IPx2 – Šta je saobraćajna nezgoda prema ZOOBS?

Saobraćajna nesreća je nesreća na putu u kojoj je učestvovalo najmanje jedno vozilo u pokretu i u kojoj je jedno ili
više lica poginulo ili povrijeđeno ili je izazvana materijalna šteta.

IP – Da li pješak može prouzrokovati saobraćajnu nesreću?

Može, ako postupa protivno odredbama o kretanju pješaka.

IPx2 – Blanketne dispozicije

U zakonskom opisu djela se upućuje na drugi propis kojim se upotpunjuje biće KD.

Iznimka od načela zakonitosti.

IP – Razgraničenje prekoračenja nužne odbrane i ubojstva na mah

1. Kod prekoračenja granica NO riječ je o napadu, a kad UnM provokacija sadrži napad, zlostavljanje ili teško
vrijeđanje
2. Kod UnM težište je na postupanju u stanju jake razdraženosti/prepasti, a ne u odbrani uz uvjete NO
3. Napad kod NO, ali ne kod UnM mora biti istodoban
4. Kod NO napad je na počinitelja ili dr. Osobe, a kod UnM nije specificiran
5. Kod NO napad mora biti protupravan, dok kod UnM jedini uvjet je da počinitelj nije kriv za napad.

IP – Kad učinilac odgovara za težu posljedicu?

Samo ako mu se utvrdi krivnja u odnosu na tu težu posljedicu.

IP – Objektivni identitet optužbe i presude

Objektivni identitet optužbe je događaj o kojem se sudi i o njemu mora postojati istovjetnost između činjeničnog
opisa iz optužbe i presude koja je na temelju njega donesena.

(Sud bi preuzeo ulogu tužitelja ako bi okrivljeniku stavio na teret činjenice koje je utvrdio, a koje tužilac nije opisao.

Pravna osnovica optužbe je pravna ocjena kaznenog djela. O njoj može postojati razlika između onoga što se navodi
u optužbi i onoga što je sud utvrdio i obrazložio u presudi, jer sud nije vezan za pravnu kvalifikaciju kaznenoga djela
kako ju je tužitelj u optužnom aktu postavio.)

IP – Činjenice

Da bi se ostvario cilj krivičnog postupka, a da se nitko nevin nebi osudio, važno je potpuno utvrditi činjenice koje su
od značaja za donošenje zakonite odluke.
Zakon propisuje da sud, tužilac i drugi organi moraju jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje
terete os/op, tako i one koje im idu u korist.
Prema načelu in dubio pro reo, one činjenice koje idu na štetu optuženom moraju biti utvrđene sa potpunom
sigurnošću. One činjenice koje idu u korist optuženom, one se smatraju utvrđenima iako su samo vjerovatne.

Dokazivanje, kao način utvrđivanja činjenica, ograničeno je u pogledu broja dokaznih sredstava i usmjereno na ona
koja su subjektivna (svjedoci).
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, pri čemu je sud dužan
savjesno ocijeniti svaki dokaz.

Sud prilikom odlučivanja o meritumu krivičnopravnog zahtjeva mora potpuno utvrditi sve činjenice važne za presudu,
a u slučaju sumnje da li postoji neka činjenica na štetu optuženog, sud mora uzeti da ona ne postoji, odnosno ako je
to činjenica u korist optuženog, mora uzeti da ona postoji.
Vrste činjenica koje se utvrđuju u krivičnom postupku (Ispitno pitanje – vrste činjenica koje se utvrđuju na KP)

U krivičnom postupku ne utvrđuju se sve činjenice koje su povezane sa KD, nego samo one na osnovu kojih će se
primjeniti materijalno krivično pravo bitno za konkretni krivični događaj.

U traženju odgovora na pitajna:

- da li je u konkretnom slučaju izvršeno KD,
- da li je osoba prema kojoj je upravljen krivičnopravni zahtjev izvršila KD,
- da li je kriva ili nije kriva za djelo koje joj se stavlja na teret i
- da li se u smislu materijalnog krivičnog prava mogu primjeniti krivičnopravne sankcije
moraju se utvrditi pravno relevantne činjenice. One se dijele na:
 Materijalnopravne relevantne činjenice (jer od njih zavisi primjena odredaba općeg i posebnog dijela
krivičnog zakona) – način izvršenja, krajnja nužda, podstrekavanje, umišljaj, nehat, koje je KD i sl.
 Procesnopravne (to su one od kojih zavisi primjena procesnog krivičnog zakona)

Tko utvrđuje činjenice?

Činjenice utvrđuju organi koji donose odluke, ali i drugi procesni subjekti i to:
- Sud (ne samo kad donosi presudu nego i u drugim procesnim situacijama)
- Tužilac (npr. kad naređuje dovođenje, obustavlja istragu, ulaže žalbu)
- Os/op uz pomoć branioca (izjavljivanje žalbe na rješenje o pritvoru, isticanje prigovora na optužnicu,
ulaganje žalbe na pravostepenu presudu)
- Ovlaštene službene osobe (kad pripremaju materijal za donošenje naredbe o provođenju istrage jer podnose
izvještaj nadležnom tužiocu uz kojeg prilažu fotografije, izvještaje i sl.)
- Vještaci

Činjenice koje se ne utvrđuju u krivičnom postupku

Činjenice koje se ne utvrđuju dijele se na:

- Činjenice koje se ne treba utvrđivati (to su očite činjenice, općepoznate činjenice, pretpostavljene činjenice)
- Činjenice koje se ne smije utvrđivati (činjenice čijim bi se utvrđivanjem povrijedilo načelo zabrane reformatio
in peius: da pravni lijek koji je izjavljen u korist optuženoga ne može prouzročiti za njega nepovoljnu odluku
suda, nego se uzima da je nikad nije izjavio; činjenice čijim bi se utvrđivanjem povrijedio identitet presude i
optužbe i sl.)

O dokazima i dokazivanju (ispitno pitanje: pojam dokaza i dokazivanja)

Dokaz je najčešči izvor saznanja o činjenici koja je predmet utvrđivajna u krivičnom postupku.
Dokazivanje je sredstvo za utvrđivanje činjenica o KD i njegovom izvršiocu. Dokazivanje obuhvata sve činjenice za
koje sud smatra da su potrebne za donošenje pravilne i zakonite odluke.

Dokaz obuhvata sljedeće elemente:

1) Predmet dokaza - to je činjenica koju treba dokazati
2) Dokazni osnov (ili razlog) – to je činjenica koja je već utvrđena i iz koje se izvodi zaključak o postojanju ili
nepostojanju činjenice koja se dokazuje
3) Dokazno sredstvo – je izvor iz koga se dobiva činjenica koja je dokazni osnov, to je izvor iz kojeg se dobiva
dokazni osnov

Dokaz = predmet + osnov + sredstvo

(šta, da li je) (iz čega, iskaz) (svjedok)

Po načelu zakonitosti, sud ne smije zasnivati svoju odluku na nezakonitim dokazima. O zakonitosti dokaza sud je
dužan voditi pažnju tokom cijelog postupka.
Sudska odluka se ne smije zasnivati na: (ispitno pitanje: šta su nezakoniti dokazi)
1) Dokazima pribavljenima na zakonom zabranjen način
2) Dokazima koji su pribavljeni povredama osnovnih ljudskih prava i sloboda
3) Dokazima koji su pribavljeni na dozvoljen način, ali se za te dokaze saznalo iz dokaza koji su izvorno
pribavljeni na nezakonit način (fruit of the poisonous tree)

1. NADLEŽNOST SUDIJE ZA PRETHODNI POSTUPAK U ISTRAZI

Uloga sudije u ovoj fazi je sudski nadzor nad istragom i određenim aktivnostima, te zaštita prava i sloboda
osumnjičena osobe.
On odlučuje o primjeni mjera kojima se ograničavaju osnovna prava i slobode učesnika u istrazi Ovlaštenja ovog
sudije su:
1) Određivanje pritvora,
2) Nadzor nad izvršenjem pritvora
3) Nadzor nad komunikacijom pritvorenika sa spoljnjim svijetom
4) Naredba za dovođenje,
5) Određivanje mjera zabrane,
6) Donošenje rješenja o određivanju jamstva,
7) Izdavanje naredbe za pretresanje stana, prostorija, pokretnih stvari i osoba,
8) Naredbe za privremeno oduzimanje predmeta, pisama, telegrama i drugih pošiljki,
9) Naredbe za dostavljanje podataka o bankovnim depozitima,
10) Naredbe o privremenom oduzimanju financijskih sredstava,
11) Naredba za privremeno oduzimanje imovine radi obezbjeđenja,
12) Odobrava naredbu za prinudno dovođenje svjedoka,
13) Odlučuje o slanju osumnjičenog na psihijatrijski pregled,
14) Sudsko obezbjeđenje dokaza,
15) Naredba o preduzimanju posebnih istražnih radnji.

2. NADLEŽNOST SUDIJE ZA PRETHODNO SASLUŠANJE

Sudija za prethodno saslušanje mora utvrditi da postoji osnovana sumnja da je određena osoba izvršila određeno KD.
Prilikom potvrđivanja optužnice, sudija za prethodno saslušanje proučava svaku tačku optužnice i dokaze koje mu je
dostavio tužioca kako bi utvrdio postojanje osnovane sumnje.
Pošto se potvrde pojedine ili sve tačke optužnice, osumnjičeni dobiva status optuženog, i kao i njegovom braniocu,
dostavlja se optužnica.

IP – Princip oportuniteta krivičnog gonjenja?

Odredba sadrži princip legaliteta krivičnog gonjenja prema kojemu je nadležni tužitelj, osim u slučajevima izričito
predviđenima zakonima o krivičnom postupku, dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno
krivično djelo.
Međutim, i u slučajevima kada postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, nadležni tužitelj neće poduzeti krivično
gonjenje ukoliko je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ukoliko je djelo obuhvaćeno amnestijom ili ako postoje
druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, na primjer, u slučaju da osumnjičeni uživa procesnopravni
imunitet ili da je duševno obolio nakon učinjenja krivičnog djela (u tom smislu vidjeti odredbe čl. 216. st. 3. ZKP BiH,
čl. 231. st. 3. ZKP FBiH, čl. 216. st. 3. ZKP RS i čl. 216. st. 3. ZKP BD BiH, te odredbe čl. 224. st. 1. ZKP BiH, čl. 239. st. 1.
ZKP FBiH, čl. 224. st. 1. ZKP RS i čl. 224. st. 1. ZKP BD BiH).

IP – Osnovi sumnje i osnovana sumnja?

Osnovi sumnje ili indicije su polazni oblik sumnje koji angažuje pripadnike organa unutrađnjih poslova da otkriju i
rasvijetle sve relevantne činjenice i okolnosti koje su u vezi sa učiniocem ili KD. Oni su oblik verovatnosti koji se
zasniva na određenim činjenicama i okolnostima koje ukazuju na mogućnost postojanja krvičnog dela ili neke osobe
kao mogućeg učinioca. U literaturi se još naziva i dovoljna sumnja.
Osnovana sumnja - je viši stepen sumnje da je određeno lice učinilo krivično djelo. Osnovana sumnja je zakonom
predviđen osnov za donošenje rješanja o sprovođenju istrage ili podizanju optužnice.
Osnovana sumnja je utemeljena na prikupljenim podacima, dokazima i obavještenjima na onovu kojih se zaključuje
da je učinjeno određeno KD od strane određenog lica.
Po sticanju osnovane sumnje da je određeno lice počinilo KD za koje se goni ex officio, organi unutrašnjih poslova su
obavezni da bez odlaganja donesu krivičnu prijavu nadležnom javnom tužiocu kako bi on pokrenuo krivični postupak.
Ako je lice nepoznato, podnosi se prijava protiv nepoznatog učinioca.
Međutim, istraga se može pokrenuti samo protiv određenog lica ako postoji osnovana sumnja da je učinilo određeno
KD.

IP – Objektivni uvjet inkriminacije?

Kod pojedinih KD zakonom su predviđeni određeni uvjeti koji ne spadaju u biće KD, a koji moraju biti ispunjeni da bi
došlo do kažnjavanja za to djelo.
To su određeni dodatni uvjeti čije postojanje je nužno za postojanje takvog KD, odnosno, kažnjivosti njegovog
učinitelja neovisno od toga što su ispunjena obilježja njegovog bića.

Postoje dvije vrste takvih uvjeta: objektivni uvjeti inkriminacije i osobni osnovi isključenja kažnjivosti.

Objektivni uvjeti inkriminacije

Pod objektivnim uvjetima inkriminacije ili objektivnim uvjetima kažnjivosti podrazumijevaju se takve okolnosti koje su
predviđene u pojedinim zakonskim odredbama kojima su propisana zakonska obilježja određenih KD kao uvjet za
postojanje takvih djela. Te okolnosti se nalaze u zakonskom opisu tih djela i bez njih takvo KD ne postoji.

Osobni uvjeti isključenja kažnjivosti

Kod osobnih osnova isključenja kažnjivosti radi se o tome da je zakonodavac kod pojedinih KD propisao da se određene
osobe neće kazniti, iako su ostvarile sva bitna obilježja bića tih KD. Drugim rječima, kod takvih KD određene osobe su
objektivno gledano učinile to djelo, ali se one ne smatraju učiniteljem tog djela što za te osobe u stvari znači da nema
ni krivičnog djela. Kao primjer može se navesti KD neprijavljivanja pripremanja KD kod kojeg je postojanje određenog
osobnog odnosa između osobe koja nije prijavila pripremanje KD i učinitelja svršenog ili pokušanog KD poseban osnov
za isključenje kažnjivosti njegovog učinitelja. Tako se neće kazniti osoba kojoj je učinitelj bračni drug, osoba koja s njim
živi u izvanbračnoj zajednici, krvni srodnik u ravnoj liniji, brat ili sestra, usvojitelj ili usvojenik i njihov bračni drug ili
osoba s kojim žive u izvanbračnoj zajednici, ili je branitelj, ljekar, vjerski ispovjednik učinitelja, iako nisu prijavili
pripremanje KD za koje se po zakonu može izreći tri godine zatvora ili teža kazna, odnosno kazna dugotrajnog zatvora.

IP – Šta predstavlja krivično materijalno pravo?

KMP je sistem pravnih propisa kojim država, radi svoje krivično-pravne zaštite odrežuje krivična djela i njihove učinioce
i propisuje sankcije prema tim učiniocima.

KMP, u odnosu na KPP, omogućava da se jedan krivični događaj formira u krivičnu stvar kao predmet krivičnog
postupka, te je KMP pretpostavka za KPP.

IP – Čime se određuje jedno kazneno djelo?

Njegovim elementima, a elementi KD su 1) djela čovjeka tj. posljedice prouzrokovane ljudskom radnjom, 2)
protivpravnosti djela, 3) određenosti djela u zakonu i 4) kažnjivosti (+ društvena opasnost).

IP – Šta se dešava ako sud utvrdi da fali neki od elemenata krivičnog djela?

Onda ne postoji ni KD jer su svi elementi KD jednako bitni.

IP – Formalni i materijalni dijelovi krivičnog djela?

Formalni dijelovi su protupravnost i određenost djela u zakonu, a materijalni dijelovi su djelo čovjeka (radnja sa
posljedicom) i društvena opasnost.
IP – Krivično djelo po posljedici?

Posljedica KD se može pojaviti u dva vida: kao povreda i kao ugrožavanje.

Povreda se sastoji u uništenju, oštećenju ili činjenju neupotrebljivim pravnog dobra.

Posljedica ugrožavanja se javlja u vidu stvaranja opasnosti za pravno dobro. Ta opasnost može biti konkretna
(opasnost stvarno nastupila) i apstraktna (opasnost nije nastupila, ali postoji izvjesna mogućnost da nastupi).

IP – Uzročna veza?

Uzročna veza je postojanje odnosa između radnje određene osobe i konkretne posljedice koja je nastala kao produkt
te radnje kojom je ostvareno biće nekog KD.

Za postojanje KD potrebno je preduzimanje radnje i nastupanje posljedica koja je rezultat te radnje.

IP – Funkcija krivičnog zakonodavstva?

Osnovna funkcija krivičnog zakonodavstva je zaštita najznačajnijih društvenih dobara i vrijednosti od kriminaliteta.

Krivično pravo je instrument za zaštitu određenog društvenog i ekonomskog uređenja jedne države.

IP – Vrijeme izvršenja KD? Zbog čega je značajno?

KD je učinjeno u vrijeme kad je učinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira kada je posljedica ne/činjenja nastupila.
(čl. 23)

Bitno je iz razloga što je kod nekih krivičnih djela vrijeme element bića KD (u ratu). Od vremena zavisi i koji će se zakon
primjeniti. Bitno je i radi starosti učinioca i radi nastupanja zastarjelosti.

Bez podatka o vremenu izvršenja KD, presuda je nerazumnjiva, a to je bitna povreda PP.

Ako se vrijeme ne može precizno utvrditi, uzima se ono koje je najpovoljnije za učinioca.

Kod trajnih krivičnih djela, mjerodavno je vrijeme dovršenja radnje.

Kod produženog KD, mjerodavno je vrijeme izvršenja posljednje radnje koja ulazi u sastav produženog KD.

Ako se djelo sadrži iz različitih djelatnosti koje čine jednu radnju, mjerodavno je vrijeme kad je učinjena posljednja
radnja (kumulativne radnje).

IPx2 – putativna nužna odbrana?

Mora postojati istovremenost napada i odbrane. Pri tome je bitno stvarno stanje, a ne subjektivno shvatanje
napadnutnog. U tom slučaju, ako napadnuti pogrešno smatra da postoji istovremenost, tj. ako se on nalazi u stvarnoj
zabludi u pogledu te činjenice, radit će se o putativnoj (uobraženoj) nužnoj odbrani.

Kod putativne nužne odbrane zapravo nema nužne odbrane i obrambene radnje će biti protupravne.

IP – Kvalitativni i kvantitativni ekces?

Ekces se odnosi na prekoračenje granica nužne odbrane i može biti kvantitativni (po širini/obimu) i kvalitativni (po
intenzitetu).

Kvalitativni ekces (po intenzitetu) postoji kad se upotrijebi takav način odbrane koji nije neophodan ili sredstva koja su
u odnosu na sredstvo napada očito nepotrebna pa se nanosi povreda koja se ne može opravdati odbijanjem napada ili
ako se nanese takva povreda napadaču koja je daleko veća od one koja je prijetila napadnutom.

Kvantitativni ekces (po širini) postoji kad je napad prestao, a sa odbijanjem se nastavi tako da se prouzrokuje
nepotrebna povreda koja je izvan nužne odbrane ili kad se primjeni odbrana, a napad još nije ni otpočeo.
U svakom slučaju, zakon propisuje mogućnost blažeg kažnjavanja.

IP – Sila i prijetnja?

Čl. 27a:

(1) Nije krivično djelo ono djelo koje je počinjeno pod djelovanjem neodoljive sile.
(2) Počinitelj koji je počinio krivično djelo pod djelovanjem odoljive sile ili prijetnje može se blaže kazniti.
(3) U slučaju iz stava (1) ovog člana, počiniteljem krivičnog djela smatrat će se osoba koja je primjenila neodoljivu
silu (apsolutnu silu).

Sila je i primjena hipnoze ili omamljujućih sredstava s ciljem da se neko protiv svoje volje dovede u
nesvjesno stanje ili onesposobi za otpor.

Prijetnja je izjava nekog lica kojom stavlja drugom licu i izgled neko zlo koje je podobno da utiče na odlučivanje u
određenom pravcu.

Kad je djelo učinjeno pod uticajem apsolutne sile, nema psihičkog odnosa prema djelu, nema krivice, pa nema ni KD.

Prinuda, sila i prijetnja dovode do isključivanja krivnje kod učinitelja u odnosu na radnju, pa time i u odnosu na
posljedicu djela. Zbog toga se u teoriji smatraju kao opći osnovi koji isključuju postojanje krivnje. Stvarna i pravna
zabluda, međutim, ne isključuju krivnju u pogledu radnje, već samo u pogledu posljedice, te se smatraju kao posebni
osnovi za isključenje vinosti. Krivični zakoni u Općem dijelu ne sadrže odredbe o prinudi, sili i prijetnji, već samo o
stvarnoj i pravnoj zabludi. U nekim inostranim zakonima fizička i psihička prinuda, sila ili prijetnja se smatraju osnovom
koji isključuje protivpravnost krivičnog djela.

IP – Preventivna nužna odbrana? IP – Defanzivna i ofanzivna nužna odbrana?

Isticanje nužnosti obrane kao uvjeta za nužnu odbranu nipošto ne znači da je osoba koja očekuje napad duđna ukloniti
se napadu, skloniti se pred napadačem, pobjeći, maknuti se s puta gdje očekuje napad i izabrati drugi smjer kretanja.

Za razliku od krajnje nužde, kod nužne odbrane napadačeva dobra mogu biti povrijeđena i kad se napadnuti mogao
ukloniti napadu. Nužna odbrana je dopuštena i kad je napadač alkoholiziran.
Stupanj alkoholiziranosti može biti odlučujući za ocjenu intenziteta odbrane.

IP – Oblik učešća u KD?

saučiniteljstvo, podstrekavanje, pomaganje i zločinačko udruživanje.

IP – Sukcesivno saizvršilaštvo
čl. 31:

Ako više osoba zajednički učini KD, učestvovanjem u učinjenju KD ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući
način doprinosi učinjenju KD, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za KD.

Saučesništvo postoji kada u prouzrokovanju posljedice krivičnog djela učestvuje više osoba.

Saizvršilaštvo je svjesno i voljno zajedničko učestovanje u poduzimanju djelatnosti kojima se čini KD. Svaki od
saučinitelja je učinitelj djela, dok je samo KD njihov zajednički akt.

To znači, da svaka osoba da bi bila saučinitelj, mora posjedovati sva ona svojstva koja se po zakonu traže za učinitelja
tog djela. Također, pored postojanja više osoba, treba postojati i objektivna i subjektivna veza među njima u učinjenju
djela da bi ono bilo zajednički akt.

Objektivna veza znači da svaki saučinitelj (saizvršilac) preduzima neku djelatnost kojom se čini krivično djelo. Bez
preduzimanja djelatnosti nema učiniteljstva, pa ni saučiniteljstva, jer ono podrazumjeva sticanje djelatnosti svih
učesnika. Pri tome nije nužno da svi saučinitelji sudjeluju od samog početka u ostvarivanju radnje učinjenja.
Tako, saučiniteljstvo će postojati i onda kad neki od saučinitelja preduzimaju početne djelatnosti a drugi ih nastavljaju,
ali pod uvjetom da postoji svjest o zajedničkoj djelatnosti. To je tzv. sukcesivno saučiniteljstvo. Isto tako, nije nužno
da svi učestvuju u učinjenju svih djelatnosti iz kojih se sastoji radnja učinjenja. Saučinitelji mogu unaprijed izvršiti
podjelu djelatnosti, ali se mogu i pridruživati u činjenju preduzetih djelatnosti bez prethodnog dogovora. Subjektivna
veza se sastoji u postojanju svjesti kod svih učinitelja da zajednički izvode radnju učinjenja. Ako nema ove svjesti onda
nema saučiniteljstva, već se svaka osoba javlja kao samostalan učinitelj krvičnog djela. Subjektivnu vezu između
saučinitelja treba razlikovati od krivnje.

Subjektivna veza između saučinitelja je svjest o saradnji u zajedničkom djelu, dok je krivnja psihički odnos svakog od
njih prema djelu na čijem učinjenju radi. Obje ove veze moraju da postoje u momentu preduzimanja radnje.

IP – Da li djelo mora biti izvršeno kod podstrekivanja?

Radnja mora biti usmjerena da kod druge osobe izazove ili učvrsti odluču da preduzme radnju kojom će biti
prouzrokovana posljedica KD. Dakle, nema podstrekivanja ako kod učinitelja postoji već čvrsta odluka za učinjenje KD.

Ako je kod učinitelja postojala volja, ali je bila kolebljiva, pa se takva odluka učvršćuke, postoji podstrekivanje.

Radnja podstrektivanja se sastoji u preduzimanju djelatnosti kojima se utiče na volju druge osobe sa ciljem da se ona
odluči na učinjenje KD. Može se izvršiti samo činjenjem, te mora postojati određeni odnos podstrekača i počinitelja, te
podstrekača i KD na koje se podstrekava.

Podstrekavanje mora biti usmjereno prema jednoj određenoj osobi ili određenom krugu osoba. Nema podstrekivanja
ako je poziv za učinjenje KD upućen neodređenom krugu osoba, npr. Putem nekog napisa. Ovakvo podstrekavanje
može imati karakter samostalnog krivičnog djela ili propagande ali u takvom slučaju ono ne ulazi u pojam saučesništva.

IP – Koji oblici podstrektivanja postoje?

Neposredno – kada podstrekač sam navodi drugu osobu na učinjenje KD.

Posredno – kada podstrekač koristi druge osobe za navođenje podstrekavane osobe na učinjenje KD (uvijek
sapodstrekavanje).

Sapodstrekavanje – gdje više osoba učestvuju u navođenju jedne osobe na učinjenje KD, ali je potrebno zajedničko
djelovanje i svijest o zajedničkom djelovanju.

IP – Kad se kažnjava za pokušaj podstrekivanja?

Neuspjelo podstrekivanje postoji u tri slučaja:

1) kada podstrekač svojim navođenjem ne uspije da stvori, odnosno učvrsti odluku kod podstrekavanog,
2) kada podstrekač uspije da stvori ili učvrsti odluku kod podstrekavane osobe, ali ova iz bilo kog razloga ne pristupi
učinjenju krivičnog djela i
3) kada podstrekač stvori ili učvrsti odluku kod podstrekavane osobe, ali ova svojom radnjom ostvari neko drugo
krivično djelo nezavisno od radnje podstrekavanja.

Krivično djelo je svršeno ako je radnja podstrekavanja dovršena, a to je u slučaju kada je

izvršeno uticanje na podstrekavanog, a pri tome je bez značaja da li je to uticanje bilo uspješno ili
bezuspješno. Prema tome, i uspjelo i neuspjelo podstrekavanje predstavljaju svršeno krivično djelo
podstrekavanja. Pokušaj podstrekavanja postoji u slučaju kada je radnja podstrekavanja preduzeta, ali iz bilo kog
razloga nije došlo do uticanja na volju onog na koga se podstrekavanje odnosilo (npr. kada
napisano i upućeno pismo nije stiglo u ruke adresata).

IP – Produženo KD podstrekivanja?

Podstrekavanje i sticaj
Kod učinjenja krivičnog djela jedna osoba može da učestvuje u različitim djelatnostima i da ostvari
više vrsta saučesništva. Tako jedna osoba može najprije, da podstrekne drugu na učinjenje krivičnog
djela, zatim, da nabavi sredstva za učinjenje tog djela i najzad, da učestvuje u izvođenju radnje
učinjenja. U ovakvom slučaju postoji prividan realni sticaj saučesništva gdje teži oblik konzumira lakši
oblik. Po principu konzumpcije podstrekavanje će biti konzumirano od učiniteljstva, a pomaganje od
učiniteljstva i podstrekavanja. Prema tome, ne može doći do sticaja između podstrekavanja i nekog
oblika saučesništva kod učinjenja istog krivičnog djela.
Sticaj je, međutim, moguć kod samog podstrekavanja. Tako, kad jedna osoba sa jednom radnjom
navođenja podstrekne jednu ili više osoba na učinjenje više krivičnih djela postojaće idealni sticaj
podstrekavanja. Ako pak ista osoba sa više radnji navođenja podstrekne jednu ili više osoba na
učinjenje
više krivičnih djela, bez obzira da li su ona učinjena u idealnom ili realnom sticaju od strane učinitelja,
postojaće realni sticaj podstrekavanja. Nema realnog sticaja ako podstrekač sa više radnji navede
jednu
ili više osoba na učinjenje jednog krivičnog djela.
Moguće je i produženo podstrekavanje. Tako produženo podstrekavanje postoji kada podstrekač u
više mahova navodi jednu osobu na učinjenje istog ili istorodnog krivičnog djela koje ova više puta i
čini
ali prema istom pasivnom subjektu i to U jednom određenom vremenskom periodu. Uvjeti za
postojanje
produženog podstrekavanja su isti, kao i za postojanje produženog krivičnog djela. Za postojanje
produženog podstrekavanja bitno je da je i učinitelj ostvario više prouzrokovanja bez obzira na to da li
će i
on odgovarati za produženo krivično djelo ili za djela u realnom sticaju.

IP - Granice krivice i kažnjivosti sudionika, IP - Da li se okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivicu ili dopušta
oslobađanje ili ublažavanje kazne proteže i na ostale saučesnike?

(1) Sudionik je kriv u granicama svojeg umišljaja ili nehata, a poticatelj i pomagač u granicama svog umišljaja.
(2) Sudionika, poticatelja ili pomagača koji dobrovoljno spriječi počinjenje krivičnog djela, sud će osloboditi kazne.
(3) Osobni odnosi, svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivicu ili dopušta oslobođenje od kazne ili
ublažavanje kazne mogu se uzeti u obzir samo onom učinitelju, sudioniku, poticatelju ili pomagaču kod kojega takvi
odnosi, svojstva i okolnosti postoje.

Za razliku od izvršilaštva, djelatnosti koje čine pomaganje nalaze se izvan radnje učinjenja. Dakle, pomagač ne
sudjeluje u ostvarenju radnje učinjenja, već sam doprinosi njenom uspješnom ostvarenju od strane učinitelja.

Umišljaj može biti neposredan (direktan) ili posredan (eventualan). Neposredni umišljaj postoji kada je pomagač znao
da svojom radnjom doprinosi učinjenju KD i htio je ostvariti doprinos.
Posredni umišljaj postoji kada je pomagač bio svjestan da svojom radnjom može doprinjeti učinjenju KD pa učinjenjem
radnje pristaje da ostvari taj doprinos.

Nužno je da postoji odnos pomagača i učinitelja KD, kao i između pomagača i KD čije se ostvarenje pomaže.
Pomagač mora pomagati konkretnoj osobi i za učinjenje konkretnog KD.

Kod krivičnih djela kod kojih se traži namjera ili pobuda, za odgovornost pomagača dovoljno je da ta
namjera ili pobuda postoje kod učinitelja i da je to njemu poznato. Ako u ovakvom slučaju namjera ili
pobuda postoji kod pomagača, a ne i kod učinitelja tada ni pomagač neće odgovarati za to djelo, već za
ono za koje će odgovarati i učinitelj. Pomagač ne može biti posredni učinitelj krivičnog djela osim u
posebnim zakonom izričito predviđenim slučajevima.

Ali za postojanje krivične odgovornosti pomagača nije odlučno da je i učinitelj postupao sa umišljajem
kod učinjenja krivičnog djela. On može biti krivično odgovoran i onda kada je učinitelj učinio djelo iz
nehata. Ukoliko je krivično djelo ostalo u pokušaju pomagač će se kazniti kao za pokušaj, pod uvjetom
da se za pokušaj toga djela kažnjava.

IP – Kada je pomaganje moguće?

Pomaganje postoji samo onda kada kod učinitelja već postoji odluka za učinjenje KD. Ako takve odluke nema, nema
pomaganja, nego eventualno podstrekivanje. Tu je i razlika između ova dva KD: pomaganje je moguće samo ako postoji
odluka za učinjenje, a podstrekivanje samo ako odluka nije donijeta.

IP – Kakvo može biti pomaganje, IP – koji oblici pomaganja postoje, IP – Na koji način i kod kojih KD postoji?

Pomaganje može biti fizičko i psihičko; neposredno i posredno; prethodno, istovremeno i naknadno pomaganje
(predstavlja saučesništvo samo ako je unaprijed obećano); pozitivno (činjenje) i negativno (nečinjenje).

Pomaganje i sticaj
U učinjenju krivičnog djela ne može postojati sticaj između pomaganja i nekog drugog oblika saučesništva zato što je
pomaganje kao najlakši oblik saučesništva konzumirano od ostalih oblika.
Prema tome, jedna osoba može biti krivično odgovorna za pomaganje samo onda ako nije ostvarila i neki drugi oblik
saučesništva u istom krivičnom djelu.
Međutim, moguć je idealni i realni sticaj kod samog pomaganja. Tako idealni sticaj postoji ako pomagač sa jednom
pomagačkom radnjom doprinese učinjenju više krivičnih djela, bez obzira na to da li su ona učinjena u idealnom ili
realnom sticaju i bez obzira da li su učinjena od jedne ili više osoba. Realni sticaj postoji kada pomagač sa više radnji
pomaganja doprinese ostvarenju više krivičnih djela. Nema realnog sticaja ako je pomagač preduzeo više radnji
pomaganja u učinjenju jednog krivičnog djela. Tu postoji sticaj djelatnosti, a ne sticaj pomaganja. Može postojati i
produženo pomaganje kada pomagač u više mahova pruža pomoć jednoj osobi radi učinjenja više istih ili istorodnih
krivičnih djela prema istom pasivnom subjektu. Za postojanje produženog pomaganja nije bitno da li je učinitelj
ostvario produženo krivično djelo ili više krivičnih djela u realnom sticaju.

Neuspjelo pomaganje
Neuspjelo pomaganje postoji kad pomagač ostvari radnju pomaganja, a pomognuti (učinitelj) ne preduzme radnju
učinjenja ili učini krivično djelo nezavisno od radnje pomaganja. Za neuspjelo pomaganje se ne kažnjava.

IP - U kom dijelu zakona je pomaganje propisano?

U općem dijelu, kao institut pomaganja i u posebnom dijelu kao zasebno krivično djelo.

To znači da samim preduzimanjem radnje pomaganja postoji krivično djelo za koje zakon propisuje
određenu vrstu i mjeru kazne. Takav je slučaj npr. kod krivičnih djela: navođenje na samoubistvo i
pomaganje u samoubistvu; omogućavanje zaključenja nedozvoljenog braka; omogućavanje uživanja
opojnih droga; finansiranje terorističkih aktivnosti; pomoć učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela.

Pomaganje može biti inkriminirano kao krivično djelo i u slučaju kada se učinitelj djela ne kažnjava.
Takav je slučaj sa krivičnim djelom pomaganje u samoubistvu koje je ostalo u pokušaju, iako se osoba
koja je učinila pokušaj samoubistva ne kažnjava, ili kod krivičnog djela protivpravnog prekida trudnoće
inkriminirano je pomaganje bremenitoj ženi u vršenju pobačaja iako se bremenita žena ne kažnjava za
vršenje pobačaja nad sobom.

Ova dva slučaja predstavljaju izuzetak od pravila da pomagač ne može biti posredni učinitelj. Pomaganje
kao saučesništvo i pomaganje kao samostalno krivično djelo se isključuju i ne može doći do sticaja.
Ukoliko je pomoć unaprijed obećana, pa se i ostvari poslije učinjenog djela postojaće pomaganje kao
saučesništvo, a ukoliko pomoć nije unaprijed obećana onda će postojati pomaganje kao samostalno
krivično djelo, odnosno kao pomoć učinitelju poslije učinjenja krivičnog djela.

IP – Vinost?

Vinost (krivnja) je psihički odnos učinitelja prema svom djelu.

Taj psihički odnos podrazumijeva postojanje svijesti o radnji, njenoj posljedici i uzročnom odnosu radnje i posljedice,
kao i o svim okolnostima učinjenog KD, postojanju htjenja ili prijastajanja na prizvedenu posljedicu. Dakle, krivnja je
poveznica učiniteljeve psihološke ličnosti sa djelom kao objektivnom pojavom.
Krivnja je nužna pretpostavka za postojanje KO i KD. Da bi učinitelj KD mogao biti kažnjen za to djelo, on mora prema
njemu imati određen psihički odnos. Krivnja je, dakle, sadržina krivične odgovornosti.

Da li postoji krivnja (u obliku umišljaja ili nehata) kao određenki psihički odnos prema određenom KD ili ne, utvrđuje
se u krivičnom postupku na bazi svih izvedenih dokaza.

IPx2 - Umišljaj?

Umišljaj (dolus) je svjesno i voljno ostvarivanje KD.

IP - Nehat?

Nehat je drugi oblik krivnje gdje je psihički odnos učinitelja prema djelu izražen u prouzrokovanju posljedice koja se
nije htjela. To je nevoljno ostvarenje krivičnog djela.

Kod nehata postoji i socijalno-etička komponenta koja je izražena u postojanju dužnosti da se posljedica predvidi.
Nepredviđanje zabranjene posljedice koja se mogla predvijeti znači da nije bilo dužne pažnje koju pravni poredak traži
od svakog građanina kao prosječnog čovjeka.

Za razliku od umišljaja, nehat ne povlači uvijek odgovornost i kažnjivost, nego samo kad je to zakonom izričito
propisano.

Savjest kod svjesnog nehata obuhvata sve elemente koje obuhvata i svijest kod eventualnog umišljaja. Međutim,
nepostojanje voljnog elementa kod svjesnog nehata čini razliku između nehata i eventualnog umišljaja.

Kod nesavjesnog nehata (negligentia ili nemar) nepažnja postoji kada učinitelj nije bio svjestan mogućnosti nastupanja
zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te
mogućnosti.

IP - Šta su glavne a šta sporedne kazne?

To je podjela kazni s obzirom na samostalnost u izricanju. Glavne kazne se mogu izreći samostalno, a sporedne su
one koje se izriču samo uz glavnu kaznu.
Glavne kazne su one iz čl. 41.

IP - Šta je supletorna kazna

Supletorna kazna je ona koju osoba izvršava ako ne može platiti novčanu kaznu.

IP - Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti?

To su one okolnosti koje se odnose na KD ili učinitelja, a koje utiču da kazna bude manja ili veća u granicama koje su
propisane za to djelo.

Olakšavajuće okolnosti su one koje utiču da se učinitelju izrekne lakša kazna u okvori posebnog minimuma i
posebnog maksimuma, a otežavajuće okolnosti utiču na to da se izrekne strožija kazna.
Ovime se vrši individualizacija kazne, njego prilagođavanje težini KD i društvenoj opasnosti njegovog učinitelja.
Primjenom ovog instituta omogućava se izricanja različitih kazni učiniteljima istih djela.

U čl. 49 (Opća pravila za odmjeravanje kazne), izbor vrste i mjere kazne sud vrši u granicama zakonom propisane kazne
uzimajući u obzir 1) Svrhu kažnjavanja, 2) Stepen krivice, 3) Pobude iz kojih je djelo učinjeno, 4) Jačinu ugrožavanja ili
povrede zaštićenog dobra, 5) Okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, 6) Raniji život učinitelja, njegove osovne prilike i
njegovo ponašanje nakon učinjenog KD, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

IP - Stepen krivice?
Stepen krivične odgovornosti zavisi od stepena ispoljavanja svjesnog i voljnog elementa kod uračunjivosti i krivnje.
Sud će cijeniti da li je osoba bila potpuno ili smanjeno uračunjiva i ako je potpuno uračunjiva da li je djelo učinila sa
direktnim ili eventualnom umišljajem ili iz nehta i sa kojim oblikom nehata.

IP - Pobude ili motivi iz kojih je djelo učinjeno?

To su unutrašnji razlozi kojima se učinitelj rukovodio kod učinjenja KD.

Ova okolnost se može uzeti u obzir kod odmjeravanja kazne samo ako pobuda nije element bića KD.
Pobude mogu biti humane (sažaljenje, ljubav, osjećanje dužnosti ili časti) ili niske (mržnja, pakost, gramzivost,
pohlepa). U prvom slučaju su olakšavajuće, a u drugom otežavajuće okolnosti.
Ako se pobuda pojavljuje kao kvalifikatorna okolnost, ona ne može biti istovremeno i otežavajuća okolnost.

IP - Jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra?

Ovisi od obima i intenziteta posljedice prouzrokovane radnjom učinitelja djela. Težina posljedice određuje težinu KD.
S obzirom na to da li je usljed preduzete radnje nastupila povreda zaštićenog dobra ili je ono samo ugroženo zavisi i
težina kazne, tj. da li će biti izrečena u većem ili manjem iznosu.

IP - Okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno?

Mogu biti različite po prirodi dejstva i po karakteru dejstva.

To mogu biti okolnosti objektivne prirode: mjesto, vrijeme, sredstva, način i prirodni uvijeti pod kojima je djelo
učinjeno kao što su slaba vidljivost, poplava, požar i slično.
To mogu biti i okolnosti subjektivne prirode što se tiču učinitelja djela ili žrtve kao što su psihička stanja,
interpersonalni odnosi, dejstvo zablude i sl.
Sve ove okolnosti mogu uticati na visinu kazne, a koliki će značaj njihovog uticaja biti cijeni se u svakom konkretnom
slučaju.

IP - Raniji život učinioca?

Ukazuje na psihološku ličnost učinioca djela i njegovu životnu orjentaciju.

Ako je učinitelj imao primjeran život, ako nije kažnjavan, ako je dobar radnik, dobar otac porodice, ako je lično
pošten i cijenjen u sredini u kojoj živi, onda te okolnosti ukazuju da se ne radi o ličnosti koja je moralno iskvarena i
socijalno devijantna i da se primjenom blaže kazne može postići svrha kažnjavanja.
Obrnuto, ako je učinitelj djela povratnik ili ako se odao devijantnom načinu života, ove okolnosti ukazuju na to da je
za ostvarenje vaspitne svrhe kažnjavanja potrebno izreći težu kaznu.

IP - Lične prilike učinioca?

Predstavljaju uvjete u kojima živi i radi učinitelj sjela: zdravstveno stanje učinitelja i članova uže porodice, stambena
situacija, imovinsko stanje, zaposlenost, broj članova porodice, odnosi u porodici i druge okolnosti iz ličnog i
porodičnog života.
IP - Držanje učinioca nakon učinjenog krivičnog djela?

Daje sliku o psihološkoj ličnosti učinioca.

Iz ove okolnosti je vidljiv stav učinitelja prema djelu već i neke karakterne crte koje mogu biti od značaja za njegovo
buduće vladanje.
Pružanje pomoći žrtvi KD ili hladno i osvetoljubivo posmatranje, priznanje ili optuživanje nevinih osoba, težnja da se
naknadi šteta ili ista izbjegne, izvinjavanje oštećenoj osobi ili vrijeđanje istog, predstavljaju takve okolnosti koje
moraju imati uticaj na odmjeravanje kazne.
Međutim, odbijanje priznanja i preduzimanje djelatnosti u cilju prikrivanja dokaza o učinjenju djela ne mogu se uzeti
u obzir kao otežavajuće okolnosti, jer to spada u pravo odbrane.
Stvarno karanje, pak, spada u olakšavajuće okolnosti.
IP - Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca?

To može biti imovinsko stanje, starost, klimakterijum, senilnost, posebna stručnost, stepen obrazovanja, osjećajnost,
bezosjećajnost, grubost i sl.

IP - Posebna pravila za odmjeravanje kazne učiniocu u povratu?

Čl. 49 st. 2 KZFBiH:

Kad sud odmjerava kaznu za KD učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir da li je ranije djelo iste vrste kao i novo
djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili
oproštene kazne.

IP - Ublažavanje kazne?

Ublažavanje kazne je vanredan način odmjeravanja kazne putem ovlaštenja suda da može učinitelju
krivičnog djela izreći kaznu ispod posebnog minimuma propisane kazne za učinjeno djelo do općeg
minimuma te vrste kazne ili pak da zamjeni propisanu kaznu blažom vrstom kazne.
Olakšavajuće i otežavajuće okolnosti utiču na odmjeravanje kazne u granicama posebnog minimuma i
maksimuma kazne određene zakonom za to djelo. Međutim, krivično djelo može biti učinjeno pod takvim
okolnostima koje ga čine lakim pa odmjeravanje kazne u granicama posebnog minimuma ne bi bilo
pravično niti bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Stoga sva krivična zakonodavstva predviđaju posebna
pravila za ublažavanje kazne.

Član 50 - Ublažavanje kazne:

Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:
a) kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;
b) i kad sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i ublaženom kaznom može postići
svrha kažnjavanja.

IP - Zakonsko ublažavanje kazne?

Se odnosi na okolnosti za koje zakon unaprijed predviđa da se mogu uzeti u obzir kao olakotne okolnosti pri izricanju
kazne, a to je prekoračenje nužne odbrane, prekoračenje krajnje nužne, kazneno djelo u pokušaju i pomaganje, bitno
smanjena uračunjivost, pravna zabluda.

IP - Sudsko ublažavanje?

U slučajevima gdje je predviđena mogućnost oslobođenja od kazne sud je ovlašten da učinitelju djela
ublaži kaznu kod postojanja nepodobnog pokušaja i dobrovoljnog odustanka, kao i u slučaju kada postoje
osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju na to da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha
kažnjavanja. Za ublažavanje kazne u ovom slučaju, potrebna su dva uvjeta: 1) da je usljed dejstva
osobito olakšavajućih okolnosti učinjeno djelo dobilo izuzetno lak vid i 2) da sud dođe do uvjerenja da
se u konkretnom slučaju svrha kažnjavanja može ostvariti i primjenom blaže kazne prema učinitelju.

IP - Ublažavanje po mjeri, IP – Ublažavanje po vrsti?

Ublažavanje po mjeri (visini) znači da se učinitelju izriče ista kazna koja je u zakonu propisana za to KD, ali u manjem
iznosu od posebnog minimuma.

Ublažavanje po vrsti kazne postoji kada sud umjesto propisane vrste kazne za to djelo izrekne blažu vrstu kazne (kad
se umjesto kazne zatvora ili novčane kazne izrekne sudska opomena).
IP – Biće KD?
Biće krivičnog djela označava skup posebnih elemenata određenog krivičnog djela. Naime svako
krivično djelo ima svoje posebne elemente po kojima se razlikuje od drugih krivičnih djela.

Posebni elementi se razlikuju od općih elemenata krivičnog djela koji uvjetuju postojanje krivičnog
djela uopće, tj. svakog krivičnog djela, dok posebni elementi uvjetuju postojanje tačno određenog
djela.

Utvrđivanje bića krivičnog djela znači pravnu kvalifikaciju djela.

Pored osnovnih elemenata kojima se određuje fizionomija i sadržina osnovnog oblika krivičnog djela
postoje i dopunski elementi koji utiču na postojanje lakšeg (privilegiranog) ili težeg (kvalificiranog)
oblika djela.

Krivično djelo se sastoji iz četiri osnovna, opća elementa: 1) djela čovjeka tj. posljedice prouzrokovane
ljudskom radnjom, 2) protivpravnosti djela, 3) određenosti djela u zakonu i 4) kažnjivosti.

Takođe u ove elemente spadaju i društvena opasnost, kao materijalni elemenat i krivična odgovornost
kao jedini subjektivni elemenat.
Svako krivično djelo mora sadržati navedene elemente. Nepostojanje jednog, i to bilo kojeg od općih
elemenata, isključuje postojanje krivičnog djela.

Opći elementi krivičnog djela mogu se podijeliti na materijalne i formalne. Materijalni elementi
su: djelo čovjeka (radnja sa posljedicom) i društvena opasnost, a formalni: protivpravnost i
određenost djela u zakonu.

IP – Značaj svršenog i nesvršenog pokušaja?

Svršeni pokušaj (delictum perfectum koji neki autori nazivaju promašeno krivično djelo) postoji kada je
učinitelj započeo i dovršio radnju učinjenja, ali posljedica nije nastupila.
Nesvršeni pokušaj (delictum imperfectum koji neki autori nazivaju prost pokušaj) postoji kada učinitelj
započne radnju učinjenja ali je ne dovrši. Ova je dioba pokušaja od značaja za utvrđivanje postojanja
dobrovoljnog odustanka i kod odmjeravanja kazne. Kod svršenog pokušaja dobrovoljni odustanak nije
uvijek moguć. Za nesvršeni pokušaj se, po pravilu, blaže kažnjava nego za svršeni.
Kvalificirani pokušaj postoji kada se preduzetom radnjom, kojom se htjelo ostvariti pokušano djelo,
prouzrokovalo biće drugog krivičnog djela. Ovaj pokušaj je od značaja za pravnu kvalifikaciju djela.
Naime, u ovakvim slučajevima postoji pokušano krivično djelo, a činjenica da je tim pokušajem
ostvareno drugo krivično djelo uzima se u obzir kod odmjeravanja kazne za pokušano krivično djelo.
Ukoliko je pokušano lakše, a proizašlo neko drugo teže krivično djelo, onda će postojati ili kvalificirano
djelo ili sticaj, ukoliko teže djelo ne apsorbuje pokušano djelo.
Metodi utvrđivanja uračinljivosti
U krivičnopravnoj teoriji i krivičnim zakonodavstvima poznata su uglavnom tri metoda pomoću kojih se utvrđuje
neuračunljivost neke osobe, i to: psihološki, biološki i mješoviti metod.
Prema psihološkom metodu utvrđivanje neuračunljivosti svodi se isključivo na ustanovljavanjepostojanja određenih
psihičkih smetnji koje nastaju kao posljedica nenormalnih psihičkih stanja.
Prema biološkom ili etiološkom metodu utvrđivanje neuračunljivosti se svodi samo ustanovljavanje prisustva
abnormalnih psihičkih stanja kod učinitelja u vrijeme učinjenja k. d., pri čemu je nebitno do kakvih su posljedica na
planu psihičkih funkcija rasuđivanja i odlučivanja dovela ta abnormalna stanja kao njihovi uzroci. Dakle, ovim se
metodom utvrđuje uzrok koji dovodi do psihičkih smetnji na planu rasuđivanja i odlučivanja, ali ne i same te psihičke
smetnje kao njegova posljedica.
Prema mješovitom psihološko-biološkom metodu neuračunljivost se utvrđuje primjenom i psihološkog i biološkog
metoda. Primjenom biološkog metoda najprije se utvrđuje postojanje abnormalnih psihičkih stanja koja su uzroci koji
dovode do neuračunljivosti, dok se psihološkim kriterijem utvrđuje isključenje onih psihičkih funkcija na kojima se
uračunljivost i zasniva, tj. funkcije rasuđivanja i odlučivanja. Samo kumulativna primjena oba kriterija može dati
pravilan odgovor u pogledu uračunljivosti, neuračunljivosti ili nekog oblika smanjene uračunljivosti neke osobe.
Posebne vrste umišljaja

Osim neposrednog i posrednog umišljaja koje poznaje krivični zakon u općem dijelu i umišljaja
na mah koga poznaju zakoni u posebnom dijelu (kod ubistva na mah i teške tjelesne povrede na
mah), pravna teorija poznaje i druge vrste umišljaja.

Dolus antecedens i dolus subsenques (consequens)

Dolus antecendens (prethodni umišljaj) prethodi preduzimanju radnje učinjenja. Budući da
umišljaj mora prethoditi radnji učinjenja, tako ova vrsta umišljaja nema poseban značaj i
izjednačava se sa općim pojmom umišljaja. Dolus subsenques (naknadni umišljaj) se javlja poslije
učinjenja krivičnog djela pa je bez uticaja na stepen krivične odgovornosti koja se utvrđuje prema
vremenu učinjenja djela. Naknadno odobravanje jednog nehatnog krivičnog djela ne može ga
pretvoriti u umišljajno djelo. Naknadni umišljaj se može uzeti samo kao okolnost kod odmjeravanja
kazne, jer on označava držanje učinitelja poslije učinjenja djela.
Dolus repentinus i dolus praemeditatus

IP – Momentalni umišljaj - Dolus repentinus je iznenadni umišljaj koji nastaje bez prethodnog
razmišljalja o krivičnom djelu.
To je umišljaj na mah.
Krivični zakoni samo u dva slučaja poznaju iznenadni umišljaj kao ublažavajuću okolnost i to kod
ubistva na mah i teške tjelesne povrede na mah.
U ostalim slučajevima on može biti od značaja samo kod odmjeravanja kazne.

Dolus praemeditatus ili predumišljaj postoji u slučaju kad je odluka donijeta promišljeno, tj. kada je
učinitelj jedno duže vrijeme hladnokrvno i detaljno razmišljao o djelu prije nego što ga je učinio. U
nekim zakonodavstvima predumišljaj se uzima kao najteža vrsta umišljaja, a u drugim kao
pooštravajuća okolnost.

Dolus determinatus i dolus indeterminatus

Dolus determinatus je određeni umišljaj koji postoji kada je učinitelj ostvario onakvu posljedicu
kakvu je i predvidio. On odgovara pojmu i sadržini direktnog umišljaja. Dolus indeterminatus je
neodređeni umišljaj koji postoji kada je učinitelj predvidio posljedicu ali samo u općim okvirima.
Dolus indeterminatus se može pojaviti u dva vida i to kao: dolus alternativus i dolus eventualis.
Dolus alternativus postoji kada je učinitelj predvidio više posljedica, ali tako da samo jedna od njih
može nastupiti (Kruglikov, et al., 1999: 202). Na primjer, ako neko puca na dva čovjeka koji
razgovaraju, on je svjestan da jednog od njih može ubiti ili raniti, ali ne obojicu. Dolus eventualis
postoji kada je učinitelj predvidio više posljedica ali tako što jednu predviđa kao sigurnu, a ostale kao
moguće. Na primjer, kada učinitelj na ulici puca na jednu osobu, on je svjestan da će je iz
automatskog pištolja ubiti, ali predviđa da još nekog može ubiti ili raniti i pristaje na te moguće
posljedice.
Dolus generalis i dolus specialis
Dolus generalis postoji onda kada učinitelj pogrešno vjeruje da je preduzetom radnjom proizveo
onu posljedicu koju je htio, pa preduzima drugu radnju prema istom objektu, ali u drugom cilju (npr.
da ukloni tragove) i tek sa ovom drugom radnjom ostvaruje željenu posljedicu za koju smatra da je
proizveo prvom radnjom. Drugi dolus specialis po svojoj sadržini obuhvata opći pojam umišljaja.

IP – Razlika nužbe odbrane i krajnje nužde?

1. Uzrok opasnosti: kod nužne odbrane opasnost prijeti usljed napada neke osobe, a kod
krajne nužde izvor opasnosti može biti bilo tko/što
2. Smjer djelovanja počinitelja: kod nužne odbrane počinitelj djeluje protiv uzroka opasnosti
(napadača), a kod krajnje nužde počinitelj povrjeđuje dobro neke 3. Osobe
3. Krajnja nužda je supsidijarne prirode: dozvoljena samo kada ne postoji drugi izlaz ili
način da se otkloni opasnost (mogućnost bijega ukazuje na to da nužda nije krajnja).
Ocjenjuje se vrijednost povrijeđenog i odbranjenog dobra. Kod nužne odbrane vrijednost
dobara nije odlučna.
4. Nužna odbrana je sukob prava i neprava (prava na odbranu od protupravnog napada),
dok je krajnja nužda sukob dvaju prava (pravo na otklon opasnosti i pravo 3. osobe da
njeno dobro ne bude žrtvovano)
Što je s alkoholiziranim napadačima?

Imamo se pravo braniti iako je sudske praksa skeptična u tom pogledu te se ide u korist pijanaca koji
su teško pijani jer ne predstavljaju opasnost dovoljnu da se opravda nužna obrana. (LJUBIĆ: traži se
razumno sklanjanje)

Nužna obrana će teško proći – nema je kod napada rukama, a kad napadnuti uzvraća oružjem. Osim u
slučaju kad je napadač goloruk, nesrazmjerno jači, veći ili poznaje borilačke vještine, a žrtva ne bi
mogla otkloniti napad braneći se samo rukama. (DIV i zvončica)