Taj san se proširi po čitavom dvorcu: car i carica, čim su stigli kući i

ušli u dvoranu, zaspaše, a s njima i cijela dvorska svita. Zaspaše i konji

u štali i psi u dvorištu, golubovi na krovu i muhe po zidovima, pa i
vatra što je treperila na ognjištu utihnu i zaspa, čak i kuhar, koji je baš
tog trena htio povuči za kosu svog pomoćnika, jer je nešto zabrljao,
pusti ga i zaspa. Stiša se i vjetar. Na drveću oko dvorca nije se više
micao ni jedan listić.

Oko dvorca poče rasti trnova živica koja je svake godine bila sve viša,
dok ga najzad nije sasvim obavila i prerasla da se više nije mogla
vidjeti ni zastava na vrh krova. Po svijetu se širila priča o lijepoj,
usnuloj Trnoružici – tako nazvaše carevu kćer – pa su s vremena na
vrijeme dolazili kraljevići i pokušavali se kroz trnje probiti u dvorac.
Nije im polazilo za rukom, jer ih je trnje, kao da ima ruke, hvatalo,
greblo i zaustavljalo, čega se mladići nisu mogli osloboditi, pa su tu
ostajali i umirali.

Poslije dugo vremena dođe opet jedan kraljević u ovu zemlju, pa je

čuo kako neki starac priča o trnovoj živici, kako se iza nje nalazi
dvorac i u njemu već sto godina spava prelijepa careva kći Trnoružica,
car i carica i čitava dvorska svita. On je još od svog djeda slušao da su
mnogi kraljevići dolazili i pokušavali se probiti kroz trnje, ali da su
ostajali visiti na njemu. Tada mladić reče:

– Ja se ne bojim. Idem unutra vidjeti lijepu Trnoružicu.