POLAZIŠTE

 iz mikroekonomske teorije (grana ekonomske znanosti koja izučava zakonitosti ponašanja pojedinih
ekonomskih subjekata kao što su poduzeća, domaćinstva) poznata je shema razvijenog sustava privređivanja
iz koje se mogu identificirati sljedeći elementi i njihove veze (ilustracija 1):

TRŽIŠTE FAKTORA
PROIZVODNJE

1. 2.

POTROŠAČI PROIZVOĐAČI

TRŽIŠTE FINALNIH
PROIZVODA I USLUGA

realni tok

novčani tok

Shema razvijenog sustava privređivanja

Komentar:
1. mikroekonomska teorija prepoznaje dva ekonomska subjekta i to:
a. potrošače iza kojih najčešće stoje domaćinstva i pojedinci čija je osnovna ciljna funkcija etablirana u
formi maksimalizacije ukupne korisnosti kroz proces satisfakcije;
b. proizvođače iza kojih stoje poduzeća čija je osnovna ciljna funkcija etablirana u formi
maksimalizacije profita kroz primjenu ekonomskih načela;
2. ekonomski subjekti uspostavljaju veze (odnose) putem dva tržišta koja predstavljaju ekonomske medije
za uspostavu opće tržišne ravnoteže (uspostavlja se presjekom ponude i potražnje s ciljem određenja
ravnotežne cijene i količine inputa i outputa) i to:
a. tržište faktora proizvodnje ili inputa – ekonomski medij za određenje ravnotežne cijene i količina
faktora proizvodnje kao što su rad, zemlja, kapital, materijal;
b. tržište finalnih proizvoda i usluga – ekonomski medij za određenje ravnotežne cijene i količina finalnih
proizvoda i usluga;
3. uspostavljenje veze (odnosi) ekonomskih subjekata preko tržišta faktora proizvodnje i tržišta finalnih
proizvoda i usluga su dvostrane:
a. 1. veza – realni tok: potrošači nude faktore proizvodnje na tržištu proizvodnih faktora, a potrošači
koriste faktore proizvodnje s ciljem proizvodnje finalnih proizvoda i usluga;
b. 2. veza – novčani tok: proizvođači plaćaju faktore proizvodnje u obliku nadnica, rente i kamata
potrošačima koji odlaze na tržište finalnih proizvoda i usluga te kupuju proizvedene finalne proizvode i
usluge.
 sa stajališta financija poduzeća odnosno FMGM iz sheme razvijenog sustav privređivanja interesantne su
dvije stvari:
1. Poduzeće i priroda poduzeća (cilj, svrha egzistiranja poduzeća u ekonomskom prostoru) –
poduzeće je važno kao entitet koji dugoročno egzistira i djeluje u ekonomskom prostoru

1
 ostvarujući svoju osnovnu ciljnu funkciju; Može se promatrati kao proizvodno tehnički
sustav (input – proizvodni sustav – output) temeljem realnog toka i kao sustav koji operira s
vrijednošću (novčani inputi – raspodjela i korištenje novčanih sredstava – novčani outputi)
temeljem novčanog toka;
2. Novčani tok – proizlazi temeljem odnosa poduzeća i njegove okoline na podlozi financijskog
kategorijalnog aparata (ulaz, alokacija i korištenje, izlaz novčanih sredstava) – u kontekstu
FMGM-a radi se o povezanosti poduzeća i njegove financijske okoline;

PODUZEĆE I NJEGOVA BITNA SVOJSTVA

 definicija poduzeća: poduzeće predstavlja entitet koji egzistira i djeluje unutar ekonomske cjeline odnosno
formu ekonomske djelatnosti koja ima za cilj ostvarenje dugoročne egzistencije u ekonomskom prostoru;
 dugoročna egzistencija poduzeća u ekonomskom prostoru javlja se kao posljedica kontinuiranog rasta i
razvoja poduzeća koji proizlaze iz karakteristika i zahtjeva suvremenog okruženja (stohastički sistem) u
kojem poduzeće djeluje s jedne strane te temeljem holističkog pristupa u shvaćanju poduzeća gdje se
poduzeće shvaća potencijalom s druge strane (ilustracija 2.):

Kontinuirani rast i razvoj poduzeća koje egzistira i djeluje u ekonomskom prostoru u nedefinirano dugom
vremenskom razdoblju

K3

K2

K1
t

t2
K = masa kapitala t1
t = vrijeme
t0

Komentar:
1. K1 predstavlja poduzeće veličine kapitala koja je potrebna za osnivanje poduzeća (element zakonske
regulative – zakonski propisan početni kapital za osnivanje poduzeća) u vremenu t 0 Ciljna funkcija ovakvog
poduzeća etablirana je u formi maksimalizacije apsolutnog iznosa profita. Ovakvo poduzeće nema jasnu
organizacijska struktura odnosno nema odvajanja zaokruženih poslovnih procesa kao što su proces nabave,
proces prodaje. Funkcija vlasništva s jedne strane i funkcija upravljanja (poduzetništva) s druge strane
etablirane su u jednoj osobi, vlasniku takvog poduzeća.
2. Kako vrijeme ide od t0 do t1, uslijed utjecaja proizašlih iz zahtjeva suvremenog okruženje, poduzeće veličine
kapitala K1 raste i razvija se te postaje poduzeće veličine K 2. Ciljna funkcija ovog poduzeća etablirana je u
formi maksimalizacije profitabilnosti. Ovdje se već jasno prepoznaje organizacijska struktura u formi
zaokruženih poslovnih procesa (nabava se odvaja od prodaje, razvijaju se ostale cjeline poslovnih procesa
kao što proizvodnja, istraživanje i razvoj te funkcija računovodstva i financija - standardni oblik funkcionalne

2
 organizacijske strukture). Ovdje se funkcija vlasništva odvaja od funkcije upravljanja odnosno pored
institucije vlasnika javlja se i institucija managera.
3. Kako se vremenski horizont dalje pomiče sa t1 na t2, te uslijed daljnjih utjecaja iz okoline poduzeća,
poduzeće veličine K2 raste i razvija se te postaje poduzeće veličine K3. Poduzeće K3 može se prepoznati u
obliku korporacije (dioničkog poduzeća). Ciljna funkcija dioničkog poduzeća etablirana je u formi
maksimalizacije vrijednosti poduzeća. Radi se o multi-produktivnom poduzeću u kojem je prisutan i proces
diferencijacije. Ovdje je jasno odvojena funkcija vlasništva od funkcije upravljanja odnosno javlja se
agencijski problem koji proizlazi temeljem odnosa vlasnika (dioničara) i managera.
Zaključak:
 da bi poduzeće ostvarilo dugoročnu egzistenciju u ekonomskom prostoru (gibanje od veličine K1 do K3 u
vremenskom razdoblju od t0 do t2) mora imati adekvatno postavljene ciljeve;

CILJEVI I GENEZA CILJEVA POSLOVANJA PODUZEĆA

 iako se poduzeće i njegovi osnovni ciljevi poslovanja poduzeća mogu promatrati interdisciplinarno (objekt
promatranja poduzeće, predmet promatranja ovisi ekonomskoj disciplini sa čijeg se stajališta polazi), bit
poduzeća kao ekonomske pojave objašnjava Znanost o ekonomici poduzeća;
 promjenjivost osnovnih ciljeva poslovanja poduzeća korespondira povijenom razvoju Znanosti o
ekonomici poduzeća (razvile različite ekonomske koncepcije koje objašnjavaju osnovni cilj poslovanja
poduzeća sukladno različitom shvaćanju relacije P-O, promjenama unutar samog poduzeća te prepoznavanju
različitih socijalnih interesnih skupina direktno ili indirektno povezanih s poduzećem);
 sa stajališta FMGM, potreba za upravljački definiranom osnovnom ciljnom funkcijom poslovanja
poduzeća proizlazi iz
1. potrebe uvažavanja suvremenih uvjeta poslovanja poduzeća,
2. iz potrebe shvaćanja poduzeća potencijalom,
3. uvažavanjem različitih socijalnih skupina direktno ili indirektno povezanih sa poduzećem;
4. izbor ekonomske kategorija eksplikacije ciljne funkcije poduzeća
 homogenizirana ciljna funkcija poduzeća svih interesnih skupina (dioničari, management, treće osobe)
može se definirati Marrisovim modelom managerskog poduzeća s jedne strane i zahtjevima
upravljačke ekonomije
1. Marrisov model managerskog poduzeća homogenizira ciljnu funkciju poduzeća u formi
kontinuiranog rasta veličine poduzeća (K1 na K3). Pri tome, veličina poduzeća može se eksplicirati
nekom stabilnom stopom rasta;
2. prema postavkama upravljačke ekonomije, vrijednost predstavlja ekonomsku kategoriju kojom je
moguće eksplicirati veličinu poduzeća;
 homogenizirana ciljna funkcija definirana na upravljački način utemeljuje se kao kontinuirano upravljanje
rastom vrijednosti poduzeća;

Objašnjenje pojmova u definiciji osnovnog cilja poslovanja poduzeća

 konitinuitet – proizlazi iz potrebe ostvarenja dugoročne egzistencije poduzeća u ekonomskom prostoru,
uvažava vremenski horizont u kojem poduzeće egzistira i djeluje kao ekonomski entitet;
 upravljanje – misaoni proces kojim se nastoji transformirati sustav iz jednog stanja u drugo, više stanje (K 1
do K3) na podlozi procesa odlučivanja koji kao djelatnost pretvara misaono u stvarno moguće, uvažava
komponente rizika i neizvjesnosti koje proizlaze iz orijentacije na buduće vremensko razdoblje;
 rast vrijednosti – ekonomska kategorija kojom je moguće mjeriti veličinu poduzeća i kvantitativno ju
izraziti

3
POJAM, PREDMET I CILJ UPRAVLJANJA FINANCIJAMA PODUZEĆA
 sa stajališta poslovnih financija važno je poduzeće kao entitet koji egzistira i djeluje u ekonomskom
prostoru s ciljem stvaranja dodane vrijednosti u nedefinirano dugom vremenskom razdoblju s jedne strane te
novčani tokovi koji proizlaze temeljem odnosa i međudjelovanja poduzeća i njegove okoline
 pojam financija poduzeća – upućuje na novac, plaćanje u novcu odnosno upućuje na novčanu stranu
svakog posla odnosno na novčanu stranu bilo koje forme ekonomske djelatnosti dakle poduzeća. Upravljanje
financijama poduzeća odnosno FMGM promatra poduzeće kao financijski sustav u kojem se putem procesa
transformacije novčanih sredstava ostvaruje osnovni cilj poslovanja poduzeća.
Teza ili polazište – upravljanjem novčanih tokova koji povezuju poduzeće i njegovu financijsku okolinu
povećava se vrijednost poduzeća čime se ostvaruje rast, razvoj i opstanak poduzeća u dugom vremenskom
razdoblju
 predmet izučavanja teorije poslovnih financija ili FMGM jesu zakonitosti odnosno načini poslovanja
poduzeća u segmentu tokova novčanim sredstvima u smislu primanja novčanih sredstava iz okoline
poduzeća, racionalno raspoređivanje i korištenje novčanih sredstava unutar poduzeća odnosno davanje
novčanih sredstava u okolinu poduzeća.
 cilj FMGM - ostvarivanje dodane ekonomske vrijednosti ili maksimalizacija sadašnje vrijednosti svih
budućih novčanih efekata koje će poduzeće ostvariti u nedefinirano dugom vremenskom razdoblju).

PRAVNI OBLICI PODUZEĆA I POSLJEDICE NA FMGM

PODUZEĆE

INOKOSNO ORTAČKO DIONIČARSKO

OPĆE LIMITIRANO PRIVATNO JAVNO

 sa stajališta FMGM izrazito je važan pravni oblik poduzeća, budući da on određuje uvjete i način rasta i
razvoja odnosno životni vijek poduzeća, te određuje veličinu njegove vlasničke glavnice
 poduzeće se kao forma ekonomske djelatnosti može osnovati na sljedeći način (ilustracija 3):

Osnovne karakteristike poduzeća važne sa stajališta FMGM-a:

1. Inokosno poduzeće.
 radi se o organiziranju najjednostavnijeg oblika poslovne aktivnosti od strane jedne osobe
 nema odvajanja funkcije vlasništva od funkcije upravljanja poduzećem, sve etablirano u vlasniku
poduzeća
 troškovi osnivanja inokosnog poduzeća su minimalni
 dobit inokosnog poduzeća nije predmet oporezivanja kroz sustav poreza na dobit, već porez plaća
vlasnik kroz sustav poreza na dohodak
 postoji neograničena odgovornost za dugove poduzeća u smislu da vlasnik odgovara svom svojom
imovinom, a ne samo imovinom poduzeća
 trajanje ovakvog oblika poduzeća je uvjetovano životnim vijekom vlasnika
 postoji problem transfera vlasništva, budući da se ovakav oblik poduzeća može prodati ili transferirati
samo kao cjelina

4
  iznos vlasničke glavnice uključuje početni ulog vlasnika (osnivački ulog) + dobit obračunskog razdoblja
+ eventualni donirani ulozi vlasnika – gubitak obračunskog razdoblja – isplate vlasniku za osobne
potrebe
 osuđeno na samofinanciranje

2. Ortačko poduzeće
 radi se o vrlo sličnom obliku inokosnog poduzeća samo se ovdje kao vlasnici ili osnivači poduzeća
javljaju dvije ili više osoba
 nema odvajanja funkcije vlasništva od funkcije upravljanja poduzećem, sve etablirano u vlasniku
poduzeća
 troškovi osnivanja su minimalni, a poduzeće se osniva ugovorom o ortakluku
 dobit ortačkog poduzeća nije predmet oporezivanja kroz sustav poreza na dobit, već porez plaća vlasnik
kroz sustav poreza na dohodak
 postoji neograničena odgovornost za dugove poduzeća u smislu da vlasnik odgovara svom svojom
imovinom, a ne samo imovinom poduzeća kad je riječ o općem ortačkom poduzeću, odnosno ako je
riječ o limitiranom ortačkom poduzeću tada samo jedan partner je neograničeno odgovoran za
dugove poduzeća, a ostali su ograničeno odgovorni u smislu da odgovaraju za dugove poduzeća u
visini osnivačkih uloga
 trajanje ovakvog oblika poduzeća je uvjetovano životnim vijekom vlasnika
 postoji problem transfera vlasništva, budući da se ovakav oblik poduzeća može prodati ili transferirati
samo kao cjelina
 iznos vlasničke glavnice uključuje početni ulog vlasnika (osnivački ulog) + dobit obračunskog razdoblja
+ eventualni donirani ulozi vlasnika – gubitak obračunskog razdoblja – isplate vlasniku za osobne
potrebe
 osuđeno na samofinanciranje

3. Dioničko poduzeće
 radi se o pravnoj osobi čija je vlasnička glavnica prezentirana u jednakim zaokruženim cjelinama
(dionicama) koje su prenosive
 ovdje postoji odvajanje funkcije vlasništva od funkcije upravljanja poduzećem (vlasnik – dioničar
VS manager). Vlasnici poduzeća ili dioničari imaju stvarnu kontrolu nad poduzećem putem glasačkog
mehanizma u obli8ku dionica s pravom glasa. Manageri izabrani na skupštini od strane dioničara imaju
kontrolu nad poslovnom politikom poduzeća i nad procesom upravljanja poduzećem na svim razinama.
 troškovi osnivanja su najviši (velike administrativne pristojbe)
 dobit dioničkog društva je predmet oporezivanja kroz sustav poreza na dobit
 postoji ograničena odgovornost za dugove poduzeća
 trajanje ovakvog oblika poduzeća nije uvjetovano životnim vijekom vlasnika, kontinuitet
poslovanja ovakvog oblika poduzeća je neograničen
 postoji mogućnost transfera vlasništva putem prodaje dionica
 iznos vlasničke glavnice

Dionički kapital uplaćen po nominalnoj vrijednosti

+ kapitalni dobitak (višak vrijednosti ostvaren prodajom dionica uz premiju)
= ukupno uplaćeni kapital

5
 + zadržana dobit prehodnog razdoblja
+ rezerve (zakonske, statutarne)
=vlasnička glavnica dioničkog poduzeća

 postoji velika mogućnost prikupljanja kapitala

FINANCIJSKA FUNKCIJA U PODUZEĆU I ULOGA FINANCIJSKOG MANAGERA

 unutar velikih poduzeća moguće je raspoznati zaokružene organizacijske jedinice u kojima se

odvijaju poslovni procesi istraživanja i razvoja, nabave, proizvodnje, prodaje, računovodstvo i financije
(ilustracija 4):

DIREKTOR

ISTRAŽIVANJE I FINANCIJE I
NABAVA PROIZVODNJA PRODAJA KADROVI
RAZVOJ RAČUNOV.

Standardni oblik funkcionalne organizacijske strukture poduzeća

 isto tako, unutar velikih poduzeća postoji odvajanje funkcije vlasništva od funkcije upravljanja
(vlasnici i manageri poduzeća su odvojene osobe)
 vlasnici poduzeća snagom dionica (glasa) biraju management poduzeća koji je donosi poslovne odluke na
svima razinama u poduzeću u ime vlasnika i sukladno njegovom najboljem interesu
 sukladno tome, uloga Financijskog managera u poduzeću je da u skladu s najboljim interesom vlasnika
odnosno dioničara, a u cilju ostvarivanja osnovnog cilja poslovanja poduzeća, donosi tri fundamentalne
odluke vezane uz FMGM:

1. Proces budžetiranja kapitala.

 Radi se o ulaganjima u dugoročnu realnu imovinu poduzeća odnosno o dugoročnim investicijama
poduzeća.
 Zadatak financijskog managera je da identificira investicijske oportunitete koji poduzeću donose
veći prinos od troškova ulaganja (vrijednost novčanog toka nastao iz nove imovine odnosno iz nove
investicijske aktivnosti veći je ot troška stvaranja te imovine).
 Prilikom donošenja poslovne odluke u procesu BK, financijski manager mora voditi računa o sljedećim
elementima:
1. koliko će novčanih sredstava primiti od nove investicije (procjena veličine novčanih tokova),
2. kada će ih primiti (procjena dinamike novčanih tokova) i
3. kolika je vjerojatnost da će ih primiti (rizik ostvarivanja budućih novčanih tokova ili očekivanih
novčanih tokova).
 Procjena veličine, dinamike i rizika ostvarivanja budućih novčanih tokova od imovine nastale
realizacijom nove investicije predstavlja esenciju odnosno bit procesa budžetiranja kapitala.

6
 2. Struktura kapitala
 radi se o odluci financijskog managera vezanoj uz formiranje i upravljanje dugoročnim
financiranjem koje suportira odnosno omogućuje realizaciju dugoročne investicije.
 struktura kapitala poduzeća upućuje na mix odnosno mješavinu dugoročnog duga i vlasničke
glavnice poduzeća koja se koristi prilikom financiranja poslovnih aktivnosti.
 Zadatak je financijskog managera u ovom segmentu upravljanja financijama poduzeća da se
koncentrira na dva područja:
a. koliko se poduzeće može odnosno smije zadužiti odnosno definirati najbolji omjer duga i
glavnice budući da navedeni omjer odnosno mix utječe na rizike poslovanja poduzeća i
vrijednost poduzeća;
b. definirati koji je posljednji izvor financiranja poduzeća.
 Struktura kapitala poduzeća (odnos duga i glavnice – torta) odgovara na pitanje koji postotak
novčanog toka poduzeća odlazi kreditorima, a koji postotak novčanog toka odlazi vlasnicima
poduzeća.
 Financijski manager ima veliki izbor i fleksibilnost prilikom formiranje svoje financijske
strukture odnosno strukture kapitala.
 financijski manager ima veliki izbor između različitih financijskih institucija, kreditora i
različitih oblika financijskih instrumenata.

3. Upravljanje obrtnim odnosno radnim kapitalom

 Uključuje upravljanje kratkoročnom imovinom kao što su zalihe i potraživanja te upravljanje
kratkoročnim obvezama kao što su kratkoročni izvori financiranja, obveze prema dobavljačima.
 predstavlja day to day aktivnost koja omogućuje poduzeću da ima suficitarne izvore kako bi
osiguralo kontinuirano odvijanje poslovnih aktivnosti i izbjeglo tzv. troškovne prekide.
 Upravljanje obrtnim odnosno radnim kapitalom uključuje aktivnosti vezane uz:
1. primitke i izdatke gotovine dakle blagajničko poslovanje.
2. Naplatu dospjelih potraživanja od kupaca i podmirenje dospijelih obveza prema dobavljačima,
3. upravljanje zalihama itd
 Neka pitanja vezana uz upravljanje radnim kapitalom poduzeća na koja financijski
manager treba odgovoriti su:
a. koliko gotovine treba imati u blagajni odnosno koliko zaliha na skladištu (na dohvat ruke),
b. da li prodavati na kredit, ako da pod kojim uvjetima odnosno kome,
c. kako osigurati kratkoročne izvore financiranja, da li nabavljati inpute na kredit, zadužiti se
kratkoročno pa inpute platiti gotovinom. U slučaju kratkoročnog zaduživanja postavlja se pitanje
gdje se zadužiti i pod kojim uvjetima.

Agencijski problem

 odvajanjem funkcije vlasništva od funkcije upravljanja, stvaraju se dvije interesne skupine unutar
poduzeća vlasnici (dioničari) i manageri;
 vlasnik putem glasačkom mehanizma (snagom dionice) na Skupštini omogućuje manageru da donosi
poslovne odluke u njegovo ime i u skladu s njegovim najboljim interesom (poduzimajući akcije odnosno
donoseći poslovne odluke koje povećavaju vrijednost dionica odnosno vlasničke glavnice poduzeća);
 Pri tome, postavlja se pitanje da li je moguće da financijski manager svoje djelovanje u poduzeću usmjerava
u pravcu ostvarivanja vlastitih ciljeva na račun ciljeva vlasnika odnosno dioničara (ciljevi različiti

7
 sukladno funkcijama korisnosti managera i dioničara – homogenizirani u ciljnoj funkciji kontinuiranog
upravljanja rastom vrijednosti poduzeća).
Ciljevi poslovanja poduzeća mogu se prezentirati sljedećim funkcijama korisnosti managera i dioničara:

Maksimalizacija korisnosti managera = f (nadnica, moć, socijalni status,

sigurnost zaposlenja);

Maksimalizacija korisnosti vlasnika = f (pozitivan poslovni rezultat,

povećanje kapitala,
optimalna razina proizvodnje,
adekvatan tržišni udio,
javni ugled);

 u teoriji je odnos dioničara i managera poznat pod nazivom agencijski problem vlasnici poduzeća snagom
dionica (glasa) biraju management poduzeća koji je donosi poslovne odluke na svima razinama u poduzeću u
ime vlasnika i sukladno njegovom najboljem interesu
 Agencijski problem postoji uvijek u slučaju kad netko (principal) angažira nekog (agent) da predstavlja
njegove interese (primjer automobila).
 Da li će management poduzeća djelovati u najboljem interesu vlasnika odnosno dioničara poduzeća ovisi
o dva faktora:
1. koliko su «bliski» ciljevi mangementa i vlasnika što direktno ovisi o vrsti i veličini kompenzacija
managementu poduzeća (financijske performanse poduzeća i radni prosperitet) i
2. da li management poduzeća može biti zamijenjen ukoliko ne slijedi ciljeve vlasnika poduzeća što
direktno ovisi o tome tko ima kontolu nad poduzećem u smilu kontrole nad donošenjem poslovnih
odluka odnosno kontrolom izbora onih koji će djelovati u najboljem interesu vlasnika u smislu
povećanja vrijednosti vlasničke glavnice

Upravljačke kompenzacije. Management poduzeća ima signifikantnu ekonomsku inicijativu da poveća

vrijednost dionica poduzeća i to iz dva razloga:
1. kompenzacije za management poduzeća najčešće su povezane s financijskim performansama
poduzeća u širem smislu odnosno s vrijednošću dionica u užem smislu i
2. radni prosperitiet odnosno radna perspektiva u smilku da bolji performatori poslovanja poduzeća
imaju tendenciju za napredovanje. Sukladno tome, oni manageri koji slijede i ostvaruju ciljeve
vlasnicima bit će u boljoj poziciji na tržištu rada čime će moći utjecati na visinu svoje plaće.

Kontrola poduzeća.
 Kontrola poduzeća je u rukama vlasnika odnosno dioničara. Oni svojim vlasničkim udjelom u
poduzeću imaju mogućnost formiranja članova uprave koji dalje zapošljavaju i donose poslovne odluke
u poduzeću s jedne strane te daju otkaze managementu koji ne izvršava svoje obveze u smislu najboljeg
djelovanja za dioničara.
 Mehanizam koji omogućuje nezadovoljnim vlasnicima odnosno dioničarima da smjene odnosno
zamjene postojeći managemet poduzeća naziva se borba punomoćima (Proxy Fight).
 Ovom kontekstu, punomoć (proxy) predstavlja mehanizam odnosno aparat za glasovanje u ime
nečije dionice.
 Drugi oblik smjenjivanja managementa poduzeća nastaje preuzimanjem poduzeća gdje se formira
nova vlasnička struktura koja ima kontrolu nad poduzećem, a samim time i nad formiranjem članova
uprave koje nadalje formiraju management poduzeća.

8
  Stakeholder (nositelj interesa u poduzeću). Osim managementa i vlasnika poduzeća, financijske
interese odnosno interese u donošenju poslovnih odluka imaju i ostale osobe kao što su zaposlenici,
država, dobavljači i kupci. Oni svi zajednu čine interesnu skupinu koja se naziva stakeholder odnosno
treća osoba koja nije niti manager niti dioničar, a ima interes u poduzeću u smislu raspolaganja
novčanim tokovima poduzeća.

PRAVNI OBLICI PODUZEĆA I POSLJEDICE NA FMGM

 sa stajališta FMGM izrazito je važan pravni oblik poduzeća, budući da on određuje uvjete i način rasta i
razvoja odnosno životni vijek poduzeća, te određuje veličinu njegove vlasničke glavnice
 poduzeće se kao forma ekonomske djelatnosti može osnovati na sljedeći način (ilustracija 3):

Ukupna vrijednost imovine Ukupna vrijednost obveza i vlasničke glavnice

NETO
RADNI
KAPITAL KRATKOROČNE OBVEZE
KRATKOTRAJNA IMOVINA

DUGOROČNI DUG

DUGOTRAJNA IMOVINA
VLASNIČKA GLAVNICA

Presjecanje bilance stanja

9
FINANCIJSKA OKOLINA PODUZEĆA
 ranije smo istaknuli da su sa stajališta upravljanja financijama poduzeća (FMGM) važni novčani tokovi koji
predstavljaju vezu poduzeća i njegove okoline. Kako je riječ o financijskoj povezanosti poduzeća i
njegove okoline, tada novčani tokovi predstavljaju vezu između poduzeća i njegove financijske okolinu.
 financijska okolina poduzeća dio je poslovne okoline poduzeća s kojom poduzeće uspostavlja financijske
poslovne odnose u smislu pribavljanja novčanih sredstava iz okoline potrebnih za realizaciju poslovnih
aktivnosti poduzeća (proces financiranja) i u smislu vraćanja novčanih sredstava u okolinu poduzeća
odnosno u obliku investiranja.
 ekonomski subjekti s kojima poduzeće uspostavlja financijske poslovne odnose su sljedeći:
1. Druga poduzeća.
2. Financijske institucije.
3. Stanovništvo.
4. Država.
5. Poduzeća i pojedinci iz inozemstva.

Financijski poslovni odnosi s drugim poduzećima

 Poduzeće stvara dužničko-vjerovničke odnose s drugim poduzećima. Oblici dužničko-vjerovničkih odnosa
mogu biti:
1. razmjena roba i usluga,
2. međusobno kreditiranje,
3. ulaganja u vlasničku glavnicu drugih poduzeća
1. Razmjena dobara i usluga. Najčešći oblik dužničko-vjerovničkog odnosa koji proizlazi temeljem
razmjene roba i usluga s drugim poduzećima kad se poduzeće javlja ili kao kupac ili kao dobavljač.
Elementarni problem – problem različite dinamike robnog i novčanog toka:

1. Robni tok
DRUGO
PODUZEĆE
PODUZEĆE
(dobavljač)
(kupac)
2. Novčani tok

Najčešći poslovni odnos poduzeća s drugim poduzećima

Komentar:
1. Postoji vremenska neusklađenost robnog i novčanog toka.
2. Najčešće novčani tok iz poslovne odnosa slijedi iza robnog toka (u slučaju odgode plaćanja do 90
dana – što je odgoda plaćanja duža i rizik poslovanja je veći (odgoda plaćanja iznad 90 dana se može
tretirati kao kreditni odnos zato potrebni instrumenti osiguranja - mjenica).
3. Slučaj kad su robni i novčani tokovi istovremeni – nema rizika
4. Slučaj kad novčani tok prethodi robnom toku - avansi

2. Međusobno kreditiranje. Oblici kreditiranja između poduzeća mogu se uspostaviti kao robni krediti
(kad je odgoda plaćanja duža od 90 dana), kao kratkoročno kreditiranje (najčešće) i dugoročno
kreditiranje.

10
Uspostavljeni odnos može biti izravan preko ugovornog odnosa (kratkoročne pozajmice) ili neizravan
preko emisije VP (komercijalni zapisi – kratkoročni i obveznice – dugoročno).
3. Ulaganja u vlasničku glavnicu drugog poduzeća. Vrši se preko ulaganja u dionice drugih poduzeća iz
dva motiva:
1. investitorski – ulaganje slobodnih novčanih sredstava u dionice radi ostvarivanja viška vrijednosti u
obliku povećanja tih novčanih tokova,
2. kontrola poslovne politike drugih poduzeća od strateške važnosti za poduzeće – cca 20% do
potpune kontrole 50% + jedna dionica, odnos matice i podružnice (holding kompanija);
Uspostavljeni odnos može biti izravan preko ugovornog odnosa (kratkoročne pozajmice) ili neizravan
preko emisije VP (komercijalni zapisi – kratkoročni i obveznice – dugoročno).

Financijski poslovni odnosi s financijskim institucijama

 pojam financijskih institucija – radi se o financijskim posrednicima koji prikupljaju slobodna
novčana sredstva (depozit, kredit od drugih FI, emisija VP, članarine, police osiguranja), usmjeravaju ih u
različite oblike financijskih plasmana (kredit, kupnja VP, ulaganja u realna dobra) te obavljaju i druge oblike
financijskih usluga (procjena boniteta, procjena investicijskih projekata, …).
 osnovna podjela: depozitne (banke, štedionice, ŠKZ) i nedepozitne FI (ugovorne štedne institucije –
mirovinski fond, osiguravajuće društvo, investicijski fondovi, financijske kompanije – interne banke, broker,
dealeri).
 poslovna banka - radi se o dužničko-vjerovničkom odnosu između poduzeća i poslovne banke
temeljem kreditnih odnosa (Banka daje kredit poduzeću i obratno, poduzeće ulaže depozit u banku, kupuju
kratkoročne VP, kupuje dionice i obveznice) + ostali neutralni poslova – davanje garancija, platni promet,
ocjena investicijskih projekata).
 investicijske banke – posredovanje prilikom emisije VP poduzeća, pronalaženje novčanih sredstava za
određene projekte poduzeća.
 mirovisnki fondovi – pojedinci i poduzeća uplaćuju doprinose, MF investira radi ostvarivanja viška
vrijednosti u VP i to u poduzeća nazad
 investicijski fondovi – usmjereni na male štediše koji nemaju dovoljno novaca niti znanja za
investicijska ulaganja, okrupnjavaju štednju te ulažu u VP ili projekte malih rizika.
 osiguravajuća društva – raspolažu velikim kapitalom, prikupljaju kapital u obliku polica osiguranja,
ulažu u VP.

Financijski poslovni odnosi sa stanovništvom

 najčešće se radi o odnosu između poduzeća i pojedinaca - potrošača temeljem prodaje roba i usluga
za gotovinu ili putem potrošačkih kredita.
 drugi oblici odnosa poduzeća i stanovništva – plaće ako se radi o zaposlenicima, ulaganja stanovništva
u dionice, kreditne VP.

Financijski poslovni odnosi s državom

 radi se o dužničko-vjerovničkom odnosu između poduzeća i države temeljem propisane zakonske
regulative (porez na dobit, doprinosi i ostali različiti porezi).

Financijski poslovni odnosi s poduzećima i pojedincima iz inozemstva

 radi se o dužničko-vjerovničkom odnosu između poduzeća i drugih poduzeća, financijskih
institucija i pojedinaca u inozemstvu temeljem opisani odnosa istih u zemlji.

11
  prilikom uspostavljanja ovakvih financijskih odnosa javljaju se ograničenja i određene specifičnosti
(plaćanje carine, oslobođenje od poreza, itd.).

FINANCIJSKA TRŽIŠTA
 pojam financijskih tržišta – mjesto gdje se susreću ponuda i potražnja za financijskim sredstvima
formirajući cijenu u obliku kamatne stope. Elementi FT – financijski posrednici odnosno financijske
institucije, financijski tokovi (SNJ i DNJ), financijski instrumenti i tehnike – navedeni elementi povezani su
na određenim mjestima trgovanja odnosno uređenim sustavima na kojima se vrši razmjena novčanih tokova
(viškova i manjkova) te se određuje cijena po kojoj se ta razmjena obavlja.
 Najčešća podjela FT:
1. Tržište novca i kratkoročnih VP
2. Tržište kapitala (dugoročni VP)
3. Devizno tržište
 sa stajališta UFP izrazito je važno tržište kapitala jer ono predstavlja ekonomski medij preko kojeg
poduzeće prikuplja novčana sredstva kroz proces financiranja odnosno prodajom dugoročnih dužničkih
(obveznica) VP i vlasničkih (dionice) VP.
 Tržište kapitala dijeli se na:
1. Dogovorno tržište kapitala (krediti)
2. TK sa stajališta VP (TK u užem smislu) koje može
a. primarno
b. sekundarno

Tržište novca i kratkoročnih VP

 obuhvaća dogovorno tržište kratkoročnih kredita i tržište kratkoročnih VP, a šire i devizno tržište.
 Radi se o međubankarskom tržištu gdje se kao financijski instrumenti trgovanja javljaju likvidnim
rezervama banka kod CB i kratkoročnim dužničkim VP do godine dana dospijeća (Blagajnički zapisi
CB, trezorski zapisi MF, komercijalni zapisi poduzeća, certifikati o depozitima, bankovni akcepti,
sporazumi o reotkupu).
 ponuda novca na FT = ukupni iznos kratkoročno slobodnih novčanih sredstava koji je iznesen na
tržište uvećan za emisiju novca
sektorski pogled na ponudu:
Sn  Sprivreda  Sneprivreda  Sdržava  Ss tan ovništvo  Snovemisija
ili
Sn  Sp  Snp  Sd  Ss  Sne
 potražnja za novca na FT = ukupni iznos kratkoročno slobodnih novčanih sredstava koji sektori
privrede, države, neprivrede i stanovništva potražuju na tržištu

sektorski pogled na potražnju:

Dn  Dprivreda  Dneprivreda  Ddržava  Ds tan ovništvo
ili

12
 Dn  Dp  Dnp  Dd  Ds

Primarno tržište kapitala (emisijsko tržište)

 prodaja novih izdanja VP radi prikupljanja viškova raspoloživih novčanih sredstava od SNJ, a radi
potrebe dugoročnog financiranja izdavatelja VP

Sekundarno tržište kapitala (transakcijsko tržište)

 kupoprodaja (preprodaja) već emitiranih VP prije roka dospijeća radi ostvarivanja kapitalnih
dobitaka, mijenjanje vlasnika (dionica) i dužnika (obveznica)
 Mjesto svakodnevnog vrednovanja kvalitete financijskih performansi poduzeća čiji VP kotiraju na
sekundarnom tržištu odnosno mjera kvalitete rada managementa poduzeća
 Može biti spontano i organizirano (burza, OTC)

Zaključak:
 sa stajališta UFP izrazito je važno primarno tržište kapitala jer tu poduzeća dolaze do potrebnog
kapitala za financiranje svojih poslovnih aktivnosti i investicijskih ulaganja.

VREMENSKA VRIJEDNOST NOVCA

 proizlazi iz vremenske preferencije novca koja se može definirati većom sklonošću posjedovanja
novčanih sredstava u sadašnjosti nego u budućnosti;
 razlozi postojanja VPN:
1. rizik koji proizlazi iz budućnosti – rizik ostvarivanja novčanih tokova iz poslovanja i rizik
transformacije novčanih sredstava.
2. inflacija – rizik opadanja kupovne moći novca.
3. mogućnost upotrebe novca – zadovoljavanje potreba u sadašnjosti ili mogućnost da se ulaganjem
novca u budućnosti uveća vrijednost novca
 kvantifikacija VPN javlja se u obliku vremenske vrijednosti novca (The time value of money) - radi se o
regulatoru vremenske ravnoteže različite dinamike novčanih primitaka i novčanih izdataka koji
pokušava odgovoriti na pitanje - Koliko vrijedi novac kroz vrijeme?
 pri tome, vremenska vrijednost novca kao mjeru vrijednosti novca kroz vrijeme (cijenu novca kroz
vrijeme) koristi kamatnu odnosno diskontnu stopu čije se izračunavanje temelji na tehnici složenog
kamatnog računa (instrumentarij financijske matematike).
 temeljna ideja tehnike ukamaćivanja i diskontiranja proizlazi iz potrebe svođenja novčanih tokova
poslovanja poduzeća na istu točku promatranja (0-to razdoblje ili sadašnjost) kako bi se omogućila
usporedba vrijednosti novčanih tokova s različitom dinamikom ostvarivanja i time osiguralo donošenje
poslovnih i financijskih odluka (vrednovanje financijskih instrumenta, procjena investicijskih projekata vrši
se u sadašnjosti) - Ilustracija 5.

13
 t
-T -2 -1 1 2 3 4 5 T

ukamaćivanje diskontiranje

Osnovne tehnike izračunavanja vremenske vrijednosti novca

Komentar:
Tako, kamatna stopa (tehnika ukamaćivanja) ukamaćuje (povećava) novčane tokove nastale prije vremena t0
– povećala se sadašnja vrijednost takvih novčanih tokova uslijed ulaganja u prošlosti, a diskontna stopa
(tehnika diskontiranja) diskontira (umanjuje) buduće novčane tokove (tokove nastale poslije t0) na njihovu
sadašnju vrijednost. Pri time, kamatna ili diskontna stopa predstavlja oportunitetni trošak investiranja
(ulaganja), a to se rječnikom upravljanja financijama poduzeća zove trošak kapitala.

t
-T -2 -1 1 2 3 4 5 T

ukamaćivanje diskontiranje

Osnovne tehnike izračunavanja vremenske vrijednosti novca

Komentar:
Tako, kamatna stopa (tehnika ukamaćivanja) ukamaćuje (povećava) novčane tokove nastale prije vremena t0
– povećala se sadašnja vrijednost takvih novčanih tokova uslijed ulaganja u prošlosti, a diskontna stopa
(tehnika diskontiranja) diskontira (umanjuje) buduće novčane tokove (tokove nastale poslije t0) na njihovu
sadašnju vrijednost. Pri time, kamatna ili diskontna stopa predstavlja oportunitetni trošak investiranja
(ulaganja), a to se rječnikom upravljanja financijama poduzeća zove trošak kapitala.

14
cijena kapitala

premija rizika

cijena za ulaganje bez rizika

rizik

Cijena kapitala kao funkcija rizika

15
FINANCIJSKI KATEGORIJALNI APARAT
Financijski kategorijalni aparat imanentan upravljačkim financijama poduzeća proizlazi iz opisa poduzeća
kao financijskog sustava. Međutim, ovdje treba napomenuti da financijski kategorijalni aparat proizlazi iz
ekonomskih tokova koji opisuju poduzeće kroz proizvodno-tehnički sustav. Sukladno tome, ekonomske
kategorije koje opisuju ekonomske tokove uključuju prihode, rashode i poslovni rezultat. Navedene
ekonomske kategorije pripadaju računovodstvenom kategorijalnom aparatu i sadržane su u temeljnim
financijskim izvještajima.
Financijski kategorijalni aparat uključuje novčane primitke koji slijede iz prihoda poduzeća, novčane izdatke
koji slijede iz rashoda poduzeća te novčani tok koji slijedi iz poslovnog rezultata poduzeća. Novčani tok
nastao sučeljavanjem novčanih primitaka i novčanih izdataka uvećan za amortizaciju predstavlja čisti
novčani tok. Čisti novčani tok je financijska kategorija pogodna za primjenu metoda ocjene financijske
efikasnosti poslovanja poduzeća.
Sukladno gore navedenom, postoje vremenske, sadržajne i upotrebne razlike između računovodstvenih i
financijskih kategorija. Vremenske razlike nastaju onda kad prihod ili rashod s jedne strane i novčani
primitak ili novčani izdatak s druge strane ne nastaju istodobno. Konkretno govoreći, poduzeće može prodati
svoje proizvode i usluge čime se prema računovodstvenim standardima iskazuje nastanak poslovnog
događaja odnosno evidentira se prihod, ali u isto vrijeme ne znači da nastaje i novčani primitak jer je
poduzeće na primjer dalo kupcu odgodu plaćanja. Isto tako, poduzeće može radi ostvarivanja nižih nabavnih
cijena inputa platiti avansno (unaprijed) u kojem slučaju je novčani izdatak prethodio nastanku rashoda koji
pak nastaju u trenutku izdavanja fakture. Isto tako svaki prihod ili rashod nije novčani primitak ili novčani
izdatak. Najbolji primjer sadržajnih razlika između računovodstvenog i financijskog kategorijalnog aparata je
trošak amortizacije. On s računovodstvenog pogleda predstavlja trošak, a s financijskog pogleda predstavlja
novčani primitak budući da iza troška amortizacije nije slijedio novčani izdatak. Što se tiče upotrebnih razlika
evidentno je da novčana sredstva imaju konkretnu upotrebnu vrijednost za razliku od prihoda ili rashoda.
Novčana sredstva se vrlo lako mogu pretvoriti u bilo koji drugi oblik kratkotrajne ili dugotrajne imovine za
razliku od prihoda odnosno potraživanja u bilanci.

 računovodstveni kategorijalni aparat –

Prihodi (pozitivan efekt robnih tokova + neto efekt aktivnih novčanih tokova – kta)
- rashodi (negativni efekt robnih tokova + neto efekt pasivnih novčanih tokova)
= poslovni rezultat

 financijski kategorijalni aparat – novčani primici – novčani izdaci = čisti novčani tok;
Novčani primici (pozitivan efekt robnih tokova + neto efekt aktivnih novčanih tokova – kta)
- novčani izdaci (negativni efekt robnih tokova + neto efekt pasivnih novčanih tokova)
= čisti novčani tok

FINANCIJSKE TABLICE

IZRAČUNAVANJE KONAČNE (buduće) VRIJEDNOSTI NOVCA

(I. financijske tablice)

 kamatni faktor: (1  k) t

Vt  V0  (1  k)t

16
ili

Vt  V0  I kt
gdje je

Vt = konačna (buduća) vrijednost novca

V0 = sadašnja vrijednost novca
k = kamatna stopa
t = razdoblje ukamaćivanja
I kt = označava prve financijske tablice za kamatnu stopu k i za razdoblje ukamaćivanja t

IZRAČUNAVANJE SADAŠNJE VRIJEDNOSTI NOVCA

(II. financijske tablice)

1
 diskontni faktor:
(1  k) t

1
V0  Vt 
(1  k)t

ili

V0  Vt  II kt

gdje je

Vt = konačna vrijednost novca u vremenu nastanka t

V0 = sadašnja vrijednost novca
k = diskontna stopa
t = razdoblje diskontiranja
II kt = označava druge financijske tablice za diskontnu stopu k i za razdoblje diskontiranja t

IZRAČUNAVANJE KONAČNE VRIJEDNOSTI JEDNAKIH PERIODIČNIH IZNOSA (III. financijske

tablice)

(1  k ) T  1
 faktor ukamaćivanja jednakih periodičnih iznosa:
k

(1  k)T  1
Vt  R 
k
ili

VT  R  III kT
gdje je

Vt = konačna (buduća) vrijednost jednakih periodičnih iznosa

R= iznos pojedinačnog uloga

17
k = kamatna stopa
T = razdoblje ukamaćivanja
III kT = označava treće financijske tablice za kamatnu stopu k i za razdoblje ukamaćivanja T

IZRAČUNAVANJE SADAŠNJE VRIJEDNOSTI JEDNAKIH PERIODIČNIH IZNOSA (IV. financijske

tablice)

(1  k ) T  1
 faktor diskontiranja jednakih periodičnih iznosa:
(1  k ) T  k

(1  k)T  1
V0  R 
(1  k)T  k

ili

V0  R  IVkT
gdje je

V0 = sadašnja vrijednost jednakih periodičnih iznosa

R= iznos pojedinačnog uloga
k = diskontna stopa
T = razdoblje ukamaćivanja
IV kT = označava četvrte financijske tablice za kamatnu stopu k i za razdoblje diskontiranja T

IZRAČUNAVANJE ANUITETA (V. Financijske tablice)

(1  k ) T  k
 anuitetski faktor:
(1  k ) T  1

(1  k)T  k
a  V0 
(1  k)T  1

ili

a  V0  VkT
gdje je

a = iznos anuiteta (razbijanje nekog iznosa u sadašnjosti na jednake godišnje iznose u budućnosti)
V0= sadašnja vrijednost novca
k = kamatna stopa
T = razdoblje ukamaćivanja
V kT = označava pete financijske tablice za kamatnu stopu k i za razdoblje T

18
RAČUNOVODSTVENI VERSUS FINANCIJSKI KATEGORIJALNI APARAT

Iako su i računovodstvene i financijske kategorije zapravo ekonomske kategorije primijenjene u praktičnom

djelovanju poduzeća, između njih postoje vremenske, sadržajne i upotrebne razlike. Budući da se temeljem
navedenih razlika jasno može objasniti razlika između koncepta prfita odnosno profitabilnosti s jedne strane i
koncepta čistog novčanog toka odnosno likvidnosti s druge strane, navedene razlike zaslužuju pozornost.
Karakteristike navedenih razlika su sljedeće:

 Vremenske razlike između računovodstvenog i financijskog kategorijalnog aparata. One nastaju onda
kad prihod ili rashod s jedne strane i novčani primitak ili novčani izdatak s druge strane ne nastaju
istodobno. U računovodstvenoj teoriji poznato je načelo nastanka događaja. To znače da se prihodi i
rashodi kao posljedica poslovnih aktivnosti poduzeća evidentiraju u trenutka nastanka događaja. Tako
prihod poduzeća nastaje u trenutku prodaje proizvoda i usluga odnosno u trenutku izdavanja fakture
kupcu, a rashod poduzeća u trenutku nabave sirovina i materijala odnosno u trenutku zaprimanja
fakutrue od strane dobavljača. Izdana faktura kupcu odnosno zaprimljena faktura od dobavljača
predstavljaju osnovu za evidentiranje poslovnog događaja u računovodstvenom procesu i samim time
osnovu za evidentiranje prihoda i rashoda poduzeća. Međutim, ispostavljena faktura kupcu kao i
zaprimljena faktura od dobavljača može, ali i ne mora, implicirati nastanak novčanog primitka odnosno
novčanog izdatka poduzeća, budući da izdana faktura kupcu kao i zaprimljena faktura od dobavljača
može imati vremensku odgodu plaćanja ili zahtijevanje avansnog plaćanja od strane kupaca ili od strane
dobavljača.

Navedene situacije iz praktičnog djelovanja poduzeća impliciraju zaključak da se robni i novčani tokovi
ne događaju u isto vrijeme. Pa tako, ukoliko je poduzeće izdalo fakturu kupcu s odgodom plaćanja to
znači da će novčani primitak slijediti nakon robnog toka odnosno nakon evidentiranog prihoda
temeljem izdane fakture u poslovnim knjigama poduzeća. Isto tako, ukoliko je poduzeće zahtijevalo od
kupca da unaprijed plati proizvode i usluge, to znači da će novčani primitak nastati prije robnog toka
odnosno prije evidentiranog prihoda temeljem izdane fakture u poslovnim knjigama poduzeća. S druge
strane, poduzeće može radi ostvarivanja nižih nabavnih cijena sirovina i materijala izvršiti njihovo
plaćanje avansno dakle unaprijed u kojem slučaju je novčani izdatak prethodio nastanku robnog toka
odnosno prije evidentiranog rashoda temeljem zaprimljene fakture u poslovnim knjigama poduzeća.
Isto tako, ukoliko je poduzeće zaprimilo fakturu od dobavljača s odgodom plaćanja to znači da će
novčani izdataka slijediti nakon robnog toka odnosno nakon evidentiranog rashoda temeljem
zaprimljene fakture u poslovnim knjigama poduzeća.

Naravno postoji i treća mogućnost, a to je slučaj u kojem se novčani i robni tokovi događaju u isto vrijeme.
Ukoliko je poduzeće u trenutku prodaje proizvoda izdalo fakturu kupcu bez odgode plaćanja to znači da će se
novčani primitak dogoditi u isto vrijeme kad i evidentirani prihod temeljem izdane fakture u poslovnim knjigama
poduzeća. Isto tako, ukoliko je poduzeće zaprimilo fakturu od dobavljača bez odgode plaćanja to znači da će se
novčani izdataka dogoditi u isto vrijeme kad i evidentirani rashod temeljem zaprimljene fakture u poslovnim
knjigama poduzeća.

 Sadržajne razlike između računovodstvenog i financijskog kategorijalnog aparata. Isto tako svaki
prihod ili rashod ne mora biti novčani primitak ili novčani izdatak. Najbolji primjer sadržajnih razlika
između računovodstvenog i financijskog kategorijalnog aparata je trošak amortizacije. On s
računovodstvenog gledišta predstavlja trošak odnosno ispravak vrijednosti dugotrajne materijalne
imovine, a s financijskog gledišta predstavlja novčani primitak. Razlog tome leži u činjenici da iza
troška amortizacije nije slijedio novčani izdatak. Dakle, trošak amortizacije predstavlja nenovčani
izdatak s financijskog aspekta1, pa samim time prema jednadžbi bilance stanja radi se o novčanim
primicima poduzeća. Budući da amortizacija predstavlja nenovčani trošak, iznos amortizacije treba
nadodati na iznos utvrđene neto dobiti poduzeća s ciljem utvrđivanja novčanog toka poduzeća iz
redovne aktivnosti poduzeća. Da bi se vidjelo kako amortizacija utječe na novčani tok poduzeća treba
razmotriti i usporediti pojednostavljeni primjer izvješta o dobiti s jedne strane i pojednostavljeni primjer
izvještaja o novčanom toku, s druge strane. Pri tome treba pretpostaviti da su svi ostvareni prihodi od

19
 prodaje poduzeća i naplaćeni uunutar poslovne godine kao i da su svi troškovi osim amortizacije
plaćeni u novcu2. Navedeni primjer nalazi se u tablici 1. 3:

Elementi Izvještaj Izvještaj o

o dobiti novčanom toku
Prihodi od prodaje 1,500 1,500
- Troškovi bez amortizacije 1,050 1,050
- Amortizacija 150 -
Ukupni troškovi 1,200 1,050
Zarada prije poreza 300 450
- Porez na dobit (40%) 120 120
Neto dobit 180
+ Amortizacija 150
Čisti novčani tok 330 330

Kako je iz prikazanog primjera usporedbe pojednostavljanog primjera izvještaja o dobiti i

pojednostavljenog primjera izvještaja o novčanom toku vidljivo ostvareni prihodi od prodaje od 1,500
novčanih jedinica predstavljaju ostvarene novčane primitke u iznosu od 1,500 novčanih jedinica,
ostvareni ukupni troškovi u iznosu od 1,200 novčanih jedinica generiraju ostvarene novčane izdatke u
iznosu od 1,050. Razlika između 1,200 novčanih jedinica ostvarenih ukupnih troškova i 1,050
ostvarenih novčanih izdataka je u visini amortizacije od 150 novčanih jedinica, budući da iza troška
amortizacije nije slijedio novčani efekt. U tom smislu poduzeća je ostvarilo zaradu prije poreza
utvrđenu temeljem izvještaja od dobiti u visini od 300 novčanih jedinica, a temeljem utvrđenog
novčanog toka prije poreza u visini od 450 novčanih jedninica. Kad se od izračunate vrijednosti zarade
prije poreza i vrijednosti novčang toka prije poreza oduzme vrijednost poreza na dobit u visini od 120
novčanih jedinica, utvrđena neto dobit temeljem izvještaja od dobiti iznosi 180 novčanih jedinica, a
temeljem novčanog toka 330 novčanih jedninica. Razlika između 180 novčanih jedinica ostvarene neto
dobiti i 330 novčanih jedinica ostvarenog novčanog toka je u visini amortizacije od 150 novčanih
jedinica, budući da iza troška amortizacije nije slijedio novčani efekt. Kako je taj iznos amortizacije
ostao u poduzeću, na iznos ostvarene neto dobiti poduzeća u visni od 180 novčanih jedinica treba
nadodati vrijednosti amortizacije od 150 novlčanih jedinica da se utvrdi izbios čistog novlčanog toka od
330 novčanih jedinica.

Na podlozi prethodno prikazanog primjera usporedbe pojednostavljanog primjera izvještaja o dobiti i

pojednostavljenog primjera izvještaja o novčanom toku može se eksplcirrati zaključak da je čisti
novčani tok poduzeća jednak neto dobiti poduzeća uvećanoj za iznos amortizacije. Drugim riječima, da
bi se uvažila sadržajna razlika između računovodstgvenog i financijskog kategorijalnog aparata,
utvrđenu visinu neto dobiti poduzeća tzreba uvećati za iznos amortizacije da se dobije čisti novčani tok.
Radi se o financijskog kategoriji temeljem koje fihnancijraki menadžer donosi poslovne odluke
financijske prirode koje su u djelokrugu njegove odgovornosti.

 Upotrebne razlike između računovodstvenog i financijskog kategorijalnog aparata. Što se tiče

upotrebnih razlika evidentno je da novčana sredstva koja su rezultat pozitivnih novčanih tokova
poduzeća iz redovne aktivnosti, investicijske aktivnosti i aktivnosti financiranja poduzeća imaju
konkretnu upotrebnu vrijednost za razliku od financijskog rezultata odnosno dobiti poduzeća nakon
oporezivanja. Naime, novčana sredstva se vrlo lako mogu pretvoriti u bilo koji drugi oblik kratkotrajne
ili dugotrajne imovine za financijskog rezultata poduzeća iskazanog u računu dobiti ili gubitka
poduzeća.

Najbolji primjer upotrebnih razlika između pozitivnog financijskog rezultata ili dobiti nakon
oporezivanja poduzeća i pozitivnog novčanog toka je odluka poduzeća o isplati dividende. Poduzeće
može imati pozitivan financijski rezultat evidentiran u računu dobiti ili gubitka i sa stajališta
računovodstvene točke gledišta poduzeće je profitabilno dakle uspješno posluje. Međutim, to ne znači
da se ostvareni pozitivan financijski irezultat nalazi i na žiro računu poduzeća. U tom smislu, ostvarena

20
 profitabilnost poduzeća ne podrazumijeva istovremeno i ostvarenu likvidnost poduzeća, budući da
postoje prethodno opisane vremenske i sadržajne razlike između računovodstvenog i financijskog
kategorijalnog aparata. To znači da poduzeće može, ali i ne mora posjedovati konkretan novac na žiro
računu potreban za isplatu dividende dioničarima.

Prethodno navedeno implicira zaključak da novčani tok nastao sučeljavanjem novčanih primitaka i novčanih
izdataka uvećan za amortizaciju predstavlja čisti novčani tok. Čisti novčani tok je financijska kategorija kojom
se financijski menadžer služi prilikom donošenja poslovnih odluka financijske prirode, a koje su u djelokrugu
njegove odgovornosti.

21
 PROCES BUDŽETIRANJA KAPITALA

KARAKTERISTIKE INVESTICIJSKIH PROJEKATA

 Karakterističnost procesa budžetiranja kapitala odnosno postupka donošenja dugoročnih investicijskih
odluka ulaganja novčanih sredstava u realnu imovinu poduzeća može se determinirati putem sljedećih
karakteristika vezanih uz investicijske projekte:
1. dugoročni karakter investicijskih projekata,
2. vremenska neusklađenost ulaganja i efektuiranja,
3. međuzavisnost investiranja i financiranja,
4. rizik i neizvjesnost,
5. financijska efikasnost investicijskih projekata.
1. Dugoročni karakter investicijskih projekata
 ulaganje u realnu imovinu poduzeća podrazumijeva mobilizaciju novčanih sredstava kroz duže
vremensko razdoblje ovisno o vrsti i karakteristikama investicijskog projekta.
 dugoročni karakter investicijskih projekata podrazumijeva njihovu bespovratnost (instaliranjem
specijalističke vrste opreme i tehnologije u proizvodni proces poduzeća stvara se vrlo mala sekundarna
upotrebna vrijednost takve opreme);
 vrlo mala sekundarna vrijednost opreme - želi li poduzeće promijeniti razvoju strategiju (orijentacija
na neko drugo područje poslovne aktivnosti mora krenuti u nabavu nove opreme i tehnologije kojom će
realizirati nove ideje);
2. Vremenska nepodudarnost ulaganja i efektuiranja
 ulaganje novčanih sredstava u investicijski projekt nastaje u sadašnjosti s ciljem ostvarivanja očekivanih
prinosa od ulaganja koji će se ostvariti u budućnosti.
 obzirom na nepodudarnost ulaganja i efektuiranja generiraju se različiti tipovi investicijskih projekata
(shematski prikaz):
 zbog vremenske nepodudaranost ulaganja i efektuiranja prilikom realizacije investicijskih projekata
prilikom donošenja odluka treba uključiti problematiku vremenske vrijednosti novca i kategorije rizika i
neizvjesnosti;
3. Međuzavisnost investiranja i financiranja
 ulaganje novčanih sredstava u investicijski projekt zahtijeva veću količinu dugoročno slobodnih
novčanih sredstava stoga izrazito je bitna politika financiranja (vlastiti i tuđi izvori financiranja) koja će
suportirati realizaciju investicijskog projekta.
4. Rizik i neizvjesnost
 budući da donosilac odluke ne raspolaže skupom savršenih informacija potrebnih za donošenje poslovnih
odluka, postoji mogućnost nastanka odstupanja od očekivanih prinosa koji bi se trebali ostvariti
realizacijom investicijskog projekta. To odstupanje se može odrediti putem definiranja rizika očekivanog
prinosa ukoliko postoji mogućnost da se neizvjesna situacija u budućnosti kvantificira putem različitih
matematičkih i statističkih tehnika i modela.
 proces budžetiranja kapitala polazi od ex ante (unaprijed) procjene financijskih kategorija što zahtjeva
adekvatnu podlogu za procjenu rizika jer treba što objektivnije procijeniti financijsku efikasnost
investicijskih projekata;
5. Financijska efikasnost investicijskih projekata
 vlasnici novčanih sredstava kojima će se osigurati realizacija investicijskog projekta (vlastiti i tuđi izvori
financiranja) očekuju određeni prinos na uložena sredstva koji mora biti veći od oportunitetne
mogućnosti ulaganja istih (oportunitetni trošak ulaganja).
 polazište u procesu budžetiranja kapitala – izračunati ekonomsku opravdanost ulaganja novčanih
sredstava sa stajališta financijske efikasnosti.
 financijska efikasnost investicijskih projekata određuje se sagledavanjem čistih novčanih tokova
investicije (uzimajući u obzir pri tome koncept vremenske vrijednosti novca).

22
 metode za mjerenje financijske efikasnosti investicijskih projekata pokušavaju putem matematičkih
izraza i zakonitosti dovesti u vezu financijske efekte investicijskog projekta s investiranim iznosom
(trošak ulaganja).
POSTUPAK PROVOĐENJA PROCESA BUDŽETIRANJA KAPITALA
 proces budžetiranja kapitala predstavlja složen postupak, javlja se potreba da se kompleksnost pokuša
pojednostaviti raščlanjivanjem procesa na sljedeće faze -kronološki slijed od nastanka odnosno
generiranja samih ideja alokacije resursa u realnu imovinu poduzeća do sagledavanja pozitivnih i
negativnih aspekata realiziranog investicijskog projekta.
Faza 1.: Određivanje investicijskih oportuniteta
 Budući da rast, razvoj, a time i opstanak poduzeća u suvremenim uvjetima poslovanja ovisi o sposobnosti
poduzeća da povećava svoju konkurentsku snagu, javlja se potreba za permanentnim izvorima ideja koje
će korespondirati utvrđenoj strateškoj politici odnosno strateškim usmjerenjima poslovnih aktivnosti
poduzeća (usmjerenja na razvoj novih linija proizvoda, poboljšanje kvalitete postojećih te razvoj novih
efikasnijih tehnologija čija će upotreba rezultirati nižom strukturom troškova proizvodnje).
Faza 2.: Prikupljanje relevantnih podataka
 Prikupljanje različitih podataka tehničke, tehnološke i ekonomske prirode predstavlja osnovu za
vrednovanje investicijskih oportuniteta. Naime, procjena financijskih efekata pojedinog investicijskog
projekta ovisi o kvalitativnoj razini informacija kojom raspolaže poduzeće prilikom donošenja odluka.
Stoga, izvori podataka te njihova ispravnost imaju esencijalan značaj za realizaciju procesa budžetiranja
kapitala
 Postoje različite klasifikacije izvora podataka. Sa stajališta statistike, izvori podataka mogu biti
sekundarni i primarni.
 Sekundarni podaci korespondiraju ekstenim izvorima podataka, budući da njihovo prikupljanje realizira
drugi subjekt. Prednost sekundarnih odnosno eksternih izvora podataka jest u činjenici da su predmetni
podaci brzo dostupni uz minimalne troškove korištenja. Nedostaci se manifestiraju kroz činjenicu da
sekundarni podaci neće dati odgovore na sva pitanja jer ne mogu uključiti sve relevantne varijable za
provođenje procesa poslovnog odlučivanja te metoda njihova prikupljanja nije poznata korisniku.
 Primarni podaci se prikupljaju metodom uzoraka putem istraživačkih aktivnosti relevantnih subjekata.
Prednost ovih podataka jest u činjenici da prilikom njihova prikupljanja postoji mogućnost uključivanja
svih relevantnih varijabli potrebnih za proces poslovnog odlučivanja odnosno metoda prikupljanja je
poznata korisniku. Nedostaci se manifestiraju kroz povećane troškove njihova prikupljanja te duže
potrebno vrijeme za njihovu dostupnost korisniku.
 Osim toga, treba naglasiti da podaci odnosno izvori podataka mogu biti brojčane i nebrojčane prirode
koji su rezultat prosudbe managementa o poslovnim aktivnostima i namjerama konkurenata, o mogućnostima
promjene gospodarske politike, općenito prosudbe o kretanjima na tržištima relevantnim za poduzeće
 Izvori podatka sa stajališta procesa budžetiranja kapitala mogu biti interni i eksterni. Pod internim
izvorima podrazumijevaju se skupovi relevantnih podataka vezanih uz poduzeća odnosno relevantne
veličine koje proizlaze iz poslovnih aktivnosti poduzeća. Podatke iz internih izvora potrebno je ocijeniti sa
stajališta konzistentnosti, točnosti, ažurnosti, raspoloživosti te troškova njihova organiziranja. Nadalje,
eksterni izvori podataka predstavljaju skupove relevantnih podataka prikupljenih od različitih
specijaliziranih institucija koje podatke prezentiraju u obliku baza javnih karaktera

Faza 3.: Određivanje novčanih tokova investicijskih projekata

 Planiranje novčanih tokova investicijskog projekta te ocjena njihove oportunosti vrši se na temelju
koncepta ekonomske vrijednosti gdje do izražaja dolazi međuzavisnost rizika i profitabilnosti, budući da
se čisti novčani tokovi svode putem oportunitetnog troška ulaganja novca na sadašnju vrijednost.
 Ocjena financijske efikasnosti investicijskog projekta svodi se na sadašnju vrijednost iznosa novčanih
tokova koje on generira u budućnosti. Definirana ekonomska vrijednost poduzeća pojavljuje se kao
koncept vrednovanja koji je orijentiran na buduće vremensko razdoblje što generira zaključak da se svi

23
 troškovi odnosno izdaci nastali kao posljedica prošlih događaja tretiraju kao već nastali odnosno
nataloženi troškovi.

Faza 4.: Određivanje budžeta kapitala

 budžet kapitala4 podrazumijeva se formalizirani oblik planiranja aktivnosti na području dugoročnih
investicija. Sadržajni aspekt budžeta kapitala definiran je realnim investicijama poduzeća, odnosno
investicijama u zamjenu realne imovine, te investicije vezane uz fuzije i akvizicije poduzeća.
 Budžetom kapitala utvrđuje se:
1. veličina inicijalnih investicijskih novčanih izdataka te način njihova financiranja,
2. planira se dinamika prihoda i rashoda od investicija, te novčanih primitka i tekućih novčanih
izdataka
3. obuhvaća efekte investicija u financijskom planu, te ocjenu financijske efikasnosti investicija
primjenjujući metode budžetiranja kapitala (osnovica – diskontna stopa kojom će se budući
novčani tokovi svesti na sadašnju vrijednost. Radi se o oportunitetnom trošku ulaganja kojim se
mjere novčani efekti investicije. Visina diskontne stope - međuzavisnosti profitabilnosti i rizika
ulaganja u investicijski projekt te količini raspoloživog kapitala za realizaciju investicijskog
projekta).

Faza 5.: Evaluacija i selekcija investicijskih projekata

 Budući da se u prvoj fazi procesa budžetiranja kapitala generira širok spektar investicijskih
oportuniteta alokacije kapitala poduzeća, javlja se potreba da se putem evaluacije financijskih efekata
investicijskih oportuniteta korištenjem metoda procesom selekcije odabere optimalan investicijski
projekt koji će odražavati relevantne mogućnosti poduzeća.
Faza 6.: Donošenje investicijske odluke
 Izborom investicijskog projekta na temelju njegove financijske efikasnosti mjerene financijskim
metodama odlučivanja, poduzeća započinje fazu realizacije investicijskog projekta. Donošenjem
investicijske odluke završava proces investiranja dugoročnih novčanih sredstava, odnosno započinje
proces efektuiranja kao proces ostvarivanja očekivanih efekata realiziranog investicijskog projekta.

Faza 7.: Analiza izvođenja i prilagođavanja

 Kad je investicijski projekt realiziran, potrebno je permanentno vršiti detaljne analize usmjerene k
njegovoj provedbi u smislu procjene očekivanih novčanih tokova, rizika, performanci odnosno
očekivanog prinosa na uložena sredstva. Detaljna analiza omogućit će veću vjerojatnost realiziranja
budućih investicijskih projekata poduzeća odnosno povećat će profitabilnost poduzeća. Stoga, javlja se
potreba za posebnim ispitivanjem faze 1 i faze 5, budući da o njima ovisi kvaliteta izvođenja zamišljenog
investicijskog projekta.

TROŠAK KAPITALA
 Trošak kapitala u procesu budžetiranja kapitala povezan je sa izvorima financiranja koji se koriste u
realizaciji investicijskog projekta i predstavlja diskontnu stopu koja bi se trebala koristiti prilikom
vrednovanja financijske efikasnosti investicijskih oportuniteta. Tako je trošak kapitala jednak -
ponderirani prosječni trošak kapitala gdje ponderi predstavljaju vrijednosne udjele svake komponente
kapitala u ukupnoj strukturi kapitala poduzeća. Sljedeći izraz determinira ponderirani prosječni trošak
kapitala.

TK VK
Tuk  Ttk  (1  p)   Tvk 
UK UK
gdje je
Tuk = trošak ukupnog kapitala;

24
Ttk = trošak tuđeg kapitala;
p = stopa oporezivanja;
TK/UK = udio tuđeg kapitala u ukupnom kapitalu;
Tvk = trošak vlastitog kapitala;

25
 VK/UK = udio v METODE ZA OCJENU FINANCIJSKE EFIKASNOSTI

Point input, point output: jednokratno ulaganja i jednokratno efektuiranje:

I V

1 2 3 4 5

Continuous input, point output: višekratno ulaganje i jednokratno efektuiranje:

I1 I2 I3 I4 I5 V

1 2 3 4 5

Point input, continuous output: jednokratno ulaganje i višekratno efektuiranje:

I V1 V2 V3 V4 V5

1 2 3 4 5

Continuous input, continuous output: višekratno ulaganje i višekratno efektuiranje:

I1 V1, I2 V2, I3 V3, I4 V4, I5 V5

1 2 3 4 5
I = investicijski izdatak

V = čisti novčani primitak

1, 2, 3, 4, 5 = vremenska
razdoblja

Različiti tipovi investicijskih projekata

INVESTICIJSKIH PROJEKATA

TEMELJNE METODE:
1. Metoda čiste sadašnje vrijednosti – temeljni kriterij financijskog odlučivanja, a predstavlja razliku između
sume diskontiranih čistih novčanih tokova u cjelokupnom vijeku efektuiranja projekta i iznosa investiranih
troškova.
 Različiti čisti novčani tokovi u cjelokupnom vijeku efektuiranja projekta:
T T
Vt
So    I ili S   Vt  II kt  I
t 1 1  k t o
t 1

26
gdje je:
SO – čista sadašnja vrijednost
I - investicijski troškovi
Vt – čisti novčani tokovi po godinama t
T– vijek efektuiranja projekta
k – diskontna stopa

II kt – druge financijske tablice za diskontnu stopu k i za godinu t

 Konstantni čisti novčani tokovi u cjelokupnom vijeku efektuiranja projekta:

S o  Vt
1  k T  1  I ili S  V IV t  I
1  k T k o t k

V1  V2  ...  VT  Vt
gdje je:
SO – čista sadašnja vrijednost
I - investicijski troškovi
Vt – konstantni čisti novčani tokovi po godinama t
T– vijek efektuiranja projekta
k – diskontna stopa

IV kt – četvrte financijske tablice za diskontnu stopu k i za godinu t

 Prag efikasnosti – uvjet prihvaćanja ili odbacivanja:

So  0

27
2. Metoda interne stope profitabilnosti – drugi temeljni kriterij financijskog odlučivanja, a predstavlja
diskontnu stopu koja svodi čiste novčane tokove projekta u cjelokupnom vijeku efektuiranja na vrijednost
njegovih investicijskih troškova.
 Različiti čisti novčani tokovi u cjelokupnom vijeku efektuiranja projekta:
T
Vt
 1  R
t 1
t
I

gdje je:
R – interna stopa profitabilnosti
I - investicijski troškovi
Vt – čisti novčani tokovi po godinama t
T– vijek efektuiranja projekta

Interpolacija:
y2  y1
y  y1  x  x1 
x2  x1
gdje je:
y – tražena interna (diskontna) stopa profitabilnosti
y1 i y2 – diskontne stope između kojih se vrši interpolacija
x – čista sadašnja vrijednost za internu stopu (nulta vrijednost)
x1 i x2 – čiste sadašnje vrijednosti za diskontne stope y1 i y2

 Konstantni čisti novčani tokovi u cjelokupnom vijeku efektuiranja projekta:

I
IVRT 
Vt
gdje je:
R – interna stopa profitabilnosti
I - investicijski troškovi
Vt – konstantni čisti novčani tokovi po godinama t
T– vijek efektuiranja projekta

IV kt – četvrte financijske tablice za diskontnu stopu k i za godinu t

 Prag efikasnosti – uvjet prihvaćanja ili odbacivanja:

Rk
k – trošak kapitala

28
DODATNE METODE:

1. Metoda perioda povrata – najjednostavniji kriterij financijskog odlučivanja o realnim investicijama,

predstavlja broj razdoblja, po pravilu broj godina, u kojima će se vratiti uložena sredstva u određeni projekt
 Različiti čisti novčani tokovi u cjelokupnom vijeku efektuiranja projekta:
tp
I   Vt
t 1

gdje je:
I - investicijski troškovi
Vt – čisti novčani tokovi po godinama t
tp – razdoblje (period) povrata

 Konstantni čisti novčani tokovi u cjelokupnom vijeku efektuiranja projekta:

I
tp 
Vt

V1  V2  ...  VT  Vt
gdje je:
I - investicijski troškovi
Vt – konstantni čisti novčani tokovi po godinama t
tp – razdoblje (period) povrata

 Prag efikasnosti – uvjet prihvaćanja ili odbacivanja:

t p  tz

gdje je:
tp - period povrata
tz – zadani – maksimalno prihvatljiv – period povrata

29
2. Metoda diskontiranog perioda povrata – varijanta metode razdoblja povrata u kojoj se nastoji eliminirati
nedostatak ne uzimanja u obzir vremenske vrijednosti novca.
tp p t
1
I   Vt
t 1 1  k t
ili I  
t 1
Vt II kt

gdje je:
I - investicijski troškovi
Vt – čisti novčani tokovi po godinama t
tp – razdoblje (period) povrata
k – diskontna stopa
IIkt – druge financijske tablice za diskontnu stopu k i za godinu t

3. Indeks profitabilnosti – dodatni kriterij za poboljšanje investicijskog odlučivanja, a predstavlja odnos

diskontiranih čistih novčanih tokova projekta u cjelokupnom vijeku efektuiranja i njegovih investicijskih
troškova.
 Različiti čisti novčani tokovi u cjelokupnom vijeku efektuiranja projekta:
T T
Vt
 1  k 
t 1
t V t  II kt
PI  ili PI  t 1

I I
gdje je
PI – indeks profitabilnosti
I - investicijski troškovi
Vt – čisti novčani tokovi po godinama t
T – vijek efektuiranja projekta
k – diskontna stopa
IIkt – druge financijske tablice za diskontnu stopu k i za godinu t
 Konstantni čisti novčani tokovi u cjelokupnom vijeku efektuiranja projekta:

Vt
1  k  1
T

PI 
1  k T k ili PI 
Vt * IVkt
I I
gdje je
IVkt – druge financijske tablice za diskontnu stopu k i za godinu t

 Prag efikasnosti – uvjet prihvaćanja ili odbacivanja:

PI 1
lastitog financiranja u ukupnom financiranju.

30
Faza 1:

Određivanje investicijskih prijedloga, pronalaženje investicijskih oportuniteta

Faza 2:

Prikupljanje relevantnih podataka

Faza 3:

Određivanje novčanih tokova investicijskih projekata

Faza 4:

Određivanje investicijskog odnosno kapitalnog budžeta

Faza 5:

Evaluacija i selekcija investicijskih projekata

Faza 6:

Donošenje investicijske odluke odnosno izbor investicijskog projekta

Faza 7:

Analiza izvođenja i prilagođavanja, prikaz investicijskih performanci

Shematski prikaz faza procesa budžetiranja kapitala

31
 PROCES FINANCIRANJA POSLOVANJA PODUZEĆA

 proces financiranja u širem smislu predstavlja kontinuirani, upravljački postupak pribavljanja novčanih
sredstava, korištenje novčanih sredstava u poslovnim aktivnostima poduzeća te vraćanje novčanih sredstava
vlasnicima odnosno izvorima financiranja.
 Proces financiranja u širem smislu odvija se u 4 faze (grafički prikaz 2):
1. Proces financiranja u užem smislu – pribavljanje novčanih sredstava
2. Proces investiranja – ulaganje novčanih sredstava
3. Proces dezinvestiranja – oslobađanje novčanih sredstava
4. Proces definanciranja – vraćanje novčanih sredstava

PROCES FINANCIRANJA U
UŽEM SMISLU
(pribavljanje novčanih sredstava)

PROCES INVESTIRANJA
PROCES DEFINANCIRANJA
(Proces budžetiranja kapitala)
(vraćanje novčanih sredstava)
(ulaganje novčanih sredstava)

PROCES DEZINVESTIRANJA
(oslobađanje novčanih sredstava)

Proces financiranja u širem smislu

 radi se o upravljačkom poslovnom procesu poduzeća budući da se radi o upravljanju veličinom,
dinamikom i rizicima ostvarivanja novčanih tokova koji nastaju realizacijom procesa financiranja u širem
smislu odnosno iz uspostavljene veze poduzeća i njegove financijske okoline (uključuje vremenski horizont i
komponente rizika i neizvjesnosti)
PROCES FINANCIRANJA U UŽEM SMISLU
 aktivnosti managementa usmjerene su u dva osnovna područja odlučivanja i upravljanja:
6. odluke vezane uz korištenje dobiti (zadržana dobit – reinvestiranje dijela neto pozitivnog poslovnog
rezultata + dividende)
7. definiranje strukture kapitala ili financijske strukture poduzeća - Struktura kapitala poduzeća (odnos
duga i glavnice – torta) odgovara na pitanje koji postotak novčanog toka poduzeća odlazi kreditorima, a
koji postotak novčanog toka odlazi vlasnicima poduzeća.
Formiranje strukture kapitala važan je dio poslovne politike poduzeća u cjelini, budući da se prema toj
strukturi vrši procjena boniteta poduzeća i njegove kreditne sposobnosti. Isto tako, o strukturi kapitala
poduzeća ovisi kvaliteta realizacije poslovnih aktivnosti, razvojne šanse poduzeća, sigurnost poslovanja
itd.

32
Izvori financiranja – izvori financijskih sredstava

 obuhvaća izvore financijskih sredstva (unutar poduzeća – amortizacija, zadržana dobit, neto dobit =
samofinanciranje i iz financijske okoline – pravne i fizičke osobe = banke, FI, kupci VP)

Oblici financiranja
 prilikom formiranja i odlučivanja o procesu financiranja poslovanja poduzeća odnosno formiranja
strukture kapitala poduzeća javljaju se različiti oblici financiranja koji sa stajališta:
1. vlasništva mogu biti vlastiti i tuđi oblici financiranja
2. rokova koji stoje na raspolaganju poduzeću da raspolaže novčanim sredstvima mogu biti dugoročni i
kratkoročni oblici financiranja
3. porijekla odnosno izvora financijskih sredstava koji omogućuju realizaciju procesa financiranja mogu
biti eksterni i interni izvori financiranja
4. obveze vraćanja sredstava izvorima financiranja mogu biti bespovratni i povratni oblici financiranja
5. načina utvrđivanja visine naknade izvorima financiranja za ustupljena novčana sredstava na korištenje
razlikujemo financiranje s fiksnom i varijabilnom naknadom

Metode financiranja
 financiranje poduzeća se može realizirati primjenom različitih metoda. Metode financiranja razlikuju se
sukladno tome da li se pri financiranju koriste vrijednosni papiri ili ne.
 obzirom na metode financiranja razlikujemo direktno (samo poduzeće je izvor) i indirektno financiranje
preko financijskih posrednika.

Instrumenti financiranja
 kao instrumente financiranja razlikujemo:
1. ugovore (pojedinačni – krediti, opći ugovori – VP)
2. odluka (financiranje poduzeća odlukom o zadržavanju dijela dobiti)
3. spontano financiranje – kupoprodaja – dobavljači, neraspoređena dobit tekućeg razdoblja,
Troškovi financiranja
 radi se o naknadama vlasnicima novčanih sredstava za korištenje njihovih angažiranih sredstava
 definiranja troška kapitala sa stajališta izvora financiranja - definiranje troška kapitala se povezuje sa
izvorima financiranja poduzeća te predstavlja zahtijevanu stopu prinosa od strane investitora odnosno
zahtijevanu stopu profitabilnosti koju poduzeće mora ostvariti kako bi zadovoljilo interese investitora;
 Trošak kapitala jednak je - ponderirani prosječni trošak kapitala gdje ponderi predstavljaju vrijednosne
udjele svake komponente kapitala u ukupnoj strukturi kapitala poduzeća. Sljedeći izraz determinira
ponderirani prosječni trošak kapitala.

TK VK
Tuk  Ttk  (1  p)   Tvk 
UK UK
gdje je
Tuk = trošak ukupnog kapitala;
Ttk = trošak tuđeg kapitala;
p = stopa oporezivanja;
TK/UK = udio tuđeg kapitala u ukupnom kapitalu;
Tvk = trošak vlastitog kapitala;
VK/UK = udio vlastitog financiranja u ukupnom financiranju.

33
 sukladno ekonomskim načelima, troškove financiranja treba minimizirati – određivanje optimalne
strukture kapitala (odnos dugoročnih dugova i vlasničke glavnice poduzeća)

Fiksni VS varijabilni troškovi financiranja

 sa stajališta ovisnosti veličine troškova financiranja o financijskom rezultatu poduzeća, troškovi
financiranja se mogu klasificirati na:
1. fiksne troškove financiranja (karakteristični su za tuđe izvore financiranja – kamate, postoje i fiksne
dividende na preferencijalne dionice)
2. varijabilne troškove financiranja (karakteristični su za vlastite izvore financiranja – dividende,
varijabilne kamate na participativne obveznice)
 kako je iz teorije troškova poznato, fiksni troškovi ne ovise o promjeni u obujmu proizvodnje tako i fiksni
troškovi financiranja ne ovisi o promjeni u veličini financijskog rezultata poduzeća.
 S druge strane, varijabilni troškovi financiranja ovise o veličini i promjenama u financijskom rezultatu
poduzeća (njihova isplata ovisi o veličini financijskog rezultata iz kojeg se prvo namiruju fiksni
troškovi financiranja, država, potrebe poduzeća za samofinanciranjem);
 budući da se fiksni troškovi financiranja moraju podmiriti i ako ne postoji realiziran financijski rezultat
poduzeća dovoljan za njihovo pokriće, ovakav karakter fiksnih troškova poduzeća povećava rizik
njegova poslovanja
 fiksni troškovi financiranja pridodaju se ukupnim fiksnim troškovima poduzeća tako da pomiču prag
rentabilnosti (točku pokrića) na veći volumen proizvodnje i realizacije (grafički prikaz):

34
 vrijednost UP
UT poslovanja (sa
troškovima
financiranja)
UT poslovanja
(bez troškova
financiranja)

FT financiranja

FT poslovanja

q1 q2 volumen proizvodnje i realizacije

dodatni financijski rizika za poduzeće

Komentar:
Krivulja ukupnih troškova poduzeća bez fiksnih troškova financiranja siječe krivulju ukupnog prihoda u točci A
(točka pokrića) što znači da se pri količini proizvodnje i prodaje q 1 pokrivaju troškovi poslovanja bez fiksnih
troškova financiranja (tu je točka pokrića ako poduzeće nema dugova).
Ukoliko se poduzeće ima dugove odnosno fiksne troškove financiranja koji se pridodaju ukupnim troškovima
poslovanja, točka pokrića ili prag rentabilnosti premješta se na viši volumen proizvodnje i prodaje (q 2) jer je pri
toj količini proizvodnje i prodaje sada sjecište krivlje ukupnih prihoda i ukupnih troškova poslovanja poduzeća.
Razlika u količini proizvodnje i prodaje od q 1 i q2 predstavlja dodatni financijski rizika za poduzeće koji nastaje
radi fiksnih troškova financiranja.

 s druge strane, neovisan karakter fiksnih troškova financiranja o promjenama u financijskom rezultatu
poduzeća generira prednost ovakvih izvora financiranja zbog degresivnog karaktera prosječnih fiksnih
troškova koji je poznat iz teorije troškova (grafička ilustracija):

35
 prosječni fiksni trošak financiranja -
fiskni trošak financiranja na jedinicu
financijskog rezultata

financijski rezultat

Komentar
Prikazana krivulja prosječnih fiksnih troškova financiranja (fiksni trošak financiranja na jedinicu financijskog
rezultata) ima degresivan karakter što implicira zaključak da se s povećanjem financijskog rezultata poduzeća
jedinični fiksni trošak financiranja se smanjuje – pravilo financijske poluge
Pravilo financijske poluge
 kaže da se isplati koristiti dugove u financiranju poslovanja poduzeća sve dok se poslovanjem ostvaruje
stopa rentabilnosti veća od kamatne stopa koja se plaća na dugove poduzeća
 Pod financijskom polugom podrazumijevamo bilo kakvo korištenje dugova u financiranju poslovanja
poduzeća koji su prezentirani kao teret kamata odnosno postotak drugih fiksnih financijskih troškova u
poslovnom rezultatu poduzeća.
 Stupnjevi jačeg odnosno slabijeg korištenja financijske posluge generiraju veću odnosno manju razinu
rizika. Pokazatelji financijske poluge predstavljaju svojevrsnu mjeru rizika ulaganja u poduzeće. Naime,
različiti intenziteti korištenja financijske poluge u poslovanju poduzeća generiranju različite razine rizika.
 Veći stupanj korištenja financijske poluge u poslovanju poduzeća generira financijsku strukturu
poduzeća koju karakterizira veći udio fiksnih troškova - dugova u strukturi izvora financiranja čime
se javlja i veća razina rizika da se ostvarenim obujmom poslovnih operacija neće moći pokriti teret
fiksnih troškova. Intenzitet korištenje financijske poluge može se determinirati sljedećim najznačajnijim
pokazateljima:
a.) stupanj zaduženosti koji nam govori koliki se dio ukupne imovine poduzeća financira iz tuđih
izvora i predstavlja rizik vraćanja sredstva kreditorima;
b.) odnos duga i glavnice prema kojem se poduzeće ne bi smjelo zaduživati iznad vrijednosti
vlasničke glavnice (kako odnos duga i glavnice raste zbog rizika investitori zahtijevaju i veću
kamatnu stopu)
 Međutim, korištenje dugova u financiranju poslovanja poduzeća ima svoje nedostatke, budući kako
raste stupanj zaduženosti poduzeća, raste i financijski rizik za poduzeće tako da kreditori zahtijevaju
premiju rizika u obliku veće kamatne stope.
 Sukladno tome, može se govoriti o dvostrukom efektu financijske poluge:
1. povećani rizik za poduzeće uslijed dodatnog financijskog rizika nastao korištenjem duga u financiranju
poslovanja poduzeća (raste kamatna stopa što utječe na rast ukupnih troškova poduzeća što znači niži prinos
dioničarima)
poništava

36
2. pozitivne efekte korštenja duga u financiranju poslovanja poduzeća koji nastaju zbog degresivnog
karaktera prosječnih fiksnih troškova financiranja (po jedinici financijskog rezultata ukupni troškovi se
smanjuju što znači viši prinos dioničarima).
 sve to zahtjeva određenje optimalne strukture kapitala odnosno takav odnos duga i glavnice kojim se
trošak kapitala minimizira i na taj način ostvaruje maksimalna vrijednost poduzeća.
Optimalna struktura kapitala
 vlasnike poduzeća zanima profitabilnost vlasničke glavnice koja ovisi o profitabilnosti ukupnog poslovanja
poduzeća
ROE = f (ROA)
 učinak financijske poluge :
1. ako je ROA veća od ponderirane tržišne kamatne stope koju poduzeće plaća na dug, tada rast duga u
financiranju poduzeća mjeren rastom stupnja zaduženosti implicira rast ROE i obratno,
2. ako je ROA manja od ponderirane tržišne kamatne stope koju poduzeće plaća na dug, tada sve veće
učešće duga u financiranju poslovanja poduzeća utječe na opadanje ROE.
 optimalna struktura kapitala je takav odnos duga i glavnice poduzeća kod kojeg je rentabilnost vlastitog
kapitala najveća (naravno uz očekivanu rentabilnost poslovanja ROA)– do te točke govorimo o optimalnoj
financijskog poluzi (korištenje dugova u financiranju poslovanja poduzeća zbog degresivnog karaktera
fiksnih troškova financiranja). Nakon te točke rast kamatnih stopa kako se povećava odnos duga i
glavnice odnosno korištenje financijske poluge (zbog rizika prezaduženosti, vjerovnici zahtijevaju
stanovitu premiju rizika ulaganja zbog čega se kamatne stope povećavaju) poništavaju se pozitivne efekte
financijske poluge, pa daljnje povećanje odnosa duga i glavnice smanjuje rentabilnost vlastitog kapitala.

DODATNI RADNI ZADATAK – financijska poluga

1. Poduzeće treba financirati dugoročni investicijski projekt koji se odnosi na izgradnju nove poslovne
zgrade. Vrijednost te fiksne imovine iznosi 1.200.000 kn. Poduzeće razmatra različite načine
financiranja ovog investicijskog projekta temeljem četiri različite stukture kapitala, gdje se odnos
dugoročnog duga i vlasničke glavnice vidi u sljedećim omjerima 0:1, 1:3, 1:1, 3:1. Poduzeće se odlučilo
da će dio tuđih izvora financiranja ostvariti emisijom obveznica, čija tržišna cijena iznosi 50 kn po
obveznici, uz trošak kapitala od 12%, a dio vlastiog kapitala će prikupiti emisijom običnih dionica, čija
tržišna cijena iznosi 150 kn po dionici. Uz različite razine bruto dobiti od 0 kn, 80.000 kn , 144.000 kn i
249.000 kn odredite optimalnu strukturu kapitala, ako marginalna stopa poreza na dobit iznosi 35%.
Interpretirajte dobivene rezultate!

Rješenje:
ROE (%)
ROA (%)
A B C D
0,00 0 -2,6 -7,8 -23,4
6,67 4,33 3,18 0,87 -6,07
12,00 7,8 7,8 7,8 7,8
20,75 13,49 15,38 19,18 30,55

EPS
ROA (%)
A B C D
0,00 0,00 -3,90 -11,70 -35,10
6,67 6,50 4,77 1,30 -9,10
12,00 11,70 11,70 11,70 11,70

37
 20,75 20,23 23,08 28,76 45,83

2. Poduzeće treba financirati fiksnu imovinu u iznosu od 500.000 kn. Kako bi se uspješno ostvario projekt,
poduzeće razmatra mogućnost financiranja jednim dijelom iz dugoročnog kredita od banke, uz trošak
kapitala od 10%, te drugim dijelom iz vlastitih izvora, odnosno emisijom običnih dionica, čija cijena po
dionici iznosi 200 kn. Financijski menadžer se odlučuje za odnos dugoročnog duga i vlasničke glavnice
u odnosu 1:1. Poduzeće je temeljem svoje aktivnosti u toj godini ostvarilo bruto dobit u iznosu od
75.000 kn. Odredite kolika je snaga zarađivanja imovine poduzeća, koliku profitabilnost ostvaruje za
dioničare u apsolutnom i relativnom iznosu, uz pretpostavku da poduzeće mora podmiriti i obvezu
prema državi za porez na dobit od 20%. Što će se dogoditi s ROE i EPS ukoliko se menadžer, ceteris
paribus, odluči na stupanj zaduženosti od 75%, prilikom financiranja fiksne imovine? Interpretirajte
dobivene rezultate!

Rješenje:
ROA = 15% > i
ROE = 16%
EPS = 32 kn

3. Poduzeće financira izgradnju fiksne imovine u iznosu od 1.500.000 kn. Kako bi se uspješno ostvario
projekt, poduzeće razmatra mogućnost financiranja jednim dijelom iz dugoročnog kredita od banke, uz
trošak kapitala od 15%, te drugim dijelom iz vlastitih izvora, odnosno emisijom običnih dionica, čija
cijena po dionici iznosi 250 kn. Financijski menadžer se odlučuje za stupanj zaduženosti od 0,00%. Ako
snaga zarađivanja imovine poduzeća iznosi 12%, odredite koliku profitabilnost ostvaruje za dioničare u
apsolutnom i relativnom iznosu, uz pretpostavku da poduzeće mora podmiriti i obvezu prema državi za
porez na dobit od 20%. Što će se dogoditi s ROE i EPS ukoliko se menadžer, ceteris paribus, odluči za
strukturu kapitala 1:1, prilikom financiranja fiksne imovine? Interpretirajte dobivene rezultate!

Rješenje:
ROE = 9,60%
EPS = 24 kn

4. Poduzeće raspolaže ukupnim kapitalom u iznosu od 1.000.000 kn, financiranom iz dva izvora, jednim
dijelom iz dugoročnog duga u iznosu od 450.000 kn, a drugim dijelom iz vlasničke glavnice putem
običnih dionica vrijednosti 100 kn po dionici. Trošak kapitala koje poduzeće plaća na dug je 8%.
Financijski menadžer se odlučio na restrukturiranje strukture kapitala poduzeća na početku poslovne
godine. Odlučeno je da se udio duga u strukturi poveća za 25%. Neovisno o povećanju duga trošak
kapitala ostaje isti. Procjenjeno je da će poduzeće u toj godini ostvariti bruto dobit u visini 200.000 kn.
Ukoliko poduzeće ostvari novčane efekte državi plaća porez na dobit u iznosu od 35%. Odredite kolika
je snaga zarađivanja imovine poduzeća, koliku profitabilnost ostvaruje za dioničare u apsolutnom i
relativnom iznosu pri novoj strukturi kapitala? Interpretirajte dobivene rezultate!

Rješenje:
ROA = 20% > i
ROE = 23,03%
EPS = 23,03 kn

5. Financijski menadžer razmatra restrukturiranja strukture kapitala poduzeća na način da postojeći dug od
2.000 novčanih jedinica poveća na 15.000 novčanih jedinica uz trošak duga od 15%, koji se s
povećanjem udjela duga u ukupnom kapitalu ne mjenja. Poduzeće u ovom momentu ima 500 dionica u
vlasničkoj glavnici čija tržišna vrijednost iznosi 50 novčanih jedinica po dionici. Financijski menadžer
očekuje da će novim zaduživanjem ostvarivati rast bogatstva dioničara. Odredite minimalnu razinu
bruto dobiti koju poduzeće mora ostvariti, zenemarujući porez na dobit, kako bi ostvarilo svoja
očekivanja, te odredite iznos profitabilnosti vlasičke glavnice, te zarade po dionici. Interpretirajte
dobivene rezultate!

38
 Rješenje:
BD = 4.050 nj
ROE = 15%
EPS = 7,50 nj

Napomena:

DODATNI RADNI ZADATAK – primjena metoda za ocjenu financijske efikasnosti investicijskih

projekata je namjenjen studentima za vježbu. Ne ulazi u evidenciju radnih zadataka, te ga nije potrebno
predat na nastavi

Upravljanje obrtnim odnosno radnim kapitalom poduzeća – jedna od fundamentalnih odluka za FMGM
 Uključuje upravljanje kratkoročnom imovinom kao što su zalihe i potraživanja te upravljanje
kratkoročnim obvezama kao što su kratkoročni izvori financiranja, obveze prema dobavljačima.
 predstavlja day to day aktivnost koja omogućuje poduzeću da ima suficitarne izvore kako bi osiguralo
kontinuirano odvijanje poslovnih aktivnosti.
 Upravljanje obrtnim odnosno radnim kapitalom uključuje aktivnosti vezane uz:
4. primitke i izdatke gotovine dakle blagajničko poslovanje.
5. Naplatu dospjelih potraživanja od kupaca i podmirenje dospjelih obveza prema dobavljačima,
6. upravljanje zalihama itd
 odluke vezane uz upravljanje obrtnim kapitalom poduzeća (upravljanje likvidnošću) uključuju
upravljanje veličinom, dinamikom i rizikom ostvarivanja novčanih primitaka i novčanih izdataka koji
će se ostvariti unutar 12 mjeseci.
 Potreba za upravljanje obrtnim kapitalom poduzeća javlja se kao posljedica ispreplitianja materijalnih i
novčanih tokova koje poduzeće uspostavlja s okolinom s jedne strane i posljedica su interaktivnih
odnosa unutar samog poduzeća (nabava, prodaja, proizvodnja).
 Sa stajališta UFP, materijalni oblik sredstava tretira se kao vezana novčana sredstva.

NOVAC I SUROGATI NOVCA

prijelazni oblici iz robe u novac prijelazni oblici iz novca u robu

MATERIJALNI OBLICI
SREDSTAVA

39
  Sa stajališta upravljanja obrtnim kapitalom, važan je kružni tok reprodukcijskog procesa poduzeća
koji karakterizira sljedeće:
1.) kružno kretanje vrijednosti najčešće započinje i završava novčanim sredstvima
2.) da bi se održao kontinuitet procesa reprodukcije potrebno je da se u svim njegovim fazama nalaze
stalno angažirana sredstva
3.) konačna novčana sredstva bit će u pravilu veća od početnih novčanih sredstava za iznos ostvarenog
poslovnog rezultata koji nije isplaćen u bilo kojem obliku kamata, akontacija, poreza i doprinosa

Neto radni kapital – definiranje novčanih sredstava temeljem presjeka bilance stanja
 Neto radni kapital predstavlja razliku između kratkoročne imovine i kratkoročnih obveza odnosno
dio kratkoročne imovine koji se financira iz dugoročnih izvora financiranja.
Jednak je novcu koji će biti naplaćen unutar 12 mjeseci umanjenom za novac koji će biti plaćen unutar
12 mjeseci
 Grafički prikaz izvođenja neto radnog kapitala presijecanjem bilance stanja:

Ukupna vrijednost imovine Ukupna vrijednost obveza i vlasničke glavnice

NETO
RADNI
KAPITAL KRATKOROČNE OBVEZE
KRATKOTRAJNA IMOVINA

DUGOROČNI DUG

DUGOTRAJNA IMOVINA
VLASNIČKA GLAVNICA

Presjecanje bilance stanja

 Kratkoročna (tekuća) imovina – kratkoročne investicije – obuhvaća gotovinu i ostalu imovinu za
koju se očekuje da će se transformirati u novac unutar 12 mjeseci. Pozicije kratkoročne imovine nalaze se u
bilanci stanja te su strukturirane sukladno stupnju rastuće likvidnosti (koliko brzi i lako se pojedini
nenovčani oblik tekuće imovine može transformirati u cash).
Osnovni pojavni oblici tekuće imovine u bilanci stanja:
1.) novac i surogati novca
2.) utrživi VP
3.) potraživanja od kupaca
4.) zalihe inputa, proizvodnje i outputa
 Kratkoročne (tekuće) obaveze – kratkoročno financiranje odnosno dugovi – radi se o obavezama
poduzeća koje će imati za posljedicu novčane izdatke unutar 12 mjeseci.
Osnovni pojavni oblici tekućih obaveza u bilanci stanja:
1.) obveze prema dobavljačima
2.) obveze za plaćanje troškova kao što su plaće zaposlenima, porez
3.) obveze po mjenicama

40
4.) obveze za kratkoročni dug

 budući da upravljanje radnim kapitalom podrazumijeva upravljanje veličinom, dinamikom i

rizikom ostvarivanja novčanih primitaka i novčanih izdataka proizašlima iz poslovnih aktivnosti
poduzeća unutar 12 mjeseci, iz temeljne jednadžbe bilance stanje treba «izvuči» gotovinu kako bi se
definirale pozicije tekuće imovine i tekućih obaveza koje predstavljaju izvore novčanih sredstava poduzeća i
pozicije tekuće imovine i tekućih obaveza koje predstavljaju korištenje novčanih sredstva poduzeća
 jednadžba bilance stanje:
Aktiva = Pasiva
Imovina = ukupne obveze + vlasnička glavnica
Tekuća imovina + stalna imovina = kratk. obveze + dugor. obveze + vl. glavnica
Neto radni kapital (TI-TO) stalna imovina = dugor. dugovi + vl. Glavnica
Neto radni kapital = (novac + nenovčani oblici TI) - TO
 jednadžba novca iz bilance stanje:
novac = dug. dug + vl. Gl. + TO – tekuća imovina bez novca – stalna imovina
 temeljem prikazane jednadžbe može se zaključiti da neke poslovne aktivnosti poduzeća povećavanju
razinu novčanih sredstava poduzeća, a neke poslovne aktivnosti snižavaju razinu novčanih sredstava
poduzeća
 aktivnosti koje povećavaju novčana sredstava poduzeća - izvori novčanih sredstava poduzeća (iza
ovih aktivnosti slijedi novčani primitak):
1.) povećanje dugoročnog duga (zaduženje kreditom ili obveznicama)
2.) povećanje vlasničke glavnice (prodaja dionica)
3.) povećanje zadržanih zarada
4.) povećanje kratkoročnog duga (zaduženje oko 90-dana)
5.) povećanje dugovanja za porez na dobit
6.) povećanje dugovanja za mjenice
7.) smanjenje tekuće imovine (prodaja zaliha, naplata potraživanja, prodaja utrživih VP)
8.) smanjenje stalne imovine (prodaja dugoročnih oblika materijalne imovine kao što je stroj, zgrada,
zemlja)
 aktivnosti koje smanjuju novčana sredstava poduzeća - korištenje novčanih sredstava poduzeća
(iza ovih aktivnosti slijedi novčani izdatak):
1.) smanjenje dugoročnog duga (vraćanje kredita)
2.) smanjenje vlasničke glavnice (reotkup dionica)
3.) smanjenje TO (vraćanje kratkoročnog duga)
4.) smanjenje dugovanja za mjenice
5.) smanjenje dugovanja za porez na dobit
6.) povećanje tekuće imovine bez novca (kupnja zaliha za cash, kupnja kratkoročnih VP)
7.) povećanje dugoročne imovine (kupnja zgrade, stroja, zemljišta)

 Zaključni komentar:
 izvori novčanih sredstava proizlaze iz poslovnih aktivnosti poduzeća koje imaju za posljedicu
povećanja pozicija PASIVE – izvora financiranja (rast kratkoročnih obveza, dugoročnih dugova ili
vlasničke glavnice) ili smanjenje pozicija AKTIVE - imovine (smanjenje potraživanja, zaliha, fiksne
imovine, kratkoročnih utrživih VP) – novčani primici

41
 korištenje novčanih sredstava proizlaze iz poslovnih aktivnosti poduzeća koje imaju za posljedicu
smanjenje pozicija PASIVE – izvora financiranja ili povećanje pozicija AKTIVE - imovine
(povećanje potraživanja, zaliha, fiksne imovine, kratkoročnih utrživih VP) – novčani izdaci

POSLOVNI CIKLUS VS NOVČANI CIKLUS

 polazeći od tipičnog proizvodnog poduzeća, njegove kratkoročne poslovne aktivnosti moguće je
definirati sljedećim događajima i potrebnim odlukama vezanim uz te događaje:
DOGAĐAJI ODLUKE
1. Nabava sirovina i materijala za proizvodnju 1. Koliko naručiti sirovina?
2. Novčana isplata za nabavljenu sirovinu i 2. Zadužiti se ili povući novac?
materijal za proizvodnju
3. Proizvodnja gotovih proizvoda 3. Izbor tehničko - tehnološkog procesa
proizvodnje
4. Prodaja gotovih proizvoda 4. Da li prodati za cash, dati odgodu plaćanja,
kredit?
5. Naplata potraživanja od kupaca 5. Kako prikupljati novčana sredstva od
naplate prodanih proizvoda?

 navedene aktivnosti poduzeća generiraju novčane primitke i novčane izdatke odnosno novčane
tokove poduzeća koji nisu sinkronizirani u smislu njihove veličine i dinamike ostvarivanja (kupnja zaliha
potrebnih za proizvodnju i prodaja gotovih proizvoda ne događaju se u isto vrijeme niti u istom iznosu), niti
sigurni u smislu rizika njihova ostvarivanja (teško je procijeniti buduću prodaju, naplatu i troškove).
 sukladno različitoj veličini, dinamici i rizika ostvarivanja novčanih tokova poduzeća postoje dva
ciklusa:
1.) poslovni ciklus
2.) novčani ciklus
 jednostavan primjer: Neko poduzeće nabavlja zalihe sirovina i materijala u vrijednosti od 1000 kuna.
Faktura za nabavljenu sirovinu i materijal ima rok dospijeća od 30 dana. Nakon 30 dana od datuma dospijeća
fakture dobavljaču, poduzeće prodaje gotove proizvode sa zalihe gotovih proizvod u vrijednosti od 1400
kuna za što izdaje fakturu kupcu s rokom dospijeća od 45 dana. Dospijećem izdane fakture kupcu, novac
sijeda na žiro račun poduzeća. Navedene aktivnosti mogu se kronološki sumirati na sljedeći načina:
DANI AKTIVNOSTI CASH EFEKT
Nabava sirovina i materijala
(primljena faktura s rokom
0 0,00
dospijeća od 30 dana) – trošak
prodanih proizvoda
Plaćanje dospjele fakture za
nabavljene sirovine i materijale
30 -1000,00
– novčani izdatak
Prodaja gotovih proizvoda
(izdana faktura s rokom
60 0,00
dospijeća od 45 dana) – prihod
od prodaje gotovih proizvoda
Naplata dospjelog potraživanja
od kupaca za prodane gotove
105 +1400,00
proizvode – novčani primitak

42
  Komentar: Cijeli ciklus procesa reprodukcije odvija se od trenutka nabave zaliha sirovina i materijala
potrebnih za proizvodnju gotovih proizvoda (ispostavom fakture od dobavljača) do trenutka naplate
dospjelog potraživanja od kupaca za prodane gotove proizvode (novčani primitak na žiro račun poduzeća).
Navedeni ciklus naziva se poslovni ciklus i u našem slučaju traje 105 dana. Radi se o vremenu potrebnom da
se nabavi zaliha sirovina i materijala, proda proizvod i ostvari novčani efekt.
 Poslovni ciklus sastoji se od dvije različite vremenske komponente:
1.) vrijeme potrebno za nabavu zaliha inputa i prodaju zaliha outputa (60dana) – razdoblje zaliha
2.) vrijeme potrebno za ostvarivanje novčanog efekta odnosno od prodaje zaliha outputa i naplatom na žiro
račun poduzeća (45 dana) – razdoblje potraživanja
iz toga slijedi da je

Poslovni ciklus = razdoblje (dani) vezivanja zaliha + razdoblje dani vezivanja kupaca
105 = 60 + 45
Poslovni ciklus pokazuje kako se gotov proizvod kreće kroz pozicije tekuće imovine (započinje kao zaliha
inputa, konvertira se u potraživanja, i na kraju u novac).
 Novčani ciklus. Iz navedenog primjera vidljivo je da novčani tokovi (NP i NI) koji slijede iz poduzetih
aktivnosti poduzeća nisu sinkronizirani. Poduzeće nije platilo nabavljenu zalihu inputa 30 dana. To razdoblje
od 30 dana naziva se period obveza prema dobavljačima – različita vremenska dinamika između
primitka zaliha inputa i plaćanje za nju.
Nakon 30 dana poduzeće je platilo nabavljenu zalihu inputa, ali je naplatilo potraživanje od prodaje zalihe
outputa nakon 105 dana. Vremenska razlika između novčanog izdatka za sirovinu inputa i novčanog
primitka za prodaju zaliha outputa naziva se novčani ciklus.
Iz toga slijedi da je
Novčani ciklus = razdoblje poslovnog ciklusa - razdoblje (dani) vezivanja dobavljača
NC = (dani vezivanja zaliha + dani vezivanja kupaca) – dani vezivanja dobavljača
75 = 105 - 30
 Poslovni i novčani ciklusi proizašli iz kratkoročnih poslovnih aktivnosti poduzeća tipičnog proizvodnog
poduzeća mogu se grafički ilustrirati vremenskim horizontom novčanog toka – dijagram cash gapa:

PRODAJA
NABAVA ZALIHA
ZALIHA
INPUTA
OUTPUTA

dani vezivanja zaliha dani vezivanja kupaca

vrijeme
dani vezivanja dobavljača novčani ciklus (cash gap)

Novčani izdatak za Novčani primitak

nabavu zaliha od prodaje zaliha
inputa outputa

poslovni ciklus

Cash gap dijagram

43
 CF time line omogućuje upravljanje financijama poduzeća u kratkom vremenskom roku budući da
omogućuje definiranje cash gapa između novčanih primitaka i novčanih izdataka proizašlih i day to day
aktivnosti poduzeća. Naziva se još i dijagram cash gapa.
 Cash gap jednak je novčanom ciklusu odnosno razlici dinamike kratkoročnih novčanih primitaka i izdataka.
Njime se može upravljati kratkoročnim zaduživanjem poduzeća ili formiranjem tzv. minimalnih
rezervi likvidnosti u obliku novca i novčanih surogata odnosno kratkoročnih utrživih vrijednosnih papira.
Alternativno, cash gapom se može upravljati na tri načina:
1.) smanjivanjem zaliha inputa – povećanje koeficijenta obrtaja zaliha
2.) povećati razdoblje plaćanja dobavljačima
3.) smanjiti dane vezivanja kupcima odnosno razdoblje potraživanja
 Cash gap ili novčani ciklus treba biti financiran. Ovdje se javlja odluka za FMGM – kako financirati
1000 novčanih jedinica u razdoblju novčanog ciklusa od 75 dana (105 – 30), poduzeće mora platiti
dobavljaču 30 ti dan, a naplaćuje od kupca 105 dan.
Što je razmak između novčanih izdataka i novčanih primitaka odnosno cash gap veći poduzeće mora platiti
više kamata. Čak i kad su kamate niske, cijena financiranja cash gapa mora biti izračunata.
Izračun cijene kamata za jedna cash gap dan može se lako izračunati. Smanjenje cash gap-a smanjuje kamate
i povećava dobit prije poreza. (zadatak)

44
DEFINIRANJE CASH MANAGEMENT PROCESA

Cash management proces predstavlja postupak učinkovitog upravljanja veličinom i dinamikom novčanih
primitaka i izdataka u užem smislu odnosno postupak učinkovitog upravljanja novčanim viškovima i
manjkovima u svom širem značenju uvažavajući pri tome sve potencijalno egzistirajuće rizike koji proizlaze iz
ex ante procjene. Sagledavanje procesa Cash managementa obuhvaća sljedeće elemente:

 definiranje relevantnih ekonomskih kategorija novčanih primitaka i novčanih izdataka;

 definiranje svih relevantnih subjekata povezanih sa stvaranjem novčanih primitaka kao i novčanih izdataka;
 definiranje vremenskog horizonta praćenja novčanih primitaka i izdataka;
 definiranje potencijalno egzistirajućih rizika upravljanja novčanim primicima i izdacima;
Podloga odnosno polazište za definiranje učinkovitog upravljanja novčanim tokovima odnosno novčanim
viškovima i manjkovima predstavlja analiza novčanih tokova.

Analiza novčanih tokova predstavlja postupak kojim se analiziraju novčani primici i novčani izdaci radi
definiranja pozitivnih odnosno negativnih novčanih tokova. Radi se o postupku kratkoročnog projektiranja,
najčešće unutar jedne godine, veličine i dinamike novčanih primitaka i obveza plaćanja. Provođenjem analize
novčanih tokova moguće je projektirati kretanje solventnosti uže odnosno likvidnosti šire. Podloga za analizu
novčanih tokova jest novčani proračun.

Novčani proračun sadrži prognozirane vrijednosti novčanih primitaka i izdataka u nekom određenom
vremenskom razdoblju. Radi konzistentnosti praćenja novčanih tokova, novčani primici i novčani izdaci prate se
mjesečno kroz vremenski period od jedne godine. Radi se o primarnom instrumentu kratkoročnog financijskog
planiranja koji omogućuje identificiranje kratkoročnih financijskih potreba i oportuniteta ulaganja novčanih
sredstava. Isto tako, novčani proračun je djelotvoran instrument kratkoročnog zaduživanja i investiranja. Naime,
dinamike i veličine novčanih tokova determinira mogućnosti za definiranje politike kratkoročnog zaduživanja
kao i kratkoročnog investiranja u profitabilne oblike financijskih ulaganja.

Sukladno gore navedenom, učinkovito upravljanje novčanim sredstvima uključuje sljedeće korake:

 projektiranje novčanih primitaka;

 projektiranje novčanih izdataka;
 izračunavanje pozitivnih ili negativnih novčanih tokova;
 definiranje politike upravljanja kratkoročnim viškovima i manjkovima novčanih sredstava;

45
Projektiranje novčanih primitaka

Projektiranje novčanih primitaka temelji se na kretanju prihoda od prodaje poduzeća. Naime, treba jasno
razgraničiti razliku između prihoda i primitaka na temelju koncepuatalnih razlika između računovodstvenih i
financijskih kategorija. Razlika se temelji na vremenskoj disharmoniji nastanka prihoda i primitaka. Naime,
treba procijeniti odstupanja prihoda i primitaka temeljem vremena potrebnog da prihod postane primitak.
Navedeno odstupanje može se definirati pokazateljem aktivnosti kao što su npr. dani vezivanja. Navedeno
odstupanje nalaže analizu svih potencijalno egzistirajućih rizika te njihovo upravljanje.

Projektiranje novčanih izdataka

Projektiranje novčanih izdataka bazira se na potrebama izvršavanja obveza plaćanja temeljem njihova dospijeća.
Konkretnije, sposobnost izvršavanja dospijelih obveza definira razine solventnosti odnosno likvidnosti. Vrste
novčanih izdataka kao i raspoloživost novčanih sredstava determiniraju prioritete izvršenja obveza plaćanja.

Od bitnog je značenja generirati konkretne ekonomske kategorije koje će obuhvatiti sve obveze kako bi se
definirao način praćenja obveza plaćanja. Isto kao i kod novčanih primitaka, novčane izdatke treba podijeliti
unutar promatranog vremenskog horizonta kako bi se na podlozi kraćeg vremenskog razdoblja mogli definirati
veličina i dinamika pojedinih novčanih izdataka. Time se stvara mogućnost njihova sučeljavanja s novčanim
primicima kao i analize strukture i dinamike njihova kretanja.

Kako se radi o ex ante procjeni novčanih izdataka, kao i kod ex ante procjene novčanih primitaka, potrebno je
definirati postupke i instrumente sagledavanja potencijalno egzistirajućih rizika. Naime, cilj jest definirati
odstupanja stvarnih od planiranih veličina kao i uzrok nastanka tih odstupanja. To predstavlja, nadalje podlogu
za nove projekcije u budućem vremenskom razdoblju, budući da je proces financijskog planiranja novčanih
tokova iterativni postupak.

Projektiranje pozitivnih odnosno negativnih novčanih tokova

Obzirom na činjenicu da se veličine i dinamike novčanih primitaka i izdataka ne podudaraju, sučeljavanjem

projektiranih novčanih primitaka i izdataka moguće je definirati pozitivne novčane tokove – suficite odnosno
negativne novčane tokove – deficita. Projektiranje novčanih viškova i manjkova omogućuje spoznaju o kretanju
razine solventnosti i likvidnosti u planiranom vremenskom razdoblju. Takva spoznaja od bitne je važnosti za
cash management proces, budući da omogućuje pravodobno reagiranje i proaktivno djelovanje. Naime, različita
veličina i dinamika novčanih primitaka i izdataka koja rezultira novčanim viškovima i manjkovima definira
okvirni manevarski prostor za definiranje politike upravljanja deficitom odnosno suficitom novčanih sredstava.

46
 Politika upravljanja viškovima i manjkovima

Generiranjem određene razine pozitivnog odnosno negativnog novčanog toka u određenom promatranom

vremenskom razdoblju postavlja se pitanje: Što treba učiniti s takvim ostvarenim novčanim tokovima? Postoji

niz alternativa i na jednoj i na drugoj strani.

Ukoliko se pokaže u određenom razdoblju novčani višak, postoji niz alternativnih financijskih ulaganja takvih

viškova. Ovdje je od bitnog značenja istaknuti da se razmatranje o potencijalnim financijskim ulaganjima treba

vršiti na podlozi oportunitetnog načela. Oportunitetno načelo nalaže da se svi oblici potencijalnih financijskih

ulaganja sagledavaju na bazi prinosa koje generiraju i razine rizika koji iz njih proizlazi. Sukladno tome,

ostvarivanje većih prinosa od ulaganja generira i veće rizike i obratno. Kako se radi o kratkoročnim ulaganjima

olakšano je upravljanje rizicima, budući da se potencijalno egzistirajući rizici mogu bez većih problema sagledati

i adekvatnim modelima procijeniti. Što se tiče prinosa, tržišni mehanizmi određuju iste naravno uz dane razine

rizika. Stoga, upravljanje viškovima treba slijediti adekvatnu kombinaciju prinosa i razine rizika kako bi se

osiguralo učinkovito upravljanje novčanim sredstvima.

S druge strane, ukoliko se kroz promatrano vremensko razdoblje generira novčani manjak, upravljanje istim

slijedi analogiju upravljanja novčanim viškom. Naime, za premošćivanje deficita potrebno je nabaviti dodatna

financijska sredstva. Poznato je da se potrebe dodatnih financiranja mogu riješiti internim odnosno eksternim

financiranjem. Međutim, najčešće ne postoje trenutno raspoloživa novčana sredstva koja bi se mogla «presložiti»

kako bi se sanirao nastali novčani deficit. Sukladno tome, eksterno financiranje za potrebe dodatnih novčanih

sredstava najčešće svoju formu dobiva u kratkoročnim zaduživanjima na tržištima kapitala i tržištu novca. Kao

što upravljanje novčanim viškovima slijedi oportunitetno načelo, tako i upravljanje deficitom slijedi racionalno

zaduživanje. Racionalno zaduživanje zahtjeva izbor takvih instrumenata kratkoročnih financiranja koji će u

najboljoj mjeri odražavati karakteristike i potrebe nastale situacije. Isto tako, upravljanje novčanim manjkom

zahtjeva jasno poznavanje svih relevantnih čimbenika koji utječu na promjene karakteristika preuzetih obveza.

To se odnosi ponajprije na sve relevantne sistematske i nesistematske rizike koji proizlaze iz karakteristika

financijskih tržišta odnosno iz karakteristika financijskih entiteta kao sudionika na tim financijskim tržištima .

PRODAJA
NABAVA ZALIHA
ZALIHA
INPUTA
OUTPUTA

dani vezivanja zaliha dani vezivanja kupaca 47

vrijeme
dani vezivanja dobavljača novčani ciklus (cash gap)

Novčani izdatak za Novčani primitak

Radni zadatak – Novčani proračun

Neko poduzeće prognoziralo je prodaju po kvartalima: K 1 = 575, K2 = 625, K3 = 700, K4= 60. Početna
potraživanja iznose 300, a dani vezivanja kupaca 72 dana. Izračunajte novčane primitke i konačno stanje
potraživanja.

R:

Novčani primici: K1= 415, K2 =585, K3 =640 i K4 =572.

Konačno stanje potraživanja: K1= 460, K2 =500, K3 =560 i K4 =48.

Napomene:
- svaki zadatak mora biti u potpunosti riješen, odnosno svaki dobiveni rezultat mora biti popračen
izračunom, također svaki rezultat mora biti interpretiran, u protivnom radni zadatak se ne smatra
potpunim, te kao takav neće biti priznat u evidenciji radnih zadataka

- studenti su dužni zadržati kod sebe kopiju riješenog radnog zadatka

Rokovi za predaju radnog zadatka su sljedeći:

 REDOVNI STUDENTI (G1) – četvrtak 21.05.2009.- 15 minuta prije početka predavanja (kolegici
Spajić)
 REDOVNI STUDENTI (G2 + OBAVEZNI PONAVLJAČI) – utorak 19.05.2009.- 15 minuta prije
početka predavanja (kolegi Bosaku)

Radni zadatak – Poslovni i novčani ciklus

1. Dani su sljedeći računovodstveni podaci iz nekog poduzeća:

Pozicija: Početno stanje Konačno stanje

Zalihe 4.925 5.150
Potraživanja 3.019 3.380
Dobavljači 7.516 7.952

Bruto prodaja iznosi 47.115

Trošak prodanih proizvoda iznosi 22.893

Izračunajte poslovni i novčani ciklus. Na podlozi oportunitetnog troška ulaganja i odlučivanja, što će financijski
menadžer učiniti u skladu s ciljnom funkcijom poduzeća ukoliko je cijena kapitala 20%?

48
R:

Poslovni ciklus = 106

Novčani ciklus = -17

Napomene:
- svaki zadatak mora biti u potpunosti riješen, odnosno svaki dobiveni rezultat mora biti popračen
izračunom, također svaki rezultat mora biti interpretiran, u protivnom radni zadatak se ne smatra
potpunim, te kao takav neće biti priznat u evidenciji radnih zadataka

- studenti su dužni zadržati kod sebe kopiju riješenog radnog zadatka

Rokovi za predaju radnog zadatka su sljedeći:

 REDOVNI STUDENTI (G1) – četvrtak 21.05.2009.- 15 minuta prije početka predavanja (kolegici
Spajić)
 REDOVNI STUDENTI (G2 + OBAVEZNI PONAVLJAČI) – utorak 19.05.2009.- 15 minuta prije
početka predavanja (kolegi Bosaku)

FINANCIJSKA ANALIZA
Analiza financijske situacije poduzeća

Očuvanje vrijednosti imovine kao i stvaranje njegove dodane ekonomske vrijednosti zahtjeva kvantitativnu i
kvalitativnu analizu postojeće financijske situacije poduzeća. Analiza financijske situacije poduzeća omogućuje
stvaranje polazne osnove za definiranje željenih i potencijalnih rezultata vezanih uz uspješnost poslovanja
poduzeća u budućnosti.

Financijska analiza predstavlja postupak kojim se temeljem računovodstvenih podataka sadržanih u

temeljnim financijskim izvješćima omogućuje spoznaja o poslovnim i financijskim karakteristikama poduzeća.
Cilj financijske analize jest potreba za spoznajom optimalno strukturiranje djelovanja aktive i pasive s ciljem
ostvarivanja uvećane vrijednosti poduzeća te spoznaja o odstupanjima od optimalne strukture aktive i pasive. Pri
tome, optimalno se strukturiraju dijelovi imovine razvrstanih prema kriterijima ekonomske funkcije i
unovčivosti i dijelovi izvora imovine (kapitala) razvrstani prema kriterijima ročnosti i vlasništva

Podloga za financijsku analizu su temeljni financijski izvještaji5 koji sadrže informacije koje se analiziraju te
koje trebaju biti prilagođene odnosno svedene na upotrebljivu formu. Instrumenti koji su nam potrebni za
provođenje tehnike financijske analize 6 su financijski pokazatelji koji odražavaju kvalitetu određene ekonomske
pojave koja se želi promatrati i analizirati. Financijski pokazatelji formiraju se na način da se u odnos stave
neke ekonomske veličine odnosno kategorije iz temeljnih financijskih izvještaja. Rezultirajuća vrijednost
financijskih pokazatelja u slijedećoj iteraciji komparira se s različitim standardiziranim veličinama kako bi se
moglo zaključiti o intenzitetu i smjeru kretanja promatranih ekonomskih veličina te na temelju toga definirati
konkretna financijska situacija poduzeća.

5
Bilanca stanje, Račun dobiti ili gubitka, Izvještaj o promjenama u financijskom položaju, Izvještaj o novčanom
toku
6
Primjena standardnih pokazatelja za ocjenu uspješnosti poslovanja poduzeća odnosno za ocjenu boniteta
poduzeća.

49
Financijski pokazatelji podijeljeni su u pet grupa pokazatelja i to:

1. Financijski pokazatelji likvidnosti

2. Financijski pokazatelji aktivnosti
3. Financijski pokazatelji financiranja (upotrebe poluge)
4. Financijski pokazatelji profitabilnosti
5. Financijski pokazatelji investiranja

Financijski pokazatelji likvidnosti upućuju na sposobnost poduzeća da podmiri svoje dospjele tekuće obveze
(obveze unutar godinu dana). Grupa financijskih pokazatelja likvidnosti sastoji se od tri sljedeća pokazatelja:
a) tekući odnos
kratkoročna imovina
tekući odnos = --------------------------------------- (norma > 2 ili 3)
kratkoročne obveze

b) brzi odnos
novac + utrživi VP + potraživanja
brzi odnos = ----------------------------------------------------------- (norma > 1)
kratkoročne obveze

c) novčani odnos
novac
novčani odnos = ----------------------------------- (norma > 0,60)
kratkoročne obveze

Što je veća vrijednost pokazatelja likvidnosti to je i veća vjerojatnost da će poduzeće podmiriti svoje obveze o
roku dospijeća. Međutim, ukoliko je vrijednost pokazatelja likvidnosti previsoka upućuje na zaključak da
poduzeće nema problema s likvidnošću, ali nedovoljno koristi vlastita sredstva u svojem poslovanju.

Financijski pokazatelji aktivnosti upućuju na sposobnost poduzeća da upravlja imovinom koju posjeduje
odnosno koliko efikasno koristi svoje oblike imovine tijekom obračunskog razdoblja (najčešće unutar godine
dana). Grupa financijskih pokazatelja aktivnost sastoji se od koeficijenata obrtaja i dana vezivanja. Koeficijenti
obrtaja pokazuju efikasnost korištenja pojedinih oblika imovine odnosno broj obrtaja dijelova imovine u toku
obračunskog razdoblja. Što su koeficijenti obrtaja veći to je i efikasnije korištenje dijelova imovine čime se
postižu i veći efekti likvidnosti poduzeća. Dani vezivanja pokazuju vrijeme cirkuliranja određenog oblika
imovine u poduzeću odnosno mjere vrijeme zadržavanja materijalnih oblika dok oni ne prijeđu u novčani oblika.
Što su dani vezivanja veći to je i veće zadržavanje materijalnih oblika imovine u poduzeću čime je i manja
likvidnost poduzeća. Grupa financijskih pokazatelja aktivnosti sastoji se od sljedećih pokazatelja:
Ukupni prihod
Koeficijent obrtaja ukupne imovine = ----------------------------------------------------------
Ukupna imovina ili prosječno stanje imovine

Troškovi prodanih proizvoda

Koeficijent obrtaja zaliha = ----------------------------------------------------------
Prosječno stanje zaliha

Ukupni prihod
Koeficijent obrtaja potraživanja = ----------------------------------------------------------
Prosječno stanje potraživanja

Troškovi prodanih proizvoda

50
 Koeficijent obrtaja dobavljača = ----------------------------------------------------------
Prosječno stanje dobavljača

360
Dani vezivanja dobavljača = ----------------------------------------------------------
Koeficijent obrtaja dobavljača

360
Dani vezivanja zaliha = ----------------------------------------------------------
Koeficijent obrtaja zaliha

360
Dani vezivanja kupaca = ----------------------------------------------------------
Koeficijent obrtaja kupaca

Financijski pokazatelji upotrebe poluge pokazuju odnose u financijskog strukturi poduzeća odnosno %
korištenja dugova u financiranju poslovanja poduzeća.

Ukupne obveze
odnos duga i glavnice = --------------------------------------- (norma 1 : 1 odnosno < 1)
Vlasnička glavnica

Ukupne obveze
stupanj zaduženosti = ------------------------------- (norma < 0,50)
Ukupna aktiva

Financijski pokazatelji profitabilnosti pokazuju uspješnost poslovanja poduzeća u smislu ostvarivanja zarada.

Bruto dobit (Zarada prije kamata i poreza)

Profitabilnost ukupne imovine (ROA) = -----------------------------------------------------------------
Ukupna imovina ili prosječno stanje ukupne imovine

Neto dobit (Zarada nakon kamata i poreza)

Profitabilnost vlasničke glavnice (ROE)7 = ------------------------------------------------------------
Vlasnička glavnica

Financijski pokazatelji investiranja mjere potencijal poduzeća kao investicije odnosno pokazuju efekte
poduzeća ukoliko se ono promatra kao investicijska mogućnost. Primjenjivi su za poduzeća koja kotiraju na
burzi.

Neto dobit (Zarada poslije kamata i poreza)

Zarada po dionici (EPS)8 = -----------------------------------------------------------------
Broj glavnih (običnih) dionica9

7
Ukoliko poduzeće nema povlaštene glavnice.
8
Ukoliko poduzeće nema povlaštene glavnice. Mjeri veličinu dobiti raspoloživu za obične dioničare.
9
Emitirane + trezorske

51
 Cijena po dionici (PPS) =tržišna cijena dionica koja se odrađuje ponudom i potražnjom

Dio neto dobiti raspoloživa za isplatu dividendi

Dividenda po dionici (DPS) = -----------------------------------------------------------------
Broj glavnih (običnih) dionica10

Dividende po dionici)
Prinos po dividendi(PPD) = -----------------------------------------------------------------
Cijena po dionici

Cijena po dionici
Odnos cijene i zarada (P/E) = -----------------------------------------------------------------
Zarada po dionici

Radni zadatak – Financijska analiza

Komplementirajte podatke u bilanci stanja, izračunajte prodaju i trošak prodanih proizvoda ako su vam
poznate sljedeće informacije:

Stupanj zaduženosti = 50%

Brzi odnos = 0,8
KOUI = 1,5x
DVK = 36 dana
Bruto marža = 25%
KOZ = 5x
Aktiva (ukupna imovina) = 300.000
DD = 60.000
Zadržana dobit =97.500
Pasiva =300.000

Izračunajte novac, potraživanja, zalihe, tekuću imovinu i fiksnu imovinu, dobavljače i temeljni kapital.

Aktiva Pasiva
Novac Dobavljači
Potraživanja DD
Zalihe Temeljni kapital
Tekuća imovina Zadržana dobit 97.500
Fiksna imovina
Ukupna aktiva 300.000 Ukupna pasiva 300.000

Napomena:
Prodaja
KOUI (koeficijent obrtaja ukupne imovine) =
Aktiva
R:

Novac =27.000
Potraživanja =45.000
Zalihe =67.500

10
Emitirane + trezorske

52
Ukupna tekuća imovina =139.500
Fiksna imovina= 160.500
Dobavljači = 90.000
Vlasnička glavnica = 52.500
Dugoročni dug = 60.000
Trošak prodanih proizvoda = 337.500
Prodaja = 450.000

53