Snjeguljica se mnogo obradova, zahvali se patuljcima i ostade kod njih.

Tako
su živjeli zajedno, sretni i zadovoljni, a i zla kraljica je u svom dvorcu bila
također sretna, jer je mislila da je Snjeguljica mrtva i da je ona opet najljepša
žena na svijetu.

Jednoga dana ponovo zapita ogledalo:

– Kaži mi, kaži ogledalce moje, najljepša na svijetu danas žena tko je?
Ogledalo joj tada odgovori:

– Bijela kao snijeg, svijetla lica, crne kose, crvenih usnica, najljepša je ipak
Snjeguljica. Istoga časa kraljica vidje u ogledalu sliku kolibice i u njoj sretnu
Snjeguljicu i sedam patuljaka.

Kraljica je bila bijesna:

– Ovaj mi put Snjeguljica neće umaći! Ja ću je ubiti svojom rukom. Sutradan,

kraljica nabere lijepe, crvene jabuke i ubrizga u njih otrov. Zatim, prerušena
u dobroćudnu staricu, pođe u šumu. Kad je kraljica stigla do kolibice, zateče
Snjeguljicu kako pjevuši.

– Dobar dan, ljepotice – reče zla maćeha.

– Imam divnih jabuka i jednu ću podjeliti s tobom, ako mi dozvoliš da se

odmorim pred tvojim vratima.

– Svakako, bakice – reče Snjeguljica i uze od starice jednu polovinu jabuke.

Ali čim je zagrizla otrovnu jabuku, Snjeguljica pade na pod, baš kao mrtva.

– A sada, tko je najljepši na svijetu? – smijući se zlobno reče kraljica i nestade

u gustoj šumi. Navečer, kad su se patuljci vratili s posla, nađoše Snjeguljicu
kako leži na podu mirna, blijeda i hladna. Zvali su je i zvali, ali se nesretna
djevojka nije odazivala.