''B''

(BUSCAR SE LA VIDA; EXITOR)

'' Svako novo spokojstvo
ispada još samo jedan san na javi, Martina Smrzlić
dok netko od nas nije zaplakao
nad ostatcima beskrajne radosti
pomno biranih prethodnih prizora igara
u kojima smo toliko puta sudjelovali,
uhvaćenih u uglove pameti,
ako se to uopće može nazvati pameti,
te zatim rasutih na vjetru. '' M.S.

BUSCAR SE LA VIDA je psihodeličan roman toka

svijesti/poluautobiografski put oko svijeta, prožet egzistencijalnim
pitanjima i traganjima filozofa-buntovnika 21.-og stoljeća.
''B''
EXITOR-kratka sf priča o paralelnoj stvarnosti, očaju spoznaje
kaosa i manjka kontrole nad globalnim događanjima, nadi, ljubavi i
prijateljstvu.
(BUSCAR SE LA
VIDA; EXITOR)

''Da.
Na samom početku kraja,
upravo tako.
Kraj table s imenom sela.''
M.S.

ISBN 978-1-365-26378-1
90000
Martina Smrzlić

9 781365 263781
 ''B''

(BUSCAR SE LA VIDA;
EXITOR)
Martina Smrzlić

1
Ova knjiga je putovanje. Putovanje u nepoznato. Koje kao i
život prolazimo sami, zajedno.

Mom sinu i najboljem prijatelju, Dimitriju Leonu.

'' Da.
Na samom početku kraja,
upravo tako,
kraj table s imenom sela.'' M.S.

Svaka sličnost sa stvarnim osobama i situacijama je

slučajna

*Iskoristila bih ovu priliku da se zahvalim obitelji, posebice

Jasni, Nedeljku, Tomi, Matku i Karli, prijateljima i svojoj meceni
Dunji Cvjetković.

2
Buscar se la vida

3
4
 KOLIBA

Svako novo spokojstvo ispada još samo jedan san na

javi, dok netko od nas nije zaplakao nad ostatcima
beskrajne radosti pomno biranih prethodnih prizora igara,
u kojima smo toliko puta sudjelovali, uhvaćenih u uglove
pameti, ako se to uopće može nazvati pameti, te zatim
rasutih na vjetru.

Došla sam tu, u karantenu, u samoću, u kolibu na kraju

svijeta usred ničega, da kao završim muziku, razmislim o
životu, napišem neku knjigu…kao… Akcije su mi se svele sve
na to da kuham grah i sjedim kraj kamina, ispijam čašu vina
i gledam u gitaru dok preslušavam neke stare
instrumentale kojih mi je muka više i da čujem koliko dugo
pišem tekstove za to. Evo. Koniec. Tišina. Zvuk pucketanja
tu i tamo. Mir. Duševni.

Bar da tipkam dok 'razmišljam', ali ne. Zrno po zrno pogača,

drvo po drvo lomača.

Ostati ću tu valjda neko vrijeme, što ja znam. Malo da se

pogostim sobom samom, kad su već prilike takve.

5
Naginjem se kroz prozor i stišćući kapke, cijedim pogled na
rasplesane, tamnozelene čemprese oko kojih na zraku je
Van Gogh ostavio trag u mojim sjećanjima, sred prošaranog
horizonta odlučnih i snažnih crvenih nijansi kroz koje
pulsira neka nevidljiva sila i vuče me hipnotički, u isječcima,
usporenu da se strovalim sasvim, drhtajem naivnog zova
pustolovine, krhka i tugaljiva, ozarena blagom boli da se
zarijem u kameni pejzaž što titra na večernjem povjetarcu,
pristajući u njega kao avion od papira što slijeće među
travke.

-Tugaljiva?

-Da, tugaljiva.

-Krhka? Ma daj, pa ti si zvijer.

-Ja sam krhka zvijer.

Vani je zima fino otpočela, magluština i sve. Navukla sam

neku kecelju od suknje, boemski prozaično se ljuljuškam od
fotelje do peći. Ima i neke valerijane, za zlu ne trebalo.

Što mi fali? Ništa, da nije ovo bilo bi psihijatrija.

Najvjerojatnije. Umorna sam nekako od svih tih svega i
mozga svoga, između ostalih mozgova.

Ti ćeš preživjeti malo bez mene, a ja ću pokušati ovu

agoniju neku dovesti do kraja.

Osim ako to paćeničko, umrtvljeno stanje patosa nije

prirodno moje, onda ne znam. Onda, nekada nešto, je li?
Nekada nešto drugo.

6
Ne sjećam se kad sam zadnji put s nekim razgovarala, ali
baš zapravo, razgovarala, a da nije okosnica puko
izmišljanje i prevrtanje ili onaj česti slučaj kada objašnjavaš
nešto djeci ili starijim ljudima. Ili ovima…bilo kojeg godišta.

Bio je to baš ovakav, potpuno ispunjen prazan život,

tragično poprište željezničke nesreće kraj tvorničke četvrti.
Sumnjiva bijeda slučajnih prolaznika u odsjaju kaljuža na
putu, zloslutne svjetlosti izlazećeg sunca, monotone
nizbrdice i sumorni vrhovi teškog disanja i nasilne misterije,
nadmoći neprospavanih noći, izmiješanih osjećaja i tragova
u crnoj zemlji što dosežu sam kraj svemira svojim
zagonetkama i čežnja nekih snova što trepere na
prirodnom svijetlu u tišini.

Mah.

Zašto mi uvijek bolje zvuči ovo što sviram na gitari

opušteno gubeći vrijeme, nego bilo što ovo što snimam
kao nešto? Faul, Faust, frula.

Prošlo mi je kroz glavu sad, jedan slučajan susret. Stalno mi

nešto prolazi kroz glavu, kao da držim kolodvor na mozgu.

Tješim se da sam pametnija sa svim tim izgubljenim

vremenom.

-Pretenciozna si.

-Nisam.

-Jesi, jesi…

7
-Baš me briga.

Gluposti. Pa ovo, pa ono. Možda je treće, pa četvrto, pa

nešto potpuno deseto. Dok se ne umorim sasvim od svih
misli i eto tako nekako vegetativno egzistiram. Ne sada baš,
ali dođe i do toga, s vremena na vrijeme, često.

Vjerojatno sam previše ljudi upoznala. Svatko ima svoju

priču ili pokoju. Već mi to postaje breme kojeg čeznem da
se rasteretim.

Ne znam ni sama da li mi se svira, snima, piše tekstove,

postoji... Sve pomalo, a možda i sve skupa i ništa.

Sve do ovog trenutka nisam opazila ovu prodornu bol,

ranjene i preplašene divlje mačke, stiješnjene u kut što mi
vibrira stopalima, obogaćenu plesom nespokojstva vlastite
nestalnosti lutalice i lakog plijena što je kadra čeprkati po
obalama svoje mašte kao usamljena ptica, ponavljati slike
stvarnosti u krhotinama, smiješeći se krajobrazu uz
peckanje u grudima i pucketanje prstiju, spuštenih kapaka i
ogavne oduzetosti od koje mi se povraća.

Samo da nitko ne dođe u vizitu. Dodijalo mi sve. I

sadašnjost i uspomene i ta njihova raskrižja.

Izgledalo je već kao da zastranjujem u marionetu položenu

na bolnički ležaj čije staklene oči besmisleno kljucaju ptice
sred dugog, sivog hodnika treperećih industrijskih svjetala
kojim hladno kroče voštane figure zapiljene u strop,
popraćene gustom, ljigavom, crnom tekućinom što im se
cijedi sa cipela ostavljajući tragove u međustanju

8
postojanja, tražeći spasenje. Kašljem u zrcalo. Nesputano
plovim.

Ostala sam ovdje na mjestu brojeva i samouništenja i čini

mi se da ću se onesvijestiti među oblacima koliko sam
neshvatljivo sjedinjena sa zagasitom prazninom.

Kako godi tišina. Baš mi je nedostajala. Vidiš ti mene,

brojim stranice u 'Čarolije bilja u svakodnevnom životu' da
kao odokativno procijenim koliko toga još bi bilo u redu da
se tipka. Nisam ni otpočela, a kao. Super sam si. Brojim
dane, brojim stranice, zvijezde brojim.

-Mene ne brojiš. Ne ubrajaš…Neubrojivo?

-Prestani.

-Dakako. Ja sam Tišina. Podij je Vaš.

Izuvam cipele, vješam ih na zid. Iščezavam. Čudnovato

smirena gledam svoje beživotno tijelo kako pluta na
drugom katu kolibe u jezeru živopisnih sjećanja, obavijena
maglom. Nisam sigurna da ću preživjeti, nisam sigurna ni
da neću.

Bezbroj puta sam se zaplela u iste travke želja i vjerujem da

se nalazim u kritičnom stanju čekajući da pobješnjela
opsesija mog živog, zelenog i bršljenastog mrtvačkog
pokrova prođe i odustane od obavijanja me u napadu gladi
za životnim nektarom dok ja gubim boju i netremice zurim
u sat, jedan od mnogih, povješanih po zidu kao uspomene
ili obiteljske slike.

9
Kao da sam odustala od svega. Kao, imam potrebu da
pišem ni o čemu. U biti imam potrebu da pišem o tom
životu, a opet nekako da ne kažem ništa. Tako nešto.

Ne znam. U zadnje vrijeme kada god čitam neku knjigu,

između ostaloga, prazno mi je sve.

Dakle, priča me već neko vrijeme zapravo uopće ne

zanima.

Zanimljive su mi riječi. Ne mislim pisati rječnik, drugačije

sam to mislila. Ne zna ni pjesnik što je htio reći.

-Ja ću se osloboditi, misliš?

-Da, tako nešto.

Uputila sam se negdje, obješena sama preko sebe, noseći

na ramenu dva vjedra nepoznate snage, progoneći utvare
što me progone nesumnjivo eonima koračajući pravo k
njima, tajnovito usklađujući titraje straha sa svakim svojim
korakom, gubeći sposobnost pamćenja, poprimajući čudne
oblike, obavijena… duhom…svojim, da to tako kažem.

-Ta vjedra, to bi valjda bila jedra sa 'v' što vjedre puna vode
nad vodom?

-Upravo tako.

Dakle, tišina je divota, pucketanje vatre, vino… Očito tako

brzo i ne sanjarim dok tipkam.

-Hvala.

10
-Molim.

Jučer nisam ništa jela. Ležala sam potpuno prazna na

trosjedu, pila kavu od jučerdan još što je stajala tamo
pokraj na stoliću od goblena. Cijedila ju u par navrata.
Nisam naložila vatru, ništa apsolutno.

Par puta sam se probudila i pokrila dekom po glavi. Palo mi

je na pamet sutradan jesam li uopće išla na toalet? Pa
vjerojatno jesam iako zapravo ne znam. Da, tako je to bilo
jučer.

Izmrcvarile su me neke neočekivane situacije sinhroniciteta

umotane u ponovna proživljavanja antike neke kao i moji
nijemi, patetični, u zid buljeći uzdasi na to.

Ah.

I onda dođem kući, svi normalno, sve normalno. Samo

ja…nenormalno. Ljutila sam se nešto bila i na sebe, sada
više ne.

Zapaliti ću cigaretu. Moja neorganizirana kvaliteta. Eto što

meni svira kroz mozak. Flow with the go. Flow with the ego
me upravo ispravio word. Zamisli ti worda sto ima smisla za
humor. Zasigurno to nije jedini razlog.

-Ja sam sav tvoj razlog.

-Razlog za što?

-Za razlog.

-Razlog za razlog?

11
-Makar je pošteno.

-Uvijek.

Eh…da.

Danas kada sam stigla prvo mi je iz torbe iskočio miš.

Mislim miš, štakor u nastajanju, mali štakor. I tako hvatam
ja njega i uhvatim ga, rukom, u stilu kućne mačke i
ozlijedim ga jadnog i prenesem ga van tamo takvog sirotog,
umirućeg i ispričavam mu se nešto. On krepava, ja se
ispričavam. Ma, strašno. Naknadno shvatim da je ovdje
netko po pola suđa polijepio ljepilo za štakore. Nisam
mogla tavu koristiti uopće ni oprati ni ništa. Nevermind.
Čime se ja zabavljam, eto.

Neprestano stojim u dovratku i slušam zov zova druge

strane, ne pomičući se, držeći ambis za ruku, gledam je li
mi srce nastavilo kucati.

Dakle, put oko svijeta za malo ipak više od

osamdeset dana? Droge, alkohol, ljubav, umjetnost,

12
psihijatrija i te priče? Vlakovi? Obiteljski život na vrh
planine?

Ma, ne da mi se. Ne da mi se, uopće mi se ne da.

-Meni se da. Ja volim priče.

-Meni se ne da.

Gledam svoju sjenu kako puši cigaretu i plave i boje pijeska

koverte kako se njišu na zc malenom povjetarcu kao i moje
šiške. Umoran je stari cigo, što bi rekli moji prijatelji alkosi
sa dna hranidbenog lanca koji ustvari isto nešto glume.

Svi nešto glume, samo ja valjda ne glumim. Meni je sve što

zovemo bizarno već postalo tako normalno da se ponekad
i sama zamislim oko toga. Malo.

-Ti ne glumiš?

-Ne glumim toliko.

-Koliko?

-Kao ostali. Uostalom, kada glumim, glumim sebi, a ne

drugima.

-Aha. Osim kada je isprepleteno?

-Osim kada je isprepleteno.

Struji mi jeza kroz uznemirenu kožu radi te moje glupe

sklonosti obožavanju i izobličavanju stvarnosti te i ta
mučna činjenica da intuitivno predosjećam kako bilo što,

13
što sam ikada učinila nije moglo značiti ništa naročito
ikome od njih.

-Meni je ništa naročito značilo.

-Tebi naročito nije. Ili jest. Tko bi više znao…

Čekajući izgubljene prilike prethodnoga dana, munjevito

deformirane dekadencije jednog od oblika ljubavi koja
postupno obuzima bilo kakvo moralno stajalište i pretvara
ga u bezličnu masu nesvjesnog neuspjeha, tinjam toliko
slabim i nečujnim plamenom da jedino što sam još u stanju
emitirati je oštar pogled ili se to možda samo meni tako
čini.

Nekako mi se ovo sve skupa podosta na žderanje svelo.

Pa…da.

Upravo tamanim slatko od jabuka. A grah sam večerala

dvaput. Sjetila sam se sada iz nekog razloga, meni
nejasnog, onog rusa psihologa što pravi dizajnerske stolove
i jede tripove i voćne kupove. I čudne neke orahe.

Netko mi je nešto valjda spomenuo Moskvu i ja sam rekla :

Što baš u Moskvu? Da, tako nešto, valjda.

U redu, dobro. Na polje po drva. Onda ću možda malo i

odmoriti uz vatricu. Moja malenkost je umorna i zbunjena,
satrana težinom usiljenih napora i jednostavno lijena u
cjelini. Primjenjuje dijabolična oduševljenja kao začin
bezgraničnom kotlu emocija sanjača što vise na lampama
ulica i lelujaju na vjetru.

14
A vani zvijezde, Orion i zima. Baš…zima. Idem po pokrivače.
Ima da se zalegnem na neko vrijeme bar. Možda i do sutra.

Manimo se ovih čarapa. Sada je ugodno. U gaćama i

potkošulji. Opada mi kosa neviđeno. Ostavila sam sinoć
skalp na jastuku. Baš se primijetilo na jastučnici svijetlo
zelene boje.

-To te ja šišam po noći dok spavaš.

-Pa, nemoj više.

-Teško je odoljeti.

Lijepo je u društvu, hoću reći najljepše je kada se ljudi vole,

a opet lijepo je nekada i sam. Lijepo je i kad tuguješ
ponekad sam, smetali bi ti drugi obzirom da tuguješ, a nije
loše ni ovako. Kada ne tuguješ ni ništa, već eto, samo
postojiš dok prolazi vrijeme u tišini i očiglednoj zimi sa
druge strane prozora. Tiše je zimi. Puno je tiše. Onako,
općenito.

Nagoviještam nadanja prostodušne tupavosti što

nepredvidivo preobražavaju ovaj spokoj.

15
 Prosvjetljenje uz kreativan rad. Ciljevi i to. Pošla sam
ja kao nekud i kao, baš mi se ide.

Probudila sam se oko deset sati u idiličnom raspoloženju

samoće i nitko me ne tuši film.

Snimam, već, par sati i kako snimam plove mi riječi niz um i

promatram kako se mijenjaju raspoloženja i teme…kroz
mene.

Nije baš nešto ako je čovjek volio nekoga u duhu nezdravih

običaja alkemijskog truda preobrazbe besmislenog ponora
što te velikodušno poima kao providnu, crnu pticu i
oglušuje se na tvoje samotne pokušaje suprotstavljanja
umiranju nestvarnoga svijeta i zazivanja besmrtnosti i
preobrazbe u svitanje.

Još fantaziraš kako su to te neke egzotične vitice cvijeća

rijetke i neponovljive, a u biti nestaješ. Izgubiš osjećaj za
sebe. Uvijek… Netko drugi. Nikada ti.

Mislim ja. Osjećam se prevareno. Vjerojatno zato što i

jesam. Olovni vojnici su zaposjeli moj privid i mijenjaju mi,
sa smiješkom, izvorne nijanse zadovoljstva u nešto meni
strano.

Odbijam ove jastuke. Zašto? Eto. Tako. Tako ti je to.

Događa se svašta. Preživi. Sunce sja…

Možda da otvoriš vrata balkona dok još nije opet minus

sto? Ja sam emocionalno nestabilan jadnik velikog
optimizma. Dijete u stvari, u tridesetima. Lakovjerni
majmun. Onaj što uvijek daje više i to zna. I nije do trgovine
16
već taj nemjerljivo glup osjećaj. Ne moraš. U redu. I zašto
bi?

Ne vjeruje… Shvaćaš? Mora testirati cijelu stvar.

Rastavljena na sto milijardi komadića, moram priznati da se

ne osjećam baš pretjerano kompletno. Pod povećalom.
Laboratorijski bijeli miš.

Izbijaju mi razočaranja na kožu, poput alergije. Pravim

pomadu od umjetne mržnje i čudesnih visina žudnje
ponovnog buđenja dok istinski na jedvite jade raspoznajem
bestjelesne likove minulih dana što mi ih mraz rezbari po
prozoru.

Poludim kada se vozim vlakom u vrijeme kada

srednjoškolci idu u školu. Ili kući.

Gledam ih, ajme, koliko ih je, a to je samo jedan

generacijski val naroda u pripizdini na kraju svijeta.

Ima ih, pa, stvarno puno. Što svi ti ljudi?

17
Imaju oni svi skupa sa mnom kao neki smisao? Svoj životni
put i svrhu ne izmišljen iz dosade i izgubljenosti u velikom
mračnom svemiru, već onako, zapravo?

Koliko ih je, zaista stravično mnogo. Tih ljudi s malim

varijacijama na temu. Ne znam što da mislim ni o čemu, u
krajnjoj liniji. Većinu vremena se osjećam kao zaleđeni
promatrač koji si umišlja da je neki veliki mudrac. Dok
zapravo, što ja znam što svi ti ljudi misle. To što se meni
čini da i ne misle ništa naročito baš i nije neka činjenica
zapisana u kamenu.

Prolazi svijet oko mene, ja promatram, kao neki ljudi što

gledaju televiziju, pasivni.

Magija je postala moderna, između ostalog, primjećujem.

Osobe kojima ne bih dala da mi grumen zemlje pripaze se
razumiju u sve, to isto.

I ima tih ljudi, baš ih ima. Ja sam kap u moru. Ti si kap u

moru.

Željela bih levitirati u vremenu sa tobom u nekoj prirodnoj

izolaciji neodređeni period života. Da bez sata i obaveza,
ložim vatru, idem po vode, gledam drveće kroz ogromne
staklene površine, slušam ptice, kuham nešto, gledam te
kako postojiš….

Kao mravi. Strašno. I svi krešte nešto kao pomahnitale

svrake: ja, ja, ja, ja…Mah.

Želim svima na svijetu život mira, ljubavi, zdravlja i obilja

samo, dalje od mene. Ne mogu slušati više važnost tih kapi,
18
dok meni, kapi, kapi objašnjavaju svoju važnost i ja ne
shvaćam poantu našeg razgovora i tijelo mi reagira
grčevima ustreptalih tikova na to sve što mi se serviralo na
doživljaj i razmatranje. Dostatno je. I suviše.

Sama sebe bezrazložno ugnjavim također, ponekad, ali sa

sobom moram. Sa njima ne.

Kada se spustim kojim slučajem u grad i sjednem na terasu

negdje u centar i sama navučem neko moderno odijelo,
nabijem naočale, pričam o glupostima i gledam to sve
skupa. To, kao , civilizacija.

Možeš si misliti. Svi važni, svi se nešto pretvaraju, svi super,

presuper. A imam osjećaj kao da sjedim u polju kamenja
kojima je netko nacrtao oči. Tj. naočale. Kamenja sa
sunčanim naočalama. Promenada. The meeting point.

Epicentar. Vrelo. Grotlo. Stonehenge jebeni sa sunčanim

naočalama, dezorijentiran u astronomskom smislu. Prošao
netko traktorom.

Mislim, u Stonehengu, ne kraj kolibe.

Treba kupiti kruh. Treba mlijeko kupiti. Deterdžent, ulje, wc

papir. Treba platiti Internet i društvene lubrikante u
tekućem stanju. Treba voziti na benzin i osmisliti svoju
ulogu u razmjeni papira.

Prodajem drveće. Mijenjam letvu za Internet. Komad

stijene za sjemenke od paradajza.

Napušem se kao helijev balon pa zaradim brdo novaca.

19
Onda preživljavam u bezbrižnom blagostanju i imam svoje
legitimno postojanje i društvenu interakciju utemeljenu na
tradicionalnim vrijednostima.

Trošim svoj dan na debilane kojima dodajem vrijednost jer

im treba dodati vrijednost da vrijede, da ih mijenjam za
nešto vrijedno, samo ne znam što.

Ne valjaju ovi…ne valjaju oni…

Mi smo ti što valjaju i udruženi smo u udruženje.

Pozitivaca.

Dok oni tamo su naši suparnici. Ne bi li nam valjda, ne daj

bože tako savršenima bilo dokono, ponekad.

Ženke i mužjaci…

Ne podnose se, u stvari, osim kada djeluju kao tim i tada

žare i pale kontra cijeloga svijeta i za njima se diže prašina
u društvu virtualnih srceta i sviraju violine u sunset dok
ostarjele bakice iz familije zadovoljno uzdišu nad predivnim
potomstvom prebirući krunice po prstima.

Provjerene formule za egzotiku. To mi je isto užasno

zabavno. Taj osjećaj hrabrosti kojime se zaslijepi očarana
publika provjerenim formulama za egzotiku. Sva ta
divljenja i redovi i pripadnosti i ljestvice i letvice i daske u
glavi.

Sunce se probija kroz prozor…škiljim. Vrijeme je da

prihvatim džezvu za ruku i zbližim se s njenim unutarnjim
ja.

20
Trenutci umobolne, ugodne tišine.

Tražila sam neke pogurnice materijalno-egzistencijalnog

tipa nedavno, ono kao da se kreditiram. I naletim na tog
nekog lažnog lihvara iz Majdanpeka u Srbiji, ulica Nikole
Tesle.

Sad taj Majdanpek, grad izgleda kao da je iz filma ispao,

socrealizam u planinama, sanjiva neka kockasta
arhitektura. Izlet u prošlost preko guglmepsa. Pomislim,
koji rez.

Cap carap. Sada nešto, ne znam što. Poput onog kada

gledam onaj leteći tanjur od kuće iz sedamdesetih u
Americi ili Airstream, što se bogu brate desilo? Cap carap.

Ratovi, dronovi, bombe padaju, stiže konvoj Sirijaca u

Europu. Žene neke mrdaju dupetima i puče usne kao
bundeve i seljoberi neki vrte ključevima od auta što se
ljeska na suncu u svoj svojoj crnini, bivajući ekstremno
seksi.

Sniženja. Redovi na blagajni u supermarketu. Djevojka u

prolazu, po birtiji prodaje parfeme što smrde.

Vlak za Novu Kapelu i Batrinu, stiže u 13 sati i deset

minuta. Polazi odmah.

Nismo mi tebi dužni, već si ti ružna. Aha. Glavno da mi se

objasnilo.

Po autoputu voze turski kamioni, a na odmorištu kraj

benzinske crpke dva brkata karaktera ispod suncobrana

21
peku jaja na plinsko kuhalo sa nekim čudnim, džinovskim,
zelenim feferonkama i pije se čaj iz marokanskih, oslikanih,
staklenih čašica.

Mala musava bosanka sa stražnjeg sica jugića jebe

policajcima mater dok se njeni samohrani, razbarušeni,
postarjeli otac ispričava kroz spušten prozor i objašnjava
zašto se s njima u autu vozi kokoš.

Gući torbe. Fini satovi. Otkup zlata. Predizborne kampanje.

Miris jasmina na španjolskom groblju u noći Sisvetske
procesije.

Mladi ćilimare oko logorske vatre, zavijajući na mjesec svoj

ljubavni zov.

Kamenje na suhom dijelu rijeke. Vlati trave na vjetru. I

grmljavina.

Groteskne familije u redu za sladoled na plaži u vrijeme

turističke sezone.

Zmajevi na Savi.

Mi trebamo živjeti u malom, mediteranskom gradiću

kamenih ulica, dobre akustike što diše u korak sa sadašnjim
vremenom na uri planete. Možda.

Možda i ne.

Piće beduini po pustinji, hodaju po žici ruba dine njihove

gegaste domaće životinje.

Pleše se sufi u krug. Stavlja se cimet u koješta.

22
Borka razvlači žabe i lupa bilje za ayahuasku, kao da maslac
tuče, gospođa.

Ja imam mrtvog pauka u špajzi, ogromnog, bijelog i

skamenjenog. Zove se Đuro.

Biciklisti su došli na svoje i grupiraju se u grupacije. Ljudi

žive zdravo, jedu voće i povrće i dižu utege u teretani i
naručuju se proteini preko interneta.

Na seoskoj zabavi se služe šaran i vino, sviraju tamburaši i

prodaju se marionete koje ne rade,već su za ukras i onaj
rozi šećerni nazovi sladoled od vate. Ljudi brišu masna usta
ubrusima i plastičan pribor bacaju u koš. Vrane gube perje
kao da pisma šalju pismonoše.

Čitam kako živi stara družba na slikama s mreže. Sat

navijam online, u 6 pokušaja.

Radno vrijeme dvokratno. Tvornica u 3 smjene. Politika do

3. Vikend na vikendici uz roštilj kraj potoka.

Manikura, pedikura, frizura, masaža, wellnes, spa.

Joga centar. Centar za rehabilitaciju. Prihvatilište za

beskućnike. Azil za pse.

Kulturni centar Narodno oslobodilačke borbe. Trg dr.

Franje Tuđmana.

Sajam antikviteta, sajam rabljenih automobila, stočni

sajam.

23
Izložba paške čipke. Izložba kamenčića sa novootkrivenog
arheološkog lokaliteta.

Izložba starih kovanica i salveta. Ozbiljni razgovori družbe

obrtničke komore.

Želje, čestitke i pozdravi oko viteškog stola zvanog GUP.

Treći kat vile, prvi red do mora s bazenom.

Bakica Ranka živi u ruševnoj kućici od prijesne cigle s 300

kn mirovine, traži pomoć za ogrjev.

Mirko, 27 iz Slav. Broda, zaposlen, pristojan, simpatičan,

traži hrvaticu, nepušača za druženje, vezu ili brak, moguć
zajednički život i rad u inozemstvu.

Pomozimo maloj Ani da prebrodi rijetku bolest, hitno

potrebno 30,000 eura za lijekove i operaciju u Austriji. 060.

Prodajem prasce.

Traže se odgovorni, mladi ljudi, spremni na nova znanja i

izazove koji odlično funkcioniraju u timu.

Živa glazba. Bizarna imena sa smrtovnica iz novina. Kul

blogovi, toliko kul da ti odmah dođe da skočiš i da kažeš yo!
Široki horizonti. Plazma dimenzija profila pristojnog
obiteljskog automobila. Preparati za intimnu njegu.
Markirane krpice za vaše kućne ljubimce. Gospođa u
najboljim godinama stareži iz gradske jezgre, našla mlađeg
momka, pa otišla na orošavanje vagine. Svima preporuča,
super je.

24
Pučka kuhinja. Nedjeljna misa. Saturday night fever.
Tablete za smirenje.

Nogometni klub ''Lonjsko polje'. Dubokoumne kretnje za uz

čašicu razgovora u kavani kraj teatra.

Ubio komšiju zbog međe. Pijani vozač odvukao most od

Zaprešića do Sv.Nedelje.

I tako….Psihoterapija 150 kn sat, pa se ti liječi. Usput i

smršaviš.

Travel ejdjensi, destinacije samo takve čekaju na Vas, jerbo

bez Vas, taj Taj mahal jednostavno nije isti. Ludo me
zanima tvojih dva tjedna na Tajlandu mico, mora da si
totalno skužila Tajland.

Paramotori su opasni, zapne ti noga i jebajga. Račun vam je

blokiran, ako mislite nešto raditi, samo vi dajte, ali pare
ćemo mi sebi znaš, poslat'. Imamo te svoje ljude, a ti
nemaš njanjanjanjanja.

Kozmos, treće oko, putovanje u središte sebe. Centrirani

pojedinci čekaju autobus u Barutanskom jarku. Smisao u
očima svijetli preko cijele Medvednice. Seoska domaćinstva
sa madžarske granice u panici zovu fbi.

Knjiga je dobila Nobelovu nagradu jer tako divno opisuje taj

život tih ljudi, koji žive u tom nekom vremenu i prostoru…

Kao da mene boli kurac, kao da ja ne znam kako žive ljudi u

vremenu i prostoru, pa moram čitati, jadno žive, eto kako
žive, kako bi živjeli…

25
E taj njihov jad, tako divno opisan da ti pamet stane,
naprosto ti dođe toplo oko srca kako je netko riječima
nasrao duge jednoroga na jad tih nekih ljudi u vremenu i
prostoru u kojem žive.

Film je masterpiece jer lik nije normalan. To jest, lik je

normalan i pun je para pa si je našao tako par luđaka da mu
odrađuju neke stvari za neku mizeriju i preseravat' će se
sada do kraja života.

Imam ljepšu bašću od komšinice. A i nije ti ona neka, znaš,

stalno joj dolaze neki.

Po zabavama šeću torte što izgledaju kao da je netko

odvalio komad zida iz baroknog hodnika.

Sise više ne stoje na grudima, već pod bradom. Tu im je

bolje, valjda, što ja znam. Da spustiš glavu na umorna
njedra, svoja.

Mazim se po trbuhu, imam super pupak. Baš si dobro

izgledam iz ove perspektive, zavaljena u fotelji, cigareta u
desnoj ruci, lijeva na rebrima, golih ramena,dolje ovaj plašt
od suknje. Pobjedonosno nekako. Dame i
gospođo…pobijedila je samu sebe. Neka. I treba tako.
Bravo za nju. Javlja joj se pravi smisao stvari. Cinca na
telefon.

Pet i pet. Kad već pet? I pet?

Što radiš ti tu? Pa kao, nakon sto pedeset tisuća godina

uzimam si vrijeme za sebe.

26
Ali baš baš. Baš baš.

Primjećujem li kako to zapravo izgleda? Kako to zapravo je?

Hm. Rokam se samoćom. U venu. Asketski dio mene maše

prema površini.

-Bok, kako si? Tu sam cijelo vrijeme dok ti živiš život svoj u
interakciji sa drugim ljudima, a mene ne primjećuješ ćoro,
ćoravi.

Ja sam onaj što ti pravi društvo svih ovih godina kada pušiš
cigaretu pred spavanje na terasi sama i gledaš bagreme
kako se njišu na vjetru na planini. Što ima? Sa nama? Kod
nas?

Ah, sad…to.

Pa, ne znam je li? Kako da znam? Mi sokratovci smo kao

noć glupi.

I teglimo te platonske ljubavi. To nam je isto… Đir.

Bogme ova feferonka svjetska. Btw. samo kažem.

Izgubljenih ljudi njih ukupno 7 milijardi odokativno traže
smisao na planeti i sistem za preživljavanje. Mislim da bi se
prije uredio sistem za preživljavanje svih 7, funkcionalan
nego našao pravi smisao postojanja. A možda čeka i čami
da se otkrije baš poslije te stepenice normalnog
preživljavanja svih… Tko bi li ga znao?

27
Ovi bi u Ameriku, tu neki Amerikanci lutaju po svijetu, ovi
neki iz Afrike silom hoće u Europu, ovi neki Evropejci silom
hoće u Afriku…

Pa ovi bi ovamo,pa oni bi tamo, sigurno je tamo, to nešto

što tražim. Možda je tamo ili tamo negdje drugdje, što ja
znam, jer tu nije.

Hm?

Zašto uvijek upoznajem iste ljude?

Mislim, zašto uvijek srećem te neke ljude bilo gdje po

svijetu da putujem, te neke slične ovima nekima od prije i
slažu se kao neka slagalica oko mene po ne znam koji put s
varijacijama na temu u svojim osobinama zbunjujući me
sasvim?

Što da ja mislim o tome? A primjećujem, naime, teško je ne

primijetiti nakon svega.

Ništa. Misli ništa o tome. Mora da je sasvim slučajno. Iako

vjerojatno uopće nije.

Možda projiciraš. Možda si projektor. Živimo ipak u

holofraktalnom svemiru, logično bi bilo da je netko i
projektor. Ako ne i svi ili barem ti, gledajući iz tvoje
perspektive. Tj. svoje.

Da, sada je sve jasnije. Surfam sa smiješkom valovima

kristalne bistrine dok usput isparavam kroz pore sveopću
svjesnost biti koja onda poput maslačka putuje i do
najmračnijeg zakutka planete. Ne.

28
-Ti si ovdje. Smisao bi morao biti ovdje, a nije. Also, ti bi
morala biti ovdje, ali nisi. Jesi, a nisi. U stvari, ti misliš da si
svakako ovdje jer bi morala biti ovdje, a ustvari nisi. A gdje
si?

Hajde, nađi se. To valjda nije teško. Prostor i vrijeme ne

postoje. Prostor i vrijeme su iluzija…

-Kako da se nađem jebote, a gdje sam onda ako nisam tu?

-Tamo. Vjerojatno si tamo.

-A gdje tamo?

-Nije gdje i nije ni kad. Jednostavno tamo.

-Tamo sam?

Tamo si.

-Super. Baš mi je drago da sam tamo.

-Stalno sam mislila da sam tu, a eto ja ustvari tamo.

-Eto vidiš.

-Pa da tj. ne. Mučiš me.

-Ako te mučim onda mučim samoga sebe, tj. ako te mučim

onda ti mučiš nekoga tko je ti, tj. ja.

-Da, da, ali glavno da sam tamo, a ne tu, da sve to skupa ne

gledam. Svo to mučeničko mučenje.

-Muka mi je.

29
-I meni.

-Hm

-Hm što?

-Hm. Ništa.

Hm hmhm. Odmori dušu svoju, zapali cigaretu. Igraš se sa

mozgom koji se ugasi kada dobiješ alzheimer i bila ti tu ili
tamo, kada umreš ne vodiš ga sa sobom nikuda.
Najvjerojatnije. Osim ako postoje ti neki elementi o kojima
pojma nemaš, onda eventualno da.

Jede mi se bijela čokolada. Zasmrdio mi dim zapaljenog

papira na sekundu na bijelu čokoladu i to je rezultiralo time
da mi se manijakalno ovaj tren jede bijela čokolada. Rekla
bi mi baba sada da se uhvatim za dupe.

Ovih zadnja dva mjeseca kao da sam provela pod

hipnozom. Ozbiljno. Tako se nekako osjećam. Idem po
zrcalo. Ima negdje sigurno zrcalo. Želim pogledati to svoje

30
sebstvo u lice. Sebstvo, jastvo, svejedno. No ego kaže Žilina
majica. Žila ima te što govore, razgovoru sklone majice.

Dobro, ovo sa zrcalom možda baš i nije bila najbolja ideja.

Nakon par bizarnih i taštih tehnika uljepšavanja koje bole,
došla sam samo do zaključka da se ne prepoznajem.

Maestro… Muzika. Kuda sam odlutala ja sa mislima sada?

Ne znam ni sama. Unutarnji monolog mi se prošetao kroz
za leđima ostavljene staze u nekom tonu pravdanja.

Ma hajde. Objašnjavam si objašnjenje. Silno mi to vrijedi

bez efektivnih promjena situacije, a za taj revolucionaran
čin mi nešto manjka motivacije, koliko god to nezgrapno u
ovom trenutku bilo za reći.

Razmišljam o Dimijevim očima. Žive su, smiješe se

nemirom i zbiljom. Lome prostor oko sebe poput valova
udaraca gonga siline neke praiskonske magije. Obožavam
taj pogled. Nisam ništa stvarnije vidjela u životu. U životu
mom kaotičnom.

Mislila sam da je ljubav neka patnja valjda prije. Vječito

natezanje, rat i ostale zablude.

Udahni. Pogledaj svijet oko sebe iz dubine svojih živčanih

petlji. Poskidaj te prazne vrpce slojeva, odvedi se na put.
Usporenim kretnjama površine svoje kože pokušaj bar
osjetiti sebe, ako već ne i svijet dok sjediš olakšana maski
na podu ove hladne sobe upijajući kapljice topline
razbarušene iz ognja u kutu. Kamo se vodiš? Jesi li si uopće
unutar domašaja?

31
-Gdje ja to budem dok ti gola sjediš kraj vatre?

-U kupaoni.

Toliki potresni trenutci, ah što sad, uroni. Ne možeš umaći,

ne vrijedi ni plahost ni grubost, to si ti. Da se razumije,
oduvijek. Unutar sebe.

Pogibeljna zimska poslijepodneva nonšalantnog snatrenja

izobličena turobnim zvucima struganja zidova i škripe
prozora u samoći možda nisu najbolje mjesto za početak,
ali moguće je da nemaš previše izbora po tom pitanju.

Odjekuju neka mrtvila, besvjesno prisutna. Ni ne vide te. Ni

nisu više oličenje samoobmane, ni presudne. Ne govore.
Ne govore ti ništa sada, to je jeka. Tok je u drugom smjeru,
možeš slobodno prestati s tim besmislicama, napamet
poznaš tu cestu. Oboljeti ćeš u patnji taoca simulirane
ekstaze, ukopana u trivijalnom, kapricioznom odvraćanju
od svoje ritualne, transcendentalne pobune.

Nestajanje, prodiranje, izviranje reljefnih oblika iz prostora

oko tebe, nisu li to sada samo simboli kao i ove stvari po
kolibi koje kao da si već negdje vidjela, a slutiš i gdje?
Klonuli suncokreti. Tvoj život, tvoje primjedbe, tvoje
preporučene pošiljke iz prošlosti drhtare krajolikom. Ništa
ti neće biti od toga, već je bilo.

Ponekad mi se plače od ganuća što mi pravi društvo.

-Ja?

-Ne.

32
 Doživljavam se prilično samo u cijelom svemiru dobar
komad postojanja i zatim taj pogled, koji me, čini mi se, vidi
i onda više ne.

Čudi me što me netko mrzio iz ljubavi ili valjda tako mislio.

Netko… Valjda se zabunio, ne znam, valjda sam se i ja
zabunila. Drugačije smo se zabunili.

Ja možda malo ljepše, ljudskije. Čudna okrutnosti se skriva

u ljudima kao mrena jezgre nježnosti . Cijeli jedan pol
hladnoće.

Kontemplacija u četiri zida. Ne loše utrošeno vrijeme.

I tako, ugasila mi se vatra od razmišljanja. Ne nedostaje mi,

ne nedostaje mi. Koliko puta mislim reći da mi ne
nedostaje?

Muti mi se pred očima od valerijane, prsti mi se koče.

Plačem… Sada više ne plačem. Nemilosrdno uništavam
tople sendviče sa slaninom i paprikom poslije malo gitare.

33
Ajme, što se to jučer sa mnom desilo?

-Poludjela si od patetičnog dramljenja. To je neka tradicija

valjda tvoja, zagrljaj s korijenjem postanka paganskih
vračeva. Radiš to s vremena na vrijeme, onako kao neka
zavičajna fiesta…

U redu. Ok… Ili… Ne.

Dakle prošao je jedan cijeli dan ili dva ne znam ni sama

više, prošao i John, sve prošlo iako sam skoro pa sigurna da
ću se kad tad vratiti na tu temu. Demencija ljubavi.
Emancipacija. Nuspojave prekomjernog čvakanja lsd-a u
mladosti. Don't do that kids. Ne valja. Mislim, ne valja
poslije.

Sada sam već u fazi nervoze nesređenih financija. Ili sam

opet možda gladna. Samo žderem. Izgledam kao prutić, a
samo žderem. Strašno.

Uglavnom, bio je taj jedan… Osoba jedna.

-Osoba jedna?

-Osoba jedna.

Podsjetio me na svašta, pa sam se borila sama sa sobom do

u nedogled. Tako nekako danima proživljavala davno
odživljene filmove. Pa sam se pravdala na sve strane kako
me to sve konačno prošlo, pa se vratilo opet, pa sada
ponovno hladovina. Moje promjene raspoloženja kao da
samo čekaju neku kliničku dijagnozu.

34
Pisala sam tekstove za ove pjesmuljke svoje i krenulo je,
kao, samo što stalno ispravljam nešto i sada kada su
tekstovi u fazi recimo određene samoodobrene forme, ja
sada nešto opet što ja znam…

Smeta mi moj glas, pa možda da ne psujem, tko će to

slušati, ipak su to umjetničke balalajke i kenjaže, neće na
tv, neće mladi alkomani puštati po fiestama i siestama.
Pokušavam se kulturizirati, ali ne ide mi baš. Kad sam jadna
srdna.

Tako sam danas pokušavala sve psovke zamijeniti nekim

kulturnim sinonimima, ali njah.

Gušila sam se u dimu, nije htjela povući ova glupa vatra, pa

tako. Prolazilo mi je kroz glavu ona 'gdje ima dima, ima i
vatre'… Eto kod mene ne. Ja sam iznimka koja potvrđuje
pravilo. Tko zna, zna. Nije bitno.

-Ja znam.

-Nije bitno.

Čekam sada da se ovo speče i boli me želudac od kave i

cigareta. Nisam trebala do civilizacije, zapeh na fejsbucima
i oglupih opet u nekim, gluparijama trčkaranja u krug ,
razgibavanja radi, na traci.

-Umjesto da se družiš sa mnom. Vidiš?

Nisam ni svirala danas, samo kava, kava, kava…

35
I ništa. Ok, tekstovi su išli, samo nekako izgubila sam dosta
od dana na ne znam ni ja što.

Kada se najedem ima da si nakapam malo one valerijane u

ždrijelo da mi umrtvi tijelo i poda oh te božanske
inspiracije. Opet Slavinski zove mailom na svoje gnoze.
Umirem od smijeha na njegove peat-e i slične spiritualne
složenice.

Za nekog tko je iskusio telepatiju, prekogniciju s vizijama i

par tih nekih endemičnih wierd shitova, baš sam
sarkastični skeptik na te produhovljene zadruge.

-Are u experienced? I'm experienced more.

-Mogu li ?

-Neka, neka, samo ti daj…

Tako sam nabasala jednom, neka frikuša iz Amerike.

Onako, gledam ju i mislim, pogledala sam ja par videa

njezinih u nevjerici i čudu. Uglavnom, mlada simpatična
djevojka koja skokne do pustinje pa snima video uratke
svoje komunikacije sa vijećem Orionovaca iz daleke, tj. ne
daleke sve je to tu jel', već napredne ne znam koje
dimenzije. I onda se mačka 'prišteka' na taj neki 'kanal', pa
govori poruke razno raznih članova Velikog vijeća
Orionovaca totalno ufurana, mijenja glasove i sve, slaže
blažene face i to.

Meni je bila zabavna u određenoj mjeri, a do nje sam

naravno došla preko te svoje opsesije Orionom koja je

36
počela jako davno tamo negdje na Pirinejima. I od svih
jezika svijeta (mali intermezzo), moram priznati da mi je
Euskadi baš onako svemirski. Kao da je palo tamo to
nekako od nikud jer nema veze s ičim uokolo, a ni šire, baš.

U svakom slučaju nema logike da se tamo nalazi uopće. Ja

kao taj veliki ljubitelj riječi, dakle, samo kažem, ali da se
vratim na Orion…

Tamo negdje davno kada sam ja bila malena, povučena

djevojčica koja se uglavnom druškala sa svojim vjernim
psom ovčarom, koji nije baš podnosio nikoga osim nje,
svježe pristigla na Papuk planinu udajom njene majke za
kazališnog režisera koji je imao hrpetinu djece (kaos totalni,
čuko i knjige majka) i nisam se baš najbolje snalazila još u
tim plemenskim odnosima, pošto sam odrastala kao
jedinac, radost i mir sam ponajviše pronalazila u šetnjama
šumom i opsesivnom čitanju knjiga što je ubrzo prešlo u
obrok od tri knjige dnevno. Roditelji su imali alarm u dva u
noći da bi meni malenoj gasili svijetlo da ne čitam više.
Ubrzo mi je ponestalo štiva i nakon što sam pobrstila cijelu
dječju knjižnicu, cijeli odjel za odrasle gradske knjižnice,
neke draže knjige višeput te obiteljsku biblioteku, ostala mi
je samo najgornja polica koja mi je bila zabranjena tad ,
gdje su obitavali Crowley i slični.

Nije prošlo dugo već sam ja pravila talismane na

hebrejskom, natalne horoskope i upisala se na
astronomiju.

E sada. Ta sazviježđa…

37
Osim ovih nekih glavnih, uvijek mi je bio problem to što se
to nebo je li, miče.

I ne izgleda to sve baš kao na karti. Neke svijetle više, neke

manje, a smetalo me to jer sam uvijek gledala zvijezde sa
tim nekim prožimajućim osjećajem kako se neki fantastični
odgovori na bitna pitanja i tajne kriju upravo gore.

A sad, milijardu godina poslije, ja na Pirinejima doživljavam

živčani slom.

U to vrijeme sam dijelila vrijeme sa nekim kulturnim

hipijima što su imali čudne meditativne grupe, radili
kojekakve terapije s regresijama, hipnozama, što ja znam i
pili južnoamerička napića. Svakakve ideje sam ja imala kako
je došlo do toga, s tim da sam ipak najvjerojatnije
jednostavno pukla, iako je bila, sjećam se, jedna čaša za
vodu sumnjivog narančastog ruba tada, sa nekim talogom
na kuhinjskom elementu pokraj mene.

A pukla sam svjetski. Dakle, tri dana halucinacija, knjige,

dogme, devet krugova pakla, raj, apokalipsa, cijeli paket.

-Sad već idemo negdje.

Počelo je tako što sam ja fino sjedila relativno staloženo,

pušila joint i rješavala sudoku. Nalazila sam se tada dakako
u tom jednom životnom zapetljanju što me je u svojoj
prodirućoj nepodnošljivosti i učinio pogodnim kandidatom
za tako jedan spektakularan događaj. Odjednom zagrizem
nešto cijelim svojim bićem na intuiciju i tu mi je počeo

38
izlaziti crveni zmaj iz tog sudoku-a i zatim je uslijedio
tanderbal neslućenih razmjera koji je trajao tri dana.

I između ostalog, vizualno i ino šarolikog sadržaja, tada sam

bila visoko na Pirinejima i to prvo veče, jedine zvijezde
koje su se vidjele na nebu je bio Orion. Samo ja u taj čas
naime, nisam znala da je to Orion. Ono što sam ja vjerovala
tada uza sva ta događanja u glavi jest da je to po svemu
sudeći, najvjerojatnije svemirski brod.

Poslije sam shvatila da je to Orion. Nakon toga nikada više

Orion nisam zaboravila i ne smeta me više što se nebo
miče jer se ravnam po njemu, to jest, ono doba godine
kada se vidi.

Zanimljiva stvar u cijeloj toj luđačkoj priči i kada

zanemarimo to da sam godinu dana nakon toga konstantno
doživljavala deja vu te neke druge neobične situacije, je to,
kako sam time što sam razvila tu opsesiju Orionom,
kopajući po internetu našla podosta zanimljivih stvari.

Prva je ta što neviđen, ali zaista neviđen broj koje kakvih,

raznoraznih luđaka dijaboličnom predanošću ufilmava
upravo na Orion. Ove su oteli vanzemaljci, oni se sjećaju
pada iz neke dimenzije, pa teorije urote, pa reptilijanci i oni
neki drugi, pa ovo, pa ono, pa cijelo čudo toga nečega.

Druga je Egipat dakle i piramide uz onaj čuveni obred

faraona. Bio je kao taj jedan obred gdje su faraon i gospođa
mu pri preuzimanju trona konzumirali određenu količinu
zlatne Amanite i navodno putovali do Oriona te tamo ne

39
znam ti ja što. A bilo je nešto u ona tri dana kozmička i sa
Egiptom i faraonima također, ali dobro sada to.

Treća bi bila kako u šamanskim pričama orao što duše jede

nakon smrti je u Orionu isto.

I zatim četvrti, meni baš zanimljiv detalj…

Volim ja tu fiziku i tako. I pratim onako ofrlje te friške

novosti iz branše, dakle kada se pojavila teorija
holofraktalnog svemira koja je sada već pa i prihvaćena
sasvim do nekih novih otkrića, rekla bih, ti neki fizičari su
kao došli do zaključka da to nešto, vrata ili 'projektor' što ja
kažem, ali oni nisu rekli projektor rekli su nešto o tri zrake
što tvore ovaj holofraktalnog svemir koje imaju izvorište
najvjerojatnije u crnoj rupi u Orionu.

Ja pretpostavljam da ne moram ni spomenuti da je crna

rupa bila lajt motiv mojih tri dana vilovanja.

E sada. Sve je to divno i krasno, ali ja za razliku od svih

ostalih eventualnih promatrača, ja znam, znam da sam ja te
informacije skupljala dosta vremena nakon 'incidenta
puknuća' koji mi se dogodio i jako mi je neobičan cijeli taj
sklop slika proživljenih u ta tri dana vezano uz mnogo što,
što se dogodilo tek poslije, a i bilo je još nekih teže
objašnjivih podudarnosti.

-Aha, vraćamo se. Šteta. Baš pomislih da ćemo ćelavo poći

gdje čovjek još kročio nije.

40
I tako ja volim Orion. Evo upravo mi je pred prozorom,
dođe u jesen, ode u proljeće, iako ga ponekad vidim i
ovako, ali…

Pozdravim ga čak, mislim, ja pozdravim i mačku, ali da -

pozdravim Orion. Ne tražim ga, ali spazim ga često pa
kažem uvijek 'bok' ili kimnem glavom ili nešto. Toliko o
Orionu.

Što je s ovom valerijanom večeras? Već je lagano

ponestaje, a ja ne osjetim ništa.

To je zato što sam se prejela opet onakva pregladna i eto ti

ga sad. Kada imam nježan želudac.

Ne znam kako bi se namjestila, počela sam i zijevati, ali

mislim da nema šanse da zaspem tamo negdje do šest od
silnih litara kave sto sam usula u sebe danas.

41
Oh. Ipak jesam. I zaspala i prespavala. Dođe mi opet da se
legnem. Uhvatio me neki blues.

-Takva si po cijelom selu.

-Nisam uvijek.

-Ništa nije uvijek.

-Samo ljubav.

-Samo ljubav.

Proći će valjda, hajde proći će. Uzimam si mir, sve je u redu,

uzimam si mir.

Nemam volje ni da pišem ni ništa, nemam volje sada za

ništa…

Toplije je malo od vatre, najradije bih se zamotala u deku i

zaspala. Sanjala sam noćas neke čudne snove, sada sam ih
već zaboravila.

I tako. Ostala sam bez kose. Opet. Izgledam kao da sam iz

Aušvica došla. Opet.

Počelo je kao malo ću popraviti friz, a onda jbg. Živci.

Sve je u redu, sve je u redu. Evo nemam kose. Još mi je od

farbanja u crno ostalo cijelo čudo fleka po glavi tako da
stvarno izgledam kao mis Vrapča. Tako se nekako i
osjećam.

Možda da si složim neku juhu, ma nemam pojma. Možda,

ha?
42
Neka raste prirodno moje sivilo, perut mi se raspada po
svuda kao da snijeg mi pada iz glave.

Psiho, psiho, a opet nekako normalno. Od svih tih

primitivnih borbi besmislenih bude čovjek umoran, bude
čovjek umoran od zvjerske prirode u ljudima. Mi besmrtnici
sa istančanim sluhom za satiru što trošimo vrijeme sjedeći
na ljestvama među knjigama u Buenos Airesu. Barem u
mislima.

Bila sam danas ok raspoloženja čak, spustila se do trgovine.

Kao neki skijaš sam si izgledala onako ubundana u šetnji s
naočalama, slušala glazbu sa velikim uvjerenjem da ću
danas snimiti neke vokale, ali nisam. Nisam.

Malo mi je sve sada puno dlaka. Idem iz početka. Idem iz

početka po stoti put.

To radim već godinama. Manijakalno se šišam kada mi sve

ide na živce. I lakše se nekako osjećam poslije toga. Dok mi
vlastita ružnoća ne počne smetati.

Ah, dobro, narasti će. Što da se radi, svejedno mi je sve

poprilično dezintegrirano, pa može i friz niz padinu s
ostatkom kolone.

Divan dan za izlet s familijom u planinu. A ja tu čamim sama

i razmišljam o glupostima i trudim se da napravim nešto iz
ničega. Dobro, hajde, nije baš tako, ali i je. I ne pjeva mi se
baš.

Ne znam što mi se. Otkriva da mi je račun iznenada

zaposjeo iznos od kojeg svakom materijalistu koji drži do
43
sebe zastaje dah u plućima i odlazi sa sinom u dalek svijet
na odmor ili što već. Ova vatra ništa ne grije. Gori, a ne
grije.

Bili su neki izletnici u prolazu. Kada su shvatili da svira

muzika, pošto je pokušavam završiti, zamisli, čula se,
odmah su odvalili neku radio stanicu da trešti.

Samo sam zatvorila prozore, mislim si koji debili, se

natječemo valjda, nisam ih ni pozdravila ni ništa. Bilo mi je
previše.

Nedostaje mi život vani. Opuštenije se nekako osjećam

kada me nitko ne ferma ni pet posto. Imam sebe da se
fermam kada mi se biva fermana, ovo sve ostalo mi ionako
djeluje prijetvorno i nakaradno u svoj svojoj suvišnosti.

Danas su izbori kao. Za jedno revolucionarno biće koje je

sralo li ga sralo o promjenama i ne znam ni ja više čemu,
godinama, radilo prosvjede, zamjeralo se svima na velika
zvona pravednička, malo je bizarno da se nisam udostojila
ni pojaviti. The thrill is gone.

Moja potreba za sudjelovanjem u kolektivu bilo kojeg tipa

također. Uvijek nekako izvučem onaj lošiji kraj u tim
pogodbama i sve počne sa kao nema veze, jer ja to radim iz
ljubavi prema čovjeku, a na kraju balade, zgadi mi se i
čovjek i ljubav prema čovjeku i sve.

Samostalnost. Lakše reći nego napraviti. I ne sada što ovisiš

o drugima, što bi se možda na prvi i površan pogled moglo i
pomisliti, već što ljudi kao pijavice se prikače za tebe

44
svrhom neke simbioze navodne obostrane koristi i nikako
ne puštaju ni da uhvate zrak.

A ja isto, emocionalni invalid. Uvijek se nadam kako ću

nekome otvoriti oči makar se to očekivanje milijun puta
pokazalo potpuno djetinjim.

Sama sam sebi dosadna ovim kukanjem, ali jest - tako stoje
stvari. Kao na ringršpilu mi se mijenjaju emocije iz dana u
dan. Tako ti je to kada cijeli život živiš bez nekakvog čvrstog
uporišta. Možda mi je vrijeme da siđem sa pijedestala
nezasitne taštine folklorne uljudnosti i sagledam ovu
nekonvencionalnu empatiju kao ono što je, tvorac- kreator
i izvođač radova jedne ruine. Mene.

Ima nešto u ljeskanju sunca po kristalima hladnoće. I ovo je

možda nervozno vrijeme sa puno težine, ali opet. Moram
priznati da dijelom uživam. U ništavilu.

Ne osjećam momentalno nikakvu potrebu da s nekim

razgovaram. Ikim. Eto. Kako smo do toga došli, ne znam, ali
tu smo.

-Evo šutim. Nema me. Spavam.

Ah, lijepo li je najesti se. Ove glupe, brzo goreće rizle će me

dokrajčiti. Čini mi se da pišam svakih pet minuta. Nahlada,
zima, avaj.

Zvali su me jučer iz stožera. Vitezovi templari… Možeš si

misliti. Nisam ni pokušala trošiti energiju nekome
objašnjavati …

45
Ne vraćaj se na to, ne vraćaj se na to. Sludjeti ćeš. Već si
bez kose ostala, ne moraš i bez razuma. Baš te briga. Diši.

Dišeš i dobro. Diši.

Eto.

Hladovina.

Ne razmišljaj sada. Ne, ne! Diši...

Jedan, dva ,tri… Udahni. Je li da nećeš? Nećeš razmišljati ni

o čemu… Jebemu.

Prestani. Cigara. Uzimam 5.

Sjetim se tu i tamo one iz pleme spiljskog medvjeda.

Tako nekako i ja isto.

Tako nekako i izgledam. Ne baš sada doduše, kada imam

kose. Jedino što mali pripada mom plemenu, sve ovo
ostalo tako nekako.

46
Da sjednem i čekam vizije, u kojem smjeru svijeta da se
pokrenem?

Da legnem i da zaspem i da prespavam ovu zimu, da ne

izmišljam više?

Da odustanem od svega i pustim da prođe ovaj život?

I da se probudim, da se ne probudim?

Išlo mi se prije svugdje, sve me zanimalo. Sada više ne

znam što me zanima.

Da odem na pusti otok opet bi tu bilo jedno devet penzića

što bi me ubijali u pojam po svemu sudeći nekim
glupostima.

Uvijek na putu je čovjek nekako najmanje uhvatljiv i sve je

zabavno. Samo što sam ja umorna i meni se ne da više
ništa. Ne da mi se jer me slabo što zanima, to je.

Sjećam se onog nekog entuzijazma što sam ga imala nekoć

oko svega što ljudi rade…

Čini se besmisleno, ponekad. Sada se čini sve to

besmisleno. Kao da svi u stvari pokušavaju preživjeti ovaj
život i to je to. Svrha života je živjeti. Biti živ, dok ide.

Ne znam. Dođe mi da se legnem. Mislim, ako je to to, onda

je valjda i svejedno gdje.

Volim prirodu, volim lijepu prirodu, ali i to sam imala sada,

pa opet ništa nije valjalo.

47
Ne znam što želim, je li?

Nemam pojma, da imam dvije tipke na ulaznim vratima,

jedna da svijet oko stana pretvara u metropolu, a druga u
izolaciju u šumi sa nekim ogromnim stijenama npr.

I da po mogućnosti uopće ne izlazim van.

Čudno je to kada nemaš više želju ni nikoga sresti. I

ponekad si sretan bezveze, a nekad opet potpuno prazan.

Hladnije je unutra nego vani i to za jedno triput, ne mogu

ne primijetiti.

Okreće se svijet i bez mene, svijetu je svejedno.

Sada ne bih imala ništa protiv da se najedem nekih

psilociba. Ili da poližem neke čudne žabe.

Učmalost. Ravnopravna, nemilosrdna konkurencija mom

svakodnevnom, apstraktnom samosažaljenju. A vani ljudi
odlaze na poslove, svađaju se s ukućanima, izigravaju Isuse
po birtijama, gledaju televiziju, parkiraju aute.

Naoko život teče. Ne znam kako definirati discipliniranu

strukturu svog stajališta pred tim svijetom kada stalno
radim preinake novim neki zahvatima samooslobođenja.
Naoko samooslobođenja. Moje mentalno stanje se i bez
moje suglasnosti vješto mijenja dok ja postrance drijemam
smirena u polusnu ne zahtijevajući ni barem ravnotežu.

Veliki pothvati, šifrirane poruke. Mehanizam istine i

nanizane laži. Izopćenici. Singular.

48
Apatija koju treba izdržati u ovoj metamorfozi. Izdržati ju
intimno. Preodjenuti se u ustrajnost, prostrti stol kobnom
završetku sumorne osornosti ove gomile očaja, nesputano
se baciti u zagrljaj svemira, šaputajući naivno vradžbine
sablažnjivo nezasitnih, zaglušujućih eksplozija osjećaja
manijakalno proturječne ljubavi iz puke uzaludnosti.

Ma pričam gluposti pod utjecajem melankolije, dosta često

se uhvatim kako uživam beskrajno u sitnicama koje većina
ljudi i ne primjećuje. Samo ne baš sad.

Upravo je nešto tako grunulo, mislila sam da se dimnjak

zapalio.

Nebo se užarilo crveno. Lišće je još uvijek tu, u bojama.

Neki auti prolaze, smetaju mi svi. Svi mi smetaju ovih dana,

a i ovi dani nekako brzo prolaze, kao da sanjam.

Baš je crveno nebo. Nekada se tješim da priroda diše s

mojim promjenama raspoloženja.

Nekada si zamišljam da sam ja Zemlja. Nekada si zamišljam

da sam svemirac koji je pao ovdje, eto, tako…

Udario glavom i pojma nema što tu radi i odakle dolazi i

zašto.

Gledala sam u zoološkom one majmune. Usporeno vrijeme

me uhvatilo. Gledam ih, onako u kavezima, drže svoju
mladunčad, gledaju tužno, neki divljaju po kavezu, mislim
si…

49
Eh. Ruke, dosta ljudske im djeluju ruke. I sada ovi roboti što
izgledaju kao ljudi…

Ako se sve svodi na preživljavanje, borbu i prestiž u nekom

ne znam kojem svijetu hijerarhije, za koju mazohističku
svrhu postoji onda ovaj dio mozga u ovih nas par morona
što se cijeli život uporno nešto apstraktno pitamo? Što će
mi to? Nisam znanstvenik, koja je svrha mog upornog
preispitivanja svega?

Iz kojeg to točno razloga ja npr. ne mogu proći dan da me

barem pet sitnica ne odvede na putovanje u svijet
plutajućih pitanja i mogućih odgovora tamo negdje daleko
u dubini, u Nigdjezemskoj, u svemiru dječjih čuđenja na
cijeli ovaj apsurd oko nas i te neke deprimirajuće
nostalgične teorije da za sve postoji razlog pa makar ga
stvorio putem tražeći ga?

Parsifal i mrtvaci. S duhovima ja se ćaskam. Sa samom

sobom, sa izblijedjelim slikama slučajnosti u loncu vremena
i prostora tražim dodirne točke.

Tražim ja. Zato i nađem sinhronicite na sve strane, milijun i

jedan putokaz za nigdje.

I starim i blijedim. Blijedim iznutra. Venem, ispirem se…

Ispirem se u svemiru do neprepoznatljivosti tražeći sebe i

smisao. Nalazim more nekih drugih ljudi koji su mi naizgled
slični, a ja niskim skoro ne nalazim… Bliskost? Sličnost?
Nešto?

Nešto… Bezvremenski?
50
Sise me bole ovakvu ćelavu. Bit će da su plodni dani što li.
Gubim vrijeme na gluparije i sama se osuđujem na
čangrizavo, nadmoćno-narcisoidno nezadovoljstvo i između
ostalog tu zanosnu glad u čiju ljupkost čovjek ne može ni na
trenutak pogledati, a da ga ne obuzme mir od kojega
poželiš zaplakati.

Kao životinjice živimo. Gore. Žene pogotovo. U svoj toj

svojoj poslušnosti, podatnosti, pokornosti, licemjernom
prilagođavanju, praznim životima bez prava ni na što.

Uvijek u nekoj igri, igri s 'jačim', za svoje služno mjesto. Bez

prava da se naziva čovjekom, čovjek što uostalom stvara
čovjeka. Žena.

Bez legitimnog prava da sasvim postoji, u biti, uvijek, na

lancu. Ako pretjera, netko ju kazni i tako odgojena, malo po
malo nalazi svoje mjesto u kotlu zvanom čovječanstvo koje
je sama stvorila zajedno sa ostalim otupjelim, polumrtvim
osobama što obitavaju ovaj svijet, sada, poslije i prije. Žene
su najveći robovi, strahu svoje ljubavi, valjda. Čini mi se
nevjerojatno da je samo iz manjih tjelesa izišla cijela stvar,
iako, čudim se isto često što je sve nezamislivo primitivno
bilo normalno još jučer maltene.

Žene, posvuda, razapetog duha, smještene tamo negdje na

sredini, skamenjene održavajući ravnotežu u bestežinskom
stanju, zakačene u svim smjerovima.

Promatrala sam u jednom razdoblju društvene osude

mene, u tim nekim situacijama koje se bez pardona
toleriraju za muškarce, te pomake u ljudima.

51
I tu govorim o tim nekim ljudima koji su kao navodno ljeviji
od ovih desnijih, da tako kažem.

Ja sam njima služila kao primjer za dresiranje žena.

Ozbiljno. Žena, djevojaka…

Više nije bilo bitno što su oni sasvim jedno društvo za ne

poželjeti u odnosu prema svojim (što je do tada znalo
izazvati određene emocijama nabijene reakcije) nježnijim
polovicama, već su žene bile komplimentirane osudom
mog bunta, jer eto one fala bogu nisu takve, već fine,
poslušne i u okvirima i bravo za njih. Samim tim i
zadovoljne i nitko nije više imao problem sa osobom s
kojom je u površnom partnerstvu parazitskog tipa, već eto
ujedinjeni u čudu mog frenetičnog divljanja nad idiotskim
događajima, oni svi skupa, eto, prepoznaše svoju sreću i
prigrliše svoje mizerne živote kao spasenje u usporedbi sa
mojim lajavim luđaštvom iz pakla samoće.

Baš sam gledala to onako, kako se razvija, mic po mic. Pa

rekoh, ajde dobro.

Neka ste vi meni sretni.

Ja baš nisam, a što sad? Ne možemo baš svi ni biti sretni.

Netko mora i razmišljati, pa makar sa ovako nepodnošljivo

usahlim mozgom. Velika je potražnja, a i hitno je i bitno.

Čuj mene hitno je i bitno. Kao marim ja za svijet opet, bože

budale. Jedva čeka svijet da čuje što ja mislim o svemu.
Ubaciti će moje aforizme u prostor za reklame reality
show-a koliko ne može svijet dočekati da mu šapnem.
52
Još najbolje kao Bartholomeu : 'Ja , veliki mag, kada
puhnem i kažem ščrmčr, ima svi da pocrkate ', pa onda mir,
ljubav, poštovanje i jedinstvo na sve strane procvjeta,
besramno iznjedreno pobožnim pokoravanjem pred
strahom čije manipulacije toliko prezirem. Užas. Užas.

Lijepa sam si neka kad sam ružna. Imam neobičan osjećaj

za estetiku.

U kadu psiho, poreži malo još ove čuperke i zagrni se

toplom vodom.

I skuhaj još jednu kavu.

Ma, to. Sada te fino boli želudac, sada se osjećaš živo.

Što nisi pisala knjigu, dok si umirala u emocijama i bacala

se u ponore kao muha bez glave?

Imala si inspiracije.

Dok su te zabavljale senzacionalne paranoje i snovi

brutalno delirični kao iz isječaka šamanskih ceremonija, što
nisi onda?

E onda nisi mogla je li…

Bilo je zanimljivije blejati u prazno i šutjeti knjige koje su ti

plesale po mozgu kao olujno nevrijeme.

A sada je to sve bezveze i sada to ništa nema smisla.

Upisati ćeš se na crkveni zbor i doći ćeš ovakva ćelava i
pjevati ćeš Ave Mariu, kao ono nekidan, neki tjedan u
prošlosti kad si si dopustila da te onaj … Osoba ona,

53
odvuče u katedralu, nakon milijardu tisuća godina ne
pohođenja svetog tla, pa si tamo neke velike, lijepe,
nenačete svijeće palila i zapjevala u sred mise Mcferrinovu
verziju dok nije došao onaj poznati dječak, sada svećenik i
lijepo te, uljudno zamolio da napustiš premisis.

Gdje ono još si napravila spektakl? Ah, da. U onom velikom

čudnom prostoru gradske knjižnice kada si zaplesala
umobolni ritualni ples bunta jer ti ona teta nije dala pušiti
na tako neugodan način, da si ti jednostavno je li - morala,
na koncertu koji je navodno bio jazz, ali nije bio jazz. Bravo
ti.

Još muzej, pa možeš i u kazalište.

A kada si sama u kolibi, gledaš u vino, popiješ dva gutljaja i

ne da ti se više ni makar za inspiraciju. Pa da, nije
zanimljivo bez publike, a veliko ogledalo je u sobi koja se ne
grije, pa ne pomaže ni to.

Muha…

Otkud muha? Nije je bilo ovih dana, otkud sada ona?

Možda je ušla sa zrakama sunca svježim kisikom, možda se

probudila. Uglavnom, tu je.

Zvati ćemo je Mirna. Mirna je na plafonu. Javila se bila

nešto, ali sada je staložena kao površina jezera pod kojim
trune neki bezimeni leš kojega nitko ne traži.

Golema je Mirna, ima je. Što jedu muhe, da probam s tim?

54
Govna, muhe jedu govna, da.

Uznemirila se. Mislim da pokušava kroz plafon negdje poći.

U bolje sutra npr. Imamo toliko toga zajedničkog, a jadna ni
ne zna. Doduše ne stas.

Sada mi se sluša tarrantella, ali eto, muziku ne ponesoh

osim ove svoje valjda s nekim motivacijskim razlogom.

Jednom davno sam uhvatila muhu sa kineskim štapićima.

Onako kao veliki mudraci u starim kineskim filmovima.
Doduše varala sam, prvo sam ju ozlijedila u letu i pola
sekunde nakon toga uhvatila.

Bilo je slučajno to varanje, ali opet. I bila sam na tripu tada.

I slušali smo Tosca tango orchestra. A i to veče je bilo prvo
iskustvo telepatozborstva u mom malom, sivom životu. Da.

Neću nikada zaboraviti naše isprepadane face pri

pristavljanju džezve sutradan ujutro uz odškrinuta vrata.

-Jesmo li mi to… Jučer?

-Da, da… Jesmo.

Da sam znala tada da je to bio tek početak… Ne znam, ne

znam zbilja, možda ne bih nikada hvatala muhe.

Gdje si Mirna? A, tu si. Neću ti ja ništa, gotovo je s tim.

Uostalom, imam samo jedan štapić ovdje koliko znam,
kojim miješam jelo dok kuham. Drugi ne znam gdje je.

Sasvim si sigurna ovdje sa mnom. Postati ćemo dobri

prijatelji.

55
Ako me ne budeš izluđivala noćas tj. kada budem
pokušavala sanjati nešto.

Da, sjetila sam se što sam sanjala. Mislim bar dio, ono,
nekidan.

Sanjala sam dva prijatelja Hare Krishne, koji se, koliko ja

znam, uopće ne poznaju i oni su kao zajedno i mi se sada
kao mijenjamo za vikendice. To jest, taj dio sna je bio
razmatranje te opcije. Bili smo na Rudama, neko
hipijanersko ozračje komšiluka, relativno urbana sredina,
zabava iza svakog ugla malene, prirodom okrunjene uličice
i tako tome to i tamo su oni kao imali viksu. I sad kao,
mijenjali bi se sa mnom za moju vikendicu u pripizdini, jer
njima je tamo totalno zen i osama i lijepa, čovjekom
nezagađena priroda. I sad ja u snu razmišljam. Što mi se?

Da li mi se hipijanerski ozračeno komšiluče ili mi se ipak

radije osamljuje? Dugo je trajao taj segment mog
propitkivanja.

Smiješno mi je to sada, obzirom na taj moj novopečeni friz.

Nekako… Onako.

Šaljivo.

Jednom smo prilikom Goyo i ja išli iz Zaragoze autom u

sjeverne predjele da posjetimo grob njegovog prerano
preminulog prijatelja pijanista.

Sama vožnja je bila bizarna jer smo slušali modernu

jevrejsku glazbu na radiju. Baš je bila emisija i zatekla nas je
dobra muzika. Sefardi i svašta tako nešto. Groblje je bilo
56
dosta daleko, putovali smo jedno sat vremena, ako ne i više
i došli smo do tog nekog predjela prelijepe prirode. I nigdje
ničega, u jednu ruku, osim, te tri lokacije koje smo izuzev
groblja na osami posjetili. Goyo je ponio korpicu za piknik i
tako smo mi zamezili na groblju i pili vino uz objašnjenje da
njegov prijatelj ne bi volio da mu se cmizdri na grobu, već
bi mu sigurno bilo draže, eto baš, tako nekako kako smo mi
to izveli.

E sada, te tri lokacije. Dakle, tri svetišta. Monumentalna u

cijelosti sred apsolutnog ništavila prirode. Jedno sa
džamijom, drugo crkva nekakva tamo i samostan sa
predugačkim spiralnim kamenim stepeništem okolo
naokolo brdašca i Hare Krishne. Hare Krishne su osim
hrama i kao gostinjske kućice imale i perivoje, dvorišta, što
li, ogromno sve u svemu i uređeno onako, nesvakidašnje u
krajnju ruku. I sjećam se da sam ja protestirala kako se nije
smjelo pušiti u cijelom tom ogromnom dvorištu. I tamo
sam našla komad cigle.

Komad cigle na kojem je bilo nacrtano: puž plus komarac

jednako je kvačica. Ono, kao, kvačica kao ok.

Ja sam si onda došla do zaključka da je to valjda neki znak

za mene iako tko zna, pošto do dana današnjeg se nisam
baš približila bilo kakvoj spoznaji što bi to zapravo trebalo
značiti.

I sada, pitam ja Goyu, dobro, zašto su oni svi tu, usred

ničega? I objašnjenje, neke magnetske sile nešto, Zemlja,
pojma nemam, tu je kao centar nekih energija navodno, pa

57
su se svi tu strateški grupirali. A ovi Hare Krishne kao čekaju
novog Dalaj Lamu.

I onda ja zatrudnim, ubrzo nakon toga i u jednom trenutku

sveopćeg kaosa dam šturu na sjever, ali dosta sjevernije od
toga.

Daljnji razvoj pozicije moga staništa se nastavlja u

revijalnom tonu. Prvo pukom slučajnosti upoznam Carmela
i zaposlim se u praznom planinarskom domu na vrh planine
gdje nema nigdje ničega ni ikoga. Imali smo tu ogromnu
kuhinju i sobe na dva ili tri kata ogromnog hodnika, ne
sjećam se više, kafić, ali cijele zime mislim da je jedan
čovjek došao na kavu. Nigdje nikoga osim… Monasteria
Inanzu, što su nam bili prvi susjedi gdje su obitavali
svećenici koji šute.

Tj. zavjetovali su se ljudi na šutnju, mogli smo ih vidjeti

kako šeću kroz dvorište sa prvog kata. Ta tišina, mir i
osama, su mislim Carmelu bili previše. Nisam ni ja bila
pretjerano pričljiva u tom periodu. Znala sam se probuditi
usred noći od nekakve buke i šetam kroz hodnike, tražim
odakle dopire zvuk, a Carmelo u mrklom mraku igra tenis
sa zidom na terasi…

Nakon nekih, pokojih još događaja, završim na drugom

dijelu Navarre, više u Euskadi predjelu prema San
Sebastianu, čuvajući ogromnu, prelijepu kuću koju je Mark
nakon razvoda pokušavao prodati. Došli su mi tako, par
kupaca u ta tri mjeseca, a tu isto nije bilo nigdje ništa osim

58
magarca na livadi pokraj i manjeg, ali eto baš tu, Hare
Krishna hrama.

Sjedila sam na terasi i gledala sokole kroz staklo i hranila

lasice. Ležala kraj kamina i gubila snagu i živce, puštala
ploče i doživljavala te neke situacije sa osiguračima.

Nestane struje, ja nešto brljam sa osiguračima i odjednom

se upali neka muzika koju ja ni ne znam da imam i čudno
baš onako, vraćam se isprepadana iz podruma. Svaki put
kada su iskakali osigurači, a događalo se, samo sam čekala
što će sada zasvirati na misterioznom sound sistemu.
Poruke from out of space ili utrobe.

Stala sam jednom na puža pred vratima te kuće u mraku

slučajno i rasplakala se kao kišna godina.

Toliko mi je taj puž bio bitan, možda zbog cigle, možda

zbog svega. Možda zbog sebe.

Ne bih znala. Bezuspješno sam pokušavala da ga spasim, ali

bilo je kasno.

Mark je imao auto kao Cedric. I vratio se iz Mauritanije baš

kao što je ovaj tamo kao otišao na put. I neka skvo se tamo
masirala u meni nezgodno vrijeme. Često mi se takve stvari
dogode, da nešto izgleda kao super nešto ali u stvari me
dokrajči. Ponekad se osjećam kao najdraža zanimacija
nekog sveprisutnog sadista.

Neko vrijeme sam mislila da mi Miguel radi spačke. Ne

znam zašto sam odbacila tu opciju i je li prevagnulo to što
sam se pitala nisam li ja nekim svojim spiritualnim dijelom
59
taj sveprisutan sadist koji se budi tako iz zabluda ili čega
već ili jednostavno nisam ga htjela baš toliko otpisati. Da. I
to isto. Moram prestati s tim.

Eh… Da. Teško se diše kad se čovjek sjeti Miguela.

Maleficio.

Strava.

Gromada užasa. Meteor. I moje uporno vjerovanje… Ništa.

Moje ime je ništa.

-Što je?

-Ja sam.

-Što je?

-Ja sam.

-Što je?

-Ja sam. Ništa je, ja sam. To kad kažem ništa lažem i

ustvari, ja sam.

To je. Eh da.

A uvijek misle da su više vrijedni čak i kada misle da to ne

misle.

Da mogu biti jači. Da jesu. Da znaju bolje. Da me treba

pripojiti sadržaju što je mome biću stran da postojim kao
npr. neka mehanička ruka.

60
Svo nasilje dolazi iz te zablude. Pod nasilje mislim nasilje,
ne mislim divljanje.

Moje otimanje…

Moje otimanje je jadno. Moje otimanje je primitivno i

površinski.

Pretpostavljam da to užasavanje minornošću jedne osobe u

moru ljudi zapravo dijelimo svi. Ta mogućnost, a i ta
mogućnost je besmislena jer svi zapravo znamo da
najmanji segment utječe također na sve, uvijek, kao ostali i
najmanji segmenti, ali ta mogućnost valjda tjera ljude iz
straha da se prave veći, lijepeći druge ljude tamo negdje pri
dnu sebe, k sebi.

Samo ta potreba, ne znam…

Mozak upravlja tijelom, pitam se da li jetri mora lagati da

će dobiti kolačiće ako radi svoj posao? Ili to tako ide, pa
dobije kolačiće ili… Ne.

U svakom slučaju, pretpostavljam da do otimanja ne dolazi

ako se nalaziš u sustavu koji je tvoj.

Mislim, tebi prirodan. Zajedno sa ostalim komadićima

kojima je također prirodan.

A ne sada, da sam ja dio gušterače, a netko mi uporno

pokušava objasniti kako treba da se ponašam kao jetra.

Baljezgam. Često ja to radim, samo ne vodim bilješke.

61
Ili možda, plutamo mi tako cirkularno i onda : 'Sada si jetra,
jetri, budi najbolja jetra što možeš…'

-Ali sada sam bila gušterača, dobro mi je tamo, tamo su mi

frendići. Neću tu, hoću nazad.

Odjebi. Lanac sreće se okreće.

Pa ti onda dođeš sebi, prekineš lanac i materijaliziraš se

tamo negdje gdje ti je neusporedivo bajno.

Ili ne. Tko bi znao.

'Znanje.' Znanje bi znalo.

-Hodi ovamo znanje, poželjeh upitati te nešto.

A znanje, raštrkano na sto strana, nema vremena ni

prostora za razgovor.

Zauvijek glupi.

Koji narcis. Skinem čarape od umora i stavim noge na stol i

uhvatim se u trenutku zadovoljnog odmjeravanja. Čak sam
i kimnula s odobravanjem.
62
Zavodim se. Sebe samu. Neočekivanog li raspleta događaja.

Ah, da. Zauvijek glupi.

Rekla bih da već i cijelom kolektivu planete Zemlje postaje

jasnije da nitko ništa zapravo ne zna do kraja.

Uvijek postoji još nešto.

I iako statistika kaže da si najvjerojatnije u pravu, to uopće

ne mora biti slučaj. Može, a ne mora. Ravnamo se po
onome što mislimo da znamo.

Obzirom da bolje od toga, izgleda, ne može. Do kraja, kao.

A kraj je i početak.

I oni što nešto znaju umom i oni što to nešto znaju, pardon,
oni što misle da znaju, ustvari, osjećajem, svi oni igraju igru.
Mislim oni, mi….

Igru po principu gladijatora u areni.

Borba do besvijesti. Bezveze. Bez mozga i pameti i svrhe.

Sada mi valjda pretpostavljamo podsvjesno da su ovi neki

jači s nekim razlogom.

Poput, ima neki kozmički razlog što taj lik živi u teretani ili
otac mu je premijer ili jednostavno općenito što je situacija
takva kakva je.

Mi nju prihvaćamo.

63
Dok ju istovremeno odbijamo prihvatiti i borimo se
navodno za bolji život.

Samim čim igramo tu igru te odbijajući je, prihvaćamo ju

kao takvu. Postojanu.

Ja sam pokušala u određenim situacijama ostati kompletna

u susret tim nekim previranjima.

Ne znam baš što bih rekla o tome.

Što si lucidniji, stvar postaje sve luđa. Napadači razjareniji i

jaz među vama sve veći.

Što je možda i u redu, kad već do toga dođe, uzeti si malo

vremena i prostora.

I sada opet, vraćamo se…

Što se tu onda događa ako su prostor i vrijeme iluzija?

-Bam… Ništa kao i uvijek.

-Što ja znam. Okrećeš onu stranu plus-minus koja

magnetski odbija?

-Prelaziš u drugu sličicu zaleđenog vremena? Dok putuješ

nešto si fantaziraš da se odvija?

Zamišljam si razjarenu zvijezdu kako se prijeti planetima :

''Doći ćeš ti meni i onda ima da te svom svojom privlačnom
silom proždrijem!'' I onda opet sve u krug do iznemoglosti,
pa umre zvijezda, pretvori se u crnu rupu i zaista, pojede

64
sve te kamenčiće, onako sitna, tamna i silna, ni nalik sebi
od prije.

I sve se uruši u jedno.

A svega ima više i svo to sve se uruši u jedno.

Ili možda ne.

Baš je bez kraja taj beskraj.

Svemir i mozak, mislim, imaju dosta toga zajedničkog.

Toliko toga za proći, a ti eto baš tu.

Amygdala.

Samo je se sjetih, ne kažem da je to naša kozmička lokacija.

Uostalom, tko zna da li uopće dijelimo kozmičku lokaciju…

Ju! Da, tu smo na Zemlji, svi. Mislim, mi zemljani.

Vjerojatno da, vjerojatno, jebiga, dijelimo kozmičku
lokaciju.

Nedostajao si mi.

65
Da..ti..

Amfrilo.

Jing i jang.

Sjećam se kada smo svirali u vinogradu po žicama.

''Well, well, well…

And not until I've seen Paradise,

Did i really see the beauty of our Hell.''

Divljali smo tamo na sred brda kao neki profesionalni

perkusionisti i mlatili o, plešući, u to vrijeme godine još
slobodne žice od vinograda, svirali neku svoju pjesmu….

Ptice su vrištale i bilo je hladno, ali ne previše. Smijali smo

se i gledali nebo, gledali pejzaž, gledali šumu, mirisali.

Zvuci žica su bili posvemašnji zen, meditacija i pjevali smo,

pjevali smo sa žicama i pticama.

Ne sjećaš se vjerojatno, možda se sjećaš. Ja se sjećam.

66
Gledala sam te prekjučer, drugačiji si mi nekako. Odrasliji,
zreliji, čvršći, ozbiljniji… Mislim, ozbiljniji. Koliko ti to možeš
biti.

Pijem kavu kao čaj. Nisam baš jela ovih dana, valjda ću
sutra. Našla sam nekakav stih, dio, komadić, nije baš stih, iz
Don Quijotea, kaže:

''-Je li ljubav potreba?

- Nije neka velika razboritost.

- Metafizičan si.

- Da, pa…ne jedem''…učinilo mi se zgodno.

Danas je inače devet godina. Devet godina Nas.

Gledala sam danas slike na internetima Magdalene u

Zaragozi.

Tamo smo se skupljali i tako, mi neki putnici Svijeta.

Zgodno mjesto Plaza de la Magdalena, jako lijepo. Ima
jedna mala crkva Santa Marie sa marokanskim detaljima na
malom trgu s alejom. I koješta još nešto svašta čudno.

Razmišljala sam, možda bi se trebalo tamo vratiti, možda

pripadamo tamo. Obzirom da sam te u neku ruku tamo
našla. Iako je najvjerojatnije u pitanju samo nostalgija,
pogotovo kada se sjetim i svih mučnih događaja koji su
također potekli od tamo, poput krvnika nemilosrdno
uništavajući svaku krhotinu ostatka mog dječje nevinog i

67
naivnog pogleda na ovaj izvrnuti svijet i ljude u njemu.
Sjetila sam se svega, nisam spavala opet cijelu noć.

Jutros sam pila kavu u nekom posebnom raspoloženju

sveopćeg zadovoljstva i usudila bih se možda reći radosti.
Gledala sam ovaj kaos od ove kolibe naše i sobe u kojoj
pišem, što sam slikala po zidovima i vješala ove
konceptualne komadiće.

Sve mi je sjelo na mjesto, kao da sam izbacila van na te

zidove uspomene cijelog puta, svih dragih ljudi i sjećanja…
Sebe…

Osjećam se kao da se opet imam, prisutnu.

Dosta toga me stiskalo u nekakav kut sebe. Sjećam se

bijesa tog unutarnjeg što sam ga osjećala prije par godina,
zbog tebe. Ne mislim tvojom krivnjom već baš, poradi tebe.
Bila sam bijesna, jer kao nekako nije mi bilo važno zbog
mene, jer meni su uvijek znatiželja i rast bili osobno bitni i
nalazila sam se spremna suočiti se sa posljedicama rizika
svojih traganja, koliko god glupo se to činilo sada, ali zbog
tebe - bila sam bijesna. Osjećala sam se ranjeno,
polumrtvo, žalila sam stalno što me ustvari, bar sam ja to
sebi tako složila ne poznaš živu. Živu u svakom pogledu,
slobodnu.

Sada na to ne gledam kao tragediju već rast.

Transformaciju. Tako nešto.

Fascinira me dubina naše povezanosti i raznježuje, unatoč

svim utvarama što se trgaju za moju pažnju lažima,

68
nedotaknuta je truljenjem mojih antena za komunikaciju u
komadićima etera što plutaju oko nas. Osjećam magiju
života svakim korakom puta što ga prolazimo zajedno i
nasrćem na smisao, slučajno uz tebe, na mjestima gdje ga
ni ne očekujem. Uvijek si nekako tu. Neusporediv. Zbiljski.
Prodoran. I kada mi se čini da više ne osjećam ništa,
uviđam da uvijek osjetim tebe.

Bila sam ogorčena nekidan. Pogodila me ta, njihova

hladnoća.

Smirila sam se, sjetila se gdje se pronalazimo uvijek i

gledala sam ljude kako prolaze uz Orljavu na teniskim
terenima, šetala po brdu obojanom jeseni i stalno nalazila
neke šampinjone, bilo mi je smiješno, što sada ja sa tim
šampinjonima…

Grafika na zidu i Homerove cape koje već tu, pa skoro tri

godine monumentalno stoje. Ovaj dan i datum i tvoja
najnovija tako isijavajuća fotografija i ja, iskasapljene crne
kose, krhka, divlja….

Sve, sve mi se poklopilo… Nekako. Osjećam mir.

Opčinjenost tobom, bezuvjetnu, tihu i tajanstvenu ljubav i
divljenje. Zadivljena sam na svim razinama ikada mi
dostupne svijesti, tako nevjerojatno nadnaravnom
protkanošću mojih bezbrojnih čestica bića tobom da na
kraju krajeva nikakve vještine poetike i umovanja se ne
mogu ni približiti tome što poimam i osjetim spram tebe, a
da se ne rastope kao meteoriti ususret Suncu.

69
Sve ovo ostalo kao da je naš ples što slika vrtlog istine u
svijetu, svemiru, prostoru, vremenu.

Vrijeme mi se usporilo. Smirenija sam i svjesnija. Onako,

svjesnija. Drugačije, dublje.

Sjetila sam se i svih ljudi što su bili oko mene u to vrijeme.

Sada mi se to čini užasno bitno. I je. Cijeli taj spektar osoba
i onda ti. Sve što smo prošli, a prošli smo puno.

Voljeti.

Kao iskra u očima. Iza vida skriven vid. Sve što je i nije. U
biti, sve.

I Vrijeme…Vrijeme je veoma neobično. Primjećuješ li?

Strašna jedna zagonetka.

Puna paralelnih svemira u ovom jednom, čini mi se čak, i to

ovdje, gdje to ni ne uočavamo toliko.

Bili su neki napadi teroristički u Parizu. Umrlo je puno

slučajnih prolaznika.

Tada se počela bacati svjetlost na ratove i napade i smrti u

zamračenim dijelovima planete… Ima toga dosta.

Užasava me ta nemilosrdna, hladna proračunatost

malograđanštine na pozicijama moći s tim svojim
mramorno beživotnim ophođenjem spram života
neznanaca u svoj svojoj umjetnoj uzvišenosti hodajućih,
namirisanih, ukrašenih leševa.

70
Ljudi umiru masovno od gluposti, idiotarija nekih,
psihopata, ljudi umiru od gladi…

Jučer, kako nisam jela, bila sam užasno gladna i nije mi sad
baš bilo nešto fantastično…

I sjetim se u jednom trenutku koliko ljudi na svijetu umire

od gladi, konstantno.

Strašno. I pričala sam nekidan s Dunjom. Cijelu noć smo

pričale, dosta smo se i smijale. Do sedam ujutro na petak
trinaesti. Ona ima taj sebi svojstven jednostavan način da
izokrene razne banalne situacije kroz humor da sav apsurd
stvari ispliva na površinu. Pričala mi je o nekim ljudima i
njihovim nazovi problemima. Mladi, pametni, dobri ljudi.
Totalno i apsolutno nesvjesni koliki su idioti u konačnici,
zakukuljeni u taj svoj neki svijet lagodnog života i ograđenih
vizira.

Paradoksalno, a vjerujem da bi većina njih i reagirala

dostojno čovjeku u tragedijama i nepravdama svijeta da
znaju, mislim, znaju da postoje, ali ne znaju onako zapravo
da znaju, tako da od tog znanja nema nikakve efektivne
praktične koristi.

Začarani krug …

Ponekad me uhvati panika od svih tih izopačenosti i mozak

mi sam počne obrambeno mantrati kako ja to ne mogu
riješiti. Kako i da ne znam ti ja što napravim, neću napraviti
ništa i da je previše i da je strašno i da ne znam kako bi i da
ne mogu.

71
Bacaju bombe tamo svakakve po ljudima, maltretiraju,
izgladnjuju…

Ne znam što misle ti ljudi da će njima biti bolje? Neće, ne

može. Kako zastrašujuće svirepo…

Onda ponekad mislim, vrijeme nosi svoje. Ne znam samo

koja je svrha tog totalno opipljivo tragičnog gubitka
vremena. Ni napadači ni žrtve ne mogu disati svoju pravu
prirodu u tom grču i borbi.

Ja, pa ja. Pa ja, pa ja. Moj ego, strahovi, odvratno

metodični akti prezira razmaženih i zaglušujuće napornih
proljeva od umišljenih pojedinaca, crpljenja energije,
površinska, primitivna zadovoljstva… Zadovoljstva nekome,
navodno.

Destruktivne serije besramno tupog izlijeva nasilja,

ponosnog na svoje mračne mržnje, tako šokantno gnusne i
ponižavajuće za sve upletene da nikako ne mogu shvatiti
kako ti što drže koji konac u rukama uspijevaju ostati toga
blaženo nesvjesni.

Čini mi se da ne ovisi o meni. Akcija reakcija, akcija reakcija.

Lanac pustošenja i terora društva porobljenih nekim
zastarjelim idejama i bitkama kojih se više nitko ni ne sjeća.

Dakle, sve sam luđa. Otvorila sam prozore i vrata na

donjem katu da se prozrači još u sedam ujutro. Sada će
ponoć, sada sam se sjetila kada sam išla po drvo za vatru, a
ono prozračno, veoma prozračno.
72
Ima tih nekih ljudi u našem životu mali, što zbilja nisu za
baciti. Vidjet ćeš i sam.

I priroda. Priroda je predivna. I nebo. Mislim da bez obzira

na težinu svega što smo prošli ili ja, što ja znam, ja što sam
prošla, da je to sve ok. Takvi se gradimo, takvi smo.

Uvijek će biti nekoga tko ne razumije, a zanima ga i napada,

ali pusti to. Ti što ne razumiju, ne razumiju. I takav je
jednostavno slučaj.

Što ćeš ti sada nekome nešto objašnjavati, prođe život.

Neka razmišljaju ljudi, imaju s čim.

A i mi uvijek imamo nešto za shvatiti. Samo što nismo baš

đubrad, to je.

Ma. Idem si na živce s tim takvim ispadima kao jasno mi je,

završila sam s tim i onda se opet nešto vraćam. Tu su mi
super one zen priče, ulijeću da se staviš u kontekst i
prestaneš se koncentrirati na gluposti i trošiti vrijeme za
koje ni ne znaš koliko ga imaš.

Mislim, imamo svo vrijeme svijeta, čini mi se nekako da

smo tu zauvijek, iluzije izvan, samo eto. Znaš valjda što sam
time htjela reći.

Ili ne, ali dobro što sad. Znati ćeš jednom valjda.

Biti ću si kul kada me prestane tangirati sve što mi se ne

sviđa.

73
Cjelovitost snažne integriranosti, tako nešto, čvrsta… Ma
što ja pričam?

Kao čvrsta forma htjedoh reći, pa se onda sjetim vode, pa

sam si glupa.

Nevjerojatno kako pleše mozak, kada čovjek ima vremena.

Mislim vremena u sad opet nekom kao trećem smislu,
recimo ovih zadnjih par dana nisam pisala, nisam, nisam
napisala ništa mislim od četvrtka. Nije sada baš da sam
nešto radila, ali jednostavno dogodilo se toliko toga što
sam imala potrebu provariti i tako probavljala sam ja to i
dođem do nekih zaključaka i odluta misao ovamo, tamo,
negdje, svugdje…

Prošla su tri, četiri dana i sjedim i intenzivno razmišljam,

sjećam se. Prolaze slike, kombiniram ovo ili ono, prolaze
ideje, a ništa se de facto ne događa.

Ja sam se provozala bespućima svog unutarnjeg svemira,

warpom, na sve strane, sjedeći na mjestu. Bila sam i
bolesna čak, jedno tri dana.

74
Tresla me neka groznica.

Zapalila sam voštanicu upravo, ugasila svjetlo. Gledam

plamen svijeće. Čini mi se da i grije.

Možda mi se samo čini, ipak vatra tinja po malo.

Razmišljala sam kako mi je bitan taj mir i vrijeme koje ne

provodim kao robot koji trči negdje, ne zna ni sam ni gdje
ni zašto i kako i ovako i onako…

Stvari sada ne mogu biti puno drugačije, uglavnom,

razmišljala sam da potrebe neke fizičke, neko vrijeme
svedem na minimum, kao npr. uzmem si brašna, soli,
šećera, kave i vode i odem na Mališćak. Ili isto to samo bez
vode ovdje ili kombinacija. Pravim ciappatije, jedem samo
to, štedim pare i trošim vrijeme. Ne znam ni kako ga trošim
poanta je samo osjećati se opušteno. Mislim, ne štedjeti
pare tipa, uštedjet ću nešto ovako, jer neću, mislim u stilu
da razvučem ovo malo crkavice što je ostalo pa da time
kupim malo vremena prije nego što krenem u nove
'pobijede'. Tako da možda i završim neke nezavršene priče,
ne znam da li općenito ili sama sa sobom. Što ja znam. Iako
jedan dio mene već danima sanja o pohancima, no dobro.
Asketa sa derviškim tikovima. Baš je lijepa svijeća.

Ti si dosta ubrzan, zanima me da li cijeniš ti što te usporene

trenutke u kojima se svijet promatra u detaljima,
koncentrirano i perolako, kao da nježno prelaziš po
rubovima dotičući pogledom ono što promatraš, gledajući
sebe u zrcalu vanjskog što te odražava, na neki način?

75
Nadam se da da. Ima dosta ugode u tome. Života i
povezanosti.

Pitam se kako slijepi ljudi prakticiraju taj osjećaj.

Slušaju vjerojatno, više dodiruju, poimaju porama,

disanjem, toplinom.

Kako sanjaju slijepi ljudi?

Kako sanjaju, hm? Oni što nikada nisu vidjeli ništa očima?

Sanjaju osjećajem, zvukovima, kako sanjaju? Baš čudno.

Nepojmljiva živa mašina organ mozga. U nama, a takva

tajna da je možda nikada nećemo dokučiti, čak i uzimajući
u obzir mogućnost bezbrojnih života i reinkarnacije.

Strašno sam se naježila odjednom, obuzeo me takav nemir

kao da mi netko stoji iza leđa i puše u mene. Digla mi se
kosa na glavi.

Vidim sjene…

Rasplamsana punoća košmara dogmatskih pretpostavki

začinjena tvrdoglavim iskrivljenjima emanacija moje
imaginacije što apsurdno podjarmljuju moj racio i identitet
hibridima metafizičkih tiranija, neodređenim,
transcendentalnim ideologijama u paničnim dilemama
sveprožimajućeg relativizma kojeg bolno priznajem i
potvrđujem tom rizičnom nostalgijom za izgubljenom
vjerom uvedena u igru beskonačnih tamnih sjena virtualne

76
priredbe odnjegovane u borbama vrijednosti mog vlastitog
organizma.

Sjene kao da su žive, osjećam hladnoću odjednom u

izoliranim prostorima svoga tijela, razmišljam o duhovima i
vid mi se muti uplašen dijelom i tako neočekivano
iznenadno.

Kao da osjećam neku prijetnju. Zašto?

Taj strah, otkud?

Svijeća se igra sa mojim očima, a hladnoća… Ne znam.

Pitam se čega se bojim, ovako, kada se dogodi da kad je

čovjek sam i u mraku i kada vjetrom ili svijećom ili svijetlom
iz daljine igraju sjene.

Ili kada upravo ovako kao sada imam taj nelagodan osjećaj
da je netko iza mene i moram se okrenuti, iako znam da
sam sama u prostoriji.

Ili kada se čuju zvukovi. Tako, kada zidovi pucketaju ili što li
rade, ali iznad svega taj neki osjećaj utemeljen ničim
racionalnim, da je netko iza mene i da ga ne vidim.

I ja bih vrisnula. Zašto bih vrisnula?

Zbog iznenađenja?

Zbog čega?

77
 *

Ma kaki.

Sjedim i smrzavam se već satima i blejim u prazno. Ne

znam ni o čemu razmišljam.

Vratila sam se prije jedno pet sati i tek sam sada naložila
vatru.

Skuhala sam neki gulaš. Temperatura je minus petsto,

razmišljam hoće li cijevi za vodu popucati.

Još uvijek imam kapu. I cipele i zimsku pernatu jaknu i neki

vuneno-dekasti, debeli, pašmin-kaput zakačen oko
bubrega. Sada mi se već mozak smrzava iako vatra kao
nešto, fol, laganini počinje pucketati.

Čamim blejući. Pušem. Pušim. Prebacujem filmove,

filozofiram kao… Tumačim si znakove.

Bilo je lijepo ova tri dana zajedno. Jutarnja izležavanja,

samo da te gledam. Ne znam. Sve me živcira. Sve me
živcira. Osim tebe.

Smiješan si. Iznad svega, volim da smo zajedno. Ne osjećam

se baš ni slično zajedno s ikim drugim. Kao da cijeli svijet
negdje nestane u pozadini.

78
Volim kada idemo svugdje i tu tvoju sreću i oduševljenje
svijetom oko nas koji mene više uopće ne zanima. Volim
kada ugasim svijetlo i kad nam se spava i pružimo si ruke
prije sna.

Moj hermetički vrt od tisuću cvjetova, topli otpor osjećaja

uskogrudnom ljudskom neznanju… Herojska namjera
nedohvatljiva postrojenjima mutnoga svijeta koja
provokativno blista beskonačno i veličanstveno sred
slabljenja i zbunjenosti, budno motreći trag naših naivnih
sloboda pružajući oslonac u potrazi za vratima nove ere
opstanka prirodnog identiteta ljudskosti.

Umorna sam ustvari. Ne znam zašto sjedim tu u dva u noći i

razmišljam.

Kombiniram moguće razvoje situacije iako sam sama

smiješna sebi sa tim svim jer mi ni jedna zapravo nema
nikakvog smisla.

Volim ovaj prostor i našu opuštenost. Bezvremenu

iskonsku povezanost.

Ja ne znam što da ja tim ljudima kažem. Oni su meni svi kao

da su s Marsa pali.

79
 Pitala me danas curka u Internet cafe-u : '' A vi radite
ovdje, mislim u gradu ste … Novi?''

Ja onako sva zbunjena i iznenađena… Valjda joj izgledam

kao neka postarija gospođa, ozbiljna i normalna kada
dođem tako s kompom i tim svojim skijaškim autfitom,
prištekam se i pijem kave, mineralne s okusima i tipkam po
kompu par sati povezujući se s civilizacijom uz
vegetarijanski burger.

-Ne, ja kao živim u šumi. Prodajem tu neku kuću.

Izmrmljala sam prilično rastreseno.

- A, da, pa nisam vas viđala prije.

Ah, da. Došla teta izdaleka. Bavi se nečim ozbiljnim na

računalu za pare i ispija kavice u Internet kafeima. Pa i ne
baš. Danas sam zadnje novce dala za taxi . Ostalo mi nešto
mizerije što ću razvlačiti kreativno dok se da, a onda ne
znam.

Danas sam razmišljala da posjetim starog Dimitrija

Dimitrijevića dok je živ. Ako uopće je još živ, da ga pitam
pokoju stvar o životu.

To s njim me uvijek kopkalo kao i ono s Bracom.

Srela sam Maria. Nakon sto godina. Onog Maria sto me

podsjećao na Bracu.

80
Svirao je neke tamo skoro pa svatovske pjesme s nekim
valjda rokerima u kafiću u centru grada. Bili su mi užasno
smiješni, u stvari mi je bilo ok.

Da, i sjetila sam se tad da me on zapravo uvijek podsjećao

na Bracu.

(malo tišine i blejanja u prazno)

Postoji selo u Lici, zove se Brušane.

Između Gospića i Karlobaga, blizu Oštarija, podno Velebita,

nedaleko tunela Sv. Rok i hotela Velebno, gdje ima
preparirani medvjed. Selo na cesti, malih kućica, nikakvih,
uglavnom. Ima jedan lijepi sokak, ribnjaci gdje su uvijek bile
zmije, crkva Sv. Martina i bila je nekoć davno pošta.

U tom selu ima jedna rijeka, zove se Suvaja, koja presuši

preko ljeta, pa se kupe pastrve….

I livade s lješnjacima.

I medvjedi s Velebita i vrganji.

Ja sam tamo često brala suzice kad sam bila mala. To je ono
suho poljsko cvijeće i timijan za čaj.

Živjela tri ljetna mjeseca sasvim u svom svijetu i grickala

svježe mrkvice iz bašče bake Marice.

Navečer smo znali prolaziti onim čudnim sokakom što je

bio lijep baš. Tamo su nam bili neki rođaci. Znam da je bilo
dječurlije i da je mirisalo na krave te da je iz nekog razloga
nejasnog, cijeli taj puteljak meni bio potpuno čaroban.

81
Naprosto sam uvijek bila nemjerljivo zadovoljna tim
nedužnim utočištem, ošamućena snagama jednog
izdvojenog svijeta u nečujnosti, zabavljena sasvim svojom
maštom zdušno prodirući vlastitim unutarnjim svemirom u
planinski pejzaž pokazujući si uzbuđeno stalno iznova
postojanje života u nepomičnim i tihim oblicima oko nas.

Imala sam bratića tamo. Zvali smo ga Braco, svi su ga zvali

Braco. Bio je veoma karizmatičan i izuzetno dobra osoba…
Svi su ga voljeli.

Sanjala sam jedan san s njim od ranog djetinjstva,

nebrojeno puta. Toliko se taj isti san ponavljao da sam već
znala u snu postati svjesna da sanjam te da sam to već
sanjala.

Dakle, mi bi sjedili na lijevom kraju klupice jedno kraj

drugog između dvije šljive pred starom bakinom rodnom
kućom. Ostatak familije je sjedio raspoređen po te dvije
klupice oko stola između šljiva i pjevao u ljetno veče neke
stare ličke pjesme. U jednom trenutku bi meni Braco rekao:
''Gle, avion'' i podigao ruku ispruženog kažiprsta prema
nebu. Ja bih polako podigla pogled ka zvjezdanom nebu,
ugledala avion i zatim ga polako spuštala do ravnine
limenog oluka stare bakine kuće. U to bi se pojavila dva
putija, ona mala anđela sa nekim ukrašenim natpisom na
latinskom i oni bi povlačili taj natpis dok ne bi potpuno
prekrili limeni oluk. Tada bih se probudila.

Nikada se nisam uspjela sjetiti što je na tom natpisu pisalo i

saznati je li uopće to bilo išta smisleno.

82
Kasnije kroz život, kopkao me taj san obzirom da se toliko
ponavljao i htjela sam pitati Bracu je li ga možda on ikada
sanjao.

Jedno ljeto, prije par godina, išla sam za Zadar i u trenutku

kada vidjela na autoputu znak za izlaz za Gospić u jednom
momentu sam jednostavno odlučila na to večer skrenuti s
puta. Nehotični proglas istine u takozvanim sporednim
stvarima. Kao da mi je potajno, postrance negdje bio
instaliran alarm u glavi koji se tada neočekivano upalio i
promijenio mi putanju bez ikakve unutarnje rasprave na
takav jedan način da je to ispalo samo po sebi razumljivo.

Došla sam u Brušane. Nisam tamo bila petnaest godina.

Njih sve skupa uglavnom nisam vidjela petnaest godina.
Nisam se najavila jer je sve to skupa ispalo dosta slučajno i
došla sam u osam sati uvečer i svi su bili prilično
iznenađeni.

Ujak Luka, Braco i ja smo sjeli van na terasu, pričali tako

malo što ima ovih godina života. Upoznala sam Bracinu
djecu. Htjela sam ga pitati za san, ali djelovalo mi je nekako
glupo i neprimjereno.

Prošetala sam selom, podružila se malo s ostatkom familije

i otišla ujutro.

Braco je umro iznenada prošle godine u 32-oj godini od

sepse u roku od 4 dana. Odjednom temperatura, bolnica… I
to je to.

83
Bila sam na sprovodu. Došlo je jako puno ljudi od svukuda.
Sama sam bila iznenađena koliko me to što se dogodilo
iskreno pogodilo. Snažnim zamasima kroz valove pružali
smo ruke na neku drugu stranu transom ucviljenog
kolektiva, šokiranog neminovnošću brutalno hladnog uvida
u gigantsku snagu slučajnosti dozivajući nekoga potpuno
odsutnog. Ostala je za njim njegova mlada žena… Dvoje
djece.

Ja sam gledala njegovu fotografiju shrvana tugom i

nevjericom, razmišljajući kako se nisam nikada sjećala da je
imao plave oči i kako ga nikad nisam pitala za san.

Gdje sam stala? Bog te pita, pojma nemam. Prošlo je jedno

sedam dana, ma nije. Jedno četiri.

Što sam radila ne znam ni sama. Naspavala sam se.

Probudim se oko dva, ni kavu ne skuham, blejim i
smrzavam se do navečer. Onda naložim vatru, nešto
skuham, kavu popijem, pa do ujutro…

84
Jučer sam nešto i zapjevala. Imala sam neki trenutak
bistrine i nakon toga upalila radio. Pa uzela gitaru i tako.
Dugo nismo tako kvalitetno se podružile kolegica i ja.

Gadi mi se sve.

Volontiram već osam godina kao da nemam pametnijeg

posla. Nemoj razmišljati o tortici, nemoj.

Živim kao Drakula. Ni ne promolim glavu kroz vrata dok još

nije pao mrak.

Počela je ona prava zima, a i nešto sam se narušila

zdravstveno, morala bih u pohode.

Ne da mi se ni to.

Morala bih i prihode neke kemijati. Hladno, ne da mi se ni

to.

Ti si tamo, a ja tu spavam i blejim u prazno na minus

petnaest.

Gledam galamu sadašnjosti poslužena ocrtanim prizorima

kao slatkišima.

Nepoznati, naoružani sudionici sreće me traže da istupim

na čelo kolone, gutajući me u zalogajima, maskirani,
gradeći mostove u nepoznato. Ja dezertiram zatvarajući oči
i smiješeći se branim detonacijama lažnih suicidalnih ideja,
smirujem dah i oslobađam se pomračenja najavljenih
katastrofa umjetno prizvanom odsutnosti dok me buka ne
mimoiđe.

85
Imam neke deke. Danas kad sam išla pišati, osim što je to
bio stvarno zadnji čas otkrivanja ispod pokrivača i prolaza
kroz ledeno more, nisam mogla ni pišati normalno koliko su
mi noge klecale od zime. Namještala sam se po par puta.

Oh da… Jesam li se pohvalila da koliba izgleda kao

budistički samostan u kojem živi neki bizarni glazbeni
ansambl?

U strahu pucanja cijevi od zime ugasila sam vodu, a pošto

mi treba voda, za ovo i ono i treće i deseto, napunila sam
sve moguće zdjele i lonce, kante, kantice, kanistere, kadice,
kantu za mast, rosfrajne one neke za vani kuhati ogromne
zdjele, za kolinje valjda i ostalo svašta nešto što sam našla
na tavanu, sve je puno vode.

Kada prolazim kroz kuhinju i hodnik moram dobro pripaziti,

da se ne zabijem u nešto.

Mutim brašno, pravim lepinje.

Razmišljam o Šri Lanci. Razmišljam o dijelovima Zemlje gdje

je lijepo, a da po mogućnosti ipak nije bilo skoro neko
narodno klanje. Bezuspješno, relativno prođe i ta potraga.

Gledala sam neke Tonkine fotke, Chicago i New York.

Dobro izgleda, super ustvari i meni se išlo taj dan.

Sada opet ne znam.

Kombiniram kao neki povratak u Zagreb, pa onda opet kao

ne znam, pa onda opet razmišljam o kugli zemaljskoj i
tako… Divota.

86
Nevjerojatno kako vrijeme odmah drugačije prolazi kada
nema nikoga osim tebe uokolo i kada nema interneta,
osjećam se kao u stazi, da nešto sanjam.

Prištekana u bijeli ormarić blaženo oduzeta plovim kroz

svemir.

A ti si sve dalje i on je sve dalje i sve je sve dalje.

Jako mi je neobično bez osjećanja tog nekog čeznuća.

Da.

Bolje mi je, ne osjećam se ispaćeno, ali opet, nisam navikla.

Mislim, nije da me to muči, samo primjećujem.

Razaranja uzurpatora srca. Zatvoreni krugovi besmrtnosti i

ključ svih pitanja što promiče pred očima. Određeni
prošlošću, zastrašujuće provaljeni, prevareni, povezani…
Izvorno i zagonetno. Rasprsnuti, opovrgnuti, uvučeni u
međuprostor, indiskretno prepoznajući se, ravnodušno ne
prepoznajući se istovremeno.

Prepuštam ti svijet. Prepuštam ti uspomene. Prepuštam ti

nadarenost. Prepuštam ti istinu.

I čuvam sve i čini se kao da ti ne prepuštam ništa.

Potječemo skupa. Moja znatiželja je neobuzdana, ali oboje

smo unutra.

Mislim da sam valjda sve ove godine, kojih ima već jedno
deset zapravo… Ma, bio mi je imaginarni prijatelj.

87
Da… On je bio moj imaginarni prijatelj. Prolazila bih kroz
sve te gradove, situacije i živote, uvijek je bio na ovaj ili
onaj način prisutan, mojim nedostajanjem sam ga uvlačila
u male noćne razgovore, pričala mu što se događa,
kombinirala s njim, što bi mi sa tim i kako…

Ja sam mislila da patim, u stvari sam ga vukla za sobom.

Velik broj odluka čak se nije bazirao na tome što bi ja već
što bi mi. Baš je to neobično sad.

Desilo se dosta toga, a opet kao da nije baš toliko, a opet i

je.

Moj imaginarni prijatelj je nestao. Nakon deset godina.

Nisam ni ja to baš očekivala.

Znaš, ja sam stvarno mislila da ga volim.

Bila sam duboko povrijeđena svime što se dogodilo. Nije mi

bilo do života uopće.

Avetski sam prolazila kroz dane, čak i onda kad se to izvana

nije ni najmanje primjećivalo.

Sve mi je bilo bezveze…

Uglavnom, bilo je tu puno ljubavi. Da, bilo je toga

nemjerljivo mnogo.

Zaboravljam ponekad, ali ne zaboravim potpuno, kako smo

napuštali svijet i miješali svoje intimne patnje u ponoru
osjećaja, djetinje poričući stvarnost svakidašnjice banalnim
argumentima tvrdoglave zapanjenosti.

88
Logika mladih ljudi od ljubavi. Osuđena na krah iako su
sudionici krajnje nevini. Niti nevjerojatne senzibilnosti i
neumoljiv proces raspadanja… Leša.

Preobrazba u uvjerljive prevarante poduprte poluistinama

što se drže čvrsto svoga izopćenja, opirući se vješto
suvišnim pitanjima zaudaranjem na samožtrvovanje.

I boljelo me sve. Sve me boljelo dugo, prilično.

Mah.

Napisala sam valjda milijardu pjesama glupih. Ili sam ih

zapalila ili bacila. Niti jedna nije bila dovoljno dobra. Počela
sam ne znam ni sama koliko knjiga…

Obrisala sve…

Tako ti je to. Vrijeme je prošlo. Prolazi vrijeme tj. ne. Što

ono rekosmo o vremenu? Da je hladno da.

Hladno je vrijeme.

Trebala bih kao danas u leglo. Već je pola četiri, ni sama

nisam sigurna. Mislim, pola četiri u noći, naravno.
Nocturno na repeat, aljasker zamišljeanac.

Vidjela sam neke ljude ovaj tjedan ili prošli. Mislim da je

ovaj. Ma ovaj, da.

Ne znam uopće gdje sam sama sa sobom. Najviše se čudim

ovih zadnjih par dana toj sposobnosti da se od prijetnje
hladnoćom jedno šest sati ni ne pomaknem ni da bih kavu
skuhala, već ono kao… Zen.

89
Ja… Razmišljam tj. ne.

Prolaze mi dijelovi života, ljudi, kao na traci. Radim u

tvornici uspomena. Gledam te naše proizvode…

Prenosim temelje odabranih tlapnji kamen po kamen, po

zidinama mog misaonog svjedočanstva po kiši, vjetru i
magli ne bi li ih u labirintu shvaćanja sakrila negdje na
sigurno. Nagonski. Neupitnom voljom.

Budući da se delirij vremenom pretvara u znanost ja sam

savršeno svjesna što činim i ovako presavijena i
izvitoperena svojim upitnim metodama, međutim držim da
nije običaj pojaviti se sam pred sobom bez sablasti što
proviruju iz pukotina tamnica mudrosti, spremne za
grandiozan pokus optoka zapanjujuće nespojivih bilješki
duha na samom koncu kao na primjer namirnice
nepogrešivog razumijevanja.

Mislim, zbilja…

Nisam si previše jasna. Nekidan sam, zapravo neku noć, da

budemo precizniji, napipala neke kvržice na limfnim
čvorovima. I sada, ne da meni vrag mira, gluho doba noći,
dakako.

I lagano ja po pribor za šivanje, igla…

Ugrijala sam iglu i počela kopati po tome. U stvari, budimo

iskreni, bola sam s iglom po tom, onim nekim žarom ruke u
tuš kabini 'Psiha' i stiskati da vidim ja što je to. Iscurila je
hrpa krvi i podosta neke ljepljive tekućine. Eno tamo ručnik
jedan sav krvav . Smanjile su se te kvrge, ali tu su. Nisam
90
uspjela baš sve jer je postalo strahovito bolno. A i što ja
znam. Može biti i da je što se tekuće mase tiče to bilo to.
Prvotni plan je bio da odmah sutradan, ranom zorom odem
ja kod doktora da vidim što je to.

Ja sam naravno, ranom zorom zaspala. Prošao jedan dan,

drugi dan, ne znam koji dan.

I sad mi se to sranje zagnojilo.

Super sam si.

Sada bih ja još jednu kavu. Maltra me ova tipka za spejs.

Jao ne, subota je. Sada će izletnici još malo. Uvijek imam
osjećaj da svi zure u mene kroz prozor i osjećam se
nelagodno. Ne znam zašto ne navučem neke plahte na ove
divovske penđere.

Da. Kako počnu prolaziti ti ljudi, makar i u autima, ja se sva

uznervozim. Smetaju mi. Mislim, ne smetaju mi inače baš
toliko.

Smetaju mi kad pišem, snimam i šetkam se kraj vatre

polugola nakon tuširanja.

Kako odagnati želju za samoćom, iščekujući uragane usred

četiri zida? Ima li i potrebe?

Šri Lanku sam nešto gledala jer su kao našli most od Šri
Lanke do Indije. Ispalo je kao da je to zaista bio most prije
ne znam ja koliko čega, ali poviše, poviše više od

91
očekivanog vremena, koji je ljudskom intervencijom
napravljen. Tu su se javili onda oni neki oriđiđi indijaneri sa
pričom da to je kao Ramin most iz doba Treta Yuge.

Meni je to odmah zamirisalo na Eden, ali nitko od ovih

mojih virtualnih Hare Krishna kolega nije htio pobliže me
informirati o priči u taj čas, a meni se nije dalo kopati po
internetima. Pa sad ne znam. Kako ide mit. A malo me
zanima.

Baš neobično izgleda. Ogroman je taj most.

Sada sam pogledala na sat i vidjela datum. Prošla me tiha

jeza, sjetila sam se Manola.

Manolo. Čovjek koji me podsjećao na Dimitrija Dimitrijevića

tj. nije. Malo je kompliciranije išla ta priča. Uglavnom,
datum, datum je bio taj koji je meni on jednom, recimo,
prezentirao kao datum svoje smrti.

Imali smo uvijek bizarne razgovore.

Upoznali smo se tako, ja sam sjedila u Mesonu de

Navarreria u Pamploni i pila kavu. On je ušao, niži,
debeljuškasti, ćelavi starčić sa dužom, rijetkom, masnom
kosom u starijem odijelu. Očigledno alkoholičar, ali ne
pijan.

Sa tim jednim sjajem u očima, očigledno ne samo

alkoholičar. Samo smo se pogledali. Pitao je da li može
sjesti, ja kao, da, naravno.

92
Čovjek od ognja što skriva proročke žrtvenike ispod
iznošenog kaputa. Kako ga zaobići? Pogled mu je odzvanjao
vrelinom paganske kovačnice.

Nalazili smo se na kavi svaki dan, bez dogovora. On je,

radio je prije stripove, ali nešto mu je bilo s glavom, neka
operacija i ruke su mu se jako tresle. U njegovom užasno
prljavom stanu je bilo ne znam ni ja koliko gitara i klavir.
Nacrtao mi je All along the watchtower, uvijek ga se sjetim
kad dođu Jehovini svjedoci.

I imali smo neke čudne, metafizične priče. Naše interne

šale su se sastojale od stvari tipa, zvao me Eva Martina,
govorio kako je on El Caronte, lađar s rijeke Stiks tj. nije
govorio, on je to pisao u stihovima. Često me je znao
podsjetiti na neke davno zaboravljene knjige, vjerujem da
je i sam bio strastven čitaoc u danima prohujale mladosti.
Ja sam se šalila da sam ja njegov šegrt i da ću ga ostaviti na
drugoj obali. I to je išlo dalje u to da je govorio kako će
umrijeti na taj datum ako mu ja ne dam dvadeset godina i
ja sam pitala :'' Čuj Manolo, se to onda kao meni oduzima
ili što?''

Dimi je taman došao, a i došli su glasi iz Hrvatske da je stari

ujak Dimitrij Dimitrijević bolestan i da umire od raka.
Razloga što Dimija zovem i Mitra je bilo više, ali i to je bio
jedan.

Stari Dimitrij nije umro. Evo prošlo je već devet godina. U

međuvremenu, njegova žena Lejla, psihijatrica jest, koja
nije bila bolesna uopće. Stari Dimitrij je bio slikar koji je

93
radio scenografije za film i bavio se kaligrafijom po naški i
do određenog incidenta u životu spiritualizmom.

Kada sam se vratila, nakon par mjeseci, provela sam tjedan

dana u Zagrebu. Od svih svojih prijatelja i ljudi koje sam
znala sve godine života u Zagrebu, od onih ljudi s kojima se
nisam unaprijed dogovorila, slučajno nisam srela nikoga.
Starog Dimitrija sam srela tri puta, slučajno u tih sedam
dana. I bolest i godine su ga postarale i izgledao je kao
Manolo.

Manolo je mazao kokain po cigaretama, između ostalog.

Tako mu je odgovaralo.

To je kao bilo za tu njegovu bol u glavi. Crn, da, bio je crn.

Crna brada, crna kosa.

Stogodišnji mladić, Manolo Itturi. Sjediš sa njim i ne znaš

bili te taj vragu prodao ili vodiš jedan od rijetkih stvarnih
razgovora u životu.

I gle, taj datum. Uvijek me čini nervoznom taj datum.

94
Nemam pojma što radim, cijela sam se otrovala.

Usula sam soli, izgleda u kavu.

Bauljam tu već satima s metrom za šivanje, mjerim zidove,

smišljam neke preinake, etažiram…

Uglavnom, raspadam se.

Pojela sam koju lepinju, popila sto kava i tako.

Prođe mi cijeli dan kao začaran, odjednom. Prvo se

smrznem onda blejim i blejim i razmišljam i onda klonem.
Sada me boli glava. Jad me hvata, prsti mi se koče i mozak
mi odumire, stvarno se osjećam otrovano…

Vrijeme mi nestaje, bježi ispred mene. Ne znam gdje su mi

nestali dani.

Kako mi je hladno. Nije mi jasno, kurim ovo čudo već

dvanaest sati.

Da nema nešto u ovom duhanu, palo mi je na pamet. Što bi

bilo, umišljaš, umišljaš od ne jedenja i smrzavanja. Ludi su
svi da ti stavljaju nešto u duhan.

Nešto, a što bi i bilo to nešto? Prsti, prsti mi se koče….

Mislim da sam i tužna.

Osjećam se nekako samo i jadno. Muka mi je. Ne znam što

da radim.

Ne znam što da radim sad. Ne vuče me nikuda.

95
Osjećam se kao da ću umrijeti ovdje i da je to to.

Gade mi se ljudi. Jednostavno je svega bilo previše.

Zašto su tako odvratni? U stvari, baš me briga. Neću da ih

znam, to je. Neću da postoje između nas, oko nas, nigdje.
Što mi je sa prstima? Zašto mi se prsti koče?

Izdržim, pa odjednom ne.

Mislim, sada ću ovo, sada ću ono, kao sto puta do sada,

sada ću ja, opet, kao, nešto.

Je li prati ovo itko sve?

Bojim se da nikada nećeš znati. Ma, znati ćeš.

Gdje sam? Što je ovo?

Gubim se Dimi, očekujem uvijek valjda da sam jača. Ne

mogu disati …

Peku me suze. Peku kao da su od kiseline. Glava me boli,

jedva tipkam, prsti me ne slušaju, ne shvaćam što se
događa…

Vikala bih gdje si…

Vikala bih gdje si.

Urlala bih sada u zrak, ali kakvog to ima smisla?

Što ja sada da radim?

Sve je slano. Osjećam se kao da klizim iz cijelog života.

96
Htjela bih nešto bitno ti reći, ali ne znam što.

Mozak mi se raspada, strujim uništenost ovaj čas.

I ne osjećam se kao da netko pazi na mene i ne osjećam se

kao da nitko ne pazi na mene, osjećam se odraslo i
poraženo i kao da između nas se diže svemir žive ljigave
mase nafte i osjećam se glupo i osjećam se jadno i ne vidim
ništa osim tebe i tog trulog crnila oko sebe koje diše i guta
prostor i nas.

Ja moram doći sebi. Ne znam kako. Sve je postalo

nemoguće.

Sve je postalo teško, a nije teško. Sve je postalo teret,

besmisleno, zapetljano, sivo.

Isprepleteno nečim nestvarnim što ne osjećam uopće.

Možda je to od ne jedenja i smrzavanja , ha?

Možda je od toga…

Ma, ne. Hvata me histerija. Ja se sjećam svih tih ljudi kako

se smiju, kako se cereću, svaki put kada naprave nešto
odvratno.

Ja ne želim da ih znamo. Želim da smo zajedno i da takve

ljude ne znamo, da nisu na našem putu, da ih ne srećemo.
Da živimo, da živimo i stalno razmišljam gdje, gdje, gdje?

I to gdje, mi se svelo na manično kombiniranje

najefikasnijih rješenja po svim pitanjima potreba ugodnog

97
života do točke vulkanske erupcije kaosa što me
transformira u katatoničnu spodobu što se ljulja na stolici.

Ali nema. Mislim, nema. Ne znam da li ima. Ne znam da li

ima, ne znam da li ima igdje. Voljela bih te odvesti u raj na
Zemlji, tako nešto, samo ne znam gdje je i ne znam je li
uopće.

Moram doći k sebi, moram doći k sebi. Moram prestati

razmišljati o dubini svega tom svojom tvrdoglavom
predanošću i bar uzeti si koji put predah, jer ne uspijevam
se nositi onda ni sa jednostavnim stvarima.

Umorna sam. Mučim se. Razbolijevam se i sasipam u

krhotine, nije ni čudo da mi mozak odlazi na stotinu strana.
Toliko… Previše.

Ali moram doći k sebi. Sve se nadam da ovo raspadanje

urodi nekim shvaćanjem i čarobnim rješavanjem problema,
odjednom, potpuno. Samo, šanse su veće zapravo da
totalno sludnem i možda mi je bolje da legnem malo i da
spavam.

Čim legnem ugasiti će se ova glupa vatra i opet ću se

smrzavati i spavati satima i blejati u prazno dok prolaze sati
jer će mi biti prehladno da se otkrijem dekom da uopće
napravim bilo što. Jedu mi se jabuke, ali mi se ne žvaču. Do
čega je došlo? Muka mi je, vjerojatno ona sol iz kave iako
mi uopće nije jasno, zapravo, kako sam to uspjela.

Znaš za vremeplov? Bio je neki vremeplov tj. nacrti za

vremeplov.

98
Navodno su ostali kod Bucića. Njega mi se učinilo da sam
vidjela u Barceloni na onom autobusu aeroporta. Misliš da
to ima neke veze s ičim?

Razmišljala sam i o Damahnuru oni kao navodno tamo

imaju nekakav vremeplov. Znaš zašto ti kažem?

Znalo mi se učiniti u nekim ljudima da vidim tebe.

Smiješno, jel' da? Bezveze…

Što ja znam.

MRTVI IDEALI

Sjećam se, došla je Ana jednom iz Beograda. Jedne zime.

Bila je u Beogradu na nekim praznicima u gostima kod

nekog mladića iz 'plemićke' obitelji kojeg je upoznala na
Lošinju. Nešto je tu gadno završilo, proglasima Velike Srbije
i rojalnom nekom nadmoći u slikarsko-lezbijskom
ambijentu.

Baš bizarno, upravo njoj, izbjegloj iz Bosne u vrijeme rata

prodavati takve priče.

Uglavnom, bila je zima i družili smo se u ljetnoj kuhinji. Sve

je bilo bijelo od snijega i fotkala me putem u velikom
vunenom kaputu s kapuljačom kraj nekih ruševina i drveća
u sveopćoj bjelini. Zrak je bio zagušen dimom i topili smo
snjegoviće na peći, dok smo razgovarale.

99
Donijela je Politiku iz Beograda, kao suvenir na dar. Sjećam
se, bio je nekakav performer tada u novinama koji se igrao
Teslinim zavojnicama. Vjerujem da je to bio prvi takav
pokušaj na našim prostorima, iako su se takve stvari,
ironično, već neko vrijeme radile u Americi.

Ali jedan dio mi se urezao u pamćenje. Bila je najava za

predstavu, zvala se: 'Čekaj me, neću nikada doći.'

Jednom davno, milijun godina unatrag, čak i od tada, Ana je

putovala u Beograd za praznike na moj rođendan tj. noć
prije.

Ja sam bila u fazi neke sveopće depresije i uništavanja

povećih količina hašiša tada i zvala me u naš stari stan u
Klaićevoj to veče prije njenog puta da proslavimo uz čašu
vina taj moj rođendan, pošto ona ide na put i neće je biti
neko vrijeme.

Ja sam došla i sjela u kuhinju, vidno neraspoložena. Bilo je

tu još par nekih naših starih prijatelja iz doba skvotiranja po
Zagrebu i izigravanja nekih revolucionarnih idiota, a Ana je
donijela ruksak, pulover nekakav i vreću za spavanje,
stavila sve to ispred mene i rekla:''Voz nam ide u ponoć i
četiri. Znam da imaš putovnicu uz sebe, jer si osobnu
izrezala.'' Pulover sam ja kasnije oprala da joj ga vratim na
krivoj temperaturi i smanjio se na veličinu prikladnu, za
recimo nekakvu lutku.

Došle smo u Beograd u ranim jutarnjim satima. Prvo što

sam spazila bila je ona zgrada neka uništena od NATO-a.

100
Bauljale smo po centru bezuspješno tražeći mjesto gdje bi
mogle popiti jutarnju kavu. Ispalo je da je moj rođendan u
Srbiji dan poslije Božića i sve je bilo zatvoreno, ulice puste.

Nakon nekog vremena ukazala nam se ta socka, baš kod te

porušene zgrade.

Socka je bio izraz koji smo koristili u to vrijeme za

socijalističke birtije tj. one koje su svojim unutarnjim
uređenjem i duhom podsjećale na doba Juge. Bila je takva
jedna u Zagrebu, na trgu, tamo kraj knjižare. Zadnje što
sam vidjela je da se taj prostor pretvorio u nekakav
moderni američki sendvič bar. Tamo smo znale ponekad
popiti jutarnji konjak nakon produžene večeri u društvu
nekih olinjalih alkoholičara pjesnika.

Sjedile smo u toj socki dakle s velikim staklenim prozorima i

onim rebrastim krem zavjesama s pogledom na razrušenu
zgradu. Birtija je imala stolnjake kao kakav prastari
restoran i posluživala nas je teta u borosanama.

Zazvonio je telefon. Anu je nazvala mama, da joj kaže da je

otišla na vikend u Beograd. Anina mama nije znala da je
Ana u Beogradu.

Ana je sa roditeljima imala nekakav čudan odnos koji meni

nikada nije bio jasan. Oboje su bili uspješni pravnici,
nesretni odabirom svoje kćeri da studira sociologiju
umjesto logično prava, koji su njoj, barem s one financijske
strane pružali manje-više sve što je bilo moguće. Tih
problema, egzistencijalne prirode koji su recimo meni bili
svojstveni, ona nije imala. Ali recimo, kada su jednom

101
prilikom dolazili u posjetu u Zagreb, osoba s kojom tri
mjeseca na dnevnoj bazi eksperimentiraš lsd ti počne
objašnjavati kako njezini roditelji ne smiju znati da ona puši
cigarete. Dobila je skup sat taj dan, na poklon. Jedina osoba
koja je pušila uz kavu sam bila ja i svi su me gledali kao
demona.

Nakon telefonskog razgovora je krenula histerizirati i nije

prošlo pet minuta i već smo sjedile tamo u zamijenjenoj
odjeći da ju majka kojim slučajem slučaja, šetajući po gradu
ne prepozna.

Imale smo nekakav konekšn za smještaj preko Zokija

bosanca kockara- mlada glumica Anđela čiji su roditelji u
Parizu.

Zoki nije bio baš običan kockar. Veliki putnik, klošar,

matematički tip kockara koji je zaista znao izračunati što i
kako i kada sa sposobnošću da zapamti iznenađujuće dug
niz brojeva, ali kockar never the less. Imali smo jedan
nezgodan slučaj s neuspješnom suradnjom čime je kiselo
završila ta priča, ali uvijek ću ga pamtiti po onoj fotografiji
kako baulja kroz Italiju na biciklu u narančastom šlafroku s
nekim kanisterima vode.

Kako je bilo još dosta rano, a i očito blagdansko doba što

smo tada već i znale, zaključile smo da nije najbolje
vrijeme da maltretiramo svoje nove domaćine još, te smo
se krenule upoznavati gradom same.

102
Prošetale smo malo. U jednoj ulici na kartonskim kutijama
masovno su se prodavali piratski cd-i, ploče i knjige. To je
bila naša prva postaja.

Sjele smo na raznorazne autobuse da upoznamo kvartove

grada i tu je najveći smijeh izazvala destinacija Vidikovac.

Očekivale smo naime nekakav pogled. U pitanju je bilo

naselje stambenih zgrada i bile smo primorane ostati tamo
u ničemu jedno pola sata čekajući autobus za povratak u
centar.

Grad se tada već probudio. Bauljale smo kroz plac,

raspravljajući o tome kako bi sada već mogle nešto i pojesti
kada smo spazile restoran s naljepnicom 'gulaš' na staklu
izloga.

Razmijenjeni pogled je govorio da gulaš odgovara. Sjele

smo unutra, naručile ručak, razgovarale si nešto među
sobom i tek kad je naš famozni gulaš došao na stol, netko
je primijetio fotografiju Slobodana Miloševića na zidu.

U tišini smo zaključile da je možda najbolje da pojedemo na

brzinu i da se baš ne bahatimo s tom svojom ijekavicom u
tom lokalu. Zbrisale smo odande uz salvu smijeha.

Anđela je bila prelijepa, crna , dugokosa glumica sa

nevjerojatno dobro uređenim stanom u centru grada u
čijem središtu je stajala ogromna nargila.

Njezin dečko, mislim da se zvao Filip je bio mladi filmski

režiser koji je svirao u nekom modernom post rock bandu.
Proveli su nas kroz grad po nekim dobrim čabama i čudnim
103
mjestima i mislim da smo tako nekako i našle put do
Beogradskog skvota i Resničke ekipe.

Žabac, omogućivač, iz sada već poznatog banda Sars je tada

bio mršavi, visoki, kljakasti, plavokosi ljubitelj cirkuskih
vještina i uličnog klošarenja i Damjan od Resnika su nakon
neke pijanke u tom skvotu postali naši, ah, kao turistički
vodiči, recimo.

Proveli su nas kroz taj Resnik, jako čudna ekipa. Hrpa rakije,
brutalne zajebancije, svi živi nešto kreativno rade i Sveti
Sava na zidovima.

Damjan, mladi filozof, aktivist je živio u podrumu tada.

Onako kao galerija u stanu, samo ispod zemlje. Buraz mu je
bio dj, a ćale brkati, presmiješni, šutljiv lik s malim šalicama
crne kave. Frižider je uvijek bio prazan. Dijelili smo tu neku
opsesiju Nikolom Teslom i čudan trenutak 2u 1 s pjesmom
Sanja na kolodvoru i Akademiji.

Radili su taj neki fanzin Neradnik i išli smo u Bigz da im

pomognemo složiti studio. Vozio nas je Bojan Čop, ako se
dobro sjećam.

Bigz je bio ogroman, ja sam se čudila kako su uspjeli dobiti

toliki prostor. U pitanju je bila stara tiskara Bigz sa liftovima
za koje si imao osjećaj da će prestati raditi u svakom
trenutku, na ne znam ja koliko katova i tu su razne udruge
mladih i pojedinci doduše, dobili po dio prostora za svoje
aktivnosti. Poslije smo tamo negdje na krovu srele Filipa i
Anđelu , oni su isto tamo imali kao neki filmski studio.

104
U studiju, dakle onom glazbenom studiju sa Neradnicima
smo sreli i Tobića Tobića, idola mladih. Oni su se ispada
druškali. A tog osobenjaka se sjećam da mi se pojavio
jednom prilikom valjda u sklopu neke svirke u Zagrebu u
Kiseljaku u spavaćoj sobi , tek sam se probudila, s gitarom
prezentirajući svoj hit 'Koji tramvaj vozi za Brazil'. I tada mi
je bio presmiješan. U to vrijeme je zarađivao za život pišući
horoskope za neku žutu štampu. Ali ne sada baš obične
horoskope. Horoskope u stilu: ''Ne razgovarajte danas sa
osobom u ljubičastom, ako slučajno razgovarate sa osobom
u ljubičastom, osoba u zelenom će nešto-nešto, pa će biti
nešto- nešto, pa će vam pasti klavir na glavu.''- tako
nekako, samo puno zabavnije.

Mislim da smo sreli i Matiju negdje po putu iako nisam

sigurna je li to bilo baš u sklopu te ekskurzije. Po sjenicama
na Adi su bili dobri plesnjaci i tu je Ana nekog ogromnog,
ćelavog, mafijaša zajebala za nekakav šit. Sjećam se da sam
popizdila na nju i da smo bježale po mraku kroz nekakvo
žbunje.

Poslije su mi javili starci da su poslom nešto dolazili u

Zagreb, pa su mi donijeli kao tortu za rođendan. Obzirom
da mene nije bilo, dali su je Ivi, koji me je tjedan dana prije
toga ostavio.

Pitala sam se koji put kako je ta primopredaja torte

izgledala.

Onako, kao trenutak u vremenu.

105
 *

Ja sam kao dijete uvijek dovlačila kući nekakve skitnice.

Ciganke, pijance, zbunjene ljude, musave, svakakve…

Jednom prilikom, srela sam nekog djeda koji je pao s

bicikla. Kasnije sam shvatila da je čovjek vjerojatno bio
prepijan. Dovela sam ga staroj da ga nahranimo jer eto, čiki
nije dobro.

Taman je počeo rat kad sam krenula u prvi razred.

Trčali smo u školu pod uzbunama i preko puta Orljave kod

drvenog mosta je pala bomba na kuću, nedaleko od zgrade
u aleji gdje sam tada živjela.

Sjećam se mirisa koji je imao podrum zgrade gdje su silazili

ljudi pod uzbunama.

Sa dekama i svijećama, mi djeca smo se igrali, a stariji

sjedili, pričali, kartali se.

Bio je mali kiosk novopridošle obitelji Albanaca, preko puta

stare pošte, na putu do škole.

Tamo smo iz nekih mazohističkih razloga uporno kupovali

zimski sladoled koji nije imao okus, ustvari ni na što, kao
nekakva spužva, ali to tada nije bilo bitno. Zimski sladoled
je bio hit.

106
Dijelili su nam pisma u školi za roditelje, u biti upitnike
sadržaja otprilike: ''Da li biste mogli usvojiti dijete izbjeglicu
poginulih roditelja? Kojeg spola? Godišta? Koliko djece
biste u tom slučaju mogli usvojiti?''

Imala sam debeljuškastu učiteljicu imena Eva koja me

usprkos tome što sam bila najbolja učenica u razredu, nije
mogla očima vidjeti. Stvarno sam joj išla na živce, bilo je
više nego očigledno.

I tu su negdje valjda prestali prikazivati Kviskoteku i ja sam

bila ljuta jer baš sam htjela tog jednog Kviska.

Preko puta nas u zgradi, na istom katu, doselila je obitelj

prognanika iz Bosne.

Simpatični ljudi, mama je ubrzo nakon toga postala prisna

prijateljica sa plavokosom tetom. Tako sam nekako otkrila
urmašice i rahatlokum.

Obzirom da mi je roditeljka u stanu tada živjela samo sa

mnom, vjerujem da im je zbog toga lokacija odgovarala,
naime, četvrtkom navečer počele su dolaziti veće grupe
žena, prognanika, razgovarati o strahotama što su ih
zadesile u ratu .

Pretpostavljalo se da ja spavam.

Ja nisam spavala.

Gledala sam dosta srcedrapajućih filmova o Aušvicu kasnije

kroz život.

107
Ni jedan nije dosegao takav razmjer užasa, kao te večernje
priče četvrtkom.

Pretpostavljam da me to oblikovalo na određeni način.

Jedan ili drugi…

Svi su nosili gardističke hlače, pjevale su se Zlatne godine. A

ja sam žvakala Hubba buba žvake i pratila onu emisiju sa
Slavicom Knežević i ona dva lika. Znala cijeli tekst od
Summer in Siam od Poguesa napamet, prije nego što sam
uopće znala beknuti engleski i nosila jastuk u boravak u
pola dvanaest jer je tad bio Hi men, a nisam mogla gledati
onog Skeletora kako se smije.

Zurila u krušku kraj prozora, svako jutro, čekala prvi snijeg.

Imali smo jednog prilično neugodnog susjeda. Zvao se Grof

Najvirt. Zašto Grof, pojma nemam, možda mu je to stvarno
bilo ime, u svakom slučaju to mu je pisalo na vratima. Taj je
nosio cipele, bijele, sportske dokoljenke, kratke hlače i
tregere i ganjao djecu po igralištu metlom. Prijateljici i
meni je često znao pobacati igračke što smo ih ostavile vani
u našoj takozvanoj 'kućici' tj. na prozoru podruma. Tu i
tamo bi zazvonio telefon kada bih ostala sama kod kuće.
Dobro poznati glas, koji se nije želio predstaviti je urlao s
druge strane slušalice: ''Zvati ću ti policiju!!! '' Eh, da. Sve
slučajnosti su slične.

Kod naše zgrade je svake godine dolazio lunapark.

Naravno, sprijateljili smo se s djecom 'lunaparkovaca',
dobivali besplatne vožnje, slušali priče o putovanjima,

108
gledali kako oni to kuhaju u tom autu. Uvijek sam se pitala
kako je to živjeti na kotačima.

U popodnevnim satima, odmora poslije ručka, prije

početka 'show programa', pijuckale su se kave i sokići
između kamp kućica i kamiona, sa radija je treštala muzika,
a klinčadija je trčala među improviziranim veštricima. Tu i
tamo bi netko iznervirano zatvorio vrata kampice, tražeći
malo mira i privatnosti, s četkicom za zube u rukama.

Hm. Moram samo ubaciti da su moje sposobnosti

preživljavanja postale skoro pa nevjerojatne. Minimalizam
na beskonačnu. Recikliram kavu, kuham tu svašta ni od
čega, a još i dobro miriši. Doduše, vjerojatno su mi do sada
i sjele neke pare, ali treba otići po to. Nisam voljna spustiti
se ni do trgovine s ovo nešto što još i imam u novčaniku.

Svijet je velik, svašta ima. Nisam među najvećim

paćenicima, ako gledamo globalno.

Pa ako mogu oni tako, mogu i ja ovako. Za malo mira.

Kupujem vrijeme. Kada sam ok raspoložena. Kada ne, onda
jednostavno dramim crkavajući. Ovisi o danu. Voljela bih da
109
ne zaspem ujutro. Voljela bih da produžim malo ovaj dan,
tj. noć.

Vidjeti ćemo što će biti. Uglavnom klonem naletom svjetla.

Mogla bih komotno iščekivati izlaske sunca. Tj. da grijem
onu stranu. Ili bar da znam kada točno izlazi sunce pa da se
pomaknem u fazi ubundana. Eto jedan od zadataka za
slijedeći susret sa svijetom interneta. Maloprije sam se
sjetila još jednog, ali sada opet ne znam.

Ah. Stavila sam tako sitan komadić feferonke, da, biti će da

su dosta zbijene u snazi.

Još nisam počela ložiti parkete, ovaj put, ali i to ćemo po

izgledu drvarnice, uskoro.

Parkete sa tavana. U kutiji. Predviđene za neke radove od

kojih se odustalo. Hrastovina.

Ako ih netko nije otuđio do sad. I to je moguće, nisam

provjeravala. Ako se našao netko da otuđi stari, uništeni
koncertni klavir iz šupe stare kuće na selu, moj, moguće je i
to.

Svašta je moguće. Ništa me više ne iznenađuje. Ovdje je sa

prizemlja jednom prilikom nestala kompletna kuhinja.
Netko je imao volje da šarafa. Meni nije baš bilo bitno tad,
a ni sad.

Odličan čušpajz ni od čega. Sve pohvale kuharici.

Razmišljam si ja tako sada i znam da se ponavljam, ali

svejedno, jedem ja taj svoj obrok ni od čega i ukusno je i

110
najela sam se i razmišljam si koliko u normalnoj nekoj
situaciji potrošim i novaca i namirnica da eto kao jedem
kroz dan. Uostalom kao i svi mi zapadnjaci. Mislim, volim i
ja i kotlovinu i kolače i hrpetine otopljenog sira, ali opet,
tamo negdje s druge strane stvarno postoji ogroman broj
ljudi što zaista umire od gladi. Što bi par mojih ručkova tj.
namirnica ili sredstava za preživljavanje razvukli na cijeli
tjedan ili više. Ili što ja znam. A očito mogu, mislim, ja s
manje.

Daleko je, pa kao, nemamo pojma, a znamo. Ljudi stvarno

umiru od gladi. Djeca umiru od gladi. Da mi svi skupa kao
neka navodna civilizacija na planeti nismo u stanju zastati
na trenutak iz svojih dnevnih događanja zajedno i reći:
''Gle, ljudi jebote umiru od gladi, ajmo napraviti nešto da,
jebote, ne umiru od gladi. Ajmo složiti neki sistem da to
skinemo s dnevnog reda, da se ne vraćamo na postojanje
te užasne činjenice više nikada.''

Zašto je to toliko nevjerojatno?

Zašto je to toliki problem za izvesti?

Zašto ta ideja izgleda kao ne znam ni ja kakav pothvat dok

mi tu glumimo neke osobe s osjećajima ili jesmo, ali smo
valjda, ne znam, glupi? Što li?

Mislim, stvarno ljudi umiru od gladi. Zašto?

U dvadeset i prvom stoljeću? Imamo robote koji razmišljaju

sami, ali ne možemo zaustaviti glad na planeti?

111
Čak i ono, nećemo, pa kako nećemo? Pa kako je moguće da
nećemo?

Da pitaš bilo koga na svijetu pojedinačno da li želi okončati

glad u svijetu, odgovor bi bio da, ali ovako zajedno, eto,
nećemo. Neće nam se. Zaboli nas hladno jer eto imamo
svojih problem . Da bude jasno, pljujem ja sada i po sebi.

I kada bih htjela, onako, sasvim odlučno, ne bih znala što

napraviti i istina je najveća da nikada nisam ni pokušala
učiniti nešto, bilo što, po tom pitanju, osim eto možda
deklamirati svoj stav. Koji hrani gladne, u p.m.

Cijelo jedno selo se najede kad ja počnem srat.

O, ne. Opet će pet. Kad prije? Već mi je skoro pa bed

tajm. Iako mi se ovaj put nekim čudom i ne spava.

Možda da upalim rejdio i smutim si još jednu kaficu?

Već sam se nagovorila.

Mozak mi je maloprije otišao negdje na Lezbos.

112
Hm. Veselije je uz radio.

Tko pušta muziku u noćnoj smjeni? U redu je, podsjeća

me na osjećaje.

Sjedim ja i smijem se. Čak sam se i protegnula u

poluplesnim gibanjima kraj vatre.

Dobila sam pozivnicu od Tee na nekakav njen projekt

'Umjetnost obmane' za četvrtak, maločas. Neću moći doći,
to mi je ipak preblizu u vremenu, ali osim što bi je zaista
voljela vidjeti nakon svih tih godina zaintrigirao me taj njen
koncept, kao i obično što me zaintrigiraju njene ideje. Piše:
''Kazališna redateljica Tea Tupajić, započela je prije dvije
godine rad na projektu Umjetnost obmane u kojem se bavi
usporedbom rada agenta tajne službe i rada umjetnika.
Koristeći obmanu kao glavno oruđe, tajne su službe razvile
tehnike kao što su emocionalna manipulacija, implantacija
motivacije i slične psihološke igre u znanstveno preciznu
umjetnost međuljudske interakcije. Kao suradnike u
projektu Tupajić poziva aktivne i bivše agente izraelskih
tajnih službi Mossad i Shin Bet te s njima istražuje paletu
vještina,tehnika i nužne virtuoznosti potrebne za njihov
rad.''

Voljela sam Teu. Imala sam dojam da me razumije. Bila

jedan od onih rijetkih intelektualaca koje roditelji nisu
gurali kroz život. Govorila je da sam joj izgledala kao muza,
prvi put kad me ugledala u Kiseljaku kako bauljam bosa.
Meni se sviđao njen um. Gibalo se tu koješta unutra. Nije
bila dosadna. Bile smo slične, a opet dosta različite. Ona za

113
razliku od mene nije bila patetična i nisu je mučile
raznorazne moralne dileme kojima sam se ja sakatila kroz
život. Često sam joj se čudila, iako sam prihvaćala sve njene
odluke kao nešto sasvim normalno. Njoj je bilo jasno što si
radim s Ivom, u par navrata mi je čak pokušala objasniti.
Bezuspješno, meni se tada nije moglo objasniti ništa. Bila
sam zatvoreni sustav nuklearne eksplozije emocija.

Znale smo otići na Cvjetni, ispijajući kave iz kafe aparata iz

banke, sjedile na klupi.

Obje smo s petnaest otišle od kuće, ona je završila u Češkoj

u dvorcu neke čudne kazališne trupe, dok sam ja putovala
uokolo. Provele smo dosta vremena na Pagu skupa i u
Zagrebu, ona i Mario su uselili u moj stan u Draškovićevoj
u vrijeme 'Velike depresije'. Ostavila sam im ogledalo na
kojem je ružem bilo ispisano ''Born to be blue'' (Chet Baker,
ah, patetike) i gitaru.

Srela sam Maria na Pagu prije par godina. Svirao je

makedonske jazzice s nekim likom u sklopu kulturnog ljeta.
Jako lijepo, strašno je napredovao po pitanju gitare. Bilo mi
je baš drago, pljeskala sam kao luda. Nisu više bili zajedno.
Nisam znala što da mu kažem, obzirom da sam ih oboje
poznavala prilično dobro. Bar u to neko davno vrijeme. Bilo
mi je žao, nismo si puno toga rekli i ja sam otišla.

Baš sam slučajno razbila ogledalo. Ah. Što sad.

Trebalo bi skuhati nešto. Razmišljam o paprici i paradajzu iz

zamrzivača.

114
Koja retrospektiva ovih dana, ha? Poveći jedan retrovizor.

Mi smo plesali u beskonačnost u melankoličnom ozračju.

Ranjene ptičice. Bezdanska 44.

Sada smo ostarjeli svi. Zamrznute tišine, magle i hladnoća.

Tramvaji u pet i svijećnjaci u dvorcu s duhovima što se kližu
nad zemljom skamenjeni kroz hodnike i stepeništa.

Buka iz podruma koju svi čuju, a nitko kao ne primjećuje.

Vratar u crvenom odijelu sjedi ispred kamina u fotelji i baca
tarot. Večernje pićence u društvu simpatičnih poznanika
kraj izloga u centru grada. Jedno. Juha od karfiola s prženim
kruhom, medaljoni od soje s ružmarinom i sendvič s
pecivom sa sjemenkama, bukovačama, omletom i
rotkvicom. Veliki prozori građanskog stana. Granice.
Odustajanje u vidu ležanja u pozi za križ na mokrom
kamenom pločniku za vrijeme pljuska. Albatrosi u Alicanteu
se vrte ukrug oko svijetla na platou botaničkog vrta na
stijenama na plaži.

Miguel roštilja sardine uz more, ljudi vrište. Policija hvata

njemačkog ovčara po plaži.

Romska obitelj lovi hobotnice na harpun, valovi se dižu na

dva metra, poljaci slikaju u pijesku, a srednjovječni par na
metadonima pije pivo iz plastične flaše.

Pale se lomače San Juana. Koza s povodcem, sama šeće

među turistima prema planini. Noževi na leđima prijatelja,
tvoji. Flipi živi u Granadi, ali je i ovdje. Flipi je uvijek tu
negdje, u svom sivom iznošenom sakou.
115
Noć punog mjeseca. Vijore šarene zastavice s porukama na
špagi.

Skreneš malo sa autoputa u kanjonu je nevidljivo naselje

kraj rijeke u trsci gdje trčkaraju gola djeca. I svirale od
bambusa vise na trijemu i njišu se na povjetarcu.

Patrik i dalje predaje pravdu na ulicama juga, nosi svoju

čašu i prati ga Šiva.

Marokanske pločice i svijetlo svijeća u uskim prolazima

grada.

Martin? Jugoslavci. Drug mali, kolaži. Draga Machine.

Minuli čas. ''Ja nisam Janez, ja sam Vlah iz Srbije.'' Kosa.
Pogled od sto milijuna godina i jedna nespremnost da se
ostavi smrt.

Moja polovica naranče. Zakleti na šutnju prave pentagram

telekinezom vjetra i vatre.

-Ne sjećam se kako se zoveš.

-Znam.

Zašto mi ne kažeš?

-Neću.

Da ti kažem što je bilo?

-Već sam nacrtao.

Šah klub Berlin i japanska trešnja. Sjedim okovana na terasi

u Sanguesi, prolazi bijesan, kao da se ne poznamo. Okreće
116
se, ja poginjem pogled. Slijepac umire od smijeha: ''Da si
bar ovdje…ahahaha''

Vrištim, tresem se. Čujem kako zapomaže, ali ne mogu

ništa.

Prolaze skele. Izrael bubnja štapovima. Gledamo papirić na

povjetarcu kako leti uz zid, osamljeni u kamenom trgu.

Padaju bakreni novčići. Odlazi bicikl s protezama na

pedalama, ja kapam suze.

Maite stoji na bijeloj crti na sred ceste u noći pod

industrijskom lampom, prolaze auti, hvata ju kriza, limuni
se njišu u polumraku.

Ja gledam Pink Pantera u kavani kod licemjerne

malograđanke i pijem kavu na masnom, prljavom, drvenom
stolu.

Spavamo sa zmijama u koritu rijeke. Raste mi trbuh.

Demoni me trudnu skidaju golu i hrane crvima u omotu od
čokolade. Joze Antonio viri kroz drveće, obuven blatom,
kosa mu pokriva ruke. Ne dišem, zamotana u paučini.

Večeramo laži i artičoke, sjedeći na podu. Stefan pjeva

operu pod tušem, lice mu se osipa plikovima. Vlakić u sobi
za nacrte..

Miki i ja plivamo u gejziru Santa Fe. Stojim na rubu stijene i

gledam u ponor na Pirinejima.

117
Maria laže u autu i krade, ja ne reagiram ni na što,
paralizirana.

Skupljaju čavle i hihoću se.

Brižna dadilja se pretvara u golemu crnu udovicu. Sjedimo

u visokoj travi boje pustinje, ispod pazuha joj izbijaju
dugačke crne dlake i oklop žohara. Pravim se da ne
primjećujem i pjevam joj ljubavne pjesme.

Ja puštam malog miša na slobodu iz mišolovke. Daleko od

kuće. Miš se vraća i opet upada u zamku.

Pada kiša u zelenilu. Miriši na prašumu i kapljice se kližu po

listovima cvijeća.

Zvone zvona.

Salazar mi kroz tamu pruža ogrlicu od devinih kostiju iz

Grada mrtvih, čuje se eho: ''Znamo se iz prošlog života''. Na
notnom stalku stoji 'Satin doll'. Trčim kroz hodnike
labirinta, otvaram jedna vrata, ulijećem u kupaonicu
okupanu svjetlom. Sjedam na kadu i zurim u električnu
četkicu za zube. Jecam. Pokraj četkice je prirodni šampon
za kosu iz Indije.

Argentinka joga master glumi ljubav i skuplja mljevene,

sušene posteljice za plodnost zemlje u urni.

Otvaram oči na operacionom stolu i sterilizirana uniforma s

maskom preko usta mi vadi krvav komad tijela iz
međunožja i baca ga uz zvučni pljusak u limenu posudu
oblika bubrega.

118
''Hoćete li si sačuvati posteljicu?

-Ne.-

Za matične stanice ili nešto, neki si sačuvaju?

-Ne.-'' okrećem glavu prema zidu i padam u nesvijest.

Nikola i ja sjedimo u kutiji i zurimo u crveni kovčeg, dok

pratnje odmaraju. Svira Muddy Waters.

Blejim bosa na grijalici u Kiseljaku, a Matija bulji u mene.

- Nisam.

- Vidjela sam te.

Sezona razbijenog prozora.

Ivo i ja se kvasimo u kadi ledeno hladne vode u perivoju,

među drvećem, pušimo joint i smrzavamo se. Odustajemo
kroz pet minuta i izlazimo van.

119
Veco snima sa terase kroz osmerokutni vitraj aktivnosti
naše spavaće sobe.

Ćelavi francuzi u harlekinskim odijelima sviraju romantične

balalajke na male harmonike.

Jerko sjedi u vrtu na klupici i pije čaj čitavu jednu vječnost.

Njegova duga, valovita čileanska kosa se stapa sa stapkama

bilja dok se njegove knjige u sobi pišu same od sebe i tako i
nestaju. James namješta debele naočale, iza njega na
plavom ekranu ispisuju se bijela slova.

Štimac sjedi u dvorištu s nogom preko koljena dok njegovi

velebitski sokoli stavljaju ploču na gramofon s ukrasnom
tubom. Luis Armstrong.

Slavikovski piše note perom pod svijetlom svijeće, Petra

pleše prebacujući vatrene kugle iz jedne ruke u drugu
izbjegavajući noževe.

Gregor sadi pejotle po cvijetnjacima i žvače duhan za

žvakanje iz male limene posudice koja podsjeća na kremu
za cipele. Emze pleše po kiši uz zvuke tarabuke, pazi na pse
i usamljene djevojke, vježba tai chi, pije čaj od maka i nosi
mi pepeljare i šalice uz stepenište da razbijamo sa balkona
kada se šišam i crtam feniksa. Grah u pidžami na
medvjediće odlazi u vojsku.

Gavran leti po sobi i sere po šeširima. Silvija i Piga bauljaju

po kući i mijauču na minidisk. Marko stoji u hodniku kraj
vrata u predvečerje i mota zeleni domingo.

120
 *

DRVO ŽIVOTA

''Jednom je jednom, a dvaput je dvaput.''

-Ali mi ne poznamo te ljude.

- To je vaš problem. Ili… Blagoslov. Ovisi, kako se uzme.

Gle. Tu je odmah počelo ovo čudo od par dana. Kao na

tripu sam, ne znam, valjda od stresa tog silnog.

-Ili je opijum, tko će li ga znati.

121
Ne jedem, ne spavam, meditiram. Prolaze dani.

Očekivala sam pronaći neki unutarnji mir, a umjesto toga

dobila sam kaos buđenja uspavanih sjećanja i informacija iz
podsvijesti.

Toliko proturječnosti. Kao da mi je mozak eksplodirao.

Rezultat je za sada turbulentan. Od spokoja ništa. Ili se

sekiram ili blejim u prazno. Počela sam neke regresije s
ciljem da se oslobodim tih nekih spona, ali sve u svemu,
prosvirala sam. Kao da sam se nehotice hipnotizirala
zapevši pritom u nekom limbu sjećanja kao aktivni sudionik
nesposobna da se po želji prenem iz tog stanja.

Uhvatila me je panika. Došlo mi je da vrisnem tjerajući od

sebe sve te emocije u sukobu.

Izletjela sam danas iz kolibe kao ono pod mus maltene

opsesivno kompulzivni.

Ponijela ja i gitaru kao ne vraćam se.

Izletim kao na metli, kod neke radione hrpa ljudi. Ja sva

živčana, kao, c'mon, zašto sada vas sve moram gledati?
Nije mi dobro.

Odem skroz, ma, skoro sam do trgovine došla i stojim kao

telac i odjednom… - A gitara??? Moram ponijeti gitaru, u
kuhinji je. Žena mi je ostala u kuhinji!!!

122
I ništa, nazad uzbrdo po gitaru. I bris u dolinu. Dođem na
nasip kod Orljave kao da sam iz pakla izletjela, sva se
oblijevam, jedva čekam da zapalim cigar.

Još sretnem Ninu. Baš sam bila kao baba iz bolesti, sva
onako, ne zen već megaultrazen. Ma zapravo, što zen, sve
samo ne zen.

Kao da sam sa psihijatrije pobjegla. Ona onako kao, bicikl,

zdrav život, a ja vežem neku staru hipijanersku fundu za
gitaru na špagice, sva rastresena, na jedvite jade, da mi
žena ne poispada van. Oh, đizs.

Orljava smirila kao more.

Uf, uf, aj, dobro. I gledam Ninu kako odlazi i kontam-

posilvizirala se. U jednoj sekundi me totalno podsjetila na
jednog starog prijatelja Silvija koji je malo poludio, a onda
se kao počeo baviti psihoterapijom. Hm, Silvija, jesi to ti?
Igraš se mojim uspomenama za diplomski? Da, šanse su
baš ogromne.

-Ili je opijum tko će li ga znati.

-Ma daj, molim te, otkuda mi opijum?

-Otkud ikom opijum?

-Ti spavaš, koliko ja znam.

-Svi mi spavamo.

-Ja malo slabije u zadnje vrijeme.

123
-Pa, da, kada si zabavljena proizvodnjom opijuma u nekom
režnju.

-To su živci.

-Zaposleni kemičari. Pravi mali vrijedni mravi.

-Mah.

I da, uglavnom, šećer na kraju, to jest je li - taj kraj je

početak.

Okrenem se i stan naš stari, mislim kada sam ja bila klinka.

Zima, baš hladno, otvoreno sve, vrata balkona, prozori,
svježe okrečeno, bliješti među svim ostalim stanovima u
zgradi i zu!

Pa kme, pa sve. Pa još malo kme i još malo sve.

Šetkala se tamo na nasipu, po igralištu s tom gitarom i

kompom preluda sva neka. Sjela i smrzavam se. Valjda sam
prošla regresije sve moguće i nemoguće od kada mi
sjećanje života seže.

Obiteljski odnosi. Sve nešto svašta. I u jednom trenutku

kao, ne , ja se moram vratiti po jebeni radio. Zašto? Aj ti
sad luđakinje. Ništa. Vraćaj se po radio.

Došla. Stala u vrtu, fino spektakl slažem, dok ja odložim

gitaru, pa komp, pa ključ i shvatim ajde da sam debil. I
ništa, otključaj vrata i ubacim sebe ili se, unutra.

Sjedim, gledam prozor.

124
Prvo je došla opet ljubičasta mrlja. Teško je opisati moj
odnos sa ljubičastom mrljom.

Zatim sam emocionalno sasvim izrazriješila karmički drvo

života.

Bila i neka čagica se bacila, pojedoh par grizova nečega.

Ali, prije toga. Uzela ja ovu Bibliju za slijepe na Brailovom,

je li, što imam, što sam naručila iz Amerike. Kao, bilo je
đabe, ali na kraju su me izašle poprilično. Neko čamljenje
na pošti, dosta toga je došlo u kutijama.

I ništa, čitam, hladno, kao da znam što piše.

Zainteresirala se baš, udubila u priču. Prvo malo dotakla

koju Božju riječ i onda ništa, gledam. Tražim uzorke, pa
odavde-odande, odozgo-odozdo, u koso.

I u jednom trenutku nešto si zamislim kako baka pokojna

još je u kući, pa što sad, možda da probam čitkati, onako,
što mi padne na pamet. I tako čitam ja pismo. Išlo je par
redaka čak, onda poslije što ja znam. Ali lijepo je pisala.
Toplo nekako, mislim… Ok.

-Zašto to radiš?

-Što?

-To što znaš da radiš?

-Ne znam. Na neki način su dio mene, nisu li? Pokušavam

pronaći neku harmoniju valjda u sebi. Umjesto ove buke.

125
I sada mi je zapravo …

Što sam htjela reći? Da, zapravo mi je presmiješno što

nisam danima ništa napisala i ovo čapterlje se baš zove
drvo.

Što je i trebalo biti o jednoj užasnoj Miguelovoj priči i

dobro, doći ćemo i do toga i svih tih osjećanja umobolnih,
opsesivno kompulzivnih i paranoičnih što se javljaju tako
pod utjecajem koječega, ili ako si već spaljen i ne spavaš,
onda isto. Jednom sam sedam dana izdržala ne spavajući.
Mislim, nije bilo izdržavanje baš. Više ono, nesanica.

-Smiješno ti je. Je li?

-Ne. Nije mi smiješno ustvari, u pravu si.

Ah, Ana. Nje sam se sjetila par puta čak, ovih dana.

Vidjela sam prvo nekog lika…

Sjedim sa ovim slikaricama Snježa i ona druga. Pijem

kavu….

Pričamo mi nešto, sprema se neka izložba, sve ok. Tek

vidim neku spodobu kako prolazi ispred izloga.

Kao da sam vidjela Carlosa. Samo što je imao obrve kao

moj stari. Ono kao da se maskirao. Ali, Carlosov hod. Carlos
treći.

Ostanem totalno zabezeknuta, ispadnem idiot pred ove

dvije jer sam provela idućih pola sata mutavo zureći u taj
izlog. Sjetim se da mi je osobna nedavno nestala i čudom se

126
pojavila, nakon što sam ja napravila novu, u birtiji mi donio
kolega, našao netko kao negdje.

Razmišljam si, dobro, što on radi ovdje? Je li to uopće on?

Počnem bauljati po gradu, tražim ga bez uspjeha. Sjetim se
priče jedne kada smo sjedili u kavani u Pamploni sa ovim
Euškadcima, kako se članovu Ete maskiraju, to jest, nešto
sa cipelama, da tko će shvatiti da si nizak ako te snimi
kamera sa visokim cipelama… Taj neki đir.

I ja si mislim, pa nije valjda došao i ako je, zašto mu faca

izgleda kao da si je nalijepio obrve kao što ih ima moj stari
? Luda.

Luda k'o šlapa. Bezbroj paranoja se izrojilo taj tren.

Zgodnog nekog frajera sam vidjela isto. Nemam pojma tko

je taj.

Zombificirala se skroz, otišla u sedmu dimenziju.

Umorna sam i prestrašno je zima. Bila sam se prošetala po

gradu, predvečerje, onako mračno, svijetla uz Orljavu,
prošla sam čak i kroz grad. Tu i tamo je prošao neki čovjek i
jedna žena sa psom.

Sjela sam, iz ne znam ja kojeg blesavog razloga na terasu na

minus pet i sjedila tako, smrzavala se, kao što se i sada
smrzavam, gledala svijetla kako trepere u magli.

Ruke su mi se ukočile od hladnoće, jedva sam ih ugrijala.

Dobro, nije bilo baš nepodnošljivo, ali sva sam se tresla.

127
 Po kući se neka čudesa događaju ili je u mojoj glavi, ne
znam. Dobro, ajde…

Nemoj ignorirati, osjeti.

Kao da imam tu utvaru u kolibi.

Koja me tjera da vježbam ljestvice. Pentatonika.

I ide na wc. Ostavila mi je capo u ormaru za gitaru,

podsjetila me na Vuka.

Svi su oko mene, a nikoga nema. Ložim parkete. Vrh glave

me bolucka.

Danima već u polusnu. Bili su neki frendovi. Smrt s njima.

Bila sam na planini, sve je mirisalo na jagode, otvarala sam

prozore i manijakalno plesala kao lutak na koncu na
vanjske neke podražaje.

Nebo se otvorilo pred Požegom. Hodala sam petnaest

kilometara, oblaci su lebdjeli oko mene kao živi zrak. Ja sam
se tresla od straha i hodala prema gore.

Lajali su psi. Kroz glavu su mi prošli svi mogući i nemogući

strahovi užasa. Svaki jebeni natpis je imao nekakvog smisla.
Cijeli život. Ignoriraj. Igraj igru.

Sjela sam na klupicu kraj nogometnog stadiona u Trenkovu.

Odjednom vjeverica. Odjednom vjeverica ima Ivinu facu i

klima glavom i gleda me u čuđenju. Ja motam zadnji cigar,
sve mi ispada…

128
Na Veličkom polju staje neki auto i kao povest će on mene.
Uz put prođemo kraj neke spaljene klinke s kečkama koja
kao da je iz Twin Peaksa izašla što skakuće na cesti. Ja se
okrećem sto puta, ovaj šofer : '' A, gledate Mercedes?'' -
Koji Mercedes…

U Radovancima na raskrižju stavljam naočale i idem dalje

sva izbezumljena. Odjednom, hrpa nekih pasa i svi laju i
kreću na mene.

Ja vadim neku crvenu lopticu od vune sto mi se našla u

torbi zbog funde za gitaru, psi odlaze na pogled loptice.
Penjem se gore.

Gore svi kao nadrogirani. Sve miriši na jagode. Otvaram

prozore, puštam radio. Svjetla se prelijevaju. Tomo kao
zombi pada uokolo sav natabletiran zbog transplantacije,
ispod kreveta mali madrac i letva. Mačka se okrene na
terasi, ima facu od stare i Tomina glava vijori kao projekcija
po bagremima.

Sedam sarmi.

Nekidan me Žila zvala da udomim neke štence. Ma rekoh,

de što ti je, ne znam ni ja kud ću ni što ću, ni što da jedem,
ni gdje da budem, ni što da mislim, što ću ja sa sedam
štenaca?

U mislima mi prošlo, jedino da ih sa soja sosom doneseš.

To je kao bila šala.

U loncu sedam sarmi.

129
Ja razmišljam o templarima, nacistima, silovanjima,
napuštenoj djeci, abortusima i kanibalizmu. Gledam te
sarme.

-''A što sad ''- rekoh- ''naši su, nećemo ih valjda baciti?''-

Pojedem dvije sarme. Na zidovima se počnu ispisivati neke

poruke, razmišljam što mi je s bratom, miris jagoda
nestane i ja zaspem nakon tri dana, odjednom, kao da sam
posuta praškom za spavanje.

Sve normalno, kuliram ja i jedem slatkiše. Cijeli trip prođe i

dođem do zaključka da je to zapravo ok, jer eto, liječim ja
svoje psihičke tegobe i dođem tu…

Normalno, normalno, odjednom više ne.

Nisam mogla izdržati, zvala sam Dunju u jedanaest sati

navečer da dođe da mi pravi društvo jer mi nije dobro.
Sjedimo tako nas dvije ćaskamo, pričamo o nekim čudnim
stvarima, paralize sna i takve nekakve gluposti. Tek neka
lupa s balkona, nas dvije premrle. Odjednom faca na
prozoru i ja : ''Smrt, jesi to ti?''

Uglavnom, došli su Žila i jedan frend što se inače zove Smrt.

Družili smo se ovdje tu noć, pijuckali , pjevali. Dala sam mu
prsten onaj što sam našla u Singerici kada sam tražila
naprstnjak.

Tako, sjedim ja nekidan tu i kao obično razmišljam o

glupostima.

130
Hm. Upravo sam primijetila da je nestao sat u kuhinji.
Kuham kavu, gledam krug na zidu, razmišljam što je tu bilo
i onda, pa da, sat.

Gdje je sat? Tko bi uzeo taj sat, ni ne radi? Svašta…

No, je li, sjedim ja tu nekidan, razmišljam o strahovima, da,

o ljubavi.

O ljubavi i strahovima. Nekim čudnim tokom misli dođem

do poljupca iz Petra Pana.

Naprstnjak , dakle. Kao. Kao, kakao.

Kao, zapravo, kao kontra. Imala sam potrebu da se vratim u

neko prirodno stanje koje ima način da kaže nešto onakva
izbezumljena. Ljubav, tako nešto.

I dosjetim se tog naprstnjaka i siđem dolje, tražim

naprstnjak u Singerici i ne nađem naprstnjak. Nađem taj
prsten s mrtvačkom glavom. Prvo se stiltam i vratim to
čudo nazad, kao kada u filmovima ovi što šeću piramidom
naprave neki krivi potez i to . I onda kada je došao Smrt u
goste, imalo mi je smisla da mu dam taj prsten. Kod Smrta
mi je uvijek bilo smiješno to što mu je nadimak Smrt i što je
sa nekih dvadesetak godina svog mladog života kupio
grobno mjesto u Kaptolu jer je kao bilo povoljno.

Sat, tko je uzeo sat?

Sa desne strane zida iza mene je nacrtano drvo života,

plavo sive boje. U njemu su ispod crteža sakrivena slova—s
a d.

131
Prebojala sam to, jer sam mislila da nema smisla. Preko
toga je bio isječak iz novina koji sam nekidan zapalila u vatri
jer sam se osjećala isprovocirano nelagodom. Neki obris
lika me je činio nervoznom u sjeni crteža.

Našla sam to prije dosta vremena. Ložila sam vatru starim

novinama i naletim na prilog u novinama za put na mjesec.
Baš taj datum, tako stare novine.

Ne znam ni kako sam to primijetila, uglavnom, šetnja po

mjesecu, astronauti…

Nisam izdržala kada me uhvatila nervoza, morala sam to

baciti.

Dijete, ja, u strahovima. Pokušavala sam se vratiti u

djetinjstvo i shvatiti zašto se osjećam okovano ne bi li se
konačno oslobodila.

Bojala sam se da me ne vide.

I nisu me vidjeli.

Ponekad bi u meni vidjeli sebe, a ponekad onog drugog. A i

to u nekoj magli.

Kao da je na primjer, figurativno govoreći, dakako, jedno

od njih bilo O, drugo H i u meni bi vidjeli O ili H, a nikada
vodu. A ja sam bila voda.

Bila sam za njih potpuno nevidljiva.

Nisu me očekivali kao. Ne znam ja koga su oni očekivali,

sebe valjda.

132
Iznenađenje. Kinder surprise. Iako je to bilo davno.

-Samo malo. Moram stati. Nešto nije u redu. Kao da nešto

nedostaje ovoj misli da bi bila potpuna.

-Kako misliš?

-Kao da je u pitanju neka duboka istina koja je također i laž.

Nešto nedostaje.

-Da nije jabuka jedna?

-Mogli bi ovako zauvijek i nikada ne shvatiti ništa.

-Tražila si harmoniju koliko se sjećam.

-Da.

-Rješavajući odnose sa ljudima s kojima cijeli život imaš…

To.

-To?

-Da. To.

Ponekad, zanemarujem iritacije opomena oživljenih

prijetnji, praveći se kako se odvio nesporazum pogrešno
shvaćenih zmajeva tradicije koji se eto, pukim slučajem
razvio u samonametnutu napetost što se zatim nadvila nad
obroncima razumijevanja stvarnosti levitirajući kroz
horizont.

Ambiciozno integriram funkcionalne elemente života

praktično posredujući u tim antibiotičkim eksperimentima
sama nesvjesnoj sebi, zadirući privrženo u jezgru
133
univerzalnih vizija te ih u konačnici svaljujem nazad u
udijele kao da točim providnost iz vrča uz neprimjetne
promjene što ih izazivaju uopće moje igre.

Miguel… Dakle.

Došla sam u Alicante s nekim kombijem i par prijatelja.

Prodavali smo slike.

Luka i ja smo tražile mjesto da malo žonglamo vatrom i bile

su te stijene na plaži na vrh botaničkog vrta, plato nekakav,
klupe, križ i cijela sila albatrosa koji su letjeli u krug oko
svijetla tog križa. Ispod su bile stijene i more.

Miguela sam ugledala kada sam šetala uz plažu. Bio je

izbezumljen.

Nizak, plav, kovrčava kosa, narančaste, samtene hlače u

sred ljeta i gitara. Crven u licu od sunca, sasvim spaljen,
luđački pogled i dječji osmijeh. Ne znam, kada sam ga
ugledala, odmah, ja…

134
Ne znam više ni kako smo počeli pričati, ali ovi moji kao iz
kombija htjeli su da idu odmah to večer dalje, ja nisam.

Pokušavala sam ih nagovoriti da ostanu bar još tu noć, nisu

se dali. Uzela sam svoje stvari i ostala s Miguelom.

Zašto?

Pa, nakon Ive, nakon što se sve što mi je bilo drago raspalo,
ništa mi nije djelovalo kao da je zapravo. Svi ljudi, situacije,
sve… Sve mi je djelovalo kao neka gluma.

Za Miguela mi je možda odmah bilo jasno da nije normalan,

ali mi se činio… Zapravo.

Dovoljno tužan da me razumije, tako nešto, možda. Bio je

jako zabavan kada je bio dobro. Nije mario za to što tko
misli o njemu. Pričao je dvanaest jezika, bio je haker, svirao
flamenco jako dobro. Svi su ga zajebavali da je razmaženi
Nijemac koji izigrava Cigana s ulice. I, a to sam poslije tek
shvatila, skidao se sa žutog već neko vrijeme.

Pričao mi je da je sin njemačkog konzula u Španjolskoj i da

ima katamaran. Nisam mu vjerovala. Na kraju je ispalo da
je to, ustvari, bilo istina.

Nosao je džepnog Baudelaira- Cvjetovi zla. Imao je kućicu s

druge strane grada uz plažu, gdje ja ipak nikad nisam bila i
kozu je šetao na povodcu.

Mi smo ustvari živjeli na plaži. Imao je njemačkog ovčara

koji se zvao Max. Policija je dolazila svaki dan jer psi nisu
smjeli biti bez povodca, a Max je imao povodac. Zakačen

135
doduše na ogrlicu i tako šetao sam slobodno kao da i nema
povodca. Ovaj bi mu samo viknuo da se nađu kraj fontane i
u neko deseto doba dana i Max bi ga stvarno čekao tamo.
Bilo je tu dosta neobičnih prijatelja. Djevojka jedna što je
žonglala svim i svačim, jedno petnaest baklji je bilo na
nekoj ludosti improviziranoj, što je ona sve skupa bacala u
zrak i dva poljaka što su pravili skulpture od pijeska.
Sebastian, Mikijev frend npr. je izgledao kao živo, žuto
strašilo i svirao frulu. Taj je vjerojatno isto bio na nečemu.
Nisam pitala. Nije me zanimalo. Osjećala sam se kao dijete
bez igdje ikoga koje je došlo u cirkus i našlo svoj dom.

Miguel je imao frenda, jedina osoba koju sam srela tamo

da je znala hrvatski. Ne sjećam se kako se zvao. Imao je
dugu kosu, dva psa i stalno je pričao o nekom akumulatoru.
Taj Yugoslaven, tako su ga zvali, je pobjegao valjda s ovih
prostora kada je ubio 17 ljudi. Slučajno. Vozio je autobus,
bila je neka nesreća… Umrlo je 17 ljudi.

Jedan dan na plažu gdje smo mi svi pekli ribe u stijeni,

došao je neki visok, dugokosi, plavi lik i počeo urlati sa
zavojima na prsima. Ja ga nisam baš najbolje razumjela, jer
tada još nisam pričala španjolski, ali je bilo jasno da ima
veliku želju da ubije boga u Miguelu. Došla je policija.

Ispalo je da su njih dvojica bili komšije. Znam da je taj imao

dijete, posvađali su se oko neke zemlje, ne znam, između
kuća valjda, napali su Mikija usred noći i ovaj ga je izbo
nožem.

136
Pokušavala sam shvatiti. Nije bio… Meni se nije činio kao
netko tko bi… Ostala sam paf. Djeca su ga obožavala, uvijek
je izvodio pajaca i izmišljao nekakve koje kakve priče.
Nisam željela vjerovati da bi on trebao biti negativac. Čak i
poslije kada je počeo divljati i napadati me kao pobješnjela
životinja.

Ja sam stvarno htjela da Mikiju bude bolje. Plašio me,

ulazio u moje slobode. Meni je bilo…

Mislila sam ili da je šizofrenija ili droge možda, što ja znam.

Došle su scene gdje on histerizira, ja odlazim se nekim

gitaristom južnije, vraćam se, ovaj urla da sam ja ništa,
baca mi stvari… Svašta nešto. Nije mi se činilo da je ta
mržnja u njemu iz njega. Ja sam mislila da se bori s nečim.
Htjela sam mu pomoći, bila sam jako mlada. Mislila sam da
smo prijatelji. Nije shvatio, a ja sam nosila masku i to već
duže vrijeme. To je bio obrambeni sistem od svijeta jer
nisam još bila spremna da se nosim s onim što sam osjećala
da sam prošla.

Ja sam bila ranjiva tada strašno. Pravila sam se da nisam, a

Miki je u jednom trenutku jednostavno podemonio i počeo
sve užase što je nosio u svojoj glavi ispaljivati na mene. Ne
znam ja što je on htio. Počeo me plašiti bezveze.

Mojim strahovima… Znao je pogoditi takve stvari.

137
 *

Smirila sam se sinoć i pustila si akustične gitare da mi

pročišćavaju zrak.

Našla sam foliju u peći. Pristojan smotuljak folije. Koji je

gorio, zalijepljen za rub.

Duhovi, možeš misliti. Zašto, bolje da se ni ne počnem

pitati. Ni tko.

Kada je disanje postalo prenapeto, tamo davnog ljeta ne

znam kojeg na jugu uz ocean, Miguel je donio neke novine
pune svježe ganđe i rekao da dolazi neki njegov prijatelj po
nas da idemo u Granadu. Ok. Ajde.

Dolazi neka spaljotka od čovjeka. Visok, mršav, Nijemac

isto s crvenim Reno-om četvorkom. Utrpavamo stvari
unutra i vozimo se autoputom prema Granadi. Kao, stvari
ostavljamo kod njega i idemo malo u đir.

Đir i pol. Nikad ja svoje cd-e više nisam vidjela. Ni sako s

ruskom kragnom.

A Granada, raj za izgubljene.

Marokanske pločice posvuda, uske kamene uličice, svijeće

gore, svira egzotična muzika sa svakog ugla, Alhambra..

138
Na trgu u centru, hrpa nekih mladih klošara, ovi sviraju, oni
prave neke đinđe, gluposti svakakve i Patrik.

Patrik me se dojmio strahovito. On je bio blesavi, visoki

bradati Čeh, panker koji je šetkao uokolo sa svojim psom
Šivom i čašom. Nije radio ništa, imao je neku gitaru i šalio
se da on ne svira već iznajmljuje svoju gitaru svojim
prijateljima koji su toliko spaljeni da često izgube svoje
instrumente. Patrik je bio nešto kao propovjednik, anarhist.

Taj ne bi začepio ni za što, uvijek je nešto solio pamet i

uglavnom je bio u pravu.

A čaša je bila tu, jer eto, loče cijelo vrijeme i samo se šetka
od ekipice do ekipice, propovijeda nešto i je li, pije, pića
publike iz svoje čaše.

Dosta tih ljudi je živjelo u Sacramonteu. To su spilje uz grad

u kojima su napravljene kućice.

Bilo je i nekih skvotova. Meni je bilo zanimljivo sa njima,

uvijek se nešto sviralo, a i hašiša je bilo puno. Marokanci su
uglavnom bili zaduženi za taj aspekt, iako se većinom i nisu
družili sa nama, onako nekako, izdaleka. Prešutni neki
sporazum nomada sa margine, onih što valjda ne pripadaju
nigdje.

Miki i ja smo se posvađali odmah prvi dan. Tj. drugi.

U jednom trenutku večeri ovaj je kao otišao nešto i ja sam

ostala s tim društvancem.

139
Sjedili smo tamo do pet, ovaj mamlaz se nije vratio i ništa,
odem ja kod neke studentice spavati koja je bila tamo sa
nama. Puštala mi je Bowia, ja sva sretna. Lady of another
grinning soul na južnoj granici sjevera.

Sutradan, dođemo do tog trgića, Miki histerizira, pa te gdje

sam ja, te kako sam ga mogla tako ostaviti, ja ono daj ne
seri, p.s. di je ganđa, a on je zamijenio ganđu za žuto i
srokao se. Of course. Dobro jutro, Šerlok.

Tu sam ja zapravo i saznala za Mikijevo žutilo i to…

Podivljam, ispadne scena gigantskih razmjera, Miki mi

uzme torbicu što sam imala i odnese je negdje. U toj torbici
mi je bila putovnica, dakle, zadnja stvar još moja što je bila
kod mene.

Vrati se sav divlji i mutav, tamo nešto izvodi, Patrik ga

uhvati za vrat i natjera ga da mi vrati torbu, koju je on bacio
u neku kantu za smeće, tamo negdje, tko zna gdje.

Miki se kao smiri i nakon nekog vremena počne nešto

izvoditi kako mi nikad neće vratit stvari i kako dolazi
njegova cura iz Francuske po njega. Ja šiznem i razbijem mu
gitaru na glavu. Recimo. Prvo sam je razbila o kamenu
klupu , a zatim ju blizinski pripojila njegovoj kuštravoj, žutoj
lubanji.

Da, na putu do Granade svratili smo do Santa Fe.

140
Kupali smo se u izvoru tople vode uz neku planinu, a u selu
pokraj bili su parkirani stari vlakovi koji više nikuda ne voze.

Obožavala sam Andaluzijske pejzaže. Nepregledna polja

suncokreta, vijugave ceste, brežuljci, romantika juga.
Mogla sam satima sjediti kraj prozora putujući uokolo. Bilo
je vruće, ali drugačije, ne sparno. Prije svega toga, tamo
negdje oko Malage, Fuenhirolla i Toremolinos… Tamo
negdje, sam prvi put ušla u more koje se stapa sa oceanom.
Valovi su bili ogromni za moje pojmove. Stajala sam tamo
na sitnome pijesku, u vodi do pupka, iščekujući novi i novi
val koji bi me zatim nježno otpuhao do obale i smijala se
kao dijete punim srcem ili plućima ili što već. Večeri su se
prelijevale u miomirisima i horizont je djelovao tako golem
i otvoren, slično kao kad ponekad na vrhu planine zvijezde
djeluju tako blizu da imaš dojam da ih možeš dotaknuti te
ako ne pripaziš na svoju vezu sa tlom , da ćeš se naglavce
strmoglaviti u beskraj nad sobom.

Da, uglavnom… Ništa, ja opet kod te studentice. U

međuvremenu pridruže nam se u društvo neki mladi
Slovenci koje su cigani kao opljačkali. Tu sretnem jednog
dečka koji me podsjetio na Druga Malog, on mi je dao neki
papir na kojem je bio pregled gramatike valjda za
španjolski, ali na slovenskom. Izvana je pisalo jugoslavci.
Što je bila šala kao neka koju smo imali Drug Mali i ja.
Gledala sam ga onako, nije mi bilo jasno što on tu radi s
tom svojom kosurinom.

Bowie studentica me zamolila da joj pomognem da se

preseli u novi stan. A rekoh, nema problema. Sada

141
paradoks sa tom ženom je taj da se ona meni činila kao
neka mila lala.

Uglavnom, ranim jutrom, netko počne divljački lupati na

vrata, ulijeće mali urbani, Marokanac s nožem da mu je ova
ukrala neki hašiš.

Nema nje, mačka zbrisala kroz prozor.

Sada ja uvjeravam malog da kako, pa što mu je, pa ne bi

mu ona uzela hašiš. Mali ode, ova se vrati, preselimo ju u
drugi stan i mila lala od studentice za koju sam ja mislila da
ne bi ne znam, ništa, ukrala žvake u supermarketu, mi
hladno kaže da da, pa, je, ona mu je uzela hašiš. Ja sve više
ne vjerujem što se događa i kako tu ljudi žive.

Šetkam se po gradu, gledam neki performans s akustičnom

gitarom, poezijom i nekim slikama okačenim kao na
veštriku i tu negdje sretnem Nigela.

A Nigel pije đus votku iz tetrapaka za sok i svira neki

rokenrol sa gusarskim povezom preko oka.

Kao, čuo je što je bilo s Mikijem, odemo do nekog parka,

tamo već njih dobar broj čami i druška se, San Francisco
šezdesetih je mala beba za Andaluziju. Tu opet vidim Flipija
i upoznam neke Čehe koji se tu tako klošare već neko
vrijeme, većina njih je nešto sasvim pristojno svirala,
sjećam se da je bila jedna prelijepa cura među njima,
Denica Alexandrova me na nju podsjeća.

Ne znam kako je do toga došlo, uglavnom, Nigel i ja kao,

hajde svirati ćemo zajedno, da ja skupim nekih para
142
obzirom na cjelokupnu situaciju, pošto sam u Alicanteu kao
pjevala. Neka Britanka, vlasnica jednog kafića na plaži me
uporno gurala s tim jazzom i pokušavala maknuti od Mikija,
ali eto. ''Mladost, ludost. Starost, ludost. Ludost.'', što bi
rekao Slavikovski.

Tek evo ga Miki, scene opet neke famozne, ja mu pokažem

srednji prst, on mi uhvati prst i slomi ga, mazne mi vrećicu s
duhanom i ode nekud. Da tuga bude veća, par minuta prije
nam je neki prolaznik ubacio kocku šita za svirku i ja je
stavila u taj nesretni, otuđeni duhan.

I tu ja negdje dosežem granice svojih sposobnosti

održavanja staloženosti i balansiranja sred sulude situacije
te briznem u histeričan plač. Nigel kao hajde bit će sve ok…

Krenemo mi nekuda, tek primijetimo da nas Miki traži.

Skrivača po gradu, ja već luda, sjela na neki zidić pred
trgovinom s instrumentima kraj koje je bila zatvorena
obična trgovina.

Na sve strane radost i veselje, reklamira se Lorca

šarmantnim melodijama, turizam cvate po uličicama
egzotičnog gradića u kojem su se razne kulture spojile na
sve moguće načine, a ja van sebe. Vidno potresena, što bi
se reklo. Izlazi iz obližnje birtije neki lik i zove nas da mu se
pridružimo. Može.

Pa što je bilo, pa što je bilo i mi njemu ispričamo. A ovaj se

isto zove Miguel, ali je psiholog i taman mu je umrla mama
i njemu se baš pije sa nama. A i nama. Otišao psiholog u
trgovinu, donio dvije kutije Marlbora i dvije vrećice žeste i

143
sjedimo mi s njim za šankom do fajrunta, vrećice su bile za
poslije. U jednom trenutku smo vidjeli Mikija kako baulja
ispred trgovine s instrumentima i traži nas, kroz izlog, ali
nas nije uočio unutra.

Psiholog je Nigelu utrpao neke pare i mi dođemo do

zaključka da bi ujutro mogli uhvatiti neki bus za bilo gdje.
Pili smo to večer sa Česima, ujutro uhvatili bus za negdje i
zaspali.

Jedanaest sati navečer, budi nas šofer autobusa, kao stigli

smo. Kuda smo stigli, mi gledamo gdje smo. Na
mediteranu. A ne bismo trebali biti na mediteranu.
Prespavali smo jedno 500 km. Neko selo, negdje. Ništa…

Prespavali na plaži, ujutro otišli na kavu. Rade tri Ukrajinke

u kafiću.

-Oprostite, molim vas, gdje smo?

-Kako mislite, gdje ste?

- Pa… Ono… Gdje smo, u svijetu i to?- Vade one neke

karte, umiru od smijeha, Garucho se zvalo selo. Nema
vlakova, jedini autobus je onaj s kojim smo došli.

Nigela je uhvatila čangrizavost, pa rekoh što sad, stopati

ćemo. Neće ovaj stopati kao, nitko njemu ne staje, pije pivo
neko iz limenke i protestira, ja se natežem s njim i izlazim
na cestu. Dolazi crveni kabriolet. Staje crveni kabriolet.

Nigel trči i ne vjeruje, ja izigravam kretena i pravim se fina

kao: ''Nigel, molim te, baci to pivo… ''Ovaj šofer –''Ma ne,

144
ne, ne treba, ima u autu ladica za čašu stavit, a ti mala
smotaj skank iz ladice.''

Aha. Ok. Dugokosi šofer je bio bivši toreador, ranjene šake,

odvezao nas je skroz do Murcie , rodnog grada Paca de
Lucie u tom svom famoznom crvenom kabrioletu.

Nigel je inače bio aircraft inžinjer u Britaniji kojega su

suspendirali na tri mjeseca zbog sumnje zlouporabe lsd-a.
tj. dali su mu da oslikava kolektivnu kuhinju tri mjeseca
umjesto da radi svoj posao. Taman tada je upoznao Lori,
kao love of his life, opasna neka ženska. Ta je navodno
nešto operirala po Sohou pljačkajući svoje bogate
ljubavnike. Tako nešto. Uglavnom, njih dvoje valjda kada su
se upoznali, tri tjedna nisu izašli iz kreveta i tu je negdje
Nigel shvatio da će po svemu sudeći, najvjerojatnije dobiti
otkaz.

Podigao je nekakve kredite u više banaka, bez namjere da

ih vraća, otišao na Heathrow sa svojom Lori i pravac
Tenerifi.

Dok su pare trajale, je li…

Onda crnjak, tragedije i tako taj ton i Lori se vratila u

Britaniju. Nigela su još zbog tih kredita tražili, pa on još
desetak godina, eto nije mogao.

Počeo se klošariti po Španiji, sreo nekog prijatelja starog i

ovaj mu je rekao nešto kao pa znaš svirati, ovo-ono i tako je
nekako to sve završilo.

145
Napravio si je birtiju u Sacramonteu, ali mu se taman
negdje kada smo se mi upoznali, kao prvi komšija doselio
neki psihopat što je napadao ljude s nožem. Murja mu nije
mogla ništa i ovaj je lagano odustao tj. kao sačekati će da
ovaj ode ili nešto. Nigel je bio na jugu već osam godina
kada smo se mi upoznali i znao je sve što Španjolci pričaju,
ali je uporno odbijao govoriti španjolski. Imao je tu neku
foru da kada ga ljudi počnu napadati kako se što kaže na
engleskom da uporno laže svima da se voda kaže
agua(doslovno a-g-u-a-). I hihoće se sa strane pokvareno
kao da se ne znam ti ja što događa.

I tako, stigli mi u Murciu, taman neka kolektivna čaba,

fiesta, cijeli grad luduje, ovaj se sjeti svog nekog frenda
Poljaka i nađemo se s tom ekipom negdje u parku.

Znam da sam pala u ružičnjak od prekomjerne doze đin

tonika. Ja upoznam neke studoše, Nigel i ja se onako
prepijani posvađamo i nitko neće da ide. Ovoga su vukli
Poljaci da ide sa njima spavati u hostel, mene ovi studoši,
ali ne.

Dvije pijane svinje koje viču preko tunela u Murciji :

''Nikada više neću razgovarati sa tobom!!!'' i ostali oboje
spavati tamo na sred ceste, svatko sa jedne strane tog
jebenog tunela.

Budi nas ujutro gradska čistoća. Kužimo da smo opljačkani.

Aj vreće za spavanje, roba, pare i to, ali nestala je i gitara.

146
Ovaj samo što se nije rasplakao. Ja vadim deset eura iz
grudnjaka i odlazimo na kavu s konjakom u blaženoj tišini
glupi si do kraja svemira.

Nigel je bio neutješan. Dok se Pavel, onaj mali Poljak nije

pojavio i posudio nam 50 eura da kupimo neku gitaru u
cash converteru, Nigel je urlao po ulici : ''Roberto, mi
gitara!!!'' Što, zapravo nije značilo da su mu ukrali gitaru u
pravom prijevodu, ali je zato baš bilo tako presmiješno, a i
zato se moja prva gitara zove Roberto.

I ništa, otišli mi u cash converter, kupili gitaru za 50 eura i

par Voll damma i što sad, ajmo, svirka na cesti, otišli u taj
isti tunel gdje su nas opljačkali, stali tamo kao dva debila i
kao neka jazzica, čudna neka verzija baš Paca de Lucije s
Mclaughlinom gdje Nigel svira jednu gitaru, a ja pjevam
drugu.

Tek prođe neka ženska i ostavi kovertu. Nismo mi prvo ni

gledali u kovertu, ja sam mislila da su neki prospekti
Jehovinih svjedoka, jer to nam se događalo da ih srećemo
po putu . U koverti petsto eura. Iznenadni nalet, radost i
veselje, dakako.

Kupili neku pravu gitaru Nigelu i sada, onu prvu iz cash

convertera je netko trebao nositi. I što sada, kada je već
nosim…

Prva dva mjeseca su mi prsti bili totalno krvavi dok sam

pokušavala odsvirati bilo što, vježbali smo u parku za
vrijeme sieste. Ja sam tada bila još relativno zgodna, nosala
neke haljinice i šeširić sa cvijetom. Svaki dan, ali svaki bi

147
nam prišao neki Marokanac i uvalio malo hašiša na
đabaleski. Šalili smo se kao: '' O gle… Our daily hash
delivery.'' Ja sam izvodila čudesa, pohala tamo neke
piletine punjene camembertom na kamping vatri od
limenke s alkoholom, hranila pola parka gdje god dođemo
sa nekim slatkišima…

A Nigel je jadan nosio pun ruksak nekih mojih stvari na

proputovanju. Svašta je meni kao bilo od životne važnosti.

Kada bi se naljutio, onda bi demonstrativno legao spavati

na sred ceste negdje u centru nekog grada u sred bijela
dana. Onda bi ja sjela na kavu na obližnju terasu i pravila se
glupa dok ga ne prođe.

-Znate vi njega?

-Ne, ne… Pojma nemam.

Bilo je jedno jutro, baš tamo kod Murcije smo još bili,
budimo se u polju limuna. Mamurni, živčani, točimo si
svatko čašu Martinija sa sokom od jabuke i palimo radio. A
na radiju Lemon tree. Samo smo se pogledali i umrli od
smijeha. Poslije su nas neki seljani odvukli da sviramo u
nekom bircu i šopali nas hobotnicama.

Gandija, Denia.

Najžešći dio puta. Ima Manu Chao jednu pjesmu i tu negdje

vozi trajekt za Ibizu.

148
Napravili smo si kamp u koritu rijeke sa zmijama. Malo je
bilo nezgodno zbog tih zmija, ali je pogled bio prelijep.
Trska je šuštala svuda oko nas.

U vrlo kratkom periodu smo upoznali dobar broj

nezaboravnih ljudi.

Zaista nezaboravnih. Mislim da nikada neću biti u stanju

pustiti neke od njih iz svojih sjećanja. Iz sebe. Utkali su se u
mene svojim životima tako duboko u jezgru svega što
doživljavam istinskim da...

Nisam sigurna mogu li uopće pisati o tome, ali i sada

ponekad, kada ih se sjetim, nađem se u stanju paraliziranog
šoka pomiješanog sa osjećajima duboke nježnosti i želje da
su dobro i da su sretni. Pogodilo me svašta u ovih
tridesetak godina što se vučem po planeti, moj život me
pogodio…

Ali oni su me nekako pogodili još više. Tako slučajno. U

prolazu. Dođe mi da zaplačem, ne znam što mi dođe.
Nosim ih nekako uvijek sa sobom. Maite i dječak na biciklu.

Ostala sam…

Zatečena u tišini. Ostala sam u tišini.

Sam dolazak u grad je bio zaista uspješan po pitanju tih

nekih životnih lagodnosti. Jedva da smo se i smjestili kada
su nas počeli tražiti da sviramo po kojekakvim kafićima.
Nama je to naravno bilo dosadno i nastavili smo svirati i na
cesti, sve u svemu dosta brzo smo upoznali interesantna
društvanca na više strana.
149
Prvi, vjerojatno i najbizarniji lik bio je poludjeli bivši vojnik
legije stranaca, nizak, mršav, kratke kose, sav je bio kao da
je iz francuskih onih nekih modernih dugometražnih
animiranih filmova ispao, koji je stalno išao posvuda sa
svojim pekinezerom i propovijedao nešto o Bogu i dijelio
svete sličice. Naletjeli smo na njega slučajno, počeli nešto
razgovarati i tako nas je pozvao u svoj stan u gradskom
parkingu.

Da, u parkingu. Podzemnom parkingu u centru grada.

Iznajmljivao je taj 'stambeni' prostor od grada za jedan
euro mjesečno i napravio si je i podzemni predulaz sa
malim fontanicama i kamenjarom od tokova pitke vode i je
li… Odvoda.

Baljezgao je često gluposti i lako se ljutio, ali smo mu

svejedno znali doći u posjetu jer je to sve skupa bilo zaista
posvemašnje neobično.

Malo je bilo doduše nezgodno za ući u taj njegov dio

parkirališta, morao si preskočiti limene letve i pritom paziti
da te neki od automobila što koriste podzemni parking na
uskom izlazu slučajno ne pregaze.

Jednom smo tako došli s bocom vina kod njega i u jednom

trenutku večeri Nigel je otišao na kratko samo kupiti nešto.
Eh da, liječio se od heroina, mislim legionar, bio je na
metadonima i sam nam je to rekao i pokazao te neke
bočice što je dobivao.

Ja sam kao pošla na wc, ali sam se iz ne znam kojeg razloga

vratila na pola puta i vidjela ga kako sipa sadržaj te bočice u

150
moju čašu za vino. Ljuta jesam bila, a i Nigel kada sam mu
rekla, ali nismo pravili nikakve scene. Baš je bilo čudno to
sve skupa.

Nismo se više družili, ali opet. Nikako mi to nije bilo jasno.

Jednog tako dana prišao nam je neki skockani dugokosi

frajer i pitao bili ja možda htjela pjevati u orkestru, kao
dobre su pare, ovo-ono. I bile su dobre pare, sat vremena
dnevno, gaže po cijeloj obali…

Pa rekoh, zašto ne. Dao mi je upute kako da dođem na

svirku i tako dođem ja, a ono….

Ja sam dakle pod orkestar zamišljala orkestar. Ovo jesu bili

muzičari sa raznoraznim instrumentima i dva kamiona
tehnike i sve je to bilo super skupo i ne znam, ali kada sam
čula onu žensku kako vrišti ''Amor, Amor'' jedno pet minuta
na mikrofon, samo sam se polako i staloženo izgubila u
masi, uhvatila taksi u kojem sam ostavila sve valjda još što
mi je bilo u džepu i vratila se u naš kamp u koritu rijeke sa
zmijama.

151
Ok, intermezzo.

Sada sam otišla na wc ili što već, uglavnom, u kupaonu,

nakon telefonskog razgovora s Dunjom i jezik i zubi su mi
bili crni. Crni ono kao, k'o noć crni.

Na lavabou pokraj stoji ostatak od farbanja tj. umrljane

rukavice za farbanje u plastičnoj čaši.

I ništa, perem ja zube i jezik i mislim si što je ovo? Mislim,

jesam se ja probudila maloprije, ali opet.

Prije nekog vremena sam našla neki duhan u sobi za koji

sam mislila da sam sav pobacala, učinilo mi se da me boli
želudac malo od toga, ali ovo? Pretjerano bizarne stvari se
ovdje događaju. Možda bih trebala promijeniti bravu i više
nikome ne prepuštati ključ, za svaki slučaj.

Kako da ja to sada shvatim? Od čega mi je jezik bio crn? Ne

mogu vjerovati da mjesečarim i farbam si jezik. Od kave ne
bi bio crn.

Ne, ne razumijem. Hipnoza? Opet ja i hipnoza.

Pa, ono. Nezgodno. Pekmez? Ližem grafike u snu?

Pa nisam nikada mjesečarila.

Par puta mi se dogodilo da vidim da se ekran cima. Onako,

ne znam… Da se cima. Izgledalo mi je kao da se
prešaltavam i da mi je nestao komad vremena, kao u
Matrixu, ali sam pretpostavljala da je od nespavanja.

152
Pa, dokle više? Odlično. Naljepnica na zidu od izolirke
izgleda kao cvjetić koji se smješka. I gleda me, dakle, dok
pišem. Oduševljenje je potpuno.

Sjećam se, jednom, u Zaragozi, sjedim ja negdje u centru

tek prilazi neki lik. Oscar se zvao.

Pita me nešto kao koliko ima sati, ne znam više kako je išla
točno ta spika, gledamo na njegov sat i ispadne nešto skroz
nevjerojatno. Ja ga gledam u čudu.

I sad on na to da to je neki iluzionistički sat. Kupio ga je u

Barceloni.

On se inače naime eto bavi dozivanjem duhova. I pita mene

bili ja njemu bila asistent.

Ja njega gledam, mislim si, kako, što? Vjerujem da sam se

već tu počela smijati.

Kao, pa da, živi čovjek od toga, bavi se spiritualizmom i

iluzijom. Želi dosta ljudi dozvati svoje pokojnike, pa bili ja
njemu bila asistent na seansama, da kao vrištim tamo i
pravim se da je ušao duh u mene. Ja ga gledam, ne
vjerujem, pa kao, ne bih, hvala, malo mi je to ipak previše…
Ovaj kao, dobro, ako se predomisliš nazovi.

Ne znam stvarno zašto sam se njega sada sjetila. Možda

zato što mi je sve jasnije koliko je lako prevariti ljude na sve
moguće načine da i ne ulazim u ove kolektivne prevare
naivnog čovječanstva u cjelini, ali opet, s druge strane, a
tek to?

153
Opet sve smrdi po kravama. To je biti će ovaj lak za nokte.
Ne uspijevam shvatiti zašto mi lak za nokte smrdi po
kravama. Dobro, hajde. Nećemo o tome.

Tišina. Što se ono sanjalo o ljubavi, kao da se zaboravilo

već?

Možda ne znam više što da kažem. Možda ne znam više što

da mislim. Možda mi je blesavo više da mislim išta kada se
uvijek vrtim negdje u krug.

Puno ljudi je prošlo kroz moj život, koje sam voljela. Tu si ti.
Samo, ja se osjećam nekako…Ponekad. Tražila sam nešto…

Ja možda …

Možda putuje. Možda smo svi mi tu stalno, nekako.

Tražila sam nešto, tražila sam nešto drugo…Tražila sam

nešto bar približno ovom što imam sa tobom. Neku…
Transcendentalnu magiju.

Kako uopće ta ljubav ide? Kako dođe? Zašto slažem jadne

neke, čudne face dok ovo pišem?

Što mi je? Zašto sam tužna? Mislim, ima mali milion

mogućih razloga, ali ono kao, zapravo, zašto sam tužna?

Razmišljala sam sinoć, sama sam tu sada i koga bih željela

vidjeti, s kim bih voljela razgovarati? Unutarnji odgovor je
bio neki sound of silence.

Osim tebe, sve mi se nekako rasplinulo. Mislim, volim

ponekad vidjeti neke ljude, dragi su mi, ali nakon svega da

154
baš imam neku unutarnju potrebu nekoga sresti, osim
tebe, pa i ne baš.

A to mi se i ne sviđa. Postajem hladna. Voljela bih da se

zaljubim. Samo, sve mi vuče da ništa od toga. Nisam u
stanju držati koncentriranu pažnju na bit u ljudima više.

Možda je sistem samoobrane, a možda i nije. Možda sam

odustala. Možda je jednostavno… Prošlo. Nikako da se
naviknem.

Kada je to bilo? Mislim ok, bilo je.

Bilo je. Više nije. Ja ne mogu stalno gledati unatrag, jer eto,
ne znam.

Stvari su se događale korak po korak i što ja sada tu mogu?

Jesam, voljela sam ga. Znaš na koga mislim.

Ne znam što čekam, da me pusti ili da ja pustim njega? Da

umrem od dosade?

Sve naše stvari, sve je oko mene. Ja sam i dalje tužna, jer …
Postoji valjda neki razlog koji i da ga ne znam valjda
osjećam. Možda isti razlog oduvijek? Možda…

Meni se ne živi u Wonderlandu više.

Wonderland je imao svojih čari. Kao npr. najbolje palačinke

ikad. Noćni razgovori.

Pišanje sa sedmog kata. Izigravanje vaze u kutu.

155
Joj, Ana, budalo jedna. Što tebi svašta isto padne na pamet.
'Najveći pamuk'.

Jako smiješno.

Poludjeli od ljubavi. Svi. Svatko na svoj način.

Ja ne znam više što je ostalo od toga svega, uspomene…

Često mislim, eto vidiš kako si glupa. Svi oni lijepo

nastavljaju sa svojim životima, samo se ti uporno vraćaš. I
ljutiš se zbog ovoga i onoga i opet.

Sjedimo Škrco i ja na autobusnom kolodvoru.

Pijemo kavu, jutarnju, mamurnu. Na zidu neke slike, ja

gledam potpis, piše David Jones. Inače, David Jones je
pravo ime Davida Bowia. Ja se tamo nešto iščuđavam tek
Škrco: ''Et' što su ti prijatelji… Pakli.''

Srela sam Škrcu na psihijatriji na Strmcu poslije. U viziti sam

kao bila. On se kao liječio od alkoholizma.

156
 Maite sam srela prvi put negdje na ulici. Izgledala je
kao šarena verzija kombinacije Amy Winehouse i Penelope
Cruz. Imala je nekakav cvijet u kosi i mislim da sam je
tražila upute za doći do negdje ili tako nešto. Pitala me da li
imam cigaretu i sjele smo na kamenu klupicu i počele
razgovarati.

Pričale smo o svemu i svačemu, dosta se smijale i u jednom

trenutku ona meni kaže kako nema baš prijateljica i da joj
je bilo baš drago. I ja kažem: ''Da? Kako to?'' Pa, jer je
đaner, kao. Sve žene misle da će im obrlatiti frajera da
dođe do fiksa.

Rekla je to tako hladno kao da je nešto sasvim normalno,

pogledala prazno i tužno u daljinu…

-Meni ne smeta. - rekla sam. Sretale smo se slučajno. Maite

se pokušavala liječiti sa metadonima. Mislim da joj nije baš
išlo. Često bi odjednom samo rekla da mora ići i da joj nije
dobro i da ne želi da ju gledam takvu. Imala je polomljenu
kralježnicu. Bila joj je iskrivljena kralježnica, podosta. Imala
je i sina u Madridu koji joj je valjda bio s ocem i davno prije
radila je kao kazališna redateljica. Njen bivši muž,
Marokanac, ušao je u neke mutne poslove gdje se…

Ma, ustvari ne znam što se točno dogodilo, ali on joj je

valjda polomio kičmu.

Ona i njezin dečko, koji se zvao Stefan i imao nekakve pse

su živjeli u maloj, čudnoj improvizaciji kućice na kraju
grada. Nigel i ja smo došli jednom prilikom kao da im

157
napravimo roštilj. Bilo je čudno to sve i tužno. Travki nekih
visokih se sjećam kako su se njihale na vjetru.

Stefan se isto liječio i vidjelo mu se na licu da je ustvari

dobroćudna, blaga osoba, ali… Sjećam se da sam ga u
jednom momentu gledala tako ljuta zašto joj ne pomogne,
a onda sam shvatila da si oni valjda međusobno pomažu i
da si više od toga ni ne mogu pomoći.

Našli smo se s njima kada smo odlazili iz grada. Izgrlili smo

se kao da se znamo cijeli život i Nigel je podigao Maite, koja
je inače bila jako niska, đepna, mala, kaotična Venera i
poljubio ju. Počela se smijati, bila je iznenađena. Ostao mi
taj trenutak onako… Drag.

U vrijeme dok smo još bili tamo, odvijao se u jednom

periodu jazz festival. Ne neki bezvezan jazz festival, već baš
baš jazz. I bio je jedan odličan band te kako je mjesto bilo
dosta malo, na otvorenom, ali malo i intimna atmosfera, u
jednom komadiću vremena sam uspjela nešto popričati sa
pjevačem iz tog 'Ne znam više kako se zove super band'-a
koji me se dojmio baš zbog tih njegovih vokalnih čudesa i
improvizacija.

I čovjek onako, visok, crn, u odijelu i lakiranim cipelicama.

Da, lakiranim cipelicama crno-bijelim , kao za step.
Uglavnom, rekao mi je da je počeo pjevajući na cesti u
Francuskoj. Sam. Sam samcat, bez banda i išta. Poslije
band, diskografska kuća, Nizozemska, koncerti, festivali, ali
da. Sam. Ja sam dakako bila sasvim oduševljena tako

158
jednom suludom koncepcijom. Čudi me da njega nisam
srela poslije. Imala sam osjećaj da ću ga opet sresti.

Dječaka na biciklu smo vjerujem čak, sreli još prvi put kada
smo ušli u grad. Ostala sam tako šokirana. Bio je tako mlad.
I sama sam imala tada tek nekih dvadesetak godina. I on je
bio tu negdje.

Šetali smo kroz pješačku zonu i sjedio je na cesti. Na rubu

pločnika. Prelijep, baš prelijep dječak crne kose. Pokraj
njega je bila, mislim, kartonska kutijica za milodare.

I proteze za noge. Oba stopala su mu bila odrezana tamo

negdje iznad gležnja.

Uhvatio mi je pogled i nasmiješila sam se. I on se

nasmiješio. Mislim da sam se zaljubila tada na neki svoj,
čudan način. Pričali smo nešto, ne baš puno.

Pokušavala sam ignorirati cijelu situaciju, nisam htjela da se

uvrijedi i bila sam tako šokirana.

Nigel i ja smo otišli tražiti si mjesto za svirku. Nakon nekog

vremena došao je on, na biciklu. Sjećam se da sam
razmišljala kako uopće vozi bicikl. Parkirao se točno ispred
nas i gledala sam ga u oči kada je pitao:

-Znate li Wish you were here od Pink Floyda?

I ja sam zbunjeno samo promrmljala ''da'' i on je polako

istresao iz ruke slap bakrenih novčića, vjerojatno sve što je
dobio taj dan i počeo polako odlaziti. Kako je on odlazio, ja
sam pjevala pjesmu i plakala.

159
Odlazio je polako, probijao se kroz ljude, ulica je bila duga.
Ja sam se svim silama trudila da mi glas ne drhti dok su se
ogromne kapi suza slijevale niz moje lice i kako je odlazio,
pjevala sam sve glasnije i glasnije da me čuje. Kada je
zamakao tako daleko da ga više nisam mogla vidjeti i kada
je završila pjesma….

Ja, jednostavno….

Znali smo se sresti tu i tamo. Uvijek bih ga tražila, ali

nikada nismo nešto puno pričali, nekako je bilo glupo, ne
znam. Nisam nikada znala što reći.

I Jana i Miru smo prvi put sreli u Gandiji. Miro je imao

raskidane sandale i ja sam mu dala selotejp, a onda je vidio
njega. Baš kao u onoj izreci.

Rekao nam je netko od domaćih da je ovisnik o heroinu. Da

nije bio prije nesreće, ali…

Radio je valjda, ne znam. Pala mu je metalna ploča na noge

i odrezala mu stopala. Onda se navukao na heroin. Dobivao
je invalidninu ili tako nešto, ali obzirom na ovisnost i sve…

Sjetim ga se s vremena na vrijeme. Pitam se kako je. Je li

živ…

Maslačak.

160
 Držim se za ljubav uporno dok na sve strane izlaze
raznorazne demencije. Uspomene. Sva lijepa sjećanja su mi
pomiješana sa nekakvim luđačkim strahovima. I sjedim. I
buljim. I sjedim. I buljim. I razmišljam.

Razmišljam o živima, razmišljam o mrtvima. Razmišljam o

onima tu i onima daleko.

O onima prije i onima davno prije. Razmišljam o ljudima

koje ne znam i srećem ih po ulici. Razmišljam je li netko u
opasnosti. Razmišljam jesam li trebala učiniti nešto.

Vrijeme prolazi. Dani prolaze. Vidim po datumima, a za

mene kao da je vrijeme stalo.

Kao da sam ušla u nekakav međuprostor između dimenzija

i tu tako gledam kako slike levitiraju oko mene. Uspomene i
užasi. Želje, nadanja…

Nemoći.

Manjak kontrole. Opsesivno ubijanje u pojam manjkom

kontrole. Nad svim.

Užasi pomiješani sa licima prijatelja, ljudi koje sam voljela…

Imam strašnu potrebu da se odmorim od svega. Svih se

sjećam, svih tragedija, svih tuga…

161
U nekom trenutku nekoga. I brinem i razmišljam i strepim i
prolaze dani, kao minute prolaze dani…

Svaki predmet u ovoj prostoriji me sjeća na nekoga koga

sam znala.

U ovoj kolibi, kao da se cijeli moj život u dijelovima

smjestio. Kao da sam umrla.

Možda sanjam? Često sam znala razmišljati kako je život

poput sna i sada…

Sada mi se pred očima to sve skupa odvija u praksi. Ja sam

htjela znati svašta o životu, kako stoje stvari i eto ga sad.
Ne mogu se ni pomaknuti od svih tih informacija, ne znam
više stvarno kako da ih izbacim van iz glave da sudjelujem
ponovno i konačno u onome što se upravo odvija. Vrijeme
je za mene, u zadnje vrijeme, postalo tako relativno da je
to strašno. Sve je kao san. Sve mi se čini kao san.

Razmišljam o patnjama ovog svijeta, o ljudima koji pate. Ne

kao što normalni ljudi razmišljaju o patnjama već kao što
umobolni empati razmišljaju o ljudima koji pate.

Otprilike ovako…

Moj mozak izabere jedan od užasa za koji je, kad god već,
primio informaciju da se dogodio nekome, negdje, na
svijetu.

Onda izabere aktere iz spektra poznatih osoba, zamiješa to

sve u jedno autentično suosjećanje i pati. Tuguje, strepi,
žali… Na dnevnom planu nije se moralo dogoditi ništa

162
ekstra. Od događanja u danu vrhunac je mogao biti
prolazak automobila u blizini. Nothing special. Moram
prestati s tim. Ovo ne vodi nikuda.

Kako, mislim…

Kako to da su ljudi, mislim, čovjek, mislim… Ljudi. Kako to

da su ljudi to sve napravili?

Ljudi?

Ljudi koje sam ja voljela? Ludi koji… Znam da je tu. Znam da

ih ima.

Ne mogu shvatiti nikako. Ne mogu shvatiti nikako kako

jedan čovjek… Čovjek. Kako može jedan čovjek…

Čovjek… Kako može čovjek uživati u patnji drugog bića?

To me muči. Vidim povezanost svih nas i tu je i ta evolucija.

I vrijeme i prošlost i pomaci i…

Teško je. Kao da smo zatrovani. Kao da je sve toliko

isprepleteno, da je teško….

Apokalipsa. Bitka dobra i zla. Možeš si misliti. A mir? Ne

znam. Što da znam? Kako?

Ljubav je ponekad kao apokalipsa. Uznemirenost sve do

krajnjih zakutaka svemira.

Propast, prokletstvo na letećem tepihu predaka, slatka

gnjavaža razboritosti što se razmeće slijepom poslušnosti
ćudi i mrmlja i gunđa progoneći licemjere tajnama

163
ismijavajući se propisima, uvijek u nezgodno vrijeme pada
u um, zabavljajući se, razapinje jedra u oluji.

Prije nisam uopće toliko važnosti pridavala prolaznim

mislima. Sjećam se, kao dijete, znala sam imati tako
živopisne snove poput tri proživljena života otprilike, pa se
nisam toliko zamarala sa svakim segmentom koji mi
slučajem upadne pred oči ili um.

Treba znati pustiti to sve…

Taj teret, antimaterija mozga. Sitno i dinamitno.

Teško ponekad da ne možeš vjerovati koliko.

Dođe mi da pustim ploču. Ne radi jebeni gramofon. Zavijaju

čukci neki kao vukovi. Kao da ne znam koliko ih je.

Hm. Naglo mi se nešto pošemerilo u glavi na dobro

raspoloženje.

Zamijesila sam kruh na drvenu peć, sada je dva i trideset,

jesti ću negdje ujutro sve mi se čini. Počela sam pjevušiti
one peruanske napjeve i odjednom nešto kao… Peru.

164
Ono kao, Peru. Let's visit Peru i tako.

Slučajno imam kariranu deku zamotanu oko glave i sebe

cijele i baš mi se nekako ta Peruanska eventualna
opuštenost učinila možda pogodnom za moje zdravlje.
Šetnje po prirodi… Dobro sada medvjedi, manje-više…

Mogla bih malo u Peru. Sjetila sam se Davida. Ah, da

David. David i bingo. Ma nije bingo nego ono što stari ljudi
igraju kako se zove, briđ? I Peru. I Capo Verde. I ono jezero
nesretno i sve to skupa.

David je kao otišao u Peru na dva mjeseca na godišnji i

ostao dvije godine. Čuvao medvjede i žvakao listove koke.

Vidjela sam nekoga tko je izgledao kao Miguel kada sam

izletila iz onog autobusa poslije tog famoznog izleta na
jezeru, bez riječi, na kolodvoru.

U negdje to vrijeme je bio i onaj čudan dan sa onim ludim

matematičarem i onim klinjom. Ne znam više što je točno
bilo, ali skupilo se slučajno fajrunt društvance tamo na
klupici u centru u Zaragosi. Bio je taj klinjo, neobičan. Sve u
svemu, podsjećao me na Matiju, ali u fazi kratke kose i taj
bizarni matematičar.

Matematičar je izgledao kao Doc iz 'Povratak u budućnost'

i bio je tu negdje i Sergio što se bavio popularnom
glazbom, promidžbom, izdavaštvom, što li, koji je imao
tikove neobjašnjivih potreba da me vodi na egzotične
večere. Uglavnom, završili smo u stanu tog 'matematičara'.
Stan je bio ogroman, puno vrata i tako.

165
Mi smo se družili u jednoj sobi i ja sam se čudila kako to da
nitko od tih drugih ljudi ne izlazi nikuda i ne vidim ih, a čula
sam komešanja po stanu u toku večeri.

I sjedimo mi tako i pijemo neku vodu i pijemo vodu i

pričamo.

Ovaj 'matematičar' nas samo nešto odmjerava i govori

''hmhm''…

Nakon nekog vremena počnem primjećivati da imam blage

halucinacije kao na lsd-u. Sergio i ova dvojica su se isto
počeli čudno ponašati s tim da ova dvojica su kao bili
frendovi otprije, mi smo ih tu večer upoznali. I tako ja
shvatim da su nam uvalili liquid lsd. Počeli smo se svađati
sa njima Sergio i ja zbog tog liquida, ova dvojica su se samo
klebarila i onda smo otišli.

Kada sam prvi put u životu ostala potpuno sama u dalekom

svijetu, bio je to mali gradić po imenu Reis. Tamo je bio
kafić u centru koji je radio od pet popodne do pet ujutro i
simptomatično zvao se Absent.

Služio se samo absent. Razne vrste, boje. Svirala je neka

uvaljana muzika i ljudi su ležali na naslonjačima, pušili hašiš
i pijuckali iz trokutastih čašica tekućine bizarnih boja iz
kojih je izlazio dim.

Preko dana bila su navučena limena vrata što djeluju kao

zid, preko vrata i prozora i baš mi je bilo to iznenađujuće,
kako prolazi normalan život kraj tih vrata pod suncem.

Razmišljala sam maloprije nešto o umjerenosti.

166
Umjerenosti i strahu. Imala sam flashback jedne situacije,
davno, u vrijeme kada se nisam ničega bojala. Nakon toga,
vrlo skoro, počela sam panično brinuti za druge ljude i to
me je paraliziralo.

Moja prvotna reakcija je bila sjećanje na prilično dobro

funkcioniranje bez straha i kako su stvari bez obzira na sve
imale običaj sjedati na svoje mjesto. Doduše ja i općenito
vjerujem kako stvari vremenom sjedaju na svoje mjesto, ali
na taj način sve mi se činilo dosta prirodnije i lakše, unatoč
rizicima.

Slijedom nekih događaja, melankolije i ne znam više čega

sve ne, počela sam djelovati na način koji mi nije imao
pretjeranog smisla i konstantno sam vodila silne unutarnje
borbe.

Dosta dugo sam vjerovala da je taj šok, promjena ogromna

koja se dogodila u mom životu djelovala na moj odnos
naspram straha kao bolest koje se trebam izliječiti. I
možda tu i nisam potpuno u krivu, ali razmatrala sam
maloprije i mogućnost tog… Balansiranja. U stilu koliko
gore, toliko dolje. Koliko hrabar, toliko ne. Itd.

Umjerenost kao svjesna umjerenost. Teoretiziram. Valovi.

Duljina vala.

167
 *

Pakao. Dante. Sve.

Kvasim noge u lavoru, ne sa ciljem da ih operem, nego da

ih ugrijem kako bih mogla pisati od smrzavanja.

Grijem se na vatru u kaminu koja se uporno gasi i dva kruga

kuhala na struju.

Zima je. Sve me boli. Providnost me počastila i

menstruacijom, tako da se kompletno baš, sve u svemu,
osjećam jadno.

Patim se mislima cijelo vrijeme. Nisam ni otišla da se

nađemo, a rekla sam da hoću.

Nisam mogla spavati. Smrznula sam se. Taman sam

zadrijemala kada sam trebala krenuti i počeli su bolovi.
Toliko je hladno da mi se vruća voda u lavoru uokolo
stopala već ohladila. Jela sam nešto…

Sinoć sam poludjela sasvim. Slike su mi izlazile iz glave kao

u nekom morbidnom metafizičnom filmu. Odjednom sam
prestala mučiti samu sebe i krenula nešto pjevušiti. Močila
veš u kupaoni, kao, da ga operem, ali ostao je plutati na
koncu u kadi. Plesala i klizala se po kolibi, svirala na
loncima. Pjevala razne gluposti, izmišljala nešto. Da se

168
smirim, valjda ili možda samo tako . Hladna voda. Ništa,
idem po novu vodu.

Čudno mi je i gledati ovu situaciju.

Valjda ne podnosim baš najbolje sve ovo što se događa, ma

koliko potisnula sve to. Ne mislim time na lavor, mislim
na… Ovo.

Nadam se da se vatra opet nije ugasila. Ne mogu provjeriti

sada, griju mi se noge.

Stišavam se u raskoši dremljivosti, škrgućem zubima i grčim

se od rastegnute prolaznosti, jaučem kožom, zaštićena
odupiranjima osvajanja što se tope razdragano uz potajno
bjesnilo.

Kalupi, mrtvačka zvona, laskanja, obmane, postanci…

Opet je hladna. Da, hladno je. Njišem se danas. Zibam se u

bolovima naprijed, nazad. Jedem čokoladu koja je, zapravo,
bila namijenjena tebi. Čini mi se da vani čujem zvuk pile.

Noć je, tko bi pilao sada oko kolibe? Prestalo je. Učinilo mi
se, valjda.

U Cordobi sam upoznala tehničare iz Circus de Soleil. Luka i

ja smo žonglale na malom kamenom trgiću u sred noći u
pustoj ulici, da malo ubijemo vrijeme. Jordi i Urkel, Uroš ili
tako nešto su se zvali…

Jedan je bio Argentinac što je studirao jazz trubu na Kubi,

jer mu je tamo kao bilo jeftino, poslije je naletio na cirkus i

169
eto. Bio je baš simpatičan, ja sam uvijek htjela ići na Cubu.
Naslušala sam se svakakvih priča od njega. Ovaj drugi me
zvao u Barcelonu. Imao je kuću tamo navodno ogromnu, sa
puno soba koja je u stvari počela kao skvot, a poslije su svi
zaboravili da je to ikada bio skvot. Tako nešto… Pričao mi je
kako uzgaja psilocibe i razne vrste skanka i koječega sve ne
u toj kući. Za osobnu upotrebu, dakako.

Izašli smo negdje. Družili se s domaćima.

Poslije, svaki put kada vidim Circus de Soleil ih se sjetim.

Mislim da još uvijek imam Jordijev broj, iako po svemu
sudeći više ne radi.

U Leidu sam došla sama sasvim u predvečerje i padala je

kiša. Prošetala sam malo kroz grad, gledala hoću li sresti
negdje Nigela obzirom da smo se slučajno rastali i nitko od
nas dvoje nije imao telefon tada.

Popela sam se uz malo brdašce i ušla u centar. Ljudi su

mahom jurili na sve strane zbog te kiše. Srela sam nekih
dvoje malih čupavaca i pitala ih da li ima u blizini kakav
hostel ili skvot. Rekli su da ima, ali dalje i kako pada kiša da
ima tu u centru baš nekakav polu-skvot, ali da nije baš
neki. Nije mi se dalo po onoj kiši tražiti dalje lokacije u
gradu kojeg ne poznam, pa sam im rekla da će ovaj polu-
skvot u centru biti sasvim super.

Odveli su me koju uličicu dalje, još smo uvijek bili u

pješačkoj zoni kada smo došli do zgrade sa zazidanim
vratima i prozorima na prizemlju i prvom katu.

170
Pitala sam ih zašto to, pa su mi rekli da tako vlada pokušava
zaustaviti masovno okupiranje napuštenih zgrada po
Španjolskoj, ali da im baš i ne ide.

Mali je fićuknuo, pojavila se neka griva na prozoru drugog

kata i napravila kretnju rukom u stilu 'ajte, dođite' i klinci su
se popeli prvo na veliki ulični kontenjer, zatim uz
instalaciju za struju ili tako nešto na taj drugi kat. Ništa, što
ću, ja za njima.

Tek kada sam se popela sam shvatila da sam okružena

petnaestogodišnjacima, a rekoh, dobro, što sad.
Prespavam, kiša je, sutra idem dalje. Ovi što su me doveli
su ubrzo otišli negdje i ostala sam sama s mladim
zaljubljenim parom koji je nemilice motao ganđu, jednu za
drugom.

U krajnjem dijelu večeri oni se nešto počinju svađati, ja sam

već dremkala, djevojka izleti van i ovaj za njom te u daljini
čujem zvuk kao da je nešto palo. Čuo se udarac, ali i njihovi
glasovi kako odlaze i dovikuju si nešto, pa onakva uspavana
nisam imala volje da se dižem i provjeravam što se
dogodilo kada mi je po zvukovima bilo jasno da su oni živi i
zdravi i da imaju taj je li, svoj intiman trenutak.

Uglavnom, dižem se ja sutradan, nedjelja, sama u tom

famoznom polu-skvotu, tražila sam da li ima igdje kave i
pošto je nisam nigdje našla, skupim svoje stvari i rekoh
idem ja. Dođem do prozora…

I imam što i vidjeti…

171
Onaj zvuk, udarac, je bio pucanje one instalacije koja se sa
žicom i limom držala za zid i služila kao improvizirane
ljestve. Odvojila se sasvim od zida. Dakle time se više nije
dalo poslužiti.

A onaj kontejner je gradska čistoća ispraznila, ostavila

maknutog onog dijela što je služio kao poklopac, tako da se
na njega isto više nije moglo doskočiti, jedino eventualno
uskočiti, iako bi i to bio poveći problem za izvesti pošto su
ga odgurali na drugu stranu ulice.

I tako…

Stojim ja na tom prozoru na drugom katu i gledam dolje.

Nisam ni kavu popila. Rekoh, super. Baš dobro. Prekrasno
čak. Zazidana. Moje oduševljenje se jednostavno nije
moglo sakriti. Počela sam bauljati po toj zgradurini i našla
sam kotur telefonskog kabla. Privezala taj kabl za
stepenište, prvo spuštala gitaru, pa stvari…

Nedjelja dopodne, pješačka zona… Pošteni Španjolci idu na

misu s dječicom, gledaju što ja to radim...

Kada sam spustila stvari, privezala sam dio kabla oko

struka, a na dio sam se spuštala, kao alpinisti. Uspjela sam
se spustiti, ali sam dosta ozlijedila desnu ruku, sva je bila
ranjena i izgrebena. Popila sam kavu i zbrisala iz tog grada.

Bilo je tu još nekih gradova na obali koje sam obišla i taman

tu negdje kada sam došla do Barcelone, Miki mi pošalje
mail da je on u Barceloni, kako sada radi za IBM i da si je
iznajmio neku kuću u centru. Sad je kao ok i normalan.

172
Nisam bila spremna da se nosim sa svim tim i njim, tako da
sam dala šturu da se ne sretnemo negdje i otišla u
Zaragozu.

Ruka mi je bila prilično neupotrebljiva u to vrijeme, a i ni

moje umijeće sviranje gitare tada baš i nije bilo neko, a
pare su lagano nestajale, tako da sam imala problem.

Čim sam došla u grad, srela sam dva mlada gitarista koji su
mi dali broj od tog nekog Carlosa koji ponekad svira na
cesti. Nazvala sam ga, ako hoće da se nađemo, rekao je da
ne može, jer radi i ide uskoro u Indiju. Prilično
nezainteresiran.

I sada…

Ne znam koliko je dana prošlo. Idem ulicom i majstori

restauriraju glomazna, stara, prelijepa, izrezbarena vrata
na jednoj prastaroj zgradi u centru. Stanem tamo, nešto
gledam, majstori zastanu u stilu kao što im smetam, kažem
''Ma, lijepa vrata'' i produžim dalje.

Sjednem na klupu, izvadim gitaru i tamo se nešto s njom

patim, tek dolazi taj lik neki, plavkasta duga kosa, čudna

173
torba, na Ivu me odmah podsjetio, kaže da je jedan od onih
majstora što su restaurirali ona vrata i pita me :

-A ti sviraš, ha?

Ma rekoh, ne baš, ispričam mu otprilike situaciju i on na to

kaže da on svira, ali jazz. I ja kažem da ja pjevam jazz i dam
mu gitaru. Malo smo tamo jammali, čudno je to sve nekako
bilo. Promatrali smo se začuđeno kao kada slučajno naletiš
na srnu u šumi pa te onako, zbunjeno pogleda prije no što
pobjegne.

Pitao me da li imam gdje biti na što sam mu rekla da da, ali

da nisam pretjerano zadovoljna tom kombinacijom.

Bila sam se tada uvalila nekom frendu, mislim, sam se

ponudio, koji je čuvao nekog ludog, bolesnog djeda. I bila je
tamo i jedna Litvanka sa dvoje djece u kombinaciji. A djed
je bio bolestan i senilan ili lud, ne znam. Uglavnom, imao je
te neke ispade tipa da kada god vidi žensku osobu joj nudi
deset eura za 'masažu' i stalno je mrmljao nešto o bogu i
sve je bilo polijepljeno svetim sličicama i križevima.

Uglavnom, rekao mi je da se doselim kod njega, na neko

vrijeme, ako hoću i sada ide on meni dati broj da mu se
javim i ja upisujem broj i vidim da imam taj broj.

-Carlos?

-Da?

-Imam ja tvoj broj. Zvala sam te čim sam došla u grad,

samo nisi bio nešto raspoložen.

174
-Aha. To si ti?

-Aha.

Ja sam se, naravno, vrlo skoro doselila. Živio je u četvrti

koja se zvala San Juan, što je meni, obzirom da me
podsjećao na Ivu, bilo…

Tako…

Neobično. On je meni govorio da ja njega sjećam na jednu

bivšu curu koju je jako volio i imao kao puno problema sa
njom. Ah. Ta sjećanja.

Kada sam došla u stan, bila je jedna smiješna situacija sa

krevetima.

Bila je spavaća soba, njegova, gdje su bili instrumenti i tako

i taj dnevni boravak sa trosjedom na razvlačenje. I sad,
rekao mi je nešto u stilu, možeš spavati tu, možeš spavati
tu, spavaj gdje hoćeš. Jedno pet puta smo prošli kroz ta
vrata iz jedne u drugu sobu, nećkajući se gdje ću ja spavati.
Bilo je dosta smiješno. Na kraju sam se odlučila za trosjed.

Nisam mogla spavati s njim, ni ništa. Ne znam, dosta toga

se izdogađalo, jednostavno nisam mogla. Sjećam se jedne
situacije, kada me zagrlio jako čvrsto i ja sam prestala
disati. Jednostavno sam prestala disati i čekala sam da se
makne.

Pustio me i rekao kako se osjeća seksualno odbačeno,

umalo sam pukla od smijeha.

175
On je radio preko dana. Imao je zapravo dosta zbijen
raspored koji si je složio sam.

Radio je s tim restauracijama, pa je onda pod siestom

dolazio kući, vježbao gitaru, citar i tai chi. Onda je opet išao
raditi ili u taj neki nešto za kung fu. Uglavnom svake bi
godine odlazio na šest mjeseci u Indiju, učio se za kung fu
majstora i tražio tamo neke zen mudrace, ne znam ti ja što.
Znalo je biti prilično smiješno kada je vježbao kung fu i tai
chi. U boksericama, pozirao tamo u boravku dok sam se ja
pravila da nešto radim.

Navečer bi kao svirali…

Dosta romantično je to znalo biti, iako nikada nismo bili

zajedno. I šaljivo. Lagao je, da. To isto. Znao je čovjek
slagati ponekad nešto. Pun sebe.

Upoznao me sa jazzerima i Goyom. Od jazzera, najbolje mi

je sjeo Izrael, mislim da smo se mi baš skužili. Izrael je bio
bubnjar i slikao je, prilično dobro. Imao je prelijepu
djevojku Argentinku, koja nije baš dala pušiti u stanu i
stalno je nešto prozračivala.

Jednom smo gledali taj neki papirić Izrael i ja na vjetru,

prilično dugo. Oni neki trenutci ugodne tišine, podijeljene s
nekom osobom bez imalo napora.

Goyo je radio u muzeju, jadan. U baroknom kostimu je

svirao za turiste. Izgledalo je to pomalo čudno. Učio klince
gitaru i produkciju i radio glazbu za nekakav film.

176
Mi smo počeli vježbati nekakav repertoar tango-
šansonjerski za svirati po kazalištima i postali dobri
prijatelji, družili smo se skoro svaki dan. Imao je dvije
djevojke. Marthu i Christinu. Christina je bila kao neka
opasna mačka, luda kao šlapa, potomak nekih bogatuna,
biseksualna, veoma otvorena za razgovor žena jedna o…
Bilo kojoj temi.

A Marta je bila nježna, tiha, dugokosa matematičarka koja

je učila japanski i stalno se trudila da izgleda kao Goyo.
Oblačila se uporno kao on, meni je to baš bilo nategnuto.
Znale su jedna za drugu, nisu se svađale, ali se nisu baš
pretjerano ni voljele.

Goyo je s društvene strane bio kao nekakav trubadur s

čašom vina u ruci.

Carlosov šef, Santiago je svirao jazz saksofon i njih dvojica

su kao počeli izrađivati i instrumente. Njegova valjda žena,
ne znam više što mu je bila je držala izdavačku kuću, za
knjige i prekrasnu kamenu kućicu na selu negdje blizu
grada gdje smo jednom išli na večeru i bilo je baš lijepo, uz
svirku i sve . Ona je oboljela od Parkinsona.

Santiago i Carlos su se spremali za Indiju, na šest mjeseci.

Kao dogovor je bio kada se vrate na proljeće da radimo
band. Ja sam se nešto sve skupa, neprimjetno… Ljutila.

Bila je i tu jedna djevojka Laura koja mi je išla na živce. Nije

ona bila loša. Samo, bila sam ljubomorna i išla mi je na
živce. Ona je bila arhitektica i sviđao joj se Carlos. Pravio je
jednom večeru za prijatelje i onako, baš me nervirala.

177
Carlos je poslije večere napravio neku kretnju rukom,
čudnu, dodavajući komad torte, umalo sam se izrigala i bila
sam dovoljno neuljudna da je moje negodovanje bilo više
nego očigledno.

Goyo je poslije toga počeo tupiti kako je Carlos peder.

Uporno je govorio kako je peder i stavio neku pjesmu Laura
na komp što je blještala u oči na desktopu kada bi se
družili. I to me malo nerviralo. Ali pravio je odlične lignje i
karfiol zapečen s bešamelom.

I druženja su bila lijepa, uz pjesmu,vino, zagasita svijetla i

blage osmijehe na ljudima oko nas u poetskom nekom
raspoloženju.

Ja sam se preselila kod Marthe. Ovi su otišli u Indiju. Nisam

mu se ni javila dok mu nije kretao avion. Poslala sam mu
neku poruku u stilu sretan put. A on je meni poslao tisuću
zagrljaja i poljubaca, oslovljavajući me Martina od njegovih
ljubavi.

I ja gledam to, sjetim se Ive i pomislim…

Jednom je jednom, ali dvaput je dvaput i da bi sada stvarno

više bilo dosta. Čak su imali i istu četkicu za zube.
Električnu.

Bila sam tužna. Dječje možda, ali tužna. I prilično odlučna u

namjeri da ne prolazim više tu situaciju.

Počelo je doba tihe melankolije i bogatog društvenog

života.

178
Ivo je isto, uvijek tako, pjevao hvalospjeve poligamijii i žalio
se kako sam ljubomorna i posesivna. Govorio kako to nije
ljubav.

Rekoh, dobro. Ja se moram naučiti pustiti ljude. U redu. Svi

su slobodni.

Hm, da. Sjedili smo tako jedno veče, Carlos i ja, čitao mi je
Nerudu kojeg je dobio od Laure taj dan na dar, pod
svijetlom svijeća, improvizirali nešto, kao sviruckali. Ja sam
nemilosrdno uništavala njegov hašiš kada mi se zagledao
duboko u oči.

-Znamo se iz prošlog života.

-Da? A tko sam bila?

- To ti ne mogu reći.

-Zanimljivo. Pa dobro, možeš li mi barem reći jesam bila

muško ili žensko?

Počeo se smijati. Oboje smo se smijali. Ja sa nekim

odsjajem satire. Ustao se i dao mi ogrlicu od devinih kostiju
uz riječi kako je to iz nekog grada mrtvih u Indiji.

179
Družila sam se s Goyom dosta i njegovim prijateljima,
upoznala gomilu muzičara, išli smo svugdje. S druge strane
bili su tu ti neki ludi Česi sa kojima su obitavali Jan i Miro.

Postojala su dva skvota u Zaragosi. U jednom su bili ludi

Česi s nekim Marokancima, a u drugom isto neka ekipica,
prelijepa djevojka s Kanarskog otočja plavih očiju što je
slušala preglupu glazbu jako glasno i taj jedan mali frend,
prilično smiješan. Nisam sigurna kako se taj zvao, možda
Pablo. Pamtim ga po žicanju tortilla i neobičnim načinima
preživljavanja. Bio je baš poseban.

Jan je svirao gitaru, ali je nije svirao.

U biti, sjajno je svirao gitaru, samo što je skoro nikada nije

svirao, bilo ga je preteško nagovoriti da svira.

Mislim čak da smo se jedno dva mjeseca družili i moja

gitara je stalno bila tu negdje, a da ja uopće nisam znala da
on svira. Jednom je samo uzeo gitaru i počeo. Kada je
svirao, svirao bi blues. Imao je jednog psa i bivša žena mu
je našla valjda drugog frajera dok je on radio u drugom
gradu i otišla s njim u Irsku i odvela i kćer. Jan je bio dosta
tih. Miro s druge strane je bio crni, niski, kuštravi,
nabrijanović. Imao je dvoje djece, takav mlad i ženu tamo
negdje u Češkoj i radio je po cijele dane da vrati nekakav
kredit. Zivkao je ženu sto puta dnevno i svaki put kada je ne
bi uspio dobiti na telefon bi poludio.

-Sigurno se kurva.

180
-Joj daj, Miro, ima dvoje djece, kako se kurva?

- Ne znaš ti nju.

-Ma daj. Pa s kim živi?

-Pa s mamom.

- Pa kako se onda kurva?

-Ne znaš ti nju.

Ostatak ludih Čeha je bio totalni pankeraj. Jednom prilikom

su se oba skvota skupila i jele su se neke dature, ja se
ničega ne sjećam. Probudila sam se u drugoj prostoriji,
navodno sam povraćala. Nisam vidjela ništa, danima sam
bila ćorava od tih glupih datura. Užas jedan. Ovi su se ostali
svi nešto posvađali i Miro i Jan su se preselili u stan u
prizemlju zgrade.

U grad je došao lutkar. Šetala sam gradom tek evo kutije.

Kutija na cesti. Iz kutije svira usna harmonika, a lutka koja
izgleda kao Einstein svira violinu i pleše. Jordi, drugi. Postali
smo prijatelji, podsjećao me na Nigela dosta, uvijek je nosio
cijelu instalaciju sa sobom u ruksaku. On je bio iz trupe
lutkarskog kazališta u Barceloni i tu mu je bila kćer sa
bivšom ženom.

Ja sam bila tada sa nekim slatkim Jamajkancem ili otkud je

već bio, koji je u stvari bio totalno ok, slušao dobru glazbu,
prečudan neki stan Afro groove familije, vodio me
svukuda.

181
Samo, htio je čovjek odmah da se ženimo. Ja sam se
izbezumila i pobjegla glavom bez obzira. Onda kreću
situacije, ja njega pokušavam izbjegavati, ne ide baš,
krećemo se po istim mjestima…

Sjedimo jednom Jordi i ja tako na terasi, nešto pričamo, tek

evo ga.

Pa što se ja ne javljam, pa ovo, pa ono. Nisam znala više što

da kažem, rekla sam mu da su moji dečki u zadnjih sto
godina svi mahom svirali gitaru i da očito imam problem s
tim. Ne znam, bila je tako glupa situacija, nisam ni ja znala
više što, je li reći. Tek kao on, pa što, svira on bubnjeve,
naučiti će i gitaru. Kao da je to neki problem.

Jordi me gleda. Ja gledam. Naljutio se. Ah. Kako sad da ja

nekom objasnim da sam ja u stogodišnjoj patnji? Teško.

Imali smo jednog dragog prijatelja što se družio sa nama

svima isto. Mali Nijemac na razmjeni studenata sa čudnom,
plavom punđom na glavi. Fotkao je uvijek nešto. Plesali
smo po tim klubovima glazbe okusa juga i sjedili na
klupama i svirali i pjevali sa ciganima s Magdalene.

Kako se sve promjeni, razmišljam baš. Sve se tako strašno

promijeni…

I čovjek sam se promijeni…

Carlos me upozorio na Cigane s Magdalene. Rekao mi je da

je netko od njih ubio jednog njegovog prijatelja. Nešto sa
noževima.

182
Ja kad sam ih upoznala, ne znam. Meni je oduvijek, mislim,
ja sam oduvijek… Ne znam.

Svirali su flamenco. Među njima je bio jedan prijatelj koji se

zvao Jesus i djevojka jedna jako mlada, koja je predivno
plesala dok su ostali pjevali i udarali palme. Kao, ritam
dlanovima, ali jako dobro.

Bili su na rubu, da. Većina njih je bila na težim drogama i

bavili su se mutnim poslovima svakakvim, samo, ja sam
uvijek naginjala ka otpadnicima. Postali smo prijatelji i
mislila sam da mi se među prijateljima ne može ništa
dogoditi, a uostalom, ima svakakvih ljudi svugdje u svijetu,
tako i među ciganima s Magdalene.

Djevojka je bila baš draga. Dugačka, kovrčava kosa,

prekrasne, tamne oči. Svi su oni bili njeni rođaci. Bila sam
joj čudna, uvijek me nekako začuđeno gledala. Mislim da
joj je bilo neobično što se neka ženska osoba htjela družiti
sa njima, jer iako je Magdalena bila mjesto gdje su se svi
alternativci grada okupljali, cigane su uglavnom izbjegavali,
osim kada su ih trebali nešto.

Pretpostavljam, između ostalog, zbog toga što se davno

dogodilo. Bila je jako lijepa i klinka još. Podsjećala me na
Petru, iako je bila još dijete. Sjećam se, jednom su tako
lijepo pjevali i ona je plesala. Smijala sam se, onako, baš
sam bila sretna. Pružila mi je ruku i rekla: ''Prijatelji?''
Stisnula sam joj ruku i rekla: '' Prijatelji.''

Znala sam je sresti po gradu, probijala se kroz ljude, mahala

mi i vikala:

183
-Amiga!

I ja bih se smijala i vikala joj:

- Hej! Hola, amiga! - mašući joj natrag kroz masu.

Jednom smo tako sjedili, bilo nas je dosta tamo na

klupama, nisu bili samo Cigani. Neko opće narodno veselje
se događalo po gradu. I uleti taj jedan mali, rođak. Sjeo
čovjek, natočio si pivo i počeo se žaliti kako je umoran,
kako svi slave taj dan fieste i uživaju, a samo on radi. I sad
ja pitam, a što radiš? Pa, kao…. Pljačka. Pijane turiste.

Tu sam negdje skoro pa shvatila koliki sam moron. Mislim,

nisam ja nikada bila neki materijalist, samo…

Bila mi je smiješna ta situacija. I to moje naivno

iznenađenje.

*
Marta i ja smo živjele u kvartu koji se zvao Delicias. Bilo
je dosta Japanaca tamo i stranaca od svukuda. Blizu se

184
nalazila i jedna uličica kao Afrička. Sve je bilo u stilu Afrike,
restorani, kafići, čak i štand sa povrćem.

U kvartu sam imala jednog prijatelja Oscara koji je učio

djecu svirati udaraljke, a on je živio sa jednim mladim
slikarom koji je isto bio biljka svoje vrste. Sviđale su mi se
slike, još uvijek imam pozivnicu za njegovu izložbu. Antonio
Lozano.

Također, tu je bio i Sergej, ruski violinist, akademik koji je

postavljao lampice po gradu.

-Pa dobro Sergej, što ne radiš neki posao u struci?

-Stranac sam, kako da nađem neki posao u struci?

Postavljam lampice i dobro. I ona violinistica što svira po
gradu je isto iz Rusije i isto je završila akademiju…

-A da? E ona me ne podnosi.

-Pa, uzimaš joj promet… Živi žena od toga. A ti se

zajebavaš.

-Da, vidiš. I to isto.

U centru, u podrumu trgovačkog centra je bio kafić koji je

radio samo navečer i često su bili i jazz koncerti i ove neke
moderno-morbidne inačice rock-a. Često se improviziralo i
znalo je biti baš ugodno. Bilo je nekih mjesta za otići
isplesati se i par tih boemsko-poetskih kafića. Puno ljudi
oko mene tada. A opet, kada bih ostala sama, što sam znala

185
i cijeniti u neku ruku, bih slušala muziku, pušila, pila vino,
plakala do besvijesti. Pisala neke gluposti, to jest, pravila se
da pišem, samo da me ljudi ostave na miru kada me vide s
olovkom i bilježnicom u ruci. Ponekad bih otišla na Ebro,
razmišljala o ljubavi i besmislu svog života. Gledala tu
veliku vodu, razmišljala da se bacim…

I violine. Strašno.

Kako vrijeme prolazi u ovoj, svojevrsnoj izolaciji sve više

uviđam da sve manje sa velikom većinom ljudi oko mene
nalazim zajednički jezik. Ne znam je li to odrastanje.

Pretpostavke.

Pretpostavke kako je svijet i ljudi oko nas nalik nama

samima. Puke pretpostavke.

Tamo davno negdje kada sam bila mlađa, znala sam

upoznati ljude i pretpostavljati… Pretpostavljati da smo
slični.

Voljela sam imati prijatelje i neki ljudi mi još uvijek

uljepšavaju zajedničke trenutke iako je toga sve manje.

Ovim čak ni ne mislim na borbe i nesporazume iako su

vjerojatno i one nekako i dovele do ovog. Mislim na…

Mislim na prazne razgovore. Provođenje vremena koje nije

ispunjeno ni samoćom ni druženjem, već eto, ne znam.

186
Možda sa razrušenim idealima ili micanjem vela sa očiju
neke stvari jednostavno gube čar. Možda su se potrošile…
Možda je do kemije.

Uživati u nečijem društvu je predivna stvar. Baš uživati. To

je rijetkost. Ljudi više baš ne mare, čini mi se, na te bitne
elemente postojanja. Dojam, iako lažan, ispada bitniji.

Pretpostavke.

Ponekad osjećam težinu potreba kolektiva da im budeš

sličan, njihov. Ne razumijem to.

Mene takve stvari zbunjuju. Ne osjećam se prirodno.

Iznenade me, također s vremena na vrijeme, osobe koje
određeno vrijeme smatram dobrim ljudima, kada niske
strasti obuzmu karakter i nije više bitno ništa. Kao da ne
razumiju koliko sami sebe lažu tim iluzorno povrijeđenim
osjećajima dok istovremeno zaista povrijeđuju ljude i to čak
s namjerom, koji im nisu učinili ništa doli odbili glumiti da
su nešto što nisu. Zamisli.

-Ali oni su baš trebali da ti budeš netko tko nisi.

- A što onda nisu tog nekog tražili? Imalo bi više smisla.

Uhvatim se da pričam gluposti dok pokušavam voditi

jednostavnu konverzaciju.

Uhvatim se da ne znam što pričam i lete riječi iz mene kao

da zaista sudjelujem u razgovoru. Sve je to nebitno. Kao i
laži i iluzije. Strah može izmijeniti čovjeka, pretvoriti ga u
lutku.

187
Može ga stisnuti, transformirati u nešto što nije. Beživotno
biće sa čovjekom unutra negdje u dubokom snu. Dakle,
čemu to? I to je tek privremeno stanje. Ljudi žele moć.

Kakva moć?

Žele obožavanje. Kakvo obožavanje? Nije li to nešto

prirodno ako se dogodi i rijetko te jedino autentično može
imati nekog istinskog djelovanja? Ne? Ja sam u krivu?

Čemu sve to? Cijela ta farsa?

Dvosjekli mač. Život je ugodniji u tridesetima ili se to meni

možda samo čini.

Možda je to vrijeme kada možeš sagledati sebe i svoje

zablude i svoje istine i odnose iz jedne sasvim nove
perspektive. Ne želim trpjeti ljude. Ne želim se ni sa njima
boriti.

Želim uživati u društvu onih sa kojima mi ta ugoda dolazi

prirodno i želim uživati u samoći.

Samoća…

Samoća ne mora biti ni fizički odijeljena od ostatka svijeta,

ona…

Ona može postojati kao i stanje uzajamnog poštovanja

među ljudima. Marila sam, priznajem, za osjećaje ljudi koji
su bili dovoljno bezobrazni ni da mi omoguće da postojim u
njihovom prisustvu sasvim.

188
Možda nisam uviđala razmjere njihove sebičnosti i
okrutnosti, možda sam bila slaba. Ne znam, još mi je to sve
prilično nejasno.

Tražiti ljubav. Pravu ljubav. Tražiti je na svim razinama bez

očekivanja i pretpostavki što ćeš naći. Kako bi to trebalo
izgledati i od čega se sastojati. Smiješno. Ljubav se osjeća.

Prodavati muda pod bubrege i zavist pod ljubav. Posao

života. Potpuni gubitak vremena.

Ja sam tražila nešto izvan toga. Nešto stvarno. Sebe možda.

I tebe…

I valjda još nešto…

-Clarice?

-Ma idi molim te. Go away. Clarice is tired.

Ma znaš što ustvari, kada malo bolje promislim…

189
Ne znam otkud uopće da počnem da ti kao objasnim sve.
Možda bi bilo lakše da je meni išta jasno, ali pošto nije
uopće takav slučaj…

'Nekad je početak odmah kraj, a nekad je i kraj i početak' .

Imala sam prijatelja jednom davno. Bili smo prijatelji, četiri

dana, da, mislim četiri.

Ostali smo prijatelji nekako za cijeli život. Čudni prijatelji.

Mislim da je poludio tu negdje kada i ja. Drugačije malo, ali
ipak.

Ja sam bila u totalnom rasulu kada smo se upoznali, iako,

bila sam mlađa, pa pretpostavljam da je to izgledalo malo
ljepše nego sada.

Nisam izlazila iz šlafroka. Piđama, šlafrok…

Otvorim frižider, tamo samo lsd. Kava, hašiš, suze i muzika.

Nije mi se baš živilo nešto u to vrijeme. Bilo mi je muka da

odem do trgovine. Bilo mi je muka da se javim na telefon.
Bilo mi je muka da sjedim i razgovaram sa ljudima i pravim
se da sam ok. Bilo mi je muka da odgovaram na pitanja
vezana uz zašto nisam ok.

Onako, sve u svemu… Nije mi se živjelo baš u to vrijeme.

Drug Mali i Sara su došli na koncert nekog čudnog metala

u Pauk. Prijatelji od prijatelja. Bili smo s njima na tom
koncertu, nije bilo loše, u stvari, neobično je bilo.

190
Od turizma se nisu nešto ludo proveli, iako je Ana davala
sve od sebe da izigrava vodiča.

Ja sam bila u šlafrok fazi.

Mali je imao lijepe tamne oči i dugačku, gustu, valovitu,

kosu. Sjećam se kako je Ana skakutala nešto oko njega i
zezala ga kako je sladak i njemu je bilo neugodno. Sara je
bila djevojka neka, onako, u svom filmu. Duga ravna kosa,
cijelo vrijeme nam je puštala eksperimentalnu muziku,
hranila nas sve skupa kivijem i masirala nas pod zagasitim
svjetlom.

Taj dio nikako ne mogu zaboraviti, očaravajuće ugodno.

Obožavam masaže. Ne one prave, ubitačne, već te takve,
onako…

Počeli smo pričati, ne znam ni ja o čemu smo pričali više. O

životu, valjda, o svemu. Činilo mi se kao da smo četiri dana
proveli razgovarajući. Vjerojatno je tako i bilo.

Ana je gulila naranče u spirale. Ja ne znam više, jesam li mu

pričali o Ivi i svemu što se dogodilo ili smo razgovarali,
teoretski, filozofski, općenito, između redaka, ne sjećam se.

Ali, sjećam se da je to bio pravi razgovor. U jednom trenu

zagledali smo se jedno drugome u oči, natjecali se kao tko
će prvi trepnuti.

Ostali smo tako dosta dugo. Mislim da nikome osim Dimiju

nisam tako dugo gledala u oči. Sjećam se da sam
razmišljala, kako mi se možda i sviđa taj mali, ali bio je
mlađi od mene i ja sam se osjećala već nekako uništeno i
191
satrano od ljubavi i nisam htjela imati ništa s njim kako bi
imao priliku da se zaljubi kako treba u nekoga normalnog
dok je još mlad, umjesto da se zakači na mene. Zanimljiva
doza vjere u vlastitu fatalnost, ne mogu ne primijetiti sada.

Držala sam da sam ja to sve prošla i da ne bi bilo fer od

mene trovati ga svojim demencijama.

Spavao je sa mnom u sobi na pomoćnom ležaju. Kada sam

shvatila da imam samo jedan jorgan…

Rekao je da nema veze i spavao bez pokrivača. Dopisivali

smo se godinama poslije. Pravio je nesvakidašnje
intrigantne kolaže i poslije još kada sam ja putovala po
svijetu, znalo se prečesto dogoditi da njegovi kolaži
prikazuju otprilike ono što se meni u tom segmentu života
događa negdje tamo daleko miljama, prije nego što bih mu
uopće išta rekla.

Kada sam prosvirala sve se promijenilo. I kolaži i sve. Bilo

mi je uvijek to sve skupa duboko misteriozno. Vlaška
magija…

Prolaze sati…

192
Ja pušim, blejim u prazno. Ah. Anyway.

Cedrica sam upoznala, ustvari - pjevajući Bobby Mcgeea.

Branim se svojim mladim godinama po tom pitanju, dakle
dvadeset i jednom i početničkim stadijem sviranja gitare te
balansom vježbanja sa Goyom tog nekog famoznog extra
kul paćeničkog tango-šansonjerskog repertoara u to
vrijeme.

Stali su blizu mene i počeli nešto pričati i meni se učinilo da

govore hrvatski. Lokal patriotska nostalgija me obuzela u
taj čas, mislila sam da su neki Jugoslavci, upoznali smo se i
ispalo je da su ustvari Francuzi.

Cedric je bio zgodan, pametan i bezobrazan, na neki

simpatičan način. Tamnoput, velikih crnih očiju, tamno-
smeđim dredovima do uha i Nixon fotoparatom kao ovi
Kinezi turisti što nose oko vrata.

Prošetali smo gradom i zaputili se na Magdalenu. Njih je

sve skupa bilo četvorica prijatelja koji su putovali
kombijima sa hrpom pasa.

Na Magdaleni je bila gomila ljudi, ostali smo sa ciganima,

nešto se tamo sviralo i pjevalo cijelu noć. Bio je i onaj frend
sa punđom. Uslikao je tu večer moju gitaru sa smrdljivim
martinom na vratu gitare. Odlično je ispala fotografija,
malo neobična, još uvijek ju imam.

Jesus je iskoristio priliku brojne publike i simptomatično

pjevao svoj hit kojem su riječi otprilike išle: 'Kako je svijet
bio lijep kada sam bio mali… Tralalalala nešto, napustio

193
sam svoju obitelj, ženu koju sam najviše volio i lutao po
svijetu kao izgubljeni bumbar'… Tako nešto.

Jesus je kao dijete bio popularan pjevač, ono kao, čudo od

djeteta. Menadžer ga je tjerao da nosi plave leće i takve
stvari, prodavale su se ploče, bilo je šoldi. Poslije se
navukao na heroin. Tada je već imao dvoje djece i nalazio
se u nekoj polu liječenoj fazi. Bio je ok prijatelj. Učio me
kako cigani naštimavaju gitaru za flamenco. Znali smo često
popiti piće i tuliti za gitarom zajedno.

Ovome su suputnici otišli spavati u neko doba večeri, mi

smo ostali još malo.

Gledala sam ga, nešto u vezi njega mi se doimalo tako

poznato, ali nisam mogla dokučiti što.

Došao je tu večer nekakav rođak, od ovih mojih, kolega,

kojega nisam poznavala. Cijelo večer mi se nešto uvaljivao,
bio je krajnje naporan, iako ga nisam nešto pretjerano
doživljavala.

Kada smo Cedric i ja krenuli, ovaj nas je slijedio po gradu.

Počeli smo koristiti neke male uličice da ga se otarasimo, ali
ovaj je i dalje bio stalno jedno deset koraka iza nas.

Kada smo došli u centar, ja sam u jednom trenutku izgubila

živce, okrenula se i rekla: 'Što, što hoćeš, hoćeš nas prestati
više slijediti?'

Bilo je dosta kasno, nije bilo nikoga osim nas na ulici i

počela je padati kiša.

194
Ovaj mi se unio u lice, rekao kako nas neće prestati slijediti,
počeo neke 'ja Tarzan, ti Jane ' spike i ja ga maznem šakom.

Tek, vadi rođo nož, uhvati mene za vrat, gurne me u

haustor i stavi mi taj nož pod vrat.

Cedric krene sa ''Ej, pa pomalo'' njonjavim, diplomatskim

baladama, ja procijenim u djeliću sekunde kako ako njih
dvojica nešto počnu pričati uopće, rođo će ga raščerečiti
kao patku i da ja ipak malo bolje govorim gangsta, izderem
se na Cedrica: 'Ti se makni, ti to ne razumiješ!' i ovaj izađe
iz haustora.

Dakle, Cedric stoji pred haustorom i gleda što će se razviti

iz te situacije, rođo mi drži nož pod vratom, ja raširenih
ruku dižem glavu bahato i počinjem se derati na njega.

-Ajde, ajde da te vidim. Ti ne znaš, jer si tek danas došao,

ali ja sam sa tvojim rođacima jako dobar prijatelj i neću ti ja
ništa, istina, ali neka mi dlaka s glave padne tvoji vlastiti
rođaci će te sutra prebit na mrtvo ime!

Rođo me gleda, ne vjeruje. Mislim da se na licu mjesta

zaljubio kada je vidio s kakvom luđakinjom ima posla. Pa,
dobro, kao, u redu, ali uzeti će gitaru.

E ne može gitara, gitara nije moja. Da je moja, dala bi mu

je, ali sam Alhambru baš posudila od Marthe i neće ići jer je
moram vratiti.

Čovjek sav u čudu, maknuo ruku, spustio nož i Cedric i ja

bacimo šturu. Trčali smo po gradu po kiši ne znam ni ja

195
koliko dugo, uspjeli smo se i izgubiti, ali smo trčali kao
luđaci da ovaj možda i dalje ne ide za nama.

Stali smo u jednom trenu uhvatiti zrak kada me pitao kako

to da se nisam bojala uopće, na što sam ja rekla: ''Strah je
navika, ja se ne bojim.''

Ta rečenica mi se odbila o glavu. Dosta godina nakon toga i

popriličan broj događaja koji su me paralizirali potpuno i
pretvorili u traumatiziranu, katatoničnu spodobu, vidjela
sam istu tu rečenicu na naljepnici u kamp kućici na sv.
Duhu. Ah. Život.

Bio je baš ironičan taj trenutak. Kada malo prevrtim što

sam sve pregrmila, nevjerojatno je sa jedne strane da sam
još uvijek ovdje.

Došli smo do mjesta gdje su bili parkirani njihovi putujući

kombiji i Cedricov crveni citroen caddy. Baš pokraj je bila
autobusna stanica i sjeli smo tamo, kako je padala kiša.

Prešli smo jedno na drugo u roku od tri sekunde. Bilo je

dobro, svidjelo mi se, ne mogu reći da nije. Razvila sam tu
negdje taj neki fetiš of the outdoors, a i cijelo veče je bilo
prilično nabijeno raznim emocijama u kombinaciji sa mojim
ucviljenim, slomljenim srcem i bijesom zbog valjda svega
što se izdogađalo, ispalo je to sve skupa dosta divlje. A i bio
je zgodan, stvarno je. Zastao je u jednom trenu.

-Mujer?

-Što je?

196
-Policija.

Pogledala sam niz cestu i blizu nas je upravo tada prolazio

policijski auto. Uputila sam mu pogled podignute obrve,
počela se smijati i rekla: '' I, što?''

Tako da smo nastavili još neko vrijeme dok mi se partner u

zločinu nije umorio. Umorio, je li. Umorio se. Jadan.
Isijavala sam vidno nezadovoljstvo preranim završetkom
igre i sjeli smo u auto. U stražnjem dijelu caddija su spavala
dva čukca.

Počeo je nešto razglabati o svojoj emotivnoj vezanosti za ta

dva psa, članovi obitelji, ovo-ono, ja sam zapalila cigaru.

-Molim te, nemoj pušiti u autu, evo smotati ću šiš.

Namrgodila sam se cinično u smjeru izvora njegovog vidnog

polja, otvorila prozor, vani je bilo minus sto…

Rekoh : ''Evo.''

Uzela sam kutiju sa cd-ima, prebirala tamo nešto, bili su sve

alternativni žnj bandovi, prijeđemo nešto pričati o muzici i
on meni kaže da sluša techno.

-Techno slušaš?

-Pa da.

-A ovo?

- Pa to je sa nekih festivala.

197
Ahm. Cijela čerga totalno pankerski-skvoterska, on sluša
techno. Dobro, ajde.

Krenuo je nešto pričati u što sam ja sjela na njega i

prekinula taj tok nepotrebnih informacija obzirom na
situaciju i ugrizla ga za usnu. Uhvatio me za ramena,
odmaknuo malo i rekao:

-Čekaj, pa ti bi još?- kao da se ne znam ti ja što čudi, sasvim

prijetvorno uz odsjaj bezobraznog smiješka iluzorne
nadmoći, kao na primjer neki vojvoda kojemu je najsuroviji
neprijatelj upravo došao potpisati kapitulaciju. Prešutjela
sam činjenicu da ja nisam završila još prvi put i samo rekla:
''Mhm. Da.''

Vidjelo mu se u očima i po priči da je inteligentan. Bio je

prilično karizmatičan, ali dosta dinamična osoba, onako, ne
baš poput mene. Zajebancije su mu bile britke, ali
samodopadne u jednu ruku. Bilo je to sve skupa prilično
seksi, ali ja sa svim tim svojim životnim iskustvom i
teretom, nisam se osjećala pretjerano raspoloženo da se
prepucavam s njim.

Podijelili smo jedan neobično intiman trenutak, obzirom na

to sve skupa.

Bio je zaista duboko intiman, iako bi se naoko mogao činiti

samo kao trenutak razgovora očima, imala sam dojam da je
u toj sekundi kroz taj pogled potekla rijeka informacija
svega što smo si uopće na svijetu mogli i reći.

198
Ta njegova prpošna zaigranost središta galaksije, djelovala
mi je kao štit. Od ljudi. Intimnosti, u stvari. Nisam zapravo
imala neku namjeru da to razbijam, odvilo se sasvim
slučajno.

Napravili smo improvizirani krevet u tom caddyju i legli

smo se spavati.

Onda sam ja napravila nešto.

Stavila sam mu glavu na prsa i ugnjezdila se nekako uz tu

jednu kretnju nježne smirenosti uspavanog djeteta koju
sam do tada zapravo, znala jedino podijeliti sa Ivom. Bila je
to ta ista kretnja iznimne intimnosti, tako slična ostalim
inim mogućim zagrljajima uz san, a opet tako nevjerojatno
različita, jedinstvena i rijetka.

Ustuknuo je. Pomaknuo je glavu, gledajući me s iskrenim

čuđenjem. Podigla sam glavu i pogledala ga ravno u oči. Taj
trenutak, taj djelić sekunde kao da je rekao nebrojeno toga
u tišini.

-Da. Voljela sam nekoga. Da, bilo je zapravo. Da, ovako sam
znala zaspati s njim i toga više nema. Da, nedostaje mi. Da,
gotovo je. Dobro smo se zezali i seks je bio super, taj tvoj
način neozbiljno- dinamičnog postojanja je to i omogućio,
ali opet… Zbog nečega što osjetim u tebi biram ipak razbiti
taj tvoj štit na trenutak i podijeli s tobom i ovo sada.
Dobro? Dobro.

Trepnuo je nekako kao da govori '' u redu'' i da razumije,

spustio glavu, zagrlio me i tako smo zaspali.

199
Jutrom je čerga putnička zabljesnula svim svojim sjajem.
Treštala je muzika, psi su letali uokolo, kuhalo se tamo
nešto na plin i pijuckala se kava za kamping stolicama. Kao
u stara vremena mladenačkog nematerijalističkog
klošarenja.

Cedric i neki tamo njegov frend su žonglali s lopticama.

Imali su dva, tri kombija sve skupa preuređena u kampere i
bilo mi je presmiješno s njima voziti se kroz grad. Cirkus,
zavoji na cestama i bauljajući psi što se kližu po podu.
Svirao je bas i bio je iz grada u Francuskoj što se zvao
Nancy, što je meni bilo smiješno poslije kao zbog… Sid i
Nancy. Smrzla i Dimi, Sid, je li. I Nancy.

Tražio me broj i rekla sam mu da nemam telefon.

I onda kada smo došli u moj stan, stao je u hodniku,

pogledao kućni telefon, pogledao mene…

-Nemaš telefon, ha?

-A to? To je Marthin telefon, ja ga baš ne koristim.

Ispalo je glupo nekako, složio je izraz lica kao da mi baš i ne

vjeruje i da mu kao nisam htjela dati broj telefona, iako je
ustvari bilo baš tako… Ah, što da se radi.

Navukao je neku narančastu majicu nakon tuširanja i ja

sam mu se zagledala u torzo. Bio je to lijep torzo, drugačiji
od onih na koje sam navikla obzirom da me uglavnom
privuku prilično mršavi frajeri.

200
Nakon što sam se prenula iz svog hipnotiziranog sanjarenja,
primijetila sam da me gleda kako gledam njegov torzo i
likuje osmjehujući se šarmom neposlušnog dječaka koji se
izvukao posljedica svojih nepodopština lažima uz treptaje
okicama.

-Uzbudljivo veče, zar ne?

Zakolutala sam očima.

-Mislim, za tebe.

Pogledala sam ga cinično sa potisnutom željom da mu

odvalim šamar. Ustvari, nisam ni sama bila sigurna da li bih
ga klepila ili mu rastrgala onu narančastu majicu i bacila na
krevet. Smješkao se pobjedonosno i počeo šetkati po
stanu. U to se pojavila Martha.

Martha je svojim narcisoidnim egocentrizmom uspjela

nekako ne doživjeti cjelokupnu situaciju. Eto, tu neki gosti,
nema veze, ima ona svoj đir.

Pa te što ćemo kuhati, pa ovo- pa ono, pa de dodaj joj ovo,

pa trebali bi nešto, ima ona neki plan, mi smo tu neki
patuljci, sasvim nebitni, dapače, postojimo valjda samo da
bi njoj upotpunili koncepciju.

Ja se nisam baš snašla te s nekim umorom u očima

zaplesala s njom taj ples lutkara i marionete, a Cedric se
smijehuljio pokvareno i paradirao po stanu upućujući mi s
vremena na vrijeme začuđen zajebantski pogleda kao da
govori: ''A, ti to tako ha? Mislim, ja ne bih, ali samo ti daj.
Slušaj tetu, nemoj da se uvrijedi. Meni je to malo glupo i
201
besmisleno i gubitak vremena, ali... Ništa zato. Ne mora
biti. Zanima me samo dokle ćeš izdržati, evo ja gledam…''

Živci su mi implodirali od jednog i od drugog i nisam mogla

dočekati da zatvorim vrata sobe, da se zavalimo i zapalimo
joint.

Martha je u početku slala skoro pa neprimjetne signale

nelagode koji su se vremenom postupno pojačavali dok na
kraju nije sasvim otvoreno rekla da ona ima nekog važnog
posla za koji joj eto treba cijeli stan i duševni mir, tišina,
spokoj i tako ti neki elementi postojanja, pa ako ne bi bio
problem, da to svoje druženje povedemo na neku drugu
lokaciju.

Nije problem Martha, što bi bio problem, samo ti radi.

Ostao je na noćnom ormariću ljubičasti upaljač 'made in

france', kojega sam našla kada sam se vratila. Uzela sam
upaljač, počela se smijati i stavila ga u svoju torbu za
uspomene. Dugo sam ga još poslije imala. Onako nekako,
kao amajliju.

Prijatelji su mu bili smiješni, podsjećali su me na dečke iz

Kiseljaka. Putnici neki, neopterećeni. Kako smo davno
nekad znali reći: ''Postoje turisti i postoje putnici. Postoji
razlika.''
Planirali su put na jug, u Afriku kupiti kao još jedan
kamper. Namjeravali su ostati dolje mjesec dana i onda se
vratiti. Rekao mi je da će ići u Maroko i Mauritaniju i da je
netko od njegovih, ustvari iz Mauritanije, što me je zapravo
iznenadilo. Pričao mi je kako je život tamo navodno

202
jednostavniji i ljepši i da bi bio sretniji da živi tamo, a ne u
Francuskoj.

Na pitanja za moje planove, držala sam se toga da ostajem

u Zaragozi jer vježbam sa Goyom tu neku muziku i da mi je
to kao bitno. Kao, čudio se, ali kao ajde dobro. Uzela sam
mu mail i zapisala broj u svoju bilježnicu za škrabotine i
memoare, kao, kada se vrate…

Kada su odlazili, zastao je pred kombijem, nekako… Ne

znam. Kao da mu se baš i ne ide.

Ja sam se počela smijati.

- Vete, guapo!- Rekla sam, što je kao značilo nešto u stilu'

Ajde lijepi, bježi! '' Slegnuo je ramenima i ušao u kombi.
Mahala sam im dok smo odlazili svatko na svoju stranu.
Mislila sam da ćemo se vidjeti kroz jedno mjesec dana.

Nisam baš nekako mislila da se više nećemo vidjeti uopće.

203
 Goyo i ja smo sviruckali, vježbali te svoje kerefeke,
družili se s ljudima uz fine večere, vino i južnoameričke
pjesnike. Muvali se podosta po gradu na kojekakvim
svirkama, vrijeme je prolazilo…

Filozofirali smo o svemu i svačemu, naši razgovori su dosta

podsjećali na one Woodyja Alena i Diane Keaton, duhom i
sadržajem.

Jedne večeri na Magdaleni mi je nestala torba. U torbi je

bila ona famozna bilježnica sa škrabotinama mojim i
kontaktima, mailovima i to. Onaj mali s punđom mi je
rekao da je u pitanju najvjerojatnije rođo jer je njemu istu
večer ukrao gitaru i fotoaparat.

Počela sam malo paničariti, jer mi je kasnila mjesečnica,

iako sam ja u to vrijeme pila tablete za kontracepciju, rekla
sam nešto… Rekla sam nešto bila Cedricu što sam rekla još
jednom prilikom u životu kada je netko drugi zatrudnio i
čim sam to izgovorila ta misao mi je prostrujala kroz glavu.
Otišla sam u farmaciju i kao u filmovima, prvi put u životu
kupila test za trudnoću. Bio je pozitivan.

Zurila sam nepomično jedno pola sata u to čudo. Našla sam

se s Goyom na piću, sjeli smo za šank.

-Goyo, trudna sam.

-Što si?

-Trudna.

-Pa s kim?

204
-Cedric, onaj Francuz.

- Pa što kaže?

-Pa ne zna.

- Pa što mu ne kažeš?

- Nemam kako. Rođo flamencitosa s Magdalene, torba sa

kontaktima…

- A joj. Pa dobro, oni se vraćaju?

-Valjda. Da. Iako ispalo je kao da mu nisam htjela dati broj

telefona. Duga priča, nema veze.

-I što sad?

- Ne znam. Opcije su razne, je li, iako pretpostavljam da ću

imati dijete unatoč tome što nemam pojma kako i nisam
uopće spremna na to. Uvijek sam htjela imati jednog sina,
samo nisam baš mislila da će se to dogoditi sada. I ovako.
Valjda je to sudbina.

- Pa čestitam. - Podigao je čašu vina kao da nazdravlja,

pokušavajući provariti nove informacije uz očigledan šok
koji se prelijevao po cijelom njegovom biću.

-Pa hvala.

- I što sad, radimo band koji se zove Tražeći Cedrica i

postavljamo plakate posvuda, možda ga nađemo?

- Na primjer. Iako i kada ga vidim, ne znam stvarno što bi

mu rekla, Goyo. Sviđa mi se, jako, voljela bih da mi sin bude
205
poput njega, ali drugačiji smo. Nebo i Zemlja drugačiji. Čini
mi se potpuno nezreo za ovako nešto. Nemoj me krivo
shvatiti, imam dojam da je dobra osoba, ali opet.
Uostalom, Ivo mi je uvijek govorio da sam užasno
posesivna i da se moram naučiti voljeti ljude i pustiti ih da
budu slobodni. Eto. To je valjda to. Bezuvjetna ljubav.

-Misliš?

- Što ja znam. Zašto ne?

- Ne bojiš se?

- Umirem od straha, a što sad da radim? Valjda ću

preživjeti.

Prošetali smo po gradu, otišli do kina i na nekakav jazz jam.

Razgovarali smo o odnosima i Christini i Marthi i tu sam mu
ja negdje rekla da u stvari mislim da nije fer prema Marthi
sa tim svim skupa.

-Zašto? Njih dvije su obije ok sa svim tim kako je.

-Christina možda, ali Martha mi se čini da baš i nije. Daj

Goyo oblači se kao ti, uporno pokušava dokazati cijelom
svijetu da ste isti.

- Ne znaš ti, imala je ona jednog…

-Hoćeš da ti kažem ono što želiš čuti ili ćeš saslušati što ti
želim reći?

Zastao je na sred ulice, pogledao me iznenađen, zamislio

se. Bio je toliko impresioniran tom rečenicom da sam mu

206
prešutjela da sam je ukrala iz svoje davne prošlosti. To je
Ivo rekao kada je rekao da me ne voli. Nisam je namjerno
ukrala, bilo je spontano, jedini put u životu upotrjebljeno i
na Goyu je ostavilo nekakav efekt dubok . Meni je bilo
neobično kako su se ta dva razgovora stopila time u jedan i
dobila neki novi smisao.

-Dobro, možda si u pravu. Pusti sad to. Jesi razmišljala kako

će se zvati potomak?

-Mogao bi se zvati Cine. Ono kao, Cinema. Na hrvatskom se

sin tako kaže, iako se drugačije piše, pa kada bih ga
dozivala…Ah, ne znam bilo bi smiješno. Možda Cine.

-Cine?

-A da, Cinema Paradiso…

Dani su prolazili, ja sam postajala sve luđa. Počela sam

se bojati, nisam znala što da radim. Održavala sam
relativno normalan dnevni ritam, iako je pomalo sve pore
moga tijela počela hvatati panika.

207
 Goyo je došao do zaključka da ja neću moći raditi obzirom
na dijete, tako da je posao propao. Nisam nikome drugome
rekla da sam trudna, osim starcima u Hrvatskoj koji su mi
manje- više poželjeli sreću i to je bilo to. Ovaj se nije
ukazivao. Odjednom je krenula navala nekih fantastičnih
događaja kao niz slap da su počele padati nevjerojatne
situacije.

Prvo je bio taj jedan događaj na Magdaleni. Sjedili smo

tamo, bilo nas je više uvečer i došao je onaj rođo sa
pištoljem. Počeo je mahati s tim i meni dobacivati nešto.

Jedan od prijatelja tamo Cigana, koji je imao dugu valovitu,

crnu kosu, kojega sam srela par dana prije sa njegovim
sinom sred uličnog obračuna sa šipkama, se počeo praviti
da sam ja eto njegova nova djevojka da me ovaj luđak iz
nekog respekta prema njemu kao pusti na miru i odveo me
par ulica dalje dok se pištolj majstor nije izgubio iz vida.

Zatim je bila ta nova godina u skvotu sa ludim Česima koja

je u početku večeri izgledala kao jedna sasvim normalna
proslava nove godine.

Miro i Jan su se opet nešto bili zakačili sa ostatkom ekipe,

tako da sam ja ostala u prizemlju sa Mirom i Janom dok su
ostali tulumarili na gornjem katu zgrade.

Negdje otkucajem ponoći, počela je užasna galama i

odjednom smo vidjeli kako je u vrt sa zadnjeg kata pao
televizor. Strka, vika, panika po cijeloj zgradurini, Jan je
zaključao vrata, ovi su počeli provaljivati, ja sam mislila da

208
ću dobiti više živčani slom, potukli su se svi skupa u
hodniku i onda sam u jednom trenutku samo vrisnula.

-Prestanite, ja sam trudna!

Muk.

Ovi su se razišli, Jan je došao sa mnom pričati. Kao neka

mama se ponašao. Konstantno me gnjavio kako ne smijem
pušiti više. Cijelo vrijeme dok sam još bila u Zaragozi me
ubijao u pojam zbog pušenja.

-Jan, molim te, mislim da imam većih problema od dima

cigareta.

-Ali nije dobro za dijete.

-Jan, molim te. Pokušavam sačuvati razum.

Upoznala sam skorom zgodom jednog neobičnog prijatelja.

Mislim da je bio malo lud. Zvao se Jose Maria. Meni je to
bilo interesantno da se netko zove Josip Marija. Izrađivao
je strukture od kartona. Bio je opsjednut slaganjem raznih
oblika nekom svojom tehnikom bez lijepljenja, već
izrezivanjem i ulaganjem jednog segmenta u drugi, tako
nešto.

Radio je scenografiju za Maloga Princa u to vrijeme i na

stolu u njegovoj dnevnoj sobi bila je maketa te
scenografije. Izgledalo je nevjerojatno, meni se baš

209
svidjelo. Poklonio mi je intrigantan komad papira. Naizgled
običan. Tj. u pitanju je ustvari bio karton. Crno bijel.

Na prvi pogled izgledalo je kao smotuljak kartona, a onda bi

se taj smotuljak relativno dvodimenzionalan pritisnuo
lagano prstima i to nešto bi se pretvorilo u
trodimenzionalnu, nesvakidašnju skulpturu satkanu od tri
pentagrama te bi se ona crna i bijela boja smisleno
razmjenjivale kroz taj oblik.

Razgovarali smo malo o životu, otišla sam u predvečerje,

šetala se alejom i došla do malog trga na kojem je bilo
cijelo čudo dječurlije što su svirali kahone i lupali ritam
palmama , mislim… Dlanovima.

Sjela sam među njih i umirala od smijeha. Bili su stvarno

dobri. Jedno petnaestak njih, klinaca koji ne sjede pred
televizorima, već eto, ovako provode vrijeme, sasvim
uživljeni u tu svoju muziku.

Martha se počela čudno ponašati. U stvari, već prije. Počeo

joj je smetati moj odnos sa Goyom i počela sam joj ja zbog
toga ići na živce. Osjetila sam to iako mi je bilo to sve skupa
užasno glupo i nisam joj ništa rekla. Shvatila sam koliko je
sati kada smo sjedili svi troje za doručkom u kavani i čitali
novine.

-Ti bi si trebala naći neke prijatelje svojih godina. Nije

dobro za tebe da gubiš svo vrijeme sa nama
metuzalemima.

210
- Martha, ja imam prijatelje svojih godina, samo se ne
družim sa njima kada sam sa vama.

-Samo kažem.

-Da znam. Uzet ću u obzir.

Proveli smo večer čitajući Pessou. Goyo je svirao gitaru i

pričao o životu u Brazilu.

-Sjećaš se Martha kako si bila ljuta na mene kada sam

otišao u Brazil, pa sam ti donio cijelu Pessoinu kolekciju?

- Sjećam se da. Nije te bilo mjesecima. Ne znam zašto si

mislio da ću se prestati ljutiti ako mi doneseš knjige.

-Ali, voliš Pessou?

-Volim, da.

- Eto vidiš.

Jedan dan tako kaže ona meni da misli da bi ipak bilo

najbolje da si nađem neki drugi stan. Ok. Dobro.

Dogovorila sam se s jednim prijateljem Muhamedom i

otišla sam kod njega. Dan kada sam se pakirala, Goyo ju je
nazvao i rekao joj da sam trudna. Počela je neki razgovor u
stilu kao, glupo joj je, žao, nije znala… Blah. Rekla sam joj
samo ''u redu je'' i otišla.

Muhamed je bio karakter i pol.

211
Ja sam ga upoznala dok je prodavao kestenje na ulici.
Muhamed je u stvari, tako, jedna osoba puna iznenađenja.
Sve u vezi njega je bilo strahovito čudno.

Marokanac, nizak, mršav, kovrčava crna kosa, prodaje

kestenje.

Ima iz nekog razloga dva iznajmljena stana. U jednom od ta

dva stana ima dva cimera koji su mrge u stilu dvokrilnih
ormara što ga slušaju neupitnom pokornošću. Kud
Muhamed okom oni skokom, te iz nekog razloga ima
sedam različitih putovnica. Na različita imena, naravno.

Nije rekao. Ja nisam pitala.

Na početku našeg druženja pokušavao je kao te

romantične ulete i tu sam mu ja pokušala objasniti da to
neće ići i kako sam pokušavala objasniti sve što mi se
događa, a bilo mi je nekako nezgodno, počela sam petljati
nadugačko i naširoko, uokolo, a onda je on došao do svog
jednog zaključka.

-Lezbijka si?

Sad ja ga gledam, još sam naime imala želju da mu

objasnim što se događa, ali me preduhitrio.

-Nije problem, ja to razumijem. Ja znam da je to veliki

problem ljudima uopće reći takve stvari, ali ovdje je puno
lakše nego u Maroku.

I počne on pričati o nekoj svojoj prijateljici iz Maroka i kako

je zbog društvene stigmatizacije doživjela svašta, kako su

212
bili prijatelji od djetinjstva i kako je on nju jako volio te da
nikada nije prežalio što ju nije izvukao iz Maroka i doveo u
Španjolsku. I ovo i ono i rasplače se čovjek kao kišna
godina.

Sada, nakon toga svega, nekako mi je bilo glupo da ga

razuvjeravam. Tako da je ostalo na tome. Ja sam njegova
prijateljica lezbijka. I dobro.

Lijepo smo se družili, pričao mi je o svojoj kulturi, navečer

bi mi čitao Kur'an i tumačio svašta tamo nešto.

Ja sam se još uvijek nadala da ću možda negdje sresti

Cedrica, iako sam zapravo bila prisiljena izbjegavati
Magdalenu zbog pištolj majstora.

Muhamed i ja smo se šetkali po gradu, vodili duge

razgovore. Dalo se s njim ozbiljno popričati o dosta toga.

Ako bi ponekad popio možda čašu vina satima bi kukao

kako on ne smije piti, kako je to zabranjeno i da je ljut na
sebe. U kuhinji je uvijek bilo janjetine na štednjaku ma što
god se kuhalo taj dan.

Znali su doći neki ljudi u goste s vremena na vrijeme.

Uglavnom egzotičnih porijekla.

Jednom prilikom odvijala se neka zabava i ti njegovi cimeri

su se ponapijali. Muhamed je skoknuo nešto do trgovine i
ja sam nakon odlaska gostiju ostala razgovarati s ovom
dvojicom te je jedan od njih dobacio nešto u stilu kako smo
Muhamed i ja par. I ja mu kažem da ne, da smo prijatelji.

213
Nisam bila svjesna situacije zapravo i patrijarhalnog
mentaliteta Muhamedovih cimera.

Ovaj je podivljao, došao do zaključka kako ako nisam s

Muhamedom eto, onda sada mogu biti s njim i napao me s
najozbiljnijom namjerom da me siluje.

Ja sam uletjela u sobu, zaključala vrata, nagurala ormar na

vrata, uzela Muhamedov nož i sakrila se pod krevet.

Ova dvojica su pokušavala provaliti dok je onaj prvi urlao

kako će me ubiti i da me nitko neće naći te da svejedno ide
on u Barcelonu.

Onda je došao Muhamed, odjednom mir. Ja sam se tresla

kao prutić, maknula taj ormar, rekla Muhamedu što se
dogodilo.

Vidjela sam kroz vrata kako Muhamed šutke stoji u sobi

one mrge i lik kleči i plače. Plače čovjek, moli Muhameda
da mu oprosti, bio je pijan, ovo-ono.

Ja ne vjerujem.

Ostala sam još tu noć s Muhamedom, rekla sam mu da ne

mogu više i da idem. Da se previše toga dogodilo i da
jednostavno ne mogu. Idem nekud na sjever, nije bitno.

Bilo mu je žao, ali nije se bunio. Ispratio me kada sam išla

na vlak za Pamplonu i dao mi je onaj nož.

-Ne znaš nikad, neka ti se nađe.

Još uvijek imam taj Marokanski nož. Od Muhameda.

214
 POLAKO KALVARIJOM PJEŠKE

''Sva prijemčivost je izlišna.''

Ako mi neke riječi idu u zadnje vrijeme na živce, to bi

svakako bile 'prijemčivo' i 'izlišno'. Ljudi su ih počeli
masovno upotrebljavati kao da ne primjećuju da su
generalno nezgrapne i ružne. Da, ne srećemo ih često, nije
to slučajno. Nisu uhu ugodne, zbog toga.

-Zov zova i vrelo grotla i što već ono bijaše su dakako, na

sasvim jednoj drugoj razini?

-O pa ti si ovdje? Ne spavaš?

-Ja sam uvijek ovdje. Nikad ne spavam, iako ponekad se

pravim i umijem postojati u Tišini. Uostalom, to je moj
prirodni okoliš. Dakle… Ozareni kameni pejzaži, nova
spokojstva, strovaljene četvrti i to?

- To ima svrhu.

-Da?

-I to duplu. S jedne strane pobliže dočarava neopisiva

stanja i služi u funkciji stvaranja složenog okusa mene,

215
bivajući tako jednim, elementarnim sastojkom tog kaosa. A
opet s druge, trebalo bi tjerati nepoželjnu publiku.

-Ma hajde.

-Pa da. Moraš proći level 1 da bi mogao na level 2. Ne može

svatko na level 2. Ogoljavam dušu ovdje, moram je nekako
sakriti na vidljivo mjesto. Mogu si točno zamisliti spektar
osoba što odustaju od daljnjeg čitanja nakon prvih par
stranica, uvjereni kako su pročitali knjigu. To je u redu.
Kada već nosim taj plašt krivih pretpostavki okoline, ne
vidim što ih ne bih kreirala ja. Na svoju korist, barem da se
zabavljam. Uostalom, ta duša i to.

-Zanimljivo.

-Jel da? I ja mislim.

-Čekaj, čekaj… Pa ti lažeš? To je nešto sasvim novo.

-Ne lažem. Stvaram dimnu zavjesu.

-Čini mi se ipak da lažeš, na neki svoj način.

-Čini ti se. To je dimna zavjesa.

-Pa što? Ne bi bilo ni loše. Kao neki proboj, napredak, rast u

sasvim jednu novu ti.

-Uvijek sam to ja.

-Uvijek si to ti, da. Samo… Mladica i stablo, to mislim.

-Sad sam stablo?

216
-Možda. Moguće je.

-Stablo dimnih zavjesa?

-Iskreni iluzionist?

-Zbunjujuće.

-To je ipak novi nivo. Početci su puni pitanja.

Sjela sam na vlak za Pamplonu. Smjestila sam se s lijeve

strane putujući prema sjeveru, tik do prozora. Vozila sam
se satima, neočekivano dugo. Djelovalo je bliže na karti.

Kako sam se vozila mijenjala se klima u krajoliku. Bila je

zima i vrlo skoro je pala i noć. Počela sam se gnijezditi s
namjerom da malo zadrijemam kada sam ugledala snijeg.

Snijeg? Nisam očekivala snijeg.

Došla sam dosta kasno u sasvim nepoznat grad. Banke su

bile zatvorene, oni prostori za Internet također (bilo je to
drugo vrijeme), samo su još kafići radili.

Bauljala sam po gradu umorna, vukući za sobom svoje

putne torbe u potrazi za nekakvim hostelom. Nisam bila

217
raspoložena za kojekakva simpatična društvena rješenja i
ćaskanja sa rijetkim prolaznicima ulica punih bljuzge.

Kada sam konačno našla jedan bilo je to u blizini poslije

tako bliske Zapaterije.

Odahnula sam i otvorila monumentalna drvena izrezbarena

vrata. Čim sam se našla u hodniku znala sam da to sve neće
izići na dobro.

Mramor, slike zlatnih okvira, skulpture, palme, lusteri… I

papagaj.

Dočekala me gospođa sa trajnom za visokim mramornim

pultom recepcije, prilično nevoljko pružajući tražene
informacije, posvećujući više pažnje tom papagaju nego
mom ulasku u prostoriju, iako nije bilo nikoga drugog tamo
u taj čas prisutnog osim nas.

Osjetila sam dozu prezira prema mom stranom naglasku.

Cijene su bile previsoke. Mogla sam sedam dana provesti u
nekom normalnom hostelu za istu svotu, uostalom,
nedostajalo mi je dva eura za noćenje.

Izašla sam van s tim svojim torbama i tim jednim osjećajem

nemjerljive radosti i odvukla se apatično do obližnjeg
kafića, velikog izloga pogleda na grad.

Sjedila sam tamo do zatvaranja, kroz taj izlog promatrala

mjesto i prolaznike. Bila je neka utakmica. Ljudi su na
drugom kraju prostorije navijali cijelu večer iako nisu bili
pretjerano brojni ni glasni.

218
Srela sam učenika od Cacho Tira-a jednom, negdje. Družili
smo se cijeli dan. Ja sam bila na putu, samo taj dan sam i
bila u tom gradu. Čudio se kako netko zna za Cacho Tira-a
uopće tamo i kako sam prepoznala što svira. Djevojka mu
je čuvala djecu. On je svirao one neke što se mora
vikendom.

Ne znam zašto sam se njih sad sjetila.

Prošetala sam do rijeke, prešla preko mosta i smjestila se

na drugoj obali uz nasip, zaklonjena od pogleda slučajnih
prolaznika.

Tamo sam provela i noć, zabarikadirana kao u iglu-u

tankom, ljetnom vrećom za spavanje u metar snijega.

Mislila sam da ću umrijeti tu noć. Cvokotala sam i tresla se

od zime sve dok se jutrom nije pojavio odsjaj zraka sunca
na kristalno bijelom nasipu punom snijega.

Ustala sam se s namjerom da nađem neko mjesto što rano

otvara svoja vrata ne bih li popila kavu.

Vukla sam i dalje one torbe i uto sam prošla kraj kontejnera
za smeće.

Zastala sam, pogledala taj kontejner…

Složila neki neobičan izraz lica i odložila kraj tog kontejnera

svoje putne torbe. Ostavila sam si samo gitaru i jednu malu
torbicu u kojoj su mi bili novčanik i cigarete. Nasmijala sam
se cijeloj situaciji i sebi i tako olakšana za tonu nepotrebnog
tereta krenula dalje.

219
 *

-Laži. Sve su to bile same laži.

-Uviđaš?

-Zašto?

-Ne znaš?

-Mržnja?

-Zavist? Krivnja? Novac? Psihoterapija gone wrong?

Mentalna bolest lišena empatije?

-Izmanipulirali su me kao zadnju budalu pod okriljem

umjetnosti.

-Izmanipulirali su te kao zadnju budalu pod okriljem

pravdanja sebe. Postavljena si u svrhu iluzije
razvodnjavanja govana. Bila si premlada, prenaivna i
predobra osoba da to shvatiš.

-A više nisam?

-Zanimljivo pitanje. Ne zanima te tko je?

220
- Pa i ne. Kada mi se ne sviđa.

-Ne zanima te tko ti se ne sviđa?

- Bojim se saznati tko mi se ne sviđa.

-Interesantno. A kako to?

- Ne znam. Pretpostavljam da bi mi bilo teško prihvatiti da

ne volim više nekoga koga sam voljela ili voljeti nekoga tko
mi se ne sviđa.

-Ovo prvo je malo blesavo. Uostalom to se događalo prije

pa ti nije bio problem. Čak mi se čini da se ponekad lažeš o
nekoj davnoj ljubavi koja je kao prestala dok je zapravo
uopće nije bilo iz osjećaja dužnosti. U krajnjoj liniji nije mi
jasno zašto pretpostavljaš da je u pitanju netko koga voliš.

-Postoji mogućnost.

-Šanse su veoma male. Statistički nikakve. Ti nisi mazohist.

Netko jest sadist. Nije neka kombinacija. Postoji opcija
učitelja.

-Učitelja?

-Da. Primjer mogućnosti života što pruža određeni uvid

teškom mukom stečen.

-Umjetnom tvorevinom?

- I laboratoriji su umjetne tvorevine, ali da, shvaćam što

želiš reći. Znanje koje to možda i nije. Zapravo, djelom jest,

221
a djelom nije. S tim da… Možda i nije umjetna tvorevina.
Išla si po principima slučajnosti.

-Bilo je malo previše slučajnosti.

-Hoćeš reći da slučajnosti ne postoje?

-Kako kada ne znam je li bila umjetna tvorevina ili nije?

-Vratimo se na trenutak na tu tvoju ljubav podložnu

informacijama.

-Ljubav nije podložna informacijama.

-Upravo tako. Informacije mogu biti i lažne.

-I ljubav može biti lažna.

-Ne može. Informacije mogu biti lažne, ali ljubav je uvijek

autentična. Samo je kao pojam apstraktna pa oko nje
ponekad plešu silne lažne informacije. Ti na primjer često
sama sebe lažeš da voliš neke ljude iz ovog ili onog razloga.
Uglavnom dušebrižničkih, ali ima i drugih. To mi se čini
bezveze.

-Pa kada ne znam.

-Pa osjeti. Ljudi ti se mogu i sviđati, a da ih ne voliš. Dopusti

si u procesu samoupoznavanja imati široke horizonte.

-Nema pravila?

-Nema.

-Ali postoji.

222
-Da. Idemo s tom pretpostavkom da postoji nešto što
postoji.

-Ali što je onda?

-…Hm. Pa ljubav, pomiješana s ne-ljubavi da ljubav u

ništavilu dolazi do izražaja. Pretpostavljam.

-Ne znaš?

-Ne.

-Pa osjeti.

-Jako smiješno.

Ponekad mi nije jasno od čega sam umorna. Naspavam

se, sasvim dovoljno… Prođe jedno sedam sati i meni se
spava.

-Voliš spavati.

223
-Pa i volim. Znaš, razmišljala sam o simbolima Boga i Vraga i
Iluzije. Deus, Diablo… Kako bi čovjek uopće razlikovao
jedan polaritet od drugoga uzimajući u obzir tu neku kao
ultimativnu Iluziju? Mislim, kao simboli?

- Ne znam. Nismo li mi pošli na Kalvariju? Kao, simbol?

- Mi već jesmo na Kalvariji.

- A procesija? Sadistička mučenja, iznevjerenost, tragedija

pogubljivanja nevinoga čovjeka čas nakon cvjetnih
vodopada ljudskog jedinstva i kolektivne radosti,
izrugivanja, krivi zaključci i izmanipulirane slike, krvožedna
masa? Plan mi je bio da ispečem kokice za ovu etapu.
Spiritualne kokice, dakako. Na frekvenciji.

-To smo već prošli. To svi znaju. Sad šećemo po brdu i

razmišljamo.

-Zar te strah? Suočavanja sa strahom?

-Ne, mislim da ne. Da me strah branila bih se po svemu

sudeći. Razmišljala sam također o strahu, kao… Strahu od
Boga također… Mislim, simbola u kontekstu simbola Deus-
Diablo-Iluzija.

-Da?

-Pa nema to meni baš nekog smisla.

- U kom smislu?

-Pa, zašto bi se čovjek bojao Boga, mislim, kada bi Bog

postojao? Mogao bi se eventualno bojati lažnih Bogova. I

224
sama procesija, koliko god bila strašna i grozna i mučna…
Dosadna je.

-Dosadna je?

-Da. Kao da netko pokušava manipulirati čovjeka da mu se

strahom ureže u pamćenje i time ostavi nekakav dojam
svoje veličine koja zapravo da postoji ne bi trebala strah
kao sredstvo postizanja cilja.

-U redu, tu nećemo sad o koncilima…

-Da, nećemo.

-Govorimo filozofski, u simbolima?

-Da.

-Palo mi je nešto na pamet što ti se neće svidjeti.

-Reci.

-Uzimajući u obzir da u tome što si rekla ima neke istine i

da subjekti koji namjerno pokušavaju izazivati strah
definitivno nisu nadmoćni u pravom smislu riječi s nekog
humanističkog ili čak ajde božanskog aspekta nego
očigledno inferiorniji nečim u datom trenutku čime se i
očituje ta njihova potreba da budu doživljeni kao važni,
pošto to očito u datom trenutku nisu…

-Da?

-Kao balans. Crno- bijelo, jing-jang, dobro-zlo, polariteti…

Otvaram mogućnost toga da možda cijeli taj slučaj nastaje

225
kao reakcija na nešto zaista veliko što se događa u taj tren
čega oni nisu dio. Kao npr. Ljubav, prava, tako nešto. I ako
uzmemo opciju reinkarnacije u obzir, ne kažem da postoji,
samo je uzimamo u obzir i znanstveno dokazanu činjenicu
da ljudi bolje pamte pod stresom, ne bi li onda svi ti krvnici
zapravo nesvjesno stupali u obranu ljubavi jer bi se oni u
ljubavi, te ljubavi time u eventualnom novom životu
sjećali?

-Zašto mi se to ne bi svidjelo? Mislim, ne znam, možda, ali

zašto?

-Sklizak je teren. Otvara mogućnost raznim psihopatima

izigravanja 'Boga', stvarajući umjetne krvnike i umjetne
ljubavi. Priroda zaslužuje živjeti prirodno. Bezvlašće, da.
Bezvlašće svakoj autonomnoj cjelini.

-Dakle, kaos? Vrludaju čestice slobodno?

-Pa valjda.

-Nije li to upravo to?

-Pa ne znam. Čini mi se… Pa ne znam. Gravitacija?

-Kao… Vlast? Veliki imperator?

-Pa… Što ja znam. Hoćeš reći da postoji apsolutna sloboda

život kakvoga poznajemo uopće ne bi postojao?

-Pa, ne znam. Možda postoji neki bolji, spiritualni plan. A

možda se sve odvija nekim izborom i dogovorom kolektiva,
samo nismo toga svjesni.

226
Osim toga, za pretpostaviti je da ljubav može i bez straha.
Možda je to ništavilo. Bitna je sloboda izbora.

-Uzmimo u obzir simbol Edena i jabuka ovih, Drveta

spoznaje dobra i zla i Drveta vječnog života. Uzmimo u
obzir mogućnost slobode izbora ta dva drveta. To jest, svih
drveća. Ali izbor ova dva drveta je možda bio… Drugačiji.
Uzmimo u obzir slobodu izbora Adama i Eve i
narušavanjem slobode izbora tog drveća jedenjem tih
simboličkih jabuka. Nakon čega su oni sami na neki način
lišeni slobode izbora, a glas Božji na početku i na kraju
balade može biti onaj neki unutarnji glas. Kao Karma, u
stilu: Možeš što hoćeš, ali to što hoćeš ćeš iskusiti sa obije
strane medalje, uzročno-posljedičnom vezom.

-Jer kao, sve si to ti?

-Pa ne znam. Mislim da nije baš to. Gubim se. Sve te

špekulacije me umaraju razmjerno brzo. Sve skupa ikada na
svijetu može biti čisto nečije izmišljanje. Ili razmišljanje kao
reakcija na neke navodne istine koje mogu biti i neistine.
Te neke programirane slike, ponavljanja… Pa onda
odgovori na nešto što možda… Nikad ništa. Zatočeni smo
nekako time.

-Nekako jesmo zatočeni. Iznutra. Ne bi svijet djelovao

ovako pun….

-Ne mogu više. Zamislila sam si sada plutanje po svemiru.

Bez kisika. Čudno. Što ja tu radim uopće? Svi smo ovdje.
Svemir je ogroman, a svi smo tu.

227
-Da, svi smo tu. Čak i alieni dolaze baš ovdje, makar i u
našim glavama.

-Tu sam, uz tebe sam. Tu sam, na planeti sam. Tu sam, u

svemiru sam. Postojim, dakle tu sam.

-Nismo li rekli da si tamo?

-Tamo? Svakako. A gdje je tamo?

-Pa isto tu.

-Ah. Da. Mikrokozmos-makrokozmos?

-Jašta.

-Ne kužim ništa.

-Nitko ne kuži. A svi se pravimo pametni.

-Ma znaš što? U pravu si. Ne podnosim ih.

-Ja sam u pravu? Btw, otkud sad to?

-Ne znam. Osjećam se kao da sam Alkemičar koji je toliko

dugo jadan pokušavao pretvoriti govna u zlato bez

228
rezultata da su mu laboratorijem na sve strane počela
plivati ta ista govna u tolikoj mjeri da se nije skoro ugušio i
na koncu izašao van uhvatiti zrak, a onda su prolaznici
počeli histerično urlati: '' Aaaaaaa, divovsko govno!!!''

Ma, marš. Nisam ja govno. Ja sam alkemičar. Kojem baš ne

ide, ali uporno se trudim.

I toga bi bilo možda dosta.

-Nije li to kao išlo od urina?

-Isto sranje, drugo pakovanje. Znaš dobro što hoću reći.

-Mhm. ''Dobar dan, zovem se Martin A. i ja sam alkemičar.

(jedan pljesak potpore za Martina alkemičara) Zagrizao sam
u alkemiju prije jedno šesnaest godina i nisam bio ni
svjestan svoje ovisnosti. Počelo je kao hobi, s društvom, a
onda kako je vrijeme odmicalo ja sam sve više i više vukao
na tu stranu. Više nije bila bitna ni sreća ni moje osobno
zadovoljstvo ni ljudi koji su mi zabavni i dragi i stvari u
životu koje su mi zabavne i zanimljive nego samo ta jebena
alkemija. Uporno sam pokušavao neplemenite metale
pretvoriti u zlato. Počeo sam sa sekretom, sa ovim i onim
inim dodatcima, na bezbroj načina… Pokušavao sam
pretvoriti govna u zlato, priznajem. Kada to nije išlo ja sam
se uporno držao nade da će moje eksperimentiranje kad
tada uroditi plodom i tajanstvenom formulom, pa sam
prešao na svinje, konje, krave, kučke, pišaline, ali ništa.
Dodavao sam sve moguće sastojke ovoga svijeta u raznim
omjerima, grebao po stijenama, čupao travke, gušio se u
sumporu… Uz sav moj napor i trud, besane noći, gubljenje

229
razuma, vremena, životne snage, elana i morala to jebeno
nešto, bilo što, se jednostavno nije htjelo pretvoriti u nešto
što nije.''

-Da, tako nešto.

-'' Život mi se počeo raspadati, ali ja…''

-De dobro je.

-''Jednostavno nisam uspijevao odoljeti mogućnosti da će

se jednom, možda, ipak dogoditi čudo! Danonoćno sam bio
u laboratoriju, ljudi su počeli odustajati od mene… Govorili
su da sam poludio. Još su me jedino posjećivali razbojnici u
potrazi za eventualnim grumenom zlata, ostavljajući i mene
i laboratorij u strašnom stanju nakon svih svojih divljačkih
pretraživanja. Godine su prolazile, ja sam stario i jedva sam
se više mogao sjetiti kako se zovem kada me je jedan stari
prijatelj našao iznemoglog i van sebe na vratima
laboratorija kako zadnjim atomom snage pokušavam
dobaciti jantar u epruvetu za plamenikom i doveo me
ovdje k Vama. To je bolest. Tako sam zahvalan što nisam
jedini i što mogu biti ovdje sa Vama i polako nekako
pokušati doći sebi i povratiti svoj život i razum.''

- Ti se zabavljaš mojom patnjom.

-Ah, netko mora. Bolje ja nego neki dušmani.

230
 *

Pamplona je bila lijep grad. Brzo sam se snašla, upoznala

sam neke mlade putnike, turističke vodiče što se muvaju
po cijelom svijetu, tako neke studente, bilo je ok mjesta za
podružiti se, izaći van i između ostalog jazz konzervatorij.

Sve je bilo kao super, samo se ja nisam poistovjećivala s

pripadnosti u taj svijet. Svi su očekivali od mene da kao
upoznajem ljude i ludujem po gradu putničkim zanosom
avanturista, a ja sam tomila u sebi taj neki osjećaj
medvjeda spremnog za zimski san. Nisam nikoga poznavala
dovoljno dobro da sad ja kao nekome objašnjavam svoju
situaciju i cijeli taj zabavni aspekt mi je zapravo u tom
momentu bio užasno naporan.

Tako sam slučajno upoznala Carmela i počela raditi u

planinarskom domu negdje kod Estrelle. Nije bilo ni signala
za telefon, tako smo bili daleko od svega. Pasalo mi je da
čamim tamo i razmišljam o svemu što se izdogađalo, iako
sve te prazne sobe, hodnici i sve to skupa je dosta
podsjećalo na nekakav horor film. Ovi svećenici što šute su
mi tada bili baš nekako zanimljivi.

Znala bih sjediti na prozoru drugog ili trećeg kata i gledati

ih kako se šeću po tom svom ograđenom dvorištu.

231
Ponekad je to znalo izgledati dosta neobično. Šetali bi po
dvorištu i onda bi s vremena na vrijeme netko od njih
samo zastao, zagledao se u daljinu i ostao tako razmišljajući
si nešto.

Ja sam razmišljala kako oni mogu šutjeti cijelo vrijeme i

kako to možda uopće ne bi bilo loše za isprobati jednom.

Carmelo je bio ok, ali nije baš najbolje podnosio samoću i

taj noćni tenis i to sve skupa… Dolaskom proljeća sam se
vratila u grad.

Prvu tu neku etapu sam provela u stvari dosta vremena sa

Sanzom. Ne sjećam se više kako sam njega upoznala, znam
da mi je sredio zubara i onda je krenula nešto priča kako
ima slobodnu sobu u stanu i ja sam se uselila. Bio je
naizgled jedna od najnormalnih osoba koje sam upoznala,
ali i on je bio prilično čudan.

Ponašao se dosta brižno obzirom na moje stanje, ali je

ponekad stvarno pretjerivao u nekim svojim… Mušicama.

Doživio je tragediju netom prije nego što smo se upoznali.

Žena mu je, dosta mlada, umrla od raka. Nisu imali djece.
Bolest je bila teška i duga. Prolazio je sam sa sobom dosta
toga i svaki put kada bi išli na vikend na vikendicu u jedno
naselje izletnika tamo negdje kraj Logronja me je
pokušavao nagovoriti da obučem motorističko odijelo
njegove žene i da vozim njezin motor. U pitanju su bili neki
ogromni motori, ja se jedva ne razbijem na biciklu. Tako da,
nisam baš neki ljubitelj motora i kada smo se provozali po

232
šumi, mislila sam da će me herz strefiti koliko smo jurili
kroz granje.

Imao je dosta prijatelja što su dolazili kod njega na večere

vikendom i iako nije koristio sam nikakve opijate, da to
tako kažem, imao je jednu ukrašenu kutijicu sa
potrepštinama za ''počastiti prijatelje''.

Znala su neka djeca doći crtati s njim ili što već, nećaci,
djeca od prijatelja, ponašao se kao dadilja i svaki put kada
bi bila takva prilika da nazdravlja nečim, natočio bi u malu
čašicu to piće i stavio na malu ispupčinu pod slikom Djevice
Marije na zidu, kao… 'za Djevicu'.

Sviruckala sam tamo po nekakvim kafićima i upoznala sam

dosta simpatičnih ljudi, samo nekako…Kako je vrijeme
prolazilo, ja sam bila sve luđa i zabrinutija, a Sanz sve
naporniji. Pretpostavljam da je zbog svega što mu se desilo
imao potrebu da usmjeri svoju energiju negdje i vjerojatno
je to imalo veze s tim kako nije mogao pomoći svojoj ženi
iako je proveo dosta vremena trudeći se i gledajući je kako
nestaje polako, dan po dan, pred njegovim očima.

Kao posljedica svega umišljao je da zna što bi bilo najbolje

za mene i držao se svojih stavova dosta tvrdoglavo, a ja
nisam bila baš u nekom modu za savjete, tako da kada mi
je Mark rekao da mogu čuvati njegovu kuću koja se prodaje
nekih petnaestak kilometara prema San Sebastianu, ja sam
se preselila.

Iako, moram priznati, neka predvečerja na terasi lokalnog

restorana sa njegovim prijateljima u tom planinskom selu

233
su znala biti baš lijepa. Sjećam se da smo umirali od
smijeha jednom prilikom kada smo vidjeli da dolazi kamion
uvoznih šunki. Iz Slavonije.

Išli smo tako drugom zgodom u kupovinu cipela. U blizini je

bila trgovina instrumentima i Sanz mi je poklonio gitaru.

-Nedostaje mi magarac.

-Magarac?

-Da, magarac. I sokoli. Magarci su jako lijepe životinje. I

smirene. Ne mogu se prisjećati svih ljudi sada i pisati o
tome, bilo je puno toga, čini se sada kao da ih je bilo
milijardu.

-Prijatelja?

-Da, valjda. Ljudi koje smo sreli na putu i upoznali na takav

neki način kao da se cijeli život poznamo.

-Buscar se la vida.

-Da. Buskers. Putnici. Nomadi. Otvoreni ljudi jednostavno,

valjda. Jedni za druge. Za ideje. Oni koji nešto traže, a ne
znaju valjda ni sami što.

234
-Ljubav?

-Možda. Kako je to čudno ovako…

Kada pogledam sada na tu mladost i nadobudnost. I sve te

osjećaje. Voljela sam vlakove i putove neke kraj livada
nepokošenih.

Mirise bilja i vatre, razgovore.

Životne priče. Zaljubljene parove, prijateljstva, pjesme,

muzika…

Ne znam. Tako dugo je sve nekako zatrovano. Kao da nas je

sve skupa ošamutio ovaj svijet u kojem se svi nešto bore i
da se izgubilo nešto.

Možda smo samo daleko jedni od drugih. Možda smo

odrasli. Možda je to normalno. Ali opet nekako, ne mogu
da se s nostalgijom ne prisjetim nekih opuštenih trenutaka
druženja sa ljudima za koje znaš da su dobronamjerni,
bivajući nekako jednostavno samo, bez pretvaranja .
Pokušavanja ne znam ti ja čega. Možda je do ovog Društva.
Dugo sam vremena provela sada na jednom mjestu, ljudi
preživljavaju kao lutke uhvaćene u paukovu mrežu.

Milijun kompromisa. Milijun kompromisa ni za što. Ovdje

ljudi mržnjom vole. Valjda je zbog rata. Uporno pokušavaju
dokazati svoju dostojnost u punoj bojnoj spremi. Ja to
osjetim i ja to ne mogu. Želim biti voljena kao povjetarcem
u ljetni suton. I voljeti isto tako. I pustiti sve te bjesove u
svemir iz glave kao povorku helijevih balona, naslonjena
glavom na toplinu jednog ramena u travi sveopće mirnoće,
235
slušajući vjetar i ptice i udaljena zvona. Pjesmu cvrčaka u
poljskom cvijeću, udisati zrak prošaran timijanom i
bagremom…

-Vodiš me na Rainbow?

-Možda. Nismo dugo bili. Možda smo i prestari za to. Ovako

uvaljani u platinastu hladnoću dvadesetprvostoljetnog
kapitalističkog industrijalizma, klonuli, skeptični i
preoprezni.

-Govori za sebe. Mene se takve stvari ne dotiču. Ja nisam

obolio.

-A ja sam bolesna?

-Ti si vrač. Vi ste uvijek… Takvi.

-Kakvi?

-Takvi. Napareni lijekovima. I otrovima za protuotrov.

-Oko kotla mašem štapom.

-I Mjesec se cakli. Daleko smo zbilja došli, a nismo se makli.

-Organizam mi se raspada.

-Čini ti se. To je sve u skladu s godinama.

-I opet mi se ne spava.

-Pa nemoj spavati. Samo, znaš kako to ide. Prvi dan, drugi
dan, ludost.

236
-Svakog gosta, tri dana dosta.

-Stiže feniks, hajte kući...

-Budi mi se Quetzalquotl.

-A nisam kavu pristavio.

*
-Sjećaš se ono s Castanedom?

-Da.

-Kada si rekla Carlosu III. : ''Poznate su mi tvoje oči''; misleći

da Ivu, a on ti je odgovorio: ''Sjećam te se Ojos de
Castana''?

-Da.

-I kad si odpizdila u astral i vidjela onaj natpis od Ete ''ostavi

se don Ibane-a'' i razmišljala kako bi to mogao biti neki
znak, za tebe i da li se odnosi na nekog od tvojih bivših
ljubavnika Ivana ili na don Juana de Ihtlana, razmatrajući
opciju da nisi možda u prošlom životu bila Castaneda?

-Ta tri dana sam razmatrala svašta. Uostalom, ne sviđa mi

se ono s rupom na jajetu.

237
-Kako mudro reče ona mlada dama ''Ja hoću kako ja hoću''.
Ali opet, meni je to baš bilo zgodno. Ja svakako navijam za
Južnu Ameriku kao jednu od destinacija. Potrage…
Uostalom, po brojevima jesi Pisar.

-Po Majama sam vrač.

-Eto. Ja ću uglancati sombrero, a ti kad se smisliš. A i čaj im

je dobar. Baš si ga često i pila kod Marka.

-Da, vidiš. To sam zaboravila. Jao, sinoć se probudim u

nekom kao polusnu i na zidu vidim mutni hal. Matija sa
brkovima i dugačkom, gustom, crnom, valovitom kosom i
izraženim obrvama leži s Einsteinom u krevetu. Okrene se
prema meni i kaže:'' Ti si to napravila, ti!''. I sad ja onako,
gledam to, odjednom počne titrati u svjetlosti duginih boja
prostor, najizraženije oko sobnih biljaka. Maknem pogled,
ništa. Vratim pogled na taj komad zida, skoncentriram se i
opet. Sve bliješti u svjetlosti i bojama. Maknem pogled,
ništa. Onda sam zaspala opet.

- Ne živi čovjek od kruha samoga. Ima nešto i u vodi.

-On je D. A možda sam i sanjala.

- Tko jede, Horus? Što jede? Što smo? Što nismo? Tko?

-Mah. Maloprije sam razmišljala o varljivosti oka ovisno

kako ga upotrebljavaš. Mislim, u stilu kao kada se na
fotoaparatu namjesti oštrina i tako. Zamislila sam se bila
nešto i pogledala kroz prozor i vidjele su se dvije crte
okomite na horizontu od drveća prema oblaku. Trepnula
sam i onda sam uvidjela da je u pitanju tanka pukotina na
238
staklu. Jedna. Pogledala sam opet zamišljeno u daljinu i
opet je izgledalo kao da su tamo dvije okomite crte na
horizontu. Kao recimo, propuhivanje na puhačkim
instrumentima. Dobiješ nešto drugo, ovisno o tome kako
koristiš… Alat.

-Hoćeš reći?

-Da je pitanje što je sve tu oko nas, a mi to ne vidimo. Isto

tako može biti upitna interpretacija onog što u rijetkim
trenutcima zapravo i okrznemo pogledom. Također, odnos
misli i doživljaja svijeta oko nas je očit, ali smjer odvijanja te
interakcije mi je zagonetan. Kao na primjer, ova koliba.
Većina stvari je već bila tu, kada sam došla. Manji dio sam
tek donijela sa sobom. Ali opet, ovdje se nalaze identične
stvari kao bilo gdje da sam bila dok sam putovala. To su bile
godine i razna mjesta, ipak baš ovdje postoji bar jedna
stvar istovjetna nekoj stvari koja se nalazila na nekom
mjestu gdje sam živjela određeni period života. Razmišljala
sam kako je to, eto, zanimljiva slučajnost i kako
najvjerojatnije većim dijelom ima veze sa planskom,
serijskom proizvodnjom iz vremena Jugoslavije plus par
eto, slučajnih sitnica koje se baš ne uklapaju, ali eto. I onda
sam primijetila zastore.

-Zastore?

-Da. Zastori, svi koji se nalaze na prozorima u kolibi su

nastali u više navrata i takvi kakvi jesu su neobično
povezani s jednim događajem u mom životu. Kad se sve

239
zajedno zbroji i oduzme, uzimajući u obzir linearan tok
vremena, to sve skupa nema apsolutno nikakvog smisla.

Markova kuća je bila na predivnom mjestu u prirodi.

Radio je sve i svašta od tih majstorskih poslova,
preuređivao i tako i stvarno je bila predivna. Galerija,
ogromni, visoki stropovi, kamin, prilično velika, drvena
skulptura Bude, lusteri na različitim visinama, ostakljena
terasa i put do podruma sa nekim čudnim plavo-zelenim
prozorima da si imao osjećaj kao da ulaziš u podmornicu.

Ja sam spavala u sobi njegova sina. Bila je plava sa

oslikanim planetima i jednom raketom i astronautom. Kada
sam se smjestila, stalno mi je u glavi svirala'' Sound and
Vision.''

Kuća se prodavala nakon razvoda i Mark je u stvari radio u

Barceloni, ali prije nego što je otišao uspjeli smo provesti
neko vrijeme zajedno.

Ono što mi se urezalo u pamćenje, osim odličnih toplih

sendviča sa kozjim sirom i Mate čaja sa drvenom
slamčicom, bile su zapravo dvije stvari.

240
Prva, dakle taj citroen crveni, isti je imao Cedric. I Mark se
taman vratio iz Mauritanije i mene je kopkala mogućnost
da možda Cedric ima neke veze sa njim i da možda nekako
ipak zna što se događa, ali eto, nema ga svejedno.

Šanse baš nisu bile prevelike za to, ali opet. Ta misao me

izjedala neko vrijeme kao neki divovski crv.

Druga stvar… Jednom prilikom je napravio večeru za mene i

jednog svoga prijatelja Hare Krishu. Sjedili smo kraj kamina
nakon večere, razgovarali, družili se, slušali muziku kada je
Mark predložio da zaigramo neku psihološku igru.

Nešto sa asocijacijama….

Ne znam. Stvarno se ne sjećam više kako je igra išla, samo

znam da sam u jednom trenutku… Bilo je nešto vezano uz
broj četiri i ja sam se odjednom počela tresti i plakati kao
da se ne znam ni ja što dogodilo. Čudno da se uopće ne
sjećam kako je išlo.

Uglavnom, kada je Mark otišao, ostala sam tamo sama. Ja i

magarac. I lasice i sokoli. I ploče. Voljela sam provoditi
vrijeme u toj kući.

Vrijeme je prolazilo, napetost je rasla. Nisam znala što da

radim. Nisam znala ni što bi htjela. Hvatala me panika. Bila
sam razapeta između toga što se događalo i Ive. Osjećala
sam se krivo. Kao da sam ga ostavljala. Iako je on u stvari
davno prije ostavio mene. Stalno sam viđala neke stvari ili
ljude koji su me podsjećali na njega. To me proganjalo. Bila
sam potpuno sama, čekajući nešto sasvim novo,

241
istovremeno mučeći samu sebe time što se ne mogu
odlučiti između dva duha koji svejedno… Odoše nekim
svojim putem.

Počela sam razgovarati sa svojim trbuhom. Kosti su mi se

mijenjale i često su me boljela leđa. Masirala bih se kraj
kamina, osjećajući se totalno jadno sa činjenicom da od
toliko ljudi kroz život koji su me navodno voljeli, eto, ja tu
čekam dijete sama na svijetu da samija ne mogu biti.
Stavljala bih ploče i plesala na terasi, pila čaj… Prošetala se
malo, posjetila magarca.

Znala sam doći na susjednu livadu pričati sa magarcem koji

je tamo isto bio cijelo vrijeme sam, nositi mu jabuke,
dragati njegovu ogromnu glavu s prelijepim očima i gledati
u sokole kako plove po nebu ispred planina. Promatrala
udaljene susjede Hare Krishna hrama…

Nikada ne bih vidjela nikoga, iako smo bili prvi susjedi.

Samo one šarene zastavice što se vijore na vjetru.

U trgovinu bih išla biciklom do susjednog sela, a navečer

bih na prozor stavila tanjur s nekom hranom i sjedila kraj
kamina. U neko doba noći bi došle lasice i pojele to.

Prvo sam mislila da su mačke, a onda sam ih vidjela. Vjetar

je znao jako puhati, po noći bi bilo ponekad strahovito
bučno, ali bilo je to jako lijepo mjesto i jako lijepa kuća.

Mislim da sam već tu negdje počela lagano gubiti razum.

Balansirala sam između spoznaje dubokog razočarenja

svijetom i svim ljudima koje sam voljela i želje da izdržim to
242
sve nekako u djetinjoj nadi i radosti mogućnošću da će ipak
moj sin biti osoba koju sam zapravo tražila uporno i
tvrdoglavo na tim putima svojim, svim nedaćama unatoč.

Prava ljubav. Ja je nisam našla u ovim nekim, romantičnim

odnosima. Promatrala sam parove godinama, nisam to
našla ni u njima. Tako da, nije samo ono, kao, nisam imala
sreće. Htjela sam nešto bolje. Mislim, bolje… Nešto drugo
što nisam našla. Situacije koje su se obrušile na mene tako
iznenadno, silovito i brojno su uzele svoj danak. Dio mene
je želio jednostavno zaleći se na livadu i umrijeti, a opet,
prvi put u životu sam zaista imala razlog da živim.

U gradu se preko svirke sklopilo šaroliko društvance,

zapravo više njih.

Upoznala sam Alexa koji je neodoljivo podsjećao na Goyu

iako je bio puno mlađi. Imao je užasno simpatičnu djevojku
koja se često šalila nazivajući ga Alex reformado, kao…
Rehabilitirani Alex. Došao je iz Argentine i bio je relativno
uspješan frontman rock banda koji je svirao i gitaru , ali eto
godinama je imao problem s alkoholom i drogama i nekako
uz pomoć djevojke teškom mukom prestao i otud
''reformado''.

S druge strane bile su tu neke studentice među kojima je

bila mlada doktorica što je također svirala i bavila se
bioenergijom. Znala sam kod njih u stanu sjesti i zatvoriti
oči, a ova bi zapalila svijeće, pustila muziku i mahala tamo
rukama oko mene. Ustvari sam osjećala toplinu u
predjelima gdje su joj se nalazile ruke u koji čas.

243
David, truba je predavao na jazz konzervatoriju. Jammali
smo nešto kod njega u stanu i snimali se. On mi je i
proslijedio većinu programa s kojima sam radila poslije i
znao je doći na svirku kada bi riješili neki birc i pridružiti se.
Tupio mi je kako sada kada ću postati majka moram
razmisliti kako si organizirati život , a da ne radim jer
roditelji koji rade nemaju vremena za svoju djecu. To mi je
bilo presmiješno, kao, super Davide, ali ono… Novci će mi
vjerojatno padati s neba, je li?

Bio je tu i neki mali s dredovima, baš sladak. Imao je nekog

minijaturnog psića i šetkao se uvijek s njim uokolo. Imali su
nekakav band isto i stan je bio pun opreme. I dogodilo se
tako, ne znam više iz kojeg razloga, ja sam ostala prespavati
i došla je cimerica i nije bilo mjesta i spavali smo njegovom
krevetu. Samo… Mislim…

Nije on mene zavodio ni ja njega samo, taj jedan prizor mi

je bio užasno smiješan. Ja sam bila tada već u visokom
stadiju trudnoće i krevet je bio dosta mal i ja sam imala kao
neku nazovi pidžamu, ali mali se skinuo. Mislim, imao je
dolje nešto valjda, ali…

Onako, bilo je čudno. A nas dvoje smo se skompali tako što

smo ustvari imali rođendan na isti datum i bio je s nekog
otoka i taman kada je sredio kuću valjda, našao je djevojku
u krevetu sa frendom i onda smo se tako mi jadali jedno
drugome o patnjama ostavljenih, prevarenih, iznevjerenih i
tako.

244
Tu su bili i mladi alternativci što su se skupljali po
Navarreri-i. Tako smo nakon nekog dana gradskog slavlja
završili u stanu nekog štrebera biologa, dosta onako šutljiv i
smiren lik. Samo je otvorio ormar kraj ogromnog
uokvirenog plakata od Dark side of the moon, a tamo nema
što nije bilo u malim spužvenim pliticama pod lampicama.

Glavno mjesto druženja je bio Messon de Navareria. To je

bio i kafić i klub i restoran, sve u jednom. Bar dvaput
dnevno bih završila tamo i uvijek se nešto događalo,
muzika je bila super, kolač od sira također i konobar je bio
užasno simpatičan i svirao je neke tradicionalne udaraljke
sa ogromnim letvama i neodoljivo me podsjećao na Izraela.

Koju ulicu niže nalazio se batida bar i tamo sam znala

pročamiti četvrtak u društvu Alexa ili ovih studentica,
ispijajući egzotične čajeve i frape-e pod svijetlom svijeća,
zavaljena u ležaljku. Četvrtkom se uvijek nešto događalo,
bila je ok muzika i ponekad trbušne plesačice.

Na ulici se pojavio lik s harmonikom. Ličio je malo na

Carlosa, prvog, doduše s puno kraćom kosom i svirao je
nešto između novog tanga i Amelie.

Bio je, što ja znam, malo čudan. Svirao je lijepo. Volio je

isto jazz, kao išao je taman na neki seminar kada smo se
upoznali, a objašnjavao mi je kako je počeo svirati čuvajući
krave. Onak. To mi je bilo malo čudno. Ali ok kao, dobro,
čuvaš krave…

Mislim da sam mu na tu informaciju odgovorila nešto

super inteligentno u stilu: '' E i moja baka je čuvala krave na

245
Velebitu i pjevali su oni svi skupa i imali su nekakav zbor''.
Pogledao me obrvom, rekoh da, kao, nevermind.

Tu je bio i Vincente. Komšija, recimo, sa Zapaterije.

Jedan dan se samo pojavio sa vrećicom punom špageta.

Umrla sam od smijeha, otišli smo na kavu.

-Moraš jesti.

-Jedem ja Vincente.

-Mršava si.

-Znam. Šta da radim?

Bio je poprilično smirena osoba, ali iz njega je izvirao tiho

onaj neki ciganski štih. Kada slušam Vincente Amiga, uvijek
se njega sjetim.

-Vidjela sam… Nešto.

-Da?

-Ne znam. Nekoga. Ne mogu… Znam, a ne znam.

-Zanimljivo.

246
-Čudno. Netko je oslikavao tapecirung, znaš. Osim toga ima
još nešto.

-Što?

-To što ne znam.

-Ok. Neka ostane na tome. Za sad. Kada već ne znaš.

-Kao kada ti je nešto na vrh jezika, samo na vrh mozga.

-Znam. Znam. Sve je tu, kao nekada.

-Ti baš uživaš, je li?

-Tko bi li ga znao sad.

-Gitara je super. Stvarno. Baš, ono. Dobra je gitara.

Nekako sam izgubila nit sa bilo čime što sam htjela nastaviti
ovdje.

Bilo je tih ljudi. I dobro. Volim svirati. Volim tebe. Rekli su

mi jučer da su maknuli Fallerove vrane iz parka. Raplakala
sam se. Od tad blejim i sviram.

Vidim… Svašta. Nema što ne vidim. Plešu mi vizije pred

očima kao projekcije lica iz života izrezana iz nekog filma. U
međuprostoru. Vrijeme mi leti. Gledala sam ovaj mladež na
vratu. Zamišljala da projiciram iz te točke obzirom da se taj
mladež nedavno pojavio ustvari. Kao onaj tvoj na nosu.

Manolo me upoznao s Carlosom, trećim i Yoli. Otišli smo u

Biguesal. U gradu su još bili Gato i David Daniel i onaj mali
što je svirao blues i slikao cvijeće. Odjammali smo jedan
247
pravi jam. Katarzičan, Alex je snimio na diktafon. Čula sam
poslije tu pjesmu, pod Now.

David Daniel je imao tetovažu ''Amor de la madre'' i pričali

smo o dosta toga. Gato je podizao raspoloženje na putu
prema vješalima. Blještao sa svojim plavim očima sred crne
kose i brade neki bunt nedodirljivih dok su mladi aktivisti
paradirali po gradu sa skelama i zastavama ljevičarskih
parola okupirajući praznu zgradu u centru.

U Biguesalu smo se vikendom pravili da postoji bolji svijet.

Djeca su svirala, svi su svirali…

Gradile su se kuće od slame i sauna i djelili savjeti za 'uradi

sam' ovo i ono. Bio je mozaik zmaja oko kamina i Erwan je
vagon vlaka pretvorio u prelijepu kućicu na kotačima.

Pjevale su se neke poezije, kuhalo se, jelo se, sjedilo kraj

vatre. Antonio i Ferran su balansirali jedan na drugome.
Ruben je vozio smetlarski kamion i završavao s poslom u
dvanaest, a Andoni je sa prijateljicama prodavao po selima
ekološko povrće.

Priroda je bila lijepa. Joga rano ujutro, joga ne znam ja kad.

U pagodi. Grupa za meditaciju, Ignakijeva ured-soba
arhitekta sa nacrtima preko stola.

Pojavio se u gradu taj neki lik sa sandalama kao netko od

prije. I kosom. Na Ivu. Na Ivu je ličio strašno. Razlikovali su
se samo malo u licu. sam ga prvi put kako spava u šatoru u
parku i vidjela sam te sandale kako vire van na putu do
doktora.

248
Kada sam se vratila, Rachel i Antonio su pravili Antonijevu
kućicu preko glave u blatu. Antonio je bio gol i dragao mi
brižno trbuh s riječima '' I, što kaže doktor?'' dok sam se ja
pokušavala skoncentrirati da ga gledam u oči da ne budem
nepristojna.

Uletio je jednom, pametnjaković u nezgodan trenutak. I

onda je pet minuta još hladno tražio VHS kazetu nekog
crtića. Imao je paperjastu bradu, što mi je bilo
iznenađujuće za nekoga s tako tamnom kosom. On i Inaki
su imali isti glas.

Ručali smo uz Howarda Shora jedan dan kraj rijeke. Život

mi se zgadio iako smo se svi cijelo vrijeme uljudno
smješkali.

Sviđali su mi se doručci u Villi Gornjoj. Orasi nekakvi,

jabuke, tostići i kava za okruglim drvenim stolom kraj
ostakljenog zida što gleda na istok.

Stefan je putovao u minijaturnoj prikolici i pjevao operu

pod tušem. Dosta ljudi bi dolazilo vikendom i među njima i
Ana. Ona je bila baš ok, sa svojim jordanskim hlačicama.
Violetina kćer je imala devet godina i svoju kamp kućicu.
Bila mi je prelijepa ta mala, izgledala je kao neki nabrijani
dječačić s kuštravom kosurinom i sama si je slagala struju u
kampici.

Odvijala se proba u Rodrigovom podrumu. Stali smo da

zapalimo cigaretu i izašli van kada je mali Fermin uletio
unutra. Bio je to klinac od jedno četiri godine što je uvijek
trčkarao gol po selu. Ja sam stala na vrata kada je sjeo za

249
bubnjeve pazeći kao da mali ne napravi neki kuršlus. I onda
je počeo svirati i ja sam ostala paf. Došao je Andoni i pitao
me šta radim na vratima.

-Pa kao, mislila sam da pripazim na instrumente zbog

Fermina, ali vidim da ne treba.

-Bez brige, zna on.

Počeli smo se smijati i meni je bilo super kako klinci kroz

igru, ako imaju pristup instrumentima mogu jako brzo
savladati nešto.

Ja sam počela šetati uokolo sa nekim štapom za hodanje

kojega sam dobila od jedne prijateljice. Bilo je to više iz
patetično dramatičnih razloga i samosažaljenja općenito i
nad svojim umornim leđima nego do bilo čega drugog.
Vukla bih se uokolo sa ironijom u očima, turbanom na glavi,
gitarom i tim štapom gegajući svoj divovski, novopečeni
trbuh.

Prolazila sam ulicom pokušavajući naći mjesto za sjesti na

kavu kada su mi neki klinci počeli dobacivati na cesti:
''Nja,nja,nja,nja,nja,nja, nisi više tako lijepa''. Okrenula sam
se prema njima, pobjegli su, a ja sam kao neka luda bakica
podigla taj štap, mahala za njima prijeteći se i umirući od
smijeha, misleći si: ''Aha, dakle, bila sam lijepa? Vau, super.
Nisam to znala.''

Jose Antonio je bio u to vrijeme taj neki… Kamen

spoticanja. Jordi, mali tihi, plavi prijatelj je bubnjao oko

250
vatre, radio u vrtu sa svojom djevojkom i podsjećao me na
jednoga starog prijatelja koji je davno želio biti svećenik.

Carlos, je bio kantautor i nije bio loš, samo je pio previše i

predugo i to mu je izjelo karakter, iako smo se zapravo
počeli družiti preko bossa nove. Cijela familija im je zapravo
bila u glazbi. Yoli je jako lijepo pjevala i svirala te neke
poetske južnoameričke pjesme, glumila je kao prije u
nekom manjem kazalištu, ali tada je radila kao kurir za
poštu po ovim nekim gradskim institucijama. Imali su još
jednu sestru što je kao svirala nešto, a Javi je svirao fagot i
završio je filmsku glazbu na Berkleyu.

Tamo negdje kada smo se upoznali maltene pitao me ako

hoću da se ženimo, obzirom na sve. Počela sam se smijati i
rekla:'' Ma ne, što ti je.''

Nakon par mjeseci, određenih nemilih događaja i bizarnih

situacija, kao predomislila sam se iako sam se naknadno
predomislila još jednom. Uostalom, iz više razloga me
podsjećao na Ivu, bilo mi je to sve nekako neobično.

Slikao je također, iako je slikao rijetko, ali stil mu je bio

dosta zanimljiv. U stanu je bila samo jedna njegova slika,
sve ostale je podijelio i stol od plastike na kojem je bilo
napisano ''Nada es'' to jest u prijevodu ''Ništa je''. Upravo
po toj rečenici sam pamtila Ivin i moj raspad, To sam
pričala sa Goyom. Uvijek kada bi se dogodilo nešto, Ivo bi
se pravio glup i ispitivao me uporno što mi je. I ja bih
uglavnom bijesno odgovarala sa ''Ništa''.

251
U stanu jedne njegove prijateljice povjesničarke umjetnosti
je bila njegova jedna, pa recimo slika. Ogromno nešto 2m
sa 1,5m odokativno, također na bijeloj plastičnoj ploči su
bile ispisane neke sive riječi na nečemu što je meni
izgledalo kao glagoljica odražena u ogledalu. Izgledalo je
dosta efektno.

Znali smo otići na pecanje. Otišli bi kombijem negdje

daleko u izoliranu prirodu, na jezero ili rijeku, sjedili tamo
satima u tišini na kamping stolicama na kamenoj obali i
gledali u vodu, nebo i planine. Dijelili te neke trenutke
spoznaje besmisla. Carlos možda jest bio đubre, ali je bio
đubre koje je poznavalo samoću.

Tako jedan dan u gradu, sjela sam u park na klupu

zamišljena. Oko parka su bili nekakvi stanovi i iz jednoga se
počela probijati buka, zatim je netko otvorio prozor i bacio
kroz prozor zlatni prsten. Na mene.

Prsten je pao na pod i kako sam ga podizala sam shvatila da

takav isti, identičan prsten sam imala ja. Isti uzorak, isto
sve. Nosila sam ga godinama. Dok jednom, tamo negdje
nakon prekida u besparici nisam otišla u neku zlatarnu da
ga prodam. Gledala sam zbunjeno u taj prsten, stavila ga na
prst i otišla do Carlosa i rekla: ''Dobro, može, ženimo se''.

U to vrijeme sam znala otići svirati u zoološki. Ustvari, to je

bio nekakav veliki ukrasni park sa životinjama tipa labudi,
srne i tako.

Došla bih popodne kada nije bilo nikoga i počela tiho

svirati. Životinje bi pomalo dizale svoje glave, gledale što se

252
događa dok ne bi došle sasvim blizu i onda mirno slušale
gledajući me svojim začuđenim očima.

Sjedila sam u predsoblju u Biguesalu kod Carmen i Inakija

za kompjuterom i Antonio je ušao unutra. Nismo se vidjeli
neko vrijeme, mi smo bili negdje, Carlos je imao koncert u
nekom gradu dalje i počeo je nešto mahati o kao evo te,
došao do mene i zagrlio me. Imao je tako lijepe tamne oči,
a ja sam bila u stanju sveopće emocionalne turbulencije,
mislila sam da ću se onesvijestiti.

Nas dvoje bi rijetko išta razgovarali, ali uvijek kada bi nešto

pričali, svi ostali bi utihnuli sasvim kao da se neka
predstava odvija, iščekujući što će se sada dogoditi.

Dobila sam trudove negdje u sred noći, vozili smo se

kombijem jedno sat i pol do Pamplone, a ja sam pjevala
peti Brandenburški cijelim putem misleći da ću umrijeti.
Moja roditeljka i Tomo su došli tu negdje. Ona je plakala,
iako je pokušavala da ne plače. Negdje u sred poroda ja
sam se onesvijestila i zaspala pod injekcijom. Probudila sam
se na sam kraj.

Sve je bilo u redu, doktori su se šalili oslovljavajući me sa

''Ona mršava sa velikim djetetom''. Bolnica se,
simptomatično zvala ''Virgen del Camino'' tj. Djevica od
puta.

Svi su otišli i moje sin je spavao u malom staklenom

krevetiću pokraj mene. Ja sam se ustala, obukla šlafrok,
uzela upaljač, smotala si cigaretu i krenula lagano liftom u
prizemlje. Bila je tamo klupica ispred bolnice, znala sam je

253
od prijašnjih posjeta doktoru. Pred staklenim vratima su
me odjednom dva bolničara uhvatila za ruke i odvukla u
sobu.

-Što ti je, ne možeš van. Tek si rodila.

-Ali moram zapaliti.

-Ne valjda baš odmah sad?

-Moram. Sad.

Odveli su me na stepenište gdje su doktori i bolničari pušili

i pili kavu. Pa sam od tada tamo pušila sa njima.

Prvu večer kada sam se legla na trosjed sa svojim sinom

osjetila sam taj neki osjećaj kojega sam se sjećala iz
djetinjstva. Madlen.

Zaspao je kraj mene i bila je mirna noć i mene je ispunio

takav mir i nježna neka djetinja ljubav, kao da sam se i
sama tada pretvorila u dijete.

Imala sam tada dvadeset i dvije godine. Yoli je cijelo

vrijeme bila sa nama, puno mi je pomagala, nisam se
snalazila baš najbolje u svemu što se događalo. Carlosa je
obuzelo bjesnilo, počeo je stvarati milijun i jedan problem.
Bio je užasno težak, ustvari počeo se ponašati kao Miguel.
Vrlo brzo smo se nas dvoje sasvim preselili u Biguesal.

Sjedila sam sa sinom u rukama na ležaju u boravku kada ga

je Jose Antonio prvi put vidio. Sjeo je pokraj nas na pod,
obuhvatio nas oboje rukama i rekao:'' Kako prelijepo.'' Ja

254
nisam ništa rekla. Ostali smo tako nepomični jedno pet
minuta, čak se ni mali nije pomicao. Ja to vrijeme nisam
disala uopće.

Puno se toga počelo događati, nije bilo loše. Bila je tamo i

Rachel i divovski pauk i cijelo neko čudo ljudi. Ferrana su
uvijek gnjavili da ne pere suđe, što je meni bilo presmiješno
jer me Ferran nekako podsjećao na Graha. Ja sam se
privikavala na svoj novi život, po malo. Smirivala se od
kaosa što su se izodvijali.

U jednom od navrata kada smo Yoli i ja otišle do grada, ja

sam otišla na kavu u Messon čekajući da ona riješi neku
papirologiju. Sjedila sam za stolom, gledala na trg, mali je
spavao u crvenom nekom čudu za bebe na stolici pokraj.

Odjednom u vidno polje mi je uletio onaj Ivin dvojnik iz

parka sa sandalama.

Šetao se oko centralne skulpture na praznom trgu u krug i

razgovarao sam sa sobom. Dosta dugo, jedno deset
minuta. Ja sam pila kavu i promatrala ga.

I onda je samo bez riječi ušao u Messon, došao pravo do

mene, ispružio ruke, otvorio šake, nudeći mi raznorazne
šarene tablete gledajući me u oči. Nije rekao apsolutno
ništa.

Ja sam zatim isto bez riječi, pantomimičarskim kretnjama

dala do znanja nešto u stilu '' Ne, hvala.'', pokazujući na
dijete u tom crvenom čudu na stolici pokraj.

255
Slegnuo je ramenima, gledao me još neko vrijeme,
osmjehujući se nekako bizarno i tužno, ja sam se isto
osmjehivala, okrenuo se i otišao.

Nakon jedno mjesec i pol dana smirivanja ludosti

izbjegavanjem, otišli smo provesti vikend s Carlosom…
Kao… Iskomunicirati to sve nekako.

Sjedili smo u kuhinji u stanu. Carlos je svirao gitaru, a ja

sam rješavala sudoku. Zapalili smo lulu mira i tada je
krenulo.

-Nisi napravila ništa.

-Ne. Razmišljam o Trećem svjetskom.

-Pa, zašto?

-Pa ne znam. Sve neke napetosti postaju napete. Opet

nisam spavala. Jedem, ne jedem. Nekidan sam osjećala
neku … Nježnost. Prema svijetu, mislim i ljudima. Slušali
smo neke gitare u Dvorani. Bilo je lijepo. Držalo me dugo…
Taj neki, optimizam. Sad opet…

256
-Što?

-Pa ništa. Razmišljam o Trećem svjetskom. Umorna sam.

Nije mi dobro danas. A već sam sve isplanirala. I putovanja i
kamene terase sa stupovima i egzotičnu hranu i pustinje i
planine… Sve. Htjela sam vidjeti cijeli taj svijet. Baš me
zanimalo. Uživo. Sve. Zamisli da sve nestane u nuklearnoj
eksploziji. Ili nešto drugo, ali takvo. Razrušeni gradovi,
mrtvi. Ranjeni, umirući, preživljavanje. I zašto?

Slučajno. Kao. Pada kiša, grmi. Neki komarac je tu. Prvi

komarac ove godine.

Umalo sam se ugušila sad.

-Pa što je?

-Pa ne znam. Tješim se da će sve biti u redu. Prije par sati

sam se osjećala malo bolje. Previše toga moram. I nekako…
Nije mi dobro. Pljuvala sam… Neku bijelu sluz maloprije. I
boli me želudac. I ne ide mi se na kraj svijeta izbjegavajući
zračenja i pokolj.

Leži mi se negdje na sigurnom zagrljena s ljudima kojima

vjerujem i spava.

Ne znam zašto ne spavam sad.

Da. Njonjava sam. Ima i neki tulum na drugoj planini. Ne da

mi se uopće. Jedem rižu s rižom i buljim kroz prozor u
oblake.

''Lounge area.''

257
 *

Zamišljam već neko vrijeme da živimo u Rimu. Zašto Rim?

Ne znam. Ne znam ni kakav je život u Rimu. Da pod stare
dane savladam vespu ili skuter i ostavim iza nas sve te…

Sva ta pitanja, patnje, neriješene odnose koji se nikada

neće riješiti. Da ne moram izigravati đubre. Da ne moram
izigravati naivnu budalu. Da pišem knjige, sviram harfu, da
sviramo gitare zajedno, slikamo, gledamo ljude, zdanja,
umjetnine i svijeće. Da doručkujemo u zatvorenom
dvorištu sa malom fontanom sir, masline, pršut i pijemo
kavu i sok od naranče. Da se igram arhitekta, samouko.

Promatram prolaznike, nevezano. Slušam životne priče na

terasama malih uličica u predvečerje i zatvaram prozor
kada mi treba tišina.

258
Sjedila sam u kuhinji i rješavala sudoku. U jednom trenutku
sam počela razmišljati kako bi bilo da ga probam riješiti bez
razmišljanja, intuitivno.

Stisnula sam kapke i škiljeći promatrala tu mrežu i brojeve.

U to se pojavilo titranje slike i prazna polja su se krenula
ispunjavati brojevima koji su se u svom polju okretali i
pretvarali jedni u druge, a odgovarajući brojevi su svijetlili
drugačijom bojom.

Razmišljala sam o ''Mreži''. Mreži… Kolektivne svijesti,

interneta, matrixa, svega… Paukova mreža. Razmišljala sam
kako nula nije u ''Mreži''.

Pojavio se određeni uzorak i ja sam počela ispisivati do

tada prazna polja tog sudoku-a onim što sam vidjela da
lebdi u tim poljima kao sloj ispisan preko paus papira.

Škiljila sam, gledala, zapisivala. Kada sam završila,

odmaknula sam se malo, razbudila iz tog neobičnog delirija
i krenula provjeravati točnost riješene križaljke. Bila je
točna.

Pomalo iznenađena gledala sam zadovoljno svoj uradak,

kada su počele drugačijim bojama svijetliti dvije različite
kombinacije polja i brojeva u tim poljima.

Razmišljala sam o polaritetima. Dobru i zlu. Dvije

suprotničke magije. Tako nešto. Pomislila sam da su upravo
te kombinacije brojeva na tim mjestima… Uzorak je bio
nekako križni i sa jedne i druge strane…
259
Palo mi je na pamet da to nisu možda neke šifre. Ključ. Za
nešto.

Iz ove lijeve, gledajući iz moje perspektive, desne iz

perspektive sudoku-a, pulsirala je žarka svijetlost koja se
transformirala u trodimenzionalnu projekciju crvenoga
zmaja koji se velikom brzinom okretao oko svoje osi
istovremeno uzdižući se iz papira u prostor dok na koncu
nije stigao u predio horizontalne ravnine moje glave
raspršujući se u svim smjerovima u vidu raznobojne
svjetlosti gustoće nekakve tekućine.

Kao da su se otvorila neka vrata između dimenzija. Bila sam

tamo i dalje u toj istoj kuhinji, ali kao da sam ušla u sasvim
novi svijet.

U ranoj mladosti doživjela sam neka iskustva astralne

projekcije. Snovi, budno sanjanje, doživljaj svijeta pod
utjecajem halucinogena meni spadaju u tu jednu istu sferu
koju ljudi već neko vrijeme uvriježeno zovu astral.

Ovo je bilo nešto drugo. Čitala sam davno još tu neku

podjelu svjetova na fizički, astralni, fluidni, eter i mentalni.
Ja sada zaista ne znam, koja bi bila ispravna kategorizacija
tih doživljaja i da li možda ova neka iskustva pod utjecajem
halucinogena spadaju u zasebnu kategoriju npr. Fluidni
svijet ili ne, ali moja prva pomisao pogledom na tu
perspektivu je bila da bi to možda mogao biti eter.

-Ma, ustvari. Nije važno.

-Što je sad?

260
-Kao da uopće nije važno. Mislila sam da mi svi ti ljudi nešto
znače. Sada… Kao da uopće i ne.

-Apatična si. Proći će te.

-Ne znam. Htjela sam da ljubav utkana u sve, postoji. Sve

mi ide na živce. Vidim…

Ima tih ljudi nekih što ih ne prepoznajem.

Ne ovi kao što su se promijenili pa ih ne prepoznajem,

nego ovi, neki…

Znam ih, ali ne znam otkuda. I ne znam tko su. I ljuta sam.
Zapravo sam užasno ljuta. Ali ne toliko zbog tih nekih
događaja zbog kojih bih možda najviše trebala biti ljuta…
Ljuta sam zbog ljubavi. Zamisli.

-Zamišljam.

-Ide mi se odavde. Mislim.. Željela bih da odemo nekuda.

Sviđa mi se ovdje, sve se čini tako poznato, a opet. Stvarno
sam umorna od razmišljanja o svemu tome čega više nema.
Umorna sam od percipiranja kontra argumenata svim
lijepim stvarima u životu. Kao… Ovo je lažno, ono je lažno.
Sve je lažno, sve je bezveze… Tješim se uljepšavajući
stvarnost…

Čini mi se puno lakše ustvari jednostavno zaraditi pare i

jesti palačinke u Rimu zabavljajući mozak novitetima. Diviti
se ne znam čemu, svemu valjda.

261
Sranje jebeno. Ne znam što sam ja mislila da je život. I nije
u poteškoćama stvar već u…

-Lažnosti?

-Da. Čemer i jad. Normalni ljudi jašu na valovima ega, a ja

se gušim od tih preseravanja.

-Nema čarobne formule.

-Što ja znam. Stalno čekam nešto. Samo da napravim ovo,

pa će biti ono. Shvatim nešto što mi se ne sviđa. Pravim se
da ništa ne razumijem, tražim pogled iz neke petnaeste
perspektive, da meni to kao bude prihvatljivije i ljepše.

Opravdavam…

Stalno. Stalno nekoga nešto opravdavam. Ma. Meni se diže

sidro.

Što mi tu opće radimo?

Ne osjećam se voljeno. Osjećam se izjedeno. Ok, mali me

voli, ja volim njega, a ovo sve ostalo je postala hrpetina
nekakvih sranja s kojima se meni više ne da zamarati.

Ma ja sam jebeni idiot. Ja sam stvarno mislila da postoji

neki kozmički razlog zašto se ljudi sretnu.

Ja sam stvarno vjerovala da postoji ljubav. Da nešto sve to

skupa jebeno znači, da ima neku vrijednost neopipljivu. I
sada sam ja ispala kreten.

262
Svi kuže da se radi o parama i moći, samo sam ja eto
retardirana i ne razumijem.

I sto puta me sjebu i ja opet ne razumijem.

Gledam očima naivnog djeteta:''Pa nećete valjda zaista?''

Hoće, hoće, bez brige da hoće. Užas.

Pa kad je već tako, onda mogu jesti i palačinke u Rimu.

Koga ja čekam? Mislim nekoga prosvijetliti? Progledat će

ljudi, probuditi će se u njima neki normalni osjećaji i onda
ćemo se mi svi gledati razdragani okupani u ljubavi dok me
češkaju nježno po leđima, eto baš na mjestu gdje su mi
neko vrijeme prije zabili nož.

Ozbiljno? Stvarno? Pa jesam li ja normalna? Nisam. I ja više

i velika očekivanja. Što kao, meni je žao što su oni takvi. Pa
takvi su. Shvati to više. Utuvi si u svoju bedastu glavu da su
takvi i gotovo. Koga ja mijenjam? Što je sa mnom?

-Diši.

-Dišem. ''Volimo te, ali ne baš toliko.'' Koliko?

-Želje.

-Muka mi je od seciranja stvarnosti. Živi mi se, osjeća. Ne bi

li ljubav trebala biti smisao života? A što je ovo? Svi samo
jedu govna nešto: ''Ljubav, ljubav, ljubav, ljubav'' dok
istovremeno svojim ponašanjem kao da mi se smiju u facu
govoreći: '' Vidiš kako si glupa, pa to ti uopće ne postoji.

263
Apstraktan pojam, izmišljen bezveze, kao i ostali apstraktni
pojmovi. Nula bodova.''

- Mood swingaš. Proći će te. Već ćeš sutra dragati drveće u

prolazu i smješkati se pticama razdragana sunčevom
svijetlosti ili nekim drugim nečim što te obuzme, neviđeno
protkano ljepotom života...

- Možda. Ali opet.

-Kolo sreće…

-Se okreće. Više, uvijek više. Nikad više. Zamisli svemir isto
tako cijeli… Konstanto u nekoj potrazi. Ma, kao, proširit ću
se ja na sve strane, ima nešto još garant. Naći ću ja.

-Om. U tebi je sve... Bla, bla, bla,bla.

- Baš. Voljela bih upoznati neku inspirativnu osobu.

- Da se ne osjećaš samo dok razgovaraš sama sa sobom?

-Ne. Nešto drugo.

-A to pak što?

-Zanos.

-Zanos? Kada bi patetika bila slika, činile bi je riječi koje tebi

padnu na pamet. ''Zanos''… Moram priznati da je taj tvoj
zanos kojim braniš sve te životne vrijednosti koje ne
postoje za svaku pohvalu. Ti to baš hrabro i uporno.

- Nisam raspoložena.

264
-Viđena si jučer od strane moje malenkosti kako promatraš
pušnicu i razmišljaš o vješanju.

-Vjese stvari u pušnici. To je sasvim prirodna asocijacija.

Osim toga u vidnom polju prozora je. Znaš da se ja ne bih
nikada ubila. Uostalom, vješanje mi je uvijek djelovalo kao
najgore moguće samoubojstvo.

-A opet, dosta često razmišljaš o vješanju. Mislim, onako…

Kroz život.

-Da. Možda to ima veze sa onom djevojkom iz Kiseljaka.

Možda mi se to urezalo negdje u podsvijest. Bila je priča
kao, da je bila neka retardirana djevojka tamo i živjela sa
svojim ocem koji bio valjda kućepazitelj. I onda je vlasnik
nakon dosta godina odlučio prodati Villu Kiseljak i izbila je
svađa, kućepazitelj se pozivao na stanarska prava i nije
želio otići. Djevojka se objesila i izbio je požar.

-Zašto bi se retardirana djevojka objesila?

-Molim?

-Ubiju se ljudi koje muče problemi povezani sa pretjeranim

razmišljanjem. Uglavnom. Zašto bi se retardirana djevojka
objesila?

-Vidiš. Nema to baš nekog smisla. Čekaj, pa to stvarno

nema baš nikakvog smisla.

-Aha.

-Nije se objesila?

265
-Najvjerojatnije.

-Požar je podmetnut?

-Najvjerojatnije. Mislim, ako je priča uopće istinita.

- Ne osjećam se dobro.

-Ti počneš paničariti čim stvari postanu…

-Kakve?

-Takve. Teške. Nikad nisi uspjela zaboraviti požar u

Trenkovu.

- Ne. Nisam. Dvoje klinaca što su umrli u požaru. Brat i

sestra, ostali su sami kod kuće. Našli su im ostatke uza
jedan zid nakon svega. Bili su zagrljeni.

*
- Mogu ti reći da nije lako pisati knjigu zapravo. Nisam se
osjećala ovako luda otkad sam bila luda.

-Prošlo je osam godina.

-Da. Opet to. Venerin ciklus. Baš osam godina.

Zrak se prelijevao u svjetlucavim bojama. Vidjela sam nešto

što bismo mogli nazvati tokovi energije. Čestice zraka su

266
lebdjele u oblačićima i svjetlucale gibajući se posvuda
kaotično.

Pogledala sam stol. Mogla sam vidjeti gibanje čestica u

stolu. Vid mi je pao dublje kao da se izoštrava slika i vidio
se svemir. Zvijezde, planeti, maglice.

Orion je bio na prozoru. Uplašila sam se. Mislila sam da me

otimaju vanzemaljci.

Sve dogmatske priče, knjige koje su ostavile dojam na

mene su prošle u ta tri dana kroz moj um kao nekakav
interaktivan film.

Vidjela sam neke stvari koje su se dogodile tek poslije.

Samo, nisam znala da ih interpretiram tada, a uostalom bila
sam u panici.

Čula sam glas jedne prijateljice kako me doziva. U isto

vrijeme vidjela sam određene situacije kao da se projiciraju
iz dijaprojektora na prostor oko mene.

Kasnije je ispalo, puno kasnije, da je ta djevojka upravo te

dane na drugom kraju svijeta proživljavala to što sam ja
vidjela dok sam slušala njen glas.

Mislila sam da je to nešto što se tek treba dogoditi meni.

Također, radi se o istoj osobi s kojom sam doživjela

telepatsko iskustvo godinama prije, samo se sada radilo o
tisućama kilometara fizičke udaljenosti.

267
Ta dva događaja povezivao je i jedan detalj. Svjetlo iz
pleksusa.

Kao da se napravila kuglica svjetlosti kod mog pleksusa koja

je odašiljala svjetlost i u jednom trenutku se samo raspršila
po prostoru obasjavajući sve.

Doživjela sam to samo ta dva puta u životu. Oba puta u

pitanju je bila telepatija.

Mjesecima nakon toga svega, kada smo shvatile neobičnu

podudarnost tih događaja, čak su i datumi bili isti, ona se
naljutila na mene uvjerena kako sam ja 'vještica' koja joj je
to sve poslala. Nije pričala sa mnom uopće jedno dvije
godine.

Ja sam doživjela tu informaciju kao uvid koji sam

interpretirala tako da sam se ja povezala nekako sa njom u
tim trenutcima boli.

Razlog otvaranja tih 'vrata' moglo je biti bilo što. Neko

vrijeme sam mislila da mi je Carlos možda podmetnuo
nekakav, ah ne znam, drugačiji halucinogen, no obzirom da
sam ja tada bila u veoma stresnom razdoblju, šanse su
velike da je u pitanju bilo upravo to. Raspad moj nekakav.

Prošle su godine i ja sam počela proučavati Majanske

horoskope. Ta djevojka je bila crveni zmaj, simbol
telepatske mreže kolektivne svijesti, a ja crvena zmija,
šaman, vrač.

Moj najveći strah u ta tri dana je bilo uništavanje planete.

Na istočnom prozoru vidjela sam apokalipsu.
268
Razmišljala sam o tome kako zemlju guta crna rupa.

Horizont je bio naheren, kao da se os planete nekako

pomakla. Nebo je bilo ljubičasto i zvijezde su izgledale kao
da padaju ostavljajući za sobom trag kakav u pogledu
ostavlja mirno svijetlo kada se brzo gibaš pokraj njega.

Carlos se počeo čudno ponašati. Iz nekog meni

neobjašnjivog razloga pokušavao je uporno doći do tog
sudoku-a.

Zapalila sam sudoku, prvo paleći onu stranicu. Kopao je po

ostacima, tražeći baš onaj list i ja sam sjedila i gledala ga
razmišljajući kao, ok, čini se da sam poludjela, ali zašto
onda ti tako zdušno pokušavaš doći do najobičnijeg lista
križaljke?

Živci. Par tjedana prije promijenio je ponašanje za sto

osamdeset stupnjeva.

Počeo je pričati gluposti, prijetio se nešto, plašio me.

Gledao opetovano ''Isijavanje'' i šetao s ogromnim nožem
po kući cerekajući se.

Jedne noći probudili su me koraci. Sekund nakon sna

otvorila sam oči i u polumraku vidjela sam ga kako hoda
kroz hodnik prema kupaonici.

U jednoj sekundi lice mu je zabljesnulo demonskim

karakteristikama, nešto u stilu Doriana Graya i vratilo se
opet u svoje prirodno stanje.

Vrisnula sam, nagonski.

269
Dotrčao je do mene i počeo me tješiti: '' Nešto si ružno
sanjala.''

-Da. Nešto sam ružno sanjala.

Tokom ta tri dana sve je bilo u tonu kraja svijeta.

Pokušavala sam naći izlike za čovječanstvo, pravdajući
ljude. Dio mene je vjerovao da su došli ne znam, neki
vanzemaljci ili tako nešto i da ja sada trebam uvjeriti
nekoga zašto ne bi trebalo uništiti svijet.

Bila je to borba. Mozak mi je radio neslućenim brzinama.

Kada više nisam mogla podnijeti sve to skupa, stavila sam

Jobima i počela se okretati kao derviš plešući.

Okretala sam se satima. Dok sam se ja vrtjela, prostor oko

mene je dobivao toplije boje, malo po malo dok se nisam
smirila osjećajući se kao da sam ušla u prostor nekakvog
mirnog mosta među svjetovima.

Stala sam. Udahnula. Pogledala sam Carlosa. Sjedio je na

trosjedu i smijao se. Stisnula sam šaku i udarila ga iz sve
snage.

Uzela telefon, nazvala hitnu pomoć.

-Dođite po mene, poludjela sam. Calle de Pilar 9, Lumbier.

270
 *

Čekala sam sat i pol na prijemu dok oni riješe papirologiju.

Neka gospođa je uporno brisala pod u bolničkom hodniku,
a ja sam tih sat i pol razmišljala kako je taj mokar pod
zaliven benzinom i da će netko svakog trena jednostavno
baciti šibicu.

Kada sam konačno primljena u ured psihijatrice, sjela sam

na kožnu fotelju s druge strane stola, a ona je tipkala na
mašinu gledajući me postrance ispod naočala.

-Recite, u čemu je problem?

-Vidim stvari kojih nema.

-Vidite li ih sada?

-Ne ovaj čas.

-Vidite li mene? Koliko prstiju pokazujem?

-Četiri.

-Razumijete li da se svojevoljno prijavljujete na psihijatriju i

samim time prihvaćate liječenje koje Vam bude određeno?

-Razumijem.

271
-Jeste li koristili kakve halucinogene?

-Ne koliko ja znam.

-Kako mislite?

-Ja ih nisam koristila, ali ne isključujem mogućnost da mi je

nešto podmetnuto bez mog znanja i možda ne bi bilo loše
da mi provjerite krvnu sliku.

-Hm. Pričekajte u hodniku.

Sjedila sam u hodniku kada su došli medicinska sestra i

zaštitar i rekli mi da pođem sa njima. Bili su oboje smrtno
ozbiljni i ušli smo u lift.

Spustili smo se ispod zemlje, poslije sam shvatila da smo išli

podzemnim putem u zgradu s druge strane ceste preko
puta bolnice.

Sestra me je držala za podlakticu, a zaštitaru se njihao

pendrek oko struka.

Podzemni hodnik je bio širok, slabo osvijetljen, grubih

zidova iz kojih su izvirivale samo nekakve cijevi i svakih par
metara neka sijalica. Žmigale su sijalice. Nije bilo nimalo
ugodno.

Srce mi je lupalo, nisam mogla disati, jedva sam čekala da

izađemo van cijelim putem razmišljajući kako će me njih
dvoje iskasapiti tamo u tom hodniku.

272
Došli smo u tu drugu zgradu na psihijatriju i ja sam
začuđeno gledala natpis na vratima. Pisalo je ''Centar za
žene.'' Na staklenim vratima odjela bili su nekakvi crteži.

Kako sam prošla kroz ta vrata odahnula sam kao da sam

konačno došla na sigurno. Dali su mi nekakve tablete i
zaspala sam nakon tri dana kao beba.

Yoli i Carmen su preuzele malog, govoreći mi da se ništa

ne brinem i da probam doći sebi.

Psihijatrica je zaključila da sam imala psihotičan napadaj,

najvjerojatnije uzrokovan postporođajnom depresijom.

Htjeli su me pustiti iz bolnice nakon četiri dana, ali zakonski

uvjet je bio da me pokupi netko od članova obitelji. Kako
nisam tamo imala pravno obitelji, osim malog i Carlosa,
jedina osoba koja je to mogla napraviti je bio on. Carlos
nije htio da me pokupi tako da sam ostala tamo tri tjedna.

Igrali smo šah.

Cimerica mi je bila pjevačica koja je uporno pokušavala da

se ubije bez pretjeranog uspjeha. Zadnja epizoda je bila
takva da je razgovarala nešto sa svojim dečkom koji joj je
rekao nešto u stilu da je nikada neće pustiti da se ubije,
pokušavajući valjda pružiti potporu njenom stanju, ali je
nju ta rečenica toliko iziritirala da se zatrčala i iskočila kroz
prozor sa trećeg kata.

Juan Bautista je uzrokovao prometnu nesreću na biciklu.

Izgledao je kao Donald Sutherland. Nitko nije teško
stradao, ali od tada je pao u tešku depresiju nesposoban za
273
bilo kakvo djelovanje opsjedajući se paranoično
eventualnim posljedicama.

Chema je bio mojih godina, dosta sladak, malo bahat. On je

došao da se liječi od zloupotrebe nekih narkotika od kojih
je oslabio na živce i uporno bježao u Barcelonu bauljajući
po Gaudijevoj Sagrada Familiji tražeći nekakav ''Znak.''

Javi je bio klinac koji je upao preko muzike u društvo nekih

ne baš bezazlenih Roma, doživljavajući situacije kao
stvorene za PTSP i starci su ga pokušavali maknuti iz te
okoline. Bio je jako nježan i drag, razgovarali smo često o
glazbi i knjigama. Kada sam odlazila, čula sam ga kako vrišti
iz sobe da ga puste jer ću ja otići u Hrvatsku i neće me više
nikada vidjeti.

Petar Lamprecht je bio hodočasnik. Sjedili smo jednom za

stolom igrajući šah i razgovarajući o svojim idejama i
halucinacijama pod utjecajem tih stanja, kada se on samo
nasmijao:'' Ah djeco, sve sam ja to već i čuo i doživio, nisam
ja prvi put lud.'' On je šetao Rua de Santiago i u razgovoru
je ispalo da sam ja taj cijeli put prošla slučajno ni ne znajući
da ljudi tamo zapravo hodočaste.

Jonathan je imao dugačku plavu kosu i jedini nije pušio. On

je došao kasnije, pao je u depresiju nakon što ga je djevojka
ostavila.

Bio je stakleni prozor između prostorije gdje smo pušili i

takozvanog dnevnog boravka. Tako da svaki put kada bi mi
ostali otišli zapaliti cigaretu, mogli smo ga vidjeti kroz taj
stakleni prozor kako vježba Tai chi.

274
Ždral i te fore. Bilo mi je to užasno smiješno. Yoli je dolazila
svaki dan s malim, na dva sata bismo izašli van u šetnju ili
nešto.

Javila sam svojima u Hrvatsku kakve su okolnosti i da ćemo

doći. Nisu mi vjerovali da sam poludjela, mislili su da lažem.
Ne znam zašto.

Ta tri tjedna nisam doživjela nikakve ''epizode''. Carlos me

dovezao do Biguesala, pojela sam usput neku jabuku što je
bila na šajbi kombija i pila vodu što me dočekala tamo.

Dovezao mi je kao stvari, Ferran i starija Maria su odlučili

da prate Dimija i mene do Praga gdje sam su me trebali
pokupiti moji.

Neko vrijeme prije, kupila sam Carlosu Alhambru, ja sam

imala neku bezveze gitaru i sebi midi klavijature i još neke
kerefeke od opreme za muziku.

Među tim 'stvarima' nije bilo ništa od toga. I tu večer

Erwanova djevojka Violeta se počela osjećati loše. Loše u
stilu kao što je meni bilo loše. Nije mi to baš bilo
najnormalnije u toj silnoj slučajnosti. Ni tada ni poslije.

Jose Antonio je bio na Ibizi na nekakvoj meditaciji kod

nekog lika što radi seanse sa valjda hipnozom i ne znam
čim pri čemu neki ljudi glume članove obitelji ne bi li se
riješili nekakvi problemi. Nismo se uopće vidjeli.

Išli smo na avion i 'ono' je počelo opet. Opet tri dana. Ostali
smo jedan dan u Barceloni jer smo zakasnili na let.

275
Ferranov brat je radio u hotelu u centru i uspjeli smo
povoljnije dobiti smještaj. U sobi su bile dvije slike, obje
potpisane sa Miletić. Razmišljala sam kako je to baš čudno
u Barceloni biti u hotelu gdje vise slike nekakvog Miletića.

Konstantno sam prevrtala um sa pokojnicima što sam ih

poznavala. Bila je to rijeka… Rijeka duša. Nisam mogla
spavati cijelu noć. Proživljavala sam njihove smrti. Njihov
strah i svoj.

Osjećala sam se kao da poput horde pokušavaju doprijeti

do mene oduševljeni konačnim pronalaskom nekog
''kanala'' za komunikaciju sa svojim životom i ljudima iz
njega, a ja nisam znala ni što mi pokušavaju reći ni da li
umišljam ni da li bi mi itko vjerovao i da ne umišljam.

Ferranova mama nas je dočekala na recepciji kada smo

odlazili, odjednom je samo rekla: ''Gle, imamo isti prsten.'' I
stvarno, imali smo isti prsten.

Onaj zlatni sam bacila kroz prozor kada je počela ludost i

ostao mi je stari srebrni što sam ga dobila još u ranoj
mladosti od jedne prijateljice sa kupolom u sredini. Žena je
imala isti takav prsten, samo zlatni. Bio je to neobičan
prsten, nisam vidjela cijelo desetljeće nigdje isti takav do
tada. Na recepciji je sviralo ''The man who sold the world.''

U Barceloni nas je Maria napustila i išli smo do Praga samo

sa Ferranom. Pozdravili smo se na aerodromu i on je otišao
do neke stare prijateljice.

276
Moji su čekali sa autom i dalje misleći da ja nešto glumim
to stanje.

Na parkiralištu su ljudi parkirani pokraj nas stavljali kutije s

vinom u kombi. Kutije su imale Templarski logo i pisalo je
Templarsko vino.

Na autoputu nas je stalno pretjecao, a i mi njega tokom

puta, kamion s istim logom.

Prošli smo putem kraj ulaza za tu Templarsku vinariju,

odakle se također vidio taj znak.

Kada smo stali na benzinskoj crpki uzeti sok i grickalice, taj

kamion je isto stao tamo. Sreli smo unutra vozače, imali su
na majicama logo. Jedan od njih je došao do mene i
pozdravio me dok sam birala grickalice.

Izgubili smo se putem. Krivo smo skrenuli. Završili smo u

šumarku negdje u Austriji i vidjeli smo u daljini svijetlo.
Parkirali smo tamo i ja sam izašla pitati za upute.

Spustila sam se do te građevine ni u čemu. I tamo je

čovjek sjedio sam u dvorani sa zidom punim prekidača i
svjetala. Pokucala sam na prozor i izašao je van.

Rekao mi je kuda trebamo ići da bi se vratili na put i ja sam

se vratila u auto. Izgledao je kao Quentin Tarantino.

I tako smo došli. Nitko nije bio baš presretan zbog toga.
Bilo je ''nezgodno.''

277
Ja sam bila u emocionalnom šoku. Prestala sam piti tablete
za smirenje i testirala se na psihijatriji gdje su mi rekli da je
sve u redu sa mnom i da nemaju pojma što se to zapravo
desilo.

Ali postala sam rastrojena i paranoična. Pušila sam puno i

nisam baš jela, ruke su mi se konstantno tresle. Doživjela
sam gomilu nepravde, iskorištavanja, maltretiranja, ucjena
i laži kao posljedicu svega toga i moje nemoći.

Carlos je zivkao na telefon neko vrijeme, praveći se da je

poludio optužujući me da sam ga zarazila. Rekao mi je da
me voli i ja sam mu rekla ''ni ja tebe'' i poklopila slušalicu

Yoli mi je kasnije javila da je u Manolovom stanu doživio

nesreću i ozlijedio kralježnicu što je rezultiralo paralizom
donjeg dijela tijela.

Provela sam osam godina na planini. Kao domino su

krenule razorne lavine hladnoće i okrutnosti napadajući me
opetovano sa svih strana.

Počela sam funkcionirati na dva polja. Svoje pravo lice bih

pokazivala sa sinom i rijetkim osobama, a ovo drugo je bila
maska u svrhu preživljavanja te etape. Nije bilo previše
izbora.

Ubrzo nakon svega pojavili su se ovdje Templari. Moja

majka i očuh su se naravno uključili relativno visoko
pozicionirani.

U početku sam mislila kako je to zgodno. S vremenom mi je

pogled na to postao prilično ironičan.
278
Nedavno sam ovdje u kolibi našla sliku sa vjenčanja moga
oca sa svojom drugom ženom u tadašnjoj Čehoslovačkoj.
Na zidu tog matičnog ureda je zastava koja sadrži dupli križ.
Sjećam se iz jednog razgovora sa tim nekim templarima
kako su mi objašnjavali da se kao templarski znak koristi i
taj dupli križ. I tako, razmišljam ja o tim templarima s jedne
strane i tom duplom križu s te fotografije sa druge strane
nakon svih tih iskustava života koji se samo sa kalvarijom
mogu usporediti i ne mogu ne doći do zaključka da su mi
prve asocijacije na taj znak ustvari Hitna pomoć i Caritas.

-Ako imate zdravstveno osiguranje, Hitna pomoć će Vam

pružiti odgovarajuću njegu, ako nemat,e stvar će se
razmotriti. U Caritasu možete očekivati spas od gladi u
eventualnim trenutcima neimaštine te donacije u vidu
odjeće i obuće u slučaju da se nađete u potrebi za istim,
dakako, ako ste pravovjerni.

-Tako nekako da.

-Voli te Bog, Koko* i duhovi. (* asocijacija na španjolski

izraz 'coco' koji se upotrebljava za um)

U isto vrijeme kada smo mi došli iz Španjolske, iz

Španjolske je u ove prostore došao također svećenički vrlo
sličnog uređenja hijerarhije kao templari i napravili su
prilično modernu psihijatrijsku bolnicu kod Nove Gradiške.
A taj red je nastao po nekom liku koji je kao bio lud, pa nije
bio lud, pa je vidio u kakvim uvjetima žive luđaci, pa je
odlučio posvetiti život tome.

Podudarnosti, podudarnosti. Ah, te male stvari.

279
Tokom godinu dana, nakon svega toga doživljavala sam
često deja vu. I sanjala bih neke događaje pomaknute u
vremenu. Tada sam imala paralizu sna i onda je prestalo.

Intuicija vjerujem da mi radi i dalje, koliko toliko. Kada

patim od nesanice dulje od tri dana uđem u to neko stanje
vizualizacije razmišljanja u obrisima i najbolje funkcionira
po glatkim staklenim površinama tipa prozor. Igram se
Nostradamusa liječeći usput svoje ranjeno srce i um.

Kada upoznam osobe oboljele od šizofrenije ili neke slične

bolesti, slušam ih pažljivo jer se ne mogu oteti dojmu da su
oni kao antene koje primaju kodirane informacije iz tog
nekog duhovnog… Polja.

Naravno treba biti pažljiv. Teško je to. I ja sam se već

prilično umorila od toga svega. Došla sam do zaključka da
mogu umom lutati po bespućima svemira i otkriti usput
nebrojene tajne koje zapravo u mom životu nemaju
apsolutno nikakvu svrhu. A i čudan je to teren. Poput
labirinta. Lako je zapeti unutra na duže vrijeme, možda čak
i zauvijek. I labirint možda jest čudesan, ali valjalo bi ga
proći, a ne umrijeti unutra.

Unatoč svemu, osama na planini mi je godila. To vrijeme.

Imala sam priliku kontemplirati o svemu. Imam strašnu
povezanost sa prirodom, osjetim život biljaka iz sasvim
jedne druge perspektive i često ostvarujem povezanost sa
divljim životinjama. Više puta se dogodilo da sam znala
unaprijed da će se nešto dogoditi po pticama koje su letjele
oko mene. Znala, nisam ''znala''. Pomislila sam,

280
pokušavajući interpretirati njihov let kroz to moje sneno
fantaziranje i ispostavilo se da sam bila u pravu.

Moj sin je izrastao u osobu kojoj sam se nadala. Ne samo

što je moj sin. Postoji nešto u njegovom pogledu zbog čega
imam dojam da se od početka početaka znamo.

Jednu večer sjela sam za kompjuter i tražila po internetu da

nije bio možda kakav astronomski događaj kada se rodio. I
je. Taman je Venera završila svoj period oko Sunca. Inače,
Venera ima taj ciklus od određeni broj godina kada u
svojim kruženjima oko Sunca radi pentagram. Neupućeni
uglavnom pentagram asociraju sa crnom magijom, iako
pentagram sa crnom magijom nema baš nikakve veze.
Simbol crne magije je obrnuti pentagram, a pentagram je
inače simbol čovjeka.

Gledala sam taj članak o tom astronomskom događaju,

udahnula i zapalila cigaretu. Sjetila sam se kada sam prvi
put vidjela Ivu.

Sjedio je u Kiseljaku u dronjcima zagasitih boja svirajući

tarabuku. Imao je apatičan izraz lica oko kojeg mu je
skakutala kosa u ritmu.

Gledala sam ga začuđeno i taj čas mi je sijevnula pomisao

kako izgleda kao Afrodita.

Čudno što čovjeku svašta padne na pamet kroz život.

Pogotovo ako ti život liči na grčku tragediju.

Moj put možda nije bio od laganijih, ali nije mi žao. Nije mi
žao tko sam.
281
Osjećam nešto novo. Ima jedna izreka koja kaže da se put
stvara koracima.

Svim strahotama na planeti unatoč, ima još toliko toga za

doživjeti.

Mi ljudi se lako uhvatimo u šablone kao u mrežu za leptire

pretpostavljajući stalno da imamo sve odgovore.

Nemamo. Život je iskustvo koje treba proći, osjetiti,

postojati.

Ja još uvijek vjerujem da postoji nešto čarobno što

povezuje cijeli živi svijet, svemir, sve. Lakše je ne biti čovjek
nego biti, a opet jesi. Koliko god mi šutjeli o tome.

Ljubav smo mi. I uvijek smo mi. I kada si ti i kada sam ja.

Tako da… Držim da su um i srce ipak nekako povezani. Kada

čovjek može sasvim izgubiti razum radi ljubavi.

Svjesna sam ja da sam kročila kroz život kao naivni idiot

među divljim zvijerima. Ali, opet. Zanimalo me. Svjesna

282
sam ja da je čovjek čovjeku vuk ako dođe do situacije… Eh,
u kojoj dođe do takve situacije.

Svjesna sam ja da bi me neki bliski ljudi u krajnjoj liniji i

pojeli, ako bi to bio uvjet za njihovo preživljavanje. Svjesna
sam da se brakovi sklapaju iz razloga iz kojih se navodno
ne sklapaju. Svjesna sam da ljudi održavaju prijateljske
odnose iz razloga iz kojih navodno ne održavaju te odnose.
Svjesna sam da je cijela slika svijeta izmanipulirana i puna
laži i da bi većina provodeći dane u strahu za sebe, ne
prezajući ni pred čim poduzela korake, za koje uglavnom
krivo, vjeruju da će ih zaštititi.

Mislim biti malo mudrija ubuduće i ne riskirati baš toliko.

Ali opet, ja biram gledati svijet i ljude kroz prizmu ljubavi,

potrage za pravim životom, istinom i vrijednostima nekim
do kojih mi je stalo upravo tim dječjim očima, jer bez toga
mi ovo sve, ovaj nadmoćni, hladni, nazovi uzvišeni, a opet
tako niski intelektualizam nema apsolutno nikakvog smisla
ni čar.

Satira ljubavi? Kao roboti, strojevi nekakvi na izložbi

tehnoloških dostignuća koji se natječu za proizvod godine.

Kalkulacije su so last year.

Digitron, čovjek, zvijer.

Ako ne postoji, kako onda to da postoji? Mislim, to…

Nešto? Hoću reći kako može ne postojati nešto što uopće
ne postoji? Ako ne postoji onda uopće ne postoji ni kao
ideja. Može samo ne postojati nešto što postoji, što ne?
283
Imali smo neke stvari za reći si, očito. Tišinom koju sve te
riječi pokušavaju dočarati. Svim tim riječima koje se
pokušavaju dočarati Tišinom.

Zastala sam. Pogledala sunce.

Izašla sam van. Izlazak. Stajala sam na terasi i počela je

pulsirati velika bijela lopta. Odjednom kao da su se
izmjenjivali… Pomrčina i ne-pomrčina.

Počela je izgledati kao ogromna tableta. Onda je dobila lice.

Velika bijela lopta je pulsirala na sred tog čela dok su se
jarke boje prelijevale kroz horizont.

Stajala sam tamo i gledala. Nije mi bilo teško gledati, nisu

me više boljele oči. Gledala sam, kako pulsira. Živo. Živo je.

Bilo je hladno, pa sam ušla unutra. Riječi što sam ih čula

negdje, kao poruke valjda, od ljudi što mi valjda nešto
znače su mi prolazile kroz um. Utihnule su.

Nisam htjela danima brisati prozore…

Ove siluete mogle su biti nečiji trud. Ili sasvim slučajno,

svejedno. Uzela sam krpu i obrisala prozore da vidim sunce.
Bili su obrisani.

Gledala sam sunce, kroz taj prozor i gledala sam kako

kapljice kondenzirane vode na svježe obrisanim prozorima
slikaju, pred mojim očima, dok ja gledam sunce. Slova,
simboli, slike. Ne bojim se. Osjećam se neobično udaljeno.

I sve što ti ponekad želim reći je ipak van trenutka.

284
U postojanju nema laži. Čini se kao dobar prečac potrage za
istinom kao alternativa prevrtanju događaja u glavi.

Ponekad mislim….

Ponekad mislim….

Sve je tako bizarno povezano, ponekad do granice

nepodnošljivosti. A opet, tako se drastično stvari mijenjaju
naočigled, u djeliću sekunde.

Ponekad…

Imam potrebu vrisnuti. Ponekad imam potrebu stati.

Ponekad, imam potrebu praviti strašan vir vrteći se oko
svoje osi poput tornada da odgurnem neke iluzije.

Moj skepticizam se stopio sa magijom. U nešto što i je i

nije. Nešto… Što može biti bilo što.

Sloboda.

285
286
EXITOR

287
288
 *

Jesi li ikada bio u Exitoru, prijatelju? Nisam ni

ja. I nisam vidjela ništa i nisam ništa ni čula. I sada
zadrhtim na samu pomisao da bi išta od toga mogla biti
istina i da ipak nije u pitanju san, slom živaca, hipnoza ili
štogod već od onog čime se tješim zadnjih mjesec dana
uvjeravajući se da se ništa od toga nije dogodilo. Čak ni u
mojoj glavi.

Bio je petak trinaesti u svibnju kada je počelo. Ne sjećam se

ni kako je počelo.

Sjedila sam, mislim u kuhinji, par dana nakon što sam

pokrila fotelje uvjerena kako je netko nacrtao ove slike na
njima fluorescentnom bojom izazivajući određeni nerealan
efekt u mojim očima što bi se zatim, kako sam tada

289
zaključila, projicirao po zidovima plašeći me kako sam
poludjela. Crteži su bili tu. Netko ih je valjda nacrtao. A
znam da ja nisam.

Dani su mi prolazili u polusnu do tada, jedno sedam dana

sam samo spavala i onaj dio dana što sam provela u
budnom stanju mi je prošao u sekundi, iako su ipak u
pitanju bili sati.

Učinilo mi se da vidim nekakve sjene. Napetost u mom biću

je polagano rasla i postajala sam sve rastresenijom svake
minute, postupno osjećajući čudan dojam prisutnosti i do
tada neopisiv, odsutan i raspršen strah.

Dio mene je postao histeričan, a dio … poput hladnog

promatrača koji je valjda vidio već sve i ništa ga više ne bi
moglo iznenaditi. U kompletu, kao pod sedativima,
anestezirana.

Pojavila su se lica po zidovima. Hodala sam po sobi i tražila

otkuda bi mogao izvirivati npr. digitalni projektor ili tako
nešto. Neobično, nisam tada pobjegla vrišteći nego sam si
nekako kao zaključila da me netko provocira i pravi
budalom.

Slike su postale sve učestalije. Transparentne, poput vode.

Nazvala sam ih ''Water people'', jer sam u jednom trenutku
pokušala popiti gutljaj vode kada sam zamijetila grupu ljudi
predvođene nekim tko je izgledao kao komandant Data u
toj istoj čaši kako mi govore: ''We are here to help you''.
Zapravo, u pitanju je bilo nešto kao čitanje s usana. Water
people nisu imali glas, ali su bili veoma ekspresivni.

290
Ustuknula sam i vratila čašu na stol.

-Što se događa? Lijekovi, netko mi je podmetnuo lijekove…

Što bi drugo bilo? Možda sam prosvirala, da i to je moguće.
U svakom slučaju više moguće nego da mi se obraćaju tu
neki water people.

Spirale… Iscrtala sam spirale po cijeloj kuhinji, možda sam

se nekako… Hipnotizirala?

Počela sam primjećivati da moje grafike krugova u žitu

imaju doista neobična svojstva, gledano iz ove neke,
umjetničke perspektive, a kojih nisam do tada bila svjesna.
Nemoguće da se ovakve stvari događaju meditacijom…

Nisam ovo u svakom slučaju očekivala. Pala mi je na pamet

suluda ideja da možda neka strana vrsta koja eventualno
pravi krugove u žitu zapravo, nije možda ljuta mojom
manipulacijom ti istih slika u stilu da sam poremetila
nekakvu poruku ili možda, da nisam nesvjesno otkrila nešto
što ni ne razumijem što znači.

Transparentne slike su krenule treperiti i tada se dogodilo

nešto iznenađujuće čudno.

Kao…

Povijest čovječanstva u slikama, ubrzanim, iscrtane

tamnom rukom.

Sugestija moga uma je bila da neki entiteti pokušavaju

komunicirati, sudeći čovječanstvo po učestalim slikama
koje su eto… Kao…Ne znam…Vidjeli?

291
Te slike u najmanju ruku ne bile ono čime bi itko od nas
predstavljao čovječanstvo nekoj drugoj vrsti i ja sam se
uhvaćena u stupicu zaplela u kojekakva objašnjavanja.

Kao… Nije to to.

–A što je onda?

- Ah, pa…Ne znam.

- Ne znaš?-

Prizori… Prizori po kojima druga vrsta ne bi shvatila ništa o

nama, a opet tako poražavajuće prisutni na planeti Zemlji.

Prostorijom se proširio neobičan vonj. Oko mene su

poletjeli prozirni komarci ubadajući me sa svih strana pri
čemu bih se umirila, kao u polusnu, promatrajući što se
događa. Previše, bilo mi je previše. Sjećam se da sam se
osjećala kao da se ne mogu pomaknuti.

Primijetila sam nešto neobično. Stavljala sam nešto

dekorativne točkice od građevinskog ljepila po
elementima. Tad su izgledale kao nevjerojatno
komplicirana slika-priča nečeg što ne znam ni kako bi
pojmila, a kamoli objasnila. Još mi je teže objasniti što je
slika ostala. Možda ipak, nitko drugi ne bi vidio to. Što god
da je to bilo. Čak i ako je u pitanju slom živaca i
najvjerojatnije i je, nisam bila ni blizu svjesna mogućnosti
uma. Na taj način.

292
Bilo je kao… Galaksije, planeti, stvaranje, evolucija, ljubav,
granice, strah, užasi, mehanizam, sinhronicitet, uzaludnost,
nada, besmrtnost, nestalnost….

Ne znam. Sve to skupa ukomponiranu u neku priču opće

kroz moje iskustvo. Vizualno…

Sve…

Geometrijski. Strahovito kompleksno. Pretpostavljam da

nisam shvatila ni pola od toga, a velik dio se ne želim ni
pokušati sjećati. Za mene je to sve skupa jednostavno bilo
previše. Ne da se riječima opisati kako sam samo doživjela
Geigera tu večer.

Sve je bilo živo sutradan. Priroda, oblaci, kuće.

Nisam spavala cijelu noć i našla sam se točno u 6 sati ujutro

na kavi na trgu. Na vrhu statue Spomenik Kuge nalazio se
svijetleći trokut iznad kojeg se vrtjela sitna figurica žene,
isijavajući neke zrake duginih boja koje su zatim lebdjele po
gradu.

Hodali su prolaznici. Ja sam bila tu, a opet kao u nekom

paralelnom svemiru.

Oblaci i water people su bili iste vrste uporno pomičući

usnama ''I love you'', priroda, time mislim na zelenilo,
druge, a bila je i ta treća.

''Nadmoćni''. Nešto kao…

293
Živi stroj. Predatori, Borg. A možda je sve bilo jedno te isto,
tko bi znao, tako se činilo u mojoj glavi.

Hladnoća koja uspoređuje naš odnos naspram životinja

sebi i manipulira strahom.

Kao da sam ušla u holodek. 3D druga stvarnost. Igrica.

Horor. Mašta radi svašta, tko će li ga znati. Bio je isti grad, a
opet…

Nije.

Ljudi su nestajali sa ulica, a ja sam razumjela životinje tj.

kao da me netko ''prilagodio'' da bih čula riječi što netko
drugi želi da čujem.

Bila sam skamenjena od straha. Iznad mene se pojavilo

nešto kao svemirski brod kojega nisam vidjela, nego samo
čula i tražio me po gradu. I ja sam hodala i hodala i hodala…

Jedna sjena, druga sjena, treća sjena. Moje sjene. Žive, ne

moje.

Još tokom dana tražila sam utočište sigurnih mjesta što su

me podsjećala na ljubav u svom tom kaosu. Većina ljudi je
bila zarobljena ili među biljem ili među strojevima.

Neka mjesta u gradu su bile kao…

Ne znam. Točke sjecišta koje imaju efekt kao one

interaktivne knjige gdje ti kao… Nešto…

Pa o tome ovisi ne znam ni ja što….

294
Vidjela sam ljude koji prolaze kroz neke od tih točaka
''obilježeni'' zažarenim ožiljkom na licu. Vidjela sam ljude
koji prolaze neke od tih točaka pretvarajući se u dio
mehanizma.

Glas me je dozivao, pokušavajući mi ''objasniti'' moje

''mjesto''. Meni to baš nije imalo smisla. Pokušavala sam
pobjeći. Činilo se sasvim uzaludno.

Sjela sam u kafić. Dok sam pokušavala popušiti cigaretu

vidjela sam ''Bogove''.

''Bogovi'' svih religija u plesu iluzije ili čega već. Hindu crteži
su dobili novu neku perspektivu s moje strane.

Osjetila sam podjarmljivanje. Ne, ne. Idem ja na psihijatriju.

U toku dana još, srela sam nekoga. Tamna sjena. Koračao je

sa mnom. Bojala sam se i nisam se bojala. Kao da je sve bilo
izgubljeno, a i možda nije i kao da odustajem, ali ne
odustajem i kao da…

Neki ljudi su se pretvorili u drveće, neki u strojeve. Neki su

''radili'' za ''predatore''. Neki su Nepoznati poprimili ljudsku
formu.

Grad je bio pust. I pun ''zamki''raznih vrsta. I nitko nije znao

u čemu je trik. Ni ja.

Koračala sam i koračala, pa sam sjedila, pokušavala se

sakriti. Napadala su me bića što se prikvače na kralježnicu
poput parazita.

295
Tu i tamo bi prošao neki auto. I pokoji čovjek.

Noćna mora, u kompletu. Pakao. Limbo, što već. Umirala

sam od straha dok nisam najzad odustala i od toga i
odlučila prošetati cijelim putem. Nešto se dogodilo. Nešto
se prelomilo u meni.

Taj Pakao je postao moj Pakao. Taj Limbo je postao moj

Limbo. Shvatila sam da sam okružena vlastitim strahovima i
najmanje što mogu učiniti kada sam već tu je prošetati tom
Zemljom Užasa.

Dječaci iz igre su se smijali na cesti komentirajući moju

glupavu odvažnost. Tražila sam ih cigaretu. Ostali su iza
mene daleko dok sam netaknuta prolazila zamke sve do
bolnice.

Srela sam ih i pri povratku. Bilo su vidno iznenađeni

činjenicom da sam još živa.

Ali u bolnicu nisam ušla. Bila je puna gorućih križeva. To me

nekako, odgovorilo od prvotnog nauma. Ako me
razumijete.

Primjetila sam da su kuće prazne, razbijenih prozora,

umrljane krvlju.

Pokušala sam izaći na zaobilaznicu i tako zatvoriti krug, ali

tada sam vidjela Ono.

S lijeve strane industrijske zone nalazila se ogromna trošna

zgrada pred kojom je stajao nekakav svijetleći uređaj.
Muškarci bi kao u logoru ulazili u taj uređaj sa jedne strane,

296
a sa druge izlazili kao androidi beživotnih kretnji i očiju.
Sakrila sam se u travi i pokušala prijeći na obilaznicu
drugim putem.

Jedna napuštena benzinska postaja je imala sličnu vrstu

mašinerije, samo za žene koje su postajali strojevi za
rađanje nove rase Nepoznatih, otpornih na život na Zemlji.
Kao na traci, u tvornici, besvjesne, rukovođene androidima
ulazile su u divovsko crveno-bijelo zdanje sa znakom Hitne
pomoći u obliku zadnjice.

Ništa… 180*. Idem ja kao nazad.

Zrakom lete dronovi. Pretražuju svjetlima po mrklom

mraku grad u potrazi za ostatkom čovječanstva.

Iz bivšeg silosa, tada već rojalnog stožera Nepoznatih, na

razglas se pozivaju preživjeli da se pridruže Promjeni.

Benzinska koja radi. Hm. Kava bi bila prihvatljiva u ovoj

situaciji. A i cigareta.

Prilazim kafiću benzinske postaje, u zatvorenoj terasi vidim

leševe kako sjede za stolom i kartaju se.

Otvaram klizna, staklena vrata, leševi nestaju i ostajemo ja i

dva policajca.

-Gdje je konobar?

-Sada će doći.

-Mogu si ja i sama skuhati kavu, ako nije problem.

297
-Nema kave.

-Pa ne mora on, sama ću.

-Nema kave.

Ulazim za šank, točim si vodu.

-Jel' imate cigaretu?

-Izvoli. Kako se zoveš?

-Martina, a ti?

-Kasno je. Zašto nisi kod kuće?

-Kod kuće mi je još gore.

-Zašto?

-Pa zbog ovog svega.

-Čega?

-Pa ovog.

-Najbolje da ti ideš kući.

Ulazi konobar.

-Nema kave.

-Da, shvatila sam.

Kretnjom se zahvaljujem na cigareti i izlazim van. Sistem se

došaptava u čudu javljajući slučaj na telefon.

298
Vraćam se istim putem i dalje, uspješno izbjegavajući
zamke zavideći ovima u automobilima uz pretpostavku da
su neuhvatljivi, bar dok ima goriva.

Na povratku sam vidjela grafit s tehničke škole. Piše ''dva

luđa''. Sjećam se, pomislila sam: ''Ti si ovo preživio. Ja ću
ovo preživjeti. Mi ćemo oboje ovo preživjeti.''

Stala sam na mostu i zagledala se u rijeku. S druge strane

obale pojavio se Tamna sjena. Zvala sam ga La Muerte, iako
mislim da to zapravo nije bila La Muerte.

Vidio je da ga vidim. Dozivao me ili pokazivao put. Nešto od

toga.

Tada je naišao Ze.

-Imaš li cigaretu?

-Nemam. Možda ima u centru.

-Ideš u centar?

-Idem tu desno.

-Idem i ja tu desno.

-Super. Ne da mi se biti sama.

-Nisam nikada upoznao nekoga poput tebe.

-Zašto.

-Pa nisam. Ti se ne bojiš.

299
-Bojim se, ali što sad da radim?

Šetali smo zajedno kroz To. Smijali se. Ja sam vodila put i
izbjegavala zamke, a on se čudio kako nisam normalna.

-Jesmo mi sada manji?

-Zašto?

-Vidjela sam da su dječaci manji kada su se vraćali. Jesmo li

manji?

-Pa, ne znam, jesmo li manji?

Nismo bili manji.

Hodali smo pustim ulicama sami. Pitala sam ga da me

otprati kući jer se bojim.

U jednom trenutku, nešto se pošemerilo sa slikom i vidjela

sam da je njegov ljudski oblik krinka ispod koje se krije
duguljasta neobična glava Nepoznatih.

-Ti ćeš me ubiti jel' da?

- Sve se promijenilo. Bio sam tjedan dana u Njemačkoj

sada. Tamo je već nastupila Promjena. Promjene su dobre,
zar ne? Napredak? I vi ste bili napredni ovdje prije.

Tajac.

-Voljela bih prvo popiti kavu.

-Nemam puno vremena… Dobro. Popit ćemo kavu. Exitor.

300
-Molim?

- Exitor. Tako se zove ovaj kraj. Exitor.

Sjedili smo u kuhinji. Popili kavu. Razgovarali. Kao da je bio

začuđen u vezi ljudi.

Kao da nas je smatrao primitivcima, ne znajući baš sve o

nama.

Pokušavala sam objasniti ljubav. Sjeo je sa mnom na fotelju

i zagrlio me. Vidjela sam mu lice na trenutak opet. Mislim
da je pokušavao shvatiti.

-Osjetim toplinu tvoje kože, ali ne i tebe. Mislim da ne

razumiješ.

Sjedili smo tako neko vrijeme u tišini. Dva tuđinca koja

pokušavaju shvatiti ''neprijatelja''. Dva prijatelja možda čak,
neprijateljskih vrsta.

-Zvat ću te Ze.

-Dobro je to ime. Sviđa mi se.

Nije me ubio.

-Moram ići. Shvaćaš da je sada sve drugačije?

-A ono od prije?

-Toga više nema.

-Kako nema?

301
-Nema. Doći ću ja opet.

-Možda neću biti tu.

-Mislim da hoćeš.

Na horizontu je bilo nešto. Mi. Ti. Ja. Naše granice. Naše

pojedinačno i zajedničko i kolektiv. Na horizontu je bila
drvo-zvijezda malog japanskog ratnika.

Vrt… Nisam razumjela ništa. Ali ti postojiš. Također.

Sutradan je Ze napravio nešto za mene. Nešto neobično,

neshvatljivo i neopisivo. Nije se pojavio, ali je bio prisutan
posvuda.

Kao da mi je pokušao objasniti da iako me možda razumije

donekle i ako ja možda razumijem njega donekle ne znači
da drugi pripadnici naših vrsta razumiju ijedno od nas.
Vidjela sam evoluciju kao nikada do tada. Strahote…

Komunicirali smo. Svi mi skupa. Hrpetina pomiješanih

osjećaja. Gomila straha, ljubav i nada. Pogled na život i
svijet iz jedne druge perspektive. I treće i tako bliže i tako
dalje.

Počela je oluja. Letjele su stvari na sve strane, lomilo se

drveće. Grmljavina.

Kada sam došla kući Water people su bili tu, ali kao da su
poludjeli.

Duhovi su bili taman, Nedjelja.

302
Bilo mi je previše, tada sam već samo željela da sve te
bizarnosti prestanu.

Pokušavala sam snimati glazbu, skoncentrirati se na nešto

drugo i nastaviti normalno sa svojim životom.

Ovo je san. Ovo je slom živaca. Ovo je… Ne znam što je, ali
neka prestane.

Sjela sam za računalo i nikako nisam uspijevala snimiti

ništa. Sve je bilo naštimano kao ok, ali zvuk se ne bi snimio
normalno nego samo nekakav glasan šum.

Slučajno primijetim promjenu nekih postavki, koja se u

dobar broj godina još nikada nije dogodila i kažem onako,
sebi u bradu: '' Problem je u frekvencijama''.

U taj čas Water people prvi put dobivaju glas i jedan po

jedan u kanonu ponavljaju ''Problem je u frekvencijama''.

Izbezumila sam se. Nekim čudnim vriskom sam zajecala:

''Ne!'' i zaklopila laptop iste sekunde.

Tada je prvi u redu Water people-a rekao :''Zašto?'' sam od

sebe i ostali su to ponavljali.

Ustala sam se poput aveti, legla na trosjed, pokrila se,

okrenula prema zidu i zaklopila oči odlučna u namjeri da
prespavam to sve što god da je.

Ujutro sam bila na Zemlji. Exitor je nestao. I sad, da li je to

bio san, slom živaca, hipnoza, reakcija na stres…

Što god…

303
Tko će li ga znati?

304
SADRŽAJ

BUSCAR SE LA VIDA ………………………3

Koliba……………………………………………………………….5

Mrtvi ideali……………………………………………………..99

Drvo života…………………………………………………..121

Polako kalvarijom pješke………………………………215

EXITOR………………………………………….287
O piscu:

Pisac je živ. Zove se Martina Smrzlić.

Impressum:

Lektura: Sarah A. Popović

Naslovnica: Jose Manuel del Monte

Urednik: Petar Kočinski

Biblioteka Amanita; vl.naklada: 200.kom, I. izdanje

Lulu.com; smrzla@gmail.com

Lipanj,2016

305
.

306