Kathrin Passig / Aleks Scholz

Leksikon neznanja
Pitanja na koja dosad nismo našli odgovore

Znanje
ožujak 2010.
 Posvećeno svim laboratorijskim štakorima
i njihovoj neumornoj borbi protiv neznanja.
 Što vrijedi znati o neznanju

Postoje poznate poznatosti: to su stvari za koje znamo da ih znamo.

A tu su i poznate nepoznanice: odnosno stvari za koje znamo da ih ne znamo.
Postoje, međutim i nepoznate nepoznanice: to su stvari za koje ne znamo da ih ne znamo.
A svake godine otkrivamo još nekolicinu tih nepoznatih nepoznanica.
Donald Rumsfeld
Što je neznanje?

Rupe u znanju obično nastaju dobrom starom tehnikom zaboravljanja. Na mnogo

manje sramotan način ova će knjiga kod svakog čitatelja stvoriti još četrdeset dvije
dodatne rupe. Sve su one iznimno kvalitetne i ne zahtijevaju velik intelektualni napor
samo od nas, nego i od ostatka čovječanstva, uključujući i mnogobrojne iznadprosječno
inteligentne znanstvenike. Leksikon neznanja prva je knjiga nakon čijeg ćete čitanja znati
manje nego prije — ali na jednoj višoj razini.
Zamislimo li ukupnost svih ljudskih spoznaja kao veliku geografsku kartu,
prikupljeno znanje činit će kopno tog zamišljenog svijeta. Neznanje će se, pak, skrivati u
morima i jezerima. Zadatak znanosti je potisnuti vodene površine na toj karti. To nije
jednostavno, jer katkad se na mjestima koja se već dugo smatraju isušenima opet pojave
nove bare. Takav je slučaj, primjerice, pitanje kad je naseljena Amerika koje se više od
pola stoljeća smatralo razjašnjenim, sve dok se prije nekoliko godina zbog novih otkrića
nije ponovno otvorilo. Znanstvenici ne šire samo granice ljudskog znanja, nego i granice
neznanja. Tako je potkraj 19. stoljeća velik broj fizičara bio uvjeren da je svijet u cijelosti
istražen i da se razjasniti još imaju tek pojedinosti, sve dok se kroz kvantnu mehaniku i
teoriju relativnosti nije pokazalo da su u mnogočemu jednostavno bili kratkovidni. I na
površinu je izbilo cijelo jedno novo veliko jezero.
Neznanje se može opisati samo uzduž njegovih rubova — kad se oslanjamo na
ono što znamo. Upravo zato poglavlja ovog Leksikona, vratimo li se na predodžbu
geografske karte, obrubljuju jezera neznanja: nepoznato se sagledava iz svih mogućih
kutova, povremeno tonemo u močvarnim predjelima, katkad možda po stazi zađemo nešto
dublje, ali unatoč tome nikad ne možemo sa sigurnošću reći što se točno ondje unutra
skriva. Pritom obalnu liniju koja razdvaja znanje od neznanja nije moguće jasno utvrditi,
jer se za rješenje jednog određenog problema gotovo uvijek nudi više teorija.
Neznanje kojim se ovdje bavimo mora ispunjavati tri kriterija. Ne smije postojati
poznato rješenje, prihvaćeno među većinom stručnjaka, u slučaju kojeg je potrebno samo
još razjasniti pojedinosti. Problem mora biti obrađen barem toliko da ga se može jasno
opisati duž rubova. I ne smije biti načelno rješiv. Na brojna otvorena pitanja iz povijesti
više ne bismo mogli odgovoriti — osim ako netko ne izumi vremeplov. Navod Donalda
Rumsfelda s početka ovog poglavlja često se nepravedno ismijava jer zapravo predstavlja
kamen temeljac javnog izvještavanja o neznanju. Prema tom opisu nepoznato se dijeli u
dvije skupine: stvari za koje znamo da ih ne znamo i stvari za koje još ne znamo da ih ne
znamo. U ovoj knjizi može biti riječ samo o prvoj skupini, poznatim nepoznanicama, jer
se do ovog trenutka o onoj drugoj još nema što reći.

Zašto baš neznanje?

U Vodiču kroz galaksiju za autostopere Douglasa Adamsa svedimenzionalna,

hiperinteligentna bića izgrade računalo »Duboka misao« kako bi izračunalo odgovor na
konačno pitanje o »životu, svemiru i svemu ostalom«. Sedam i pol milijuna godina
kasnije računalo kao odgovor navodi broj »42«. Tek tada onima koji su računalo načinili
postaje jasno da zapravo ne znaju postaviti pitanje. Njegovo izračunavanje traje idućih
deset milijuna godina. Iz ovoga se mogu naučiti dvije stvari. Prvo, treba znati postaviti
pitanje želi li se razumjeti odgovor, i drugo, često je teže postaviti pravo pitanje negoli
odgovoriti na njega. Istu pojavu možemo primijetiti promatrajući neiskusne korisnike
Googleovog pretraživača. Godine 1963. za dobro postavljeno pitanje o uzroku
pojavljivanja »magičnih brojeva« u periodnom sustavu elemenata fizičar Eugene Wigner
podijelio je Nobelovu nagradu za fiziku s dvojicom znanstvenika koji su na njega
odgovorili.
Postaviti prava pitanja i time razotkriti neznanje važna je zadaća znanosti. Jer
neznanje je uvijek tu, samo nije svakom očito. To je kao skrivalica na kojoj crna životinja
popunjava prostor oko bijele životinje, a koju opazimo tek nakon nekog vremena
promatranja. No tada je više ne možemo ne vidjeti. Uspije li ovoj knjizi usmjeriti djelić
pozornosti na crnu životinju neznanja, ispunila je svoju svrhu jer će ga čitatelj tada
nedvojbeno prepoznati i kad ga susretne u divljini.

Kako bi Leksikon neznanja izgledao prije stotinu godina?

Neznanje je nestalno. Nestaje i ponovno izranja na drugom mjestu, pa mu se

mora manje vjerovati nego znanju. Zato Leksikon neznanja ne može trajati dovijeka.
Usporedimo li ga s njegovim nažalost nikad napisanim prethodnikom od prije stotinu
godina, nailazimo na zanimljivu stvar: neke od tema u ono vrijeme još nisu bile poznate,
primjerice tektonika ploča ili tamna tvar. Druga otvorena pitanja besposleno su čekala
dostupna svakome, ali iz različitih razloga nisu uopće bila dotaknuta ili barem nisu bila
dotaknuta na racionalan način, primjerice zagonetka ženske ejakulacije. Drugi su, pak,
problemi i dalje neriješeni i zato bi se mogli s pravom pojaviti u obje inačice leksikona,
između ostalih Riemannova hipoteza ili građa materije. Najoptimističnija su ona polja
neznanja koja se u ovoj knjizi uopće ne pojavljuju, premda su prije stotinu godina
predstavljala velike zagonetke. Tada ljudi nisu imali pojma zašto zvijezde sjaje. Nije se ni
slutilo da se Zemljina jezgra ne sastoji jednostavno od zemlje, a poprilično uznemirujuća
činjenica da je tekuća saznala se tek dva desetljeća kasnije. Nije se znalo zašto citrusi
liječe skorbut, baš kao ni gdje se mrijeste jegulje.
Kad bismo danas čitali leksikon neznanja napisan prije stotinu godina, po svoj
bismo prilici sami sebe smatrali vrlo pametnima. Vjerojatno će se isto tako osjećati i naši
praunuci kad jednoga dana budu držali ovu knjigu u rukama. Tamna tvar, reći će, pa jasno
da su lijevo zakrenute superaksokvatracije, to svatko zna. I kako je itko mogao misliti da
san ima ikakvu funkciju? Mačke, naravno, uopće ne predu, to je obična zvučna varka, a
što se, pak, kralja štakora tiče, pa to je u tančine objašnjeno u Voynichevu rukopisu. Tako
će ova knjiga postupno sadržavati sve manje stvarnih rupa u znanju, sve dok se novo
izdanje od tek pokoje stranice ne bude više isplatilo. Na sreću, to se vjerojatno neće
dogoditi za života njezinih autora.

Kako se pronalazi neznanje?

Kako se pronalaze rupe? Tako da se korača sve dok više nema tla pod nogama.
Slično je i s neznanjem. Pitamo i pitamo sve dok u jednom trenutku — često vrlo brzo —
više nema odgovora. (A pod tim ne mislimo »nema odgovora« u uobičajenom smislu »da
sam barem bolje pazio na satovima kemije«, nego doista nema odgovora.)
Najsigurniji znak kvalitetnog neznanja je kad se stručnjaci na simpozijima klade
iz kojeg pravca se može očekivati rješenje određenog problema. Idealno bi bilo toliko
dugo mučiti stručnjake pitanjima dok jednoglasno ne potvrde da dalje ne znaju. Nažalost,
to je provedivo samo u malom broju slučajeva. Umjesto toga, neznanje se mora
mukotrpno i neizravno tražiti pomoću praznina u raspravama poznatoga, koje u većini
slučajeva pomno okolišaju oko neznanja. Izravna upućivanja na neznanje su rijetka. Zato
gotovo sve novine imaju podlistak o znanju, a prilozima koji ponosno izvještavaju o
rješenju problema X mogli bi se napuniti brojni fascikli, čak i ako pišu uvijek o istom
problemu. Tako je, primjerice, u posljednjih deset godina barem triput objavljena konačna
odgonetka kuglastih munja. Takve su vijesti, pak, najsigurniji znak postojanja neznanja.

Zašto toliko mnogo čujemo o znanju, a gotovo ništa o neznanju?

Jedan od razloga je zacijelo način na koji znanstvenici rade. Kako se ne bi

uzaludno iscrpljivali neutemeljenim nagađanjima, moraju se držati onoga što već znaju,
pa su zato, takoreći, leđima okrenuti prema nepoznatom. Tek se s vremena na vrijeme
okrenu kako ne bi potpuno izgubili iz vida za čime tragaju — naime, za objašnjenjem
nepoznatog. To su trenuci koje valja istraživati u potrazi za nepoznatim.
Ali i drugi su uzroci zanemarivanju neznanja u javnom izvještavanju. Novinari
radije izvještavaju o dovršenim istraživanjima i novim spoznajama. Naslov »Ništa novo o
X« nesumnjivo je mnogo neprivlačniji od naslova »Konačno riješena zagonetka o X«.
Usto, za preuzimanje konkretnih rezultata koje znanstveni instituti objavljuju u
priopćenjima za javnost ne treba mnogo truda, dok je neznanje potrebno iscrpnije
istraživati, pa postaje skuplje. I kao posljednje, ali ne i manje važno, mnogo je ugodnije
njegovati privid da sve važno već znamo, premda se ova predodžba može pokazati
sputavajućom. Tako je 1874. profesor fizike Philipp von Jolly odgovarao mladog Maxa
Plancka od studija fizike jer je na tom znanstvenom polju gotovo sve otkriveno. Na sreću,
Max Planck je zanemario njegov savjet i samo nekoliko godina kasnije dao prvi poticaj
razvoju kvantne teorije koja je dovela do revolucije u suvremenoj fizici.
Ali ima i mjesta, premda malobrojnih, gdje se neznanje istražuje na posve
konkretan način. Premda mu se pripisuju zasluge za to, »nepoznate nepoznanice« Donald
Rumsfeld nije izmislio. Riječ je o dobro poznatom problemu iz teorije ratovanja koju je
američka vojska nazvala »unk-unk« (engl. unknown unknown, odnosno nepoznato
nepoznato). U ratu je mnogo toga nepredvidivo, pa se u obzir mora uzeti sve, čak i ono
neubrojivo. Previdi mogu biti bolni i skupi. Iz istog razloga i NASA ima bazu podataka
nazvanu »Lessons Learned« (»Naučene lekcije«) kako bi se pogreške zbog neprepoznatog
neznanja dogodile samo jednom i nikad više. Ova ukazivanja na pokušaje
pripitomljavanja neznanja zahvaljujemo interdisciplinarnom znanstvenom projektu
»Nichtwissenskulturen« (»Kultura neznanja«) koji se u razdoblju od 2003. do 2007.
provodio na sveučilištu u Augsburgu.

Ima li više neznanja od znanja?

Nije li možda sve neznanje?

Prije tristotinjak godina, promišljajući o ovom pitanju, Isaac Newton rekao je

sljedeće: »Ono što znamo kap je u oceanu neznanja.« Od njegova vremena neke su se
stvari promijenile, ali količina neznanja nije se mnogo smanjila. Tek što nešto
razumijemo, a već se otvore nova pitanja. Unatoč tomu, iz toga ne treba odmah zaključiti
da je svaki podatak nesiguran i da će ga u budućnosti zamijeniti nova spoznaja. Situacija
se prije može sažeti na sljedeći način: bez sumnje već raspolažemo znatnom količinom
znanja u koje je teško sumnjati. (Možda ne svaki pojedinac, ali čovječanstvo kao cjelina.)
S druge strane, i dalje postoji mnoštvo vrlo zanimljivih i važnih nerazjašnjenih pitanja
kojima se neki od nas svakodnevno bave. No, na to moramo pozitivno gledati jer će i
ubuduće ljudi htjeti biti plaćeni da stoje u laboratorijima i zbunjeno se češu po glavi.

Kako smo odabrali teme?

U srpnju 2005. u znanstvenom časopisu Science objavljen je popis 125 velikih

pitanja za čijim će se odgovorima tragati u 21. stoljeću. U Leksikonu neznanja pojavljuje
se tek petnaestak njih. Na stranicama Leksikona pronaći ćete stvari koje rijetko ugledaju
svjetlo dana, poput primjerice kralja štakora. To je, s jedne strane, zato što u svijetu ima
mnogo više neznanja nego što stane u jednu knjigu, a izdavač iz razumljivih razloga nije
odmah htio objaviti enciklopediju od 24 sveska. S druge strane, teme su tek djelomice
odabrane prema važnosti, a djelomice zato jer zorno prikazuju koliko se vješto neznanje
nerijetko skriva u poznatome. Istražiti kako mačke predu, primjerice, nije nešto što bi
moglo donijeti Nobelovu nagradu ili promijeniti sliku svijeta. Nasuprot tome, većini je
teško shvatljivo zašto je Higgsov bozon toliko zanimljiv, premda je za njegovo otkriće
Nobelova nagrada posve sigurna. Također, nikako nije lako otkriti koja će nerazriješena
pitanja gledajući dugoročno utjecati na našu sliku svijeta. Zato je kriterij relevantnosti
jednako subjektivan kao i bilo koji drugi. Jer tko zna, možda će već za stotinu godina
postojati ekološka elektrana pogonjena mačjim predenjem. Prije dvjesto pedeset godina
nitko nije ni pomislio da ćemo jednom moći hodati po mraku bez svijeća, samo zato jer
smo shvatili zašto se trzaju žablji kraci.
 Unatoč svemu, moje najdraže teme nema

Filozofske i povijesne teme u Leksikonu neznanja nedovoljno su zastupljene, jer

rijetko udovoljavaju zahtjevu da je neznanje o kojem se piše moguće smisleno istražiti.
Pitanje zašto je jedrenjak Mary Celeste 1872. bez posade pronađen u Atlantskom oceanu
između Azorskog otočja i Portugala nije objašnjeno, ali na njega se vjerojatno više ne
može odgovoriti. A i pitanja o uzrocima nekih bolesti iz dobrog su razloga manje
zastupljena. Nedugo nakon početka istraživanja stolovi su nam postali zatrpani izvješćima
o bolestima nejasne geneze i morali smo uvidjeti da se gotovo nijedan uzrok, možda s
iznimkom uzroka prijeloma kosti noge (gdje je, naime, riječ o djelovanju snažne
mehaničke sile, često zbog predmeta ostavljenih na krivom mjestu), ne može smatrati
posve jasnim. Prijedloge tema koje bismo mogli uključiti u moguće novo izdanje rado
ćemo primiti na internetsku adresu vorschlag@lexikondesunwissens.de.

Nisu li ipak možda za sve krivi izvanzemaljci?

Začudo, mnogo je otvorenih pitanja iz ove knjige moguće objasniti pomoću bića
iz svemira. Kuglaste munje, primjerice, mogu biti svemirski brodovi iz nepoznatih
svjetova. Pomoću halucinogenih tvari izvanzemaljci stupaju u kontakt s nama, tako barem
tvrdi Rob McKenna. I Tunguska je katastrofa, naravno, povezana s izvanzemaljcima, da
ne spominjemo Betlehemsku zvijezdu. Arheolog i autor knjige Stonehenge Complete
Christopher Chippindale pojavu nagađanja o posjetiteljima iz svemira u 20. i 21. stoljeću,
a koja predstavljaju svenamjensko oružje protiv svakovrsnog neznanja, pripisuje
povijesnim uzorima. Njihovu ulogu dugo su imali stanovnici Atlantide: oni su smatrani
prvim naseljenicima Amerike, oni su sagradili Stonehenge, a nestankom njihova carstva
izgubljena je i zagonetka razmnožavanja jegulja.
Prije njih su važnu ulogu u razjašnjavanju nepoznatog imali Feničani, prototip
današnjih Chippindaleovih izvanzemaljaca. I oni (premda su stvaran, povijesno utemeljen
narod) u pokojoj teoriji predstavljaju prve naseljenike Amerike i moguće graditelje
Stonehengea. »A zašto ne?«, zapitat će se netko tko očajnički traga za odgovorima. »Zašto
ne Feničani?« I upravo tu leži problem teorija iz polusvjetova: željele bi izgledati
uvjerljive, ali ne mogu se ni dokazati niti opovrći, ponajprije jer se o izvanzemljacima
(baš kao i Atlantidi i Feničanima) zna malo ili ništa. Oni su daleki, moćni i tajanstveni.
Nepoznanica se objašnjava drugom nepoznanicom. To ne znači da teorija o
izvanzemljacima zato mora biti pogrešna, nego samo da se ne može dokazati koliko je
istinita. Ili kako je ustvrdio fizičar Wolfgang Pauli u sličnoj situaciji: »To ne samo da nije
točno, to uopće nije krivo!«. Takve su teorije, naravno, u prednosti samim time što se
dano sporedno rješenje bez problema može primijeniti na potpuno različita neznanja. Ali
jednoga će dana izvanzemaljci izaći iz mode baš kao nekoć Feničani, a zamijenit će ih
nešto egzotičnije i zagonetnije, primjerice ježevi.

Zašto u knjizi ima i pogrešaka?

 U Leksikonu neznanja ima pogrešaka jer pogreške imaju veliku vrijednost za
ljudsku spoznaju. Dvije su vrste pogrešaka neizbježne. Prvo, pogreške nastale zbog
pojednostavljivanja. Mnogo je zamršenih stvari moguće smisleno objasniti samo
slikovitim usporedbama koje, strogo uzevši, nisu posve točne. Međutim, bez takvih
pomagala ova bi knjiga bila nečitljiva. S druge strane, ova knjiga sasvim sigurno sadrži
pretpostavke i tvrdnje koje će se prije ili kasnije pokazati pogrešnima. Danas o tim
zabludama ni mi, niti stručnjaci ne slutimo ništa. Uz ove dvije vrste netočnosti, u
Leksikonu neznanja vjerojatno ima i pravih pogrešaka, stvari koje nisu možda, nego su
sigurno pogrešne. Unatoč brižnim provjerama i savjetovanju sa stručnjacima, takve
pogreške nije moguće uvijek izbjeći, a isključivu odgovornost za njih snosimo mi.
Molimo vas da nam ih ne zamjerite te da nas o njima obavijestite kako se ne bi
pojavljivale u budućim izdanjima.
 Amerikanci

Amerika nije mlada zemlja. Stara je, prljava i zla. To je bila prije dolaska
doseljenika i prije Indijanaca. Zlo je oduvijek tu i čeka.
William S. Burroughs, Goli ručak

Pošto su naučili trčati u toploj središnjoj Africi, praljudi su krenuli u hladni svijet.
Najprije na Bliski istok pa odatle u Europu, Sibir i jugoistočnu Aziju, odakle su prije
otprilike 50 000 godina prešli u Australiju. Kako se ovaj veliki egzodus točno odvijao, tko
je, kako i gdje stigao i kako mu je bilo u tuđini, sve je samo ne jedinstveno rastumačeno,
no time se ovdje nećemo dalje baviti. Gotovo svi znanstvenici slažu se, barem, oko
jednog: da je američki kontinent, inače vrlo lijep, vrlo kasno naseljen. Zagonetno je,
međutim, kad su prvi ljudi stupili na njega. Današnje uobičajene teorije pokrivaju
vremensko razdoblje od prije 60 000 do 11 000 godina. Usto, nitko ne zna odakle su prvi
Amerikanci stigli, kako su se snašli u novoj zemlji i što se naposljetku s njima zbilo.
Kolumbo, u svakom slučaju, nije otkrio Ameriku. To je učinio netko drugi. Vrlo
vjerojatno netko s kopljem u ruci.
Prije 10 000 godina Amerika je izgledala nešto drukčije nego danas. Poslije 20
000 godina Zemlja je upravo izišla iz posljednjega ledenog doba. Za svoje je najveće
raširenosti ledeni pokrivač pokrivao gotovo svu površinu kanadskog kopna. A Kanada je
velika zemlja. Drastične klimatske promjene na kraju ledenog doba obilježile su i kraj
pleistocena te početak novog, klimatski mnogo povoljnijega geološkog
doba holocena. Amerikom je u doba pleistocena koračala eklektična zbrka divovskih
životinja. Zamislite današnje velike životinje, stavite ih pod povećalo i naslutit ćete kolike
su bile ondašnje megaživotinje. Tako će od slonova veličine igračke postati pradavni
mastodonti i mamuti. Bilo je divovskih jelena, divovskih kornjača, divovskih dabrova,
divovskih lavova, sabljastih tigrova i, kao da sve to nije bilo dovoljno, naokolo su
trčkarali kratkonosi medvjedi koji su današnje grizlije nadmašivali za nekoliko medvjeđih
glava. Priča se da je jedan Rus koji je u nekom američkom muzeju vidio bedrenu kost
jednog takvog divovskog medvjeda očajan upitao: »Zašto od svih zemalja na ovome
svijetu baš Sjedinjene Američke Države moraju imati najveće?«
Dakle, kad su prvi ljudi stupili na ovu pustolovnu zemlju nazvanu Amerika?
Donedavno je na to pitanje postojao širokoprihvaćen odgovor, koji je glasio otprilike
ovako: prvi američki doseljenici bili su pripadnici naroda Clovis koji su na američki
kontinent iz Sibira, s istoka, stigli prije otprilike 12 000 godina. Kako je zbog ledenog
pokrova morska razina bila mnogo niža nego danas, Rusija i Aljaska bile su povezane
kopnenim mostom. Tako je narod Clovis u Ameriku stigao suhih nogu. Sretnim slučajem
ledeno se doba upravo bližilo svome kraju. Ledenjaci su se povukli i oslobodili koridor
kojim su se došljaci preko Kanade probili prema jugu. U slobodno vrijeme bavili su se
lovom na krupne sisavce poput mamuta, bizona, deva i konja, služeći se osebujnim
vršcima kopalja koji su postali karakteristično obilježje kulture prvih Amerikanaca. Clovis
je ime grada u Novom Meksiku u kojem su arheolozi tridesetih godina
20. stoljeća otkrili prve takve vrške. Ubrzo se pokazalo kako na stotine vršaka slične
izrade ima diljem Sjeverne Amerike.
Vršci kopalja kulture Clovis i lovci koji su se njima služili očito su se vrlo brzo
širili kontinentom, u svakom slučaju »brzo« za doba u kojem je nedostajalo infrastrukture
poput ulica i željezničkih pruga. Prema toj teoriji u manje od tisuću godina Clovisi su
osvojili cijeli američki kontinent, stigavši od Aljaske do Ognjene zemlje na krajnjem jugu
Južne Amerike. Istodobno s lovcima naroda Clovis u Americi je došlo do neobičnog
masovnog izumiranja u kojem su nestale upravo opisane krupne vrste sisavaca. U
tradicionalnoj su teoriji te dvije činjenice, dolazak naroda Clovis i nestanak divovskih
životinja, usko povezane. Naseljavajući američki kontinent, Clovisi su u svojevrsnom
»blitzkriegu« na svome putu istrijebili cjelokupnu američku megafaunu, pa su na kraju
preostale samo male, ljupke životinje.
Premda ova priča zvuči prilično spektakularno, najvjerojatnije je netočna.
Odlučujuće otkriće koje je konačno dovelo do njezina opovrgavanja stiglo je iz južnog
Čilea, točnije lokaliteta Monte Verde u južnom Čileu, gdje su Amerikanac Tom Dillehay i
njegova ekipa s iskopavanjima započeli sedamdesetih godina 20. stoljeća. Ono što su
iskopali bilo je revolucionarno: ognjišta, ostatke svojevrsnog naselja, pradavne ostatke
mastodonata i oruđe izrađeno ljudskom rukom koje ne samo da je izgledalo drukčije od
onoga što je za sobom ostavila kultura Clovis, nego je usto bilo i 12 500 godina starije. U
tlu je otkriven čak i otisak ljudskog stopala, što bi u uobičajenim okolnostima bio
nedvojben dokaz ljudskog prisustva. Slijedeći obrazac Clovisa, praljudi iz Monte Verdea
kopnenim su mostom morali prijeći na američki kontinent davno prije Clovisa, u doba kad
je velik dio Sjeverne Amerike još bio prekriven ledom. Međutim, ne bi dospjeli dalje od
današnjeg Fairbanksa jer bi ondje naišli na nepremostiv ledenjak. Prema tome, morao je
postojati drugi put prema Monte Verdeu, a s njim i preteča kulture Clovis.
Monte Verde nije prvi lokalitet na kojem su pronađeni tragovi kultura starijih od
Clovisa, ali u svim ostalim slučajevima arheološka zajednica nije mogla uskladiti
mišljenja. Tako su se, primjerice, dugogodišnje rasprave vodile oko špilje Meadowcroft u
Pennsylvaniji u kojoj su James Adovasio i njegovi kolege sedamedestih godina 20.
stoljeća pronašli vrške kopalja i drugo oruđe čija je starost procijenjena na oko 16 000
godina — što nesumnjivo pripada razdoblju prije Clovisa. Adovasio je godinama uzalud
pokušavao uvjeriti kritičare u istinitost svog otkrića. Međutim, sporno je ponajprije bilo
određivanje starosti. Najvažnija metoda datiranja mjeri količinu radioaktivnog izotopa
ugljika C14. Kako se on vremenom raspada, preostala količina ugljika svojevrsna je
vremenska ura, ali samo ako tisuće godina stari uzorci uspiju ostati nekontaminirani,
odnosno da se stare kosti na zamršene načine ne onečiste mlađim ugljikovim atomima.
Unatoč svim teškoćama, u slučaju Monte Verde arheološka zajednica je nakon više od
dvadeset godina rasprava prihvatila datum predclovisa kao vjerodostojan. Godine 1997.
konzorcij odabranih stručnjaka, koji je Adovasio nazvao »paleopolicija«, ispitao je
lokalitet i potvrdio Dillehayova otkrića. Riječima Davida Meltzera iz Dallasa, stručnjaka
koji je bio član tog odbora: »Monte Verde je bila prekretnica. Teorija Clovis pala je u
vodu.« I otada opet vlada neznanje o američkoj povijesti.
Pronalasci iz južnog Čilea nisu jedini problematični u teoriji Clovis. U najmanju
je ruku dvojbeno jesu li prvi Amerikanci doista bili u stanju sami istrijebiti megafaunu.
Danas se uglavnom polazi od pretpostavke da su istrjebljenje tih krupnih krznatih
životinja pomogle ekstremne klimatske promjene na kraju ledenog doba, odnosno
uzročnici bolesti koji su onamo stigli s doseljenicima. Druga promišljanja koja ne govore
u prilog obrascu Clovis stižu od lingvista koji se već dugo žale da 12 000 godina nije
dovoljno da se iz jezika Clovisa razvije devetstotinjak indijanskih jezika zatečenih na
američkom kontinentu u doba Kolumbova dolaska. Ili je Amerika mnogo ranije naseljena
ili su je, jedni za drugim, naselili različiti narodi. Do sličnog su zaključka došli i
genetičari. Za neke gene otprilike znamo koliko se često mijenjaju mutacijom. Tako se
usporedbom gena Sjevernih Amerikanaca i Azijata može procijeniti koliko je vremena
prošlo od njihova razdvajanja. I rezultati dobiveni ovim postupkom upućuju da je
Amerika naseljena prije između 15 i 30 000 godina, što se podudara s tvrdnjama drugih
znanstvenih disciplina.
U arheologiji odlučujući argumenti još uvijek stižu iz tla. Zato su mnogi bili
sretni kad su otkrića iz Monte Verdea u posljednjih deset godina potvrdila brojna druga
nalazišta poput Cactus Hilla, Toppera i Taima-Taima, raširena diljem Amerike. Nakon što
je teorija Clovis pala u vodu, više nije bilo zaustavljanja — novootkriveni arheološki
materijal star je možda između 30 i
50 000 godina. Američkim arheolozima u bliskoj budućnosti ne ginu stalne prepirke.
U središtu rasprava od ljeta 1996. nalazi se i kostur kennewičkog čovjeka
otkriven u blizini američkog gradića Kennewick, koji je prije otprilike 9000 godina živio
u sjeverozapadnom dijelu SAD-a, što ga čini gotovo dvostruko starijim od europskog
neolitskog ledenog čovjeka Ötzija iliti »Smrznutog Fritza«. Jadni je čovjek zacijelo imao
težak život, jer ima različite ozljede lubanje i rebara, a u kuku nosi vršak koplja.
Rekonstrukcija lica, koja se pojavila u novinama, laicima se doima neobično europskom,
premda u stvarnosti ima više sličnosti s prastanovnicima Japana. Ni u kom slučaju ne sliči
suvremenim Indijancima koje rado nazivaju »prvim Amerikancima«. Bez obzira odakle
potječe, zemlju na kojoj, ili točnije pod kojom je ležao nekoć su nastanjivali Indijanci
Umatilla i to, prema njihovom narodnom vjerovanju, »od početka vremena«, a ne
nekoliko tisuća godina kako tvrde znanstvenici. No, prema američkom zakonu Indijanci
imaju pravo pokopati ostatke svojih predaka, i to nedirnute, a da ih se prije toga ne
podvrgne ispitivanju. Ako je kennewički čovjek živio na umatillskom tlu, Indijanci tvrde
da je bio Umatilla. Arheolozi uzvraćaju da je vrlo sporno ima li kostur ikakve veze sa
suvremenim Indijancima i radije bi ga vidjeli u laboratoriju nego zakopanog u tlu. I tako,
već više od deset godina
g. Kennewick leži više-manje besposlen, čekajući kraj sudskih postupaka. Naposljetku,
pa ovdje nije riječ samo o nekoliko starih kostiju ili akademskim prepirkama, nego o
pitanju kome pripada Amerika.
No, tko su oni doista bili, prastanovnici Amerike, i odakle su došli? Otkako je
teorija Clovis opovrgnuta, ustupila je mjesto mnogobrojnim inačicama. Najbolja je,
naravno, ona koja govori da stanovnici Amerike potječu od izvanzemaljaca, ali o njoj se
ozbiljni arheolozi rijetko izjašnjavaju. Druga, pak, omiljena teorija govori da je
naseljavanje Amerike bilo dugo putovanje brodom duž pacifičke obale ili, Adovasiovim
riječima, »jahtaški klub kasnog pleistocena«. Moguće je da su prastanovnici Japana
tijekom ledenog doba krenuli u smjeru Amerike, veslajući ili ploveći pod jedrima prema
sjeveru do Beringova kopnena mosta i spuštajući se duž američke obale daleko na jug. Toj
hipotezi ide u prilog i činjenica da američki kontinent nikad nije bio posve prekriven
ledom. Naime, uz obalu se nalazio uski pojas bez leda preko kojeg su po svoj prilici na
jug nadirali i smeđi medvjedi. Usto su gotovo cijelu obalnu liniju prekrivale prašume
gustih algi, s jedne strane privlačeći morske životinje koje su mogle služiti kao hrana
tijekom putovanja, a s druge smirujući more i olakšavajući plovidbu. Još jedna prednost
ove teorije je što se nije moralo mukotrpno lutati pustinjama i prašumama neumorno
ubijajući divovske životinje. Na koncu se čini da je naseljavanje Amerike možda čak bilo
i zabavno. Nažalost, ta je teorija teško dokaziva, jer su zbog porasta morske razine danas
sva priobalna naselja iz tog doba poplavljena. Usto, na drugoj strani Sjeverne Amerike
nekolicina je starih nalazišta, a kako bi se do njih došlo opet se moralo upustiti u duga i
teška pješačenja.
Jedna druga zamisao, koja već nekoliko godina kruži arheološkim časopisima,
zvuči još spektakularnije od mirne plovidbe duž američke zapadne obale. Vršci kopalja
kulture Clovis očigledno nalikuju onima koji su pripadali europskoj solutrejskoj kulturi.
Tako barem tvrdi znanstvenik Dennis Stanford s instituta Smithsonian. Solutrejci su prije
otprilike 20 000 godina živjeli uz južnoeuropsku obalu i, prema toj teoriji, odande su se
čamcima otisnuli prema Americi u, za ono doba, jedinstveno smionu pustolovinu. Ljudi
su se čamcima služili i mnogo ranije, ali baš prijeći cijeli ocean, uzimajući u obzir vjetar,
morsku bolest, morske pse i sve druge moguće teškoće? Potječu li, dakle, Amerikanci od
Europljana? To je hipoteza na koju stručnjaci gledaju s podijeljenim osjećajima. Jedni je
smatraju najblaže rečeno glupošću, drugi pak u najmanju ruku prihvatljivom. Naseljavanje
se Amerike, naravno, moglo dogoditi u nekoliko navrata, najprije čamcima iz Azije, zatim
brodicama iz Europe, pa pješice iz Azije ili obrnuto, ili pak sasvim drukčije.
Ako se može prijeći Atlantski ocean, onda je i svaki drugi premostiv. Zato neki
znanstvenici predlažu scenarije u kojima su prastanovnici Amerike prešli Pacifik polazeći
iz Azije ili Australije, i tim putem stigli u svoju novu domovinu. Da bi se doznalo, između
ostalog, jesu li ljudi iz kamenog doba uopće mogli izvesti velike pomorske pustolovine,
norveški se pustolov Thor Heyerdahl 1947. primitivnim splavom Kon-Tiki otisnuo iz
Južne Amerike prema Oceaniji. Doduše, time je na koncu samo dokazao kako Thor
Heyerdahl može preploviti ocean smiješnim plovilom, dok je o praljudima dokazao malo.
Jer nije sve što se može učiniti doista i učinjeno. Mogućnosti naseljavanja Amerike su
mnogobrojne. Možda su, naposljetku, prvi naseljenici Amerike stigli s Južnog pola. Ondje
je, naime, prehladno i usto pola godine vlada mrkli mrak. Pa tko se ne bi iselio pod takvim
okolnostima?
 Anestezija

Možete li mi reći koji od ova dva rupčića jače miriši na kloroform?

Sam & Max, Freelance Police

Na sreću, u praksi se ne mora obvezno znati zašto nešto djeluje da bi djelovalo.

Da je drukčije, ne bismo mogli upotrebljavati kemijske olovke. Da narkoze iznimno
pouzdano djeluju poznato je već stotinu pedeset godina, ali zašto djeluju — ne čitajte
dalje, ako uskoro morate pod nož — nitko točno ne zna. Poznato je da opća anestezija
djeluje na leđnu moždinu, moždano deblo i koru velikog mozga, uzrokujući gubitak
svijesti, neosjetljivost na bol i mišićnu relaksaciju, poslije koje se većina pacijenata ne
sjeća ničega. Postizanje željene narkoze i potiskivanje neželjenih nuspojava u
međuvremenu je dospjelo daleko, no pravo objašnjenje anestezije i dalje izostaje. Doduše,
radujemo se što nije obrnuto, premda i danas stojimo pred istim pitanjima kao i prije
stotinu godina: kako i gdje anestezija djeluje u stanicama? Kako najrazličitije tvari mogu
imati razmjerno slične učinke na tijelo? Te kako na temelju tih djelovanja na stanicu
dolazi do kompleksnih posljedica na svijest?
Anestetika je mnogo, od jednostavnog plemenitog plina do velikog broja
anestetika složenog molekularnog sastava. Kako su kemijske i fizikalne građe tih tvari
vrlo različite, za njih ne mogu postojati zajednički receptori. Međutim, to ne znači da
nemaju baš nikakve dodirne točke. Marburški farmakolog Hans Horst Meyer i züriški
docent biologije Charles Ernest Overton oko 1900. otkrili su vezu. Što je neki anestetik
topiviji u lipidima (mastima), to mu je djelovanje jače. Prema toj hipotezi, prema obojici
nazvanoj Meyer-Overtonova hipoteza, sve tvari topive u mastima na stanice živih bića
djeluju narkotički i to osobito na živčane stanice, jer »u njihovu kemijskom sastavu
prevladavaju tvari slične mastima«, napisao je Meyer. Pretpostavlja se kako se sredstva za
narkozu otapaju u staničnim opnama živčanih stanica i mijenjaju im svojstva. Kako nije
bilo jasno kako bi to trebalo djelovati, »lipidsku teoriju narkoze« uzalud se pokušavalo
dokazati nekoliko desetljeća. Od sedamdesetih godina 20. stoljeća zamijenila ju je
»bjelančevinska teorija« koja polazi od činjenice da anestetici napadaju bjelančevine u
staničnoj opni živčane stanice. Pojednostavljeno, remeti se komunikacija između živčanih
stanica pa, umjesto da osjet boli putuje na pravu adresu, mi samo umorno promrmljamo
»Što? Kako je prošlo?« U međuvremenu je »bjelančevinska teorija« dobro potkrijepljena
dokazima. No, što sredstva za narkoze čine bjelančevinama?
Prije nekoliko godina njemački je farmakolog Uwe Rudolph pokusima na
genetički modificiranim laboratorijskim miševima uspio dokazati da neki anestetici
djeluju specifično na određene ionske kanale koji imaju funkciju svojevrsnih ventila na
staničnoj opni živčane stanice. Tvar lijepog naziva gama-amino maslačna kiselina
(GABA) upravlja otvaranjem i zatvaranjem tih ventila, ometajući tako prijenos signala.
Rudolphova GABA hipoteza tvrdi da se anestetici vežu na vezna mjesta GABA receptora,
pa zato na isti način mogu ometati i nadzirati isključivanje mozga na način koji je još
potrebno istražiti. U svakom slučaju, mnogo je različitih GABA receptora s različitim
funkcijama na koje anestetici djeluju na različite načine, pa će prije konačnog objašnjenja
ionskih kanala trebati zgotoviti još pokoji doktorat. Usto, GABA hipoteza pokriva tek
nekolicinu sredstava koja se ubrizgavaju izravno u krvotok. O veznim mjestima
inhalacijskih anestetika zna se, baš kao i prije, vrlo malo. Primjerice, zna se da imaju
nekakvo djelovanje na velik broj bjelančevina u stanici, ali sporno je izaziva li upravo to
bombardiranje bjelančevina anestetički učinak ili je većina bjelančevina na koje se utječe
na taj način zapravo nevažna.
Pojavom novih modela tumačenja posljednjih je desetljeća srušena je »hipoteza o
jedinstvenosti narkoze«, po kojoj svi anestetici u osnovi djeluju isto. U međuvremenu se
saznalo da djelovanje nekih anestetika počiva na više međusobno neovisnih procesa, dok
se druge tvari, čini se, vežu samo na određena mjesta. Prema tome, sve je to, kao što je
često slučaj, vrlo neuredno uređeno.
Unatoč različitim moždanim procesima, učinci različitih sredstava za anesteziju
međusobno su vrlo slični. Težište je katkad više na gubitku osjeta bola, katkad na gubitku
svijesti, a katkad na opuštanju mišića, ali ne dolazimo do temeljnog pitanja zašto se
tjelesne funkcije pod djelovanjem narkoze isključuju istim redoslijedom kao kod padanja
u san ili nesvjestice. Teorijski, bilo bi sasvim zamislivo da najprije izostane osjet okusa,
zatim obamre desna noga i konačno se isključi logično razmišljanje, a sposobnost
prigovaranja liječniku cijelo vrijeme ostane nedirnuta. Već je Overton utvrdio da narkoza
toliko nalikuje snu »da nehotice navodi na pitanje nije li moguće da prirodan san može
uzrokovati proizvodnju tvari koje djeluju narkotički«.
Do danas se nije uspjelo činjenično utvrditi postojanje takve tvari, ali moguće je
da anestetici pokreću već postojeći mehanizam nastao evolucijom. Promišljanja o kakvoj
bi vrsti mehanizma ovdje mogla biti riječ danas se nisu pomakla ništa dalje nego u
Overtonovo doba.
Prva uporišta o tome što se zapravo zbiva u mozgu tijekom narkoze pronađena su
posljednjih godina različitim pokusima s pomoću magnetske rezonancije i pozitronske
emisijske tomografije mozga, kojima dobivamo slike unutrašnjosti mozga a da ga pritom
ne moramo narezati na kriške. Stavite li ispitanika pod narkozom u uređaj za magnetsku
rezonanciju ili pozitronsku emisijsku tomografiju, možete promatrati redoslijed
isključivanja moždanih funkcija te u kojim dijelovima mozga dolazi do najvećeg
smanjenja izmjene tvari. To pokazuje i da različiti anestetici koče aktivnost različitih
dijelova mozga. Inhalacijski anestetik halotan, primjerice, reducira ponajprije aktivnost u
talamusu i srednjem mozgu, i to sklopkama koje upućuju informacije na nadležna
referentna mjesta u kori velikog mozga. Nasuprot tome, intravenski anestetik propofol
jače djeluje na samu koru velikog mozga. Zato se čini kako postoji više od jedne
mogućnosti kontroliranog isključenja svijesti, a kako su takvi pokusi razmjerno novi,
zasad možemo tek s oprezom pretpostavljati na koji način smanjena izmjena tvari dovodi
određene dijelove mozga do gubitka svijesti, neosjetljivosti na bol i amneziju, odnosno
zaborav.
Razlog nedostatku zamjetnog napretka u istraživanju u posljednjih sto pedeset
godina nije u tome što anestezisti previše igraju golf, a premalo istražuju. Zapravo, druga
bi stručna područja najprije morala otkriti način funkcioniranja svijesti, bola i - sna. No,
možda je i obrnuto, pa će istraživanja o gubitku svijesti pomoći razjašnjavanju svijesti.
Vidjet ćemo tko će biti brži.
 Betlehemska zvijezda

Pa, svi su u Zvjezdanim stazama bili Židovi.

William Shatner

Svake godine nepuna dva tjedna poslije Božića kršćani slave blagdan Sveta tri
kralja. Ova tradicija vuče korijene iz priče o Isusovu rođenju iz Evanđelja po Mateju, koje
sadrži sljedeći tekst: »Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskom, u vrijeme kralja Heroda,
dođoše s istoka magi u Jeruzalem i upitaše: 'Gdje je novorođeni kralj židovski? Vidjesmo,
naime, gdje izlazi njegova zvijezda, i dođosmo mu je pokloniti.'« Rijetko je jedan tako
kratak odlomak sadržavao toliko mnogo zagonetaka. U njemu se ne navode ni imena
maga (Gašpar, Melkior i Baltazar se zasigurno nisu zvali), ni njihov broj (vjerojatno
nekoliko, tri je zapravo nasumice odabrano), ni odakle su (vjerojatno iz Perzije ili
Babilona). A nigdje nije objašnjeno ni o kojoj je zagonetnoj zvijezdi riječ. Betlehemska
zvijezda, vrlo vjerojatno najutjecajnija zvijezda u povijesti zvijezda (s iznimkom Sunca),
jedna je od velikih svjetskih tajni.
Rasprava koja slijedi počiva na sljedećim pretpostavkama bez kojih potraga za
betlehemskom zvijezdom ne bi imala smisla. U nastavku ćemo pretpostaviti da postoji
povijesna osoba Isusa Nazarećanina, kao i da su novozavjetna Evanđelja pouzdani iskazi
očevidaca u koje zvijezda nije naknadno dodana ne bi li cijeloj zgodi dala završni sjaj.
Međutim, te temeljne pretpostavke nisu sasvim nedvojbene. Primjerice, s vremena na
vrijeme pojavljuje se teorija da su cijeli Novi zavjet naknadno sastavili Rimljani s ciljem
da razdvoje Židove. Ipak, sve su tri pretpostavke manje dvojbene od astronomskih
tumačenja betlehemske zvijezde. I, posljednje, moramo pretpostaviti da božićna zvijezda
nije jedinstven medijski događaj uprizoren od strane nekog boga, jer je u tom slučaju
svaka rasprava bespredmetna.
Prihvatimo li gore navedene pretpostavke, sljedeće bi pomoglo u pronalaženju
točnog vremena Isusova rođenja. To je, nažalost, također tek okvirno poznato. I Luka i
Matej izvještavaju kako se Isusovo rođenje zbilo tijekom vladavine kralja Heroda koji je,
saznavši za novoga kralja, dao ubiti svu novorođenčad u okolici Betlehema ne bi li se
riješio mrske mu konkurencije. Kako je kasnije utvrđeno da je Herod umro nedugo prije
početka današnjeg računanja vremena, odnosno »prije Isusova rođenja«, računica nam je
donekle netočna. Najvažniji izvor za utvrđivanje Herodove smrti je rimsko-židovski
povjesničar Josip Flavije, koji je osamdeset godina kasnije zapisao kako je Herod umro
nedugo nakon pomrčine Mjeseca, ali prije židovskog blagdana Pashe koji je uslijedio
nakon nje. Dugo se smatralo kako je zacijelo bila riječ o pomrčini Mjeseca u ožujku
godine 4. pr. Kr., ali razmak između nje i blagdana Pashe iznosi samo četiri tjedna tijekom
kojih se trebao odigrati velik broj povijesno zabilježenih događaja, između ostalog
mnogobrojna pogubljenja, urote i, na kraju, opsežni pogrebni obredi za Heroda. Iz
neobjašnjenih razloga u prijepisima Flavijeva izvješća iz 1552. naveden je drugi datum
Herodove smrti, poslije pomrčine Mjeseca u siječnju godine 1. pr. Kr., što bi ostavljalo
dovoljno vremena do blagdana Pashe. Nažalost, kako je u srednjem vijeku uporaba
fotokopirnih aparata iz vjerskih razloga bila zabranjena, redovnicima su se tijekom
prepisivanja znale potkrasti pogreške, pa je moguće da je neki umorni redovnik pod
svjetlom svijeće slučajno zamijenio brojke.
Lukino nam Evanđelje daje još jednu smjernicu: »Svi su išli na popis, svaki u
svoj grad.« Zbog toga su Josip i Marija otišli u Betlehem. U to doba dva su povijesna
događaja mogla uzrokovati takvo masovno kretanje stanovništva. Prvo, svakih je dvadeset
godina građanin morao potražiti svoj rodni grad zbog popisa stanovništva radi poreza.
Jedan takav popis provodio se godine 8. pr. Kr., dovoljno prije Herodove smrti. Drugo,
car August je ujesen 3. g. pr. Kr. izdao zapovijed da svi građani Rimskog Carstva moraju
položiti prisegu caru, odnosno njemu. Osobito su svi Židovi morali prisegnuti da nikad
neće nasrnuti na njegovo prijestolje. I zbog toga su ljudi, baš kao i zbog popisa, krenuli u
svoje rodne gradove. Prihvatimo li kao datum Herodove smrti godinu 1. pr. Kr., i to bi
moglo biti povodom Marijina i Josipova putovanja u Betlehem. Sve u svemu, dolazimo do
zaključka da je Isus rođen otprilike između 8. i 1. godine pr. Kr. To je vremenski okvir u
kojem valja potražiti taj glasoviti nebeski događaj.
Pritom je uz astronomsku važno promatrati i astrološku stranu. Zvijezda nije
morala biti toliko sjajna, koliko važna. Prije dva tisućljeća zvjezdoznanstvo i proricanje
još su bili jedno. Zvijezde su promatrane, bilježeno je njihovo gibanje, tražene su
pravilnosti i iz svega se toga proricala budućnost. Tek je stoljećima kasnije proricanje
budućnosti postalo pseudoznanost, a zvjezdoznanstvo znanost u pravom smislu riječi, jer
je zvjezdoznancima postajalo sve teže vjerovati u međusobnu vezu ljudske budućnosti i
nezamislivo udaljenih plinovitih kugli. Proricanje iz zvijezda u Augustovo je doba bilo
vrlo omiljeno, ali ne i među Židovima koji su astrologiju smatrali bogohulništvom. Zato
ne čudi što nikome u Izraelu nije palo na pamet povezati nebeski događaj s rođenjem
novog kralja. S druge strane, iskusnim su mudracima zbivanja na nebu morala biti toliko
jasna da su viknuli »Hura«, skočili na konje i pohitali pravcem zapada.
Vrlo izglednima su se činili kandidati koji su se dugo nalazili u središtu rasprava,
ali su nakon novih spoznaja isključeni. Jedan od njih je poznati Halleyjev komet, koji se
na religijskim crtežima redovito prikazuje kao betlehemska zvijezda. Halleyjev se komet
pojavljuje uredno svakih sedamdeset pet godina, a pojavio se, između ostalog, i 12.
godine pr. Kr. To je, doduše, prema svemu dosad spomenutom nekoliko godina prerano
da bi ga se moglo smatrati navjestiteljem Isusova rođenja. Ali zbog tog ga »peha« ne
moramo žaliti, jer se u međuvremenu ipak proslavio. Drugi kometi koje su 4. i možda 5.
godine pr. Kr. zabilježili revni kineski astronomi teorijski bi se mogli uzeti u razmatranje
kad ne bi bilo sljedeće dvije smetnje. Prvo, mudraci su bili mudri, a ne glupi. Komete je
na nebu lako razlikovati od zvijezda jer se sasvim drukčije kreću i često imaju rep, što je u
tadašnje vrijeme bila dovoljno poznata činjenica. Zašto bi, dakle, mudraci izvještavali o
»zvijezdi«, a mislili na komet. Drugo, repatice su u Rimskom Carstvu smatrali
navjestiteljima bolesti. Ako bi ih netko i otkrio, prije bi stavio papirnatu vrećicu na glavu i
sakrio se u podrum, nego najavio dolazak novog, slavnog kralja.
Jedna druga vrsta zvijezde, prihvatljivija suvremenim astronomima, bila bi
supernova koja bi na nebu doista mogla izgledati kao »nova zvijezda«. Takvi se nebeski
događaji, uzrokovani smrću zvijezda vrlo velike mase, odnosno eksplozijom već ugašene
zvijezde, danas redovito promatraju velikim teleskopima. S tim na umu danas bi rijetko
kome palo na pamet smatrati supernovu navjestiteljem sreće i slave, ali za tu zlu kob
zvijezda u Augustovo doba još se nije znalo. Sama pojava je, doduše, impresivna. Na
nebu se iznenada pojavi nova, vrlo sjajna zvijezda na mjestu koje je prethodno obavijala
tama. Johannes Kepler, koji je 1604. svjedočio pojavi supernove, prvi je predložio da bi se
betlehemsku zvijezdu moglo rastumačiti s pomoću jednog takvog nebeskog događaja.
Neobično je samo to što u navedenom vremenskom razdoblju revni kineski astronomi
nisu opazili ništa slično. Osim toga, supernova se ne giba u odnosu na druge zvijezde,
nego uvijek stoji na istome mjestu, što se, pak, ne poklapa s onim što piše u Matejevom
Evanđelju.
Teorije koje se danas smatraju prihvatljivima temelje se na pretpostavci da nije
riječ o samo jednom nebeskom tijelu, nego kombinaciji nekolicine planeta, kojima se
katkad pridružio i Mjesec. Da bismo se približili istini, najprije s božićnog drvca moramo
ukloniti sve repatice i zamijeniti ih dvjema ili trima pokretnim svjetlosnim točkama.
Navedeno vremensko razdoblje vrvjelo je neobičnim nebeskim konstelacijama u kojima
su dva ili tri planeta došla vrlo blizu jedan drugome. Godine 7. pr. Kr. u razmaku od
sedam mjeseci čak je triput došlo do konjunkcije Jupitera i Saturna i to u zviježđu Riba,
drevnom židovskom simbolu. Jupiter se smatrao kraljevskom zvijezdom, a Saturn
planetom zaštitnikom Židova, iz čega, prema tvrdnjama austrijskog astronoma Konradina
Ferrarija d'Occhieppoa iz šezdesetih godina 20. stoljeća, proistječe da bi njihov susret
mogao ukazivati na rođenje židovskog kralja. Godine 6. pr. Kr. susreli su se Jupiter,
Saturn i ovaj put još i Mars, ponovno u zviježđu Riba, koje je u to doba očito bilo
omiljeno sastajalište planeta. I taj bi događaj teorijski mogao predstavljati traženu nebesku
pojavu.
Doduše, još je dojmljiviji slijed neobičnih događaja koji su se odvijali 3. i 2.
godine pr. Kr., istodobno kad i svečanosti u čast cara Augusta. Naime, u svibnju 3. godine
pr. kr. na nebu su se susreli Saturn i Merkur, i to vrlo blizu jedan drugome. Saturn je
nastavio i u lipnju se susreo s Venerom. Kao da to već nije dovoljno, u kolovozu je
Venera, uvijek u potrazi za zadovoljstvom, imala još jedan spoj, s Jupiterom, a nekoliko
dana kasnije još jedan, s Merkurom. Deset mjeseci kasnije, u lipnju 2. godine pr. Kr.,
Jupiter i Venera ponovno su se susreli i ovaj put toliko približili jedan drugome da su se
ljudskom oku činili kao jedan jedini, iznimno sjajan izvor svjetlosti, i to u zviježđu Lava,
vladara zodijačkih zviježđa. Kraljevski se Jupiter stopio s Venerom u vladajućem zviježđu
Lava, a kako je istodobno bio i pun Mjesec, sve zajedno se spokojno moglo uzeti najavom
za dolazak novoga kralja. Nekoliko tjedana kasnije Jupiter, Venera, Mars i Merkur još su
se jednom sreli u zviježđu Lava, dok je Saturn izostao, i to bez ispričnice. U istom
vremenskom razdoblju Jupiter je izveo petlju. Najprije je 2. godine pr. Kr. obišao zvijezdu
Regul, najsjajnije nebesko tijelo u zviježđu Lava, poznatu još i kao kraljevska zvijezda, a
zatim je u prosincu 2. godine pr. Kr. nekoliko dana mirovao usred zviježđa Djevice.
Promatrano iz Jeruzalema, Jupiter je tih noći mirovao i pokazivao prema Betlehemu — tu
je djevica s kraljem (Jupiterom) u ljubavi. U ovom se slučaju zvijezdama ne može
zamjeriti da su se nejasno izrazile. Povjesničar i meteorolog Ernest L. Martin 1991.
predstavio je ovaj dvogodišnji nebeski spektakl kao astronomsko objašnjenje betlehemske
zvijezde. Doduše, tada Herod ne bi smio umrijeti 4. godine pr. Kr., što bi još trebalo
razjasniti.
Postoji još jedna novija teorija iz glave školovanog astronoma Michaela R.
Molnara. Molnar u slobodno vrijeme skuplja antičke kovanice. Proučavajući rimske
kovanice, zaključio je kako je pretpostavka da Židove predstavlja zviježđe Riba pogrešna
i kako postoje jasni pokazatelji da židovstvo predstavlja zviježđe Ovna. To, prema
Molnaru, mijenja sve. U travnju 6. godine pr. Kr. Sunce, Venera, Mars, Jupiter i
povremeno Mjesec, svi odreda važne »face« Sunčevog sustava, susreli su se istodobno u
zviježđu Ovna. Molnar zaključuje kako je ta nebeska pojava nedvojbeno morala biti
betlehemska »zvijezda«. Ili, riječima njegova kolege Brada Schaefera: »Vau, to bi svakom
astrologu otpuhalo turban s glave.« Molnarova teorija pojašnjava problem istraživanja
božićne zvijezde. Nije dovoljno samo pronaći dovoljno sjajnu zvijezdu, nego je usto
potrebno znati koje bi značenje ona mogla imati. Sve u svemu, tako nastaje svojevrsna
obrnuta astrologija, odnosno tumačenje zvijezda, ali ne kao pokazatelj budućnosti, nego
prošlosti.
Naravno, kao i s drugim starim zagonetkama, i kod betlehemske zvijezde postoji
mogućnost da nikad neće biti razjašnjena. S druge strane, novija je astronomija već
ostvarila određen napredak isključivši, primjerice, hipotezu supernove i davši točan datum
pojave Halleyjeva kometa. Usto, neke možda ponajbolje teorije smišljene su u posljednjih
dvadeset godina, što ipak daje neku nadu. Ali jednu stvar bi valjalo imati na umu. Postoji
stanovita opasnost da će na kraju svi ozbiljni pokušaji tumačenja ove pojave pasti u vodu.
Jer možda je to ipak bio veliki pas koji je nebom letio sa svjetiljkom među zubima i tako
odveo mudrace na krivi put.
 Crvena kiša

Na drugo pitanje neki odgovaraju govoreći da to nije prava krv, nego gusta i
nečista voda koju je Sunce skuhalo pa je tako dobila crvenu boju. (...) Ali jesu li razlozi
tome posvuda isti, u to gotovo da sumnjam.
Gottfried Voigt, Physicalischer Zeit-Vertreiber, 1670.

Čovjek se lako navikne na to da iz neba pada obična voda. U nekim krajevima

ljudi su se čak pomirili da s vremena na vrijeme s neba padaju žabe ili ribe koje su
prethodno snažni vjetrovi negdje drugdje podigli u atmosferu, što je posve normalna
pojava. U indijskoj saveznoj državi Kerala, međutim, s neba u obliku kiše padaju
izvanzemaljci. Tako barem glasi objašnjenje koje je za crvenu kišu koja je ondje pala u
ljeto 2001. ponudio indijski fizičar Godfrey Louis. Drugi su stručnjaci tu hipotezu
dočekali sa sumnjom.
Nagađanja oko crvene kiše započela su kad su od kraja srpnja pa do kraja rujna u
južnoj Kerali zabilježene sporadične padaline nečega što je nalikovalo na krv. Crvene su
kiše bile ograničene na vrlo malo područje veličine tek nekoliko četvornih kilometara, u
čijoj je neposrednoj blizini istodobno padala sasvim normalna kiša. Usto, doznaje se i da
je prva crvena kiša zabilježena neposredno nakon glasne grmljavine slične eksploziji. Do
danas nije poznato kojoj okolnosti Indijci imaju zahvaliti na toj neobičnoj pojavi.
Očito tumačenje brzo je isključeno. Ni u kom slučaju nije riječ o pustinjskoj
prašini koja je podignuta vjetrom prenesena do Kerale. Pustinjska prašina doista može
zanimljivo obojiti padaline (tako je, primjerice, u Sibiru početkom 2007. obojen
pješčanom olujom padao žut snijeg), ali istraživanja su pokazala da kiša iz Kerale ne
sadrži prašinu, nego da crvene tvari sliče organskim stanicama. Usto, da je uzrok crvenim
padalinama pješčana oluja, očekivalo bi se da će zahvatiti šire područje, a ne biti tako
lokalizirano. Jednako je tako malo vjerojatno i da je kišu u crveno obojio meteor koji je
tamo prošao, ostavivši za sobom u gornjem sloju Zemljine atmosfere trag crvene prašine.
Neki misle da ako kiša nalikuje na krv, onda možda doista i jest krv. I to, prema
jednoj doista dosjetljivoj pretpostavci, krv jata šišmiša u koje je na velikoj visini udario
neki čvrsti predmet, primjerice meteor. Tako je šišmišja krv mogla obojiti kišu u crveno.
No, kako se šišmiši ne sastoje isključivo od krvi, pitanje je gdje su njihovi drugi ostaci? I
sad još samo ostaje objasniti odakle bi trebala dolaziti pozamašna količina šišmiša koja bi
kiši mjesecima mogla davati crvenu boju.
U studenome 2001. indijski su znanstvenici objavili izvješće u kojem se navodi
da crvena kiša sadrži spore, dakle zametke alga iz kojih se mogu razviti nove alge.
Navodno im je čak i uspjelo uzgojiti alge iz tih crvenih stanica. Iste alge rastu u kraju iz
kojeg dolaze izvješća o crvenoj kiši. Doduše, odakle bi tone tih spora trebale potjecati,
kako su stigle u kišne oblake, kako je došlo do neobične nepravilne raspodjele crvenih
padalina, kao i jesu li one na neki način povezane s gromoglasnom grmljavinom nalik
eksploziji, to u indijskom izvješću ne piše. Unatoč tomu, slučaj je time neko vrijeme bio
načelno zaključen.
 Sve do 2003. kad su Godfrey Louis i njegov student A. Santhosh Kumar iznijeli
tvrdnju da crvene stanice u kiši ne potječu sa Zemlje. Čini se da njegova razmatranja nisu
odmah bila posvuda dobro prihvaćena, jer trebalo je proći tri godine dok konačno nisu
službeno objavljena u časopisu Astrophysics & Space Science. Louis u crvenim česticama
nije pronašao DNK ustroj, sastavni dio svake zemaljske žive stanice, iz čega zaključuje da
čestice »možda nisu zemaljskog podrijetla«. Drugim riječima, dolaze iz svemira. Louis
iznosi pretpostavku da je u gornjem sloju Zemljine atmosfere popraćen glasnim praskom
eksplodirao meteor, oslobađajući velike količine bioloških stanica podrijetlom iz svemira
koje su na Zemlju pale u obliku crvene kiše. Ako je to točno, to bi bio prvi dokaz tzv.
teorije panspermije koja navodi da su žive stanice rasprostranjene diljem svemira.
Također, bio bi to prvi dokaz postojanja života izvan Zemlje. Vjerojatno je zato Louis
iznenada postao poznat.
Međutim, kako to obično biva s teorijama, to možda uopće nije točno. Primjerice,
ne zna se koliko je pouzdana tvrdnja da stanice nemaju DNK ustroj. U daljnjim
ispitivanjima provedenim na britanskim institutima pronađene su naznake DNK ustroja,
ali one »još nisu u cijelosti potvrđene«. Carl Sagan jednom je ustvrdio da »neobične
tvrdnje traže i neobične dokaze« — primjerice ispranog izvanzemaljca, a ne samo crveno
obojene stanice. A dok se to ne dogodi, možemo se i dalje zabavljati algama.
 Ejakulacija, ženska

Ipak štrca!
oekonews.de: »EKO-TEST zidnih boja«

S jedne strane iznenađuje što o tako elementarnim i istodobno ugodnim stvarima

za istraživanje poput ženske ejakulacije i Gräfenbergove zone (ili, drugim riječima, G
točke) nije poznato ama baš sve. S druge, pak, strane medicinska je literatura sâm klitoris
otkrila tek u 16. stoljeću, dakle nekoliko stotina milijuna godina poslije njegove pojave,
premda slobodno možemo pretpostaviti da su ga dotad zainteresirani laici već pokoji put
primijetili. U svakom slučaju, već je u 17. stoljeću danski anatom Caspar Bartholin
kritizirao svoje prethodnike što su se dičili njegovim navodnim otkrićem, premda je
klitoris bio poznat već starim Rimljanima. To ne zvuči sasvim nevjerojatno.
I ženska je ejakulacija često opisivana, počam od Kama sutre, preko Aristotela i
drugih Grka, pa do pornografske literature. Sve do 18. stoljeća čak se nagađalo da bez
»ženskog sjemena« ne bi moglo doći do oplodnje. Izraz »ženska polucija« pojavljuje se i
u seksološkim studijama s početka 20. stoljeća, primjerice Richarda von Krafft-Ebinga,
Maxa Marcusa, Havelocka Ellisa i Magnusa Hirschfelda, no nedugo poslije toga ženska
ejakulacija izlazi iz mode, barem kad je riječ o medicinskoj literaturi, i nekoliko se
desetljeća jednoglasno smatra zabludom utemeljenoj na pustim muškim željama koje
nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Općenito, seksologija je nakon kraćeg procvata
dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća sporo napredovala, između ostalog i zbog
prigovora (kako u SAD-u, tako i u Europi) koji bi iskrsli svaki put kad se na sveučilištima
trebalo proučavati orgazam. S druge, pak, strane prosječan porezni obveznik ionako
smatra da se orgazam na sveučilištima premalo proučava, a previše prakticira. Možda bi
to moglo objasniti što do danas većina pripadnika medicinske struke zna manje o ovdje
spomenutim dijelovima i funkcijama ženskog tijela od prosječnog zaljubljenika u
pornografiju. Odnedavna postojanje ženske ejakulacije nije više toliko sporno, ali
pojedinosti su jednako nejasne kao i prije. Nasuprot tome, kako, zašto i pomoću kojih
organa u muškaraca dolazi do ejakulacije, točno se zna.
Regnier de Graaf, nizozemski liječnik i anatom, jedan je od prvih koji se posvetio
pitanju prikladnih ženskih organa nužnih za tu pojavu. Godine 1672. pisao je o »ženskoj
prostati« koja, kao i u muškaraca, okružuje mokraćnu cijev i čiji izljev izaziva »jednako
mnogo požude kao i u muške prostate«. Citirao je grčkog anatoma Herofila (300. g. pr.
Kr.) i grčkog liječnika Galena (2. stoljeće pos. Kr.) koji su također pisali o ženskoj
prostati, a sâm je pretpostavljao da se sekret prostate djelomice izlučuje kroz otvore na
mokraćovodu. Neka se čitatelj ne smije prerano, jer mogao bi požaliti već za nekoliko
odlomaka.
Godine 1880. škotski ginekolog Alexander Skene opisao je žlijezde uz ženski
mokraćovod, po njemu nazvane Skeneove žlijezde (poznate i kao parauretralne žlijezde),
ali njihova funkcija mu nije bila poznata. Godine 1926. u svojoj knjizi Savršeni brak
nizozemski ginekolog Theodoor Hendrik van de Velde detaljno iznosi svoj stav o
mogućnosti ženske ejakulacije, pa navodi: »Nedvojbeno je da do toga dolazi, barem kod
jednog dijela žena.« Tekućina potječe, nagađao je, iz Bartolinijevih žlijezda koje su,
između ostalog, zadužene i za oplodnju. Skeneove žlijezde, kako tvrdi Van de Velde,
premalene su da bi: »... omogućile skupljanje dovoljne količine sekreta za izbacivanje.«
Naposljetku je njemački ginekolog Ernst Gräfenberg 1950. opisao »erogenu zonu
u prednjem dijelu vaginalne stijenke duž mokraćovoda«, potvrdivši njezino postojanje iz
vlastitog »iskustva s brojnim ženama«. Iz njegovog se članka jasno vidi da su podaci
dobiveni u privatnom okružju. Takva otvorenost u seksološkim tekstovima prava je
rijetkost. Kod nekih žena, prema Gräfenbergu, u trenutku orgazma iz mokraćovoda štrca
velika količina prozirne tekućine koja nije mokraća (što, doduše, zacijelo nije istražio u
laboratoriju). Prema njegovoj pomno iznesenoj pretpostavci vjerojatno je riječ o
izlučevinama žlijezda smještenih unutar mokraćovoda i povezanih s gore opisanom
erogenom zonom. Tekućina nikako ne može imati funkciju maziva jer se izlučuje tek
tijekom orgazma. Godine 1953. prerađen Gräfenbergov članak objavljen je kao poglavlje
jedne stručne knjige s područja seksologije. U njoj nije bilo mjesta osobnu mišljenju. Dio
o ženskoj ejakulaciji iz nepoznatih je razloga izbačen.
Gräfenbergov članak ostao je uvelike nezapažen. U utjecajnom djelu Spolno
ponašanje žena (1953.) seksolog Alfred Kinsey i njegovi suradnici objavili su kako se
»kontrakcijama vaginalnih mišića koje slijede nakon orgazma (...) nešto genitalnog
sekreta (može) istisnuti i u manjem broju slučajeva određenom snagom izbaciti«. Razlog
zašto se u Kinseyjevu znanstvenom radu više ne pojavljuje Gräfenbergova »zona«, a
unutrašnjost vagine opisuje neosjetljivom, ponajprije je činjenica što je Kinsey htio
opovrći čvrsto utemeljenu Freudovu predodžbu »vaginalnog orgazma«. Znanstveno
gledajući, to nije posve točno, no mnoge su mu žene imale na čemu biti zahvalne.
Desetljećima se, naime, od njih očekivalo da se nakon spolnog sazrijevanja u korist
»zrelog« vaginalnog orgazma odreknu klitorisnog orgazma.
U idućih dvadeset pet godina poslije Kinseyja nije se dogodilo mnogo, tek pokoje
plaho spominjanje ove teme u stručnoj literaturi. Čak su i seksolozi William Masters i
Virginia Johnson u svojoj pionirskoj znanstvenoj studiji Ljudske spolne reakcije (1966.) u
kojoj su prvi put korišteni laboratorijski podaci o spolnom ponašanju ljudi, žensku
ejakulaciju opisali »pogrešnim, premda široko rasprostranjenim konceptom«. Poslije su
Masters i Johnsonova ipak priznali kako kod nekih žena može doći do seksualne reakcije
nalik ejakulaciji, ali su tu pojavu objasnili kao inkontinenciju, odnosno nevoljni izlazak
mokraće iz mjehura, preporučujući ženama posjet liječniku.
Tek je potkraj sedamdesetih godina 20. stoljeća ženska ejakulacija ponovno
otkrivena u doba pokreta ženske emancipacije i u idućih deset godina dokazana u
nekoliko stručnih radova i ispitivanja. Godine 1982. grupa autora, psihologa i seksualnih
savjetnika, Alice Kahn Ladas, Beverly Whipple i John D. Perry, objavili su knjigu The G-
Spot and Other Recent Discoveries About Human Sexuality (G točka i druga nedavna
otkrića o ljudskoj spolnosti) navodeći za zonu koju je opisao Gräfenberg pogrešan,
premda danas često korišten izraz »G točka«. Prvi put u stručnim krugovima razvila se
opsežna rasprava o Gräfenbergovoj zoni. Katkad se još i danas čuju primjedbe da dosad
na opisanom mjestu stijenke vagine nije potvrđeno postojanje brojnih živčanih završetaka,
kao ni drugih anatomskih osobitosti. No to Gräfenberg nije ni tvrdio. On je govorio kako
je riječ o erogenoj zoni zbog mogućnosti stimulacije osjetljivog žljezdanog tkiva koje
okružuje mokraćovod smješten iza stijenke vagine.
 Od osamdesetih godina 20. stoljeća istraživanja spornog fenomena ženske
ejakulacije preselila su se u laboratorije. Nažalost, dobiti tu tekućinu zasebno od drugih
tekućina koje nastaju pri spolnim aktivnostima nije jednostavno. Ipak, u usporedbi s
mokraćom, kod njezina je ispitivanja često, premda ne uvijek, otkrivena povišena
koncentracija određenih »prostatskih kiselih fosfataza« (skraćeno PAP) i fruktoza,
sastojaka svojstvenih izlučevinama muške prostate. Nasuprot tome, sadržaj važnih
sastavnih dijelova mokraće karbamida i kreatinina bio je uglavnom nizak. Kasnije je PAP,
doduše, potvrđen i u vaginalnom sekretu, pri čemu je iskrsnulo pitanje ne potječe li
tekućina barem djelomično iz mjehura te se u mokraćovodu samo miješa s izlučevinama
žlijezda. Otežavajuća okolnost je što žene vjerojatno ponaosob, kao i poslije mjesečnog
ciklusa, stvaraju tekućine različitog sastava — katkad uhvaćeni sekret izgleda bjeličast,
katkad proziran, katkad više, a katkad manje nalikuje mokraći, a količina opisana u
literaturi koleba između 10 i 900 mililitara. Protiv teorije o mokraći govori i činjenica što
je kod gotovo polovice ljudi genetički uvjetovano da nakon konzumiranja šparoga
mokraća ima osebujan miris po šparogama, dok ga ženski (i muški) ejakulat nemaju. Usto,
u dosad neponovljenom privatnom pokusu što ga je provela studentica kanadskog
istraživača Edwina Belzera, dokazano je da uzimanjem stanovitog lijeka mokraća poprima
jarku plavu boju, dok isti lijek na ejakulat nema gotovo nikakvo djelovanje.
Potkraj 1980-ih dvjema vrlo opsežnim znanstvenim studijama provedenim u
SAD-u i Kanadi utvrđeno je da je 39,5 posto ispitanica jednom ili više puta izbacilo takvu
tekućinu, 65,9 posto potvrđuje postojanje osjetljivog vaginalnog područja, od njih 72,6
posto može postići orgazam stimulacijom tog područja, od toga više od polovice bez
dodatne stimulacije klitorisa. U ovoj je podskupini čak 82,3 posto ispitanica osobno
iskusilo ejakulaciju.
Iz toga se ponajprije zaključilo da 10 do 40 posto svih žena barem katkad
ejakulira, sve dok seksolog Francisco Cabello Santamaría 1996. nije ženski urin ispitao na
tzv. PSA (prostatski specifični antigen) koji stvara, kako mu ime govori, muška prostata.
Utvrdio je da je u 75 posto ispitanih uzoraka koncentracija PSA bila veća poslije orgazma
nego prije njega. Cabello Santamaría iz toga zaključuje da gotovo sve žene imaju
sposobnost ejakulacije, ali da tekućina proizvedena na taj način u većini slučajeva
završava u mokraćnom mjehuru, što je pojava koja se javlja i u muškaraca, a poznata je
kao »retrogradna ejakulacija«. Pokusom koji je seksolog Gary Schubach proveo 2001. s
ispitanicima iskusnim u izbacivanju sjemene tekućine, a čiji su mokraćni mjehuri
neposredno prije orgazma ispražnjeni kateterom, utvrđeno je da pri orgazmu nastaje
dodatnih 50 do 900 mililitara tekućine. Kako je ta tekućina uhvaćena u mokraćni kateter,
nedvojbeno je da dolazi iz mokraćnog mjehura. Sadržaj karbamida i kreatinina u tekućini
bio je očito manji nego u mokraći. Budući da mokraćni kateter odvaja mokraćni mjehur
od mokraćovoda, uhvaćena tekućina nije mogla potjecati iz žlijezda koje se ulijevaju u
mokraćovod. Kako se u tek ispražnjenom mokraćnom mjehuru u tako kratko vrijeme
može sakupiti toliko tekućine svojstava netipičnih za mokraću, u ovom ispitivanju nije
razjašnjeno. A Schubachov oprezno izveden zaključak glasi da spolno uzbuđenje utječe na
sastav tekućine u mokraćnom mjehuru.
Dakle, doista je objašnjeno malo. I dalje je sporno postoji li oko ženskog
mokraćovoda, i to ne samo kod nekih nego svih žena, žljezdano tkivo koje građom i
funkcijama nalikuje muškoj prostati, a čije izlučevine otječu djelomice u mokraćovod, a
djelomice na njegov izlaz. No ako postoji, to žljezdano tkivo ima funkciju i nije, kako se
smatralo još potkraj 1980-ih, tek zakržljali ostatak.
Dalje od toga istraživanja dosad nisu stigla. Jednako nejasno kao i prije je i
pitanje čini li »ženska prostata«, odnosno žljezdano tkivo oko mokraćovoda,
Gräfenbergovu zonu erogenom i nije li ono barem kod nekih žena veće ili produktivnije
nego što se dosad smatralo, čime bi se djelomice mogla objasniti velika količina tekućine
koju žlijezde stvaraju. Također bi trebalo otkriti je li izbacivanje te tekućine sastavni dio
seksualne reakcije, a ako jest, čemu bi moglo poslužiti ili je zapravo riječ o nuspojavi.
Ako tekućina doista u cijelosti ili barem djelomice potječe iz mokraćnog mjehura,
postavlja se pitanje može li se uopće i na koji način mišić zatvarač mokraćnog mjehura
otvoriti stimulacijom područja mokraćovoda (odnosno žljezdanog tkiva oko
mokraćovoda). Kao što je većini muškaraca dobro poznato iz vlastita iskustva, seksualno
uzbuđenje, naime, nikako ne pridonosi otvaranju mišića zatvarača mokraćnog mjehura,
nego baš suprotno. Malo toga govori u prilog činjenici da se isti mišić u žena ponaša
obrnuto. Također, umjesto da se pobliže ispita G točka, povremeno se pojavljuju nove
točke, primjerice K točka (uopće ne tako novi klitoris), zatim U točka (ušće mokraćne
cijevi), a 2003. godine i A točka, koja bi se trebala nalaziti između G točke i vrata
maternice. Kako su još 22 točke između B i Z slobodne, ima još mnogo mjesta za
istraživače koji žele da im se imena proslave.
Kad bi se konačno razjasnilo od čega se točno sastoji ejakulat i gdje nastaje, bilo
bi to, između ostaloga, korisno i jer bi ishod mogao utjecati na rad Britanskog odbora za
filmsku cenzuru (British Board of Film Classification, BBFC). Naime, u Engleskoj su
zabranjene snimke koje prikazuju ma kakve seksualne igrice s mokraćom, a BBFC smatra
da je ženska ejakulacija tek bezazleniji naziv za upravo takve nezakonite besramnosti.
Zanimljivo je i da u stručnoj literaturi iz 20. stoljeća utemeljenoj na anketama
poput uspješnice Hite Report autorice Shere Hite, za gotovo 2000 ispitanica ženska
ejakulacija, čini se, gotovo da nema nikakav značaj. Međutim, postavi li tko danas na
internetskim forumima pitanje o ženskoj ejakulaciji, istog se časa jave brojne žene koje tu
pojavu poznaju iz vlastita iskustva. Što se pak tiče razloga zašto ženska ejakulacija
službeno ne postoji, javljaju se tri mogućnosti: ili nije primijećena, nije smatrana
vrijednom spomena ili je, pak, zbog teorije o inkontinenciji, od srama prešućivana. Tako
znanost prigodno dopušta pojavu posve novih spolnih organa.
 Elementarne čestice

Ništa ne vjerujem. Kvarkovi su glupost.

Steven Weinberg, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku

Već je dugo poznato da se svijet sastoji od nebrojeno mnogo sitnih čestica.

Mnogo se već puta u povijesti otkrića čestica vjerovalo kako je konačno otkrivena
najmanja čestica tvari, samo kako bi se nekoliko godina kasnije saznalo da se nije
dovoljno dobro gledalo.
Suvremeno istraživanje tvari započelo je prije otprilike 2500 godina
Demokritovim uvođenjem pojma »atom« (na grčkome »nedjeljiv«). Prema Demokritu,
atomi su najsitnije nedjeljive čestice sasvim ispunjene masom, od kojih se sastoji sva tvar.
Uvelike nedokazano, to je polazište preživjelo više od dvije tisuće godina, sve dok u 19.
stoljeću izvan atoma nismo susreli njegove negativne sastavne dijelove koji smo nazvali
elektronima. Tek što električnim naponom zagrijemo komad metala, već se otpušta roj
elektrona. I tu je bio kraj nedjeljivosti »nedjeljivog«.
U usporedbi sa sporim razvojem predodžba o elementarnim česticama u prošlim
tisućljećima, u 20. se stoljeću iznenada sve razvijalo vrlo brzo i za spoznaje o ustroju tvari
dodijeljeno je pregršt Nobelovih nagrada. Najprije je engleski fizičar Ernest Rutherford
otkrio da su atomi zapravo prazni. »Planetarni model« atoma razvijen poslije toga počiva
na predodžbi da se u atomskoj jezgri nalaze pozitivno nabijeni protoni oko kojih, poput
planeta oko Sunca, kruže elektroni. U otprilike isto vrijeme kvantna fizika iz korijena je
izmijenila naše poimanje svijeta. Općenito, s elementarnim česticama više se nije
postupalo jednako kao s nebeskim tijelima, jer svijet na atomskoj ljestvici veličina počiva
na drugim pravilima. Hendrik Kramers, jedan od otkrivača tih pravila, iznio je tvrdnju da
je čovjek sklon veseliti se nekoliko mjeseci novoj kvantnoj mehanici, ali ga ona uskoro
natjera u plač. Fizika elementarnih čestica, dotad svojevrsna igra biljara s nepojmljivo
malim kuglama, pretvorila se u nepoznat krajolik koji ljudski razum jedva može pojmiti.
Kao svaka strana zemlja, i svijet najsitnijih čestica naseljen je egzotičnim
životinjama. Ubrzo su se u laboratorijima pojavile prve antičestice. Antičestice izgledaju
jednako kao njihovi parnjaci »normalne« čestice, samo im je električni naboj suprotan.
Antičestica suprotna elektronu, primjerice, naziva se pozitron, pozitivno je nabijena i prvi
put dokazana 1932. Iste je godine Englez James Chadwick otkrio kako neutron ima
otprilike jednaku masu kao proton, ali da nema naboja. Nekoliko godina kasnije otkriveni
su mioni, čestice 200 puta masivnije od elektrona, deset godina kasnije pioni, da bi
konačno pedesetih godina 20. stoljeća stanje postalo nepregledno kad su se u zoološki vrt
elementarnih čestica uselila nova stvorenja poput kaona, hiperona i raznovrsnih neutrina.
Naposljetku je 1968. došlo do nove revolucije. Otkriveno je da su protoni isto toliko malo
»elementarni« kao i atomi, a svijet je još jednom razložen na još sitnije čestice.
Naše spoznaje o elementarnim česticama velikim dijelom potječu iz pokusa u
kojima se jedna vrsta čestica ispaljuje na drugu vrstu čestica. Rutherford je, primjerice,
ispaljivao atome helija na atome zlata. Njegovi su projektili u većini slučajeva neometano
prolazili kroz zlato. Na istom načelu počiva i pokus koji je doveo do otkrića kvarkova.
Ubrzivačem čestica (akceleratorom) na Standfordskom sveučilištu elektroni se jako
ubrzavaju i zatim sudaraju s protonima. Iz otklona projektila može se zaključiti kako
izgleda unutrašnjost protona. Proton se, naime, sastoji od tri »kvarka«. Sam naziv kvark
preuzet je iz šaljive pjesme iz romana Finneganovo bdijenje Jamesa Joycea (»Three
quarks for Muster Mark!«).
Tako nije moglo dalje. Za poimanje raznovrsnosti elementarnih čestica i
antičestica početkom 1970-ih razvijen je tzv. standardni model elementarnih čestica. On
nije samo uveo red u zoološki vrt elementarnih čestica, nego je konačno uspostavio jasna
pravila za suživot najsitnijih životinjica u njemu. U standardnom se modelu svijet sastoji
od dvanaest različitih »fermiona« (to su elektron, mion, tauon, tri vrste neutrina i šest
vrsta kvarkova), dvanaest njihovih antičestica i različitih tzv. baždarnih bozona zaduženih
za prenošenje pozdrava i poruka između čestica, uglavnom tipa »privlačiš me« i
povremeno »s tobom bih rado na sudar«. Prema toj analogiji, foton je bozon-poštar,
prijenosnik elektromagnetske sile, svojevrsna privlačnost suprotno nabijenih čestica.
Drugi je takav bozon gluon koji u atomskoj jezgri na okupu drži kvarkove.
Standardni model elementarnih čestica dosad je umnogome obranio svoj
pretenciozni naziv. Predviđao je, primjerice, postojanje različitih novih čestica i njihovih
svojstava, što je bio veliki korak, jer se konačno više nije šepalo za prirodom, nego se već
unaprijed znalo koji je njezin sljedeći potez. Međutim, tako lako protivnik se nije dao
svladati. Neka fundamentalna pitanja nisu riješena ni i u standardnom modelu. Tako,
unatoč velikim naporima još nije otkriven Higgsov bozon, posljednja nedostajuća čestica
standardnog modela. Higgsov bozon zadužen je da drugim česticama priopćava kolika im
je masa (pa netko mora i to). Nadalje, teorija standardnog modela ne može predvidjeti
brojna svojstva svijeta, primjerice baš masu čestica ili broj dimenzija u svemiru, a premda
uključuje tri osnovne sile, četvrto važno međudjelovanje, gravitacijska sila, čija je
osnovna priroda opisana u općoj teoriji relativnosti, oduvijek stoji pred vratima i ne smije
sudjelovati u igri. Baždarni bozon gravitacije, čestica čiju je masu moguće utvrditi samo
iz nazočnosti drugih masa i koja je nazvana graviton, dosad nije otkriven. Na svim se tim
pitanjima trenutačno naporno radi.
Dva vodeća kandidata za svemoguću teoriju s onu stranu standardnog modela, a
koja će konačno riješiti sve naše teškoće, su teorija supersimetrije i teorija struna.
Nažalost, za potpuno razumijevanje ovih nadasve složenih misaonih konstrukcija moramo
se baviti neprikladnim raspravama i zastrašujućim formulama. Teorija supersimetrije
obećavajući je pokušaj u kojem se svakoj poznatoj čestici standardnog modela dodjeljuje
tzv. superpartner, koji se od izvorne čestice razlikuje samo po točno suprotnom spinu
(obilježju koje predočujemo vrtnjom). Dakle, ako se jedna čestica vrti nadesno, njezin će
se superpartner vrtjeti nalijevo. Udvostručenje vrsta čestica uklanja dio problema, a usto
daje i obećavajuće nove čestice kandidate za dosad neobjašnjenu - tamnu tvar. Međutim,
dosad nije otkrivena ni jedna supersimetrična čestica, a zagonetno je i zašto se uopće tako
rijetko susreću u dosad istraživanim područjima fizike.
Teorija struna, pak, standardni model mijenja tako što na elementarne čestice više
ne gleda kao na točke koje nemaju dimenziju, nego kao na jednodimenzionalne niti,
končiće, odnosno »strune« (engl. string). Različite teorije struna imaju praktično svojstvo
da mogu predvidjeti broj dimenzija u svemiru. Standardni model, kao što smo spomenuli,
to ne može. Ovisno o načinu titranja struna dobivamo 10, 11 ili čak 26 dimenzija, što su
brojevi toliko zbunjujuće različiti da više uopće ne možemo pouzdano znati je li zapravo
bolje ništa ne znati. U svakom slučaju, većina tih dimenzija ionako je premalena da bi bila
imala bilo kakav značaj u normalnom životu, one su »stlačene« u svijet kvanta. Dosad se
teorije struna tvrdoglavo protive svakoj nedvojbenoj eksperimentalnoj potvrdi, zbog čega
se danas pojedini znanstvenici počinju pitati ne gubi li se samo na njih dragocjeno
vrijeme.
S onu stranu svih tih nastojanja oko potpune teorije svijeta (svemira), moguće je i
da elementarne čestice, odnosno prave najmanje sastavne dijelove tvari, još nismo otkrili.
Tek nešto mlađe od standardnog modela različite su teorije po kojima se elektroni i
kvarkovi sastoje od još sitnijih čestica koje se uglavnom nazivaju preoni, ali katkad i
»prakvarkovi«, »rišoni«, »tvidlovi« ili »maoni«. Međutim, fizičari poput Haima Hararija
koji je otkrio rišonski model (nazvan i Hararijev model, odnosno model podkvarkova)
pitaju se zašto bismo baš mi bili naraštaj koji je na fundamentalnoj granici naišao na
najsitniju česticu? (Isto tako bismo se odmah mogli zapitati zašto bi baš Hararijeva nova
elementarna čestica trebala biti najmanja?) I zašto bi, dalje argumentira Harari, svijet
trebao biti sastavljen od toliko mnogo elementarnih čestica kao što predviđaju standardni
model i teorije koje su se razvile iz njega. Njegovi se »rišoni« dijele u samo dvije različite
vrste i ostavljaju, kako iznosi Harari na kraju stručnog rada u kojem predstavlja svoj
model, »mnogo, mnogo otvorenih pitanja«.
A možda su baš otvorena pitanja temeljne građevne jedinice tvari.
 Halucinogeni

Kad Bog uzme LSD, vidi li tada ljude?

Steven Wright, američki komičar

Ljudski mozak se tako lako i rado zbuni od svega mogućeg da moramo biti
veoma zahvalni evoluciji što nam je omogućila da barem s vremena na vrijeme vozimo
motorna vozila. Naposljetku, svesrdno se potrudila obogatiti našu okolinu optičkim
varkama i kemijskim tvarima koje nam pomućuju opažanje. Vidimo li pri tome bijele
miševe tamo gdje ih prema općem slaganju nema, to nazivamo halucinacijom. Naziv
halucinogeni, dakle »tvari koje uzrokuju halucinacije«, nije posve točan jer oni samo
mijenjaju opažanje postojećeg, tako da umjesto prisutnih bijelih vidimo šarene miševe.
Neki stručnjaci zato zagovaraju da ih se preimenuje u »psihodelici« (odnosno »tvari koje
razotkrivaju dušu«), ali dokle se god ne razjasni ima li duša doista krzneni pokrivač i četiri
noge, ostajemo pri nazivu »halucinogeni«.
Halucinogene tvari ne nalazimo samo u nekoliko stotina vrsta biljaka i mnoštvu
gljiva, nego i nekolicini vrsta krastača te riba (halucinogeno kamenje zasad nije poznato).
Uz klasične halucinogene poput LSD-a, psilocibina i meskalina, postoji mnoštvo
prirodnih i sintetičkih tvari koje na različite farmakološke načine donekle slično djeluju. U
tjelesne posljedice ubrajaju se vrtoglavica, slabost, obamrlost i smetnje vida. Mijenja se
percepcija, više se ne može pouzdati u boje i oblike, a može doći i do sinestezije, odnosno
sjedinjenja osjeta, tj. pojave obojenih tonova ili četverokutnih mirisa. Tu su još i osjećaj
sanjanja, drastično promijenjeno zapažanje vremena te, u ekstremom slučaju, osjećaj da se
cijela osobnost rastapa kao kocka šećera u kavi.
Premda su neki halucinogeni već stoljećima u uporabi u vjerske i rekreativne
svrhe, ne zna se mnogo o tome kako djeluju na mozak. Zna se da se svi bez iznimke vežu
za neuroprijenosničke receptore u mozgu. Neuroprijenosnici su kemijske tvari zadužene
za prijenos informacija između živčanih stanica, odnosno prijenos impulsa preko
sinaptičke pukotine koja razdvaja dvije živčane stanice. Halucinogeni se vežu na njihovo
mjesto i ponašaju kao neodgovorni poštari, otvarajući svako pismo i iskrivljenim
rukopisom pišući nešto sasvim drugo. Od sedamdesetih godina 20. stoljeća ostvaren je
velik napredak u utvrđivanju receptora uključenih u taj proces, ali kako dolazi do opisanih
djelovanja na mozak nije osobito temeljito istraženo.
Kod halucinogenih tvari nije zanimljiva samo činjenica što o njima znamo tako
malo, nego i zašto je tako. Nakon što je kemičar Albert Hofmann 1943. nehotice otkrio
LSD, uslijedila su dva plodna desetljeća u kojima je objavljeno nekoliko tisuća
znanstvenih radova o djelovanju i mogućnostima terapijske primjene halucinogena.
Međutim, od sredine 1960-ih stav tiska prema halucinogenim supstancijama dramatično
se pogoršao, i to ne samo jer je njihova konzumacija prerasla u masovnu pojavu i jer je na
ulicama bilo u optjecaju prosječno deset puta više doza LSD-a nego danas. Konzumenti bi
zbog toga nerijetko iskusili neočekivanu paniku, kao i osjećaj nemira.
Usto, američki su političari pretpostavljali da postoji veza između sve veće
konzumacije droga i novih navika američkih građana, koji su iznenada počeli nositi dugu
kosu, spaljivati zastave i iskazivati istospolne nagone.
Tijekom 1960-ih najčešće halucinogene tvari u SAD-u najprije su podvrgnute sve
strožoj kontroli, a 1970-ih naposljetku potpuno zabranjene. Većina zapadnih zemalja više
je ili manje dragovoljno slijedila primjer SAD-a. Stručnjaci su se morali odlučiti hoće li
nauštrb znanstvene karijere nastaviti istraživati halucinogene tvari ili, pak, promijeniti
temu istraživanja. Shodno izboru koji su imali na raspolaganju, američki psihijatri Jerome
Levine i Arnold M. Ludwig, čiji su znanstveni radovi šezdesetih godina 20. stoljeća
zagovarali prednosti LSD-a, poslije preokreta javnog mnijenja isticali su njegove
negativne učinke. Do sredine 1990-ih novi znanstveni radovi s tog područja gotovo uopće
više nisu odobravani. No tada je istraživanje halucinogena dobilo nov poticaj. Danas se
pouzdano zna da uporaba halucinogena ne dovodi do oštećenja organa, kao ni do tjelesne
ili psihičke ovisnosti.
Ta teška situacija objašnjava i zašto se posljednjih desetljeća tako malo
istraživalo na ljudima, a mnogo na štakorima. Usto, istraživanje na štakorima vjerojatno je
manje naporno jer, za razliku od ljudi, štakori se u pokusima s halucinogenima cijelo
vrijeme ne kikoću i ne pričaju o bogu. No, s druge strane, štakori ne mogu dati povratnu
informaciju o načinu djelovanja droga. Za većinu danas poznatih sintetičkih halucinogena
postoje točni podaci o načinu djelovanja, jer ih je američki kemičar Alexander Shulgin,
koji ih je i izumio, na sebi opsežno isprobao i opisao.
Inače, za razliku od velikog broja ljudi, laboratorijske životinje ne uzimaju rado
halucinogene, ako im je to prepušteno na volju, premda se ni najmanje ne ustežu od droga
bez halucinogenog djelovanja, primjerice kokaina, heroina, amfetamina, nikotina i
alkohola. Potreban je, pretpostavlja se, visokorazvijen mozak kako bi se stvari koje u glavi
izazivaju halucinogeni smatrale zabavnima. Unatoč tome, za neke nove spoznaje o
receptorima koji sudjeluju u tom procesu možemo zahvaliti štakorima. Mnoge
halucinogene tvari građom očito nalikuju serotoninu, jednoj od najvažnijih tvari za
prijenos informacija među živčanim stanicama u mozgu. Postoje brojni različiti
serotoninski receptori, ali halucinogeno djelovanje vjerojatno nastupa ponajprije
aktivacijom tzv. serotoninskog receptora tipa 2A. U svemu tome ljuti što na baš taj
receptor LSD razmjerno slabo djeluje, premda već neznatne njegove doze izazivaju velike
promjene percepcije i općenito mnogo jače djeluju od drugih halucinogena. Zato je vrlo
vjerojatno da u procesu sudjeluju i drugi receptori, uz ostale i dopaminski.
Čitatelji koji ne mogu u potpunosti razumjeti kako procesi na receptorima
uzrokuju da se mozak iz normalnog budnog stanja svijesti prebaci u neko drugo stanje
svijesti u dobrom su društvu, jer se ni stručnjaci ne nalaze u mnogo boljem položaju.
Međutim, posljednjih je godina zabilježen izvjestan napredak. Prema novijim
znanstvenim studijama, halucinogeni najviše djeluju na prednji, čeoni dio mozga i
talamus, odnosno »vrata percepcije«. Prednji, čeoni dio mozga i talamus smatraju se
najvjerojatnijim mjestima u tijelu u kojima na temelju vanjskih podražaja nastaje svijest i
oblikuje se slika stvarnosti, premda se također zna da u mozgu ne postoji jasno omeđeno
»sjedište« svijesti. Jedno od tumačenja je da halucinogeni sprječavaju talamus da
unaprijed razvrsta informacije koje nam stalno pristižu iz okoline. Nepročišćena opažanja
stižu u prednji dio mozga i tu se ponašaju poput vreće buha. Znanstvena studija
Sveučilišta Utah iz 2002. (iznenađujuće, s područja matematike) pokazuje da geometrijske
vizualne halucinacije poput uzoraka šahovske ploče, paukove mreže, tunela i spirala mogu
nastati poremećajem posebnog moždanog područja inače zaduženog za obradu bridova i
obrisa. I promjene zapažanja vremena bude zanimljiva pitanja, jer način na koji ljudski
mozak zapaža i obrađuje vrijeme sve je samo ne u cijelosti istražen, bilo pod utjecajem
droga, bilo bez njih. Barem je jedno jasno, a to je da su područja u mozgu na koje
halucinogeni najjače djeluju istodobno područja koja najviše zanimaju one zabavljene
istraživanjem svijesti. Uspije li nam otkriti više o tome kako halucinogeni utječu na
strujne krugove našeg mozga, vjerojatno ćemo biti bliže odgovoru na pitanje kako iz
moždanih stanja nastaje svijest.
Doduše, nipošto svi stručnjaci ne smatraju da svijest nastaje međuigrom različitih
područja pudingastog sivog organa koji nazivamo mozak. Možda je on tek jedna vrsta
televizora, a svijest postojeći televizijski program izvan njega, neovisan o tom TV-
prijamniku? Usto, ne smije izostati ni obvezna teorija o bićima iz svemira. Prema
etnofarmokologu i filozofu Terenceu McKenni ne bismo se trebali nadati da će
izvanzemaljski - život stupiti s nama u kontakt isključivo tehničkim sredstvima koja smo
za to predvidjeli. Štoviše, po njegovu mišljenju, psilocibilna gljiva je izvanzemaljski oblik
svijesti koji u kontaktu s površinama planeta izgrađuje micelijsku mrežu i sporama se širi
ostatkom galaktike. Prema tome, onome tko želi razgovarati s izvanzemaljcima ne treba
skup radioteleskop, nego tek pokoje plodište tog micelija u čaju.
Čak i ako se takve predodžbe smatraju hipijevskim glupostima, smijemo postaviti
pitanje zašto ljude dok su pod utjecajem halucinogenih tvari tako često pogađaju iste
zamisli koje susrećemo u velikim religijama, poput mističnog jedinstva s bogom i
svemirom ili privida ljudskog postojanja. Dolazi li čovjek u načelu uvijek na istih
nekoliko ideja? Ili religija i ideje stečene uzimanjem droga potiču iste procese u mozgu?
Roland Griffiths, neuroznanstvenik i profesor psihijatrije koji se bavi istraživanjem
ljudskog ponašanja, u znanstvenoj studiji Sveučilišta Johns Hopkins 2006. o duhovnim
iskustvima pod utjecajem psilocibina kaže: »Još nije prikupljeno dovoljno podataka, ali
postoje dobri razlozi za pretpostavku da u pozadini snažnih duhovnih iskustava stoje slični
mehanizmi, neovisno o načinu na koji su se ona pojavila (bilo postom, meditacijom,
kontrolom disanja, uskraćivanjem sna, iskustvom bliske smrti, zaraznim bolestima ili
psihoaktivnim tvarima poput psilocibina). Neurologija vjerskih osjećaja danas se naziva
neuroteologija i ističe kao novo područje istraživanja.« Herbert Kleber, američki profesor
psihijatrije i bivši zamjenik direktora američkog Ureda za nacionalnu politiku kontrole
droga (Office of National Drug Control Policy), branio je tu znanstvenu studiju pred
tiskom sljedećim riječima: »Prije se stručnim znanstvenim radovima nije htjelo navoditi
mlade na glupe ideje, ali je u doba interneta dostupno toliko informacija o drogama i
njihovoj primjeni da jedan znanstveni rad više ili manje ne može prouzročiti veliku štetu.«
Nasreću, postoji internet. Farmakolog David E. Nichols koji na Istraživačkom
institutu Heffter istražuje uporabu halucinogena u medicinske svrhe, 1998. je izjavio:
»Sasvim je sigurno da nam budemo li i dalje uspjeli osigurati novčana sredstva za
istraživanja predstoje najuzbudljiviji trenuci u razvoju medicinske kemije psihodelika.«
Dragovoljnih ispitanika za ta istraživanja nikad ne nedostaje. I dobro da je tako, jer
naposljetku moramo misliti i na laboratorijske štakore, koji se, za razliku od više od dvije
trećine ispitanika koji su sudjelovali u Griffithsovu istraživanju, kasnije iznimno rijetko
hvale da je iskustvo s halucinogenima jedno od pet najvažnijih događaja u njihovu životu.
 Havaji

Spusti se u krater Yocula Sneffels koji sjena Skartarisa pomiluje prije srpanjskih
kalenda, smjeli putniče, pa ćeš stići do središta Zemlje. Ja to učinih.
Arne Saknussemm Jules Verne, Put u središte Zemlje

Zašto postoje Havaji, odnedavna je opet zagonetka. Još gore je to što ne znamo ni
kako je nastao Island, koji su procesi iznjedrili Azore i zašto se iz južnih voda Tihog
oceana izdiže Pukapuka. Tisućljećima je među havajskim šamanima radna hipoteza
glasila: Pele, boginja vatre i strasti, bježeći pred svojom pobješnjelom sestrom Na-maka-
o-kaha'i jer joj je zavela supruga, stigla je na nenaseljeni otok, no tek što je s mukom
iskopala rupu u kojoj će živjeti, njezina je sestra, po zanimanju boginja mora, otok
potopila. Pele se preselila na sljedeći otok na kojem se odigrala ista obiteljska drama. Na
putu prema jugoistoku za sobom je ostavljala lanac otoka s velikim rupama. Na koncu je
pronašla utočište na vulkanu Mauna Loa koji je bio previsok za sestrine plimne valove i
otad vrijeme provodi prekrivajući Havaje lavom. Ova se hipoteza danas smatra
pogrešnom.
Od sedamdesetih godina 20. stoljeća većina geologa zagovara hipotezu o
magmatskom mjehuru. Mjehur je zapravo tok rastaljene tvari, odnosno goleme količine
vruće magme koja se iz dubine uzdiže prema površini Zemlje.
Na taj su način nastali brojni vulkanski otoci poput Havaja, Islanda i Azorskog
otočja, otprilike na sljedeći način. Goleme količine uzdižuće vruće magme zagrijavaju
određeno mjesto na Zemljinoj površini. Zemljina je površina pokretna jer se ploče
Zemljine kore polako ali stalno pomiču (- Tektonika ploča). Tako se vruća točka, koju
stvara magmatski mjehur, tijekom dugog vremenskog razdoblja pomiče ispod Zemljine
površine, donoseći užareni, tekući materijal na površinu i u visokom ga luku izbacujući na
svjetlost dana. Kad se nađe na površini, tekući se materijal skrućuje i nastaje otok, s
palmama i ljudima u smiješnim šarenim košuljama oko vulkana grijanog magmatskim
mjehurom. Nekoliko milijuna godina kasnije magmatski se mjehur pomakao na drugo
mjesto, vulkan se ugasio, a otok ostao. I tako priča o Pele, boginji vatre, ipak nije sasvim
pogrešna.
Kako bismo zorno predočili ovaj model nastanka Havajskog otočja, jednostavno
uzmemo upaljač, stavimo ga pod list papira, upalimo ga i polako pomičemo papir iznad
plamena. Učinjeno na ispravan način, onako kako to čini Zemlja, na papiru će nastati crno
obrubljeni lanac »ugaslih vulkana«. Havaji se često navode kao primjer magmatskog
mjehura. Koliko bi ih ukupno moglo biti, diskutabilno je. Sukladno procjenama iz zadnjeg
desetljeća ima ih od šačice pa do oko pet tisuća. Uzdižuća magma savršeno razjašnjava
cijeli niz stvari, primjerice brojna obilježja lanca havajskih otoka koji se pružaju poprijeko
u Tihom oceanu. Idući na sjeverozapad od »najmlađeg« otoka Havaji, koji kao najveći
nosi nadimak »Big Island«, smještenog na jugoistoku, otoci koji slijede sve su stariji, da
bi se na kraju lanca nalazio otok star 50 milijuna godina. Položaj i starost otoka otprilike
se poklapaju s kretanjima tihooceanske ploče kroz koju se hipotetski magmatski mjehur
uzdiže. Ono što je posebno lijepo kod magmatskih mjehura jest činjenica da nastaju u
Zemljinom plaštu, možda čak i Zemljinoj jezgri, stotine, ako ne i tisuće kilometara ispod
Zemljine površine. Kako se ta područja inače mogu razgledati samo ako ste lik iz knjige
Julesa Vernea, magma koja se odande uzdiže prema površini mogla bi nam objasniti
važne stvari iz samog srca tame — ako ga ona uopće ima. Jer to, u međuvremenu, više
nije tako jasno.
Premda se zgodna hipoteza magmatskog mjehura tijekom desetljeća uvukla u
većinu udžbenika (a time i glava), postoji i nekolicina tvrdokornih skeptika poput Dona
Andersona, geologa na Kalifornijskom tehnološkom institutu. U posljednjih deset godina
kritičari te hipoteze sve su glasniji, a njihov broj uvelike raste, baš kao i učestalost
objavljivanja njihovih radova. Održavaju se konferencije koje se bave isključivo pitanjem
zašto magmatskih mjehura nema ponajprije na mjestima vulkanskog podrijetla, a jedna od
najistaknutijih protivnica te teorije Gillian Foulger s Durhamskog sveučilišta pokrenula je
internetski portal koji svima koji se zanimanju za naš planet nudi mnoštvo podataka o
seizmičkim aktivnostima, temperaturnim nepravilnostima i razdvajanju litosferskih ploča.
Za one kojima je to previše, portal sažeto iznosi dokaze za i protiv hipoteze magmatskog
mjehura.
Primjerice, proizvodnja magme koju stvaraju havajski vuklani nije konstantna,
nego je iznimno promjenjiva. Iz toga proizlazi, kako tvrde kritičari, kako ne može biti
riječ o uobičajenom magmatskom mjehuru koji stalno izbacuje lavu na površinu. Samo u
posljednjih pet milijuna godina količina izbačene lave se udeseterostručila. Godišnje iz
Zemljine unutrašnjosti na površinu izbije oko stotinu milijuna prostornih metara stijenja.
Zagovornici teorije magmatskih mjehura to ne vide kao problem i kao protuargument
iznose kako bismo bez magmatskog mjehura imali velikih teškoća pri objašnjavaju
podrijetla takvih količina magme.
Sljedeći argument protivnika teorije magmatskih ognjišta je lanac starih, ugaslih
vulkana koji se na sjeverozapadu nastavlja na lanac havajskih otoka, a koji je morao
nastati istim tokom uzdižuće magme. Dva se lanca jedan na drugi nastavljaju pod kutom
od šezdesetak stupnjeva, čineći očit zavoj u lancu. Kad bi postojao nepomičan magmatski
mjehur u Zemljinu plaštu, uzrok nastanka najprije starijeg vulkanskog lanca, a zatim i
Havajskog otočja, tihooceanska bi ploča prije pedesetak milijuna godina morala najednom
izvesti oštar zaokret. A Zemljine ploče, baš kao i teretni vlakovi i porezne službe, imaju
određenih problema s naglim promjenama smjerova. Ipak, savršeno je moguće,
odgovaraju zagovaratelji teorije, da uzdižuća magma skrene svoj tok u Zemljinu plaštu,
uslijed čega dolazi do pomicanja »vruće točke« na Zemljinoj površini — i dobili smo
magmatski mjehur s pomičnim krajem.
Zagovornicima teorije bilo bi se lakše nositi s protivnicima kad bi mogli pokazati
sliku magmatskog mjehura. U idealnom slučaju na njoj bi se vidjela uzdižuća magma,
koja se iz najnižih dijelova Zemljina plašta, poput crva u jabuci, probija gotovo tri tisuće
kilometara kroz Zemlju. Dosad takav izravan, neosporiv dokaz ne postoji, premda je
metoda već otkrivena: iz mjerenja dobivenih brojnim aparatima raspoređenim po cijeloj
Zemljinoj površini zaključimo kako se šire potresi u unutrašnjosti Zemlje i na temelju
toga izračunamo kako stvari dolje doista izgledaju. Doduše, do danas se nije uspjelo
slijediti uzdižuću magmu do najdubljih područja u Zemljinu plaštu.
U međuvremenu su predložene brojne zamjenske hipoteze. Jedna od njih
nastanak Havaja »površno« objašnjava obilježjima Zemljine kore. Tlo pod našim nogama
ni u kom slučaju nije stabilno, kako često osjećamo dok stojimo na njemu. Kora se katkad
raspolovi, deformira i nastaju raspori i pukotine. Usto, Zemlja je puna bubuljica:
temperatura i sastav ploča nisu uvijek i posvuda isti, nego se stalno mijenjaju gibanjem
ploča. Nastaju pukotine iz kojih izviru odvratne tvari, pustošeći rajeve u Južnome moru,
omogućivši prethodno njihovo nastajanje. Tom scenariju nije potrebna uzdižuća magma
koja se iz Zemljine jezgre diže prema površini. Sve što je kod takve teorije potrebno za
razumijevanje nastanka Havaja odvija se u gornjim slojevima Zemljina plašta. Gillian
Foulger i drugi sigurni su da ova teorija jasnije i bolje objašnjava obilježja Havajskog
otočja od teorije uzdižuće magme.
Rasprave između zagovornika i protivnika teorije uzdižuće magme, djelomice
prenesene i na internet, zacijelo nisu toliko »vruće« samo zato jer je riječ o vrućoj lavi.
Lako bi moglo doći do zamjena paradigmi glede nastanka Havaja, ali možda i ne. Da nam
Jules Verne u Putu u središte Zemlje nije tako besramno lagao, znali bismo više.
 Indsko pismo

Učinivši to, prinijeli su žrtve kao što je propisano običajem, kako ih se ne bi

optužilo da nemaju poštovanja prema starijima. Višenamjenski tobožnji prijevod latinskih
natpisa.
Iz The Complete Latin For All Occasions Henryja Bearda.

Dolina se Inda smatra središtem razvoja ranog pisma od vremena kad su britanski
arheolozi 1872. u današnjem graničnom području između Pakistana i Indije pronašli prve
pečate koje je za sobom ostavila pet tisuća godina stara harapska kultura. Danas je
poznato četiri do pet tisuća posuda, glinenih krhotina, kamenih i metalnih pečata, amajlija,
brončanih pločica, oružja i alata sa zapisima. Objavljeno je više od stotinu pokušaja
dešifriranja, a svaka osporena teorija za sobom povlači jednu novu.
Uspije li nam dešifrirati indsko pismo svjetska književnost neće biti bog zna kako
bogatija, jer najduži poznati zapis ima samo sedamnaest znakova, dok ih prosječni nema
ni pet, što u najboljem slučaju odgovara priči »dečko sretne curu«. Unatoč tomu, bilo bi
vrlo zanimljivo znati kojim su jezikom napisane. Ako je uopće riječ o jeziku. Povjesničar
Steve Farmer, indolog Michael Witzel i lingvist Richard Sproat upravo zbog te kratkoće
zapisa zastupaju tezu da su indski simboli prije grbovi, dokazi vlasništva ili potvrde,
odnosno da jednostavno služe za utvrđivanje identiteta ili vlasništva. Kad bi bila riječ o
pravom pismu, u zapisima bi moralo biti više ponavljanja simbola, barem prema onome
što je poznato iz zapisa napisanih drugim pismima.
S druge strane, u prilog tradicionalnoj tezi da je ipak riječ o pismu govori poredak
simbola u retke, a ne u neki lijepi uzorak ili jednostavno tamo gdje ima mjesta. Pri kraju
retka katkad je tijesno, kao da onaj tko je pisao nije htio podijeliti riječ. Prema mišljenju
zagovaratelja teorije pisma, sačuvani tekstovi samo su zato kratki jer su duži pisani na
materijalu koji nije preživio pet tisuća godina. Farmer, Witzel i Sproat, pak, upozoravaju
da su sve poznate drevne kulture ostavljale dulje tekstove na trajnim materijalima, čak i
one iza kojih su uglavnom ostale kratke bilješke. (Ako se ubrzo na tržištu ne pojave
uređaji koji će podatke s čvrstog diska pržiti na glinene pločice, i sami bismo jednom
mogli postati kultura iza koje je ostalo samo nekoliko zagonetnih bedževa.)
Steve Farmer je 2004. obećao nagradu od 10 000 američkih dolara onome tko
pronađe prvi indski zapis dulji od 50 znakova. Dakako, nije dovoljno pri sljedećem
posjetu odmoru u Pakistanu izvući pločicu iz krša ili vlastoručno izgrepsti simbole na
kamen, jer dokaz mora dolaziti sa službenog nalazišta i biti prihvaćen od strane
stručnjaka.
Ako skeptici imaju pravo i indski simboli doista znače tek »Zabranjeno
zaustavljanje« ili »Harapska kvaliteta«, ljubiteljima mozgalica na raspolaganju je još
dovoljno nedešifriranih pisama: linearno A pismo, meroitsko pismo, protoelamsko
slikovno pismo, oko dvadeset pet uskršnjeotočnih pločica ispisanih pismom rongorongo,
oko 13 000 etruščanskih zapisa, »disk iz Festosa« te, za one napredne, cascajalska kamena
ploča čije se dešifriranje smatra beznadnim. Sve što treba je dobro poznavanje nekolicine
izumrlih jezika i ponešto strpljenja.
 Jegulja

Jeguljast, fig. prepreden

Jeguljama već stoljećima vješto polazi za rukom držati svoje životne okolnosti u
tajnosti. Pritom su svima poznate, posvuda ih se može vidjeti (barem dimljene), a ne
nedostaje ni ambicioznih znanstvenika koji se zanimaju za njih. Zanimale su i Aristotela,
premda u njegovo doba još uopće nisu smatrane ribama, nego vrstom crva koji, po
njegovu mišljenju, izlazi iz riječnog mulja. Sve donedavna kružile su ništa manje
apsurdne teorije o jeguljama. Tako se još 1858. tvrdilo da pri razmnožavanju jegulja
obavije svoje tijelo oko stabljike trske, puštajući da je njezino njihanje uzbudi. Međutim,
za njihovo putovanje znalo se prilično davno. Po dostizanju spolne zrelosti odrasle jegulje
kreću na putovanje nizvodno rijekom u more. Mlade se, pak, jegulje vraćaju iz mora
natrag u rijeke, što navodi na zaključak da se jegulje pare u moru. Gdje, kada i kako
pitanja su kojima se odavna bave znanstvenici zabavljeni istraživanjem jegulja. Uz mnogo
muke istraživanje se jegulja u posljednja tri stoljeća konačno pokrenulo s mrtve točke.
Godine 1777. Talijan Carlo Mondini otkrio je jajnike u ženke jegulje i time dokazao da i
one, baš kao i sve druge razborite ribe, polažu jaja radi održanja vrste. Trebalo je proći
gotovo stotinu godina prije nego što su otkriveni muški spolni organi. Proučavajući
jegulje u Trstu, biolog Simon von Syrski primijetio je dva tanka plosnata organa koja je
točno identificirao kao mošnje. Međutim, zagonetno za tadašnja istraživanja bilo je to što
u njima nije bilo sperme. U isto se doba jeguljinim mošnjama bavio i Sigmund Freud, tada
još student zoologije. Freud je tako secirao četiristotinjak jegulja u potrazi za muškim
spolnim organom. Neki smatraju da je tako savladao vlastite seksualne probleme.
Ubijanjem falusoidnih jegulja nije samo simbolički kastrirao svoje suparnike, nego i
(četiristotinjak puta) vlastita oca. Nedužna je jegulja tako postala žrtvom Edipova
kompleksa. Freudov pokolj jegulja, ipak, zoologiji nije donio ništa novo.
Potkraj 19. stoljeća otišlo se korak dalje. Biolozi Yves Delage i Giovanni Batista
Grassi uvjerljivo su dokazali da su prozirna, plosnata morska bića Leptocephalus
brevirostris (hrv. staklarke), dotada smatrana zasebnom vrstom ribe, zapravo ličinke
riječnih jegulja. Tumačenje njihova podrijetla u najvećoj mjeri možemo zahvaliti Dancu
Johannesu Schmidtu. Schmidt je prvih trideset godina 20. stoljeća vodio skupe
znanstvenoistraživačke ekspedicije u vode Atlantskog oceana, slijedeći mlade jegulje
prema mjestu s kojega su krenule na svoje putovanje. Ploveći sve dalje prema američkom
kontinentu, nailazio je na sve manje ličinke, naposljetku pronašavši najmanje u
Sargaškom moru južno od Bermuda. Otada se nepoznate dubine tog područja, poznatog
još i kao Bermudski trokut i zloglasnog po zagonetnim potonućima brodova i padovima
aviona, smatraju područjem mriješćenja europskih jegulja. Čudno, nitko dosad nije
pokušao pronaći vezu između brojnih brodskih nesreća i razmnožavanja jegulja.
Evo što sve danas mislimo da znamo o životnom putu jegulja. Izlegavši se iz
jajašaca u Sargaškom moru, ličinke europske
jegulje plivaju na sjever uzduž američke obale, skrećući u konačnici prema Europi kamo
ih pasivno nosi Golfska struja. Isprva plivaju zajedno s ličinkama američke jegulje, koje
se mrijeste u istom tom području, ali potom očito radije odustaju od napornog prelaska
Atlantskog oceana. Zašto i ličinke europskih jegulja jednostavno ne ostanu u Americi,
nego se umjesto toga odlučuju za naporno višegodišnje putovanje preko Atlantika prava je
zagonetka. Dospjevši do europske obale, ličinke se preobražavaju u tzv. staklaste jegulje,
iako nije jasno što zapravo potiče tu preobrazbu. Možda olakšanje što konačno ponovno
vide kopno? Staklaste su jegulje malena, prozirna glistolika stvorenja. Na glasu su kao
delikatesa, zbog čega ih se prekomjerno izlovljava. Ali završiti kao specijalitet na tanjuru
nekog restorana poslije višegodišnjeg prelaska Atlantskog oceana u svakom se slučaju
može nazvati antiklimaktičnim, razočaravajućim iskustvom.
Sve one koje prežive i tu započinju dio svoga života koji nam je već dugo poznat,
u slatkim vodama europskih rijeka dobivaju oblik odrasle jegulje i poprimaju žutosmeđu
boju kože. (Isto se zbiva s mladim američkim jeguljama s druge strane Atlantika.) Sada
bez bojazni možemo preskočiti nekoliko godina jer se i njima ne zbiva ništa posebno.
Odrasla jegulja živi kao riba među ribama, u međuvremenu neke od njih završe na dimu, a
one koje uspiju uteći toj zloj kobi, u starosti od 5, 10 ili čak 20 godina nezadrživi nagon
odvodi natrag prema moru. Na putu onamo ništa ih ne može zadržati, ni brane, čak niti
kopno. Samo protiv turbina hidroelektrana koje ih redovito sjeckaju u riblje prutiće još
nisu uspjele pronaći rješenje. Tijekom putovanja natrag u ocean događa se zanimljiva
preobrazba. Jegulja poprima srebrnastobijelu boju, oči joj se povećaju i, najvažnije,
odumiru joj probavni organi. Ako ove tzv. srebrne jegulje stignu do oceana, njihova
sudbina je zapečaćena: kreću na samoubilačku misiju, čije trajanje ovisi o skupljenim
zalihama masti.
Slijedi dio njihova života koji je i do danas vrlo tajnovit. Sedamdesetih godina 20.
stoljeća stručnjak za jegulje Friedrich--Wilhelm Tesch slijedio je jegulje daleko u
Atlantik, sve dok se baterije na odašiljačima koje je za njih pričvrstio nisu posve
ispraznile. Druge su istraživačke ekspedicije pronašle srebrne jegulje u Sargaškom moru,
ali samo da bi ih ubrzo ponovno izgubile. Jegulje se, čini se, nekako uspijevaju vratiti na
mjesto gdje su se izlegle iz jajašaca. Na putu onamo mužjaci počinju proizvoditi spermu
za kojom su Sigmund Freud i ostali tako naporno tragali. Stigavši na cilj, ženke ispuštaju
ikru koju mužjaci oplođuju i jegulje se naposljetku mrijeste. Barem teorijski, jer unatoč
brojnim naporima taj važan događaj u prirodi još nitko nije vidio. Usto, zagonetno je i što
se nakon mrijesta zbiva s odraslim jeguljama. Očito je da im nedugo nakon prelaska
Atlantika ne preostaje ništa drugo doli uginuti od gladi, ali dosad još nisu pronađeni
skeleti, niti je otkriveno groblje jegulja.
Danas više nitko ne vjeruje da jegulje jednostavno izlaze iz mulja. Sva
istraživanja provedena o razmnožavanju životinja potvrđuju da mora postojati stanovita
prostorna blizina između roditelja i djece, barem na samom početku. Unatoč tomu, u
slučaju jegulja ne postoji nikakav dokaz međugeneracijske veze. Ličinke, naizgled,
nastaju ni iz čega. Istodobno, odrasle jegulje nestaju bez traga u Sargaškom moru.
Preobražavaju li se odrasle jegulje natrag u ličinke? Je li jegulja na taj način besmrtna? To
je velika zagonetka. Isti problem susrećemo i kod azijskih jegulja. Znamo odakle dolaze,
možemo shvatiti kako ličinke stižu u slatke riječne vode, znamo da se odrasle jegulje
vraćaju natrag na mjesto mriješćenja, ali nedostaje posljednja karika, samo mriješćenje,
odnosno veza između majke, oca i ličinki. Znanstvenici koji se bave istraživanjem jegulja
zacijelo se osjećaju poput male djece koja znaju da priča o rodi ne drži vodu, ali ipak
nemaju pojma odakle dolaze djeca.
Omiljeno rješenje dugo je vremena osporavalo postojanje europskih jegulja.
Britanski zoolog Denys W. Tucker 1959. smatrao je kako je put u Sargaško more predalek
da bi se europske jegulje mogle vratiti natrag na mjesto mriješćenja. Umjesto toga,
europske bi jegulje mogle nastajati od američkih koje se također mrijeste u Sargaškom
moru. Čak i kad se ova pretpostavka nakon dugih rasprava pokazala netočnom (zbog
jasnih genetskih razlika europske i američke jegulje moraju se promatrati kao dvije
zasebne vrste), imala je zanimljive posljedice. Jedna skupina ariozofa, pristalica teorije da
arijska rasa potječe iz Atlantide, na osnovu Tuckerove teorije zaključila je da ličinke
nekoć nisu plivale u Europu nego na Atlantidu te da su tek po nestanku Atlantide dospjele
u Europu, ali da se nikad nisu mogle naviknuti na dvostruko dulji put natrag u Sargaško
more. Tako su barem tvrdili ariozofi koji su pomoću jegulja htjeli pronaći svoju domovinu
Atlantidu, pothvat koji se doimlje bezizglednijim od potrage za mjestom na kojem se
mrijeste jegulje.
Kako bi otkrili jesu li jegulje doista sposobne preplivati Atlantski ocean, skupina
nizozemskih znanstvenika nedavno je podvrgla jegulje testu plivanja. Skupina je jegulja
šest mjeseci u akvariju plivala u krug, bez hrane, stanka za reklame i energetskih napitaka.
Premda su izgubile petinu tjelesne težine, prešle su maratonsku udaljenost od 5500 km,
što je uistinu spomena vrijedno postignuće. Doduše, umjesto na pobjedničkom prijestolju
nakon ovog napora jegulje su završile na stolu za seciranje. Kako uspijevaju tako ustrajno
plivati je zagonetka, ali taj eksperiment dokaz je da mogu preplivati Atlantski ocean. Usto,
postoje naznake da se jegulje mogu orijentirati prema zemaljskom magnetskom polju, što
bi moglo objasniti kako se snalaze u moru. U međuvremenu nam je uspjelo ostvariti, a
samim time i promatrati, kontrolirani mrijest jegulja u zatočeništvu, ali ne i u divljini. S
druge strane, noviji rad japanskog znanstvenika Tsukamota i njegovih kolega pokazuje da
su jegulje koje se skupljaju u Atlantskom oceanu ondje provele cijeli svoj život, što pak u
cijelosti dovodi u pitanje gore iznesenu teoriju migracije. U međuvremenu se pojavila i
tiha sumnja pripadaju li bespogovorno sve slatkovodne europske jegulje genetski istoj
vrsti, te mogu li se zato međusobno pariti i uopće imati isto mjesto mriješćenja, što je bila
pretpostavka od koje se polazilo stotinama godina.
Kao i prije, ostaje mjesta za mitove o plodnosti, jegulje bogove i nagađanja o
telekinetičkoj sposobnosti riba. Poticaj istraživanju jegulja u budućnosti mogao bi dati
jednako zagonetan nestanak populacije staklastih jegulja. Naime, sve manje tih mladih
jeguljica stiže do europske obale. Mogući uzrok su paraziti, zatopljenje, onečišćenje mora
ili, pak, nešto sasvim drugo. Zbog važnosti za gospodarstvo, međutim, postoji nada za
njihov spas, premda bi se lako moglo dogoditi da jednoga dana bez ikakvog očiglednog
razloga jednostavno nestanu s lica Zemlje.
 Jesensko lišće

Sjetite se samo kestena koji usred bujna ljeta njeguje provokativno oskudan
izgled.
Hilfscheckerbunny (Internetski identitet mlade žene kojim se služi za interakciju
na forumu. Zajedno s partnericom Supatopcheckerbunny rasprave s internetskih stranica
preselila je na živu scenu berlinskog kluba »NBI«.)

Zašto drveće ujesen mijenja boju vječno je pitanje koje uvijek iznova susrećemo
u zbirkama često postavljanih dječjih pitanja, ali i pitanja odraslih. Odgovor obično glasi:
nakon razgradnje klorofila koji lišće čini zelenim, do izražaja dolaze druge boje koje su
dotad bile prikrivene dominirajućom zelenom bojom. To je svakako točno za karotenoide
koji jesenskom lišću daju žute i narančaste boje, ali crveni antocijani nastaju tek u
trenutku kad nastupi promjena boje listova. Nameće se pitanje čemu uopće drvo ulaže sav
taj trud. Jer priroda je lijena i bez dobrog razloga neće pomaknuti ni malim prstom, što je
sasvim obrnuto od vrijednih biologa kojima su brojna otvorena pitanja 2001. bila
povodom za simpozij na temu »Zašto lišće mijenja boju u crvenu«.
Počnimo od poznatih činjenica. Mnoštvo listopadnog drveća u umjerenom pojasu
ujesen mijenja boju lišća. Kad dani postanu kraći, a temperature padnu, drveće hranjive
tvari koje će mu opet trebati u proljeće povlači iz listova u korijenje i dublje slojeve kore.
Za istodobno hladna i sunčana vremena, primjerice ujutro poslije hladnih noći, listovi
poprimaju osobito jarke boje. Ako je, pak, jesen maglovita i kišovita, zbog nedostatka
prilike za fotosintezu ne stvara se dovoljno šećera nužnog za proizvodnju antocijana.
Različite vrste drveća imaju različite sklonosti prema bojama, pa tako breze i bukve
naginju žutim, hrastovi crvenkastosmeđim, a stabla javora žutim, narančastim i crvenim
bojama, dok se četinjače — osim nekoliko iznimaka — time uopće ne zamaraju.
Antocijane je prvi opisao njemački ljekarnik Ludwig Clamor Marquart u raspravi
»Boje cvijeća« objavljenoj 1835. na sljedeći način: »Antocijan je tvar koja daje boju
plavom, ljubičastom i crvenom cvijeću te posreduje kod svih smeđih i mnogih narančastih
boja cvijeća.« Najprije se smatralo da su antocijani, koji se pojavljuju ujesen, otpadni
proizvodi nastali razgradnjom klorofila, ali kasnije se pokazalo da se nerijetko stvaranje
antocijana odvija i prije nestanka klorofila. Potkraj 19. stojeća botaničari su primijetili da
proizvodnja antocijana raste pri niskim temperaturama i pri jarkoj svjetlosti. Zato su
zaključili da antocijani štite lišće od svjetlosti i hladnoće. Sredinom 20. stoljeća otkriveno
je da stvaranje antocijana potiču i ultraljubičaste zrake. Antocijani, prema današnjim
nagađanjima, imaju zaštitnu ulogu, štiteći biljke od oštećenja koja bi im mogle nanijeti
ultraljubičaste zrake. Nažalost, osamdesetih godina 20. stoljeća opaženo je kako su upravo
u najškodljivijem spektru zračenja ultraljubičastih B-zraka antocijani biljkama slaba
zaštita, a kako k tome još nastaju u unutrašnjosti listova, to bi imalo toliko smisla kao
kada bi ljudi pili mlijeko za sunčanje umjesto da se njime mažu. Također, 1980-ih
pojavila se i u međuvremenu zaboravljena pretpostavka da drveće ujesen u listove odlaže
štetne tvari ne bi li ih se na brzinu riješilo, što bi dakle bio svojevrstan odvoz smeća.
U posljednjih je deset godina, zahvaljujući boljim istraživačkim postupcima,
otkriveno više o promjeni boja listova. Stara teza da se antocijanima biljke štite od
svjetlosti 1990-ih je ponovno zaživjela, nakon što je botaničaru Davidu Leeju i psihologu
Kevinu Gouldu pošlo za rukom dokazati da se listovi s crvenom pigmentacijom bolje nose
s vrlo jakim i promjenjivim svjetlosnim zračenjima od zelenih listova. Naime, proces
fotosinteze najbolje se odvija pri ravnomjernoj količini svjetlosti, kad se fotosintetski
mehanizam može najbolje prilagoditi svjetlosnim uvjetima. Idućih je godina uslijedilo
nekoliko znanstvenih studija koje su dokazale da su stariji listovi skloniji smanjenu brzine
fotosinteze radi svjetlosne zasićenosti. Možda im je baš zato potkraj životnoga vijeka
potrebna dodatna zaštita koju nude antocijani.
Međutim, antocijani mogu i više. Kad miševi jedu borovnice ili kad ljudi piju
crno vino (obje namirnice imaju mnogo antocijana), samo će se ljudi napiti, ali sadržaj
antioksidanata, koji vežu slobodne radikale, rast će i u mišjoj i u čovječjoj krvi. Slobodni
radikali su atomi ili molekule koji su izgubili jedan svoj elektron ili jednostavno žele
jedan više nego što imaju i zato silom žele uzeti jedan elektron iz DNK, staničnih
membrana ili iz važnih bjelančevina. U tome ih je mudro spriječiti, jer štete koje bi time
mogle nastati mogu, uz ostalo, uzrokovati nastanak zloćudnih tumora. Kako bi ispitali je li
ta funkcija korisna i listovima živih biljaka, Kevin Gould i njegovi studenti bockali su
crvene i zelene listove jedne novozelandske biljke. Slobodni radikali koji nastaju na
mjestu ozljede mnogo brže nestaju na crvenim negoli zelenim listovima. Ali kako
antocijani štite biljku od oštećenja? »To je prilično zagonetna pojava«, priznaju Lee i
Gould, jer su antocijani najvećim dijelom smješteni u staničnim vakuolama (velikim,
tekućinom napunjenim mjehurima), dok slobodni radikali djeluju u posve drugim
dijelovima lista.
U međuvremenu su različite zaštitne funkcije antocijana dobro potkrijepljene
dokazima, premda ne najbolje razjašnjene. Unatoč tomu, pitanje zašto drveće ulaže toliko
energije u zaštitu listova koji nakon toga ionako otpadaju i dalje je otvoreno. Čemu se
mučiti s lakiranjem automobila kojem za tri dana ističe tehnički? Možda je zadaća
antocijana koordinirano rastavljanje i skladištenje složene fotosintetske opreme. A možda
je riječ i o mehanizmu povrata dušika vezanog u toj fotosintetskoj opremi koji bi inače
jednostavno otpao sa stabla, a biljke se od mukotrpno stečenog dušika jednako nerado
razdvajaju kao ljudi od novca.
Drugo je objašnjenje dao američki biolog Frank Frey, koji je 2005. tretirao sjeme
salate ekstraktima žutih, zelenih i crvenih listova. Sjeme tretirano ekstraktom dobivenim
iz crvenih javorovih listova klijalo je i raslo naočigled lošije. Prema Freyevoj hipotezi,
drveće lišća osobito bogato antocijanima, kad ujesen zajedno s drugim lišćem padne na
zemlju, truje tlo za druge vrste drveća. Za orah, kesten i jabuku, kao i za bor zna se da
konkurenciju potiskuju sličnim nepoštenim načinima.
Slijedeći zamisao istaknutog teoretičara evolucije Williama D. Hamiltona, biolozi
Archetti i Brown razvili su 2000. »teoriju signala«, po kojoj zdravo drveće s dovoljno
snage za otpor ujesen na lišće nanosi osobito upadljive boje, priopćavajući štetnicima,
ponajprije lisnim ušima, kako si može priuštiti jarke boje pa neće štedjeti ni na obrani
(slično onima koji svojom bojom kože daju na znanje kako ipak imaju dovoljno novca za
solarij). Pametne lisne uši tada prezimljuju na manje otpornom drveću. »Teorija signala«
dosad počiva na posve teorijskim promišljanjima, a protiv nje govori veza između
koncentracije antocijana i koncentracije određenih obrambenih tvari koju je dokazao
biolog Martin Schaefer. Prema njoj drvo nema potrebe komunicirati s lisnim ušima, jer
pametne lisne uši vjerojatno mogu same shvatiti vezu između boje i otrova.
Godine 2004. izraelski biolog Simcha Lev-Yadun objavio je tezu da različite boje
lišća drveću načelno služe kako bi se kukcima otežala kamuflaža, prepuštajući zelene
žderače lišća na milost i nemilost njihovim prirodnim neprijateljima. Kako su jesenske
boje kratkotrajne, potreba za prilagodbom kukaca nije prejaka, pa tako barem dosad
nijedan zeleni kukac nije bio dovoljno pametan da promijeni boju zajedno s jesenskim
lišćem. Psihologinja Linda Chalker-Scott razvila je, pak, tezu da su antocijani zaštita
protiv mraza. Za razliku od klorofila i mnogo drugih tvari koje listovima daju boju,
antocijani su topljivi u vodi, a voda s otopljenim tvarima se, kao i svaka voda, smrzava na
nižim temperaturama. Nije nezamislivo ni da antocijani sprječavaju rast određenih
gljivica. Ta je hipoteza nastala sedamdesetih godina 20. stoljeća kad je primijećeno da
mravi krojači koji uzgajaju gljivice paze da ne donose crvene listove kao podlogu za rast
gljivica. Možda su razlozi zbog kojih to čine ipak važniji od puke nesklonosti prema
crvenoj boji, jer je i znanstveno istraživanje Freiburškog sveučilišta pokazalo da ekstrakti
antocijana sprječavaju razvoj gljivica.
Sve u svemu, u posljednjih je deset godina postignut velik napredak u istraživanju
promjene boje lišća listopadnog drveća. Međutim, i dalje ne znamo zašto katkad i mlado
lišće boju promijeni u crvenu. Zašto usto neke biljke tijekom cijele godine imaju crvene
listove? Zašto istovrsno susjedno drveće ujesen ima različite boje lišća? Ili možda listovi
zapravo uopće ne mijenjaju boju, nego se to naše oči pripremaju za jesen.
 Kapi

Kako zapravo izgleda suza? Ne baš romantično. Najprije kao naranča nabodena
na pletaću iglu, a kasnije kao hamburger.
Ian Stewart, matematičar

Kapajuća bi slavina mogla biti mnogo manje nesnosna kad bismo znali kako
nastaju kapi. Ovako, međutim, noćima ležimo budni, dok nas svaka nova kap iznova
podsjeća koliko malo razumijemo svijet u kojem živimo. Jedna dobra vijest: u
idealiziranom slučaju, matematičari bi još donekle i mogli objasniti kako nastaju kapi.
Dvije loše: prvo, procesi u većini pravih slavina i dalje su nerazumljivi. Kako predvidjeti
veličinu kapi? Koliko je vremena potrebno da kapne sljedeća kap? I što se zapravo pritom
zbiva? Drugo, pitanja o kapima vode izravno vode nekima među najsloženijim (i
istodobno najvažnijim) problemima s kojima se možemo susresti u znanstvenim
istraživanjima.
Kapi nastaju sporim istjecanjem tekućine iz okomitog šupljeg cilindra (primjerice
crijeva ili cijevi). Najprije se na završetku cijevi skupi malo tekućine. Zatim nastaje
suženje između kapi i završetka cijevi. To se suženje zatim razvlači, sve dok se na donjem
kraju ne nađe kap, nakon čega se ta nestabilna formacija raskida. Osim velike kapi, od
ostataka vodene niti između kapi i cijevi nastaje niz kapljica. Važna spoznaja do koje je
došlo suvremeno istraživanje: teško je proizvesti isključivo kapi iste veličine. Gotovo
uvijek nastaju kapi velikog raspona veličina.
Pogonska sila u pozadini nastanka kapi površinska je napetost, čije povećanje
tekućine po svaku cijenu žele izbjeći. Zato kapi izgledaju okruglo, zanemarimo li otpor
zraka i slična djelovanja. Ipak, prijelaz s povezane tekućine u zasebnu kap iznimno je
složen.
Shvatiti kako nastaju kapi uvelike bi koristilo, primjerice proizvođačima tintnih
pisača i fasadnih boja. Jedni žele što jednolikije kapi, drugi najbolje nikakve. Teorija koju
nalazimo u pozadini problema nastajanja kapi znanost je o gibanju tekućina, odnosno
hidrodinamika, koja, uz ostalo, ima važnu ulogu u izgradnji zrakoplova, brodova,
razumijevanju procesa u Zemljinoj atmosferi i Mliječnoj stazi, kao i pitanja koliko je
tekućeg sira potrebno da se neprekinuta nit protegne cijelom dužinom maratonske dionice.
Općenito, opis kretanja neke tekućine zahtijeva rješavanje jednadžbi prema dvojici
matematičara iz 19. stoljeća nazvanih Navier-Stokesove jednadžbe, koje govore da su
promjene brzine proporcionalne promjenama tlaka u tekućini. Doduše, rješenje tih
jednadžbi do danas nije poznato, a što je još gore, nitko ne zna postoji li uopće. Onaj tko
ga pronađe, bit će bogat, jer se rješenje Navier-Stokesovih jednadžbi, zajedno s dokazom -
Riemannove hipoteze i - rješenjem P/NP-problema, ubraja u sedam neriješenih
matematičkih »milenijskih problema«, za čije je rješenje američki matematički Institut
Clay ponudio novčanu nagradu od milijun dolara.
Navier-Stokesove jednadžbe rješive su samo u posebnim slučajevima. Tako,
primjerice, postaju mnogo jednostavnije kad je riječ o - vodi. Voda je tzv. njutnovska
tekućina — bez obzira koliko čovjek grubo s njom postupao, uvijek će se ponašati kao
tekućina, njezina viskoznost ovisi samo o temperaturi i tlaku, ali ne o silama koje na nju
djeluju. S druge su strane nenjutnovske tekućine, u koje ubrajamo važne tvari poput
zašećerene vode, meda, krvi, senfa, ljepila, boja, tekućih metala, ali i pijesak. Njihova se
viskoznost mijenja ovisno o tome što se s njima čini. Uzmimo, primjerice, mješavinu vode
i kukuruznog škroba. Kad bismo takvom mješavinom, recimo, napunili bazen, po njoj bi
se moglo sasvim dobro hodati, uz uvjet da se hoda dovoljno brzo i energično. U trenutku
kad bismo stali, počeli bismo tonuti. Kad na mješavinu vode i kukuruznog škroba djeluje
neka sila, mješavina se ponaša poput pudinga, a kad sila popusti, ponaša se poput obične
tekućine. Ipak, to ne vrijedi za sve nenjutnovske tekućine. Neke, primjerice krv, ponašaju
se upravo suprotno ili, pak, posve drukčije.
Kapajuća slavina nudi još jednu mogućnost pojednostavljivanja jednadžbi i
zajedno s njima nastanka kapi. U idealnom slučaju slavina je cilindričnosimetrična,
odnosno promatrana sa svih strana izgleda jednako, a kap nadolje, lijepo i uredno vuče
sila teža. To se, doduše, mijenja ako slavina stoji ukoso, ako je dopola začepljena
kamencem ili ako iz nje kapa, primjerice, krv (uobičajen prizor u filmovima strave i
užasa). Da ne spominjemo, naravno, komplikacije koje nastaju kad slavinu odvrnemo do
kraja i sva ta krv više ne istječe lijepo polako i kapajući, nego brzo i kaotično.
Međutim, rješenje svih problema s kapima postoji i već je dugo poznato. Čovjek
se treba preseliti na mjesto gdje nema tekućina ni filmova strave i užasa, primjerice na
Mjesec, i nikad više neće noću ležati budan zbog slavine što kaplje.
 Kralj štakora

Uz ostalo, u tome vjerojatno sudjeluju i druge stvari o čijem značaju još uvijek
vrlo malo znamo. U svakom slučaju, mnogo je još zagonetaka koje treba riješiti.
Ror Wolf, Učenje o svijetu i stvarnosti carstva tijela, zemlje, zraka, vode i
osjećaja Raoula Tranchirera

Kralj štakora je naziv za gomilu štakora s repovima zapletenim u čvor. Zvuči kao
okrutna šala, ali nakon svega što danas znamo, takvu sudbinu štakori mogu zahvaliti
isključivo sebi samima. Nasreću, ta je prirodna pojava iznimno rijetka, pa neće dovesti do
izumiranja štakora.
Redovitih istraživanja štakorskih kraljeva nažalost nema mnogo. U 16. stoljeću
pojavljuju se prva izvješća o ovoj pojavi koja je u idućih dvije stotine godina uzela maha,
da bi naposljetku u 20. stoljeću opet prešla u anonimnost. U posljednjih petsto godina
poznato je 30 do 60 slučajeva štakorskih kraljeva. Iz nedokučivih razloga većina ih
potječe iz Njemačke. Otkrivani su u starim kaminima, pod stogovima sijena, u
podrumima, na sajmovima. Tek ih je nekolicina službeno zabilježena. Mi ćemo ovdje u
detalje opisati slučaj kralja štakora iz Lindenaua kraj Leipziga koji je 17. siječnja davne
1774. dokrajčio mlinarov pomoćnik. Šesnaestoglava je grdosija skočila na jadnog
pomoćnika, zbog čega je »smjesta zatučena«.
Desetak se srednjoeuropskih muzeja može smatrati sretnima što u svome fondu
posjeduju primjerak kralja štakora. Najveći među njima, neuredna hrpa od 32 životinje,
otkriven je 1828. i danas se nalazi u Prirodoslovnom muzeju Mauritanum u Altenburgu,
malenom gradiću u njemačkoj pokrajini Thüringen. Usto, to je jedini primjerak sačuvan u
mumificiranom obliku. Vijesti o novijim slučajevima štakorskih kraljeva dolaze iz
Nizozemske (1963.), Francuske (1987.) i Estonije (2005.).
Gotovo sve kraljeve štakora čine kućni štakori latinskog naziva Rattus rattus.
Zlatno doba crnih kućnih štakora u Europi vladalo je u vrijeme kad je sve bilo neuredno i
prljavo, dakle prije uvođenja kanalizacije i redovitog odvoza smeća. Stoljećima su se
štakori mogli slobodno baviti uglavnom širenjem smrtonosnih bolesti, nimalo se pritom ne
dosađujući. Međutim, od 18. stoljeća sve više ih je istiskivala snažnija vrsta štakora selca,
Rattus norwegicus, koji se mnogo bolje snalazio u suvremenim velikim gradovima. Usto,
za razliku od kućnih, štakori selci imaju kraći rep, što ih vjerojatno spašava da ne završe u
tom vražjem kolu. Rep kućnoga štakora je, pak, savršen za neželjeno zapletanje u čvor, jer
osim što je vrlo dug, služi za hvatanje i penjanje, zbog čega se može svojevoljno omotati
oko drugih repova. Kako se i drugi glodavci mogu tako tragično zapetljati, premda se i to
zbiva iznimno rijetko, poznati su nam slučajevi kralja poljskih štakora s Jave, kralja
običnih šumskih miševa iz njemačke pokrajine Holstein, a navodno postoje čak i slučajevi
kralja vjeverica. Nasreću, fenomen je potpuno nepoznat u slučaju plavetnih kitova.
Za razliku od malog broja ozbiljnih stručnih radova, u nestručnoj literaturi
nalazimo na mnoštvo spominjanja te pojave. Albrecht Hase, zoolog i stručnjak za
štakorske kraljeve, četrdesetih je godina 20. stoljeća prikupio više od tisuću navoda o
štakorskim kraljevima tijekom višestoljetnog razdoblja. Doduše, tek ih je nekolicina imala
ikakva značaja za zoologiju. Uglavnom je bila riječ o mitovima, nagađanjima i beletristici.
U njima se kralj štakora prikazuje kao čudnovata pojava sa stotinu glava, sjedalo nalik
prijestolju za kralja štakora (odatle i naziv), loš predznak, najava bolesti i smrti ili čak sâm
Sotona, glavom i bradom. Oduševljenju kraljem štakora do danas nema kraja. Pojavljuje
se u filmovima strave i užasa, ostavlja tragove u romanima Jamesa Clavella i Terryja
Pratchetta. Očito ga je teško osloboditi ralja praznovjerja, mitova i mašte. Ipak, profesor
Hase nakon dugogodišnjih je istraživanja stigao do zaključka kako ni u kom slučaju nije
riječ o biću iz bajki, već stvarnom zoološkom fenomenu »o čijim uzrocima možemo samo
nagađati«.
Noviji znanstveni radovi na tu temu mogu se nabrojiti na prste jedne ruke.
Uglavnom postoje dva tumačenja ove pojave. Vjerujemo li jednom, štakorski kraljevi
proizvod su ljudske ruke. To je moguće, jer bi kralj štakora na sajmovima mogao izazvati
neviđenu pozornost. Usto, savršeni je bauk. Doduše, vrlo je upitno počivaju li svi
otkriveni slučajevi na poslovnim interesima štakorolovaca. Načinjeni ljudskom rukom,
čvorovi na štakorskim repovima izgledali bi mnogo urednije od onih zatečenih na
štakorskim kraljevima. Rendgenske snimke otkrivaju zamršene, kaotične čvorove na
repovima, kao i posljedična oštećenja kralježnice, što bi bio pravi izazov čak i vještim
zapetljavačima. Usto, štakorski su kraljevi otkrivani na nepristupačnim mjestima,
nerijetko godinama nakon uginuća, i to ne samo na sajmovima. Zato je potrebno ozbiljno
razmotriti kako štakorima uspijeva da se bez vanjske pomoći tako čvrsto zapetljaju.
A čini se da to uopće nije teško. Jedan nizozemski znanstveni rad iz 1965. opisuje
laboratorijske pokuse koji pokazuju na koji bi način moglo doći do samostalnog zaplitanja
repova u štakora. U tu svrhu repovi životinja na nekoliko su mjesta zalijepljeni i tako su
prisilno spojeni štakori pušteni u tijesni kavez. Od repova zbunjenih životinja, koje su se
bile prisiljene gurati jedne preko drugih u tom uskom prostoru, u začuđujuće kratkom
vremenu uspjela je nastati hrpa temeljito zapletenih špageta, odnosno prvi laboratorijski
uzgojen kralj štakora. Isti su pokusi provedeni i sa štakorima selcima koji su na
bespomoćnu situaciju u kojoj su se našli reagirali s negodovanjem i bijesom. To bi mogao
biti još jedan razlog zašto među ovom vrstom dosad nije otkriven kralj štakora — možda
se u svom bijesu radije nasmrt izgrizu, nego da skičeći u zboru traže pomoć. Naime, kućni
štakori u brojnim slučajevima učine baš to, što je razlogom zbog kojeg ih se u ovom
stanju nerijetko pronađe žive. Za nastanak kralja štakora potrebna je prisutnost ljepljivih
tekućina poput mokraće, sline ili ostataka hrane, kao i ograničen stambeni prostor kako
štakorska obitelj ne bi imala drugu mogućnost nego držati repove na okupu. Mogući
protuargument je činjenica da su štakori zapravo veliki čistunci i mnogo vremena provode
temeljito se čisteći. S gađenjem bi odbili prijedlog da ih se zalijepi za druge pripadnike
iste vrste.
Međutim, možda se može i bez lijepljenja. Nove spoznaje dolaze iz neočekivanog
smjera. Fizičar Jens Eggers i njegovi kolege s bristolskog sveučilišta 2006. su objavili rad
o nehotičnom zapletanju kabela, vjerojatno prvi znanstveni rad na tu temu. Rad sadrži dva
važna zaključka koja bi mogla pomoći razumijevanju fenomena kralja štakora. Prvo,
kabeli će se zaplesti samo ako imaju određenu duljinu (u Eggerovom pokusu petnaestak
centimetara), što je, pak, objašnjenje zašto štakorske kraljeve nalazimo isključivo među
populacijom dugorepih kućnih štakora. Drugo, za nastanak čvorova, kabele je dovoljno
snažno drmati od nekoliko sekunda do nekoliko minuta. Zamislimo sada kabel koji se,
čim nastane prvi čvor, nastavlja samostalno koprcati i shvatit ćemo da za nastanak kralja
štakora možda čak ni ne treba ljepilo, nego tek kratka strka.
A kako se stvara gungula u štakorskom gnijezdu iz koje može nastati zbrka
repova? Pa, primjerice, tako što se začuje iznenadna buka, pa se životinje preplaše i pojure
u bijeg. Tako nastala strka lako bi mogla biti povod za nastanak čvorova koji će u
daljnjem metežu u konačnici za posljedicu imati kralja štakora. Druge, pak, mogućnosti
nastanka štakorskih kraljeva su borbe za ženku ili stiskanje zbog zaštite od hladnoće.
Velik ih broj nastaje i u prvih tjedana života kad životinjice još ne mogu bez majke, ali
već se svojeglavo motaju uokolo. Štakorčići su tada još nerazumne dugorepe životinjice
sa savršenim predispozicijama da završe u apsurdnim situacijama koje zahtijevaju pomoć.
Nasuprot tome, mogućnost nastanka kralja štakora u majčinoj utrobi jasno je opovrgnuta.
Kralj štakora nisu sijamske n-torke, dakle ne rađaju se sa sraslim repićima, nego su skup
samostalnih jedinki koje su zbog nesretnih okolnosti postale žrtvom zapletanja. Istodobno,
štakorski kraljevi nerijetko prežive neko vrijeme, vrlo vjerojatno u velikim mukama, ali
neobično dobro uhranjeni. Hrane li ih zbilja iz samilosti nezapetljani članovi obitelji kako
se često smatra, ipak nije dokazano. Veća je mogućnost da se jedinke koje tvore kralja
štakora neko vrijeme hrane ostacima onoga što preostane štakorima koji žive oko njih.
Kakvo zasigurno lakoumno ponašanje dovodi do nastanka kralja štakora
dvojbeno je, a zbog rijetkosti na njega je teško odgovoriti. Sada, kad smo donekle
razjasniti tu pojavu i kad znamo da kralj štakora nije utjelovljenje Sotone, možda bi moglo
doći vrijeme da se riješi ta stoljetna zagonetka. Možda se tamo gdje nastaju štakorski
kraljevi skriva mnogo više zanimljivih pojava koje bi bez sumnje mogle obogatiti svjetove
iz bajki i filmove strave i užasa te se tako pobrinuti za našu zabavu. Jer, općenito, premalo
se toga zna o podzemlju.
 Kratkovidnost

Rad na blizinu, neizlaženje iz sobe i noćno čitanje bestidnih knjiga za posljedicu

imaju takvo kvarenje očiju; uporaba oka na daljinu je otežana, a njezine posljedice
obilježavaju cijeli čovjekov život.
Ror Wolf, Veliki svestrani savjetnik za sve svjetske slučajeve Raoula Tranchirera

Odrastanje je po mnogo čemu lijepa stvar. Smijemo praviti grimase bez straha da
će nam lice ostati takvo, smijemo plivati puna želuca i, ako to baš želimo, lizati stup
ulične rasvjete na temperaturama ispod ništice. Pritom ćemo se, doduše, gadno smrznuti,
ali, molim lijepo, to je pravo svakog punoljetnog građanina. Ali važno pitanje smijemo li
bez prekida igrati računalne igrice i zavučeni ispod pokrivača čitati uz svjetlo baterije, ili
su možda naši roditelji, bake i djedovi ipak imali pravo i takve stvari doista kvare oči, još
nije razjašnjeno. Jedni kažu ovo, drugi ono, a mi, kao odrasli ljudi, želimo razmotriti
argumente obje strane. Ipak, barem iz opreza, moglo bi se isplatiti ne držati knjigu
preblizu licu.
Što se i kojim redoslijedom zbiva s okom pri razvoju kratkovidnosti, složeno je i
ne posve jasno. Za naše svrhe bit će dovoljno reći da se očna jabučica deformira, odnosno
postaje predugačka. Slika vanjskog svijeta više se ne projicira na mrežnicu kao bi trebala i
potrebne su nam naočale. To što s vremena na vrijeme nastane čovjek normalna vida
pravo je malo čudo, jer da bi se to dogodilo tijekom rasta tijelo mora baždariti duljinu
očne jabučice s mikrometarskom preciznošću, ovisno o različitim čimbenicima.
Kratkovidnost se može pojaviti u svakoj životnoj dobi. Općenito, što ranije nastupi, to
veću dioptriju stječemo za života. Međutim, napredovanje kratkovidnosti može se u svako
doba privremeno ili trajno zaustaviti. O različitim vrstama kratkovidnosti ovdje nećemo
pobliže govoriti da bismo se neometano mogli posvetiti pitanjima zašto i kako ljudi
postaju kratkovidni.
Za to bi pomoglo najprije objasniti koliko i koju vrstu ljudi pogađa kratkovidnost.
Kako oni koji se bave istraživanjem kratkovidnosti ne kucaju odreda na svačija vrata
moleći ljude da pristanu na testiranje vida, često se ispituju učenici, studenti, vojnici i
druge skupine koje nemaju pravo glasa. Iz takvih se ispitivanja mnogo sazna o učenicima,
studentima i vojnicima, ali nažalost malo o svekolikom stanovništvu. Tako, primjerice,
jedna znanstvena studija provedena na izraelskim pilotima navodi da su rezultati
»primjenjivi samo za pilote u Izraelu«. Kako je u spomenutoj studiji ispitano više od 1200
pilota, vjerojatno u cijelom Izraelu više nije preostao nijedan pilot na kojeg bi se rezultati
tog istraživanja mogli primijeniti. Usto se većina znanstvenih istraživanja u različitim
zemljama služi različitim mjernim metodama. Ali čak i ako sve brojeve promatramo s
nepovjerenjem, dvije su stvari očite: na svijetu ima mnogo kratkovidnih (gotovo 2,3
milijarde), a vjerojatnost da jesmo ili da ćemo postati jedan od njih uvelike ovisi o tome u
kojoj zemlji živimo. Razmjerno malo kratkovidnih, čini se, ima u Južnoj Americi (ispod
deset posto), Africi i Australiji (između deset i dvadeset posto) te Indiji (desetak posto).
Zapadna Europa i SAD u prosjeku imaju između deset i trideset posto kratkovidnih, dok
će vam se u Japanu, Tajvanu, Južnoj Koreji i Singapuru vjerojatno rugati ako još kao
školarac ne nosite naočale, jer ondje je kratkovidno pedeset do osamdeset posto
stanovništva. Međutim, nije važna samo zemlja iz koje potječete. Amerikanci koji žive
bliže obali kratkovidniji su od Amerikanaca u unutrašnjosti, studenti su kratkovidniji od
pomoćnih radnika, bijelci od crnaca, stanovnici gradova od stanovnika seoskih područja.
Je li uvijek bilo tako? To što prilikom iskapanja naseobina iz kamenog doba nisu
pronađene naočale, nažalost baš ništa ne dokazuje. (Iako, sasvim je zamislivo da su
upravo zbog nedostatka naočala kratkovidni postajali plijenom sabljastih tigrova brže
nego što stignemo izgovoriti »test vida«.) U međuvremenu je nedvojbeno da danas u
većem dijelu svijeta živi više kratkovidnih ljudi nego prije nekoliko desetljeća. Samo
Australci tvrde da imaju kratkovidnost pod kontrolom, ali što očekivati od zemlje u kojoj
se čak i životinje ponašaju sasvim drukčije negoli bilo gdje drugdje u svijetu? Osobito
dramatičan je porast kratkovidnosti u nekim azijskim zemljama. U Singapuru je 2004.
osamdesetak posto vojnih novaka bilo kratkovidno, u usporedbi sa samo dvadeset pet
posto koliko ih je bilo 1974. Mnogobrojni znanstvenici nagađaju da ni zapadne zemlje
neće biti pošteđene tog trenda.
Kako kratkovidnost stvara troškove te zbog povećane opasnosti od nekih očnih
oboljenja može prouzrokovati sljepoću, zanimanje za istraživanje kratkovidnosti je veliko.
Tumačenja razvoja kratkovidnosti je mnogo, ali uglavnom se svrstavaju u tri skupine:
genetski uvjetovana kratkovidnost, kratkovidnost uvjetovana okolišnim čimbenicima i
životnim stilom ili, pak, kombinacija jednog i drugog. Rezultati nebrojenih ispitivanja
kratkovidnosti, oprezno rečeno, vrlo su različiti. Uz pretpostavku da su sva znanstvena
istraživanja savjesno i uredno provedena, to bi moglo značiti da možda postoji dosad
nepoznata poveznica u nastanku kratkovidnosti ili, pak, da do kratkovidnosti vodi
nebrojeno mnogo putova.
Do duboko u 20. stoljeće cijela je stvar bila mnogo preglednija. Kratkovidnost se
smatrala genetski uvjetovanom, kratkovidni roditelji dobivali su kratkovidnu djecu, a
visoke stope kratkovidnosti u pojedinih skupina smatrane su statističkom anomalijom.
Doista se čini kako ima ljudi koji jednostavno ne postaju kratkovidni, čak i ako se ne
pridržavaju baš nijednog savjeta za sprječavanje kratkovidnosti. Međutim, protiv teorije
genetski uvjetovane kratkovidnosti govori činjenica da Indijci odrasli u Indiji mnogo rjeđe
postaju kratkovidni od Indijaca koji žive u Singapuru. I kod djece nepalskih Šerpa i djece
Tibetanaca, koja su genetski vrlo slična, učestalost kratkovidnosti vrlo je različita. Premda
su velike razlike u kratkovidnosti kod različitih etničkih skupina nepredvidive, nedostaje
istraživanja koja bi jasno razdvojila genetske od okolišnih čimbenika. A možda
kratkovidna djeca preuzimaju samo loše navike svojih roditelja?
Britanski genetičar Christopher Hammond je 2004. objavio rezultate znanstvenog
istraživanja na blizancima, koji upućuju na vezu između kratkovidnosti i oštećenja gena
važnog za razvoj oka, tzv. PAX6. I druga slična istraživanja na blizancima tendenciozno
upućuju na jači genetski i slabiji okolišni utjecaj, premda visoka učestalost kratkovidnosti
u studenata pokazuje suprotno. Kako, uz ostalo, i brz porast učestalosti kratkovidnosti u
brojnim azijskim zemljama govori protiv genetskog uzroka, genetska teorija
kratkovidnosti danas je zastupljena uglavnom u izmijenjenom obliku: prirođena sklonost
kratkovidnosti mogla bi biti nasljedna, dok okolišni čimbenici određuju početak i razvoj
oboljenja.
Ali koji točno okolišni čimbenici? Prema jednoj teoriji, razvoj oka, odnosno
duljina očne jabučice usmjerena je na postizanje oštrog vida na daljinu, prepuštajući
upravljanje vidom na blizinu očnim mišićima. Tako bi nedostatak prilika za gledanju u
daljinu mogao utjecati na razvoj oka, ometajući sposobnost prilagodbe oka. Međutim,
znanstvenici se još ne slažu je li uzrok neispravnog razvoja oka prečesto izoštravanje
(kako se prije smatralo) ili pak prerijetko izoštravanje (kako se pretpostavlja danas).
Mnogo toga govori u prilog činjenici da učestali rad na blizinu vodi kratkovidnosti, iz
čega zaključujemo da viši stupanj izobrazbe znači i veću učestalost kratkovidnosti.
Također je utvrđeno da kod učenika kratkovidnost mnogo brže napreduje u razdobljima
intenzivnog učenja, a sporije za školskih praznika. No, ni ovdje kao uzroke nije lako
izdvojiti samo čitanje ili učenje, jer takva se vrsta aktivnosti istodobno odvija u
zatvorenim prostorijama gdje ima previše ili premalo svjetla ili je ono neodgovarajuće.
Usto su djeca koja mnogo čitaju nerijetko povučena, pa možda provode više vremena u
kući, no možda i nije tako. Znanstveno istraživanje Amerikanca Donalda Muttija pokazuje
da kratkovidna djeca slobodno vrijeme provode na gotovo isti način kao i djeca normalna
vida. Doduše, istraživači se slažu da su djeca koja se više bave sportom rjeđe kratkovidna,
što bi moglo ovisiti o češćem gledanju na veće udaljenosti, boljoj prokrvljenosti oka ili
izmjenama jačine svjetlosti na mrežnici. Pojedinosti se još istražuju.
Za izazivanje kratkovidnosti ne krive se samo ponašanje tijekom rada i slobodnog
vremena, nego i prehrana, stres i brojni drugi čimbenici. Tako se spomenute razlike
između tibetanske djece i djece Šerpa objašnjavaju zahtjevnijim školovanjem i višim
stupnjem tehničkog razvoja Tibetanaca, koji sa sobom, pak, povlače promjene načina
prehrane i veći stres. Prema jednom znanstvenom istraživanju provedenom nakon potresa,
do kratkovidnosti može dovesti i akutni stres, a krivnja za kratkovidnost svaljuje se i na
prehranu. Okrivljuje se unos previše pesticida, previše fluora, premalo bakra, kroma,
mangana, selena i kalcija, vitamina D koji nastaje izlaganjem suncu, kao i nedostatak
gotovo svih drugih vitamina. S druge, pak, strane kratkovidnost je češća u razvijenim
zemljama, gdje nedostaci baš i nisu neki problem. A možda je razlog kratkovidnosti odnos
hranjivih tvari, a ne njihova količina, odnosno nedostatak? Ili je za sve kriva, kao što je
često slučaj, prekomjerna konzumacija šećera i nedovoljno vlakana? Možda su
kratkovidni ljudi skloniji karijesu od ljudi normalnog vida, premda i za to može postojati
niz drugih razloga. Sve u svemu, gotovo da i nema utjecaja koji nije osumnjičen za
izazivanje kratkovidnosti: narušavanje ritma dana i noći, prejaka rasvjeta, preslaba
rasvjeta, noćne svjetiljke u dječjim sobama, rad za računalom (tu slobodno možemo
pretpostaviti da će i opći prijelaz s cijevnih na LCD monitore utjecati na kratkovidnost).
Može li se napredovanje kratkovidnosti usporiti ili zaustaviti? Brojni stariji
znanstveni radovi govore u prilog tvrdih kontaktnih leća, premda jedan noviji nije uspio
dokazati nikakvu korist takvih leća. Nasuprot tome, da meke kontaktne leće uopće ne
koriste, smatra se sasvim sigurnim. Možda postoji i veza između smetnji vida i
nedovoljno učestalog treptanja, premda oni koji nose kontaktne leće trepću više. Kako se
pri usredotočenom radu trepće manje, moguća je veza i sa životnim stilom. Možda
kontaktne leće potiču prokrvljenost oka, možda i to pomaže. Nove kontaktne leće koje se
razlikuju od starih otežavaju istraživanja. Iz činjenice da životinje koje su prisiljene nositi
leće za kratkovidne postaju kratkovidne, može se donekle sa sigurnošću zaključiti da loša
kvaliteta slike na mrežnici može potaći rast očne jabučice. Moguće je izumiti naočale
(premda to još dosad nije učinjeno) koje će usporiti ili zaustaviti napredovanje
kratkovidnosti stvaranjem odgovarajuće slike na mrežnici. Na rast očne jabučice može se
utjecati i lijekovima, premda dosad nije pronađen učinkovit lijek bez jakih popratnih
pojava, ali to se ubuduće može promijeniti.
Istraživanje nezaustavljivo napreduje i jednog će se dana vjerojatno pronaći
preventivno sredstvo protiv kratkovidnosti. Možemo se samo nadati da ono neće
zahtijevati korjenitu promjenu naših životnih navika, nego da će biti riječ o kakvoj
računalnoj igrici ili barem tabletici s okusom maline.
 Kuglasta zvjezdana jata

Onaj tko želi napraviti pitu od jabuka, najprije mora stvoriti svemir.
Carl Sagan, Kozmos

Pretpostavimo li da je svaka zvijezda na nebu zasebna osvijetljena kuća, tada

galaktike poput naše Mliječne staze možemo opisati kao velegradove u kojima je nekoliko
milijarda kuća raspoređeno u više-manje osmišljene četvrti. Kuglasta zvjezdana jata u toj
su predodžbi predgrađa. Smještena u blizini galaktike, sadrže desetke, pa i stotine tisuća
kuća. Tako, primjerice, Mliječna staza u halou oko galaktičkog diska raspolaže s oko 150
kuglastih zvjezdanih jata. Ali kako su svi vrlo udaljeni, promatrani dalekozorom čak i
najveći izgledaju kao isprane, okrugle nejasne mrlje. Što većim teleskopom promatramo
nebo, to jasnije prepoznajemo s čim zapravo imamo posla — golemom prskalicom punom
zvijezda. Unatoč velikom napretku ostvarenom posljednjih godina na ovom polju, sve do
danas nije razjašnjeno zašto kuglasta zvjezdana jata okružuju galaktike i kako su nastale te
goleme nakupine zvijezda.
Što budemo bolje poznavali zasebne zvijezde, starost kuglastih zvjezdanih jata
moći ćemo odrediti pouzdanije od, recimo, starosti pasa u azilu. Većina ih je, saznajemo,
nastala prije otprilike deset do četrnaest milijarda godina, što čudi ako pomislimo da
prema sadašnjim spoznajama ni svemir nije stariji. Prema tome, kuglasta bi zvjezdana jata
bila nešto poput »svemirskog Stonehengea«, ostaci iz doba o kojemu znamo malo, toliko
davni da se nadamo kako ćemo pomoću njih saznati više o ranom svemiru, odnosno
vremenu nastanka prvih zvijezda i galaktika.
Polazište ranijih teorija o njihovu nastanku bilo je da su kuglasta zvjezdana jata
prethodila nastanku galaktika, odnosno da su bila prvi plahi pokušaji organizacije
novonastalih zvijezda. Prema tim »primarnim« scenarijima, galaktike su nastale poslije
kuglastih zvjezdanih jata, da bi ih potom prisvojile. Od osamdesetih godina 20. stoljeća
sve se više udaljavalo od takvih modela, jer se utvrdilo kako kuglasta zvjezdana jata i
galaktike nisu jednostavno nabacani zajedno igrom slučaja, nego se očito duže poznaju.
Tako je, između ostalog, otkrivena veza između kemijskog sastava zvijezda u jatu i
apsolutnog sjaja »majčinske« galaktike, što upućuje na zajedničku prošlost. Otad se
smatra da su zvjezdana jata nastala istodobno s galaktikama ili, pak, poslije galaktika. Na
temelju toga se nadamo da ćemo pomoću njih otkriti kako su galaktike nastale i provele
svoje djetinjstvo, što su, pak, druga dva velika pitanja koja danas muče astronome.
Stiska u središtu kuglastih zvjezdanih jata jedva je pregledna čak i s pomoću
ponajboljih teleskopa. Više stotina zvijezda zbijeno je u jednoj prostornoj svjetlosnoj
godini (što je s astronomskog motrišta neznatan obujam). Za usporedbu, prvi susjed našeg
Sunca udaljen je više od četiri svjetlosne godine. Opće načelo nastanka takvih zvjezdanih
nakupina nam je, doduše, poznato. Rađaju se iz golemog oblaka plina i prašine. Takav će
oblak biti stabilan kad njegovu vlastitu gravitaciju, koja teži da sve stisne na što manji
prostor, uravnotežuju druge sile. Jedna od tih drugih sila je toplinska energija pohranjena
u oblaku. Ako je tvar toplija, širi se djelujući suprotno gravitaciji. Međutim, ako se ova
lijepa ravnoteža poremeti, primjerice tako da se oblak odjednom sažme, gravitacija
pobjeđuje i oblak se urušava pod vlastitom težinom — nastaju zvjezdana jata. Iz nekog
razloga obične spiralne galaktike poput naše Mliječne staze više ne mogu stvarati velika
kuglasta zvjezdana jata. Nova svjetla na nebu danas im uspijeva stvarati još samo s
velikom mukom. Ali zašto je tako?
Jedna teorija nastanka kuglastih zvjezdanih jata temelji se na modelu
sjedinjavanju galaktika (u prometnim nezgodama velikih razmjera od dvije galaktike
nastaje jedna). Već se dulje smatra da su velike elipsaste galaktike mogle nastati
stapanjem dviju spiralnih galaktika. Ali, ako je tako, prosuđivao je astronom Sidney van
den Bergh 1984., zašto onda u elipsastim galaktikama ne vidimo zbrojene zvijezde
kuglastih jata dviju spiralnih galaktika, nego mnogo više? Moguć odgovor na to pitanje
ponudili su Amerikanci Keith M. Achman i Stephen E. Zepf 1992. Pri galaktičkim
sudarima nastaju uvjeti koji omogućuju nastanak novih kuglastih zvjezdanih nakupina, pa
tako nova galaktika u konačnici sadrži više od zbroja zvijezda dviju sjedinjenih galaktika.
Achman-Zepfova teorija je devedesetih godina 20. stoljeća osvojila naklonost
brojnih stručnjaka, ponajprije iz dvaju razloga. Teorija stapanja galaktika, između ostalog,
predviđa da u elipsastim galaktikama moraju postojati dvije vrste kuglastih zvjezdanih
jata. Jedna je vrlo, vrlo stara, dok druga nastaje tek nakon galaktičkih sudara. U
međuvremenu je otkriveno, uglavnom pomoću Hubbleovog teleskopa i njegova oštra
»oka«, kako se kuglasta zvjezdana jata doista dijele u dvije vrste. Jedna vrsta je
»siromašna metalima« (što u astronomiji znači isto što i »jako stara«, jer svemir se u
početku sastojao samo od vodika i helija, a teški elementi poput metala nastali su tek
kasnije), dok je druga vrsta »bogata metalima«, pa je po svemu sudeći nastala kasnije,
odnosno pri galaktičkim sudarima, kako barem proizlazi iz ovog modela. Drugo važno
otkriće u okviru ovog teorijskog modela bilo je da pri galaktičkim sudarima doista nastaju
masivna zvjezdana jata koja se danas uglavnom smatraju rijetkim slučajevima mladih
kuglastih zvjezdanih jata.
S druge strane, Achman-Zepfova teorija bori se s nekoliko poteškoća. Tako,
primjerice, neka istraživanja pokazuju da galaktike s vrlo velikim brojem kuglastih
zvjezdanih jata imaju velik udjel jata siromašnih metalima. U modelu galaktičkih sudara
očekivalo bi se upravo obrnuto. Što češće dolazi do međusobnih sudara, to bi trebalo
nastajati više kuglastih zvjezdanih jata bogatih metalima. Postoji i druga mogućnost
tumačenja dvije različite vrste kuglastih zvjezdanih jata. Ponajprije, kamo god pošla,
svaka galaktika sa sobom naokolo vuče vlastiti roj zvjezdanih jata. S vremenom (a barem
njega u svemiru ima dovoljno), lutajući svemirom, galaktike se susreću, pri čemu one
veće usisaju pokoje zvjezdano jato manjih. Ova nam predodžba, između ostalog, pomaže
shvatiti neobičnu razliku između kuglastih zvjezdanih jata Mliječne staze i, primjerice,
Andromedine maglice. Obje su galaktike spiralne i slično građene, ali dok su u Mliječnoj
stazi sva kuglasta zvjezdana jata po svemu sudeći pradavna, u novije vrijeme gomilaju se
dokazi da u Andromedinoj maglici postoji nekolicina »mlađih« kuglastih jata (mlađih u
ovom slučaju znači ne starijih od pet milijardi godina). Premda još nema dovoljno dokaza,
postoji mogućnost da je Andromedina maglica ukrala te novije kuglaste zvjezdane
skupove od manjih susjednih galaktika.
Ali u teoriji proždrljivih galaktika teško je razjasniti složene odnose kuglastih
zvjezdanih jata i »majčinskih« galaktika. Drugi stručnjaci nagađaju da barem u slučaju
nekih kuglastih zvjezdanih jata uopće nije riječ o jatima, nego neprobavljenim jezgrama
nekadašnjih patuljastih galaktika, čije je preostale dijelove »majčinska« galaktika
prisvojila. U međuvremenu je postalo jasno da galaktike ni u kom slučaju nisu
nedruštvene, nego upravo suprotno, vode živahan društveni život. Međusobno se sudaraju,
komadaju, sjedinjuju i proždiru, a sve se to danas može promatrati odgovarajućim
teleskopima. Sva su ta zbivanja, smatra se danas, nedvojbeno važna za sastav galaktika, a
time i nastanak kuglastih zvjezdanih jata. Tako pomnim promatranjem kuglastih
zvjezdanih jata neke galaktike možemo mnogo saznati o njezinom gibanju. Ali to ne
rješava osnovno pitanje: Odakle izvorno potječu kuglasta zvjezdana jata? Za to gotovo da
nema druge mogućnosti nego poći od pretpostavke da je velik dio kuglastih zvjezdanih
jata, barem onih siromašnih metalima, morao nastati manje ili više istodobno s
galaktikama. Svaki astronom koji zna kako nastaju galaktike i načini odgovarajuću
računalnu simulaciju, mora istodobno s galaktikom stvoriti i određeni broj zvjezdanih
nakupina kuglasta oblika. Kako je njihova obilježja (primjerice prostornu raspodjelu, broj,
masu, kemijski sastav) moguće donekle pouzdano odrediti, promatrači na teleskopima
mogu prilično dobro usporediti stvarnost s predviđanjima računalnih simulacija, te tako
otkriti koji teorijski modeli njihovih kolega teoretičara imaju smisla, a koji nemaju.
Kuglasta zvjezdana jata služe kao provjera naših predodžbi o ranom svemiru.
Prve zvijezde u svemiru vjerojatno su nastale iz velikih oblaka plina i - tamne
tvari, koji su, pak, mogući preteče galaktika. Taj događaj, koji se zbio nekoliko stotina
milijuna godina poslije Velikog praska, obilježio je kraj mračnog doba svemira. »Izvana«
je to zacijelo izgledalo kao da je netko u mračnom svemiru upalio svjetlo. Međutim, što je
nakon toga točno potaklo nastanak kuglastih zvjezdanih jata, u koje se svrhe, kao što je
već spomenuto, u kratkom vremenu moraju sažeti velike količine plina, i dalje je
nerazjašnjeno. Možda je baš svjetlost prvih zvijezda dovoljno zagrijala vodik, stvarajući
valove zgušnjenja u plinovitim oblacima, kao kad bacimo kamen u mirnu vodu. Nadalje,
zagonetno je zašto u kuglastim zvjezdanim jatima dosad nije otkrivena tamna tvar, i to u
okolici u kojoj je ima toliko da ne možeš izaći iz kuće a da ne gaziš do koljena u njoj.
Kuglasta zvjezdana jata su se nekako uspjeli osloboditi svoje tamne tvari. I, kao
posljednje, kako to da su kuglasta zvjezdana jata bili u modi samo nekoliko milijarda
godina, nakon čega je njihova proizvodnja očito smanjena, pa se danas mogu nabaviti
samo još rabljena (osim u slučaju, kako je gore spomenuto, galaktičkih sudara)?
Kako pronaći odgovore na ta pitanja? Astronomi tvrde da nije teško. Trebaju im
samo bolje igračke: veći teleskopi, bolje kamere, brža računala. Ostvarimo li im te želje,
sve će zagonetke zacijelo biti razriješene već do ljetnih praznika.
 Kuglaste munje

Okrugla munja. To je uvjerljiv dokaz.

Iz stripa Patak Paško

Kuglaste munje svojom zagonetnošću vesele čovječanstvo već mnogo stotina

godina. Opisima viđenja kuglastih munja, pripadajućim teorijama, pokusima i mitovima
dalo bi se ispisati tisuće stranica. Pokušaji tumačenja kuglastih munja nalaze se na
prijelazu između znanosti, znanstvene fantastike, ezoterije i budalaština. I dok se ozbiljne
teorije uglavnom odlikuju obeshrabrujućom složenošću, one manje ozbiljne to besramno
iskorištavaju. Osim toga, uvijek iznova čujemo tvrdnje kako kuglasta munja nije prirodna
pojava, nego obična izmišljotina. Do danas nema općeprihvaćenog objašnjenja nastanka i
ponašanja kuglastih munja.
Istraživanje kuglastih munja temelji se uglavnom na iskazima očevidaca.
Dokumentirana su viđenja kuglastih munja starija od petsto godina. Samo ruska baza
podataka bilježi desetak tisuća slučajeva u posljednjem desetljeću. Unatoč tomu, riječ je o
veoma rijetkoj pojavi. Tek je nekolicina osobno imala priliku doživjeti tu neobičnu
pojavu. Novinar Graham K. Hubler opisao je tipičan slučaj: »Sjedio sam sa svojom
prijateljicom u paviljonu jednog newyorškog parka. Prilično je jako kišilo. Lijevo od nas,
na tridesetak metara udaljenosti, pojavila se žućkastobijela kugla otprilike veličine teniske
loptice. Lebdjela je dva i pol metra iznad tla i polako se kretala prema paviljonu. Kad je
stigla do paviljona, iznenada je pala na tlo i prošla oko metar od naših glava. Klizila je po
podu, izašla iz paviljona, podigla se dva metra u vis, odlebdjela desetak metara dalje,
ponovno pala na tlo i nestala bez eksplozije.«
Ovako ili slično glase brojna izvješća. Iz mnogobrojnih opisa, od kojih su
pojedini vrlo podrobni i opsežni, a drugi zbrkani i nejasni, dobivamo tek djelomično
konzistentnu sliku svojstava kuglastih munja, temelj svih pokušaja njihova tumačenja.
Većina kuglastih munja primijećena je za olujna nevremena, ali ne sve. Često, premda ne
uvijek, prethodi im vidljiva, obična munja. Mnogo puta se pojavljuju nekoliko metara
iznad tla, katkad pri samom tlu, rjeđe pak padaju s neba. Promjer im je u rasponu od
nekoliko centimetara do jednog metra, a tipična je otprilike veličine nogometne lopte.
Većina ih je žute, bijele ili crvenkaste boje, a svjetlina odgovara onoj slabije žarulje.
Veličinom i sjajem nalikuju neoslikanim dječjim lampionima. Neke lebde, druge padaju
na tlo. Mogu pištati, vonjati na sumpor ili uzavreti vodu. Katkad skakuću po tlu poput
loptice skočice. U većini slučajeva nestaju nakon nekoliko sekundi, ali katkad tek nakon
minute. Neke su hladne, druge pak vruće. Prema brojnim iskazima naoko neometano
prolaze kroz zidove i stakla, što je pak teško izvediv trik koji predstavlja poseban izazov
za svaku teoriju. Godine 1963. u engleskoj grofoviji Devon kuglasta je munja uletjela u
crkvu, usmrtivši četvero i ozlijedivši šezdesetero ljudi. U rijetkim slučajevima se kuglasta
munja ponaša tako nedolično. Uglavnom je mirna, promišljena i nestaje polako, premda
su primijećeni i ekstrovertirani primjerci koji nestaju popraćeni iskrenjem ili manjim
eksplozijama. Očito uglavnom nastaju na otvorenom, ali katkad i u zatvorenim
prostorijama. Neke se pojavljuju čak u podmornicama i zrakoplovima. Jedan od mogućih
scenarija strave i užasa mogao bi izgledati ovako: u olujnom nevremenu u avionu se na
susjednom sjedalu pojavi lebdeća, svjetleća kugla. Nikome ne možete zamjeriti ako u
takvoj situaciji odbaci zdrav razum i počne vjerovati u čudesno. Stoga ne čudi što su
kuglaste munje do prije stotinjak godina većinom smatrane nadnaravnim pojavama.
Pokušaji tumačenja iz prošlog stoljeća ugrubo se daju podijeliti u tri kategorije:
kuglaste munje su rijetka pojava u Zemljinoj atmosferi, potpuni apsurd ili uopće ne
postoje. Ova posljednja teorija jednostavno pretpostavlja da kuglasta munja nastaje u oku
ili mozgu promatrača. Tako kuglasta munja postaje optička varka ili, idemo li korak dalje,
privid. I to je posve legitimna mogućnost rješenja problema: ako pojavu ne možemo
razumjeti, možda ona uopće ne postoji. Međutim mi »vidimo« i pokretne slike, tzv.
filmove, premda se one u stvarnosti uopće ne kreću, nego je zapravo riječ o mnoštvu
pojedinačnih nepokretnih slika u brzom slijedu.
Sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća prevladavala su ozbiljna razmatranja da
su kuglaste munje svjetlosne pojave koje nastaju u mozgu, primjerice uslijed crvenila
mrežnice nakon viđenja pravih munja. Međutim, sva su takva tumačenja problematična.
Nijedno od njih ne može bespogovorno objasniti iscrpne iskaza očevidaca. Teorija
crvenila mrežnice, primjerice, nije točna jer očevici kuglaste munje nisu uvijek prije
njezine pojave vidjeli običnu munju. Usto, nije jasno odakle potječu zanimljivi zvukovi i
mirisi koji rese pojedine kuglaste munje. Unatoč tomu, takve hipoteze postoje i danas,
zbog čega se poricanje postojanja tajanstvenih »vatrenih lopti« još uvijek ne smatra posve
pogrešnim. Gomila dokumentiranih svjedočenja, kao i nekolicina fotografija kuglastih
munja koje su u međuvremenu snimljene, poprilično su siguran dokaz kako je riječ o
pojavi izvan naše glave. Međutim, fenomen kuglastih munja bit će istinski dokazan tek
kad jednu uspijemo uhvatiti, pripitomiti i vući naokolo po stručnim simpozijima.
Većina tumačenja te pojave danas polazi od pretpostavke da se »vatrene lopte«
sastoje od plazme. Plazma nastaje kad se plinovi toliko zagriju da zbog velike vrućine
neki atomi u očaju ne počnu odbacivati elektrone. Sunce se, primjerice, zapravo sastoji od
baš takvog električki nabijenog plina. Međutim, sama plazma ne može objasniti kuglastu
munju, između ostalog zato jer bi se vrući, električki nabijeni mjehuri plina trebali
uzdizati, što kuglaste munje rijetko čine. Osim toga, lopta bi plazme nakon nekoliko
djelića sekunde trebala nestati, dok kuglaste munje preživljavaju mnogo dulje. Prema
tome, energija koju kuglasta munja izračuje ne može potjecati samo od plazme. Za
stvaranje dugotrajnih, stabilnih vatrenih lopta potrebna je nekakva dodatna energija.
Takva su razmišljanja, preko brojnih »međufaza«, dovela do danas omiljene
aerosolne teorije, odnosno teorije skupa lebdećih čestica. Godine 2000. Novozelanđani
John Abrahamson i James Dinniss predstavili su teoriju po kojoj kuglaste munje nastaju
pri udaru obične munje u tlo. Tlo se ugrije od energije munje, uslijed čega se u zrak
podižu sićušne čestice prašine koje se kemijskim procesima međusobno vežu u složenu
mrežu, tvoreći loptu finih isprepletenih čestica, poput svojevrsnog klupka prašine. Tu
lebdeću mrežu isprepletenih čestica okružuje i prožima vrući zračni mjehur, tvoreći tako
kuglastu munju. U ovom scenariju energija obične munje u kemijskom se obliku sprema u
loptu prašine, slično energiji u bateriji. Polagano i postupno mjehur svijetli oslobađajući
energiju munje.
U istraživanju kuglastih munja aerosolna teorija nije nova, ali Abrahamson-
Dinnissov model barem teorijski može objasniti mnoga opažena svojstva kuglastih munja.
U zbilji to izgleda ponešto drukčije. Najbolju imitaciju kuglaste munje na temelju
aerosolne teorije predstavio je brazilski istraživački dvojac Antônio Pavâo i Gerson Paive
u siječnju 2007. Oni su između dvije elektrode postavili silicijske ploče, isparili dijelove
silicija proizvodeći, naposljetku, umjetnu munju između elektroda. Rezultat su bile
svjetlosne pojave koje su bojom i vremenom trajanja nalikovale stvarnim kuglastim
munjama, premda su bile nešto manje i neuglednije. Međutim, je li tu doista riječ o prvim
umjetno proizvedenim kuglastim munjama, još treba razjasniti.
Drugi stručnjaci pojavu kuglastih munja opisuju kao posljedicu električnog izboja
iznad vodenih površina. Suprotno aerosolnom modelu, u ovom slučaju munja ne udara u
tlo, nego u jezero, posudu s vodom ili čak lokve, koje su česta pojava za olujnih
nevremena. Na ovaj je način 2002. sanktpeterburška istraživačka skupina uspjela
proizvesti svojevrsnu kuglastu munju u laboratoriju. Četiri godine kasnije njemačkim je
znanstvenicima okupljenim oko fizičara plazme Gerda Fußmanna uspjelo ponoviti taj
rezultat. S pomoću izboja visokog napona u slanoj vodi (što je prilično blisko stvarnosti),
proizveli su svjetleće lopte promjera deset do dvadeset centimetara, mnogo veće od
brazilskih aerosolnih. Međutim, Fußmannove su umjetne kuglaste munje preživjele samo
djelić sekunde, nedvojbeno prekratko da bi ih se moglo uspoređivati sa stvarnom
pojavom.
Treću važnu teoriju u suvremenom istraživanju kuglastih munja još je pedesetih
godina 20. stoljeća iznio ruski fizičar Pjotr Kapica. I ona počiva na polazištu da je
kuglasta munja lopta plazme, samo što je Kapičin plazmoid grijan izvana, odnosno griju
ga jaki mikrovalovi koji tijekom olujnog nevremena nastaju blizu običnih munja. Prema
toj teoriji kuglasta je munja lopta iznimno vrućeg zraka koja, prožeta mikrovalovima, za
olujna nevremena lebdi i svijetli. Mikrovalovima se i u laboratoriju mogu stvoriti lijepi
svjetlosni efekti. Tako su Japanci Ohtsuki i Ofuruton 1991. stvorili umjetne »vatrene
lopte« koje su prolazile kroz zidove i lebdjele protiv vjetra, baš poput onih koje su opisali
očevici. Doduše, ni vrijeme trajanja niti veličina tih lopti ne odgovara pravim kuglastim
munjama. Godine 2006. nešto slično uspjelo je izraelskim istraživačima Eliju Jerbyju i
Vladimiru Dikhtyaru. Oni su pomoću metalne šipke uveli mikrovalove u staklenu kuglu u
kojoj je nastala vruća »mrlja« rastaljenog stakla. Udaljavanjem metalne šipke vruća je
mrlja »odvučena« iz staklene kugle, tvoreći tako stabilni lebdeći loptasti plazmoid.
Nažalost, takvi su pokušaji daleko od stvarnosti, jer staklene se kugle rijetko sreću za
olujna nevremena. A kako je izraelski pokus moguće izvesti u običnim mikrovalnim
pećnicama, a na internetu se mogu pronaći točne upute kako to učiniti, danas svatko u
svojoj kuhinji može proizvesti vlastite imitacije kuglastih munja. Vjerojatno će u ne tako
dalekoj budućnosti svijetleći loptasti plazmoidi biti sastavni dio suvremene kuhinjske
rasvjete.
Bez obzira na današnje priče o uspjehu s aerosolom, lokvama i mikrovalnim
pećnicama, u prošlosti nije bilo ništa manje pokušaja umjetnog stvaranja kuglastih munja.
Gotovo legendarnima se smatraju pokusi genijalnog fizičara Nikole Tesle koji je pomoću
složenih strujnih krugova stvorio nekakve vatrene kugle, ali vrlo vjerojatno ne ono što
danas nazivamo kuglastim munjama. Pošavši od tih pokusa, Tesla je neposredno prije
svoje smrti 1943. navodno radio na smrtonosnim zrakama koje su pobudile veliko
zanimanje američke Središnje obavještajne agencije (CIA-e). Mnogi su prošli kao Tesla:
proizveli su vatru i spektakl, ali u konačnici nisu uspjeli dokazati kako to ima ikakve veze
s traženom pojavom. Tragičan kraj doživio je hazarder po imenu Richmann iz Sankt
Peterburga, koji je 1753. u svoj laboratorij uveo pravu munju ne bi li se ondje njome malo
poigrao. Richmannu je iz sprava iskočila bijesna kuglasta munja veličine šake, na mjestu
ga usmrtivši.
Sve u svemu, problemi se javljaju u svim opisanim teorijama. Aerosol, voda i
mikrovalovi mogu stvoriti lijepe svjetlosne pojave, ali dosad nijedna od njih nije uspjela
objasniti sva opažena svojstva kuglastih munja, ponajprije oblik, boju, veličinu i vrijeme
trajanja. Problematične su i kuglaste munje koje se pojavljuju u zgradama ili avionima,
gdje nema zemlje ni lokvi. Nasreću, postoje mnogobrojna alternativna objašnjenja koja
jednako slabo objašnjavaju ovu pojavu, ali se odlikuju pozornosti vrijednim dosjetkama.
Od 1990-ih kozmolog Mario Rabinowitz i njegovi suradnici ponavljaju kako je
moguće da se u unutrašnjosti kuglastih munja skrivaju sićušne crne rupe, minijaturne
inačice iznimno masivnih nebeskih tijela koje nastaju pri umiranju masivnih zvijezda.
Međutim, postojanje takvih mikroskopskih crnih rupa dosad još nije dokazano. Drugi
stručnjaci, pak, objašnjavaju kuglaste munje kao posljedicu prodiranja antimaterije u
Zemljinu atmosferu. Zemlju stalno bombardira obična tvar iz svemira, od malih do
srednje velikih meteorita čije izgaranje za vedrih noći na nebu možemo primijetiti u
obliku meteora ili zvijezda padalica. Zna se i da za svaku - elementarnu česticu, primjerice
elektron ili proton, postoji antičestica građena od antimaterije. Kad bi postojali cijeli
meteoriti od antimaterije, bi li nestali u atmosferi jer se antimaterija i obična tvar ne
podnose i međusobno uništavaju u neizbježnom sudaru? Pritom, barem teorijski, mogu
nastati svjetlosne pojave nalik kuglastim munjama. Za postojanje antimaterijskih stijena u
svemiru, međutim, zasad nema uvjerljivih dokaza.
Godine 2003. fizičar John J. Gilman predložio je da se kuglaste munje sastoje od
vrlo energetskih atoma, luđački potaknutih i pobuđenih, koji su upumpavanjem energije
povećani na divovsku veličinu promjera nekoliko centimetara. Možda je i to besmislica, a
kuglaste munje su zapravo »elektromagnetski čvorovi« (Antonio F. Rañada i Jose L.
Trueba, 1996.), »udarni valovi koji nastaju točkastim eksplozijama u atmosferi« (Vladimir
K. Ignatovič, 1992.) ili čak »plamteći zračni vrtlozi« (Peter F. Coleman, 1993.)
Zanimljivih prijedloga ne nedostaje, no nijedan nije tako dobar da uvjeri većinu onih koji
se bave proučavanjem kuglastih munja. Možda je, naposljetku, doista riječ o NLO-ima,
kako tvrdi nezanemariv broj suvremenika. Zašto posjetitelji iz svemira ne bi mogli
istraživati Zemlju svjetlećim plamtećim loptama? Pa to je njihovo pravo. A za svoje
posjete možda baš preferiraju olujne kišovite noći. Tako se ne bismo morali uzalud truditi
razjasniti tu pojavu tako složenim stvarima kao što su mikrovalovi i aerosol. Doduše,
moramo napomenuti da je postojanje NLO-a jednako nedokazivo kao i postojanje
kuglastih munja, a tumačiti nepoznato nepoznatim u znanstvenim se krugovima smatra
lošim stilom. NLO skeptici, pak, posve obrnuto smatraju kako su viđenja NLO-a zapravo
viđenja kuglastih munja, a i krugovi u žitu mogu se objasniti kao posljedica pojave
kuglastih munja.
Jesu li NLO-i kuglaste munje ili su kuglaste munje NLO-i? Po svoj ćemo prilici
još pokoji put pročitati kako je fenomen kuglastih munja konačno razriješen.
 Lafferova krivulja

Pomperipossa je prvi put čula za to kad ju je dobra prijateljica jednoga dana

upitala: »Znaš li već da ćeš ove godine platiti 102 posto poreza?«
»Gluposti,« odgovorila je Pomperipossa, »tako mnogo postotaka uopće ne
postoji!«
Astrid Lindgren, Pomperipossa u zemlji novca

Lafferova krivulja, nazvana prema svom tvorcu, američkom ekonomistu Arthuru

B. Lafferu, opisuje relaciju između visine poreznih stopa i poreznih prihoda neke države,
posljedica tih poreznih stopa. Jedna stara mudrost je neosporna: kad se pretjera s
izrabljivanjem podčinjenih (ili, suvremenije rečeno, s oporezivanjem), državni proračun
propada. Sličan problem imaju i šišmiši-vampiri. Isišu li previše krvi iz svoje žrtve, ona
ugiba, pa više nema jeftinog izvora hrane. Ali kada prestati sa sisanjem, koja je optimalna
porezna stopa, odnosno gdje je gornja točka Lafferove krivulje, nitko ne zna. Laffer kaže
samo da kad porezne stope prijeđu tu gornju granicu, država može ubrati više novca
smanjenjem, a ne povećanjem poreza. Djeluje li to uopće i kako uopće nije jasno. Je li,
prema tome, Lafferova krivulja važno pomoćno sredstvo gospodarskog oporezivanja ili
vudu-ekonomija?
Temeljno načelo razjasnit ćemo jednostavnim primjerom. Od početka
devedesetih godina 20. stoljeća brojne europske zemlje, među njima i Njemačka, polako i
postojano su povećavale porez na duhan. Donedavna je to imalo donekle željen učinak:
pušilo se unatoč tomu, uslijed čega su državni prihodi od poreza na duhan rasli. Kad je
2003. vlada Savezne Republike Njemačke ponovljenim povećanjem poreza podigla cijenu
cigarete za još 1,2 eurocenta, predviđalo se da će prihodi državnog proračuna porasti za
otprilike dodatnu milijardu eura. Otprilike godinu dana kasnije postalo je jasno da se
dogodilo upravo suprotno. Umjesto da u državnu blagajnu pritječe više novca od poreza
na duhan, najednom ga je pritjecalo manje, a ministarstvo financija je zabilježilo gubitak
od više stotina milijuna eura. Moguće je da je velik broj pušača zbog visokih cijena
prestao pušiti, ali je isto tako moguće i da su posegnuli za krijumčarenom robom. Koji
god bio razlog, povećanja poreza paradoksalno znače smanjenje prihoda.
Za ukupne prihode državnog proračuna duhanski su proizvodi od male važnosti.
Mnogo su važniji drugi izvori prihoda, primjerice oporezivanje rada. I tu previsoka
porezna stopa može dovesti do premalog dotoka u državni proračun, čak i ako su razlozi
za to složeniji od onih kod poreza na duhan. Međutim, što u ovom odnosu znači
»previsoko«? Gdje je ta čarobna gornja granica? Koliko prihoda svakog pojedinog
građanina država mora zadržati da ostvari maksimalne prihode?
Moramo početi jednostavnim razmatranjima. Kod porezne stope nula, dakle kad
nema ubiranja poreza, država nema nikakvih prihoda. Svi su sretni i zadovoljni, bruto
prihodi su jednaki neto prihodima, ali država stoji uvrijeđena u kutu jer ništa ne dobiva.
To je prva točka na Lafferovoj krivulji. Kod porezne stope od nula posto prihodi su
jednaki nuli. Jasno je i da se Lafferova krivulja na početku penje: porastom porezne stope
za, primjerice, dva posto, i dalje su svi zadovoljni, ali rastu i porezni prihodi.
Nadalje možemo pretpostaviti da kod porezne stope od sto posto (kad svaki
građani cijeli svoj prihod daje državi), gotovo da i neće biti poreznih prihoda. Radila bi
vjerojatno tek nekolicina idealista i budala, bilo jer ne znaju računati, bilo jer im se baš
sviđa dolje u rudniku. Ljudi bi se radije bavili nezakonitim djelatnostima, iseljavali,
prosili, ležali u krevetu i gladovali, negoli zakonito radili, jer plaćati porez (i nakon toga
umrijeti od gladi) ne dolazi u obzir. Prema tome, kod porezne stope od sto posto porezni
prihodi također iznose nula ili nisu vrijedni spomena. Početna i završna točka na
Lafferovoj krivulji su, dakle, nula. Da se te dvije točke povežu potrebno je nacrtati
krivulju koja najprije raste, u jednom trenutku dosegne maksimum i zatim ponovno pada
do nule. To je idealizirana Lafferova krivulja. U pametno uređenoj državi, a ne bi li
izvukla maksimum prihoda, država od svojih građana traži točno onoliku količinu poreza
koliku nalazimo na vrhu Lafferove krivulje. Ako su porezi previsoki, prihodi se smanjuju.
Iz tog proizlazi, barem prema Lafferu, da se prihodi mogu povećati smanjenjem poreza.
Osnovna zamisao u pozadini Lafferove krivulje ni u kom slučaju nije nova.
Arapski političar Ibn Haldun (kojeg spominje i sam Laffer) već je u 14. stoljeću zapisao
sljedeće: »Na početku dinastije mali porezi donose goleme prihode. Na kraju dinastije
visoki porezi donose neznatne prihode.« Zvuči pametno, ali tako zagonetno sročeno može
govoriti mnogo (što je i inače poteškoća s Haldunovim stilom pisanja, zbog kojeg su ga
idući naraštaji nerijetko tumačili posve pogrešno). Laffer barem Haldunove riječi shvaća
kao uputu da poreze valja smanjiti.
Pojam Lafferova krivulja nastao je 1974. tijekom danas gotovo legendarnog
susreta Laffera, u to doba profesora na čikaškom sveučilištu, i predstavnika tadašnjeg
američkog predsjednika Geralda Forda. Nazočni su, među ostalima, bili Dick Cheney kao
zamjenik Donalda Rumsfelda, tadašnji šef stožera Bijele kuće, a možda i sam Rumsfeld.
Kako se Laffer tih pojedinosti više ne sjeća, prisiljeni smo vjerovati priči Judea
Wanninskog, tadašnjeg suizdavača uglednog Wall Street Journala, koji je i danas vatreni
zagovornik Lafferove teorije. Prema Wanninskom, Laffer je krivulju nacrtao na ubrusu,
uvjeravajući Cheneyja da poreze treba smanjiti, a ne povisiti kako bi se potaklo
gospodarstvo i sanirali državni prihodi. Premda su Cheney i Rumsfeld bili dobrano
impresionirani, Ford ipak nije prihvatio taj prijedlog. Sam Laffer priču s ubrusom smatra
upitnom, jer ga je majka »odgojila da ne uništava lijepe stvari«. U svakom slučaju, od te
zgode odnos poreznih stopa i poreznih prihoda naziva se »Lafferovom krivuljom« i u
svim udžbenicima se prikazuje kao lijepa, simetrična, zvonasta krivulja s početnom i
završnom točke nula, s vrhom na pedeset posto.
Ovaj idealan prikaz krivulje je proizvoljan i, po svemu sudeći, nema nikakve veze
sa stvarnošću. Točan izgled Lafferove krivulje, osobito njezina gornja točka, u velikoj su
mjeri upitni. Većina stručnih radova bavi se istraživanjem odnosa poreznih stopa i
poreznih prihoda primjenom različitih matematičkih modela. Pritom se gospodarska
zbivanja opisuju uspoređivanjem dvaju povezanih veličina. Tako porezni prihodi ne ovise
samo o poreznim stopama, nego i o tome koliko ljudi radi i koliko pritom zarađuje. Visina
bruto plaća ovisi o uspjehu poslodavaca, odnosno koliko proizvoda kupuju. To, pak,
između ostalog ovisi o tome koliko - novca ljudima ostaje nakon oporezivanja, odnosno
koliko im novca preostaje za trošenje, što je opet povezano s poreznim stopama. Sve u
svemu, zamršena, isprepletena struktura.
 Evo tek nekoliko rezultata takvih matematičkih modela. Lafferova krivulja Petera
Irelanda u znanstvenoj studiji iz 1994. ima gornju točku kod porezne stope od 15 posto.
Pomoću nešto drukčijeg modela Paul Pecorino je 1995. izračunao da se optimalna porezna
stopa nalazi negdje između šezdeset i sedamdeset posto. U stručnom radu iz 1982. Don
Fullerton dobiva optimalnu poreznu stopu od čak sedamdeset devet posto. Zbunjujuće
različiti brojevi. U jednom novijem stručnom radu iz 2005 N. Gregory Mankiw i Matthew
Weinzierl pokušali su iskazati općenitiju poreznu stopu i uveli brojna proširenja koja su
njihov model trebala približiti stvarnosti. Između ostalog, zaključili su da je gospodarstvo
vrlo osjetljivo na promjene poreza te da ono jednim dijelom sâmo može financirati
smanjenja poreza. U kojoj mjeri, teško je predvidjeti. Je li doista moguće ubirati više uz
manja porezna opterećenja — kako tvrdi Laffer — ne zna se.
Napraviti realnu simulaciju nacionalnog gospodarstva teška je zadaća. Prava
stvarnost daleko je zamršenija od pojednostavljene stvarnosti koju daju čak i složeni,
usavršeni modeli. Uzmimo na primjer poreze na primanja koji su u brojnim zemljama
progresivni (što veća primanja, to veće porezne stope). Zbog toga je moguće da jedan
prihodovni razred zbog previsoke porezne stope podliježe Lafferovom efektu, a drugi ne.
Osim toga, brojne iznimke, posebna pravila i iznimke od posebnih pravila stvaraju
neprobojnu, zamršenu zbrku unutar poreznog sustava, zbog koje je gotovo nemoguće
predvidjeti što će se dogoditi ako se negdje promijeni neka sitnica. Od svojih smo
poreznih sustava tijekom stoljeća stvorili četveronoga čudovišta koja je sada teško
kontrolirati.
U Lafferovim stručnim publikacijama koje se bave temom krivulje mogu se
pronaći brojni dokazi njegove teorije, povezano sa zbivanjima iz mlađe povijesti
Sjedinjenih Američkih Država. One, između ostalog, govore o programima smanjenja
poreznih stopa za mandata predsjednika Johna F. Kennedyja 1960-ih i Ronalda Reagana
1980-ih. U oba slučaja jasno je vidljivo da je smanjenje poreza pozitivno utjecalo na
gospodarski razvoj, premda to uopće nije bio cilj. Zapravo su se trebali povećati ukupni
porezni prihodi, što se više ne može nedvojbeno dokazati. Još gore je što bi i u slučaju
uspjeha bilo praktički nemoguće dokazati uzročnu vezu između sniženja poreza i
promjene poreznih prihoda, jer u toj računici ima previše nepoznanica. Jedan je primjer
što položaj nacionalnog gospodarstva ne ovisi samo o situaciji u vlastitoj zemlji nego, uz
ostalo, i o potražnji proizvoda iz inozemstva. Tako je zamislivo da ljudi u Hrvatskoj
kupuju manje stranog kečapa jer se u hrvatskim prodavaonicama upravo pojavila nova
jeftinija domaća marka ili, pak, jer je Hrvatska uvela dodatni porez na umak od rajčice,
prisilivši tako ljude na veću konzumaciju senfa.
I, napokon, cijelu raspravu možemo preokrenuti naglavce postavljajući pitanje bi
li zadaća države uopće trebala biti maksimiziranje poreznih prihoda. Porezi, naime, nisu
samo izvor prihoda. Država ih može primjenjivati i za usmjeravanje te utjecanje na načine
ponašanja. Dobar je primjer ponovno porez na duhan koji smo spomenuli na početku. Je li
povećan samo zato da se izvuče više prihoda od pušenja ili je trebao potaknuti ljude da
prestanu pušiti? U ovom posljednjem smislu manji porezni prihod znači manje prodanih
cigareta, što bi se moglo smatrati uspjehom. To, pak, izravno vodi pitanju koliko bi se
država trebala miješati u život svojih građana. Jesu li države samo svojevrsna poduzeća
koja nude određene usluge (primjerice gradnje cesta), a građani im to plaćaju kroz poreze?
Ili usto još imaju i zadaću skrbiti se za dobrobit, odgoj i ukupno usmjeravanje društva?
Ovisno o tome kakav ćemo odgovor na to pitanje dobiti, rasprava o Lafferovoj krivulji na
kraju se može pokazati potpuno nevažnom.
Što god mislili o tome, osnovna zamisao u pozadini Lafferove krivulje
nedvojbeno se ističe nepretjeranom ljepotom i jasnoćom. Pretjera li se s nekom dobrom,
korisnom stvari, primjerice sisanjem krvi, postignut učinak bit će suprotan od onoga što se
izvorno namjeravalo postići i samim time štetan. Ta zamisao izravno vodi općoj kritici
prekomjernosti. Hrana je nužna za život i u načelu dobra, ali previše jela je nezdravo i
uzrokuje pretilost. Lijekovi pomažu samo kad ih se ne uzima u prekomjernim količinama.
Kazne imaju odgojni učinak samo kad nisu ni prekratke ni preduge, nego dobro
odmjerene. Po tom pitanju samo Aleksandar Solženjicin ima drukčije mišljenje, tvrdeći da
zatvorske kazne kraće od dvadeset pet godina samo kvare, dok sve iznad toga ima
krjeposno djelovanje. Nadajmo se samo da nitko neće doći na zamisao njegovu filozofiju
primijeniti na porezni sustav.
 Mravinjanje

Ono skriveno u unutrašnjosti ježa poput knjige je sa sedam pečata.

Kathrin Passig

Kao da već nije dovoljno što nam životinje često izgledaju toliko apsurdno da
bismo cijeli dan željeli stajati pred njihovim kavezom upirući prstom u njih, usto još
pokazuju neobične načine ponašanja, vjerojatno samo zato da bi nas zbunile. To što se,
kao posljedica toga, novac za biološka istraživanja besmisleno rasipa, njima je, naravno,
sasvim svejedno. Tako više od 250 vrsta ptica pokazuje jednu od najzagonetnijih
životinjskih navada, tzv. mravinjanje. Taj krasan stručni izraz prvi je uporabio ornitolog
Erwin Stresemann 1935., a opisuje trljanje perja mravima, drugim kukcima, ali i
aromatičnim tvarima poput naftalinskih kuglica (kuglice protiv moljaca), sirovog crvenog
luka, sapunice, komadića jabuke, octa, opušaka cigareta i citrusa. Druge, pak, ptice
pribjegavaju pasivnom mravinjanju, odnosno smjeste se pored mravinjaka ili na njega te
rašire krila, dopuštajući mravima da se popnu na njih. Mravinjanje je primijećeno i kod
pripitomljenih mladih vrana koje takvo ponašanje nisu naučile od starijih pripadnica vrste.
No, ne bave se samo ptice tim smiješnim sportom. Mravinjanje je uobičajeno i za
vjeverice, a osobito ježeve. Martin Eisentraut, koji se bavi istraživanjem ježeva, 1953.
iscrpno je opisao tu pojavu: »Dođe li jež u doticaj s određenim tvarima osebujna okusa ili
mirisa, osobito onima koji su mu novi i nepoznati, sa živahnim zanimanjem počet će ih
oblizivati te eventualno uzeti u usta i prožvakati. Postaje sve uzbuđeniji i obilato izlučuje
slinu koju žvakanjem pretvara u pjenastu masu. Nakon duljeg vremena jež na neobičan
način okrene glavu i ispljune, odnosno dugim ispruženim jezikom razmaže pjenastu masu
po svojim bodljama.« Uzbuđenje nestaje tek nakon višestrukog razmazivanja. Tijekom
provođenja pokusa ježevi su se dali navesti na mravinjanje ljepilom, duhanom, znojem,
zumbulom, parfemom, sapunom, tiskarskim crnilom, tinkturom odoljena, gnjilim tvarima
životinjskog podrijetla, krastačinom kožom, čak i dimom cigareta te mirisom laka. Već i
sasvim mladi ježići pokazuju takvo ponašanje. Ipak, teško ga je potaći u cilju istraživanja.
Eisentraut smatra da se ježevi za mravinjanje moraju nalaziti »u posebnu raspoloženju«.
Ježevi, kao i ptice, pritom se promatraču čine gotovo ekstatično, a katkad se i izvrnu na
leđa od sreće.
A čemu sve to? Hipotezu koja se s vremena na vrijeme iznosi da mravlja kiselina
pomaže držati parazite u perju (odnosno bodljikama ili krznu) pod kontrolom, ekologinje
Hannah Revis i Deborah Waller osporile su 2004. Koncentracija mravlje kiseline u
mravljim tijelima očito nije dovoljna da spriječi rast bakterija i gljivica. Dakle, do
daljnjega moramo pretpostavljati da se životinje upuštaju u mravinjanje isključivo iz
zabave, uvijek kad se u blizini slučajno zateknu biolozi s kamerama. I to je sasvim u redu
jer ni životinje zacijelo ne razumiju sve što nas nagoni da se od oduševljenja izvrnemo na
leđa.
 Nacionalni park Los Padres

Zemlja je suha, neplodna i hladna, premda joj ipak nekako uspijeva biti vrućom
ili umjerene topline. Skakavci su ondje česti
»Kalifornija«, Zedlerov Veliki sveobuhvatni opći leksikon svih znanosti i
umjetnosti, 1732. – 1754.

U kalifornijskom Nacionalnom parku Los Padres 21. kolovoza 2004. izbio je

požar. To nije ništa posebno i zapravo je toliko često da se vatrogascima alarm vjerojatno
aktivira kad nema požara. Međutim, kako se tlo danima nakon gašenja požara nije hladilo,
vatrogasci su zbog opreza obavijestili geologa Nacionalnog parka Allena Kinga.
Fotografijama osjetljivim na toplinu snimljenim tijekom izviđačkog leta otkriveno je da
neobičnu vrućinu uopće nije uzrokovao požar, nego da oko 12 000 četvornih metara tla
očito ima podno grijanje. Na jedva četiri metra dubine izmjerena je temperatura od 307
Celzijevih stupnjeva. Na dubini od deset centimetara temperatura tla iznosila je čak 256
Celzijevih stupnjeva. Kako su pokazala kasnija mjerenja, vruće su točke u tom području
vrlo ograničene: šire se na nepunom četvornom metru površine i pliće su od deset metara.
Nažalost, idućih mjeseci ili nije obavljeno dovoljno ispitivanja ili tamošnji
geolozi imaju pametnija posla nego redovito objavljivati nove rezultate. Ispitivanje
provedeno deset mjeseci kasnije pokazalo je da se tlo tek neznatno ohladilo. Temperatura
vruće točke iznosila je 296 Celzijevih stupnjeva. Hipoteza koje bi pokušale objasniti
ovako neobično visoke temperature tla tek je nekoliko. Velikih nalazišta nafte, plina i
ugljena u neposrednoj okolici nema, a ni radioaktivna zračenja, naznake eksplozija ili
vulkanskih aktivnosti nisu u igri. Vrućih izvora u Nacionalnom parku Los Padres doduše
ima, ali na drugim mjestima.
Prema Allenu Kingu, u blizini vruće točke, na otprilike kilometar udaljenosti,
nalaze se brojni manji rasjedi. Odande bi se zapaljivi plinovi, primjerice metan, prije
skriveni duboko u zemlji, mogli prikrasti i zapaliti ispod tla. Kako se točka nalazi na
terenu na kojem je prije otprilike šest godina bilo klizište, sumnja se i na kemijsku
reakciju kisika iz zraka i minerala iz smrvljenog stijenja. King pretpostavlja da sulfidi iz
stijena, točnije pirit i markasit, u kontaktu s kisikom stvaraju toplinu, zbog čega dolazi do
oksidacije organskog materijala pod anaerobnim uvjetima nataloženog u stijenama. Na
istraživačkoj ekspediciji u prosincu 2005. pirit nije pronađen, ali su pronađeni spojevi
željeza i kisika koji mogu nastati raspadom pirita. A ako je ondje tako malo pirita, možda
je njegov raspad bio samo okidač koji je zapalio navirući zemni plin? Tako barem misli
Scott Minor iz Američkog geološkog ureda. Površinskim mjerenjima dokazana je
prisutnost ugljičnog monoksida i ugljičnog dioksida, što govori u prilog kemijskom
procesu izgaranja, ali nije otkrivena prisutnost stanovite inačice helija tipične za nalazišta
zemnog plina. Tijekom istog istraživanja pokazalo se i da se temperatura tla gotovo
posvuda smanjila, s iznimkom dvije mjerne točke na kojima je ponovno narasla.
Vrlo je ljubazno od kalifornijskog podzemlja što odugovlači s hlađenjem sve dok
se ne ispitaju svi mogući modeli tumačenja. Nažalost, točan položaj vruće točke poznat je
samo znanstvenicima. Onaj tko planira na godišnji u Nacionalni park Los Padres neka
ponese vlastito kuhalo, jer oslanjati se na Majku prirodu da ugrije juhu iz vrećice nije
pouzdano.
 Napojnica

... upriličim li ovdje jedno takvo mazanje sirupom, morat ću sobarici sutra na
stolu ostaviti napojnicu, a želim li to učiniti? Napojnica se ostavlja zbog straha od
mrzovoljnih reakcija posluge, a hoće li sobarica sa zahvalnošću ili nezadovoljstvom
počistiti moju sobu, to ionako neću znati. Neću više biti tu kad ona dođe.
Max Goldt, QQ

Milijuni istraživača hobista redovito se nakon jela bave pitanjem koliku je

napojnicu primjereno ostaviti konobaru. Sve u svemu, slažu se u jednome. Samo u SAD-u
godišnje se za napojnice izdvaja više od 20 milijardi dolara. Zašto se uopće plaća više od
onoga što piše na računu, zašto je visina napojnice tolika kolika je i o čemu njezina visina
uopće ovisi, to ne znaju. Ono malo profesionalnih istraživača koji istražuju fenomen
napojnice nemaju jedinstveno mišljenje o njezinim gorućim pitanjima, no to ih ne
sprječava da izvještavaju o vrlo zanimljivim stvarima vezanim uz nju.
Ponajprije, ne čudi što visina napojnice raste s visinom računa. Naposljetku, u
svakom se bontonu može pročitati da je pri plaćanju uobičajeno ostaviti određeni postotak
kao napojnicu. S druge strane, petina ljudi (barem u Americi) iz nejasnih se razloga ne
pridržava tog običaja, nego uvijek ostavlja isti iznos, bez obzira što pisalo na računu. Oni
koji plaćaju kreditnom karticom su, pak, natprosječno darežljivi, vjerojatno jer prisutnost
kreditnih kartica nesvjesno potiče potrošačku groznicu. Isto se događa i kad se račun, kao
što je običaj u Americi, dostavi na malom poslužavniku s popisom kreditnih kartica koje
se tu primaju — a oni ipak plate gotovinom. Od toga bi pružatelj usluga trebao imati
koristi, pa bi jednostavno cijeli restoran mogao tapecirati golemim karticama American
Expressa.
Kao što bi se moglo očekivati, visina napojnice pomalo ovisi i o klijentovoj
ocjeni usluge. Osjeća li se dobro usluženim, dat će nešto, premda ne mnogo veću
napojnicu. Zato bi se pružatelji usluga trebali usredotočiti na to da budu prijateljski
raspoloženi ili čak, po potrebi, i pretjerano uslužni. Prema psihologu Michaelu Lynnu
najprimjetnija povećanja napojnice zabilježena su kad bi konobar gosta »lagano dodirnuo
po ruci ili ramenu« ili »na pozadini računa nacrtao smajliće ili kakve druge crteže«.
Pridržava li se toga, gostu će vjerojatno biti svejedno čak i ako konobaru palac završi u
juhi. Inače, visina napojnice uz ostalo ovisi i o veličini grada, dobi gosta, njegovim
prihodima, je li osoblje atraktivno, sija li vani sunce ili je sutrašnja prognoza povoljna,
kao i ima li konobarica cvijet u kosi. Gost, to zagonetno stvorenje!
Ali zašto dajemo napojnicu i na mjestima gdje nije obvezna? Većina će vjerojatno
odgovoriti: »Jer to je jednostavno tako.« Nažalost, taj nas odgovor ne zadovoljava. Bolja
varijanta mogla bi glasiti: »Jer želimo osigurati da ubuduće budemo jednako dobro ili
bolje usluženi.« Ako je to točno, zašto onda dajemo napojnice i onima koje najvjerojatnije
nikad više nećemo ponovno susresti, primjerice taksistima? Usto, iz toga proizlazi da bi
bilo mudro podmiriti račun prije jela ili ulaska u taksi kako bismo osigurali susretljivost
pružatelja usluge. Ali stvarnost izgleda drukčije.
 Također bismo mogli pomisliti kako napojnica ima veze sa suosjećanjem.
Siromašnom je uslužnom osoblju potrebna naša financijska potpora, a za tu pretpostavku
postoje i izvjesni dokazi. Naime, jedno američko istraživanje pokazuje da 30 posto
ispitanika daje napojnicu jer ima osjećaj da onaj kome ona ide o tome ovisi. Doduše, i za
to postoji gomila dokaza koji govore suprotno. Da je stvar u suosjećanju, moglo bi se
očekivati da će napojnice izostati u slučaju kad su klijentova primanja manja od primanja
posluge, primjerice ako je gost čistač cipela. Možda je razlog ostavljanja napojnica opći
dojam da vlasnici restorana drže zaposlenike na kratkoj uzici. No tada vlasnicima
restorana nikad ne bismo ostavljali napojnice. Za sve dosad navedeno zasad nema dokaza.
A možda napojnicu dajemo da bismo svijetu pokazali koliko smo velikodušni,
premda možda uopće nismo. Ali zašto onda napojnicu dajemo i kad smo sami, primjerice
u taksiju? Ekonom Robert Frank nudi mogući odgovor na to pitanje. Da umirimo savjest i
popravimo karmu uvijek iznova moramo samima sebi dokazivati koliko smo velikodušni.
Prema sociologu Diegu Gambetti, koji između ostalog istražuje i fenomen mafije, to bi
vodilo zaključku da ljudi koji su po prirodi velikodušni rjeđe ostavljaju napojnice od
tvrdica, jer nemaju potrebu dokazivati svoju velikodušnost. Premda ta pretpostavka nije
provjerena, ona vrlo vjerojatno nije točna. Uostalom, prema tvrdnjama Michaela Lynna,
previše je dosjetljiva da bude istinita.
I tako, na kraju, vjerojatno preostaje samo jedan odgovor — »Jer to je
jednostavno tako.« Po svemu sudeći, potreba za davanjem napojnice proizlazi iz želje da
se stopimo s masom i ponašamo isto kao svi drugi, jer to je, naposljetku, najjednostavnije.
Ali čak i izraziti individualci ostavljaju napojnice, i to ništa manje nego ostali. S druge
strane, odstupanje od običaja u smislu neostavljanja napojnice za sobom povlači neugodne
posljedice. Zaposlenici djeluju ponešto ljutito, čovjek se osjeća loše i srami se, možda čak
i ako je tip osobe koja inače uopće ne mari za bližnje. Čak i ako je pojedinačni čin davanja
napojnice sâm po sebi glup, masovna pojava davanja napojnica ima smisla, jer napojnice
su poticaj za poboljšanje usluge. No razmišlja li pojedinac, sit i zadovoljan nakon večere u
restoranu, kakve će društvene posljedice imati njegovo djelo?
Mnogo je različitih mogućih razloga zašto ne bismo trebali prekinuti s tom
društvenom normom i zašto bismo i dalje trebali ostavljati 10 do 15 posto napojnice, čak i
ako još dugo nećemo znati zašto ona uopće postoji. Usto, postoje dobri razlozi za daljnje
istraživanje tog fenomena. Iz njega učimo da ljudi u svojim poslovnim odlukama uopće
nisu toliko racionalni i sebični kao što bi normalno, uredno gospodarstvo od njih
očekivalo, odnosno da sitničavo ne odmjeravaju koliko novca valja izdati i što će im to
donijeti, nego da njima upravlja nejasna mješavina naslijeđenih navika, različitih
osjećajnih pobuda i nekoliko racionalnih razloga.
Valja, ipak, spomenuti da se u nekim zemljama, primjerice Kini, napojnica uopće
ne ostavlja. Koji su tome razlozi također nije jasno, premda se čini kako to ipak nema
nikakve veze s komunističkim odgojem, jer se u kapitalističkim Singapuru i Australiji
napojnica također ne ostavlja. Azijski taksisti katkad čak zaokruže račun toliko ispod
cijene da na kraju nastaje negativna napojnica, odnosno pružatelj usluge daje klijentu
napojnicu. Sve u svemu, čak i u Americi koja glasi za »napojnički raj« mogu se čuti
protivljenja tradiciji davanja napojnica. Godine 2006. Thomas Keller Schlagzeilen,
ugledni vlasnik restorana i autor knjige kuharskih recepata, u svom je newyorškom
restoranu zabranio davanje napojnica. U raspravama koje su nakon toga uslijedile u
javnosti davanje napojnice naizmjence se ocjenjivalo »američkim«, odnosno
»neameričkim«, vjerojatno jer nitko točno ne zna pravu istinu.
Znanstveno stajalište jezgrovito je iznijeto u uvodnom prizoru Tarantinova filma
Reservoir Dogs. Nakon dugog doručka u restoranu Steve Buscemi, alias »Mr. Pink«,
objašnjava svoju politiku uskraćivanja napojnica i time pokreće dugu raspravu. Služeći se
mnogim gore navedenim tvrdnjama, podrobno objašnjava zašto su napojnice besmislene i
glupe. Prisila davanja napojnice, međutim, pokaže se jačom i Mr. Pink na kraju ipak
popušta i ostavlja svoj dio napojnice, kad već nije morao podmiriti račun. Neki se razlog
uvijek nađe.
 Neugodni zvukovi

To što zbog straha od tog zvuka više nisam koristio WC kotlić gurnulo je naš brak
u krizu.
Jochen Schmidt, »Moja osjetljivost na zvukove«, iz Moje najvažnije tjelesne
funkcije

Na svijetu ima mnogo odvratnih zvukova. Neke radiostanice po cijele dane ne

prenose ništa drugo. Ali čak i ako se mišljenja o radijskim programima razilaze, oko
jednoga se svi slažu. Od nekih zvukova, poput struganja vilice po porculanskom tanjuru
ili škripanja krede po ploči, gotovo se svima ježi koža. Tu također ubrajamo i zvuk trljanja
stiropora o stiropor ili balona o balon, kao i neizostavan zvuk zubarske bušilice. Ali zašto
je tako? Ljudi opažaju zvučne valove frekvencije do oko 20 kHz. Donedavna se smatralo
da gađenje izazivaju zvukovi visokih frekvencija. Riječ je, naime, o zaštitnoj reakciji
organizma, jer bi dugotrajno izlaganje visokim frekvencijama moglo oštetiti sluh. Prema
jednom od rijetkih istraživanja ove teme koje su 1986. proveli Lynn Halpern, Randy
Blake i Jim Hillenbrand, otkriveno je kako neugodni zvukovi ne bi bili ništa podnošljiviji
kad bi iz njih izbacili visoke frekvencije. Čini se da ježenje kože zapravo izazivaju niske
do srednje frekvencije između 3 i 6 kHz. Svim ispitanicima koji su sudjelovali u tom
pokusu najneugodniji zvuk bilo je struganje vrtnog alata trozupca marke True Value
Pacemaker po ploči od škriljevca. S dvadesetogodišnjim zakašnjenjem, troje je istraživača
2006. za svoj požrtvovni rad nagrađeno antinobelovom nagradom Ig Nobel Prize s
područja akustike.
Dakle, reakcija ne služi zaštiti sluha. Halpern, Blake i Hillenbrand u svom
znanstvenom radu postavljaju pitanje podsjećaju li nas ti zvukovi možda na glasanje
kojim primati priopćavaju upozorenje ili na zvukove grabežljivaca, te bi li ljudska reakcija
odatle mogla vući korijene. Međutim, istraživanje provedeno na Lisztovim majmunima
Saguinus oedipus na MIT-u 2004. nije potvrdilo tu pretpostavku. Naime, Lisztovim
majmunima je bilo sasvim svejedno slušaju li bijele šumove ili zvukove struganja po ploči
od škriljevca. Blake do danas zastupa teoriju o primatima, dok Hillenbrand, s druge
strane, o njoj nikad nije imao najbolje mišljenje. Po njegovu mišljenju, reakciju prije
potiče prizor, nego zvuk. Pokusi studenta psihologije Philipa Hodgsona 1987. na
Newyorškom sveučilištu govore u prilog toj tezi. Hodgson je, naime, utvrdio da
frekvencije od oko 2,8 kHz ispitanici doživljavaju osobito neugodnima. Pokušao je to
dovesti u vezu s tijelom. U istraživanjima koje je proveo s gluhim ispitanicima, upitao je
od rođenja gluhe koliko im je neugodan prizor grebanja noktima po ploči. Čak 83 posto
gluhih ispitanika izjavilo je kako je prizor u njima izazvao neugodu, a na pitanje gdje su u
tijelu tu neugodu osjetili, 72 posto je navelo područje zuba. Međutim, Hodgson nije
ponudio objašnjenje te pojave.
Onaj tko želi ispitati vlastitu osjetljivost na zvukove može poslušati i ocijeniti
trideset najgorih zvukova na internetskoj stranici britanskog profesora akustike Trevora
Coxa (www.sound101.org). Sâm Cox izjavljuje da u njemu nijedan od tih zvukova ne
izaziva gađenje. Teoriju o primatima ne smatra vjerojatnom, a na temelju podataka
prikupljenih sa svih strana svijeta htio je, ako ništa drugo, onda barem otkriti razlikuju li
se poimanja neugodnih zvukova u različitim dijelovima svijeta. Iz prvih objavljenih
rezultata Coxova istraživanja, doduše, ne mogu se razabrati detalji geografske raspodjele,
ali nakon obrade 1,1 milijuna glasova na prvom mjestu najneugodnijih zvukova je
povraćanje, nakon čega slijede mikrofonija, višeglasni dječji plač i piskav cvileći zvuk.
Žene su u većini slučajeva osjetljivije od muškaraca. Rezultati istraživanja, prema
Coxovom mišljenju, ne potvrđuju čistu reakciju gađenja i ne mogu biti dokaz hipoteze o
primatima. Nažalost, od Coxa ne možemo očekivati daljnje spoznaje o ovoj temi jer se
ubuduće želi posvetiti potrazi za najugodnijim zvukom na svijetu. To mu ne možemo
zamjeriti.
 Novac

Novac bogati.
Süddeutsche Klassenlotterie (Južnonjemačka lutrija)

Novac je zapravo vrlo jednostavna stvar. Ako ga imaš, možeš ga ubaciti u

automat za žvakaće gume ili uložiti u dionice. Ako ga nemaš, moraš skupljati povratne
boce po parkovima. Problemi razumijevanja u ophođenju s novcem među laicima su
rijetki. (Osim teško objašnjivog pitanja kako uvijek tako brzo procuri kroz prste.)
Među stručnjacima, međutim, situacija je drukčija. Francuski financijski novinar
Marcel Labordère dvadesetih je godina prošlog stoljeća napisao: »Jasno je da čovjek
nikad neće znati što je novac, u jednakoj mjeri u kojoj na duhovnom području neće znati
što je Bog.« Možda ćemo jednog dana otkriti oboje. Dosad je, međutim, zabilježen tek
skroman napredak. Osobito temeljna pitanja »Što je novac?«, »Koliko ga ima?« i »Kakav
utjecaj ima novac?« uvijek iznova dovode do toga da si profesori ekonomije međusobno
počnu govoriti gadarije.
Novac, prema sudu većine financijskih teoretičara, ima tri uloge: sredstvo je
razmjene, očuvanja vrijednosti i mjera vrijednosti. Njime, dakle, možemo kupovati,
ostaviti ga da leži, a trebamo ga jer inače ne bismo znali kolika je vrijednost poštanske
marke od 2 kune. Stručnjak za nacionalnu ekonomiju Hans-Joachim Jarchow u svom
udžbeniku Teorija novca tumači: »Pod novcem ili sredstvom plaćanja općenito se može
podrazumijevati sve što se u okviru platnog prometa gospodarstva neke zemlje općenito
prihvaća kao sredstvo plaćanja dobara i usluga.« Karl Kraus isto jezgrovitije opisuje
sljedećim riječima: »Za novac se može kupiti oružje jer je novac, a novac je jer se za
njega može kupiti oružje.«
Kako je novac nastao, pitanje je kojim se stručnjaci rado obmanjuju. Sad je
odjednom tu — koga briga zašto su ljudi u jednom trenutku u prošlosti počeli
razmjenjivati robu za metalne kovanice ili tiskani papir? Intuitivno naginjemo
pretpostavljati da je novac jednostavno bio napose praktična roba, zgodna za prenošenje i
čuvanje te zato kao sredstvo razmjene očito prikladniji od, primjerice, krastavaca. Ali to
nije baš posvema točno. Neki stručnjaci smatraju da je novac (u obliku zlatnika i kovanica
od drugih metala) nastao zbog simboličnih kultnih djelatnosti kao žrtveni dar bogovima ili
svećenicima i da se tek kasnije u svakidašnjici utvrdio kao pomagalo u razmjeni dobara.
Drugi, pak, polaze od toga da je novac nastao terećenjem imovine, dakle da je najprije bio
svojevrsna zadužnica koju se moralo predočiti kako bi se povratila založena imovina.
Osobito otkad novac više nema pokriće u zlatu, odnosi su intuitivno još manje
shvatljivi nego prije. Prije je svakoj novčanici pripadala određena količina zlata u posjedu
države i država nije smjela po volji tiskati još novca, primjerice, jer joj je baš u tom
trenutku trebalo nekoliko skupih novih nosača zrakoplova. Poslije Drugoga svjetskog rata
samo su još SAD do 1968. i Švicarska do 1999. imale valutu s pokrićem u zlatu, ali kako
je obveza pokrića u zlatu još od 1930-ih imala uglavnom dekorativnu ulogu, danas se
općenito baš i ne primjećuje da je ukinuta. Osim kada nastojimo razumjeti fenomen zlata.
 Da još više zapetljamo već nejasnu stvar, ne postoji samo jedna vrsta novca, nego
mnoštvo njih. Uz gotovinu imamo (barem se nadamo da imamo) i novac na računu. On se
može prebacivati, podizati s bankomata ili deponirati u »novčane kartice«, kartice koje na
čipu imaju zabilježenu pohranjenu novčanu vrijednost, a služe za plaćanje koje se ne
obavlja terećenjem računa, nego se za svako izvršeno plaćanje umanjuje novčana
vrijednost pohranjena na kartici, a kako se takav novac u mnogo pogleda ponaša jednako
gotovini, zacijelo je novac. Zasad nam ide dobro. Međutim, ako je novac na žiro računu
novac, zašto onda nije i novac oročen na mjesec dana? I zašto stati na mjesec dana? Tu se
mogu ubrojiti još i dugoročno oročen novac, vrijednosni papiri i novac uložen u
osiguranja. A baš se to i događa — i tako nastaju različite količine novca koje se
označavaju s M0 do M3. Nažalost, na vanjskom rubu ovog spektra nalaze se stvari koje s
novcem kakvog nosimo u novčaniku nemaju mnogo veze, primjerice dionice. Tako u
jednoj bankarskoj brošuri piše: »Ono što s pravom ubrajamo u novac... nije pitanje koje se
jednom zasvagda može objasniti znanstvenom preciznošću, nego je pitanje svrsishodnosti.
(...) Za Europsku središnju banku u procjeni njezina monetarnog stanja istaknuto mjesto
zauzima količina novca M3.« U SAD-u se pak M3, ukupna likvidna sredstva, smatra
»nekorisnim podatkom« i od 2006. više uopće ne objavljuje. »Pokušaj definiranja količina
novca«, smatra dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul A. Samuelsen, »dovodi
savjesne stručnjake na rub sumnje, jer ne postoje jasna razgraničenja u kaleidoskopu
ulaganja koja bi omogućila da se točno odredi točka gdje se novac odvaja od drugih
ulaganja.« Kritičari različitih M-ova prigovaraju kako je zbrajati novac i kapital otprilike
jednako suvislo kao dodavati jabuke slikama jabuka koje smo posudili nekome drugom.
Jednom zauvijek novac bi trebao biti samo ono što se po zakonu mora prihvatiti
kao sredstvo plaćanja, dakle novčanice i kovanice. Jednako dvojbeno je i pribavljaju li
banke pozajmljivanjem novca novac koji prije toga nije postojao. Kad netko u banku na
štednju donese 100 kuna, banka taj novac posuđuje drugim klijentima, i to ne samo
jedanput, nego toliko često da od toga ukupno nastane 900 kuna. To je tzv. stvaranje
depozitnog novca. Međutim, pitanje stvara li se pritom, kako ime nalaže, doista novac,
stručnjacima s područja ekonomije opetovano predstavlja razlog za zamorne »Ne! Da!
Ne! Da!« rasprave.
Pitanje koliko ima novca nije samo problem pretjerano sitničavog definiranja, uz
ostalo i jer središnje banke količinom novca pokušavaju upravljati tako da osiguraju
očuvanje kupovne moći. Dugogodišnji predsjednik središnje banke SAD-a Alan
Greenspan u jednom intervjuu objašnjava: »Glavni je problem definirati koji je dio
likvidnih sredstava doista novac. Već godinama pokušavamo pronaći odgovarajuće
pokazatelje. Kriterij koji takav pokazatelj mora ispunjavati je mogućnost predviđanja
smjera gospodarskog i financijskog razvoja. Nažalost, to nam dosad nije uspjelo ni s
jednim pokazateljem (…). To ne znači da novac smatramo nevažnim, nego samo da su
naše metode mjerenja bile neodgovarajuće. (…) Ne može se upravljati ničime što se ne
može definirati.«
Čak i ako se ograničimo isključivo na gotovinu, središnje banke znaju koliko su
gotovine izdale, ali ne i koliko je doista ima u optjecaju. Helmut Creutz autor je jedne
stručne knjige u kojoj procjenjuje da je devedesetih godina 20. stoljeća u Njemačkoj u
optjecaju bila tek oskudna trećina njemačkih maraka. Ostatak se po svoj prilici nalazio u
kasicama prasicama, »crnim blagajnama« ili u inozemstvu. U doba njemačke marke,
povremeno se više njemačke gotovine zadržavalo u Turskoj negoli u Njemačkoj, a pet
godina nakon prelaska na euro još uvijek nedostaje 14 milijardi njemačkih maraka koje
zacijelo nisu baš sve nestale u kanalima, perilicama rublja ili fontanama sreće.
Čak i kad bi se znalo kako novac nastaje, što je novac i koliko ga ima u opticaju,
još uvijek ostaje pitanje kakav je njegov utjecaj. U 19. stoljeću nije bilo sumnje da je
novac neutralan čimbenik, koprena ispred proizvodnje i razmjene dobara. Međutim, tada
je postalo vidljivo da postoji veza između visine kamata i konjunkture. Dakle, nije mogao
biti sasvim bez utjecaja. Od 1936. prevladavala je teza britanskog ekonomskog stručnjaka
Johna Maynarda Keynesa da između gospodarstva i novca nema razdvajanja. Keynesizam
i postkeynesizam pretpostavljaju da novčana politika ima jasne i trajne posljedice na
stvarno gospodarstvo. Potkraj 1950-ih Milton Friedman utemeljio je monetarizam. Po toj
teoriji novac ima, ako uopće, tek kratkoročan utjecaj na gospodarstvo. To je objasnio
zornim primjerom nažalost hipotetskih »helikoptera« koji bacaju novac na zemlju,
udvostručavajući preko noći količinu novca. Ali tada se samo cijene penju, no inače se
ništa drugo ne mijenja. Za novčanu politiku iz toga slijedi da se jednostavno sve moguće
treba održavati stabilnim, dok keynesijanci veću važnost pridaju anticikličkoj novčanoj
politici. U potpunu neutralnost novca danas više nitko ne vjeruje, nažalost iz različitih
razloga i s različitim zaključcima.
S jedne stane, ne preostaje nam drugo nego se čuditi što unatoč zagonetnoj prirodi
novca zapravo sve sasvim dobro funkcionira, pa tako katkad uspijevamo na vrijeme platiti
račune. S druge, pak, strane kritičari našeg monetarnog sustava prigovaraju da smo štetne
posljedice sadašnjih novčarskih i kamatnih praksa izgubili iz vida samo zato jer smo ih
smatrali očitim i neizbježnim. Kad bi se samo zategnulo nekoliko vijaka, izrabljivanje,
nepravedna raspodjela bogatstava pa čak i ratovi mogli bi ostati zatvoreni u svojim
ladicama gdje im je i mjesto. Možda će nam jednog dana to i uspjeti. Pridržavajući se
dobre stare poslovice »Najprije načini reda u vlastitom dvorištu...«, zacijelo nije na odmet
pronaći odgovor na nerazjašnjeno pitanje novca prije nego što iz korijena promijenimo
svjetsko gospodarstvo.
 Njuh

Način na koji miris djeluje sastoji se u tome da se kretanje mirisava predmeta

prima, mjeri i prenosi iz mozga u dušu kako bi ona mogla osjetiti i prepoznati to svojstvo.
»Miris«, Zedlerov Veliki sveobuhvatni opći leksikon svih znanosti i umjetnosti,
1732. – 1754.

U današnje vrijeme njuh je za većinu još samo hobi. Za preživljavanje je, doduše,
rijetko nužan, jer se više oslanjamo na oči i, u manjoj mjeri, uši. Ipak, mnogobrojne
životinje ismijavaju trend oslanjanja na vid i ustraju u tome da je okolinu bolje istraživati
dobrim starim osjetom mirisa. To po svoj prilici i nije loša zamisao, jer ondje gdje žive
nema čak ni struje.
A sad ukratko o načinu djelovanja sustava osjeta njuha. Uspiju li stići do njušne
sluznice u gornjem dijelu nosa, »mirisne« molekule, načinjene posebno za tu svrhu, vežu
se za receptore koji se ondje nalaze. Po dolasku mirisnih tvari receptori proizvode
električni signal koji se živčanim putem prenosi u mozak. Ondje se odvija, kao što je
slučaj i s drugim osjetilnim organima, složena obrada njušnih informacija. Iz obrađenih
podataka, zamršenim procesom koji nam ni izdaleka nije u cijelosti jasan, čovjek izvodi
važne zaključke, primjerice nalazi li mu se pred nosom cvijet ili tvor.
Posljednjih se godina saznalo mnogo o procesima koji sudjeluju u osjetu mirisa.
Zna se da nekolicina sisavaca ima više od 1000 različitih vrsta receptora (čovjek ih ima
samo 350) pomoću kojih mogu razlikovati oko 10 000 različitih mirisa. Kako će njušni
receptori biti građeni, zapisano je u otprilike 1000 gena, što čini 1 do 4 posto ukupnog
genoma, ovisno o tome koliko gena ukupno sadrži ljudski genom, što je dvojbeno. U
svakom slučaju, očito je organizmu stalo do nečega u svezi osjeta mirisa. Slično vrijedi i
za odbor za dodjelu Nobelove nagrade, koji je 2004. nagradu za medicinu dodijelio
Richardu Axelu i Lindi B. Buck za više od desetljeća temeljitog istraživanja njušnog
osjetnog sustava od receptora do mozga.
Međutim, receptorski mehanizam na samom početku procesa, odnosno uzajamno
djelovanje mirisne molekule, tj. »nositelja« mirisa, i samog receptora, do danas nije u
cijelosti razjašnjen. Što se zapravo zbiva kad molekula naiđe na receptor? Po čemu
receptor primijeti da je u nos dospjela određena tvar? (Ne, odgovor »po mirisu« bio bi
prejednostavan.) Ili, pak, gledajući s druge strane, koje svojstvo neke tvari njuh zapaža?
Zašto neke tvari imaju ugodan miris, a druge ne?
Po mišljenju većine stručnjaka receptori i mirisne tvari rade na načelu
podudarnosti, odnosno principu ključa i brave. Receptorske molekule imaju određen oblik
i predstavljaju bravu. Stigne li do receptora molekula koja ima točno obrnut oblik, dakle
koja kao ključ pristaje tom receptoru, nos se veseli i javlja događaj nadležnom centru u
mozak. Ovaj »stereokemijski« model tumačenja prema kojem miris neke tvari određuje
oblik i veličina »mirisne« molekule te tvari izvorno je predložio Amerikanac John
Amoore 1952. Čak i ako prihvatimo načelo podudarnosti kao temelj njušnog mehanizma,
pojavljuje se nekolicina poteškoća. Čovječji nos raspolaže, kao što smo spomenuli, s tek
nešto više od tristo pedeset različitih vrsta receptora. Ako je doista važan samo oblik,
bismo li tada, strogo uzevši, trebali razlikovati također samo tristo pedeset mirisa? A
razlikujemo ih svakako mnogo više. E pa, riječima Leslie B. Vosshall, profesorice s
njujorškog Sveučilišta Rockefeller, tada će ključ u bravi sjediti labavo. Ono što isprava
zvuči kao šlampavost, zapravo je mudar potez. Naime, tako se više mirisnih molekula
može vezati na isti receptor (ne tako dobro, ali ipak se vežu) i obrnuto, različiti receptori
mogu vezati istu molekulu. Kombinacijom informacija različitih receptora, mozak
zamjećuje tisuće različitih mirisa.
Ozbiljan problem u ovoj teoriji predstavljaju, doduše, molekule slična oblika, ali
posve drukčija mirisa ili obrnuto, molekule posve drukčija izgleda, a unatoč tomu slična
mirisa. Molekule dekaborana, primjerice, tvari koja se, uz ostalo, upotrebljava za pogon
raketa, nalikuju molekulama kamfana — samo su svi atomi bora zamijenjeni atomima
ugljika. Dok kamfan miriše na kamfor, čest sastojak brojnih kozmetičkih preparata i
proizvoda, dekaboran izrazito miriše na sumpor (koji čak ni ne sadrži). Velik broj tvari
miriše na gorke bademe, premda jednim dijelom imaju sasvim drukčiji sastav od
benzaldehida, tvari koja je glavni sastojak ulja gorkih badema. Upravo se zbog takvih
nesuglasica traži dorada postojećeg stereokemijskog modela, odnosno neka zamjenska
teorija.
Jedna takva zamjenska teorija od 1996. je povezana s imenom Luce Turina.
Osnovna zamisao je gotovo šezdeset godina starija i potječe od G. Malcolma Dysona.
Naime, Dyson je predvidio da za miris nije presudan oblik molekule, nego titraji unutar
molekule. Spoje li se atomi u molekulu, neće nastati kruta, nepokretna tvorba. Veze u
molekuli trebali bismo zapravo predočiti kao niti s kojih vise utezi (atomi) koji stalno
titraju. Usto, ne titraju samo atomi. U složenijim molekulama titraju i cijele skupine
atoma. One to čine određenim frekvencijama koje, između ostalog, ovise o težini atoma i
jačini veze. Svaka pojedina molekula pokazuje osebujan spektar vibracija koji se,
primjerice, može primijeniti za analizu strukture molekula. Turin tvrdi da nos čini istu
stvar. Funkcionira poput spektroskopa i mirisne tvari prepoznaje na temelju frekvencija
titraja molekule. To je tehnički čak zamršenije od principa ključa i brave, zbog čega može
zvučati nevjerojatno. Međutim, osnovni princip, opažanje titraja, tijelu nije stran. I oko i
uho opažaju frekvencije, jedno u obliku elektromagnetskih, a drugo u obliku zvučnih
valova.
Doduše, u slučaju nosa do danas nije jasno kako bi se na molekularnoj razini
trebale opažati vibracije molekula. Kako receptori »mjere« spektar titraja mirisnih tvari?
Mogući odgovor na to pitanje objavili su Jennifer C. Brookes i suradnici 2006. u
Londonu. Mehanizam koji su predložili spomenuo je već Turin 1996. i nalikuje onom na
kartici s magnetskom vrpcom. Naiđe li molekula s određenom frekvencijom titraja na
pripadni joj receptor, pojednostavljeno rečeno strujni se krug zatvara. Elektroni prelaze s
darovatelja preko mirisne molekule na receptor, gdje pobuđuju signal koji se prenosi u
mozak — barem teorijski. Međutim, funkcionira li taj mehanizam u praksi i je li doista
ugrađen u ljudski nos, razjasnit će tek budući pokusi.
Premda su teoriju vibracija stručnjaci prihvatili s mnogo sumnje, u medijima je
požnjela velik uspjeh. Turin je o svojim zamislima pisao kolumne u Neue Zürcher
Zeitungu, BBC je snimio dokumentarni film o njemu, a američki znanstveni novinar
Chandler Burr je o Turinu i njegovoj teoriji napisao knjigu. Godine 2006. napokon je
objavljena i Turinova knjiga The Secret of Scent (Tajna mirisa). Napomenimo da nova
teorija nije ništa manje problematična od one koja se temelji na načelu ključa i brave.
Jedan problem predstavljaju enantiomeri, molekule koje se međusobno razlikuju samo po
tome što su zrcalne slike jedna druge, nešto kao lijeva i desna šaka. Takvo zrcaljenje ne
mijenja frekvenciju titraja, pa bi tvari trebale jednako mirisati. Doduše, nije uvijek tako.
Jedan enantiomer molekule karvona, primjerice, miriše na kim, dok drugi miriše na
metvicu.
Važan test za svaku teoriju njuha pokusi su s izotopima. U tim se pokusima
ispituju molekule kojima je jedan ili nekoliko atoma zamijenjeno njihovim izotopima,
odnosno istim atomom, ali s drukčijim brojem neutrona u jezgri. Vodik, najjednostavniji
atom, obično ima samo jedan proton i jedan elektron. Dodamo li mu jedan neutron, dobit
ćemo deuterij. Doduše, i dalje ćemo imati vodik, jer neutron ne utječe na kemijska
svojstva. Zamijenimo li u jednoj velikoj molekuli vodikove atome atomima deuterija,
oblik molekule gotovo se uopće ne mijenja, ali mijenja se (jer su atomi deuterija teži od
atoma običnog vodika) frekvencija titraja. Da je oblik molekule jedini važan za miris,
takve bi »deuterirane« molekule trebale jednako mirisati, a ako, pak, ovisi o titrajima,
trebale bi drukčije mirisati. Zato takve »deuterirane« molekule teorijski mogu poslužiti za
razlikovanje ta dva modela tumačenja.
Nekolicina žohara smatra da nas mora zavarati kako njihov osjet njuha
funkcionira na temelju titraja. »Deuteriramo« li molekule feromona koje na žohare djeluju
afrodizijački, njihova reakcija se mijenja ovisno o položaju dodanog neutrona, kako su
1996. u stručnom radu ustvrdili kemičari Barry A. Havens i Clifton E. Meloan s
Kansaškog sveučilišta. Havens i Meloan su usto otkrili i vezu između načina titranja
molekula feromona i aktivnosti žohara, što bi trebalo radovati Turina. I neke ribe, čini se,
mogu razlikovati izotope u mirisu, dok se vinske mušice ponašaju kao da ne znaju ništa o
neutronima. No, može li im se vjerovati? Njušni pokusi na životinjama problematični su
zbog mnogo razloga, između ostalog i jer se ispitanici ne mogu detaljno ispitati o mirisu
tvari, što bismo rado željeli. Međutim, prema mišljenju većine, ljudima »deuterirane« i
»nedeuterirane« tvari mirišu jednako. Tako pokusi koje su proveli Leslie B. Vosshall i
njezin suradnik Andreas Keller 2004. pokazuju da acetofon (čest miris u laboratorijima za
istraživanje mirisa) uvijek miriše na gorke bademe, bez obzira koliko neutrona ima vodik
koji se u njemu nalazi, što bi i bilo za očekivati kad bi samo oblik molekule određivao
miris.
Kad se sve podvuče, Turinova teorija vibracija ni danas nije posebno omiljena.
Većina stručnjaka smatra da je miris uvjetovan oblikom molekule, priznajući mogućnost
da bi u procesu mogli sudjelovati još neki čimbenici. Turin priznaje da je njegova zamisao
»prilično površna«. Odlučujuće pitanje za sve modele tumačenja je koliko se dobro mogu
predvidjeti mirisi određenih molekula prije nego što ih netko pomiriše. A ne bi škodilo ni
veliko natjecanje u kojem bi predstavnici različitih modela tumačenja najprije pogađali
mirise, a onda ih njuškali i uspoređivali sa stvarnošću. Onaj tko ima najviše pogodaka,
pobjeđuje.
 P/NP-problem

Tko odbija aritmetiku, osuđen je pričati gluposti.

John McCarthy

Neki su problemi toliko neugodno teški da vrijedi svojski promisliti postoji li za

njih uopće rješenje ili se na njihovo traženje samo trati vrijeme. Za tzv. NP-probleme
postoji očito rješenje, ali dok se provjeri je li rješenje dobro, čovjeku naraste brada do
koljena. Nažalost, nezamislivo se mnogo ljudi zanima za rješenja takvih NP-problema.
Sjede u svojim uredima nestrpljivo grizući nokte, a računalo računa i računa. Ako brzo
rješenje NP-problema postoji, riječ je, grubo rečeno, o tzv.
P/NP-problemu, jednoj od sedam matematičkih zagonetaka za čije je rješenje američki
matematički Institut Clay ponudio nagradu od milijun dolara. (Jedna druga takva
zagonetka je Riemannova hipoteza.) Rješenje P/NP-problema nikako ne bi donijelo brzo
rješenje svih NP-problema u svijetu, ali pokazalo bi postoji li uopće nada za takvo što.
Doduše, rekla bi većina stručnjaka danas, budućnost ne izgleda presvijetlo.
Jedan od najpoznatijih NP-problema je problem trgovačkog putnika koji putuje
prodajući svoju robu. Pitanje je kojim redoslijedom trgovački putnik mora svraćati u
gradove kako bi što prije obavio posao. U ovom je obliku problem danas, doduše, rješiv.
Jadan čovjek jednostavno obavi poslove putem eBaya, pa slobodno vrijeme provede
putujući svijetom. Kupi turistički vodič »999 svjetskih čuda koja u životu treba vidjeti« i
pođe. Ali odakle krenuti? Kojim redoslijedom započeti obilazak znamenitosti da bi ih za
života sve stigao obići? Stigne li uopće sve to do osamdesetog rođendana? I neće li takav
odmor biti užasno stresan?
Ako je čovjek skroman pa želi vidjeti samo Eiffelov toranj, Big Ben, rimski
forum i park prirode Kopački rit, problem očajnog turista postaje lako rješiv. Nabavi se
planer puta i izračuna ukupna prevaljena udaljenost za sve moguće putove. Tako se sazna
da je bolje ne ići iz Rima u London, zatim u Pariz pa na kraju u Kopački rit, nego se
odabere prikladniji put. Međutim, dodamo li tome obilazak tek nekoliko znamenitosti,
dočeka nas hrpa računanja. Već za pet postoji 30 mogućnosti, za šest ih je 180, za sedam
1260 itd. Kad bi se htjelo obići samo deset oronulih dvoraca u južnoj Francuskoj, za
određivanje najkraćeg mogućeg puta moralo bi se izračunati više od tri milijuna
mogućnosti. A za rješenje problema svih 999 znamenitosti, potrebno je, čak i s brzim
računalima, mnogo više vremena nego što je prošlo od nastanka svemira. Pa kako da se
onda čovjek veseli godišnjem odmoru?
Premda generacije pametnih ljudi razbijaju glave na ovom i slično postavljenim
problemima, za izračunavanje najboljeg mogućeg puta za proizvoljan skup željenih
odredišta do danas nije otkrivena bitno brža metoda od neumoljivog izračunavanja svih
mogućnosti. Osobitost NP-problema, poput onoga očajnog turista, ne leži u tome što takav
problem zahtijeva zamršene računske radnje. Upravo obrnuto, jednostavno zbrajanje često
je dovoljno. Teškoća leži u samoj količini mogućnosti s kojom se moramo baviti. NP-
problemi su maratonci među matematičkim problemima. Čovjek mora samo trčati, ali
jako, jako daleko.
 Nasuprot tome, tzv. P-problemi moraju optrčati tek nekoliko krugova i većinom
se daju izračunati uz prikladan napor. Jedan jednostavan P-problem je, primjerice,
zbrajanje brojeva. Za zbrajanje pet brojeva potrebna su četiri računska koraka, za
zbrajanje tisuću potrebna su 999 koraka. Općenito uzevši, P problemi su pristojni. Daš li
im velike količine podataka, ne uvrijede se odmah i povuku na milijarde godina. Ključno
pitanje sad glasi: Jesu li NP-problemi ujedno i P-problemi? Možda potajno noću ispod
pokrivača kad nitko ne gleda? Postoji li možda ipak brže rješenje puta očajnog turista, kao
i velikog broja drugih dugotrajnih NP zagonetaka? Pojednostavljeno rečeno, to je P/NP-
problem koji muči toliko ljudi.
I nije riječ samo o matematičarima i svjetskim putnicima. Vrlo mnogo važnih
problema o kojima računala danas u poduzećima, bankama i uredima mozgaju, zapravo su
NP-problemi i zato po vrsti srodni nedoumici očajnog turista. Kad bi postojalo razmjerno
brzo rješenje, računala bi mogla izračunati sjajne stvari. Kad bi NP-problemi istodobno
bili P-problemi i kad bi se zato pouzdano znalo da postoje brza rješenja, to bi oslobodilo
neslućenu energiju koja bi se inače utrošila na traženje rješenja. Obrnuto, mnogim bi
stručnjacima bilo lakše kad bi pouzdano znali da NP nije P. I dešifriranje podataka je,
primjerice, u mnogo slučajeva NP-problem, pa je na kocki i držanje u tajnosti brižno
čuvanih informacija. Pitanje je li NP ujedno P ili ipak nije, baš zato je mnogo važnije od
neugodnog problema vezice koja se uvijek razveže u najgorem mogućem trenutku.
Za dokazivanje da su NP-problemi ipak pritajeni P-problemi bilo bi dovoljno
dokazati da jedan od njih ima brzo, jasno rješenje. To je iznimno praktična posljedica
brojnih važnih NP-problema: kad bi se za barem jedan od njih pronašlo brzo rješenje, to bi
značilo da i za sve druge NP-probleme također postoje brza rješenja, čak i ako nam ona
još nisu poznata. Za dokazivanje, pak, da NP-problemi sasvim sigurno nisu istodobno i P-
problemi, mora se postupiti drukčije. Primjerice, moglo bi se pokušati dokazati da su
rješenja problema očajnog turista vrlo dugotrajna, i to ne samo dosad iskušana rješenja,
nego i sva ona do kojih će se u budućnosti tek doći. Opet bi bilo dovoljno prikazati to kao
određeni NP-problem. Zato, ako neki čitatelj slučajno zna kako u tren oka riješiti problem
očajnog turista ili, pak, ako pouzdano zna da takvo rješenje ne postoji, molimo neka to ne
zadrži za sebe jer bi to moglo imati neslućene posljedice za gotovo sve važne NP-
probleme, uzrujati velik broj istraživača i znanstvenika, a mogao bi se i obogatiti.
I još ga molimo da ga ne obeshrabri činjenica što većina stručnjaka smatra da je
vjerojatnost da je P ujedno NP vrlo mala. Za matematičare vjerojatnost ne znači baš ništa.
Oni mirno spavaju tek kad imaju konačan dokaz. Općenito, nikad se ne bi trebalo smatrati
da nešto nije moguće samo zato jer svi tvrde da to nije moguće. Da smo prije nekoliko
stotina tisuća godina pitali majmuna hoće li njegovi potomci ikada moći ubiti slona,
vjerojatno bi nam pokazao pticu. A tek što je prošlo takoreći samo nekoliko dana, to više
ne predstavlja nikakvu poteškoću. Slično bi se moglo dogoditi i s NP-problemima pred
kojima danas stojimo kao majmun pred slonom.
Za pronalaženje odgovora na P/NP-problem možda nije potrebna zamršena
matematika. Mnogi tvrde da bi samo jedna dobra ideja bila dovoljna. Zato je broj
prijedloga koji kruže među onima koji se amaterski bave rješavanjem problema mnogo
veći nego za ostale. Prema tome, ono što nam treba je više pametnih turista koji istinski
ozbiljno shvaćaju planiranje svog godišnjeg odmora.
 Predenje

Najneobičniji primjer gotovo potpune, ako ne i doista potpune šutnje u kopnenih

životinja je žirafa. Od nje se dosad, koliko je meni poznato, čulo tek sasvim slabo blejanje
kad bi ju se zadirkivalo hranom.
Flann O'Brien, Cruiskeen Lawn, satiričke kolumne tiskane u Irish Timesu

Mačke su zapravo posve jednostavna stvorenja kojih ima u svim bojama, šarama i
uzorcima. Ali premda ih već tisućama godina promatramo zbunjeno se češući po glavi
(čas našoj, čas njihovoj), neke pojedinosti, poput predenja, još nisu u cijelosti razjašnjene.
Mrtve je životinje donekle lako rasporiti i korektno znanstveno opisati čime su ispunjene.
Ali mrtve mačke ne predu, a predenje se ne može izvaditi i staviti pod mikroskop, što su
dvije tehničke smetnje koje uvelike otežavaju istraživanje predenja u mačaka.
Unatoč nekolicini pokušaja, do danas se ne zna kako i čime mačke predu, kao ni
zašto to čine. Ne zna se ni predu li svi ili tek pozamašan broj pripadnika obitelji Felidae,
kao ni čine li to na isti način i misle li time isto jer, s iznimkom kućnih mačaka, o
predenju i tehnici predenja ostalih mačaka nije prikupljeno gotovo nimalo podataka. Po
svemu sudeći, predenje, čini se, dolazi negdje iz mačjeg grla, premda možda i nije tako:
»Da predenje stiže iz mačjeg grla trebalo bi smatrati s jednakom sigurnošću kao što
smatramo da glumci iz naše omiljene televizijske serije žive u televizoru«, napisao je
doktor veterine Walter R. McCuistion šezdesetih godina 20. stoljeća.
Otkad je u svojoj ordinaciji liječio mačku kojoj je pas razderao grkljan,
McCuistion više nije vjerovao da predenje potječe iz grkljana. Mačka je nekoliko tjedana
disala kroz cijev i više nije mogla mjaukati, ali je i dalje nesmetano prela. McCuistion je
kasnije proveo ne tako lijepe pokuse na nedoraslim mačkama, izbušivši im u grkljanu
rupu i prstom ispipavajući odakle potječe predenje. Slutio je da predenje, »fremitus«,
zapravo stiže iz područja ošita i potječe od turbulencije krvi u donjoj šupljoj veni te tek
različitim zaobilaznim putovima dušnikom dolazi u gornje dišne putove.
Sedamdesetih godina 20. stoljeća psiholozi John E. Remmers i Henry Gautier
spojili su mačke na mjerne aparate ne bi li, između ostalog, otkrili aktivira li se predenje u
određenom području mozga. U tu je svrhu prerezana nekolicina važnih živaca, ali test
predenja koji je proveden nakon toga bio je pozitivan. Obojica su istraživača pri predenju
mačaka izmjerila sinkronu aktivnost mišića grkljana i ošita, te razlogom predenja smatrala
otvaranje i zatvaranje glotisa. Doduše, što upravlja predenjem i što bi ono uopće trebalo
predstavljati, i dalje je zagonetka: »Čini se kako predenje u mačaka izražava uzbuđenje pri
interakciji s prijateljski raspoloženim živim bićima.«
Danas se uglavnom smatra da se predenje odvija negdje u grlu. Pritom se
McCuistionov pokus s mačkom bez grkljana rijetko spominje, a očito otada nije
ponavljan. Osamdesetih se godina 20. stoljeća uspjelo dokazati da se predenje može
izazvati stimulacijom određenih dijelova mozga, dakle da njime upravlja mozak. Kojim se
preciznim metronomom predenja mozak pri tome služi, još nije razjašnjeno. Mačke predu,
oko toga su svi složni, neovisno o veličini, a osnovna frekvencija mačjeg predenja kreće
se između 23 i 31 Hz. Dok predu, mačke dišu brže i dublje, a srčani otkucaji im se
ubrzavaju. Predenje dolazi najčešće iz usta i nosa, a mačka istodobno može nesmetano
mjaukati.
Ali čak i kad bi se točno znalo čime mačke predu, i dalje bi ostalo otvoreno
pitanje zašto to čine. Javljaju li predenjem mačići majci da je sve u redu? U prilog toj
teoriji govori činjenica da se presti može i tijekom pijenja. Protiv nje, pak, govori
činjenica da i odrasle mačke predu, i to ne samo »pri interakciji s prijateljski raspoloženim
živim bićima«, nego i kad osjećaju jaku bol ili na umoru. Umiruju li se mačke predenjem?
Potiče li predenje izlučivanje endorfina, prirodne tvari koju tijelo stvara da bi ublažilo
bol?
Na konferenciji zanimljiva naziva »12th International Conference on low
Frequency Noise and Vibration and its Control« (»12. međunarodna konferencija o
niskofrekventnom šumu i vibracijama te njihovoj regulaciji«) 2006. predstavljena je
nekoliko godina stara teorija Elizabethe von Muggenthaler i Billa Wrighta. Uz ostalo,
senzorima veličine glave šibice pričvršćenih za kućne mačke još je jednom točno
izmjereno i utvrđeno da su frekvencije predenja kućnih mačaka jednake onima koje potiču
rast kostiju, što je otkriveno devedesetih godina 20. stoljeća. Usto, vibracije te vrste
djeluju protiv bolova, opuštaju mišiće, potiču njihov rast i gipkost. Oboje istraživača
smatra da bi predenje moglo predstavljati svojevrstan mehanizam samozacjeljivanja
mačaka. Sposobnost samozacjeljivanja u mačaka je mnogo izraženija nego u pasa, pa
veterinari imaju čak i šaljivu izreku koja kaže: »Skupite li sve dijelove tijela ozlijeđene
mačke u istu prostoriju, ponovno će zarasti.« To, pak, ima veze s tim što su mačke
pripitomljene kasnije nego psi i samim tim nisu toliko razmažene, premda se ne može
isključiti ni uloga koju u procesu samozacjeljivanja ima predenje. Ako se Muggenthaler-
Wrightova hipoteza pokaže točnom, astronauti će morati naučiti presti kako bi se zaštitili
od smanjivanja gustoće kostiju i mišićne mase u bestežinskom stanju. Nažalost, dokaz za
tu hipotezu teško je pribavljiv, jer bi za njega trebala kontrolna skupina zdravih,
nepredućih mačaka. Međutim, mačke koje ne predu najčešće nisu zdrave. A možda bismo
trebali zavezati preduću mačku za psa i potom psu izmjeriti gustoću kostiju da bismo
otkrili nešto više o tome?
No to se vjerojatno neće tako brzo dogoditi jer se znanost pretvara da ima boljeg
posla. Istodobno, o mačkama i ne znamo baš previše. Zašto uvijek povraćaju na tepih, a
nikad na parket ili pločice? Zašto radije grizu kabel skupih slušalica nego neki jeftin
komad žice? I zašto uvijek žele leći na novine koje čovjek upravo čita? Onaj tko sve to
otkrije, može uskoro preplaviti tržište novouzgojenom vrstom mačaka koje će predući
povraćati na već pročitane novine.
 Prehlada

Čak i kad je ljudski mozak donekle zdrav i čist, vrtlozi zraka i drugih elemenata
katkad prodru i ostave kojekakve sokove da se ulijevaju i slijevaju u nosnim kanalima i
grlu, stvarajući magličastu paru, pa se ondje skuplja gnoj poput izmaglice nad vodom.
Hildegarda Bingenška, O hunjavici

U usporedbi s, recimo, stonogom Illacme plenipes koja je u zadnjih stotinu

godina viđena tek trinaest puta, prehlada je razmjerno zgodna pojava za istraživanje,
barem utoliko što je ne moramo dugo tražiti. Prosječno diljem svijeta odrasli od prehlade
obole dva do pet, a školarci pet do sedam puta na godinu. Unatoč pritisku koji se stavlja
na istraživanje ove ne baš pretjerano egzotične bolesti, do danas ne znamo kada i zašto se
ljudi prehlade, premda je u dugoj povijesti istraživanja prehlade (po)nešto ipak otkriveno.
Poznato je, primjerice, da su u trideset do pedeset posto oboljenja u odraslih
uzročnici prehlade rinovirusi, dok se ostatak dijeli na nekolicinu drugih virusa, među
kojima je i metapneumovirus (hMPV) otkriven tek 2001., kao i veći broj dosad
nepoznatih uzročnika. Na tipičnim simptomima — hunjavici, povišenoj temperaturi i
grlobolji — međutim, možemo zahvaliti neizravno reakciji našeg imunosnog sustava, a ne
samim uzročnicima. Nakon pretrpljene prehlade stječe se imunitet, što znači da se od
određenog virusa oboli samo jednom. Međutim, kako mogućih uzročnika ima stotinjak do
dvjestotinjak, izbor je dovoljno velik da se za života svake godine zarazimo novim
virusom. Dok, s jedne strane, uzročnika nije posve jednostavno dokazati, s druge strane
simptome prehlade mogu uzrokovati i brojna druga sićušna stvorenja, što baš i ne
olakšava posao onima koji se bave istraživanjem prehlade. Zato su mnogobrojni stručni
radovi na tu temu tek djelomice valjani, jer slučajevi navodnih prehlada na čijim se
istraživanjima temelje nisu dovoljno jasno razgraničeni od sličnih oboljenja, primjerice
peludne hunjavice ili gripe.
Ali kako, to je pitanje, »uhvatimo« virus? U laboratorijskim pokusima bez
sumnje je dokazano samo da se 95 posto svih ispitanika kojima je izravno u nos ukapan
rinovirus njime i zarazilo. Ali kako uzročnici dospiju u nas bez pomoći kapaljke? U
klasičnom pokusu zdravi i prehlađeni ispitanici smjeste se na dva sata u istu prostoriju,
razdvoje zavjesom, a prehlađenima se nakon jednog sata, samo zbog sigurnosti, dâ jedna
doza praha za kihanje kako iz lažne čednosti ne bi zadržali sve viruse za sebe. Od toga
oboli samo desetak posto zdravih ispitanika, što je rezultat koji ne govori u cijelosti protiv
teorije prenošenja zrakom kao glavnog načina širenja zaraze, ali je u dovoljnoj mjeri niti
ne potvrđuje.
Kako bi se otkrilo je li prisutnost zaraženih uopće dostatna da se prostorijom
rašire spomena vrijedne količine uzročnika, u drugom je pokusu na nos zdravog
dragovoljca pričvršćeno tanko crijevo iz kojeg je, kao u slučaju prave prehlade, kapala
bezbojna tekućina pomiješana s fluorescentnom bojom. Nakon nekoliko sati, tijekom
kojih je lažni bolesnik razgovarao i kartao s ostalim ispitanicima, cijela prostorija,
uključujući karte i namještaj, bila je uprljana fluorescentnom bojom, uključujući nosove
drugih ispitanika. I dok, s jedne strane, uopće ne želimo znati ništa o razmjeni tjelesnih
tekućina, primjerice u javnom prijevozu, s druge nam se, pak, čini da sveprisutnost
uzročnika nije osobito štetna: ne razbole se sve majke njegujući prehlađenu djecu,
supružnici posebno često ne prenose zarazu jedno na drugo, a čak ni poljubac prehlađene
osobe nije posve učinkovit način prenošenja prehlade. Očito je da je proces »hvatanja«
prehlade već sâm po sebi vrlo složen.
Ali temeljna izjava »prehlada se dobije tako da se čovjek zarazi od prehlađene
osobe« nikako nije neosporna, čak i ako joj neke stvari govore u prilog. Primjerice, dok se
na Grenland i otočje Spitzberg stizalo isključivo brodovima, za zimskih je mjeseci
tamošnji narod bio pošteđen prehlada. U proljeće, dolaskom prvih brodova, izbijali su
kašalj i kihanje. To je vrlo dobro dokumentirano, premda do danas nije dovoljno dobro
protumačeno zašto se prehlada na Sjevernome polu tako bespogovorno ponaša kao
zarazna bolest pristigla izvana, dok je iz nekolicine opsežnih istraživanja vidljivo da se na
sjevernoj Zemljinoj polukugli epidemije prehlada ne šire postupno, kao što bi se moglo
očekivati od uobičajene zaraze. Štoviše, u svim područjima u kojima su provođena
istraživanja pokazalo se kako se veliki valovi prehlade pojavljuju istodobno, s vrhuncima
u siječnju, rujnu i studenome. (Tipično za istraživanje prehlade, i ovdje postoji nekoliko
pomno provedenih istraživanja s potpuno suprotnim rezultatima.)
Tu istodobnost valova prehlade pokušava se objasniti pretpostavkom da u tijelu
kao »komensale« nosimo odgovarajuće viruse, zbog čega zaraza u nama drijema. Da se
zaraza »probudi«, potreban je novi vanjski podražaj. Vrsta tog podražaja, međutim, nije
poznata. Klimatski čimbenici poput vjetra, vlage, iznenadnih zatopljenja ili zahlađenja
okoline ili tijela spominju se još od antičkog doba i zrcale u brojnim indoeuropskim
riječima za »prehladu«. Kako je i na sjevernoj i na južnoj Zemljinoj polukugli učestalost
prehlada mnogo veća za hladnih mjeseci, vjerojatno je riječ o međuodnosu prehlade i
klime. Međutim, dosad još nije otkriveno ništa što bi potvrdilo takav zaključak. Nerijetko
se čuje objašnjenje da se zimi zadržavamo u napučenim i loše provjetrenim prostorijama,
ali kako i ljeti većinu vremena provodimo u istim prostorijama, ta se tvrdnja ne čini
dovoljno vjerojatnom. Suh zrak u prostorijama s centralnim grijanjem također ne može
biti uzročnik prehlade, jer se sluznica u nosu dobro nosi sa suhim zrakom. Pokusima je
dokazano kako bez poteškoća funkcionira i u pustinji pri ekstremno niskoj vlažnosti
zraka. Usto, razdoblje grijanja u mnogim područjima svijeta počinje mnogo kasnije od
jesenskih valova prehlada. Igra li »oslabljeni obrambeni sustav« ulogu u pobolijevanju?
Štite li od prehlade sreća, pozitivno razmišljanje ili boravak pred otvorenim prozorom?
Dosad ništa od toga nije dokazano, odnosno sve to bi već bilo dokazano da jednako
mnogo stručnih radova ne dokazuje suprotno ili ama baš ništa. Možda nije toliko stvar u
vanjskoj temperaturi, koliko u pothlađenosti? Brojni pokusi u kojima su ispitanici u
mokrim kupaćim kostimima bili izloženi propuhu nisu dali zadovoljavajuće rezultate. Čak
i spomenuta istraživanja s Grenlanda i Spitzberga ne podržavaju takvu vezu, jer su
epidemije prehlada tamo pristigle prvim brodovima i nisu imale nikakve veze s
temperaturnim utjecajima. Osobito prepredena bila bi zamisliva, ali teško dokaziva
tvrdnja da do oboljenja dovode zaraza virusom i pothlađenost koji su se zbili u različito
vrijeme. Međutim, ispitivanja provedena na brodovima i, ponajprije, podmornicama
dokazuju da posade na moru, dakle izolirane od ostatka svijeta, katkad češće obolijevaju
od prehlada od prosjeka stanovništva i to u okolini bez vremenskih i temperaturnih
promjena, ili utjecaja Sunca odnosno vjetra. I, naposljetku, u istraživanju koje je 2005.
proveo Centar za običnu prehladu pri Cardiffskom sveučilištu prvi je put nakon dugo
vremena ipak dokazana veza između akutnih pothlađenja (hladnim kupkama za noge) i
»izbijanja simptoma prehlade«. Pitanje jesu li simptomi doista povezani sa stvarnom
zarazom, kao i tko su autori tog znanstvenog rada, još treba istražiti.
Čudno da su uobičajena objašnjenja koja se inače upotrebljavaju za tumačenje
zagonetnih pojava, poput izvanzemaljaca, antimaterije, Zemljina zračenja ili Nikole Tesle,
u slučaju prehlade izostala. Možda je, kako bi se istraživanja ove pojave pomakla s mrtve
točke, najprije potrebno potaknuti znanstvenike objavljivanjem apsurdnih hipoteza. Tako
bi, primjerice, jedan od prijedloga mogao biti iscrpnije istražiti navike razmnožavanja
rupčića, jer naposljetku, ipak baš ta bijela nevinašca potajice osiguravaju preživljavanje
prehlade.
 Riemannova hipoteza

Da se probudim iz tisućljetnog sna, moje prvo pitanje bilo bi: »Je li dokazana
Riemannova hipoteza?«
David Hilbert

Na pretprošlom prijelazu stoljeća tada već poznati göttingenški matematičar

David Hilbert sastavio je popis dvadeset i tri najvažnija neriješena matematička problema.
Na osmome mjestu (neuređenog) popisa: »Raspodjela prostih brojeva i Riemannova
hipoteza«. Stotinu godina kasnije za njim se poveo američki matematički Institut Clay
ponudivši novčanu nagradu od čak milijun dolara za sedam neriješenih matematičkih
»milenijskih problema«. Na prvom se mjestu popisa nalazi jedan od malobrojnih
Hilbertovih problema koji je neoskvrnjen preživio stotinu godina intenzivnog napora
matematičara: Riemannova hipoteza ili vječno pitanje koji obrazac slijedi raspodjela
prostih brojeva.
Sve koji taj milijunčić smatraju lakim novcem, treba upozoriti da su svih sedam
problema »tvrdi orasi«, te da bi se u njih u cijelosti proniklo valja imati barem završeni
studij matematike. Za Riemannovu hipotezu nije potrebno samo razumijevanje tzv.
kompleksnih brojeva i diferencijalnog računa, nego i snalažljivost u radu s beskonačnim
brojevnim nizovima, sposobnost koja čovjeku u svakodnevnom životu baš nimalo ne
koristi. Suvremena je matematika skup uvelike apstraktnih pojmova koji se međusobno
prožimaju i na prvi pogled čine strahovito beskorisnima, što je, naravno, pogrešan
zaključak. Zapravo su određeni vidovi matematičko-fizikalne slike svijeta toliko
apstraktni da matematika u njihovoj pozadini nije još ni otkrivena. Svijet je mnogo
zamršeniji od matematike. Unatoč tomu, barem bi osnovnu ideju u pozadini Riemannove
hipoteze trebalo biti moguće staviti na papir dovoljno jednostavno da ljude ne gurnemo u
depresiju, a opet dovoljno korektno da nas matematičari ne razapnu.
Jedna od velikih zagonetki ovog svijeta su prosti brojevi, odnosno brojevi koji su
bez ostatka djeljivi samo s jedan i sa samima sobom, primjerice 2, 3, 5, 7, 11 itd. Te čudne
brojeve okružuje mnoštvo neobičnih priča. Euklid je još prije 2000 godina dokazao da je
svaki prirodan broj veći od jedan ili sâm prost broj ili ga se može predstaviti kao umnožak
prostih brojeva. Broj 260 nije prost broj, ali ga se može predstaviti kao
2 x 2 x 5 x 13 (sve sami prosti brojevi). Kako idemo prema sve većim brojevima, prosti
brojevi sve su rjeđi. U prvih deset brojeva ima 4 prosta broja, u prvih stotinu još 25, u
prvih tisuću samo 168. Unatoč tomu, tih nedjeljivih momaka beskonačno je mnogo, što je
također dokazao već Euklid. Međutim, gdje se prosti brojevi nalaze? Smjeste li se kamo ih
je volja? Ili to čine po nekom obrascu, i to vrlo složenom obrascu?
Važan doprinos tom pitanju dao je Carl Firedrich Gauß. Godine 1791. Gauß, tada
depresivan četrnaestogodišnjak, nagađao je da je »gustoću prostih brojeva«, dakle udio
prostih brojeva između nule i nekog određenog broja, za velike brojeve moguće
predvidjeti jednostavnom formulom. Evo dva primjera. Između 0 i 1000 ima 168 prostih
brojeva, iz čega slijedi da je gustoća prostih brojeva 16,8 posto. Gaußovom formulom
dobit ćemo 14,4 posto, što nije loše, ali je još daleko od točnog. Između nule i milijun
gustoća prostih brojeva iznosi samo 7,8 posto, a prema Gaußovoj formuli 7,2, što je već
mnogo bliže. Što su brojevi veći, to je stvarna gustoća bliža vrijednosti dobivenoj
računski. Točno uzevši, gustoća prostih brojeva neumorno se koleba oko te vrijednosti, a
veličina kolebanja opada s veličinom brojeva. Trebalo je proći više od stotinu godina dok
Francuz Jacques Hadamard i Belgijanac Charles de la Vallèe Poussin nisu uspjeli dokazati
genijalnost mladoga Gaußa. S pomoću tog teorema sada se barem otprilike može
izračunati s kolikom je vjerojatnošću neki proizvoljni, nezgodno veliki broj, recimo 3 608
152 892 447, prost ili ne. Ipak, ono »otprilike« još malo smeta. Riemannova hipoteza
sljedeći je korak prema točnijem predviđanju raspodjele prostih brojeva.
Upravo se zato isplati malo kopkati po bezdanima suvremene matematike. Onaj
tko ne želi, neka bolje preskoči iduća dva odlomka, premda će propustiti jedno od
najvažnijih postignuća novoga vijeka, kompleksne brojeve.
Još je u starom vijeku otkriveno da uobičajena predodžba brojeva uvelike
ograničava ljude u njihovoj težnji da spoznaju svijet. Primjerice, duljina dijagonale
kvadrata može se odrediti samo uporabom brojeva koji se iza decimalnog zareza protežu
beskonačno dugo, kaotično se spotičući sami o sebe, tzv. iracionalnih brojeva. Isto vrijedi
i za opseg kruga, koji je višekratnik od Π, opet iracionalnog broja čija vrijednost iznosi
3,141592654... (i tako dalje, i tako dalje, sve dok ne ispišemo cijelu knjigu i krenemo
dalje bez konca i kraja). Predodžba o brojevima postala je još zamršenija kad je neki
nesretnik došao na zamisao izvaditi kvadratni korijen iz -1, što je s uobičajenim brojevima
nerješiv pothvat. Rezultat je bio uvođenje »kompleksnih brojeva«. Svakom se broju doda
tzv. imaginarni dio, višekratnik broja nazvanog »i«, odnosno korijena iz -1, pa se tako,
primjerice, jedan običan kompleksni broj piše 3 + 8i. Ta se nova vrsta brojeva pokazala
iznimno praktičnim pomoćnim sredstvom u svakodnevnom radu fizičarima. Općenito,
pozamašan dio suvremene slike svijeta počiva na matematici koja se služi kompleksnim
brojevima, i to unatoč činjenici da se u supermarketima baš ni jedan jedini proizvod ne
može kupiti za imaginarnu cijenu.
Sljedeće nam je potrebna predodžba pojma funkcije. Funkcija je svemogući
matematički stroj za izradu kobasica koji uzme jedan broj (meso) i od njega napravi neki
drugi broj (kobasicu), pridržavajući se određene upute koja bi, primjerice, mogla glasiti
»vrti ručicu udesno« ili »izračunaj kvadratni korijen«. Primijenimo li ovo posljednje na
broj devet, dobit ćemo vrijednost tri. Funkcije dolaze u mnogo boja, oblika i ukusa, neke
su vrlo jednostavne, druge, pak, vrlo složene. I za kompleksne brojeve postoje funkcije
koje funkcioniraju jednako kao i s drugim vrstama brojeva. Uzmu jedan broj, učine nešto
s njim i na kraju ispljunu neki drugi. Isto vrijedi i za tzv. Riemannovu zeta-funkciju koja
nam priopćava važne stvari o raspodjeli prostih brojeva. Kako je, nažalost, taj stroj za
izradu kobasica vrlo složen, njegova uputa za uporabu beskonačno je duga pa je nećemo
ovdje ponavljati. Riemannova zeta-funkcija dobro je istražena. Tako je, primjerice,
poznato što se zbiva ako se primijeni na negativne brojeve, dakle -2, -4, -6 itd. Rezultat joj
je nula. Negativne brojeve zato nazivamo »trivijalnim nul-točkama« Riemannove zeta-
funkcije. A Riemannova hipoteza govori sljedeće: sve ostale nul-točke imaju jedno
određeno svojstvo: njihov realni dio uvijek je točno ½. To, možda, zvuči strašno
beskorisno, ali kad se malo poigramo s time, priopćava nam čudesne stvari o raspodjeli
prostih brojeva.
Odsad opet možemo nastaviti normalno pričati. Kao što smo već rekli, gustoća
prostih brojeva za velike brojeve koleba se oko određene vrijednosti koju je lako
izračunati. Ako je Riemannova hipoteza točna, onda ona to ne čini svojevoljno, nego
slijedi dobro poznat, uređen obrazac. Bacimo li novčić, rezultat je unaprijed poznat,
odnosno zna se da će u polovici svih slučajeva ishod biti glava. Iz toga se može
predvidjeti kolika je vjerojatnost dobivanja određenog rezultata. Na isti se način pomoću
Riemannove hipoteze može predvidjeti vjerojatnost gustoće prostih brojeva, što nas čini
mnogo manje bespomoćnima u potrazi za prostim brojevima. Bez Riemannove hipoteze
možemo otprilike predvidjeti s kolikom je vjerojatnošću neki određeni broj prost, a s
Riemannovom hipotezom dodatno znamo koliko bismo blizu mogli biti. Riemannova
hipoteza nam tako u ruke daje nešto slično rašljama koje pokazuju gdje se nalaze prosti
brojevi. Ili riječima matematičara Petera Sarnaka: »Bez Riemannove hipoteze u prašumi
prostih brojeva radi se samo s odvijačem. Riemannova je hipoteza, za razliku od toga,
buldožer.«
Dosad sve to još uvijek zvuči vrlo akademski. Što nas, mogli bismo reći, briga za
proste brojeve? Odgovor glasi: postali smo ovisni o tim malim beštijama. U doba
elektroničkih komunikacija ništa se više ne može raditi bez šifriranja. Svaki put kad
podižemo novac na bankomatu, svaki put kad internetski plaćamo račune, podaci poput
tajnog broja ili brojeva kreditnih kartica prenose se u šifriranom obliku. Suvremene
tehnike šifriranja, nažalost, moraju biti skupe i složene, jer su varalice (i njihova računala)
tijekom stoljeća postali sve pametniji. Prosti brojevi su temelj većine važnih tehnika
kriptografije, a veliku ulogu ima i već spomenuta mogućnost da se svaki broj može
napisati kao umnožak prostih brojeva. Sigurnost šifriranja počiva na pretpostavci da se
razlaganje na proste faktore kod vrlo velikih brojeva ne može izvesti u prihvatljivom
vremenu, čak ni superbrzim računalima. Ali kad bi se znalo više o raspodjeli prostih
brojeva, to bi se moglo promijeniti.
Tu u igru ulazi Riemannova hipoteza. Postoji opasnost da će njezino dokazivanje
dovesti do novih, zapanjujućih spoznaja o prostim brojevima koje će pojednostaviti
rastavljanje na proste brojeve. Tog se trenutka mnogi boje. Neki čak vjeruju u teorije
zavjere prema kojima je Riemannova hipoteza već odavna dokazana, ali se za to ni pod
koju cijenu ne smije znati. I to ne samo zbog nagrade od milijun dolara, nego zbog
sigurnosti podataka u cijelom svijetu. Međutim, bez obzira na dalekosežne posljedice koje
bi to moglo imati, za dokazivanje Riemannove hipoteze ne nedostaje motivacije. A zašto
matematičari žele dokazati Riemannovu hipotezu? Odgovor je isti kao i na pitanje zašto se
ljudi žele popeti na Mount Everest. Riječima Georgea Malloryja, koji je 1924. na Everestu
i poginuo: »Jer je tu.«
Danas većina matematičara Riemannovu hipotezu smatra točnom. Prvih deset
bilijuna netrivijalnih nul-točaka Riemannove zeta-funkcije nalaze se točno na mjestima
koja je Riemann predvidio. To, naravno, ne dokazuje baš ništa. Već sljedeća se možda
više neće oslanjati na nju, jer brojeva je beskonačno mnogo, mnogo više nego pijeska u
moru. Njemački matematičar Bernhard Riemann, koji nam je sve to ostavio u nasljeđe,
bio je introvertirani hipohondar koji je usto često pobolijevao. Njegov rad »Über die
Anzahlen der Primzahlen unter einer gegebenen Größe« (»O broju prostih brojeva manjih
od zadane vrijednosti«) objavljen 1859. dug je samo osam stranica. Za usporedbu, jedan
od posljednjih pokušaja dokazivanja njegove hipoteze Louisa de Brangesa iz 2004. ima
četrdeset jednu gusto ispisanu stranicu.
 Osim Brangesa koji ju je u posljednjih deset godina opetovano pokušavao
dokazati, dosad bez potpunog uspjeha, od 1859. ponajbolji matematičari svakog naraštaja
lome zube na Riemannovoj hipotezi. Dugo se nagađalo da je Riemann možda ostavio
neku uputu. Tako je otkrivena bilješka koja, čini se, upućuje na to da Riemannu hipoteza
nije jednostavno pala u krilo, nego da je izvedena iz nečega što se nije odvažio objaviti.
Što bi to točno moglo biti, ne zna se. U međuvremenu mnogobrojni znanstvenici smatraju
mogućim da dokaz Riemannove hipoteze neće doći iz matematike, nego iz avangardne
grane teorijske fizike koja se naziva teorija kvantnog kaosa jer je očito kako između
svijeta prostih brojeva i svijeta kvanta postoje vrlo duboke veze. Bude li tako, jedan će
fizičar biti bogatiji za milijun dolara, svijet siromašniji za jednu lijepu, solidnu zagonetku,
a mi ćemo morati izmisliti neku novu.
 Rotacija zvijezda

Čini se da astronomi nikad ne žele ništa učiniti na jednostavan način.

Peter B. Stetson, astronom

Zvijezde nastaju iz nakupina u divovskim oblacima plina i prašine. Tvar od koje

su građene u oblaku je prije toga raspoređena u iznimno velikom volumenu, a gustoća joj
je na početku mnogo manja nego na kraju. E sad, ti se veliki oblaci vrte kao i gotovo sve u
svemiru. Kad se nešto što se vrti sažme, vrti se sve brže. To, primjerice, vidimo u
umjetničkom klizanju kad klizačica pri izvođenju piruete privuče ruke ka tijelu. (Onome
tko to želi sâm iskušati, dovoljan će biti stolac na okretanje i zamah.) Mlade zvijezde
moraju se vrtjeti vrlo brzo, što astronomi mogu razmjerno lako izračunati, pa se tako oko
svoje osi moraju okrenuti za manje od sata.
Doduše, to je nemoguće. Ako se kugla vrti sve brže, centrifugalna sila na njezinoj
površini u jednom će trenutku postati jača od sila koje je drže na okupu (kod zvijezde je
riječ o gravitaciji) i kugla će se raspasti. Brzina vrtnje pri kojoj bi se zvijezda razletjela
može se lako izračunati i mnogo je manja od brzine vrtnje koju bi morale imati nastajuće
zvijezde. I tako, jednostavan zaključak glasi: zvijezde uopće ne postoje, jer se kod
nastanka vrte sve brže, sve dok ne dosegnu brzinu pri kojoj se razlete. Taj, pak, zaključak
očito nema veze sa stvarnošću. Zvijezde nedvojbeno postoje i tu nastaje problem koji
stručnjaci od sedamdesetih godina 20. stoljeća nazivaju problemom kutne količine gibanja
(kutnog momenta).
Dakle, brzina vrtnje zvijezde nekako se mora usporiti. Nažalost, »rađanje«
zvijezda ne možemo baš dobro promatrati jer su na početku zvijezde duboko skrivene u
oblaku iz kojeg nastaju. Tek nakon otprilike milijun godina (što uspoređeno s ljudskim
životom odgovara prvim tjednima u majčinoj utrobi) postaju vidljive i nama
prepoznatljive, jer se ljuska od plina i prašine koja ih okružuje gotovo sasvim raspline.
Ostaje mlada zvijezda s diskom od ostataka oblaka iz kojeg kasnije mogu nastati planeti.
Međutim, u tom je trenutku vrtnja još uvijek prebrza. Općenito, zvijezdin zametak je faza
života zvijezde koju se može istraživati samo uz mnogo truda.
Već nekoliko desetljeća brojni stručnjaci smatraju kako zvijezdu od sigurne smrti
raspadanjem spašavaju magnetska polja. Prema teoriji nazvanoj »kočenje diskom«,
zvijezda i njezin disk povezani su magnetskim poljem. Dok se zvijezda vrti, silnice
njezina magnetskog polja živahno oru kroz tvar koja ju okružuje. Kako disk pritom pruža
otpor, vrtnja zvijezde se usporava. Ako vam je još uvijek pri ruci stolac na okretanje,
možete se pokušati brzo okretati istodobno prolazeći raširenim rukama kroz masu hladnog
plina i prašine. Slično čini i mlada zvijezda, samo što se ona umjesto rukama služi
magnetskim poljem.
Zamisao »kočenja diskom« isprva se doima točnom. Zvijezde s diskom doista se
vrte sporije od onih bez prstena. Doduše, ima tu i brojnih teškoća. Prvo, nije jasno
funkcionira li uopće taj mehanizam i je li dovoljan za rješenje problema kutne količine
gibanja. Linije magnetskog polja u svom kretanju kroz disk zacijelo bi se ubrzo morale
iskriviti, zaplesti, prekinuti, i lijepa veza između zvijezde i prstena bila bi prekinuta.
Drugo, nitko točno ne zna kad mlada zvijezda stvara magnetsko polje, a za »kočenje
diskom« potrebno je donekle stabilno, uredno magnetsko polje, inače se s tom teorijom
uopće ne treba ni počinjati baviti.
I dok neki stručnjaci razbijaju glavu s tim problemima, drugi smišljaju teorije
posve drukčije naravi koje uključuju, primjerice, ionske oluje i izboje. (Rađanje zvijezde
prilično je neuredna stvar.) Kako se to doista zbiva možda ćemo otkriti ako nam jednom
pođe za rukom pribaviti pouzdane dokaze o najranijoj fazi života neke zvijezde. Naime,
nastanak zvijezda je nevidljiv samo ako se promatra područje elektromagnetskog spektra
vidljivo ljudskom oku. Zvjezdani zameci, međutim, odašilju i druge vrste valova,
primjerice infracrveno zračenje ili mikrovalove. Odnedavna postoje uređaji pomoću kojih
te valove možemo podrobno ispitati. I ubrzo ćemo imati lijepe ultrazvučne fotografije
zvjezdanih zametaka koje ćemo moći pokazivati naokolo.
 San

Budnost, to mrsko stanje između dva drijemeža.

Nepoznati autor

Sisavci spavaju, ptice spavaju, gmazovi spavaju. Vodozemci i ribe bar katkad su
nešto neoprezniji nego inače, a kako je nedavno otkriveno, spavaju čak i kukci (premda se
to noću u slučaju komaraca nažalost baš i ne primjećuje). Sjevernoamerički patuljasti miš
Perognathus parvus spavajući provodi do dvadeset sati dnevno, žirafe, pak, tek dva. Neke
životinje, primjerice gorile, spavaju veći broj sati u komadu, druge pak, poput krava i
raznih sitnih glodavaca, samo nekoliko minuta. Jedni spavaju noću, drugi danju, a
životinje aktivne u sumrak, primjerice šišmiši, imaju dvije budne faze, u sumrak i u zoru.
U čovjeka je spavanje proces koji se stalno mijenja. Dojenče spava (čak i ako se
to po žalopojkama mladih roditelja ne može zaključiti) najmanje 16 sati dnevno, s
izmjenom faza spavanja i budnosti. Odrasli spavaju još samo osam sati, ali u komadu.
Trajanje sna uvelike se razlikuje od čovjeka do čovjeka, pa tako čovječja potreba za snom
može iznositi od četiri do deset sati. Toliko se zna. Ali što tjera ljude i životinje na to
neobično ponašanje? Kako to da se potreba za spavanjem u svih kopnenih sisavaca,
uključujući čovjeka, tijekom života smanjuje? I kome, s iznimkom proizvođača kreveta,
san uopće koristi?
Medicina spavanja razmjerno je nova disciplina. Nastala je tek potkraj tridesetih
godina 20. stoljeća, kad je otkriće elektroencefalografa omogućilo promatranje moždane
aktivnosti tijekom spavanja. Nije trebalo dugo da se otkrije kako se dok spavamo ne gasi
svjetlo u glavi, kao što se dotada smatralo, nego da je spavanje povezano s nečime što ni
danas posve ne razumijemo. Trebalo je proći još dvadesetak godina dok 1950-ih pomoću
tzv. polisomnografije, spoja različitih mjernih postupaka, konačno nismo uspjeli pouzdano
razlikovati različite faze i dubine sna. Tijekom spavanja živčane stanice u mozgu
pokazuju određenu ritmičku aktivnost. Na temelju tog ritma koji se može mjeriti s
pomoću vrlo neprivlačne kape sa žicama, spavanje je podijeljeno u pet faza. Prvu čini
početno površno spavanje, u drugoj fazi provodimo najveći dio noći, dok su treća i četvrta
faze dubokog spavanja. Usto, postoji još jedna faza, tzv. REM san, koji se temeljito
razlikuje od ostale četiri. Naime, u REM fazi mozak je aktivan baš kao i u budnom stanju,
a mišići su sasvim opušteni. Probudimo li ispitanike u REM fazi, gotovo će uvijek reći da
su upravo sanjali. REM faza je dokazana i u gotovo svih vrsta sisavaca. Doduše, faze
spavanja u ljudi mnogo su urednije razgraničene nego u većine životinja. Smatra se da
mozak koji u stanju budnosti mora obrađivati veću količinu zahtjevnijih informacija, noću
složenije spava. U manjih životinja ciklus spavanja traje mnogo kraće. Kratkorepa rovka
svih pet faza spavanja završi u samo osam minuta, dok su slonu za istu stvar potrebna
gotovo dva sata. Zašto je tako, ne zna ni rovka.
Međutim, ako već nije lako izravno izmjeriti što se zbiva u snu, barem se može
ispitati što se sve zbiva u njegovoj odsutnosti. Da bismo to učinili, na malu platformu
okruženu vodom stavimo štakora. Platforma mora biti dovoljno mala da se štakor smoči
čim se opusti kad utone u san. Kako su štakori nerado mokri, u takvoj situaciji ne mogu
spavati. Nakon dva do četiri tjedna uskraćivanja sna štakor iz nekog razloga ugine. Čini se
da očiti razlozi smrti poput upala ili zatajenja srca nisu razlog. Kritičari, doduše,
prigovaraju da je u tim pokusima nemoguće točno razlikovati posljedice nedostatka sna
(bilo za preživljavanje ili samo za razmjenu tvari i funkciju mozga) od posljedica koje ta
naporna izvanredna situacija ima po štakora. Uskraćivanje sna nije suprotnost od
spavanja, nego nenormalno stanje iz kojeg se ne može naučiti mnogo o funkciji spavanja.
Najbliža predodžba funkcije spavanja je tzv. teorija oporavka ili restoracijska
teorija. Kad smo iscrpljeni, moramo spavati, a kako se po buđenju osjećamo manje
umornima, u međuvremenu se u tijelu odvijalo obnavljanje tjelesnih energetskih resursa
potrebnih našem organizmu za rad u budnom stanju. Međutim, to baš i nije posve točno.
Prvo, kad bi ta hipoteza bila točna, žirafe bi nakon svog 22-satnog dana trebale naročito
dugo spavati. To, međutim, nije slučaj. Što je neka životinja dulje budna, to je njezin
ciklus spavanja kraći, jer se životinje (za razliku od, primjerice, programera) strogo
pridržavaju 24-satnog dana. Istina je da se tijekom treće i četvrte faze spavanja izlučuje
više hormona rasta, a pojedini pokazatelji govore i u prilog veze sna i regulacije
imunosnog sustava, ali dosad još nije otkriven dokaz važnih procesa obnavljanja.
Neuroendokrinolog Jan Born usto primjećuje da za odmor nije nužno isključiti
svijest. Prvo, u takvom stanju svakom živom biću prijeti opasnost od neprijatelja, i drugo,
mozak u snu (naročito u REM fazi) uopće nije neaktivan, nego je i te kako aktivan. Born
zastupa teoriju pamćenja koja zagovara da se u snu utvrđuje naučeno. Mnogobrojni su
pokusi koji potvrđuju da ispitanici, ljudi ili životinje, nakon uskraćivanja sna teže
obavljaju zadaće povezane s pamćenjem. Iz tih se pokusa može nedvojbeno zaključiti da
manjak sna škodi funkcijama pamćenja, ali to ne dokazuje i obrnuto, tj. da se tijekom
spavanja odvijaju procesi važni za pamćenje. Neki istraživači smatraju da se znanje teško
izravno pohranjuje u dugotrajno pamćenje, odnosno da se najprije pohranjuje negdje
između, a zatim tijekom spavanja takoreći zapisuje na čvrsti disk. Ako je tijekom tog
procesa važno ne primati nove podatke, doista bi moglo imati smisla nakratko zaustaviti
gledanje, njuškanje i trčkaranje naokolo. Nažalost, tu je teoriju teško ispitati. U tom bi
pogledu osobito pomoglo kad bismo više znali o tome kako funkcionira pamćenje.
Bornov suradnik Ullrich Wagner i Steffen Gais tek su 2004. uspjeli dokazati da
spavanje poboljšava proces spoznaje. Ispitanicima su zadali da riješe problem koji se
moglo riješiti na teži i na lakši način. Ispitanici koji su između dva pokušaja smjeli
spavati, za razliku od onih koji su cijelo vrijeme bili budni, dvaput su češće nadošli na
jednostavnije rješenje. Tako onaj tko spava umjesto da radi, možda čak štedi vrijeme.
Šteta što istraživanje spavanja više nije usmjereno prema ovom važnom pitanju obrane
spavanja u uredu.
Hipoteza o pamćenju u međuvremenu je u različitim laboratorijima i različitim
metodama načelno dokazana, ali još uvijek nije neupitna. Prema tvrdnjama glavnih
kritičara, Jeromea Siegela i Roberta Vertesa, za tako često dokazivanu hipotezu trebala bi
postojati gomila uvjerljivih dokaza. Da se objasne proturječni rezultati, prvotna je teza
razvodnjena do beskorisnosti odnosno, već prema ishodu, dobiveni rezultati odnosili su se
samo na neke oblike pamćenja, a na druge ne.
Kako barem REM faza nema takvih posljedica vidljivo je iz (na sreću rijetkog)
primjera ljudi koji zbog određenih povreda mozga žive bez REM faze. I brojni pacijenti
koji zbog popratnih pojava popularnih antidepresiva uopće ili vrlo često nemaju REM
fazu, unatoč tomu očito nemaju spomena vrijednih teškoća s pamćenjem. Ranije se
smatralo da se snovi pojavljuju samo u REM fazi i da imaju važnu funkciju, dok se danas
misli da je sanjati moguće u više, ako ne i svim fazama spavanja. Doduše, koja je svrha
sanjanja, nejasnije je nego ikad. Freudova teza da snovi predstavljaju prerušeno ispunjenje
potisnutih želja i osjećaja izišlo je iz mode, baš kao i pretpostavka da su snovi tek
beznačajne popratne pojave moždane aktivnosti tijekom spavanja. Snovi, glasi ukratko
sažeto stajalište stručnjaka, vjerojatno imaju nekakvu funkciju. Ali kakvu, ne zna se.
Možda bi, baš kao filmovi na dalekim letovima, trebali spriječiti dosadu dok spavamo.
Ali, vratimo se natrag na funkciju spavanja. Siegel je uspoređuje s funkcijom
zimskog sna i napominje kako njegova zadaća nije osobito dvojbena. Zimski san, naime,
služi tome da se životinju na neko vrijeme makne iz prometa, u kojem ionako ne bi mogla
sudjelovati jer je vani snijeg. (Zimski san, usput, ne zamjenjuje običan, normalan san.
Neke životinje koje spavaju zimski san moraju se tu i tamo teškom mukom probuditi iz
zimskoga sna i ugrijati da bi spavale na uobičajen način.) Od svih vrsta životinja mesojedi
pretežno spavaju najdulje, biljojedi najkraće, a svejedi, među njima i ljudi, nalaze se
negdje između. Životinja koji cijeli dan pase i stalno je na oprezu od grabežljivaca nema
mnogo vremena za spavanje, dok si lav nakon što je rastrgao antilopu može priuštiti
ostatak dana provesti sklopljenih očiju. A kako nama za obavljanje onog najnužnijeg ne
trebaju 24 sata, posve je shvatljivo da tijelo u ono doba dana kad bi ionako činilo više
štete neko koristi, jednostavno polegnemo u neki zapećak. Male životinje, koje u
usporedbi s težinom imaju razmjerno veliku tjelesnu površinu, ležanjem u toplom
gnijezdu vjerojatno dodatno štede energiju. U prilog toj tezi, čini se, govori i činjenica da
se u morskih sisavaca trajanje sna tijekom života ne smanjuje, nego povećava. U moru ne
postoje sigurna mjesta gdje bi životinje bez opasnosti mogle prespavati svoju mladost, ni
ponori u koje bi se u tami moglo upasti.
Slična hipoteza govori da je trajanje sna genetski uređeno zbog očuvanja
ekološke ravnoteže. Grabežljivci spavaju dulje od plijena ne bi li se tako izbjegao
»prevelik izlov« na nekom području. I ovdje spavanje ponajprije služi za izbjegavanje
štetnih načina ponašanja. Nije teško zamisliti kako je evolucijski odjel za programiranje
došao na takvu zamisao. »Isključimo li privremeno životinju, barem neće moći činiti
nikakve gluposti.«
Današnji razlog spavanju, doduše, ne mora biti isti kao i onaj zbog kojeg se
spavanje izvorno razvilo. Možda je spavanje isprva imalo neku određenu svrhu, ali su mu
tijekom evolucije pripale različite zadaće koji su se mogle istodobno odvijati tom
prigodom (dok već tijelo besposleno leži). U svakom slučaju, barem nešto govori u prilog
tome da za spavanje postoji dobar razlog. Na spavanje otpada vrlo velik dio našeg života,
uglavnom protječe zapanjujuće slično i, u slučaju da se uskrati, može izazvati smrt (barem
u štakora). Onome tko uspije točno odrediti razloge spavanja, po mišljenju Jamesa
Kruegera, stručnjaka iz područja medicine spavanja, ne gine Nobelova nagrada.
Neki znanstvenici prigovaraju da je pitanje »Zašto spavamo?«, od kojeg polaze
sve dosadašnje hipoteze, pogrešno postavljeno. Zapravo bismo se trebali pitati zašto smo s
vremena na vrijeme budni. San je prirodno stanje postojanja zajedničko kako ljudima,
tako i mnogobrojnim jednostavnije građenim stvorenjima, čak i stanicama našeg vlastitog
tijela. To stanje povremeno prekidamo da bismo uzeli hranu iz hladnjaka ili održali vrstu.
Kad se bolje promisli, na pitanje zašto se budimo mnogo je lakše odgovoriti nego na
pitanje koji su uzroci spavanja. Uglavnom je razlog buđenja taj što zazvoni budilica ali,
nažalost, za to se ne dodjeljuje Nobelova nagrada.
 Selotejp

Životinja se po predmetu penje samo prianjanjem uzrokovanim zračnim tlakom.

Brehmov Život životinja: Macaklin

Upitate li stručnjake zašto selotejp lijepi, primijetit ćete kako zaobilaze odgovor.
Rijetki to priznaju, no ovo tako važno pitanje za napredak civilizacije očito nije do kraja
razjašnjeno. Problemu se uglavnom pristupa s praktične strane: glavno da lijepi.
Između dvije površine djeluju različite adhezijske sile kojih prema vrsti ljepila, a
na radost dotičnih stručnjaka, ima dvije do sedam različitih vrsta. Sa stvrdnjujućim
ljepilima iz tube javlja ih se nekoliko: mehanička adhezija, kod koje se ljepilo na površinu
hvata slično čičak-zatvaraču, zatim adhezija difuzijom nekoliko stotina molekula gornjeg
sloja ljepila u površinu koja se lijepi, a još je jedna mogućnost stvaranje kemijske veze
između materijala koji se lijepe. Kakva je uloga tih različitih adhezijskih sila u cijelosti je
razjašnjeno samo za neke površine i materijale. A ni pojedini načini lijepljenja u prirodi
još nisu jasni, pa se tako dosad još točno ne zna kako se školjke lijepe za vlažne površine
ili neposredno pod vodom — težak slučaj za bilo koje ljepilo.
Od drugih pitanja koja se nameću pitanje je ljepila na selotejpu ili »Post-it«
ljepljivim papirićima. Lijepe trenutačno, bez prethodnog sušenja ili stiskanja, a svoje
djelovanje ponajprije mogu zahvaliti Van der Waalsovim silama. Van der Waalsove sile
su vrlo slabe sile čije djelovanje počiva na električnom privlačenju pozitivnog i
negativnog naboja pojedinih atoma ili molekula, zbog čega mogu djelovati samo na
malim udaljenostima. Strane koje se sjedinjuju moraju se jako približiti, što se primjerice
može postići kod krajnje glatkih površina. Ljepilo, koje rado prodire u sve udubine, spaja i
neravne površine. A kako se takve sile povezivanja ne troše, naljepnice za prozore ili
prianjajuća folija mogu se višekratno lijepiti i skidati sa stakla.
Van der Waalsove sile osobito su omiljene među stručnjacima za ljepila, jer je za
njihovo istraživanje u laboratorij doveden macaklin. Macaklin je, naime, u zavidnoj mjeri
ovladao prianjanjem, odljepljivanjem i ponovnim prianjanjem, može visjeti sa stropa
držeći se za nj samo jednim prstom te zaustaviti pad hvatajući se jednom jedinom nogom.
Nakon dvije stotine godina istraživanja macaklinovih stopala, od čega je tek posljednjih
trideset bilo u pravom smjeru, danas se prilično točno zna da macaklin može stajati na
stropu ponajprije zbog Van der Waalsovih sila, uz malu pomoć kapilarnih sila. (Kapilarne
sile, u ovom slučaju, djeluju tako što se u sićušnim šupljinama između molekula
macaklina i molekula zida nalazi voda koje ondje ima zbog vlažnosti zraka.) Kako su obje
te sile vrlo slabe, svatko tko bi došao na ideju izumiti macaklina bio bi ismijan no,
nasreću, macaklin već postoji. A zbog prikladno povećanih stopala, posredovanjem
posebnih dlačica s njihove donje strane, macaklin često uspijeva upregnuti te slabe sile, sa
sličnim djelovanjem kao kad mravi u vis podižu kamion rastavljen na najmanje dijelove.
Međutim, može li se ljepljivost selotejpa objasniti isključivo Van der Waalsovim
silama? Francuski stručnjak za ljepila Cyprien Gay u to sumnja. Kad se izmjeri koliko je
energije potrebno za odvajanje međusobno zalijepljenih površina, Gay zaključuje da
ljepilo drži deset tisuća puta bolje nego što bi se moglo objasniti Van der Waalsovim
silama. Da se stvar spasi, druga je mogućnost tzv. viskoelasticitet: duge molekule ljepila
umnogome se ponašaju kao špageti (premda nisu ni blizu tako ukusne), odnosno daju se
rastaviti samo uz velik trud i s mnogo strpljenja. Pri zajedničkom djelovanju
viskoelasticiteta i Van der Waalsovih sila, za razdvajanje dvije slijepljene stvari potrebno
je stoput više truda nego kad djeluje samo Van der Waalsova sila. Međutim, to objašnjava
tek jedan posto »moći« ljepila. Koja je sila zaslužna za preostalih devedeset devet posto? I
zašto je da bismo selotejp odlijepili najprije potrebno odlučno, a zatim ravnomjerno vući?
Pri mjerenju snage koja se troši na odljepljivanje primijećena je krivulja otprilike nalik
naslonjaču, iz čega je zaključeno da je za odljepljivanje najprije kratkotrajno potrebno
više snage (naslon), zatim dulje vrijeme manje snage (sjedalo). Zašto krivulja izgleda
tako, a ne drukčije, ne može se objasniti Van der Waalsovim silama.
Teorija kavitacije koju su 1999. predstavili Cyprien Gay i Ludvik Leibler trebala
bi dati odgovor na oba pitanja. Ona govori da se u ljepilu na selotejpu i ljepljivim
papirićima nalaze mnogobrojni mjehurići koji, poput malih prianjaljki, zbog nastalog
podtlaka pri odljepljivanju na početku pružaju otpor sve dok se ne povećaju i ne sjedine.
Poslije toga još je samo potrebno svladati otpor ljepljivih niti. Ako se doista tako ponaša,
selojtep bi se na velikim visinama zbog slabog zračnog tlaka trebao mnogo lakše
odljepljivati. Taj je pokus najavljen iste godine kad je teorija objavljena, no dosad nije
proveden. Možda je prenijeti laboratorij za ispitivanje ljepila na veliku visinu ipak teže
nego što se mislilo.
Zašto se proizvođači ljepila jednostavno ne ugledaju na macaklina? To se pitanje
nameće i zato jer se čini kako se macaklini služe tek neznatnim dijelom svoje sile
prianjanja. Američki biolog Kellar Autumn izračunao je da bi macaklin koji stoji na zidu
mogao držati 140 kilograma. Samo on to ne želi. Uostalom, macaklinova stopala su
nanostrukture i zato ih je teško načiniti. Usto, macaklin vodi računa da mu dlačice budu
čiste, dok se umjetni macaklini, barem dosad, brzo zaprljaju, pa gube moć prianjanja.
Usto, potrošač ne želi da papirići po uredskim zidovima i stropovima naokolo straše i
hvataju muhe. I ovako je već dovoljno teško nad njima zadržati preglednost.
 Spolna orijentacija

Randy Marsch: »Ovaj, znaš, Token, kad se muškarac i žena jako, jako vole,
muškarac stavi svoj penis u ženinu vaginu. To se zove vođenje ljubavi i sasvim je
normalno.«
Token: »A kad žena u sebi istodobno ima četiri penisa, a onda stane iznad
muškaraca i popiški se na njih, je li i to vođenje ljubavi? Kad pet patuljaka šiba muškarca
namazanog umakom za salatu, vode li i oni ljubav?«
South Park

Spolni život životinja posljednjih godina više nije uređen, bogobojazan nagon
kakvim smo ga nekad smatrali. U više stotina različitih životinjskih vrsta dokazano je
homoseksualno ponašanje, labudovi se nasmrt zaljubljuju u pedaline, a šezdeset posto
pastrva glumi orgazam (ne, nismo to izmislili). Međutim, tek je čovjek sve konačno tako
zakomplicirao da je postalo nemoguće zadržati pregled nad zbunjujućim mnoštvom
internetskih seksualnih podrubrika. Taj je razvoj po svoj prilici (kao onaj od svejeda do
gastrokritičara) popratna pojava finije diferencijacije ljudskog mozga. Ali dok gotovo
nikog ne zanima zašto je graškova juha jednima ukusna dok drugima baš i nije, mnoge i te
kako zanima odakle potječu njihovi seksualni interesi. Međutim, uvjerljivih odgovora
zasad nema.
Na teškoće nailazimo već pri pojmovlju. Bi li se trebalo govoriti o seksualnim
sklonostima, seksualnoj orijentaciji ili seksualnom identitetu? Svaka definicija sa sobom
nosi stanovite probleme. Tako homoseksualnost i heteroseksualnost nerijetko nazivamo
seksualnom orijentacijom, s biseksualnošću je već nešto teže, dok se zanimanje za stopala
ili S&M često svrstava pod sklonosti, koje se dodatno mogu javiti uz orijentaciju ili
neovisno o njoj. Ta podjela, međutim, ne temelji se na pouzdanom poznavanju nastanka,
učestalosti ili nepromjenjivosti seksualnih interesa, nego je više povijesno uvjetovana.
Pojednostavljeno rečeno, ono iza čega stoji lobi smatra se »seksualnom orijentacijom« i
kao takvo je zakonom zaštićeno od diskriminacije.
Sve do 19. stoljeća odstupanja od seksualnih normi, ako su uopće bila
zamjećivana, smatrana su lošim navikama. Tijekom 19. stoljeća od mišljenja kako
»neprimjereno spolno ponašanje vodi k duševnim bolestima« postupno se stiglo do
»duševna bolest i degeneracija vode k neprimjerenom spolnom ponašanju«. U prvoj
polovici 20. stoljeća čak su i napredni seksolozi bili mišljenja da muška homoseksualnost
nastaje zbog nedostatka testosterona, zbog čega se može izliječiti »transplantacijom
mošnja heteroseksualaca«. Istodobno su Freud i njegovi sljedbenici razvili tezu kako
neobični obiteljski odnosi vode neobičnom spolnom ponašanju koje se, doduše, može
liječiti psihoanalizom. Odstupajuće spolno ponašanje smatralo se znakom
»psihoseksualnog infantilizma«, odnosno smatralo se da su odrasli ljudi ostali u razvojnoj
fazi normalnoj za djecu. Tridesetih godina 20. stoljeća liječnik Theo Lang je prema teoriji
preobrazbe homoseksualce svrstao u ženski rod. Dvadeset godina kasnije, poslije otkrića
spolnih kromosoma, ta je teorija potonula u zaborav.
 Uz psihoanalitičke teorije pedesetih godina 20. stoljeća pojavile su se i
biheviorističke. Neobični spolni interesi navodno nastaju uvjetovanjem kao posljedica
određenih, uglavnom traumatskih događaja u djetinjstvu. To se uvjetovanje kasnije
pojačava spolnom aktivnošću. Nedostaci te teorije su što se ona u stvarnosti uopće ne
može ispitati na ljudima. A to što tijekom pokusa životinje postaju fetišisti i nije naročito
važno. S jedne strane, u laboratorijskim situacijama životinje ionako naginju neobičnom
spolnom ponašanju, a s druge većina su životinja od rođenja zoofilni krznofili. Seksolog
Brian Mustanski to kaže ovim riječima: »Načini ponašanja specifični za pojedine vrste
životinja (kao što su izvijanje leđa ili skakanje uvis štakora) ne mogu dati sveobuhvatnu
sliku ljudske spolne orijentacije.«
Od sedamdesetih godina 20. stoljeća postupno je nastala praznina u tumačenju.
Utemeljene hipoteze koje su dotad vrijedile nestale su iz rasprava, barem po pitanju
homoseksualnosti. Osobito teorija zavođenja ili teorija zaraze, tako često navođena kao
objašnjenje za energično posredovanje zakonodavca. Nitko više ozbiljno ne zastupa
teoriju da homoseksualnost može potaknuti uvjetovanje, poremećeni odnosi s roditeljem
istog spola ili neke druge traume iz djetinjstva. Tu i tamo takve se teorije još mogu
pročitati u svezi drugih spolnih načina ponašanja, ali za tumačenja homoseksualnosti se
više ne rabe. Trebalo je pronaći zamjenu. Ali iz kojeg bi smjera ona mogla doći?
Od početka devedesetih godina 20. stoljeća medicina i psihologija općenito su se
opet počele pojačano voditi »biologističkim« istraživanjima koja se više nisu primarno
bavila društvenim utjecajima, nego djelovanjem gena, hormona i infekcija. Razlog tome, s
jedne strane, bila je pojava suvremenih metoda istraživanja, a s druge slabljenje utjecaja
psihoanalize. U okviru te zamjene trendova ponovno je istraženo zapažanje koje je
tridesetih godina nadahnulo Thea Langa za njegovu teoriju preobrazbe. Što više starije
braće muškarac ima, to je veća mogućnost da je homoseksualac. Tu vezu, koliko god se
isprva mogla činiti glupom, u međuvremenu je dokazalo gotovo dvadeset znanstvenih
radova. Starije sestre, s druge strane, nemaju nikakvu ulogu, a za žensku homoseksualnost
takva veza nije dokazana. Freud bi vjerojatno ustvrdio da starija braća utječu na obiteljsku
dinamiku, ali protiv toga govori činjenica da starija braća uopće ne moraju biti nazočna
pri odrastanju djeteta. Obrnuto, nazočna, ali posvojena braća ne igraju nikakvu ulogu.
Računaju se samo muška djeca i to muška djeca iste majke. Sve to podupire tezu kako se
razvoj homoseksualnosti odvija već u maternici, a ne tek u pješčaniku. Međutim, o čemu
je točno riječ još nije razjašnjeno. Možda je riječ o majčinoj imunološkoj reakciji na
»muške« bjelančevine, odnosno stvaranje »protumuških« antitijela. A kako priroda
znanstvenicima ne želi olakšati posao, sve to vrijedi samo za dešnjake.
Jedna druga hipoteza utemeljena na biološki orijentiranom istraživanju tvrdi kako
razina muških hormona u maternici utječe na kasniju spolnu orijentaciju djeteta, kao i na
odnos dužina prstenjaka i kažiprsta (što je mnogo lakše ispitati). Međutim, dosad su
rezultati tih znanstvenih istraživanja bili proturječni, između ostalog zato što drugi
čimbenici, poput etničkog podrijetla, također utječu na odnos dužina prstenjaka i
kažiprsta. Čini se da istraživanja blizanaca najbolje ukazuju na stanovit, premda ne jako
izražen genetski utjecaj na homoseksualnost koji je u muškaraca izraženiji nego u žena.
Neki znanstvenici za homoseksualnost muškaraca smatraju odgovornim X kromosom jer
je češća u rođaka s majčine strane. Drugi kao zamjerku navode kako je nasljeđivanje
očevom linijom rjeđe samim tim što homoseksualci rjeđe imaju djecu. Ukupno uzevši,
dosta toga ukazuje da uz druge oblike homoseksualnosti postoji i biološki uvjetovana
homoseksualnost te da ona u žena nastaje drukčije nego u muškaraca.
Postoje li i za druge seksualne interese slične uzajamne veze kao za
homoseksualnost, zbog premalo istraživanja dosad nije poznato. Postoje duhovite priče o
ljudima koji su zbog ozljeda mozga ili uzimanja lijekova iznenada razvili ili se pak
oslobodili neobičnih seksualnih sklonosti, ali istraživanja fetišista, sadomazohista ili
zoofila koja ne počivaju samo na pojedinačnim slučajevima još nema. Na tim se poljima
ni o muškarcima ne zna mnogo, a o ženama još manje. Pojedini seksolozi niječu da kod
žena nečega takvog uopće ima (osim u rijetkim slučajevima). A ne čini se vjerojatnim ni
da će se ovo nezadovoljavajuće stanje istraživanja uskoro promijeniti. Tek se nekolicina
seksologa u svijetu bavi potragom za uzrocima seksualnih interesa, što je, pak, kao
posljednje ali ne i manje važno, povezano s činjenicom da u svijetu baš i nema mnogo
seksologa. Liječnici i psiholozi se pretjerano ne otimaju za te teme jer je pri pribavljanju
novca za istraživanje ili položaja na sveučilištima mnogo bolje iza sebe imati velik,
samouvjeren lobi otporan na diskriminaciju, kao i zbog straha da ih mediji ne bi ismijali
kao stručnjake za »cuclače nožnih prstiju«. Tu privilegiju dosad ima samo istraživanje
homoseksualnosti.
S vremena na vrijeme ponešto o ljudskoj seksualnosti nehotično saznajemo iz
drugih područja. Američki neurolog Vilayanur S. Ramachandran iz svog istraživačkog
rada na temu fantomske boli vrlo raširen fetiš prema stopalima objašnjava činjenicom da
se informacije iz stopala u mozgu obrađuju odmah do onih iz genitalija. Jedan
Ramachandranov pacijent navodi da je poslije amputacije stopala u fantomskoj nozi
doživio orgazam koji je bio više zadovoljavajući nego oni prije. Doduše, ta teorija prije
objašnjava zašto mnogi sisanje nožnih prstiju smatraju ugodnim osjetilnim doživljajem,
ali ne daje jednostavno tumačenje želje za sisanjem tuđih nožnih prstiju koja se javlja u
ljudi s fetišem prema stopalima. Njega Ramachandran povezuje »zrcalnim neuronima«
koji su u posljednje vrijeme tako omiljeni među neurolozima. Zrcalni neuroni su živčane
stanice koje pri promatranju neke radnje aktiviraju ista moždana područja kao da sami
izvodimo tu radnju. U neurološkim istraživanjima oni su trenutačno koke koje nesu zlatna
jaja, jer se s njima u vezu može dovesti gotovo sve. Dakle, prema Ramachandranu fetišisti
prema stopalima žele ovo zadržati u tajnosti, samo zato da bi se posvetilo njihovim
vlastitim stopalima, što nije posve isključeno, ali je malo vjerojatno. Ova teza je ipak
napredak u usporedbi s pretpostavkom psihoanalitičara Alfreda Adlera i Wilhelma Stekela
da bi se sklonost fetišu prema stopalima mogla razviti u onih koji su kao dojenčad imali
naviku sisati vlastiti nožni palac.
Općenito, kod istraživanja fetišizma (ako se rijetki i nasumični pokušaji
tumačenja fetišističkog ponašanja mogu tako opisati) upadljivo je što se fetišima ne
smatraju dijelovi tijela koji se inače smatraju seksualno privlačnima, poput usta, grudi,
stražnjice i genitalija, premda su donekle važni za razmnožavanje. Samo se kosa i stopala
priznaju klasičnim objektima fetiša, što bi pak moglo biti povezano sa znanstvenom
poviješću ili društvenim normama. Pri tome, po svemu sudeći, najupadljiviji dijelovi tijela
mogu postati seksualni simboli, odnosno objekti fetiša — osobito ako su u svakodnevnom
životu skriveni ispod hrpe odjeće. Kolika je učestalost parcijalnog fetišizma (u smislu
isključive privlačnost određenog dijela tijela) ili fetiša medija (u smislu privlačnost prema
materijalu od kojeg je predmet izrađen) te koliko snažno je ta učestalost uvjetovana
pomodarskim i društvenim normama još nije istraženo. Općenito, samo za mali broj
seksualnih interesa postoje korisni podaci pomoću kojih se može usporediti stanje u
različitim zemljama s ciljem otkrivanja mogućih kulturoloških utjecaja fetišističkog
ponašanja.
Godine 2006. dvije kanadske psihologinje, Patricia Cross i Kim Matheson,
uobičajenim testovima osobnosti pokušale su ispitati uobičajene teorije o
sadomazohističkim sklonostima. Nisu uspjele potvrditi nijednu. U usporedbi s kontrolnom
skupinom ispitanika, ispitanici mazohisti ne pate od osjećaja krivnje kao što smatra
psihoanaliza i ne naginju pojačano psihičkim problemima ili labilnosti, a ispitanici sadisti
ne pokazuju autoritarne karakterne osobine i u njih nisu otkriveni znakovi asocijalnih
poremećaja osobnosti. Što se, pak, tiče vrijednosti i spolnih uloga, svi ispitani
sadomazohisti uglavnom su bili profeministički orijentirani. Potvrditi se ne može ni teza
psihologa Roya Baumeistera da je sadomazohizam mnogima sredstvo da nakratko potisnu
napornu suvremenu svijest o sebi.
Ako ništa drugo, bar se svakih nekoliko godina prikupe podaci kakvo seksualno
ponašanje pokazuju određene skupine stanovništva. Iz tih znanstvenih radova nedvojbeno
proizlazi da odstupanje od seksualnih normi rijetko dolazi samo. Više je razloga zbog
kojih je tako. Može li si nakon otvorenog priznavanja homoseksualnosti čovjek priuštiti
još pokoji fetiš? Jesu li ljudi svestranijih interesa koji odstupaju od seksualnih normi
spremniji sudjelovati u anonimnim telefonskim anketama, bez oklijevanja dijeleći podatke
o svom seksualnom životu, umjesto da uvrijeđeno spuste slušalicu? Ili postoji očita
spremnost razvoju neobičnih seksualnih interesa koja se tijekom seksualnog razvoja, a
pod utjecajem (dosad neobjašnjenih) vanjskih utjecaja veže za određena tematska polja?
Mnogobrojni ispitanici navode kako su se njihovi seksualni interesi jasno pokazali već
prije puberteta. Stručnjaci, doduše, dvoje može li im se vjerovati ili je možda riječ o
opravdanjima tipa »Ne mogu ništa protiv toga, oduvijek sam bio takav«. Do daljnjeg
ostaje nejasno mijenjaju li se seksualne sklonosti tijekom života, mogu li se mijenjati
odgovarajućim terapijskim metodama i utvrđuju li se jednom za svagda najkasnije
završetkom puberteta. S jedne strane, mnoga zapažanja govore u prilog posljednjeg. S
druge, vjerski i konzervativni krugovi, baš kao i subkulture imaju tako očite interese
odgovoriti na to pitanje u skladu s vlastitim nazorima da izjave obiju strana treba uzimati
sa zadrškom.
Prvo, razlozi složenih načina ponašanja koji čine ljudsku seksualnost nikako nisu
jednostavni. Vrlo vjerojatno je razvoj seksualnih interesa posljedica nekolicine različitih
uzroka i vrlo vjerojatno su razlozi istog seksualnog ponašanja kod dvije različite osobe
različiti. A možda bi ipak najprije trebalo odgovoriti na pitanje zašto je nekima graškova
juha ukusna, a drugima nije.
 Stonoga

Onaj tko ima stotinu nogu, brže trči u propast.

Istočnoazijska mudra izreka

Imati stonogu za ljubimca bez sumnje je neobičan hobi. Ali dokle god su
gostoprimac i mnogonožnati gost s time suglasni, nitko tu nema što prigovoriti. Nažalost,
stonoge (koje su na Zemlji već više od 400 milijuna godina i u skladu s time vrlo
tvrdoglave), ne pridržavaju se tog pravila ponašanja. Već godinama ljudi iz različitih
krajeva svijeta izvještavaju o cijelim vojskama stonoga koje svake godine iznova pohode
njihove kuće tražeći sebi dom. Zašto stonoge (Diplopoda) to čine i kako to da prethodno
bar ne zatraže dopuštenje, ne zna se.
Austrijska općina Röns u Vorarlbergu ne nudi mnogo zanimljivoga. Kao svako
drugo selo u tom kraju ima jezerce, crkvu, obrtničku radionicu i ploču s nazivom na ulazu.
Pa ipak, u najmanje tri kuće, s tendencijom rasta, svake godine u kasno proljeće može se
zapaziti zanimljiva pojava. Stotine stonoga kroz uske procijepe na vratima i pukotine
ulaze u kuće i plaze naokolo po zidovima u potrazi za srebrninom. Nasreću, nemaju više
od stotinu nogu pa u kuću ne unose previše prljavštine. Ako ih se kojim slučajem
poprijeko pogleda, nepozvani gosti ne odlaze bez negodovanja, nego još i zaštrcaju kuću
smrdljivim sekretom koji ostavlja grozne mrlje. Svakodnevno vlasnici kuća tjeraju na
stotine tih mnogonožnih životinja sa svojih zidova. Čak se ni pticama nema što zamjeriti.
Mnoge od njih nerado jedu stonoge, što je posve razumljivo jer stonoga ima čvrst hitinski
oklop prekriven dlačicama pa škaklja u kljunu.
Čovjek bi isprva pomislio kako je riječ o neobičnosti svojstvenoj samo za
austrijsku saveznu pokrajinu Vorarlberg, sve dok ne zaviri u stručne radove Klausa
Zimmermanna iz Dornbirna. Trenutačno taj biolog prati dvadesetak slučajeva redovitih
najezda stonoga u Austriji, Njemačkoj i drugdje, u kojima sudjeluje najmanje pet različitih
vrsta stonoga. Ali to je tek vrh ledenjaka, smeđecrni, pužući vrh ledenjaka, jer sličnih
zbivanja, doznajemo, ima i u Švedskoj, Engleskoj, Češkoj, Maleziji i brojnim drugim
zemljama diljem svijeta. U nekim slučajevima masovni pokreti stonoga čak blokiraju
željeznički promet.
Pedesetih godina 20. stoljeća Hugh Scott proveo je pomna promatranja najezde
stonoga. Četrnaest je godina razmjerno neometano živio u svojoj kući u Engleskoj, sve
dok u proljeće 1953. u zimskom vrtu nije pronašao prvih osam stonoga. Slijedećih godina
bi se vraćale u isto doba i u sve većem broju, a vrijeme njihovog pribivanja u kući se
produljivalo. U kuću su uglavnom ulazile noću kroz procijepe na vratima i ujutro plazile
po zidovima i stubama, dok ih gospodin Scott ne bi usmrtio i arhivirao. Godine 1958.
stvar se otela kontroli. Između veljače i lipnja pronašao je 567 stonoga, od čega 325 ženki,
239 mužjaka i tri životinje čiji se spol više nije dao utvrditi jer su pri usmrćivanju bile
previše oštećene. Mnogih bi travanjskih večeri u kuću ulazilo deset do trideset novih
stanara, koji bi zatim sljedećega jutra plazili kućom. Kasnijih zapisa više nema.
Prepustivši kuću nepozvanim gostima, Hugh Scott se vjerojatno ogorčen preselio u zemlju
gdje nema stonoga.
 Uzrok tih zbivanja nisu otkrili ni Scott ni drugi stručnjaci. Kako su se u kućama
okupljale pretežno spolno zrele životinje, nekolicina promatrača je zaključila kako je riječ
o selidbi zbog masovnog parenja. Drugi smatraju da se radi o potrazi za povoljnim
mjestom za odlaganje jajašaca, što ne objašnjava zašto zajedno sa ženkama sele i mužjaci.
Mnoštvo teorija kao uzrok navodi klimatske čimbenike. Važnu ulogu mogla bi imati
vlažnost zraka, jer stonoge, koje obično žive u gornjim slojevima zemlje i hrane se
odumrlim biljnim materijalom, ulaze u suhu okolinu. Ali zašto bi bježale u pretjerano
suhe suvremene kuće? U svakom slučaju, Hugh Scott nije primijetio nikakvu vezu s
vlagom, ali s temperaturom jest. Njegove su stonoge pretežno ulazile za hladnih noći,
doduše ne prehladnih, jer tada nijedna stonoga ne bi kročila ni koraka iza kućnih vrata.
Drugi, pak, znanstvenici izvještavaju o pojačanom ulasku za vrućih dana. A gotovo svako
tumačenje ima poteškoća s hirovitošću kojom stonoge određuju dane i ciljeve svoje
selidbe.
Engleski biolog John Cloudsley-Thompson, koji je pedesetih godina 20. stoljeća
objavio monografiju o paucima, stonogama i podrumskim baburama, tu je pojavu
usporedio s masovnim pojavama kukaca, primjerice rojevima skakavaca. Najprije dolazi
do prevelikog razmnožavanja zbog povoljnih uvjeta, no nakon toga stvari za životinje
kreću nagore pa, tjerani potrebom, kukci sele s jednog mjesta na drugo, slično seobi
naroda. Da bi se to kod stonoga točnije istražilo, moralo bi se, kao što je Hugh Scott
učinio, na jednom mjestu u dugom vremenskom razdoblju sistematski promatrati u kojim
se okolnostima životinje počinju čudno ponašati. Potrebno je samo pronaći ljude koji će
biti spremni svake godine svoju kuću na nekoliko tjedana podijeliti s nekoliko stotina
stonoga — što ne može biti baš tako teško.
Doduše, u Rönsu u austrijskoj pokrajini Vorarlberg očito misle drukčije. Prvi
pokušaj rješavanja ove pošasti pomoću grabežljivih grinja koje se hrane stonoginim
jajašcima nakon početnih uspjeha je propao. Od jeseni 2006. Klaus Zimmermann rabi
novo sredstvo, dijatomejsku zemlju, neotrovan prah dobiven mljevenjem fosilnih biljnih
ostataka. Fini kristali dijatomejske zemlje prodiru u hitinski pokrov i abrazijom oštećuju
zaštitni voštani sloj na tijelu kukca. Tretirane na taj način, stotine su stonoga uginule zbog
gubitka vode iz tijela, odnoseći tajnu svoje selidbe sa sobom u smrt.
 Tamna tvar

Kilogram tamne tvari ima masu veću od deset tona.

Profesor Farnsworth, Futurama

Vidljiva tvar čini tek neznatan djelić svemira. Ostatak — a pod tim ne mislimo na
stvari nestale pod krevetom — čini tamna tvar. Sve u svemu u svemiru ima mnogo više
nevidljivog od vidljivog — oko pet do deset puta. Zašto je tako, ne znamo.
Za postojanje nevidljive tvari znamo neizravno na temelju njezine mase. Zakon
gravitacije s pravom tvrdi da se mase međusobno privlače, pa zato tamna tvar
gravitacijskom silom djeluje na gibanje vidljivih stvari poput zvijezda koje se uvijek
mogu promatrati. Pomnim promatranjem zbivanja na nebu često se gibanja nekih
nebeskih tijela mogu objasniti samo pretpostavimo li postojanje drugih nebeskih tijela,
nevidljivih jer su doista nevidljiva (poput crnih rupa) ili zato jer preslabo svijetle da bismo
ih mogli opažati najboljim postojećim teleskopima. Porastom jačine teleskopa nekoć
»nevidljivo« odjednom postaje vidljivo. Tako je Friedrich Wilhelm Bessel 1844. po
gibanju sjajne zvijezde Sirius pronašao da ima nevidljiva pratioca. Trebalo je proći
šesnaest godina prije nego što je Alvan G. Clark, opremljen dovoljno jakim teleskopom,
uspio ugledati pratioca iznimno slabog sjaja — Sirius B. Sirius B se brzo proslavio,
ponajprije po tome što je užareni ostatak zvijezde i pripada vrsti zvjezdanih tijela koja će
kasnije biti nazvana »bijelim patuljcima«. Slično Siriusu B, u posljednjih deset godina
izvan našeg Sunčeva sustava na neizravan je način otkriveno više od stotinu planeta na
temelju njihova gravitacijska djelovanja: ne može ih se vidjeti, ali privlače vlastita sunca
čas na jednu čas na drugu stranu, pa se ona gibaju amo-tamo. Upravo takvo gibanje
omogućuje nam otkrivanje nepoznatih svjetova nevidljivih sadašnjom tehnikom.
Zagonetno u svezi tamne tvari nije njezino postojanje, nego činjenica što je ima
iznenađujuće mnogo. To je prvi tvrdio švicarski astronom Fritz Zwicky još 1933. godine.
Zwicky je promatrao gibanja galaktika u zviježđu Berenikina kosa, nebeskom području
krcatom galaktikama. Fotografije tog područja prikazuju iznenađujuće velik broj blijedih
magličastih mrlja za koje se pobližim promatranjem (velikim teleskopima) pokazalo da su
galaktike, na tisuće Mliječnih staza, koje svaka ponaosob sadrže mnogo milijarda
zvijezda, prizor koji nam govori da svemir nema ništa drugo na umu osim da nam pokaže
koliko smo beznačajni. Zwicky je otkrio da se u tom galaktičkom mravinjaku galaktike
gibaju prebrzo. Masa vidljive tvari nije ni izdaleka dovoljna da bi zadržala galaktički skup
na okupu. Naime, razletio bi se milijarde godina ranije i danas ga više ne bismo mogli
vidjeti. Zato mora postojati neka vrsta »ljepila«, gravitacija tamne tvari, koja sprječava
galaktike da se ne razlete. Premda je Zwicky to formulirao mnogo zamršenije, njegova je
spoznaja bila uvelike zanemarivana. Trebalo je proći još gotovo četrdeset godina prije
nego što je postojanje tamne tvari prihvaćeno, a otad se tisuće astronoma danonoćno bavi
samo njome.
Do konačne prekretnice u razotkrivanju tamne tvari dovelo je istraživanje rotacije
galaktika. Baš kao što planeti kruže oko Sunca, tako i zvijezde u svakoj galaktici kruže
oko njezina središta. Sunce to, primjerice, čini vrlo velikom brzinom od otprilike 250
km/s. Istodobno ga prema središtu Mliječne staze privlači gravitacija. Međutim, vrtnja
oko galaktičkog središta stvara centrifugalnu silu usmjerenu prema van, čije djelovanje
lako možemo iskusiti kad automobilom prebrzo uđemo u zavoj. Istodobno djelovanje
centrifugalne i gravitacijske sile uzrokuje da se Sunce ne približava niti ne udaljava, nego
postojano kruži oko galaktičkog središta, pri čemu brzinu gibanja određuje isključivo
raspodjela tvari u Mliječnoj stazi. Tako se iz brzine kretanja vidljive tvari može zaključiti
koliko je mase unutar neke galaktike i gdje se ona zadržava. Takvom se analizom
početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća stiglo do deprimirajućeg zaključka: tijela u
vanjskom dijelu galaktika, i to svih galaktika (a ima ih, kao što smo već naveli, mnogo),
prebrzo kruže oko galaktičkih središta, toliko brzo da bi, poput automobila u zavoju,
izletjeli iz svojih galaktika da nema nečega masivnog, ali nevidljivog, što ih u tome
sprječava — tamne tvari.
U međuvremenu je postojanje tamne tvari »dokazano« na mnogo različitih mjesta
diljem svemira. Ima je u našoj Mliječnoj stazi, eliptičnim galaktikama, patuljastim
galaktikama, galaktičkim jatima i u još većim galaktičkim superjatima. Nigdje se stvari ne
bi odvijale onako kako bi se prema našoj predodžbi trebale odvijati kada bi postojalo
samo vidljivo. A odnedavna nekolicina nagađa da tamne tvari ima i u našoj neposrednoj
okolini. Svemirske sonde Pioneer 10 i 11, čiji je glavni zadatak bio istražiti plinovite
divove Jupiter i Saturn, neka kobna sila vukla je u smjeru Sunca, i zato su se sve sporije
kretale. Ta je pojava do danas ostala nerazjašnjena. Moguća tumačenja su brojna, od rupe
u spremniku goriva, do tamne tvari koja privlači jadnu svemirsku letjelicu.
Ali što je zapravo tamna tvar? Je li ta čudna stvar opasna? Može li eksplodirati ili
je možda jestiva? Problem vrlo jednostavno nestaje kad se postojanje tamne tvari zaniječe
i već opisane pojave objasne tako što se bez oklijevanja promijeni zakon gravitacije,
odnosno sile teže. Sve pojave koje upućuju na postojanje tamne tvari čine to jedino zato
jer polazimo od univerzalnog zakona gravitacije. To je temeljna zamisao u pozadini
teorije nazvane »Modified Newtonian Dynamics«, skraćeno MOND, i sličnih misaonih
konstrukcija. U njoj je 1983. Mordehai Milgrom iznio tvrdnju da se gravitacija više ne
ponaša tako beskompromisno kao na Zemlji, nego da joj se način djelovanja mijenja kad
se promatraju stvari koje su vrlo udaljene jedna od druge, što je u svemiru čest slučaj.
Tako se MOND-om mogu objasniti rotacijske krivulje galaktika, što bi inače zahtijevalo
goleme količine tamne tvari. Doduše, to ne vrijedi posvuda i stvara cijeli niz dodatnih
teškoća. U svakom slučaju, dosad još nitko nije otkrio dovršenu, modificiranu teoriju
gravitacije koja bi se bez ikakvih teškoća mogla primijeniti u cijelom svemiru. Zato se
potraga za tamnom tvari nastavlja.
O prirodi tamne tvari postoje dvije teorije. Jedna govori da bi moglo biti riječi o
masivnim tijelima koja ne sjaje ili pak sjaje vrlo slabo, a iste su građe poput svega što
inače poznajemo. Njih nazivamo »barionskom« tamnom tvari, jer im se masa većinom
skriva u elementarnim česticama protonu i neutronu koje svrstavamo među barione. Dobri
kandidati za takva velika tamna tijela već su spomenuti bijeli patuljci, a uz njih i tzv.
smeđi patuljci, o kojima će biti riječ nešto kasnije, te crne rupe. Te se tamne sjene sve
zajedno često skrivaju pod kraticom MACHO (»Massive Compact Halo Objects«,
odnosni masivni kompaktni objekti).
Prema drugoj teoriji, tamna bi se tvar mogla sastojati i od velike, čak vrlo velike
količine elementarnih čestica koje slabo uzajamno djeluju na ostatak svemira i autistično
prolijeću kroz čovjeka, Zemlju i sve drugo. Prve teorije u tom smjeru polazile su od
»vrućih« čestica, odnosno čestica bogatih energijom. Dugo je vremena najbolji MACHO
kandidat bio neutrino, hipotetska čestica koja, primjerice, nastaje u nuklearnim
elektranama ili u zvjezdanim eksplozijama, a za čije je dokazivanje trebalo više od 25
godina. U međuvremenu je, međutim, postalo jasno da je masa neutrina premalena da bi
objasnila pojavu sve tamne tvari. Uspjeh obećavaju modeli koji se bave »hladnom«
tamnom tvari. Čestice koje dolaze u pitanje imaju pustolovna imena: neutralino, aksion,
gravitino ili »wimpzilla«, a sve zasad postoje samo u glavama teorijskih fizičara.
Postojanje nijedne od njih do danas nije nedvojbeno dokazano. Te egzotične, hipotetske
čestice poznate su pod zajedničkom kraticom WIMP (engl. weakly interacting massive
particles, odnosno masivne čestice slabog međudjelovanja). E, tu postaje jasno da je
istraživanje tamne tvari ujedno i natjecanje za najbolju kraticu: MOND, MACHO ili
WIMP.
U posljednjih trideset godina granice u istraživanju tamne tvari nekoliko su puta
pomaknute. Sedamdesetih godina 20. stoljeća pretežno se polazilo od pretpostavke da
tamna tvar ima nekakve veze s barionskom tvari, vrstom tijela kasnije nazvanih MACHO.
Osamdesetih godina 20. stoljeća okrenut je list i omiljeni su postali neutrini, a poslije njih
»hladni« WIMP-ovi i druge egzotične elementarne čestice. Početkom devedesetih
MACHO-i su se opet vratili, ali su idućih godina novim opažanjima osporeni. S vremena
na vrijeme u modu dolaze hibridni modeli: »Svijetu su potrebni kako MACHO, tako i
WIMP-ovi«, tvrdio je 1994. engleski astrofizičar Bernard Carr. Puni nade, stručnjaci
takve zamisli nazivaju i scenarijima s »dvije Zubić vile«. Naime, kad djetetu ispadne
mliječni zub, stavi ga se pod jastuk gdje čeka Zubić vilu koja zub uzme, a pod jastukom
ostavi novčić. Može li se problem tamne tvari riješiti pomoću dvije Zubić vile, odnosno
dvije različite vrste čestica, još uvijek ne znamo.
Lijep primjer slijeđenja trendova u istraživanju tamne tvari su tzv. smeđi patuljci.
Za razliku od zvijezda, ta tijela nemaju unutrašnju peć. Dok zvijezde u svojoj
unutrašnjosti milijune i milijarde godina pretvaraju vodik u helij, smeđi patuljci su
premaleni da proizvedu temperature nužne za pokretanje procesa nuklearne fuzije. Zbog
toga slabo sjaje, pa ih je teško otkriti. Zamislimo li da je zvijezda svijeća koja uglavnom
gori stalnim i nepromjenjivim sjajem, tada je smeđi patuljak užareni komad metala koji se
postupno hladi. Od šezdesetih se godina 20. stoljeća nagađa o postojanju i svojstvima
smeđih patuljaka (donedavna ih se nije moglo ni vidjeti, niti istraživati, uz ostalo jer su
teleskopi bili preslabe svjetlosne moći). Kako se o njihovom broju u Mliječnoj stazi nije
znalo ništa, gotovo su dvadeset godina bili prvorazredni kandidati za tamnu tvar. Još je
1994., godinu dana prije otkrića prvog smeđeg patuljka, tijela nesretne oznake Gliese
229B, Bernard Carr smeđe patuljke nazvao »najvjerodostojnijim« objašnjenjem za veliku
količinu nevidljivog u svemiru. Za samo nekoliko godina velika očekivanja koja su
znanstvenici gajili za te sumnjive tamne osobenjake pala su u vodu. Otkriveni su brojni
smeđi patuljci, ali ni blizu dovoljno da objasne makar djelić ukupne količine tamne tvari.
Sudbinu sličnu smeđim patuljcima slijede ostali MACHO kandidati, baš kao i
neutrini. Oni postoje, ali kad ih se sve zbroji, dobije se tek djelić potrebne tamne tvari.
Zato danas gotovo da i nema drugog izlaza nego vjerovati u teoriju hladne tamne tvari u
obliku WIMP-ova ili nečega sličnog — elementarnih čestica koje u svemiru gotovo
isključivo primjećujemo zbog njihova gravitacijskog djelovanja. O čemu je točno riječ,
zasad još nitko ne zna. Zato je krajem devedesetih godina 20. stoljeća nastalo uzbuđenje
kad je znanstveno-istraživački tim okupljen oko Rite Barnabei prvi put htio dokazati
postojanje tamne tvari na Zemlji. Pomoću teških kristala soli iskopanih duboko iz
talijanskih Apenina, kako ne bi bili onečišćeni štetnim zračenjima, otkriven je signal koji
je upućivao na udar dosad nevidljivih čestica u kristal soli. WIMP-ovi na dohvat ruke
usred Europe? Nažalost, senzacionalna vijest nije izdržala kritička preispitivanja koja su
uslijedila nakon njezina objavljivanja. I tako ostaje sve po starom, a izraz »tamna tvar« je
prema priznanju američkog astronoma Davida B. Clinea, i dalje prazan »izraz za naše
neznanje«.
Uostalom, kako se u međuvremenu saznalo, svemir se sastoji od četvrtine do
trećine vidljive i tamne tvari. Sve ostalo danas nazivamo »tamnom energijom« (samo da
dobije ime), a pod »tamnom energijom« podrazumijevamo zagonetnu silu koja ubrzava
širenje svemira. Vjerojatno je nepotrebno napomenuti da se ni o njezinoj prirodi ne zna
gotovo ništa.
 Tektonika ploča

Molimo ne pokušavajte sami zaustaviti gibanje tektonskih ploča.

Natpis na majici

Na pitanje koje je uspjehe znanost ostvarila u 20. stoljeću kao odgovor često se
navode kvantna mehanika, teorija relativnosti i svemirski letovi, dok se tektonika ploča
rjeđe spominje. Istodobno, tektonika ploča, odnosno priča o pomicanju kontinenata, važna
je teorija za razumijevanje Zemlje. Ona objašnjava kako nastaju planine, oceani i većina
vulkana, zašto se potresi događaju na samo nekim mjestima, zbog čega blisko srodne
životinjske vrste žive na različitim kontinentima, zašto se neke stijene nalaze baš tamo
gdje se nalaze, kako to da istočna obala Južne Amerike oblikom točno pristaje zapadnoj
obali Afrike, i još mnogo drugoga. Gotovo da nema druge teorije koja bi jednim udarcem
tako lijepo objašnjavala tako mnogo zagonetnih pojava. Međutim, tektonika ploča ima i
zamagljenih područja. Iz nje istodobno izranjaju nove zagonetke, od čijih je rješenja
znanost još daleko.
Začetnikom tektonike ploča danas se uglavnom smatra Alfred Wegener koji je
početkom 20. stoljeća iznio brojne argumente u prilog toj teoriji, premda su mudri ljudi
poput Francisa Bacona ili Benjamina Franklina stoljećima prije Wegenera razmatrali
mogućnost pomicanja kontinenata. Trebalo je proći još neko vrijeme da se teorija
postupno u znanstvenu zajednicu ne probije u drugoj polovici prošlog stoljeća. Naravno,
na teži način. Kako se tektonske ploče, nažalost, pomiču sporije nego što raste trava
(nekoliko centimetara godišnje), ne možemo jednostavno sjesti i promatrati kako to čine.
Umjesto toga, za njihovo pomicanje postoje neizravni argumenti. Primjerice, ako u
današnje vrijeme u Sibiru nalazimo stijene koje po svojim svojstvima upućuje da su
nastale na ekvatoru, tada se Sibir nekoć morao nalaziti negdje drugdje, čak i ako se stijene
danas prave posve nedužnima.
No, kako se kontinenti zapravo pomiču? Premda se zamisao na prvi pogled čini
jednostavnom, zapravo je vrlo zamršena. Zemljina se površina sastoji od donekle čvrstih
»ploča« debljine između 20 i 80 kilometara koje klize po mekšem donjem sloju, tzv.
astenosferi. Većina ploča na sebi nosi kontinent, a uz njega i dijelove oceanskog dna.
Uzduž granica ploča odvijaju se dramatična zbivanja: u najjednostavnijem slučaju, klizeći
jedna uz drugu, dvije se ploče taru, uslijed čega može doći do pojave rasjeda, potresa i
vulkanizma, kao primjerice u Kaliforniji gdje se dodiruju sjevernoamerička i tihooceanska
ploča. U drugim slučajevima, dvije se ploče razmiču. Pukotina koja tako nastaje ispunjava
se tekućim stijenama, magmom, iz dubljih slojeva Zemlje. Nastaje nova kora, morsko se
dno širi, što je proces koji se danas odvija negdje usred Atlantika između afričke i
južnoameričke ploče. Međutim, kad oceani rastu, a ploče se razmiču, kamo one zapravo
idu?
Jedno ranije objašnjenje te pojave je da se Zemljina površina širi poput površine
balona kad ga napuhujemo. Međutim, toj hipotezi nedostaje uvjerljiv dokaz (primjerice,
još nije otkriveno mjesto gdje se balon puni zrakom). Uspješnom se ubrzo pokazala
spoznaja da istodobno s nastankom nove kore, negdje drugdje ploče nestaju u sudarima
golemih razmjera. Točnije, jedna se ploča podvlači pod drugu u procesu koji se naziva
subdukcija i ima veličanstvene posljedice. Jedna takva veličanstvena posljedica
subdukcije je, primjerice, Himalaja, koja je nastala jer se indijska ploča bezočno podvukla
pod euroazijsku, gurajući je odozdo.
Postavimo li sad najtipičnije pitanje za znanstvenike, »Zašto?«, dolazimo do
neznanja. A zašto se ploče uopće kreću? Znanstvenici su složni da se »motor« u pozadini
tektonike ploča nalazi duboko u Zemljinoj unutrašnjosti, gdje se radioaktivnim procesima
oslobađa energija (to bi bilo nešto kao pretpotopna nuklearna elektrana). Nastala toplina
se tzv. konvekcijom prenosi prema površini, na način dobro poznat svakome tko ima
lonac: vruća voda se podiže, hladna tone. Kako bi se sve odvijalo lijepo polako i kako se
planet ne bi prekuhao, Zemlja se umjesto vodom služi stijenama. Mnogo toga o
konvekcijskim gibanjima u Zemljinu plaštu još ne razumijemo, primjerice još se točno ne
zna gdje zapravo materijal izlazi, a gdje ulazi. Unatoč tomu, doima se dobrim zaključkom
da su konvekcijska gibanja u nekom obliku pokretačka sila pomicanja kontinenata.
Dakle, na konvekcijskim strujama ploče mogu na neki način »jahati«. Ako je
korijenje kontinenata dovoljno čvrsto povezano s tekućom masom ispod njih,
kontinentima ne preostaje ništa drugo nego protiv svoje volje slijediti njezino gibanje.
Moguće je da Sjeverna Amerika upravo tako trenutačno putuje u smjeru Azije. U zonama
subdukcije vrlo vjerojatno djeluju dvije sile: prvo, konvekcijske struje mogu »usisati«
ploče prema dolje (a one su pritom bespomoćne kao plivač kojeg morski pas vuče u
morske dubine), i drugo, ploča se može jednostavno podvući, odnosno zbog vlastite težine
na jednom kraju potonuti u slojeve ispod nje. Ostatak ploče nestaje u procesu, što ne
mogu promijeniti ni spektakularni prosvjedi poput potresa i tsunamija. Oba procesa,
»usisavanje« i »poniranje« uzrokuju istu stvar. Rub ploče postupno nestaje sa Zemljine
površine, samo što je u jednom slučaju pokretačka sila konvekcija, a u drugom sila teža.
Što se zbiva s dijelovima ploče nakon njezina potonuća u unutrašnjost, ponovno nije
posve jasno. Raspada li se odmah ili neko vrijeme ostaje nepromijenjena i prodire stotine
kilometara u Zemlju? Ondje je zacijelo mračno i ne baš pretjerano ugodno.
Po svemu sudeći svi su navedeni procesi važni za gibanje ploča. Sile koje djeluju
u subdukcijskim zonama očito su najjače i mogu dovesti do nevjerojatnih brzina od čak 15
centimetara godišnje. Međutim, u igri su vjerojatno i drugi mehanizmi, već i zato što
nemaju sve ploče granice u subdukcijskim zonama. Osim toga, iz igre još nije ispala ni
mogućnost da kretanju ploča pridonosi i privlačenje.
Na gomilu otvorenih pitanja nailazimo i pri razmatranju kako se gibanje ploča
odvijalo u prošlosti. S određenom se sigurnošću može rekonstruirati tek »mlađa« povijest
ploča, odnosno posljednjih 500 milijuna godina. Prije otprilike dvjesto pedeset milijuna
godina svi su današnji kontinenti tvorili jedinstveno kopno, superkontinent nazvan
Pangea. Uz dobru tjelesnu kondiciju kao preduvjet, ljudi bi tada mogli hodati od Aljaske
do Australije, bez potrebe da se najprije izumi čamac na vesla. Još nešto dalje u prošlost,
prije otprilike milijardu godina, Zemlja je već jednom bila sjedinjena u superkontinent
nazvan Rodinija. Za razliku od Pangeje, danas raspolažemo samo vrlo nepouzdanim
kartama Rodinije. Jedna od prijepornih stvari je i gdje se u to vrijeme nalazio Sibir. Sva
sreća da putovanja svijetom u ono doba nisu bila osobito omiljena, jer zapalo bi se u
gadne neprilike. Međutim, milijardu godina nije ni četvrtina Zemljine povijesti, a kako su
kontinenti izgledali u prvih tri i pol milijarde godina dokučiti se može samo uz veliku
muku. Smatra se da superkontinenti nastaju u nepravilnim razmacima i potom se ponovno
razdvajaju. Na najstariji, superkontinent nazvan Valbara, upućuju stijene starije od tri
milijarde godina.
Za prve se tri milijarde godina Zemljine povijesti čak ni ne zna je li tektonika
ploča uopće postojala te, ako je postojala, je li funkcionirala na isti način kao danas. Koje
su to moćne sile uzrokovale da se su u jednom trenutku u pradavnoj prošlosti dijelovi
Zemlje počeli pomicati? Mlada se Zemlja umnogome razlikovala od današnje, primjerice
u unutrašnjosti je bila znatno toplija. Pokretačka snaga u pozadini tektonike ploča koja je
na već opisan način uvelike povezana s prilikama u unutrašnjosti Zemlje, zbog toga se
tijekom vremena mogla veoma promijeniti — ali pitanje je kako. U lipnju 2006.
znanstveni časopis Nature objavio je kako je održana konferencija o ranoj povijesti
tektonike ploča na kojoj su sudionici, svi odreda stručnjaci s tog područja, razglabali o
vremenu kad je započela tektonika ploča na našem planetu. Većina je smatrala da je
gibanje započelo prilično rano, prije otprilike tri do četiri milijarde godina (dosad se ne
može točnije odrediti). Drugi zagovaraju mnogo kasniji početak, dok treći ne isključuju da
su kontinenti katkad i dulje vremena zastajali, vjerojatno kako bi predahnuli.
Gibanje ploča dio je repertoara planeta, ali ni u kom slučaju razumljiv. Takvo
prevrtljivo ponašanje, barem iz ranijeg doba, na drugim planetima Sunčeva sustava nije
poznato. Ipak, postoji mogućnost da je i Mars nekoć imao »gibajuće kontinente«. Podaci
koje je skupila svemirska sonda Mars Global Surveyor, koja od 1999. kruži oko Marsa,
navode na zaključak da je na Marsu postojalo gibanje ploča, i to baš onakvo kakvo
poznajemo sa Zemlje. Doduše, to je moralo biti u dalekoj prošlosti, prije nekoliko
milijarda godina. Venera, pak, ima površinu koja po mnogo čemu nalikuje Zemljinoj. Ima
planine, vulkane, duboke kanjone nalik Grand Canyonu, sve ono što je na Zemlji nastalo
gibanjem ploča. Međutim, sve je to na Veneri nastalo bez takvog gibanja. Pitanje je,
međutim, kako i je li to doista moguće. Ganimed, jedan od četiri velika Jupiterova
mjeseca koje je otkrio još Galileo Galilej, ima lijepe tektonske rasjede, pa bi mogao
rasvijetliti uzroke i djelovanje tektonike ploča. Promatrati uvijek samo vlastiti planet
katkad može navesti na krive zaključke.
Jednako neizvjesna kao njihova prošlost je i budućnost ploča na Zemlji, koju
znanstvenici pokušavaju predvidjeti na temelju mjerenja današnjih gibanja. U ovom se
trenutku, primjerice, sudaraju Afrika i Europa, proces koji je već iznjedrio Alpe i Pireneje
i koji bi već za 50 milijuna godina mogao uzrokovati da Sredozemno more zatrpa saharski
pijesak. Neki, pak, scenariji predviđaju da bi se za samo dvjesto pedeset milijuna godina
Amerika mogla spojiti s Europom, Azijom i Afrikom, premda se točno ne zna hoće li
pristati na zapadnu Afriku ili istočnu Aziju, pa tako nije sigurno hoće li se New York u
bližoj geološkoj budućnosti nalaziti pokraj Namibije ili San Francisco u Japanu. Tako bi,
takoreći već preksutra, mogao nastati novi superkontinent, koji bi se, ovisno o tome kako
će na kraju izgledati, mogao zvati Amazija ili (manje domišljato) Pangea Ultima. Nasreću,
imamo još dovoljno vremena da mu smislimo ljepše ime.
 Tunel sjever-jug berlinske gradske željeznice

Gradnja je borba protiv vode.

Bernd Hillemeier, profesor građevine

Svjetski ratovi pouzdan su izvor činjenica o kojima se gotovo ništa točno ne zna.
Otežavajuća je okolnost, međutim, što nakon njih većina tvrdi da oni nisu bili ti koji su
spalili važne dokazne materijale, zametnuli ih u bijegu ili ponijeli kući kao suvenire. Evo
jednog primjera. Posljednjih dana Drugoga svjetskog rata strop podzemnog tunela
berlinske gradske željeznice, tzv. S-bahna, koji prolazi ispod berlinskog Landwehkanala
dignut je u zrak, uslijed čega je velik dio tunelskog sustava poplavljen. E, sad, čemu je to
trebalo poslužiti, jesu li odgovorni Nijemci ili Rusi, koliko je ljudi izgubilo živote, kao i
sam datum miniranja, pitanja su koja su još i danas otvorena za raspravu. Doduše, o
ovome čak i za ratne prilike dramatičnom događaju znalo bi se još i manje da berlinski
Muzej gradske četvrti Kreuzberg početkom 1990-ih nije skupio iscrpnu dokumentaciju.
Naime, 1989. na skupštini gradske četvrti Kreuzberg odlučeno je da se postavi spomen-
ploča žrtvama tog nemilog događaja i u tu svrhu od Muzeja gradske četvrti Kreuzberg
naruči potrebno istraživanje. Kako se nije moglo utvrditi što bi na spomen--ploči trebalo
pisati, ona do danas nije izrađena. Kad bi Berlin imao gradski vodič nevidljivih i
nepostojećih znamenitosti, u njemu bi se ta nepostojeća spomen-ploča nalazila na pola
puta između postaja berlinske podzemne željeznice Möckernbrücke i Gleisdreieck. Danas
ondje, jedan iznad drugog, ponovno uredno teku podzemni tunel gradske željeznice i
Landwehrkanal.
Da je tunel raznijet iznutra (odnosno da nije razrušen artiljerijskom paljbom
izvana) eksplozijom velike jačine, jedna je od manje dvojbenih stvari. U stropu od
armiranog betona mjestimice debljem od jednoga metra nastala je rupa od nekoliko
metara. Za takvu su eksploziju bili potrebni višesatni pripremni radovi, precizno
poznavanje tunela, kao i goleme količine eksploziva. Voda koja je navrla iz
Landwehrkanala razlila se do postaje Friedrichstraße, odande današnjom linijom U6 do
postaje podzemne željeznice Stadtmitte u tunelu današnje linije U2 te stigavši na
Alexanderplatz, potopila još i linije U8 i U5. Tako se većina podzemnih berlinskih
prometnih putova našla pod vodom.
Brojna izvješća navode da se miniranje temeljilo na zapovijedi, no za takvo što
nedostaju dokazi. Povjesničarka umjetnosti Karen Meyer u svom izvješću za kreuzberški
muzej primjećuje kako Nijemci nisu mogli imati velike koristi od miniranja tunela, jer su
okna podzemne i prigradske željeznice jedinicama SS-a i obrambenim snagama služila
kao posljednja utvrda. Rusima je u to vrijeme bilo jednostavnije napredovati po tlu, pa ih
potapanje tunela baš i ne bi usporilo. S druge strane, da je Crvena armija čak i imala
interesa potopiti tunel ne bi li »isprala« posljednja njemačka gnijezda otpora, velika je
vjerojatnost da Rusi nisu raspolagali potrebnim detaljnim planovima berlinskog
podzemlja.
Neki radovi, premda bez jasnih izvora, kao datum miniranja navode 26. travnja.
Istočnoberlinsko standardno djelo Die Befreiung Berlins 1945 (Oslobođenje Berlina
1945.) kao datum eksplozije navodi 27. travnja, ali u spisima pismohrane Željeznica
Reicha, koji su u tom djelu navedeni kao izvor, nalazimo 2. svibnja. Jednako
nepotkrijepljen dokazima u nekim se izvorima pojavljuje i 28. travnja, dok se u jednom
izvješću, koje nije dalje potvrđeno, spominje eksplozija prašine u oknu gradske željeznice
kod postaje Möckernbrücke 29. ili 30. travnja, u kojoj je oštećena betonska deka, uslijed
čega je u tunel prodrla voda. Eksplozija prašine, međutim, nije dovoljno jaka da izazove
opisane štete.
Na vrijeme eksplozije neizravno upućuje i izvještaj o evakuaciji bunkera na
postaji Anhalter Bahnhof čiji se ostaci i danas tu nalaze. Četiri do pet tisuća žena, djece i
staraca iz okolnih stambenih četvrti koji su u postaji potražiti utočište 1. svibnja 1945.
jedinice SS-a evakuirale su istim podzemnim tunelom gradske željeznice. U ovom slučaju
»evakuirali« u slabo upotrebljavanom smislu znači »istjerali s razmjerno sigurnog
mjesta«. Civili su preko postaje Potsdamer Platz došli do postaje Friedrichstraße, odakle
su stigli do današnje postaje podzemne željeznice Zinnowitzer Straße. U to je vrijeme u
oknu na pojedinim mjestima bilo vode, ali ta je voda po svoj prilici dolazila iz cijevi
napuklih uslijed artiljerijske paljbe i nije dosezala više od koljena, odnosno do bedara.
Datum evakuacije dobro je potkrijepljen dokazima. Da je strop tunela bio raznesen tada,
tunelom se više ne bi moglo kretati, a među tolikim tisućama evakuiranih moralo bi se
naći svjedoka koji su barem čuli eksploziju, pogotovo jer je u unutrašnjosti tunela
eksplozija morala biti mnogo glasnija od istodobne artiljerijske paljbe vani. Usto, na
okolnim postajama osjetio bi se udarni val.
U većini radova kao datum eksplozije spominje se 2. svibnja, bez navođenja
izvora za taj podatak. U internom izvješću uprave Željeznica Reicha piše: »Dana 2.
svibnja u 7 sati i 55 minuta ujutro snažna je detonacija potresla područje križanja
Landwehrkanala i Tunela sjever-jug berlinske gradske željeznice...«. Izvješće je napisao
Rudolf Kerger, šef sekcije za gradnju Željeznica Reicha, zadužen za radove na popravku
tunela, no ni on se, nažalost, ne poziva ni na kakve izvore, pa nije jasno temelje li se slična
datiranja na drugim mjestima na Kregerovom izvješću ili nekim sasvim drugim
dokumentima. U knjizi Berlin. Kampf um Freiheit und Selbstverwaltung 1945 — 1946
(Berlin. Borba za slobodu i samoupravu 1945. — 1946.) koju je izdao berlinski
Pokrajinski arhiv kao dokaz za »jutarnje sate 2. svibnja« u izvorima je naveden rad »In
zehn Tagen kommt der Tod« (»Smrt dolazi za deset dana«) Amerikanca Michaela A.
Musmannoa koji više nalikuje romanu i ne počiva na činjenicama, kao i dva izvora iz
fonda Pokrajinskog arhiva. Ta dva izvora nisu pronađena u vrijeme kad je Muzej gradske
četvrti Kreuzberg provodio istraživanje što je, kako su izjavili u Muzeju, »prešlo svaku
mjeru«. Navedeni spisi Pokrajinskog arhiva u međuvremenu su se ponovno pojavili, ali u
njima nema ništa što bi moglo pridonijeti objašnjenju otvorenih pitanja.
Na poziv što ga je Muzej gradske četvrti Kreuzberg 1991. objavio u berlinskom
tisku javili su se brojni čitatelji, od kojih se njih deset moglo sjetiti da su bili u tunelu
barem do noći s 1. na 2. svibnja. Novinski članak iz 1950. kao datum poplave tunela
navodi noć s 3. na 4. svibnja. Gerhard Krienitz, koji ga je napisao, u razgovoru s ljudima
iz kreuzberškog muzeja iznio je mišljenje kako je tunel 2. svibnja ujutro još bio prepun
ljudi, pa bi poplava u tom trenutku, po njegovu mišljenju, odnijela mnogo više žrtava.
Ali koliko je uopće bilo žrtava? U kolovozu 1945. pogrebna služba gradske
četvrti Kreuzberg zatražila je od gradonačelnika da im dodijeli kamione da zbrinu »prema
procjeni jednu do dvije tisuće leševa iz okna gradske željeznice«. Kako se ponajprije
polazilo od toga da je tunel bio potopljen tijekom evakuacije i kako je, čini se,
oduševljenje tiska za tekstove pune leševa u ljeto 1945. začudo bilo jednako veliko kao
danas, neki izvori navode da je bilo i nekoliko tisuća mrtvih. Međutim, kod radova na
čišćenju tunela otkriveno je samo stotinjak žrtava koje su možda bile mrtve i prije
naviranja vode. Pojedine su žrtve iz vode izvučene već prije na postajama, pa kreuzberški
muzej kao realan broj navodi jednu do dvije stotine žrtava.
Otvorena pitanja, dakle, glase: Kad je tunel miniran? Zašto se nitko ne sjeća
detonacije ni udarnog vala? Je li tunel bio miniran na temelju zapovijedi? Ako jest, tko je
izdao zapovijed i koju je svrhu to trebalo imati? Dostupni spisi su iscrpljeni, očevidaca je
svakim danom sve manje, ali postoji mogućnost da se dosad neproučena građa još skriva
u pismohrani Željeznica Reicha ili sovjetskim arhivima. Do razjašnjenja navedenih pitanja
u svakom slučaju ne šteti kratko procijeniti cijelu stvar vožnjom između postaja
Yorckstraße i Anhalter Bahnhof, jer voda Landwehrkanala danas opet teče tamo gdje
treba, a usto mnogo toga u Berlinu danas izgleda bolje nego u svibnju 1945.
 Tunguska eksplozija

»Kometi uvijek uzrokuju katastrofe«, svečano izjavi Snork.

»Što je katastrofa?« Sniff je htio znati.
»O, svakakve strašne stvari«, odgovori Snork. »Rojevi skakavaca, potresi, plimni valovi,
orkani i tako dalje.«
»Buka, drugim riječima«, reče Hemul. »Čovjek nikad nema mira.«
Tove Jansson, Comet in Moominland (animirani film, 1992.)

Dana 30. lipnja 1908. nešto malo iza sedam sati ujutro sibirsku je tišinu iznenada
rasparala snažna eksplozija za koju je »običan buuum uvelike neprikladan izraz« (Robert
Gernhardt). Ili više njih. Tu već počinju teškoće, jer prema izjavama nekih očevidaca koji
su čuli zvučni efekt zagrmjelo je čak dvadeset puta. Nedvojbeno je samo da je u blizini
pritoka rijeke Jenisej privlačnog imena Podkamenaja Tunguska nešto eksplodiralo i to
vjerojatno na nebu. Desetljećima kasnije na temelju dokaza zasnovanih na indicijama s
velikom je mukom utvrđeno da je eksplozija imala snagu od 10 do 20 megatona TNT-a,
što je pet do deset puta više od snage svih konvencionalnih bombi bačenih tijekom
Drugoga svjetskog rata ili, pak, preračunato, vrlo, vrlo, vrlo mnogo petarda. U nebo se
digao taman oblak oblika gljive, na zemlju je padala čađa (tzv. crna kiša), a seizmografske
postaje u Irkutsku, Taškentu, Tbilisiju, pa čak i više od 5000 kilometara udaljenoj Jeni
zabilježile su jak potres. Valni udar zabilježili su brojni mjerni uređaji u Engleskoj.
Opservatorij u Irkutsku, 970 kilometara od područja eksplozije, izmjerio je smetnje u
Zemljinom magnetskom polju kakve nastaju pri eksplozijama atomskih bomba. U iduća
72 sata u cijeloj su se Europi mogli vidjeti krasni zalasci Sunca živopisnih boja, a noći su
bile toliko svijetle da su ljudi u škotskom St. Andrewsu u pola tri u noći mogli igrati golf.
Neobično, takvi su se sumraci zajedno s drugim pojavama poput vrlo visokih oblaka,
atmosferskih anomalija i dobro vidljivih prstena oko Sunca mogli primjetiti i nekoliko
dana prije eksplozije. Pojave su bile vidljive na području od rijeke Jenisej na istoku, pa
sve do atlantske obale na zapadu i južno do Bordeauxa.
Prvi znanstveni podaci prikupljeni su nakon gotovo dva desetljeća u pet
znanstvenih ekspedicija koje je između 1921. i 1939. predvodio ruski geolog Leonid
Kulik. Prva je izvorno trebala biti potraga za meteoritom. Naime, Kuliku, stručnjaku za
meteorite, na sanktpeterburškom kolodvoru slučajno je u ruke dospio godišnjak za 1910. u
kojem mu je pozornost privukla vijest o zagonetnom meteoritu koji je 1908. pao u
Tomsku. Premda se vijest pokazala netočnom, usmjerila je Kulika na tzv. tunguski
događaj. Međutim, ostali su bez novca prije nego što su uspjeli stići do mjesta eksplozije.
Unatoč tomu, pozvavši očevice putem tiska uspio je prikupiti mnoštvo iskaza.
Kako tungusko područje i nije mjesto za prekrasan godišnji odmor, nego zabačen,
neprohodan kraj nastanjen golemim rojevima komaraca, gdje je ljeti prevruće, a zimi
prehladno, uopće ne čudi što je izrazito slabo naseljeno. To je, u jednu ruku, bila sretna
okolnost, jer su posljedice koje je katastrofa imala na ljude bile gotovo zanemarive: jedna
slomljena ruka, nekoliko modrica i jedna pogibija (starac koji je umro od straha). Bolji
ishod za katastrofu takvih razmjera ne bi se mogao očekivati. U drugu ruku, o tunguskom
događaju danas bismo znali mnogo više da iskazi očevidaca nisu prikupljani tek nakon
gotovo dva desetljeća. Čak i zagrebačka policija obično stigne brže na mjesto prometne
nezgode.
Prema podacima prikupljenim iz devetstotinjak iskaza (što objavljenih u ruskim
novinama poslije katastrofe, što prikupljenih ispitivanjem stanovništva deset i više godina
kasnije) u prvom naseljenom mjestu, 65 kilometara udaljenoj Vanavari, eksplozija je
izbila prozorska okna i opažena je jarka svjetlost. Ispitanici su izjavili da su osjetili toplinu
na koži, čuli grmljavinu i osjetili udarni val. Glasne eksplozije, koje su poput topničke
paljbe slijedile jedna za drugom, mogle su se čuti i u selima udaljenim čak 1200
kilometara od mjesta eksplozije. Analizom iskaza očevidaca pretpostavljalo se da se
svjetlost kretala po nebu od juga prema sjeveru, dok konačno 1960-ih nakon duljeg
natezanja nije jednoglasno prihvaćeno da se kretala od jugoistoka prema sjeverozapadu.
Međutim, početkom 1980-ih pojava pozamašne količine različitih iskaza dodatno je
zamrsila cijelu stvar. Prvo, stanovništvo s područja rijeke Angare i stanovništvo s
područja Donje Tunguske različito su opisali svjetlosnu pojavu i njezino gibanje, do te
mjere da se jedva moglo raditi o istom događaju. Drugo, putanja rekonstruirana prema
iskazima očevidaca oko Angare nije odgovarala smjeru srušenog drveća. I, naposljetku,
prema iskazima očevidaca oko Donje Tunguske događaj se zbio poslijepodne, dok se
prema iskazima očevidaca oko Angare zbio rano ujutro. Valja napomenuti kako nije bila
riječ o nekolicini, nego dvije povelike skupine očevidaca čiji se iskazi nisu nimalo
podudarali. (Ne kažu odvjetnici bez razloga: »Bolje nikakav svjedok nego očevidac.«) Do
danas se većina istraživača služi iskazima koji potvrđuju njihove teorije, proglašavajući
ostale nepouzdanima.
Godine 1927. Kulik je krenuo na drugu ekspediciji i nakon višemjesečnih muka,
oslabljen skorbutom naposljetku stigao na mjesto događaja. Devetnaest godina poslije
eksplozije, na površini većoj od 2000 četvornih kilometara zatekao je šezdesetak milijuna
ogoljelih stabala, slomljenih poput šibica. Lepezasto srušeno drveće ležalo je u smjeru od
žarišta eksplozije. U samome središtu nekolicina je stabala ostala uspravna, ogoljena
poput telegrafskih stupova. Uslijed šumskih požara, koji su izbili kao posljedica
eksplozije, drveće je na mnogo širem području pougljenjeno. Na tlu je pronašao prstenaste
valove i brojne rupe nalik kraterima promjera od deset do petnaest metara, ali udarni
krater, kao ni ostatke nebeskog tijela, nije uspio pronaći na ovoj, kao ni na sljedećim
ekspedicijama. Šezdesetih godina 20. stoljeća većina se znanstvenika složila da se
eksplozija vjerojatno dogodila u zraku iznad epicentra, što je do danas jedna od rijetkih
točaka oko koje se većina istraživača slaže. Mišljenja se razilaze već po pitanju broja
eksplozija. Hipotetsko nebesko tijelo najprije je bilo poznato kao »meteorit Filimonovo«,
prema 600 kilometara udaljenom čvorištu transsibirske željeznice spominjanom u
Kulikovom godišnjaku. Američki astrofizičar Harlow Shapley 1930. je prvi iznio
pretpostavku da bi se u pozadini tunguske katastrofe mogao nalaziti komet, a ne meteor,
dakle ne stijena, nego plinovima ovijen komad prljavog leda (čiji se promjer u ovom
slučaju procjenjuje na četrdesetak metara). Njegovu su teoriju 1934. prihvatila dvojica
astronoma, Britanac Francis Whipple i Rus Igor Astapovič, a kasnije je postala omiljena
među Rusima koji su je nastavili dalje razrađivati, dok su se američki znanstvenici
priklonili teoriji asteroida. Asteroida ima u različitim oblicima. U slučaju tunguskog
događaja, obično se traga za stijenom promjera od 30 do 200 metara. Do devedesetih
godina 20. stoljeća između te dvije glavne teze nije bilo gotovo nikakvog kontakta, čemu
je razlog vjerojatno najviše bio taj što ruska istraživanja nisu bila dostupna na
engleskome, i obrnuto. Premda novija istraživanja idu u prilog teoriji asteroida, do danas
se nijedna nije uspjela probiti.
U prilog kometu govori činjenica da bi takvo hipotetsko nebesko tijelo bez traga
izgorjelo već u atmosferi, kao i to što, unatoč temeljitoj pretrazi područja, još nisu
pronađeni ostaci asteroida. Čak se i od mnogo manjih meteorita obično nađe barem nešto,
pa makar i samo prašina. I rep od prašine usmjeren od Sunca koji spominju neki očevici, i
čije bi isparavanje moglo objasniti neobične zalaske Sunca 1908., imaju samo kometi.
Asteroid, jer je posve suh, ne bi mogao stvoriti ni dovoljno visoke oblake koji bi lomili
Sunčevu svjetlost stvarajući tzv. bijele noći.
U prilog teoriji asteroida, pak, govore sve dosad poznate činjenice o putanji
tunguskog nebeskog tijela koja je sličnija asteroidnoj. Tako prema jednom talijanskom
istraživanju iz 2001. od 886 zamislivih putanja hipotetskog nebeskog tijela koje je
eksplodiralo iznad Tunguske, 83 posto slijedi asteroidnu, a samo 17 posto kometsku
putanju. Osim toga, otkad su se sudarili Jupiter i komet Shoemaker-Levy (koji je u tom
sudaru izvukao deblji kraj), znamo da za eksploziju velikih razmjera masa kometa mora
biti veća od 100 milijuna tona. Masa tunguskog tijela na temelju njegove brzine te visine
eksplozije procjenjuje se na samo 100 000 tona. Tako malen komet (za razliku od
asteroida) ne bi izdržao ulazak u atmosferu. A da je bio mnogo veći, eksplozija bi (prema
tvrdnjama američkog astronoma Zdeneka Sekanina) zamračila Sunce, izazvavši
svojevrsnu nuklearnu zimu. Posljedice bi bile toliko dramatične da se o tunguskoj
katastrofi danas uopće ne bi raspravljalo jer na Zemlji ne bi bilo nikoga živog da o tome
raspravlja. Tu su još i statistički argumenti koji govore da asteroida koji bi veličinom
odgovarali hipotetskom tunguskom tijelu ima deset do stoput više nego kometa. I,
posljednje, kometi lete presporo da izazovu eksploziju takvih razmjera. Naravno,
proturječnosti između ova dva modela u svakom se trenutku mogu riješiti uvođenjem
treće teorije. Njemački astrofizičar Wolfgang Kundt uveo je 1999. u igru novu hipotezu
koja tungusku eksploziju objašnjava istjecanjem deset milijuna tona metana iz rasjeda u
tlu koji se potom zapalio iznad tla. Dokazano je kako se takve stvari (premda manjih
razmjera) događaju s vremena na vrijeme. Kundt za svoju teoriju navodi dvadeset
argumenata, a najvažniji glasi: Tunguska se nalazi na sjecištu triju tektonskih linija
ugaslog vulkanskog kratera. Uzorak srušenih stabala upućuje da se iznad tla moralo
dogoditi pet ili više eksplozija, što potvrđuju i svjedočenja o nekoliko uzastopnih
eksplozija. Bijele noći se također mogu lako objasniti kao posljedica vulkanskih plinova
koji su dovoljno lagani da se uzdignu iznad 500 kilometara i ondje rasprše Sunčevu
svjetlost (što se dogodilo i kod erupcije vulkana Krakatau 1883.). Usto, u tom području
ima ležišta zemnog plina, kao i stijena vulkanskog podrijetla. I toplinu koju su stanovnici
Vanavare osjetili na licima ta teorija objašnjava mnogo bolje od drugih, jer je nebo bilo
puno zapaljenog plina. Posljednji je argument statističke naravi: samo je 3 posto svih
danas vidljivih kratera na Zemlji nastalo udarom nebeskih tijela iz svemira, dok je ostalih
97 posto vulkanskog podrijetla. Kundtovoj teoriji se prigovara što dosad nisu poznati
slični slučajevi koji bi mogli poslužiti za usporedbu, ali je, možda, i bolje da je tako, jer na
kraju ne znamo bi li jedan takav sličan slučaj bio dovoljno ljubazan da se dogodi i
opustoši slično potpuno nenaseljeno područje.
Teorija Wolfganga Kundta počiva na radu ruskog znanstvenika Andreja
Olhovatova, koji je prvi predložio geološko podrijetlo tunguske eksplozije. Olhovatov je
pretpostavio da je riječ o međudjelovanju dosad nerazjašnjenih procesa u tlu i Zemljinoj
atmosferi, svojevrsnoj - kuglastoj munji.
Znanstvenici i amateri diljem svijeta ove tri vodeće teorije nadopunjuju
zanimljivim alternativnim teorijama. Američki stručnjak za meteorite Lincoln La Paz
1941. je došao na zamisao kako je tungusku katastrofu mogla uzrokovati gruda
antimaterije koja je doletjela iz svemira, a istu su hipotezu 1965. ponovili Willard Libby,
Doyle Dowan i C. R. Alturi. Međutim, kako je antimaterija iznimno alergična na običnu
materiju, eksplodirala bi već na prvi dodir sa Zemljinom atmosferom, a ne tek nedaleko
iznad tla. Australski fizičar Robert Foot, pak, zastupa teoriju da je u slučaju tunguskog,
kao i drugih netipičnih udara nebeskih tijela, riječ o »zrcalnoj tvari«, hipotetskoj materiji
koja se sastoji od zrcalnih (a ne samo, kao što je slučaj s antitmaterijom, suprotno
nabijenih) - elementarnih čestica i zato ima drukčija fizikalna svojstva od obične materije.
Hipoteza kako je riječ o udarnom krateru nastalom padom goleme ulješure manjkava je
zato što u pogođenom području nisu pronađeni baš nikakvi ostaci takvog kita. (Kao
protuargument njezini zagovornici navode da se dosad još uopće nije ni tragalo za takvom
vrstom ostataka.) Teorijski fizičari A. A. Jackson IV. i Michael P. Ryan ml. 1973. su
predložili kako je tungusku eksploziju mogla izazvati sićušna crna rupa koja je prošla kroz
Zemlju i izašla negdje u sjevernom Atlantiku. Prema onome što se dosad zna o crnim
rupama, to nije sasvim nemoguće ali, nažalost, nedostaje izlazna rupa s druge strane
Zemlje. Prednost crne rupe je u tome što je nevidljiva, a poznato je da je nevidljivim
moguće objasniti gotovo sve, od boga do radiovalova: »Nevidljivi pas mi je pojeo
zadaću!« Na samom rubu spektra i ovdje imamo NLO teoriju kao i lijepu, ali nažalost
nedokazivu pretpostavku da je genijalni izumitelj Nikola Tesla u jednom od svojih pokusa
prijenosa energije na daljinu nehotice povukao krivu polugu i time izazvao tungusku
eksploziju.
Premda ni danas nije lako doći do područja eksplozije (prvi je željeznički
kolodvor od mjesta eksplozije udaljen 600 kilometara), u daleki Sibir gotovo svake godine
krene nova ekspedicija. Još uvijek postoji nada da će se pomoću kakve nove ideje ili
tehnologije doći do novih podataka koji će nedvojbeno razjasniti što je uzrokovalo
eksploziju. Novija istraživanja otkrila su čestice neobičnih elemenata (ponajprije iridija) u
srčiki stabala, tlu i tresetnim močvarama tog područja, baš kao i u slojevima antarktičkoga
leda koji odgovaraju tom razdoblju. Međutim, to se još ne može sa sigurnošću dovesti u
vezu s tunguskim događajem. Slične kozmičke prašine u različitim količinama ima gotovo
posvuda na Zemlji, a iridij osim iz svemira može potjecati i iz Zemljine unutrašnjosti,
dakle odgovara svim hipotezama. No, možda se još negdje skrivaju dosad neotkrivene
činjenice. A ako netko napokon otkrije uzrok tunguske eksplozije, lijepo ćemo ga moći
zapisati u prikladnom formatu i imati uvijek uz sebe, u slučaju da jednom u pola tri u noći
poželimo zaigrati golf u Škotskoj.
 Veličina životinja

I reče tele kravi: manji sam od tebe upola, dođem ti do vimena i ni mrve preko
njega.
Arnold Hau

Neke životinje imaju rogove i brade, druge peraje, krila, pipke, dlakave noge ili
ništa od toga, ali jedno imaju sve — veličinu. A kako je nju lako izmjeriti čak i u mrtvih,
pa čak i okamenjenih životinja, i usporediti je s drugim životinjama, česta je i rado
istraživana tema. Ponešto o veličini životinja znamo. Primjerice da manje životinje prije
ugibaju, imaju brojnije potomstvo i brže ga stvaraju, te da jedu (u odnosu na svoju
veličinu) više od velikih životinja. A i po broju vrsta ima ih mnogo više od velikih.
Promatramo li kopnene sisavce, sedamdeset pet posto ih ima težinu ispod jednog
kilograma.
Osnovna teškoća je što su dosad kod prebrojavanja i mjerenja mnoge životinjske
vrste bile previđene. Do danas je otkriveno i opisano oko 1,5 milijuna životinjskih i biljnih
vrsta, a po završenoj sistematizaciji prema nekim mišljenjima moglo bi ih biti 5, a prema
drugima čak 50 milijuna. Tih 3,5 do 48,5 milijuna neotkrivenih vrsta nisu sve sićušne.
Svake godine nekoliko novih velikih sisavaca izviri iz grmlja ostavljajući biologe potpuno
zbunjenima. Tako je, primjerice, vijetnamsko šumsko govedo, lako vidljivo golim okom,
otkriveno tek 1993. Male se vrste zbog drugih razloga otkrivaju kasnije nego velike. Prvo,
prije su biolozi koji istražuju divlje životinje htjeli najprije otkriti velike, uočljive
životinje, u želji da probude zavist svojih kolega. Drugo, velike životinje žive na većem
području pa je lakše naići na njih. I treće, da se male životinjske vrste ne bi zamijenile sa
sličnim im vrstama, potrebne su nam suvremene tehnike, jer su kod manjih životinjskih
vrsta međusobne razlike slabije izražene. (Vrste se, prema trenutačnoj definiciji,
međusobno razlikuju po tome što se pripadnici jedne vrste ne mogu uspješno
razmnožavati s pripadnicima bliske vrste.) Sve to znači da vrlo vjerojatno malih
životinjskih vrsta nema samo više, nego mnogo više od velikih.
Tijekom desetljeća mjerenja životinja zamijećene su i opisane neke zakonitosti.
Čini se kako se prosječna veličina životinja unutar pojedine vrste, promatrana u dugim
vremenskim razdobljima, u načelu povećava. Ta je činjenica prema paleontologu
Edwardu Drinkeru Copeu nazvana »Copeovim pravilom«. Premda je ono jednako
dvojbeno kao i prije, broj novih pristalica posljednjih godina je u porastu. Doduše,
objašnjenja tog trenda rasta životinja zasad još nema. Vrlo vjerojatno mu pridonosi
mnoštvo različitih čimbenika: veće ženke stvaraju više jaja, veći mužjaci su uspješniji u
parenju, ukratko rečeno, biti velik općenito je dobra strategija opstanka.
Ali ako veličina daje toliko prednosti, zašto se ne može dokazati kontinuirani rast
visine u brojnih životinjskih vrsta? »Zašto je Copeovo pravilo tako nepravilno?« pitaju se
zbunjeni znanstvenici. Zašto su prije postojale tzv. mega-životinje poput golemog
vombata teškog tri tone ili tri metra dugog golemog dabra u - Americi, a koje su danas
izumrle? Ako je Copeovo pravilo točno, tada mora postojati još jedan mehanizam, onaj
koji zaustavlja rast. Godine 2004. paleobiolozi Blaire van Valkenburght, Xiaoming Wang
i John Damuth predložili su objašnjenje barem jednog dijela tog problema. U posljednjih
se 50 milijuna godina pojavila nekolicina uspješnih velikih sisavaca grabljivaca i zatim
izumrla bez jasnog razloga. Prema Van Valkenburghu, Wangu i Damuthu, kako su se
povećavale, životinje su postale (što se može iščitati iz njihovih fosiliziranih zubala)
isključivi mesojedi. Promjenom životnih uvjeta, to im je postalo usudom. Svejedi su se,
pak, mogli lakše prilagoditi promijenjenim uvjetima. Dakle, životinji bi se moglo isplatiti
da bude veća od svojih suvremenika, pa i cijela vrsta u kraćem razdoblju može imati
koristi od veličine, ali dugoročno gledajući, srednje velike vrste imaju bolje izglede za
opstanak. A onaj tko ostane malen profitira time što se kod manjih vrsta sve odvija mnogo
brže. Da životinja naraste potrebno je određeno vrijeme, a zajedno s njim raste mogućnost
da će se zaraziti parazitima ili postati nečijim plijenom prije nego što dosegne spolnu
zrelost.
Međutim, ni životinje u idealnim uvjetima ne mogu rasti koliko ih volja. Kukcima
(koji dišu pomoću traheja, odnosno uzdušnica) ograničavajući činitelj rasta je kisik iz
zraka, jer nakon što postignu određenu veličinu, u tijelo više ne mogu primiti dovoljno
kisika. Zato današnja vretenca nemaju raspon krila od 70 centimetara kakav su imala u
doba karbona (paleozoik), kad je količina kisika u zraku iznosila 35, u usporedbi s
današnjih 21 posto. Životinje bez trahealnog dišnog sustava, pak, imaju druge probleme,
jer s porastom tjelesne mase nužno rastu i životni troškovi. Pri prelasku s male lovine na
veliku, grabežljivcima potreba za energijom uvelike raste, jer plijen više ne mogu
opušteno vrebati ili ga jednostavno pokupiti, nego ga moraju loviti, srušiti i ubiti. Na
temelju toga su zoolozi Chris Carbone, Amber Teacher i Marcus Rowcliffe izračunali da
sisavci grabežljivci mogu biti teški najviše 1100 kilograma (za usporedbu, današnji je
najveći sisavac grabežljivac, sjeverni medvjed, težak 500 kilograma). Mnogo veći
dinosauri grabežljivci, smatraju Carbone, Teacher i Rowcliffe, imali su mnogo štedljiviji
metabolizam. U najvećih dinosaura grabežljivaca, koji su znali biti teški do devet tona,
brzina metabolizma odgovarala je brzini metabolizma sisavca težine otprilike jedne tone.
Na to se nadovezuje srodno pitanje postoji li optimalna veličina koju bi postigle sve
životinje kad ne bi imale prirodnih neprijatelja i kad bi u svakom trenutku imale dovoljno
hrane. Neki znanstvenici smatraju da bi, dugoročno gledajući, u takvim idealnim uvjetima
životinje smanjile tjelesnu masu na kilogram ili manje. Drugi, pak, ne vjeruju da postoji
takva optimalna veličina.
Veličina neke životinje, što je još iritantnije, ovisi i o veličini prostora na kojem
živi. To ne znači da u Luksemburgu žive vrlo male vjeverice, nego da se veće vrste očito
smanje ako se presele ili se zbog nestanka kopnenog mosta nađu izolirane na nekom
otoku. Tako su još do prije otprilike 2500 godina na pojedinim sredozemnim otocima
živjeli slonovi do pleća visoki samo metar. Poznati su i mamuti s otoka Wrangler koji su
se nakon nestanka kopnene veze sa Sibirom tijekom 500 naraštaja smanjili na visinu od
1,80 metara. Manji životni prostor, manja životinja i sve bi moglo biti tako jednostavno.
Međutim, kako je u prirodi rijetko nešto jednostavno, brojne vrste naginju upravo
obrnutom, odnosno na otocima postaju veće nego na kopnu. Oba fenomena su prema
zoologu J. Bristol Fosteru nazvana »Fosterovim pravilom«. Male životinje, kako je
ustvrdio Foster šezdesetih godina 20. stoljeća, na otocima postaju veće, a velike manje.
Međutim, to je samo otprilike točno. Zečevi, šišmiši, dvopapkari, slonovi, lisice, rakuni,
zmije i gušteri na otocima su obično manji nego na drugim mjestima, dok je s hrčcima,
legvanima, kornjačama i medvjedima obrnuto. A varani, koje ubrajamo među najveće
guštere na svijetu, ustraju na tome da na otocima ne mijenjaju veličinu. Znanstvenici se
dosad nisu uspjeli složiti oko pitanja zašto je tako. Biljojedi vjerojatno podliježu
drugačijim evolucijskim utjecajima od grabežljivaca. Zbog konkurencije i nedovoljno
hrane, životinje koje se već nalaze na nekom području mogu se čak smanjiti, dok
novopristigle životinje često dolaze u okolinu bez konkurencije pa postaju veće.
Promatramo li druge životne okoline, primjerice duboko more, primjećujemo brojna
odstupanja od Fosterova pravila. Prema jednom od njih ribe u manjim rijekama ostaju
manje od riba u većim vodama. To što u potočićima nema morskih pasa čini se govori u
prilog toj tezi, ali još ništa ne dokazuje.
Biolozima rad ne olakšava ni činjenica što životinje, ta hirovita stvorenja, na
promjenu veličine očito potiče velik broj različitih čimbenika. Paleobiolozi Gene Hunt i
Kaustuv Roy objavili su 2006. znanstveni rad o vrsti rakova koji su u proteklih 40
milijuna godina rasli samo kad bi se okolina u kojoj žive ohladila. Kad bi temperatura
okoline bila ista, ništa se ne bi zbivalo. Tendencija rasta tih rakova po svemu sudeći nalik
je onoj današnjih životinjskih vrsta koje su u hladnoj okolini veće od blisko im srodnih
životinjskih vrsta u toplijim krajevima. Tu je pojavu anatom i psiholog Carl Bergmann
1847. opisao u pravilu prema njemu nazvanom Bergmanovo pravilo, a temelji se na
korelaciji volumena i površine tijela. Velika, debela životinja lakše se zagrije od manje.
To je razlog zašto male toplokrvne životinje uglavnom ne žive u vrlo hladnim predjelima.
I dok neke životinje uopće ne mare za Bergmannovo pravilo, druge ga se, poput kornjača
kojima se toplina tijela mijenja u skladu s promjenom temperature okoline, bez očitog
razloga pridržavaju, dok se treće, gušteri i zmije, padom temperature smanjuju. Godine
2006. biolog Wayne A. Van Voorhies primijetio je kako su stanice crva poznatog pod
nazivom Caenorhabditis elegans, biolozima omiljene pokusne životinje, pri
temperaturama od 10 Celzijevih stupnjeva za 33 posto veće nego na temperaturi od 23
Celzijeva stupnja. Godine 2005. češki su znanstvenici na primjeru vrste macaklina
dokazali postojanje veze između veličine crvenih krvnih zrnaca i ukupne macaklinove
veličine. Iz toga se može zaključiti kako neke životinje nisu velike samo zato jer imaju
više stanica od manjih životinja, nego i jer su im i stanice veće.
Sve u svemu, rast životinja teško je prozrijeti. Vrlo vjerojatno različite sile
istodobno natežu životinje, utječući tako na njihovu veličinu. A i u svijetu neživih
predmeta primjećuje se slično: brodovi postaju sve veći, a telefoni istodobno sve manji.
Zašto je tako, a ne obrnuto, znanost će zacijelo ubrzo otkriti.
 Visina ljudi

Ne možeš naučiti biti visok.

Frank Layden, bivši košarkaški trener

Ljudi su kad se rode vrlo mali, a već za nekoliko godina postignu visinu zbog
koje jedva možemo zamisliti da je dijete nekoć stalo u majčin trbuh. Nakon dvadesetak
godina većina dostiže konačnu visinu od jedan i pol do dva metra. Rast se u međuvremenu
odvija sporo i opažamo ga tek neizravno, po crtama na kuhinjskom dovratku. Mnogo toga
o rastu je nepoznato i nije sasvim razumljivo. Ali ovdje ćemo se ponajprije baviti pitanjem
što naposljetku određuje čovjekovu visinu. Zašto su neki ljudi niži, a drugi viši?
Za čovjekovu konačnu visinu važne su genetske predispozicije, neizbrisivo
upisane u čovječje tijelo pri nastajanju novog života. Nasljeđe je važno ponajviše kad se
razmatraju pojedinačni slučajevi. Niski roditelji rijetko na svijet donose visoku djecu i
obrnuto, visoki roditelji rijetko na svijet donose nisku djecu. Međutim, pri određivanju
prosjeka visine cijelog naroda, takve individualne razlike postaju zanemarive. U kolikoj
mjeri prosječna tjelesna visina velike skupine stanovništva ne ovisi o genima može se
primjerice ispitati usporedbom dvije skupine ispitanika sličnih prosječnih genetskih
predispozicija koji su dulje vrijeme bili razdvojeni. Jedno takvo razdvajanje, mada ne u
dogovoru sa znanstvenicima, dogodilo se prije četrdeset godina u Njemačkoj. Kao rezultat
tog »pokusa« utvrđeno je da su ljudi u Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR-u) bili
prosječno za centimetar niži od zapadnih Nijemaca. Još su veće razlike između stanovnika
Sjeverne i Južne Koreje. Daniel Schwekendiek s Tübingenškog sveučilišta otkrio je da su
sjevernokorejski šestogodišnjaci 1997. bili 15 centimetara niži od svojih južnokorejskih
vršnjaka. Kako se genetski ustroj sjevernih i južnih Korejaca nije mogao promijeniti u
samo nekoliko desetljeća, za ove razlike moraju biti odgovorni drugi čimbenici. Danas
većina smatra kako nasljeđe određuje gornju granicu rasta. No koliku će visinu čovjek
doista postići određuje nešto drugo.
Ljudi, kao i sva živa bića, rastu samo kada dobivaju tvari od kojih mogu stvarati
nove stanice: bjelančevine, ugljikohidrate, masti, zatim velike količine zraka i vode i usto
još hrpu drugih tvari. Da sastav i količina hrane utječu na prosječnu tjelesnu visinu, danas
je nedvojbeno. Međutim prehrana nikako nije jedini čimbenik. Bolesti, primjerice,
sprječavaju rast, jer dijete svu snagu usmjerava na borbu protiv bolesti pa mu gotovo i ne
preostaje energije za rast. Zato su i prevencija bolesti, odnosno cijepljenja, preventivni
pregledi i redovita kontrola zdravlja djece očito vrlo važna. Nadalje, čini se kako ljudska
visina ovisi i o teško mjerljivim stvarima poput ljubavi, sigurnosti i sreće. Prepuštena
lošim roditeljima, djevojčica Maria Colwell rođena 1965. prestala je rasti jer joj je s njima
nije bilo dobro. Dovedena u bolnicu, odmah je porasla. Druga djeca poput Oskara
Matzeratha uvjerena su da se odrastanje ne isplati, a i Pipi Duga Čarapa ne želi odrasti.
Međutim, kako su oboje izmišljeni likovi, njihovo mišljenje se baš i ne računa.
Očito konačnu tjelesnu visinu određuje niz teško razumljivih čimbenika svedenih
pod zajednički naziv »biološki životni standard«. Naglasimo još jednom: to vrijedi samo
za određivanje prosjeka velike skupine stanovništva, pa nije dobro prigovarati roditeljima
da vas nisu dobro hranili samo zato jer se smatrate preniskima.
Stručnjake koji zagovaraju povezanost visine i životnog standarda, primjerice
John Komlos s Münchenskog sveučilišta ili Amerikanac Richard Steckel, nazivamo
»auksolozi«. Njihov cilj nije samo otkriti uzroke rasta, nego jednom kad se ti uzroci
utvrde, primijeniti tjelesnu visinu kao pokazatelj kakvoće ljudskog življenja. To je važna
zadaća, jer da bi se povećali bogatstvo i sreća, ponajprije je potrebno pronaći način na koji
ćemo steći te teško mjerljive veličine. Sve do duboko u 20. stoljeće nerazumljivi pojmovi
poput »dobrobiti sveg društva« uglavnom su tumačeni (jer nije bilo drugog izbora) na
temelju podataka prikupljenih iz gospodarskih istraživanja. Jednostavno se polazilo od
toga da bi ljudima bilo bolje kad bi bruto domaći proizvod rastao. No, nažalost, izrazito
važni čimbenici za kakvoću življenja poput stope kriminala, sigurnosti radnih mjesta ili
blizine zatvorenog bazena tek neizravno ovise o posve gospodarskim mjerilima. Zato bi
dobrobit čovječanstva bilo poželjno mjeriti boljim, objektivnijim mjerilima, primjerice
tjelesnom visinom. Bitna prednost: izmjeriti se mogu čak i već stoljećima mrtvi ljudi.
Međusobna povezanost životnog standarda i ljudske visine u mnogo je slučajeva
nedvojbena. Tako je, primjerice, prosječna tjelesna visina u većini zemalja tzv. Prvog
svijeta od doba industrijalizacije u stalnom porastu. Prosječan Europljanin danas je
dvadesetak centimetara viši nego prije sto pedeset godina. S druge strane, prosječna
tjelesna visina zamjetljivo pada u doba ratova i protjerivanja, primjerice u Americi
tijekom građanskog rata. Primijećeno je kako na rast utječu i društvene razlike. Tako su u
drugoj polovici 18. stoljeća četrnaestogodišnjaci iz nižih slojeva bili otprilike za glavu niži
od svojih vršnjaka iz dobrostojećih obitelji. Afroamerikanci iz bogate Sjeverne Amerike
mnogo su viši od svojih nekadašnjih zemljaka u Africi. Naposljetku se slabiji rast djece u
Sjevernoj Koreji ipak s pravom može pripisati godinama gladi i gospodarskom slomu.
Danas najviše osobe žive u Nizozemskoj i Skandinaviji, zemljama visokih prosječnih
primanja i velike socijalne sigurnosti.
Međutim, postoje i važne iznimke koje objašnjavaju koliko različitih čimbenika
sudjeluje u ljudskom rastu. Jedan takav primjer je tzv. predratni paradoks. Naime, u
početnoj fazi industrijalizacije u 19. stoljeću prihod po glavi stanovnika uvelike je
porastao, a ljudi su se ipak smanjili, i to u svim dosad istraženim zemljama. Kako to
možemo objasniti? Zašto to ljudi čine? Daš im više novca, željeznice, suvremene tvornice
— bolju kakvoću življenja, čovjek bi pomislio — a oni se iz zahvalnosti smanje?
Mogućih objašnjenja ni u kom slučaju ne nedostaje. Jörg Baten, povjesničar ekonomije,
istražio je taj fenomen na temelju podataka iz okolice njemačkog grada Münstera. Ondje
je dolazak željeznice bio odgovoran za smanjenje tjelesne visine, doduše samo u seoskim
područjima u neposrednoj blizini Münstera. Razlog tome je što su se proizvodi poput
mlijeka i jaja iznenada mogli prodati na unosnoj gradskoj tržnici, pa se prehrana na selu
pogoršala. Upravo su bjelančevine i kravlje mlijeko posebice važni za ljudski rast. U
nekim se, pak, krajevima ne može pronaći nikakva jasna veza između tjelesne visine i
broja krava po glavi stanovnika. Premda željeznica i krave podižu kakvoću življenja, u
određenim okolnostima zajedno dovode do smanjenja tjelesne visine.
Kao što vidimo iz ovog posljednjeg primjera, uzroci konačne ljudske visine
krajnje su složeni. Upravo zato kritičari auksologije, primjerice američka ekonomistica
Mary Eschelbach Hansen, pozivaju na veliki oprez pri brzopletim interpretacijama
tjelesne visine. Međusobna povezanost kakvoće življenja i tjelesne visine nije u svakoj
situaciji nedvosmislena i lako shvatljiva. Katkad sve ovisi o naoko sporednim stvarima,
vlakovima i kravama primjerice.
Jedna od najvećih zagonetka auksologije činjenica je da su Europljani rastom
nadmašili Amerikance. Sredinom 19. stoljeća sjeverni su Amerikanci bili prosječno šest
centimetara viši od Europljana. Zemlja je bila prostrana, mogućnosti neograničene, hrane
u izobilju, a ozbiljne bolesti rijetkost. Čak su i američki robovi u ono doba bili mnogo viši
od europskog građanstva. Međutim, tada se dogodilo nešto neobično. Dok u Europi
prosječna visina već dvije stotine godina postojano raste, Amerikanci su jednostavno
prestali rasti. U vrijeme Prvoga svjetskog rata razlika je još uvijek iznosila pet
centimetara, ali sredinom 20. stoljeća Europljani su prerasli Amerikance. Danas su
Europljani prosječno nekoliko centimetara viši od sjevernih Amerikanaca. Najviši
Europljani, Nizozemci i Skandinavci, nadvisuju Amerikance za više od sedam
centimetara, i to unatoč činjenici što su Amerikanci u posljednjih stotinjak godina
najbogatiji ljudi na planetu.
Dakle, gdje je ta međusobna povezanost tjelesne visine i životnog standarda? Ako
ne novac, što Europljane potiče na nezaustavljiv tjelesni rast, a Amerikance ne? John
Komlos i Richard Steckel ispitali su mnogobrojna tumačenja, opovrgnuvši većinu. Danas
se prednost daje teoriji koja uzroke stagnacije Amerikanaca vidi u većoj društvenoj
nejednakosti, manjoj socijalnoj sigurnosti i lošijoj zdravstvenoj skrbi u Americi.
Zdravstveni sustav, primjerice, Nizozemske, gdje muškarci prosječno dosežu visinu iznad
1,80 metara i gdje se, usto, rado pije kravlje mlijeko, jedan je od ponajboljih svjetskih
zdravstvenih sustava, osobito za trudnice i djecu. Općenito, u Europi je pristup
zdravstvenim uslugama pravednije uređen nego u SAD-u, udio zdravstveno neosiguranih
mnogo je niži, a razlika između siromašnih i bogatih je manja.
Međutim kad bi rješenje bila društvena nejednakost, zar se negdje u Americi već
ne bi našla neka skupina koja bi se izdvajala iz općeg trenda i dalje rasla? Zasigurno bi se
našla skupina koja si može priuštiti najbolje bolnice, najsposobnije liječnike, najskuplje
prehrambene proizvode i većinu mladih djevojaka. Usto, moglo bi se očekivati da će
razlike u visini između siromašnih i bogatih tijekom godina rasti. No, ništa se od toga,
nažalost, ne može dokazati. Čini se kao da su u SAD-u svi slojevi stanovništva, bogati i
siromašni, crni i bijeli, obrazovani i neobrazovani, prije nekoliko desetljeća jednostavno
prestali rasti. Zacijelo postoji neki čimbenik koji sprječava rast Amerikanaca, a koji je
dosad ostao nezamijećen.
Ni pitanje koliko uvis ljudi uopće mogu narasti nije razjašnjeno. Genetska, a
vjerojatno i tjelesne granice rasta postoje, jer čovjek ipak nije žirafa. Prvi pokazatelji
koliko bi mogla iznositi optimalna, »zdrava« tjelesna visina potječu iz Norveške, zemlje
suvremenih divova. Utvrđeno je kako rastom tjelesne visine smrtnost Norvežana opada,
na oko 1,90 metara doseže minimum, nakon čega ponovno počinje rasti. Iz toga slijedi da
bi čovjek, statistički gledano, najdulje živio kad bi bio razmjerno visok, ali ne div. Vrlo
visoki ljudi češće obolijevaju od raka i češće glavom udaraju o dovratke. Doduše, zdrava
gornja granica nije ni blizu dosegnuta, pa prosječan Nizozemac bez brige može dalje rasti.
Za kraj pojednostavljeno pretpostavimo da ljudi koji vode zdrav život postaju
viši, ali podsjetimo još jednom, samo ako promatramo prosjek. Čak i tada se postavlja
pitanje je li takav život ljepši. U 5. i 6. stoljeću stanovnici zaostale Bavarske bili su visoki,
zdravi i dugovječni. Unatoč tome, vjerojatno bi mnogi od njih više voljeli da su živjeli
nekoliko stotina godina ranije u Rimu, gdje je bilo mnogo zanimljivije i gdje su se
održavale zabavne gladijatorske borbe, premda je tjelesna visina stagnirala. Prema tome,
kako se mjeri stvarna kakvoća življenja (a ne »samo« biološki životni standard), o tome bi
možda trebalo još jednom razmisliti.
 Voda

Vodu boli briga za tvoja »pravila«. Ona ide onamo kamo ona želi ići. Kao i ja,
mala.
Bart Simpson

Voda je kemijski spoj kojeg na svijetu ima u velikoj količini, a stiže nam u obliku
bezbojne tekućine, bezbojne pare ili bezbojne kocke leda. U usporedbi s drugim
kemijskim tvarima, primjerice sviščevom mašću, voda je vrlo važna za ljude. Unatoč
tome, ili upravo zato, voda je jedna od najzagonetnijih tvari na planetu.
Njezina neobična svojstva umnogome imaju veze s građom molekule vode koja
se, kao što znamo iz školskih klupa, sastoji od jednog atoma kisika i dva atoma vodika, a
čiji elektroni čine čudesne stvari. Dok kisik u molekulu vode prilaže osam elektrona, svaki
atom vodika daje samo po jedan. Dva kisikova elektrona možemo otpisati na samom
početku, jer su toliko zatreskani u atomsku jezgru da su posve nesvjesni okoline. Ostaje
ukupno osam elektrona po molekuli vode koji se pak nastoje spariti, jer elektronima
osamljenost nije ugodna. Zbiva se sljedeće: četiri elektrona kisika međusobno se sparuju,
dok se preostala dva upuštaju u vezu s vodikovim elektronima, držeći molekulu na okupu.
Nastaje nakupina debela tijela (atom kisika), s dvije ručice (atomi vodika) i dvije nožice
(oba para kisikovih elektrona), koje bespomoćno strše prema van.
Kad bi na svijetu postojala samo jedna jedina molekula vode, a ne mnogo više
njih, tu bi priča završavala. Međutim, nazočnost susjednih molekula dodatno zamršuje
njihovu društvenu strukturu. Prvo, atomi vodika su u stalnom gibanju i mijenjaju
molekulu do tisuću puta u sekundi. Drugo, molekula vode je snažno električki
polarizirana: debela jezgra kisika sebično k sebi privlači elektronske parove, pa se
naposljetku nađe u negativno nabijenom elektronskom oblaku, a dvije također gole, tj.
pozitivno nabijene ručice vodika ostaju. To, pak, vodi k tome da se pozitivno nabijene
ručice jedne molekule žele povezati s negativno nabijenim nožicama druge molekule. A
kako voda, u jednu ruku, tako rado stvara veze, a u drugu je nepostojana u njima, može
nastati niz različitih ustroja o kojima će ovdje biti riječ. Usto, ta joj svojstva omogućuju da
provodi struju i toplinu, topi soli te da se veže s organskim tvarima poput bjelančevina. A
kako se bez i najmanjeg prigovora miješa s najrazličitijim tvarima, to je čini glavnim
sastojkom živih bića.
Sljedeća posljedica jedinstvene strukture molekule vode ukupno su šezdeset
anomalija koje, po svemu sudeći, odstupaju od uobičajenih predodžba molekularne fizike
i koje su nam tek djelomice jasne. Najpoznatija je svojstvo vode da najveću gustoću ima
na 4 Celzijeva stupnja, a ne na točki smrzavanja ili ispod nje, poput svih drugih tvari koje
se pridržavaju uobičajenih pravila ponašanja. Za očekivati bi bilo da su molekule najgušće
natiskane u kocki leda, dok u tekućem stanju slobodno trčkaraju uokolo. Kod većine tvari
u određeni volumen stane više molekula u krutom nego u tekućem stanju, iz čega slijedi
da je gustoća tvari tada najveća. Ali ne i kod vode. S njom je sasvim obrnuto, što se može
ovako objasniti. U ledu se između molekula vode nalazi nepotrebno velik međuprostor,
što im ne odgovara jer nisu tako blizu jedna drugoj kao što inače vole. Tek što se led
otopi, molekule se brže-bolje približe i gustoća raste. Zato led pluta na vodi, a rijeke i
mora smrzavaju odozgo (zbog čega im je, bez sumnje, mnoštvo riba doista zahvalno).
Brojne posebnosti vode povezane su s činjenicom da se vruća voda ponaša nešto
drukčije od hladne. Jedna od dosad nerazjašnjenih anomalija s tog dugog popisa je i efekt
Mpemba, kad se topla voda smrzne brže nego hladna. Tu pojavu prvi je zapisao Aristotel.
Očito se u njegovo doba vodu koju je trebalo smrznuti najprije stavljalo na sunce, jer
zagrijavanje pridonosi bržem smrzavanju. A kako je već mnogo toga nazvano prema
starim Grcima, a gotovo ništa prema Afrikancima, znanstvenici su jedno vrijeme složno
zaboravili na tu pojavu da bi je 1963. ponovno otkrio Tanzanijac Erasto Mpemba.
Mpemba je kao učenik na satu fizike pravio sladoled, a kako je htio uštedjeti vrijeme,
vruću je smjesu mlijeka i šećera jednostavno stavio ravno u zamrzivač. Time je gotovo
dvostruko uštedio vrijeme, jer se njegova vruća smjesa zamrznula brže nego prethodno
ohlađene smjese njegovih prijatelja iz razreda. Trebalo je još šest godina, nekoliko
različitih profesora fizike i mnogo, mnogo upornosti, dok svijet službeno nije povjerovao
u rezultate Mpembina pokusa.
Za onoga tko ima nekakvo predznanje o fizici toplih i hladnih tvari, efekt
Mpemba gotovo je legendaran. U idealnom slučaju hlađenje tekućina je kao trčanje na
duge staze istom brzinom, gdje je točka smrzavanja cilj. Ako u zamrzivač jednu pored
druge stavimo dvije posude, jednu s vrućom i jednu s hladnom vodom, hladna bi se voda
trebala brže smrznuti jer je udaljenost od početne temperature do cilja kraća. U određenim
okolnostima ona se ponaša upravo obrnuto. Zašto je voda u ovom slučaju tako
nepouzdana? Očito se voda od vode ne razlikuje samo po temperaturi, nego po još
nečemu. U slučaju efekta Mpemba to bi mogla biti količina vode, udio plinova ili
minerala, oblik i vrsta posude, vrsta zamrzivača i, naravno, temperatura. Da bismo istražili
tu pojavu moramo voditi računa o svim tim parametrima.
Za Mpembin efekt postoje brojna moguća tumačenja. Primjerice, vruća voda
isparava i gubi molekule pa ih ostaje manje za smrzavanje. Druga mogućnost su plinovi
otopljeni u vodi, poput ugljičnog dioksida, koji se zagrijavanjem vode oslobađaju. Tako se
vjerojatno mijenja raspored molekula, dopuštajući brže smrzavanje. (Tekuća voda doista
ima »sjećanje« u smislu da se konfiguracija molekula mijenja prema načinu na koji se s
njima postupa, pa voda tako »pamti« što joj se dogodilo. Doduše, sve ponovno zaboravlja
kad je se dobro promiješa.) Nedavno je, napokon, predloženo iznenađujuće jednostavno
objašnjenje. Vruća voda sadrži manje mineralnih tvari, jer se one pri zagrijavanju talože
na stijenkama posude (što znamo po metalnim čajnicima), uslijed čega se brže smrzne.
Prisutnost soli, naime, otežava smrzavanje, što je razlogom zbog kojeg se led na ulicama
posipava solju. Svim tim objašnjenjima zajednička je jedna činjenica: stručnjaci nijedno
od njih nisu jednoglasno prihvatili.
I dok je Mpembin efekt moguće istraživati jednostavnim sredstvima, druge
vodine zagonetke zahtijevaju niz tehničkih vještina koje suvremena fizika danas može
ponuditi. Primjerice, želimo li otkriti zašto klizaljke klize po ledu. Mnogi smatraju kako je
stvar samo u tlaku koji se stvara na površini leda odmah ispod oštrog ruba klizaljke dok
klizaljke pritišću led. Često se čuje kako na taj način nastaje tanak sloj vode po kojem
klizač zapravo kliže. To možda i jest tako s klizaljkama, sa skijama uopće ne, a kod
klizanja u običnim cipelama na to možemo sasvim zaboraviti. Drugo moguće objašnjenje
je dobro staro trenje. Prema hipotezi postavljenoj tek tridesetih godina prošlog stoljeća
trenje koje stvaraju klizaljke i cipele u dodiru sa zaleđenom površinom stvara dovoljno
topline da se otopi malo vode koja potom služi kao mazivo. Za tu zamisao postoji
nekoliko dokaza i danas je gotovo sigurno da toplina koja nastaje trenjem ima važnu
ulogu kod sklizanja po ledu. Nažalost, led je sklizak i kad se po njemu ništa ne kreće,
odnosno kad uopće nema trenja.
Iz ove zamršene situacije opet bi nas mogao spasiti poseban ustroj molekule
vode. Gađamo li ledenu površinu elektronima, protonima ili rendgenskim zrakama, utvrdit
ćemo da se molekule gornjeg sloja ponašaju kao da su tekuće. Na tu je zamisao još 1850.
došao legendarni fizičar Michael Faraday, i to bez elektronskog topa. Prema tome, možda
led sâm, bez pomoći tlaka ili trenja, stvara sloj koji nalikuje tekućem i po kojem se može
lagano kliziti ili klizati. No kako to led točno čini, istraživači tek pokušavaju razjasniti.
Zacijelo ima neke veze s tim što na ledenoj površini molekule koje su tako sklone vezanju
više ne znaju kamo s elektronskim oblacima, pa luđački mašu ručicama i nožicama, baš
kao što čine u tekućem stanju. Koliko god to lijepo zvučalo, ima i onih koji u to sumnjaju.
Američki fizičar Miquel Salmeron i njegov istraživački tim pomnije su pregledali
površinu leda skupim AFM mikroskopom (Atomic Force Microscope, mikroskop
atomskih sila) i otkrili da je led, promatran u atomskim mjerilima, unatoč »tekućem« sloju
još uvijek vrlo hrapav te da uopće nije sklizak. I tako, na kraju, pitanje zašto je led sklizak
ostaje nerazjašnjeno.
Usput, ne postoji samo jedna vrsta leda (i pod tim ne mislimo na sladoled od
vanilije i čokolade). U normalnim okolnostima voda se pretvara u takozvani »led Ih«
(skraćenica od led 1 heksagonalni), odnosno šest se molekula katkad poveže u šesterokut,
držeći se međusobno rukama i nogama, ali i za susjedne šesterokute. Tvorba izgleda poput
pčelinjeg saća i ima, kao što smo već spomenuli, labavu strukturu. Pri većim tlakovima
zraka i niskim temperaturama kakve na Zemlji susrećemo rijetko ili gotovo nikad, nastaju
potpuno drukčije, mnogo složenije strukture nazvane »led II« do »led XIV«, čije su
molekule gušće zbijene nego u običnom »ledu Ih«. Tako, primjerice, »led III« ne čine
šesterokuti, nego mali tetraedri, a nastaje pri temperaturama od -20 Celzijevih stupnjeva i
vrlo visokom tlaku. »Led IX« izgleda vrlo slično, a nastaje brzim hlađenjem »leda III«.
Nasreću, nema mnogo zajedničkog s »ledom 9« iz Vonnegutova romana Mačja kolijevka
koji se smrzava već na +46 Celzijevih stupnjeva, prilično brzo pretvarajući cijelu Zemlju
u golemu snježnu grudu.
Mnogo toga o različitim vrstama leda, njihovim svojstvima i načinu nastajanja ne
razumijemo. Možda ih postoji više nego što je dosad otkriveno. Već bi sutra neki institut u
svojoj ponudi mogao imati dosad neviđenu vrstu leda. A to što uopće ima toliko mnogo
različitih vrsta leda, opet možemo zahvaliti posebnom ustroju molekule vode koja se, bez
velikog protivljenja, može složiti na različite načine. Tako ispitivanja egzotičnih vrsta leda
mogu dati uvid u svojstva vezanja vode, što bi, pak, moglo dovesti do korisnih spoznaja o
mnoštvu bioloških i kemijskih društvenih igara u koje se tako spremno upušta.
Još jedna majstorija kojim se voda služi za prijelaz u kruto stanje su snježne
pahulje. Znanstvenim rječnikom, snježne pahulje su sitni ledeni kristali koji nastaju
smrzavanjem vodene pare u oblacima. Najjednostavnije pahulje su mali šesterokutni
oblici ili prizme, a šesterokutni su zato što je kristalna struktura leda nastalog u normalnim
okolnostima, kao što smo već spomenuli, heksagonalna. Kad iz vodene pare nastane prvi
šesterokut, ostalim molekulama vode koje će se na njega vezati ne preostaje ništa drugo
nego slijediti zadanu strukturu. Ali promijeni li se temperatura i vlažnost zraka oko te
»prapahulje«, primjerice kad kroz oblake zapuše vjetar, događaju se vrlo zanimljive stvari.
Šesterokut raste u visinu ili mu se povećava promjer, u sredini nastaje rupa ili na svakom
kraku šesterokuta nastaju ručice koje mogu prerasti u složene paprataste oblike. Prema
tome, svaka snježna pahulja svojim oblikom govori mnogo o svom životu.
Nažalost, čini to na teško razumljivom jeziku. Kenneth G. Libbrecht s
kalifornijskog Tehnološkog instituta u Pasadeni, jedan od trenutačno najaktivnijih
stručnjaka za snježne pahulje, ne provodi samo godišnje odmore u snježnim krajevima
skupljajući snježne pahulje, nego provodi i opsežne laboratorijske pokuse o nastajanju
snijega. »Najmanje jedan čovjek na ovom planetu želi shvatiti kako nastaju snježne
pahulje«, njegov je slogan. A dok se to ne dogodi, ima pune ruke posla. Zašto u
određenim okolnostima nastaju ovakve ili onakve pahulje, odnosno kako nastaje cijeli
zoološki vrt raznovrsnih snježnih pahulja, to ni danas nitko ne zna. Kako snježne pahulje
rastu u različitim okolnostima? S iznimkom vlažnosti zraka i temperature, koji su
parametri još važni? I kako se može shvatiti nastanak snježnih pahulja na mikroskopskoj
razini, započet naoko tako jednostavnom molekulom vode? Libbrecht savjetuje, što ne
iznenađuje, nova, opsežna laboratorijska istraživanja. Odustajanje ne dolazi u obzir.
 Voynichev rukopis

Pada ata lane pad not ogo wart alan ther tale feur far rant lant tal told
Charles Kinbote, u Blijedoj vatri Vladimira Nabokova

Voynichev rukopis je prije najmanje četristo godina rukom napisao nepoznati

autor nepoznatim pismom na nepoznatom jeziku (ne, nije francuski). Njegovo ponovno
otkriće možemo zahvaliti antikvaru Wilfridu Michaelu Voynichu koji ga je 1912. u
velikoj tajnosti otkupio od talijanskih isusovaca koji su se tada našli u novčanoj stisci.
Otada cijele vojske jezikoslovaca, kriptologa, srednjovjekovnih istraživača, matematičara
i teoretičara književnosti neuspješno pokušavaju dešifrirati ovaj tekst, koji prema
radovima Niklasa Luhmanna djeluje razumljivo.
Pisan na pergamentu, rukopis se izvorno sastojao od 272 stranice različite
veličine, od kojih je danas ostalo nepunih 240. Podijeljen je u poglavlja koja se, sudeći
prema mnogobrojnim ilustracijama, tematski bave biljkama, astronomijom, biologijom,
kozmologijom i medicinom. Usto, postoji još jedno poglavlje sastavljeno od kratkih
odlomaka bez ilustracija nazvano »Recepti«, premda bi isto tako lako mogla biti riječ o
izvatku iz voznog reda ili raznim vijestima. Kožnati uvez, kao i brojeve stranica dobio je
tek kasnije, a i crteži su naknadno obojeni.
Prvi dio Voynicheva rukopisa detaljno prikazuje uglavnom nepoznate biljke.
Poglavlje o astronomiji, pak, sadrži dobro poznate zodijačke znakove i prikaze godišnjih
doba, pa je barem tu jasno da crteži počivaju na kretanjima zvijezda i planeta. Između
ostaloga, na temelju odjeće i frizura prikazanih ljudskih likova (ili bolje rečeno samo
frizura, jer prikazane su uglavnom gole žene), može se zaključiti da je rukopis nastao
negdje u Europi u razdoblju između 1450. i 1520. Prvi dokaz njegova postojanja je,
doduše, pismo iz 1639., u kojem praški alkemičar Georg Baresch moli isusovca
Athanasiusa Kirchera za pomoć oko dešifriranja teksta. Pismo je prvi put objavljeno tek
sedamdesetih godina 20. stoljeća, oslobađajući Voynicha od povremeno iznošenih sumnji
da je rukopis njegovo vlastito djelo. Točnijih podataka o podrijetlu rukopisa do danas
nema.
U međuvremenu je rukopis analiziran suvremenim računalnim lingvističkim
metodama. Rezultat: način na koji je napisan nesumnjivo slijedi osnovna pravila prirodnih
jezika znanstveno opisanih tek u 20. stoljeću. S tim na umu, mala je vjerojatnost da je
rukopis djelo nekog prevaranta iz 16. stoljeća. Sve u svemu, rukopis baš i ne obiluje
bogatim rječnikom, ali to ne bi trebao biti povod za sumnju jer bismo u suprotnom i
brojne suvremene uspješnice morali proglasiti krivotvorinama.
Sljedeće teze tek su mali izbor iz pokušaja tumačenja zagonetnog Voynicheva
rukopisa: s jedne strane demonstriraju bespomoćnost, a s druge bogatstvo ideja ljudi koji
su se upustili u njegovo odgonetavanje. William Romaine Newbold, profesor filozofije s
Pennsylvanijskog sveučilišta, bio je prvi koji je 1921. objavio da je odgonetnuo
Voynichev rukopis. Svako tobožnje »slovo« zapravo se sastoji od niza sitnih znakova
vidljivih tek pod povećalom koji predstavljaju starogrčki stenogram. Po Newboldovu
mišljenju rukopis je izišao iz pera engleskog filozofa i znanstvenika Rogera Bacona (što je
i sam Voynich pokušao dokazati) i opisuje, uz ostalo, otkriće mikroskopa. Doduše, ubrzo
se pokazalo kako je u slučaju tobožnjih mikroskopskih slova zapravo riječ o oštećenjima
nastalim pucanjem tinte na pergamentu. Drugu domišljatu tezu iznio je amater filolog
John Stojko. On je ustvrdio kako je rukopis napisan ukrajinskim jezikom s ispuštenim
vokalima i da govori o građanskom ratu. Nažalost, to nije imalo veze kako s crtežima u
rukopisu, tako ni sa stvarnom ukrajinskom poviješću. Godine 1987. fizičar Leo Levitov
pripisao ga je katarima, srednjovjekovnoj heretičkoj sekti iz Francuske, ustvrdivši da je
pisan mješavinom srednjovjekovnog flamanskog, starofrancuskog i starogermanskog.
Spisatelj James E. Finn, pak, u svojoj knjizi Pandorina nada iz 2004. polazi od
pretpostavke da je tekst napisan hebrejskim jezikom, slijedeći lako razumljivu šifru. (Kao
i mnoge druge interpretacije, i ovaj sustav otvara neograničene mogućnosti tumačenja
Voynicheva teksta.) Jezikoslovac Jacques Guy smatra kako bi mogla biti riječ o jednom
od azijskih jezika, zapisanom izmišljenim pismom, što prema strukturi riječi kojima je
rukopis pisan nije čak ni neprihvatljivo. S druge strane, ilustracije ne izgledaju ni
najmanje azijski. Potkraj 2003. Poljak Zbigniew Banasik iznio je pretpostavku da je riječ
o nešifriranom tekstu napisanom mandžurskim jezikom. Banasik, doduše, ne zna
mandžurski, a kompetentni govornici mandžurskog dosad se nisu oglasili.
I, naposljetku, 2003. pojavila se zasad posljednja teorija o kojoj se u javnosti
povela rasprava. Britanski psiholog i informatičar Gordon Rugg u svoje je slobodno
vrijeme dokazao
da se tekst sličnih obilježja može načiniti kombiniranjem nepostojećih prefiksa, korijena
riječi i sufiksa pomoću papirnate šablone, odnosno rešetke. Takve su se rešetke, tzv.
Cardanove rešetke, već u 16. stoljeću rabile za šifriranje tekstova. Ruggove je rezultate
tisak u nekoliko navrata proglasio rješenjem Voynicheva problema, premda oni samo
dokazuju kako postoji teorijska mogućnost da je u 16. stoljeću tadašnjim sredstvima u
kratkom vremenu bilo moguće sastaviti tekst sličnih obilježja. No je li se to doista tako
zbilo i dalje je nepoznanica. Rugg osobno smatra kako je rukopis najobičnija prijevara. S
financijskog motrišta takav bi se pothvat isplatio, jer je navodno car Rudolf II., revni
kolekcionar alkemijskih rukopisa i drugih kurioziteta, Voynichev rukopis oko 1600. kupio
za 600 zlatnih dukata. Na sličan se način nekoliko stotina godina kasnije preprodajom
rukopisa nadao okoristiti i antikvar Hans P. Kraus, kupivši ga za 25 000 američkih dolara,
ali kako na kraju nije uspio naći kupca, donirao ga je Sveučilištu Yale. Oni koji se žele i
sami okušati u dešifriranju Voynicheva rukopisa, cjelovito skeniran rukopis pronaći će na
internetskoj stranici Sveučilišta Yale ili u prvom izdanju cjelovito skeniranog izvornog
teksta s francuskim predgovorom objavljenog pod naslovom Le Code Voynich Jean-
Claudea Gawsewitcha iz 2005.
 Zijevanje

Kod umora i potrebe za snom zijevanje je prirodna reakcija koja nije neugodna.
(...) Kod stvarnog umora predajemo se i idemo leći.
Dr. med. Anna Fischer-Dückelmann, Žena kao obiteljski liječnik

Da odmah unaprijed spomenemo ono najvažnije: zijevanje nije nužno povezano s

dosadom ili umorom. Na Olimpijskim igrama nerijetko možemo spaziti vrhunske sportaše
kako zijevaju neposredno uoči odlučujućeg natjecanja i to pred milijunskom publikom
kad im, barem kako čujemo, sasvim sigurno nije dosadno. Svi stručnjaci slažu su oko
jednoga, a to je da je zijevanje zarazno. Međutim, zašto je tako i zašto uopće zijevamo, ne
zna se. Svi čitatelji koji sljedeća objašnjenja tjeraju na zijevanje zato bi se trebali smatrati
sudionicima pokusa u okviru svjetskog istraživanja te pojave.
Zijevanje, ili općenito povremeno jako otvaranje usta, široko je rasprostranjena
navika. Primijećeno je i u brojnih kralježnjaka, primjerice među ribama, pticama,
zmijama, slonovima i brojnim drugim životinjskim vrstama. Ljudi počinju zijevati već u
maternici, u dobi kada još ne mogu gotovo ništa drugo. Zijevanje očito izaziva niz
hormona na čije smo milosti i nemilosti prepušteni. Prema pojedinim izvješćima, osobe s
oboljenjima poput shizofrenije zijevaju rjeđe od zdravih. Neke, pak, druge bolesti
izazivaju pojačano zijevanje. Zdravi ljudi zijevaju najčešće neposredno nakon buđenja i
uoči spavanja. Druga živa bića, primjerice mužjaci štakora, pri zijevanju povremeno imaju
erekciju, a neka, pak, kako katkad možemo pročitati, najradije zijevaju u društvu. Tako
među majmunima zijevanje povezano s pokazivanjem zuba označava prijetnju, što je
primijetio već Charles Darwin. Kao što smo spomenuli, zijevanje je zarazno, i to ne samo
među ljudima, nego i u najmanju ruku među čimpanzama i majmunima makakijima, ali
ne i u dojenčadi. Muškarci, čini se, zijevaju češće od žena, a u iznimnim slučajevima
učestalo zijevanje može dovesti čak i do bolnog iščašenja čeljusnog zgloba. Jedno je
sigurno, istraživanja zijevanja iznimno su rijetka.
Nerijetko čujemo da je uzrok zijevanja nedostatak kisika. Rašireno je vjerovanje
da ljudi zijevaju u zagušljivim prostorijama, i to kako bi širokim otvaranjem usta udahnuli
više zraka. To je, vrlo vjerojatno, prejednostavno da bi bilo sasvim istinito, jer već i
najjednostavnija promišljanja bude tihu sumnju. Zašto onda lavovi zijevaju dok leže u
savani? Zašto nerođena djeca zijevaju u majčinoj utrobi gdje dovoljne količine kisika
dobivaju kroz pupčanu vrpcu, a ne kroz usta ili nos? Zašto onda češće ne zijevamo pri
sportskim aktivnostima, kad nam je potrebno mnogo više kisika? Znanosti bi trebala dati
jasne rezultate, što je psiholog Richard Provine sa suradnicima i učinio krajem
osamdesetih godina 20. stoljeća. Naime, Provine i suradnici odlučili su izmjeriti smanjuje
li povećani dotok kisika učestalost zijevanja, kao i povećava li učestalost zijevanja dotok
»istrošenog« zraka, odnosno zraka koji sadrži veću količinu ugljičnog dioksida i,
naposljetku, potiče li sportska aktivnost na zijevanje. Ishod je u svim slučajevima bio
nedvojbeno negativan. »Loš« zrak i nedostatak kisika vrlo vjerojatno su uzroci umora, a
ne zijevanja. Teorija, pokus, teorija opovrgnuta — i gotovo je istraživanje.
Provine, koji svoje zanimanje za zijevanje naziva »perverznim«, bio je iznenađen
rezultatima. Otada smatra da zijevanje nije povezano s disanjem, nego sa svojevrsnom
promjenom stanja budnosti koja nastupa na prijelazima iz budnosti u spavanje, i obrnuto.
Za ovaj drugi slučaj njegov suradnik Ronald Baenninger navodi nekoliko dokaza
dobivenih pokusima. Zamolio je ispitanike da cijeli dan nose kinetičke narukvice i
pritiskom na gumb zabilježe svako zijevanje. Taj je pokus pokazao da zijevanje redovno
prethodi fazama povećane aktivnosti. Slično ponašanje pokazuju i neke životinje. Mužjaci
sijamske ribe borca, primjerice, prije napada široko otvaraju usta, što je pokret koji u
najmanju ruku nalikuje zijevanju, premda bi mogao predstavljati i nešto posve drugo, što,
nažalost, ne možemo utvrditi, jer sijamske ribe borci ne daju da im se stavi kinetička
narukvica.
Međutim, možda ta njihova sklonost može objasniti neobičnu učestalost zijevanja
u maratonaca uoči starta, padobranaca uoči skoka ili studenata uoči ispita, a svi su oni u
tim trenucima posve razbuđeni. Moguće je da otvaranjem usta mozak dobiva dodatni nalet
krvi, što ga dovodi u »stanje pripravnosti«. Ako je to točno, zijevanje bi moglo biti
svojevrstan poticaj mozgu na bolji rad. Ali zašto onda zijevamo i kad smo umorni, što
svatko od nas može potvrditi? Ima li zijevanje u tom slučaju ulogu alarma, govoreći tijelu
da je vrijeme za odmor?
Uostalom, da se izazove zijevanje dovoljno ga je samo predočiti, odnosno
intenzivno o njemu razmišljati. Zato je posve normalno da dok čitamo o istraživanju
zijevanja često zijevamo. U novije se vrijeme znanstvenici koji istražuju zijevanje služe
suvremenim neurološkim metodama koje bilježe moždanu aktivnost tijekom zijevanja.
Ispitanici se stave u uređaj za magnetsku rezonanciju i puštaju im se snimke koje potiču
zijevanje (ne odabrani dosadni filmovi, neko snimke ljudi koji zijevaju). U jednom
takvom istraživanju njemačko-finski istraživački tim zabilježilo je dvije tisuće i pet
različitih znakova koji upućuju na uzroke zaraznog zijevanja. Rezultati tog istraživanja
potvrdili su da zijevanje nije tek oponašanje tuđeg ponašanja, točnije da nije proces učenja
u smislu da ponavljamo ono što vidimo da drugi čine. Naime, zrcalni neuroni, smješteni u
područjima mozga zaduženim za takve procese učenja, nisu se ništa jače aktivirali
gledanjem snimaka zijevanja, nego usporednim gledanjem snimaka bez zijevanja. Dakle,
ne moramo razumjeti kako netko drugi zijeva da bismo sami mogli zijevati — to se
događa posve automatski. Zato se nagađa kako se u pozadini zijevanja nalazi drevni
mehanizam, čiji je zadatak komunikacija i sinkronizacija ponašanja unutar skupine.
Poruke koje se skrivaju u njegovoj pozadini mogle bi biti »Naprijed, u napad!« ili »Oprez,
neprijatelj!«, ali isto tako i »Idemo spavati!«, pa je moguće da je zijevanje nekoć bilo brz i
učinkovit način da se bez previše riječi priopće stvari važne za opstanak vrste.
Istražujući zijevanje, Steven Platek i suradnici došli su, pak, do sasvim drugog
zaključka. Prema njihovoj tezi zarazno zijevanje je čin empatije, pogled koji je prvi put
iznesen u javnost sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kako bi dokazali svoju tvrdnju, Platek
i suradnici su 2003. zijevanje u osoba koje su na testu osobnosti iz empatije imali izrazito
dobre rezultate usporedili sa zijevanjem onih koji su na istom tom testu imali izrazito
slabe rezultate. I njima su prikazivane snimke ljudi koji zijevaju, s očekivanim ishodima.
Ispitanici koji su imali dobru sposobnost poistovjećivanja, odnosno uživljavanja u
emocionalna stanja drugih, bili su podložniji zijevanju od onih s manjom sposobnošću
uživljavanja. Kako bi potvrdili ishod, Platek i suradnici ponovno su posegnuli za
snimkama mozga. I doista, pri zijevanju je zabilježena aktivnost u područjima mozga za
koja se pretpostavlja da su važna za izgradnju suosjećanja, pa je tako moguće da zarazno
zijevanje uopće ne znači »Dosadno mi je«, nego, umjesto toga, »Suosjećam s tobom«.
Uklanja li suosjećanje dosadu, nije poznato.
Veliku teškoću predstavljaju najrazličitiji konteksti u kojima se zijevanje
pojavljuje. S jedne strane, vjerojatno postoje posve tjelesni razlozi zbog kojih zijevamo.
Zijevamo da bismo duboko udahnuli, potakli rad krvotoka ili jednostavno protegnuli lične
mišiće. Usto, zijevanje otvara vezu između usne šupljine i uha, Eustahijevu cijev, pa
uravnotežuje tlak u srednjem uhu, primjerice kod prehlade ili pri slijetanju aviona.
Zijevanje je zato zdravo, složni su stručnjaci. S druge, pak, strane, čini se da zijevanje ima
i jedno drugo, društveno i komunikativno obilježje, bilo da se pojavljuje zbog empatije ili
sinkronizacije ponašanja. Tu bi zarazno zijevanje moglo biti vrlo važno. Zvuči jezivo, ali
očito zijevanjem vodimo nesvjesne razgovore nejasna sadržaja koje ne možemo prekinuti
stavljanjem ruke pred usta, jer mozak je toliko lukav da unatoč tomu prepoznaje kad netko
drugi zijeva.
Bez obzira zašto naposljetku zijevali, tijek dubokog udisanja široko otvorenim
ustima začudo uvijek izgleda jednako. Složeno značenje zijevanja je jedinstveno,
ponajprije kad pomislimo da su ostale nevoljne tjelesne radnje poput kihanja, kašljanja ili
smijeha mnogo svestranije. Čini se da je zijevanje univerzalno oružje koje je evolucija
izumila kako bi našem ionako već bizarnom postojanju dodala jednu novu, neobičnu
komponentu.
 Život

I Bog reče grudi blata: Ustani!

Ja, blato, ustadoh i vidjeh kako je Bog sve lijepo uredio.
Pomalo se važnim mogu osjećati samo onda kad pomislim na sve to blato koje ne smije
ustati i osvrnuti se oko sebe.
Ja sam postao tako mnogo, a većina blata tako malo.
Kurt Vonnegut, Mačja kolijevka

Još je i danas posve nejasno kako se pojavio život na Zemlji. Premda se ovim
pitanjem bave legije astronoma, geologa, kemičara i biologa, odgovoru nismo »ništa bliže
od drevnih Grka«, kako su u jednom kratkom pregledu stanja ustvrdili astrofizičari Eric
Gaidos i Franck Selsis. Kako poznajemo samo jedan primjer života u svemiru, naime ovaj
na Zemlji, istraživanje prisilno moramo ograničiti na njega. To je djelomice riskantno, jer
razmatranja jedinstvenih slučajeva mogu dovesti do posve pogrešnih zaključaka. Ipak, ne
preostaje nam ništa drugo. Jesmo li tipičan oblik života ili tek neobičnost ostaje na
prosudbu budućim naraštajima.
Još donedavno se polazilo od činjenice da je život nekako spontano nastao iz -
vode ili blata. Naposljetku, za to je postojao pregršt dokaza, jer kad bi otpad i smeće ostali
ležati neko vrijeme, iz njih bi naizgled sami od sebe počeli izlaziti crvi i štakori. Otkriće
mikroskopa 1590. predstavljalo je početak kraja ove lijepe, jednostavne teorije. Louis
Pasteur zabio je 1864. posljednji čavao u njezin lijes. Naime, kad bi se tobože neživa tvar
bolje pogledala, vidjelo se da je život prisutan čak i u smeću.
Potraga za početkom života na Zemlji sad je dvostruko teža. Najprije moramo
otkriti kako je Zemlja izgledala neposredno nakon nastanka, što uopće nije lako, a kad to
utvrdimo, od onoga što imamo na raspolaganju na beživotnoj Zemlji moramo stvoriti
život, i to prvo najjednostavnije građevne elemente, ponajprije aminokiseline, sastavne
dijelove bjelančevina, a zatim primitivne životne oblike. Kako od njih dalje nastaju
papučice i njemački ovčari, pitanja su kojima se ovdje nećemo baviti.
Danas sa priličnom sigurnošću znamo da je Zemlja nastala prije otprilike 4,6
milijarda godina od ostataka materijala preostalog nakon nastanka Sunca, a koji ga je
okruživao u obliku prstena. Nažalost, razvoj mlade Zemlje nitko nije dobro dokumentirao.
Sve što nam je preostalo od prvih 500 milijuna godina šačica je drevnog kamenja. Da
bude još gore, prvi život iza sebe nije ostavio bogzna što upotrebljivo. Najstariji dokazi
života različite su okamine najmanjih organizama koje bi mogle biti stare između 3,5 i 3,8
milijardi godina, što su opet, naravno, vrlo diskutabilne brojke. Ta živa bića i sve što je
došlo nakon toga, vjerojatno potječu od »posljednjeg zajedničkog univerzalnog pretka«
(engl. last universal common ancestor, skraćeno LUCA), za kojeg se dugo pretpostavljalo
da se na prizorištu pojavio prije otprilike 3,9 milijardi godina. U međuvremenu se saznalo
kako se život na Zemlji vjerojatno pojavio još ranije, u vrijeme kad su životni uvjeti bili
krajnje nepovoljni, odnosno kad su Zemlju bombardirale kometske i meteoritske kiše, a
vulkanske erupcije bile svakodnevna pojava. Bilo je to mračno, pusto doba Zemljine
povijesti, kad nije bilo moguće poslati snimateljsku ekipu National Geographica da snimi
nekoliko lijepih kadrova.
Međutim, jedna je stvar poznata. Naime, u to doba na Zemlji nije bilo kisika.
Njega su nam ljubazno stvorila prva živa bića. S iznimkom toga, o samom sastavu
praatmosfere ima različitih mišljenja. Od otprilike 1920-ih raširena je predodžba da se ona
uglavnom sastojala od metana i amonijaka. Kako oba plina imaju poprilično neugodan
miris, to ranu Zemlju baš i nije činilo ugodnim mjestom za život. Međutim, takva je
atmosfera imala jednu veliku prednost. Osiguravala je povoljne preduvjete za nastanak
aminokiselina, što je laboratorijskim pokusima prvi 1953. dokazao Stanley Miller. Miller,
tada još student, pod vodstvom svog profesora Harolda Ureyja stavio je tobožnju
praatmosferu u jednu posudu, drugu posudu napunio vodom i uz djelovanje električne
energije, koja je odglumila munje, omogućio njihovu interakciju. I doista, ovim su
jednostavnim kulinarskim receptom nastale aminokiseline o čijem nas okusu, doduše, nije
izvijestio. Pokuse slične Miller-Ureyjevom još 1897. izveo je Charles Darwin, premda
samo u svojoj glavi. Darwin je razmišljao o »toploj barici, gdje su prisutne svakojake soli
bogate amonijakom i fosforom, svjetlo, toplina, elektricitet«, iz koje nastaju građevni
elementi života. Za početak života, dakle, potrebni su smrdljiva atmosfera, dovoljno vode
i jake oluje.
Naravno, samo ako je u praatmosferi doista bilo metana i amonijaka, oko čega se
znanstvenici nisu sasvim usuglasili. Ali čak i da je atmosfera bila takva kakvom su je
zamišljali Urey i Miller, odakle je stigla voda? Voda je nužan preduvjet za postanak i
razvoj života na Zemlji. Bez vode nema praoceana, a bez praoceana nema prajuhe. Kako
je voda došla na Zemlju, još je jedna nepoznanica. Polazište nekih teorija je da su Zemlju
razmjerno kasno vodom opskrbila nebeska tijela bogata vodom, primjerice meteoriti ili
ledeni kristali. Drugi, pak, istraživači vjeruju da je Zemlja nastala od nekoliko manjih
planetarnih embrija, te da su neki od njih sadržavali vodu. Međutim, sve su teorije
dvojbene. Katkad u njima voda stiže, ali odmah zatim opet nestaje, katkad stiže, ali samo
uz nezamislivo mnogo sreće, a katkad to uopće ne uspije. A kako nije sigurno kada i na
koji način je voda stigla na Zemlju, dvojbeno je jesu li aminokiseline nastale na ranoj
Zemlji čak i u slučaju da je postojala odgovarajuća atmosfera.
No nije li se možda sve odvijalo mnogo jednostavnije? Ovo pitanje izranja sve
češće otkad je pokraj australskog provincijskog gradića Murchison 1969. pao meteorit
koji zapravo nije ništa drugo nego velika neizgorjela zvijezda padalica. Začudo, meteorit
Murchison sadrži različite aminokiseline, baš ono što se dosad kemijski pokušavalo
stvoriti na prazemlji. Sasvim je moguće da su elemente potrebne za nastanak života na
mladu Zemlju donijeli slični meteoriti. Ali to, naravno, ne objašnjava kako su se
aminokiseline uopće našle u tom kamenju iz svemira.
Čak ako i pretpostavimo da su aminokiseline i drugi osnovni elementi potrebni za
nastanak života nekako stigli na Zemlju, istog časa stižemo do sljedeće zagonetke.
Aminokiseline su dobre i korisne, ali još uvijek su daleko od života. U konačnici, od njih
bi trebali nastati kolibriji i gumeni medvjedići, ili barem najprije jednostavni oblici života
poput bakterija. Ni daljnji razvoj organskih molekula (poput aminokiselina) u prve oblike
života nije jasan. Gotovo je nemoguće iznijeti sve argumente i protuargumente koji bi
nam pomogli odvagnuti najrazličitije teorije te tzv. kemijske evolucije. Od 1980-ih
omiljeni su modeli tumačenja prema kojima su se procesi nužni za nastanak života
odvijali u neposrednoj blizini vrućih izvora u dubokome moru, po svoj prilici na mjestima
na kojima se u more izlijeva vulkanska lava. Druge, pak, teorije prednost daju normalnim
temperaturama u naizmjence vlažnoj i suhoj okolini, primjerice plitkome moru, gdje je
dno prekriveno vodom samo u vrijeme plime. Osnovni problem može se opisati na
sljedeći način: kako od aminokiselina nastaju složeniji građevni elementi zapisano je u
genetskoj bazi podataka, odnosno DNK, no ona još ne postoji. Situacija je, dakle,
zamršena. Za sastavljanje uputa za uporabu potrebne su upute za uporabu. Jedan od
suvremenijih modela koji bi mogao doskočiti ovom vražjem kolu je tzv. teorija »svijeta
RNK«, u kojoj je svestrani kemijski građevni element nazvan RNK istodobno i arhitekt i
graditelj, naravno na primitivan način, ali ipak… Gdje god i kako god se proces odvijao,
na kraju kemijske evolucije nastao je LUCA, zajednički predak ljudi, komaraca i mikroba.
LUCA je morao biti jedinstvena vrsta života, jer sva sljedeća živa bića
funkcioniraju baš kao LUCA, na temelju bjelančevina i DNK. Doduše, zagonetno je i je li
kemijska revolucija iznjedrila samo vrstu LUCA ili s njom i niz drugih prabića. Prva bi
inačica značila da proces nastanka životnih oblika nije osobito postojan te da je život u
svemiru rijetkost. To, pak, ne možemo ni potvrditi niti osporiti, jer »tamo vani« dosad još
nismo sreli nikoga. Ako je, međutim, na početku nastalo više različitih životnih oblika, je
li LUCA istrijebila sve svoje sustanovnike, pa ako je tako, zašto bi učinila nešto tako
nečuveno? Ni LUCA niti njezini hipotetski suparnici nisu za sobom ostavili dnevnike koji
bi nam pomogli razjasniti spletke koje su se odvijale u prvih 600 milijuna godina Zemljine
povijesti.
Danas se prednost daje teoriji prema kojoj su na ranoj Zemlji postojale različite
vrste života koje su, da su preživjele, mogle funkcionirati sasvim drukčije od bilo čega što
danas trči Zemljom. Međutim, tek je jedna od njih, naš zajednički predak LUCA,
preživjela masovno izumiranje koje se zbilo prije otprilike 3,9 milijardi godina, možda
zbog prikladnog skrovišta u dubokome moru. Jedan mogući uzrok takvog masovnog
izumiranja bombardiranje je iz svemira, odnosno mnoštvo velikih meteorita koji su tada
padali na Zemlju. Takav je događaj dokazan u Mjesečevoj prošlosti. Prema toj hipotezi,
meteoritske kiše sterilizirale su naš planet, stvarajući »usko grlo« pogodno za samo jedan
jedini oblik života, koji se zatim nesmetano raširio po Zemlji.
Postoje, naravno, i potpuno drukčija polazišta, jer rana povijest Zemlje kao ni
jedna druga epoha mami ugledne istraživačke institute na iznošenje zanimljivih
pretpostavki. LUCA je, primjerice, mogla nakratko iseliti i tako izbjeći istrjebljenje.
Začahuriti se, uhvatiti za komad stijene i odletjeti kroz Sunčev sustav ne neko drugo
mjesto. Ta apsurdna teorija nije šala. Sasvim je zamislivo, na primjer, da asteroid udari u
Zemlju i nakon sudara u svemir odnese nekoliko komada stijena zajedno s LUCA-om.
Tako bi se LUCA mogla stalno kretati između Zemlje, Venere i Marsa.
Međutim, ako je doista postojao međuplanetarni prijevoz elemenata potrebnih za
nastanak života, moguće je da život izvorno uopće nije nastao na Zemlji. Mogao bi
potjecati i s drugih mjesta, primjerice s Marsa, što bi moglo objasniti zašto na Zemlji
nema tragova ranog života. Jesmo li naposljetku tako dugo traženi Marsovci koji su
unatrag nekoliko milijardi godina došli na ekskurziju na susjedni Plavi planet? Ne
reagiraju znanstvenici samo zato gotovo histerično kad na Marsu pronađu ostatke života.
Kako Crveni planet ima stabilnu površinu, a usto i razmjerno hladnu klimu, prastari
tragovi života mogli su tamo ostati sačuvani do danas. Velika senzacija zbila se 1996., kad
se za kamen s Marsa pronađen 1984. blizu Južnog pola, s oznakom ALH84001, utvrdilo
da sadrži mikroskopske tragove sićušnih organizama, koji bi mogli potjecati samo s
Marsa. Unatoč nekim sumnjama, ovo polazište i dalje mnogo obećava. Možda Mars nije
samo izvorište života, nego i arhiv njegova postanka.
I, za kraj, postoji i mogućnost da je život nastao prije nastanka planeta. Jedno
polazište u tom smjeru je teorija panspermije, prema kojoj su bakterije učahurene u
sporama sveprisutne u svemiru i vegetiraju u oblacima prašine u Mliječnoj stazi. Izravnih
dokaza za tu teoriju zasad nema, izuzme li se da pojavu - crvene kiše u Indiji neki
smatraju potvrdom teorije panspermije. U međuvremenu sve je omiljenija još jedna slična
teorija. Život je mogao nastati i na asteroidima, malim, neuglednim stijenama kojih u
velikom broju ima u našem Sunčevom sustavu. Preko njih Sunčev sustav raspolaže
mnoštvom minijaturnih svjetova različitog kemijskog sastava, građe i temperature —
lijep, velik pješčanik u kojem se mogu odvijati počeci života — zbog čega je vjerojatnost
da bi već odrasla baterija mogla potjecati s njih mnogo veća nego da je nastala na
planetima. Kao i uvijek, i za tu teoriju postoje dobri protuargumenti. Primjerice, postavlja
se pitanje zašto na nekom asteroidu nikad nisu pronađeni oblici života, premda su brojni
pomno ispitani. A možda je razlog taj što je jedini asteroid, onaj koji je donio život, prije
četiri milijarde godina pao na Zemlju, omogućivši tako razvoj složenijih oblika života, što
bi naposljetku značilo da je naše vlastito postojanje dokaz teorije asteroida — i istodobno
svake druge spomenute teorije.
 Izvori

Da navedemo sve izvore kojima smo se služili u istraživanju za ovu knjigu

trebala bi nam još jedna knjiga. Zato smo se odlučiti navesti najviše pet izvora po temi. To
su uglavnom radovi koji su nam najviše pomogli u istraživanju, a te će vam reference
pomoći želite li saznati nešto više o obrađenim temama. Za radove objavljene na
internetskim stranicama, za koje se nadamo da će se dulje vremena nalaziti na istom
mjestu, navedene su adrese. Mnogo navedenih publikacija besplatno je dostupno na
internetu.

Neznanje općenito:
— John Brockman (ur.): What we believe but cannot prove (Što vjerujemo, ali ne
možemo dokazati), Edge Foundation, Inc., The Free Press, 2005. (Vodeći znanstvenici
razglabaju o mogućim rješenjima otvorenih velikih pitanja znanosti.)
— Ronald Duncan, Miranda Weston-Smith: The Encyclopedia of Ignorance —
Everything you ever wanted to know about the unknown (Enciklopedija neznanja — sve
što ste oduvijek htjeli znati o nepoznatom), Pergamon Press, 1977. (Akademski izbor iz
neznanja 1970-ih.)
— Jay Ingram: The Science of Everyday Life, The Velocity of Honey, The
Barmaid's Brain (Znanost svakodnevice, Brzina meda, Pipničarkin mozak) (Za razliku od
većine autora sličnih knjiga o znanosti u svakodnevici, Jay Ingram izravno ukazuje na
nelogične i nerazjašnjene rezultate istraživanja.)
— Donald Kennedy i dr.: »What Don't We Know?« (»Što ne znamo?«), Science,
2005, sv. 309, str. 75, kao i na adresi: www.science.org/cgi.content/summary/309/5731/75
— John Malone: Unsolved Mysteries of Science (Nerazjašnjene zagonetke
znanosti), John Wiley & Sons, 2001.
— Jens Söntgen: »Forscher im Nebel« (»Istraživači u magli«), duz Magazin
02/2006, kao i na adresi: www.wzu.uni-augsburg.de/Projekte/
Nichtwissenskultur/pdfs/Forscher_im_ Nebel.pdf

Amerikanci:
— James Adovasio, Jake Page: The First Americans: In Pursuit of Archaeology's
Greatest Mystery (Prvi Amerikanci: u potrazi za najvećom zagonetkom arheologije),
Modern Library, 2003.
— Michael D. Lemonick, Andrea Dorfman: »Who Were the First Americans?«
(»Tko su bili prvi Amerikanci«), TIME Magazine, 2006., sv. 167, br. 11

Anestezija:
— B. W. Urban: »Current assessment of targets and theories of anaesthesia«
(»Trenutačna procjena ciljeva i teorija anestezije«), British Journal of Anaesthesia, 2002.,
sv. 89(1), str. 167—183

Betlehemska zvijezda:
— Dieter B. Herrmann: Rätsel um Sirius — Astronomische Bilder und Deutungen
(Zagonetka o Siriusu — astronomske slike i značenja), Verlag Der Morgen, Berlin, 1985.
— Susan S. Carroll: »The Star of Bethlehem: An Astronomical and Historical
Perspective« (»Betlehemska zvijezda: astronomska i povijesna perspektiva«),
sciastro.net/portia/articles/thestar.htm
— internetske stranice Roberta H. van Genta, www.phys.uu.nl/~vgent/
stellamagorum/stellamagorum.htm

Crvena kiša:
— S. Sampath, T. K. Abraham, V. Sasi Kumar, C. N. Mohanan: »Coloured Rain:
A Report on the Phenomenon« (»Obojena kiša: izvješće o pojavi«), službeno izvješće,
objavio ga je »Centre for Earth Science Studies« i »Tropical Botanical Garden and
Research Institute«, 2001., CESS-PR 114—2001
— Godfrey Louis, A. Santhosh Kumar: »The Red Rain Phenomenon of Kerala
and its Possible Extraterrestrial Origin« (»Pojava crvene kiše u Kerali i njezino moguće
izvanzemaljsko podrijetlo«), Astrophysics & Space Science, 2006., sv. 302, str. 175—187,
i pod: arxiv.org/abs/astroph/0601022

Ejakulacija, ženska:
— Sabine zur Nieden: Weibliche Ejakulation (Ženska ejakulacija), Psychosozial-
Verlag, 2004. (Beiträge zur Sexualforschung, sv. 84)
— Gary Schubach: »Urethral Expulsions During Sensual Arousal and Bladder
Catheterization in Seven Human Females« (»Mokraćovodni izbačaji tijekom ćutilnog
pobuđenja i kateterizacije mokraćnog mjehura kod sedam žena«), Electronic Journal of
Human Sexuality, 2001., www.ejhs.org/volume4/Schubach/abstract.html
— Gary Schubach: »The Human Female Prostate and Its Relationship to the
Popularized Term, G-Spot« (»Ženska prostata i njezina veza s čestim pojmom G-točke«),
2002., doctorg.com

Elementarne čestice:
— D. P. Roy: »Basic Constituents of Matter and their Interactions — A Progress
Report« »Osnovni sastojci materije i njihove interakcije — izvješće o napretku«), članak
za »3rd International Symposium on Frontiers of Fundamental Physics«, Hyderabad,
17.—21. prosinca 1999., 1999., arxiv.org/ abs/hep-ph/9912523
— Haim Harari: »A Schematic Model of Quarks and Leptons« (»Shematski
model kvarkova i leptona«), Physics Letters B, 1979., sv. 86(1), str. 83—86
— Roger Penrose: The Road to Reality. A Complete Guide to the Laws of the
Universe (Put u stvarnost. Potpuni vodič u zakone svemira), Vintage, London, 2006.

Halucinogeni:
— David E. Nichols: »Hallucinogens« (»Halucinogeni«), Pharmacology &
Therapeutics, 2004., sv. 101, str. 131—181
— David E. Nichols: »The Medicinal Chemistry of Phenethylamine
Psychedelics« (»Medicinska kemija fenetilaminskih psihodelika«), The Heffter Review of
Psychedelic Research, 1998., sv. 1, str. 40—45
— Roland R. Griffiths i dr.: »Psilocybin can occasion mystical-type experiences
having substantial and sustained personal meaning and spiritual significances«
(»Psilocibin može potaći mistične doživljaje s opipljivim i trajnim osobnim i duševnim
značenjem i značajem«), Psychopharmacology (Online-izdanje), 2006.,
www.hopkinsmedicine.org/Pressjeleases/2006/GriffithsPsilocybin.pdf

Havaji:
— Zbirka izvješća na internetskoj adresi www.mantleplumes.org
— A. D. Saunders: »Mantle plumes: an alternative to the alternative« (»Mjehuri u
plaštu: alternativa alternativi«), Geoscientist, kolovoz 2003., www.geolsoc.org.uk

Indsko pismo:
— Steve Farmer, Richard Sproat, Michael Witzel: »The Collapse of the Indus-
Script Thesis: The Myth of a Literate Harappan Civilizations« (»Propast hipoteze o
indskom pismu: mit o pismenim harapskim civilizacijama«), Electronic Journal of Vedic
Studies, 2004., sv. 11(2), str. 19—57
— The Straight Dope Science Advisory Board: »How come we can't decipher the
Indus script?« (»Zašto ne možemo dešifrirati indsko pismo?«), 2005., straightdope.com

Jegulje:
— V. J. T. van Ginneken, G. E. Maes: »The european eel (Anguilla anguilla,
Linnaeus), its lifecycle, evolution and reproduction: a literature review« (»Europska
jegulja [Anguilla anguilla, Linnaeus], njezin životni ciklus, evolucija i reprodukcija:
pregled literature«), Reviews in Fish Biology and Fisheries, 2005., sv. 15(4), str. 367—
398
— Vincent van Ginneken, Erik Antonissen i dr.: »Eel migration to the Sargasso:
remarkably high swimming efficiency and low energy costs« (»Seoba jegulja u Sargaško
more: iznimno visoka učinkovitost plivanja i niska potrošnja energije«), Journal of
Experimental Biology, 2005., sv. 208, str. 1329—1335
— Katsumi Tsukamato, Izumi Nakai, W.-V. Tesch: »Do all freshwater eels
migrate?« (»Sele li se sve slatkovodne jegulje?«), Nature, 1998., sv. 396, str.. 635—636
— Dietmar Bartz: »Der Analytiker und sein Phallusfisch« (»Ana-litičar i njegova
falusna riba«), taz Magazin od 3. 6. 2006., str. 752—754

Jesensko lišće:
— David W. Lee, Kevin S. Gould: »Why Leaves Turn Red« (»Zašto lišće
pocrveni«), American Scientist, 2002., sv. 90, str. 524—531
— Marco Archetti, Sam P. Brown: »The coevolution theory of autumn colours«
(»Koevolucijska teorija jesenjih boja«), Proceedings of the Royal Society of London, B,
2004., sv. 271, str. 1219—1223
Kapi:
— Jens Eggers: »Drop formation — an overview« (»Stvaranje kapi — pregled«),
Zeitschrift für Angewandte Mathematik und Mechanik, 2005., sv. 85, str. 400-410

Kralj štakora:
— G. Wiertz: »Experiment zur Bildung eines Rattenkönigs« (»Pokus za stvaranje
kralja štakora«), 1966., Zeitschrift fur Säugetierkunde, 1966., sv. 31, str. 20—22
— »Vom Rattenkönig« (»O kralju štakora«), Orion, 1952., sv. 3, str. 118—120
— Alfred Edmund Brehm: »Die Nagetiere (Nager)« (»Glodavci«), u: Brehmovu
Životu životinja, 1864.—1869.
— J. Hickford, R. Jones, S. Courrech du Pont, J. Eggers: »Knotting probability of
a shaken ball-chain« (»Vjerojatnost stvaranja čvorova kod protresenog lanca«), Physical
Reviews, 2006., E 74, 052101

Kratkovidnost:
— Ian G. Morgan: »The biological basis of myopic refractive error« (»Biološka
osnova miopijske refrakcijske pogreške«), Clinical and Experimental Optometry, 2003.,
sv. 86(5), str. 276—288
— Frank Schaeffel: »Das Rätsel der Myopie« (»Zagonetka miopije«), Der
Ophthalmologe, 2002., br. 2, str. 120—141
— Klaus Schmid: Myopia Manual (Priručnik za miopiju), 2006., www.myopia-
manual.de

Kuglasta zvjezdana jata:

— Jean P. Brodie, Jay Strader: »Extragalactic Globular Clusters and Galaxy
Formation« (»Izvangalaktička kuglasta jata i nastanak galaktika«), Annual Reviews of
Astronomy and Astrophysics, 2006., sv. 44, str. 193—267
— Michael J. West, Patrick Cote i dr.: »Reconstructing galaxy histories from
globular Clusters« (»Rekonstruiranje povijesti galaktika prema kuglastim jatima«),
Nature, 2004., sv. 427, str. 31—35
— Keith M. Ashman, Stephen E. Zepf: »The formation of globular clusters in
merging and interacting galaxies« (»Nastanak kuglastih jata u stapajućim i sudarajućim
galaktikama«), Astrophysical Journal, 1992., sv. 384, str. 50—61
— Duncan A. Forbes, Jean P. Brodie, Carl J. Grillmair: »On the origin of
globular clusters in elliptical and cD galaxies« (»O podrijetlu kuglastih jata u eliptičnim i
cD galaktikama«), Astronomical Journal, 1997., sv. 113(5), str. 1652—1665

Kuglaste munje:
— John Abrahamson, James Dinniss: »Ball lightning caused by oxidation of
nanoparticle networks from normal lightning strikes on soil« (»Kuglasta munja
uzrokovana oksidacijom nanočestičnih mreža nastalih udarom običnih munja o tlo«),
Nature, 2000., sv. 403, str.
519—521
— Graham K. Hubler: »Fluff balls of fire« (»Paperjaste kuglaste munje«),
Nature, 2000., sv. 403, str. 487—488
— Stanley Singer: »Great balls of fire« (»Velike kuglaste munje«), Nature,
1991., sv. 350, str. 108—109
— Antonio F. Ranada, Jose L. Trueba: »Ball lightning an electromagnetic knot?«
(«Kuglasta munja je elektromagnetski čvor?«), Nature, 1996., sv. 383, str. 32—33

Lafferova krivulja:
— Arthur B. Laffer: »The Laffer Curve: Past, Present, and Future« (»Lafferova
krivulja: prošlost, sadašnjost i budućnost«), Backgrounder, 2004., Nr. 1765, objavila »The
Heritage Foundation« (www.heritage.org)
— N. Gregory Mankiw, Matthew Weinzierl: »Dynamic Scoring: A Back-of-the-
Envelope Guide« (»Dinamičko poentiranje: vodič sa stražnje strane kuverte«), Harvard
Institute of Economic Research, 2005., diskusijski rad 2057
— Paul Pecorino: »Tax rates and tax revenues in a model of growth through
human capital accumulation« (»Porezna stopa i porezni prihod u modelu rasta kroz
akumulaciju kapitala«), Journal of Monetary Economics, 1995., sv. 26, str. 527—539
Peter N. Ireland: »Supply-side economics and endogenous growth« (»Ekonomija
ponude i potražnje i endogeni rast«), Journal of Monetary Economics, 1994., sv. 33, str.
559—571

Mravinjanje:
— Martin Eisentraut: »Vergleichende Beobachtungen über das Sichbespucken
bei Igeln« (»Usporedna opažanja o samopljuvanju kod ježeva«), Zeitschrift für
Tierpsychologie, 1953., br. 10, str. 50—55

Napojnica:
— Diego Gambetta: »What Makes People Tip? Motivations and Predictions«
(»Zašto se daje napojnica? Motivacija i predviđanja«), Oxford Sociology Working Papers,
2006., rad br. 09
— Michael Lynn: »Tipping in Restaurants and Around the Globe: An
Interdisciplinary Review« (»Napojnice u restoranima diljem svijeta: interdisciplinaran
pristup«), u: Handbook of Behavioral Economics, ur. Morris Altman, Armonk, 2006.

Neugodni zvukovi:
— D. Lynn Halpern, Randolph Blake, James Hillenbrand: »Psychoacoustics of a
chilling sound« (»Psihoakustika neugodnih zvukova«), Perception & Psychophysics,
1986., sv. 39(2), str. 77—80

Novac:
— Helmut Creutz: Die 29 Irtümer rund ums Geld (Dvadeset devet zabluda o
novcu), Signum Wirtschaftsverlag, 2005.

Njuh:
— Andreas Keller, Leslie B. Vosshall: »A psychophysical test of the vibration
theory of olfaction« (»Psihofizikalni test vibracijske teorije olfakcije«), Nature
Neuroscience, 2004, sv. 7, str. 337—338
— Richard Axel: »The molecular logic of smell« (»Molekularna logika mirisa«),
Scientific American, 1995., sv. 273, str. 154—159
— Luca Turin: »A spectroscopic mechanism for primary olfactory sensation«
(»Spektroskopski mehanizam primarnog olfaktornog osjeta«), Chemical Senses, 1996.,
sv. 21(6), str. 773—791
— Jennifer C. Brookes, Filio Hartoutsiou i dr..: »Could humans recognize odor
by phonon assisted tunneling?« (»Mogu li ljudi prepoznavati mirise fononski pomognutim
tuneliranjem?«), Physical Review letters, 2007., 98, 038101
— Barry R. Havens, Clifton E. Meloan: »The application of deuterated sex
pheromone mimics of the American cockroach to the study of Wright's vibrational theory
of olfaction« (»Primjena deuteriziranog spolnog feromona kod žohara u studiji Wrightove
vibracijske olfaktorne teorije«), u: Pood Flavours: Generation, Analysis, Process
Influence, ur. G. Charalambous, Elsevier Science, 1996., str. 497—524

P/NP-problem:
— Keith Devlin: »The Millennium Problems« (»Milenijski problemi«), Basic
Books, 2002.
— Michael Sipser: »The History and Status of the P vs. NP Question« (»Povijest
i status P i NP-problema«), Proceedings of the 24th Annual ACM Symposium on the
Theory of Computing, 1992., str. 603—618
 Predenje:
— W. R. McCuistion: »Feline Purring and its dynamics« (»Mačje predenje i
njegova dinamika«), Veterinary Medicine / Small Animal Clinician, lipanj 1966., str.
562—566
— J. E. Remmers, H. Gautier: »Neural and mechanical mechanisms of feline
purring« (»Živčani i mehanički mehanizmi mačjeg predenja«), Respiration Physiology,
1972., sv. 16, str. 351—361
— Dawn E. Frazer Sissom, D. A. Rice, G. Peters: »How cats purr« (»Kako
mačke predu?«), Journal of the Zoological Society of London, 1991., sv. 223, str. 67—78
— G. Peters: »Purring and similar vocalizations in mammals« (»Predenje i slični
glasovi u sisavaca«), Mammal Review, 2002., sv. 32(4), str. 245—271

Prehlada:
— J. Barnard Gilmore: In Cold Pursuit (U potrazi za prehladom), Stoddard
Publishing Co., Toronto, 1998.

Riemannova hipoteza:
— Keith Devlin: The Millennium Problems (Milenijski problemi), Basic Books,
2002.
— internetske stranice Matthewa R. Watkinsa,
secamlocal.ex.ac.uk/~mwatldns/zeta/riemannhyp.htm

Rotacija zvijezda:
— William Herbst, Jochen Eislöffel, Reinhard Mündt, Aleks Scholz: »The
Rotation of Young Low-Mass Stars and Brown Dwarfs« (»Rotacija mladih zvijezda male
mase i smeđih patuljaka«), u: Protostars & Planets V, ur. B. Reipurth, D. Jewitt, K. Keil,
University of Arizona Press, Tucson, 2007., str. 297—311, također na:
arxiv.org/abs/astroph/0603673
— Sean Matt, Ralph E. Pudritz: »Understanding the Spins of Young Stars«
(»Razumijevanje rotacije mladih zvijezda«), pozvani članak na konferenciji »Cool Stars,
Stellar Systems, and the Sun«, Pasadena, 6.—10. studeni 2006., 2007.,
arxiv.org/abs/astro-ph/0701648
— Peter Bodenheimer: »Angular Momentum Evolution of Young Stars and
Disks« (»Evolucija kutne količine gibanja mladih zvijezda i diskova«) (»Annual Review
of Astronomy and Astrophysics«, 1995., sv. 33, str. 199—238)

San:
— Jerome M. Siegel: »Clues to the functions of mammalian sleep« (»Naznake o
funkciji spavanja kod sisavaca«), Nature, 2005., sv. 437(27), str. 1264—1271
 — Jerome M. Siegel: »The REM Sleep-Memory Consolidation Hypothesis«
(»Hipoteza konsolidacije REM memorije spavanja«), Science, 2001., sv. 294, str. 1058—
1063
— Ullrich Wagner, Steffen Gais i dr.: »Sleep inspires insight« (»Spavanje potiče
uvid«), Nature, 2004., sv. 427, str. 352—355
— Jim Horne: »The Phenomena of Human Sleep« (»Fenomeni ljudskog
spavanja«), The Karger Gazette, 1997., br. 61, str. 1—5

Selotejp:
— The Straight Dope Science Advisory Board: »How does glue work?« (»Kako
djeluje ljepilo?«) 2006., www.straightdope.com
— Robert Kunzig: »Why Does It Stick?« (»Zašto se drži?«), Discover, srpanj
1999., str. 27-29
— Roland Wengenmayr: »Das Geheimnis der Haftzeher« (»Tajna macaklina«),
Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung, br. 4, 2006, str. 64—65

Spolna orijentacija:
— Brian S. Mustanski, M. Chivers, J. M. Bailey: »A critical review of recent
biological research on human sexual orientation« (»Kritički osvrt na nedavna biološka
istraživanja ljudske spolne orijentacije«), Annual Review of Sex Research, 2002., sv. 12,
str. 89—140
— Ray Blanchard, James M. Cantor et al.: »Interaction of fraternal birth order
and handedness in the development of male homosexuality« (»Međudjelovanje
redoslijeda rođenja i ručnosti u braće s razvojem muške homoseksualnosti«), Hormones
and Behavior, 2005., sv. 49, str. 405—414
— Harry Oosterhuis: Stepchildren of Nature: Krafft-Ebing, Psychiatry, and the
Making of Sexual Identity (Posinci prirode: Krafft-Ebing, psihijatrija i stvaranje spolne
osobnosti), The University of Chicago Press, 2000.

Stonoge:
— L. A. H. Lindgren: »Notes on the mass occurrence of Cylindroiulus teutonicus
Pocock in Sweden« (»Zabilježbe o masovnim pojavama Cylindroiulusa teutonicusa
Pocock u Švedskoj«), Entomologisk Tidskrift, 1952., str. 38—40
— Hugh Scott: »Migrant Millipedes and Centipedes in Houses, 1953—1957«
(»Stonoge i dvojenoge selice u kućama, 1953—1957«), Entomologist's Monthly
Magazine, 1958., sv. 94, str. 73—77
— Hugh Scott: »Migrant Millipedes Entering Houses 1958« (»Stonoge selice
ulaze u kuće 1958.«), Entomologist's Monthly Magazine, 1958., sv. 94, str. 252—256
— Karin Voigtländer: »Mass occurrence and swarming behaviour of millipedes
(Diplopoda: Julidae) in Eastern Germany« (»Masovna pojava i rojenje stonoga
(Diplopoda: Julidae) u Istočnoj Njemačkoj«), Peckiana, 2005., sv. 4, str. 181—187
— K. Samsinak: »Über einige in Häusern lästige Arthropodenarten« (»O nekim u
kućama trajno nastanjenim vrstama člankonožaca«), Anzeiger für Schädlingskunde,
Pflanzenschutz, Umweltschutz, 1981., sv. 54, str. 120—122

Tamna tvar:
— Virginia Trimble: »Existence and Nature of Dark Matter in the Universe«
'«Postojanje i priroda tamne tvari u svemiru«), Annual Reviews of Astronomy &
Astrophysics, 1987., sv. 25, str. 425—472
— Bernard Carr: »Baryonic Dark Matter« (»Barionska tamna tvar«), Annual
Reviews of Astronomy & Astrophysics, 1994., sv. 32, str. 531—590
— Jeremiah Ostriker: »Astronomical Tests of the Cold Dark Matter Scenario«
(»Astronomski testovi scenarija hladne tamne tvari«), Annual Reviews of Astronomy &
Astrophysics, 1993., sv. 31, str. 689—716
— Robert H. Sanders, Stacy str. McGaugh: »Modified newtonian Dynamics as an
Alternative to Dark Matter« (»Modificirana njutnovska dinamika kao alternativa tamnoj
tvari«), Annual Reviews of Astronomy & Astrophysics, 2002., sv. 40, str. 263—317
— Varun Sahni: »Dark Matter and Dark Energy« (»Tamna tvar i tamna
energija«, Lecture Notes in Physics, 2004., 653, str. 141, i na adresi arxiv.org/abs/astro-
ph/0403324

Tektonika ploča:
— E. Ronald Oxburgh, Donald L. Turcotte: »Mechanisms of continental drift«
(»Mehanizmi pomicanja kontinenata«), Reports on Progress in Physics, 1978., sv. 41, str.
1249—1312
— Alexandra Witze: »The start of the world as we know it« (»Početak svijeta
kakvog poznajemo«), Nature, 2006., sv. 442, str. 128—131
— Paul J. Tackley: »Mantle convection and Plate Tectonics: Toward an
Integrated Physical and Chemical Theory« (»Konvekcije u plaštu i tektonika ploča: prema
integriranoj fizikalnoj i kemijskoj teoriji«), Science, 2000., sv. 288, str. 2002—2007
— Götz Bokelmann: »Which forces drive North America?« (»Koje sile pomiču
Sjevernu Ameriku«), Geology, 2006., sv. 30(11), str. 1027—1030

Tunel sjever-jug berlinske gradske željeznice:

— Karen Meyer: »Die Flutung des Berliner S-Bahn-Tunnels in den letzten
Kriegstagen« (»Poplavljivanje tunela berlinske gradske željeznice u posljednjim danima
rata«), u: Nord-Süd-Bahn: Vom Geistertunnel zur City-S-BoJm, izdao Berliner S-Bahn-
Museum, Berlin, 1999., str. 47—85

Tunguska eksplozija:
 — Surendra Verma: The Mystery of the Tunguska Fireball (Zagonetka tunguskog
bolida), Icon Books, 2005.
— Wolfgang Kundt: »The 1908 Tunguska catastrophe: An alternative
explanation« (»Katastrofa 1908. u Tunguskoj: alternativno objašnjenje«), Current
Science, 2001., sv. 81(4), str. 399—407
— internetske stranice Andreja Olhovatova: olkhov.narod.ru

Veličina životinja:
— Chris Carbone, Amber Teacher, J. Marcus Rowcliffe: »The Costs of
Carnivory« (»Cijena mesožderstva«), PloS Biology, 2007., sv. 5(2), www.plosbiology.org
— Gary P. Burness, Jared Diamond, Timothy Flannery: »Dinosaurs, dragons, and
dwarfs: The evolution of maximal body size« (»Dinosauri, zmajevi i patuljci: evolucija
najveće tjelesne veličine«), Proceedings of the National Academy of Sciences of the
United States of America, 2001., www.pnas.org
— David W. E. Hone, Michael J. Benton: »The evolution of large size: how does
Cope's Rule work?« (»Evolucija velike veličine: kako djeluje Copeovo načelo?«), Trends
in Ecology and Evolution, 2005., sv. 20(1), str. 4—6
— C. R. Allen, A. S. Garmestani i dr.: »Patterns in body mass distributions:
sifting among alternative hypotheses« (»Uzorci u raspodjeli tjelesne mase: potraga među
alternativnim hipotezama«), Ecology letters, 2006., sv. 9, str. 630—643

Visina ljudi:
— Rod Usher: »A Tall Story for our Time« (»Visina u naše doba«), TIME
Magazine, 1996., sv. 148, str. 92—98
— John Komlos, Marieluise Baur: »From the Tallest to (One of) the Fattest: The
Enigmatic Fate of the American Population in the 20th Century« (»Od najvišega prema
[jednom od] najdebljih: zagonetna sudbina američke populacije u 20. stoljeću«),
Münchener Wirtschaftswissenschaftliche Beiträge (VWL), 2003., str. 19
— Richard Steckel: »A History of the Standard of Living in the United States«
(»Povijest standarda življenja u SAD-u«), EH.Net.Encyclopedia, ur. Robert Whaples,
2002., eh.net/encyclopedia
— Jörg Baten, Georg Fertig: »After the Railway Came: Was the Health of Your
Children Declining? A Hierarchical Mixed Models Analysis of German Heights«
(»Nakon što je stigla željeznica: je li se zdravlje vaše djece pogoršalo? Hijerarhijski
miješani modeli analize u German Heightsu«), 2000., rad za ESSHC Amsterdam

Voda:
— Monwhea Jeng: »Hot water can freeze faster than cold?!?« (»Vruća se voda
brže zamrzne od hladne?!?«), 2005., arxiv.org/abs/physics /0512262
— J. I. Katz: »When hot water freezes before cold« (»Kad se vruća voda smrzne
prije hladne«), 2006.,arxiv.org/abs/physics/0604224
— Kenneth G. Libbrecht: »The physics of snow crystals« (»Fizika kristala
snijega«), izvješća časopisa Progress in Physics, 2005., sv. 68, str. 855—89Robert
Rosenberg: »Why is ice slippery?« (»Zašto je led sklizak?«), Physics Today, 2005., sv.
12, str. 50—55

Voynichev rukopis:
— The Voynich Manuscript (Voynichev rukopis), www.voynich.nu
— Voynich Manuscript Mailing List HQ (Poštanski stožer Voynicheva rukopisa),
www.voynich.net

Zijevanje:
— R. R. Provine, B. C. Tate, L. L. Geldmacher: »Yawning: no effect of 3-5%
CO2, 100% O2, and exercises« (»Zijevanje:, bez reakcije na 3—5% CO2, 100% O2 i
vježbanje«), Behavioral and Neural Biology, 1987., sv. 48(3), str. 382—393
— S. M. Platek, str. R. Critton i dr.: »Contagious yawning: the role of self-
awareness and mental state attributions« (»Zarazno zijevanje: uloga samosvijesti i
obilježja duševnog stanja«), Cognitive Brain Research, 2003., sv. 17(2), str. 223—227
— S. M. Platek, F. B. Mohamed, G. G. Gallup, ml.: »Contagious yawning and the
brain« (»Zarazno zijevanje i mozak«), Cognitive Brain Research, 2005., sv. 23, str. 448—
452
— M. Schurmann, M. D. Hesse i dr.: »Yearning to yawn: the neural basis of
contagious yawning« (»Želja za zijevanjem: živčana osnova zaraznog zijevanja«),
Neuroimage, 2005., sv. 24(4), str. 1260—1264
— J. R. Anderson, M. Myowa-Yamakoshi, T. Matsuzawa: »Contagious yawning
in chimpanzees« (»Zarazno zijevanje kod čimpanza«), Proceedings of the Royal Society
of London, Biology, 2004., sv. 271, dodatak. 6, str. 468—470

Život:
— Eric Gaidos, Franck Selsis: »From Protoplanets to Protolife: The Emergence
and Maintenance of Life« (»Od protoplaneta do protoživota: pojava i održavanje života«),
u: Protostars & Planets V, ur. B. Reipurth, D. Jewitt, K. Keil, University of Arizona
Press, Tucson, 2007., str. 929—944, i na adresi: arxiv.org/abs/astro-ph/0602008
 Autori
• Kathrin Passig rođena je 1970. Predsjednica je berlinske Zentrale Intelligenz
Agentur (ZIA). Zajedno s Gerhardom Henschelom prevela je knjige o George W. Bushu i
Bobu Dylanu. Piše za c’t, GEO, FAZ, Spiegel Online i druge. Urednica je i programerka
webloga Riesenmaschine koji je 2006. nagrađen nagradom Grimme Online Award. Za
priču »Sie befinden sich hier« (»Nalazite se ovdje«) u Klagenfurtu je 2006. osvojila
nagradu Bachmann, kao i nagradu publike.

• Aleks Scholz, astronom, sad zaposlen na škotskom sveučilištu St. Andrews,

rođen je 1975. Uglavnom se bavi proučavanjem nastanka, razvoja i građe zvijezda i
planeta. Također uređuje stranice Riesenmaschine, a ujedno je i suautor knjige
»Riesenmaschine – Das Beste aus dem brandneuen Universum« (»Divovski stroj –
najbolje iz posve novog svemira«) (2007.).
 Nakladnik:
Znanje d.d,
Mandićeva 2, Zagreb

Za nakladnika:
Tomislav Vintar

Glavni urednik:
Davor Uskoković

Naslov izvornika:
Lexikon des Unwissens
Kathrin Passig & Alex Scholz

Copyright:
© Rowohlt · Berlin Verlag GmbH, Berlin 2007.

Urednik:
Branko Matijašević

Tehnički urednik:
Davor Dombaj

Prijevod:
Suzana Sesvečan

Lektura i stručna redaktura:

Vjekoslav Čulo

Korektura:
Katarina Cvijanović

Oblikovanje naslovnice:
Palete kreativni team

Tisak:
Tiskara Znanje d.d.
Mandićeva 2, Zagreb — ožujak 2010.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez
prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 731355
ISBN 978-953-195-889-9