Harač

Zdravko Vukšić

Harač

I. UVOD
Riječ harač često uporabljuju političari1, književnici2, novinari3, ekonomisti4, povjesni-
čari5 i dr., i to svaki put u drugom kontekstu. Zbog različitosti uporabe, postavlja se pita-
nje stvarnoga značenja? Nesporno je riječ harač u hrvatskom govoru preuzeta od Osman-
lija koji su u 16. i 17. st. vladali našim područjima. Osmansko Carstvo zadržalo se, naime,
na nekim područjima sadašnje Hrvatske otprilike 200 godina, a zajedničku granicu sa
spomenutim carstvom dijelili smo gotovo 400 godina6. Višestoljetni posredan i neposredan
doticaj morao je ostaviti traga. Najbolje se to može sagledati u hrvatskome govoru7.

1
Krizni porez je bila je prva mjera Vlade Jadranke Kosor u suzbijanju ekonomske krize i spašavanja
opustošene državne blagajne. Potkraj srpnja 2009. premijerka Kosor se bacila na posao rebalansa pro-
računa što je imao spasiti Hrvatsku. Pri donošenju spornog poreza neki su ga političari osporavali i
nazivali ≈haračem«. Pod izlikom da je riječ o nužnima mjerama kakve se moraju provesti odmah, narod
je morao prihvatiti taj ≈harač«. Godinu nakon ≈harača« država je dobila otprilike tri milijarde kuna
(http://www.index.hr/vijesti/clanak/600-dana-vlasti-jadranke-kosor-kako-je-hrvatsku-dovela-do-
dna/540019.aspx)
2
Svakako najpoznatije književno djelo u kojem se spominje harač ono je književnika Ivana Mažuranića:
Smrt Smail-age Čengića (prvi put tiskano u almanahu Iskra1846), spjev što se sastoji od 1134 stiha,
podijeljeno u pet pjevanja (Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob).
3
Inoslav Bešker: ≈Ovo je grozan progon kršćana«. Jutarnji list, 21. srpnja 2014.
4
Dr. sc. Guste Santini: Harač. RIFF od 13. studenoga 2014.
5
Hamid Hadžibegić: Glavarina u osmanskoj državi. Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja IV,
Sarajevo 1966.
6
Od 1463, kad je Bosna došla pod Osmansko Carstvo, do 1878, kad je tu vlast zamijenila Austro-Ugarska
Carevina, prošlo je ukupno 415 godina.
7
Neke se turcizme rabi kao standardne hrvatske riječi, poput badem, barut, biser, boja, bubreg, budala,
bunar, čarape, čekić, dućan, duhan, džep, on, haljina, jastuk, jorgovan, kalup, kesten, kundak, kurjak,
kutija, limun, majmun, papuča, para, rakija, sat, sapun, šala, šator, šećer, taban, tambura, tavan, top,
torba, tulipan, tur i sl. Druge turcizme ili, bolje reći, orijentalizme označuje se kao regionalne: npr.
avlija, badava, barjak, bašča, bećar, bekrija, burgija, burek, buzdovan, čardak, čekrk, česma, čoban,
čorba, čutura, ćuprija, ćorav, ćosav, ćošak, će(i)f, ćumez, ćurak, divan(iti), džaba, džigerica, fenjer,
fukara, jamiti, jorgan, hajduk, (h)oroz, jarak, kaiš, kajgana, kajmak, kaldrma, kandžija, kantar, kapija,
kašika, kazan, kesa, komšija, konak, kusur, nišan, oka, pazar, peškir, ršum, samar, sarma, sokak, šega,
taman, taraba, tepsija, ular i sl. Poneki turcizmi odnosno orijentalizmi ne pripadaju hrvatskom rječničkom
standardu ali ih razumijemo, a ponekad i upotrebljavamo, poput aga, babo, bakšiš, bajagi, beg, belaj,
bostan, baklava, ćebe, duvar, džamija, džukela, erdan, ekser, feredža, fes, hamam, han, hanuma,
harač, hećim, jaran, jok, kadija, kijamet, mahala, mašala(h), merak, mu(h)r, odžak, pendžer, rahatlo-
kum, raja, sabah, sećija, sevdalinka, šiš, vakat, varoš, zulum i sl.

HARAČ 139
 Najviše turcizama utvreno je u narječjima Dalmatinske zagore, Slavonije i Like8.
Veći dio prošle godine kroz RH su prolazile izbjeglice s područja bivšega Osmanskog
Carstva (Sirija, Irak), uz ostalo, radi stvaranja kalifata odnosno islamske države. Prema
mapama islamske države i Hrvatska je sastavni dio kalifata. Za ostanak nemuslimana na
tome području zahtijevalo se plaćanje džizje9 odnosno harača. Turska kao baštinica
Osmanskog Carstva pripada meu 20 najrazvijenih država svijeta i već više desetljeća
pregovara o ulasku u EU. Turska delegacija na čelu s predsjednikom Republike Recepom
Tayyip Erdoganom bila je, 26. i 27. travnja, u posjetu RH s osnovnim ciljem povećanja
gospodarske suradnje i unapreenja bilateralnih odnosa. Svjedoci smo ulaska turskoga
kapitala u naše tvrtke izravno kroz tursku banku u RH ili različite oblike ulaganja, napo-
se u turizam. Turska je graditeljska tvrtka gradila auto-cestu Zagreb-Split, a njihovi kami-
oni svakodnevno tutnje hrvatskim auto-cestama. Turski su tekstilni proizvodi preplavili
naše trgovačke centre i butike, a njihove televizijske serije imaju veliku gledanost, pa su
gledatelji često u prilici prepoznati izrečene riječi glumaca.
Hrvati su od davne povijesti, još dok su bili na prostorima sjeverno od Crnog mora i
kroz cijeli Srednji vijek bili ≈osueni« živjeti s raznim ≈turkijskim narodima« (Pečenezi,
Kumani, Seldžuci, Osmanlije i dr.)
Cilj je ovoga članka odgovoriti na pitanje o stvarnome značenju riječi harač, odnosno
kakav je porezni utjecaj harač imao na stanovništvo naseljeno na području današnje Hr-
vatske. Da bi obrazloženje bilo što jasnije, nužna je povijesna obrada činjenica o poreznom
sustavu Osmanskog Carstva, jer koliko poznamo prošlost toliko možemo utjecati na bu-
dućnost.

II. OSMANSKO CARSTVO

Osmansko Carstvo na osmanskom turskom: ‫ﺕﻝﻭﺩ‬ ُ ‫ﻩﻱﻥﺍﻡﺙ‬, Devlet-i Aliye-i Osma-
ِ ‫ﻉ ﻩﻱﻝَﻉ‬
niye, što znači Osmanska Uzvišena Država ili na suvremenome turskom: Osmanlı Devleti,
Osmanska država, ili Osmanlı Imparatorluğu − drugi su nazivi Osmanlijsko, Otomansko
(arap.) i Tursko Carstvo.
Prethodnici Turaka potječu od nomadskoga naroda Oguza, koji su se u 11. st. naseli-
li u Perziji, Khorasanu i Maloj Aziji te utemeljili državu Seldžuka. Jedan od emirata nastao
tijekom postupnoga raspada seldžučke države bio je osmanski emirat. Opće je prihvaćeno
da je osnivač osmanske države, tj. poslije Osmanskog Carstva, bio Osman I (1281-1326),
sin Erthogrula (oko 1230-81), jednog od turkmenskih voa. Osman je 1299. proglasio
samostalnost od Mongola i počeo se nazivati begom (emirom), uspostavio položaj begler-
bega i uveo sustav nadarbina (davanja posjeda na uporabu).
Osmansko Carstvo bilo je u 16. i 17. st. jedna od najjačih država na svijetu, a zauzi-
malo je veći dio jugoistočne Europe, Irak, Siriju, Izrael, Egipat, Sjevernu Afriku do Alžira
i veći dio Arapskog poluotoka. Od pograničnoga seldžučkog emirata (kneževine) u 13. st.,
nakon osvajanja arapskih zemalja 1517, postalo je najmoćnijom islamskom državom, a
osvajanjima Sulejmana I. (1520. do 1566) poznatijega kao Sulejman Veličanstveni ili Za-

8
Silvana Vranić i Sanja Zubčić: ≈Turcizmi u frazemima hrvatskoga govora«. Filologija 60, Zagreb 2013,
str. 108.
9
≈Džihadisti koji pod vodstvom samozvanog kalifa Abu Bakra al Bagdadija nastoje uspostaviti musliman-
ski kalifat koji bi obuhvatio i Hrvatsku, opljačkali su i spalili katoličku katedralu sirskog obreda u Mo-
sulu, kako je izvijestio patrijarh te crkve Ignace Joseph III. Younan, a kršćanima ostavlja 24 sata da
plate džizju ili da isele ne ponijevši ništa. Po vijestima odande, protjerani su praktički svi«. Jutarnji list
21. srpnja 2014. − Inoslav Bešker: ≈Ovo je grozan progon kršćana«, str. 11.

140 POREZNI VJESNIK 7-8/2016.

konodavac (El-Kanuni) od Srednje Europe do Indijskog oceana i imalo je status svjetske
sile. Kad već usporeujemo s drugima državnim sustavima toga doba ili prije, jedini je
sličan osmanskomu bio sustav Rimskoga Carstva, koje je zaposjelo gotovo jednako zem-
ljopisno područje. Susretali su se sa sličnim problemima, različitim vjerama i ljudima.
Carstvo je na vrhuncu (za Sulejmana Veličanstvenog) obuhvaćalo površinu10 otprilike 3,5
mil. km2. Do kraja Sulejmanove vladavine, broj stanovnika bio je oko 15.000.000 ljudi
(1856. bilo je 35.350.000 stanovnika) na tri kontinenta. Glavni gradovi Osmanskog Carstva
bili su: Sogut (1299. do 1326), Bursa (1326. do 1365), Edirne (1365. do 1543) i Istanbul
(1453. do 1922).
U Prvome svjetskom ratu Osmansko Carstvo gubi sve posjede osim Turske. Kemal
Atatürk službeno proglašuje republiku 29. listopada 1923, a posljednji sultan Abdul Med-
žid II. (1922. do 1924) zauvijek napušta zemlju. Osmansko Carstvo ukupno je trajalo 624
godine. Višestoljetni opstanak Osmansko Carstvo temeljilo je na trima osnovnim načelima:
vojna genijalnost i napredan pravni odnosno porezni sustav.

1. Državno ureenje Osmanskog Carstva

Osmanska Carstvo je imala čvrst zakonodavni poredak kojeg se može smatrati vojno-
-feudalnim ustrojem države.

1.1. Sultan
Osmansko Carstvo bilo je, u najduljem razdoblju, apsolutna monarhija. Na vrhu
islamsko-teokratske državne piramide bio je sultan, neograničen padišah (prema perz.:
veliki vladar; vrhovni vladar; gospodar nad kraljevima) Carstva u duhovnim i svjetovnim
stvarima, čiju vlast ograničuje samo šerijat11. Sultan je imao neograničenu vlast, a u nje-
govo je ime ukupnima političkim, vojnim i upravnim poslovima upravljao veliki vezir s
pomoćnicima.
Osmanski sultan bio je službeno jedini upravitelj i vladar carstva. Mada su prvi osman-
ski vladari nosili naslov bega (bey), time priznajući suverenitet Seldžučkog sultanata,
Murat I. (1359. do 1389) bio je prvi Osmanlija koji je ponio naslov sultana, tj. cara ili
kralja. Nakon pada Carigrada, 1453, država je snažno krenula putem stvaranja moćne
carevine, pa je Mehmed II. (1451. do 1481) Osvajač (El-Fatih) zaista postao njezin prvi
istinski car − padišah.
Od 1517, osmanski sultan je istodobno i kalif12 islama, tako da je Osmansko Carstvo
od te godine do raspada, 1922. (odnosno do ukidanja kalifata, 1924), ustvari bilo i kalifat,
tj. islamska vjerska država.

10
Osmansko Carstvo je oko 1600. obuhvaćalo više od 2,5 mil. km² (s vazalnim državama 3,5 mil. km²) i
imalo otprilike 30 do 35 mil. stanovnika na području trideset i pet suvremenih država u srednjoj, jugo-
istočnoj i istočnoj Europi, Aziji i Africi. Dr. sc. Nenad Moačanin: Turska Hrvatska. Matica Hrvatska,
Zagreb 1999, str. 18.
11
Šerijat (arap. put k pojilištu) kao islamski vjerski zakon ureuje religiozni i društveni život islamske
zajednice. Izvor mu je Kuran i Predaja (suna), a kriteriji suglasnost velikih zakonoznanaca (idžima) i
analoško zaključivanje (kijas). Šerijat sadrži dva tipa propisa: (1) bogoštovane i obredne obveze te (2)
pravne i političke propise. Budući da se u islamu religiozno i društveno područje duboko prožimaju, ta
se dva tipa propisa isprepleću u praksi. Prema stupnju obveznosti, šerijat sadrži pet kategorija: 1. ono
što je obvezno, pa obuhvaća nagradu ili kaznu; 2. ono što je preporučeno; 3. ono što je neutralno i
prepušteno na volju; 4. ono što nije kažnjivo, ali se ne odobrava; 5. zabranjena djela. Adalbert Rebić
(urednik): Opći religijski leksikon. Leksikografski zavod ≈Miroslav Krleža«, Zagreb 2002, str. 924.
12
Kalif (arap. halif = nasljednik) titula duhovnog poglavara muslimana koji se smatra nasljednikom Mu-
hameda.

HARAČ 141
1.2 Divan
Važnije političke odluke i savjete donosilo se je na Divanu (per. ‫ ;ﻥﺍﻭیﺩ‬tur. Dîwân ili
Dîwân-i-Humâjûn Kalemi) što je djelovao kao neka vrsta vlade. U začecima carstva, taj
su Savjet činili plemenski starci. Kasnije je promijenjen, pa su u odlučivanju sudjelovali i
vojni profesionalci i mjesni vieniji ljudi (elita), poput vjerskih i političkih savjetnika vi-
sokog staleža. Savjetom je u početku upravljao sultan, a od 14. st. veliki vezir. Članove
Divana nazivalo se vezirima (ministri), kojima je poslije počeo predsjedati veliki vezir
(premijer), preuzimajući neke od sultanovih odgovornosti. Svaki podanik, ako je smatrao
da su mu povrijeena prava, mogao se obratiti neposredno Državnom vijeću − Divanu.

1.3. Visoka Porta

Visoka Porta (bâb-i-âlî) bio je od 1718. do 1922. naziv za vladu Osmanskog Carstva.
Podrijetlo imena je u staromu orijentalnom običaju da se na vratima grada ili vladarove
palače održava svečana primanja inozemnih predstavnika i poslanika. Naziv se odnosio
i na zgrade u blizini Topkapi Saraja13 u kojima su bili smješteni različiti državni uredi:
Veliki vezirat, Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo unutarnjih poslova, Državno
vijeće i Carski ured.
Visoka Porta14 imala je i značaj vrhovnog suda. Važnost njegovih dužnosnika mije-
njala se ovisno o razdoblju i snazi središnje vlasti.

2. Upravno teritorijalna podjela Osmanskog Carstva

Osmansko Carstvo bilo je podijeljeno na pokrajine (oblasti) što ih se naziva ejaleti
(vilajet /pokrajina/, pašaluk). Ejaletom je upravljao beglerbeg (valija /guverner/, paša).
Ejalet se, pak, dijelilo na sandžake, kojima je upravljao sandžakbeg. Najniža upravno-
-teritorijalna jedinica bila je nahija (okrug). Nahiju je činila čaršija (grad) ili nekoliko
kasaba (sela) s više od 200 kuća. Zanimljivo je da su Osmanlije u BiH zadržale admini-
strativne granice bivših bosanskih župa, dakle svaka je nahija imala gotovo jednaku po-
vršinu kao negdašnja župa − čak su im i imena ostala jednaka. Beglerbezi i sandžakbezi
ujedno su bili upravitelji i vojni zapovjednici povjerenih im teritorija.
Osim na nahije, sandžake se dijelilo i na kadiluke. Kadiluk je bio sudska oblast kojom
je upravljao kadija (sudac).
Prostor današnje Hrvatske pokrivali su sljedeći sandžaci: Hercegovački, Kliški, Krčki,
Bihaćki, Bosanski, (Kostajnica), Cerničko-Pakračko-Čazmanski, Požeški15, Srijemski.

13
Topkapi Saraj (Topkapı Sarayı, osmanski turski: ‫ )ﻯﻱﺍﺭﺱ ﻭپﻕپﻭﻁ‬palača je u Istanbulu što je gotovo 400
godina bila glavnom rezidencijom osmanskih sultana, od 1465. do 1856.
14
Članovi Visoke Porte bili su: janjičarski aga, kadiaskeri (Rumelije /europsko područje Otomanskog
Carstva/ i Anadolije), veliki vezir, tri vezira (beglerbegovi Rumelije i Anadolije te glavni zapovjednik
mornarice − kapudan), defterdar, nišandžija.
15
Požeški sandžak bila je upravna jedinica u Osmanskom Carstvu, stvorena nakon što su 1537. osmanske
snage pri jednom valu osvajanja istočne Hrvatske osvojili Požegu i obranili osvojen prostor izmeu
Drave i Save. Sandžak je osnovan najkasnije do proljeća 1538. Osmanlije su zauvijek i bez borbe napu-
stili Požegu nakon što je carska austrijska vojska pod zapovjedništvom Ludwiga Badenskog kraj Slan-
kamena 1691. strahovito porazila tursku vojsku. Tako je konačno Požega bila posve slobodna. Zapadni
dio Slavonije sve do Čazme, osvojen 1542. i 1552., bio je priključen Bosanskom sandžaku. Kad je 1557.
osnovan Čazmanski sandžak, nije pripojen Budimskomu nego Rumelijskom beglerbegluku. Pri proved-
bi nove upravne podjele 1580, nakon osnivanja Bosanskog pašaluka izdvojeni su Čazmanski, tada već
Pakrački, Požeški i Zvornički sandžak iz Rumelijskoga i Budimskog i pripojeni Bosanskom pašaluku.

142 POREZNI VJESNIK 7-8/2016.

3. Zakonodavstvo Osmanskog Carstva
Zakonska su vrela Osmanskog Carstva:
a) Kuran (kazivanje, recitiranje), sveta muslimanska knjiga koja sadrži duhovna,
dogmatska i pravna načela islama. Podijeljen je u 114 poglavlja (sura) što ih se
dijeli na kuranske rečenice ili stavke (ajeti).
b) Šerijat je islamsko pravo nastalo u razdoblju od 7. do 12. st. na temelju islamsko-
ga vjerskog zakona (obuhvaća nasljedno, bračno i porodično, kazneno pravo te
propise o sudskom postupku).
c) Suna (propis, običaj) je normirana praksa islamske predaje. Iako je Kuran glavna
sveta knjiga, sunu se smatra drugim izvorom religijskih uputa.
d) Kanun (grč. pravilo, propis, općenito zakon) nastao kao rezultat zakonodavne
aktivnosti sultana. Kanuni (kanuname = zbirke zakona) su državni zakoni što
nastaju voljom vladara (razumije se da moraju biti sukladni šerijatu). Budući da
se ti zakoni nisu temeljili na ustroju države, nego na padišahovoj volji, on ih je
mogao po volji mijenjati i dokidati. Nasuprot šerijatu, koji je kao konfesionalno
pravo imao personalnu narav, kanuni su bili ≈svjetovni«, teritorijalni zakoni i
primjenjivalo ih se na sve podanike neovisno o vjerskoj pripadnosti.
e) Adet (običaj) je običajno pravo u islamskim zemljama i primjenjivalo ga se uspo-
redno sa šerijatskim. Dopunjuje pisani zakonik kada šerijat i kanuni ne urede
stvari točno, pa je zato i različit prema pokrajinama. Za nemuslimane su vrijedili
njihovi adeti (naravno, ako nisu bili u suprotnosti sa šerijatom i kanunima).
f) Urf (znanje ili običaj) je izvor rješenja što ih se primjenjuje tamo gdje nema izri-
čite primjene Kurana i Suna.

4. Provedba zakona
Zakone se provodilo putem različitih naredba, poput:
− ferman (perz. nalog, naredba) je pisani nalog sultana o svjetovnim i šerijatskim
pitanjima. U Osmanskom Carstvu izdavali su ga i veziri; pisan je posebnom vrstom
arapskog pisma (divanija). Sultan je pisanu zapovijest potvrivao tugrom (službe-
ni monogram),
− berat (diploma, povelja) je sultanov ukaz ili dekret o postavljenju, dodjeli posjeda,
plaće ili odlikovanja,
− hatišerif (uzvišen, svet, plemenit) sultanov ukaz kojeg se moralo ispuniti odmah
i bezuvjetno,
− bujuruldija ili bujruntija (pašina ili valijina pisana zapovijed) osmanska je pravna
isprava što sadrži zapovijedi pripadnika središnje osmanske vlasti i namjesnika
pokrajina,
− vakufnama je isprava o osnivanju vakufa i upravljanju njime,
− ahdnama (povelja) je politički ugovor odnosno povelja kakvom je npr. sultan
Mehmed II. Osvajač 1463. dopustio djelovanje franjevcima na području Bosne.

5. Sudska vlast
U Osmanskom Carstvu sudilo se na osnovi šerijatskog prava, sultanskih kanuna i
običajnog prava, a sudsku su vlast provodili:
a) Kadija (sudac) u šerijatskom pravu sudac koji izriče presude u pitanjima graansko-
ga ili kaznenog prava. Dijeljenje pravde smatralo se u islamskoj zajednici vjerskom
dužnošću. Morao je poznavati islamsko pravo i živjeti uzorno. Kadija je morao vo-

HARAČ 143
 diti suenje točno prema postupku što ga predvia zakon. Sudio je u ≈vjerskim« i
≈svjetovnim« predmetima. Ako optuženi prizna da je tužitelj u pravu, ne treba stvar
više dokazivati, a ako tuženi ne prizna optužbu, tužitelj mora podnijeti dokaze.
Presuda je kadije neopoziva i nema mogućnosti priziva. Kako bi se zajamčilo neo-
visnost kadijine presude, zakonom je zabranjeno uzimanje darova od onih koji
pristupaju sudu te sudjelovanje u bilo kakvima poslovnim odnosima sa strankama
u postupku. Kadija nije smio služiti u svomu rodnome mjestu i mandat mu je trajao
samo dvije godine. Nakon toga bi ga se rasporedilo u drugo mjesto. Presude kadija
zapisivalo se u sidžile (sudske knjige). Sidžil (pečat) je i sudski protokol, matična
knjiga sudnice u koju se upisivalo sve presude, rasprave; intervencije kadija, carske
dokumente (fermani, berati) i dokumente namjesnika (valija) što su se odnosili na
kadiluke (kaza). Kadije su, uz ostalo, imali obnašati dužnost upravljanja pobožnim
zakladama (vakuf), dobrima siročadi, slaboumnih i sličnih osoba; sastavljati ženid-
bene ugovore za žene bez muškaraca u obitelji i slično.
b) Mula je bio kadija najvišeg ranga. Sultan je dodjeljivao taj naslov kao odlikovanje
(mula od Sofije, carigradski mula), pa su samo veliki gradovi mali takva vrlo
uglednoga kadiju.
c) Naib (zamjenik) je bio kadijin zamjenik i pomoćnik. Naibe su postavljali kadije
većih kadiluka u svome središtu ili središtima nahija. Morali su obavljati sve sud-
ske i druge odluke što im je prepuštao kadija iz djelokruga stvarne i teritorijalne
nadležnosti. Područje djelovanja naiba je nijabet (ispostava kadiluka), odnosno
niže sudsko-upravno područje kadiluka. Nijabet je i prihod od globa, novčanih
kazna što ih je plaćalo graanstvoo na temelju osude kadije i njegova zamjenika
naiba.
U dvojbenim slučajevima bračnoga ili nasljednog prava kadija je postupao prema
uputama (fetva) što ih donosi muftija.
d) Muftija (učenjak, bogoslov) je visoki vjerski službenik, muslimanski bogoslov
(učeni pravnik, poznavalac zakona) odnosno predstojnik muslimanskim duhov-
nicima u jednom kraju.

6. Timarsko spahijski sustav

Osmansko Carstvo temeljilo se na osobitu poretku feudalnog tipa. Sultan, kao vrhov-
ni poglavar države, imao je neograničeno pravo vlasništva. Cijelu se je zemlju smatralo
njegovom svojinom. On je zemlju (posjede) dijelio na uporabu vojnima i civilnim službe-
nicima i taj se je poredak nazivalo timarsko-spahijskim.
Timar je bio najmanji zemljišni posjed što ga je država, tj. sultan davao na uporabu
spahiji (sipahi, feudalni konjanik, ali i vlastelin, veleposjednik) za ratne zasluge. Dodje-
ljivan je uglavnom vojnicima ili službenicima, ali ne u trajno vlasništvo. Oni su s njega
ubirali prihode u količini i vrijednosti odreenoj za taj posjed.
Posjede se je dijelilo prema prihodima (vojne nadarbine):
− timar u užem smislu (do 20.000 akči16 prihoda). Vlasnik timara zvao se aga (gos-
podin) zemljoposjednik (niži plemić u rangu ispod bega) i u rat je morao povesti

16
Akča = srebrni novac kovan od 1328, za vladavine emira Orhana (1326. do 1359) s kraja 7.
st. U Europi, pa i u nas, nazivalo ga se asprom ili i jasprom (akča /aspra/ = sitan srebrni
novac (1431. jedan dukat = 35 akči; 1488. jedan dukat = 54 akče; 1590. jedan dukat = 120
akči). Pri isplati većih svota, isplaćivalo se u inozemnomu krupnom novcu − grošima ili
pijastrima.

144 POREZNI VJESNIK 7-8/2016.

 po jednoga opremljena konjanika na svakih 3.000 akči prihoda, znači ukupno šest
ratnika,
− zeamet (od 20.000 do 100.000 akči). Vlasnik zeamata zvao se beg (bej, plemeniti
gospod/in/ar, viši spahija) takoer je morao ići u rat s pratnjom razmjernoj nje-
govu prihodu − ako je imao godišnji prihod 60.000 akči, morao je povesti 20
naoružanih ratnika,
− has (više od 100.000 akči) za visoke državne i vojne dužnosnike (npr. beglerbeg
ili beg nad begovima).
Strogo kontroliranom podjelom nadarbina Carstvo je dobivalo kvalitetnu vojsku kakvu
nije moralo plaćati gotovinom iz središnje blagajne. Promatra li se, pak, ≈proračun« bez
nadarbinskog fonda, Carstvo bi moglo nalikovati prilično siromašnoj državi, čiji ≈proračun«
u najbolje doba (16. st.) jedva dvaput nadmašuje mletački17.
Osim navedenih posjeda, postojali su i vakufi, vlasništvo islamskog svećenstva i za-
dužbine pobožnih muslimana.
Osobitost je osmanskog oblika podjele svojine, u usporedbi s feudalizmom na Zapadu,
gotovo neograničeno vladarovo pravo vlasništva. Jedino sultan je mogao neograničeno
raspolagati zemljom, dok je spahija bio obični uživatelj feudalne rente.
Može se zaključiti kako timarsko-spahijski (spahijsko-nadarbinski) sustav feudalizma
ima obilježja meritokracije18 i prebendalizma19. Od vrijednosti zemlje najprije bi se odmje-
rilo za središnju državnu riznicu (sultana), vezire i begove, a ostatak bi se razdijelilo u
obliku timara i zeameta.

III. POREZNI SUSTAV OSMANSKOG CARSTVA

Osmanlije su uspostavili praktičnu administraciju već u 14. st., povezano sa sustavom
poreza te su ljudi, neovisno o vjeri, rasi i jeziku bili dio toga sustava.
Porezi su, prema Kuranu, neposredni temelj države i načelno su opterećivali ovisno
stanovništvo − raju, u početku jednako muslimane i nemuslimane. Porezni sustav Osman-
skog Carstva temeljio se na obradi zemlje. Nakon svakog osvajanja, Osmanlije dobivaju
nov izvor prihoda. Kada su u 17. st. počeli gubiti na ratištima, pojavio se i problem odr-
žavanja vojske.
Na osnovi prihoda od zemlje, postojalo je i rangiranje poreza, tj. porez se uvećavalo
sukladno prihodima, a narod je bio podijeljen u tri socijalne skupine: siromašni, srednja
klasa i bogati sloj.
U svakome gradu ili selu obavljalo se razrez i podjelu stanovništva u tri razreda, pa
je od 100 lista bilo 20 ala (po najvišoj stopi), 60 evsata (po srednjoj stopi) i 20 edna (po
najnižoj stopi).
Uvidom u deftere (defterom se u osmanskoj administraciji smatra sve zapisnike, po-
pise, službene knjige administracije i računovodstva i pojedine akte nalik popisu, propisu
ili obračunu). Dodavanjem riječi ispred deftera nastaju npr. zemljišne knjige tahrir defte-

17
Željko Holjevac i Nenad Moačanin: Hrvatsko-slavonska vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog
Carstva u ranom novom vijeku. Leykam international d.o.o., Zagreb 2007, str. 118.
18
Meritokracija je oblik vlasti u kojemu se administrativne i javne poslove dodjeljuje na temelju zasluga,
a ne na temelju pripadnosti nekom lobiju, obitelji, sloju, kasti, partiji i sl.
19
Prebendalizam je odnos u političkim sustavima u kojima izabrani predstavnici imaju pravo na udjel u
državnim prihodima.

HARAČ 145
ri. Defteri su pisani na arabici (oblik arapskog pisma) na osmanskom turskom jeziku20) te
se potkraj 15. st. u vezi s porezom nekoga može naći u siromašnoj skupini, a nakon 30
godina u srednjoj klasi, što takoer potvruje snagu velikoga državnog sustava.
Naravno da je taj čimbenik imao ulogu u brzom širenju Osmanskog Carstva. U jed-
nomu otvorenom sustavu svaki dobar, koristan, kvalificiran i stručan radnik, neovisno o
vjeri i rasi, mogao je naći svoje mjesto i biti ≈iskorišten« u društvu. Upravo je to sustav
guralo naprijed. Osmanska je vlast − u usporedbi sa srednjovjekovnim feudalizmom
Europe u prvo vrijeme nastanka Carstva narodima na području današnje Hrvatske i BiH
− donijela olakšanje poreznih tereta.

1. Staleži Osmanskog Carstva

Stanovništvo Osmanskog Carstva dijelilo se u dva staleža: askere (vojnički stalež) i
raju (podanici).

1.1. Askeri
Pojmom asker (vojnik) bili su obuhvaćeni svi u državnoj ili vjerskoj službi, a zapo-
sleni na osnovi carskoga berata (dekret o imenovanju) te su za službu dobivali odreen
dohodak dirlik (imanje, posjed) od raznih državnih prihoda ili imanja na uživanje. Aske-
ri su bili podijeljeni na klase pera, sablje i zakona, tj. na državne službenike, vojnike i
uleme. Odatle se razvila turska središnja i lokalna administracija, sudstvo i vojska.
1.1.1. Državna administracija
Od administrativnog staleža postojali su: subaše (nadzornici gradova, vojvode), mu-
teselim ili musleim (načelnici nahije), šeher-ćehaja (gradonačelnik), haznadari (rizničari),
haračlije (poreznici), ajani (uglednici), alajbezi (starješine spahija u nahijama), defterda-
ri (voditelji financija), dragomani (diplomatski prevoditelji), elecije (poslanici u diplomat-
skim misijama), emini (službenici financijskih uprava, nadzornici) i dr.
1.1.2. Vojska
Osmanska vojska imala je dva glavna dijela: stajaću vojsku središnje vlasti i provin-
cijsku vojsku. Jezgru su središnjih trupa činili janjičari (elitna stajaća profesionalna voska
stalno smještena u vojarnama i pod oružjem). Tu su još bili topnici, jedinice za proizvod-
nju, održavanje i čuvanje oružja, te manji broj konjanika središnje vojske. Jezgru provin-
cijske vojske činili su spahije (konjanici). U vojni stalež pripadali su i: akindžije (laka
jurišna konjica), derbendžije (čuvari klanaca), mustahfizi (gradski čuvari), azapi (pješa-
dinci), bešlije (graničari), dizdari (komandanti tvrave), kapetani (zapovjednici vojnih
oblasti), odobaše (komandiri), serdari (viši časnici), zaptije (policajci), jasakdžije (straža-
ri), kajmakani (zamjenici pojedinih namjesnika), čauši (janjičarski podčasnici), martolozi
(pravoslavni plaćenici), kazaskeri (vojni suci) i dr.

20
Osmanski turski jezik inačica je turskoga, što ga se rabilo kao književni i jezik državne uprave. Sadrža-
vao je brojne pozajmice iz farsija, što je, zauzvrat, i sam bio prepun pozajmica iz arapskog jezika. Pri-
padao je oguskoj skupini. Poput najviše ostalih jezika islamskih naroda, osmanski turski piše se arapskim
pismom. Premda je osmanski turski, kojeg se govorilo u prijestolnici, zapravo gotovo jednak jeziku
naroda − seljaka u unutrašnjosti zemlje, velik dio arapsko-perzijskih pozajmica postao je nerazumljiv
za slabije obrazovane.

146 POREZNI VJESNIK 7-8/2016.

1.1.3. Uleme
Stalež vjerskih službenika nazivali su uleme (vjerski učenjak). Bile su to, u pravilu,
priznate i autoritativne osobe u teologiji. U prošlosti su uleme ozakonili nastup vlasti
kalifa i vladara. U Osmanskom Carstvu je Savjet ulema utjecao na razvoj društva i države.
Danas su uleme uglavnom savjetnici religijskih ministarstava, a njihovo mišljenje ponekad
ima značaj presude ili cenzure.
Vrhovni je poglavar islamske zajednice u nekoj zemlji reis-ul-ulema ili veliki muftija
(tur. iz arap. poglavar vjerskih učenjaka). Predstavnici duhovne inteligencije u Osman-
skom Carstvu imali su vrlo istaknuto mjesto, a u taj su stalež, uz visoke islamske vjero-
dostojnike, u vjersku duhovnu inteligenciju pripadali i: vaizi (vjerski propovjednik), hati-
bi (vjeroučitelj), mujezini (koji s munare poziva na namaz − molitvu), muderisi (vjerski
profesori), hodže (svećenici, religijski učitelji, predavač u medresi − srednjoj vjerskoj
školi), imami (glavar džamije), derviši (monah) u tekiji (samostan) i dr.

1.2. Raja
Rajom (podanici, kmeti) se je u početku smatralo svakoga državljanina koji obrauje
zemlju i od nje plaća zemljarinu, desetinu i druge poreze. Tome su staležu, dakle, pripa-
dali muslimani i nemuslimani. Raja se bavila uglavnom zemljoradnjom i bila je obvezna
veliki dio prihoda dati spahijama. Selo je hranilo grad.
Raja je u početku slobodna, potom poluslobodna te im se, zbog neisplaćenih obveza
spram spahija, položaj postupno pogoršava. Kao naknadu za neplaćene namete, spahije su
oduzimali zemlju, kuću, stoku, ali je raja morala ostati na spahilucima i raditi besplatno.
Postali su, doslovce bez ikakvih ljudskih prava i sloboda, gotovo robovi. Postupno siroma-
šenje slobodnih seljaka i prelazak njihove imovine u ruke spahija naziva se čiflučenjem
(čifluk/čiftluk = imanje što ga se volovskom zapregom može uzorati za dva dana).
Prema ekonomsko-pravnim odnosima, čiftluk je na višem stupnju svojine u odnosu
na timar i njime se moglo raspolagati slobodno (neograničeno nasljeivanje, darovanje,
zalaganje, davanje u zakup), uz uvjet da svaki novi titular poštuje ograničenja (vrhovno
vlasništvo države) i ispunjava (porezne) obveze kakvima je čiftluk bio opterećen.
Tako se izmeu spahije i seljaka uvlačio treći korisnik seljačke baštine, amil (zakup-
nik) koji je preuzimao mjesto spahije i ukupne njegove obveze, dok je razvlašćen pripad-
nik raje dospijevao u položaj kmeta/roba koji sada mora raditi za dvojicu: spahiji je morao
davati sve poreze kojim je posjed bio opterećen, a malo iznad toga i za čiftluk-sahibiju u
ulozi zakupnika.

2. Vrste poreza u Osmanskom Carstvu

Porezi su (tur. preko arap. dariba, dara-ib) i nameti u Osmanskom Carstvu vrlo slo-
ženi. U prvim stoljećima broj poreza bio je znatno manji, a tijekom razvoja i opadanja
Carstva njihov se je broj toliko umnožio, da ih je vrlo teško sve obuhvatiti. S obzirom na
pravnu narav, poreze se dijeli u dvije skupine:
− one što se temelje na šerijatskom pravu (hukuk-i ser’iye), i
− propisane temeljem zakonskih odredba (rusum-i orfiye).
Kriterij podjele ovisi o tome jesu li utemeljeni na šerijatu izravno ili neizravno.
S obzirom da se porezima nije moglo pokriti ukupne troškove države, u nekim pokra-
jinama Carstva uvedeni su drugi različiti nameti, pristojbe i novčane globe pod imenom
rusum-i orfiye, što su ih plaćali podložnici (raja) na posjed, prihode od zemljarine, stočar-
stva te na trošarinu. Potkraj Carstava bilo je osamdesetak takvih poreza, a država od njih
nije imala neposrednu korist.

HARAČ 147
2.2. Šerijatski porezi i nameti
U šerijatske poreze i namete pripadali su: zekat (milodari − godišnja milostinja što
su je plaćali samo muslimani), harač, ispendža, ušur (zemljarina), džizja (glavarina) i
carine.
Zajedničko je svojstvo glavnine šerijatskih daća da su neka vrsta feudalne rente kakvu
su uživali vlasnici posjeda (timara, zeameta, hasova, vakufa).
2.2.1. Milodari

2.2.1.1. Zekat
Zekat (arap. ‫ ﺓﺍﻙﺯ‬- zekāt, što znači ≈ono što pročišćuje«) je u islamu obvezan milodar,
izdvajanje točno odreena dijela imetka u dobrotvorne svrhe, za sve koji ispunjavaju
uvjete i propisuje ga Kuran. Zekat je godišnja obveza, najčešće uz ramazan (deveti mjesec
islamskog kalendara − mjesec posta), jer su tada ljudska srca najmekša i najdarežljivija.
Darovalo se dio imetka u visini odreenog nisaba (zlato, srebro, novac, trgovačka roba,
različit nakit /osim bisera/ i stoka što je se ne hrani na paši dulje od šest mjeseci). Ta je
vrijednost imala biti u posjedu obveznika cijelu godinu, ili barem na početku i kraju go-
dine.
2.2.2. Zemljarina

2.2.2.1. Harač(dž)
Harač je (tur. haraç; arap. ẖarāğ = danak, porez), u doslovnome značenju, zemljari-
na − ≈ono što se dobije obraivanjem zemlje ili radom robova i njihove djece«. Harač je
u Arapa prvotno tribut, a potom državni porez na zemlju. S vremenom je i u Osmanskom
Carstvu postao pojam za porez od korisnika zemlje, napose kada su je osvojili muslimani
koji su na njoj ostavljali zatečeno lokalno stanovništvo.
No, kada se na zemlju uspostavi harač, mora ga dati svaki vlasnik, nemusliman i
musliman, pa ni islamizacija vlasnika neće promijeniti ništa. Naprosto se moralo plaćati
harač na zemlju.
2.2.2.2. Ušur
Ušur ili ušr doslovno znači desetinu, deseti dio, a kao pravni pojam to je opći naziv
za sve naturalne, feudalne poreze na proizvode poljoprivrede, vrtlarstva, vinogradarstva,
pčelarstva i rudarstva. Muslimani, prema šerijatskom pravu, daju desetinu proizvoda sa
zemlje. Ali to nema značenje poreza (harača), jer se desetinu smatra vjerskom obvezom
kao zekat i troši u osobite (socijalne) svrhe.
U Požeškom sandžaku, umjesto žitne desetine, plaćalo se tzv. porezni plug. Kanun
odreuje da se svakih četiri do pet baštinskih kuća računa kao jedan plug, a da svaki plug
ima dati četiri lukna žita (računajući osam istanbulskuh kejla po luknu). Tako naposljetku
jedan plug daje 32 kejla, tj. 16 kejla pšenice i 16 kejla ječma21.
2.2.2.3. Ispendža
Ispendža (zemljarina) je osobni porez kršćanske raje (kauri) koja ga je plaćala spahi-
ji (a ne državi) u novcu. Plaćali su je svi odrasli i za rad sposobni kršćani, tzv. obična raja.
Ispendžu su plaćali i muslimani, ali pod nazivom resm-i čift, koji bi držali zemlju upisanu

21
Dr. sc. Nenad Moačanin: Požega i požeština u sklopu Osmanlijskog Carstva (1537. do 1691), Jastrebarsko
1997, str. 37.

148 POREZNI VJESNIK 7-8/2016.

na kršćane. Za muslimane ona nije bila jedinstvena (25 akči) kao za kršćane, nego 22, 12
ili 6 akči, ovisno je li posrijedi cijeli posjed, polovica ili četvrtina22.
2.2.3. Carina
Marasid (carina, uvoznina, putarina) je donosio znatan prihod ≈proračunu« Osman-
skog Carstva. Ubiran je u lukama (morskim i riječnim), na skelama za prijelaz rijeka i
slično. Carinska uredba iz Sarajeva 1530. pokazuje kako su carine za kršćane bile šest puta
veće negoli za muslimane.
2.2.4. Glavarina
Glavarina nije osmanska tvorevina nego ima korijene već u antičkoj kulturi. Atena je
glavarinu uspostavila za stanovnike primorskih krajeva Male Azije oko 5. st. p.n.e. kao
zamjenu za njihovu zaštitu od napada Feničana, a Rimljani su uspostavili glavarinu za
sve pokorene narode. Kada su npr. osvojili Galiju (Francusku), stavili su na svakoga nje-
zinog stanovnika glavarinu u visini devet do 15 zlatnika. Slično su postupali i Perzijanci.
2.2.4.1. Džizja
Džizja (tur. cizye, arap. ğizya = glavarina, danak, tribut) pripada u poreze što ih se
ubire prema načelima šerijatskog prava, što potvruju svi povijesni izvori i dokumenti.
Prema tim propisima, džizja je porez kojeg daju odrasli nemuslimani (kršćani, židovi i
dr.) kao osobni znak pokornosti i lojalnosti.
Džizja je bila glavni i gotovo jedini redovan porez što ga je ubirala država. Pripadala
je u osnovne zakonske prihode ≈proračuna« (beytulmal = fiskus) muslimana. Morao ju
je plaćati svaki nemusliman u dobi 15 do 75 godina.
Džizja je bila jedan od glavnih državnih prihoda, trošen uglavnom u vojne svrhe, iako
kao naziv ima smisao protunaknade, jer onaj tko daje džizju dobiva pravo na zaštitu i
sigurnost života i imetka. Stoga se nemuslimane u Osmanskom Carstvu naziva štićenicima
− zimija23. Naravno da se džizju uzimalo kao ekvivalent zaštite, umjesto vojne obveze,
pa je cilj razreza džizje naknada u zamjenu što muslimani osiguravaju zaštitu nemusli-
manima.
U pogledu izraza džizja i harač kao pravnih pojmova može se reći kako je džizja
porez što ga nemuslimani daju za zaštitu osobnosti, a harač zapravo porez na zemlju, a
oba su obvezom za nemuslimane. Razlika je samo u tome što džizju ne daju muslimani,
pa primanjem islama prestaje ta obveza.
Iako je džizja po šerijatu porez na glavu (bas vergisi), a harač porez na zemlju (arazi
vergisi), u kasnijem razdoblju Osmanskog Carstva nije ih se više pojmovno odvajalo, te
se je džizji davalo ime harač, pa su i u fermanima rabljeni kao sinonimi24.
2.2.4.2. Računovodstvo za džizju
Defter (tur. preko, perz. daftar − svezak, registar, računska knjiga ili knjiga za pre-
pisku u upravnim službama), na osnovi kojeg se prikupljalo džizju, od 16 st. je obavljalo

22
Zemljarinu se, za kršćane ispendža (ispence), a za muslimane resm-i cift, plaćalo u gotovini. U početku
se podudarala s prijašnjom obvezom seljaka u davanju sijena, krmiva, drva i radnih usluga posjedniku
nadarbine (za bizantske uprave). U početku je vrijedio 22 akče.
23
Zimija doslovno znači štićenik, a s pravnog je motrišta to općenit naziv za sve kršćane i židove podani-
ke islamske države koja im je obvezna osigurati osobnu, moralnu i imovinsku zaštitu, a oni joj plaćaju
osobni tribut, glavarinu, što je se naziva džizjom ili haračem.
24
Hamid Hadžibegić: Glavarina u osmanskoj državi. Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja IV,
Sarajevo 1966, str. 2. i 3.

HARAČ 149
financijsko odjeljenje tzv. računovodstvo za džizju u Istanbulu. Svake treće godine popi-
sivalo se obveznike džizje i tu bi se godinu nazivalo nev yafta senesi. Cilj popisa bio je
nadzor i obuhvat dotad neupisanih (ili brisanje umrlih), zbog bilo kakvih razloga, a ob-
vezni su dati džizju. To je odjeljenje pripremalo male liste (potvrde) za prikupljanje džizje.
2.2.4.3. Oslobođenje od džizje
Plaćanja džizje osloboene su žene i maloljetna djeca, starci, robovi i kronični boles-
nici, siromašni ljudi (od čovjeka koji ne radi /ne zarauje/ ne uzima se džizju), muškarci
s fizičkim i psihičkim manama, zarobljenici, svećenici i pripadnici crkvenih radova, ruda-
ri, čuvari baruta, stranci do godinu dana u Carstvu, što znači da je džizju davao svatko
tko je u društvu privreivao. Od muslimana su džizju plaćali samo Romi, osim ako su bili
osloboeni vojničkih i drugih obveza.
Džizju se nije uzimalo od nemuslimana sudionika u pokretima vojske. Ako bi neka
zajednica makar jednom suraivala s vojskom Osmanskog Carstva, od nje se za jednu
godinu ne bi uzimalo džizju. Davanjem džizje nemuslimani stječu slobodu vjeroispovije-
sti i sva graanska prava poput muslimana. Zna li se da su taj porez davali samo odrasli
muškarci, može se pretpostaviti koliki je broj nemuslimana u to vrijeme živio u Osman-
skom Carstvu.
Džizje su bili osloboeni i svi nemuslimani koje se je radi službi ubrajalo u vojnički
stalež i koji su sudjelovali u vojnim operacijama, a tu su pripadali i braničevski, vidinski
i smederevski Vlasi. Ta im je povlastica dana zato što su čuvali stražu na izloženim mje-
stima, te bi pri pojavi neprijatelja, sudjelovali u pohodu kao konjanici. Vlasi su imali
svoje primićure (niži zapovjednici) i knezove (viši zapovjednici).
2.2.4.4. Svota džizje
Središnja je vlast, prema ekonomskima i političkim uvjetima (stanju) odreivala visi-
nu džizje i način ubiranja. Prihod bi ovisio o financijskim prilikama u državi, a visinu
džizje utvrivalo se fermanima i beratima. Nije bilo jednoobraznosti u pogledu visine i
načina ubiranja džizje sve do 1690. godine. Za vladavine Sulejmana I. Kanunija džizja je
odreena svima jednako, a poslije je odreivana prema imovnom stanju obveznika te su,
razreza radi, izraivane ljestvice imovinskog stanja.
U Anadoliji i drugim azijskim zemljama džizju se je odreivalo po osobi i bila su
malena kolebanja u visini, ovisno o ekonomskima i političkim uvjetima. U europskom
dijelu Osmanskog Carstva (Rumelija), džizju se uglavnom odreivalo po kućanstvima
(dimarina). U doba Murata III. (1574. do 1595) džizja je u početku bila 35 akči (te bi se
po kućanstvu skupilo po 70 akči), potom je povećana na 40, a potkraj vladavine na 70
akči. Za Mehmeda III. (1595. do 1603) bila je 140 akči, a u doba Murata IV. (1623. do
1640) 232 akče. Doda li se tome ostale troškove, bilo je to ukupno 400 akči. Poraz pod
Bečom 1683, gubitak velikih i bogatih područja (napose u Rumeliji) i ratovi što su potrajali
do svršetka 17. st. još su više iscrpili ekonomsku snagu države.
Glavninu prihoda ≈proračuna« Osmanlije bi prikupili od džizje/harača. Godišnji pri-
hodi od harača u europskom dijelu Carstva dosezali su 1.469.000 dukata, dok bi se u
azijskom dijela prikupilo otprilike 331.000 dukata. U Požeškom sandžaku džizja je npr.
do 1545. donosila 50 akči po kućanstvu25 (usporedbe radi, tri do pet akči na dan trošilo bi
se na hranu za prosječnu obitelj).

25
Hamid Hadžibegić: Glavarina u osmanskoj državi. Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja IV,
Sarajevo 1966, str. 62.

150 POREZNI VJESNIK 7-8/2016.

2.2.4.5. Sakupljači džizje
Sakupljače džizje nazivalo se džizjedarima ili haračlijama. Potkraj 16. st. bilo je oko
300 džizjedara, a poslije čak 700 do 800 osoba.
2.2.4.6. Prikupljanje džizje
Džizju se prikupljali džizjedari na temelju zapečaćenih deftera u posebnim svežnjevi-
ma (bošća). S beratom i bošćama džizjedari su dolazili u središte vlastitoga područja.
Dužnost im je bila bošću s defterima donijeti na sud gdje bi se pred kadijom skidalo pečat
i otvaralo bošću.
2.2.4.7. Razdoblje prikupljanja džizje
Na kraju godine defteri od džizje bili su davani po dvojici od njih − jedan bi bio
povjerenik (emin), a drugi pisar (katib), te bi ih se poslalo da prikupljaju džizju na odre-
enu području. Njihova imena upisivalo se u odjeljenju koje je vodilo evidencije o džizji.
Ako džizjedari ne donesu novac od džizje na prvi dan proljeća i ne predaju državnoj kasi,
uskratilo bi im se plaće, a kadije bi se razriješilo dužnosti s trajnim odbacivanjem te izla-
galo brojnima neugodnostima.
2.2.4.8. Potvrde o prikupljenoj džizji
Sakupljači džizje morali su savjesno obavljati dužnost i uredno voditi svaki defter, a
davatelju izdati potvrdu (cizye kagidi). Džizjedar je na svaku potvrdu (listu) trebao napi-
sati ime mjesta, ime osobni opis davatelja (cizye-i gebran). Označilo bi se i klasu džizje,
godinu ubiranja, ime glavnoga blagajnika (bas hazinedar), računovoe (cizye muhase-
becisi) te zakupca džizje (cizye umum multezimi), uz pečat sakupljača. Svaki obveznik
morao je, na zahtjev poreznika, pokazati potvrdu o plaćenoj džizji.
2.2.4.9. Naplata džizje
U krajevima današnje Hrvatske pod Osmanlijama te BiH pri redovnim davanjima (u
početnom razdoblju Carstva) omjer naturalne i novčane rente bio je otprilike 65 prema
35%26, ali nakon osnivanja posebne uprave za potrebe i prehrambene artikle, cijelu se je
džizju naplaćivalo u novcu, uobičajeno u nekoliko (tri do šest) obroka, ovisno vremenu i
drugim okolnostima.
2.2.4.10. Nadzor nad prikupljanjem džizje
Dužnost kadije bila je osigurati prikupljanje džizje, odnosno ne dopustiti izbjegavanje.
Harački defter morao je potpisati kadija, a ne naib. Po povratku s prikupljanja džizjedari
su polagali obračun o učinku.
Bilo je zabranjeno izdavati skupne potvrde, kako su ponekad činili starješine sela, da
bi mogli osobno obaviti razrez po vlastitim zamislima. Bilo je zabranjeno i miješanje voj-
nika u poslove ubiranja džizje.
2.2.4.11. Nagrada za prikupljanje džizje
Sve nagrade džizjedara, računskih činovnika i pisara džizje za rad, te ono što je be-
ratom odreeno kadijama, išlo je na teret ubrane džizje. Kao nagradu za rad džizjedari su
dobivali po 10 akči od svake džizje pod imenom gilamija. Poslije se je nagrade plaćalo iz
proračuna (fiskusa).

26
Željko Holjevac i Nenad Moačanin: Hrvatsko-slavonska vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskog
Carstva u ranom novom vijeku. Leykam international d.o.o., Zagreb 2007, str. 120.

HARAČ 151
2.2.4.12. Sankcije zbog neplaćanja džizje
Džizju se davalo s poniznošću i skrušenošću. Ako su se obveznici ustezali ili skrivali,
kažnjavalo bi ih se vrlo strogo, i to nakon što im se uzme propisanu džizju.
Ako netko nije mogao platiti porez, nije ga se smjelo za to tjelesno kažnjavati (biče-
vanjem, izlaganjem suncu, mazanjem uljem), već samo zatvorom27. Svako odbijanje da-
vanja džizje smatralo se aktom neposlušnosti i nepriznavanja vrhovne vlasti. Ako bi neko
područje u cjelini odbilo dati džizju, poduzelo bi se vojni pohod.
2.2.4.13. Kazne za nepravilno prikupljanje džizje
Dozna li se da je uzeta jedna akča više od uvjeta u beratu ili su liste skupno razreza-
ne i nametnute, džizjedare bi se kaznilo bez odgode.
≈Isto tako kadije i naibi neka ništa ne traže od raje niti od amila džizje, bilo malo ili
mnogo, pod imenom sudskih troškova (harc-i mehkeme). Ako, pak, kadije i džizjedari, u
pohlepi za dobivanje imetka, budu raji činili zulum i nepravdu, to će se tajno i javno
prekontrolirati i ispitati detaljno. I ako se pokaže da su oni uzeli više, oni će pod okovima
biti dopremljeni u moju prijestolnicu sreće i po šerijatu strogo kažnjeni. Prema tome treba
provoditi propise uzvišenog berata. Kadije, vojvode, starješine sela (kura zabitleri) i osta-
li stanovnici trebaju složno pomoći džizjedarima u pogledu prikupljanja džizje. Ako se
neko bude suprotstavljao, neka dostave i izvijeste moju Portu sreće o njihovim imenima
s osobnim opisom, kako bi bili kažnjeni«. (Berat sultana Mustafe III. od 15. lipnja 1763)28.
2.2.4.14. Ukidanje džizje
Fermanom sultana Abdul Medžida I. (1839. do 1861), 18. veljače 1856, proglašeno je
načelo jednakosti svih graana u pravima i dužnostima, čime je ukinuta džizja te zamije-
njena vojnicom, ali je se naplaćivalo sve do revolucije 1908, kad je vojna obveza prošire-
na na sve kršćane.
2.2.4.15. Harač ≈u krvi«
Jedan je od najpoznatijih poreza Osmanskog Carstva bio harač ≈u krvi« ili devširma
(devşirma = skupljanje; regrutacija). Devširma je uzimanje djece u sultanov dvorski
podmladak (adžemi oglan = strani dječak).
Sustavno provoenje devširme počelo je 1438, kad je zakon o njoj uveden za sultana
Murata II. (1421. do 1444. i 1446. do 1451), no sporadično bi je se provodilo i prije. Prema
tome zakonu, država je mogla od osmanskih nemuslimanskih podanika uzimati po jednog
dječaka u dobi pet do sedam godina (granična dob je u nekim krajevima bila i 15 godina).
Devširma je obuhvaćala samo djecu kršćanskih seljaka koji su se bavili poljoprivredom i
nije obuhvaćala gradsku djecu i sinove jedince. Uobičajeno se na 40 kuća uzimalo po
jednoga dječaka, ali je propis bio podložan promjenama. Carstvo je ubrzano raslo, pa mu
je pod svaku cijenu i na bilo kakav način, trebalo sve više odanih vojnika i lojalnih držav-
nih službenika. Najmanje 200.000 dječaka prošlo je kroz sustav devširme u dva stoljeća
postojanja.
Osmanska vlast smatrala je devširmu izvanrednim nametom što ga je plaćala raja, a
ne porobljavanjem vlastitih podanika. Cilj je bio osigurati sultanu sluge, osigurati normal-
no održavanje palače, janjičarskih odreda i državne administracije. Sustav je osmišljen
točno tako, kako se ne bi izopačio u nasljednu aristokratsku kastu, kakva bi ugrozila

27
Dr. sc. Nerkez Smailagić: Leksikon islama. Svjetlost, Sarajevo 1990, str. 163.
28
Hamid Hadžibegić: Džizja ili harač. str. 124. do 130.

152 POREZNI VJESNIK 7-8/2016.

položaj sultana i njegovu vlast. Stoga su devširmu mogli proći samo nemuslimani, a ote-
ti i preodgojeni dječaci nisu se smjeli ženiti. Ako bi to i učinili nakon napuštanja službe,
njihova bi djeca postala muslimani te nisu mogla slijediti očev put i ući u sustav devširme.
Dječaci su najprije morali naučiti turski jezik i običaje. Nakon toga se obavljalo odabir
− najbolji bi postali paževi (ic oglan) u sultanskoj plači i podučavali su ih dvorski odga-
jatelji. Potom su prolazili drugi odabir, pri čemu su najsposobniji ulazili u službu dviju
komora sultanova dvora (dječake koji su pokazivali smisao za vjerske znanosti, pripre-
malo se za vjerske pozive, a vješte u pisarskom umijeću pripremalo se za karijeru u či-
novništvu). Ostali su nastavili obrazovanje i istodobno vježbali jahanje, gaanje lukom,
mačevanje, hrvanje i bacanje koplja (priprema za janjičare). Svaki dječak morao je steći
neku osobitu vještinu ili umijeće za kakvo je bio nadaren. Nakana je bila ≈proizvesti rat-
nika državnika« i odanog muslimana koji će istodobno biti učen i vrstan govornik, uglaen
te duboko ljubazan i pošten. Točnije bi bilo reći kako je temeljni cilj takva obrazovanja
bio usaditi učenicima posvemašnju pokornost i odanost sultanu. Zato ih se učilo i da je
smrt u sultanovoj službi najveći blagoslov.
Obrazovanje tih dječaka slobodno se može nazvati vrhunskim za ono doba, a obu-
hvaćalo je vojne, sportske, intelektualne i umjetničke discipline. Koliko je poznato, dev-
širma je posljednji put provedena 1648.
Jedno je od važnih obilježja devširme velika etnička šarolikost: općenito kršćanski
dječaci potjecali su iz velikog broja rumelijskih (pa i anadolskih) naroda. Od četrdeset i
sedam velikih vezira u razdoblju (devširme) od 1453. do 1623, samo su petorica imali
tursko podrijetlo. Najviše velikih vezira, dvadesetak, došlo je u osmanski dvor kroz obra-
zovni program devširme, odnosno bili su adžemi oglani.
2.2.4.16. Harač Dubrovačke Republike
Dubrovačka Republika plaćala je godišnji harač (danak). To je ustvari kolektivna
džizja, u starijim dokumentima najčešće nazivana haračem. Na ime harača (tributa) Re-
publika je u početku plaćala 500 dukata godišnje. Svota je 1444. povećana na 1000 duka-
ta, zato što je Dubrovnik, pod pritiskom, pomogao križarima u bitci kraj Varne, ustupivši
jedan ratni jedrenjak na vesla zvan ≈kadrigom«. Dubrovnik je 1458. pristao plaćati godiš-
nje 1500 dukata; 1466. daje 5000 dukata; 1471. godine 9000 dukata, potom 1472. daje
10.000 dukata, a 1478. danak dostiže 12.500. Tu se svotu nije više mijenjalo do propasti
Dubrovačke Republike. Dubrovački trgovci na teritoriju Osmanskog Carstva nisu plaćali
džizju, jer je Republika plaćala danak u obliku kolektivnog harača za sve Dubrovčane29.
Harač su u Istanbul nosila dvojica diplomata, tzv. poklisari. Put je bio dug, jer su
poklisari posjećivali dubrovačke trgovačke kolonije i krišom mijenjali novac za harač. Zbog
vješta manipuliranja tečajevima novca, u 17. st. bi se uštedjelo na haraču otprilike 10%,
a poslije i do 40%. Ali, nisu likovali, nego bi se pred Osmanlijama, pri primopredaji, ja-
dali: ≈Ništa nemamo, novac za harač iscijedili smo iz vlastite krvi«. Poklisari su, prema
nalogu svojih vlasti i primjerom morali pokazivati koliko su ≈siromašni«. Istanbulom nisu
jahali skupocjene konje, a ako bi Dubrovnik otkrio da su taj zakon prekršili, plaćali bi
kaznu. Osmanlije su ih uobičajeno zadržavali godinu dana, do dolaska sljedećih poklisa-
ra, kao jamstvo da će Dubrovačka Republika harač platiti i sljedeće godine. Stanovali u
unajmljenima i sirotinjski opremljenim kućama. Bili su skromni i u darivanju Osmanlija,
što je u to doba bilo skandalozno. Kada bi im uručivali dar, često bi to bilo umjetno cvi-

29
Hamid Hadžibegić: Glavarina u osmanskoj državi. Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna
izdanja IV, Sarajevo 1966, str. 6.

HARAČ 153
jeće, a iznimno i koraljni tespih, te bi isticali kako daju ≈zeleni list«, što na turskom jeziku
označuje dar čovjeka toliko siromašna da može darovati jedino netom ubran list sa stabla.
I tu su pokazivali mudrost, pa su se prije dolaska pažljivo raspitivali što osmanski dosto-
janstvenik priželjkuje s dalekoga i stranog Zapada, te je i skroman dar pogaao ≈u sridu«.

3.3. Porezi propisivani zakonima

U nastavku navodimo nešerijatske poreze:
− resm-i çift (resmi − porez, daća) − osobna novčana daća što ju je svom spahiji
plaćala muslimanska raja koja posjeduje jedan čif(t)luk. Vrijedila je 22 akče godiš-
nje (vjerojatno prije devalvacije akče),
− resm- i arus (svadbarina) − porez na udaju što je otac nevjeste plaća spahiji, a
spahija subaši i sandžak-begu; sandžakbeg beglerbegu te beglerbeg velikom veziru,
− resm-i asjab − daća na vodenicu odnosno mlin,
− resm- i belut − žirovina, porez na noćenje svinja u šumama timara,
− resm- i bostan − porez na lubenice i dinje,
− resm- i gijah − porez na sijeno u naravi,
− resm- i odun − porez na drva,
− resm- i mahi − porez na ulovljenu ribu,
− resm-i mudžered −porez za neoženjene muškarce,
− resm-i filuri − desetina u stoci za Vlahe30,
− avariz − poseban državni porez za rat, kojeg se uzimalo po domaćinstvu, kao
glavarinu, i to samo od raje, kršćanske ili muslimanske koja nije imala nikakvih
povlastica,
− taksit − ratni porez vlasnika čitluka,
− imadi hazarija − vezirski porez u miru,
− imadi seferija − vezirski porez za rat,
− vergija (1839. zamijenila avariz i taksit),
− bedel-i askeri −poseban porez zbog oslobaanja od vojne službe, što ga je u nekim
pokrajinama Carstva, poput BiH, moglo plaćati nemuslimansko stanovništvo koje
nije htjelo služiti osmansku vojsku za osloboenje od vojne obveze − ta je povla-
stica kršćanima u BiH potvrena 1856, kad je izdan novi ferman o reformama
Hatti-Humajun, što je potvrdio i proširio načela Hatti-šerifa od Gulhane.
− kuluk je bio besplatan rad za spahiju tri dana u godini, ali je u praksi bio mnogo
češći.
U izvanredne namete pripadala je i obveza ureivanja putova, mostova, pripremanje
konaka i opskrbljivanja vojske hranom uz odreenu cijenu, popravljanje tvrava, transport
namirnica i vojnog materijala − sve to u krajevima kojima su prolazile vojske i državni
činovnici. U tu je skupinu pripadalo čuvanje uvozne robe u skladištu, naplata poštanskih
usluga, uporaba vaga, mjernih instrumenata, kovanje novca i sl. Drugi su krajevi sudje-
lovali u tome neizravno − novčanim davanjima svake pete godine ili na drugi način.
Treba još istaknuti da je u doba uspona Osmanskog Carstva jedan od glavnih prihoda i
izvora bogaćenja bio ratni plijen, a novoosvojene zemlje omogućavale su stvaranje novih
timara i tako nagraivanje onih koji su se istaknuli u ratu.

30
Filurija je porez u novcu, u početku u vrijednosti dukata, a kasnije ponegdje i višestruko veći, karakte-
rističan za Vlahe, ali ga plaćaju i većina balkanskih stočarskih zajednica u patrijarhalnim skupinama.
Dakle, novčana renta od poluvojnih redova. Ipak tko je plaćao filuriju smatran je Vlahom.

154 POREZNI VJESNIK 7-8/2016.

 Valja spomenuti i ≈ritualnu« obvezu svih društvenih skupina i pojedinaca da za neko
imenovanje, sudsku potvrdu, inspekcijski obilazak i općenito priznavanje službene važ-
nosti licem u lice, dijele veće ili manje ≈darove«. Nerijetko je vrijednost dara (tur. peškeš)
nadmašivala neke redovne poreze. Za obnovu berata (rješenje o imenovanju) ili dodjelu
novog položaja valjalo je plaćati visoke svote. Tako je prodaja, štoviše, dražba položaja,
kao vrlo ≈mobilan« i ≈zarazan« tip oporezivanja postajala snažnan i nepredvidiv gospo-
darski čimbenik.
Od nešerijatskih davanja spomenuti ćemo ≈globe i kazne« (tur. baduhava, nijabet) kao
primjerice svadbarinu, tapijskom pristojbom (tapija = javna isprava o pravu vlasništva na
odreenoj nekretnini) i drugim manjim taksama. Plaćalo ih se redovito spahiji u vrlo razli-
čitim svotama. Najveći povod za bune, hajdučiju i bježanje bili su upravo ovi nameti, potom
kuluk, dok su šerijatska davanja bila manje učestala i u manjim vrijednostima.

IV. ZAKLJUČAK
Pojam i riječ harač kao porez na zemlju i džizja kao glavarina izvorno su arapskog
podrijetla, preuzeti u naše krajeve preko Osmanskog Carstva, različite su vrste poreza koje
su stjecajem okolnosti potkraj Carstva postali sinonimi.
Prateći harač/džizju kroz Osmansko Carstvo, utvreno je:
a) normalno povećanje od uspostavljanja države do 1577.
b) naglo povećanje harač/džizje zbog opadanja vrijednosti novca od 1577. do 1690,
u odnosu na zlatnik
c) izvjesna stabilizacija u pogledu vrijednosti novca i visine harač/džizje od 1690. do
1804.
d) naglo povećanje harača/džizje, u vezi sa stalnim opadanjem vrijednosti novca od
1804. do 1855. u usporedbi s drugim vrstama zlatnog novca u prometu31.
Možemo zaključiti kako je opadala moć Osmanskog Carstva tako se povećavala visi-
na harača/džizje.
Naporni ratovi kroz 17. i 18. st. nisu značili samo presušivanje bogatih izvora od
novih osvajanja, nego su izazivali i rast deficita. Već 1596, financijski deficit triput je
nadmašio dohodak Carstva.
Unutarnja ekonomska i društvena struktura Carstva nije bila dovoljno razvijena da bi
mogla vlastitim snagama prevladati financijsku krizu, pa se Carstvo dalo na stranputicu:
stalno povećavanje novčanih svota i broja nameta, uz povećanu dinamiku prikupljanja u
državi u kojoj prevladava naturalna privreda pridonosilo je pogoršanju stanja. Porezi u
Osmanskom Carstvu u 17, 18. i 19. st. postali su odveć zamršen koloplet neugodnih pojava
kakve su osmansko društvo srozale na nizak stupanj i ostavile dubok trag u psihologiji
posve osiromašenih podanika koji naprosto više nisu mogli ispunjavati obveze, dok se je
pripadnike vojske oslobaalo davanja, što je dodatno smanjilo broj poreznih obveznika.
Meutim, to je tek polovica porezne stranputice kojom je krenulo Osmansko Carstvo.
Provincijska i lokalna tijela (beglerbezi, sandžakbezi i dr.), preko podreenih namješteni-
ka (vojvoda, subaša, muteselima), nezakonito, naime, oporezuju stanovništvo u vlastitu
korist, da bi došli do prihoda, smanjenoga radi nestanka ratnog plijena i uvakufljivanja
mnogih posjeda. Novac im je bio nužan za uzdržavanje osobne pratnje, što se povećala
zbog rasta hajdučije i drumskog razbojništva. U takvim okolnostima korupcija je meu

31
H. Hadžibegić: Glavarina u osmanskoj državi. Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna izdanja IV, Sara-
jevo 1966, str. 43. i 44.

HARAČ 155
činovništvom naprosto bujala. Svi su položaji kupovani uz bogate darove onima koji su
ih prodavali.
Osmanski porezni sustav što je u ranom razdoblju Carstva omogućio rast, tako se
postupno pretvorio u vlastitu negaciju i postao kočnicom za bilo kakav napredak.
Sve je to pridonijelo da harač/džizja dobije značenje nečega lošeg, što treba izbjega-
vati. Harač se u pučkoj predaji doživljava kao nepravednu mjeru otuene vlasti, kao
≈guljenje kože« i izrabljivanje puka.
Stručna interpretacija harača/džizje temelji se na dojmu kako je porezno opterećenje
iznad mogućnosti obveznika, te da preveliko oporezivanje smanjuje reproduktivnu sposob-
nost poreznog obveznika što je u ekonomskom i svakom drugom pogledu nedopustivo.
Neovisno o svemu, pojam harač/džizja očevidno treba rabiti vrlo oprezno.
Literatura
Hamid Hadžibegić: Glavarina u osmanskoj državi. Orijentalni institut u Sarajevu, Posebna
izdanja IV, Sarajevo 1966.
Hamid Hadžibegić: Džizja ili harač. (https: //www.yumpu.com/xx/document/view/
398621422-1-2.izja-iliharaa/77)
Željko Holjevac i Nenad Moačanin: Hrvatsko-slavonska vojna krajina i Hrvati pod vlašću
Osmanskog Carstva u ranom novom vijeku. Leykam international d.o.o., Zagreb 2007.
Fikret Jakupović: Istorija Bosne i Hercegovine. (portal http: hjem. get2net. dk/ VRBAS/
pedia/ historija.html)
Dr. sc. Nenad Moačanin: Turska Hrvatska, Matica Hrvatska, Zagreb 1999.
Dr. sc. Nenad Moačanin: Požega i Požeština u sklopu Osmanlijskog Carstva (1537-1691).
Jastrebarsko, 1997.
Dr. sc Adalbert Rebić (urednik): Opći religijski leksikon. Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, Zagreb 2002.
Dr. sc. Nerkez Smailagić: Leksikon islama. Svjetlost, Sarajevo 1990.
Anelko Vlašić: ≈Danak u krvi sultanu Osmanskog Carstva«. Hrvatski povijesni portal,
elektronički časopis za povijest i srodne znanosti, Zagreb 2015.
Silvana Vranić i Sanja Zubčić: ≈Turcizmi u frazemima hrvatskog govora«. Filologija 60,
Zagreb 2013.

156 POREZNI VJESNIK 7-8/2016.