FILOZOFSKI FAKULTET

ZAGREB

Robert Delort & Francois Walter

-Povijest europskog okoliša-

esej

Predavač: dr. sc. Zrinka Blažević

Kolegij: Suvremena historiografija

Student: Marko Balaško

Datum predaje: 09.06.2016.

 Ekohistorija, kao jedna od grana historiografije, počela se razvijati početkom 20. st. Za
razliku od svjetske historiografije, hrv. historiografija počela je ekohistoriju ozbiljnije
shvaćati i istraživati tek nakon 2. svj. rata kada se prvenstveno zaslugom prof. Mirjane Gross
hrvatska historiografija približava francuskim Analima. Samim time u Hrvatskoj, a ni
Jugoslaviji, nisu izlazila bitnija dijela vezana uz ekohistoriju svijeta, Europe, pa čak ni same
Jugoslavije. Iz tog razloga, prijevod djela „Povijest europskog okoliša“ izrazito je bitan za
hrvatsku historiografiju. Autori ovog djela su povjesničari Robert Delort i Francois Walter.
Robert Delort francuski je povjesničar rođen 1932. s posebnim interesom za srednji vijek i
povijest odnosa ljudi s životinjama. Među ostalim radio je na francuskoj Sorbonnei te
sveučilištima u Parizu u Ženevi. Jedan od njegovih važnijih projekata bio je „Povijest
okoliša“ koji je kao vođa projekta provodio zajedno s ostalim znanstvenicima od 1987. do
1992. Za razliku od Delorta, Francois Walter je švicarski povjesničar koji se također bavi
poviješću srednjeg vijeka. Zaposlen je kao profesor na Sveučilištu u Ženevi te je autor
mnogih radova o urbanoj povijesti, povijesti okoliša, prirodnih katastrofa i klime. Knjiga koju
su zajedno napisali izašla je u prvom francuskom izdanju 2001. godine, a na hrvatskom jeziku
izašla je 2002., zaslugom prevoditeljice Vesne Pavković te izdavačke kuće Barbat iz Zagreba.

Kao i većina knjiga i ova počinje kratkim uvodom u kojem se objašnjava na koji su
način stanovnici Europe gledali na prirodi i na koji način su se prema istoj odnosili. Također
nas se uvodi u geografska svojstva Europe i objašnjava kako su klimatske promjene utjecale
na europski kontinent i bioraznolikost koja ga krasi, doduše u manjoj mjeri nego neke druge
kontinente. Nakon kratkog uvoda autori počinju s prvom knjigom. Važno je napomenuti da je
cjelokupno djelo razdvojeno u tri knjige: „Povijest povijesti okoliša“, „Prostor u vremenu:
promjene i promjenjivost“ te „Antropizacija prirode“. Prva knjiga „Povijest povijesti okoliša“
najprije nas uvodi u načine shvaćanja prirode prije 16. st., tj. prije novog vijeka. U jednom od
dijelova autori govore o magičnoj prirodi, tj. o različitim običajima koje je europsko
stanovništvo njegovalo i poštivalo, a vezani su uz prirodu. Takva praznovjerna vidljiva su i u
bajkama koje smo zasigurno svi čitali, kao one koje su pisala braća Grimm i mnogi drugi
pisci u kojima se spominju različita nadnaravna bića koja žive u tajnovitim šumama,
močvarama i sl. Dvojica autora na taj način žele objasniti strahopoštovanje koje su Europljani
osjećali prema prirodi i povezanost istih s njom. Poseban dio djela zauzima pokoravanje
prirode koje počinje tijekom ranog novog vijeka. Tijekom ranog novog vijeka, a posebice u
kasnom, nakon francuske revolucije, čovjek počinje razmišljati na način da se sve što se
nalazi u prirodi može koristiti kako bi se poboljšao život čovjeka, tj. sve što postoji dano je

1
čovjeku da upravlja time kako bi sebi olakšao život. Prema autoru, takav se splet razmišljanja
posebice počinje pojavljivati krajem 18. st. U 19. st. čovjek počinje s povećanom kultivacijom
tla, što mu je bilo omogućeno novim tehnološkim napretkom. Također, počinje se s većim i
suvremenijim uzgojem životinja, od kojih su mnoge (npr. puran) došle iz zemalja „novog
svijeta“. Čini se da na ovaj način autori pokušavaju prikazati kako se čovjek počeo oslobađati
starih zakona prirode i iz uzgoja onoliko koliko bi mu samom bilo potrebno prelazi na
masovan uzgoj biljaka i životinja. Na taj način se iskorištavanjem prirode čovjek počinje i u
Europi sve više približavati kapitalističkom društvu. U isto vrijeme se u umjetnosti počinje
sve više koristiti motiv pejzaža, tj. krajolika. Tako se na slikama iz novog vijeka može u
pozadini različitih portreta kroz prozore vidjeti prelijepi pejzaža, a čini se da autori smatraju
kako je čovjek tada počeo shvaćati ljepotu prirode. S obzirom na stare opise pojedinih krajeva
koje su vršili putopisci kao npr. Marko Polo, ne bih se složio s tim, već mi se čini kako je
čovjek počeo shvaćati koliko je malen prema prirodi i dozvoljava joj da mu oduzme dio
njegovog portreta, a u isto vrijeme na taj način uljepšava inače tmurne tonove pozadine raznih
portreta nastalih u to vrijeme. Samim time u 19. st. počinju se osnivati različita društva koja
promiču očuvanje prirode i zaštitu životinja kao sastavnog dijela prirode. U posljednjem dijeli
prve knjige autori se osvrću na proces u kojem je čovjek počeo shvaćati da prirodu ne smije
samo iskorištavati već je potrebno i pronaći način da se i moderan čovjek uklopi u prirodu i
njene zakone. Napredak koji je čovjek ostvarivao svojom urođenom superiornošću nad
ostalim živim bićima nije smio uništiti slogu u prirodi već ju je trebao povećati te se čovjek
dalje trebao razvijati u skladu s prirodom. Takav način razmišljanja i u današnje se vrijeme
sve češće čuje i to ne samo među raznim zagovornicima prirodnih načela već i u
svakodnevnom razmišljanju običnih ljudi.

Drugi dio djela naslovljen je „Prostor u vremenu: promjene i promjenjivost“. Kao što i
sam naziv kaže u 2. knjizi autori obrađuju promjene koje su se dogodile u prirodi tijekom
vremena i promjenjivost čimbenika prirode. Kako su se događale klimatske promjene tako se
i priroda prilagođavala njima, a samim time i čovjek. Tako npr. autori navode kako su se
šume prije 16. st. počele micati s 100 na 200. metara nadmorske visine. Također, dolaskom
malog zahladnjenja putevi kojima su plovili Vikinzi prema Grenlandu postali su neprohodni
što je zasigurno doprinijelo smanjenom naseljavanju istog. Manje temperature uvjetovale su i
prestanak kultivacija nekih kultura u sjevernijim krajevima koji više nisu imali uvjete
pogodne za uzgoj istih i koji su se morali prilagoditi novonastaloj situaciji kako bi ljudsko
stanovništvo opstalo. Promjene koje su se događale zadesile su i životinjsku populaciju što je

2
opet direktno utjecali na čovjeka koji je morao naći nove izvore mesa i ostalih potrepština
koje je dobivao od životinja koje su počele izumirati ili se seliti južnije. Kasnijih godina, sve
većim zatopljenjem, taj proces nestaje. Važan dio u povijesti Europe pripada i raznim
bolestima koje su u mnogim slučajevima prenošene s životinje na čovjeka. Takve zaraze, za
koje su krivi različiti bacili i virusi, odnijele su velik broj života te su zbog toga ostale
zapamćene u povijesti, a posebice u sjećanju naroda. Unatoč pogubnosti takvih velikih
epidemija, moglo bi se reći da su one, smanjenjem ljudske populacije, pridonijele očuvanju
prirode. U posljednjem dijelu 2. knjige iznose se demografski podaci te se isti obrađuju kako
bi se dalo predviđanja o kretanju stanovništva koje će na taj način utjecati i na samu prirodu.
Autori navode kako bi se stanovništvo svijeta trebalo do 2050. popeti i ostati na oko 8-9
milijardi ljudi. Zanimljivo je da spominju i pad nataliteta u muslimanskim zemljama što se
često prešućuje u medijima. Razlog tome je što je do pada nataliteta počelo dolaziti relativno
nedavno, krajem 20. st. te se utjecaj istog još uvijek ne može vidjeti u broju ljudi. Međutim,
autori procjenjuju da će se početi iskazivati što je i vjerojatan slijed događaja usred promjena
u tim društvima. Takve iste promjene dogodile su se u Europi i ostatku „zapadnog“ svijeta
već početkom i sredinom 20. st. te su zbog toga danas vidljive u tolikoj mjeri.

Posljednja i najveća knjiga nazvana je „Antropizacija prirode“. U njoj dvojica autora

iznose na koji je način čovjek utjecao na prirodu iskorištavajući je tijekom svog napretka i u
svrhu napretka. Da bi nas uveli u novi vijek i kasnija zbivanja, autori nam donose pregled
iskorištavanja prirode u starom i srednjem vijeku. Prve promjene prirode čovjek je počeo
vršiti već samim otkrićem drvenih plugova, kotača i sl. Iako se u današnje vrijeme često stari
načini obrade zemlje uzimaju kao prirodni, činjenica je da su i ti „prirodni“ načini na neki
način promijenili prirodu i u jedno vrijeme bili ono što su danas moderna oruđa. Zatim se
autori bave obradom različitih oblika poljoprivrednih dobara, ali spominju i prve gradove.
Rastom stanovništva gradovi su se počeli širiti i van svojih starih gradskih jezgara. Kako bi to
bilo moguće čovjek je morao djelovati na prirodu koja je okruživala grad i prilagoditi je
svojim potrebama. Nakon što su nas uveli u novi vijek, autori nastavljaju s različitim
revolucijama koje su promijenile svijet. Od agrarne pa do industrijske i energetske revolucije,
sve su one na neki način promijenile prirodu koja je bila poznata do njihovog početka i u
svima njima je glavnu ulogu imao čovjek. Naravno da revolucije nisu tekle su svim krajevima
istom brzinom, a posebice se to odnosi na južnije krajeve. Već se po razvitku željeznice može
vidjeti stupanj razvitka pojedinih krajeva. Koliko se to u gospodarskom smislu činilo lošim za
te krajeve, koji i danas većinom zaostaju za sjevernim i zapadnim, toliko se to danas može

3
smatrati dobrim jer se ti krajevi, u vremenu povratka prirodi, mogu dićiti većim prirodnim
bogatstvima. Autori se također dotiču i početka upravljanja prirodnim bogatstvima.
Upravljanje prirodnim bogatstvima obuhvaća brigu i zaštitu prirode, tj. pokušaj da se na
kontrolirani način koriste prirodne bogatstva i samim time osigura da će ista opstati i za
buduće naraštaje. Unatoč dobroj namjeri, ne moguće se oteti dojmu da se priroda i na taj
način mijenja ljudskom rukom. To je posebice vidljivo u brizi za šumska područja gdje
postoje propisani zakoni o očuvanju čistoće šuma, uklanjanju bolesnih jedinki i sl., ali se na
taj način sprječava normalno raspadanje drveta i mijenja život organizama koji bi se hranili
njime ili živjeli u njemu. Tako je čovjek pod opravdanjem da se brine i prirodi, stvorio sustav
kojim će si dugoročno osigurati potrebna resurse, ali opet ne misleći na ostala živa bića. U
posljednjem dijelu 3. knjige govori se o poremećaju okoliša koji se posebice zbio tijekom 19.
i 20. stoljeća razvitkom industrije. Spominju se i problemi s zagađenom vodom što je
zasigurno jedan od „gorećih“ problema 21. stoljeća. Nadalje, entuzijazam koji je čovjek
početka i sredine 20. st. osjećao prema industrijalizaciji počeo je polagano opadati već krajem
istog stoljeća. Razlog tome su otkrića različitih štetnosti industrije prema prirodi što se
odrazilo i na čovjeka povećanjem slučajeva različitih bolesti, ali i povećanjem zagađenih
područja koja više nisu pogodna za uzgoj hrane. Kako bi se procesi zagađivanja smanjili
počela su se osnivati različita društva koja se bore protiv nuklearnih elektrana i sl. Nuklearne
elektrane posebice su se našle na udaru kritičara razvitkom sve učinkovitijih sustava
dobivanja električne energije iz obnovljivih izvora. Takav proces, potpomognut zakonima,
trebao bi omogućiti prirodi da se u konačnici obnovi barem u nekoj mjeri.

Ova knjiga zasigurno je važno štivo za svakog koga zanima ekohistorija, ali i svakog
koga zanima općenita povijest Europe. Priroda je sastavni dio Europe kao i njena kultura,
ljudi i sl. i samim time potrebno je proučavati povijest okoliša u Europi i promjene koje su ga
zadesile kako bi se budućim naraštajima ostavila saznanja s kojima bi mogli ostvariti veću
ravnotežu čovjeka s prirodom.