Živan Bezić

ISPLATI LI SE O D G A J A T I ?

To je p r a s t a r o pitanje. Roditelji i odgojitelji postavljali su ga sebi

oduvijek, od praskozorja čovječanstva. Stalno su uzdisali p o d teretom
svoga n e z a h v a l n o g z a d a t k a i govorili: » Q u e m dii o d e r u n t , p a e d a g o g u m
fecerunt.« Uvijek ih je mučila b o l n a misao: isplati li se uopće odgajati
djecu? Z a r sav naš t r u d o k o mladeži nije u z a l u d a n , jalov posao?
I oduvijek su na to pitanje ljudi različito odgovarali. J e d n i ne­
gativno, ne vjerujući u odgojivost ljudske n a r a v i , drugi p o z i t i v n o s
povjerenjem u iskonsku d o b r o t u čovjeka. Većina p a k , r a z a p e t a između
sumnje i n a d e , nije odustajala od svojih odgojiteljskih dužnosti.
N a postavljeno pitanje i m a m o z a t o u g l a v n o m tri vrste o d g o v o r a :
odgovor pesimista, o p t i m i s t a i pedagoških realista.

Odgojni pesimizam

Pesimistički raspoloženi odgojitelji, više ili m a n j e jednodušno, od­

govaraju o t p r i l i k e o v a k o : ne isplati se odgajati! U o d n o s u p r e m a ulože­
n o m t r u d u r e z u l t a t i su m i n i m a l n i ili n i k a k v i . R e d o v i t o sva odgojna n a ­
stojanja ostaju n e p l o d n a . A k o se i postigne k a k a v mali uspjeh, t a k o je
n e z n a t a n i k r a t k o t r a j a n da nije vrijedan spomena. Unutrašnji činioci,
i m a n e n t n i ljudskoj n a r a v i , jači su od svih vanjskih utjecaja. Čovjek je
u svojoj biti neodgojiv. K a k a v se rodi, t a k a v ostaje cijeli život. P r a v i
odgoj, k a o u n u t r a š n j a p r e o b r a z b a čovjeka, nije moguć.
Pedagoški pesimizam je oduvijek postojao. Filozofsko o p r a v d a n j e
p r u ž i o mu je njemački filozof A r t h u r Schopenhauer. Za njega je život
i opstojnost s a m o bol, a san o sreći i n a p r e t k u je v a r k a . Č i t a v svijet
je p o j a v a neke slijepe volje, kojoj se nitko, osobito p a k slabići (a to smo
g o t o v o svi) ne m o ž e oduprijeti. Loši k a r a k t e r i su nepopravljivi. Scho­
p e n h a u e r je stajao p o d utjecajem indijskog budističkog n a z o r a na svijet.
Ni E. v o n H a r t m a n n nije bio d a l e k o od t a k v e filozofije.

553
 Talijanski a n t r o p o l o g Cesare Lombroso nije vjerovao u odgojivost
čovjeka jer je p r i d a v a o preveliku v a ž n o s t roditeljskom naslijeđu. Po
njemu su a t a v i z a m i h e r e d i t a r n o s t odlučni m o m e n t i u životu svih ljudi.
T k o se rodi s naslijeđenim opterećenjima (idiot, kreten, «delinquente
i n n a t o « ) , nosi ih č i t a v ž i v o t bez mogućnosti da se temeljito p o p r a v i .
Uz biološki d e t e r m i n i z a m pristajao je i američki pedagog Stanley H a l l
sa svojom teorijom n a t i v i z m a .
Slične n a z o r e z a s t u p a o je psiholog i psihijatar E r n s t Kretschmer.
On je zdravlje i odgoj temeljio na tjelesnoj konstituciji djeteta (Körper­
bau und Charakter, 1921). Tjelesno ustrojstvo determinira ljudski život
i odgoj. K r e t s c h m e r je podijelio ljude na tri p o z n a t a t i p a (ciklički, pik-
nički, atletski), koji su z a p r a v o čvrsti duševni k a l u p i . Endogene psihi­
jatrijske procese on je j e d n o s t a v n o p r e n i o na pedagogiju z d r a v i h .
U novije d o b a je odgojni pesimizam p o d u p r o p o z n a t i psihotera­
p e u t Sigmund F r e u d . K a k o je k o d njega i s t a k n u t a n a d m o ć podsvijesti i
n a g o n a n a d ljudskom sviješću, djetinjim ž i v o t o m d o m i n i r a erotizam i
mnogi potisnuti, podsvjesni i zaboravljeni sadržaji ljudske duše. Svje­
sne odgojne mjere m a l o p o m a ž u . N a š e »ich« u t a p a se u oceanu nesvjesno­
ga i c e n z u r i r a n o g a (»es« i »iiber-ich«). F r e u d o v a psihoanaliza ostavlja
veoma m a l o mjesta slobodi i odgoju. Suvremeni psihoanalitičari p o ­
kušavaju »otvoriti« F r e u d o v sistem pojmu osobne odgovornosti.
Pesimistima se p r i d r u ž i o svojom teorijom o »Schicksalanalyse« i
m a đ a r s k i a n t r o p o l o g Leopold Szondi (sada živi u Švicarskoj). On ističe
k a k o se ljudi r a đ a j u s baštinjenim sklonostima i m a n a m a , koje ih gu­
raju u zlo i u patnju. K t o m e valja priključiti mnoge životne tragedije,
i n d i v i d u a l n e i obiteljske, progone, r a t n e vihore, t r a u m e , neuspjehe i slično.
Ljude koje p r a t i z l a sudbina Szondi zove »kainitima«. 1 A sudbina je
jača od odgoja.
M e đ u k r š ć a n i m a su odgojnom pesimizmu skloniji protestanti od
ostalih. P o d utjecajem L u t h e r a i C a l v i n a oni su previše impresionirani
istočnim grijehom i n a u k o m o predestinaciji. M e đ u katolicima su sum­
njali u m o ć odgoja jansenisti. M u s l i m a n i su raspoloženi fatalistički. Bu­
disti i neke istočne vjere isto t a k o . Bivši i sadašnji rasisti vjeruju u n a d ­
moć svoje k r v i i rase, pa, p r e m a tome, u odgojnu nemoć ostalih rasa.
Po svojoj poslovici »krsti v u k a , v u k u goru« izgleda da i naš n a ­
r o d s p a d a u o n e koji sumnjaju u svoje odgojiteljske sposobnosti.
M o ž e m o li p r i h v a t i t i pesimističko stajalište u odgoju?
Ne m o ž e m o . O n o se p r o t i v i činjenicama. I zlovidnici se, istina, p o ­
zivaju na činjenice, ali ih pretjeravaju ili uopćavaju. O n i prenaglašavaju
unutrašnje činioce osobnosti, zaboravljajući p o t p u n o vanjske činioce.
T o č n o je da bolesna i a b n o r m a l n a djeca mogu ostati za čitav život p o d ­
ložna svojim u r o đ e n i m , k o n s t i t u t i v n i m i podsvjesnim determinizmima,
ali t a k v a su djeca iznimke, ne p r a v i l o . N o r m a l n a djeca nisu n e m i n o v n o
p o d l o ž n a prevagi naslijeđa i tjelesnog ustrojstva.
1
L. S Z O N D I , Kain: Gestalten des Bösen. H u b e r Verlag, Bern 1969.

554
 Z n a n o s t ( a n t r o p o l o š k a biologija) n e m o ž e p r i h v a t i t i d i k t a t biolo­
škog d e t e r m i n i z m a . »Pesimizam p o č i v a n a k r i v i m p r e t p o s t a v k a m a . K r i v o
je, naime, t v r d i t i da se odgajanik r a đ a već d e t e r m i n i r a n . . . I nasljedna
biologija donosi n a m k a o općenito p r i h v a ć e n u n a u k u da se ne nasljeđuju
gotove osobine, nego samo dispozicije, te da ih n o r m a l a n odgajanik m o ­
že kočiti n a p o r o m p r e m a dobru, a k o su dispozicije zle.« 2
Isto t v r d e i ostali p e d a g o z i : » S a m o se dispozicije nasljeđuju, d o k se
sposobnosti, d a r o v i , svojstva volje i k a r a k t e r a stječu — d a k a k o na ši­
rokoj osnovi samih p r i m a r n i h dispozicija i utjecaja vanjskih f a k t o r a . « 3
K a t o l i č k a vjera nije na s t r a n i pedagoškog pesimizma. O n a vjeruje
u m o ć odgoja. P r e m d a je ljudska n a r a v ranjena istočnim grijehom,
i p a k nije u temelju p o k v a r e n a , pa je čovjekov odgoj ostvariv. N a š o j
slabosti dolazi u p o m o ć i milost Božja: »Ubi a b u n d a v i t delictum, supera-
b u n d a v i t gratia« (Rim 5, 20). Kršćanin je u biti o p t i m i s t : » O m n i a
possum in eo qui me confortât.« Bog sam n a r e d i o je odgoj k a o roditelj­
sku dužnost. N j e g o v a C r k v a uvijek je bila odgojiteljica vjernika. M a t e r
et Magistra.
N i naše vlastito iskustvo n e m o ž e p r i h v a t i t i b e z n a d n e poglede zlo-
vidnika. Povijest odgoja m o ž e n a m nabrojiti bezbrojne i očite odgojne
uspjehe. I sami smo svjedoci relativne odgojivosti m l a d i h ljudi. Da
spomenemo samo j e d n o ime naših d a n a : r a d i se o A m e r i k a n k i H e l e n
Keller (f 1968.), koja je bila slijepa, gluha i nijema. Njezini su
je roditelji zbog toga bili odgojno zapustili. U z e l a ju je u svoje ruke uči­
teljica Miss Sullivan i od nje proizvela odgojno čudo. H e l e n a je završila
r e d o v i t o sve — i najviše — škole, d o k t o r i r a l a iz filozofije i postala p o z ­
n a t i pisac. Ta d u h o v n o zrela i visoko etička žena još je smogla snage da
napiše knjigu s naslovom Optimizam (prevedena je i na h r v a t s k i ) .
P r a k t i č n e posljedice pedagoškog pesimizma bile bi strašne, ubi­
tačne za ljudski i socijalni život. Pesimizam p a r a l i z i r a svaki d u h o v n i
razvoj, znači odgojnu abdikaciju i rezignaciju. On bi nas v r a t i o u
životinjski stadij r a z v i t k a , doveo bi do devolucije i involucije čovještva
i čovječanstva.

Pedagoški optimizam

K a k o je za m i z a n t r o p e odgoj ne-moguć, t a k o je za optimiste sve-

-moguć. N e p o p r a v l j i v i optimisti o d v r a ć a j u oči od unutrašnjih formativ­
nih činilaca (koji leže u gojencu), a naglasuju s a m o v a n j s k e činioce
(koji leže i z v a n gojenca: obitelj, škola, društvo, k u l t u r a i si.). K a k o su
d a n a s naša odgojna sredstva golema, misle da je i m o ć odgoja neograni­
čena. P r i t o m se pozivaju na povijesne i na suvremene pedagoške uspje­
h e ( k a o n p r . n a s p o m e n u t u H e l e n Keller).
1
2
J. KUNIČIĆ, Kršćanska pedagogija. KS, Zagreb 1970., str. 28.
3
S. PATAKI, Opća pedagogija. XI. izd., Zagreb 1967., str. 23.

555
 Temelje odgojnom o p t i m i z m u postavio je Sokrat sa svojim učeni­
cima ( P l a t o n ) . On je svoju filozofiju »koncentrirao na etičke probleme
i vjerovao u odgojivost mladeži. N a u č a v a o je da već samo znanje o
dobru čini čovjeka d o b r i m . Po njemu se znanje i k r e p o s t poklapaju.
Da se poslužimo n j e m a č k i m : »Wissen« je postalo isto što i »Gewissen«
(slično i h r v a t s k i : svijest — savjest).
U X V I I . st. je W. G. Leibnitz d a o n o v i poticaj odgojnom optimiz­
mu svojim filozofskim p o g l e d o m na svijet. K a k o ovaj naš kozmos
p o č i v a na promisli Božjoj i logičkim z a k o n i m a , u njemu i njime vlada
» h a r m o n i a praestabilita«. N j o j podliježe i ljudski život, pa je njegov
tijek već od djetinjstva upravljen h a r m o n i č n o m razvoju. U najboljem
mogućem svijetu i odgoj ima svoje mjesto. U svom o p t i m i z m u Leibnitz
je j e d n o m izjavio: »Prepustite meni odgoj i za j e d n o stoljeće E v r o p a
će biti p r e p o r o đ e n a ! « 4
Englez J o h n Locke t a k o đ e r je optimist. Budući da je za njega dje­
tinja duša »tabula rasa«, po kojoj se d a d u slobodno ispisivati životna
p r a v i l a , a iskustvo glavno vrelo spoznaje, budućnost djeteta osigurana
je p o z i t i v n i m iskustvom obitelji i m o r a l n i m odgojem. Po svom n a z o r u
da je čovjek u svojoj biti d o b a r Lockeu se pridružuje i švicarski pisac
J. J. Rousseau. N j e g o v naturalistički o p t i m i z a m je i p a k donekle za­
m r a č e n uvjerenjem da ljudska civilizacija k v a r i sve, pa t a k o i ljudske
p o t o m k e . Što je odgoj prirodniji, k a ž e Rousseau, to je uspješniji (kako
to dokazuje u svom Emilu). I američki katolički pedagog E. J. F l a n a -
gan vjeruje da su sva djeca dobra, samo treba da d o đ u u dobre ruke.
U z a sve svoje brojne neuspjehe švicarski je pedagog J. H. Pestaloz­
zi uvijek ostao r a d i k a l n i optimist. To je d o k a z a o p r a k t i č n i m i spisa­
teljskim r a d o m . Po njemu su tri osnovne sile u čovjeku: pamet, srce
i r u k a . Sve troje d a d u se oplemeniti i odgojiti. Pestalozzi ističe snagu
odgoja i p o z i t i v n u ulogu odgojitelja, osobito obitelji. N j e g o v u dobru
vjeru p o d r ž a v a l a je ondašnja prosvjetiteljska euforija. Pridružili su mu
se i brojni učenici.
U osvitku X I X . stoljeća filozof E m a n u e l K a n t je naglašavao vjeru
u o d g o j : »Čovjek m o ž e postati čovjekom samo p r e k o odgoja. On nije
ništa d r u g o doli ono što od njega učini odgoj.« 5 K a n t o v nasljednik na
profesorskoj stolici u Königsbergu J. F. H e r b a r t n e m a iluzija o svemoći
odgoja, ali je vjerovao u odgojivost i pedagogiji posvetio čitav svoj ži­
vot. N j u je svojim r a d o v i m a učinio p r a v o m znanošću u m o d e r n o m zna­
čenju riječi. M o ž d a je previše vjerovao u snagu odgojnih m e t o d a i for­
m a l n i h stupnjeva u nastavi. E t i k u i krepost postavio je idealima svakog
odgoja.
Suvremeni sociolozi, osobito marksističkog smjera, r e d o m su n a ­
kloni p e d a g o š k o m o p t i m i z m u . Za njih su vanjski i društveni činioci da­
leko moćniji od unutrašnjih p r e d e t e r m i n a t i v n i h činilaca u samom go-

4
H. CRAMER, Pädagogik und allgemeine Didaktik. Bamberg 1950., sir. 14.
5
E. K A N T , Über Pädagogik. N e u d r u c k 1 9 6 0 . Heilbrunn, str. 9.

556
jencu. D o m , škola, r a d n a sredina, materijalni uvjeti, klasna o d r e đ e ­
nost, milieu i društveni z a h v a t i na kraju uvijek odnose pobjedu. U o s t a ­
lom, cilj odgoja je prilagođivanje pojedinca d r u š t v u ( D u r k h e i m , N a t o r p ,
Makarenko).
Vjeru svih o p t i m i s t a sažeo je Marcellus Palingenius u rečenici:
Quales quisque sibi natos eduxit, habebit (djeca su o n a k v a k a k v a se od­
goje).
M o ž e m o li se s t i m e složiti?
Samo djelomično! Umjereni o p t i m i z a m je, naime, o p r a v d a n i kori­
stan. To smo već vidjeli pobijajući pesimizam. No pretjerani i r a d ' k a l n i
o p t i m i z a m u odgoju nije namjestu. K a o t a k a v p r e t v a r a se u odgojni u t o -
p i z a m . Ne m o g u se n i k a k o ignorirati u r o đ e n e datosti i baštinjene sklonosti
u čovjeku. N i j e d n a odgojna m o ć nije jača od majke p r i r o d e .
I s a m o naše iskustvo uči nas da u procesu odgajanja nailazimo na
»beznadne slučajeve«, k o d kojih zataje sva naša odgojna umijeća. P r e d
m n o g o m »teškom« djecom j e d n o s t a v n o m o r a m o k a p i t u l i r a t i . N e k i m mla­
dim zločincima ni svi p o p r a v n i d o m o v i ne mogu doći na kraj. N a ž a l o s t ,
i m a m o slučajeva da č a k iz najboljih obitelji ispadnu loša djeca. Pa i iz
naših crkvenih odgojnih z a v o d a kojiput znaju izići negativni tipovi.
N i ozbiljna z n a n o s t nije previše optimistička. O n a n e m o ž e p o t v r d i t i
teoriju konvergencije W. Sternea, po kojoj bi unutrašnji i vanjski činioci
razvoja išli uvijek p o d r u k u . N a t i v i z a m i e m p i r i z a m ne d a d u se posvema
izmiriti. N e m a p o t p u n o g psihofizičkog p a r a l e l i z m a u ljudskom r a z v i t k u .
P r e m a tome, n i k a d a n a m nije z a g a r a n t i r a n siguran uspjeh u odgoju.
K r š ć a n s k a vjera t a k o đ e r zabacuje krajnji o p t i m i z a m , p r e m d a je
ona u sebli d o b r o v i d n a ispovijedajući vjeru u k o n a č n u pobjedu d o b r a .
Ne smijemo z a b o r a v i t i činjenicu iskonskoga grijeha ni ranjene ljudske
n a r a v i . Ni najbolji kršćanski odgoj ne može zacijeliti sve te r a n e .
Grijeh je (peccatum actúale et habitúale), nažalost, p o s t a o trajnom situa­
cijom p a l o g čovječanstva. M o ć zla i zloga uvijek je a k t u a l n a , p r i s u t n a i
djelotvorna. Otkupljenje i posvećenje još nisu gotov čin, p u n a stvarnost.

Odgojni realizam

Odbacili smo pesimističke i optimističke o d g o v o r e na pitanje o m o ­

gućnosti odgoja. Gdje je o n d a p r a v i odgovor? U sredini između oba o v a
ekstrema, u p e d a g o š k o m realizmu. O d g o j nije nemoćan, k a k o t v r d e zlovi-
dnici, ali nije ni svemoćan, k a k o zamišljaju dobrovidnici. Moguć je i
m o ć a n u n u t a r o d r e đ e n i h granica.
Koje su to granice što omeđuju naša odgojna nastojanja i moguć­
nosti ?
To su najprije granice koje n a m postavlja s a m a ljudska n a r a v . U n u ­
t a r o k v i r a naše čovječje p r i r o d e moguće su različite odgojne varijante,
ali sama se n a r a v ne m o ž e b i t n o mijenjati. Tu su i određene biološke, fi­
ziološke i psihološke kvalitete svakog individua napose. Od kretena n p r .
neće n i k a d biti moguće izvesti genija. K tome p r i d o l a z e i mnoge vanjske

557
spone ljudskog r a z v o j a : sredina u kojoj se odgaja, društveni odnosi, obi­
teljska atmosfera, običaji i z a k o n i , ekonomske, stambene i k u l t u r n e
(ne)prilike i si..
Sudbonosnu ulogu u formaciji mladeži igraju i njihovi odgojitelji.
Osoba, odlike, sposobnosti i zalaganje pedagoga i roditelja usmjeruju p o ­
zitivno tijek gojenčeva r a z v i t k a . I o b r a t n o : nezrelost, m a n e i n e m a r sta­
rijih utječu k a t a s t r o f a l n o na ličnost djeteta, mladića i djevojke.
Stoga zastupnici pedagoškog realizma (Aristotel, Augustin, T o m a
Akvinski, M o n t a i g n e , K o m e n s k i , Goethe) imaju p r a v o : odgoj je zaista
moguć i efikasan, ali u n u t a r spomenutih vanjskih i unutrašnjih granica,
što mu ih diktiraju brojni odgojni činioci. Većina starijih i suvremenih pe­
dagoga usvajaju t a k v o stajalište. P r a k t i č k i odgojitelji jednostavno ga pret­
postavljaju.
Čovjek nije stroj p o d l o ž a n isključivo k r u t i m m e h a n i č k i m i biogenet­
skim z a k o n i m a . Nije ni životinja, zarobljena svojim instinktima i n a g o ­
nima, da se ne bi m o g a o oplemenjivati i odgajati. No isto t a k o nije ni
anđeo, k o d kojega su već sve kreposti unaprijed d a n e . Još manje je tabula
rasa po kojoj m o ž e m o šarati sve što hoćemo. Čovjek je ograničeno biće,
stvor u razvoju, p o d l o ž a n o d r e đ e n i m ž i v o t n i m uvjetima, ali je i subjekt
koji raspolaže r a z u m o m i slobodnom voljom. P o l i m o r f a n je i otvoren
višestrukim razvojnim mogućnostima. Odgojiv je i samoodgojiv.
Pedagoški realizam je jedini ispravni odgojni stav, jer vodi brigu i o
vanjskim činiocima m l a d e n a č k o g r a z v i t k a . Nije jednostran p o p u t o p t i ­
m i z m a ili pesimizma. Ističući da je svako n o r m a l n o dijete odgojivo, i p a k
priznaje da nije j e d n a k o odgojivo. To se može opaziti čak i na blizanci­
m a . S v a k o dijete, već od rođenja, raspolaže izvjesnim individualnim i he-
r e d i t a r n i m opterećenjima, o d n o s n o t a l e n t i m a . Na njima se, k a o na te­
melju, m o r a p o d i z a t i odgojna z g r a d a . Osim toga i u životu jednog istog
djeteta postoje razdoblja veće ili manje odgojivosti (Optimalzeiten).6
P r v o t n i uvjet ljudske odgojivosti je činjenica da je čovjek d u h o v ­
no biće. Svojim u m o m (logos) upoznaje i shvaća sebe, svijet i okolinu,
te p r e m a njima z a u z i m a svoj stav i određuje svoje vladanje. Misli, r a z m i ­
šlja, stječe iskustva i znanje, prosuđuje pa p r e m a tome upravlja svojim
ponašanjem. Č a k je sposoban učiti i k r o z svoje pogreške (errando disci-
musl). On je d a k l e poučljiv (docibilis, lernfähig, educable). — K a d t a k o
ne bi bilo, čemu bismo podizali škole i u njima zapošljavali milijunske
armije učitelja?
Budući da je r a z u m n o biće, čovjek je ujedno i s l o b o d a n stvor.
O b d a r e n je voljom koja uživa slobodu izbora i odluke. Volja mu je, d o ­
duše, zbog ljudske nesavršenosti p o d l o ž n a iracionalnim i vanjskim priti­
scima, ali je i p a k u p r v o m redu m o t i v i r a n a razumskim i etičkim razlozi­
m a . M e đ u t i m , u z a svu svoju ograničenost, ljudska volja ostaje r a d i k a l n o

6
Stručnjaci smatraju da se p o s t o t a k abnormalne, dakle neodgojive ili teško od-
gojive djece kreće o k o 2 do 5*/i> ( H . H E N Z — Lehrbuch der systematischen Päda­
gogik. Herder, Freiburg 1964., Str. 114.)

558
slobodna, d a k l e odgojiva. — K a d t a k o ne bi bilo, čemu bismo se služili
k a z n a m a i čemu bismo gradili odgojne i k a z n e n e ustanove?
Ne smijemo z a b o r a v i t i još j e d n u presudnu činjenicu. Čovjek je i
r e l i g i o z n o biće. K a o t a k a v o n j e o k r e n u t p r e m a apsolutno Savrše­
nome, od kojega je d o b i o zapovijed: Estate per fee ti sicut et Pater vester
coelestis perfeetus est ( M t 5, 48). Slika je svog neizmjerno d o b r o g Stvo­
ritelja. U čovjeku djeluje božanska milost njegova T v o r c a i Otkupitelja.
A n e m a veće o b l i k o v n e i odgojne snage od posvetne milosti: Non ego,
sed gratia Dei mecum . . . Gratia autem Dei sum id, quod sum (1 K o r
15, 10). Mnogi obraćenici i kršćanski sveci su najveći uspon i ujedno naj­
veći d o k a z ljudske odgojivosti. — Inače, k a d čovjek ne bi bio odgojiv,
čemu bi Isus bio postao čovjekom, čemu bi p o d u z e o svoju posveti teljsku
misiju m e d u n a m a , čemu bi bio s n o v a o C r k v u , učiteljicu i majku svetaca?
K a o jedini zaključak iz gornjih r a z m a t r a n j a ostaje n a m o d g o v o r :
č o v j e k j e o d g o j i v o b i ć e . N a t a k a v sud nas upućuje i p o t p u n a
fizička i psihička nemoć n o v o r o đ e n č e t a . Nemoćnije je od svake životinje.
A k a k o se o n d a n a m e t n e svim životinjama? Svojim odgojem. Sama činje­
nica da ljudsko čedo m o r a proći k r o z tolike stadije svoga d u h o v n o g i tje­
lesnog r a z v i t k a ukazuje na njegovu formabilnost i edukabilnost. 7 O n o
se duševno razvija, napreduje, usavršuje i u 1 j u đ u j e, a to su sve ime­
na za pojam odgoja. Na govor svojih odgojitelja dijete daje svoj od-go-
vor, p r u ž a i m svoju odgojivost. N i j e d n o d r u g o biće n a zemlji n e t e ž i
z a v r e d n o t a m a , n i j e d n o d r u g o sebe n e transcendira k a o čovjek.
Isplati li se, dakle, odgajati?
Isplati se — to je sasvim sigurno. A je li n a m zajamčen p o t p u n us­
pjeh u odgoju naše djece? To već nije sasvim sigurno. Uspjeha će biti,
no kolik će biti — to zavisi o m n o g i m činiocima.
M o ž d a će n a m ovdje d o b r o doći j e d n a usporedba oca J. Gusića:
»Teško je u proljeće u vrijeme sjetve unaprijed reći k a k v e ćemo u jesen
b r a t i p l o d o v e . I p a k s prilično sigurnosti m o ž e m o ustvrditi da će onaj
koji se u proljeće više t r u d i o da što bolje p r i p r a v i zemlju za sjetvu i po
mogućnosti i z a b r a o najbolju vrstu sjemena, i za najlošije ljetine b r a t i
više nego onaj koji se u proljeće manje t r u d i o . N e š t o slično mogli bismo
reći i o odgoju d j e c e . . . I tu vrijedi riječ Svetoga pisma: Što tko sije, ono
će i žeti«.8

7
»Eine innere N e u s c h ö p f u n g tut not. In der Sprache der P ä d a g o g i k heisst d a s :
da der M e n s c h in einem solchen Masse gefährdet ist, bedarf er n o t w e n d i g der Er­
ziehung; es heisst aber auch gleichzeitig, dass er dieser Erziehung fähig bleibt.« (A.
K R I E K E M A N S , Masstäbe religiöser, ethischer und sozialer Erziehung. Herder, Freiburg
1961., str. 45.)
8
J. GUSIĆ, Roditelji veliki graditelji. Zagreb 1975., str. 379.

559
IST E R Z I E H U N G M Ü H E WERT?

Zusammenfassung

Eltern und Erzieher haben von je her diese Frage immer von neuem ge-
stellt und verschiedenartig darauf geantwortet. Der Autor analysiert dreierlei
Antworten:
— Einen pessimistischen Standpunkt vertreten alle, die die inneren, der men-
schlichen Natur immanenten Faktoren stärker als die äußeren Einflüsse betrach-
teten: Arthur von Schopenhauer, E. von Hartmann, Cesare Lombroso, Stanley
Hall, Ernst Kretschmer, Sigmund Freud, Leopold Szondi u. a. Luthers und
Calvins Prädestinationslehre auf dem Hintergrund verbasolutiert verstandener
Erbsünde läßt keine Hoffnung den erzieherischen Anstrengungen; ähnlich wirkte
der musulmanische Fatalismus und die buddhistische Lebensverneinung.
— Optimistisch überschätzen die äußeren Einflüsse — d.h. Familie, Schule,
Gesellschaft, Kultur u. a. —, als wäre Erziehung fast allmächtig:
Sokrates, Piaton, John Locke, J.J. Rousseau, E.J. Flanagan, J.H. Pestalozzi,
Emmanuel Kant, J.F. Herbart, Dürkheim, Natorp, J. Makarenko usw.
— Die Wahrheit wird sich irgendwo in der Mitte befinden, im pädagogischen
Realismus nämlich: Eine zielgerichtete dauernde Erziehung kann erhebliche
und tiefe Veränderungen im Menschen erreichen, gibt es doch Hindernisse
biologischer, physiologischer und psychischer Herkunft, vor welchen jede Erzie-
hung versagen muß. Solch einem Standpunkt nähern sich Aristoteles, Augusti-
nus, Thomas v. Aquin, Montaigne, Komenski, Goethe u. a. Der Mensch ist ein
erziehbares, selbstbestimmendes; begrenzt freies und religiöses Wesen, das nach
Werten strebt. Man sollte alles tun, um möglichst viel zu erreichen: Was man
säet, wird man ernten.

560