Toranj je, u širem smislu, svaka ljudska tvorevina (građevina) koja je viša no što je šira, izgrađen često na veoma

maloj osnovi; u užem smislu, to je visok arhitektonski objekt različita tipa i raznovrsne namjene. Tornjevi se grade
upravo zbog njihove visine koja im daje različite prednosti, te mogu biti samostalni (Eiffelov toranj u Parizu) ili dio
većeg arhitektonskog kompleksa (Kosi toranj u Pisi).

Tornjevi se koriste još od prapovijesti. Najstariji poznati tornjevi su kružni tornjevi na

zidinama neolitskog grada Jerihona (8000. pr. Kr.) i kasniji brojni mezopotamijski tornjevi. Neki od najstarijih
sačuvanih primjera su strukture zvane broch u sjevernoj Škotskoj, koje su zapravo valjkaste kuće-tornjevi. Ovi i
kasniji feničanski i starorimski primjeri dio su fortifikacijskog obrambenog sustava te se nazivaju kulama. Kasnije
se kule koriste i za druge svrhe (npr. sat-kula pronađen u Mogadoru iz 1. st. pr. Kr. Je izveden od feničanskih i
kartaških izvora. Rimljani su rabili oktogonalne tornjeve [1] kao element Dioklecijanove palače u Splitu, koja datira
oko 300. godine, dok su Servianske zidine (4. st. pr. Kr.) i Aurelianove zidine (3. st.) imali četvrtaste
tornjeve. Kinezi koriste tornjeve kao integralni dio Kineskog zida za vrijeme dinastije Qin (210. pr. Kr.).
U islamskoj arhitekturi, još od ranih građevina (džamija u Samari), oni su važan dio džamije (minaret) s kojega se
poziva na molitvu (ezav). Zanimljiv je nedovršeni Hassanov toranj u Maroku, koji je napušten 1199. god. i danas
stoji samo kao spomenik.[2]
Toranj u ranokršćanstvu postaje važan dio kršćanskog graditeljstva (zvonik crkve), te kasnijih srednjovjekovnih
burgova i gradova. Najpoznatiji srednjovjekovni toranj je Kosi toranj u Pisi izgrađen od 1173. do 1372. god.
Himalajski tornjevi su kameni tornjevi koji se većinom nalaze u Tibetu, a izgrađeni su u 14. i 15. stoljeću