Povijest Hrvata Brčanskog Područja

NA TRAGU NOVIH POLITIKA:
KULTURA I OBRAZOVANJE U
BOSNI I HERCEGOVINI
Austrijska agencija za razvoj ADA
Asocijacija Bosna i Hercegovina 2005
Centar za istraživački, stvaralački i građanski angažman “Grad” Tuzla

KULTURA I OBRAZOVANJE U BOSNI I HERCEGOVINI
Zbornik radova učesnica i učesnika u okviru istraživačkog projekta
“U potrazi za novom politikom u kulturi i obrazovanju u
Bosni i Hercegovini” (2004-2005),
izvedenom u okrilju Asocijacije Bosna i Hercegovina 2005,
a finansiranom od strane Austrijske agencije za razvoj
Izdavač:
Centar za istraživački, stvaralački i građanski angažman “Grad” Tuzla
Asocijacija Bosna i Hercegovina 2005
Urednica:
Jasmina Husanović
Prijevod:
Alma Tanović, Jasmina Husanović, Šejla Šehabović, Damir Arsenijević
Lektura:
Maja H.Jašaragić, Anisa Avdagić, Šejla Šehabović, Jasmina Husanović
Tehničko uređenje:
Asmir Jahić
Dizajn naslovnice:
Šefik Tatlić
Štampa:
BELIM Lukavac
Tiraž:
500
Svi primjerci su besplatni.
KULTURA I OBRAZOVANJE U
BOSNI I HERCEGOVINI
Tuzla, 2006.
SADRŽAJ
Zahvale i sjećanja ....................................................................... 7
! Damir Arsenijević i Jasmina Husanović

Uvod: o viziji i zborniku ................................................ 9
DRUGAČIJE REPOLITIZIRANJE KONTEKSTA I

DJELOVANJA U KULTURI I POLITICI BIH
! Dina Duraković
Pravda između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti:
jezik prava u javnoj sferi u Bosni Hercegovini .............. 17
! Jasmina Husanović
Politika svjedočenja nasuprot stanja poricanja:
ogledi o repolitizirajućim praksama u polju
kulture i umjetnosti u BiH ............................................ 47
POLITIČKE, KULTURNE I OBRAZOVNE PRAKSE U BIH:

RAZNOLIKOST PRISTUPA
! Tanja Miletić-Oručević
Teatar i lokalna zajednica/zajednice u BiH ................. 73
! Damir Imamović
Priča o sevdalinci u kontekstu politike kulture
i politike identiteta u BIH ................................................ 99
! Šejla Šehabović
Upotreba usmene tradicije u školskom sistemu
i javnom životu u BiH ................................................... 125
! Svetlana Đurković
Evoluiranje rodnih normi i perspektiva u BiH:
od društvenog do individualnog ................................. 149
! Bojan Arula
Reforma visokog obrazovanja u BiH: kako dalje? ... 171
KA DRUGAČIJOJ KULTURNOJ POLITICI I POLITICI
KULTURE
! Adisa Bašić-Čečo
! 'Kultura je luksuz?':
! novi odnos prema kulturnom naslijeđu
i opšta komercijalizacije kulture u BiH .................... 197
! Edina Husanović
Politika promovisanja kulturnih mreža u BiH:
izazovi integracija ........................................................ 219
! Aida Kalender
Kulturne mreže javnog zagovaranja
pokretač reforme u kulturnoj politici BiH ............... 243
! Damir Arsenijević
Prema politici nade:
poezija i postratni period u BiH ................................ 275
Umjesto kraja…paralaksa .................................................... 299
O autori(ca)ma ....................................................................... 301

7
Zahvale i sjećanja
Ideja za projekat “U potrazi za novim politikama u kulturi i obrazovanju u
BiH”, u okviru kojeg izlazi ovaj zbornik radova, rodila se 2004. godine u
razgovorima i saradnjama između Jasmine Husanović i Asocijacije Bosna i
Hercegovina 2005, koja je potom omogućila njeno ostvarenje.
Zahvaljujemo se ovom prilikom svima u Asocijaciji BiH 2005, a naročito
Wolfgangu Petritschu, za njihovu podršku. Posebno hvala ide Cristopheu
Soliozu, izvršnom direktoru Asocijacije BiH 2005, bez čije pomoći ovaj
projekat ne bi bio ostvaren. Projekat također ne bi bio moguć ni bez
Austrijske agencije za razvoj - Ureda u BiH, posebice Michaela Weinera,
Amire Osmanović i Alide Čović, koji su uvijek bili tu za nas.
Htjeli bismo se također zahvaliti i svim učesnicima i učesnicama na našim

javnim panelima u okviru projekta, održanim u Sarajevu, Banjaluci, Tuzli i
Mostaru protekle godine, za njihove vrijedne doprinose našim
promišljanjima. Naši domaćini u ovim gradovima Udruženje Q iz
Sarajeva, Nova Generacija iz Banjaluke, Centar Grad iz Tuzle i OKC
Abrašević iz Mostara obogatili su naš program i svojim vizijama i
organizacionom podrškom.
U toku ovog projekta, kao tim i kao prijatelji, suočili smo sa neočekivanim i
neprežaljivim gubitkom jedne od nas - Farah Tahirbegović (1973-2006) -
čije su inspiracije, rad, ideje i energija postale i ostaju dijelom naših radova i
života.
9
Uvod: o viziji i zborniku

Damir Arsenijević i Jasmina Husanović
Izvan Scile konformizma i Haribde utopije:

ka političkoj kritici kulture i obrazovanja
u Bosni i Hercegovini
U današnjem kontekstu disproporcije između masovne

nezaposlenosti i niskog životnog standarda obespravljene radničke
klase s jedne strane, i malog procenta populacije koja drži veliki
udio bogatstva s druge; između velikog broja studenata koji zarad još jednog
dodatnog socijalnog roka ćute o korupciji broja univerzitetskih profesora s
jedne strane i, sa druge, istih ovih profesora čiji ispiti imaju cijenu poput
(Kišovog) duplog gulaša kakve osrednje birtije i čiji se naučni rad svodi na
objavljivanje stranih knjiga u prijevodu pod sopstvenim imenom govoriti o
kulturi i obrazovanju znači govoriti politički. I to ne u dobro poznatom
maniru bosanskohercegovačkih političara koji su se za redovne plate i
solidne beneficije pobrinuli da država funkcioniše kao pacijent na aparatima
za održavanje života. Niti na način onih koji lamentiraju grozno stanje u
Bosni i Hercegovini i krive nacionaliste za sva zla, ali sa ugodne pozicije
liberalnih konformista izbjegavaju bilo kakav politički angažman, i zalažu
se za tobože deideologiziranu i zdravorazumsku kritiku. Politički govoriti o
kulturi i obrazovanju znači govoriti protiv isključujuće nacionalističke
utopije kao i protiv liberalnog konformizma koji samo održava status quo.
Prava politizacija kulture i obrazovanja znači govoriti u ime svih
obespravljenih, isključenih, ućutkanih i pokradenih od strane formalnih i
neformalnih sistema moći.
10 Damir Arsenijević i Jasmina Husanović
U današnjem vremenu, kada međunarodna zajednica svojom

paradoksalnom politikom nastoji ublažiti uticaj nacionalista, ali ih samo
ojačava; kada nam se kao alternativa nudi de facto podjela zemlje po
etničkom principu; kada nam se umjesto klasne borbe nudi politika
identiteta; kada nam se umjesto borbe za prava nudi tolerancija razlika, kako
razmišljati o mogućoj transformaciji društva? Ponovno, politički. I to
politički tako što ćemo odbiti sve lažne, depolitizirajuće opcije koji nam se
nude po principu: ili prihvatiti neolibrealizam, koji će nam tobože riješiti sve
probleme, a privatizacijama fabrika će radnici ostati bez posla, kapital biti
kupljen po najnižoj cijeni, a sudionici koji vode ovakve pljačke biti 'dobri' za
desetine ili stotine hiljada konvertibilnih maraka, ili prihvatiti nacionaliste
koji nam nude podjelu, podrivaju stalni strah o ugroženosti, i pozivaju na
vjeru, jer je religija jedino što im je ostalo za što se mogu zakačiti, dok se sve
vrijeme bogate kako u neoliberalnim privatizacijama tako i u uzimanju
reketa.
U svom ovom obilju opcija, prava politička opcija znači iznova govoriti Ne!
svim depolitizirajućim, obespravljujućim gestama. Stoga i podnaslov
ovoga dijela uvoda koji se tiče vizije zbornika i projekta na osnovu kojeg je
nastao njime se želi potaći ovo Ne! koje jedva da je čujno (ali ipak postoji) i
koje ide izvan konformističkog stava 'pusti, ne talasaj', čime se ništa ne
mijenja, i utopističkog pokliča za harmonično, neantagonistično društvo,
koji nudi jezivu fantazmu etničke uniformnosti.
Politička kritika kulture je pozicija koja tvrdi da je kultura proizvod politike,

a ne obratno. Ovakva kritika zahtijeva angažovani teorijsko-kritički diskurs
koji prokazuje lažne depolitizirajuće opcije i ojačava novu solidarnost, ne
tako što se zalaže za Bosnu i Hercegovinu kao nekakav monstruozni hibrid
'jedinstva u razlikama', već time što locira političku univerzalnost u onom
segmentu društva koji je isključen, ućutkan, pokraden i obespravljen u
onima koji prebiru po kontejnerima da bi preživjeli, u onima koji su bez
posla i koji nemaju nikakvih socijalnih i zdravstvenih beneficija, u onima
koji su silovani, u onima čije su porodice nestale, u onima koji jedva da
preživljavaju za cijenu svoga fizičkog rada, u onima koji pristaju na
akademski verifikovanu pljačku što se danas zove visokim obrazovanjem, u
onima čija je seksualnost tabuizirana i koji žive u strahu od društvene
izopćenosti. Svi oni zajedno elokventno govore o bankrotu dominantne
ideologije; oni su 'kost u grlu' ove dominantne ideologije, te su kao takvi i
nositelji moguće transformacije društva. Radovi u ovoj knjizi vrlo
Uvod: o viziji i zborniku 11
eksplicitno pozivaju na jedno zajedničko Ne! i poručuju: radnice i radnici,

nezaposleni i oni na čekanju, obespravljene žene, feministice i feministi,
homoseksualci, penzionerke i penzioneri, studentice i studenti, majke
nestalih ujedinite se!
O projektu i zborniku
U ovakvoj intervenciji, publikacija “Na tragu novih politika: kultura i
obrazovanje u Bosni i Hercegovini” predstavlja sistematizovani pokušaj
teorijsko-kritičke analize stanja kulture i obrazovanja u Bosni i Hercegovini
u poslijeratnom periodu. Ona je rezultat dvogodišnjeg projekta “U potrazi
za novim politikama u kulturi i obrazovanju i BiH” u okviru kojeg su se
okupili pripadnici generacije 1970-tih, koji se ne ustručavaju da ponude
političku kritiku kulture i obrazovanja u ovoj zemlji i politički promišljaju o
alternativama za društveno-političku i kulturalnu tranformaciju. Svjesni da
se danas u ovoj zemlji nosimo sa, kako je primijetila Dubravka Ugrešić,
“konfiskacijom sjećanja/pamćenja”, konstantnim izmjenama i dopunama
kulturalne memorije koji provodi selektivna tradicija dominantne
ideologije, i sa lamentima liberalnih amnezičara, koji, sa navodno de-
ideologizirane pozicije, zapravo ne mijenjaju ništa, intervencija ove
publikacije i pojedinačnih eseja jeste intervencija u kulturalnoj memoriji.
U ovom smislu je danas Bosna i Hercegovina središte potencijala sa svim

svojim generacijama: rođenim između dva svjetska rata od kojih se mnogi
sjećaju antifašističke borbe ili su direktno učestvovali u njoj; rođenim od
kraja drugog svjetskog rata do prve polovine 1970-tih, koji su se de facto
borili u ratovima, rođenim 1970-tih i ranih 1980-tih, koji će morati platiti
cijenu da bi se izvela socio-politička i kulturalna promjena tako što će biti
njeni iščezavajući posrednici; te rođenim početkom rata, u ratu i nakon rata,
u etničku podjelu, koja im se predstavlja kao historijska norma, kao jedini
mogući način življenja. Kao intervencija u kulturalnoj memoriji, ova
publikacija, riječima Waltera Benjamina, nastoji proizvesti jedinstveno
iskustvo sa prošlošću, tako što će prošlost imati produktivan odnos sa
sadašnjošću. Cilj nam je istrgnuti tradiciju iz umrtvljujuće mijazme
konformizma, čitati i ispisivati ovu tradiciju 'uz dlaku' dominantnoj
ideologiji, te na ovaj način promišljati nove politike. Ali, nove politike su se
uvijek već tu - bitan je trenutak njihovog prepoznavanja, trenutak i čin
njihovog imenovanja. Glavni cilj ove publikacije jeste upravo to -
12 Damir Arsenijević i Jasmina Husanović
prepoznati i dati ime onom trasformativnom potencijalu, koji je, kasnih

1980-tih i ranih 1990-tih, bio napušten od strane liberalnih konformista,
kada su oni poistovijetili politiku sa nacionalizmom i ćutke prihvatili
njegovu isključujuću logiku; potencijalu koji je uvijek već bio tu kao
alternativa i koji predstavlja put ka politici nade u postratnoj Bosni i
Hercegovini.
Radovi u ovom zborniku kraće su verzije istraživanja koja su njihovi autori i

autorice poduzeli unutar pomenutog istraživačkog projekta, i podjeljeni su u
tri dijela. U prvom dijelu naslovljenom “DRUGAČIJE
REPOLITIZIRANJE KONTEKSTA I DJELOVANJA U KULTURI I
POLITICI BIH”, problem ovog konteksta i djelovanja postavljen kroz
svojevrsni kontrapunkta koji čine dva rada unutar ovog dijela publikacije.
Naime, dok Dina Duraković u svom eseju promišlja o neophodnim, ali često
obeshrabrujućim potragama za pravdom kroz jezik prava u javnoj sferi BiH,
Jasmina Husanović smješta ohrabrujuću politiku svjedočenja, koja se
produktivno suočava sa sveopćom kulturom/politikom poricanja, amnezije
i laži, upravo unutar repolitizirajućih praksi u polju kulture i umjetnosti.
Međutim, kompleksno i problematično stanje u polju kulture i obrazovanja

u BiH zahtijeva raznorodne kritičke pristupe, koji će pokušati locirati
pozitivne prakse i/li izazove unutar analize specifičnih problema, a koji su
dati u drugom dijelu zbornika naslovljenom “POLITIČKE, KULTURNE I
OBRAZOVNE PRAKSE U BIH: RAZNOLIKOST PRISTUPA”. U tom
dijelu imamo priliku upoznati se sa britkim promišljanjima Tanje Miletić-
Oručević o urušavanju produktivnog odnosa između teatra i lokalne
zajednice u BiH, vidjeti kako to Damir Imamović smješta priču o sevdalinku
unutar konteksta politike kulture i kulturne politike oko nas, ili suočiti se sa
upotrebama usmene tradicije u školskom sistemu i javnom životu BiH na
što nas upućuje Šejla Šehabović. Potom slijedi članak Svetlane Đurković
koji prati evoluciju rodnih normi i perspektiva u BiH kako u društvenom,
tako i u individualnom kontekstu, te analize Bojana Arule o ključnim
izazovima reforme visokog obrazovanja danas.
U trećem dijelu publikacije “KA DRUGAČIJOJ KULTURNOJ POLITICI I

POLITICI KULTURE” nalaze se četiri rada. Prvo nas Adisa Bašić-Čečo
iznalazi novi odnos prema kulturnom naslijeđu i opštoj komercijalizaciji
kulture u B&H danas, a onda nas Edina Husanović vodi do propitivanja
izazova integracija kada je u pitanju politika promovisanja kulturnih mreža.
Uvod: o viziji i zborniku 13
Ovo se logično nastavlja radom Aide Kalender koji pruža ključne smjernice
ka platformi koja bi mogla biti pokretač reforme u kulturnoj politici BiH
danas, a to su kulturne mreže javnog zagovaranja. Da svojevrsne političke
kritike kulture i kulturne politike i prakse mogu voditi ka prijeko potrebnoj
politici nade na konkretne materijalne načine osvjedočuje rad Damira
Arsenijevića o poeziji i poslijeratnom periodu u BiH, koji vizionarski
usmjerava i osnažuje sve srodne prakse repolitizacije u kulturi i
obrazovanju, i upravo stoga njime završava ovaj zbornik. Ovakav slijed
radova u zborniku sasvim ispravno daje dojam paralakse iz različitih uglova
posmatranja istog problema (kako do nove politike u kulturi i obrazovanju)
dolazi se do svojevrsne sinergije novih oblika znanja, u cilju produktivnog
osnaženja naših kritičkih djelovanja danas, mimo svih rokova, zajedno.
DRUGAČIJE REPOLITIZIRANJE
KONTEKSTA I DJELOVANJA U
KULTURI I POLITICI BIH
17
Pravda između prošlosti, sadašnjosti

i budućnosti:Jezik prava u javnoj sferi
u Bosni Hercegovini
Dina Duraković
Uvod
Osnovni preduslov za razvoj istinski demokratskog, tolerantnog i

integriranog društva u Bosni i Hercegovini je iskreno i nedvosmisleno
suočavanje sa događajima iz prošlosti. Utvrđivanje istine i ostvarivanje
pravde, kao osnov svakom obliku procesa pomirenja i reintegracionih
društvenih procesa koji tek treba da se dese u Bosni i Hercegovini, do sada
nisu bili dovoljno prisutni u institucionalnim političkim tokovima. Također,
obrazovne prakse u Bosni i Hercegovini i dalje su duboko oslonjene na
općeprihvaćene etnocentrične koncepte i prate postojeće etničke i
nacionalne podjele. Javna sfera je opterećena sličnim problemima
simptomatično odsustvo građanskog aktivizma, demokratske političke
kulture i osjećaja solidarnosti doprinose općem osjećaju društvene apatije i
stagnacije. Istina u Bosni i Hercegovini je neizostavno nacionalno i/ili
etnički definirana. Svaka etnička grupa intepretira 'činjenice' u skladu da
dominirajućim stavovima političkih i intelektualnih elita te grupe.1 Ono što
je konstanta u bosanskohercegovačkom poslijeratnom društvu je
općeprihvaćeno negiranje odgovornosti i relativizacija zločina grupe kojoj
se pripada s ciljem njihovog opravdanja zločinima Druge strane.
Utvrđivanje potpune i 'prave' istine o bolnim događajima iz prošlosti stoga
se postavlja kao osnovni preduslov za otpočinanje procesa društvene
reintegracije. Ali, kako pristupiti procesu utvrđivanja istine? Koji
mehanizam koristiti da bi se osiguralo njeno nepristrasno i potpuno
utvrđenje?
18 Dina Duraković
Kako ću objasniti poslije, poznati su različiti mehanizmi i modeli pomoću

kojih se društva suočavaju sa masovnim zločinima počinjenim u prošlosti,
čiji uspjeh zavisi kako od prirode i obima zločina koji su se dogodili, tako i
od kulturnih i društvenih specifičnosti same zajednice koja kroz ovaj proces
prolazi.2 Između više takvih mehanizama, ovo istraživanje fokusiralo se na
dva utvrđivanje istine u sudskim procesima, te utvrđivanje istine u okviru
institucionalno formiranih komisija. Moja teza jeste slijedeća: komisijsko
utvrđivanje istine o događajima iz prošlosti ne bi smjelo zamijeniti niti
negirati istinu utvrđenu u sudskom procesu u zakonski propisanoj proceduri
i pred nadležnim sudom, budući da to neminovno dovodi do rezultata koji ne
predstavljaju beskompromisno utvrđenje pune istine, kao jedinog
relevatnog osnova za proces društvene reintegracije. Osnovni argument za
ovo je činjenica da je standard koji primjenjuju krivični sudovi pri
utvrđivanju činjeničnog stanja mnogo strožiji i podvrgnut strogim pravilima
dokaznog postupka, nego što je to slučaj u nesudskim tijelima u kojima takvi
strogi zahtjevi nisu imperativ. Strogost sudskog standarda u utvrđivanju
činjenica ogleda se u poznatom konceptu da se kao istina prihvata samo ono
što je utvrđeno „van razumne sumnje“, dok ovakva pouzdanost u
utvrđivanju činjenica skoro nikada nije osigurana u radu vansudskih
institucija. Može se dalje tvrditi da ovaj standard rezultira u objektivnom i
nepristrasnom prikazu događaja, lišenom političkih ili socijalnih
uslovljavanja i ličnog i emotivnog konteksta, što se ne može tvrditi za
rezultate rada institucija čije je formiranje uslovljeno političkom odlukom
ili predstavlja odraz vanjskih političkih pritisaka.
Primjer Bosne i Hercegovine odnosi se na zločin genocida kao najteži oblik

teškog kršenja međunarodnog humanitarnog prava. Genocid je definiran u
međunarodnim pravnim dokumentima, prije svega Konvenciji o
sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida Ujedinjenih nacija iz 1948.
godine3, a zatim i Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu
Jugoslaviju („Haški tribunal“).4
Ova definicija je, dakle, isključivo pravna, a nadležnost za njenu primjenu,

odnosno davanje odgovora na pitanje da li određeni zločin ispunjava uslove
da bi se mogao definirati kao zločin genocida, data je sudskim institucijama,
prije svega onim međunarodnoga karaktera. U odnosu na zločine u Bosni i
Hercegovini, Haški tribunal je prvi put u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio
da zločini u Srebrenici predstavljaju genocid u presudi generalu Vojske
Republike Srpske („VRS“) Radislavu Krstiću.5 Postavlja se stoga pitanje da
Jezik prava u javnoj sferi u Bosni Hercegovini 19
li neko drugo tijelo, bila to Komisija za utvrđivanje istine ili bilo koja druga
domaća nesudska institucija, ima nadležnost da ono što se dogodilo u
Srebrenici definira drugačije nego kao zločin genocida? I ako čak i ima,
kakav odnos ta definicija ima prema onome što je utvrdio Haški tribunal?
Kao primjer neprihvatanja nalaza i pravne definicije Haškog tribunala, te u

svrhu analize njegovih posljedica, uzela sam nalaz Komisije za utvrđivanje
događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine („Komisija za
Srebrenicu“) kao prvi primjer institucionalnog komisijskog utvrđivanja
istine primijenjen u Bosni i Hercegovini koji bi mogao poslužiti kao model
za rad budućih sličnih komisija. U slijedećim sekcijama ovog izvještaja
nalaze spomenute komisije uporedila sam sa relevantnom presudom
Haškog tribunala koja se odnosi na zločine u Srebrenici, sa namjerom da
ukažem na to da rad Komisije za Srebrenicu nije ničim značajno doprinio
procesu suočavanja s prošlošću, nego je naprotiv, propuštajući da preuzme
već ranije utvrđenu pravnu definiciju zločina, Komisija istovremeno
propustila i jedinstvenu priliku da lokalnu javnost, koja je trebala biti
osnovni recipijent njenog izvještaja, upozna i suoči sa pravim karakterom
zločina u Srebrenici.
Zaključak, koji sam željela izvesti navedenim poređenjem, jeste da

komisizacija procesa utvrđivanja istine o događajima iz proteklog rata u
Bosni i Hercegovini, bez ključnog prihvatanja nalaza presuda Haškog
tribunala kao primarnog izvora ne samo podataka o toku događaja nego i
definiranja zločina u skladu sa principima međunarodnog prava,
neminovno za sobom povlači politizaciju procesa i relativizaciju onoga što
je učinjeno Drugom. Pri tome, treba istaknuti da ovo istraživanje nije bilo
usmjereno na negiranje same potrebe postojanja komisija za utvrđivanje
istine o počinjenim zločinima i korištenje ovog mehanizma suočavanja s
prošlošću. Odgovor na pitanje da li postoji takva potreba i na koji način je
treba institucionalno artikulirati, može biti ponuđen samo u sklopu
sveobuhvatnog i temeljitog istraživanja kako savremenih teorijskih
postavki, tako i preovlađujućeg društvenog i socijalnog konteksta, što
svakako nije bilo moguće uraditi u okviru ovog istraživanja. Ono što su
međunarodni krivični tribunali i ostali institucionalni mehanizmi za
suočavanje sa ratnim zločinima u Ruandi, Siera Loeneu, Istočnom Timoru
ili bivšoj Jugoslaviji pokazali jeste da „pitanje više nije treba li postojati
odgovornost za masovno nasilje, nego koju bi formu trebalo imati“.6
20 Dina Duraković
U ovom radu sugeriram da bi u društvenoj zbilji Bosne i Hercegovine jezik

prava, pretočen u presude i odluke Haškog tribunala, trebao biti iskorišten
za promociju alternativnih društvenih praksi i ličnih identifikacija u
obrazovnoj, građanskoj i institucionalnoj sferi u Bosni i Hercegovini praksi
različitih od onih koje se zasnivaju na uskom etnocentričnom konceptu,
praksi koje su u mogućnosti da se nose sa osjetljivim problemima iz
prošlosti. Presude Haškog tribunala najpouzdaniji su izvor podataka o
pojedinačnim događajima iz prošlog rata, i predstavljaju objektivnu
verifikaciju o počinjenim zločinima i njihovom obimu. Ipak, do sada nisu
adekvatno iskorištene za iniciranje značajnije javne debate, građanske ili
političke aktivnosti, niti je došlo do općeg prihvaćanja i internalizacije ovih
presuda kroz lokalni obrazovni proces i praksu. Slijedi kratka analiza
postojećih mehanizama suočavanja s prošlošću u Bosni i Hercegovini, kao i
problema u njihovoj primjeni, sa ciljem stvaranja slike o njihovim realnim
mogućnostima i primjeni u postojećem društvenom i političkom okviru.
Zatim je fokus na pokušajima komisizacije procesa utvrđivanja istine u
bosanskohercegovačkoj javnosti, odnosno sve češće inicijative ka
formiranju komisija za utvrđivanje istine o zločinima i državne komisije za
istinu i pomirenje. Konačno, biće ponuđena uporedna analiza osnovnih
aspekata nalaza Komisije za Srebrenicu i presude Haškog tribunala
Radislavu Krstiću sa naglaskom na nedostatke u Izvještaju Komisije koji su
i osnovni razlog njenog krajnje ograničenog uspjeha u poticanju šire
društvene reintegracije, s ciljem dokazivanja osnovne hipoteze ovog
istraživanja.
Mehanizmi suočavanja s prošlošću

„Rosenberg (...) pravi korisnu distinkciju između 'znati' i 'razumjeti'.
'Znati', smatra on, 'odnosi se na faktičke informacije o procesu kroz
koji je znanje prikupljeno. Razumjeti, s druge strane, odnosi se na
sistematsko shvatanje značaja nekog događaja na takav način da ono
postaje integrirano u nečiji moralni i intelektualni život.'“7
Svi teorijski i praktično poznati mehanizmi suočavanja s prošlošću

neizostavno zahtijevaju utvrđivanje istine i suočavanje pojedinaca sa
zločinima koji su se desili u određenoj društvenoj zajednici, te neizostavno
uključivali pripadnike različitih (bilo etničkih, religijskih, jezičkih ili nekih
drugih) grupa. Proces suočavanja s prošlošću određene društvene zajednice
svakako uključuje više međusobno povezanih mehanizama od pravnih koji
se prije svega tiču kažnjavanja počinitelja zločina, do uspostavljanja

različitih komisija koje najčešće uključuju davanje amnestije u zamjenu za
priznanja o zločinima i detaljima događaja iz prošlosti. Tako su poznate tzv.
komisije za istinu i pomirenje koje, primjenjujući različite kulturno-
specifične metode, imaju za cilj da utvrđivanjem istine pospješe društvenu
reintegraciju, resocijalizaciju različitih društvenih grupa i proces
pomirenja.8 Ipak, ono što je bitno napomenuti jeste da koncept društvene
reintegracije uglavnom uključuje i ne može postojati bez koncepta istine,
pravde, povjerenja i sigurnosti, kako one fizičke tako i psihološke. U
savremenim osvrtima o pitanjima pomirenja i uspostave povjerenja,
neizostavno se uključuje potreba suočavanje sa prošlošću kao integralni
element bilo kakvih integrativnih društvenih procesa, te utvrđivanja istine o
zločinima iz prošlosti.
U ovom trenutku teško da možemo tvrditi da je proces društvene

reintegracije u Bosni i Hercegovini uopće započeo. Osnov za duboku
društvenu podijeljenost svakako predstavlja ustavni okvir koji je
institucionalizirao dominaciju kolektivne identifikacije bazirane na
etničkoj pripadnosti pojedinaca i uslovio sada već ustaljenu i sveprisutnu
troetničku podjelu političke i javne sfere.9 I pokazatelji socijalne distance
ukazuju na jaz i nepovjerenje koje postoji među pripadnicima različitih
etničkih grupa10, tako da bez zadrške o Bosni i Hercegovini možemo
govoriti kao o duboko podijeljenom i fragmentiranom društvu. Svakako da
se ključni razlog ovakvog stanja može naći u traumatičnim događajima iz
skore prošlosti, koji su uključivali ne samo sukob sa vojskama susjednih
država nego i sukobe unutar Bosne i Hercegovine, primarno etnički
definirane. Teška kršenja ljudskih prava, uključujući genocid, ratne zločine i
zločine protiv čovječnosti, glavna su odlika rata i uzrok pojedinačnih i
grupnih trauma koje su i dalje veoma prisutne u kolektivnoj svijesti.
Od završetka rata pa do danas, više ili manje uspješno, svjedoci smo

pokušaja uspostave različitih mehanizama pomoću kojih se društvo
nastojalo suočiti sa zločinima iz prošlosti u ovom smislu, dominiraju pravni
mehanizmi i suđenja za ratne zločine, iako je bilo pokušaja uspostave i
vansudskih mehanizama. Potrebno je ipak istaći da su sve inicijative u
pravcu sistematskog suočavanja s prošlošću dominantno bile rezultat
direktnog uticaja i političkog pritiska međunarodnih aktera u Bosni i
Hercegovini i van nje, a tek u neznatnoj mjeri rezultat postojanja političke
volje i društvenog pritiska unutar bosanskohercegovačkog društva. Ovo
22 Dina Duraković
svakako predstavlja jedan od najznačajnijih problema u ovom

kompleksnom društvenom procesu, jer se prije svega postavlja pitanje
održivosti takvih mehanizama bez općedruštvenoga konsenzusa o potrebi
njihovog postojanja, a također je upitan i njihov efekat na društvenu
reintegraciju i rehabilitaciju međuetničkih odnosa.
Javno izražavani stavovi pripadnika političkih elita u odnosu na mehanizme

suočavanja s prošlošću dominantno su etnički uslovljeni. Tako, u zavisnosti
od etničke pripadnosti komentatora, oni su se kretali od apsolutnog
prihvatanja do potpunog odricanja legitimnosti ovih mehanizama. S druge
strane, u javnoj sferi, svjedoci smo dominacije mehanizama potiskivanja
prošlosti od poricanja i prebacivanja krivice na Drugoga, do racionalizacije
i relativizacije11 onoga što su počinili pripadnici određene etničke grupe,
kao i viktimizacije koja je prisutna kod sve tri dominantne etničke i politički
institucionalizirane grupe u Bosni i Hercegovini. Kao rezultat ovakvih
procesa, danas u Bosni i Hercegovini apsolutno ne postoji društveni
konsenzus o načinu i mehanizmima koji su potrebni da bi se društvo suočilo
sa zločinima iz prošlosti i krenulo putem društvene reintegracije.
Haški tribunal
Kao što je navedno, u Bosni i Hercegovini dominiraju pravni mehanizmi
suočavanja s zločinima iz prošlosti. Do sada, krivično procesuiranje
optuženih za ratne zločine i kršenja međunarodnog humanitarnog prava
pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (u daljem
tekstu: Haški tribunal)12, do sada je predstavljao najznačajniji
institucionalni metod suočavanja za prošlošću. Haški tribunal je osnovan
radi procesuiranja optuženih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog
prava, prije svega za teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine,
kršenje zakona i običaja ratovanja, genocid, zločine protiv čovječnosti. U
skladu sa rezolucijom Savjeta bezbjednosti kojom je osnovan, misija
Haškog tribunala je četverostruka: dovesti pred lice pravde osobe
odgovorne za kršenja međunarodnog humanitarnog prava; obezbijediti
pravdu žrtvama; obeshrabriti dalje činjenje zločina; spriječiti revizionizam,
doprinijeti ponovnom uspostavljanju mira i poticati pomirenje na području
bivše Jugoslavije.13
Haški Tribunal je prvi krivični međunarodni sud ustanovljen poslije

nirnberških suđenja optuženim za ratne zločine poslije Drugog svjetskog
rata. Uspostava ovog ad hoc međunarodnog tribunala 1993. godine bila je

naznaka kako spremnosti međunarodne zajednice da prizna i kazni teška
kršenja ljudskih prava na teritoriji bivše Jugoslavije koja predstavljaju
prijetnju međunarodnom miru, stabilnosti i konceptu međunarodne pravde,
tako i uvjerenja da lokalni sudski sistemi ne predstavljaju adekvatan okvir
za kažnjavanje počinitelja takvih zločina. Još jedan od ciljeva je svakako bio
i inciranje procesa društvene reintegracije kroz suđenja pred nezavisnom i
nepristrasnom međunarodnom institucijom koja bi utvrdila istinu o
događajima na teritoriji bivše Jugoslavije i na taj način potakla proces
prihvatanja i internalizacije zločina i suočavanja s njima u okviru
relevantnih lokalnih zajednica.
Ipak, fizička i svaka druga udaljenost Haškog tribunala od 'mjesta zločina',

tj. lokalnih zajednica kojih se rad ove institucije najviše tiče, pokazala se kao
najveći problem u radu ovog međunarodnog sudskog tijela.14 Bez obzira na
postojanje kancelarije tribunala u Bosni i Hercegovini, te činjenici da su
informacije o suđenjima i radu ovog tijela bile kontinuirano dostupne (iako
samo zainteresiranim), nedostatak internalizacije nalaza i rezultata rada
Haškog tribunala u lokalnim zajednicama je više nego evidentan. Prostorno
distancirana suđenja vođena na engleskom jeziku, u proceduri i okruženju
koje nije dio pravne tradicije lokalne zajednice, nisu uspjela odigrati onu
ulogu u društvenoj reintegraciji koja im je originalno namijenjena. Također,
veoma značajan prigovor radu ove institucije jeste da je broj procesuiranih
počinitelja izrazito mali u odnosu na ogromne razmjere zločina koji su
počinjeni. Nadalje, slijedeći veoma značajan problem u radu Tribunala je
dugogodišnje neprihvatanje ove institucije kao nezavisnog sudskog tijela
od strane političkih predstavnika Srba i optužbe da je Tribunal primarno
političko tijelo, negativno određeno prema Srbima.15 S druge strane, anketa
koju je među bosanskohercegovačkim sudijama i tužiteljima proveo Centar
za ljudska prava Univerziteta u Kaliforniji i Centar za ljudska prava
Univerziteta u Sarajevu pokazuje da su prigovor da je Haški tribunal
politička organizacija (gdje 'politička' znači pristrasna i nesposobna da
obezbijedi pravično suđenje) isticali i ispitanici hrvatske nacionalnosti, te su
odgovori na pitanja koja se tiču rada tribunala bila uslovljena etničkom
pripadnošću ispitanika.16 U skladu sa ovim prigovorom je i spočitavanje da
je Haški tribunal nezakonito osnovan, odlukom Vijeća sigurnosti, a ne
Generalne skupštine kao najreprezentativnijeg tijela Ujedinjenih nacija.17
Ovdje je također potrebno napomenuti da se Haški tribunal u svom radu
susreo sa brojnim drugim političkim i operativnim problemima (u koje zbog
24 Dina Duraković
primarnog cilja ovog rada nije neophodno ulaziti), koji su se kretali od

neujednačene podrške međunarodne zajednice njegovom radu, do činjenice
da tribunal ne raspolaže nikakvim represivnim aparatom za hvatanje
optuženih za ratne zločine zbog čega je njihovo izručenje ostavljeno na
volju država u kojima se zateknu.
Uprskos problemima s kojim se Haški tribunal suočavao i dalje se suočava,

njegov značaj u procesu utvđivanja istine o zločinima iz prošlosti je
neupitan. Presude Haškog tribunala, zbog visokog standarda koji se
primjenjuje pri njihovom utvrđivanju, kao i činjenice da ih je utvrdila
objektivna i nezavisna međunarodna sudska instanca, predstavljaju
najznačajniji izvor informacija o pojedinačnim zločinima iz prošlosti.
Obrazloženja presuda koja se odnose na utvrđivanje pojedinačnih krivica
detaljno opisuju događaje na koje se presude odnose, a bazirane su u
najvećoj mjeri na radu istražnih timova tužilaštva Tribunala formiranih od
profesionalnih međunarodnih istražitelja i ekspertnog osoblja različitih
profila. Jedna od najznačajnijih presuda u ovom smislu je svakako
drugostepena presuda Radislavu Krstiću iz aprila 2004. godine, kojom je
nesumnjivo potvrđeno da zločini u Srebrenici iz jula 1995. godine
predstavljaju genocid, a koja je zbog svog značaja iskorištena i za analizu pri
ovom istraživanju.18 Nadalje, svakako je uspjeh Haškog tribunala i u
činjenici što su koncept individualizacije krivice i shvaćanje da svi ratni
zločinci moraju biti kažnjeni postali opće mjesto bilo kakve relevantnije
političke i javne debate.19
Na međunarodnom nivou, značaj Haškog tribunala u razvoju

međunarodnog krivičnog prava je nesumnjiv. Tribunal je postavio važne
presedane koji će vrijediti u međunarodnom krivičnom i humanitarnom
pravu o pitanjima o kojima niti jedna dosadašnja međunarodna institucija
nije imala priliku da raspravlja. Haški tribunal je zajedno sa Međunarodnim
krivičnim sudom za Ruandu, direktnom primjenom međunarodne
Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, doprinio
evoluciji shvatanja zločina genocida i posebno definiranju njegovih
konstitutivnih elemenata. Među najvažnije rezultate ova dva tijela svakako
spadaju analiza 'namjere' kao jedne od konstitutivnih elemenata genocida,
kao i definicija 'grupe', zatim definiranje doktrine komandne odgovornosti,
te tumačenje silovanja kao zločina protiv čovječnosti.
Ostali mehanizmi suočavanja s prošlošću

I na lokalnom nivou dominiraju sudski mehanizmi suočavanja s prošlošću.
Budući da Haški tribunal i domaće pravosuđe imaju istovremenu nadležnost
nad teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava počinjenim na
području bivše Jugoslavije, Tribunal nema nikakav monopol nad
procesuiranjem počinitelja zločina, te lokalni pravosudni sistemi imaju
punu odgovornost da gone počinitelje ovih teških zločina. Ipak, od 1996. do
početka 2005. godine bila su tek 184 krivična predmeta koja su se ticala
ratnih zločina u sudovima svih nivoa u Bosni i Hercegovini.20 Tokom 2004.
godine, došlo je do povećanja broja ovih predmeta pred sudovima u
Federaciji Bosne i Hercegovine, dok sličan napredak nije zabilježen u
Republici Srpskoj.21
Godine 2005. počeo je funkcionirati Odjel za ratne zločine u Sudu Bosne i

Hercegovine, državnoj sudskoj instituciji koja je, osim za ratne zločine,
nadležna i za procesuiranje optuženih za organizirani privredni kriminal i
korupciju. Iste godine, potvrđena je prva optužnica za genocid u Srebrenici
pred Sudom Bosne i Hercegovine protiv deset pripadnika Specijalne
jedinice Šekovići i jednog pripadnika VRS za zločine počinjene u skladištu
Zemljoradničke zadruge u Kravicama kod Srebrenice. Nadalje, još jedna
sudska instanca u Bosni i Hercegovini se posredno bavi događajima iz
prošlosti. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u odlukama donesenim na
osnovu više apelacija građana podnesenih zbog nestanka članova njihovih
porodica tokom rata, naložio vladama oba entiteta da apelantima dostave
sve dostupne podatke i informacije o nestancima tih lica. Također, na osnovu
odluke Doma za ljudska prava (institucije čije su nadležnosti nakon
prestanka njenog postojanja prešle na Ustavni sud Bosne i Hercegovine),
Vlada Republike Srpske donijela je odluku o formiranju Komisije za
istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine (u
daljem tekstu: Komisija za Srebrenicu) o čijem radu će biti više riječu u
narednim sekcijama ovog izvještaja. Naposljetku, tu je i tužba Bosne i
Hercegovine protiv (tadašnje) savezne republike Jugoslavije zbog kršenja
Konvencije o sprečavanju zločina genocida pred Međunarodnim sudom
pravde u Hagu. Od rezultata ovog međunarodnog sudskog spora umnogome
će ovisiti i konačna definicija rata u Bosni i Hercegovini po standardima i
principima međunarodnog prava.22
Osim sudskih mehanizama, od završetka rata mnogobrojne nesudske

26 Dina Duraković
institucije i organizacije su se bavile pitanjima koja se, više ili manje

direktno, tiču suočavanja s događajima i zločinima iz prošlosti. Tu su
svakako Međunarodna komisija za nestale osobe, kao i dvije lokalne
komisije na entitetskom nivou čiji je primarni cilj pronalaženje i
identifikacija osoba nestalih u ratu. U drugoj polovini 2005. godine potpisan
je Sporazum o osnivanju Instituta za nestale osobe na državnom nivou, koji
bi trebao rezultirati gašenjem entitetskih komisija i prebacivanjem
odgovornosti za traženje nestalih na tijelo na državnom nivou. Osim ovih
institucionaliziranih tijela, svakako je potrebno istaći i nevladine
organizacije, prije svega organizacije žrtava zločina, Međunarodni komitet
Crvenoga krsta, kao i organizacije i institute koje se bave izučavanjem
ratnih zločina i kršenjima međunarodnog humanitarnog prava.
Komisijsko utvrđivanje istine

Kao što je već navedeno, jedan od načina na koji se društva nose sa
zločinima je formiranje komisija koje se bave vansudskim utvrđivanjem
istine o događajima iz prošlosti, s ciljem da se kroz otvoren dijalog i često
ispovjedno svjedočenje učesnika takvih događaja dođe do hipotetične
kolektivne katarze, međugrupnog oprosta i pomirenja. Takozvane komisije
za istinu i pomirenje predstavljaju veoma popularan metod suočavanja s
prošlošću društava koja su pretrpjela teška kršenja međunarodnog prava i
zločine masovnih razmjera. Prva takva komisija kreirana je u Ugandi 1974.
godine, a među najpoznatijim su svakako komisije u Južnoafričkoj
Republici, Argenitini i Čileu. Iako postoje mišljenja da komisijsko
utvrđivanje istine zapravo predstavlja zamjenu za krivična gonjenja u
situacijama kada takva nisu moguća, ipak dominira stav da komisije ne
predstavljaju substituciju za suđenja, jer nemaju ni isti cilj, nadležnost niti
strukturu.23 Komisije općenito istražuju i izvještavaju, fokusirajući se na
širok dijapazon događaja, kao i politike i praksu koja ih je uzrokovala. S
druge strane, krivična suđenja su usmjerena na utvrđivanje individualne
krivice u procesima koji su visoko formalizirani i čiji osnovni cilj nije
utvrđivanje sveobuhvatne istine, nego činjeničnog stanja o specifičnom
događaju ili događajima koje je potrebno utvrditi radi osude ili oslobođenja
od krivice poimenično određenih optuženih lica.24 Također, ono što je
karakteristično za mnoge zemlje u kojima su osnovane ovakve komisije,
jeste nepostojanje efikasnog pravnog sistema i nemogućnost sudova da
procesuiraju optužene za ratne zločine.25 Ocjene efikasnosti ovog
mehanizma suočavanja sa prošlošću i njegovih rezultata variraju od
potpunog prihvatanja do krajnje negativnih ocjena u njihove relevantnosti, a

komparativne analize njihovog učinka često predstavljaju studiju slučaja i
ne mogu se koristiti za izvođenje nekih općih zaključaka.26
Ideja o formiranju jedne takve komisije još uvijek nije zaživjela u Bosni i
Hercegovini iako se inicijative za njeno formiranje periodično pojavljuju
još od kraja rata. Tako je 1997. godine ideja o uspostavi komisije za istinu i
pomirenje na državnom nivou potekla iz civilnog društva, pod uticajem
Američkog instituta za mir, te rezultirala osnivanjem koordinacionog
komiteta za uspostavu ovog tijela. Nekoliko godina kasnije ovaj komitet je
uspio razraditi i nacrt zakona o komisiji za istinu i pomirenje, ali nije došlo
do njegovog šireg prihvatanja od strane aktera lokalnog civilnog društva,
niti do transformacije u politički relevantnu inicijativu. Tek 2005. godine,
daleko od očiju javnosti, formirana je radna grupa u okviru Parlamentarne
skupštine Bosne i Hercegovine koju sačinjavaju predstavnici osam
najznačajnijih političkih stranaka na državnom nivou i čiji osnovni zadatak
jeste izrada nacrta zakona o državnoj komisiji za istinu i pomirenje. Rad ove
radne grupe jednako je netransparentan kao i način njenog formiranja, a tek
sporadični novinski članci daju neke naznake o njenim aktivnostima.27 Ne
samo da su žrtve zločina potpuno isključene iz procesa stvaranja komisije za
istinu i pomirenje nego ne postoji nikakva javna rasprava kako o nacrtu
zakona, tako i uopće o potrebi osnivanja jednog ovakvog tijela. Mišljenja o
potrebi i spremnosti bosanskohercegovačkog društva da se na ovaj način
suoči sa prošlošću duboko su podijeljena i variraju od potpunog prihvatanja
do krajnjeg negiranja svrhe osnivanja ovakve komisije prije nego što se u
potpunosti ne završi proces kažnjavanja odgovornih za zločine.28 Do
pisanja ovog izvještaja, radna grupa nije objavila rezulate rada niti nacrt
zakona uputila u parlamentarnu proceduru ili javnu raspravu, niti je na
političkoj ili javnoj sceni ova inicijativa imala nekog bitnijeg odjeka.
Ipak, ni Bosna i Hercegovina nije do kraja ostala imuna na komisizaciju

procesa društvene reintegracije. Naime, odlukom Vlade Republike Srpske
od 15. decembra 2003. godine formirano je slično tijelo - Komisija za
Srebrenicu, iako sa dosta drugačijim ciljem i metodologijom rada nego što
je to slučaj kod Komisija za istinu i pomirenje. Formiranje ove komsije bio
je iznuđeni odgovor Vlade Republike Srpske na odluku Doma za ljudska
prava Bosne i Hercegovine koja se odnosila na četrdeset devet prijava koje
su podnijeli najbliži rođaci lica koja su nestala u i oko Srebrenice 1995.
godine. Komisija je odlukom Vlade ovlaštena da preduzima sve istražne i
28 Dina Duraković
druge radnje u cilju utvrđivanja pune istine o događajima u i oko Srebrenice.

U junu 2004. godine, Komisija je objavila izvještaj sa nalazima i
zaključcima, a u oktobru iste godine i dodatak izvještaju sa prilozima i
preporukama.
Iako se od rada Komisije za Srebrenicu očekivalo mnogo, naročito u

krugovima međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini koji su formiranje
prvog institucionalnog tijela u Republici Srpskoj, a koje se bavi
najtragičnijim zločinom proteklog rata počinjenim od strane pripadnika
VRS, protumačili kao konačnu političku i institucionalnu spremnost za
potpuno suočavanje sa zločinima iz prošlosti, rezultati rada ove komisije
ipak ne ostavljaju previše razloga za optimizam. Kao što će to biti navedeno
u slijedećoj sekciji ovog izvještaja, značaj rada Komisije umanjen je
odsustvom suštinski beskompromisnog odnosa prema istini, koje se
očitovalo u zanemarivanju ključnih nalaza Haškog tribunala koji se odnose
na genocid u Srebrenici, odnosno propustom da se genocid u Srebrenici
nazove svojim pravim imenom, kao i odsustvom procesuiranja počinitelja
genocida na osnovu onog što je Komisija utvrdila.
Ipak, rad Komisije za Srebrenicu je u prvi plan doveo sve izraženije

incijative u javnoj i političkoj sferi koje bi se mogle označiti kao trendovska
komisizacija procesa utvrđivanja istine i ostvarivanja društvene
reintegracije. Naime, jedna od preporuka same Komisije za Srebrenicu je da
se i drugi događaji u Bosni i Hercegovini istraže na sličan način i po sličnoj
metodologiji.29 Inicijative za formiranje komisija po uzoru na Komisiju za
Srebrenicu aktuelizirane su posebno u predizbornom periodu tokom 2006.
godine i iskorištene su kao metod za dalju radikalizaciju političke scene i
javnog mnijenja. Potpuna etnička uslovljenost ovog pitanja vidljiva je iz
činjenice da su razlike između predstavnika različitih političkih opcija
gotovo potpuno potisnute u korist etnički homogeniziranog nastupa
pripadnika istog naroda.30
Etnički predeterminiran sastav ovakvih komisija, koji je već postao sine qua
non postojanja ovih tijela, nesumnjivo će uticati na beskompromisnost
njihovog djelovanja i potpunost njihovih nalaza, a što je bio slučaj i kod
Komisije za Srebrenicu. Postoji opravdana bojazan da će utvrđivanje istine
biti zamijenjeno utrđivanjem kompromisne istine, one koja će odgovarati
svim članovima ovih tijela koji se u komisija prvenstveno nalaze u ulozi
predstavnika etnički određenih kolektiviteta. Terminologija koja je
korištena u nalazima Komisije za Srebrenicu očiti je rezultat kompromisa i

ustupaka na račun utvrđivanja potpune istine radi postizanja konačnog
dogovora.31 Osim toga, iako se može smatrati institucionalnim, utvrđivanje
istine korištenjem komisijske metodologije svakako može umanjiti značaj
sudskih procesa i potrebe krivičnog gonjenja svih onih odgovornih za ratne
zločine, kako pred domaćim sudovima, tako i pred Sudom u Hagu. Ukoliko
komisije slične onoj za Srebrenicu nastave zanemarivati presude Suda u
Hagu kao primarni izvor pouzdanih i u sudskoj proceduri utvrđenih
podataka o pojedinim zločinima, i ako takva metodologija bude prihvaćena
u političkoj i javnoj sferi (a što je bio slučaj sa Komisijom za Srebrenicu),
onda se postavlja pitanje da li će uopće ovaj jezik prava imati ikakav značaj
u procesu društvene reintegracije baziranom na utvrđivanju istine i, prije
svega, pojedinačne odgovornosti.
Jedno poređenje: Komisija za Srebrenicu

i presuda Haškog tribunala u predmetu Radislava Krstića
Presuda Radislavu Krstiću
U cilju dokazivanja neadekvatnosti izvještaja za Srebrenicu i činjenice da

on predstavlja zapravo samo sumarni prikaz onoga što je Haški tribunal već
utvrdio u svojim pravosnažnim presudama, u ovoj sekciji iznesene su
osnovne činjenice utvrđene u presudi Radislavu Krstiću32, komandantu
Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske od 13. jula 1995. godine koji je
proglašen krivim za pomaganje u zločinu genocida. 2. augusta 2001.
godine, Pretresno vijeće Haškog tribunala proglasilo je Radislava Krstića
krivim za genocid, progon radi ubistva, okrutno i nečovječno postupanje,
vršenja terora nad civilnim stanovništvom, prisilno preseljavanje i
uništavanje lične imovine civila bosanskih Muslimana (terminologija
Tribunala) i ubistvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Bez namjere ulaženja u detaljnu analizu presude, za potrebe ovog izvještaja

neophodno je iznijeti osnovne činjenice utvrđene u sudskom postupku i
ocjene Pretresnog vijeća Haškog tribunala (nadležnog za utvrđivanje
činjenica na osnovu dokaza iznesenih u usmenom postupku pred Sudom)
utvrđene u prvostepenoj presudi, radi njihovog poređenja sa nalazima
Komisije za Srebrenicu. Drugi dio presude Pretresnog vijeća (Događaji u
trenutku zauzimanja Srebrenice i nakon toga) čini utvrđivanje činjeničnog
stanja na osnovu više od hiljadu dokaza koji su izvedeni na glavnom
30 Dina Duraković
pretresu koji je trajao ukupno devedeset četiri dana.33 Koliki je bio značaj
utvrđivanja potpunog činjeničnog stanja za Pretresno vijeće Haškog
tribunala, vidi se i iz slijedećeg citata koji je Vijeće iskoristilo u svojoj
presudi: "Važno je te nevjerojatne događaje ustanoviti na temelju jasnih i
javnih dokaza, kako nikada niko ne bi mogao posumnjati da su to bile
činjenice, a ne izmišljotine."34 Pretresno vijeće zaključuje: “Neophodno je
stoga te 'nevjerojatne događaje' detaljno dokumentirati.“35
Najznačajniji zaključci Pretresnog vijeća36 potvrđeni su kada je Žalbeno

vijeće jednoglasno odlučilo da je 1995. u Srebrenici počinjen genocid. U
svojoj presudi, Žalbeno vijeće dalje navodi: “Oni koji planiraju i provode
genocid žele da liše čovječanstvo velikog i raznorodnog bogatstva koje čine
njegovi narodi, rase, etničke grupe i religije. To je zločin protiv cijelog
čovječanstva i njegove posljedice osjeća ne samo grupa koja je izdvojena za
uništenje nego čitavo čovječanstvo.“37 Značaj ove ocjene i visina pravnog
standarda koja je primijenjena u utvđivanju istine i činjeničnog stanja
vidljiva je iz slijedećeg zaključka Žalbenog vijeća:
„Težina genocida ogleda se u strogim zahtjevima koji se moraju
zadovoljiti prije no što se donese osuđujuća presuda za to krivično
djelo. Ti zahtjevi uslov postojanja dokaza posebne namjere i
pokazatelja da je cijela grupa, ili njen znatan dio, bila određena za
uništenje čuvaju od opasnosti da se osuda za to krivično djelo izrekne
olako. Kada se, međutim, zadovolje ovi uslovi, pravda se ne smije
skanjivati da počinjeni zločin nazove njegovim pravim imenom.
Nastojeći eliminirati dio bosanskih Muslimana, snage bosanskih
Srba su počinile genocid. Oni su odredili za uništenje četrdeset
hiljada Muslimana stanovnika Srebrenice, koji su kao grupa
predstavljali bosanske Muslimane uopšte. Oni su svim zarobljenim
muškarcima Muslimanima, i vojnicima i civilima, starim i mladim,
oduzeli njihove lične stvari i dokumente te ih smišljeno i metodično
ubijali isključivo na osnovu njihove pripadnosti. Snage bosanskih
Srba su bile svjesne, kada su se upustile u svoj genocidni poduhvat, da
će bosanskim Muslimanima zlo koje su im nanijele donijeti trajne
nevolje. Žalbeno vijeće s potpunim uvjerenjem izjavljuje da pravda
osuđuje, odgovarajućim formulacijama, ogromnu i trajnu štetu koja
je nanesena i pokolj u Srebrenici naziva njegovim pravim imenom:
genocid. Odgovorni će nositi ovu stigmu, i ona će služiti kao
upozorenje za budućnost svima onima koji pomisle da počine takvo
gnusno djelo.“38
Izvještaj Komisije za Srebrenicu
Potrebno je ukratko ukazati da je u samom radu Komisije došlo do bitne

redukcije u značaju i obimu njenih ciljeva, tako da se od tijela čiji zadatak je
bio da izvrši potpunu i temeljitu istragu o događajima u Srebrenici od 10. do
19. jula 1995. godine, Komisija pretvorila u kvazi-istražni mehanizam koji
nije imao nikakvog relevatnog učinka na proces utvrđivanja istine, niti je
značajno doprinio internalizaciji bar svojih rezultata. U Izvještaju ove
komisije navodi se da najvažnija pitanja o kojima je Komisija trebala
prikupiti odgovarajuću činjeničnu građu jesu: ispitati navedene zločine,
kolikog su obima, ko ih je naredio i izvršio, te je trebalo prikupiti
informacije vezane za zauzimanje Srebrenice, pokušaj evakuacije
stanovništva, humanitarnu krizu, stanje u Potočarima, situaciju u mješovitoj
koloni, otkrivanje sudbine i mjesta nestalih lica, otkrivanje informacija o
novim lokacijama pojedinačnih i masovnih grobnica, te identifikaciju
žrtava.39 Također, jedan od prioriteta rada Komisije bio je utvđivanje što
tačnijeg spiska lica nestalih tokom događaja u Srebrenici od 10. do 19. jula
1995.godine.40
Uprkos ovom početno vrlo ambiciozno postavljenom spisku ciljeva,

pokazalo se da u predviđenom vremenskom roku nije moguće provesti
„potpunu, svrsishodnu, temeljitu i detaljnu istragu“ o događajima u i oko
Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine.41 Razlog za ovo primarno leži u
opstrukcija njenog rada koje su dolazile od strane institucija Republike
Srpske iako Komisija u svom izvještaju ovu opstrukciju naziva „početnim
poteškoćama u radu“ koje svodi na probleme u „uspostavljanju
komunikacije sa odgovarajućim institucijama Republike Srpske,
obezbjeđivanju materijalno-tehničkih i smještajnih uslova i dr.“42 Nakon
intervencije tadašnjeg Visokog predstavnika, Peddyja Ashdowna, koja je
uključivala smjenu načelnika Generalštaba VRS i šefa Sekretarijata za
odnose za Haškim tribunalom Republike Srpske, ove teškoće su ipak
prevaziđene, ali dolazi i do redefinicije ciljeva Komisije. Tako Komisija 1.
aprila 2004. godine definira dva osnovna projekta: istraživanje stratišta i
grobnica žrtava „zaštićene zone“ UN Srebrenica od 10. do 19. jula
1995.godine, te utvrđivanje identiteta žrtava iz „zaštićene zone“ UN
Srebrenica od 10. do 19. jula 1995.godine. Ipak, u vezi sa ovim projektom,
Komisija zaključuje da su za njegovu realizaciju potrebna velika sredstva i
dug vremenski period, „pa se od ovog projekta odustalo“.43
32 Dina Duraković
U samom Izvještaju Komisije44 navodi se da ona nije sudski organ te kao

takva nema mandat da se bavi pravnim pitanjima, iako pri utvrđivanju
istine, dokaze treba da izvodi po ugledu na sudsku proceduru. Komisija je
stoga preuzela historijski kontekst i činjenično stanje sadržano u presudi
Haškog tribunala protiv Radoslava Krstića kojom je osuđen za „pomaganje
i podržavanje genocida“. Utvrđivanje toka događaja (koje Komisija
fokusira na događaje u Potočarima i mješovitoj koloni), uglavnom prati
činjenično stanje koje je utvrđeno u presudi Pretresnog vijeća Haškog
tribunala i koje je detaljnije obrazloženo u prethodnoj sekciji ovog
izvještaja. Ono što ipak razlikuje navedenu presudu i Izvještaj Komisije,
jesu zaključci koje su ova dva tijela donijela na osnovu tako utvrđenog
činjeničnog stanja. Komisija u svom izvještaju, između ostalog, zaključuje
da je:45
- Utvrdila da je u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine likvidirano više

hiljada (kurziv autorice) Bošnjaka, na način koji predstavlja teška
kršenja međunarodnog humanitarnog prava (kurziv autorice), te da je
izvršilac, pored ostalog, preduzeo mjere prikrivanja zločina
premještanjem tijela.
- Utvrdila i rekonstruisala učešće vojnih i policijskih jedinica, uključujući
i specijalne jedinice MUP-a Republike Srpske.
- Cjelovitije sagledala (kurziv autorice) događaje u Potočarima, a
posebno sudbinu mješovite kolone, te ostale događaje u i oko Srebrenice
od 10. do 19. jula 1995. godine.
- U cilju utvrđivanja broja i identiteta lica za koja su podnesene aplikacije
Domu za ljudska prava, Komisija je kreirala bazu podataka u kojoj su
komparirani podaci iz više izvora. Komisija dalje zaključuje da su
rezultati postignuti u ovom dijelu rada Komisije značajni i novi. Ta
metodologija primjenjivaće se i u pokušaju utvrđivanja konsolidovane
liste svih lica za koja se još uvijek traga u vezi sa događajima u i oko
Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. godine.
- Otkrila trideset dvije do sada nepoznate lokacije masovnih grobnica, od
kojih su četiri primarne. Informacije o tim grobnicama dostavili su
isključivo izvori iz Republike Srpske (organi Vlade i svjedoci na terenu)
i prvi put su dobivene na taj način.
Ako ove zaključke Komisije uporedimo sa prethodno iznesenim

zaključcima Pretresnog vijeća Haškog tribunala, koji su potvrđeni i
drugostepenom presudom Žalbenog vijeća, u kojima Pretresno vijeće van
svake sumnje utvrđuje da se u Srebrenici u predmetnom periodu dogodio

genocid, jasno je da je osnovni problem u tome što Komisija za Srebrenicu,
iako prihvaća činjenično stanje utvrđeno pred Haškim tribunalom, ne
prihvata pravnu kvalifikaciju zločina u Srebrenici kao genocida, niti nudi
bilo kakvo objašnjenje za to neprihvatanje. Komisija u svom izvještaju
navodi da „kompleksna naučna valorizacija predmetnih događaja, posebno
istorijsko-pravna, ostaje imperativ“46. Ostaje otvoreno pitanje ko ostaje
nadležan za ovakvu historijsko-pravnu valorizaciju, posebno stoga što je
sama Komisija propustila da na bilo koji način valorizira barem pravni
kontekst genocida, a za šta je imala apsolutno relevantne izvore u vidu
presuda Haškog tribunala.
Izvještaj Komisije termin 'genocid' spominje samo jedanput i to prilikom

citiranja presude Haškog tribunala generalu Krstiću. U ostatku Izvještaja,
Komisija se uglavnom koristi terminom 'događaji', na šta uostalom upućuje
i njen naziv, te terminom 'zločini'. Izvještaj Komisije završava na sličan
način:
„Prihvatanje i suočavanje sa činjenicom da su neki pripadnici
srpskog naroda počinili zločin (kurziv autorice) u Srebrenici u julu
1995. godine može povoljno uticati na kreiranje uslova za
istraživanje svih drugih zločina počinjenih na prostorima Bosne i
Hercegovine i kažnjavanje počinilaca.“47
Termin 'zločin' dovoljno je pravno nedefiniran da ponudi okvir za

najrazličitije vrste krivičnih djela. Ovaj termin Komisija u konkretnom
slučaju očito koristi da naznači djela koja predstavljaju teška kršenja
međunarnodnog humanitarnog prava. Ipak, teška kršenja međunarodnog
prava su u pravnoj teoriji i praksi rangirana i podijeljena u različite pravne
kategorije. Tako, Statut Haškog tribunala u pet članova precizno razvrstava i
definira teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava, koja uključuju
kako teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949. godine, tako i kršenje
zakona i običaja ratovanja, genocid i zločine protiv čovječnosti.48 Statut
definira zločine koji spadaju u svaku od ovih kategorija, i osuda za svaki od
pojedinačnih zločina zahtijeva da pojedinačno ponašanje ispunjava tačno
utvrđenu skupinu pravnih i činjeničnih uslova.
Genocid svakako predstavlja najteže od ovih teških kršenja međunarodnog

humanitarnog prava. Kako je već navedeno, genocid prema članu 4. stav 2.
Statuta Haškog tribunala predstavlja djela počinjena s namjerom da se u
34 Dina Duraković
cijelosti ili djelimično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska
grupa kao takva. Definicija određenog zločina kao genocida zahtijeva
preciznu pravnu i činjeničnu analizu i ispunjavanje kako subjektivno
postavljenih uslova (namjera počinitelja), tako i izvršenje precizno
definiranih pojedinačnih zločina (ubijanje, nanošenje tjelesnih i duševnih
povreda, prisilno premještanje, itd.). Da su u slučaju Srebrenice ovih pravni
uslovi ispunjeni, te da se zločin u Srebrenici može i mora definirati kao
genocid, utvrdilo je kako Pretresno, tako i Žalbeno vijeće Haškog tribunala.
Ovo predstavlja jedinu relevantnu pravnu kvalifikacija, s obzirom na to da je
je utvrđena u zakonitoj proceduri od strane nadležnog i međunarodno
priznatog sudskog tijela. Stoga neprihvatanje Komisije da koristi ovu
definiciju, te da prenese i približi javnosti Republike Srpske i na taj način
internalizira nalaze Haškog tribunala, svakako predstavlja propust ovog
tijela koji je toliko značajan da dovodi u pitanje bilo kakve rezultate
njegovog rada.
Kada govorimo o ostalim rezultatima rada Komisije, potrebno je istaći i

druge činjenice zbog kojih smatram da rad Komisije nije imao nikakvog
značajnog uticaja na proces utvrđivanja istine i odgovornosti, kao osnovnih
pretpostavki za započinjanje procesa društvene reintegracije baziranog na
pravdi i istini. Niz činjenica koje upućuju na ovaj zaključak nalazi se u
samom Izvještaju. U zaključcima Komisije navedeno je da je ona „prikupila
značajnu dokumentaciju, informacije, saznanja i druge dokaze o
događajima u i oko Srebrenice od 10.-19. jula 1995., uključujući i one koje
do sada nisu bili poznati“49.Postavlja se uopće pitanje relevantnosti
prikupljanja dokumentacije, informacija, saznanja koja su do sada bila
poznata, budući da se iz zaključaka same Komisije može pročitati da je obim
onoga što do sada nije bilo poznato krajnje limitiran. Komisija je u ovom
slučaju djelovala kao prosti prikupljač informacija koje već postoje i koje su
svakako poznate, a njen izvještaj predstavlja sumarni prikaz onoga što su
druge institucije, prije svega Haški tribunal, već utvrdile. Nadalje, iako
ovlaštena da preduzima sve istražne i druge radnje u cilju utvrđivanja pune
istine o događajima u i oko Srebrenice, takve radnje očito zbog nedostatka
vremena, resursa i kompetentnosti nisu bile u obimu koji je potreban da se
odgovori zadatku utvrđivanja pune istine. Također, pravljenje spiskova
potencijalnih učesnika u genocidu koji su nastali kao rezultat rada Komisije
ni dvije godine nakon objave Izvještaja nisu polučili rezultate u vidu
pokretanja krivičnih postupaka i gonjenja evenutalnih počinitelja zločina u
Srebrenici.50
Svakako treba istaći i pomalo apsurdan zaključak Komisije koji navodi da

završetak rada Komisije nije „kraj nego početak priče o tom zločinu, kao i o
drugim zločinima počinjenim na prostorima Bosne i Hercegovine.
Cjelovitija predstava o događajima u i oko Srebrenice moguća je samo
nakon sagledavanja njihovog istorijskog konteksta“51. Prije svega, početak
priče o genocidu u Srebrenici započeo je još u periodu nakon njegovog
izvršenja, a svoj pravno relevantan okvir dobio je sa prvim suđenjima pred
Haškim tribunalom. Čini se ignorantnim smatrati da relativno šturi Izvještaj
Komisije predstavlja početak ovog procesa, kao što se je ignorantno i
zanemarivanje značaja procesa pred Haškim tribunalom koji su genocid u
Srebrenici učinili jednim od najbolje dokumentovanih u svjetskoj
historiji.52 Također se dovođenje genocida u Srebrenici u bilo kakvu vezu sa
nedefiniranim terminom 'istorijski kontekst' čini potpuno irelevantnim.
Istina o onome što se dogodilo ne zavisi, niti u bilo kojem naučno i socijalno
relevantnom kontekstu može zavisiti, od historijskog konteksta i njegove
često dnevnopolitičke interpretacije. Korištenje historijskog konteksta u
apologetske svrhe je prečesto prisutno u javnoj i političkoj sferi poslijeratne
Bosne i Hercegovine da bi upotreba ovog termina od strane Komisije u
javnosti bila shvaćena ikako drugačije nego na taj način. Iz ovog sumarnog
prikaza nedostataka izvještaja, te uzevši u obzir da Komisija nije
raspolagala niti sredstvima niti vremenom potrebnim za ispunjenje početno
vrlo ambiciozno postavljenog cilja, jasno je da čak i da joj je to bio stvarni
zadatak, rad Komisije ni u kom slučaju nije mogao rezultirati utvrđivanjem
pune istine ili pružanjem relevantne pravne i/ili historijske definicije
'događaja' u Srebrenici.
S druge strane, potrebno je istaći određen ograničen uspjeh Komisije.

Izvještaj navodi da je Komisija otkrila trideset dvije do tada nepoznate
lokacije masovnih grobnica, od čega je osam bilo potpuno nepoznato
Federalnoj komisiji za traženje nestalih. Također, Komisija je izvršila
analizu i komparaciju spiskova nestalih lica i objavila uporedne spiskove
nestalih. Potrebno je ipak naglasiti da su, zbog nedostatka vremena i resursa,
spiskovi nestalih nastali komparacijom i analizom već postojećih spiskova
domaćih i međunarodnih institucija, a ne empirijskim istraživanjem same
Komisije. Stoga i ne čudi da na osnovu takvih analize Komisija ipak nije bila
u mogućnosti da daje konačne rezultate, niti utvrdi konačan broj nestalih, te
zaključuje da „na osnovu postojeće analize ne može precizno utvrditi broj
nestalih lica u događajima oko Srebrenice jula 1995“53. Ipak, spiskovi
Komisije potvrđuju već ranije utvrđene navode domaćih i međunarodnih
36 Dina Duraković
institucija, da je u srebreničkom genocidu stradalo između sedam i osam

hiljada ljudi.
U okviru reduciranog mandata Komisije, ono što je ipak mogao biti njen
zadatak jeste približavanje onoga što se dogodilo javnosti u Republici
Srpskoj, te eventualno internalizacija istine o genocidu u Srebrenici.
Svakako, takav zadatak pretpostavljao bi beskompromisno i potpuno
prihvatanje činjenica koje su već utvrđene u okviru sudskih i drugih
relevantnih institucija, definiranje 'događaja' u Srebrenici u julu 1995.
godine kao genocida, te konačno prezentiranje takvih nalaza široj javnosti,
što bi pretpostavljalo postojanje, ako ne državne onda barem entitetske,
dugoročne strategije i otvaranje sveobuhvatne javne debate na osnovama
nalaza Komisije. Ovaj cilj ni u kom od svojih segmenata nije ispunjen.
Izvještaj Komisije nije izazvao skoro nikakve reakcije u javnoj sferi u
Republici Srpskoj, osim simboličnog i mlakog izvinjenja Predsjednika
Republike Srpske žrtvama zločina, koje opet nije našlo niti na preveliko
odobravanje žrtava (zbog odsustva beskompromisnosti), niti na
odobravanje zajednice iz koje dolazi većina počinitelja. Izvještaj također
nije potaknuo neku širu društvenu ili političku debatu niti se njegovi
rezultati mogu osjetiti u političkoj sferi.54 Kao što je već napomenuto, rad
Komisije nije rezultirao pokretanjem novih sudskih postupaka protiv
počinitelja niti su identificirana lica koja su bilo direktno bilo posredno
učestvovali u genocidu radi utvrđivanja ako ne krivične, a onda barem
moralne ili političke odgovornosti. Rezultati rada Komisije stoga su skoro
potpuno izostali.
Zaključak
Komisijsko utvrđivanje istine o događajima iz prošlosti ni u kom slučaju ne
može zamijeniti niti zanemariti istinu utvrđenu u sudskoj proceduri. Istina
utvrđena u objektivnom, nepristrasnom i visoko formaliziranom postupku
možda nije sveobuhvatna, budući da se odnosi na specifične događaje, ali je
svakako najpuzdanija i najobjektivnija. Analiza presude Pretresnog vijeća
Haškog tribunala Radislavu Krstiću pokazala je da je Haški tribunal vrlo
detaljno i precizno dokumentirao čitav tok događaja u julu 1995. godine u
Srebrenici i ponudio nam vrlo uvjerljiv zvanični narativ o onome što se
desilo. Da li je ovako utvrđenu istinu moguće ignorirati? Primjer prvog
komisijskog utvrđivanja istine u Bosni i Hercegovini Komisije za
Srebrenicu pokazao nam je da se zanemarivanje presuda Haškog tribunala
od strane domaćeg institucionalnog mehanizma već dogodilo. Istina koja je

kroz ovaj mehanizam ponuđena javnosti Republike Srpske kao njenom
očitom primarnom recipijentu, nije potpuna, beskompromisna i
nedvosmislena istina s kojom se neophodno suočiti da bi uopće mogli
zamišljati započinjanje sveobuhvatnog procesa društvene reintegracije. S
druge strane, moglo bi se tvrditi da Komisija za Srebrenicu nije sudsko tijelo
i ne može davati pravne kvalifikacije događaja. Ipak, tada se postavlja
pitanje upotrebne vrijednosti njenih nalaza budući da je upravo pravna
kvalifikacija (a koja svakako zavisi od činjeničnog utvrđenja događaja) ne
samo događaja u Srebrenici nego i čitavog rata u Bosni i Hercegovini jedno
od najvećih problema bosanskohercegovačkog društva. S obzirom na to da
je Komsija za Srebrenicu preuzela činjenično stanje sadržano u presudi
Haškog tribunala Radoslava Krstića, postavlja se pitanje šta se desilo sa
pravnom kvalifikacijom i, ako je već nije preuzela iz presuda nadležnog
sudskog tijela, zašto nije ponudila objašnjenje, analizu pa čak i neku
alternativnu kvalifikaciju.
Iz analize nalaza Komisije nedvosmisleno proizlazi da ona nije bila

osposobljena niti tehničkim niti ljudskim kapacitetima koji bi joj omogućili
da u skladu sa savremenim pravilima tehnike i tehnologije u potpunosti
utvrdi način na koji su se određeni događaji odvijali. Do sada se nije
pokazalo da je rad Komisije imao bilo kakav relevantniji istraživački značaj
u smislu utvrđivanja novih i nepoznatih činjenica u vezi sa genocidom u
Srebrenici, niti je korištena metodologija pravno relevantna. To proizlazi iz
samog Izvještaja Komisije kao i činjenice da do dana pisanja ovog rada njeni
nalazi nisu iskorišteni za iniciranje sudskih postupaka protiv počinilaca
genocida u Srebrenici. Stoga se čini se da je rad Komisije, iako iniciran
odlukom Doma za ljudska prava, ipak iskorišten za postizanje ciljeva koji
prevazilaze naloge ove institucije. Događaji poslije objavljivanja Izvještaja
Komisije, prije svega javno izvinjenje najviših zvaničnika Republike
Srpske zbog počinjenih zločina, upućuju nas na zaključak da je njen rad
iskorišten od strane političkih elita da se dokaže spremnost ovih struktura da
se suoče sa događajima iz Srebrenice, i na taj način se na jedno duže vrijeme
amnestiraju od apsolutne potrebe da se istina i pravda potvrde kroz jedini
pravno relevantan način gonjenje i kažnjavanje počinitelja zločina.
Također, ono što je potrebno naglasiti jeste da je trend eufemiziranja jezika
prava bio i ostao prisutan u javnoj sferi i poslije objavljivanja Izvještaja.
Tako se u svom javnom izvinjenju Predsjednik Republike Srpske koristio
riječju 'masakr' umjesto 'genocid' da označi zločine u Srebrenici, a slično je
38 Dina Duraković
bilo i sa Vladom Republike Srpke koja zaključuje da su „ogromni zločini

(podvlačenje autoričino) počinjeni u regionu Srebrenice, jula 1995“.55
Komisizacija utvrđivanja istine na način koji će zanemariti jezik prava

presuda Haškog tribunala, neminovno će dovesti do politizacije procesa
utvrđivanja istine i relativizacije onoga što je učinjeno Drugom. Analiza
rada i Izvještaja Komisije za Srebrenicu upravno nam je to pokazala. U
društvenoj bi zbilji Bosne i Hercegovine jezik prava, pretočen u presude i
odluke Haškog tribunala, morao biti u potpunosti prihvaćen i iskorišten u
procesu započinjanja duštvene reintegracije. Jedino na ovaj način možemo
se nadati promociji alternativnih društvenih praksi u političkoj, javnoj i
institucionalnoj sferi koje će se zasnivati na istini i pravdi praksi različitih
od onih koje se zasnivaju na uskom etnocentričnom konceptu, praksi koje su
u mogućnosti da se nose sa osjetljivim problemima iz prošlosti. Presude
Haškog tribunala najpouzdaniji su izvor podataka o pojedinačnim
događajima iz prošlog rata, i predstavljaju objektivnu verifikaciju o
počinjenim zločinima i njihovom obimu. Internalizacija ovih zvaničnih
narativa, a ne umanjivanje njihovog značaja, predstavlja polaznu tačku za
započinanje društvenih reintegrativnih procesa koji su pred nama.
Utvrđivanje potpune istine o genocidu i ratnim zločinima u sudskom ili
institucionalnom procesu svakako ne znači da se genocid i ratni zločini više
neće dogoditi. Ipak, osim pravde koju žrtve i šira društvena zajednica ne
samo traže nego i zaslužuju, proces utvrđivanja istine učiniće nas
spremnijim da prepoznamo znake da se slični događaji mogu ponoviti ili se
ponavljaju. Suočavanje s istinom i događajima iz prošlosti u neizbježnoj je
korelaciji sa političkim procesom i demokratizacijom domaće političke i
javne scene bez koje se reintegrativni procesi ne mogu ni zamisliti.
FUSNOTE I REFERENCE
1 Laurel E. Fletcher and Harvey M. Weinsten. „A world unto itself? The application
of international justice in the former Yugoslavia“, u Eric Stover and Harvey M.
Weinstein (ured.) My Neighbor, My Enemy: Justice and Community in the
Aftermath of Mass Atrocity (Cambridge: Cambridge University Press, 2004), 44.
2 Koncept koji obuhvata sve ove mehanizme popularno se naziva 'tranzicijskom
pravdom' ili 'pravdom u tranziciji', što predstavlja grubi prevod engleskog termina
transitional justice, koji se ustalio u rječniku globalnog civilnog društva i razvio
kao posebna 'grana' predmet interesovanja i (prečesto salonskog) djelovanja
globalnih nevladinih organizacija.
3 UN Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, 9. decembar 1948.
<http://www.preventgenocide.org/yu/pravo/konvencija.htm> (23. septembar
2006.)
4 O definiciji genocida, prema članu 4. stav 2. Statuta Haškog tribunala (koji je u
potpunosti preuzeo definiciju iz Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida), vodi Statut Tribunala dostupan na <http://www.un.org/icty/index-
b.html>
5 Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. „Presuda Pretresnog vijeća,
Tužilac protiv Radislava Krstića, IT-98-33“, 02. avgust 2001.
< h t t p : / / w w w. u n . o rg / i c t y / b h s / c a s e s / k r s t i c / j u d g e m e n t s / 0 1 0 9 0 2 / k r s -
tj010902b.htm> (21. septembar 2006.) Također, Međunarodni krivični sud za bivšu
Jugoslaviju. „Presuda Žalbenog vijeća, Tužilac protiv Radislava Krstića, IT-98-
33“, 19. april 2004. <http://www.un.org/icty/bhs/cases/krstic/
judgements/040419/krs-aj040419b.htm> (21. septembar 2006.)
Aftermath of Mass Atrocity (Cambridge: Cambridge University Press, 2004.)
(prevod autorice). S druge strane, neki autori smatraju da je saznanje istine jednako
bitno, ako ne i bitnije od osiguranje pravde, budući da je utvrđivanje istine dio
procesa ozdravljenja, kako nacija, tako i pojedinaca. Roleof Haveman, Olga Kavran
and Julian Nicholls (ured.) Supranational Criminal Law: a System Sui Generis
(Antwerp/Oxford/New York: Intersentia, 2003), 317.
7 Herbert Hirsch, Genocide and the Politics of Memory Studying Death to Preserve
Life (USA: The University of North Carolina Press, 1995), 174. Nezvanični prevod
autorice.
40 Dina Duraković
8Radi pregleda problema oko termina 'pomirenje', vidi John Paul Lederach,
Building Peace: Sustainable Reconciliation in Divided Societies (Washington
D.C.: US Institute of Peace, 2002.)
9 Ustavni okvir definiran Aneksom IV Dejtonskog mirovnog sporazuma,
predstavlja zapravo vid konsocijalnog modela koji institucionalizira etničke grupe
kao političke subjekte. To je vidljivo na svim nivoima vlasti, od tročlanog
Predsjedništva kao šefa države (sastavljenog od predstavnika različitih etničkih
grupa), pa do modela funkcioniranja državnog parlamenta koji omogućava
pripadnicima etničkih grupa da stave veto na zakone koji zadiru u njihove
(nedefinirane) nacionalne interese. Ustav BiH dostupan na
<http://www.oscebih.org/overview/gfap/cro/annex4.asp>
10 UNDP Bosna i Hercegovina. „Sistem ranog upozoravanja: II kvartalni izvještaj
2 0 0 6 . “ w e b i z d a n j e ( S a r a j e v o : U N D P, 2006.)
<http://www.undp.ba/index.aspx?PID=14> (23. septembar 2006.).
11 „Krivnja i osjećaj žrtve neminovno vode racionalizacijijedini način potiskivanja
krivnje zbog Srebrenice jeste pozivanje na zločine koji su počinjeni protiv Srba.“
(prevod autorice) Mirko Milovanović. „Srebrenica Judicial search for the truth“ u
Dino Abazović i Branko Todorović (ured.), Balkan Yearbook of Human Rights
2005: Confronting with the Past, Consequences for the Future, (Sarajevo: Balkan
Human Rights Network, 2005.), 131.
12 Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osnovan je Rezolucijom 827
Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija od 25. maja 1993. godine, koja je donesena
na osnovu izvještaja generalnog sekretara UN-a.
13 Iako naznačena u rezoluciji, zadatak da potiče pomirenje na području bivše
Jugoslavije nije uključen u Statut Haškog tribunala.
14 Priscilla B. Hayner, Unspeakable Truths Facing the Challenge of Truth

Commissions (New York/London: Routledge, , 2002.), 207. Mirko Milovanović.
„Srebrenica Judicial search for the truth“ u Dino Abazović i Branko Todorović
(ured.), Balkan Yearbook of Human Rights 2005: Confronting with the Past,
Consequences for the Future (Sarajevo: Balkan Human Rights Network, 2005),
136. Pierre Hazan, Justice in a Time of War (Texas: A&M University Press, College
Station, 2004), 177.
15 Osim na političkoj sceni u Republici Srpskoj i Srbiji, ova teza zagovarana je i u
akademskim krugovima. Aleksandar Fatić, Reconciliation via the War Crimes
Tribunal? (UK: Ashgate Publishing, 2000.)
Aftermath of Mass Atrocity, (Cambridge: Cambridge University Press, 2004.), 33.
17 Aeksandar Fatić,Reconciliation via the War Crimes Tribunal? (UK: Ashgate
Publishing, 2000.), 46-47. Također, bilo je i prigovora da je Haški tribunal pokušao
da uspostavi 'pravdu žrtvama', umjesto samo pravdu. Jean Allain, A Century of
International Adjudication: The Rule of Law and its Limits (The Hague: T.M.C
Asser Press, 2000.), 155.
18 Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. „Presuda Žalbenog vijeća,
Tužilac protiv Radislava Krstića, IT-98-33“, 19. april 2004., para.39
aj040419b.htm> (21. septembar 2006.)
19 Također, prema rezultatima istraživanja koje je proveo Prism Research za
potrebe UNDP-ovog Sistema ranog upozoravanja, 2/3 građana oba entiteta Bosne i
Hercegovine smatraju da oni koji su činili zločine tokom proteklog rata moraju
snositi odgovornost. UNDP Bosna i Hercegovina.„Justice and Truth in BiH Public
Perceptions“ (Sarajevo: UNDP Bosna i Hercegovina, 2005.)
20 Publikacija OSCE Misije u Bosni i Hercegovini o procesuiranju optuženih za
ratne zločine pred bosanskohercegovačkim sudovima, dostupno na
<http://www.osceB&H.org/documents/1407-bos.pdf>
21 Ibid.
22 Presuda u ovom predmetu očekuje se početkom 2007. godine.
23Priscilla B. Hayner, Unspeakable Truths Facing the Challenge of Truth

Commissions, (New York/London: Routledge, , 2002.), 88.
24 Ibid., 100.
25 Ibid., 88.
26 Eric Brahm. „Truth Commissions“, juni 2004.

<http://www.beyondintractability.org/essay/truth commissions/> (21. septembar
2006.)
27Justice Report, Specijalno izdanje. „Komisija za istinu podijelila Bosnu“, 31.
mart 2006. g. <http://www.bim.ba/JUSTICE_REPORT%20spec2.asp> (21.
42 Dina Duraković
septembar 2006.) Treba naglasiti da je jedan od članova radne grupe, Mile Mutić,
predstavnik Socijalističke partije Republike Srpske, napustio grupu nakon što su se
žrtve ratnih zločina iz Prijedora javno protestvovale zbog njegovog angažmana u
ratu kao člana općinskog kriznog štaba, koji je u znatnoj mjeri odgovoran za etničko
čišćenje u Prijedoru.
28 Pogledati članak Emira Suljagića „Komisija za istinu i pomirenje (I): Pomirenje
kao krvavi cinizam“, 1. septembar 2006. Edina Hodžića „Komisija za istinu i
pomirenje (II): Forum protiv mitova“ , 1. septembar 2006.Puls demokratije
<http://www.pulsdemokratije.net/clanak.php?sifra=060901009&lang=bh> (21.
septembar 2006.)
29 Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. god.
„Dodatak Izvještaju od 11.juna 2004.g o događajima u i oko Srebrenice od 10. do
19. jula 1995.“ (Banja Luka: 15. oktobar 2005.), 33.
30 Tako je formiranje Komisije za ispitivanje istine o stradanjima Srba, Hrvata,
Bošnjaka, Jevreja i ostalih naroda u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995. godine
dovelo skoro do blokade rada Parlamentarne skupštine BiH, pri čemu su politički
predstavnici srpskog naroda insistirali na formiranju komisije. Odmah nakon
formiranja ove komisije, predstavnici bošnjačkog naroda u Parlamentarnoj
skupštini BiH zahtijevali su formiranje komisije za istraživanje zločina u Prijedoru.
Prijedlog nije prihavaćen, ali je očito da se radi o trendu koji je apsolutno etnički
određen i već politički instrumentaliziran.
31 Komisija u svom izvještaju i Dopuni izvještaja koristi termine 'događaj/i' i
'zločin/i', dok se termin 'genocid' spominje samo jedanput. Pogledati detaljnije u
slijedećoj sekciji ovog izvještaja.
Tužilac protiv Radislava Krstića, IT-98-33“, 02. avgust 2001.
tj010902b.htm> (21. septembar 2006.) Radislav Krstić prva je osoba koju je Haški
tribunal osudio za zločin genocida. Ocjena suda o genocidu u Srebrenici podržana je
i u presudi Pretresnog vijeća u predmetu Tužilac protiv Vidoja Blagojevića od 17.
januara 2005.godine. Ovaj predmet je trenutno u postupku po žalbi.
Tužilac protiv Radislava Krstića, Podaci Tribunala dostupni na CD kompilaciji
„Približavanje MKSJ-a lokalnim zajednicama u BiH Rad MKSJ-a u vezi sa
zločinima koji su počinjeni u Srebrenici“, konferencija održana u Srebrenici 21.
maja 2005. godine.
34 Nirnberški tužitelj Telford Taylora. Suđenja ratnim zločincima pred nirnberškim

vojnim sudovima po Zakonu br. 10 Kontrolnog savjeta, Nürnberg, oktobar 1946.
april 1949., svezak I, str. 27., citirano u Međunarodni krivični sud za bivšu
Jugoslaviju. „Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Radislava Krstića, IT-98-
33“, para. 95.
Tužilac protiv Radislava Krstića, IT-98-33“, para. 95.
36 Slijedeći navodi preuzeti su (i djelimično parafrazirani) iz Međunarodni krivični
sud za bivšu Jugoslaviju. „Presuda Pretresnog vijeća, Tužilac protiv Radislava
Krstića, IT-98-33“, i sažetka Presude koje je Pretresno vijeće objavilo u svom
Saopštenju za javnost od 2. augusta 2006. god. :
- Po zauzimanju Srebrenice u julu 1995., snage bosanskih Srba skovale su i
sprovele plan da iz enklave odvezu sve žene, djecu i starce bosanske Muslimane
(para. 52 Presude);
- Nakon zauzimanja Srebrenice u julu 1995., snage bosanskih Srba su pogubile
nekoliko hiljada muškaraca bosanskih Muslimana. Ukupan broj pogubljenih
kreće se vrlo vjerovatno između sedam i osam hiljada muškaraca (para. 84
Presude);
- Nakon zauzimanja Srebrenice u julu 1995., snage bosanskih Srba skovale su i
sprovele plan da pogube što je više moguće vojno sposobnih muškaraca
bosanskih Muslimana koji su se nalazili u enklavi (para. 87 Presude);
- Tokom razdoblja od nekoliko sedmica, u septembru i početkom oktobra 1995.,
snage bosanskih Srba su otvorile jedan dio primarnih masovnih grobnica u
kojima su se nalazila tijela pogubljenih muškaraca bosanskih Muslimana i ta
tijela ponovo pokopali u sekundarne grobnice na još zabačenijim lokacijama
(para. 78 Presude).
- Dakle, radilo se o smišljenoj odluci da se muškarci u Srebrenici ubiju, koja je
donijeta uz punu svijest o tome kakve posljedice će ta ubistva neizbježno imati
po tu grupu u cjelini. Odlukom da se ubiju vojno sposobni muškarci u
Srebrenici, odlučeno je da se onemogući opstanak bosansko-muslimanskog
stanovništva Srebrenice. Pretresno vijeće se stoga uvjerilo da je van svake
razumne sumnje u Srebrenici počinjen zločin genocida.
37 Ibid., para. 36.
38 Ibid., para. 37.

39Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.
„Događaji u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. (Banja Luka: juni 2004.), 3.
40 Ibid., 4.
44 Dina Duraković
41 Ibid., 5.
42 Ibid., 5.
43 Ibid., 5.
44 Izvještaj Komisije ima ukupno 40 stranica, a njegov dodatak 35 stranica, bez

dodataka.
45 Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.
„Događaji u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. (Banja Luka: juni 2004.), 38-
39.
46 Ibid., 6.
47 Ibid., 39.
48Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, članovi 1. do 5.,

dostupan na <http://www.un.org/icty/index-b.html>
49Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.
„Događaji u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. (Banja Luka: juni 2004.), 38.
50 Spiskovi nisu objavljeni uz objašnjenje da Komisija nije nadležna za utvrđivanje
odgovornosti pojedinaca koji su učestvovali u događajima.
51 Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995.god.
52 Treba napomenuti da se Komisija u svom izvještaju ne osvrće na rad Haškog
tribunala niti njegov značaj za utvrđivanje istine o događajima u Srebrenici.
53 Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. god.
54 Mirko Milovanović navodi da je prema istraživanju koje je proveo Beogradski
centar za ljudska prava 2005. godine, tek 28% građana Srbije čulo za Izvještaj
Komisije za Srebrenicu, a manje od polovine njih vjeruje da je Izvještaj istinit i nije
rezultat međunarodnog pritiska. Mirko Milovanović. „Srebrenica Judicial search
for the truth“ u Dino Abazović i Branko Todorović (ured.), Balkan Yearbook of
Human Rights 2005: Confronting with the Past, Consequences for the Future,
(Sarajevo: Balkan Human Rights Network, 2005.), 144.

55 <http://bs.wikipedia.org/wiki/Genocid_u_Srebrenici> (23.septembar 2006.)
47
Politika svjedočenja nasuprot stanja poricanja:

Ogledi o repolitizirajućim praksama
u polju kulture i umjetnosti u BiH
Jasmina Husanović
P alimpsestna pregovaranja sjećanja, pamćenja, pripadanja i

zajedništva ključna su potka umjetničkog stvaranja i kulturnog
angažmana u Bosni čija se vrtoglava stjecišta prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti u oficijelnom diskursu 'javne sfere'
pojednostavljuju kroz označitelje poput 'postratna' ili 'postdejtonska'.
Upravo su neke geste iz polja umjetnosti i kulturne produkcije ono što
tvori mjesta otpora 'konfiskaciji pamćenja'1 koja je zadesila ne samo
Bosnu, nego i širi bivšejugoslovenski, balkanski i istočnoevropski
region. Ono što nam raznorazni postizmi kriju, a što pojedini umjetnički i
kulturni angažmani pak otkrivaju, nije neka ratom inducirana odsutnost
sjećanja i pamćenja, nego je to upravo politički i ideološki kompleks
umnožavajućih i haotičnih prisutnosti 'sjećanja' i 'zaborava' u našoj
svakodnevnici kojim se sasvim jasno depolitizira i 'prošlo' i 'sadašnje' i
'buduće'. Iznutra gledajući, nove su optike potrebne da razmrse
sveprisutne zone nerazlučivosti2 u kojima, da parafraziram Ugrešićku,
niti išta stvarno zaboravljamo, niti se ičega stvarno sjećamo.3
Ovaj tekst razmatra, kontekstualizira i dijalogizira sa određenim radovima i

angažmanima Šejle Kamerić, Jasmile Žbanić, Amre Bakšić-Čamo i
Aleksandra Hemona upravo kroz potragu za takvim novim optikama i
uzročno-ishodnim praksama u sferi umjetnosti i kulturne produkcije za koje
bi se moglo ustvrditi da na autentičan i emancipativan način prevazilaze
trostruku mrtvouzicu današnje bosanske, regionalne i globalne stvarnosti
kao spleta 'kulture amnezije'4, 'kulture poricanja'5 i 'kulture laži'6. S obzirom
da smo “najosjetljiviji kada su u pitanju … dvije stvari: zajedništvo i
prošlost”7 i da se bosanskohercegovačka kulturno-politička kriza,
48 Jasmina Husanović
(re)producirana povređujućim individualnim i kolektivnim povijestima,

prelama kroz cjelokupnu javnu sferu, djelovanje ove tri umjetnice i kulturne
poduzetnice ma kako bivalo svođeno na 'alternativne margine' usidreno je
u vaninstitucionalne političke borbe za vremeno-prostore pamćenja i
sjećanja, gdje se iznova pregovaraju načini življenja, te oblici pripadnosti i
društvenosti u kompleksnom traumatskom polju.
Politiku sjećanja i pamćenja između ostalog čine i akti svjedočenja ili

govorenja istine u lice moći, a zborenje o gubicima i ostacima, nostalgiji i
melanholiji, često znači preuzimanje pozicije rizika u vremenu poricanja /
išezavanja, mitologizacije i medikalizacije 'povijesnih povreda' (ove tri
strategije kodifikacije i rutinizacije sjećanja i svjedočenja8 operativne su u
Bosni na različite načine u različitim sredinama); ono je i demistificiranje
operativnih političkih i simboličkih ekonomija koje ishode nametnutnim
amnezijama, nametnutim pamćenjima / sjećanjima i nastavljajućim
slijedom povreda. Stoga kulturne i umjetničke prakse koje grade svoje
politike traverziranja na liniji prošlo-sadašnje-buduće jesu i potrage za
novim / starim ključevima reprezentacije i etičko-političke odgovornosti.
Ovakve potrage uglavnom pripadaju 'novoj' generaciji u polju kulturno-
umjetničkog stvaranja u bosanskohercegovačkim javnim prostorima, a
mnogi bi kazali da naročit obrat i specifičnu vibrantnost poprimaju u
djelima i angažmanima umjetnika i djelatnika kojima se ovaj tekst bavi.
Razgovori sa Šejlom Kamerić, Jasmilom Žbanić, Amrom Bakšić-Čamo i
Aleksandrom Hemonom također daju dodatni uvid u mnogostruke priče
koje njihovi životni i profesionalni angažmani raspliću.
Šejla Kamerić: Ràdi sebe / Rádi sebe9

Tokom zadnjih deset godina multimedijske intervencije Šejle Kamerić
“ispunjavaju neispunjivo”10, pregovarajući pozicije subjekta i mijenjajući
same parametre simboličkog koordinatnog sistema po kojem se nešto
smatra i kategorizira kao život, a nešto kao umjetnost, nešto kao kontekst, a
nešto kao koncept. Copy-paste metoda njen je svojevrsni potpis gdje se
dislokacijom konteksta / detalja / simbola opcrtavaju nova politizirajuća
značenja vezana za rat, traumu, identitet, drugost, granice…, kojima
Kamerićeva, prema vlastitim riječima, “radi sebe… kroz jako ličnu priču,
procesuira osjećanja i sjećanja kroz rad”, vodeći se “nenametnim
smjernicama koje se vide iz naslova radova”. Svoju političnost, pak,
Kamerićeva pokazuje kada insistira da su ključne stvari u njenom
Politika svjedočenja nasuprot stanja poricanja: Ogledi o
repolitizirajućim praksama u polju kulture i umjetnosti u BiH 49
angažmanu “etika odgovornosti u kontekstu ulice, grada, države, svijeta…”

i “univerzalizacija usuda”, te pitanje “pravde i nepravde, gdje najviše boli
zbunjenost ljudi i manipulacija ovom zbunjenošću i našim sjećanjima”.
Razgovor sa Kamerićevom već na početku poprima drugačiji obrat kada
kaže da ne bi mogla podvesti pod termin “life script” stvaranje radova koji
su proces prorade trauma, i kada sa distancirajućim zastajkivanjem sažima
svoje motivacije u zgusnutu sintagmu “izliječenja same sebe”. S obzirom na
afektivne registre prisutne u radu Kamerićeve, i ovime se šifrira ranjivost
subjekta kao kopča tema tjelesnosti, prostornosti i idealnosti koje prožimaju
navigiranje između traume i snova u njenom radu.
Bitnost ovakvih naznaka mora se potcrtati. Na upit koji od njenih radova je

porodio najupečatljiviju ličnu transformaciju, razjašnjavajući joj ključ
njenih praksi sjećanja i imaginacije, Kamerićeva bez oklijevanja navodi
teatarski projekat priređen 2002. godine u Sarajevu, za desetogodišnjicu
opsade Opsada kolekcija '92-'95 / The Siege Collection '92-'95. Poklopivši
se sa održavanjem Fashionweeka u Sarajevu, 'revija' prikupljene odjeće
koju su građani Sarajeva nosili u ratu i koju “nisu mogli baciti” (pri čemu je
svaki artikal sublimirao jednu ratnu priču i njeno odsutno tijelo, a sve to
ispred postera na kojem se oglašava nagrada za hvatanje Karadžića i
Mladića11 i stare bosanske zastave) takvom je silinom dovela prošlo u
sadašnje da je energizirala ono što Kamerićeva opisuje kao kolektivnu
katarzu umjetnika, publike i djevojaka koje su nosile 'modele', i tako između
njih izazvala snažan, mada kratkotrajan, osjećaj intimnih sveza, zajedništva
i solidarnosti.
Pored repolitizacije određenih formi i načina življenja kroz artefakte

materijalne kulture, ovim je dešavanjem također spojen otpor nasilju u ratu
sa otporom nasilju amnezije u postratnom periodu. Kamerićeva je u ovom
radu potvrdila da pripada generaciji relacijske umjetnosti gdje umjetnica ne
spaja samo akademsko, filozofsko i zanatsko, nego i poduzetništvo,
političnost i režiju, djelujući kao operatorica znakova, modelirajući
strukture produkcije kako bi iznašla značajne dvojnosti u njima, te
jednostavno prikazujući, kroz reprezentaciju i/li dezignaciju. No, šta nam to
ona pokazuje kao okosnicu svog angažmana, a što Opsada zorno ilustrira?
Čini se da je to propitivanje etičko-političkih uloga koje nosi tugovanje i/li
melanholija za gubitkom i ostacima12, uz izvjesno nadanje u razotkrivanje i
preoznačavanje onoga što je preostalo od izgubljenih povijesti i od povijesti
gubitka. Ovakvu je praksu Walter Benjamin nazivao aktivnim i otvorenim
odnosom sa prošlošću, kreativnim procesom koji animira povijest za

buduća označivanja i za promjenjive empatije, i koji proživljava određeno
doba dovodeći prošlost do memorije u sadašnjosti, i to kroz aktivno
uzrokovanu napetost između prošlog i sadašnjeg, mrtvog i živog.13
Kroz svoj rad Kamerićeva se odupire zloupotrebama gubitka koje se

javljaju kada se prošlost šifruje kroz oficijelne singularne, totalizirajuće i
hegemone narative. Njeno promišljanje, djelovanje i proizvodnja unutar
polja društvenog međudjelovanja i konteksta stvara svojevrstan društveni
međuprostor i specifičan politički projekat koji se protivi “indolentnosti
srca” kao korijenu beznadnog i beznadežnog fiksiranja ostataka. Politika
sjećanja u radu Kamerićeve animira gubitak u svrhu politike nadanja,
pripisujući gubitku kreativno svojstvo, animirajući historiju u pravcu
budućnosti kroz stvaranje tijela i subjekata, prostora i reprezentacija, ideala
i znanja (kako to naročito ilustrira njen rad dream house iz 2002. godine14).
Stoga ne čudi što se njeni nadolazeći radovi okreću ka ključevima
prisjećanja na 'pozitivne sadržaje' kao što su ljubav i sreća, naročito s
obzirom na predratni period (period snova koji je u linearnom vremenskom
smislu 'prije' traume, ali je uvijek-već obilježen njome s obzirom da je
tumačen iz današnje perspektive), čime će se na tom trajektoriju predratno-
ratno-postratno tkati još kompleksnija priča o onome što nam je pripadalo i
pripada.
Jasmila Žbanić:
Odjelovljenje i prorada traume u jeziku filma
Međunarodno nagrađivani radovi redateljice, scenaristice i producentice
Jasmile Žbanić sasvim sigurno predstavljaju etičko-politički
najproduktivnije bavljenje traumatskim sadržajima iskustva u kontekstu
(post-)ratne Bosne, i to na način koji samom odjelovljenju i proradi gubitka,
tugovanja i svega onoga što nam ostaje poslije susreta sa momentom
'političnog' / 'realnog' (kao suštinski traumatizirajućeg) daje emancipativan i
univerzalan obrat. Opus Žbanićeve15 jeste splet autentičnih svjedočenja o
povredama i gubicima tijela, prostora i ideja koje subjekat (kako promatrač,
tako i promatrani, pri čemu je u većini slučajeva u centru obzora Žbanićeve
žena ili dijete) preživljava kao radikalnu iznevjeru povjerenja u cjelokupni
simbolički poredak oko sebe. Neupitan je senzibilitet i intuitivnost s kojima
Žbanićeva, kako sama kaže, slijedi “teme koje se javljaju kao opsesije”, a
razvijaju kako kroz “niz slučajnosti”, tako i kroz iscrpan antropološki proces
prikupljanja, istraživanja i interpretacije dokumentarne građe.
Opkružujući paradoksalni neksus između traume i pravde, dokumentarni

film Crvene gumene čizme (2000) akt je svjedočenja o potrazi majke za
'ostatkom' koji materijalizira / simbolizira gubitak njene djece; u takvom
odjelovljenju i proradi traume mimo očekivanih stereotipa djeluje figura
majčinstva urušenog u zjapeću prazninu 'realnog' koju nijedna strategija
simbolizacije niti materijalizacije (odsutnosti mrtvih tijela kroz prisutnost
obuće / odjeće) ne može ispuniti. Ovo je priča o tugovanju bez konačnice,
koje rezultira iz nemogućnosti razrješivanja ožalošćenosti i iz
ambivalentnosti izazvane gubitkom voljenih; tu nas filmski jezik Žbanićeve
suočava sa gubitkom kroz majčino nepopustljivo odbijanje zatvaranja,
istovremeno depatologizirajući njenu privrženost radu tugovanja bez kraja i
razrješenja (i u snu i na javi). Na paradoksalan se način ovdje uočavaju
kreativni, nepredvidivi, politički aspekti trajnog angažmana sa gubitkom i
njegovim ostacima pri čemu takav otvoren i beskompromisan odnos sa
povređujućom prošlošću kroz neutješivu žal priskrbljuje nove perspektive
spram razumijevanja izgubljenoga.
Kondenzacijom značenja višestrukog i palimpsestnog gubitka (kroz žensko

tijelo i subjekat u koje je urezano ono što je oduzeto), filmsko djelo
Žbanićeve nam dozvoljava da shvatimo vremensko-prostornu fleksibilnost
i opseg reprezentacija i značenja 'izgubljenog i (ne)nađenog', što ima bitne
društveno-političke konsekvence (ako se složimo da su brojne psihičke i
materijalne prakse koje gubitak materijaliziraju u društveno-kulturnim
poljima, kao i u političkim i estetskim domenama produktivne za povijest i
politiku16). Čini se da će i u igranom filmu Grbavica Žbanićeva nastaviti
propitivanje o tome kakve to forme življenja i afektivni registri čine
investiranje u budućnost zamislivim i mislivim, naročito s obzirom na
nespašene / neiskupljene mogućnosti prošloga i na subjektivitete vezane sa
'ženskim' identifikacijama u opasnim traumatskim čvorovima bosanske
sadašnjice.
Prakse prisjećanja, memorijalizacije i svjedočenja mogu postaviti izazov

dinamici između traume, nasilja i političke zajednice na način koji implicira
radikalnu reformulaciju identiteta i zajednice. Takve prakse u jeziku
umjetnosti mogu polučiti otpor rutinizaciji i kodifikaciji sjećanja unutar
javne sfere. Osviješćenost Žbanićeve o 'političkome' vidi se u njenom
neposustajućem svjedočenju kao političkom aktu, koje se promišljeno opire
pokušajima depolitizirajućeg kontroliranja interpretacije i reprezentacije

svjedočenja, kroz oficijelne (a često i 'umjetničke') prakse aproprijacije,
reprezentacije, kodifikacije i rutinizacije traumatskih događaja (poput
opsade, izloženosti nasilju ranjavanja, potrage za nestalim, problema
masovnih grobnica, silovanja, urbicida, itd.).
Preplićući tri distinktna nivoa svjedočenja (svjedočenje samom iskustvu,

svjedočenje svjedočenju drugih, i svjedočenje samom procesu
svjedočenja17), Žbanićeva pronalazi vlastiti jezik potraživanja pravde “ne
samo kao kazne, nego kao markiranog simboličkog izlaza iz povreda
traumatske historije: kao oslobođenje od samog nasilja”18. Ono što se mora
čuti u javnoj sferi nije tek spoznaja o pitanjima krivnje i kazne kroz jezik
zakona, nego su potraživanja pravde koja koriste osviješćeni afekat i akt
'govorenja istine u lice moći' dovedena na stupanj kritičke reflektivnosti (jer
živimo u drami mnogo veće ”kulturne, političke, moralne i epistemološke
krize”19 nego što se to obično priznaje i prepoznaje kada je u pitanju način na
koji dinamika između privatne i masovne traume mobilizira kolektivne
identifikacije i generalizacije). U ovom su smislu potrebni novi načini
mišljenja sjećanja i teoretiziranja trauma, na način kako su to činili
Benjamin ili Arendtova, gdje postajemo kulturalni / politički svjedoci koji
“pretvaraju traumu kao iskustvo u uvide i čiji nam inovativni koncepti
[mogu dati] nova oruđa kroz koja da mislimo” bosanske traume.20
Krucijalna, u ovom smislu svjedočenja, jeste dimenzija umjetnosti kao

posebna dimenzija značenja korelativna neksusu između traume i pravde.
Zato filmska svjedočenja Žbanićeve ostvaruju jednu vrstu pravde koja
potiskuje zatvaranje pitanja traume, zbog toga što njen filmski jezik
otjelotvoruje i artikulira to odbijanje traume da se zatvori, što taj ambis ne
pripitomljava niti zatomljuje, nego ga opkružuje i sagledava na nove i
repolitizirajuće načine. Žbanićeva sa oprezom i suptilnošću barata sa
ambivalentnošću i afektom pri svjedočenju kroz jezik filma, kao i sa
napetošću između svjesnog i podsvjesnog, jezika i tišine koji se odnose na
traumu, jer se stalno bavi neuspjehom riječi i predstave; ona traži pogled na
traumu kroz bezgovorno otjelovljenje, tišinu, pri čemu traumatske povijesti
počinju govoriti izvan limita govora; Crvene gumene čizme sadrže ono što
Felmanova smatra zapamtljivim diskurzivnim scenama i dramatskim
tjelesnim teatrima pravde, gdje traumatizirana tijela uvijek nanovo dobijaju
političku bitnost.21 Kroz testimonijalnu moć jezika umjetnosti možemo se,
skupa sa zakonom, nositi sa nesavladivim traumatskim povijesnim
sadržajima: kroz dijalog sa limitima iskustva i našim liminalnim

subjektivitetima, sa onim što je nepojmljivo, nesadrživo, neizgovorivo,
neispričljivo, a čija sama registracija, dramatizacija, odjelovljenje i prorada
daju nova značenja potraživanjima pravde i obećanju budućega.22 Unutar
takvih terena mora se iznalaziti nova moć govora i djelovanja koji počinju
od lica / tijela kao mjesta trauma i sjećanja, a prostor za ovo jeste šira javna
sfera rasuđivanja gdje se neke nove sinergije između kulture, umjetnosti i
politike već dešavaju i moraju biti podržani, nasuprot pozadini naše vlastite
traumatske historijske (ne)mogućnosti pravde. Ovakvim iznalaženjima
kroz vlastito tkanje politike afekta i ambivalentnosti svjedočenja i sjećanja,
rad Žbanićeve svakako daje emancipativan obrat.
Amra Bakšić-Čamo: Krčkanje alternativa

Centralna tačka angažmana producentice, urednice i kulturne djelatnice
Amre Bakšić-Čamo veže se za mnogobrojne projekte multimedijalne
produkcije Pro.Ba, koja djeluje u okviru Centra za savremenu umjetnost
Sarajevo (SCCA).23 Crtice iz razgovora sa Bakšićevom kontekstualiziraju
politiku sjećanja i nadanja u širu društveno-političku matricu gdje
neosviještenost o gubitku i traumi predominira, i gdje se u stanju
izmještenosti, straha i nesigurnosti pregovara utjecaj recentne traumatske
povijesti na priče o identitetu. Ono na čemu Bakšićeva naročito insistira
jeste paradoksalno otvaranje prostora za nove subjektivitete i identifikacije,
naročito ženske, i to naročito u polju umjetničkog i građanskog angažmana,
upravo unutar zone urgentnosti producirane ratom, iako se takve zone
obično poistovjećuju isključivo sa raznovrsnim zatvaranjima,
isključivanjima i nasiljem kroz suverenu biopolitiku kako
etnonacionalizma tako i neoliberalizma u ruhu 'postdejtonske' Bosne.
Naime, postoji prostor tkanja prostora između nas, gdje se na drugačiji način
pristupa bolnim tačkama prošlosti i zajedništva i gdje se kao otpor
depolitizaciji subjektivnog iskustva javlja repolitizacija načina i oblika
življenja (koji su nepriznati ili politički onemoćeni od strane institucionalne
i konvencionalne politike) kroz određene kulturne prakse i ishodnu
izgradnju novih solidarnosti i identifikacija kroz pregovaranje zajedništva i
pripadnosti. Ovome svakako pripadaju i angažmani Žbanićeve i
Kamerićeve, kao i sam rad Bakšićeve: na projektu “De/konstrukcija
spomenika” pri SCCA, na uređivanju i produkciji televizijskih programa
unutar Pro.Be, poput Kuhinje, magazinske emisije o subkulturi,
underground kulturi i alternativnim fenomenima savremenog života na

Televiziji BiH, preko filma Ljubav na Granici, televizijskog
dokumentarnog serijala u pripremi BiH u potrazi za izgubljenim
identitetom, u kojem će svoje priče o ovoj temi prikazati dvanaest umjetnika
i kulturnih ličnosti, itd. Riječ je tu o dovođenju u prvi plan javnosti onih
kulturnih dešavanja i procesa koji bi se mogli pripisati 'marginama' i
'alternativama' odnosno, kao što i sama ideja Kuhinje kazuje, o prikazivanju
i priznavanju onoga što se na kulturno-političkoj sceni 'krčka', a ne onoga što
se 'servira', o kreativnom procesu a ne o objektificiranom proizvodu kulture.
Sve ovo vežu palimpsestna, kako individualna tako i kolektivna,
preispitivanja identiteta, pripadnosti, zajedništva i izmještenosti, obojena
novim senzibilitetima koje porađa kritičko-reflektivni odnos prema
iskustvu traume i/li gubitka.
Kako Bakšićeva navodi, politika nadanja, kao i politika afekta koja ima
emancipativan obrat s obzirom na problematiku kolektivnih i individualnih
prošlosti / sadašnjosti / budućnosti, jesu prije svega stvar odluke i
osviješćenosti, ali i pitanje rizika koji se mora preuzeti pri potrazi za
kreativnim svojstvima u onome što smo izgubili, što nam ostaje i ka čemu
idemo. Ključna je stvar u tome što to nije potraga isključivo za ključevima
prisjećanja, nego i za ključevima identifikacija, oblika društvenosti i
političnosti, kao i etike odgovornosti, koji otvaraju vrata za buduća
označavanja, interpretacije i djelovanja u kulturno-političkom kontekstu
Bosne i regiona i koji traverziraju prisutne ideološke matrice operativne
unutar kulture (selektivne) amnezije i poricanja.
Činjenica je da je većina progresivnih praksi u kulturno-umjetničkom polju

bosanskohercegovačkog prostora vezana za djelovanje nove generacije
žena umjetnica i kulturnih djelatnica, no i dalje nedostaje promišljenijih
socioloških i antropoloških pojašnjenja zašto je to tako. Prema mišljenju
Bakšićeve, svođenje angažmana žena na alternativne prostore (izvan
vidljivih centara institucionalne javne sfere i djelovanja) potpomoglo je
njihov aktivan i produktivan odnos sa stanjem ambivalentnosti i
nesigurnosti kojega izazivaju i poljuljane politike identitete i kompleksna
politička ekonomija zemlje u 'postratnom tranzicijskom' periodu gdje se
horizonti očekivanja i nadanja u temelju urušavaju. Moglo bi se čak reći
kako pronalaženje drugačijih oblika identifikacije i djelovanja pronalazi
emancipativne izraze upravo onda kada se stanje liminalnosti (kao stanje
'bivanja između' ili 'bivanja u čekaonici') interpretira kao kreativni proces i
spram njega djeluje i kritički i u ključu politike nadanja. Kamerićeva se

nadovezuje na ovakvu dijagnozu govoreći kako je depolitizacija žena u
ratnom i postratnom okruženju nagnala neke od njih da traže nove forme
kulturno-političke relevantnosti, priznavanja i glasa sa opipljivijim
odjekom na društvo upravo u sferi umjetnosti ili u građanskom angažmanu.
Ono što je, prema mišljenju Bakšićeve, a što naglašavaju i Kamerićeva i

Žbanićeva, specifično za žene umjetnice jeste sama njihova pojava u
kontekstu ili habitusu koji ih povezuje, odnosno činjenica da se moraju
pobuniti protiv 'ponuđenih' identifikacionih modela za žene u simboličkim
ekonomijama bosanskohercegovačkog društva kako u ratu, tako i u onome
što mu je prethodilo i što mu slijedi. Taj kontinuitet ideoloških sadržaja
ponuđenih ženama (dovoljno je uzeti u obzir filmsku umjetnost gdje su
ženski likovi protumačeni ili u ključu 'majke / svetice' ili u ključu 'kurve /
vještice') koji se proteže još od doba socijalizma do današnjeg dana jeste
habitus koji porađa i frustracije, ali i obećavajuće potrage za novim
identifikacijama koje potkopavaju i prevazilaze ove moćne ideološke
šablone. 'Preotimanje' problema silovanja, majčinstva i ženskosti iz dohvata
takvih šablona (sa svim simboličkim i materijalnim povredama koje ovi
kontinuirano proizvode), pri čemu se ova pitanja na kritičko-reflektivan
način nanovo tumače i otvaraju za preoznačavanja i emancipativna
stremljenja jeste prkosan i autentičan politički gest.
S obzirom da su takva djelovanja i prorade (kroz problematični neksus

zajednice i zajedništva, traume i nasilja, i kroz subjekta u njegovom
epicentru) subverzivni u odnosu na konvencionalne politike i političke i
simboličke ekonomije koje zahvataju polje umjetničkog stvaranja i
kulturnog djelovanja, ne treba da čudi njihova nepodržanost,
'neprimijećenost' ili opstrukcija od strane “institucionaliziranoga”,
pogotovo u zemlji koja 'nema kulturne politike', odnosno u kojoj je stepen
kultivacije intencionalnog haosa po pitanju ikakve političke vizije doveden
do zavidnog nivoa i u kojoj se neprekidno moraju razotkrivati mistificirana
djelovanja političke moći i ideoloških fantazama. U ovakvom okruženju,
bitno je pronalaziti nove oblike kolektivnog djelovanja i vizije koji će u
zametak kritičke javne sfere pretočiti fragmentirane i raspršene
emancipativne geste prisutne u djelovanju pojedinaca ili malih grupa. Mada
takve nespašene mogućnosti jesu sa nama, kao i potencijalnost da mislimo i
zamišljamo 'novo / buduće' kroz nova zajedništva, solidarnosti i ishodne
političke prakse, opirući se institucionaliziranom nasilju, značajan je nivo
posustajanja energije u ovim krugovima u zadnjih par godina, mada se čini

da sve više jača svijest ključnih aktera o prijeko potrebnom iskoraku u ovom
pravcu. Kako načiniti taj iskorak? Za takvo nešto svakako su izuzetno važni
angažmani Kamerićeve, Žbanićeve i Bakšićeve, jer ukazuju na obećavajuća
politička investiranja na stjecištu prošlog, sadašnjeg i budućeg onda kada
kreativni dijalog i proces pristiže kroz umjetničke komunikacijske modele
koji pregovaraju izgubljeno, preostalo, nađeno i nadolazeće, stvarajući u
sadašnjim momentima opasnosti kritičko-reflektivni politički momentum
“kao bljesak pojavljivanja, trenutak hitnosti, i što je najvažnije momenat
produkcije”24.
Bosanska formacija kao pitanje nostalgije

i/li pitanje pripadanja25:
O kolumnama Aleksandra Hemona
Koja to 'znanja' nosimo iz prošlih / sadašnjih / budućih opsada izazvanih
matricama isključivanja i nasilja koje podrazumijeva suvereni biopolitički
momenat26? Svakako je sfera književnog stvaralaštva i kulturne produkcije
polje u kojem se ova znanja produciraju i bore za priznavanje i vidljivost,
premda se njihova inherentno politička dimenzija nedovoljno razmatra u
širem kritičko-teoretskom diskursu. Ratna i postratna događanja pojačala su
i uvišestručila središnje atribute moderne bosanske drame kulturnog i
političkog (id)entiteta koji predstavljaju prijemčivo tlo kako za raznovrsne
ideološke mistifikacije i konvencionalna politička pribavljanja, tako i za
obećavajuće repolitizacije a to su poglavito atributi koji konotiraju stanje
izuzetka, liminalnosti i raščašenosti na razmeđu oksimoroničnog i
nerazlučivog.
Shodno dugotrajnim trendovima književnost i dalje ima jednu od glavnih

uloga u autentificiranju paradoksalnih i napetih iskustava i odjelovljenja
identiteta i kolektiviteta u Bosni, a ovakva je autentifikacija često uspijevala
izbjeći ideološke okvire nametnute etnonacionalnim i liberalno-
multikulturalnim režimima predstavljanja. Posljednjih decenija desio se
dinamičan porast književnih glasova kao agenata koji porađaju istinske
radikalne imaginarije s obzirom na traumatična i nasilna iskustva, kao i
kulturnu i političku liminalnost i pluralnost Bosne. Agensnost tih glasova
sve je više prepoznatljiva i priznatljiva po svojoj repolitizaciji dominantnih
ideoloških, simboličkih i političkih identifikacija, te načina udruživanja i
djelovanja u bosanskom kontekstu. Ovi se književni glasovi kreativno bave
bosanskim ratnim i postratnim frakturama, preizlijevajući i naseljavajući ih

novim subjektivitetima i aktima koji traverziraju lokalna, međunarodna,
nacionalna i/li multikulturalna odjelovljenja suverenog biopolitičkog
režima operativnog i u Bosni.
Tekstove Aleksandra Hemona treba situirati unutar takvih napora da se

zagonetke pripadanja i zajedništva misle i čine drugačije, izvan
konvencionalne suverene biopolitike, jer svjedoče, stvaraju ili jačaju
alternativne modalitete subjektivizacije i identifikacije unutar ratnih i
poratnih prostora i iskustava liminalnosti, izuzetka i trauma. Sve se to zbiva
unutar šireg kulturno polivalentnog, urbanog i pluralizirajućeg habitusa
(uključujući i njegove aktualizacije na nivou popularne kulture), gdje se
umrežava određeno generacijsko i političko 'bivanje-skupa'27 onih koji,
svjesno i voljno, zauzimaju poziciju autsajdera spram dominantnih
fantazama naokolo. Ovakve potrage daju vibrantnost i kolumni
Hemonwood i Hemonovom književnom opusu. Jasan je kontinuitet
njegovog angažmana kada je u pitanju etičko-politički projekat svjedočenja
u obje sfere, kao što se vidi iz njegovih navoda u intervjuu za američki
časopis Bomb Magazine: “Tehnologija prisjećanja i svjedočenja izmješta
ljudsko prisjećanje kolektivno ili individualno a ova je tehnologija
uvjetovana tvrdnjom da predstavlja 'istinu'. U ovoj tehnologiji nema mjesta
za učešće ili, ako želite, emociju zato što se pretpostavlja da je racionalna i
objektivna. Ali fikcijska proza ili fikcijske slike pod uvjetom da odbace
hinjenje da su 'istinite' barem potencijalno otvaraju prostor za
učestvovanje, emotivno ili drugojačije. Treba misliti fikciju ne samo
pisanje, nego sve imaginativne prakse kao prostor gdje se ljudi okupljaju da
pričaju o stvarima koje ih se tiču, ne kao prostor gdje genijalni umjetnik drži
predavanja 'malim' ljudima, govoreći im šta je istinito a šta ne. Fikcija
također može subverzirati tvrdnju tih tehnologija da predstavljaju 'istinu'
time što i sama proizvodi 'istinu' a onda ukazuje na znake navoda.”28
U ovakvom pravcu Hemon usmjerava i svoj istrajni dijalog sa gubitkom i

njegovim ostacima kroz svoje tekstove kao “bljesak pojavljivanja, trenutak
hitnosti, i što je najvažnije, momenat produkcije”.29 U tom dijalogu očituje
se svjesnost o političkim i etičkim zloupotrebama gubitka koji čine
hegemone historije ova tendencija oživljavanja prošlosti kao zbira
neizbježnih, fiksnih, permanentnih i totalizirajućih narativa namjesto
prolijećućih predstava ima za svoj korijen “indolentnost srca” i izaziva očaj
i tugu, jer je takvo fiksiranje u krajnosti ostataka prošlosti beznadno.30
Hemonwood se zato može posmatrati i kako otpor hegemonijama potonjih

politika u BiH i globalno. No, kako to animiramo gubitak za beznadnu
politiku, a kako za politiku nadanja? Kako pripisati gubitku kreativno
svojstvo?
Prakse prisjećanja, memorijalizacije i svjedočenja mogu postaviti izazov

dinamici između traume, nasilja i političke zajednice na način koji implicira
radikalnu reformulaciju identiteta i zajednice. Takve prakse u jeziku
umjetnosti mogu polučiti otpor rutinizaciji i kodifikaciji sjećanja unutar
javne sfere (gdje postoje tri strategije nošenja sa svjedočenjem:
mitologizacija, medikalizacija i iščezavanje31, a sve su ove strategije
operativne u Bosni na različite i često opozitne načine u različitim
sredinama). Hemonovi tekstovi pokazuju da je njegov pristup 'političkome'
u neposustajućem svjedočenju kao političkom aktu koji se promišljeno
opire pokušajima depolitizirajućeg kontroliranja interpretacije i
reprezentacije svjedočenja, kroz oficijelne (a često i 'umjetničke') prakse
aproprijacije, reprezentacije, kodifikacije i rutinizacije iskustva.
U tekstu 'Kuća' Hemon na svojstven način naratizira traumatična ljudska

iskustva gubitka doma, vodeći nas od priča i slika iz uraganom pogođenog
New Orleansa do Bosne, gdje i u bezizlaznim, očajnim situacijama
ukorijenjena ljudska potreba da se ima dom rezultira svakodnevnim (a u
oficijelnim registrima historije i politike zatrtim i nevidljvim) praksama iza
kojih stoje vjera u rad i u one tik do nas. Prepoznavanje i priznavanje njihove
bitnosti i univerzalnosti kada nam je simbolički / materijalni svijet rastrgan,
kao i te ravni zajedničkosti i solidarnosti sadržane u ovim praksama,
politički je čin par excellence: “To popravljanje krova me je potreslo i zato
što sam u tom činu prepoznao svog oca, koji bi, bez ikakve sumnje, uradio
potpuno istu stvar on se protiv nedaća bori čekićem i ekserima. I zato sam
zamislio svog (crnog) oca kako popravlja krov, zamislio sam i kompletnu
našu porodicu i sve naše prijatelje, sve nas iz Bosne i Hercegovine, sve nas iz
vascijelog dunjaluka, bez obzira na pigment, zamislio sam kako
popravljamo krov na našoj kući, jer druge nemamo, jer kad sve ode u helać,
imamo samo rad i jedni druge.”32
Pretpostavimo da stalno prisutne biopolitičke frakture porađaju, kako

svakodnevne prakse opiranja usudu, tako emancipativne političkih prakse,
agense, subjektivitete. Naime, svaka politička zajednica, uključujući i
Bosnu, vrvi aporetičnim figurama unutar 'političkog' koje u sebi sadrže
potencijalnosti za prakse koje prevazilaze biopolitička djelovanja suverene

vlasti. Goli život građanina je istodobno “i subjekat i objekat sukobljavanja
unutar političkog poretka”, ali i prostor “kako organizacije državne moći
tako i emancipacije od nje”.33 Lom unutar samog pojma naroda jedan je od
prostora tih emancipacija misli se tu na raspolućenost između 'naroda' kao
golog života i 'Naroda' kao političke egzistencije, gdje u samom pojmu
našeg života postoji kapacitet da on bude načinjen politički
nerelevantnim.34 Moglo bi se reći kako se ova fraktura u biti nalazi između
bioloških oblika življenja i političkih oblika življenja, i da unutar nje
kulturni oblici življenja i materijalne prakse (poput popravljanja krova)
igraju ključnu posredničku ulogu. Određene repolitizacije kulturnih formi i
načina života ono su što sprečava moderni suvereni poredak da ostvari svoje
zatomljivanje, maskiranje, mistifikaciju, ili eliminaciju frakture između
naroda (koji popravlja krov) i Naroda (kojeg država prvo stvara, pa onda
tetoši i pomaže raznim fantazmatskim pomagalima).
Recentna je Bosna pokazala kako je odnos između biološkog i političkog

suštinski odnos identiteta, ekvivalencije, istodobnosti ili koincidencije
između to dvoje. Uhvaćeni u bosanske drame i traume osjećamo modernu
biopolitiku kao sferu u kojoj "život i politika u početku podijeljeni, a
povezani putem ničije zemlje stanja izuzetka koji naseljava goli život
postaju jedno".35 Pa i film Danisa Tanovića Ničija zemlja apsolutna je
metafora takvog nečeg. Ničija zemlja stanja izuzetka kada je sav život onaj
goli život na mini, ni živ ni mrtav, kada je sva politika izuzetak kao rovovsko
stanje između linija; nasuprot petrifikaciji logika metafore, kao glavnog
konstituenta političkih realnosti, treba se okrenuti repolitizaciji
svakodnevne metaforike koja može ukazati na potencijalnosti djelovanja u
stanju urgentnosti. Traverziranje mine dešava se kroz alternativne i
autentične političke identifikacije i djela, i kroz repolitizirane forme-života.
Trauma i negativitet nasilnih kidanja u društvenom i političkom tkivu
porađaju i pozitivne sadržaje političke organizacije, udruživanja i
reprezentacije, koji ponekad imaju postkonvencionalne i postfantazmatske
smjerove. Kada se u Hemonwoodu historiziraju načini identifikacije i forme
življenja u Bosni koji otjelovljuju tu frakturu između naroda i Naroda, koji
se jednostavno nisu dali uklopiti u kanon / matricu upisa života u teritorij /
naciju / poredak, i koji i dalje ne odstupaju od te svoje liminalnosti, onda
najednom vidimo ono što je prisutno, mada je definirano kao politički
odsutno i konvencionalnim političkim registrima učinjeno nemogućim, ali
je ipak tu, u određenim oblicima pregovaranja zajedništva, pripadanja i
djelovanja.
I Hemonovi bi se tekstovi mogli situirati u ovu dijalošku / liminalnu zonu

gdje se ključna napetost proizvodi kroz zamišljanja pripadnosti koja se
čvrsto vežu za oksimoronični karakter Bosne kao političke zajednice u
svijetu modernih nacija-država. Oni se tiču kreativnog supstrata kulturnih i
političkih subjektiviteta u Bosni i njihovog djelovanja koje mogu biti
emancipativne u odnosu na identitarne. Tako repolitizirani kreativni
sadržaji odnosa sa izgubljenim / nađenim mogu načiniti biopolitičke
frakture vidljivim, pregovarajući usude identiteta i binarne opozicije kao što
su centar / periferija, identitet / gubitak identiteta, prosperitet / siromaštvo,
moć / podređenost i pripadanje / otuđenost. Materijalne prakse pretumačene
kroz hemonovsku optiku mogu se preobrnuti u metaforu borbe koja
osporava i prkosi suverenim biopolitičkim matricama političke moći, koja
otvara mogućnost pozicioniranja izvan konvencionalnih i fantazmatskih
pozicija i identieta, i kreiranja alternativnih društveno-političkih aranžmana
i identifikacija.
Historijski gledajući na osi identifikacije u Bosni, kada su u pitanju nacija i

nacionalno pripadanje, jasno je da se njihova ambivalentna dinamika
dešava na dvije ravni pripadanje Bosni kao “zemlji / kulturi” i pripadanje
“nacionalnim / etničkim identitetima”. Bez obzira na nepostojanje
“bosanske nacije” kao političke kategorije, postoji (sve manje) izdržljiva
kategorija “bosanstva” kao iskustvene i psihološke realnosti i za njene
stanovnike i za one van nje. Ove se napetosti na naročit način pregovaraju i
preigravaju kroz Hemonove kolumne. Kada je konceptualizacija Bosne i
pripadanja istoj kao zemlji / kulturi u pitanju, Hemonwood nagovještava
mjesto njene afirmacije na razmeđu između povijesti i fikcije, književnog
stvaranja i javnog angažmana, donoseći zametnute glasove koji svjedoče i
reflektiraju o življenom materijalnom ljudskom iskustvu. Ključno mjesto
unutar politika identiteta u Bosni jeste “nerazriješena napetost između
kulturnih praksi i institucionalnih zahtjeva”36, pri čemu su kulturne forme-
života i prakse dislocirane u odnosu na institucionalizirane političke registre
identiteta.
Upravo to što je dislocirano, kakvo god mu ime dali, osvjetljava biopolitičke

frakture i ove (post)dejtonske Bosne sa svim njenim fantazmatskim upisima
života u poredak i teritorij. Zajedništvo porođeno tom dislociranošću dešava
se samo kroz metaforičku univerzalizaciju vlastite isključenosti iz
utvrđenog poretka stvari, kao identifikacija sa tim usudom isključenosti iz

suverenih biopolitičkih matrica, i djelovanje iz takve pozicije ugroženosti.
Odrediti se tako, na samoreflektivan i kritičan način, znači perforirati
poredak nesuvislih normalnosti unutar (post)dejtonske Bosne. Upravo iz
takvih pozicioniranja treba govoriti i o samom nemogućem, o sprezi prošlih
i novih pripadanja i zajedništva i u kontekstu Hemonove publicistike.
Koliko je akutan problem pripadanja i građanstva u dejtonskoj Bosni

pokazuje Hemonova kritika sprege etnonacionalnih i međunarodnih /
neoliberalnih ešalona u proizvodnji iluzije integracije dok se igraju
demokratije i države, u njegovom tekstu “Nataša u inostranstvu”, koji
ilustrira rasječenosti i presječenosti historije i iskustva, a iz kojih 'Bosna'
isplivava kao strana država i inostranstvo za nadolazeće generacije rođene u
njoj. Zamajavanja i zavlačenja “iluzijom mučne integracije, koreografijom
minimalne tolerancije” predstavljaju se kao poredak, “dok se na terenu, u
Banjoj Luci, djeca uče da Bosne tamo nema, da je nije nikad bilo, niti će je
ikada biti, da je Bosna preko sedam mora i sedam gora, u inostranstvu”37.
Nataša, nominalna građanka nominalne države u vrzinom kolu ušančenih
identiteta kojima je hibridnost kulture potpuna fantazija, samo će kroz
privatne / individualne priče i zalaganja rodbine, a svakako ne kroz
vladajuće institucionalne i kolektivne imaginarije, “naučiti nešto o
zamišljenoj, začaranoj zemlji u kojoj je, nekad davno, prije nego što se ona
rodila, bilo gradova gdje je znalo živjeti petnaestak različitih nacija i, što je
važnije, raznovrsni dobri ljudi”38.
Kolumna Hemonwood se intenzivno bavila i usudom Srebrenice, naročito

kroz priču o Azmiru Alispahiću i video zapisu smaknuća grupe mladića iz
Srebrenice, uključujući i Azmira, od strane jedinica srbijanskih Škorpiona.
U tekstu “Banalnost zla” Hemon nas provodi kroz svojevrsno svjedočenje
'čistom zlu' i strahotnoj 'banalnosti zla', gdje se odjednom nađemo u poziciji
da sebe zamišljamo u poziciji apsolutne žrtve zaista, iz pozicije 'spašenih'
biti sposoban osjetiti “strašne drhtaje i strašniji mir… srebreničkih dječaka”
kao onih 'utopljenih' u bosanskom traumatskom čvorištu preduvjet je za
otvaranje prostora ljudskosti i prostora nade.39 Ako su naše bosanske mreže
poderane brisanjem ogromne količine života i čitavi svjetovi oko nas
opustošeni, jer je “svaki ljudski život čvor u mreži drugih, emotivno
povezanih, ljudskih života”, onda nas srebrenički genocid kao
nenadoknadivi “nepojmljivi gubitak života, prošlog i budućeg,
pojedinačnog i zajedničkog” mora navesti da se osjećamo kao potencijalni
ili aktualni čvorovi bez mreže, u kojoj nam “fali Azmir, neprestano”40. U
tekstu “Srebrenička mreža” koji slijedi “Banalnost zla” Hemon primjećuje
“permanentni pomjeraj u strukturi stvarnosti” u Bosni, gdje su i vrijeme i
svijet izvaljeni iz ležišta ratnom traumom i genocidom, pomjeraj koji
“moždi i mori” jer ništa još nismo uradili da ovaj put spasimo budućeg
Azmira.41
Ono što se desilo često je izvan mogućnosti komuniciranja: to je taj

paradoks da moramo svjedočiti i izvan i unutar rječnika moći osjećaj
dislokacije, i pripadanja i nepripadanja zajednici čijim registrima
komuniciranja ne možemo politizirati vlastito iskustvo, nego vrlo često sebe
ponovo dovesti u položaj bespomoćnosti, nijemosti i ponovne iznevjere
povjerenja. Srebrenička “žena koja je izgubila sto članova porodice jeste
čvor bez mreže”, i možda u susretu s njom ne znamo što reći, ali je moramo
znati slušati, “jer ona zna sve što se može o Srebrenici znati, jer iz njenog
čvora moramo isplesti novu mrežu”42. Kako bismo tome pristupili, moramo
iznalaziti načine otpora, govorenja i djelovanja izvan institucionalnih
registara u novoj vrsti zajednice ili zajedničkosti u kojoj nema kratkog spoja
između žrtava i nasilnika, u kojom nema oblika subjekcije, podređenosti
moći koji nas depolitiziraju i čine irelevantnim.43
Nasuprot tome, ono što suverene strukture moći žele jeste normalizacija
preživjelih cilj je oporaviti žrtve i ponovo ih uključiti u strukture moći i
pripadanja ali na način da ih se učini bezopasnima, odnosno dijelom vlastite
reprodukcije. To u našoj savremenoj kulturi viktimizacije znači da ćemo
ponuditi suosjećanje i sažaljenje onima koji se zauzvrat odriču autentičnog
političkog glasa i čiju smo političku relevantnost viktimizacijom oduzeli.
Očuvati Srebrenicu u svoj njenoj konkretnosti znači svjedočiti na liniji
radikalnog protesta i tkati nove mreže koja traverzira domašaje suverenog
biopolitičkog projekta. U svakom slučaju, razračun sa traumom znači
reformulaciju identiteta i zajednice. Trauma, nasilje i politička zajednica
isprepleteni su, a njihova dinamika se svakodnevno odigrava u praksama
prisjećanja, memoralizacije, svjedočenja, u političkoj akciji, a svi ovi
prostori mjesta su borbi. Međutim, kreativna alternativna praksa zahtijeva i
nove jezike, nove simboličke okvire unutar pregovaranja između šutnje i
govora, unutar oficijelne političke buke oko nas. Situacija sa individualnim i
kolektivnim traumama u Bosni i pokušajem da se svjedoči o njima na način
koji traverzira matrice koje su je i proizvele obeshrabrujuća je, pa stoga
svaki pomjeraj u javnoj sferi u ovom pravcu, poput Hemonwooda, od
izuzetne je važnosti.
Ono što je problem za suverenu biopolitiku, a prednost za projekte splitanja

novih i obećavajućih mreža kulturnih i etičko-političkih pripadanja i
djelovanja, jeste činjenica da su “gradovi neuništivi”44, i da postoji ključna
“razlika između osjećaja da negdje pripadaš i da nešto tebi pripada” kada je
u pitanju grad / država.45 Pripadanje se može nametnuti, ali postoji
pripadanje koje gradi i o kojemu odlučuje sam subjekat odlučivanja: “Da li
negdje pripadaš ili ne pripadaš ne zavisi od tebe, tu odluku neko drugi
donosi. Ali da bi ti nešto pripadalo, moraš da uložiš trud, moraš da tražiš i da
identifikuješ i upijaš stvari i mjesta i ljude koji ti onda pripadnu. Tvoj odnos
s gradom tako zavisi od tebe, a glavni čimbenik u uspostavljanju tog odnosa
je aktivna ljubav moraš da tražiš šta da voliš.”46 U ovoj se konstelaciji
pitanje identifikacije i upisa / ispisa u određeni simbolički / materijalni
poredak vraća u ruke politici volje i politici afekta u čijem je centru subjekat
i sam proces odlučivanja.
Štaviše, pripadnost gradu (gradu kao utočištu, polisu) koju Hemon ističe je
po definiciji univerzalizirajuća (mada poprima raznovrsne lokalne
pojavnosti), vezana je za lične tlocrte bivanja u osjetilnom svijetu, za
'normalan' život (nasuprot 'nenormalnosti' koju proizvode tehnologije
konvencionalne politike i operacije inherentne globalnim / lokalnim
spregama kapitala i državnosti) s ljudima i stvarima koje možemo dotaći
kroz mreže bivanja i djelovanja.47 To je onaj život koji naseljava
biopolitičke frakture, koji još uvijek traži svoju političku formu kako se
jednog dana ne bi više budio u ludilu (ratnom, tranzicijskom,
dejtonskom…), ogoljen u svojoj depolitiziranosti, ispisan iz starih ili
preupisan u nove matrice savremenog političkog projekta. U suprotnom mu
preostaju samo “komplikovani rituali samosažaljevanja” i viktimizacije, te
eventualno “ablendovanje u mraku” bespomoćnosti i bezakonja koji nas
jedino vežu.48
Ako “bosanska muka ima svoje formacije”, i ako “iz te, bosanske formacije,
teško da će iko od nas ikad istupiti”49, kako onda politički materijalizirati to
'mi' koje “postoji samo u snu”, kako politički djelovati iz “potrebe da se ta
krhka, isanjana, ljudska zajednica mi sa imenima, licima i životima zaštiti
od suludih projekata koje vellike vođe sprovode u ime mnogo nestvarnijih
nacionalnih zajednica”50, osim pisanjem / sanjanjem / nakratkim bivanjem-
skupa, dok nas ne probudi buka vladajućih režima moći? Hemon u jednoj
kolumni kaže: “Koliko god da su sevdalinke duševno ljekovite, bojim se da

nisu dovoljne da bi se naš svijet istinski izborio sa bolom koji proizilazi iz,
naprimjer, Srebrenice. Teško će se oni koji su preživjeli Srebrenicu složiti da
nema jada k'o kad akšam pada. Da bi se savremeni bosanski bol potpuno
izrazio, potrebno je ili pronaći novu formu ili radikalno transformisati nešto
što već postoji.”51 Zaista, za deveranje sa pritiskom tišine kada je
emancipativno stremljenje i djelovanje u pitanju potrebne su radikalno-
transformativne forme govora i djela, i to onima koje pitanje nostalgije na
svojevrstan način ujedinjuje52 i koji su spremni ne samo da “prihvate
činjenicu da im je Bosna 'ovo ovdje' sudbina”, nego da je “ 'ovo ovdje'
zapravo svugdje i da su iz 'ovog ovdje' ispisani, gdje god da su i gdje god da
je ovdje”53.
Zaključak
Kada je u pitanju preizlijevanje pripadanja i zajedništva u Bosni, onda se
potraživanje pravde mora shvatiti “ne samo kao kazna nego kao zabilježeni
simbolički izlaz iz povreda traumatske historije: kao oslobođenje od samog
nasilja”54. Ono što se mora čuti u javnoj sferi jesu potraživanja pravde koja
koriste osviješćeni afekt doveden na stupanj kritičke reflektivnosti, a ne
samo spoznaju o pitanjima krivnje i kazne, jer živimo u drami mnogo veće
kulturne i političke krize nego što se to obično priznaje i prepoznaje kada je
u pitanju masovna trauma, koja ima kolektivni eho, koja poziva na
kolektivne identifikacije i generalizacije, i dovodi na javnu scenu 'nositelja
šutnje', individualnog traumatiziranog subjekta.55 U ovom smislu, nama
trebaju novi načini mišljenja sjećanja i teoretiziranja trauma, na način kako
su to činili Benjamin ili Arendtova, gdje postajemo kulturalni / politički
svjedoci koji “pretvaraju traumu kao iskustvo u uvide i čiji inovativni
koncepti treba da nam daju nova oruđa kroz koja da mislimo” bosanske
traume.56
Samo se tako najbolnija pitanja prošlosti i zajedništva mogu promišljati na

način koji politički imaginativno i potentno ide iza mrtvouzica kulture
poricanja, amnezije i laži oko nas. Unutar takvih terena, mora se iznalaziti
nova moć govora i djelovanja koji počinju od lica / tijela kao mjesta trauma i
sjećanja, a prostor za ovo jeste šira javna sfera rasuđivanja gdje se neke nove
sinergije između književnosti, publicistike i politike već dešavaju i moraju
biti podržani, nasuprot pozadini naše vlastite traumatske historijske
(ne)mogućnosti pravde. Politiku sjećanja i pamćenja između ostalog čine i
akti svjedočenja ili govorenja istine u lice moći, a zborenje o gubicima i

ostacima, nostalgiji i melanholiji često znači preuzimanje pozicije rizika u
vremenu poricanja, mitologizacije i medikalizacije 'povijesnih povreda'57;
ono je i demistificiranje operativnih političkih i simboličkih ekonomija koje
ishode nametnutnim amnezijama, nametnutim pamćenjima / sjećanjima i
nastavljajućim slijedom povreda. Stoga kulturne i umjetničke prakse koje
grade svoje politike traverziranja na liniji prošlo-sadašnje-buduće jesu i
potrage za novim / starim ključevima reprezentacije i etičko-političke
odgovornosti. Angažmani propitani u ovom tekstu tvore taj vremeno-
prostor unutar šire javne sfere u kojem se na naročit način sa
emancipativnim obratom - pregovaraju pitanja pripadanja, zajedništva i
solidarnosti.
FUSNOTE I REFERENCE
1Ovaj termin, kao i određeno sazvučje u ovom promatranju preuzimam iz eseja
Dubravke Ugrešić “Konfiskacija pamćenja”/“The Confiscation of Memory”, u The
Culture of Lies (London: Phoenix, 1998).
2 Ovaj je koncept u svojim djelima razradio Giorgio Agamben. Vidi, recimo,
Giorgio Agamben, Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life (Bloomington,
Indiana: Stanford University Press, 1998).
3 Ugrešić, The Culture of Lies, str. 235.
4 Andreas Huyssen, Twilight Memories: Marking Time in a Culture of Amnesia

(New York: Routledge, 1994).
5 Stanley Cohen, States of Denial: Knowing About Atrocities and Suffering
(Cambridge: Polity Press, 2001).
6 Ugrešić, The Culture of Lies.
7 Ugrešić, The Culture of Lies, str.221.
8 Kali Tal, Worlds of Hurt: Reading the Literature of Trauma (Cambridge:
Cambridge University Press, 1996), 6. Vidi također Jenny Edkins, Trauma and the
Memory of Politics (Cambridge: Cambridge University Press, 2003), i Shoshana
Felman, The Juridical Unconscious: Trials and Traumas in the Twentieth Century
(Cambridge, MA: Harvard University Press, 2002).
9 Ovim se želi potcrtati dvoznačnost javne instalacije Radi sebe / For My Sake iz
1999. godine, čiji je naslov Kamerićeva naročito istakla prilikom diskusije o
motivacijama njenog rada. 'Radi sebe' istovremeno znači i 'činiti nešto radi sebe', a
predstavlja i imperativni oblik od 'raditi sebe'/'činiti sebe'. Radi više detalja o
biografiji i radovima Kamerićeve, vidi www.sejlakameric.com
10 Ovom lacanovskom sintagmom poslužuje se Nebojša Jovanović u svom osvrtu
kroz psihoanalitički rakurs na umjetnički rad Kamerićeve, “Šejla Kamerić, ili
ispunjavanje neispunjivog”, Život umjetnosti (2001, vol. XXXV, br. 64).
1 1 R a d i p o s t e r a v i d i j a v n u i n s t a l a c i j u Wa r r a n t n a
http://www.sejlakameric.com/art/warrant.htm
12Vidi “Uvod” u David L. Eng i David Kazanjian (ur.), Loss (Berkeley i LA,
California: University of California Press, 2003). Gubici i ostaci slijede i
individualne i kolektivne susrete sa historijskim truamama i naslijeđem rata,

genocide, egzila, migracije, itd. “Gubitak” funkcionira kao rezervirano mjesto
(držač mjesta ili placeholder), koji Freud naziva 'teoretskom fikcijom'. Gubitak
podrazumijeva sve ono što se dokučuje diskursima i praksama tugovanja,
melanholije, nostalgije, žalosti, traume i depresije, te je time neodvojiv od onoga što
preostaje, jer izgubljeno znamo samo prema onome što je ostalo od i iza njega, i
prema tome kako ove ostatke proizvodimo, čitamo i održavamo.
13 Walter Benjamin, “Theses on the Philosophy of History”, u Walter Benjamin,
Illuminations (London: Pimlico, 1999).
14 Vidi http://www.sejlakameric.com/video/dream_house.htm
15 Kao što su, recimo, kratki filmovi Poslije, poslije (1997), Crvene gumene čizme
(2000), Nazad naprijed (2002), Slike s ugla (2003), Izgubljeno/nađeno epizoda
“Rođendan” (2005) pa sve do igranog filma Grbavica koji je trenutno u
postprodukciji.
16 David L. Eng i David Kazanjian (ur.), Loss, str. 5.
17Vidi Dori Laub, 'Truth and testimony: the process and the struggle', u Cathy
Caruth (ur.), Trauma: Explorations in Memory (Baltimore: John Hopkins
University Press, 1995), 61-75.
18 Shoshana Felman, The Juridical Unconscious, 1.
19 Ibid., 4-5.
20 Ibid., 8.
21 Ibid., 9.
22 Ibid., 156.
23 Radi više informacija vidi www.pro.ba i www.scca.ba. Radi projekta

De/construction of Monument podržanog od strane Relations, vidi
http://www.scca.ba/deconstruction/e_main.htm.
24 David L. Eng i David Kazanjian (ur.), Loss, 1.
25 Naslov ovog teksta nastao je slaganjem naslova tri teksta Aleksandra Hemona u
njegovoj dvosedmičnoj kolumni Hemonwood u Danima. Vidi Aleksandar Hemon,
“Pitanje pripadanja”, Dani, br. 412, 6.5.2005.; “Bosanska formacija”, Dani, br. 402,
25.2.2005.; “Pitanje nostalgije”, Dani, br. 337, 28.11.2003.

26 Više o pojmu suverene biopolitike vidi djela Giorgia Agambena: Giorgio
Agamben, Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, prev. Daniel Heller-
Roazen (Stanford, California: Stanford University Press, 1998), Giorgio Agamben,
Means without End. Notes on Politics, prev. Vincenzo Binetti i Cesare Cesarino,
(Minneapolis: University of Minnesota Press, 2000). Vidi također Jasmina
Husanović, “Politička filozofija Giorgia Agambena: Suverena biopolitika i Bosna”,
Centar za rodna istraživanja, Međunarodni forum Bosna, Sarajevo, april 2004.,
http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/rodna/index.html
27 Radi detaljnijeg objašnjenja ovog koncepta, vidi Jean-Luc Nancy, An Inoperative
Community (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1991).
28 Prijevod autorice. Citirano iz razgovora Jenifer Berman sa Aleksandrom
Hemonom, Bomb Magazine, ljeto 2000., br. 72,
www.bombsite.com/hemon/hemon.html .
29 David L. Eng i David Kazanjian (ur.), Loss (Berkeley i LA, California:
University of California Press, 2003), str. 1.
30 Ibid, str. 1-2.
31 Kali Tal, Worlds of Hurt: Reading the Literature of Trauma (Cambridge:

Cambridge University Press, 1996), str. 6, citirano u Jenny Edkins, Trauma and the
Memory of Politics, str. 190.
32 Aleksandar Hemon, “Kuća”, Hemonwood, Dani, br. 432, 23.09.2005.
33 Giorgio Agamben, Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, str. 9.
34 Ibid., 177-78. Vidi akođe Agambenov esej “What is a People?” u Agamben,

Means without End. Notes on Politics, prev. Vincenzo Binetti i Cesare Cesarino,
(Minneapolis: University of Minnesota Press, 2000), str. 29-45.
35 Giorgio Agamben, Homo Sacer: Sovereign Power and Bare Life, str. 148.
36 Ibid., str. 2-3.
37 Aleksandar Hemon, “Nataša u inostranstvu”, Hemonwood, Dani, br. 416,

3.6.2005.
38 Ibid.
39 Aleksandar Hemon, “Banalnost zla”, Hemonwood, Dani, br. 418, 17.6.2005.
40 Aleksandar Hemon, “Srebrenička mreža”, Hemonwood, Dani, br. 420, 1.7.2005.
41 Ibid.
42 Ibid.
43 Jenny Edkins, Trauma and the Memory of Politics, str. 8-9.
44 Aleksandar Hemon, “London Calling”, Hemonwood, Dani, br. 422, 15.7.2005.
45 Aleksandar Hemon, “Pitanje pripadanja”, Hemonwood, Dani, br. 412, 6.5.2005.
46 Ibid.
47 Aleksandar Hemon, “Normalan život”, Hemonwood, Dani, br. 414, 20.5.2005.
48 Aleksandar Hemon, “Filozofija ablendovanja”, Hemonwood, Dani, br. 408,

8.4.2005.
49 Aleksandar Hemon, “Bosanska formacija”, Hemonwood, Dani, br. 402,
25.2.2005.
50 Aleksandar Hemon, “Mi u snovima”, Hemonwood, Dani, br. 396, 14.1.2005.
51 Aleksandar Hemon, “Sulejmanov odgovor”, Hemonwood, Dani, br. 373,

6.8.2004.
52 Aleksandar Hemon, “Pitanje nostalgije”, Hemonwood, Dani, br. 337,
28.11.2003.
53 Aleksandar Hemon, “Ovo ovdje”, Hemonwood, Dani, br. 339, 12.12.2003.
54 Shoshana Felman, The Juridical Unconscious, str. 1.
55 Ibid., str. 6-7.
56 Ibid., str. 8.
57 Vidi Kali Tal, Worlds of Hurt: Reading the Literatures of Trauma (Cambridge:
Cambridge University Press, 1995). Vidi također Shoshana Felman, The
Juridical Unconscious: Trials and Traumas in the Twentieth Century
(Cambridge, MA: Harvard University Press, 2002).
POLITIČKE, KULTURNE
I OBRAZOVNE PRAKSE
U BIH: RAZNOLIKOST PRISTUPA
73
Teatar i lokalna zajednica / zajednice

Tanja Miletić Oručević
Uvod definiranje problema

Naslov ovog rada implicira da struktura i identitet lokalne zajednice u Bosni
i Hercegovini nije samorazumljiv pojam u smislu demokratskog društva; iz
različitih razloga, od političkih, preko socioloških do kulturoloških, sve
vrste mreža i sila koje djeluju kao faktor koherencije u formiranju /
održavanju / razvoju lokalne zajednice nestaju. Pojam i pitanje javnog
dobra, prostora, interesa… kao da je iščezao iz rječnika suvremenih
subjekata bh. društva i politike, bili oni domaći ili strani o tom su pitanju
složni.1 Nedoumica označena kosom crtom i zagradom u naslovu implicira
pitanje je li jedini način ispravnog promatranja današnje Bosne i
Hercegovine uočavanje odvojenih i izoliranih grupacija, prvenstveno
nacionalnih zajednica, ali i u kategorijama drugih ekskluzivnih grupa,
političkih otoka (entiteti, kantoni), društvenih grupa, konfrontiranih
grupacija „centra” (Sarajeva) i „provincije / periferije” (ostatak države), ne
spominjući već učvršćene tradicionalne podjele prema rodnom / spolnom,
dobnom, ekonomskom statusu itd.
Očigledno je da polazište za ovakvo istraživanje, koje mapira veze i kratke

spojeve između teatra i lokalne zajednice, mora biti pokušaj da se razmotri
ukupno stanje lokalne zajednice, u svim njenim „aktivnostima odozdo”, sa
svim individualnim pokušajima pojedinaca, te da se razumije „javno
mnijenje” kao zajednički interes zajednice formuliran kroz neki oblik
javnog diskursa, a ne (kako nalaže uobičajena interepretacija u današnjoj
Bosni i Hercegovini) mišljenja i stajališta individualnih tvoraca općeg
mišljenja / utjecajnih osoba, široko distribuirana kroz medije. U slučaju
74 Tanja Miletić Oručević
teatarskog života, navedena pitanja naročito su izoštrena, izoštrenija nego u

vezi sa bilo kojom drugom vrstom umjetnosti / javnog djelovanja, jer je bit
teatarskog čina okupljanje ljudskih bića, susret, komunikacija, razmjena
između intimnog / privatnog i kolektivnog / javnog.
Osim toga, ne tako udaljeno u vremenu, historijsko iskustvo pokazuje da je

na ovim prostorima teatar bio važna arena društvenih i političkih procesa.
Jedan od najsimboličnijih činova početka posljednjeg rata na Balkanu
(uzgred, zanimljivo je da se dosad niko nije ozbiljnije analitički bavio tim
slučajem) bilo je gostovanje Narodnog pozorišta iz Zenice u
Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu 1991. godine, kad je
predstavu prekinulo skandiranje, pjevanje i prijetnje oružjem oveće grupe
gledatelja s kokardama i četničkim atributima (jer su smatrali uvredljivim
način na koji je u predstavi prikazan Sveti Sava). Ovaj incident je, nažalost,
posredno doveo i do završetka karijere jednog od najperspektivnijih
jugoslovenskih glumaca, Žarka Lauševića. Dakle, budući da već imamo
iskustvo kako teatar može biti vrlo ozbiljan politički, socijalni, da ne
spominjemo estetski i psihološki činitelj, je li previše očekivati od
bosanskohercegovačkog teatra u XXI stoljeću da to bude, i je li
pretenciozno predbacivati mu površnost i lažnost ukoliko ne pokušava
takvim biti?
Može se tvrditi da je u 2005., deset godina nakon rata, teatarska umjetnost u

Bosni i Hercegovini u dubokoj krizi, krizi na svim razinama dramaturgije,
produkcije menadžmenta, publike itd. Profesionalne teatarske kuće u BiH
pate od mnogih problema; neke od njih direktno ovise o političkim ili
financijskim pritiscima, a druge više ovise o nedovoljnim naporima samih
kuća u pravcu lokalne zajednice, umjetničke sredine i cijeloga društva.
Zakonodavstvo u toj oblasti je nejasno, a naročit kaos vlada u području
honorara i autorskih prava. Teatarska sredina u BiH je prilično izolirana, ima
malo prilika za suradnju sa stranim umjetnicima, gotovo nikakve stalne
informacije o svjetskoj teatarskoj sceni, te je prisustvo međunarodne
teatarske zajednice uglavnom simbolično, ili „simbolično” u smislu
političkog stava i / ili humanitarne akcije međunarodne zajednice. Iako je
priličito očito da su većina pojava u teatarskom životu BiH direktni
proizvodi trenutnih društvenih i političkih uvjeta, pokušavam u svom
istraživanju pogledati na nekoliko tradicionalnih i, recimo, striktno
profesionalnih aspekata teatarske zajednice i teatarske produkcije u BiH
desetljeće nakon rata.
u Bosni i Hercegovini 75
Pokušat ću analizirati razloge za sveopću krizu i definirati moguće načine

komunikacije između lokalne zajednice i teatara, u oba pravca. Koji su
oblici utjecaja društva na teatarske kuće, njihov repertoar, ansambl,
umjetnički pravac, gostovanja itd? Postoji li pritisak političkih struktura na
teatarske kuće, i u kojim oblicima se on objavljuje? Postoji li stvarna
komunikacija između teatra i njegove publike? Komuniciraju li teatarske
kuće sa svojim gledaocima na bilo koji drugi način osim prodajom karata?
Šta je sa tradicionalnim posrednikom između publike i teatra kritikom?
Kakvo je trenutno stanje teatarske kritike u Bosni i Hercegovini, ispunjava li
ona sve svoje kulturološke funkcije? S druge strane, kakvo je stanje
teatarske publike u Bosni i Hercegovini? Kako su dramatične promjene
socijalne strukture, naročito u urbanim područjima, utjecale na teatarsku
publiku? Kakav je njihov ukus i njihov obrazovni nivo? Kako teatarske kuće
odgovaraju na evidentno snižen obrazovni nivo i interes među
(potencijalnom) publikom? Postoje li ikakve inicijative i stvarne akcije
bosanskohercegovačkih teatarskih umjetnika u popravljanju interakcije sa
svojom lokalnom zajednicom? Da li je umjesto kulturološkog rada,
komunikacija sa publikom postala čisto komercijalni, marketinški rad, koji
u gledaocu vidi isključivo kvantitet, materijalnu dobit i podložan teren za
medijsku manipulaciju?
Postoji nekoliko konstanti koje obilježavaju teatarski život Bosne i

Hercegovine zadnjeg desetljeća:
− Intenzivna politizacija teatarskog života, uvijek nauštrb kvaliteta i
umjetničkog nivoa; politizacija, osim toga, koja obično tumači politiku
kao primitivan mehanizam „jednakosti / uravnilovke / kvotne
zastupljenosti nacionalnih interesa”, a ne kao političku svijest ili
djelatnost per se;
− Lažni kontinuitet teatarskih institucija, koji se i u ovom slučaju ne
zasniva na umjetničkoj kvaliteti, nego na ponavljanju / uskrsnuću
praznih mitova socijalističkog doba, u ime „kontinuiteta Kulture”;
formalističko, birokratsko perpetuiranje praznih formi, koje uglavnom
ima za cilj osiguravanje statusa nekih „umjetničkih veličina“ / aveti iz
starog / novog sistema
− Brutalna i primitivna komercijalizacija, prvobitna akumulacija kapitala
u sferi kulture; tretiranje teatarske umjetnosti kao čiste robe,
valoriziranje je u komercijalnim terminima, bez i najmanjeg
razumijevanja kompliciranog mehanizma teatarske institucije u
kulturnom društvu, njene misije i modela upravljanja;
− Politički utjecaji na teatarske kuće. Utjecaj počinje izborom

menadžerskog tima (generalni i umjetnički direktor, dramaturg, tehnički
direktor itd) koji obično ne može dobiti posao na osnovu stručnosti, bez
suglasnosti vladajućih političkih partija. Ima teatarskih kuća u BiH koje
provode aparthejdsku politiku i primaju na posao ili ugovorno angažiraju
samo pripadnike jedne nacionalnosti. Postoje primjeri direktne političke
intervencije / cenzoriranja pojedinačnih projekata. Politički utjecaj
međunarodnih institucija također postoji, makar kroz sistem
financiranja (provejava jedan stav „da je umjetnost luksuz koji si BiH ne
može priuštiti”, te se radije financiraju socijalne aktivnosti amatera,
djece i omladine nego projekti teatarskih profesionalaca). Najzad, kroz
politički opredijeljene medije političke partije kreiraju recepciju i
utjecaj, te daljnji život predstava. Novi, navodno proevropski i
suvremeni modeli odlučivanja i upravljanja (prije svega kao slijepa
birokratska obaveza „naručivanja“ sredstava za specificirane troškove iz
centralnog trezorskog financijskog poslovanja institucije, koja otežava
ili čak blokira teatarsku produkciju; a naročito obaveza postavljanja
upravnih odbora teatarskih institucija, u kojima sjede partijski kadrovi
izvan teatarske struke, i koji su često najdirektniji instrument kontrole /
cenzure / blokade teatara od strane političkih partija)
− Problemi meritorne prirode, neznanje široko prisutno u teatarskom
životu, naročito lako uočljivo u oblasti teatarske kritike.
Između ostalog materijala, analizirala sam tri karakteristična primjera: dva

državna teatarska festivala (u kontekstu sveopće festivalizacije bh. kulture,
ali i kao slučajeve direktne političke manipulacije); i slučajno odabrana
teatarska kritika, koja pokazuje niske profesionalne standarde i minimalan
društveni i kulturalni utjecaj teatarske, odnosno umjetničke kritike u BiH
danas. Jedan od spomenutih festivala (Pozorišne igre u Jajcu) pokušava da
premosti ponor ratnog vremena i uspostavi kontinuitet teatarskog života u
BiH. Iako je originalna lokacija festivala ekskluzivno politički odabrana
(Jajce je imalo veliki značaj za komunističku ikonografiju zbog II
zasjedanja AVNOJ-a; istovremeno, to je bio grad u kome nikad nije
postojalo profesionalno pozorište), moguće je uočiti da festival značajno
doprinosi (gotovo nepostojećem) kulturnom životu ratom opustošenog
gradića. Također, i kroz najjednostavniju informaciju o festivalu mogu se
slijediti politički činioci koji utječu na njegovu prirodu (naročito ako znamo
da život lokalne zajednice značajno obilježava trajna napetost između
Bošnjaka i Hrvata, ovaploćena u „dvoglavoj“ vlasti SDA / HDZ).
Drugi spomenuti festival (Bihaćko ljeto) je novonastao, i to ne kao teatarski

festival, nego kao tzv. Manifestacija, koja po neshvatljivim kriterijima
obuhvata mnoštvo kulturnih, sportskih, turističkih i drugih događaja.
Njegov osnovni raison d etre (iako i tu postoje politički razlozi) je
ekonomski; kultura / umjetnost je ovdje shvaćena kao dio turističke ponude.
Može se pokazati da se i u ovom treitiranju smisao teatarske umjetnosti
destruira, počevši od jednostavnog principa po kome „sve prolazi”, naročito
ukoliko je jeftino organizatorima festivala. Drugi kraj te logike je
razumijevanje teatarske predstave kao bilo koje, manje ili više masovne i
atraktivne, zabavne ponude. Treći razmatrani primjer je jedna pozorišna
kritika. Izabrana je potpuno slučajno, kao sasvim prosječan primjer jedna
uobičajene bh. teatarske kritike. Analizirajući neke njene elemente htjela
bih pokazati neke osnovne probleme pisaca i pisanja o teatru u bh. medijima
i uopće javnom diskursu, te pokušati „otčitati” njihovu političku pozadinu.
Festival „Kazališne / pozorišne igre BiH” u Jajcu2

U ovom ću dijelu primijeniti obrnuti pristup pisanju i analizi, dajući u
glavnom tekstu sam članak, a svoje komentare u fusnotama:
Članak:
Tradicionalne, 24. kazališne/pozorišne igre BiH
i ove godine bit će održane u Jajcu od 17. do 27.6.
Ovogodišnje Igre, kulturni događaj značajan ne samo za grad Jajce

već i cijelu BiH3, okupit će pozorišta iz Banje Luke, Mostara, Zenice,
Tuzle i Sarajeva kako bi svoja najbolja ostvarenja predstavili jajačkoj
publici.4
Tako će iz Sarajeva učestvovati Narodno pozorište sa predstavom

"Kraljevo", Pozorište mladih sa predstavom "Trg ratnika", SARTR sa
"Doktor Šusterom", te Kamerni teatar 55 sa predstavom "Obućari".
Kao predstavnici Mostara nastupit će HNK-a sa izvedbom "Nada iz
ormara", te Narodno pozoriše sa "Letom iznad kukavičijeg
gnijezda".
"Maturanti", naziv je predstave sa kojom će se predstaviti Narodno

pozorište RS Banja Luka, dok će Bosansko narodno pozorište Zenica
izvesti predstavu "Do dna". Kao predstavnici Tuzle nastupit će

Narodno pozorište sa predstavom "Julije Cezar" i Teatar Kabare sa
izvedbom "Veliki vezir".5
Igre će biti zatvorene 27. juna, kada će biti dodijeljene i nagrade

najboljim izvedbama.
Poslije 1996. godine održane su 22. i 23. Kazališne/pozorišne igre
BiH sa izvedbama najboljih predstava bh. pozorišta. U tom
kulturnom događaju uživali su građani Jajca i njihovi gosti u namjeri
da vrate prijeratni sjaj i imidž Igrama u Jajcu.
Festival «Bihaćko ljeto»6

Festival u Bihaću je drugačija vrsta festivala, u kojoj je samo jedan (mada
važan) segment “Festival scenskih umjetnosti”. Ovdje se vidi raznovrsnost
događaja okupljenih pod zajedničkim nazivom Festivala; na istoj ravni
Bihać tretira teatarski festival s konjskim trkama, rock i folk koncertima,
košarkaškim turnirom, ekološkim sajmom i izletničkim vozom za članove
Rotary kluba. Djelimično to proizilazi iz komercijalizacije umjetnosti i
tretiranja kao robe, s potencijalnom ekonomskom vrijednošću. O
konsekvencijama sličnog koncepta u Poljskoj, zemlji neuporedivo
razvijenijeg tržišta od BiH, zanimljivo piše Roman Pawlowski:
„Pored teatarskih, muzičkih i filmskih festivala izrastaju
komercijalne priredbe koje se nazivaju festivalima, ali sa umjetnošću
nemaju ništa zajedničko.
Prošle sedmice štampa je pisala o planovima za zatvaranje 'prve
galerije III Republike'. Makar se tako činilo, ne radi se ni o jednoj od
avangardnih umjetničkih galerija kao što su Raster ili Łaźnia, nego o
trgovačkom centru u središtu Warszawe. Vlasnik želi srušiti svoju
'galeriju', jer se na tom mejstu isplati izgraditi nešto veće, što će imati
toliko veze sa umjetnošću koliko i prethodna zgrada.
Zamjena američkog termina 'mall', koje označava veliki trgovački
centar za poljsku riječ 'galerija' je element šireg procesa činjenja
maloprodaje sličnom kulturnom životu, koji u Poljskoj traje od
nastanka prvih supermarketa. Radi se o stvaranju utiska da kupovanje
robe zadovoljava ne samo materijalne, nego i duhovne potrebe.
Trgovačke galerije su samo jedan od primjera uvođenja u
komercijalno trgovački svijet termina iz svijeta kulture i umjetnosti.
Premijere danas imaju ne samo predstave i filmovi nego automobili,

televizori, veš mašine. Jedan od automobilskih koncerna napravio je
premijeru novog modela auta u Nacionalnoj Operi. To je vjerojatno
bila najreklamiranija premijera na toj sceni u prošloj sezoni. Jedna
warszawska prodavnica građevinskih materijala najavila je otvaranje
'izložbe vrata i prozora'. Pretpostavljamo da se na otvaranju uz čašicu
vina diskutiralo o vrijednostima aluminijskih prozora.
U trgovini je veoma popularna riječ 'festival', koja zamjenjuje
upotrijebljeni termin 'promocija'. Asocira ona na radost i praznik, koji
bi trebao buknuti uz rasprodaju robe koja se gomila u magacinima.
Jedan market građevinskih materijala organizirao je 'festival boja', na
kome doduše nema umjetničkih nastupa, ali može se kupiti dvije boje
po cijeni jedne. Uz teatarske, muzičke i filmske festivale izrastaju
komercijalne priredbe koje se nazivaju festivali, ali nemaju ništa
zajedničko sa umjetnošću. U najboljem slučaju to je umjetnost
kuhanja. Pa imamo Festival Poljske Kuhinje u Szczecinu, Festival
sira Oscypka u Zakopanem i Festival Piroga u Krakowu. Te
poštovane priredbe asociraju na kulturu ne samo imenom. Izvještaj s
III Festivala Piroga na internet stranici Pychota. pl zvuči kao
recenzija koncerta Nigela Kennedyja: 'Poljska klasika, pirogi, tu je
dobio i nova sazvučja: meksičko i afričko'.
(Izvjesna gastronomska) organizacija, koju predstavlja gospođa
Czul, naziva se Svjetska Loža Ljubitelja Beskidske Supe od Kupusa.
To je nova inkarnacija starice teatarske lože, u kojoj bazdi kupus.
Trgovačke manifestacije koje se predstavljaju kao kulturni događaji
ne bi trebali izazvati protivljenje, čovjeku su pored filmova, slika i
predstava potrebne i odjeća i hrana. Problem se zasniva na tome da
pseudokultura postepeno istiskuje iz društvene svijesti autentični
kulturni život. I doslovno, kao u Szczecinu, gdje vlast namjerava
izgraditi novu trgovačku galeriju na mjestu Lutkarskog Teatra
«Pleciuga», koji će biti srušen. Klijenti supermarketa koji učestvuju u
još jednom 'festivalu boja' i 'izložbi prozora' mogu dobiti dojam da
učestvuju u događaju veličine Chopinovog konkursa. Hoće li
Filharmonija onda promijeniti ime u Prodavnica s Muzikom?“7
Slučaj Bihaćkog festivala nije, dakako, ekstreman slučaj pseudokulture kao

oni spomenuti u tekstu Pawlowskog, ali već sadrži određene elemente koji
asociraju na taj fenomen. Ipak, jedan od razloga je taj što festival nosi važne
političke, ne samo ekonomske ciljeve. Najeksponiraniju poziciju unutar
teatarskog festivala dobija Hasanaginica, najavljivana kao „prva bošnjačka

opera”. Ne ulazeći sada u analizu apsurdnosti tog slogana (to, naravno, nije
prva opera napisana na temelju bošnjačkog folklora i književne baštine,
prvi takvi pokušaji sežu u XIX stoljeće, i takve su opere nastajale, kako u
Beču i Pragu tako i u Sarajevu; s druge strane, zaista ne bi bilo ničega
vrijednog ponosa u činjenici da neka kultura svoju prvu operu dobija u XXI
stoljeću) dovoljno je konstatirati da je ova opera čvrsta tačka desničarske
nacionalne identifikacije. Ovaj detalj predstavlja ovaj festival kao čudnu
simbiozu ekonomskih i političkih interesa, gdje je umjetnost nekako
dvostruko iskorištena.
Također, u ovakvom kontekstu ističe se viđenje umjetnosti kao zabavljačke

djelatnosti. To je u vezi sa primitivnom logikom prvobitne akumulacije
kapitala, koja često sugerira da bi teatri morali biti apsolutno
komercijalizirane i samofinancirajuće kompanije; budući da je u jednom
trenutku jedna ministrica za kulturu u sarajevskom kantonu revnosno
shvatila tu ideju, umalo je došlo do tragedije obustavljanja svih budžeta za
teatarske institucije (jer je ministrica smatrala da su oni izlišan izdatak,
budući da se teatri „mogu sami izdržavati naplaćujući karte”) Takav pogled
još postoji u bh. javnosti, i dovodi do ponižavajućeg tretmana teatra kao
ulične zabave. Apsolutno nerazumijevanje kulturne politike, kulturne
strategije i metoda kulturnog menadžmenta u bh. vlasti stalno prijete
takvim „genijalnim” idejama ukidanja ili smanjivanja javnog financiranja i
bacanja institucija i umjetnika na potpuno nepostojeće „tržište”.
Teatarska kritika
Ovdje ću ponovo primijeniti obrnuti pristup pisanju i analizi, dajući u
glavnom tesktu sam članak, a svoje komentare u fusnotama.
Članak8:
Pretpremijera predstave «Nisam ja Rappaport« Kamernog
teatra 55: Egzistencijalna drama ili kritika društva
Anila Gajević
Autor Herb Gardner, režija Dino Mustafić, dramatizacija Ljubica

Ostojić, scenografija i kostimografija Vanja Popović, muzika Edin
Bosnić, saksofonist Darko Poljak, uloge: Dragan Jovičić, Miralem
Zupčević, Tanja Šojić, Žan Marolt, Semir Krivić, Senad Alihodžić i

Ajla Frljučkić
Predstava Kamernog teatra 55 Nisam ja Rappaport čije je

premijerno prikazivanje odgađano nekoliko puta u ovoj teatarskoj
sezoni i konačno pomjereno za septembar, sasvim tiho i bez velike
medijske pažnje pretpremijerno je izvedena 14. juna. Iako je reditelj
Dino Mustafić 9 insistirao da se u salu Kamernog ne puštaju novinari
i iako je predstavu gledao veoma mali broj ljudi među kojima nisu
bili, iako su imali pozivnice, Kaća Dorić i Zdenko Lešić koji su
vraćeni sa ulaza, ta toliko ismistificirana predstava ipak je došla pred
radoznale novinarske oči, pa i ekskluzivno na stranice magazina
Walter. O tome kako sam kao nepoželjni novinar ušla ne treba puno
imaginacije; što si prema novinaru bezobrazniji, on je sve drskiji, što
ga sve više negiraš, on sve više postoji. Pošto su pozvani studenti
Filozofskog fakulteta da prisustvuju pretpremijernom izvođenju, to
sam kao jedna od njih, uspjela pogledati to «čudo» sakrivano od
očiju medija.10 Dakako, predstava Nisam ja Rappaport nije nikakvo
čudo, ali jeste, objektivno, predstava vrijedna govora. I pisanja11.
Činjenica da su na sceni, pa i sve da izgovaraju najbesmisleniji tekst
bez scenografije, kostima i muzike, glumački doajeni kakvi su
Dragan Jovičić i Miralem Zubčević, dovoljna je da bude događaj12.
Stoga je, zanemarivši sve ove ružne i smiješne popratne halabuke,
predstava Nisam ja Rappaport uistinu događaj. Prije svega glumački
i autorski.
Tekst koji se prvi put igra u jednom od sarajevskih pozorišta, ima

toliko jačinu da se svaki rediteljski zahvat koji bi imao za cilj otprilike
ono što je nedavno mlađahni Branko Vekić uradio sa sjajnim
romanom Svila Alessandra Baricca, - ogoliti tekst i maksimalno ga
potisnuti a istaći rediteljsku imaginaciju i scenski prostor, ostao bi
samo blijedi pokušaj isticanja nebitnog, a zatomnjivanja u ovom
slučaju jedino bitnog ili najbitnijeg: riječi.13
Stoga je tekst Herba Gardnera više narativan negoli dramski, on

nema klasični i stvarni dramski sukob, svako od malih incidentalnih
sukoba su marginalni i na rubu su priče14, dok je centralni sukob
zapravo konstatni jaz između pojedinca i društva. Amerika na
početku osamdesetih, ekspanzija kapitalizma, novo vrijeme koje za
posljedice ima otuđivanje, iskrivljavanje vrijednosti, zapostavljanje

pravih i nametanje novih životnih i etičkih pravila, sukob starog i
novog, te industrijalizacija koja u potpunosti poništava jedinku
tematske, ali i idejne su smjernice u kojima se kreću replike čije je
jačina u ironiji, sarkazmu i prividnoj apatiji.
Za ovaj tekst koji je svoju praizvedbu imao još 1988. godine i koji je i
danas, petnaest godina kasnije, na repertoaru tog američkog teatra,
Gardner je dobio Pulicerovu nagradu. Nisam ja Rapaport je oštra i
estetizirana kritika američkog društva na prijelazu iz vremena
konzervativizma u eru napretka koja je bila otvoreni napad na
pojedinca, a osobitno na pojedinca koji se buni.
Predstava Nisam ja Rapaport u Hrvatskoj je prije nekoliko godina u

režiji Relje Bašića koji je sa Perom Kvrgićem i glumački nosio
predstavu, bila je hit i jedna od komercijalnijih komedija u susjednoj
nam zemlji. Ista ova predstava u izvodjenju Kamernog teatra 55 čak i
nije prava komedija niti je u komercijalnom smislu atraktivna
predstava, ona štaviše prije podsjeća na melodramu ili
egzistencijalno socijalnu dramu negoli na komediju, izuzevši
nekoliko komičnih scena, što joj, dakako, kao činjenica ne mora
umanjivati kvalitet. Da li je pri tome riječ o tako denotiranom tekstu
ili rediteljskoj konotaciji, nisam sigurna, ali je očito da je sarajevska
predstava ostvarena na fonu praćenja tragične sudbine istinskog
revolucionara uz vrlo malo elemenata komedije.15
Uz očekivano sjajnu glumačku interpretaciju Zubčevića i Jovičića,

epizodne, ali ne i nevažne uloge odigrali su Tatjana Šojić, Žan
Marolt, Semir Krivić i mladi Ajla Frljučkić i Senad Alihodžić.
Uvijek sigurni i stabilni u svakoj interpretaciji, Tanja Šojić u ulozi
kćerke Klare i Žan Marolt u ulozi dilera opet su potvrdili činjenicu da
nema malih uloga za velike glumce. Manje uvjerljivi bili su Senad
Alihodžić u ulozi uličara i punkera koji fizički napada starce i otima
im novac a koji svojom fizionomijom ali i glasovnim mogućnostima
ne transponira dovoljno svu oštrinu koji bi taj lika trebao imati, i Ajla
Frljučkić u ulozi narkomanke i slikarke koja će do premijere morati
poraditi na svojim vokalskim dionicama kako ne bi falširala u
pjevanju. Semir Krivić u intelektulanoj ulozi pomalo teatralan i
pomalo solidan kao i uvijek.16
Atmosferu predstave u potpunosti prate scenografija, muzika i

kostimografija. Jednostavna scena parka koji i jeste jedini topos u
predstavi uz kostime koji prikazuju modu osamdesetih, te blues i soul
uz ponešto američke klasike iz pedesetih ukazuju na oskudnost života
u vremenu u kome se radnja odvija.17
Spor tempo, duge scene, mizanscen sveden na minimum, jednostavna

i skromna scenografija, rijetko korištena muzika su nedostaci koji
naprosto bivaju zanemareni pred snagom riječi koje bivaju
izgovorene kroz likove Cartera i vječnog idealiste i revolucionara,
lika koji je uvijek neko drugi, a u interpretacijama Zubčevića i
Jovičića. Dino Mustafić, očito je, nije mnogo intervenirao, ili možda i
jeste, a da to ostaje neprimjećeno, što je i kvalitet dobre režije: ona ne
treba da se vidi.18
Integralna „dijagnoza“ stanja u bh. teatru

u kontekstu kulturnih sredina bivše Jugoslavije
“Postoji li veza između umjetnosti, politike i ljudskih prava? To se pitamo u
zemlji u kojoj u mnoštvu javne beživotnosti i impotentnog stanja duhova -
ne postoji, na primjer (uz aklamativnu podršku Anti Gotovini), značajniji
kritički intelektualni i umjetnički refleks prema Domovinskom ratu i
njegovim posljedicama, gdje se recimo neposredno nakon rušenja Starog
mosta u Mostaru oglasilo u javnosti brojkom i slovima troje pojedinaca
(Radovan Ivančević, Miljenko Jergović i Predrag Matvejević) i gdje
aktualna politička stvarnost puna sirotinje, rasizma i nasilja predstavlja ili
temu za nepodnošljivo privatno lelekanje ili za javni refleks sličan brizi za
zbivanja u kakvoj banana republici. Naravno da ova veza između umjetnosti
i političkog morala postoji, ali kada odbacimo ona šugava opća mjesta
domaćeg mentaliteta koja ništa ne znače, kako je svaka estetika, pa i svako
djelovanje politika, onda dolazimo do ozbiljnijih pitanja etičke
utemeljenosti umjetnosti, angažmana, političke motiviranosti umjetničkog
čina i bavljenja pravima ljudi kao kreacijom života.
Svakome tko imalo poznaje naše kulturne prilike već je u startu jasno da je
mainstream umjetničkog djelovanja u Hrvatskoj kronično cijepljen od bilo
kakve pomisli prema angažmanu, te predstavlja obrazac tek za zanatski
larpurlartizam. Osjećajući metafizički strah od kreativne slobode gotovo po
onoj Gotovčevoj sintagmi da umjetnost privlači nesreću na sebe i na one koji
ju tvore, umjetnici uglavnom čuče u kazalištima i filmskim studijima, pišući

i slikajući ne želeći nos promoliti na vjetrometinu bilo kakvog socijalnog
angažmana i kreativnog rizika. Kada umjetnost nema politički, onda nema
ni umjetnički kredibilitet, rekla bi poznata hrvatska kazališna teoretičarka.
Glumica Mira Furlan piše u Feralu angažirane tekstove, ali ne glumi u

hrvatskim kazalištima, Hasija Borić igra svoju predstavu Feral Tribune
cabaret o ratnim zločincima, u zatvoru u Scheveningenu, ali nije postavljena
na repertoar niti jedne kazališne kuće u Hrvatskoj, dok Ivana Slunjski za
kritički tekst o dječjoj predstavi u matičnoj kući Vjesnik dobija otkaz. To je
slika potpune moralne shizofrenije u kojoj se društvena akcija u umjetnosti
kreće između male snage protagonista, velikog konformizma indolentne
većine i autokratskih struktura moći koje nisu spremne na dijalog. Naravno
ima još ponegdje autora koji se svojim projektima bave privatno, nađe se na
umjetničkoj sceni punoj bofla i laži i kakvo zrnce nastupa u vlastito ime, ali u
Hrvatskoj u kojoj je već tradicionalno stvarna sloboda svedena na strah od
slobode to bi ako se ne lažemo bilo sve. Za razliku od lijeve opcije kritičke
otvorenosti, angažmana i kreativnog prevratničkog duha, hrvatska desnica
je gotovo po definiciji uvijek prisutna, intimno živa i službeno priznata. Od
opernog bala do Jakova Sedlara i od Duge mračne noći do Igora Zidića,
gerontološka čangrizavost i nacionalna paranoja predstavljaju osnovnu
vitalnost komunikacije u društvu iz kojeg je iščezao osmijeh, vic i
optimizam.“19
Navodim ovaj opširan citat iz teksta kritičara Bojana Munjina u kome

dijagnosticira stanje u hrvatskom teatru u dijelu istraživanja u kome se želim
zadržati na njegovoj analizi stanja na bosanskohercegovačkoj teatarskoj
sceni. Međutim, takav uvod pokazuje da se „glavni grijesi“ koje Munjin
zamjera hrvatskoj sceni u ogromnoj mjeri mogu pripisati i
bosanskohercegovačkoj, te da takva podudarnost, naravno, nije slučajna, te
pokazuje, čini mi se, neke od najozbiljnih problema teatra u regionu.
Najvažnija pitanja politike, historije i društva u bosanskohercegovačkom
teatru se zaobilaze ili još niikad nisu dobila svoju stvarnu i živu umjetničku
interpretaciju. Munjin spominje Domovinski rat; je li užasni rat
devedesetih, koji je u ogromnoj mjeri uništio društvo Bosne i Hercegovine,
odnio toliko ljudskih života i nanio nepopravljive štete u svakom pogledu,
dobio svoju pravu / dovoljnu artikulaciju na teatarskim scenama?
Očekivalo bi se da takva kataklizma izazove nastanak niz djela, da tako

kažemo, velikog formata, katarktičkog djelovanja, pa možda i sasvim nove

forme, koju bi tražilo tako nepojmljivo ljudsko iskustvo kao što je rat u
Bosni i Hercegovini. Ništa takvo se nije desilo. Naprotiv, teatarske kuće
inzistiraju na konceptu zanata i zabave, sakrivajući se iza navodnih potreba
publike za komedijom, opuštanjem, pa se nekad može čuti i stav da na rat
treba zaboraviti, jer je to već daleko iza nas i postalo je kao tema deplasirano.
Na taj način se u smislu socijalne psihologije dešava najgora moguća stvar:
socijalna trauma, koja nikad nije na umjetnički način dovoljno duboko,
refleksivno i „ljekovito“ tretirana, zatrpava se i pokušava zaboraviti, kao da
se nije dogodila.
Ta kisela maska ozbiljnosti koju Munjin prepoznaje kao lice hrvatske

desnice u umjetnosti, također je preovladavajuća maska u
bosanskohercegovačkoj kulturi i teatru. Svi ti nacionalni mitovi,
okamenjeni devetnaestovjekovni junaci i narodne balade, martirologije
antikomunističkih „heroja“, ponosna busanja u polufolklorna prsa
nacionalnih jezika i interesa; unjkavi glasovi kojima se u medijima govori o
„kulturnim događajima“ kao nečemu po atmosferi vrlo približnom pogrebu,
lokalna umjetnička udruženja, nagrade i „manifestacije“ ili „veliki kulturni
događaji“ upriličeni najčešće povodom kakvog vjerskog praznika, sve je to
vitalnost komunikacije kulture male države, koja kola u zatvorenom
krvotoku ministarskih kabineta i nekolicine ureda „institucija kulture“.
Možda je samo takvo funkcioniranje kulture mogućnost još tragičnijih
posljedica po društvo nego u Hrvatskoj, s obzirom da je dramatičnost
ljudskih iskustava, a i trenutno sociopolitičko stanje uzrok možda i većih
potresa u duši prosječnog građanina BiH.
S druge strane, u nedostatku angažmana, mrtvačkom, za društvo

nezainteresiranom i navodno zanatski samozadovoljnom teatru, pronalazim
razloge nedovoljnog interesovanja publike i lokalne zajednice za takav
teatar. Ovdje se (ma koliko to bilo istraživački nepravilno) moram pozvati
na vlastito rediteljsko iskustvo; angažirane predstave koje sam režirala u
Bosni i Hercegovini, kao Feral Tribune Cabaret, kog pominje i Munjin, te
Noć dugih svjetala Damira Šodana, pa i Srebrenički inferno Dž. Latića,
nailazile su na veliko zanimanje i autentični angažman gledatelja, gdje god
da su igrane. Gledaoci živo reagiraju na sadržaje koji ih se neposredno tiču,
koje prepoznaju kao dio svoje zbilje. Oni zaista žele da ih predstava
pokrene, emocionalno angažira i navede na razmišljanje; a od „zanatske
konfekcije“ kakva preovladava u našim teatrima to ne mogu dobiti (ni ja,
kao gledateljica, od takvih predstava to nikad ne dobijam, makar u

„zanatskim vještinama“ mogla uživati kao takvima).
Sljedeći tekst Bojana Munjina, objavljen u Feral Tribuneu, zaista je prvi

ozbiljniji pokušaj analize stanja u bosanskohercegovačkom teatru zadnjih
godina. Činjenica da je tekst napisao hrvatski kritičar za hrvatski časopis
također pokazuje porazan nedostatak samosvijesti domaće kulturne
javnosti; žalosno je ustvrditi, ali izgleda da je istinito da u BiH niti ima ko
napisati ovakav tekst, niti je iko zainteresiran da ga objavi, niti bi onaj ko bi
eventualno umio napraviti ovakvu analizu to i smio; jer tu se nikako nije
uputno „zamjerati kolegama“. Naravno, iz perspektive ovog istraživanja
vrlo je pozitivno da se takva analiza pojavila; ona spominje većinu problema
koji su definirani ranije u istraživanju, a dobro je da ih se tako, prvi put na
ovaj način, stavlja na uvid javnosti, te se nadati da će ipak izazvati nekakvu
(re)akciju među onima koji žele dobro bh. teatru, ako takvi uopće postoje.
Navodim opširne citate iz Munjinovog teksta:
POGLED NA BOSANSKOHERCEGOVAČKI TEATAR:

UBOGA KUĆA U KOJOJ VLADAJU OČAJ, JAVAŠLUK
I MEĐUSOBNI ANIMOZITETI
Bojan Munjin20
“Strancu se na prvi pogled čini da se tamo ništa ne miče, na drugi da

je sve u kaosu i neredu, ali jedno je sigurno: Bosna je danas tužna
zemlja beskonačne tranzicije. Za one kojima je do šege, para i
politike to je čini se pravi dženet, za one koji se bave umjetnošću, u
ovom slučaju kazalištem, život u tradicionalno tamnom vilajetu jest
neka vrsta gluhe 'borbe s ničim'. Ovo je prvenstveno priča ispričana
iz ugla domaćih ljudi u Bosni i Hercegovini okupljenih oko kazališta
što toj priči daje autentični pečat, ali i prizvuk atmosfere u kojoj, kao
u priči o Alisi u zemlji čudesa, čovjek mora trčati iz sve snage da bi
uspio ostati na mjestu. Pogled na bosanski teatar danas iz tog ugla
pogled je na ubogu kuću u kojoj vladaju očaj, javašluk i međusobni
animoziteti, u kojoj se dobre predstave zbivaju igrom slučaja, a ne
logikom vitalnog repertoara, dok mala četa srčanih glumaca i
kazališnih poslenika da budemo mračno slikoviti - prsima ne
dopuštaju da bujica anarhije baš potpuno preplavi daske koje život
znače.
Svjedoci iznutra kažu da institucionalnim kazalištem upravljaju

jarani, tetke i lokalne hadžije pa ono što bi se zvalo kulturna politika,
racionalno investiranje i poticanje kazališta, redatelja, glumaca i
pisaca apstraktna je imenica u zemlji ispreturanoj ratom, kriminalom
i nacionalno-vjerskim trvenjima. Bosanskohercegovačko kazalište
pokušava držati nos iznad vode u zemlji koja je praktično podijeljena
na tri dijela, na deset kantona i isto toliko administrativnih sistema
među kojima se i međunarodna uprava teško snalazi, a domaći ljudi
već su poodavno izgubili glavu.
Do rata je, kažu, sve na nešto sličilo, ali danas je situacija u

bosanskohercegovačkim teatrima u rasponu od lošeg do
katastrofalnog, kako kaže Zlatko Topčić, direktor Kamernog teatra
55 iz Sarajeva. Nema ni udruženja dramskih umjetnika, ni sindikata
glumaca, ni valjanog zakona o kazalištu.
U Sarajevu je na snazi propis da kazališta ne smiju imati umjetničkog
direktora pa su u nekim kazalištima direktori kuća u isto vrijeme i
pisci komada, glumci, rekviziteri... Od sto dvadeset glumaca u
Sarajevu prije rata, kaže Marko Kovačević, nastavnik sarajevske
kazališne akademije, sada je ostalo njih tek oko petnaest posto, danas
ih je uz one koji su u međuvremenu diplomirali u gradu ukupno
šezdeset, među kojima otrovno nedostaje zrelih prvaka i koji se svi
zajedno među četiri kazališta bez konzistentne repertoarne politike
snalaze kako znaju i umiju. U situaciji u kojoj svi dobivaju malo ili
ništa kazališna predstava je sama po sebi čudo, a doticaji među
poetikama i teatarskim kućama gotovo su nikakvi. Niđe veze, rekli bi
Sarajlije.
U sarajevskom kantonu glumci su još kako-tako plaćeni, ali 'filmovi

pucaju' i predstave se otkazuju zbog 'ljudskog faktora' u gradovima
gdje međunarodna pomoć nije toliko vidljiva. (...) Mladi dramski
pisci i redatelji daleko su od vrata kazališta, ili zato što je teško
probiti se kroz kantonalno političke i klanovske labirinte ili zato što su
digli ruke od svega. (...) ispreturani bosanskohercegovački repertoar
ili proizvodi kič ili se svodi na treniranje nacionalne klasike. U
Republici Srpskoj to je 'Gospođa ministarka', u Federaciji to je
'Legenda o Ali paši'. Neformalne kazališne skupine i nezavisni
projekti spadaju u zonu potpunog mazohizma jer za njih nema ni
novaca ni interesa, a suvremeni ples na primjer za sada u BiH postoji
tek u tragovima. Podijeljenost je duhovna, politička i

administrativna: u Mostaru gdje djeca na zapadnoj obali uče da je
Neretva "rijeka koja protječe pokraj Mostara", a djeca na istočnoj
obali na zapadnoj strani nikada nisu bila, postoji Mostarski teatar
mladih i njegov voditelj Sead Đulić, koji zato što takve granice ne želi
priznati, novac za predstave ne dobiva ni od jednih ni od drugih.
Kako ovo kazalište živi, ne pitajte, ali generalno svatko tko u Bosni i
Hercegovini nešto u teatru želi napraviti mimo 'ključa' nacionalno
političke križaljke mora biti spreman na neku vrstu 'odgođenog
samoubojstva' u borbi sa šejtanima bosanske stvarnosti. Neki teatri u
Sarajevu, Zenici, Tuzli, Mostaru i Banja Luci često su za mlade
glumce i redatelje neosvojive tvrđave jer su se pretvorila u
'direktorska kazališta' kojima se upravlja po logici radne knjižice, a
ne prema zahtjevima projekta, dok izlet u provinciju često predstavlja
nemoguću misiju. U jednom gradiću zato jer lokalni svećenik već
godinama na pozornici parkira svoj auto, u drugome zato što
društveni dom dijeli prostor s dvoranom za vjenčanja, a u trećem zato
što svaka aktivnost prestaje kada je na rasporedu koncert lokalne
turbo folk pjevačice.
(...) Zbog manjka domaćih komada na festival bosanske drame u

Zenici može doći baš svatko, ali zbog suviška taština i međusobnih
animoziteta na isti takav festival u Jajcu ne smije se odbiti baš nitko.
Međunarodni festival MESS nekako je još jedino suvislo kazališno
mjesto u cijeloj državi sa svojom dvadesetgodišnjom tradicijom,
rafiniranom publikom, zavidnim repertoarom i visoko
profesionalnom kancelarijom, ali bez obzira na nesumnjiv uspjeh,
svake godine prva sjednica organizacijskog odbora počinje s
pitanjem da li će ovog festivala uopće biti. U brojanju vremena po
Greenwichu u Bosni nedostaje zadnjih petnaest godina; odnosi i
način ponašanja ostali su na razini socijalističke uravnilovke, kasne
devedesete donijele su najvulgarniji kapitalizam i nacionalne
podjele, a u sredini je ostalo sto tisuća mrtvih i milijun raseljenih.
(...) Danas u Bosni koja malo vjeruje u sebe, a još manje u svoje
narode, kazalište nikako da se susretne samo sa sobom, a s današnjim
traumama kao dramskom temom suočava se tek parcijalno. Rezultat
je u isto vrijeme očajan i veličanstven: bosanskohercegovačka
kultura, rascjepkana, devastirana i ponižena, uspjela je na najbolji

način napraviti svoj film, ali simbolično i stvarno još uvijek nije
uspjela napraviti svoju predstavu.“
Širi kontekst: sociologija, politika, komparacija

U potrazi za modelima uređenja teatarskog i kulturnog života, sistemskim
rješenjima, zakonskim okvirima i okvirima financiranja, te modelima
produkcijske, marketinške i druge prakse, u Bosni i Hercegovini se često
poseže za poređenjima i rješenjima iz sredina zapadne Evrope, pa i SAD-a.
Vrlo često takve inicijative, u projektnom ili edukativnom obliku potječu i
od tzv. međunarodne zajednice, i to po logici: kad već u zapadnoj Evropi
postoje modeli, provjereni i funkcionalni, kulturne politike i upravljanja
kulturom, a u Bosni i Hercegovini se sistem u toj oblasti tek ustanovljava,
čemu ne „presaditi“ „dobre prakse“ iz razvijenog svijeta u ovaj, razvijajući
se? Takva logika, nažalost, površna je i ne tretira problem sa shvaćanjem sve
dubine i kompleksnosti problematike kulture. Kako smo već spominjali,
kultura općenito, a posebno umjetnički život i i umjetnička produkcija,
duboko je obilježena, prožeta politikom i u neposrednoj je međuzavisnosti
od nje. U BiH, sa svim nesavršenostima i problematičnošću njenog
političkog sistema i političke prakse, kulturni modeli zrelih demokratskih
političkih sistema jednostavno nemaju adekvatno okruženje u kome bi
mogli funkcionirati. Također, specifičnosti bh. društva su ogromne i teško
da mogu podnijeti tretiranje u onim sociološkim kategorijama formuliranim
na Zapadu.
U ekonomskom smislu često se govori o BiH kao o zemlji u tranziciji, pa se

taj (iako neprecizni) model prenosi na domene političke i sociološke
analize. Istina je da BiH zapravo nije u tranziciji u onom smislu u kome su je
prošle (i prolaze) zemlje centralne i istočne Evrope. Iako dolazi do
(maglovitog i legalno upitnog) procesa promjene društvenog / državnog u
privatno vlasništvo, pa time i do začetaka tržišne ekonomije, bh. društvo i
politika nisu još poduzele druge važne procese koji čine ukupnost onoga što
se naziva tranzicijom; prije svega nisu uspostavile višestruki i složeni napor
da uspostave odnos prema prošlosti, kako komunističkoj, tako i ratnoj, da
kategorije te prošlosti definiraju u etičkom, legalnom i drugom smislu, pa se
samim tim ne mogu logički samodefinirati u sadašnjem tzv. tranzicionom
trenutku. Zanimljivo je da se u političkom i društvenom životu, pa onda i u
kulturnom životu iznimno malo zadnjih desetak godina koriste iskustva
srednje i istočne Evrope; iz nekog razloga postoji predrasuda o mogućnosti

učenja od tih zemalja. Bolje rečeno, postojala je prije nekoliko godina;
zemlje centralne i istočne Evrope, neuporedivo nam bliže po historijskim
iskustvima, društvenoj slici i konkretnim problemima u transformaciji
društva, osmišljavale su svoja rješenja koja bi za nas mogla biti korisna, pa
ponekad i uzorna 90-ih godina. Danas, 2006., prema stupnju razvoja (ne
samo ekonomskog i ne samo zbog članstva u EU nego mnogo više
društvenog, time i kulturološkog razvoja) zemlje centralne i istočne Evrope
su jednostavno predaleko naprijed od BiH da bi iskustva bila i na koji način
kompatibilna.
Možda još postoje sredine u kojima je stupanj društvenog razvoja porediv s

našim, i gdje se pojavljuju iskustva kvazitranzicije slična
bosanskohercegovačkim; refleksije tamošnjih intelektualaca o stanju
društva i kulture mogle bi nam komparativno poslužiti. Ovdje zapravo
imam na umu Albaniju, zemlju koja je s jedne strane ekonomski „u istoj
kategoriji“ s BiH, a, što je još važnije, čini se da stanje ekonomije / politike /
društva pokazuje odlike oštre krize, čiji se korijeni mogu prepoznati u
sličnim strukturama kao u našem društvu. Albanski pisac i disident Fatos
Lubonja piše svoja vrlo zanimljiva zapažanja o sadašnjem stanju albanskog
društva, definirajući kao gorući problem raspad društvenog tkiva, koje je
neophodno kako za socijalnu svijest, tako i za opstanak kulture kao takve.
Čini mi se da se ova zapažanja frapatnom analogijom mogu odnositi i na
suvremeno bosanskohercegovačko društvo, te da tu negdje valja tražiti neke
od uzroka krize kolektivnog kulturnog života:
NEDOSTATAK DRUŠTVENOG TKIVA

Fatos Lubonja
“Jedan od najvećih problema kakve je izrodila nekontrolirana

privatizacija je gotovo potpuni nedostatak društvenog tkiva, to znači
one supstancije koja vezuje pojedince koji žive u nekoj zemlji, da ih
preoblikuje iz zbira pojedinaca u društvo. Ravnodušnost, kako
politike, tako i društva, na kriminalnu trgovinu emigrantima i
prostitutkama, koja je odnijela toliko ljudskih života, jedan je od
najočiglednijih pokazatelja tog problema. Ako se za vrijeme
komunizma društvenost kao atribut čovječnosti alijeniralo kroz
prisilni suživot u kolektivu, koji je uništavao svaku individualnost,
ono se u našem kapitalizmu ponovno alijeniralo zbog hipertrofije
egoističnog dijela albanskojezičnog ljudskog bića, koja ju navodi da

zagrabi za sebe sve što je javno, da bi i to uništila. Sudaraju se dva
ekstrema: pojedincu treba ono što je društveno da bi se istakao kao
pojedinac, ali pojedinac bez onoga što je društveno nije ništa drugo
nego čestica krda. Izgleda da albansko društvo, zbog toga što je
doživjelo najdivljiji, najneljudskiji komunizam, doživljava najdivljiji,
najneljudskiji kapitalizam. Mislim da se na tome zasnova osnovni
defekt albanskog bića nesposobnost (izazvana nedostatkom
kulturnih instrumenata) njegovanja onoga što je zajedničko, kao
atributa čovječnosti, i nesposobnost za samoorganiziranje se u
zajednicu. Solidarnost, dobrovoljnost, društvena pravda to su
pojmovi koji postoje sasvim izvan društvene i političke kulture
Albanije. Tako je bilo u vrijeme komunizma, jer se specifične
karakteristike, koje proizilaze iz društvenosti ljudskog bića, a koje je
njegovala religija, a kasnije humanistička i prosvjetiteljska kultura,
nisu razvile, nego su se apsolutno alijenirale zbog diktature.
Ako je postojalo nešto što je povezivalo albansko društvo u toku

posljednjih deset godina (iako ne bez truda), to je bila uglavnom
zapadna pomoć. Ona je išla na izgradnju puteva, popunjavanje
budžetskog deficita, plaćanje nevladinih organizacija, znači
stvaranje osnove civilnog društva, izgradnju škola i bolnica,
sredstava za policiju, sponzoriranje mnogih događaja i kulturnih
izdanja itd., a također na stvaranje maglovite vizije priključenja
Evropi demokracije i slobode. Ipak, to je bila privremena pomoć,
koja je u minimalnom stupnju utjecala na društvenu koherenciju ili
uopće svijest o njenom postojanju. Zemlja i dalje treba hitnu pomoć.
(...) Na pitanje šta je svetost, Goethe odgovara: 'ono što povezuje

duše'. Po mom mišljenju, najvažniji izazov koji danas stoji pred
Albancima je kreiranje političkog i društvenog cilja koji će roditi
društveno tkivo, ili izgradnja takvih političkih i društvenih
instrumenata, koji bi stvorili svete stvari na lokalnom ili nacionalnom
nivou. One ne mogu biti privatne, nego javne. Albansko društvo, koje
je izišlo iz apsolutnog kolektivizma, deset godina glorificira ono
privatno, što zaista osigurava slobodu. Ali individualna sloboda,
izvan drušvenog tkiva, ne zaslužuje da se naziva slobodom”.21
Zaključak
Prvi zaključak koji se nameće nakon razmatranja stanja teatarske sredine u
Bosni i Hercegovini 2006. i njenih međuodnosa sa lokalnom zajednicom je
onaj da niti teatar niti kultura kao takva ne mogu da ne trpe posljedice
ukupne neuređenosti Bosne i Hercegovine kao političke i društvene
zajednice, nedefiniranost njene legislative i sistemskih rješenja, nedostatak
strategija i vizija, napose u oblasti kulturne politike, te ne mogu ne osjetiti
ogromne probleme i tektonske poremećaje kojima je izloženo društvo ove
države. Na jednoj od radionica u Tuzli, u sklopu projekta u kojem je i ovo
istraživanje urađeno, u diskusiji o generalnim smjernicama kulturne
politike Bosne i Hercegovine istaknuta je potreba zagovaranja ideje
formiranja ministarstva kulture na nivou države Bosne i Hercegovine. Na
primjeru statusa te ideje može se uvidjeti kakva je realna pozicija kulturne
strategije zajednice danas; s jedne strane, ideja podrazumijeva niz
konkretnih i pragmatičnih koristi koje bi državno ministarstvo kulture
donijelo svim kulturnim subjektima, od mogućnosti povećanih fondova
(kako iz strukturiranja unutrašnjih sredstava, tako i otvaranjem opcija
apliciranja na evropske fondove i raznovrsne projekte međunarodne
suradnje) do krovne organizacije koja bi regulirala niz aktivnosti i
sistemskih rješenja u pojedinačnim nadležnim oblastima. Državno
ministarstvo kulture svakako bi učinilo efikasnijim funkcioniranje
institucija kulture, promoviralo kvalitet produkcije, brinulo o oblastima
koje su danas, usljed rasparčavanja kompetencija, opasno zapostavljene
(poput kulturnog naslijeđa) a i, samim svojim sistemskim položajem,
omogućavalo kreiranje i implementiranje kulturne politike s ozbiljnom
vizijom i strategijom.
Međutim, s druge strane, u današnjoj političkoj situaciji i među trenutnim

političkim akterima na bh. sceni, ideja osnivanja državnog ministarstva
kulture ne bi mogla biti podržana zbog navedenih očiglednih koristi, jer oni
stvar posmatraju sa drugog aspekta i takav prijedlog doživjeli bi kao, po
svoje političke opcije prijeteći, unitarizam: njihova vizija kulture,
uglavnom poznata kao nacionalna kultura, ostvaruje se uglavnom u
realiziranju „nacionalnih interesa“, „nacionalne baštine“ i drugih imena
kojima se kultura pokušava predstaviti samo kao alibi nacionalne
opstojnosti, a nikako kao ljudska / umjetnička / kulturološka / društvena /
razvojna djelatnost po sebi. Tako dolazimo do pomalo iznenađujućeg
zaključka da u današnjoj Bosni i Hercegovini rasprava o kulturnoj politici
mora krenuti od rasprave o pojmu i razumijevanju kulture, bilo da se

potraži kakav-takav konsenzus u razumijevanju tog pojma, bilo da se
razgraniče različite opcije / definicije, po mogućnosti, bez sakrivanja
njihovog idejnog / ideološkog backgrounda. To može biti mukotrpan, ali
jedini put da kultura postane integrativni faktor društva, što je jedna od
njenih najdragocjenijih funkcija u suvremenom dobu; bez takvog, širokog
procesa i diskusije, ostat će na površini kao navodno identitetski, a u biti,
segregativni faktor, perpetuum mobile zatvorenog, samonapajajućeg
sistema nacionalnih / kvazihistorijskih istina.
Uostalom, stvarnost nam upravo pokazuje kakve posljedice može imati

raspad činilaca kulturnog života, koji traje u BiH cijelo desetljeće (raspad i
kulturnih institucija, i obrazovnog sistema itd) uz istovremeno glorificiranje
nacionalnog identiteta kao vrhovne vrijednosti društva i pojedinca;
fenomen tzv. bosanskih piramida pokazuje lice BiH „kulture“ u svoj
njegovoj drečavoj ružnoći. Bombastičnost izjava po kojima je u Visokom
otkrivena „najstarija na svijetu nepoznata civilizacija“ ne bi bila toliko
zastrašujuća (u oblasti „paranormalne naučne fantastike“ ovakva „otkrića“
se dešavaju dosta često) da, prvo, na nju vrlo lako nije pristala bh. javnost, od
državnih medija do najviših političara, sa savršenom radošću apsolutnih
neznalica ignorirajući opomene stručnjaka o besmislenosti takvih teza te da
se, drugo, ova bajka o dvadeset hiljada godina starim precima nije s
veličanstvenom lakoćom ukomponirala u mitove nacionalističkih fantazija
o „veličini“ naroda Bosanaca (u osnovi, Bošnjaka). Činjenice da državne
institucije daju sredstva za iskopavanja u Visokom dok Zemaljskom
muzeju, najstarijoj i najrespektabilnijoj historijskoj instituciji u zemlji
prijeti zatvaranje zbog nedostatka financiranja, te da na istom lokalitetu gdje
je somnabulni amater pronašao „piramide“ postoji značajan
srednjovjekovni grad, za čije istraživanje nikad (a pogotovo sada) nije bilo
sredstava, govore ne o kaotičnosti i nedostatku kulturne politike, nego već o
nedostatku organizirane državne tvorevine bilo kakvog tipa na ovom
prostoru, pa, moglo bi se reći, i civiliziranog ljudskog društva.
Dakle, očigledno je da se teatarska umjetnost i teatarske institucije ne mogu

promatrati izvan okvira kako svojih lokalnih zajednica, tako i van ukupnosti
zajednice bh. društva; i ni na koji način se ne mogu izolirati od akutnih
problema od kojih te zajednice pate. Nismo u ovom istraživanju ulazili
dublje u pojavu teatarskih projekata koji se pojavljuju sporadično u zadnje
vrijeme kao grandiozni događaji regionalne suradnje, koji tvrde da
(čarobnim štapićem ili jednostavno pukom genijalnošću svojih učesnika)

prevazilaze / preskaču? sve duboke boljke naše teatarske i društvene sredine
analizirane u prethodnom istraživanju. Moglo bi se pomisliti da sve te
boljke, ustvari, proizlaze iz toga što teatarski umjetnici nisu dovoljno dobri;
a kad jesu svi problemi nestaju. Nažalost, prethodni dojam (koji se javlja u
bh. javnosti u povodu takvih grandioznih projekata) mnogo je više pitanje
dobrog marketinga i velikog napora uloženog u reklamu i odnose s
javnošću, a također i (nažalost, akutni) problem nekompetencije bh. medija
(moglo se vidjeti, recimo, da donose reportaže, članke i bombastične najave
o genijalnoj predstavi PRIJE izvedene predstave; prosječan srednjoškolac
morao bi znati da pozorišna predstava postoji, znači, podložna je kritici i
refleksiji, tek u trenutku kad se izvede). I pored, vjerojatno, značajnih
pomaka u oblasti tzv. public relations-a, financijskog menadžmenta i drugih
segmenata produkcije, očekivane grandiozne produkcije nisu donijele
dobre, relevantne predstave i autentične pomake u teatarskoj zbilji. Ništa se
tu ne može; kao što bi rekao jedan stari vizionar, teatar je kao kuga; i
kristalno je jasno kad nastupa taj trenutak zaraze. Ili kad samo ostajemo
zdravi i čisti.
Veoma je teško u ovakvoj situaciji osmisliti i predlagati neke realne, održive

preporuke za budućnost, osmišljavati strategiju za razvoj teatra i njegovu
plodotvorniju interakciju s lokalnom zajednicom (makar i u sretnoj
perspektivi integracije iz segmentiranih sredina). U takvom promišljanju,
ma kako takva tvrdnja vulgarno zazvučala, ne možemo zaobići činjenicu da
upravo ovih dana Bosnu i Hercegovinu čekaju parlamentarni izbori, te da od
njihovih rezultata ovisi mnogo toga vitalnog za život čitave zajednice. Ma
koliko je to prizemno, i teatar i kultura vezuju svoju sudbinu za obris buduće
vlasti. Ostaje nada da će nova vlast prepoznati kulturu kao svoj strateški i
razvojni interes i početi ozbiljno raditi na kreiranju sistema financiranja,
legislative, a naročito kulturne politike i dugoročne strategije. Moguće je,
naravno, da do toga i neće doći, te da će se problemi nastaviti, a pojedinačni
primjeri dobrih poteza u teatru ostajati, kao i do sada, usamljeni i često bez
bilo kakve podrške. Međutim, čak i u tom slučaju, makar kroz povezivanje,
umrežavanje teatarskih ljudi može se pokušavati stvarati neka vrsta fronta
ili lobija zajedničkih interesa, koja će se zalagati za postavljanje teatarskog
života na zdravim nogama, makar u okviru svoje lokalne zajednice. Ili
prvenstvaeno na tom nivou; jer zajednica ljudi, intimna, mistična, javna i
politička, počinje upravo tu.
FUSNOTE I REFERENCE
1O ovom pitanju vidi također poglavlje o širem kontekstu na kraju izvještaja, te

navedeni citat Fatosa Lubonje.
2 Informacije sa web stranice grada Jajca. Već na početku pronalazimo interesantnu
kontradiktornost; tradicionalni teatarski festival nazvan je novim imenom, uz
korištenje dva sinonima, hrvatskog i srpskog. Striktno gledajući, upravo tradicija
ovog festivala i njegove avnojske lokacije bila bi protivna dvostrukom nazivanju.
Međutim, ova manira dubliranja srpske i hrvatske (te bosanske, koja često
neodređeno varira između ove dvije) jezičke varijante ušla je kao jezično
politikantstvo u javni govor Bosne i Hercegovine, proizvodeći apsurd redundancije
i ponavljanja riječi, te upotrebe kose crte koja tu redundanciju pokušava učiniti
nevidljivom. Što se same riječi «kazalište» tiče, u tradiciji bosanskohercegovačkog
javnog života ona se pojavljivala rijetko; jedini period u kome se jedna teatarska
institucija u BiH zvala kazalištem bio je u Sarajevu 1941. 1945., gdje je pod vlašću
NDH Narodno pozorište preimenovano u Narodno kazalište. Drugo državno
kazalište u BiH osnovano je u Mostaru 1993., pod snažnom presijom kulturnog
separiranja Hrvata od Bošnjaka (i drugih naroda). Sve ostale javne teatarske
ustanove u oba entiteta BiH u svom nazivu nose riječ «pozorište», a barem dvije
riječ «teatar» (Mostarski teatar mladih iz Mostara i Teatar Kabare iz Tuzle) Stoga,
iako dva sinonima i kosa crta mogu izgledati kao demokratska pažnja, ona zapravo
ne referiraju prvenstveno na teatarsku i kulturnu realnost, nego na praznu i usiljenu
«jezičku korektnost», striktni politički čin. U daljim konsekvencijama tog mišljenja
(mada je takvu strategiju već mnogo teže dokazati!) neizostavno je na ovom, a i na
nekim drugim festivalim u zemlji, prisustvo HNK Mostar sa predstavama u pravilu
mnogo lošijim od ostatka programa, samo zato «da bi Hrvati imali svog
predstavnika» (kao da se radi o nekom parlamentarnom tijelu, a ne o umjetničkom
festivalu!). Dalje, činjenica da u Jajcu u nazivu Festivala riječ kazalište dolazi prva
može poticati odatle što u tom gradu vlast drži Hrvatska demokratska zajednica.
3 Zanimljivo je primijetiti da u medijskoj prezentaciji nikada nije dovoljno značajna
činjenica da jedan kulturni događaj utiče na lokalnu zajednicu; sve što je stvarno
važno mora biti važno barem za cijelu zemlju. Time se iz javnog diskursa može
iščitati apsolutni nedostatak svijesti o značaju lokalne zajednice kao takve. Nju se
doživljava kao bijednu provinciju koja eventualno može potvrditi svoje postojanje
samo tangentirajući nekako centar. U biti stvari, u slučaju ovakvih festivala,
predstave koje se igraju tu a imale su premijeru u velikom gradu, pa i gostovanja u
drugima, koje nikad na festivalskom izvođenju ne gledaju drugi učesnici festivala,
jer se troškovi smanjuju time što svaki ansambl dođe na festival, odigra predstavu i
odlazi iz grada, mogu biti relevantne za cijelu državu samo zbog nekih nagrada koje
se dodjeljuju.
4 Do 2006. ovaj festival nije imao selektora niti procedure kreiranja programa. O
programu su odlučivali općinski službenici iz tzv. sektora društvenih djelatnosti
(koji su obično savršeno nekvalificirani za meritornu procjenu festivala) uz
političke smjernice i kriterije „zastupljenosti” kao vodeće smjernice. Kriterij
preuzet iz logike „tendera” odnosno javnih nabavki, pri kojima je najjeftinija
ponuda i najprihvatljivija, također je igrao veliku ulogu kod ovih općinskih
službenika. Iako se uspostavljanjem selektora 2006. situacija nešto promijenila u
pravcu normalne organizacije teatarskog festivala, ovakvi postupci i ovakva
organizacijska lociranost teatarskh festivala još uvijek postoji na raznim mjestima.
5 U ovoj kratkoj informaciji vjerojatno je nedostatak prostora odredio da nisu
spomenuti reditelji predstava (što bi spadalo u elementarnu medijsku pismenost);
često se, međutim u BiH medijima sreće ovakav način navođenja predstava samo po
naslovu, što možda dolazi iz filmske industrije, koja je slabo obrazovanim
novinarima sigurno bliža. Još je zanimljivija konstrukcija po kojoj sve teatarske
kuće “predstavljaju” svoje gradove, koja se veselo ponavlja nekoliko puta.
Teatarska predstava predstavlja jedan grad? Kako to? Ona nije ni politička
delegacija, ni nogometna reprezentacija, ne radi se o susretu folklornih društava,
niti veselom natjecanju za pjesmu Evrovizije…trebalo bi se raditi o izvrsnim
djelima teatarske umjetnosti nastalim u toku protekle sezone u teatarskim kućama
Bosne i Hercegovine. Ali ovaj koncept, po kome “teatri predstavljaju gradove”,
duboko prisutan u kulturnom životu zemlje jest ozbiljan i značajan rezultat
nacionalističke logike “pars pro toto”. To je direktan odraz koncepta mehaničkog
“predstavljanja” i tzv. “nacionalnog ključa” koji dominira političkim I društvenim
životom BiH. Ispražnjen koncept poštovanja nacionalnog balansa u političkim i
javnim institucijama prenešen je u sferu kulturnog života, na općem političkom
planu doveden je do apsurda „demokracija” nacionalnih predstavnika paralizira
mogućnost građanskih predstavnika i civilnog društva. U kulturi, ovakav koncept
praktički anulira sami njen smisao; u ovom slučaju, na jednom teatarskom festivalu
savršeno je nebitno o kakvoj se predstavi radi, ko je autor i kakav je njen umjetnički
nivo; jedino što je važno je da su “gradovi” (i nacije) “ravnopravno zastupljeni”.
Ovakav “ključ” je savršeno oružje za masovno uništenje umjetničkog života u
Bosni i Hercegovini. Stoga će ovo istraživanje potražiti i druge njegove implikacije.
6Zasnovano na analizi programskog sadržaja festivala preuzetog sa web stranice
Festivala, http://www.bihackoljeto.bihac.org/
7 Roman Pawlowski, «Kultura oscypka, wernisaz pralki», Gazeta Wyborcza ,
28.08.2005.
8 Pogrešno pisanje relativno jednostavne riječi kao što je „egzistencijalna”
demonstrira tužnu, ali notornu činjenicu da su mnogi novinari koji pišu u teatru u
BiH slabo obrazovani i loše pišu. Možda se teatar smatra područjem niske političke
utjecajnosti, pa loši novinari mogu dobiti medijski prostor samo u toj tematici.
9 Interesantan sociopolitički detalj: u tekstu su boldirana imena, pa se čitatelju
skreće pažnja na ličnosti, u smislu socijalnih aspiracija skandalističke orijentacije.
Važno je ko, kao socijalni činilac, učestvuje u teatarskom činu, a teatar kao takav
silazi na drugi plan. Zanimljivo je da boldirana imena osim reditelja, autora i
glumaca kritizirane predstave uključuju: hrvatske glumce koji su igrali u drugoj
postavci teksta (glumci dobri i poznati, pa njihova imena kao da daju neki dignitet
predstavi i kritici, s kojima u biti nemaju nikakve veze), te autor i reditelj druge
predstave, koji nemaju nikakve logičke veze s kritiziranom predstavom, osim što su
obje spomenute postavljene u istom gradu (?), te glumica i njen suprug koji nisu
dobili karte za predstavu (pa time, barem s njenim viđenim premijernim
izvođenjem, također nažalost nisu imali nikakve veze). Dakle, ova strategija se
pretvara da nam nudi teatarsku kritiku, dok zapravo ispisuje društvene kronike
senzacionalističkog tipa.
10 Kritičarka u velikom fragmentu kratkog teksta opisuje svoje probleme s
prisustvovanjem pretpremijernoj predstavi, optužujući teatar za “skrivanje”
predstave od gledatelja; nije jasno o kakvom se skrivanju radi, budući da je po svoj
prilici premijera održana već sljedeći dan. Ali vjerojatno je težnja kritičarke bila da
prva pogleda predstavu, što je faktor društvenog prestiža (iako za kritičara kao
takvog nema nikakvog značaja koju izvedbu proprati). Cijela priča oko poteškoća s
ulaskom na predstvu iznova pokazuje da je teatar društveni događaj koji nekako
nobilitira kritičarku kao (privatno?) lice; nobilitira je, međutim, toliko, da samoj
sebi u tekstu daje mnogo više prostora nego predstavi.
11 “Predstava Nisam ja Rappaport (...) jeste, objektivno, predstava vrijedna govora.
I pisanja» - ponovo, obratimo pažnju kako je važna, gotovo sveta milost autorice i
njenog medija u njenim očima predstava je VRIJEDNA vremena profesionalnog
kritičara, koji je plaćen da o njoj piše i njenog medija koji živi od tekstova, između
ostalog, o kulturnom životu.
12 Nije lako opisati količinu nonsense u hladnokrvnoj tvrdnji da svi osnovni
elementi teatarske umjetnosti tekst, scenografija, muzika, kostimi UOPĆE NE
MORAJU POSTOJATI u teatru; ipak, vrijedi dodati da ovaj nesporazum s kultom
glumca u teatru vjerojatno potiče od holivudskog sistema filmske industrije, u kome
glumci, kao skupa roba, moraju biti praćeni adekvatnim PR-om; očito je svijet
holivudskog filma ovoj autorici poznatiji od svijeta teatra.
13 Poredeći dva teksta bez ikakvog racionalnog razloga (tu se ne može ustanoviti
nikakva tačka komparacije) kritčarka demonstrira ili neku psihotičnu epizodu ili
(što je, ipak, vjerojatnije) socijalnu inteligenciju spominjući nešto što je, po njenom
mišljenju, neupitna vrijednost.
14 Kritičarka tvrdi da “nema klasičnog i stvarnog dramskog sukoba” u tipičnom

brodvejskom komadu, napisanom u najčistijoj tradiciji američkog “dobro
skrojenog komada”? Tradiciji vještine dramaturgije, prije svega zapleta i sukoba,
dakako.
15 Kritičarka ovdje demonstrira dajoj ideja žanra, jednog od najklasičnijih
elemenata dramske strukture, nije naročito poznata; naročito nije svjesna (što nam i
priznaje sa šarmantnom iskrenošću) je li žanr imanentan komadu ili možda (a nije
da joj to stvarno pada na pamet) može biti strukturirana rediteljskom
interpretacijom.
16 Kritičarka patronizira glumce sa Olimpskih visina svog znanja i ukusa,
savjetujući glumici da vježba pjevanje. I zaista je šteta da glumci nemaju dovoljno
javnog glasa i medijskog prostora da daju praktične savjete ovakvim arogantnim i
teatarski nepismenim kritičarima; moglo bi im to biti od koristi.
17 Još jedna urnebesna rečenica. “atmosferu predstave prati scenografija, kostim i
muzika.” A šta bi to bila atmosfera predstave i šta ju stvara? Možda vizualni i
auditivni elementi? Ali oni samo prate; ovdje činjenica da kritičarka ne razumije
osnove teatarske umjetnosti postaje već bolna. Ali moramo nastaviti; teatarski
umjetnici su osuđeni na činjenicu da ova osoba učestvuje u stvaranju mišljenja o
njihovom radu u sredini Sarajeva i BiH.
18 Jedna od bolesti naše teatarske kritike je ponavljanje praznih i glupih stereotipa,
uzrečica i “mudrosti”, uhvaćenih s pola uha negdje među teatarskim ljudima; evo
jednog od njih režija je dobra kad je “nevidiljiva” i reditelj “nije intervenirao”, pa je
sjajan jer nije radio ništa. To je glupost. Da ova kritičarka zna bilo šta o teatarsko
procesu, znala bi da reditelj odabire tekst, teatarsku kuću u kojoj će raditi, pravi
podjelu, formira umjetnički tim i kroz kompliciran proces proba i stvaranja donosi
teatarsku predstavu pred publiku. Ah, da; onda dolazi na koktel poslije premijere.
Gdje ga susreće kritičarka. I kaže mu da je sjajan, jer nije ništa radio i nije ništa
uradio.
19 Bojan Munjin: «Igrajmo na sigurno», teatar.hr portal. 20.04.2005
20 Bojan Munjin: «Daske su pale»; Feral Tribune, 1.06.2006.
21Fatos Lubonja, Albania wolnosc zagrozona: Wybor publicistyki z lat 1991

2002 (Sejny: Pogranicze 2005), 344346.
99

i politike identiteta u BIH
Damir Imamović
Uvod
O sevdalinci se već predugo piše na krilima romantizma. Bio on
panslavenski, jugoslavenski, balkanski, muslimanski, bošnjački, srpski ili
hrvatski, romantizam je zajedničko obilježje dosadašnjih «aktualiziranja
sevdalinke». Otuda ne čudi što najveći broj napisa o sevdalinci tretira njen
predmet isključivo kao stvar teksta tretira je isključivo kao poetsku formu,
omiljeni izraz romantizma. Tome nisu izbjegli ni brojni ozbiljniji/e
analitičari/ke, pa ni današnji mlađi/e teoretičari/ke naoružani/e novijim
«teorijskim oruđima». Sevdalinka je ostala pjesma «iz duše», plod
«narodnog» genija, «narodnog pjevača», ono naše «najrođenije», «izvorna
pjesma», nešto najbliže svakom «našem čovjeku». Njena izvedbena strana
ostala je zapretena u nejasnim aluzijama o «pravilnim načinima izvođenja»,
autentičnim, nepozapadnjenim izvedbama koje nemaju «uspjeha na tržištu»
i sl.
Osnovni kamen spoticanja je u neprimjećivanju toga da se cjelokupna priča

o sevdalinci gradila postepeno u različitim periodima: tokom vladavine
Austro-Ugarske monarhije, kroz sve tri Jugoslavije i u periodu nezavisne
države Bosne i Hercegovine; kroz sve ove periode, cijela stvar sevdalinke
prerasla je, i pored oštrih ideoloških razlika među ovim periodima, u
izdiferenciranu «priču o sevdalinci» ili «diskurs sevdalinke».* Dopustite
razjašnjenje: pod ovim ne podrazumijevam ravan praktičnog (izvedbenog,
autorskog) bavljenja sevdalinkom, nego labavi skup mnoštva teza o njenom
postanku, imenu, načinu njenog izvođenja, postanku pojedinih pjesama, te
vrijednosti sevdalinke kao poezije.
100 Damir Imamović
Neke od osnovnih odrednica ovog diskursa nastale su još krajem 19. vijeka,
a neke su polako građene, dolazile u prvi plan, gubile se i ponovo
pronalazile. U daljem tekstu ću pokušati pokazati kako se njegovim
razvojem mijenjala i sama sevdalinka kao muzičko-poetski žanr. Diskurs
sevdalinke upravo je i nastao iz želje da se jasno omeđi jedna jedinstvena
forma koja bi mogla funkcionirati kao poseban žanr, ali cjelovitost tog žanra
uvijek je narušavana na razini praktičkog izvođenja jer sam «muzički život»
ne trpi zatvaranja te vrste. U takve nasilne intervencije sevdalinke kao
poetsko-muzičkog žanra spada prije svega teorija o otomanskoj Bosni kao o
«zlatnom periodu» sevdalinke. Pokazaćemo da sve što znamo o načinu
izvođenja sevdalinke u to vrijeme prije svega naslućujemo na osnovu
kasnijih izvedbi.
Sam termin «diskursa» u ovom istraživanju koristit ću u dosluhu sa načinom

na koji taj termin koristi Michel Foucault. Naravno, budući ovaj rad nema
ambiciju da bude filozofska rasprava o sevdalinci, na teren epistemološke
razrade pojma diskursa zalazit ćemo tek u obliku usputnih razjašnjenja.
Smatram da će biti dovoljno nekoliko natuknica u ovom uvodnom dijelu
koje će ovaj pojam učiniti plauzibilnim u kontekstu tretiranja polja
«sevdalinka». Diskurs 'sevdalinke' prepoznajemo po nekoliko osnovnih
elemenata - ono što obično prvo pada u oči je da takav skup prožimaju
romantičarske opozicije od kojih su najznačajnije: «izvorno» vs.
«novokomponovano», «pravo» vs. «iskrivljeno», «u duhu našeg naroda»
vs. «strani element».
Svepristutnost takvih distinkcija, i njihova nepreciznost i neplauzibilnost,

doveli su do jednog od najvećih problema koje diskurs sevdalinke ima sa
samom sevdalinkom, i to još od najranijih napisa o njoj: problema
omeđivanja onoga šta sevdalinka kao žanr jeste šta je ona kao tekstualno-
muzička forma? Njen fuzijski karakter neprestano je zbunjivao
klasifikatore. Većina sevdalinki pisane su u metrima u kojima su pisane i
«narodne» pjesme drugih vrsta, njene melodije često su se naknadno
pronalazile i u Bugarskoj, u Turskoj i drugdje. Šta je diferentia specifica
sevdalinke nikada zapravo nije otkriveno uz sveopći konsenzus.
Tipično stanovište diskursa sevdalinke je: mnoga od pitanja o fuzijskom

karakteru sevdalinke ostajala su nerazriješena zbog tragova koji se gube u
prošlosti. Međutim, mišljenja sam da su ta pitanja inherentna diskursu
sevdalinke i nerješiva prije svega zbog vladavine «diskursa sevdalinke».
i politike identiteta u BIH 101
Nedostatak jasne i neprotivrječne razlikovne osobitosti sevdalinke prije

svega je problem koji nameće romantizam. Na praktičnoj razini potpuno je
nebitno da li je sevdalika kodificirana i «utvrđena u svojoj biti». Mnogi od
muzičkih žanrova, bili oni internacionalno prakticirani ili ne (blues, jazz,
fado, soul, i drugi) također nikada nisu kodificirani tako da bi se njihova
specifičnost mogla u teorijskom smislu jasno odrediti spram drugih
žanrova. Izgleda da su problemi sa sevdalinkom prije svega nacionalni,
problemi etničke pripadnosti, izvorne vezanosti za našu krv i naše tlo. Svi ti
problemi su identitarne prirode i sa samom sevdalinkom kao muzičko-
tekstualnim žanrom nemaju veze. Sevdalinka je usljed romantizma (koji
uvijek završi kao nacional-romantizam) postala tek tekstualno-muzički
predložak za identitet. Problemi sa sevdalinkom problemi su diskursa
sevdalinke a ne same pjesme. To naravno vrijedi ne samo za problem njenog
fuzijskog karaktera, nego i za sve kasnije muke oko «propasti sevdalinke».
Upravo zbog vladavine diskursa sevdalinke, reći, npr., da je sevdalinka

pisana, kao što sam gore pokušao «podmetnuti» - samo to je već skandal!
Onima koji su dobro istrenirani u romantičarskom diskursu, to je moralo
zasmetati. Radi se, tobože, o «narodnoj» pjesmi - ona je tek poslije «pisana»
(tada je nazvana «novokomponovanom»). Diskurs sevdalinke nalaže da se
kaže «nastala je». Iza toga nužno dolazi «u narodu». Naravno, zdrav razum
će uvijek priznati da je postojao jedan autor ili dva, ali to nije bitno. Bitan
element je da je nju «narod prigrlio» i očuvao. Subjektom sevdalinke tako,
nimalo bezazleno, postaje narod, dok individualna imaginacija, pjevačka i
autorska, figurira kao akcidentalija.
Na ovom posljednjem primjeru zabrane, do čije eksplikacije dolazi tek kad

se prekrši, vidi se kako funkcionira diskurs sevdalinke i taj nam primjer
može pomoći da shvatimo o čemu govorimo kada govorimo o «diskursu».
Diskurs možemo najjednostavnije, preliminarno, odrediti kao skup iskaza o
predmetu priče (sevdalinci). Njegove glavne odrednice su postojanje
određene nestabilne mreže njegovih temeljnih struktura (npr. one gore
navedene opozicije), kao i nemogućnost da se njegov predmet «dohvati»
mimo ili izvan diskursa, tj. izvan upravo tih temeljnih struktura. To
konkretno znači da ne postoji način da se odredi šta to jest sevdalinka, bez da
se o njoj govori u tradicionalnim distinkcijama: ona je «izvorna pjesma» (za
razliku od neke druge pjesme koja je «neizvorna», «novokomponovana»).
Bit sevdalinke nije moguće odrediti mimo diskursa u kojem ona figurira kao
«naša narodna» pjesma (za razliku od «tuđeg melosa», «stranog elementa»
102 Damir Imamović
u pjesmi i sl). Svaki pokušaj izlaženja izvan polja diskursa sevdalinke

do sada je propao. Najslavniji je svakako pokušaj Vlade Miloševića da
odredi sevdalinku kao «(po)ravnu pjesmu» čija osnovna karakteristika
jeste muzička i sačinjava je fenomen «prekomjerne sekunde».
Ako odemo korak dalje i razmislimo o formalnom ustrojstvu diskursa

sevdalinke, otkrivamo da je diskurs uopće zapravo splet prećutnih
zabrana. One su vidljive tek kada se naruše, kada dođe do skandala.
Kada to izostane (a diskurs opstoji upravo zato što to izostaje), diskurs
je gotovo neprimjetan - malo ko bi rekao da se tu zapravo radi o nekom
uređenju, nekom poretku. Tu neprimjetnost diskurs sevdalinke (kao i
svaki diskurs) ima zahvaliti, pored izostanka skandala, i neprestanom
zatrpavanju njegovog predmeta običajima, onim «to je tako kod nas
oduvijek», i sličnim iskazima. Jasna granica između onoga šta je
temeljno za diskurs i onoga što nije zbog toga i ne postoji. Upravo zato,
cjelokupan diskurs sevdalinke bivao je vitalan u različitim ideološkim
okruženjima, jer nijedno od njih do sada nije propitalo temeljne
distinkcije, opozicije koje utemeljuju diskurs. Drugim riječima, ono
zajedničko kulturnim politikama i Austro-Ugarske monarhije, i obje
Jugoslavije, kao i svim mogućim kulturno-političkim strujama u
savremenoj BiH, jesu upravo distinkcije: izvorno-tuđe, narodno-strano
i sl. One naravno nisu prisutne samo u diskursu sevdalinke već
predstavljaju romantičarsku matricu naše cjelokupne kulture, ali se
itekako dobro mogu proučavati upravo na fenomenu zvanom
«sevdalinka».
Međutim, priča o sevdalinci ima u sebi ugrađenu intimnu, privatnu notu

i to na prvi pogled zbunjuje. Upravo ta nota cijeli diskurs čini
dobroćudnom kolektivnom tvorevinom koja u sebi čuva najdublje
nedoumice pojedinca (češće pojedinke) u sukobu s običajnošću, tuđom
željom ili uopće obavezom spram kolektiva. Riječ je o opoziciji «ljubav
vs. obaveza». Interesantno je da je ovo jedna od rijetkih opozicija ovog
diskursa koja ne dolazi od «naknadne pameti» o sevdalinci, nego iz
tekstova samih sevdalinki. Ona je tu kao intrinsični potencijal otpora
diskursu koji je građen oko ovog muzičko-tekstualnog žanra. Upravo
zbog nje diskurs sevdalinke posjeduje gipkost koja ne dopušta lako
izlaženje iz polja diskursa.
Ova vitalnost sastoji se u tome da ona intimna nota do u beskraj

pacifizira vlastiti potencijal otpora; ona to čini vlastitim zauzimanjem

istaknutog mjesta jedne od temeljnih opozicija, opozicija na koje se diskurs
uvijek može pozvati kao na legitimaciju vlastitog utemeljenja u najintimnije
«dubine (individualne) duše». To je mjesto u kojem stanuje nacional-
romantizam srce, duša, osjećaj, neuhvatljiva vitalnost pojedinca/ke koja je
uvijek već obuhvaćena poretkom. Usudio bih se reći da je to tajna
«mentaliteta» koji ne može izbaciti nacionalizam iz svog svakodnevnog
koda. Naravno da je riječ o nelogičnosti, ali to ne smije zavarati. Diskurs nije
logična, u sebi neprotivrječna tvorevina. Diskurs nije sistem. Za diskurs nije
bitna čak ni adekvatnost njegovih iskaza određenim «faktima», nalazima
nauke, zdravog razuma. Neke od njih može usvojiti, druge odbaciti. U tome
je njegova vitalnost. To je vitalnost dobre priče. Svaka nova kulturna
politika stoga bi trebala imati lijek za ovaj diskurs koji uprkos vlastitoj
pitomosti, ili baš zbog nje, neprestano gradi nove drugosti.
Nalaze prezentirane u ovom izvještaju podijelio sam u tri dijela:

I. Izvori priče o sevdalinci «pravost narodne pjesme»
II. Mentalna geografija diskursa o sevdalinci
III. Sevdalinka u doba njene tehničke reprodukcije ponovno
učenje «izvornosti»
Prvi dio tiče se temeljnih karakterizacija diskursa sevdalinke koje potječu

još iz zbornika narodnih pjesama koje krajem 19. vijeka u BiH prikuplja
Ludvik Kuba. Ovdje ćemo se posebno baviti i kasnijim radom Vladimira
Miloševića u kojem otkrivamo prve otpore diskursu sevdalinke, ali i
ostajanje u romantičarskoj predodžbi «pravosti narodne pjesme». Drugi dio
tiče se prije svega problema «mentalne geografije» koji itekako formira
diskurs sevdalinke (zajedno sa cijelim poljem iskaza kao što su
«melanholija», «narodna pjesma», «domaće» vs. «strano» i sl.). Pozivajući
se na nekoliko za to karakterističnih tekstova, kao i na neke od
mnogobrojnih intervjua, pokušat ću ocrtati u kakvoj to kulturološkoj matrici
nastaje ovaj diskurs. U okviru trećeg dijela bilo je potrebno izložiti mnoštvo
svjedočenja i mali broj sistematičnih prikaza o periodu nakon Drugog
svjetskog rata. Iscrpna obrada ovog perioda i značaja Radio Sarajeva u
historiji sevdalinke tek predstoji i nadam se da će ovaj rad tome doprinijeti.
Inače, iz ovog dijela učimo kako sevdalinka postaje čuvar «istinskih
vrijednosti» u estradnoj borbi protiv «šunda». Ta demarkacija «sevdalinka»
(= kvalitet) vs. šund (= nekvalitet) danas čini osnovni puls razgovora o
sevdalinci i kulminacija je njene spasilačke uloge u historiji jedne zemlje, i
naroda.
104 Damir Imamović
Cilj mi je ocrtati karakteristike diskursa sevdalinke - ne sevdalinke kao

pjesme, nego kao priče koja se oko pjesme gradila. Istraživanje koje sam
proveo baziralo se prije svega na period iz kojeg nam ostaje ponajviše
snimaka sevdalinki, kao i svjedočenja svjedoka tog vremena. Radi se o
periodu čiji početak označava kraj Drugog svjetskog rata a kraj, još grublje,
Titova smrt. Rodno mjesto cijele priče svakako je pogon Radio Sarajeva
(kasnije Radio-televizije Sarajevo) u čijim arhivima i danas postoje
bezbrojni audio i video zapisi koji tek u posljednje vrijeme polako izlaze na
vidjelo, nakon višedecenijske zanemarenosti. Budući ovaj period
predstavlja doba procvata sevdalinke, i kao muzičko-poetske forme i kao
diskursa koji se oko nje gradio, pokušao sam dati što je moguće dosljedniju
priču o tom periodu. Vjerujem da će za cjelokupan diskurs biti i te kako
poučno kada se osmotri koji su njegovi elementi nastali tek tada, a danas im
se pripisuje mitska starost (mislim tu ne samo na pojedinačne pjesme već i
na ulogu pojedinih instrumenata, način pjevanja, pristup aranžmanima i sl.).
Ovim radom želim ukazati na:

- nužnost kreativnog bavljenja sevdalinkom kao poetsko-muzičkim
žanrom fuzije, žanrom kojem ne smetaju «strani elementi», žanrom kojim
ne vlada opsesija «očuvanja» NARODA i njegovih običaja, niti opsesija
zaštite sevdalinke od pozapadnjenja zarad prođe na World Music tržištu.
- nužnost preispitivanja cjelokupne kulturne vizije na području
Balkana, svih onih temeljnih opozicija koje čine tu viziju i neprestano
«proizvode neprijatelje»; nadam se da ću uspjeti pokazati kako je, mimo
stege diskursa sevdalinke, sam žanr sevdalinke uspio u nekim stvarima u
kojima politika nije; zbog toga vjerujem da je pored političke kritike kulture,
nužna i jedna kulturološka kritika politike.
Izvori priče o sevdalinci: «pravost narodne pjesme»

Prvu cjelovitu «priču» o sevdalinci kao posebnosti koja se veže za prostor
Bosne i Hercegovine nalazimo u radu češkog melografa Ludvika Kube koji
je tokom četveromjesečnog proputovanja kroz BiH 1890. godine zabilježio
1127 pjesama.1 Interesantno je na početku navesti otkuda Kubi uopće poriv
da prikuplja tradicionalne pjesme u Bosni i Hercegovini, zemlji u koju je
došao neplanski, ne vjerujući da će dobiti dozvolu za svoj rad: "Želio je da
upozna napjeve Južnih Slavena, da te napjeve zabilježi na izvoru, da među
njima odabere najvrjednije i uvrsti ih u svoje životno djelo 'SLOVANSTVO
SVÝCH ZPÉVECH' (Slavenstvo u svojim napjevima)."2 Cvjetko Rihtman
upućuje nas, nimalo slučajno, na atmosferu iz koje je Kuba potekao

ukazujući na romantičarsku inspiraciju: "Kuba se još od djetinjstva
oduševljavao ljepotom narodnog umjetničkog stvaralaštva, i već za vrijeme
studija počeo da se zanosi vjerom u posebnu ulogu slavenskih naroda. Ako
ta vjera i nije bila direktno inspirisana predskazivanjem Johanna Gottfrieda
Herdera (1769) kako će Rusija preuzeti vođstvo u kulturnom životu Evrope
i usrećiti je drugom renesansom ono joj je svakako pogodovalo."3
Kuba je cijeli korpus prikupljenih tekstova i notiranih napjeva koje je

bilježio tretirao kao «narodne pjesme», pjesme koje su «nastale u narodu»,
koje «narod najviše voli» i sl. Naziv «sevdalinka» tu se ne koristi kao ime
žanra, niti se uopće spominje. Ipak, postoji jedno mjesto u njegovom
predgovoru koje je vjerovatno najviše citirano u svim kasnijim pisanjima
etnomuzikologa i redovno vezivano uz termin «sevdalinka».
"Drugo što treba ovdje da napomenem odnosi se na posljednju
skupinu varijanata (1097-1115) (radi se o broju pjesama koje je Kuba
prikupio i zabilježio u BiH, op. a.). Napjev koji tu prikazujem u 17
različitih oblika, uvijek sa drugim tekstom, ima za Bosnu i
Hercegovinu posebno značenje. Sam narod ima za njega ime i zove
ga 'naravno'... na cijelom putu (sam) svuda nailazio na isti napjev,
(dakako u raznim varijantama) i uvijek mu je bilo dodato ime
'naravno', 'poravno' ili 'uravan'. Pitao sam što se to pjevanje tako zove
'naravno'. Niko nije umio da mi kaže. Samo su jedno objašnjenje
imali: da je najprirodniji, dakle, najnaravniji napjev. Stoga, rečeno mi
je, da svaki Bosanac, i Hercegovac ovaj napjev najviše voli; uz njega
mu srce zaigra, to mu je urođen napjev, uz koji može svaki pjevač da
od srca zapjeva. Ali mi je u Doboju, i još na nekom drugom mjestu,
rečeno: To je zaista naše bosansko pjevanje. Sve ostalo nam je došlo
od stranaca. To, doduše, nije tačno, ali je neosporna činjenica da je taj
izvorni napjev u Bosni i Hercegovini najrašireniji i najobljubljeniji,
da ima svoje ime i tradiciju i da se mora cijeniti više od svih ostalih
napjeva...." 4
Iako tekstualno dosta često napjevi koje Kuba spominje jesu preživjeli i
danas, te se melodije na koje se one danas pjevaju svrstavaju u «sevdalinke»,
melodijski je ono što je on ostavio vrlo rijetko slično onome kako su te
pjesme kasnije postale popularne (i snimljene, recimo, na Radio Sarajevu
nakon Drugog svjetskog rata). Veliki broj tekstova koji se danas svrstavaju u
«sevdalinke» uopće nisu u korpusu ovih «posebnih» napjeva. Ipak, rad
106 Damir Imamović
Ludvika Kube utemeljio je za sve potonje generacije identitarnu politiku

koja je od tada gospodarila radom svih etnomuzikologa i drugih istraživača
diskursa «sevdalinke». Sva mudrost takve politike sadržana je u
prethodnom citatu čiji potencijal za konstituiranje posebnog identiteta na
zagušljivom i prometnom Balkana nikada nije iscrpljen. Njegovu poentu
nalazimo u posljednjoj rečenici citiranog pasusa: "Dodajem da taj napjev,
niti ikakav njegov trag, nisam našao u susjednim srpsko-hrvatskim
zemljama: ni u Crnoj Gori, niti u Hrvatskoj, niti u Istri, a ni u Slavoniji ili u
Srbiji."5
Cijeli ovaj paragraf Kuba ispisuje po obrascu školskog «utvrđivanja

identiteta»: nešto je posebno i specifično tek kad se na kraju doda da takvo
nešto nemaju «Drugi». Otuda ovo mjesto iz Kubinog teksta kasnije postaje
toliko bitno. Iako, po Kubinim riječima, nije tačno da (nam) je sve osim tih
napjeva «došlo od stranaca», bila je potrebna retorička ograda, ocrtavanje
granice, da baš oni postanu uzor za posebnost. Na sreću agenata diskursa, tu
ogradu ponudio je (i ne htijući) sam Kuba. Rad na sevdalinci u pogonu RTV
Sarajevo nakon Drugog svjetskog rata bio je vođen upravo tom idejom. Ne
smijemo zaboraviti da su prvi producenti, autori aranžmana i učitelji
pjevanja na Radio Sarajevu bili ugledni etnomuzikolozi Beloš Jungić i
Stanko Nevžela, osobe visoke muzičke naobrazbe i razvijene svijesti o
posebnosti ovog žanra i njegove karakterističnosti za BiH. Oporuku samog
Kube nakon Drugog svjetskog rata ispunio je vjerovatno najznačajniji
bosanskohercegovačni etnomuzikolog Vlado Milošević koji dvjema knjiga
(«Ravno pjevanje» i «Sevdalinka») odgovara na akademski zadatak koje
Kuba postavlja u citiranom predgovoru: "Po mom mišljenju, vrijedilo bi da
(taj napjev, op. a.) bude predmet posebnog proučavanja, posebne muzičke
monografije."6
Vlado Milošević čini to na nepredvidljiv način otporom diskursu

sevdalinke. On se poduhvata ozbiljnog zadatka prikupljanja i što vjernijeg
bilježenja «narodnih pjesama» u periodu nakon Drugog svjetskog rata i nudi
neke od ključeva u sveopćoj zbrci oko žanra sevdalinke. Međutim, kao što
ćemo vidjeti, ostajući unutar temeljnih opozicija diskursa, taj otpor svodi se
na terminološko određenje «sevdalinke» kao različite od onoga na šta je
Kuba mislio kada je govorio o bosanskohercegovačkoj posebnosti. Od
Kubinog vrmena, dosta se toga promijenilo. Sevdalinka je, prije svega,
preselila iz intimnijih okruženja, preko malih i zadimljenih kafana i
mejhana, u aranžmane većih orkestara i na prve gramofonske ploče.
Milošević se našao pred zadatkom da brani «narodnu pjesmu», onu Kubinu

«ravnu pjesmu» od «sevdalinke». Za bolje razumijevanje Miloševićevog
rada, potrebno je osmotriti dinamiku ovih promjena.
Prije svega, bitno je primijetiti jaz između onoga što je Kuba zabilježio
krajem 19. vijeka i onoga što je napravljeno nakon Drugog svjetskog rata na
Radio Sarajevu. Činjenica je da su prvi aranžmani bosanskohercegovačkih
sevdalinki za veće orkestre rađeni u Beogradu i kafanama cijelog istoka
tadašnje Jugoslavije. Izvodili su ih ciganski orkestri sa pjevačima/cama kao
što su Sofka Nikolić, Vuka Šeherović, zatim harmonikaš i pjevač Bora
Janjić, te Vlastimir Pavlović Carevac (violinista i vođa orkestra Radio
Beograda). Ploče sa tim pjevačima/cama puštane su na gramofonima u
svakoj uglednijoj kafani na ovim prostorima između dva svjetska rata.7
Međutim, njihov pristup tim melodijama bio je u svakom slučaju
neizdiferenciran u odnosu na sevdalinku. Za njih je termin sevdalinka bio
nejasno ukopljen u cijeli spektar balkanske muzike (starogradskih,
slavonskih melodija, šlagera i dr.). Nazivali su ih naprosto «bosanskim
pjesmama». O pjevačkom maniru, na osnovu kojeg možemo zaključiti
dosta i o tadašnjem pristupu tekstu i aranžmanima, svjedočio je Mile Janjić,
Mostarac koji je godinama pjevao po kafanama širom Jugoslavije i na Radio
Beogradu: "Ovi koji pjevaju sa mikrofonom, oni prije rata ne bi mogli nigdje
pjevat'... Ma, kakav mikrofon?! Bio je def, pa kad vrisne, pa udari defom...
Ma, duša ti do nosa dođe. To su pjevači. Bila je jedna pjevačica, ne znam joj
tačno ime... Kad bi ona, recimo, zapjevala u kafani Pariz u Mostaru, na
Bjelušinama se čulo kod pravoslavne crkve..."8
Pišući knjigu «Sevdalinka» početkom šezdesetih, Milošević ima na umu

ovakvo kafansko, bećarsko ili šeretsko pjevanje, ali i brojne pokušaje
«novokomponiranih» sevdalinki (ovim slučajevima se ne misli samo na
pristup pjevanju, nego i na tekst, autorske pokušaje i sl.). Prije svega, ovakva
situacija učinila ga je svjesnim problema sa imenovanjem «sevdalinke» i
nemogućnosti da se pod njega podvede ono što je Kuba, po kazivanjima na
koja je naišao, nazvao «ravno pjevanje». Upravo kod Miloševića nailazimo
na vrijedan podatak: "Sasvim je vjerovatno da je riječ sevdalinka novijeg
datuma. ... Za vrijeme Kubinog 'dohoda' u Bosnu, a to je bilo 1893., riječ
'sevdalinka' je poznata, što se vidi iz 9. broja Bosanske vile od 15. maja
1890. godine, i to pod naslovom 'Rodoljubive sevdalinke'."9 Međutim, očito
je da termin sevdalinka vremenom mijenja značenje. Suočen već tada sa
njegovom inflacijom, Milošević će zapisati neke od najlucidnijih redova u
108 Damir Imamović
vezi sa upotrebom tog termina. Donosimo ovdje poduži citat:
"Meni je riječ 'sevdalinka' oduvijek bila na kraju čula, nikad nije legla
u moju svijest, niti sam je mogao usvojiti kao nešto intimno svoje. ...
Sevdalinka je nastala od riječi sevdah, što znači: ljubav, ljubavna
čežnja, ljubavni zanos; sevda, sevda' = crna ... nema nespretnije i
neskladnije riječi nego što je sevdalnika. ... Kad se spomene riječ
sevdalinka ja odmah pomislim na dekadentnu, iskvarenu narodnu
muziku. .. Ne znam zašto nekim izrazom nazivati one poetsko-
muzičke tvorevine koje su nastale mnogo ranije nego sam taj izraz. ...
držim da je sevdalinka baš to što se rascvjetalo u kafansko-pijanskom
i akšamlučko-bećarskom ambijentu. Nemojmo tražiti od sevdalinke
da bude ono što nije, pridavati joj osobine kojih ona nema i željeti da
bude nešto drugo nego ono što jest. Nemojmo tražiti sevdalinku iza
mušebaka, ni u starim mahalama ni u domovima onih koji su u minula
vrmena živjeli patrijarhalnim načinom života. Ono što je u takvoj
sredini stvoreno to je djevojačka, ljubavna pjesma, lirika kao
poetsko-tonski izraz u vrlo sublimiranom vidu. Sevdalinka nastaje sa
prvom kafanom."10
Milošević zapravo naprosto imenuje sevdalinkom ono što je odmaklo od

«izvorne narodne pjesme», poprimilo karakter «malovaroške poezije» te
šlagersku dinamiku. Na kraju cijelog rada, on postavlja pitanje koje je jedno
od najkarakterističnijih za cijelo društveno poimanje muzike koje nastojim
problematizirati ovim izvještajem: "Pitanje je samo šta će od ovih najnovijih
pjesama ostati i ući u riznicu narodnog muzičkog blaga."11 Zašto bi bilo šta
ušlo u «riznicu narodnog muzičkog blaga»? U tradiciji romantizma, ovdje
čini se opet imamo posla sa «narodom» kao subjektom pjesme?! Da se ne
radi o naivnom, dobro sročenom pitanju koje zaključuje knjigu, nego o
logičnoj konsekvenci cijelog nazora, ili diskursa sevdalinke (kojem i
Milošević pripada po romantičarskim opozicijama koje su temeljne za
njegov rad, iako sam termin odbacuje), jasno je iz misaonog toka sljedećih
rečenica:
"Narodna pjesma (kao literarno-muzički izraz jedne etničke sredine),

prenoseći se s koljena na koljeno, pročišćena selekcijom i izbrušena u
pjevačkoj praksi mnogih generacija, doprla je do naših dana kao
tradicijom neprikosnovena i provjerena vrijednost. ... U huku
savremenog života, u hiperprodukciji raznih pjesama i šlagera
izostaje cenzura najširih narodnih slojeva, izostaje vrednovanje, jer

nema snaga, pa ni vremena za odabiranje i za afirmiranje pravih
vrijednosti".12
Ako pokušamo zamisliti sliku koju nam Milošević opisuje, vidimo pred
sobom generacije koje nose pjesmu, predaju je, nakon što je dobro
«izbruse», narednoj generaciji koja je preuzima u tom «izbrušenom» stanju i
dalje je brusi, predajući je zatim narednoj generaciji i tako do u beskraj.
Kada se lanac prekine (kao što se čini «novokomponiranom muzikom»),
ugrožena je sama bit «našeg naroda» koja je uvijek garant kvaliteta muzike.
Predaja pjesmi garantira «pravost», «kvalitet», upravo ona «izvornost» je
čini kvalitetnom. «Izvornost» i kvalitet zapravo postaju sinonimi. «Narodna
pjesma» je iz njedara narodnih ponikla, narod je njen subjekt. Istina, svaki
pojedinac mogao je nešto dodati, ali ono bitno kolektivni je produkt.
Međutim, ni usmena predaja, ni bilo koji oblik komunikacije među ljudima
jednostavno ne funkcionira tako. Kao što svjedoči i današnja praksa,
nemoguće je da vic pređe od jedne osobe do druge a da se bar malo ne
izmijeni. Kada je u pitanju određena poetsko-muzička forma, dakle forma
koja traži nekoliko različitih talenata (a sevdalinka kao pjesma traži i
pjevački talenat i talenat za naraciju), gotovo je nemoguće da prenošenjem
samo dobija na kvaliteti. Riječ je o specifičnom umjetničkom djelu koje
nastaje u momentu kada se stvara, i uvijek se iznova stvara. Čak ni bilježenje
na traku pojedinih sevdalinki u interpretaciji najboljih izvođača nije postalo
garantom da će neko uzeti tu «najbolju verziju» i usavršiti je. Muzika
naprosto nije uređaj koji se može usavršiti i naprosto je nemoguće da kao
subjekta ima jednu tako raznovrsnu grupu ljudi kao što je «narod». Nije li
dakle problem koji se podmeće samoj sevdalinci problem diskursivne
prirode? Ne traži li se obrazloženje za «propast sevdalinke» na pogrešnom
mjestu?
Mentalna geografija diskursa sevdalinke

Da bismo otkrili kako je došlo do nikada potpuno završene tipizacije
sevdalinke kao «bosanske poslastice», vrijedi se pozabaviti mentalnog
geografijom koja je u ovim pitanjima, kako smo otkrili, od mnogo veće
važnosti nego «naučni dokazi» i koja često vodi naučne dokaze budući čista
nauka ne postoji. Mentalna geografija kao sintagma u dosluhu je sa
poimanjem kulture koje uvijek ima neki odnos spram teritorija. U našoj
potrazi za međašima diskursa sevdalinke izuzetno važnom se pokazuje
110 Damir Imamović
knjižica hrvatskog filozofa Vladimira Dvornikovića «Psiha jugoslovenske

melanholije».13 Pisana 1917. a objavljena 1922. godine, ona donosi
karakterizaciju stanja svijesti vezanog za diskurs sevdalinke, iako u široj
elaboraciji, uklopljenog u kontekst izgradnje zajedničkog južnoslovenskog
identiteta. Tako Dvorniković piše: "Ne stoji li ... ta prosta činjenica: da u
svim spontanim neposrednim emanacijama naše tzv. 'narodne duše' imade
neki talog teške melanholije? Prema istoku jugoslovenskom postaje taj
talog sve teži i crnji, na zapad i sjever sve tanji i bljeđi."14 Bosna i
Hercegovina u tom kontekstu poprima obilježje neke vrste zapadne granice
melanholije, poslije koje «talog» postaje sve manje težak i crn:
"Tko je malo pozornijeg uha barem prošao kroz našu Bosnu i

Hercegovinu, Srbiju ili Makedoniju, ..., znaće dobro na što ovdje
mislim. Taj tip pjevanja koji se nazivlje kadgod 'bosanskim', kadgod
'srbijanskim' (ili 'starosrbijanskim'), a ponajčešće 'makedonskim' jer
se obično Makedonija smatra ognjištem i rasadištem te pjesme
pokazuje sve jaču tendenciju ekspanzije prema sjeveru i zapadu, sve
do u hrvatske i slovenačke kajkavske krajeve. Istinski on živi samo u
onim pomenutim južnim i istočnim krajevima,...; svagdje drugdje
izlazi iznakažen i zakinut."15
Interesantno je da se ovdje u cijeloj paleti «sevdalinka» ponovo izdvaja: "I

'sevdalinka' i 'jauklija' tek su podvrste u toj cijeloj vrsti pjesama. Doduše,
one su najkarakterističnija njena podvrsta."16 Sam termin «sevdah» ima
značenje (obično ljubavnog) «bola», «čežnje», «zanosa» (Alija Isaković
kao izvor navodi narodnu pjesmu po kazivanju Smailagić Mehe, 'Pjesan
naših muhamedovaca', zabilježio Friedrich Krauss, u Dubrovniku, 1886.17).
Drugo značenje veže se za termin sevda crna (žuč), posebna tjelesna tečnost
za koju su arapski medicinari (po uzoru na Grke) smatrali da uzrokuje
turobna stanja. Grci su je zvali: melanholija (grč. mélas crn + cholê žuč). U
tekstovima koji idu uz napjeve koje je Kuba smatrao bosanskim
specijalitetom, riječ sevdah se čak ni ne spominje (mada je srećemo u
drugim pjesmama iz korpusa Kubinih zapisa). Sevdalinka je očito prerasla u
onu pjesmu u kojoj se izražava upravo sevdah, to nerazlučivo stanje između
bola i naslade, ili tu svojevrsnu nasladu u vlastitom bolu melanholiju.
Razvijajući teze o melanholičnom karakteru Jugoslovena kao nacije,

Dvorniković ustanovljava diskurs koji će i danas ostati aktuelan u mnogim
raspravama koje se tiču i sevdaha: osobitost i intenzitet osjećaja koje gaji
«naš čovjek», za razliku od hladnih, npr., Engleza, Njemaca i dr. Zatim,

tragični, sudbinski udes iz kojeg progovara glas onih koji su okusili težinu
života, i sl. Dvorniković tako utvrđuje još jedan bitan segment
melanholičnog stanja koji je za nas od izuzetne važnosti. Po njemu
melanholija često "čini utisak 'otmjenog temperamenta', kao što uopće bol i
bolnost imade u sebi nešto otmjeno"18. Dalje kaže: "Veći stepen nadarenosti
i bogatiji duševni život mogao bi se uzeti kao opća oznaka melanholika, ako
pod tim shvatimo ljude intenzivnijeg nutarnjeg proživljavanja"19. Uz to je
neizostavno povezana i visoka prosječna «intelektualna nadarenost našeg
čovjeka», storija o «narodnom geniju» i sl.
Određena «kultura» (u izvornom smislu «kultiviranja»), ili otmjenost u

časovima bolno tužnog pjevanja, kao i propratna lakoća, karakteristike su
ove pjesme koje su uvijek pogodovale razvoju sevdalinke kao diskursivne
tvorevine. Tipski obrasci melanholije kao uzvišenog bola, a koji se kod
Dvornikovića tiču južnoslovenskog mentaliteta i grade se u opreci prije
svega sa evropskom racionalnošću, danas su još uvijek živi. Međutim,
mentalna geografija danas je više evropocentrična te su oni kasnije bili
drugačije uklopljeni u priču: dok Dvorniković smatra talog melanholije sve
težim i crnjim što se ide prema istoku, mentalna geografija ljudi koji su
učestvovali u kreiranju sevdalinke, po klasičnom evropocentričnom
gledanju, istok smatraju daljim od kulture.* Otuda težnja da se u orkestre
koji sviraju sevdalinku uključe evropski instrumenti kao što su harmonika,
ili, preciznije, da se uopće netemperirana muzika (muzika neujednačenih, tj.
nepravilnih tonskih nizova) zamjenjuje evropeiziranom harmonijom
ujednačenih ili temperiranih (jednako uštimanih) ljestvica.
Međutim, izvjesna tenzija koja postoji između ovih stavova pomiruju se ako
imamo u vidu da se ovdje radi o jednom specifičnom gledanju na «kulturu».
Kultura se u diskursu sevdalinke tiče «neposrednosti», «izvornosti»,
«pravosti» osjećaja bosanskohercegovačkog čovjeka u opreci sa
«drugima». O tome svjedoči i jedan od najranijih tekstova o sevdalinci iz
pera «domaćeg», «našeg» čovjeka. Riječ je o Hasanu Kadragiću, mladiću
koji za potrebe finansiranja vlastitih studija na muzičkoj akademiji, 1933.
godine piše tekst «Umjetnička vrijednost bosansko-hercegovačke
sevdalinke»20. U njemu čitamo: "Sevdalinka je produkat slavenske duboke
osječajnosti i snažne orijentalne erotske nastrojenosti, koje su snagom
životnog impulsa skoncentrisale osjećaje u toj osebujnoj melodiji."21
Ovakvo shvatanje sevdalinke kao vlastitog produkta posebne rase, nužno
112 Damir Imamović
odstranjuje «tuđost» ili «stranost» iz «naše» pjesme. Tako Kadragić nakon

žala zbog naše narodne muzike koja se "odalećila od onih originalnih i
neposrednih osječaja, koji su joj davali dinamiku", primjećuje: "Svih tih
manjkavosti u sevdalinci uopće nema jer je ona puna originalnosti i
dinamike, koja proistiće iz neposrednog proživljavanja. Ona je istina
preživjela utjecaje, ali je ono, što je u njoj tuđe, više postalo slavensko, nego
što su njene slavenske karakteristike tuđe oznake, eventualno poprimiti
mogle. Prikazavši sevdalinku sa stanovišta njenog slavenskog karaktera,
dolazimo do onog što je u njoj lijepo i uzvišeno, to jest do njene muzičke
vrijednosti."22
Primijetimo da ovaj nedovoljno razrađen stav zapravo dijeli istu misaonu nit
sa Miloševićevim ranije citiranim stavovima. Njima zajednički iskaz
srećemo u svakom rukavcu priče o sevdalinci: garant prave vrijednosti,
garant kvaliteta sevdalinke je narod (bez obzira radi li se tu o «Slavenima»,
«Bosancima», «muslimanima» ili dr.). Sevdalinka je kvalitetna zato što je u
«našem narodu prirođena», zato što ju je on brusio kroz generacije i sl.
Sevdalinka je dobra zato što je izvorna. Podsjetimo da smo diskurs
sevdalinke u uvodu definirali i kao «skup iskaza o predmetu priče». Tada je
postalo jasno da ćemo sve vrijeme nailaziti na tautologije i nepotpune
definicije. Tim iskazima možemo sada pridružiti i «sevdalinka je izvorna
pjesma našeg naroda i ona je muzički vrijedna zato što je to tako». Zarad
jedinstva «slavenske nacionalne rasnosti», Kadragić uspostavlja i razliku
spram turskih - orijentalnih elemenata: "Sevdalinka je i ako turskim imenom
nazvana, ipak od Turaka tako daleko, da se u njoj gotovo ništa ne može
dovest u savez sa jednim Turčinom orijentalcem, čija je duša strastvena i
prilično jednostrana. ... Zato su Turci od uvijek sevdalinku smatrali tuđom
tvorevinom, a bosansko-hercegovački muslimani u njoj imali najbolju
garanciju proti turske asimilacije... Nijedna druga nacionalna pjesma nije
održala karakter slavenske rasnosti kao sevdalinka."23
Ponovo nailazimo na isključenje stranog elementa koje je ponudio i Kuba.

Ovdje čak imamo i jasnu aluziju na nepostojanje «savez(a) sa jednim
Turčinom orijentalcem». Riječ «savez» neodoljivo za sobom nosi
asocijacije na vojno, političko i drugo «savezništvo» s tuđinom. I kod
Kadragića melanholija ostaje jednim od temeljnih određenja sevdalinke.
Sjetimo se da je uzvišenost sevdalinke u prvom citatu iz Kadragićevog
teksta neraskidivo vezana sa «slavenskim karakterom» i da iz toga proizlazi
njena «muzička vrijednost». Nešto ranije u tekstu Kadragić kaže:
"Slavenska melanholija trebala je istočnjačke erotike i ona se s njome u

sevdalinci udružila. Mi bosansko hercegovački muslimani imademo baš
sevdalinci da zahvalimo naše slavensko održanje, jer je ona i ako mješovina,
..., ipak apsolutno naša, kroz koju zraće nebrojeni elementi slavenske
duševne širine."24
Pozivajući se na kraju teksta eksplicitno na «musliman(e) kao stvaraoc(e)

sevdalinke»25, Kadragić već dovršava cijeli diskurs sevdalinke, diskurs koji
je očito uvijek služio tome da se jednoj vrsti muzike, jednom muzičko-
poetskom žanru stavi na pleća odgovornost za cijelo društveno-političko
održanje jednog naroda (etnije ili sl.). Ovaj Kadragićev tekst samo je krajnja
konsekvenca kulturne šizofrenije koja za žrtvu ima jednu muzičku vrstu.
Nju su nakon njega nastavljali mnogi. Ono za nas bitno i interesantno je da
nam se otvorilo nekoliko značajnih elemenata koje pridružujemo
odrednicama diskursa sevdalinke: sadržajno je melanholija opći ugođaj
sevdalinke i taj ugođaj je bosanskohercegovačka posebnost, često
«muslimanska», a formalno - «duh sevdalinke» uvijek teži da pripada jednoj
društvenoj, političkoj, vjerskoj ili drugoj grupi, zatim sevdalinka kao
poetsko-muzički žanr ima odgovornost za kulturni ili, čak, fizički opstanak
te grupe, a ona to postiže tako što služi kao distinktivno obilježje te grupe
spram «drugih» (Evrope, Srbije, nemuslimana, Istoka, Zapada, «stranih
zavojevača» raznih vrsta i sl.).
Sevdalinka u doba njene tehničke reprodukcije:

ponovno učenje «izvornosti»
Nakon Drugog svjetskog rata u Sarajevu se osniva prva radiostanica na

području tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine pod
nazivom Radio Sarajevo. Prije toga u Sarajevu nije bilo radiostanice, osim
Krugovalne postaje koja je djelovala za vrijeme Nezavisne države hrvatske.
Radio Sarajevo isprva je bilo improvizirana radiostanica sa relejom kratkog
dometa (svega nekoliko kilometara u i oko Sarajeva), a ni broj radioaparata
u domaćinstvima nije bio velik. Većina stanovništva radio je slušala u
kafanama, na ulici i trgovima na kojima su se montirali jači radioprijemnici.
Krajem četrdesetih, slušanost radija naglo se povećava sa porastom broja
radioaparata i dometa predajnika Radio Sarajeva. Odmah po otvaranju, na
radiostanicu su pozvani neki od tada već poznatih muzičara i pjevača u
Sarajevu. Tada je na Radio Sarajevu za muzičke sadržaje bilo zaduženo
svega nekoliko ljudi.
114 Damir Imamović
Među prvima tu su bili: Zaim Imamović (harmonikaš i pjevač), Ismet

Alajbegović-Šerbo (harmonikaš), Jozo Penava (tamburaš i povremeno
pjevač), Milorad Todorović (harmonikaš) i Mustafa Krilić (harmonikaš).
Kako je rasla slušanost i tehnička opremljenost radija, rasla je i ekipa
muzičara i pjevača/ica. Pjevačku družinu ubrzo su činili/e Munevera
Berberović, Nada Mamula, Zumra Mulalić, Lela Karlović, Dragica Sabljak
i dr. U to vrijeme ekipa «radijskih pjevača» nastupa uživo u programima
Radio Sarajeva, najčešće pjevajući rano ujutro, i ubrzo stiče veliku
popularnost u Sarajevu i okolini. Formira se i orkestar s pretežno
tamburaškim instrumentima. Po svjedočenju Jovice Petkovića, orkestar se
popunjavao obično tako što su stariji muzičari Ismet Alajbegović Šerbo i
Zaim Imamović u sarajevskim kafanama slušali različite muzičare (obično
Srbijance) i postepeno ih dovodili u studio radija na audiciju.
Poseban značaj u programima Radio Sarajeva pridavao se

bosanskohercegovačkoj sevdalinci i uloga tadašnjeg jedinog radija u njenoj
historiji je neprocjenjiva. Po prvi put je osnovana organizacija koja
sistematski pokriva dva polja od velike važnosti: očuvanje velikog broja
«narodnih pjesama» od zaborava i kontinuiran rad sa pjevačima/cama na
izvođenju tih pjesama. Neki od njih pjevali su i prije pojave radija. Zaim
Imamović, prva velika zvijezda toga radija, bio je jedan od rijetkih koji su na
Radio Sarajevu imali stalno zaposlenje, radno mjesto pjevač. Prije radijskih
početaka pjevao je u kulturno-umjetničkom društvu Gajret i zaradio prvu
harmoniku svirajući u Visokom. Pjevački uzori bili su mu Sulejman Đikić,
Rešad Bešlagić i drugi. O svojim počecima, Zaim Imamović će kasnije reći:
"Onda i nisam poznavao drugu muziku nego izvorni narodni melos, tu
sevdalinku. ... Poznavao sam mnoge ljude po mahalama, i mlađe i starije,
također i žene, od kojih sam mnogo naučio. Oni su znali jako dobro da
pjevaju starinske pjesme. To mi je pomoglo pa sam s vremenom dopunjavao
svoj repertoar. ... Na radiostanici sam se pojavio kada su počeli. Oni su me
pozvali i imao sam, to je bilo 10. aprila (1945.), prvu emisiju gdje sam
pjevao bosanske narodne pjesme i partizanske. To je bio moj pravi
početak."26
Posebna zasluga za oformljenje prvih orkestara Radio Sarajeva, odabir i

školovanje pjevača/ica, ali i cjelokupni rad na polju «narodne muzike»,
pripada Belošu Jungiću i Zvonimiru Nevžela. Pored Zaima Imamovića,
jedna od prvih velikih zvijezda Radio Sarajeva bila je i Nada Mamula.
Rođena u Beogradu, u Sarajevo je doselila krajem 40-ih sa mužem oficirom

JNA koji je u Sarajevu bio po dužnosti. Bila je jedna od rijetkih koja je iz
prve primljena u ekipu pjevača/ica. Tome je vjerovatno doprinijelo, pored
njenog sjajnog glasa, i iskustvo koje je već stekla pjevajući kratko poslije
Drugog svjetskog rata na Radio Beogradu. Interesantno je da, po vlastitom
tvrđenju, Nada Mamula prije dolaska u Sarajevo nije poznavala «bosanski
melos». Cijeli repertoar naučila je od sarajevskih prijatelja, a kasnije i od
kolega pjevača/ica. Njene izvedbe nekih pjesama ostale su kanonske i danas
se pjevaju na način na koji ih je ona izvodila.27 Izbor pjevača/ica počinjao je
od audicija koje su bile stroge i na koje se znalo prijaviti i po nekoliko stotina
ljudi.28
Pored velikih napora da se pronađu pjevači/ce koji/e bi mogli/e na

određenom profesionalnom nivou izvoditi sevdalinku, od velike važnosti je
bilo i prikupiti što veći broj pjesama. Stariji pjevači donosili su veliki broj
pjesama, a od mlađih pjevača tražilo se da prijavljuju pjesme za audiciju i
naročita pažnja se poklanjala ukoliko su donosili do tada nepoznate pjesme.
Veliki broj pjesama prikupljali su pojedini izvođači (npr., Himzo Polovina i
Zaim Imamović cijelog pjevačkog vijeka tragali su za starim pjesmama), a
za očuvanje određenog broja pjesama zaslužni/e su i etnomuzikolozi/ginje,
uglavnom uposlenici/ce redakcije za narodnu muziku. U takvoj situaciji,
bilo je prirodno da je veliki broj pjesama svoju definitivnu kodifikaciju
zadobio tek prilikom snimanja za arhive Radio Sarajeva. Isto se može
primijetiti i povodom pjevačkog manira koji je tada izgrađen. Voditelji
snimanja i cijelog procesa (prije svih Beloš Jungić) nastojali su insistirati na
«poravnom» pjevanju, pjevanju «bez napora» ili pjevanju u «pola glasa».
Radilo se o maniru koji zahtijeva mnogo rutine i izvanrednu kontrolu
procesa disanja da bi se bez vidnog napora i naprezanja melodija mogla
bojiti kompliciranom melizmatikom. Mnogim mladim pjevačima bilo je
teško usvajati ovaj stil budući pjevačka kultura u sredinama iz kojih su
dolazili nije bila na zavidnom nivou; većina ih je učila pjevati u vlastitim
porodicama gdje su se pored sevdalinki izvodile i pjesme drugih manira
(ovo posebno vrijedi za one mlade pjevače/ice koji/e su potjecali iz ruralnih
sredina). Iz citiranog prisjećanja Nade Mamule vidimo u kojoj mjeri
tadašnji Radio Sarajevo predstavlja jednu otvorenu sredinu, sredinu
spremnu dopustiti «strancima» da se oprobaju u «lokalnim specijalitetima».
Međutim, vidimo još nešto što nam otkriva rupu u diskursu sevdalinke: ona
je učila pjevati sevdalinku! Na isti način na koji su i «naši» pjevači/ce učili/e
pjevati sevdalinku. Suočena sa zadatkom njene «tehničke reprodukcije»,
116 Damir Imamović
sevdalinka svoju «naravnost», «neposrednost», «izvornost», dakle ponovo

mora osvajati. U tome pomažu profesori pjevanja, strogi kriteriji i sl. Manir
koji je Nada Mamula izgradila specifičnom izvedbom predstavljao je jednu
od najinteresantnijih nadogradnji stila koji se tada njegovao. Tome je
vjerovatno doprinijelo i njeno ranije pjevačko iskustvo građeno u drugim
stilovima.
Instrumentalisti i aranžiranje sevdalinki

Radio Sarajevo predstavljalo je instituciju u kojoj se sistematski radilo na
obrazovanju ne samo pjevača/ica nego i cjelokupnog orkestra. U samom
početku, pjevači/ice su pjevali/e uz pratnju samo jedne ili dvije harmonike u
programima koji su išli uživo. Ubrzo se ukazala potreba za većim brojem
muzičara, naročito kada se otpočelo sa snimanjem u prvom studiju Radio
Sarajeva. Kao i pjevači/ice, svi muzičari su bili dužni ne samo polagati
audiciju, nego i dodatno se muzički obrazovati. U početku okupljanja
ansambla Radio Sarajeva bilo je poteškoća sa instrumentalistima pa su neki
od uglednika Radija za njima tragali i u sarajevskim kafanama.
Iz različitih razloga, načini aranžiranja sevdalinki promijenili su se u odnosu

na prijeratno vrijeme. Opća karakteristika aranžmana sevdalinki u vremenu
poslije Drugog svjetskog rata bila je sve naglašenija uloga harmonike kao
vodećeg instrumenta u orkestru. Prijeratni orkestri koji su svirali uglavnom
po kafanama sastojali su se uglavnom od gudačkih instrumenata, dok je
harmonika bila tek sporadično uvođena. Nju su uglavnom svirali oni pjevači
koji su pratili sami sebe. Praksa aranžiranja «narodne muzike» za velike
gudačke orkestre zadržana je na Radio Beogradu i nakon Drugog svjetskog
rata, dok na Radio Sarajevu dolazi do osebujnih inovacija. Naime, prvi
orkestar sastojao se od različitih tamburaških instrumenata, violina i jedne
ili dvije harmonike. Pedesetih godina (1951. prema izjavi Nade Mamule u
intervjuu Mirjani Drobac) počinju prva snimanja i formiraju se dva orkestra:
tamburaški, koji je vodio Jozo Penava, i narodni, koje su naizmjenično
vodili Ismet Alajbegović Šerbo i Jovica Petković.
Jedna od ključnih stvari za aranžmane sevdalinki u tom periodu su i

specifična «intermeca» ili tzv. «foršpili» ili «međuigre» koje su se umetale
između strofa i obično bile svirane na harmonici. Prva harmonika Radio
Sarajeva do pojave Jovice Petkovića zasigurno je bio Ismet Alajbegović
Šerbo. Neke od sevdalinki imaju i po šest i više strofa tako da su tražile
izvjesnu aranžmansku nadogradnju bržim pasažima kako ne bi bile

monotone usljed stalnih ponavljanja. Intervencije u «međuigrama» ostale
su zaštitnim znakom ovog stila i današnjeg poimanja «stare sevdalinke». Taj
novi element predstavljao je mješavinu ranije potpuno odvojenih
elemenata. Fuzija onoga što se zove «ravna pjesma» (intimna, melanholična
melodija) i «narodne muzike za igru» (ples, veselje) danas je toliko
«prirodna» da se potpuno gubi iz vida onaj karakter fuzije.
U samim pjevanim dijelovima cijeli orkestar redovno je bio podređen

pjevaču/ici. Bilo da je riječ o tamburašima ili o violinama, klarinetima ili
harmonikama, one obično samo naglašavaju rudimentarnu harmoniju, te
sviraju drugi i/ili treći glas pjevaču/ici. Ipak, i takva pozadinska uloga
omogućila je određenim aranžerima, kakav je bio Ismet Alajbegović Šerbo,
ubacivanje interesantnih harmonijskih rješenja koja su kasnije postala
kanonskim. To je posebno primjetno u pjesmama koje su preuzete iz
repertoara sazlija i pjevača uz saz i u kojima često čujemo iznenađujuće
harmonijske promjene. Bio je to danak (ili ljepota) originalnog pjevanja tih
pjesama uz netemperirane instrumente. Pjevači/ce su često zadržavali/e
melodijske linije prilično neobične ornamentike koja je neprestano bila
između dura i mola, te između harmonijskog i prirodnog mola, i, na kraju,
između mola kao takvog i onoga što se u novijoj etnomuzikološkoj literaturi
naziva «bosanskim makamom». Na takve aranžmane često nailazimo u
pjesmama koje je uz tamburaški ili narodni orkestar pjevala Emina Zečaj,
pjevačica za koju se oduvijek govorilo da joj orkestri ne leže upravo zbog
njene intonativne nepredvidljivosti. Upravo zbog toga, ona je svoje najbolje
izvedbe imala uz pratnju saza.
Strogi kriteriji i «prosvjetiteljska» uloga radija

Radio Sarajevo predstavljao je u to vrijeme pravi muzički pogon i to ne
samo za područje «narodne muzike». Već šezdesetih godina postoji
Muzička produkcija sa redakcijama za ozbiljnu, zabavnu i narodnu muziku.
Hidajeta Burić, sekretarica i organizatorica u Muzičkoj produkciji Radio
Sarajeva, svjedoči da je šezdesetih godina način rada u Radio Sarajevu bio
obilježen strogom selekcijom pjevača i snimaka koji će se emitirati u
programima.29 Jedna od izuzetno interesantnih pojava vezanih za ovo
vrijeme bila je i izuzetna pažnja koja se pridavala akademskom obrazovanju
i obrazovanju uopće. Postojale su «disciplinske mjere» za one muzičare i
pjevače koji nisu postupali po diktatu «akademski obrazovanih» stručnjaka
118 Damir Imamović
koji su radili u ulozi producenata, urednika i sl.30
«Prosvjetiteljski» karakter te institucije ogledao se i u drugim prilikama

koje nisu imale veze sa profesionalnom stranom cijele priče.31 Pritisak
«građanske» kulture, prosvjetiteljskog karaktera socijalizma, učinio je i da
neki od tradicionalnijih načina izvođenja sevdalinke ne dobiju značajniji
prostor u Radio Sarajevu. Uglavnom su predstavljali kuriozitet za neke od
etnomuzikologa/inja koji/e su ih snimali više radi antropoloških ili
muzičkih istraživanja. Rijeđe je bio slučaj da se neka izdavačka kuća
zainteresira za određenog sazliju koji onda za potrebe te kuće snima u
studiju Radio Sarajeva. Interesantno je da evropocentrična harmonija,
temperirane ljestvice i specifičan instrumentarij sa kojim je sevdalinka
kročila u novi život potiskuju saz i sevdalinku pjevanu uz saz na marginu ne
samo muzičkih dešavanja, nego i društvenog i javnog života. Atmosfera
pokondirene malograđanštine socijalističkih kvazielita također tome nije
pogodovala. Istina, pjesme uz saz su se uvijek snimale ali tome nije pridavan
veći značaj, tako da je sistematičan rad na očuvanju te tradicije izostao.
«Novokomponirana narodna» muzika

Nakon izvjesnog vremena, cjelokupan rad na sevdalinci, ozbiljnost u
pristupu i stroga selekcija počeli su da jenjavaju. Na pitanje o tome kada se
počeo osjećati taj pad u kvalitetu, Jovica Petković reći će: "Osjetio se pad
kada su počele raditi diskografske kuće. Ekonomija i umjetnost nikada ne
idu zajedno. ... Čim su počele da se prodaju novokomponovane
kompozicije, umjetnost je otišla tamo gdje ne treba."32 Već od pedesetih
neki od talentiranih muzičara i pjevača počinju da pišu sevdalinke. Tome je
prethodila potreba da se korpus sevdalinki koje su se pjevale dopuni novijim
i atraktivnijim pjesmama, budući apetiti radioprograma i publike koja je
dolazila na koncerte sve više rastu. Interesantna je argumentacija za nove
pjesme. Naime, osnovna težnja autora, bar u interpretaciji vodećih umova
Radio Sarajeva, bila je da pišu pjesme «u duhu narodne muzike». Dakle, da
vjerno podražavaju «naš narodni melos» i nastave tradiciju
bosanskohercegovačke sevdalinke.
Autori tekstova nerijetko su bili novinari, muzički urednici, pjesnici i druge

osobe od pera, i općenito se težilo zadržavanju rustične atmosfere «stare
sevdalinke», kako u muzičkom, tako i u tekstualnom izričaju. Za nove
radove moralo se naći prigodno ime. Ono je nađeno u nezgrapnoj kovanici
«novokomponirana muzika». Pod tim pojmom nikada se nije

podrazumijevala popularna muzika pisana pod utjecajem svjetskih
muzičkih tokova, šlagera, jazza, rock 'n' rolla i sl. Pod
«novokomponiranom» muzikom uvijek se mislilo isključivo na muziku «u
duhu narodne muzike». Tada se rađa tendencija koja u dobroj mjeri
prevladava i danas, da se sve pjesme nepoznatih autora svrstavaju u
«izvorne pjesme». «Izvorna pjesma» najčešće je označavala upravo to da
«autor nije poznat», označavala je pjesmu nastalu «u narodu». Distinkcije
između sevdalinki i onih «narodnih» pjesama koje nisu sevdalinke bilo je u
principu jako teško napraviti. U «narodnu muziku» se tako ubrajalo sve što
su pravili ljudi koji su već bili poznati kao izvođači sevdalinki. Prva
generacija izvođača «novokomponiranih pjesama» istovremeno je izvodila
i klasične sevdalinke.
Festival Ilidža nastao je na inicijativu organizacijskog odbora u kojem su

bili: Božidar Ivanišević, Mile Bogunović, Zaim Imamović, Ismet
Alajbegović Šerbo, Nada Mamula i Jovica Petković. U dogovoru sa
Turističkim savezom općine Ilidža, pokrenut je ambiciozan festival uz
podršku Radio Sarajeva i drugih institucija.33 Ideja vodilja festivala bila je
identična argumentaciji kojom je pravdana «novokomponirana pjesma»:
potrebno je sačuvati «duh naše narodne muzike» i pisati nove pjesme «u tom
duhu». Nekoliko prvih festivala zaista promoviraju zavidnu umjetničku
notu i neke od pjesama koje su se tada pojavile danas se smatraju «starim
sevdalinkama». S tim festivalom sevdalinka stupa u estradnu kompeticiju
koja će je odvesti u potpunu propast i na margine muzičkog života. Festival
ubrzo preuzimaju «nove zvijezde». Poznato je da Miroslav Ilić i mnogi
drugi pjevači/ice upravo na tom festivalu postaju velike zvijezde «narodne
muzike». Iz godine u godinu festivalsku pozornicu preuzimali su sve lošiji
pjevači/ce s pjesmama banalnih tekstova koje su tipovale na instant
dopadanje.
Stariji pjevači, koji su do prvog nastupa ili snimanja morali proći nekoliko
audicija i uzimati časove pjevanja, našli su se u estradnom ringu sa mlađima
koji često nisu zadovoljavali ni osnovne uslove za profesionalne
pjevače/ice. Sve prisutnijim postaje žal za «izgubljenim», tuga zbog
«nepoštovanja tradicije», «naših izvornih pjesama». U intervjuima starijih
pjevača/ica sve je pristunija fraza o «odmicanju od izvora». Malo ko je
primjećivao da je «izvor» zapravo bio kreiran u jednoj generaciji
pjevača/ica, muzičara i autora koji su predano radili na svome umijeću,
120 Damir Imamović
najčešće pod budnim okom obrazovanih korepetitora i producenata. Stil

koji su oni stvorili, iako ima uzore u hipotetičkom «zlatnom dobu
sevdalinke» (Otomanska BiH), predstavlja ono «ravno pjevanje» kojim se
diči «sevdalinka». Nikada prije, ni poslije, takva pjevačka nenametljiva
virtuoznost nije ostvarivana.
Sredinom sedamdesetih, kada tehnika reprodukcije prestaje biti vezana

isključivo za javne ustanove, najčešće državne radiostanice, javljaju se
privatni studiji za snimanje i privatne izdavačke kuće. One promoviraju
novu estetiku «narodne muzike» težeći brzoj zaradi na instant hitovima.
Specifično umjetnička muzička kvaliteta sve više pada u zaborav budući
postaje dosadna mlađim generacijama. Takav pomak nije ništa novo i
neobično. Međutim, neobično u takvoj situaciji je da državne radiostanice
napuštaju dostignute kriterije i umjetničke uzuse i već se krajem
sedamdesetih (mada u nekim slučajevima i ranije) povode za tržišnom
logikom.
Kraj priče?
Priča o sevdalinci nema kraja, ona sama sebe ne može zaključiti. Na prvi
pogled izgleda začuđujuće to da, i pored velikog pritiska «diskursa
sevdalinke», nikada poslije nije sistematski rađeno na očuvanju barem
onoga što je postignuto na Radio Sarajevu u periodu od 1945. do kraja
šezdesetih. «Narodno prenošenje i brušenje» očito je zakazalo. Nikada se
nije pojavila nijedna izdavačka kuća čije rukovodstvo bi umjelo ili bar htjelo
izgraditi novu poslovnu logiku oko tih «starih snimaka» i dalo određeni
tržišni dignitet cijelom jednom stilu muzike. Međutim, to stanje ne
iznenađuje i zapravo je estradni način razmišljanja inherentan diskursu
sevdalinke.
Diskurs sevdalinke ima vlastitu sliku društva. Za njega je društvo

neodvojivo od onog neizdiferenciranog «naroda». «Narodna» pjesma je ona
koju, prisjetimo se, «narod prihvata, čuva je, njeguje». U situaciji kada
narod prigrli muziku zasnovanu na instant hitovima, kršit će se ruke nad
«neobrazovanošću našeg naroda», a zapravo se neće moći vidjeti problem.
Otuda mogu samo ponoviti tvrdnju iz uvoda: svi problemi sevdalinke su
problemi diskursa sevdalinke, njih nameće diskurs sevdalinke. Još jednom:
romantičarski diskurs sevdalinke! Njega ni kasno prosvjetiteljstvo
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije nije zaobišlo, i ono je
funkcioniralo po njegovim temeljnim opozicijama. Njega naročito nije

zaobišla ni šizofrena kulturno-politička igra savremene BiH. Nije čudno da
danas mladi ljudi u BiH ne poznaju sevdalinku, ponovo je otkrivaju. Onako
kako su Ludvik Kuba i Vlado Milošević išli po selima i gradovima u potrazi
za «starim pjesmama», danas rijetki mladi zaljubljenici sevdalinke idu po
buvljim pijacama i opskurnim internet siteovima i tragaju za pločama iz
pedesetih i šezdesetih godina dvadesetog vijeka.
Sevdalinka nema šansu na polju estrade. Naprosto, život ide dalje, pa tako i
muzički trendovi. Međutim, to sevdalinku ne lišava njene muzičke
vrijednosti, vrijednosti koju treba čuvati i promovirati. To romantičarski
diskursi nisu u stanju jer traže apsolutnu prisutnost izvora i principijelno ne
omogućavaju kretanje dalje. Ono što je potrebno, i to programski mogu
potcrtati, jeste određeno gledanje na društvo kao diferenciranu skupinu
ljudi, na društvo povrh «naroda». U «društvu» članovi/ice društva imaju
različite interese i savim je normalno da neko i ne voli sevdalinku. U
«narodu» sevdalinka postaje način kontaktiranja «izvora», onog «našeg
istinskog» i ne dolazi u obzir ljubav prema novotarijama raznih vrsta. Zbog
toga što je postala biljeg identiteta, nju danas pjevaju loši pjevači. Upravo
zbog toga što ona danas podliježe identitarnim, političkim ili uopće
ideološkim kriterijima, puno bitnije je «šta» se pjeva, nego «kako» se pjeva.
Tu muzika uvijek iznova gubi u ideologiziranoj, romantičarskoj kulturi, jer
je ona, eto, sasvim nehotice, sva u onome «kako».
122 Damir Imamović
FUSNOTE I REFERENCE
* Obje sintagme koristit ću naizmjenično.
1 Rihtman, Cvjetko; «O melografskom radu Ludvika Kube u Bosni i

Hercegovini...», predgovor knjizi Kuba, Ludvik; «Pjesme i napjevi iz BiH»,
Svjetlost, Sarajevo, 1984., str. 9
2 Ibid., str. 7
3 Ibid.
4 Kuba, Ludvik; «Pjesme i napjevi iz BiH», Svjetlost, Sarajevo, 1984, str. 45 i 46
5 Ibid.
6 Ibid.
7Janjić, Mile; «I bješe pjesma i osta pjesma: Mile Janjić», (audio zapis), Radio
Sarajevo, razgovor vodio Fehim Serdarević, datum nepoznat.
8 Ibid.
9 Milošević, Vlado; «Sevdalinka», Muzej Bosanske krajine, Banja Luka, 1964.,

str. 5
10 Ibid., str. 39, 40, 41
11 Ibid. 42
12 Ibid., str. 42, kurziv D.I.
13 Dvorniković, Vladimir; «Psiha jugoslovenske melanholije», za izdavača Z. I V.

Vasić, Zagreb, 1925
14 Ibid. str. 5.
15 Ibid. str. 11.
16 Ibid. str 18., kurziv D.I.
17 Isaković, Alija; «Rječnik bosanskoga jezika: karakteristična leksika», Bosanska

knjiga, Sarajevo, 1995
18 Dvorniković, str. 55
19 Ibid. 56.
* Danas takav stav ima mnoštvo pristalica, prije svega zbog ekspanzije «turbo-
folka» koja, zapravo, počinje još 70-ih godina 20-og vijeka.
20 Kadragić, Hasan; «Umjetnička vrijednost bosansko-hercegovačke sevdalinke»,
Sarajevo, 1933.
21 Ibid., str. 6
22 Ibid., str. 8
23 Ibid., str. 7
24 Ibid., str. 6
25 Ibid., str. 14
26 Imamović, Zaim; «I bješe pjesma i osta pjesma: Zaim Imamović», (audio zapis)
Radio Sarajevo, razgovor vodila Mira Fulanović-Šošić.
27 Mamula, Nada; «Intervju sa Mirjanom Drobac» (audio zapis).
28 Imamović, Z. ; «I bješe pjesma i osta pjesma: Zaim Imamović», (audio zapis).
29 Burić, Hidajeta; Intervju autoru, (audio zapis), 29. 06. 2005.
30 Petković, Jovica; Intervju autoru, (audio zapis), 31. 07. 2005
31 Ibid.
32 Ibid.
33 Ibid.
125

i javnom životu Bosne i Hercegovine
Šejla Šehabović
U smena tradicija pojedinih literatura oduvijek se koristi (a često i

zloupotrebljava) kao materijal za nacionalnu homogenizaciju. Ovaj
dio bosanskohecegovačke literarne tradicije, historijski gledano,
zadobivao je poziciju temeljnih vrijednosti nacije i ideologije u svakom
režimu. U komunističkom periodu ovaj korpus je korišten za popunjavanje
praznina između zahtjeva svakodnevice i zahtjeva totalitarne države. Nakon
posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini korpus usmene tradicije u
književnosti koristi se za ohrabrivanje i podršku novim, odijeljenim
nacionalnim državama i njihovim trima odvojenim kulturama bošnjačkoj,
srpskoj i hrvatskoj. Uz sav ovaj teret, usmena književna tradicija ima i
ogroman emancipatorni materijal unutar kulture shvaćene u najširem
značenju te riječi.
Unutar pojedinačne analize slučaja svjetski poznate balade “Hasanaginica”

pokazat ću kako nove interpretacije usmene književnosti (pod novim
interpretacijama ovdje podrazumijevam interpretacije koje se baziraju na
dostignućima kuturalnih studija i feminističkih pristupa) mogu pokazati:
1.) koji je cilj nacionalne historiografije u bosanskohercegovačkom
društvu, i
2.) koji su mogući načini za korištenje kreativnog potencijala i
mogućnosti usmene tradicije ka novim, fleksibilnijim
kulturološkim modelima.
Dosadašnja aparatura institucionalnih politika u Bosni i Hercegovini koje se
tiču književnog stvaranja, a posebno usmene tradicije, u sferi kulture i
obrazovanja nikada nije ni imala kritički pristup. Problematiziranje “velikih
nacionalnih priča” može, zato, dovesti do novih načina imaginiziranja
126 Šejla Šehabović
kulture i javnog života u Bosni i Hercegovini. Usmena tradicija posebno

ona koja je označena lirskom, posjeduje poseban senzibilitet za pitanja roda
i spola, pitanja potcijenjena i rijetko korištena kao potencijal nacionalnih
kultura.
Analiza historijskih obrazaca upotrebe ovog književnog korpusa koji su

proizveli današnje autistično bosanskohercegovačko društvo - posjeduje
potencijal uključivanja prednosti akademskog i javnog života tako što će se
pružiti mjesto novim pristupima u upotrebi kulturalnog materijala za
otvaranje institucionalnog (posebno obrazovnog i umjetničkog) okvira za
progresivne teorije i prakse. Pojedine prakse institucionalne upotrebe
usmene tradicije, tako, mogu dovesti do demokratičnije kulture unutar i van
granica Bosne i Hercegovine. Bosanska usmena tradicija danas je jedan od
najsnažnijih elemenata homogenih i odvojenih nacionalnih kultura, ali ona
također može biti i element dekonstrukcije i rekonstrukcije anarhičnih
društvenih struktura ovdje problematiziram pitanje upotrebe kulturalnog
materijala u svrhu dokazivanja njegovih mogućnosti kreiranja i otvaranja
kritičkom mišljenju.
Analizirat ću načine upotrebe balade “Hasanaginica” i interpretacije unutar

savremene bosanskohercegovačke književnosti. Priča o interpretacijama
ove balade u bosanskohercegovačkoj književnosti izuzetan je primjer
upotrebe kulturalnog materijala za stvaranje matrice bazirane na rodnim
isključivanjima. Unutar popularne kulture ova drevna balada služi kao
dokaz postojanja i opstojanja nacije kao zajednice koja posjeduje vlastiti (i
priznati) jezik i vlastitu (i nacionalnu) kulturu. Nije rijedak slučaj da se u
televizijskim emisijama u posljednjih nekoliko godina, bez ikakve
tekstualne analize, čak i od strane viskoobrazovanih i etabliranih
interpretatora, ova pjesma spominje kao „naš mit“1. Stihija kojom se grade
mitovi u nacionalnim historiografijama samo je naizgled bez reda i smisla.
Iza koncenzusa interpretativne misli u Bošnjaka stoji sasvim jasna
ideološka matrica što se redovno reproducira u univerzitetskim učionicama
i drugdje.
U procesu gradnje bošnjačke reprezentativne kulture, koji je novijega

datuma te ga je lakše izučavati nego mnoge druge procese gradnje
nacionalnih kultura, balada o Hasanaginici visoko kotira po broju
simboličnih značenja koja joj se pripisuju. Nema prijegleda literarne
historije u kojem se ova balada ne spominje.2 Svaka kultura posjeduje
i javnom životu Bosne i Hercegovine 127
vlastite mitove. Sačinjeni su od sličnih ili istovrsnih interpretacija koje se,

zatim, ugrađuju u nove tekstove i u njima funkcioniraju kao “opća mjesta”,
neupitni kameni gradnje nacionalne priče kojom se “zidaju” planovi,
programi i TV emisije. Spomenuta emisija emitirana je povodom godišnjice
rođenja književnika Alije Isakovića, a citiranu sintagmu izgovorila je jedna
od najpoznatijih dramaturginja u BiH govoreći o Isakovićevoj drami
Hasanaginica.
Kako i zašto je narodna balada, sa problemom tragične sudbine svoje

junakinje, postala “naš mit” i od kakvih je interpretacija taj mit sačinjen,
pokazat ću na primjerima dvije poznate drame koje u sebi sadržavaju
njezinu interpretaciju. Postoji devet poznatih dramskih obrada ove balade.
Većina ovih dramskih tekstova djela su autora koji su etablirani u Bosni i
Hercegovini, u regiji, i šire. Pomenut ću samo najznačajnije autore: Milan
Ogrizović (1909.), Aleksa Šantić (1911), Ljubomir Simović (1974.), Alija
Isaković (1983.), Nijaz Alispahić (2001.). Dva su neizbježna pitanja vezana
za dramske obrade balade o Hasanaginici:
a) gdje je polazište interpretacija balade i
b) zbog čega sve poznate drame koje govore o istoj temi uzimaju za
polazište istu interpretativnu ravan.
Dramatska narav balade kao pjesničke vrste samo je dio razloga zbog kojih
su se mnogi dramaturzi obraćali ovom nacionalnom ”mitu” sa vlastitim
tumačenjima. Značajan dio razloga leži i u činjenici da drama, kao
prikazivačka djelatnost, podrazumijeva neku vrstu kolektivizma ona je
namijenjena za izvođenje, te u svojoj osnovi ima publiku što za nacionalne
narative ima poseban značaj. Analizirat ću ovdje drame Alije Isakovića i
Nijaza Alispahića. Ove dvije dramske obrade iste balade dijametralno se
razlikuju po ishodištu interpretacije, mada imaju istu polazišnu tačku. Izbor
ove dvije drame između ostalih dramskih ostvarenja sa istom temom
nameće se prema metodologiji istraživanja za njih su vezana dva bitna
interpretacijska ključa koja su susreću na istoj ravni jedan je socijalistički a
drugi etno-nacionalni.
Hasanaginica Alije Isakovića

Vrijeme i mjesto ove drame određeni su. Socijalni milje, koji je u baladi
samoj moguće rekonstruirati jedino naznakama koje su vješto date
Hasanaginim bolovanjem u planini i uzgrednim navođenjem titula likova3
kod Isakovića pokazuje Klis i Zagvozd u vrijeme borbi na krajini, i socijalne

antagonizme različitog plemićkog porijekla porodica Hasanaginice i
njezinoga muža. Hasanaginica, koja u baladi nije niti jednom riječju opisana
fizički, ovdje je žena od oko 26 godina, lijepa, plava, bujne kose i tijela4.
Junakinja se na početku drame ne pojavljuje, njezinu sudbinu odlučuju
Hasanaga i njegova majka, za vrijeme njegove bolesti u planini. Majčin je
lik arhetipski. Ona odlučuje Hasanagino dvoumljenje o razvodu.5
Mržnja svekrve prema snahi racionalizirana je socijalnom tenzijom među

pripadnicima aginske i begovske kaste. Ostali likovi sukobljeni su
porodičnom podjelom (Hasanaga protiv bega Pintorovića, Majka protiv
Hasanaginice, ili balansiraju bez direktnog utjecaja na radnju (Ajkuna,
djeca, majka Pintorovića)), kao potkrepa sistemu koji se urotio protiv
individue. “Ovako postavljen dramski sukob (uslovljen događajem i
sredinom), unaprijed je odredio Hasanaginicu kao tragičnu žrtvu
dogmatskih odnosa u kastinskom ustrojstvu feudalnog društva, pa zato i
njena pobuna nema zamaha, jer je unaprijed (sudbinski) osuđena na
neuspjeh. Povrijeđena i ponižena i kao žena i kao majka (i od strane muža i
Arapovića, i od strane brata i Pintorovića), onemogućena da ostvari ličnu
sreću, tek slaba 'slamka među vihorovi', ona u tom surovom svijetu
bespogovorne riječi moraš i nema drugog izbora osim smrti. Smrt je za nju
jedini izlaz, ali, istovremeno, i očajnički, (nijemi) krik pobune i protesta.”6
Tumačenje ključnoga pojma stida iz narodne balade u Isakovićevoj drami

suženo je na socijalni okvir i njegove posljedice7. Podvlačenje konkretnih
prilika (rat, Krajina, kastinski sukobi, razlike u društvenim običajima)
rezultiralo je uvjerljivošću drame ali i svojevrsnim sužavanjem pojma stida
na društvenu svojinu, neku vrstu odlike kaste kojoj junakinja pripada8.
Tome služi i scena9 i brojne situacije koje su postavljene, naizgled sporedno.
Hasanaginica Nijaza Alispahića

Alispahićeva Hasanaginica nema određeno mjesto ni vrijeme radnje. Oni
se tek naslućuju iz scenografije: scena prikazuje prostorije uređene kao u
osmanskom periodu bosanskohercegovačke povijesti. Pokušat ću ovdje
izbjeći navođenje dramskih elemenata koji se uglavnom ne razlikuju od
prethodno opisane drame i zadržat ću se samo na osnovnim momentima
radnje. Dramski naglasak ovdje nije stavljen na klasne sukobe, nego na
ontološki sukob Majke i Žene. Ključni prizori ove drame pokazuju
Hasanaginu ljubomoru prema pažnji koju Hasanaginica iskazuje prema

njihovoj djeci. On čak izrijekom govori kako je ljutnja njegova, a time i
razlog zbog kojeg se razvodi od supruge, to što ona više voli djecu nego
njega. Na vrhuncu radnje, Hasanaginica uzima abdest na bunaru. U pozadini
se čuje ezan.
Jasno je da se ova interpretacija balade zasniva na religijskom pristupu:

Hasanaginica je muslimanka, njezin stid je iskonski a njezina tragedija
inspirirajuća. Ništa nije moglo i nije trebalo biti drugačije. Bitno je ovdje
spomenuti i kritičke tekstove koji podržavaju ovakvu vrstu interpretacije.
U tekstu “Stid Hasanaginičin” Vedad Spahić10 takozvano tamno mjesto

balade, stihove A ljubovca od stida ne mogla, objašnjava stidom koji u
islamu ne može biti posmatran ni kao društvena, niti čisto individualna
osobina: “Za Hasanaginicu stid je istovremeno i jedno i drugo, nikada samo
jedno ili samo drugo, isto kao i za narodnog pjevača koji nije osjećao
potrebu da ga dodatno objašnjava pošto su slušaoci takav stid poznavali i
podrazumijevali.” Nadalje autor tvrdi da je problem tumačenja ovih stihova
produciran vještački, te da su ga postavljali nejasnim u “tuđem i drugačijem
sustavu mišljenja”.
“Hasanaginica” Nijaza Alispahića doživjela je i svoju preradbu u libreto za

operu, te je unutar nacionalne bošnjačke kulture i šire predstavljena kao
prva bošnjačka nacionalna opera. Brojne izvedbe opere prati i bogato
opremljeno izdanje libreta za operu, praćeno prijevodom libreta na engleski
jezik, te podacima o autorima i izvođačima, te novinskim člancima o
izvedbama opere11. Interesantno je kako se među brojnim izjavama kritičara
o navedenoj operi i njezinoj praizvedbi pojavljuju i izjave premijera vlade
Federacije Bosne i Hercegovine, izjave predsjednika stranaka, pa čak i
izjava supruge tadašnjeg predsjednika Bosne i Hercegovine Alije
Izetbegovića (?). Javnost je jednoglasno prihvatila uradak te su se u štampi
ponajviše isticali kao kvaliteti opere činjenice da se radi o „prvoj
nacionalnoj“ operi.12
Ka novim mogućnostima interpretacije

O čemu, zapravo, govori ova balada? Indikativni i ključni momenat za sve
njezine interpretacije danas je to da je socijalistički režim koristio ovaj tekst
za etabliranje određenih vrijednosti na isti način na koji ga današnji
nacionalni režimi koriste u vlastite svrhe. Simbolička smrt, žrtvovanje na
oltaru nacionalnih mitova koje u patrijarhalnoj kulturi podnosi žena, u
književnosti se pažljivo gradi razvijanjem interpretativnih ključeva koji,
podržani kritičkom aparaturom, brižljivo označavaju tamna mjesta i
ograničavaju interpretaciju na tumačenje tačno određenih momenata u
tekstu.
Ovdje se vidi kako takav obrazac funkcionira na polju književnog djela i

kritičkog teksta. Dvije drame i jedan teorijski tekst o kojem sam govorila,
koriste isto polazište za interpretiranje teksta koji pripada narodnoj tradiciji.
U prvoj je drami objašnjeno kako se junakinja balade stidi položaja koji
njezin muž zauzima u društvu, te ga ne posjećuje ranjenoga, čime uzrokuje
vlastitu tragediju. U drugoj drami ona se stidi ljubavi prema mužu, pa odbija
posjetiti ga, jer u hijerarhiji njezinih vrijednosti djeca zauzimaju vrednije
mjesto. Nakon toga ponovo slijedi njezina tragedija. Kritički tekst koji je
naveden objašnjava da je priroda njezinog stida religijska, da je u biti
njezinoj određuje kao ženu muslimanku, te da je tragedija koja iz toga slijedi
sama po sebi razumljiva kolektivu u kojem je pjesma ispjevana. No, šta
danas s Hasanaginicom? Je li ova balada okamenjeni spomenik
nepravednim društvenim uvjetima u kojima je živjela bosanska žena
osmanskog perioda? Treba li je kao takvu reproducirati neizmijenjenu? Ili je
ona dokaz morala žene muslimanke, te, treba li je, kao takvu, slaviti?
Budući da ne mislim da je Hasanaginica “potrošen tekst”, ponudit ću

interpretaciju koja se ne slaže sa našim mitovima. Pjesma je naslovljena
izvedenim imenom muškarca.13 U naslovu teksta to je moguće uporište
interpretacije. Na početku balade, nakon slavenske antiteze, navodi se
razlog Hasanaginog prebivanja u planini. Planina, kao simboličko mjesto
ratnika, nasuprot domu, u kojem žena, po tradiciji, prebiva, stilski potcrtava
odvojenost koju muška i ženska kultura imaju unutar obrasca kojemu tekst
pripada.
On boluje od ljutijeh rana

Hasanaga je, moguće, ratnik.
U patrijarhalnoj mu sredini ova pozicija donosi brojne prednosti, od kojih je
jedna da dobiva pravo na posjete žena, koje rijetko napuštaju intimu doma.
Očito je, međutim, da za žene postoje ograničenja i u tom smislu, jer
Hasanaginica se stidi prekršiti tabu pojavljivanja u javnosti da bi posjetila
ranjenoga muža. Pošto se mati i sestrica ne libe posjetiti brata i muža, ovdje
su moguća dva rješenja: ili se društveni obziri razlikuju prema krvnom i
vjenčanom srodstvu ili je Hasanaginica od njih osjetljivija na koncept stida.
Kako narodni pjesnik ne objašnjava uzroke njezinog stida, on je društveno
prihvatljiv, te je moguće da ga uzrokuju oba rješenja. Narodni pjevač,
također, ne optužuje Hasanaginicu zbog njezinog postupka, međutim, muž
ratnik zbog toga je tjera. Prvu stepenicu društvenih normi junakinja je već
prešla: ona ispunjava i društvene norme koje ne mora, njezin je senzibilitet
takav da ona osjeća i najblaži zahtjev zajednice kao zapovijed. Druga
stepenica je zahtjev za njezinim odlaskom iz doma. Prema šerijatskim
zakonima, jednostrani razvod koji se izvodi po volji muškarca moguć je, ali
žena pritom nije posve obespravljena, ona ima pravo na žalbu, da bude
saslušana itd.
Hasanaginica ne traži niti jedno od svojih prava, njezin se glas ne čuje ni u

jednom momentu. Ona bježi od muža za kojeg pretpostavlja da se vraća iz
planine, ona se stidi i njega, i njegove poruke i sebe same. Ukratko, ona je
sve što se od žene očekuje da bude u strogoj patrijarhalnoj zajednici. Zatim
je odvajaju od djece. Tu se majčinsko srce na trenutak pokoleba („A s
malahnim u bešici sinkom/odijelit se nikako ne mogla“) ali ona ipak
poslušno polazi za bratom. U rodnom je domu tjeraju na udaju koju ne želi.
Prema šerijatskom pravu žena ima pravo da odbije brak. Hasanaginica moli:
„Nemoj mene davat ni za koga“, ali ni ovoga puta ne odbija poslušnost.
Lirska je tradicija puna ženskih likova koji se u znak protesta bacaju u vodu,
sa stijena, bježe, skrivaju, itd. Hasanaginica ne čini ništa od toga. Ona do
samog kraja čuva kredibilitet obrasca koji je uništava: mužev obraz
neodlaskom u planinu i neprotivljenjem njegovom tjeranju i odvajanju od
djece, i obraz svoje porodice pristajanjem na ponovnu udaju. Posljednja
stepenica ispunjenja svih očekivanja od žene postavlja se pred nju pri
susretu s djecom, koja majku gledaju na njezinoj svadbi. „Hodte amo
sirotice moje/kad se nece smilovati na vas/majka vaša...“ Hasanaga je javno
optužuje za vlastite grijehe. Hasanaginica ne govori, ne optužuje, ne pravi

scene. Čak se ni ne ubija sama.
Bijelim licem od zemlju udrila

uput se je s dušom rastavila
od žalosti gledajuć sirote
Ona pada bez glasa, umire bez protesta. Ispunivši bezmalo sve zahtjeve
patrijarhalne zajednice, njoj ne ostaje drugo do da umre. Idealna žena
muškoga društva je mrtva žena. Hasanaginičinu tragediju spriječilo bi bilo
kakvo njezino odustajanje od zahtjeva obrasca: da je ma u čemu odstupila od
zahtjeva zajednice, da se bunila, pravdala, bježala, ili u ma kom momentu
bila manje osjetljiva nego što patrijarhalna žena treba da bude, preživjela bi.
Tamna mjesta tekstova koji čine osnovu naše kulture (kultura) također su
konstrukt koji historiografska aparatura bilježi iz sasvim određenih razloga.
Samo je tako moguće da se jedan tekst iz narodne tradicije sada već
vijekovima tumači iz istog interpretacijskog ključa, koji ženu posmatra,
jednom kao objekt oko kojega se vode klasne borbe a drugi put kao ideal
ćutanja kojemu treba gurati žene kao objekte.
Tekstovi su tamni ili svijetli u zavisnosti od toga iz kojega ih ugla gledamo.

Prema interpretaciji koju sam ponudila, balada o Hasanaginici je krik
uperen protiv društvenog obrasca koji ženi onemogućava ispunjenje
zahtjeva koji sam pred nju postavlja. Balada kao da govori: Evo šta se
dešava ženi koja sve učini onako kako se od nje zahtijeva!
Pri konstrukciji nacionalnih priča naša je historiografija radije prihvatila

stvaranje mitova nego promjene uporišnih tačaka interpretacije. No, mitovi
su mrtve priče o prošlim vremenima, pa makar im i gradili spomenike, ne
mogu im udahnuti život. No u sferi javnog života, nacionalnim mitovima je
moguće „udahnuti“ i reproducirati pri tom više od jednoga „života“. Takva
vrsta „oživljavanja“ odvija se unutar obrazovnog sistema.
Generiranje povijesti u obrazovnom sistemu

Obrazovni sistem je mjesto na kojem se započinju, vode i anticipiraju
političke borbe i ideološki modeli14. Budući je u isto vrijeme i mjesto na
kome se odražava i ono iz kojega se generira smisao sistem obrazovanja, sa
svim što u sebi sadrži, jedan je od odlučujućih frontova borbe za političku i

kulturalnu prevlast. To se opasno i trusno područje, puno emancipatorskog
potencijala, sastoji, prije svega, od tekstova. Tekstova kakvi su, naprimjer,
nastavni planovi i programi tekstova čija nam „neuklopljena“ i
nekonzistentna mjesta mogu pokazati mnoge od problemskih tačaka od
kojih je konstituiran (i od kojih će se konstituirati) naša svakodnevica.
„Svijest ljudi ne određuje njihovu materijalnu egzistenciju, niti

materijalna egzistencija određuje njihovu svijest. Između svijesti i
egzistencije nalaze se značenja, nacrti i komunikacije koje su im
prenijeli drugi prvo, samim ljudskim govorom, a kasnije,
upravljanjem simbolima. (...) Simboli fokusiraju iskustvo, značenja
organiziraju znanje upravljajući neposrednim površnim
percepcijama, kao i životnim težnjama.“15
Nastavni planovi i programi u Bosni i Hercegovini danas pokazuju sav

nedostatak koncepta kulture16 unutar sistema obrazovanja, njegovu
nedjelotvornost unutar okvira koji su mu zadati kako institucionalno, tako i
vaninstitucionalno. Prije svega, nije od najmanje važnosti napomenuti da se
radi o Nastavnim planovima i programima koji se razlikuju prema principu
dejtonske podjele17.
Ovdje ću analizirati sadržaj Plana i programa za maternji jezik u općoj

gimnaziji koji je odobrilo Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta
Tuzlanskog kantona, a sačinio ga je Pedagoški zavod u Tuzli. Nastavni plan
i program koji razmatram donesen je 2003. a u Tuzlanskom kantonu se
primjenjuje i danas. Dokument kojim ću se baviti potpao je pod ograničenja
koja su nametnuli Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima, Konvencija o pravima djeteta, Evropska konvencija o zaštiti
ljudskih prava i temeljnih sloboda, postprijemne obaveze prema Vijeću
Evrope, učešće u evropskom prostoru visokog obrazovanja kroz
Lisabonsku konvenciju o priznavanju diploma i Bolonjsku deklaraciju.
Od početka 2003./2004. školske godine sve osnovne i srednje škole u Bosni

i Hercegovini dužne su, u svojim planovima i programima polaziti od
takozvane „zajedničke jezgre“18 koja je, u zavisnosti od pojedinih
predmeta, zastupljena sa manjim ili većim procentom nastavnih sadržaja. U
matematici se ona, na primjer, gotovo u potpunosti primjenjuje, dok je u
predmetima od „nacionalne važnosti“ taj postotak manji. Maternji jezik i
književnost spadaju u predmete koji su „nacionalno važni“.19
Međunarodne institucije koje se bave obrazovanjem u Bosni i Hercegovini

prihvatile su podjelu nastavnih predmeta na one od „većeg“ i „manjeg“
značaja za naciju. Njihov se udio u konstruiranju sadržaja koji su
„zajednički“ sastoji od pritiska na lokalne obrazovne vlasti da donesu neku
vrstu koncenzusa oko toga šta i kako u „važnim“ nacionalnim predmetima
može ostati zajedničko institucije međunarodne zajednice bavile su se,
dakle, pregovaranjem između sukobljenih etnonacionalnih zajednica,
brižno čuvajući njihov koncept o baštini, tradiciji i naciji.
U OSCE-ovom dokumentu „Pokretanje debate: poštuje li BiH svoje
međunarodne obaveze na polju obrazovanja pitanja za građane BiH“
izvjestitelji tvrde: „Cilj Zajedničke jezgre nastavnih planova i programa je
bio da se osigura da učenici nauče barem minimum zajedničkih elemenata u
cijeloj zemlji i da se olakša bolja mobilnost učenika“20, ali priznaju da
„mada Zajednička jezgra nastavnih planova i programa ne rješava problem
etničke obojenosti nastavnih planova i programa u cijeloj zemlji, o čemu će
biti riječi kasnije, ona se ipak može smatrati prvim korakom u pravom
smjeru“21.
1. „Primaoci odgojne poruke“

Prema nastavnom planu za opću gimnaziju, predmetu koji je u rasporedu
nastavnih sati imenovan kao Maternji jezik i književnost, dodjeljuje se po 3
sata sedmično, u svakoj od četiri godine školovanja. U usporedbi sa drugim
školskim predmetima koji su ovim planom predviđeni, jedino je
matematika zastupljena sa istim brojem časova u sve četiri godine
gimnazije22. Institucionalni okvir nam, tako, nudi ovaj nastavni predmet
kao izuzetno bitan u odnosu na ostatak kurikuluma. Nastavni predmet koji u
rasporedu nastavnih sati nalazimo pod imenom Maternji jezik i književnost
u daljem se tekstu dokumenta nalazi kao Bosanski i hrvatski jezik i
književnost.23
U objašnjenju ciljeva i zadataka nastave priređivači su naveli: „U odgojno-

obrazovnom sistemu jezik i književnost imaju primarnu ulogu.
Jezikoslovna kulturologija je duhovna baština i najveća zaloga svakog
naroda. Kao nastavni predmet jezik se ne proučava da bude sam sebi
svrhom, nego kao predmet koji pomaže u cjelokupnom razvoju učenika.“24
Cjelokupni razvoj učenika, prema autorima ovoga dokumenta, vodi ka

osposobljavanju za komunikaciju, u kojoj primarnu ulogu imaju baština i
narod. To što se u tekstu ne navodi o kojem je narodu riječ nego se tvrdnja
odnosi na svaki narod, djelimično je posljedica ograničenja koja su
dokumentu postavljena nadređenim dokumentima ukoliko je cilj nastave
jezika i književnosti zbilja komunikacija (na što upućuje navođenje naroda
kao kategorije a ne određene zajednice) onda bi ona morala podrazumijevati
i neku vrstu odgovora učenici bi, pri tom, morali biti aktivni sudionici
komunikacijskog procesa. Učenice se u Nastavnom planu i programu niti ne
spominju.
Međutim, već u sljedećem odlomku dokumenta stoji:

„Ta im komunikacija omogućava pristup bogatoj zadužbini
nacionalne i svjetske kulture putem svih medija govorne i pisane
riječi. Potpunije ovladavanje tim komunikacijskim sredstvom čini
učenike sigurnijim primaocima odgojnih poruka.“25
Birokratski aparat koji danas prati i generira obrazovanje u Bosni i

Hercegovini velikim je dijelom ostavština minulih političkih sistema
(socijalizma i jugoslavenske kulture). Te bi se formulacije u nastavnim
planovima i programima mogle jednostavno pripisati rječniku minulih
vremena.
Međutim, jezik odražava okoštalost ideja jednako kao i okoštalost formi:

još bitnije on ih, jednako tako, i reproducira, na način da u njemu prošlost
postaje naša (opasna) budućnost. Primaoci (uvijek bez primateljica) se
socijaliziraju za sistem u kojemu postaju puki konzumenti u lancu
reproduktivnog znanja znanja koje im od samog početka i ne pripada te ga
mogu jedino pasivno prihvatati. „Glavni ideološki manevar u obrazovanju
je sljedeći: da je takozvana univerzalna kultura za koju je jednakopravan
pristup naizgled ponuđen, u isto vrijeme, znak „postignuća“ i, samim tim,
privilegije. Tako, oni koji su diskriminirani na osnovi roda, klase ili etničkog
porijekla povjeruju da su sami krivi za to.“26
Ostaje pitanje čije i kakve odgojne poruke učenici treba da „sigurnije“

primaju.
1.1. Primaoci historijske poruke

Možda će naslovi nastavnih jedinica moći bolje da odgovore na ovo pitanje
od Uvodnih napomena. 405 časova u četiri godine gimnazijskog školovanja
posvećeni su temama iz jezika, književnosti i jezika u upotrebi. Od toga je
86 časova izdvojeno za nastavu jezika a 49 za jezik u upotrebi. U nastavnu
oblast Jezik spadaju osnovne lingvističke podjele i historija jezika gdje se
(u sva četiri razreda) izučavaju: fonetika, morfologija, sintaksa i
lingvostilistika, sa historijom bosanskog i hrvatskog standardnog jezika od
prvih pisanih spomenika do 1996.27 Najveći dio gradiva (270 časova)
obuhvata nastava književnosti to je, dakle, najvažniji dio nastave ovoga
predmeta. Ovdje su se, pri izboru tema, priređivači služili historijskim
principom: književne epohe navedene su hronološkim redoslijedom.
Književne teorije ne izučavaju se posebno, a neki osnovni teorijski pojmovi
podvedeni su pod isti (linearni, historijski) princip. Pri navođenju lektira i
obaveznih tekstova princip je autora posebno nekonzistentan.
Navest ću posebne cjeline onim redom kako su navedene u dokumentu, za

sva četiri razreda:
Književnost kao umjetnost; Lirika, epika, drama, diskurzivni rod;
Usmena i srednjevjekovna književnost;28Humanizam; Renesansa;
Bošnjačka književnost na orijentalnim jezicima; Barok; Bosanska
alhamijado književnost; Srpska rukopisna i prepisivačka tradicija u
BiH; Klasicizam kao evropski pokret;29Romantizam, Realizam,
Moderna,30 Književnost od 1918. do 1945.; Književnost nakon 1945.31
Budući da se posebne teme unutar ovoga teksta ne postavljaju problemski,

književnost je ovdje cjelina sastavljena od historije koja se odnosi na
historiju književnoumjetničkih tekstova, historiju kulture i historiju
književnih teorija. Sve su te historije jednostavno i bez objašnjenja poredane
jedne pored drugih: književnost kao umjetnost tako stoji pored stilske
formacije kakva je barok, a književnost od 1918. do 1945. treba da označava
historijsku (stilsku? kritičku?) cjelinu. Čemu služi ovo „skakanje“ sa
književnoteorijskih pojmova na epohe ili godine između svjetskih ratova?
Teško se oteti utisku da priređivačima samima, zapravo, nije sasvim jasno,
kakvu vrstu historijske priče su dužni ponuditi. Ova se nekonzistentnost
nastavlja i unutar pojedinih tema.
Na spisku obaveznih lektira u prvom razredu navedeni su Ep o Gilgamešu, i

djela Homera, Sofokla, Plauta, Hajjama, Dantea, Petrarke i Firdusija. Teme

Književnost kao umjetnost i Lirika, epika, drama, diskurzivni rod nemaju
niti jednu odrednicu iz nacionalne književnosti, dok Usmena i
srednjevjekovna književnost sadrži isključivo naslove vezane za nacionalnu
književnost (nacionalne književnosti) od sevdalinke, preko usmene
hrvatske lirske pjesme, do povelje Kulina bana i Baščanske ploče. Unutar
ove teme postavljena je i odrednica Usmena književna baština Bošnjaka,
Hrvata i Srba.
Ovdje također nije jasno da li priređivač misli na usmenu baštinu od trenutka

kad su se ove nacije formirale kao nacije (gdje bi se našlo izuzetno malo
tekstova za proučavanje), niti da li se ova odrednica odnosi na Srbe i Hrvate
u Bosni i Hercegovini ili, naprimjer, u Srbiji i Hrvatskoj (ili i u Srbiji i
Hrvatskoj). Čini se da se namjerno izbjegava formulacija sa regionalnom
odrednicom, kako se ne bismo suočili sa bilo kakvom namjerom
uobličavanja bosanskohercegovačke baštine. U isto vrijeme, svi tekstovi
koji se u okviru ove odrednice proučavaju, vezani su za fizičko tlo Bosne i
Hercegovine danas.
Ovo, bitno pitanje nacionalnog identiteta u današnjoj Bosni i Hercegovini,

“zaobilaženjem” ostavlja mjesta za interpretiranje koje ovisi o volji
institucija nižeg regionalnog nivoa, ili samih nastavnika. U najboljem
slučaju nedostatak definicija mogao bi dovesti do raznolikih
interpretativnih modela i pluralizma ponuđenih tumačenja. Međutim, u
školskom se sistema to ne dešava. U pravilu je u pitanju proces nacionalne
homogenizacije koji se izvodi prema pravilima etničke podjele: tako, jedno
tumačenje pojma usmene tradicije producira znanje u regiji sa većinskim
bošnjačkim a drugo u zajednici sa većinskim hrvatskim stanovništvom. I
tako dalje.
Vješti priređivači udžbenika koriste jezički princip kako bi odredili granice

nacionalne književnosti, a da se u isto vrijeme ne naruše niti granice
odijeljenih nacionalnih književnosti. Tako u udžbeniku za prvi razred
gimnazije Zdenko Lešić32, objašnjavajući pojam i značaj usmene tradicije,
navodi tekstove koji se kulturološki mogu povezati sa sva tri bosanska
naroda (pjesme “Banović Strahinja”, „Budalina Tale dolazi u Liku”,
“Hasanaginica”, “Smrt Omera i Merime”, “Majka Margarita”…) te kaže:
„Kao i kod drugih naroda, i naša (bošnjačka, hrvatska i srpska) usmena
epske pjesma nastajala je i živjela kao neka vrsta kolektivnog sjećanja na
ličnosti i događaje iz prošlosti.“33
U rukama manje vještih priređivača udžbenika, međutim, ovakav

nedostatak definiranja unutar nastavnih programa producira kulturološke
jazove koji (treba li to još jednom ponoviti) prkose svakoj logici i ne mogu ni
na koji način doprinijeti problematiziranju kulturoloških fakata i kritičkom
preispitivanju posljedica njihovih praksi.
Tekst nastavnog programa koji analiziram mogao bi poslužiti kao primjer

svim vrstama takvih nelogičnosti. Protivurječni kriteriji prate ovaj tekst i
dalje: u drugom razredu, nastavlja se historijski princip i čini se da ovo
gradivo obuhvata period od početaka evropskog humanizma do kraja
evropskog klasicizma. Sretna okolnost da se ove pojave u evropskim
književnostima podudaraju sa nekim pojavama lokalnog karaktera (sve
vrijeme može se govoriti jedino o „pojavama“ jer i dalje nigdje nije
razgraničeno da li se radi o književnoteorijskim pojmovima, kulturološkim
odrednicama ili prostom skupu datuma koji slijede jedan iza drugoga)
iskorištena je ovdje da se, pored evropskih, uključe i teme za proučavanje
nacionalne „baštine“. Pa tako se ovdje nalaze Bošnjačka književnost na
orijentalnim jezicima, Bosanska alhamijado književnost i Srpska rukopisnu
i prepisivačku tradiciju u BiH.
Što se hrvatskih autora tiče, oni su navedeni u okvirima evropskog

humanizma, renesanse i baroka. Što se ne bi činilo nimalo neobičnim da
nam se u ciljevima nastave jezika i književnosti za ovaj razred ne kaže da „u
oblasti hronologije književnih zbivanja učenici treba da: zapamte nazive
književnih razdoblja i vrijeme njihove pojave i trajanja, središta,
predstavnike, djela, vrste djela i karakteristike pojedinih razdoblja“.34
Srpska prepisivačka tradicija, međutim, nije nikakvo „razdoblje“, isto kao
ni bosanska alhamijado književnost također, hrvatski autori nisu
„predstavnici“ evropske renesanse. U ciljevima i zadacima je tako
„zaobiđeno“ pitanje nacionalne (nacionalnih) književnosti čiji su naslovi
tako brižljivo navedeni u temama. Nedostaje objašnjenje principa i uputstvo
za njegovu primjenu.
U trećem razredu (gdje se izučavaju romantizam, realizam i moderna), uz

osnovne značajke romantizma, realizma i moderne u Evropi, nude se i
tematske cjeline kao što su Romantizam u južnoslavenskim književnostima.
Ovdje je do kraja ispoštovan princip regionalne podjele, i to tako da iza
svake teme koja označava pojedinu epohu u evropskim književnostima

slijedi ista takva odrednica „u južnoslavenskim književnostima“. Unutar
navedenih tematskih jedinica, niti u ciljevima i zadacima nastave ne stoji
pitanje povezanosti južnoslavenskih književnosti, njihove interakcije (koja,
nesumnjivo, postoji) koegzistiranja, interliterarnih zajednica ili barem
utjecaja. Pojedini autori navođeni su prema „nacionalnom ključu“ i to na
način da se nacionalna pripadnost autora određuje prema imenu i prezimenu
bez obzira na sredinu u kojoj se autor formira ili slične činjenice. Na spisku
obavezne lektire stoji pet autora evropskog romantizma, a ostali autori
pripadaju južnoslavenskim književnostima. U „napomeni“ uz spisak lektira
objašnjeno je da je osam od ukupno dvanaest navedenih djela obavezno.
Zbog čega autori u ovom slučaju nude izbor koji ne postoji u ostalim
spiskovima obaveznih lektira, nije jasno isto kao što nije naveden ni princip
prema kojemu bi nastavnici trebali izvršiti izbor između pojedinih djela.
U četvrtom se razredu, najednom, „južnoslavenske književnosti“ iz

prethodne godine, dijele na bošnjačke, hrvatske, srpske i jevrejske autore i
djela i to tako da je tema „Književnost od 1918. do 1945.“ podijeljena na
podteme Bošnjački pisci i djela i Hrvatski pisci i djela a tema „Književnost
nakon 1945.“ na podteme Bošnjački pisci i djela, Hrvatski pisci i djela,
Srpski pisci i djela, te Jevrejski pisci i djela. Zašto se od 1918. do 1945. uče
djela dva a od 1945. četiri bosanskohercegovačka naroda, teško je reći. Koji
princip, osim principa nacionalnog ključa, može objasniti da se srpski pisci,
naprimjer, koji su djelovali od 1918. do 1945. ovdje niti ne spominju, dok se
među pisce nakon 1945. uvodi i jedan autor koji ne pripada konstitutivnim
narodima Bosne i Hercegovine35. Broj autora koji su zastupljeni prema
pojedinim nacionalnim književnostima je sljedeći: 1918. 1945.: Bošnjaci
5, Hrvati 4; Poslije 1945.: Bošnjaci 8, Hrvati 3, Srbi 2, Jevreji 1. Na spisku
obavezne lektire je šest autora svjetske književnosti, tri Bošnjaka (Bjelevac,
Čolaković i Selimović) i Miroslav Krleža.
Odgovor na pitanje zašto je tako neobično bitno da gimnazijalci pročitaju

„Legendu o Ali-paši“ Envera Čolakovića (bitnije od, na primjer, pjesama
Maka Dizdara ili „Grobnice za Borisa Davidoviča“ Danila Kiša, koji nisu
navedeni u obaveznoj lektiri) može se tražiti u kontradiktornim zahtjevima
koje pred priređivače ovog programa postavljaju sukobljeni zahtjevi
nacionalnih zajednica (koje teže uspostavljanju nacionalnog jedinstva,
kojemu je književna historija, ili barem njezina „prihvatljiva verzija“ oruđe
u gradnji nacionalne koherencije) i zahtjeva međunarodne zajednice za
odbacivanjem bilo kakve državne ili nacionalne verzije historijske priče (to
jest, odbacivanjem bilo koje vrste zajednice koja nije dnevnopolitička i
tržišna).
Zanimljivo je da, dok se nacionalni narativi oslanjaju na historizaciju,

internacionalne politike u obrazovanju ih izbjegavaju promovirajući,
jednom imanentnu kritiku a drugi put etnonacionalni kanon. Ta vjera
međunarodne zajednice u „neutralnost kulture“ koja navodi na ovakve vrste
taktiziranja postavlja granice do kojih se može doći u izučavanju
književnosti, konkretno u primjeni kritike u nastavnim sadržajima.
Zahtjevi međunarodne zajednice, jednako kao i oni etnonacionalnih
zajednica, imaju tendenciju traganja za monopolom nad znanjem, u smislu u
kojem o njemu govori A. Sinfield učenici se socijaliziraju i treniraju kako bi
sakupljali dokaze o kulturalnoj produkciji, a nikako kako bi je propitivali.36
Kao rezultat ovih oprečnih zahtjeva nastaju dokumenti poput navedenog

nelogične verzije povijesti u kojima se miješaju tendencije i pojmovi,
kulturalna historija i njezine posljedice, a pojedini elementi historijske
priče, koji se, iz različitih razloga „ne uklapaju“ bivaju odbačeni kao
nevažeći i nelegitimni.
2. Primaoci koji to ne mogu biti

U dokumentu koji sam ovdje analizirala historija književnosti završava se
Kamijem (ili Selimovićem, svejedno). O postmodernoj kulturi, u kojoj žive
oni (i one!) kojima je namijenjen Program, nema niti jedne riječi. Književne
teorije završavaju se modernom i to tako da se historija kulture brižljivo
analizira od početaka pismenosti, pa se zatim broj tematskih jedinica koje se
odnose na historijsku analizu drušvenih okvira, kritiku i teoriju postepeno
smanjuje, da bi se od 1918. godine program sveo na puko navođenje autora i
djela kao da je priređivačima ponestalo interpretacijskih strategija ili da se,
kad je riječ o, naprimjer, djelima Alije Isakovića interpretacijski ključ treba
ostaviti nekim budućim generacijama kao da se djela koja su objavljivana,
najkasnije potkraj 80-ih godina prošlog stoljeća „ne smiju“ dirati jer su nam
i „suviše“ savremena.
Navođenje novijih interpretacijskih strategija (novijih, barem, od onih

kakave su primjenjivane poslije II svjetskog rata) i nekih, zbilja, savremenih
književnih tekstova, poljuljalo bi, čini se, koncept svega što nam je o
povijesti (jer se, nesumnjivo, radi o pokušaju uspostavljanja, kakve-takve

povijesti) rečeno u ovom dokumentu. Ta je nekoherentna i nedorečena
povijest, načinjena po cijenu isključivanja „nepodobnih“ autora,
„nereprezentativnih“ teorija i, naravno, žena. Kako se (što sam već navela u
uvodu), učenicama ovaj dokument niti ne obraća, tako u njemu nema niti
spisateljica. Sva poglavlja, i sve teme koje su ovdje navedene govore o
„piscima“.
Od 38 naslova navedenih u obaveznoj lektiri, nema niti jedne autorice. U

okviru cjeline o srpskoj prepisivačkoj tradiciji u BiH, među četiri autora
koje treba obraditi „informativno“ nalazi se i Staka Skenderova, te u
programu za prva dva razreda, osim njezinog, nema niti jednog ženskog
imena. U trećem razredu, kao jedan od naslova u odrednici „Romantizam“
navodi se „Antologija“ Aiše Softić (radi se o antologiji tekstova usmene
tradicije).
U četvrtom razredu, među djelima koja nisu u obaveznoj literaturi, pod

„Bošnjački pisci i djela“ nalaze se „Skretnice“ Jasmine Musabegović, a pod
„Hrvatski pisci i djela“ Vesna Parun Pjesme (izbor). Ovdje bi se mogao
tražiti i ključ za podrivanje kompromisa prema kojem se povijest
književnosti i kulture legitimizira za proces održavanja
samoreproducirajućeg i vidno nekoherentnog (državnog, pa time i
obrazovnog) statusa. Koncept bosanskohercegovačkog obrazovanja nastao
u tenziji između svojih sukobljenih elemenata (neo-liberalnog i etno-
nacionalnog) upravo na ovom mjestu pokazuje krhkost vještački održavane
stabilnosti. Obje tendencije koje sam pratila na jednom od programa za
srednje obrazovanje u našoj zemlji moguće je dekonstruirati jedino
kritičkim pristupom historizaciji za koju se čini da je obje ove varijante
imaju u planu.
Zbog čega djeca u bosanskohercegovačkim školama ne uče ništa o ženskom

pismu? Zato jer bi se interpretacijske strategije koje bi nužno morale biti
primijenjene u slučaju da se spiskovima lektira doda određeni broj autorica
upravo poništio koncenzus između nacionalnih zajednica i međunarodnih
obrazovnih politika time što bi se otvorile mogućnosti promišljanjima po
kojima takav koncenzus nije ni bio uvjet „zajedničkosti“ dakle, mogućnosti
da se umjesto nasilno i vještački skrojenih kompromisa može imaginizirati
jedna sasvim druga vrsta zajednice.
„Jedan od načina koji se posebno tiče materijalističke kritike je

uspostavljanje veze između 'označavanja' i 'davanja legitimiteta' u
kulturi: razumijevanje načina na koji vjerovanja, društvene prakse i
institucije daju legitimitet društvenom poretku, ili statusu quo, tj.
postojećim odnosima dominacije i subordinacije. (...) Davanje
legitimiteta, dalje, čini da se zbriše činjenica društvenih
protivrječnosti, razilaženja i borbi. Tamo gdje se te stvari očituju na
takav način da se ne mogu ignorirati one se obično demoniziraju kao
pokušaji podrivanja društvenog poretka. Pa iako te konflikte generira
sam postojeći poredak, oni se tumače kao podrivačka djelovanja
izvana (od strane 'strane sile'), pa se poredak osnažuje istovremenim
gušenjem opozicionih elemenata i izmamljivanjem suglasnosti s
vlastitom akcijom: zaštitom društva od podrivanja.“37
Iznalazeći pozicije u kojima je jedini mogući način konstruiranja zajednice

prebrojavanje tekstova legitimiziranih od strane nacionalnih zajednica,
obrazovne politike međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, zapravo,
zaštićuju podjele u kulturi umjesto huškačkih autora u nastavnim
sadržajima naći će se tako oni „neutralni“ a isključivanja prema čitavom
nizu kriterija mogu nastaviti da reproduciraju nepromijenje odnose moći.
Te nam se povijest (osobito, iz mnogih razloga, ona književna) koja izlazi iz

učionica danas čini neupitnijom nego ikad: operirana od vidljivog
nacionalnog predznaka ona upravo preslikava materijal od kojega su ti
odnosi sazdani i naoružava ih interpretativnim strategijama koje im
osiguravaju produženo djelovanje. Saglasnost koja joj se, u tom poduhvatu,
osigurava, direktna je posljedica promišljanja prema kojem izbora, zapravo,
i nema, te da se svi naši mnogostruki izbori (pa i oni u obrazovnom sistemu)
moraju neizbježno urušiti na tački nacionalnog razgraničavanja. Jer,
linearni historijski pogled na kulturu kao mjesto određivanja baštine (prema
kojem ta, određena baština, mora nekome pripadati a samim tim ne može
pripadati drugima, od koje je, u tom slučaju, moramo i braniti) nije u stanju
ponuditi prostor za emancipatorne prakse koje ga dovode u pitanje.
Fleksibilni kulturološki modeli

U recentnoj bosanskohercegovačkoj teoriji i kulturološkim praksama,
pitanje “nacionalne baštine” pa tako i nacionalne usmene književne
tradicije neizbježan je kamen spoticanja za nacionalne projekte, ali i
područje mogućnosti propitivanja osnova istih projekata. Prije svega,

projekti nacionalnih književnosti dijele područje jezičke međusobne
razumljivosti. Nadalje, postoje tekstovi iz usmene tradicije čija je
pripadnost određenom narodu prema religijskim i tradicionalnim uzusima
formiranja nacionalne svijesti upitna te se ta pripadnost formira ili prema
čistom jezičkom principu što dovodi u pitanje odijeljenost kultura ili
prema patrijarhalnim principima upisivanja nacije u tijelo žene. Spomenuta
balada o Hasanaginici samo je jedan od primjera prelamanja ovih ideoloških
i interpretacijskih zahtjeva odijeljenih kultura. S tim u vezi Nirman
Moranjak Bamburać kaže:
„...ako se na južnoslovenskom folkloru rješavalo 'homerovsko

pitanje' imamo li razloga da, poučeni slučajem bosanske balade,
svako pa i homerovsko pitanje izložimo rizičnom ponovnom
postavljanju, tako da aspekti rodnih režima svih pri/povijesti koje su
do sada ispričane i koje bi još mogle da izbiju punom snagom. Da i ne
spominjem kako Hasanaginica s punim pravom može biti argument
za ona feministička promišljanja koja nastoje prokazati nacionalne
projekte kao načelno zamišljene na štetu žena.“38
U sferi javnoga života u Bosni i Hercegovini do danas se na umjetnost nije

gledalo kao na materijal za interpretaciju. Kritički pristup ovome materijalu
može podstaći teoretizacije da problematiziraju gradnju nacionalnih
narativa kao procesa pričanja priča. Ovo naročito važi za utjecaj kritičkog
pristupa na školske programe, koji danas nisu ništa više nego pravolinijska
historija, koja se nikada, usprkos svim političkim promjenama, ne dovodi u
pitanje.
FUSNOTE I REFERENCE
1 Referencijalno značenje termina mit je priča, predajno vjerovanje starih naroda o

podrijetlu svijeta, o prirodnim pojavama, o bogovima i legendarnim herojima. U
prenesenom se značenju termin odnosi na bajku, priču, izmišljotinu,
nevjerodostojan prikaz nekih događaja.
Učinilo mi se zanimljivim da priznata književna kritičarka u gledanoj televizijskoj
emisiji ovako nepromišljeno upotrebljava termin. Čini se da iza ovog
samouvjerenog izricanja suda stoji etablirana interpretacijska matrica, drugačije
ovakav istup u medijima ne bi bio moguć.
2 Ona se, naravno, spominje i u historijama srpske i hrvatske književnosti, no u
bošnjačkoj je reprezentativnoj kulturi daleko bitnija.
3 Hasan-aga; Pintorović-beg, imotski kadija.
4 Alija Isaković “Hasanaginica”, Antologija bosanskohercegovačke drame XX

vijeka, Gordana Muzaferija, Alef, Sarajevo, 1996.
5 MAJKA: Sikter, rekoh! Moje je oči ne mogu, tvoje ne gledaju i kad bi htjele! Asli
ne ćutiš lahkost njenog stida? (Ironično) “Samo je obli rumen!”; Isto.
6 Josip Lešić, “Alija Isaković”, u Gordana Muzaferija, Bošnjačka književnost u
književnoj kritici, Alef Sarajevo, 1998.
7 “U ovoj drami nema ničega što nije moglo biti u vremenu, u prilikama, u porodici,
i u nekom nesumnjivom događaju u konkretnom podsticaju”; Alija Isaković,
“Drame”
8MAJKA: U Pintorovića se uvijek sve znalo. Znalo se svačije. Svaka riječ, svaki
korak, svaka nekazana riječ i svaka neučinjena kretnja i pomisao.
BEG PINTOROVIĆ: Ko se sam pomiri s poniženjem, nije naš!
Alija Isaković, “Hasanaginica”.
9 “Lijevo: Odaja u kuli bega Pintorovića na Klisu, a desno Odaja u kuli Hasan-age
Arapovića u Zagvozdu, za nijansu skromnije namještena i drugačije obojena.
Minimalan inventar i samo najnužnija scenografska obilježja. Da bi se podcrtala
razlika, može odaja bega Pintorovića, tj.lijeva polovica scene, biti višeg nivoa za
jedan stepenik.” Alija Isaković, “Hasanaginica”.
10 V. Spahić: Stid Hasanaginičin, Zapis, Tuzla, maj-juni 1999.
11 Horozić Alispahić: Hasanaginica, opera u tri čina, Narodno pozorište Sarajevo,

2003.
12 U regiji je opera, također, doživjela izuzetnu medijsku pažnju. U ponešto
kolonijalnom stilu, kritičari i izvjestitelji ističu značaj djela u nacionalnoj kulturi:
“Ovakav tip nacionalne opere pripada doduše svojim izričajem kraju 19. ili početku
20. stoljeća, no zemlji bez prethodne vlastite operne tradicije može se tolerirati da
ovim prvencem nadoknađuje određene dugove iz prošlosti.” Trpimir Matasović,
Zarez, 64, 27. 9. 2001.
13 Tradicionalna muslimanska sredina i danas poznaje običaj oslovljavanja žena
imenima koja su izvedena od imena muškarca za kojega je žena udata. Ovaj običaj,
koji, pored promjene prezimena, dodatno naglašava gubitak identiteta koji žena
doživljava udajom, poznat je i u drugim naglašeno patrijarhalnim zajednicama.
14 „Centralni IDA u suvremenom kapitalizmu je obrazovni sistem, koji priprema
djecu da se ponašaju u skladu sa vrijednostima društva, usađujući u njih dominantne
verzije odgovarajućeg ponašanja posredstsvom historije, društvenih nauka, pa,
naravno, i književnosti.“ Catherine Belsey: „Konstruiranje subjekta
dekonstruiranje teksta“ (1985.), u: Zdenko Lešić: „Nova čitanja.
Poststrukuralistička čitanka“, Buybook, Sarajevo, 2003., str. 233.
15 C. Wright Mills: „The Cultural Apparathus“, u Power, Politics and People: The
Collected Essays of C. Wright Mills, ur. Irving Louis Horowitz, Oxford University
Press, London, Oxford, New York, 1967., str. 405-406. U: Edward W. Said:
„Krivotvorenje islama“, V.B.Z., Zagreb, 2003., str. 34.
16 Pod kulturom ovdje razumijem shvatanje termina u njegovom analitičkom
značenju: kao sistema označavanja kojim društvo ili dio društva razumije sebe i
svoje odnose sa svijetom.
17 Prema Daytonskom mirovnom sporazumu, kultura i obrazovanje naše države
ostavljane su u nadležnostima entiteta, to jest Republike Srpske i Federacije Bosne i
Hercegovine u Federaciji Bosne i Hercegovine ta nadležnost prenesena je na
kantone od kojih se ona sastoji. Posljedica svega toga je da danas u Bosni i
Herecegovini funkcionira, ni manje ni više, nego dvanaest nastavnih sistema.
(Najmanje problematično bi bilo konstatirati kako bismo, kao posljedicu svega
ovoga, mogli imati dvanaest različitih Bosni i Hercegovina nažalost, kako ove
podjele nisu ni nastale kao rezultat težnje da se promovira lokalno i različito nego da
se uspostavi jednom i zasvagda čista etnička granica među
bosanskohercegovačkim narodima, prije bismo mogli očekivati da svi naši
obrazovni sistemi nastave proizvoditi efekat kulturološkog haosa: stalno rastrzani
između zahtjeva međunarodne zajednice za uklapanjem u evropske standarde i
težnji etničkih zajednica za odijeljenim samopotvrđenjem.)
18 Član 59. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju kaže: «Kako bi se

postigao odgovarajući kvalitet obrazovanja i standarda znanja, te njihove
uporedivosti na domaćem i međunarodnom planu, nadležne obrazovne vlasti»
trebaju uspostaviti zajedničku jezgru nastavnih planova i programa.
19 Podaci preuzeti iz „Pokretanje debate: poštuje li BiH svoje međunarodne
obaveze na polju obrazovanja pitanja za građane BiH“, OSCE,
http://www.4study.info/bitno/1501-bos.pdf, dostupno 28.1. 2006., str. 2-5.
20 „Pokretanje debate: poštuje li BiH svoje međunarodne obaveze na polju
obrazovanja pitanja za građane BiH“, OSCE, http://www.4study.info/bitno/1501-
bos.pdf, dostupno 28.1. 2006., str. 11.
21 Isto, str.12.
22 Nastavni predmeti podijeljeni su na jezičko, prirodno-matematičko, društveno

područje, umjetnost i tjelesni i zdravstveni odgoj, izborno-obavezno područje i treći
izborni predmet (koji ovisi o izboru učenika). Ilustracije radi: u jezičkom području
(u koje spada i maternji jezik) 3 časa sedmično data su za prvi strani jezik u prve
dvije godine, dok se u trećem i četvrtom razredu broj za taj jezik smanjuje na 2. Svi
drugi predmeti, u svim ostalim područjima, osim matematike, imaju manji broj
časova i većinom se ne izučavaju sve četiri godine školovanja ili su u posljednje
dvije zastupljeni sa po jednim časom sedmično.
23 Iako je navedeni Plan i program važeći u Tuzlanskom kantonu, od školske
2005./2006. prema preporuci Pedagoškog zavoda Tuzla, predmet o kojem je riječ
imenuje se kao Bosanski, srpski i hrvatski jezik i književnost. U Razredne knjige se
upisuju nazivi sva tri jezika a u svjedočanstvima se jezik imenuje prema izboru
učenika.
24Nastavni plan i program, Opća gimnazija, Fond otvoreno društvo Bosna i
Hercegovina, 2003. str. 1.1
25 Isto, podvukla autorica.
26 Alan Sinfield: 'Give an account of Shakespeare and Education, showing why you
think they are effective abd what you have appreciated about them. Support your
comments with precise references.' U: Dollimore, Jonathan i Sinfield, Alan,
Political Shakespeare: Essays in cultural materialism, 2nd edition, Manchester
University Press, 1994, str. 160. Prijevod autorice.
27 Očita je nelogičnost u između naziva predmeta, koji danas uključuje i srpski
jezik, i navedenih tema.
28Nastavni plan i program, Opća gimnazija, Fond otvoreno društvo Bosna i

Hercegovina, 2003. str. 1.5
29 Isto, str. 1.9
30 Isto, str. 1.13
31 Isto, str. 1.17
32 Z. Lešić: Čitanka za prvi razred gimnazije, Sarajevo Publishing, Sarajevo,
2003.
33Z. Lešić: Čitanka za prvi razred gimnazije, Sarajevo Publishing, Sarajevo,
2003., str. 194.
34 Isto, str 1.9
35 U podnaslovu „Jevrejski pisci i djela u BiH“, iako je naslov u množini, stoji samo
jedno ime: Isak Samokovlija Pripovijetke (izbor).
36 Sve se čini potpuno prilagođenim za klasu koja se najbrže razvija, novu
buržoaziju (...).Novu buržoaziju (za razliku od stare, zanatlija i malih privatnika) ne
gradi porodica nego obrazovanje. 'Svaki od različitih čimbenika u okviru male
buržoazije posjeduje, u odnosu na one koji su mu podređeni, fragmente fantastične
tajne znanja koje legitimizira dati autoritet koji koristi... Stoga vjera u 'neutralnost
kulture' i u obrazovni sistem kao ono što usmjerava kretanje time što promovira one
koji su 'najbolji' i omogućava im pristup buržoaskom statusu ili bar višem statusu u
specifičnoj hijerarhiji intelektualnog rada.' Alan Sinfield, 'Give an account of
Shakespeare and Education' u: Dollimore, Jonathan i Sinfield, Alan, Political
Shakespeare: Essays in cultural materialism, 2nd edition, Manchester University
Press, 1994, str. 166., citat: Poulantzas, N, Classes in Contemporary Capitalism, pp.
275, 292
37Jonathan Dollimore: „Shakespeare, kulturni materijalizam i novi historicizam“
(1994.), u: Zdenko Lešić: „Nova čitanja. Poststrukuralistička čitanka“, Buybook,
Sarajevo, 2003., str. 209.
38 Nirman Moranjak Bamburać: Etičke implikacije intervencije „stranog u
tuđem“ i imaginativne varijacije identiteta, Zeničke sveske, 2, 2005, str. 105-
116.
149

Od društvenog do individualnog
Svetlana Đurković
Uvod
Pitanje roda u Bosni i Hercegovini (BiH) postalo je daleko vidljivije i
opipljivije kada su se inicirale, načinilie i ojačale veze sa Ujedinjenim
nacijama (UN), Vijećem Evrope (VE) i Evropskom unijom (EU), naročito s
obzirom na posljedice rata od 1992. do 1995. godine. Priroda ovih veza je
važna stoga što je budućnost Bosne i Hercegovine uvjetovana
poduzimanjem odlučnih koraka koji su u skladu sa instrumentima i
preporukama organa Ujedinjenih nacija, Vijeća Evrope i Evropske unije.
Važno je razumjeti da pitanje roda, iako ima izvjesni prioritet u BiH, nije
rezultat jasno ciljanih samoniklih pokreta u Bosni i Hercegovini, nego je
kombinacija, s jedne strane, zahtjeva i uvjeta koje je nametnula i preporučila
međunarodna zajednica, i aktivizma određenih aktivista i organizacija, s
druge. Pitanje roda i rodne politike nije pokrenuto kao rezultat opće
društvene potrebe da shvati i razriješi pitanja diskriminacije, nejednakosti,
nasilja i nerazumijevanja. Ovaj je faktor utjecao na politiku roda, kao što ju
je i ograničio kroz okvire problema definiranja, ljudskih prava, te same
implementacije i mainstreaming-a. Ukratko, rod je u BiH odraz vanjskih
parametara, što je samo vrh ledenog brijega kada su u pitanju pitanja
spola/roda, a sasvim sigurno nije koncept koji je evoluirao iznutra.
Rod je u Bosni i Hercegovini, kao i širom svijeta, definiran kao nešto što
predstavlja društveno određene uloge i norme “muškaraca” i “žena” u
javnom i privatnom životu. On se ne vidi kao nešto što je nečije
individualno pravo, izbor ili dinamični promjenjivi identitet. Posmatra se
150 Svetlana Đurković
vrlo pojednostavljeno, kao nešto što se tiče društveno konstituiranih

“muškaraca”, “žena”, i “jaza između njih”. Kada se govori o pravima u
ovom kontekstu, misli se na ona prava koja se krše jer je neko “žensko” (ili
“muško”), a ne sagledavaju se ona prava koja se tiču bivanja, odabira,
promjene i modificiranja onoga što neko uopšte, i na prvom mjestu, i jeste
kao individua. Zašto su 'gender mainstreaming' i rodne politike, odnosno
politika roda u BiH tako tijesno vezane za fiksne definicije? I zašto nije
izbor i pravo svakog pojedinca da smatra svoj rod za vlastiti konstrukt
samoidentiteta i samoizražavanja koji potvrđuje, opovrgava i/li transgresira
društveno nametnute i konstruirane uloge “žena” i “muškaraca”, kao i
sveukupni binarni kod “maskulinog” i “femininog”? Nadalje, zašto se
rodna jednakost bavi jedino jednakošću između “muškaraca” i “žena”, a ne
sa jednakošću različitih rodova? Drugim riječima, zašto je fokus stavljen na
“žene” i “muškarce”, a ne na sam rod?
Kao pitanje na koje moraju odgovoriti i vladine institucije, rod se

institucionalizirao na način da se razne institucije bave pitanjem roda i
nejednakosti između žena i muškaraca, kako to definiše Zakon o
ravnopravnosti spolova Bosne i Hercegovine. Famozna fraza “gender
mainstreaming”1 čak se ne može ni prevesti na jezike Bosne i Hercegovine,
pa se najčešće koristi engleska verzija. Isto se odnosi i na riječ “gender”, a
njen prijevod “rod” rijetko se koristi. Povrh svega, veoma je nejasno šta
riječ “rod” uopšte znači, jer je definicija data u Članu 4. Zakona o
ravnopravnosti spolova nejasna, i ne tiče “roda”, kao što i samo ime zakona
na BHS jezicima sugerira međutim, ovaj se zakon se uporno i zvanično na
engleskom jeziku (iz kojeg je i generiran) naziva 'Law on Gender Equality'.
Međutim, ni “gender”, ni “rod”, a ni “mainstream” nisu našli svoje mjesto
unutar obrazovnog sistema. Neki su projekti rađeni s ciljem da se istraže
školski udžbenici i procijeni rodno stereotipiziranje. Ne samo da udžbenici
promoviraju rodne uloge i norme, nego to čine i nastavni planovi i programi,
nastavni proces, nastavnici, školske igre i aktivnosti. Učenici osnovnih i
srednjih škola ne znaju šta je rod, i u većini slučajeva nisu u mogućnosti da
definišu značenje riječi spol.
Ovaj je rad napisan s ciljem razmatranja termina spol i rod iznova, u

kontekstu Bosne i Hercegovine, kako bi se doprinijelo prijelazu i jednog i
drugog termina od statičkog društvenog, do dinamičkog individualnog
koncepta i prakse. To ću učiniti kratko razmatrajući standarde ljudskih
prava, kao i pitanja spola i roda kroz društvenu perspektivu, te kroz
Od društvenog do individualnog 151
perspektivu ljudskih prava. Nadalje, također ću preispitati standarde

ljudskih prava, ustvrdivši da ljudska prava treba posmatrati kao koncept koji
adresira nasilje i diskriminaciju i kao sredstvo uklanjanja takvih
nejednakosti, jer se ljudska bića smatraju za već društveno predodređene, te
kao koncept koji gleda na ljudska bića i stvarne raznolikosti između njih,
njihove potrebe i situacije, i nejednakosti koje trpe, ali pri tome nikada ne
proističe iz predodređenog stajališta.
Trenutnim standardima ljudskih prava mora se postaviti izazov, ona se

moraju proširiti kako bi se ljudska bića smatrala za samoodređujuća, a ne za
društveno predod eđena bića, uzevši u obzir da ovakav ugao gledanja na
diskriminaciju i nejednakost stavlja u središte ljude, a ne društva u kojima
žive. I, konačno, termini poput spola, roda, rodne jednakosti nisu uglavljeni
('mainstreamed') u sektore obrazovanja i kulture, niti su unutar njih prisutne
otvorene, dostupne, transpasrentne i jasne informacije o spolu, rodu i rodnoj
jednakost, što predstavlja opasnost, jer sve to ostaje po strani, kao nešto što
se podrazumijeva. Ovo znači da ima malo alternativnih praksi i pogleda na
rod/spol unutar sektora obrazovanja i kulture, koji su i dalje zatvoreni, bez
produktivnih izazova unutar sebe, čime ne ispunjavaju svoju primarnu
funkciju.
Jesu li spol i rod ista stvar?

Zakon o ravnopravnosti splova u Bosni i Hercegovini kaže da spol
podrazumijeva biološke osobine (žena i muškaraca),2 ali ova definicija
sadrži tautologiju jer koristi sinonime poput žena i muškaraca, a priori
dijeleći ljude na žene i muškarce. Kada se neki termin definira koristeći
samu tu riječ ili sinonim unutar definicije, ne možemo govoriti o definiciji,
nego o društvenoj deskripciji. Na taj je način spol izmješten iz daljnje
dekonstrukcije jer je opisan kao urođena, inherentna, nepromjenjiva
osobina, mada to u stvari nije. Takve implikacije spola mogu biti jako
krute, jer se mogu interpretirati kao da samo muškarci i žene imaju spol i
rod, i/li da spol može biti samo muški i ženski. Na taj način
međuspolnost/interseksualnost može do te mjere kršiti ljudsko viđenje
svijeta da se jednostavno u njemu ne ostavlja mjesta za
međuspolne/interseksualne pojedince. Takve su individue prisiljene da
izaberu jedan ili drugi spol/rod (obično izbor čini neko drugi u njihovo ime).
Kao što primjećuje Feinberg, “spol i rod daleko su kompliciraniji nego žena
i muškarac, ružičasto i plavo”3 zar ne bi stoga trebalo omogućiti da ljudi
donose odluke koje se tiču njihovih tijela i života?
Sistem binarne opozicije spol-rod ili muško-žensko podrazumijeva samo

dvije vrijednosti, obično na suprotnim stranama istog spektra, a koje su
tipično relacijske i relativne. Čak i kad postoji siva zona, negdje na svom
putu relacijska će politika pretvoriti mnoštvo u binarnost, a raznolikost u
nule i jedinice, muško i žensko. Riječi kao što su djevojčica-dječak,
muškarac-žena jesu relacijske i vrlo su relativne jer ne definiraju ništa
konkretno, s obzirom da, koristeći jedna drugu, same sebe opisuju i
objašnjavaju. Također, pitanje intereksualnosti ili spolnih poremećaja nije
regulirano zakonom. Takve su prakse obično u rukama medicinskog
osoblja ili roditelja, gdje dijete nije čak ni svjesno vlastite medicinske
historije i istinskog razvoja spola. Prema zakonu, spol svakog djeteta mora
se prijaviti državnim organima, a na osnovu toga se dijete stavlja u M ili F
kategoriju. Nema druge spolne kategorije.
U bivšoj je Jugoslaviji, kao što je to slučaj i danas u Bosni i Hercegovini,

svaka osoba dobijala identifikacijski (matični) broj, a ovaj sistem
identifikacije, koji je otpočeo 1976. godine, funkcionira tako što svaka
osoba po rođenju dobija matični broj koji sadrži slijedeće podatke: datum
rođenja, regiju, spol u kombinaciji sa registriranim brojem u matičnoj knjizi
rođenih, kao i formulom načinjen kontrolni broj.4 Od 13 brojeva, tri se
koriste da identificiraju spol, kao i broj pod kojim je neko upisan u matičnu
knjigu rođenih. Sva djeca registrirana kao dječaci dobijaju broj od 000-499,
a sva djeca registrirana kao djevojčice broj od 500-599. S obzirom da
promjena spola nije regulisana u Bosni i Hercegovini, osobe koje su
promijenilie ili modificirale svoj spol koji im je pripisan pri rođenju mogu
promijenti svoja osobna identifikacijska dokumenta, iako za ovo ne postoji
standarna procedura. Neki zdravstveni stručnjaci poriču postojanje i pojavu
međuspolnosti, odnosno interseksualnosti u Bosni i Hercegovini, dok neke
zdravstvene iinstitucije nemaju nikakvih propisanih procedura, standarda i
normi u slučaju da se dijete rodi sa poremećajem u razvoju spola.5 Ne zna se
da li se ikakva medicinska procedura u ovom slučaju i koristi u ovim
slučajevima, jer međuspolnost nije nešto što se javno diskutira ili o čemu se
zna. To je još uvijek tabu tema.
Rod je društveni konstrukt spola. Svakom se djetetu daje ime koje se odnosi
na njhov spol, i to u većini slučajeva. Nadalje, djeca se odgajaju i uče da se
ponašaju, izražavaju, reagiraju, igraju, oblače, rade, hodaju, pričaju, vole, i
uopšteno sve čine u skladu sa spolom koji im je pripisan pri rođenju. Kako
različiti spolovi imaju različite propisane uloge, norme, ponašanja i
iskustva, tako to imaju i različiti rodovi. Nije društveno prihvatljivo imati
rod koji nije u skladu sa spolom koji vam je pripisan na rođenju, odnosno
onaj koji je samodefiniran i samoidentificiran. Svaka osoba koja prekorači
propisana i pripisana rodna izražavanja, ponašanje, norme i uloge je
potencijalna žrtva ozbiljnog nasilja i zloupotrebe.
Rod: onda i sad

Prije rata u Bosni i Hercegovini riječ rod nije se široko koristila. Čak i poslije
rata riječ “gender” nije baš puno ili išta značila ikome bila je to nepoznata
nova riječ, strana riječ, nešto što ima veze sa ženama, dok se domaća riječ
“rod” uglavnom odnosila na lingvističke rodne kategorije, ili je asocirala na
porodične i/li krvne veze. Ono što jeste postojalo u BiH i regionu prije rata
je koncept društvenih normi i uloga kao konstrukata, nečega što se uči i stiče
kroz obrazovanje, porodicu, društvo, a što sve osobe čini “muškarcima” ili
“ženama” ili “muškarastim ženama” ili “ženskastim muškarcima”. Neki
nisu dijelili mišljenje da je ovaj disbalans pravičan ili ispravan, a neki su
mislili da je cijeli odnos postavljen pravedno. Međutim, iako su neki
propitivali društvene norme i uloge, mnogi od njih nisu doveli u pitanje ništa
dublje od toga, ono što je potka svega toga. Rod kao takav je stavljan u
pitanje i razmatran, ali spol nije.
Danas je riječ i termin “gender” u uobičajenoj i svakodnevnoj upotrebi u

Bosni i Hercegovini, naročito u nevladinim organizacijama i institucijama.
Čak se probila i domaća riječ “rod”. Diskriminacija se tretira (barem na
papiru), zvaničnici organizacija se educiraju, treniraju se policajci, i čini se
kako se ova pitanja kreću ka naprijed. Međutim, većina ih još uvijek ne
preispituje najosnovnije stvari, zajednički djelitelj svega ovoga. Možda je
problem u tome što definicija “gendera” nije nešto što je izraslo iz lokalnog i
kulturnog konteksta Bosne i Hercegovine, ili problema i pitanja od važnosti,
nego iz definicije (kao i pristupa) koji se prilično jednostavno priskrbljen.
Definicija roda koja se obično koristi u Bosni i Hercegovini je ista ona
definicija koju koristi i Vijeće Evrope. Skoro sve organizacije i institucije
zvanično koriste ovu definiciju, a neke jednostavno ne koriste nikakvu
zvaničnu definiciju; većina ih, također, ne koriste domaću riječ “rod”, nego
riječi “gender” i “džender”.
Rod je...?
Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini je zbunjujući kada je
u pitanju definicija roda. Zapravo, na engleskom jeziku, ovaj je zakon
zvanično nazvan kao Zakon o rodnoj ravnopravnosti, dok on na
bosanskom/hrvatskom/srpskom (BHS) jeziku ima naziv Zakon o
ravnopravnosti spolova. Stoga, da li je ovaj zakon nešto što se tiče roda? Na
engleskoj verziji konzistentno se koristi riječ rod tamo gdje u BHS verziji
stoji riječ spol. Dakle, BHS verzija ne spominje riječ rod uopšte. Član 4.
ovog Zakona nudi definiciju spola: “spol: društveno uspostavljena uloga
žena i muškaraca u javnom i privatnom životu za razliku od istog izraza koji
daje biološko određenje. Izraz spol u duhu ovog zakona pokazuje značaj
koji je unutar društva dat biološkom određenju spola”.6
Prema ovom zakonu, spol ima dvije definicije, od kojih je jedna biološka, a
druga društvena. Biološka definicija podrazumijeva biološka svojstva
spola, a društvena definicija implicira značenja koja se pridaju biološkim
svojstvima spola, kao i društveno određene uloge žena i muškaraca. Osim
što su zbunjujuće i nejasne, ove definicije nam zaista ne nude nikakve
informacije o tome šta znači slijedeće “biološko određenje”, “biološko
određenje spola”, “žene” i “muškarci. Ova je definicija zaista vrlo
zanimljiva tautologija.
Većina implementirajućih agencija u Bosni i Hercegovini, poput Gender

centra Vlade Republike Srpske, definiše rod na slijedeći način: “dinamičan
pojam, koji se mijenja s vremenom i geografski, kao i tokom života svakog
pojedinca. Pojam gender predstavlja društveno uslovljene uloge žena i
muškaraca, njihove odgovornosti i mogućnosti, te njihove međusobne
odnose. (…) Gender se odnosi na socijalne razlike između žena i
muškaraca, tj. na različite odgovornosti žena i muškaraca u datoj kulturi,
vremenu i lokaciji. Gender uloge se tokom života uče i mijenjaju.“7
S druge strane, Gender Centar Federacije Bosne i Hercegovine koristi

slijedeću definiciju: “Gender označava sociološki i kulturološki uvjetovanu
razliku između muškaraca i žena. Odnosi se na sve one uloge i osobine koje
nisu uvjetovane ili određene isključivo prirodnim ili biološkim faktorima,
nego su prije proizvod normi, konvencija i tradicije i kroz vrijeme su
promjenljivi”.8 U okviru projekta Gender jednakost i ravnopravnost u BiH
(GEEP), nudi se slijedeća definicija: “Termin rod predstavlja društveno
određene uloge žena i muškaraca, njihove odgovornosti i mogućnosti, kao i

međusobne odnose. Rod je dinamičan pojam, a mijenja se s vremenom i
geografski, kao i tokom života svake osobe”.9 Iako većina organizacija i
institucija insistira na činjenici da rod podrazumijeva društvenu, a spol
biološku dimenziju, nema jasne linije između ovo dvoje kada je u pitanju
posao koji se treba obaviti. Čini se da, kroz svoje insistiranje na upotrebi
riječi gender, većina organizacija određuje gender kao vrstu kombinacije
između spola i roda, odnosno kombinira ih.
Za razliku od ostalih, Udruženje Q, kao jedina LGBTIQ10 organizacija u

Bosni i Hercegovinu, koristi slijedeću definiciju: “Rod je individualni
konstrukt vlastitog identiteta/izražavanja koji potvrđuje, negira i/ili nadilazi
društveno zadane i formirane spolne i rodne uloge 'muškaraca' i 'žena' kao i
cijelu binarnu osnovu 'muškog' i 'ženskog'. Također, rod je i društveni
konstrukt spola koji po definiciji određuje društvene uloge 'muškaraca' i
'žena', to jeste, kreira konstrukt 'muškarca' i 'žene'.”11 Nadalje, Udruženje Q
određuje spol ne samo kao biološku klasifikaciju, nego kao društveno
uvjetovanu medicinsku i zakonsku klasifikaciju na osnovu bioloških
karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije i to prvenstveno na
temelju vanjskih spolnih organa ("ženski" i "muški"), unatoč postojanju
spolnog razlikovanja (hormoni, kromozomi, spolni organi, gonadi, itd.)
koje prevazilazi kategorije "ženskog" i "muškog" spola. Ovo udruženje
također uvodi i pojam međuspolnosti, i to kroz interseksualnost i kao riječ i
kao stvarnost kojima se postavlja izazov binarnoj opoziciji žene-muškarci,
te takvim terminima poput rodnog identiteta, spolnog identiteta, rodnog
izražavanja i interseksualnih karakteristika. Ovi termini jasno razlikuju
norme i uloge, vizuelne pojavnosti i identitete, kao nešto što je društveno i
naučeno i/li izabrano i individualno. Drugim riječima, u središtu je
individualna definicija i identifikacija, bez obzira da li ona prekoračuje
društvene definicije, uloge i norme, ili ne.
Iako je rod više od spola i više od binarne opozicije muško-žensko, u svim

organizacijama i tiijelima u Bosni i Hercegovini koje se bave ovim
pitanjima (osim ovog jednog izuuzetka) rod se tretira kao produžetak spola,
kao njegov društveni alter ego. Došlo je do toga da ovaj pojam znači
ravnopravnost između 'muškaraca' i 'žena', i to samo 'muškaraca' i/li 'žena'.
Iako on preispituje diskriminaciju i neravnopravnost između njih,
pokušavajući da je ukloni, takav pojam nikad ne dovodi u pitanje obrazac i
sistem po sebi, težinu muškog i ženskog, te od čega se ovo dvoje sastoje.
U vrijeme kada je dekonstrukcija postala norma kritičke misli i djelovanja,

ne smije biti granica i svaki kamen treba prevrnuti, a temelje preispitati.
Postoji neporeciva veza između spola/roda i seksualnosti, kao što postoji i
između spola/roda i seksualne orijentacije. Zakon o ravnopravnosti spolova
u Bosni i Hercegovini je prvi zakon u BiH koji uopće spominje seksualnu
orijentaciju i zabranjuje diskriminaciju na toj osnovi. Međutim, ovaj termin
nije određen niti ovim Zakonom, a ni nekim drugim potonjim zakonom u
BiH. Pored ovoga, osim Udruženja Q nijedna druga organizacija
(uključujući Gender centre u BiH i Agenciju za ravnopravnost spolova
Bosne i Hercegovine) ne promovira javno Član 2. Zakona koji zabranjuje
diskriminaciju na temelju spolne orijentacije, niti to čini sa pitanjima poput
spolnog identiteta, rodnog identiteta, rodnog izražavanja i interseksualnih
karakteristika. Sva su ove teme u vrlo bliskom odnosu sa spolom i rodom,
koje međusobno razdvajaju isključivo individualne i društvene perspektive.
Genderfobija/rodofobija i rodno/orođeno nasilje

Globalnu javnu kampanju '16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama' u
Bosni i Hercegovini već nekoliko godina organizira Fondacije CURE, a u
toku ovih aktivnosti njen naziv je promijenjen u '16 dana aktivizma protiv
nasilja po osnovi spola/roda'.12 Ova se organizacija, osim rada na ženskim
pravima, također fokusira na nasilje kojem je izložena generalna populacija
po osnovu spola i roda. Većina ženskih nevladinih organizacija, te 'gender'
organizacija i projekata usmjerava se na ženska prava, gdje je urađen hvale
vrijedan posao. Platforma za akciju ženskih NVO u BiH jasno izlaže svoje
ciljeve rada kao one koje se tiču isključivo prava žena. U tom okviru je rod
kao pojam ograničen samo na jednu ciljnu grupu, žene i djevojke.13 Ovo nije
ništa neobično s obzirom da Komisija Evropske zajednice u svojoj Okvirnoj
strategiji o rodnoj ravnopravnosti (2001-2005) također opisuje svoju misiju
i ciljeve kao vezane za promoviranje i poboljšavanje ženskih prava, u skladu
sa dihotomijom muško-žensko.14
Seksizam se definiše kao diskriminacija zasnovana na temelju spola, dok se

genderfobija/rodofobija definiše kao “diskriminacija na bazi roda (rodnih
uloga, izražavanja i normi) koja proističe iz neprihvaćanja i negiranja prava
individua na ličnu koncepciju rodnog identiteta i izražavanja.”15 Iako
prožete jedna drugom, obje se definicije usredsređuju na različita temeljna
polazišta i pretpostavke. Transfobija proističe iz neprihvaćanja i negiranja
prava pojedinke/ca na osobnu koncepciju rodnog/spolnog identiteta i
izražavanja. Ona se odnosi na strah, mržnju, gađenje, predrasude i

diskriminirajući odnos prema transrodnim osobama, odnosno osobama čije
stvarno ili percipirano rodno izražavanje nije u skladu sa društveno
pripisanim spolom, kao i na predrasude i diskriminirajući odnos prema
osobama koje narušavaju i prekoračuju uske društvene spolne/rodne uloge,
pravila i stereotipe.16
Mnogi su izvještaji napisani o nasilju i diskriminaciji koje žene dnevno trpe,

kako u privatnom, tako i u javnom životu. Izjave i ponašanja koji su puni
predrasuda, kao i promoviranje stereotipa, vide se i u medijima i u javnoj
komunikaciji, kao i u svim oblastima života: obrazovanju, zdravstvu,
politici, zapošljavanju, itd. Iako je genderfobija najvidljivija kada cilja na
žene, ona je nešto što s čim se LGBTIQ osobe suočavaju na dnevnoj osnovi,
a naročito transrodne i transseksualne osobe. Dok god su pitanja roda
razmatrana isključivo iz perspektive žena i muškaraca, ona nisu razmatrana
iz perspektive roda koji uključuje cjelokupni sistem i obrasce potčinjavanja,
patrijarhata, moći, binarne dinamike, i tako dalje. Sa ovakvom se
situacijom ne smijemo pomiriti.
Orođeni: u tišini
Promoviranje spola i roda kroz osnovno obrazovanje nudi vrlo jasne poruke
o tome šta je i ko je dječak, a šta i ko djevojčica. Udžbenici su elementi koji
su jako slikoviti i vizuelno stimulativni, pa prema tome i jako uspješni u
prikazivanju i stvaranju jaza između djevojčica i dječaka (žena i
muškaraca). Udžbenici nude sve od slika, boja, normi, uloga, igara, kućnih
dužnosti, ponašanja, pa do porodice i društva. Spol i rod su jasno
predstavljeni kao jedno, kao ista stvar. Nema razlike između njih, jer samo
jedno postoji. Riječ rod niti se koristi niti je objašnjena. Riječ spol također
nije objašnjena niti se upotrebljava u udžbenicima u ranijim razredima, a
jedine riječi koje se tamo koriste su djevojčice, dječaci, mama, tata, sestra,
brat, i tako dalje.
Što se tiče srednješkolskog obrazovanja, situacija nije puno bolja.

Udruženje Q je nedavno poduzelo studiju ispitujući srednjoškolsku
populaciju širom Bosne i Hercegovine o problemu seksualnosti i spolnosti.
Prema nalazima ove studije, 14,4% studenata ne razumiju šta znači riječ
spol, dok ih 28,9% ne razumije značenje riječi rod.17 Između 15,4% i 25,9%
ispitanih osoba nije uopšte odgovorilo na ovo pitanje. Od onih koji su
ponudili odgovore, spol se uglavnom opisuje na tautološki način (kao muški

i ženski), dok se rod uglavnom pridružuje pojmovima porodice i porodičnih
odnosa, jezika i spola.
Kakva seksualnost? Naučene lekcije u srednjim školama u BiH (draft),
Udruženje Q, 2006
Kako biste vlastitim riječima opisali pojam spol? Učestalost Procenat
Ne razumijem pojam 189 14,4
Bez odgovora 203 15,4
Tekstualni odgovor 899 68,4
Ne znam kako da objasnim 24 1,8
Ukupno 1315 100
Kako biste vlastitim riječima opisali pojam rod? Učestalost Procenat
Ne razumijem pojam 380 28,9
Bez odgovora 340 25,9
Tekstualni odgovor 574 43,7
Pogrešan odgovor 1 0,1
Ne znam kako da objasnim 20 1,5
Ukupno 1315 100
Interesantno je to da, kada su upitani o terminima o kojima čuju i uče u školi,

88,8% ispitanih dalo je pozitivan odgovor za pojam spol, a 69% za pojam
rod/gender. Prema ovoj studiji, samo se jedan drugi pojam se približio ovoj
učestalosti, a to je seksualnost (73,8%). Ova su tri pojma najčešće pomenuta
od strane učenika/ca.18 Između 11,2% i 31% učenika izjavilo je da ne uče
uopšte ni o jednom od ovih pojmova u školama.19 Izvor znanja s obzirom na
ove pojmove je primarno biologija, kao i oko 50 drugih predmeta (svaki sa
učestalošću nižom od 10% po predmetu).20
Jezik koji se koristi u obrazovnom sistemu, kao i svuda drugdje, uvijek je

muški orođen. Riječi se u ženskom rodu koriste samo kada se koriste u
jednini, ili kada osobe govore u vlastito ime. Zanimanja su orođena u
jeziku, ali najčešće se u govoru koriste ona u muškom rodu. Jezik je orođen.
Djeca su orođena. Učitelji/ce su orođeni/e. Roditelji su orođeni. Škole su
orođene, i intenzivno promoviraju spolno i rodno stereotipiziranje kao i
usvajanje rodnih uloga i normi. Informacije koje učenici primaju,
udžbenici, te poruke učitelja kojima su izloženi, nisu adekvatni, a nisu ni u
skladu sa kvalitetnim materijalima i treninzima koji su neophodni kako bi se
obrazovalo o ravnopravnosti po osnovi spola i roda, te sveukupnim ljudskim
pravima i antidiskriminaciji, i kako bi se ove vrijednosti i norme

promovirale. Izuzetno je teško uključiti pitanja spola, roda, identiteta i
ljudskih prava u udžbenike i ukupni formalni obrazovni sistem, kada nema
osnove diskusije o ovome između feministica i nevladinih organizacija.
Spol i rod kao identitet i kao pravo na sopstvo

Ovdje naizmjenično koristim pojmove identitet i pravo na sopstvo, jer ću na
taj način razmatrati identitet i kao nešto što znači individualni koncept,
osjećaj i poimanje sopstva, i kao grupni koncept, osjećaj i smisao grupe
kojoj pripadamo. Također, identitet u ovom smislu ne znači nešto
zacementirano, nego nešto promjenljivo i pokretljivo. Obično se spol i rod
vide kao nešto što je nepromjenljivo i neispregovorivo. Spol i rod se često
vide kao fiksni i inherentni, barem kroz asocijaciju. Ako je ovo istina, zašto
svako mora naučiti šta je, i šta su prihvatljivi načini ponašanja i izražavanja?
Zašto je važnije da ljudi budu više u liniji sa društvenim ulogama i
normama, a ne sa vlastitima, i zašto su izloženi nasilju i uznemiravanju onda
kada njihove vlastite uloge i norme postanu važnije?
Identitet je pitanje koje tretira Konvencija o pravima djeteta. Identitet

podrazumijeva registrirani pravni identitet i veze koje dijete ima sa
državom, roditeljima ili sistemom, time što ima pravo na ime, pravo na
dobivanje nacionalnosti/državljanstva, i pravo da se o njimu brinu
roditelji.21 Identitet također znači i nešto drugo. Instrumenti međunarodnih
ljudskih prava i konvencije također upućuju na rasu, porijeklo ili
nacionalno/etničko pripadanje, religiju, jezik i kulturu, kada je u pitanju
identitet. Moglo bi se učiniti kako su sve glavne sheme identiteta na
artikuliran način adresirane od strane Ujedinjenih nacija, nudeći punu
zaštitu svim ljudskim bićima, i to prema boji kože, rasi, jeziku, religiji,
nacionalnom porijeklu, kulturnom identitetu, i tako dalje. Međutim, dublja
analiza pokazuje jedan novi teren za preispitivanje, koji se tiče činjenice da
se spol, rod i seksualna orijentacija, iako inkluzivni, ne smatraju niti se štite
kao identiteti, nego kao karakteristike. Seksualna orijentacija se ne
spominje eksplicitno i direktno ni u jednoj od konvencija Ujedinjenih
nacija. Međutim, Međunarodna povelja o građanskim i političkim pravima
(International Covenant on Civil and Political Rights - ICCPR) i
Međunarodna Konvencija o ekonomskim i kulturnim pravima
(International Covenant on Economic Social and Cultural Rights -
ICESCR), još od 1994., odnosno 2000. godine respektivno,22 uključuju
“seksualnu orijentaciju” kao komponentu “spola”, te time zabranjuje

diskriminaciju po tom temelju. Pokušaji da se usvoji seksualna orijentacija
kao ljudsko pravo na nivou Ujedinjenih Nacija dosada su bili neuspješni,23
ali pitanje seksualne orijentacije dobija na vidljivosti kroz Opće preporuke,
nalaze i izvještaje Specijalnih izvještača, kao i kroz nacionalne legislative,
koje pozivaju na ne-diskriminaciju i poštovanje ljudskih prava kao što je
zdravlje,24 život,25 i drugo.26
Spol kao osnova diskriminacije, za razliku od seksualne orijentacije, jeste

bio predmetom otvorene debate na nivou UN-a, a učinjen je i daleko
vidljivijim pitanjem kroz brojne izvještaje do sada. Iako nije jasno određen,
spol kao kategorija ostaje vidljiv kroz riječi “žena” i “muškarac”, iako ni ove
riječi najčešće nisu definirane.27 Kulturni kontekst takve promjene se
smatra sasvim očitim, što možda čini pojašnjavanja nepotrebnim. Međutim,
s obzirom da ljudska prava nisu kulturno relativan koncept, niti koncept i
jedne partikularne kulture, spolni i rodni identiteti, kao i etnicitet, religija i/li
jezik, zaslužuju dublje preispitivanje, naročito zato što onaj koncept spola
i/li roda koji je prepoznat od strane drugih ne mora biti isti kao koncept spola
i/li roda koji je prepoznat i osjećan od strane individue.
Identiteti kojima se obraćaju međunarodne konvencije izgleda da priznaju

tri vrste identiteta: registriranu identifikaciju (rodni list, državljanstvo,
matični broj, i tako dalje), inherentni identitet, i odabrani identitet. Rasa i
nacionalno/etničko porijeklo u ovim se konvencijama smatraju inherentnim
karakteristikama. Prema tome se ne može birati boja kože, niti linija
porijekla s obzirom na nacionalnu/etničku pripadnost. Međutim, prema
njima se religija kao identitet može posmatrati kao identitet do kojeg se
dolazi izborom. Čak i identiteti koji se vide kao inherentni u nekim
slučajevima i s vremenom postaju pitanjem izbora. Šta se dešava sa osobom
koja dolazi iz različitih rasa, etniciteta ili nacionalnosti, a mora se
identificirati samo sa jednom od njih? Čini se da se mora vršiti odabir
određene vrste, pa prema tome inherentni identitet postaje odabrani
identitet.
Država Bosna i Hercegovina prema svom Ustavu priznaje tri konstitutivna

naroda: Bošnjake, Hrvate i Srbe. Država BiH niti svojim Ustavom, a ni
drugim zakonima, ne priznaje status osobe čije je etničko porijeklo
bietničko, trietničko ili multietničko. Ona priznaje tri naroda i kategoriju
'drugih'. Odabir postaje ključno pitanje kada se radi o osobi koja ima više
nego jedno etničko porijeklo. Također, ako postoje drugi indikatori kao što
je ime, prezime, i tako dalje, koji su označitelji etničkog porijekla, kao što je
to slučaj na Balkanu, onda ponekad taj izbor rade drugi, odnosno društvena
sredina. U društvenom je kontekstu ovo pitanje tretirano na način da se
inherentnim identitetom smatra identitet koji dolazi sa očeve strane
porodice ili očeve neposredne linije porijekla po pitanju identiteta.
Međutim, ovdje se postavlja veoma važno pitanje samoidentificiranja,
odnosno bivanja identificiranim od strane drugih. Drugim riječima, ovo je
pitanje prava na identitet, ali također i prava na ne-identitet.
Svaki identitet, sve dok je vidljivo označen kroz ime, pojavu, tjelesne
osobine, jezik ili ponašanje, uvijek već pripada društvenoj banci identiteta i
može lako biti identificiran od strane drugih pripadnika i pripadnica društva.
Bez obzira na nečiji istinski osjećaj sopstva i (ne)identifikacije, pripadnici i
pripadnice društva će obično prikačiti jedan ili više identiteta na osobu,
jednostavno prepoznajući propisane i usvojene stereotipne karakteristike i
demarkacije. Sa takvim prikačivanjima dolaze i očekivanja, po putanju
uloga, normi, izražavanja i općeg ponašanja. Znamo da je ovo istina za rasu,
etničko porijeklo, kulturu i religiju, ali je također istina i kada su u pitanju
rod i spol. Pravo na identitet (i na sopstvo, s obzirom na kontekst, kulturu i
tijelo) podrazumijeva priznavanje sopstva unutar sebe i/li unutar grupe bez
obzira na to je li osnova identieta inherentna, konstruirana ili odabrana a
također podrazumijeva i pravo na ne-identiet kada takav identitet usvajaju
drugi, kao i društvo u cjelini.
Postavljanje pravog pitanja

Tokom popisa stanovništva 1961. godine stanovnici i stanovnice Bosne i
Hercegovine su se etnički i nacionalno određivali kao pripadnici i
pripadnice jedne od 25 etničkih grupa i kategorija. Jedna od kategorija
odnosila se na Muslimane u etničkom smislu, ali ne i u smislu nacije, a taj
status (narodnosti) je Muslimanima bio i zvanično odobren nekoliko godina
kasnije. Tako su se tokom popisa 1971. godine ljudi mogli određivati kao
“Muslimani u smislu narodnosti”, što je bila opcija koja nije postojala 1961.
godine. Ogromna većina ljudi koji su se odredili kao Muslimani u smislu
narodnosti 1971. godine su se 1961. godine određivali kao Jugosloveni (ili
nešto drugo). 28 Demografska slika identiteta se drastično izmijenila onda
kada je izbor koji je bio paralelan aktualnom i percipiranom samoosjećanju
identiteta načinjen dostupnim. Rezultati kada je u pitanju pripadnost nekoj
osnovi identiteta uvijek dobijaju nove i različite dimenzije kada postoji više
opcija za izbor, ili kada postoji slobodna opcija za neodređivanje ili
neidentifikaciju.
Udruženje Q je 2005. godine poduzelo ispitivanje u kojem je postavilo

pitanja koja su se ticala identiteta, ostavljajući kao opciju i
neidentificiranje/neodređivanje po pitanju identiteta. Opcija
neidentificiranja nije strategija bijega, nego opcija identiteta koja je data
tako da je svaka osoba mogla upisati vlastiti odgovor. Od 210 ispitanih
individua, 34,3% su izjavile da se ne identificiraju prema nacionalnosti.29 S
obzirom na religiju, 49% njih izjavilo je da se ne identificiraju po tom
osnovu. Također, otprilike 20% ispitanih su se identificirali kao
Bosanci/Bosanke ili BiH, što je identitet zasnovan na pripadnosti
državi/zemlji u geografsko-kulturnom smislu, ali zvanično ne postoji i nije
priznat kao takav. Svaka se osoba prema vlastitom imenu i/li drugim
karakteristikama, identificira i tretira od strane drugih kao pripadnik ili
pripadnica posebne nacionalne ili vjerske skupine. Međutim, sami se ljudi
lično osjećaju i identificiraju drugačije, dok cijelo to vrijeme bivaju tretirani
unutar okvira fiksnog identiteta koji nije njihov vlastiti. Vrlo je interesantno
da se u popisu iz 1991. godine, samo 0,3% ispitanih nije odredilo u smislu
nacionalnosti. S obzirom da je BiH trenutno izrazito nacionalizirana u
političkom smislu, bilo bi jako interesantno vidjeti kakve bi 'rezultate'
nacionalni identiteti postigli da postoji trojaka opcija identificiranja,
neidentificiranja i samoodređivanja.
Kada pređemo na pitanja spola i roda, vidimo da su prema podacima

dobijenim iz popisa 1971., 1981. i 1991. godine u Bosni i Hercegovini, sve
osobe smještene u dvije spolne kategorije, muškarce i žene.30 Nema drugih
opcija i nijedna osoba nije odabrala da se ne izjasni ili da se izjasni kao nešto
izvan te dvije opcije. Da su ponuđene druge mogućnosti na odabir, da li je
logično zaključiti da bi se i ljudi drugačije identificirali? Za razliku od
podataka iz popisa stanovništva, neki od ljudi koji su ispunili LGBTIQ
upitnike izjavili su da sebe ne identificiraju na osnovu spola, roda i/ili
seksualne orijentacije. Jedna se osoba nije izjasnila u smislu spolnog
identiteta, 17 osoba (8,1%) nije se identificiralo prema rodu, dok se 12 osoba
(5,7%) nije odredilo po pitanju seksualne orijentacije.
Korištenje prava neidentificiranja i identificiranja

Medicincki, pravno i društveno gledajući, samo se dva spola
podrazumijevaju, kao i samo dva roda. Međutim, ovo je ispitivanje otkrilo
da postoje više od te dvije kategorije samoidentificiranja. Kada su se
izjašnjavali po pitanju rodne pripadnosti i identiteta, osim F i M kategorija,
neki su ljudi odabrali transrodni identitet, ili istovremeno F i M kategoriju.
Povrh toga, iako se većina ljudi određuje u smislu spola i roda koristeći istu
identitarnu kategoriju za oboje, prema ovom ispitivanju 28 individua je
izabralo rodnu kategoriju koja je različita od izabrane kategorije spola.
Drugim riječima, od 70 individua koji se se identificirali kao žene po spolu,
samo ih se 57 identificiralo kao žene i prema rodu. Ostalih 13 individua su se
odredili kao muškarci, transrodni, F i M, ili su odabrali da se uopće ne
odrede po pitanju rodnog identiteta.
Spol / Rod
Rod Ukupno
F M Transrodna Ne određujem se Ne znam FiM
osoba po pitanju rodnog
identiteta
F 57 3 2 6 1 1 70
M 4 120 1 8 1 134
Spol Ne određujem se po 1 1
pitanju spolnog
identiteta
Osjećam se muškarcem 1 1
Neodgovoreno 2 2 4
61 123 6 17 2 1 210
Ukupno
Identificirati se u smislu spolne i/ili rodne pripadnosti na određen način ne

znači da osoba preuzima taj identitet i/ili jedino taj identitet. Ponašanje
određene vrste ne znači neizostavno i identitet, ali može implicirati druge
identitete, ili u najmanju ruku, identifikaciju u nekim drugim smislovima
(bez obzira da li je ta identifikacija prisilna ili odabrana, kao što je to slučaj
sa rasom, etnicitetom, religijom, kulturom, i tako dalje). Drugim riječima,
rađanje djeteta ne daje onoj koja ga je rodila automatsku kvalifikaciju da se
odredi kao žena ili kao majka. Ovaj identitet nije isključen, ali nije
neizostavno ni uključen, niti je derivativan. Spol i rod su identitarna pitanja
skorijeg datuma, u političkom smislu, nego što su to ona 'starija' pitanja
religije ili nacionalnog identiteta. Mada gore navedene informacije dolaze
od LGBTQ populacije, u doglednom vremenu veoma je izvjesno i moguće
da će takvi ili slični rezultati stizati i od generalne javnosti. Spolni identitet,
rodni identitet, seksualna orijentacija, spol, rod, rodno izražavanje i
seksualnost koja prekoračuje i transgresira društvene norme sve to nisu
stvari koje pripadaju samo LGBTIQ osobama. Štaviše, ova pitanja su od
značaja i pripadaju svakome od nas. Osim što postavljaju pitanje prava na
identitet i ne-identitet, tu je i također i pitanje prava svake osobe da bude
jedna cjelina.
Pristup zasnovan na rodu i ljudskim pravima

Možda nije jedino slučaj to da društveni kontekst rodne perspektive u Bosni
i Hercegovini vodi ka usvajanju, ali ne i ka promišljanju i posjedovanju roda
u Bosni i Hercegovini. Možda je također slučaj i to da ljudska prava i pristup
zasnovan na ljudskim pravima nikada nisu bili spojeni sa politikom roda u
ovom smislu, niti su to danas, kao i to da su queer egzistencija, stvarnost i
doprinos životu koje oni donose, bili i ostaju isključeni kada je u pitanju
stvaranje zajedničke platforme rodne perspektive u Bosni i Hercegovini.
Kada uzmemo ljudska prava u obzir, odnosno pristup baziran na ljudskim
pravima, postoje dvije glavne stvari koje dolaze u prvi plan: individualne
karakteristike određene populacije/grupe o kojoj je riječ treba priznati i
uzeti u obzir, kao i istinske potrebe te populacije/grupe, koje potom treba
adresirati. Ovo također znači da populacija/grupa u pitanju ima pravo da
definira, objasni, i opiše svoju poziciju, potrebe, situaciju i identitete.
Upravo to je ono što trenutno nedostaje u trenutnom diskursu rodne politike
u Bosni i Hercegovini.
Kada bi se takav pristup uključio unutar rodne politike, onda bi slijedeća

pitanja bila načinjena vidljivima, a potom i ispravno tretirana:

- Mora se na adekvatan i dubinski način osvijetliti i propitati
društveni/medicinski/pravni konstrukt i roda i spola;
- Rod i spol ne mogu biti kontrolirani niti isključivo definirani od strane
društva;
- Sve osobe imaju pravo (i izbor) da odrede osnovnu jezgru sopstvenog
identiteta, uključujući “muškarce”, “žene”, “muške”, “ženske”
definicije, čime će logičnim slijedom biti u mogućnosti da stvaraju druge
definicije, norme i identitete koji im odgovaraju;
- Sve osobe imaju pravo na vlastiti spol i rod, uključujući i druge identitete
njihove seksualnosti i društvenog života;
- Društvo nema i ne smije imati pravo prvenstva kada su u pitanju lični
identiteti i tjelesni integritet individua.
Važno je shvatiti da spol i rod nisu vlasništvo društva i da društvo nema

pravo da trpa ljude u kutije (niti to pravo imaju drugi ljudi) kroz kulturno
nadziranje i upravljanje. Istina je, međutim, da su spol i rod također upravo
jedni od rezultata društva u kojem živimo. Bez obzira na to, spol i rod, kao i
rodni identitet i/ili rodno izražavanje, inteseksualne karakteristike i
seksualna orijentacija, jesu nešto što pripada svakoj individui. Odluke o
nečijem tijelu, spolu, rodu, identitetu, praksama i sklonostima pripadaju
domenu individualnih prava i izbora, i jako je važno priznati takvu vrstu
prava. Važno je, također, uključiti i lične definicije i shvatanje spola, roda,
rodnih uloga i seksualnosti u cjelini, da ne uzimati spol za nešto što je dato,
auhtohtono i fiksno. Odrođavanje roda neće daleko stići ukoliko se ne desi i
deseksiziranje spola.
Zaključak
Sektor obrazovanja igra ključnu ulogu u procesu politike roda i rodnih
politika, ali je i pitanje roda kao i rodne ravnopravnosti u potpunosti
stavljeno izvan učionica širom Bosne i Hercegovine. Ono što rod/gender
trenutno predstavlja u politici Bosne i Hercegovine i raznim
implementacijskim agencijama je inešto zuzetno ograničeno i skoro
nevidljivo kada su u pitanju rezultati takvog rada na ljudskim pravima,
naročito unutar obrazovnog sistema BiH. Trenutni obrazovni sistem počiva
na nepropitanom konstruktu spola, pretpostavkama i promociji
tradicionalnih uloga i stereotipa, što čini sve ono što transgresira i
prekoračuje takve konstrukte nevidljivim, abnormalnim i devijantnim.
Ovaj trenutni sistem omogućava nasilje i diskriminaciju nad onima koji

prekorače uske crte društvenih normi i uloga, kao i fiksne identitete i
ispoljavanja, bez obzira je li osoba u pitanju interseksualna, transrodna,
biseksualna, lezbijka, gay, queer ili ispravna/propisana.
Društvenoj definiciji roda nedostaju definicije, interpretacije i realnosti

samih individua o ovom pitanju, a taj nedostatak ne dozvoljava potpunu
dekonstrukciju i konstrukciju onoga što “rod”, “muškarac” i “žena” jesu i
mogu biti pojedinim ljudima. Štaviše, time se zaključavaju “muškarac” i
“žena” u ono što društvo propisuje za njihove uloge, jedino dozvoljavajući
određeno mjesto za ravnopravnost ovo dvoje, ali ne postavljajući izazov ni
jednome od njih, niti sistemu na kojem oni počivaju i u kojem se dnevno
reproduciraju. Takvoj definiciji također nedostaje dijalog između aktivista
za ljudska prava i feministica, kao i cjelokupni feministički program.
“Gender mainstreaming”, rodne politike i politike roda u Bosni i
Hercegovini neće imati nikakvog uspjeha kada su u pitanju ljudska prava,
jer nema komunikacije o tome šta je zaista rod i šta zaista treba da bude
zajednička platforma akcije i obrazovanja. Jasno je da aktivistički i
institucionalni rad u Bosni i Hercegovini još uvijek daje prioritet tradiciji i
običajima, isključujući osobe koje su limitirane i diskriminirane, i
pokradene kada je u pitanju njihov izbor i pravo na vlastiti spol, rod i ljudska
prava. Možda obrazovanje i istinska razmjena iskustava i mišljenja treba da
počne između aktivista i aktivistica u BiH, gdje pod obrazovanjem smatram
i formalno i neformalno obrazovanje.
Uključivanje standarda ljudskih prava, kao i pristupa zasnovanog na

ljudskim pravima, u okvire rodne perspektive će proširiti postojeće
programe rada kada su u pitanju i rod i ljudska prava. Ovo će svakako
postaviti mnogo više pitanja nego što agencije, institucije i sistem mogu
podnijeti. Međutim, potrebno je definirati rod na neograničiv način,
zanovan na ljudskim pravima, i iznaći bolji put ka adresiranju
diskriminacije između spolova, nasilja u domaćinstvima, seksualnog nasilja
i drugih oblika fizičkog i psihičkog nasilja, rodnih i spolnih hijerarhija i
struktura moći, te pitanja i problema seksizma, genderfobije, transfobije i
homofobije. Imperativ je dekonstruirati sistem. Neophodno je uvesti
pristup zasnovan na ljudskim pravima u obrazovni sistem, ne samo putem
tretiranja pitanja od značaja, nego i kroz metodologiju.
Uvijek je izazov suočiti se sa nečim za šta mislimo da je ne-pitanje. Još je

veći izazov preispitati sve ono čemu smo naučeni, i sistem u kojem živimo, a
naročito da sve to promijenimo u nešto što više odgovara i u skladu je sa
ljudskim pravima i potrebama. Možda je nemoguće odgovoriti na sve te
izazove, ali rad na pitanjima ljudskih prava mora podrazumijevati rad unutar
pristupa koji je zasnovan na ljudskim pravima, koji neprekidno preispituje i
same standarde ljudskih prava koji danas vrijede i operativni su.
Nije dovoljno adresirati ovo pitanje samo kroz međunarodne organizacije i

konvencije, te kroz Ujedinjene nacije, Vijeće Evrope i Evropsku uniju. Nije
prihvatljivo tretirati ga na institucionaliziran način, a bez grassroots
(samoniklog) pristupa kada su u pitanju ispitivanja ljudskih potreba i
identiteta. Upravo su ljudske potrebe, definicije i identifikacije ono što će na
kraju postaviti izazov postojećem sistemu i ponuditi alternativan put.
Obrazovni sektor mora se u potpunosti iskoristiti za otvaranje ovog prostora
za širenje informacija, daljeg učenja, i promocije ljudskih prava u Bosni i
Hercegovini.
FUSNOTE I REFERENCE
1 Ovo poddrazumijeva reorganizaciju, razvoj i evoluciju političkih procesa, tako da
se gender inkorporira u politiku na svim nivoima i u svim etapama, imajući na umu
planiranje, nacrte i usvajanje političkih uputstava. Vi d i
http://www.fgenderc.com.ba/bh/o_gender_centru.html.
2 Član 4. Zakona o ravnopravnosti spolova u BiH, 2003. Vidi
http://www.fgenderc.com.ba/bh/pravni_okvir.html
3 Leslie Feinberg, Trans Liberation: Beyond Pink or Blue (Beacon Press, 1999), str.
103.
4 DDDDDDDRRSSSC, odnosno 2208974178513. Ova je osoba rođena 22.
avgusta 1974. godine, registrirana je u regionu Sarajevo, BiH (brojevi 10-19 nakon
datuma rođenja određuju region unutar BiH, gdje je 17-Sarajevo, 15-Mostar, itd.),
ženskog je spola, i u matičnoj knjizi rođenih upisana pod brojem 851 (što znači da
je 351. osoba rođena taj dan), sa kontrolnim brojem 3.
5LGBTTIQ i zdravlje: Istraživanje specifičnih potreba LGBTTIQ populacije u
Bosni i Hercegovini, Udruženje Q, Sarajevo, 2006, str. 19.
6 Član 4. Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, 2003. Mora se
dodati da seksualna orijentacija nije uopšte definirana ovim zakonom.
7 G e n d e r C e n t a r V l a d e R e p u b l i k e S r p s k e ,
http://www.gc.vladars.net/ENG/gender_i_pol.htm.
8 G e n d e r C e n t a r F e d e r a c i j e B i H ,
http://www.fgenderc.com.ba/bh/osnovni_pojmovi.html
9 Gender jednakost i ravnopravnost u BiH (Gender Equity and Equality
Programme) je međudržavni projekat Finske i Bosne i Hercegovine. Koordinacija i
realizacija projekta je povjerena Gender Centrima, Federacije Bosne i Hercegovine
i Republike Srpske, a izvršna agencija je Nezavisni biro za humanitarna pitanja
B o s n e i H e r c e g o v i n e ( I B H I B i H ) . Vi d i ,
http://www.geep.com.ba/BOS/DesnoHome.htm.
10 LGBTTIQ - lezbejke, gay (gej) muškarci, biseksualne, transrodne,
transeksualne, interseksualne i queer osobe.
11 Organization Q, http://www.queer.ba/udruzenjeq/en/terminologija.htm
12 Vidi www.fondacijacure.org
13Od zakona do stvarne ravnopravnosti platforma za akciju ženskih NVO u BiH

(Sarajevo: Centar za žene Žar, 2004)
14 Vici Towards a Community Framework Strategy on Gender Equality (2001-
2005), Commission of the European Communities, COM (2000).
15 http://www.queer.ba/udruzenjeq/en/terminologija.htm
16 Ibid.
17 What Sexuality? Lessons Learned in High Schools in Bosnia and Herzegovina

(nacrt), Svetlana Đurković, Udruženje Q, Sarajevo, 2006.
18 Drugi pojmovi su homoseksualnost, biseksualnost, heteroseksualnost,
transrodnost, transseksualnost i interseksualnost.
19 11,2% - spol, 31% - rod/gender, i 26,2% - seksualnost. Vidi What Sexuality?
Lessons Learned in High Schools in Bosnia and Herzegovina (draft), Svetlana
Đurković, Udruženje Q, Sarajevo, 2006.
20 Ibid.
21 Članovi 7. i 8. Konvencije o pravima djeteta
22 Vidi CESCR, General Comment 14, The right to the highest attainable standard
of health (Article 12 of the International Covenant on Economic, Social and
Cultural Rights), 2000.
23 Na 63. sastanku Komisije za ljudska prava, održane 25. aprila 2003., ova je
komisija odložila usvajanje nacrta rezolucije E/CN.4/2003/L.92 nazvane “Ljudska
prava i seksualna orijentacija”. Ovu je rezoluciju predložila brazilska vlada, i
postala je poznata kao 'brazilska rezolucija'.
24 The right to the highest attainable standard of health, Economic and Social
Council, General Comment No. 14, 2000, E/C.12/2000/4
25 Izvještaj specijalnog izvještača o nasilju nad ženama, njegovim uzrocima i
posljedicama, Yakin Erturk, Economic and Social Council, 2005, E/CN.4/2005/72;
zatim, Report on the Special Rapporteur, Asma Jahangir, Civil and Political Rights,
Including the Questions of Disappearances and Summary Executions, Economic
and Social Council, 2003, E/CN.4/2003/3.
26 Za listu i sažetke drugih dokumenata, vidi International Human Rights

References to Human Rights Violations on the Grounds of Sexual Orientation and
Gender Identity, 61st Session of the United Nations Commission on Human Rights,
International Commission of Jurists, 2005.
27 Sve su ranije konvencije u potpunosti napisane u muškom rodu. Ova potonja
izgleda uspijeva izbalansirati između upotrebe muškog i ženskog roda, koristeći
riječi kao što su “njegovo i njeno”, “ona ili on”. Također, Konvencija o eliminaciji
svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW) posebice se obraća pitanju
diskriminacije na temelju spola, od strane muškaraca, institucija i vlasti.
28 http://www.fzs.ba/Dem/Popis/NacStanB.htm
29 In the 1991 census, only 0,3% did not identify by nationality,

http://www.fzs.ba/Dem/Popis/NacStanB.htm.
30 http://www.fzs.ba/Dem/Popis/StarostStanB.htm
171
Reforma visokog obrazovanja

Bojan Arula
Uvod: Kontekst i problem1

Do početka ratnih sukoba na prostorima bivše Jugoslavije, visoko
obrazovanje koje se sticalo na fakultetima univerzitetskih centara svih
republika važilo je za modernije u svijetu, a studenti iz inostranstva su hrlili
u Jugoslaviju kako bi upravo tu zaradili svoja visoka zvanja. Ipak, sistem
obrazovanja u tadašnjoj Jugoslaviji, a samim tim i Bosni i Hercegovini je
bio daleko od savršenog i upravo onda kada se trebalo razmišljati o reformi i
kada su sve razvijene zemlje već krenule u tom pravcu, vrijeme u Bosni je
stalo za sve pa i za naučne institucije poput univerziteta. Petnaest godina
poslije, u Bosni i Hercegovini zahuktava se reforma visokog obrazovanja i
usklađuju se programi sa Bolonjskom deklaracijom. Iako potpisivanje
Bolonjske deklaracije od strane vlade Bosne i Hercegovine predstavlja
značajan pomak naprijed, prethodna decenija koja je obilježena ratnim
dejstvima i ekonomskom nestabilnošću dramatično je uticala na visoko
obrazovanje u Bosni i Hercegovini. Iako se mnogo toga u oblasti visokog
obrazovanja promijenilo nabolje od ratnih godina, mnoga ključna pitanja
još uvijek nisu riješena ili su tek djelimično dotaknuta.
Veliko je pitanje može li Bosna i Hercegovina u ovom trenutku prihvatiti

reformu, ima li ona materijalne i tehničke mogućnosti za to. Koliko je uopšte
razvijena svijesti glavnih aktera, univerzitetskog osoblja, studenata i
službenika ministarstava o dva ključna pitanja: njihovoj ulozi u Bolonjskom
procesu i njegovim glavnim ciljevima: priznavanju diploma, mobilnosti
studenata, akreditaciji, obezbjeđenju kvaliteta, cjeloživotnom učenju i sl?
Neophodno je razumjeti i sagledati ciljeve Bolonjskog procesa i njihovu
172 Bojan Arula
implementaciju viđenu iz tri različite perspektive: iz perspektive

univerzitetskog osoblja, iz perspektive studenata i iz perspektive službenika
ministarstava.
Visoko školstvo se podnosi kao nužno zlo, nešto što iz pristojnosti i

pomodarstva treba imati, jer stavovi svih zavise o civilizacijskom dosegu
ovoga područja, njegovog nesretnog predmodernog funkcionisanja, gdje
njegovo veličanstvo "ideologija" apsolutno vlada. Ni univerzitet u svemu
tome nije nevin. Postao je skupljalište ostarjelih ljudi i zahrđalih umova,
bastion konzervativizma i logike "ne talasaj i ovo će proći". Nikada stanje na
univerzitetu nije bilo teže, ne zbog toga što se ispiti teže ili lakše polažu nego
prije, nego zbog toga što u društvenom stanju kojem težimo, barem
deklarativno, a u koje ćemo zasigurno i bez naše volje doći, znanje postaje
oblikovatelj i mjera stvari, a funkcionalnost, korisnost i primjenjivost
znanja postaju njegovi jedini kriteriji. Navići se na to nije nimalo lako, ni
društvu, a ni univerzitetu, od toga još pomalo svi bježimo, naivno se
nadajući da će sve biti kao što je nekad bilo. Da li je za nas univerzitet
socijalna ustanova ili je on jedina respektabilna proizvodna snaga, jedini
kapital ovoga društva? Broj studenata na univerzitetima u Bosni i
Hercegovini prelazi pedeset hiljada. Gdje će ti ljudi raditi, šta će raditi, zašto
su studirali, šta će studirati naredne generacije, kako, po kojem modelu?
Kvalitet akademskog obrazovanja i mogućnost zapošljavanja u našim

uslovima ima posebnu dimenziju. Država je nedovoljno ekonomski
oporavljena posije rata i nije u mogućnosti da značajnije finansira visoko
obrazovanje. Ovo se ogleda u veoma skromnim budžetima univerziteta i
nedostatku aktivnih razvojnih projekata, što ne može rezultirati visokom
kvalitetom akademskog obrazovanja. Sa druge strane, nezaposlenost u
zemlji je voema velika, a potražnja za visokoobrazovanom radnom snagom
mala. Država, kao ni privredni subjekti, ne nude dovoljan broj stipendija
perspektivnim studentima. Kao rezultat svega toga postoji izražena želja
studentske populacije za napuštanjem zemlje. Reforma obrazovnog
sistema, provedena na principima Bolonjske deklaracije, koja treba da
donese podizanje kvaliteta akademskog obrazovanja, povećanje
mobilnosti, školovanje kroz čitav život, evropsku dimenziju obrazovanja i
svi ostali principi koji su proklamovani, između ostalog, treba da doprinesu i
rješavanju socijalnog pitanja u državi.
Iako se unaprijed ne može znati hoće li reforma visokog obrazovanja

Reforma visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini 173
akademsku zajednicu učiniti boljom, korisnijom i važnijom za Bosnu i

Hercegovinu, društvo nema alternativu: promjene se moraju desiti. Bosna i
Hercegovina jednostavno ne može sebi dozvoliti luksuz da čeka radikalnu
izmjenu svoje političke i akademske strukture koja bi onda uzročno-
posljedično derogirala provincijski status univerziteta, te im obezbijedila
zakonodavni i finansijski legitimitet koji proizlazi iz državnog razloga.
Nema druge, nego korak po korak, uprkos iracionalnim limitima dejtonske
konstitucije Bosne, vraćati dostojanstvo visokom školstvu i naučnoj
produkciji, s nadom da će naučna nepotkupljivost postati opšte mjesto naše
intelektualne stvarnosti, ona utemeljivačka sila koja će uloženu marku
društva vratiti zajednici sa desetostruko većom zaradom. Ali, da bi se to
desilo, univerziteti moraju objaviti kraj ideologije. Imaju li snage za to?
Razvoj jedne zemlje, prije svega, počiva na volji onih koji imaju potrebne
vještine i znanja, odnosno na humanom kapitalu kojim neka zemlja
raspolaže. Humani kapital se prije svega stvara kroz sistem obrazovanja, a
najviše kroz oblast visokog obrazovanja, na univerzitetima i fakultetima. U
današnjim okolnostima u svijetu, bilo bi veoma teško zamisliti bilo kakav
napredak jedne zemlje, kao što je Bosna i Hercegovina, bez ljudi koji
posjeduju prijeko potrebna znanja i vještine neophodne kako bi se
premostio ionako veliki tehnološki jaz u odnosu na razvijene zemlje. Iz
svega što je rečeno lako se izvlači zaključak da je obrazovanje, a prije svega
visoko obrazovanje, jedan od najvažnijih prioriteta u reformskim procesima
u Bosni i Hercegovini. U toku 2004. godine Vijeće ministara je usvojilo
Srednjoročnu razvojnu strategiju za period 2004. 2007. godine u kojoj
reforma obrazovanja zauzima poseban dio. Što se tiče oblasti visokog
obrazovanja, jedan od prvih prioriteta je bilo i usvajanje Okvirnog zakona o
visokom obrazovanju na državnom nivou. S obzirom da taj zakon nije
usvojen, a ne zna se još da li će i kada biti usvojen, čini se da je prijeko
potrebna reforma Visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini zaustavljena
na svom prvom i najvažnijem koraku.
Ipak, situacija kakvu imamo danas u Bosni i Hercegovini ne bi smjela biti

takva. Postojeća legislativa u Bosni i Hercegovini nudi dovoljno prostora da
se neke od ključnih reformi sistema visokog obrazovanja, a koje imaju
najviše efekta na unapređenje kvaliteta studiranja, mogu i moraju izvršiti.
To što u Bosni i Hercegovini ne postoji politička volja potrebna da bi se
donio Okvirni zakon o visokom obrazovanju, ne može i ne smije biti izgovor
da bi se zaustavio proces prijeko potrebnih reformi u toj oblasti. Ukoliko bi
174 Bojan Arula
se zaustavile ove reforme, to bi vjerovatno značilo i ugrožavanje

dugoročnog razvoja Bosne i Hercegovine, a samim tim njene političke i
ekonomske stabilnosti. Za provođenje ključnih reformi u oblasti visokog
obrazovanja postojeća legislativa nudi dovoljno prostora za radikalne
izmjene nabolje.
Potrebna je samo volja da se u taj proces krene. Dobar primjer za ovaj način
razmišljanja dala je Narodna skupština Republike Srpske koja je 2006.
godine usvojila Zakon o visokom obrazovanju. Međutim, predloženi
Okvirni zakon o visokom obrazovanju na nivou države se ni na koji način ne
bavi vrlo važnim organizacionim i tehničkim pitanjima kao što su: metode i
kriteriji imenovanja i ponovnog imenovanja predavača, odnosno profesora,
organizacije sistema za ocjenjivanje, nadgledanja i evaluacije kompletnog
procesa podučavanja itd. Ova pitanja u najvećoj mjeri utiču na percepciju
svih interesnih grupa u procesu reforme visokog obrazovanja, a to su prije
svega studenti, a zatim i predavači, odnosno profesori, o kvalitetu
studiranja.
Organizacija, finansiranje
i autonomija univerziteta u Bosni i Hercegovini
Prema trenutno važećim zakonskim propisima visokoškolske institucije u
Bosni i Hercegovini finansiraju ministarstva entiteta (u Republici Srpskoj)
ili ministarstva kantona (u Federaciji Bosne i Hercegovine). Sve aktivnosti
koje se tiču visokog obrazovanja odvijaju se prema entitetskom zakonu o
visokom obrazovanju (Republika Srpska) i kantonalnim zakonima
(Federacija Bosne i Hercegovine). Državno ministarstvo civilnih poslova
ima ulogu koordinatora ovih aktivnosti između entiteta.
Kao što je već rečeno, postojeće strukture visokog obrazovanja u Bosni i

Hercegovini su rascijepljene. Nadležnosti za visoko obrazovanje u oba BiH
entiteta nisu jednako raspoređene. Naprimjer, nadležnost za visoko
obrazovanje u Republici Srpskoj je centralizovana na nivou entiteta. U
Federaciji Bosne i Hercegovine ona je raspoređena po kantonima. Ovdje je
neophodno istaknuti da svi kantoni nemaju institucije visokog obrazovanja.
Tim povodom se u jednom od do sada najautoritativnijih pregleda sistema
visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini kaže: “…Većina od tih 7
univerziteta (kao u bivšoj Jugoslaviji) predstavljaju labava udruženja
autonomnih fakulteta i drugih institucija, brojeći preko 75 njih ukupno.
Pored toga, nijedan zakon niti procesni mehanizam ne osigurava sklad

akademskih standarda ili dozvoljava komparativno ocjenjivanje funkcija
tih akademiskih institucija. Visoko obrazovanje u Bosni i Hercegovini se
suočava sa neriješenim problemima upravljanja na oba nivoa, koordinacije i
upravljanja institucijama. Ovo sve još više pogoršava supstantivne
probleme kvaliteta regulativa o finansiranju... Dejtonski mirovni sporazum
je predao legalna ovlaštenja za obrazovanje kantonima unutar Federacije i
ovo ovlaštenje je kasnije dalje ponovljeno u ustavu Federacije Bosne i
Hercegovine. Prenošenje ovlaštenja za obrazovanje na kantone je značilo da
je svaki kanton imao legalno pravo da upravlja i uređuje svoj sopstveni
sistem obrazovanja uključujući visoko obrazovanje, iako neki kantoni
nemaju institucije visokog obrazovanja... Podjela administrativne uprave na
entitete, i na kantone u Federaciji Bosne i Hercegovine, se odigrala u
odsutnosti bilo kojeg sporazuma o opštim principima koordinacije.
Kantonalni parlamenti u Federaciji Bosne i Hercegovine zaista
uspostavljaju svoje sopstvene zakone o visokom obrazovanju.“2
Autonomija univerzieta u Bosni i Hercegovini nije ustavna kategorija. Iako

je ona jedno od dostignuća osnovnih ljudskih prava i sloboda, niti jedan od
trinaest ustava (koliko ih ima u Bosni i Hercegovini) ne garantuje
univerzitetsku autonomiju. Univerziteti u Bosni i Hercegovini se nalaze pod
snažnim uticajem pojedinaca iz vlasti, mahom nekompetentnih, kao i pod
uticajem političkih i ekonomskih dešavanja. Prof. dr. Izudin Kapetanović,
bivši rektor Univerziteta u Tuzli, tvrdi da su „iskustva Univerziteta u Tuzli,
koji je u jurisdikciji vlasti Tuzlanskog kantona, takva da kantonalna Vlada
raspravlja i odlučuje o odsjecima i nastavnim planovima, o upisu i
kriterijima za upis studenata, daje saglasnost na izbor rektora i dekana,
Pravila univerziteta, sredstvima koja univerzitet samostalno obezbjeđuje,
visini participacije studenata pri upisu, dok kantonalna Skupština imenuje
Upravni odbor univerziteta, od kojega sam Univerzitet preko svog Senata
delegira trećinu članova“. Slična ili ista iskustva imaju i ostali
bosanskohercegovački univerziteti. Većina članova Upravnih odbora
univerziteta u Bosni i Hercegovini biraju se direktno iz reda političkih
stranaka.
Kada bi Bosna i Hercegovina bila uređeno i stabilno društvo sa visokim

nivoima demokratije i standarda, formalna ingerencija vlasti ne bi bila
problematična. Ipak, u uslovima nestabilnosti, političkih razmirica i
previranja, teških socijalnih prilika i ekonomske situacije, vlast, ma kakva
176 Bojan Arula
ona bila, nije u mogućnosti da univerzitetima posveti dovoljno pažnje.

Često univerziteti nisu u mogućnosti da ispune obaveze prema studentima
upravo zbog činjenice da vlasti kasne u potvrđivanju određenih odluka jer
imaju „preča posla“.
Politička ili bilo koja druga nestabilnost za univerzitete su ogromna

opterećenja i upravo iz tog razloga univerzitete moramo osloboditi od
uticaja vlasti i dati im standardnu univerzitetsku autonomiju. Jedino na ovaj
način biće moguć razvoj koji će biti nezavisan od centara ekonomske i
političke moći koji se nalaze van univerziteta. Kako bi se postigao
neophodni nivo autonomije, univerziteti bi samostalno trebali da odlučuju o
nastavnim planovima i programima, načinima i uslovima provođenja istih,
izboru nastavnika i drugog univerzitetskog osoblja, unutrašnjoj
organizaciji, predlaganju i utvrđivanju budžeta, dodatnim prihodima
univerziteta, srednjoročnoj i dugoročnoj strategiji o ulaganjima u razvoj
univerziteta, te univerzitetskoj saradnji na međunarodnom nivou. Entitetski
i kantonalni budžeti su preopterećeni i nisu sposobni za upravljanje u
tehnološki i ekonomski samoodrživom sistemu visokog obrazovanja i
upravo zbog toga je neophodno uvesti fleksibilan i realan sistem
finansiranja sistema visokog obrazovanja. Sloboda univerziteta da
pronalazi druge izvore finansiranja podrazumijeva i finansijsku autonomiju
univerziteta.
Deklaracije iz oblasti visokog obrazovanja

Izazovi koji nastaju kao rezultat internacionalizacije i globalizacije su
ogromni i navode univerzitete da svim naporima razviju nove oblike
internacionalizacije i politika. Pojam «internacionalnost» se odnosi na
aktivnosti institucija visokog obrazovanja, koje su često podržane i
uokvirene multilateralnim sporazumima i programima, kako bi proširile
svoj uticaj van državnih granica. Danas, kao rezultat, imamo nekoliko
deklaracija koje sadrže komponente institucionalizovanih standarda u
oblasti visokog obrazovanja. U ovom izvještaju ćemo se fokusirati na
Bolonjsku deklaraciju zato što ovaj dokument sadrži više deklaracija i
dokumenata prema kojima strane potpisnice trebaju da provedu reforme
obrazovanja kako bi obezbijedile najviše standarde i kriterije edukacije, te
poboljšale kvalitet obrazovanja.
Bolonjski proces ustvari predstavlja okvir za reformu visokog obrazovanja,

kao i reformu univerziteta.3 Pod nadzorom Vijeća Evrope uspostavljena je
grupa koja je usmjerila sve svoje napore da bosanskohercegovačko visoko
obrazovanje postane dio evropskog područja visokog obrazovanja, te da
prilikom pristupanja Bolonjskom procesu obavezno ratifikuje i Lisabonsku
konvenciju za priznavanje. Bosna i Hercegovina se pridružila Bolonjskom
procesu u septembru 2003. godine nakon podnošenja svih neophodnih
formalnih dokumenata. Kako je Bolonjska deklaracija po svom dosegu
najvažnija i najzahtjevnija kada je u pitanju njena implementacija, jasno
nam je da bosanskohercegovačka legislativa, kao i u mnogim drugim
državama, mora biti prilagođena kako bi omogućila kontinuirani razvoj koji
ova deklaracija omogućava.
Zbog decentralizovanog sistema obrazovanja u Bosni i Hercegovini,

reforma obrazovanja u Bosne i Hercegovine je morala da uključi saglasnost
kantonalnih vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine da prenesu svoje moći u
oblasti visokog obrazovanja na nivoe entiteta, a da bi detaljnije odredbe
trebale biti prepuštene zakonima i institucionalnim statutima. Radna grupa
je pokušala da pripremi podlogu za takav razvoj na taj način što je podnijela
prijedlog državnog zakona koji se bavi određenim principima, ostavljajući
neophodne pravne odredbe za institucionalno pravo i upravljanje zakonima
na entitetskom nivou. Rad je vođen prema Izvještaju o pravnom okviru
visokog obrazovanja u Bosni i Hercegovini koji je Odbor za koordinaciju
visokog obrazovanja usvojio 11. jula 2001. godine. Poruka narodima Bosne
i Hercegovne o pristupanju ovom procesu i reformi obrazovanja izdata je
21. novembra 2002. godine, i sadržavala je i obavezivanje odgovornih
ministara spram obaveza te poruke.4
Bolonjski proces predstavlja jedan dinamičan sistem promjena. To znači da

bi efikasan zakon o visokom obrazovanju trebao regulisati samo ono što je
bitno za regulisanje i što ne može biti efektivno regulisano na bilo koji drugi
način. Trebao bi biti napisan tako da dozvoljava promjene. pri tom ostajući
svrsishodan bez obzira na to kako se razvija sistem visokog obrazovanja.5
Na osnovu datih ciljeva Bolonjske konvencije ne postoji odredba koja se
odnosi na provjeru znanja, odnosno na politku ocjenjivanja. Međutim,
dokument navodi implementaciju sistema osiguravanja kvaliteta, te postoje
neke tačke koje se odnose na uspostavljanje detaljnijih politika ocjenjivanja
kao i drugih politika koje bi omogućile da sistem ispitivanja bude više
transparentan. Važno je spomenuti da deklaracije kao što su Sorbonska
178 Bojan Arula
deklaracija (1998), Magna Charta Universitatum (1998), Salamanska

konvencija (2001), Communiqué (Prag) i druge ne spominju podrobnije
politike provjere znanja studenta.
Postignuća Bolonjskog procesa u Bosni i Hercegovini

Snažan podsticaj aktivnostima iz oblasti visokog obrazovanja u Bosni i
Hercegovini na državnom nivou dala je Ministarska konferencija održana u
Berlinu od 18. do 19. septembra 2003. godine na kojoj je Bosna i
Hercegovina pristupila Bolonjskom procesu, odnosno potpisala Bolonjsku
deklaraciju. Pod rukovodstvom Ministarstva civilnih poslova, a neposredno
nakon Berlinske konferencije, pristupilo se izradi nacrta Okvirnog zakona o
visokom obrazovanju. Nacrt ovog zakona završen je 18. decembra 2003.
godine, nakon čega je stavljen u parlamentarnu proceduru. Okvirni zakon o
visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini zasnovan je na principima koji
su sadržani u međunarodnim dokumentima koje je Bosna i Hercegovina
prihvatila i potpisala. To su Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i
osnovnih sloboda, Konvencija savjeta Evrope o priznavanju kvalifikacija u
visokom obrazovanju u evropskom regionu, bolonjska Velika povelja o
univerzitetima (Magna Carta Universitatum) iz 1998. godine, Zajednička
deklaracija evropskih ministara obrazovanja (Bolonjska deklaracija iz
1999. godine) i Konvencija o institucijama visokog obrazovanja
(Salamanca, 2001. godine). Okvirni zakon o visokom obrazovanju u Bosni i
Hercegovini ima ugrađene osnovne principe iz oblasti visokog obrazovanja
koje imaju i druge zemlje evropskog prostora visokog obrazovanja. Njime
se, polazeći od univerzalnih prava nediskriminacije i prava na obrazovanje,
definišu načela autonomije univerziteta, mobilnost studenata i profesora,
formiranje nacionalnog centra za informacije i sl.
Ipak, nakon što je predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i

Hercegovine podržao nacrt ovog zakona i uputio ga na dalju proceduru u
Dom naroda, delegati jednog od tri konstitutivna naroda su postavili pitanje
ugrožavanja vitalnog nacionalnog interesa i Zakon je upućen na Ustavni sud
Bosne i Hercegovine. Ustavni sud je, utvrdivši da u jednom članu Zakona
postoji ugrožavanje nacionalnog prava i interesa hrvatskog naroda u Bosni i
Hercegovini zatražio doradu. Od tada se Zakon o visokom obrazovanju u
Bosni i Hercegovini nalazi na doradi i niko ne zna kada će biti usvojen.
Neusvajanje Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i
Hercegovini je ogroman problem koji je univerzitete natjerao da krenu u
reforme bez odgovarajuće zakonske podrške kao i da vrše pritisak na

zakonodavna tijela entiteta i kantona u smislu izmjene postojećih zakona u
ovoj oblasti. S obzirom da ovo djelovanje univerziteta u Bosni i Hercegovini
nije koordinisano, eventualno usklađivanje zakonske regulative u
budućnosti, kao i ukupno usklađivanje reforme visokog obrazovanja
predstavljat će veliki izazov.
U Bosni i Hercegovini postoji Radna grupa za reformu visokog obrazovanja

u kojoj se nalaze predstavnici svih bosanskohercegovačkih univerziteta,
predstavnici državnog i entitetskih ministarstava koja se bave visokim
obrazovanjem, te predstavnici studentskih asocijacija i nevladinih
organizacija čije je područje djelovanja visoko obrazovanje, kao i
predstavnici Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju, Kancelarije
visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Evropske komisije itd. Takođe,
u okviru Komiteta za visoko obrazovanje Bosne i Hercegovine, koja
predstavlja buduću bosanskohercegovačku Rektorsku konferenciju, postoji
posebna grupa koja je zadužena za praćenje implementacije Bolonjskog
procesa. U januaru ove godine, Bosna i Hercegovina je podnijela izvještaj o
svom napretku u implementaciji Bolonjske deklaracije. Na skali od 1 do 5,
ukupna ocjena za sve bodovane oblasti za Bosnu i Hercegovinu iznosi 2. Po
mišljenju prof. dr. Lamije Tanović sa Univerziteta u Sarajevu, Bosna i
Hercegovina je dobila veću ocjenu nego što je realno zaslužila za
implementaciju Bolonjskog procesa. Oblasti koje su se ocjenjivale bile su:
osiguranje kvaliteta (za koje smo dobili 2), dvociklični sistem kvalifikacija
(ocjena 1) i priznavanje diploma, odnosno zvanja i perioda studija (ocjena
3). Za podoblast Nivo učešća studenata, Bosna i Hercegovina je ocijenjena
ocjenom 1.
Nepostojanje pravnog okvira u oblasti visokog obrazovanja predstavlja

ozbiljnu prepreku, kako za provođenje reforme unutar države, tako i za
provođenje međunarodnih obaveza države. Prvobitno se predviđalo da će
Zakon o visokom obrazovanju biti usvojen do sredine 2004. godine,
Međutim usljed „krajnje politizacije“, usvajanje državnog zakona o
visokom obrazovanju znatno je odloženo. Bez obzira na izradu nacrta i
konsultacije koje su trajale veoma dugo, predstavnici svih konstitutivnih
naroda nisu se moglli mogli saglasiti o nivou na kome bi se donosile odluke i
obezbjeđivalo finansiranje, i pored brojnih pokušaja Ministarstva civilnih
poslova da izvrši svoju obavezu - definisanje osnovnih principa i
usklađivanje planova entiteta. Usljed ovog vakuuma na državnom nivou,
180 Bojan Arula
Zapoadnohercegovački kanton usvojio je svoj zakon, a u Zeničko-

dobojskom kantonu nacrti amandmana su donedavno bili u parlamentarnoj
proceduri. Osim toga, predstavnici univerziteta na svim nivoima, kao i
entitetska i kantonalna ministarstva obrazovanja, zahtijevaju donošenje
amandmana na postojeće zakone o visokom obrazovanju na nižim nivoima
kako bi se omogućilo univerzitetima da primjenjuju programe rada u skladu
sa Bolonjskim procesom.
Iako je potreba za reformom potpuno razumljiva, postoji mogućnost da

usvajanje zakona na nižim nivoima prije državnog zakona potkopaa rješenja
koja će predvidjeti državni zakon. U svakom slučaju, ti zakoni će se kasnije
morati usklađivati sa zakonom na državnom nivou, što će značiti i dvostruki
posao. Osim toga, izmjene zakona na nižem nivou nose sa sobom rizik trajne
neusklađenosti standarda unutar Bosne i Hercegovine, te jako
fragmentiranog sistema visokog obrazovanja za koji postoji mogućnost da
neće odražavati duh Bolonjskog procesa čiji je cilj bolja mobilnost
studenata. To bi posebno bilo moguće ukoliko bi amandmani na zakone na
nižem nivou predviđali uspostavljanje centara za obezbjeđenje kvaliteta na
entitetskom, kantonalnom ili univerzitetskom nivou. Ovo bi moglo voditi
značajnom odlaganju uspostavljanja Centra za informacije, priznavanje i
ocjenu kvaliteta u Bosni i Hercegovini, što je predviđeno Lisabonskom
konvencijom o priznavanju diploma i Berlinskim kominikeom iz 2003.
godine.
U odsustvu državnog zakona, nekoliko fakulteta na

bosanskohercegovačkim univerzitetima je preduzelo pozitivne korake ka
uvođenju Evropskog sistema prenosa bodova (ECTS) kao pilot projekat, a
Univerzitet u Tuzli je u potpunosti proveo ovaj sistem na svim svojim
fakultetima. Ipak, svi ovi koraci moraju biti ozakonjeni kroz odgovarajuće
savremeno zakonodavstvo u širem kontekstu svih bosanskohercegovačkih
univerziteta i državnog sistema obezbjeđenja kvaliteta i priznavanja
diploma, tako da akademsko osoblje, studenti i diplomci mogu u potpunosti
da koriste prednosti pojedinih reformi. Dok se to ne desi, teško se može reći
da Bosna i Hercegovina provodi i nastavlja obrazovnu refromu i
obezbjeđuje Zakon o visokom obrazovanju. Još jedan aspekt djelotvornosti
obrazovanja koje pruža država jeste mogućnost da školovanje i stečene
diplome budu priznati. Priznavanje obrazovanja je ključno za slobodu
kretanja kako studenata tako i profesionalnih odraslih osoba i ono posebno
utiče na povratnike. Na nivou visokog obrazovanja, gdje je Bosna i
Hercegovina prihvatila brojne specifične obaveze na osnovu Lisabonske

konvencije o priznavanju diploma i Bolonjskog procesa, uvođenje
djelotvornih mehanizama za priznavanje diploma će, inter alia, poboljšati
mogućnost bosanskohercegovačkih studenata u akademskom smislu i u
pogledu zapošljavanja, povećati njihovu mobilnost i doprinijeti povratku
kvalifikovanih mladih ljudi koji su studirali u inostranstvu u Bosnu i
Hercegovinu.
Međutim, još uvijek su procedure za priznavanje diploma u Bosni i

Hercegovini previše krute i neusklađene sa kriterijumima iz Lisabonske
konvencije o priznavanju diploma. Naprimjer, one se ne zasnivaju na
procjeni rezultata učenja, kao što je predviđeno Konvencijom, nego na
procjeni kvalifikacija na osnovu detaljnih poređenja nastavnih planova i
programa, njihove dužine, broja časova i sadržaja (odnosno onoga što se
studira, ne rezultata strudiranja). Lisabonska konvencija o priznavanju
diploma zasniva se na pretpostavci da su strane diplome na istom nivou ako
nema bitnih razlika, dok je bosanskohercegovački pristup nostrifikaciji
manje fleksibilan. U Bosni i Hercegovini, ukoliko se dva nastavna plana i
programa ne preklapaju između sedamdeset i devedeset procenata,
nostrifikacija će biti odbijena. Osim toga, dokumentacija mora da bude
prevedena i ovjerena, a ove procedure su često dugotrajne (u nekim
slučajevima traju i do godinu i po dana), vrlo skupe i netransparentne. U
većini slučajeva traže se dodatni predmeti i časovi da bi se dobilo priznanje
stranih diploma odnosno obrazovanja kao ekvivalentnih. Ovo dovodi do
situacije gdje priznavanje diploma stečenih na poznatim stranim
univerzitetima može da bude odbijeno zato što njihov moderni plan i
program nije uporediv sa prilično opterećenim i zastarjelim planovima i
programima fakulteta Bosne i Hercegovine. Posljedica toga je da diplomci
modernih programa studija koji su u skladu sa principima Bolonjskog
procesa i evropskim standardima moraju po zahtjevu fakulteta Bosne i
Hercegovine pohađati dodatne časove.
Postojeća strukturalna forma univerziteta dodatno komplikuje ovaj

problem. Fakulteti, koji su u većini institucija visokog obrazovanja pravno
nezavisni, često su tijela zadužena za evaluaciju diploma. Ne postoje stalni
međufakultetski mehanizmi, standardi ili institucionala tijela za žalbe. Iako
se to promoviše Bolonjskim procesom, u slučaju zajedničkih
interdisciplinarnih programa između univerziteta različitih zemalja, jedan
fakultet sa svojim programima koji su orijentisani na određeni predmet,
182 Bojan Arula
teorijski nije u mogućnosti da procijeni ove akademske stepene, nego mora

da uspostavlja međufakultetske komisije. Ipak, postoji jedan izuzetak.
Univerzitet u Tuzli je sedmog juna 2004. godine usvojio Pravilnik o
nostrifikaciji stranih diploma i ekvivalentnosti javnih dokumenata i
uspostavio komisiju koja se bavi pitanjem priznavanja diploma u skladu sa
Lisabonskom konvencijom o priznavanju diploma. Tako je ovaj integrisani
univerzitet u stanju da procijeni stranu diplomu na koherentan,
transparentan i fleksibilan način.
Kao što je naglašeno, neusvajanje Zakona o visokom obrazovanju na

državnom nivou ozbiljno ugrožava sposobnost Bosne i Hercegovine da
provede zahtjeve Lisabonske konvencije o priznavanju diploma i da ostvari
cilj Bolonjskog procesa obezbjeđivanje pune mobilnosti. Gotovo
isključivo oslanjanje na postojeći pristup nostrifikaciji znači da mnoga lica
koja su stekla obrazovanje po savremenim programima studija i koja žele
svojim znanjem dati doprinos razvoju univerziteta, bivaju odbijena, kao što
je to slučaj sa mladim građanima Bosne i Hercegovine koji bi željeli da se
vrate iz inostranstva i iskoriste stečene vještine za razvoj zemlje. Ovo je
ozbiljan razlog za zabrinutost jer su akademsko osoblje i službenici sa
međunarodnim iskustvom potrebni svakoj zemlji i mogu djelotvorno
doprinijeti društvenom razvoju te zemlje. Vijeće Evrope i druge
međunarodne organizacije kao što su Kancelarija visokog predstavnika
(OHR), Organizacija za evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS-OSCE),
Svjetska banka, lokalna ministarstva i drugi pojedinici uložili su dosta
vremena u provođenje evropskih praksi u oblasti visokog obrazovanja u
Bosni i Hercegovini. Postoji nekoliko projekata pokrenutih od strane Vijeća
Evrope koji su usmjereni na institucionalni razvoj bosanskohercegovačkih
univerziteta, kao dio brojnih napora da se stvore uslovi za održavanje
najviših standarda i kriterija za obrazovanje te poboljša kvalitet obrazovanja
u Bosni i Hercegovini.
Jedan od najvažnijih napora da Bosna i Hercegovina postane dio Evropskog

područja visokog obrazovanja predstavlja evaluacija sedam univerziteta u
Bosni i Hercegovini urađena udruženim projektom Evropske komisije i
Vijeća Evrope pod nazivom Moderniziranje kapaciteta upravljanja i
rukovođenja univerziteta u Bosni i Hercegovini. U okviru svojih napora da
preobraze sistem visokog obrazovanja, Vijeće Evrope je, uz pomoć
Evropske komisije, sazvalo komisiju kako bi se preispitalo kvalitet i upravu
sedam univerziteta u Bosni i Hercegovini, kao dio programa svoje vlastite
insitucionalne evaluacije. Cilj ovog evaluacijskog programa je da pomogne

rukovodstvenim timovima da uvide kapacitet za promjene njihove vlastite
institucije nakon što je napisan izvještaj o njihovim postojećim prednostima
i nedostacima, kako bi se ukazalo na moguća područja gdje bi promjene
mogle nastupiti. Nakon što je proizveden izještaj o rezultatima
samoevaluacije, tim spoljnih stučnjaka je provjerio i vratio izvještaj
univerzitetima koji su izvršili samoevaluaciju.
Kao rezultat ovog projekta Asocijacija evropskih univerziteta je proizvela

izvještaje koji su prezentovani na svih sedam univerziteta u Bosni i
Hercegovini. Ovaj dokument će uključiti samo tri izvještaja koja su bila
dostupna a koja su bila prezentovana Univerzitetu u Sarajevu, Univerzitetu
u Banjoj Luci i Sveučilištu u Mostaru. Krajnji izvještaj koji je prezentovan
Univerzitetu u Sarajevu ukazao je na to da prioritet, kojem Univerzitet treba
da posveti pažnju, predstavlja dodipolomsko obrazovanje. Sam način
predavanja je jedan od najosjetljivijih, imajući u vidu činjenicu da je
nastavni plan okarakterisan kao preopterećen, strogo propisan, previše
intenzivan, suviše specijaliziran, sa previše teoretskim pristupima i sa
premalo praktičnih iskustava što sigurno dovodi u pitanje kako to sve utiče
na studente.6
S tim u vezi, krajnji izvještaj koji je prezentovan Univerzitetu u Sarajevu

takođe oslikava rezultate koji se donekle odnose na politiku ispitivanja.
Kako izvještaj govori da je obrazovni sistem okarakterisan kao univerzitet
usmjeren na nastavnika sasvim je razumljivo da “ispiti postaju potvrda
znanja nastavnika, a ne sredstvo podrške za napredak studenata. Pošto ne
postoji ograničen broj dopuštenih obaranja na ispitu, nije neuobičajeno da
student polaže ispit pet ili šest puta situacija koju nikako ne olakšava
činjenica da su nekih 95% ispita usmeni gdje student sjedi nasuprot
profesora koji je predavao dati predmet. Ovo podstiče učenje napamet
nastavnikovog udžbenika i daje apsolutnu moć profesoru u procjeni
kandidata sa svim iskušenjima koje takva situacija može izazvati. Sve ovo
pridonosi užasno dugom periodu studiranja (7 do 9 godina) sa niskim
stopama diplomiranja (12 do 15% u prvom ciklusu studija prema procjeni
EUA tima, stoga što stvarni podaci nisu obezbijeđeni od strane fakulteta):
što obratno znači izuzetno visoke stope ispisa.”7
U krajnjem izvještaju koji je prezentovan Sveučilištu u Mostaru ne postoji

184 Bojan Arula
poglavlje koje se odnosi na ocjenjivanje studenata/politike ispitivanja

studenta na univerzitetima. Uprkos tome, s druge strane, krajnji izvještaj
prezentovan Univerzitetu u Banjoj Luci sadrži detaljniji pregled o
procedurama ispitivanja i ocjenjivanja studenata. Prema izvještaju, “tim je
izrazio zabrinutost za procedure koje su vezane za ispitivanje studenata na
Univerzitetu u Banjoj Luci, kada je u pitanju pravovaljanost,
transparentnost, te sam zakonski proces. Izričitije, ovo uključuje pitanja
koja nisu pismeno evidentirana, a koja su postavljena studentima tokom
ispita što ostavlja jako malo prostora za transparentnost i, naravno, otvoren
je za uznemiravanje. Pored toga, pokazalo se da su studenti bili često
ocijenjeni pismeno, predstavljajući potpuno nepoznatu vezu između ova
dva načina ocjenjivanja i razlikujući se od slučaja do slučaja. Nije pronađen
skoro nijedan dokaz o upotrebi kontinuiranog ocjenivanja znanja, a koje je
redovno korišteno na drugim evropskim univerzitetima i koje je središnje za
Evropski Sistem Kreditenog Trasfera (ESKT-ETCS). Baš suprotno tome,
Tim je bio obaviješten o slučajevima gdje izvještaji o projektima ili
praktičnim radovima napisanim od strane studenata nisu uzeti u obzir pri
ocjenjivanju.”8
Drugi problem koji izaziva zabrinutost Tima, a koji se odnosi na ispitivanje i

ocjenjivanje studenta, je transparentnost uslova za ispite. U nekim
slučajevima student je bio ispitan o stvarima koji nisu bile obrađene tokom
nastave. Ovo ne obuhvata slučajeve gdje su studenti unaprijed dobili pitanja
po kojima će biti ispitani.9 Pored toga, zabilježeni su slučajevi gdje
ocjenjivanje rada studenta nije imalo nikakav dokumentovani pismeni trag,
koji bi opravdao ocjenu koja je data, odnosno kojom je ocijenjeno znanje
pokazano na ispitu. Ovim se dovodi u pitanje objektivnost i vjerodostojnost
provođenja ispita kao i samog sistema za žalbu, jer su studente u oba slučaja
ispitivali njihovi profesori.10Izvještaji koji su prezentovani od strane EUA,
a koji su nastali kao rezultat programa evaluacije, upućuju na neophodnost
hitne akcije u smjeru reforme sistema provjeravanja znanja studenata i
ocjenjivanja na svih sedam univerziteta u Bosni i Hercegovini.
Drugi izvještaj o «osiguravanju kvaliteta» od strane Univerziteta u

Sarajevu, a koji ujedno predstavlja dio provođenja programa za
institucionalni razvoj koji je iniciralo Vijeće Evrope, opisuje moderni
koncept upravljanja kvalitetom. Ovaj koncept upravljanja kvalitetom
podrazumijeva uspostavljanje i provođenje jednog sistema koji tretira sve
aspekte kvaliteta, ustvari, totalni kvalitet. On definiše kvalitet kao skup svih
svojstava i karakteristika proizvoda i usluga koje na najbolji način

zadovoljavaju potrebe korisnika. Kvalitet mora da bude u funkciji
korisnika. Bazirajući se na toj izjavi, i prema navedenom izvještaju, kvalitet
univerziteta može biti osiguran jedino ukoliko on omogućava jedan određen
nivo znanja i vještina koje student treba da posjeduje kako bi postao dio
«fleksibilne» radne snage i ispunio očekivanja poslodavca, a i društva kao
cjeline, te obezbijedio stabilnost i napredak. Prema tome, sistem kvaliteta
predviđa 100% dostizanje garantovane edukacijske specifikacije, koja je u
skladu sa zahtjevima tržišta rada i društva, uspostavljanje sistema
kontinuiranog otkrivanja i otklanjanja uzroka koji su doveli do nepotrebog
trošenja vremena, materijalnih i ljudskih resursa, jednom riječju, otpada.11
U ovom kontekstu, trebamo da ispitamo sistem provjere znanja i vještina

studenata. To znači da se, kada govorimo o provjeri sistema provjeravanja
znanja, ne fokusiramo na svaki dio provjere znanja nego na sistem
upravljanja koji bi obezbijedio da studenti dobiju garantovani minimum
znanja koji će im pomoći da završe svoj studij u optimalnom vremenskom
periodu ne gubeći resurse.12 U procesu dizajniranja nastavnog programa
neophodno je definisati načine na osnovu kojih će se vršiti provjere znanja.
Ovaj izvještaj takođe preporučuje da se provjera znanja treba fokusirati na
zahtjevanje više analitičkog i istraživačkog rada. To bi moglo biti
omogućeno učestalim provjerama znanja koje bi ujedno obezbijedile
kontinuiran rad studenata.13 Jedna od preporuka za provjeru znanja je da se
obezbijede interaktivne provjere znanja koje bi obogatile studentske
kompetencije, da se insistira na objektivnim provjerama znanja korištenjem
standardnih testova i pitanja kako bi se obezbijedila transparentnost i
spriječio bilo koji vid demoralisanja studenta ili korupcija. Ovaj izvještaj
naglašava da je za osiguranje kvaliteta neophodno, na osnovu precizno
određenih rezultata obrazovnog procesa, kreirati jasan plan za provjeru
znanja, i navodi sljedeće dokumente kao potrebne kako bi se uspostavio
sistem osiguranja kvaliteta: Politika provjere znanja; Vodič za kreiranje
adekvatnog sistema provjere znanja; Plan i program nastavničkog treninga
u ovoj oblasti; Standardna forma prezentacije kurikuluma modula;
Precizna definicija očekivanih rezultata procesa edukacije; Sistem
formiranja ocjena - koliko koji vid provjere znanja doprinosi ukupnoj
krajnjoj ocjeni; Sistem gradacije ocjena sa jasnom definicijom nivoa znanja
i vještina.14
Izvještaj o osiguranju kvaliteta zaključuje da je provjera znanja važan dio

186 Bojan Arula
cjelokupnog sistema osiguranja kvaliteta rada na univerzitetu. Pored toga,

ovaj sistem takođe govori da je kreiranje sistema provjere znanja studenata
dio procesa kreiranja nastavnog programa, svih kurseva, te pojedinačnih
modula. Drugim riječima, sistem provjere znanja bi trebao biti opisan u
nastavnom programu ili nastavnom materijalu. Izvještaj takođe sugeriše da
bi trebale postojati jasne definicije provjere znanja na nivou univerziteta
koje bi objasnile nastavnicima koje su svrhe i principi koji moraju biti
poštovani pri kreiranju sistema provjere znanja.15 Ono što treba da bude
jasno jeste da reforma univerziteta u Bosni i Hercegovini mora da znači da
će univerziteti: imati samostalnost i biti oslobođeni političkog uticaja; biti
odgovorni svojim nosiocima aktivnosti, uključujući studente i potencijalne
poslodavce; osigurati da način na koji se studenti primaju u ustanove
visokog obrazovanja bude transparentan i jasan; razviti programe studiranja
sa težištem na mogućnost zaposlenja za one koji diplomiraju, i dosljednu
priliku za obnavljanje stručnih sposobnosti; koristiti nastavne metode koje
razvijaju intelektualne i kreativne mogućnosti studenata koje ih
osposobljavaju da samostalno razmišljaju; staviti naglasak na primjenu
teorije u praksi; na odgovarajući način regulisati procedure ispita i
ovjeravanja rezultata; osigurati profesorima da aktivno vrše istraživanja i
unapređuju vlastiti stručni razvoj; usmjeravati istraživanja ka potrebama
države.
Zaključci
Osiguranje kvaliteta:
Ukoliko bi bio usaglašen i usvojen, Okvirni zakon o viskom obrazovanju

predvidio bi postojanje Centra za informacije, priznavanje i ocjenu kvaliteta
koji bi kao državna institucija bio odgovoran za uslove i kriterijume za
osiguranje kvaliteta. Centar za informacije, priznavanje i ocjenu kvaliteta bi
odobravao jedinstvene norme za licenciranje visokoškolskih ustanova, te
ustanovljavao jasne, transparentne i pristupačne kriterijume po kojima bi se
vodile procedure akreditacije, revizije kvaliteta i ocjene kvaliteta
visokoškolskih institucija. Okvirnim zakonom o visokom obrazovanju u
Bosni i Hercgovini predviđeno je da nadležna entitetska tijela odlučuju o
akreditaciji i licenciranju visokoškolskih ustanova. U procesu osiguranja
kvaliteta na državnom i entitetskom nivou, detaljno opisanom u Okvirnom
zakonu o visokom obrazovanju, posebna važnost data je procedurama i
procesu osiguranja kvaliteta u samoj visokoškolskoj ustanovi koja je, kako
sam zakon predviđa „primarno odgovorna za kvalitet svojih nastavnih

predmeta i programa“. Centar za informacije, priznavanje i ocjenu kvaliteta
imenuje i ekspertske komisije za obavljanje procedura akreditacije, revizije
kvaliteta i ocjene kvaliteta visokoškolskog obrazovanja, a u kojima će se
nalaziti i strani stručnjaci. O samom aktu akreditacije odlučivat će nadležna
entitetska tijela na osnovu uslova i preporuka Centra. Sastav upravnog
odbora entitetskih tijela koja će ocjenjivati i osiguravati kvalitet nije
precizno definisan. Jedino je definisano da se u sklopu međunarodne
pomoći visokom obrazovanju Bosne i Hercegovine na mjesto direktora
Centra može imenovati strani državljanin.
Ciklusi studiranja i načno-istraživački procesi:
Iako je predviđeno, na univerzitetima još uvijek nije uveden dvociklični

sistem studiranja. Doduše, postoje neki pokušaji, ali su i oni u
eksperimentalnoj fazi. Dosadašnji pokušaj uvođenja sistema dodiplomski-
postdiplomski studij, postoji samo na pojedinim fakultetima i bitno se
razlikuje od onoga što predviđa Bolonjska reforma. U skladu sa bolonjskim
pravilima nije ni treći ciklus (doktorski studij) u Bosni i Hercegovini, niti se
čak nalazi blizu usklađivanja sa Bolonjskim procesom. Stari sistem izrade
doktorske disertacije se još nalazi na snazi u Bosni i Hercegovini. Pod ovim
se podrazumijeva nezavistan istraživački rad koji za cilj ima isključivo
izradu doktorske disertacije. Kod nas ni do danas nije uspostavljen i
organizovan doktorski studij. Smatra se da su kandidati za doktore stekli
dovoljno iskustva tokom magistarskog studija i izrade magistarske teze da
mogu pristupiti potpuno nezavisnom istraživačkom radu visokog nivoa.
Samostalan naučno-istraživački rad čiji rezultat će biti indidvidualni
doprinos naučnim rezultatima u datoj oblasti je sve što se očekuje od
doktoranata. Istraživačka infrastruktura u Bosni i Hercegovini je tokom
protekle decenije mahom uništena ili zastarjela, a naučno-istraživačke
aktivnosti su značajno smanjene. Univerziteti u Bosni i Hercegovini su
ostali još jedina mjesta na kojima se istraživanja izvode. I pored toga što se u
posljednje vrijeme laganim oporavkom privrede na scenu vraćaju i
istraživači iz ovih oblasti, njihov procentualani udio u ukupnoj aktivnosti u
nauci u Bosni i Hercegovini daleko je manji u odnosu na istraživački sektor
na univerzitetima. Upravo iz tog razloga neophodno je trećem ciklusu
studiranja posvetiti daleko više pažnje nego što se to danas čini.
188 Bojan Arula
Mobilnost:
Kada su u pitanju mobilnost studenata i nastavničkog osoblja univerziteta, u

bosanskohercegovačkoj univerzitetskoj realnosti prepoznajemo sljedeće
karakteristike postojećeg sistema: nedefinisanost postupaka akreditacije i
vrednovanja institucije na državnom nivou, otpor akademske zajednice
prema promjenama, uticaj upisne politike na kvalitet nastavnog procesa, te
nedovoljno jasno definisani standardi i normativi, nepostojanje mobilnost
studenata i nastavnika čak ni unutar istog univerziteta, što je posljedica
krutih nastavnih programa, stroge podijeljenosti među fakultetima i
njihovim nastavnim programima, tj. nepostojanja integrisanog univerziteta,
nepostojanje standardizovanog mehanizma koji prepoznaje i nagrađuje
kvalitet itd. S obzirom da Bosna i Hercegovina još uvijek nije
implementirala osnovne elemente koji karakterišu Bolonjski proces,
odnosno nije uskladila programe studiranja sa programima ostalih
evropskih univerziteta, zatim nije implementirala ETCS (sistem
priznavanja diploma i kvalifikacija uz sistem prenosa studijskih bodova),
nije završila formiranje Centra za informacije, priznavanje i ocjenu
kvaliteta itd, mobilnost studenata nije adekvatno organizovana i
zanemarljiva je. Pored toga što je naš univerzitetski sistem neusklađen sa
smjernicama Bolonjskog procesa, drugi veliki problem koji otežava
mobilnost studenata jeste apsolutno odsustvo finansijske podrške države za
realizaciju ovog pitanja. I treći, ali ne i posljednji veliki problem jeste
komplikovana i dugotrajna procedura dobijanja viza. Upravo zbog toga,
naši studenti se kreću samo u jednom pravcu, napolje i što dalje od Bosne i
Hercegovine. Ovakva situacija dovodi do procesa odliva mozgova jer
bosanskohercegovački studenti u velikom broju odlaze na studij u druge
države i odlučuju da tamo i ostanu. Mobilnost se za nastavnike, iako u maloj
mjeri, ipak dešava. Mahom zbog individualnog napora pojedinaca da sebi
kroz različite projekte obezbijede grantove kojima će otputovati u
inostranstvo. Srećom, za razliku od studenata, nastavnici tamo gostuju kao
istraživači, rjeđe kao predavači jer sa svojom bosanskohercegovačkom
platom nisu u stanju da prežive u većini evropskih zemalja.
Učešće studenata u Bolonjskom procesu:
Teoretski, bosanskohercegovači studenti imaju mogućnost da utiču na

organizaciju i sadržaj obrazovanja na univerzitetima i drugim
visokoškolskim ustanovama. Međutim, slobodno možemo reći da se taj
uticaj ne razlikuje od uticaja drugih udruženja građana u Bosni i

Hercegovini. Ne postoji zakonski akt, niti na državnom niti na entitetskom
nivou, koji definiše učešće studenata u upravljačkim tijelima univerziteta ili
fakulteta. Ovo pitanje je definisano samo pravilima univerziteta ili
fakulteta. Studenti su danas, izuzev kao politička masa, jedna velika
nemušta grupa koja nema osnova i ne nalazi načina da se zauzme za
probleme nastave i fakulteta. Veliku opasnost po društvo predstavlja
zainteresovanost studenta za diplomu, a ne za znanje. Stvarni uticaj
studenata na različitim visokoškolskim ustanovama je veoma različit i u
direktnoj je vezi sa snagom studentske organizacije na pojedinim
fakultetima. Nerijetko je i snaga studentske organizacije u direktnoj vezi sa
pojedincima koji je vode u tom trenutku, a nakon što oni završe fakultete i ta
snaga odlazi sa njima. Sve navedeno navodi nas na zaključak da studenti
nisu institucionalno uključeni u rad visokoškolskih ustanova u Bosni i
Hercegovini, te da se njihovo učešće zasniva uglavnom na dobroj volji
upravljačkih organa da udovolje nekim od zahtjeva studenata.
Kako dalje...
I pored toga što je Bosna i Hercegovina relativno kasno pristupila procesu
reforme univerziteta, dosadašnji nivo implementacije Bolonjske
deklaracije je u potpunosti nezadovoljavajući. Možda treba napomenuti da
su Makedonija i Bugarska Bolonjskom procesu pristupili u isto vrijeme
kada mu je pristupila i Bosna i Hercegovina, ali su daleko više
uznapredovale. Univerzitete u Bosni i Hercegovini karakteriše nedostatak
savremene opreme za edukaciju, te neracionalno korištenje postojece
opreme, nestabilna finansijska situacija, nastavni planovi i programi
ograničeni u okvirima jednog fakulteta, što onemogućava izbor
interdisciplinarnog studija, nivo opreme i znanja za korištenje savremenih
informacionih i komunikacionih tehnologija nije na zadovoljavajućem
stepenu, što bitno utiče na kvalitet edukativnog i istraživačkog rada, te bilo
kakve inovacije u tom dijelu, nedovoljna aktivnost u domenu rješavanja
problema studentskog standarda, vannastavnih aktivnosti, afirmacije
nastavničkog poziva i kontinuirane selekcije limitirane kvalitetom itd.
Trenutni pristup reformi visokog obrazovanja je daleko od sistemskog,
budući da proces reforme vode univerziteti, a ne država, pa je samim tim i
neadekvatan.
Država bi, nesumnjivo, trebala preuzeti vodeću ulogu kako bi se osigurala

190 Bojan Arula
reforma visokog obrazovanja. Univerziteti sami mogu učiniti mnogo toga,

ali ne mogu preuzeti vodeću ulogu u reformi od države. Ukoliko nastave da
samostalno i nekoordinisano djeluju, univerziteti u Bosni i Hercegovini
stvorit će problem eventualnog usklađivanja zakonske regulative u
budućnosti, kao i ukupnog usklađivanja reforme visokog obrazovanja.
Kako bi se osigurao sistemski pristup implementaciji Bolonjskog procesa,
neophodno je uspostaviti državnu agenciju i osigurati veću koordinaciju na
državnom nivou, te uspostaviti Agenciju za osiguranje kvaliteta i Centar za
informacije, priznavanje i ocjenu kvaliteta. Hitno je potrebno i usvajanje
Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini.
Kompletnu regulativu o politici organizovanja ispita i ocjenjivanja

studenata treba definisati na nivou Univerziteta, statutima Univerziteta.
Poželjno je, ali nije neophodno, da se to uradi na osnovu nekih principa
zajedničkih za cijelu državu, te da se fakulteti obavežu da iste poštuju i
ugrade u svoje Statute u mjeri u kojoj se ne ugrožava slovo i duh Statuta
Univerziteta. Potrebno je da pri svakom Univerzitetu postoji posebno tijelo
koje će vršiti redovnu superviziju i kontrolu implementacije politike
organizovanja ispita i ocjenjivanja studenata. Taj posao se može svakako
obavljati i u okviru neke budućeg Centra za informacije, priznavanje i
ocjenu kvaliteta. Iako se ne može reći da je to široko prihvaćeni standard, u
bosanskohercegovačkim prilikama neophodno je uvesti potpunu zaštitu
identiteta studenata na ispitima. Zaštita identiteta studenata bi se
praktikovala na način da se u svim dokumentima koji se javno objavljuju
studenti samo imenuju po njihovim jedinstvenim šiframa. Osim toga,
studenti bi ispitima pristupali samo po svojim jedinstvenim šiframa i sa tim
šiframa bi potpisivali sve ispite. Na taj način bi, ne samo studenti, nego i
nastavno osoblje bili zaštićeni. Zaštita identiteta studenata znači da se velika
većina svih ispita organizuje isključivo pismenim putem. Samo u veoma
posebnim slučajevima je potrebno organizovati usmene ispite. Pismeni
ispiti moraju biti u skladu sa nastavnim planom i programom, te sadržajem
predavanja i vježbi koje su organizovane u toku studija.
Potrebno je ustanoviti procedure kojima bi se s vremena na vrijeme

provjeravale metrijske karakteristike pismenih testova (pouzdanost,
validnost, objektivnost) uz korištenje standardnih procedura predviđenih za
to. Provjeravanje znanja studenata bi trebalo biti kontinuirano. To znači da
se rad studenata treba ocjenjivati tokom cijele godine. Principima bi trebalo
definisati samo osnovne elemente kontinuiranog ocjenjivanja, sistem
bodovanja, ocjenjivanja, kao i minimum kriterija prolaznosti. Npr. u toku

godine, na jednom predmetu, student bi mogao dobiti maksimalno 100
bodova. Od toga je potrebno minimalno 70 bodova za prolaz. Svaki bi
nastavnik imao slobodu da odredi koliko bodova bi student mogao dobiti na
aktivno pohađanje nastave (predavanja i vježbe), seminare, kolokvije,
grupne vježbe, zadaće, parcijalne ispite, ispite, itd. Kontinuirano ispitivanje
studenata bi zahtijevalo promjenu sadašnjeg sistema organizovanja ispita na
način da bi se studentima dozvoljavalo da imaju dva glavna ispita u toku
godine jedan na kraju prvog semestra i jedan na kraju drugog semestra. To
znači da bi i dalje postojala potreba za dva roka u kojima bi se ti ispiti
polagali. Kontinuiranim ocjenjivanjem bi se značajno poboljšala prolaznost
studenata, te selekcija onih koji stvarno studiraju u odnosu na one koji ne
studiraju.
Međutim, zbog olakšavanja režima ispita, potrebno bi bilo promijeniti

politiku kriterija prolaza studenata na sljedeću godinu u dva glavna pravca:
- student bi trajno gubio pravo nastavka studija ako bi na više od 1/3
predmeta (ili za neki drugi broj) na jednoj godini imao neprolazne ocjene
(broj bodova manji od 70).
- ukinuti sadašnju praksu prenošenja ispita iz prethodne u narednu
godinu. Ukoliko student ne bi do kraja godine postigao potreban broj
bodova za prolaz na jednom ispitu, pružala bi mu se samo jedna šansa za
dodatni ispit. Taj ispit bi se posebno naplaćivao. Dakle, ako student u svim
potrebnim rokovima ne postigne minimalni broj bodova za prolaz na nakom
predmetu, onda taj student trajno gubi mogućnost nastavka studija. Isto to bi
se moglo odnositi i na situaciju ako student na više od 1/3 predmeta ima
minimalan broj bodova.
Planiranje svih datuma ispita bi trebalo obaviti na samom početku školske
godine. To se prije svega odnosi na završne ispite na kraju prvog i drugog
semestra. Sam proces organizovanja ispita se može racionalizovati tako da
se ispiti organizuju istovremeno za studente sa većeg broja Odsjeka, ili čak
fakulteta.
Zbog svega navedenog neophodno je hitno pristupiti reformi te oblasti ne

čekajući Okvirni zakon o Visokom obrazovanju. Postojeća legislativa
dozvoljava tu mogućnost. Prilikom reformi te oblasti potrebno je voditi
računa o nekim standardnim (najboljim) praksama iz najbližeg okruženja,
prije svega Evropske Unije, ali i specifičnostima Bosne i Hercegovine.
Učešće studentske populacije u implementaciji Bolonjskog procesa je
192 Bojan Arula
nezadovoljavajuće. Naime, Bolonjski proces nalaže da studenti budu

jednaki i kompetentni partneri u reformi univerziteta. Bosna i Hercegovina
se nalazi jako daleko od ispunjenja ovog zahtjeva. Bosanskohercegovački
studenti su jedna nemušta grupa bez volje i snage da se uključi u procese
reforme na univerzitetu. Postoje pojedine organizovane grupe koje
preduzimaju individualne akcije, ali na žalost bez globalnog uticaja.
Njihova snaga i uticaj uglavnom zavise od pojedinaca koji ih vode, a vijek
trajanja i njihovog uticaja je onoliki koliko traje studiranje tih istaknutih
pojedinaca. Ovakvo stanje stvari moguće je izmijeniti hitnim donošenjem i
usvajanjem Zakona o studentskom organizovanju i Zakona o studentskom
standardu.
Univerziteti u Bosni i Hercegovini moraju biti vođeni principima poput

stabilizacije i održanja kontinuiteta rada i njegove dalje institucionalne
izgradnje, transformacije i reforme, afirmacije kvaliteta studija, afirmacije
naučno-istraživačkog rada, finansijske konsolidacije itd. U skladu sa tim,
kako navodi prof. dr. Izudin Kapetanović, bivši rektor Univerziteta u Tuzli,
ciljevi svih univerziteta u Bosni i Hercegovini mogli bi se konkretizovati
kao: institucionalna autonomija; uspostava (potpuno) integrisanog
univerziteta; uspostava finansijske autonomije univerziteta; razvoj
permanentnog obrazovanja; prilagođavanje nastavnih programa evropskim
iskustvima i trendovima; razvoj sistema za osiguravanje kvaliteta;
autonoman razvoj kadrovske politike; stvaranje novog partnerstva sa
privredom/ekonomijom, vladom, nevladinim organizacijama, civilnim i
kulturnim institucijama; zaživljavanje visokih standarda i kriterija u
univerzitetskom životu koji nas svrstavaju u konkurentne partnere u Evropi;
i, osavremenjivanje infrastrukture. Kako bi se cijelo bosanskohercegovačko
visoko obrazovanje podiglo na nivo na kojem će biti u stanju da može da
sarađuje sa visokoškolskim obrazovnim ustanovama širom Evrope i drugih
dijelova svijeta, mora da zadovolji i jedan od najznačajnijih uslova kvalitet
na međunarodnom nivou. Naravno, ovaj cilj ne može se dostići odjednom,
ali kako bi to bilo moguće, neophodno je osmisliti jasan dinamički
vremenski raspored aktivnosti, sa realnim finansijskim planovima u kojima
moraju biti naznačeni prioriteti i troškovi. Da li je to moguće u Bosni i
Hercegovini? Pa, i čudnije stvari su se dešavale.
FUSNOTE I REFERENCE
1 Za ovaj rad korišteni su opšti uvidi iz slijedeće literature: Holm, Sorup, Thune,
Quality Procedures in European Higher Education (ENQA, 2003); Bosnia and
Herzegovina: Integracija u Evropsko područje visokog obrazovnja, Svjetski
studentski servis Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 2003); Dražen Kovačević i
Miodrag Petrović, Studiranje u Evropi 2 (Akademski centar Banja Luka, 2004);
Srbijanka Turajlić, Staša Babić, Zoran Milutinović, Evropski univerzitet 2010
(Alternativna akademska obrazovna mreža, Beograd); Ružica Nikolić, Veljko
Malbaša, Akreditacija u visokom školstvu Republike Srbije (Alternativna
akademska obrazovna mreža, Beograd); Radmila Marinković-Nedučin, Predrag
Lazetić, Evropski sistem prenosa bodova u visokom školstvu (Alternativna
akademska obrazovna mreža, Beograd, 2001); kao i cijeli niz domaćih i stranih
deklaracija i izviješća o visokom obrazovanju sa raznih www izvora itd.
2 Education in Bosnia: Governance, Finance and Administration, report by the
Council of Europe to the World Bank, 10. November 1999, str. 38
3Bosnia and Herzegovina: Integracija u Evropsko područje visokog obrazovnja,
Svjetski studentski servis Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2003./2004.
4 Vidi Nacrt Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH, Vijeće Evrope,
http://www.sus.ba/index.files/4.doc
5 Nacrt Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u BiH, Vijeće Evrope,
http://www.sus.ba/index.files/4.doc
6Univerzitet u Sarajevu, EUA Evaluation Report, zajednički projekat Evropske
komisije i Vijeća Evrope, ''Modernising the Management and Governance
Capacities of Universities in Bosnia-Herzegovina'', april 2004., str. 1
7 Ibid, str. 5
8 Ibid., str. 8
9 Ibid.
10 Ibid.
11 Drugi izvještaj Tima sa osiguranje kvaliteta, Univerzitet u Sarajevu, 1.10.2004.,

str. 39 (vidi http://www.unsa.ba/pdf/QA%20na%20UNSA.pdf)
194 Bojan Arula
12 Ibid., str. 39
13 Ibid.
14 Ibid.
15 Ibid., str. 39-40.

KA DRUGAČIJOJ KULTURNOJ POLITICI
I POLITICI KULTURE
197
'Kultura je luksuz?':
novi odnos prema kulturnom naslijeđu
i opšta komercijalizacija kulture u Bih
Adisa Bašić-Čečo
Kako smo došli do ovdje?

Danas su u Bosni i Hercegovini (BiH) takozvane „institucije od državnog
značaja“ (muzeji, biblioteke, arhive) pred potpunim kolapsom. Iz godine u
godinu, sredstva iz budžeta koja se izdvajaju za ove kulturne institucije se
smanjuju. Rezultat je da su neke od ovih institucija kao što su Zemaljski
muzej ili Narodna i univerzitetska biblioteka pred zatvaranjem, ili su
zapravo, bar neko vrijeme, i bile zatvorene za publiku. Ovakva situacija
usporava naučno-istraživački rad, koji je u nekim oblastima skoro pa
nemoguć, te time doprinosi ne samo marginalizaciji kulturnog naslijeđa,
već i kulture uopšte. Finansiranje individualnih umjetničkih projekata ili
projekata koje vode manje grupe je također neizvijesno, pošto BiH prolazi
kroz težak period tranzicije u kojoj stanovništvo kao i institucije moraju
shvatiti da su državni mehanizmi finansijske podrške, koji su se upostavili i
razvili u komunizmu, sada nestali. Usljed teške ekonomske situacije i
nedostatka interesa za lokalnu kulturu u krugovima međunarodne
zajednice, najizrazitije u Uredu Visokog predstavnika1, ova kulturalna sfera
ljudskog stvaralaštva (koja se naziva kulturnim naslijeđem, kao i
umjetničkom produkcijom) ostaje zapostavljena u bosanskom društvu i vrlo
često se smatra luksuzom.
Cilj ovoga eseja je analizirati imperativ komercijalizacije, kojim se

zahtijeva da kulturalni projekti budu samoodrživi i nezavisni od državnog
budžeta. Kako kreirati održiv prijedlog alternativne politike za finansiranje
kulturalnih institucija? Kratkoročna smanjenja budžeta u oblasti kulture
mogu rezultirati iluzornim dobitkom, ali dugoročno, svaka politika koja
198 Adisa Bašić-Čečo
smatra kulturu luksuzom te sužava njeno djelovanje dovodeći je time do

ivice istrebljenja, može biti fatalna. Ključno je pitanje da li je i kako moguće
da bosanskohercegovački muzeji, biblioteke, arhive, pozorišta i ostali manji
korisnici budžeta budu finansijski „autonomni“, te da se uspostavi nivo do
kojeg je državna potpora neophodna za funkcioniranje ovih institucija.
Diskusija će početi poredbenom analizom nacrta budžeta iz prethodnih
godina, koja će zatim biti propraćena izjavama ključnih osoba zaduženih za
kreiranje kulturne politike kao i onih koje su zadužene za održavanje
kulturalnih institucija. Novinski članci i relevantni sekundarni materijali i
dokumentacija će biti korišteni kako bi se ilustriralo trenutno stanje u
kulturalnim institucijama u BiH: široko rasprostranjeno siromaštvo i nizak
ekonomski standard, različiti prioriteti pri kreranju politike i nedostatak
inicijative od strane menadžmenta kulturalnih institucija koje su ovisne od
državnog finansiranja. Ovaj esej daje komparativnu analizu, i locira lokalnu
situaciju u regionalne i globalne razvojne trendove koje se odnose na
prethodno postavljena pitanja. Pred ovom zemljom je dug put, pun
zaobilaznica, kada se radi o podizanju javne svijesti o značaju kulturalnih
projekata koji su kvalitetni, svrsishodni i relevantni.
Nakon „Zlatnog doba“: kulturalne institucije u krizi

Možda i jeste slučaj da se „u većini zemalja centralne i istočne Europe
period komunističke vlasti sada smatra anomalijom koju ove zemlje nastoje
izbrisati iz kolektivnog pamćenja“,2 ali su desetljeća režimski čvrste
discipline ostavila duboke tragove. I to najprije u ljudskoj psihi, kako smatra
Mikloš Biro, koji tvrdi da je komunistička politika uravnilovke (jednakosti)
imala destimulirajući efekat, jer je u praksi onemogućila bogaćenje, i dovela
do toga da se ljudi naviknu na ljenost: „Taj sistem je bio veoma lagodan:
ljude je olakšao ambicija koje imaju neizvijestan ishod, i to je ono što ga čini
ukorijenjenim, i zbog čega se održava u vrijeme tranzicije.“3 Iz ove
perspektive se može promatrati i pozicija umjetnika koji su u prošlom
sistemu dobijali državnu dotaciju, a danas se smatraju teretom.4
U doba tranzicije, društva zemalja centralne i istočne Europe se usmjeravaju

na ekonomiju i politiku, dok su kultura, obrazovanje i zdravstvo
zanemareni. I to nije slučaj samo sa bivšom Jugoslavijom, već i sa Češkom,
zemljom za čiju se tranziciju može reći da je završena, pošto se već
pridružila Europskoj uniji. Češki sociolog Ivan Gabal navodi:
“Tranzicija u Češkoj se uglavnom usmjeravala na ekonomiju i razvoj
'Kultura je luksuz?': novi odnos prema kulturnom naslijeđu
i opšta komercijalizacija kulture u Bih 199
institucija. Ljudski kapital je ostao duboko u pozadini bilo da

govorimo o oblasti obrazovanja ili umjetničkog i kulturalnog
stvaralaštva. Ali sada kada je tranzicija pri kraju počinje spora
strabilizacija nakon svih prethodnih vrlo stresnih procesa i sada
primjećujemo nešto izrazito zanimljivo ljudi počinju biti
zainteresovani za kvalitet života, za odlazak u pozorišta, na koncerte,
knjige se ponovno prodaju, itd. Međutim, tek sada se nosimo sa
činjenicom da se vrlo malo ulagalo u kulturu i umjetnost. Mnoge
institucije i mnogi pojedinačni umjetnici su jednostavno bankrotirali.
Sada kad se Češka nalazi u Europskoj uniji, ovo makro-okruženje
diktira pitanje ne makroekonomskih indikatora, već mikro kvaliteta
da li i u kojoj mjeri imamo razvijeno obrazovanje, znanje jezika,
kulturu komunikacije, možemo li opstati u takvom makro i
multikulturalnom europskom okruženju. Mislim da su se polako,
poput bumeranga, vratili naši prethodni grijesi da nas more činjenica
da smo uložili novac u banke i njihovu revitalizaciju, umjesto da ih
uložimo u visoko obrazovanje, pozorišta, umjetnost i generalno u
ljudski kapital. Ovo su grijesi koje moramo okajati“.
Čini se da bi se upravo ovaj bumerang o kojem Gabal govori mogao uskoro

vratiti u BiH i u Hrvatsku kao i u neke druge zemlje. Međutim, od 2001.
godine, Hrvatska je počela ozbiljnije ulagati i vrijeme i novac kako bi
izgradila održivu kulturalnu politiku i razvojne planove.5 U BiH, nivo
svijesti o značaju kulture još uvijek nije tako visok: većina stanovništva se
još bori za “materijanu osnovu”6 pri čemu se drugi dio Marksove
simplificirane maksime “duhovna struktura” čini kao daleki luksuz koji je
još van domašaja. U komunističkoj tradiciji, naslijeđenoj od ranih
boljševika, postojala je finansijska potpora za lojalne umjetnike i
finansiranje kulturalnih institucija od državnog značaja. U BiH, nakon
proglašenja nezavisnosti, institucije od državnog značaja pale su u duboku
krizu. Od 1992. do danas, budžeti šest ovakvih institucija (Zemaljski
muzej, Kinoteka, Biblioteka za slijepa i slabovidna lica, Nacionalna
biblioteka, Muzej književnosti i pozorišta, Historijski muzej) se konstantno
smanjuju7, da bi 2004. bile potpuno izostavljene iz državnog budžeta.8 Kao
rezultat, tri institucije su bile zatvorene za javnost u periodu od 100 dana. U
Hrvatskoj, usprkos teškom stanju, postoji razvijena svijest o institucijama
od državnog značaja9 tako da se barem ne dovodi u pitanje opstanak ovih
osnovnih institucija. Razlog je da bi takozvane institucije od državnog
značaja, naročito muzeji, arhive i biblioteke, trebale služiti nacionalnoj
kulturi (što je slučaj sa Hrvatskom), i svjedočiti o tradiciji i postojanju nacije

na određenoj terirotiji. U Hrvatskoj, situacija sa temeljnim principom
naciona(lizma) “jedna nacija, jedan jezik, jedna država” je barem
djelomično “jasna”, tako da institucije trebaju razvijati tradiciju dugog
postojanja hrvatske nacije u hrvatskoj državi. U BiH, situacija je daleko
komplikovanija: pošto je cijela Bosna i Hercegovina podijeljena na
Federaciju BiH i Republiku Srpsku, ne postoji interes države da finansira
dokaze postojanja zajedničke nacije u BiH, pošto se ovakva nacija niti ne
gradi zbog partikularističkih interesa koji su u prvom planu: bošnjačkih,
hrvatskih i srpskih. Stoga, budžet u Hrvatskoj raste, i, na primjer, 2001.
godine je povećan za 40% u usporedbi sa prethodne četiri godine10 , dok se
budžetska sredstva namijenjena za “zajedničku” kulturu u BiH i za njene
kulturalne institucije drastično smanjuju, tako da je budžet za 2004. godinu
skoro upolovljen, u usporedbi sa 2003. godinom.11
Dok se budžetska sredstva za ove kulturalne institucije postepeno smanjuju

iz godine u godinu, neke od njih su na samom rubu zatvaranja. Zemaljski
muzej ili Nacionalna i univerzitetska biblioteka su jedan period bile de facto
zatvorene za javnost. Iako se smatraju “institucijama od državnog značaja”
(muzeji, biblioteke, arhive), one se nalaze u teškoj situaciji, i jedva da
sastavljaju kraj s krajem, i to bukvalno iz dana u dan. Ovih šest institucija12 ,
u teoriji, trebala je da finansira Republika Bosna i Hercegovina, koja je
pravni nasljednik Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.
Nakon Dejtona, ove institucije su trebale biti pod jurisdikcijom države

Bosne i Hercegovine. U praksi, njih je finansirao Kanton Sarajevo, sve dok
dio obaveza nije preuzela Federacija BiH. Ovo je rezultiralo brzim
smanjenjem sredstava. Zemaljski muzej BiH je najpoznatija i temeljna
institucija. “Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine postoji 117 godina, čak
kad su se vlade, politički režimi i ministri smjenjivali u našoj zemlji, on ih je
sve nadživio. Međutim, ove godine smo bili primorani zatvoriti vrata za
posjetitelje, dok su 63 uposlenika nastavili obavljati poslove održavanja
građe. U našem muzeju se nalaze zlatni grbovi sa plaštova
srednjevijekovnih bosanskih kraljeva, najveća kolekcija meteora na
Balkanu, ostaci medvjeda i mamuta iz ledenog doba, neprocjenjive
etnografske kolekcije, poznata sarajevska Hagada, mape iz 17. vijeka... Bilo
koja mudrija vlada bi bila svjesna da mi čuvamo dokaze postojanja i
kontinuiteta života u ovom području, od prehistorijskih vremena do danas, i
smatramo da je u interesu sačuvati ovu građu”, kaže Aiša Softić, direktorica
Zemaljskog muzeja.
Da bi efektivno radio, muzeju je potrebno najmanje million konvertibilnih

maraka godišnje. Finansiranje za 2003. godinu je došlo od kantona Sarajevo
(140.000 maraka), iz Federalnog budžeta (350.000), dok je za 2004,
Federalni budžet smanjen za pola! Paradoksalno, zgrada državnih
institucija koja se nalazi pored muzeja obezbjeđuje grijanje za muzej: ali,
muzej mora platiti račun koji iznosi otprilike 20,000 maraka! Cijena
ulaznice je niska (3 KM za odrasle, a 1 KM za djecu), tako da čak i rekordna
cifra od 10.000 posjetitelja u 2003. godini ne bi mogla osigurati sredstva za
plaćanje računa za grijanje. U 2005. godini, muzej je dobio 90.000 maraka
od države, što je predstavljalo značajan, iako nedovoljan, fond. Međutim, u
augustu, sredstva za drugi kvartal godine još uvijek nisu bila uplaćena!
Besmislenost tvrdnje da ekonomija ne može održavati potrebe kulturalnih
institucija postaje očigledna ako uzmemo da je tripartitno Predsjedništvo
BiH potrošilo 267.357 KM na telefonski račun svojih ureda za godinu dana!
Nakon rata i potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kultura, umjetnost i

umjetnici u BiH su se našli u nezavidnoj poziciji. Socijalistička Federativna
Republika Jugoslavija, kao usko povezan kulturalni prostor i širi okvir
njihovih prijašnjih aktivnosti, je nestala, a sama država Bosna i
Hervegovina je podijeljena na pola. Fragmentirani, etnički podijeljen
politički kontekst ponudio je male izglede za umjetnost. S druge strane,
premda deprimirajuće, ratno iskustvo sa svim traumama i frustracijama
ponudilo je inspiraciju i podstrek za umjetnički rad. Ovakva situacija
usporava naučno-istraživački rad, koji je u nekim oblastima skoro pa
nemoguć, te time doprinosi ne samo marginalizaciji kulturnog naslijeđa,
već kulture uopšte. Finansiranje individualnih umjetničkih projekata ili
projekata koje vode manje grupe je također neizvijesno, pošto Bosna i
Hercegovina prolazi kroz težak period tranzicije u kojoj stanovništvo kao i
institucije moraju shvatiti da su državni mehanizmi finansijske podrške,
koji su se supostavili i razvili u komunizmu, sada nestali. Usljed teške
ekonomske situacije i nedostatka interesa za lokalnu kulturu u krugovima
međunarodne zajednice, najizrazitije u Uredu Visokog predstavnika, ova
kulturalna sfera ljudskog stvaralaštva (koja se naziva kulturnim naslijeđem,
kao i umjetničkom produkcijom) ostaje zapostavljena u bosanskom društvu
i vrlo često se smatra luksuzom.
U ljeto 2000. godine, dok je na vlasti u Federaciji BiH bila Alijansa za

promjene, labava koalicija ljevičarskih i umjereno-desničarskih stranaka,

poduzeli su se prvi značajni koraci kako bi se pospiješilo stanje kulture u
ovoj zemlji. Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, sporta, obrazovanja
i nauke, osnovane su Fondacija za izdavaštvo i Fondacija za
kinematografiju kako bi potpomogle objavljivanje knjiga i snimanje
filmova. “Ideja nije bila da umjetnici žive o javnom trošku, to ne bi služilo ni
njima ni državi, već bi samo stvorilo osnovu na kojoj će se utemeljiti dalje
namicanje sredstava. Ako država stoji iza projekta i daje određenu
finansijsku podršku, i ukoliko nadležni odbor odluči da projekat zaslužuje
investiciju, lakše će se privući i strana ulaganja”, objašnjava Svetozar
Pudarić, visoki dužnosnik Socijaldemokratske stranke koja je bila na vlasti
u to vrijeme, i jedan od idejnih utemeljitelja Fondacije za kinematografiju.
Uspjeh je bio direktan: uz pomoć Federalnih grantova su objavljene mnoge

knjige, koje bi inače bile zanemarene; snimljena su tri velika filma13 sa
revolving-sredstvima Fondacije i podrškom međunarodnih ko-
producenata, a koja su imala izvrstan prijem u zemlji i inostranstvu i dobila
značajne nagrade na filmskim festivalima, i koja vani šire sliku bolje Bosne:
kao zemlje vibrantnog, probojnog duha i kreativnosti. “Uloga kulture u
dejtonskoj BiH je velika zato što je sama kultura najuspješnija u prožimanju
ljudi i realnosti sa relativnošću istine, kulture, tradicije i svega ostalog što
smo samo i imali u tragovima”, objašnjava mladi pozorišni redatelj Faruk
Lončarević.
Promjenom u vlasti, i sa ponovnim dolaskom nacionalnih stranaka na vlast,

u početku su ovi projekti ostali netaknuti: njihova vrijednost se smatrala
univerzalnom. Ministarstvo se podijelilo na Ministarstvo kulture i sporta, i
Ministarstvo nauke i obrazovanja, dok su neke fondacije promijenile
vođstvo uz mali ili nikakav uticaj na njihov rad. Nevolje su međutim počele
2003. godine: prvo, nekoliko projekata kojima su odobrena sredstva za
2003. godinu nisu dobili sredstva, a zatim su objavljena smanjenja budžeta
za kulturu u narednoj 2004. godini! U praksi, to znači da bi budžet za kulturu
Federalnog Ministarstva za kulturu trebao biti 11.548.090 KM umjesto
potrebnih 22.955.059 KM. Ovo je pet miliona ispod nivoa održivosti: skoro
milion KM manje budžetskih sredstava nego prethodne godine, povrh toga
još dva neuplaćena miliona KM odobrenih budžetom iz prethodne godine, i
uz dodatni teret dodjele dva miliona KM Fondaciji za izdavaštvo koju je
vodilo Ministarstvo obrazovanja i nauke!
Federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac tvrdi da se glavni krivac za

ovakvo drastično smanjenje budžeta koje je Vlada donijela nauštrb
njegovog ministarstva u velikoj mjeri nalazi u OHR-ovim Preporukama za
budžet Federacije BiH. Šta stoji u ovim preporukama? Okvirno, cilj ovih
spornih preporuka je kako smanjiti cjelokupan budžet za 2003. i narednu
2004., analizirajući rad različitih ministarstava i javnih servisa. Ono što
slijedi je sporni dio o Ministarstvu kulture i sporta:
“Ministarstvo obrazovanja i nauke/ Ministarstvo kulture i sporta

Čini se da se podjela na ova dva ministarstva nije negativno odrazila
na budžet tekućih troškova, što je za pohvalu. Međutim, iznos trasfera
se značajno uvećao 6 miliona KM više u poređenju sa transferom iz
2002. S obzirom na deficit u budžetu, bilo kakva dotacija u ovoj
oblasti se mora smatrati luksuzom: međutim, povećanje ovakvih
dotacija u iznosu od 60% godišnje se čini potpuno nerazumno.
Ukoliko sredstva nisu već namjenski raspodijeljena, troškovi se
moraju revidirati i smanjiti gdje god je to moguće.”
(Izvor: OHR Fax od 06.05.2003. namijenjen za internu upotrebu
Federalnog ministarstva finansija, a koje je procurilo u javnost iz
krugova Ministarstva kulture nakon skandaloznog smanjenja
budžeta)
Glasnogovornik OHR-a Kevin Sullivan je u javnosti konstantno negirao da

je ovako nešto ikada bilo izjavljeno: “Visoki predstavnik nikada nije
okarakterisao izdvajanja za kulturu kao luksuz, kao što gospodin Grahovac
dobro zna. Ako ministar želi da brani budžet svoga ministarstva, trebao bi to
raditi na osnovu činjenica, a ne tako što će insistirati na nepostojećoj zavjeri
od strane međunarodne zajednice.”14 Tehnički gledano, ovo možda i jeste
tačno što se tiče samog Sir Paddy-a: ali ovako važan i detaljan dokument je
izašao iz njegovog ureda, tamo je napisan i njegovo osoblje ga je prevelo na
bosanski jezik, tako da je on morao znati za postojanje ovoga dokumenta
kao i njegov sadržaj.
U ovom se skandalu OHR, kao tijelo koje predstavlja međunarodnu

zajednicu u BiH u nadgledanju implementacije civilnog dijela Dejtonskog
sporazuma, postavio nasuprot Federalnog ministarstva kulture i sporta,
tijela Vlade Federacije BiH koje je zaduženo za kreiranje kulturne politike
za 51% teritorije BiH. Skandal je izašao u javnost u jeku usvajanja novog
federalnog budžeta za 2004., čiji je prijedlog pripremljen pod uticajem i uz
instrukcije OHR-a: Federalna vlada je smanjila budžet za dva glavna

projekta, Fondaciju za kinematografiju i Fondaciju za izdavaštvo. Kao
rezultat, mnogi umjetnici su ostali bez grantova za projekte kojima je
finansiranje već bilo odobreno.
Riječima Aiše Softić, direktorice Zemaljskog muzeja: “Ako zemlja dopusti

da se ugasi najstarija i najnačajnija institucija, ne samo kao jedan od
najboljih muzeja u jugoistočnoj Europi, već i kao baza za nauku i to ne samo
jednog naroda, već cijele zemlje, i ako sama država radi ka ovakvom
gašenju, smatram da ne postoji bolji primjer koji bi ilustrovao položaj
kulture i kulturalnih institucija u ovoj zemlji. A najlakši način a se ovakve
institucije unište, i što danas svjedočimo, jeste uskraćivanje sredstava, i to
onih osnovnih.”15 Često se glavni krivac za degradaciju kulturalnih
institucija traži u lošem menadžmentu, koje nije u stanju da se nosi sa
zahtjevima tržišta. Ovaj nedostatak adaptacije nije samo efekat navike na
redovni izvor prihoda iz državnog budžeta koji je trajao decenijama, već i
efekat jugoslavenskog komunističkog koncepta “kulturalnog domena
rezerve.”16
Ovako razumijevanje, koje je utemeljeno i koje se održava u stanovištima

mnogih ljudi zaposlenih u menadžmentu, rezultira u tome da se, na primjer,
prostorije muzeja vrlo rijetko iznajmljuju za poslovne ručkove, svadbe,
zabave ili bilo kakve komercijalne događaje, jer se ovo smatra neprikladnim
za „hram“ kulture kao što su muzej ili galerija.17 Donedavno, niti jedan
muzej u BiH nije kreirao kampanju za slične ponude za potencijalne
korisnike. Međutim, tokom prošle godine se dogodio značajan pomak:
direktorica Zemaljskog muzeja Aiša Softić je shvatila da se finansijski
problemi mogu riješiti uz suradnju sa moćnim i bogatim kompanijama kao
što su Reiffeisen banka. Ova banka je donirala sredstva da bi se muzej
otvorio u 2005. godini nakon što je bio zatvoren za javnost u periodu od 100
dana. Upravni odbor ove zapadnoeuropske banke je izgleda veoma svjestan
da potpora kulturi znači kupovanje vrlo pozitivnog imidža kao i ozbiljan
publicitet za relativno malu svotu novca. Za uzvrat, banka je mogla
organizirati zabave, koktele, i slične događaje u prekrasnoj staroj zgradi
muzeja i njegovoj jedinstvenoj botaničkoj bašti. Ova inicijativa je proizvela
takav uspjeh da je muzej počeo iznajmljivati usluge svakome, uključujući i
pop-zvijezdama,18 pa čak i običnim građanima koji žele da organiziraju
svoja vjenčanja u ovim prostorijama.19 Ovakva situacija je pokazatelj da je
veoma teško sačuvati „nevinost“ i očuvati dignitet i reputaciju, kada počne
tržišna trka za samofinansiranje. No, ovakva praksa Zemaljskog muzeja je

izrazito pozitivna, jer je indikator pomaka ka kreiranju institucija koje bi
finansijski manje zavisile od državne kase.
“Bosanskohercegovačka kultura ima puno problema u financiranju, prije

svega zbog daytonskog ustava koji je potpuno marginalizirao kulturu pa ne
postoji Ministarstvo kulture na razini države, nego je financiranje i briga
prebačena na kantone. No decentralizacija izaziva nove probleme, ne
postoji briga za nešto što bi bila zajednička duhovna baština Bosne i
Hercegovine, Zemaljski muzej ili Nacionalnu knjižnicu. Još nismo izišli iz
tranzicijskog modela i u stvarima financiranja kulture ne funkcioniramo po
demokratskome modelu”, navodi pozorišni redatelj Dino Mustafić, koji je
također zadužen za godišnji pozorišni festival MESS. “Opstaju neke
vrijedne kulturne referencije, festivali koje spominjete i pojedinačni uspjesi,
evo najnoviji je odličan prijem filma "Grbavica" u Berlinu, ali uvijek iza
toga stoji uzlet i velika volja i talent pojedinaca i njihova duha. Riječ je o
individualnim uspjesima iza kojih, nažalost, ne stoji nikakav sustav. Žao mi
je, jer Bosna i Hercegovina je, pa neka zvuči kao stereotip, zaista uvijek bila
zemlja talentiranih i velikih umjetnika.”20
Festivali, kao što su MESS ili poznati Sarajevo Film Festival, su među
najboljima ali također i najskupljima kulturnim događajima u regiji.
Međutim, veliki festivali uzrokuju niz manjih festivalskih projekata, koji
često dupliraju koncepte, te time dovode do koncentracije kulturalnih
događaja samo u jednom vremenskom periodu, a što ostavlja duge periode
kulturne pustinje i praznine, kao i rupe u samim budžetima. Ovakav
fenomen se često kritikuje kao festivalizacija kulture. Damir Uzunović,
izdavač i pisac, kaže: “Uspostavljen i osnažnjen model festivalske kulture,
koji se održava u glavnom gradu, zapravo iskrivljuje stvarnu sliku situacije
u kulturi. U ovom modelu, ministri su obavezni platiti direktorima festivala i
pokriti pune festivalske troškove, uz pritisak pametnih medijskih kampanja.
Tako ovi direktori postaju uljuljkani i ne nastoje namicati svježe izvore
sponzorskog finansiranja. Naravno, kulturalni prostor je nezamisliv bez
festivala, ali je loše ako se samo fokusira na period trajanja festivala.”
Vezano za institucije od državnog značaja, i u BiH kao i u Hrvatskoj, vrlo
često se postavlja pitanje od kakve je koristi za stanje kulture da ove
institucije zavise od državnih finansija. Pitanje finansiranja dovodi do
veoma kompleksnog problema umjetničke autonomije i slobode koje se
smanjuju sa ovisnošću od donatora. Istovremeno, optužbe rastu da
umjetnost i kultura ne mogu biti finansirani iz državnog budžeta, jer se time

stvaraju uslovi za niskokvalitetni parazitirajući stav prema državi što je
zaostavština komunističkog režima. U dijelu koji slijedi će se razmatrati
nove strategije finansiranja kulture, te njihove društvene i politčke
implikacije.
Tranzicija: od partijskog diktata do diktata tržišta

Tranzicija ka slobodnom tržištu također postavlja pitanje da li je umjetnost
roba; drugim riječima, povratak kapitalizmu je reaktualizirao stanovište
Maxa Webera o kulturi kao industriji u kojoj je čak i umjetničko djelo samo
proizvod.21 Od umjetnika se očekuje da svojim radom ostvari profit.
Spisateljica Dubravka Ugrešić u svome eseju ironično naslovljenom Živio
Socrealizam piše: “Pravila tržišno orijentirane književne kulture me
podsjećaju na socrealizam. Da bi bila uspješna, tržišna književnost mora biti
realistična, optimistična, vesela, sexy, namjenjena da zadovolji široke mase,
isto kao što je nekoć bila književnost socrealizma.”22 Sličnog mišljenja je i
američka spisateljica Ursula K. Le Guin, koja u svome poznatom eseju The
Stalin in the Soul navodi: “Svaki pisac i svaka knjiga u Americi je pod
uticajem tržišne cenzure. Mi nismo totalitarna država, ali naša demokracija
je kapitalistička, korporacijska. Naša cenzura je idol tržišta. Mi nemamo
Ždanova koji bi nam rekao: “Morate pisati o hrabrim vojnicima svoje
otadžbine, o elektranama, i to uz osmijeh.” Ali jedina norma koja upravlja
tržištem jeste da li se može prodati?”23 Usprkos velikom napretku u oblasti
ljudskih prava i sloboda, u ukidanju cenzure i uspostavljanju boljih uslova
za većinu stanovništva, tranzicija i demokratizacija nisu uvijek istovjetni sa
liberalizacijom, zato što novi poredak donosi u nekim oblastima ništa drugo
do promjenu u dominantnoj paradigm ii uspostavljanje novok diktata, a ne
apsolutnu slobodu. No, postavlja se pitanje kako je za umjetnike ikada bio
održiv ideal slobode ili kako bi trebao biti. Komunisti su zauzimali stav da
su najveća umjetnička djela nastajala milošću mecena, dok su mecene pri
tom zahtijevale određene usluge od umjetnika. Iz toga slijedi situacija u
kojoj se pred umjetnika postavljaju određeni zahtjevi (u ovom slučaju od
strane Partije), koje ih on ili ona mora ispuniti. Nakon pada komunizma,
nestaje i sigurnost državnog budžeta, pri čemu umjetnicima glavne zahtjeve
postavljaju njihovi agenti, izdavači, producenti i donatori.
U postkomunističkom periodu, veliki dio umjetničkih dijela i kulturnih

događaja je omogućen od strane fondova stranih vlada ili nevladinih
organizacija čiji je cilj promoviranje ljudskih prava, demokracije, ili

slobode govora.24 U prikupljanju donacija za umjetničke projekte, vrlo je
bitno formulirati projekat kao i zahtjeve tako da budu u skladu sa mandatom
određene organizacije. Tako, na primjer, dokumentarni film perspektivnog
autora o dječaku koji studira režiju bi bio od malog interesa za donatore.
Međutim, ako imate dvoje takve djece, jedno u BiH, a drugo u Srbiji ili
Hrvatskoj, i ako se projekat prezentira kao “regionalno povezivanje i
prevazilaženje postkonfliktnih prepreka kroz aktivnosti mladih”, šanse su
mnogo veće da će ovakav projekat biti u okviru mandata neke
organizacije.25 Možda jeste cinično, ali ovo podsjeća na oblik “diktature
demokracije”, jer čak i činjenica da su umjetnici svjesni da mogu tražiti
finansiranje od strane stranih organizacija za jednu vrstu projekata a ne za
drugu, također limitira pa čak i narušava one slavljene norme umjetničke
slobode. Naravno, mišljenja su dijametralno suprotna, kao i ljudi u kulturi
koji ne vide ništa loše u tome da pretvore umjetnost u robu i zalažu se za
komercijalizaciju kulture.
“Tržište je velika zamka u koju se mogu uhvatiti svakojake stvari. Kolege

istraživači u drugim zemljama su dokazali da će transformacija vlasništva
vjerovatno dovesti do promjene svrhe kulturnih prostora. Bez sumnje, to je
kuga današnje istočne Europe. S jedne strane, od vitalnog je intersa za
kulturu da pokaže kvalitetna djela koliko kod šire je moguće i da privuče
novu publiku. Ovakav aktivan stav u kulturalnoj politici je akcentuiran u
našoj strategiji. Ako neko smatra da umjetničko djelo gubi na vrijednosti
osim ako nije namijenjeno elitnoj grupi, već širem broju potrošača, onda
takav stav zaudara na stari mentalitet, u njemu ima nešto rasističko i
antisemitsko, pri čemu se kultura i umjetnost promatraju kao nešto čisto i
nepokvareno i svaki uticaj tržišta nije dobar. Smatram da se trebamo čuvati
ovakvog rezonovanja.”26
Zahtjevi tržišta polako uvode promjene u odnos spram komunističke kulture

i naslijeđa. U godinama neposredno nakon pada komunizma postojala je
tendencija da se uklone umjetnička djela stvorena u komunizmu. Želja da se
izbriše komunistička prošlost se najbolje može vidjeti u uklanjanju
spomenika koji su decenijama bili podizani uz razne prilike kako bi se slavili
različiti revolucionarni heroji, lojalni umjetnici ili političari.27 Rane godine
tranzicije u zemljama bivše Jugoslaivje donijele su “čišćenje” historije,
njenu reintepretaciju, ali korijeni ovakvog tretmana historije, prema nekim
mišljenjima, također pripadaju komunističkoj tradiciji: “u Jugoslaviji,
poput mnogih drugih komunističkih zemalja…historiju se pralo kao u

perilici: ubacili biste u nju svoje prljavo rublje, dodali malo ideološkog
deterdženta, odabrali odgovarajući program i dobili biste svoju prošlost,
blistavu i čistu”28, ovako piše hrvatska spisateljica Slavenka Drakulić. U
Mađarskoj se otišlo najdalje tako što se članom 269. Krivičnog zakona
zabranilo javno prikazivanje dijela ili svih komunističkih simbola29, što
znači da je nošenje ili pokazivanje petokrake ili srpa i čekića izjednačeno sa
pokazivanjem nacističkog kukastog krsta, i može se kazniti zatvorskom
kaznom do tri godine.
U bivšoj Jugoslaviji, spomenici su jednostavno bili sklonjeni u skladišta,

parkove u predgrađima30 ili su potpuno uništeni. Međutim, u nekim bivšim
komunističkim zemljama strani turisti iskazuju sve veći interes za
komunističko naslijeđe, što rezultira novim trendom, tzv. “komunističkim
turizmom”. Duncan Light locira urok ovoga fenomena u postmodernom
karakteru turizma: danas ljudi na Zapadu nisu samo zainteresovani za dobar
smještaj, blistava poznata mjesta i dobre restorane. Nova intelektualna
turistička populacija ide u potragu za Drugošću, a savršen primjer nečega
drugačijeg, “egzotičnog” i novog predstavljaju ostaci komunizma. Na
primjer, s početkom rata u BiH, otisak stopala u betonu koji je obilježavao
mjesto sa kojega je Gavrilo Princip pucao na najvodvodu Franz Ferdinanda i
njegovu trudnu ženu Sofiju, bio je uklonjen. Pošto je Gavrilo Princip
slavljen u komunizmu kao borac protiv i osloboditelj od austrijskog jarma,
muzejska postavka posvećena sarajevskom atentatu je nazvana po njemu.
Nakon pada komunizma, Gavrilo Princip se sve više posmatra kao srpski
terorist31, što naposlijetku dovodi do brzog uklanjanja spomenika kojim se
slavio njegov čin. Međutim, konstantni interes turista koji žele da vide
mjesto sa kojega je izvršen atentat koji je poslužio kao povod Prvom
svjetskom ratu rezultiralo je odlukom da se napravi nova kopija spomenika
sa otiskom stopala koja je vraćena na svoje prethodno mjesto.32
Bivši Muzej Mlade Bosne nudi odličan primjer fenomena koji je još uvijek
rijedak, a to je kreiranje novog odnosa prema muzeju kao kulturnoj
instituciji. Muzej je, i treba da bude, živi oganizam, u smislu da ne smije biti
beživotna nepromjenjiva struktura koja postoji za vječnost. Nova vremena
često zahtijevaju kritičko preispitivanje nekih institucija, njihove svrhe i
položaja u novonastaloj situaciji. Ovo se ne treba zamijeniti sa
revizionističkom čistkom ranije historije, već se treba shvatiti da važnost
muzeja i njegovih postavki nije nepromjenjiva. Muzej Mlade Bosne, nekoć
posvećen slavljenju pokreta koji je kreirao atentatora Gavrila Principa, ali

isto tako i označio epohu ujedinjenja južnoslavenskih naroda, odjednom je
postao politički “nesvarljiv” odmah nakon pada komunizma, te je nakon
raspada Jugoslavije zatvoren, a sa ratom u Bosni i Hercegovini postao je
“politički anahron”. Ovakav gubitak na značaju, kao i oštar pad
blagonaklonosti javnosti za pokret Mlada Bosna, za njegova djela i ideale, je
efektivno ugušio muzej, i doveo do krize koja je trajala više od jedne
decenije: muzej je bio prazan, zatvoren, vandaliziran i beskoristan, osim u
rijetkim prilikama kada je služio kao galerijski prostor. Tek je u julu 2006.
godine muzej konačno ponovno otvoren za posjetitelje, sa novom,
revitaliziranom i radikalno izmijenjenom postavkom. Pošto se interes za
sarajevski atentat nikad zapravo i nije smanjio, naročito od onih koji su bili
posjetitelji muzeja, ova potražnja je vremenom rezultirala reorganizacijom
muzeja, reinterpretacijom historijskog događaja, nadajmo se na balansiran
način, te revitaliziranom postavkom postojeće građe. Dodatni novi detalji
predstavljaju voštane figure nadvojvode Franca Ferdinanda i njegove
supruge Sofije, koje je izradio akademski skulptor Boro Žuža33. Ove
voštane figure, navodno prve ove vrste u Bosni i Hercegovini, svjedoče o
činjenici da postoji sve jača svijest o potrebi prilagođavanja muzeja novim
vremenima, tako da oni postanu privlačni za posjetitelje (i time da doprinesu
budžetu, i osiguraju sredstva za održavanje što kvalitetnijih događaja i
izlaganje što kvalitetnijih postavki).
Tvrdnja da bi se neki muzeji, na primjer, jednostavno trebali zatvoriti u

Bosni i Hercegovini bi se smatrala blasfemijom. Ali, ako same institucije
smanje troškove, šteta bi bila mnogo manja. Naravno, kao i u ostalim
sferama života, problem je što niko ne želi da ukine radna mjesta i pošalje na
biro dugogodišnje radnike, ali ovakvi gubici bi se mogli spriječiti ili bi se
mogli svesti na minimum ukoliko bi se izvršilo plansko i promišljeno
restrukturiranje. Više rada bi se trebalo posvetiti reorganizaciji izložbi,
reorganizaciji i ekspertnoj kritičkoj valorizaciji umjetničke građe. Neke
potencijalne primamljive inicijative bi mogle obuhvatiti korištenje još
uvijek značajnog javnog interesa za uskladištene, skrivene arhive
historijske građe, dok bi se ostali materijali (kao što su propagandne
socrealističke slike male umjetničke vrijednosti) trebali reorganizirati, tako
što će se ostaviti samo najreprezentativniji primjeri zarad ilustracije duha
vremena, dok bi se ostatak arhivirao u depoe. Stoga, muzeji kao i ostale
kulturalne institucije bi trebali makar u nekom stepenu održati osjećaj
glavnih društvenih promjena, dok bi se prostor za manevar ostavio za
zatvaranje onih institucija čiji je historijski značaj danas izgubljen.34
Tranzicija ka slobodnom tržištu navodno zahvata svaki segment društva,

uključujući i kulturu. Nakon nekoliko decenija funkcioniranja kao
nezavisna sfera i kulturalna rezerva, umjetnici i kulturni radnici nisu
spremni tako olako slijediti tržišni diktat. Kao što je jugoslavenski
komunizam štitio kulturu time što joj je pružio poseban tretman, isto se, po
inerciji, očekuje i od kapitalizma. Međutim, sudeći po navedenim
primjerima, ne doima se da će kultura biti “pošteđena” ovaj put, niti da će
zadržati poseban status koij je nekoć imala.
Finansiranje Nigdjezemske novi pristupi

Prije svega, nužno je naglasiti da kulturalna politika u etnički rovitom
okolišu definitivno nije, niti može biti smatrana luksuzom, već prije nekom
vrstom “nužnog zla”. Potom, valja istaći da su kulturalne institucije
prepuštene sebi samima suočene sa kolapsom (čija kulminacija bi bilo
zatvaranje, koje bi okončalo stoljetnu tradiciju), što pokazuje da je neki vid
državne podrške za kulturu neizbježan i nužan. Fondacije za izdavaštvo i
kinematografiju rezultirale su primijetnim porastom u produkciji (a i u
kvaliteti) ostvarenih umjetničkih djela i projekata. Otuda bi se model
Fondacija mogao pokazati kao validan recept za druge oblasti kulture. Prije
ili kasnije, Fondacije koje će finansirati država, a ne entiteti, trebalo bi
organizirati u oblastima u kojima mogu poslužiti zajedničkim interesima.
Bez obzira na to, dublje bavljenje načinom na koji pomenute Fondacije

operiraju ustanovit ćemo da, kako dosadašnje iskustvo pokazuje, njihova
pravila nisu niti dovoljno transparentna, niti dovoljno stroga. A ako je novac
toliko oskudan, koliko bismo trebali vjerovati da jeste, kriteriji za njegovu
raspodjelu trebali bi biti postavljeni na daleko ozbiljniji način. I pravila za
djelovanje postojećih Fondacija trebalo bi iznova ispitati: sukob interesa u
procesu odlučivanja je češće pravilo nego što je izuzetak. Pošto je kulturna
scena Bosne i Hercegovine relativno mala i fragmentirana, ljudi se obično
prihvataju raznih uloga: rezultat toga je da često članovi žirija jedni drugima
odlučuju o projektima. Izvještaji i obrazloženja o podjeli finansija trebali bi
biti transparentni: spiskovi se trenutno objavljuju u dnevnim listovima
nakon što se proces odlučivanja završi, i takva politika svršenog čina ne
ostavlja prostor da se na rezultate reagira. Takve slijepe mrlje stvaraju
atmosferu, u kojoj manjka povjerenje u pomenute institucije, i mnogo više
napora nužno je uložiti u razbijanje umjetničkih (ili političkih, ili interesnih)

lobija i samodopadnih elitističkih klanova.
Na koncu, postojanje određenih "servisa" koji posreduju između umjetnika i

državnih budžeta je nužno, a te servise valja poboljšati putem javnih
diskusija, i traženjem stručnog mišljenja od cehovskih udruženja o
rezultatima pojedinih konkursa i projekata. (Te asocijacije trenutačno
izbjegavaju javnu debatu, i rijetko se upuštaju u sferu javnog djelovanja,
osim u slučajevima krajnje nužde, ili pak povodom posve marginalnih
pitanja. Primjera radi, esnaf filmskih umjetnika obično se javlja samo kad
saopštava svoj izbor bh. kandidata za nagradu Oscar, dok društvo pisaca
obično inaugurira svoje nove članove, često anonimne pisce sa skromnim
književnim opusom).
Prijedlozi za poboljšanje finansijskog stanja kulturalnih institucija mogu

biti zasnovani i na pozitivnim iskustvima iz cijelog svijeta. Prvenstveno i
temeljno značajna stvar je sponzoriranje. Ne postoji muzej, pozorište ili
biblioteka koja može biti ekonomski održiva isključivo na osnovu prodaje
karata, ili državnih dotacija. „Čak i ako prodamo sve karte i napunimo teatar,
što nam zapravo i polazi za rukom skoro svaki put, taj novac nije dovoljan za
finansiranje predstave i rada našeg teatra“, iskreno pojašnjava Zlatko
Topčić, direktor Kamernog teatra 55, čija scena je proslavila 50 godina
postojanja. U ostatku svijeta, bogate firme finansiraju kulturalne institucije
da „kupe“ pozitivan imidž, i povoljno dođu do publiciteta. Takve je
mehanizme potrebno i moguće primijeniti u Bosni i Hercegovini (primjer je
pomenuta donacija Raiffeisen banke koja je pomogla ponovnom otvaranju
Zemaljskog muzeja). Takve mogućnosti treba dalje istraživati.
Na Zapadu dugu tradiciju ima praksa finansiranja kulturalnih institucija,

kako od strane uspješnih firmi tako i od strane pojedinih građana. Naravno,
pored altruizma i želje da se pomogne kultura neke zemlje, jedan od razloga
leži i u nizu zakona koji pružaju poreske olakšice suvremenim „mecenama“.
Nakon pada komunizma u istočnoj Evrpi takvi zakoni i zakonske odredbe
koje pružaju mogućnost poreskih olakšica poreskim obveznicima koji
odluče novac uložiti u kulturu postale su raširene i na Istoku, u sve većem
broju zemalja. Mada je takav koncept također meta brojnih kritika (pri čemu
je najčešći prigovor to da na taj način država zapravo ucjenjuje poreske
obveznike prisiljavajući ih da se upuste u nešto što ih inače uopće ne bi
zanimalo, kao i struja kritičara koji s druge strane smatraju nedostojnim i
nemoralnim kompromitaciju umjetnika takvom ozakonjenom formom

„pranja novca“), praksa pokazuje da je i primjenjiv i djelotvoran.
Poreske olakšice u mnogim zemljama ponuđene su kao poticaj za mnoge

vidove pomoći kulturi: ne samo za izravne stipendije i donacije, već i za
poklone u materijalu i opremi koji su neophodni za rad pojedinih institucija.
Poreske olakšice dostupne su i firmama i pojedincima koji kupuju
umjetnička djela, ili teatarske ulaznice, u svrhu donacije dobrotvornim
ustanovama. Razne su vlade na različit način regulirale ove odnose, a zakoni
na snazi uredno se mijenjaju i dopunjavaju po potrebi.
U prethodnom dijelu, bilo je riječi o tome koliko pozitivno ili koliko

negativno diktat tržišta utiče na umjetnike i njihovu slobodu. Čak iako
potraga za sponzorima i donatorima, i ovisnost o njihovim prilozima,
uistinu može predstavljati teret za umjetnike i kulturne institucije, činjenica
je da takav model „disperznog“ finansiranja sprečava državu da pokuša
uspostaviti kontrolu nad umjetnošću i kulturom u centraliziranom maniru.
Jednu stvar ovdje valja uzeti u obzir, a to je razlika između sponzoriranja i
donatorstva, dvije pojave često smatrane sinonimom u velikom dijelu
javnosti u BiH. Sponzoriranje se sastoji od finansiranja kulturnih projekata,
uz očekivanje protuvrijednosti: oglašavanja, publiciteta i slično. Najčešće je
kreacija timova za odnose s javnošću i ima komercijalan karakter.
Sponzorirajući neki projekat, firma ili pojedinac očekuju marketinšku
djelatnost, pozitivan imidž, povećan interes potrošača za njihov proizvod, i
shodno tome profit. Za razliku od sponzoriranja, doniranje jeste, ili bi
trebalo biti, finansiranje bez protivusluge. Dok je motiv za sponzoriranje
hladna, racionalna kalkulacija, doniranje je češće motivirano emocijama,
filantropijom i humanošću.
U BiH se na takav zakon još čeka, ali svakako bi ga trebalo donijeti, a onda
pozitivna iskustva drugih zemalja valja iskoristiti za poboljšanje takvog
načina finansiranja kulture. Poreske olakšice treba promovirati, oglašavati,
zainteresirane strane o njima obavijestiti, a poreske obveznike ubijediti da
se ulaganje u kulturu isplati. Budući da su poslovni svijet i kultura prilično
odijeljeni sektori, od presudnog je značaja rad na povezivanju ljudi koji
djeluju u jednom, drugom ili na oba polja, te lobiranje, i obavještavanje
potencijalnih sponzora i donatora o planovima za budućnost. Na koncu, da
finansiranje iz takvih izvora ne bi postalo zabran rezerviran za šačicu
efikasnih (ili vezama i pozicijama moći obdarenih) menadžera kulturnih
institucija, valja naći i prostor za udruženja građana ili čak komercijalne

organizacije koje bi se bavile posredovanjem između kulturalnih institucija
i potencijalnih donatora i sponzora.
Kao što je ranije pomenuto, razne zemlje nude različite poreske olakšice
poreskim obveznicima koji podržavaju kulturu. U nekim zemljama
procenat ukupnog profita koji može biti namijenjen za kulturu striktno je
definiran, dok je u drugim ograničenje postavljeno u vidu ukupne sume koja
se može donirati, to jest sume koja se može odbiti od poreza. U svakom
slučaju, bez obzira na razlike, doniranje i sponzoriranje kulture potaknuto je
poreskim olakšicama ove ili one vrste u Finskoj, Danskoj, Njemačkoj,
Irskoj, Italiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Španiji ali i u Sloveniji,
Slovačkoj, Rusiji, Rumuniji,Poljskoj, Makedoniji, Litvaniji, Latviji,
Mađarskoj, Estoniji...
No, to zahtijeva daleko aktivniji i inventivniji pristup institucija o kojima je

riječ. Muzeji Kölna i New Yorka, recimo, svoje eksponate iznajmljuju za
novac drugim muzejima. Mnoge druge institucije također „iznajmljuju“
svoje stručno osoblje, za rad na restoraciji građevina, slika, skulptura ili
knjiga u privatnom vlasništvu. Također, pojedinačno sponzoriranje od
strane bogatih mecena moglo bi uzeti maha i među imućnijim Bosancima, a
i među iseljeništvom. Pariški Louvre iznajmljuje neke od svojih
najatraktivnijih odaja za koktele i prijeme kompanija sponzora, njihove
ručkove, konferencije ili čak privatne zabave, pa čak i vjenčanja i
rođendanska slavlja. Menadžeri bosanskih kulturnih institucija trebali bi
uložiti više napora u razrađivanje ovih oblika sticanja profita.
Američke biblioteke dolaze do dodatnih finansijskih sredstava pružajući

širok spektar dopunskih usluga korisnicima (pretraga baza podataka,
fotokopiranje, restoracija knjiga...), ali i kroz donacije iz privatnih fondova.
Namicanje sredstava u kulturalnim institucijama treba shvatiti daleko
ozbiljnije: u zapadnim zemljama, neki univerziteti nude univerzitetske
predmete, i posvećuju čitave odsjeke umijeću finansiranjanamicanja
sredstava (fundraising) i sponzoriranju kulture. Nasuprot tome, u većini
bosanskohercegovačkih institucija (skoro u svim), dominira još uvijek
psihologija postkomunističke apatije i pasivnosti. Kako navodi psiholog
Mikloš Biro, „prošli sistem lišavao je ljude svake ambicije i odgovornosti“.
Tako se većina uposlenih i dalje stidi posvetiti svoje vrijeme i energiju
potrazi za finansijama: namicanje sredstava još je uvijek, suviše često,
smatrano za ponižavajuću djelatnost, nalik prošnji. Pa ipak, mada

pojedini umjetnici mogu imati neke rezerve prema sponzoriranju, u
strahu od mogućeg gubitka umjetničke slobode, uposlenici
kulturalnih institucija trebali bi biti daleko agilniji.
Na koncu, treba shvatiti da je kultura u Bosni i Hercegovini, kultura

Bosne i Hercegovine, bila krupan činilac podjele među njenim
konstitutivnim narodima u nekoliko navrata kroz historiju, ali i da je
također sačinjavala moćno zajedničko naslijeđe koje svi građani
dijele, svjesno ili ne. Moguće je imati posebne „entitetske“ novčanice,
u kojima svaka denominacija ima „srpsku“ i „bošnjačko-hrvatsku“
verziju. Ali nije moguće izbjeći poklapanje i apsolutni konsenzus u
slučajevima Meše Selimovića (5 KM) ili Ive Andrića (200 KM):
musliman Selimović deklarirao se kao srpski pisac, dok je Ivo Andrić
rođen kao Hrvat, živio kao Jugosloven, a svoju je Nobelovu nagradu
uložio u biblioteke BiH. Tako se i zajednička BiH kultura može činiti
kao utopijska ideja Nigdjezemska na nivou politike, ali koja na nivou
duhovnosti ostaje stvarnom i vitalnom životnom činjenicom, koju
vrijedi svim dostupnim sredstvima podržati.
No, prvi korak, vjerovatno i najteži jer će upravo on najviše ovisiti o

dnevnoj politici i sitnim interesima, jeste stvaranje ministarstva
kulture na državnom nivou: naravno, da takva krovna institucija neće
biti u stanju riješiti probleme dekretom preko noći. Teško da će to biti
brzo rješenje za prevazilaženje podjela koje dugo klijaju. Još i teže će
joj biti da iznađe budžet za finansiranje većine svojih projekata. Ali na
nivou simbola to bi bio ogroman korak naprijed ka zajedničkoj
budućnosti za sve narode u Bosni i Hercegovini, a na praktičnom
nivou bi to moglo postati uporište za nove projekte i gradnju
konsenzusa o zajedničkom interesu. Naredni koraci, svakako,
uključuju sastavljanje koherentne kulturne politike i strategije, kojom
bi bio naznačen jasan plan onoga što valja postići, perioda u kojem to
valja postići, i oblasti kulture u kojoj to valja postići. No, politički
angažman na polju kulture i kreiranje kulturalne politike područja su
širokog raspona, koja svakako mogu i trebaju biti predmet posebnog
istraživanja i djelovanja.
FUSNOTE I REFERENCE
1 Ovo se naročito odnosi na period pod vođstvom Paddy Ashdowna.
2 Light, Duncan. «Gazing on Communism: Heritage Tourism and Post-communist

Identities in Germany, Hungary and Romania.» Tourism Geographies, 2000. Vol 2
(2), str. 146
3 Biro, Mikloš. Psihologija postkomunizma. Beograd: Beogradski krug, 1994, str
15.
4 Glavni “implementator” tranzicije Paddy Ashdown isto smatra, i kaže: „Najteđe je
implementirati tranziciju u glavama ljudi.“ Dnevni list, 30. 03. 2004.
5 Hrvatska u 21. stoljeću: Strategija kulturnog razvoja.. Available at
http://www.hrvatska21.hr/
6 UNDP izvještaj Human Development Index for Bosnia and Herzegovina
objavljen 2002. predviđa da 19,1% stanovništva živi „ispod granice siromaštva“.
Vidi Čečo, Irham; Na samom dnu; Dani 277, 03.10.2002.
7 Hilčišin, Maša. «Propast institucija od državnog značaja.» Slobodna Bosna, 2004,
br. 415.
8See Parlament Federacije Bosne i Hercegovine. "Prijedlog budžeta- proračuna
Federacije Bosne i Hercegovine za 2005. godinu." Sarajevo, 10. 12. 2004.
9 “Vjeran Katunarić, Intervju. Hrvatska kulturna politika je nekoliko godina ispred

kulturnih politika drugih tranzicijskih zemalja” Novi list, 26. ožujka 2001.
10 Mikuličin, Ivana “Učinili smo puno - naše su strateške reforme krenule” Jutarnji
list, 24. 03. 2001.
11Hilčišin, Maša. “Propast institucija od državnog značaja.” Slobodna Bosna,
2004, br. 415.
12 Institucije su: Nacionalna galerija, Narodno pozorište, Zemaljski muzej BiH,
Muzej književnosti, Nacionalna i univerzitetska biblioteka, Biblioteka za slijepa i
slabovida lica.
13 "Gori vatra", "Ljeto u zlatnoj dolini" i "Remake".
14 Bašić, A. “Skandalozna raspodjela novca”, Slobodna Bosna br. 377, 2004.
15 Regional Conference on the State of Culture, May 2005. Proceedings available at

www.penbih.ba.
16 Puhovski, Žarko. Kontekst kulture. Zagreb: Kulturni radnik, 1979.
17Istovremeno, Louvre nudi sve ove profitne sadržaje na svojoj web stranici
www.louvre.fr.
18 Kontraverzni pop pjevač Fuad Deen Backović je održao pšrezentaciju svoga CD-
a u bašti muzeja.
19 Po cijeni od 1500 Eura po događaju, ovo i nije česta praksa u osiromašenom
društvu.
20 Intervju Jasena Boke sa Dinom Mustafićem, Slobodna Dalmacija 24.02.2006.
21 Weber, Max. Protestantska etika i duh kapitalizma. Sarajevo: Veselin

Masleša/Svjetlost, 1989.
22 Ugrešić, Dubravka. Zabranjeno čitanje. Beograd/ Sarajevo:
Geopoetika/Omnibus, 2001, str. 31.
23 Legvin, Ursula K. “Staljin u duši”. www.agora.org. 29. 01. 2005.
24 Dovoljno je pogledati spisak predstava koje su se izvodile pod Miloševićevim

režimom i odmah nakon njegovog pada u beogradskom Centru za kulturnu
dekontaminaciju. Izbor tema, naslova kao i spisak donatora čine više no očiglednim
das u organizacije poput Open Society Institute podržale pomoviranje
denacifikacije, suočavanje sa zločinom “sopstvenog” naroda, i preispitivanje uloge
posmatrača. (Zmijska koža, Halverova noć, Bitka za Staljingrad …. Dostupno na
www.czkd.org).
25 Vidi dokumentarnu seriju Leksikon na www.leksikon.org koju je finansirao Open
Society Fund i British Embassy iz Beograda.
26 Mandić, Jelena. “Vjeran Katunarić, Intervju. Hrvatska kulturna politika je

nekoliko godina ispred kulturnih politika drugih tranzicijskih zemalja” Novi list,
26. ožujka 2001.
27 Seksan, Vedrana. “Dekonstrukcija spomenika” Dani, 2004, br. 347.
28Drakulić, Slavenka. "Intelektualci kao loši momci." Sarajevske sveske, Vol 4,

2003, str. 72.
29 Lukić, Slavica. "Crni i crveni na udaru zakona." Globus, 2004, br. 738.
30 Light, Duncan. "Gazing on Communism: Heritage Tourism and Post-communist

Identities in Germany, Hungary and Romania." Tourism Geographies, 2000. Vol 2
(2), str. 147.
31 Prema činjenicama, mnogi se međunarodni istraživači slažu da je ubistvo
nadvojvode Franza Ferdinanda teroristički čin (vidi, na primjer,: Hoffman, Bruce.
Inside Terrorism. New York: Columbia University Press. 1998. 20). Ali ova oznaka
je postala sredstvo u političkoj propagandi na lokalnom nivou i sporno pitanje. Vidi
diskusiju bosanskog historičara Zijada Šehića i srbijanskog historičara Predraga
Markovića pod naslovom “Gavrilo Princip terorista ili heroj” u programu Radio-
Most, kojeg je emitovala Radio Slobodna Europa dostupno na:
http://www.danas.org/programi/most/2004/07/20040718214508.asp.
32 Čečo, A. “Gavrilo se vraća iduće godine”. Razgovor sa direktorom Muzeja
atentata, Slobodna Bosna br. 455.
33 Čečo, A. "Konačno postavka o atentatu kojim je započeo dvadeseti vijek."
Slobodna Bosna br. 502, str. 54.
34 Muzej revolucije, do prije 20 godina, služio je za ideološku proizvodnju
značenja, za obrazovanje novih generacija o borbi za oslobođenje zemlje i za
izgradnju sistema vrijednosti kojim se održavao komunistički režim. S obzirom na
krah socijalističkog projekta, interes za historijsku iniciranu fazu oružane
revolucije sada je smanjen, ako nije i potpuno i nestao, te bi se stoga i postavke
trebale reinterpretirati u okviru novog historijskog konteksta.
219

Izazovi integracija
Edina Husanović
K ako možemo pridonijeti raspravi o ulozi kulture i pravcu kulturne

politike postkomunističkih zemalja istočne Evrope, na koje
ozbiljno utiču trenutni procesi proširenja Evropske Unije? Od
neophodne je važnosti procijeniti politiku promovisanja kulturnih mreža na
području bivše Jugoslavije, posebno na prostoru Bosne i Hercegovine,
pošto se ova politika primjenjuje na mnogim nivoima kulturnog
menadžmenta u Evropi: međunarodne institucije (Vijeće Evrope (VE) i
Evropska Unija (EU)), vlade evropskih zemalja i nevladine organizacije.
Istovremeno, kulturna politika promovisanja mreža u ovom regionu odvija
se uporedo sa ekonomskim mjerama programa razvoja EU, koji ima za cilj
da ublaži procese tranzicije prema promjeni društveno-ekonomskih uslova.
U smislu pristupa tom pitanju, ovaj članak razmatra dva sljedeća problema:
razvoj politike promovisanja mreža kultura u regionu i stavove i mišljenja
umjetnika regiona prema ovoj politici.
Predstavljanjem trenutnih uslova u regionu, možemo shvatiti ambivalentne

stavove regiona u vezi sa evropskim politikama, što se odnosi i na domen
kulturne politike. Dajući glas umjetnicima i njihovim stavovima, možemo
se suočiti sa praktičnim izazovima s kojom s suočava kulturna politika u
trenutnim uslovima. Konačno, procjenom odnosa između politike i
situacije na nivou šire zajednice, članak pokušava da pruži savjet
odgovornima za kreiranje kulturne politike u vezi sa nekim od najvažnijih
izazova sa kojima se suočava politika promovisanja umrežavanja kultura u
regionu 'u tranziciji'. Predstaviću tekstualnu analizu bitnih dokumenata,
koji se tiču kulturne politike evropskih međuvladinih organizacija kao što su
Evropska Unija i Vijeće Evrope, kako bismo pratili rast svijesti o moći
220 Edina Husanović
kulturnih kooperacija i razvoja politike promovisanja kulturnih mreža na

visokim nivoima evropskog kulturnog menadžmenta. Fokusiram se na
probleme u vezi sa implementacijom te politike u regionu tri bivše
jugoslovenske republike: Bosnu i Hercegovine, Srbije i Hrvatske, sa
posebnim osvrtom na uslove, umjetnike i mreže u Bosni i Hercegovini.
Međuvladine organizacije i međunarodne udruge zadužene za finansiranje,

kao što su Evropska Unija, Vijeće Evrope i Soros fondacija zastupaju stav da
promovisanje kulturnih mreža doprinosi drušvenom jedinstvu u regionu.
'Mladi ljudi' i 'kultura' smatraju se za ključne agente društvene promjene u
regionu kojem je neophodna transformacija. No, bitno je uzeti u obzir i
mišljenja proklamisanih agenata društvene promjene, umjetnika, o ovoj
temi. Moje glavno pitanje jeste razvoj inicijativa umjetničkih mreža u
kojima učestvuju mladi, a koje podržavaju nove tehnologije i savremenu
umjetnost prije nego tradicionalne načine izražavanja, ali i dalje nude
jedinstvene karakterisitke uvezane u kulturno naslijeđe. Generacija mladih
lokalnih umjetnika odnosi se na generaciju umjetnika starosti oko 20-30
godina koji trenutno žive i rade u ovom regionu. Sredstva kreativnog
izražavanja koje oni koriste variraju od novih medija, drame, muzike, plesa,
performansa, fotografije, stripa, pa sve do tradicionalnijih načina izraza
poput slikanja i vajarstva. Kulturne mreže koje ovdje propitujem odnose se
prije svega na kreativne individue ili grupe koje međusobno surađuju više ili
manje intenzivno. Ovo su uglavnom zvanično priznate organizacije, ali
vrlo često one podrazumijevaju i poluprivatne inicijative koje operiraju na
manje struktuiranoj osnovi.
Obje koriste 'strategije mreža'; kao što je kruženje informacija između

članova, i većinu vremena to se vrši elektronskim putem. Istraživanje je
pokazalo da većina ovih kuturnih organizacija rado koriste, ako ne i
uživaju, u korištenju strategija umrežavanja. Ipak, bitno je istaći da značenje
ovih mreža nadaleko prevazilazi najčešću asocijaciju riječi 'mreža' sa
internetom, globalnim komunikacijskim mrežama, i novim tehnologijama.
Pitanje kulturnih mreža u regionu je osporavano, zbog mnogih pritisaka koji
se nameću na njih i kroz njih. Politika i kultura su blisko povezane u
području koje je mnogo ispaštalo u političkom konfliktu u posljednjih
nekoliko decenija, i koje je eskaliralo oružanim konfliktom i destrukcijom
velikih razmjera. U kulturnoj politici evropskih organa vlasti koje djeluju na
nivou više vlada, kao što su Evropska Unija i Vijeće Evrope, koncept mreže
odnosi se, kako na strategiju, tako i na objekat kulturnog menadžmenta. U
Izazovi integracija 221
članku ću predstaviti i problem umrežavanja kao ključnu strategiju rastuće

potrebe za uspostavljanjem dijaloga između kultura i saradnjom između
brojnih regiona evropske zajednice u procesu širenja. Središte pažnje biće
usmjereno na uspostavljanje kulturnih mreža na području jugoistočne
Evrope kao važne ciljeve kulturne politike Evropske unije i Vijeća Evrope.
U tom smislu veoma je važno objasniti šta se podrazumijeva pod terminom
'Evropa'. U zapadnoj Evropi, termin Evropa podrazumijeva zemlje zapadne
Evrope ili zemlje Evropske Unije. U konteksu odnosa između istočne i
zapadne Evrope, Evropa vrlo često znači 'savremenost kojom se odlikuje
Zapad'. Ovo bi mogao biti predmet žučne rasprave uzimajući u obzir
vrijednosti koje se pripisuju 'zapadnoj', odnosno 'istočnoj' Evropi1. U ovom
radu, termin Evropa odnosi se na geografsko područje između Atlantskog
okeana i Urala, te političko i kulturno okruženje u tranziciji. 'Kulturna
politika Evrope' odnosi se na politiku vrha kulturnog menadžmenta
Evropske Zajednice, kojoj će se uskoro pridružiti mnoge bivše članice
nekadašnjeg Istočnog bloka.
Posebno ću se osvrnuti na umjetnike i mreže umjetnika u Bosni i

Hercegovini. Podjeljenost unutar bosanske politike predstavlja veliki
izazov za kuturne aktivnosti koje za cilj imaju da 'prelaze granice' i
pomognu stvaranju društvenog jedinstva područja. U tom smislu, analiza
kulturnih mreža unutar Bosne i Hercegovine dobija i veću važnost. Stoga je
prvi zadatak istražiti problem kulturnih mreža u zemljama 'u tranziciji' od
komunističkog/socijalističkog sistema ka sistemu slobodne ekonomije. To
se postiže istraživanjem ideoloških okvira u kojima je začeta međunarodna
politika promovisanja mreža. Time bi se stvorili uslovi za procjenu načina
na koje je ta politka implementirana. Zato je moj drugi zadatak procijeniti
odnos kulturne politike Evrope koja podržava kulturne mreže u regionu
bivše Jugoslavije i stavova umjetnika iz Bosne i Hercegovine (BiH), kao i
Srbije i Hrvatske, o tim mrežama. Posebna pažnja je obraćena na
proučavanje kulturnog okruženja Bosne i Hercegovine. Šira tema politike
promovisanja kulturnih mreža u prvi plan stavlja stavove bosansko-
hercegovačkih umjetnika o međunarodnim izvorima znanja i moći. Kako
bih analizirala zamršene i slabe veze između međunarodnog svijeta
umjetnosti i lokalnih umjetnika osvrnuću se na mnoge umjetnike, grupe i
umjetnička djela.
Historijski kontekst
U ovom regionu, posebno u području Bosne i Hercegovine, i dalje se
osjećaju posljedice rata, a situacija je slična onoj u Evropi 1945-te godine.
Mirovne snage NATO-a (SFOR) čija je misija da spriječe obnovljena
neprijateljstva, ostaju prisutne u velikom broju u Bosni i Hercegovini.
Povratak izbjeglica odvija se jako sporo. Novoizabrane vlade tri zemlje
imaju različite odgovore na zahtjeve da sarađuju sa Međunarodnim sudom u
Hagu u izručivanju optuženih ratnih zločinaca, što je neophodno za proces
stabilizacije, rekonstrukcije i razvoja. Pravni i politički sistemi zaraženi su
endemijom korupcije, a zemlje prolaze kroz spor, težak i nadave
problematičan proces tranzicije ka privatnom vlasništvu. Cifre
nezaposlenosti u mnogim područjima prelaze 50%. Nacionalističke stranke
još uvijek imaju bitnu ulogu u političkim strukturama ovih zemalja, iako su
preuzele mnogo prihvatljiviji 'evropski' izgled. Organizovani kriminal i
korupcija visoko su rasprostranjeni, što potvrđuje i tragični atentat na
srbijanskog premijera Zorana Đinđića u martu 2003. godine.
Slijedeći primjer ilustrira probleme političkog ustroja Bosne i Hercegovine.

Nekoliko dana nakon potpisa Dejtonskog mirovnog sporazuma, Noel
Malcolm, jedan od najpoznatijih historičara koji je pisao o raspadu i
konfliktu u Jugoslaviji, napisao je članak za novine Daily Telegraph. U tom
članku izrazio je mišljenje da je Dejton stvorio disfunkcionalnu zemlju
podjeljenu na dva dijela sporazumom, i 'konzerviranu' poput
postmodernističke krave u formalinu Damiena Hirsta:
''Hirst je uzeo kravu, prepolovio je i svaki dio konzervirao u
formalinu. To je možda genijalno umjetničko djelo, ali da li je to još
uvijek krava? Slično tome, nova Bosna možda ima najpametniji
ustav, ali da li je to još uvijek zemlja?'“2
Malcolm svoj članak završava zaključkom da je ova 'postmodernistička
zemlja', prepuna etičkih i praktičnih suprotnosti, spremna za propast. Deset
godina kasnije, Malcolmove riječi odjekuju poput proročanstva. Mnogi
Bosanci osjećaju da su ih izdale njihova vlada i međunarodna zajednica koje
su iskasapile njihovu zemlju, ne uzimajući u obzir i uništavajući pluralnost
kulturnih i tradicijskih vrijednosti, i to na izvještačen način koji i godinama
kasnije predstavlja prepreku bilo kakvom razvoju zemlje. Dva entiteta slabo
podržavaju državne institucije. U praksi, većinu važnih odluka vrši Ured
Visokog predstavnika, koji je uspostalvljen Dejtonskim sporazumom kako
bi nadgledao implementaciju građanskih aspekata sporazuma, ili to
nevoljko rade lokalne političke strukture pod pritiskom međunarodne

zajednice. Glavni počinioci genocida u Bosni, Radovan Karadžić i general
Ratko Mladić, i dalje su na slobodi.
Kulturne mreže i mladi ljudi

“Mladi ljudi, u duhu vremena, ne pristajite olako na prepreke i
granice.”3
Uzevši u obzir trenutnu političku i ekonomsku situaciju, nije iznenađujuće

da 62% mladih ljudi želi napustiti Bosnu i Hercegovinu.4 Ista situacija
vlada i u Hrvatskoj i Srbiji većina mladih ljudi želi napustiti ove zemlje. U
novom poslijeratnom, postsocijalističkom okruženju ovih zemalja mogu se
primijetiti dva načina razmišljanja: onaj koji je odraz starog sistema, i onaj
koji je odraz sistema u razvoju i koji usvajaju mlađe generacije. Mlađe
generacije ljudi u dvadesetim i tridesetim godinama života uglavnom su
nepovjerljivi prema starijim generacijama od kojih su naslijedili rat.
Političari, vojna lica, državni službenici i advokati koji su vrlo često imali
najvažniju ulogu u podupiranju konflikta i dalje drže moć u svojim rukama.
Povrh svega, teška ekonomska situacija i visoka stopa nezaposlenosti
rezultirala je situacijoom u kojoj se mnogi mladi ljudi osjećaju bespomoćno
i ogorčeno. Pomiješana osjećanja mladih ljudi prema mladima u susjednim
zemljama može se ilustrirati sljedećim primjerom. SKC (Studentski
kulturni centar) iz Beograda kao dio svog redovnog programa pruža i
kulturne razmjene i posjete umjetnika iz Hrvatske, Bosne, Rusije,
Moldavije, itd. Njihova publika je starosne dobi između 12 i 25 godina. To je
generacija mladih ljudi koji ne znaju mnogo o drugim zemljama bivše
Jugoslavije, osim negativnih informacija koje dobivaju preko medija.
Nakon jedne od predstava Omladinskog pozorišta Hrvatske u SKC-u, jedan
četrnaestogodišnji gledalac je izrazio iznenađenje kada je čuo da oni 'govore
isti jezik'!5 Dječakovo neznanje je direktna posljedica desetogodišnje tišine
između tri zemlje koja je nametnuta ratom, kao i žestoke medijske
propagande.
Umjetnički projekat HORKEŠKART6 prelazi granice na veoma

maštovit način, i bio je jedna od inspiracija za ovaj projekat.
HORKEŠKART je skupio mlade pjevače amatere u hor čiji repertoar
uglavnom čine stare pjesme 'rekonstrukcije' iz 'Titovih' 50ih, 60ih i
70ih, pjesme koje su izgradile staru Jugoslaviju. Kao što organizatori
kažu, ove pjesme izvode 'žmireći na jedno oko na njihove mane a

drugim okom škiljeći kroz sočiva ironije i nostalgije'.7 Nakon
izvođenja ovih pjesama na ulicama Beograda, gdje su izazvali
'nevjericu, smijeh, priznanje, čak i strah'8 kod prolaznika, u ljeto
2001. godine HORKEŠKART je otišao u Zagreb i na hrvatsku obalu
kao najveća jugoslovenska grupa koja je prešla hrvatsku granicu
nakon rata. U razgovoru sa jednim od vodećih umjetnika projekta,
Zoranom Petrovićem,9 pitala sam ga da li se osjeća zabrinuto kada
putuje širom Hrvatske sa grupom djece. Odgovorio je :
''Ponekad je bilo riskantno, posebno u Zagrebu. Neki su nam ljudi
prilazili i govorili svakakve stvari. Prije svega, bilo nam je jako teško
dobiti hrvatske vize. Znate, mi dolazimo iz zemlje koju vide kao
'agresora'.''
Državna pravila o vizama i putovanjimaa između tri zemlje predstavljaju
prepreku u izgradnji kulturnih mreža. S druge strane, glavni uslov gotovo
svih međunarodnih organizacija za finansiranje projekata u ovom regionu,
kao što su Soros fondacija i Vijeće Evrope, jeste saradnja između zemalja u
regionu. S obzirom na činjenicu da su trenutno državni budžeti za kulturni
sektor uglavnom osiromašeni zbog rata i već dugotrajne ekonomske krize,
međunarodne fondacije predstavaljju glavne izvore finansiranja umjetnosti
i kulture u posljednjoj deceniji. Rezultat ovoga jesu brojne inicijative novih
umjetničkih mreža, koje uglavnom vode generacije umjetnika u dvadesetim
godinama života.
Umjetnici, kao i većina građana ove tri zemlje, zapravo su svjesni svoje
ovisnosti o međunarodnim izvorima podrške. Pored toga, svjesni su da
međunarodne organizacije takođe imaju svoje političke prioritete. Građani
Sarajeva još pamte okrutnu opsadu njihovog grada koja je trajala skoro
četiri godine pred očima svijeta koji nije imao političku volju da razaranje i
patnju privede kraju. Beograđani se sjećaju brutalnog bombardovanja
NATO-a iz 1999. godine. Mnogi umjetnici vjeruju da su međunarodne
nevladine organizacije odigrale ključnu ulogu u političkom životu regiona.
Štaviše, mnogi vjeruju da su nevladine organizacije koje su pokrenule
međunarodne organizacije bile od velikog značaja za svrgnuće režima u
Srbiji. Poznato je da su izvori iz SAD-a, kroz lokalne nevladine
organizacije, finansirali studentski pokret OTPOR koji je bio na čelu
masovnih demonstracija koje su dovele do svrgnuća Miloševićevog režima
u oktobru 2000. godine. Stoga, dominantni odnos prema međunarodnim
izvorima, prisutan na svim nivoima društva, predstavlja kombinaciju
nepovjerenja i ovisnosti. U krugovima mlađih umjetnika prisutan je još

jedan jak elemenat u ovom odnosu, a to je želja. Uprkos svemu, mnogi
mladi ljudi osjećaju veliku privlačnost prema 'evropskom snu' i njegovim
konotacijama ekonomskog obilja, potrošačke snage i vrijednosti
'individualnosti'. Postoji očita sklonost ka usvajanju onih vrijednosti koje su
slične vrijednostima 'kulture mladih' zapadnjačke demokratije. Pored toga,
prisutne su i lokalne tenzije tradicija visoko centralizovanih struktura
upravljanja rezultirala je nejednakom podjelom vlasti između glavnih
gradova i manjih gradova, što se može primjetiti u odnosima Zagreba i
Splita u Hrvatskoj, Beograda i Novog Sada u Srbiji, Sarajeva i Tuzle u Bosni
i Hercegovini, i tako dalje. Na kulturnoj sceni koju karakteriše natjecanje za
oskudna sredstva vladaju političke tenzije koje opstruiraju raspodjelu
informacija i vode ka stvaranju uske elite, uglavnom u glavnim gradovima.
U ovom visoko politiziranom području, umjetnici ne prezaju pred politički i

društveno nabijenim aktivnostima. Svrgnuće političkih režima i velike
promjene u strukturi stanovništva rezultirali su veoma specifičnim
okruženjem u kojem se poslijeratne generacije umjetnika nisu osjećale
zadužene umjetničkim tradicijama prethodnih generacija. Podržane od
strane međunarodnih organizacija, poslijeratne generacije umejtnika i
kuturnih aktivista dobile su šansu da izgrade novu scenu u poslijeratnim
vremenima. Ova mlada generacija također je vrlo spremno prihvatila nove
digitalne tehnologije koje se vrlo često zasnivaju na principu mreža. Kao
rezultat toga su se u poslijeratnom periodu u regionu pojavile brojne
kulturne inicijative zasnovane na principima mreža koje vode mladi. Kako
bismo nastavili ova rasuđivanja, moramo shvatiti glavne odlike politike
kulturne saradnje na svim nivoima kulturnog menadžmenta u Evropi. Prvo
ću predstaviti politiku kulturne saradnje u vezi sa glavnim međuvladinim
institucijama, što me vodi ka predstavljanju mehanizama nevladinih
organizacija kroz koje se vrši politika promovisanja kulturnih mreža. Zatim
ću opisati kompleksnu vezu između Evropske unije i zermalja bivše
Jugoslavije, ističući izazove promovisanja kulturnih mreža u regionu na
koji uveliko utiču procesi proširenja Evropske unije.
Evropska Unija i Vijeće Evrope: politika kulturnesaradnje

U protekloj deceniji oblast kulturne politike u Evropi prolazi kroz značajnu
transformaciju. Jedan od glavnih faktora ove promjene je velika politička
preobrazba istočne i jugoistočne Evrope, od komunističkog režima ka
ekonomiji tržišta. Sve više do izražaja dolazi potreba za razvijanjem

međukulturnog dijaloga između svih regiona evropske zajednice. U sve
većem i raznolikom 'evropskom tržištu ljudi, ideja i inovacija', 10 potrebni su
novi modeli upravljanja kreativnošću, kao i novi modeli političkog i
ekonomskog upravljanja. Tome doprinosi i posebna kompleksnost
geopolitičkog prostora kojeg nazivamo Evropom. Raznolikost Evrope često
se spominje kao izvor bogatstava ovog područja, ali ono podjednako često
predstavlja i izvor tenzija. Nedavni konflikti u bivšoj Jugoslaviji spadaju u
najteže probleme koji su zahvatili ovaj raznoliki kontinent.
Od Maastricht sporazuma, preporuke o kulturi u dokumentima EU su se

umnožavale. One se uglavnom odnose na ulogu kulture kao sredstva izraza
jedinstvenog evropskog identiteta koji se odlikuje raznolikošću. Stoga se
kulturni sektor de facto suočava sa izazovnim zadatkom evropske
integracije. S jedne strane postoje mnogobrojne preporuke koje daju veći
značaj kulturi i istovremeno joj pripisuju određene zadatke, dok s druge
strane ne postoje finansijske obaveze koje bi podržale te zadatke.11 Razlozi
ovakve sitaucije mogu se pronaći u institucijama Evropske Unije: glavni cilj
EU je ujedinjenje Evrope kroz sistem zakonodavnih mjera i ekonomskih i
novčanih politika. Kao zakonodavno i političko tijelo koje podržava
politiku ekonomije, definisane ciljeve i konkretne rezultate, institucije EU
predodređene su da izražavaju skepticizam prema umjetnosti, kao i prema
konceptima 'neuređenosti' ili nedostatka mjerljivih metoda i konkretnih
rezultata koje se vežu za umjetnost. Druga evropska organizacija koja
djeluje na nivou između vlada, Vijeće Evrope,12 čini se ima mnogo bolji
odnos sa domenom kulture. Iako ima sličan cilj “postići bolju povezanost
među svojim članovima sa svrhom očuvanja i ostvarivanja ideala i načela
koji su im zajednička baština i koji olakšavaju njihov ekonomski i socijalni
napredak”13 (Član 1. Statuta) ova institucija sa sjedištem u Strasbourgu
kulturnu saradnju zemalja članica definiše kao jednu od svojih glavnih
funkcija. Kulturna politika utvrđena je u strukturi ove institucije, a u
Evropskoj kulturnoj konvenciji, potpisanoj 1954. u Parizu, navedene su
tačno određene smjernice kulturne politike u vezi sa kulturnom baštinom,
jezicima, historijom i kulturnim aktivnostima članica Vijeća Evrope.
Jedan od bitnih aspekata Vijeća Evrope je veza koju ova institucija ima sa
nevladinim organizacijama. Već 1953. godine Vijeće Evrope prepoznalo je
uticaj volonterskih i neprofitnih organizacija, te im je dalo priliku da dobiju
status savjetnika. Od tada je Vijeće Evrope i kreiralo strukturu ove saradnje
kroz Godišnju plenarnu konferenciju i Komitet za vezu. Saradnja može biti

raznolika, od potpune saradnje na konkretnim projektima do savjetovanja.
Predstavnici nevladinih organizacija često učestvuju u kreiranju konvencija
i povelja VE. Kroz razvijene mreže nevladinih organizacija, Vijeće Evrope
utiče na svoj cilj društvene promjene i ima uvid u mišljenje javnosti. Većina
bitnih kampanja VE, kao što je, recimo, Evropska godina jezika i slično,
obavlja se kroz mreže nevladinih organizacija. Vijeće Evrope je s
vremenom razvilo osjetljive metode kulturnog menadžmenta, kao i
razumijevanje vrijednosti razvijanja kulturnih mreža. Vodeći menadžeri
kulture i kreatori kulturne politike u Evropi postaju svjesni činjenice da, kao
što je navedeno u izvještaju VE, “budućnost civilizirane zajednice ovisi o
priznavanju međusobne povezanosti različitih aktivnosti unutar šireg
okruženja, psihičkog, kognitivnog i kulturnog.”14 To je rezultat postepene
konvergencije kulturnih politika zapadne Evrope i velikih međuvladinih
institucija. Uspostavljanje politike promovisanja kulturnih mreža je od
posebne važnosti u kontekstu proširenja EU na bivše zemlje istočne i
jugoistočne Evrope. U procesu tranzicije od komunističkog sistema ka
ekonomiji tržišta, ove zemlje prolaze kroz velike strukturalne promjene u
poljima umjetnosti i kulture. Jedna od glavnih metoda podsticanja
strukturalnih promjena u ovim zemljama bila je inicijacija kulturne saradnje
i kulturnih mreža između brojmih regiona ovih zemalja. Uspostavljanje
mreža je jedan od koraka ka decentralizaciji, demokratizaciji i
međuregionalnom jedinstvu. Ovo posljednje je od posebne važnosti za
region bivše Jugoslavije koji je i dalje podijeljen ožiljcima nedavnog rata.
Politika kulturnih mreža u procesu pristupa

Evropskoj Uniji
Soros fondacija je odigrala odlučujuću ulogu podržavajući i podstičući
kulturne incijative širom istočne i jugoistične Evrope. Mnoge od kulturnih
mreža koje djeluju na područjima Srbija, Hrvatske i Bosne i Hercegovine
pokrenula je i podržala Soros fondacija. Predstaviću analizu nekih od tih
kulturnih mreža, čime ću podsjetiti na rad Soros fondacije i njenu ulogu u
procesu proširenja EU. Zemlje Evrope učestvuju u procesu proširenja još od
pedesetih godina, a najskorija faza proširenja predstavlja bitnu prekretnicu
u skorijoj historiji Evrope. Zemlje na koje također utiče ova tranzicija su i
Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Srbija. Kao zemlje u regionima koje
graniče sa potencijalnim članicama EU, ove zemlje su trenutno uključene u
program podrške EU15 koji za cilj ima da pojača njihovu svekupnu
konkurentnost i da ublaži njihovu tranziciju ka promjeni društveno-

ekonomskih uslova. Nije iznenađujuće da program ovisi uveliko od
ekonomskih mjera, te da se fokusira na to da pomaže manjim i
preduzuećima srednje veličine u procesima tranzicije ka međuregionalnoj
saradnji. Uporedo sa programom podrške EU, postoje i brojni kulturni
programi koji djeluju na ovom području, a koji se fokusiraju na promociju
međuregionalne kulturne saradanje. Na međuvladinim nivoima to radi
Vijeće Evrope, koje u postsocijalističkim zemljama istočne i jugoistične
Evrope aktivno promoviše kulturne razmjene, obuku kulturnih menadžera,
seminare, kulturne projekte i druge programa. Na nivou vlada postoje
mnoge kulturne inicijative koje sponzorišu odjeli za razvoj ministarstava
evropskih vlada i ambasada.
Nevladine organizacije u Evropi igraju bitnu ulogu u pružanju podrške

kulturnih inicijativa u BiH, Srbiji i Hrvatskoj u posljednjih deset godina, a
najpoznazija od njih je Soros Fondacija. Mreža Soros fondacije je
neformalna mreža neprofitne fondacije, koju je osnovao i koju podržava
investitor filantrop George Soros. Aktivna je u preko 50 zemalja diljem
svijeta. U istočnoj i jugositočnoj Evropi Soros fondacije su pod okriljem
Fonda otvoreno društvo (Open Society Institute-OSI)16 sa sjedištem u
Budimpešti. OSI djeluje kroz mrežu individualnih organizacija širom
Istočne i Centralne Evrope. To su nezavisne orgainzacije koje imaju svoje
prioritete, odrednice i procedure. U posljednjih nekoliko godina, one su
postale potpuno neovisne organizacije17 koje, uz podršku uspostavljenih
kulturnih mreža, učestvuju na međunarodnoj sceni. Ono što je manje
poznato u regionu jeste bliska veza između OSI-ja i Evropske Unije, koju
ilustrira glavna komponenta rada OSI-ja a to je Program nadgledanja
pristupa Evropskoj Uniji.18 Kroz rad OSI-ja, Evropska Komisija pokušava
doprijeti do šire populacije na koju utiču procesi pristupa evropskim
integracijama, kako bi mogla izvršiti raspodjelu informacija o
demokratskim vrijednostima Evropske Unije i kako bi mogla nadgledati
napredak zemalja do pristupa. Smatra se da su zemljama potencijalnim
pristupnicama potrebne infomacije o 'demokratskim' vrijednostima. A
upravo to za cilj ima Program nadgledanja pristupa Evropskoj Uniji OSI-ja.
Ipak, postoje mnoge prepreke u procesu pristupa. Prije svega, mnoge vlade
zemalja istočne jugoistočne Evrope imaju dvojbe o pristupanju EU jer
osjećaju da to predstavlja prijetnju njihovom suverenitetu. Kao što je glavni
pregovarač Latvije o ulasku u EU svojevremeno rekao za Reuters:
''Referendum je težak zadatak jer smo mi mala nacija, a male nacije često
osjećaju nepovjerenje kada postaju dio većih organizacija.''19 Ovo se
posebno odnosi na zemlje bivše Jugoslavije koje su od traumatičnog
raspada Jugoslavije veoma suzdržane od pridruživanja još jednoj
'federaciji'. Drugo, na lokalnom i regionalnom nivou, javlja se sve veće
nepovjerenje prema jednostranoj kulturnoj politici međuvaldinih institucija
kao što su EU i VE, ali i nevladinih organizcija kao što je OSI. Problem je u
tome što je kulturna politika investiranja u međuregionalni i ekonomski
razvoj u sukobu sa holističkom idejom kulturnog okoliša, gdje je kulturna
akcija, usmjerena na saradnju između pojedinačnih umjetnika i kuturnih
radnika/poduzetnika. Tenziju između politike većine i reakcije
pojedinačnih umjetnosti možda bi bilo najbolje opisati 'događajem' koji je
obilježio evropsko bijenale savremene umjetnosti u Ljubljani, Manifest 3, u
ljetu 2000. godine:
“Ove 'energije odbrane' izbile su i na konferenciji za štampu.
Iskakanjem na scenu i pisanjem sprejem slogana poput 'Uništimo
multikulturalni neoliberalni sistem umjetnosti! i 'Zaboravi Evropu!'
Alexander Brener i Barbara Schurz 'ukrali su konferenciju za štampu'
(Slovenački sedmičnjak 'Mladina'). Tek nakon što je dvoje umjetnika
proglasilo kraj konferencije za štapu, osiguranje Cankarjev Doma
moralo ih je iznijeti kako bi spriječilo njihovu očito neželjeni i ničim
izazvanu imjetničku intervenciju.”20
Treća stvar je da nepovjerenje prema EU i vladama zapadne Evrope vlada

širom regiona. Sjećanja na rat i neuspjeh EU i pojedinačnih vlada Evrope da
se uspješno umiješaju u rat u Bosni, a posebno da spriječe genocid u
Srebrenici, i dalje su svježa. U Srbiji, napadi NATO-a iz 1999. godine
takođe su izazvali duboko nepovjerenje prema vanjskim politikama.
Osiromašene i traumatizovane zemlje bivše Jugoslavije sada su u
programima podrške gdje pokušavaju napraviti bitnu tranziciju kako bi
postali dio 'evropskog sna'. Štaviše, od njih se očekuje da podrže
međuregionalne ekonomke i kulturne projekte koji bi ih povezali sa
zemljama koje su ne tako davno bile njihovi neprijatelji. Nije iznenađujuće
da tri bivše jugoslovenske zemlje vezu sa Evropom vide kao borbeno polje.
Hrvatska autorka Slavenka Drakulić kaže:
''Evropa je suprotno od onoga što mi imamo i onoga čega želimo da se
riješimo a to je nedostatak komunizma, straha i siromaštva. Bosanski
pisac Dževad Karahasan opisuje Hotel «Evropu», staro
austrougarsko zdanje usred Sarajeva, kao geografsku i kulturnu tačku
gdje se sastaju Zapad i Istok. Hotel je uništen u granatiranju; tako je

Evropa nestala iz Sarajeva. Napustila je Sarajevo, jer je većina
zemlje, grada i njegovih ljudi nestala iz Sarajeva. Napustila je
Sarajevo jer je većina zemlje, grada i njegovih ljudi takođe,
obmanutih Evropom napustila Sarajevo. Stoga, Evropa ima mnoga
lica, to ne smijemo zaboraviti.'' 21
Stavovi BiH umjetnika prema politici kulturnih mreža

Kada sam ga pitala za mišljenje o politici promovisanja kulturnih mreža u
regionu, Jadranko Barišić, slikar iz Banjaluke,22 je rekao: ''Pa, to je politka, i
to nametnuta, mislim da to nije dobro. Moramo se brinuti o umjetnosti,
ohrabriti umjetnost. Umjetnost treba da kritikuje politiku, a ne da joj bude
rob...umara me činjenica da moram biti u kontaktu sa svima.'' Posljednja
izjava ovog umjetnika može se protumačiti da je njegov prioritet da se
fokusira na svoj rad, a ne na umrežavanje, što je stav koji dIjele mnogi
umjetnici. Postoje umjetnici koji jednostavno uživaju u povezivanju kroz
mreže i upoznavanju novih ljudi, ali i mnogi koji to ne vole. Ovakav lični
stav ne treba miješati s otporom prema međunarodnim birokratskim
pritiskom koji se vrši na umjetnike iz regiona. Gotovo je nemoguće
obezbijediti finansiranje ako se ne ispunjava uslov 'učešća umjetnika iz
različitih zemalja', tako da su mnogi umjetnici umorni od toga. Na primjer,
kada smo pričali o vrsti međunarodnog projekta u kojem bi rado
učestvovala, Dijana Škundrić, studentica glume iz Banjaluke,23 je rekla
da:''Ne bih htjela vidjeti još jedan projekat u kojem od nas traže 'da živimo
zajedno'. Želim da znam šta rade na Akademiji u Sarajevu. Zdrava
konkurencija i zdravi kontakti će izgraditi scenu, tako da nećemo morati
čekati da budemo gurnuti i natjerani da učestvujemo u nekim politiziranim
projektima.''
Problem leži u činjenici da mnogi mladi umjetnici u Republici Srpskoj svoj

nacionalni identitet ne poistovjećuju sa bosanskim već srbijanskim
nacionalnim identitetom. To potvrđuju i jake veze između vlada Banjaluke i
Beograda, koje su dosta ojačale u posljednjih deset godina. Dijana Škundrić
kaže: “Univerziteti na nivou Bosne i Hercegovine nisu uopšte povezani… ja
jednostavno ne znam koja je struktura Akademije dramskih umjetnosti u
Sarajevu… šta oni rade na ispitima?''. Većina mladih ljudi iz Republike
Srpske studiraju u Beogradu ili Novom Sadu, a mnogi su potvrdili da su
veze između univerziteta u Banjaluci i Beogradu mnogo čvršće nego one
između banjalučkog i sarajevskog univerziteta. Stoga ne iznenađuje što su

umjetnici iz Republike Srpske toliko skeptični o politički obojenim
projektima. Oni su pod dvojakim političkim pritiskom: s jedne strane,
srbijanska vlada ih podržava do određene mjere, kroz intenzivne kulturne i
akademske veze, a s druge se strane osjećaju gurnutima u projekte s
porukom zajedničkog života koji bi ih povezali s drugim Bosancima. Ova
situacija je odraz političkog paradoksa bosanske države: virtualno je
podijeljena na nacionalne grupacije i vođena nacionalnim politikama
vladajućih stranki, i istovremeno nevladine organizacije i međunarodne
institucije koje finansiraju projekte od umjetnika i kulturnih
radnika/poduzetnika očekuju 'da rade zajedno kako bi potpomogli
društvenom jedinstvu'.
U oba entiteta u Bosni i Hercegovini prisutna je svijest da politička situacija

nameće nerealna očekivanja na kulturu. Adin Šadić, grafički dizajner iz
Tuzle kaže24: ''Bosna i Hercegovina je politički podijeljena, a onda traže od
umjetnika da rješe političke probleme.'' Mnogi umejtnici i kulturni
radnici/poduzetnici svjesni su da problem nije u činjenici da međunarodna
kulturna politika propagira kulturne mreže, već u metodama koje sile
umjetnike da se angažuju u jednostranim, 'politički isprvanim' gestama''.
Kada su međunardono priznatog režisera, Ademira Kenovića, pitali kako bi
filmska industrija mogla privući multietničku publiku, rekao je: ''Tako što će
napraviti dobar film!''25 Vlada osjećaj da vrhunski kvalitet nije dovoljan, te
da je kvalitet umjetničke produkcije zapostavljen u sistemu koji favorizira
socijalno obojene proizvode. Uprkos skepticizmu, umjetnici iz BiH sa
kojima sam razgovarala bili su izričiti u svojim željama da učestvuju u
projektu koji bi povezao umjetnike iz dva entiteta i drugih zemalja. Mnogi
umjetnici su rekli kako su im iskustva kroz učestvovanje u kulturnim
mrežama pomogla da ostvare profesionalne kontakte, vide razna mjesta,
uklone predrasude i stvore nova prijateljstva. Sljedeći dio članka osvrnuće
se na načine na koje umjetnici reaguju na birokratske zahtjeve
međunarodnog sistema umjetnosti. Primjeri nekih umjetničkih djela
bosanskih umjetnika skrenuće pažnju na kompleksne odnose između
umjetnika i međunarodnog svijeta umjetnosti.
Umjetnici u BiH i međunarodni sistem umjetnosti

U intervjuu sa Emirom Šehanovićem, članom kolektiva Nafaka iz Tuzle,
održanom 28.7.2006. godine, pitala sam ga da li bi se okarakterisao kao
politički angažovan umjetnik. Odgovorio je: ''Izbjegavam politiku koliko

god mogu.'' U današnjem bosanskohercegovačkom društvu vlada
nepovjerenje prema političarima i političkom angažmanu. Odaziv birača je
sve manji u proteklih nekoliko godina,26 sa sve manjim odazivom mladih
ljudi na izbore. Nakon raspada Jugoslavije, rata 1990-tih godina, usljed
korupcije i ekonomske krize, politika je postala loša riječ, a poštovanje
prema političarima je nestalo. U mojim intervjuima umjetnici su politički
angažman u umjetnosti često poistovjećivali sa konotacijama političke
korupcije i dvosmislenih nagodbi. Malo je bilo onih koji su politički
angažman protumačili u suprotnom smislu, kao otpor dominantnom i
korumpiranom društvenom uređenju. Mnogi izgleda nisu prepoznali
radikalni potencijal umjetnosti da ispituje i kritikuje društvo. Kroz intervjue
je došlo do izražaja da u savremenom bosanskohercegovačkom okruženju
potreba za sticanje zarade kroz umjetnost i pronalaženje tržišta za svoje
umjetničke proizvode ima prednost u odnosu na bitnu ulogu umjetnosti da
kritikuje društvo i društvene procese.
Ovo može zvučati iznenađujuće s obzirom na činjenicu da su umjetnička

djela većine prominentne generacije bosanskih umjetnika u posljednje
vrijeme okarakterisana političkim temama. To je generacija čija su
umjetnička djela nastala u turbulentnim devedesetim, i što je još važnije,
inspirisana su iskustvom stečenim kroz život u ratom pogođenim
gradovima, naročito opkoljenom Sarajevu. Grupa MAXUMIM, Nebojša
Šerić Šoba, Kurt&Plasto, Šejla Kamerić i mnogi drugi sarajevski umjetnici
u svojim su djelima izrazili oštru kritiku političke situacije. Jedno od takvih
djela je 'Bosanka' Šejle Kamerić, koja je koristila u svom djelu graffiti
natpise holandskih vojnika na zidovima zgrade u kojoj su bili smještene
snage UN-a u Srebrenici: ''Nema zube...? Ima brkove (sic)...? Smrdi k'o
govno…? Bosanka.'' Ta zgrada u Potočarima postala je zloglasna po
sudbonosnoj ulozi koju je imala u masakru izvršenom u Srebrenici. Kamerić
je ove riječi iskoristila na svojoj fotografiji na kojoj izgleda kao prelijepa
djevojka sa naslovne strane modnog magazina. Povezujući natpise i sliku,
ona napada zapadnjačku aroganciju i skreće pažnju na kobnu ulogu koju su
zapadnjačke vlasti imale u bosanskom ratu. Ona takođe ispituje
reprezentaciju Bosne i bosanskih žena na Zapadu.
Nakon rata kustosi sa Zapada su se izgladnjelo okupljali oko Sarajeva, u

potrazi za politički obojenom umjetnosti u kojoj su vidljivi trauma i patnje
rata. Damir Nikšić,27 iz grupe Maximum, otvoreno govori o ovom:
'' Za vrijeme rata u Sarajevu vladala je pardoksalna situacija.

Umjetnici, čak i oni koji su bili okrenuti ka lokalnim odlikama
umjetnosti, počeli su se okretati ka zapadnim centrima, nudeći svoja
djela na zapadnim tržištima. Mislili su da je to prirodan korak, bili su
ohrabreni velikim interesom zapadnjačkih kritičara, za ljude koji su
stvarali umjetnička djela i koji su bili iz Sarajeva. Unutar takozvanog
'globalnog' konteksta, evropski svijet umjetnosti razvio je interes za
umjetnička djela i umjetnike koji su nosili dokaz o uticaju rata na
ljudski um. Evropa je postala znatiželjna da okusi intelektualnu i
umjetničku hranu ratne kuhinje. Mislm da je ta situacija perverzna, a
još više je perverzno prihvaćanje ove situacije i intelektualno
obožavanje rata sarajevskih umjetnika''.
Manevrisanje između zapadnjačkih kustosa i bosanskih umjetnika nije bila

tipična samo za Sarajevo i BiH. Mnogi umjetnici koji su napustili BiH za
vrijeme rata morali su naučiti da igraju po pravilima međunarodnog tržišta
umjetnosti. U Britaniji, na primjer, bosanski umjetnici po pravilu su bivali
brendirani po svom porijeklu. Čak i nakon što bi napustili pakao etničkog
konflikta, njihovo porijeklo bi ih pratilo poput duha. Trenutna politika
umjetnosti u Britaniji ima tendenciju da podržava 'kulturnu raznolikost',
tako da se umjetnici često ocjenjuju prema njihovom porijeklu bez obzira
da li su 'istočnoevropskog' porijekla, 'izbjeglice', 'Bosanci', 'muslimani',
'Srbi' itd. Pažnja je skrenuta sa umjetničkih djela na same umjetnike kao
predstavnike britanske kulturne raznolikosti, odnosno na 'umjetnike
izbjeglice', što predstvalja sastavni dio kulture poltičke birokratije.
Margareta Kern, bosanska umejtnica iz Londona, putovala je u Banjaluku
kako bi fotografisala mlade žene koje su šile haljine za srednjoškolsku
maturu u stanu njene majke. Najpopularnije su bile kopije haljina sa korica
magazina poput Cosmopolitan, Vogue i slično, koje su nosile zvijezde i
supermodeli. Fotografije Kernove pokazuju mršave mlade žene u haljinama
koje dosta otkrivaju, koje zapravo potvrđuju stereotip istočnoevropske
žene. Tako je Nevena u Gallianovoj haljini, Vesna u haljini Kylie, Tea u
haljini iz Cosmopolitana, itd. Margareta Kern u ovom slučaju ima ulogu
subjekta i objekta svoje umjetničke istrage. S jedne strane, ona je subjekat
koji istražuje predstavljanje bosanske ženstvenosti, na način na koji bi to
uradili antropolozi sa Zapada dok Kernova kao fotografkinja pokazuje slike
maldih Bosanki britanskoj publici. S druge strane, Kernova je i objekat svog
istraživanja, poistovjećiujući se sa ovim mladim ženama, istovremeno
ispitujući svoj odnos s majkom. U intervjuu sa Rohini Malik Okon,28
Kernova razgovara o tome kako je napustila Bosnu kada je bila u godinama

ovih djevojaka, i kako nikada nije imala proslavu mature zbog početka rata.
Ona je istovremeno nosilac pogleda Zapada, ali i dio slike pred tim
pogledom.
Nedostatak tržišta umjetnosti

U razgovoru sa Slavenom Toljem,29 umjetnikom i direktorom Umjetničke
radionice Lazareti iz Dubrovnika, pitala sam ga da li misli da bi princip
podržavanja umjetničkih mreža između tri zemlje pomogao kreiranju
pozitivnih društvenih promjena:
''Pa to je i vrijedan ideal i prazna priča. Srž problema je u tome koliko
zaista možemo uticati na centre moći, i koliko ti evropski centri zaista
žele promjeniti stvari ovdje. EU dugo radi na hiljadama strategija,
obukama, itd., tako da se pitam da li ovi centri postoje smo kako bi se
prehranili kroz ove programe. Ekonomski, oni su samoodrživi.''
Ovakav stav odraz je mnogih prethodno analiziranih stavova lokalnih
umjetnika u BiH, koji su sumnjivi kada je u pitanju spoljnopolitički uticaj.
Slaven Tolj pripada generaciji rođenoj 50-ih i 60-ih, i ima iskustvo i znanje o
strukturama moći koji predstavljaju osnovu dinamike kulturnog sektora u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. On izdvaja EU kao instituciju koja ima
veliki uticaj na budućnost kulturnog sektora ovih zemalja. Njegovo
mišljenje o izazovima procesa tranzicije ka privatnom tržištu u kulturnoj
areni posebno je značajno:
''Državna podrška kulture u Evropi sve je slabija. Kako mi kao
kulturni porizvođači iz Hrvatske možemo konkurisati na tržištu? Mi
uopšte nemamo tržište jer nemamo kapital. Polako se krećemo u tom
pravcu. Mladi ljudi ovdje kopiraju zapadne forme, i to loše. Samo je
generacija od 40-ih nagore zadržale neku autentičnost. Mi smo iz
komunističkog vremena, a u komunizmu nije bilo tržišta. To je bio
sasvim drugačiji sistem. Bili smo u potpunosti odvojeni od svijeta
umejtnosti Zapada, i razvili smo nekakvu autentičnost. Mi smo samo
izlagali djela, ljudi bi ih rijetko kupovali.''
Tolj je svjestan izazova s kojim se suočava kulturna scena male, nedavno
formirane zemlje kao što je Hrvatska, koja se još uvijek oporavlja od šoka
nedavnog rata, i koja prolazi kroz teški proces tranzicije ka ekonomiji
privatnog tržišta. Velika ekonomska neuravnoteženost između zemalja EU i
Hrvatske, kao potencijalnog kandidata da pristupi EU uskoro narednih
godina, postavlja pitanje hrvatskim umjetnicima, koje po riječima Slavena
Tolja glasi: ''Kako možemo konkurisati na globalnom tržištu kada u

Hrvatskoj tržište ne postoji?''. Na ovo možemo dodati i brojna druga pitanja:
Da li može postojati jednakost kulturne proizvodnje bez ekonomske
jednakosti? Kako to utiče na proizvodnju i moral lokalnih umjetnika? Ovo
su pitanja s kojim se suočavaju ne samo umjetnici u Hrvatskoj, već i
umjetnici u Bosni i Hercegovini, i mnogim drugim postkomunističkim
zemljama.
Vlada opšti konsenzus o važnosti umrežavanja, ali je od jednake važnosti

primijeniti prave metode i stavove u vezi sa kulturnom politikom. Ključno
pitanje u tom smislu jeste ko ima sredstva i moć da odredi uslove i pravac
kulturne politike. Umjetnicima i kulturnim radnicima/poduzetnicima vrlo je
jasno da politika koja ih podržava u formiranju mreža nije uvijek nevina
kada su u pitanju međunarodni politički pritisci. Također im je jasno da, sve
dok većina finansiranja kulture dolazi izvana i sve dok postoji veliki
raskorak na tržištu trgovine kulturnim proizvodima, oni neće imati moć nad
sopstvenom kulturnom proizvodnjom. Prihvatanjem politike podrške
međuregionalne kulturne razmjene na nivoima vlada doći će do pune
integracije kulturnih mreža koje su pokrenule nevladine organizacije, a čiji
je broj porastao u posljednjih deset godina, čime će se razviti bogat kulturni
život u regionu. Integracija ove politike na nivou vlada također će dovesti do
uspostavljanja vrijednosti koje će vladati kulturnim mrežama.
Zaključak
Nazavisne kulturne organizacije i kulturni projekti koji su formirani u BiH i
drugim bivšim zemaljama Jugoslavije 1990-tih imaju jednu zajedničku
odliku: svi su bili finansirani od strane međunarodnih fondacija, prije nego
od strane lokanih i nacionalnih vlada. Povećan broj kulturnih projekata u
bivšoj Jugoslaviji u kasnim 90-tim direktna je posljedica međunarodne
politike promovisanja tranzicije ka ekonomiji tržišta, koju su primjenjivale
Evropska unija, Vijeće Evrope, Ujedinjene nacije, pojedinačne evropske
vlade i nevladine orgnizacije. Jedan od glavnih ciljeva te politike bio je
promovisanje promjena struktura u oblasti kulture bivših jugoslovenskih
zemalja. Smatralo se da će uvođenje i podrška kulturnih mreža unutar i
između zemalja bivše Jugoslavije pomoći decentralizaciji prethodnog
sistema.
Sljiedi procjena odnosa između evropske kulturne politike promovisanja

kulturnih mreža u regionu bivše Jugoslavije i stavova mladih umjetnika iz

bivše Jugoslavije, kao ciljane grupe ove politike. Kao što je već navedeno,
kulturna politika značajnih evropskih međuvladinih institucija poput Vijeća
Evrope i Evropske Unije zasnovana je na principu kulturne saradnje između
njihovih članica. Jedan od glavnih ciljeva politike kulturne saradnje je
podrška kulturnih mreža. Kulturne aktivnosti Vijeća Evrope i Evropske
unije čine osnovu mreže nevladinih organizacija koje djeluju širom Evrope.
Kulturno okruženje Evrope je kompleksan sistem saradnje i umrežavanja
između mnogih organa kulture, na sva tri nivoa kulturnog menadžmenta:
međuvladinom nivou Vijeća Evrope i Evropske Unije, nivou vlada njihovih
članica i nivou mnogih nevladinih organizacija kao što je Soros fondacija.
Ovo okruženje prolazi kroz bitnu transformaciju u posljednjih deset godina,
a jedan od glavnih faktora transformacije je mogućnost skorog ulaska
postkomunističkih zemalja jugoistočne Evrope Evropskoj Uniji. Proces
priključenja takođe ima bitan uticaj na Bosnu i Hercegovinu kao zemlju
blizu granica novih članica EU, stoga pripada oblasti direktnog političkog
uticaja zemalja EU. Politički i ekonomski izazovi procesa priključenja
odražavaju se i na polju kulturne politike. Jedan od glavnih ciljeva evropske
kulturne politike u regionu bivše Jugoslavije je podrška kulturnih mreža.
Promovisanje međuregionalnih kulturnih mreža između tri zemlje smatra se
putem ka većem društvenom jedinstvu i stabilnosti regiona. Ciljna grupa
populacije ovih zemalja koja je podržana da ostvari kulturne veze jesu mladi
kreativni ljudi, umjetnici i kulturni aktivisti, u dvadesetim i tridesetim
godinama života. Ipak, kao što je već navedeno u izvještaju, politika
promovisanja kulturnih mreža nailazi na mnoge prepreke, a to su ukratko
slijedeće:
1. Nepovjerenje i odboj ciljne grupe prema utilitarističkoj ulozi kulturnih

mreža
Postoje tri glavna razloga za ovakav stav:
1.1 Otpor prema društveno angažiranim zadacima
Izgradnjom kulturnih mreža između tri nacije navodno se gradi 'most
između etničkih različitosti',30 promoviše međuregionalna stabilnost
i doprinosi društvenim promjenama. Rezultati istraživanja pokazali
su da umjetnici osjećaju nenaklonost prema utilitarističkoj ulozi
kulturnih mreža, koju vide kao nepotreban teret njihove umjetničke
autonomije.
1.2 Otpor prema ograničenim birokratskim metodama koje se koriste
pri izgradnji kulturnih mreža
1.3 Sumnja u političke namjere iz kulturnih inicijativa

Pored uopštene sumnjičavosti prema međunarodnim institucijama
koja potiče iz rata, mnogi umjetnici i kulturni radnici/poduzetnici su
svjesni šire političke uloge koju nevladine organizacije imaju u
regionu, i uglavnom im ne vjeruju. U regionu koji je visoko
politiziran vlada duboko nepovjerenje prema međunarodnim
kulturnim inicijativama koje su predstvaljene kao društveno korisne,
i koje su često kritikovane kao 'politički motivisane'.
2.Raskorak između međunarodnih pritisaka da se formiraju veze sa drugim

zemljama i lokalne nacionalističke politike
Analiza stavova umjetnika iz Bosne i Hercegovine pokazale je oprečne
zahtjeve koji im se nameću: s jedne strane se od njih traži da uspostave veze s
umjetnicima različitih nacija, a s druge se strane podržavaju da prihvate
separatističke nacionalne identitete. Ovo je posebno prisutno u položaju
umjetnika iz bosansko-hercegovačkog entiteta Republike Srpske. Iako su
građani Bosne i Hercegovine, oni u posljednjih deset godina imaju veću
finansijsku podršku od srbijanske vlade, ite ih se ohrabruje da prisvoje
srbijanski nacionalni i kulturni identitet.31 Ova dvostruka poruka zbunjuje
umjetnike u regionu i samo još više povećava skeptičnost prema lokalnim i
međunarodnim politikama.
3. Nepostojanje tržišta umjetnosti

Zbog ekonomski teške situacije, malo građana ima potrošačku moć da
kupuje i sakuplja umjetnička djela. Gotovo da i ne postoji tradicija kupovine
umjetničkih djela od strane velikih kompanija. Napokon, javna potrošnja na
kulturu je minimalna zbog osiromašenih budžeta vlada. Rezultat toga jeste
da su međunarodni izvori finansiranja u poziciji da upravljaju kulturnom
proizvodnjom. Ovakva situacija nameće dva bitna pitanja:
3.1. Da li je moguće imati autonomiju kulturne proizvodnje u ovim
zemljama?
Neravnoteža u ekonomskoj moći između zemalja EU-e i zemalja
bivše Jugoslavije odražava se na područje kulture. Neki umjetnici
kritikuju proizvode nove umjetnosti kao loše kopije zapadnjačke
umjetnosti. Ovo je možda pretjerivanje, ali sigurno je da nepovoljni
ekonomski uslovi u ovim zemljama lokalni kulturni sektor čine
podložnim ne samo stranom uticaju u smislu strukturalne promjene
(kao što je promocija kulturnih mreža), već i uticaju na umjetničku
proizvodnju.
3.2. Da li je moguće imati kulturne mreže bez finansijske podrške

domaćih izvora?
Do sada su kulturne mreže su promovisali samo lokalni ogranci
međunarodnih nevladinih organizacija. Stvarne promjene u strukturi
lokalne politike kulture desiće se tek onda kada mreže budu
podržavale strukture vlade. Pored toga, nedostatak kapitala i
sredstava nepovoljno utiče na postojeće mreže. Žestoka konkurencija
za izvore u regionu opstriura raspodjelu informacija što je osnovni
preduslov za rad kulturnih mreža.
Ovaj članak je pokazao da su umjetnici dosta skeptični prema pokušajima

lokalnih vlasti i međunarodnih izvora da ih asimiliraju u 'društveno korisne
projekte'. Analiza stavova umjetnika i kulturniih radnika/poduzetnika iz
Bosne i Hercegovine pokazala je da su umjetnici pod dvostrukim pritiskom
nacionalističkih valda i međunarodnih institucija odgovornih za raspodjelu
finansijskih sredstava koje ih tjeraju na kulturnu saradnju. Uprkos
skepticizmu umjetnika prema mrežama koje vide kao 'politički' obojene,
postoje mnogobrojni primjeri uspješnih i održivih kulturnih mreža koje
vode i 'posjeduju' lokalni kulturni aktivisti. Ključ njihovog uspjeha je u
osjetljivim metodama u iniciranju i menadžmentu tih projekata. Bitan
nedostatak potrošačke moći u regionu ukazuje na nedostatak na tržištu
umjetnosti, čime se dalje dovodi u pitanje (ne)jednakost kulturne
proizvodnje. Konkurencija za skromnim finansijskim sredstvima i političke
prepreke u regionu sprječavaju raspodjelu informacija što je osnova
upravljanja kulturnim mrežama. Iako rezultati istraživanja upućuju da su
BiH umjetnici dosta skeptični prema društvenoj funkciji kulturnih mreža,
koje vide kao političke, također su i veoma zainteresovani za stvaranje
kutlrunih veza. Gotovo svi umjetnici koji su učestvovali u istraživanju
izrazili su interese za formiranje kulturnih veza sa umjetnicima iz tri zemlje.
Takođe su veoma zainteresovani da se približe zapadnoj publici i da stvore
mjesto za sebe na međunarodnoj sceni.
FUSNOTE I REFERENCE
1 Mnogi umjetnici i djelatnici na polju kulture iz tri zemlje izrazili su nelagodu zbog
poistovjećivanja sa terminima 'Istočna Evropa', posebno 'Balkan'.
2 Noel Malcolm, “Why the Peace of Paris will Mean More War in Bosnia”, London
Daily Telegraph, (15. decembar 1995) citirano u Daoud Sarhandi (2001) “Evil
Doesn't Live Here”, Princeton Architectural Press
3 Originalni citat: 'Young people, in tune with the spirit of the age, do not take kindly
to obstacles and frontiers', In from the Margins, Vijeće Evrope, 1997, str. 61.
4 Izvještaj Programa razvoja Ujedinjenih Nacija (UNDP) iz 2000 (www.undp.ba)
5 Razgovor sa Zoranom Petrovićem , London, 27.novembar 2005.
6Grupa ŠKART je kolektiv od četiri umjetnika iz Beograda koji rade zajedno već
dvanaest godina. 2000.te godine ŠKART je započeo projekat HORKEŠKART.
Ovaj prokjekat skupio je dvadesetak mladih ljudi, između 14 i 18 godina starosti,
koji su osnovali amaterski hor.
7 www.horkeskart.co.yu
8 Ibid
9 Intervju, London, 27. novembar 2005
10 R. Mitchell, D. Cliche, A. Wiesand, Creative Europe (2002), Arcult Media
11 Godine 2000. samo 0,1% budžeta zajednice bilo je dodjeljeno za kutluri i

audiovizuelni sektor, a javlja se potreba da se obezbijedi veći i prikladniji iznos za
razvoj politike kulturne saradnje EU. Article L, European Parliament resolution on
cultural cooperation in the European Union (2000/2323(INI)), http://www.coe.int
12 Vijeće Evrope osnovano je 1949. godine i trenutno broji 45 zemalja članica.
13 Cultural Policy and Action (Kulturna politika i aktivnost), Vijeće Evrope,

Strasbourg, 1997, str. 5.
14 In from the Margins, Vijeće Evrope, 1997, str 30
15 Dodatne informacije dostupne su na web stranici Eu:

http://europa.eu.int/comm/enlargement/borderregions/.
16 The Open Society Institute u Budimpešti je ogranak mreže Soros fondacije,

zadužen za razvoj i upravljanje programa mreže širom srednje i istočne Evrope I
bivšeg Sovjetskog Saveza, sa posebnim naglaskom na ljudska prava, probleme
etničkih i manjinskih grupa, građansko društvo i ženska prava. Dodatne informacije
dostupne su na: http://www.soros.org/ i http://www.osi.hu/
17 Jedna od njih je Centar za savremenu umjetnost Sarajevo. Koji ima važnu ulogu
u kulturnom životu regiona (www.scca.ba).
18 Dodatne informacije o ovom programu dostupne su na web stranici OSI-ja:
http://www.osi.hu/
1 9 B B C v i j e s t i , 1 4 . d e c e m b a r , 2 0 0 4 . ,
http://news.bbc.co.uk/1/hi/world/europe/2575121.stm.
20 Herwig Holler za < rotor > association for contemporary arts 2000, Godišnji
katalog, izdanje Selene 2001, Vienna.
21 Drakulić, Slavenka, Café Europa: Život poslije komunizma, Abacus, 1996, str. 12
22 Email poruka, 23.11.2005
23 Intervju, London, 12.7.2005.
24 Intervju, Tuzla, 13. avgust 2005.god.
25 Debata u Riverside Studios u Londonu, 29.10.2005.
26 Odaziv birača na prvim višestranačkim izborima 1990. godine bio je gotovo

80%, dok je na izborima 2002. godine bio samo 55,5%, http://www.elections-in-
europe.org/
27 Vidi, http://subsol.c3.hu/subsol_2/contributors/maxumimtext.html.
28 Vidi, http://radionicanecessaryjourney.blogspot.com/.
29 Intervju u Dubrovniku, 12.7.2006.
30 Prema tvrdnjama u Programu umjetnosti i kulturnih mreža Soros Fondacije,

http://www.batory.org.pl/art/info.html
31 Ovo oslikava dupli standard dugogodišnjeg međunarodnog političkog uticaja u
regionu: s jedne strane bosanska država je iskasapljena na dva identiteta što
promoviše i podržava etničku razdvojenost, a s druge strane postoji međunarodna

kulturna politika promovisanja mostova između 'etničkih razlika'.
243

kao pokretač promjene u kulturnoj politici BiH
Aida Kalender
Uvod
Ovaj rad istražuje okvire akcije sektora kulture u Bosni i Hercegovini (BiH),
s ciljem da ovaj sektor postane pokretač promjene uloge vlasti u procesu
formuliranja kulturne strategije. Inovativne kulturne strategije koje
osmišljavaju svoje vizije u skladu sa evropskim principima mogu, po mom
mišljenju, pokrenuti kulturni sektor u BiH; od sadašnje očajne i beznadežne
situacije haosa ka stanju uređenijih i stimulativnijih uvjeta funkcioniranja
kulturne sfere sa općenito većim prihvatanjem značaja kulture u ukupnom
razvoju zemlje. Postoji hitna potreba za promjenom sadašnjih pozicija u
sistemu kulture Bosne i Hercegovine. Haos i nesigurnost u kojima kulturne
organizacije u BiH operiraju rezultat su mnogih faktora, a rat i razaranje
društvene strukture u zemlji jedan su od glavnih razloga ovakve žalosne
pozicije kulture u Bosni i Hercegovini, kao i drugih sektora u zemlji
ekonomije, obrazovanja, zdravstvene zaštite, itd. Ali postoje i mnogi drugi
razlozi koji su doveli bosanski sektor kulture u tešku poziciju, i oni skupa sa
općim stanjem rezultiraju padom učinka kulturnih organizacija koje su se
našle u procesu tranzicije i promjene.
Kao jedan od osnovnih razloga za očajnu situaciju u sektoru kulture u BiH,

operatori sa terena koje sam intervjuirala za ovaj izvještaj navode
nedostatak kulturne strategije na svim nivoima i opću decentraliziranost
zemlje. Rezultati intervjua pokazali su da vlast, koja je ključni stub u
procesu gradnje kulturalne strategije ne radi svoj posao odbija komunicirati
sa operatorima, izolira se od vanjskih uticaja trudeći se da sačuva status quo
iz socijalističkog sistema, privatizira javne urede i, bez transparentnosti i
244 Aida Kalender
profesionalno razvijenih kriterija, distribuira javni budžet za kulturu. Stav

vlasti koji je doveo mnoge kulturalne organizacije u zemlji u situaciju
“ugroženosti” postoji više od 10 godina nakon rata u BiH, i upravo dostiže
svoj očiti vrhunac. Svi djelatnici s kojima sam pričala se slažu u jednome:
nedostatak strategije vlasti u kulturalnoj sferi uskoro će uništiti sve uvjete za
produktivan život kulture u Bosni i Hercegovini, osiguravajući monopol na
pozicije za samo nekoliko organizacija, i dovodeći mnoge nezavisne
kulturne inicijative na rub opstanka. U ovom izvještaju pozivam se na
cjelokupan kulturni sektor koji se sastoji od mnoštva organizacija, sa
različitim pravnim statusom, izvorima finansiranja i odnosom prema vlasti,
i sa raznolikim umjetničkih disciplina kojima se bave.
Intervjuirani kulturni djelatnici slažu se da hitni zaokret u ulozi vlasti u

procesu formuliranja kulturne strategije mora biti napravljen kako bi se
ukupan sistem kulture u Bosni i Hercegovini doveo do dugog i sporog
procesa revitalizacije. Moje pitanje je: da li poticaj za ovaj zaokret mora
doći iz pravca “odozdo prema gore” to jest od kulturnih organizacija i
kulturnih operatora samih, kao legitimnih ključnih elemenata u procesu
uključivog razvoja kulturne strategije? Ovaj dokument će također
odgovoriti na pitanje da li strategijski okvir u kojem bi kulturni sektor
djelovao kao navedeni pokretač u preokretu djelovanja vlasti može biti
organiziran oko mreže javnog zagovaranja.
Kulturna politika u BiH može se opisati jednom rečenicom Paddy-a

Ashdowna, visokog predstavnika u BiH, 2004: “Kultura u BiH je luksuz”.
Ova izjava sugerira da postoje mnogo važnija pitanja od kulture koja Bosna i
Hercegovina, 10 godina nakon brutalnog rata, mora da rješava. U skladu sa
riječima njenog bivšeg međunarodnog vladara, Bosna i Hercegovina je
jedna od rijetkih zemalja u Evropi koje nemaju dokument o nacionalnoj
kulturalnoj strategiji. Nestručnost, nedostatak volje i “zemlja Frankenstein”
termin koji se ironično koristi u opisu sastava Bosne i Hercegovine osnovne
su prepreke za uspostavljanje nacionalne kulturne strategije u ovoj zemlji. U
razgovorima sa kulturnim operatorima, menadžerima, umjetničkim
direktorima i umjetnicima u bosanskim gradovima Mostar, Banja Luka,
Travnik ili Sarajevo, uvijek se koriste iste riječi kako bi se opisali opći uvjeti
u kojima rade haotično, frustrirajuće, beznadežno, nesigurno, ad hoc, ludo,
preživljavajući, očajno, na rubu… Svi ovi pojmovi čine sliku društva bez
pravila, bez sistemskih rješenja, bez vizije ili strategije za budućnost. Ne bez
ironije, neki neki kažu da život i rad (stvaranje) u ovim okolnostima mogu
kao pokretač promjene u kulturnoj politici BiH 245
biti veoma inspirativni jer “sve je dozvoljeno i moguće”, sve prilike su

otvorene, proaktivnost i društveni duh cvjetaju. Kulturni život u Sarajevu
tokom rata i nekoliko godina nakon njegovog kraja svjedoči da je mnoštvo
kulturnih programa realizirano, nekoliko desetina kulturnih organizacija i
inicijativa osnovano, novi festivali su započeli sa radom… Većina njih
imala je značajnu pomoć međunarodnih fondacija koje su zapravo kreirale
osnovne pretpostavke za njihovo uspostavljanje i funkcioniranje. Čitav novi
spektar kulture je načinjen i postoji bez ikakvog odnosa prema službama i
ministarstvima lokalnih vlasti na bilo kojem nivou u BiH. “Radim u oblasti
kulture zadnjih deset godina i u cijelom tom periodu nikad nisam sreo niti
jednog ministra kulture, kantonalnog niti entitetskog i ni jedan od njih nije
posjetio niti jedan događaj koji sam producirao”, kaže Edin Zubčević,
direktor prominentnog i regionalno važnog “Jazzfest-a” i inicijator prve
bosanske progresivne diskografske kuće “Gramofon”.
Ova nova i veoma živa kulturna scena koja se pojavila u Sarajevu tokom
devedesetih, suočila se sa jednim problemom bila je kratkoročno
orjentirana, obilježena kao takozvana “projekt kultura”, bez vizije i
dugoročnih planova, što je postalo vidljivo kad su međunarodni donatori
povukli svoju podršku za kulturne projekte u BiH. S druge strane, institucije
kulture naslijeđene iz bivšeg, socijalističkog razdoblja, sa “previše
zaposlenih i bez menadžmenta” vodile su svoju bitku sa nedostatkom
sredstava, nedefiniranom pozicijom javne institucije kulture, odlivom
stručnjaka, odsustvom publike, itd… pokušavajući da održe status quo i
zadrže aktivnosti u istom omjeru kako su ih imale prije rata. Reaktivna i
pasivna politika dovela je neke od njih u poziciju da zatvore vrata i javno
oglase kraj svog postojanja. Da zaključimo i “stare i nove” kulturne
organizacije se danas, više od deset godina nakon kraja rata u BiH, nalaze u
sličnoj poziciji gdje niko ne može sa sigurnošću reći da će one postojati u
narednih pet godina. Ni strategija niti planiranje ne mogu se razviti u društvu
haosa. Pitanje je da li bi kreiranje mreže organizacija unutar sektora, mreže
koja bi zagovarala interese “svih umjetnika”, analizirala vladajuću
legislativu i predlagala nova rješenja, kao što su to učinili National
Campaign for the Art u Velikoj Britaniji ili 'Kunsten 92' u Holandiji, okupila
interese i potencijale svih kulturnih “igrača” u BiH i pomakla ih iz stanja
očaja i frustracije na sljedeći nivo u poziciju aktivnih partnera vlasti u
procesu sačinjavanja strategijske vizije kulture koja bi prepoznala kulturu
kao resurs za razvoj zemlje i shodno tome započela reformu u postojećem
sistemu kulture. Na ovaj način, potisnuti društveni konflikti, koji uzrokuju
246 Aida Kalender
apatiju, fatalizam, bespomoćnost, pa čak i strah, doveli bi se u javnu sferu te

bi se kroz pregovore unutar građanskog sektora obezbijedili prijedlozi i
rješenja koji bi mogli biti proslijeđeni javnim vlastima i široj zajednici.1
Najvažnije pitanje je šta može biti strateški okvir za kulturni sektor u Bosni i
Hercegovini, koji će pokrenuti vlasti u procesu formuliranja kulturne
strategije?
Informacije prikupljene iz četiri intervjua u ECUMEST ispitivanju, kao i

rijetki dokumenti o kulturnoj sceni i pitanjima kulturne politike u Bosni i
Hercegovini suočeni su sa teorijskim okvirom preokreta u kulturnoj politici.
Nadalje, kontekstualni teorijski temelji su iskorišteni da kreiraju
svrsishodnost angažmana kulturnog sektora u procesu razvoja kulturne
strategije. Kao ključni element ovog procesa, kulturni sektor je pozvan da
djeluje kao pokretač promjena u organizaciji birokratskog stroja vlasti. U
ovom dokumentu ocrtani su ključni konstituenti kulturnog sektora u BiH.
Izazov je bio iznaći okvir za akciju kulturnog sektora u BiH, budući da
“ključni igrači” iz polja koje sam intervjuirala nisu imali jasnu ideju o tome.
Oni su jedino uviđali da treba poduzeti neku akciju u političkoj areni, kao
dio šire društvene akcije. Nakon analiza dostupne literature, zasnovane na
Minzbergovoj i Castellovoj tezi “Da bi se suprotstavilo mreži moći, mora
biti formirana nova mreža”, analizirala sam “okvir za akciju” koji je
zasnovan na etapama kolektivnog političkog angažmana u smislu
organiziranja mreže javnog zagovaranja.2 Studija slučaja organizacije
Kunsten '92, osnovane u Amsterdamu, koja je ustvari kulturna mreža
asocijacije sa članstvom kreirana kao unutarsektorni odgovor na vladina
smanjivanja javnih subvencija, koja je izuzetno uticala na muzički sektor u
Holandiji, potvrđuje da njihovo iskustvo može biti iskorišteno kao primjer
za uspostavljanje slične organizacije u BiH. Nadalje, ponuđeno je nekoliko
konstatacija o kulturnom sektoru u BiH, s obzirom na teorijske osnove
“okvira akcije”, uključujući jake i slabe tačke za uspostavljanje organizacije
mreže javnog zagovaranja. Konačno, ovaj rad završava glavnim
zaključkom i preporukama za reformu kulturnog sektora sa mrežom javnog
zagovaranja kao njenom suštinskom jezgrom.
Kontekst razvoja kulturne strategije

Ovo poglavlje dat će prijegled općeg konteksta kao uvod u pitanje razvoja
kulturne strategije, uzimajući u obzir zamjenjivost pojmova ”kulturne
strategije” i ”kulturne politike”. Početna pretpostavka za ovo poglavlje je da

je kulturna politika dio javne politike sa kompleksnim odnosima svih
ključnih učesnika. Sljedeća pretpostavka se očituje u evropskim
standardima i preporukama vlastima u procesu razvoja politika/strategija.
Dalje, poglavlje će opisati trenutno stanje kulturne sfere u Bosni i
Hercegovini, deset godina nakon kraja rata u ovoj zemlji i usporediti
podatke iz prakse sa teorijskim pitanjima preokreta, kako je opisano u
prethodnom poglavlju. Osnovni izvor za dio ovog poglavlja koji analizira
sadašnju situaciju u sferi kulture u Bosni i Hercegovini (BiH) je Izvještaj
Vijeća Evrope čiji je autor Charles Landry, i koji je nastao kao dio European
programme of National Cultural Policy Reviews- Mosaic projekta. To je je
dosada jedini dokument o pitanjima kulturne politike u Bosni i Hercegovini.
Iako je ovaj izvještaj napisan prije skoro četiri godine, situacija vezana za
pitanja kulturne politike u BiH koja je u njemu opisana nije se mnogo
promijenila i zaključci ovog izvještaja i dalje su važeći. Tačnost ovih
informacija potvrđuju drugi izvori za ovo poglavlje podaci prikupljeni u
intervjuima prikupljenim za ovaj dokument, sa četiri ključna učesnika
kulturnog sektora u BiH, kao i nedavnim ECUMEST usporednim
prijegledom nezavisnih organizacija i inicijativa polja kulture u zemljama
srednje i istočne Evrope i Kavkaza koji uključuje šest kulturnih organizacija
iz BiH.
U procesu razvoja kulturne strategije, kulturni sektor je bitan element. Bilo

da djeluje kao nezavisno savjetodavno polje za interesantne prijedloge
polítika ili kao kontrolor državnih troškova za kulturu i osigurava punu
transparentnost procesa javnog odlučivanja, učešće kulturnog sektora u
kulturnim politikama je suštinsko za opće dobro umjetnosti. Kulturni sektor
koji se sastoji od predstavnika nevladinih ili privatnih organizacija kulture i
nezavisnih umjetnika-građana ima pravo i odgovornost da se organizira u
interesne grupe mreže, kako bi osnažio vlastitu poziciju učesnika u procesu
razvoja kulturne strategije. Još jedan važan element procesa razvoja
kulturne strategije je vlast (javni sektor). Svi oni (skupa sa privatnim
sektorom) dužni su preuzeti punu odgovornost za razvoj kulturne strategije
u skladu sa evropskim principima.
Država i kultura u postkomunističkim zemljama

Prošlo je više od 15 godina od početka procesa demokratizacije poznate
tranzicije u bivšim komunističkim zemljama. Ovaj je process imao različit
248 Aida Kalender
intenzitet i uspješnost u mnogim zemljama koje su dijelile više-manje istu

sudbinu u drugoj polovini 20. stoljeća. Sada, u prvim godinama novog
milenija, mnoge bivše komunističke zemlje postaju članice Evropske unije,
nove granice su ucrtane između njih i “drugih”, koji su još na listi čekanja
EU. Kako navodi Delila Mucica “sa političkog i ekonomskog stajališta,
Evropa više nije podijeljena željeznom zavjesom ali se može podijeliti
prema odnosu sa Evropskom unijom unutar evropskog kontinenta: na
države članice, države u procesu prijema i države izvan tog procesa”.3
Dunja Blažević odlično opisuje različit tempo tranzicije i novu realnost na
primjeru dviju država Slovenije i Bosne i Hercegovine. Prije petnaest
godina obje su bile dio iste države, Jugoslavije, i živjele u sličnim uvjetima;
danas je Slovenija članica Evropske unije, a BiH je još žrtva imperijalnih
aspiracija susjednih zemalja jaz se čini nepremostivim.4 Mucica daje
prijegled karakteristika procesa demokratizacije u bivšim komunističkim
zemljama, naglašavajući da je disolucija “despotske” uloge države bila
karakteristika mnogih režima iza “željezne zavjese”. Ovaj proces izručito
pokazuje kako su neefektivne, birokratske i neučinkovite bile ove strukture.
Paradoksalno, ovim slabim i neefektivnim strukturama bio je povjeren
ogroman zadatak redefiniranja državnih struktura i funkcija, preoblikovanja
i instutucionalizacije novog pravnog, socijalnog, ekonomskog i kulturnog
okružja. U mnogim slučajevima stare strukture nisu bile u stanju da
implementiraju nove zadatke, većinom zato što nisu dopuštale da proces
promjene osnovnog ponašanja i mentaliteta započne unutar administracije
same, očajnički pokušavajući da održe status quo. To je uzrokovalo dodatne
krize i dezorijentaciju u nekim postkomunističkim zemljama. Umanjena
uloga države, shvaćena kao konačni cilj demokratizacije u bivšim
komunističkim zemljama u mnogim je slučajevima korištena kao argument
vladinih službi da ostanu odsutne iz procesa reforme. Bilo kako bilo,
izvještaj Svjetske banke iz 1997. godine naglašava značaj efektivne državne
administracije i njenu ključnu ulogu u obezbjeđivanju dobara i usluga
pravila i institucija - koji dozvoljavaju tržištu da se razvija a ljudima da žive
zdraviji, sretniji život. Bez toga je nemoguć održiv razvoj, i ekonomski i
socijalni.5
U haotičnom okruženju procesa tranzicije u bivšim komunističkim

zemljama morala je biti uspostavljena nova uloga države u odnosu na
kulturu. Stari mehanizmi kontrole i komande “odozgo ka dolje”, praćeni
centraliziranim sistemom finansiranja, više nisu funkcionirali. “Nove
demokratije” trebale su promjenu, ne samo u institucionalnom okviru
unutar kojeg su se kulturne aktivnosti odvijale nego i promjenu mentaliteta

i pristupa kulturnoj sferi i kulturnim politikama.6 Međutim, logično pitanje
u ovom procesu je: da li su vlastodršci (kao i ostali učesnici) zbilja razumjeli
svoje pozicije u procesu razvoja kulturne politike? Podizanje razvoja
svijesti o vlastitim ulogama u trazicijskim društvima je suštinsko pitanje.
Međunarodne organizacije koje imaju važnu ulogu u procesu
demokratizacije imale su sužen pristup davanja podrške samo projektima
civilnog sektora. Ona se mora proširiti na projekte koji se realiziraju u
partnerstvu sa lokalnom vlašću i drugim javnim institucijama. Puna podrška
razvoju lokalnih kapaciteta trebala bi biti osnova međunarodnih politika
podrške.7 Iako bi to u “novim demokratskim zemljama” moglo biti
označeno kao reafirmacija komunističkog uplitanja države u sve sfere
života, uloga efikasne vladine administracije u procesu formuliranja
kulturne strategije od suštinskog je značaja. Ta uloga, međutim, mora biti
redefinirana u skladu sa demokratskim principima vladavine i usklađena sa
novom, širom definicijom kulture koja obuhvata široko područje različitih
duhovnih, materijalnih, intelektualnih i emotivnih predstava koje određuju
društvo ili društvenu grupaciju. Ona ne uključuje samo predstave i tekst,
nego i modele života, osnovna prava ljudskog bića, sisteme vrijednosti,
tradiciju i vjerovanja.8Ovo novo shvatanje kulture obuhvata pristup koji
prepoznaje neophodnost aktivnog učešća svih elemenata kulture u
formuliranju kulturnih politika. Razlog tome što se tranzicija kulturnog
sistema u nekim socijalističkim zemljama (kao što je Bosna i Hercegovina)
nije dogodila može se objasniti idejom Dorote Ilczuk da vladine službe (i
ostali učesnici) možda nisu svjesni vlastite uloge i da se oni jedino trude da
očuvaju status quo naslijeđen iz prošlosti.
Posljedice rata na kulturnu sferu u BiH

Rat je ostavio nesagledive posljedice na bosansko-hercegovački kulturni
sektor. Landry navodi da je nakon rata kulturna politika bila posljednje na
šta su ljudi mislili, iako je to mogao biti jedan od glavnih faktora koji bi
pomogli napretku zemlje. Zemlja je razdijeljena, mreže su nestale ili
atrofirale, preživljavanje po svaku cijenu postalo prioritet i činilo se da nema
praktične koristi od zaustavljanja i promišljanja o tome šta strategijski raditi
u oblasti kulture.9 Kao posljedicu Dejtonskog mirovnog sporazuma BiH još
ima instituciju koja se zove “Ured visokog predstavnika” čija je prvobitna
namjena bila da implementira politički aspekt mirovnog sporazuma, dok su
snage NATO-a bile odgovorne za vojni dio sporazuma. Posljedica ovih
250 Aida Kalender
postavki je da je zemlja de facto pod protektoratom međunarodne

zajednice, ne živi od vlastite ekonomije (koja je u ruševinama i ne pokazuje
znake oporavka) nego od donacija, koje iščezavaju deset godina nakon
završetka rata.10
Struktura ustava
Nema odgovornosti za oblast kulture na državnom nivou, a čak ni
ministarstva kao što je ono na za vanjske poslove imaju minimalnu
inicijativu na polju kulture. Iako Federacija ima ministarstvo kulture, koje je
kombinirano sa ministarstvom obrazovanja i sporta, stvarnu moć ima 10
kantona od kojih je Kanton Sarajevo daleko najveći. Dok Federalno
ministarstvo ima malu moć i budžet kantoni je imaju značajno više. Unutar
Republike Srpske postoji centralizirano ministarstvo sa manjom
raspodjelom moći na 61 lokalnu vlast.11 Blaževićeva navodi da institucije
“Frankenstein” sistema, napravljene prema ustavu skrpljenom u Daytonu,
ne funkcioniraju.12 Radi se o kompliciranoj hibridnoj tvorevini koja
odražava realnost u trenutku uspostave u Daytonu, a ne daje prostora polju
kulture. Nema ministarstva kulture na državnom nivou. To je dugoročno
neodrživa struktura za razvoj kulture, čak i ukoliko neki njeni principi mogu
i trebaju biti uređeni u racionalnijem i strukturalnijem okruženju.13
Međunarodna podrška
Međunarodna zajednica, koja je ovdje prisutna kroz brojne organizacije
(UN, EU, OSCE, UNHCR…), finansira rekonstrukciju infrastrukture
(porušenih kuća, elektrosistema, sistema za vodosnabdijevanje) kako bi
izbjeglicama obezbijedila povratak, ali ne i kako bi im dala sredstva za život.
Drugim riječima, nema novih radnih mjesta, ekonomija ne miče sa mrtve
tačke. Kultura i umjetnost, također, ne postoje u programima donadora.14
Jedini izuzetak od ovog pravila je Fond otvoreno društvo poznatiji kao
SOROS fondacija. Zahvaljujući programima SOROS fondacije, krhki
nezavisni kulturni sektor javlja se godinama paralelno sa kulturnim
institucijama koje subvencionira vlada, redefinira nove kulturne potrebe i
resurse i profilira inovativne kulturalne prakse, i na lokalnom i
međunarodnom nivou.15
Kulturni sektor nakon rata nezavisne kulturne organizacije

Kao svojevrsno sredstvo zamjene ili paralelizma, sistem nevladinih,
neprofitnih organizacija pojavio se sa novim modelom fleksibilne strukture
koji preuzima ulogu podrške novim inicijativama savremene umjetnosti na
različitim područjima. Ove organizacije sebe vole nazivati “nezavisne

kulturne organizacije”, podvlačeći činjenicu da su se javile i da
funkcioniraju izvan službenih javnih institucija i bez podrške lokalnih
vlasti. Nezavisni status podrazumijeva menadžersku, finansijsku i
umjetničku nezavisnost od vlasti. Prema pravnom statusu nezavisne
kulturne organizacije i inicijative u BiH uglavnom su neprofitna udruženja
građana ili fondacije. U nekim slučajevima i privatne kulturne inicijative se
smatraju nezavisnim kulturnim organizacijama (privatne galerije, knjižare,
itd.) Programi i projekti ovih nezavisnih organizacija u BiH većinom su
orijentirani ka međunarodnim saradničkim projektima i savremenim,
zapadnim umjetničkim pokretima, bez obzira na disciplinu. Umjetnički
menadžeri iz nezavisnih kulturnih organizacija često imaju više znanja o
menadžmentu u umjetnosti, dobivanju finansijske podrške, odnosima sa
javnošću i projektnom menadžmentu nego njihove kolege u javnim
institucijama kulture, oni se služe stranim jezicima i interesiraju za
savremene umjetničke prakse u svim poljima. Neki čak tvrde da je jedina
vrijedna umjetnička scena u BiH striktno vezana za male nezavisne kulturne
organizacije, uglavnom zbog činjenice da sadašnje političke elite najradije
promoviraju i ohrabruju promociju kiča, oživljavanje ishlapjelih mitova i
vjerovanja, prije nego što njeguju umjetničke vrijednosti, u nadi da će
građani ostati pod njihovom kontrolom u budućnosti.16
Pojavu ovih novih inicijativa i organizacija u polju kulture podržala je

SOROS fondacija, ali su je podržali i drugi, većinom međunarodni fondovi
(fondacije, ambasade). U 2000. godini Fond otvoreno društvo počeo je
smanjivati finansijsku podršku za kulturu, i podrška sasvim prestaje 2003.
godine. Argument zbog kojeg je gospodin Soros ukinuo podršku za kulturu
bio je da ukoliko lokalni akteri brinu za kulturu, onda bi morali konačno
preuzeti odgovornost za životnost savremene umjetnosti.17 Soros je izgubio
strpljenje sa vlastima u regionu koje su jako često odbijale vlastitu suštinsku
odgovornost znajući da će on obaviti njihov posao, i uvijek iznova su
iznevjeravale obećanja koja je od njih dobio. Ali vlasti moraju znati da neće
biti u stanju da snabdijevaju Soroseve bivše klijente niti da ih pošalju nekoj
usporedivoj fondaciji, te da će time nevjerovatna količina društvenog i
kapitala kulture biti protraćena.18 Tokom 1999. godine švicarska fondacija
Pro Helvetia započela je program donacija za razvoj i poboljšanje baš ovih
novih struktura i projekata koji su se pojavili uz pomoć Soros fondacije i
austrijske KulturKontakt fondacije. Ove fondacije finansiraju samo
pojedine programe, ne i operativne troškove samih organizacija.19 Bosna je
252 Aida Kalender
okrutan primjer politike međunarodnih donatora u potrazi za novim

“trendy” mjestima za investiranje novca. Tokom opsade Sarajeva cio svijet
je vidio Sarajevo kao simbol, mnogi umjetnici i intelektualci su dolazili da
vide i da budu viđeni kako daju podršku, i mnoge fondacije su se pojavile
odmah nakon Daytona 1995. godine. Investirale su u razvoj NVO sektora
ostavljajući javni sektor u političkim podjelama i administrativnoj konfuziji
i u nedostatku znanja. Pet godina nakon Daytona, skoro sve agencije
fondacija napustile su Sarajevo, ostavljajući iza sebe nedovršen sistem
javnih institucija, neodrživ sistem nevladinih organizacija sa veoma
kvalificiranim uposlenicima aktivan u kontekstu u kojem usluge i
aktivnosti nevladinih organizacija ne može finansirati niti javni niti
nerazvijeni privatni sektor.20
Prema intervjuiranim predstavnicima nezavisnih organizacija i inicijativa,

glavni problemi i prepreke njihovom razvoju su političke prirode.
“Zahvaljujući političarima” - njihovoj nesposobnosti da rješavaju pitanja
promocije, subvencioniranja i očuvanja različitih kulturnih (starih i novih)
obrazaca i vrijednosti, mnogi umjetnici napuštaju zemlju pokušavajući da
pronađu neko drugo plodnije mjesto za svoj rad. Također, nema fondova
koji su namijenjeni promociji kulturne raznolikosti, što je drugi veliki
problem, kaže Siniša Marčić iz CID Banja Luka. Deset godina nakon kraja
rata nacionalni političari koji su uništili javni prostor ne pokazuju nikakav
interes za pravljenje strategije saradnje sa nezavisnim kulturnim
organizacijama i grupama, tvrdi Asmir Šabić iz Omladinskog kulturnog
centra Abrašević Mostar.21
Kulturni sektor nakon rata javne institucije kulture

BiH ima 7 državnih institucija kulture koje su sve u poziciji izuzetne
nesigurnosti. To su: Nacionalna galerija, Nacionalni teatar, Državni muzej
BiH, Nacionalni muzej književnosti, Nacionalna i univerzitetska biblioteka,
Biblioteka za slijepe i slabovidne i Centar za zaštitu kulturnog, historijskog i
prirodnog naslijeđa. Prema ustavu bivše Jugoslavije sve ove institucije bile
su priznate kao nacionalne. Nakon rata, položaj ovih institucija postao je
kritičan. Prvo, nema konsenzusa u BiH o tome da ovih 7 institucija
predstavlja sve etničke grupe iz BiH; postoje inicijative da se kreiraju nove
javne institucije koje predstavljaju samo jednu etničku grupu (Srbe ili
Hrvate). Sljedeći problem 7 javnih institucija kulture je da se sve one nalaze
u sarajevo. Sve ovo rezultiralo je odlukom mnogih kantona i Republike
Srpske da ne podržavaju finansijski 7 državnih institucija. Do 2002. godine
one su se finansirale isključivo iz bužeta Kantona Sarajevo i Federacije BiH.

Ali nedavna odluka oba izvora da reduciraju finansiranje državnih
institucija da bi napravile pritisak na druge da učestvuju u finansiranju
dovela je ove institucije u situaciju prijetnje opstanka. Kriza je kulminirala
2004. godine kad je Nacionalni muzej proglasio da će zatvoriti svoja vrata
javnosti zbog neplaćenih računa za grijanje. Katastrofa se nastavila
zatvaranjem Nacionalne biblioteke početkom 2005. godine. Do sada se
situacija 7 državnih institucija nije promijenila.22
Vlasti i proces razvoja kulturne strategije

Landry podsjeća da je suštinsko pitanje koliko bosanskohercegovačkih
kulturnih problema ima veze sa ratom a koliko njih su donijeli širi svjetski
okviri sa kojima bi se Bosna i Hercegovina suočila u svakom slučaju.
Unutar svojih uloga, funkcija i svrha glavnih institucija kulture mora biti
nanovo osmišljena kako bi se one uklopile u zahtjeve 21. stoljeća. U
suprotnom će one preživljavati od krize do krize i ”jesti” većinu budžeta
zemlje planiranog za kulturu.23 Blaževićeva naglašava da ne postoji ni
kulturna politika niti sistem, umjesto toga postoje ostaci starog sistema.
Institucije starog sistema nisu sposobne da se adaptiraju na novi način
života; one nisu u poziciji za iznesu svoje funkcije i savremena umjetnost od
njih nema koristi.24 Trenutno nema pisane kulturne politike bilo koje vrste,
niti u jednom dijelu BiH koja bi pomogla domaćoj ili međunarodnoj
kulturnoj zajednici da razumije ciljeve zemlje u oblasti kulture. Tako je,
objašnjava Landry, razumno očekivati mnoge prepreke u razvoju kulturne
politike u Bosni i Hercegovini. Landry tvrdi da se ne očekuje da BiH ima
politiku prema svim smjernicama spomenutim u dokumentu Vijeća Evrope
posebno s obzirom na skoriju historiju i objašnjava da većina zemalja nema
ovakvu sveobuhvatnu politiku. Ali čak i činjenica da programi za određena
polja, na primjer, kreativnu industriju još ne postoje ili su u zametku, mada
svijest o njihovoj važnosti postoji element je kulturne politike.25 Landry
navodi da je kulturna politika u BiH do sada posmatrana skupa sa
rekonstrukcijom i očuvanjem infrastrukture iz prošlosti i da je malo urađeno
na kulturnom razvoju ili preosmišljavanju uloge i svrhe kulturnih aktivnosti
i kulturnih institucija. Pod kulturom se i dalje većinom podrazumijeva
visoka kultura, klasika, tradicija i naslijeđe bez uzimanja u obzir šireg
spektra kulture koja uključuje kreiranje identiteta, ili kulturu kao
instrument za uspostavljanje integracije i kohezije kao i pomoći u
razumijevanju kulturalnih raznolikosti. Nadalje, popularna kultura je
254 Aida Kalender
potcijenjena tako da je korištenje potencijala kreativne industrije otežano.

Zbog toga su širi društveni ekonomski i turistički uticaj kulture potcijenjeni
a to doprinosi podcjenjivanju značaja kulture(...).26
Entitetski i kantonalni ministri sami odlučuju o trošenju fondova, što

nepovratno vodi u privatizaciju javnih službi. To ne znači da su ove osobe
obavezno loše ili korumpirane, ali ne postoje objektivni kriteriji i
mehanizmi raspodjele javnih fondova. Još ne postoji svijest o tome da
postojanje kulturne politike nije odluka pojedinaca o tome kako da
distribuiraju novac onih koji plaćaju poreze, nego kreiranje pravnog,
ekonomskog i društvenog okruženja za kulturni i umjetnički život. Da
bismo definirali potrebe neophodno je otvoriti debatu i pronaći dogovor
između učesnika/subjekata kulturnog života i vlasti/vlade.27 Akteri iz
prakse rigorozniji su u mišljenju o “nemiješanju” vlasti u kreiranju kulturne
strategije na bilo kojem administrativnom nivou u BiH. “Vladini službenici
odgovorni za kulturu napravili su mjesto za haos na polju kulture, sa
rastućim despotizmom, kratkoročnim ličnim interesima, prijateljskim
odnosima sve u svemu suočeni smo sa metastazama korupcije”, kaže Edin
Zubčević, director uspješnog Jazzfesta. Osnovna karakteristika vladinih
službi koje odlučuju o sudbini sektora kulture je kratkoročno mišljenje, koje
se maksimalno proteže na vrijeme njihovih mandata. Nema rasprava o
distribuciji budžeta za kulturu, kriteriji za odluke ne postoje, kao ni
vrijednosti sistema. Ova situacija proizvodi stalno stagniranje sektora
kulture, jer “nikad ne znate gdje će vaša organizacija biti naredne godine.”28
U ovakvoj situaciji, kulturne organizacije su pod stalnim pritiskom

preživljavanja, aktivnosti su im kratkoročne i projektno orijentirane, bez
perspektive nastavljanja. Posljedica ove situacije je umjetnička produkcija
reducirana na herojske pokušaje pojedinaca, marginalizacija alternativnih
pokreta i organizacija i cvjetanje popularne masovne kulture do
isključivanja svih ostalih. Kulturne inicijative koje nisu namijenjene
masovnoj potrošnji nestaju jer je osnovni cilj postao profit, koji je nemoguće
dobiti čak i od mnogih aktivnosti sumnjivog kvaliteta. Nove i sposobnije
institucije usmjeravaju svoju energiju na festivalske, jednokratne događaje.
To je najlakši put privlačenja sponzora i publike. U takvoj situaciji
nemoguće je zadržati profesionalne standarde i obezbijediti kontinuitet
programa.29 Karakteristični lokalni (provincijalni) sindrom, “Sarajevo je
pupak svijeta u koji stiže čitava planeta”, opisuje razne međunarodne
kvaziumjetničke festivale i bijenala (čiji efekt se mjeri hiljadama učesnika),
objašnjava Dunja Blažević. Ovakva “planetarna” stremljenja pokazuju

simptom bolesti, koja se zove 'normalan odgovor na nenormalnu situaciju'
nedostatka politike, sistema, volje i kompetencije za kreiranje osnovnih
uslova za život kulture i umjetnosti. Ovo “normalno” ponašanje u
nenormalnim okolnostima u potpunosti dovodi u pitanje one
nespektakularne i svakodnevne napore da se garantira minimum
profesionalizma, koji će ovoj zemlji donijeti normalnu komunikaciju sa
međunarodnom umjetničkom zajednicom. Kakagod, upozorava
Blaževićeva, najstrašnije je što domaće vlasti i javnost smatraju ovu
situaciju normalnom. Nema kriznih planova, nema planova za
intervenciju.30
Kontekstualne karakteristike, s obzirom na teorijski okvir

promjene u BiH kulturnom sektoru
Prezentirani prijegled relevantnih kontekstualnih karakteristika vladinog i
kulturnog sektora u BiH zasnovan je na sljedećim izvorima: podaci
prikupljeni u intervjuima sa četiri bitna aktera kulturalnog života u BiH I
ECUMEST prijegleda i podaci iz jedinog dokumenta o kulturalnoj politici u
BiH, Charlesa Landrya.
256 Aida Kalender
Tabela 2. Prijegled kontekstualnih karakteristika za vladin i kulturni

sektor u BiH iz ovog poglavlja (izvori: Zubčević, Blažević,
Tahirbegović, Kreševljaković, 2005; Landry, 2002)
Uzroci propadanja kulturnih organizacija u BiH
• Nedostatak kulturne strategije na bilo kojem nivou vlasti u BiH

• Nedostatak komunikacije s vladinim odjelima odgovornim za
pitanja kulture na bilo kojem nivou vlasti u BiH
• Nedostatak transparentnosti u odnošenju odluka o distribuciji
budžeta za kulturu
• Nedostatak kriterija ta distribuciju budžeta za kulturu
• Korupcija, nepotizam i privatne veze unutar vlasti
• Privatno lobiranje i činjenica da samo nekoliko organizacije “jedu”
gotovo sav novac namijenjen za kulturu
• Nepostojanje legislative o odnosima kulturni poslovni sektor
• Mali budžeti za kulturu
• Nema programa treninga u oblasti kulturalnog menadžmenta i
razvoja kulturne politike
• Uska definicija kulture; fokus on 'čistoj', klasičnoj kulturi i folkloru
• Neprepoznavanje značaja kulture mladih
• Nema programa ili strategija za integraciju takozvanih “nezavisnih
kulturnih organizacija” nakon odliva međunarodne finansijske
podrške
Razlozi propadanja
!Birokratska mašinerija vlasti koja odbija promjene

! Nesposobnost vladinih službenika koji se bave kulturom
! '”Starinski stil” u kreiranju politike
! Nedostatak znanja o razvoju kulturne politike
! Nedostatak svijesti o tome da kulturna strategija mora biti
kreirana transparentno i u partnerstvu sa drugim učesnicima
! Pasivnost, vlasti ignoriraju svaku kritiku
! Pasivnost, nekompetentnost i nedostatak interesa medija da
izvještavaju o korumpiranom sistemu kulture
Posljedice za kulturalne organizacije u BiH
• Konstantan osjećaj nesigurnosti kod većine kulturnih

organizacija
! Pozicija ugroženog opstanka javnih institucija kulture
! Prilagođenost politikama međunarodnih (ili drugih) donatora
zbog pritiska prikupljanja sredstava
! Teškoće u nastavljanju misije organizacije
! Haos na polju kulture- nema kriterija, “sve ide”
! Pad profesionalnih kriterija i standarda u kulturi
! Provincijalizacija kulture, populistički programi dominiraju
scenom
! Izlišni programi i projekti
! Brutalna komercijalizacija kulture
! Nema debate o javnom interesu u kulturi
! Festivalizacija kulture
! Umjetnici i institucije kulture koji jedva preživljavaju u sjeni
društva spektakla Mnogi intelektualci i umjetnici napuštaju BiH
! Dramatični odliv mozgova mladih ljudi koji ne vide perspektivu
u B&H
Prema prijegledu sadašnje situacije u polju kulture Bosne i Hercegovine,

možemo zaključiti:
- Prvo, nakon što je počeo odliv međunarodnih finansijera koji su pružali
podršku novoj kulturnoj sceni u BiH, SOROS Fondacije (Otvorenog
društva BiH) tokom 2000. godine, pad kvalitete uvjeta funkcioniranja
kulturnog polja sve se više intenzivira i dostiže nivo prijetnje opstanku u
2004. i 2005. godini.
- Za javne institucije kulture kriza je bila trenutačna nakon šokantne odluke
ministara na kantonalnom i federalnom nivou da ukinu finansijsku podršku
ovim institucijama u istom omjeru kao prije, prijetnja njihovom opstanku se
nastavila tako da konstantno balansiraju na rubu opstanka.
U međuvremenu, vladine službe odgovorne za kulturu na svim nivoima

Bosne i Hercegovine nisu razvile nikakvu strategiju za sferu kulture, pa niti
jedan dokument na ovu temu ne postoji u BiH. Vlasti operiraju potpuno
izolirano od realnosti na terenu, budžeti se distribuiraju bez transparentnih
kriterija, službenici su korumpirani ova situacija traje deset godina nakon
258 Aida Kalender
kraja rata, bez znakova da bi se unutarnja promjena mogla desiti. Stanje

haosa u sferi kulture izgleda kao normalno stanje za vlasti u BiH. Prema
Minzbergu ovo su karakteristike zatvorene birokratske mašinerije koja
nema unutrašnjih potencijala da započne proces obnove, nego treba vanjski
poticaj za preokret.
- U ovom trenutku predstavnici svih kulturnih organizacija, kao i preostali
umjetnici i intelektualci iz Bosne i Hercegovine učesnici na koje jako utiče
pasivna uloga vlasti u procesu razvoja kulturne strategije slažu se NEŠTO
SE MORA URADITI! Prema Zimmerman-u, ova tvrdnja je karakteristika
krizne faze u procesu preokreta i, da bi se očekivali pozitivni rezultati
procesa, akcija mora biti poduzeta hitno.
Konceptualni i organizacijski okvir za akciju učesnika

Ovaj okvir je zasnovan na modelu političkog angažmana i uvodi koncept
zagovaranja kroz preporučenu organizacijsku platformu mreža akcije u
procesu formuliranja javnih politika. U narednom dijelu ovog rada suočiću
ovaj model sa nalazima iz praktičnog istraživanja. Proces formuliranja
kulturne strategije ima karakteristike pristupa “odozdo ka gore” u početnoj
fazi, ali mu je krajnji cilj da otvori dijalog sa vlastima u specifičnom pristupu
interaktivnog strateškog menadžmenta.31 Jednostavan opis namjera
predstavnika kulturnog sektora da započnu proces promjene i naprave
pritisak na vlasti da počnu proces formiranja kulturne strategije može se
izraziti u terminima koji opisuju građanski i politički angažman: u riječima
kao što su društvena akcija, politička akcija, javni glas, društveni capital,
mobiliziranje, organiziranje i zagovaranje. Vlada nije više u stanju
upravljati sama; ona treba eksperte iz polja, kao i jedinstveni pristup
zajednici u procesu formuliranja javne politike. Vlast mora uzeti u obzir da,
budući da su organizacije civilnog sektora tako blizu građanima, one mogu
djelovati kao sistem ranog upozoravanja s obzirom na probleme koji se
pojavljuju.32 Koristit ću riječi Dragana Klaića, koji naglašava da bi se
umjetnici u 21. stoljeću trebali prvenstveno definirati kao građani, da
zaključim ova promišljanja. Isticanjem svog statusa građanina umjetnici
mogu podvući svoje pripadanje civilnom društvu na mnogim nivoima i
proklamirati lepezu vlastitih prava i odgovornosti u interakciji sa drugim
građanima. Uloga građanina podrazumijeva uključenost u društveni,
politički, kulturalni razvoj i djelovanje, svijest o javnim pitanjima i osjećaj
posvećenosti različitim kolektivnim ciljevima, osjećaj solidarnosti sa
ugroženima.33 Interakcija u procesu formiranja kulturne strategije
predstavlja oblik političkog angažmana i oblik punog korištenja prava i

odgovornosti koje spominje Klaić.
Prije nego se uvede politički model, prihvatanje ograničenja analize je

neophodno. Fokus je na jednom tipu organizacija formalnih, neprofitnih
organizacija ili asocijacija koje služe kao pokretači političkog angažmana
za javno dobro cijelog sektora kulture u BiH. Ove, takozvane “grupe za opće
dobro” uključuju krovne organizacije čija je primarna svrha da govore u ime
i služe svojim organizacijama članicama, prije nego da vrše usluge direktno.
One operiraju u širem volonterskom sektoru, neprofitne su i altruista;
također, njihova dužnost je da naprave mjerljiv doprinos javnom dobru.34
Plan akcije prezentiran na Slici 2. pokazuje tri preklapajuće faze političkog
angažmana, a to su: aktivacija, mobilizacija i politička participacija. Saidel
naglašava izraz “preklapanje” budući da faze nisu izdvojene kategorije.35
Slika 2. Model elemenata političkog angažmana (preuzeto iz Saidel,

2000: 2)
AKTIVACIJA
MOBILIZACIJA
POLITIČKA
PARTICIPACIJA
Individualni
Individualni nivo Organizacijski nivo
Elementi ovog konceptualnog modela osnova su za moje dalje promišljanje.

Elementi prve dvije faze (aktivacije i mobilizacije) analizirani su u
intervjuima sa predstavnicima četiri ključne kulturne institucije u BiH.
Rezultati ovog istraživanja bit će prezentirani kasnije u ovom radu.
Mreže kao organizaciono vezivo akcije

260 Aida Kalender
Elementi modela političkog angažmana prikazanoj na Slici 2. pokazuju da

je najvjerovatniji način kataliziranja namjere individua ili grupa da
kolektivno djeluju u političkom smislu, prema Saidelu, takozvana
“mobilizacija struktura” koja zapravo predstavlja formalnu ili neformalnu
organizaciju. Ozbiljna akcija fokusirana da pokrene promjene, koja je tema
ovog dokumenta, treba uključenje mnoštva različitih individua i
organizacija sa različitim kulturalnim i umjetničkim zaleđem i stilovima
vođstva, kao i organizacije sa slabim resursima ili bez resursa, a kako je to
definirano u modelu političkog angažmana. Dokument će, zato, analizirati
model mreže organizacija i njegovu mogućnost da predstavlja spomenuti
katalizator individualnih napora i motivacije za akciju, utiče na politiku i
učestvuje u aktivnostima zagovaranja. Zašto baš zagovaračka struktura?
U svom članku, koji donosi ključne argumente za podršku fenomena mreže,

Castells objašnjava da struktura mreže odražava trend globalizacije; kroz
prednosti novih tehnologija koje nemaju granica, mreže i komuniciraju i ne
komuniciraju u isto vrijeme.36 Također, mrežne organizacije prevazilaze
sve druge oblike organiziranja, posebno vertikalnu, rigidnu, komanda-i-
kontrola birokratiju. Castells podsjeća da živimo u svijetu smjesa i
konglomerata, ali da su posebno uspješni baš oni zasnovani na mreži i
fleksibilnim partnerstvima. Civilno društvo je nanovo izgrađeno na
lokalnom i globalnom nivou kroz mreže aktivista, često organizirano i
raspravljano putem interneta, njegova forma i preoblikovanje ovisi o
pitanjima, događajima, načinima, o kulturama. Društvo mreže ne završava
kao kontradiktorna struktura i konfliktna praksa, kao što su to društva u
historiji bila.37 Kao završni argument u korist umrežavanja, Castells daje
divnu metaforu: u ovom društvu mreža, moć nastavlja da bude
fundamentalna strukturna snaga njenog oblika i smjera. Ali moć ne prebiva
u institucijama, čak ni u državi ili velikim korporacijama. Ona je smještena u
mrežama koje strukturiraju društvo. Moć se vježba specifičnim
konfiguracijama ovih mreža koje izražavaju dominantne interese i
vrijednosti, ali čiji se akteri i oblici mogu mijenjati. Eto zašto izazov
određenoj grupi na vlasti ili u biznisu ne mijenja strukturalnu logiku
dominacije. Eto zašto mreže moći i njihove veze, alternativne mreže, treba
da budu uvedene. Mreže koje oslabljuju neke veze i uspostavljaju nove.
Mreže protiv mreža.38
Mreže se općenito pojavljuju kao male grupacije pojedinaca koje slično

misle ili organizacija sa zajedničkim osjećajem cilja, a zatim evoluiraju u
kompleksnije i zrelije organizacije sa pravnim statusom, ustavom, izvršnim

komitetima, uredima za koordinaciju, članarinom i “proizvodima” kao što
su publikacije, konferencije, sastanci i saradnički projekti.39 Nema
ideološki čistog “modela” kulturalne mreže. Sve prave mreže su u
neprekidnom procesu promjene i prilagođavanja. Ali, sve dijele neke opće
karakteristike: otvorenost, fleksibilnost, heterogenost članova i
koegzistenciju poruka sa različitim zaleđem. One su interaktivni sistemi čiji
dinamizam zavisi od visokog nivoa učešća i dobrovoljnog dijeljenja
informacija. One su, također, nebirokratske organizacije, neformalne po
stilu upravljanja iako su formalno i legalno konstituirane. Koordinacija
mreže namjerno drži na minimumu, bilo da je održavaju volonteri ili
zaposlenici. Da bi funkcionirala optimalno, uspostavljena mreža sa
aktivnim članstvom i paletom aktivnosti može trebati 3-5 zaposlenika. Tao
takva, ona nastavlja da bude neinstitucionalna, otvorena struktura.40
Osnovni princip umrežavanja je da se informacije i kontakti moraju dijeliti.
Postoji vjerovanje da je “razmjena informacija i ideja izvor moći” (IETM
vodič za članove).
Možemo zaključiti:
- Da bi bilo moguće suprotstavljanje mrežama moći i njihovim uvjetima
potrebno je formiranje alternativnih mreža. Ova Castellova teza je u
potpunom skladu sa Minzbergovim savjetom da disperzivne grupe
individua treba da se organiziraju kako bi radili protiv birokratske mašine.
Mreža napravljena iz potrebe predstavlja odgovor na pitanje šta raditi u
teškoj krizi, kako ujediniti pojedinačne organizacije i resurse pojedinaca,
njihovo znanje i iskustvo, i promijeniti njihovu poziciju u odnosu na centre
moći. Mreže izgrađuju mostove koji omogućavaju različitim učesnicima da
istraže sinergije između ovih resursa. One omogućavaju udruživanje znanja
i razmjenu iskustava. Premošćujući socioekonomske, političke i kulturalne
jazove, mreže upravljaju vezama koje bi drugačije mogle degenerirati u
kontraproduktivna suprotstavljanja.
- Otvorenost, horizontalna struktura mreže, inovativni rezultati,
nebirokratsko vođenje i dugoročni pristup proizvode dobit za aktere mreže
njene članove.
- Fleksibilna struktura mreže omogućava interaktivnu formulaciju strategije
sa učešćem članova. Koordinacija mreža je kreativni izazov art
menadžerima narednog milenija.
- Mreža zahtijeva posvećenost i investiranje vremena, novca, dobrovoljnog
rada i drugih resursa.
- Mreže sa dobrim koordinatorom vrlo su ugodan način kataliziranja
262 Aida Kalender
individualnih energija i ideja njenih članova. U civilnom društvu to je vrlo

popularan oblik organiziranja da bi se uticalo na vlasti u procesu razvoja
politike.
Mnoge karakteristike javnog zagovaranja mreže Kunsten'92 mogu biti

korištene u procesu transformacije od svijesti da ”nešto mora biti urađeno”
ka konkretnoj akciji kulturnog sektora u BiH. Zbog kompleksnosti situacije,
sektor kulture u BiH mora proširiti svoje aktivnosti prema politici
istraživanja i kreiranja praktičnih prijedloga vlastima, iniciranja novih
zakona i aktivnog učešća u kreiranju kulturne strategije. Nadgledanje rada
vlasti u domenu umjetnosti i kulture, publiciranje redovnih izvještaja o
tome, medijske kampanje i druge javne aktivnosti napravit će pritisak na
političare da počnu raditi transparentnije i doprinesu kreiranju kritičkog
javnog mišljenja u BiH. Kunsten'9241 ne treba shvatiti kao egzaktan model
organizacije učesnika na polju kulture, nego više kao ilustrativan primjer
koji nam omogućava da ocrtamo komparativni prijegled:
- Početni moment za kreiranje organizacije

Slično holandskom primjeru kada je odluka vlasti da smanji podršku za
muzički sektor učinila da dva orkestra budu na ivici opstanka, i mobilizirala
lavinu solidarnosti i podrške kolega iz ostalih kulturnih organizacija u BiH
može biti početna inicijativa za kreiranje osnovne grupe pristalica koji će
kasnije formirati mrežu organizacija sličnu Kunsten'92. Također, lobiranje
za priznanje nezavisnog sektora i priznanje njegovih dostignuća u kulturnoj
produkciji devedesetih, može biti upotrijebljeno kao prvi cilj zagovaranja.
- Važnost vizionarskog vođstva:

Kao i u slučaju Kunsten'92 u prvoj fazi, postoji nekoliko glavnih aktera iz
polja kulture (neke od njih sam intervjuirala za ovaj izvještaj) u Bosni i
Hercegovini koji su svjesni neophodnosti mobilizacije i aktivacije za dobro
umjetnosti i kulture u našoj zemlji. Oni bi se trebali sresti i raspravljati o
ključnim pitanjima za buduće akcije. Inicijalna podrška vanjskih faktora
(međunarodnih kulturalnih fondacija, evropskih mreža, itd.,) za
osnaživanje, prve akcije i kasnije uspostavljanje organizacije mreže javnog
zagovaranja suštinska je za ovaj proces.
- Mrežna struktura:
U kontekstu “jakih lidera sa velikim egoima”42 bit će neophodno da se
strpljivo grade interrpersonalne i unutarorganizacijske veze, osjećaj
zajedničkog interesa i atmosfera povjerenja i tolerancije. Koordinator

mreže, skupa sa središnjim profesionalnim uposlenima imat će važnu ulogu
u koordiniranju različitih energija karizmatičnih lidera i njihovog
angažmana u aktivnostima organizacije. Međutim, nezavisna mrežna
struktura će biti najprihvatljivija u čitavom sektoru i imat će veći legitimitet i
odgovornost nego u slučaju aktivnosti već postojećih organizacija.
- Aktivnosti zagovaranja i lobiranja:

Sektor kulture koji je analiziran u ovom izvještaju definitivno će morati da
definira svoje buduće aktivnosti u smislu “političkog puta i prostora”,43 tako
da su aktivnosti lobiranja i zagovaranja suštinske. Znajući averziju ljudi iz
polja umjetnosti i kulture prema politici, kao i nedostatak znanja o
demokratskim pravima i mogućnostima akcije, bit će neophodno
organizirati seriju radionica i predavanja za umjetnike i operatore iz BiH u
ovim domenima.
Analiza kulturalnog sektora u BiH s obzirom na model

političkog angažmana
Primarni izvor za ovu analizu, koji prati tri glavne faze modela političkog
angažmana (aktivacija, mobilizacija i politička participacija) su intervjui sa
četiri vodeće osobe iz kulturalnih organizacije u BiH.
Aktivacija
- Resursi (vrijeme, novac, građanske vještine, i drugi, su suštinski elementi

faze aktivacije modela političkog angažmana)
U pogledu aspekta resursa faze aktivacije, svi intervjuirani su se složili da je
više nego neophodno investirati da bi se očekivali određeni rezultati u
promjeni pozicije vlasti u procesu formuliranja kulturne strategije. Svi su
svjesni da proces promjene, preokret, neće početi automatski, i posebno da
ga neće započeti vlasti same. Ulaganje njihovih resursa, međutim, može biti
problem. Sve analizirane kulturne organizacije okupirane su
svakodnevnom borbom za opstanak i već rade sa nedostatkom osoblja i
smanjenim budžetom. Projektno orijentirana kultura pravi pritisak na
menadžere da pronađu način obezbjeđenja kontinuiteta rada organizacije
nakon što se projekt završi. Zbog nedostatka vremena, investiranje novca u
aktivnosti buduće mreže kulturnih organizacija u BiH također je problem.
264 Aida Kalender
Sve intervjuirane organizacije naglasile su nemogućnost da sačuvaju novac

kako bi platili barem članarinu, ako bi bilo neophodno.
Znanje o zagovaranju u procesu formuliranja kulturne strategije i učešću u

demokratiji potpuno izostaje kod svih intervjuiranih. Serija treninga za
ključne organizacije iz zagovaranja, umrežavanja, itd. bit će neophodna
kako bi se povećali njihovi kapaciteti. Volonterski rad u Bosni i Hercegovini
je posebno problematičan zbog negativne interpretacije te prakse bivše
Jugoslavije u omladinskom volonterskom radu, koji je naširoko promoviran
i bio obavezan za većinu mlade populacije u bivšoj Jugoslaviji. Velike ceste,
mostovi, željeznice i druga infrastruktura izgrađeni su volonterskim radom
mladih ljudi iz bivše Jugoslavije. Kako je Bosna ušla u novo, kapitalističko
društvo, spomen i vrijednost volonterskog rada dobili su negativno
značenje. “Niko više neće da radi džaba”, poznati je odgovor kad se
spomene volonterski rad. Zato će ozbiljni napori morati biti učinjeni kako bi
se reafirmirale vrijednosti i značaj volonterskog rada. Samo dvije
intervjuirane organizacije iz Sarajeva (SCCA i Buybook) pokazale su
ozbiljan interes za ozbiljan angažman u procesu formuliranja kulturne
strategije; ponudile su svoje prostore za aktivnosti buduće mreže bez
nadoknade. Zajednička teška pozicija za većinu kulturnih organizacija u
BiH i zajednički interes za dobro kulture trebali bi kreirati solidarnost među
njima. Prednosti takozvanih “nezavisnih” kulturnih organizacija u smislu
znanja o menadžmentu u umjetnosti, savremenim umjetničkim praksama i
društvenom vođstvu su jake strane ovih organizacija za razliku od javnih
institucija kulture. Nezavisne organizacije su u boljoj poziciji da iniciraju
diskusiju o formiranju buduće mreže koja će zagovarati i lobirati za
zajednički interes kulturnog sektora u BiH.
Teška pozicija javnih institucija može eventualno biti iskorištena kao prvi
argument kojim bi se dobio osjećaj solidarnosti među većinom organizacija
i kako bi se uspostavilo povjerenje među njima. Svi intervjuirani
naglašavaju neophodnost vanjske podrške da bi se započele aktivnosti
prema planu akcije. Ovo bi značilo finansijsku, obrazovnu i logističku
podršku izabranim organizacijama za unaprijeđenje unutrašnjih kapaciteta,
kao i podršku za buduću mrežnu organizaciju. Ona bi trebala, prema svim
intervjuiranima, biti profesionalno vođena, sa nekoliko stalnih članova
osoblja i sa voditeljicom/voditeljem osobom koja ima respektabilno
iskustvo u menadžmentu, vještine i interes za pitanja kulturalne politike.
Konkretni rezultati ove buduće mrežne organizacije suštinski su za njeno
prihvatanje unutar sektora kulture u BiH.
- Motivacija (bez motivacije nije vjerovatno da će se pojedinci politički

angažirati, tako je uloga motivacije suštinska)
S obzirom na drugi element faze aktivacije, možemo zaključiti da su svi
intervjuirani menadžeri kulturnih organizacija u BiH pokazali jaku
motivaciju da učestvuju u procesu formuliranja kulturne strategije. Svi su
svjesni da je sada trenutak za akciju; da su razlozi za jadno stanje za kulturu u
BiH politički i da je jedino moguće rješenje političko. Svi intervjuirani
naglašavaju važnost širenja informacija o pitanjima kulturne strategije
među organizacijama koje se bave kulturom. U zemlji, kao i u široj javnosti i
medijima želja za učešćem je izuzetno izražena. Svi su izrazili volju da
postanu članovi buduće mreže.
- Mreže za regrutiranje (zahtjevi za individualno učešće upravljaju se kroz

mreže za regrutiranje kao društvene institucije koje stimuliraju građane da
uzmu učešća u politici)
Nedostatak znanja o načinima na koje se može vršiti politički pritisak da bi
se vlast natjerala da počne proces formuliranja kulturne strategije vidljiva je
među intervjuiranim kulturnim menadžerima. Komplicirana politička
struktura i decentralizirana moć u zemlji čine identifikaciju ciljeva akcije
veoma kompleksnom. Marginalizirana pozicija kulture u političkoj sferi
obeshrabruje kulturalne operatore iz Bosne i Hercegovine da lobiraju za
svoje interese među članovima političkih partija u ovoj zemlji. Praktično,
prostor za regrutiranje novih političkih ideja postoji u ovom momentu
jedino u sferi medija. Sve ostale mreže su nepoznate i neistražene, da ne
spominjemo da svaka ne postoji niti bilo koja druga mreža koja se bavi
kulturalnom strategijom danas u BiH ne postoji. Također, znanje o strukturi,
funkcioniranju, finansiranju i koristima od postojećih mreža u Evropi (kao
što je Kunsten'92) ne postoji među operatorima u ovoj zemlji.
Mobilizacija
- Okupljanje resursa (zahtijeva minimalni oblik organizacije i, također,

važno je za teoretičare društvenih pokreta da fokusiraju analitičku pažnju
na organizacije kao pokretače kolektivne akcije)
Sve intervjuirane kulturalne naglašavaju potrebu za vanjskom podrškom za
unutarnju gradnju kapaciteta na polju menadžmenta u umjetnosti, ravoja
kulturalnih politika, zagovaranja i umrežavanja. Situacija je još teža u
266 Aida Kalender
javnim organizacijama koje su još uvijek ovisne jedino o vladinim

fondovima i nedostaje im znanja o projektnom menadžmentu, sakupljanju
sredstava, marketingu i ostalim oblastima menadžmenta u umjetnosti, kao i
međunarodnih kontakata sa kolegama iz njihovih umjetničkih disciplina.
Treba stvoriti fondove koji su podržavali ove aktivnosti. Svi se slažu da bi
resursi individualnih organizacija trebali biti sakupljeni unutar
novoformirane mrežne organizacije koja bi štitila i zagovarala zajednički
interes na polju kulture u Bosni I Hercegovini, više od osobnih i interesa
pojedinih umjetničkih disciplina.
- Proces stvaranja okvira (ili process pravljenja osjećaja kroz

“interpretaciju, atribuciju i društvenu konstrukciju” - koji se pojavljuje u
organizacijama i društvenim pokretima kako pojedinci razvijaju zajednički
smisao za određena pitanja)
Formuliranje zajedničkih interesa u kulturnom sektoru u BiH bit će
suštinsko za kreiranje kulturalnog fronta koji će izvršiti pritisak na vlasti da
započnu participativni proces formuliranja kulturne strategije. Ključnu
ulogu u ovom procesu imat će lideri koji su spremni pregovarati i
komunicirati sa svojim kolegama i koji su spremni napraviti prvi korak.
Proaktivni lideri nezavisnih organizacija bez tereta prošlosti i predrasuda
imaju više snage da započnu ovaj proces nego njihove kolege u javnim
institucijama kulture. Svi intervjuirani operatori naglašavaju značaj
strategije vlasti za polje kulture, okvir koji će omogućiti osjećaj sigurnosti
za kulturne organizacije i razlog za strateško promišljanje unutar
organizacije. Četverogodišnji krug subvencija, sličan holandskom modelu,
označen je kao vrlo interesantan i kao moguća opcija za prevazilaženje
osjećaja beznađa i očaja koji je rezultat nedostatka dugoročnog promišljanja
i u vladinom i nevladinom sektoru. Dugoročni karakter umrežavanja je
dobar način, sudeći prema intervjuiranim organizacijama, da se prevaziže
kratkoročno razmišljanje nametnuto imperativom projektne orijentiranosti.
Zagovaranje
Pojam političke participacije izjednačava se sa pojmom zagovaranja.

Uopće, kulturalno zagovaranje nije poznato područje za operatore u BiH.
Zagovaranje kao važna aktivnost za osnaživanje civilnog društva u
tranzicijskim društvima mnogo je više promovirano u drugim poljima, kao
što su ljudska prava i politika mladih, ali je generalno potcijenjeno u Bosni i
Hercegovini. Organiziranje mreže javnog zagovaranja, koja počinje kao
neformalna mreža onih koji su voljni da učestvuju u okviru akcije, a zatim i

kao pravno ustanovljavanje mreže kao organizacije sa članstvom, sa
profesionalnim vođstvom i demokratskim procesom donošenja odluka,
platforma je koju su mnogi intervjuirani prihvatili kao najrealniju i onu koja
obećava najviše rezultata. Skoro svi inretvjuirani u BiH složili su se da ne bi
učestvovali u zagovaračkoj mreži unutar neke već postojeće organizacije.
Tako, namjera SCCA da započne određenu vrstu političkog angažmana i
zagovaranja za određena kulturalna pitanja neće biti šire prihvaćena.
Također, neki intervjuirani izrazili su sumnju u kolektivne oblike
organiziranja koji su bili uobičajeni u socijalističkom periodu buduća
mreža trebala bi imati konkretne rezultate i fleksibilnu strukturu koja bi
omogućavala stalni kontakt sa terenom i izbjegavala birokratizaciju. Pojam
“mreža” uglavnom ima negativno značenje u BiH, zato što je ovaj koncept u
zadnjih 10 godina uvela i finansijski podržavala međunaradna zajednica.
Rezultat je bio velki broj lažnih mreža, formiranih samo da bi se dobila
finansijska pomoć, bez stvarnog uključivanja članstva. Da zaključimo:
nova organizacija ima misiju da mobilizira sektor kulture u BiH, kako ga
osnažila za pokretanje promjena uloge vlasti u formuliranju kulturne
strategije.
Zaključci i preporuke za sektor kulture u BiH

Vladine službe odgovorne za kulturu na bilo kojem nivou u BiH nisu razvile
nikakvu strategiju za sferu kulture. Niti jedan dokument na ovu temu ne
postoji u BiH, 14 godina nakon službenog priznanja ove bivše
jugoslovenske republike kao nezavisne države. Rat i decentralizacija vlasti,
kao i činjenica da ministarstvo kulture ne postoji na državnom nivou i opća
marginalizirana pozicija kulture u političkom diskursu glavni su alibiji
vlasti da ne počinju razvijanje kulturne strategije u BiH. Vlast operira posve
izolirano od stanja na terenu, javne službe se privatiziraju, budžeti se
distribuiraju bez transparentnih kriterija, službenici su korumpirani i ova
situacija traje deset godina iza rata bez znakova poboljšanja. Nedostatak
kulturne strategije na bilo kojem nivou vlasti u BiH kreira osjećaj
nesigurnosti i beznađa za većinu organizacija na terenu. Stanje haosa u sferi
kulture čini se normalnim vlastima u BiH. Prema Minzbergu, ovo su
karakteristike zatvorene birokratske mašine koja nema unutrašnjeg
potencijala da započne proces obnove, nego treba vanjski pokretač za
promjene.
268 Aida Kalender
U procesu razvoja kulturne strategije, kulturni sektor je važan učesnik. Bilo

da radi kao nezavisno savjetodavno polje za predlaganje politika, ili kao
kontrolor državnih davanja u kulturi kako bi osigurao transparentnost
procesa javnog odlučivanja, učešće sektora kulture u kulturalnim
politikama suštinsko je za opće dobro umjetnosti. Sektor kulture koji se
sastoji i od predstavnika nevladinih i privatnih kulturnih organizacija i
nezavisnih umjetnika-građana ima pravo i odgovornost na organiziranje
interesnih grupa-mreža, da bi osnažio vlastitu poziciju učesnika u razvoju
kulturalne strategije. Drugi važan učesnik u ovom procesu su vlasti (javni
sektor). Svi oni (skupa sa privatnim sektorom) obavezni su preuzeti punu
odgovornost za razvoj kulturnih strategija u skladu sa evropskim
demokratskim principima. Predstavnici mnogih organizacija, kao i preostali
umjetnici i intelektualci iz Bosne i Hercegovine učesnici na koje su
pogođeni pasivnom ulogom vlasti u procesu razvoja kulturnih strategija
slažu se NEŠTO SE MORA URADITI! Kako navodi Zimmerman, ovo
stanje je karakteristično za kriznu fazu unutar procesa preokreta i, da bi se
mogli očekivati pozitivni rezultati procesa promjene, akcija mora biti hitno
poduzeta.
Model akcije predložen u ovom dokumentu uspostavlja organiziranje mreže

javnog zagovaranja. Pojam zagovaranja u osnovi opisuje pokušaj da se utiče
na one koji osmišljavaju politiku to je aktivnost koja se može s uspjehom
poduzeti unutar okvira organizacije (neformalne ili formalne). Organizacija
katalizira kolektivne napore političkog angažmana, sakuplja kolektivne
resurse, kreira zajedničku ideju i uzima učešće u sferi politike u tri glavne
faze aktivaciju, mobilizaciju i političku participaciju. Mreža zagovaranja
osnažuje marginalizirane grupe ili sektore da predstave svoje poglede, ideje
i mišljenja javnosti. Uzimajući u obzir objašnjene koncepte političkog
angažmana, zagovaranje i organiziranje mreže, zaključili smo da je
najučinkovitiji okvir za akciju kulturnog sektora koji je učesnik u procesu
razvoja kulturalne strategije okvir zagovaračke mrežne organizacije. Za
kulturne organizacije iz Bosne i Hercegovine bilo bi gotovo nemoguće u
ovom trenutku da investiraju novac, vrijeme i volonterski rad u buduću
organizaciju. Konstantna, svakodnevna borba za opstanak suzila je interese
mnogih kulturnih menadžera i fokusirala ih na vlastiti interes, što je
fragmentiralo sektor kulture u BiH. Identifikacija i promocija zajedničkih
interesa za sektor kulture bit će vrlo bitna za kreiranje pozitivne klime za
uspostavljanje buduće mreže organizacija u ovoj zemlji.
Prema ovim zaključcima, jasno je da je suštinska podrška izvana da bi se

obezbijedila početna podrška uspostavljanju buduće mreže. Osnovna grupa
koja treba započeti ove aktivnosti bit će menadžeri iz organizacija koje su
već započele ozbiljnu debatu o kulturnim politikama unutar svoijih
organizacija (SCCA, Buybook) i nezavisni operatori koji su zainteresirani
za ova pitanja. Zainteresirane strane trebale bi se što prije susresti, da bi
nakon toga bio primijenjen plan sa sličnom email-napad strategijom iz
Kunsten'92 zbog toga što je besplatan i jednostavan. Ova akcija treba
rezultirati uspostavljanjem mreže organizacija, izborom upravnih tijela,
formulacijom strategije, ciljeva, itd. Ova buduća mreža treba biti
organizirana kao mreža sa članstvom, ali zbog finansijskih poteškoća,
članovi ne bi plaćali članarinu u prve 4 godine. Troškovi vođenja mreže
trebaju biti pokriveni lokalnim i međunarodnim donacijama. Istovremeno,
serija radionica i treninga za operatore iz cijele BiH (kao i za zainteresirane
vladine službenike odgovorne za pitanja kulture) iz oblasti kulturalnog
menadžmenta, projektnog i strateškog menadžmenta, zagovaranja, razvoja
kulturalne politike i praksi umrežavanja treba biti održana u saradnji sa
međunarodnim partnerima. Ovi treninzi bi podigli nivo svijesti o važnosti
navedenih pitanja za modernizaciju sistema kulture u BiH, i pojačali
organizacijski i sektorni potencijal.
Ovakav pristup predlaže da proces promjene mora pokrenuti profilirana,

organizirana kolektivna akcija svih učesnika u sektoru kulture. Nemoguće
je očekivati da se preokret kao rezultat unutarnjih promjena unutar
birokratiziranog državnog i javnog aparata, budući da je analiza djelovanja
vlasti u zadnjih deset godina pokazala postupni pad učinka i nema znakova
da bi se to ponašanje promijenilo. Ovo nije moguće i zbog činjenice da
kultura općenito ne igra važnu ulogu u javnoj politici, te da nema izazova za
lokalna ministarstva kulture u kontekstu opće reforme javne uprave.
Opisana situacija je sjajan prostor za korumpirane, neodgovorne i
neobrazovane djelatnike, budući da se vlast ne bavi evaluacijom njihove
učinkovitosti. U ovim okolnostima, kulturni djelatnici sa terena ne
konsultiraju se u procesu donošenja odluka. Činjenica je da saradnički ili
participativni pristup u formuliranju kulturne strategije još nije pitanje
kojim se bave lokalne vlasti, što znači da nezavisni kulturni sektor mora biti
vanjski pokretač u procesu formiranja kulturne strategije.
Ako znamo da je kriza sektora kulture u Bosni i Hercegovini rezultat

postupnog opadanja podrške i ostalih faktora vezanih za kompleksnu mrežu
270 Aida Kalender
interesa i uticaja, aktivnosti buduće bosansko-hercegovačke organizacije

ovog tipa morat će biti mnogo više dio svojevrsne odozdo-ka-gore strategije
(koji će se kasnije transformirati u interaktivni pristup formuliranju
strategije) prema promjeni sistema kulture. Bit će to dug i bolan proces koji
zahtijeva podršku i izgradnju u sferi građanskog učešća, pregovaranja i
lobiranja, mrežnog menadžmenta itd. U svakom slučaju, dugoročni cilj ove
organizacije treba da bude finansijska održivost, ali u ovom trenutku uvjeti
za to ne postoje. U toku procesa oporavka sistema kulture u BiH, pored
kolektivnog preokreta na koji je fokusiran ovaj izvještaj moraju se desiti i
individualni preokreti. Na primjer, treba započeti transformacija javnih
institucija kulture sa slabim djelovanjem sa manje ili više obećavajućim
rezultatom. Kako navodi Minzberg, ponekad se jednostavno ne isplati
spašavati bolesnu instituciju, bez obzira na to kako je važna ona nekad bila
ili koliko jak bio društveni pritisak.44
FUSNOTE I REFERENCE
1Dragičević-Šešić, Milena i Dragojević, Sanjin, “Interkulturna medijacija na
Balkanu” (GIK OKO - “Univerzitetska knjiga”, Sarajevo, 2004), str. 46.
2 Mintzberg, Henry, “Mintzberg on management: inside our strange world of
organizations” (Henry Mintzberg, The Free Press, New York, 1989); Castells,
Manuel, “Network logic: Afterword: Why networks matter” (Demos, 2004,
www.demos.co.uk ).
3 Mucica, Delia, “Cultural Legislation- Why? How? What?” (Council of Europe,
STAGE PROJECT, Cultural Policy and Action Department Directorate General IV
Education, Culture and Heritage, Youth and Sport, January 2003), str. 7.
4 Blažević, Dunja u REPORT OF THE SEMINAR 'CROSSING PERSPECTIVES:
CULTURAL COOPERATION WITH SOUTH EAST EUROPE', autora
Hanneloesa Weeda, u okviru seminara 'An Enlargement of Minds' koji je
organizirala Evropska kullturna fondacija ECF uz pomoć ekspertice Corine Suteu i
Savjetodavne grupe 1 iz jugoistočne Evrope, Amsterdam 16.-18. 06. 2003.), str. 56.
5 Mucica, Delia, “Cultural Legislation- Why? How? What?”, str. 14.
6 Ibid.
7 Papic, Zarko, “Policies of International Support to the SEE Countries - lessons
(not) learnt in Bosnia-Herzegovina”, (Sarajevo, mart 2001.), str. 9
8 Mucica, Delia, “Cultural Legislation- Why? How? What?”, str. 11.
9 Landry, Charles, “Togetherness in difference: Culture at the crossroads in Bosnia
Herzegovina, Cultural Policy in Bosnia Herzegovina: Experts Report”, (European
Programme of National Cultural Policy Reviews, Mosaic Project, Council of
Europe- Steering Committee for Culture, Strasbourg, 2002), str. 20
10 Blažević, Dunja u REPORT OF THE SEMINAR 'CROSSING
PERSPECTIVES: CULTURAL COOPERATION WITH SOUTH EAST
EUROPE', str. 53
Herzegovina, Cultural Policy in Bosnia Herzegovina: Experts Report”, str. 20.
272 Aida Kalender
EUROPE', str. 53.

13Landry, Charles, “Togetherness in difference: Culture at the crossroads in Bosnia
EUROPE', str. 53.
15 Klaić, Dragan, “Cultural perspectives of the EU enlargement” (European
Cultural Foundation - Reflection Group, Working paper 7, 2003), str. 6
16 Centar za informativnu dekontaminaciju, CID Banja Luka, Ecumest istraživački
upitnik, 2005.
EUROPE', str. 54.
18 Klaić, Dragan, “Cultural perspectives of the EU enlargement”, str. 6.
EUROPE', str. 54.
20 Suteu, Corina, “Overview on cultural policy in central and eastern Europe
between 1990/2003” (policy paper, UNESCO 2003), str. 38.
21 Ecumest istraživački upitnik, 2005.
22Intervju sa Dunjom Blažević, direktoricom Sarajevo Centra za savremenu
umjetnost, 2005
EUROPE', str. 53
26 Ibid, 3.

EUROPE', str. 53.
28 Intervju sa Edinom Zubčevićem, direktorom Jazzfest-a Sarajevo, 2005.

EUROPE', str. 53.
30 Ibid.
31 Hagoort, Giep, “Art Management- Entrepreneurial Style” (Eburon, Delft, 2003),

str. 86.
32Harvie, Betsy A., “Regulation of Advocacy in the Voluntary Sector: Current
Challenges and Some Responses”, (Voluntary Sector Initiative Report,
Government of Canada, 2002 ), str. 9.
33 Klaić, Dragan, “The Artist as a Self-defining Subject”.
34 Harvie, Betsy A., “Regulation of Advocacy in the Voluntary Sector: Current

Challenges and Some Responses”, str. 5.
35Saidel, Judith R., “Nonprofit Organisations, Political Engagement, and Public
Policy” (Urban Institute Press, Washington, 2000), str. 2.
36Castells, Manuel, “Network logic: Afterword: Why networks matter” (Demos,
2004, www.demos.co.uk), str. 222.
37 Ibid, str. 223.
38 Ibid, str. 224.
39 Staines, Judith, “Network Solutions for Cultural Cooperation in Europe” (a

document drafted by for The European Forum for the Arts and Heritage,
EFAH/FEAP, 1996), 9
40 Ibid, str. 11.
41 Više informacija o Kunsten'92 dostupno je na http://www.kunsten92.nl/.

274 Aida Kalender
42 Intervju sa Nihadom Kreševljakovićem, izvršnim producentom Međunarodnog

pozorišnog festivala MESS, 2005.
43Reid, Elizabeth J., “Understanding the Word “Advocacy”: Context and Use”
(Urban Institute Press, Washington, 2000).
44 Mintzberg, Henry, “Mintzberg on management: inside our strange world of
organizations (Henry Mintzberg, The Free Press, New York, 1989), str. 297.
275
Prema politici nade:

poezija i postratni period u BiH
Damir Arsenijević
Kontekstualiziranje debate i glasova

Deset godina nakon kraja rata, 'mučno otuđenje' koje progoni Bosnu i
Hercegovinu čini kombinacija kolapsa socijalilzma, rata i ljudskog gubitka
koje rat sadržava, postratne neoliberalne kapitalističke tranzicije i žrtava
genocida čija tijela još uvijek nisu pronađena. Ishod takvog 'otuđenja' jeste
konstrukcija i preispisivanje kolektivnog pamćenja od strane vladajućih
etno-nacionalističkih elita. Kako piše Dubravka Ugrešić, “politička borba je
borba za teritorij teritorij kolektivna pamćenja.”1 Pored toga, tu je i
fenomen 'društvene amnezije' koja se javlja kod postjugoslovenskih
'liberalnih konformističkih' intelektualaca, a koji se zalažu za ideologije-
oslobođenu, postpolitičku analizu, čija promišljanja teku otprilike ovako:
'Zar nisu ideologija i politika te koje su nas bacile u rat i siromaštvo? Zar
nam, stoga, nije potreban činjenicama vođen teoretski diskurs, apolitičan i
deideologiziran, kako bi nam pružio utočište od ludila nacionalizma i rata?'2
Takva ekonomija pamćenja izvodi se u kontekstu paradoksalnih ad hoc
pokušaja međunarodne zajednice da obuzda etnonacionalističke elite: dok
cilja na smanjenje utjecaja radikalnog etnonacionalizma, politika
multikulturalizma međunarodne zajednice negira sam pojam etničke
posebnosti koju nastoji ustvrditi.
I dok svaka od etnonacionalističkih elita okamenjuje i žali žrtve svoje

'etnije', dotle liberalni konformistički intelektualci žale ukupni zbroj žrtava
kao 'jedinstva u različitosti', konstruirajući istinsku suštinu bosanstva čije su
osnove 'opipljiva, vibrantna supstanca'3 nacije, a istovremeno jer im to
luksuz percipirane 'izvan-ideološke' pozicije govorenja dozvoljava
276 Damir Arsenijević
oplakuju i konstrukciju cijelog tog zdanja, tvrdeći da su njegov krov i zidovi

ionako bili osuđeni na kolaps. U takvoj simboličkoj ekonomiji, '”izvana
gledano čini se da je transakcija (pamćenja) uspješno obavljena. Iznutra,
međutim, niti je išta zaboravljeno, niti je išta zaista zapamćeno.”4 Upravo u
kontekstu depolitizirajućeg haosa višestrukih 'transakcija pamćenja', koji
funkcionira kao bijeli šum, treba analizirati 'postratnu' kulturnu produkciju
u BiH. Mutni i neprecizni termin 'postratno' izuzetno je problematičan i ja ga
ovdje s oprezom koristim: on za mene nije singularni, fiksirani, homogeni i
linearni označitelj, nego ga koristim kao jedno rizično, a ipak
potencijalnosti prepuno, raskršće gdje se prošlost stalno pregovara kako bi
posvjedočila sadašnjosti. Ne koristeći crticu unutar samog označitelja
(postratno umjesto post-ratno), signaliziram potencijal prošlosti (rata i
njegovih traumatičnih događanja) za sadašnjost. Jer, kad je bilo/jeste/biće to
'postratno' u BiH? Rat je najavio nove modalitete reprezentacije u
umjetničkim praksama, a u periodu nakon rata, glavne preokupacije vezane
su za traumatska iskustva 'postratne' tranzicije. Traumatska iskustva, kako
to primjećuje Kali Tal, otvorena su za poricanje, mitologizaciju i medicinski
tretman, u kojem se ova iskustva tretiraju kao bolest.5 Stoga se traumatskim
događajima ili manipulira ili ih se pokušava 'izliječiti' ili zaboraviti.
Dovoljno je samo pogledati na reprezentacije genocida u Srebrenici da bi se
vidjelo kako je svjedočenje traumatskim događajima i govorenje o onome
što je izgubljeno i što preostaje svojevrsna politička borba: ne samo između
natječućih narativa nametnutih i preispisanih sjećanja i tišina kojima
kontroliraju i koje upotrebljavaju etnonacionalističke elite kako bi produžile
povređivanje, nego i (što je važnije) unutar rastućeg tijela umjetničkih
praksi u ovoj borbi koje se protivi i prevazilazi kako oficijelne
etnonacionalističke narative, tako i one depolitizirajuće, društveno
amnezične.
Zaista je danas polje kulturne produkcije u BiH raskršće pamćenja/sjećanja

na kojem se stalno moraju donositi odluke o tome koju stazu odabrati i koje
naročite načine svjedočenja trauma takve odluke su, nadasve, etički i
politički akti.6 Jedan od glavnih ciljeva ovog poglavlja jeste da ojača i
analizira takve poetske akte svjedočenja trauma koji demitologiziraju,
demedikaliziraju i podstiču pamćenje/sjećanje, pretvarajući, kako to tvrdi
Shoshana Felman, 'traumu iz iskustva u uvid' s ciljem da nam obezbijede
nove načine mišljenja o traumatskim iskustvima.7 Moja je tvrdnja da danas
u Bosni i Hercegovini upravo žene pjesnikinje pišu onu ponajviše kritičnu i
emancipativnu poeziju. One problematiziraju ideološke datosti na
Prema politici nade: poezija i postratni period u BiH 277
najizravniji način, a istovremeno otvoreno i eksplicitno potražuju glas kako

za žene, tako i za i to po prvi puta u književnosti B&H homoseksualce, te
stvaraju društveni prostor za sve njih.8 Naročito istaknute među njima su
Šejla Šehabović, Nermina Omerbegović, Adisa Bašić i Tanja Stupar. U ovoj
poeziji, tvrdim, repolitizacija je upravo u njegovanju jedne nove zajednice
one koja može izgraditi jaku kritiku etnonacionalista i liberalnih
amnezičara. Takva poezija koja zna produktivno upregnuti reprezentaciju
traume i artikulirati procese subjektivizacije koji su izglobljeni u odnosu na
dominantno (a koji su kao takvi i isključeni iz njega) pritiče i stiče se u jedan
određen kritički glas. Ovaj glas ne samo da postavlja izazove dominantnom,
nego i najavljuje 'politiku koja se nada i daje nadanje' ('nadajuću politiku')9
jer traverzira mrtvouzice postavljenih političkih izbora. Kroz raspravu
emancipatorne politike, ovu vrstu poezije, koju sam nazvao poezijom
razlika10, namjerno konstruiram kao jedan jedinstveni, singularan 'glas'.
Ova politika ne proistječe niti iz neke vrste imaginarnog distanciranja prema
nasilju dominantnom niti čisto iz perspektive mnoštva glasova. U ovom
radu tvrdim da istinska radikalna politika ovih pjesnikinja/pjesnika jeste u
izgradnji jedne nove zajednice kroz minimum potrebne univerzalizacije s
onima koji su isključeni od strane dominantnog, a koju ti
pjesnici/pjesnikinje ustvrđuju kroz aktivno preuzimanje pozicije izričaja
samog isključenog elementa.11 Takva politika, tvrdim, posjeduje potencijal
da izazove promjene u BiH danas, i to tako što izaziva i redefinira, da
iskoristim Sinfieldov termin, 'kriterij vjerodostojnosti' dominantnog.12
Međutim, disidentska poezija razlika koegzistira sa inzularnom etničkom
politikom poezije re-etnicizacije i isuviše apstraktnom univerzalnom
politikom poezije individualnog svjedočenja, o čemu sam pisao drugdje.13
Ovaj rad kreira prostor za isključene, pa je kao takav, kontekstualno lociran i

u drugi glavni razvojni tok kojeg je inicirao dolazak međunarodnih agencija
posvećenih promjeni materijalnih uvjeta za isključene kroz, između ostalih
inicijativa, promociju ljudskih prava, rodne jednakosti i ženskih prava. Taj
dolazak dramatično je promijenio scenu građanskog društva u Bosni,
dovodeći do uspostavljanja značajnih i aktivnih lokalnih nevladinih
organizacija. Zahvaljujući finansijskim prilozima od strane agencija poput
Pro Helvetie, Instituta otvorenog društva i Mreže Soros fondacija, UNDP-a
(sa jakom komponentom po pitanju problema roda), da pomenem samo
neke, došlo je do ključnih inicijativa po pitanju promoviranja alternativnih
paradigmi. Takva paradigme mogu, i to kroz konkretne materijalne prakse,
artikulirati i upregnuti transformativni potencijal kulture, podstičući ga da
se nosi sa postratnom tranzicijom ove zemlje. One uključuju: još trajući

projekat 'De/konstrukcija spomenika' a koji je počeo 2004. godine, sa
svojim naglaskom na preiščitavanje kolektivog sjećanja/pamćenja i
konkretne umjetničke protivhegemonističke prakse14; prva
bosanskohercegovačka međunarodna rodna konferencija 'Nevolje sa
Balkanom politika rodnih/spolnih razlika i ključni feministički koncepti
socijalne akcije', održana u novembru 2004. godine; sponzoriranje
alternativnih književnih i kulturoloških časopisa, kao što je prvi časopis
feminističke teorije i rodnih studija u BiH, Patchwork iz Sarajeva, zatim
Razlika/Différance iz Tuzle i Kolaps iz Mostara, te i regionalni časopisi
poput Sarajevskih sveski i Albuma.
Ove aktivnosti pripadaju neinstitucionaliziranoj sceni oslanjajući se na

virtualne mreže koje izgrađuju njihovi članovi. U polju kulturne produkcije,
prva inicijativa prema samorefleksivnoj artikulaciji ovih mnogobrojnih i
raznovrsnih protivhegemonističkih praksi, sve kako bi ih podstakla u
njihovoj pretvorbi u aktivne aktere u procesu građenja države i u pomirenju,
pojavila se u toku nekoliko mjeseci koji su prethodili i doveli do
međunarodne konferencije za BiH održane u oktobru 2005. godine u Genevi
'Bosnia and Herzegovina: Ten Years After Dayton'. Panel o kulturi svoj cilj
artikulirao je kao “iznalaženje novih načina organiziranja za promjene i
stvaranje kako mainstream kulturne i obrazovne politike, tako i alternativa.
Ovom procesu mora se dati rani start time što će se kulturna i obrazovna
politika načiniti ključnim elementom reforme, te uvjetom procesa
pristupanja integracijama i samih integracionih process kojima BiH cilja na
evropskom nivou'.'15 Ovo je prva konferencija koja je uključila kulturu i
obrazovanje kao komponente postratne rekonstrukcije, a ovaj je događaj bio
katalizator prve prave artikulacije uloge koju bi kultura trebala da ima u
postratnom društvu. Osnažujući takve kulturne prakse koje porađaju
građanske, integractione i kosmopolitske identifikacije i solidarnosti,16
konferencija je također dala jedinstvenu šansu mladim kulturnim
djelatnicima i teoretičarima da se otvoreno odupru onim amnezičnim
liberalnih intelektualcima koji ustrajavaju u optuživanju etnonacionalista za
sve boljke društva.
U postratnom periodu vidjela se i rastuću potreba za publikacijama vezanim

za kulturu, što je rezultiralo rastom broja izdavačkih kompanija. Naročito
važan je bio trend ka uspostavljanju ne-sarajevskih izdavačkih kuća male i
srednje veličine, kao što su Printcom iz Tuzle i Centar za kulturu i
obrazovanje iz Tešnja. Među najznačajnijim izdavačima su Alef, Bosanska

knjiga, Svjetlost, Oko, Matica srpska Republike Srpske, Omnibus, Naklada
Zoro, VBZ, Buybook, Šahinpašić, Hijatus, Hercegtisak, Sarajevo
Publishing, Vrijeme, Ljiljan. Izdavaštvo se u postratnom periodu može
podijeliti na tri šira toka: prvi se sastoji od nasljednica 'starih' predratnih
izdavačkih kuća, kao što su to Veselin Masleša i Svjetlost; drugi tok
sačinjavaju novi izdavači, vezani za ili finansirani od strane
etnonacionalističkih političkih stranaka, etnonacionalna kulturna udruženja
i religijske zajednice oni su podržavali projekte, kao što su to antologije
raznih žanrova, čiji je cilj bio uspostavljanje etnonacionalnih kanona i
legitimizacija etnonacionalističkih elita; treći tok sastoji se od 'nezavisnih'
izdavača, koji su se oslanjali na sredstva međunarodne zajednice i koji nisu
imali jasnu politiku komercijalnog razvoja. Dosada nije bilo ozbiljnije,
sistematske analize politike izdavaštva kao takve, koja bi rasvijetlila
interese raznih aktera u izdavačkim mrežama, čije odluke često nisu
transparentne i koje donosi šačica je li potrebno reći, uglavnom muških
članova elite.17 Međutim, osnivanje Fondacije za izdavaštvoFondacije za
nakladništvo 2002. godine, vladinog tijela za finansiranje izdavaštva u
Federaciji BiH, omogućilo je izdavanje djela mnogih mladih autora. Jedan
broj izdavača, kao što su to Buybook, Omnibus i Naklada Zoro, imaju za cilj
aktivnu promociju mladih pisaca kroz posebne edicije. Skupa ovi autori i
njihovi izdavači potražuju i takmiče se za sredstva koja obezbjeđuje
Fondacija za izdavaštvo. Neki od ovih izdavača, poput Naklade Zoro,
uspostavili su vlastite nagrade s ciljem da stimuliraju i ohrabre mlade pise i
pomognu im pri objavljvanju. Međutim, čak i ovakvi napori nisu imuni na
kritiku.
Sa većom otvorenosti i novim sredstvima komunikacije u postratnom

periodu (gdje se široko dostupna upotreba Intereta javlja tek nakon rata),
došlo je do porasta prilika za razmjenu teoretskih ideja i dubljeg osnaživanja
raznih intelektualnih mreža unutar zemlje, kao i onih unutar jugoistočne
Evrope i šire. Ove nove i vibrantne epistemičke zajednice zasnovane su na
drugačijim solidarnostima od onih dominantnih etnonacionalističkih, a
prvenstveno potpomažu razvoj novih teorija kojima se privlači pažnja na
isključene i utihnute aktere u bosanskoj kulturi. Množenje novih teorija koje
bi se labavo mogle nazvati ljevičarskim, jeste simptom potrebe da se iznova
misli emancipatorna potencijalnost u polju kulturne produkcije. Vjerovatno
je najznačajniji rad onaj unutar feminističkih i rodnih teorija, koje nisu
preuzete kao puki zapadnjački uvozi, nego radije služe kao katalizatori pri
unapređivanju i promicanju novih teorija koje su specifične određenom

kontekstu. Sazrijevanje ovog rada najbolje pokazuje primjer publikacije iz
2005-te, Izazovi feminizma, čije su autorice prominentne bosanske
teoretičarke koje su kroz svoj rad uvele feminističke i rodne teorije na
univerzitete u ovoj zemlji.18 Od ovih teorija, naročito istaknuto mjesto
zauzima rad Nirman Moranjak Bamburać o 'ženskom pismu'. Razvijajući
kontekstualno odgovarajuće koncepte i oruđa pri proučavanju kulturnih
fenomena, njen je cilj dvojak: oduprijeti se 'novim talasima' kolonizacije
književne teorije i kritike kroz 'quick-fix' uvezene teorije; i razviti svijest o
“paradoksu ekstremno feminine pozicije same bosanske književnosti (u
balkanskom, evropskom i svjetskom kontektstu), koja stoljećima živi time
što se hrani vlastitom viktimizacijom unutar širokih društveno-političkih i
historijskih promjena i sukoba.”19 Tako ambiciozan projekat, poput ovog
koji Moranjak-Bamburaćeva naznačava, svjedoči disidentnom potencijalu
moći 'ženskog pisma' da destabilizira utvrđene etnonacionalističke
književne kanone. Ovakve šire naznake prati i rad mlađe generacije
književnih teoretičarki i kritičarki, većinom bivših studentica Moranjak-
Bamburaćeve sa odsjeka bosanske književnosti, odnosno komparativne
književnosti u Tuzli i Sarajevu respektivno.20 Na sličan način, u svom eseju
o ženskoj poeziji iz 2002-ge, Nedžad Ibrahimović iznalazi kratku
genealogiju 'samosvjesnog ženskog glasa' u književnosti BiH i analizira
načine na poji je žensko spisateljstvo najavilo kraj univerzalističkog i
koherentnog 'bosanskog književnog subjekta…[kao] Oca Ne-razlike'.21
Neki drugi pokušaji teoretiziranja sukoba, trusnih linija i uvjetovanosti u
bosanskoj književnosti uključuju: model 'međuknjiževnih zajednica' koji
predlaže i dalje promovira Zvonko Kovač, a koji južnoslavenskoj
književnosti pristupa kao kompleksnom međukulturalnom dijalogu22; rad
Zdenka Lešić na preiščitavanju svog predratnog rada Pripovjedačka Bosna i
njegovi skoriji napori da prevede neke od glavnih eseja kulturnog
materijalizma na bosanski23; te, u kontekstu depolitizirajuće 'liberalne
amnezije', neki skoriji napori da se ojača politička kritika kulture i privuče
pažnja na disidentske prakse koje uznemiravaju i kritiziraju dominantnu
ideologiju.24
Slijedeća dva promišljanja treba izložiti s obzirom na ove disidentske

teoretičare i kritičare. Jedno se tiče toga da oni, ma kako to dobro ili loše
bilo, nisu ni na koji način monolitna grupa koja se opire etnonacionalnoj
kulturnoj historiografiji, niti sebe vide kao takve. Politička razlika između
njih leži negdje na rasponu između onih koji su čvrsto za politiku identiteta i
onih koji su u potrazi za učinkovitijom socijalističkom kritikom. Potonji

smatraju da politika identiteta, iako ključna za otvaranje prostora za glasove
isključenih, kao i za njihovo pojačavanje, u konačnici rezultira uskom
partikularističkom borbom. Drugo promišljanje tiče se toga da ovi
'disidenti', najblaže rečeno, vide sebe kao mrežu, gdje se međusobno
podržavaju i razmjenjuju ideje, a većina ih je okupljena oko think-tankova,
istraživačkih centara i ljevičarskih književnih časopisa, kao što su to
Razlika/Différance i Patchwork, koje su oni sami i osnovali zadnjih godina.
Oni su snaga koja aktivno promovira Bosnu-heteroglosiju, izazivajući
istovremeno i dominantne etnonacionalne historiografije, kao i ona
navodno postpolitička, od-ideologije-oslobođena, stremljenja. Iako ima
puno vrijednih razloga za uzbuđenost oko disidentske teoretske i kritičke
prakse zadnjih godina, slika nije nimalo ružičasta. Ukoliko se ne
kapitalizira na momentumu stvorenom na ženevskoj konferenciji 2005-te, s
ciljem stvaranja, i to kroz konkretne materijalne prakse, jedne koherentne
platforme za postavljanje izazova dominantnoj ideologiji i liberalnom
konformizmu, onda disidentski potencijal može ishoditi neučinkovitom
spokojnom uljuljkanošću i daljim osipanjem političke moći
marginaliziranih. Danas više nego ikad glasno odjekuje Benjaminov
podsjetnik da će samo oni koji su čvrsto uvjereni u to kako ni 'mrtvi neće biti
sigurni od neprijatelja ako on pobijedi' biti sposobni da načine da prošlo
produktivno svjedoči sadašnjem.25 Vođen ovim odsjećajem urgentnosti,
ovaj članak doprinosi artikuliranju takve koherentne platforme kroz
upisivanje i analiziranje potencijala svih onih koji su utihnuti, isključeni i
marginalizirani iz kulturnog sjećanja. Naznačivši ovako raspon disidentske
politike i osvijetlivši potencijalne opasnosti unutar nje, sada se okrećem ka
analizi načina na koje poezija razlika najavljuje nadajuću politiku u BiH
danas.
Na ničijoj zemlji: poezija razlika i postratni period

Kao naslov ovog odjeljka koristim trop 'ničija zemlja' iz pjesme Šejle
Šehabović kako bih naglasio liminalni prostor kojeg naseljavaju pjesnici i
pjesnikinje poezije razlika. Koristeći ovaj trop kao moćno heurističko
oruđe, želim potrcrtati svoju etičku posvećenost pojačavanju glasova
isključenih i poistovjećivanju s njima. Sa svog naročitog materijalnog
stajališta iskaza, ovi pjesnici i pjesnikinje osvjetljavaju, demistificiraju i
kritiziraju nasilne zloupotrebe od strane kako etnonacionalne tako i
neoliberalne biopolitike u BiH danas. Većina ovih pjesnika/inja aktivno su
uključeni u razvoj onoga što se naziva 'alternativnom scenom'. Njihov

simbolički kapital se uvećava: redovni prilozi sedmičnim i i dnevnim
novinama, i književnim časopisima, sežu od poezije, kratkih priča, pa do
kulturoloških analiza. Neki od njih članovi su redakcija
novouspostavljenih književnih časopisa, što im pruža šansu da oblikuju
bosansku književnu scenu. Ove pjesnikinje i pjesnici također učestvuju u
javnim političkim aktivnostima, kao što je to bila ženevska konferencija
2005-te, kroz koje preispituju odnos između kulturne produkcije i politike, a
čime doprinose artikulaciji radikalne politike. Još važnije, oni nastavljaju sa
njegovanjem liberalnih mreža uspostavljenih u ratu i stvaraju nove mreže,
skupa sa mladim pjesnicima, piscima i kritičarima iz svih novonastalih
nezavisnih država bivše Jugoslavije. U ovom dijelu zastupam stav da
postratna poezija razlika razvija istinske političke alternative koje
naznačavaju put ka nadajućoj politici. Kao što ću pokazati, autori/ce
poezije razlika produktivno dovode traumatsku prošlost da svjedoči o
sadašnjosti, s ciljem da legitimiziraju priču onih koji su isključeni iz
dominantnog simboličkog poretka. Nadalje, poezija razlika artikulira i
repolitizira dosad marginalizirane modalitete subjektivizacije. Pri
rasključavanju radikalne politike takve poezije, dvoje autora bili su naročito
bitni za rasvjetljavanje određenih problema: Shoshana Felman, sa svojim
pojmom 'metaforičnosti' unutar isključenih, i Slavoj Žižek, sa svojim
naglaskom na to da je za pojavljivanje bilo kakvog učinkovitog političkog
akta neophodna metaforička univerzalizacija isključenih.26 Tvrdim da kroz
upotrebu 'metaforičnosti' zanemarenih, poezija razlika oblikuje novu
zajednicu. Takva nova zajednica, koja prevazilazi lažne političke izbore
koje nude inzularni etnonacionalisti i amnezični neoliberali, već je otpočela
sa pomicanjem granica mogućnosti u polju kulture u BiH danas.
'Na nišanu prošlosti': traumatska prošlost i tranzicija u

poeziji razlika
Poetska zbirka 'Trauma market' Adise Bašić predstavlja dijaloški testament
nadasve produktivnom odnosu sa ratnom traumom. U ovoj su zbirci cinički
stereotipi ironično stavljeni u pitanje, a trauma je prigrljena, i to ne kao izvor
samoviktimizirajućeg užitka, nego kao “najdublje i najvrijednije iskustvo
koje imamo.”27 Ova vrijedna iskkustva govore o vještinama
preživljavanja, te se dovode u suodnos sa postratnom tranzicijom. Sama
pjesma 'Trauma-market' počinje glasom 'harvardske plavuše' koja postavlja
izazov govornici pjesme čija je trauma razotkrivena:
Niste li Vi samo žrtva

koja prodaje svoju traumu?
pitala me je plavuša s Harvarda
čiji mozak procjenjuju na po' miliona.
Na engleskom nisam umjela reći
Slutite li koliko ste u pravu?
Ovaj pređimo-na-stvar izazov 'harvardske plavuše', čiji je mozak vrijedan

'po' miliona', predstavlja dominantni glas nivelirajućeg neoliberalnog
kapitalističkog tržišta koje operira unutar logike kupovine i prodaje i
određuje cijenu svega. Asimetrije ovog tržišta sasvim su očigledne:
sagovornica 'harvardske plavuše' je traumatizirana govornica čiji su
odgovori fragmentirani i nisu nikad izravno i rječito artikulirani; na
'izniveliranom' polju tog tržišta, ona mora djelovati dok biva označena kao
'žrtva'. U ovoj nejednakoj razmjeni između dva subjekta koja su stereotipski
predstavljena 'plavuša' i 'žrtva' najjača zajedničkost između njih je u tome
što su obje žene. 'Harvardska plavuša' upješno je posvojila stereotipnu
oznaku dominantnog patrijarhalnog poretka, dokazujući da je uspjela
načiniti da ta oznaka radi u njenu korist i da je, na tom tržištu, ona ta koja je u
višoj poziciji: ona može biti plava, pametna i bogata. Upravo to dijaloško
upotrebljeno u ovoj pjesmi ne samo da daje glas razvlaštenoj govornici
unutar arene društvenog pobijanja (jezik), nego i kroz prisvajanje stereotipa
'žrtve' koja prodaje svoju traumu, a govornica, time omoćena, može
podrivati i urušavati zapad zapadnjački pogled 'harvardske plavuše'. 'Slutite
li koliko ste u pravu?' retoričko je pitanje postavljeno pogledu Zapada. Sada
'trauma' kao roba rasprsava uredne šavove stereotipa: iskustvo
preživljavanja 'devet smrti', 'krvareće ušne bubnjiće', 'izbjegavanje metaka'
rasparaju homogenu oznaku traume:
Devet smrti, krv iz bubne opne,
Migoljenje između metaka
Sve staje u riječ trauma.
I da , nisam umjela reći na engleskom,
bojim se,
to jedino je vrijedno što imam.
Ovaj akt prisvajanja diskursa tlačitelja jeste suštinska emancipatorna

strategija. Emancipatorni potencijal tog akta je dvojak. Prvo, taj potencijal
je u tome što se ovim aktom osvjetljava paradoks u kojem 'harvardska
plavuša', nakon što je uspješno prisvojila i redefinirala stereotipni jezik
svojih tlačitelja, i sama homogenizira, isključuje i potcjenjuje razvlaštenu

'žrtvu'. 'Harvardska plavuša' je istinska predstavnica onoga što Peter
Sloterdijk naziva 'ciničkim umom': uma koji više nije naivan, koji zadržava
distancu između ideološke krinke i realnosti, ali koji i dalje ustrajava u
djelovanju unutar ideološkog fantazma neoliberalnog kapitalističkog
tržišta.28 Izgleda da je kooptacija cinične 'harvardske plavuše', kroz logiku
tržišta, bila uspješna ne samo da ona nije sposobna povezati iskustvo svoje
vlasiste borbe i isključenja iz muškog dominantnog simboličkog poretka sa
isključenošću 'žretve', nego čak i, kroz svoju ciničnu distancu, aktivno
stvara uvjete takvog isključenja. Zanimljivo je da Shoshana Felman tvrdi
kako “osnaženje/omoćavanje postaje moguće samo kada žene budu mogle
prenositi i pojmiti svoju vlastitu metaforičnost jedna spram druge, kada
svaka žena bude mogla postati (ma kako bila drugačija) metafora drugoj
ženi.”29 Tako se otkriva da je omoćavanje 'harvardske plavuše' samo
djelomično, jer je postala razglasnica muškog dominantnog tržišta,
nesposobna da 'pojmi' metaforičnost potlačenosti. Drugi emancipatorni
potencijal leži u načinu na koji ova pjesma najavljuje emancipatornu
politiku naoko višestruko razvlaštene govornice koja se mora nositi sa
hirovima muškog dominantnog poretka, sa ćeifovima neoliberalnog
kapitalističkog poretka i sa ludostima ciničkog uma. Takva se
emancipatorna politika može smjestiti u ono na što se Žižek, koristeći
Lacana, poziva kao na 'traverziranje fantazije'. Žižek komentira satirične
izvedbe bosanske multimedijalne grupe Top lista nadrealista tokom rata, u
kojoj su se oni mobilizirali i identificirali sa klišeima i stereotipima o
Bosancima. On tvrdi da “put do istinske solidarnosti dolazi kroz direktnu
konfrontaciju za opscenim rasističkim fantazijama koje su kružile
simboličkim prostorom Bosne, kroz razigranu identifikaciju s njim, a ne
kroz poricanje ovih opscenosti jer ne predstavljaju narod kakav 'stvarno
jeste'.”30 Ovo traverziranje pre(vazi)laženje31 - govornice leži u njenoj
'razigranoj identifikaciji' sa stereotipom 'žrtve' i nekoga ko se može izraziti
samo na lošem engleskom otuda samoreferencijalna sintagma 'nisam
umjela reći na engleskom' kroz koje se ona suočava sa i traverzira fantaziju
neoliberalnog ciničkog poretka. Rezultat ovog akta je svijest o traumi kao o
vrijednom iskustvu, ne samo kao pukom oruđu za budući opstanak, nego i
kao vrijednom svojinom ove naoko razvlaštene govornice. Takva
produktivna osviješćenost omogućiće joj da kritikuje nejednakosti
nametnute dominantnim neoliberalnim kapitalizmom i da razvije
solidarnost sa svim onima koji su podređeno o razvlašteni u takvom
tržišnom prostoru.
'Srebrenica' Feride Duraković je najdirektnija i nametljivija konkretna

materijalna praksa koja, kako je to Elie Wiesel nazvao, ima “hrabrosti da
govori moći istinu”.32 U svom oskudnom govorenju istine, izraženom u
jeziku majke, čiji je dijalekt smješta u istočnu Bosnu, ova pjesma propituje
kako su traumatski događaji u periodu postratne tranzicije bivali
simbolizirani i kakvu vrstu djela je takva simbolizacija opravdavala. Pjesma
nastoji 'uhvatiti' životnost prošlosti za politički relevantnu praksu
sadašnjosti, u kontekstu u kojem se, da se ponovo pozovem na Dubravku
Ugrešić, svaki svjedok prisjeća i oplakuje svoju vlastitu žrtvu. U pjesmi
prošlost osvjedočava sadašnjost i budućnost s ciljem da uznemiri zvanične
političke interpretacije traumatskog i trajućeg događaja tijela nestalih u
srebreničkom masakru. Strukturalno se pjesma sastoji od dva dijela: prvi dio
niže brojeve kalendarskih godina počevši od 1995-te, godine srebreničkog
masakra, a završivši sa desetogodišnjicom tog masakra; drugi je dio
tužbalica majke čije je dijete još uvijek među nestalim:
1995
1996
1997
1998
1999
2000
2001
2002
2003
2004
2005…
Da mi je
Već jednom
Leć u oni grob
Kojeg nejma
Kraj dijeta moga
Kojeg nejma
Da mu rukice zgrijem...
Ova dva dijela pjesme zrcale jedan drugog: oni govore o procesu tugovanja,
o vremenu minulom, i o bolnih emocijama pretrpljenim tokom deset godina
čekanja da se sazna o djetetu; oba se dijela obrću oko svog otvorenog kraja
elipse. Pjesma se stalno iviči sa ambisom Realnog, onim što ne može biti
predstavljeno ali što se progoneći vraća, u ovom slučaju kao prisutno

odsustvo koje čini jezgro pjesme. Unutar intervencije pjesme tugovanje je
kreativan proces: majčina tužbalica tvori mjesto i za komemoraciju i za
samo tijelo koje je nestalo. Moramo se podsjetiti da se njeno tugovanje
dešava u kontekstu u kojem, u najgorem slučaju, političari otvoreno poriču
genocid, a u najboljem se cjenjkaju oko broja nestalih i poginulih. Majka je
uhvaćena u mrežu tričave politike koja donosi odluke koje se tiču njenog
života i prebivališta/počivališta njenog djeteta. Sve što ona ima je njeno
tugovanje, odsustva i tišine elipsa. Repeticija elipse stvara i privlači pažnju
na višak značenja, na ono što ne može biti inkorporirano i normalizirano. Za
ovaj se višak-u-elipsi može reći da predstavlja eho Freuda kada ovaj piše da
je “tugovanje redovno reakcija na gubitak voljene osobe, ili na gubitak neke
apstrakcije koja je zauzela mjesto nekoga, kao što je nečija zemlja, sloboda,
ideal, i tako dalje.”33 Upravo kao što se Freudova izjava može čitati kao
nešto što pretiče “ograničavajuću satvorenost melanholije kao patologije,
negativiteta, ili negacije”34, višak u pjesmi ne samo da odbija zatvaranje
potražujući pravo da tuguje u sadašnjosti i budućnosti, nego i depatologizira
posvećenost žaljenju. Kako shvatiti ovu pjesmu kao nešto što usmjerava
traumatske događaje i gubitak ka 'nadajućoj politici'35? U tako nestabilnom
kontekstu za žaljenje, gdje su traumatski događaji i gubitak najčešće
prisvojeni za promicanje ideoloških ciljeva, kritika kojoj glas daje majčina
tugovanka može se shvatiti kroz inverziju značenja i adrese (onoga
kojem/čemu je upućena) tužbalice. Stoga se tužba majke treba prvenstveno
smatrati kritikom koja je upućena etnonacionalističkoj suverenoj biopolitici
koja manipulira traumom i gubitkom. Ako se ova kritika shvati kao majčin
revolt, onda se ona ističe nasuprot poniznosti i pokornosti koju ta
etnonacionalistička suverena politika zahtijeva od svojih subjekata. Da bi se
osvijetlila moć takvog revolta, mogu se povući neke korisne paralele sa
postkolonijalnim teoretiziranjem. Homi Bhabha smatra takvu inverziju
značenja i adrese (onoga što/koga oslovljuje) kao akt koji raščinjava
autoritet Gospodara. Tužba majke kaže: Nije me sram da pokažem svoju
bol. Ne krijem je. Moje dijete nema svog groba, nego je zakopano negdje, u
nepoznatu masovnu grobnicu oko čijeg se obznanjivanja vi trampite,
postižući svoje političke poene, govoreći nam kako da tugujemo, stavljajući
nas sve 'na čekanje', i živeći od nas. Ovo su moje rane. “A one govore
užasnu istinu. Kroz svoju elipsu i tišine one rasklapaju vaš autoritet: taštinu
vaših mimetičkih narativa i vaše monumentalne povijesti; metaforične
znake u koje upisujete Veliku knjigu života.”36
Ferida Duraković, u svojoj etičkoj posvećenosti da produktivno zadrži

otvoren prostor za označavanje gubitka, jeste pjesnikinja etike Realnog,
gdje tugovanje i melanholija opstaju, skupa sa posvećenom opiranju
njihovom zatvaranju i kooptiranju. Ova je posvećenost očita u vjernosti
traumi drugoga, izdjelovana je kroz pisanje alternativnih povijesti koje se
moraju obračunati sa zvaničnim lažnim povijestima upisanim u 'Veliku
knjigu života' etnonacionalne suverene biopolitike. Konačno, ova vjernost
traumi drugog može se posmatrati i kao potraga za pravdom u lice
mnogobrojnih manipulacija i nepravdi koje počinjava etnonacionalni
poredak. Kao što Derrida piše, “ne čini se mogućom niti zamislivom ikakva
pravda… bez principa neke odgovornosti, izvan sve žive sadašnjosti, prije
duhova onih koji nisu još rođeni ili koji su već mrtvi, bili oni žrtve ratova,
političkog i drugih vrsta nasilja, nacionalističkih, rasističkih,
kolonijalističkih, ili drugih vrsta istrebljenja …”37 Kako i sama
Durakovićeva kaže, “u skorije vrijeme su moje pjese moj sopstveni put
suprotstavljanja lažnim povijestima, a istovremeno i da zabilježim ljudski
bol koji su prouzrokovale sile koje su slomile ljudske živote, počevši od
mog, koji je mali, do bola Srebrenice, koji je na univerzalnom nivou.”38
Takva vrsta revolta protiv lažnih povijesti je suštinska i politički relevantna
kritika suverene biopolitike u BiH danas. Odjeljak koji slijedi analizira
načine na koje poezija razlika kapitalizira na potencijalu 'metaforičnosti'
isključenih kako bi se usprotivila lažnim povijestima dominantnog i
izgradila put ka alternativnim modalitetima društvene i političke
egzistencije.
'Ničije žene': pregovaranje zamki tranzicije kroz novu

zajednicu u poeziji razlika
Kada se uporedi poezija Feride Duraković i Tanje Stupar, ono što dolazi u
prvi plan jeste potencijal 'metaforičnosti' da se pojača kritika nesigurnog
mjesta žena u postratnoj tranzicji: kritika koja je izgrađena iz pozicije
premoštavanja utvrđenih političkih podjela. Postoji potencijal
'metaforičnosti' onih (is)korištenih, i to za stvaranje nove zajednice
karakterizirane lojalnostima (feminističkim, queer, te lojalnostima među
mlađim pjesnicima i pjesnikinjama) koje se protive i idu iza proklamiranih
političkih izbora. U ovoj borbi za redefiniranje svoje vlastite pozicije u
kulturnom prostoru BiH, oni razvijaju svoje vlastite solidarnosti s ciljem da
imaju riječ u političkim odlukama koje utječu na njih. Ovo je, tvrdim, put
prema politici nade koja može proizvesti promjenu u BiH danas. Pjesma
Feride Duraković 'Oleni, djevojčici bez ikoga, 2004, tužbalica' sučeljava se

sa zamkama postratne tranzicije postavljenim ženama, otkrivajući
zamršenu mrežu muških metanarativa koji se odigravaju na ženskom tijelu.
S tim je povezana pjesma Tanje Stupar 'Preci 1' kao izraz revolta koji se
protivi fiksiranom i kulturno propisanom ženskom identitetu unutar
mikrokozma tradicionalne patrijarhalne familije u seoskim krajevima. Ova
pjesma je jetka i traumatična meditacija genealogije fizičke i mentalne
potlačenosti i zloupotrebljivanja žena. Kao bilješka 'njene priče', ona nudi
emancipatorni potencijal kroz 'metaforičnost' žena, time omogućujući priči
jedne žene da postane priča druge. Ukočene predstave korporealnosti,
raščlanjivanja i inkorporacije preovladavaju u oba teksta. Upravo kako je
tijelo Olene Popik topos muške politike, tako je i tijelo 'žene' (jer ona je
generička žena) u pjesmi otkriveno kao topos na kojem njeno
zloupotrebljivanje ne samo da je izdjelovano, nego je i replicirano. Dok
Durakovićeva ironično odgoneta sudbinu Olene Popik kao strankinje kako
bi naglasila Drugost žena u globaliziranim mrežama muških metanarativa i
njihovom ujecaju na BiH, Stupareva u svojoj kritici cilja na seosku,
tradicionalnu, patrijarhalnu porodicu kao izvor ženske potlačenosti.
Govoreći iz različitih stajališta u smislu generacije, geografije i kulturne
pozadine, obje se pjesnikinje, kroz svoje dijaloške pjesme, hvataju u koštac
sa traumatskim jezgrom nestabilne pozicije žene. I Olena Popik i bezimena
linija žena u međusobnom su dijalogu one svjedoče trajućem nasilju i
kulturno ukorijenjenoj neslobodi za žene u BiH danas. Durakovićeva i
Stupareva kroz 'metaforičnost' stvaraju priču koju treba prenijeti novoj i
rastućoj zajednici žena s obzirom na njihovu posve nesigurnu poziciju
unutar društva u tranziciji i unutar još uvijek dominantne tradicionalne
porodice.
U slijedećem dijelu gledam na druge lojalnosti i subjektivizacije za koje je

kulturni izražaj stvoren i afirmiran u poeziji razlika, kroz prevazilaženje
partikularističke borbe politike identiteta i kroz insistiranje na minimumu
solidarnosti unutar ove nove zajednice, zasnovane na njihovoj zajedničkoj
isključenosti iz dominantnog. U pjesmi 'Prorok u tranziciji', Sead Vrana se
obazire na rastući fenomen onoga što je Žižek u svojim radovima nazvao
rastom opskurantizma Novog Doba.39 Temeljna osobina ovog novodobnog
opskurantizma u BiH jeste nepropitujuće prihvatanje vrijednosti kojima
dominantne etnonacionalističke elite opravdavaju svoju moć. Jedna od
glavnih vrijednosti koju ova pjesma kritizira jeste prihvatanje 'objektivne'
ekonomske logike gdje dominantno izvršava podređivanje 'proletera'.
Značajno je to što je naslov pjesme u direktnom odnosu sa 'prorokom' i sa

'tranzicijom', dok je u samoj pjesmi uznemirujuće upravo ono što nam se
čini kao proročicina transcendentalna nezainteresiranost. Dominantno ne
treba vidjeti kao nešto što otvoreno ohrabruje opskurantizam novog doba i
inkorporira ga kao dio svog djelovanja. Zato je 'proročica' potrebna: ona
zadržava transcendentalnu distancu, a u isto vrijeme pripada biznis mreži
vjerskih službenika, novinskih oglasa i televizijskih emisija koje
etnonacionalističke elite uglavnom kontroliraju. U pjesmu je ovo vidljivo u
efektivnom suprotstavljanju njenog 'autoriteta anđela' koja 'pristojnim
tonom' diktira svoj bakovni račun. 'Univerzalni recept za istinu' koji ona
nudi je u stvari simbolička fikcija u kojoj su porodični, zdravstveni i
poslovni problemi rezultat mističnih 'čini' koje dobar sveštenik može
otkloniti. Kada su te čini otklonjene, 'proleteri' mogu nastaviti sa
svakodnevnim životom dok se nove čini ne otkriju a potom otklone: tako se
održava status quo. Tako 'proleteri' još uvijek podržavaju
etnonacionalističke elite, koje sve dalje vode svoje stanovništvo u
neimaštinu. To je ono što Žižek ima na umu kada tvrdi da nivo ideologije
nije nivo iluzije koji pokriva istinsko stanje stvari, nego nivo nesvjesne
fantazme koja struktuira samu našu društvenu realnost.40 'Proleteri' se
ponašaju prema principu Sloterdijkovog 'ciničkog uma': nisu oni naivni,
znaju da je sistem korumpiran, međutim, nastavljaju djelovati unutar
simboličkih koordinata dominantne etnonacionalističke ideologije.
Zadržavajući ironičnu distancu, ova pjesma ukazuje na takvo fetišističko
poricanje i kritizira 'cinički um'. Iz svoje materijalne pozicije izricanja,
pjesma ne samo da otkriva ideološku manipulaciju iza dobroćudnog čitanja
sudbine iz kašika, nego se može reći i da se subverzivno poigrava sa
označiteljem, 'proleterima', počinjući od njihovog historijski
referencijalnog imenovanja kao takvih i od prisvajanja njihove 'nove'
pozicije kako bi se najavio politički potencijal marginaliziranih u
mrtvouzici tranzicije: u prolasku od depolitizacije do repolitizacije.
U pjesmi 'Ničija zemlja', Šejla Šehabović zauzima biopolitičku frakturu

tranzicije kao vrijeme stavljeno-na-čekanje kada su u pitanju razvlašteni,
šireći time 'trusne linije' unutar dominantnog. Ovo je primjer
agambenovskog stanja izuzetka 'ničija zemlja' kao 'zona
indistinkcije/nerazlučivosti' karakterizirana vremenom stavljenim na
čekanje u kojem se depolitizacija dominantnog razotkriva kao akt
uključivanja kroz isključivanje. Kroz aktivno prisvajanje višesmislenog
vremeno-prostora, ova pjesma artikulira poziciju za emancipatornu
političku borbu koja se nameće unutar i propituje kriterije vjerodostojnosti

dominantnog. Naslov pjesme ima odjek Oskarom nagrađenog bosanskog
filma Danisa Tanovića, koji se na referencijalnom nivou bavi individualnom
tragedijom rata: između rovova na ničijoj zemlji, a nakon pregovora između
zaraćenih strana i neuspjelih pokušaja da ga se spasi, vojnika koji leži na
mini, bukvalno u vlastitom izmetu, napušta i UN. Kroz ovu interkestualnu
referencu, pjesma naznačuje da, nakon rata, dugoočekivana katarza nije
stigla: traume rata i dalje progone, a ničija zemlja je vrijeme-prostor u kojem
su oni koji su preživjeli rati još uvijek paralizirani od strane dominantnog,
natjerani da leže, takoreći, u vlastitom izmetu. Međutim, pjesma reartikulira
prostor-vrijeme ničije zemlje, pretvarajući je iz isključivog mjesta za
tragedije u prostor-vrijeme u kojem se i iz kojeg se mnogo potrebna
repolitizacija može pojaviti. Želim reći da je primarni način na koji se vrši
ova transformacija u pjesmi upravo kroz specifičnu izričajnu poziciju
marginalizirane govornije pjesme i kroz njen akt subjektivizacije, njenog
izrazitog angažmana sa isključenim. Tako pjesma stvara i prenosi mnogo
potrebnu 'metaforičnost' kao minimum univerzalizacije neophodne za
izgradnju političke kritike.
Prvo ću se usmjeriti na izričajnu poziciju govornice. Od početka pjesme,

govornica je u elementu koji je izglobljen iz simboličkog poretka postratne
tranzicije:
S nama su bile dvije žene.
I ja sam bila s nama:
Nikad nisam vidjela kockarnicu dosadne su;
Kockarnica u Sarajevu je slika Hong Kong filmova
shit kich with mafia money
Teško se navikavam na činjenicu
da nema više ničega što me može pogoditi
a da se prije nije zbilo na ekranu.
Bože, daj da barem film bude dobar!
Nakon što uspostavlja 'nas' u pjesmi, govornica kroz stih 'i ja sam bila s
nama' (koji se ponavlja kroz pjesmu), takoreći, uključuje sebe izvan
kreiranog simboličkog poretka, signalizirajući i održavajući jaz između
subjekta izricanja i subjekta izrečenog. Žižek na pojašnjava kako je to ovaj
jaz, konstitutivan govornoku, istovremeno i poremećaj u simboličkom
poretku dominantnog: refleksivno 'uključivanje izvan' ukazuje da sam ovaj
višak/jaz kvari totalitet simboličkog poretka.41 Simbolički poredak ocrtan
ovdje pokazuje sve zamke tranzicije: u okruženju koje je 'shit kitsch with
mafia money' (gdje zamjećujemo prisvajanje fraze iz britanske satirične TV
serije Absolutely Fabulous sa svim njenim kulturalno subverzivnim
potencijalom), nacionalisti i njihovi advokati se kockaju a muškarci pričaju
o ratu. Dok glumci (Profesor, Izdavač, Muškarac Bez Žene, advokat
bosanske mafije i razne supruge) biju svoje bitke svoje kockanje i svoje
diskusije oni koji okupiraju ničiju zemlju 'statisti' su u ovom filmu:
govornica, žena, i njen gay prijatelj. Oni su oni koji leže 'u izmetu', u tom
'shit kitsch with mafia money', i koji su uključeni izvan simboličkog
poretka. Oni ne zauzimaju nijednu stranu:
Meni i mom gay prijatelju bilo je dosadno.
Pitali su nas šta bismo mi htjeli?
Ne znam za njega, ja bih da noćas statiram u filmu.
On me razumije; okrećemo se za guzicama u ulaštenom jeansu:
Skupa smo u ovom kadru
Ničije žene
Uključujući sebe izvan 'nas' i aktivno prigrljujući radikalno negativnu

isključenu (ekskrementnu) poziciju ('ne znam za njega, ja bih da noćas
statiram u filmu') jeste čin alternativnog modaliteta subjektivizacije u kojem
se govornica i njen gay prijatelj ('on me razumije') udružuju u svom
angažmanu, i kao isključeni i sa isključenima. Shodno Žižeku, želim istaći
da pjesma ustvrđuje kako “ontički ekvivalent modernog subjekta
inherentno ekskrementan: nema pravog subjektiviteta bez poimanja da na
nekom drugom nivou, iz druge perspektive, ja sam tek puko govno.”42 Ovo
je 'traverziranje fantazije' dominantnog, akt solidarnosti koji se direkto
suprotstavlja isključujućim fantazijama u igri unutar simboličkog u BiH
danas, i to putem razigranog i subverzivnog poistovjećivanja s njima.43 U
takvom aktu alternativne subjektiviizacije, oni, ovi novi 'mi' 'skupa smo u
ovom kadru, ničije žene' prolaze od radikalnog negativiteta 'izmeta' do
formiranja nove zajednice koja je zasnovana na 'našoj' univerzalizaciji
poistovjećivanja sa isključenim, sa 'ničijim ženama'. Šehabovićeva insistira
da je čin odabira takve alternativne subjektivizacije ključan za njeno
spisateljstvo: “Ja sam izabrala da ta činjenica određuje moju poziciju.
Drugoga rješenja zapravo i nema: zapravo je jedina druga moguća pozicija
bježanje od te činjenice. Pisanjem se koristim kao načinom suočavanja, a ne
prostorom utočišta i bijega. Patrijarhalna kultura, kao i sve kulture
stereotipa nude vrlo primamljiva područja za “azilantice” u književnosti
pogotovo. Meni je, međutim, draže, zauzeti vlastito tlo.”44 Kroz vjernost
čuvanja svoje želje živom unutar ove nove zajednice, koja upada u i remeti
tobožnju totalnost simboličkog poretka postavljenih političkih i seksualnih
izbora (oni uključuju sebe izvan 'nas', oni se okreću da bace pogled na
'guzice u ulaštenom jeansu'), oni preosmišljavaju i osvjetljavaju put ka
prijeko potrebnoj emancipatornoj politici i kritici.
Kao što je to slučaj sa 'Ničijom zemljom', pjesma Šehabovićeve 'Sreća 2',

pripada grupi recentnih kulturnih intervencija u kojima se po prvi puta u
književnosti BiH, unutar građenja nove zajednice homoseksualci ne samo
otvoreno i eksplicitni prepoznaju, nego se njihova strana izričito priznaje. I
ovdje Šehabovićeva investira svoje nade u novu zajednicu kako bi inicirala
prijeko potrebnu transformaciju društvenog krajolika zemlje. Kao dijaloška
intervencija, 'Sreća 2' razigrano preoblikuje i reinterpretira koordinate
kulturno uvjetovanih konstrukata sreće, ljubavi i bratstva, upisujući
'drugost' i isključene kao njihove konstitutivne elemente. Ljubav i sreća
također postoje i izvan heteroseksualne matrice, a to se potvrđuje običnim i
svakodnevnim iskustvima. Ovdje se ljubav otkriva kao sreća upravo stoga
što oblikuje alternativno 'bratstvo', ono koje nema ničeg zajedničkog sa
solidarnošću uzmeđu muškaraca u kojoj su braća u isti mah i ratnici (i uvijek
potencijalni međusobni neprijatelji), okupljeni oko svoje borbe protiv
različitosti utjelovljene u Drugom (ženama i homoseksualcima). 'Bratstvo'
na kojem insistira pjesma zasnovano je na komunikaciji.
Solidarnost nove zajednice ukorijenjena je u 'metaforičnosti', u pričama

koje razmjernjuju govornica i queer 'ti', uvijek stvorenim jedna za drugu.
Pjesma ne počinje pukim uključenjem drugog u jezik. Riječ je o primarno
materijalnog kulturnoj intervenciji, gdje proces subjektivizacije govornice
u odnosu na queer 'tebe' direktno konfrontira, poput uljeza, dominantnu
mačo i heteroseksualnu normu. Međutim, moja tvrdnja je da se
emancipatorni repolitizirajući potencijal intervencije koji nudi pjesma
nalazi u njegovom traverziranju partikularizirajuće i kategorizirajuće
politike identiteta, koja je danas ponuđena kao glavno svojstvo političkog
diskursa. Nova zajednica postaje moguća jedino kroz taj minimum
univerzalizacije, kroz 'metaforičnost', kada priča isključenosti govornice
postane priča isključenosti queer 'tebe'. Dok ova nova zajednica ne zna za
'veću sreću', ona izbjegava patos tvrdnji o apsolutnoj, najvećoj sreći koju
nalazimo u kulturalno normativnom formama sreće, i to kroz izvjesnu
ironizaciju i samoreferencijalnost.
Književnost je kulturno tlo na kojem se procesi osnaživanja bore oko

trajućih upisivanja, izostavljanja i brisanja priča. Pjesma signalizira kako se
književnost može koristiti kao materijalno mjesto unutar kojeg se nova
zajednica moože oporaviti i prespojiti sa izgubljenim povijestima. Na ovom
kulturnom polju, i realisti i romantičari se mogu koristiti kao materijal da se
stvori svijet u kojem je sreća i fluidna koalicija isključenih moguća. Svjesna
metaforičnost i književnost nisu izbor koji uvodi novu hijerarhiju niti
pretendira da zauzme apsolutnu poziciju. Ali, kroz ovaj izbor, pjesma nudi
priču kulturne transformacije bosanskog društva duž uključivijih i
pravednijih linija. Naseljavanje trusnih linija unutar dominantnog može
biti, kao što Šehabovićeva tvrdi, izvor emancipatornog potencijala za
reimaginiranje kulturne zajednice u ovoj zemlji. Ona naročito snažno
ustvrđuje slijedeće: '”Sve dok se 'drugi' i 'različiti' ne daju hegemonizirati i
instrumentalizirati, pregovaranje s njima predstavljat će izazov za kulturu u
procesu nastajanja.”45 Obje njene pjesme analizirane ovdje objavljene su u
broju Novih pogleda iz 2004. godine, alternativnom časopisu koji nastoji
redefinirati političke mrtvouzice BiH danas. Ovaj broj časopisa sadržao je
također prijedlog novog ustava koji je sastavila grupa mladih akademika
kao alternativu onome potpisanom u Daytonu 1995-te koji je cementirao
etničku podjelu zemlje. Upravo takva vrsta tekstualne materijalnosti
pjesama sjedoči političkoj posvećenosti Šehabovićeve da aktivno doprinese
novim i alternativnih modalitetima subjektivizacije koji će se nastaviti
suprotstavljati dominantnom i njegovim kriterijima vjerodostojnosti.
Zaključak
Ovaj je rad mapirao načine na koje radikalna politika poezije razlika
perforira status quo koji se održava kroz bijeli šum transakcija kulturnog
pamćenja/sjećanja i kojeg vrše etnonacionalističke elite i neoliberalni
konformisti. Ustvrdio sam kako radikalna politika ovog toka poezije
konfrontira isključujuće fantazije dominantnog biopolitičkog poretka, i
kako ih razigrano i aktivno traverzira/pre(vazi)lazi, tako što se poistovjećuje
sa isključenom, ekskrementnom pozicijom u simboličkom prostoru BiH.
Snažni utjecaj ove politike može se potpunije sagledati ako se preispita
unutar konteksta aktivnog i sukobljavajućeg historijskog procesa. Unutar
takvog aktivnog procesa, autori/ce poezije razlika osnažuju alternativne
modalitete subjektivizacije i stvaraju nove solidarnosti između njih kako bi
se oduprli vlasitoj isključenosti. U ovim aktima otpora, radikalni negativitet
alternativnih subjektiviteta metamorfozira u nastajanje nove zajednice, u
kojoj se kroz metaforičnost uzmeđu isključenih partikularne borbe

ispoljavaju kao univerzalne tegobe. Danas unutar ove zajednice raste svijest
da priča o isključenosti žene, lezbijke ili gay muškarca, može poslužiti kao
priča za sve isključene. Ta nova zajednica isključenih je živa slika nepravde
koja svjedoči bankrotu dominantnog. Zato je ta slika upravo ono što je
Terry Eagleton nedavno nazvao 'pharmakosom', žrtvenim jarcem koji je
istovremeno i dehumanizirana žrtva nasilja dominantnog i agent
transformacije.46 Također sam ustvrdio da je ova nova zajednica već
inicirala takvu transformaciju redefinirajući granice mogućnosti u javnom
diskursu. Međutim, dubinska transformacija zahtijeva prijeko potrebnu
žrtvu, 'homeopatiju žrtvenog jarca', koja se u savremenoj politici prevodi
kao 'djelo dolaženja do moći/vlasti' ove nove zajednice.47 Kroz priznavanje
i imenovanje emancipatorne politike sadržane u poeziji razlika, teza ovog
rada je da doprinese koherentnoj platformi koja jača ovu novu zajednicu u
prelasku od radikalnog negativiteta do svog čina 'dolaska u moć'. Vjernost
takvoj borbi za omoćavanje je vjernost politici nade u postratnoj Bosni i
Hercegovini.
FUSNOTE I REFERENCE
1 Dubravka Ugrešić, "The Confiscation of Memory," The Culture of Lies (London:
Phoenix House, 1998), str. 227. Prim.prev.: svi prijevodi vezano za ovaj esej
preuzeti iz Ugrešić, "Konfiskacija pamćenja," u Kultura laži (Bastard/Arkzin:
1996), dostupno na http://www.geocities.com/yu_leksikon/konfis.html,
25.11.2006.
2 Nebojša Jovanović, "Yet Another Effort, Intellectuals, If You Would Become
Amnesiacs! Against Post-Yugoslav Liberal Conformism", u Katrin Klingan, Ines
Kappert (ur.), Leap into the City: Chisinau, Sofia, Pristina, Sarajevo, Warsaw,
Zagreb, Ljubljana- Cultural Positions, Political Conditions: Seven Scenes from
Europe, (Cologne: DuMont Literatur und Kunst Verlag, 2006), str. 302-311.
3 Lovrenović in ibid., str. 302-311. Vidi također radove Rusmira Mahmutćehajića.
4 Ugrešić, "The Confiscation of Memory," str. 235.
5 Vidi Kali Tal, Worlds of Hurt: Reading the Literatures of Trauma (Cambridge:
Cambridge University Press, 1996).
6 O metafori raskršća i momentu političkog s obzirom na BiH, vidi Jasmina
Husanović, Recasting Political Community and Emancipatory Politics (doktorska
disertacija, Department of International Politics,University of Wales, 2003).
7 Felman, Shoshana (2002), The Juridical Unconscious: Trials and Traumas in the
Twentieth Century (Cambridge, Mass.), str. 8.
8 Francis R. Jones i Damir Arsenijević, "(Re)Constructing Bosnia: Ideologies and
Agents in Poetry Translation," Translation and the Construction of Identity: Iatis
Yearbook 2005, ur. Juliane; House, Martín Ruano M. Rosario; i Nicole
Baumgarten (Seoul: IATIS, 2005)., str. 77.
9 U originalu teksta na engleskom jeziku stoji izraz 'hopeful politics', što se, s
obzirom na slojevitost riječi 'hopeful' na engleskom, pogotovo kada je semantički
povezana sa procesom politike, najbolje da prevesti sintagmom 'politika koja se
nada/daje nadanje' ili 'nadajuća politika'. (Prim. prev.) Vidi David L. Eng i David
Kazanjian, "Introduction: Mourning Remains," u zborniku Loss: The Politics of
Mourning, ur. David L. Eng i David Kazanjian (Berkeley: University of California
Press, 2003), str. 2.
10 Damir Arsenijević, "Poezija razlika u Bosni i Hercegovini - 'Negiranje
dominantne ideologije monopola na vjerodostojnost'," Zeničke sveske 02/05
(2005).
11 Slavoj Žižek, The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology
(London: Verso, 1999), str. 230.
12 Alan Sinfield, Faultlines: Cultural Materialism and the Politics of Dissident
Reading (Oxford: Clarendon Press, 1992), str. 51.
13 Vidi, radi referenci, druge fusnote u ovom radu koje se odnose na moje tekstove.
14 Više o ovom projektu na http://www.scca.ba/deconstruction/e_main.htm
15 "Statement of the Panel on Culture," ur. Association Bosnia and Herzegovina
2005 (Geneva: 20 October 2005, dostupno na
http://www.bosnia2005.org/conference/doc/culturepanel.pdf). Mora se imati na
umu da su ovi paneli proizvod dugoročnog projekta „U potrazi za novim politikama
u kulturi i obrazovanju i BiH“, čiji je tada dvanaestočlani tim i osmislio i vodio i
učestovao na samim panelima (a u sklopu kojeg je i moje istraživanje, kao i ovaj
članak i publikacija).
16 Ovo stoji u ciljevima projekta „U potrazi za novim politikama u kulturi i
obrazovanju i BiH“ (interna projektna dokumentacija tima).
17 Radi zanimljive kritike, vidi Jasmin Duraković i Ahmed Burić, "Sve unutar
familije D.O.O.," BH Dani 23.07.1999.
18 To su Jasminka Babić Avidspahić, Nirman Moranjak Bamburać, Marina Katnić
Bakaršić i Jasna Bakšić Muftić. Naročito je značajno osnivanje 'ženskih studija'
unutar nevladine organizcaije Žene Ženama.
19 Nirman Moranjak-Bamburać, "Signature smrti i etičnost ženskog pisma,"
Sarajevske sveske 2 (2003)., str. 115.
20 Vidi izbor eseja o 'ženskom pismu' u broju 5 časopisa Razlika/Différance.
21 Nedžad Ibrahimović, "Skica za opis konstituiranja ženskog subjekta u bosanskoj
ženskoj književnostii i jedna mala antologija" Seksualna/Tekstualna politika u
B&H
(Tuzla: http://www.ifbosna.org.ba/bosanski/dokumenti/tuzla/181/nedzad.html,
2003); pristupljeno 18.03.2005
22 See Zvonko Kovač, "Prema interkulturnoj iovijesti književnosti: Prologomena
za interkulturnu povijest književnosti," Razlika/Differance 1 (2001).
23 See Zdenko Lešić, "Razvojne strukture ili kontingencije," Razlika/Differance 5
(2003).
24 Nebojša Jovanović, "Yet Another Effort, Intellectuals, If You Would Become

Amnesiacs! Against Post-Yugoslav Liberal Conformism", u zborniku Katrin
Klingan, Ines Kappert (ur.), Leap into the City: Chisinau, Sofia, Pristina, Sarajevo,
Warsaw, Zagreb, Ljubljana- Cultural Positions, Political Conditions: Seven Scenes
from Europe, Cologne: DuMont Literatur und Kunst Verlag, 2006, str. 302-311.;
Jasmina Husanović, "At the Interstices of Past, Present, and Future: Cultural-
Artistic Practices of Traversal in the Work of Šejla Kamerić, Jasmila Žbanić, and
Amra Bakšić-Čamo", također u gore navedenom zborniku, str. 270-283;
Arsenijević, "Poezija razlika u BiH-'Negiranje dominantne Ideologije monopola na
vjerodostojnost'."
25 Walter Benjamin, "Thesis on the Philosophy of History," Illuminations, ur. Walter
Benjamin (London: Fontana/Collins, 1970)., vidi tezu VI, str. 257.
26 Vidi Shoshana Felman, What Does a Woman Want? Reading and Sexual
Difference (Baltimore and London: The Johns Hopkins University Press, 1993). i
Žižek, The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology., str. 204.
27 Omnibus, Intervju sa Adisom Bašić, 2004, Omnibus, dostupno na
http://www.omnibus.ba/zurnal/int_adisa.php, 21.06.2006.
28 Sloterdijk, Peter, 'The Critique of Cynical Mind' u Slavoj Žižek, Sublimni objekt
ideologije, prev. Ivan Molek Nebojša Jovanović, Dejan Kršić, Užitak, ur. Nebojša
Jovanović (Zagreb: Arkzin, 2002), str. 54-5.
29 Felman, What Does a Woman Want? Reading and Sexual Difference, str. 127.
30 Slavoj Žižek, Welcome to the Desert of the Real! Five Essays on September 11
and Related Dates (London: Verso, 2002), str. 18-19.
31 Riječ traverziranje postoji, mada je upotrebna uglavnom u diskursu geometrije,
kao i alpinizma, te se njena kompleksnot može protumačiti kao prevazilaženje neke
trajektorije, i to kroz prijelaz koji podrazumijeva aktivan angažman sa terenom koji
se mora preći i prevazići.
32 Elie Wiesel u Goleman, D., Vital lies and simple truths, str. 13.
33 Sigmund Freud, "Mourning and Melancholia," On Metapsychology: The Theory

of Psychoanalysis, Sigmund Freud, vol. II, The Penguin Freud Library (London:
Penguin, 1991), str. 251-2.
34 Eng i Kazanjian, "Introduction: Mourning Remains", str. 5.
35 Ibid., str. 2.
36 Bhabha, "Postcolonial Authority and Postmodern Guilt", str. 66.
37 Jacques Derrida, Specters of Marx: The State of the Debt, the Work of Mourning,
and the New International (New York and London: Routledge, 1994), str. xix.
38 Ferida Duraković, “Pitanja i odgovori”.
39 Pjesma glasi: "vidovita Džemila / s autoritetom meleka, / u mantri razbacanih

kašika / na malom televizijskom ekranu / viri u astralnu arhivu. // najljubaznijim
glasom /izdiktira broj žiro računa, / pa u horoskopskoj dnevnoj zapovijesti /
proleterima / za male pare / ponavlja univerzalni / recept za sreću."
40 Žižek, Sublimni Objekt Ideologije, str. 55.
41 Žižek, The Ticklish Subject: The Absent Centre of Political Ontology, str. 113.
42 Ibid., str. 157.
43 See Žižek, Welcome to the Desert of the Real! Five Essays on September 11 and
Related Dates, str. 18-19.
44 Damir Arsenijević, "Razgovor: Šejla Šehabović," Treći trg 11 (2006), str. 96.
45 Ibid., str. 99.
46 Terry Eagleton, Holy Terror (Oxford: Oxford University Press, 2005), str. 135.
47 Eagleton, Holy Terror, str. 132-135.

299
Umjesto kraja…paralaksa
Zašto radovi u ovom zborniku čine paralaksu koja ne dopušta kraj?

Paralaksa kao pojam često korišten u fizici, geometriji i matematici, znači
prividnu promjenu položaja objekta u odnosu na pozadinu usljed razlike u
položaju dvaju promatrača, promjene položaja promatrača ili usljed
kretanja promatrača velikim brzinama. Etimološki, ta nam riječ stiže iz
grčkog parallaxis, i podrazumijeva promjenu ili alteraciju, izmjenjivanje ili
alternaciju, odnosno ugao između dvije linije, ili dvije tačke gledišta, u
kojem dolazi do razmjene/izmjene jedne sa drugom.
Metaforički, u kritičkoj misli, ova figura mogla bi se odnositi na

refiguriranje savremene teorije i prakse (recimo kada je u pitanju kultura)
kroz kritiku onoga što one proizvode, a što predstavlja osnovu drugačijeg
mišljenja i djelovanja, alternativne prakse. Takva razmjena između teorije i
kulturne produkcije cilja da radikalno izmijeni i jedno i drugo, a ove
alter(n)acije su neophodne kako bi se ponovo mobilizirali i repolitizirali
studiji kulture i kulturalna praksa. Ovime se proizvodi prostor u kojem
dijalog, rasprava i prijepor služe preispitivanju naših praksi. Mada jedna
ovakva paralaksa okuplja prilično različite pristupe i metodologije, teme i
autore/ice, ona istovremeno otkriva i njihove iznenađujuće sličnosti, i
učestvuje u onom autentično političkom unutar proizvodnje znanja i
djelovanja. To je stoga što se nespojivi elementi odjednom nađu u
produktivnom kratkom spoju, pa je paralaksa i svojevrsna revitalizacija
dijalektičkog materijalizma i političke kritike kulture.
Naš je cilj redefinirati studije kulture kroz vrlo jasne kritičke političke
projekte i strategije (u sklopu kojih posmatramo i kulturnu produkciju i
kulturnu politiku, umjetnosti, obrazovne prakse, i tako dalje), kako bismo
samo djelovanje usmjerili na ono što smatramo emancipativnim i
pozitivnim u kulturnoj produkciji i politici. Ovaj zbornik je samo prvi korak
u takvoj vrsti djelujućeg zajedništva, i zato ovo nije kraj nego poziv na dalje
korake u ovom smjeru!
301
O autoricama i autorima zbornika

Damir Arsenijević
Doktorant na De Montfort Univerzitetu u Velikoj Britaniji. Na istom
univerzitetu diplomirao je iz književnosti i magistrirao iz međunarodne
politike, a njegov je akademski put obilježen mnogim nagradama. Uže
polje njegovih istraživanja je odnos poezije BiH i politike od 1980-tih
naovamo. Objavio je veliki broj radova na temu poezije, književne teorije i
kulturalnih studija na BHS jezicima i engleskom jeziku, u zemlji i u
inostranstvu, kao i značajan broj prijevoda književnih radova i stručnih
tekstova. Jedan je od osnivača Centra za istraživački, stvaralački i
građanski angažman “Grad”.
Bojan Arula
Diplomirao je pri Fakultetu za socijalni rad Univerziteta u Banjaluci, a već
niz godina aktivan je u raznovrsnim krugovima građanskog društva u BiH
na pitanjima politike mladih, rada u zajednici i socijalne zaštite, te reforme
visokog obrazovanja. Osnivač je Udruženja 'Nova generacija' iz Banjaluke
koje se bavi društvenom politikom, a trenutno radi u Centru za socijalni rad
u Banjaluci i priprema se za dalji postdiplomski rad koji će istraživati teme
vezane za delinkvenciju mladih u BiH.
Adisa Bašić-Čečo
Diplomirala je u oblasti komparativne književnosti Filozofskog fakulteta
Univerziteta u Sarajevu, a magistrirala iz oblasti ljudskih prava i
demokracije pri CIPS-u, Univerzitet u Sarajevu. Od 2001. godine radi kao
novinarka u redakciji za kulturu Slobodne Bosne, gdje redovno objavljuje
kulturnu kritiku. Objavila je dvije knjige poezije Havine rečenice (1999) i
Trauma market (2004), a njena se poezija smatra jednom od najznačajnijih
među novom generacijom u polju kulturne produkcije u BiH.
Dina Duraković
Završila je Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu i magistrirala iz oblasti
ljudskih prava i demokracije pri CIPS-u, Univerzitet u Sarajevu. Jedna je od
osnivačica i saradnica ACIPS-a. Dugi niz godina bavi se ulogom
međunarodnih organizacija u BiH, pitanja pravde i pravnih okvira, a
trenutno su njeni interesi uglavnom vezani za pitanja demokratizacije javne
sfere kroz jezik prava, lokalno i globalno. Trenutno radi za austrijsku
pravnu firmu Wolf Theiss, ured u Sarajevu.
302
Svetlana Đurković
Diplomirala je antropologiju na Longwood Univerzitetu u SAD, a
magistrirala iz oblasti društvenih nauka na Univerzitetu u Čikagu. Njen
angažman istraživačke ili konsultantske prirode tiče se pitanja nacionalnog i
rodnog identiteta, te obrazovanja, kao i ljudskih prava, naročito prava
rodnih i spolnih manjina. Aktivna je u brojnim aktivističkim inicijativama i
mrežama u BiH i globalno. Osnivačica je i predsjednica Udruženja Q za
promociju i zaštitu kulture, identiteta i ljudskih prava queer osoba u BiH.
Edina Husanović
Umjetnica i istraživačica iz Tuzle/Londona. Diplomirala je likovnu
umjetnost (skulptura), a magistrirala iz oblasti kulturne politike i
menadžmenta na Sheffield Hallam Univerzitetu u Velikoj Britaniji.
Također je aktivna u brojnim programima saradnje i mrežama umjetnika iz
Velike Britanije, jugoistočne Evrope i BiH. Naročito je interesuje pitanje
saradnje umjetnika 'preko granica', te položaj umjetnika unutar razvojnih
procesa u kulturnom sektoru.
Jasmina Husanović
Docentica iz oblasti kulturalnih studija pri Filozofskom fakultetu
Univerziteta u Tuzli. Doktorirala je na temu “Preizlijevanje političke
zajednice i emancipativna politika: ogledi o Bosni” pri Odsjeku
međunarodne politike Univerziteta u Walesu, Velika Britanija. Njeni
istraživački interesi tiču se pitanja politike/kulture i zajedništva na
stjecištima političke folozofije, sociologije i kulturalnih studija, promatrano
kroz 'bosansku' optiku, naročito s obzirom na emancipatorne političke
prakse u polju umjetnosti i kulturne produkcije. Predsjednica je Centra za
istraživački, stvaralački i građanski angažman “Grad”.
Damir Imamović
Diplomirao je filozofiju i sociologiju na Univerzitetu u Sarajevu. Radio je u
okviru brojnih kulturnih i aktivističkih programa, od kojih se ističe
angažman u Buybooku na programu Inter Nos, te na ediciji Bricolage.
Prevodi razne stručne radove sa engleskog i njemačkog jezika. Trenutno se
posvetio i uspješno razvija muzičku karijeru, kao osnivač postave Damir
Imamović Trio, koja na inovativan način istražuje sevdalinku kroz fusion-
sevdah.
303
Aida Kalender
Direktorica Agencije za kulturni razvoj Akcija. Magistrirala je iz oblasti
menadžmenta umjetnosti i medija pri Univerzitetu u Utrechtu u Holandiji.
Njeni istraživački i aktivistički interesi vezani su strategije reforme
kulturnog sektora u BiH, te pitanje kulturnih umrežavanja u regionu i
Evropi. Dugi niz godina je bila profesionalno angažirana u raznim
kulturnim i umjetničkim dešavanjima i programima pri Radio ZID-u i Obala
Art Centru, a radila je i kao novinarka za razne časopise u Sarajevu, Zagrebu
i Ljubljani u polju kulture.
Tanja Miletić-Oručević
Docentica pri Odsjeku dramske umjetnosti i glume na Fakultetu
humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru.
Diplomirala je komparativnu književnost i studije režije, a magistrirala na
odsjeku studija teatarske režije pri Državnoj akademiji teatra (PWST) u
Krakovu, Poljska. Režirala je oko 15 profesionalnih pozorišnih predstava u
Krakovu, Sarajevu, Zenici, Tuzli i Mostaru. Također prevodi razne
književne tekstove sa engleskog i poljskog jezika na BHS jezike, a
istraživački rad joj je vezan za polje teatrologije i humanističkih i društvenih
nauka uopće.
Šejla Šehabović
Diplomirala je književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli,
gdje privodi kraju magistrat u oblasti književnosti u postmoderni. Članica je
redakcije časopisa za kritiku i umjetnost teorije Razlika/Differance, kao i
stalna saradnica regionalnog časopisa za književnost i umjetnost Treći trg.
Objavljuje poeziju i prozu o čijem kvalitetu govore razne nacionalne i
regionalne nagrade, kao i stručne tekstove iz oblasti književne toerije,
kulturalnih studija i feminizma. Radi kao profesorica književnosti u
Gimnaziji “Ismet Mujezinović” u Tuzli.

Povijest Hrvata Brčanskog Područja

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Povijest Hrvata Brčanskog Područja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

NA TRAGU NOVIH POLITIKA:

NA TRAGU NOVIH POLITIKA:

Zahvale i sjećanja ....................................................................... 7

! Damir Arsenijević i Jasmina Husanović

DRUGAČIJE REPOLITIZIRANJE KONTEKSTA I

POLITIČKE, KULTURNE I OBRAZOVNE PRAKSE U BIH:

Umjesto kraja…paralaksa .................................................... 299

O autori(ca)ma ....................................................................... 301

Htjeli bismo se također zahvaliti i svim učesnicima i učesnicama na našim

Uvod: o viziji i zborniku

Izvan Scile konformizma i Haribde utopije:

U današnjem kontekstu disproporcije između masovne

U današnjem vremenu, kada međunarodna zajednica svojom

Politička kritika kulture je pozicija koja tvrdi da je kultura proizvod politike,

eksplicitno pozivaju na jedno zajedničko Ne! i poručuju: radnice i radnici,

U ovom smislu je danas Bosna i Hercegovina središte potencijala sa svim

prepoznati i dati ime onom trasformativnom potencijalu, koji je, kasnih

Radovi u ovom zborniku kraće su verzije istraživanja koja su njihovi autori i

Međutim, kompleksno i problematično stanje u polju kulture i obrazovanja

U trećem dijelu publikacije “KA DRUGAČIJOJ KULTURNOJ POLITICI I

Pravda između prošlosti, sadašnjosti

Osnovni preduslov za razvoj istinski demokratskog, tolerantnog i

Kako ću objasniti poslije, poznati su različiti mehanizmi i modeli pomoću

Primjer Bosne i Hercegovine odnosi se na zločin genocida kao najteži oblik

Ova definicija je, dakle, isključivo pravna, a nadležnost za njenu primjenu,

Kao primjer neprihvatanja nalaza i pravne definicije Haškog tribunala, te u

Zaključak, koji sam željela izvesti navedenim poređenjem, jeste da

U ovom radu sugeriram da bi u društvenoj zbilji Bosne i Hercegovine jezik

Mehanizmi suočavanja s prošlošću

Svi teorijski i praktično poznati mehanizmi suočavanja s prošlošću

se prije svega tiču kažnjavanja počinitelja zločina, do uspostavljanja

U ovom trenutku teško da možemo tvrditi da je proces društvene

Od završetka rata pa do danas, više ili manje uspješno, svjedoci smo

svakako predstavlja jedan od najznačajnijih problema u ovom

Javno izražavani stavovi pripadnika političkih elita u odnosu na mehanizme

Haški Tribunal je prvi krivični međunarodni sud ustanovljen poslije

rata. Uspostava ovog ad hoc međunarodnog tribunala 1993. godine bila je

Ipak, fizička i svaka druga udaljenost Haškog tribunala od 'mjesta zločina',

primarnog cilja ovog rada nije neophodno ulaziti), koji su se kretali od

Uprskos problemima s kojim se Haški tribunal suočavao i dalje se suočava,

Na međunarodnom nivou, značaj Haškog tribunala u razvoju

Ostali mehanizmi suočavanja s prošlošću

Godine 2005. počeo je funkcionirati Odjel za ratne zločine u Sudu Bosne i

Osim sudskih mehanizama, od završetka rata mnogobrojne nesudske

institucije i organizacije su se bavile pitanjima koja se, više ili manje

Komisijsko utvrđivanje istine

potpunog prihvatanja do krajnje negativnih ocjena u njihove relevantnosti, a

Ipak, ni Bosna i Hercegovina nije do kraja ostala imuna na komisizaciju

druge radnje u cilju utvrđivanja pune istine o događajima u i oko Srebrenice.

Iako se od rada Komisije za Srebrenicu očekivalo mnogo, naročito u

Ipak, rad Komisije za Srebrenicu je u prvi plan doveo sve izraženije

korištena u nalazima Komisije za Srebrenicu očiti je rezultat kompromisa i

Jedno poređenje: Komisija za Srebrenicu

U cilju dokazivanja neadekvatnosti izvještaja za Srebrenicu i činjenice da

Bez namjere ulaženja u detaljnu analizu presude, za potrebe ovog izvještaja

Najznačajniji zaključci Pretresnog vijeća36 potvrđeni su kada je Žalbeno

Izvještaj Komisije za Srebrenicu

Potrebno je ukratko ukazati da je u samom radu Komisije došlo do bitne

Uprkos ovom početno vrlo ambiciozno postavljenom spisku ciljeva,

U samom Izvještaju Komisije44 navodi se da ona nije sudski organ te kao

- Utvrdila da je u periodu od 10. do 19. jula 1995. godine likvidirano više

Ako ove zaključke Komisije uporedimo sa prethodno iznesenim

svake sumnje utvrđuje da se u Srebrenici u predmetnom periodu dogodio

Izvještaj Komisije termin 'genocid' spominje samo jedanput i to prilikom