1

Autor – Irina Konstantinova Seminova: D. Mihael: prodavač sreće

Ponedjeljak - težak dan, hvala Bogu što se završavao. Vraćala sam kući s posla, na duši mi je bilo otprilike isto kao na
nebu, sumorno, tmurno i kišovito. Rominjanje sitne kiše, bilo je logičan završetak dana bez radosti. Povrh svega, kada
sam skrenula u ulicu koja vodi mojoj kući, ispostavilo se da nije moguće proći - ulica je bila zatvorena, sve je vrvilo od
remontnih popravki.

Putari su pažljivo postavili jarku traku na kojoj je visjela tablica sa natpisom: "zabranjen prolaz ". Iako se u stvari, prolaz
nije ni vidio. Bilo je teško, sa lijeve strane nalazila se veoma duga ograda od škole, a sa desne ograda klinike. Preostalo
je samo da izaberem, lijevo ili desno. U mislima sam psovala i obrela se nekako do kruga škole.

Nikad do tada nisam išla tim zaobilaznim putem. Zato nikada nisam ni vidjela tu prodavaonicu. Ona se nalazila s boka
obične stambene zgrade, njezin naziv me je odmah zaintrigirao, zvala se: „Prodavaonica sreće.“

“Interesantno, što se može prodavati u takvoj prodavaonici?” – pomislila sam, iznenađeno. 

U tom trenutku, kiša je pljuštala iz sve snage, zato sam ušla s olakšanjem. Vrata su se iza mene polako zatvorila,
melodični zvuk zvona u meni je negdje duboko izazvao vibracije. Kao da se netko tamo nasmijao. Od toga mi se pojavilo
neko sretno uzbuđenje, kao kada se treba dogoditi nešto lijepo. Ulazeći, neodlučno sam zastala. Iskreno govoreći, bila
sam nekako zbunjena. Prodavaonica je bila čudna, najviše je ličila na neko zapušteno skladište puno različitih stvari. 

Između polica i pultova, gledajući različite proizvode, tumarali su kupci. Vladalo je neko radosno uzbuđenje. Prema izlazu
je žurila starica, sjajeći kao praznični lampion. Dok je prolazila, nasmiješila mi se i namignula.

– Oprostite, što se ovdje prodaje? – pitala sam.

– Kako što? – iznenađeno će starica. – To što je napisano, to se i prodaje. Sreća, dušo! Sreća!
– A … u kojem obliku?
– U kojem izabereš, draga! U metrima, kilogramima i komadima!

Vjerojatno sam izgledala glupo, jer se starica potom zasmijala. 

– Da, ne sumnjaj, djevojko, proizvod je kvalitetan! Ja sam ovdje stalni kupac. Svidjet će ti se!
I starica je uz zvuk zvonca izašla iz prodavaonice. 

Prema meni je žurio prodavač u neboplavoj uniformi i s bedžom na grudima. Na bedžu je pisalo: ” Mihael, prodavač
sreće”.
– Molim vas oprostite za malo čekanja, toliko kupaca, puno je posla! – ispričavao se Mihael, prodavač sreće. 
– Kod nas ste, čini mi se, prvi put?
– Vi se sjećate lika svih kupaca? – iznenađeno sam pitala.
– Naravno! Pošto odluči jednom biti sretan, čovjek obično biva naš stalni kupac – objasnio je Mihael.
– A što je od vaših proizvoda tako .. posebno sretno? – s određenim podozrenjem sam upitala.
– Oh, moram vam prvo objasniti! – prisjetio se Mihael. 
– Dopustite mi da vas povedem u kratki obilazak i pokažem, da tako kažem, proizvod osobno.

Uhvatio me je za podlakticu i povukao do pulta.

– Obratite pažnju! Magični kaleidoskopi! Pridodaju jarkost životu! Stalna smjena impresija, spektar boja, mnoštvo
raznobojnih kombinacija!
– Ali to je samo igračka! – protestirala sam.
– Vi, sigurno, vjerujete da je život – ozbiljna stvar? – upita me Mihael.
– Još kako ozbiljna! – potvrdila sam. – Kad bi se mi odrasli mogli igrati kao djeca …
– Pa igrajte se! – predložio je Mihael. – Ko to može zabraniti, vama odrasloj osobi?
– Pa, ja imam obaveze … posao. I tako dalje – tužno sam rekla.
– Igrajte se s njim! Za početak – stavite u torbu kaleidoskop. A kad vam je dosadno, tužni ste ili preumorni – posvetite
mu minut vremena. I vidjet ćete kako će život zasjati jarkim bojama.
– Razmislit ću – diplomatski sam rekla.
– Onda da nastavimo! – predložio je Mihael. 
– Demonstrirat ću vam rad uređaja za izradu mjehura od sapunice. Pogledajte! Pogledajte! Kako su raznobojni! Kako
pucaju!
 2
 
– Pa što? – nisam shvaćala.
– Kako “pa što” ? – ushićeno je povikao Mihael. – Svi vaši problemi nestaju kao mjehuri od sapunice. Lako! Lijepo!
Radosno!
– Ah, kad bi i u životu tako lako nestajali – uzdahnula sam.
– Većina naših problema su tako jako napuhani. Kao ovi mjehurići. Naučite se odnositi prema problemima kao što se
odnosite prema mjehuru od sapunice – pogledajte ga, divite se njegovim preljevima, obliku, veličini – i pustite da pukne!
Evo ovako! – I on ispusti još niz mjehurića duginih boja.

Ovaj Mihael govori čudne stvari. Ali iz nekog razloga sam mu htjela vjerovati! Bilo je u njemu nešto … uvjerljivo.

– Pa dobro, možda u tome ima nešto – složila sam se. – Ali povjerovati da su kaleidoskop i mjehuri od sapunice sreća, ne
mogu. Oprostite.
- Onda idemo na odjeljenje za tkaninu! Imamo divne tkanine, bez imalo ljutnje rekao je prodavač sreće. – Naprijed u
susret sreći!

Požurila sam za njim prema slijedećem pultu. Tamo su se zaista vidjele raznobojne tkanine najnevjerojatnijih boja.
Prodavač odjela usluživao je damu srednjih godina.

– Imate li neku veselu pamučnu tkaninu? – pitala ga je ona.

– Naravno, gospođo! Evo, pogledajte! – radosno je rekao prodavač, šireći ispred nje nježno zelenu tkaninu, na kojoj su
bili naslikani smiješni zečići koji su plesali. Izuzetno veseli! Hajde da se smijemo zajedno!

I on se prvo nasmijao, a poslije njega i dama. Bili su preplavljeni veselim smijehom, očigledno zadovoljni međusobno i
životom. I ja sam se također nevoljno nasmijala.

– Od nje ću sašiti veselu kecelju i kuhinjske rukavice! Pa kad budem spremala jelo, smajlići će padati u hranu. I sva moja
obitelj će se veseliti! – odlučila je dama.

Nisam mogla da se ne divim njezinom licu – izgledalo je kao da doslovno sjaji iznutra, a u očima i na kutovima usana
titrao je osmijeh.

– Ponekad je dovoljno okružiti sebe ugodnim malim stvarima, da bi život postao isto tako ugodan, – objasnio je Mihael.
– Samo to? – nisam vjerovala. – Ali to su tako male stvari?
– Pa, u stvari, život se sastoji od malih stvari, – u povjerenju mi je rekao Mihael. – I sreća se sastoji također od malih
stvari. Mi kažemo: “Sitnica, ali godi!”. A zamislite što bi se dogodilo kada bi ugodnih malih stvari bilo mnogo?
– Pa, pretpostavljam! – nasmijah se. – To bi bila sreća!
– Vi ste već shvatili suštinu naše robe! – zadivio se prodavač sreće Mihael. – Ali to nije sve! Idemo dalje, idemo! Želim
vam pokazati naš novi proizvod! Veliku Knjigu Sreće! Tek što je stigla!

U odjeljku za knjige bile su mnoge stvari, ali mi Mihael nije dao ni da dobro pogledam knjige. Odmah mi je gurnuo u ruke
simpatičnu knjigu s jarkim koricama. Otvorila sam je nasumice – i veoma se iznenadila. Tamo nije bilo ništa!
 To jest, gotovo ništa: na vrhu stranice je bilo napisano: “Danas je bio najsretniji dan u mom životu !!!” 
a na dnu stranice – ” Sutra će biti još bolji!”. 
Sama stranica je bila čista – samo oivičena, kao knjiga za prvašića. Listala sam stranicu po stranicu – cijela knjiga je bila
takva.

– Sviđa li ti se? – ponosno me je upitao Mihael.

– Ali ovdje ništa nije napisano! – negodovala sam.
– Naravno! – potvrdio je Mihael. 
– U tome je suština! Vi ćete je sami pisati.
– Kako sama? – bila sam zatečena. – Ali ja ne umijem!
– Danas je to tako. Sutra, se sve može promijeniti, – zagonetno je rekao Mihael. – Odlučite želite li da vam ispričam
kratko predavanje?
– Da, naravno – bila sam veoma zainteresirana.
– Svaki naš dan je ispunjen različitim događajima, jedni nam se sviđaju, a drugi – ne. Mada izgleda čudno, iz nekog
razloga mi se sjećamo samo “loših” događaja, a dobrih ne, tako stvari stoje u poretku stvari. Kao rezultat toga, naša
sreća je veoma zamračena! Slažete li se sa mnom?
 3
– Da, to je istina, – priznala sam. – Ponekad sitnica može uništiti cijeli dan.
– Velika Knjiga Sreće nudi da se ide upravo suprotnim smjerom! Da se u njoj pišu samo sretni događaji. Najmanje pet
dnevno! Može i više, manje – ne.
– Ali gdje ću skupiti toliko sretnih događaja tijekom dana? – protestirala sam.
– Oprostite, s tim se ne slažem, u stvari, to je lako, samo još niste pokušali, – uzvratio je prodavač sreće.
 – Naravno, prvih dana trebate restrukturirati svoje mišljenje na nove valove. Ali brzo ćete uspjeti, jer je to tako ugodno! 
Probajte, probajte baš sada! Što vam se danas dogodilo sretno?
– Ne znam – propitivala sam se. – Bio je ovo neki težak dan.
– Danas ste se povrijedili?
– Ne, o čemu vi to? – uplašeno ću ja.
– Pa, to je već sreća! Tako ćemo i napisati – obradovao se Mihael. – Jeste li danas izgubili nešto?
– Da, izgubila sam važan dokument, ali kasnije sam ga našla među papirima – rekla sam.
– Oh, to je već sreća! Zar ne? – produžavao je obuku Mihael.
– Istina – potvrdila sam. – Sreća je u tome što se našao.
– Pa, sada dajte sami, već vam ide od ruke – ohrabrivao me je Mihael.
– Pa … danas sam vidjela smiješnog psa. Ovako kudrav, i u kaputu! Kao u cirkusu. A i gazdarica je ista! Također kudrava!
Liče!
– Pa! Divno! Dobro vam ide! – pohvalio me je Mihael.
– I danas sam konačno završila izvještaj. Umorila sam se – ali sam ga završila! – pohvalila sam se ja.
– To je – četvrti – računao je Mihael. – Nedostaje peti događaj. Pa?
– Pa, što je bilo potom? – razmišljala sam. – Onda je padala kiša. I pošla sam kući, i tamo su popravljali put. I pošla sam
zaobilaznim putem … Da! Potom sam ušla u vašu čudesnu prodavaonicu! – uzviknula sam. – Zapišite!
– Dovoljno – zapisivao je prodavač sreće. – Polaskan sam što ste odlučili to uključiti u spisak sretnih događaja. Dakle, pet
epizoda je zapisano! Vaša Velika Knjiga Sreće već se piše!
– I tako svaki dan? – pitala sam. – Što kada se ispišu sve stranice?
– Do tada će se vaš um navići automatski fiksirati sretne događaje, i ne samo pet događaja dnevno, već mnogo više –
obećao je Mihael.
 – I vaš život će biti jednostavno, ispunjen srećom!
– Velika vam hvala – zahvalila sam se. – U redu, uzet ću ovu knjigu.
– Primite je kao dar od naše prodavaonice – ljubazno se pokloni Mihael. – Mi uvijek darujemo nešto novom kupcu.
– Kakva sreća! – obradovala sam se. – Hvala vam!
– Pa, to je već šesta stavka u vašoj današnjoj sreći, – nasmiješio se Mihael.
– Da, naravno! I još ću kupiti aparat za pucanje problema i kaleidoskop za povećanje jarkosti života! To je sedma i osma
stavka! – uzviknula sam ja.
– Veoma sam sretan! Upakirat ćemo vam ih u paket firme?
– Da, molim. – zahvalila sam se, sva nasmijana.
Paket je također bio veoma simpatičan – narančasti s velikim bijelim bobicama. Na njemu je pisalo: “Mi smo osuđeni da
budemo sretni!”. Natpis mi se svidio.

Mihael me je ispratio do izlaza. 

Na vratima je stajala velika lijepa tabla sa natpisom: ”Izlaz postoji!”. I tabla mi se također svidjela.

– Kod nas su ovakve table na svim vratima, – rekao je Mihael.

– Da se ne zaboravi da uvijek postoji izlaz! Hvala vam na kupovini. Posjetite nas ponovo.
– Sigurno ću ponovo doći – obećala sam. – Želim kupiti i druge proizvode.
– O, uvijek se radujemo stalnim kupcima! – oduševljeno će Mihael.
– Kod vas, vjerojatno, dolazi cijeli naš grad? – pitala sam.
– Nažalost, ne! – razočarano je rekao prodavač sreće. 
– Začudo, svi kažu da žele biti sretni, ali rijetko tko želi nešto za to učiniti. Ali mi radimo na tome! Usavršavamo svoj
asortiman, pakiranje, reklamu. Tako da ćete uvijek naći nešto novo i interesantno za sebe. Doviđenja! Sretno!

Melodično zvono zazvoni, i ja sam izašla van. Moja duša je pjevala. Išla sam kući, ljudi su se zagledali u mene. Vjerojatno
zbog mog narančastog paketa. A možda i zato što nikako nisam mogla skinuti osmijeh s lica. Ili možda sjajim kao ona
starica koju sam srela na ulazu. I to je, također, bila sreća.

– Deveta – mahinalno sam primijetila. – Ne smijem zaboraviti da to zapišem u moju Veliku Knjigu Sreće.