SVIMA SLUH POKLONI, RIJETKIMA SVOJ GLAS

Ljudi govore. Neki tiho, neki glasno, neki ipak prosto i beznačajno. Drugi
opet lijepo i jasno, pametno i smireno. Ljudi govore. Čujem ih. Slušam ih.
Uvijek i svugdje. Nekad zato što želim, a nekad zato što moram. Naučim
ponešto, od stranaca, od slučajnih prolaznika, od bližnjih prijatelja. Sve ih
čujem, sve ih slušam. Ljude treba čuti, slušati, saslušati. Nisam od onih koji
su sami sebi dovoljni, kojima niko ne treba, koji žive samo za sebe u
nekom svom svijetu ograđenom visokim zidinama. Slušati ljude znači
spoznati njihove likove i ličnosti bolje i preciznije od najboljeg slikara i
njegovog najšireg spektra nijansi i boja. Svaki čovjek govori o sebi i za
sebe, svako sebe opisuje i slika na platnu životnih talasa. Svi mi imamo
potrebu da se predstavimo svijetu. Kroz glavu mi prolaze misli mog
djeda, koji mi je stalno govorio: „ Čeljade moje, kloni se glasnih riječi i
mlakih rukovanja. ₺ Ljudi traže načina da se izraze. Neko je pod suncem,
neko pod mjesečinom. Neko glasno šuti, neko nečujno galami.
Pokušavam da slikam pažljivo, da budem umjetnik. Ne želim išarati
svoje platno bespotrebnim linijama i bojama, želim harmoniju, a ne
nered. Zato ne govorim mnogo, ne govorim svima. Pričam sa onima koji
me razumiju, koji me vole, koje ja volim. Svi bi trebali više da slušamo, a
manje da govorimo, jer tad bi sve što kažemo sigurno imalo više smisla,
veću težinu i značaj. Kao što je najveća magija riječi da sa najmanje
objasniš najviše, tako je i magija u ljudima da se sa što više
jednostavnosti otkriju najveće dubine. Znali bismo da samo rijetki
zaslužuju da trošimo riječi i glas na njih. Znaš, ponekad je potrebno da
slušaš, a ne da pričaš. Da pustiš, a ne da zatežeš odnose. Svakodnevno
treba da se sjetiš sebe, svojih principa i uvjerenja i treba da se podsjetiš
da vrijediš. Ponekad te ponize postupcima, ukažu ti da ne vrijediš, da si
nebitan. Ljudi nas pamte po onome što izgovorimo, tako da su riječi
neuništive i neizbrisive. Dobro je što njima možemo usrećiti nekoga, ali
me obuzme strah kada shvatim da nas baš one i rastuže. Da bi zaslužio
da nešto kažeš i nešto najkraće moraš da slušaš. A kada dugo slušaš
izgubiš potrebu da pričaš. Dovoljno ti je ono što si posadio u sebe, to
sjeme čiji ćeš biti i svijet i cvijet. Svako uvijek govori onoliko koliko je
spreman, a ne onoliko koliko misli da treba. Ako prešutiš možeš
izgledati nepristojno, a ako kažeš bit ćeš kriv ako je riječ pogrešna. Glas
je raskrsnica. Raskrsnica na kojoj se mijenja kolosijek, pa kreneš ili uzbro
ili nizbrdo, jer glas svakoga drugačije promijeni. Ono što kažemo je naša
ostavština. I sve ono što izgovorimo postaje svjedokom protiv nas samih
i može biti protiv nas ili u našu korist. Sve što izgovorimo dolazi do
ljudskog srca, ili ga ubode ili ga pomiluje. Cijeli naš život ovisi o našim
riječima i načinu na koji budu izgovorene. Šutnja ne znači samoća.
Samoća ne mora značiti da je čovjek sam. Kad pričaš malo ko sluša,
možda niko i ne razumije. Šutnja je zlato, a svako će izgrađivati svoju
duhovnost onako kako smatra da je najbolje. Lijepo je pričati, ali boje je
slušati i gomilati zlato u svoje duhovne riznice. Nad svima nama isti
nebeski svod stoji, ali je razlika u toma da neki od nas misle da je taj
nebeski svod nedodirljiv, dok su ga drugi već odavno dodirnuli srcem.
Upravo zbog toga moramo naučiti da slušamo o svemu, da slušamo
mnogo ljudi, ali da pričamo samo onima kojima govorimo srcem.
Upravo zbog toga, svima sluh pokloni, rijetkima svoj glas.

Šifra: 99 Amel Tokalić – 3b