Dramski Tekstovi I - Bertolt Brecht

Biblioteka Prolog velika edicija knjiga 3
Prolog
Velika edicija
с
Izdanja
Centra za kulturnu djelatnost
Zagreb
Uređuje Slobodan Šnajder
Zagreb 19S1.
Mala edicija
Boris Senker: Redateljsko kazalište
Branimir Bošnjak: Demon žudnje
Darko Gašparović: Dramatica krležiana
Fabijan Šovagović: Glumčevi zapisi, 21979.
Radovan Ivšić: Teatar
Slobodan Šnajder: Kamov
George Steiner: Smrt tragedije
Ivo Brešan: Groteskne tragedije
Mujičić/Senker/Škrabe: Porod od tmine
Slobodan Šnajder: Hrvatski Faust
Velika edicija
Stjepan M iletić: Hrvatsko glumište
Edward Gordon Craig: О umjetnosti kazališta
Bertolt Brecht: Dramski tekstovi I
Bertolt Brecht: Dramski tekstovi II
Dramski tekstovi I
Bertolt Brecht
Branko Matan
Bertolt Brecht
Trommeln in der Nacht
© Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1953.
Die Rundköpfe und die Spitzköpfe
Die M utter
Schweyk im zweiten Weltkrieg
Die Tage der Commune
© Suhrkamp Verlag, Frankfurt am Main, 1957.
Kazalo
Bubnjevi u noći ^
9
Mati
65
Opaske о komadu
Mati
139
Obloglavi i Šiljoglavi
183
Opaska uz
Obloglave i Šiljoglave
307
Švejk
u drugom svjetskom ratu
323
Dani Komune
401
Bilješke
487
Bubnjevi u noći
komedija
Preveli
Truda i Ante Stamać

Osobe:
ANDREAS KRAGLER
ANNA BALICKE
KARL BALICKE, njezin otac
AMALIJA BALICKE, njezina majka
FRIEDRICH MURK, zaručnik
BABUSCH, novinar
DVA MUŠKARCA
MANKE IZ PICADILLY BARA, konobar
MANKE IZ CVEBE, njegov brat, konobar
GLUBB, trgovac rakijom
PIJANAC
BULLTROTTER, raznosač novina
RADNIK
LAAR, seljak
AUGUSTA, MARIE, prostitutke
DVORKINJA
PRODAVAČICA NOVINA
Braću Manke igra isti glumac.
Opaska za pozornicu:
Prema navodima Caspara Nehera ova je komedija u Miinchenu pri
kazana sa slijedećim kulisama: Iza papirnatih zaslona visokih oko
dva metra, koji predstavljaju zidove sobe, stajao je nacrtan na
dječji način velik grad. Svaki put prije no što bi se pojavio Kragler
zasjao bi na nekoliko sekundi crven mjesec. Marseljeza u zadnjem
činu svira se na gramofonu. Ne djeluje li lepršavo te ne ubrzava
li tempo, treći se čin može ispustiti. Preporučljivo je u gledalištu
izvjesiti nekoliko plakata s izrekama poput »Ne buljite tako
romantično«.
Prvi čin
(Afrika)
Tamna soba sa zastorim a od muslina. Večer Je.
BALICKE, brije se kraj prozora: Već su četiri godine

otkako je nestao. Neće se on više nikada vratiti.
Vremena su prokleto nesigurna. Svaki muškarac
zlata vrijedi. I ja bih bio dao svoj blagoslov već
pred dvije godine. Tada me po ušima klopila vaša
prokleta sentimentalnost. Sad bih međutim išao i
preko leševa.
GOSPOĐA BALICKE, ispred fotografije artiljerca Kra-
glera, koja visi na zidu: A bio je tako dobar čovjek.
Tako djetinjast.
BALICKE: Već je istrunuo.
GOSPOĐA BALICKE: Kad bi se bar vratio!
BALICKE: S neba se nitko ne vraća.
GOSPOĐA BALICKE: Pored svih tih nebeskih četa ode
nama Anna pod vodu!
BALICKE: Ako to veli onda je guska, a ja još nijednu
gusku nisam vidio pod vodom.
GOSPOĐA BALICKE: I tako samo pijucka.
BALICKE: Ne bi smjela jesti toliko kupina i haringa
ä la Bismarck. Taj Murk je fin dečko, za njega
bismo na koljenima trebali zahvaljivati Bogu.
GOSPOĐA BALICKE: On doduše zarađuje. Ali u uspo
redbi s onim drugim! Suze mi naviru na oči.
BALICKE: U usporedbi s onom lešinom? Kažem ti:
Dramski tekstovi I 14
sad ili nikad! Čeka li ona papu? Ili kakva crnca?

Sit sam već tog romana.
GOSPOĐA BALICKE: A ako on ipak d o đ e , ta le
šina koja se sad, kako ti veliš, raspada, ako on do
đe, iz neba ili pakla — ja sam Kragler! — tko će
mu onda reći da je lešina i da njegova spava u
krevetu s drugim?
BALICKE: Pa ja ću mu reći! A sad ćeš t i reći tom
stvorenju da mi je svega dosta, da se ima zasvirati
svadbeni marš a dotični da je Murk. Reknem li to
j a, potopit će nas. A sad budi ljubezna i upali
svjetlo!
GOSPOĐA BALICKE: Odmah ću donijeti flaster. Uvi
jek se porežeš kad nema svjetla.
BALICKE: Porezotina ne stoji ništa, svjetlo da. Poviče
prema vani: Anna!
ANNA, na vratima: Što ti je, oče?
BALICKE: Izvoli poslušati svoju majku, i da mi nisi
cmizdrila na svoj veliki dan!
GOSPOĐA BALICKE: Dođi, Anna! Tata misli da si to
liko blijeda kao da nisi prospavala nijednu noć.
ANNA: Spavam ja, spavam.
GOSPOĐA BALICKE: Vidiš, ne može to trajati vječno.
Sada se više neće vratiti. Zapali svijeće.
BALICKE: Opet su joj oči ко u krokodila!
GOSPOĐA BALICKE: Zaista ti nije lako, i on je bio do
bar čovjek, ali sad je mrtav.
BALICKE: Pokopan, i već se raspada!
GOSPOĐA BALICKE: Ma Karl! Ali tu je Murk, pošten
čovjek, koji će doći na zelenu granu!
BALICKE: No eto!
GOSPOĐA BALICKE: I tu bi ti u Ime Božje trebala
reći da.
BALICKE: Ne ponašaj se dakle kao u operi!
GOSPOĐA BALICKE: Pođi za njega, u Ime Božje!
BALICKE, bijesno se bavi flasterom: Ti do vraga mi
sliš da dečki trpe da se s njima igra nogomet! Da
ili ne! To očijukanje s nebom obična je glupost!
Bubnjevi u noći 15
ANNA: Da, tata!

BALICKE, osjećajno: No, samo se ti sad iscmizdri,
ustave su podignute, moram još staviti pojas za
plivanje!
GOSPOĐA BALICKE: Ti tog Murka uopće ne voliš?
BALICKE: Cuj, to je jednostavno nečedno!
GOSPOĐA BALICKE: Ali Karl! No, Anna, a kako sto
jiš s Friedrichom?
ANNA: Pa, tako! Vi to znate, a osim toga me tjera na
povraćanje.
BALICKE: Ne znam ja ništa! Velim ti, kćeri, Karl se
već raspao, istrunuo je, ni dvije mu se kosti ne
drže skupa! Četiri godine! I ni znaka života! A či
tava baterija otišla, u zrak! U krpice! Nestala! Re
ći gdje je sad, to je umjetnost! Taj tvoj prokleti
strah od sablasti! Samo ti sebi nabavi kakvog muš
kog, i nemaš se više čemu bojati nekakvih noćnih
duhova. Priđe Anni, široko: Ma jesi li ti hrabra
ženska, ili nisi?! Ajde, idi sad! Zvoni.
ANNA, prestrašeno: To je on!
BALICKE: Zadrži ga vani i prepariraj!
GOSPOĐA BALICKE, među vratima, s košarom za rub
lje: Nemaš li baš ništa za oprati?
ANNA: Imam, to jest nemam. Ne, mislim da nemam .. .
GOSPOĐA BALICKE: Ali već je osmi.
ANNA: Osmi već?
GOSPOĐA BALICKE: Naravno da je osmi!
ANNA: Pa što ako je i osamnaesti?
BALICKE: Kakvo je to klepetanje na vratima! Uđite
unutra!
GOSPOĐA BALICKE: Nastoj pronaći štogod za pranje.
Ode.
BALICKE, sjedne, uzme Annu na krilo: Pazi, žena bez
muškarca, to ti je očajno slab dućan. Nedostaje
ti momak koga su odveli u vojsku, to priznajem.
Međutim, da li ti njega još uopće poznaješ? Pojma
ti nemaš, draga moja! Smrt je od njega napravila
robu za sajamski panoptikum. Tri se godine po-

ljepšavao; kad ne bi bio crknut kao riba, bio bi po
sve drugačiji nego što misliš! Uostalom već je stru-
nuo, i ne izgleda nimalo dobro. Nema više ni nosa.
A tebi, gle, nedostaje! Pa nađi si nekog drugog! Pri
roda, vidiš ti to! Živnut ćeš kao zec u kupusu! Ci
jele su ti i ruke i noge, a imaš i dobar apetit! Ne
ma tu ničega što ne bi bilo Bogu ugodno!
ANNA: Ali ja ga ne mogu zaboraviti! Nikada! Nagova
rate me, eto, ali ja ne mogu!
BALICKE: Ma uzmi ti samo tog Murka, on će ti već
pomoći da ga se riješiš!
ANNA: Ma volim ga ja, i jednom ću ga voljeti još više,
ali sad još nije tako.
BALICKE: No dobro, on će te već srediti. Za to su do
duše potrebne stanovite punomoći, a to se najbolje
rješava u braku. Ne mogu ti to sad objašnjavati,
još si premlada! Poškaklja je. Onda, vrijedi?
ANNA, razgaljeno se smije: Ali ja nemam pojma da li
Friedrich uopće hoće!
BALICKE: Ženo, unutra glavu!
GOSPOĐA BALICKE: Uđite, molim Vas, u sobu, izvoli
te ući, gospodine Murk!
BALICKE: Barvečer, Murk! Kako to izgledate, kao uto
pljenik?
MURK: Gospođice Anna!
BALICKE: Što Vam je sad? Ili su Vam potonule lađe?
Što ste, čovječe, problijedjeli kao sir? Zbog ove
pucnjave u sumrak? Tišina. Daj, Anna, zagnjavi ga
malo!
Uz velike geste odlazi sa ženom.
ANNA: Što ti je, Friedrich? Zbilja si blijed!
FRIEDRICH, njuška: Crveno mu vino zacijelo treba za
zaruke? Tišina. Netko je tu bio? Okrene se prema
Anni: Bio je netko? Zašto si sad t i blijeda kao
krpa? Tko je bio?
ANNA: Ma nitko! Nitko nije bio! Što ti je?
MURK: Čemu onda ta žurba? Ne pravite od mene bu
Bubnjevi u noći 17
dalu! Dobro, neka mu bude! Ali u ovoj rupetini ja

ne sklapam zaruke!
ANNA: A tko uopće spominje zaruke?
MURK: Stara. Od gospodarova oka tovi se govedo! Uz
nemireno hoda gore dolje. No dobro, pa ako i je?!
ANNA: Ti se uopće ponašaš kao da je mojim roditelji
ma stalo do toga! Roditeljima do toga pod Bogom
uopće nije stalo! Ni koliko je crna pod noktom!
MURK: Kad si zapravo bila na prvoj pričesti?
ANNA: Mislim samo kako ti sebi olakšavaš stvar.
MURK: A, tako? Drugi je tu?
ANNA: Ništa nisam rekla ni о kakvom drugom.
MURK: Ali on tu evo visi, i tu je, i hoda uokolo nas!
ANNA: Bilo je to nešto posve drugo. Nešto što ti uopće
ne možeš shvatiti; bilo je to nešto duhovno..
MURK: A ovo između nas je tjelesno!
ANNA: Ovo između nas, to je ništa!
MURK: Ali sada? Sada nešto ipak jest!
ANNA: Ma ne znaš ti to.
MURK: A, sad ćemo čuti drugu pjesmu!
ANNA: Samo ti vjeruj.
MURK: Ma uvjeren sam.
ANNA: Je li to tvoja ljubavna izjava?
MURK: Ne, ona će tek doći.
ANNA: Eto, dobila sam čitavu tvornicu košara.
MURK: Ma ti si mrcina! Ovi noćas nisu još ništa na
njušili?
ANNA: Ma Friedrich! Oni spavaju kao puhovi. Pripije
se uza nj.
MURK: A mi ne!
ANNA: Lopužo!
MURK, privine je к sebi, poljubi, ali vrlo opušteno: Mr
cino!
ANNA: Tiho! Vlak tutnji kroz noć! Čuješ? Kadšto me
je strah da dolazi. Onda mi niz leđa prolaze žmarci.
MURK: Mumija? Nju preuzimam na sebe. Čuj, velim

ti samo ovo: njega ćemo isključiti iz posla! Nikog
mrzlog u krevetu između nas! Ne podnosim uza
se nikoga drugog!
ANNA: Ma ne ljuti se! Hajde, Friedrich, oprosti mi!
MURK: Taj sveti Andrija?! Izmišljotina! Nakon svadbe
neće živjeti ni koliko nakon sprovoda. Kladimo se?
Smije se. Kladim se: dijete.
ANNA, zakopa u nj lice: Joj, nemoj mi to ni spominjati!
MURK, vedro: Ma što onda? Prema vratima: Možete
unutra, mama! Bok, tata!
GOSPOĐA BALICKE, iza samih vrata: Oh, djeco! Za-
jeca. Pa to je grom iz vedra neba!
BALICKE: Težak porod, ne?
Svi se ganuto grle.
MURK:'Dvojčeki! Kad ćemo prirediti vjenčanje? Vri
jeme je novac!
BALICKE: Što se mene tiče, za tri tjedna! Dva su kre
veta u redu. Mama, večeru!
GOSPOĐA BALICKE: Odmah, odmah, čovječe, pusti
me da malo predahnem. Istrči van. Tako iz vedra
neba!
MURK: Dopustite da vas večeras pozovem na bocu vina
u Picadilly bar. Za to sam da zaruke budu isti čas.
Ti ne, Anna?
ANNA: Ah, kad već mora biti!
BALICKE: Ali ovdje! Zašto baš u Picadilly baru? Jesi
li ti ćaknut?
MURK, uznemireno: Ovdje ne! Ovdje apsolutno ne!
BALICKE: Gle gle!
ANNA: Baš je čudan! Onda dobro, dođite u Picadilly
bar!
BALICKE: U ovu noć! Pa čovjek nije siguran ni za svoj
život!
GOSPOĐA BALICKE, zajedno s dvorkinjom postavlja
stol, iznosi jelo: Da, djeco! Eto vraga iznenada! Za
stol, gospodo!
Bubnjevi u noći 19
Žderu.
BALICKE, podigne čašu: U zdravlje mladoga para! Ku
canje čaša. Vremena su nesigurna. Rat se bliži kra
ju. Amalija, svinjetina je premasna! U oaze mir
noga rada demobilizacija naplavljuje nered, pohle
pu, i životinjsku obezljuđenost.
MURK: Za šaržere! Na zdravlje, Anna!
BALICKE: Množe se nesigurne egzistencije, mračni po
štenjaci. Odviše se mlako bori vlada protiv lješina-
ra prevrata. Otvori novine. Uznemirene mase su
bez ideala. Ali najgori su, mogu to ovdje mirne
duše reći, vojnici s fronte, ti podivljali, zapušteni
pustolovi koji su se odvikli od posla i kojima ništa
nije sveto. Doista teška vremena, i muž je, Anna,
zlata vrijedan. Čvrsto stoj uza nj. Nastojte se ne
kako uzdići nad sve to, ali uvijek udvoje, uvijek
sve više i više. Živjeli! Navije gramofon.
MURK, obriše znoj s čela: Bravo! Tko je čovjek, izvuče
se. Treba imati laktove, okovane čizme, treba imati
lice, i ne gledati prema dolje. Zašto ne, Anna? I ja
dolazim odozdo. Teklić, pa mehanička radionica,
čvrk tu, čvrk tamo, nešto naučit ovdje-, nešto on-
dje. Tako nam se uzdigla čitava Njemačka! Ne uvi
jek u rukavicama, ali teški rad, to da. I sad sam
tu! Živjela, Anna!
Gramofon zasvira »Molim se snazi ljubavi«.
BALICKE: Ma bravo! A što je sad tebi, Anna?
ANNA, ustala je, napol se okrenula: Ne znam. Sve je
došlo nekako prebrzo. Možda to nije u redu, ne,
mama?
GOSPOĐA BALICKE: Ma što ti je dijete? Kakve li gu
ske! Ma daj se veseli! Što tu ne bi bilo dobro?
BALICKE: Sjedni! Ili kad već stojiš, okreni ploču!
ANNA, sjedne.
Stanka.
MURK: Onda, živjeli! Kucne se s Annom. Ma što ti je
sad?
BALICKE: A što se posla tiče, Frjtz, to sa šaržerima sad
ti je već propala stvar. Još najviše par tjedana gra-
danskog rataf i gotovo! Ja bez svake šale kanim ne

što što je sad najbolje: dječja kolica! Tvornica u
svakom slučaju na visini. Uzme Marka pod ruku i
odvuče ga sobom. Odmakne zastor. Novogradnja
dva, novogradnja tri. Sve trajno, i moderno. Anna,
daj navij gramofon! To me se uvijek doima. Gra
mofon zasvira »Deutschland, Deutschland über
alles«.
MURK: Čujte, tamo u krugu tvornice stoji nekakav
čovjek! Što to znači?
ANNA: Ti, to je jezivo. Mislim da gleda gore.
BALLICKE: Vjerojatno čuvar! Što se smiješ, Fritz? Ne
što ti je zapelo u grlu? Ženske su posve blijede!
MURK: Pala mi je napamet čudna ideja, ma znaš: Spar?
takovci__
BALICKE: Besmislica, toga u nas uopće nema! Ipak se
okrene, osjeća se neugodno. Evo dakle te tvornice!
Vraćaju se stolu, Anna navuče zastore. Na glaso
vitu zelenu granu doveo me rat! Pa ležalo je na uli
ci, i ne podići bilo bi baš. ludo. Podigao bi tko dru
gi. Svršetak prasice, početak kobasice! Pogledamo
li bolje, rat nam je donio sreću! Sve naše na sigur
nome, zaokruženo, puno, lagodno. Mirno sad mo
žemo proizvoditi dječja kolica. Bez ikakve žurbe!
Pristaješ?
MURK: Naravno, tata! Živjeli!
BALICKE: Baš kao što vi mirno možete praviti djecu.
Hahahahaha.
DVORKINJA: Gospon Balicke, gospodin Babusch!
BABUSCH, utetura: Djeco, dobro ste se ukopali pred
pirom crvenih vještica! Spartakovci mobiliziraju.
Prekinuti su pregovori. Za dvadeset i četiri sata
topovska vatra nad Berlinom!
BALICKE, s ubrusom oko vrata: Što, do vraga, momci
nisu zadovoljni?
GOSPOĐA BALICKE: Topovi? Božemojbože! Kakva
noć! Kakva noć! Balicke, idem ja u podrum!
BALICKE: U središnjim gradskim četvrtima sve je još
mimo. Ali kažu da kane zaposjesti novine.
Bubnii 21
BALICKE: Što! A mi se spremamo na zaruke! Baš na

ovakav dan! Suludo!
MURK: Sve to treba uza zid!
BALICKE: Sve nezadovoljnike, pred zid!
BABUSCH: Ti se zaručuješ, Balicke?
MURK: Babusch, moja zaručnica!
GOSPOĐA BALICKE: Iz vedra neba. A kad će početi
pucati?
BABUSCH, drma ruku Anni i Murku: Spartakov savez
navukao je golemu količinu oružja. Mračna čeljad!
Aha, Anna! Ne dajte se smetati! Amo neće stići!
Ovdje je jedno mimo kućno ognjište! Obitelj! Nje
mačka obitelj! My home is my castle.
GOSPOĐA BALICKE: U ovo doba! U ovo doba! I to,
Anna, na tvoj veliki dan!
BABUSCH: Djeco, pa to je već vraški zanimljivo!
BALICKE: Meni ne! Nimalo!
Ubrusom obriše usta.
MURK: Znate što! Pođite s nama u Picadilly bar! Za
ruke!
BABUSCH: A Spartakovci?
BABLICKE: Neka čekaju! Samo neka oni drugima pu
caju u trbuh. Pođi s nama u Picadilly bar! Ženske,
toaleta!
GOSPOĐA BALICKE: U Picadilly bar? V e č e r a s ?
Sjedne na stolicu.
BALICKE: Picadilly bar, tako se zvao ranije. Sada se
zove Kavana Domovina! Poziva Friedrich! Što sad
znači to, v e č e r a s ? Pa zašto postoje kočije? Iš,
stara, toaletu!
GOSPOĐA BALICKE: Ni za korak se ne mičem iz svo
ja četiri zida! Što je sad tebi, Fritzić?
ANNA: Volja čovjekova njegovo je nebo! A Friedricha
je sad volja!
Svi gledaju Murka.
MURK: Ovdje ne. Ni u kojem slučaju, ovdje ne. Hoću,
hoću glazbu, i svjetla! Ipak je to dobar lokal! A

ovdje je tako mračno. Osobno sam pristojno odje
ven. No, punice, što ćemo sad?
GOSPOĐA BALICKE: Ništa ne razumijem. Iziđe.
ANNA: Čekaj me, Friedrich, začas sam gotova.
BABUSCH: Bajoslovno. Čitav orkestar u zrak! Bebe,
organizirajte se! Uostalom pol kile kaj šija, meke
kao maslac, boja mesa, sočne, stoji deset maraka.
Lijenčine, ne dajte se provocirati! Posvuda mračne
klape, zvižde, s dva prsta u ustima, po kavanama
svijetlim kao dan! Zastave su im takozvane ofuca
ne kože! A po plesnim lokalima pleše krema! Eto,
živjela svadba!
MURK: Dame neka se ne presvlače. Sad je svejedno. U
blistavoj koži čovjek na sebe samo svraća pozor
nost!
BALICKE: Vrlo dobro! U ova n z h iljn ^ v r e m g n n , 7.a_hj
su bandu dobre i najstarije stvari. Anna, smjesta
se vrati!
MURK: Idemo mi prvi. Nema presvlačenja!
ANNA: Baš grubo! Iziđe.
BALICKE: Marš .. . S tušem u nebesa! Ipak moram
promijeniti košulju.
MURK: Ti ćeš za nama, s mamom. A Babusch neka po
đe s nama, kao gardedama, ha? Pjeva: Babusch,
Babusch, Babusch, kroz salon se valja.
BABUSCH: Ne biste li mogli bez tog krajnje bijednog
stihića jednog luđaka?
Iziđe s Markom ispod ruke.
MURK, vani, pjeva: Djeco, sad prst iz usta, idemo na
bakanal. Anna!
BALICKE, sam, zapali cigaru: Hvala Bogu! Sve smo
zbrinuli. Prokleta mrcina. Mora je se tjerati u kre
vet! Ta majmunska ljubav prema jednom lešu! Pro-
znojio sam posve čistu košulju. Säd neka bude što
hoće! Šifra: dječja kolica. Viče prema van: Ženo,
košulju!
ANNA, izvana: Friedrich! Friedrich! Uleti. Friedrich!
Bubnjevi u noći 23
MURK, s vrata: Anna! Suho, uznemireno, poput oran

gutana, obješenih ruku: Hoćeš li s nama?
ANNA: Što ti je? Kakva li izgleda?
MURK: Hoćeš s nama? Znam što pitam. Ne prenemaži
se. Da, ili ne?
ANNA: Ma da, naravno! Gle, novo!
MURK: Dobro, dobro, nisam ba«; siguran. Dvadeset sam
godina plazio po mänsardamä promrzao do kosti
ju, a sad imam čizme s kopčama, pogledaj samo,
molim lijepo! Znojio sam se u tami pri plinskom
svjetlu da su mi sve oči curile, a sad imam i kroja
ča. Ali još se njišem, dolje puše vjetar, nekakvi
mrzli dašci odozdo, odozdo se mrznu noge. Priđe
Anni ali je ne dotakne, njišući se stoji pred njom.
Sad raste bujno meso. Teče sad crveno vino. Ja
sam sad tu! Okupan u znoju, zatvorenih očiju, sti
snutih šaka, nokti režu meso. Kraj! Sigurnost! To
plina! Svući kaput! Krevet, bijel, širok, mek! Pro
lazeći pored prozora letimice pogleda van: Amo
s tobom! Otvorit ću šake, u košulji ću sjesti na
sunce, imam te!
ANNA, doleti к njemu: Ti!
MURK: Krevetska zečice!
ANNA: Pa sad me imaš.
MURK: Još nije došla?
BABUSCH, izvana: No, hoćemo li skoro? Djeco, ja sam
gardedama! . ,>- . j.
MURK, još jednom navije gramofon. Opet se počinje
prizivati sila ljubavi: Najbolji čovjek sam ja, kad
mi se prilika da. Izlaze jedno uz drugo.
GOSPOĐA BALICKE, uleti, sva u crnom, pred ogleda
lom popravlja šešir: Mjesec je tako velik i crven . . .
A djeca, о Bože! A, da . . . Noćas opet možemo iz-
moliti pravu molitvu zahvalnicu.
U tom trenutku uđe čovjek u zablaćenoj tamnomodroj
artiljerijskoj uniformi, _s_ malom lulom u ustima.
ČOVJEK: Ja sam Kragler. j
GOSPOĐA ЙА1ЛСКЁ, klecavih se koljena osloni о toa
letni stolić: Isuse . . .
KRAGLER: No, što gledate tako nezemaljski? I novac

7 za vijence bačen kroz prozor? Šteta! Pokorno jav-
* ljam: instalirao sam se iLAlžiru kao-sahlast. Ali je
lešinu spopala ubitačna glad. Mogao bih žderati i
crve! Ma što Vam je, mama Balicke? Glupave li
pjesme! Zaustavi gramofon.
GOSPOĐA BALICKE, još uvijek bez riječi, samo zuri
u nj.
KRAGLER: Nemojte se samo odmah srušiti. Evo stoli
ce. Možemo nabaviti i čašu vode. Pjevušeći pođe or
maru. Ovdje se još uvijek vraški dobro snalazim.
U čašu ulije vina. Vino! Čisti bubrege! Kao sablasi
još sam dosta živahan! Trsi se oko gospođe Balicke.
BALICKE, izvana: Hajde, stara! Idemo! Marchons! Ta
ko si lijepa, slatki anđele! Uđe, zastane zaprepa
šten: Štooo?
KRAGLER: Barvečer, gospon Balicke! Vašoj gospođi ni
je dobro! Pokuša u nju uliti vino, ali ona zgranuta
okrene glavu.
BALICKE, neko vrijeme mirno promatra.
KRAGLER: Ma uzmite! Nećete? Odmah će Vam biti
bolje. Nisam ni pomislio da sam Vam još uvijek
toliko ostao u sjećanju. Dolazim naime ravno iz
Afrike! Španjolska, krivotvorena putnica, i tako. A
sad: gdje je Anna? ....
BALICKE: Ma pustite zaboga moju ženu. Još ćete je
utopiti.
KRAGLER: Onda neću!
GOSPOĐA BALICKE, utekne se Balickeu, koji uspravan
stoji: Karl!
BALICKE, strogo: Gospodine Kragler, ako ste to Vi, kao
što tvrdite, smijem li Vas zamoliti za izjašnjenje
što tu tražite?
KRAGLER, bez riječi: Slušajte, pa ja sam bio ratni za-
robljenik u AfricL
BALICKE: Kvragu! Pođe prema ormariću na zidu, ispi
je rakiju: Baš dobro. Vama slično. Prokleta svinja
rija! A što sad zapravo hoćete? Što hoćete? Veče
ras, još pred nepunih trideset minuta, moja se kći
zaručila.
Bubttjcx 25
KRAGLER, ustukne, pomalo nesigurno: Što to znači?

BALICKE: Nije Vas bilo četiri godine. Četiri Vas je go
dine čekala. I mi smo čekali četiri godine. Tomu je
sad kraj, i za Vas tu nema više nikakvih izgleda.
KRAGLER, sjedne.
BALICKE, ne baš čvrsto, nesigurno, ali naprežući se da
sačuva držanje: Gospodine Kragler, za večeras
imam neke obveze.
KRAGLER, pogleda: Obveze . . . ? Rastreseno: Da . ..
Opet se skupi.
GOSPOĐA BALICKE: Ne uzimajte to, gospodine Kra-
gler, toliko к srcu. Ima još mnogo djevojaka. Tako
Vam je to. Nauči se podnositi patnju bez tuženja!
KRAGLER: A n n a...
BALICKE, osorno: Ženo! Ona krzmajući prema nje
mu, a on iznenadno, čvrsto: Ma kakve su to senti
mentalnosti; marchons! Ode s ženom. Na vratima
se pojavi dvorkinja.
KRAGLER: Hm . . . Zakima glavom.
DVORKINJA: Gospoda su otišla. Tišina. Gospoda su
otišla na zaruke u Picadilly bar.
Tišina. Vjetar.
KRAGLER, gleda odozdo prema gore: Hm! Polako i
teško ustane, pogleda uokolo po sobi, nijemo i pog
nuto prošeće, pogleda kroz prozor, polako se iskra-
de van, zvižduće, bez kape.
DVORKINJA: Hej! Vaša kapa! Zaboravili ste kapu!
Drugi čin
(Papar)
Picadilly bar.
Straga velik prozor. Glazba. U prozoru crven mjesec. Kada se otvore
vrata: vjetar.
BABUSCH: Samo naprijed u ovu menažeriju, djeco!

Mjeseca je dovoljno. Živio Spartak! Gnjila čaroli
ja! Crvenog vina!
MURK, ulazi s Annom ispod ruke, odlažu odjeću: Noć
kao iz romana. Krici u novinskoj četvrti, zaručnici
u kočiji!
ANNA: Ne mogu se danas osloboditi nekakvog odvrat
nog osjećaja. Udovi mi se odvajaju od tijela.
BABUSCH: Pijmo za to, Friedrich!
MURK: Ovdje sam kod kuće. Kad se duže boravi, pro
kleto neudobno, inače je perfektno! Ogledajte se,
Babusch, malo za starijim naraštajem!
BABUSCH: Lijepo! Pije. A vi se potrudite oko idućeg!
Iziđe.
ANNA: Poljubi me!
MURK: Besmislica! Pa gleda nas pol Berlina!
ANNA: Svejedno, meni je sve svejedno ako nešto hoću.
Tebi ne?
MURK: Ni u kojem slučaju. Kao uostalom ni tebi.
ANNA: Baš si prost.
MURK: Je li?
ANNA: Kukavico!
27
MURK pozvoni, dolazi konobar.

MURK: Stanite mirno!
Nagne se nad stol, pri tom sruši čaše, i snažno poljubi
Атщ.
ANNA: Ti!
MURK: Odstupite! Konobar ode. Kukavica sam? Po
gleda pod stol. Sad više ne moraš pružati noge.
ANNA: Što ti pada na pamet?
MURK: I on neka li bude gospodar!
BALICKE, koji ulazi s Babuschom i gospođom Balicke:
A, evo ih! Konobar!
ANNA: A gdje ste dosad?
GOSPOĐA BALICKE: Mjesec je nekako tako crven. Po
sve sam zbunjena što je tako crven. I u novinskoj
četvrti opet vika!
BABUSCH: Vuci!
GOSPOĐA BALICKE: Samo da se združite!
BALICKE: U krevetu, Friedrich, ne?
ANNA: Majko, nije ti dobro?
GOSPOĐA BALICKE: Kad biste se zapravo htjeli vjen
čati?
MURK: Pa, mama, za tri tjedna!
GOSPOĐA BALICKE: Nismo li na zaruke trebali po
zvati više ljudi? Ovako nitko ne zna. A trebalo bi
se znati.
BALICKE: Glupost. Koještarije! Valjda zato što zavija
vuk? Samo neka on zavija! Dok mu se crveni jezik
ne objesi do koljena! Sravnit ću ga sa zemljom.
BABUSCH:Îurk, pomozite mi da izvadim čep iz boce!
Prigušeno, njemu: Tu je, došao je s mjesecom. Vuk
zajedno s mjesecom. Iz Afrike.
MURK: Andrija Kragler?
BABUSCH: Vuk. Mučno, a?
MURK: Taj je već pokopan. Navucite zastore!
GOSPOĐA BALICKE: Otac ti se svaku drugu kuću spo-
takao о kakav buffet. Dobrano je podgrijan. To je
Dramski tekstovi / 28
čovjek! I te kakav čovjek! I umrijet će od pića

radi svoje djece, ljudeskara!
ANNA: Da, ali zbog čega sve to?
GOSPOĐA BALICKE: Ne pitaj, dijete. Samo me nemoj
pitati! Sve se okrenulo naglavce. Smak svijeta. Daj
te mi, djeco, trešnjevače.
BALICKE: Toga ima samo u crvenoj Cvebi. Navucite
zastore! Konobar ih navuče.
BABUSCH: Već ste nešto bacili u kljun?
MURK: Opremljen sam do posljednjeg gumba. Je li
već bio kod njih?
BABUSCH: Da, malo prije.
MURK: Onda će doći i amo.
BALICKE: Komplotirate iza te boce vina? Smjestite
se amo! Slave se zaruke! Svi se razmjeste oko sto
la. Tempo! Nemam vremena za umor!
ANNA: Uh, onaj konj! Kako je to bilo čudno! Nasred
puta, jednostavno je stao. Friedrich iziđe, a konj
neće. I nasred puta konj stoji. I drhturi. Bjeloočni
ce kao ogrozdi, bijele, Friedrich ga štapom ubode
među oči, a on stane skakutati. Baš kao u cirkusu.
BALICKE: Vrijeme je novac. Ovdje je prokleto vruće.
Opet sam se oznojio. Danas sam već proznojio jed
nu košulju.
GOSPOĐA BALICKE: Kako si počeo, zbog tog ćeš rub
lja spasti još na prosjački štap!
BABUSCH, ždere suhe šljive iz džepa: Danas pol kile
kajsija stoji deset maraka. Da da. Napisat ću čla
nak о cijenama. A onda ću te kajsije moći i kupiti.
Ako treba propasti svijet, pisat ću о tome. Ali što
da čine drugi? Bude li Tiergarten letio u zrak, sje
dit ću kao žumanjak u jajetu. Ali vi?
MURK: Košulje, kajsije, Tiergarten. A kad će biti svad
ba?
BALICKE: Za tri tjedna. Svadba će biti za tri tjedna.
Hough. Nebo je čulo. Slažemo se? Slažemo se svi
u pogledu svadbe? Onda naprijed, zaručnici!
Kucnu se. Otvore se vrata. (Ja njima stoji Kragler. Na
vjetru svijeće zaplamsaju tmurnije.
Bubnjevi 29
BALICKE: No, što ti se trese ta čaša? Anna, ista si

kao mama!
ANNA, koja sjedi nasuprot vratima, ugledala je Kragle-
ra; klone, ukočeno zuri u nj.
GOSPOĐA BALICKE: Isuse Marijo, dijete, što tako cvo-
koćeš?
MURK: Kakav je to vjetar?
KRAGLER, promuklo: Anna!
ANNA, lagano krikne. Svi se ogledaju, i skoče. Zbrka.
Istodobno:
BALICKE: Vrag! Grlo si zalije vinom. Majko, sablast!
GOSPOĐA BALICKE: Isuse! Kra . . .
MURK: Izbacite ga van! Izbacite ga van!
KRAGLER, neko vrijeme stoji na vratima i njiše se:
izgleda mračno. U maloj zbrci koja je nastala on
brzo ali teško priđe Anni, koja još jedina sjedi, s
uzdrhtalom čašom pred licem; uzme joj čašu, na
sloni se na stol te stane piljiti u nju.
BALICKE: On je pijan.
MURK: Konobar! Pa to je kršenje kućnoga reda! Ba
cite ovoga van! Otrči do zida i naglom kretnjom
odgurne zastor. Mjesec.
BABUSCH: Pozor! Pod košuljom mu je još golo meso!
To ga grize! Ne dirajte ga! Lupi štapom po stolu.
Samo nemojte praviti škandale! Iziđite mirno van!
U redu van!
ANNA, u međuvremenu pobjegla od stola, zagrli majku:
Majko, upomoć!
KRAGLER, obilazi oko stola, teturajući stigne do Anne.
GOSPOĐA BALICKE, sve u jednom dahu: Poštedite ži
vot mom djetetu! Završit ćete na robiji! Isuse, ubit
će je!
BALICKE, nadima se, izdaleka: Jeste-ii Vi-pijani? Ni-
štarija jedna! Anarhist! Frontovska vojnićina! Gu-
s^Ljndan! Sablast iz CvebeTGđje Vam je plahta?
BABUSCH: Ako te udari kap, oženit će je! Zavežite! Je
dini tko ovdje pati jest on! Svi van! Smije valjda
održati govor. To mu pravo ipak pripada. Gospo

đi Balicke: Pa zar Vi nemate düse? Nije ga bilo
četiri godine. To je pitanje.duše.
GOSPOĐA BALICKE: Ona jedva stoji na nogama, bli
jeda je kao krpa!
BABUSCH, Murku: Pogledajte mu samo lice! Ona ga
je već vidjela! Nekoć je to bilo mlijeko i jabuka!
A sad je kao trula datula! Ma ne bojte se!
Oni izlaze.
MURK, u odlasku: Ako mislite na ljubomoru, toga u
mene nema. Не.
BALICKE, još uvijek stoji između stola i vrata, pripit,
krivonog, s čašom u ruci, i za to vrijeme govori:
Crnčuga kočijaška! Lice kao u, kao u propalog slo
na! Čista propalina! Besramno. Otetura, pred vra
tima zdesna stoji još samo konobar s pliticom u
rukama. Gounodova »Ave Maria«. Raspada se svje
tlo.
KRAGLER, nakon jednog trenutka: Sve u mojoj glavi
kao da je odnijela voda, u njoj je ostao samo znoj,
ništa ne razumijem.
ANNA, uzme jednu svijeću, bez uporišta je, posvijetli
mu lice: Nisu te pojele ribe?
KRAGLER: Ne znam što misliš.
ANNA: Nisi odletio u zrak?
KRAGLER: Ne mogu te razumjeti.
ANNA: Nisu ti prostrijelili lice?
KRAGLER: Zašto me tako gledaš? Tako izgledam? Ti
šina. Pogleda kroz prozor. Došao sam к tebi kao
kakva stara životinja. Tišina. Koža mi je kao u
morskog psa, crna. Tišina. A bio sam mlijeko i krv.
Tišina. I sad još uvijek krvarim, jednostavno curi
iz mene . . .
ANNA: Andrija . . .
KRAGLER: Da.
ANNA, krzmavo mu pristupi: Andrija, zašto te nije bilo
tako dugo? Jesu li te zadržali topovima i sabljama?
A sad više ne mogu к tebi.
Bubnjevi 31
KRAGLER: Jesam li uopće bio otišao?

ANNA: Isprva si dugo bio uza me, glas ti je još bio
svjež. Dok bih prolazila hodnikom okrznula bih te,
a na livadi si me dozivao iza javorova. Premda su
napisali da ti je prostrijeljeno lice i da su te dva
dana kasnije pokopah. A onda se ipak promijeni
lo. Dok sam prolazila hodnikom bio je prazan, a
javor nijem. Kad bih se uspravila od korita s rub
ljem, još bih gledala tvoje lice, ali čim bih legla
na livadu više ga ne bih vidjela, i sve to dugo vri
jeme nisam znala kako izgledaš. Ali sam ipak tre
bala čekati.
KRAGLER: Trebala si imati fotografiju.
ANNA: Bojala sam se. Trebala sam čekati u strahu, ali
ja sam zla. Pusti mi ruku, sve je u meni zlo.
KRAGLER, pogleda u prozor: Ne znam što govoriš. Ali
možda je to crveni mjesec. Moram razmisliti što
znači. Otekle su mi ruke, među prstima su mi pli
vaće kožice, nisam fin, i dok pijem pucaju čaše. S
tobom više nikada ne mogu dobro razgovarati. Cr
nački mi je govor u grlu.
ANNA: Da.
KRAGLER: Daj mi ruku. Misliš da sam sablast? Dođi к
meni, daj mi ruku. Nećeš doći?
ANNA: Hoćeš je?
KRAGLER: Daj. Sada više nisam sablast. Vidiš li mi
lice? Zar je od krokodilske kože? Loše izgledam.
Bio sam u slanoj vodi. To je samo crveni mjesec!
ANNA: Da.
KRAGLER: Primi i ti moju ruku. Zašto je ne stisneš?
Daj mi svoje lice. I ono je zlo?
ANNA: Ne! Ne!
KRAGLER, uhvati je: Anna! Crnčuga kočijaška, to sam!
Govno u grlu! Četiri godine! Hoćeš me? Anna! Vu
če je uokolo, te ugleda konobara, u koga zuri dok
se nagnut prema naprijed kesi.
KONOBAR, izvan sebe, ispusti pliticu, propenta: Glav
no je . . . ima li još . . . svoj ljiljan . . . da li još lji
ljan . . .
Dramski tekstovi l 32
KRAGLER, drži Anna, zanjišti: Što on to veli? Ljiljan?

Konobar utekne. Ostanite, Vi što čitate romane!
Nešto mu je izletjelo! Ljiljan! Dogodilo mu se ne
što! Ljiljan! Jesi li čula? Oćutio je tako duboko!
ANNA: Andrija!
KRAGLER, pognut je gleda, ispusti je: Reci još jednom,
tvoj je to glas! Pojuri nadesno: Konobar! Vratite
se, čovječe!
BABUSCH, 5 vrata: Kakav to mesnat imate smijeh?
»Mesobojni smijeh«? Kako ste?
GOSPOĐA BALICKE, za njim: Anna, dijete! Zadaješ
nam briga!
Već se dulje vremena svira »Peruanka«.
BALICKE, uleti unutra malo otrijeinjen: Sjednite! Na
vuče zastore, što proizvodi željezni šum: Pored Vas
je crven mjesec, iza Vas puške u Babovöjj 'novin
skoj četvrti. Računati valja s Vama. Opet upali
svijeće. Sjednite!
GOSPOĐA BALICKE: Kakvo ti je to opet lice? Noge
mi opet počinju klecati. Konobar! Konobar!
BALICKE: Gdje je Murk?
BABUSCH: Friedrich Murk čaga boston.
BALICKE, prigušeno: Navedi ga da bar sjedne! Sjedne
li, napol smo ga nasamarili. Dok se sjedi nema pa-
tosa. Glasno: Sjednite svi! Mir! Saberi se, Amalija!
Kragleru: Sjednite i Vi, za ime Božje!
GOSPOĐA BALICKE, konobaru uzima s plitice bocu
trešnjevače: Moram popiti, inače ću umrijeti. Pri
đe s pićem stolu.
Sjeli su: Gospođa Balicke, Balicke, Anna; Babusch ih
je polovio te natjerao da sjednu. Kraglera, koji bespo
moćno stoji, također prisili da sjedne.
BABUSCH: Sjednite, koljena Vam nisu posve sigurna.
Hoćete li trešnjevače? Otkud Vam takav smijeh?
KRAGLER, opet ustane. Babusch ga međutim prisili da
ponovno sjedne. Sjedi.
BALICKE: Što zapravo hoćete, Andreas Kragler?
GOSPOĐA BALICKE: Gospodine Kragler! Naš je car
Bubnjevi u noći 33
rekao: Nauči se podnositi patnju bez tuženja!

ANNA: Daj sjedni!
BALICKE: Zaveži! Neka govori! Što hoćete?
BABUSCH, ustane: Hoćete li možda gutljaj trešnjeva-
če? Govorite!
ANNA: Razmisli, Andrija! Ne reci prije!
GOSPOĐA BALICKE: Ti ćeš mene otjerati na njive Bož
je! Daj zaveži! Baš ništa ne razumiješ!
KRAGLER, hoće ustati, ali ga Babusch gurne nazad na
stolicu. Punom ozbiljnošću: Kad me već pitate, to
nije tako jednostavno. I neću trešnjevače. Jer о to
me ovisi mnogošto.
BALICKE: Ne izmotavajte se! Recite, što hoćete? A on
da ću Vas izbaciti van.
ANNA: Ne! Ne!
BABUSCH: Ma dajte popijte! Tako ste suhi. Lakše će
ići, vjerujte mi! U tom trenutku s lijeva projuri
Friedrich Murk zajedno s jednom prostitutkom po
imetiu-Marie.
GOSPOĐA BALICKE: Murk!
BABUSCH: I genij kadšto mora imati granica. Sjed
nite.
BALICKE: Bravo, Fritz! Pokaži tom čovjeku što je mu
ško. Fritz ne dršće. Fritz se zabavlja. Plješće.
MURK, mračan, pio je, ostavi Marie te priđe stolu: Je
ste li se nalicitirali oko te pasje komedije?
BALICKE, povuče ga na jedan stolac: Zaveži.
BABUSCH: Govorite dalje, Kragler! Ne dajte se sme
tati!
KRAGLER: Ima kržljave uši.
ANNA: Bio je piskaralo.
MURK: Ima jaje u piksi.
KRAGLER: Trebao bi izići van!
MURK: I lupali su ga po glavi.
KRAGLER: Moram dobro paziti što govorim.
MURK: Njemu je dakle u glavi kajgana.
KRAGLER: Da, tukli su me po glavi. Nije me bilo četi

ri godine. Nisam mogao napisati nijedno pismo. Ne
mam mozak s jajima. Tišina. Prošle su četiri godi
ne, i moram dobro paziti. Ti me više nisi ni prepoz
nala, još se uvijek kolebaš i ne osjećaš ništa. Ali
previše govorim.
GOSPOĐA BALICKE: Mozak mu se posve osušio. Maše
glavom.
BALICKE: Loše Vam je dakle bilo? Borili ste se za cara
i Reich? Jako mi Vas je žao. Hoćete li što?
GOSPOĐA BALICKE: A car je rekao: U boli biti jak. Po
pijte malo ovoga.
Gurne mu trešnjevaču.
BALICKE, pije nasrtljivo: Stajali ste pod tučom gra
nata? Kao čelik? Bravo. Silno se ponijela naša voj
ska. Sa smijehom je pošla u junačku smrt. Pijte!
A što hoćete? Pruži mu tabakeru.
ANNA: Andrija! Nisu ti dali nikakvu drugu odoru?
Imaš još uvijek onu staru, plavu? To se više ne
nosi!
GOSPOĐA BALICKE: Ma ima toliko puno žena! Kono
bar, još jednu trešnjevaču! Pruži mu trešnjevaču.
BALICKE: A, nismo ni mi ljenčarili. Što hoćete, dakle?
Nemate ni prebita novčića? Na ulici ste? Domovi
na Vam u ruke gura vergl? A, nema toga. Te se
stvari više ne smiju događati. Što hoćete?
GOSPOĐA BALICKE: Ne bojte se, nećete Vi s verglom
uokolo!
ANNA: »Burna je noć i raste oluja«, uh!
KRAGLER, ustane: Budući da osjećam kako ovdje ne
mam nikakva prava, iz dna srca te molim da bu
deš uza me.
BALICKE: Kakve su to brbljarije? Što on tu melje? Iz
dna srca? Uza me? Kakvi su to izrazi?
Ostali se smiju.
KRAGLER: Jer prava nema nijedan čovjek .. . Jer bez
tebe ne mogu živjeti... Iz dna mog srca. Buran
smijeh.
MURK, stavi noge na stol. Hladno, zločesto, pijano: Ci
sto doplutao. Izvučen čakijom. Mulj u ustima. Po
gledajte samo moje čizme! Jednom sam imao takve
kao Vi! Kupite ovakve! Dođite opet! Znate li što
ste Vi?
MARIE, iznenada: Bili ste u vojsci?
KONOBAR: Bili ste u vojsci?
MURK: Jezik za zube! Kraglern: Dospjeli ste pod va
ljak? Mnogi su došli pod valjak. Lijepo. Mi se ni
smo dali valjati. Nemate više lica? He? Da Vam
darujemo kakvo? Da Vam nas troje dadne miraz?
Zbog nas ste otplazili na dno? Još ne znate što ste?
BABUSCH: Ma dajte umirite se!
KONOBAR, istupi: Bili ste u vojsci?
MURK: Neee. Spadam u ljude koji trebaju plaćati vaša
junaštva. Valjak se pokvario.
BABUSCH: Ne govorite kao u operi! To je odvratno! Pa
Vi ste zarađivali, ne? Ne uvlačite u igru svoje čiz
me!
BALICKE: Vidite, baš о tome se radi. U tom grmu leži
zcc. Nije to nikakva opera. To je realna politika. A
U N j e m a č k o j п я т п р р д у о n j p n e d o s t a je Sve je po
sve jednostavno. Imate li Vi sredstava za uzdrža
vanje žene? Ili možda među prstima imate plivaće
kožice?
GOSPOĐA BALICKE: Čuješ li, Anna? Pa on nema ni
šta]
MURK: Ako išta ima, oženit ću mu majku. Skoči. Jed
nostavno, on je obični ženidbeni varalica. •.
KONOBAR, Kr agieru: Recite štogod! Govorite nešto!
KRAGLER, ustao je, drhtavo, Anni: Ne znam što da ka
žem. Dok smo još bili ljudi i morali piti rakiju da
bismo mogli popločivati ulice, često smo imali sa
mo malo više večernjeg neba, to je vrlo važno, jer
sam u to doba za travnja ležao s tobom po grmlju.
I drugima sam to rekao. Ali su oni popadali kao
muhe.
ANNA: Kao konji, ne?
KRAGLER: Jer je bilo tako vruće, i pilo se neprestance.
Ali što ti ja stalno govorim о večernjem nebu, ni
sam to htio, ne znam . . .
ANNA: A jesi li uvijek mislio na mene?

GOSPOĐA BALICKE: Čuješ ga kako govori? Kao dije
te! Čovjeka je sram za njega kad ga sluša! ^
MURK: Biste li mi prodali te svoje čizme? Ža Vojni mu
zej. Nudim Vam četrdeset maraka.
BABUSCH: Govorite dalje, Kragler. To je ono pravo.
KRAGLER: Nismo imali više ni košulja. Vjeruj mi, to
je bilo najgore. Držiš li mogućim da baš to može
biti najgore?
ANNA: Andrija, slušaju te!
MURK: Dobro, nudim šezdeset maraka? Hoćete pro
dati?
KRAGLER: Da, zbog mene te je sad sram! Jer stoje na
zidovima kao u cirkusu a slon od straha pušta vo
du? A pri tom ipak ništa ne znaju!
MURK: Osamdeset maraka!
KRAGLER: Nisam ja nikakav gusar. Što se mene tiče
crveni mjesec? Ja samo ne mogu otvoriti oči. Ko
mad sam mesa i imam na sebi čistu košulju. Ipak
nisam sablast!
MURK, skoči: Onda stotinu maraka!
MARIE: Sram Vas bilo do u dno Vaše duše!
MURK: I ta mi svinja neće prepustiti svoje stare čizme
ni za stotinu maraka?
KRAGLER: Anna, nešto govori. Kakav je to glas?
MURK: Vi imate sunčanicu! Možete li sami izići van?
KRAGLER: Anna, i misli da ga se ne smije zgaziti.
MURK: Vidi li Vam se lice?
KRAGLER: Anna, i to da je stvorio dragi Bog?
MURK: Jeste li to uopće Vi? Što zapravo hoćeteZ-Vi-
ste leš! Već zaudarate! Začepi nos. Nemate nimalo
osjećaja za čistoću? Hoćete li da Vas se stavi u
svetohranište jer^stft ^^rogutali afričko sunce? Ja
sam radio! Crnčio sve dok mi se čizme nisu napu
nile krvlju! Pogledajte moje ruke! Uživate simpa
tije jer ste dopustili da Vas tuku. Ja Vas nisam tu
kao! Vi ste junak, a ja radnik! A ovo je moja za
ručnica.
Bubnjevi u noći 37
BABUSCH: Ali sjedeći, Murk! I dok sjedite radnik ste!

Povijest svijeta, Kragler, izgledala bi drugačije kad
bi ljudi više sjedili!
KRAGLER: Ne mogu ga gledati. Kao zahodski je zid!
Išaran prostotama. Nije ona za to kriva! Anna, vo
liš li ga, voliš li ovog tu?
ANNA, smije se i pije.
BABUSCH: To se, Kragler, zove parirati žilom kucavi
com!
KRAGLER: To znači odgristi mu bradavicu od gađenja!
Voliš ga? S tim zelenim licem kao u nezrela oraha?
Zbog njega ćeš me otpraviti? Ima englesko odije
lo i prsa ispunjena papirom a krv u čizmama. A
ja imam samo svoje staro odijelo, u kojemu su
moljci. Reci, ne možeš se za mene udati zbog mog
odijela, reci! Bit će mi to draže!
BABUSCH: Ma sjednite! Do vraga! Počelo je!
MARIE, plješće: Da, to je on! A sa mnom je plesao da
me je sve bilo sram kad me nogama gurao u trbuh!
MURK: Začepi! Tako i izgledaš! Nemaš možda nož, u
čizmi, da mi prerežeš grlo, jer si u Africi dobio žu
ljeve na mozgu! Izvuci taj nož, sit sam do grla, i
prereži ga!
GOSPOĐA BALICKE: Anna, možeš li to slušati?
BALICKE: Konobar, donesite mi četiri čaše trešnje!
Već mi je sve postalo ravno.
MURK: Pazite da ne izvučete nož! Saberite se, da se
ovdje ne stanete producirati kao nekakav junak!
Ovdje se zato ide na robiju!
MARIE: Bili ste u vojsci?
MURK, pobjesnio je, baci u nju čašu: Zašto ti nisi bila?
KRAGLER: Došao sam ja.
MURK: Tko te zvao?
KRAGLER: I sad sam tu!
MURK: Svinjo!
ANNA: Ti budi samo miran.
KRAGLER, ponikne.
MURK: Razbojnik!
KRAGLER, bez glasa: Lupežu!
MURK: Utvaro!
KRAGLER: Čuvajte se!
MURK: Čuvajte se Vi svog noža! Svrbi Vas? Utvaro!
Utvaro! Utvaro!
MARIE: A Vi ste svinja! Svinjo!
KRAGLER: Anna! Anna! Što da činim? Provući se kroz
more leševa: nije me potopilo. Kotrljati se u mrač
nim stočnim vagonima prema jugu: ništa mi se ni
je moglo dogoditi. Gorjeti u ražarenoj peći: gorim
još žarče. Ponetko poludi od sunca: ja ne. Dvojica
upadnu u rupu punu vode: ja spavam dalje. Pucam
u crnce. Žderem travu. Ja sam utvara.
U tom se času konobar sjuri prema prozoru, naglo ga
otvori. Glazba naglo stane, začuju se uzbuđeni dozivi:
Dolaze! Mir! Konobar pogasi svijeće. A onda se izvana
začuje »Internacionala«.
JEDAN ČOVJEK, dolazi s lijeva na vrata: Gospodo,
molim mir. Od vas se zahtijeva da ne napuštate lo
kal. Izbili su nemiri. U ngvinskoj četvrti trajujbocz.
be. Još uvijek neodlučena
BALICKE, teško sjedne: Spartakovci! Vaši prijatelji,
gospodine Andreas. Kragler! Mračni Vaši ortaci!
Vaši drugovi što u novinskoj četvrti urlaju, a mi
rišu na ubojstvo i palež. Stoka! Tišina. Stoka! Sto
ka! Stoka! Tko zna zašto ste stoka: jer žderetejme-
so! Iskorijeniti vas treba.
KONOBAR: I to da učinite vi? Vi koji ste se debelo
nažderali!
MURK: Gdje Vam je nož? Izvuci ga!
MARIE, zajedno s konobarom prema njemu: Hoćeš li
umuknuti?
KONOBAR: To nije ljudski! On je životinja!
MURK: Navucite zastore! Sablasti!
KONOBAR: Nas da postave pred zid, nas koji smo ga
vlastoručno podignuli, a vi iza njega u tjelesine uli
jevate trešnjevaču!
Bubnjevi
KRAGLER: Evo moje ruke, evo moje kucavice. Odsije-

cite je! Umrem li, krvarit će.
MURK: Utvaro! Utvaro! Zapravo, što si ti? Moram li se
skrivati, samo zato što imaš afričku kožu? I jer
urlaš po novinskim četvrtima? Što ja mogu što si
ti bio u Africi? Što mogu što nisam bio u Africi?
KONOBAR: Ovaj tu mora opet dobiti svoju žensku!
Inače nije ljudski!
GOSPOĐA BALICKE, pretekne Anmi, u bijesu: Pa ovi
su bolesni, svi! Svima je nešto! Sifilis! Sifilis! Svi
imaju sifilis!
BABUSCH, lupi štapom po stolu: E, to je ipak previše!
GOSPOĐA BALICKE: Hoćeš li pustiti moje dijete na
miru? Pusti je na miru! Hijeno! Ti svinjo!
ANNA: Neću, Andrija! Vi ćete me uništiti!
MARIE: Ti si svinja!
KONOBAR: Pa to nije ljudski. Ipak bi moralo posto
jati nekakvo pravo.
GOSPOĐA BALICKE: Muči, lakaju! Trešnjevaču, sme
će, čuješ li? Otjerat ćemo te!
KONOBAR: To bi bilo ljudski! I tiče se svih nas! Svoju
ženu on mora . . .
KRAGLER: Daj idi! Sad mi je dosta! Što ljudski? Što
hoće ta pijana krava? Bio sam säm , i hoću svoju
ženu. A što hoće taj plakavi anđeo čuvar? Licitirao
bi njezin donji kat kao pol kile kave? Otrgnete li
je od mene željeznom kukom, razderat ćete je!
KONOBAR: Vi je derete!
MARIE: Da, kao pol kile kave!
BALICKE: A što se tiče novaca, nemate ni pare.
BABUSCH: Razbijate mu zube, a on vam ih pljuje u
lice!
MURK, Anni: Šô tu gledaš kao izbljuvano mlijeko i
dopuštaš da te ovaj liže očima ? A faca ti je kao da
si se popisala po koprivama!
BALICKE: Tako govoriš о svojoj zaručnici?
MURK: Zaručnici? A je li ona to? Je li ona moja zaruč-
nica? Ne briše li već? On je opet tu? Voliš ga? Ne

tone li već zeleni orah? Svrbe te afričke butine?
Odatle puše vjetar? -------------------------
BABUSCH: Da sjedite na stolici ne biste tako govorili!
ANNA, sve bliže Kragleru, a gađenjem promatra Mar
ka. Tiho: Pa ti si pijan.
MURK, povuče je sebi: Pokaži svoje lice! Iskesi zube!
Kurvo!
KRAGLER, jednostavno podigne Marka, stol zazveketa
čašama, Marie plješće: Niste posve sigurni na noga
ma, iziđite van, izbljujte se! Odviše ste lokali! Izvr-
nut ćete se. Gurne ga. ' ■
MARIE: Daj ga! Joj, daj ga!
KRAGLER: Neka tu leži! Dođi к meni, Anna! Sada te
hoću! Htio je od mene kupiti čizme, a ja skidam
kaput. Kroz kožu mi je prodrla ledena tuča, sada
je tako crvena da puca na suncu. Kesa mi je praz
na, nemam ni prebita novčića. Hoću te, nisam li
jep. Dosad me je bila trta, ali sada ću piti. Pije. A
onda idemo. Dođi!
MURK, posve je splasnuo, obješenih ramena, gotovo
mirno govori Kragleru: Nemojte piti! Ne znate Vi
još sve! Nemojte se ljutiti! Bio sam pijan. Ali ne
znate Vi još sve. Anna — posve trijezno — reci
mu! Što ćeš učiniti, takva kakva si?
KRAGLER, ne sluša ga: Nemaj straha, Anna! S trešnje-
vačom: Ništa ti se neće dogoditi, ne boj se! Vjen
čat ćemo se. Uvijek mi je dobro išlo.
KONOBAR: Bravo!
GOSPOĐA BALICKE: Ti smeće!
KRAGLER: Tko ima savjesti, ptice mu se seru po kro
vu! Tko ima strpljenja, na koncu ga požderu ja-
strebi. Sve je grč.
ANNA, odjednom potrči, padne preko stola: Andrija,
upomoć! Upomoć, Andrija!
MARIE: Što Vam je sad? Što Vam je?
KRAGLER, zapanjeno gleda za njom: Što je?
ANNA: Andrija, ne znam, tako sam jadna, Andrija! Ni-
Bubnjevi u noći 41
šta ti ne mogu reći, niti smiješ pitati. Pogleda ga.

Ne mogu ti pripadati. Bog to zna. Kragler ispusti
času. i molim te, Andrija, idi. Tišina.
Iz susjedne se sobe začuje kako čovjek koji je prethod
no ušao pita: Sto se tu događa? Konobar mu odgovara
okrenut prema vratima slijeva.
KONOBAR: L ju b avn ik k r o k o d ils k e , kože iz Afrike če
kao je četiri godine, a draga mu još uvijek drži svoj
ljiljan u ruci. Ali je ne pušta drugi ljubavnik ^čov
jek s čizmama na kopču, pa nevjesta, koja još uvi
jek drži ljiljan u ruci, ne zna na koju bi stranu.
GLAS: Ništa drugo?
KONOBAR: Nekakvu ulogu igra i revolucija u novin
skoj četvrti, a tu je i nekakva tajna koju skriva
nevjesta, nešto što ljubavnik iz Afrike, koji je če
kao četiri godine, nikako ne zna. Još uvijek neri
ješeno.
GLAS: I još nije pala odluka?
KONOBAR: Još je neodlučno.
BALICKE: Konobar! Kakva je to bagra? Pije li se ov
dje vino među stjenicama? Kragleru: Sad ste čuli.
Jeste li zadovoljni? Začepite! Palilo je sunce, a?
Pa zato to i jest Afrika. Piše tako i u zemljopisu.
A Vi ste bili junak? E, to će pisati u povijesti. Ali
u glavnoj računovodstvenoj knjizi ne piše ništa.
Zato neka junak opet pođe u Afriku. Točka. Kono
bar! Izvedite ovoga van!
Konobar izvodi Kraglera, koji teško i polako ide s njim.
Slijeva ga prati prostitutka Marie.
BALICKE: Majmunarija. Viče za Kraglerom, jer je od
jednom sve utihnulo: Mesa hoćete? Nije ovo ra
sprodaja mesa! Spakujte svoj crveni mjesec i za
pjevajte malo svojim čimpanzama. Što se mene ti
ču Vaše datule? Uostalom običan ste čovjek iz ro
mana. Gdje Vam je uopće krsni list? Kragler je već
vani.
GOSPOĐA BALICKE: Samo se ti isplači! Ma što ti je
to, hoćeš li se ispod stola opiti trešnjevačom?
BALICKE: Kakvo joj je to uopće lice? Najčišći papir!
GOSPOĐA BALICKE: Ma ne, pogledaj to dijete! Što

ti pada na pamet, tu prestaju razne stvari!
ANNA, sjedi iza stola, tiha, gotovo već u zastorima, zlo
česta, a pred njom čaša.
MURK, priđe joj, pomiriše čašu: Fuj, papar! Ona mu je
s prijezirom uzme iz ruke. A, tako? — Pa što će ti
do vraga taj papar? Hoćeš li još i vruću kupku?
Zacijelo te šakama valja stjerati u red. Kojeg li
smrada! Pljune i baci čašu na pod.
ANNA, smiješi se.
Začu ju se puškomitraljezi.
BABUSCH, na prozoru: Počelo je, dižu se mase, ustao
je Spartak. Nastavlja se umorstvo.
Svi ukočeno stoje i osluškuju.
Treći čin
(Walkürin ples)
Put prema Novinskoj četvrti.

Zid od crvene opeke neke vojarne, od lijevo gore prema desno dolje.
Iza njega rasplinuto zvjezdano svjetlo grada. Noć. Vjetar.
MARIE: Kamo ideš?

KRAGLER, bez kape, podignula ovratnika, s rukama u
džepovima, ulazi zviždučući: Gle, crvena datula!
MARIE: Ne juri tako!
KRAGLER: Ne možeš me stići?
MARIE: Misliš da te gone?
KRAGLER: Bi li što zaradila? Gdje ti je soba?
MARIE: Ali to nije dobro.
KRAGLER: Da, nije. Kani dalje.
MARIE: Imam nešto na plućima.
KRAGLER: Moraš li me baš slijediti kao pas?
MARIE: Ali tvoja . . .
KRAGLER: Pst! To ćemo izbrisati! Isprati! Prekrižiti!
MARIE: Ali što ćeš raditi do sutra ujutro?
KRAGLER: Postoji nož.
MARIE: Isuse Marijo .. .
KRAGLER: Smiri se, ne volim da tako vičeš, ima i ra
kije. Sto bi ti? Ako te zabavlja, mogu se pokušati
i smijati. Reci, jesu li te prije krizme položili na
stube? Prekriži! Pušiš? Smije se. Idemo dalje!
MARIE: U Novinskoj četvrti ima pucnjave.
Dramski tekstovi I
KRAGLER: Možda bismo ondje mogli biti potrebni.

Oboje odu.
Vjetar.
U istom smjeru idu dva čovjeka.
PRVI: Mislim da bismo mogli ovdje.
DRUGI: Tko zna hoćemo li dolje još m oći.. .
Puste vodu.
PRVI: Topovi.
DRUGI: Kvragu. U Friedrichstrasse!
PRVI: Tamo gdje su miješali patvoreni metil!
DRUGI: Čovjek poludi već od samoga mjeseca!
PRVI: E, kad se prebacuje nečisti duhan.
DRUGI: Točno, prebacivao sam nečisti duhan! Ali Vi
ste ljude trpali u štakorske rupe!
PRVI: Što Vam sad to treba?
DRUGI: Pa, neću visjeti sam!
PRVI: Znate li što rade boljševici? Pokažite ruku, Ne
mate žuljeva? Taf taf. Drugi razgleda svoju ruku.
Taf taf. Vi već vonjate.
DRUGI: О Bože!
PRVI: Dobro će biti ako s tim krutim šeširom dospi-
jete do kuće!
DRUGI: Pa i Vi imate kruti šešir!
PRVI: Ali s udubinom, dragi moj.
DRUGI: Pa i ja ga mogu uleknuti.
PRVI: Kruti Vam je ovratnik veće zlo od nasapunanog
konopa.
DRUGI: Ja ga proznojim, ali Vi imate čizme s kopčom!
PRVI: A Vaš trbuh?
DRUGI: A Vaš glas?
PRVI: A Vaš pogled? Vaš hod? Vaš nastup?
DRUGI: Da, to će me odvesti na laternu, ali Vi imate li
ce sa srednjoškolskom naobrazbom!
PRVI: Ja imam unakaženo uho, trag metka, dragi moj
gospodine!
Bubnjevi u noći 45
DRUGI: Kvragu! Obojica odu. Vjetar.

Slijeva dolazi čitavo vještičje kolo Walküra: Anna, kao
da bježi, uz nju, u fraku ali bez šešira, konobar Manke
iz Picadilly bara, koji se vlada kao da je pijan. Za nji
ma Babusch koji vuče Murka; ovaj je pijan, blijed i
podbuhao.
MANKE: Ne sjećate se! Otišao je! Otpuhnulo ga. Mož
da ga je već progutala Novinska četvrt! Sa svih
strana se puća, u novinama se svašta događa, svu
ovu noć, i mogao bi čak biti ubijen. Kao da je pi
jan, nagovara Annu: Kad se puca čovjek može po
bjeći, ali i ne mora. U svakom slučaju, za jedan
sat ne nađe ga više nitko, i nestane kao papir u
vodi. Njemu je u glavi mjesec. Trči za svakim bub
njem. Idite! Spasite ga, pa bio Vam'je ljubavnik;
i sad je.
BABUSCH, prebaci se na Annu: Stoj, vještičji plesu!
Kamo ćete, hladno je, i diže se vjetar, a on se usi
drio u prvoj krčmi. Oponaša konobara: On koji je
čekao četiri godine, a sada ga ne nalazi više nitko.
MURK: Nitko, nitko živ. Sjedne na jedan kamen.
BABUSCH: A pogledaj sad ovo tu!
MANKE: Što se to mene tiče! Dajte mu kakav kaput!
Nemojte gubiti vrijeme! On koji je čekao četiri go
dine sada trči brže no što plove oblaci! Odjurio je
brže od ovoga vjetra!
MURK, apatično: Punč je bio obojen. A sad kad je sve
gotovo! Skupljena rubenina, unajmljen stan. Do
đite, Bab, к meni!
MANKE: Što tu stojite kao Lotova žena? Nije to Gomo-
ra! Imponira vam pijana bijeda! A možete li mož
da što drugo? Rubeninu? Hoće li zato zastati ob
laci?
BABUSCH: Ma što se to Vas tiče? Što se Vas tiču obla
ci? Vi ste običan konobar!
MANKE: Što me se tiče? Kad čovjeka prostaštvo ostav
lja hladnim, zvijezde iskliznu iz svojih putanja.
Uhvati se za vrat. I mene tjeraju. I mene grabe za
vrat! Ako čovjeka hvata strah, ne mora biti sitan.
BABUSCH: Što to velite? Strah? Gdje to stoji? Kažem
ja Vama, bit će u novinama bikovske rike, još prije

dana. Bit će tu klatež koji misli da se sad mogu iz
ravnati stari računi.
MURK, ustäne, cvili: Zašto me vučeš uokolo po vjetru?
Meni se bljuje. Zašto bježiš? Što je? Trebam te!
Nije to rubenina.
ANNA: Ne mogu.
MURK: Ne mogu više stajati na nogama.
MANKE: Sjedni! Nisi jedini! Ovo je dirljivo. Otac će
dobiti srčani napad, pijani klokan plače. Ali kći
ide u Četvrt. Svom ljubavniku, koji je čekao četiri
godine.
ANNA: Ne mogu.
MURK: Rubenina što si je skupila. A i pokućstvo je već
u sobama.
MANKE: Rubenina je spremna, ali nevjesta ne dolazi.
ANNA: Rubenina mi je spremna, sama sam je stavljala
u ormare, komad po komad, ali je sada više ne tre
bam. Unajmljena je soba, zastori su već obješeni,
a i tapete su tu. No došao je netko tko nema ni
cipela već samo jedan jedini kaput, i u njemu su
moljci.
MANKE: Progutat će ga Novinska četvrt! Čeka ga ra-
kijašnica! Noć! Bijeda! Ološ! Spasite ga!
BABUSCH: A taj se komad zove: Anđeo u lučkoj krč
mi!
MANKE: Da, anđeo!
MURK: I ti hoćeš dolje! U Friedrichstadt! I ništa te
ne priječi?
ANNA: Ništa ja ne znam.
MURK: Ništa? Ne želiš misliti još i na nešto »drugo«?
ANNA: Ne, neću više.
MURK: Nećeš više ono »drugo«?
ANNA: To su ti lanci!
MURK: Oni te više ne drže?
ANNA: Ne, raskinuli su se!
47
MURK: I dijete, to ti je svejedno?

ANNA: Svejedno mi je.
MURK: Jer je došao netko tko nema ni kaputa?
ANNA: Nisam ga poznavala!
MURK: Pa onda i ne postoji! Nisi ga ni poznavala!
ANNA: Poput zvijeri je stajao u sredini. I vi ste ga tu
kli kao zvijer!
MURK: A on je plakao kao stara baba!
ANNA: I cvilio kao žena.
MURK: I zbrisao je, a tebe ostavio na cjedilu.
ANNA: I otišao, i ostavio me na cjedilu!
MURK: I gotovo je s njim!
ANNA: Gotovo!
MURK: Otišao je . . .
ANNA: Ali kad je otišao, i kad je s njime bilo gotovo...
MURK: Onda nije bilo ništa, baš ništa.
ANNA: Za njim je ostao vir i vlačni tijek i bio je vrlo
jak, i jači od svega, i sad ja idem, i dolazim, i s
nama je gotovo, i sa mnom i s njim. Jer gdje je
sad? Sam Bog zna gdje je. Koliki je svijet, i gdje
je on? Mirno gleda Mankea, tiho govori: Pođite
Vi u svoj bar, ja Vam zahvaljujem, a i njega pove
dite sobom! A Vi, Bab, Vi pođite sa mnom! I krene
nadesno.
MURK, plačljivo: Kamo je otišla?
BABUSCH: Vještičje kolo, mladiću, ode eto u šaš!
MANKE: Ljubavnik je već nestao, ali ljubljena juri za
njim na krilima ljubavi. Pao je junak, ali je put u
raj već pripravljen.
BABUSCH: No ljubavnik će svoju ljubljenu baciti u
kanal i izabrati put u pakao. О Vi, romantična
ustanovo!
MANKE: Nestala je već, ona koja žuri put Novinske
četvrti. Vidi se još samo kao bijelo jedro, kao či
sta ideja, kao zadnja kitica, kao omamljen labud
što plovi ponad voda . . .
BABUSCH: A što će biti s ovom natopljenom livadom?

MURK: Ostajem ovdje. Hladno je. Bude li još hladnije,
vratit ćete se. Ništa vi ne znate, jer ne znate ono
drugo. Neka ide! Dvoje on neće primiti. Ostavio
je jednu, a dvoje juri za njim. Smije se.
BABUSCH: Sad nestaje u Bogu poput zadnje kitice!
Otkorača za njom.
MANKE, viče za njim: Glubbova destilerija, Chaussees
trasse! Ona prostitutka s njim radi u Glubbovoj
destileriji! Još jednom raširi ruke, veličanstveno:
Progutat će ih revolucija, hoće li se naći?
četvrti čin
(Bliži se zora)
Mala rakijašnica.
Rakijaš Glubb, u bijelom, pjeva uz brač »Moritat о mrtvu vojniku«.
Lear i jedan pijanac tamne puti bulje mu u prste. Malen četvero-
uglast čovjek imenom Bulltrotter čita novine. Manke, konobar, brat
Mankea iz Picadilly bara, pije s prostitutkom Augustom; svi puše.
BULLTROTTER: Hoću rakije a ne mrtvog vojnika, ho

ću čitati novine. A za to mi treba rakije, inače ne
razumijem ništa, kvragu!
GLUBB, hladnim staklenim glasom: Nije Vam ugodno?
BULLTROTTER: Ma je, ali sada je revolucija.
GLUBB: Čemu? U mom lokalu ološ udobno sjedi, a La
zar pjeva.
PIJANAC: Ja ološ, ti Lazar.
JEDAN RADNIK, ulazi, priđe šanku: Bok, Karl.
GLUBB: Žuriš?
RADNIK: U jedanaest sati, Hausvogteiplatz.
GLUBB: More glasina.
RADNIK: Još od šest na Glavnom kolodvoru sjedi gar
dijski streljački divizion. U »Naprijedu« još uvi
jek sve u redu. Danas bi nam mogao trebati tvoj
Paul.
T išina.
MANKE: Ovdje se obično ne govori о Paulu.
RADNIK, plaća: Danas nije kao obično.
Ode.
MANKE, Glubbu: A u studenome je bilo kao obično?

Oni bi u ruke morali uzeti letvu, pa prsti neka im
se lijepe.
GLUBB, hladno: Gospodin nešto želi?
BULLTROTTER: Skibodu! Svuče kaput i ovratnik.
GLUBB: Piti samo u košulji, to je redarstveno zabra
njeno.
BULLTROTTER: Reakcija.
MANKE: Probajte malo Internacionalu, četvoroglasno
s tremolom! Sloboda! A hoće li tad i netko s či
stim manšetama, hoće li tad i on prati zahode?
GLUBB: Pokvarit ćete mi ovaj mramor, koji je od drva.
AUGUSTA: Ti s bijelim manšetama, neće prati zahode?
BULLTROTTER: Tebe, dečko, treba pred zid!
AUGUSTA: Onda bi ti s bijelim manšetama morali iz
voljeti povezati guzicu.
MANKE: Augusta, baš si prosta.
AUGUSTA: Sramite se, vi svinje, trebalo bi vam izvadi
ti crijeva i objesiti vas za njih na laternu, te s bi
jelim manšetama. Dajte, gospođice, malo jeftinije,
izgubili smo rat! Okanite se ljubavi ako nemate kin-
te, i ne počinjite rat ako ne možete! Dolje noge
gdje ima dama! Da je». Vama, odrpanče, mirišim
znojne noge?
GLUBB: Ma njegove manšete uopće nisu bijele.
PIJANAC, blijedo se cereka drugima: Što to tako zvec
ka?
Glubb priđe prozoru, otvori ga, svi čuju kako se ulicom
vuku topovi.
BULLTROTTER: Regimenta hruštova!
AUGUSTA: Isuse, kud idu?
GLUBB: Po novine, ženo božja! To su čitaoci! Zatvori
prozor.
AUGUSTA: Isuse, tko je to na vratima?
KRAGLER, njiše se na stopalima kao pijan, stoji u vra
tima.
MANKE: Što je, pred vratima nesete jaje?
Bubnjevi 51
AUGUSTA: Koji si ti?

KRAGLER, cereći se zlobno: Nitko!
AUGUSTA: Niz vrat mu curi znoj. Jesi li trčao?
PIJANAC: Imaš proljev?
KRAGLER: Ne, nemam proljev.
MANKE, ide prijeko, к njemu: Što si to izveo? Poznam
ja face.
MARIE, pojavi se iza njega: Ništa on nije izveo. Pozva
la sam ga ja, Augusta^ nema stana. Bio je u Africi.
Sjedni.
KRAGLER, ostane na vratima.
MANKE: Zarobljen?
MARIE: Da, i nestao.
AUGUSTA: I nestao?
MARIE: I zarobljen. A u međuvremenu su mu ukrali
zaručnicu.
AUGUSTA: Onda idi mami. Sjedni, topniče. Glubbu:
Karl, daj pet duplih trešnji!
Glubb natoči pet čaša, Manke ih odnese na stolić.
GLUBB: Prošli su mi tjedan ukrali bicikl.
KRAGLER, priđe stoliću.
AUGUSTA: Pričaj о Africi!
KRAGLER, ne odgovara, samo pije.
BULLTROTTER: Istovari se. Gazda je crveni.
GLUBB: Što sam ja?
BULLTROTTER: Crveni.
MANKE: Saberite se, gospodine, ništa ovdje nije crve
no, molim lijepo.
BULLTROTTER: Dobro, onda nije.
AUGUSTA: A što si tamo dolje radio?
KRAGLER, Mariji: Pucao crncima u drob. Popločivao
ulice. — Tako, jesu li to pluća?
AUGUSTA: A koliko dugo?
KRAGLER, obraća se samo Mariji: Dvadeset i sedam.
Dramski tekstovi l
MARIE: Mjeseci.
AUGUSTA: A prije toga?
KRAGLER: Prije toga? Ležao sam u glinenom rovu.
BULLTROTTER: I što ste tamo radili?
KRAGLER: Smrdjeli.
GLUBB: Da, prema potrebi ste mogli i ljenčariti.
BULLTROTTER: A u Africi, kakve su ženske?
KRAGLER, šuti.
AUGUSTA: Ne budite prosti.
BULLTROTTER: Kad ste došli kući, nje nije bilo, ne?
A Vi ste mislili kako svakoga jutra ide u kasarnu
i tamo među psima čeka Vas!
KRAGLER, Mariji: Da ga maznem po gubici?
GLUBB: Ne, ne još. Ali možeš naviti orkestrion, to da.
KRAGLER, ustane i salutira: Na zapovijed. Pođe i na
vije orkestrion.
BULLTROTTER: Sentimentalnosti.
AUGUSTA: Ma, osjeća se poput leša; leš živi duže nego
on sam.
GLUBB: Da da da da. Dogodila mu se nepravda. Ali i
to će zarasti u travu.
BULLTROTTER: Gle, pa Vi niste crveni? Čujte, Glubb,
nije li tu bilo riječi о nekom nećaku?
GLUBB: Da, bilo je riječi. Ali ne u ovom lokalu.
BULLTROTTER: Ne, ne u ovom lokalu. Kod Siemensa.
GLUBB: Da, neko vrijeme.
BULLTROTTER: Kod Siemensa, neko vrijeme. Tamo je
bio tokar. Neko je vrijeme bio tokar. Bio je to
kar do studenoga, a?
PIJANAC, koji se dosad samo smijao, zapjeva:
Mrtva su mi braća sva,
Skoro i ja, za dlaku baš.
U studenom — crven ja
Ali sad je siječanj, znaš.
GLUBB: Gospodine Manke, ovaj je gospodin dosta gnja
vio. Pobrinite se za nj.
Bubnjevi u noći 53
KRAGLER, zgrabi Augustu te stane plesati s njom:

»I bio jedan pas
I ukro kuharu kost
A kuhar ljut na njega
Probode psa kroz nos.«
PIJANAC, trese se od smijeha: Kratko je vrijeme bio
tokar.
GLUBB: Molim Vas, topniče, nemojte mi razbacivati
čaše.
MARIE: Sad je pijan. Lakše mu je.
KRAGLER: Lakše mu je? Tješi se samo, pijana bačvo,
reci: nema toga.
AUGUSTA: Pij sam.
PIJANAC: Nije li se govorilo о nekakvom nećaku?
KRAGLER: Sto je, sestro prostitutko, svinja pred go
spodinom Bogom? Ništa.
PIJANAC: Ništa u ovom lokalu.
KRAGLER: A zašto? Je li moguće ukinuti vojsku, ili
dragoga Boga? Možeš li ti ukinuti mučenje, crveni
gospodine, mučenje u kojemu su ljudi podučavali
đavla? Eto, ne možeš, ali točiti rakiju, to možeš. Za
to pijte i zatvorite vrata i ne pustite unutra vje
tar kojemu je također zima, već preda nj postavite
drvo!
BULLTROTTER: Gazda veli da su ti nanijeli malu ne
pravdu, ali to je već zaraslo u travu, tako je rekao.
KRAGLER: Zaraslo u travu? Rekao si nepravdu, crveni
gospodine brate? Kakva je to sad riječ, nepravda?
Izmislite sve takve neznatne riječi pa ih otpuhnete
u zrak, a onda se mirno opružite, i neka raste tra
va. I veliki brat dadne malome po zubima, debeli
brat obere masno vrhnje, i onda tu dobro raste
trava.
PIJANAC: Nad nećakom! О kojemu ovdje nije riječ!
KRAGLER:
»I došli drugi psi
Iskopaše mu grob
Na njeg su stavili natpis
Na kom je pisalo:
I bio jedan pas ...«
I zato, raskomotite se na ovoj maloj zvijezdi, ovdje

je hladno i pomalo tamno, crveni moj gospodine,
i prestar je svijet za bolja vremena, a nebo, dragi
moji, već je iznajmljeno.
MARIE: Pa što da činimo? Veli da će poći u Novinsku
četvrt, tamo je, no, što je tamo u Novinskoj če
tvrti?
KRAGLER: Tamo vozi kočija prema Picadilly baru.
AUGUSTA: I ona u njoj?
KRAGLER: I ona u njoj. A bilo mi je posve normalno,
možete opipati. Ispruži ruku, drugom pije.
MARIE: On se zove Andreas.
KRAGLER: Andreas? Da, zvao sam se Andreas. Još uvi
jek odsutno, opipava vlastito bilo.
LAAR: Bili su to uglavnom borovi, mali.
GLUBB: Sad i kamen eto otvara gubicu.
BULLTROTTER: I onda si ih ti, budalo, prodao?
LAAR: Ja?
BULLTROTTER: A, banka! Zanimljivo, Glubb, ali ne
u ovom lokalu.
GLUBB: Uvrijeđeni ste? Ali znate se svladavati. No, pa
neka vam onda vladaju! Stoj s mirom, topniče, dok
ti deru kožu, jer će ti inače popucati, a to je sve
što imaš. Neprestano zaposlen oko čaša. Da, ma
lo ste uvrijeđeni, pobili su vas topovima i sablja
ma, posrali vas i popljuvali. Pa što onda?
BULLTROTTER, pokaže čaše: Još uvijek nisu čiste?
PIJANAC: Operi me, Gospodine, da postanem bijel!
Operi me da budem bjelji od snijega! Pjeva:
Mrtva su mi braća sva,
Skoro i ja, za dlaku baš.
U studenom — crven ja
Ali sad je siječanj, znaš.
GLUBB: Sad bi bilo dosta.
AUGUSTA: Kukavice!
PRODAVAČICA NOVINA, uđe: Spartakovci u Novin
skoj četvrti! Crvena Roza govori na otvorenom u
Bubnjevi 55
Tierparku! Dokle će trajati pučki izgredi? Gdje je

vojska? Deset pfeniga, gospodine topniče! Gdje je
vojska, deset pfeniga. Budući da nitko ne kupuje,
odlazi-
AUGUSTA: A Paula nema!
KRAGLER: Opet fijuci?
GLUBB, zatvori ormar, obriše ruke: Lokal se zatvara.
MANKE: Hajde, Augusta! Ne misli se tu na tebe, ali idi.
Bulltrotteru: Što je s Vama, gospodine? Dvije mar
ke i šezdeset.
BULLTROTTER: Ja sam bio na Skagerraku, nije baš
ni to mačji kašalj.
Odlaze.
PIJANAC, zagrli Marie:
Gle anđeoskog ugursuza
Pliva s njim po rijeci suza.
KRAGLER: S nama u Novinsku!
»I bio jedan pas
I ukro kuharu kost
A kuhar ljut na njega
Probode psa kroz nos.«
Laar otetura do orkestriona, istrgne bubanj, te vrteći
se iziđe za ostalima.
Peti čin
(Krevet)
Drveni most.
Krici, veliki crveni mjesec.
BABUSCH: Morali biste otići kući.

ANNA: Ne mogu više. Što vrijedi, četiri sam godine
provela s fotografijom a onda pošla za drugoga.
Noću me strah.
BABUSCH: Nemam više cigara. Više uopće nećete ku
ći?
ANNA: Slušajte!
BABUSCH: Deru novine i bacaju ih u kišne lokve, deru
se na puškomitraljeze, pucaju sebi u uši, misle da
stvaraju nov svijet. Evo, opet dolazi nekakva gomi
la, baš takvih.
ANNA: To je on!
S dolaznicima u uličice ulazi i velik nemir. Javlja se
pucnjava iz svih smjerova.
ANNA: Sad ću mu reći!
BABUSCH: Zatvorit ću Vam usta!
ANNA: Nisam ja životinja! Vikat ću!
BABUSCH: A ja više nemam cigara!
Između kuća pojave se Glubb, Laar, pijanac, dvije žene,
konobar Manke iz rakijašnice i Andreas Kragler.
KRAGLER: Promukao sam. Afrika mi se popela u grlo.
Objesit ću se.
GLUBB: Ne bi li se ti objesio sutra, a sada pošao s na
ma u Novinsku?
Bubnjevi u noći 57
KRAGLER, zuri u Annu: Da.

AUGUSTA: Privida ti se?
MANKE: Ti, nakostriješila ti se kosa!
GLUBB: Je li to ona?
KRAGLER: Jest, i što sad, što ste stali? Pred zid s va
ma! Marš, naprijed, marš!
ANNA, priđe mu: Andrija!
PIJANAC: Diži nogu, maše ljubav!
ANNA: Stani, Andrija, to sam ja, htjela sam ti nešto
reći. Tišina. Htjela sam te upozoriti na nešto, stani
časak, nisam pijana. Tišina. Bez kape si, a hladno
je. Moram ti nešto šapnuti na uho.
KRAGLER: Jesi li pijana?
AUGUSTA: Trči mladenka za njim, a mladenka pijana!
ANNA: Što si to rekla? Priđe nekoliko koraka. Ja
imam dijete.
AUGUSTA, glasno se nasmije.
KRAGLER, posrče, škilji prema mostu, hoda u krug
kao da se uči hodati.
AUGUSTA: Jesi li ti riba da tako hvataš zrak?
MANKE: Vjerojatno misliš da spavaš?
KRAGLER, stavi ruke na šavove hlača: Na zapovijed!
MANKE: Ima dijete. Dobivati djecu, pa to joj je posao.
Dođi sad!
KRAGLER, kruto: Na zapovijed! Kamo?
MANKE: Poludio je.
GLUBB: Nisi li nekoć bio u Africi?
KRAGLER: Maroko, Casablanca, baraka deset.
ANNA: Andrija!
KRAGLER, osluškuje: Slušaj, moja zaručnica, a kurva.
Došla je, tu je, i pun joj je trbuh!
GLUBB: Malo je slabokrvna, ne?
KRAGLER: Pst! Ne ja, nisam to bio ja.
ANNA: Andrija, pa ljudi su tu!
KRAGLER: Je li ti se trbuh napuhäo od zraka ili ^ k u r

vetina? Nisam bio tu, nisam mogao paziti na tebe.
Ležao sam u smeću. A ti, gdje si ležala dok sam ja
ležaa u smeću?
MARIE: Ne biste trebali tako razgovarati. Što Vi znate?
KRAGLER: I tebe da sam htio vidjeti! A sad bih ležao
gdje mi je i mjesto, s vjetrom u lubanji, usta puna
praha, i ništa ne bih znao. Ali sam htio vidjeti još
to. Nije me stajalo malo. Jeo sam trop. Bio je go
rak. I na sve četiri sam ispuzao iz blatnjava rova.
Duhovito! Baš sam svinja! Razvali oči. Što gledate?
Imate besplatne ulaznice? Pokupi nekoliko gruda
zemlje te ih stane bacati oko sebe.
AUGUSTA: Držite ga!
ANNA: Bacaj, Andrija! Baci i amo!
MARIE: Maknite tu ženu, zatući će je!
KRAGLER: Idite к vragu! Tamo imate sve što vam tre
ba! Samo lajte! I ne znate drugo.
AUGUSTA: Sagnite mu glavu! U blato s glavom!
Muškarci ga tiskaju prema tlu.
AUGUSTA: A Vi, gospođice, izdimite sad.
GLUBB, Anni: Da, pođite kući, jutarnji zrak škodi jaj
nicima!
BABUSGH, došljapće preko borilišta do Kraglera te
mu stane objašnjavati žvačući zgnječenu cigaru:
Sad znate gdje je ušao metak. Vi ste dragi Bog, za-
grmjeli ste. Što se žene tiče ona je trudna, ne mo
že sjediti na kamenu, noći su hladne, možda ćete
nešto reći. . .
GLUBB: Da, možda ćete nešto reći.
Muškarci dopuštaju Kragleru da ustane.
Tiho je, puše vjetar, u hitnji prolaze dva čovjeka.
PRVI: Ullsteinovu kuću već imaju.
DRUGI: A pred Mosseom, topovi su spremni.
PRVI: Premalo nas je.
DRUGI: Mnogi još pridolaze.
PRVI: Prekasno.
Bubnjevi u uoči
Prošli SU.
AUGUSTA: Ćuli ste! Sada dosta!
MANKE: Tresni mu u lice odgovor, tom buržuju i nje
govoj kurvetini.
AUGUSTA, hoće odvući Kraglera: Pođi, dečko, s nama
u Novinsku! Opet su ti kose stale rasti i oko zubi!
GLUBB: Pusti je na miru, neka sjedi na svom kamenu!
Oko sedam počinje voziti podzemna.
AUGUSTA: Danas podzemna ne vozi.
PIJANAC: Naprijed, vičite hosana!
Anna je opet ustala.
MARIE, ogledava je: Blijeda kao krpa.
GLUBB: Malo blijeda i malo mršava.
BABUSCH: Ide u šaš.
GLUBB: Ma samo izgleda tako, loše osvjetljenje. Raz
gledava nebo.
AUGUSTA: Dolaze iz Weddinga.
GLUBB, trlja ruke: I ti si došao zajedno s topovima.
Možda si njihov! Kragler šuti. Ništa ne govoriš,
to je pametno. Obilazi oko njega. Kaput ti je ma
lo izrešetan, uopće si izblijedio, malo si se popro-
stio. Ali ne baš puno. Malo su ti neudobne cipele,
škripe. Ali ih možeš nalojiti. Njuši zrak. Doduše,
nakon jedanaest sati isprano je nekoliko zvjezda
nih nebesa i nekoliko svetinja pojeli su vrapci, ali
dobro da si još tu. Teškoća mi pričinja još samo
tvoja probava. Bilo kako bilo, kroz tebe još ne pro
lazi svjetlo, i bar te se još vidi.
KRAGLER: Ovamo, Anna!
MANKE: »Ovamo, Anna!«
ANNA: Vi, gdje je ta podzemna željeznica?
AUGUSTA: Podzemna željeznica danas ne vozi. Nema
danas podzemne željeznice, ni nadzemne, ni grad
ske. Nema je čitav dan. Danas će posvuda vladati
mir, na svim tračnicama vlakovi će stajati, a mi
ćemo hodati kao ljudi, sve do večera, ljubavi moja.
KRAGLER: Dođi к meni, Anna!
GLUBB: Nećeš li još malo s nama, brate topniče?

KRAGLER, šuti.
GLUBB: Neki su od nas htjeli popiti još koju rakiju,
ali ti si bio protiv. Neki su rado htjeli leći u kakav
krevet, ali ti nisi imao kreveta, i tako nije bilo ni
šta od povratka domu.
KRAGLER, šuti.
ANNA: Nećeš poći, Andrija? Gospoda čekaju!
MANKE: Ćuj, izvuci te peraje iz džepa!
KRAGLER: Kamenujte me, ali ostat ću. Mogu za vas
svući košulju, ali staviti vrat pod nož, to ne.
PIJANAC: Nebo, guzica, i špaga.
AUGUSTA: A, a, a, a Novinska?
KRAGLER: Nema tu spasa. Ne dopuštam da me još u
košulji vuku u novine. Nisam ja janje. Ne želim
krepati.
Iz hlača izvuče lulu.
GLUBB: Nije li to malo prosjački?
KRAGLER: Ma čovječe, dobit ćeš kuglu u prsa! Anna!
Koga vraga me tako gledaš? Moram se sad i pred
tobom braniti? Glubbu: Tebi su nećaka ubili, ali
ja sam opet došao do svoje žene. Idemo, Anna!
GLUBB: Čini mi se, dalje možemo sami.
AUGUSTA: Onda je sve ono, Afrika i te stvari, bilo laž?
KRAGLER: Ne, bila je to istina! Anna!
MANKE: Gospodin se derao kao burzovni mešetar, a
sad bi u krevet.
KRAGLER: Sada imam ženu.
MANKE: Imaš je?
KRAGLER: Amo, Anna! Nije baš neokrnjena, ni nevina
nije, jesi li bila poštena ili u drobu imaš kakvo
derište?
ANNA: Derište, da, imam derište.
KRAGLER: A, to imaš.
ANNA: Tu je, unutra. Nije koristio papar, i sad su mi
bokovi upropašteni zauvijek.
Bubnjevi м noći 61
KRAGLER: Eto, takva je.

MANKE: A mi? Do srca nadojeni rakijom i do pupka
zasićeni baljezganjem, i s nožem u šapama, od ko
ga je sve to?
KRAGLER: Od mene. Anni: Da, takva si.
ANNA: Da, takva sam.
AUGUSTA: Ti kao da uopće nisi vikao »U Novinsku!«?
KRAGLER: To jesam. Anni: Pođimo odavde!
MANKE: Jesi, vikao si, i to će te stajati, dečko, vikao
si »U Novinsku!«
KRAGLER: Ja idem kući. Anni: Moram te goniti?
AUGUSTA: Svinjo!
ANNA: Pusti me! Pred ocem i majkom pretvarala sam
se, a u krevetu sam ležala s jednim mladićem.
AUGUSTA: I ti si svinja!
KRAGLER: Sto si?
ANNA: Kupovala sam s njim zastore. I spavala s njim
u krevetu.
KRAGLER: Zaveži!
MANKE: Budeš li se ti kolebao, ja ću se objesiti!
Iz pozadine daleki krici.
AUGUSTA: Evo jurišaju na Mossea.
ANNA: A tebe sam skroz naskroz zaboravila, i pored
fotografije.
KRAGLER: Šuti!
ANNA: Zaboravila sam te! Zaboravila!
KRAGLER: Ma fućkam ja na to. Trebam li te privesti
nožem?
ANNA: Da, privedi me! Da, nožem!
MANKE: U vodu, strvino!
Obore se na Annu.
AUGUSTA: Da, maknite mu tu žensku!
MANKE: Ruku za vrat!
AUGUSTA: Pod vodu. tu liferanticu!
ANNA: Andrija!
KRAGLER: Sebi ruke!
Čuje se samo puhanje. Iz daljine se čuju neravnomjerni
prigušeni topovski pucnji.
MANKE: Što je to?
AUGUSTA: Artiljerija.
MANKE: Topovi.
AUGUSTA: Neka sad Bog pomogne svima koji su tamo.
Eksplodirat će kao ribe.
KRAGLER: Anna!
AUGUSTA, pognuta trči nazad.
BULLTROTTER, pojavi se straga na mostu: Pa gdje ste
do vraga zapeli?
GLUBB: Ovaj tu ide na zahod.
MANKE: Gad jedan! Odlazi.
KRAGLER: Idem kući, dragi moj labuđe.
GLUBB, već s mosta: Da, muda još uvijek imaš.
KRAGLER, Anni: Evo opet fijuka, Anna, objesi mi se
о vrat.
ANNA: Posve ću se stanjiti.
GLUBB: Ti ćeš se još sutra ujutro objesiti u zahodu.
AUGUSTA, zajedno s ostalima već je nestala.
KRAGLER: Ti, čovječe, trčiš pred zid.
GLUBB: Da, jak je miris ovoga jutra. Neki će se narav
no skloniti na sigurno. Nestane.
KRAGLER: Gotovo ste se utopili u vlastitim suzama
nada mnom, a ja sam u vašim suzama tek oprao
košulju! Moje meso da se raspadne u kamen pod
olukom, kako bi vam ideja stigla do neba? Pa jeste
li vi pijani?
ANNA: Andrija! Ne smeta!
KRAGLER, ne gleda je u lice, hoda uokolo, uhvati se
za vrat: Dovde mi je svega! Ljutito se smije. Obi
čan teatar. Daske, papirnati mjesec, a straga mes
nica, jedina zbiljska. Juri uokolo, ruku obješenih
do same zemlje, i tako dohvati bubanj iz rakijašni-
Bubnjevi u noći 63
ce. Ostavili su bubanj. Udari po njemu. Pol Spar-

täkövca ili Moć ljubavi. Krvoproliće u Novinskoj
četvrti ili Svaki je čovjek najbolji u svojoj koži.
Pridigne pogled, intime. Sa štitom ili bez njega.
Zabubnja. Ječe gajde, u Novinskoj četvrti pogiba
ju siromašni, ruše se kuće po njima, sviće jutro,
leže na asfaltu kao utopljene mačke, a ja sam svi
nja, i svinja sad ide kući. Udahne. Obući ću čistu
košulju, još imam kožu, svući ću kaput, nalojiti
čizme. Zlobno se smije. Prolaze već krici, sutra uju
tro, a ja ležim u klevetu, sutra ujutro, i množim
se da ne izumrem. Bubnja. Ne buljite tako roman
tično! Vi lihvari! Bubnja. Vi vratoklači! Smije se
iz svega glasa, gotovo se guši. Vi krvožedne kuka
vice! Smijeh mu zastane u grlu, ne može više, glavi
nja, baci bubanj u mjesec, koji je bio lampion, te i
bubanj i mjesec padaju u rijeku, koja nije bila
voda. Pijanstvo i djetinjarije. Dođi sad, krevete,
veliki, bijeli, široki krevete, dođi!
ANNA: О, Andrija!
KRAGLER, vodi je prema pozadini: Je li ti sad toplo?
ANNA: Ali ti na sebi nemaš kaputa. Pomogne mu da se
obuče.
KRAGLER: Zima je. Ovije joj šal oko vrata. A sad
dođi!
Hodaju jedno uz drugo ne dodirujući se, Anna malo
zaostaje. Visoko u zraku, vrlo daleko, bijeli, divlji krici:
Novinska četvrt.
KRAGLER, zastane, osluhne, ogrli Annu: Sada su eto
četiri godine.
Dok se i nadalje čuju krici, oni odlaze.
Mati
Život revolucionerke
Pelagije Vlasove iz Tvera
prem a romanu
Maksima Gorkoga
Snješka Knežević
Suradnici
Slatan Dudow, Hanns Eisler,

Günther Weisenborn
Osobe:
PELAGIJA VLASOVA
PAVEL VLASOV, njen sin
ANTON RIBIN, ANDREJ NAHODKA, IVAN
VESOVCIKOV, radnici u Suhlinovljevoj
tvornici
MASA HALATOVA, mlada radnica
POLICAJAC
KOMESAR
PORTIR
SMILGIN, stari radnik
RADNIK KARPOV
POGONSKI POLICAJAC
NIKOLAJ VESOVCIKOV, učitelj
NEZAPOSLENI SIGORSKI
ČUVAR ZATVORA
JEGOR LUŠIN, poljski radnik
DVA ŠTRAJKOLOMCA
MESAR VASIL JEFIMOVIC
MESAROVA ŽENA
KUCEVLASNICA
NJENA NEĆAKINJA SA SELA
JADNA ŽENA
ČINOVNIK
CRNOODJEVENA ŽENA
SLUŽAVKA
ŽENE
RADNICI I RADNICE
1
Vlasove svih zemalja
Sobičak Pelagije Vlasove u Tvoru.
PELAGIJA VLASOVA: Gotovo se stidim što iznosim tu

juhu pred svog sina. Ali ne mogu staviti više masti
u nju, ni pola žlice. Jer tek mu je prošli tjedan od
nadnice odbijena kopjejka po satu, a to ne mogu
nadoknaditi nikakvim trudom. Znam da za svoj
dug, težak rad treba krepkiju hranu. Zlo je što pred
svog jedinog sina ne mogu iznijeti bolju juhu; on
je mlad i gotovo još raste. Sasvim je drugačiji ne
go što mu je bio otac. Neprestano čita knjige, a je
lo mu nikada nije bilo dosta dobro. Sada je juha
postala još gora. A on će biti sve nezadovoljniji.
Odnosi posudu za nošenje s juhom prema svom sinu.
Kada se vratila, vidi kako je sin podigao poklopac po
sude, a da nije podigao pogled s knjige, i ponjuškao ju
hu, onda opet poklopio i odgurnuo posudu.
PELAGIJA VLASOVA: Sada opet njuška juhu. Ne mo
gu mu priskrbiti bolju. Uskoro će primijetiti i da
mu više nisam od pomoći, nego na teret. Zašto je
dem s njim, živim u njegovoj sobi i odijevam se
od njegove zarade? Još će otići. Što mogu ja, Pe-
lagija Vlasova, udovica jednog radnika i majka jed
nog radnika? Okrenem svaku kopjejku tri puta.
Pokušavam tako i pokušavam onako. Jednom šte-
dim na drvu, a onda na odjeći. Ali to ne dostaje.
Ne vidim izlaza.
Sin Pavel Vlasov uzeo je kapu i posudu za nošenje i
otišao.
Dramski tekstovi 1
ZBOR:
Pjevaju revolucionarni radnici Vlasove.
Očetkaj suknju!
Očetkaj dva puta!
Kad je očetkaš
To je čista tralja.
Kuhaj pažljivo *
Ne štedi truda!
Ako nemaš kopjejke
Juha je tek voda.
Radi, radi više
Štedi, razdijeli bolje
Računaj, računaj točnije!
Ako nemaš kopjejku
Što ti tu možeš.
Ma što da radiš
Nije dovoljno
Tebi je teško
I sve ti teže.
Tako ne ide dalje
Ali što je izlaz?
Kao vrana što svoje mlade
Više hraniti ne može
Bespomoćna protiv zimske vijavice
Ne vidi više izlaza i jada se:
Ni ti ne vidiš izlaza
I jadaš se.
Ma što da radiš
Nije dovoljno
Tebi je teško
I sve ti teže.
Tako ne ide dalje
Ali što je izlaz?
Uzaludno radite i ne štedite truda
Da nadomjestite nenadomjestivo
I nadoknadite što se nadoknaditi ne
Ako nemaš kopjejke, ne pomaže rad
Mali 71
О mesu što ga nemate u kuhinji

Ne odlučuje se u kuhinji.
Ma što da radiš
Nije dovoljno
Vama je teško
I sve je teže.
Tako to ne ide
Ali gdje je izlaz?
2
Pelagija Vlasova gleda ojađena svog sina
u društvu revolucionarnih radnika
Sobičak Pelagfje Vlasove
Tri radnika i mlada radnica dolaze rano ujutro s hek-

tografom.
ANTON RIBIN: Kada si prije dva tjedna pristupio na
šem pokretu, Pavel, ponudio si nam da možemo
doći к tebi ako bude kakvog posebnog posla. Kod
tebe je najsigurnije, jer tu još nikada nismo radili.
PAVEL VLASOV: A što ćete raditi?
ANDREJ NAHODKA: Moramo tiskati letke za danas.
Posljednje sniženje nadnica silno je uzbudilo rad
ništvo. Već tri dana dijelimo letke u pogonu. Da
nas je odlučan dan. Danas navečer će pogonski
skup odlučiti hoćemo li dopustiti da nam odbiju
jednu kopjejku ili ćemo štrajkati.
IVAN VESOVĆIKOV: Donijeli smo hektograf i papir.
PAVEL: Sjedite. Moja će vam majka skuhati čaj.
Ide к stolu.
IVAN Andreju: Pričekaj ti vani i pripazi na policiju.
Andrej izlazi.
ANTON: Gdje je Sidor?
MASA HALATOVA: Moj brat nije došao. On je jučer
navečer kada je išao kući vidio da za njim ide net
ko tko je izgledao kao policajac. Zato je danas htio
otići radije ravno u tvornicu.
PAVEL: Govori tiše. Bolje da nas ne čuje moja majka.
Mati 73
Nisam joj do sada ništa govorio о tim stvarima,

ona više nije tako mlada i ne bi nam i tako mogla
pomoći.
ANTON: Ovdje je predložak.
Počinju raditi. Jedan je objesio debelu tkaninu na pro
zor.
PELAGIJA VLASOVA sa strane: Ne volim gledati svog
sina Pavela u društvu tih ljudi. Oni će mi ga još
sasvim pokvariti. Oni ga huškaju i uvlače ga još u
nešto. Takvim ja ljudima ne iznosim čaj. Pristupi
stolu. Pavel, ne mogu vam skuhati čaj. Imam pre
malo čaja. To neće biti pravi čaj.
PAVEL: Skuhaj nam onda tanak čaj, majko.
PELAGIJA VLASOVA vratila se i sjela: Ako to sada ne
učinim, oni će već primijetiti da ih ne trpim. Nije
mi uopće drago što se ovdje zadržavaju i govore
tako tiho da ne mogu ništa čuti. Pristupa opet
stolu. Pavel, bilo bi mi veoma neugodno da kuće-
gazda primijeti, da ovamo u pet ujutro dolaze lju
di i nešto tiskaju! Mi ionako ne možemo platiti
stanarinu.
IVAN: Vjerujte nam, gospođo Vlasova, da nas ništa ne
zanima toliko kao vaša stanarina. Zapravo, mi se
brinemo samo о tome, premda tako i ne izgleda.
PELAGIJA VLASOVA: To ja ne znam.
Vraća se.
ANTON: Tvojoj majci nije drago što smo ovdje, Pavel?
IVAN: Teško jc jednoj majci shvatiti da to moramo ra
diti ovdje, da bi ona mogla kupiti čaj i platiti sta
narinu.
PELAGIJA VLASOVA: Kakvi debelokošci! Prave se na
prosto da ništa ne primjećuju. Sto namjeravaju s
Pavelom? On je otišao u tvornicu i bio je sretan
što ima radno mjesto. Zarađivao je malo, a po
sljednje godine sve manje. Ako mu sada odbiju još
jednom jednu kopjejku, neću radije ni sama jesti.
Ali gledam s nemirom kako on čita te knjige i s
tugom, da trči na sastanke, gdje ga samo huškaju,
umjesto da se navečer odmori. Zbog toga će još
samo izgubiti i radno mjesto.
MASA pjeva Vlasovoj »Pjesmu о izlazu«:
Pjesma о izlazu
Ako nemaš juhe

Kako da se obraniš?
Moraš cijelu državu
Odozdo do gore iskrenuti
Dok ne dobiješ juhu.
I onda si vlastiti gost.
Ako za tebe nema mjesta
Ti se moraš braniti!
Pa moraš cijelu državu
Odozgo do dolje iskrenuti
Dok ne budeš vlastiti poslodavac.
Dok za tebe ne bude rada.
Ako vašu slabost ismijavaju
Kako ćete se braniti?
Vi se morate pobrinuti
Da svi slabi marširaju.
I onda ste velika snaga
A tome se više nitko neće smijati.
ANDREJ ulazi: Policija!

IVAN: Sakrijte papire!
Andrej uzima hektograf Pavelu iz ruke i objesi ga kroz
prozor. Anton sjedne na papire.
PELAGIJA VLASOVA: Vidiš, Pavel, sada dolaze poli
cajci. Pavel, što to radiš, što piše u papirima?
MASA odvodi je do prozora i posjedne na divan: Samo
vi mirno sjedite, gospođo Vlasova.
Ulaze policajac i komesar.
POLICAJAC: Stoj! Tko se makne, bit će ustrijeljen! To
je njegova majka, vaše blagorođe, a to je on sam!
KOMESAR: Pavel Vlasov, moram provesti premetači
nu kod tebe. Kakav si to sazvao prljav savez?
POLICAJAC: Ovdje je i sestra Sidora Halatova, što
smo ga uhapsili danas ujutro. To su pravi.
Mati 75
MASA: Što se dogodilo s mojim bratom?

KOMESAR: Vaš vas brat pozdravlja, on je kod nas.
On sada revolucionira naše stjenice i ima velik oda
ziv. Na žalost nema letaka.
Radnici se zgledaju.
KOMESAR: Nekoliko susjednih ćelija je još slobodno.
Zar ne biste pripomogli s nekoliko letaka? Veoma
žalim, gospođo Vlasova, što moram tražiti letke
baš u vašoj kući. Ide prema divanit. Vidite, Vlaso
va, sada moram na primjer otvoriti vaš divan. Je
li vam to trebalo. On ga raspori.
PAVEL: Nema tu rubalja, zar ne? To je zato jer smo
radnici i jer ne zarađujemo mnogo.
KOMESAR: A ogledalo na zidu? Zar ga mora razbiti
surova ruka jednog policajca? On ga razbije. Vi
ste čestita žena, vidim ja to. A ni u divanu nije bi
lo ništa što ne bi bilo čestito. Ali kako je s komo
dom, dobrim starim komadom? On ga prevrne. Vi
dite, ni iza nje ništa. Vlasova, Vlasova! Pošteni lju
di nisu lukavi, zar da ste vi lukavi? A to je masle-
nica sa žličicom, draga maslenica. Uzima je s police
i ispušta. Sada mi je pala na pod i vidi se da je
unutra maslo.
PAVEL: Malo. Malo je masla u njoj, gospodine kome
saru. Pa i u ladici za kruh je malo kruha, i u ku
tiji je malo čaja.
KOMESAR policajcu: Dakle ipak politička maslenica.
Vlasova, Vlasova, zar se u svojim starim danima
morate upuštati s nama, pasjim sinovima? Tako su
vam čisto oprani zastori. To se rijetko događa. On
ih strgne.
IVAN Antonu koji je skočio jer se boji za hektograf:
Ostani sjediti, ustrijelit će te.
PAVEL glasno, da skrene komesarova pažnju: Zašto je
trebalo baciti maslenicu na pod?
ANDREJ policajcu: Podigni maslenicu.
POLICAJAC: To je Andrej Nahodka, Malorus.
KOMESAR prilazi stolu: Andrej Maksimovič Nahodka,
ti si već jednom bio uhapšen zbog političkog prije
stupa.
Dramski tekstovi I
76
ANDREJ: Da, u Rostovu i Saratovu, ali tamo mi je po

licija govorila »Vi«.
KOMESAR izvlači letak iz džepa: Je li vama poznato
koji nitkovi dijele te visokoizdajničke letke u Suh-
linovljevim postrojenjima?
PAVEL: Nitkove vidimo ovdje prvi put.
KOMESAR: Ti, Pavel Vlasov, bit će još sasvim malen.
Sjedi pristojno, kada razgovaram s tobom!
PELAGIJA VLASOVA: Ne vičite tako. Još ste mlad
čovjek i niste upoznali bijedu. Vi ste činovnik. Re
dovito dobivate mnogo novaca za to da porite di
vane i gledate je li u maslenici maslo.
KOMESAR: Ti prerano plačeš, Vlasova, još će ti tre
bati suze. Pripazi radije na svog sina, uputio se
lošim putom. Radnicima: Jednog vam dana vaša
lukavost neće više ništa pomagati.
Komesar i policajac odlaze. Radnici pospremaju.
ANTON: Gospođo Vlasova, moramo vam se ispričati.
Nismo mislili da smo već sumnjivi. Sada su vam
razbili stan.
MASA: Jeste li se jako uplašili, gospođo Vlasova?
PELAGIJA VLASOVA: Da, vidim, da se Pavel uputio
lošim putom.
MASA: I tako smatrate da je pravo što su vam razbili
stan, jer vam se sin bori za kopjejku?
PELAGIJA VLASOVA: Oni ne čine pravo, ali ni on nije
u pravu.
IVAN opet za stolom: Kako je sada s podjelom letaka?
ANTON: Ako danas ne podijelimo letke, samo zato jer
se policija počela miješati, nismo bili ništa nego
kričala. Letke treba razdijeliti.
ANDREJ: Koliko ih ima?
PAVEL: Otprilike pet stotina.
IVAN: I tko će ih razdijeliti?
ANTON: Danas je na Pa velu red.
Pelagija Vlasova domahne Ivanu da joj priđe .
PELAGIJA VLASOVA: Tko će dijeliti letke?
Mali 77
IVAN: Pavel. Potrebno je.

PELAGIJA VLASOVA: Potrebno je! Počeo je čitati knji
ge i kasno dolaziti kući. Onda dolaze radnici ova
mo u kuću sa strojevima koji se moraju objesiti s
prozora. Na prozoru mora visjeti plahta. A sastan
ci se vode tihim glasom. Potrebno je! Odjednom
u kuću dolazi policija i policajci postupaju s čovje
kom kao sa zločincem. Ustaje. Pavel, zabranjujem
ti da dijeliš te letke.
ANDREJ: Potrebno je, gospođo Vlasova.
PAVEL Maši: Kaži joj, da se leci moraju dijeliti zbog
Sidora, da bude oterećen.
Radnici pristupaju Pelagiji Vlasovoj. Pavel ostaje za
stolom.
MAŠA: Gospođo Vlasova, potrebno je i zbog mog bra
ta.
IVAN: Sidor se inače može pripremiti za Sibir.
ANDREJ: Ako se danas više ne budu dijelili leci, znat
će da ih je jučer dijelio Sidor.
ANTON: Već zato je potrebno da se leci opet podijele i
danas.
PELAGIJA VLASOVA: Vidim da je potrebno da se ne
uništi taj mladić kojeg ste uvukli. Ali što će biti
s Pa velom, ako ga uhapse?
ANTON: Nije to tako opasno.
PELAGIJA VLASOVA: Tako, nije to tako opasno. Jedan
je čovjek zaveden i uvučen u nešto. Da bi se spa
sio potrebno je to i to. Nije opasno, ali je potreb
no. Mi smo osumnjičeni, ali moramo dijeliti letke.
To je potrebno, dakle nije opasno. I tako dalje.
I na kraju čovjek stoji na vješalima: stavi glavu u
omču, nije to opasno. Daj ovamo letke, ja ću otići
onamo a ne Pavel i podijeliti ih.
ANTON: Ali kako ćete uraditi?
PELAGIJA VLASOVA: Ne brinite se vi za to. Izvest ću
ja to isto tako dobro kao i vi. Moja prijateljica Mar-
ja Korsunova prodaje u podnevnoj stanki u tvorni
ci jestvine. Ja ću to danas preuzeti umjesto nje,
a jestvine ću umotati u vaše letke.
Ona odlazi i donosi svoju torbu za kupovanje.

MASA: Pavel, tvoja nam se majka nudi da podijeli na
še letke.
PAVEL: Razmisli, što govori za to, a što protiv toga.
Ali molim vas da se ja ne izjašnjavam о ponudi
svoje majke.
ANTON: Andrej?
ANDREJ: Ja mislim da bi joj moglo uspjeti. Ona je poz
nata među radnicima, a nije sumnjiva policiji.
ANTON: Ivan?
IVAN: I ja tako mislim.
ANTON: Pa i ako je uhvate, njoj se može dogoditi naj
manje. Ona ne pripada pokretu i učinila je to samo
za svog sina. Druže Vlasov, s obzirom na škripac
i tešku ugroženost druga Sidora mi smo za to da
prihvatimo ponudu tvoje majke.
IVAN: Uvjereni smo, da je ona najmanje izložena opa
snosti.
PAVEL: Meni je pravo.
PELAGIJA VLASOVA sebi: Sigurno je veoma zla stvar
u kojoj ovdje pomažem, ali moram izvući Pavela
iz nje.
ANTON: Gospođo Vlasova, predajemo vam dakle taj
paket letaka.
ANDREJ: Tako ćete se sada boriti za nas, Pelagija Vla
sova.
PELAGIJA VLASOVA: Boriti? Ja više nisam mlada že
na i nisam borac. Sretna sam ako skupim tri kop-
jejke, to je dovoljno borbe za mene.
ANDREJ: A znate li što piše u lecima, gospođo Vla
sova?
PELAGIJA VLASOVA: Ne, ja ne znam čitati.
3
Kopjejka za močvaru
Tvorničko dvorište
PELAGIJA VLASOVA s velikom košarom pred vratima

tvornice: Sve zavisi od toga, kakav je portir čovjek:
lijen ili točan. Moram ga navesti samo da mi izda
propusnicu. Onda ću jelo umotati u letke. Ako me
uhvate, reći ću jednostavno: podvalili su mi, ne
znam ja čitati. Promatra tvorničkog portira. On je
debeo, lijenčina. Vidjet ću što će uraditi kada mu
ponudim krastavac. Takvi rado žderu i ne misle
ništa. Ide prema vratima i ispušta pred portirom
paket. Hej vi, pao mi je paket. Portir gleda u stra
nu. To je komično: sada sam sasvim zaboravila da
moram samo odložiti košaru, onda su mi ruke slo
bodne. A sada sam vas gotovo zaposlila. Publici:
Taj je tvrd. Tome treba pričati priče, pa će učiniti
sve samo da opet dođe do svog mira. Ide prema
ulazu i govori brzo: To je opet prava Marja Korsu-
nova. Govorim ja njoj još prekjučer: sve, samo ne
mokre noge. Ali mislite li vi, da me ona sluša? Ne.
Ona opet iskapa krumpir i smoči noge! Drugog
jutra hrani koze. Mokre noge! Što kažete na to? I
naravno smjesta pala na nos. Ali umjesto da osta
ne u krevetu, izađe ona opet navečer. Naravno, ki
ši, a što je s njom? Mokre noge!
PORTIR: Nećete ući ovamo bez iskaznice.
PELAGIJA VLASOVA: Rekla sam ja njoj. Znate, mi
smo jedno srce i jedna duša, ali takvu tvrdoglavost
niste još vidjeli. Vlasova, ja sam bolesna, moraš
poći umjesto mene u tvornicu i prodavati jelo. Vi
diš, Marja, kažem ja, sada si promukla. Ali zašto
si promukla? Ako još jednom preda mnom spome

neš mokre noge, kaže ona, a samo još grakće, on
da ću ti razbiti tu šalicu na tikvi! Tvrdoglava!
Portir je uzdišući propusti.
PELAGIJA VLASOVA: Tako je, pa ja vas samo zadr
žavam.
Podnevna je stanka. Radnici sjede na škrinjama itd. i
jedu. Pelagija Vlasova nudi jestvine. Ivan Vesovčikov
pomaže joj umatati.
PELAGIJA VLASOVA: Krastavci, duhan, čaj, svježe pi
roške!
IVAN: A omot je najbolji.
PELAGIJA VLASOVA: Krastavci, duhan, svježe piroške!
IVAN: A papir je zabadava.
RADNIK: Imaš li i krastavce?
PELAGIJA VLASOVA: Da, ovdje su krastavci.
IVAN: A papir za umatanje ne bacaj.
PELAGIJA VLASOVA: Krastavci, duhan, čaj, vruće pi
roške.
JEDAN RADNIK: Kaži, što to zanimljivo piše na papi
ru za umatanje? Ja ne znam čitati.
DRUGI RADNIK: Odakle da znam što je na tvom omo
tu?
PRVI: Pa, čovječe, isti držiš i ti.
DRUGI: Tako je, tu nešto piše.
PRVI: A što to?
SMILGIN stariji radnik: Ja sam protiv toga da se dijele
takvi leci dok se pregovara.
DRUGI: Imaju oni sasvim pravo, čim se upuštamo u
pregovore, već smo nasamareni.
PELAGIJA VLASOVA preko dvorišta: Krastavci, du
han, čaj, svježe piroške.
TREĆI RADNIK: Sada im je i policija na vratu, i tvor
nička je kontrola pooštrena, a ipak evo i letak.
Vrijedni su to momci, ne daju se oni omesti. Ima
nešto u tome što oni hoće.
Mali 81
PRVI: I ja moram reći, kada tako nešto vidim, ja sam

za to.
PAVEL: Konačno dolazi Karpov.
ANTON: Zanima me što je postigao.
RADNIK KARPOV dolazi: Jesu li se sabrali svi povje
renici?
U jednom kutu tvorničkog dvorišta sabiru se povjerlji
vi ljudi iz pogona, među njima Smilgin, Anton i Pavel.
KARPOV: Kolege, mi smo pregovarali!
ANTON: Što ste postigli?
KARPOV: Kolege, i nismo se vratili к vama bez uspje
ha.
ANTON: Imate li kopjejku?
KARPOV: Kolege, mi smo gospodinu Suhlinovu prora
čunali, da odbitak jedne kopjejke od nagrade po
satu na 800 radnika čini godišnje 24000 rubalja.
Tih 24 000 rubalja trebali su od sada teći u džep
gospodina Suhlinova. To je trebalo spriječiti pod
svaku cijenu. No, u četverosatnoj borbi mi smo to
postigli. Spriječeno je. Tih 24 000 rubalja ne teku
u džep gospodina Suhlinova.
ANTON: Dakle, imate li kopjejku?
KARPOV: Kolege, mi smo neprestano naglašavali, da
su sanitarni uvjeti pogona neodrživi.
PAVEL: Imate li kopjejku?
KARPOV: Močvara pred istočnim vratima tvornice je
glavno zlo.
ANTON: A tako, s močvarom ste to izvodili!
KARPOV: Pomislite na oblake muha, koji nam svakog
ljeta onemogućavaju da boravimo vani, na visok
broj oboljenja od malarije, na neprestanu ugrože
nost naše djece. Kolege, za 24 000 rubalja močva
ra se može isušiti. Na to bi gospodin Suhlinov bio
spreman. Na novo stečeno tlo proširit će se tvor
nica. To će donijeti nova radna mjesta. Vi znate,
ako je s tvornicom dobro, onda je dobro i vama.
Kolege, pogon ne stoji tako dobro, kako mi možda
mislimo. Ne možemo vam prešutjeti, što nam je
gospodin Suhlinov saopćio da je podružnica u Tve-
ru zaustavljena i da je od sutra 700 kolega na ulici.

Mi smo za manje zlo. Svatko tko jasno gleda, vidi
zabrinuto da stojimo pred najvećom privrednom
krizom koja je pogodila našu zemlju.
ANTON: Dakle, kapitalizam je bolestan, a ti si liječnik.
Ti si dakle za to da prihvatimo smanjenje nadnica?
KARPOV: Nismo našli drugi izlaz u pregovorima.
ANTON: Onda zahtijevamo prekid pregovora s direk
cijom jer niste mogli spriječiti da se nadnice sma
nje. Odbijamo kopjejku za močvaru.
KARPOV: Opominjem, da se pregovori s direkcijom ne
prekidaju.
SMILGIN: Mora vam biti jasno da to znači štrajk.
ANTON: Po našem mišljenju samo štrajk može spasiti
kopjejku.
IVAN: Pitanje za skup danas sasvim je jednostavno:
hoće li biti isušena močvara gospodina Suhlinova
ili će biti spašena kopjejka? Moramo provesti
štrajk i moramo čak nastojati postići da se 1. ma
ja, do kojeg je još samo tjedan dana, zaustave i
drugi pogoni u kojima se smanjuju nadnice.
KARPOV: Ja vas opominjem!
Tvornička sirena. Radnici ustaju da se vrate na posao.
Preko ramena pjevaju Karpovu i Smilginu »Pjesmu о
zakrpi i kaputu«.
Pjesma о zakrpi i kaputu
Uvijek kada nam se kaput razdere

Dotrčite vi i govorite: tako ne ide dalje
Tome treba doskočiti i to svim sredstvima!
I revno trčite gospodi
A mi se gadno smrzavamo i čekamo.
I vi se vraćate i pobjedonosno nam
Pokazujete, što ste osvojili za nas:
Majušnu zakrpu.
Dobro, to je zakrpa
Ali gdje je
cijeli kaput?
Mali 83
Uvijek kad vičemo od gladi

Dotrčite vi i govorite: tako ne ide dalje
Tome treba doskočiti i to svim sredstvima!
I revno trčite gospodi
A mi, gladni, čekamo.
I vi se vraćate i pobjedonosno nam
Pokazujete što ste osvojili za nas:
Koru kruha.
Dobro, to je kora kruha
Ali gdje je
hljeb?
Mi ne trebamo samo zakrpe
Mi trebamo cijeli kaput.
Mi ne trebamo samo koru kruha.
Mi trebamo cijeli hljeb.
Mi ne trebamo samo radno mjesto
Mi trebamo cijelu tvornicu
I ugljen i željezo i
Vlast u državi.
Tako, to je, što mi trebamo.
A vi,
Što nam vi nudite?
Radnici odlaze osim Karpova i Smilgina.

KARPOV: Dakle, štrajk! Odlazi.
Pelagija Vlasova se vraća i sjeda, prebrojavajući svoju
zaradu.
SMILGIN s letkom u ruci: Dakle vi to dijelite? A znate
li da ta cedulja znači štrajk?
PELAGIJA VLASOVA: Štrajk? A kako to?
SMILGIN: Ovi leci pozivaju radništvo Suhlinovljeve
tvornice na štrajk.
PELAGIJA VLASOVA: Ništa ja о tom ne razumijem.
SMILGIN: A zašto to onda dijelite?
PELAGIJA VLASOVA: Imamo mi već svoje razloge. Za
što nam hapse ljude?
SMILGIN: A znate li uopće što piše u njemu?
PELAGIJA VLASOVA: Ne, ja ne znam čitati.
SMILGIN: Tako nam se ljudi huškaju. Štrajk je gadna

stvar. Sutra ujutro ne idu na posao. A što će biti
sutra navečer? A što će biti drugi tjedan? Tvrtki
je svejedno hoćemo li raditi dalje ili ne, ali nama
je to nužno za život. Pogonski policajac dotrči s
portirom. Antone Antonoviču, tražite li nešto?
PORTIR: Da, opet su se dijelili leci, koji pozivaju na
štrajk. Ne znam kako su ušli. Sto vi to imate?
Smitgin pokušava strpati letak u džep.
POGONSKI POLICAJAC: Sto to stavljate u džep? Izvla
či ga. Letak!
PORTIR: Vi čitate te letke, Smilgine?
SMILGIN: Antone Antonoviču, prijatelju moj, valjda
smijemo čitati što hoćemo.
POGONSKI POLICAJAC: Tako? Hvata ga za ovratnik
i vuče za sobom. Pokazat ću ja tebi što znači či
tati letke koji pozivaju na štrajk u tvojoj tvornici!
SMILGIN: Nisam ja za štrajk, Karpov može posvjedo
čiti.
POGONSKI POLICAJAC: Onda kaži, odakle ti letak.
SMILGIN, nakon stanke: Bio je na tlu.
POGONSKI POLICAJAC, tuče ga: Dat ću ja tebi! Leci!
Pogonski policajac i portir odvode Smilgina.
PELAGIJA VLASOVA: A čovjek je samo kupio krasta
vac!
4
Pelagija Vlasova dobiva prvu lekciju
iz ekonomije
Sobičak Pelagije Vlasove
PELAGIJA VLASOVA: Pavel, ja sam danas po vašem

nalogu dijelila letke koje ste mi dali, da se skrene
sumnja s mladog čovjeka kojeg ste uvalili. Kada
sam podijelila, morala sam gledati vlastitim očima
kako je uhapšen još jedan čovjek, koji nije radio
ništa osim što je pročitao taj letak. Sto ste me to
naveli da učinim?
ANTON: Mi vam zahvaljujemo, gospođo Vlasova, što
ste to izveli tako spretno.
PELAGIJA VLASOVA: Tako, to vi zovete spretnošću?
A što je sa Smilginom, koji je mojom spretnošću
dospio u zatvor?
ANDREJ: Niste ga vi odveli u zatvor. Koliko znamo
policajci su ga odveli u zatvor.
IVAN: Opet je otpušten, jer su morali utvrditi da je
on jedan od malo njih koji su glasali protiv štraj
ka. Ali sada je i on za štrajk. Gospođo Vlasova,
vi ste sudjelovali u ujedinjavanju radnika u Suhli-
novljevim pogonima. Kako ste valjda čuli, gotovo
je jednoglasno odlučeno da se štrajka.
PELAGIJA VLASOVA: Nisam htjela podizati štrajk,
nego pomoći jednom čovjeku. Zašto se hapse ljudi
ako čitaju letke? Što je bilo u letku?
MAŠA: Kada ste ih dijelili, pomogli ste u dobroj stva
ri.
PELAGIJA VLASOVA: Što je pisalo u tom letku?
PAVEL: Što ti misliš da je bilo u njemu?

PELAGIJA VLASOVA: Nešto nepravo.
ANTON: Jasno nam je, gospođo Vlasova, da smo vam
dužni objašnjenje.
PAVEL: Sjedni, majko, к nama, pa ćemo ti objasniti.
Stavljaju sukno preko divana. Ivan objesi na zid novo
ogledalo. Masa postavlja novu maslenicu na stol. Onda
uzmu svoje stolce i posjedaju oko Pelagije Vlasove.
IVAN: Vidite, u letku je stajalo, da mi radnici ne do
puštamo da gospodin Suhlinov smanjuje nadnice
što nam ih isplaćuje kako se njemu svidi.
PELAGIJA VLASOVA: Glupost, što vi možete protiv
toga? Zašto ne bi gospodin Suhlinov mogao sma
njivati nadnice što vam ih isplaćuje kako mu se
svidi? Pripada li mu njegova tvornica ili ne?
PAVEL: Pripada.
PELAGIJA VLASOVA: Tako. Stol na primjer pripada
meni. Sada vas ja pitam: mogu li raditi s lim sto
lom što želim?
ANDREJ: Da, gospođo Vlasova. S tim stolom vi može
te raditi štogod želite.
PELAGIJA VLASOVA: Tako. Mogu li ga na primjer
rascijepati, ako hoću?
ANTON: Da, taj stol možete rascijepati ako želite.
PELAGIJA VLASOVA: Aha! Može li dakle gospodin
Suhlinov raditi što hoće sa svojom tvornicom, ko
ja mu pripada kao i meni moj stol?
PAVEL: Ne.
PELAGIJA VLASOVA: Kako to ne?
PAVEL: Jer osim tvornice treba i nas radnike.
PELAGIJA VLASOVA: Ali ako kaže, da vas sada ne
treba?
IVAN: Vidite, gospođo Vlasova, to morate zamisliti
tako: on nas jednom treba, a jednom ne treba.
ANTON: Točno!
IVAN: Kada nas treba, mi moramo biti tu, a kada nas
ne treba mi smo također tu. Kamo da idemo? A
on to zna. On nas ne treba uvijek, ali mi njega tre-
Muli 87
bamo uvijek. On s time računa. Gospodin Suhli-

nov je ipak zaustavio svoje strojeve. Ali to je naš
alat. Mi nemamo drugi. Mi više nemamo tkalački
stan ni strug, nego koristimo strojeve gospodina
Suhlinova. Njegova tvornica pripada njemu, ali ako
je on zatvori, oduzima nam naš alat.
PELAGIJA VLASOVA: Jer mu vaš alat pripada kao me
ni moj stol.
ANTON: Da, ali zar mislite da je to ispravno da njemu
pripada naš alat?
PELAGIJA VLASOVA glasno: Ne! Ali smatram li ja to
ispravnim ili ne, on mu ipak pripada. Nekom se ta
kođer može činiti da nije pravo što meni pripada
moj stol.
ANDREJ: Mi kažemo ovo: razlika je, pripada li vama
stol ili tvornica.
MASA: Stol vam naravno može pripadati, pa i stolac.
To nikome ne škodi. Ako ga stavite na tavan, ka
kva šteta od toga? Ali ako vam pripada tvornica,
onda to može nauditi mnogim stotinama ljudi.
IVAN: Jer vi posjedujete njihov alat i možete time isko
rištavati mnoge ljude.
PELAGIJA VLASOVA: Da, on nas dakle može iskori
štavati. Ne kažem da to nisam primijetila za če
trdeset godina. Samo jedno nisam primijetila, na
ime, da se protiv toga može nešto uraditi.
ANTON: Gospođo Vlasova, mi smo dakle sada, što se
tiče svojine gospodina Suhlinova, dospjeli do to
ga da je njegova tvornica sasvim drugačija svojina
nego na primjer vaš stol. On može svoju svojinu
koristiti za to da nas iskorištava.
IVAN: I nešto je čudnovato s tom njegovom svojinom:
ako nas njome ne iskorištava, ona mu uopće ne
vrijedi ništa. Samo tako dugo dok je ona naš alat,
ona mu mnogo vrijedi. Kada više nije naše proiz
vodno sredstvo, to je hrpa starog željeza. On je da
kle svojom svojinom upućen na nas.
PELAGIJA VLASOVA: Dobro, ali kako ćete mu doka
zati da je upućen na vas?
ANDREJ: Vidite, ako on, Pavel Vlasov, ode gore gospo-
dinu Suhlinovu i kaže: gospodine Suhlinov, bez

mene je vaša tvornica hrpa starog željeza i vi mi,
dakle, ne možete smanjivati nadnicu kako se va
ma sviđa, onda će se gospodin Suhlinov nasmijati
i baciti Vlasova van. Ali ako svi Vlasovi, osam sto
tina Vlasova, stoje tamo u Tveru i kažu isto, onda
se gospodin Suhlinov više neće smijati.
PELAGIJA VLASOVA: I to je vaš štrajk?
PAVEL: Da, to je naš štrajk.
PELAGIJA VLASOVA: I to je bilo u letku?
PAVEL: Da, to je bilo u letku.
PELAGIJA VLASOVA: Štrajk je gadna stvar. Od čega
ću kuhati, odakle platiti stanarinu? Sutra ujutro
nećete poći na posao, a što će biti sutra navečer?
A što će biti drugi tjedan? Ali dobro, nekako ćemo
se provući. Ako je unutra bilo samo to о štrajku,
zašto je onda policija hapsila vaše ljude? Što s
time ima policija?
PAVEL: Da, majko, to mi pitamo tebe: što s tim ima
policija?
PELAGIJA VLASOVA: Ako izborimo svoj štrajk s go
spodinom Suhlinovim, to se ništa ne tiče policije.
Mora da ste to pogrešno započeli. Tu je sigurno do
šlo do nesporazuma. Povjerovali su da želite nešto
nasilno. Morali ste cijelom gradu pokazati da je
vaš štrajk s direkcijom miroljubiv i pravedan. To
bi ostavilo velik dojam.
IVAN: Mi to upravo želimo, gospođo Vlasova. Prvog
maja, na internacionalni dan borbe radnika, kada
svi tverski pogoni demonstriraju za oslobođenje
radničke klase, mi ćemo nositi transparente, koji
ma ćemo sve tverske pogone pozvati da podupru
našu borbu za kopjejku.
PELAGIJA VLASOVA: Ako budete mirno koračali uli
cama i nosili samo svoje transparente, nitko ne mo
že ništa imati protiv toga.
ANDREJ: Mi pretpostavljamo, da to gospodin Suhli
nov neće dopustiti.
PELAGIJA VLASOVA: Pa, to on mora dopustiti.
IVAN: Policija će vjerojatno rastjerati demonstracije.
Mali 89
PELAGIJA VLASOVA: Kakve veze ima policija s tim

Suhlinovim? Policija je doduše iznad vas, ali je
isto tako i iznad gospodina Suhlinova.
PAVEL: Ti, majko, vjeruješ dakle, da policija neće ni
šta poduzeti protiv mirne demonstracije?
PELAGIJA VLASOVA: Da, ja to vjerujem. Pa to nije
ništa nasilno. Nikada se ne bih složila s vama о ne
čem nasilnom. Ti znaš da vjerujem u Boga na ne
bu. Neću čuti о nasilju. Ja sam ga upoznavala za
tih četrdeset godina i ništa nisam mogla protiv na
silja. Ali ako umrem, ne bih htjela da sam učinila
što nasilno.
5
Izvještaj о 1. maju 1905.
Ulica
PAVEL: Kada smo mi radnici došli iz Suhlinovljevih

pogona preko Vunarskog sajma, nabasali smo na
povorku drugih pogona, bilo ih je već tisuće. Nosi
li smo transparente, na njima je stajalo: Radnici,
poduprite našu borbu protiv smanjenja nadnica!
Radnici, ujedinite se!
IVAN: Marširali smo mirno i u redu. Pjevali smo pje
sme: »Ustajte, vi prezreni na svijetu« i »Braćo, na
sunce, na slobodu«. Naš je pogon išao upravo iza
velike crvene zastave.
ANDREJ: Kraj mene je stupala Pelagija Vlasova tik iza
svog sina. Kada smo došli rano ujutro po njega,
banula je odjevena iz kuhinje i na naše pitanje ka
mo ide odgovorila:
PELAGIJA VLASOVA: S vama idem.
ANTON: Mnogi takvi kao ona išli su s nama, jer su
teška zima, sniženje nadnica u pogonima i naša
agitacija mnoge doveli к nama. Prije nego smo do
spjeli na Bulevar Spasitelja, vidjeli smo nekoliko
policajaca i ni jednog vojnika, ali na uglu Bulevara
Spasitelja i Tverskaje stajao je odjednom dvostru
ki lanac vojnika. Kada su ugledali našu zastavu i
naše transparente, doviknuo nam je odjednom je
dan glas: Pažnja! Razilazite se! Puca se. I: skloni
te zastavu! Naša je povorka zastala.
PAVEL: Ali kako su se straga približavali stupajući,
prednji nisu mogli zastati — i tada su zapucali! Ka-
91
da su pali prvi ljudi, došlo je do zbrke. Mnogi nisu

mogli povjerovali da se doista zbilo to što su vi
djeli. Onda su vojnici pošli na gomilu.
PELAGIJA VLASOVA: Ja sam se pridružila da demon
striram za stvar radnika. Stupali su sami čestiti
ljudi, koji su radili čitav svoj život. Bilo je među
njima doduše i očajnika, koje je nezaposlenost na
tjerala na najgore, i gladnih koji su bili preslabi
da se obrane.
ANDREJ: Bili smo još prilično sprijeda i nismo se ra
zišli ni kada su počeli pucati.
PAVEL: Imali smo svoju zastavu, Smilgin ju je nosio,
i nismo ni pomislili da je napustimo, jer nam se
sada činilo, a da se nismo dogovarali, da bi bilo
važno da pogode i poraze baš nas i oduzmu zasta
vu, baš našu, c r v e n u . A to smo htjeli da svi
radnici vide tko smo i za što smo, naime za rad
nike.
ANDREJ: Oni koji su bili protiv nas, morali su se po
našati kao divlje zvijeri. Jer ih je za to plaćao Su-
hlinov.
MAŠA: Konačno bi to svatko vidio, a našu je zastavu,
c r v e n u , trebalo držati osobito visoko, da je
vide svi, ne samo vojnici, nego i svi drugi.
IVAN: A oni koji je nisu vidjeli, njima neka pripovije
daju danas ili sutra ili slijedećih godina, tako du
go dok je o p e t ne vide. Jer, činilo nam se da
znamo, a mnogi su sigurno znali u tom trenutku,
da će je uvijek gledati, od sada do potpune pro
mjene sviju stvari, promjene koja nastupa: naša za
stava, koja je najopasnija za sve iskorištavače i
vladajuće, najneumoljivija!
ANTON: Ali za nas radnike konačna!
SVI:
Zato ćete je gledati
Neprestano
Htjeli ili ne htjeli
Već kako stojite u toj borbi
Koja neće završiti drugačije nego
Našom potpunom pobjedom
U svim gradovima svih zemalja
Gdje ima radnika.
PELAGIJA VLASOVA: Ali tog dana nosio ju je radnik

Smilgin.
SMILGIN: Ime mi je Smilgin. Pripadao sam pokretu
dvadeset godina. Bio sam jedan od prvih koji su
u pogonima revolucionarno prosvjećivali. Borili
smo se za nadnice i za bolje uvjete rada. A ja sam
često pregovarao s poduzetnicima u interesu svojih
kolega. U početku pun neprijateljstva, a onda, pri
znajem, mislio sam da bi drugačije išlo lakše. Kada
smo povećali svoj utjecaj, mislio sam da ćemo su-
odlučivati. Ali to je bilo pogrešno. Sada stojim
ovdje, iza mene ih je već mnogo tisuća, ali pred na
ma je i opet nasilje. Da odbacimo zastavu?
ANTON: Ne odbacuj je, Smilgine! Ne ide pregovorima,
rekli smo. I Pelagija Vlasova mu je kazala:
PELAGIJA VLASOVA: Ne smiješ je odbaciti, ništa ti se
neće dogoditi. Protiv miroljubive demostracije po
licija neće imati ništa protiv.
MASA: A u tom nam je času doviknuo policijski oficir:
predajte zastavu!
IVAN: A Smilgin je pogledao iza sebe i ugledao iza svo
je zastave naše transparente i na transparentima
naše parole. A iza transparenata su stajali štrajka
ši Suhlinovljevih pogona. A mi smo gledali što kraj
nas, jedan od nas, radi sa zastavom.
PAVEL: Dvadeset godina u pokretu, radnik, revolucio-
ner, 1. maja 1905. prijepodne u l i sati na uglu Bu
levara Spasitelja, u odlučnom času. On je rekao:
SMILGIN: Ne predajem je! Nema pregovora!
ANDREJ: Dobro, Smilgine, rekli smo. Tako je pravo.
Sada je sve u redu.
IVAN: Da, rekao je on i pao nauznak, jer su ga već
ustrijelili.
ANDREJ: I dotrčali su, četiri pet ljudi, da uzmu za
stavu. Ali zastava je ležala kraj njega. Onda se sag-
nula naša Pelagija Vlasova, mirna, ravnodušna,
drugarica, i uzela zastavu.
PELAGIJA VLASOVA: Daj ovamo zastavu, Smilgine,
rekla sam. Daj je ovamo. Ja ću je već nositi. Sve
će se to još izmijeniti!
Stan učitelja Vesovčikova u Rostovu
a
Ivan Vesovčikov dovodi Pelagiju Vlasovu
nakon hapšenja njena sina
svom bratu Nikolaju, učitelju
IVAN: Nikolaju Ivanoviču, dovodim ti majku našeg pri

jatelja Pavela, Pelagiju Vlasovu. Njen je sin uhap
šen zbog dogođaja u demonstraciji 1. maja. Na to
su joj otkazali njen stari stan i mi smo obećali nje
nom sinu da ćemo je odvesti na sigurno. Tvoj stan
nije sumnjiv. Nitko ne može tvrditi da ti imaš bilo
kakve veze s revolucionarnim pokretom.
UČITELJ VESOVČIKOV: Tako je, to je samo istina. Ja
sam učitelj i izgubio bih mjesto da se bavim tak
vim tlapnjama kao ti.
IVAN: Ali nadam se, da ćeš ipak zadržati gospođu Vla
sovu, koja nema smještaja. Učiniti ćeš uslugu me
ni, svom bratu.
UČITELJ: Nemam ja razlog da tebi učinim uslugu. Ja
izvanredno osuđujem sve što ti radiš. Sve je to bes
mislica. To sam ti dovoljno često dokazivao. Ali to
se ne tiče vas, gospođo Vlasova. Ja uviđam vašu
nevolju. Osim toga mi ionako treba dvorkinja. Vi
dite, da tu vlada velik nered.
IVAN: Ti joj naravno moraš dati nešto novaca za njen
rad, ona ipak mora tu i tamo nešto poslati svom
UČITELJ: Ja vam naravno mogu ponuditi sasvim malu

plaću.
IVAN: On se razumije u politiku kao ovaj stolac, ali ni
je nečovjek.
UČITELJ: Ti si glupan, Ivane. Gospođo Vlasova, u ku
hinji je divan, na njemu možete spavati. Vidim
da ste donijeli vlastito rublje. Ovdje je kuhinja,
gospođo Vlasova.
Pelagija Vlasova odlazi sa svojim svežnjem u kuhinju
i počinje tamo uređivati.
IVAN: Zahvaljujem ti, Nikolaju Ivanoviču, i molim te
da pripaziš na ženu. Neka se odaleči od politike.
Ona je upala u nemire prvog maja i neka se sada
smiri. Zabrinuta je za sudbinu svog sina. Ti si mi
odgovoran za nju.
UČITELJ: Ja je neću uvlačiti u politiku kao što ste uči
nili vi.
b
Učitelj Vesovčikov iznenađuje Vlasovu
u agitaciji
U kuhinji oko Pelagije Vlasove sjede susjedi.

ŽENA: Čuli smo da je komunizam zločin.
PELAGIJA VLASOVA: To nije istina, komunizam je
dobar za nas. Što govori protiv komunizma? Pjeva:
Pohvala komunizmu
On je razuman, svatko ga shvaća. On je lagan.

Ti nisi iskorištavač i možeš shvatiti.
Dobar je za tebe, raspitaj se о njemu.
Glupani ga zovu glupim, a prljavci prljavim.
On je protiv prljavštine i protiv gluposti.
Iskorištavači ga zovu zločinom
Mi, međutim, znamo:
Mati 95
On je kraj zločina.
On nije ludost, nego
Kraj ludosti.
On nije zagonetka
Nego rješenje.
On je jednostavan
ali ga je teško provesti.
ŽENA: Ali zašto to ne uviđaju svi radnici?
NEZAPOSLENI SIGORSKI citira: Jer ih drže u nezna
nju о tome, da su iskorištavani i da je to zločin i
da se taj zločin može okončati.
Ušute jer je učitelj ušao u pokrajnju sobu.
UČITELJ: Dolazim izmoren iz pivnice, glave pune ra
sprava; i opet me razljutio taj glupan Zahar, koji
mi se uvijek protivi iako naravno imam pravo, i
radujem se što sam u svoja četiri mirna zida. Mi
slim još pariti noge i pročitati novine.
PELAGIJA VLASOVA ulazi: Što, već ste se vratili, Ni-
kolaju Ivanoviču?
UČITELJ: Da, i molim vas da mi pripremite vruću
kupku za noge. Namakat ću noge u kuhinji.
PELAGIJA VLASOVA: Vrlo je dobro što ste došli, Ni-
kolaju Ivanoviču, veoma dobro, jer smjesta opet
morate otići. Upravo mi je rekla susjeda da je vaš
prijatelj Zahar Smerdjakov bio ovdje prije jednog
sata. Ali ništa vam nije mogao poručiti, jer mora
hitno razgovarati s vama.
UČITELJ: Gospođo Vlasova, ja sam cijelu večer bio sa
svojim prijateljem Zaharom Smerdjakovom.
PELAGIJA VLASOVA: Tako? Ali kuhinja nije uređena,
Nikolaju Ivanoviču. Rublje visi. Mrmor u kuhinji.
UČITELJ: Otkada moje rublje govori kada se suši i —
pokazuje na samovar što ga drži u ruci — otkada
moje košulje piju čaj?
PELAGIJA VLASOVA: Nikolaju Ivanoviču, moram vam
priznati da sam pozvala društvance na šalicu čaja.
UČITELJ: Tako. A tko su ti ljudi?
PELAGIJA VLASOVA: Ne znam biste li se dobro osje-
dali s njima, Nikolaju Ivanoviču. Nisu to baš imuć

ni ljudi.
UČITELJ: Aha — onda i opet govorite о politici! Je li
tu i nezaposleni Sigorski?
PELAGIJA VLASOVA: Da, i njegova žena i njegov brat
sa svojim sinom i njegov ujak i njegova tetka. Ta
su veoma razumni ljudi, a i vas bi zanimalo što
govore.
UČITELJ: Gospođo Vlasova, zar vas nisam svojevre
meno upozorio da u svojoj kući ne želim ništa po
litičko? Sada dolazim iz svoje pivnice umoran ku
ći i nalazim svoju kuhinju punu politike. Iznena
đen sam gospođo Vlasova, veoma sam iznenađen.
PELAGIJA VLASOVA: Nikolaju Ivanoviču, žao mi je
što sam vas morala razočarati. Ja sam izvijestila
ljude о 1. maju. Oni ne znaju dovoljno о tome.
UČITELJ: Što vi znate о politici, gospođo Vlasova? Tek
danas navečer sam rekao svom prijatelju Zaharu,
veoma inteligentnom čovjeku: »Zaharu Smerdja-
kove, politika je najteže i najneprovidnije što po
stoji na zemlji.«
PELAGIJA VLASOVA: Vi ste sigurno veoma umorni i
napregnuti. Ali ako još imate malo vremena — mi
smo se svi danas navečer složili da nam vi možete
objasniti mnogo toga što nam je veoma neprovid-
no, pa i u vezi s 1. majem.
UČITELJ: Ali ja nemam nimalo volje da se sporim s
nezaposlenim Sigorskim. Mogao bih ponajviše po
kušati da vam objasnim osnovne pojmove politike.
Ali doista, gospođo Vlasova, veoma se brinem što
znam da ste u društvu tako ozloglašenih ljudi. Uz
mite samovar i malo kruha i nekoliko krastavaca.
Odlaze u kuhinju.
Pelagija Vlasova uči čitati
UČITELJ pred školskom pločom: Vi dakle želite nau

čiti čitati. Ja doduše ne shvaćam što će vam to u
vašem položaju, neki od vas su već i malo prestari
za to. Ali pokušat ću za ljubav gospođi Vlasovoj.
Imate li svi nešto za pisanje? Dakle, napisat ću
sada tri jednostavne riječi: Grana. Gnijezdo. Riba.
Ponavljam: Grana. Gnijezdo. Riba. Piše.
SIGORSKI: Čemu takve riječi?
PELAGIJA VLASOVA sjedi s tri druga za stolom: Mo
lim vas, Nikolaju Ivanoviču, moraju li to baš biti
grana, gnijezdo, riba? Mi smo stari ljudi i mora
mo brzo naučiti riječi koje trebamo.
UČITELJ smiješi se: Vidite: potpuno je svejedno na
čemu učite čitati.
PELAGIJA VLASOVA: Kako to? Kako se na primjer
piše »radnik«? To zanima našeg Pavela Sigorskog.
SIGORSKI: »Grana« se ne javlja nikada.
PELAGIJA VLASOVA: On je metalski radnik.
UČITELJ: Ali se u njoj javljaju slova.
RADNIK: Ali i u riječi »klasna borba« se javljaju slo
va!
UČITELJ: Da, ali morate početi s najjednostavnijim,
ne odmah s najtežim. »Grana« je jednostavno.
SIGORSKI: »Klasna borba« je još jednostavnije.
UČITELJ: Ali ne postoji klasna borba. Da to prvo utvr
dimo.
SIGORSKI ustaje: Onda nemam što naučiti od vas, ako
kod vas nema klasne borbe.
PELAGIJA VLASOVA: Ti moraš učiti čitati i pisati, a
to možeš i ovdje. Čitanje, to je klasna borba.
UČITELJ: Sve ja to smatram besmislicom. Što to sada
opet znači: čitanje je klasna borba! Čemu uopće
to brbljanje? Piše. Dakle ovo znači: Radnici. Pre-
pišite!
PELAGIJA VLASOVA: Čitanje je klasna borba, time

sam mislila: da su vojnici u Tveru mogli pročitati
naše transparente, možda uopće ne bi pucali na
nas. To su bili sami seljački sinovi.
UČITELJ: Vidite, i ja sam učitelj, i učim čitati i pisati
osamnaest godina, ali ću vam nešto reći: u dubini
znam da je sve to besmislica. Knjige su besmislica.
Od njih je čovjek samo gori. Jednostavan seljak
je već naprosto bolji čovjek jer nije pokvaren civi
lizacijom.
PELAGIJA VLASOVA: A kako se dakle piše »klasna
borba« ? Pavel Sigorski, moraš položiti ruku, inače
ti drhće, pa će pismo biti nejasno.
UČITELJ piše: Klasna borba. Sigorskom: Morate pisati
ravno, a ne preko ruba. Tko piše preko ruba, taj
prelazi zakone. Pokoljenja i pokoljenja su gomila
la znanje na znanje i pisala knjige za knjigama. A
tehnika je otišla dalje nego što je ikada bila. A što
je to koristilo? Zbrka je veća nego je ikada bila.
Trebalo je baciti svu tu starudiju u more gdje je
najdublje, sve knjige i strojeve u Crno more. Opri
te se znanju! Jeste li gotovi? Ponekad satima to
nem u sjetu. Kakve veze, pitam se onda, imaju s
klasnom borbom takve doista velike misli, što ne
obuhvaćaju samo Sada, nego i Uvijek i Vječno,
uopće sve ljudsko.
SIGORSKI mrmljajući: Takve misli ništa ne koriste.
Dok vi tonete u sjetu, pljačkate nas.
PELAGIJA VLASOVA: Šuti, Pavel Sigorski! Molim, ka
ko se zapravo piše »iskorištavanje«?
UČITELJ: Iskorištavanje! Pa to piše samo u knjigama.
Kao da sam ja ikada ikoga iskorištavao. Piše.
SIGORSKI: To kaže samo zato jer nije dobio ništa od
plijena.
PELAGIJA VLASOVA Sigorskom: »a« u »iskorištava
nju« je jednako kao »a« u »radniku«.
UČITELJ: Znanje ne pomaže. Dobrota pomaže.
PELAGIJA VLASOVA: Daj nam samo to svoje znanje,
ako ti ne treba.
M ali
99
Pohvala učenju
Revolucionarni radnici pjevaju je učenicima.
Nauči najjednostavnije, za one

Čije vrijeme dolazi
Nikada nije prekasno!
Nauči ABC, nije dovoljno, ali
Nauči! Ne daj se smesti
Počni! Moraš sve znati!
Moraš preuzeti vodstvo.
Uči, čovječe u utočištu!

Uči, čovječe u zatvoru!
Uči, ženo u kuhinji!
Uči, šezdesetogodišnjakinjo!
Potraži školu, beskućniče!
Pribavi znanje, smrznuti!
Gladni, posegni za knjigom: to je oružje.
Ne skanjuj se upitati, druže!

Ne daj se nagovoriti
Ogledaj se sam!
Što sam ne znaš
Ne znaš.
Ispitaj račun.
Ti ga moraš platiti.
Upravi prst na svako mjesto
Pitaj: kako je došao ovamo?
PELAGIJA VLASOVA ustaje: Za danas je dovoljno. Ne

možemo više odjednom upamtiti toliko toga. Inače
naš Pavel Sigorski opet neće spavati cijelu noć.
Zahvaljujemo vam, Nikolaju Ivanoviču. Možemo
vam samo reći, veoma nam pomažete time što nas
učite čitati i pisati.
UČITELJ: Ne vjerujem. Uostalom ne kažem da vaša
mišljenja nemaju smisla. Vratit ću se na to našeg
slijedećeg sata.
d
Ivan Vesovčikov više ne prepoznaje
svoga brata
IVAN: Drugovi ovdje u Rostovu su mi pripovijedali о

vašem radu, Pelagija Nilovna, pa i о vašim greš
kama. Oni su mi naložili da vam nešto predam:
Vašu partijsku knjižicu.
PELAGIJA VLASOVA: Hvala vam. Uzima je.
IVAN: Je li vam Pavel pisao?
PELAGIJA VLASOVA: Ne. Veoma se brinem za njega.
Najgore je što nitko ne zna što on sada radi, ni
što rade s njim. Ne znam na primjer ni daju li mu
dosta jesti i ne smrzava li se. Dobivaju li tamo za
pravo pokrivače?
IVAN: U Odesi su bili pokrivači.
PELAGIJA VLASOVA: Veoma sam ponosna na njega.
Imam sreću: imam sina koji je potreban. Recitira:
Pohvala revolucioneru
Mnogi su suvišni.
Kada odu, bolje je,
Ali kada njega nema, nedostaje.
Kada ugnjetavanje jača
Mnogi se obeshrabre
Ali njegova hrabrost raste.
On organizira svoju borbu

Za novčić nadnice, za vodu za čaj
i za vlast u državi.
On pita svojinu:
Odakle dolaziš?
On pita nazore:
Kome koristite?
Tamo gdje šute
On govori
A gdje vlada ugnjetavanje i govore о sudbini
On navodi imena.
Gdje on sjeda za stol
sjeda nezadovoljstvo za stol.
Jelo postaje loše
A sobe tijesne.
Kamo god ga tjeraju, tamo
Dolazi pobuna, a odakle ga proganjaju
Ostaje nemir.
UČITELJ dolazi: Dobar dan, Ivane.

IVAN: Dobar dan, Nikolaju.
UČITELJ: Drago mi je što vidim da si još uvijek na
slobodi.
IVAN: Htio sam pogledati kako je Pelagija Nilovna i
donijeti joj neke od naših novina. Učitelj posize
za novinama. Hapšenja su veoma loša za naš po
kret. Sidor i Pavel na primjer znaju mnoge adre
se seljaka koji bi htjeli čitati naše novine.
PELAGIJA VLASOVA: Razumijem. I mi smo razgova
rali о tome, da posvuda treba govoriti sa selja
cima.
UČITELJ: Onda bi trebalo govoriti još s mnogim ljudi
ma, sa 120 milijuna seljaka, a to pak ne možete.
Uopće revolucija, to ne ide u toj zemlji s tim lju
dima. Rus nikada neće podići revoluciju. To je
stvar za zapad. Nijemci, to su revolucioneri, oni će
podići revoluciju.
IVAN: Iz nekih se gubernija čuje da su seljaci već ra
zorili imanja i zaposjeli zemlju posjednika ima
nja. Oni su zaplijenili žito i ostale zalihe zemljo
posjednika i dijele ih gladnima. Seljaci ulaze u
pokret.
UČITELJ: No, što to znači? Majci: Pročitajte samo što
su napredni pisci već prošlog stoljeća napisali о
psihologiji ruskog seljaka.
PELAGIJA VLASOVA: Rado. Mogla sam sada pročitati
materijal о trećem kongresu partije, zahvaljujući
Nikolaju Ivanoviču koji me podučava u pisanju i
čitanju.
UČITELJ: To je opet neka ludost vašeg Lenjina, što

nagovara proletarijat da preuzme vodstvo u revo
luciji. Takvo učenje će uništiti posljednji ostatak
mogućnosti da se podigne revolucija. Ono napro
sto odbija napredno građanstvo da podigne revolu
ciju.
IVAN Što vi mislite о tome, Pelagija Nilovna?
PELAGIJA VLASOVA: Voditi je veoma teško. Već mi
metalski radnik Sigorski ogorčava život svojom
samovoljom, a obrazovanim se ljudima uopće ni
šta ne može dokazati.
UČITELJ: Ne bi li vam vaše novine mogle pisati što
zabavnije? Pa to nitko ne čita.
PELAGIJA VLASOVA: Ne čitamo ih zbog zabave, Ni-
kolaju Ivanoviču.
Ivan se smije.
UČITELJ: Pa što je?
IVAN: Kamo si stavio lijepu carevu sliku? Soba je pot
puno gola.
UČITELJ: Pomislio sam da je maknem jednom zauvi
jek. Dosadno je to neprestano imati pred sobom.
Uostalom, zašto u vašim novinama ništa ne piše о
teškim prilikama u školama?
IVAN: Mislio sam samo — nisi valjda maknuo sliku
zato jer je dosadna.
PELAGIJA VLASOVA: Ne govorite tako! Nikolaj Iva-
novič hoće uvijek nešto novo.
IVAN: Tako.
UČITELJ: Svakako nije mi drago kada postupaju sa
mnom kao s idiotom. Pitao sam te nešto u vezi s
vašim novinama.
IVAN: Ne sjećam se, Nikolaju, da se u tvom stanu ika
da išta izmijenilo. Već je okvir stajao dvanaest ru-
balja.
UČITELJ: Pa onda mogu opet objesiti okvir. Ti si me
uvijek smatrao glupanom, jer si sam glupan.
IVAN: Iznenađen sam, Nikolaju, čude me tvoj huškački
govor i tvoje izdajničko držanje prema našem ca
Mati 103
ru. Čini se da si postao agitator. I dobio si tako

odlučan pogled. Upravo je opasno pogledati te!
PELAGIJA VLASOVA: Ne ljutite svog brata! On je veo
ma razuman čovjek. Ja sam ga podsjetila na ca
revu krvavu nedjelju. I kako kod njega uči mno
go djece, veoma je važno što on kaže о prilikama.
Osim toga nas je naučio čitati i pisati.
IVAN: Možda si i ti nešto naučio, kada si jc učio či
tati.
UČITELJ: Ne — ništa ja nisam naučio. Svijet ovdje još
veoma malo zna о marksizmu. Ne bih vas htio lju
titi, gospođo Vlasova. To je naravno veoma kom
plicirana stvar i ne može je uopće shvatiti neško-
lovana glava. Čudno je zapravo što to kao vruće že-
mičke izjedaju ljudi koji to nikada neće razum
jeti. Marksizam po sebi nije loš. Ima on štoviše ko
ješta dobra, iako ima i velike rupe, a Marx u ne
kim važnim točkama gleda stvar baš pogrešno. Mo
gao bih štošta reći о toj temi. Naravno, da je eko
nomsko važno, ali nije samo ekonomsko važno. Ali
je važno. Sociologija? Ja na primjer također mnogo
očekujem od biologije. Pitam: gdje je opće ljudsko
u tom nauku? Čovjek će sebi uvijek ostati sličan.
PELAGIJA VLASOVA Ivanu: No, prilično se izmijenio,
zar ne?
Ivan se oprašta.
IVAN: Gospođo Vlasova, ne prepoznajem više svog bra
ta.
7
Pelagija Vlasova posjećuje svoga sina
u zatvoru
Zatvor
PELAGIJA VLASOVA: Čuvar će veoma paziti, ali ja

ipak moram saznati adrese seljaka koji traže naše
novine. Možda zapamtim ta mnoga imena!
Čuvar dovodi Pavela.
PELAGIJA VLASOVA: Pavel!
PAVEL: Kako si, mama?
ČUVAR: Morate sjesti tako da između vas ostane raz
mak. Tako i tako. Nema političkih razgovora.
PAVEL: Dakle govori о kući, majko!
PELAGIJA VLASOVA: Da, Pavel.
PAVEL: Jesi li se smjestila?
PELAGIJA VLASOVA: Kod učitelja Vesovčikova.
PAVEL: Brinu li se о tebi.
PELAGIJA VLASOVA: Da. Ali kako si ti?
PAVEL: Ja sam se već brinuo, jesu li ti dovoljno po
mogli.
PELAGIJA VLASOVA: Brada ti je jako narasla.
PAVEL: Da, izgledam malo stariji, zar ne?
PELAGIJA VLASOVA: Bila sam i na Smilginovom po
grebu. Policija je opet tukla oko sebe i uhapsila
neke. Svi smo bili tamo.
ČUVAR: To je politički, gospođo Vlasova!
PELAGIJA VLASOVA: Tako? Doista? Čovjek uopće ne
zna о čemu da govori!
Mati 105
ČUVAR: Onda su vaši posjeti suvišni. Nemate što ka

zati, ali ste došli i smetate nas. A ja snosim odgo
vornost.
PAVEL: Pomažeš u kućanstvu?
PELAGIJA VLASOVA: I to. Vesovčikov i ja bismo dru
gi tjedan pošli na selo.
PAVEL: Učitelj?
PELAGIJA VLASOVA: Ne.
PAVEL: Da se odmorite?
PELAGIJA VLASOVA: Da. Tiho: Trebamo adrese. Gla
sno: Oh, Pavel, tako nam svima nedostaješ.
PAVEL tiho: Progutao sam adrese kada su me uhapsili,
znam ih još samo nekoliko napamet.
PELAGIJA VLASOVA: Oh, Pavel, nikada nisam misli
la, da ću tako provoditi svoje stare dane.
PAVEL tiho: Lušin u Pirogovom.
PELAGIJA VLASOVA tiho: A u Krapivni? Glasno: Doi
sta, rastužio si me!
PAVEL tiho: Sulinovski.
PELAGIJA VLASOVA: Molim za tebe. Tiho: Sulinovski
u Krapivni. Glasno: Provodim večeri sama sjedeći
kraj svjetiljke.
PAVEL tiho: Terek u Tobraji.
PELAGIJA VLASOVA: A učitelj Vesovčikov se već tu
ži na darmar.
PAVEL tiho: A od njih ćete saznati druge adrese.
ČUVAR: Vrijeme posjeta je isteklo.
PELAGIJA VLASOVA: Još minutu, dragi gospodine. Ta
ko sam zbunjena. Ah, Pavel, što preostaje nama
starim ljudima nego da se sakrijemo, tako da nas
više ne vide, jer više nismo ni za što. Tiho: Lušin
u Pirogovu. Glasno: Daju nam na znanje da je naše
vrijeme prošlo. Pred nama da više nema ništa. Što
znamo, da je prošlo. Tiho: Sulinovski u Tobraji.
Pavel trese glavom. U Krapivni. Glasno: A naša is
kustva više ne vrijede. Naš savjet škodi, jer između
nas i naših sinova je jaz, nepremostiv. Tiho: Terek
u Tobraji. Glasno: Mi idemo amo, a vi tamo. Tiho:
Terek u Tobraji. Glasno: Nemamo ništa zajedničko.

Vrijeme koje dolazi je vaše!
ČUVAR: A i vrijeme posjeta je prošlo.
PAVEL pokloni se: Zdravo, majko.
PELAGIJA VLASOVA također se pokloni: Zdravo, Pa
vel.
Pjesma
Pjeva je glumac koji glumi Pavela.
Imaju zakonike i propise

Imaju zatvore i utvrde
(Njihova skrbilišta ne brojimo!)
Imaju zatvorske čuvare i suce
Oni dobivaju mnogo novaca i spremni su na sve.
Da, a zašto to?
Zar misle, da će nas time smlaviti?
Prije nego nestanu, a to će biti skoro,
Primijetit će da im sve to ne vrijedi ništa.
Imaju novine i štamparije
Da nas pobijede i začepe nam gubicu
(Njihove državnike ne brojimo!)
Imaju popove i profesore
Da, a zašto to?
Zar se toliko boje istine?
Prije nego nestanu, a to će biti skoro,
Primijetit će da im sve to ne vrijedi ništa.
Imaju tenkove i topove

strojnice i ručne granate
(Pendreke ne brojimo!)
Imaju policajce i vojnike
Da, a zašto to?

Zar imaju tako snažne neprijatelje?
Mali 107
Oni misle da im treba oslon

Koji će poduprijet njih, što padaju.
Jednog dana, a to će biti skoro
Oni će vidjet da im sve to ne koristi ništa.
I onda mogu još samo glasno vikati »Stoj!«
Jer neće ih više štititi ni novac ni top.
8
U ljetu 1905. zemlju su potresli seljački nemiri
i štrajkovi poljskih radnika
a.
Cesta
Na Pelagiju Vlasovu, koja dolazi u pratnji dvojice rad-

nika, bacaju kamenje. Njeni pratioci bježe.
PELAGIJA VLASOVA s velikom kvrgom na čelu, onima
koji bacaju kamenje: A zašto bacate kamenje za na
ma?
JEGOR: Jer ste štrajkolomci.
PELAGIJA VLASOVA: Ah, mi smo štrajkolomci? Zato
nam se tako žuri! A gdje se to štrajka?
JEGOR: Na Smirnovljevom imanju.
PELAGIJA VLASOVA: A vi ste štrajkaši? To vidim po
svojoj kvrzi. Ali ja nisam štrajkolomka. Dolazim iz
Rostova i želim govoriti s jednim poljskim radni
kom. Zove se Jegor Lušin.
JEGOR: Ja sam Lušin.
PELAGIJA VLASOVA: Pelagija Vlasova.
JEGOR: Jesi li ti ona koju ovdje u okrugu zovu »mati«.
PELAGIJA VLASOVA: Da. Donijela sam vam naše no
vine. Nismo znali da ste u štrajku, ali vidim da oš
tro vodite svoju borbu. Predaje Lusinu novine.
JEGOR: Oprosti, što smo ti napravili kvrgu. Zlo se piše
našem štrajku. S tobom su došli štrajkolomci iz
grada, a sutra očekuju još neke. Nemamo što jesti,
ali za njih već mesar na imanju kolje svinje i telad.
Evo, vidiš kako se dimi dimnjak kuhinje na ima
nju za štrajkolomce?
Mati 109
PELAGIJA VLASOVA: To je doista sramota.

JEGOR: Mesnica, pekarnica i mljekarnica imanja na
ravno ne štrajkaju.
PELAGIJA VLASOVA: A zašto ne? Jeste li razgovarali s
njima?
JEGOR: Nema to smisla. Zašto da oni štrajkaju? Nad
nicu su snizili ovaj put samo nama radnicima.
PELAGIJA VLASOVA: Daj mi malo novine. Dijeli svei-
njeve novina na dva dijela i vraća mu jedan.
JEGOR: A ovaj? Zašto nam ne daješ sve?
PELAGIJA VLASOVA: Oni idu u mesnicu, pekarnicu i
mljekarstvo na imanju. Pa i to su radnici, treba
govoriti s njima. Gdje god sjedi radnik, još ništa
nije izgubljeno.
JEGOR: Nemoj se mučiti. Odlazi.
PELAGIJA VLASOVA: Tako se mi raskidamo, radnici i
radnici, a iskorištavači nam se smiju.
Kuhinja na imanju
Dva štrajkolomca sjede i jedu i razgovaraju s mesarom

imanja.
ŠTRAJKOLOMAC žvačući, drugome: Tko ostavlja svoju
zemlju na cjedilu u satu opasnosti, taj je gad! A
radnik koji štrajka ostavlja zemlju na cjedilu.
MESAR tuče meso: Kako to svoju zemlju?
PRVI ŠTRAJKOLOMAC: Pa Rusi su, a ovo je Rusija. A
Rusima pripada Rusija.
MESAR: Ah, doista?
DRUGI ŠTRAJKOLOMAC: Tako je to! Tko to ne osje
ća — meso nije sasvim kuhano — tome se ne može
ni objasniti. Ali možeš mu razbiti glavu.
MESAR: Ispravno!
PRVI ŠTRAJKOLOMAC: Taj je stol domovina, meso je
domovina.
MESAR: Ali nije sasvim kuhano.
DRUGI ŠTRAJKOLOMAC: Mjesto gdje sjedim je domo
vina. A vidiš — mesaru — i ti si komad domovine.
MESAR: Ali ni ja nisam sasvim kuhan.
PRVI ŠTRAJKOLOMAC: Svatko mora braniti svoju do
movinu.
MESAR: Da, ako je njegova!
DRUGI ŠTRAJKOLOMAC: To ti je taj niski materija
lizam.
MESAR: Guzico!
Mesarova lena uvodi Pelagiju Vlasovu, koja veoma pre
tjeruje sa svojom ozljedom na glavi.
MESAROVA ŽENA: Sjednite ovdje! Napravit ću vam
hladan oblog, a onda ćete nešto pojesti, da se opora
vite od svog straha. Drugima: Bacili su kamen na
nju.
PRVI ŠTRAJKOLOMAC: Da, to je ta žena. Vozila se s
nama u vlaku.
DRUGI ŠTRAJKOLOMAC: To su učinili štrajkaši. Već
smo se zabrinuli za nju.
MESAROVA ŽENA: Je li vam pomalo bolje?
Pelagija Vlasova kimne.
DRUGI ŠTRAJKOLOMAC: Bogu hvala.
MESAROVA ŽENA: Bore se kao životinje za to malo
posla. Kakva kvrga! Ide po vodu.
PELAGIJA VLASOVA gledaocima: Mnogo više sućuti
budi kvrga u onih koji očekuju kvrgu, nego u onih
koji dijele kvrge!
PRVI ŠTRAJKOLOMAC pokazuje vilicom na majku:
Na tu rusku ženu ruski su radnici bacali kamenje.
Jesi li majka?
PELAGIJA VLASOVA: Da.
PRVI ŠTRAJKOLOMAC: Na rusku majku bacaju ka
menje!
Mati 111
MESAR: Da, rusko! Gledaocima: I toj bagri moram da

vati svoju dobru juhu. Pelagiji Vlasovoj: A zašto su
bacali na vas?
PELAGIJA VLASOVA hladeći kvrgu mokrom krpom:
Vidjeli su me kako idem sa štrajkolomcima.
DRUGI ŠTRAJKOLOMAC: To su gadovi!
PELAGIJA VLASOVA: A zašto bi zapravo bili gadovi?
Mislila sam baš malo prije, možda uopće nisu ga
dovi.
MESAROVA ŽENA: A zašto su bacali kamenje za va
ma?
PELAGIJA VLASOVA: Jer su mislili da sam ja gad.
MESAROVA ŽENA: A kako su mogli misliti da ste vi
gad?
PELAGIJA VLASOVA: Jer su pomislili da sam štrajko-
lomac.
MESAR smijulji se: Tako dakle, vi mislite da se na
štrajkolomce smije bacati kamenje?
PELAGIJA VLASOVA: Da, tako.
MESAR blistajući, ženi: Daj joj da jede! Daj joj smje
sta da nešto jede. Daj joj dva tanjura! Pristupa
Pelagiji Vlasovoj: Ja sam Vasil Jefimovič! Viče za
ženom: I dovedi osoblje. Ovdje mogu nešto naučiti.
Osoblje dolazi na vrata.
MESAR: Na ovu su ženu štrajkaši bacali kamenje. Ima
kvrgu na čelu. Ovdje je. Pitam ja nju: Zašto imate
kvrgu? Ona kaže: jer su mislili da sam štrajkolom-
ka. Pitam ja: Zar se na štrajkolomce smije bacati
kamenje? A što kaže ona?
PELAGIJA VLASOVA: Smije.
MESAR: Dragi moji, kada sam to čuo, rekao sam: dajte
joj jesti! Dajte joj dva tanjura! Pelagiji Vlasovoj:
A zašto ne jedete? Zar vam je prevruće? Ženi: Zar
moraš staviti pred nju vrelo jelo? Da spali gu
bicu?
PELAGIJA VLASOVA gurne tanjur od sebe: Ne, Vasile
Jefimoviču, jelo nije prevruće.
MESAR: A zašto onda ne jedete?
PELAGIJA VLASOVA: Jer je skuhano za štrajkolomce.

MESAR: Za koga je skuhano?
PELAGIJA VLASOVA: Za štrajkolomce.
MESAR: A tako! To je interesantno. I ja sam dakle
gad? Vidite, ja sam gad! A zašto sam gad? Jer po
dupirem štrajkolomce. Pelagiji Vlasovoj: Je li ta
ko? Sjeda do nje. Ali nije li štrajkanje zlo. Ti mi
sliš da to zavisi od toga zašto se štrajka? Pelagija
Vlasova kimne. Ti misliš, pa nadnica je smanjena.
Ali zašto nadnica ne bi bila smanjena? Pogledaj,
sve što vidiš, sve pripada gospodinu Smirnovu koji
stanuje u Odesi. Zašto da on ne smanji nadnice?
Dok se štrajkolomci radosno suglase s njim: Nije
li to njegov novac? Ti dakle ne vjeruješ da jednom
može ostaviti nadnice da budu dva rublja, a drugi
put dvije kopjejke? Tako, to ti dakle ne vjeruješ?
A što je bilo prošle godine? Ćak su i meni smanjili
nadnicu. I što sam učinio — svojoj ženi — na tvoj
savjet? Ništa! A što će biti u rujnu? I opet će mi
smanjiti? I zbog čega sam ja sada kriv? Jer sam
izdao ljude kojima je također smanjeno i koji to
neće trpjeti. Što sam ja dakle? Pelagiji Vlasovoj:
Ti dakle nećeš jesti moje jelo? Samo sam čekao
na to da mi čestit čovjek kaže u lice, da on kao
čestit čovjek neće jesti moje jelo. Sada je mjera
puna. Mjera je već odavno puna. Ali trebala je sa
mo kap — pokazuje na Pelagiju Vlasovu — da se
prepuni. Gnjev i nezadovoljstvo nisu dovoljni. Tako
što mora imati praktične posljedice. Štrajkolom-
cima: Recite vašem gazdi Smirnovu, neka vam po
šalje jelo iz Odese. Neka vam izvoli sam kuhati,
prasac jedan.
ŽENA: Ne uzrujavaj se toliko.
MESAR: Nisam ja uzalud kuhao u tvorničkim kantina-
ma. Otišao sam odanle, jer mi se nije svidio posra
ni pogon. Dok ga žena smiruje: Mislio sam, idem
na selo, tu je čestito, i što nalazim? I opet posranu
rupu, gdje moram pitati štrajkolomce.
ŽENA: Pa da se opet odselimo.
MESAR: Vrlo dobro, selimo se. Glasno: Donesite ova
mo kotao s lećom. A ti donesi svu slaninu. Što je
tamo obješena i visi! Zašto je skuhano?
Mati 113
ŽENA: Säm sebe unesrećuješ! Napravit ćeš nam nevo

lju.
MESAR štrajkolomcima: Van, vi spasitelji domovine!
Mi štrajkamo. Kuhinjsko osoblje štrajka! Van! Iz
goni štrajkolomce. Kao mesar ja sam naučen da
se posljednji smijem ja, a ne krmača. Stupa pred
Pelagiju Vlasovu, s rukom na ramenu svoje žene. A
sada izađi i kaži onima koji su bacili kamen na te
be, da je juha za njih gotova.
Pohvala Vlasove
Recitira je mesar s imanja sa svojim ljudima.
To je naša drugarica Vlasova, dobar borac.

Marljiva, lukava i pouzdana.
Pouzdana u borbi, lukava prema našem neprijatelju i
marljiva
U agitaciji. Njen je rad malen
Žilav i neophodan.
Ona nije sama, ma gdje da se bori.
Kao ona bore se žilavo, pouzdano i lukavo
U Tveru, Glasgowu, Lyonu i Chicagu
Sangaju i Kalkuti
Sve Vlasove svih zemalja, dobre krtice
Nepoznati vojnici revolucije
Neophodni.
9
1912. Pavel se vraća iz progonstva u Sibiru.
Stan učitelja Vesovčikova
Pelagija Vlasova, Vasil Jefimovič i mladi radnik dono

se u učiteljev stan tiskarski stroj.
UČITELJ: Pelagija Vlasova, ne možete mi ovdje postav
ljati tiskarski stroj. To znači zloupotrebljavati mo
ju simpatiju za pokret. Vi znate, da teoretski sto
jim na vašem tlu, ali to prelazi sve.
PELAGIJA VLASOVA: Razumijem li vas dobro, Niko-
laju Ivanoviču: Vi ste za naše letke — podsjećam
vas na to da ste posljednji letak za općinske radni
ke sastavili vi sami — ali ste protiv toga da se
štampaju?
Montiraju tiskarski stroj.
UČITELJ: Ne. Ali sam protiv toga da se štampaju ov
dje.
PELAGIJA VLASOVA uvrijeđeno: Uzimamo to na zna
nje, Nikolaju Ivanoviču.
Rade dalje.
UČITELJ: Da, i?
RADNIK: Ako Vlasova zabije jednom nešto u glavu, ne
može se učiniti ništa. Imali smo mi s njom već
najveće neprilike u tom pogledu. Ali nitko živ ne
će ništa primijetiti.
PELAGIJA VLASOVA: Moramo sada štampati više no
vina jer nam ih neprestano plijene.
Učitelj ide u pokrajnju sobu i čita. Počinju tiskati,
stroj pravi veliku buku. Učitelj navali unutra.
Mati 115
PELAGIJA VLASOVA: Malo je preglasno, zar ne?

UČITELJ: Svjetiljka mi pada sa zida! Potpuno je ne
moguće da ovdje tiskate zabranjenu štampu, kada
to toliko buci.
PELAGIJA VLASOVA: Nikolaju Ivanoviču, i mi smo
zapazili da je stroj malo preglasan.
VASIL JEFIMOVIĆ: Kada bismo imali nešto da sta
vimo ispod, ne bi se u susjednim stanovima uopće
ništa čulo. Imate li što da stavimo ispod, Nikolaju
Ivanoviču?
UČITELJ: Ne, nemam ništa.
PELAGIJA VLASOVA: Ali ne budite lako glasni! — Su
sjeda mi je pokazala pust što ga je kupila svojoj
djeci za kapute. Ne tiskajte u međuvremenu.
Ide susjedi.
VASIL JEFIMOVIĆ učitelju: Nikolaju Ivanoviču, neu
godno nam je što ste nezadovoljni s nama.
RADNIK: Zapravo smo je doveli ovamo da ima mira
od politike. Vasile Jefimoviču, mi nikada ne bismo
ovdje otvorili ilegalnu štampariju. Ali ona je htje
la baš tako.
UČITELJ: Vrlo se ljutim. Ne odobravam osobito to
što je još i pljačkate. Nedavno dolazim kući i vi
dim da tu stoji sa svojim starim novčanikom i iz
vlači svojih nekoliko kopjejki, kao članarinu.
VASIL JEFIMOVIĆ: Da, ništa nam ne poklanjaju. Po
dižemo revoluciju protiv bijede, a ona još stoji no
vaca. Mati je veoma stroga u sabiranju priloga. To
je opet pola kruha, kaže, kojeg se odričemo za na
šu stvar. Naša tvrtka mora napredovati, kaže, kada
sakuplja.
Netko kuca. Pokriju stroj, učitelj otvara.
PAVELOV GLAS izvana: Stanuje li ovdje Pelagija Vla-
sova? Ja se zovem Pavel Vlasov.
UČITELJ: Njen sin!
PAVEL ulazi: Dobar dan.
SVI: Dobar dan.
PAVEL: A gdje je moja majka?
UČITELJ: Kod susjede.

VASIL JEFIMOVIČ: Uskoro će se vratiti. Tvoja nam
je majka pripovijedala, da s i . . .
PAVEL: Otputovao!
VASIL JEFIMOVIČ smije se: Da.
Čuju kako se Vlasova vraća.
RADNIK: Sjedni ovamo. Iznenadit ćemo tvoju majku.
Posjeđnu Pavela na stolac nasuprot vratima i postave
se oko njega. Pelagija Vlasova ulazi.
PELAGIJA VLASOVA: Pavel! Grli ga. Sve je mršaviji!
Umjesto da se deblja on mršavi! Mislila sam da te
neće moći zadržati tako dugo. Kako si im izmakao?
Kako dugo možeš ostati ovdje?
PAVEL: Navečer moram dalje.
PELAGIJA VLASOVA: Ali kaput možeš svući?
Pavel skida kaput.
UČITELJ: Čuo sam da ste htjeli izboriti slobodu, ali ste
uveli najgore ropstvo u svojoj partiji. Krasna slo
boda! Ništa osim zapovijedi i prisile.
PELAGIJA VLASOVA: Vidite, Nikolaju Ivanoviču, tako
je to. Mi nismo toliko protiv tih zapovijedi kao vi.
Nama su potrebnije. Mi namjeravamo mnogo više
od vas, ne zamjerite. Sa slobodom je slično kao s
vašim novcem, Nikolaju Ivanoviču. Otkako vam da
jem još samo malo džeparca, možete kupiti mno
go više. Ako neko vrijeme izdajete manje novaca,
možete kasnije izdati više novaca. To ne možete
osporiti.
UČITELJ: Prestat ću se svađati s vama. Vi ste straho
viti tirani.
PELAGIJA VLASOVA: Da, moramo biti takvi, očito.
VASIL JEFIMOVIČ: Jeste li dobili pust? Pavelu: Mora
mo završiti novine do osam sati!
PAVEL: Onda štampajte!
PELAGIJA VLASOVA blista: Počnite smjesta štampati,
da kasnije dobijemo nešto više vremena, što kaže
te na to: ta Marfa Aleksandrovna odbija mi u lice
molbu! Njen razlog: pust je određen za kapute nje
Mati 117
ne djece. Ja kažem: »Marfa Aleksandrova, ja sam

malo prije vidjela vašu djecu kako dolaze iz škole.
U kaputima.« — »Kaputima«, kaže ona, »to nisu
kaputi, to su zakrpane tralje. Djeca u školi im se
već smiju.« — »Marfa Aleksandrovna«, kažem ja,
»siromašni ljudi imaju loše kapute. Dajte mi pust
barem do sutra ujutro. Obećavam vam da će više
koristiti vašoj djeci ako ga date meni, nego što bi
im koristio lijep kaput.« Ali ona je sušta nerazum-
nost. Nije mi ga doista dala. Nema razuma ni za
dvije kopjejke!
Uzima ispod pregače nekoliko komada pusta i stavlja ih
ispod stroja.
UČITELJ: Ali što je onda ovo?
PELAGIJA VLASOVA: Ipak je pust!
Svi se smiju.
VASIL JEFIMOVIČ: A zašto se onda toliko opširno tu
žite na tu Marfu Aleksandrovnu?
PELAGIJA VLASOVA: Jer me prisilila da ga ukradem,
jer ga mi moramo imati. A za njenu djecu je veo
ma dobro što se štampaju takve novine. To je naj-
čišća istina.
VASIL JEFIMOVIČ: Pelagija Vlasova, zahvaljujemo
ла т za pust u ime revolucije.
Smijeh.
PELAGIJA VLASOVA: Sutra ću joj ga vratiti. Pavelu
koji je sjeo: Hoćeš li komad kruha?
VASIL JEFIMOVIČ pokraj stroja: A tko će izvlačiti
listove?
Pelagija Vlasova stane kraj stroja. Pavel traži kruh.
PELAGIJA VLASOVA: Pogledaj u ladici.
PAVEL: Ne brini se za mene, ja sam čak i u Sibiru pro
našao komad kruha.
PELAGIJA VLASOVA: Čujte ga, on mi predbacuje. Da
se ne brinem za njega. Barem ću ti odrezati kruh.
UČITELJ: A tko će izvlačiti listove?
PAVEL odreže komad kruha, a ostali štampaju: Listo
ve će izvlačiti mati revolucionera Pavela Vlasova,
revolucionerka Pelagija Vlasova. Brine li se ona za

njega? Nimalo! Je li mu ponudila čaj? Je li mu
pripremila kupelj? Je li zaklala tele? Nipošto! Bje
žeći iz Sibira u Finsku pod ledenim udarima sje
vernog vjetra, sa salvama žandara u uhu, on ne na
lazi mjesto gdje da položi glavu, osim u ilegalnoj
štampariji. A njegova majka, umjesto da ga mi
luje po kosi, izvlači listove!
PELAGIJA VLASOVA: Ako nam želiš pomoći, dođi ova
mo. Andrej, daj mu mjesta.
Pavel se smještava kraj stroja za štampanje nasuprot
svojoj majci. Recitiraju:
PELAGIJA VLASOVA: Je li ti bilo teško?
PAVEL: Do tifusa je sve bilo dobro.
PELAGIJA VLASOVA: Je si li barem uvijek pošteno
jeo?
PAVEL: Jesam, dotle dok nisam ima ništa.
PELAGIJA VLASOVA: Čuvaj se. Hoćeš li dugo izbivati?
PAVEL: Ako budete dobro radili ovdje, neću.
PELAGIJA VLASOVA: Hoćete li i tamo raditi?
PAVEL: Sigurno. I tamo je važno kao ovdje.
Netko kuca, ulazi Sigorski.
SIGORSKI: Pavel, moraš smjesta odavle. Ovdje ti je
vozna karta. Na kolodvoru te čeka drug Isaj s pa
sošem.
PAVEL: Ja sam mislio da će biti barem nekoliko sali.
Uzima svoj kaput.
PELAGIJA VLASOVA hoće uzeti svoj kaput: Poći ću s
tobom.
SIGORSKI: Ne, to je opasno za Pavela. Vas poznaju,
ali njega ne.
Ona mu pomaže da odjene kaput.
PAVEL: Do viđenja, mati.
PELAGIJA VLASOVA: Možda ću ti drugi put moći odre
zati kruh.
PAVEL: Možda. Do viđenja drugovi!
Mali 119
Pavel i Sigorski odlaze.

UČITELJ: Bog će mu pomoći, Pelagijo Vlasova.
PELAGIJA VLASOVA: Ne znam ja.
Vraća se stroju za štampanje, štampaju dalje.
PELAGIJA VLASOVA recitira:
Pohvala treće stvari
Neprestano se čuje kako brzo

Majke gube sinove, ali ja
Zadržavam svog sina. Kako ga zadržavam?
Trećom stvari.
On i ja bili smo dvoje, ali treća
Zajednička stvar, kojom se zajedno bavimo,
sjedinila nas je.
Često sam i sama čula sinove
Kako razgovaraju sa svojim roditeljima.
Koliko je bolji bio naš razgovor
О trećoj stvari, koja nam je zajednička
Mnogim ljudima velika, zajednička stvar!
Kako smo bliski bili, toj stvari
Bliski! Kako smo dobri bili, toj
Dobroj stvari bliski!
10
U pokušaju da prijeđe finsku granicu,
Pavel Vlasov je uhapšen i strijeljan.
Učiteljev stan
ZBOR
Drugarice Vlasova, sin ti je
Strijeljan. Ali
Kada je išao к zidu, da ga ustrijele
Išao je zidu, što su ga podigli njemu slični
A puške, usmjerene u njegove grudi, i metke
Izradili su njemu slični. Samo su otišli
Bili ili potjerani, ali za njega ovdje
I nazočni djelom svojih ruku. Pa ni oni
Koji su pucali u njega, nisu drugačiji od njega,
ni vječno nepoučivi.
Da, išao je još u lancima, iskovanim
Od drugova i okovan od drugova, ali
Gušće su rasli pogoni, on je vidio sa svog puta
Dimnjak do dimnjaka i kako je bilo jutro —
Jer ih ujutro odvode kao obično —
Bili su prazni, ali on ih je vidio ispunjene
Onom vojskom koja je narasla,
I još raste.
A njega su njemu slični odveli do zida sada
A on, on je shvatio i nije shvaćao.
Ulaze tri žene, donose Bibliju i lonac hrane.
KUĆEVLASNICA na vratima: Zaboravit ćemo sve raz
mirice s Vlasovom i sjesti kao kršćani s njom i
iskazati sućut.
Mati 121
Uđu.
KUĆEVLASNICA: Draga gospođo Vlasova, niste sami
u teškim danima, cijela kuća suosjeća s vama.
Dvije žene ophrvane su sućuti i sjednu. Glasno jecaju.
PELAGIJA VLASOVA nakon nekog vremena: Uzmite
malo čaja. To osvježava.
Nudi im čaj.
PELAGIJA VLASOVA: Je li vam sada lakše?
KUĆEVLASNICA: Tako ste sabrani, gospođo Vlasova.
NJENA NEĆAKINJA SA SELA: Ali imate pravo. Svi
smo mi u Božjoj ruci.
JADNA ŽENA: A Bog zna što radi.
Pelagija Vlasova šuti.
JADNA ŽENA: Mislili smo da se malo pobrinemo za
vas. Sigurno niste ovih dana kuhali ništa pošteno.
Ovdje je lonac s jelom. Morate ga samo zagrijati.
Predaju joj lonac.
PELAGIJA VLASOVA: Mnogo hvala, Lidijo Antonovna.
Veoma je ljubezno od vas što ste mislili na to. Uop
će je veoma ljubezno od vas što ste došle.
KUĆEVLASNICA: Draga Vlasova, ja sam vam donijela
i Bibliju za slučaj da želite nešto čitati. Možete je
zadržati tako dugo dok hoćete. Predaje Pelagiji
Vlasovoj Bibliju.
PELAGIJA VLASOVA: Zahvaljujem vam na dobroj na
mjeri, Vera Stepanova. To je lijepa knjiga. Ali bi
li vas uvrijedilo ako vam vratim knjigu? Kada je
učitelj Vesovčikov otišao na odmor, dopustio mi
je da koristim njegove knjige.
Vraća Bibliju.
KUĆEVLASNICA: Mislila sam samo da sada valjda
nećete čitati svoje političke novine.
NEĆAKINJA: Zar doista čitate svaki dan?
PELAGIJA VLASOVA: Da.
KUĆEVLASNICA: Gospođo Vlasova, moja mi je bibli
ja često bila velika utjeha.
Šutnja.
JADNA ŽENA: Zar nemate njegovu fotografiju?

PELAGIJA VLASOVA: Nemam. Imala sam neke. Ali
onda smo sve uništili, da ne dopadnu u ruke poli
ciji.
JADNA ŽENA: Čovjek rado ima nešto za uspomenu.
NEĆAKINJA: Bio je, govore, lijep čovjek!
PELAGIJA VLASOVA: Sada se sjećam da ipak imam
jednu fotografiju. To je potjernica. Izrezao mi ju
je iz novina.
Žene promatraju potjernicu.
KUĆEVLASNICA: Gospođo Vlasova, tu stoji crno na
bijelom da vam je sin bio zločinac. Nije imao vje
re, a ni vi niste nikada krili, dapače, u svakoj ste
prilici davali na znanje, da ništa ne držite do na
še vjere.
PELAGIJA VLASOVA: Da, ništa, Vera Stepanovna.
KUĆEVLASNICA: I ni sada niste došli do drugačijeg
uvjerenja?
PELAGIJA VLASOVA: Ne, Vera Stepanovna.
KUĆEVLASNICA: Vi dakle još uvijek mislite, da se sve
može uraditi samo razumom?
JADNA ŽENA: Rekla sam vam, Vera Stepanovna, da
gospođa Vlasova nije izmijenila svoje nazore.
KUĆEVLASNICA: Ali ja sam je nedavno kroz zid čula
kako plače.
PELAGIJA VLASOVA: Oprostite.
KUĆEVLASNICA: Ne morate se ispričavati, nisam na
ravno mislila tako. Ali: jeste li plakali zbog razu
ma?
PELAGIJA VLASOVA: Nisam.
KUĆEVLASNICA: Vidite dakle, kako se daleko dolazi
razumom.
PELAGIJA VLASOVA: Nisam plakala zbog razuma. Ali
kada sam prestala, prestala sam zbog razuma. Bi
lo je dobro Što je Pavel učinio.
KUĆEVLASNICA: A zašto je onda strijeljan?
JADNA ŽENA: Pa zar su svi bili protiv njega?
Mati 123
PELAGIJA VLASOVA: Da, ali dok su bili protiv njega,

bili su i protiv sebe.
KUCEVLASNICA: Gospođo Vlasova, čovjek treba Boga.
On je bespomoćan prema sudbini.
PELAGIJA VLASOVA: Mi kažemo: sudbina ljudi je
čovjek.
NEĆAKINJA: Draga gospođo Vlasova, mi na selu .. .
KUCEVLASNICA pokazuje na nju: Moja rođakinja,
koja je ovdje samo u posjetu.
NEĆAKINJA: Mi na selu mislimo о tome drugačije. Vi
ovdje nemate žetvu na poljima, nego samo kruh u
ladici. Vi samo vidite mlijeko, a ne vidite kravu.
Vi ne bdijete noću kada je oluja na nebu i što
je vama tuča?
PELAGIJA VLASOVA: Razumijem, a onda se molite
Bogu?
NEĆAKINJA: Da.
PELAGIJA VLASOVA: I u proljeće idete u procesije i
ophode.
NEĆAKINJA: Tako je.
PELAGIJA VLASOVA: A onda dođe oluja i onda pada
tuča. A krava se ipak razboli. Zar u vašem kraju
nema seljaka koji su se osigurali protiv loše že
tve i stočnih pošasti? Osiguranje pomaže kada
molitva nije pomogla. Ne morate se dakle više mo
liti Bogu, kada je oluja na nebu, ali morate se osi
gurati. Jer to vam pomaže. Za Boga nije pogodno
što je tako nevažan. Ali postoji još nada, da taj
Bog, kada nestane prvo iznad vaših polja, nestane
i iz vaših glava. U mojoj su mladosti još svi ljudi
čvrsto vjerovali, da on sjedi negdje na nebu i iz
gleda kao starac. Onda su došli avioni, a u novi
nama je pisalo, da se sada i na nebu može sve iz
mjeriti. Nitko više nije govorio о Bogu koji sjedi
na nebu. Ali se sada često čuje mišljenje, da je
on kao neki plin, nigdje, a ipak posvuda. A kada
smo onda pročitali od čega se sastoje plinovi, Bog
nije bio među njima i tako se nije mogao održati
ni kao zrak, jer su ga poznavali. Postajao je sve
tanji i tako reći se ispario. A sada se opet čita, da
Dramski tekstovi /
124
je on zapravo samo duhovno obilježje, a to je veo

ma sumnjivo.
JEDNA ŽENA: I tako vi mislite, da on više nije važan
jer se više ne primjećuje?
KUĆEVLASNICA: Ne zaboravite, gospođo Vlasova, za
što vam je Bog oduzeo vašeg Pavela.
PELAGIJA VLASOVA: Car mi ga je oduzeo i neću za
boraviti zašto.
KUĆEVLASNICA: Bog ga je oduzeo, a ne car.
PELAGIJA VLASOVA jadnoj ženi: Lidija Antonovna,
čujem, da Bog, koji mi je oduzeo mog Pavela sada
namjerava da vam slijedeće subote oduzme vašu
sobu. Je li točno da vam je Bog otkazao?
KUĆEVLASNICA: Ja sam joj otkazala, jer već tri put
nije platila stanarinu.
PELAGIJA VLASOVA: Kada vas je dakle Bog iznad vas,
Vera Stepanovna, osudio da ne dobijete tri stana
rine, što ste vi učinili?
Vera Stepanovna šuti.
PELAGIJA VLASOVA: Onda ste bacili Lidiju Antonov-
nu na cestu. A vi, Lidija Antonovna, što ste vi uči
nili, kada vas je Bog osudio da budete izbačeni na
cestu? Ja bih vam predložila da zamolite kućevla-
snicu da vam posudi svoju Bibliju. Kada budete
sjedili na zimi na cesti, moći ćete listati po njoj i
čitati svojoj djeci da se treba bojati Boga.
KUĆEVLASNICA: Da ste više čitali svom sinu iz Bi
blije, još bi danas živio.
PELAGIJA VLASOVA: Ali veoma loše, živio bi vrlo loše.
Zašto se bojite samo smrti. Moj se sin nije toliko
bojao smrti. Recitira:
Ali veoma se plašio bijede
Sto nam pred očima vlada u gradovima.
I užasavao se od gladi i zapuštenosti
Onih koji ih osjećaju i onih koji ih izazivaju.
Ne bojte se toliko smrti, a više nepodnošljivog
života!
Stanka.
PELAGIJA VLASOVA: Što vam pomaže, Lidija Anto-
Mati 125
novna, što se bojite Boga? Bojte se radije Vere

Stepanovne. Tako kao što mog sina Pavela nije od
nijela nedohvatna odluka božja, nego ispitiva od
luka careva, tako je vas Vera Stepanovna bacila
na cestu, jer vas je s radnog mjesta potjerao čov
jek koji sjedi u vili i nimalo ne sliči Bogu. Zašto
govoriti о Bogu? Kažu vam da u »njegovoj očinskoj
kući« ima mnogo stanova, ali da ih u Rostovu ima
premalo i zašto, to vam ne kažu.
JADNA ŽENA: Dajte mi malo Bibliju, Vera Stepanov
na. U Bibliji jasno piše: ljubav prema bližnjem.
A zašto me onda bacate na cestu? Dajte mi Bibli
ju, pokazat ću vam. Pa potpuno je jasno da su Pa
vela Vlasova ustrijelili, jer je bio za radnike i sam
bio radnik. Posegne za Biblijom. Dajte ovamo knji
gu, da vam pokažem . . .
KUĆEVLASNICA: Za to vam neću dati Bibliju, za to
ne dam.
JADNA ŽENA: A zašto onda? Sigurno ni za što dobra!
KUĆE VLASNICA: To je riječ božja.
JADNA ŽENA: Tako je. Nemam ja koristi od vašeg Bo
ga, ako to ne primjećujem.
Želi silom istrgnuti Bibliju kućevlasnici.
KUĆEVLASNICA: Sada ću vam pokazati nešto, naime
о prisvajanju tuđe imovine.
JADNA ŽENA: Hoću knjigu.
KUĆEVLASNICA čvrsto drži Bibliju: To je moja svo
jina.
JADNA ŽENA: Da, kao i cijela kuća, zar ne?
Biblija se podere.
NEĆAKINJA podiže ostatke Biblije: Sada je razderana.
PELAGIJA VLASOVA, koja je stavila lonac s jelom na
sigurno: Bolje razderati Bibliju, nego prosuti jelo.
JADNA ŽENA: Da ne vjerujem u Boga na nebu koji vra
ća za sve, za dobro i zlo, stupila bih još danas u
partiju Pelagije Vlasove. Odlazi.
KUĆEVLASNICA: Pelagija Vlasova, vidite, kamo ste
doveli Lidiju Antonovnu, i sin vam je ustrijeljen
jer je govorio kao i vi, a ni vi ne zaslužujete ništa

bolje. Dođi.
Odlazi sa svojom rođakinjom.
PELAGIJA VLASOVA: Vi nesretnice! Sjeda iscrpljena.
Pavel!
11
Smrt sina i godine Stolipinove reakcije
oslabili su revolucionarnu djelatnost Vlasove.
U bolesničkoj postelji doznaje da je izbio
svjetski rat.
Učiteljev stan
UČITELJ liječniku: Boležljiva je otkako joj je umro

sin. Ne govorim о kućnom radu, ali potpuno odre
đenim radom, kojim se uvijek bavila, više se ne
bavi.
LIJEČNIK: Potpuno je iscrpljena i ne smije ni pod ka
kvim uvjetima ustati, već je prestara. Odlazi.
Učitelj ide u kuhinju i sjedne uz krevet Vlasove.
PELAGIJA VLASOVA: Što piše u novinama?
UČITELJ: Rat je tu.
PELAGIJA VLASOVA: Rat? Što ćemo učiniti?
UČITELJ: Car je proglasio izvanredno stanje. Od svih
socijalističkih partija samo su se boljševici izja
snili protiv rata. Naših pet poslanika u Dumi već
je uhapšeno i poslano u Sibir zbog veleizdaje.
PELAGIJA VLASOVA: Zlo je to. — Kada car mobili
zira, moramo mobilizirati i mi radnici. — Moram
ustati.
UČITELJ: Ne smijete ustati ni pod kakvim okolnosti
ma. Vi ste bolesni. A što mi možemo protiv careva
i svih vladara Evrope? Sići ću dolje i kupiti posljed
nje posebno izdanje. Sada će potpuno uništili par
tiju. Odlazi.
ZBOR
Ustaj, partija je u opasnosti!

Ti si bolesna, ali partija umire.
Ti si slaba, ti nam moraš pomoći!
Sumnjala si u nas
Ne sumnjaj više:
Pri kraju smo.
Psovala si partiju
Ne psuj više partiju:
Bit će uništena.
Brzo ustaj!
Ti si bolesna, ali mi te trebamo.
Ne umiri, moraš nam pomoći.
Ne izostani, idemo u boj.
Ustaj, partija je u opasnosti, ustaj!
Dok zbor pjeva, Pelagija Vlasova je teško ustala, odje

nula se, uzela svoju torbu i ide teturajući, ali hodajući
sve brže, sobom prema vratima.
12
Protiv struje
Ulični ugao
Nekoliko radnika donosi u kut kuće Pelagiju Vlasovu,

koja je krvava od batina.
PRVI RADNIK: Sto je s njom?
DRUGI RADNIK: Vidjeli smo tu staricu usred mno
štva koje je klicalo trupama što su odlazile. Od
jednom je uzviknula: »Dolje rat, neka živi revolu
cija!« Pa su došli policajci i udarili je svojim pen
drecima po glavi. Smjesta smo je povukli u kut ove
kuće. Obriši joj lice!
RADNIK: A sada bježi, stara, inače će te još uhvatiti!
PELAGIJA VLASOVA: Gdje mi je torba?
RADNIK: Tu je!
PELAGIJA VLASOVA: Pričekajte! Ovdje u torbi imam
letke. Tu piše nešto о položaju nas radnika u ratu:
istina.
RADNIK: Idi kući, čuvaj tu istinu u svojoj torbi, stara!
Ona je opasna. Ako je uhvate kod nas, bit ćemo
još zatvoreni. Zar ti nije bilo dosta?
PELAGIJA VLASOVA: Ne, ne, vi to morate znati! Ne
znanje nas drži dolje.
RADNICI: I policajci.
PELAGIJA VLASOVA: Ni oni ništa ne znaju.
RADNICI: Ali naše nam vođe kažu da moramo prvo
pomoći potući Nijemce i obraniti zemlju.
Dramski tcksiovi I 130
Kakvi su to vođe?
Borite se zajedno s klasnim neprijateljem
Radnici protiv radnika.
Vaša organizacija, teško podignuta,
Novčićima odricanja, sada se razbija.
Vaša su iskustva zaboravljena
I zaboravljena je solidarnost sviju radnika svih
zemalja.
RADNICI: To sada više ne vrijedi. Mi smo štrajkali pro

tiv rata u mnogim tvornicama. Naši su štrajkovi
suzbijeni. Revolucija više ne dolazi. Idi kući, stara,
prihvati svijet kakav je. To što hoćete, nikada ne
će biti, nikada!
PELAGIJA VLASOVA: Pročitajte barem što kažemo о
položaju, hoćete li? Nudi im letke. Zar nećete ni
pročitati?
RADNICI: Mi priznajemo da vi dobro mislite, ali ne
ćemo više uzimati vaše letke. Nećemo se više izla
gati opasnosti.
PELAGIJA VLASOVA: Daaa, ali sjetite se da cijeli svi
jet — viče tako da joj uplašeni radnici začepe usta
— živi u strahovitoj tami, a vi sami bili ste još do
sada dostupni razumu. Promislite, ako zakazujete!
13
1916. Neumorno se boljševici bore protiv
imperijalističkog rata.
Domovinsko sabiralište bakra
Pred vratim a s nekom zastavom i natpisom »Domovinsko sabiralište

bakra« stoji sedam žena s bakrenim posudama, među njima Pelagija
Vlasova s malim vrčem. Dolazi činovnik u civilu i otvara vrata.
ČINOVNIK: Upravo je saopćeno da su naše hrabre tru

pe s besprimjernim junaštvom četvrti put otele
neprijatelju tvrđavu Przemisl. Stotinu hiljada mrt
vih, dvije tisuće zarobljenika. Komanda armije je
naredila da se u cijeloj Rusiji zatvore škole i da
zvone zvona. Neka živi naša sveta Rusija! Živjela!
Živjela! Šalter za predaju bakra bit će otvoren za
pet minuta. Ide unutra.
PELAGIJA VLASOVA: Živjela!
JEDNA ŽENA: To je doista lijepo da naš rat tako na
preduje.
PELAGIJA VLASOVA: Ja imam samo sasvim malen
vrčić. Od njega će izvući najviše pet, šest čahura.
Koliko će od njih pogoditi? Od šest možda dvije,
a od dvije najviše jedna smrtno. Vaš kotao tu je
već za barem dvadeset čahura, a vrč dame tamo
sprijeda, to je već granata. Granata, ona odjed
nom uzima pet do šest ljudi. Broji posuđe. Je
dan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, stoj, dama
ima dva, dakle osam. Pa to je već dovoljno za juriš.
Smije se tiho. Gotovo nisam donijela ovamo svoj
vrčić. Ali susretnem ja dva vojnika, trebalo bi ih
prijaviti, kažu oni meni: »Da, samo ti odnosi svoj
bakar, stara kozo, da rat nikada ne prestane!« Što
kažete na to? Nije li to strašno? »Vas«, kažem ja,

»treba smjesta postrijeljati. I ako svoj vrčić«, ka
žem ja, »dam samo zato da vam se začepi gadna gu
bica, onda ga već nisam predala uzalud. Bit će on
dovoljan za dvije čahure.« Jer zašto ja, Pelagija
Vlasova, predajem svoj bakreni vrčić? Predajem
ga da rat ne prestane!
ŽENA: Što vi to govorite? Da rat ne završi, ako mi da
jemo svoj bakar? Pa mi ga dajemo baš zato da pre
stane!
PELAGIJA VLASOVA: Ne, mi ga dajemo da ne pre
stane!
CRNOODJEVENA ŽENA: Ne, ako imaju bakar i mogu
napraviti granate, onda će tamo vani mnogo brže
pobijediti. Onda će rat prestati!
PELAGIJA VLASOVA: Ah, kada budu imali granate,
onda naravno neće prestati, onda mogu nastaviti.
Dok budu imali municije, nastavljat će. Zato vi da
jete.
ŽENA pokazuje ploču: »Tko daje bakar, skraćuje rat!«
Zar ne znate čitati?
PELAGIJA VLASOVA: Tko predaje bakar, taj produ
ljuje rat! Pa to je za špijune!
CRNOODJEVENA ŽENA: Ali zašto vi želite da se rat
produlji?
PELAGIJA VLASOVA: Jer će mi sin za pola godine po
stati narednik. Još dva juriša, i onda će mi sin po
stati narednik. I onda će dobiti dvostruka prima
nja. A onda moramo dobiti i Armeniju i Galiciju,
a trebamo i Tursku.
CRNOODJEVENA ŽENA: Što mi to trebamo?
PELAGIJA VLASOVA: Tursku. I treba također vratiti
novac što smo ga posudili od Francuske. Utoliko
je to oslobodilački rat.
ŽENA: Naravno. Jasno da je to oslobodilački rat. Ali
zato ne mora trajati svu vječnost.
PELAGIJA VLASOVA: Ali, barem još pola godine.
CRNOODJEVENA: A vi mislite, da će trajati tako du
go dok budu imali bakra.
Mali 133
PELAGIJA VLASOVA: Pa, naravno. Jer vojnike imaju

zabadava. Imate li i vi koga vani?
CRNOODJEVENA: Da, sina.
PELAGIJA VLASOVA: Vidite, imate vani sina, a dajete
još i bakar. Pa će i potrajati još pola godinice.
CRNOODJEVENA: Sada više doista ništa ne znam. Jed
nom kažu da će rat biti kraći, jednom da će biti du
lji. Sto da čovjek vjeruje? Pao mi je muž, a sin
mi je pred Przemislom. Idem kući.
Odlazi. Zvona počinju zvoniti.
ŽENA: Pobjednička zvona!
PELAGIJA VLASOVA: Da, pobjeđujemo! Predat ćemo
svoje vrčiće, svoje kotlove i bakrene vrčeve, ali po
bjeđujemo! Nemomo više što jesti, ali pobjeđuje
mo! Ili si za cara i njegovu pobjedu ili si protiv
njega. Pobjeđujemo, ali i mi moramo pobijedili.
Inače će biti revolucija, to je sigurno. A što će on
da biti s našim ljubljenim carem? Moramo biti uz
njega u vremenima kao što su ova. Pogledajte
Nijemce. Oni već žderu lišće s drveća za svog cara!
ŽENA: Što to zapravo govorite? Tek prije jedne minute
uzela je ovdje jedna žena svoj kotao i pobjegla, a
samo zbog vas.
RADNICA: Niste joj to trebali reći, vi tamo sprijeda,
da želite da rat potraje. Pa to ne želi ni jedan čov
jek!
PELAGIJA VLASOVA: Što? A car? I generali? Zar mi
slite da se oni boje rata s Nijemcima? Oni kažu:
navali na neprijatelja! Pobijedi ili umri! Tako je
pravo. Zar ne čujete zvona? Ona zvone samo kada
se pobjeđuje ili umire. A zašto ste uopće protiv
rata? Tko ste vi uopće? Mi smo ovdje sve sami bo
lji ljudi, ako se ne varam. Pa vi ste radnica? Jeste
li radnica ili niste? Priznajte samo? Vi ste se uvuk
li ovamo! Ne zaboravite da uvijek postoji razlika
između ljudi kao što smo mi i vi!
SLUŠKINJA: To joj ne smijete reći. Ona daje svoje
stvari za domovinu.
PELAGIJA VLASOVA radnici: Glupost. Ne možete vi
ovdje stajati čitavim srcem. Što vama koristi rat?
Pa to je puko licemjerje, to što stojite ovdje. Mo

žemo mi sasvim dobro i bez vas i vama sličnih.
To je naš rat! Nitko nema ništa protiv da vi radni
ci sudjelujete, ali zato vi još dugo ne spadate ova
mo. Idi u svoju tvornicu i pobrini se da dobiješ
bolju nadnicu i ne nameći se kamo ne spadaš.
Sluškinji: Vi možete preuzeti njenu starudiju, ako
je baš želi predati.
Radnica Ijutito odlazi.
DRUGA ŽENA: Pa tko je uopće ta što ovdje vodi riječ?
TREĆA ŽENA: Ja već slušam pola sata kako tjera
ljude.
ČETVRTA ŽENA: Znate li što je to. To je boljševi-
kinja!
ŽENE: Što, mislite, da je ona to? — To je boljševikinja.
I sasvim rafinirana osoba. — Ne upuštajte se s
njom i ne obazirite se na nju! — Čuvajte se od
boljševizma, on ima tisuću lica! — Ako prođe po
licajac, jednostavno će je odvesti.
PRELAGIJA VLASOVA izlazi iz reda: Da, ja sam bolj
ševikinja. Ali vi ste ubojice, vi što stojite ovdje.
Ni jedna životinja ne bi dala svoje mlade kako vi
predajete svoje: bez smisla i razuma, a za lošu
stvar. Vama treba rasporiti utrobu. Da usahne, a
vi ostanete neplodne, kako stojite ovdje. Neka vam
se vaši sinovi više ne vrate. Takvim majkama? Pu
cajući za zlu stvar, oni će biti ustrijeljeni za zlu
stvar. Ali vi ste ubojice.
PRVA ŽENA okreće se: Pokazat ću ja vama, što vama
treba, boljševicima!
ČINOVNIK: Šalter za predaju bakra je otvoren.
Žena ide sa svojim vrčem u ruci prema majci i udara
je u lice. Druga se također okreće i pljune pred njom.
Onda tri žene uđu.
SLUŠKINJA: Ne uzimajte to к srcu. Ali kažite mi što
da radim. Ja znam da ste vi boljševici protiv rata,
ali ja sam sluškinja i ne mogu se vratiti s tim ba
krenim vrčevima svojoj gospodi. Ja ih ne bih pre
dala. Ako ih ne predam, neće nikome koristiti, a
mene će otpustiti. Što da, dakle, radim?
135
PELAGIJA VLASOVA: Ti sama ne možeš učiniti ništa.

Predaj bakreni kotao kako su ti gospodari naredili.
Po naredbi tvoje gospode, ljudi kao ti iz toga će
napraviti municiju. A ljudi kao ti će lime pucati.
A ljudi kao ti i opet će odrediti, na koga! Dođi da
nas navečer u — šapne joj adresu na uiio. Tamo će
govoriti jedan radnik iz Putilovljevih radionica i
mi ćemo ti objasniti kako se imaš ponašati. Ali
ne kaži adresu nikome tko je ne smije doznati.
14
1917. U redovima radnika štrajkaša i pobunjenih
mornara stupa Pelagija Vlasova,
»mati«.
Ulica
IVAN: Kada smo dolazili s Libinovog Prospekta bilo

nas je već mnogo tisuća. Štrajka otprilike pedeset
pogona, a štrajkaši su nam se pridružili da demon
striraju protiv rata i carističke vlasti.
VASIL JEFIMOVIČ: U zimi 1916/17. štrajkalo je
250 000 ljudi u pogonima.
SLUŠKINJA: Nosili smo transparente s natpisom »Do
lje rat! Živjela revolucija!« i crvenu zastavu. Našu
je zastavu nosila šezdesetogodišnja žena. Mi smo
joj rekli »Nije li ta zastava preteška? Daj nam za
stavu!« Ali ona je rekla:
PELAGIJA VLASOVA: Ne, kada budem umorna, predat
ću je tebi, pa ćeš je ti nositi. Jer koliko još imam
posla ja, Pelagija Vlasova, udovica radnika i majka
radnika! Kada sam prije mnogo godina zabrinuto
vidjela da mi se sin neće najesti, prvo sam samo
jaukala. Ali ništa se nije promijenilo. Onda sam
mu pomogla u borbi za kopjejku. Tada smo podi
zali male štrajkove za bolje nadnice. Sada smo
podigli velik štrajk u tvornicama municije i bori
mo se za vlast u državi.
SLUŠKINJA: Mnogi govore, da nikada neće biti to što
mi hoćemo. Neka budemo zadovoljni s onim što
imamo. Vlast vladajućih je sigurna. Nas će uvijek
poraziti. Pa i mnogi radnici kažu: to nikada neće
biti!
Mati 137
Tko još živi, neka ne kaže: nikada!

Sigurno nije sigurno
Tako kako jest, ostati neće.
Ako su govorili vladajući
Sada govore podjarmljeni.
Tko se usuđuje reći: nikada?
Do koga je da ugnjetavanje ostane? Do nas.
Do koga je da se razbije? Također do nas.
Koga su porazili, taj se podiže!
Tko je izgubljen, neka se bori!
Tko je spoznao svoj položaj, tko će njega zadržati?
Jer pobijeđeni od danas su pobjednici od sutra
I nikada postaje: još danas.
Opaske о komadu
Mati
Opaske о komadu M ati 141
1.
Komad M ati napisan je u stilu poučnih komada, ali zah

tijeva glumce; to je komad antimetafizičke, m aterijali
stičke nearistote! ske dramatike. Ona se ne služi preda
nim uživljavanjem gledaoca nipošto tako bez dvoumice
kao aristotelska, a i prema određenim psihičkim učin
cima, kao na primjer, katarzi, odnosi se bitno druga
čije. Kao što ne smjera tome da svoje junake izruči svije
tu kao neizbježivoj sudbini, tako joj nije ni do toga da
gledaoca izruči sugestivnom kazališnom doživljaju. Na
stojeći da svog gledaoca pouči sasvim određenom prak
tičnom ponašanju, kojeg je svrha da promijeni svijet,
ona ga već u kazalištu mora navesti na načelno druga
čije držanje od onoga na koje je naviknut. Slijede neke
mjere, poduzete prigodom izvedbe komada M ati u Ber
linu 1932. i u New Yorku 1935.
Posredno djelovanje epske pozornice
Pri prvoj izvedbi komada M ati pozornica (Caspara Nehera)

nije prizivala neko stvarno mjesto: ona je tako reći sama
izražavala stav prema događajima, navodila, pripovijedala,
pripremala i podsjećala. U svojim škrtim naznakama na
mještaja, vratiju itd., ograničavala se na predmete koji
su također igrali, to jest na one, bez kojih se radnja ne
bi odvijala ili bi se odvijala drugačije. Čvrst sistem neko
liko željeznih cijevi, nešto viših od čovjeka, koje su u
različitim razmacima okomito bile montirane na tlu po
zornice i bile zakvačene za druge, vodoravne, pomične,
produžive, cijevi s platnima, dopuštao je u Berlinu hitnu
preobrazbu. Među njima su u okvirima visjela drvena
vrata koja su se mogla zatvarati. U New Yorku je po
zornica (Max Gorelik) bila slična, ali stabilnija. Na veli
kom platnu u pozadini projicirali su se tekstovi i slikovni
dokumenti koji su ostajali za vrijem e prizora, tako da su
i te table dobile karakter kulise. Pozornica nije dakle

samo u naznakama pokazivala stvarne prostore, već i
tekstovima i slikovnim dokumentima predočivala onaj
veliki duhovni pokret, u kojem su se odigravali događaji.
Projekcije nisu nipošto jednostavna mehanička pomoćna
sredstva u smislu upotpunjenja, nisu podštapalice; one
ne pomažu gledaocu, već suprotno: one mu kvare totalno
uživljavanje, prekidaju njegovo mehaničko sudjelovanje.
Njihovo je djelovanje posredno. Time postaju organski
dijelovi umjetničkog djela.
Projekcije
Berlinska izvedba
Prizor 1 (stranica 69):

VLASOVE SVIH ZEMALJA
Prizor 2 (str. 72):

BORBA ZA KOPJEJKU
(1 kopjejka = 2 pfeniga)
Prizor 3 (str. 79):

Fotografija:
P. SUHLINOV, POSJEDNIK SUHLINOVLJEVIH TVORNICA
Prizor 4 (str. 85):

TEORIJA POSTAJE MATERIJALNOM SILOM, KADA ZA
HVATI MASE!
(Marx)
Prizor 5 (str. 90):

1. MAJ. RADNICI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!
Prizor 6 (str. 97):

TRUDBENICI TEŽE ZNANJU, JER GA TREBAJU ZA SVOJU
POBJEDU.
(Len/in)
Prizor 6 (str. 100):

Reprodukcija članske knjižice Pelagije Vlasove s njenom
fotografijom, preko toga kopirano:
ČLANSKA KNJIŽICA RUSKE SOCIJALDEMOKRATSKE
PARTIJE (BOLJŠEVIKA) ZA PELAGIJU VLASOVU IZ
TVERA.

DOKAŽITE, DA SE MOŽETE BORITI!
(Lenjin ženama)

Razdvojeni amblem srpa i čekića, dakle srp i čekić jedan
kraj drugoga, spojeni riječju »i«.

Amblem srpa i čekića: srp i čekić spojeni ukriž.

TREBA POTICATI SOCIJALNO DJELOVANJE ŽENA, DA
SE RIJEŠE SVOJE MALOGRAĐANSKE KUĆNE I OBITELJ
SKE PSIHOLOGIJE.
(Lenjin)

RELIGIJA JE OPIJUM ZA NAROD.
(Marx)

Fotografija vođa rata: car, njemački car, Poincare, Wilson,
Grey.

1914. PROTIV STRUJE!

Fotografija Lenjina, kraj toga:
ZA OBRAĆANJE IMPERIJALISTIČKOG RATA U GRAĐAN
SKI RAT.

1917
Dramski tekstovi I
Prizor 14 (str. 137), kao kraj:

U STUDENOM 1917 UZIM A RUSKI PROLETARIJAT VLAST.
Film s dokumentarnim snimkama oktobarske revolucije.

(Zabranjen od cenzure). U gledalištu kao transparent:
BEZ ŽENA NEMA ISTINSKOG MASOVNOG POKRETA.
(Lenjin)
Izvedba u New Yorku
*Prije prizora 1:
Naslov:
ŽIVOT REVOLUCIONARKE PELAGIJE VLASOVE IZ TVERA.
Slika M ajke.
Prizor 1:
Naslov:
1907. RADNICI GRADA TVERA ŽIVJELI SU U IZUZETNO
TEŠKIM UVJETIMA.
Slika: kupovna lista napisana krupnim rukopisom neško-
lovane osobe:
kruh 4 kopjejke
mast 7
zelje 3
krumpir 5
luk 2
čaj 5
26 kopjejki
Prizor 2:
Naslov:
PELAGIJA VLASOVA SA ŽALJENJEM UVIĐA DA JE NJE-
ZIM SIN U DRUŠTVU REVOLUCIONARNIH RADNIKA.
Slika četiriju siromašnih žena različitih narodnosti, uklju
čujući Crnkinju i Kineskinju, s naslovom:
U SVAKOJ ZEMLJI NA SVIJETU POSTOJE ŽENE KAO PE
LAGIJA VLASOVA.
Engleski tekst (op. prev.)

Prizor 3:
Naslov:
MAJKA SAMA DIJELI LETKE U SUHLINOVLJEVOJ TVOR
NICI DA BI SPRIJEČILA SINA DA SE BAVI REVOLUCIO
NARNOM DJELATNOŠĆU.
Slika: Letak:
Radnici:
Ne dajte gospodinu Suhlinovu da vam snizi nadnice!
Ne pregovarajte!
Štrajkajte!
Komitet Suhlinovljeve tvornice
Prizor 4:
Naslov:
MAJKA DOBIVA PRVU PODUKU IZ EKONOMIJE.
Slika tvornice i na njoj, manja i ovalna oblika, slika vlas
nika tvornice. Natpis ispod cijele slike: Suhlinovljeva
tvornica a ispod muškarčeve slike: P. Suhlinov, vlasnik.
Prizor 5:
Naslov:
PRVOG MAJA TVERSKI RADNICI DEMONSTRIRAJU PRO
TIV SMANJENJA NADNICA. MAJKA DOBIVA PODUKU
IZ POLITIKE.
Slika demonstracija.
Prizor 6:
Naslov:
1908. PAVEL JE U ZATVORU. IVAN VESOVČIKOV DO
VODI MAJKU U KUĆU SVOGA BRATA NIKOLAJA, UČI
TELJA. KOJI ŽIVI U ROSTOVU.
Slika: reprodukcija članske knjižice Vlasove, sa slikom
majke i natpisom:
PELAGIJA VLASOVA ČLAN RUSKE SOCIJALDEMOKRAT
SKE RADNIČKE PARTIJE.
Naslov:
UČITELJ IZNENAĐUJE SVOJU KUĆEGAZDARICU USRED
SASTANKA.
Naslov:
MATI UČI ČITATI I PISATI.'
Slika:
ZNANJE JE MOĆ. (Francis Bacon)
Slika: riječi:
Klasna borba — Radnik — Eksploatator.
Naslov:
IVAN VESOVČIKOV NE PREPOZNAJE VLASTITOG BRATA.
Slika: uokvirena slika Cara.
Prizor 7:
Naslov:
MAJKA ISKORIŠTAVA SVOJ POSJET SINU U ZATVORU
DA BI DOBILA ADRESE SELJAKA KOJI SIMPATIZIRAJU
POKRET.
Slika zatvora.
Prizor 8:
Naslov:
U RAZDOBLJU IZMEĐU 1909— 1913 RADNICI SU STAL
NO POKUŠAVALI UKLJUČITI U SVOJ POKRET SIROMAŠ
NE SELJAKE.
Slike radnika na jednoj strani i seljaka na drugoj.
Prizor 9:
Naslov:
PAVEL SE VRAĆA NAKON DUGA IZGNANSTVA U SI
BIRU.
Slika: Stihovi iz »Pohvale trećoj stvari«.
Prizor 10:
Naslov:
NA PRIJELAZU GRANICE PREMA FINSKOJ PAVEL VLA-
SOV JE UHVAĆEN I STRIJELJAN.
Slika: Pavelova fotografija. Kasnije: Pavelova fotografija
iz policijske kartoteke.
Prizor 11:
Naslov:
OBJAVA RATA.
Slika: Fotografija cara i njegovih generala.
Prizor 12:
Naslov:
PRVIH GODINA RATA RADNICI NISU HTJELI SLUŠATI
REVOLUCIONARE.
Slika: Red teksta: Ako ne uspijete!
Prizor 13:
Naslov:
MAJKA NASTAVLJA ANTIRATNU PROPAGANDU.
Slika: Popis poginulih i ranjenih (iz tri bitke na Istočnoj
fronti)
Prizor 14:
Naslov:
SIJEČANJ 1917. U REDOVIMA RADNIKA ŠTRAJKAŠA I
POBUNJENIH VOJNIKA MARŠIRA PELAGIJA VLASOVA,
MATI.
Slika: Fotografija oružane demonstracije.
Kraj:
Naslov:
U STUDENOM 1917. RUSKI PROLETARIJAT PREUZIMA
VLAST.
4.
Epski način prikazivanja
Epsko se kazalište služi najjednostavnijim mogućim gru

pacijama, koje pregledno izražavaju smisao događaja. Na
pušteno je »slučajno«, »životu slično«, »neusiljeno« gru
piranje: pozornica ne odražava »prirodnu« neuređenost
stvari. Željena protivnost prirodne neuređenosti je prirod
na uređenost. Sređujući činioci su povijesno-društvene
naravi. Stajalište režije ne određuje se pobliže, ali mno
gima je olakšano ako ga nazovemo stajalištem etnologa
i historičara. U drugom prizoru komada M ati sadržani su
ovi vanjski dogođaji, što ih režija mora jasno izdvojiti i

razdvojiti:
1. Mladog radnika Pavela Vlasova prvi put posjećuju re
volucionarni drugovi, koji u njegovom stanu obavljaju
ilegalni rad.
2. Zabrinuto njegova majka ga gleda u društvu revolu
cionarnih radnika. Ona ih pokušava rastjerati.
3. U maloj pjesmi objašnjava radnica Maša Halatova, da
radnici moraju cijelu državu »okrenuti odozgo do dolje«,
da izbore kruh i rad.
4. Policijska premetačina pokazuje Pelagiji Vlasovoj opas
nosti nove djelatnosti njenog sina.
5. lako užasnuta surovošću policije, Pelagija Vlasova ipak
izjavljuje da nasilnikom smatra svog sina, a ne državu.
Ona ga zbog toga osuđuje, a još više njegove zavodnike.
6. Pelagija Vlasova primjećuje da joj je sin izabran za
opasno dijeljenje letaka i nudi se sama, da ga odaleči
od te stvari.
7. Revolucioneri joj nakon kratkog savjetovanja predaju
letke. Ona ne zna čitati.
Tih sedam događaja treba prikazati bez patetizacije, jed
nako tako značajno i napadno kao bilo koji poznati histo
rijski dogođaj. Glumac tog epskog kazališta, koje služi
nearistotelskoj dramatici, mora pri tom učiniti sve, da
pokaže kako stoji između gledaoca i dogođaja. I to poka
zivanje tvori učinak prema željenom posrednom.
5.
Kao primjer:
opis prve izvedbe komada
Mati
Slijedi ponešto, što je pokazala prva glumica Majke (He

lene Weigel) epskom igrom:
1. U prvom prizoru izgovarala je glumica, s određenim
tipičnim držanjem u sredini pozornice, rečenice tako kao
Opaske о komadu Mati 149
da su zapravo pisane u trećem licu, ona dakle nije samo

hinila da je doista Vlasova ili da se njome smatra i
izgovara te rečenice doista, nego je čak spriječila da
se gledalac, zbog nemarnosti i stare navike, prenese u
određeni sobičak i smatra neposrednim očevicem i pri
sluškivačem nekog jednokratnog intimnog prizora, što
više, ona je gledaocu otvoreno predstavila osobu, koju
će odsada gledati nekoliko sati kako djeluje ili kako se
postupa s njom.
2. Pokušaje Vlasove da potjera revolucionere, glumica
je izvodila tako da se uz nešto pažljivosti mogla pro-
zrijeti njena vlastita vedrina. Predbacivanja revolucione-
rima bila su više uplašena nego silovita, njena ponuda
da dijeli letke bila je puna predbacivanja.
3. U prodoru u tvorničko dvorište pokazala je, da bi za
revolucionere bio dobar pogodak, da steknu takvog borca.
4. Svoju prvu poduku u ekonomiji prima s držanjem ve
like realistkinje. Stanovitom, ne neprijaznom energijom
ona pobija svoje protivnike u diskusiji, i to kao idealiste
koji ne zapažaju stvarnost. Od dokaza ne zahtijeva samo
istinu, nego i vjerojatnost.
5. Majsku su demonstraciju izgovarali tako kao da do
tični stoje pred sudom, ali na kraju je glumac Smilgina
naznačio slom tako što se spustio na koljena, a glumica
Majke se sagnula i uhvatila pri svojim posljednjim rije
čima zastavu što mu je ispala.
6. Odsad je Mati prikazana mnogo Ijubeznija i promiš-
Ijenija, osim sasvim na početku tih prizora, kada djeluje
preplašeno. Pohvala komunizmu pjevana je lako i mirno.
Prizor u kojem Pelagija Vlasova uči čitati i pisati s dru
gim radnicima, jedan je od najtežih za glumca. Smijeh
gledalaca zbog pojedinih rečenica ne smije je odvratiti
da ne pokaže muku učenja starijih i nepokretnih ljudi
i tako dosegne ozbiljnost istinski historijskog dogodaja,
socijalizacije znanosti i duhovne eksproprijacije građan
stva od iskorištavanog proletarijata, upućenog na tjelesni
rad. Taj se dogođaj ne odvija »između redaka«, on se
kazuje direktno. Kada se u nekom prizoru nešto direktno
govori, mnogi naši glumci smjesta nemirno traže u njemu
nešto što ne bi bilo direktno da to prikažu. Oni se ba
caju na »neizrazivo« između redaka, koje treba njih. Ali
kako time izrazivo i izraženo postaje banalnošću, to je

ponašanje štetno.
U malom prizoru »Ivan Vesovčikov ne prepoznaje više
svog brata« glumica je izrazila, da Pelagija Vlasova ne
vjeruje u nepromjenjivo biće učitelja, ali ne pokazuje ni
prstom u postignute promjene.
7. Pelagija Vlasova mora pred očima neprijatelja obaviti
svoj revolucionarni rad sa sinom, ona vara čuvara zatvora
hineći pred njim dirljivo i bezazleno ponašanje jedne
od stotina majki, kako ga on zamišlja. Ona mu omogu
ćava bezazleno uživljavanje. Tako ona, i sama primjer
sasvim nove, dirljive majčinske ljubavi, upotrebljava
svoje poznavanje stare, preživjele obiteljske. Glumica je
pokazala da je majka svjesna smiješnosti te situacije.
8. I u tom prizoru pokazala je glumica ne samo da ona
sama, nego i Vlasova shvaća smiješnost svog preru-
šavanja. Ona je jasno pokazala uvjerenje da sasvim pa
sivno, ma da i plastično držanje (s pravom povrijeđene)
mora dostajati da mesaru na imanju dozove u svijest nje
govu klasnu pripadnost. Ona je igrala malu i skromnu
kapljicu što prepuni posudu. Pohvala Vlasove (primjer
ograničavajuće pohvale) recitirala se pred zavjesom, i
to u prisutnosti Vlasove, koja stoji malo dalje po strani.
10. Tuga majke za sinom može se naznačiti tim e što su
joj kose sada bijele. Tuga je snažna, ali se samo nazna
čuje. Naravno ona ne uništava humor. Opis isparenja
Boga mora biti ispunjen time.
11. Djelovanje prizora zavisi od toga da se iscrpljenost
Pelagije Vlasove pokaže jasno. Veoma joj je teško da
govori jasno i glasno. Prije svake pojedine rečenice ona
crpi snagu u dugoj stanki. Onda izgovori rečenicu jas
nim glasom, određeno i bez emocija. Tako pokazuje svoje
dugogodišnje školovanje. Glumica postupa dobro ako po
tisne samilost prema liku što ga prikazuje.
12. Glumica se ovdje nije suprotstavljala samo radnici
ma, s kojima je razgovarala, nego se pokazuje i kao jedna
od njih: zajedno s njima ona pruža sliku proletarijata u
doba izbijanja rata. Napose »Daa«, kojim počinje svoju
posljednju repliku u 12. prizoru, izgovorila je veoma briž
ljivo, tako da to postaje gotovo glavno djelovanje pri
zora. Pognuta držanja (starice) glumica podiže bradu i
smiješi se, riječ izgovara otegnuto i tiho grlenim gla
Opuške о komadu Mati 151
som, kao da poima zavodljivost napuštanja svega, ali i

nužnost da neprestano daje sve od sebe u položaju u
kojem se nalazi proletarijat.
13. Glumica se bavi antiratnom propagandom tim e što
je prvo govorila pognuta, okrenuta i zavijena u veliku
maramu. Ona pokazuje karakter podzemnog rada.
Ali uvijek je od svih mogućih obilježja izabirala ona,
poznavanje kojih je u najširem smislu omogućavalo po
litičko shvaćanje Vlasovih, u najširem smislu, (dakle
također sasvim individualna, jednokratna i posebna!), i
takva, koje Vlasovama omogućavaju njihov rad: tako da
kle, kao da igra pred krugom političara, — ali zato ne
manje glumica ili izvan umjetnosti.
Zborovi
Da bi se osporilo »tonuće« gledalaca, »slobodno« aso-

ciranje, mogu se u gledalište smjestiti manji zborovi,
koji mu pokazuju ispravno držanje, pozivaju ga da stvori
mišljenje, da dozove upomoć svoje iskustvo, da kontro
lira. Takvi zborovi upućuju apel praktičaru u gledaocu, ali
ga pozivaju da se emancipira od prikazanog svijeta, pa
i od prikaza. Slijede neki primjeri zborova. Zamišljeni su
kao promjenljivi (već prema situaciji) i mogu se upot
puniti ili nadomjestiti čitanjem citata ili dokumenata,
izvođenjem pjesama.
Prizor 1
Str. 69, ispred: Gotovo se stidim što iznosim tu juhu

pred svog sina
1. ZBOR:
Pogledajte ovdje majku i sina! Među njima je nastupilo
Otuđenje. Zbog vanjskih okolnosti
Ona je postala gotovo njegovom neprijateljicom: ovdje
se bori
Prijateljska mati s neprijateljskim sinom.
Vidite dakle:
Borba se ne zaustavlja u sobi, ona bjesni na otvorenom,
A u prostoru ispunjenom borbom nitko nije izvan
borbe.
Str. 69, nakon: A on će biti sve nezadovoljniji.
2. ZBOR:
On je nezadovoljan, jer je spoznao svoj položaj!
A njegovo nezadovoljstvo čeka
Cijeli svijet.
Str. 69, nakon: Ne vidim izlaza.
3. ZBOR:
Pogledajte, kako je daleko od toga da vidi
Svoju zadaću, golemu! Još uvijek misli ona, kako
Razdijeliti njegovu sve manju nadnicu, tako da bi
Mogla biti još manja, a da se to ne osjeti zahvaljujući
njenoj umješnosti.
Prizor 2
Str. 73, nakon: Takvim ja ljudima ne iznosim čaj.

4. ZBOR:
Svog prirodnog neprijatelja gleda mati u svakom tko
Njenog sina potkrepljuje u njegovu odbijanju. Mnogo
Bolje činilo bi joj se za sina, da ostane trpeljiv
Rado viđen i u svojih ugnjetača, možda
Bi se tako provukao ispod bijede ili se možda
Ćak pridružio ugnjetačima sebi za dobro. Ali tako
Ugrožava on samo u naporu da poboljša svoje utočište
Upravo to utočište!
Str. 76, nakon: Oni ne čine pravo, ali ni on nije u pravu.
5. ZBOR:
Čekaj! Ne nastavljajte! Čudno je što vi to tamo
prikazujete!
Ona osuđuje ljude koji je tlače, zbog njihove surovosti.
Samo ponašanje čini joj se surovim, ali ne i zakon!
Ima drugih, koji opraštaju ljudima što provode surove
zakone.
Oboje je pogrešno! Ne razlikuj te
Opuške о komadu Mati 153
Taj zakon od njegovih slugu i tu

Državu od njenih vladalaca!
Sasvim je takva, kakvi su i oni! Jer ljudi su je
Stvorili. Od ljudi se sastoji i za
Ljude je planirana
Ali ne za sve
Nego za neke samo i za drugačije nego što si ti.
Lako nastaje glasina i održava se dugo
Da je država nešto drugo nego oni koji njome
upravljaju
I da je plemenitija od onih koje je koriste za sebe.
Tako kako se kaže, to su dobri ljudi sa zlim zaposlenjem
Kaže se također: loši ljudi služe dobroj stvari.
Ali u stvarnosti je zao tko zlo djeluje i zlo je
Stvar zlih.
Ne kaži dakle: dobra je država koja postupa loše s
tobom
I da bi mogla biti bolja. Ne: da je bolja, ne bi više bila
država.
Model za ostale prizore
Ako je lik »majke« poznat izvedbom, onda se mogu iz

vesti pojedini prizori slijedeće prirode:
Papirnati kaput
i u malim prilikama svakodnevice Pelagija se Vlasova

nastoji b oriti protiv ravnodušnosti i skori stav anih prema
njihovim patnjama
Sitničarija
NEKA RADNICA s djetetom: Koliko je sve to zajedno?

TRGOVKINJA: Kobasica je pet, brašno je dvanaest,
pekmez je deset, čaj je dvadeset, žigice su dvije

kopjejke. To je četrdesetidevet kopjejki.
RADNICA djetetu: Vidiš li, Iljiču, četrdesetidevet ko
pjejki, i sada neka ti još kupim i kaput. Drugim
ženama u dućanu: Neprestano se naime smrzava.
ŽENE: Odjeven je mnogo prelako. Nije čudo ako se
prehladi. Kako ga možete pustiti da ide tako nao
kolo, a već sniježi!
RADNICA: Pa kad još imam samo dvadeset kopjejki.
Imate li kapute?
Trgovkinja pokazuje motku na kojoj visi šest dječjih
kaputa.
RADNICA: Pa to je cijela hrpa. Pipa tkaninu. Veličina
bi bila dobra. Onaj tamo i nije tako skup. Ali nije
naravno ni tako topao. Ali nije ni loš. Onaj s pod
stavom bi bio bolji.
TRGOVKINJA: Ali taj je skuplji.
RADNICA: A tanak, koliko taj stoji?
TRGOVKINJA: Pet i po rubalja.
RADNICA: E, pa onda ga ne mogu kupiti. Nemam toli
ko novaca.
TRGOVKINJA: Samo je smrt besplatna. Drugoj ženi:
Što mogu dati vama?
ŽENA: Pola funte krupice.
RADNICA: Prošli tjedan su u Muratovljevim pogonima
i opet snizili nadnicu.
PELAGIJA VLASOVA: A ja sam čula i da su se radnici
složili s tim.
RADNICA: Ali samo zato, jer bi gospodin Muratov ina
če zatvorio tvornicu. Ako mora birati između niže
nadnice i zatvaranja tvornice, moj muž radije iza
bire nižu nadnicu.
PELAGIJA VLASOVA: Vidiš li, Iljiču, treba uvijek biti
za manje zlo. Konačno je to i za gospodina Mura-
tova manje zlo. On bi nam radije plaćao manje
nego više. Ako gospodin Muratov želi imati profit,
dragi Iljiču, onda mora smanjiti nadnicu tvom
ocu. Ali tvoj otac ne mora raditi i dalje, ako ne že
li. Ali ti trebaš kaput. I ne trebaš kaput za dva
Opaske о komadu Muti 155
deset kopjejki, nego kaput. Kad bi trebao kaput

za dvadeset kopjejki, onda bi to bio njegov kaput.
Uzima kroj ni uzorak od papira s dućanske tezge i
odijeva ga malom Iljiču.
TRGOVKINJA: Ostavite moj krojni uzorak.
PELAGIJA VLASOVA: Vidiš, Iljiču, nećeš uopće dobili
kaput. Naravno, taj od papira, ni taj nije pravi. A
ti pak želiš pravi? Evo, tanak je kao papir. A tvoja
majka ga uopće nema. To nije pravo.
TRGOVKINJA: Ostavite moje krojne uzorke na miru!
NEKA ŽENA: Pa ona se samo šali.
DRUGA ŽENA: Zašto se rugate djetetu?
PELAGIJA VLASOVA: Tko se ruga Iljiču? Ja ili gospo
din Muratov i tvorničar kaputa? Iljič je tražio ka
put za nekoliko kopjejki, pa je i dobio kaput. Zar
nije topao? Da je bar tražio topao!
TRGOVKINJA: Kažite samo: ja sam kriva, jer ne po
klanjam kapute.
RADNICA: Ja ništa nisam tražila od vas, znam da to ne
možete.
PRVA ŽENA Pelagiji Vlasovoj: Zar ne, niste valjda htje
li reći da je trgovkinja kriva?
PELAGIJA VLASOVA: Ne. Nitko nije kriv osim Iljiča.
RADNICA: Ja svakako ne mogu kupiti kaput.
TRGOVKINJA: Pa i ne morate kupiti, ako vam je cije
na previsoka.
PELAGIJA VLASOVA: Tako je, Iljič. Ti ne trebaš ka
put, kad je cijena previsoka.
RADNICA: Ja još imam samo dvadeset kopjejki i ništa
više.
DRUGA ŽENA: Znam ja nju. Ona ide naokolo i sije
nezadovoljstvo.
PRVA ŽENA pokazuje na trgovkinju koja sada plače:
Pa ona mora tvorničaru platiti kapute.
PELAGIJA VLASOVA: Naravno da to nije kaput: on
ne grije. A to — pokazuje na šest kaputa na motki
— ni to nisu kaputi: to je roba. Ako tvorničar ka
puta želi imati profit, Iljič ne može dobiti drugi

kaput. Taj kaput, Iljič, to je manje zlo. Nikakav
bi bio veće. Izađi dakle, Iljiču, s tvojim kaputom,
kaži snijegu neka te poštedi, kada te gospodin Mu-
ratov neće poštedjeti. Imaš pogrešan kaput i krive
roditelje, Iljiču: oni ne znaju kako da ti nabavljaju
kapute. Kaži snijegu i vjetru, neka sniježe ovdje,
jer tu vise kaputi.
Američka prerada
Da bi se osvijetlio dramatski princip, evo obrade komada,

što ju je izvršio američki dramatičar Peters po narudžbi
Theatre Union u New Yorku i koja se opet vraća starijim
principima.
Uvodni prizor
*Rano je jutro u kuhinji i dnevnoj sobi Pelagije Vla-

sove. Majka kuha juhu za svog sina. Pavel dolazi iz
susjedne sobice zakopčavajući ovratnik košulje.
U ruci nosi knjigu.
PAVEL: Dobro jutro, majko.
MAJKA: Ali Pavel, tek je pet sati.
PAVEL: Znam, majko. Jutros sam rano ustao. Imam
posla.
Pavel sjeda i počinje vezati cipele, istovremeno čitajući
knjigu koju je stavio na stol.
MAJKA ga zabrinuto gleda, a zatim kima glavom: Po
sla! Ide do peći i miješa juhu. Pavel.
Engleski tekst
Opuške о komadu M ati 157
PAVEL ne dižući pogleda s knjige: Molim, majko!

MAJKA: Gotovo me stid da ti iznesem ovu juhu za do
ručak. Tako je rijetka. Ali nemam što staviti u nju,
Pavel: ništa u cijeloj kući. To što su ti prošli tje
dan smanjili nadnicu za peni na sat, to je velika
razlika, Pavel. Pazim i štedim, ali nikako ne mogu
sastaviti kraj s krajem.
PAVEL zadubljen u čitanje, odsutno: Nije važno, maj
ko.
MAJKA: Ali, ne, važno je. Ti mnogo radiš. I teško. Tre
ba ti bolja hrana. Okreće se opet peći, kima gla
vom: O, kako je to zlo, zlo. Moj sin jedinac, a ne
mogu mu dati poštenu zdjelicu juhe za doručak!
Ti si mlad, Pavel. Moraš rasti. Okreće se prema
njemu, ali on je zadubljen u svoju knjigu. Zašto
stalno čitaš te knjige? Sad si nezadovoljan. A sada
kad ti je smanjena nadnica a juha sve rjeđa, bit
ćeš još nezadovoljniji.
U međuvremenu je nalila juhu u njegovu zdjelicu za
ručak i donijela mu je, dok on sjedi za stolom nagnut
nad knjigom.
PAVEL: Hvala.
Ne dižući pogleda s knjige, Pavel skida poklopac sa
zdjelice i miriše juhu. Zatim vraća poklopac na mjesto
i gura zdjelicu natrag.
MAJKA: Da, znam, znam da nije dobra, Pavel. Ali, što
da radim? Sto da radim?
Pavel ne odgovara. Kratka stanka.
MAJKA: Znam što misliš. »Od stare nemam više kori
sti. Samo mi smeta. Zašto je moram uzdržavati i
hraniti i oblačiti od svoje male nadnice?« Da, da,
jednog ćeš dana otići. Sjeda, uzrujana. Sto da ra
dim, Pavel, što da radim? Rastežem svaku kopjej-
ku koliko mogu. Stedim na drvu i na struji. Krpam
i popravljam i štedim. Ali, nikakve koristi, Pavel.
Nikakve koristi. Ne znam što da učinim.
Pavel još uvijek čita svoju knjigu.
Majka ustaje i počinje čistiti sobu. Četka njegovo odi
jelo, briše prašinu na namještaju i mete pod. Istovre
meno se na obje strane pozornice pojavljuje zbor re
volucionarnih radnika i pjeva:
ZBOR:
Radi! Radi više, još više!
Pazi, čuvaj i štedi!
Računaj, računaj više!
Ali kad novca nema
Što ti tu možeš.
Radi što hoćeš,
Al, koristi nema
Tebi je teško
I bit će gore.
Ne možeš više
Al odgovor gdje je?
Bila jednom vrana
Nije više mogla hraniti mlade
Bespomoćna protiv zimske vijavice
Pa onda slomljena, sjela i zaplakala:
I ti si slomljena
I ti plačeš.
Radi što hoćeš,
Al koristi nema
Tebi je teško
I bit će gore.
Ne možeš više
Al odgovor gdje je?
Uzalud radiš i ne štediš truda
Da stekneš što nikad steći ne možeš
Da zaradiš što se zaradit ne može
Ali kad novca nema, nikada rada dosta.
U svojoj kuhinji ne odlučuješ ti
Hoće li mesa biti.
Radi što hoćeš,
Al koristi nema.
Tebi je teško
I bit će gore.
Ne možeš više
Al odgovor gdje je?
Zbor nestaje. Kucanje na vratima. Pavel brzo ustaje.
Majka se iznenađeno okreće i gleda ga. Ulazi grupica
revolucionarnih radnika. Neki od njih imaju nešto pod

kaputom.
ANTON RIBIN: Evo nas.
PAVEL: Zdravo, Anton! Andrej!
MAŠA gleda naokolo: Da, ovdje izgleda sigurno. Ovdje
nas nikada neće naći.
ANDREJ: Pavel, ovo je Maša Halatova. Rukuju se. Pa
vel nam se pridružio prošli tjedan. A ovo je Ivan,
Ivan Vesovčikov. Pavel nam je ponudio svoj stan
kad radimo nešto posebno.
Rukuju se.
IVAN: Da, posla ima mnogo.
ANDREJ: Danas moramo naštampati letke, Pavel. Na
kon onog smanjenja nadnica cijela je tvornica na
ćulila uši. Posljednja tri dana dijelimo letke.
MAŠA: Ali danas je važan dan.
ANDREJ: Večeras je sastanak radnika na kojem ćemo
odlučiti hoćemo li se s time pomiriti — ili štraj
kati?
ANTON: Evo — izvlači ispod kaputa aparat za umno
žavanje i pokazuje ga — donijeli smo sa sobom
malu štampariju.
MAŠA ispod kaputa vadi nekoliko svežanja papira.
Svi se smiju.
PAVEL se smije s ostalima: Sjednite! Majka će vam
skuhati čaj.
Svi skidaju kapute, idu do stola, stavljaju aparat na
stol i pripremaju se za posao.
ANDREJ dodaje Pavelu stolnjak, koji je skinuo sa stola:
Drži. Bilo bi dobro da zastreš prozor, Pavel.
ANTON: Sad sam se sjetio: Gdje ti je brat, Maša?
MAŠA: Zaključili smo da je bolje da ne dođe. Čini se
da ga je netko sinoć pratio dok je išao kući. Odlu
čio je da jutros ode ravno u tvornicu.
PAVEL: Čujte — svi dižu pogled к Pavelu i on govori
tiše —, molim vas, govorite tiše! Ne bih htio da
nas ona čuje — glavom pokazuje majku, koja stoji
kraj peći. Znate, nije više mlada.
Gledaju ga i kimaju glavom. Stanka.

ANTON: Evo, tu je matrica. Da vidimo ...
Svatko ima svoj zadatak i uskoro svi marljivo rade.
Majka kod peći polako priprema čaj. S vremena na
vrijeme potajno se okreće i promatra ih. Ne sviđa joj
se ono što vidi.
MAJKA mrmljajući za sebe: Upao je u fino društvo.
Ne sviđa mi se njihov izgled. Oni će ga upropastiti.
Dovest će ga u bogzna kakve neprilike. Bučno stav
lja čajnik na peć. A, ne, takvima neću kuhati čaj.
Odlučno odlazi do stola. Pavel, imam malo čaja.
Sigurno nećete slab čaj.
PAVEL: Dobro. Ne smeta ako je čaj slab, majko.
MAJKA ne znajući što bi rekla: Dobro. Dobro.
Odlazi natrag do peći i sjeda na stolčić.
MAJKA: Što da radim? Ako im ne skuham čaj, on će
znati da mi se ne sviđaju. Anton i Maša se došap-
tavaju dok ih ona promatra. Šapću zato da ih ne
čujem. Hm! Sigurno ima prilično mnogo stvari о
kojima ne mogu govoriti glasno. Ustaje i odlučno
odlazi do stola. Pavel, što misliš što bi rekao gazda
kad bi vidio da se ovdje u pet sati ujutro sastaju
neki čudni ljudi i nešto štampaju? Ionako kasni
mo s plaćanjem stanarine.
PAVEL: Zašto misliš da će primijetiti, majko?
IVAN: Vjerujte mi, gospođo Vlasova, to je ono što nas
najviše brine, to što niste platili stanarinu. Možda
to tako ne izgleda, ali je istina.
MAJKA otresito: Nisam baš sigurna. Vraća se к peći i
ponovno sjeda.
MAŠA: Mislim da se ne sviđamo tvojoj majci, Pavel.
ANDREJ: Moja je majka isto takva. Ona ne može shva
titi da će joj ono što mi radimo pomoći da kupi
čaj i plati stanarinu.
MAŠA pjeva majci:
Ako nemaš juhe
Što ćeš jesti?
Uzmi cijelu državu
Opaske о komadu Mati
16f
I okreni ie naglavce
Sve dok ne dobiješ juhu.
Pa ćeš se najesti.
Ako nemaš posao
Možeš li uopće živjeti?
Uzmi cijelu državu
I okreni je naglavce
Dok ne postaneš svoj gazda.
Pa ćeš dobiti posao.
Ako ti se ljudi smiju i vele da si slab
Ne smiješ gubiti vrijeme
Okupi sve one
Koji su slabi.
Pa ćeš imati ogromnu snagu.
Nitko ti se neće usuditi smijati.
Izvana se čuje prodoran zvižduk. Mala grupa odmah
prekida rad.
IVAN: Policija!
ANDREJ: Brzo, aparat. Maša odnosi aparat prema di-
vanu. Ne, ne tamo! Kroz prozor! Anton, sakrij let
ke! Sjedni na njih!
Sve to rade u žurbi. Majka začuđeno promatra.
MAJKA: Policija? Pavel! Pavel, što ste učinili? Zašto
policija dolazi ovamo, Pavel? Što ste to štampali?
Maša je nježno vodi do stolice kraj prozora: Ništa se
neće dogoditi. Samo sjednite i budite mirni.
Do sada je aparat već sakriven i radnici sjedaju. Krat
ka stanka a onda, bez kucanja, policija upada u kuću.
POLICAJAC: Ne mičite se! Ubit ćemo prvog tko se mak
ne . . .
Tu obradu smo mi odbili, ali nam nije uspjelo da potis-

nemo njene tendencije u stilu izvedbe.
9.
Kritika izvedbe u New Yorku
(Za časopis »New Masses«)
Izvedba komada M ati u Theatre Union predstavlja poku

šaj da se njujorškim radnicima prikaže komad do sada
nepoznata tipa. Taj tip komada nearistotelske dramatike,
koji se služi principima prikazivanja novog, naime epskog
kazališta, upotrebljava s jedne strane tehniku punoraz-
vijenog građanskog kazališta, a s druge strane tehniku
malih proleterskih glumačkih trupa, koje su nakon revo
lucije u Njemačkoj razradile za svoje proleterske svrhe
osebujan i nov stil; on nije nepoznat samo gledaocima,
nego i glumcima, režiserima i dramaturzima. Režija od
jednom zahtijeva znanja političke prirode i sposobnosti
umjetničke vrste, koja su nepotrebna uprizorenju koma
da poznatog tipa.
Ako je jedno kazalište kadro da prednjači svojoj publici
umjesto da trči iza nje, onda je to proletersko kazalište.
Ali prednjačiti toj publici ne znači isključiti je iz sudje
lovanja u izvedbi. Naša bi kazališta morala u mnogo ve
ćem mjerilu, nego što to jest, organizirati kontrolu poli
tički i kulturno najrazvijenijih dijelova svoje publike nad
izvedbom. Cijeli niz pitanja, koja su se postavila u režiji
komada M ati mogla su se riješiti lako provedivom
suradnjom radnika. Nikada se, na primjer, politički ško
lovan radnik ne bi mogao suglasiti s kazalištem ako bi
tvrdilo da je publici toliko važno da komad ne traje dulje
od dva sata, da bi se bezuvjetno morao križati veliki
prizor antiratne propagande trećeg čina (iako traje samo
sedam minuta). Oni bi smjesta rekli: ali onda nakon
prizora u kojem se pokazuje kako 1914 proletarijat u
pretežnoj većini odbija parole boljševika (12), neposred
no, kao dar s nebesa, koji dopadne nedjelatnima, koji če
kaju (14), slijedi preokret u 1917! Mora se ipak pokazati,
da je revolucionarni rad nužan da bi došlo do takvih pre
okreta, treba pokazati kako se to radi. Argumentirajući
tako, oni bi bili spasili i estetsku konstrukciju trećeg
čina, koja je uništena nesretnim izbacivanjem glavnog
prizora.
Istodobno dramatika tipa komada Mati zahtijeva i omo
gućava mnogo veću mjeru slobode srodnim umjetnosti-
ma, naime muzici i scenografiji, nego komadi drugog

tipa. Veoma smo se čudili skromnim mogućnostima, što
su pružene odličnom scenografu da ostvari svoje nakane.
Nije bio pozvan da sudjeluje u aranžmanima, smještaju
glumaca, raspravi о kostimima. Rusifikacija kostima, poli
tički sumnjiva operacija, jer tim e nastaje dojam slikovni
ce, a tragika revolucionarnog radnika dobiva egzotičnu i
lokalnu boju, provedena je u posljednjem času. a da ga
nisu ni pitali. Čak su i rasvjetu razradili bez njega. Nje
gova konstrukcija otvoreno pokazuje rasvjetni aparat i
muzički aparat. Ali kako klaviri za vrijem e muzičkih ko
mada nisu bili osvijetljeni, sticao se samo dojam da za
njih zapravo drugdje nije bilo mjesta. (»Imam plan / na-
lijepit ću bradu / sakrit je lepezom / da je nitko ne pri
mijeti.«) Na deziluzioniranoj pozornici izvodili su trikove
rasvjete pozornice iluzija: bilo je ugođajnih osvjetljenja
oktobarske večeri između tih jednostavnih zidova i apa
rata, što teže sasvim drugačijim djelovanjima. Isti je po
stupak doživio Eisler sa svojom muzikom. Kako režija
nije smatrala grupiranje i geste pjevača stvari muzičara,
neki su komadi potpuno izgubili svoje djelovanje, jer je
nastao pogrešan politički smisao. Zborna pjesma »Par
tija je u opasnosti« oštetila je cijelu izvedbu. Režija je,
umjesto da smjesti pjevače uz muzičku aparaturu ili iza
scene, poslala pjevače da prodru u sobu gdje majka leži
bolesna i da je silovitim gestama pozovu da pomogne
partiji. Teženje pojedinca svojoj partiji u času opasnosti
pretvorilo se u čin surovosti — zov partije razaslan po
svuda, na koji se diže i smrtno bolesna, postao je istjeri
vanje bolesne stare žene iz kreveta. Proletersko kazalište
mora naučiti da slobodno razvije različite umjetnosti koje
su mu potrebne. Ono mora znati čuti umjetničke i poli
tičke argumente i ne smije režiseru pružati priliku da se
individualno »izražava«.
Veoma je važno pitanje pojednostavljenja. Neka su poje
dnostavljenja nužna da bi se ponašanje likova drame
moglo pokazati tako jasno da gledalac može u potpunosti
shvatiti političko značenje tog ponašanja. Ali jednostav
nost nije primitivnost. U epskom kazalištu je potpuno
moguće da se lik eksponira u najkraćem vremenu, tako
da, na primjer, jednostavno izvijesti: ja sam učitelj u
tom selu; moj je rad veoma težak jer imam suviše uče
nika itd. Ali što je moguće, treba prvo tek omogućiti.
Tu je potrebna umjetnost. Način govora i gestika moraju
se ovdje brižljivo odabrati i krupno stilizirati. Kako se

interes gledalaca upravlja jedino na ponašanje likova,
svaka gesta mora, govoreći čisto estetski, biti značajna i
tipična. Režija mora prije svega imati historijski pogled.
Mali prizor, na primjer, u kojem Vlasova prima svoju prvu
lekciju u ekonomiji, nipošto nije dogođaj samo u njenom
vlastitom životu; to je historijski dogođaj; pod nevjero
jatnim pritiskom bijede izrabljivani počinju misliti. Oni
otkrivaju uzroke svoje bijede. Komadi tog tipa su ta to
veoma zainteresirani za razvoj života što ga prikazuju,
kao za procesualno zbivanje, da zapravo potpuno djeluju
tek kada se posjete drugi put. Određene rečenice likova
mogu se potpuno shvatiti tek kada se već zna kako će
te osobe govoriti kasnije. Dakle nužno je pridati zbiva
njima i rečenicama izražajnost koja ostaje u sjećanju. U
izvedbi komada M ati u Theatre Union ispravno su go
vorili u slijedećim rečenicama: u prizoru kada majka leži
bolesna, gospođa Henry (na žalost je prizor onda bio
kraćen); u prizoru majske demonstracije glumac Pavla,
John Boruff, uglavnom na mjestu »Smilgin, radnik, revo-
lucioner, dvadeset godina u pokretu, prvog maja, 1905,
u 11 sati prijepodne itd.«; M illicent Green u prizoru raz-
diranja Biblije, kada kao stanarka kojoj je otkazano traži
Bibliju, da pokaže kako kršćanin mora ljubiti svoga bliž
njeg.
Ta su navedena mjesta bila ispravno izgovorena, jer su
izgovorena tako odgovorno kao izjave pred sudom što se
zapisuju i jer se gestus može zapamtiti.
Sve su to teške umjetničke zadaće, ali i neuspjeh ili
samo djelomični uspjeh ne smiju obeshrabriti naše ka
zalište u početku. Ako možemo poboljšati organizaciju
umjetničke proizvodnje, ako nam uspije da sačuvamo na
še kazalište od ukrućenja, da razvijemo svoju tehniku i
učinimo je gipkom, ukratko, ako učimo, imamo mogućno
sti da uz neusporedivu spremnost naše proleterske pu
blike i neosporno svjež impetus našeg mladog kazališta
izgradimo doista proletersku umjetnost.
Opuške о komadu M ali 165
10 .
Pismo
radničkom kazalištu
»Theatre Union«
u New Yorku,
u vezi s komadom
Mati
Kada sam napisao komad »Mati«

Po knjizi druga Gorkoga i mnogim
Pripovijestima proleterskih drugova iz njihove
Dnevne borbe, napisao sam to
Bez ikakva okolišanja, u škrtom jeziku
Cisto redajući riječi, sve geste
Svojih likova birajući brižno, kao kada se
Izvještava о riječima i djelima velikih.
Koliko sam najbolje znao
Prikazao sam one svakodnevne
Tisućustruke događaje u prezrenim stanovima
Među mnogobrojnima kao historijske događaje
Nimalo manje značajne od slavnih
Djela vojskovođa i državnika u čitankama.
Svojom sam zadaćom smatrao da izvijestim о velikom
historijskom liku
Nepoznatom pioniru čovječanstva.
Kao uzoru.
I tako vidite proletersku majku kako ide putom

Dugim krivudavim putom svoje klase, vidite kako joj
Prvo nedostaje novčić u nadnici njenog sina: ona mu ne
Može ukusnu juhu skuhati. Tako se upliće
U borbu s njim, boji se da ga ne izgubi. Onda mu
Pomaže protiv volje u njegovoj borbi za novčić
U neprestanu strahu da ga ne izgubi u borbi. Polako
Slijedi ona sina u guštaru borbi za nadnicu. A uz to
Nauči čitati. Ostavlja svoju kolibu, skrbi se i za druge,
Ne samo za sina, koji su u istom položaju, protiv kojih
Se nekada borila za svog sina; sada se bori s njima.

Tako počinju padati zidovi oko njenog ognjišta.
Njen stol ugosti
Mnogog sina drugih majki. Sabiralištem
Postaje koliba, koja je jednom bila premala za dvoje.
Ali sina
Ona vidi samo rijetko. Borba ga odvodi od nje.
A ona sama stoji usred vreve boraca. Razgovor
Između sina i majke postaje dozivanjem
Za vrijeme bitke. Na kraju pada sin.
Više mu ne može pribavljati juhu na jedinom
Putu što postoji. Ali ona već stoji
U najgušćoj vrevi neprestane
Goleme klasne bitke. Još uvijek mati
Još više sada mati, mnogih palih
Borbenih majki, nerođenih majki, ona sada čisti
Državu. Stavlja vladajućima kamenje
U iznuđeno jelo. Čisti oružje. Uči
Mnoge svoje sinove i kćeri jezik borbe
Protiv rata i iskorištavanja, član je vojne sile
Preko cijele planete, progonjena i gonilac
Netrpljena i nestrpljiva. Tučena i neumoljiva.
I tako smo mi izveli komad kao izvještaj iz velikih

vremena
Ne manje zlatnih u svjetlu mnogih svjetiljki
Od komada о kraljevima prijašnjih vremena
Niti manje vedro i veselo, odmjereno
U tužnim stvarima. Pred čistim platnom
Nastupali su glumci jednostavno s karakterističnim
Gestama svojih prizora, izgovarali točno
Svoje rečenice, utvrđene riječi. Svake rečenice
djelovanje
Bilo je očekivano i otkriveno. A očekivalo se
Da mnoštvo rečenica dođe na tezulju — jer znamo
Kako oni što malo posjeduju, često ih varaju
Ispituju novčić zubima, je li prav. Tako kao novčić
Treba da oni što malo posjeduju, često ih varaju, naši
gledaoci,
Ispituju rečenice glumaca. Malo nagovještaja
Ukazivalo je na poprišta. Nekoliko stolova i stolaca,
Najneophodnije bilo je dovoljno. Ali fotografije

Velikog protivnika bile su projicirane na table pozadine.
A izreke socijalističkih klasika
Okruživale su, naslikane na marame ili projicirane na
Ploče, brižljive glumce. Njihov je nastup bio prirodan.
No ono što ništa ne govori izostavljeno je
Dobro promišljenim kraćenjima. Muzički su komadi
Izneseni lako, s ljupkošću. Mnogo smijeha
Bilo je u gledalištu. Nepresušna
Dobra volja lukave Vlasove, crpljena iz pouzdanja
Njene mlade klase, poticala je
Sretan smijeh na klupama radnika.
Iskoristili su žustro rijetku priliku
Da prisustvuju uobičajenim zbivanjima bez najpreče
opasnosti i
Imali vremena da proučavaju i promisle vlastito
ponašanje.
4.
Drugovi, vidim da ste zbunjeni

Čitajući mali komad.
Škrt jezik
Čini vam se siromašnim. Tako kao u tom izvještaju,
Kažete vi, ljudi ne govore. Ja sam čitao
Vašu obradu. Ovdje dodajete »Dobro jutro«
Tamo »Zdravo, moj momče«. Veliko poprište
Ispunili ste pokućstvom. Miris ugljena
Dolazi s ognjišta. Smiona postaje poslušnom,
historijsko svakodnevnim.
Umjesto divljenje
Izazivate samilost za majku, koja gubi sina.
Smrt sina
Premještate lukavo na kraj. Samo tako, mislite vi,
gledalac će
Zadržati interes dok zavjesa ne padne.
Kao što poslovni čovjek
Investira novac u pogon, tako, mislite vi, investira
gledalac
Osjećaj u junaka: dobit će ga natrag
I to dvostruko. Ali proleterski gledaoci
Prve izvedbe nisu žalili za sinom na kraju.
Njihov je interes ostao živ. Ali ne zbog surovosti.
Pa i tada mnogi su nas pitali:

Hoće li vas radnik razumjeti? Hoće li se odreći
Uobičajene droge, sudjelovanja u duhu
U tuđoj pobuni, u uzlazu drugih; svih iluzija
Što ga podražuju dva sata i ostavljaju iscrpljenim,
Ispunjenog neodređenim osjećanjem i neodređenijom
nadom?
Želite li doista, nudeći
Znanje i iskustvo, ispuniti parket državnicima?
Drugovi, oblik novih komada je
Nov. Ali zašto se bojati
Onoga što je novo? Je li to teško izvesti?
Ali zašto se bojati onoga što je novo i teško je izvesti?
Za iskorištavane, uvijek razočaravane
I život je postojan eksperiment
A zaraditi nekoliko novčića
Nesigurni posao što se nigdje ne uči.
Zašto da se boji novog umjesto starog? Ali čak i kada
Vaš gledalac, radnik, oklijeva, onda biste morali
Ne trčati za njim, nego ići ispred njega,
Brzo ispred njega, dugim korakom.
Vjerujući bezuvjetno u njegovu konačnu snagu.
Je li nearistotelska dramatika tipa komada

Mati
primitivna?
Premda je njujorška izvedba i bila kolebljiva u svojim

načelima, ostalo je ipak dovoljno da se žigoše kao epska.
Pritužbe građanskih gledalaca zbog uvriježenog »doživ
ljaja« nisu izostale ni u Berlinu ni u New Yorku:
Acht-Ulir-Abendblatt,
Berlin, od 1 8.1.1932.
» . .. Brecht se obraća uhu i razumu i potpuno zanemaruje

temelje ruske sredine I psihologije, prikazom kojih ten
denciozno djelo Gorkoga postaje umjetničkim djelom .. .*
Opaske о koinatlu Mati
* New York Daily Herald,

od 20. 11. 1935.
». . . Pudovkin je roman majstorski pretvorio u napetu

scensku tragediju. Međutim, gorka priča о radničkoj maj
ci koja ne sluteći izdaje svog sina i iskupljuje se tako
što u štrajku zajedno s njim odlazi u smrt, u Brechtovoj
je obradi nevjerojatno iskrivljena . . . Majka je prikazana
kako sudjeluje u nekoj vrsti seminara iz taktike klasne
borbe u razdoblju između 1905 i 1917, pri čem je klasično
djelo Gorkoga gotovo sasvim izgubilo b o ju . . . »
Deutsche Zeitung,
Berlin, 18. 1. 1932.
* . . . Za stil tih izvedbi stoje na raspolaganju glumci, koji

osvajaju jasnoćom svoje igre. Doduše, potiskuje se pravo
glumačko, to jest preobražena strast u doživljenoj igri
na pozornici, a umjesto toga javlja se izvjestitelj, pripo
vjedač, nezainteresirani motrilac.«
W estfälischer Kurier,
Ham
* . . . On (Billinger) pokazuje i u svom kraju, kako se na

kon propasti tog para, zavedenog od demona, pod prisi
lom dogođaja i dotaknut milošću Božića, čovjek kojeg je
očarala božićnja noć, odlučuje na brak — to je Billinge-
rovo remek-djelo, kako on to prenosi u red braka, kao što
nam je on tajnovito prikazan u m isteriju očovječenja Boga
i svete obitelji. Možemo b iti ponosni, što znamo da je
jednom konačno i opet jedan katolički dramatičar izveden
na tako uglednom mjestu.
Kako je jadan prema tome igrokaz »Mati« prema pozna
tom romanu Maksima Gorkoga, što ga je izvela komuni
stička grupa mladih glumaca, a Brecht dramatizirao kao
poučni komad. Doživljaji jedne radničke žene, koja više
ne može nahraniti svog sina, razvijaju se sistematski iz
privatnog života u partiju i žele dokazati, da je mjesto
jedne majke tamo gdje, prema Lenjinovom učenju, i im
p erijalistički rat prelazi u građanski rat .«
Engleski tekst
Deutsche Tageszeitung,
Berlin, od 18. 1. 1932.
». . . što se zbiva, odvija pred očima publike, porazno je

oskudno i d je tin jasto . . . »
* Daily M irror
New York, od 20. 11. 1935.
». . . 'M ati' je loša, amaterski prikazana predstava.«
Der Vorwärts,
Berlin, od 18. 1. 1932.
». . . To (Gorkijev roman) je divan rom an... Pelagija smi

je um rijeti kao zadivljujuće proleterska duša, iako cari
stički žandari na smrt muče svijetlu revolucionerku... A li
Brecht izvrće čudesan nekadašnji gorkizam u staljinizam
iz 1932 . . . Ukratko, veličanstven roman, preoblikovan u
dramu, postaje opet romanom, ali je izgubio psihološku
snagu.«
Berliner Tageblatt,
od 18. 1. 1932.
». . . blago prijateljski jest kad kažemo: to je komad za

prim itivne slušaoce. Zapravo, to je komad primitivnog
autora.«
* Brooklyn Daily Eagle,

od 20. 11. 1935.
» . . . Ovu dramu trebalo bi svrstati u kategoriju • zabava za

djecu«, jer ona i jest jednostavni dječji vrtić za komuni
stičke m ališane...«
* New York Evening Journal,

od 20. 11. 1935.
» . . . Čini m i se da oni potcjenjuju inteligenciju svoje pu

blike. Njihova je metoda jednostavna kao školska ploča,
djetinjasta kao kutija kocaka za slaganje u jaslicama.
'Ja sam Pelagija Vlasova’, veli starica, obraćajući se nepo
Engleski tekst
Opaske о komadu Mati 171
sredno publici, 7 kuham juhu za svog sina, radnika. Juha

postaje sve rjeđa, i neće mu b iti dobra. Postat će neza
dovoljan i uplest se u neprilike. Čita knjige.'
Isto je tako mogla dodati važnu novost da se riječ 'mačka'
sastoji od slova m a č k a . . . «
Vidi se, kako tvrdoglavo građanska publika ustraje na

točnom zadovoljavanju ideoloških i osjetilnih potreba u
kazalištu. Ne zadovolji li kazalište svoju utvrđenu funkci
ju ili je zadovolji nedovoljno, onda je ono zakazalo, ono
je oskudno, primitivno. Kako je teško probiti to kruto
fiksiranje funkcije, pokazuje naivno priznanje Andora Ga-
bora u »Linskurve« prigodom razgovora о izvedbi Beche-
rovog Velikog plana od »navodnih« epigona epskog ka
zališta. Gabor piše:
Linkskurve,
Berlin, studeni-prosinac 1932.
»Ako je on (gledalac) i pošao onamo s namjerom, da

kliče pozornici, piscima i prikazivačima, on to ipak nije
mogao učiniti, jer su mu pružene 'samo' — to nije malo
— napete žice, ali ne i, svim živcima željena, zvučna
melodija.«
Tako dakle idu i politički prosvijećeni ljudi u kazalište!

U cijelom daljnjem izvođenju nema ni retka о političkim
posljedicama priredbe! Ali samo veoma snažnim politič
kim ili barem filozofskim ili životnim interesima gledala
ca kazalište može steći novu društvenu funkciju. Radnici
koji su gledali komad nisu nipošto bez doživljaja otišli
s predstave komada Mati. Oni nisu komad smatrali ni
primitivnim.
W elt am Abend,
Berlin, od 8. 1. 1932.
». . . Primitivan taj način uistinu nije. Bilo je mnogo pri

zora, koji bi sigurno mogli dati povoda za raspravu u
cijelim kursevima.«
* New York Post,

New York, od 30. 11. 1935.
" . . . Gledaoci s kojima je razgovarao naš reporter došli

su na premijeru iz jednog od slijedeća dva razloga — iz
radoznalosti ili zato što simpatiziraju radničku borbu. U
svojim su komentarima uglavnom zanemarili nekonven
cionalne režijske metode, tako da su ti komentari b ili više
u prilog političkoj temi predstave, a ne u prilog samoj
p red stavi . . . »
* The New Leader,

New York, od 30. 11. 1935.
». . . Ako komad Mati promatramo isključivo u onim okvi

rima koje on postavlja sam sebi, onda je to najnepo-
srednija, najizravnija i najjednostavnija predstava koju
je dao Theatre Union. Potrebno je nekoliko minuta da se
otkrije razina njezine prezentacije, a do tada Mati iz
gleda sentimentalna i naivna. Ta predstava, dramatizacija
lekcije о životu jedne žene, u kazališnom je smislu ele
mentaran traktat, tema klasne svijesti s koje su skinute
sve naslage složenosti, svedena na svoju tezu — koja
je nosilac i srž sveg gromoglasnog propovijedanja u dra
mi. Kao takva Mati postaje važan dokument, dobro pla
niran i na neobičan način impresivan. To nije predstava
u bilo kojem uobičajenom smislu te riječi. A li ona je u
najjednostavnijem smislu nova demonstracija dalekosež
nih mogućnosti i vrijednosti kazališta. Ona je, ne krono
loški, nego u pogledu strukture, duha i plodonosne ener
gije, M ati, predak svih »poučnih komada«, svih propa
gandnih predstava.«
* New York Daily Worker,

od 22. 11. 1935.
» . . . Brechtova je namjera bila da napravi spektakl koji

predstavlja dramatičnu priču о današnjoj klasnoj borbi,
koja mora kulm inirati u pobjedi proletarijata. Brecht je
zamislio grandioznu predstavu. Prizor za prizorom, slika
za slikom svjetskog sukoba trebali su prolaziti pred oči
ma prom atrača . . . R e v o l u c i o n a r n a t e h n i k a :
Ne treba ni reći da takva postava zahtijeva posebnu teh-
Engleski tekst
niku. Tvrdilo se da gluma mora b iti apstraktna jer dru

štvene kategorije predstavljaju apstrakcije. Mislimo da
to nije točno. Radnici, kapitalisti i državni službenici koji
se pojavljuju u takvoj predstavi mogu b iti živi ljudi, mu
škarci i žene od krvi i mesa. Drugim riječima, mogu biti
stvarni. Međutim, istina je da bi to bio realizam posebne
vrste . .. Theatre Union daje u Civic Theatre-u uzbudljivu
novu predstavu. . . Ona se razlikuje od svih drugih pred
stava na američkoj pozornici . . . Autor hrabro koristi no
ve stilske, režijske i glazbene tehnike da bi ispričao ve
liku p rič u . . . U središtu predstave nalazi se jedan od
najupečatljivijih dramskih likova: Pelagija Vlasova, revo
lucionarna majka . . . «
Daleko od toga da i na čas povjeruju kako je ovdje riječ

о prikazu stanovitih povijesnih zbivanja u Rusiji sa svr
hom »sudjelovanja u duhu« u pustolovnim zgodama, о
»kristalizaciji vječno ljudskoga« itd, daleko od toga tako
đer da zaborave neljudske prilike u kojima žive, posve
posebne, promjenljive prilike, ti su gledaoci bili spremni
da mobiliziraju cijelo svoje iskustvo, inteligenciju, bor
beni zanos, da spoznaju poteškoće i zadaće, da postave
usporedbe, iznesu prigovore, da kritiziraju ponašanje oso
ba na pozornici ili ga, apstrahirajući, prenesu na vlastite
situacije, da uče iz toga. Oni su razumjeli tu psihologiju,
koja je primjenjiva, politička psihologija. Gledalac se su
očava s prikazima ljudi, s uzorima kojih se susreće u
zbilji, to jest navodi ih na izjave i djela, a oni se ne smiju
shvaćati kao strogo determinirani fenomeni. Njegova je
zadaća spram drugih ljudi da se sam uključi u determini-
rajuće faktore. U toj ga zadaći mora podupirati dramatika.
Determinirajući faktori, kao socijalna sredina, posebni
dogođaji, itd. prikazani su, dakle, kao promjenljivi. Stano
vita izmjenjivost dogođaja i okolnosti mora gledaocu do
pustiti i obavezati ga da eksperimentira i apstrahira.
Političnog čovjeka, koji saobraća s individuama, upućen
je na njih, bori se s njima, zanimaju sasvim određene
razlike među njima (na primjer, takve, poznavanje kojih
olakšava vođenje klasne borbe). Za njega nema neke
svrhe da određenog čovjeka sa svim osobitostima razo-
dijeva tako dugo, dok pred njim ne stoji kao »čovjek« (na
prosto). dakle, kao biće, koje se više ne može mijenjati.
Čovjeka u njegovoj svojstvenosti treba shvaćati kao čo
vjekovu (gledaočevu) sudbinu. Definicija mora biti upo-

trebiva.
Pod shvaćanjem čovjeka ne razumijemo naime manje
nego: mogućnost zahvaćanja prema njemu. Nije dovo
ljan onaj »totalni« pregled nad njim, koji nam ga ocrtava
i mora biti trenutan; on je samo pretpostavka naše na
vlastite odlučne operacije shvaćanja, koja njega v o d i
i za to onaj pregled koristi kao neku vrstu situacio-
nog plana. Ali ni takav se pregled uopće ne može
steći bez takvog plana operacije: on se može ste
ći i može vrijediti samo s obzirom na njega. Mi mo
žemo drugoga shvatiti samo ako možemo zahvaćati u
njega. Pa i sebe same možemo shvatiti samo ako zahva
ćamo u sebe. Čini se napokon da se čovjek kao biće
što ga čovjek može koristiti i koristi ga, ne može defi
nirati do kraja. Ali za pokret koji se bori protiv zloupo
trebe čovjeka po čovjeku, za komunistički pokret, zacije
lo je praktično da ga tako definira. Definiran tako, on se
osim u svojoj traktabilnosti javlja i u svojoj totalnosti —
ma kako to bilo neočekivano.
»Neposredno«,
premošćujuće djelovanje
Vladajuća estetika traži od umjetničkog djela, zahtijeva

jući neposredno djelovanje, također djelovanje što pre
mošćuje sve socijalne i ostale razlike između individua.
Takvo djelovanje što premošćuje klasne suprotnosti po
stiže aristotelska dramatika još i danas, iako raste svi
jest о klasnim razlikama između individua. Ono se također
postiže i kada su klasne suprotnosti predmet tih drama,
i čak kada se u njima opredjeljuje za jednu ili drugu klasu.
U svakom slučaju nastaje u gledalištu na temelju »opće
ljudskoga«, zajedničkog svim gledaocima, kolektiv koji
traje koliko i umjetnički doživljaj. Nearistotelska se dra
matika tipa komada M ati ne zanima za taj tip kolekti
vizma. Ona cijepa svoju publiku.
Opuške о komadu M ati 175
Neue Preussische Kreuzzeitung,

Berlin, od 18. 1. 1932.
». . . Ovdje se radi о majci koju je njen sin uvukao u par

tiju i koja konačno postaje marljiva pčela ustrajnog rovač-
kog rada za komunizam. Dakle: pohvala malog čovjeka iz
partije, koji čini svoju dužnost. Učinjeno grubo, podjari-
vački, propagandistički. Praznik za istomišljenike, djelo
tvornije od govora i novina. Ludost za nekog tko je izvan
toga .. .«
13.
Je li komunizam
ekskluzivan?
Deutsche Allgemeine Zeitung,

Berlin, od 17. 1. 1932.
» . . . Brecht je u toj obradi, dramatizaciji romana Mati

Maksima Gorkoga i opet napisao poučni komad. Poduka
prim itivnim slušaocima za pravo, to jest komunističko
ponašanje u svim životnim situacijama. Kao kazalište
i kao literatura to je strahovito: kao politička propaganda
nešto čemu treba odati priznanje . . . »
«. . . Tema komada je političko ponašanje, njegova svrha
odgoj slušalaca za to. Na toj se svrsi radi tako usmjereno
svim sredstvima, da u tu izvedbu, koja će se sigurno i
opet vući pozornicama dvorana Istoka i Sjevera, spadaju
mnogo više političari nego m i . . . «
« . . . Čovjek se osjeća potpuno deplasirano pred tom
pričom s majkom, koju unatoč tome što se protivi, njen
sin i njegovi prija te lji odgoje komunistički, a onda i sama
energično provodi komunističku propagandu. Sastavljači
nisu im ali pred očima uopće književne, nego čisto poli
tičke c ilje v e . . . »
Germania,
Berlin, od 19. 1. 1932.
». . . da se konačno odgovori onima koji Brechta prihva

ćaju kao estetski fenomen — samo zato jer je navodno
izm islio novi kazališni stil.«
»Iza njega međutim uopće ne stoji njegova individualna

volja. N iti njegova formalna namjera. Iza njega sto ji —
to dokazuje večer u Komediji! — cijela komunistička ide
ologija. Ona sto ji iza Brechta kao kazališnog pisca, koji
se polako razvijao u literarnog interpretatora boljševizma
u Njemačkoj. Stoga se on više ne može ocjenjivati estet
ski, nego p olitički.«
Königsberger Allgemeine Zeitung,

od 23. 1. 1932.
.ta priča о majci, koju su njen sin i njegovi prija te lji

protiv volje odgojili komunistički i koja onda i sama obav
lja energičan komunistički propagandni rad, nema veze s
književnošću. To je čisti svrhoviti komad, učinjen veoma
spretno, sredstvima koja je Brecht izveo iz svojih principa
epskog kazališta.«
Deutsche Allgemeine Zeitung,

Berlin, od 17. 1. 1932.
» . . . Kazališno je to sve beznačajno, ali je važno politički

svojim utuvljivanjem: samo se silom može, svako je sred
stvo dobro . . . » ». . . О kazališnom se zbivanju može reći
malo, jer sredstvo nije svrha . . . »
Germania,
Berlin, od 19. 1. 1932.
»Cjelina je jednoznačno, poput sunca jasno heroiziranje

jednog revolucionarnog tipa žene, preneseno iz građan
skog u klasno-borbeni, proleterski svijet.«
Deutsche Allgem eine Zeitung,

Berlin, od 17. 1. 1932.
» . . . Upravo zato jer duhovno djelovanje tih poučnih ko

mada tako koči i umrtvljuje, ne treba potcjenjivati poli
tičko . . . «
». . . jer ovdje je propagandna ujedno praktična uputa za
ponašanje — a to je najvažnije.«
Neue Leipziger Zeitung,
» . . . Postoji samo jedan negrađanski element u svijetu,

Opuške о komada M ati 177
to je nesputani duh. Pa i Brechtova Mati odiše, kao svi

kazališno propagandistički prikazi jedne organizirane re
volucije, malograđanski solidnom prozaičnošću.« (H. Ke
sten)
Mnogi, gotovo svi građanski ocjenjivači komada Mati

rekli su nam, da je ta izvedba stvar samo komunista. О
takvoj su stvari govorili kao, na primjer, о stvari uzga
jivača kunića ili šahista, koja se. dakle, tiče veoma malo
ljudi, a ne mogu je prije svega ocjenjivati ljudi koji ništa
ne znaju о kunićima ili о igranju šaha. Ali ako već cijeli
svijet ne smatra komunizam svojom stvari, stvar komu
nizma je ipak cijeli svijet. Komunizam nije vrsta među
vrstama. Zahtijevajući radikalno ukidanje privatne svojine
nad sredstvima za proizvodnju, on se kao jedan jedini
smjer suprotstavlja svim smjerovima, ma čime se oni raz
likovali, no jedinstveni su što se tiče zadržavanja privat
nog vlasništva. On traži da bude izravan i jedini nastavak
velike zapadnjačke filozofije, te kao takav nastavak — ra
dikalno prefunkcioniranje te filozofije, onako kao što je i
jedini praktični nastavak zapadnjačkog (kapitalističkog)
razvoja i kao takav ujedno radikalno prefunkcioniranje
razvijene privrede. Mi možemo i moramo ukazati na to,
da naši iskazi nisu ograničeno subjektivni, nego objektiv
ni i opće-obavezni. Mi ne govorimo za sebe kao malen dio,
nego za cjelokupno čovječanstvo kao dio, koji zastupa in
terese cijelog čovječanstva (a ne jednog dijela). Nitko ne
ma pravo da iz toga što se mi borimo izvuče zaključak
kako mi nismo objektivni. Tko god danas izaziva dojam
da se ne bori, kako bi izazvao prividno objektivan dojam,
toga se, ako se pomnije promatra, može zateći kako za
stupa beznadno subjektivno stajalište, koje se tiče intere
sa majušnog dijela čovječanstva. On će, objektivno pro
matrano, izdati interese cijelog čovječanstva svojim zala
ganjem za zadržavanje kapitalističkih posjedovnih i pro
izvodnih odnosa. Prividno objektivan »lijevi« građanski
skeptik ne spoznaje ili ne želi spoznati, da se i on bori
u toj velikoj borbi, tim e što ne naziva borbom permanent
no provođenje sile malog sloja, koje se udaljilo iz svije
sti zbog dugotrajne navike. Nužno je tom posjedničkom
sloju, toj izopačenoj, prljavoj, objektivno i subjektivno
neljudskoj klici izbiti iz ruku cjelokupna »dobra idealne
vrste«, bez obzira što će s tim dobrima otpočeti iskori
štavano čovječanstvo koje je spriječeno u proizvođenju,

koje se brani od propadanja. Prvo treba bez obzira na sve
tom sloju oduzeti svako pravo na ljudski ugled. Ma što
da znače »sloboda«, »pravednost«, »ljudskost«, »obrazo
vanje«, »produktivnost«, »smionost«, »pouzdanost« — svi
se ti pojmovi više ne smiju upotrebljavati, dok se ne oči
ste od svega što se zalijepilo za njih u njihovu funkcioni
ranju u građanskom društvu. Naši protivnici su protivnici
čovječanstva. Oni nemaju »pravo« sa svoga stajališta:
nepravo je njihovo stajalište. Oni možda moraju biti takvi
kakvi jesu, ali oni ne moraju biti. Razumljivo je da se
brane, ali oni brane pljačku i povlastice, a razumjeti ovdje
ne znači oprostiti. Onaj tko je ljudima vuk, nije čovjek
nego vuk. »Dobrota« znači danas, kada puka nužna obra
na ogromnih masa postaje konačnom borbom za vlast,
uništenje onih koji onemogućavaju dobrotu.
Germania,
Berlin, od 19. 1. 1932.
»'M ati' je dakle sada razvoj jednog čovjeka iz sfere pri-

vatno-humanoga u opće-političko u marksističkom smis
lu. Ona voli svog sina, radnika, sina jednog radnika. Su
kob izaziva kopjejka, koja nedostaje na masnu juhu. Pre
staje kod crvene zastave, što ju starica na čelu partije
nosi u demonstracijama sve do revolucije 1917, i u novu
Sovjetsku državu. Poučna materija tog komada je to, da
ona prolazi sve vježbe komunističke izobrazbe od dijelje
nja cedulja preko učenja abecede, do poduke seljaka i
»pobjedonosnih « lenjinskih pobuna, da uči, prvo neosob
no, onda nehumano, pa čak prijevarom (naravno u intere
su partije), potom agitatorski, prvo poštenim, onda čak
sredstvima laži, raditi za partiju, tako što se za vrijeme ;
rata pravi kao da hrabro predaje bakar, onda 'buržujskim'
argumentima lukavo navodi druge da se vrate kućama i
napokon pokaže svoju boju; da je za 'prevođenje imperi
jalističkog rata u građanski rat' (Lenjin), da onda sama
sudjeluje u tom 'prevođenju' i u njegovoj pobjedi.«
Građanskim ocjenjivačima se čini, da takva djela ne

mogu pretpostaviti određene interese dovoljno opće pri
rode, umjesto da bude takve interese opće prirode, ali
Opanke о koma Ju Mati 179
interesi, koji se ovdje pretpostavljaju barem kao prikri

veni, zapravo su izrazito opće vrste i upravo stoga suprot
stavljeni interesima građanskih ocjenjivača. Ona grupa
umnih radnika, koja se duhovno odredila svojom egzisten
cijalnom povezanošću s posjednicima proizvodnih sred
stava, nema više nikakve veze ne sa stvari komunizma,
nego ni sa stvari svijeta. Odjeljujući se od komunista
kao jednostranih, određenih, neslobodnih duhova, oni se
odjeljuju samo od stvari čovječanstva i sjedinjuju sa za
cijelo svestranim, zacijelo nesputanim, zacijelo slobod
nim izrabljivanjem. Veliko mnoštvo umnih radnika ima u
potpunosti osjećaj da je svijet (njihov svijet) napadnut
neskladnošću, ali oni se ne ponašaju u skladu s time.
Ako se isključe oni koji naprosto duhovno konstruiraju
svijet, koji je po sebi neskladan (upravo egzistira po
svojoj neskladnosti), imamo posla s ljudima, koji se, više
ili manje svjesni neskladnosti, ponašaju ipak tako. kao
da je svijet skladan. U mišljenje takvih ljudi svijet dakle
zahvaća tek manjkavo; ne iznenađuje, ako njihovo miš
ljenje onda ne zahvaća svijet. Ali to znači da oni mišljenju
uopće ne dopuštaju zahvate: tako nastaje »čisti duh« koji
egzistira za sebe, više ili manje ometan »vanjskim« okol
nostima. Razmatranja о jednoj radnici, što ih izaziva ko
mad Mati, nisu za te ljude duhovna. To je za političare.
A kao što ni oni nemaju veze s praksom, tako ni ti ne
maju veze s duhom. Što bi glava morala znati što čini
ruka, koja joj puni džepove! Ti su ljudi protiv politike.
To znači praktički, da su za politiku koja se provodi s
njima. Njihovo ponašanje, pa i u njihovom zvanju, potpu
no je političko. Smjestiti se izvan politike, nije isto što
i biti naseljen izvan politike; a stajati izvan politike, ne
znači stajati iznad politike.
Mnogi od njih misle, da u nesavršenoj državi mogu biti
savršeni, a da ne usavršavaju državno biće. A biće naše
države je takvo da ne treba savršenog čovjeka ili čovjeka
koji se usavršava. Posvuda vidimo institucije koje traže
bogalje, jednoruke ili jednonoge ili beznoge. Poslove u-
prave najbolje mogu obavljati glupani. Naši čuvari moraju
biti razbijači, da bi mogli obavljati svoju dužnost, a naši
suci slijepci. Istraživači gluhonijemi ili barem nijemi. A
izdavači knjiga i novina računaju samo s analfabetima,
da ne padnu pod stečaj. Ono što se naziva mudrošću
ne iskazuje se u pronalaženju i iskazivanju istine, nego
u pronalaženju neistine i veće ili manje finoće prešući-
vanja. Neki žale za velikim djelima i pripisuju to nedo-

stajanju velikih talenata. Ali ni Homer i Shakespeare ne
bi mogli opjevati ono što oni žele čuti. A oni koji žale
za velikim djelima mogu sasvim lijepo poživjeti i bez
njih, a s njima vjerojatno to ne bi mogli.
Nesklonost prema učenju

i preziranje korisnog
* New York Sun

od 20. 11. 1935.
« . . . Poanta je, naravno, u tome, da je Pelagija Vlasova,

mati, koja je u početku vjerovala u Boga, cara i privatno
vlasništvo, s vremenom doživjela preobraćaje, i to uglav
nom zahvaljujući poduči. Najprije su veoma pažljivo sve
objasnili njoj, a kad je sve shvatila, ona je to veoma paž
ljivo objasnila drugima. Zatim su ona i svi drugi ustali i
isto to, ponovno veoma polako i pažljivo, objasnili pu
blici . . . «
Jedan od glavnih prigovora građanske kritike nearistotel-

skoj dramatici tipa komada »Mati« oslanja se na također
čisto građansko odjeljivanje pojmova »zabavno« i »po
učno«. Po tome je M ati možda poučna (iako samo, ka
ko se ističe, za malen dio mogućih gledalaca), ali sigurno
nije zabavna (pa ni za taj mali dio). Nije bez čari ispitati
to odjeljivanje. Možda iznenađuje kako se ovdje smjera
degradaciji učenja uopće, tim e što se ono ne priznaje
kao uživanje. Zapravo se uživanje degradira, kada se
tako brižljivo isprazni od svake poučne vrijednosti. Ali
treba se samo ogledati kakvu funkciju ima učenje u gra
đanskom društvenom poretku. Ono funkcionira kao kupo
vanje materijalno upotrebivih znanja. To se kupovanje
mora zbiti, prije nego individuum stupi u proizvodni pro
Engleski tekst
O/wskc о komadu M ati 181
ces. Njegova je sfera, dakle, nezrelost. Priznati da još

ne znam nešto što pripada mojoj struci, dakle dopustiti
da me uhvate u učenju, isto je što i priznati, da nisam
konkurentan i da nemam prava na kredit. Podsjećanje na
užasnu muku kojom se građanskoj omladini utuvljuje
»znanje«, odbija one koji dolaze u kazalište od toga da se
s njima ophodi kao da opet »sjede u školskoj klupi«.
Ozloglašeno je držanje onoga koji uči.
No i korisno i smisao za korisno potpalo je javnom pre
ziru, otkako ljudi sami sebe sve više koriste niskostima,
tako što se korist još samo izvlači iz iskorištavanja drugih
ljudi.
Koristan je iskorištavani, bespravni. Prije nego postane
korisnim, treba mu košaru s kruhom objesiti više. Ali ni
onaj tko ga iskorištava, ne izvlači više poštovanje iz toga,
nego još samo iz onoga što mu omogućava korist izvuče
na (i to u mraku izvučena) iz obilja materijalnog i du
hovnog. Još iz feudalnih vremena djeluje gesta, već osi
gurana povlasticama, kojom feudalac daje na znanje da
ne mora koristiti ni sebi ni drugima; a iz doba poraza
malograđanskog svijeta prezir kapitalista prema onom
tko želi biti korisnim, kapitalista što se uzvisuje nad njim,
a druge čine korisnima; i već potisnuti i uzdignuti prole
tarijat izaziva veliku smetnju u ideološkim sistemima, pa
se djela korisnosti upućuju u sferu zločina što se odvija
u tami. Ali istodobno u proletarijatu raste novi nesmetani
i snažni smisao za korisno, koji ne može izazvati sumnju,
jer smjera iskorjenjivanju onih prilika koje korist izvode
iz oštećivanja.
1932. i 1936.
ili
Bogat se s bogatim rado druži*
Stravična bajka
Prijevod
Radovan Milanov
Songove preveo
Ante Stamać
Drugi dio naslova u originalu sadrži na hrvatski neprevodivu igru

riječi. Njemačko »REICH UND REICH GESELLT SICH GERN« (inače,
Brechtova inačica poslovice »Gleich und gleich gesellt sich gern«
— »Sličan se sličnim rado druži«) konotira, s obzirom na dvoznač-
nost riječi »REICH« (carstvo, Reich, ali i: bogat), čak četiri zna
čenja: 1.) »Carstvo se s carstvom rado druži«, 2.) »Carstvo se s
bogatim rado druži«, 3.) »Bogat se s carstvom rado druži« te 4.)
»Bogat se s bogatim rado druži.« (Op. ur.)
Suradnici
Emil Burri, Hanns Eisler, Elisabeth

Hauptmann, Margarete Steffin
datum nastanka 1932/1934.

Osobe:
Čusi (Obloglavi):
VICEKRALJ
MISSEN A, njegov državni savjetnik
ANGELO I BERI N, namjesnik
CALLAS, zakupac
NANNA, NJEGOVA KĆI, konobarica u kavani
gospođe Cornamontis
GOSPOĐA CALLAS I NJENO ČETVORO
MALE DJECE
PARR, zakupac
GLAVARICA SAMOSTANA SAN BARBAS
OPAT SAN STEFAN A
ALFONSO SAZ, gazda
JUAN DUARTE, gazda
SEBASTIAN DE HOZ, gazda
GOSPOĐA CORNAMONTIS, vlasnica kavane
KONOBARICA
ODVJETNIK OBITELJI DE GUZMAN
VRHOVNI SUDAC
DVA PRISJEDNIKA
INSPEKTOR
CALLAMASSI, kućevlasnik
PALMOSA, trgovac duhanom
DEBELA ŽENA
PISAR
ŽENA IZ SAMOSTANA
ZAZARANTE, Iberinov doglavnik
IBERINOVI VOJNICI
TRI HUE
ZAKUPCI
MALOGRAĐANI
Č is i ( Š i l j o g l a v i ) :
EMANUELE DE GUZMAN, gazda
ISABELLA, njegova sestra
LOPEZ, zakupac
GOSPOĐA LOPEZ I NJENO TROJE
MALE DJECE
IGNATIO PERUINER, gazda
DRUGI ODVJETNIK OBITELJI
DE GUZMAN
LIJEČNIK
TRGOVAC ŽIVEŽNIM NAMIRNICAMA
ZAKUPCI
MALOGRAĐANI
Stanovništvo grada Lume u kojem se odigrava komad, sastoji se

od Čuha i Čiha, dviju rasa, od kojih prva ima oble glave, a druga
šiljate. Ove šiljate glave moraju biti barem 15 centim etara više od
oblih. No oble glave stoga ne smiju biti manje abnormalne od
šiljatih.
Predigra
Pred mali zastor dolazi sedam glumaca: direktor kazališta, namjes

nik, buntovni zakupac, gazda, njegova sestra, zakupac Callas i
njegova kći. Posljednje četvoro je u košulji. Namjesnik, u kostimu,
bez maske, nosi vagu s dvije šiljate i dvije oble zdjelice u obliku
lubanje; buntovni zakupac nosi vagu s dva otmjena i dva otrcana
odijela; i on je u kostimu, ali nije maskiran.
DIREKTOR KAZALIŠTA:
Štovana publiko, počinje komad.
Njegov je stvaralac poznati nomad.
(Ruku na srce, nije uvijek putovao baš svojevolj
no.) Ovo će vam djelo
Prikazati putovanje cijelo.
Da kažemo u par riječi о čemu se radi:
Vidio je ljude u s t r a š n o j z a v a d i .
Vidio je bijelog čovjeka gdje se s crnim bori.
Kako neki mali Žuti velikog Žutog na zemlju obori.
Jedan je Finac nekog Šveda kamenom gađao
A čovjek tupoga nosa s nekim se čovjekom kuka
stog nosa svađao
Naš se tekstopisac zanimao iz čega se svađa rodi.
I saznao: po zemlji hodi
Onaj koji lubanje dijeli
Koji će spasiti svijet cijeli
Svakakvih noseva i kožu raznih boja ima na dnu
džepa svoga
Time razdvaja druga od druga i mladu od mladoga
Jer on viče i po selu i po gradu:
Stvar je u tome kakvu kome lubanju dadu.
Stoga kud god lubanjodjelilac kroči
Gledaju ti kožu, nos, kosu i oči
A onaj kojemu je krivu lubanju dao
On je jadnik strašno nastradao.
I naš je autor posvuda odgovarao na isto
Da li je on s pitanjem lubanja na čisto?
Ili on možda о razlici među ljudima nema pravu

sliku.
On tada reče: vidim jednu razliku.
No ta razlika je veća
Nego između lubanje one i ove
I ostavlja daleko dublje tragove
Odlučuje što zlo je, a što sreća.
I reći ćemo vam je odmah mi:
To razlika je između gladi i sitosti.
I mislim da će na tome ostati.
Ja ću vam jednu parabolu dati
U kojoj ću pokazati svakome
Da radi se о toj razlici, i samo о tome.
Ovu ćemo parabolu, dragi moji, izvesti sada i ov
dje. Zato smo tu
Na našoj pozornici izgradili zemlju po imenu
Jahoo.
Tu će lubanjodjelilac podijeliti svoje lubanje
I neke će odmah stići njihovo buduće stanje.
No autor će se pobrinuti stoga
Da možete razlikovati gladnoga od sitoga.
On će podijeliti nekoliko kostima
Neke gladnima, a neke sitima.
Stoga molimo mir u sali!
Do lubanjodjelilac pokaže svoj arsenal mali.
Istupa NAMJESNIK i uz limenu glazbu pokazuje svoju
vagu s lubanjama:
Imam dvije lubanje, kao što vidite
Uočiti razliku sad se ne stidite:
Šiljata i obla. Koja je prava?
Ova je bolesna. Ova je zdrava.
Postoji li negdje nepravda i bijeda.
Ona se iz igre istjerati ne da.
I baš to je razlog
Što jedan skapa, a drugi ima brlog.
Gledajte dobro koliko, što teži
Moja će vaga pokazati gdje pravda, a gdje krivda
leži.
Prstom pritisne zdjelicu gdje leže oble glave.
DIREKTOR dovodeći BUNTOVNOG ZAKUPCA:
A sada, djelitelju halja, halje amo
Koje nosiš na svojoj vagi
I ljudima stavljaš na krevet dragi.
Obloglavi i Siljoglavi 189
BUNTOVNI ZAKUPAC pokazuje svoju vagu s haljama:

Uočiti razliku nije teško, znamo
Ove nose dobri, a ove loši
No tko da još na to vrijeme troši.
Onoga koji u ovim haljama hoda
Smatraju obično da je višega roda
Od onoga koji dronjke nosi.
Tek toliko da svugdje zna se tko si.
Za vaganje koristite vagu moju
Vidjet ćete tko živi k'o bubreg u loju.
Prstom pritisne zdjelicu na kojoj leže otmjene halje.
DIREKTOR:
Vidite da tekstopisac dvije vage s različitim arši-
nima spravlja
Na jednoj su halje otmjene i stare
A na drugu lubanje stavlja
Sad slijedi njegov trik: stavlja u pokret kantare.
Uzeo je u ruke jednu vagu za drugom, zatim ih vagajući
usporedio. Sada ih vraća i obraća se svojim glumcima.
Vi koji ste glumci u ovoj predstavi
Neka svatko pred publikom halju i glavu stavi
Kao što se i zahtijeva u djelu
A ako je tekstopisac, nadamo se, što piše znao
Onda haljom izabirete i sudbu cijelu
Ne oblikom lubanje. Na posao!
ZAKUPAC posiže za dvjema oblim glavama:
Uzet ćemo oblu glavu, draga kćeri.
GAZDA:
Mi nosimo šiljatu glavu.
GAZDINA SESTRA:
Po želji Brechta Bertolta . . .
ZAKUPCEVA KĆI:
Kći obloglavog je obloglava.
Ja sam obloglava ženskoga roda.
DIREKTOR:
Evo kostima.
Glumci izabiru kostime.
GAZDA:
Ja ću glumiti gazdu.
Dramski tekstovi I
190
ZAKUPAC:
Ja zakupca, na volju.
GAZDINA SESTRA:
Ja gazdinu sestru.
ZAKUPCEVA KĆI:
A ja drolju.
DIREKTOR GLUMCIMA:
Nadam se da je sve jasno?
GLUMCI:
Aha.
DIREKTOR provjeravajući još jednom:
Obla i šiljata glava, prvo: krasno.
Razlika između gladnog i sitoga: da.
A sad, neka kulise ovamo stave
Pokazat ćemo svijet pomoću predstave.
Vjerujemo, uspjet će, i vi ćete pogoditi
Kakve će se sve razlike dogoditi.
Svi odlaze iza malog zastora.
1
Vicekraljeva palača
Vicekralj Jahooa I njegov državni savjetnik Missena sjede neispavani

u vicekraljevoj sobi. Ispred njih novine i boce šampanjca. Državni
savjetnik debelom crvenom olovkom potcrtava vicekralju određena
neugodna mjesta u novinama. U pokrajnjoj sobi odrpani pisar sjedi
pokraj svijeće, a leđima okrenut gledalištu stoji neki čovjek.
VICEKRALJ:
Dosta, Missena.
Bliži se jutro i svo naše umijeće
Amo tamo i još jednom ispočetka
Sve je skupa propalo onog trena
No ipak, ono što nismo željeli znati
I na što se, čak kad bismo računali mjesece
Sve svelo: potpuna propast
Države. Rasulo.
MISSENA:
Prešutite tu riječ!
VICEKRALJ:
Bankrot!
Čini se da je tu potrebna čvršća ruka od moje.
Missena šuti.
VICEKRALJ bacivši pogled na novine:
Možda su njihovi podaci netočni?
MISSENA:
Tako netočni ne.
VICEKRALJ:
S vremena na vrijeme rado čitam novine
Iz njih ipak vidim stanje moje zemlje.
MISSENA:
Izobilje nas, gospodine, kvari.
Jer zemlja Jahoo od žita živi
I od žita mre. A sada ona mre.
Od izobilja mre. Jer tako plodnim

Rodi zemlja zrnom, da taj poklon
Poklonjenog ubi. Cijena pade
Pa niža je od podvoza. Žito ne nosi
Toliko koliko košnja košta.
Žito izraste u inat čovjeku.
Izobilje prouzroči jad. Zakupci
Otkazaše zakup. Iz temelja
Država se ljulja. Gazde viču
Nek država utjera zakup! Mašu
Ugovorom о zakupu. A na jugu zemlje
Okupljaju se zakupci oko stijega
Na kojem je veliki srp: znak
Ustanka seljaka. A država propada.
Vicekralj uzdiše. U njemu je nešto zatitralo: i on sam
je zemljoposjednik.
VICEKRALJ:
A kad bismo založili željeznice?
MISSENA:
Jesmo. I to dvaput.
VICEKRALJ:
A dugovi?
MISSENA:
I oni su.
VICEKRALJ:
Velika Petorka? Možda bi
Nam ona dala zajam. Oni imaju
Preko trećine plodne zemlje.
Oni bi to mogli.
MISSENA:
Oni bi mogli.
Tek: traže da se prvo slomi buna
Srpa koja ugrožava zakup.
VICEKRALJ:
To bi bilo dobro.
MISSENA:
' Velika Petorka je
Protiv nas. Razočarana i bijesna.
Premeko im utjerujemo zakup.
VICEKRALJ:
Nemaju više povjerenja u mene.
Obloglavi i Siljoglavi
193
MISSENA:
No, među nama, konačno vi sami ste
Još uvijek naš najveći gazda.
Riječ je pala.
VICEKRALJ srdeći se:
Da!
Ni sam sebi ništa ne vjerujem.
Kao gazda moram sebi, vicekralju
Reći: tebi više ni pezosa!
MISSENA:
Postojalo bi rješenje, no ono
Je krvavo i opasno . . .
VICEKRALJ:
Ne to!
Prešuti to!
MISSENA:
Nitko nas ne čuje. Rat
Bi otvorio nova tržišta za
Strašan višak žita i riješio
Nas ove oskudice.
VICEKRALJ sav se pretvorio u veliko nijekanje gla
vom:
Rat otpada!
Prvi tenk koji bi prošao Lumom
Stvorio bi takvu gužvu da . . .
MISSENA:
Unutrašnji nam neprijatelj priječi
Put do vanjskog. Kakvog li stanja!
Onaj koji nosi čelični šljem mora
Puzati kao da je smeće. General danju
Više ne smije na ulicu. Gledaju ga
Kao da je ubojica. Sve bi
Bez tog srpa bilo drugačije.
VICEKRALJ:
No on je tu.
MISSENA:
Može ga se slomiti.
VICEKRALJ:
Tko to može, tko? Ja ne mogu. A ti
Nađeš li nekoga tko može, odmah
Ću ti za nj napisati punomoć.
MISSENA:
Znam
Jednog koji može.
VICEKRALJ oštro:
Njega neću.
I to jednom zauvijek: njega neću.
Šutnja.
Pridaješ srpu preveliku važnost!
MISSENA:
Uvrijedio sam vas. Možda želite
Ostati sami. Možda će vam samom
Sinuti ideja koja nosi spas.
VICEKRALJ:
Dakle, sutra . . .
MISSENA oprašta se:
Ne uvrijedih vas valjda.
Gledaocu:
Ako mu se samom ne otvori vid
Ja ću mu nacrtat vraga na zid!
Zastane na vratima. Odjednom crvenom olovkom ne
što žurno nacrta na zid.
Hej, što je ovo?
VICEKRALJ:
Što?
MISSENA:
A ništa.
VICEKRALJ:
Zašto
si se uplašio?
MISSENA:
Ja uplašio?
VICEKRALJ:
Da.
Ti si uplašen.
Ustaje.
MISSENA:
Ne prilazite.
Tu nema ničega.
Vicekralj ide prema njemu.
VICEKRALJ:
Makni se!
Uzima sa stola svjetiljku.
MISSENA:
Stvarno ne znam
Kako se ovdje stvorio ovaj znak!
Vicekralj potresen na zidu ugleda veliki srp.
VICEKRALJ:
Dotle smo došli. I tu imaju prste ...
Pauza.
Rado bih nestao na neko vrijeme
Da о svemu u miru razmislim . . .
Odjednom:
Napisat ću punomoć.
MISSENA:
To ne smijete!
Pauza.
Za koga?
VICEKRALJ:
Znači, smijem?
Dobro. Kome?
MISSENA:
Nekome koji će prvo
Srediti zakupce. Dok je srpa
Nema rata. Doduše, baš je taj srp
Običan šljam koji neće platiti.
Sitni trgovac. Obrtnik, službenik,
Jednom riječju: prosjek ipak misli
Da zakupac ne može platiti.
Ljudi su za posjed, no libe se
Goloj gladi pogledati u lice.
Stoga bunu ovih zakupaca
Može ugušiti tek netko novi
Koji je zabrinut za državu
Nesebičan — barem kao takav poznat.
Ima tek jedan . . .
VICEKRALJ mrzovoljno:
Reci: Iberin.
Dramski tekstovi I
MISSENA:
Potiče iz srednje klase, pa nije
Ni gazda, ni zakupac, ni sit
Ni gladan. Stoga je jasno protiv
Borbe gladnih i sitih. I
Sitima i gladnima zamjera
Pohlepu. Podli materijalizam.
Hoće pravdu i strogost i prema
Gladnima i prema sitima.
Za nj je naš slom duševni slom.
VICEKRALJ:
Zar duševni?
A ovo?
Imitira brojanje novca.
MISSENA:
Ide iz onog.
VICEKRALJ:
Fino. A ono?
Odakle? A razlog tome?
MISSENA:
Sire, taj je razlog veliko Iberinovo
Otkriće!
VICEKRALJ:
Kolumbovo jaje?
MISSENA:
Da!
A taj je razlog dvonožan.
VICEKRALJ:
Što?
MISSENA:
Dvonožan. Iberin zna: narod
Ne previčan apstrakciji, bijedom
Postao nestrpljiv, traži krivicu
Tome slomu u običnom biću
S ustima, ušima i na dvije noge
Koje na ulici svatko sreće.
VICEKRALJ:
I on je našao takvo?
MISSENA:
Našao.
VICEKRALJ:
Mi nismo ti?
MISSENA:
Nikako.
Otkrio je: u ovoj zemlji Jahoo
Nastanjena su dva plemena
Koja se sasvim razlikuju
I to vanjštinom, oblikom lubanje:
A svaka glava ima drugi duh:
Obla ima oblu čast i vjernost
Šiljata šiljatu njušku,
Lukavost, sračunatost, izdaju.
Jedno pleme, ono oble glave
Iberin zove Ćusi i tvrdi da
Su srasli s Jahoom od početka
I prave da su krvi.
Drugi što šiljatu glavu nose
Došljaci su, nasilno prodrli
Bez domovine, njih zove Ćisi.
Čiški je duh, prema Iberinu
Kriv za sve nedaće ove zemlje.
Eto, to je, sire, Iberinovo otkriće.
VICEKRALJ:
Baš zabavno. No, što želi time?
MISSENA:
Umjesto borbe sitih i gladnih
Borbu Čuha protiv Ćiha.
VICEKRALJ:
Hm.
Nije loše, a?
MISSENA:
Njegova je
Pravda i protiv sitih i gladnih.
On je i protiv sitih ako su
Nezasitni: takve zove Ćisi.
VICEKRALJ:
Takve on zove Ćisi. . . A zakup?
MISSENA:
О tome ne govori. Ili pak
Nejasno. On je za posjed. Priča
О »čuškoj sreći posjedovanja«.
Vicekralj se smiješi. I Missena se smiješi.

VICEKRALJ:
Bogami, dobar je. Nezasitni — Čisi
Zasitni — Čusi. Tko je iza njega?
MISSENA:
Uglavnom srednja klasa, sitni
Trgovci, zanatlije, činovnici,
Ljudi s manje para, više znanja.
Ukratko: osiromašen srednji sloj.
Skuplja ih u Iberinski savez
Inače sasvim dobro oboružan.
Slomi li itko srp, bit će to on.
VICEKRALJ:
Vojska ne bi smjela biti u igri
Ljudi ne vole tenkove ni šljemove.
MISSENA:
Iberinu
Vojska nije potrebna.
VICEKRALJ:
Dobro.
Napisat ću mu punomoć.
Domalo sviće, skoro će dan.
Pokušat ću s njim. Neka pokuša
Sve što može. Možeš ga pozvati.
MISSENA:
On je tu. Čeka već sedam sati
U predvorju.
VICEKRALJ još uvijek zatečen:
Naravno. Zaboravih:
Ti si vrijedan. Stoj! Velika Petorka!
Ako su oni protiv, onda ga otpiši.
MISSENA:
Doveo ga je čovjek koji ga
Potajno financira.
VICEKRALJ potpisujući punomoć stavlja šešir, oblači
kaput, uzima štap:
A sada želim
Neko vrijeme zaboraviti sve to
Tek nekoliko čekova za put
I nešto knjiga koje sam već dugo
Želio pročitati. Odlazim
Obtoghtvi i šiljoglavi 199
Bez cilja. Pomiješat ću se

S masom na ulici, promatrati život
Čudnu igru. Mirno sjedeći na
Nekim stubama ovog ću mjeseca
Gledat tihu mijenu.
MISSENA:
Za to vrijeme će
Srp uništiti Lumu, ako . . .
Širokom gestom pokazujući na vrata.
Gospodine Iberin!
Čovjek koji je čekao u predvorju, upozoren od otrca
nog pisara, polako se digao. Ulazeći na vrata duboko se
nakloni.
2
Ulica starog grada
Djevojke iz kavane gospođe Cornamontis vješaju veliku bijelu

zastavu na kojoj je otisnuta Iberinova glava. Ispod stoji gospođa
Cornamontis i upravlja ovješivanjem. Kraj nje su policijski inspektor
i sudski pisar, obojica bosi i otrcani. Kapci na trgovini živežnim
namirnicama koja je lijevo spušteni su. Pred prodavaonicom duhana
stoji trgovac duhanom Palmosa i čita novine. U jednom prozoru
te kuće vidi se neki čovjek koji se brije, to je kućevlasnik Callama-
ssi. Pred trgovinom živežnim namirnicama koja se nalazi desno,
stoje neka debela žena i vojnik Iberinove milicije s bijelom krava*
tom i slamnatim šeširom, naoružan do zuba. Svi promatraju vješanje
zastave. Iz daljine nejasno se čuje marširanje trupa u prolazu i
kolportera: »Kupite proglas novog državnog namjesnika!«
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Pomakni tu zastavu više

prema van, tako da je uhvati vjetar. A sada malo
u stranu!
Širokom gestom objašnjava kako zastava treba visjeti.
NANNA: Čas lijevo, čas desno, no sve po vašoj želji!
INSPEKTOR: Gospođo Cornamontis, što vi kao poslo
van čovjek mislite о novom kursu?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Upravo sam izvjesila svo
ju zastavu, to barem dosta govori. I slobodno se
oslonite na to da ja u svojoj kući više neću zapo
sliti niti jednu čišku djevoku.
Sjeda na slamnatu stolicu pred svojom kućom i kao i
svi ostali čita novine.
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI, čovjek koji se brije u
prozoru: Današnji će dan, jedanaesti rujna, ući u
povijest. Gleda u svoju zastavu. Stajala je lijepe
novce.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Hoće li biti rata?
Moja Gabriela je upravo napunila dvadesetu.
IBERINOV VOJNIK: Što vam pada na pamet?! Nitko
Obloglaii i Siljogtavi 201
ne želi rat. Gospodin Iberin je pristalica mira, isto

kao što je i pristalica naroda. Upravo je danas po
vukao iz grada sve ono što pripada vojsci. Gospo
din Iberin je to izričito zahtijevao. Vidite li igdje
čelični šljem? Ulice su potpuno prepuštene nama,
Iberinovim vojnicima.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Upravo čitam u no
vinama da je Iberin, koji je veliki prijatelj naroda,
prigrabio vlast samo zato da pruži podršku siro
mašnijim slojevima naroda.
IBERINOV VOJNIK: Da, to je istina.
DEBELA ŽENA, vlasnica trgovine živežnim namirnica
ma desno: Onda se najprije mora pobrinuti da u
jednoj ovako maloj ulici ne budu dvije trgovine
živežnim namirnicama; jedva da i jedna može op
stati. Trgovina preko puta, po mojem je mišljenju
potpuno suvišna.
PISAR: Gospodine inspektore, ako nova vlada ne done
se olakšice za nas službenike, ja se slijedećeg pr
vog neću usuditi doći kući.
INSPEKTOR: Moja gumena palica je toliko trošna da
bi se mogla razbiti о glavu prvog šiljoglavog. Moja
signalna zviždaljka kojom pozivam svoje ljude
kad sam u nevolji zarđala je već mjesecima. Poku
šava zviždati. Čujete li išta?
PISAR niječe glavom: Jučer sam iz vjedra nekog zidara
na novogradnji morao ukrasti kreč da bih mogao
obijeliti okovratnik na košulji. Mislite li, gospodi
ne inspektore, da ćemo prvoga zaista dobiti svoje
plaće?
INSPEKTOR: U to sam tako siguran da ću sebi zbog
toga jutros kod gospodina Palmose priuštiti jednu
cigaru.
Obojica ulaze u trgovinu duhanom.
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI pokazuje na inspektora
i pisara: Bit će to velika sreća ako sada konačno re
duciraju broj činovnika. Previše ih je i predobro
su plaćeni.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Recite vašem podstanaru
to da želite reducirati broj njegovih posljednjih
klijenata.
Dramski tekstovi I
IBERINOV VOJNIK: Što kažete na moje nove čizme?

Takve sada dobivaju svi! Čita kućevlasniku i debe
loj ženi: »Već sam način na koji je Iberin preuzeo
vlast, ukazuje na pravog čovjeka. Usred noći, dok u
vladinoj kući sve spava, upada u nju sa šačicom
odvažnih ljudi i s ispruženim revolverom zahtijeva
da govori s vicekraljem. Vicekralj je vjerojatno
već u bijegu.«
DEBELA ŽENA: Onda je tim čudnije da u ovoj ulici u
kojoj su svi izvjesili zastave, postoji kuća kojoj je
to ispod časti.
Pokazuje preko puta trgovinu živežnim namirnicama.
IBERINOV VOJNIK začuđeno: Stvarno, ništa ne visi.
Gleda sve redom. Svi odmahuju glavom.
IBERINOV VOJNIK: Možda bi im trebalo pomoći, ne?
DEBELA ŽENA: Onom čovjeku bar to nije potrebno.
I on je Čih!
IBERINOV VOJNIK: Onda je to zaista vrhunac drs
kosti. Dakle, gospođo Tomaso, pokazat ćemo svi
nji kako se proslavlja Iberinovo stupanje na vlast.
Tu su već moje kolege. To su Hue, strašni šeširo-
odrubljivači krvavog Zazarantea, komandanta lo
gora Svetog Križa. Ne bojte se! Oni zagledaju is
pod šešira, no ne otkriju li šiljatu glavu, to su on
da divni ljudi.
Čuju se povici: »Skidaj šešir! Kontrola glava!« Straga
u ulici pojavljuju se tri šeširoodrubljivača — Hue.
Strgnu nekom prolazniku šešir s glave.
PRVI HUA: Gospodine, pao vam je šešir.
DRUGI HUA: Jak vjetar danas, ne?
PROLAZNIK: Oprostite!
TRI HUE: Nema na čemu!
DEBELA ŽENA! Gospodo! Gospodine kontroloru gla
va! Ako želite vidjeti jednu pravu šiljatu glavu, i to
jednu već sasvim šiljatu, pokucajte preko puta na
trgovinu živežnim namirnicama!
IBERINOV VOJNIK javlja: Ćiška trgovina živežnim na
mirnicama. Pokazuje prezir prema Iberinovoj vla
di demonstrativnim nevješanjem zastave.
Oblogltivi i Šiljoglavi 203
Iz trgovine živežnim namirnicama izlazi blijed jedan

šiljoglavi, nosi ljestve i zastavu. Svi ga gledaju.
PRVI HUA: Ne vjerujem svojim očima. On vješa zas
tavu!
DRUGI HUA: Iberinova zastava u prljavim šapama jed
nog punokrvnog Ćiha!
Hua gleda sve redom. Svi odmahuju glavom.
IBERINOV VOJNIK: To je vrhunac drskosti!
Trojica idu prema šiljoglavom.
TREĆI HUA: Čiška svinjo! Odmah unutra i da si donio
svoj šešir! Misliš da nas zanima tvoja šiljata gla
va?!
DEBELA ŽENA: Ćih očito misli da je Iberin za Ćihe!
Time što je izvjesio njegovu zastavu valjda hoće
reći da se veseli što je Iberin došao na vlast. Pa
jasno je kao dan da samim time što govori da je
ona za Ćihe, vrijeđa vladu.
Šiljoglavi krene po svoj šešir.
PRVI HUA pokazuje na njega: Pokušaj bijega!
Udaraju ga i odvode.
PRVI HUA: Još i pruža otpor. Udarim ga u oko, a on
diže ruku. Kako da to shvatim nego kao pokušaj
otpora!
DRUGI HUA neprestano i dalje udarajući šiljoglavog:
Poslat ćemo ga u zaštitni logor. Tamo ovakve ele
mente štitimo od našeg pravednog bijesa.
DEBELA ŽENA: Heil Iberin!
Treći Hua na trgovinu živežnim namirnicama lijevo
vješa plakat »Čiški dućan«.
TREĆI HUA debeloj ženi, vadeći plakat iz džepa: Draga
gospođo i prijateljice naroda, vidite li kako je u
ovo vrijeme dobro imati crno na bijelo tko je koje
rase. Plakat stoji trideset pezosa. No garantiram
vam da taj novac nosi kamatu od tristo posto!
DEBELA ŽENA! Ne bi li moglo deset? Neću ništa pro
dati.
IBERINOV VOJNIK prijeteći: Postoje ljudi koji su u
duši šiljoglavi!
Drainski tekstovi / 204
DEBELA ŽENA: Dajte ovamo! Uzbuđeno broji. Možete

li vratiti od pedeset?
Vješa plakat »Čuški dućan«
TREĆI HUA: Jasno. Ostaje dvadeset pezosa. Sitna us
luga.
Odlazi ne uzvrativši novac.
DEBELA ŽENA: Pa nije mi vratio ostatak! Iberinov
vojnik pogleda prijeteći. Barem je onaj Čih preko
puta morao napolje! Još prije dvije sedmice govo
rio je da s Iberinom nećemo omastiti brk.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: To je tipično čiško raz
mišljanje! Jedna se nacija budi, a on govori о to
me tko će omastiti brk.
IBERINOV VOJNIK: Čih je obuzet niskim materijaliz
mom. Gleda samo svoj profit i odbacuje svoju do
movinu, kojoj uopće ni ne pripada. Čisi ne znaju ni
za oca ni za majku. Možda je to stoga što nemaju
smisla za humor. Vidjeli ste i sami. Budući da je
Čih opsjednut bolesnom čulnosti, on je s druge
strane sasvim nesputan. Pri tome mu na putu sto
ji samo njegova škrtost, dakle čiški materijali
zam, shvaćate me.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA viče prema prvom
katu, čovjeku koji se brije u prozoru, kućevlasniku
Callamassiju: Gotovo je s materijalizmom! Gospo
dine Calamassi, vjerojatno vam je jasno da su pro
šla vremena plaćanja najamnine za dućan?
IBERINOV VOJNIK: Vrlo dobro!
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI: Upravo suprotno, pri
jatelju! Najamnine za dućan u budućnosti će biti
vrlo rentabilne. Čujete li bataljone kako maršira
ju? To su borbeni ešaloni Iberinovog saveza. Mar
širaju da bi potukli buntovne zakupce, koji ne
žele platiti svoj zakup! Razmislite о tome, gospo
dine Palmosa, vi koji ne želite platiti najamninu
za dućan!
IBERINOV VOJNIK: Tako je!
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Sigurno ste zabora
vili, gospodine Callamassi, da s ovim trupama
maršira i moj sin! Debeloj ženi: Jutros, kada se
OMoglavi i Siljoglavi 205
opraštao sa mnom, spreman za marš na jug, re

kao sam mu: Sine moj, donesi mi jednu zarobljenu
zastavu sa srpom, dozvolit ću ti da pušiš! Kažu da
će bankari preuzeti dugove do jučer uništenih za
natlija i vlasnika dućana, kao i odobriti nove kre
dite, specijalno poduzećima koja loše stoje.
IBERINOV VOJNIK: Živio Iberin!
DEBELA ŽENA kućevlasnici, gospođi Cornamontis: Je
ste li čuli, stanarine od sada moraju biti niže!
IBERINOV VOJNIK: Da, to je točno!
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Ne, draga moja, ja sam
čula da će se povisiti.
IBERINOV VOJNIK: Da, i to je točno.
DEBELA ŽENA: To ne može biti točno. Jedino one za
Čihe. Barem ja vam neću tako skoro platiti stana
rinu.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Vrlo skoro, gospođo To-
maso, vrlo skoro! I to povišenu. Iberinovom voj
niku: Ovi priprosti ljudi nemaju pojma о politici.
DEBELA ŽENA: Još više stanarine?
IBERINOV VOJNIK prekidajući: Za danas su predvi
đeni još veliki progoni Čiha. Čita iz novina: »Ibe
rin kaže jasno i glasno da je jedini cilj istrebljenje
Šiljoglavih pa ma gdje bili!«
Otraga marširanje trupa postaje glasnije. Čuje se pjes
ma.
IBERINOV VOJNIK: Pažnja! Iberinov koral! Pjesma!
Svi! Spontano!
Svi pjevaju. Iberinov vojnik dirigira.
Himna probuđenoga Jahooa
1
Molite Iberina da snizi najamnine!
Istodobno da ih
Još povisi za svoj Reich
Pa nek se i za gazdu brine!
2
Seljacima nek višu cijenu kruhu dadne!
Istodobno tada
Nama koji smo iz grada
Nek cijena kruhu ipak padne!
3
Trgovinu na malo iz duga nek izvuče!
Istodobno neka
Svi nevelika imetka
Dođu do kakve robne kuće!
4
Hvalite Fiihrera, kog svatko u dnu bića ćuti!
I močvare eno
Dok čekamo zatupljeno
U nju da nas Vođ uputi!
GOSPOĐA CORNAMONTIS Iberinovom vojniku: Dođi

te da vidimo naše slavom ovjenčane borce koji će
narod u opancima istrijebiti zajedno s njegovim
srpom!
Ona i Iberinov vojnik odlaze.
DEBELA ŽENA I TRGOVAC DUHANOM PALMOSA
istovremeno: Pa ne mogu ostaviti dućan samo ta
ko. Pretpostavimo da dođe neka mušterija.
Vraćaju se u svoje dućane.
NANNA CALLAS dolazi s pismom iz kavane gospođe
Cornamontis: Gospodin de Guzman je upravo oti
šao niz ulicu. On šeta prije objeda, odmah će se
vratiti. Moram govoriti s njim. Piše mi moja maj
ka da je moj otac, zakupac, stoga što opet ne može
platiti zakup, dospio na krivi put. Već se priključio
savezu zastave srpa, koji planira oružani ustanak
svih seljaka. Bolje da se kod gospodina de Guz-
mana raspitam za otpis zakupa! Nadajmo se da
me još uvijek dovoljno voli i da će saslušati moju
molbu. Prošle su skoro tri godine otkako sam mu
bila draga. Bio je moj prvi ljubavnik i zapravo po
vod da sam ja, jedna obična kći zakupca, dospjela
u dobrostojeću kuću gospođe Cornamontis. Moja
Obloglavi i Siljoglavi 20 7
je obitelj tada od njega imala izvjesne koristi . Nije

mi baš ugodno da ga sada moram opet za nešto
moliti. No tako što ubrzo se zaboravi. Pjeva:
Nannina pjesma
Gospodo, na trg ljubavi sam došla

Sa sedamnaest, kao dekla.
I mnogo sam toga prošla.
Tegoba, sva sila.
A1 to je igra bila.
Pa ipak sam kadšto koju rekla.
(I ja sam konačno čovjek.)
Hvala bogu sve prolazi brzo
1 ljubav i jad i nevoljni preg.
Gdje li su sada sinoćnje suze?
Gdje li je prošlogodišnji snijeg?
2
Doduše kako vrijeme hrli
Na trg se ide lakše
I jatimice ondje grli.
A1 osjećaji mazni
Začudo već su mrazni
Kad se od njih već malakše.
(Potroši se konačno svaka zaliha.)
I ljubav i jad i nevoljni preg.
3
Na sajmu ljubavi sve i ako
Dobro se pazari:
Razmjenjivat nije lako
Slasti za sitninu.
Pa eto, i to skinu.
Međutim se sve više stari.
(Ne može se konačno uvijek imati sedamnaest.)
I ljubav i jad i nevoljni preg.

NANNA: Evo ga. Na žalost, s njim su tri gospodina,

među kojima i bogati gospodin Peruiner. Teško
ću ga moći osloviti.
Domahuje gospodinu de Guzmanu, koji joj prilazi. Nje
gova tri prijatelja stoje i čekaju.
GOSPODIN DE GUZMAN: Dobar dan, Nanna.
NANNA: Moram vam nešto reći. Dođite ovamo u vežu.
To se i događa. Piše mi otac da opet ne može pla
titi zakup.
GOSPODIN DE GUZMAN: Na žalost, ovaj put je to ne
ophodno. Moja sestra odlazi u samostan San Bara-
bas i potreban joj je miraz.
NANNA: Pa nećete valjda zahtijevati da moji roditelji
zbog toga gladuju.
GOSPODIN DE GUZMAN: Draga Nanna, moja se ses
tra sprema da se kod potrebitih sestara iz San
Barabasa posveti djevičanskom životu. To morate
i vi poštovati. Jer, iako nije neophodno da sve dje
vojke žive čedno, ipak je potrebno da one čednost
visoko cijene.
NANNA: Kad biste tom mladom biću za muža dali pra
vog ljubavnika, a ne nekog čovjeka s titulom, ono
ne bi pomislilo da ode u samostan. Ali vi ne ženite
ljude nego zemljišne posjede.
GOSPODIN DE GUZMAN: Promijenila si se. Na gore,
Nanna. Više te ne prepoznajem.
NANNA: Onda mi ne bi ništa koristilo da vam kažem,
da moji već stoga ne mogu platiti zakup, jer im
je, s obzirom da je selo previše udaljeno od željez
ničke stanice, potreban jedan konj!
GOSPODIN DE GUZMAN: Tako je to u životu, i mene
moj konj stoji novaca.
NANNA: Ti me, dakle, više uopće ne voliš, Emanuele!
GOSPODIN DE GUZMAN: To s nama nema veze. Po
sjetit ću te danas poslije podne. Vidjet ćeš da se
moji osjećaji prema tebi uopće nisu promijenili.
Obleglavi i Siljoglavi
NANNA: Ostanite još časak ovdje. Dolaze ljudi koji bi

vas mogli optužiti da ste Čih.
Tri Hue ponovo idu niz ulicu.
PRVI HUA: Inače, kamo god dođeš naletiš na Ćiha. Sa
da odjednom na daleko i široko ne možeš vidjeti
ni jednoga.
DRUGI HUA: Samo ne gubi nadu.
NANNA: Kad dobro razmislim, Emanuele, uvijek si
me koristio kao otirač. Možda bi sada mogao pla
titi za sve ono što si mi učinio!
GOSPODIN DE GUZMAN: Za ime boga, šuti!
NANNA: Dakle, nećeš platiti?
TREĆI HUA: Čujem nešto.
NANNA: Kad bih se sada obratila ovoj gospodi, ona bi
mi sigurno dala za pravo. Nije preskupo ono što
tražim.
PRVI HUA: Tamo netko razgovara.
NANNA glasno: Gospodo moja, recite i sami, može li
jedna siromašna djevojka očekivati da će se po-
kajati čovjek koji ju je odveo na stranputicu?
Može ili ne?
GOSPODIN DE GUZMAN: Čudim ti se, Nanna.
NANNA: Ovo vam nije trebalo.
Dolaze tri Hue.
PRVI HUA: Vidi, vidi, ovo je fin gospodin, kakvu sa
mo lubanju ima!
DRUGI HUA: Sviđa mi se vaš šešir, gospodine, želio
bih kupiti takav. Pokažite mi ga i z n u t r a , da
vidim koje je marke.
Strgne mu šešir i pokazuje na de Guzmanovu šiljatu
glavu. Tri Hue podižu životinjsku galamu.
TRI HUE: Čih!
PRVI HUA: Lupite ga po toj šiljatoj glavi! Pazite da
vam ne pobjegne!
BOGATI GOSPODIN SAZ: Moramo priskočiti, naš pri
jatelj de Guzman ima problema!
BOGATI GOSPODIN PERUINER ga zaustavlja: Ne

pravite skandal! I ja sam Čih!
Tri bogate gazde brzo se udaljavaju.
TREĆI HUA: Odmah mi se učinilo kao da je ovdje za-
smrdjelo po Ćihu!
DRUGI HUA: Ćih! Na sud s njim!
Dva Hue odvuku gospodina de Guzmana. Treći ostaje
kraj Nanne.
TREĆI HUA: Niste li, gospođice, spominjali neki no
vac koji vam duguje?
NANNA mrzovoljno: Da, ne želi platiti.
TREĆI HUA: Takvi su ti Čisi!
Treći Hua odlazi. Nanna polako odlazi u kavanu gos
pođe Cornamontis. Na galamu ponovo su se pojavili
kućevlasnik Calamassi na prozoru i debela žena na
vratima dućana. I trgovac duhanom Palmosa ponovo
je izašao na vrata!
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI: Što se događa?
DEBELA ŽENA: Upravo su ščepali jednog očito dobro
stojećeg Čiha, koji je oslovio jednu od konobarica
gospođe Cornamontis.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Pa zar je to zabra
njeno?
DEBELA ŽENA: Rekli su da je ona čuška djevojka.
Gospodin da pripada Velikoj petorci.
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI: Ma što ne kažete?!
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA vraća se u svoj du
ćan: Gospodine inspektore! Ovdje je izvršen pre
pad na jednog od Velike petorke. Odvukli su ga!
INSPEKTOR odlazeći s pisarom: To se nas iz policije
ništa ne tiče.
DEBELA ŽENA: Sad su bogati nastradali!
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI: Mislite?
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Gazdama baš neće
biti do smijeha!
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI: Ali nastradat će i za-
kupci koji ne žele platiti zakup!
Obloghivi i Siljoslavi 211
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: U današnjim novi

nama piše: počinje novo doba!
Međuigra
Na Jednom velikom kartonu nacrtana Je ulica starog grada. Dolaze

Iberlnovi vojnici, trčeći, i nose lonce 1 vjedra puna kreča. Dugim I
kratkim četkama bijelim krečom obljepljuju pukotine kuća.
Pjesma о kreču
Truli zidovi procure te se moče

I tu valja nešto poduzeti
Strašan je sve veći rast gnjiloće.
Nije dobro ako tko primijeti.
Treba tu kreča, friškog dobrog kreča!
Sruši li se kotac, kasno ti je!
Dajte kreča, stvar je našega umijeća
Da sve bude ко što je bilo prije.
Zid gle opet prlja
Nova ružna mrlja!
Nije to dobro. (Uopće nije.)
Pukotine sve jače!
I smetnje dapače!
Radit valja više nego prije!
Da konačno krene bar na bolje!
To užasno pukotinsko polje
Nije dobro! (Uopće nije.)
Zato se hoće kreča! Mnogo kreča!
Sruši li se kotac, kasno ti je!
Dajte kreča, stvar je našega umijeća
Da sve bude ко što je bilo prije.
Evo kreča! Ne vičite na ovo!
Danonoćno kreč je spremna roba.
Evo kreča, sve će biti novo
Živjet ćete vaše novo doba!
3
Na seoskom bunaru
Hoćeš li sa mnom?
upita ribič crva.
Obloglavi zakupac Callas, njegova žena i djeca, te šiljoglavi zakupac

Lopez, njegova žena i djeca pri navodnjavanju.
ZAKUPCI CALLAS I LOPEZ:

Crnčimo, pjena na ustima, vonj.
Zato jer gazda ne da nam konje
Svaki je od nas svoj vlastiti konj.
GOSPOĐA LOPEZ: Slušajte, i naši se seljani pridružu
ju srpu.
Čuje se kloparanje mnoštva klompi. Obloglavi zakupac
dolazi s dvije puške pod rukom.
TREĆI ZAKUPAC: Zbog strašnog položaja u kojem se
svi nalazimo od kada su cijene žitu tako pale, mi,
zakupci Jahooa, skupili smo sve koji nose klompe
i na tajnim, a u zadnje vrijeme i javnim sastanci
ma, odlučili da posegnemo za oružjem i da se ra
dije borimo pod zastavom srpa nego da i dalje
plaćamo zakup. Callas i Lopez, vrijeme je, ovdje
su puške.
Daje im puške i odlazi.
ZAKUPAC LOPEZ: Callas, ti si još htio pričekati da ti
kćerka iz grada pošalje neku povoljnu vijest.
ZAKUPAC CALLAS: Pomoć nije stigla. Sporazuman
sam da se borim zajedno s vama.
ZAKUPAC LOPEZ: Evo ruke, Callas, i vi, djeco, pružite
i vi ruke! Danas je jedanaesti rujna, dan koji mo
rate upamtiti, jer na ovaj dan zakupci posižu za
oružjem da bi ili umrli, ili za sva vremena strgnuli
gazdinski jaram.
Svi međusobno pružaju ruke i pjevaju »Pjesmu о sr
pu«.
Pjesma о srpu
Ustani, kmete!
Do vlastite mete!
Nemoj ovo htjeti
I tako ti je mrijeti.
U pomoć ti neće prići
Sam se moraš dići.
Do vlastite mete!
Ustani, kmete!
SVI: Uvijek za srp!
U tom trenutku počinju zvoniti zvona.
GOSPOĐA LOPEZ: Čujte! Kakva su to zvona?
GOSPOĐA CALLAS viče u dubinu: Što se dogodilo,
Paolo?
GLAS IZ DUBINE: Upravo je iz grada stigla vijest da
je vlada sklona narodu prigrabila vlast.
GOSPOĐA: Idem tamo da pobliže saznam istinu.
Odlazi. Ostali čekaju. S radija se čuje »Proglas novog
Namjesnika stanovništvu.«
IBERINOV GLAS:
Čuški narode! Ovu zemlju Jahoo

Već dugo napada tuđin niska
Duha koji je uništiti želi:
Duh pohlepe i bratoubojički.
Narode čuški što u bijedi živiš!
Tlačen i izmužen! Tko te muze?
I tko te tlači? Oko tebe gmiže
Neprijatelj ljut, tebi neznan: Čih!
Svoj bijedi ove zemlje samo
On je krivac. Stoga udari na nj.
No, po čemu ćeš ga poznat? Po glavi!
Po šiljatoj glavi! Šiljoglavi
Su oni koji te muzu! Stoga sam ja
Angelo Iberin, odlučio da
Ponovo podijelim narod
Na Oblo-i Šiljoglave i
Da sve Čuhe skupim protiv svega
Što je čiško. A od danas među
Čusima prestaj razdor i lakomost!
OblogUivi i Siljogtavi 215
Čusi! Svi pod zastavu Iberina

Protiv dušmanina, šiljate Ćiške glave!
Za vrijeme ovog proglasa prisutni su manje ili više jav
no posizali za glavama. Obloglava djeca međusobno se
cereći pokazuju na šiljoglave.
ZAKUPAC LOPEZ: Opet samo riječi! Svaki čas smisle
nešto drugo. Ja jedino želim znati da li će udariti
po gazdama, ništa drugo.
ZAKUPAC CALLAS: Točno.
Gospođa Callas se vratila. Ne vidi Lopezove i čvršće
pritišće svoju djecu uza se.
ZAKUPAC LOPEZ: Dobre vijesti, gospođo Callas?
GOSPOĐA CALLAS: Uhapšen je naš gazda, gospodin
de Guzman.
ZAKUPAC LOPEZ: Zašto?
ZAKUPAC CALLAS: Vjerujem, Lopez, da je suvišno pi
tati zašto, jednostavno zato jer je to jasno. Razlog
je zakup.
GOSPOĐA LOPEZ: Onda smo spašeni, gospođo Callas.
ZAKUPAC CALLAS: To već bolje zvuči, zar ne, Lopez?
Djeco, bijedi je došao kraj!
Stavlja svoju pušku na bunar.
GOSPOĐA LOPEZ: Ovo je veliki dan!
GOSPOĐA CALLAS: Ne veselite se previše, gospođo
Lopez! Za vas vijesti na žalost nisu tako dobre.
Na kormilo je došao Angelo Iberin, a vi ste Cisi!
U gradu su, čini se, već počeli veliki progoni Ćiha.
I gospodin de Guzman je uhapšen zato što je Čih!
ZAKUPAC LOPEZ: To su loše vijesti i velika nesreća.
ZAKUPAC CALLAS: Ne smatram to nesrećom. U sva
kom slučaju ne za sve. Za nas to nije nesreća.
GOSPOĐA CALLAS: Samo za vas!
ZAKUPAC CALLAS: Za nas, Čuhe, ta je vijest čak vrlo
dobra.
GOSPOĐA CALLAS: U ovom smo trenutku ispunjeni
nadom, koju vi, gospodine Lopez, ne možete shva
tili. Vi ste vjerojatno druga, ne kažem lošija, vrsta
ljudi.
ZAKUPAC LOPEZ: Do sada ti moja glava, Callas, nije

bila prešiljasta.
Callas šuti. Dvije obitelji su se razdvojile, na jednoj
strani stoje šiljoglavi a na drugoj obloglavi.
ZAKUPAC LOPEZ: Daće su nam bile jednake. Još prije
pet minuta htio si se zajedno s nama boriti pod
zastavom srpa, koja želi ukinuti zakup. A to se
može jedino oružjem. Uzmi pušku, ženo.
Gospođa Lopez oklijevajući uzima pušku.
ZAKUPAC CALLAS: Izgledi su premali! Bilo bi najbo
lje kad bi se moglo. Ali ne može.
ZAKUPAC LOPEZ: Zašto govoriti da su izgledi prema
li, kad vam je to jedina šansa.
ZAKUPAC CALLAS: Za mene možda nije jedina.
GOSPOĐA CALLAS: Mi naravno sada računamo s ti
me da će nam se zakup otpisati.
ZAKUPAC LOPEZ: Shvaćam što ti misliš pod vrlo ma
lim izgledima. Ali prevarit ćeš se. Još nikada nisam
čuo da netko od tih ljudi nešto poklanja samo
zbog oblika glave.
ZAKUPAC CALLAS: Dosta, Lopez, nemam razloga sum
njati u ovu vladu. Tek su pet sati na vlasti, a moj
gazda je već uhapšen.
GOSPOĐA CALLAS: Čula sam kako se po selu priča
da sada više nema potrebe ići za srpom.
Pet zakupaca, među njima i zakupac Parr, uzbuđeno
dolaze. Svi su oni obloglavi. Jedan nosi zastavu sa zna
kom srpa. Svi nose puške.
ZAKUPAC PARR: Što radite? Kao što je dogovoreno,
odlučili smo da večeras svi pođemo za srpom. No
sada je došao taj proglas i vijest о hapšenjima
gazda. Da se ipak borimo?
ZAKUPAC CALLAS: Idem u Lumu. Prijavit ću se Ibe-
rinu. Ako mi nabavi konje za oranje i otpiše porez,
nemam se više zašto boriti. Onaj de Guzman je Čih
i bolje mu je da začepi gubicu.
PRVI ZAKUPAC: Da, vaš gazda je Čih, ali naš je oblo-
glav.
Obloglavi i šiljoglavi 217
ZAKUPAC PARR: Ali kad srede Čihe, možda će i naš

nama otpisati porez. Dužan je jednoj čiškoj banci,
koja će mu sada sigurno otpisati dug.
ZAKUPAC LOPEZ: Možda će oni njemu otpisati. Ali
on će od vas ipak tražiti zakup.
TREČI ZAKUPAC: Iza Iberina ipak stoje samo gazde.
ZAKUPAC PARR: Neće to biti baš tako. Čuo sam da
živi vrlo skromno, ne pije, ne puši, a i sam je sin
jednog zakupca. Nije koristoljubiv, to piše u no
vinama. Osim toga, on tvrdi da je parlament ne
moćan, a to je istina.
PRVI ZAKUPAC: Da, to je istina.
Tišina.
TREĆI ZAKUPAC: Znači da se sada zakupci više ne bi
trebali boriti protiv gazda?
ZAKUPAC PARR: Naprotiv: čuški zakupci protiv čiških
gazda.
ZAKUPAC LOPEZ: A čiški zakupci, trebaju li se i oni
boriti protiv čuških gazda?
ZAKUPAC PARR: Čiških je zakupaca tek nekolicina.
Čisi nerado rade.
PETI ZAKUPAC: Ali čuških gazda ima mnogo.
ZAKUPAC PARR: To je taj razdor: Čusi protiv Čuha.
To mora prestati.
ZAKUPAC LOPEZ: I to da naši krovovi prokišnjavaju,
i to mora prestati.
ZAKUPAC CALLAS: Naš je Čih također uhapšen.
ČETVRTI ZAKUPAC: Ali i moj krov prokišnjava, a
moj gazda je čuh.
TREĆI ZAKUPAC: Sve je to prijevara! Želim znati:
hoće li vaš Iberin otjerati do đavola gazde, i to
sve?
ZAKUPAC PARR: On će čiške otjerati do đavola, a čuš-
ke prisiliti da malo stegnu kaiš.
TREĆI ZAKUPAC: To nije rješenje. Čuh ili Čih, gazda
je gazda! Treba ih sve otjerati do đavola. Idem za
srpom. Osim sebi, više ne vjerujem nikome. Ako
se netko želi izvući iz bijede, neka pođe za srpom.

To s Iberinom je obična prijevara.
Publici:
Gazda i zakupac nek složno rade
Jer lice nije šiljato već oblo!
Ja plaćam zakup, a on to krade!
A slažemo se?! Pa to je ruglo!
Pa što ako je on Čuh, Čuh sam i ja
Tad neka mi otpise zakup moj!
Inače i mraz nas i glad razdvaja.
Jer on je viši, a ja niži sloj!
ZAKUPAC CALLAS: Mislite što hoćete: ja ću pokušati
s Iberinom!
ZAKUPCI:
Dođi к nama, Lopez!
Oblo, šiljasto, isto je u biti
Nama je važno: gladni ili siti.
Pružaju mu ruke i odlaze.
GOSPOĐA LOPEZ: Mislim da je bolje da i mi odemo
kući.
GOSPOĐA CALLAS: Ne, to nećete moći, gospođo Lo
pez. Kad sam malo prije prolazila pokraj seoskog
jezera, čula sam kako neki ljudi pričaju da moraju
obračunati s vama. A kad sam pogledala u pravcu
vaše kuće, ugledala sam crveni sjaj.
GOSPOĐA LOPEZ: О, bože!
ZAKUPAC LOPEZ: Callas, molim te da se, barem dok
ne prođu prvi progoni, pobrineš za moju obitelj.
Šutnja.
ZAKUPAC CALLAS: Bilo bi mi draže kad od ove noći
pa do daljnjega ne bi bili pod mojim krovom ...
ZAKUPAC LOPEZ: Zar stvarno ne bi barem ovih prvih
dana mogao skrivati moju djecu?
ZAKUPAC CALLAS: Možda bih mogao. Ali s obzirom
da si ti jedan od onih koji pripadaju srpu, za moju
bi obitelj bilo opasno da se druži s nekim od vas.
ZAKUPAC LOPEZ: U tom slučaju, Callas, mi odlazimo.
Callas šuti.
OBJE ŽENE:
Vezale su nas do sada nevolje prave
A sad smo neprijatelji zbog oblika glave.
Obitelj Lopez oklijevajući odlazi.
GOSPOĐA LOPEZ: A ti, mužu, hitro pohitaj u Lumu
i iskoristi povoljan vjetar! Ne plaćaj zakup i izvadi
potvrdu da ga ne moraš plaćati!
ZAKUPAC CALLAS: Reći ću vam samo jedno: bez pot
vrde se ne vraćam!
4
U dvorištu zasjeda Sudsko vijeće. Jedna nasuprot drugoj stoje

dvije stranke: Glavarlca samostana San Barabas i opat San Stefans.
Svijetleći natpis »Srp maršira prema glavnom gradu kraljevine«.
SUDAC: U procesu Neobuvenih prosjačkih redovnika

iz San Stefana protiv Potrebitih sestara iz San
Barabasa, Neobuveni prosjački redovnici postav
ljaju odštetni zahtjev od sedam milijuna. U čemu
braća vide štetu takve veličine?
OPAT SAN STEFANA: U gradnji nove crkve za hodo
čašće koju utemeljuje San Barabas, a čime se naše
vjernike odvraća od našeg područja.
GLAVARICA SAMOSTANA SAN BARABAS: Prepušta
mo sudu da uvidom u knjige nove kapele za hodo
čašće San Sebastiana, о kojoj se ovdje radi, kon
statira da primitak ne iznosi, kao što braća tvrde,
sedam milijuna, već jedva četiri milijuna.
OPAT SAN STEFANA: Da, u knjigama! Upozoravam
da su Potrebite sestre iz San Barabasa već jednom
bile ovdje pred Velikim sudskim vijećem, pri če
mu se radilo о utaji poreza od milijun i po, a ko
jom prilikom su se sestre također pozivale na
»knjige«.
Međusobno prijete pesnicama. Pojavljuje se sudski pi
sar.
SUDAC: Što je? Ne želim da se ometa rasprava u kojoj
se radi о velikim vrijednostima!
PISAR: Vaša milosti, prema zgradi suda kreće se ma
sa, koja gazdu de Guzmana vuče pred sud. Ljudi
tvrde da je de Guzman silovao jednu čušku dje
vojku.
SUDAC: Smiješno. Gospodin de Guzman je jedan od

pet najvećih gazda u zemlji. Upravo je pred tri
dana pušten zbog nezakonitog hapšenja.
Masa prodire. Gurnu de Guzmana pred sudački stol.
Dovlače i gospodu Cornamontis i Nannu. Dok sudac
uzbuđeno zvoni masa pljuje po de Guzmanu i dodiru
je ga.
GLASOVI: Samo odijelo stoji toliko da bi od toga mje
sec dana mogla živjeti obitelj od šest članova. —
Pogledaj malo ove fine ručice, taj još nikada u ru
ci nije držao lopatu. — Objesit ćemo ga svilenim
konopom.
Hue se počinju kockati za gazdino prstenje.
ČOVJEK: Gospodine suče, narod Jahooa zahtijeva, da
se prekršaj ovog čovjeka kazni.
SUDAC: Dobri ljudi, ispitat ćemo slučaj. Ali ovdje up
ravo razmatramo jedan drugi vrlo hitan slučaj.
OPAT SAN STEFANA kojem je pristupila glavarica,
uzbuđeno: Ne smatram neophodnim da pred jav
nošću razmatramo naše neznatne nesporazume.
Sporazumni smo s odgađanjem rasprave.
POVICI: Dosta s odlaganjima! Odmah smo rekli da
ovu straćaru treba potpaliti! — I suca treba obje
siti! — Svu tu fukaru treba objesiti, i to bez od
gađanja!
ČOVJEK masi vani:
Slušajte pravu blagost, vi žitelji:
Neće stradati žrtve, već prekršitelji!
Ovaj će se blago s mučenima ophoditi
Ovaj će mučitelje bez milosti pogoditi.
DRUGI ČOVJEK: I sudu mora biti jasno da je za zem
lju Jahoo nastupilo novo doba i nova pravda!
Svijetleći natpis: »Namjesnik, u jednom govoru pred
učiteljima, borbu na jugu objašnjava kao borbu prav
de protiv nepravde.«
ČOVJEK masi: Sjednite svi i nemojte otići prije no što
ovdje padne pravedna osuda, a gazda bude obje
šen!
Svi sjedaju na pod, puše, listaju novine, pijuckaju i
čavrljaju.
INSPEKTOR dolazi i dogovara se sa sucem: Namjesnik

vam poručuje da morate popustiti masi i voditi
raspravu. Sud se više ne može pridržavati krutog
slova zakona, već mora voditi računa о prirodnom
smislu naroda za pravdu. Borba na jugu stoji ne
povoljno po vladu, a glavni grad postaje sve ne
mirniji.
SUDAC gledaocima: Ovo je za mene previše uzrujava-
nja. Fizički sam iscrpljen i nisam više dorastao
posebnim naporima. Već dva mjeseca nismo dobili
plaću. Položaj je vrlo nesiguran, ja moram misliti
na svoju obitelj. Jutros sam popio samo šalicu
prozirnog čaja i grickao staro pecivo. Ne može se
s praznim želucem propovijedati pravdu. Ljudi ne
vjeruju čovjeku koji nije doručkovao, nedostaje
mu poleta. Pravda je tada bez sjaja.
Da Guzmanovi odvjetnici upadaju u predsoblje u lepr
šavim kaljama, iza njih nekoliko gazda.
ČUŠKI ODVJETNIK u predsoblju drugome: Ostanite u
odvjetničkoj sobi. Bolje da se kao Ćih ovdje ne
pojavljujete.
ČIŠKI ODVJETNIK: Nastojte da ga strpaju u zatvor
bar na osam dana. I ja bih želio da sam tamo.
Čuški odvjetnik i gazde u dvorište.
POVICI: Počnite konačno! Skoro će mrak, a još ga že
limo objesiti!
SUDAC: Ljudi bi barem mogli sjesti onako kako se
pristoji. Prvo moramo razjasniti slučaj. Tako div
lje to ipak ne ide. Gospođi Cornamontis: Tko ste
vi?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Gospođa Cornamontis,
Emma. Vlasnica kavane El Paradiso, Estrada 5.
SUDAC: Sto želite?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Baš ništa.
SUDAC: A zašto ste onda ovdje?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Prije otprilike pola sata
pred mojom kućom su se sakupili ljudi i zahtijeva
li da jedna od mojih konobarica, evo ova ovdje,
pođe s njima na sud. S obzirom da sam oklijevala
Ohloglavi i Siljoglavi
pustiti je, bila sam prisiljena i sama doći. U cijeloj

toj stvari ja nit luk jela nit luk mirisala.
SUDAC Nanni: A vi ste ta djevojka? Zauzmite mjesto
ovdje na optuženičkoj klupi.
Zvižduci iz mase.
POVIK: Oho, drugima je ovdje mjesto!
Svijetleći natpis »Vladine trupe pružaju ogorčen otpor
napredovanju trupa«.
SUDAC: Ja odlučujem о tome tko će sjesti na optuže
ničku klupu. Nanni: Vi ste gospodina oslovili na
ulici. Vi znate da se za to dobiva tri tjedna prisil
nog rada. Budući da Nanna šuti, naklonivši se, de
Guzmanu: Gospodine de Guzman, molim vas, pri-
đite bliže. Nije li bilo tako?
GOSPODIN DE GUZMAN: Da, gospodine suče. Oslovila
me za vrijeme moje prijepodnevne štenje. Ona je
kćerka jednog od mojih zakupaca i zamolila me
da njenom ocu otpišem zakup. Tiho: Molim vas,
pritvorite me, ja sam Čih!
ĆUŠKI ODVJETNIK: Ja sam odvjetnik obitelji de Guz
man i preuzimam zastupanje svog klijenta.
SUDAC: Doveli ste svjedoke?
ODVJETNIK: Ovdje su gospoda, Saz, Duarte i de Hoz.
POVICI: Fina gospoda kao svjedoci protiv siromaha!
Zvižduci.
SUDAC: Mir! Svjedocima: Sto imate reći? Upozoravam
vas da možete biti otpuženi za krivokletstvo.
POVIK: To već bolje zvuči!
BOGATI GOSPODIN SAZ: Djevojka je gospodina de
Guzmana oslovila na ulici.
ODVJETNIK: I sam socijalni položaj mog klijenta, ko
jem bi se s druge strane u najboljem slučaju mo
gla suprotstaviti izjava jedne obične konobarice,
mislim da jamči za istinu.
GLAS ODOZGO: Oho! Možda suprotno! Skini malo
svoju kapu, mladiću! Želimo vidjeti kakvu imaš
glavu!
DRUGI GLAS ODOZGO: Kapu dolje!
ODVJETNIK skida kapu: Moja je za vašu još uvijek

dovoljno obla!
GLAS ODOZGO: Upitaj malo svog klijenta, tko to od
njenog oca traži toliki zakup, pa se ona mora pro
davati?
DRUGI GLAS ODOZGO: Uvijek se počinje od početka!
SUDAC Nanni: Sjednite konačno na optuženičku klu
pu, pa da počnemo.
GLAS ODOZGO: Hej, nemoj sjesti! Došli smo ovamo
zato da ostvariš svoje pravo, a ne zato da sjedneš
na optuženičku klupu!
ODVJETNIK: Na ulici se ne može raspravljati. U pita
nju su suptilne stvari. Za to treba imati glavu.
GLAZ ODOZGO: Šiljatu, ne?
Smijeh.
DRUGI GLAS ODOZGO: Upravo bi morao doći Iberin!
POVIK: Tražimo da na optuženičku klupu sjednu sli
jedeće osobe: lihvar, svodnica, majka i onaj koji
izigrava zakon!
GLAS ODOZGO: I da dovedu Iberina. Da mu nije ispod
časti?
GLASOVI: Iberin! Iberin! Iberin!
Iberin je trenutak prije neprimjetno ušao i sjeo pokraj
sudačkog stola.
DRUGI GLASOVI: Evo Iberina!
NEKOLICINA: Živio Iberin!
SUDAC Iberinu: Ekselencijo, oslanjam se na iskaze ne
kolicine najpoznatijih gazda zemlje.
IBERIN: Oslanjajte se radije na vijesti s bojišta!
Svijetleći natpis: »Nedovoljna naoružanost vladi privr
žene armije još je vidljiva! Nedostatak municije i sla
ba ishrana očito smanjuju izvanredan borbeni duh
trupa.«
Nastaje nemir. U masi ljudi koja ulazi u dvorište je i
zakupac Callas.
GLAS ODOZGO: A ovdje je i otac djevojke.
NANNA: Jao, moj otac! Moram se sakriti da me ne vi

di, jer sam ovaj put napravila glupost koju oni
kod kuće moraju ispaštati.
SUDAC Callasu: Što tražite ovdje?
GLAS ODOZGO: Traži svoje pravo!
PRATILAC ZAKUPCA CALLASA: Sreli smo ga na ulici.
Pitao nas je gdje će biti rasprava о slučaju de
Guzman. Rekli smo mu da se rasprava upravo sada
održava i da, budući da svi idu ovamo, samo slijedi
struju mase.
ZAKUPAC CALLAS: Točno. Došao sam ovamo da bih
svjedočio u postupku protiv mog gazde koji je
optužen za lihvarstvo.
SUDAC: Ne radi se о lihvarstvu.
ZAKUPAC CALLAS: Naprotiv: mogu posvjedočiti da je
zakup bio ogroman. Zemlja je močvarna, a pojedi
ne oranice su vrlo udaljene jedne od drugih, plug
je primitivan, a za vuču smo morali upotrijebiti
kravu. Radili smo cijelo ljeto, od tri sata ujutro,
pomagala su nam i djeca. Cijene žitu nismo mogli
određivati mi, svake su godine bile različite, dok
je zakup bio isti. Naš gazela nije ništa radio, a ubi
rao je novac. Zato predlažem da se zakup jednom
zauvijek ukine, a da cijena žitu bude takva da mi
možemo živjeti od svoga rada.
GLAS ODOZGO: Sasvim pravilno.
Pljesak.
ČOVJEK ustaje i govori straga prema ulici: Otac osu
mnjičene djevojke, koji je zakupac optuženog, zah
tijeva ukidanje poreza i pravedne cijene žita.
Otraga pljesak velike mase ljudi.
SUDAC Iberinu: Ekselencijo, kako želite da tretiramo
ovaj slučaj?
IBERIN: Radite ono što smatrate ispravnim.
Svijetleći natpis: »Iz svih krajeva zemlje dolaze vijesti
о zakupcima koji protuzakonito prisvajaju zemlju«.
SUDAC: S obzirom na zakonske paragrafe, kriva je je
dino djevojka. Izvan gostionice u kojoj radi, ona
ne smije oslovljavati gospodu.
Dramski lekslovi I 226
IBERIN: Nemate više ništa reći? To je malo.

GLAS ODOZGO: Bravo! Jeste li čuli kako je namjesnik
sucu začepio gubicu? Kaže mu da je to malo.
ČOVJEK straga prema ulici: Umiješao se i namjesnik.
Upravo je vrhovnom sucu dodijelio ukor. Označio
se sučevo poznavanje prava vrlo skučenim. Nas
tavlja se.
IBERIN: Saslušajte djevojčinog oca pažljivije! I pre
đite konačno na bit stvari.
SUDAC: Dakle, vi tvrdite da je vaš gazda pri određi
vanju zakupnine prešao zakonom dopuštenu mje
ru?
ZAKUPAC CALLAS: Gledajte, zakup je uvijek i svugdje
bio previsok. Živjeli smo od iverja i korijena, jer
smo žito morali odvoziti u grad. Djeca su nam sko
ro cijele godine gola. Popravke na kući ne možemo
vršiti, tako da se ona polako ruši. I porezi su ta
kođer previsoki. Predlažem također ukidanje svih
poreza za one koji ne mogu platiti.
Opće odobravanje.
ČOVJEK straga prema ulici: Zakupac predlaže potpu
no ukidanje poreza za one koji ne mogu platiti. Ali
još se nastavlja.
Otraga ogromno odobravanje.
SUDAC: Kolika je zakupnina? Koliki su porezi?
IBERIN ustane tako naglo da obori stolac: Nemate ni
kakvo važnije pitanje? Zar vam nikakav unutraš
nji glas ne govori što narodu zaista treba?
ZAKUPAC CALLAS: Konji! Konji na primjer!
IBERIN strogo: Mir! Što tu znače konji? Ovdje se radi
о većim stvarima. Sucu: Možete ići. Napustite ovo
mjesto za koje niste sposobni. Ovu ću raspravu ja
privesti kraju.
Sudac skuplja svoje papire i strahovito zbunjen napuš
ta sudsko dvorište.
ČOVJEK straga prema ulici: Namjesnik je suca otpus
tio iz službe i sam preuzeo vođenje rasprave. Vr
hovni sudac napušta salu. Živio Iberin!
ZAKUPAC CALLAS: Jeste li čuli: što znače konji? Radi

se о većim stvarima!
ČOVJEK straga: Sada, kada je otjeran najveći lihvar,
vicekralj, zašto ne bismo razdijelili zemlju?
Odobravanje.
Svijetleći natpis: »/ iz sjevernih predjela javljaju о
manjini akcijama buntovnih zakupaca«.
IBERIN: Budući da sud nije mogao pronaći bit stvari,
slučaj
Preuzimam ja. U ime čuškog naroda.
Kao sitan primjer čuške pravde neka nam
Ovaj slučaj služi. Boriti se treba
Protiv određenog duha. Kao što će
Naše trupe zakupce kivne obuzdali
Tako će sud pustopašne gazde
Uputiti u okvire čuškog prava.
Nije važno dal' si gladan ili sit
Za isti prijestup — ista kazna — to je bit.
Na optuženičku klupu će sjesti: gazda de Guzman,
kao i —
Pokazujući na gospođu Cornamontis: — ova oso
ba, a mjesto tužitelja zauzet će: ova djevojka i
njen otac.
ČOVJEK straga prema ulici: Namjesnik želi pokazati
primjer čuškog pravosuđa. Najprije zavodi red u
način postupka. Pokazuje optuženima i tužitelji
ma njihova mjesta.
IBERIN Callasu: Istupite! Pogledajte svoju kćerku!
ZAKUPAC CALLAS: Pa ti si ovdje, Nanna?
IBERIN: Prepoznajete li je?
ZAKUPAC CALLAS: Naravno.
IBERIN: Pitam vas zbog toga jer se ona u međuvre
menu sigurno promijenila.
ZAKUPAC CALLAS: Ne previše.
IBERIN: Da li je ovo odjeća koju ste joj vi kupili?
ZAKUPAC CALLAS: Ne, naravno ne.
IBERIN: Zar ne, ovo nije odjeća koju bi jedan običan
seljak koji žuljevitim rukama obrađuje zemlju,
mogao kupiti svojoj kćeri.
Dramski tekstovi 1 228
ZAKUPAC CALLAS: Pa ja to ne mogu. Uz ovaj zakup!

IBERIN: A ne biste ni kad biste mogli? Vašem jedno
stavnom i pravilnom ukusu takve su prnje odvrat
ne. Kako to da vaša kći može kupiti takve haljine?
ZAKUPAC CALLAS: Pa ona zarađuje sasvim dobro.
IBERIN oštrije: Strašan odgovor! Pitam vas još jed
nom, prepoznajete li u ovoj, po posljednjoj modi
odjevenoj djevojci, veselu djevojčicu, koja je uz
vas trčkarala po poljima? Zakupac Callas bulji ne
shvaćajući. Jeste li slutili da se vaša mala kćerka
upuštala s vašim gazdom u kažnjive odnose već sa
šesnaest godina?
ZAKUPAC CALLAS: Da, ali prednosti koje smo od to
ga imali, bile su sasvim neznatne. Mogli smo ne
koliko puta koristiti konje za prijevoz drva. No
ako — okupljenima — ako morate platiti zakup,
koji je deset puta previsok, tada vam ništa ne ko
risti ako vam se povremeno oprosti trećina. I to
još u nepravilnim razmacima! Ono što ja trebam,
to su vlastiti konji.
IBERIN: Gazda je, dakle, iskoristio svoj privredno jak
položaj da bi vašu kćerku gurnuo u propast?
ZAKUPAC CALLAS: Propast? Pa ona je uživala sve
prednosti! Ona je barem dobivala pristojne halji
ne! Ona nikada nije radila. Ali mi! Probajte jed
nom orati bez konja!
IBERIN: Da li vam je poznato da je vaša kćerka do
gurala tako daleko da se zadržava u kući gospođe
Comamontis?
ZAKUPAC CALLAS: Da. Dobar dan, gospođo Corna-
montis.
IBERIN: Znate li kakva je to kuća?
ZAKUPAC CALLAS: Da, želio bih samo dodati, da je
gazda korištenje konja čak posebno obračunavao.
I to besramno. A korištenje drugih konja bilo je
sasvim zabranjeno.
IBERIN Nanni: Kako ste dospjeli u tu kuću?
NANNA: Nije mi se više ostajalo na selu. Tamo s dva-
desetipet godina izgledaš kao da ti je četrdeset.
IBERIN: Lagodan život koji ste upoznali preko vašeg
zavodnika, otuđio vas je od skromnog života vaše

roditeljske kuće. Da li vam je gazda bio prvi?
NANNA: Da.
IBERIN: Opišite život u kavani u koju ste došli.
NANNA: Ne žalim se. Jedino, pranje rublja je presku
po, a napojnica nam ne ostaje. Kod vlasnice smo
se sve tako jako zadužile da moramo raditi do kas
no u noć.
IBERIN: Ali rekli ste da se ne žalite na posao. Svi mi
moramo raditi. No, postoji nešto drugo na što se
morate žaliti.
NANNA: Doduše, postoje krčme u kojima je persona
lu na volju da li će se prema posebnim gostima i
posebno odnositi.
IBERIN: Aha! U toj ste kući dakle bili prisiljeni trpiti
grljenje svakog gosta?
NANNA: Da.
IBERIN: To je dovoljno. Zakupcu Callasu: Kakvu op
tužbu kao otac podižete protiv optuženog?
ZAKUPAC CALLAS: Lihvarstvo.
IBERIN: Imate razloga za jaču optužbu.
ZAKUPAC CALLAS: Mislim da je to sasvim dovoljno.
IBERIN: Vas je zadesila strašni ja nesreća od lihvar
stva. Ne uviđate li to?
ZAKUPAC CALLAS: Da.
IBERIN: Sto su vam učinili? Zakupac Callas šuti. Ibe-
rin de Guzmanu: Priznajete li da ste zavodeći kćer
svojeg zakupca zloupotrijebili svoju privrednu
moć?
GOSPODIN DE GUZMAN: Stekao sam utisak da joj
moj pristup nije bio neugodan.
IBERIN Nanni: Sto vi na to kažete? Nanna šuti. Iberin
inspektoru: Izvedite optuženog! Izvode de Guzma-
na. Iberin Nanni: Želite li se sada izjasniti da li
vam je pristup de Guzmana bio ugodan ili ne?
NANNA nevoljko: Ne mogu se sjetiti.
IBERIN: Grozan odgovor!
ODVJETNIK Nanni:
Možda ljubav?
Čudni su, gospodine, ljudski čini.
Razloge često ne znamo ni sami, a
Kako bi tek drugi! Ni najoštriji
Pogled ne prodire do nejasne
Zbrke ljudske prirode. Ovdje je čovjek
Optužen što zavede, pa
Plati i kupi ono što kupit se ne da.
Tko to kaže, tuži i njega i nju.
Jer ako on kupi, tada ona proda.
Pitam vas: zar kupnjom je i prodajom
Objašnjiva ta tamna, slatka, vječna
Igra čovjeka i žene? Ne može li
Biti čista ljubav? U ovom je
Slučaju bila čista ljubav.
Toliko.
Sjeda.
IBERIN inspektoru: Moramo ga opet dovesti!
Dovode de Guzmana.
No ako je bila ljubav, onda ju je on uzbudio.
Opći smijeh.
ODVJETNIK:
Što je ljubav? Zašto čovjek ljubi?
Jedan čovjek nađe drugoga i
Ljubi ga. I drugi želi ljubiti
I onda nađe čovjeka. Tako
Jedan ljubi ljubljenog, a drugi
Ljubav. No jedno zovem sudbinom
Drugo pak strašću. Možda je ovdje
Bila niska, mutna strast?
GOSPOĐA CORNAMONTIS ustaje: Željela bih dati iz
javu. Iberin kimne. Moram reći da je Nanna Callas
jedna od mojih najpristojnijih djevojaka. Ona šte
di i šalje novac kući.
IBERIN odvjetniku: Možete ići. Pravedna stvar sa
ma sebe brani.
Odvjetnik skuplja svoje papire i napušta dvorište.
IBERIN de Guzmanu: Optuženi, priznajete li da ste
zloupotrijebili svoju privrednu moć? De Guzman
šuti. Iberin naglo: Što ste vi?
Obloghivi i Siljofildvi 231
GOSPODIN DE GUZMAN: Gazda.

IBERIN: Što ste vi?
GOSPODIN DE GUZMAN: Pripadnik seoskog plem
stva.
IBERIN: Pitam, što ste?
GOSPODIN DE GUZMAN: Katolik.
IBERIN polagano: Što ste vi? De Guzman šuti. Vi ste
Ćih i Vi ste zloupotrijebili svoju privrednu moć
da biste zaveli jednu čušku djevojku. Gospođi Cor-
namontis: A vi, kao Ćuhinja, niste se sramili Ćisi-
ma prodavati ovu čušku djevojku. To je bit stva-
De Guzmanu:
Gledajte ga sada, šiljatu glavu!
Uhvaćen. Zlorabio je svoju moć!
No moć nije loša. Zloraba pak jest.
Vi što kupujete što kupiti se
Ne može, što ne nasta kupnjom; vi
Što vrednujete samo ono što kupiti se može.
Što ne cijenite neotuđivo
Poput stabla što sraslo je s korijenom;
Vi, sami sebi tuđi, nas ste otuđili:
Čaša se prelila!
Drugima:
No, vi vidite kako je teško
Pronaći pravdu u hrpi nepravde
I u svom tom smeću prepoznati
pravu istinu.
JEDAN HUA: Heil Iberin!
IBERIN: Moja presuda glasi: djevojka će biti oslobo
đena. Kavanu gospođe Cornamontis, s obzirom da
je u njoj jedna čuška djevojka općila s Čihom,
zatvorit ćemo . . .
GOSPOĐA CORNAMONTIS poluglasno: To uopće ne
dolazi u obzir.
IBERIN: . . . za Ćihe. A čiškog zavodnika osuđujemo
na smrt.
ZAKUPAC CALLAS viče: I zakup se briše! Oh, Lopez,
sad još reci nešto protiv ovog velikog čovjeka!
IBERIN:
Kakav zakup! To je najmanje od
Svega. To je sporedno. A ti ne
Stremiš višem gdje još više ima?
Ti, čuški oče! I ti, čuška kćeri.
Ćih vas je tlačio! Oduvijek! Slobodni ste!
ZAKUPAC CALLAS: Slobodni! Slušaj ovo, Lopez!
IBERIN:
Vraćam ti dijete što nekoć
Uz tebe hodalo je čuškim poljima.
Vi kažete: to je čuška presuda.
A cilj je: dijelim crno od bijelog
I ovaj narod dijelim u dva dijela
I zatrt ću jedan da bi drugi
Ozdravio. Jer ovaj drugi ću
Kao i zakupca izvući iz
Njegove bijede, a kći mu iz blata.
Tako ja dijelim Čuhe od Čiha
Pravdu od nepravde. Upotrebu od zloupotrebe!
MASA: Živio Iberin!
Masa plješče kao opsjednuta. Dok Nannu iznose na
ramenima Čovjek izvještava straga na ulicu.
ČOVJEK: Namjesnik je Čihu de Guzmanu izrekao
smrtnu kaznu zbog zavođenja čuške djevojke. Dje
vojku koja je dobila zadovoljštinu, upravo na ra
menima iznose iz sudnice. Živio Iberin!
Masa prihvaća povik, Iberin žurno odlazi.
OPAT SAN STEFANA okupljenima, glasno: To je ču
dovišna presuda: obitelj de Guzman jedna je od
najotmjenijih u cijelom Jahoou. Usuđuju se žrtvo
vati je uličnoj rulji! A sestra osuđenog nalazi se
pred stupanjem u samostan!
Odvode de Guzmana. Prolazi pokraj grupe bogatih gaz
da, koji skreću pogled.
GOSPODIN DE GUZMAN:
Oh, Don Duarte, pomozi! Gospodo
Pomozite! Sjetite se da smo
Često ručali za istim stolom.
Alfonso, založi se za me. Ti
Imaš oblu glavu! To će pomoći.
Reci da si radio iste stvari!
Ne skrećite pogled! Niste dobri

Prema meni! Gledajte ovaj kaput.
Izdate li me, sutra ste vi na redu!
A obla vam glava neće pomoći!
Gazde se i dalje ponašaju kao da ga ne poznaju. Odvo
de ga.
IBERINOVI VOJNICI udarajući ga: Lihvaru stari! Si
lovati čuške djevojke! Maznite ga po toj šiljatoj
glavi! Pogledajte malo pažljivije te njegove prija
telje!
Gazde žurno odlaze.
ZAKUPAC CALLAS pokazujući na de Guzmana: I to je
nekada bio moj gazda! Gospođo Cornamontis, mo
ja vam kći daje otkaz! Ona u kući poput vaše više
nema što tražiti.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Ovako nešto se još
nikada nije dogodilo! Ovo je novo doba! Gazda mo
ra visjeti! Zakupac se uspinje, gospođo Cornamon
tis!
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Gospodine Palmosa, uvi
jek vas rado slušam kad govorite — vi ste sačuvali
vašu čistu djetinju vjeru.
KUCEVLASNIK CALLAMASSI: Ne vjerujete li, gospo
đo Cornamontis, da i siromašan čovjek može pobi
jediti bogatog?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Reći ću vam svoje mišlje
nje о takvim slučajevima.
Gospođa Cornamontis pjeva »Baladu о bacanju gum
ba«.
Balada о bacanju gumba
1
Dođe к meni grbav čovo
Te zapita plašljiv ovo:
Najljepša mi kći da 1 ljubi ga
Kadšto, rekoh, ima i toga, da.
A1 onda mu s kragna gumb otkinuh
Prijatelju, rekoh, pitajmo sudbinu!
Da vidimo:
Budu li rupe gore stati
Ne možeš joj vjerovati
Morat ćeš do kuće mimo.
Sad da vidim jesi li bez sreće!
Te bacih gumb i rekoh: bome.
A svi tad: ali te rupe
Sežu skroz! A ja: dabome.
I rekoh: protiv tebe odluka je sreće!
Vidiš li to, uštedjet ćeš da patiš.
Ovdje ti ljubav dana biti neće
Trebaš li ljubav, red je i da platiš.
2
Dođe к meni priglup čovo
Te zapita zdvojan ovo:
Hoće 1 s njime brat se dijelit časno
Rekoh ja, pa ima i toga, jasno.
A1 onda mu s kragna gumb otkinuh
Otvorimo oči:
Možda će rupe gore biti
Možda će te prevariti
Za probitkom svojim poći.
A svi tad: ali te rupe
Sežu skroz! A ja: dabome.
I rekoh: protiv tebe odluka je sreće!
Očajavaš li, a ti onda pati.
Stanje mira ako ti je preče
Obvezatno svomu bratu plati.
Uzima zakupca Callasa pod ruku i vodi ga nekoliko ko-

raka iprema naprijed. Potom na njemu demonstrira
treću strofu.
3
Dođe к meni ubog čovo.
Bijesan mi priopći ovo:
Bogatun širi rasap mog ognjišta
Hoću li zato ikad dobit išta?
A ja mu nato s kragna gumb otkinuh
Obtogtavi i Siljog'.avi
235
Pogledajmo, nu:
Budu li gore rupe stati
Možda ti ništa neće dati
Pa više ne moraš biti tu.
A svi tad:
NEKOLICINA SLUŠATELJA nagne se nad gumb te mo-
treći vele:
Ali te rupe
Sežu skroz!
GOSPOĐA CORNAMONTIS:
A ja: dabome!
I rekoh protiv tebe odluka je sreće
I stoput ćeš to vidjeti i znati.
Što god ti htio, prijatelju, sve će
Pravo ii krivo, završiti: plati!
ZAKUPAC CALLAS: Bit će da niste oprali uši, draga

gospođo. Namjesnik je izričito naglasio da je za
kup sporedan! Sada još konji i ja sam spašen!
Gospođa Cornamontis prasne u gromki smijeh i prstom
pokazuje na zakupca Callasa, koji se ponaša poput čov
jeka koji je iznenada oslijepio.
Svijetleći natpis: »Bitka na jugu bjesni nesmanjenom
žestinom«.
5
Samostan San Barabas
Poput dvaju stranaka Jedan drugoj sjede nasuprot dvije potrebite

sestre samostana San Barabas i Isabella de Guzman sa svojim
čuškim odvjetnikom.
ODVJETNIK: Gospođica de Guzman vam prije prego

vora о njenom stupanju u samostan želi postaviti
nekoliko pitanja.
ISABELLA DE GUZMAN čita s nekog papirića: Da li
je ovaj samostan strog?
GLAVARICA: Neobično strog. Odvjetniku: Ali i neobič
no skup.
ODVJETNIK: To nam je poznato.
GLAVARICA: Dakle, neobično fin.
ISABELLA: Posti li se mnogo? I koliko?
GLAVARICA: Dva puta tjedno, prije četiri svadbene
svečanosti po jedan cijeli tjedan i za kvaterne dane.
ISABELLA: Da li muškarci zaista nemaju pristup? Da
li na primjer izlazak nije moguć?
GLAVARICA: Nikada.
ISABELLA: Da li su jela jednostavna, postelja tvrda, a
duhovne vježbe izdašne?
GLAVARICA: Jela su jednostavna, postelja je tvrda, a
duhovne vježbe izdašne, dijete.
ISABELLA:
Ono što često gledah: tjelesnu
Požudu i čulnost djevojaka
To mi se gadi. I u oku brata mi
Vidjeh tu slabost. Iza vrata često
Slušah gušanje. Prezirem taj smijeh.
Čistu želim postelju i nedirnuta ramena.
O, kreposti, neotuđivo dobro, kraljevsko siroma

štvo
I ćelija neka bude mala i jela skromna
I tihi zidovi koji me okružuju.
Još mlada, a vidjeh ipak
Dosta oholosti i prisilnog siromaštva.
Stoga želim ostati čedna, smjerna i siromašna.
GLAVARICA:
Kako mi živimo, dijete, i ti ćeš živjeti
A kakve smo mi, i ti ćeš takvom postati.
Odvjetniku: No prvo se moramo dogovoriti о uvje
tima, gospodine odvjetniče. Sto gospođica donosi?
ODVJETNIK: No, pa nećete nam valjda odrati kožu s
leđa . . . Ovdje je popis.
GLAVARICA čita: Tri tuceta košulja, to neće biti do
sta. Stavimo pet tuceta.
ODVJETNIK: Nonono, to je već malo nerealno.
GLAVARICA: A gdje je platno?
ODVJETNIK: Čemu platno?
GLAVARICA: Čemu platno? Bude li božja volja, gospo
đica će kod nas doživjeti osamdesetu. Pedeset me
tara platna. Ručno tkanje. Pribor za jelo — sre
brni.
ODVJETNIK: Niklovan neće biti!
GLAVARICA: Dragi gospodine odvjetniče, treba uvijek
unaprijed pitati. Draži su nam ormari od višnje
nego od breze.
ODVJETNIK: Oko toga nema problema. Dolazimo do
najvažnijeg, gospođo glavarice.
GLAVARICA: Da, u svakom slučaju.
ODVJETNIK: Aha, i vi to gledate kao poteškoću!
GLAVARICA: Na žalost.
ODVJETNIK: Da, porijeklo gospođice ne možemo ne
girati.
GLAVARICA odahnuvši: A na to ste mislili? Ja sam mi
slila na nešto drugo! Ustaje, ide prema Isabelli i
rukom joj prelazi ispod nakita na glavi. Glasno se
smije. Siljata, to se ne može zanijekati. No, to ov
dje samo po sebi ne znači ništa. To je vanjština.
Dramski tekstovi I
Ako je sve ostalo u redu, to neće smetati. Dakle,

sada najvažnije: mjesečna davanja ...
ODVJETNIK: Poznate su vam zakupnine de Guzma-
novih dobara.
GLAVARICA: Pa zakupnine nisu visoke, od toga bi ve
liki dio trebao redovito pripasti našem dragom
samostanu. Izračunali smo: najmanje četvrtina.
ODVJETNIK: To je apsolutno nemoguće. Brat gospo
đice, gospodin de Guzman, snosi sve troškove re
prezentacije cijele obitelji de Guzman i živi isklju
čivo od zakupnine.
GLAVARICA: Koliko mi je poznato, gospodin de Guz
man trenutačno nije u situaciji da baš mora mno
go reprezentirati.
ODVJETNIK: Gospođica će ovdje, kao što smo čuli,
živjeti vrlo skromno.
GLAVARICA: Skromno ne znači jeftino.
ODVJETNIK: Osim toga, nova vlada je dala mogućnost
da se zakup ne samo ubere, već i da se povisi.
GLAVARICA: Slažem se, ali na to se čovjek ne može
osloniti. Mi mjesečno moramo računati s osam ti
suća.
ODVJETNIK: Ne ulazim u to da li se to može izvući iz
već ionako preopterećenih zakupaca. I о tome mo
rate razmisliti, gospođice de Guzman.
GLAVARICA: Da, i о tome morate razmisliti, dijete, to
košta.
ISABELLA: Da li je to stvarno preskupo, gospodine
odvjetniče?
Odvjetnik odvodi djevojku u kut. Idući prema tamo
još jednom upita sestre.
ODVJETNIK: Šest tisuća? Sestre niječno odmahuju
glavom i bulje pred sebe. Odvjetnik Isabelli: Život
koji zamišljate stoji hrpu novaca.
ISABELLA plače, jer je tako teško doći do lijepog ži
vota: Ono što želim, to želim. I to nije ništa neza
konito.
ODVJETNIK Glavarici: Vodite računa da žito ove go
dine, s obzirom da je žetva bila preobilna, nije do
um ogiavi i suioguivi 239
nijelo ništa, tako da su se i gazde morale odreći

dijela luksuza.
GLAVARICA: I mi imamo polja. I isto trpimo. Ipak,
sjetite se da gospođica ovamo ne dolazi bez razlo
ga i da obitelj od toga očekuje izvjesne prednosti.
Upravo smo govorili о porijeklu.
ODVJETNIK: Dobro, imam još samo nekoliko pitanja.
Čita s nekog papirića: Da li tada dobra pro forma
prelaze pod nadzor samostana? Da li bi Potrebite
sestre pod određenim okolnostima zbog njih vodile
procese? Da li bi, što se toga tiče, odmah preuzele
jednu obavezu?
GLAVARICA stalno je kimala glavom: Sve će to biti u
redu. Gospođica nije jedini slučaj.
ODVJETNIK: Onda smo sporazumni. Sada samo mo
ramo nastojati da pribavimo novac. Usred gra
đanskog rata to nije jednostavno. Ovdje su grun
tovnice de Guzmanovih dobara.
Predaje joj ih. Ona ih zaključava u trezor.
GLAVARICA: Dakle, draga gospođice, veseli nas da Vas
možemo pozdraviti među našim tihim zidovima.
Živjet ćete u miru. Životne oluje ne prodiru do nas.
Kamen razbije prozor. Što je to? Odjuri i otvori
drugi prozor. Što ti ljudi s grivnama rade u našem
dvorištu?
Zvoni, ulazi jedna sestra.
SESTRA: Gospođo glavarice, u dvorištu . . .
GLAVARICA: Što to znači? Kočijaš gospođice de Guz-
man mora krenuti.
SESTRA: Gospođo glavarice, u dvorištu je došlo do
strašne scene. Kraj samostana je prošao neki čo
vjek s cijelom hrpom ljudi koji su galamili. Bila je
tamo i neka našminkana djevojka. Ugledao je ko
nje i tvrdio da su njegovi, da je on zakupac i da
ih treba za oranje. Udario je kočijaša po glavi,
ispregnuo konje i otjerao ih. Onda je još rekao:
gospodin de Guzman do vješala može i pješice.
ODVJETNIK: Gospođo glavarice, pod ovim okolnosti
ma zamolio bih vas da gospođicu odmah uzmete
Dramski tekstovi J 240
pod svoju zaštitu. Čini se da put krije izvjesne

opasnosti.
Glavarica gleda ostale sestre.
GLAVARICA: U svakom slučaju mislim da veća opas
nost prijeti dobrima obitelji de Guzman nego nji
ma samima.
ODVJETNIK: Treba li to značiti da gospođici odbijate
azil?
GLAVARICA: Za ove tihe zidove ja odgovaram, gospo
dine moj. Nadam se da shvaćate situaciju i da ne
moram reći ono što ne bih rado rekla.
ISABELLA: Idemo.
ODVJETNIK: A što je s dogovorom u vezi de Guzma-
novih dobara?
GLAVARICA: Držat ćemo svoju riječ koliko god bude
mo mogli.
Stranke se međusobno naklone. Odvjetnik i Isabella na
puštaju sobu.
Prizor s praizvedbe Bubnjeva u noći 29. rujna 1922. u »Münchner Kammer-
spiele», režija: Otto Falckenberg, scenografija: Otto Reigbert, gl. uloge: Erwin
Faber. Hans Leibelt, Kurt Horwitz, Maria Koppenhöfer
Scenografska skica Otta Reigberta za Bubnjeve u noći

Erwin Faber kao Andreas Kragler u praizvedbi Bubnjeva u noći
Bubnjevi u noći u berlinskom Deutsches Theateru, prva izvedba: 20. prosinca
1922, režija: Otto Falckenberg, scenografija: T. C. Pilartz. uloge: Alexander
Granach, Blandine Ebinger. Werner Hollmann, Heinrich George
Bubnjevi u noći u Staatstheateru u Stuttgartu 1975, režija: Christoph Nel,

scenografija: Axel Manthey, uloge: Rotraut de Neve (Anna) i Manfred Zapatka
(Andreas)
B u b n je v i u n o ć i 1 9 7 5 . g o d i n e u D i i s s e l d o r f u , re ž ija W o l f S e e s e m a n . s c e n o g r a f i j a
I lon a F r e y e r
Wnlf< P i n i nf l I Inn Kr nn l pi ■ -U n ik n k n n A n n a
Mati, prizor s praizvedbe 17. siječnja 1932. na sceni berlinskog Komödien-
hausa, režija: Emil Burri, scenografija: Caspar Neher, glazba: Hanns Eisler,
uloge: Helene Weigel (Vlasova). Ernst Busch (Pavel)
Mati u Wallnertheateru u Berlinu u izvođenju »Grupe Mladi glumci« 1932.

Praizvedba Mati — scena 13.
treća s desna: Helene Weigel, prva s desna: Margarete Steffin (u ulozi
Kućne pomoćnice)
Mati. Berliner Ensemble, premijera 12. 1. 1951.. režija: Bertolt Brecht, sceno
grafija: Caspar Neher. naslovna uloga: Helene Weigel
(Foto: Vera Tenschert)
Mati u Berliner Ensembleu 1967, režija Isot Kilian i Alexander Stillmark
na snimku lijevo: Helene Weigel
Mati, 5. listopada 1970. kao prva predstava tada otvorenog Schaubühne am
Halleschen Ufer
režija: Wolfgang Schwiedrzik, Frank Steckei, Peter Stein
scenografija: Klaus Weiffenbach
Pelagija Vlasova: Therese Giehse
Mati u Berliner Ensembleu 1974.
režija: Ruth Berghaus
scenografija i kostimografija: Andreas Reinhardt
glazba: Hans-Dieter Hosalla
P. Vlasova: Felicitas Ritsch
Brechtova radna skica uz završni prizor Obloglavih i Siljoglavih
Snimak praizvedbe drame Obloglavi i Siljoglavi 4. studenog 1936. u Teatret

Riddersalen u Kopenhagenu
režija: Per Knutzon
scena: Svend Johansen
glazba: Hanns Eisler
Karen Gabs, Lulu Ziegler i Sigurd Langberg u Obloglavima i Šiljoglavima
„Rundhoder og Spidshoder”
i Riddersalen.
Prem ieren i A fies раа den ty sk e Forfatter B ert Brechts
satir isk-groteske K om edie — en groo Sppg.
F ra v e n sfr e Ы *>.'’< л • G abs. Langherg, Per Knuteon од

L ulu' Z ig ier.
Karikatura uz novinsku recenziju prve izvedbe Obloglavib i Šiljoglavih (objav

ljeno u »Nationaltidende«, 5. 11. 1936.)
Desno
Fotomontaža s prizorima iz kopenhaške praizvedbe Obloglavih i Šiljoglavih
Švejk u crtežu Georga Grosza za pred
stavu Doživljaji dobrog vojaka Švejka
u Piscatorovom teatru 1928. godine
Karikatura iz američkog časopisa

»Colliers« koju je Brecht držao u
svojoj radnoj mapi dok je pisao Švej
ka u drugom svjetskom ratu
Švejk u drugom svjetskom ratu
snimak s praizvedbe održane 15. siječnja 1957. u Varšavi, predstavu je izveo
Teatr Dramatyczny Warszawy na pozornici kazališta Teatr Wojska Polskiego,
režija Ludwik Rene, scenografija: Jan Kosinski, uloge: Aleksander Dzwon-
kowski (Švejk), Wanda Luczycka (Kopecka)
Svcjk u d r u g o m s v j e t s k o m r a t u — j u g o s l a v e n s k a p r a i z v e d b a 8. o ž u j k a 1 9 5 8
u S l o v e n s k o m n a r o d n o m g l e d a l i š č u u L jubljani
r ežija- F r a n c e J a m n i k . s c e n o g r a f i j a : N ik o M a t u l. u u lo z i Š v e j k n : S t a n e S e v e r
Snimak Planchonove režije Svejka u drugom svjetskom ratu u Theatre de la
Cite, Villeurbanne-Lyon. 1960— 62. scenografija: Rene Allio, s lijeva na desno:
Francesca Solleville (Kopecka). Rene Morard (Prohaska) i Jean Bouise (Švejk)
(Foto: Rene Basset, Lyon)
Švejk, režija Roger Planchon

(Foto: Rene Basset. Lyon)
Švejk u drugom svjetskom ratu. Piccolo Teatro Milano, 1961., režija: Giorgio
Strehler, scenografija: Luciano Damiani
Tino Buazzelli kao Švejk u milanskom Piccolo Teatru
Svejk u drugom svjetskom ratu. Berliner Ensemble, premijera: 31. prosinac

1962., režija: Erich Engel i Wolfgang Pintzka, u ulozi Švejka nastupio je
Martin Flörchinger, Gospođu Kopecku igrala je Gisela May
Švejk u drugom svjetskom ratu, Makedonski naroden teatar, Skopje, sezona
1962/63, režija: Vukan Dinevski, Švejk: Petre Prličko
Švejk u drugom svjetskom ratu — Royal Shakespeare Theatre, Stratford 1976.

režija: Howard Davies, scena: Di Seymour
prizor iz predstave, u sredini Paul Brooke kao Baloun
Dani komune, scenografska skica Caspara Nehera za praizvedbu
Dani komune. Städtische Bühnen, Karl-Marx-Stadt

prizor iz praizvedbe komada održane 17. 11. 1956.
režija: Benno Besson i Manfred Wekwerth
Dani komune — Berliner Ensemble. 1962.
režija: Manfred Wekwerth i Joachim Tenschert
scenograf: Karl von Appen, glazba: Hanns Eisler
(Foto: Vera Tenschert)
Dani komune u Berliner Ensembleu 1962.

Dani komune, Staatstheater Stuttgart, 1970.
režija: Hans Hollmann
Ingeborg Engelmann kao Madame Cabet u Hollmannovoj režiji Dana komune

6
Kavana gospođe Cornamontis
Imamo samo to što imamo
Popodne. Za jednim stolićem sjede tri bogate gazde s velikim

kovčezima. Saz, de Hoz i Peruiner. U pozadini, iza novina, gospodin
Callamassi. Gospoda Cornamontis iza bara plete 1 puši cigaru.
GOSPODIN SAZ:
Dobra ideja, doći ovamo
Prije nego krene vlak.
GOSPODIN PERUINER:
Ako krene.
GOSPODIN DE HOZ:
Ovdje smo neprimjetni. To je ovih
Dana glavno. Daleko smo stigli!
GOSPODIN SAZ:
Kakav je ishod bitke? To je glavno.
GOSPODIN PERUINER:
Slab. Ne ide mi se na put.
GOSPODIN DE HOZ:
Vicekralj je svemu tome kriv. I
Duarte što mu dovede Iberina.
Ovaj nauk о oblom i šiljatom
Samo dijeli zakupca od srpa, a tako da
Po kući nam klompa klopara.
Izvana buka.
GOSPODIN PERUINER:
Kakva je to buka?
GOSPODIN SAZ ironično:
Dolazi heroj.
Sva Luma od jučer priča о konju
Zakupca Callasa.
GOSPODIN PERUINER:
Vrlo loše.
GOSPODIN SAZ:
I vrlo zarazno.
GOSPODIN PERUINER:
Vrlo zarazno.
Niz ulicu dolazi zakupac Callas sa svojom kćerkom. Na
uzici vodi dva konja. Oko njega zakupac Parr, tri Hue
i ljudi s ulice. Uvodi konje u kavanu i čvrsto ih vezuje
uz bar. Ljudi uzvikuju »Živio Iberin« i »Živio Callas«.
JEDAN HUA: Naprijed, Callas! Ovamo, stari griješniče!
DRUGI HUA: Dragi prijatelji, pred sobom vidite »Cal-
lasa s konjima«, pobjednika čuške presude.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Dobar dan, Nanna. Do
bro došla kao gost u kavanu u kojoj si bila kono
barica.
ZAKUPAC CALLAS predstavljajući Parra: Ovo je moj
prijatelj Parr, također zakupac. — Da, konji! Vi
dite, prije dva dana idem ja niz ulicu, moja kćerka
me prati. Proces je dobiven, gazda će visjeti. Od
toga nisam imao osobne koristi. Osim časti koju
sam dobio, sve je bilo ostalo kao i prije. Jedino što
su mi vratili moju kćer, a to znači osobu više koja
ždere. Tada pred glavnim vratima ljenj ivica iz San
Barabasa ugledam konje. Ah, kažem svojoj kćeri,
naši konji! Nije li ti kad te zaveo obećao konje?
Istina, reče moja kći. Jedino se bojala da li će nam
vjerovati. Zašto ne, kažem ja, i otjeram konje. Do
živio sam dovoljno nepravde.
ZAKUPAC PARR zadivljeno: On jednostavno nije čekao
da mu namjesnik dodijeli konje.
ZAKUPAC CALLAS: Ne, mislio sam si, imamo samo to
što imamo.
Pjeva »Pjesmu о tome da imamo samo to što imamo«.
Pjesma о tome da imamo samo to što imamo
1
Bio čovjek, kao
I pri tom vrlo zao.
Rekoše: čekaj malo!
Obloglavi i Silioglavi 243
I čovjek pričekao.
Teško nam čekanje palo.
Heil Iberin! Imamo
Međutim
Samo to što imamo.
2
Bi slabo čovi tom
Te on doživi slom.
Zla kost okošta.
I začas popustiše Zlom.
Obećaše mu štošta.
Heil Iberin! Imamo
Međutim
Samo to što imamo.
3
Bio čovjek dakle
I nitko da ga takne.
Pa se on vlasti lati.
Sad sve što može žvakne
A može i na sve srati.
Heil Iberin! Imamo
Međutim
Samo to što imamo.
GOSPODIN SAZ: Ovo je čista pobuna!

HUA: Sa čuškog stanovišta to je jedno od najvećih he
roj stava. Primjer koji treba slijediti.
Gospođa Cornamontis, zabrinuta da ne dođe do skanda
la, dolazi i donosi Nanni šalicu čaja.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Hoćeš možda šalicu čaja,
Nanna?
NANNA: Ne, hvala.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Samo popij.
NANNA: Nisam naručila čaj.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Ali, badave je. Prolazeći
pokraj gospodina Saza, prigušenim glasom: Oprez!
GOSPODIN SAZ odbijajući, Huama: Mislite li zaista
da je to u duhu gospodina Iberina?
HUA: Da, dragi gospodine, to je u duhu gospodina Ibe-

rina. Vi vjerojatno one koji nose klompe smatrate
manje vrijednima. Da bismo se bolje razumjeli,
bit ćemo tako slobodni da prisutnoj gospodi otpje
vamo našu novu pjesmu Iberinu.
Hue pjevaju »Novu pjesmu о Iberinu«:
Nova pjesma о Iberinu
1
Danju i noću zakupnik misli
Kako bi još zaradio što
A kada nešto konačno smisli
Zakupni puk mu i stvori to.
Sred stola
Mu stave juhu i mola
Vinčeka iz boce
Mu uliju u groce.
U krevetek
Donesu kotletek
Krumpira mu dadu
Pa s njim u kadu.
Pušit li treba
Virdžiniju štuje
Sve što ustreba
Jednostavno tu je.
Da, fino je tako, bogatun će gazda.
Jest, hvala bogu, nek tako je zavazda.
HUA: U ovom trenutku, dragi moji prijatelji, narod

zakupaca otišao je svome dragom gospodinu Ibe
rinu, a gospodin Iberin je otišao gazdama i poka
zao im što su to grablje. Gazda je postao ovako
malen, dalje je postupao s narodom zakupaca kao
s braćom.
Hue pjevaju dalje:
2
Sred stola
Im stavi juhu i mola
Vinčeka iz boce
Im ulije u groce.
Obloglavi i Sitjoglavi 245
U krevetek
Donese kotletek
Krumpira im dade
Pa s njima do kade.
Pušit li im treba
Virdžinija se štuje
Sve što zatreba
Jednostavno tu je.
Da, fino je tako, pučanstvo će, gazda.
Jest, hvala bogu, nek tako je zavazda.
Danonoćno tako puk si misli
Kako bi još ishodio što
A kada nešto konačno smisli
Zakupnik mu i stvori to.
Hue su pjesmu demonstrirali na zakupcu Parru. U pr

voj su ga strofi nagnuli pred gazde, ali su ga u drugoj
podigli i dali mu šešir gospodina Saza, cigare i očale
gospodina de Hoza. i Peruinera. Zakupac Parr sudjelo
vao je stepujući klompama.
HUA: Gospodo moja, nalazimo se neposredno pred po
djelom konja i oruđa za oranje zakupcima. I ora
nica. Callas je samo preduhitrio ono što će ionako
doći.
ZAKUPAC PARR Callasu: To je ono isto što i srp želi.
ZAKUPAC CALLAS: Više. Kod srpa će konje dobiti se
lo. Ali zapamti: bolje je preduhitriti! Prijatelju
dragi, čuo si što sam ja napravio. Svaka čast i po
vjerenje gospodinu Iberinu — mogu reći da je mo
je povjerenje u njega bezgranično — ali ako se ovih
dana ikako možeš dočepati konja, recimo slučajno,
kao na primjer ja, to ti ni u kom slučaju neće biti
loše. Hoću reći, sigurnije je.
ZAKUPAC PARR: Shvaćam. Heil Iberin! Ali imamo
samo to što imamo. Callas, otvorio si mi oči. Sada
znam što mi je raditi.
Žurno odlazi.
HUA: U svakom slučaju molim sve prisutne da piju u
zdravlje gospodina Callasa i njegovih konja.
Hue ustaju. Bogate gazde, osim gospodina Peruinera,
ostaju sjediti.
GOSPODIN DE HOZ poluglasno: Ne pijem u zdravlje

konjokradice!
GOSPODIN SAZ: Onda je bolje da odmah odemo.
Gospođa plaćaju, ustaju i odlaze.
HUA: Ne vjerujem svojim očima! Callas, ovi nisu pili u
tvoje zdravlje — to mi se ne sviđa. Sudeći prema
njihovim lubanjama, kladim se da su Čisi.
ZAKUPAC CALLAS: Čine mi se nekako poznatima. To
su oni ljudi, koji su pred sudom izjavili da je moja
kći dosađivala jednom Čihu. To su de Guzmanovi
prijatelji, isti takvi kakav je i on.
HUE: Samo ti mirno sjedi, Callas! Mi ćemo s gospo
dom morati još vrlo ozbiljno razgovarati — i to u
tvojem prisustvu.
Hue odlaze za gazdama.
GOSPOĐA CORNAMONTIS hitajući za Huama: Za ime
boga, ne napadajte najveće gazde ove zemlje!
ZAKUPAC CALLAS svojoj kćeri Nanni: Ne bi li mogla
nabaviti nešto sitniša? Strašno sam gladan.
NANNA: Ne mogu učiniti više ništa. Grad Luma me
kao čušku djevojku već tri dana slavi kao kraljicu.
Pije u moje zdravlje, priča о mom usponu. Već tri
dana lišena sam svakog posla. Ne mogu više ništa
zaraditi. Umjesto požudno, muškarci me gledaju
s poštovanjem. To je katastrofalno.
ZAKUPAC CALLAS: U svakom slučaju više ne moraš u
bordel. A konje sam već nabavio. I to, ni prstom
ne maknuvši!
NANNA: Po mom mišljenju, još ih nemaš.
Dva odvjetnika obitelji de Guzman ulaze i raširenih
ruku idu prema Callasu.
ODVJETNICI: Ah, pa vi ste tu, dragi moj gospodine
Callas! Imamo za vas sjajan prijedlog. Objasnit
ćemo vam stvar.
Sjedaju к njemu.
ZAKUPAC CALLAS: Čujmo.
ODVJETNICI: Želimo vam saopćiti da bi izvjesna obi
telj pod određenim okolnostima bila spremna da
vam, što se tiče konja, izađe u susret.
O blogtavi i Siljoglavi 247
NANNA: A zbog čega?

ZAKUPAC CALLAS: Vjerojatno se radi о izvjesnoj čiš-
koj obitelji?
ODVJETNICI: Morate znati da će slučaj о kome govo
rimo biti uvučen u još jedan proces.
ZAKUPAC CALLAS: To ne znam.
ODVJETNICI: Vjerujte nam da je s jedne vrlo visoke
instance poduzeto sve da se presuda revidira.
ZAKUPAC CALLAS: S čiške.
ODVJETNICI smijući se: S čiške strane. U rukama
imamo svjedočanstvo umjesto prisege, prema ko
jem je vaša kćerka, koju u ovo inače ne bi trebalo
previše miješati, već prije poznanstva s dotičnim
— čiškim — gospodinom, održavala vezu s jednim
čovjekom, pa prema tome optužba za zavođenje
pada u vodu.
NANNA: To nije istina.
ODVJETNICI: Ako biste to priznali, mogli bismo od
mah razgovarati о poklonu.
ZAKUPAC CALLAS: Na to vam mogu odgovoriti jedi
no . . .
NANNA: Stani! Odvjetnicima: Ostavite me na čas na
samo s ocem.
ODVJETNICI: Kratko i jasno. Ako ste pametni dobit
ćete na poklon dva konja!
Odvjetnici nemarno odlaze prema šanku.
ZAKUPAC CALLAS: Iberin je za nas, zato su tako po
pustljivi. Nećemo valjda naše pošteno ime pro
dati za kekse. Što misliš?
NANNA: Mislim da moramo uzeti konje. Ne radi se о
tome za što je Iberin. Važno je jedino kako stoji
bitka.
ZAKUPAC CALLAS: A kako stoji bitka?
NANNA uzbuđeno prelistava novine: Ovdje su same la
ži, ali jasno je da srp još uvijek napreduje. Čak i
ovdje piše da su već pred gradom Mirasonnorom.
Odatle se glavni grad napaja elektrikom. Padne li
im to šaka, mogu isključiti cijelo osvjetljenje.
ZAKUPAC CALLAS: Kćeri moja, ispit ću ovu čašu u

zdravlje našeg prijatelja Lopeza. Bori se kao lav.
Gazde već poklanjaju svoje konje. Ali moraš biti
ovdje, jer imamo samo to što imamo.
NANNA: No ratna sreća se svaki čas može okrenuti.
Premalo ih je uza srp, a previše ih je, poput tebe,
pobjeglo.
ZAKUPAC CALLAS: Ne slažem se. Domahuje odvjetni
cima: Gospodo moja, moj odgovor obitelji de Guz-
man glasi: Ne! Nije mi potrebno da činim ustupke.
Čitajte današnje novine. Nije mi više potrebno da
vam ližem čizme!
ODVJETNICI: A konji?
ZAKUPAC CALLAS: Imam ih. Vani su. Uopće ne po
mišljam na to da žrtvujem čast svoje kćeri, jedne
čuške djevojke.
ODVJETNICI: Kako želite.
Odvjetnici odlaze.
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI koji je sjedio za susjed
nim stolom: Neprilike, gospodine Callas?
ZAKUPAC CALLAS: Naprotiv. Ovi Čisi su glupa fuka
ra. Sada me žele podmititi. Ali odmah sam ih pri
tisnuo. Sada mi žele pokloniti konje. A ja ih već
imam. A morao bih učiniti nešto nečasno. Tipično
čiški. Misle da se sve može promatrati samo s pr
ljavog trgovačkog stajališta. O, kako je Namjesnik
bio u pravu! Gospodine moj, prošlo je vrijeme kada
sam morao prodavati svoju čast. Ja te stvari danas
više ne mogu promatrati s tako prljavog stajališta.
Neka mi gospoda dozvole da im to kažem! Kako su
ti Čisi glupi možete vidjeti po tom što ja sada, za
to jer je Čih posjedovao moju kćerku, posjedujem
konje. To se više neće ponoviti. Moja kći izgleda
isto tako dobro kao i sve djevojke njenih godina;
a pogledajte ove konje! Ostavio sam ih vani. Ra
zumije se, među nama rečeno, nikada nije bilo
riječi da ću za djevojku dobiti konje.
NANNA vidi da je pijan: Ne bismo li radije pošli, tata?
ZAKUPAC CALLAS: Pa to je smiješno! Gospodin de
Guzman je kad sam ih upotrijebio zažmirio na jed
no oko. Pa tko bi ovakva dva konja založio za dje

vojku? Ozbiljno, te konje morate vidjeti
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI: Gospodine Callas, bit
će mi čast pogledati vaše konje!
Nanna vuče svog oca za skute van. Callamassi ih oboje
slijedi. Čuje se vijest s radija: »Srp ugrožava električna
postrojenja u Mirasonnoru. Hoće li glavni grad noćas
ostati bez svjetla?« Kroz stražnja vrata upadaju bo
gati gazde Saz, de Hoz i Peruiner. Ranjeni su. Idu pre
ma gospođi Carnamontis.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: O, moja gospodo, bolje bi
bilo da ste ustali i pili u zdravlje gospodina Calla-
sa. On je ovog trenutka heroj.
GOSPODIN SAZ: Odmah spustite kapke! Hue su nam
za petama.
GOSPODIN PERUINER: Vode i zavoje!
Gospođa Cornamontis donosi vode i zavoj. Gospoda
počinju stavljati zavoje.
GOSPODIN SAZ: Kad pobijedimo srp, objesit ćemo sve
ove klipane.
GOSPODIN PERUINER gospođi Cornamontis: Ruka
mi je sasvim uzeta. Stavite mi jedan zavoj i oko
glave.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Dragi gospodine, na njoj
ne vidim nikakve rane.
GOSPODIN PERUINER: Ali zato šiljak, draga moja!
Kucanje. Ulazi neki čovjek.
ČOVJEK: Ovdje je potreban liječnik. Ja sam liječnik.
GOSPODIN PERUINER rikne: Skini šešir!
Liječnik skine šešir. Glava mu je šiljata.
GOSPODIN PERUINER: Što ste vi? Vi ste Cih!
LIJEČNIK rikne: Ja sam liječnik!
GOSPODIN SAZ:
Nađu li vas ovdje, ubit će nas.
Liječnik odlazi.
GOSPODIN DE HOZ Peruineru:
Zar moraš baš biti Cih?! Nitko nas ne bi slijedio.
GOSPODIN PERUINER:
Ne dijelim mišljenje. Više ne.
To je zbog odjeće. Pristojna je.
Žrtvuju nas rulji, u tome je stvar!
Posljedice de Guzmanove osude!
Kao gazde nismo smjeli gazdu
Žrtvovati rulji zato što je Čih.
Dali smo joj Čiha, a rulja je
Posegla za gazdama!
GOSPODIN DE HOZ:
Što sada?
Stići do vlaka sad je nemoguće.
Kucanje. Gospođa Cornamontis oprezno otvara vrata.
Vlazi Missena.
MISSENA žurno:
Nađoh vas!
GOSPODIN SAZ:
Zahvalni smo, zaista.
Vrlo zahvalni. Na
ulici napali nas vaši ljudi!
GOSPODIN DE HOZ:
Što je s bitkom?
MISSENA:
Loše.
GOSPODIN SAZ:
Reci istinu!
MISSENA:
Izgubljena je. Naše trupe napuštaju
Bojište.
GOSPODIN PERUINER:
A gdje je to bojište?
MISSENA:
Vodi se borba za Mirasonnoru
Za električnu centralu.
GOSPODIN SAZ:
Prokletstvo!
MISSENA:
Sad znate svoj posao! Novaca nam treba!
Novaca nam treba! Novaca! Novaca!
GOSPODIN SAZ:
Iberinovi ljudi su nas udesili!
MISSENA:
Nema pomoći, prijatelji, onome
Koji tjelohranitelja slabo hrani.
Iberinova je ideja, koristiti
Polovicu gladnijeg puka koji će
Potući onu drugu polovicu.
Neka svatko, Ćuh i Čih, izračuna
Koliko će smoći za zajam, inače
Ode sve к vragu!
Svjetlo se gasi.
GOSPODIN SAZ:
Sto je sa svjetlom?
MISSENA svečano:
Mirasonnora je pala, prijatelji!
GOSPOĐA CORNAMONTIS donosi svijeću i svijetli:
Za ime boga, gospodo, što ćemo sada? Ako to ova
ko nastavi, sutra će srp biti u Lumi.
GOSPODIN DE HOZ:
Što može pomoći?
MISSENA:
Pa, novac.
GOSPODIN SAZ:
Novac je
Tamo gdje vlada povjerenje.
A ovdje ga nema. Dok mi imovinu
Štitite, mogu me mirne duše
Zabunom udariti po glavi.
Bitno je ovo: što je sa zakupom?
MISSENA:
Zakup? On je svojina i to sveta.
GOSPODIN PERUINER:
A što je s konjima tog Callasa?
MISSENA:
Što tražite?
GOSPODIN SAZ:
Proces protiv vašeg heroja! Javni i to odmah! I da
mu oduzmete konje! Javno i odmah!
Dramski tekstovi I
252
MISSENA:
Platite li — vodit ćemo proces.
Znam da je Iberin vrlo zabrinut
Zbog niskih požuda zakupaca.
No jadanje ne pomaže! Dok srp ne
Slomimo, jedan će otimati konje
Drugi nešto drugo. Pomozite
Iberinu da slomi srp, vratit će
Guzmanu moć i njegove konje.
Ne spominjite smrtnu kaznu! Tek
Njegove konje, ne njegov život.
On ovisi о njima, ne suprotno!
Pođimo Iberinu! No još jedno:
Budite oprezni u vezi novaca!
Njegov se duh ne želi
Opterećivati takvim sitnim stvarima.
On vjeruje da će čuški duh bez
Tuđe pomoći poraziti srp. No
Ponudite li mu oprezno novac
Uzet će ga smjerno, požrtvovno!
GOSPODIN PERUINER:
Ova glava
Pokazuje na svoju šiljatu glavu.
nije dobro došla.
MISSENA:
U ovom času znat će vas cijeniti.
GOSPODIN PERUINER:
Od Ćiha ne prima novac.
MISSENA smiješeći se:
Prima!
Kladimo se da prima? Hajdmo brzo!
7
U dvorištu se opet održava sudska rasprava. No dvorište se sasvim

promijenilo. Veliki kristalni svijećnjak, tepih, novi kostimi službenika
govore о bogatstvu. Stari sudac nosi novu Kalju i puši debelu cigaru.
Inspektor više nije bosonog. Dok službenici pod nadzorom gospo*
dina Missene podižu sudsku vijećnicu, sudac uz laganu glazbu pjeva
»Pjesmu о poticajnom učinku novca«.
Pjesma о poticajnom učinku novca
Ко prezreni na zemlji novci slove

Ali kad ih nema ona je hladna
A može biti mjesto, silom love
Ipak gostoljublja iznenadna.
Sve ovo dosad tegobom se zove
Sad pak sve to zlatni dašci kade
Poledicu eto sunce žari
Što tko treba nek imade!
Obzorje se ružičasto zari
Glete, eno: dimnjaci se čmade!
Da, na sve se sada drugačije gleda.
Puni je kuca srce. Pogled seže dalje.
Obilan je objed. Opuštene halje.
Čovjek sada drugi čovjek jest, seveda.
2
Ah, tko misli da je novac šuša
Putem zablude se kreće.
Od plodnosti biva suša
Dobra rijeka kad ne teče.
Svak za nečim ide i uzme gdje što
steče.
Zapravo i nije bilo teško, tada
Jer tko baš nije gladan, i podnese.
■Dramski tekstovi I 254
Bez ljubavi i srca sve je sada.

Očevi, majke, braća: tuče sve se!
Gledajte, eno, dimnjake bez čmada!
Posvuda gust zrak, neugodno snijet.
Samo zavidnik i mržnja nešto znače.
Nitko u konje, svi bi u jahače.
A svijet biva hladan neki svijet.
3
I s velikim i dobrim isto čine.
Sve na svijetu brzo se iznuca
Jer nikom nije baš do veličine
Bosih nogu i praznoga želuca.
Ne na dobro, na kintu se puca
Malodušnosti dašak svatko znade.
Ali kad dobri i novaca ima
Sve za dobrotu potrebno imade.
Tko se već odao nedjelima
Nek pogleda: dimnjaci se čmade!
Vjerovanje se u ljude opet osjetilo.
Plemenit čovjek, dobar, i slično, znači.
Porast uvjerenja. Već je oslabilo.
Pogled širi biva. Kucaj srca jači.
I zna se što su konji, što jahači.
Pravo opet biva što je nekoć bilo.
Inspektor na veliku crnu ploču ispisuje velikim slovi

ma: »Proces samostana San Barabas protiv zakupca
Callasa. Sporni predmet: dva konja.« Svijetleći natpis:
»Vladine trupe sa svježim rezervama kreću u protuna-
pad protiv srpa.« Iz palače izlazi Iberin.
IBERIN:
Kako stoji bitka?
MISSENA:
Veliki obrat.
Napad srpa zaustavljen je noćas
A jutros je počeo protunapad
S novim trupama i novom opremom.
Mirasonnora će, gospodine.
Odlučiti. Oko centrale koja je
Pred tri dana pripala srpu
Bjesni odlučni boj. — Vi vodite proces?
Obloglavi i šiljoglavi 255-
IBERIN:
Ni govora. Još se ništa ne zna.
Pobijedimo li, donijet ću presudu.
Prije ne.
MISSENA:
Ali, mi počinjemo.
IBERIN:
Na volju vam. Odlazi u palaču.
MISSENA:
Neodlučan kao uvijek!
Počinjemo. Suče, samo na čas!
Odvodi suca na stranu i nagovara ga sve dok stranke
ne istupe. Zatim odlazi.
INSPEKTOR: Proces samostana San Barabas protiv
zakupca Callasa. Predmet spora: dva konja.
U salu uvode zakupca Callasa, njegovu kćerku kao t
Isabellu de Guztnan, glavaricu San Barabasa i odvjet
nike.
ZAKUPAC CALLAS: Ja ću mu otvoriti oči da vidi ka
ko se provode njegove ideje. A on će reći, ima li
Čih pravo Čuhu oteti konje koji su mu potrebni
za oranje.
NANNA: Tako bi ti mogao uzeti bilo kojeg konja i bilo-
otkuda.
ZAKUPAC: Bilo kog čiškog.
ĆUŠKI ODVJETNIK glasno:
Kako stoji bitka?
GLAVARICA:
Od jutros dobro.
ODVJETNIK:
Vrlo dobro. О njoj sve ovisi.
ISABELLA:
0, glavarice, kada bi bar ova
Svađa о imutku već prestala!
NANNA: Jadna ptica-ljenjivica. Pauza. Ali pobožna! A
pri tom joj je stražnjica kao u kraljice. Dobro je
uhranjena, mogla bi ona toga podnijeti. Ali uopće
ne dolazi u obzir da jedna takva radi. Callasu: A
ti ćeš platiti.
ZAKUPAC CALLAS: Ja? Ja ne plaćam ništa. Ženama:

Iz mene nećete ništa izvući.
GLAVARICA: Drago dijete, za tebe bi bilo dobro kad
bi bila pod našom tihom skrbi.
NANNA: Da, to će joj dobro činiti. Koza se mora malo
odmoriti od nerada.
ZAKUPAC CALLAS: Ciška fukara!
NANNA: Opet je tu onaj stari sudac. To je loše.
ZAKUPAC CALLAS: Loše je to da danas nema ljudi. No,
još ćemo vidjeti tko će danas biti u pravu.
GLAVARICA: Da, dragi prijatelju, to ćemo svakako vi
djeti.
NANNA: U svakom slučaju prvo ćemo objesiti gospodi
na brata.
Isabelli je loše.
NANNA viče: Vjerojatno joj konji trebaju da svoj noć
ni ormarić preveze do samostana.
GLAVARICA: A vi se sad smirite. Prilazi Callasu. Vi se
bi vjerojatno nešto umišljate. Zato što vam je gla
va obla? Mislite da zbog toga više ne morate pla
ćati? Znate li kome ćete platiti?
ZAKUPAC CALLAS: Cisima ne!
Glavarica uzima njegovu ruku i stavlja je na svoju
glavu.
NANNA: Što namjeravate?
GLAVARICA: To ćete odmah vidjeti. U svakom slučaju
i naše glave su oble.
NANNA ocu: Izgleda da srp stoji loše. A i ovdje izgleda
da stvari ne stoje kao prije sedam dana. To za nas
nije dobro.
ZAKUPAC CALLAS: Potpuno se oslanjam na gospodina
Iberina.
Svijetleći natpis: »Malo prije izrečena kazna jednom
gazdi snažno je utjecala na zakupce. Mnogi se drže dale
ko od srpa i ostaju na svojim dobrima«.
SUDAC: Gospodin Iberin je vrlo zaposlen, ali s obzirom
na to da se u gradu о ovom slučaju mnogo priča
Obloglai'i i šiljogluvi 25 7
i obzirom da se ovdje radi о pitanju vlasništva, on

neće dozvoliti da о tome sam ne odluči.
ZAKUPAC CALLAS: Želim naglasiti da se oslanjam na
izjavu gospodina namjesnika da će u budućnosti
zakup biti sporedan. Zatim na izjavu: što znače
dva konja! Osim toga na to da mi je učinjena ne
pravda.
SUDAC: Jedno po jedno, prijatelju. Prvo ćemo čuti od
vjetnika obitelji de Guzman.
ČUSKI ODVJETNIK: Čovjek nema ni najmanje pravo
na konje.
NANNA: Ali zato ima gospođica: potreban joj je da se
moli.
SUDAC: Mir! — možete li objasniti zašto ste prisvojili
konje?
ZAKUPAC CALLAS: Onda kada je gazda iskoristio mo
ju kćerku, dogovorili smo se da ja dobijem konje.
ČUSKI ODVJETNIK:
Znači, trgovina?
Zakupac Callas šuti.
Trgovina.
Zar smo ti rekli: podaj nam kćerku
Dat ćemo ti konje? Nemoguće!
Nemoguće da si dao kćerku
Za dva konja. Nije li nemoguće?
ZAKUPAC CALLAS:
Nije trgovina.
ČUSKI ODVJETNIK:
Već što?
ZAKUPAC CALLAS Nanni:
Sto hoće?
NANNA: Tvrdio si da su ti poklonjeni.
ČUSKI ODVJETNIK:
Kad?
ZAKUPAC CALLAS:
Kako, kada?
ČUSKI ODVJETNIK:
Prije ili poslije?
'Dramski tekstovi I 258
•ZAKUPAC CALLAS: Čisima ne odgovaram.

Okreće se tražeći odobravanje, ali susreće samo kame
na lica.
ZAKUPAC CALLAS: To je sigurno neka stupica u koju
me želite uhvatiti. Tako lukava pitanja dolaze sa
mo iz šiljatih glava.
•SUDAC:
Ako si to prvo ugovorio —
Postavljam ti to pitanje — onda si
Svodnik vlastite kćeri. No sud
Uzima da je bilo poslije, da ti je
Gazda za šutnju dao konje
Kao melem: melem za nepravdu.
•ZAKUPAC CALLAS: Da, bilo je poslije. To je bio me
lem. Kad su mi tada učinili nepravdu, konji su mi
bili melem.
Svijetleći natpis: »Povoljan tok bitke na jugu. Srp se
-ograničava na defanzivu«.
ČIŠKI ODVJETNIK tiho drugome: Danas službeno ni
riječi о Ćusima i Ćisima.
’CUŠKI ODVJETNIK uzvraća:
Primijetio sam.
Okrenut sudu: Časni sude, i mi stojimo na staja
lištu da je naš slučaj od velikog značaja za zem
lju. Moglo bi se reći: pa kakvu ulogu za najvećeg
zemljoposjednika na otoku imaju dva konja? Ipak
nije tako.
Damo li te konje tim zakupcima
Svi će zakupci uzeti sve konje.
^lANNA: A koza ne može u samostan da se odmori od
nerada.
GLAVARICA vrlo glasno:
Na jugu nam zakupac iz naše
Štale ote konja, uze još i plug.
I vičući »nepravda« uze i
Polje i nepravdom smatra to što
Sve to nije i jučer imao!
ČUŠKI ODVJETNIK: Časni sude, od jučer je u zatvoru
jedan čovjek, također zakupac. Molim da ga pri
vedete.
Oblogtuvi i ŠiljogUivi 259
Sudac himne.
INSPEKTOR uzvikne: Zakupac Parr!
NANNA: Što želite od Parra?
ZAKUPAC CALLAS: Uopće se ne radi о tome, to su sa
mo trikovi.
Uvode zakupca Parra okovanog u teške lance.
CUŠKI ODVJETNIK: Vi ste s gospodinom Callasom,
kad je doveo konje, ušli u kavanu gospođe Corna-
montis?
ZAKUPAC PARR: Da.
CUŠKI ODVJETNIK: I vi ste također zakupac obitelji
de Guzman?
ZAKUPAC PARR: Da.
ĆIŠKI ODVJETNIK: Vi ste od kavane gospođe Corna-
montis išli pet sati do vašeg sela i s dobra obitelji
de Guzman otjerali dva konja?
ZAKUPAC PARR: Da.
CIŠKI ODVJETNIK: Iz kojeg razloga?
Zakupac Parr šuti.
CUŠKI ODVJETNIK: Vi nemate kćerku, gospodine
Parr?
ZAKUPAC PARR: Ne.
CUŠKI ODVJETNIK: Znači, to nije bio poklon obite
lji de Guzman?
Zakupac Parr šuti.
CUŠKI ODVJETNIK: Zašto ste prisvojili konje?
ZAKUPAC PARR: Jer ih trebam.
SUDAC: Ali to nije razlog, čovječe božji!
ZAKUPAC PARR: Za vas možda ne, ali za mene jest! S
obzirom da mi je oranica u stvari močvara, moram
za oranje imati konje. To je bar svakome jasno.
CIŠKI ODVJETNIK: Gospodine Callas, da li je i vaša
oranica močvara?
Zakupac Callas šuti.
ZAKUPAC PARR: Isto takva.
ČUŠKI ODVJETNIK: Gospodine Callas, da li su i vama

bili potrebni konji?
ZAKUPAC CALLAS: Da, to jest, ne. U stvari, ja ih ni
sam uzeo zato jer su mi bili potrebni, nego zato
jer sam ih dobio na poklon.
ČUŠKI ODVJETNIK: Vi dakle ne odobravate postupak
vašeg prijatelja?
ZAKUPAC CALLAS: Ne, nikako. Parru: Kako može ko
nje jednostavno uzeti? Nisi na to imao ni najma
nje pravo.
ZAKUPAC PARR: Ni ti nisi imao pravo.
ČUŠKI ODVJETNIK: Kako to? Zar gospodin Callas ni
je imao na to pravo?
ZAKUPAC PARR: Zato jer konje nije dobio na poklon.
ZAKUPAC CALLAS: Ti to ne možeš znati! Kako možeš
reći tako što?
ZAKUPAC PARR: Kad bi za svaku ženu dao dva konja,
de Guzman bi ih morao imati mnogo.
ČUŠKI ODVJETNIK: Časni sude! Zakupac Parr sasvim
bezazleno pobija mišljenje koje vlada u krugovima
zakupaca po pitanju većih poklona, kao što je to
u slučaju na primjer Nanne Callas. Časni sude,
pozvao bih sada svjedoka čija će vas izjava silno
iznenaditi. Ovaj će svjedok izjaviti kakvo je osobno
mišljenje gospodina Callasa u vezi toga da li gazde
tako lako poklanjaju konje.
NANNA: Kog su sad opet iščeprkali? U kavani si na-
pričao gomilu gluposti.
ZAKUPAC CALLAS: Ode sve nizbrdo. A za sve je kriv
taj glupan Parr! Sve mi je pokvario.
Ulazi gospodin Callamassi.
ČUŠKI ODVJETNIK: Molim vas ponovite riječi koje
je u vašoj prisutnosti u kavani izrekao gospodin
Callas.
NANNA: Moraš odmah protestirati.
ZAKUPAC CALLAS: Ovog svjedoka, časni sude, nemoj
te uzeti u obzir. Ono što sam možda rekao, bilo je
privatno.
Obloglavi i Sitjoglavi 261
ČUSKI ODVJETNIK: A što je rekao gospodin Callas?

CALLAMASSI u jednom dahu: Gospodin Callas je re
kao: naravno, među nama nije ni u jednom tre
nutku bilo riječi da za djevojku dobijem konje. Pa
to je smiješno! Gospodin de Guzman je kad sam ih
koristio zažmirio na jedno oko. Pa tko bi takva dva
konja dao za jednu djevojku? Svakako morate vi
djeti konje.
SUDAC Callasu: Jeste li to rekli?
NANNA: Ne.
ZAKUPAC CALLAS: Da, to jest, ne, bio sam pijan, ča
sni sude, svi su pili u moje zdravlje zbog pobjede
u procesu protiv mog gazde, a nitko mi u među
vremenu nije dao ništa za jelo.
SUDAC: To ne zvuči nimalo dobro, gospodine Callas.
Možda da ipak razmislite о izjavi i da se radije do
brovoljno odreknete konja?
NANNA: To nećeš učiniti.
ZAKUPAC CALLAS: Nikada, časni sude, jer to nisam u
stanju učiniti. Glasno: Predlažem da namjesnik
sam izrekne presude, zato jer se ne radi о običnim
već о čiškim konjima.
Svijetleći natpis: »Priča se da je namjesnik primio s
fronte neobično povoljne vijesti«. Iz palače izlazi Ibe-
rin.
SUDAC: Gospodine namjesniče, zakupac Callas u pro
cesu о konjima samostana San Barabas zahtijeva
vašu presudu.
IBERIN na pola prema naprijed:
Sto još hoćeš? Ne učinih li sve
Sto si poželio? Povratih ti
Cast! I osudih jednog čovjeka
Koji te ugrozio! I nisam gledao
Sto on sit je, a ti gladan bio!
Podignuh te. Hoćeš li tu stati?
Znam ti bilo, upozoravam te!
ZAKUPAC CALLAS: Želio bih upozoriti da su konji ko
je trebam za oranje bili u čiškim rukama.
GLAVARICA: Željela bih upozoriti da su oni sada u
čuškim rukama.
Dramski tekstovi I
Radi se о našim konjima, a

Mi smo Ćusi. I da su konji čuški
Vlasništvo bi ostalo vlasništvo!
Tko ih smije krasti? Tu su dva konja.
Obilaze ih. Probaju. Razgledavaju.
Vidi li se na njima čiška ruka?
Nikako, gospodine. Jer, što je konj?
Zar on je čuška ili čiška stvar?
Ni jedno ni drugo! Već nešto što
Stoji sto i nešto pezosa, a
Mogo bi biti sir ili čizma od sto
I nešto pezosa! Ukratko, ono
Što kopitom lupa, to je sto pezosa!
I to samostanskih! Na njima
Je slučajno konjska koža. No ко što je
Na njima koža, tako je i
Na njima pravo: oni su naši.
ČUŠKI ODVJETNIK: Jer, samostanu poklonom pripa
da polovica svog pokretnog i nepokretnog inven
tara de Guzmanovih dobara, a u kojem su i dva
konja.
ZAKUPAC CALLAS: Kad sam uzeo konje, oni u sva
kom slučaju nisu pripadali samostanu.
ISABELLA odjednom bijesno: Ali ni tebi, životinjo!
Skini kapu!
NANNA: Vi ovdje nemate što reći!
ZAKUPAC CALLAS: Pa nitko od njih ne zna ni kako
se uprežu konji.
ISABELLA: Skini kapu! To su naši konji! Dolje kapu!
ZAKUPAC CALLAS: Oslanjam se na namjesnikovu iz
javu: nema sitih i gladnih.
ISABELLA: Zbog toga i govorim! Skini kapu!
IBERIN: Da, skini je!
Callas skida kapu.
Završimo s time!
Gazdama:
Čujefin po Lumi neke priče da sam
Osudivši jednog čiškog gazdu
Postao neprijatelj gazda. Baš krivo.
Moja osuda ne smjera na posjed
Obloghtvi i Siljoglavi 263
Već na zlorabu. A ti, seljo, od

Svega što ispunja čuški bitak
Gledao si samo svoj dobitak!
Za svoju čast konje ćeš primiti?
Kao zamjenu? Možeš se stiditi.
CUŠKI ODVJETNIK oštro: Gospodine namjesnice! Ča
sni sude! Moji klijenti, samostan San Barabas,
pružaju dokaz da je Callas buntovni element.
ČISKI ODVJETNIK: Gospodin Callas je malo prije vr
lo energično osudio krađu konja, koju je izvršio
njegov prijatelj Parr. Svjedoku Callamassi: Mora
da je gospodin Callas u kavani pjevao neku odre
đenu pjesmu koja je oduševila sve prisutne?
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI: Da, bila je to zabranje
na Pjesma о tome da imamo samo to što imamo.
NANNA ocu: Sad si gotov.
ČUŠKI ODVJETNIK: Predlažem da optuženi Callas po
novi svoju pjesmu.
IBERIN Callasu: Pjevao si tu pjesmu?
ZAKUPAC CALLAS: Ne, to jest da. Bio sam pijan, ča
sni sude, svi su pili u moje zdravlje, a nitko mi u
međuvremenu nije dao ništa za jelo.
IBERIN: Ponovi pjesmu!
ZAKUPAC CALLAS: To u stvari nije pjesma, to je sa
mo nekoliko strofa.
IBERIN: Pjevaj!
ZAKUPAC CALLAS: Da.
Šuti.
IBERIN: Moraš pjevati!
ZAKUPAC CALLAS mračno: Promukao sam.
ČUŠKI ODVJETNIK: Ne očekujemo umjetnički dojam.
IBERIN: Pjevaj!
ZAKUPAC CALLAS: Čuo sam je samo jednom, pa se ne
mogu točno sjetiti. Otprilike ovako.
Ponavlja pjesmu, samo i jedino naglašavajući riječi
»Heil Iberin«.
Pjesma о tome da imamo samo to što imamo
Bio čovjek, kao

I pri tom vrlo zao.
Rekoše: čekaj malo!
I čovjek pričekao.
Teško nam čekanje palo.
Heil Iberin! Imamo
Međutim
Samo to što imamo.
2
Bi slabo čovi tom
Te on doživi slom.
Zla kost okošta.
I začas popustiše Zlom.
Obećaše mu štošta.
Heil Iberin! Imamo
Međutim
Samo to što imamo.
3
Bio čovjek dakle
I nitko da ga takne.
Pa se on vlasti lati.
Sad sve što može žvakne
A može i na sve srati.
Heil Iberin! Imamo
Međutim
Samo to što imamo.
GLAVARICA glasno: Ako ovo nije pobuna!

SUDAC: Čak je pitanje, nije li ova pjesma direktna
uvreda vlade?
IBERIN: Treba mu oduzeti konje.
SUDAC: Konji su ti oduzeti. Odlazi
ZAKUPAC CALLAS: Gospodine, zar neću dobiti konje?
IBERIN: Ne. Pravda je pravda. Za tebe kao i za druge.
ZAKUPAC CALLAS: Onda ću vam nešto reći: ne dobi
jem li konje koji su mi potrebni, serem se na va
Obloglavi i Siljuglavi
šu pravdu! To nije pravda! Ne dobijem li konje

koji su mi potrebni, to neće biti pravedno prema
meni. To je pravedno prema gazdama. Moram za
srpom! Tamo ću dobiti svoje konje!
U tom trenutku počinju zvoniti zvona. Iz daljine zvuko
vi velike mase naroda.
GLAS OTRAGA: Srp je slomljen!
ČUŠKI ODVJETNIK: Pobjeda!
Nastupa Missena s mikrofonom.
MISSENA:
Gospodine Iberine, ustanak je
Hvala bogu, ugušen u krvi!
GLAVARICA tiho plješće:
Bravo!
IBERIN za mikrofonom:
Srp zakupaca slomljen! Pohlepne ruke
Sto tuđe grabe — odsječene su.
To je prava priroda Ćuha, jer
Vlasništvo njima je iznad svega.
Radije gladuju i muče se
Nego iz tuđeg tanjura da jedu.
Ne bagra što država je tovi
Sa »smiluj se bože« i »nismo krivi«
»nema posla, dajte nam kruha«.
Daju mu njegovu koru. Dobro.
No za me takav Ćuh više nije Čuh.
On se naždro i svi ga preziru.
No onaj što tuđe hoće imati
Zemlju, zato što je obrađuje
Konje i alat, zato što ih treba
Onaj što drsko grabi tuđe dobro
Takvome treba kičmu slomiti
Jer takav nam vlastiti truje
Narod. Umjetno! Pohlepom tjeran!
Pohlepu stvara! Neće minuti strah
Dok i zadnji se srp ne pretvori u prah!
U taj se čas pali svjetlo u kristalnom lusteru.
GLAS OTRAGA: Oslobođen je grad Mirasonnora! Elek
trična centrala u vladinim rukama! Živio Iberin!
IBERIN: I tako bi svjetlo!
Callasu, pridržavajući stalak mikrofona:

No ti, seijače, idi kući, ori
I sve prepusti onima koji
О svemu brinu! Reci ako što
Ne valja: ti si taj koji ne valja!
Treba nam tvoj rad, a ne tvoj plač!
Manjka li zemlji nešto, to si ti!
Ono što zemlja ne daje, podaj ti!
Idi seljače, ponosi se zemljom
Da te s pravom zovemo seljom!
Okreće se i praćen Missenom ulazi u kuću. Svi odlaze
osim Callasa i Nanne.
Svijetleći natpis: »Srp je u rasulu. Zakupci u bijegu
napuštaju protuzakonito prisvojena gazdinstva«.
ZAKUPAC CALLAS: Jesi li čula, taj me pas osudio na
smrt.
NANNA: To nisam čula. No konje ti je oduzeo.
ZAKUPAC CALLAS: To je isto.
Zvonjava zvona i dalje traje.
8
Ulica starog grada
Zvona Još uvijek zvone. Trgovac duhanom stoji u vratim a svog

dućana. Otvaraju se vrata trgovine živežnim namirnicama, a iz njih
izlazi Debela žena s mnogo kutija I kovčega.
DEBELA ŽENA: Kakva to zvona zvone, gospodine Pal-

mosa?
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Pobjednička, gospo
đo Tomaso! Oni zakupci, pristalice srpa, božjom
su pomoću krvavo poraženi. To je značajna po
bjeda!
DEBELA ŽENA: Zar? Na žalost, moram iseliti, jer ne
mogu platiti najamninu.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Ne biste li mogli iz
držati dok se ne ostvare veliki planovi nove vlade?
DEBELA ŽENA: Ne. Za trenutak sjeda na svoje kovče
ge. Ovdje sam stanovala trideset i pet godina.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: I ja ću vjerojatno
morati seliti. Hvala bogu, pa će barem moj sin ko
ji je u čuškoj legiji uskoro dobiti pristojnu plaću.
DEBELA ŽENA: Taj gospodin Iberin me je teško razo
čarao. Izgleda tako energičan.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Ne ide to tako brzo
s obnovom! Možda je, da bi Jahoo došao na zelenu
granu, potrebna i vaša mala žrtva, gospođo Toma-
DEBELA ŽENA: Jedino što je postigao je to da su ba

rem odveli onog Ćiha od preko puta!
Neki čovjek plašljivog izgleda s velikim šeširom dolazi
niz ulicu. Otključava vrata trgovine živežnim namirni
cama lijevo. To je čiški trgovac.
DEBELA ŽENA odlazeći sa svojim kovčezima: Ja vise

na ovom svijetu ništa ne razumijem!
Zvonjava zvona. Iz trgovine živežnim namirnicama lije-
vo ponovo izlazi čiški trgovac. Uzeo je samo svoje kov
čege i također odlazi: i on mora zatvoriti svoj dućan.
Niz ulicu dolazi kućevlasnik Callamassi.
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI: Upravo dolazim s pro
cesa. Velika novost: Callasu su oduzeli konje.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Ma što ne kažete?
A gazda?
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI: О gazdi nisu razgova
rali.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Mislite da će ga oslo
boditi? To već puno govori.
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI: Treba li to značiti kri
tiku vlade, gospodine Palmosa?
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Gospodine Callama
ssi, moj je posao prodavanje cigara, a ne kritizira
nje vlade.
KUĆEVLASNIK CALLAMASSI ulazeći u kuću: Čuvajte
se, gospodine Palmosa. Namjesnik je vrlo ozbiljno
govorio о nezadovoljnim elementima. Uostalom,
vaša najamnina još nije prispjela.
Trgovac duhanom Palmosa trči preko puta do kavane
i zvoni gospođi Cornamontis.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA značajno gledajući
gospođu Cornamontis: Gospođo Cornamontis, Cal
lasu su oduzeli konje.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Onda će mi netko uskoro
doći u posjete.
Ponovo ulazi.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA vraća se u svoj du
ćan: Vremena se mijenjaju.
Niz ulicu dolaze zakupac Callas i njegova kći koja nosi
kovčeg.
NANNA: No, sada smo skoro na istom. Ovo je ta kuća.
Ovdje su stajali ljudi i govorili: kako je jedna čuš-
ka djevojka mogla dospjeti u ovu kuću. To je ne
časno, vikali su. No, budući da se ne može živjeti
od lijepih riječi, bit ću sretna ako se opet nađem

ovdje.
ZAKUPAC CALLAS: Oni će biti vrlo sretni ako se vra
tiš.
NANNA: Ne znam.
ZAKUPAC CALLAS: Nadajmo se da nas neće vidjeti
nitko od Iberinovih ljudi. Inače će me još zatvoriti
zato što se ne predstavljam kao narodni heroj.
Udaraju zvekirom. Zašto nitko ne otvara?
NANNA: Možda ju je, da stvar bude ljepša, sud dao
zatvoriti!
ZAKUPAC CALLAS: No, sad je u redu! Sad te mogu pre
hranjivati preko zime!
GOSPOĐA CORNAMONTIS izlazi: Ah, Nanna!
NANNA: Dobar dan, gospođo Cornamontis!
ZAKUPAC CALLAS: Dobar dan, gospođo Cornamontis!
NANNA: Gospođo Cornamontis, očekivanja moga oca
što se tiče moje budućnosti na žalost nisu se ispu
nila. To sam mu ja mogla odmah reći. Ali neobična
sudska rasprava u čijem smo se središtu mi nala
zili, u njemu je, kao što znate, probudila pretjera
nu nadu. Moj otac vas moli da me primite natrag.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Ne znam da li ću te pono
vo uzeti.
NANNA: Ah, gospođo Cornamontis, čudno se vrti ovaj
svijet. Prije dva dana ljudi su me na ramenima iz
nijeli iz sudnice i pri tome mi poderali par svile
nih čarapa. Uza sve to, mogu govoriti о sreći, jer
takve stvari znaju i gore završiti. Svi ti mali ljudi
koji ovih dana toliko galame, ubrzo će se osvije
stiti. Zaraditi osam pezosa, a potrošiti osamdeset
pezosa, pa to ne može dobro završiti.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Takva šta uvijek pliva po
površini. Promatra povratnicu Nannu: Tek par da
na izvan moje kuće, a već tako zapuštena! Sada
mogu lijepo početi sasvim iz početka. Zbog čega
sam ti davala tolike novce za njegu glave, kad ti
je za tri dana sva ljupkost otišla do vraga? Čarape
ti vise! I što si samo sve poždrala ovih dana? Ka
kav ti je samo ten! A ovaj novi smiješak nećeš tako
lako skinuti. Ova se djevojka smijala poput Afro

dite, a sada se ceri! A ti svinjski pokreti bokovima,
kao neka drolja! Morat ću dobro razmisliti. Jedi
no što govori u tvoj prilog jest da gospoda žele dje
vojke koje su se do jučer činile nedostižnima. Po
kušat ću s tobom još jednom.
Ulazi u kuću.
ZAKUPAC CALLAS: Dakle, draga Nanna, kucnuo je čas
rastanka. Veselim se da sam te ponovo sreo i mo
gao se uvjeriti da ti ne ide loše, u svakom slučaju
bolje nego tvojim jadnim roditeljima! Ako ćeš u
dogledno vrijeme moći nešto odvojiti, bit ćemo ti
vrlo zahvalni. Ipak smo ti tvoja jadna majka i ja
dali mogućnost da ovdje nađeš svoju budućnost.
Nemoj to zaboraviti.
NANNA: Zdravo, dragi oče, ipak smo zajedno proživje
li divne dane. A sada, ne pravi više gluposti i idi
kući.
Ona odlazi.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA izlazi iz dućana gdje
je prisluškivao: Niste li vi »Callas s konjima«?
ZAKUPAC CALLAS: Da, nazvali su me »Callas s konji
ma«. Ali ti su konji bili trodnevni san. Tada je srp
još napredovao, ali je zatim na žalost popustio.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Jeste li u procesu
protiv de Guzmana barem uspjeli s vašom željom
da se zakup briše?
ZAKUPAC CALLAS začuđeno: Zakup? Točno! О tome
u onoj gužvi uopće nije bilo riječi, čovječe, pa ja
to moram odmah raščistiti!
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Gdje? Gdje ćete to
raščistiti?
ZAKUPAC CALLAS: Gdje?
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Najbolje je da od
mah odete do gospodina Iberina.
ZAKUPAC CALLAS: Do Iberina? К njemu više nikada,
dragi moj. Ali to moram razjasniti.
Odlazi sve više ubrzavajući korak.
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Pa kuda žurite?
Odmahujući glavom vraća se u svoj dućan. S procesa

se vraćaju Isabella de Guzman, Glavarica San Baraba-
sa i odvjetnici.
GLAVARICA:
Mislim da smo se izvukli. Baš mi
Gospodin Peruiner šapnu da
Pozdravim vašeg brata. U redu je!
Sve. Da, gospodin Saz reče
Značajno: ako naše trupe u
Glavni uđu grad, gospodina će
Iberina jako iznenaditi.
Pri tome sc smijao.
CUŠKI ODVJETNIK:
Sve je u redu.
Niz ulicu dolaze Inspektor i Hua s Emanuelom de Guz-
manom u lancima. De Guzman oko vrata nosi veliki
transparent na kojem piše: »Ja sam Čih. Obeščastio
sam jednu čušku djevojku i zato su me osudili na smrt«.
ISABELLA:
Što je to?
CUŠKI ODVJETNIK: Gospodine de Guzman! Gospodi
ne de Guzman, čestitam! Sve je u redu.
GLAVARICA: Zakupcu su oduzeli konje.
CIŠKI ODVJETNIK:
A to znači da su dobra opet
Sasvim sigurna.
GOSPODIN DE GUZMAN:
A ja?
CUŠKI ODVJETNIK:
Ah, i to će
Sada biti u redu. Pa to je jasno.
ISABELLA:
Emanuele, zašto šutiš i
Blijed si tako? Čemu ti lanci i
Taj plakat, čemu?
GLAVARICA:
Puka formalnost!
ISABELLA:
О brate, govori! Kuda te vode?
Jesi li nijem?
GOSPODIN DE GUZMAN:
Izgubljen sam, sestro!
Vode me u Sveti križ!
ISABELLA:
Ne!
CUŠKI ODVJETNIK Inspektoru:
Zaista?
INSPEKTOR: Gospodine, ovo nije nimalo dobar znak.
Iz zatvora Sveti križ, još nitko nije živ izašao.
GOSPODIN DE GUZMAN:
О bože, ne idem ni koraka dalje!
Sjeda na pod.
ISABELLA:
Istina, znači? To mi se stalno
Vrtilo po glavi, glavarice.
Sad znam. U svom tom metežu i cjenjkanju oko
Konja zaboravili smo na njega.
Konji su mu spašeni. No on je
Izgubljen.
GOSPODIN DE GUZMAN:
Da, objesit će me.
CUŠKI ODVJETNIK:
Glupost!
Nakon takve pobjede!
GLAVARICA:
Čuješ zvona, sine?
To je tvoja pobjeda!
ISABELLA:
Ne! Što govorite?
Nije to dobro. A sad se sjećam:
Neki mi čovjek u onom pobjedničkom slavlju
Priđe i reče: ne zaboravi
Svog brata. Zakon se često
Vrti mehanički. A zatim mi
Ponudi pomoć.
CUŠKI ODVJETNIK:
Kako je izgledao?
ISABELLA:
Visok čovjek zvjerskog izgleda.
Obloglavi i Sitjogtavi 271
CUŠKI ODVJETNIK:
To je
Zazarante, desna ruka Iberinova.
INSPEKTOR:
Komandant Svetog križa!
CUSKI ODVJETNIK:
Nije li bio
Još jasniji? Vrijeme? Mjesto?
ISABELLA:
Reče smiješno vrijeme: pet ujutro.
Pauza.
GOSPODIN DE GUZMAN:
Sestro, to je spas.
ISABELLA:
Emanuelc. . .
GOSPODIN DE GUZMAN:
Zanimaš ga. Pa to je ponuda.
Uredi stvar između pet i šest!
Šifru znam. Ja ugovorih zakup . . .
Moraš ići.
ISABELLA:
Brate!
GOSPODIN DE GUZMAN:
Ne proturječi!
GLAVARICA:
Gospodine de Guzman, to je previše.
Pa ne mogu objesiti jednog gazdu.
Vi ste gazda, prijatelju moj!
GOSPODIN DE GUZMAN:
Ne, ja sam Čih.
CUŠKI ODVJETNIK:
Jasno da je bila ponuda. Pokušaj
Ucjene prije poraza srpa.
Tada je ucjena još palila.
No, srp je zgažen. Shvatite to
Moj dragi gospodine!
ISABELLA:
Što to znači?
Dramski Icksiovi I 274
GLAVARICA:
Jučer ste još možda trebali ići.
Danas ne trebate.
GOSPODIN DE GUZMAN:
Ipak treba.
Žele me zatući, sestro, zato
Što sam Čih, a ja tome nisam kriv.
ISABELLA:
Da, mi smo Čisi. Gledajte mu glavu!
Nije li šiljata? Danas više nije?
GOSPODIN DE GUZMAN:
Ona me shvaća.
ISABELLA:
Da, ja te shvaćam.
GOSPODIN DE GUZMAN:
I da ću visjeti!
ISABELLA:
Objesiti ga žele.
GOSPODIN DE GUZMAN:
A sada je bitno: brže no ikad —
S obzirom na to da je sigurno da bit ćeš
Napadnuta i opljačkana — promisliti što dati:
Što više a što manje vrijedi. Da Г
Umjesto glave ponuditi što drugo
Što jednom ne bi manjkalo, a drugom
Bi koristilo. Jer goli život, što
Najviše vrijedi, spasiti se mora.
ISABELLA zaprepašteno gleda svog brata:
Što govoriš, brate? Onaj što oslovi me
Životinji je sličio.
GOSPODIN DE GUZMAN:
Čemu ja sličim?
Nanna me možda gledala kao zvijer.
Jasno da nije mi lako. No misliš li
Da njoj je lijepo sa mnom bilo? Vidi trbuh.
A mlada bila je kao i ti.
ISABELLA:
I ti si želio?
GOSPODIN DE GUZMAN:
Želio sam.
Oblugtavi i Siljogluvi 275
ISABELLA:
No, dobro, al znaj, brate
Bude li on tražio — ja neću dati.
GOSPODIN DE GUZMAN:
Ja sam htio! A i on će htjeti!
To i nije samo moja stvar. Već i tvoja!
Objese li me, nećeš dobit zakup
Tvoja će čednost doći na pazar.
Treba je naplatiti. A ti odluči!
ISABELLA:
Traži što hoćeš, ali ovo ne!
GOSPODIN DE GUZMAN:
Stani! I ne glumi sveticu!
Objesit će me! No ne želim visjet
Ni zbog drolje, ni zbog časne sestre. Dosta!
ISABELLA:
O, brate, tek jad te čini tako zlim!
Odjuri.
GOSPODIN DE GUZMAN urla za njom:
Tako blizu smrti nitko nije pravedan!
GUSKI ODVJETNIK:
Nikad neće pristati.
GLAVARICA:
Idem za njom. Odlazi
ČUSKI ODVJETNIK:
Govorit ću s Peruinerom.
Sutra netko od većih gazda mora
Biti na stratištu. Guzman, vi ste gazda! Ode.
HUA koji je sjedio na robijaškoj kugli de Guzmana
ustaje: Diž se! Inspektoru: Udri ga u rebra! Ne
veselim se pobjedi; čim su je objavili, oduzeli su
nam hranarinu.
INSPEKTOR: Dižite se. Idemo, gospodine de Guzman.
GOSPODIN DE GUZMAN ustaje:
Izgubljen sam.
ČUSKI ODVJETNIK Inspektoru: Vrlo je nervozan.
Odlaze.
Trgovac duhanom Palmosa, koji je opet prisluškivao,
ponovo trči do kavane i doziva gospođu Cornamontis

i Nannu:
Gospođice Callas, propustili ste nešto važno. Upra
vo su prošli s de Guzmanom. Prebacit će ga u Sve
ti križ. Imat ćete barem zadovoljštinu da će ga ob
jesiti.
NANNA: Je 1? Zar njega?
TRGOVAC DUHANOM PALMOSA: Ne izgledate previše
sretni.
NANNA: Gledajte, gospodine Palmosa, vidjela sam tog
gospodina Iberina na djelu. Jučer nas je osudio vi
cekralj, danas to čini Iberin. Danas nam je konje
uzela glavarica San Barabasa. Zašto ih sutra ne bi
opet uzeo gospodin de Guzman?
Pjeva »Baladu о mlinskom kotaču«.
Balada о mlinskom kotaču
1
Veličine ovog svijeta
Javljaju nam epske kaže:
Uspinjuć se poput zvijezda
Poput zvijezda i silaze.
Zvuči utješno, i dobro je znati.
Samo: nama koji hranu moramo im dati
Vazda je svejedno kako se to shvaća.
Uspon ii pad? A1 troškove, tko plaća?
Kotač se doduše dalje kreće
Što je gore, gore ostat neće.
Na žalost to vodi dolje znači
Tek da ona kotač vječno kreće.
2
Ah, imasmo gospodare
Mnoge tigre i hijene
Imali smo plemstvo, svinje
Hranili baš nebrojene.
Da 1 su bolji, gori znali stići:
Ah, pa čizma uvijek čizmi sliči
Gazila nas. Razumijete: stoji
Ne trebaju nam gospodari drugi
Obloglavi i Siljoghivi 277
Već ni koji!
Što je gore, gore ostat neće.
3
Krvavo uz žud za plijenom
Razbijaju sebi glave
Drugog zovu taštom benom
Sebe dobrijanstvom slave.
Gledamo ih gdje se stalno grizu
I mrcvare. A1 kad nečeg nema
Ili kad im uskratimo spizu
Opet se sjedinjuju posvema.
Što je gore, ostat gore neće.
U kavani gospođe Cornamontis
Isabella de Guzman stoji pred ulazom.
ISABELLA:
Otkad znam da ga žele objesiti
Znam i to da zbog njega moram poći.
One koje su to već prošle
Pitat ću: da Г moguće je pri tom
Ostati hladna, i što treba obući
I još neku pojedinost.
Treba li se gradit da tvoja je želja
Jer osoba je koja to traži
Ostavila utisak na te
I u snu se javlja? Možda ću tako
Izbrisati privid da me može kupiti.
Možda je časnije dok se daješ
Bez stida i dati na znanje da te
Zlorabi i da si nemoćna, a ipak
U biti daleka i nedostižna.
Dogodi li se često da ljudi
Kojima se nudiš to ne prime
S prezirom, na primjer. Jer možda
Je ono što se traži tako malo
Da velik otpor samo veću žudnju
Znači: da previše se dalo.
A te djevojke nikad ne zanesu
I znaju kako spriječiti da grijeh
Ne ostavi ploda. Ah, koliko još toga.
Zvoni.
NANNA otvara joj: Što tražite ovdje?
ISABELLA: Dobar dan, Nanna, sigurno me se sjećaš,
kad smo bile male, zajedno smo se igrale u dvo
rištu.
NANNA: Da, a što mogu učiniti za vas?
ISABELLA: Vjerojatno ti oduzimam vrijeme?

NANNA: Ne brinite za to.
ISABELLA: Okolnosti su me prisilile da te potražim.
Vješanje mog brata dogovoreno je za sutra uju
tro u pet. Izvjesna mogućnost da ga spasim — ia
ko uz neuobičajene žrtve, dovela me u položaj u
kojem se — neuka u dotičnom poslu, ne mogu sa
ma snaći.
NANNA: Sjednite.
ISABELLA sjeda: Mogu li dobiti čašu vode? Ne osje
ćam se dobro. Nanna donosi čašu vode. Određena
ponuda direktora Svetog Križa, koji želi moje po
niženje, dovodi me, ako je prihvatim, pred nesluće
ne teškoće.
NANNA: Da.
ISABELLA: Ne znam ništa о ljubavi.
NANNA: Ne.
ISABELLA: Nemoj misliti da sam cinična ako ti iz nuž
de postavim pitanja na koja, s obzirom na svoj po
ziv, znaš odgovor.
NANNA: Možete pitati, ali to vrijeme morate platiti
gazdarici.
ISABELLA: U redu, platit ću.
NANNA: Mogu misliti što želite saznati i predložila bih
vam da pozovemo i gazdaricu. Ona ima ogromno
iskustvo.
ISABELLA: Povjerljiva je?
NANNA: Takav joj je posao.
ISABELLA: U redu, slažem se.
Nanna dovodi gospođu Cornamontis.
NANNA za šankom gospođi Cornamontis: Dobro je oče
rupajte. Vrlo je imućna.
Ulaze u pokrajnju sobu.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Prešutite mi vaše ime i
pitajte smjelo, kao ispovjednika, dijete moje.
ISABELLA: Moram vam reći da život mog brata ovisi
о mom odlasku izvjesnom gospodinu na visokom
položaju na kojega sam, kako kažu, ostavila uti

sak. Ne znam kako da se ponašam, a kamo li da li
je taj način davanja i traženja ljubavi uobičajen.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Svakako.
ISABELLA: Oh.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Nastavite.
ISABELLA: Neće li muškarac razočaran ljubavnim za
grljajem možda odbaciti obavezu koju je preuzeo i
prekršiti riječ koju je zadao?
NANNA: To je sasvim moguće.
ISABELLA: Ima li tome lijeka?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Oni krše sva obećanja i
tome nema lijeka. Samo želja za novim zagrljaji
ma odvraća ih od najgorih brutalnosti.
ISABELLA: Kad о tome ovisi beskrajno puno: sigurno
ni ova haljina koju nosim nije pogodna.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Vrlo pogodna.
ISABELLA: To nije haljina pripravnice.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Baš zato.
ISABELLA: Oprostite mi moju zbunjenost. Ovako hlad
no platno?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Što više platna. Vrlo do
bro, platno.
ISABELLA: Možda nešto malo manje hladno ponaša
nje?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Najhladnije.
ISABELLA: Oh! Ne bojite se nespretnosti?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Nimalo.
ISABELLA: Ali ja о tim stvarima znam manje nego što
vi mislite.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Treba tu manje znanja ne
go što vi mislite, dijete moje. To je ono tužno. Ni
kakva vježba, već prirodna sklonost koja je rijet
ka, to tim stvarima daje neku vrst draži. No, ne
bojte se: obavit ćete to i bez draži. Skoro svaka
je sposobna za sitna zadovoljstva.
ISABELLA: Ništa se dakle ne protivi tome da ispijem

čašu do dna.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Ništa. Tišina. Ipak nešto.
ISABELLA: A to bi bilo? Kažite! О kažite!
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Vaš novac, draga moja. To
se tome čak jako protivi. Zašto biste srozavali svoj
ugled? Zašto raditi ono za što nemate ni najma
nje sklonosti? Ne bi li čak bilo nezgodno kada biste
vi, pred manje osjetljivim ljudima nego što ste vi,
učinili nešto zbog čega bi vas ti ljudi ogovarali? To
bi bilo neprilično. Sto biste vi rekli da kiša jednog
dana počne padati odozdo na gore? To biste s pra
vom smatrali neobičnim. Ne, vi tako što nećete
učiniti!
ISABELLA: Ali izvjesna osoba na visokom položaju to
traži.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: S pravom, dijete moje, tu
nema prigovora. Zašto ne bi kad je na tako viso
kom položaju? I zašto ne bi dobio ono što traži?
Ali vi, što se to vas tiče kad ste i vi na visokom po
ložaju i raspolažete sredstvima koja vam omogu
ćuju da pravdu elegantno zadovoljite? Taj je ne
sais q u o i.. .
ISABELLA: Na što mislite?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Na vas, naravno. Na ko
ga drugoga. Koliko li je nama, poniženim ljudima,
lakše podnositi poniženja. Ovdje sjedi ona dangu
ba, prelijena i za namigivanje, a za to vrijeme se
govori о vašem radu! Nanna, izađi i čekaj vani.
Nanna izlazi. Moja najbolja djevojka ići će umje
sto vas.
ISABELLA: Nemoguće, vi ne znate tko je on.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Tko je da je, neće ništa pri
mijetiti.
ISABELLA: On je direktor Svetog križa.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Jasno. Ona će obući vaše
haljine i oponašati vas. No njen će uspjeh biti veći
nego što bi bio vaš. Vaš će brat biti slobodan. A ki
ša ne pada prema gore. To će vas koštati tisuću
pezosa.
ISABELLA: A hoće li ona htjeti za taj novac?

GOSPOĐA CORNAMONTIS: Sa zadovoljstvom. Novac
stvara čulnost. Pjeva Isabelli Pjesmu о svođenju.
Pjesma о svođenju
1
Ah, vele da lik mjeseca u vodi
Crven, vodi slabe djevojke do grijeha
1 da ljepoti kakva god muškarca
Podliježe žena. Da pukneš od smijeha!
Vidjeh klecaj, ljubav vri
Na pogled tek — Marie.
I vrijedno je da se luči:
Prava cura ne ljubi
Gospona u kojem škrtac čuči.
Prisno može onog ljubit
Iz kog nešto će izvući.
Razlog: osjetila budi lova
Kako nas iskustvo uči.
2
Ah, za crven lik mjeseca u vodi
Kada si bez kinte tko da haje?
Tko za mušku ii žensku ljepotu
A u dugovima koji se još taje?
Vidjeh klecaj, ljubav vri
Na pogled tek — Marie.
I vrijedno je da se luči:
Kako da on, ona li
Čeznutljivo plandujući
Praznoga želuca ljubi?
Baš obratno sve se sluči:
Klopa grije, osjetila budi lova
Kako nas iskustvo uči.
GOSPOĐA CORNAMONTIS zove: Nanna! Isabelli: Ona

ne mora znati za cijenu. Ulazi Nanna: Nanna, za
mijeni s damom haljinu. Ići ćeš direktoru umjesto
nje.
NANNA: Koliko ću dobiti?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Ne budi drska. Dobit ćeš

prema tarifi. Zamijenite haljine.
ISABELLA: Trebao bi mi paravan.
NANNA: Neću te gledati.
ISABELLA: Ipak bih željela paravan.
Nanna joj donosi paravan. Djevojke zamjenjuju halji
ne.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Eto, Nanna, sad imaš ha
ljinu, no kako ćeš se kretati u njoj? Ja ću glumiti
osobu visoka položaja. Sto gospođa želi? Odgovori!
NANNA: Došla sam da vas još jednom zamolim .. .
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Da vas zaklinjem!
NANNA: Da vas zaklinjem!
GOSPOĐA CORNAMONTIS Isabelli: Biste li to rekli?
ISABELLA: Ne bih rekla ništa.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: A dali biste naslutiti?
NANNA: Kako se to radi? Ne sviđa mi se ova komedija.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Šuti! Možda će htjeti raz
govarati о razlozima koji su te naveli da odeš u sa
mostan Potrebitih sestara San Barabas. Sto ćeš
reći?
NANNA: Imam novac. Ako ga ne smjestim ondje, tada
će mi ga vjerojatno uzeti. Naime, imam šiljatu gla
vu. Udaja ne pomaže. Za šiljoglavog se ne bih uda
la, jer u ovim vremenima ne nudi sigurnost, a ob
loglavi me ne bi htio. Kod Potrebitih sestara iz
San Barabasa osjećat ću se udobno. Po cijeli dan
neću raditi ništa, barem ne ništa naporno. Imat ću
stan i dobru hranu i nitko me pri tome neće uzne-
miravati. Neću imati briga poput drugih.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Tako je to?
ISABELLA: To nisu moji razlozi. No zbog čega to mo
ra tako biti? Ne bih željela govoriti о svojim razlo
zima.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: No ona će ih morati reći.
A ona će se izraziti kao što se i malo prije izrazila,
poput neke seljanke, bez finoće. Poučite je kako
treba.
Gazdina sestra poučava zakupčevu kćer u tri glavne sa

mostanske vrline: odricanju, poslušnosti i siromaštvu.
ISABELLA tiho:
Ah, uvijek sam željela da djetinjstvo vječno traje
Da dani mi budu vedri i tihe moje noći.
Živjeti zbrinuta u čistoj izbi daleko od muške
Požude i grubosti, to je sve što želim.
Da za me samo jedan postoji
Kome teže svi osjećaji moji.
GOSPOĐA CORNAMONTIS plače: Sada vidiš što je
otmjenost, ti otrcani dronjku!
NANNA drsko:
Ah, uvijek sam željela da djetinjstvo vječno traje,
(kao što je njeno bilo)
Da dani mi budu vedri i tihe moje noći.
(Kao da je to teško!)
Živjeti zbrinuta u čistoj izbi, daleko od muške
Požude i grubosti, to je sve što želim!
Da za me samo jedan postoji
Kome teže svi osjećaji moji.
GOSPOĐA CORNAMONTIS ogorčeno: Što ti to pričaš,
smeće jedno. Saberi se!
NANNA: Da, morat ću.
GOSPOĐA CORNAMONTIS Isabelli: Molim vas, nasta
vite. Ovo je za mene doživljaj.
ISABELLA:
Poslušnost je od svih najljepša vrlina.
Kako da znam što je za me dobro? Znam tek
Jedno: gospod mi želi dobro, i stoga kažem:
Nek ne bude volja moja, već njegova navijek!
Nek nespretnost mi oprosti koju
Nek ljubi me i kuša volju moju.
GOSPOĐA CORNAMONTIS Nanni: Sada ponovi, ali
točno.
NANNA nepokretna lica:
Poslušnost je od svih najljepša vrlina.
Kako da znam što je za me dobro? Znam tek
Jedno: gospod mi želi dobro, i stoga kažem:
Nek ne bude volja moja, već njegova navijek!
Nek nespretnost mi oprosti koju
Nek ljubi me i kuša volju moju.
Obloglüvi i Siljoglavi 285
ISABELLA:
Ali prije svega moram znati siromaštvo što je.
I ne smije mi to ni teret niti žrtva biti
Ah traži uvijek ono najteže od službenice tvoje.
Da zadovoljim te, gospode, moram skromna biti.
Da ljubiš me i revnom smatraš baš
I dio mi svog kraljevstva daš.
NANNA:
Ali prije svega moram znati siromaštvo što je.
I ne smije mi to ni teret niti žrtva biti
Ah traži uvijek ono najteže od službenice tvoje.
Da zadovoljim te, gospode, moram skromna biti.
Da ljubiš me i revnom smatraš baš
I dio mi svog kraljevstva daš.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Za ime boga, zaboravili
smo najvažnije!
NANNA: Što?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Ona je Čuhinja! Ima ob
lu glavu! Visoka se ličnost sigurno zanima upravo
za Cihinju! Lik i pokreti su isti, sve ostalo će biti
u redu. Haljina ista. Ali glava je druga! Milovat
će je po glavi i sve otkriti!
NANNA: Dajte mi jedan podmetač za kosu, a ja ću se
pobrinuti da ne dođe do glave. Uostalom, čini mi
mi se, da se kod takvih stvari ne gleda na rasu.
Dotjeravaju Nanninu. frizuru tako da izgleda kao Isa-
bellina.
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Što god da vas još razli
kuje — položaj i financijska situacija — glava je
odgovarajuća. Nanni: Ponašaj se u skladu s tvo
jim otmjenim govorom malo ukočeno. Zaboravi
ono što si kod mene naučila, ponašaj se kao da ni
šta ne znaš, kao da je dovoljna samo tvoja pri
sutnost. Jednostavno se udrveni! Ne daj ništa, ali
se pravi kao da si dala previše. Uzmi sve, ali se
pravi kao da nije ništa. Tako ćeš mu uskratiti uži
tak, a ostat će ti obavezan. Idi gore i još jednom
operi ruke, uzmi malo mojeg parfema, na ormaru
je, ili ne, preobičan je; otmjenije je da ne mirišeš
ni po čemu. Nanna odlazi gore. Gospođa Corna-
montis Isabelli: Vi ćete ostati ovdje dok se Nanna
ne vrati, a za nekoliko sati moći ćete u svojoj ha

ljini mirno otići kući.
Gospođa Cornamontis izlazi i sjeda za šank. Ulazi go
spođa Callas sa svoje četvero djece.
GOSPOĐA CALLAS: Ah, gospođo Cornamontis, kad smo
saznali da je nastupilo novo doba, moj je suprug,
zakupac, otišao u grad da ugrabi svoj dio kolača.
Saznali smo da je naš gazda osuđen na smrt. Zbog
gramzljivosti kod zakupa. A moj muž se do sada
nije vratio. Posvuda smo ga tražili, moja djeca više
ne mogu hodati i gladna su, a ja nemam novaca
da im kupim juhu. Nekada nam je u takvim slu
čajevima pomagala naša Nanna. Sada je, kao što
sam čula, našla bolje mjesto i više nije kod vas.
Vaša kuća za našu kćerku, gospođo Cornamontis,
nije bilo trajno rješenje. No, možda nam možete
reći gdje je ona sada?
GOSPOĐA CORNAMONTIS: Opet je ovdje, no ne mo
že doći. A juhu naravno, možete dobiti.
Gospođa Cornamontis im daje juhe. Obitelj sjeda na
stepenice i jede juhu. Ulazi Nanna. Krči si put kroz
obitelj koja sjedi pred vratima i jede. Zaustave je.
GOSPOĐA CALLAS: Evo gospođice vlastelinke! Kažite
svoju pjesmicu!
DJECA:
Dragi gazda Guzman, muke bi nam skratili
Kada, dragi gospon Guzman, ne bi porez platili.
NANNA iza vela: Ne nadajte se!
Publici:
Idem, eto, da sve se pokrene
I u red dođe. Jer kad Nanna krene
Ne kreće samo Čuhinja Čihinje radi
Već umjesto svetice drolja radi gladi.
10
Zatvor
U ćeliji smrti sjede uhvaćeni zakupci, među njima Lopez. Hue ih

šišaju. U drugoj ćeliji smrti sjedi gazda de Guzman. Napolju
postavljaju vješala.
HUA zakupcu kojeg šiša: Zar je bilo tako važno posvu

da crtati te srpove?
ZAKUPAC: Da.
HUA: A tko će sada zimi pomagati vašim ženama?
ZAKUPAC: To mi ne znamo.
HUA: A tko će, ako vas ne bude, u proljeće orati polja?
ZAKUPAC: Ni to ne znamo.
HUA: Hoće li u proljeće uopće biti oranica?
ZAKUPAC: To također ne znamo.
HUA: Ali to, da će srp pobijediti, to znate?
ZAKUPAC: Da, to znamo.
INSPEKTOR ulazi s metrom kojim mjeri jačinu zatilj
ka gazde: Vaš slučaj osobno smatram vrlo dirlji
vim. Posvuda se priča da je u gradu mnogo zakupa-
ca koji čekaju samo na to da gazda bude obješen.
Tada, najozbiljnije, ni jedan od njih više ne misli
plaćati zakup. Pa kako će ga tamo objesiti! Jačina
zatiljka dva cola, to traži visinu pada od osam sto
pa. Mir! Ako se preračunam, bit će opet gužve! Pod
sjećam na gužvu koju je napravila štampa prije
dvije godine oko slučaja Colzoni — zbog pokvare
ne giljotine — a koja je bila daleko veća od gužve
koja je nastala kad se pokazalo da je čovjek bio
nevin.
Ulaze oba odvjetnika.
ĆUŠKI ODVJETNIK: Gospodine inspektore, osuđeni-
kova sestra u ovom trenutku sigurno drži u ruci

konce spasa svoga brata.
INSPEKTOR suho: Vjerujem vam. Vjerojatno je to da
ma s velom koja je malo prije otišla komandan
tu.
Odvjetnici odahnu.
ČISKI ODVJETNIK de Guzmanu koji u svojoj zbunje
nosti nije ništa čuo: De Guzman, radosna vijest!
Vaša sestra je već kod komandanta!
ČUŠKI ODVJETNIK: Možemo računati s time da nam
se u slijedećih nekoliko sati Zazarante neće ispri
ječiti na putu.
INSPEKTOR u odlasku: No ipak treba početi sa šiša-
njem!
Hua počinje šišati gazdu.
ČUŠKI ODVJETNIK drugome: Na žalost, situacija je
još uvijek loša. Čak ako komandant i zatvori oba
oka, još uvijek nemamo rješenje. A pri tome je naš
čovjek jedan od najvećih gazda u zemlji.
Gazda de Guzman i njegova dva odvjetnika pjevaju:
»Velikanovu pjesmu«.
Velikanova pjesma
1
GOSPODIN DE GUZMAN:
Ah, pjevali mi još nad kolijevkom
Nek noga mi na kamen kriv ne stane
Nek uvijek bude ruku da me nose
Jer često bih čuo, govorilo se
Na svijetu spadat ću u velikane!
(Tada sam težio samo dvije kile
a danas sam debeo kao nitko.)
ODVJETNICI:
Da, a tko Vas je tako uzdigao?
Možda nježna Vaša gospođa mama?
GOSPODIN DE GUZMAN:
Ne, bila je to dadilja
Dobra neka kumica iz puka

Kojoj bi za to i par groša dali.
ODVJETNICI:
Vidite, našla se dakle dobra ruka
Te se brinula za sve što Vam fali!
2
GOSPODIN DE GUZMAN:
Naslijedio sam lako zemlju, stoku
Kratke hlače noseć u te dane
Al nisam zbog tog trebao čupat kose
Jer često bih čuo, govorilo se
Na svijetu spadat ću u velikane!
(Zapravo mi tada ipak nije preosta-
jalo vremena za poljodjelstvo!)
ODVJETNICI:
Da, a tko Vam je onda orao polja?
Možda ste se ipak za njih brinuli?
GOSPODIN DE GUZMAN:
Ne, kmetovi su za to ipak bili tu.
Nekakvi ljudi odozdo, iz puka
Oni bi ta polja preorati znali.
ODVJETNICI:
Vidite, našla se dakle dobra ruka
Te se brinula za sve što Vam fali!
3
ODVJETNICI:
Gospodina našega klijenta valja
smjesta objesiti!
To će ga snaći zbog oblika glave!
U svakom slučaju, sve je vrlo hudo.
Ako je nervozan, baš nikakvo čudo.
Spada uostalom u velikane prave!
GOSPODIN DE GUZMAN:
Spadam uostalom u velikane prave!
ODVJETNICI (Da da, a što će zakupci sada,
kad obješen bude vrhovni nam gazda?)
GOSPODIN DE GUZMAN:
Da, kako sad stoji s tim vješanjem?
ODVJETNICI:
Ne, ljudski mu se i to bliži, da!
Prokletstvo, nema li nikog drugoga
Da ga pokopa, netko tu iz puka
Među ovima što su uokolo stali?
Da, morala bi se, kvragu, naći ruka
Da se pobrine za sve što Vam fali!
Kroz три u ziđu straga na kojoj su debele željezne re

šetke pojavljuje se zakupac Callas.
ZAKUPAC CALLAS mašući: Gospodine de Guzman! Go
spodine de Guzman! Gospodine de Guzman, ovdje
je vaš zakupac Callas! Još mi morate reći što je sa
zakupom!
ČUŠKI ODVJETNIK: Zakup ide samostanu San Bara-
bas, samostanskoj blagajni, stražnja zgrada de
sno.
ZAKUPAC CALLAS: Ne pitam tebe! Gospodine de Guz
man, morate smanjiti zakup!
ČIŠKI ODVJETNIK: Uđite, pa nismo mi neki neljudi!
Callas nestaje u prozoru. Gospodine de Guzman, či
ni mi se da imamo zamjenika.
Nastup zakupca Callasa.
ZAKUPAC CALLAS gledaocima:
Kada krenuh ja iz štale
Imao sam želje male.
Da mu zakup ne dam, zna se
I da žito meljem za se.
A kad sam u grad Lumu došo
Kroz uši zvuk mi zvona prošo.
I skoro su me udavili
Koliko su mene slavili.
Učini li mi tko krivo
Objesit će ga о deblo sivo.
Okrene žaba leđa bari
Osjeti sve zlatne čari.
Slava m ije prijala
No kuću nije grijala.
Obloglavi i Šiljoglavi 291
Kad dijete mi na podu spava?

Ako je kruh samo u bari
Ostavimo se zlatnih čari.
Priče о slavi cijeli tjedan
A zakup ni spomena vrijedan!
Vidim, ne daju mi čitati
Morat ću sam gazdu pitati.
Toliko smrti se ne bojim
Da ne bih sazno sa zakupom kako stojim!
U prolazu ugleda u jednoj ćeliji svog nekadašnjeg pri
jatelja Lopeza.
ZAKUPAC CALLAS urlajući na Lopeza koji ga gleda šu
teći: Začepi! Pred de Guznianovom ćelijom: Gospo
dine de Guzman, ako mi ne smanjite zakup, uzet
ću konop i objesiti se i mojoj će bijedi doći kraj.
ZAKUPAC LOPEZ: A sjeti se dana, Callas, kada si sve
držao u šaci!
ZAKUPAC CALLAS urla: Bilo bi bolje da zavežeš!
ČUŠKI ODVJETNIK: Gospodine Callas, imamo za vas
jedan prijedlog!
Privlači stolicu Callasu.
ČIŠKI ODVJETNIK: Imate sreće! Gospodin de Guz
man ima svoje pomilovanje skoro u džepu. Samo
to još ne znaju niži organi. Pomilovat će ga tek
ispod vješala i to u povodu povratka jedne visoke
ličnosti koja se očekuje već sutra. Razmišljamo
samo da li da ga pustimo otići u ovom stanju. Pre
više nam je nervozan. Da li bi uz jednogodišnji ot
pis zakupa pošli umjesto njega? Sigurni ste — ili
tako reći sigurni.
ZAKUPAC CALLAS: Da me objese umjesto njega?
ĆISKI ODVJETNIK: Besmislica! To od vas nitko ne bi
tražio!
ČUŠKI ODVJETNIK: Odlučite se! Potpuno ste slobod
ni. U Jahoou ne postoji ropstvo. Nitko vas nc sili.
No vi sami morate znati u kakvom ste položaju i
da li vam se može fućkati za jednogodišnji otpust
zakupa.
ČIŠKI ODVJETNIK: Malo prije ste tražili konop!
ĆUŠKI ODVJETNIK: Gledajte, bogat čovjek nije dora-
stao takvim situacijama. Razmažen je izobiljem, a

to se sada osvećuje. Među nama govoreći, on je pra
va baba. Vi zakupci ipak ste drugačiji. Vi ćete to
sasvim drugačije obaviti. Domahuje Iberinovom
vojniku koji je upravo završio posao u kavezu za
robljenih zakupaca. Hej, vi! Ošišajte i ovog čovje
ka, to je Zazaranteova želja!
ZAKUPAC CALLAS: Ali onda će me objesiti!
ČIŠKI ODVJETNIK: Ne morate se još odlučiti, ali neka
vas za svaki slučaj ošišaju; inače vam kasnije pri
stanak neće koristiti.
ZAKUPAC CALLAS: Ali ja još nisam pristao!
Na stolici pokraj ćelije u kojoj šišaju jednog zakupca
sjedi zakupac Callas kojeg također šišaju.
HUA koji šiša ljude srpa: Sto zapravo radite s vašim
klompama?
ZAKUPAC: Zašto?
HUA: Pogledaj malo moje čizme! Dobio sam ih zaba
dava, ali đonjenje moram sam platiti. Od sada ne
ću više nikoga opaliti u guzicu. Jedan je od toga
ozdravio.
ZAKUPAC: Možeš uzeti moje.
ZAKUPAC CALLAS razmišljao je, oklijevajući: Najma
nje dvije godine otpisa! Konačno, ja riskiram svo
ju glavu.
ČIŠKI ODVJETNIK: Gospodine de Guzman, vaš vas
zakupac želi zamijeniti. Što se liče zakupa morate
mu izaći u susret.
HUA koji šiša Callasa: Callas, Callas! Nemoj mi postati
Čih i ne trguj!
ZAKUPAC CALLAS: Zakup je previsok.
GOSPODIN DE GUZMAN osluškuje: Što je to sa zaku
pom?
ZAKUPAC CALLAS: Previsok je. Nemamo od čega ži
vjeti.
GOSPODIN DE GUZMAN: A od čega ću ja živjeti? Ne
budi tako lijen i nemaran, pa ti neće biti potrebno
prosjačenje.
O bloglavi i Siljoglavi 293
ZAKUPAC CALLAS: Ako sam ja lijen, što ste onda vi?

GOSPODIN DE GUZMAN: Budeš li drzak, nećemo uop
će razgovarati.
ZAKUPAC CALLAS: Nisam drzak, ja sam gladan.
GOSPODIN DE GUZMAN: Oranica je vrlo dobra.
ZAKUPAC CALLAS: Da, za vas. I to ne zato što nosi
žito, nego zato što nosi novac.
ZAKUPAC LOPEZ:
Gazda se i rob tuku u glavu
Jedan ima pravo, drugi je u pravu.
GOSPODIN DE GUZMAN: Pa kako se ne sramiš stalno
tražiti neki poklon.
ZAKUPAC CALLAS: Ne želim poklon, ali ne želim ni
poklanjati.
GOSPODIN DE GUZMAN: Možeš ići ako želiš. Potpuno
si slobodan.
ZAKUPAC CALLAS: Da, mogu otići. Ali kamo da odem?
GOSPODIN DE GUZMAN: Dosta. Zadržat ću ono što
mi pripada.
ZAKUPAC CALLAS: To je vaša zadnja riječ? Hui: Pre
kini sa šišanjem!
ČUŠKI ODVJETNIK Callasu: Gospodin de Guzman je
uvjeren da ne riskiraš ništa, ili možda tek malo.
De Guzmanu: Gospodine de Guzman, morate mu
izaći u susret. Tako sigurni opet niste! Jednogodiš
nji otpis poreza, pa to nije problem.
ZAKUPAC CALLAS: Dvogodišnji. Zato jer mi se radi
о glavi!
GOSPODIN DE GUZMAN kao da se probudio: Glavi?
Sto zapravo želite?
ČIŠKI ODVJETNIK: Gospodin Callas će vas zamijeni
ti, s obzirom da, kao što smo naglašavali, zar ne,
ne postoji nikakva opasnost.
GOSPODIN DE GUZMAN: Da, to smo rekli.
ZAKUPAC CALLAS: Ali želim dvogodišnji otpis. Zbog
toga ću možda visjeti.
CUSKI ODVJETNIK: Jednogodišnji.
ZAKUPAC CALLAS Hui: Prestani!

INSPEKTOR viče otraga: Završavaj! Komandant želi
vidjeti osuđenike prije nego ih odvedu.
ČUŠKI ODVJETNIK: No, dobro, godina i po, Callas!
Callas šuti.
GOSPODIN DE GUZMAN: Dvije godine.
ZAKUPAC CALLAS: Ali ja još uvijek nisam pristao!
U međuvremenu su izveli četvoricu pristalica srpa.
ČIŠKI ODVJETNIK: Već ćete pristati, gospodine Ca
llas, ništa vam drugo ne preostaje.
ZAKUPAC CALLAS publici: To onda znači:
Čih ispred Ćuha? Nepravda ispred pravde!
Gladan umire zbog sitog, rob umjesto gazde.
ČIŠKI ODVJETNIK drugome: Nadajmo se da će Vice
kralj stići u pravi čas! Inače će visjeti!
ČUŠKI ODVJETNIK: Da, ima mnogo razloga moliti bo
ga da mu ne objese gazdu.
11
Rano ujutro. U dvorištu su postavljena vješala. Na ploči može se

pročitati: »Egzekucija nad 1 gazdom i 200 zakupaca«. Između inspek
tora I jednog Hue stoji vezani čovjek s kapom preko lica. čekaju.
Zatim se straga čuje kloparanje mnoštva klompi.
INSPEKTOR Hui: Ne razumijem zašto ovdje već nije

naredba za vješanje. Već dolaze i ljudi srpa.
HUA: Kako znate, kad čujete kloparanje klompi,
da su to ljudi srpa? Sada već velik dio nas, Iberi-
novih vojnika, nosi samo klompe.
INSPEKTOR: Zaveži, inače će biti gužve. Radije posta
vi vješala.
Hua mrzovoljno odlazi natrag i daje se na posao.
INSPEKTOR uzdišući, čovjeku s kapom: To je zbog
toga, jer im dozvoljavaju vješati koga im se hoće.
Zbog toga su drski. Dovikuje Hui: Sto radiš tako
dugo?
HUA vraćajući se: Pripremio sam sve za egzekuciju. Sa
da možete vješati.
U dvorište ulazi Namjesnik u pratnji Missene, gospo
dina de Saza, Peruinera, de Hoza i Duartea. Iz daljine
ih se čuje kako viču.
GOSPODIN SAZ:
Jeste li pri sebi? Pa to je gazda
A ne Čih! A objese li ga to
Znači da je varao na zakupu.
GOSPODIN PERUINER:
Ovog prvog ni na jednom dobru
Ćiškog gazde neće platiti porez. A ni na
Onim dobrima što s ovima graniče
I gdje zakup nije niži, već sada
Čuškim gazdama jednostavno ne

Plaćaju zakup.
IBERIN:
I?
GOSPODIN DUARTE:
On još pita »i«!
MISSENA:
Razmislite, vješate čovjeka
Koji je doduše Čih, možda griješan
No ipak gazda, čovjek poput nas.
IBERIN:
Čovjek poput nas?
MISSENA:
Živi od zakupa.
IBERIN:
Ja ne živim od zakupa.
GOSPODIN SAZ:
A od čega onda?
GOSPODIN DUARTE:
Tko plaća ovaj dvor? A tko ona
Vješala i — pokazujući na Huu —
ovog čovjeka, tko?
Tko vojsku što slomila je srp?
GOSPODIN PERUINER:
Zakup! Samo zakup, čovječe!
Čemu vika? Normalno je: on je
Malo skrenuo; treba mu pomoći.
Puno je pričao о Čuhu i Čihu.
Malo previše. No i to je normalno.
Ne, ništa protiv vas! Vi ste čisti.
Što ste obećali, održali ste:
Zakupci su tihi. Svaka vam čast!
Neki su planovi, smjeli, do jučer
Presmjeli, tek sada mogući.
IBERIN:
Kakvi planovi?
MISSENA upozoravajući:
Hm.
GOSPODIN PERUINER:
No, neki planovi.
Obloglavi i Šiljoglavi 297
Treba biti mudar i ravnati se prema vjetru.

MISSENA:
Ako je to za njega teško, pitamo se:
Tko bi mogao osloboditi Čiha?
IBERIN tvrdoglavo:
Ja ne mogu.
MISSENA:
Tko može?
Pauza.
Vicekralj.
GOSPODIN PERUINER:
On bi mogao.
Pričekajmo dok se vrati.
IBERIN:
Vrati? Što to znači?
MISSENA:
Iberine:
Naš dragi i poštovani gospodin
Vicekralj odlučio je da se
Vrati svom poslu, što će vas, kao i
Nas, gospodine, neobično veseliti.
Pauza.
IBERIN:
Vraća se?
MISSENA:
Noćas ga je u logoru pozdravila
Vojska. I molila ga da danas na
Njenom čelu uđe u oduševljeni glavni
Grad koji kliče.
IBERIN nakon mučne pauze:
Tako. Dakle tako.
A tko je mene pitao? Mislim da sam
Zaslužio da me se još pita.
MISSENA:
Eto, pitam.
IBERIN nakon teške unutrašnje borbe:
A kad bih ja sam htio
osloboditi Čiha?
Dramski tekstovi I
MISSENA:
Vi?
IBERIN:
Spreman sam!
MISSENA u neprilici:
No, malo sam zatečen. A naučan je
О Čuhu i Čihu?
IBERIN odlučno:
Ne brinite. To
Je moja stvar. No u vezi ulaska
U glavni grad i tko će na čelu biti
Mislim da ću još reći pokoju!
Straga bubnjevi i marševski korak.
MISSENA smiješeći se:
Vojska ulazi. Ulazi u grad. Na čelu ...
Elegantan i također nasmiješen ulazi Vicekralj u čelič
nom šljemu, šinjel prebačen preko smokinga. Svi se
klanjaju.
MISSENA tiho Iberinu koji se ne klanja:
Poklonite se: vaš suveren!
Iberin se klanja.
VICEKRALJ:
'dan, Iberine!
MISSENA:
Dobro što ste došli!
Upravo smo sebi razbijali glavu.
Gospodin Iberin je u slučaju
Koji treba biti primjerom cijelom
Narodu, što pravda je, a što ne
Malo skrenuo.
VICEKRALJ:
Poznajem slučaj.
Gospodine Iberine, dozvoli da ti
Pokažem ribe iz mreže čiju si
Petlju tako čvrsto stegnuo.
Čujem da si bogatog čovjeka
Osudio na smrt zato što je uzeo
Kći nekog bijednika. Da ga vješaš.
Čih je i ne smije činiti nepravdu.
Ovaj je čovjek sigurno taj bogati Čih?
Obtoglavi i Siljoghtvi 299
INSPEKTOR: On je čiški gazda, vaša ekselencijo!

VICEKRALJ:
Sumnjam. Nosi li klompe?
Nešto sumnjam u njegovu kapu,
No sumnja je mala.
Želi čovjeku skinuti kapu, no ovaj je čvrsto drži.
ČOVJEK: Pustite!
Inspektor mu skida kapu.
MISSENA: To je čuški zakupac!
VICEKRALJ: Kako si dospio vamo?
ZAKUPAC CALLAS: Za ovaj korak trebao mi je biti
oprošten dvogodišnji zakup. A rekli su mi da gazde
nikada ne vješaju!
VICEKRALJ:
- Bojim se da su ti rekli istinu!
Dovedite pravog!
Inspektor odlazi.
IBERIN Callasu:
Za par pezosa
Išao si pod vješala?
ZAKUPAC CALLAS:
Ne, za dva zakupa.
VICEKRALJ:
Gospodine Iberine, kći ovog čovjeka
Pošla je zbog oca jednom čiškom gazdi.
Pravda koju ti vršiš poslala je
Gazdu u smrt. A zatim je
Znam to — ti ne — ipak, veselit ćeš se,
Ćihinja kao nekad Čuhinja,
Pošla da pomogne svome
Rođaku i podala se čovjeku.
Našao se Ćuh i prihvatio žrtvu.
Ščepao si drugu ribu: Čihinju
I gazdinu sestru. A sad — drugi ulov.
Unutra dovode Nannu u haljinama Isabelle de Guzman.
Odjeća je poderana, ona hoda teturajući, ali veo je još
uvijek preko lica.
BOGATI GAZDE:
Sto joj je? Kako to hoda?
INSPEKTOR: Vaša ekselencijo, našli smo je kako leži

na hodniku s krpom u ustima, prebijenu. A prema
onome što kaže, stražari su je nakon povratka od
komandanta zlorabili.
VICEKRALJ: Istina?
Nanna himne.
BOGATI GAZDE:
0 sramno! Sramno! To traži krvavu odmazdu!
Iberine, ovo ćete platiti! Žena,
Koja pripada cvijetu ove zemlje
Visoka roda, drsko zlorabljena!
Od puka! Znana po čestitosti! Visok
Primjer najčišće čistoće, iznakažen je!
VICEKRALJ:
Bilo bi zlo! Ipak slutim da i ovdje
Sklona nam sudbina najgore spriječi.
Bilo je to ružno za ovu ovdje
No i njen je zanat isto tako ružan.
Jer, Iberine, slutim kog si ščepo.
Skida joj veo.
MISSENA:
Zakupčeva kći!
BOGATI GAZDE:
Ej, čuška djevojka!
Prasnu u divlji smijeh.
Divlje li igre! Evo ti Iberine!
To je fukara koju si napuhao.
Na dronjak objesi još tek čast!
Gledaj što ostade od te časti!
Za par pezosa ode i izloži
Čuško tijelo i to bestidniku!
Sad nam reci: bila je to zakupčeva kći
1 samo zakupčeva kći! No svojoj
Družbi reci: bila je tek Čihinja!
Vrati sad po drugi put čuškom ocu
Njegovu kćer! Gledaj je, zakupče!
Ne bi vjerovao!
VICEKRALJ:
Sad je dosta!
Da, to mu je kći i tako je
Pravo. No glave su im oble.
Dovode de Guzmana. Njegova sestra ide pokraj njega.

A sada tek dolaze naši pravi Čisi.
Zašto te, de Guzmane, oslobađam?
Zato jer ovaj tu, tvoj zakupac,
Toliko ne želi da ti visiš, da
Mu je draže da njega objese.
Oslobađam te i stoga jer ova
Zakupčeva kći radije nudi svoje
Tijelo, do da te visjeti vidi.
Oslobađam te jer si omiljen.
A i zakupac mora biti slobodan
Već stoga da plati zakup.
Callasu:
Jer to moraš
Dragi moj Callas! Služi kao primjer!
Jer poslije ćeš više platiti.
Savladavanje ovih konjokradica
Tko će platiti ako ti ne platiš!
Odvežite sad gazdu i zakupca!
Ista mjera za obojicu! Sloboda!
I obojici život!
Iberinu:
Slažete li se?
Iberin kimne. Gazdu i zakupca oslobađaju okova.
ISABELLA:
Emanuele! Zaista si slobodan?
GOSPODIN DE GUZMAN smiješeći se:
Jasno.
ZAKUPAC CALLAS:
A otpis zakupa?
VICEKRALJ:
Ništa od toga.
Ugovor je nečastan i ne vrijedi.
GLUMICA KOJA IGRA NANNU:
Slobodu i život obojici je poklonio
A ipak im život nije jednak dio donio.
Obojica žive. Dok se ovom jelo spravlja
Drugi se muči i hranu dostavlja.
Jedan je slobodan da živi gdje želi
Drugi je slobodan da ga se razseli.
Vidite ih. Obojica idu. No biste li znali smisao

Da ne znate tko put im je zapisao?
VICEKRALJ:
Da, zakupče, skoro zaboravih.
Znam, teško živiš, pa me stoga čuj:
Ja se vratih, no ne praznih ruku.
Ponesoh nešto za te, evo tu je.
Imaš rupu na šeširu, uzmi moj!
A ni kaput nemaš, uzmi ovaj!
Stavlja mu svoj šljem i ogrne ga vojničkim šinjelom.
Što kažeš? Jasno, danas i sutra
Bit ćeš mi draži na svome polju.
Zvat ću te samo radi višeg cilja
To može skoro biti. — Prvi korak, gospodine
Iberine
Učinio si ti. No sad treba dalje.
Carstvo što gradište ga ovo vrijeme
Ne proširi li se, ono će se smanjiti.
Jer kao što znate, na jugu, preko mora
Živi narod, naš dušmanin smrtni, čiji
Podanici, što ovdje na žalost malo tko zna
Imaju četverouglaste glave.
Tvoja nova zadaća, gospodine Iberine
Jest da to kažeš svojim Callasima.
Jer sad nam predstoji tako krvav rat
Kakav još nikad svijet ne vidje, i
Svaki će zdrav nam čovjek hitno trebati.
No, sad к stolu, prijatelji, к stolu!
Jest ćemo na ovom sudačkom stolu
Za kojim smo podosta već riješili.
Pričekaj, zakupče, dat ću ti juhe.
ZAKUPAC CALLAS Nanni: Jesi li čula, žele voditi rat.
Donosi se stol, postavljen je. Vicekralj, Missena, Isa-
bella i bogati gazde sjedaju za stol.
VICEKRALJ velikom kutlačom dijeli juhu:
Prvo zakupac, zar ne, Iberine?
Moraš ga toviti: sada je vojnik.
Amo dva tanjura! Još nešto? Već smo gladni.
INSPEKTOR: Neka mi vaša ekselencija oprosti, ali na
smrt osuđeni zakupci srpa čekaju egzekuciju. Da i
njih pustimo?
VICEKRALJ: Zašto?
INSPEKTOR: Znači da opća amnestija u čast povratka
Vaše ekselencije ne vrijedi za zakupce srpa?
VICEKRALJ: О tome je odlučio gospodin Iberin.
Vješanje, zar ne? Ali Callasu
Mom dragom zakupcu, donesi juhe!
Hua Callasu i njegovoj kćeri donosi juhe. Oni sjedaju
na pod i jedu. Hua pak ide do ploče i s teksta »Egzeku
cija nad 1 gazdom i 200 zakupaca« Rukavom briše rije
či »1 gazdom i«. Zatim stane iza Callasa.
HUA: Jedi samo svoju juhu, ne miješaj puno, Callas.
Uvijek si bio mudriji i stoga danas
Mogao si do nečega doći
I jesti svoju juhu i po noći.
Pod vješala dovode ljude srpa, među njima i Lopeza.
Bubnjevi.
ZAKUPAC LOPEZ s vješala Callasu:
Gledaj, Callas, to smo mi.
Nekoć prijatelji bjesmo ti.
Bijasmo zakupci, to tvoja još je kob.
Ne postadosmo robovi, ti postao si rob.
Ne pogneš li šiju, umrijet ćeš brže.
Za tebe juha, za nas pak uže.
No radije uže oko vrata
Nego žlica juhe uzeta od tata.
Kad oblu glavu htio si imati
U kuću kad nisi htio nas primati
Kad odložio si svoju dobru pušku
I radije gurao u sudnicu njušku
Vjerovao si: tek kad bude ista glava
Imat će gladan i sit ista prava.
Dva si konja doveo u svoju kuću
Postao si lopov. Zbog konja za vuču.
Krenuo si za lovinom sasvim sam
I zbog nas nije bilo te sram.
Do kraja bitke bio si vlasnik konja
Ni časka dulje nisi ćutio im vonja!
Mislio si da obloglavima više daju
Vjerovao si da nestati će bijede
A sad i oblo — i šiljoglave vješaju
Tamo šiljati i obli za stolom sjede.
Stara podjela pokazuje moć
Dramski tekstovi I
304
Gladan i sit. Mislio si poć

Ко ribar, a oni te ко ribu srede.
Za vrijeme govora zakupca Lopeza, Callas i Nanna su
prestali jesti juhu. Ustali su. Zakupci na vješalima pje
vaju »Pjesmu о srpu«.
Pjesma о srpu
Ustani, kmete!
Do vlastite mete!
Nemoj ovo htjeti
Do vlastite mete!
Ustani, kmete!
ZAKUPCI: Neka živi srp!
Bubnjanje je postalo glasnije i nadjačalo sve. Callas
je izlio svoj i Nannin tanjur i stavio svoj čelični šljem
i kaput na zemlju.
ZAKUPAC CALLAS glasno: Lopez, Lopez, želio bih da
još jednom bude jedanaesti rujan!
Callas i Nanna odlaze. Dok rana zora crvenkastom bo
jom ispunja palaču, za stolom objeduju obloglave i ši-
Ijoglave gazde, dok ispod vješala obloglave i šiljoglave
zakupce pripremaju za. vješanje.
VICEKRALJ:
Preostaje mi da ti izrazim
Zahvalnost, gospodine Iberin.
Još jednom si principom oblih
I šiljatih glava spasio
Državu koja nam je svetinja
I poredak na koji smo navikli.
IBERIN:
Gospodine, mislim da je srp, taj
Znak bune i nezadovoljstva u
Vašoj državi i vašem gradu
Zauvijek zbrisan.
VICEKRALJ smiješeći se i prijeteći mu prstom:
Stoga, dragi moj
Od sada bez Čuha i Ćiha!

IBERIN:
Da, moj kneže.
MISSENA ustaje:
Ipak, ostaje nam nešto od toga:
Naučismo osjećati se Čusima!
I ako sada treba boriti se za mir —
Jer mir nam je sada jedino geslo
Mir i mir i još jednom mir —
Nek ne bude mlak već čuški mir!
A tko tome miru prepriječi put,
Uništimo ga poput srpa i
Zbrišimo kao što i njega zbrisasmo.
Za vrijeme njegovog govora nad stol se spustila cijev
ogromnog topa.
VICEKRALJ podiže čašu:
Pijte, braćo, pijte! Da ostane ono što jest!
Zavaljeni u stolice gazde pušeći pjevaju refrain.
Refrain gospode zakupnika
Možda ovako preostala ljeta nam minu?

Možda će nestati sjene koje nas mute?
A glasine, eto baš nedavno ćute,
mračne, ne govore uistinu.
Možda nas opet zaborave, još jednom,
ко što bi nama se njih zaboravit htjelo.
Još ćemo, možda, često sjedat uz jelo.
A možda i umremo u našem krevetu čednom.
Možda nas prokleti neće, no hvalit štoviše?
Možda dapače noć i svjetlo nam vrati?
Možda će mjesec bit pun, ne mijenjat se, stati?
Možda će odozdo uvis padati kiše!
Nakon završetka pjesme Hua u dvorištu skida stelaiu

sa zida: treba mu za vješanje. Zatim se straga na svježe
okrečenom zidu pojavljuje veliki crveni srp. Svi ga vi
de i ukočeno ga gledaju. Zakupci potmulo ispod kapa
započinju »Pjesmu о srpu.«
Pjesma о srpu
Ustani, kmete!
Do vlastite mete!
Nemoj ovo htjeti
Do vlastite mete!
Ustani, kmete!
Opaska
uz
Obloglave i Šiljoglave
Opis praizvedbe u Kopenhagenu
Općenito
Praizvedba u Kopenhagenu održana je pod vodstvom Per

Knutzona 4. studenog 1936. u kazalištu »Riddersalen«. U
kazalištu se smije pušiti i jesti; ima 220 mjesta. Pozor
nica je široka 7 m, duboka 8 m i visoka 10 m.
Posebnosti oblika parabole
Djelo, tip parabole jedne nearistotelovske dramatike, zah

tijevalo je u scenografiji i načinu igre izuzetno lišavanje
iluzionističkih učinaka. Treba imati u vidu pripreme koje
su napravljene da bi metafora bila djelotvorna. Igra je
gledaocu morala omogućiti i olakšati apstrahiranje. U
Misseninom govoru (na kraju) na žicama je s »cuga«,
iznad stola s jelom, spuštena velika topovska cijev. Za
kupac Callas je (u 10) došao u zatvor kroz cijelo gleda
lište, još jednom pričajući gledaocima svoju priču. Manje
promjene u učinku parabole bile su da je civilni proces
(u 7) vodio sam Missena, umjesto suca, te da je Iberinov
govor (u 3) razdvojio obitelji zakupaca. (Glas iz dubine
nastavio je nakon riječi »prigrabila vlast« s »a za nas
je najvažnije da je naš zakupac uhapšen«. Nakon reče
nice »Djeco, bijedi je došao kraj« dolazi govor, za vri
jeme kojeg se obitelji razdvajaju, a zatim se nastavlja s
rečenicom gospođe Callas: »Za vas vijesti na žalost nisu
tako dobre. Na kormilo je došao Angelo Iberin, a vi
ste Čisi. I Gospodin de Guzman je uhapšen, zato što
je Čih«. Nastup ostalih zakupaca je otpao).
Građenje uloga
(Induktivna metoda)
Uloge su se gradile zavisno od društvenih stajališta.

Ponašanje koje su pokazali glumci imalo je prozirnu moti
vaciju iz historijsko-društvenog okvira. Nije trebalo po
kazivati ono »vječno ljudsko«, ono što navodno rade svi
ljudi u svim vremenima, već ono što u naše vrijeme, za
razliku od drugih vremena, čine ljudi određenih društve
nih slojeva za razliku od drugih slojeva. Glumci, navikli
da se uglavnom oslanjaju na uživljavanje gledaoca, a
i služeći se emocijama koje su ovima bliske, gotovo uvijek
sažimaju cijele rečenične sklopove i daju im neki jedin
stveni izričaj. U dramatici poput ovdje predležeće nedo
pustivo je da se prema svom društvenom gestusu ispi
tuje rečenica za rečenicom. Jedinstvenost figura ni malo
se ne ruši točnom reprodukcijom njihovog proturječnog
ponašanja; jedino u svojem razvoju postaju one stvarno
životne. Nanna Callas npr. (u 6) jasno daje na znanje da
slučaj svog oca smatra bezizglednim, no ipak se (u 7)
svojim šarmom poput tigrice bori sa sucem za konje.
Pred gospođom Cornamontis nimalo ne taji da je njezin
otac budala, no odmah potom, kada se rastaju, dirnuta
je i zahvalna. Figura glavnog Hue preciznom je razradom
svake pojedine rečenice, induktivnim postupkom od re
čenice do rečenice, postala glavnom figurom. U jednom
jedinom poviku »Heil Iberin!«, u sceni kada se Iberin
(u 4) nalazi među mnoštvom (»No, vidite kako je te
ško. ..«), on daje izraz svoje vjernosti. A u nekoliko
rečenica (u 6) dao je na znanje da njegova mržnja prema
gazdama i njegovo razumijevanje prema zakupcima izvi
ru iz istog vrela. Građanski bi gledalac vjerojatno, i uz
najveće bogatstvo društveno značajnih izričaja, karak
teristike figura objasnio primitivnima, i to zato jer one
ne pobuđuju konvencionalne emocije; no bez diferenci
ranog rada glumca učinio bi to s pravom. Glumčeva je
zadaća otežana još i time što on ima više od jedne za
daće. Tako uloga Nanne Callas ne traži samo da glumica,
kada je sama ili se nalazi među sebi sličnima, bude ra
zumno i neizvještačeno biće, već i pokazuje profesional
no ponašanje prostitutke; osim toga, glumica još i mora.
tako reći po nalogu pisca, pojedina tumačenja upućivati
Ора>к<: к ; O bloglave i Siljoglavc 311
direktno gledatelju (11). I odnos prema cjelini baca svje

tlo na figuru. Ovaj mora uslijediti iz uloge.
Zakupac Callas bio je prikazan kao radom iscrpljen čo
vjek. koji (u 3) s velikom zbunjenošću provodi svoje od-
metništvo. Priglupe rečenice svoje žene, koja je ne samo
gluplja već i pokvarenija od njega, nerado sluša. Tek
kada zakupac Lopez ne želi shvatiti njegov (Callasov)
naročiti položaj, postaje nešto nestrpljiviji. Njegovo ne
razumijevanje idealističkih Iberinovih fraza (u 4) čini ga
simpatičnim, njegovo oklijevanje da dirne u čast svoje
kćeri ima svoje jake razloge; kasnije (u 6) kada misli
da posjeduje konje, potpuno je spreman braniti čast svoje
kćeri. Ipak, već ovdje, u prvoj sceni sudnice, jasno poka
zuje presudni nedostatak realističkog načina razmišlja
nja, koji čini da osudu pretpostavlja oružanoj borbi. Pri
tome je svjestan koliko duguje borbi srpa; to se pokazuje
(u 6) u njegovoj pijanoj zdravici Lopezu. Ma kako potpuno
da je glumac tog zakupca, zbog njegovog izdajničkog
oportunizma, izložio pokudi i čak preziru, ipak je znao
za njega zadržati simpatiju, koja pripada prevarenom
zakupcu; uvijek su pokvareniji ispadali oni koji su ga
uništili, a u trenutku kada ga tuku (u 7) on opet dijeli
sudbinu svoje klase, usprkos tome što ona propada više
zbog njega nego zbog njezinih neprijatelja, i tako zado
biva na gnjevu i očajanju, koje njezin poraz mora iza
zvati.
Vicekralj, načinom govora i odjećom karakteriziran kao
gazda, dopušta, ne bez koketerije (u 1), da ga njegovi
savjetodavci drže neiskusnim u poslovnim i nezaintere
siranim u privrednim poslovima: on preferira neopredije
ljeni stav gledatelja. Nakon što je pri igranju biljara
donio svoju odluku u vezi Iberina (nakon rečenice »Reci
već: Iberin« — čisti preostale novine sa stola i počinje
igrati biljar), odlazi u parket te se odatle ponovno vraća
(u 11), tako da cijelu provedbu Iberinovog eksperimenta
može promatrati iz parketa. U ovom slučaju mogao je
(nakon 8 slike) iz parketa održati mali govor:
Zaboravljen već tu u gradu mom

Počinjem sad na povratak pomišljati;
Nadati se smijem da bit će neopažen.
Ova zvona označuju da pobjednik sam.
Još ne istupam, ali ipak znam: odmah
ću za stol sjesti, jer će inače ohladiti

se jelo.
Tužni su dani, mislim, sada potrošeni
A novi mjesec starog u naručju drži
posljednju noć.
U svakom slučaju, za glumca bi bilo dobro kada bi za
vrijeme pokusa sjedio u gledalištu i kao Vicekralj stva
rao odnos prema događajima. Da bi se Vicekralju u po
sljednjoj slici, u kojoj se pokazuje kao majstor eskivaže,
oduzela sva nadmoćnost deusa ex machina, bio je pri
kazan kao alkoholičar.
Angelo Iberin nije imao niti jednu vanjsku sličnost s Hi-
tlerom. Već sama činjenica da je on u određenom smislu
vrlo idealizirana slika jednog proroka rase (što je za
parabolu dovoljno) zabranjivala je to i tamo, gdje to niti
policija ne bi zabranila. Ipak su, djelomice prema foto
grafskom materijalu, primijenjene pojedine geste. Tako
bi se oba poklona pred Vicekraljem (u 1 i 11) bez uvida
u takav materijal jedva mogla dati. Iberinov plač (u 11),
kada je izvadio veliki rupčić, kod najave povratka Vice-
kralja, mnogima se činio kao prenaivno prikazivanje, no
to je ipak karakterističan i uhodan potez takvih figura,
jednako kao i demagoško pokazivanje iscrpljenosti na
kon velikih govora. Iberinovo je korištenje mikrofona (u
7) postiglo čak stanovitu glasovitost — glumac je poka
zao gotovo erotski odnos Iberina prema tom instrumentu.
Konobarica Nanna Callas pokazana je kao tip, koji zbog
dvostrukog izrabljivanja (kao konobarica i kao prosti
tutka) pokazuje još neizdiferenciranije političko držanje
od zakupca. Njezin stav je samo prividno realističniji; u
biti je on beznadan. Glumica je to posebno jasno poka
zala u Baladi о mlinu*, no i inače na mnogim mjestima.
U kasnijim godinama Brecht je refrain treće strofe mijenjao dva puta.

1.
Tad se naime kotač već ne kreće
I jahanje silno tada staje
A voda s vodom sjedinjena teče
Te se vedro svome tijeku daje.
2.
Tad se naime kotač već ne kreće
I vesela igra tada staje
O paska uiz ObloyUnv i Siljoglavc 313
Utjecaj na gledatelja
(pri induktivnoj gradnji uloga)
Obuhvatno se odreknuti gledateljevog uživljavanja ne

znači i odreći se utjecaja na njega. Prikazivanje ljudskog
ponašanja sa društvenog stajališta upravo mora snažno
utjecati na društveno držanje gledatelja. Takvi zahvati
nužno izazivlju emotivne učinke; oni su namjerni i mo
raju se kontrolirati. Postav, koji manje ili više prezire
uživljavanje, ne mora ni u kojem slučaju biti jedan »bez
osjećajni« postav, ili pak postav koji ne uzima u obzir
osjećaje gledatelja. No on se mora prema gledateljevim
emocijama postaviti kritički, jednako kao i prema njego
vim predodžbama. Premda se emocije, instinkti, nagoni,
pretežno prikazuju dubljima, vječnijima i о društvu ma
nje ovisnima od predodžbi, oni to ipak nikako nisu. Emo
cije niti su svim ljudima zajedničke, niti su nepromjen
ljive, instinkti nisu nepogrešivi, niti neovisni о razumu,
nagoni niti nenadvladivi niti nestvorivi itd. No prije svega
glumac mora uzeti u obzir da niti jedan vrijedan osjećaj
ne slabi ako ga se uzdigne do jasne i kritičke svijesti.
Postupno, kako se lik razvija, sve više ulazeći u veze s
drugim likovima, potvrđujući se ili razvijajući u uvijek
novim situacijama, pobuđuje kod gledatelja bogatu, koji
puta kompliciranu osjećajnu krivulju, preplitanje, pa čak
i određenu borbu emocija.
Začudnost
Određene dijelove predstave treba — natpisima, ton

skim ili glazbenim kulisama i načinom igre glumaca — ,
kao u sebe same zatvorene scene, izdignuti (začudno)
Oslobođenom snagom voda teče

Na stvar svoju vlastitu se daje.
(prev. A. Stamać)
Posljednja verzija nalazi se u tekstu koji je Hanns Eisler uglazbio
(Berlin, 1951) te u zbirci »Stotinu pjesama«. (E. H.)
iz područja svakodnevnog, samorazumljivog, očekivanog.

Takvi dijelovi su:
u prvoj slici:
Vicekralj Jahooa iz novina saznaje da je njegova zemlja
bankrotirala;
Vicekralj pri jednoj partiji biljara saznaje da, prema pro
roku rase Iberinu, za bijedu zakupaca nisu krivi niti on
niti gazde, već Šiljoglavi;
Vicekralj prima i ogleda proroka rase Iberina;
u drugoj slici:
malograđani saznaju iz novina da imaju novog vladara;
voditeljica bordela Cornamontis, koja kao prva vješa Ibe-
rinovu zastavu, objavljuje da u buduće u svom etablisse-
mentu neće zaposliti niti jednu Čihinju;
konkurentska borba trgovina na malo prelazi u pogrome;
šiljoglavi trgovac živežnim namirnicama biva ugrožen
zato jer ne vješa Iberinovu zastavu; no kad je objesi,
biva uhapšen;
Nanna Callas za sestru svog gazde zna drukčiji izlaz od
djevičanskog zavjeta samostana;
Nanna Callas svojeg gazdu i bivšeg ljubavnika denuncira
Huama kao Šiljoglavog;
u trećoj slici:
Iberinova poruka, koja Obloglave poziva na borbu protiv
Šiljoglavih, razdvaja dva zakupca koja su se zajedno že
ljela boriti protiv svojih gazda;
žena zakupca Lopeza uzima oružje koje je odložio zaku
pac Callas;
zakupac Callas šiljoglavoj obitelji zakupca Lopeza uskra
ćuje krov nad glavom;
u četvrtoj slici:
Hue kockaju za prstenje zarobljenog gazde;
narod i sudac svađaju se oko toga treba li na optuženičku
klupu sjesti gazda ili konobarica;
Opaska uz Obloglavc i Siljoglove 315
Iberin upozorava suca da svoju odluku ne usklađuje sa

zakonima, već s izvještajima о stanju građanskog rata;
zakupac Callas ne optužuje svog gazdu zbog zavođenja
svoje kćeri, nego zbog lihve;
Iberin gospodina de Guzmana ne osuđuje kao gazdu, već
kao Šiljoglavog, i ne zbog lihve već zbog skrnavljenja
rase;
obloglavi gazde prepuštaju svog šiljoglavog klasnog
druga Iberinovim bandama;
u petoj slici:
odvjetnik dvoji jesu li zakupi dovoljno visoki da bi gaz
dina sestra mogla ispuniti svoju najdražu želju da ode
u samostan,
samostan San Barabas pokazuje se spremnim brinuti о
dobrima šiljoglavog de Guzmana, no odbija prihvatiti
njegovu sestru;
u šestoj slici:
zakupac Callas Iberinovu izreku о nebitnosti posjedova
nja tumači tako da smije uzeti konje koje treba za oranje;
Callas, misleći da posjeduje konje, odbija traženje obi
telji de Guzman da žrtvuje čast svoje kćeri;
Nanna se žali zbog toga što je Iberinovim počastima
izgubila svoju klijentelu;
gazde, koje su izbatinali Iberinovi vojnici, jedan visoki
činovnik podučava da moraju plaćati svoje tjelohrani
telje;
u sedmoj slici:
Iberin prepušta ishodu građanskog rata odluku hoće li
konje Čiha dodijeliti zakupcu ili ne;
glavarica samostana koji sudski traži konje Šiljoglavog,
pokazuje Callasu da je i njezina glava obla;
zakupac Parr kao razlog što je prisvojio konje navodi da
ih treba za oranje. Zakupac Callas ga psuje zbog toga;
zakupac Callas, kojem su konji oduzeti, želi poći za
srpom; saznaje da je ovaj poražen;
u osmoj slici:
zakupac Callas, u nemogućnosti da prehrani svoju kćerku,
vraća je natrag u bordel;
zakupac Callas spoznaje da je Iberin, porazivši srp, po
razio i njega;
gazda de Guzman zahtijeva od svoje sestre da se poda
šefu zatvora. Njegovi odvjetnici ne razumiju njegovo
malodušje;
Nanna Callas izjavljuje da nije zainteresirana za smrtnu
kaznu nad gazdom svog oca;
u devetoj slici:
gospođica de Guzman spoznaje da je i ona sposobna za
prostituciju. Jedino što je spriječava u podavanju je njezin
status;
Nanna Callas je, uz naknadu, spremna na prostituciju da
bi spasila gazdu koji je osuđen na smrt zato jer ju je
prostituirao;
u desetoj slici:
oči u oči sa smrću gazda i zakupac još se svađaju oko
zakupa;
obloglavi zakupac Callas upušta se zbog smanjenja za
kupa u rizik da ga objese u zamjenu za njegovog šiljo-
glavog gazdu;
u jedanaestoj slici:
Iberin, da bi se održao na vlasti, pokazuje se spremnim
odreći se svog nauka о obloglavima i šiljoglavima;
Vicekralj pokazuje gospodinu Iberinu koje su se ribe
uhvatile u njegovu mrežu;
Vicekralj objašnjava da mu je zakupac potreban jer pred
stoji veliki rat sa susjednim narodom koji ima kockaste
glave;
zakupac Callas odbija Vicekraljevu juhu zbog egzekucije
nad ljudima srpa;
na Vicekraljevim vješalima vise, a za njegovim stolom
jedu, Obloglavi i Šiljoglavi.
Opaska uz Obloglavc i Siljoglavc 317
Primjeri začudnosti u kopenhaškoj izvedbi
Nanna Callas, pjevajući (u 2) svoju ulaznu pjesmu, stala

je pod ulične ambleme trgovina na malo (vidi pod: Sceno
grafija i maska), kao roba među ostalom robom, i prije
treće strofe je gledateljima domahnula, s mehaničkim,
a istodobno ironičnim osmijehom prostitutke.
Prije pete slike kroz bočni zastor ušla je mlada opatica
noseći gramofon i sjela na male stube. Orgulje s ploče
pratile su prvi, pobožni dio slike (sve do rečenice: »Što
gospođica donosi?«). Zatim je opatica ustala i otišla
s gramofonom.
Osma slika (ulica starog grada) sadrži, u susretu brata
i sestre de Guzman, oponašanje jedne scene iz elizabetin-
skog kazališta, naime razgovor Claudija i Isabelle iz
Shakespeareove »Mjere za mjeru«. Scena se mora igrati
sasvim ozbiljno u uzvišenom i strasnom stilu elizabetin-
skog kazališta. Kopenhaška je praizvedba ovaj stil uči
nila začudnim na taj način što je na sceni kišilo, a svi
akteri imali kišobrane. Time je uzvišeni način igre umjet
nički učinjen začudnim. Međutim, tim e se još nije po
stiglo to da gledatelj koji je bio upućen na neobičnost
takvog ponašanja, još i opazi kako je uzvišeni način izra
žavanja povezan s individualnim problemima gornje klase.
To se npr. moglo postići tako da su se inspektor i Hua,
koji su vodili uhapšenog, posebno ravnodušno ili čak
veselo, možda čak i čudeći se, odnosili prema doga
đaju.
U postavljanje historijskih scenskih oblika spada i deveta
slika, u kavani gospođe Cornamontis, koja sadrži ele
mente francuskih konverzacionih komada s kraja 18. sto
ljeća. U ovoj je slici Isabella bila našminkana sasvim
bijelo.
Scenografija i maske
Osnovna dekoracija sastojala se od četiri horizontalno

lagano zavinuta zaslona, boje slonovače, koja su se mogla
premještati u različite rasporede. Žarulje su, barem one

pokretne, bile vidljive. Dva klavira, kada su svirala, bila
su osvijetljena; njihov je mehanizam bio vidljiv. Promjene
su se događale iza jednog malog pomoćnog zastora, koji
je pružao određen uvid, a ipak omogućavao međuigre.
Dekoracija se gradila i nadopunjavala za vrijeme proba.
Primijenjeno je:
prva slika:
mali stolac za vicekralja; stol za biljar pokriven novina
ma; zemljopisna karta na drvenom stalku; slomljena
lampa sa samo jednom gorućom žaruljom; stalak za še
šire za vicekraljev šešir i štap; okvir za vrata, s vratima
na kojima je amblem, hijena sa žezlom; drveni stolac
za Iberina koji čeka pred vratima;
druga slika:
dva gruba drvena prozorska okvira za Callamassija i
Nannu; natpis »K trafici Palmosa«; crveni fenjer s natpi
som »Cafe Paradiso«; slamnati stolac za gospođu Corna-
montis; okvir za vrata Cafša; dvije obojene, dva metra
visoke četverokatnice s malim dućanima živežnim namir
nicama; 6 obrtničkih amblema koji vise na žicama kao
naznake malih dućana (prema Goreliku): zlatni perec,
srebrni cilindar, crna cigara, zlatna zdjelica za brijanje,
crvena dječja čizmica, crvena rukavica. Ovi su se amble
mi spuštali kada je Nanna u svom ulaznom songu stala
ispod njih; zastave s Iberinovom glavom;
treća slika:
veliki bunar od grubog drva; slamnata prostirka, obje
šena;
četvrta slika:
Vicekraljeva stolica za suca, na malom drvenom balkonu
postrance izvan pozornice; svijetleći natpis, pokretan,
na pozadini pozornice iznad zaslona; grube drvene stube;
jedna trošna optuženička klupa; okrnjena statua Justi-
cije;
Opaska uz Obloglave i Siljoglavc 319
peta slika:
klecalo za glavaricu; obojeni crkveni prozor na željeznim
nogama, koji je dolje moguće otvoriti; dva drvena stolca;
trezor sa svetom slikom;
šesta slika:
okvir za vrata s malim drvenim stubama; stol; 6 stolica;
crveni fenjer; ispiljena crna slova »Cafe Paradiso«; svi
jeća; na jednom od zaslona siluete dva konja;
sedma slika:
drvene stube, na njima plavi tepih; kristalni svijećnjak;
statua Justicije popravljena, na kraju »Pjesme о poticaj
nom učinku novca« pomoću cugova se spušta na mjesto
okrnjene statue, koja se vuče gore; mala ploča »Samo
stan San Barabas protiv zakupca Callasa. Predmet spora
2 konja«; stolica za suca; nova rezbarena optuženička
klupa; na pola visine vise dva konja od šperploče koji
su se pri izricanju presude mogli podići;
osma slika:
uprljane zastave, inače kao u drugoj slici;
deveta slika:
okvir vrata ispunjen crvenim zastorom s resama; po-
služavnik s čašom vode; drvena stolica, stara Recamier
sofa; zelena umjetna biljka u tegli za cvijeće koju Nanna
koristi kao paravan; crveni fenjer iznad sofe. Posjetitelj
koji napušta lokal u koji Isabella želi ući;
deseta slika:
veliki drveni okviri s napetom užadi, crno obojenom po
put rešetki zatvora, naprijed na rampi; dvije niske drve
ne stolice bez naslona za de Guzmana i Callasa, odmah
iza rešetki; mali podest, sa stolicama, za konopcima zao
kružene zakupce; uređaj za osvjetljenje kako bi zakupac
Callas mogao prolaziti kroz gledalište dok govori svoj
monolog; 3 vješala iza jednog od zaslona;
jedanaesta slika:
3 vješala iza zaslona; crna ploča izvan pozornice »Egze
kucija 1 gazde i 200 zakupaca«; servirani stol s pozla
ćenim stolicama; siluete vojnika od šperploče, vidljive

kada se pojavi Vicekralj; velika topovska cijev, uprav
ljena u gledalište, koja se spušta na žici nad stol kad
Missena govori о miru.
Glavu su bile otprilike 20 cm visoke. Maske su poka
zivale jaka nagrđivanja noseva, ušiju, kose, brade. Hue
su imale prevelike ruke i noge.
Kostimi žena bili su šareni i nevezani na određenu modu;
zakupci su nosili crne hlače, platnene košulje i drvene
cipele; bogate gazde Derby odjeću, Missena uniformu;
malograđani obična odijela.
О šumovima
U novije vrijem e industrija ploča kazalištima stavlja na

raspolaganje originalne šumove s ploča. To vodi do zna
čajnog pojačavanja iluzije gledatelju da se n e nalazi u
kazalištu. Kazališta to pohlepno koriste, tako da se sada
u Shakespeareovu Romeu i Juliji može čuti prava buka
naroda. Koliko nam je poznato prva primjena ploča bila
je kod Piscatora. On je novo sredstvo sasvim pravilno
iskoristio. Pri izvođenju komada »Rasputin« dana je ploča
s Lenjinovim glasom. Predstava je na taj način prekinuta.
U jednoj drugoj izvedbi dana je jedna nova tekovina teh
nike, bežično prenošeni šumovi srca nekog bolesnika.
Istovremeno je film pokazivao kontrakcije srca. U ko
madu inače, činjenica da se za nekog bolesnika na brodu
ili nekom drugom udaljenom mjestu mogu dobiti upute
specijalista, ne igra nikakvu ulogu. Samo je pokazano
koliko je zahvaljujući tehnici olakšana međuljudska ko
munikacija, ali i da se sadašnje društvene okolnosti
protive iskorištavanju tog faktuma.
U jednom komadu tipa parabole šumovi se mogu pri
mijeniti samo ako su u funkciji parabole, a ne za stva
ranje ugođaja, atmosfere i iluzije. Marširanje nastupaju-
ćih Iberinovih trupa (u 11) može dolaziti s ploče. Isto
tako i pobjednička zvona (u 7 i 8) te mrtvačko zvono
(u 11). No, s ploče ne bi npr. trebao dolaziti zvuk bunara,
kod kojeg (u 3) rade zakupci. Umjetna buka naroda može
Opaska uz O bloglave i Siljoglavc 321
(u 4) pratiti Iberinov dolazak; i reakcija narodnih masa

izvan dvorišta suda (u 4) na traženje zakupca, i odluke
namjesnika, i buka naroda pri dolasku vijesti о pobjedi
mogu biti umjetni. Ispravno je i gramofonsku ploču, jed
nako kao orkestar, učiniti vidljivima. No ako bi pak taj
zahvat previše šokirao publiku ili bi pobudio previše
veselja, bolje ga je izostaviti.
Švejk
u drugom svjetskom ratu
Preveli
T ru d a i A n te S ta m a ć
ŠVEJK, trgovac psima iz Praga
BALOUN, fotograf, njegov prijatelj
ANA KOPECKA, vlasnica gostionice
»Peharčeku«
MLADI PROHASKA, mesarski sin,
njezin obožavatelj
ANA, kućna pomoćnica
KATI, njezina prijateljica
BRETTSCHNEIDER, agent Gestapoa
BULLINGER, Scharführer SS-a
ESESOVAC MÜLLER, 2 kom.
VOJNI SVEĆENIK
HITLER
HIMMLER
GÖRING
GOEBBELS
VON BOCK
SPOREDNE OSOBE
Ova je verzija komada pretisak izvornog rukopisa s Brechtovim
korekturama. Prije objavljivanja Brecht nije tem eljito pregledao
tekst, budući da niti je neposredno trebala izaći knjiga niti je komad
trebao biti postavljen na scenu. (E. H.)
Predigra
u visinskim predjelima
Ratna glazba. Hitler, Göring, Goebbels i Him mler stoje oko globusa.
Svi nadnaravno krupni, osim Goebbelsa koji je nadnaravno malen.
HITLER: Gospodo partijski drugovi, nakon što sam

Njemačku
Ja željeznom pokorio rukom
Mogu sada krenuti da osvojim cijeli svijet
Po mom mišljenju pitanje tek štuka, tenkova i
dobrih živaca.
Stavi ruku na globus. Na njemu se stane širiti krvava
mrlja. Göring, Goebbels i Himmler viču »Heil«.
Ali na brzinu da se sjetimo još česa:
Moj dragi šefe policije i Esesa,
U odnosu na mene kako m a l i č o v j e k diše?
Ne mislim ovaj tu, već puno više
Onaj u Češkoj i Austriji (svejedno sad
Kako se sve te zemlje mogu zvat)
Je li on za mene — mislim, da 1 me voli?
Hoće li mi priskočiti u nevolji, ii — baš ga boli?
Kako se odnosi prema meni koji upravljam drža
vom i govomištvom, graditeljstvom, ratništvom —
Ukratko — kakav pogled diže prema meni?
HIMMLER: Oduševljeni.
HITLER: Je 1 vjeran, odan, na žrtvu spreman svakoga
trenutka
Osobito glede njegova imutka
Sto ga trebam za svoj rat, jer koliko god bio
Mudar, ja ipak sam tek čovjek .. .
HIMMLER: Protusloviti bih smio.
HITLER: I ja mislim. Ali, о tom je bilo riječi
Kad god mi besanica snove priječi
Pitam se: M a l i č o v j e k u Europi kakva li je

stava?
HIMMLER: Mein Führer, djelomice Vas obožava
Ко Boga, djelomice voli Vas
Ко ljubljenu, baš kako i u Njemačkoj!
GÖRING, GOEBBELS, HIMMLER: Heil!
1.
U gostionici »Peharčeku« sjede švejk i Baloun na jutarnjoj kapljici.

Gostioničarka, gospođa Ana Kopecka, poslužuje pijana esesovca.
Za šankom sjedi mladi Prohaska.
GOSPOĐA KOPECKA: Imali ste pet piva, a šesto Vam

radije ne bih dala, niste navikli.
ESESOVAC: Dajte mi još jedno, to Vam je zapovijed,
dobro znate što to znači, pa ako ste pametni i bu
dete кие, posvetit ću Vas u jednu tajnu; neće Vam
biti žao.
GOSPOĐA KOPECKA: Ništa ja ne želim znati. Zato
Vam više i ne dam piva, da ne izbrbljate svoju taj
nu, a ja nek se gombam.
ESESOVAC: Vrlo pametno od Vas. To bih Vam i ja
savjetovao. Jer tko je upućen u tu tajnu, bit će
strijeljan. Pokušan je atentat na Adolfa, u Miinche-
nu. Skoro je upalilo, za dlaku.
GOSPOĐA KOPECKA: Jezik za zube. Vi ste pijani.
ŠVEJK, ljubazno, s drugog stola: A koji to Adolf? Znam
za dva Adolfa. Jedan je bio pomoćnik kod drogi-
sta Pruše, a sad je u konclogoru, kažu jer je kon
centrat solne kiseline prodavao samo Cesima, a
znam i Adolfa Kokošku, onog što pobire pasje
brabonjke i isto je tako u konclogoru, jer je izja
vio da je drek engleskog buldoga najbolji. Ni jed
nog ni drugog nije šteta.
ESESOVAC, ustane i pozdravi: Heil Hitler!
ŠVEJK, ustane također i pozdravi: Heil Hitler!
ESESOVAC, prijeteći: Ili Vam to možda ne odgovara?
ŠVEJK: Pokorno javljam, gospodine SS, odgovara mi
izvrsno.
GOSPOĐA KOPECKA, uđe s pivom: Evo Vašeg piva, i

tako je svejedno. A sad mirno sjednite i ne izbrb-
ljajte sve tajne Vašeg Fiihrera, koje nitko i ne želi
znati. Ovdje Vam nema politike. Ja radim svoj
posao, kad netko dođe i naruči pivo ja mu nato
čim, i gotovo.
MLADI PROHASKA, obrati joj se čim se vratila šanku:
Ma gospođa Ana, zašto ne pustite ljude da se za
bavljaju?
GOSPOĐA KOPECKA: Jer će mi nacisti inače zatvoriti
»Peharček«, gospodine Prohaska.
ŠVEJK, sjedne: Ako je to bio atentat na Hitlera, onda
to nešto znači.
GOSPOĐA KOPECKA: I Vi mir, gospodine Švejk. Vas
se to uopće ne tiče.
ŠVEJK: Ako se to dogodilo, onda je to zato jer nema
krumpira. Ljudi to ne podnose. A kriv je red, jer
se sve dijeli, svaki je pušlek zelenja za juhu već
odjeljak na kolicima za živežne namirnice, to je
taj red, a čuo sam gdje vele, Hitler je uveo toliki
red da to ni za čovjeka. Gdje ga je puno, tu nema
reda. Eto, ako sam prodao jazavčara, u džepu su
mi krune, desetače i petače, zbrda zdola, a ako sam
baš švorc, pa imam samo jednu krunu i jednu de-
setaču, kako da među njima vlada ikakav nered?
U Italiji, otkako je došao Mussolini, vlakovi više
ne kasne. A na njega je izvršeno već sedam ili osam
atentata.
GOSPOĐA KOPECKA: Ne tupite, pijte svoje pivo. Ako
se što dogodi, svi ćemo ispaštati.
ŠVEJK: Nikako ne shvaćam, Baloun, što si objesio
glavu na tu vijest, bit ćeš danas iznimka u cijelom
Pragu.
BALOUN: Lako je reći da u ovakvom ratu nestaje na
mirnica, ali ja nisam čestito objedovao od Uzašaš-
ća prošle godine, uza sva ta kolica za živež i dvije
deke mesa na tjedan. Pokaže na Esesovca. Njima
može biti, pogledaj samo kako su dobro uhranjeni,
moram ga malo ispitati. Priđe Esesovcu. Ako smi
jem pitati, gospon sused, što ste danas imali za
objed pa ste tako žedni? Kladim se, nešto s pa
prom, možda gulaš?
Svcjk u itrligom svjetskom 331
ESESOVAC: Ne tiče Vas se, to je vojna tajna. Kosani

odrezak.
BALOUN: S umakom. Sa svježim povrćem? Ne bih
htio da nešto izbrbljate, ali ako je bio kelj, je li
bio dobro usitnjen? О tome sve ovisi. No da, u Bre
slau, prije Hitlera, oprostite, jeo sam sjeckano pe
čeno meso u »Labudu«, i bilo je bolje nego kod
Plattnera.
GOSPOĐA KOPECKA, Švejku: Možete li odvući gospo
dina Balouna od tog esesovca, jučer je gospodina
Brettschneidera iz Gestapoa, čudi me da ga još
nema, tako dugo ispitivao о obrocima njemačke
vojske, da su ga skoro uhapsili kao špijuna.
ŠVEJK: Tu nema spasa. Jelo je njegov porok.
BALOUN, Esesovcu: Je li Vam poznato, novače li Ni
jemci ovdje u Pragu dobrovoljce za rusku frontu,
i jesu li obroci jednako veliki kao i za njemačku
vojsku; ili su to samo glasine?
GOSPOĐA KOPECKA: Gospodine Baloun, ne dosađuj-
te gospodinu, on je ovdje privatno, i sram Vas bilo
što mu kao Čeh postavljate takva pitanja.
BALOUN, svjestan krivice: Nisam mislio ništa loše,
inače ne bih pitao posve bezazleno; poznat mi je
Vaš stav, gospođo Kopecka.
GOSPOĐA KOPECKA: Nemam ja stava, ja imam go
stionicu. Ja, gospodine Baloun, pazim samo na
osnovnu pristojnost u svojih gostiju; s Vama je
strašno.
ESESOVAC: Vi biste se javili kao dobrovoljac?
BALOUN: Samo pitam.
ESESOVAC: Ako ste zainteresirani odvest ću Vas na
pri javno mjesto. Menaža je izvrsna, ako Vas to
zanima. Ukrajina će biti žitnica Trećeg Reicha.
Kad smo bili u Nizozemskoj, slao sam kući toliko
paketa da sam opskrbljivao čak i svoju tetu, koju
inače ne mogu smisliti. Heitler!
BALOUN, također ustane: Heil Hitler!
ŠVEJK, upravo im je pristupio: Ne moraš reći »Heil
Hitler«, nego kao i gospodin, »Heitler«; on to naj
bolje zna. To će značiti da si se navikao pa tako

govoriš i u snu, kod kuće.
GOSPOĐA KOPECKA, stavlja pred Esesovca rakiju:
Popijte još to.
ESESOVAC, zagrli Balouna: Dakle dobrovoljno ćeš se
javiti protiv boljševika, to rado čujem; češka si
svinja, ali razumna, idem s tobom na prijavno
mjesto.
GOSPOĐA KOPECKA, gurne ga natrag na njegovu sto
licu: Ma popijte si šljivovicu, to će Vas smiriti.
Balounu: Spopala me želja da Vas izbacim van. Vi
nemate dostojanstva, a to je od Vaše neprirodne
proždrljivosti. Znate li onu pjesmu što je baš pje
vaju? Otpjevat ću Vam je, u Vama su tek dva pi
va, mogli biste još biti pri zdravoj. Pjeva pjesmu о
ženi nacističkog vojnika:
A što je dobila žena vojnika

Iz starog zlatnog grada Praga?
Iz Praga je dobila štiklice
Pozdrav joj gre i štiklice
To je dobila iz grada Praga.
Iz Varšave sa obale Visle?
Iz Varšave je dobila lanenu rubaču
Pisanu dugačku, poljsku rubaču!
To je dobila s obale Visle.

Iz Osla na morskom tjesnacu?
Iz Osla je dobila krznenu pelicu
Nadam se htjeli su krznenu pelicu!
To je dobila iz Osla na tjesnacu.

Iz bogatog grada Rotterdama?
Iz Rotterdama stigla je kapa
Dobro to klapa, holandska kapa.
To je dobila iz Rotterdama.
S v c jk n lin ijomi sv je tsk o m ratu 333

Iz Bruxellesa u zemlji Belgiji?
Iz Bruxellesa je dobila čipke skupocjene
Dragocjene li su čipke skupocjene!
To je dobila iz zemlje Belgije.
Iz blještavog grada Pariza?
Iz Pariza je dobila haljine svilene
Susjede se pjene, haljine svilene
Sto su joj došle iz Pariza.
Iz Tripolisa iz Libi je?
Iz Tripolisa je dobila lančić
Amuletni kolančić bakreni lančić
To je dobila žena vojnika.
Iz široke ruske zemlje?
Iz Rusije je dobila udovičko velo
Za smrtno opijelo udovičko velo
To je dobila iz Rusije.
Esesovac na kraju svake kitice slavodobitno klima, me

đutim prije posljednje glava mu klone na stol jer je već
posve pijan.
ŠVEJK: Vrlo lijepa pjesma. Balounu: Dokazuje da mo
raš dvaput promisliti prije no što učiniš nešto
nepromišljeno. Nek ti ne padne na pamet da ra
di velikih obroka pođeš s Hitlerom na Rusiju; onda
ćeš se smrznuti, vole božji.
BALOUN, potresen pjesmom podlaktio je glavu, pa za-
jecao: Isuse Marijo, dokle će me dovesti proždr-
ljivost. Morate učiniti nešto sa mnom, inače ću do
kraja propasti; ne mogu više biti dobar Ceh na-
tašte.
SVEJK: Kad bi se ti zakleo na Djevicu Mariju da se
nećeš dobrovoljno javiti iz proždrljivosti, to bi i
održao. Kopeckoj: On je religiozan. A bi li se ti
zakleo? Ne bi.
BALOUN: Ni na što se ne mogu zakleti, pa to nije
šala.
Dramski tekstovi J 334
GOSPOĐA KOPECKA: Strašno. Pa Vi ste ipak odra

stao čovjek.
BALOUN: Ali slab.
SVEJK: Kad bi pred tebe mogli staviti tanjur sa svinj
skim bubrezima, »na, jedi, propalico, ali zakuni
se da ćeš ostati dobar Ceh«, ti bi se, koliko te znam,
i zakleo, ali kad bi tanjur zadržali u rukama i od
mah ga povukli ako se ne zakuneš, to bi već išlo.
BALOUN: Istina, ali moralo bi ga se držati u ruci.
SVEJK: A držao bi prisegu kad bi je izmucao na kolje
nima i prisegao na Bibliju, i to pred svijetom; je
sam li u pravu?
Baloun himne.
GOSPOĐA KOPECKA: Pokušat ću nešto s Vama. Vrati
se mladom Prohaski.
MLADI PROHASKA: Kad Vas samo začujem kako pje
vate, već se moram svladavati.
GOSPOĐA KOPECKA, rastreseno: Zašto?
MLADI PROHASKA: Ljubav.
GOSPOĐA KOPECKA: Otkud Vi znate da je to baš lju
bav a ne kakva slučajna slabost?
MLADI PROHASKA: Gospođa Ana, znam. Jučer sam
jednoj mušteriji umatao njezinu vlastitu ručnu tor
bicu umjesto odreska, pa sam došao u sukob s
ocem jer su mi misli bile s Vama. A ujutro me
boli glava. To je ljubav.
GOSPOĐA KOPECKA: Pitanje je zatim koliko tu ljuba
vi ima, žarne?
MLADI PROHASKA: Sto mislite pri tom, gospođa Ana?
GOSPOĐA KOPECKA: Mislim, za što bi dostajala ta
ljubav? Možda samo za jednu hunjavicu, kako se
to već jednom dogodilo.
MLADI PROHASKA: Gospođa Ana, dirate me u dušu
takvim hladnim optužbama, a ja ih odbijam. Ona
dostaje za sve, samo ako je prihvaćate. Ali toga
nema.
GOSPOĐA KOPECKA: Pitam se samo bi li dostajala za
kilo suhe svinjetine?
Svcjk u ilmgom svjetskom 335
MLADI PROHASKA: Gospođa Ana! Kako u ovom tre

nutku možete govoriti nešto toliko materijalisti
čko?
GOSPOĐA KOPECKA, okrenuvši se da izbroji boce:
Vidite? Odmah je previše.
MLADI PROHASKA, odmahuje glavom: Opet Vas ne
razumijem. Brodovi u magli, gospođa Ana.
BALOUN: To, ta proždrljivost, ne datira kod mene od
ovoga rata, stara je to bolest. Zbog nje je moja
sestra kod koje sam svojedobno stanovao s djecom
pošla u Klokotu na proštenje. Ali ni Klokota nije
pomogla. Sestra se s djecom vratila s crkvenog
goda i odmah stala brojiti kokoši. Falila je jedna
ili dvije. Ali ja se nisam mogao suzdržati, znao sam
da su u kućanstvu potrebne radi jaja; ali tek što
bih izišao i zagledao se u njih odjednom bih osje
tio ponor u želucu, pa bi mi za jedan sat opet bilo
dobro, a kokoš već očerupana. Meni vjerojatno ne
ma spasa.
MLADI PROHASKA: Mislite li Vi to ozbiljno?
GOSPOĐA KOPECKA: Posve ozbiljno.
MLADI PROHASKA: Gospođa Ana, do kada Vam tre
ba ta kila mesa? Do sutra?
GOSPOĐA KOPECKA: Nije li Vam to obećanje lako
misleno? Morali biste ga uzeti iz mesnice gospo
dina oca bez dopuštenja i bez karte za meso, a da
nas to znači krijumčarenje, pa ako iziđe na vidje
lo, i strijeljanje.
MLADI PROHASKA: Mislite li zbilja da se ja ne bih za
Vas dao ustrijeliti kad bih znao da ću time kod Vas
nešto postići?
Svejk i Baloun pratili su razgovor.
ŠVEJK, s priznanjem: Izgleda baš kao što mora izgle
dati zaljubljen čovjek. U Plzenu se neki mladić
zbog neke udovice koja čak nije bila više ni tako
mlada objesio za gredu u ostavi, jer joj je u razgo
voru izmaklo kako on ništa ne čini za nju, a u
»Medvjedu« je neki drugi na zahodu prerezao žile
jer je konobarica bolje poslužila nekog drugog go
sta; i to otac obitelji. Nekoliko dana zatim dvojica
su s Karlovog mosta skočila u Vltavu zbog neke
D ra m ski te k sto v i I 338
ženske, ali je to bilo, zapravo zbog novaca; bila

je, čul sam, imućna.
GOSPOĐA KOPECKA: Moram priznati, gospodine Pro
haska, žena to nema prilike čuti svaki dan.
MLADI PROHASKA: Pa da! Donijet ću sutra u podne,
je li to dovoljno rano?
GOSPOĐA KOPECKA: Ne bih voljela da se izlažete
opasnosti, ali to je za dobru stvar, ne za mene. I
sami ste čuli da gospodin Baloun mora dobiti po
šten obrok s mesom, inače mu se svašta mota po
glavi.
MLADI PROHASKA: Vi ne biste da se izlažem opasno
sti. To Vam je tek tako pobjeglo, ne? Nije Vam
svejedno ako me ustrijele, nemojte se sad povla
čiti, usrećite me. Gospođa Ana, dogovoreno, možete
računati sa suhim mesom, pa makar zbog toga i
krepao.
GOSPOĐA KOPECKA: Dođite amo sutra u podne, go
spodine Baloun, ništa ne obećajem, ali izgleda da
ćete dobiti objed.
BALOUN: Kad bih ga dobio makar samo i jedanput,
izbio bih si iz glave sve loše misli. Ali se neću po
četi veseliti prije no što ga vidim pred sobom, i
odviše sam toga iskusio.
ŠVEJK, Esesovcu: Vjerujem da će zaboraviti čim se
probudi, pijan je. Viče mu u uho: Živio Beneš!
Kad se Esesovac i ne pomakne: To je siguran znak
da nije pri svijesti, inače bi me isprašio; oni se
boje baš toga.
Ulazi Brettschneider, agent Gestapoa.
BRETTSCHNEIDER: Tko se to boji?
ŠVEJK, određeno: Esesovci. Sjednite s nama, gospodi
ne Brettschneider. Gospođo Kopecka, pivo za go
spodina, danas je vruće.
BRETTSCHNEIDER: A čega se to oni po Vašem miš
ljenju boje?
ŠVEJK: Nepažljivi su pa dopuštaju da promakne ka
kva veleizdajnička izjava, ili što ti ga ja znam. Ali
možda biste Vi htjeli nesmetano čitati novine, a
ja Vas zadržavam.
Švcjk u drugom svjetskom ratu 337
BRETTSCHNEIDER, sjedne s novinama: Ne smeta me

ni nitko ako govori što zanimljivo. Gospođa Ko-
pecka, Vi danas opet izgledate kao svibanjska đur
đica.
GOSPOĐA KOPECKA, stavi pred njega pivo: Recite ra
dije srpanjska đurđica.
MLADI PROHASKA, kad se vratila za šank: Ja mu na
Vašem mjestu ne bih dopustio da prema Vama uzi
ma pravo na toliku slobodu.
BRETTSCHNEIDER, rasklapa novine: Posebno izda
nje. Führern su podmetnuli bombu u nekoj mün-
chenskoj pivnici. Što velite na to?
ŠVEJK: Je li se dugo mučio?
BRETTSCHNEIDER: Nije bio ozlijeđen jer je bomba
prekasno eksplodirala.
ŠVEJK: Vjerojatno jeftina roba. Danas je sve masovna
proizvodnja; onda se čude što nema kvalitete. Eto,
takav jedan proizvod nije napravljen s ljubavlju,
kao nekoć ručni rad, nisam li u pravu? Ali da za
takvu priliku niste izabrali bolju bombu, to je s va
še strane čista nemarnost. U Ćeskom Krumlovu
jednom je neki mesar . . .
BRETTSCHNEIDER, prekine ga: I to što je Führera
skoro stajalo glave Vi nazivate nemamošću?
ŠVEJK: Riječ poput »skoro« često vara, gospodine
Brettschneider. Trideset i osme, kad su nas u Mün-
chenu rasprodali, skoro smo ušli u rat, a onda smo
skoro sve izgubili, jer smo svi mirovali. Još u pr
vom svjetskom ratu Austrija je skoro pobijedila
Srbiju a Njemačka skoro Francusku. S riječju
»skoro« nije moguće računati.
BRETTSCHNEIDER: Samo Vi nastavite, vrlo je zanim
ljivo. Imate vrlo zanimljive goste, gospođo Kopec-
ka. Politički su tako pismeni.
GOSPOĐA KOPECKA: Jedan gost kao i drugi. Za nas
poduzetnike nema politike. I, gospodine Brett-
sehneider, ja bih Vam bila vrlo zahvalna kad mo
je stalne goste ne biste navodili na političke izjave,
pa da ih kasnije možete hapsiti. A za Vas, gospodi
ne Švejk, vrijedi: Plati svoje pivo, sjedni i brbljaj
što te volja. Ali ste se, gospodine Švejk, za dvije

čaše piva već dosta nabrbljali.
BRETTSCHNEIDER: Imam dojam da ne biste smatrali
velikim gubitkom za Protektorat kad bi Führer bio
mrtav.
ŠVEJK: Bio bi to gubitak, ne može se poreći. Osim
loga strahovit. Ne može Hitlera nadomjestiti bilo
koja budala. Hitlera mnogi grde. Ne čudi me što je
bio napadnut.
BRETTSCHNEIDER, s nadom: Kako to mislite?
ŠVEJK, živahno: Veliki ljudi uvijek loše stoje kod obič
nog puka, kako je to jednom napisao urednik li
sta »Polje i vrt«. On ga ne shvaća, i sve smatra su
višnim, pa čak i junaštvo. Sere ti se mali čovjek na
veliko doba. On bi malo u gostionicu, i gulaš prije
spavanja. I na takvu se bagažu jedan državnik ne
ma što pigati u času kad radi na tome da jedan na
rod dospije u čitančice, jadan. Velikom je čovjeku
prosti puk kugla na nozi, to je kao kad Balounu
pored njegova teka za večeru date debrecinku; nije
ni za zub. Ne bih volio čuti kako nas ovi gore grde
kad su skupa.
BRETTSCHNEIDER: Vi možda mislite da njemački
narod ne stoji uz Fiihrera, već zanovijeta?
GOSPOĐA KOPECKA: Gospodo, molim Vas govorite
о nečemu drugom, nema to nikakva smisla, preoz-
biljna su vremena.
ŠVEJK, povuče čestit gutljaj piva: Njemački narod sto
ji iza Führera, gospodine Brettschneider, to se ne
može poreći. Ili kako je to jednom uskliknuo Re-
ichsmaršal Göring: »Führera nije moguće odmah
razumjeti, on je prevelik.« A on to sigurno i zna.
Povjerljivo: Zapanjuje kako Hitleru bacaju klipo
ve pod noge čim mu je pala na pamet jedna od
njegovih ideja, i to oni gore. Prošle je jeseni, čul
sam, htio podići neku zgradu koja je imala sezati
od Leipziga pa sve do Dresdena, nekakav hram za
sjećanje na Njemačku, ali je propalo zbog nekog
velikog plana, a on je planirao sve do u pojedino
sti; onda su u ministarstvu zaklimali glavama s ne
kakvim »preveliko«, jer oni nemaju baš nikakva
smisla za nešto nepojmljivo što smisli genij kad
Švejk u drugom svjetskom 339
nema nikakva posla. Sad ih je uvukao u svjetski

rat, uvijek je govorio kako hoće samo grad Dan
zig i ništa drugo, i kako je to posljednja želja koja
mu je na srcu. A fućka se za to onima gore, inte
lektualcima, generalima i direktorima IG-a, jer,
možda oni plaćaju? S običnim je čovjekom još
mnogo gore. Čim čuje da mora umrijeti za nešto
veliko a to ne paše u njegov svakodnevni sitnež,
počne brljati žlicom po filekima kao da mu se ne
sviđa, ali to ne bi smjelo pigati jednog Ftihrera,
koji se trsi smisliti nešto čega još nikad nije bilo,
ili barem osvojiti svijet. Što čovjek još može osvo
jiti kad je ograničeno, kao i sve drugo? Meni se
sviđa.
BRETTSCHNEIDER: Vi dakle tvrdite da Hitler želi
osvojiti svijet? On dakle ne mora samo braniti Nje
mačku od židovskog neprijatelja i plutokracije?
ŠVEJK: Ne morate to tako zvati, ne misli on pri tom
ništa loše. Osvojiti svijet za njega je nešto posve
obično, kao Vama popiti pivo, njega to veseli, pa
mora pokušati bar jednom. Jao perfidnim Britan
cima, samo to Vam velim.
BRETTSCHNEIDER, ustane: Ne morate reći više. Po
đite sa mnom u Pečekovu banku do Gestapoa, ne
što ćemo tamo reći mi Vama.
GOSPOĐA KOPECKA: Ali gospodine Brettschneider,
gospon Švejk govorio je posve nedužne stvari, ne
gurajte ga u nevolju.
ŠVEJK: Toliko sam nevin da me treba uhapsiti. Imao
sam dva piva i jednu šljivovicu. Brettschneideru,
pošto je platio, ljubazno: Oprostite molim Vas, što
prvi izlazim kroz vrata; tako ćete me imati na oku
pa me možete dobro čuvati.
Brettschneider i Švejk iziđu.
BALOUN: Tog će još još i strijeljati.
GOSPOĐA KOPECKA: Uzmite radije jednu šljivovicu,
gospodine Prohaska. I Vas je šok potresao do ko
sti, ne?
MLADI PROHASKA: Ovi brzo ćapavaju.
2.
U kancelariji Gestapoa u Pečekovoj banci stoji Švejk s agentom

Brettschneiderom pred Scharführerom Ludwlgom Bullingerom. U
pozadini jedan esesovac.
BULLINGER: Ta gostionica »Peharčeku«, čini se, baš

je zgodno leglo subverzivnih snaga, ne?
BRETTSCHNEIDER, žurno: Nipošto, gospodine Schar
führern. Gostioničarka Kopecka žena je na svom
mjestu, i ne upušta se u politiku; među stalnim
gostima iznimka je, i to opasna, ovaj Švejk, koga
лес duže vrijeme držim na oku.
Na Bullingerovu stolu zazvoni telefon. On podigne slu
šalicu, a iz zvučnika se začuje glas.
GLAS IZ TELEFONA: Komanda patrole. Bankar Kruša
tvrdi da nije davao nikakvih izjava о atentatu, bu
dući da u novinama nije mogao pročitati vijest; već
je prije toga bio uhapšen.
BULLINGER: Je li on iz Komercijalne banke? Onda
deset po turu. Švejku: Eto, takav si i ti. Najprije
ću ti postaviti jedno pitanje. Ako već na njega ne
budeš znao odgovoriti, svinjo, preuzet će te Müller
2 — pokaže na esesovca — na preodgajanje u po
drumu, jesi li razumio? Pitanje glasi: Sereš li tan
ko ili debelo?
ŠVEJK: Pokorno javljam, gospon Scharführer, serem
kako je Vama po volji.
BULLINGER: Odgovor ispravan. Ali ti si davao izjave
koje ugrožavaju sigurnost Njemačkog Reicha,
obrambeni Führerov rat nazvao si zavojevačkim,
kritizirao si raspodjelu živežnih namirnica itd. itd.
Što veliš na to?
ŠVEJK: Puno je to. Obilje je nezdravo.
Svejk u drugom svjetskom 341
BULLINGER, s teškom ironijom: Dobro da uviđaš.

SVEJK: Sve ja uviđam, strog se mora biti, bez stro
gosti nitko ne bi dospio nikamo, kako nam je to
govorio narednik u devedeset i prvoj: »Kad vas se
ne bi tabanalo, spale bi vam hlače pa biste se
stali penjati po stablima.« Isto sam govorio sebi i
noćas, dok sam bio zlostavljan.
BULLINGER: Gle ti sad, ti si bio zlostavljan.
SVEJK: U ćeliji. Ušao je jedan gospodin od SS-a i opa
lio me kožnim remenom po glavi, a kad sam za
stenjao, osvijetlio me i rekao: »Zabuna, to nije
on.« I toliko se razbjesnio što se zabunio da me
je raspalio još jednom po leđima. Ali to je već u
ljudskoj prirodi: čovjek griješi dok živi.
BULLINGER: Tako. I ti priznaješ sve što tu stoji о tvo
jim izjavama?
Pokazuje Brettschneiđerov izvještaj.
SVEJK: Ako bi plemeniti htjeli da priznam, onda pri
znajem, ne može mi škoditi. No ako Vi kažete:
»Svejk, ništa ne priznajte«, ja ću se izmotavati dok
me ne rastrgaju u komadiće.
BULLINGER, zaurla: Jezik za zube! Vodite ga!
SVEJK, kad ga je Brettschneider već odveo do vrata,
dižući desnu ruku: Neka dugo živi naš vođa Adolf
Hitler! Ovaj ćemo rat dobiti!
BULLINGER, zaprepašteno: Jesi li ti blesav?
SVEJK: Pokorno javljam, gospon Scharführer, jesam.
Ne mogu si pomoći, još su me u vojsci ispitivali
zbog blesavosti. Liječnička me komisija i službeno
proglasila idiotom.
BULLINGER: Brettschneider! Niste li primijetili da je
taj čovjek blesav?
BRETTSCHNEIDER, uvrijeđeno: Gospodine Scharfüh
rern, Svejkove izjave u »Peharčeku« doista su iz
gledale kao izjave blesava čovjeka, koji svoje pod
losti iznosi tako da mu se ništa ne može dokazati.
BULLINGER: I Vi mislite da je to što smo sad od nje
ga čuli iskaz čovjeka koji vlada sa svojih pet osje
tila?
BRETTSCHNEIDER: Gospodine Bullinger, ja to još

uvijek mislim. Ali ako ga iz bilo kojeg razloga ne
želite zadržati, ja ču ga vratiti. Samo, mi iz redar
stvenog odjela nemamo vremena za bacanje.
BULLINGER: Po mom mišljenju, Brettschneider, Vi
ste seronja.
BRETTSCHNEIDER: Gospodine Scharführern, ja to
sebi s Vaše strane ne moram dopustiti.
BULLINGER: A ja bih volio da priznate. Nije to bog
zna što, a Vama će donijeti olakšanje. Priznajte
da ste seronja.
BRETTSCHNEIDER: Ne znam što Vas je navelo na
takvo mišljenje о meni, gospodine Bullinger, ja
kao službenik obavljam svoju službu do u najsit
nije pojedinosti. . .
GLAS IZ TELEFONA: Komanda patrole. Kruša je iz
razio spremnost da Vašega gospodina brata primi
za ortaka u Komercijalnu banku, ali odlučno od
bija da je dao izjavu.
BULLINGER: Još deset po turu, trebam iskaz. Brett-
schneideru, gotovo molećivo: Uviđate li što od Vas
tražim? Ako priznate, ne gubite ništa od svog ug
leda, to je čisto osobno, Vi ste seronja, i zašto da
to ne priznate? Kad Vas za to gotovo ponizno mo
lim? Švejku: Daj mu ti reci.
ŠVEJK: Pokorno javljam da se ne bih htio miješati u
poslove dvojice gospode, ali razumijem što mislite,
gospodine Scharführern. To je međutim za gospo-
na Brettschneidera vrlo bolno, jer je on dobar pas
tragač pa to, burno rekli, ni zavredil.
BULLINGER, žalosno: I ti me dakle izdaješ, svinjo. »I
kad pijetao zapjeva treći put«, kako to stoji u ži
dovskoj Bibliji. Brettschneider, ja ću to od Vas
iznuditi, ali nemam vremena za privatne slučaje
ve. Imam ih 97. Izbacite tog idiota van, i dovedite
bar jedanput nešto bolje.
ŠVEJK, priđe mu i poljubi ruku: Tisuću Vam puta pla
tio Bog, i ako ikad ustrebate psića, izvolite se obra
titi meni. Ja trgujem psima.
BULLINGER: Konclogor. Kad Brettschneider opet ho
Svcjk u drugom svjetskom 343
će odvesti Švejka: Stoj! Ostavite me s tim čovje

kom nasamu.
Brettschncider srdit ode; izlazi i Esesovac.
GLAS IZ TELEFONA: Komanda patrole. Kruša je pri
znao, ali samo toliko da je ravnodušan prema aten
tatu, ne da ga i veseli, i ne da je Führer komedijaš,
već da je i on samo čovjek.
BULLINGER: Još pet, dok ga ne počne veseliti, i dok
Führer ne postane krvavi komedijaš. Svejku, koji
mu se Ijubezno smješka. Je li ti poznato da mi u
zatvoru čupamo ud po ud, ako misliš s nama tje
rati šegu, ti lupežu?
SVEJK: Poznato mi je. Tam te streljaju prije neg veliš
britva.
BULLINGER: Ti si dakle pasji trgovac. Na promenadi
sam vidio čistokrvna špica koji mi se svidio, s mr
ljom na uhu.
SVEJK, prekine ga: Pokorno javljam da tu živinu struč
no poznam. Tog su već mnogi poželjeli. Ima bjel
kastu mrlju na lijevom uhu, jesam li u pravu, to
je pas gospodina ministarskog savjetnika Vojte.
On mu je zjenica u oku, i ždere samo kad ga mo
le na koljenima, i to samo teleća prsa. To dokazu
je da je čista rasa. Oni nečiste rase pametniji su,
a ovi čistije rase finiji, i radije ih kradu. Većinom
su toliko glupi da im je potrebno troje ili četvoro
slugu, koji im govore kad moraju srati a kad otvo
riti usta za jelo. Baš isto kao i kod finih ljudi.
BULLINGER: Dosta о rasi, lupežu. Kratko i jasno, ho
ću tog špica.
SVEJK: Ne možete ga dobiti, Vojta ga ne prodaje. Bi
li Vam po volji bio možda kakav policijski pas?
Onaj koji sve odmah prošnjofa i dovede krivcu na
trag? Mesar ima takvog, i on mu vuče kola. Taj je
pas, štono riječ, promašio zanimanje.
BULLINGER: Rekao sam ti da hoću špica.
SVEJK: Kad bi ministarski savjetnik Vojta bar bio
Židov, mogli biste mu ga jednostavno uzeti, i go
tovo. Ali on je arijevac, plave brade, malo rašču
pane.
BULLINGER, zainteresirano: Je li on pravi Čeh?

ŠVEJK: Ne od onih, kako ste pomislili, koji sabotiraju
i psuju Hitlera; bilo bi to jednostavno. U konclo-
gor, kao sa mnom, jer su me krivo razumjeli. On
je naprotiv kolaborant, i već ga grde da je kvi
sling, što znači da špica valja prekrižiti.
BULLINGER, izvuče iz ladice revolver te ga stane za
jedljivo čistiti: Vidim da mi ne želiš nabaviti špi
ca, saboteru jedan.
ŠVEJK: Pokorno javljam da ću Vam nabaviti špica.
Podučavajući: Ima raznih sustava, gospodine
Scharführern. Salonskog psića ili patuljastog šta-
koraša ukrade se tako da mu se u gužvi presiječe
uzica. Zločestu pjegavu njemačku dogu odmami se
tako da se pored nje provede kuju koja se tjera.
Pečena konjska kobasica gotovo je isto tako dobra.
Poneki je pas međutim mekoputan i razmažen po
put nadbiskupa. Jedan pinč nije htio od mene ni
soli ni papra, što sam inače rabio u psetarnici nad
Klamovkom, dapače ni kobasicu. Išao sam tri da
na za njim, a onda više nisam izdržao, nego sam
izravno pitao gospođu koja je šetala psa, što taj
pas zapravo jede da je tako lijep. Ženi je to la
skalo, pa mi je rekla da pas najradije jede kotlete.
Ja sam mu onda kupio odrezak. Mislio sam, to je
sigurno još bolje. A ta strvina od psa nije se ni
obazrela, jer je bila teletina. Navikao je na svinje
tinu. Tako sam mu morao kupiti kotlet. Dao sam
mu da onjuši, pa onda potrčao, a pas za mnom.
Gospođa je vikala: »Puntik! Puntik!«, ali otkud,
dragi Puntik. Trčao je za kotletom do iza ugla,
tamo sam mu oko vrata stavio lanac, a slijedećeg
je dana već bio nad Klamovkom u psećem dvorcu.
— Što ako Vas zapitaju odakle Vam pas, kad ugle
daju bijelu mrlju na uhu?
BULLINGER: Ne vjerujem da će pitati odakle meni
moj pas. Zazvoni.
ŠVEJK: Tu ste možda u pravu, nitko tu ništa ne oče
kuje.
BULLINGER: Vjerujem da si me zeznuo s onom potvr
dom da si idiot; no ja ću zažmiriti na jedno oko,
prvo jer je onaj Brettschneider seronja, a drugo,
razboj niče, ako mi ženi doneseš psa.
ŠVEJK: Gospon Scharführer, molim za dopuštenje da

smijem priznati: potvrda je prava, ali sam se po
služio i lukavstvom, kao što je to rekao gostioničar
u Budweisu: »Imam padavicu, ali imam i rak«,
a time je htio zabašuriti da je bankrotirao. Veli
se: Rijetko se znoji samo jedna noga.
GLAS IZ TELEFONA: Komanda patrole 4. Moudra iz
galanterije poriče da je prekršila propis po kojemu
se trgovine ne otvaraju prije devet sati, dapače da
je svoju trgovinu otvorila tek u deset.
BULLINGER: Strpajte tu pokvarenu mrcinu na neko
liko mjeseci u murju zbog toga što je propis pro
vela poslije vremena! Esesovcu koji je ušao, po
kazujući na Svejka: Do daljnjega slobodan!
SVEJK: Prije no što konačno odem, rado bih još re
kao riječ za jednog gospodina što čeka vani među
uhićenicima, da ne mora sjediti s ostalima, neugod
no bi mu bilo ako bi na njega pala sumnja da s
nama političkima sjedi na istoj klupi. On je ovdje
samo zbog pokušaja grabežnog umorstva nekog se
ljaka iz Holitza.
BULLINGER, zaurla: Van!
ŠVEJK, bodro: Razumijem. Špica ću donijeti čim ga
se dokopam. Želim Vam dobro jutro.
Iziđe zajedno s Esesovcem.
Međuigra
u nižim predjelima
švejk i SS-ovac M üller 2 razgovaraju putem od Pečekove banke do

»Peharčeka«.
ŠVEJK: Ako ja kažem gospođi Kopecki, ona će Vam

to i učiniti. Veseli me što ste mi potvrdili da Fü
hrer ne sitničari nego čuva snagu za više državne
poslove, i da nikada ne pije alkohola. To što je
učinio napravil je, burno rekli, trijezan, i teško da
bi ga tu itko mogao slijediti. S tim se izvrsno sla
žem i to da on gotovo ništa i ne jede, osim malo
povrća i kolača, zašto, jer u ratu, i svemu što se s
njim u vezi zbiva, puno toga i nema, pa su tu već
jedna usta manje. Poznavao sam u Moravskoj ne
kog seljaka koji je imao stisnut želudac i nije imao
nikakva teka, tako da su njegovi kmeti kopnili pa
se po selu već pripovijedalo, a seljak je samo išao
uokolo i govorio: »Moja družina jede isto što i ja.«
Piće je porok, priznajem ja to, eto kod trgovca ko
žom Budove, koga je brat htio prevariti pa je onda
pijan potpisao da svoju baštinu ostavlja bratu,
umjesto obratno. Sve ima dva lica, i što se mene
tiče on se ne bi trebao odreći pajdaša za stolom,
ja to ni od koga ne tražim.
3.
U »Peharčeku« Baloun čeka na svoj objed. Druga dva gosta igraju

dame, neka debela vlasnica trgovine uživa u maloj šljivovici, a
gospođa Kopecka veze.
BALOUN: Već je jedanaest i deset, a Prohaski ni traga.

Znao sam to.
GOSPOĐA KOPECKA: Dajte mu vremena. Najbrži nisu
uvijek i najbolji. Mora postojati prava mjera iz
među hitrosti i dokonosti. Znate li onu pjesmu о
malom vjetru? Pjeva:
Pjesma о malom vjetru
Dragi, dođi mi što brže

Draži si od svakog gosta
A1 dok me tvoje ruke drže
Nek vremena bude dosta.
Bereš li šljive ujesen
Kad zrele su za branje
Dok strepe od jakih oluja
Godi im vjetra manje.
Slab vjetar što tek bi ih tako
Samo njihanje blago.
Sa stabla bi šljive pale ionako
Na tlu im je ležati drago.
Daj sad, košče, stani i ti,
Poštedi bar jednu vlat!
Na iskap nemoj vino piti
Tek usput mi cjelov dat.
Bereš li šljive ujesen
Kad zrele su za branje
Dok strepe od jakih oluja
Godi im vjetra manje.

Slab vjetar što tek bi ih tako
Samo njihanje blago.
Sa stabla bi šljive pale ionako
Na tlu im je ležati drago.
BALOUN, uznemireno prilazi igračima dame: Vi izvr

sno stojite. Bi li gospodu možda zanimale razgled
nice? Ja radim s jednim fotografom, i ispod ruke
prodajemo diskretne razglednice, seriju »Njema
čki gradovi«.
PRVI GOST: Njemački me gradovi ne zanimaju.
BALOUN: Onda će Vam se serija svidjeti. Kriomice im
pokazuje razglednice, kao što to inače priliči por
nografskim slikama. Ovo je Köln.
PRVI GOST: Izgleda strašno. Uzet ću. Ništa osim kra
tera.
BALOUN: Pedeset. No oprez pri pokazivanju. Već se
znalo dogoditi da ljude koji su ih prikazivali zau
stavi policijska patrola, jer su to smatrali svinja
rijama koje bi oni rado bili zaplijenili.
PRVI GOST: Zgodan potpis: »Hitler je jedan od najve
ćih arhitekata svih vremena.« I uz to Bremen kao
hrpa šute.
BALOUN: Jednom njemačkom podoficiru prodao sam
dva tuceta. Smješkao se dok ih je razgledavao, i to
mi se svidjelo. Pozvao sam ga u poduzeće kod Hav-
ličeka i držao otvoren nožić u džepu, za slučaj da
je kakav dvoličnjak. No bio je pošten.
DEBELA GOSPOĐA: Tko se mača laća od mača će i
poginuti.
GOSPOĐA KOPECKA: Pozor!
Uđe Švejk a prati ga Esesovac Müller br. 2, onaj što ga
je bio izveo iz Bullingerove sobe, dugonja.
ŠVEJK: Dobar dan, svima. Ovaj gospodin ovdje nije
službeno. Dajte nam čašu piva.
BALOUN: Mislio sam da ćeš se vratiti za nekoliko go
dina, no čovjek se prevari. Gospodin Brettschneider
inače je vrlo temeljit. Prošli tjedan, kad tebe nije
S v c jк u drugom s v je tsk o m 349
bilo, otišao je s tapetarom iz Prijeka, i više se nije

vratio.
ŠVEJK: Vjerojatno kakav nespretnjaković koji im se
nije pokorio. Gospodin Brettschneider će ubuduće
razmisliti prije no što me opet krivo razumije.
Imam protekciju.
DEBELA GOSPOĐA: Jeste li Vi onaj koga su jučer
odveli?
SVEJK, ponosno: Baš taj. U ovakvim se vremenima
čovjek mora pokoriti. Stvar vježbe. Liznuo sam
mu ruku. Prije su s uhićenicima postupali tako da
bi im lice posuli solju. Bili su vezani, i onda bi na
njih puštali velika vučjaka koji bi im oblizao cije
lo lice, čul sam. Danas više nisu tako okrutni, osim
ako nisu bijesni. Ali posve sam zaboravio: gospo
din — Esesovcu — bi, gospođa Kopecka, rado čuo
što mu lijepoga nosi budućnost, i molim dva piva.
Rekao sam mu da Vi imate i tajno osjetilo, i da ja
to smatram neugodnim, i nikako mu ne preporu-
čam.
GOSPOĐA KOPECKA: Znate da to nerado činim, go
spodine Švejk.
ESESOVAC: Zašto činite nerado, mlada gospođo?
GOSPOĐO KOPECKA: Kad čovjek posjeduje takav
dar, snosi i odgovornost. Odakle da čovjek zna ka
ko će to dotični primiti, i da li je uvijek dovoljno
jak da podnese? Jer pogled u budućnost čovjeka
toliko zaokupi da se zgrozi, i onda na mene pre
bacuje krivicu, kao onaj seljak Caka, komu sam
morala reći da će ga varati njegova mlada žena, a
on ni pet ni šest nego udri po mom skupom zid
nom zrcalu.
ŠVEJK: Ali ga je ona ipak povukla za nos. Učitelju
Blaukopfu gatali smo također, to isto. Kad takvo
što proreknete uvijek se obistini, čudno, ne? Kao
kad ste prorekli općinskom savjetniku Čerleku da
će ga žena. . . sjećate se, gospođo Kopecka? I bi
lo je.
ESESOVAC: Onda Vi posjedujete rijedak dar, a takvo
što čovjek ne smije pustiti da propadne.
ŠVEJK: Već sam joj predložio da gata cijelom Općin-
skom vijeću odjednom. Nimalo se ne bih čudio

kad bi se i obistinilo.
GOSPOĐA KOPECKA: Nemojte se šaliti, gospon Švejk,
sa stvarima о kojima mi ne znamo ništa osim da
postoje; jer su nadnaravne.
SVEJK: Kako ste onom prigodom inžinjeru Bulovi re
kli u lice da će biti raskomadan u željezničkoj ne
sreći? Njegova se žena već udala. Žene bolje pod
nose proricanja, imaju više unutrašnje čvrstoće,
čul sam. Gospođa Laslaček, u ulici Jana Husa, ima
la je toliko duševne čvrstine da je njezin muž jav
no rekao: »Radije sve, no živjeti s takvom osobom!«,
i otišao na rad u Njemačku. Ali SS može isto tako
puno izdržati, čul sam; a i mora moći uza sve te
konclogore i preslušavanja, gdje su željezni živci
na mjestu, nisam li u pravu? Esesovac himne. Zato
Vi, gospođo Kopecka, samo mirno recite gospo
dinu njegovu budućnost.
GOSPOĐA KOPECKA: Ako mi obeća da će to smatrati
nedužnom šalom i ne primiti к srcu, mogu pogle
dati njegovu ruku.
ESESOVAC, odjednom stane krzmati: Ne bih Vas že
lio siliti, kažete da to činite nerado.
GOSPOĐA KOPECKA, donese mu pivo: I ja mislim, ra
dije to pustite i popijte pivo.
DEBELA GOSPOĐA, prigušeno, igračima dame: Ako
trpite od hladnih nogu, pomažu pamučne čarape.
SVEJK, sjedne uz Balouna: Moram s tobom razgovara
ti poslovno, surađivat ću s Nijemcima radi nekog
psa, i trebam te.
BALOUN: Nisam raspoložen ni za što.
SVEJK: Kapnut će tu nešto i za tebe. Kad bi imao ne
što kinte, sa svojim bi tekom mogao ići na crnu
burzu i odmah nešto hapati.
BALOUN: Mladog Prohaske nema. I opet ništa osim
zdruljanih krumpira, još jedno razočaranje neću
preživjeti.
SVEJK: Mogu si misliti; osnovat ćemo malu zadrugu,
šest do osam ljudi, koji bi svi bili spremni priložiti
svoju osminu od pol kile mesa, i ti bi imao objed.
BALOUN: Da, ali gdje ih naći?

ŠVEJK: Istina, ne bi išlo. Rekli bi da za takvu sramo
tu od čovjeka poput tebe, koji je kao Ceh bez ika
kve volje, i ne pomišljaju otkidati sebi od usta.
BALOUN, mračno: Posve sigurno, nasrali bi mi nešto.
ŠVEJK: Ne bi li se mogao sabrati i pomisliti na čast
domovine kad te spopadne iskušenje pa vidiš još
samo teleću goljenicu ili dobro pečeni filet s malo
crvenog kupusa, ili možda s krastavcima? Baloiut
zastenjc. Pomisli jednostavno na sramotu koja bi
nastala kad bi bio slab!
BALOUN: Morat ću tako. Stanka. Radije s crvenim ku
pusom negoli s krastavcima, znaš.
Ulazi mladi Prohaska s torbom za spise.
ŠVEJK: Evo ga. Ti sve uvijek vidiš crno, Baloun. Do
bar dan, gospodine Prohaska, kako ide posao?
BALOUN: Dobar Vam dan, gospodine Prohaska, baš
dobro da ste došli!
GOSPOĐA KOPECKA, pogledavši Esesovca: Prisjedni-
te tamo gospodi, moram obaviti još nešto. Esesov
cu: Mislim da bi mi Vaša ruka mogla biti zanim
ljiva, mogu li zaviriti u nju? Prihvati je. To sam
si i mislila: imate krajnje zanimljivu ruku. Mislim,
ruku koja je nama astrolozima i hiromantima go
tovo neodoljiva, toliko je zanimljiva. Koliko je još
gospode u Vašem odjelu?
ESESOVAC, mučno, kao kod zubara: U jurišnici? Dva
deset. Zašto?
GOSPOĐA KOPECKA: Mislila sam. To i stoji u Vašoj
ruci. Vi ste s dvadesetoricom gospode povezani na
život i smrt.
ESESOVAC: Možete li to doista vidjeti već iz ruke?
ŠVEJK, prišavši, vedro: Čudit ćete se što sve ona još
može vidjeti. Samo je oprezna i ne veli ništa u što
nije posve sigurna.
GOSPOĐA KOPECKA: Vaša ruka ima nešto električno,
imate sreću kod žena, što proizlazi iz dobro obli
kovanog Venerinog brežuljka. Vješaju Vam se, ka
ko se to veli, upravo oko vrata, a onda su često
D ru m sk i te k sto v i I 352
ugodno iznenađene, i ne žele se tog doživljaja od

reći cijeloga života. Ozbiljna ste značaja, gotovo
strogi izražavanjem. Crta Vašeg uspjeha je nepre
gledna.
ESESOVAC: Sto to znači?
GOSPOĐA KOPECKA: Nema veze s novcem, nešto mno
go više. Vidite ovo H, ove tu tri crte? To je heroj
ski čin što ćete ga izvesti, i to vrlo skoro.
ESESOVAC: Gdje? Možete li vidjeti gdje?
GOSPOĐA KOPECKA: Ne ovdje. Ni u Vašoj užoj do
movini. Negdje vrlo daleko. Nešto neobično, ne ra
zumijem do kraja. Oko tog herojskog čina lebdi,
reklo bi se, kao nekakva tajna, kao da о tome zna
te tek Vi sami i oni koji su tog časa oko Vas, i nitko
drugi, čak ni kasnije.
ESESOVAC: A kako se to može dogoditi?
GOSPOĐA KOPECKA, uzdahne: Ne znam, možda na
kakvu bojnom polju, na nekom izbočenom polo
žaju, ili slično. Kao u pomutnji: No, sad je dosta,
ne? Čeka me posao, i tako je sve to samo za šalu,
bar ste mi tako obećali.
ESESOVAC: Ali sad ne smijete prestati. Htio bih čuti
nešto više о toj tajni.
ŠVEJK: I ja mislim da sad ne smijete ostaviti gospodi
na da drhti i strepi. Gospođa Kopecka namigne, ta
ko da to vidi i Esesovac. Ali možda je i to dosta, pa
čemu, mnogo je toga bolje i ne znati. Učitelj Var-
ček jednom je zavirio u leksikon što je to šizofoni-
ja, i onda su ga morali odvesti u Ilmenau u lud
nicu.
ESESOVAC: Još ste nešto vidjeli u mojoj ruci.
GOSPOĐA KOPECKA: Ne, ne, to je sve. Pustite me.
ESESOVAC: Tajite što ste vidjeli. Javno ste namignuli
gospodinu neka prekine, jer to ne želite reći; ali
nema toga.
ŠVEJK: Istina, gospođa Kopecka, nema toga kod SS,
i ja sam sve odmah morao reći Gestapou htio to
ili ne, smjesta sam priznao da Führern želim dug
život.
Svcjk u drugom svjetskom 353
GOSPOĐA KOPECKA: Nitko me ne može prisiliti da

svojoj mušteriji kažem nešto što je za nju neugod
no, pa da onda više nikad ne dođe.
ESESOVAC: Vidite da nešto znate a ne želite reći, sad
ste se odali.
GOSPOĐA KOPECKA: Drugo je H posve neizrazito, i
to bi tek svaki stoti zapazio.
ESESOVAC: A kakvo je drugo H?
ŠVEJK: Još jedan krigl, gospođo Kopecka, tako je na
peto da sam ožednio.
GOSPOĐA KOPECKA: Uvijek isto. Popusti li čovjek i
stane gledati u ruku, već prema znanju i savjesti,
zapadne samo u neprilike. Donese Svejku pivo. Ovo
drugo H nisam očekivala, no što mogu kad je tu?
Ako Vam kažem bit ćete potišteni, a pomoći i ta
ko ne možete.
ESESOVAC: A što to znači?
ŠVEJK, Ijubezno: Koliko ja znam gospođu Kopecku mo
ra biti nešto vrlo teško, jer ovakvu je još nisam
vidio, a ona je već mnogo toga vidjela iz dlana.
Možete li to zbilja izdržati, osjećate li se jaki?
ESESOVAC, promuklo: Pa što je?
GOSPOĐA KOPECKA: A ako Vam sad kažem da drugo
H znači herojsku smrt, to jest da obično znači, pa
ako Vas to dotuče? Vidite, kosnulo Vas se. Znala
sam. Tri piva, iznosi dvije krune.
ESESOVAC, plaća dotučen: Besmislica! Čitanje iz dla
na! Glupost!
ŠVEJK: Posve ste u pravu, uzmite to olako.
ESESOVAC, odlazi: Heil Hitler!
GOSPOĐA KOPECKA, viče za njim: Obećajte mi makar
da nećete reći ostaloj gospodi.
ESESOVAC, zastane: Kojoj to gospodi?
ŠVEJK: Pa iz Vašeg odjela! Znate, onoj dvadesetorici.
ESESOVAC: A što se to njih tiče?
GOSPOĐA KOPECKA: Samo zato što su s Vama pove
zani na život i smrt. Da se ne bi nepotrebno uzru
javali!
Esesovac odlazi i kune.

GOSPOĐA KOPECKA: Dođite nam opet!
DEBELA GOSPOĐA, smije se: Dobri ste, nema Vam pri
govora, gospođo Kopecka.
ŠVEJK: Tu smo jurišnicu slistili. Istovarite svoju tor
bu za spise, gospodine Prohaska, Baloun više ne
može izdržati.
GOSPOĐA KOPECKA: Da, dajte, gospodine Rudolfe,
i lijepo je od Vas što ste donijeli.
MLADI PROHASKA, slabašno: Nemam ništa. To što
sam vidio kako su odveli gospodina Švejka pogodi
lo me toliko da mi je cijelu noć lebdjelo pred oči
ma. Dobar dan, gospodine Švejk, vratili ste se, ni
sam se usudio, priznajem, strašno mi je zbog Vas,
gospođo Kopecka, što sam Vas osramotio pred go
spodom, međutim to je jače od mene. Očajava:
Molim Vas, recite nešto, sve je bolje od te šutnje.
BALOUN: Ništa.
GOSPOĐA KOPECKA: Tako, nemate ništa. Malo pri
je, kad ste došli, a ja Vam pokazala da najprije
moram poplašiti Esesovca, kimnuli ste kao da ne
što imate.
MLADI PROHASKA: Nisam se usudio ...
GOSPOĐA KOPECKA: Ne morate reći više ništa. S Va
ma sam sad na čistu. Niste položili ispit ni kao
muškarac ni kao Čeh. Odite, kukavče, i ne prestu-
pite više ovaj prag.
MLADI PROHASKA: Nisam bolje ni zaslužio. Odšulja
ŠVEJK, nakon stanke: A što se pak tiče čitanja iz dla

na: frizer Kriš iz Minšeka, jeste li čuli za Minšek?,
gatao je na nekom proštenju iz dlana pa se od ho
norara napio, a jedan ga je mladi seljak odveo ku
ći da mu proriče kad se sabere; malo prije no što
će zaspati, upita on seljaka: »Kako se zovete? Izvu
cite mi iz džepa na prsima notes. Vi se dakle zo
vete Kunert. Dođite za četvrt sata, i ja ću za Vas
ostaviti ceduljicu s imenom Vaše buduće gospođe
supruge.« Pa je zahrkao. No opet se probudio i ne
što načrčkao u notes. Zatim je opet istrgao to što
je zapisao, bacio na pod i stavio prst na usta i re
kao: »Još ne, za četvrt sata. Najbolje bi bilo kad
biste ceduljicu tražili zavezanih očiju!« A onda je
na ceduljici stajalo: »Ime Vaše buduće gospođe
supruge glasit će: gospođa Kunert.«
BALOUN: Razbojnik je taj Prohaska.
GOSPOĐA KOPECKA, bijesno: Ne govorite gluposti.
Razbojnici su nacisti koji ljudima prijete i mrcva
re ih toliko dugo dok se ne odreknu svojih boljih
strana. Gleda kroz prozor. Razbojnik je ovaj koji
dolazi a ne slabić Rudolf Prohaska.
DEBELA GOSPOĐA: Velim ja: mi smo sukrivci. Moglo
bi se osim šljivovice i viceva štogod i raditi.
ŠVEJK: Ne tražite odviše od sebe. Danas je puno već
i to što smo još uopće tu. Danas čovjek ima pune
ruke posla s tim da preživi; ne stigne više ni na što
drugo.
Vlazi gospodin Brettschneider s jučerašnjim Esesov
cem.
ŠVEJK, vedro: Želim Vam dobar dan, gospodine Brett-
schneider. Želite li pivo? Sad surađujem s SS-om.
To mi ne može škoditi.
BALOUN, podmuklo: Daj se goni.
BRETTSCHNEIDER: Kako to mislite?
ŠVEJK: Razgovarali smo о jelu, i gospodinu Balounu
pao je na pamet pripjev iz jedne narodne pjesme
što smo ga dugo tražili. Pjesma se pjeva poglavito
na crkvenim godovima, a govori о pripravljanju
rotkvice, u okolici Minšeka ima ih velikih, crnih, si
gurno ste о tom čuli, glasovite su. Volio bih kad
bi ti, Baloun, gospodinu Brettschneideru otpjevao
tu pjesmu, razveselit će ga. On ima lijep glas, pje
va čak u crkvenom zboru.
BALOUN, smrknuto: Otpjevat ću je. Riječ je о rotkvi
povrtnici.
Baloun pjeva »Pjesmu о pripravljanju crne rotkve«.
Za sve to vrijeme Brettschneider, u koga svi gledaju,
koleba treba li intervenirati ili ne. Uvijek iznova sjeda.
BALOUN pjeva:
Najbolje kakvu crnu, krupnu rotkvu
Od srca joj reci: »Smeće, daj se goni.«
Al nipošto to smeće, cmoplotku,
Goloruk ne ukloni.
Rukavice navuci, drek je njezin stan.
Pred kućom. I mora van.
Nek se goni.
Možeš je i kupiti (za male pare)
No rekoh: najprije oprati se moli.
Zatim se rezucka i dobro tare
Šakom soli.
Zasoli joj ranu, da od boli svisne.
Soli! Nek je stisne.
Usoli.
Međuigra
u višim predjelima
Hitler i njegov Reichsmaršal Gering pred modelom jednog tenka.

Obojica su natprirodne veličine. Ratna glazba.
HITLER:
Dragi moj Göring već četvrto je ljeto,
I dobit ću svoj rat za dlaku, eto,
A1 kako on sve širim područjem se stere
Nov tenk trebam, top, i nove bombardere.
To znači, nek sad ljudi okolo ne stoje,
Već rade i za moj rat nek krvavo se znoje.
Pitam Vas, štoviše,
Kako po Europi m a l i č o v j e k diše?
Da 1 raditi za moj rat će?
GÖRING:
U ovakvo doba, Führer moj, dapače.
Za Vas u Europi mali čovjek radi
Baš ко u Njemačkoj, usporedbe radi.
Za to se brine moja Ratna služba rada.
HITLER:
Ta organizacija među hvalevrijedne spada.
4.
Na klupi u parku uz Vltavu. Dolazi jedan par, čvrsto zagrljeni za-

stanu, promotre Vltavu pa opet krenu dalje. Zatim dolazi Švejk i
njegov prijatelj Baloun. Osvrću se.
ŠVEJK: Taj je Vojta prema svojim kućnim pomoćnica-

ma ogavan, ovo je već treća od Svijećnice, a i ona
misli otići, čul sam, jer je susjedi zafrkavaju da
radi u gospodara koji je kvisling. Za nju je sve
jedno ako se vrati bez psa, ona о tome samo ne
smije ništa znati. Sjedni već unaprijed amo, ona
neće htjeti sjesti na klupu na kojoj nitko ne sjedi.
BALOUN: Nisam li trebao držati konjsku kobasicu?
ŠVEJK: Pa da mi je poždereš? Samo ti sjedni.
Baloun sjedne na klupu. Ulaze dvije kućne pomoćnice,
Ana i Kati, prva na uzici vodi špica.
ŠVEJK: Oprostite, gospođice, kojim se putem ide do
Palackyjeve ulice?
KATI, nepovjerljivo: Pređite preko Havličekova trga.
Idemo, Ana.
ŠVEJK: Oprostite, samo da još pitam gdje je taj trg,
nisam odavde.
ANA: Ni ja nisam odavde. Hajde Kati, kaži gospodinu.
ŠVEJK: No baš zgodno, gospođice, da ste i Vi ovdje
strani. Uopće nisam primijetio da Vi niste iz ve
legrada, i pas je tako zgodan. Odakle ste?
ANA: Ja sam iz Protowina.
ŠVEJK: Onda uopće nismo daleko jedno od drugoga;
ja sam iz Budjejovica.
KATI, hoće je odvući: Hajde već jednom, Ana.
Svcjk :i drugom svjetskom ratu 359
ANA: Odmah. Onda sigurno poznajete mesara na bu-

dweiskom Ringu, Pejhara?
ŠVEJK: Kako ne! To mi je brat. Njega kod nas svi vo
le, vrlo je dobar, uslužan, ima dobro meso i daje
dobru privagu.
ANA: Da.
Stanka. Kati ironično čeka.
ŠVEJK: Čisti slučaj da se čovjek tako sretne u tuđini,
ne? Imate malo vremena? Moramo malo popričati
о Budeweisu, evo klupe s lijepim pogledom, a ovo
je Vltava.
KATI: Doista. S finom ironijom: To mi je novost.
ANA: Tu već netko sjedi.
ŠVEJK: Neki gospodin, uživa u prizoru. Morate dobro
čuvati svog psa.
ANA: Zašto?
ŠVEJK: Ne želim ništa tvrditi, ali Nijemci vole pse da
je to čudo jedno, osobito SS-ovci, takav jedan pas
nestane u hipu, prije no što se okrenete pošalju ga
kući, i sam sam nedavno sreo jednog Scharfiihrera
koji se zove Bullinger, a htio je nabaviti špica za
svoju suprugu u Kolnu.
KATI: Vi se dakle družite s Scharfiihrerima i sličnim
ljudima? Dođi, Ana, sad mi je zbilja dosta.
SVEJK: Razgovarao sam s njim kad sam jednom bio
uhapšen radi nekih izjava kojima sam ugrozio si
gurnost Trećeg Reicha.
Prva pođe do klupe. Njih troje sjedaju na klupu uz Ba-
louna.
KATI: A što ste to govorili?
ŠVEJK, pokazuje da о tome ne može govoriti pored
stranog gospodina, pa govori napadno bezazleno:
Sviđa li Vam se Prag?
ANA: Sviđa, samo što se tu nikome ne može vjerovati.
SVEJK: To je živa istina, drago mi je da to znate. Lju
di na selu su pošteniji, jesam li u pravu? Balounu:
Zgodan pogled, ne, gospon sused?
BALOUN: Nije loš.
ŠVEJK: Nešto za kakva fotografa.

BALOUN: Kao pozadina.
ŠVEJK: Pravi bi fotograf od toga učinio nešto.
BALOUN: Ja sam fotograf. Naslikali smo Vltavu na
paravanu u ateljeu gdje radim, samo malo sliko
vitije. Rabimo je za Nijemce, uglavnom esesovce,
koji stanu pred to pa šalju kući, za slučaj da jed
nom odu i ne stignu se vratiti. Ali to nije Vltava već
neka rijeka bez veze.
Djevojke se smiju odobravajući.
ŠVEJK: Vrlo zanimljivo, to što velite. Biste li mogli
škljocnuti djevojke, poprsje, oprostite ali tako se
to zove.
BALOUN: Mogao bih.
ANA: To bi bilo fino, ali ne pred Vašom Vltavom, može?
Izobilno se smiju vicu, a onda nastane stanka.
ŠVEJK: A znate li ovaj: Jedan Čeh začuje s Karlovog
mosta poziv u pomoć na njemačkom. Nagne se pre
ko ograde mosta i odgovori: »Što vičeš, trebao si
učiti plivati a ne njemački.«
Djevojke se smiju.
ŠVEJK: Da, to je Vltava. U ratna se vremena mnogo
toga nepoštenog događa po parkovima.
KATI: A i u mirno doba.
BALOUN: I za vrijeme svibanjskih pobožnosti.
ŠVEJK: U prirodi sve do Svih Svetih.
KATI: A u zatvorenom ništa?
BALOUN: I tamo ima svašta.
ANA: I u kinu.
Svi se opet jako smiju.
ŠVEJK: Da, Vltava. Znate li onu pjesmu »Heinrich spa
va kod svoje mlade«? To se puno pjeva po Morav
skoj.
ANA: Mislite onu što dalje ide: »Kod bogate nasljednice
s Rajne?«
ŠVEJK: Baš na tu mislim. Balounu: Je li Vam štogod
Š v c jk u drugom sv je tsk o m 361
upalo u oko? Ne trljajte. Biste li, gospođice, pogle

dali ima li štogod u oku, najbolje krajičkom rup
čića.
ANA, Svejku: Biste li mi pridržali psa? U Pragu čovjek
mora biti oprezan. Leti pusta čađa.
SVEJK, vezuje psa za svjetiljku, vrlo labavo: Oprostite,
ali ja sad moram u Palackyjevu ulicu, poslom. Ra
do bih još čuo kako pjevate tu pjesmu, ali ne mo
gu više. Laku noć. Ode.
KATI, dok Ana Balounu rupčićem vadi čađ iz oka: Go
spodinu se žuri.
ANA: Ne mogu ništa naći.
BALOUN: Već je bolje. A kakva je to pjesma?
ANA: Da Vam je otpjevamo? Prije no što odemo? Daj
se već smiri, Lux. Da te bar ne vidim, ni tebe ni
tvog gospodara. Balounu: On previše drži s Nijem
cima. Ja ću početi.
Obje kućne pomoćnice s mnogo osjećaja pjevaju mo-
ritat »Heinrich spava kod svoje mlade«. Za to vrijeme
Svejk iza grmlja majušnom kobasicom mami psa te
ode s njim.
BALOUN, kad pjesma zamukne: Lijepo ste to otpjevale.
KATI: Idemo sad. Isusemarijo, gdje je pas?
ANA: Majkobožja, pa nema psa. On nikada ne bježi.
Što će reći gospodin savjetnik?
BALOUN: Telefonirat će Nijemcima koji su mu prija
telji, i ništa drugo. Ne uzrujavajte se, što Vi tu
možete. Bit će da ga je gospodin prelabavo svezao,
a čini mi se i da sam za vrijeme pjevanja vidio
neku sjenu, eno ondje.
KATI: Brzo, idemo do policije za nađene stvari.
BALOUN: Dođite koji put subotom uvečer do »Pehar-
čeka«, Ulica Jana Husa 7!
Kimnu Balounu i brzo odu. Baloun ponovno razgleda
va okoliš. Par od prije vraća se, ne više zagrljen. Za
tim uđe Svejk sa špicom na uzici.
ŠVEJK: Pravi pas jednog kvislinga, grize kad ga se ne
gleda. Putem je izvodio strašne stvari. Dok sam ga
vodio preko tračnica legao je i nije se htio ni po
Dramski tekstovi I
maknuti. Možda je htio da ga pogaze, razbojnik.

Idemo sad.
BALOUN: Pobjegao je radi konjske kobasice? Mislio
sam da jede samo teletinu.
ŠVEJK: Rat nije ćup s medom. Čak ni za rasne pse.
A dat ću ga Bullingeru kad položi novac, inače će
me prevariti. Neka plate kolaboraciju.
U pozadini se pojavi dugonja mračna izgleda te obojicu
stane promatrati. Zatim se stane približavati.
INDIVIDUUM: Jesu li gospoda upravo na šetnji?
ŠVEJK: Da, a što se to Vas tiče?
INDIVIDUUM: Bi li se gospoda legitimirala? Pokazuje
im službenu iskaznicu.
ŠVEJK: Nemam kod sebe ništa čime bih se mogao le
gitimirati, imaš ti?
BALOUN, odmahne glavom: Nismo ništa učinili.
INDIVIDUUM: Ja vas ne zaustavljam jer imam dojam
da ste nešto učinili, nego jer mi se čini da ne radi
te ništa. Ja sam od Dobrovoljne službe rada.
ŠVEJK: Jeste li Vi jedan od one gospode koja moraju
ići pred kina i vrtne restauracije pa odvlače ljude
na posao?
INDIVIDUUM: A čime se Vi bavite?
ŠVEJK: Poslujem s psima.
INDIVIDUUM: Imate li potvrdu da je Vaš posao ko
ristan ratu?
ŠVEJK: To ne, plemeniti. Ali je za rat važan, i u ratu
ponetko želi nabaviti psa kako bi u takva teška vre
mena imao uza se prijatelja, je 1 tako, špic? Ljudi
su mnogo mirniji za bombardiranja dok ih gleda
pas, kao da hoće reći: »Mora li baš tako biti?« A
gospodin je fotograf, što je za rat možda još važ
nije, jer on slika vojnike, da oni doma imaju ma
kar fotografije svojih dragih, a to je bolje nego
ništa, morate priznati.
INDIVIDUUM: Mislim da bi najbolje bilo da vas od
vedeni u stanicu, no savjetujem vam da se tamo
okanite svojih bedarija.
Svei к u drugom svjetskom 363
BALOUN: Ali mi smo uhvatili psa po višem nalogu, is

pripovijedaj mu.
ŠVEJK: Nije to za priču. I gospodin je po višem na
logu.
Odlaze s njim.
ŠVEJK: Vaš je posao dakle da hvatate ljude?
5.
Podnevna stanka na Teretnom kolodvoru. Na tračnicama sjede Svejk

i Baloun, sad kao gurači vagona u Hitlerovoj službi, pod stražom
jednoga njemačkog vojnika naoružana do zubi.
BALOUN: Rado bih znao gdje je tako dugo gospođa

Kopecka s jelom. Valjda se nije što dogodilo?
ŽELJEZNIČAR PORUČNIK, u prolasku, vojnicima:
Straža! Ako vas pitaju koji od vagona ide u Donju
Bavarsku, zapamtite, o v a j , broj 4268.
VOJNIK, stoji mirno: Razumijem.
SVEJK: Kod Nijemaca je organizacija sve. Oni sad
imaju organizaciju kakvu svijet još nije vidio. Ne
ka Hitler samo pritisne gumb, gotova je recimo Ki
na. Papa u Rimu već je na njihovoj listi, sa svime
što je о njima rekao; taj je već izgubljen. A i neki
manji, kakav SS-Führer, pritisne gumb, i tvoja je
urna već isporučena tvojoj udovici. Možemo govo
riti о sreći što smo ovdje i imamo do zuba obo
ružanu stražu, koja nas čuva da ne napravimo ka
kvu sabotažu pa nas onda strijeljaju.
Žurno nailazi gospođa Kopecka s emajliranim posu-
đem. Vojnik odsutno proučava njezinu propusnicu.
BALOUN: Čega ima?
GOSPOĐA KOPECKA: Odrezak od mrkve i kobasice od
krumpira. I dok njih dvojica s posuđem na kolje
nima jedu, reče tiho: Pas mora iz kuće. Već je po
stao politički problem. Ne proždirite tako, gospo
dine Baloun, dobit ćete čir.
BALOUN: Neću od krumpira, nego možda od kopuna.
GOSPOĐA KOPECKA: U novinama je danas pisalo da
se u nestanku psa gospodina ministarskog savjet-
Svejk u drugom svjetskom ratu 365
nika Vojte zapravo krije osveta građanstva činov

niku sklonu Nijemcima. Sad ga posvuda traže, ne
bi li razjurili to gnijezdo subverzivnih elemenata.
Još danas mora iz »Peharčeka«.
SVEJK, dok jede: Dolazi u malo nezgodan čas. Tek sam
jučer gospodinu Scharführern Bullingeru napisao
žurno pismo da za njega tražim 200 kruna i da ga
prije neću isporučiti.
GOSPOĐA KOPECKA: Gospodin Svejk, pišući takva
pisma igrate se vlastitom glavom.
SVEJK: Ne vjerujem, gospođo Kopecka. Gospodin Bul-
linger je velika svinja, ali će to smatrati prirodnim,
jer posao je posao, inače sve prestaje, a špic, čul
sam, treba njegovoj ženi u Kolnu. Kolaboracionist
ne radi ni za što, naprotiv, on zarađuje više jer ga
njegovi sunarodnjaci preziru. Zato mi mora dati
odštetu, nego što?
GOSPOĐA KOPECKA: Pa Vi ne možete sklapati poslo
ve kad tu sjedite?!
SVEJK, Ijubezno: Ali neću tu i ostarjeti. Već sam ih
koštao jedan vagon sapuna. Nije teško. Jednom
je u Austriji željeznički personal, jer je vlada za
branila štrajkove, obustavio sav promet za osam
sati, tako što nije radio ništa drugo do osvrtao se
na sve propise što postoje glede sigurnosti pro
meta.
GOSPOĐA KOPECKA, energično: Ali pas inak mora iz
»Peharčeka«, gospodine Svejk. Uživam stanovitu
protekciju gospodina Brettschneidera, jer se još
uvijek nada da će nešto biti, ali ona ne seže daleko.
Švejk je sluša samo na pol uha jer su dva njemačka
vojnika pored njih upravo pronijela velik kotao što se
dimi te su straži u aluminijske tanjure ulili gulaša. Ba-
loun, koji je već odavno dovršio objed, ustane i kao u
transu njuškajući pođe za tragom juhe.
SVEJK: Dobro, odvest ću ga. Ali gledajte sad ovo!
NJEMAČKI VOJNIK, oštro poviče za Balounom: Stoj!
GOSPOĐA KOPECKA, Balounu koji se vraća malodu-
šan i uzbuđen: Dajte se saberite, gospodine Baloun.
SVEJK: U Budjejovicama je jedan liječnik bio toliko
bolestan od šećera da je u krajnjem slučaju smio

uzeti samo malo juhe od riže, a gora od čovjeka. Ne
bi izdržao, i uvijek bi još u potaji pojeo ostatke u
smočnici, a točno je znao. Onda mu je to postalo
preblesavo te je u svoje domaćice, gdje je toliko
plakao da je ona jedva mogla izdržati, naručio ob
jed od sedam jela, s kolačima i svime, a pri tom je
na gramofon stavio žalobni marš, i od toga je i oda-
peo. S tobom će, Baloun, biti isto. Svršit ćeš pod
kakvim ruskim tenkom.
BALOUN, još se uvijek trese cijelim tijelom: Dijele gu
laš.
GOSPOĐA KOPECKA: Sad moram ići. Uzme posuđe i
ode.
BALOUN: Htio bih samo pogledati. Vojniku što upravo
jede: Jesu li, gospodine vojniče, porcije u vojsci
uvijek tako velike? Vaša je tako zgodno velika. No
možda je to samo za stražu, da je održe budnom,
inače bismo mi mogli kidnuti, ne? Bih li možda
smio malo pomirisati?
Vojnik sjedi i jede, a između zalogaja miče usnicama.
ŠVEJK: Ne ispituj ga. Ne vidiš li, stoko jedna, da mora
napamet naučiti broj, inače će u Donju Bavarsku
otići krivi vagon. Vojniku: U pravu ste što ga ho
ćete dobro upamtiti, jer događa se svašta. Već su
odustali od toga da na vagone pišu odredišta, jer
su saboteri brisali i nadopisivali krive adrese. Koji
je to broj, 4268, ne? No, ali zato ga ipak ne morate
stalno mrsiti među zubima. Reći ću Vam kako se
to radi, a ja sam čuo od nekog službenika iz Službe
za izdavanje obrtničkih licenca, pa je nekom tor
baru koji nije mogao upamtiti svoj broj objašnja
vao ovako. Ispripovjedit ću Vam to na Vašem bro
ju, da vidite kako je lako. 4268. Prva je brojka če
tvorka, druga dvica. Gledajte sad, 42, to je dvaput
dva, to je po redu od sprijeda četiri, podijeljeno s
dva, i opet imate 4 i 2 jedno pored drugog. Nemoj
te se sad prestrašiti. Koliko je dvaput 4? 8, ne? Da
kle zakopajte u svoje pamćenje da je osmica iz
broja 4268 posljednja u redu, i onda morate zapam
titi još samo da je prva brojka četiri, druga dva,
četvrta osam, i sad na joj kakav pametan način
zapamtiti broj 6, koji dolazi prije osmice. Strašno
jednostavno. Prva je brojka četiri, druga dva, a če

tiri i dva su šest. I tako ste sad već sigurni da je
druga brojka s kraja 6, i već nam, rekao bi gospo
din iz ureda, redoslijed brojki zauvijek ostaje u
pamćenju. A do tog istog rezultata možete doći još
jednostavnije. Taj je način objasnio torbaru, a ja
ću ga ponoviti na Vašem broju.
Vojnik ga sluša širom otvorenih očiju. Usnice su mu
se prestale micati.
ŠVEJK: 8 manje 2 je 6. Dakle već se zna 6. 6 manje 2
je četiri, tako znamo već i 4. 8 i to dvoje između
daju 4-2-6-8. A nije naporno ni ako se radi na drugi
način, pomoću množenja i dijeljenja. U tom slu
čaju do rezultata dolazimo ovako: zapamtite, rekao
je službenik, da dvaput 42 iznosi 84. Godima ima
12 mjeseci. Odbije se dakle 12 od 84 i ostaje 72, od
toga još 12 mjeseci, i to iznosi 60. Imamo već da
kle sigurnu šesticu, a nulu brišemo. Znamo dakle
42-6-84. Ako smo prekrižili nulu, križajmo iza nje i
četvorku, i naš je broj opet potpun. I s dijeljenjem
ide isto, naime isto tako. Kako ono glasi naš broj?
GLAS IZ POZADINE: Straža, koji je broj vagona za
Donju Bavarsku?
VOJNIK: Koji je?
ŠVEJK: Čekajte, reći ću Vam to sad na način s mjese
cima. To je 12, slažemo li se u tome?
VOJNIK, zdvojno: Recite broj.
GLAS: Straža! Spavaš li?
VOJNIK, viče: Zaboravio sam. Za - bo - ra - vio - sam!
Svejku: Idi do vraga!
GLAS, grubo: U 12 i 50 mora u Passau.
DRUGI UDALJENI GLAS: Onda uzmimo ovaj, mislim
da je taj.
BALOUN, zadovoljno, vojniku koji uplašeno gleda iza
sebe: Ni pomirisati gulaš, nije mi dao.
ŠVEJK: Već zamišljam kako sad za Bavarsku putuje
vagon sa strojnicama. Filozofirajući: Ali do tada u
Staljingradu možda i neće trebati ništa drugo osim
vršilica, a oni u Bavarskoj samo strojnice. Tko bi
to znao!
6.
Subota uvečer u »Peharčeku«. Među Inim gostima tu su Baloun,

Ana, Kati, mladi Prohaska i zasebno dva esesovca. Glazba električ
nog klavira, uz nju se pleše.
KATI, Balounu: Prigodom preslušavanja kazala sam go

spodinu Brettschneideru kako sam već otprije ču
la da je jedan esesovac bacio oko na špica. Nisam
rekla Vaše ime već samo ime Vašeg prijatelja, go
spodina Švejka. I nisam rekla ništa о tome kako
se gospodin Švejk pravio da Vas ne pozna, jer je
htio s nama zapodjeti razgovor. Je 1 to u redu?
BALOUN: Meni jest. Nećete me još dugo ovdje gledati.
Bit će čuda kad stignem.
ANA: Ne smijete govoriti tako mračno, gospodine Ba
loun, i tako ne pomaže. A onaj esesovac od prijeko
još će me zamoliti ples budete li samo tako sjedili.
Pozovite me.
Baloun upravo kani ustati, kad istupi gospođa Корее-
ka i zaplješće.
GOSPOĐA KOPECKA: Dame i gospodo, približava se
pol devet, i vrijeme je za besedu — napol esesovci
ma — to je naš narodni ples što ga plešemo kad
smo među svojima, i ne sviđa se svakom, ali ga mi
volimo. Glazba je na račun »Peharčeka«.
Gospođa Kopecka ubacuje novčić u glasovir a nazočni
plešu besedu, i to naglašeno krepko i toptavo. Plešu
Ana i Baloun, među inima. Plešu da otjeraju esesovce,
dakle spotiču se i guraju oko njihova stola i si.
BALOUN, pjeva:
Kad sat tuče pola noći
Zob iz vreće sama skoči.
Svejk u dingom svjetskom
Jupajdija jupajda
Svaka žena odmah da.
OSTALI, upadaju:
Da joj obraz sada štipneš
Sva četiri malo pipneš.
Jupajdija jupajda
Svaka žena odmah da.
Esesovci psujući ustaju i guraju se van. Nakon plesa
gospoda Kopecka vrati se iz pokrajnje sobe i pere čaše;
Kati dovodi prvog gosta iz treće scene za stol.
PRVI GOST: Narodni su plesovi novost u »Peharčeku«,
i to dobrodošla, jer stalni gosti znaju da gospođa
Kopecka pri tom sluša Radio Moskvu.
BALOUN: Ja ih neću još dugo plesati. Tamo gdje ću biti
ne pleše se beseda.
ANA: Čujem da smo bile neoprezne što smo išle u park.
Opasno je zbog njemačkih dezertera, koji napa
daju.
PRVI GOST: Samo gospodu. Moraju se dokopati civil
nih odijela. U Stromovkinom perivoju svakoga ju
tra nađu poneku njemačku uniformu.
KATI: Tko danas ostane bez odijela, ne dolazi više la
ko do novog. Kontrola odijevanja zabranila je da
se prave odijela i šeširi od papira. Zbog nestašice
papira.
PRVI GOST: Takve su službe kod Nijemaca vrlo omi
ljene, niču iz zemlje kao gljive poslije kiše. Stalo
im je do takvih položaja da ne moraju u rat. Ra
dije šikaniraju Čehe s kontrolom mlijeka, nadzo
rom živežnih namirnica, kontrolom papira i sli
čno. Mišje rupe.
BALOUN: Kod mene neće trijumfirati. Gledam svoju
budućnost kao neizbježivu.
ANA: Ne znam о čemu govorite.
BALOUN: Već ćete to doznati, gospođice Ana. Sigurno
znate onu pjesmu »Tisuću ulaza i vrata«, о slikaru
koji je mlad umro. Biste li mi to otpjevali, jako mi
je stalo.
ANA, pjeva:
Tisuću ulaza i vrata i sva su od zlata
Morao je slikati i djevojke cjelivati

A sad ga više nije, zemlja već ga krije.
Je li to?
BALOUN: Da, to.
ANA: Isuse, nećete valjda dići ruku na sebe, gospodine
Baloun?
BALOUN: Od onoga što ću sebi napraviti, gospođice,
osjetit ćete jezu. Neću na sebe dići ruku, nego ne
što još gore.
Uđe Švejk s paketom pod rukom.
ŠVEJK, Balounu: Evo me s mesom za gulaš. Ne trebaš
mi zahvaljivati, jer ću ti za to uzeti krevetić koji ti
stoji u kuhinji.
BALOUN: Da vidim, je 1 govedina?
ŠVEJK, energično: Prste к sebi. Ne otvara se to tu. Do
bra večer, gospođice, i Vi ste tu?
ANA: Dobra večer, sve nam je poznato.
ŠVEJK, odvlači Balouna u kut: Što si im opet izble-
betao?
BALOUN: Samo to da se poznajemo, i da je ono s ne
poznavanjem bilo lukavstvo. Nisam znao što bih s
njima pričao. Naslon je tvoj. Spašavaš iz ponora
jednog prijatelja, samo mi daj da pomirišim, kroz
papir. Gospođa Mahler preko puta već mi je za to
ponudila 20 kruna, ali ne marim ja za to. Odakle
ti to?
ŠVEJK: Šverc, od jedne babice koja je to dobila sa
sela. Oko tridesete porodila je kod nekog seljaka
dijete koje je u ustima držalo neku malu kost. Ona
se na to rasplakala i rekla: Znači da ćemo »svi mi
još gadno gladovati«, tako je prorekla, i to dok Ni
jemci još nisu bili u zemlji, a seljakinja joj je sva
ke godine slala paketić da ne gladuje, ali sada ba
bica treba novac za carinu.
BALOUN: Kad bi bar gospođa Kopecka imala prave pa
prike!
GOSPOĐA KOPECKA, priđe: Vratite se svom stolu, za
pol sata pozvat ću Vas u kuhinju. U međuvremenu
se pravite kao da nije ništa. Švejku, kad se Baloun
vratio stolu: Kakvo je to meso?
Svvjk :i J rugom svjetskom ralu 371
ŠVEJK, predbacujući: Gospođo Kopecka, ja Vam se

čudim.
Gospođa Kopecka uzme od njega paket i pažljivo za
viruje u nj.
ŠVEJK, budući da vidi kako Baloun širokim gestama
nešto govori kućnim pomoćnicama: Baloun mi je
previše oduševljen. Stavite obilno paprike, da po
primi okus govedine. Konjetina. A kad ga ona oštro
pogleda: Dobro, to je špic gospodina Vojte. Morao
sam to učiniti, jer ako i jedan od Vaših stalnih go
stiju ode zbog gladi Nijemcima u vojsku, mrlja će
pasti na »Peharček«.
JEDAN GOST UZ ŠANK: Konobar!
Gospođa Kopecka dadne Švejku paket neka ga pridrii,
kako bi što brže poslužila. U tom se trenutku začuje
gdje pred kućom staje teški automobil, a zatim stanu
ulazili esesovci; na čelu Scharführer Bullinger.
BULLINGER, Švejku: Vaša je gazdarica bila u pravu
da ćete biti u gostionici. Esesovcima: Napravite
mjesta! Švejku, dok esesovci guraju druge goste:
Gdje je pas, lupežu?
ŠVEJK: Pokorno javljam, gospon Scharführer, u novi
nama je pisalo da su ga ukrali. Niste čitali?
BULLINGER: Tako, još si i bezobrazan?
ŠVEJK: Pokorno javljam, gospon Schraführer, nisam.
Samo sam htio reći da pratite novine, inače štošta
nećete saznati pa neće biti ni intervencije.
BULLINGER: Nije mi jasno zašto s tobom uopće imam
posla, s moje je to strane perverzno, vjerojatno sa
mo hoću vidjeti koliko daleko subjekt poput tebe
ide ususret vlastitoj smrti.
ŠVEJK: Naravno, gospon Scharführer, i jer želite ima
ti psa.
BULLINGER: Priznaješ da si mi napisao pismo u ko
jemu tražiš da za psa platim 200 kruna?
ŠVEJK: Gospon Scharführer, priznajem da sam htio
dobiti tih 200 kruna, jer da špic nije ukraden bio
bih imao troškova.
BULLINGER: Razgovarat ćemo još о tome u Pečekovoj
banci. Esesovcima: Pretražite cijelo domaćinstvo,

nađite špica! Jedan esesovac odlazi.
Čuje se kako po pokrajnjim prostorijama prevrću po
kućstvo, lome stvari i si. S paketom pod rukom Švejk
čeka s filozofskim mirom.
ŠVEJK, iznenada: Ima ovdje i dobre šljivovice.
Jedan esesovac odgurne u prolasku nekog oniskog čov
jeka. Dok se ovaj povlači, stane jednoj ženi na nogu
te reče »Oprostite«, našto se esesovac okrene, mlatne
ga batinom i na Bullingerov znak izvede van zajedno
s njegovim kolegom. Nato se jedan esesovac vrati s go
spođom Kopeckom.
ESESOVAC: Premetačina obavljena, psa nema.
BULLINGER, Kopeckoj: Lijep osinjak subverzivne dje
latnosti, a Vi to vodite kao bezazlenu gostionicu.
Ali razjurit ću ja to.
ŠVEJK: Razumijem, gospodine Scharführer, Heil Hit
ler. Inače bismo se mogli obezobraziti i ne držati
do propisa koliko je crna pod noktom. Gospođo
Kopecka, gostionicu morate voditi tako da sve bu
de prozirno poput vode u bistru jezeru, kako je
rekao kapelan Vejvoda kad je ...
BULLINGER: Zaveži, lupežu. Vjerojatno ću te povesti,
a Vaš lokal, gospođo Košepa, zatvoriti.
BRETTSCHNEIDER, koji se upravo pojavio na vrati
ma: Gospodine Scharführern Bullinger, mogu li s
Vama progovoriti koju riječ u četiri oka?
BULLINGER: Ne znam što bih ja s Vama imao razgo
varati. Poznato Vam je što о Vama mislim.
BRETTSCHNEIDER: Riječ je о novoj obavijesti u vezi
s boravkom nestaloga Vojtinog psa, što smo je do
bili u Gestapou a mogla bi Vas i zanimati, gospo
dine Scharführer Bullinger.
Obojica odu u kut te stanu divlje gestikulirati. Čini se
kao da Brettschneider dokazuje kako je pas kod Bullin-
gera, ovaj čini se govori »Ja?«, sav zapao u ogorčenost
itd. Gospođa Kopecka ravnodušno se vraća pranju ča
ša. Švejk stoji nezainteresirano i Ijubezno. Tada se Ba-
loun na nesreću pokuša dokopati paketa, i to mu uspi
je. Na njegov mig jedan ga gost prihvaća od Švejka i
preda dalje. Dospijeva u Balounove ruke, a on bez kom-
Svejk u drugom svjetskom ratu 37J
pleksa stane petljati oko njega. Jedan od esesovaca sa

zanimanjem promatra putovanje paketa.
ESESOVAC: Hopla, što se tu događa?
U nekoliko koraka dođe do paketa i uzme ga Balounti.
ESESOVAC, pruža paket Bullingeru: Gospodine Schar
führern, ovaj je paket upravo doturen jednom od
gostiju, onom čovjeku tamo.
BULLINGER, otvara paket: Meso. Vlasnici, istupile.
ESESOVAC, Balounu: Vi tamo! Vi ste otvorili paket.
BALOUN, zbunjeno: Bio mi je gurnut. Ne spada meni.
BULLINGER: Tako, »ne spada« Vama, je li? Meso je
dakle, čini se, bez gospodara. Odjednom zaurla: A
zašto ste ga onda otvorili?
ŠVEJK, budući da Baloun ne zna odgovoriti: Pokorno
javljam, gospon Scharführer, taj glupi čovjek mo
ra biti nedužan, jer da je njegov on ne bi zavirivao,
znao bi naime što je unutra.
BULLINGER, Balounu: Od koga si to dobio?
ESESOVAC, budući da Baloun opet ne odgovara: Naj
prije sam ugledao ovoga ovdje — pokazuju gosta
koji je prihvatio paket od švejka — kako paket
predaje dalje.
BULLINGER: Od koga si ga dobio?
GOST, sav nesretan: Bio mi je doturen, ne znam više od
koga.
BULLINGER: Izgleda da je ova gostionica filijala crne
burze. Brettschneideru: Za gostioničarku ste upra
vo stavili ruku u vatru, ako se ne varam, gospodine
Brettschneider.
GOSPOĐA KOPECKA, gura se naprijed: Gospodo, »Pe-
harček« nije nikakva crna burza.
BULLINGER: Nije? Prilijepi joj pljusku. Pokazat ću
ja Vama, Vi krmačo češka.
BRETTSCHNEIDER, uzbuđeno: Moram Vas zamoliti
da gospođu Kopecku, koju poznajem kao nepoli-
tičnu osobu, ne osuđujete bez preslušavanja.
GOSPOĐA KOPECKA, vrlo blijeda: Tući me nećete.
BULLINGER: Što, suprotstavljanje? Udari je još jed

nom. Vodite je!
Budući da gospođa Kopecka hoće nasrnuti na Bullin-
gera, esesovac je mazne po glavi.
BRETTSCHNEIDER, nagne se nad ženu što udarena
leži na podu: Bullinger, za to ćete odgovarati. Ne
ćete uspjeti odvratiti pozornost od Vojtinog psa.
ŠVEJK, istupi: Pokorno javljam, ja ću sve objasniti.
Ovaj paketić nije ničiji. Znam, jer sam ga sam
stavio.
BULLINGER: A, ti si to!
ŠVEJK: Pripada jednom gospodinu koji mi ga je dao
da ga pričuvam i otišao, na zahod, tako je rekao.
Srednje je visine, s plavom bradom.
BULLINGER, zapanjen izgovorom: Pa jesi li ti slabou-
man!?
ŠVEJK, gleda ga ozbiljno u oči: To da, već sam Vam
rekao. Komisija me službeno proglasila idiotom.
Zbog toga sam izletio iz Dobrovoljne službe rada.
BULLINGER: Ali za krijumčarenje si dovoljno inteli
gentan, a? U Pečekovoj ćeš banci polako shvatiti
da je tvojih stotinu potvrda puko sranje.
ŠVEJK: Pokorno javljam, gospon Scharführer, posve
shvaćam da je to sranje, jer sam oduvijek, još od
malih nogu, upadao u govna kad god sam imao
najbolju namjeru i svakome htio učiniti što mu
treba. Kao kad sam jednom u Grosslobau ženi škol
skog podvornika htio pomoći da objesi rublje, i
ako sad sa mnom iziđete na hodnik reći ću Vam
što se iz toga izleglo. Dospio sam među krijumčare
kao Poncije u Vjerovanje.
BULLINGER, zuri u njega: Uopće ne znam zašto te slu
šam, i to opet iznova. Vjerojatno jer još takvog raz
bojnika nisam vidio pa zurim u tebe kao hipnotizi
ran.
ŠVEJK: Jamačno je to kao da odjednom vidite lava u
Karlovoj ulici, gdje on baš nije uobičajen, ili kao
kad je listonoša u Hoteboru zatekao svoju ženu s
pazikućom, i skupa ih probo. On odmah pođe na
policijsku stanicu da se prijavi, a kad su ga pitali
vjetskom rc, 375
što je radio nakon toga, rekao je, čim je izišao iz

kuće vidio je nekog posve golog čovjeka kako za-
miče za ugao, pa su ga pustili da ode kao duševno
poremećen, međutim se dva mjeseca zatim pročulo
da je baš u to vrijeme jedan luđak pobjegao iz ta
mošnje ludnice, i to gol. Nisu vjerovali listonoši,
premda je govorio istinu.
BULLINGER, zapanjen: Ja te još uvijek slušam. Ne mo
gu se oteti. Znam u što vi vjerujete. Da ćc Treći
Reich trajati možda još koju godinicu ili desetak
godinica; ali mi ćemo se održati još 10.000 godina.
Buljiš, je li?
ŠVEJK: A, to je dugo, rekao je crkvenjak kad se za
njega udala gostioničarka u »Labudu«, pa je noću
bacila zube u čašu za vodu.
BULLINGER: Pišaš li ti žuto, ili pišaš zeleno?
ŠVEJK, Ijubezno: Pokorno javljam, gospon Scharfüh
rer, ja pišam žućkasto-zeleno.
BULLINGER: A sad ćeš poći sa mnom pa makar stano
vita gospoda — Brett schneidern — stavila za tebe
u vatru ne samo ruku nego i nogu.
ŠVEJK: Razumijem, gospodine Scharführer. Reda mo
ra biti. Krijumčarenje je zlo, i neće prestati sve dok
više ničega ne bude bilo. Onda će odmah zavladati
red, jesam li u pravu?
BULLINGER: A i tog ćemo psa mi još pronaći.
Izlazi s paketom pod rukom. SS-ovci pograbe Švejka i
odvode ga.
ŠVEJK, odlazeći, dobroćudno: Nadam se samo da ne
ćete doživjeti razočaranje, mnogim se mušterijama
koje luduju za kakvim psom, pa nebo i zemlju pre-
okrenu da ga pronađu, taj isti pas na kraju više i
ne sviđa, kad ga se jednom dokopaju.
BRETTSCHNEIDER, gospođi Kopeckoj, koja se osvi
jestila: Gospođo Kopecka, Vi ste žrtva stanovitih
konflikata među nekim instancijama Gestapoa i
SS-a, više Vam neću reći. Međutim ste pod mojom
osobnom zaštitom, vratit ću se da о tome porazgo-
vorim s Vama u četiri oka. Ode.
GOSPOĐA KOPECKA, vrati se teturajući к šanku, gdje
oko čela vezuje krpu za brisanje čaša: Hoće li tko

piva?
KATI, gleda Švejkov šešir što još visi nad šankom: Ni
su mu dopustili čak ni da uzme šešir.
GOST: Taj se neće izvući živ.
Ulazi plašljivo mladi Prohaska. Zaprepašten gleda krva
vi zavoj gospođe Kopecke.
MLADI PROHASKA: Što Vam se zaboga dogodilo, go
spođo Kopecka? Vidio sam kako odlaze esesovska
kola, jesu li tu bili esesovci?
GOSTI: Maznuli su je batinom po glavi jer se govorkalo
da je »Peharček« krijumčarska podružnica. — Za
ložio se za nju čak i gospodin Brettschneider iz Ge-
stapoa, inače bi je bili uhapsili. — Jednog su go
spodina odveli.
GOSPOĐA KOPECKA: Gospodine Prohaska, rekla sam
Vam da nemate što tražiti u »Peharčeku«. Ovamo
dolaze samo pravi Česi.
MLADI PROHASKA: Vjerujte mi, gospođa Ana, u me
đuvremenu sam trpio i izvukao pouku za se. Ne
ma li više nikakvih izgleda da sve popravim?
Naježi se od ledenog pogleda gospođe Kopecke te se sav
utučen išulja van.
KATI: Ovi iz SS-a isto su nervozni, jer su jučer opet
izvukli jednog esesovca iz Vltave, s rupom na li
jevoj strani.
ANA: I oni bacaju unutra dovoljno Čeha.
GOST: Sve samo zato jer na Istoku ne stoji dobro.
PRVI GOST, Balounu: Nije li taj koga su odveli Vaš
prijatelj?
BALOUN, rasplače se: Svemu sam ja kriv. To je zbog
moje proždrljivosti. Više sam puta molio Djevicu
Mariju neka mi da snage, ne bi li nekako učinila
da mi se skupi želudac, ali ništa. Povukao sam svog
najboljeg prijatelja, tako da će vjerojatno još no
ćas biti strijeljan; a ako ne, što će moći smatrati
srećom, onda će mu se to dogoditi sutra ujutro.
GOSPOĐA KOPECKA, stavi preda nj šljivovicu: Popij
te. Plakanje tu više ništa ne pomaže.
S v e jk u d rugom sv je tsk o m 377
BALOUN: Bog im platio. Vas sam posvadio s Vašim

obožavateljem, a boljega nećete naći; i on je samo
slabić. Da sam barem položio zakletvu koju ste
od mene tražili, ne bih na sve to gledao tako crno.
Kad bih to barem sada mogao učiniti — no mogu
li? Na prazan želudac? О Bože moj, što će se još
zbiti?
GOSPOĐA KOPECKA, vrati se к šanku i nastavi prati
čaše: Ubacite desetaču u klavir. Reći ću Vam što
će se zbiti.
Jedan od gostiju ubaci novac u električni klavir. On
malo zasvijetli, projicira se slika mjeseca nad Vltavom,
koja protječe majestetično. Perući čaše, gospođa Ко-
pecka pjeva »Pjesmu о Vltavi«.
GOSPOĐA KOPECKA, pjeva:
Pjesma о Vltavi
Dnom Vltave stijenje se valjati stalo.

Tri je cara pokopao Prag.
Nit silno vjek silno, nit malo vjek malo.
Noć dvanaest je sati, dan smjenjuje mrak.
Vremena se mijenjaju. Golemi i svijetli,
Planovi moćnih svijaju krila.
Te stupaju kao krvavi pijetli.
Mijenjaju se vremena, ne pomaže tu sila.
Međuigra
u višim predjelima
'H itler i general von Bock zvani »Smrt«, nagnuti nad zemljovidom
Sovjetskog Saveza. Obojica u natprirodnoj veličini. Ratna glazba.
VON BOCK:
Dragi gospodine Hitler, Vaš istočni rat će trajati
I prokleto tenkova, bombardera i topova stajati.
Ne govorim о ljudstvu, ime »Smrt« i tako me kiti.
Prekršitelj igre, to ne bih htio biti
Ali taj Staljingrad Vi nećete dobiti.
HITLER:
Generale von Bock Staljingrad ću zdrobiti
Obećao sam njemačkom narodu, u njegovo ime.
VON BOCK:
Gospodine Hitler, za koji tjedan eto i zime,
Po istočnim predjelima snijeg će vijati
Pa ako se tada stanemo probijati...
HITLER:
Gospodine von Bock, narodi Europe u brešu uć će
A m a l i č o v j e k nek me izvuče.
Gospodine von Bock, ne ostavite me na suhu.
VON BOCK:
No što se tiče rezervi u kruhu . ..
HITLER:
To moja je briga.
7.
će lija u vojnom zatvoru 8 češkim zatvorenicima koji čekaju stavnju

za vojnu službu, među njima i švejk. Čekaju goli do pasa, i svi
odreda simuliraju bolesti vrijedne sažaljenja. Jedan na primjer leži
na podu kao da umire.
ZGRBLJENI: Potražio sam svog odvjetnika i dobio vr

lo umirujuću potvrdu. Ne mogu nas strpati u voj
sku, osim ako to baš želimo. Protuzakonito je.
KLJASTI, NA ŠTAKAMA: Zašto se onda držite tako
skvrčeno, ako ne očekujete vojnu službu.
ZGRBLJENI: Ma to samo za svaki slučaj.
Čovjek sa štakama smije se ironično.
UMIRUĆI, na tlu: Neće se usuditi kad smo svi invalidi.
Ionako su dosta omraženi.
KRATKOVIDNI, slavodobitno: U Amsterdamu je jedan
njemački oficir išao preko kanala, već nervozan, i
negdje oko jedanaest navečer zapitao jednog Ni
zozemca koliko je sati. Ovaj ga najprije pogleda i
ne reče ništa drugo osim »Stoji mi sat«. Neraspo-
ložen, ode on dalje te se namjeri na nekog drugog,
a ovaj mu i prije no što ga je upitao reče da je sat
zaboravio kod kuće. Oficir se navodno ustrijelio.
UMIRUĆI: Taj nije izdržao. Mislim prijezir.
ŠVEJK: Druge strijeljaju češće no sebe. U Vroclavu je
neki gostioničar, koga je prevarila žena s njegovim
vlastitim bratom, par kaznio prijezirom, i ničim
više. Gaćice što ih je našao na teretnim kolima
svoga brata stavio je na noćni ormarić, pa je mislio
da će se ona zasramiti. Nakon što su ga oni na rat
nom sudu dali proglasiti neuračunljivim, prodali
su njegovo imanje i zajedno odselili. On je bio u
pravu samo utoliko što je njegova žena priznala
Dramski tekstovi I
jednoj prijateljici da se gotovo ženira što je uzela

njegov podstavljeni zimski kaput.
ZGRBLJENI: Zbog čega ste Vi ovdje?
ŠVEJK: Zbog krijumčarenja. Mogli su me i strijeljati,
ali sam trebao Gestapou kao svjedok protiv SS-a.
Profitirao sam od sukoba velikih. Skrenuli su mi
pozornost na to da imam sreću sa svojim imenom,
i čul sam, jer se zovem Švejk s »y«, ali ako se pišem
s običnim »i«, onda sam njemačkog podrijetla, i
mogu me unovačiti.
KLJASTI: Oni ih već sada izdvajaju iz zatvora.
ZGRBLJENI: Samo ako su njemačkog podrijetla.
KLJASTI: Ili su svojevoljno njemačkog podrijetla, kao
gospodin.
ZGRBLJENI: Ima nade samo ako je čovjek invalid.
KRATKOVIDNI: Ja sam kratkovidan, i nikada ne mogu
prepoznati glavešinu i salutirati.
ŠVEJK: Onda Vas mogu strpati u prislušnu četu koja
dojavljuje dolazak neprijateljskih aviona, tamo su
na mjestu čak i slijepci, jer kod slijepih je osobi
to razvijen sluh. Tako je jedan gazda iz Socza svom
psu izbo oči ne bi li bolje čuo. Vi ste dakle upo
trebljivi.
KRATKOVIDNI, očajno: Poznam jednog dimnjačara u
Brevnovu, koji Vam za deset kruna proizvede tak
vu groznicu da skačete kroz prozor.
ZGRBLJENI: To ni niš, u Vršovecu znam babicu koja
Vam za 20 kruna tako iščaši nogu da ste kripl za
čitav život.
KLJASTI: Meni su iščašili za pet kruna.
UMIRUĆI: Ja nisam morao ništa platiti. Imam pravu
ukliještenu kilu.
KLJASTI: Onda će Vas operirati u Pankracovom špi-
talu, a što ćete onda?
ŠVEJK, vedro: Kad vas čovjek sluša mogao bi još po
misliti i da se vama ne ide u rat koji se mora voditi
za obranu civilizacije od boljševizma.
Uđe vojnik, nešto posluje oko kante.
Svcjk u drugom svjetskom ratu 381
VOJNIK: Opet ste zasvinjili kiblu. Ne znate čak ni sra

ti, svinje.
ŠVEJK: Upravo smo kod boljševizma. Znate li vi što
je to boljševizam? To vam je zaprisegnuti saveznik
Wallstreeta, gdje je pod vodstvom Židova Rosen-
felda u Bijeloj kući zaključena naša propast. Voj
nik i nadalje nešto petlja oko kible ne bi li što čuo,
a Švejk strpljivo nastavlja: Ali nas oni ni napol ne
poznaju. Znate li onu о topniku iz Przemysla iz pr
vog svjetskog rata, kad se borilo protiv cara? Pje
va:
Stajao je uz top
Punio ga non stop.
Stajao je uz top
Punio ga non stop.
Uto rukne jedna kugla
Obje ruke mu ostrugla.
I dalje je stajao uz top
Nabijao ga non stop.
Stajao je uz top
Punio ga non stop.
Rusi se bore samo zato jer moraju. Oni nemaju

nikakve poljoprivrede jer su veleposjednici istri
jebljeni, a industrija im je uništena pustom jedno-
obraznošću, i jer su svjesni radnici ogorčeni zbog
velikih beriva direktora. Ukratko, sve je to ništa,
i kad mi to jednom osvojimo za Amerikance će već
biti kasno. Imam li pravo?
VOJNIK: Zaveži. Razgovori nisu dopušteni.
Odlazi ljutit s kantom.
UMIRUĆI: Čini se da ste Vi špici.
ŠVEJK, vedro: Nikakav špici. Ja samo redovito slu
šam njemački radio. I Vi biste trebali osluhnuti
malo češće, to je ludo.
UMIRUĆI: Nije, nego sramota.
ŠVEJK, čvrsto: Ludo je.
KRATKOVIDNI: Čovjek im se ne mora baš zavlačiti
u guzicu.
ŠVEJK, poučno: Nemojte Vi tako. To je umijeće. Mno

ga bi se manja životinja veselila kad bi se uvukla
tigru. Tamo je nitko ne može dohvatiti i osjeća
se razmjerno sigurno, ali je teško doći.
ZGRBLJENI: Molim Vas, ne budite vulgarni. Nije baš
lijep prizor kad si Cesi baš sve dopuštaju.
ŠVEJK: Tako je govorio i Vanjek Jaroslav jednom tu
berkuloznom torbaru. Gostioničar »Labuda« u Bu-
djejovicama, dvometraš, natočio je torbaru samo
do pol, i kad ta krepalina nije rekla ništa, pozove ga
Vanjek na red: »Kako to možete otrpjeti, pa Vi
ste sukrivac!« Torbar Vanjeku opali jednu, i to
je bilo sve. A sada ću pozvoniti da požurite s tim
svojim ratom, ni ja nemam vremena na pretek.
Ustane.
MALI DEBELJKO, koji je dotad sjedio postrance: Ne
ćete zvoniti.
ŠVEJK: A zašto ne?
DEBELI, autoritativno: Jer nama vrijeme prolazi do
voljno brzo.
UMIRUĆI: Vrlo točno. A zašto su Vas hapali?
DEBELI: Jer mi je ukraden pas.
ŠVEJK, sa zanimanjem: Možda jedan špic?
DEBELI: Znate nešto о tome?
ŠVEJK: Kladim se da se zovete Vojta. Drago mi je što
sam Vas još mogao sresti. Pruži mu ruku, no De
beli se ne osvrće: Ja sam Švejk, što Vama ne go
vori ništa, ali možete prihvatiti moju ruku, kladim
se da više niste prijatelj Nijemcima, sad, kad tu
sjedite.
DEBELI: Na temelju iskaza moje dvorkinje optužio
sam esesovce da su mi ukrali psa; je li Vam to do
voljno?
ŠVEJK: To mi je posve dovoljno. Kod nas u Budjejovi-
cama bio neki učitelj koga je tužio učenik, pa mu je
nasjeo, da je za vrijeme Službe Božje svirajući or
gulje držao na pultu novine. Bio je inače religiozan,
i njegova je žena to ispaštala jer joj je bio zabra
nio da nosi kratke suknje, ali su ga poslije toli
ko gnjavili i preslušavali da je na kraju rekao ka
Sve i к u drugom svjetskom ratu 383
ko više ne vjeruje ni u svadbu u Kani. Marširat

ćete po Kavkazu i fućkati na Hitlera, samo, kako
je rekao gostioničar »Labuda«, ovisi о tome gdje
se na što fućka.
DEBELI: Ako se zovete Švejk, jedan se, kad su me
vodili kroz vrata, dogurao do mene, neki mladić.
Uspio mi je samo došapnuti: »Pitajte za gospodina
Svejka«, a onda su zatvorili vrata. Sigurno još stoji
vani.
ŠVEJK: Odmah ću pogledati. Uvijek sam se nadao da
će se jutrom skupiti šačica ljudi pred vojnim zat
vorom, gostioničarka »Peharčeka«, koja se ne da,
i možda jedan veliki debeljko, kako čekaju na Švej-
ka, i to uzalud. Pomozite mi koji od gospode!
Priđe prozorčiću ćelije te se popne na leđa čovjeku sa
štukama ne bi li pogledao van.
ŠVEJK: To je mladi Prohaska. Teško da me vidi. Daj
te mi štaku.
Dodaju mu je, i on stane mahati. Čini se da ga je mladi
Prohaska opazio, a Švejk se s njime sporazumijeva ve
likim gestama. Naznačuje velikog čovjeka s bradom —
— Balouna — i gestama pokazuje jedenje trpanjem u
usta, zatim i nošenje pod rukom. Zatim opet siđe s le
đa čovjeka sa štakama.
ŠVEJK: Vjerojatno vas čudi to što ste vidjeli kako po
kazujem. Sklopili smo prešutni sporazum, zbog ko
jega je on osobno došao. Uvijek sam slutio da je
poštenjak. Tim sam lamatanjem samo ponovio ono
što je učinio on, da vidi kako sam shvatio. Vjero
jatno je htio postići da bez teških misli u glavi
marširam na Rusiju.
Izvana se začuje zapovijed pa marševski korak, zatim
zasvira kapela. To je Marš Horsta Wessela.
UMIRUĆI: Što se to zbiva? Jeste li vidjeli štogod?
ŠVEJK: Pred vratima je gomila ljudi. Vjerojatno bata-
ljon koji upravo izlazi.
ZGRBLJENI: Užasna glazba.
ŠVEJK: Meni je zgodna, jer je žalosna i poletna.
KLJASTI: Uskoro ćete je češće čuti. Marš Horsta Wes-
Drumski tekstovi I 384
sela sviraju gdje god stignu. Spjevao ga je neki

gonič. Rado bih znao što mu znači njegov tekst.
DEBELI: Mogu Vam pomoći s prijevodom. Razvij bar
jak / Čvrsto zbij redove / Stupa SS čvrsta mirna
kroka / Drugovi kojih krv je prije naše tekla / U
duhu se svrstavaju s nama.
ŠVEJK: Meni je poznat jedan drugi tekst, a pjevali smo
ga u »Peharčeku«.
Pjeva kao pratnja vojne glazbe, i to tako da pripjev
pjeva prema melodiji, a kitice govori uz pratnju bub
njeva:
Za bubnjem stupaju
Sve telci mali
О kožu za bubanj
Sami su dali.
Mesar ih zove. Dok čvrsto stišće oči
Maršira telad, čvrst joj miran krok.
A kojoj krv se u klaonici već toči
U duhu ide s njom u bojni srok.
Podiže ruke
Sve jednofazne
Već umrljane krvlju
A još prazne.
U duhu ide s njim u bojni srok.
Križ nose preko
Rumena barjaka.
Za siromaka
Velika kvaka.
U duhu ide s njim u bojni srok.
Ostali zatvorenici prihvate pripjev od druge kitice da
lje. Na kraju se otvore vrata ćelije, a uđe njemački voj
ni liječnik.
VOJNI LIJEČNIK: No, lijepo da svi tako veselo pjeva
te. Onda će vas veseliti što držim da ste svi dovolj
no zdravi te možete stupiti u vojsku; svi ste dakle
S w jk u drugom svjetskom 385
primljeni. Ustaj, svi, i oblači košulje. Sve gotovo

i spremno za pokret. Za deset minuta. Ode.
Zatvorenici, utučeni, navlače košulje.
ZGRBLJENI: Bez liječničkog pregleda, pa to je posve
protuzakonito.
UMIRUĆI: Imam rak na želucu, mogu dokazati.
SVEJK, Debelom: Stavit će nas, čul sam, u različite di
jelove trupa, da ne budemo zajedno i radimo svi
njarije. Pa svako dobro, gospodine Vojta, bilo mi
je drago, i doviđenja u »Peharčeku«, oko šest, po
slije rata.
Kad se otvore vrata ćelije, ganuto mu stisne ruku. Bo
dro kao prvi odmaršira van.
SVEJK: Heitler! Naprijed na Moskvu!
8.
Nekoliko tjedana kasnije. Duboko u ruskim zimskim stepama mar*

šira dobri Hitlerov vojnik Švejk ne bi li dostigao svoje jedinice u
predjelu oko Staljingrada. Umotan je u veliku gomilu odjevnih
predmeta, zbog hladnoće.
ŠVEJK, pjeva:
Kad smo išli u Jaromjarž
Mislili smo da je laž
A stigli smo nekako
Baš na večeru.
Zaustavi ga njemačka patrola.
PRVI VOJNIK: Stoj! Lozinka!
ŠVEJK: Konačna pobjeda. Možete li mi reći kuda se
ide za Staljingrad, nekom sam nezgodom ispao iz
svoje kolone i sam hodam čitav dan.
Prvi vojnik ispituje njegove vojne isprave.
DRUGI VOJNIK, pruži mu čuturu: Odakle si?
ŠVEJK: Iz Budjejovica.
VOJNIK: Onda si Čeh.
ŠVEJK, kimne: Čul sam da tam napred ne stoji baš
dobro.
Oba se vojnika zgledaju; zloguko se smiju.
PRVI VOJNIK: A što ti kao Čeh imaš tu izgubiti?
ŠVEJK: Niš tu nemam zgubiti, nego stižem kao pomoć
i zaštita civilizacije od boljševizma, a i vi, inače
kugla u glavu, nisam li u pravu?
PRVI VOJNIK: Ipak bi ti rado dezertirao.
ŠVEJK: Ne bih ja dezertirao, radije bih se sam odmah
S v e jk u
d rugom sv je tsk o m 387
ustrijelio, jer bih prekršio vojnu zakletvu a ne

umro za Hitlera, Heil Hitler.
DRUGI VOJNIK: Tako dakle, ti si od onih uvjerenih.
Uzme mu čuturu.
ŠVEJK: Ja sam uvjeren kao Tonda Novotni, koji se u
Visočau predstavljao kao crkvenjak koji traži mje
sto, a nije znao je li župnik protestant ili katolik,
jer je župnik bio u hozntregerima i u sobi imao
neku žensku, pa je rekao da je protestant, i već je
bilo krivo.
PRVI VOJNIK: A zašto to mora biti baš Staljingrad, ti
dvoličini savezniče?
ŠVEJK: Jer je tamo, drugovi, kancelarija moga puka,
od koje moram dobiti pečat da sam se javio, inače
su mi vojne isprave sranje, i više se neću moći po
kazati u Pragu. Heil Hitler!
PRVI VOJNIK: A kad bismo ti rekli: »Hitler je sranje«,
mi kanimo dezertirati k Rusima i htjeli bismo te
povesti sobom jer znaš ruski, a češki mu je na
vodno sličan?
ŠVEJK: Češki mu je vrlo sličan. Ali ja vam to ne bih
savjetovao, ja se, gospodo, ovdje ne snalazim, i ra
dije bih se propitao za put prema Staljingradu.
PRVI VOJNIK: Jer nam se možda ne usuđuješ vjero
vati, to je razlog?
ŠVEJK, Ijubezno: Radije bih vas smatrao dobrim voj
nicima. Jer kad biste vi bili dezerteri, pod svaku
biste cijenu ponijeli nešto za Ruse, kakvu stroj
nicu ili slično, možda kakav dobar dalekozor, koji
bi im mogao dobro poslužiti, i podigli biste ga vi
soko iznad glave da odmah ne pucaju. Tako se ra
di, čul sam.
PRVI VOJNIK, smije se: Misliš, to će razumjeti prem
da nije ruski? Razumijem te, ti si od onih oprez
nih. Radije reci da bi samo malo vidio svoj grob
u Staljingradu. Pođi onuda. Pokaže mu smjer.
DRUGI VOJNIK: A ako te tko pita, mi smo vojna pa
trola, i ispitivali smo te do kostiju, neka znaš.
PRVI VOJNIK, u odlasku: Savjet ti, brate, nije loš.
ŠVEJK, maše za njima: Ma to je prirodno, i do viđenja!
Vojnici žurno odu. I Svejk se kreće dalje smjerom koji

su mu naznačili, ali se ipak vidi kako ga zaobilazi u lu
ku. Nestaje u mraku. Kad se opet pojavi na drugom
kraju, malo zastane kod jednog putokaza te pročita:
»Staljingrad — 50 km«. Zaklima glavom te odmaršira
dalje. Oblaci na nebu sada su crveni od požara. Stupa
jući, promatra ih sa zanimanjem.
SVEJK, pjeva:
Mislili su da je služba
Kao pravi raj
Da traje tjedan ii 14 dana
I onda — kraj!
Dok Švejk maršira pušeći lulu oblaci izblijede, a u ru
žičastom svjetlu izroni švejkov stol u »Peharčeku«. Na
podu kleči njegov prijatelj Baloun, uza nj stoji s vezi
vom udovica Kopecka, a za stolom, uz pivo, sjedi kuć
na pomoćnica Ana.
BALOUN, tonom litanija: Kunem se sad bez daljnjega
na prazan želudac, jer su propali svi pokušaji s
raznih strana da mi namaknu meso, kunem se da
kle premda dosad nisam dobio pristojna obroka,
na Djevicu Mariju i Sve Svete, da nikada dobro
voljno neću stupiti u vojsku nacističku, tako mi
pomogao Svemogući Bog. Činim to u spomen na
svog prijatelja gospodina Švejka, koji sad maršira
po ledenim ruskim stepama, vjerno vršeći dužnost,
jer drugačije nije moglo biti. Bio je dobar čovjek.
ANA, potegne gutljaj iz krigla, ustane i zagrli ga: A vjen
čanje će biti čim stignu papiri iz Protivina. Pošto
ga je poljubila, Kopeckoj: Šteta što i po Vas ne
ispada dobro.
Mladi Prohaska stoji na vratima s paketom u ruci.
GOSPOĐA KOPECKA: Gospodine Prohaska, zabranila
sam Vam da nogom prestupite ovaj prag, među
nama je svršeno. Time što Vaša velika ljubav ne
dostaje ni za kilu suhog mesa.
MLADI PROHASKA: A ako sam ga ipak donio? Pokaže.
Kila suhog mesa.
GOSPOĐA KOPECKA: Gle, donijeli ste? Unatoč stro
gim kaznama koje su oglašene?
S v c jk u drugom sv je tsk o m
ANA: Nije više bilo neophodno, ne? Gospodin Prohaska

zakleo se i bez toga.
GOSPOĐA KOPECKA: Ali priznat ćete da to dokazuje
pravu ljubav gospodina Prohaske. Rudolfe!
Vatreno ga grli.
ANA: О što bi to veselilo gospodina Švejka samo da
zna, dobri taj čovjek. Nježno gleda Svejkov kruti
šešir što visi nad šankom. Dobro pazite taj šešir,
gospođo Kopecka, ja čvrsto vjerujem da će go
spodin Švejk nakon rata doći po njega.
BALOUN, njušeći paket: Uz to mora ići leća.
»Peharček« opet iščezne. Iz pozadine dotetura nekakav
pijanac u dva debela ovčja krzna i s kacigom na glavi.
Susreće Svejka.
PIJANI: Stoj! Tko ide? Vidim, jedan si od naših a ne
neki gorila, hvala Gospodu! Ja sam vojni svećenik
Ignaz Bullinger iz Metza, imate li možda malo treš-
njeve vodice uza se?
ŠVEJK: Pokorno javljam da nemam.
VOJNI SVEĆENIK: To me čudi. Nije mi potrebna za
lokanje, kao što si možda pomislio, lopužo, tako ti
misliš о jednom svećeniku. Potrebna mi je za moj
auto, onaj tamo s poljskim oltarom, nestalo je
benzina, oni u Rostovu štede benzin na dragom
Bogu, što će skupo platiti kad stupe pred prije
stolje Božje, a on ih zapita gromovnim glasom: »Vi
ste motorizirali moj oltar, a onda, gdje je benzin?«
ŠVEJK: Gospodine vojni velečasni, ja ne znam. Mo
žete li mi reći kuda se ide za Staljingrad?
VOJNI SVEĆENIK: Sam Bog zna. Znaš li ono kako je
biskup za oluje pitao kapetana: »Hoćemo li se izvu
ći?«, a kapetan mu odgovori: »U Božjim smo ru
kama, biskupe«, na što ovaj reče samo: »Stojimo
tako loše?«, pa mu brižnu suze? Sjedne u snijeg.
ŠVEJK: Je li gospodin Scharführer Bullinger Vaš go
spodin brat?
VOJNI SVEĆENIK: Da, žalibože, njega dakle poznaš?
Nemaš trešnjevače ili votke?
SVEJK: Ne, i prehladit ćete se budete li sjedili u sni
jegu.
VOJNI SVEĆENIK: Nije mene šteta. Štede na benzinu,

pa neka vide kako će se provesti bez Boga i bez ri
ječi božje u boju. Na kopnu, u zraku, na moru i
tako dalje. Ja sam samo uz najteže duševne borbe
stupio u taj njihov blesavi Nacistički savez za nje
mačke kršćane. Za njih se odričem Gospodina Isu
sa kod Židova, i u propovijedima činim od njega
kršćanina plavih očiju da sve puca, a onda upletem
Wottana i velim im kako svijet mora postati nje
mački pa stajalo to i rijeke krvi, zato jer sam svi
nja, svinja otpadnička, koja je izdala svoju vjeru
za novac, a oni mi daju još premalo benzina, po
gledaj samo dokle su me doveli.
ŠVEJK: U ruske stepe, gospodine vojni svećeniče, i bo
lje bi bilo da pođete sa mnom u Staljingrad pa da
ispavate svoje pijanstvo. Podigne ga i vuče nekoli
ko metara. Ali morate hodati i sami, inače ću Vas
ostaviti da ležite, ja moram stići do svog bataljo-
na, u pomoć Hitleru.
VOJNI SVEĆENIK: Ne mogu ovdje ostaviti poljski ol
tar, boljševici će ga opljačkati, a što onda? Oni su
pogani. Prošao sam onuda sprijeda pokraj neke
kolibe, dimio se dimnjak, možda bi oni imali vot-
ke, raspalit ćeš ih jednom kundakom, i gotovo. Je
si li ti njemački kršćanin?
ŠVEJK: Ne, obični. Nemojte se zabljuvati, zamrznut će
se na Vama.
VOJNI SVEĆENIK: Da, paklenski mi je zima. Raspalit
ću vatru, tamo u Staljingradu.
ŠVEJK: Najprije moramo stići do njega.
VOJNI SVEĆENIK: Nisam baš jako uvjeren. Mirno i
gotovo trijezno: Znaš li ti — a kako se zapravo zo
veš? — da mi se oni smiju u lice, meni, božjem
svećeniku, kad im zaprijetim paklom? Mogu to ob
jasniti samo tako da su stekli dojam kako su već
tamo. Vjera je postala stari dronjak, a tomu je
kriv Hitler, ne reci to nikome.
ŠVEJK: Hitler je prdac, velim ti to jer si pijan. Za Hit-
lera su najviše krivi oni koji su mu u Miinchenu
dali Ćehoslovačku kao darak, za »doživotni mir«,
koji se ispostavio kao blic mir. A rat opet kao du-
S v e jk u drugom sv je tsk o m 391
govječan, i ne za malo njih doživotan; tako se va

ra čovjek.
VOJNI SVEĆENIK: Ti si dakle protiv rata koji se mo
ra voditi protiv bezbožnika boljševika, lopove je
dan. Znaš li ti da ću te u Staljingradu dati strije
ljati?
ŠVEJK: Ako se ne saberete i junački zakoračite nećete
Vi ni stići do Staljingrada. Nisam ja protiv rata i
ne marširam ja na Staljingrad iz vica, nego jer je
kuhar Nacek još u prvom svjetskom ratu rekao:
»Gdje tanad fijuče, tu je i vojna kuhinja.«
VOJNI SVEĆENIK: Ništa ti tu meni ne pričaj. Potajno
misliš: »Poljubi me u guzicu s tim tvojim ratom«,
vidim ti na nosu. Pograbi ga. Zašto tvrdiš da si za
rat, koja ti korist od njega, priznaj da sereš na nj!
ŠVEJK, grubo: Ja marširam na Staljingrad kao i ti jer
je tako zapovijeđeno, i jer bi mi osamljeni putnici
ovdje umrli od gladi. Rekao sam ti već jednom.
Stupaju dalje.
VOJNI SVEĆENIK: Voditi rat pješice, to je deprimant-
no. Stane. Ondje vidim kolibu, idemo tamo, jesi li
otkočio pušku?
JJkaie se koliba, prilaze joj.
ŠVEJK: Ali prosim, ne stvarajte gužvu, i to su ljudi, a
Vi ste se već dosta nalili.
VOJNI SVEĆENIK: Drži pušku na gotovs, pogani su
to, i nikakva pogovora!
Iz kolibe iziđe stara seljanka i mlada žena s malim dje
tetom.
VOJNI SVEĆENIK: Gle, ove misle bježati. Moramo to
spriječiti. Pitaj ih gdje su zakopale votku. I pogle
daj samo kakav ta ima šal, taj ću si uzeti, paklen
ski mi je zima.
ŠVEJK: Zima Vam je jer ste pijani a imate već dva
krznena kaputa. Mladoj ženi, koja se ukipila: Do
bar dan, koji put vodi za Staljingrad?
Mlada žena pokaže mu smjer, ali kao da je duhom od
sutna.
VOJNI SVEĆENIK: Je li priznala da imaju votke?
Dramski tekstovi I
ŠVEJK: Daj sjedni, a ja ću pregovarati, pa onda idemo,

ne želim nikakva škandala. Ženi, Ijubezno: Zašto
stojite tako pred kućom? Htjele ste baš otići? l e
na himne. Ali šal Vam je pretanak. Nemate ništa
drugo za obući? To je skoro premalo.
VOJNI SVEĆENIK, sjedeći na zemlji: Uzmi kundak,
sve su to sami gorile. Pogani.
ŠVEJK, grubo: Jezik za zube. Ženi: Votke? Čovjek je
bolestan.
Švejk je sva pitanja popratio oslikavajućim gestama.
Žena odmahne glavom.
VOJNI SVEĆENIK, zločesto: Odmahuješ glavom? Dat
ću ja tebi. Meni zima, a ti odmahuješ glavom. S mu
kom se osovi i zatetura prema ženi, podignute pe
snice. Ona uzmakne u kolibu i zatvori za sobom
vrata. Vojni svećenik stane udarati u njih nogom
te provali u kolibu. Sredit ću ja tebe.
ŠVEJK, uzalud ga pokušava zadržati: Ostanite vani.
Nije to Vaša kuća. Pođe za njim unutra. Začuje se
ženski krik i šumovi borbe. Švejk, iznutra: I sklo
pite taj nož. Hoćeš li se smiriti? Prebit ću ti ruku,
svinjo. A sad mir.
Iz kolibe iziđe žena s djetetom. Na njoj je kaput vojnog
svećenika. Za njom izlazi stara.
ŠVEJK, izlazi za njima: Nek ispava svoje pijanstvo. Na-
stojte se sad izgubiti.
STARA, nakloni se Švejku na starinski način: Bog ti
platio, vojniče, dobar si čovjek, i kad bismo imale
kruha dala bih ti dobar komad. Dobro bi ti došao.
Kuda te vodi put?
ŠVEJK: A, prema Staljingradu, majčice, u rat. Možete
li mi reći kako ću onamo?
STARA: Ti si Slaven, govoriš kao i mi, nisi došao ubi
jati, nisi jedan od Hitlerovaca. Bog te blagoslovio.
Počne ga naveliko blagosiljati.
ŠVEJK, nimalo zbunjen: Ne uzrujavaj se, majčice, Sla
ven sam, i ne rasipaj blagoslov na mene, jer ja sam
tek pomoćni narod.
Svejk u drugom svjetskom rti 393
STARA: Čuvao te Bog, sine, čista si srca, dolaziš nam

upomoć, pomoći ćeš tući Hitlerovce.
SVEJK, čvrsto: Ne zamjeri, moram dalje, nisam ja bi
rao. I čini mi se, majčice, da si ti meni gladna.
STARA, premda je kći vuče za rukav: Pomoći ćeš nam
da istjeramo te lupeže, požuri, vojniče, Bog te
blagoslovio.
Mlada žena odvuče stariju, i one odu. Švejk stupa da
lje kimajući glavom. Smračilo se, i nebo se оsido zvi
jezdama. Svejk opet zastane kraj putokaza i osvijetli
ga baterijom. Zapanjen pročita: »Staljingrad — 50
km«; stupa dalje. Iznenada odjeknu hici. Švejk smje
sta uzdigne pušku na predaju. Ali nitko ne izlazi, a i
pucnjava zamukne. Švejk ubrza korak. Kad se opet
pojavi u svom kruženju gotovo je bez daha, i sjedne na
snježni nanos.
ŠVEJK, zapjeva:
Do Kovna kad smo se dovukli
Nije nam dobro bilo,
Za čašicu rakije
Čizme su nam svukli.
Lula mu ispadne iz usta, on usne i sniva. U zlatnom
svjetlu izranja njegov stalni stol u »Peharčeku«. Za
stolom sjede Kopecka u vjenčanici, mladi Prohaska u
nedjeljnom odijelu, Kati, Ana i Baloun, pred kojim
stoji pun tanjur.
GOSPOĐA KOPECKA: A za svadbeni ručak, gospodine
Baloun, dobit ćete suhog mesa. Zakleli ste se i bez
toga, to Vam služi na čast, ali da zakletvu i održi
te, dobro bi tu i tamo došao komadićak mesa.
BALOUN, dok jede: Ja eto jako volim jesti. Blagoslov
božji. Dragi Bog je stvorio sve, od sunca pa do
mrvice. Pokaže tanjur: Može li ovo biti grijeh? Go
lubići što lete, pilići eto, kljucaju zrnca po tlu. Go
stioničar u »Husu« znao je prirediti piletinu na
17 načina. 5 na slatko, 6 na kiselo, 4 s nadjevom.
Vino mi niče iz zemlje kao i kruh, govorio je pastor
u Budjejovicama, koji ništa nije smio jesti zbog še
ćera, a ja nisam kadar. Trideset i druge, u Plzenu,
jeo sam zeca u Dvorskoj pivovari, kuhar je u među
vremenu umro, ne idite više tamo, takva zeca više
Dramski tekstovi 1
nisam doživio. Bio je s umakom i okruglicama. To

samo po sebi nije ništa neobično, ali u umaku je
bilo nešto od čega su okruglice dobile, ma, nešto
ludo, više nisu sličile same sebi, zbilja je bio izvr
stan, nikada više nisam naletio, kuhar je recept
ponio u grob. To je propalo za čovječanstvo.
ANA: Nemoj kukati. Što bi na to rekao sada gospodin
Švejk, koji vjerojatno nema više ni pečenih krum
pira?
BALOUN: Istina je. Čovjek se već nekako snađe. U
Pudonicu, kada se udavala moja sestra, razbaciva
li su se opet količinama; 30 ljudi kod pudoničkog
gostioničara, momci, ženske i starci, nisu odusta
jali, juha, pečena teletina, svinjsko, kokoši, dva te-
leta i dvije masne svinje, od glave do repa, uz to
okruglice i kupus iz bačve, pa onda tek pivo, pa ra
kija. Znam samo da mi tanjur nikada nije bio
prazan, a nakon svakog zalogaja vrč piva ili rakija
u čaši za vodu. Jednom je zavladala tišina kao u
crkvi kad su donijeli svinjsko. Sve sami dobri lju
di, tako dok su skupa sjedili i jeli do sita, za sva
koga bih dao ruku u vatru. A bilo je među njima
baš svakakvih tipova, jedan sudac okružnog suda
u Plzenu, u privatnom životu krvolok za lopove i
radnike. Jelo čini čovjeka neškodljivim.
GOSPOĐA KOPECKA: U čast gospodina Balouna ot-
pjevat ću sada pjesmu о »Peharčeku«. Pjeva:
Pjesma о »Peharčeku«
Dođi i sjedni, drag si gost,

Preda te nek stave
S kupusom meso, u juhi kost,
II ribu iz Vltave.
Iz lonca ako hoćeš tov
Nad glavom moraš imat krov.
Čovjek si kom patri njega
I čast i dika, a za svega
Osamdeset helera.
Sve j к drugom svjetskom ratu 395
Štovanja nećeš trebat ti,

Časti, to su trice,
Jer mi ćemo te pozvati
Već ako imaš lice.
Ovdje možeš biti zgodan
I kad nisi vicu odan.
Jedi sir i pivo pij,
Dobro si nam došao ti
I osamdeset helera.
Pogledasmo jutrom van
Kakvo se vrijeme nudi
I gle, ljubak restoran
Baš iz zemlje ljudi.
Bit će to čem čovjek sliči
Nikog neće mimoići,
Pred snijegom, vjetrom, krova eto
Jer ljuto smo se smrzli netom
I s osamdeset helera.
Taj pripjev pjevaju svi.

BALOUN: Kao kad su mom djedu, koji je kod Vodo
voda bio financijski savjetnik, rekli u Pankraci-
jevoj klinici kako mora biti umjeren jer će inače
oslijepiti, a on im odgovori: »Dosta sam toga vi
dio, ali dosta jeo — to ni izdaleka.« Odjednom za
stane usred jela: Isuse, samo da nam se tamo u ve
likoj zimi ne smrzne Švejk!
ANA: Ne smije leći. Kažu, baš kad im postane lijepo
toplo, najbliži su smrti od smrzavanja.
»Peharčeka« nestane. Opet je dan. Počelo je sniježiti.
Švejk se pomakne pod pokrivačem od pahuljica. Za
čuje se škripa gusjenica nekog tenka.
ŠVEJK, osovi se: Skoro sam zadrijemao. Ali sad napri
jed, u Staljingrad! Ustane i stane opet marširati.
Uto iz snježne vijavice izrone velika oklopna kola
puna njemačkih vojnika; lica im pod kacigama
plavkasta ili blijeda kao vapno, svi su umotani u
kojekakve krpe, krzna, pa čak i ženske suknje.
VOJNICI, pjevaju:
Njemački miserere
Jednog lijepog dana zapovjedili nam glavari

Da mali grad Danzig osvojimo za njih.
S bombarderima i tenkovima upali smo u Poljsku
bijednu,
I osvojili smo je u trećem tjednu.
Nek pomogne nam Bog.
Da Norvešku i Francusku osvojimo za njih.
Upali smo u Norvešku i Francusku bijednu
I osvojili ih druge godine u petom tjednu.
Da Srbiju, Grčku i Rusiju osvojimo za njih.
Pa smo upali u Srbiju i Grčku, u Rusiju eto,
I borimo se sad za goli život već drugo dugo ljeto.

Da dno mora i Mjeseca gorje osvojimo za njih.
A teško je već i ovdje, u Rusiji. Dušman ljut,
I hladna zima, a kući nepoznat nam put.
Nek pomogne nam Bog i povede nazad našem
domu.
Oklopna se kola opet izgube u vijavici. Švejk i dalje

stupa. Pojavljuje se putokaz koji upućuje na poprečan
smjer, Švejk ga ignorira. Odjednom zastane i stane
osluškivati. Pa se sagne, tiho zazviidi i zapucketa pr
stima. Iz grmlja prekrita snijegom ispuze izgladnjelo
pseto.
ŠVEJK: Pa ja sam znao da se to ti skrivaš po grmlju i
razmišljaš hoćeš li izići ili ne, je 1? Ti si križanac
između šnaucera i ovčara, s malo primjese doge, i
zvat ću te Ajaks. Ne gmiži, i prestani drhtati, ne
podnosim to. Nastavlja stupati, a pas ga prati. Ide
mo prema Staljingradu. Tamo ćeš naći još pasa,
ondje je pogon. Ako hoćeš preživjeti rat, drži se
čvrsto drugih i običaja, nikakvih ekstra izleta, i
budi kuš dokle god možeš gristi. Rat ne traje vječ
no, baš kao ni mir, a nakon toga povest ću te u
Svejk u drugom svjetskom ratu 397
»Peharček«. Ali s Balounom, Ajaks, moramo oprez

no, da te ne pojede. Bit će opet ljudi koji će htjeti
psa, i krivotvorit će se rodovska stabla, jer svi tra
že čistu rasu, što je glupost, ali eto, traže. Ne pet
ljaj mi se među noge jer ću te opaliti. Naprijed,
na Staljingrad!
Mećava biva gušća i gušća, skriva ih.
Epilog
Dobri Hitlerov vojnik Švejk neumorno stupa prema njemu još uvijek
dalekom Staljingradu, kadli se iz snježne mećave začuje divlja
glazba, a onda se pojavi natprirodno velik lik: Adolf Hitler. Dolazi
do povijesnog susreta između Švejka i Hitlera.
HITLER: Stoj! Da 1 dušman ili drug?

ŠVEJK, salutira već po navici: Heitler!
HITLER, kroz oluju:
Što? Ne razumijem ni riječi.
ŠVEJK, glasnije:
Heitler, rekoh. Razumijete sad?
HITLER: Da.
ŠVEJK: To Vas vjetar priječi.
HITLER:
Točno. Oluje sve je viši rast.
A znate li tko sam?
ŠVEJK: Nemam čast.
HITLER: Ja sam Führer.
Švejk, koji je već ostao stajati ispružene ruke, ispusti
pušku pa prestrašeno podigne i drugu ruku, kao da se
predaje.
ŠVEJK: О sveti Josipe!
HITLER: Smirite se! A tko ste Vi?
ŠVEJK: Ja sam Švejk iz Budjejovica, tamo gdje zavija
Vltava. Pohitao sam amo da Vam pomognem kod
Staljingrada. Recite mi, molim Vas lijepo, samo
još ovo: a gdje je on?
HITLER:
О otkud bih ja to do vraga znao
Svcjk u drugom svjetskom ratu
Kad je boljševički promet posve stao!

Staljingrad-Rostov, na karti je ta pruga
Ne mnogo duža od mog malog prsta.
A sad se ustanovljuje da je vrlo duga.
Usto, i ove godine je zima jako rano stigla
Trećega studenog umjesto petog, već drugu godinu
tako.
Ta je zima pravi boljševički ratni mamac,
Na primjer više ne znam gdje je krma a gdje
pramac.
Polazište mi je bilo da pobjeđuje jači.
ŠVEJK: Pa to se i dogodilo.
Počeo je toptati nogama i lupati se rukama po tijelu,
jer mu je jako zima.
HITLER:
Gospodine Švejk, izgubi li Treći Reich, to znači
Da su sile prirode pobijedile u bici.
ŠVEJK: Da, čul sam, zima i boljševici.
HITLER, počinje nadugo objašnjavati:
Istok ili Zapad: iz povijesti to slijedi.
Još dok je Hermann, taj Herusk ...
ŠVEJK: Objašnjavajte usput, sve mi se već ledi.
HITLER: Lijepo. Onda naprijed.
ŠVEJK: Ali kuda ću s Vama sada?
HITLER: Pokušajmo na sjever.
Probijaju se nekoliko koraka na sjever.
ŠVEJK: U snijeg do brade tu se pada.
HITLER: Onda na jug!
Probijaju se nekoliko koraka na jug.
ŠVEJK, zastane, zviždi:
Tu leže brda mrtvaca.
HITLER: Onda na istok.
Probijaju se nekoliko koraka na istok.
ŠVEJK, zastane, zazviždi:
Gle crvenih faca.
HITLER: Točno.
ŠVEJK: Da pođemo možda kući? Smisla tu ima.
HITLER: Tu je moj njemački narod. A ne mogu к

njima.
Hitler stane brzo stupati u svim smjerovima. Švejk ga
zviždukom vraća.
HITLER: Na sjever. Na jug. Na istok. Na zapad.
ŠVEJK: Ne možete dalje. Ali ni ovdje skapat.
Hitler se sve brže kreće u svim smjerovima.
ŠVEJK, započinje pjesmu.
Nema ti nazad, naprijed nije bolje.
Bankrotirao gore, propao si dolje.
Istočnjak ti leden, na vruće tlo si stao
Da iskreno velim, ni sam ne bih znao
Bil pucao u te ili na te srao.
Hitlerovi se očajni iskoraci pretvaraju u divlji ples.
ZBOR SVIH SUDIONIKA U IGRI, koji svi skidaju ma
ske i prilaze rampi:
Pjesma о Vltavi

Vremena se mijenjaju. Golemi i svijetli
Planovi moćnih svijaju krila.
Te stupaju kao krvavi pijetli.
Mijenjaju se vremena, ne pomaže tu sila.
Dani Komune
Preveo
Zvonimir Mrkonjić
Suradnik
Ruth Berlau
Osobe:
MME CABET, švelja

JEAN CABET, mladi radnik, njen sin
»PAPA«, član narodne garde, pedesetogodišnjak
COCO, član narodne garde, njegov prijatelj
KRUPNI GOSPODIN
KONOBAR
RANJENI NJEMAČKI OKLOPNIK
DVOJE DJECE
THIERS
JULES FAVRE
SOBAR
BABETTE CHERRON, švelja, prijateljica
Jeana Cabeta
FRANCOIS FAURE, sjemeništarac,
sada u narodnoj gardi
PHILIPPE FAURE, njegov brat, pekar
sada u redovnioj vojsci
GENEVIEVE GUERICAULT, mlada
učiteljica
PEKARICA
TRI ŽENE
PIERRE LANGEVIN, radnik, delegat Komune
BESLAY, VARLIN, RIGAULT, DELESCLUZE,
RANVIER — delegati Komune
ČETIRI GRADONAČELNIKA
GOSPODIN POREZNIK
NJEGOVA ŽENA
PRODAVAČ NOVINA
JEDNA ARISTOKRATKINJA
NJEZINA NEĆAKINJA
MARQUIS DE PLOEUC, guverner francuske
banke
DEBELI DUHOVNIK
PORTIR
STARI PROSJAK
OFICIR NARODNE GARDE
BISMARCK
GUY SUITRY, zaručnik Genevieve
Guericault, poručnik redovne vojske
UMIRUĆA ŽENA
PRIPADNICI NARODNE GARDE
DELEGATI KOMUNE
VOJNICI REDOVNE VOJSKE
MUŠKARCI I ŽENE
1.
Oko 22. siječnja 1871. Pred kavanicom na Montmartreu gdje je

smješten ured za regrutaciju. Na kavani natpis »Građani, otjerajte
Pruse! Pristupite narodnoj gardi!« Za jednim stolom pred kavanom
krupni gospodin u debelom kaputu razgovara s konobarom. Sprijeda
razgovara dvoje djece noseći kartonsku kutiju. Topovska paljba.
KONOBAR: Monsieur Bracque tri put je ovamo navra

ćao da se raspituje za vas.
KRUPNI GOSPODIN: Što, zar je Bracque ovdje u Pa
rizu?
KONOBAR: Samo na kratko. Evo pisamca, Monsieur.
KRUPNI GOSPODIN čita: U ovom Parizu čovjek više
nema mira. Cijene, procenti, provizije! Rat je, svat
ko tome pridonosi kako može. Znate li nekog hra
brog, pouzdanog čovjeka koji bi preuzeo jedan
posao? To se rijetko slaže, zar ne?
KONOBAR: Naći ćemo nekoga. Dobije napojnicu. A
Monsieur zaista više voli čekati tu na zimi?
KRUPNI GOSPODIN: Od nekog vremena zrak je u va
šem lokalu vrlo loš.
KONOBAR pogleda na natpis »Građani, otjerajte Pru
se! Pristupite narodnoj gardi!«: Shvaćam.
KRUPNI GOSPODIN: Zbilja? Ako plaćam 80 franaka
za doručak, neću da mi smrdi cijeli znoj predgra
đa. I budite tako ljubazni pa ostanite u blizini i
držite daleko od mene tu gamad.
Pokaže na djecu.
Dolaze bijedno odjevena žena i mladi radnik, noseći iz
među sebe košaru. Djeca se obraćaju ženi.
MME CABET: Ne, neću ništa uzeti. Da, možda poslije.
Kunić, kažeš? Jean, što misliš о nedjeljnoj pečen-

ki?
JEAN: To nije kunić.
MME CABET: Ali on traži 14 i po franaka.
DIJETE: Meso je svježe.
MME CABET: Najprije moram vidjeti, što će nam da
nas platiti. Čekajte tu, djeco, možda kupim to me
so. Hoće krenuti, a iz košare ispadne nekoliko ko
karda. Pripazi bolje, Jean, mora da smo ih putem
već nekoliko izgubili. Onda ću opet misliti da ne
paze kad broje.
KRUPNI GOSPODIN: Svuda se prave poslovi! Poslovi,
poslovi, dok Prusi vode rat!
KONOBAR: Mali i veliki, Monsieur.
U pozadini marševski koraci i buka.
KRUPNI GOSPODIN: Što je to? Hej ti, potrči tamo
pa pogledaj što se tamo događa, dobit ćeš 5 fra
naka.
Jedno dijete otrči.
MME CABET: Donijeli smo kokarde, Emile.
KONOBAR: Monsieur ima jedan mali posao za vašeg
Jeana, Madame Cabet.
MME CABET: Oh, to je vrlo ljubazno od vas. Jean već
dva mjeseca nema posla. On je ložač, a vlakovi vi
še ne idu. Hoćeš li, Jean?
JEAN: Nije mi ni do kakvih poslova, majko, ti to znaš.
MME CABET: Oprostite, Jean je najbolji čovjek na
svijetu, ali uvijek ima svoje mišljenje. S njim je
pomalo kao s njegovim pokojnim ocem.
Unose košaru u kavanu.
KRUPNI GOSPODIN: Ovaj rat neće više dugo potra
jati. Vjerujte Aristideu Jouveu, svi poslovi što su
se mogli napraviti u ovom ratu napravljeni su. Svr
šeno je.
Uličicom dolaze hramljući tri člana narodne gar
de koji su se vratili iz borbe među tvrđavicama.
Prvi je »Papa«, građevinski radnik srednjih godi
na, drugi je Coco, urar, treći je Frangois Faure,
Dani Komune 407
mlađi sjemeništarac koji drži ruku u povesku. So

bom vode zarobljenog njemačkog oklopnika koje
mu je vilica povezana prljavim zavojem.
DJECA: Evo Frica! — Jesi dobio batina, Fric? — Smi
jemo li mu uzeti epolete, Messieurs?
»PAPA«: Služite se.
DJECA: Kako ide tamo, dobro?
»PAPA«: Da, Prusima!
DIJETE: Znači, guverner ne kapitulira.
»PAPA«: Ne barem pred Francuzima, sine moj. Kako
se kaže? Dolje gu . . .
DJECA: . . . verner!
»PAPA« konobaru: Tri vina, ne, četiri.
KONOBAR: Dobro. Samo, gazda zahtijeva da se plati
unaprijed. Četiri vina, to je 12 franaka.
COCO: Čovječe, zar ne vidiš da dolazimo iz borbe?
KONOBAR tiho: 12 franaka.
COCO: Poludjeli ste.
»PAPA«: Ne, nisu oni poludjeli, nego mi, Gustave. Po
ludio je onaj koji se tuče za jedan i po franak
dnevno! To je upravo pola vina kod vas, zar ne? A
čime se borimo? Kako? Gurne krupnom gospodinu
pušku pod nos. Ovo je moja ostraguša iz četrdese
tih godina, dovoljno je dobra za nove bataljone.
Pristojna puška koja je državu stajala 70 franaka,
danas bi stajala 200 franaka. Ali ta bi pogađala,
Monsieur.
COCO: Vino na sunce, pseto, inače ćeš dobiti po gubici.
Mi branimo Pariz, a vi gulikože zarađujete na piću.
»PAPA«: Monsieur mi nismo protjerali onog smrdljiv-
ca, proglasili republiku i stvorili narodnu gardu za
to da se na našim mukama zarađuje!
KRUPNI GOSPODIN: Pa to je anarhija! Vi nećete da
branite Pariz, vi ga hoćete osvojiti.
COCO: Da? A ti i tebi slični ga posjedujete, je li? »Pa-
pau«: Debeli je dobar. Ili bi možda trebalo reći:
Dobro je debeo. Njemu opsada ne škodi, eh?
Dramski tekstovi I
KRUPNI GOSPODIN: Messieurs, vi kao da zaboravlja

te gdje je fronta.
Vraća se dijete što je bilo otrčalo.
»PAPA«: Kako to? Trećem gardistu, mladiću s rukom
u povesku: Frangois, Monsieur misli da si zabora
vio u kojoj si bitci ranjen.
COCO: Monsieur misli da moramo stalno imati samo
Frica na umu kada ne dobijemo vina. Fric, što ti
0 tome misliš? Ti u svakom slučaju nisi debeo. Ko
nobaru, jedno vino za Frica, inače ćemo ti smrska
ti kavanu u komadiće. Četiri vina za 2 franka, ču
ješ li?
KONOBAR: Dobro. Ode.
KRUPNI GOSPODIN: Ostanite ovdje, čujete li.
DJECA pjevaju: Fric nije debeo. Fric nije debeo.
DIJETE koje se vratilo: Monsieur, ono što čujete je
207. bataljon. On je vrlo nezadovoljan i maršira na
gradsku vijećnicu da povješa generale.
KRUPNI GOSPODIN: Messieurs, za vrijeme dok Pru-
s i...
»PAPA«: Da, za vrijeme dok Prusi! Opsada! Građani,
razbijte željezni obruč! Potucite Pruse, pa ćete opet
imati krumpira! Počinjemo sad shvaćati tko nas
sve drži pod opsadom. Prije svega vi i vama slični.
Zar možda Prusi dižu cijene kmmpiru?
KRUPNI GOSPODIN: Messieurs, slušam vas kako ra
spravljate о cijenama krumpira dok se na bedemi
ma vodi bo rb a. . .
»PAPA«: Vodi borba! Hoćete reći, umire se! Znate li
što se zbiva? Ležimo cijelu noć na kiši po blatnim
poljima Mont Valeriena. A ja s reumom! Juriš
počinje u deset sati. Jurišamo na utvrdu Montre-
tout, na bizanvalski park, jurišamo na Saint Cloud
1 prodiremo sve do pred Garches. Od 150 topova
puca samo 30, ali mi osvajamo Garches na juriš bez
zaštitne topovske vatre, i već smo se bili probili,
Prusi se bezglavo povlače, kad otraga naređuju:
Stoj! Čekamo dva sata, kad otraga naređuju: Na
trag! I Trochu zapovjedi da se napusti Montretout
i svi osvojeni položaji. Što znači to, Monsieur?
Dani Копите 409
KRUPNI GOSPODIN: Pretpostavljam da vaši generali

znaju gdje je neprijatelj koncentrirao vatru.
COCO: Oni to znaju: zato i šalju onamo narodnu gardu,
Monsieur.
KRUPNI GOSPODIN: Dosta. Znate li uopće što govori
te? Zar optužujete za izdaju svoje zapovjednike,
generale Francuske? Mogu li od vas tražiti dokaze?
»PAPA«: On traži dokaze, Gustave. A mi nemamo ni
kakvih. Osim smrti. Osim što ginemo kao muhe. Li
jepo, vi ste mrtvi, Monsieur Tkostemugavi. Izvoli
te nam dokazati da su vam skinuli glavu. Kažite
jednu riječ, pa ćemo pokrenuti postupak. Ah, šu
tite? Pitam vas uljudno, kakvi su vaši zahtjevi,
Monsieur Tkostemugavi, a vi ni a ni b!
KRUPNI GOSPODIN: Znamo vaše zahtjeve i demon
stracije pred gradskim vijećnicom. To su poznati
načini kako Komuna ucjenjuje!
COCO: Samo vi nastavite dalje. Imamo vremena. Če
kamo još 101. bataljon, prije nego što započne.
KRUPNI GOSPODIN: Sve je u tome što nećete da pla
ćate stanarinu. Dok Francuska vodi borbu na ži
vot i smrt, vi mislite na plaće i penzije! Maslac je
preskup! Ali čuvajte se, strpljenje Pariza je na iz
maku. Gardisti stoje nijemo. Izdajnici ste vi! Sve
manje nam je zadovoljstvo čitati vaše novine, za
pamtite to. Dosta je egoizma svjetine! Dosta, do
sta!
Konobar se vraća sa četiri vina i s loncem uvijenim
u ubrus. Krupni mu gospodin daje znak da ode.
KONOBAR: Vaša kokoš, Monsieur.
COCO: Monsieur, vaša kokoš!
KRUPNI GOSPODIN: Pobrinut ću se da vas izbace. Do
sta mi je vas i cijele narodne garde. Da se niste usu
dili . . . Krupni gospodin ode kao u bijegu.
DJECA: Monsieur, 5 franaka! Odu za gospodinom.
KONOBAR: Messieurs, slobodan sam pozvati vas da se
osvježite.
COCO hoće da pruži čašu oklopniku: Evo ti, Fric. Ah,
do đavola, ti siromah ne možeš. Onda u tvoje zdra
vlje!
Dramski tekstovi I
410
Piju. Iz kavane dolaze Mme Cabet i njezin sin koji

još nose košaru.
JEAN konobaru: Gdje je gospodin koji je tražio od me
ne da mu obavim neki posao?
Konobar mu dade znak da šuti. Tada ranjeni gar
dist prepozna Cabetove.
FRANCOIS: Madame Cabet!
JEAN: Frangois!
MME CABET: Frangois, vi ste ranjeni? Moram vas za
moliti da platite svoj dio stanarine za sobu. Znate,
vlada traži da se plate zaostale stanarine. A tamo
više ne preuzimaju moje kokarde. Propala sam, ba
caju nas na ulicu.
FRANCOIS: Ali Madame Cabet, nisam dobio plaću već
tri tjedna. Trenutno slabo stojim.
MME CABET: Kad ćeš onda platiti? Nemojte se smi
jati, Messieurs, on je kod mene bio na stanu i hra
ni.
COCO: Da, Frangois, kad ćeš platiti? Madame, mi shva
ćamo vaše brige. Možemo vam samo reći da su
dva bataljona, koja se vraćaju iz dvodnevnog ju-
rišanja, upravo na putu prema gradskoj vijećnici
gdje će postaviti vladi nekoliko škakljivih pitanja.
»PAPA«: Među njima vrlo lako može biti i pitanje od
gode plaćanja svih naših stanarina. U međuvre
menu možemo vam samo ponuditi, kao mali znak
svoje naklonosti, da primite kokoš koju je neki
gospodin naručio, ali je nije pojeo.
Vode Mme Cabet к stolu pred kavanom, uzimaju
iz konobarevih ruku lonac i elegantno serviraju
Mme Cabet pečenu kokoš.
»PAPA«: Gargon, gazda bi dobro učinio da ubuduće mo
li finije mušterije neka mu unaprijed plate. Mogu
nastupiti prilike koje će onemogućiti da se naru
čeno pojede. Hoćeš li imati neprilika?
KONOBAR: Priličnih, Monsieur. Morat ću se odlučiti
da li ću vam se priključiti. Možda će vlada platiti
kokoš gospođi Cabet? Dva bataljona narodne gar
de bit će svakako jedva dovoljna da se takvom tra
ženju udovolji.
Dimi Копите 411
СОСО: U vaše zdravlje, Madame!

»PAPA«: Dobar tek! 101. bataljon smatra čašću što ste
njegov gost.
MME CABET: Messieurs, vrlo ste ljubazni. Danas slu
čajno nemam bogznašto u želucu. Kokoš je moje
omiljeno jelo. Dopuštate li da dadem nešto i svom
Jeanu?
JEAN: Možda će ovdje koga zanimati, zašto oni unu
tra neće više da kupuju kokarde. Ti tamo činovni
ci smatraju da je s obzirom na nove naredbe odoz
go regrutacija za nove bataljone narodne garde
završena.
COCO: Što? Jesi li čuo to, »Papa«?
»PAPA«: Neću se uzrujavati. Ona će doći s nama u
gradsku vijećnicu.
COCO: Jeste li razumjeli, Madame? »Papa« hoće da do
đete s nama u gradsku vijećnicu i pokažete svoje
kokarde koje im više nisu potrebne. Možete staviti
u košaru i svoju kokoš.
FRANCOIS: Evo, dolazi i 101 bataljon!
Iza i iznad daščanog plota vidi se kako prolazi 101.
bataljon, bajonete na koje su nabodeni kruhovi, za
stave. Gardisti pomažu Mme Cabet da ustane i vo
de je sobom.
»PAPA« pokazuje na Jeana: Što je s tim tamo? Zašto
se ne bori? Jesmo li mi iz novih bataljona suviše
lijevi?
MME CABET: О ne, Monsieur. Mislim da ste malo pre
više desni, s oproštenjem.
»PAPA«: Ah!
JEAN: I od sada, Messieurs, smatrajte me jednim od
svojih. Sviđa mi se novi cilj vašeg marša.
»Papa« uzme Frangoisov kepi i stavi na glavu Jea
nu Cabetu.
FRANCOIS: Već sam se jako dosađivao bez tebe.
Udaljavaju se. Konobar baci ubrus na stolić, izgasi
svjetiljku i upravo hoće krenuti za njima. Pogled
mu padne na oklopnika na koga su zaboravili. Po-
plaši ga kretnjom ruke i potjera da pođe za gar

distima.
KONOBAR: Naprijed, Fric, naprijed.
2.
25. siječnja 1871. Bordeaux. Thiers i Jules Favre razgovaraju. Thiers

je još u ogrtaču za kupanje, ispituje toplotu kupke i daje da mu
sobar dolijeva vruće 1 hladne vode.
THIERS pijući jutarnje mlijeko: Dosta je toga rata, on

postaje nešto čudovišno! Vodili smo ga i izgubili
smo ga. Na što se čeka?
FAVRE: Ali zahtjevi Prusa! Gospodin von Bismarck
govori о 5 milijardi ratne odštete, о priključenju
Elzasa i Lotringije, о zadržavanju svih ratnih za
robljenika i о daljnjoj zaposjednutosti tvrđavica,
dokle god se sve ne obavi na njegovo zadovoljstvo!
To je propast!
THIERS: A zahtjevi tih Parižana, zar to nije propast?
FAVRE: Zacijelo.
THIERS: Hoćete li kavu? Favre odmahne glavom. On
da mlijeko kao ja? Ni to nije dopušteno? Ah, Fav
re, kad bismo još imali želuce! A apetit ostaje! Ali,
vratimo se gospodinu von Bismarcku. Taj student
je pomahnitao od piva! On povećava svoje zahtjeve
jer zna da ih sve moramo prihvatiti.
FAVRE: Zar zbilja moramo? Ali, rudnici željeza i ko
sitra, to je budućnost francuske industrije!
THIERS: A policijski agenti koje bacaju u Senu? Što
Francuskoj koriste rudnici željeza i kositra, kada
tamo imamo Komunu?
FAVRE: 5 milijardi! To je cijela naša trgovina!
THIERS: To je cijena za red.
FAVRE: I prednost Prusa u Evropi za tri generacije.
THIERS: I osiguranje naše vlasti za pet!
FAVRE: Mi postajemo seljačka nacija, upravo u ovom

stoljeću!
THIERS: Ja računam sa seljacima. Na njih se oslanja
mir. Što je njima Lotringija? Oni i ne znaju gdje je
to! Mogli ste barem popiti čašu vode, Favre.
FAVRE: Je li to zaista potrebno, to je ono što se pi
tam.
THIERS: Ćak je gutljaj vode još život. Samo gutanje.
Ah da, i ono drugo je apsolutno potrebno. Cijena
za red.
FAVRE: Te su narodne garde nesreća Francuske. Uči
nili smo rodoljubnu žrtvu što smo naoružali svje
tinu protiv Prusa, a sada ona posjeduje oružje
— protiv nas. Sve je to istina, ali zar nije također
točno, ne može li se reći da ti ljudi brane Pariz,
da se na kraju krajeva vodi borba?
THIERS: Dragi moj Favre, što je to Pariz? U tim kru
govima govore о Parizu kao о svetinji koju bi tre
balo radije pustiti da izgori nego je predati — a
zaboravljaju da se ona sastoji od vrijednosti; za
boravljaju to jer ni sami ništa nemaju. Ološ je
spreman dignuti sve u zrak — kao da je to nje
govo. On traži petrolej, ali za vlasti, za nas, Pariz
nije simbol nego vlasništvo — zapaliti ga, ne znači
obraniti ga.
Iz daljine dopiru sve glasniji marsevski koraci. Go
spoda se ukoče od užasa. Thiers, nijem od uzbuđe
nja, lamatajući rukama daje znak sobaru da priđe
к prozoru.
SOBAR: Jedna naša mornarička četa, Monsieur.
THIERS: Ako misle da bih mogao zaboraviti to poni
ženje . . .
FAVRE: Bordeaux je miran, zar ne?
THIERS: Što znači miran? Možda je u tom miru pre
više miran! To je primjer! Favre, moramo ih isko
rijeniti. Moramo te neoprane njuške zgaziti о ploč
nik, u ime kulture. Naša se civilizacija zasniva na
vlasništvu i ono se mora štititi po svaku cijenu. Što,
oni su se drznuli propisivati nam što moramo pre
dati a što zadržati? Na juriš, konjico! Ako se jedi
no morem krvi Pariz može očistiti od njegove ga

madi, onda neka to bude baš more krvi. Moj ubrus!
Sobar mu pruži ubrus, Thiers briše pjenu s usta.
FAVRE: Vi se uzrujavate, mislite na svoje zdravlje ko
je je svima nama dragocjeno!
THIERS zagušeno: A vi ste ih naoružali! Od onoga tre
nutka, od jutra 3. rujna, mučila me još samo jedna
misao: kako dokrajčiti rat, brzo, odmah.
FAVRE: Ali oni se na žalost bore kao vragovi. Pravo ima
naš vrli Trochu: narodna garda neće doći к pameti
dok deset tisuća njih ne iskrvari, ah da. Šalje ih
u boj kao volove ne bi li utišao njihovo častoljub-
lje. Šapne nešto Thiersu u uho.
THIERS: Ne, on može mirno slušati, Hyppolite je pa
triot.
FAVRE: Uvjeravam vas, Monsieur Theirs, da vi u tom
pitanju uživate punu simpatiju gospodina von Bis-
marcka.
THIERS suho: Drago mi je to čuti, jer sam doznao da
mi je čak odrekao sposobnost da budem trgovac
konjima, i to pošto me osobno vidio!
FAVRE: To su prostote, one nemaju nikakve veze s nje
govim pravim mišljenjem о vama.
THIERS: О sebi smijem reći da sam iznad osobnog,
dragi moj Favre. Zanima me kako nam gospodin
von Bismarck namjerava pomoći.
FAVRE: On mi je sam predložio da se neposredno na
kon primirja dopremi pučanstvu nešto živežnih na
mirnica, koje poslije treba smanjiti na pola obro
ka, dok se ne preda oružje, to će po njegovu mišlje
nju biti djelotvornije nego produžavanje gladi.
THIERS: Nije loše. Podsjetimo gospodu Parižane ka
kav je okus mesa. Nikada nisam gospodinu von
Bismarcku osporavao talent.
FAVRE: On će štoviše držati na uzdi berlinske firme ko
je su zainteresirane za opskrbu Pariza.
THIERS: Dio svakog talenta sastoji se u hrabrosti, eh,
Favre? Pruse ćemo uostalom obvezati da zaposjed-
nu predgrađa u kojima je narodna garda postavila
svoje topove.
FAVRE: Izvrsno, to je odlično smišljeno.

THIERS: Pretpostavljam da osim gospodina von Bis-
marcka ima još poneki talentirani čovjek. Mi će
mo na primjer u ugovor о kapitulaciji staviti i to
da plaćanje prvog iznosa ratne odštete, a to je 500
milijuna, dospijeva tek nakon pacifikacije Pariza.
Tako će se gospodin von Bismarck zainteresirati za
našu pobjedu. Htio bih uostalom da se riječ pacifi
kacija nešto češće upotrebljava, to je jedna od ri
ječi koje sve objašnjavaju. Ah da, ratna odšteta!
Hyppolite, možeš nas ostaviti nasamo.
SOBAR: Voda ima pravu temperaturu, Monsieur. Ode.
THIERS: Kako je zamišljena otplata odštete?
FAVRE: Predloženo je da ratnu odštetu financiraju ne
ke njemačke firme, osobito gospodin von Bleichrö
der, Bismarckov vlastiti bankar. Bila je spomenu
ta neka provizija . . . Ja sam kao član vlade naravno
odbio da primim procent.
THIERS: Razumije se. Jesu li navedene cifre.
Favre napiše na papiriću brojku. Thiers uzme papi
rić i pročita.
THIERS: Nemoguće.
FAVRE: Kao što sam vam rekao.
THIERS: Mi moramo imati mir. On je Francuskoj po
treban. Nadam se da ću imati moć ostvariti ga.
FAVRE: Vaš je izbor apsolutno osiguran, Monsieur Thi
ers. Za vas su 23 departmana, svi u kojima su se
ljaci.
THIERS: Potrebna mi je oružana sila. Snage nereda su
naoružane.
FAVRE: Monsieur Thiers, Francuska drhti nad vašim
zdravljem. Jedino je vi još možete izbaviti.
THIERS jednostavno: To znam. To je razlog zašto sam
pio ono mlijeko koje mi se gadi, dragi Favre.
3.
Noć od 17. ožujka na 18. ožujka. U ulici Pigalle. Na ulici stoji top.
Jedan sat u noći. Frangols Faure i Jean Cabet stražare kod topa
sjedeći na stolicama presvučenim slamom. Babette Cheron upravo
se diže s Jeanova krila.
BABETTE milujući topovsku cijev: Laku noć, ljubavi.

Polagano odlazi u kuću na donjem kraju ulice.
JEAN: Moramo svoje djevojke darivati, pokloni ih čine
podatnima, jer su materijalisti. Prije je to bio lije
pi toaletni stolić, danas je to top što ga je Monsieur
Thiers htio uručiti kao dar gospodinu von Bismar-
cku.
FRANCOIS: On bi ga sada zaista imao, da ga mi nismo
uzeli. — Genevieve nije materijalist.
JEAN: Mala učiteljica? Ne, ona je čisti duh, i baš zato
bi želio spavati s njom.
FRANQOIS: Ja ne bih želio s njom spavati.
JEAN: Babette kaže da je krasno razvijena.
FRANCOIS: Kako možeš s Babette govoriti о njoj?
JEAN: Pa stanuju zajedno. Ona je uostalom zaručena.
On je ratni zarobljenik, nekakav poručnik. Grudi
su joj najbolje.
FRANCOIS: Ti me hoćeš naljutiti.
JEAN: Kad te čovjek čuje kako govoriš о djevojkama,
ne bi pomislio da si sa sela. A sigurno si već u če
trnaestoj imao posla s nekom čobanicom.
FRANCOIS: Nećeš me naljutiti.

JEAN: Ne? Ja sam već rekao Babette neka kaže Gene-
vievi da si zainteresiran. Možda će joj goditi da
smota jednog malog duhovnika.
FRANCOIS: Ja sam fizičar.
JEAN: Dobro, fizičar. Zar fizika nije nauk о tijelima?
FRANCOIS: Pa sam si rekao da ona ljubi nekog poruč
nika.
JEAN: Da je s njim zaručena.
FRANCOIS: To je isto.
JEAN smije se: Imaš krive predodžbe. Kao da s nekom
ženom želiš spavati samo zato što je ljubiš! Istina
je u tome da već izjutra pri ustajanju znaš: danas
moram imati jednu ženu. Zašto bi to kod žena bilo
dragačije? To je nužda. Koja nužno ne nastaje za
to što si ugledao neke osobite grudi, nego i inače,
kad se nađeš pred nekim grudima. Isto važi i za
žene. Ukratko, ako jednog dana iskoristiš priliku,
onda si to ti. Sa Genevieve također.
FRANCOIS: Ništa od toga. A sad idem u krpe. Ustane.
Drago mi je što imam opet sobicu kod vas.
JEAN također ustajući: I ja mislim da ne trebamo više
stražariti. Morali bi napasti usred noći. Sutra će
biti bijelog kruha, čujem.
FRANCOIS: Reci, Jean, kad već govorimo о fizici: je
su li moj mikroskop i Lavoisier kod tvog strica na
sigurnom?
JEAN smeteno: Kod mog strica? Kod Langevina?
FRANCOIS: Tvoja mu ih je mati dala na čuvanje.
JEAN: Ah, da, sigurno. U Pierrea se možeš pouzdati za
tvorenih očiju.
FRANCOIS: Rekao sam ti samo zato jer mi Lavoisier
nešto treba.
JEAN: Dobro, dobro.
Unose stolice u kuću.
419
Pet sati izjutra. Pred vratim a zatvorene pekare stoje žene, medu
njima Genevieve Guericault i Babette.
ŽENE: Bijeli kruh od papa Thiersa! Da lakše probavimo

njegov sramni mir. — Pariz za deset tona brašna!
— Još ni jedan vlak nije stigao, a brašno je već le
žalo tu! — Mom su starom još prošlog tjedna otki-
nuli nogu. Topovsko tane. U isto vrijeme oni su
već vodili pregovore. — Mora da opet nešto smišlja
ju; ne daju oni ništa uzalud. Kad mi je milostiva
kod koje sam prala darovala jedne pokidane gaće,
znala sam, ona je prijavila mog Emilea zbog par
njegovih primjedbi! — »Ponijet ću kući svoju no
gu«, rekao im je moj stari, »inače ćete mi na pen
zionom fondu reći da sam imao samo jednu!« —
Thiers će dobiti 5 milijuna od Nijemaca. — A ko
liko će dobiti od izvjesnih Francuza? — Kapituli
raju, iako samo u Parizu ima 300.000 članova na
rodne garde! — Z a t o b a š š t o ih u Parizu ima
300.000! — I prezadovoljni su što Prusi neće da iz
ruče zarobljenike prije nego im plate. — Govno je
taj njihov rat! Jedino je dobro da prestane! — Ali
tko će platiti mir? — Mi, građani! Tko bi drugi?
Plaćaju oni koji nemaju ništa. — Ah, zar nemamo
ništa? Imamo 200.000 bajoneta, Madame. — Kažem
vam, to je samo primirje, predgrađa neće dobiti
ni Prusi ali ni Thiers. — Uopće se nije usudio prići
Parizu, gospodin von Bismarck? Pariz nije na pro
daju. — No, ti si već od najranijeg na nogama,
stara je sigurno htjela biti sama? Tamo neki nešto
lijepi!
Došao je čovjek s plakatom. Zalijepi ga, ode.
Babette iziđe iz repa i čita.
BABETTE: Od Monsieura Thiersa! »Mir znači red.
Stanovnici Pariza, vaša je trgovina stala, narudžbe
opadaju, kapital odlazi. Krivci moraju biti izruče
ni pravdi. Red se mora uspostaviti odmah, potpu
no i bezuvjetno« — Tra, la, la.
Pekarica je počela skidati željezne motke s vrata
dućana.
ŽENE: Jeste li čuli, Madame Pullard? Poslovi slabo idu,

premda je rat. — Živa istina! Od prošlog tjedna
nisu kod mene naručili više ni jedne lokomotive, a
spletke narodne garde naprosto su mi rastjerale
kapital, vama ne?
PEKARICA: Proglasi, proglasi, proglasi! Moje dame,
mislim da vladin bijeli kruh glasno govori.
ŽENE: Bijeli kruh s redom. — Plaćanje stanarine, eh?
BABETTE: Plakat je još vlažan od tiska, izgleda da su
se žurili.
ŽENE: Od kruha se nadima trbuh, zar ne? Ta gospoda
ne bi mogla ispustiti komadić kruha, a da ne prde
nešto о redu. — Pazite, građanko, kako govorite!
Red! Što će na to reći Mademoiselle Guericault ko
ja je učiteljica i ne zna što je naduti trbuh? — Pu
sti Mademoiselle Guericault na miru, ona je u redu
i odobrava što sam kazala, i bila je baš prisutna
kad su Cabetovi i »Papa« doveli top s Clichyja, pri
je nego su došli Prusi. — Vjerujete li i vi da je
Monsieur Thiers ustupio Prusima Clichy samo za
to što su tamo stajali naši topovi?
GENEVIEVE: Da, vjerujem, građanko. Centralni komi
tet narodne garde dobio je takve obavijesti.
ŽENE: Ona je politička. — Ako je to, zar zbog toga ne
govori istinu? — Moj stari kaže da mu nogu nije
odnio šrapnel, nego politika; zato se bavi politi
kom i čita »La Patrie en Danger«.
Kod topa iskrsne nekoliko redovnih vojnika, me
đu kojima Philippe Faure. Babette, koja još stoji
pred plakatom, obrati se Philippeu.
BABETTE: Ah, Philippe, vratio si se? Dolaziš u pravi
čas, pekara se opet otvorila.
PHILIPPE: Tiho, Babette, neću da pozdravljam gazda
ricu.
On i njegovi drugovi počnu se baviti oko topa.
BABETTE: Što hoćete s topom?
PHILIPPE: On ide u Versailles. Naredba.
BABETTE zove žene: Hej vi! Oni hoće da ukradu top!
ŽENE: Što hoćete? Ta šaka muškarčića?
Dani K om une 421
GENEVIEVE žurno im prilazi: Philippe! Zar te nije

stid?
BABETTE: To je pekarski pomoćnik, on ih je ovamo
doveo jer poznaje ovu četvrt.
PHILIPPE: Zašto ste uopće tako rano izašli na ulicu?
Nećete nas valjda odmah razderati.
GENEVIEVE: Trebalo je da dobijemo bijeli kruh ka
ko bismo vas pustili da nam glatko odnesete to
pove.
Žene pritrče.
ŽENE: Hej vi! To su naši topovi. — Platili smo ih vla
stitim novcem sakupljenim u ovoj četvrti!
PHILIPPE: Ali rata više nema.
GANEVIEVE: Ah, i vi sad hoćete rat s nama?
PHILIPPE: Topovi se moraju izručiti Prusima.
ŽENE: Onda neka Prusi dođu po njih. Prste к sebi,
samo se usudite taknuti ih, vi posranci! — Zovite
po stražu kod Cabetovih!
Genevieve otrči prema kući gdje stanuju Cabetovi.
Zazvoni. Mme Cabet pogleda odozgor.
GENEVIEVE: Probudite Jeana, uzimaju vam topove.
Otrči natrag. Oni nisu za Pruse, oni su za Monsieu-
ra Thiersa. On ih treba protiv nas, ne dajte im da
ga uzmu, građanke!
ŽENE: Ruke к sebi od topa! — To je top Madame Ca
bet!
Jean i Frangois pojure iz kuće u košulji i hlačama.
BABETTE: Jean, došli su radi topa. Philippe ih je do
veo.
Iz pokrajnjih ulica začuje se galama, hici i, kasnije,
jurišni povici.
GENEVIEVE: U ulici Tabemacle također stoje topovi.
To je prepad na cijelu četvrt. Sada znamo zašto
smo dobili bijeli kruh!
JEAN zove prema natrag: Frangois! Tvoj brat je došao
od Thiersa!
PHILIPPE usred žena: No, no, no. Maknite se. Drage
moje, ja izvršavam naredbe.
JEAN: Da, otiđite, da dođemo do njih.

FRANCOIS dotrči s bajonetom: Ostavi top tamo gdje
je, Philippe, on vam ne pripada.
PEKARICA iz dućana: Izvršit ćeš što ti je naređeno,
Philippe, inače mi se više ne vraćaj u pekaru.
PHILIPPE: Otkad si ti u narodnoj gardi?
FRANCOIS: Škola je zatvorena. Maknite se.
Žene uzmiču. Frangois nanišani.
PHILIPPE: Makni pušku, mali.
BABETTE: Pucaj u njega!
GENEVIEVE baci se pred Philippea: Nemojte prolije
vati krv!
JEAN odvuče je izvan pravca metka: Ne miješajte se.
PHILIPPE nanišani: Spusti pušku, mali.
FRANCOIS: Makneš li se, pucat ću. Oče naš koji jesi
na nebesima. Sveti se ime tvoje . . . Nastavlja moliti
i dalje nišaneći.
ŽENE: Što, hoćete da nas poubijate? — Zato što su
vam to naredili vaši sramni generali?
GENEVIEVE: Ne možete odvući topove bez konja, ne
sretnici. Bacit ćemo se pod kotače.
PHILIPPE: Brojim do tri. Jedan.
MME CABET izišla je iz kuće zajedno s »Papaom«:
Philippe, smjesta da si skinuo pušku s obraza, znaš,
ti si neobrazovan, kako ti pada na pamet protiviti
se svom bratu koji studira fiziku? Donijela sam
vam malo vina. Sigurno su vas poslali bez doručka.
PHILIPPE ogleda se za svojim drugovima koji nisu na-
nišanili, pa polako spusti pušku: Madame Cabet,
priječite me u izvršenju naredbe.
ŽENE smijući ga okružuju ga: Dobro, pekaru. — Ne
može se zahtijevati da ustrijeliš vlastitog brata, eh?
PEKARICA: Philippe, otpuštam te, ne dajem posla iz
dajniku.
BABETTE poljubi Philippea: Evo ti za izdaju.
PHILIPPE: Moje gospođe, ja nisam ni brat, ni pekar,
ja sam u službi.
Dani К опит е 423
FRANCOIS nesigurno Genevievi: A ja neću dobiti ni

šta?
GENEVIEVE vedro: Uzmi što ti treba.
FRANCOIS: To nije nikakav odgovor .
ŽENE među vojnicima: Sram vas bilo, napadati na že
ne bez nepristojnih misli!
VOJNICI: Rat je završen, mi hoćemo kući.
ŽENE: О la la, on hoće kući! — Odakle si ti, sinčiću?
VOJNIK: Iz Auvergne, a sad se već mora misliti na
sjetvu. Na to vi prokleti građani ne mislite.
ŽENE: Popij štogod, sinčiću! — Hajd' te, pokažite nam
kundake, a ne otvor cijevi, rupe imamo i mi. — Ma
dame Cabet, jedan pokrivač, oni cvokoću od stu
deni, tu je ljubav nemoguća.
GENEVIEVE: Top je vlasništvo Madame Cabet koja
tu stanuje. Ne biste ga mogli odnijeti kao ni nje
zin kuhinjski lonac!
»PAPA«: Živjela Madame Cabet, jedina vlasnica topa u
ulici Pigalle! Podigne je i posjedne na top. Ženama:
Sad smo vam ga vratili, pazite na njega, prije sve
ga ne dajte da više ni jedan ne ode iz Pariza, ču
vajte ih sve, pritisnite ih grudima ili na grudi, ta
mo su bezopasni.
Jedan radnik, Pierre Langevin, dolazi iz sporedne
ulice gdje je postalo mirnije. S njim su djeca.
LANGEVIN: Hej, »Papa«! Jeste li ovdje završili s nji
ma? Bez prolijevanja krvi?
PHILIPPE svojim drugovima: Sto možemo mi kad
nam ne daju konje? Ne možemo ih sami vući od tih
žena.
»PAPA«: Sve u redu. Kako je na drugim mjestima?
LANGEVIN: Cijela je četvrt na nogama. Do sada nije
odvučen ni jedan top.
DJECA: I naš top u mlinu La Galette isto su pokušali
drpiti. — A u Rue Lepic ubili su dva naša.
MME CABET vojnicima: Messieurs, ovo je moj šurjak,
Pierre Langevin, iz centralnog komiteta narodne
garde.
LANGEVIN: U ulici Granot, general Lecomte je nare

dio paljbu, ali su mu se ljudi počeli bratimiti s
građanima, pa su ga uhapsili.
»PAPA«: Gdje je on? To je taj, pseto, on je tražio —
Pariz to zna — da se pusti krv narodnoj gardi.
LANGEVIN: Odveli su ga u stražarnicu.
»PAPA«: Pustit će ga da šmugne. Ako ga za pet minuta
ne strijeljaju, uteći će.
LANGEVIN: Bit će izručen pravdi, druže.
»PAPA«: Pravda smo mi. Žurno ode.
MME CABET: Hoće li mi tko pomoći da siđem s topa?
LANGEVIN redovnim vojnicima: A što ćete vi raditi?
Dokle god imate puške ...
VOJNIK: Sranje. Protiv svojih .. .
Vojnici okrenu naprijed kundake.
GENEVIEVE djeci: A vi možete strgnuti te glupe pla
kate.
Oni to učine.
JEAN: Hej vi, spustite moju mamu. A onda opet u vi
jećnicu! Uhapsite Thiersa! Mora nam reći što je
namjeravao s topovima!
BABETTE: Tri poljupca za Thiersa živog!
Osam sati ujutro. Pekarica opet stavlja željezne šipke preko vrata
dućana. Philippe stoji pokraj nje i zlovoljno promatra gorostasnu
ženu koja s puškom о ramenu ide gore-dolje ispred topa.
PEKARICA: Bit će sigurno nemira. Ako sad naprave

Komunu, о čemu svi govore, pljačkat će se. Sve će
podijeliti, onda će svaki zapiti svoj dio, pa će opet
dijeliti. I ti si buntovnik, zato nećeš ni pristupiti
mojoj peći. A tvoj brat, mladi svećenik! I on je
buntovnik!
Dani Komune 425
PHILIPPE: On je u sjemeništu, jer inače ne bi bio mo

gao studirati.
PEKARICA: Onda je dobroj braći svetog Josipa ukrao
studij! To i priliči vama — komunarima! Ode srdi
to u dućan.
Iz kuće pokraj dućana iziđe Genevieve.
GENEVIEVE: Dobro jutro, Philippe, kako se osjećate
u novoj epohi? On mumlja. Ona je sad počela. Sa
silom je svršeno. Topove smo im već oduzeli.
PHILIPPE: Da, vama ženama je ona počela. Nova epo
ha, drage moje!
Ode slomljeno u kuću gdje stanuju Cabetovi i nje
gov brat. Genevieve vedro navlači rukavice. Ulicom
dolazi smrknuta lica »Papa«.
GENEVIEVE: Dobro jutro, Monsieur. Zar niste vi ju
tros rano otišli u ulicu Granot gdje su uhvatili gene
rala Lecomtea? Sto se s njim dogodilo?
»PAPA«: Strijeljali su ga, građanko.
GENEVIEVE: Je li to bilo pravedno? Tko ga je stri
jeljao?
»PAPA«: A tko će ga strijeljati? Narod.
GENEVIEVE: Bez presude?
»PAPA«: Naravno da ne. Po presudi naroda.
GENEVIEVE: I vi ste bili prisutni?
»PAPA«: Svatko je bio prisutan tko je tamo bio. I ne
mojte razbijati glavu s neprijateljima naroda, to
je ozbiljno.
Odlazi mrzovoljno u kuću Cabetovih. Učiteljica
smeteno gleda za njim.
4.
19. ožujak 1871. Gradska vijećnica. Stepenice pred ulazom u dvoranu

za sjednice centralnog komiteta narodne grade. Pred vratim a sjedi
gardist koji jede kruh i sir provjeravajući propusnice. Coco i Mme
Cabet čekaju »Papa-a«. Delegati dolaze na sjednicu.
DELEGATI: Ako se žele raspisati novi izbori, treba se

sporazumjeti s gradonačelnicima dvadeset arondis-
mana. — Naprotiv! Treba poslati jedan bata-
ljon i uhapsiti ih, to su hijene, inače ih ne bi
bili postavili za gradonačelnike. — Najvažnije je
sakupiti većinu glasova, cijeli će Pariz doći da gla
sa ako nam se priključe gradonačelnici, treba ih do
čekati. — Za ime božje, nikakvog nasilja, Pariz se
neće predobiti zastrašivanjem. — Tko je to, Pariz?
Delegati odu, osim jednog.
»PAPA« obraća mu se: Građanine iz centralnog komi
teta, biste li mogli unutra poručiti građaninu Pie-
rreu Langevinu da moramo s njim govoriti? Ovo
je ovdje njegova šurjakinja. Zašto ne puštate ljude
unutra?
DELEGAT: Dvorana je premala. I ne zaboravite, gra
đanine, da neprijatelj osluškuje.
»PAPA«: Važnije je da može osluškivati narod. Ostavite
barem otvorena vrata.
Delegat uđe i ostavi vrata otvorena.
GLAS: Hitan zahtjev 67. bataljona! »S obzirom da na
rod Pariza nije u obrani domovine škrtario ni krv
lju ni odricanjima, na dvadeset arondismana po
dijelit će se iznos od jednog milijuna franaka koji
je ušteđen ukidanjem svih plaća izdajničke vlade.«
POVICI: Prihvaća se!
427
MME CABET: Svojski ste zapeli!

»PAPA«: Najvažnije je krenuti na Versailles.
MME CABET: Ne samo da će biti bijeloga kruha, moći
ću ga i kupiti.
»PAPA«: Ali ako se ne krene na Versailles, uskoro neće
više biti bijelog kruha, Madame Cabet.
GLAS: Nastavljamo s raspravom о pitanju izbora. De
legat Varlin.
VARLINOV GLAS: Građani gardisti! Jutros rano oko
dva sata, vlada je uz pomoć nekoliko bataljona re
dovne vojske pokušala razoružati narodnu gardu
glavnoga grada i prisvojiti topove za koje nismo
dozvolili da budu izručeni Prusima.
POVIK: Drugi pokušaj da se oslabi Pariz. Prvi je bio
kad su nam htjeli nametnuti generala!
Četiri gospođina u cilindrima penju se uz stepeni
ce: gradonačelnici.
VARLINOV GLAS: Građani, zašto je izvršen ovaj na
pad? Da bi Francusku, kojoj je opljačkano i po
sljednje oružje, prisilili da ispuni krajnje Bismar-
ckove zahtjeve, a ujedno da ona, bez mogućnosti
opiranja, sama plati što se od nje traži. Tako bi
onima koji su poveli taj razbojnički rat platili oni
koji su u njemu iskrvarili! Tako bi se dobri poslovi
s ratom sada mogli pretvorili u dobre poslove s
mirom. Građani gardisti, Komuna će zahtijevati da
poslanici, senatori, generali, fabrikanti, pojedinci,
a ne treba zaboraviti ni crkvu, da svi koji su skri
vili rat sada plate 5 milijardi Prusima i da se u tu
svrhu prodaju njihovi posjedi!
Veliko odobravanje. Gradonačelnici su stupili u
dvoranu.
GLAS: Centralni komitet pozdravlja gradonačelnike Pa
riza.
GLAS JEDNOGA GRADONAČELNIKA: Ovo je gradska
vijećnica Pariza. Vi ste je zaposjeli vojnom silom.
Hoćete li nam reći, s kojim pravom?
POVIK: U ime naroda, Monsieur le Maire. Smatrajte
se njegovim gostima i dobrodošli ste.
Protesti.
GLAS GRADONAČELNIKA: Vi znate što taj odgovor

znači. To, da će se govoriti: ti ljudi hoće revoluciju.
POVIK: Sto znači »hoće«? Ona je tu. Ogledaj se oko
sebe!
GLAS GRADONAČELNIKA: Građani narodne garde!
Mi, gradonačelnici Pariza, spremni smo izvijestiti
narodnu skupštinu u Versaillesu da vi hoćete iza
brati novo općinsko vijeće pod njezinim nadzorom.
POVICI: Ne, ne, ne. — Samostalnu Komunu!
VARLINOV GLAS: Ne samo izbor općinskog vijeća, ne
go istinske općinske sloboštine, pravo da narodna
garda izabire svoje vođe, izgon stalne vojske na
području Pariza, ukratko: slobodni Pariz.
GLAS GRADONAČELNIKA: To je crvena zastava! Ču
vajte se! Ako razvijete tu zastavu na vijećnici, svi
će bježati od vaših birališta kao od kuge i Pariz
će pljuvati u vaše glasačke kutije.
POVIK: Komitet će prihvatiti taj rizik. On će se pouz
dati u to da narod nema samo ruke za rđd, nego i
oči da vidi.
Odobravanje.
GLAS GRADONAČELNIKA: On će moći vidjeti koje
šta. Ja svakako ne želim da budem na izbornoj li
sti zajedno s ubojicama. Nemir. Komitet nije pro
testirao protiv umorstva nad generalima Thoma-
som i Lecomteom.
POVICI: Mi s tim nemamo ništa. — Protestiram protiv
izraza umorstvo za pravedno pogubljenje ubojica
što ga je izvršio narod. — Čuvajte se potejenjiva-
nja naroda, inače će on potcijeniti vas! — Dosta s
prijetnjama! Narod je 4. rujna pružio ruku građan
stvu u republici! — Ispravno, i taj se savez mora
održati. Svi moraju sudjelovati u izborima, svi! Sa
čuvajmo čiste ruke! Prije nego dobijemo pristanak
Pariza, vlada u Versaillesu smatrat će se kao držav
na vlast. — Pa što? Narodna je garda naoružana
nacija nasuprot državnoj moći!
Gradonačelnici se pojave na vratima.
JEDAN GRADONAČELNIK gnjevno u dvoranu: Imamo
zadovoljštinu, jer vidimo da postoji nesloga čak
među vama!
Dani Komune 429
POVICI u dvorani, usred nemira: Potrebni su nam po

duzetnici za nastavljanje proizvodnje! — Dobro,
odrecite se naroda da biste sačuvali dobro raspolo
ženje građanstva! Narod će se okrenuti od nas, pa
ćemo se uvjeriti da se s građanstvom ne može os
tvariti revolucija!
»PAPA«: Tako je.
GRADONAČELNIK: Ostavljamo vam naše najiskrenije
želje za uspjeh vašeg pothvata, za nas je on malo
prevelik. Ode.
POVIK: Građanstvo napušta dvoranu, dobro.
»PAPA« zaviče za gradonačelnicima: Nitkovi!
Iz dvorane izlaze Langevin i Genevieve i zatvaraju
za sobom vrata.
»PAPA«: Pierre, morate smjesta podnijeti prijedlog:
ljudi koji štite izdajničke generale moraju se uklo
niti. Ustrijelite ih odmah sve kao pseta, bez suđe
nja, inače ste izgubljeni.
LANGEVIN: Što imaš ti sa strijeljanjem? Smiri se.
»PAPA«: Ja? Ništa. Što hoćete time reći? Komitet okli
jeva!
LANGEVIN: Zar ne biste radije slušali? Otvori opet
vrata.
RIGAULTOV GLAS: Građani gardisti, pravo odlučiva
nja о sudbini zemlje mogu imati samo oni koji je
brane, a to je proletarijat, to je 200.000 boraca Pa
riza. Vaš je glasački listić metak.
Nemir.
POVICI: Zar hoćete čak izbore onemogućiti? To je anar
hija! — Ne zaboravite, to je građanski rat! Dok
pruske baterije stoje od Bois de Vincennesa do Bo
is de Boulognea! — Hoćemo jedinstvo! Odlučili
smo se za izbore!
GENEVIEVE: Mi nismo jedinstveni. To je loše.
LANGEVIN smiješeći se: Ne, to je dobro, to je kretanje,
Ukoliko je smjer pravi. Ali zašto ste došli?
»PAPA«: U 101. bataljonu govori se da gradska vrata
nisu bila zatvorena. Oni su cijelu noć prevozili svo
ju policiju, opremu i artiljeriju u Versailles. A ta
mo sjedi Thiers. Moramo vam reći, marširat ćemo

na Versailles čim nam dadete znak, Langevin.
GENEVIEVE brzo: Ali to bi bilo isto što i građanski
rat.
COCO: 20 000 ljudi utaboreno je samo pred gradskom
vijećnicom s kruhovima nabodenim na bajonete, a
oko vijećnice su namjestili 50 topova. Dosta je da
viknemo kroz prozor »Na Versailles!« i sve će biti
zauvijek riješeno.
LANGEVIN polako: Možda. Ali treba nam pristanak
Francuske, zar ne?
»PAPA«: Dobro, birajte. Ili ne birajte, svejedno. Ali uni
štite neprijatelja dok možete, smjesta.
LANGEVIN oklijevajući: Bit će dosta teško podići Ko
munu na vlastite noge. Kada je podignemo, Thiers
i njegovi ortaci bit će šačica bankrotera u očima
cijele Francuske. Ali ja tebe razumijem, »Papa«.
Dobro je da nam sjedite na vratu. Ne dajte nam
mira, vi uvijek idete dalje od nas. Brzo se vrati u
dvoranu.
»PAPA«: Coco, budimo zadovoljni. Oni to moraju znati.
Okrenu se da odu i tad čuju još završni govor.
VARLINOV GLAS: Građani gardisti! Proleteri Pariza,
usred poraza i izdaja vladajuće klase, desetkovani
na bojištima buržoazije, pruske i svoje vlastite, os
labljeni glađu, u koju su ih bacili pruski generali
i pariški krijumčari, podigli su se u ovim jutar
njim satovima da brane ostatke svojih razrušenih
četvrti i da uzmu svoju sudbinu u vlastite ruke. To
je sudbina Francuske. Takozvana vlada nacionalne
obrane, koju je buržoazija stvorila nakon vojnog
poraza, raskrinkana je kao vlada nacionalne izda
je. Oni isti ljudi koji su upleli cara u svoje pusto
lovine, ostavili su ga kad im je prestao davati pli
jen; sada pozivaju gospodina von Bismarcka da za
štiti njihovo vlasništvo od onih koji su ga stvorili,
od proletarijata. Ali glavni grad Francuske, progla
šavajući zakonitom pobunu protiv te bande pusto
lova, mirno i čvrsto s oružjem u ruci, pristupa izbo
rima za svoju slobodnu i suverenu Komunu te po
ziva slobodne komune Francuske da se oko nje
okupe.
Dani Komune 431
Snažno odobravanje i povici: »Živjela Komuna!«

GENEVIEVE: Ovo je jedan od najvećih dana u povi
jesti Francuske.
»PAPA«: Dio njegove veličine bit će u tome što nitko ne
će moći reći da su zastupnici naroda htjeli građan
ski rat.
GENEVIEVE: Nastat će novo doba i neće više biti kr
voprolića.
Rezolucija
1 .
S obzirom da smo slabi vi nam zakon
Dajete što u jaram nas meće.
Mi nećemo više zakon što vat jako
S obzirom da služit nam se neće.
S obzirom da se grozite otad
Kako ćete nas topovima strti
Zaključismo da se lošega života
Moramo više bojat nego smrti.
2.
S obzirom da od gladi stradavamo
Kada podnosimo da nas potkradate
Hoćemo utvrdit da nas staklo samo
Dijeli od kruha što ga nama krate.
S obzirom da tu kuće vam stoje

Dok nas puštate kisnuti bez krova
Tamo odlučismo sad uselit svoje
Jer u rupama nećemo stanovat.
S obzirom da tu preveć uglja ima

Dok nas bez uglja trese studen
Odlučismo ga za se oduzimat
Da svakom od nas tada toplo bude.
Moramo više boj at nego smrti.
S obzirom da ne vjerujemo vladi

S kakvom god oči mazala nam mašću,
Odlučismo da odsad ćemo gradit
Dobar život pod vlastitom vlašću.
S obzirom da vi tek top možete shvatit —
Svaki je drugi jezik za vas strani —
Mi moramo, jer to će se isplatit,
Topovima u vas nišanit.
5.
19. ožujka 1871. Gare du Nord. Posvuda plakati koji pozivaju na

izbore Komune. Gužva od građanskih obitelji, redovnica, činovnika,
koji bježe u Versailles.
PRODAVAČ NOVINA: Izjava štampe: Izbori za Komu

nu protuustavni! Slijedeće novine pozivaju vas, Pa
rižani, da ne glasate: Le Journal des Debats, Le
Constitutionei, Le Moniteur, L'Universel, Le Figaro,
Le Gaulois, — a za vrijeme onoga što slijedi još i —
La Verite, Paris-Journal, La Presse, La France, La
Libertć, Le Pays, Le National, L'Univers, Le Temps,
La Cloche, La Patrie, Le Bien Public, L'Union,
L'Avenir, Le Liberal, Le journal des Villes et des
Campagnes, Le Charivari, Le Monde, La France
Nouvelle, La Gazette de France, Le Petit Moniteur,
Le Petit National, L'Electeur Libre, La Petite Pres-
Gospodin poreznik, okružen svojom obitelji, kupu

je novinu.
POREZNIK: Što to znači, »Komitet nije ništa«, on pred
stavlja 215 bataljona, ti ljudi mogu sve učiniti. Al-
phonse, drži se uspravno! Gdje je ostao Bourdet
s mapom? Imam li ja prokurista ili ne u času opa
snosti?
NJEGOVA ŽENA: Alphonse, nemoj se držati pogrblje-
no. Ako Bourdet ne dođe, moraš ostati, Christophe,
bez novaca mi u skupom Versaillesu ne možemo ni
šta. Sve će biti prepuno.
POREZNIK: »Moraš ostati«, to je tipično za tebe. Me
ne mogu strijeljati, samo da novac .. .
NJEGOVA ŽENA: Ne budi sentimentalan. Čekat ćeš
Bourdeta. Alphonse, nemoj trzati ramenima. Ode
bez muža koji čeka.
Dolaze Philippe i Jean u času kada vojnici redov

ne vojske, koje vodi jedan činovnik, dovlače željez
ni sanduk.
ČINOVNIK: Ne u teretni vagon, moja gospodo, tu su
registri i kase gradskog načelstva.
PHILIPPE: Tvoja je mati kriva što moram opet u tru
pu. Kako je mogla odnijeti Franôisov mikroskop
u zalagaonicu dok se on borio! Sad će u to otići
cijela moja plaća, i još ga neću dobiti. Samo da me
još ne dovede pred ratni sud zbog onoga topa; za
to ste također krivi.
JEAN odsutno: Morali smo platiti stanarinu, Philippe.
Ako doneseš 20 franaka, izvući ćemo stvari. Važno
je da Frangois ništa ne dozna.
PHILIPPE: Taj studij guta sve. A kako se sad zapleo
u vašu pripovijest s Komunom, fratri će ga istjerati
iz škole! Svećenik, pa u Komuni! A kako su lažne
vaše ideje, vidi se u ovome: Frangois hoće svoj
mikroskop, zar ne? A zašto? Jer je njegovo vlasni
štvo. Dakle, čovjek hoće svoje vlasništvo i basta.
JEAN: Philippe, tebi je glava kao krušna peć: u njoj je
sve izmiješano.
PHILIPPE: U krušnoj peći nije sve izmiješano.
JEAN: Pazi: mikroskop je njegovo oruđe, zato ga on ho
će. A tokarski stolovi u tvornici lokomotiva naša
su oruđa, zato ih mi hoćemo. Kapiraš?
PHILIPPE: Kamo ćeš?
JEAN objesi о njega vreću koju mu je nosio: Ne vidiš
li, da odvlače kase? Hej, vi! Vojnicima koji vuku:
Odavde se ništa neće odvući. Ovo je narodno vla
sništvo. Vojnici nastavljaju put pošto ga je jedan
od njih udario nogom. Izrodi. A nikoga tu nema
da ih zadrži. Odjuri.
Philippe ode odmahujući glavom.
Pojavi se aristokratkinja s nećakinjom i druibeni-
com, noseći kutije za šešire i slično.
NEĆAKINJA: Tko bi bio pomislio, tetka Marie, da će
prvi vlakovi koji mogu napustiti Pariz vidjeti ta
kav tragični prizor! Cijeli Pariz bježi!
Dani Komune 435
ARISTOKRATKINJA: Ne za dugo. Pripazite, Philine, da

se kutije ne zgnječe, to je Parnaudov šešir!
NEĆAKINJA: Trebalo je da uzmemo kočiju.
ARISTOKRATKINJA: Pa bi nam ispregli konje da ih
prožderu? Ne govori besmislice. Ah, dc Ploeuc, ka
ko je to ljubazno od vas! U takvim danima čovjek
upozna svoje prijatelje.
DE PLOEUC: Nisam vas naprosto mogao pustiti da ot-
putujete a da se s vama ne rukujem, Madame la
Duchesse.
NEĆAKINJA: Morate li zaista ostati, zar to nije opasno?
DE PLOEUC: Možda. Francuska banka vrijedna je da
se riskira, Mademoiselle. Vojvotkinji: Smijem li
vas zamoliti da pisamce u ovom buketu cijeća
n j e m u predate? Pruži joj buket cvijeća.
ARISTOKRATKINJA: Nećemo vam to zaboraviti. Cije
la će ta komedija potrajati osam dana. Do skorog
viđenja, Henri! Ode s nećakinjom.
DE PLOEUC: Do skorog viđenja, Mesdames!
Prodavač novina prodaje pojedine novine. Nasu
prot njemu ulični trgovac prodaje svoju robu.
PRODAVAČ NOVINA: »Izjave najviših ličnosti« u Fi-
garou. — »Zločin nad generalima Lećomteom i
Thomasom«. — »Zauzimanje gradske vijećnice ne
zakonito.« — »Puše li centralni komitet u isti rog
s Nijemcima?« — »Pljačka u ulici Gras.« — »Vla
davina svjetine.«
ULIČNI TRGOVAC između: Poramenice! — Lionski
češljevi! — Dugmad! — Saput i toaletni pribor, jef
tino! — Harmonike! — Pojasevi iz Tripolitanije!
Vojnici dovode Jeana pocijepana odijela.
Jedan narednik narodne garde s nekoliko gardista
zaustavlja ih.
NAREDNIK: Samo čas! Što radite s njim?
VOJNICI: Uhvaćen je dok se pokušavao popeti na lo
komotivu. To je saboter, naredniče.
JEAN: Oni odvlače kase. Treba ih zadržati. Treba uhap
siti cijelo to društvo.
NAREDNIK: Samo hladnokrvno, druže. Nema nared
be da se zadrže vlakovi. Pustite ga.
Dramski tekstovi ! 436
DE PLOEUC: Dragi prijatelji, ja sam markiz de Ploeuc

od fracuske banke. I sami kažete da izvršni odbor
nije izdao nikakvih naredaba. Još ne vlada građan
ski rat, koliko sam čuo. Ako je to tako, taj je čov
jek počinio prijestup i mora biti uhapšen.
JE AN: Tako? A kamo treba da me odvedete? Kažite?
Šutnja.
NAREDNIK: Ah, htjeli ste ga odvući na vlak? Da ste
ga smjesta pustili. Svojim ljudima: Dovedite po
jačanje!
Neki odlaze. — Puštaju Jeana. Vojnici se krišom
gube. De Ploeuc ode.
VOJNICI: Druže, mi vršimo svoju dužnost.
NAREDNIK: Imao si sreće.
JEAN: A njih puštate da pobjegnu? Vidite li te pla
kate? Reći ću vam nešto: ja sam glasao. Ali ne
za vašu Komunu. Ona će propasti. Odtetura.
6.
26. ožujka 1871. Pred malom kavanom na Montmartreu. Mm e Cabet

f njezina mala obitelj — Jean, Babette, Frangois, Genevieve —
uređuju kavanicu koja Je bila zatvorena. Uklanjaju prozorske kapke,
spuštaju žaluzine, izvlače stolice, vješaju bijele lanterne od papira.
Pomažu Im konobar u uniformi narodne garde i ranjeni oklopnik u
civilu. S obližnjeg trga čuje se brza muzika. Iz kavane dolazi Gene-
višve s bocom vina, a prati je jedno od djece u nedjeljnom odijelu.
FRANCOIS dolazi sa slamnatim stolicama: Ovo je Ko

muna, novo stoljeće, znanost, Pariz se za to odlu
čio.
KONOBAR: Gazda se odlučio protiv toga, pa je kono
bar postao gazda; samo se vi udobno smjestite u
njegovoj kavani.
GENEVIEVE: Čak mladi svećenici pozdravljaju rume
nilo zore. Stavlja boce vina pred Mme Cabet.
FRANCOIS: A učiteljice toče udovici vino iz crne bur
ze. A radi se zapravo о Propovijedi na gori pretvo
renoj u naše zakonske paragrafe koji počinju »S
obzirom da« a završavaju s djelima! Zagrli Nijem
ca koji je cereći se otvorio jedan prozorski kapak.
Ja te grlim, oklopniče. Novi brate, dezerteru iz
razbojničkih horda anakronističkog Bismarcka!
MME CABET koja od početka sjedi na stolici posred
ulice: A stanarine su oprostili! Zove: Jean! Babet
te!
FRANCOIS: S obzirom da je ovaj skupi rat koji je opu
stošio domovinu bio samo djelo manjine i da to
nije pravedno, nije pravedno svaliti cijeli teret na
većinu, koja je golema većina ubogih. Naučio sam
to napamet kao Lavoisiera.
JEAN izviri s gornjeg prozora kavane: Samo se strpite!
FRANQOIS: A zalagaonice bez nadoknade vraćaju po-

loge siromasima s obzirom da život mora biti vri
jedan življenja.
MME CABET: Frangois, ti si sve znao? Ja sam kradlji
vica, sve je tako skupo. Malo je nezgodno što sam
od tebe zahtijevala da platiš stanarinu, ali htjela
sam iskupiti založene stvari, pa trebaju ti. Jean!
Djetetu: Sjedi, Victor, pojedi nešto prije nego se
napiješ vina. Jean! Dijete ukrućeno sjedne. Jean
Ijutito proviri. Hoću govoriti s Babette, zar niste
gotovi?
BABETTE izviri pokraj Jeana, nešto Ijutita: Mama?
MME CABET: Pogledaj, kakvo divno vino imamo, Ba
bette. Babette se nasmije i povuče se. Treba pripa
ziti na nju, on je radikalan, taj tamo.
Ulicom dolazi »Papa« i Langevin koji izgleda vrlo
umoran. »Papa« nosi na bajoneti bijeli lampion.
»PAPA«: Madame, Mademoiselle. Doveo sam vam va
šeg šurjaka, člana komune za Vaugirard. Odvukao
sam ga s posla, crnče u vijećnici kao najamni ro
bovi.
MME CABET: Uzmi čašu, Pierre.
KONOBAR: Vino je gazdino, a gazda je u Versaillesu,
poslužite se, Monsieur.
LANGEVIN: Oni su ostavili 6000 bolesnika, nema ni
koga za rasvjetu ulica, a to znači raditi.
Jean i Babette provuku kroz prozor crvenu zastavu.
»PAPA«: Ah, jednu čašu za ljepotu! Za onu koju ljubi
mo i koje se bojimo! Za progonjenu, strašnu i pri
jateljsku ljepotu što se javlja s olujom.
MME CABET: Jest, ona će to učiniti. Uzmite kruha,
Pierre i »Papa«, a gdje su djeca? Donijela nam ga
je na ulicu ona prijeko pekarica, kad smo zavijorili
maramom; da, kad smo zavijorili maramom prave
boje, ona kisela pekarica sama nam je utrpala
kruh.
GENEVIEVE: Sjednite, otpjevat ću vam jednu staru
pjesmicu.
Pjeva:
Dani Komune 439
Na tržnicu Margot jutros ode.

Zabubnjaše svi bubnjevi redom.
Ona kupi meso i jagode.
Tad mesara vidje svega sijedog.
»Meso košta dvadeset franaka.«
Rataplöm, rataplöm, ratapla.
»Sto?«
»Dobro, Madame, pet franaka.«
»Aha!«
Margot danas gazdarici svrati.
Tada bubanj zabubnja pred v§čer.
»Koliko vam moram još da platim?«
Gazdarica problijedi, ко krećem
Polit mrtvac blijeda, pa joj reče:
»Najam, to je dvadeset franaka.«
Rataplöm, rataplöm, ratapla.
»Što?«
»Dobro, Madame, deset franaka.«
»Aha!«
SVI pjevaju s njom: Ahä, ahä, ahä.

Preko trga prolazi skupina muškaraca i žena s ko
kardama.
JEDAN OD LJUDI: Moje dame, moja gospodo, dođite
svi! Na trgu Vendome govori Monsieur Courbet,
poznati slikar, о nužnosti obaranja Napoleonova
vandomskog stupa izljevenog iz bronce 1200 zarob
ljenih evropskih topova, tog spomenika ratu, mi
litarizmu i barbarstvu.
»PAPA«: Hvala vam. Mi odobravamo tu namjeru i do
lazimo na njezino izvršenje.
JEDNA ŽENA: Nakon toga dođite na juhu koja će se
dijeliti u Latinskom kvartu.
Jedan čovjek zarie.
ČOVJEK: U sjećanje na pet konja, moje dame i go
spodo.
FRANCOIS: Hoćemo li poći?
»PAPA«: Tu mi je dobro.
FRANCOIS: Ali juha!
Dramski tekstovi I
MME CABET: Hoćete li ići? Gdje su Jean i Babette?

Ah, tu su.
»PAPA«: Monsieur Frangois, vidi se da imate podlogu
za svećenićki stalež.
GENEVIEVE: Hvala vam, ostat ćemo još malo sjediti.
Grupa ode dalje.
JEDAN OD LJUDI: Dobro, kako hoćete. Komuna vas
je pozvala. Vi niste došli, olalä.
»PAPA«: To je sloboda!
Jean i Babette pojave se dolje.
MME CABET: Predugo ste bili gore, nezadovoljna sam
vama.
JEAN: Mama, ti ćeš natjerati Genevieve da pocrveni.
MME CABET: Rekla sam vam, treba se ponašati pre
ma prilikama.
»PAPA«: Ali one su najbolje, Madame, baš ponajbolje.
Pariz se odlučio za život po vlastitom ukusu. Zbog
toga je i Monsieur Fric odlučio ostati kod nas.
Nema više klasnih razlika među građanima, nema
više granica među narodima!
JEAN: Babette, odgovori mami, brani me.
BABETTE: Madame, vašem je sinu tuđa svaka nepri
stojna žurba.
Pjeva:
Pere Joseph nema krova nad glavom
Žena mu iznad starke bluze nema
A1 ona znade snaći se tavom
Jer ukradenom umije pržit tavom
Očešljan Joseph na jelo se sprema:
»Mati, nešto mi slasno priredi!
Za jadnog psa je vrijedna briga svaka.
Mati, potrudi se, umijeća ne štedi!
Ekstra stavi u salatu češnjaka.«
Pere Joseph usred tamnice stare
Za popa on već vremena nema
I kao da je za vlastite pare
Na posljednji svoj ručak se sprema:
»Čuvaru, nešto slasno priredi!

Za jadnog psa je vrijedna briga svaka.
Momče, potrudi se, umijeća ne štedi,
Pamti, stavi u salatu češnjaka.«
»PAPA«: Jer zašto se živi? Župnik od Sainte-Heloise
odgovorio je mojoj sestri na to pitanje ovako: živi
se radi svog usavršenja. No dobro: što je njemu
trebalo za to? Trebale su mu prepelice za doručak.
Djetetu: Sine moj, živi se za ono ekstra. Ono se
mora stvoriti, pa makar za to bili potrebni topovi.
Jer zašto se nešto čini? Zato, da bi čovjek mogao
nešto sebi dopustiti! U zdravlje! — Gdje je onaj
mladac?
MME CABET: Victor, donesi jednu vilicu! Dijete ode ti
kavanu. Otac mu je poginuo u 93. bataljonu pri
obrani topova, 18. ožujka. Otvorio je mesnicu, ku
niće, šuti, Jean. Ja katkada nešto kupim od njega,
s obzirom da je .. .
Dijete se vrati s vilicom.
»PAPA« ustane i podigne čašu: U tvoje zdravlje.
Dijete pije na »Papaovu« zdravicu. U blizini počne
svirati glazba. Jean zapleše s Genevievom, Babette
s Frangoisom, konobar s Mme Cabet.
»PAPA«: Sve ide dobro, zar ne?
LANGEVIN: Ti si zadovoljen?
»PAPA« nakon stanke: To je ono što je ovaj grad htio
i zašto je bio sagrađen; to je bio zaboravio pod
udarcima biča, ali mi smo ga toga podsjetili. —
Sto još nedostaje?
LANGEVIN: Samo jedno: katkad mislim da bismo bili
bolje uradili da smo 18. ožujka udarili. Pitali smo:
izbori ili marš na Versailles! Odgovor je bio: obo
je.
»PAPA«: No, pa?
LANGEVIN: Thiers sjedi u Versaillesu i skuplja trupe.
»PAPA«: Pih, pljujem ja na to. Pariz je odlučio. Te
polumrtve starce isprašit ćemo ко ništa. Trupe!
Sporazumjet ćemo se mi s njima kao 18. ožujlca,
topovima.
LANGEVIN: Ja se nadam. To su seljaci.

»PAPA«: Za Pariz, Monsieur!
Plesači se vraćaju.
BABETTE: Za slobodu, Jean Cabet! Za potpunu slo
bodu!
»PAPA«: Za slobodu!
LANGEVIN: Ja pijem za djelomičnu.
BABETTE: U ljubavi!
GENEVIEVE: Zašto za djelomičnu?
LANGEVIN: Ona vodi к potpunoj.
GENEVIEVE: A potpuna, smjesta ostvariva sloboda,
to je iluzija?
LANGEVIN: U politici.
BABETTE: Francois, ti znaš plesati. Ali reci, kao što
ćeš plesati? Kao fizičar ili kao pop, kao popić?
FRANCOIS: Neću biti ni jedno od toga. Počinje novo
doba, gospođice Guericault. Studirat ću moju fizi
ku na trošak Pariza.
BABETTE: Živjela podjela dobara! Imamo sve, podije
limo!
GENEVIEVE: Babette!
BABETTE: Naučit ću ja tebe kako se pleše sa Jeanom
Backeom.
Baci se na Genevievu.
GENEVIEVE: Neću se braniti, Babette.
BABETTE: Evo ti zato, sad imaš!
Kotrljaju se po podu. Genevieve se počinje braniti.
BABETTE: Ah, ne braniš se? Hoćeš li mi izbiti oko, ti
krastačo?
Jean je smijući se zadržao Frangoisa. »Papa« i ko
nobar razdvajaju zaraćene žene.
MME CABET: Ponašate se kao da su vam ormari puni
haljina. Olalä. Bila sam protiv toga da idete gore
vješati zastavu. Pa ta je prava ratnica.
FRANCOIS: Komunarica ne smije biti ljubomorna.
Dani Komune 443
BABETTE: Ona je od drva, eh!

GENEVIEVE: Ne, ona čvrsto drži što ima. Sreća što u
blizini nije bilo ni jednog bajoneta, Babette. Dobar
dan, Philippe!
Priđe Philippe.
PHILIPPE: Evo me opet tu. Bio sam radoznao hoću li
vas još zateći žive. Prema versajskim novinama,
svi ste već pohapšeni i pobijeni. Tko ne kaže prije
spavanja »Živjela Komuna«, toga prijavi njegova
vlastita žena i komunari ga muče u zahodu dokle
god ne prizna. To se zna. To je strahovlada Ko
mune.
Svi se nasmiju.
»PAPA«: Ovo je prva noć u povijesti, prijatelji, u kojoj
ovaj Pariz neće doživjeti ni jednog umorstva, kra
đe, prevare, ni silovanja. Po prvi put njegove su
ulice sigurne, nije mu potrebna nikakva policija.
Jer bankari i mali lopovi, utjerivači poreza i fabri-
kanti, ministri, kokote i svećenstvo, svi su oni od
selili u Versailles: u ovom se gradu napokon može
živjeti.
FRANCOIS: U vaše zdravlje, »Papa«.
PHILIPPE: To sam pročitao u novinama. To su orgije.
Orgije Komune! Svaki tiranin u gradskoj vijećnici
ima po sedam metresa, to je zakonski utvrđeno.
BABETTE: Oh, Jean ima samo dvije.
FRANCOIS: A zašto si onda pobjegao?
PHILIPPE: Besplatno neću da budem ničije potrkalo.
Monsieur Thiers je bankrotirao, propao, nasukao
se. Nikome više ne isplaćuje plaću. Vojnici prodaju
u Versaillesu puške za 5 franaka.
»PAPA«: Ja svoju plaću dobivam.
LANGEVIN: Ti je sam sebi isplaćuješ, u tome je ra
zlika.
PHILIPPE: To je zbog rasipništva Komune. О tome
ljudi govore, bio sam jednoga dana na selu, kod
roditelja u Arlesu. Pozdravili su te, Francois. Re
kao sam im da si postao pomunar, đavo koji hoće
da se sve razdijeli.
Dramski tekstovi I
»PAPA«: О da mi je imati nogu krave, naročito kopito.

LANGEVIN: Ali kako si prošao kroz položaje?
PHILIPPE: Nitko me nije zadržao.
LANGEVIN: To nije dobro. To je lakomislenost Komu
ne!
»PAPA«: Pierre, imaš previsoko mišljenje о tim star
cima, Monsieuru Thiersu i Herr von Bismarcku.
Dobro nam došao, Philippe. Oni su propali, eh?
Jedne novine, Pierre. Langevin mu ih pruži, on na
pravi od njih dječji šljem i stavi ga na glavu. Ja
sam Bismarck. Jean, ti si Thiers, neka ti Francois
posudi naočale. Da pokažemo Pierreu, što govore
ti starci dok mi u Parizu slavimo svoje male sveča
nosti.
»Papa« i Jean zauzmu historijske poze.
»PAPA«: Dragi moj Thiers, upravo sam napravio jed
nog cara, nekog glupana; da usput spomenem: ho
ćete li i vi jednog?
JEAN: Dragi moj gospodine von Bismarck, već sam
jednog imao.
»PAPA«: Shvaćam da više nećete ni jednog kad ste već
jednoga imali. Sve je to lijepo i dobro, ali ako ne
budete poslušni, dobit ćete svog cara natrag, a to
nije samo prijetnja, ja ću je i ostvariti. Usput: ho
ćete li kralja?
JEAN: Gospodine von Bismarck, samo jedan dio to
hoće, jedan mali dio.
»PAPA«: Ali ako ne budete poslušni, dobit ćete jednog.
Usput: što vaši ljudi hoće, mislim reći.. . kako se
zove ono što plaća porez. . . točno, narod, što ho
će on?
JEAN plaho se ogledava: Mene.
»PAPA«: Ali to je izvrsno, vi ste mi dragi koliko i car
ili kralj — njih dakle ne žele, komično — pa i vi
ste poslušni, vi čak još mnogo bolje predajete sve
to, kako se već zove to gdje smo, samo časak, toč
no: Francusku.
JEAN: Gospodine von Bismarck, ja sam opunomoćen
da predam Francusku.
Dun i Копите 44 5
»PAPA«: Od koga, Monsieur Thiers?

JEAN: Od Francuske. Upravo sam izabran.
»PAPA« grohotom se smijući: I mi! Car i ja smo tako
đer izabrani.
JEAN također se smije, onda: Šalu na stranu, gospodi
ne von Bismarck, osjećam se malo nesigurno,
ukratko, nisam siguran da me neće uhapsiti.
»PAPA«: Znate što, ja ću vas poduprijeti. Imam 5000
topova.
JEAN: Onda imam samo jednu želju, gospodine von
Bismarck, hoćete li mi to dopustiti: smijem li vam
poljubiti čizmu? Nasrne na »Papaovu« čizmu i po
ljubi je. Kakva čizma! Kako to prija!
»PAPA«: Samo: nemojte mi je požderati.
JEAN: I obećaješ li mi, Otto, da ćeš ovim čizmama zga
ziti i njih?
»PAPA«: Ah, Komunu?
JEAN: Ne izgovaraj tu riječ. Ne izgovaraj je! Znaš, to
je kod mene kao kod tebe onaj Liebknecht i onaj
Bebel.
Oklopnih se podiže i uzdigne čašu.
»PAPA«: Za ime božje, nemoj izgovarati ta imena!
JEAN: Ali zašto se tako plašiš, Otto? Kako ćeš mi mo
ći pomoći, Otto, kad se tako plašiš. Onda se upla
šim i ja.
Skinu papirnati šljem i naočale i zagrle se.
BABETTE: Jean, dobro je bilo. Mislim da zastava još
ne visi dobro, idemo gore. Zagrli ga.
FRANCOIS: Ovo ću vam ipak pročitati. Čita pod papir
natim fenjerom jedan novinski list: »Danas je noć
kad Pariz pije vino koje ne duguje nikome. A su
tra će Pariz ustati kao stari radnik i posegnuti za
svojim omiljenim oruđem.«
OKLOPNIK podigne čašu: Bebel, Liebknecht!
KONOBAR: Komuna!
OKLOPNIK: Komuna!
KONOBAR: Bebel, Liebknecht!

FRANCOIS: Studij!
GENEVIEVE: Djeca.
7
а
Gradska vijećnica. Crvene zastave. U dvorani za zasjedanje priku
ca va ju se za vrijem e sjednice ploče s natpisima: »1. Pravo na
život — 2. Sloboda pojedinca — 3. Sloboda savjesti — 4. Pravo na
sastajanje i udruživanje — 5. Sloboda govora, štampe i duhovnih
manifestacija svake vrsti — 6. Slobodno pravo izbora.«
29. ožujka 1871. Sjednica otvorenja Komune.
BESLAY: Predbacuju nam što se nismo zadovoljili iz

borom narodne skupštine republike . . .
POVICI: Koju je sazvao Monsieur Thiers! — Protiv
Pariza!
BESLAY: Ali oslobođenje pariške općine znači oslobo
đenje svih općina u republici! Naši protivnici tvrde
da smo republici nanijeli udarac. Jesmo joj nanije
li udarac: kao kolcu što se još dublje zabija u zem
lju! Pljesak. Republika velike revolucije godine
1792. bijaše vojnik, republika Komune bit će rad
nik, kojemu je iznad svega potrebna sloboda da od
mira nešto stvori.
VARLIN: Republika, komunari, koja radnicima vraća
njihovo oruđe, kao što je ona iz 1792. dala seljaci
ma zemlju pa je tako društvenom jednakošću os
tvarila političku slobodu. Pljesak. Pročitat ću prve
zakone.
»S obzirom da svi građani bez razlike stoje u pri
pravnosti da brane nacionalni teritorij, ukida se
stalna vojska.«
POVICI: Dolje generali, plaćeni krvoloci! Živjela na
rodna vojska! — Nema klasnih razlika među gra
đanima, nema granica među narodima! — Pozo-
vimo radnike u njemačkim masama da pruže ruku

radnicima u francuskim masama!
Pljesak.
VARLIN: »S obzirom da je država narod koji sam so
bom vlada, sve javne službe treba da budu zapo
sjednute samo na određeno vrijeme i s mogućnoš
ću opoziva, a njihovi se nosioci izabiru prema
svojim sposobnostima!«
POVIK: Jednake plaće svima! Radnička plaća!
VARLIN: »S obzirom da ni jedan narod nije iznad svog
posljednjeg građanina, prosvjeta mora biti svima
dostupna, besplatna i socijalna.«
POVIK: Prehrana djece u školama! Odgoj počinje s
prehranom. Da bi se znalo, mora se znati jesti.
Smijeh i pljesak.
VARLIN: »S obzirom da je svrha života u neograniče
nom razvoju našeg tjelesnog, duhovnog i moralnog
bića, vlasništvo smije biti tek pravo svakog poje
dinca da po mjeri svoje suradnje sudjeluje u ko
lektivnom rezultatu rada svih drugih. U tvornica
ma i radionicama mora se organizirati kolektivni
rad.«
Pljesak.
VARLIN: To su, prijatelji moji, prvi zakoni koje treba
odmah provesti u život. Otvaram prvu radnu sjed
nicu pariške Komune.
Dani Komune 449
Ministarstvo unutrašnjih poslova. Predvođeni portirom, Genevičve

i Langevin ulaze u neki ured. Kiša.
GENEVIEVE: Kažete da se nije pojavio ni jedan či

novnik? Već osam dana.
PORTIR: Ne. To bih morao znati, ja sam portir.
GENEVIEVE: Koliko činovnika ovdje inače radi?
PORTIR: 384 i gospodin ministar.
GENEVIEVE: Znate li, gdje pojedini od njih stanuju?
PORTIR: Ne.
GENEVIEVE: Kako se može doznati gdje se nalaze
škole u gradskim četvrtima, gdje stanuju učitelji,
gdje se podiže novac za plaće? Čak su ključevi od
neseni.
LANGEVIN: Treba ići po bravara.
GENEVIEVE: A vi ćete morati poći da mi kupite ma
lo ulja za lampu. Prekapa po svom novčaniku.
PORTIR: Zar hoćete i noću raditi?
LANGEVIN: To je delegat Komune za prosvjetu.
PORTIR: To je sve lijepo, ali nije moj posao da trčim
po ulje.
GENEVIEVE: Dobro, al i ...
LANGEVIN: Nije dobro, poći ćete kupiti ulje, pošto po
kažete delegatu gdje se nalaze registri i karte s po
pisom škola u gradskim četvrtima.
PORTIR: Ja mogu samo pokazati gdje se nalaze uredi.
GENEVIEVE: Morat ću pitati čistačicu, ona možda
ima djecu koja moraju u školu.
LANGEVIN: Ona sigurno ništa ne zna.
GENEVIEVE: Zajedno ćemo to već doznati.
LANGEVIN: Bilo bi najbolje odmah sagraditi nove
škole, jer bi se onda znalo gdje se nalaze, treba
sve iznova napraviti od A do Z, jer je uvijek bilo
loše napravljeno. To važi za sve počevši od klinika
do ulične rasvjete. Koliko vam plaća pučanstvo za

vaše usluge među koje ne spada odlaženje po ulje?
PORTIR: 7 franaka 80 santima dnevno, ali to ne plaća
pučanstvo nego država.
LANGEVIN: Da, u tome je ta velika razlika, eh? Ova
delegatkinja će voditi školstvo grada Pariza za 11
franaka dnevno, ako vam to nešto kaže.
PORTIR: To je njena stvar.
LANGEVIN: Možete ići. Ukoliko ići spada u vašu služ
bu.
Portir ode vukući noge. Genevieve otvori prozor.
GENEVIEVE: A i sam je siromah!
LANGEVIN: On tako ne misli. Očito smo pogriješili
što smo mu odali koliko je niska vaša plaća. Sad
vas prezire. Nije mu ni na kraj pameti da savije le
đa pred osobom koja zarađuje samo par franaka
više. A više od toga nego da savija leđa ne može
naučiti.
GENEVIEVE: Recimo: ne sam od sebe. Što on vidi?
Oni koji su zapremali mjesta ministara i ministar
skih savjetnika pobjegli su zbog niskih plaća, i svi
činovnici, čak oni najniži, prepuštaju Pariz mraku,
prljavštini i neznanju. A bez njih se ne može.
LANGEVIN: To je ono najgore. Njihov je glavni inte
res u tome da se učine nezamjenjivima. To je tako
već tisućama godina. Ali mi ćemo morati naći lju
de koji će svoj posao tako urediti da se uvijek mo
gu zamijeniti; oni koji pojednostavljuju rad, to su
veliki radnici budućnosti. Evo Babette.
Dolazi Babette s Philippeom.
BABETTE: Tebe je više nemoguće vidjeti, u »Officielu«
piše da su te postavili za ministarku ili za nešto
slično.
GENEVIEVE konspirativno, naznačujući da se plaši:
Je li ti on rekao gdje me možete naći?
BABETTE: Portir? Philippe mu je pokazao pištolj.
LANGEVIN: Imenujem te pomoćnikom delegata za
promet, a to sam ja. Vlakovi na sjevernoj pruzi do
duše polaze, ali se ne vraćaju. Zato odvoze kom-
Dani Komune 451
pletne namještaje. Zaplijenit ću imovinu željeznič

ke kompanije a više službenike morat ću izvesti
pred ratni sud. Tako je to sad u Parizu. Ovamo či
novnici uopće ne dolaze, a tamo dolaze samo da
bi sabotirali. A zašto ste došli?
BABETTE: Morate odmah nešto poduzeti za pekarske
pomoćnike.
GENEVIEVE: Ali ja sam delegirana za školstvo.
PHILIPPE: Onda nas preuzmi. U vašim novinama stoji
da se radnik mora obrazovati, ali kako da se obra
zuje kad radi noću? Ja uopće ne vidim danje svje
tlo.
LANGEVIN: Komuna je, mislim, izdala dekret kojim
se ukida noćni rad pekara.
PHILIPPE: Ali gazde pekari to ne priznaju. A mi ne
mamo prava štrajkati jer smo neophodno potrebni.
Ali pekarica smije zatvoriti radnju kad god hoće.
Evo vam uostalom jedan kruh. Dade im jedan
kruh.
GENEVIEVE: To je mito. Zagrize u njega.
LANGEVIN: Ako zatvori dućan, oduzet ćemo joj i vo
diti ga dalje sami.
PHILIPPE: Prija li vam? Od nas možete primiti mito,
samo ne od gazda. Reći ću to u zadruzi, inače će
noćas razbiti prozore na pekarama. Ali što je s
Babettom i Madame Cabet? Vratio se njezin gazda,
vojni krojač Busson.
BABETTE: Ali on plaća samo 1 franak po hlačama.
Kaže da narodna garda naručuje kod onih koji
imaju najniže cijene.
GENEVIEVE: Zašto me tako gledate, Pierre?
LANGEVIN: Ispitujem kako ćete izlaziti na kraj s pu
čanstvom, građanko delegatkinjo.
GENEVIEVE: Nemamo novaca. Štedit ćemo s narod
nim sredstvima.
BABETTE: Ali mi smo narod.
LANGEVIN kad ga Genevieve nesigurno pogleda: Uči
se, učiteljice.
BABETTE: Ako Komuna bude manje plaćala od care-
vine, ne treba nam. A Jean je u rovovima i prije će

poginuti nego da dalje podnosi to izrabljivanje.
PHILIPPE: U pitanju njegovih hlača posrao si njegovu
mater. I njegovu prijateljicu. Vi biste m orali...
LANGEVIN: Mi? Što je s vama?
PHILIPPE: Dobro, mi moramo . . .
LANGEVIN: To je bolje.
PHILIPPE: Onda, što moramo?
LANGEVIN: Vi naravno niste u krojačkom udruženju,
zar ne? To je mjesto gdje se moraju određivati ci
jene. A ne krojačnica hlača Monsieura Bussona.
BABETTE: A tko о tome ništa ne zna?
GENEVIEVE: Ja pokušavam organizirati škole u koji
ma će to učiti djeca.
BABETTE: Odakle ćete dobiti novac za njih kad ne
možete ni pristojno platiti uniforme.
GENEVIEVE: Francuska banka se nalazi nekoliko blo
kova dalje. Poteškoće se nalaze ovdje. Ovdje su
čak zaključani ormari.
PHILIPPE: Ja mislim, barem bismo njih mogli prova
liti.
LANGEVIN: Što, ti si pekar pa si ipak spreman baviti
se i bravarstvom? Svjetlije gledam za Komunu,
djeco. Slijedeći korak bit će možda da ovaj još
nauči upravljati. Navije veliku stojeću uru pa laga
no gurne njihalo da počne hodati. Svi gledaju u uru
i smiju se. Nemojte od Komune očekivati ništa više
nego od sebe samih.
8.
Ured guvernera Francuske banke. Guverner markiz de Ploeuc

razgovara s debelim duhovnikom, povjerenikom pariškog nadbiskupa.
Pada kiša.
GUVERNER: Recite gospodinu nadbiskupu da mu za

hvaljujem što mi je prenio želje Monsieura Thiersa.
10 milijuna franaka otići će uobičajenim putem u
Versailles. Što će se pak slijedećih dana događati
s Francuskom bankom, to ne znam. Svakog časa
očekujem posjet delegata Komune a time i moje
hapšenje. Ovdje leže 2 milijarde i 180 milijuna,
Monsignore. To je žila kucavica; ako se ona presi
ječe, ti su ljudi pobijedili, ma što se inače dogo
dilo.
SLUGA: Gospodin Beslay, delegat Komune.
GUVERNER blijed: Eto, Monsignore, Francuskoj je
kucnuo sudbonosni čas.
DEBELI DUHOVNIK: Ali kako ću van?
GUVERNER: Ne gubite nerve. Uđe Beslay. Monsigno
re Beauchamp, povjerenik njegove eminencije nad
biskupa.
DEBELI DUHOVNIK: Smijem li se oprostiti od vas?
GUVERNER: Pretpostavljam da vam treba dopuštenje
od Monsieura.
BESLAY: Dajte kapetanu ovu posjetnicu.
Gospoda se naklone jedno drugome i debeli ode.
BESLAY: Građanine, blagajnici bataljona narodne gar
de stoje u ministarstvu financija pred zapečaćenim
kasama. Ali plaća se mora isplatiti, inače će banka
biti opljačkana, što god ja govorio. Ljudi imaju
žene i djecu.
GUVERNER: Monsieur Beslay, po statutima vašega

centralnog komiteta, namještenici Francuske ban
ke stvorili su jedan bataljon narodne garde. Ja vas
uvjeravam da već više od dva tjedna ni njima nije
isplaćena ni para od njihove plaće, a oni također
imaju žene i djecu. No, Monsieur, prošli ste dvori
štima i vidjeli ste ih naoružane. Među njima i šez-
desetgodišnjake, i možete mi vjerovati da će se
oni boriti ako tko napadne na banku koja im je
povjerena.
BESLAY: Ta borba bi trajala dvije minute.
GUVERNER: Možda samo jednu. Ali kakva bi to mi
nuta bila u povijesti Francuske!
BESLAY nakon stanke: Komuna je izdala dekret po
kojemu se posebni bataljoni moraju raspuštati i
pripojiti se drugima.
GUVERNER: Znao sam, Monsieur, da ćete to kazati.
Podigne u ruci jedan svitak. Smijem li vam poka
zati jedan dekret iz arhiva banke, što ga je izdalo
jedno drugo, starije revolucionarno tijelo, konvent
francuske revolucije, a sastavio ga je Danton? Pre
ma tome dekretu, namještenicima visoke uprave
određuju se njihovi uredski prostori kao borbena
mjesta.
BESLAY: Gospodine markiže, nisam došao da prolije
vam krv, nego da osiguram sredstva kojima će za
konski izabrana Komuna moći financirati obranu
Pariza i ponovno otvaranje tvornica i radionica.
GUVERNER: Monsieur, nemojte misliti da i u jednom
trenutku dovodim u sumnju prava Komune. Fran
cuska banka se ne bavi politikom.
BESLAY: Ah, sada smo se makli s mjesta.
GUVERNER: Vruće se nadam da ćete i vi sa strane Ko
mune priznati prava Francuske banke koja stoji
iznad partija.
BESLAY: Gospodine markiže, vi nemate posla s drum
skim razbojnicima, nego sa časnim ljudima.
GUVERNER: Monsieur, to sam znao od trenutka kada
ste ovamo ušli. Monsieur, pomozite mi spasiti ban
ku, ona je imetak vaše zemlje, ona je imetak Fran
cuske.
455
BESLAY: Gospodine markiže, nemojte nas krivo shva

titi. Mi radimo kao kuliji, 18 sati dnevno. Spavamo
u odijelu, na stolicama. Za 15 franaka dnevno sva
ki od nas obavlja tri do četiri dužnosti, što je do
sada stajalo pučanstvo trideset puta više. Sigurno
nikada nije bilo jeftinije vlade. Ali sada nam treba
11 milijuna.
GUVERNER bolno: Gospodine Beslay!
BESLAY: Gospodine markiže, mi još nismo utjerali ni
porez na duhan ni porez na živežne namirnice, ali
moramo isplatiti plaće, bez toga se više nećemo
moći održati. Guverner značajno štiti. Ako do sutra
ujutro ne budemo imali 6 milijuna .. .
GUVERNER: 6 milijuna! Ne bih bio ovlašten da vam
dadem ni jedan. Vi na svojim sjednicama govorite
0 korupciji. Optužujete Monsieura Thiersa da krši
odredbe kako bi dobio novac, a sada dolazite vi, vi,
1 zahtijevate novac od mene iako ne postoji nikak
va financijska uprava! Očajno: Stvorite mi neka
kvu financijsku upravu, neću vas pitati kako ste
je stvorili, ali pokažite mi nekakav papir koji bih
mogao priznati.
BESLAY: Ali to zahtijeva dva tjedna. Jeste li možda za
boravili da smo mi na vlasti.
GUVERNER: Ali ne zaboravljam da sam u pravu.
BESLAY: Koliko novca ovdje leži?
GUVERNER: I vi znate da mi moje zvanje nalaže duž
nost čuvanja bankovne tajne! Zar upravo vi hoćete
da povrijedite tekovine kao što su bankovna tajna,
odvjetnička i liječnička tajna? Monsieur, smijem
li vas podsjetiti da imate posla sa časnim čovje
kom? Na kojoj god se strani činilo da stojimo —
radimo zajedno! Razmislimo zajedno kako može
mo zadovoljiti potrebe ovog velikog voljenog gra
da, ali ne da zločinački povrijedimo toliko potreb
ne propise ove stare institucije! Ja vam stojim pot
puno na raspolaganju.
BESLAY: Gospodine markiže, i ja vam stojim na raspo
laganju za miroljubive pregovore.
Gradska vijećnica. Sjednica Komune. Beslay stoji odolijevajući
žestokom napadu. Vlada ipak veliki zamor.
POVICI: To je izdaja! — Još gore: glupost! — Zar da

naši komunari gladuju dok mi slušamo gospodina
guvernera Francuske banke kako govori о »obavez
nim formalnostima«? — Dosta pregovora, pošaljite
onamo jedan bataljon!
BESLAY: Građani, ako ste nezadovoljni mojim radom,
ja ću se vrlo rado povući! Ali nemojte zaboraviti,
imovina Francuske naša je imovina i njome treba
da upravlja štedljiv domaćin!
POVIK: Jeste li to vi ili guverner?
BESLAY: Ja laskam sebi da sam uspio privući na našu
stranu toga možda ponešto pedantnog, ali poštova
nja vrijednog čovjeka, time što sam taknuo u nje
govo stručnjačko poštenje, apeliravši na njegovu
sposobnost da nađe legalni izlaz!
POVICI: Mi nećemo da se na njega apelira, mi zahti
jevamo da se on uhapsi. — Zašto je potreban le
galni izlaz da bi narod dobio svoj vlastiti novac?
BESLAY: Hoćete li bankrot? Ako silom prekršite sta
tute banke, 40 milijuna novčanica postaje bezvri
jedno. Valuta se temelji na povjerenju!
POVICI: Čijem? — Bankara? — Smijeh. — To su deli
katni problemi! Ako о tome hoćete govoriti, čitajte
Proudhona! — Mi smo prisvojili državu i moramo
sa svojom svojinom gospodariti.
VARLIN: Za koga? Ovaj slučaj pokazuje da nije dosta
prisvojiti državni aparat: on nije izgrađen za naše
Dani Komune 457
potrebe. Zato ga moramo razbiti. To se mora izvr

šiti silom.
POVICI: Bez hapšenja! Nemojmo započeti novu epo
hu terorom! Prepustimo to staroj epohi! — Vi pre
kidate naš miroljubivi rad!
LANGEVIN: Naprotiv, mi ga želimo organizirati.
POVICI: Uhapsite guvernera banke, pa onda čitajte no
vine! — Zar građanske? Ja ih čitam i ne shvaćam
zašto nisu zabranjene!
BESLAY: Građani, predlažem da se ovaj predmet ra
spravi na tajnoj sjednici.
LANGEVIN: Ja predlažem da se taj prijedlog odbaci.
Ne polažimo pravo na nepogrešivost, kao što to či
ne bez iznimke svi stari poretci. Objavimo sve što
govorimo i radimo, uputimo publiku u našu ne
savršenost, jer se ne moramo bojati ničega osim
sebe samih. Nastavljam dakle. Neću da govorim о
tome kako je delegat za ratne poslove mogao za
300 000 franaka kupiti od Nijemaca 1000 konja za
konjicu — oni prodaju sve—, ali se vraćam na pi
tanje vojničke plaće i dopunjujem ga još jednim
drugim pitanjem.
POVICI: Ne zaboravite da 200 000 ljudi i njihove obite
lji žive od vojničke plaće. Njima je puška zamije
nila mistriju i kalup, ona ih mora prehraniti.
RANVIER: Ja zahtijevam da se govori о vojnoj situa
ciji.
LANGEVIN: Umjesto da se vojska pristojno plati, da
se novac za to uzme tamo gdje jest, to jest u Fran
cuskoj banci, još se škrtari s nagradom ženama u
artiljerijskim radionicama. Predlažem da se poni
šte svi ugovori s proizvođačima koji obaraju nad
nice i da se zaključuju ugovori još samo s radio
nicama koje su u rukama radničkih udružbi.
POVIK: Svaka stvar u svoje vrijeme!
VARLIN: Ja sam za Langevinov prijedlog. Beslayu: Ali
sam isto tako za to da se banka smjesta zauzme.
Iz istih razloga.
LANGEVIN: Jedno se događa radi drugog!
RANVIER: Mora se još govoriti о vojnom aspektu. Vi-
dite: tri čovjeka, tri mišljenja! Jer nemate vreme

na! Pa danas morate uništiti unutrašnjeg neprija
telja da biste sutra bili dorasli neprijatelju pred
vašim utvrdama!
POVICI: Odakle da smognemo snage za sve to? — Ne
mamo dosta snaga!
RIGAULT: Pregovara se о potrebama naroda; zašto se
ne poslušaju njegovi prijedlozi? On želi da se od
mah svuda prijeđe na djelo. Pouzdajmo se u onu
snagu, nekima ovdje još tako tajanstvenu i, da,
sumnjivu, građani, snagu koja osvaja Bastilju, po
diže revoluciju u Parizu, štiti njezine prve korake,
krvari na Marsovu polju, zauzima Tuilerije, zatire
Žirondu, odstranjuje popove i kultove, biva poti
snuta Robespierreom, ponovo se uzdiže u Prairialu,
nestaje za vrijeme od dvadeset godina, da bi se
opet pojavila uz topovsku grmljavinu saveznika,
nanovo tone u noć, uskrsava godine 1830 i, tek što
je bila potisnuta, ispunja svojim trzajima prve go
dine vladavine kapitala, 1848. kida čeličnu mrežu,
četiri mjeseca kasnije hvata za grlo buržujsku re
publiku, onda, još jednom bačena na tlo, 1868. iz
bija pomlađena, drma carstvom, obara ga, ponovo
se nudi u obranu protiv tuđinskih uljeza, ponovo
biva prezrena i uvrijeđena, do 18. ožujka, kada lo
mi ruku koja je hoće ugušiti. Što bismo mi ovdje
mogli imati protiv toga da se sam narod uključi?
On zahtijeva da radionice i banke smjesta prijeđu
u njegove ruke, te zahtijeva borbu u svim pravci
ma, ali prije svega marš na Versailles!
Nemir.
POVICI: Dakle građanski rat! — Krvoproliće! — Ovdje
prečesto slušamo riječ sila, čuvajmo se!
RIGAULT uzdigne u ruci novine: Onda poslušajte što
se govori na pariškim ulicama. Citiram novine »La
Sociale«, jedne od rijetkih novina koje su za nas:
»Građani delegati, marširajte na Versailles! Imat
ćete za sobom 220 bataljona narodne garde, svi su
za vas, što čekate? Vaše je strpljenje predugo tra
jalo. Marširajte na Versailles! Pouzdajte se na Pa
riz, kao što se Pariz pouzdava u vas. Marširajte na
Versailles!« Građani, ta će se snaga uvećati ako je
budemo zahtijevali!
Dani Komune 459
Nemir se nastavlja.
POVICI: Citirate ono što ste naručili! — To su neodgo
vorni ljudi! — Socijalizam maršira bez bajoneta!
RIGAULT: Ali su bajonete protiv njega, građani. Nad
Marseilleom i Lyonom vije se crvena zastava, ali
Versailles naoružava protiv nje neznanje i predra
sude ravničarskih krajeva. Ponesimo plamen ustan
ka na selo: razbijmo željezni obruč oko Pariza,
oslobodimo velike gradove!
Nemir se nastavlja.
POVICI: To je ratna pustolovina! — Dosta! — Komu
na osuđuje građanski rat! — Predlažemo: neka
skupština miroljubivo nastavi rad i ne daje se sme
sti od onih koji nestrpljivo čekaju da gurnu Pariz
u pustolovinu. — Razumije se, ali ja predlažem da
se suzbiju neprijateljske novine. To su: Le Petit
Moniteur, Le Petit National, Le Bon Sens, La Pe
tite Presse, La France, Le Temps. — Osvrnite se
oko sebe i proučite temeljna načela ove skupštine!
Smijeh onih oko Rigaulta i Varlina. U međuvreme
nu, predsjedatelj je dobio vijest.
PREDSJEDATELJ: Građani delegati, dobio sam vi
jest koja će rad skupštine usmjeriti u novom prav-
Lođa u gradskoj vijećnici. Delegati i vojne osobe ulaze u dvoranu

ili izlaze iz nje. Prodavač novina prodaje »Officiel«.
PRODAVAČ NOVINA: L’Officiel! »Versailleska mario

netska vlada prešla u napad!« — »Papinski zuavi i
gradska policija prodiru Neuilly!« — »Žene i dje
ca među ranjenima!« — »Mobilizacija svih građa
na od 17. do 35. godina života!« — »Versailleska
marionetska vlada prešla u napad!«
STARI PROSJAK približi mu se: Imaš li malo kruha?
PRODAVAČ NOVINA: Ne znaš da je prosjačenje zabra

njeno? — »Versailles započinje građanski rat!«
PROSJAK: Mogu li zabraniti želucu da krči? Не?
Delegati napuštaju sjednicu.
JEDAN DRUGOM: Taj napad što su ga započeli s tako
malim trupama čin je golog očajanja: izbori na se
lu prošli su loše za Monsieura Thiersa.
PROSJAK zaustavlja ih pri dnu: Messieurs, dopustite
da vam pokažem balon koji upravo napušta Pariz,
može se vidjeti iznad kuća.
DELEGAT: Ah, balon »Socijale«? Odletio je?
PROSJAK: S proklamacijama i deklaracijama. 10000
komada za ravničarske krajeve. Zemlja se predaje
seljacima. Iz balona! Ja sam sa sela. Znam ja to,
pogledajte balon!
Delegati gledaju kroz prozor prema gore.
PROSJAK: Messieurs, balon!
DELEGAT: Jesi li ti seljak, stari?
PROSJAK: Iz Auvergne, Saint-Antoine.
DELEGAT: Pa zašto si ovdje?
PROSJAK: Pogledaj me, mogu li još vući plug? To je
za mlade.
DELEGAT: Došao si u Pariz kod rodbine, zar ne?
PROSJAK: Tamo nema mjesta.
DELEGAT: A što misliš о Komuni?
PROSJAK: Messieurs, na službu. Vi želite dobro, iako
hoćete sve podijeliti. Bog vas čuvao. Balon, Messi
eurs, jedan pogled stoji samo 10 santima.
DELEGAT: Ali zašto si ti protiv podjele zemlje?
PROSJAK: Pa, Messieurs, oduzimlju je.
DELEGAT: Ali ne tebi. Ti je moraš dobiti.
PROSJAK: Oprostite, Messieurs, oduzimlju je. Zar još
imam svoj majur? 10 santima.
DELEGAT: Ali tamo su tvoja djeca, zar ne?
PROSJAK: Vidite li ga?
Dani Komune 461
DELEGAT: Ali to je zbog toga jer nemate dosta zemlje!

PROSJAK: Ja molim svojih 10 santima za gledanje, ba
lon može svakog časa nestati.
DELEGAT: Postoji li neki posjednik u Saint-Antoineu?
PROSJAK: Kako ne. Monsieur de Bergeret.
DELEGAT: Volite li ga?
PROSJAK: No, Monsieur, on svoje čuva.
DELEGAT plaća mašući glavom: Neprijatelj. S prosjač
kim štapom u ruci on brani vlasništvo, pa čak
i vlasništvo lopova koji je njega okrao! Trebat
će godina da ga uvjerimo. Ode.
PROSJAK pokazuje prodavaču novina novčić: 10 santi
ma, dobar balon! Kakvih glupana ima, mogli su ga
pogledati i sami!
PRODAVAO NOVINA: »Žene i djeca među ranjenima!«
— Dođi amo i ostavi se varanja. Uzmi jedan sve
žanj novina, stani pred druge stepenice i viči kao
ja. Dobit ćeš jedan santim po komadu. Dade mu
svežanj. Prosjak ponavlja ono što izvikuje proda
vač.
OBA: L'Officiel. »Mobilizacija građana od 17. do 35. go
dine života!«
Noćna sjednica Komune. Nekoliko delegata rade na aktima, drugi

zajedno vijećaju. Jedan savjetuje ženu s djetetom.
PREDSJEDATELJ: S obzirom da nije preporučljivo

uplitanje ove skupštine u vojne operacije, nastav
ljamo naše savjetovanje premda se ne zna kakvo
je stanje na bojištu u Malmaisonu i oko njega. Gra
đanine Langevin.
LANGEVIN: Predlažem: S obzirom da je prvo temelj
no načelo republike sloboda; s obzirom da je slo
boda savjesti prva od svih sloboda; s obzirom da
je kler bio sukrivac za zločine monarhije protiv

slobode, Komuna odlučuje: Crkva se razdvaja od
države. — Zato molim delegata za školstvo neka od
redi da učitelji i učiteljice uklone raspela, madone
i druge simboličke predmete iz školskih dvorana, a
metalne predmete da predaju u kovnicu.
PREDSJEDATELJ brojeći podignute ruke: Prihvaća se.
POVICI: Ima pritužaba da katoličke časne sestre ne
marno njeguju ranjene komunare. — A što je s
predviđenim čitaonicama u bolnicama? Većina rad
nika može se poučiti jedino u bolnici!
PREDSJEDATELJ primio je jednu vijest: Građani de
legati, vođa bataljona Andre Farreaux koji se vra
tio s fronte želi usprkos teškoj rani pojaviti se
pred vama i podnijeti izvještaj.
Unose na nosiljci oficira narodne garde.
PREDSJEDATELJ: Građanine Ferreaux, dajem vam
riječ.
OFICIR: Građani delegati, Asnieres je u našim rukama.
Komešanje. Povik: »Živjela Komuna!« i »Živjela
narodna garda!«
OFICIR: Građani, s dopuštenjem delegata za ratna pi
tanja, želio bih sada, kad me rana isključila iz bor
be, izložiti vam stanovite neprilike što otežavaju
operacije vaših trupa i čine krvavima čak pobjede.
Naši se bore kao lavovi, bez obzira kako su naoru
žani. Vlasničko pravo pojedinih baterija na topove,
а к tome još njihova pripadnost gradskim četvrti
ma, uzrok je što nam je od 1740 topova samo 320
u akciji.
POVICI: Ne zaboravite na posebnost naše armije koja
je prva takve vrste u svjetskoj povijesti! — Ti su
ljudi sami lijevali topove, građanine oficiru.
OFICIR: Ne za vlastiti račun, građanine delegate. Mož
da ih zato i ne znaju sami postaviti na položaj.
Naši su topovi bili upotrijebljeni kao puške ili uop
će ne. Uz to svatko želi pucati, ali nitko vući kola.
I svatko izabire sebi komandanta i svoje borbeno
mjesto.
VARLIN: Odakle ste, građanine oficiru?
Dani Komune 463
OFICIR: Apsolvirao sam artiljerijsku školu u Vincenne-

su, kapetan redovne vojske.
VARLIN: Zašto se borite uz Komunu?
JEDAN NOSAČ: On je za nas.
VARLIN: Vi znate da je Komuna jedva prije dva da
na odlučila da se ukine čin generala? Oficir šuti.
Pretpostavljam da nam hoćete predložiti povjera
vanje komande školovanim oficirama?
OFICIR: Rat je zvanje, građanine delegate.
VARLIN: Vi to činite u sporazumu s delegatom za rat
na pitanja, koji se sam nije pojavio?
OFICIR: Koji se bori u prvim redovima protiv svih
pravila ratne vještine.
RANVIER: Građanine delegate, ja nazore ovoga čovje
ka shvaćam tako da onaj koji hoće ukinuti naređi
vanje mora i sam naučiti da naređuje. Građanine
Farreaux, želimo vam brzo ozdravljenje. Nemojte
krivo shvatiti šutnju ove skupštine. Ne šute samo
oni koji ne mogu naučiti. Naše su poteškoće velike,
njih nije nitko nikada doživio, ali mi ćemo ih pre
mostiti. Komuna je zadovoljna s vašim izvješta
jem.
Oficira iznose.
RANVIER: Građani delegati! Imate jednu pobjedu i
jedan istiniti izvještaj. Okoristite se i jednim i dru
gim. Vi imate trupe, neprijatelj školovane oficire.
On nema trupa kao što su vaše. Prevladajte oprav
dano nepovjerenje prema ljudima koje ste do sada
vidjeli samo na protivničkoj strani, nisu svi pro
tiv vas. Dodajte oduševljenju naših komunara zna
nje i pobjeda vam je sigurna.
Pljesak.
Sjednica Komune
PREDSJEDATELJ: Građani delegati, prekidam raspra

vu izvještaja о uspješnom toku vojnih operacija
oko Neuillyja da bih vam pročitao što je jučer re
kao August Bebel u njemačkom Reichstagu: »Cje
lokupni evropski proletarijat i sve što još nosi u
grudima osjećaj slobode, gleda na Pariz. Bojni pok
lik pariškog proletarijata »Smrt bijedi i besposli
ci!« postat će bojnim poklikom cjelokupnog evrop
skog proletarijata.« Građani, pozivam vas da usta-
nete u čast njemačkih radnika.
Svi ustaju.
VARLIN mirno: Živjela radnička intemacionala! Rad
nici svih zemalja, ujedinite se!
10.
Frankfurt. U operi, za vrijeme izvedbe »Norme«. Kroz vrata jedne

lože iziđu Bismarck u uniformi oklopnika i Jules Favre u civilu.
BISMARCK pripaljujući cigaru: Htio sam vam još ne

što reći, Favre, ali vi ste naprosto posijedjeli od
jada, eh? Da, vi ovdje u Frankfurtu potpisujete
mir, ali što se događa u Parizu, čovječe? Skinite
napokon crvenu zastavu s pariške gradske vijećni
ce! Ta me svinjarija već stajala nekoliko neprospa-
vanih noći, prokleto loš primjer za Evropu, treba
to iskorijeniti ognjem i sumporom. Osluškuje mu
ziku koja se čuje jer je ostavio otvorena vrata lo
že. Altmannica je kolosalna! I kao žena, krasna
osoba. No — nastavi pušačku šetnju, servilno pra
ćen Favreom — čudan ste mi vi svat. Odbijate kao
sramotu pomoć u oružju, ali mi bismo morali po
tajno osloboditi vaše zarobljenike. Znam, znam, to
se ne smije dogoditi uz pomoć neke strane vlade.
Prema melodiji »Teodore, stari smrade, ne drpaj
me da svak znade«, zar ne? Opet osluškuje muzi
ku. Sad umire, epohalno. No da, naš ološ u Rei-
chstagu također zahtijeva da mi izručimo Bona-
partu, niš od toga ne bude, njega ću držati u ru
kavu da vas mogu držati na uzici, haha. Izručit ću
običnog čovjeka da biste drugovima u Parizu mogli
pustiti krv, to će biti iznenađenje. Rat ovdje, rat
ondje, reda biti mora, zato ću priskočiti u pomoć
i — lijepo, zar ne? — i našem zakletom neprija
telju, Favre. Uskoro ćemo vam osloboditi 200 000
lju d i. . . Imate li uostalom cekina da ih izbrojite?
FAVRE: Mogu vam sad reći, bila je to naša najveća bri
ga, ali novac smo nabavili. Iz Francuske banke
uspjeli smo do danas odnijeti 257 milijuna.
BISMARCK: No, to je posao, u dobar čas. Još nešto:

tko vam jamči d.a se braća neće opet pobratimiti
kao 18. ožujka?
FAVRE: Probrali smo siguran kadar. Ljude seljačkog
porijekla. Osim toga, huškači ne mogu doći do za
robljenika, zar ne?
BISMARCK: Lijepo, možda smo sada na konju. Ali, ka
ko sam rekao, hoću da vidim djela. Dopustio sam
vam da započnete s isplatom ratne odštete tek na
kon pacifikacije Pariza, izvolite dakle i vi stvar ubr
zati. Osluškuje. Sjajno to izvodi. I da mi se ne do
godi nikakva greška, Favre, prvi ček ide Bleichrö-
deru u koga imam povjerenja, on je moj privatni
bankar, pa molim da dobije svoju proviziju. Do
bra je Altmannica.
11.
Gradska vijećnica. Kasno noću. Dvorana je ispražnjena. Genevićve

je došla po Langevina koji je ostao raditi.
LANGEVIN: Vi se žalite da nema novaca za prehra

nu djece. Znate li što je jučer Beslay trijumfalno
donio iz banke za gradnju barikada? 11 300 frana
ka. Kakve greške pravimo, kakve smo greške na
pravili! Naravno, moralo se marširati na Versail
les, odmah, 18. ožujka. Da smo imali vremena! Ali
narod ima uvijek samo jedan svoj trenutak. Jao
njemu ako nije naoružan i spreman za borbu.
GENEVIEVE: Ali kakav narod! Htjela sam večeras na
koncert za ambulante na Tuilerijama. Očekivalo
se nekoliko stotina slušalaca, a došle su desetine
tisuća. Ostala sam stajati u nepreglednom mno
štvu. I nitko da se požali!
LANGEVIN: Imaju s nama strpljenja. Gleda na tablu.
Broj 1! Pravo na život. To je to, ali kako smo to
htjeli provesti? Pogledaj druge točke koje sve do
bro izgledaju, ali kakve su one u stvarnosti? Broj
2! Zar je to i sloboda da se prave poslovi, da se
od naroda živi, da se protiv naroda intrigira i slu
ži narodnim neprijateljima? Broj 3! Ali što pro
pisuje njima njihova savjest? Ja ću ti to reći: ono
što im propisuju od malih nogu oni koji njima vla
daju. Broj 4! Je li dakle dozvoljeno burzovnim
grabežijivcima, sipama potkupljive štampe, mesar
skim generalima i svim manjim pijavicama da se
skupljaju u Versaillesu i upravljaju protiv nas
pod brojem 5 zajamčene manifestacije »intelektu
alne naravi«? Zar je zajamčena i sloboda laži? A
pod brojem 6 mi dopuštamo da se izaberu mrač

njaci! I to da ih izabire narod koga dovode u blud
nju škola, crkva, štampa i političari! A gdje je na
še pravo da zauzmemo Francusku banku koja skri
va bogatstvo što smo ga svojim golim rukama sa
kupili? S tim bismo novcem bili mogli potplatiti
sve generale i političare, naše i gospodina von Bis-
marcka! Trebalo bi da utvrdimo jednu jedinu toč
ku: naše pravo na život!
GENEVIEVE: Zašto nismo to učinili?
LANGEVIN: Zbog slobode koju nitko ne shvaća. Nismo
još bili spremni, kao svaki član čete koja se bori na
život i smrt, da se odreknemo osobne slobode dok
se ne izbori sloboda svih.
GENEVIEVE: Ali zar nismo htjeli samo to da ne umr
ljamo ruke krvlju?
LANGEVIN: Da. Ali u ovoj borbi ima samo krvlju umr
ljanih ili odsječenih ruku.
Sjednica Komune. Ulaženje i izlaženje gardista koji nose vijesti.

Za to vrijem e delegati žurno napuštaju sjednicu. Svi znakovi pre-
morenosti. Rad postaje staloženiji što udaljena topovska paljba
postaje glasnijom.
DELESCLUZE: Građani delegati, vi čujete versajske

topove. Počinje konačni okršaj.
Stanka.
RIGAULT: U interesu javne sigurnosti dopustio sam
izaslanstvu žena 11. okruga da se pojavi pred va
ma kako bi u ovim satovima iznijelo neke želje pa
riškog pučanstva.
Odobravanje.
DELESCLUZE: Građani, izabrali ste me delegatom za
ratna pitanja. Nesagledivi zadaci uklanjanja ratne
štete, pretvaranje nacionalnog rata u socijalni, uz
Dani Kot 469
to i vanjski udarci kao što je izručenje 150 000 rat

nih zarobljenika Versaillesu od strane Bismarcka,
to i drugo nije nam dalo vremena da razvijemo na
ročite snage proletarijata na njemu dalekom i no
vom području vođenja rata. Pokušali smo to sa
svakovrsnim generalima. Oni odozdo, iz naših vla
stitih redova, ne razumiju se u novo oružje; oni iz
viših slojeva, koji su nam prišli, ne razumiju se u
novu vojsku. Naši borci koji su se tek otresli ro
bovanja tvorničarima ne dopuštaju da im koman
diraju kao lutkama. Njihova domišljatost i srča
nost školovanim su oficirima isto što i nedostatak
discipline. Glavnokomandirajući Rossel zahtijevao
je za oslobađanje utvrde Issy 10 000 ljudi do su
tra. Zahvaljujući tome što su delegati osobno po
zivali ljude, sazvano ih je 7000. Monsieuru Rosselu
nedostajalo je 3000 do okruglog broja i on je od-
jahao dalje prepuštajući utvrdu Issy versajevcima
koji stoje u kasarnama i u svakom su času sprem
ni na službu. Štoviše: Monsieur Rossel daje izjavu
reakcionarnim novinama da je sve izgubljeno.
RANVIER: Operacija zahtijeva velikog kirurga koji
će oprati ruke u lizolu ili, ukoliko ga nema, u ne-
dužnosti!
DELESCLUZE: Sada će situacija konačnog okršaja,
ulična borba, odlučiti о svemu tome. To je barika
da, koju vojni specijalisti preziru, borba svakog
pojedinog stanovnika za svaku ulicu i svaku kuću.
Građani delegati, poći ćemo u borbu kao na po
sao, i mi ćemo ga dobro raditi. Ako bi našim ne
prijateljima uspjelo, građani, da Pariz pretvore u
grobnicu, to svakako neće nikada postati grobni
ca naših ideja.
Snažno odobravanje, mnogi ustaju. Gardisti uvo
de tri radnice.
DELESCLUZE: Građani delegati, delegatkinje 11. okru
ga.
Skupština se smiruje. Nekoliko delegata prilazi že
nama.
JEDAN DELEGAT: Građanke, vi unosite proljeće u
gradsku vijećnicu.
ŽENA: Nema straha. Smijeh. Građani delegati, imam

dopis za vas. Kratak je.
POVIK: Ima dvadeset stranica.
ŽENA: Smiri se, mali, to su samo potpisi, 552. Smijeh.
Građani delegati! Jučer popodne u našem su okru
gu osvanuli plakati u kojima se mi, pariške žene,
pozivamo da posredujemo u pomirenju s takozva
nom vladom u Versaillesu. Mi odgovaramo: nema
pomirenja između slobode i despotizma, između
naroda i njegovih krvnika. Mjesto radnika i radni
ca je na barikadama. 4. rujna bilo je rečeno: Po
slije naših utvrda naši rovovi; poslije naših rovo
va naše barikade; poslije naših barikada naše gru
di. Odobravanje. Mi smo to promijenili. Poslije
naših barikada naše kuće, poslije naših kuća naši
lagumi. Odobravanje raste. Nakon ovoga što smo
rekli, mi apeliramo na vas, delegati Komune, da
ni vi od sjekire ne napravite lopatu. Građani, prije
četiri dana odletjela je u zrak tvornica patrona u
aveniji Rapp; osakaćeno je više od 40 radnica,
mnoge su se kuće srušile. Krivci nisu pronađeni. A
zašto idu na rad i u borbu samo oni koji to sami
hoće? Građani delegati, nije to tužba protiv vas,
shvatite nas, ali kao građanke moramo se bojati
da slabost članova Komune, oprostite, ovo je pro
mijenjeno, da slabost nekolicine, oprostite, ne mo
gu ovo pročitati, precrtano je, da slabost mnogih,
građani delegati, tu se nismo mogli složiti — smi
jeh —, dakle, da slabost nekih članova Komune
ne osujeti naše planove za budućnost. Obećali ste
da ćete se brinuti za nas i našu djecu, i više bismo
voljele da su mrtva nego da su u rukama versaje-
vaca, ali zbog slabosti ne želimo ih izgubiti. 552
žene 11. okruga. Do viđenja, građani.
Žene odu.
VARLIN skoči na noge: Građani delegati, govori se da
žene versajskih vojnika plaču, ali naše ne plaču.
Zar ćete ih tek tako izručiti neprijatelju koji ni
kada nije prezao pred silom? Ovdje su nam prije
nekoliko tjedana rekli: nikakve vojne operacije ni
su potrebne, Thiers nema trupa, i to bi u očima
neprijatelja bio građanski rat. Ali naša je buržoa
zija sklopila savez s neprijateljem naše zemlje da
Dani Komune 471
bi protiv nas povela građanski rat, pa je dobila

trupe od njega, a to su zarobljeni seljački sinovi
iz Vendeje, do kojih ne može doprijeti naš utjecaj.
Nema toga sukoba između dviju buržoazija, koji
bi ih mogao spriječiti da se smjesta ne udruže pro
tiv proletarijata jedne ili druge. Ovdje su nam za
tim rekli: nećemo terora, kakva bi to bila nova epo
ha? Ali Versailles se opire i još će nas sve poubija
ti da nikakva nova epoha ne bi došla. Ako budemo
potučeni, to će biti zbog naše blagosti, što je dru
gi izraz za lakoumnost, i zbog naše miroljubivosti,
što je drugi izraz za neznanje. Građani, mi vas pre-
klinjemo, učimo napokon od neprijatelja!
Odobravanje i nemir.
RIGAULT: Građani, kad biste prestali dizati glas radi
poštede svog smrtnog neprijatelja, mogli biste ču
ti njegove topove! Svi utihnu. Opet se može čuli
grmljavina topova. Ne sumnjajte da će biti neu
moljiv. U trenutku kada se sprema na veliko pušta
nje vaše krvi, Pariz je preplavljen njegovim uho
dama, saboterima i agentima. Uzdigne u ruci svoju
torbu. Ovdje imam imena, ja vam ih nudim već
tjednima. Pariški se nadbiskup ne bavi samo mo
litvom! Guverner Francuske banke zna kako će
upotrijebiti novac koji vama uskraćuje. Tvrđava
Caen prodana je Versaillesu za 120 000 franaka. Na
trgu Vendome, među krhotinama spomenika mili
tarizmu, otvoreno se trguje planovima naših utvr
đenih nasipa. Naše razjarene žene bacaju agente u
Senu, zar ih vi hoćete vaditi van? A u Versaillesu
strijeljaju 235 zarobljenih članova narodne garde
kao bijesne pse i pucaju u naše bolničarke. Kad će
mo početi s protumjerama?
POVIK: Građanine, о tome smo raspravljali. Mi smo
zaključili da ne želimo raditi što čine neprijatelji
čovječnosti. Oni su neljudi, mi nismo.
Odobravanje.
VARLIN: Pitanje »nečovječnost ili čovječnost« odlučit
će se preko povijesnog pitanja »njihova država ili
naša država«.
POVIK: Mi ne želimo nikakvu državu, jer ne želimo
tlačenje«
VARLIN: Njihova država ili naša država.

POVIK: Ako mi prihvatimo tlačenje, ne možemo ni se
be iz njega izuzeti, a mi se borimo za slobodu.
VARLIN: Ako hoćete slobodu, morate potlačiti tlačite-
lje. I odstupiti od svoje slobode onoliko koliko je
za to potrebno. Vi možete imati samo jednu slobo
du, a to je sloboda da porazite tlačitelje!
RIGAULT: Teror protiv terora, tlačite ili ćete biti po
tlačeni, uništite ili ćete biti uništeni!
Veliki nemir.
POVICI: Ne, ne! — To znači diktaturu. — Vi ćete nas
sutra uništiti! — Zahtijeva se egzekucija pariškog
nadbiskupa, a cilja se na nas koji smo se tome su
protstavili. — Tko se mača laća, od mača će i po
ginuti.
VARLIN vrlo glasno: A tko se mača ne laća?
Kratak muk.
POVIK: Velikodušnost Komune će uroditi plodom! Ne
ka se о Komuni govori: ona je spalila giljotinu.
RIGAULT: I ostavila banke! Velikodušnost! Građani,
Komuna je odlučila da posvoji siročad vojnika koji
su pali za Thiersa. Ona je dala kruh ženama devede
set i dvije ubojice. Za udovice zastave ne postoje,
republika ima kruha za svaku bijedu i poljubaca za
sve sirote. To je pravo! Ali gdje je akcija protiv
umorstva, koju nazivam aktivnom stranom veliko
dušnosti? Nek mi se ne kaže: ista prava za borce s
ove strane i s one strane. Narod se ne bori kao bor
ci na ringu a trgovci se bore. Ili one nacije koje za
stupaju interese tih trgovaca. Narod se bori kao
sudac protiv zločinca, kao liječnik protiv raka. Sto
ga ja zahtijevam samo teror protiv terora, premda
jedino mi imamo pravo na teror!
POVIK: To je svetogrđe! Želite li poreći da upotreba
sile ponižava i onoga tko je primjenjuje?
RIGAULT: Ne, ja to ne poričem.
POVIK: Oduzmite mu riječ! Takve nas riječi diskredi
tiraju! Ogledajte se oko sebe. Ovdje nas nema vi
še tako mnogo kao što nas je bilo u ožujku! — De-
lescluze, govorite vi! — Delescluze!
Dim i К опит е 473
DELESCLUZE: Građani, vi vidite moju neodlučnost, ja

to priznajem. I ja sam dugo dizao svoj glas protiv
sile. »Pobijajte to ukorijenjeno mišljenje da prav
da zahtijeva silu«, rekao sam. »Neka ona napokon
pobijedi goloruka! Laž se mora pisati krvlju, isti
na se može pisati tintom«, rekao sam. »Za nekoliko
tjedana pariška je Komuna više napravila za ljud
sko dostojanstvo nego sve druge vlasti u osam sto
ljeća. Nastavimo mirno unositi red u ljudske od
nose da bismo okončali iskorištavanje čovjeka po
čovjeku«, rekao sam, »posvetimo se svom poslu
koji će koristiti svakome tko nije štetočina — i
pedeset izrabljivača u Versaillesu doživjet će da će
se gomila njihovih sluga rastopiti kao snijeg na
proljetnom suncu. Glas razuma, čist od svakog bi
jesa, zaustavit će ubojice, a na jednostavnu reče
nicu, 'Vi ste radnici kao i mi’, oni će nam se ba
citi u zagrljaj.« To je ono što sam rekao ja kao i
mnogi od vas. Neka meni i vama bude oprošteno
ako smo se prevarili! Molim delegate koji su još
protiv represalija, neka dignu ruku.
Polagano većina digne ruke.
DELESCLUZE: Komuna se izjasnila protiv represali
ja. — Građani delegati, dobit ćete puške.
Gardisti su došli s rukama punim pušaka koje di
jele delegatima.
DELESCLUZE: Građani delegati, nastavljamo s teku
ćim poslovima. Treba raspraviti о stvaranju komi
sije za obrazovanje žena.
Nitko ili svi
1
Robe, tko će tebe oslobodit?
Oni što su duboko sred tmice
Tvoje, druže, ugledat će lice,
Tvoji krici к tebi njih će vodit:
Robovi će tebe oslobodit.
Nitko ili svi. Sve ili ništa.
Sam se ne možeš spasit.
Puške ili lanci.
Nitko ili sve. Sve ili ništa.
2
Kad gladuješ, tko će te nahranit?
Tko će kruh ti odrezati vrući?
Dođi s nama jer i nas glad muči,
Uz nas ćeš na pravoj biti strani:
Izgladnjeli tebe će nahranit.
Puške ili lanci.
Nitko ili sve. Sve ili ništa.
3
Poraženi, tko će te osvetit?
Ti koji si slabiji od sjene
Stani i sam među povrijeđene
I buduć da slabošću smo kleti
Tebe ćemo, druže, mi osvetit.
Puške ili lanci.
4
Izgubljeni, tko će te ohrabrit?
Kad ne možeš više usud hudi
Trpjet, moraš uz one se tući
Što zbog bijede znali su odlučit
Da to bude danas a ne sutra.
Puške ili lanci.
12.
Trg Pigalle. Uskršnja nedjelja 1871. Jean Cabet, Francois Faure I

dvoje djece rade na jednoj barikadi. Babette Cheron i Geneviöve
Guericault šiju vreće za pijesak. U daljini topovska grmljavina.
Djeci koja u drvenoj kaci miješaju žbuku lopatom većom od sebe
Genevieve je upravo otpjevala pjesmicu.
DIJETE: Molim vas, Mademoiselle, hoćete li nam je još

jednom otpjevati?
GENEVIEVE: Ali ovo je posljednji put. Pjeva:
Uskrs dođe, Bal na Scni

Za djeda i svu obitelj
Tamo čamci obojeni
Svježe plavo rijekom hite.
I dok posvud traže jaja
U šumici iz daleka
Dječja već se čuje graja
0 podne kad objed čeka.
Pod sjenicom stolujemo
1 pričamo razne psine
U Ivryju ribat ćemo
Svi zajedno dogodine.
DIJETE pjeva za njom: Svi zajedno dogodine.

DRUGO DIJETE Jeanu: Spavaš li ti s Babette?
JEAN: Da.
DIJETE: Pala je na tebe.
JEAN: Hm. Jer se u mene zaljubila.
BABETTE: Ti si se zaljubio u mene.
JEAN: Kako bilo da bilo, morate znati, ona je počela.
Dienttski tekstovi I 476
BABETTE: Kako? Ja nisam ni riječi rekla, ti si počeo.

JEAN: Ne, znam. Ali tvoje oči.
BABETTE: A tvoje? Frangoisu: Zašto se mrgodiš ti,
mali?
FRANCOIS: Ne sviđa mi se kako kažeš: »Philippe je
pobjegao.« Na to se mora gledati znanstveno, to
znači bez strasti. Pretpostavljam da mu se borba
učinila bezizgledna, suprotno nego nama, dakle: on
napušta Pariz.
JEAN: Misliš, nas. Nas koji se borimo.
FRANCOIS: Ne nas, nego bezizglednu borbu.
JEAN: Mi na žalost ne možemo tako lako napustiti Pa
riz. Zašto? Lišće ne može napustiti stablo, iiši mo
gu. On je uš, Philippe.
FRANCOIS: Morat ću ti razbiti zube, Jean.
JEAN: Ali bez strasti, molim.
FRANCOIS očajno: Ah, Jean, mi ništa ne znamo. Stan
ka. Što misliš, možda bi se to moglo ovako izraziti:
Philippe nije osobito hrabar čovjek, jer nije naučio
misliti.
JEAN: Dobro.
BABETTE: Ako odem sa Jeanom, Genevieve, hoćeš li
moći sama platiti najam?
Stanka.
GENEVIEVE: Da, Babette.
JEAN: Oh, prokletstvo. Zar vi žene morate uvijek go
voriti о budućnosti?
GENEVIEVE tiho: Ona mora, Jean.
FRANCOIS: Loše je to što smo odsječeni od ravničar
skih krajeva. Mi ne možemo govoriti Francuskoj.
GENEVIEVE: Oni imaju i sami razuma.
JEAN: Babette, to me podsjetilo da moramo poći po
kist i boju. Jedno je sigurno: ako napadnu, Pariz
će postati njihova grobnica, zar ne, Frangois?
Nastavljaju s radom. Dolazi Mme Cabet.
MME CABET: Oprostite, stvarno sam osjećala potrebu
Dani K o m u n e 4 77
poći na misu, a sinoć sam sašila još četiri vreće.

A evo vam uskršnjih darova. Preda Frangoisu pa
ket.
FR A N C O IS otvori ga: Lavoisier. Baš sam jučer htio iz
njega nešto pročitati.
MME CABET: Oh, Jules i Victor, oprostite mi, vi ste
morali najprije dobiti. Preda svakom po jednu
zemlju. Jean, ovo je leptir-kravata, malo sam skra
tila zastavu. »Papa« nije bio za to, ali ja sam ipak
to učinila. Nemam ništa za vas, Genevieve, ali evo
vam ruke. Rukuje se sa Genevievom. Uvijek je ta
ko mučno kad nemaš što darovati, zar ne? Ovo je
za tebe, a zapravo za nekog drugog, Babette, ti
shvaćaš, eh? Preda Babetti jedno uskršnje jaje.
Slijedećeg Uskrsa on će dobiti takvo jaje.
JEAN: Ona.
Smiju se.
MME CABET: A sada dođite gore, imam još gutljaj
vina.
Pođu svi za njom osim Genevieve. I Genevieve usta
ne i vidi kako prema njoj idu dvije redovnice.
JEDNA REDOVNICA tiho: Genevieve!
GENEVIEVE pritrči joj i zagrli je: Guy!
GUY: Tiho, mala moja, je li bilo gadno?
GENEVIEVE: Ali zašto si u toj odori? Sedam mjeseci!
GUY: Možeš li me odvesti u svoju sobu? Stanuješ li
sama? I možeš li nabaviti britvu? Ta prokleta bra
da!
GENEVIEVE: Ali zašto to mora biti tako tajno, sad si
tu, na sigurnom; jesi li pobjegao iz zarobljeništva?
GUY: Ne, sve ću ti objasniti u tvojoj sobi.
GENEVIEVE: Ali ja više ne stanujem sama, tamo je
Babette, ona može svakog časa doći. Mislim, ako
te nitko ne smije vidjeti. Guy, ti nisi ovdje u Pa
rizu protiv Komune? Nisi za Thiersa?
GUY: Oh, ti si još uvijek za internacionalu? Usprkos
svim strahotama?
GENEVIEVE: Kakvim?
GUY: Prošlo je vrijeme revolucionarnih i sanjarski hu

manih deklamacija, sada postaje ozbiljno. Cijeloj
je Francuskoj dosta te pljačke i nasilja.
GENEVIEVE: I tako si postao špijun krvnika Thiersa.
GUY: Genevieve. Ne možemo to riješiti na ulici. Mene
su vidjeli, nisam te htio u to uvući, prisilila me ova
prokleta brada. Napokon, mi smo zaručeni, ili smo
barem bili, kažimo radije tako. Ne možeš me pu
stiti da odem pred pse, i sestre svetog Josipa su u
to upetljane, mislio sam, ti si katolkinja, ili je i s
tim svršeno?
GENEVIEVE: Da, Guy.
GUY: Lijepo iznenađenje! I sve na ulici!
GENEVIEVE: Ulica je sasvim dobro mjesto, mi se
spremamo braniti na ulici svoje stanove.
GUY: Sve je to čista ludost. Versailles je spreman da
umaršira s tri armijska korpusa. Ako me ti predaš
krvnicima . . . Segne pod plašt za pištoljem.
»PAPA« koji je došao s Cocoom i vidio nešto od toga:
Samo čas, Monsieur. Nanišani puškom. Mademoi
selle, imate zanimljive prijatelje.
GENEVIEVE: »Papa«, ovo je Monsieur Guy Suitry,
moj zaručnik.
Redovnica s kojom je došao Guy, odjednom otrči.
»PAPA«: Coco, zaustavi je, nju ili njega. Genevievi:
Objasnite ovo.
GENEVIEVE dok Coco slijedi redovnicu: Monsieur Su
itry je bio u njemačkom zarobljeništvu a u Parizu
obavlja poslove za Monsieura Thiersa.
GUY: Genevieve!
»PAPA«: Oh. Žao mi je, Genevieve.
COCO vrativši se: Sisa nema, al je ženskast. Pred zid
s njim. A onda mali posjet samostanu svetog Jo
sipa. Potjera Guya bajonetom к barikadi. Okreni
se.
FRANCOIS dolazi: Genevieve, gdje si? Što se ovdje
zbiva?
»PAPA«: Vratio se Genevievin Guy. Bismarck ga je vra
Dani K o m u n e 479
tio Thiersu da nas može ovdje njuškati. A časne se

stre svetoga Josipa milosrdno su ga primile. Guyu:
Okreni se.
FRANCOIS: To ne možete učiniti. Možete ga uhapsiti.
»PAPA«: Onda će doći u zatvor Petite Roquette gdje će
moći jesti kotlete s gospodinom nadbiskupom. Na
ši ljudi u Komuni na žalost se natječu u milosrđu
sa svetim Josipom, dok nas sve ne stave pred zid.
Guyu: Ne, ti nećeš više nikoga izvijestiti što si vidio
u ulici Pigalle.
FRANCOIS: Nemoj učiniti nepromišljenost, »Papa«!
»PAPA«: Ah, to je nepromišljenost? General Gervais
prodaje našu utvrdu Versaillesu, ali ja sam nepro
mišljen, he? Naravno, vi tu mislite, ja sam malo
dublje u to zagazio nego vi, pa sam zato žestok, eh!
Genevievi: Jednog određenog jutra mi smo se sre
li, a ja nisam spavao, ja ne.
GENEVIEVE: Građanine Goule, ja sam za to vrijeme
naučila da to mora značiti: Jedan za sve, svi za
jednoga. Pa kad bi samo trebalo vas braniti, ne
bih otišla od ove barikade.
»PAPA« nesigurno: Mislim da vas razumijem.
FRANCOIS: Madame Cabet neće to otrpjeti, »Papa«.
Neka odluči Genevieve, nemoj se prenagliti. Gene
vieve, reci im da nećeš. Ne smiješ misliti, da mi
smatramo da je to zato što ti je zaručnik. Govori
s njima, Genevieve.
Genevieve šuti.
»PAPA«: Dobro, Genevieve, idi u kuću.
COCO: Okreni se.
Dolazi Mme Cabet s djecom.
MME CABET: Jean i Babette su htjeli biti sami. Ah,
ljubav! To je bolje od šivanja vreća. Sto vi radite?
COCO: Nije časna sestra, Madame Cabet. Genevievin
zaručnik, špijun.
MME CABET: Zašto stoji uza zid? Slabo mu je, zar ne
vidite? Svi šute. Ne! To ne radite, ne na Uskrs! I
pred djecom! Ispred djece to uopće ne dolazi u
obzir. Predajte ga policiji, već je to dosta neugod
D ram ski te k sto v i I 480
no za Genevievu. Dođi sa mnom da popiješ čašu

vina, može ti ustrebati. Neću nikakvih gluposti.
»PAPA« zlovoljno: Đavo vas odnio. Zgazit će vas kao
govno. Marš, gade, zahvali se djeci, ovdje u Parizu
oni odlučuju.
Coco i on odagnaju Guya.
FRANCOIS djeci: Hajdmo na posao!
Počnu opet raditi. Mme Cabet hoće da odvede Ge
nevievu. Ali ona odmahuje glavom i priključi se ši
vanju vreća.
FRANCOIS: Ima kod nas i loših ljudi. Sad u bataljone
uzimaju čak kriminalce.
MME CABET: Da. To što su kod nas jedino je dobro
što će ga ikad napraviti.
FRANCOIS: I u upravu. Ljude koji izvlače korist.
MME CABET: Dobivamo ono što dobivamo.
FRANCOIS: Morat ću posjeći jabuku.
MME CABET: Zar zbilja moramo? Dolaze Jean i Ba-
bette. Jean i Babette, Frangois hoće posjeći jabuku.
BABETTE: Nemoj.
JEAN: S jabukom u sredini, barikada nikad neće biti
kako treba. Ali ostavimo je ako ti hoćeš. Tapše top
po cijevi. S municijom ili bez nje, dobro je da te
tu imamo, ma što rekli generali, uključujući naše
vlastite. Odmata s Babettom transparent na platnu
»Vi ste radnici kao i mi«. Evo moje parole, Fran
cois. Vješaju iznad barikade poruku napadačima.
Moramo im to reći.
MME CABET: Ja ne znam, Jean, ako su to oni koji su
prije bili u vojsci, oni iz provincije ... Seljačke slu
ge, koji rade šesnaest sati dnevno i sinovi zaduže
nih piljarica, pa čak postolari uvijek misle da su
nešto bolje od radnika.
JEAN: Mama, možda će razmisliti kad budu vidjeli pa
rolu uz paljbu naših pušaka.
13.
Za vrijeme krvavog svibanjskog tjedna na trgu Pigalle. Na barikadi,

spremni za paljbu, stoje Genevieve Guericault, Jean Cabet, Frangois
Faure i dva civila. Njemački oklopnik vuče za »Papaom« sanduk s
municijom do kuta uza zid. Na zaštićenom mjestu leži teško ranjena
žena. Zaglušna topovska paljba. Bubnjanje što označava juriše u
obližnjim ulicama. Jabuka u punom cvatu.
FRANCOIS glasno vičući: Da su Langevin i Coco još

živi, bili bi odavno ovdje. Sad je već treći dan.
»PAPA«: Coco je živ. Ako ih Pariz danas pošalje kući
krvavih glava, razbježat će se cijeli taj versajski
ološ, jednom zauvijek.
FRANCOIS: Oni su dobro naoružani, mitraljezima. Zna
te, nova epoha uvijek daje svoje oružje najprije
hijenama stare epohe.
»PAPA«: 18. ožujka bili bismo ih istjerali iz rupe za
dva sata.
FRANCOIS: Što ti misliš, Jean?
JEAN: Rekao sam ti jednom: mi ne znamo ništa.
GENEVIEVE: Sad učimo, Jean.
JEAN: Da, kako ćemo zagristi ledinu, mnogo će nam
to pomoći.
GENEVIEVE: Pomoći će, Jean. Sad će opet navaliti.
JEAN: Još ne. Što će meni i tebi pomoći znanje, Gene
vieve, kad umremo.
GENEVIEVE: Ja ne govorim о tebi i sebi, rekla sam
»mi«. Mi, to je više njih nego ja i ti.
JEAN: Nadam se samo da imamo dovoljno tih »mi« uz
sebe i iza sebe.
Nešto se utišalo.
RANJENICA odjednom razgovjetno: Vi, stanujem na

broju 15 u ulici des Cygnes, napišite na zid kraj
vrata, za moga muža, što mi se dogodilo. Zovem
se Jardain.
FRANCOIS: Dobro, ulica des Cygnes broj 15.
RANJENICA: Htjeli smo se dalje boriti protiv Prusa,
jer se govorilo da nam neće odmah vratiti zarob
ljenike, eh? A ja ih imam dva. Sad se vraćaju ova
ko. Pokaže preko barikade. Što mora da su im na
pričali о nama! Opet mi je slabo. Padne natrag i
počne bulazniti.
FRANCOIS: Oni su tako bijesni samo zato jer to mo
raju raditi.
JEAN: Trebalo je da je unesemo u kuću.
FRANCOIS: Ne, ako ne želi. Boji se da se ne zapali.
JEAN: Ali tu smeta.
FRANCOIS: Ne mnogo, Jean. A borila se, zar ne?
JEAN: Da, može rukovati puškom. Bubnjanje iz velike
blizine.
JEAN: To je u ulici Вас.
Dolazi Pierre Langevin u pratnji jednog djeteta.
LANGEVIN pokušava zastrašiti dijete da ode: Odlazi,
to je naredba, ovdje samo smetaš. Dijete uzmakne,
ali ostane stajati čekajući na njega. U ulici Вас tre
baju pojačanje.
JEAN slegne ramenima: Gdje je Coco?
LANGEVIN odmahuje glavom gledajući u »Papaa«, pa
će: Možete li bez okiopnika?
»PAPA«: Zdravo, Coco. Ne, on razumije samo moj fran
cuski. Što je u gradskoj vijećnici?
LANGEVIN: Tamo više nema nikoga. Na barikadama
su. Delescluze je poginuo na trgu Chateau d’Eau.
Vermorel je ranjen, Varlin se bori u ulici Lafayette.
Na sjevernom kolodvoru takvo je klanje da žene
jure na ulicu, ćuškaju oficire i same se stavljaju
pred zid.
Langevin ode dalje, dijete ide za njim.
Dani Komune 483
JEAN: Stvari slabo stoje, nije pitao za majku.

Mme Cabet i Babette donose juhu.
MME CABET: Djeco, morat ćete je jesti i bez češnja
ka. I zašto biste morali imati kape na glavi, kad
vam sve to ništa ne pomaže, samo će vas po tome
prepoznati. Ti moraš jesti iz k u ti. . . Pružajući Je-
anu kutlaču, sruši se.
JEAN: Mama!
FRANCOIS: Pucaju s krovova.
»PAPA« urla: U zaklon! Samo je ranjena u ruku.
Otrči i odvuče Mme Cabet u kuću. Babette omam
ljeno skuplja suđe. Na pola puta prema kući pad
ne i ona.
GENEVIEVE zadržavajući Jeana: Jean, ne smiješ ona
mo.
JEAN: Ali nije teško ranjena.
GENEVIEVE: Jest, teško je ranjena.
JEAN: Nije.
FRANCOIS: Dolaze. Pucajte! Puca.
JEAN vraća se к barikadi, također puca: Psi! Psi! Psi!
Jedan civil bježi. »Papa« se vraća. U ulici lijevo na
preduju vojnici redovne vojske, kleče na jedno ko
ljeno i pucaju. Hitac je oborio transparent. Jedan
pokaže na njega i padne. Genevieve uzme crvenu
zastavu s barikade i povlači se s njome u kut gdje
pucaju »Papa« i oklopnik. Oklopnik pada. Metak
pogađa Genevieve.
GENEVIEVE: Živjela. . . Padne.
Iz kuće se dovuče Mme Cabet i vidi poginule. »Pa
pa« i drugi civil nastavljaju pucati. Sada iz svih
ulica napreduju vojnici redovne vojske s nataknu-
tim bajonetima prema opkopu.
S versajskih bedema buržoazija promatra lornjonima I opernim
dalekozorima pad Komune.
GRAĐANKA: Bojim se samo da ne pobjegnu prema Sa-

int-Ouenu.
GOSPODIN: Ne bojte se, Madame. Još prije dva dana
potpisali smo ugovor sa saksonskim prijestolona
sljednikom da Nijemci ne dopuste nikome pobjeći.
Gdje je košarica s doručkom, Emilie?
DRUGI GOSPODIN: Kakav uzvišeni prizor! Ti požari,
matematsko kretanje trupa! Sad se može shvatiti
kako je bio genijalan Haussmann što je napra
vio pariške bulevare. Raspravljalo se о tome da li
oni doprinose uljepšanju prijestolnice. Sada nema
sumnje da oni doprinose barem njezinoj pacifika
ciji!
Velika detonacija. Gospoda plješću.
GLAS: To je bila vijećnica Montmartrea, osobito opa
sno gnijezdo.
ARISTOKRATKINJA: Molim dalekozor, Annette. Gle
da kroz operni dalekozor. Sjajno!
DAMA POKRAJ NJE: Da je jadni nadbiskup još to do
živio! Bilo je malo tvrdoglavo od njega što nije pri
stao da ga zamijene za onog Blanquija.
ARISTOKRATKINJA: Glupost, draga moja. On je to
odlično objasnio, latinskom jasnoćom! Taj oboža
vatelj sile Blanqui vrijedio je tom ološu kao cijeli
armijski korpus a ubojstvo nadbiskupa, bog mu
dao pokoj, vrijedilo nam je kao dva armijska kor
pusa. Oh, evo dolazi i on sam.
Dani Komune 485
Dolazi Thiers u pratnji ađutanta Guya Suitryja.

Plješću mu. On se smiješi i naklanja.
ARISTOKRATKINJA poluglasno: Monsieur Thiers, to
za vas znači besmrtnost. Vi ste vratili Pariz njego
voj pravoj gospodarici, Francuskoj.
THIERS: Francuska, to ste — vi, Mesdames et Messie
urs.
Bilješke
Bilješke 489
Objavljivanje Izbora Brechtovih dramskih tekstova skopčano je s

nizom sasvim specifičnih poteškoća. Osnovni izvor većine od njih
prouzročen je činjenicom nepostojanja kritičkog izdanja sabranih
djela. S jedne strane, značajan dio Brechtovih tekstova (i to svih
vrsta: proze, poezije, esejistike, dnevnika, pisama pa tako i dra
matike) danas je još uvijek neobjelodanjen: kakav je kvantitativni
odnos između objavljenih tekstova i onih neobjavljenih iznimno je
teško odrediti, međutim, kao ilustraciju, moguće je ovdje navesti
sedam godina staru procjenu jednog od brojnih »brechtologa«. pro
cjenu Marianne Kesting (u knjizi: B e rto lt B rec h t, Rowohlt, 1959/74/
76), koja tvrdi kako je objavljena »tek jedna trećina«. S druge strane,
ono što se objavljuje, objavljuje se u nekritičkim izdanjima. Većina
Brechtovih dramskih tekstova postoji u više različitih verzija. Nakon
što je početkom šezdesetih godina stopiran, u ono doba već prilično
uznapredovao rad na historijsko-kritičkim »Sabranim djelima« (no
sioci tog rada bili su istočnoberlinski Bertolt-Brecht-Arhiv i Akade
mija znanosti Njemačke Demokratske Republike), izdavačka podu
zeća koja su posjednici autorskih prava na objavljivanje Brechtovih
tekstova odlučila su se za, inače uobičajen, ali kod Brechta sasvim
neprimjeren, »princip posljednje ruke« kao kriterij izbora između
različitih varijanti. Nesklapnost ovog načela očita je: Brecht se,
naime, pišući uvijek nove i nove verzije svojih drama, nije rukovo
dio željom za ostvarivanjem »bolje« ili »savršenije« drame, nego
drame koja bi bila »točnija«, prim jerenija novoj, promijenjenoj situa
ciji. U proteklih dvadesetak godina tako je, iz nevolje, došlo do
kanoniziranja »posljednjih verzija« Brechtovih dramskih tekstova
(što, osim svega, čestim zanemarivanjem najnužnijih podataka о na
stanku teksta, dovodi i do nedoumice oko toga о kojoj je i kada
nastaloj verziji, u stvari, riječ u nekom izdanju). Jasno je da ni u
naše dvije knjige sakupljeni hrvatski prijevodi nisu mogli mimoići
ovakav raspored »brechtoloških« zadanosti. Inače, izostanak kritič
kog izdanja donekle nadoknađuje ovlašteni izdavač Brechta. frank
furtski Suhrkamp Verlag, objavljivanjem svojih tzv. »materialien«
edicija uz pojedine drame, edicija koje, usprkos međusobno različi
tim stupnjevima elaboracije i. uopće, kvalitativnim razinama, ipak
uspijevaju, barem za ograničen broj tekstova, dati, dragocjene, obri
se onoga što nedostaje.
Okolnost koja je, uz navedene, dodatno kondicionirala definitivan

Dramski tekstovi I
izgled D ra m s k ih te k s to v a I i II bila je sadržana u nužnosti respekti-

ranja i, donekle, prihvaćanja načela po kojima Suhrkamp Verlag,
kao nosilac copyrighta, odlučuje dopustiti objavljivanje nekog izbora
Brechtovih drama.
U bilješkama koje slijede korišteni su. ako nije drukčije navedeno,
podaci iz slijedećih knjiga — Reinhold Grimm: B e rto lt B rec h t, Metz
ler, Stuttgart 1971, treće, prerađeno izdanje; Jan Knopf: B rec h t-H an d
buch, M etzler, Stuttgart 1980; John W illet: Th e T h e a tre o f B e rto lt
B rec h t, Eyre Methuen, London 1977.
BiljeSke 491
BUBNJEVI U NOĆI
»Trommeln in der Nacht;

N as lo v: Komödie« (»Bubnjevi u noći;
Komedija«).
R an ije ve rz ije n aslo va: »Spartakus« (»Spartak«), »Das sterbende Ge
spenst oder Spartakus« (»Umiruća sablast ili Spartak«), »Das ster
bende Gespenst oder Der Liebhaber auf der Barrikade oder Der
Massenmörder aus Liebe oder Von der Barrikade ins Ehebett oder
Per aspera ad astra« (»Umiruća sablast ili Ljubavnik na barikadi ili
Masovni ubojica iz ljubavi ili S barikade u bračnu postelju ili Per
aspera ad astra«), »Trommeln in der Nacht oder Anna, die Soldaten
braut« (»Bubnjevi u noći ili Anna, vojnička nevjesta«); o zn ak e v rs te :
»Drama«, »Stück fürs Theater« (»Kazališni komad«).
P raizved b a: Kammerspiele München, 29. 9. 1922, režija; Otto Falcken-
berg, scenografija: Otto Reigbert, uloge: Erwin Faber (Kragler), Hans
Leibelt. Kurt Horwitz, Maria Koppenhöfer.
Izv o ri, p red lo š ci, p o tic a ji: Hebbelova »Marija Magdalena« (?); Marta
Feuchtwanger (supruga poznatog dramatičara i romansijera Liona
Feuchtwangera koja je Brechtu sugerirala definitivni naslov komada).
V a rija n te i n a s ta n ak ko m a d a:
1) prva verzija komada napisana je 1919, u razdoblju između sije

čanjske revolucije u Münchenu i 13. veljače; mjesto nastanka —
Augsburg i München, gradovi između kojih je Brecht u ono doba
redovito putovao, uz ostalo i kao još uvijek, pro forma, münchenski
student medicine;
2) verzija za praizvedbu 29. 9. 1922.
3) preradba za berlinsku izvedbu 20. 12. 1922, pod naslovom:
»Bubnjevi u noći ili Anna, vojnička nevjesta«;
4) verzija tiskana u knjizi B e rto lt B re c h t: »T ro m m e ln in d e r N ac h t.
D ra m a -, Drei Masken Verlag, München 1922; ovdje je komadu do
dana posveta: »Der Bie Banholzer 1918« (»Bi-i Banholzer 1918«) —
radi se о Pauli Banholzer, Brechtovoj velikoj mladenačkoj ljubavi,
majci njegovog sina Franka, koja se 1924. godine udala za jednog
liječnika; u knjizi se nalazi i naputak о vremenu odvijanja radnje:
»Drama se odigrava u jednoj novembarskoj noći od večeri do svi
tanja« ;
5) posljednja varijanta, na kojoj je Brecht radio pripremajući ru

kopise svojih drama za tisak u S tü c k e početkom pedesetih godina:
objavljena pod naslovom »Trommeln in der Nacht; Komödie«, S tü c k e
1, Suhrkamp Verlag 1953, Aufbau Verlag 1955; tom prigodom Brecht
je napisao i popratni tekst »Bei Durchsicht meiner ersten Stücke«
(»Pri ponovnom čitanju mojih prvih drama«); za hrvatski prijevod
korištena je ova verzija.

»M a te ria lie n « e d icija: ne postoji.
Brecht о »Bubnjevima u noći«
Ulomci iz dnevnika (prema B e rto lt B rec h t: T ag e b üc h er 1920— 1922,

A u fz e ic h n u n g e n 1920— 1954, Edition Suhrkamp
A u to b io g ra p h is c h e
broj 979, Suhrkamp Verlag 1978):
19— 24. 7. 1920: »München. Oko sredine tjedna napisao 'Baladu na

mnogim brodovima’, a onda četvrti čin za 'Bubnjeve u noći', završni.
Još je subota ujutro, već sam preradio četvrti čin, ovaj put sasvim
drugačije nego u ’Baalu’, koji sam, kao što sada vidim, potpuno za
brljao. On je postao papirnat, akademiziran, gladak, obrijan, u kupa
ćim gaćicama itd. Umjesto da bude više zemaljski, bezbrižniji, drskiji,
naivniji! Sada radim samo još žestokije kugle od blata!«
3. 8. 1920: »Preradio sam početak 3. čina 'Bubnjeva' i drugi završetak
(ad libitum) 4. čina. Sada je cijela stvar gotova, i iako nema zaleta
u hladnije visine umjetnosti, zbog svog zamaha i ljudskosti nije
sasvim izgubljeno djelo. Četvrti sam čin pisao četiri puta a peti
triput. Sada imam dva završetka: komični i tragični.«
23. 8. 1920: »Diktiram 'Bubnjeve u noći'. Treći je čin dobar sve do
pojedinosti. Četvrti je kopile, guša, korov. Navečer ljuljanje u bro-
dolikoj ljuljački. U glavi 'David'.«
24. 8. 1920: »München. Feuchtwanger misli da bi trebalo da ostavim
posljednju scenu, ali da je cijela stvar (»Baal«) djelovala bolje dok
je bila u rukopisu. To je točno, sit sam toga! Čovjeku bi trebalo
biti »svejednije«! Tu bi stvar trebalo napraviti tako da u njoj budu
crijeva, srce, krv i pluća, i oživjeti je, udarcem noge! Fućka mi se
za rukopis!
Ne vjeûjfitn da bih ikada mogao imati tako razrađenu filozofiju kao,
Goethe ili Hebbel, koji mora da su imali memoriju tramvajskih kon-
duktera što se tiče njihovih ideja. Ja uvijek iznovai zaboravljam
svoja gledišta, ne mogu se odlučiti na to da ih naučim napamet. I
gradovi, avanture, lica tonu u naborjma mog mozga brže nego što
raste trava. Što ću učiniti kad budem star, kako ću bijedno životariti
sa svojom desetkovanom prQŠlosti i sa svojim osakaćenim ideja
ma koje neće biti ništa drugoTiegö afögariTm bogalji!«
2. 9. 1920: »Još uvijek razmišljam о 'Bubnjevima u noći’, bušim ka
menje, svrdla se lome. Užasno je teško širokogrudno i jednostavno
pridodati ovaj četvrti čin prvim trim a, i pri tom sačuvati vanjsku
gradaciju trećeg, koji je prilično uspio, te snažno oblikovati unutrašnji
preobražaj (u 15 minuta). A snažni, yHrawj, nctragjrni yaurSetak koji
je djelo imalo od samog početka, radi kojeg je napisano, je jedini
Bilješke 493
mogući završetak, sve je drugo izvlačenje, nemoćna konfuzija, kapi-

tuliranje pred romantikom. Ovdje se jedan čovjek u trenutku prividne
uzvišenosti osjećaja odjedanput preobraćaT baca svu p a te tiku iT š ta ro
željezoTpokazuje svojimô b o za ^ te ljirn a T W edberiidm a da ga mogu
poljubiti' u dupe' i odlazi kući sa ženom zbog koje je napravio cijelu
tu smrtonosnu strku. Krevet kao završna slika. Kakva ideja, kakva
dužnostR
8. 9. 1920: »Nada mnom visi kao mač nesposobnost da napišem če
tvrti čin za »Bubnjeve«. Cijela je epoha lirična. Znam što je potrebno,
ali nemam zamaha. Mučim se i sa skraćenjima posljednjeg prizora
»Baala« (zora u šumi).«
10. 9. 1920: »Nije nikakva tajna: jedan čin nisam dogotovio, pet puta
sam se zatrčavao, dvije godine dugo, i nikada preko obora presko
čio, stidim se i nemiran sam.«
13. 9. 1920: »Po noći, dok sam s Časom na Lechu, između zvijezda, pa
da mi na pamet četvrti čin: Uska pozornica, veliki ljudi. Bliži se jutro:
postaje već hladnije. Na kraju muškarac odlazi kući sa ženom, snažan,
miran, ozbiljan. Sve p rije toga bilo je grč, groznica, orkestrion, ro
mantika. Žuti trak na obzoru. Magličasto nebo. Postaje hladno. Žena
mu pomaže da obuče jaknu. U novinama postaje tiho. Usamljeni po
vici. Diže se vjetar.«
B re c h t о izv e d b i »B u b njev a u n o ć i « u D e u ts c h e s T h e a te ru
Маха
Reinhardta u Berlinu 20. prosinca 1922 (za Reinhardta je teatrom
u to doba rukovodio Felix Hollaender):
»I tako je Hollaender ubio 'Bubnjeve'. Kakvo samo crno srce taj

čovjek nosi u grudima. Bog će mu suditi. Tada mu neće biti nimalo
ugodno. Međutim, i ja ću se pridružiti tom suđenju. A to će mu biti
još neugodnije.« (Brecht u pismu H. Jheringu; prema: M a rtin Esslin :
B rec h t, The M a n an d h is W o rk, Norton, New York 1974, str. 16).
Ulomci iz dnevnika:
Kochel, kraj srpnja 1926: »Ne mogu se odlučiti na to da se potpuno
posvetim književnosti. Do sada sam sve radio »lijevom rukom«.
Pisao sam kad bi mi nešto palo na pamet ili kad mi je bilo neizdrživo
dosadno. »Baala«, koji je nastao zato da bi se minirala jedna loša
popularna drama sa smiješnim poimanjem genija i amoralnog. »Bub
njeve« da bi se zaradio novac (to im je namjera, ali još nisu donijeli
nikakav novac). S »Guštarom« sam želio poboljšati »Razbojnike«
(i dokazati da je borba nemoguća zbog nesavršenosti jezika). A
»Edwarda«, zato što sam htio inscenirati Marlowea, ali on nije bio
dovoljan. Balade, da bih zabavio Georga i Otta tokom nekoliko ve
černjih sati, koji su u Augsburgu prolazili vrlo nezanimljivo, a sonete
iz čiste dosade. »Čovjek je čovjek« samo za kazalište, ali kazalište
nije ništa ako nema apetita. Kad bih odlučio pokušati s književnošću,
onda bi se igra pretvorila u rad a ekscesi u porok. Morao bih raz
raditi i provesti određeni plan, da bi mi rad postao navika i da bih
dobivao inspiraciju zahvaljujući manuelnoj navici i zadovoljstvu pre

tjeranog rada.«
6. 9. 1940: »duboko u PUNTILI. sve se osniva na jednom tonu. rad mi
pričinja silno zadovoljstvo, englezi i francuzi imaju nakon 17-tog sto
ljeća samo još komediju, nijemci je u 19-tom stoljeću još nemaju.
PUNTILA i njegov sluga KALLE dobro se uklapaju u galeriju BAALA,
KRAGLERA, ANNE BALICKE, GAVESTONA, GALY GAYA, UDOVICE
BEGBICK, IVANE DARK, MAULERA, ZAKUPCA CALLAS A, GALILEI A,
COURAGE, SHEN TE.« (Bilješka iz Brechtovog »Radnog dnevnika« —
citirano prema: B e rto lt B rec h t: A rb e its jo u rn a l, 1938 — 1955, Suhr-
kamp Verlag, 1974, str. 131).
21. 3. 1942: »'priroda' se u mojim radovima ogleda na način koji
je vrijedan spomena, u BAALU su krajolik i spolnost izručeni onom
velikom asocijalnom, u BUBNJEVIMA i GUŠTARI grad je bojište, u
u EDUARDU postoji artistički krajolik, u ČOVJEK JE ČOVJEK on
je »aparat za tumbanje« (u originalu: »knockaboutapparat«, op. В. M.).
u IVANI krajolik je ponovno bojište (padanje, snijega je socijalna
pojava). MATI nema krajolika, ŠILJOGLAVI i I OBLOGLAVI također,
GALILEI ima mrvicu interieura (u fratarskoj sceni), SEČUANski ko
mad mrvicu pogleda na grad, Ul koristi karikature GUŠTARE i
EDUARDA, COURAGE predočuje krajolik kao i IVANA, međutim
PUNTILA ima gotovo BAALovski krajolik, ljudski odnošaji izravnije
vrste dani su jedino u MATI.« (iz »Radnog dnevnika«, str. 274).
U Brechtovim S c h rifte n zu m T h e a te r objavljeno je nekoliko njegovih

tekstova uz »Bubnjeve u noći«. Premda nisu opskrbljeni bibliograf
skim podacima, iz sadržaja je moguće razabrati da je riječ u glavnom
0 tekstovim a pisanima sa znatne vremenske distancije. Jedan od
njih, naslovljen »Meine Arbeiten für das Theater« (»Moji radovi za
teatar«), završava ovim karakterističnim paragrafom:
»Svejednako moglo se iz komada vrlo dobro razabrati na čemu je
njemačka revolucija propala: ne samo na jednoj izdaji vođa, nego
1 na razlici u interesim a u pobunjenim narodnim masama (izdaja je
nastupila tek tamo gdje je ova razlika zanijekana, s nakanom da
one mase, čiji interesi uopće nisu trebali biti zadovoljeni, sudjeluju
u borbi). A osobita velika pouka proleterskoj politici trebala se sa
stojati u tome da je Kraglere podučiti kako je ova razlika u interesima
bila vrlo kratkotrajna, plitka i nevažna: njezina ucjena nije se održala
dugo. To što proleterska politika nije posjedovala ovakvo re a lis tič n o
shvaćanje, jedan je od glavnih razloga da su Kragleri, deset godina
kasnije, svoju revoluciju izveli bez i protiv proletarijata.« (Bertolt
Brecht: G e s a m m e lte W e rk e 17, S c h rifte n zu m T h ea te r 3, Werkaus
gabe Edition Suhrkamp, Suhrkamp Verlag. 1967, str. 960).
Ulomci iz teksta »Bei Durchsicht meiner ersten Stücke« (»Pri po

novnom čitanju mojih prvih drama«):
Bilješke 495
»0d mojih prvih drama je komedija 'Bubnjevi u noći' najdvosmisle-
1
nija. Odbacivanje jedne loše literarne konvencije je skoro dovelo do
odbacivanja jedne velike društvene ideje. U 'normalnoj', tj. konven
cionalnoj fabuli bi vojnik koji se vraća iz rata, i koji se priključuje
revoluciji zato što se njegova djevojka zaručila s drugim, ili dobio
ili zauvijek izgubio djevojku, ali bi vojnik u oba slučaja ostao u re
voluciji. U »Bubnjevima u noći« vojnik Kragler ponovno dobiva svoju
djevojku, iako »načetu«, i okreće leđa revoluciji. Ovo izgleda gotovo
kao najbjednija varijanta, pogotovo zato što se iza svega može na
slutiti i odobravanje pisca.
Danas mi je jasno da me je moj buntovni duh — potiskujem želju
da ovdje ubacim riječ 'mladenački', zato što se nadam da ću je
danas moći često upotrijebiti — doveo vrlo blizu granice apsurdnog.
’O-ljudi dramatika' tog vremena sa svojim nerealističkim prividnim
rješenjima odbijala je studenta prirodnih znanosti. Tu je iskonstrui
ran izuzetno neuvjerljiv i sigurno neefikasan kolektiv »dobrih« ljudi,
koji je trebao zauvijek stati na kraj ratu, tom složenom fenomenu,
duboko ukorijenjenom u društvenom poretku, uglavnom pomoću mo
ralnog izopćavanja. Nisam znao gotovo ništa točno о ruskoj revo
luciji. ali sam već zahvaljujući svojim skromnim iskustvima sanitet
skog vojnika u zimi 1918. mogao naslutiti da će na pozornicu stupiti
jedna sasvim nova borbena snaga masovnih razmjera: revolucionarni
proletarijat.
Čini se da moje spoznaje nisu bile dovoljne da u potpunosti shvatim
ozbiljnost proleterske pobune u zimi 1918/19., tako da sam mogao
proniknuti samo u neozbiljnost sudjelovanja mojeg bučnog 'junaka'
u pobuni. Pokretači borbe bili su proleteri, a on je od nje imao
koristi. Oni nisu morali ništa izgubiti da bi se pobunili. On je dobio
zadovoljštinu. Oni su bili spremni da se pobrinu i za njegovu stvar,
a on je njihovu izdao. Oni su bili tragični likovi, a on komičan. To mi
je, kao što mi je otkrilo čitanje drame, tada jasno stajalo pred očima,
međutim, nisam uspio navesti gledaoca da vidi revoluciju drugačije
nego junak' Kragler, koji ju je shvaćao kao nešto romantično. Tada
još nisam imao tehniku »Verfremdunga« (začudnosti, potuđenja — op.
B. M ) .
Pri čitanju trećeg, četvrtog i petog čina »Bubnjeva u noći« uhvatilo
me takvo nezadovoljstvo da sam razmišljao о tome da djelo potpuno
uništim. Samo su me pomisao na to da književnost pripada povijesti
i da se povijest ne smije krivotvoriti, te osjećaj da bi moja sadašnja
gledišta i sposobnosti bili manje vrijedni bez poznavanja onih ranijih
— pod pretpostavkom da su se oni u međuvremenu poboljšali —
odvratili od toga da napravim malu lomaču. Osim toga. nije dovoljno
nešto uništiti, već treba ispraviti ono što je krivo.
Razumljivo je da nisam mogao učiniti mnogo. Nisam smio dirati lik
vojnika Kraglera, malograđanina. Isto sam tako morao ostaviti dje
lomično odobravanje njegova stava. Pa i proleteri još uvijek imaju
više razumijevanja za malograđanina koji brani svoje interese —
čak ako su oni i niski i ako ih brani protiv njih — nego za onog koji
sudjeluj? u borbi iz romantičnog zanosa ili zbog pretrpljene sramote.
Ja sam, međutim, oprezno pojačao protivnu stranu. Dao sam gostio
ničaru Glubbu nećaka, mlada radnika, koji je u tim danima studenog
pao kao revolucionar. U tom je radniku vojnik Kragler dobio nekakav
protulik, koji je, istina, vidljiv tek kao skica, ali zahvaljujući skrupu-
lima gostioničara dobiva izraženije linije.
Mora se očekivati od čitaoca ili gledaoca da bez pomoći Verfrem-
dunga prestane osjećati simpatiju za junaka komedije i da počne
prema njemu osjećati antipatiju.
(...)
U vezi s tematikom i problematikom tih prvih drama moglo bi se

reći: Zašto se tome vraćati? Zašto ne bismo prešli spužvom preko
svega? Zašto ne bismo govorili о danas? Ali, onaj koji želi daleko
skočiti, mora najprije otići nekoliko koraka natrag. Danas koje je
oblikovano uz pomoć Jučer prelazi u Sutra. Povijest možda raščišćava
stvari, ali se plaši praznina.
Svih pet drama zajedno, od toga četiri polemike, a jedna kopija, čez
nutljivo sjećanje na sretniju dramsku eru, pokazuju bez žaljenja kako
veliki potop zahvaća građanski svijet. U početku još uvijek ima zem
lje, ali već s baricama, koje se pretvaraju u lokve i tjesnace. Onda
se na daleko vidi još samo crni ocean, s otocima koji brzo nestaju.«
(Napisano u ožujku 1954. u Berlinu; prema — Bertolt Brecht: S tü ck e
1. Suhrkamp Verlag 1961; ranih »pet drama«, koje Brecht spominje
u tekstu, su, uz »Bubnjeve u noći«, još: »Baal«, »U guštari gradova«,
»Život Eduarda Drugog od Engleske« i »Čovjek je čovjek«.)
Herbert Jhering bio je, u dvadesetim godinama, nedvojbeno, uz

Alfreda Kerra, kazališni kritičar s najvećim autoritetom u Njemačkoj.
Od početka je zagovarao Brechtovo stvaralaštvo (zaslužan je za do
djeljivanje Kleistove nagrade Brechtu 1922), a njegova ocjena »Bub
njeva u noći« dosegla je glasovitost:
»Dvadesetčetverogodišnji dramatičar Bert Brecht je preko noći pro
mijenio književno lice Njemačke. Bert Brecht znači nov ton, novu
melodiju, novu viziju u ovom vremenu.
Umjetnički se događaj ne sastoji u tome da Bert Brecht u svojoj
prvoj drami »Bubnjevi u noći« prikazuje povijesna zbivanja о kojima
se do sada razgovaralo. Novost je u tome da se vrijeme pojavljuje
kao pozadina, kao atmosfera, i u onim dramama koje sadržajno uopće
nisu aktualne. Brechtovi su živci i krv prožeti užasom ovog vremena.
Taj se užas pojavljuje kao blijedo svjetlo i polutama oko ljudi i pro
stora. On se zgušnjava u pauzama i promjenama scene. On oslo
bađa i zatim ponovno guta likove. Likovi fosforesciraju.
Brecht fizički osjeća kaos i raspadanje. Otuda jedinstvena metaforička
snaga jezika. Taj jezik čovjek osjeća na vlastitom jeziku, na nepcu.
B ilje >kč 497
u uhu. u kičmi. On preskače prijelaze I širom otvara perspektive.

On je brutalno čulan i melankolično nježan. U njemu je i vulgarnost
i duboka tuga. Crni humor i elegična lirika. Brecht vidi čovjeka.
Ali uvijek u njegovu djelovanju u odnosu na drugog čovjeka. Kod
njega lik nikada nije izoliran. Već dugo u Njemačkoj nije bilo pisca
koji bi tako bezuvjetno prihvaćao tragičnu nužnost povezanosti sud
bina i utjecaja jednog čovjeka na drugog.« (Objavljeno u časopisu
K ritik . 5. 10. 1922; ovdje citirano prema — Marianne Kesting; B e r
to lt B rec h t. Rowohlt 1976, str. 162.)
MATI
N as lo v: »Die Mutter; Leben der Revolutionärin Pelagea Wlassowa

aus Twer; (Nach dem Roman Maxim Gorkis)« — (»M ati; Život revo
lu c io n a re Pelagije Vlasove iz Tvera; (Prema romanu Maksima Gor
kog)-).
R an ije v e rz ije n aslo va: Osnovni naslov komada, »Mati«, od početka
je fiksiran i Brecht ga nije mijenjao; postoje jedino različite varijante
podnaslova: »Drama-, odnosno »Schauspiel« (»Igrokaz«), »im Stil der
Lehrstücke geschreiben, aber Schauspieler erfordernd« (»napisano u
stilu poučaka, ali zahtijevajući glumce«): Brecht je, naime, svoje
L eh rs tü c ke , poučke, u pravilu pisao za amaterska izvođenja.
V a rija n te i n as ta n ak ko m a d a: Negdje u prvoj polovici 1931. godine,

po narudžbi B e rlin e r V o lk sb ü h n e (Berlinske narodne pozornice), dram
ski pisac Günther Weisenborn i Günther Stark, dramaturg V o lksb ü h n e.
radili su na dramatizaciji Gorkijeva romana »Mati«. U ljeto te
godine, kada je dramatizacija praktički već bila gotova, u rad se
uključio i Brecht, zajedno s nekoliko svojih, u ono doba stalnih, su
radnika: Hannsom Eislerom, Slatanom Dudowom, Elisabeth Haupt
mann i Emilom Burrijem. Vrlo brzo tekst je toliko promijenjen da je
postalo očito da se radi о sasvim novoj dramatizaciji, drukčije tea
tarske i političke usmjerenosti. Iz kolektiva je istupio Günther Stark,
a B e rlin e r V o lk sb ü h n e, inače blizak Njemačkoj socijaldemokratskoj
stranci (SPD), odustao je od izvođenja komada. Rada na predstavi
prihvatila se »Grupa Mladi glumci« (odvjetak »Piscatorove scene«
— »Piscator-Bühne« — prema bilješci Hugh Rorrisona, priređivača
engleskog izdanja Piscatorove knjige »Političko kazalište«: cf. Erwin
Piscator: The P o litic a l T h ea tre , Eyre Methuen, London 1980, str. 366),
značajno »pojačana« glumcima izvan družine. Pokusi su započeli u
prosincu, a Brecht je, po običaju, tijekom rada prekrajao tekst.
Prva od postojećih verzija komada (do danas neobjavljena) jest ona
koja je izvedena na praizvedbi, sredinom siječnja 1932. D ru g a, dosta

preinačena verzija tiskana je 1933. u okviru serije V e rs u c h e (sv. 7).
T reć a verzija je objavljena 1938. u Londonu u izdanju M a lik-V e rlag -a,
te i kasnije u nizu novih publiciranja. Ovdje je Brecht eksplicite
pozvao (vidi, na prim jer, šestu i sedmu točku »Opaski uz M a t i* )
autore budućih izvođenja na ažurirajuće mijenjanje i obogaćivanje
teksta, u skladu s drukčijim, budućim situacijama. Č e tv r ta verzija
je nastala tijekom rada na predstavi Berliner Ensemblea 1951, a
p e ta (korištena u našem prijevodu) objavljena je 1957. godine u
petom svesku S tü c k e (Suhrkamp V erlag/Aufbau Verlag).
Prema navodima Brechta i Helene Weigel dramatizacija romana bila

je autorizirana od Maksim a Gorkog (cf. na pr: M a te ria lie n zu B e rto lt
B re c h ts »D ie M u tt e r * , str. 29).
Pra izv ed b a: izv o đa či: »Gruppe Junge Schauspieler« (»Grupa Mladi

glumci«) — predstava je igrana kao neka vrsta produkcije institucije
koja se zvala »Junge Volksbühne« (»Mlada narodna pozornica«),
nastale iz protesta protiv tadanje repertoarne politike »Berlinske
narodne pozornice«; režija: Emil Burri (uz Brechtovu suradnju), sce
nografija: Caspar Neher, projekcije: Wolfgang Roth, glazba: Hanns
Eisler, uloge: Helene Weigel (Pelagija Vlasova), Ernst Busch (Pavel);
m je s to izv o đe n ja : Wallner-Theater, Berlin (od 12. do 14. ili 15. si
ječnja), Komödienhaus am Schiffbauerdamm (razlikovati od onodob
nog: Theater am Schiffbauerdamm — kazališta u kojem od 1954.
igra Berliner Ensemble), Berlin (od 15. ili 16. do, barem, 17. siječnja);
nakon ovih izvedbi predstava je igrana još tridesetak puta u Lustspiel-
haus-u u Friedrichstrasse; v r ije m e p ra iz v e d b e : 12— 16. 1. 1932 —
zatvorene izvedbe komada za radničke, sindikalne, ženske i slične
organizacije; 15. 1. — svečana izvedba u povodu obljetnice smrti
Rose Luxemburg; 17. 1. — prva javna izvedba; odnos vlasti prema
predstavi bio je od početka izvanredno nepovoljan — međutim, budući
da se radilo о jednoj »historijskoj temi« i budući da je riječ bila
0 djelu Maksima Gorkog (u ono doba neobično popularnog u Njemač
koj — samo u razdoblju 1926— 27. prodano je 80 000 primjeraka
romana »Mati«), početni zahtjev za zabranom izvođenja nije uspio;
tek je kasnije, nakon što je predstava prikazivana više od mjesec
1 pol dana, u okviru brige za protupožarnu zaštitu, vlastima uspjelo
onemogućiti daljnje izvedbe; predstava održana 29. veljače u G e s e ll
s c h aftsh au s M o a b it, a za »Međunarodnu radničku pomoć«, bila ie
obilježena neposrednim intervencijama »protupožarnog redarstva«
— о tome postoji sjećanje H e le n e W e ig e l: »Policijsko odobrenje
smo imali. Međutim , jednim dopisom Kazališnog odjela Građevinar
skog redarstva, koji smo kratko prije izvedbe dobili, predstava je
bila otkazana s obrazloženjem da je njezino prikazivanje u toj dvorani
odveć »protupožarno opasno«. Mi smo, usprkos tomu, otpočeli, i
tada je došlo do stalnog prekidanja predstave. To se odvijalo u
fazama i bilo je vrlo šaljivo. Rekli smo: ako se, dakle, iz protupo-
žarnoredarstvenih razloga predstava ne smije ig ra ti, tada ćemo sa
mo izg o v a ra ti tekst. Pri tom smo, za njih, uvijek još pravili previše
Bilješke 499
gesti. Zatim su izjavili da ne smije biti nikakvog hodanja po pozornici.

I napokon su im ali i nešto protiv kostima. Tako smo sjeli pred
zavjesu i komad »čitali«. Ali tada im se i to učinilo još uvijek pro
tupožarno opasnim. Bila je to jedna neopisivo komična i stalno pre
kidana predstava, je r je požarno redarstvo uvijek od nas zahtijevalo
nešto novo. ( . . . ) Predstava je održana do kraja i bila je jedna od
naših najuspješnijih izved b i...« ( M a te ria lie n zu B e rto lt B rec h ts
»D ie M u t t e r «, str. 30).
»M a te r ia lie n « e d ic ija : M a te ria lie n zu B e rto lt B re c h ts »D ie M u tt e r «,
Zusammengestellt und redigiert von W erner Hecht, Edition Suhrkamp
broj 305, Suhrkamp Verlag, 1969 (i kasnija nadoštampana izdanja).
P re g le d n ek ih v a žn ijih izv ed b i:
— predstava T h e a tre U n io n -a u Civic Repertory Theatre, New

York, 19. 11. 1935, režija: Victor Wolfson, scenografija: Mordecai
Gorelik, uloge: Helen Henry (P. Vlasova), John Boruff (Pavel), u
nekoliko sporednih uloga pojavio se kasnije glasoviti filmski glumac
Lee J. Cobb; Brecht je s izvedbom bio vrlo nezadovoljan (cf. »Opaske
uz M a t i* ) , a Hanns Eisler, koji je također surađivao, nazvao je pred
stavu »čistom katastrofom«;
— predstava B e rlin e r E n sem b le-a, Berlin, 12. 1. 1951, režija:
Brecht, scena i kostimi: Caspar Neher, foto-projekcije: braća Heart-
field-Herzfelde. uloge: Helene Weigel (P. Vlasova), Ernst Kahler
(Pavel), Ernst Busch (Semjon Lapkin, mehaničar);
— predstava u S c h au b ü h n e am H a lle s c h e n U fe r, Berlin, 5. (8. ili
9.?) 10. 1970, režija: Wolfgang Schwiedrzik, Frank Steckei i Peter
Stein, uloge: Therese Giehse (P. Vlasova); karakter izvedbe možda
najbolje ilustriraju ova dva podatka: u uvodnom monologu na početku
samog komada Vlasova je, umjesto posljednje dvije Brechtove re
čenice, rekla: »Sada je juha postala bolja. A je li on stoga sve zado
voljniji?«; nakon praizvedbe Berlinski senat je po kratkom postupku
ukinuo dotaciju teatru (međutim , na sreću, ne trajno).
W alter Benjamin napisao je 1932, u povodu praizvedbe M a ti, tekst

■Ein Familiendrama auf dem epischen Theater« (»Jedna obiteljska
drama u epskom kazalištu«). Evo nekoliko ulomaka: »0 komunizmu
je Brecht rekao da je on ono srednje. 'Komunizam nije radikalan.
Radikalan je kapitalizam.’ Kako je radikalan vidljivo je iz njegova
odnosa prema obitelji, jednako kao i prema bilo čemu drugom. On se
kapricira u svojem inzistiranju na njoj, čak i u uvjetima kada svako
intenziviranje obiteljskog života pojačava patnju izazvanu čovjeka
nedostojnim stanjem. Komunizam nije radikalan. Zbog toga mu niti
ne pada na pamet želja za naprosto odstranjivanjem obiteljskih po
vezanosti. On ih samo ispituje s obzirom na njihovu sposobnost za
mijenjanjem. On si postavlja pitanje: može li obitelj biti rasklopljena
tako da njezini sastavni dijelovi budu u društvenom smislu usmjere
ni prema drugim funkcijama? Ovi dijelovi su, međutim, manje sami
članovi obitelji, a više njihovi međusobni odnosi. A, od tih, jasno je

da nijedan nije važniji od onog između majke i djeteta, štoviše,
majka je među svim članovima obitelji najnedvosmislenije određena:
ona proizvodi novi naraštaj. Pitanje Brechtovog komada jest: može
li se ova društvena funkcija prometnuti u revolucionarnu i kako?
U kapitalističkom gospodarstvu, što je neki čovjek neposrednije
uključen u proizvodne odnose, to je više izručen eksploataciji. Pod
današnjim okolnostima, obitelj je ustroj za eksploatiranje žene kao
majke. Pelagija Vlasova, »udovica radnika i majka radnika«, je, prema
tomu, netko tko je dvostruko eksploatiran: prvo, kao pripadnik rad
ničke klase, drugo, kao žena i majka. Dvostruko eksploatirana rodi-
teljica predstavlja one eksploatirane u njihovoj najdubljoj potlačeno
sti. Budu li majke revolucionirane, neće se više imati što revolu
cionirao. ( . . . )
Epsko je kazalište, stoga, kazalište izudaranog junaka. Iz junaka koji
nije izudaran neće biti nikakav mislilac. Tko batinu štedi, junaka
kvari — tako nekako bi se, za epskog dramatičara, mogla modificirati
pedagoška maksima naših starih. A što se tiče pouka — s kojima
Mati kao tumačenjima svojeg držanja ispunjuje poraze ili iščekivanja
(između te dvije situacije za epski teatar nema nikakve razlike) —
one su riješene na poseban način. Mati ih pjeva. Ona pjeva: Što
govori protiv komunizma; ona pjeva: Uči, šezdesetogodišnjakinjo;
ona pjeva: Pohvala treće stvari. I ona to pjeva kao majka. Jer: riječ
je о uspavankama. Uspavankama malenom i slabašnom, ali nezaustav
ljivo rastućem komunizmu. ( . . . )
Mati je otjelovljeni praxis. ( . . . ) Dijalektika ne potrebuje nikakve
maglovite daljine: među četiri zida praxisa, ona je kod ku ć e ...«
(prema — W alter Benjamin: V e rs u c h e ü b er B rec h t, Suhrkamp Ver
lag, 1973, str. 45— 48).
OBLOGLAVI I ŠILJOGLAVI
»Die Rundköpfe und die Spitzköpfe oder Reich und Reich

N as lo v:
gesellt sich gern; Ein Greuelmärchen« (»Obloglavi i Šiljoglavi ili
Bogat se s bogatim rado druži — cf. opaska na str. 183; stravična
bajka«).
R an ije v e rz ije n aslo va: »Mass für Mass oder Die Salzsteuer« (»Mjera
za mjeru ili Porez na sol«), »Reich und reich gesellt sich gern«,
»Die Spitzköpfe und die Rundköpfe«; o zn ake v rste: »Schauspiel«
(»Igrokaz«), »Satirisches Schauspiel« (»Satirični igrokaz«), »Parabel«
Bilješke 50f
(»Parabola«) — s dodacima kao što su: »prema Shakespeareu« ili

»prema motivima iz Shakespeareove 'M jere za mjeru'«.
M je s to i v r ije m e n as tan ka: Berlin, Carona (Tessin), Svendborg, Mo
skva; о vremenskom razdoblju u kojem je drama napisana navode
se različiti podaci: 1932— 1934 (najčešće u Suhrkampovim izdanji
ma, na pr. u S tü ck e, 6, 1957), 1931— 1934 (W illet), 1931— 1935
(Grim m).
P raizved b a: Theater »Riddersalen«, Kopenhagen, 4. 11. 1936, režija:
Per Knutzon, uloge: Asbjörn Andersen (Iberin), Lulu Ziegler (Nanna
Callas).
Shakespeareova »Mjera za mjeru«, fran
Izvo ri, p red lo š ci, p o tic a ji:
cuske konverzacione drame konca osamnaestog stoljeća, Kleistov
»Michael Kohlhaas«, Voltaireov Calas-proces, Aretino, Swift, Villon
(»Nannina pjesma«), seljačka pjesma iz opere »Der Bergsee« (»Pla
ninsko jezero«) Juliusa Bittnera (»Pjesma о srpu«), »Celestina« Fer
nande de Rojasa (?), Alfred Kurelia: »Mussolini bez maske«, Berlin
1931.
G lazb a: Hanns Eisler.
О »Obloglavima i Šiljoglavima« Suhrkamp Verlag je 1979. godine

izdao posebnu knjigu, tipa svojih »materialien« edicija, pod naslovom
B e rto lt B rec h t: * 'D ie R u n d k ö p fe u n d d ie S p itz k ö p fe ', B ü h nen fassu n g,
Ein ze ls zen e n , V a ria n te n « (» ’Obloglavi i šiljoglavi', scenska verzija, po
jedinačni prizori, varijante«), Edition Suhrkamp broj 605. Najveći
dio knjige zauzima integralni tekst verzije komada igrane na kopen-
haškoj praizvedbi. To je treća do danas objavljena verzija drame.
U opaskama na kraju knjige priređivač Gisela Bahr donosi detaljnu
kronologiju Brechtova rada na komadu. Početni poticaj za pisanje
ovog, prvog među brojnim Brechtovim dramskim tekstovima о fašiz
mu u Njemačkoj, dala je 1931. godine narudžba režisera Ludwiga
Bergera adaptacije »Mjere za mjeru«. Poslovi oko adaptacije Brechta
su vrlo brzo doveli do zamisli о vlastitom komadu. Sačuvano je
mnoštvo radnih skica i varijanti. Prva zgotovljena verzija trebala je
izaći 1933. u osmom svesku V e rsu c h e. Kada je koncem veljače te
godine Brecht napuštao Njemačku, ponio je sa sobom otiske prije
loma knjige (koja je tiskana tek 1959. u novom izdanju V e rs u c h e ).
Frapantna je činjenica da je rukopis, s opisom Hitlerovog preuzima
nja vlasti (u prvoj sceni), očito, završen i predan u tiskaru znatno
p rije 30. siječnja 1933, kada je tretiranom događaju bilo dano da
se dogodi i u zbilji. Krajem 1934. godine Brecht je za tisak pri
pravio novu verziju, koja je trebala biti objelodanjena 1935. u okviru
S a b ran ih d je la u nakladi M a lik -V e rla g -a . Ova varijanta, dosta pre
inačena, štampana je tek 1938. godine (u drugom svesku S a b ran ih d je
la ) — nju se smatra »definitivnom verzijom« i koristi u gotovo svim
kasnijim objavljivanjima drame (pa tako i u našem hrvatskom prije
vodu). Već od 1933. Brecht je silno nastojao da dođe do izvođenja
komada: te godine trebao je biti igran u Parizu, 1934. u Londonu,
1935, u jednom interviewu danom u New Yorku, Brecht je najavio

moskovsku praizvedbu u režiji Nikolaja Ohlopkova — kada ni do te
izvedbe nije došlo, pokušao je organizirati predstavu u New Yorku,
također bez uspjeha. Pripreme faktične, danske, praizvedbe počele
su još u proljeće 1934. Drama je trebala biti igrana u »Dagmer
Theateru«, međutim to nije ostvareno, navjerojatnije zbog političkih
obzira i zastrašenosti intendanta. Kada je napokon 1936. održana
praizvedba u »Riddersalen« kazalištu, predstava je izvođena od 4.
do 24. studenog. Uspjeh na premijernoj izvedbi bio je velik; osim
toga, predstava je izazvala silne prosvjede i suprotstavljanja crkve
nih i nacionalsocijalističkih krugova — prvi su uspjeli ishoditi od
stranjivanje nekog scenografskog elementa koji ih je posebno za
smetao, drugf su pred teatrom organizirali demonstracije kod kojih
je morala intervenirati i policija. Kritike su, najvećma, bile negativne
i odreknule komadu bilo kakvu umjetničku vrijednost, a autoru daro
vitost. Također je, strancima koji se bave pisanjem, preporučena
suzdržljivost.
Brecht о »Obloglavima i Šiljoglavima«:
»Komad ’Obloglavi i Šiljoglavi' je jedna nova pjesnička preradba

starotalijanske priče koju je Shakespeare iskoristio u 'M jeri za
mjeru'. 'M jera za mjeru' mnogima je najfilozofskije od svih Shake-
speareovih djela — nedvojbeno je ona njegovo najnaprednije. Ono
od onih koji su gore zahtijeva da ne mjere drukčijom mjerom
od one kojom bi sami htjeli biti mjereni. I pokazuje da oni od svojih
podložnika ne smiju zahtijevati takvo moralno držanje kakvo ni
sami ne prihvaćaju. Komad ’Obloglavi i Šiljoglavi’ zastupa po moguć
nosti za naše vrijeme isto tako napredno stajalište kakvo je veliki
pjesnik humanizma zastupao za svoje vrijeme.« (Suhrkampova »ma-
terialien« edicija, str. 200; iz neobjavljenih bilježaka).
»u komici oblika glava moraju dakako obje rase moći sudjelovati,
izobličenosti obloglavih su prema tome jednako pretjerane.« (isto,
str. 200).
»Metodama starije dramatike zasigurno ne bilo moguće u kaza
lištu obraditi takve teme kao što su rasizam i njegovo značenje za
pretežnu većinu naroda. Moj i Eislerov komad ’Obloglavi i Šiljoglavi'
bavi se tom temom i mislim da je, s pomoću nove metode, srž ovog
tako važnog problema postala dobro vidljivom. ( . . . ) Danas je u
Njemačkoj is tin s k i teatar premješten na ulicu. Tamo se održavaju
vatrometi i vojne parade. I to skrajnje moderno inscenirani. Režija
je izvanredna. Ovakav 'teatar' ima više posjetitelja nego 'San ljetne
noći' jednog Reinhardta. Max Reinhardt, nekoć najznačajniji kazališni
čovjek Njemačke, danas je protiv Goebbelsa nemoćan.« (isto, str.
207; iz interviewa objavljenog u New Yorku 23. studenog 1935).
W alter Benjamin:
»Dragi Brecht, vrlo je dugo trebalo da stvari ovdje postanu pre-
gledne. želio sam Vam javiti neku konačnu vijest I stoga sam jav
BiljeSke 503
ljanje tako uvijek iznova odgađao da Vam još uopće nisam pisao
о 'Obloglavima', koje držim izvanredno važnima i u potpunosti uspje
lima. ( . . . ) Prije nekoliko dana vidio sam Hannsa [Eislera]. On misli
da Vam eksplicitno moram napisati kako mi važnim izgleda izvo
đenje komada u Londonu. Vjerujem da se ova važnost, s obzirom
na okolnosti, razumije sama po sebi, budući da se publici ne može
ponuditi pojašnjavajućiji, zanim ljiviji i razumljiviji prikaz stvari od Va
šeg. Ovime mimoilazim sve druge kvalitete komada koje su svejed
nako u ovoj ocjeni sadržane.« (iz pisma W. Benjamina B. Brechtu,
Pariz 21. 5. 1934; integralan tekst pisma objavljen je u novom,
proširenom izdanju knjige W . B e n ja m in : V e rs u c h e ü b e r B rec h t, Edi
tion Suhrkamp broj 172, peto izdanje, 1978, str. 128).
ŠVEJK U DRUGOM SVJETSKOM RATU
»Schweyk im zweiten W eltkrieg« (»Švejk u drugom svjet

N as lo v:
skom ratu«); Brecht u naslovu odstupa od uobičajene njemačke
transkripcije: Schwejk.
R a n ije v e rz ije n as lo va : »Schweyk«.
Pra izv ed b a: Teatr Dramatyczny Warszawy na pozornici kazališta Teatr

Wojska Polskiego, Varšava, 15. (17. — ?) 1. 1957, režija: Ludwik
Rene, glazba: Hanns Eisler, scenografija: Jan Kosii'iski, uloge: Alek-
sander Dzwonkowski (Švejk), Wanda Luczycka (Kopecka).
»M a t e r ia lie n « e d ic ija : M a t e r ia lie n z u B e rto lt B re c h ts ’S c h w e y k im
z w e ite n W e ltk rie g ', Herausgegeben von Herbert Knust, Edition Suhr
kamp broj 604, Suhrkamp Verlag, 1974.
N a s ta n a k ko m a d a: Godine 1927. kazalište Erwina Piscatora odlučilo

je prikazati dramatizaciju D o ž iv lja ja d o b ro g v o jak a Š v ejka . U to je
doba (inače, jedva godinu dana nakon pojave njemačkog prijevoda
Hašekovog romana) već postojala jedna dramatizacija, koju su sa
činili Max Brod i Hans Reimann. M eđutim, uvid u tekst dramatiza
cije »potvrdio je najgora strahovanja« piscatorovaca (cf. E. Piscator:
The P o litic a l T h e a tre , str. 255) — tekst je bio, kako u teatarskom
tako i u ideološkom smislu, u potpunosti suprotan orijentaciji
Pisc ato r-B ü h n e. U toj situaciji Piscator se odlučuje za izradbu nove,
za njegov teatar posebno rađene dramatizacije, i to bez obzira na
činjenicu što su nosioci ekskluzivnih autorskih prava bili Brod i Rei
mann. Zadatka su se prihvatili: Brecht, Felix Gasbarra — glavni
Piscatorov dramaturg, Leo Lania — novinar i dramatičar, Georg
Drain* ki tekstovi I 504
Grosz te sam Piscator. Nakon što je dramatizacija bila zgotovljena,

dogovoreno je da u programu predstave kao dramatizatori budu.
lažno, označeni Brod i Reimann (koji su, doduše, također, kao
»vanjski suradnici«, sudjelovali u radu na novom tekstu), a da se
faktički igra verzija Brechta, Gasbarre, Piscatora i Grosza (kako
se kasnije uobičajilo navoditi autore — prema Brechtovoj bilješci
na sačuvanom primjerku teksta u Bertolt-Brecht-Arhivu u istočnom
Berlinu). Praizvedba je bila 23. siječnja 1928. te je polučila izvan
redan uspjeh. U naslovnoj ulozi nastupio je znameniti Max Pallen
berg, a anegdotalno se može spomenuti i da je scenograf pred
stave Grosz dospio na sud zbog »blasfemije« (crtež Krista s plin
skom maskom). Integralan tekst ove dramatizacije objavljen je tek
1974. u »materialien« ediciji uz »Švejka u drugom svjetskom ratu«.
U razdoblju između, od prilike, 1933. i 1944. godine većina autora

predstave D o živ lja ji d o b ro g vo jak a Š v ejka (u prvom redu Piscator,
zatim: Brecht, Grosz, Lania) poduzimala je niz inicijativa (a s vre
menom su se javljali i brojni drugi inicijatori: Kurt Weill, Ernst Josef
Aufricht, Alfred K reym borg...) za realiziranjem nove, dramske, od
nosno filmske, odnosno scensko-glazbene, verzije š v e jk a . Dati iole
detaljniji pregled svih tih aktivnosti i okolnosti, koje su, na kraju,
dovele do Brechtovog Š v e jk a u d ru g o m s v je ts k o m ra tu . ovdje nikako
nije moguće. Stoga ću se ograničiti na sasvim letimičan prikaz koji
će u samo najgrubljim crtama naznačiti koordinate ove neobično
komplicirane geneze jednog dramskog teksta.
U Piscatorovoj ostavštini (Southern Illinois University), jednako kao

i u Brechtovoj (BB-Arhiv), sačuvano je mnoštvo pisama, rukopisa i
skica koje ilustriraju, kako mnogobrojna nastojanja oko ostvarivanja
»Švejk-projekta«, tako i kronologiju jednog specifičnog osobnog od
nosa koji se mjestim ice, zainteresiranošću i Piscatora i Brechta za
istu temu, razvio gotovo do rivaliteta. U pismima koja su izmjenji
vali tijekom tridesetih godina dominira motiv stalnog naglašavanja
vlastite i provjeravanja korespondentove predanosti zamisli koja je
obojici bila nekom vrstom »ideje-miljenice« (»Lieblingsidee« — kako
Brecht kaže u pismu iz 1937). Inicijativa je najčešće bila na Pisca-
toru. 1933. on piše Brechtu iz Moskve о mogućnosti snimanja filma
u Sovjetskom Savezu, 1934. se raspituje о uvjetima za igranje pred
stave u New Yorku, 1936/7 umalo ne uspijeva organizirati snimanje
filma i izvođenje predstave u Parizu (do realizacije ne dolazi iz
političkih razloga: »filmaši« bi bili skloni pristati isključivo na »ne
političku vojničku burlesku«, a T h eä tre du P e u p le se boji insceniranja
antifašističkih komada). Dogovorena suradnja kao da nije bila pod
sretnom zvijezdom. Georg Grosz 1935. javlja da u New Yorku nitko
ne zna niti za Švejka niti za Piscatora. Wieland Herzfelde 1936.
piše iz Praga о nepovoljnoj klimi za pothvate о švejku. 1939. Pisca
tor kao emigrant dolazi u Ameriku i odmah reaktivira svoje stare
prijedloge za američke izvedbe Švejka — međutim, samo da bi
ponovno dobio negativan odgovor: postavljanje takve predstave po
litički je nezgodno (ne žele se neprilike s njemačkom vladom), a
BiljeSke 505
komercijalno više nego dvojbeno. U jednom pismu, iz iste godine,

upućenom Brechtu, spominje kako je američka vojska zabranila
vojnicima čitanje Hašekovog romana te da je Kurt Weill već ostva
rio jednu Švejk-predstavu (naslov je bio Johnny Johnson, autor tek
sta Paul Green). 1941. Brecht i säm dolazi, bježeći, preko Sovjet
skog Saveza, iz Finske, u Sjedinjene Države (nastanjuje se u Santa
Monici, u Kaliforniji). 1942. godine, u jednoj bilješci u »Radnom
dnevniku«, navodi da bi htio »raditi Švejka«. U nekoliko navrata sa
staje se sa Piscatorom, koji mu govori о svojim novim planovima
za predstavu о Švejku u drugom svjetskom ratu. 22. lipnja 1943. izlazi
u N e w Y o rk T im es-u kratki članak koji donosi vijest da Piscator i
Kreymborg pripremaju jednu produkciju Švejka za Broadway. Među
tim, gotovo istodobno, u lipnju 1943, Brecht, po narudžbi Weilla i
Aufrichta, piše (a da Piscator to ne zna) tekst za musical na istu
temu. Obrazac narudžbe bilo je sjećanje na legendarnu berlinsku pra
izvedbu »Opere za tri groša«, kojoj je Aufricht bio producent, a
Weill autor glazbe. Musical se, u engleskoj verziji, trebao zvati
»Schweyk«, odnosno »Schweyk in Naziland«, za naslovnu ulogu bio
je predviđen Peter Lorre, Kopecku je imala igrati Lotte Lenya (Weil-
lova supruga), kao režiseri in spe fingirali su Brecht i (neobavije-
šteni) Piscator. M eđutim , pročitavši dovršeni tekst, W eill i Aufricht
iznose mišljenje kako komad nema šansi za uspjeh u Americi.
Brecht se nada skoroj izvedbi i sklon je kompromisima, ali, budući
da W eill ultim ativno traži da tekst »pročešlja« (značajno poveća
vajući prostor za glazbu) neki od vodećih komercijalnih američkih
autora (ranga, doduše, jednog Bena Hechta) i da postavljanjem pred
stave rukovodi koji od prvorazrednih američkih kazališnih »produ-
cers«, suradnja se raskida. Nakon toga, Brecht odustaje od newyor-
ške izvedbe i pokušava »stvar pokrenuti« u Kaliforniji. I dalje radi na
tekstu. Hanns Eisler prihvaća se skladanja glazbe. Ipak, do izvođenja
»Švejka« nije došlo — niti u Am erici, niti uopće za Brechtova života.
B. Brecht о »Švejku u drugom svjetskom ratu«

(iz »Radnog dnevnika«):
15. 7. 1942: » ( ...) opisao sam im predstavu NAFTE, koju smo radili
kod piscatora. ovdje trebaju tako nešto, i ponovno bih htio napraviti
ŠVEJKA, sa umetnutim prizorima iz POSLJEDNJIH DANA ČOVJE
ČANSTVA (Karla Krausa — op. В. M .), tako da se gore mogu vidjeti
vladajuće sile, a dolje vojnici, koji njihove velike planove preživlja
vaju.«
27. 5. 1943: »jučer noću povratak iz NY (New Yorka — op. В. M .).
pričam steffu (sinu, Stefanu Brechtu, rođenom 1924 — op. В. M .)
ponešto о šVEJK-planu. odmah mi kaže da bi se izvorni švejk slabo
brinuo oko balounovih neprilika i prije mu savjetovao da se prijavi
u njemačku vojsku, te teško da bi cirkulirao tako opasnim lokalom
kao što je sadašnji PEHARČEK. faktički leže ovdje zaoštrenja na
spram 1914. svejednako odmah odlučujem ovo nepolitično š[vejkovo]
držanje protuslovno ugraditi u malu priču (s p a š a v a n je p ožcleruha
b alo u n a ). čitajući u vlaku starog švejka, opet me osvojila ova ogrom
na hašekova panorama, pravo — u njoj sadržano — nepozitivno

stajalište naroda, koje je samo po sebi upravo jedino pozitivno te
tako ni prema čemu drugome ne može stajati 'pozitivno', ni u kojem
slučaju ne smije švejk postati neki podmuklo prijetvorni saboter, on
je samo oportunist malenih prilika, onih koje su mu preostale, on
iskreno potvrđuje postojeći poredak, za njega tako uništavajući, uto
liko barem ukoliko priznaje neki princip poretka, pa čak i onaj
nacionalni, koji jedino susreće kao tlačenje, njegova je mudrost
zapanjujuća, njegova neuništivost čini ga neistrošivim objektom zlo
rabe. a istodobno i hranilištem oslobođenja.«
29. 5. 1943: »uz ŠVEJKA: klasično sadrži u sebi nešto što dopušta
da ga se imitira, klasično djelo je izvan reda uobičajenog jedino u
tome što slične tipove, koje pobuđuje i omogućuje, nadmašuje. —
s LORRE-om razgovarao о švejku. protivi se prizoru u kojem švejk
kolje ukradenog psa i donosi ga gostioničarki kako bi njegov prija
telj baloun mogao dobiti pravi gulaš, dakako, lorre mora odtrpjeti
jednu jezom obojenu prošlost kao glumac u horror-filmovima, te bi
tako, kada bi se on pojavio s paketom, svatko pred očima imao
oguljenu pseću Iješinu, »kostur u pakpapiru«, kako sam kaže. među
tim , prihvati li se prigovor, došlo bi do značajnijih pogrešaka, tako
se lorre već oduševljava time što bi švejk bio ljubitelj pasa. to švejk
naravno nije, budući da je, dakako, trgovac psima.«
24. 6. 1943: »u najvećem završio ŠVEJKA. protukomad MAJCI COU

RAGE. u usporedbi sa švejkom kojeg sam oko '27 napisao za pisca-
tora — čista montaža prema romanu — sadašnji je (drugog svjetskog
rata) znatno oštriji, u skladu s promjenom od dugovječnog gospod
stva silom habsburgovaca do invazije nacista, langov film (koji se
sada zove HANGMEN ALSO DIE) ostvario mi je prostor za tri ko
mada. (PRIVIĐENJA SIM ONE MACHARD, VOJVOTKINJA OD MAL-
FIJA, ŠVEJK).«
12. 7. 1943: »uz ŠVEJKA: jezik komada bitno se razlikuje od jezika
kojim je prevedeno njemačko izdanje hašekove knjige, ugrađeni su
južnonjemački elementi, a i gestus je unekoliko drukčiji, prema to
me bilo bi npr. krivo u ovom komadu da govor vuče prema češkom
njemačkom, znači, intonacija ne treba zvučati češki.«
4. 9. 1943. »alfred kreymborg je preveo ŠVEJKA. nedostaje još 'pjes
ma о vltavi’. neobično je, ali ne mogu je napisati, imam i sadržaj
i stihove, međutim cjelina ne valja, gdjegdje zahvati me blijesak
agonije nenadarenog.«
O p a sk a о o p as ci: Uz početak teksta tiskana je, prema Suhrkampo-

vom izdanju, opaska potpisana sa »E. H.«. Njezin autor je Elisabeth
Hauptmann (1897— 1973), dugogodišnja Brechtova suradnica (od 1924.
do njegove sm rti). U tom razdoblju sudjelovala je u pisanju desetak
njegovih drama, brojnih filmskih scenarija, postavljanju predstava i
si. U pedesetim i šezdesetim godinama nadzirala je tiskanje njegovih
radova.
Bilješke 507
DANI KOMUNE
N as lo v: »Die Tage der Commune« (»Dani komune«).
»Die 73 Tage« (»73 dana«), »Zur Z eit der

R a n ije v e rz ije n as lo va :
Kommune« (»Za vrijem e komune«), »Die Zeit der Kommune«, »Die
Tage der Kommune«; prema prvotnim Brechtovim zamislima naslovu
je trebalo dodati lažnu bilješku о tobožnjem prijevodu sa francu
skog: »aus dem Französischen der Jaques Malome (ili, u drugoj
varijanti prezimena) Duchesne« (»s francuskog Jaquesa Malornea
(odnosno) Duchesnea«) — u svim rukopisima umjesto standardnog
»Jacques« stoji »Jaques«; ovdje je potrebno još spomenuti da Brecht
u svim verzijama, pa i posljednjoj koju je pripremao za tiskanje u
V e rsu c h e, sustavno u naslovu riječ ko m u n a piše u obliku koji je u
njemačkom nepostojeći: »Kommune«; Suhrkamp Verlag i Elisabeth
Hauptmann samoinicijativno su, nakon Brechtove smrti, za prvo
tiskom objavljeno izdanje drame početkom 1957, germanizirali ovu
Brechtovu transkripciju, što je nastavljeno i u svim kasnijim publi
ciranjima.
M je s to i v r ije m e n as ta n ka : Zürich 1948/9 (prema Brechtu); Zürich

ožujak-travanj 1949 (prema Knopfu); Herrliberg i Berlin 1948/9 (pre
ma Grimmu); ideja о pisanju komada vjerojatno datira još iz 1937.
godine kada je Brecht, završavajući »Puške gospođe Carrar« (dramu
uz tada suvremene »španjolske događaje«), upoznao norveškog dra
matičara Nordahla Griega i, u njemačkom prijevodu Margarete Stef
fin (pri kojem, prijevodu, je moguće Brecht i sam sudjelovao), čitao
njegov dramski tekst »Poraz« (norv. »Nederlaget«) о pariškoj komuni
1871.
Pra izv ed b a: »Städtisches Theater« (»Gradsko kazalište«), Karl-Marx-

-Stadt (do 1955 — Chemnitz), 17. 11. 1956, režija: Benno Besson i
Manfred W ekwerth, scenografija: po predlošcima Caspara Nehera,
uloge: W.-D. Voigt (Jean Cabet), H. Hoff (»Papa«).
Izv o ri, p re d lo š c i, p o tic a ji: Nordahl Grieg:

»Poraz« — Brecht je, po
vlastitom iskazu. »Dane komune« napisao »nakon čitanja« Griegove
drame, i to kao neku vrstu »protuskice« ili »protunacrta« (njemački:
■Gegenentwurf«) — razmjerno detaljna usporedba oba komada na
lazi se u Knopfovoj knjizi (str. 283— 285); kao dodatne, vjerojatne,
izvore i poticaje moguće je još navesti — Lissagaray: »Povijest ko
mune 1871« iz 1877; Duncker (izd ): »Pariška komuna 1871, izvještaji
i dokumenti«. Berlin 1931; Marx: »Građanski rat u Francuskoj« (s
Engelsovim uvodom); Grabbe: »Napoleon«; Büchner: »Dantonova
smrt«.
S u ra d n ik: Ruth Berlau.
G la zb a: Hanns Eisler.
»M a te ria lie n « e d icija: ne postoji.
Politički uvid kojim se Brecht rukovodio pišući »Dane komune«

mogao bi se odrediti kao uočavanje stanovitog paralelizma između
francuske situacije nakon 1871. i njemačke neposredno nakon za
vršetka drugog svjetskog rata. U travnju 1948. Brecht je rekao: »Na
stup zapadnih armija spasio je njemačku buržoaziju, barem onu za
padne Njemačke. Zahtjev te buržoazije za demokratskim uzimanjem
u obzir i njezinog glasa odmah je uvažen. Otezanje s otvaranjem
druge fronte omogućilo joj je tem eljito uništavanje zapadne Rusije
te takvo puštanje krvi njemačkom proletarijatu koje je teže od onog
Thiersovog 1871. pariškom.« (prema Hans-Joachim Bungeu, u knjizi
B e rto lt B re c h t; S e in L eben und W erk , Berlin 1969, str. 197). Među
tim , planirana praizvedba u istočnom Berlinu u jesen 1949. nije
mogla biti održana. Razlozi za to su, prema Klausu Völkern, u tome
što komad »prikazuje jedno takvo preuzimanje vlasti po potlačenima
gdje Partija nema vodeću ulogu i gdje se zahtijeva uništenje poretka,
koji je tada (misli se na vrijeme planirane praizvedbe, op. В. M.)
bio, naprotiv, potreban« (K. Völker: B e rto lt B re c h t; Eine B io g rap h ie ,
München 1976, str. 372). О nedopuštanju izvedbe drame govori i
cinično suzdržana Brechtova bilješka u »Radnom dnevniku«: »DANI
KOMUNE moraju biti povučeni, već i stoga što 'narodna pozornica’,
koja broji 60 000 pretplatnika i tvori glavninu naše publike, ima samo
nekih 0,3% radnika.« (zapis od 22. 12. 1949, »Radni dnevnik«, str.
560).
Svojevrstan kuriozum predstavlja činjenica da je Brechtova replika

na Griegovu dramu i sama dobila svoju repliku. Francuski dramatičar
Arthur Adamov objavio je, naime, 1959. godine tekst Le P rin te m p s 71
(»Proljeće 71«), koji drukčijim tretmanom iste teme pokušava izbjeći
»greben« na koji se, po Adamovu, »Brecht nasukao« u fakturi svoje
drame, (prema Knopfu, str. 291).
Bilješke 509
Detaljni podaci о svim hrvatskim izvedbama Brechta. pa tako 1 о

izvedbama nekih od u ovaj izbor uključenih dramskih tekstova, objav
ljeni su u okviru tematskog broja časopisa Pro log (svezak 35/1978),
posvećenog Brechtu.
Kod citiranja Jheringove ocjene iz 1922, Brechtovih dnevničkih bilje

žaka iz 1920. i 1926, te teksta »Pri ponovnom čitanju mojih prvih
drama« korišteni su prijevodi Jasenke Planine.
Bilješka о fotografijama
U slikovnom dijelu knjige tiskane su, među ostalima, i za ovu
ediciju namjenski dobavljene fotografije iz arhiva kazališta Piccolo
Teatro di Milano. Berliner Ensemble. Theätre National Populaire —
Villeurbanne i Royal Shakespeare Company iz Stratforda.
В. M.
Biblioteka Prolog, velika edicija: knjiga 3: Bertolt Brecht: Dramski
tekstovi I, Zagreb, 1981, Izdavač: Centar za kulturnu djelatnost,
za Izdavača: Branko Miškić, Izdavački savjet: Branko Matan, Igor
Mrduljaš, Zvonimir Mrkonjić, Boris Senker, Slobodan Šnajder, opre
ma: Mihajlo Arsovski, tisak: Zrinski, Čakovec.
Kat. 153

Dramski Tekstovi I - Bertolt Brecht

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Dramski Tekstovi I - Bertolt Brecht

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Dramski Tekstovi I - Bertolt Brecht

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Biblioteka Prolog velika edicija knjiga 3

Truda i Ante Stamać

Tamna soba sa zastorim a od muslina. Večer Je.

BALICKE, brije se kraj prozora: Već su četiri godine

sad ili nikad! Čeka li ona papu? Ili kakva crnca?

ANNA: Da, tata!

robu za sajamski panoptikum. Tri se godine po-

dalu! Dobro, neka mu bude! Ali u ovoj rupetini ja

MURK: Mumija? Nju preuzimam na sebe. Čuj, velim

danskog rataf i gotovo! Ja bez svake šale kanim ne­

BALICKE: Što! A mi se spremamo na zaruke! Baš na

hoću glazbu, i svjetla! Ipak je to dobar lokal! A

MURK, s vrata: Anna! Suho, uznemireno, poput oran­

KRAGLER: No, što gledate tako nezemaljski? I novac

KRAGLER, ustukne, pomalo nesigurno: Što to znači?

BABUSCH: Samo naprijed u ovu menažeriju, djeco!

MURK pozvoni, dolazi konobar.

čovjek! I te kakav čovjek! I umrijet će od pića

BALICKE: No, što ti se trese ta čaša? Anna, ista si

održati govor. To mu pravo ipak pripada. Gospo­

KRAGLER: Jesam li uopće bio otišao?

KRAGLER, drži Anna, zanjišti: Što on to veli? Ljiljan?

rekao: Nauči se podnositi patnju bez tuženja!

KRAGLER: Da, tukli su me po glavi. Nije me bilo četi­

ANNA: A jesi li uvijek mislio na mene?

BABUSCH: Ali sjedeći, Murk! I dok sjedite radnik ste!

KRAGLER: Evo moje ruke, evo moje kucavice. Odsije-

nica? Ne briše li već? On je opet tu? Voliš ga? Ne

šta ti ne mogu reći, niti smiješ pitati. Pogleda ga.

GOSPOĐA BALICKE: Ma ne, pogledaj to dijete! Što

Put prema Novinskoj četvrti.

MARIE: Kamo ideš?

KRAGLER: Možda bismo ondje mogli biti potrebni.

DRUGI: Kvragu! Obojica odu. Vjetar.

ja Vama, bit će u novinama bikovske rike, još prije

MURK: I dijete, to ti je svejedno?

BABUSCH: A što će biti s ovom natopljenom livadom?

BULLTROTTER: Hoću rakije a ne mrtvog vojnika, ho­

MANKE, Glubbu: A u studenome je bilo kao obično?

AUGUSTA: Koji si ti?

KRAGLER, zgrabi Augustu te stane plesati s njom:

I zato, raskomotite se na ovoj maloj zvijezdi, ovdje

Tierparku! Dokle će trajati pučki izgredi? Gdje je

BABUSCH: Morali biste otići kući.

KRAGLER, zuri u Annu: Da.

KRAGLER: Je li ti se trbuh napuhäo od zraka ili ^ k u r ­

GLUBB: Nećeš li još malo s nama, brate topniče?

KRAGLER: Eto, takva je.

ce. Ostavili su bubanj. Udari po njemu. Pol Spar-

Slatan Dudow, Hanns Eisler,

Sobičak Pelagije Vlasove u Tvoru.

PELAGIJA VLASOVA: Gotovo se stidim što iznosim tu

О mesu što ga nemate u kuhinji

Sobičak Pelagfje Vlasove

Tri radnika i mlada radnica dolaze rano ujutro s hek-

Nisam joj do sada ništa govorio о tim stvarima,

MASA pjeva Vlasovoj »Pjesmu о izlazu«:

Ako nemaš juhe

ANDREJ ulazi: Policija!

danskog rataf i gotovo! Ja bez svake šale kanim ne

MURK, s vrata: Anna! Suho, uznemireno, poput oran

održati govor. To mu pravo ipak pripada. Gospo

KRAGLER: Da, tukli su me po glavi. Nije me bilo četi

BULLTROTTER: Hoću rakije a ne mrtvog vojnika, ho

KRAGLER: Je li ti se trbuh napuhäo od zraka ili ^ k u r

ANDREJ: Da, u Rostovu i Saratovu, ali tamo mi je po

si promukla? Ako još jednom preda mnom spome

IVAN: Nikolaju Ivanoviču, dovodim ti majku našeg pri

dali s njima, Nikolaju Ivanoviču. Nisu to baš imuć

UČITELJ pred školskom pločom: Vi dakle želite nau

ČUVAR: Onda su vaši posjeti suvišni. Nemate što ka

MESAR: Da, rusko! Gledaocima: I toj bagri moram da

ŽENA: Säm sebe unesrećuješ! Napravit ćeš nam nevo

Pelagija Vlasova, Vasil Jefimovič i mladi radnik dono

je on zapravo samo duhovno obilježje, a to je veo

Dok zbor pjeva, Pelagija Vlasova je teško ustala, odje