Зовем се црвена, Орхан Памук PDF

Orhan Pamuk
ZOVEM SE CRVENA
I kad ubiste čovjeka, pa se oko njega prepirati počeste...

Kuran, al-Baqara, 72
Nisu isto slijepac i onaj koji vidi.
Kuran, Al-Fatir, 19
Alahovi su i Istok i Zapad.
Kuran, Al-Baqara, 115
Orhan Pamuk: ZOVEM SE CRVENA
1.
JA SAM MRTVAC
Ja sam sada leš na dnu neke jame. Mnogo je prošlo otkako sam
izdahnuo, srce mi je odavno stalo, a osim mog podlog ubice još niko ne
zna šta se dogodilo. Taj bešćutni krvnik, kako bi se uvjerio da me je ubio,
osluhnuo je moj dah, opipao puls, zatim me udario nogom u slabine,
odnio do jame, podigao i bacio u nju. Moja lubanja, koju je prethodno
razbio kamenom, prosula se u paramparčad dok sam padao u jamu, lice,
čelo i obrazi razmrskani su, kosti polomljene, usta natopljena krvlju.
Četiri dana ne vraćam se kući. Moja žena i djeca sigurno me traže.
Kći gleda prema kapiji iznemogla od neprestanog plakanja, svi nestrpljivo
pogledavaju u kapiju iščekujući me. Da li me zaista iščekuju? Ne znam.
Možda su se već i navikli. Užas! Jer, dok je ovdje, čovjek pomišlja da život
poslije njega teče kao i ranije. Kako je postojalo beskrajno vrijeme prije
mog rođenja, tako i sada, poslije moje smrti, postoji vrijeme bez kraja.
Dok sam živio, o tim stvarima nisam razmišljao; živio sam obasjan
svjetlošću između dva vremena tame. Bijah sretan. Sad shvatam da jesam.
U radionici našeg padišaha pravio sam najbolje iluminacije i nije bilo
nijednog pozlatara koji bi se po umijeću mogao mjeriti sa mnom. Poslovi
koje sam radio pored toga donosili su mi devet stotina akči mjesečno. Sve
to moju smrt čini još nepodnošljivijom.
Izrađivao sam samo iluminacije i pozlate; ukrašavao sam margine
stranica, bojio okvire, ucrtavao šareno lišće, grane, ruže, cvijeće, ptice,
razigrane oblake u kineskom stilu, prepletene listove, šume boja i gazele,
galije, vladare, drveće, palate, konje, lovce skrivene u njima... Prije sam
ukrašavao i poneki tanjir, poleđinu ogledala, kašiku, ponekad tavanice vila
i ljetnjikovaca na Bosforu, poneki kovčeg... Posljednjih nekoliko godina
ukrašavao sam samo stranice knjiga jer ih je padišah mnogo plaćao. Ne
želim reći da sam suočen sa smrću shvatio kako novac u životu nije
važan. I onda kada nije živ, čovjek shvata vrijednost novca. Znam da ćete
sada slušajući moj glas iz stanja u kojem se nalazim pomisliti: Mani se
priče o tome koliko si zarađivao! Pričaj o tome šta sada vidiš! Šta se
2
dešava poslije smrti, gdje ti je duša, kakvi su dženet i džehenem, šta vidiš
tamo? Kakva je smrt, boli li? Imate pravo. Znam da živog čovjeka jako
interesuje šta se dešava sa one strane života. Pričalo se nekad o nekom
čovjeku koji je iz čiste radoznalosti tumarao među leševima po krvavim
bojištima... Vjerovao je da će sresti nekoga ko je umro pa poslije oživio da
mu otkrije tajnu onoga svijeta. No, Timurovi vojnici, pomislivši da je
neprijatelj, posjekoše ga sabljom, a on vjerovaše da su svi ljudi na onome
svijetu raspolovljeni kao i on.
Nečeg takvog nema. Mogu vam reći da se ovdje ujedinjuju i duše
koje su prije smrti bile podijeljene. Ali, suprotno tvrdnjama nevjernika,
neznabožaca i bogohulnika koji se priklanjaju šejtanu, hvala Bogu, postoji
i drugi svijet. Dokaz tome je što vam se ja obraćam. Umro sam, ali kao što
vidite, nisam nestao. Ipak, moram reći da nisam naišao na rajska vrata od
srebra i zlata koja se spominju u Kuranu Časnom ispod kojih teku rijeke,
ni na stabla s krupnim plodovima i velikim lišćem, ni na prekrasne djevice.
Iako se veoma dobro sjećam kako sam sa zadovoljstvom nebrojeno puta
crtao rajske hurije krupnih očiju opisane u sur Vekia. Naravno, nisam
naišao ni na četiri rijeke kojima teku mlijeko, vino, voda i med o kojima ne
pripovijeda Kur'an, već ljudi bujne mašte kao Ibn Arabi, preuveličavajući
njihove opise. S obzirom na to da ne želim odvući u neznaboštvo one koji
žive sa jasnom predodžbom o drugom svijetu i koji mu se nadaju, odmah
napominjem da je to povezano sa mojim stanjem: svaki vjernik koji
ponešto zna o zagrobnom životu prihvatiće činjenicu da će se nespokojna
duša, kakva je i moja, namučiti da ugleda rajske rijeke.
Ukratko: ja, koji među iluminatorima i majstorima bijah poznat
kao efendi Zarif Prefinjeni, umro sam, ali nisam sahranjen. Zato moja duša
nije mogla napustiti moje tijelo. Da bi se moja duša mogla približiti
dženetu ili džehenemu, gdje god da mi je suđeno da odem, ona mora
napustiti trulež mog tijela. Ovo stanje, koje snađe i druge, duši zadaje
strahovit bol. Iako ne osjećam da mi je lubanja razbijena i da polovina
mog izranjavanog i izlomljenog tijela trune u vodi hladnoj kao led,
osjećam nesnosnu patnju duše koja pokušava da napusti tijelo. Kao da se
cijeli svijet u meni zgušnjava i sabija.
3
To tjeskobno osjećanje mogu uporediti jedino sa osjećajem

beskrajnog blaženstva koji doživjeh u trenutku smrti. Kada mi je nitkov
razbio glavu, shvatio sam da želi da me ubije, ali nisam vjerovao da će u
tome uspjeti. Bio sam čovjek koji se cijeli svoj život nada, a da toga nisam
ni bio svjestan dok sam živio jednoličan život. Hvatao sam se grčevito za
život i prstima i noktima i zubima kojima sam ga ugrizao. Neću vam
dosađivati bolom koji sam tad doživio.
Kada sam sa žalošću shvatio da ću umrijeti, obuzeo me
nevjerovatan osjećaj blaženstva. Tako sam i doživio trenutak prijelaza na
onu stranu: odlazak je bio blag kao kad čovjek u snu vidi sebe kako
spava. Na kraju sam vidio cipele svog krvnika umrljane blatom i snijegom.
Zatvorio sam oči kao da spavam i nakon prijatnog prolaza stigao na ovu
stranu. Ne jadikujem zbog toga što su mi zubi rasuti po krvavim ustima
kao kamenčići i što mi je lice neprepoznatljivo, niti što sam ostavljen na
dnu jame, već zato što još uvijek misle da sam živ. Oni koji me vole
neprestano misle na mene, vjerujući da se u nekom kraju Istanbula
zamajavam uzaludnim poslovima ili da sam otišao sa nekom drugom
ženom, što neopisivo boli moju nespokojnu dušu. Neka što prije pronađu
moje tijelo, klanjaju namaz, obave dženazu i pokopaju me! I, što je još
važnije, neka nađu mog ubicu! Ako žele neka me pokopaju i na
najraskošnijem groblju, ali znajte da ću, prevrćući se u grobu, neupokojen
čekati i ulijevati nevjericu sve dok ne pronađu mog ubicu. Pronađite tog
kurvinog sina koji me je ubio, a ja ću vam detaljno ispričati sve sto vidim
na ovom svijetu. Kada ga nađete, mučite ga u stegama, lomite mu kosti,
najbolje rebra, lagano krčkajući, a zatim počupajte njegovu odvratnu,
masnu kosu, izbušite mu lubanju šiljcima izrađenim baš za mučitelje. Ko
je moj ubica prema kojem osjećam toliki gnjev? Zašto me je ubio tako
iznenada? Zapitajte se sami. Kažete jedan ko nijedan, svijet je pun
bezvrijednih i podlih ubica. Upozoriću vas: iza moje smrti krije se gnusna
zavjera uperena protiv naše vjere, tradicije i pogleda na svijet. Otvorite oči
i shvatite da neprijatelji islama, života u koji vjerujete i koji živite jednoga
dana mogu ubiti i vas. Obistinjuju se jedna po jedna propovijedi hodže
Nusreta Erzurumlije, velikog vaiza, kojeg sam slušao sa suzama u očima.
4
Čak i kada bi se moja sudbina pretočila u pripovijest i zapisala u jednu

knjigu, moram vam reći da sve to ni najveći iluminatori ne bi mogli
oslikati. Kao što se i Kur'an Časni, nemojte pogrešno protumačiti, da Bog
sačuva, čija snaga i proizlazi iz svog postanja, ne može oslikati. Sumnjam
da to možete shvatiti. Za vrijeme dok sam bio šegrt i ja sam se plašio
istine, glasova što dopiru s onoga svijeta, ali nisam slušao pažljivo i rugao
sam se takvim stvarima. I eto, moj kraj je sada ova sramotna jama! Moglo
bi i vas to snaći - širom otvorite oči! Ne preostaje mi drugo nego da se
nadam da će me naći kad potpuno istrulim, zbog strašnog smrada. I da
maštam o mukama koje će neki dobročinitelj prirediti mom krvniku kad
ga pronađu.
2.
ZOVEM SE CRNI
U Istanbul, grad gdje sam rođen i gdje sam odrastao, ušao sam
kao mjesečar poslije dvanaest godina. Kažu da zemlja privlači sebi one
koji će umrijeti, a mene je privukla smrt. Kada sam stigao u grad, mislio
sam da tu postoji samo smrt, a onda sam sreo i ljubav. No, tada, kad
stigoh u Istanbul, ljubav je bila daleka i zaboravljena kao i moje
uspomene na grad. U Istanbulu, prije dvanaest godina, zaljubio sam se u
sestru od tetke koja je još bila dijete. Samo četiri godine nakon što sam
napustio Istanbul, dok sam lutao persijskim stepama, snježnim planinama
i tužnim gradovima, noseći pisma i ubirući poreze, primijetio sam da
polagano zaboravljam lice djevojčice u koju sam bio zaljubljen. Uznemirio
sam se, pokušavao sam da se sjetim tog lica, ali shvatio sam da čovjek
zaboravlja lica onih koje dugo ne viđa, ma koliko ih volio. U šestoj godini
provedenoj na Istoku radeći kao pisar, putujući i služeći pašama, znao
sam da lice koje sam prizivao u mašti nije lice moje ljubavi koja je ostala u
Istanbulu. Znao sam da sam i to lice, koje sam oživljavao u šestoj godini,
kasnije u osmoj godini još više zaboravio, pa sam ga se opet sjećao
potpuno drugačijeg. Dvanaest godina poslije kad sam se, u svojoj trideset
5
šestoj godini, vratio u rodni grad, s tugom sam shvatio da sam odavno
zaboravio lice svoje voljene.
U tih dvanaest godina veliki broj mojih prijatelja, ro đaka i
poznanika iz mahale je poumirao. Otišao sam na groblje koje gleda na
Zlatni rog i pomolio se za majku i stričeve koji su umrli dok mene nije
bilo. Miris vlažne zemlje miješao se sa mojim uspomenama; pokraj
majčinog groba neko je razbio testiju i, gledajući te krhotine, iz nekog
razloga rasplakah se. Da li sam plakao za mrtvima ili zato što sam poslije
toliko godina i dalje bio na početku, ili zato što sam osjećao da se moj
život bliži kraju, ne znam. Počeo je da pada slab snijeg. Pošao sam
zagledan u pahuljice koje su stidljivo padale tamo-amo. Zalutao sam u
nedoumicama svog života, kad spazih kako me iz mračnog prikrajka
groblja posmatra crni pas. Suze su stale. Obrisao sam nos. Izlazeći s
groblja vidio sam kako mi crni pas prijateljski maše repom. U mahali sam
iznajmio kuću u kojoj je ranije stanovao neki moj rođak po ocu. Gazdaricu
sam podsjećao na njenog sina kojeg su u ratu ubili safavidski vojnici. Ona
će mi spremati i čistiti.
Izašao sam na ulicu i s uživanjem dugo šetao kao da nisam u
Istanbulu nego u nekom drugom arapskom gradu na kraju svijeta, pa me
interesuje kakav je to grad. Da li su se ulice suzile ili mi se samo činilo? Po
nekim sokacima zbijenim među kuće hodao sam tarući se o zidove i vrata
kako se ne bih sudarao s natovarenim konjima. Da li su se i bogataši
umnožili ili mi se učinilo? Vidio sam raskošnu kočiju poput tvrđave koju
vuku gordi konji, kakve nema ni u Arabiji ni u Persiji. Na Čemberlitašu
vidjeh kako se nametljivi prosjaci u dronjcima tiskaju jedni uz druge u
smradu kokošije pijace. Jedan od njih bio je slijep, gledao je snijeg kako
pada i smješkao se.
Kad bi mi neko rekao da je Istanbul prije bio siromašniji, manji, ali
sretniji, ne bih mu povjerovao, no moje srce mi je baš to govorilo. Jer,
kuća dragane koju sam ostavio i dalje je bila na istom mjestu, skrivena iza
stabala lipa i kestenova, ali kada sam se raspitao, neko drugi je stanovao
tamo. Majka moje voljene, moja tetka, umrla je, tetak i njegova kćer su
odselili i, kako rekoše ljudi na vratima koji nisu ni pomišljali na to kako
6
vam nemilosrdno slamaju srce i snove, snašle su ih nevolje. Ne želim sve

da vam prepričavam, želim da kažem da su sa grana stare lipe u vrtu visile
ledenice veličine mog malog prsta i da me je taj vrt, čijih se zelenih,
suncem okupanih dana sjećam, zbog tuge, snijega i zapuštenosti
podsjetio na smrt. Zapravo, dio onoga što se dogodilo mojim rođacima
saznao sam iz pisma koje mi je tetak poslao u Tabriz. U tom pismu
pozvao me je u Istanbul i napisao da za padišaha priređuje neku tajnu
knjigu i traži pomoć od mene. Čuo je kako sam neko vrijeme u Tabrizu
priređivao knjige za osmanlijske paše, valije i naručioce iz Istanbula. U
Tabrizu sam od naručilaca knjiga uzimao predujam, nalazio iluminatore i
kaligrafe, koji ogorčeni zbog ratova i osmanlijske vojske još nisu napustili
grad i otišli u Gazvin i druge persijske gradove, davao im da krasnopišu,
ukrašavaju, uvezuju i korice knjige, pa ih slao u Istanbul. Nikada se ne bih
upustio u taj posao da nije bilo tetka koji mi je u mladosti usadio ljubav
prema iluminacijama i lijepoj knjizi.
Berberin na kraju ulice koja vodi ka čaršiji, gdje je živio moj tetak,
bio je još u svojoj radnji među istim ogledalima, brijačima, ibricima i
sapunima. Pogledi su nam se sreli, ali ne znam da li me je prepoznao.
Obuze me radost kada sam ugledao kako posuda za pranje kose koja visi
na kraju lanca, klateći se naprijed-nazad, opisuje isti luk.
Neke mahale i ulice kojima sam prolazio u mladosti za tih
dvanaest godina izgorile su, nestale u pepelu i dimu, a umjesto njih ostala
su zgarišta gdje su psi presijecali put prolaznicima i pezumnici plašili
djecu, ili su podignuti bogataški konaci koji su zbunjivali nekoga ko je,
kao i ja, došao izdaleka. Na nekim prozorima postavljena su najskuplja
venecijanska stakla. Sa doksata na visokim zidovima primijetio sam da je
u Istanbulu podignuto mnogo bogataških dvospratnica za vrijeme moje
odsutnosti.
Kao i u mnogim drugim gradovima, ni u Istanbulu novac više nije
imao nikakvu vrijednost. Pekare, koje su, kada sam ja otišao na istok,
pravile ogroman hljeb od četiri stotine drahmi, za isti novac pravile su
upola manji čiji ukus uopšte nije podsjećao na djetinjstvo. Da je moja
pokojna majka vidjela da je za tuce jaja potrebno tri akče, predložila bi da
7
bježimo u neku drugu zemlju prije nego što nam razmažene kokoške
počnu srati na glavu, ali znao sam da se taj obezvrijeđeni novac proširio
na sve krajeve. Pričalo se da trgovački brodovi iz Holandije i Venecije
dovoze sanduke i sanduke tog bezvrijednog novca. Dok se nekada u
kovnici novca od sto grama srebra kovalo pet stotina akči, sada se, usljed
beskrajnih ratova sa Safavidima, počelo kovati osam stotina. Kad su
janjičari vidjeli da njihov novčić, kad padne u Zlatni rog, pliva u vodi kao
bijeli pasulj koji se prospe u more s keja gdje prodaju povrće, pobuniše se
i opkoliše šaraj našeg padišaha kao neprijateljsko utvrđenje.
Usred cijelog tog bezobrazluka, skupoće, zločina i otimačine
proslavi se jedan vaiz po imenu Nusret koji drži propovijedi u Bajazitovoj
džamiji, a koji je objavio da je sejjid - onaj koji vodi porijeklo od loze
proroka Muhameda. Sve nevolje koje u posljednjih deset godina zadesiše
Istanbul, požare u mahalama Bahčekapi i Kazandžiji, kugu koja, svaki put
kada se pojavi, odnese hiljade života, uzaludan rat protiv Safavida i toliko
izgubljenih života bez ikakve koristi, ustanke hrišćana na zapadu i
otimanje osmanlijskih utvrda, taj vaiz kojeg su još zvali Erzurumi
objašnjavao je skretanjem sa Muhamedovog puta, udaljavanjem od
zapovijedi Kurana Časnog, popustljivošću prema hrišćanima, slobodnom
prodajom vina i sviranjem po tekijama.
Prodavač turšije koji mi je o tome uzbuđeno pripovijedao reče da
krivotvoreni novac koji je preplavio čaršiju, novi dukati, lažni florini sa
likom lava i akče sa sve manje i manje srebra, vuku ljude kao što su
Čerkezi, Abhazi, Mingerci, Bosanci, Gruzijci i Jermeni u nemoral iz kojeg
nema povratka. Pokvareni i beskrupulozni ljudi okupljaju se po kafanama i
spletkare do zore. Siromasi za koje niko ne zna ni ko su ni odakle su,
ovisnici o opijumu i ostale kojekakve propalice okupljaju se u derviškim
tekijama i plešu do jutra uz muziku, misleći da su nedjela Alahov put,
ubadaju se mačevima, izvode bestidnosti, male dječake i jedni druge
opoganjuju.
Ne znam da li sam čuo prijatne zvuke laute pa ih krenuo slijediti ili
moja smušenost uspomenama i željama nije mogla da podnese
zajedljivog prodavca turšije, tek primijetio sam izlaz. Pouzdano znam da
8
ako volite neki grad i po njemu se mnogo krećete, poslije mnogo godina
njegove ulice poznaje ne samo vaša duša već i vaše tijelo, i u trenucima
tuge, kad snijeg tužno promiče, noge vas same odnesu na neko vama
drago mjesto. Tako sam i ja napustio Nalbantinsku čaršiju te s bočne
strane džamije Sulejmanije počeh da posmatram kako snijeg pada na
Zlatni rog. Po krovovima sa sjeverne strane i po dijelovima kupola u koje
puše sjeverac već se nahvatao snijeg. Siva kao Zlatni rog, spuštena jedra
lađe koja je uplovljavala u grad pozdravljala su me lepršanjem. Čempresi i
platani, slika krovova, melankolija predvečerja, potmuli glasovi iz donjih
mahala, uzvici trgovaca i graja djece koja su se igrala u dvorištu džamije
pomiješali su se u mojoj glavi stavljajući mi do znanja da od sada neću
moći živjeti nigdje osim u gradu svog života. U jednom trenutku pomislio
sam da će mi se pred očima pojaviti davno zaboravljeno lice moje drage.
Spustio sam se u grad i našao se u gužvi. Poslije večernjeg ezana
najeo sam se džigerice u jednoj aščinici. Pažljivo sam slušao priču
vlasnika prazne radnje koji mi je nudio hranu kao da je nudi mački,
prateći svaki moj zalogaj. Već se potpuno smračilo i ja sam, nadahnut
njegovom pričom, prema uputstvima skrenuo u jedan od uskih, mračnih
sokaka negdje iza pijace robova i pronašao kafanu.
Unutra je bilo vruće zbog velike gužve. Pripovjedač, kao oni koje
sam viđao u Tabrizu i drugim persijskim gradovima, koje tamo zovu
perdedar, a ovdje medah, smješten na visoko mjesto pokraj peći, objesio
je na brzinu majstorski urađen jedan jedini crtež psa na zid i, pokazujući
svaki čas na njega, pripovijedao je kao da pas priča njegovu priču.
3.
JA, PAS
Kao što vidite moji kutnjaci su toliko šiljati i oštri da mi jedva

stanu u usta. Znam da zbog toga izgledam strašno, ali mi se baš to
dopada. Jednom je jedan kasapin, gledajući veličinu mojih zuba rekao:
''Uf, ovo nije pas nego divlja svinja!"
9
Tako sam ga ujeo za nogu da sam pod zubima osjetio tvrdoću

butne kosti tamo gdje se završavalo meso. Za jednog psa ništa ne može
biti veći užitak, nego kada ljutit i gnjevan zarije zube u meso omraženog
neprijatelja. Kad mi se ukaže takva prilika, smrači mi se pred očima od
slasti dok moja žrtva glupavo prolazi ispred mene, zubi mi bolno utrnu i
sam od sebe počnem strašno režati.
Ja sam pas, a pošto vi niste razborita stvorenja kao ja, pitate se da
li jedan pas uopšte može govoriti. A opet vjerujete u priču u kojoj mrtvaci
govore, a junaci upotrebljavaju riječi koje ne razumiju. Psi govore, ali
onome koji umije da ih sluša.
Nekada, prije mnogo godina, u jednu od najvećih džamija, hajde,
recimo, da je to bila džamija na Bajazitu, došao je neki nevaspitan vaiz iz
provincije. Možda i ne bi trebalo reći njegovo ime, recimo da se zvao
Husret hodža, ali svakako taj čovjek bijaše tupoglavi vaiz. Koliko god da je
bio praznoglav, toliko mu se, mašala, jezik razvezao. Svakog petka na
džematu bacao bi okupljene toliko u zanos da bi mnogima suza
ponestalo, gubili bi svijest ili bi im pozlilo. Molim vas da se krivo ne
shvati: on nije plakao kao drugi rječiti vaizi, već suprotno, dok bi svi
plakali, on ne bi ni trepnuo, vikao bi još žustrije kao da kudi džemat.
Vjerovatno zato što su voljeli kada ih kudi, svi carski gardisti, mlade sluge
na padišahovom dvoru, halvadžije, bostandžije, silna raja, pa i mnogi vaizi
poput njega su mu se pokorili. Eh, on ne bijaše pas već običan čovjek,
pogan u duši, i pred zadivljenom gomilom pade u zanos, ali vidje da ima
neke slasti u tome što plaši džemat do suza, te da u tom poslu ima hljeba,
pa, prevršujući svaku mjeru, reče:
''Jedini razlog skupoće, kuge i požara jeste taj što smo zaboravili
islam kakav bijaše u vrijeme hazreti pejgambera, te vjerujemo i
priklanjamo se drugim knjigama i lažima misleći da je to muslimanska
vjera. Da li je hazreti Muhamed tražio da se uči mevlud? Da li se mrtvom
davalo četrdeset dana, da li se služila halva i rahat lokum? Da li se u doba
hazreti Muhameda Kuran Časni učio kao pjesma? Da li se iko penjao na
minaret i učio ezan oholo i gordo, misleći kako mu je lijep glas, a arapski
kao u Arapina, pjevajući koketno kao da je žena? Idu na groblja da kukaju
10
očekujući pomoć od pokojnika, u turbe idu da se klanjaju kamenju,

zavijaju se u platno i zavjetuju. Bijaše li u Muhamedovo doba derviša koji
su dijelili takve savjete? Duhovni voda tarikatskih sljedbenika, Ibn Arabi,
postade grešnik kada se zakleo da je faraon umro kao vjernik. Ti derviši,
mevlevije, halvetije, kalenderije uče Kuran Časni uz pjesmu i igru s
dječacima kao da se zajedno, i djeca i mladići, mole, svi su oni nevjernici.
Tekije im treba razoriti, temelje sedam aršina u dubinu raskopati,
izvađenu zemlju u more bacati da jedino tamo mogu klanjati namaz."
Ražestivši se još više, vikao je Husret hodža iz sveg glasa:
''Hej, vjernici, haram je piti kafu! Naš Prorok nije pio kafu jer je
znao da ona umrtvljuje duh, uništava želudac, stvara kilu i neplodnost, jer
je shvatio da je kafa šejtanski posao. A sada su kafane mjesta gdje
meraklije i bogataši uživaju sjedeći i izvodeći svakakve nepodopštine,
zato kafane treba pozatvarati i prije nego tekije. Ma ima li fukara para da
kafeniše?! Odu u kafanu i pijući kafu toliko se izgube da slušaju što im
govori obična džukela, misleći da je istina, a upravo pas je taj koji ruži
mene i našu vjeru!", govorio je Husret hodža. Ako dozvolite, odgovorio
bih na posljednje riječi efendi vaiza Husret-hodže. Vama je poznato da
hadžije, hodže, vaizi i imami nas pse nikako ne vole. Ako mene pitate, to
ima veze sa pričom kad je hazreti Muhamed, da ne bi probudio mačku
koja je na njemu zaspala, odsjekao dio svoje haljine. Samim tim što se
priča odnosi na mačke, a nas nigdje nije spomenuo, i zbog našeg rata s
tim stvorenjima, za koja čak i najgluplji čovjek zna da su nezahvalna,
govori se kako je božji poslanik imao nešto protiv pasa. Posljedica svega
toga jeste ta što ne smijemo ni prići džamiji jer smo nečisti, da ne
pokvarimo abdest, i udaranje motkama i metlama koje već vijekovima
trpimo od poslužitelja u džamijama. Podsjetiću vas na jednu od najljepših
sura iz Kurana Časnog, suru o Kehfu. Ne zato što među nama u ovoj
lijepoj kafani ima nevjernika koji ne čitaju Kuran Časni, već da vam
osvježim pamćenje.
Pripovijeda se o sedmorici mladića kojima je dodijao život među
nevjernicima. Sklonili su se u jednu pećinu i zaspali. Alah im je zapečatio
uši i uspavao ih na tačno tri stotine i devet godina. Kad su se probudili,
11
jedan od mladića shvati da je u međuvremenu prošlo toliko godina jer je

uza se imao novčić za koji je, kada je otišao među ljude, utvrdio da više
ne vrijedi i tu se svi silno zbuniše. Iako nije moje da govorim o
osamnaestom ajetu te sure, gdje se spominje odnos čovjeka i Boga, o
njegovim čudesima, o prolaznosti vremena i prijatnosti dubokog sna,
podsjetiću vas da se tu opisuje jedan pas koji je spavao na ulazu u pećinu
gdje su bili mladići. Naravno, svako može biti ponosan na to što mu se
ime spominje u Kuranu. Ja kao pas, hvalim se tom surom i nadam se da će
se oni koji svoje prijatelje nazivaju pasjim sinovima opametiti, inšalah!
Šta je, konačno, izvor ovog neprijateljstva prema psima? Zašto
kažete da je pas nečist; zašto ako vam pas uđe u kuću, prema šartu,
morate sve tri puta temeljito očistiti? Zašto gubi abdest onaj ko nas
dotakne, a ako vam dlaka psa dodirne kaftan, morate ga oprati sedam
puta kao neka blesava, razdražljiva žena? Jedino su kalajdžije mogle
izmisliti laž da treba baciti ili ponovo kalajisati posudu koju je pas liznuo.
Ili možda i mačka.
Kada su ljudi digli ruke od sela, polja, nomadskog života i naselili
se u gradove, ovčarski psi ostali su na selu i tada smo mi Psi postali
nečisti. Prije islama jedan od dvanaest mjeseci bio je mjesec psa. A sada je
pas postao vjesnik nesreće. Ne želim da dosađujem vama, prijateljima,
koji večeras želite čuti poučnu priču, samo se ljutim što efendi vaiz priča
svašta protiv naših kafana.
Šta biste rekli ako kažem da se ne zna ko je otac tom Erzurumliji
Husretu? A mene su stalno pitali kakav si ti to pas, tvoj je tvorac nekakav
medah koji je objesio crtež u kafani i priča priče, a ti, kako bi ga zaštitio,
olajavaš vaiz-efendiju, sikter! Bože sačuvaj, ja ne olajavam! Ja baš volim
naše kafane. Znate li da ne tugujem što sam nacrtan na jeftinom papiru,
niti zato što sam pas, žao mi je što ne mogu sjesti zajedno sa vama da
popijem kafu ko čovjek. Svi mi umiremo za svojom kafom i svojim
kafanama... Ali, šta je to... Gle, moj majstor mi daje da pijem kafu iz
džezve. Nemojte razmišljati o tome da li slika pije kafu, već gledajte kako
pas halapljivo pije kafu.
12
Oh, baš mi je prijala, ugrijala me, izoštrila mi vid, razbistrila um i

još mi nešto pade na pamet! Mletački dužd, osim silne kineske svile i
kineske grnčarije s plavim cvjetićima, Nurhajat, kćerki našeg padišaha,
poklonio je još nešto. Ne znate šta? Jedno evropsko kuče krzna mekanijeg
od svile i samurovine. Pas je bio toliko prefinjen da je imao i odijelce od
prave crvene svile. Jedan moj prijatelj poigrao se s njom i tvrdi da pas nije
mogao ni one stvari da radi bez odijela. Priča se da u toj evropskoj državi
svi psi nose odijela i da je jedna dama kada je ugledala golog psa, ili
njegov organ, ne znam tačno, vrisnula: ''Pa ta životinja je gola!" i
onesvijestila se.
U toj zemlji pas ima i svog gospodara. Oni stave lanac oko vrata
sirotim psima i šetaju ih po ulici, tegleći i vukući ih kao robove. Zatim ih
odvuku u kuću, čak ih i u krevet tjeraju. Psi se ne smiju njuškati i
pomaziti, niti ići u paru. Ako se jadni, vezani lancima sretnu na ulici,
žalosno pogledaju jedan drugoga - jedino im je to dozvoljeno. A mi ovdje
ne idemo istanbulskim ulicama pojedinačno već lutamo slobodno u
čoporima, ne priznajući nikakve gospodare, kad zatreba, napadamo
prolaznike na putevima, uživamo šćućureni na toplim mjestima, spavamo
mirno u hladovini, vršimo nuždu gdje poželimo, ujedamo koga hoćemo -
e to kauri ne bi mogli shvatiti. Nije da se nisam pitao da li je to razlog
protivljenja Erzurumlijinih poštovatelja da se na istanbulskim ulicama, uz
molitve, psima baca meso kao milostinja i da se za njih podignu vakufi.
Ako namjeravaju da pokazuju neprijateljstvo prema psima kao prema
bezbožnicima, podsjetiću vas da je neprijateljstvo prema psima zapravo
bezvjerje. Kada budu pogubljeni, naši prijatelji dželati pozvaće nas da
malo jedemo, da ih raskomadamo, kao što to ponekad čine za nauk.
Na kraju ću reći i ovo: moj prethodni gospodar bio je mnogo
pravedan čovjek. Kad bismo noću odlazili u pljačku, podijelili bismo
posao: ako ja počnem lajati, on bi odmah žrtvi prerezao grkljan pa se
zapomaganje ne bi čulo. A zauzvrat bi ih isjekao, skuvao i davao meni da
jedem. Ja ne volim sirovo meso. Valjda će i dželat tog vaiza iz Erzuruma
misliti o tome, inšalah, pa neću pokvariti stomak jedući živo meso tog
ništavila.
13
4.
NAZVAĆE ME UBICOM
Da mi je samo neko, prije nego što ću ubiti tu budalu, rekao da

mogu bilo koga ubiti, ne bih mu vjerovao. Zbog toga se ono što sam
uradio lagano udaljava od mene kao neka strana galija koja se gubi na
horizontu. A ponekad osjećam kao da nikakav zločin nisam učinio. Prošlo
je četiri dana otkako sam nehotično ubio sirotog Prefinjenog, koji mi je
bio kao brat, pa sam se već nekako navikao na to.
Silno sam želio da riješim problem koji se pojavio, a da ne ubijem
čovjeka, ali sam shvatio da drugog načina nema. Završio sam stvar i
preuzeo na sebe cjelokupnu odgovornost. Nisam mogao da dozvolim da
svi iluminatori budu u opasnosti zbog izmišljotina jednog praznoglavca.
No, teško se mirim s tim da sam ubica. Ne drži me mjesto, izađem
na ulicu, nemam mira ni tamo, idem u drugu ulicu, pa u sljedeću i, kada
gledam lica drugih ljudi, vidim da mnogi za sebe misle da su nevini zato
što još nisu dobili priliku da počine neki zločin. Teško je povjerovati da su
drugi moralniji i bolji od mene samo zbog nevažne igre sreće i sudbine.
Lica im djeluju tupavije jer još nisu počinili nikakav zločin, pa, kao i svi
glupači, samo izgledaju dobronamjerno. Bilo mi je dovoljno četiri dana
nakon što sam ubio onog bijednika da lutam po istanbulskim sokacima i
shvatim da je pritajeni ubica svako u čijim sam očima vidio bljesak
oštroumlja, a na licu sjenu koju baca odsjaj njegove duše. Samo su glupi
ljudi nevini. Recimo večeras, dok sam se u kafani iza pijace robljem grijao
toplom kafom, gledao crtež psa u pozadini i opušteno sa ostalima smijao
se onome što je taj pas pričao, obuzeo me je osjećaj da je čovjek koji je
sjedio pored mene ubica kao i ja. Isto se mogao smijati medahu, ali valjda
zbog toga što mu je ruka bila bratski uz moju, ili zbog nemira njegovih
prstiju koji su držali fildžan, ne znam zbog čega, sinulo mi je da je i on od
moje fele, okrenuo sam se i pogledao ga pravo u oči. Prepao se, a lice mu
se izobličilo. Kad su se ljudi u kafani počeli razilaziti, jedan poznanik,
uhvativši ga za ruku, reče:
14
''Na kraju će i ovdje udariti poštovaoci Nusret hodže." Dajući mu

znak očima, ušutka ga. Njihov strah obuzeo je i mene. Niko nikome ne
vjeruje, svako u svakom trenutku očekuje nekakvu podlost od onoga kraj
sebe.
Zahladilo je još više, a na uglovima ulica pored zidova snijeg se
prilično nahvatao. U mrklom mraku moje tijelo pronalazi put po sjećanju.
Ponegdje iz kuća čiji su ćepenci zatvoreni, a prozori potpuno zamračeni
crnim kapcima, pojavi se blijeda slabašna svjetlost svjetiljke koja unutra
još gori i pomalo se prospe po snijegu; uglavnom ne vidim nikakvu
svjetlost, baš ništa, pa pronalazim svoj put osluškujući udarce motki
noćnih stražara po kamenju, zavijanje čopora razjarenih pasa, uzdisaje
koji dopiru iz kuća. S vremena na vrijeme, oko ponoći, neka čudesna
svjetlost koja, kao da se probija iz same utrobe snijega, obasja uske i
zastrašujuće ulice, i tada mi se čini kako u mraku vidim aveti koje Istanbul
vijekovima čine zlokobnim. A ponekad se iz kuća začuju glasovi
nesretnika: ili kašlju, ili šmrču, ili vrište plačući u snu, ili se muževi i žene
biju pred uplakanom djecom.
U tu kafanu odlazio sam nekoliko večeri ne bi li me slušanje
medahove priče oraspoložilo i vratilo u onaj sretan život prije nego što
sam postao ubica. Većina mojih prijatelja iluminatora s kojima sam proveo
cijeli vijek svake večeri odlazi tamo. Otkako sam ubio tu budalu s kojom
sam od djetinjstva oslikavao knjige, ne želim više da ih vidim. U životima
moje braće koji, kada se sastanu, ne mogu a da ne ogovaraju, u
sramotnoj zabavnoj atmosferi, postoji mnogo toga što me tjera na stid.
Da ne pomisle da sam uobražen, i ja sam uradio nekoliko crteža za
medaha, ali sumnjam da će to obuzdati njihovu zavist.
Ipak, imaju pravo što su zavidni. U miješanju boja, povlačenju
ivica, uređivanju stranica, izboru tema, crtanju lica, razmještanju ljudskih
figura u scenama lova i bitaka, crtanju životinja, vladara, brodova, konja,
ratnika i ljubavnika, u oslikavanju poezije na slici, pa čak i u pozlaćivanju,
ja sam najbolji majstor. Ovo vam ne govorim zato da bih se hvalio, nego
da biste me razumjeli. Ljubomora u životu majstora iluminacije vremenom
postaje neizostavna poput boje.
15
U svojim lutanjima, koja zbog nemira postaju sve duža, katkad se

nađem oči u oči sa nekim prečistim, bezgrešnim bratom po vjeri i
iznenada mi se pojavi čudna misao: ako sada pomislim na to da sam
ubica, ovaj preda mnom će to odmah pročitati na mom licu.
Zato se odmah natjeram da mislim na nešto drugo kao što sam u
mladosti, stideći se, prisiljavao sebe da ne mislim na žene dok klanjam
namaz. Ali, za razliku od tih mladalačkih kriza, kada nikako nisam mogao
izbiti iz glave pomisao na vođenje ljubavi, sada uspijevam da zaboravim
zločin koji sam počinio.
Razumijete, svakako, da sve ovo govorim jer je povezano sa
mojom trenutnom situacijom. Ako nešto i pomislim u vezi sa njom,
shvatićete. To će me spasiti da ne budem ubica bez imena i lica, koji luta
poput aveti među vama i pomaže mi da i ja budem jedan običan, uhvaćeni
zločinac kome će odrubiti glavu. Dozvolite mi da ne mislim o svemu, da
nešto sakrijem za sebe, pa neka osjetljive osobe kao vi između mojih
riječi i boja pokušaju da otkriju ko sam, kao da po tragu traže lopova. A to
nas dovodi do pitanja stila: da li iluminator ima svoj lični stil, svoju boju,
glas?
Pogledajmo jednu sliku Behzada, majstora nad majstorima, oca
iluminacije. To čudesno djelo koje, s obzirom na to da prikazuje ubistvo,
odgovara mom stanju, našao sam sasvim slučajno listajući stranice jedne
savršene, devedeset godina stare knjige o Husrevu i Širin, nastale u
Heratu, u biblioteci jednog persijskog princa ubijenog u nemilosrdnoj
borbi za prijestolje. Znate kraj pripovijesti o njima; neću prepričati
Firdusijevu, nego Nizamijevu verziju. Nakon mnogih pustolovina i nevolja
vjenčalo se dvoje ljubavnika, ali Husrevov sin, kojeg ima s prethodnom
ženom, mladi Širuje, poput šejtana je i ne ostavlja ih na miru. Taj princ je
bacio oko na očevo prijestolje i na njegovu mladu ženu Širin. I Širuje, za
kojeg Nizami veli da mu ''iz usta zaudara kao u lava", smisli način kako će
zarobiti oca i sjesti na njegovo mjesto. Jedne noći ušao je u sobu u kojoj
su spavali njegov otac i Širin, pipajući u mraku, pronašao ih je i zabio
jatagan u očeve grudi. Otac je krvario do zore i umro u postelji pored
lijepe Širin, koja je spokojno spavala.
16
Slika velikog majstora Behzada, kao i sama priča, predstavila je

istinski strah koji je u meni već godinama: užasan osjećaj kada se čovjek
probudi usred noći i shvati da u sobi u kojoj se ne vidi prst pred okom
ima još neko! Zamislite da u jednoj ruci drži bodež, a drugom vas hvata
za vrat! Skladno ukrašeni zidovi sobe, ukrasi na prozorima i ramovima,
uvijene i okrugle šare na ćilimu crvenom kao bezglasni krik iz vašeg
stisnutog grla, fino izvezeni žuti i plavičasti cvjetovi na predivnom jorganu
koji gazi nemilosrdna noga vašeg ubice u trenutku kad vas ubija, svaki
detalj služi istom cilju: s jedne strane ističe ljepotu slike koju posmatrate,
a s druge strane podsjeća vas na to kako je lijepa ta soba u kojoj
napuštate svijet. Pravi smisao koji se razotkriva posmatranjem slike jeste
u tome da su ljepota slike i svijeta potpuno ravnodušne prema vašoj smrti
i vi ste potpuno sami, pa makar uz vas bila i vaša žena. ''Behzadova",
rekao je stari majstor koji je gledao knjigu u mojim drhtavim rukama prije
dvadeset godina. Lice mu je bilo obasjano, ne svjetlošću svijeće pored
nas, nego zadivljenošću. ''Toliko je Behzadova da potpis nije potreban."
Behzad je to znao i nije stavio potpis ni u neki skriveni kutak svoje
slike. Prema mišljenju starog majstora, u Behzadovom stavu osjećao se
stid i snebivanje. Jer, istinska umjetnost i vještina jeste u tome da se
naslika nedostižno čudo, a da se u tom čudu ne ostavi nikakav trag koji će
otkriti umjetnikov identitet.
Svoju jadnu žrtvu ubio sam na tako običan i grub način, jedino
kako sam mogao obuzet smrtnim strahom i očajem. I kad god bih se noću
vraćao na to mjesto, da provjerim da li je ostao nekakav trag mog zločina
koji bi me odao, sve više me je mučilo pitanje stila. Ono što
podrazumijevaju pod stilom u stvari je greška koja nam omogućava da
ostavimo sopstveni trag.
Pronašao bih to mjesto i bez bjeline snijega što pada: to mjesto je
zgarište gdje sam ubio čovjeka koji mi je bio prijatelj dvadeset i pet
godina. Padajući, snijeg je sakrio sve tragove koji bi mogli djelovati kao
moj potpis. To je dokaz da i Alah o stilu i potpisu misli kao i ja i Behzad.
Alah ne bi pokazao takvu ljubav prema iluminatorima da smo četiri noći
17
prije, ukrašavajući onu knjigu, nehotice učinili neoprostiv grijeh, kao što
je ona budala tvrdila.
Kada smo efendi Prefinjeni i ja te noći došli na ovo zgarište, snijeg
još nije padao. Kao jeka, izdaleka se čulo zavijanje pasa.
''Zašto smo došli ovamo?", upitao je jadnik. ''Šta mi ovdje želiš
pokazati u ovo doba?" ''Tamo naprijed je jedna jama, a dvanaest koraka
iza nje nalazi se zakopani novac koji godinama štedim", rekoh. ''Ako
nikome ovo ne kažeš, efendi Tetak i ja ćemo te nagraditi." ''Dakle,
priznaješ da si znao šta radiš od samog početka?", pitao je uzbuđeno.
''Priznajem", slagao sam jer drugo nisam mogao.
''Znaš li da je slika koju pravite veliki grijeh?", pitao je naivno. ''To
je bogohuljenje i bezbožništvo koje se niko ne bi usudio da uradi.
Gorićete na dnu džehenema. Vašim patnjama neće biti kraja. I mene ste
uvalili u to!"
Dok sam slušao njegove riječi, s užasom sam shvatio da bi mu
mnogi mogli povjerovati. Zašto? Zato što su te riječi imale takvu snagu i
privlačnost da čovjek, ne želeći, postaje zainteresovan i vjeruje da će na
sunce izaći istina i o drugim nikogovićima. Ionako je kružilo mnogo priča
o efendi Tetku jer je držao u tajnosti knjigu koju je dao izraditi i za koju je
davao velik novac.
Pored toga, glavni majstor Osman zgražao se zbog svega toga.
Čak sam pomišljao da je moj brat u pozlaćivanju iskoristio te klevete i
dodavao ih svojoj priči. Koliko je bio iskren? Naveo sam ga da ponovi
tvrdnje koje su nas posvađale. Govorio je otvoreno. Kao da me nagovara
da prikrijemo neku grešku da bismo se zaštitili od batina majstora
Osmana, što smo radili u doba šegrtovanja. Tada mi je njegova iskrenost
bila uvjerljivija. Širio bi oči, ali one se tada još nisu smanjile od izrađivanja
pozlata. No, nisam sebi dozvoljavao naklonost prema njemu jer je bio
spreman da sve izbrblja drugima.
''Slušaj", rekoh s lažnom zrelošću, ''Mi radimo iluminacije,
ukrašavamo margine, izvlačimo linije okvira, ukrašavamo stranice sjajnim
pozlatama, izrađujemo najljepše ilustracije, oživljavamo kutije i ormare. I
to već godinama. To nam je posao. Ljudi naručuju slike, traže da u okvir
18
nacrtamo lađu, gazelu, sultana, pa onakve ptice, ovakve ljude, tu scenu iz

priče, pa da bude ovako i onako - i mi to sve nacrtamo. Vidi, ovog puta
efendi Tetak je tražio da nacrtam konja kako ja želim. Za tri dana nacrtao
sam stotine konja poput starih, velikih majstora kako bih shvatio kakva je
slika za moju dušu." Pokazao sam mu niz nacrtanih konja na grubom
samarkandskom papiru. Zainteresovano je približio papir očima i na
blijedoj mjesečini posmatrao konje naslikane crnim tušem. ''Stari majstori
iz Širaza i Herata", rekoh, ''govorili su da iluminator pedeset godina treba
neprestano da crta konja kako bi dobio vjernu sliku, onakvu kakvu Alah
želi i vidi. Najbolji crtež konja biće nacrtan u mraku, tvrdili su. Jer u tih
pedeset godina nakon neprekidnog rada pravi umjetnik će oslijepiti, a
njegova ruka će po sjećanju nacrtati konja."
Njegov nevini pogled, kojeg se sjećam iz djetinjstva, zadubio se u
crteže konja. ''Od nas naručuju, a mi pokušavamo da nacrtamo
najtajanstvenijeg, najnedostižnijeg konja kako su ga crtali stari majstori.
Samo toliko. Nepravedno je ako nas kasnije smatraju odgovornim za ono
što su sami naručili."
''Ne znam da li je to ispravno", rekao je. ''I mi imamo odgovornost i
volju. Ja se ne bojim nikoga do Alaha. On nam je dao razum da
razlikujemo dobro i zlo." Odgovor je bio na mjestu.
''Alah sve vidi, sve zna...", rekoh na arapskom. ''Shvatiće i to da
smo ti i ja uradili ovaj posao u neznanju. Kome ćeš prijaviti efendi Tetka?
Zar ne vjeruješ da iza ovog posla stoji želja našeg padišaha?" Šutio je.
Pitao sam se da li je zaista imao pileći mozak ili je trabunjao jer se
istinski bojao Alaha. Stali smo kraj jame. Na trenutak spazih njegove oči u
tami i shvatih da ga je strah. Bilo mi ga je žao. Ali, nisam imao kud.
Pomolio sam se Alahu da mi da još jedan dokaz da čovjek pored mene
nije samo glupa kukavica nego i bestidnik.
''Izbroj dvanaest koraka odavde i kopaj", rekoh. ''Šta ćete poslije
učiniti?"
''Reći ću efendi Tetku, spaliće crteže. Šta bismo drugo mogli? Ako
se iz Nusret-hodžina džemata pročuje da je o ovome bilo riječi, nećemo
ostati živi, a ni od radionice neće biti ništa. Znaš li nekoga od njih? Uzmi
19
ovaj novac da budemo sigurni da nas nećeš odati njima." ''U čemu je
novac?"
''U jednom starom ćupu za turšiju ima sedamdeset pet
venecijanskih zlatnika." Za mletačke dukate nije čudno, ali odakle mi ćup
za turšiju pade na pamet? Tolika glupost bila je uvjerljiva. Još jednom sam
se uvjerio da je Alah na mojoj strani - moj prijatelj iz doba šegrtovanja iz
godine u godinu postajao je sve pohlepniji i sada oduševljeno poče da
broji korake u pravcu u kojem sam mu pokazao.
Mislio sam na dvije stvari. Nije bilo nikakvog blaga! Ako mu ne
platim, uništiće nas, podla budala! U trenutku sam poželio da ga zagrlim i
poljubim kao nekad u doba šegrtovanja, ali vremenom smo se toliko
udaljili... Mislio sam i kako će kopati. Noktima? Sve te moje misli trajale su
kao treptaj.
U panici, zgrabio sam veliki kamen koji je stajao pored jame.
Stigoh ga na sedmom, osmom koraku i iz sve snage udarih ga u Potiljak.
Kamen ga je tako brzo i žestoko udario u glavu da sam se trgnuo kao da
je u pitanju moja - osjetio sam bol.
Umjesto da brinem zbog onoga što sam učinio, želio sam samo da
što prije završim započeti posao. Jer počeo se tako trzati na zemlji da se
čovjek, htio ne htio, uspaniči. Tek mnogo kasnije, kada sam ga gurnuo u
jamu, pomislio sam da u svemu tome što sam učinio ima nešto grubo što
nikako ne pristaje prefinjenosti jednog iluminatora.
5.
JA SAM VAŠ TETAK
Ja sam efendi Tetak od Crnog, ali me i ostali zovu Tetak. Nekada je

njegova majka tražila da me on tako oslovljava, a kasnije su svi, kao i on,
počeli da koriste to ime. Crni je počeo posjećivati našu kuću prije trideset
godina kada smo preselili u onaj mračan i vlažan sokak u sjenci
kestenovih i lipovih stabala, iza Aksaraja. To je bila naša kuća prije ove.
Kada bih s Mahmut-pašom odlazio u vojne pohode, s jeseni, po povratku
u Istanbul, zatekao bih često Crnog i njegovu majku koji su kod nas
20
pronalazili utočište. Njegova pokojna majka bila je sestra moje pokojne

žene. Ponekad bih, kad sam se vraćao kući u zimskim večerima, zatekao
njih dvije kako se zagrljene i uplakane jadaju jedna drugoj. Njegov otac,
učitelj, koji je služio po malim, zabačenim medresama, bio je prijek i
mrzovoljan čovjek, a mnogo je i pio. Crni, koji je u to vrijeme imao šest
godina, plakao je kad mu majka plače, a šutio kad ona šuti, dok je mene
gledao sa strahom.
Drago mi je što ga sad vidim pred sobom kao odlučnog, zrelog i
prijatnog nećaka. Poštovanje koje mi je ukazivao, pažnja s kojom mi je
ljubio ruku, način na koji mi je poklonio mongolsku mastionicu, rekavši
da je to samo za crvenu boju, kako je sjedio ispred mene brižljivo
skupljenih koljena, sve to me podsjeća da je stasao u čovjeka kakav je
želio da bude, ali i da sam ja starac kakav sam želio biti.
Liči na oca kojeg sam vidio jednom ili dvaput: visok, vitak, pomalo
nervoznih pokreta ruku i prstiju, ali mu to lijepo pristaje. Sve je bilo
umjesno; i način na koji je držao ruke na koljenima kako me je pažljivo
gledao, dok sam govorio nešto važno, pravo u oči, kao da kaže:
''Razumijem i slušam s poštovanjem", njegovo tajanstveno klimanje
glavom usklađeno sa ritmom mojih riječi. Sada u ovim godinama znam da
istinsko poštovanje ne dolazi od srca već od malih pravila i pokornosti.
Zbližila nas je njegova ljubav prema knjigama, još onih godina kada ga je
njegova majka često pod raznim izgovorima dovodila u kuću, jer je u njoj
vidjela budućnost za svoga sina, pa je, kako su to ukućani nazivali,
šegrtovao kod mene. Objašnjavao sam mu novi stil iluminatora u Širazu
koji su iscrtavali liniju obzora pri vrhu slike. Pričao sam mu kako veliki
majstor Behzad nije prikazivao Medžnuna, ludog od ljubavi za Lejlom,
samog u pustinji skrhanog od bola, kao i svi drugi, nego među mnoštvom
žena koje se trude da razgore vatru duvajući u nju, ali time je uspio
istaknuti njegovu usamljenost. Kazivao sam mu kako većina iluminatora
koji su oslikali trenutak kada je Husrev posmatrao Širin koja se u ponoć
kupa u jezeru kao od majke rođena nisu pročitali Nizamijev ep, pa su
konje i odjeću bojili kako im je padalo na pamet, i učio ga da, ako je neki
iluminator nezainteresovan za tekst do te mjere da ga i ne pročita
21
pažljivo, onda je novac jedini razlog zbog kojeg je uzeo pero u ruke. Sada
sa zadovoljstvom vidim da je Crni naučio još nešto: ako ne želiš da se
razočaraš u iluminaciju i umjetnost, nipošto ih nemoj smatrati svojom
profesijom. Koliko god sposobnosti i dara imao, novac i moć potraži
drugdje da se, kada ne dobiješ odgovarajuću nadoknadu, ne bi razočarao
u umjetnost.
Pričao je da majstori iluminacije i kaligrafije iz Tabriza, koje je
poznavao, jer je za paše i bogataše iz Istanbula naručivao izradu knjiga,
žive u siromaštvu i beznađu. Mnogi ilustratori u Tabrizu, ali i u Mašadu i
Alepu, ostavili su ukrašavanje knjiga zbog besparice i nezainteresovanosti
i počeli da izrađuju neobične crteže čak i besramne scene na samo
jednom listu kojima su razonodili franačke putnike. Čuo je da je knjiga
koju je šah Abas poklonio našem padišahu povodom sklapanja mira
uveliko raspadnuta i da su njene stranice počeli koristiti za neku drugu
knjigu.
Kažu da je indijski padišah Akbar počeo rasipati golem novac za
novu veliku knjigu pa su najbolji iluminatori Tabriza i Gazvina ostavili svoj
posao i pohrlili u njegovu palatu. Dok mi sve to kazuje, simpatično ubaci i
neke druge priče: na primjer, smiješnu priču o jednom lažnom mehdiju, ili
priču o panici koja je zavladala među Uzbecima kada su im Safavidi, radi
mira, dali svog glupog princa za taoca koji je za tri dana umro u groznici.
Međutim, po sjeni u njegovim očima znam da je i dalje otvoren problem
kojeg se obojica bojimo i o kojem je teško progovoriti.
Crni se, naravno, zaljubio u moju prekrasnu jedinicu Šekuru, kao i
svi mladi muškarci koji su nas posjećivali, slušali ono što se o nama
govorilo ili znali da ona postoji. Tada mi to nije ličilo na opasnost,
problem kojim bi se valjalo pozabaviti, možda zbog toga što su u to
vrijeme svi bili zaljubljeni u moju kći, ljepoticu, iako je mnogi nisu nikada
vidjeli. Ipak, njegova ljubav bila je zanos mladića koji je redovno dolazio u
našu kuću, dobijao ljubav i poštovanje i u tome nalazio priliku da vidi
Šekuru. Nije uspio sakriti ljubav, kao što sam se nadao, i napravio je
grešku otkrivajući mojoj kćeri snažnu vatru ljubavi u kojoj je izgarao.
Nakon toga morao je prestati da dolazi.
22
Mislim da je i Crni znao da se moja kći u najboljim godinama, tri

godine nakon što je on napustio Istanbul, udala za jednog spahiju koji je,
pošto su dobili dvoje djece, otišao u rat i nikada se nije vratio, iako je
prošlo već četiri godine kako nema nikakvog glasa o njemu. Osjećam da je
sve saznao, ne zbog govorkanja i vijesti koje se brzo šire Istanbulom, već
dok me je gledao u oči u trenucima kada je među nama vladala tišina.
Shvatam da i sada, bacajući pogled na otvorenu Knjigu duše na stalku,
osluškuje glasove djece koja trčkaraju po kući jer zna da je prošlo već
dvije godine otkako se moja kći sa dva sina vratila u moj dom. U početku
uopšte nismo razgovarali o novoj kući koju sam napravio dok je bio
odsutan. Vjerovatno je Crni, kao i svaki mladić koji je sebi odredio da
stekne bogatstvo i čast, smatrao da je veoma nepristojno razgovarati o
tome. Ipak, rekao sam mu, čim je ušao u kuću, još na stepeništu, kako
drugi sprat ima manje vlage i da preseljenje prija mojoj kostobolji.
Osjećao sam čudan stid dok sam pričao o drugom spratu, ali želio bih da
znate i ovo: uskoro će i oni koji imaju manje bogatstvo od mene, čak i
obične spahije koje imaju mali timar, imati velike dvospratne kuće.
Bili smo u prostoriji koju sam zimi koristio kao radionicu. Slutio
sam da osjeća Šekurino prisustvo u drugoj sobi. Odmah sam prešao na
glavnu temu pisma kojim sam ga pozvao da dođe u Istanbul.
''Isto kao što ti u Tabrizu radiš sa kaligrafima i iluminatorima, i ja
pripremam jednu knjigu", rekoh. ''Moj naručilac je Njegovo preuzvišeno
veličanstvo, naš padišah, oslonac svijeta. Pošto je knjiga tajna, padišah je
od glavnog rizničara krišom tražio novac. Detaljno sam se o svemu
dogovorio sa najboljim majstorima iz radionice našeg vladara. Jednome
sam davao da nacrta psa, drugome drvo, jedan je crtao dekoraciju na
marginama i oblake na horizontu, a drugi konje. Želio sam da sve što sam
im davao da nacrtaju, kao i na slikama mletačkih majstora, predstavlja
čitav svijet našeg padišaha. Ali sve to trebalo je da predstavlja slike
duhovnog bogatstva, radosti i strahova svijeta našeg padišaha, a ne
materijalnog bogatstva kao kod Mlečana. Ako sam zadavao da nacrtaju
novac, to je značilo da želim da ga omalovažim, a šejtana i smrt zato što
ih se bojimo. Ne znam šta se priča okolo. Želio sam da besmrtnost drveća,
23
umor konja i razjarenost pasa predstave svijet našeg padišaha. Tražio

sam od mojih iluminatora s nadimcima Roda, Maslina, Prefinjeni i Leptir
da sami odaberu temu koju žele. Čak i kada su zimske noći bile
najhladnije i najzloslutnije, kod mene je dolazio neko od njih da pokaže
šta je nacrtao za knjigu.
Ne mogu ti tačno opisivati kakve su to bile ilustracije i zašto baš
takve. Ne zato što nešto krijem i ne želim da ti kažem, već zato što ni sam
ne znam šta one tačno znače. Ali, znam kakve bi trebalo da budu."
Četiri mjeseca nakon što sam poslao pismo Crnom saznao sam od
berberina u našoj ulici da se vratio, pa sam ga pozvao da dođe do mene.
Znao sam da moja priča sluti nevolju i sreću koja će nas povezati.
''Svaka ilustracija ima svoju priču", rekoh. ''Da bi ukrasio migu koju
čitamo, iluminator nacrta njen najljepši prizor; prvi susret zaljubljenih;
junak Rustem koji odsijeca glavu đavolskoj zvijeri; Rustemova patnja kada
je shvatio da je neznanac kojeg je ubio zapravo njegov sin; Medžnun, lud
od ljubavi, u divljini medu lavovima, tigrovima, jelenima i šakalima; tužni
Aleksandar kada je vidio kako je orao rastrgao njegovu šljuku, a pošao je
u šumu da po pticama predskaže budućnost... Oči umorne od čitanja
odmaraju se na crtežima. Ako nešto u priči sputava našu maštu, crtež
priskače u pomoć. Ilustracija predstavlja cvjetanje priče. Niko ne može
zamisliti sliku koja nema svoju priču."
''Smatrao sam da ne može", skoro pokajnički nastavih. ''Ali izgleda
da se i to može napraviti. Prije dvije godine kao izaslanik našeg padišaha
ponovo sam putovao u Veneciju. Posmatrao sam portrete koje su izradili
venecijanski majstori. Nisam znao iz koje priče potiče prizor, ali trudio
sam se da shvatim priču svake slike. Kada sam jednog dana ugledao sliku
na zidu neke palate, zapanjio sam se.
Bila je to slika osobe poput mene. Vjerovatno nekog nevjernika,
nije bio naš. Što sam ga duže gledao, osjećao sam da više liči na mene. Ali
on mi nije bio sličan. Imao je okruglo lice, ne koščato, gotovo bez
jagodične kosti, i bez moje jake vilice. Uopšte nije ličio na mene, ali što
sam ga duže gledao, srce mi je jače kucalo kao da je to moja slika.
24
Od mletačkog gospodina koji je bio moj vodič kroz mletačku

palatu saznao sam da je to slika njegovog prijatelja, nekog plemića kao
što je i on. Na toj slici prikazano je sve što mu je bilo važno u životu:
imanje koje se pružalo kroz otvoren prozor iza njega, selo i šuma koji su
u prelijevanju boja izgledali kao pravi. Na stolu pred njim sat, knjige,
vrijeme, zlo, život, mapa, busola, kutije sa zlatnicima i druge stvari,
drangulije, sitnice, i još nešto što nisam prepoznao, što se samo naslućuje
kao i na nekoliko mojih slika... Sjena zloduha, šejtana, i kći koja stoji kraj
oca, lijepa kao san.
Koju je priču ukrašavala i dopunjavala ta slika? Gledajući je,
shvatio sam da je ta slika priča sama za sebe. Ona nije bila dodatak neke
priče, već nešto što postoji odvojeno.
Slika pred kojom sam bio toliko zapanjen nikako mi nije izlazila iz
glave. Izašao sam iz palate, vratio se u kuću u kojoj sam boravio i cijelu
noć mislio na nju. Želio bih da i ja budem tako naslikan. Ne, nisam tome
dorastao. Padišaha bi trebalo tako naslikati sa svime što posjeduje, sa
svim onim što čini njegov svijet, pomislio sam da bi se s tom idejom
mogla oslikati jedna knjiga. Italijanski majstor naslikao je tog
venecijanskog plemića tako da odmah možeš shvatiti da je to slika tog
gospodina. Ako ga nikada nisi vidio i ako ti kažu da ga pronađeš u gomili,
zahvaljujući toj slici mogao bi ga prepoznati među hiljadama ljudi.
Italijanski majstori smislili su slikarske tehnike i vještine kojima svakoga
mogu naslikati tako da se razlikuje od drugih, ne po odjeći i ordenima,
već po crtama lica. Oni to zovu portret. Ako ti jednom tako naslikaju lice,
nećeš pasti u zaborav. Onaj ko gleda sliku osjeća da si tu, kraj njega i
kada si veoma daleko. Čak i oni koji te nikada nisu živog vidjeli, dugo
nakon tvoje smrti mogu te gledati oči u oči, kao da si pred njima."
Dugo smo šutjeli. Kroz gornji prozor koji sam nedavno prekrio
tkaninom umočenom u pčelinji vosak, čije donje kapke nismo otvarali,
probijala se svjetlost boje hladnoće. ''Imao sam jednog iluminatora",
rekoh. ''Dolazio je tajno, kao i drugi, zbog tajne knjige našeg padišaha i
radili bismo do zore. Izrađivao je najbolje pozlate. Jadni efendi Prefinjeni
25
izašao je jedne noći odavde, ali, kažu, nije stigao kući. Plašim se da su
ubili mog majstora pozlate... "
6.
JA, ORHAN
''Ubili?", upitao je Crni.

Crni je bio visok, mršav i pomalo strašan. Išao sam prema njima
kad je moj djed odgovorio: ''Ubili", i tada me je ugledao. ''Šta ti radiš
ovdje?"
Tako me je gledao da sam se, ne oklijevajući, popeo u njegovo
krilo i sjeo, ali on me je odmah spustio.
''Poljubi Crnom ruku", rekao je. Poljubio sam je. Nije imala nikakav
miris.
''Baš je sladak", rekao je Crni i poljubio me u obraz. ''Biće pravi
momak." ''Ovo je Orhan, ima šest godina. Drugi stariji, Ševket, ima sedam.
Veliki je inadžija." ''Bio sam u onoj ulici na Aksaraju", reče Crni. ''Bilo je
hladno, okovano snijegom i ledom, ali kao da se ništa nije promijenilo."
''Sve se promijenilo, sve je gore nego prije. I to mnogo", a zatim se
okrenu ka meni, ''gdje ti je brat?"
''Kod majstora." ''A šta ti radiš ovdje?" ''Meni je učitelj rekao aferim,
sada idi."
''Zar si se sam vratio?", upitao je djed. ''Trebalo je da te brat
dovede." Zatim je objasnio Crnom: ''Imam jednog prijatelja knjigovesca
koji ih dva puta nedjeljno, nakon časova Kurana u mektebu, uči
knjigovezački zanat." ''Voliš li da crtaš kao tvoj djed?", upitao me je Crni.
Šutio sam.
''Dobro", rekao je djed. ''Hajde sad, ostavi nas."
Toplina koja se širila sa mangala bila je tako prijatna da se nisam
mogao odvojiti od njih. Zastao sam na trenutak, udišući miris boje i
smole. I kafa je mirisala.
''Ako se drugačije oslikava, da li to znači da se drugačije i vidi?",
pitao je djed. ''Zato su ubili jadnog pozlatara. A radio je pozlatu na stari
26
način. Ne znam čak ni da li je ubijen, nestao je. Pod nadzorom glavnog

iluminatora, majstora Osmana, oslikavaju jednu Sumarnu za našeg
padišaha. Svi rade kod kuće, a majstor Osman je u radionici. Želim da
prvo odeš tamo i vidiš sve. Plašim se da su se međusobno posvađali i
poubijali majstori kojima je Osman dao nadimke: Leptir, Maslina, Roda...
Otići ćeš da ih posjetiš u njihovim kućama..." Umjesto da siđem niz
stepenice, pošao sam na drugu stranu. Iz sobe sa ugrađenim ormarom,
gdje je spavala Hajrija, čulo se neko škripanje pa sam ušao tamo. Unutra
nije bila Hajrija, nego moja majka. Posramila se kada me je vidjela. Stajala
je skoro napola u ormaru. ''Gdje si bio?", upitala me je.
Znala je gdje sam bio. U ormaru se nalazi jedna rupa kroz leoju se
mogla vidjeti djedova radionica, a ako su vrata otvorena, i predsoblje i
soba na drugoj strani u kojoj djed spava, pod uslovom da su i njena vrata
otvorena. ''Bio sam kod djeda", rekao sam. ''Šta ti, majko, radiš ovdje?"
''Nisam li ti rekla da ne ideš djedu kad ima goste?", vikala je, ali ne
glasno, da ne čuje gost. ''Šta su radili?", upitala je potom umiljatim
glasom. ''Sjedili su. Ali nisu bojili. Djed je pričao, a onaj drugi je slušao.
''Kako je sjedio?"
Odjednom, sjedoh na pod i počeh imitirati gosta: gle, majko, ja
sam sad jedan ozbiljan čovjek, namršten sam i slušam djeda, klimam
glavom u ritmu, ozbiljno, kao da slušam mevlud. ''Idi dolje. Odmah pozovi
Hajriju", rekla mi je majka. Sjela je i počela da piše na malom komadu
papira na tabli za pisanje koju je stavila u krilo. ''Majko, šta pišeš?"
''Zar ti nisam rekla da brzo siđeš i pozoveš Hajriju?"
Otišao sam u kuhinju. Brat se vratio. Hajrija je ispred njega stavila
bakrenu zdjelicu sa pilavom napravljenim za gosta.
''Izdajice!", rekao je brat. ''Otišao si i ostavio me s majstorom. Sam
sam morao završiti uvijanje stranica i uvezivanje. Prsti su mi poplavili."
''Hajrija, zove te mama!"
''Prebiću te kad ovo pojedem. Kazniću te zato što si ljenčuga i
izdajica." Čim je Hajrija izašla, brat je ostavio pilav i krenuo da me bije.
Nisam mogao pobjeći. Uhvatio me je za ruku i počeo da je uvrće. ''Nemoj,
27
Ševkete, nemoj, jako me boli." ''Hoćeš li opet ostaviti sav posao meni i
pobjeći?"
''Neću!"
Zakuni se!"
Kunem se!" ''Zakuni se Kuranom!" ''Kunem se Kuranom!"
Ipak me nije pustio. Odvukao me je do sinije i srušio na koljena.
Bio je jači od mene i mogao je jednom rukom jesti pilav, a drugom još
jače uvrtati moju ruku. ''Ne muči brata, bezdušniče!", rekla je Hajrija.
Zabrađena, izlazila je na ulicu. ''Pusti ga!" ''Ne miješaj se, robinjo!", rekao
je brat. I dalje je držao moju ruku. ''Gdje ćeš?" ''Idem da kupim limun",
odgovorila je Hajrija. ''Lažljivice, ormar je pun limuna", reče brat.
Malo je popustio ruku i uspio sam da pobjegnem, udario sam ga i
zgrabio svijećnjak za dršku, ali on se bacio na mene i oborio me. Udario je
svijećnjak i sinija se prevrnula. ''Vi ste moja božja kazna!", rekla je majka.
Nije vikala da ne čuje gost. Kako je prošla kroz predsoblje i sišla niz
stepenice, a da je Crni nije vidio? Razdvojila nas je. ''Derani, uvijek me
sramotite!"
''Orhan je danas lagao", rekao je Ševket. ''Ostavio me je kod
majstora u poslu i pobjegao." ''Šuti", reče majka i ošamari ga.
Nije zaplakao jer ga je blago udarila. ''Hoću mog tatu", rekao je.
''Kad se vrati, uzeće crvenu sablju strica Hasana i vratiće nas iz ove kuće
stricu Hasanu."
''Šuti", rekla je majka. Odjednom, razljutivši se, zgrabila ga je za
ruku i odmah povukla do mračnog ugla popločanog dvorišta. Pošao sam
za njima. Majka je otvorila vrata šupe i, ugledavši me, rekla: ''Ulazite
obojica."
''Ali, majko, ja ništa nisam uradio!", rekao sam, ali sam ušao. Majka
je zatvorila vrata za nama. Unutra nije bilo mračno, slabo svjetlo prodiralo
je kroz drvene kapke okrenute ka stablu nara, ali ipak me je bio strah.
''Majko, otvori", zvao sam je. ''Hladno je!"
''Ne plači, kukavice!", rekao je Ševket. ''Otvoriće."
Majka je otvorila vrata. ''Hoćete li biti mirni dok gost ne ode?",
upitala nas je. ''Dobro, sjedićete u kuhinji dok Crni ne ode i nećete ići
28
gore." ''Biće nam dosadno", rekao je Ševket. ''Gdje je Hajrija?" ''U sve se
miješaš! Pretjeruješ", odgovorila je majka.
Čulo se rzanje konja u štali. Još jednom se oglasio. To nije bio
djedov konj, već od Crnog. Obradovali smo se kao da sviće bajramsko
jutro ili počinje vašar. Majka se nasmiješila kao da je htjela da se i mi
osmijehnemo. Napravila je nekoliko koraka i otvorila vrata štale prema
ovoj strani dvorišta. ''Miran!", viknula je unutra.
Vratila se, uvela nas u Hajrijinu kuhinju punu miševa koja je
zaudarala na loj. ''Da vam nije palo na pamet da izađete odavde dok gost
ne ode. Nemojte se svađati kako ne bi neko pomislio da ste razmažena
derišta."
''Majko", rekao sam prije nego što je zatvorila vrata. ''Majko, da ti
nešto kažem. Ubili su djedovog jadnog pozlatara."
7.
ZOVEM SE CRNI
Kada sam prvi put ugledao Šekurinog sina, shvatio sam da mi je

sjećanje već godinama pogrešno. Njeno lice bilo je prefinjeno kao i
Orhanovo, a vilica izduženija nego što sam pamtio. Zbog toga su usta
moje ljubljene, o kojima sam godinama razmišljao, morala biti manja i
uža. Tumarajući dvanaest godina od grada do grada, zamišljao sam da su
joj usta šira, usne pravilne ali punije i neodoljive poput krupne, sjajne
višnje.
Da sam imao sliku njenog lica izrađenu u stilu italijanskih
majstora, ne bih se osjećao kao budala koja, tokom dvanaestogodišnjeg
odsustvovanja, ne može da se sjeti lica voljene koju je za sobom ostavio.
Jer, ako u srcu živi naslikano lice voljene, vaš dom je cijeli svijet. Kada sam
ugledao Šekurinog sina, razgovarao sa njim, izbliza vidio njegovo lice i
poljubio ga, pojavio se u meni nemir nesretnika, ubice i grešnika. Neki
unutrašnji glas govorio mi je: ''Hajde, idi, vidi Šekuru."
Nekoliko trenutaka mislio sam da odem bez riječi i da tajna vrata
koja vode ka predvorju - krajičkom oka izbrojao sam petoro vrata, od
29
kojih su jedna vodila ka stepenicama - otvorim sva, jedna po jedna dok ne

nađem Šekuru. Ali, dvanaest godina bio sam daleko od svoje ljubljene i to
samo zbog toga što sam u krivo vrijeme nesmotreno i nepromišljeno
otkrio šta mi leži na srcu. Čekao sam bez riječi, pritajeno, posmatrajući
mindere na kojima je Šekura ko zna koliko puta sjedila, stvari, koje je ko
zna koliko puta dodirnula, i slušao tetka. Ispričao mi je da sultan želi da
knjiga bude završena za hiljadugodišnjicu hidžre. Naš padišah, uzdanica
svijeta, želio je povodom hiljadite godišnjice muslimanskog kalendara
pokazati da on i njegova država mogu primjenjivati evropejske postupke
kao i sami Evropejci. Naredio je majstorima iluminacije, koji su bili veoma
zauzeti jer je naručio i izradu jedne sumarne, da ne izlaze iz svojih kuća i
da ne rade u radionicama, u gužvi, nego kod kuće. Naravno, znao je da
oni tajno dolaze kod mog tetka.
''Vidjećeš glavnog majstora iluminacije, Osmana", rekao mi je
tetak. ''Jedni govore da je oslijepio, drugi da je izlapio. Ja mislim da je i
slijep i senilan."
Iako tetak nije bio iluminator, sultan mu je dozvolio nadgledanje
izrade jedne takve knjige što je kvarilo odnose između njega i Osmana.
Sjećajući se djetinjstva, posmatrao sam stvari u kući. Sjećao sam
se, još uvijek i nakon dvanaest godina, plavog čilima izrađenog u Kuli koji
je ležao na podu, bakrenog vrča, poslužavnika za kafu, bakrača i fildžana
koji su preko Portugalije, stigli čak iz Kine na šta je moja pokojna tetka
bila veoma ponosna. Te stvari, kao i stalak za knjige sa rubovima
ukrašenim sedefom, polica za turbane na zidu i jastuk od crvene kadife,
čije mekoće sam se sjetio dotaknuvši ga, prenesene iz kuće na Aksaraju,
gdje smo Šekura i ja proveli svoje djetinjstvo, još uvijek su nosile nešto od
sjaja mojih sretnih iluminatorskih dana u toj kući. Sreća i iluminacije. Želio
bih da dragi čitaoci koji poklanjaju pažnju mojoj pripovijesti i mojoj muci,
upamte ove dvije riječi kao ishodišta mog svijeta. Ovdje sam nekad bio
veoma sretan, među knjigama, perima i crtežima. Zaljubio sam se i bio
prognan iz ovog raja. Tokom godina provedenih u ljubavnom izgnanstvu,
mnogo sam razmišljao o tome koliko sam dužan Šekuri i mojoj ljubavi
prema njoj, jer me je još u mladosti naučila da optimistički gledam na
30
život i svijet. Bio sam naivan, dijete, i nisam sumnjao da će mi ljubav biti
uzvraćena, pa sam radosno prihvatao svijet, doživljavajući ga kao dobro
mjesto. Sa takvim stavom, eto, prihvatio sam i zavolio knjige koje mi je
tetak tada davao da čitam, podučavanja u medresi, iluminacije i slikanje.
Ipak, koliko taj dio veselog i blistavog obrazovanja dugujem ljubavi prema
Šekuri, toliko odbacivanju moje ljubavi dugujem svoje mračne spoznaje
koje su to razdoblje zasjenile: želja da nestanem s plamenom koji gori na
ognjištu u ledenim noćima po sobama hanova, snoviđenje kako sa ženom
koja leži pored mene padam u pusti bezdan, pomisao da ne vrijedim ni
pet para, da sam niko i ništa - sve to mi je Šekura ostavila u amanet. ''Jesi
li znao", upitao me je tetak kasnije, ''da poslije smrti naše duše mogu
sresti duše onih koji u svojim krevetima, na ovom svijetu spokojno
spavaju?" ''Nisam znao."
''Nakon smrti čeka nas dugo putovanje i zato se ne bojim umrijeti.
Plašim se jedino da umrem prije nego što završim knjigu za sultana."
Dok je jedna strana mog mozga vjerovala da sam snažniji,
razumniji i pouzdaniji od tetka, drugi dio bio je zaokupljen razmišljanjem
o preplaćenom kaftanu, kojeg sam kupio dolazeći kod ovog čovjeka što
prije dvanaest godina nije dozvolio da se oženim njegovom kćerkom, o
srebrnom amu i ukrašenom sedlu na konju kojega ću izvesti iz štale i
uzjahati kada siđem niz stepenice.
Obećao sam da ću mu javiti sve što saznam od iluminatora.
Poljubio sam ga u ruku, sišao niz stepenice i izašao. Osjećajući hladnoću
snijega na sebi, sjetio sam se da nisam ni dijete ni starac: radosno sam
osjećao svijet na svojoj koži. Dok sam zatvarao vrata štale, dunuo je
vjetar. Dok sam kamenom popločanom stazom vodio konja u avliju, i konj
i ja smo zadrhtali. Njegove snažne noge prošarane žilama, njegov nemir,
neobuzdanost osjećao sam kao i svoje. Izašli smo na ulicu i, kad sam se
spremao da skočim, zajašem konja i nestanem u uskim sokacima kao
junak iz Priče, preda mnom se pojavi jedna krupna žena noseći zavežljaj u
rukama. Ne znam odakle se pojavila ta Jevrejka u ružičastoj odjeći, velika i
široka kao ormar, ali pokretna i živahna, čak i koketna.
31
''Junače, momče, vidim da si zgodan kao što se i priča", reče. ''Jesi

li oženjen? Ili si još uvijek momak? Hoćeš li za svoju tajnu draganu kupiti
svilenu maramu od Ester, najpoznatije istanbulske ulične prodavačice?"
''Ne."
''A crveni pojas od atlasa?" ''Neću."
''Nemoj ti meni, neću pa neću! Zar takav junak kao ti nema
vjerenicu, tajnu ljubav? Ko zna koliko uplakanih djevojaka sanja o tebi?"
U trenutku njeno tijelo se izvi poput gipkog tijela akrobate i
začuđujuće graciozno privi se uz mene. Istog trenutka, kao mađioničar,
stvori u rukama neko pismo. Zgrabih ga hitro kao da sam godinama
vježbao baš za ovaj trenutak i stavih ga za pojas. Bilo je to veliko pismo,
ispod pojasa na svojoj ledenoj koži u predjelu između struka i pupka
osjećao sam ga kao žeravicu. ''Uzjaši konja i kreni polagano", reče ulična
prodavačica Ester. ''Idi uz ovaj zid u sokak, skreni desno i produži mirno,
ali čim dođeš do nara, okreni se i pogledaj kuću iz koje si izašao, u prozor
preko puta."
Produžila je svojim putem i začas nestala. Uzjahao sam konja
nespretno, kao početnik. Srce je udaralo, obuzeo me nemir, ruke nisu
znale kako da drže uzde, ali kada su noge čvrsto obuhvatile konja,
zavladaše zdrav razum i vještina, i nas dvojica, zajedničkim snagama
krenusmo lagano kao što je rekla Ester i odjahasmo u uski sokak s desne
strane! Pomislio sam da možda i jesam privlačan, da me iza svakog
prozorskog kapka i rešetke tajno posmatra neka žena iz mahale. Osjećao
sam kao da će me opet obuzeti onaj isti plamen. Da li to želim? Da li me
hvata ista ona bolest od koje sam tolike godine bolovao? Odjednom,
proviri sunce i na trenutak me zbuni.
Gdje li je drvo nara? Da li je to ovo zakržljalo, otužno drvo? Jeste!
Lagano sam se okrenuo u stranu: prozor se nalazio tačno ispred mene, ali
tamo nije bio niko. Ester, vještica, slagala me je!
Dok sam razmišljao, odjednom se otvoriše prozorski kapci okovani
ledom i u tom okviru prozora, koji je poslije dvanaest godina zasijao
suncem obasjan, ugledam svoju ljubljenu, njeno lijepo lice među granama
posutim snijegom. Da li je moja crnooka ljubav gledala mene ili neki drugi
32
život negdje iza mene? Nisam dobro vidio da li je bila tužna ili nasmijana,
ili se možda tužno osmjehivala. Konju moj glupavi, ne prati ritam mog
srca, uspori! Ipak, odlučno sam se okrenuo u sedlu i čežnjivo gledao u nju
sve dok njeno tajanstveno, prefinjeno i nježno lice nije iščezlo iza bijelih
grana. Kada sam pročitao pismo, u kojem sam pronašao crtež, shvatio
sam koliko smo ona i ja podsjećali na jednu hiljadu puta oslikanu priču.
Naš susret ličio je na Husrevov dolazak pod prozor voljene Širin, samo je
između nas stajalo tužno drvo nara. Osjetio sam ponovo plamen ljubavi i
to onakav kakav je prikazan u knjigama koje volimo i kojima se divimo.
8.
ZOVEM SE ESTER
Znam, zanima vas šta piše u pismu koje sam dala Crnom. I mene
je zanimalo i saznala sam. Ako želite, vratite se na početak priče kao da
unazad listate stranice, poslušajte priču o onome što se dogodilo prije
nego što sam mu dala pismo.
Predveče, moj muž Nesim i ja, dvoje staraca, sjedimo kraj peći u
našoj kući u jevrejskoj mahali na ulazu u Zlatni rog i, starački uzdišući,
pokušavamo da se ugrijemo bacajući drva na vatru. Ne obraćajte vi pažnju
na to što ja sebe nazivam starom. Kada svilene marame, rukavice, čaršave,
šarene košulje s portugalskih lađa, pa još među njima i skupe i jeftine
đinđuve, skrivene đerdane, prstenje i narukvice, kojima se žene obraduju,
strpam u zavežljaj i prebacim preko ruku, obiđem Istanbul uzduž i
poprijeko, zavirim u svaki sokak. Nema pisma, ni priče koju nisam
prenijela od vrata do vrata, polovinu istanbulskih djevojaka ja sam udala,
ali ne pričam vam to hvale radi. Nego, kao što rekoh, sjedili smo predveče,
kad začusmo 'kuc-kuc'. Neko je bio na vratima i ja odem, otvorim, kad
ono, blentava sluškinja Hajrija. U ruci joj pismo. Drhteći od zime, ili od
uzbuđenja, ne znam, ispriča ona meni šta to traži moja Šekura.
Prvo pomislih da pismo treba odnijeti Hasanu, pa sam se začudila.
Lijepa Šekura, znate, ima muža koji se nikad nije vratio iz rata - ako mene
pitate nesretnik je davno negdje završio. Taj ratnik koji se nikad neće
33
vratiti, ima jednog mahnitog brata po imenu Hasan. Ali, shvatim ja da

Šekurino pismo nije namijenjeno Hasanu, već nekom drugom. Poludjela je
Ester od radoznalosti šta piše u pismu. Na kraju sam saznala.
Vi i ja se ne poznajemo najbolje. Iskreno, odjednom sam osjetila
neki stid. Neću reći kako sam pročitala pismo. Možda prezirete moju
znatiželju, ali vi kao niste radoznali poput berberina iz brijačnice. Hajde
da vam časkom ispričam šta sam čula dok su mi čitali pismo. Ovako je
pisala slatka Šekura:
''Efendi Crni, dolaziš u moju kuću jer si blizak s mojim ocem. Ali,
nemoj misliti da ćeš od mene dobiti bilo kakav znak. Mnogo se toga
desilo otkako si otišao. Udala sam se i imam dva sina. Jedan je Orhan,
kojega si vidio kada je maloprije bio kod vas. Četiri godine čekam muža i
ni o čemu drugom ne razmišljam. Sa dvoje djece i starim ocem, možda
sam pomalo usamljena, bespomoćna i nejaka, možda ponekad osjećam
da mi treba snaga i zaštita muškarca, ali neka nikome ne padne na pamet
da bi se mogao okoristiti mojom situacijom. Zbog toga te molim da više
ne dolaziš. Jedanput si povrijedio moju čast i tada sam se namučila da bih
se opravdala pred ocem. U ovom pismu šaljem ti sliku koju si mi nacrtao i
poslao dok si još bio zaluđen. Ne želim da gajiš lažne nade i da pogrešno
protumačiš bilo šta. Pogrešno je vjerovati da se čovjek može zaljubiti
gledajući sliku. Najbolje bi bilo da tvoja noga nikada ne kroči preko našeg
praga."
Jadnica Šekura, nije ni muškarac, ni beg, ni paša pa da udari pečat
na kraju pisma! Na dnu lista stajalo je samo prvo slovo njenog imena kao
neka plašljiva ptičica.
Spomenula sam pečat. Vjerovatno se pitate kako otvaram i
zatvaram zapečaćena pisma. Ona zapravo nisu zapečaćena. Moja draga
Šekura sigurno je mislila da je Ester nepismena Jevrejka pa neće moći da
ga pročita. Ja sama ne umijem pročitati vaša arapska slova, pa nađem
nekoga ko umije. Ipak, vaše pismo mogu savršeno čitati. Jeste li zbunjeni?
Hajde, objasniću vam tako da i najgluplji mogu shvatiti.
Ono što jedno pismo ima u sebi ne kazuju samo slova. Pismo se
čita kao i knjiga, miriše se, dodiruje, opipava. Zato pametni ljudi kažu -
34
čitaj da vidimo šta kaže pismo, a glupi - čitaj šta piše u pismu! Vještina
nije samo u tome da se pročitaju slova, već cijelo pismo. Hajde, slušajte
šta je Šekura rekla.
Pismo šaljem tajno, ali po Ester, jer to je njen posao i navika, što
znači da mi nije stalo da bude previše tajno.
Papir je ispresavijan više puta kao burek, što ističe tajnu koju nosi.
Međutim, otvoreno je. A pored njega je i jedan veliki crtež. Izgleda kao da
se zajednička tajna krije. Tako izgledaju pisma u kojima se poziva na
ljubav, a ne odbija.
To potvrđuje i miris. Toliko je neodređen da onaj koji bude držao
pismo u ruci neće znati je li ga namjerno ili slučajno namirisala (da li je to
miris parfema ili njene ruke?), a opet dovoljno omamljujući za svakoga.
Mislim da će isto djelovati i na Crnog.
Ja sam Ester koja ne zna čitati ni pisati, ali vidim po rukopisu
graciozno treperenje slova kao na blagom povjetarcu, pero koje kaže:
''Ah, žurim, pišem na brzinu, nepažljivo jer ovo pismo nije važno", a
zapravo je potpuno suprotno. Rekavši ''maloprije" dok je govorila o
Orhanu, ističe da je pismo napisano upravo u tom trenutku, ali pažnja s
kojom je pisano govori da je plan ranije smišljen.
Crtež uz pismo govori o tome kako se lijepa Širin, dok gleda sliku
zgodnog Husreva, zaljubljuje, kao što govori priča koju znam čak i ja,
Jevrejka Ester. Sve istanbulske djevojke i žene maštaju o velikoj ljubavi i
obožavaju ovu priču, ali prvi put sam vidjela da neko šalje taj crtež u
pismu.
Često se dogodi vama koji umijete čitati i pisati da vas neko
nepismen moli da mu pročitate pismo koje je dobio. Pismo je toliko
potresno, uzbuđujuće i uznemirujuće da vas vlasnica pisma, iako je
obuzeta sramom što ste dio njene intime, sramežljivo moli da joj ga još
jednom pročitate. I opet čitate. Na kraju je toliko puta pročitano da ga
znate napamet. Zatim uzima pismo u ruke i pita vas: ''Je li ovdje rekao
ovo?" i ''Piše li tu ono?" i gleda u slova koja pokazujete vrhom prsta, iako
ne zna pročitati. Dok očiju punih suza gledaju šare slova koje prave riječi,
ne umiju ih pročitati, a napamet ih znaju, ponekad se toliko rastužim i
35
dođe mi da ih poljubim, a zaboravim da sama ne umijem da čitam i

pišem.
A ima i takvih nesretnika, pazite da ne budete kao oni, koji, kad
djevojka poželi da uzme pismo, da ga ponovo dotakne i pogleda, iako ne
zna gdje je koja riječ, kažu: ''Nepismena si, šta hoćeš, šta ćeš ponovo
gledati?" Neki neće da vrate pismo djevojci, kao da je njihovo i onda na
mene dođe red da se svađam i vratim pismo. Eto, tako sam dobra ja, Ester
i ako vas volim, pomoći ću vam.
9.
JA, ŠEKURA
Zašto sam bila na prozoru baš onda kada je Crni projahao na svom
konju? Zašto sam u tom trenutku otvorila kapke na prozorima i dugo ga
posmatrala kroz snijegom prekrivene grane nara? Ne znam tačno. Ja sam
poslala Hajriju da pronađe Ester i znala sam, svakako, da će Crni proći
ovuda. U međuvremenu, popela sam se u sobu koja je okrenuta prema
stablu nara, sobu sa zidnim ormarom, da pogledam čaršave u sanducima.
Kada sam svom snagom gurnula kapke, jer sam poželjela da otvorim
prozor, sobu je obasjalo sunce. Zastavši, zaslijepljena suncem srela sam
se oči u oči s Crnim. Bilo je predivno!
Odrastao je, sazreo, izgubio je onu mladalačku nespretnost i bio je
lijep. ''Gle, Šekura", srce reče, ''Crni nije samo zgodan, pogledaj ga u oči,
njegovo srce je kao dječije, čisto i usamljeno. Udaj se za njega." No, ja
sam već poslala pismo koje govori suprotno. Još kao
dvanaestogodišnjakinja znala sam da sam zrelija od njega iako je bio
stariji od mene dvanaest godina. Umjesto da tada stane ispred mene
uspravan kao pravi muškarac i kaže da će uraditi ovo ili ono, da će skočiti
odande, popeti se onamo, on se skrivao iza knjiga i crteža kao da se
srami. Poslije se i on zaljubio u mene. Nacrtao mi je jedan crtež i tako
otkrio svoju ljubav. Oboje smo bili već odrasli. Kada sam napunila
dvanaest godina, osjećala sam kako me Crni više ne može pogledati, kao
da se plašio da ću u njegovim očima vidjeti ljubav. Na primjer, rekao bi:
36
Hoćeš li mi dodati nož sa drškom od slonovače?", gledao bi nož i ne bi

mogao da me pogleda u oči. Ako bih ga pitala, na primjer: ''Voliš li šerbe
od višanja?", ne bi potvrdio smiješkom ili izrazom lica kako i sami činimo
punim ustima, nego bi glasno rekao: ''Da!" kao da govori gluvom čovjeku.
Jer, od straha nije smio da pogleda moje lice. Tada sam bila veoma lijepa.
Svi muškarci koji bi uspjeli da me vide, pa makar i izdaleka ili kroz
zavjese, iza odškrinutih vrata ili iza sloja tkanine, zaljubili bi se u mene.
Ovo vam govorim, ne da bih se hvalila, nego da biste razumjeli moju priču
i podijelili moju tugu. U poznatoj pripovijesti o Husrevu i Širin postoji
trenutak koji je često bio predmet naših razgovora. Šapur, Husrevov
prijatelj, želio je da se Husrev i Širin zavole. Jednoga dana kada je Širin sa
svojim dvorjankama pošla u šetnju, Šapur kradom postavi Husrevovu sliku
na granu drveta pod kojim su sjedile i odmarale se. Kada je ugledala sliku
lijepog Husreva na drvetu u tom prelijepom vrtu, Širin se zaljubila. Bilo je
mnogo pokušaja da se nacrta taj trenutak, ili, kako to iluminatori zovu,
scena, u kojoj Širin zadivljeno i zbunjeno gleda
Husrevovu sliku koja visi sa grane. Crni je mnogo puta vidio taj
crtež dok je radio s mojim ocem, a nekoliko puta ga je i sam nacrtao,
gledajući pažljivo original i izrađujući vjernu kopiju. Kasnije, kada se
zaljubio u mene, izradio je još jedan. No, umjesto Husreva i Širin nacrtao
je sebe i mene, Crnog i Šekuru. Da ispod nije bilo napisano da smo to on i
ja, samo ja bih znala da smo to mi, jer dešavalo se da ponekad u šali
nacrta sebe i mene: ja u plavom, a on u crvenom. Ovog puta, kao da to
nije dovoljno, ispod crteža Husreva i Širin napisao je naša imena. Kao neki
prijestupnički dokaz crtež je ostavio tamo gdje ću moći da ga pronađem i
pobjegao. Sjećam se daje posmatrao kako ga gledam i pratio kako ću
reagovati. Jako dobro sam znala da se ne bih mogla zaljubiti u njega kao
Širin, pa sam se pravila da ne shvatam. Te Ijetnje večeri, kada se Crni
vratio kući, pokušavali smo da se osvježimo sirupom od višanja
rashlađenim ledom koji je stigao čak iz gore Uludag i ja sam rekla ocu da
mi je Crni izjavio ljubav. Crni je tada tek završio medresu. Učiteljevao je
po sirotinjskim mahalama i poku šavao da se približi veoma moćnom i
uglednom Naim-paši, zbog želje moga oca. Moj otac mislio je da Crni
37
mašta, lebdi. On se namučio da Crni ude u krug Naim-pašinih slugu i da

se zaposli kao pisar, govoreći da se sam Crni ne trudi mnogo i da se
ponaša nezrelo. Te večeri rekao je: ''Siromašak je sebi postavio visok cilj."
I ne obraćajući pažnju na majku, rekao: ''Pametniji je nego što smo
mislili."
Tužna srca sjećam se svega što je moj otac učinio poslije toga,
kako sam izbjegavala Crnog, kako je prestao posjećivati našu kuću, a
zatim i cijelu četvrt, ali ne želim to da pominjem jer biste zamrzili i mene i
mog oca. Vjerujte, drugog izlaza nije bilo. Jasno se vidjelo da je ljubav
beznadežna, ko ne zna pravila uči se na sopstvenom iskustvu, i pametan
čovjek jednostavno kaže: ''Nismo bili jedno za drugo" ili ''Tako je moralo
biti." Moja majka je nekoliko puta molila: ''Nemojte slomiti srce dječaku."
Crni je tada imao dvadeset četiri godine, ali ga je majka još uvijek
smatrala djetetom. Otac je izjavu Crnog smatrao drskim djelom i moguće
je da je namjerno prečuo majčinu molbu.
Iako ga nismo potpuno zaboravili, kada se pročulo da je otišao iz
Istanbula, više ga nije bilo u našim srcima. Pošto godinama nije bilo glasa
o njemu, smatrala sam da njegov crtež, nacrtan u tajnosti, mogu zadržati
i sačuvati kao uspomenu na djetinjstvo i kao znak prijateljstva. Da ga moj
otac, a kasnije i moj muž, ne bi pronašli i nervirali se zbog ljubomore,
naša imena, Crni i Šekura, napisana u dnu crteža prekrila sam tako da
izgleda kao da je slučajno kanulo očevo hasanpaša mastilo te su od
kapljica nastali cvjetovi. Ako neko želi da prigovori zato što sam mu se
ukazala na prozoru, budući da sam mu danas vratila crtež, možda će se
malo posramiti, ili bar malo zamisliti.
Nakon dvanaest godina opet sam bila pred njim. Neko vrijeme
poslije toga ostala sam na prozoru obasjanom crvenilom večernjeg sunca
i, dok mi nije bilo već prilično hladno, zadivljeno sam posmatrala kako je
pod tom svjetlošću vrt bio obavijen biagocrvenkastom i narandžastom
bojom. Nije bilo ni daška vjetra. Nisam brinula o tome da li će me pokraj
otvorenog prozora vidjeti neki prolaznik, ili moj otac, ili da će se vratiti na
konju i proći ispred. Mesrura, jedna od Ziver-pašinih kćeri, s kojima
jednom nedjeljno, smijući se i šaleći, odlazim u hamam, ona koja se
38
neprestano smije i u najneobičnijim trenucima smisli nešto

najnevjerovatnije, jednom mi je rekla da ni sam čovjek nikada ne zna šta
zapravo misli. Ja razmišljam ovako: ponekad nešto kažem i dok to
izgovaram, shvatam da sam tako i mislila, ali čim to shvatim, već mislim
suprotno.
Ražalostila sam se zbog toga što je, kao i moj muž, nestao bez
traga i siroti efendi Prefinjeni. On je bio jedan od iluminatora koje je otac
pozivao u kuću, a koje sam ja, otkriću tajnu, kradom posmatrala. Bio je
najružniji i najsiromašniji duhom. Zatvorila sam prozorske kapke, izašla iz
sobe i sišla u kuhinju.
''Mama, Ševket nije poslušao", reče Orhan. ''Dok je Crni izvodio
konja iz štale, on je izašao iz kuhinje i gledao ga kroz otvor."
''Pa šta!" viknu Ševket, držeći u ruci havan. ''I mama ga je gledala
kroz rupu u ormanu."
''Hajrija", rekoh, ''večeras im ispeci hljeb s marcipanom i šećerom
na malo maslaca." Orhan je poskakivao od radosti, a Ševket nije
progovarao.
Dok sam se penjala uz stepenice, prestigli su me vičući i dok su
me obilazili, gurajući se i veselo podvriskujući, nasmijala sam se i rekla:
''Polako, polako, vragolani jedni!" Obojicu sam lagano potapšala po
leđima.
Baš je lijepo provoditi večeri kod kuće s djecom! Moj otac se
zadubio u tišinu knjige. ''Otišao je gost", rekoh. ''Nadam se da vas nije
zamorio."
''Ni najmanje", reče. ''Bilo mi je lijepo. Pun je poštovanja Prema
svom tetku, kao nekad."
''Dobro."
''Ali i oprezan i proračunat."
Rekao je, omalovažavajući ga, prije s namjerom da završi razgovor
nego da vidi moju reakciju. U neko drugo vrijeme već bih mu oštro
uzvratila. Ipak, ovog puta pomislila sam na tog čovjeka i vidjela ga kako
još uvijek jaše na bijelom konju. I zadrhtala sam. Kasnije, ne znam kako,
nađoh se u sobi s plakarom u zagrljaju s Orhanom. I Ševket nam je prišao.
39
Na trenutak su se malo gurkali. Kad sam pomislila da su započeli svađu,

padosmo sve troje na sećiju. Mazila sam ih kao štenad, ljubila potiljak i
kosu, grlila ih osjećajući njihovu težinu na svojim grudima.
''Uh", rekoh. ''Kosa vam ne miriše. Sutra idete s Hajrijom u
hamam." ''Ne želim u hamam s Hajrijom", reče Ševket. ''Zar si već
odrastao?" ''Majko, zašto si obukla tu lijepu ljubičastu košulju?", upitao je
Ševket. Otišla sam u susjednu sobu i skinula ljubičastu košulju. Obukla
sam blijedozelenu koju stalno nosim. Bilo mi je hladno. Dok sam se
presvlačila, naježila sam se, ali sam osjetila kako mi koža gori, a tijelo
buja od života. Rumenilo na mojim obrazima sasvim se razmazalo dok
sam se mazila s djecom i ja ga potpuno razmazah, pljunuvši u dlanove.
Znate li da mi svi, moja bliža i dalja rodbina, žene iz hamama i svako ko
me vidi kaže da izgledam kao šesnaestogodišnjakinja, a ne kao starija
dvadesetčetvorogodišnja žena, majka dvoje dece? Želim da im vjerujete,
da im i vi povjerujete, je li vam jasno, inače vam neću više pričati. Nemojte
da vam bude čudno što razgovaram s vama. Godinama sam posmatrala
slike u očevim knjigama tragajući za ženama, ljepoticama. Ima ih prilično
rijetko i uvijek stidljivo i smjerno gledaju preda se ili, u najboljem slučaju,
gledaju se međusobno, kao da traže oprost. Nikada ne gledaju na svijet
kao muškarci, ratnici i carevi ponosno uzdignuta čela. Ali, u jeftinim, na
brzinu oslikanim knjigama, događa se da, zbog slikareve nepažnje, žene
ne gledaju prema zemlji, niti u bilo šta na slici, na primjer pehar ili
ljubljenog, već pravo čitaoca u oči. Uvijek sam se pitala ko je taj čitalac u
kojeg gledaju.
Naježim se kad pomislim na knjige stare dva vijeka, čak iz
famerlanovog doba, i tomova koje radoznali kauri plaćaju zlatom i odnose
u svoje zemlje: možda će jednoga dana neko iz dajete zemlje slušati i ovu
moju pripovijest. Zar to nije želja da se i dalje živi u knjizi, zar svi sultani i
veziri ne plaćaju zlatom onima koji pišu knjige o njima ili posvećene
njima? Kada osjetim tu želju u sebi i ja, kao i te prelijepe žene, koje
jednim okom posmatraju život u knjizi a drugim svijet izvan nje, želim da
razgovaram s vama koji me posmatrate iz nepoznatog mjesta u
nepoznato vrijeme. Lijepa sam, pametna i dopada mi se što me
40
posmatrate. Čak i ako ponešto slažem, činim to zato da ne steknete

pogrešno mišljenje o meni.
Primijetili ste, moj otac me jako voli. Prije mene imao je trojicu
sinova, ali ih je Alah, jednog po jednog, pozvao sebi, a mene je poštedio.
Moj otac me je uvijek čuvao i nisam se udala za čovjeka po njegovom
izboru; pošla sam za jednog spahiju u kojeg sam se zagledala. Da se
pitalo mog oca, čovjek kojem bi on dao moju ruku morao je biti najveći
naučnik, znati umjetnost i iluminaciju, biti moćan, imati vlast i biti bogat
kao Krez, a pošto takvog nema, trebalo je da sjedim u kući i čekam. O
ljepoti mog muža nadaleko se čulo; poslala sam mu glas preko
provodadžija i on me je presreo jednom prilikom na povratku iz hamama.
Oči su mu bile vatrene i ja sam se odmah zaljubila u njega. Bio je ljepotan,
tamne kose, bijelog lica i zelenih očiju, imao je snažne ruke, ali je
djelovao nevino i mirno kao dijete u snu. Činilo mi se da pomalo miriše na
krv, vjerovatno zato što je svoju snagu trošio ubijajući ljude u ratovima i
skupljajući ratni plijen, ali kod kuće je bio nježan i blag poput žene. Moj
otac ga nije želio prihvatiti jer ga je smatrao siromašnim ratnikom i
pristao je na moju udaju tek kada sam mu zaprijetila samoubistvom, a on
je jurio iz bitke u bitku dokazujući svoje junaštvo i tako stekao timar od
deset hiljada akči na čemu su nam svi zavidjeli. Nisam se brinula kada
prije četiri godine nije došao kući iz Safavida sa svojom vojskom. S
godinama postajao je sve vještiji, sam poduzimao podvige, donosio sve
veći plijen, dobijao veći timar, obučavao više vojnika. Bivalo je i svjedoka
koji su pričali kako se odvojio od pješačke vojske i krenuo u planine. U
početku sam se nadala da će se svakog časa vratiti, ali nakon dvije godine
postepeno sam se navikla na to da ga nema i, uvidjevši da je Istanbul pun
žena čiji su muževi ratnici nestali, saživjela sam se sa svojim stanjem.
Sinovi i ja smo se noću grlili u krevetu jecajući. I lagala sam im da ne bi
plakali kako je taj i taj rekao da postoji dokaz da će se otac vratiti prije
proljeća, da bi kasnije te laži oni prenosili drugima, one bi išle od usta do
usta i vratile se meni kao muštuluk, a ja bih povjerovala u njih. Živjeli smo
na Čaršikapiji u iznajmljenoj kući s ocem mog muža, koji je bio
porijeklom Abhaz, siromašan ali gospodin, i djeverom koji je takođe imao
41
zelene oči. Nakon što mi je muž nestao, nastale su nevolje. Svekar, koji je
napustio svoj posao - proizvodnju ogledala kada mu se stariji sin
obogatio, ponovo je počeo raditi. Kako je više zarađivao na carinarnici,
tako je Hasan, neoženjeni brat moga muža, počeo izigravati glavu kuće.
Jedne zime, strahujući da neće skupiti novac za kiriju, brzo su robinju
koja je obavljala kućne poslove odveli na sajam i prodali, a od mene su
tražili da obavljam njene poslove, da kuham, perem rublje, čak i da
odlazim u nabavku i na tržnicu. Nisam im se suprotstavila već sam šutke
počela sve raditi. Ali, kada je Hasan ostao bez robinje koju je noću
odvodio u svoju sobu i počeo navaljivati na moja vrata, nisam znala šta da
radim.
Mogla sam se odmah vratiti u očevu kuću, ali po kadijinom
mišljenju moj muž je bio još uvijek zakonski živ i ako ih razljutim, mogli
bi na silu da vrate mene i moju djecu u kuću mog muža, i još mene i mog
oca kazniti i poniziti. Iskreno, mogla sam se i predati Hasanu koji je bio
čovjekoljubiv i razuman i više nego moj muž, a bio je veoma zaljubljen u
mene. Ali, ako budem nepromišljena, ne bih postala njegova žena, već,
sačuvaj bože, njegova robinja. Jer, proglašenje smrti mog muža nije
poželjno za njih; mogla bih tražiti svoj dio nasljedstva, ili ih napustiti i
vratiti se s djecom ocu. Ako moj muž nije mrtav, po kadijinom mišljenju,
ne mogu se udati za Hasana. Isto tako, pošto se ne bih mogla udati ni za
koga drugog, ostala bih vezana za njihovu kuću i za taj brak, i činjenica
da mi je muž nestao i ta beskrajna neizvjesnost njima je odgovarala. Jer,
nemojte zaboraviti, ja sam obavljala kućne poslove, kuhala i prala, a
pored toga jedan od njih dvojice bio je zaljubljen u mene.
Najbolje rješenje za mog svekra i Hasana bilo je da se udam za
Hasana, ali prije toga trebalo je pogoditi se sa svjedocima i ubijediti
kadiju. I pošto bi najbliži srodnici mog muža, njegov otac i brat, pristali
na to i ne bi bilo nikoga da im protivrječi, vjerovatno bi kadija povjerovao
svjedocima potplaćenim sa nekoliko akči da je moj muž mrtav. Najteže bi
bilo ubijediti Hasana da neću napustiti kuću kao udovica, da neću tražiti
nasljedstvo ni novac zbog braka s njim i, ono najvažnije, da ću svojom
voljom poći za njega. Znala sam da je najbolji način da spavam sa
42
Hasanom i uvjerim ga da ga volim, a ne da želim da ga se na taj način

oslobodim. Da sam se potrudila, mogla sam se zaljubiti u Hasana. Od
mog nestalog muža bio je mlađi osam godina i kad je moj muž bio kod
kuće, bio mi je kao brat, što nas je zbližilo. Sviđala mi se njegova
nenametljivot i strastvenost, uživanje kad se igrao s mojom djecom,
čežnja s kojom me je gledao kao da sam čaša hladnog šerbeta od višnje, a
on umire od žeđi. Ali znala sam da se moram jako potruditi da zavolim
nekoga ko je od mene napravio pralju i ko mirne duše gleda kako kao
robinja i sluškinja skitam i kupujem po čaršiji i pijaci. U to vrijeme, kada
sam odlazila u očevu kuću i dugo plakala gledajući lonce, kuhinjsko
posuđe i šolje, a noću spavala zagrljena s dječacima, Hasan mi nije pružio
priliku da ga zavolim. Bio je nepristojan jer nije mogao da povjeruje da bih
se mogla zaljubiti u njega što bi omogućilo da se nas dvoje uzmemo.
Nije vjerovao u sebe. Dva-tri puta nasrnuo je na mene da me
poljubi, miluje, govorio je da mi se muž nikad neće vratiti, prijetio da će
me ubiti, plakao kao dijete, a ja sam na kraju shvatila da se neću moći
udati za njega, jer njegova naglost i brzopletost nisu davale mogućnost
da se probudi istinska i plemenita ljubav iz bajke.
Kada je jedne noći grunuo na vrata sobe u kojoj smo djeca i ja
spavali, odmah sam ustala i, ne obazirući se na to da li ću uplašiti djecu,
na sav glas sam povikala kako su kuću zaposjeli zli duhovi. Probudila sam
svekra i svojim urlanjem i strahom od džina, razotkrila Hasana, njegovog
sina, čija strast još nije bila nestala. U tim kricima i besmislicama o
džinima razboriti starac je spoznao strašnu istinu - da mu je sin pijan i da
nedolično nasrće na ženu njegovog drugog sina, majku dvoje djece. Kada
sam rekla da neću spavati do jutra i da ću sjediti na vratima da sinove
zaštitim od džina, šutio je. Ujutro kada sam im rekla da ću s djecom na
duže vrijeme otići kod oca da brinem o bolesnom roditelju, prihvatio je
poraz. Vratila sam se u očevu kuću i ponijela sa sobom neke uspomene na
bračni život, stvari koje mi je muž donosio s ratišta, a koje nije rasprodao:
časovnik sa zvoncem zaplijenjen u Mađarskoj, bič izrađen od tetive
najsnažnijeg arapskog konja, komplet za šah od slonovače napravljen u
Tabrizu, koji su dječaci koristili kad bi se igrali rata, i srebrne svijećnjake
43
koji su bili trofej iz bitke za Nahdživar, zbog kojih sam se često svađala
da ih ne prodaju. Napustila sam dom svog nestalog muža i, kao što sam
očekivala, to je pretvorilo Hasanovu strasnu ljubav prema meni u
beznadežan ali vrijedan plamen. Znao je da ga otac neće podržati, pa je,
umjesto prijetnji, slao ljubavna pisma sa pticama, lavovima suznih očiju i
žalosnim gazelama u uglovima. Neću kriti od vas da sam skoro ponovo
počela da iščitavam ta pisma koja, ako ih nije pisao i oslikavao neki
njegov prijatelj, otkrivaju bogat svijet Hasanove mašte što nisam
primijetila dok smo živjeli pod istim krovom. Zbog toga što je u
posljednjim pismima tvrdio kako me neće tjerati da radim kao robinja jer
sada više zarađuje, zbog načina na koji mi se obraćao s poštovanjem,
šaljivo i nježno, zbog beskrajnih svađa i izvoljevanja moje djece, zbog
očevih jadikovki, otvorila sam kapke mog prozora da bih uzdahnula. Prije
nego što je Hajrija postavila sto za večeru, napravila sam ocu mlaki
napitak od najboljeg svježeg cvijeta urmi donesenih iz Arabije, dodala
kašiku meda i malo limunovog soka, polagano ušla kod njega i dok je
čitao Knjigu duše, kao duh nečujno stavila napitak pored njega onako
kako on želi.
Žalosnim i slabašnim glasom upitao me je: ''Pada li snijeg?" i ja
sam tada shvatila da će to biti posljednji snijeg u njegovom životu.
10.
JA SAM DRVO
Ja sam usamljeno drvo. Plačem kad pada kiša. U ime Alaha

poslušajte moju priču. Popijte kafu, otjerajte san, širom otvorite oči,
pažljivo gledajte i pripovijedaću vam zašto sam tako usamljen.
Kažu da sam nacrtan na brzinu, na neobrađenom, grubom papiru,
zato što iza medahovih leđa treba da stoji crtež stabla. Tačno je. Sada
pokraj mene nema drugih tankih stabala, stepskih travki sa sedam listova,
vijugavih mračnih stijena koje ponekad liče na šejtana ili čovjeka,
usplahirenih oblaka u kineskom stilu. Samo zemlja, nebo, horizont i ja. Ali
je moja priča mnogo zamršenija.
44
Nije važno da li ću, kao drvo, biti dio knjige. Nespokojan sam što
ja, kao crtež drveta, nisam stranica bilo kakve knjige. Pada mi na pamet
da bi se moglo desiti da, kad već nisam dio knjige, moj crtež bude okačen
na zid pa da mi se klanjaju i obožavaju me, kao što to čine idolopoklonci i
bezbožnici. U tajnosti se ponosim, da me ne čuju sljedbenici Erzurumi-
hodže, a opet, jako se stidim i bojim.
Pravi razlog moje usamljenosti jeste taj što ne znam koje sam
priče dio. Trebalo je da budem dio jedne, ali ispao sam iz nje, kao list sa
drveta. Ispričaću vam:
PRIČA O MOM ISPADANJU IZ MOJE PRIČE POPUT LISTA S DRVETA
Persijski šah Tahmasp, najljući neprijatelj Osmanlija i najveći

ljubitelj iluminacije među svjetskim vladarima, prije četrdeset godina
počeo je da se gubi i nije mu više bilo važno ono što je volio, a na prvom
mjestu mu bijahu zabava, vino, muzika, poezija i slikarstvo. Kada je
ostavio i kafu, mozak je stao; zbog nepovjerenja karakterističnog za
namrgođene i mračne starce, da bi bio daleko od osmanlijske vojske, svoj
prijesto je iz Tabriza, koji je u to vrijeme pripadao Persijancima, preselio u
Gazvin. Još više je ostario i jednoga dana ga je zaposjeo džin. Doživio je
nervni slom i zavjetovao se da će se zauvijek odreći vina, lijepih momaka i
slikanja, što je dokaz da je, kada je izgubio ljubav prema kafi, uzvišeni
šah izgubio i zdrav razum.
Tako su se čudotvorni knjigovesci, kaligrafi, iluminatori i
minijaturisti, koji su dvadesetak godina u Tabrizu stvarali najveća svjetska
čuda, raspršili kao ptice na sve strane svijeta. Sultan Ibrahim Mirza, nećak
i zet šaha Tahmaspa, doveo je najbolje majstore u Mašad, gdje je bio
valija, smjestio ih u kaligrafsku radionicu i zapovijedio prepisivanje svih
sedam mesnevija Heft evreng koje je napisao pjesnik Džami, najveći
pjesnik timuridske epohe u Heratu. Kada je čuo za tu sjajnu knjigu, šah
Tahmasp, ljubomoran na svog pametnog i lijepog nećaka kojeg je
istovremeno i volio i zavidio mu i žalio što mu je dao svoju kćerku za
ženu, protjera ga u nastupu gnjeva s mjesta valije u Mašadu i pošalje u
45
grad Kain, a zatim, u novom naletu ljutnje, u još manji Sebzevar. I opet su
se kaligrafi i iluminatori iz Mešheda razmilili po drugim gradovima i
zemljama, po radionicama drugih sultana i prinčeva. No, nekim čudom,
veličanstvena knjiga sultana Ibrahima Mirze nije ostala nedovršena - imao
je pravog odanog knjižničara. Taj čovjek je sjeo na konja i otišao u Širaz
da nađe najboljeg pozlatara, odatle je dvije stranice odnio u Isfahan do
kaligrafa koji piše najfinijim stilom zvanim nastalik, potom je preko
planina stigao u Buharu i jednom velikom majstoru iluminacije koji radi na
dvoru uzbečkog kana dao je da osmisli kompoziciju i nacrta likove; zatim
je otišao do Herata gdje je poluslijepi stari kaligraf po sjećanju nacrtao
vijugave travke i listove, a drugi je u stilu zvanom rika zlatnim slovima
napisao tekst na ploči iznad vrata, i nakon toga ponovo je otišao na jug u
Kain kod sultana Ibrahima Mirze da mu pokaže stranicu koju je tokom
šest mjeseci napola završio i dobio pohvalu za to.
Kada im je postalo jasno da, ako budu radili na taj način, knjiga
nikada neće biti dovršena, unajmili su tatarske glasnike. Uz stranicu koju
je trebalo ukrasiti, svakome su nosili i jedno pismo gdje je objašnjeno šta
se od njih traži. Tako su glasonoše noseći stranice knjige prošli čitav
Horasan, Uzbekistan i Transoksaniju. Što su glasnici bili brži, i knjiga je
brže napredovala. U nekom karavansaraju iz kojeg se čuje zavijanje
vukova u snježnoj noći ponekad bi se sreli pedeset deveti i sto šezdeset
drugi list, i kad bi u prijateljskom razgovoru shvatili da rade za istu
knjigu, pokušavali bi da saznaju gdje se tačno u kojoj mesneviji nalaze,
pogađajući redoslijed stranica koje bi donijeli iz svojih soba.
Na jednoj stranici te knjige, koja je, nažalost, kako sam čuo,
završena, trebalo'je da budem i ja. Po nesreći, jednog zimskog dana
drumski razbojnici presreli su tatarskog glasonošu koji je, noseći me,
prolazio kroz stjenovite klance. Prvo su jadnog Tatarina pretukli, a zatim
orobili, silovali i bezdušno ubili. Zbog toga ja ne znam sa koje stranice
sam ispao. Želim da me pogledate i razmislite: je li trebalo da pravim
sjenoviti hlad Medžnunu, koji je prerušen u čobanina išao u posjetu Lejli u
njenom šatoru? Ili je trebalo da utonem u noć kake bih prikazao tamu u
duši beznadežnog i nevjernog čovjeka? Volio bih da pratim sreću dvoje
46
ljubavnika koji su se sakrili od cijelog svijeta, prešli preko sedam mora i

pronašli mir na ostrvu punom voća i ptica! Ili da bacam sjenku na
posljednje trenutke Aleksandra Velikog, koji danima krvari iz nosa zbog
sunčanog udara na osvajačkom pohodu na Indiju? Ili je trebalo da budem
simbol snage i godina oca koji svom sinu daje savjete o ljubavi i životu?
Koju je priču trebalo da osmislim i uljepšam?
Jedan od razbojnika koji su ubili kurira, mene odnijeli i nosali po
planinama i gradovima, povremeno je uviđao moju vrijednost, iskazivao
svoju prefinjenost shvatajući da je gledanje slike drveta prijatnije od
gledanja samog drveta, ali s obzirom na to da nije znao iz koje je priče
drvo koje posmatra, ubrzo sam mu dosadio. Nosio me je od grada do
grada, ali hajduk me nije, kako sam se plašio, pocijepao i bacio, već me je
u nekom hanu prodao jednom finom čovjeku za vrč vina. Taj ubogi čovjek
ponekad me je noću, uz svjetlost svijeća, dugo gledao i plakao. Kada je
nesretnik umro, rasprodali su njegovu ostavštinu. Otkupio me je majstor
medah i ja sam stigao čak do Istanbula. Sada sam sretan i čast mi je što se
nalazim među vama, iluminatorima osmanlijskog padišaha, čudesnih
ruku, sokolovih očiju, čvrste volje, nježnih zglobova i osjećajne duše.
Molim vas, tako vam Alaha, ne vjerujte onima koji govore da me je neki
majstor iluminacije na brzinu nacrtao na grubom papiru da bih visio na
zidu. Kakvih sve besramnih laži, kleveta i podvaljivanja ima, poslušajte
sad! Sinoć je, sjetite se, moj majstor medah ovdje na zid objesio crtež
nekakvog psa, prepričavao je avanture nevaspitane životinje i istovremeno
pričao o događajima jednog Husret-hodže iz Erzuruma! E, sad oni koji se
priklanjaju Husret-hodži nisu dobro razumjeli: mi smo, tobože, govorili
protiv njega. Zar bismo mogli kazati da je preuzvišeni efendi vaiz tikva
bez korijena? Bože sačuvaj! Zar bismo tako nešto mogli uopšte i
pomisliti?! Kakvo spletkarenje, kakvo izmišljanje! S obzirom na to da se
ime Husret iz Erzuruma lako pobrka sa imenom Nusret iz Erzuruma,
ispričaću vam priču o drvetu i Nedret-hodži Zrikavom. Dakle, Nedret-
hodža Zrikavi iz Sivasa, pored toga što je proklinjao ljubav prema lijepim
mladićima i iluminaciji, pričao je kako je i kafa šejtanska rabota i da će oni
koji je piju završiti u džehenemu. E, moj Sivaslijo, zaboravi li kako se ova
47
moja najveća grana savila? Ispričaću vam, ali zakunite se da nećete reći
nikome, da vas Alah sačuva od kleveta. Jednog jutra, vidim ja, ogroman
čovjek, mašala, visok kao minaret, ruku poput lavljih šapa, kao div,
zajedno sa gore pomenutim popeo se na moju granu i tu skriveni mojim
bujnim lišćem, rade, da prostite, one stvari. Div, za kojeg sam kasnije
shvatio da je šejtan, uhvatio onog našeg, strasno ga ljubeći i šapućući:
''Kafa je haram, kafa je grijeh..." Prema tome, onaj koji vjeruje u štetnost
kafe ne vjeruje zapovijedima naše vjere već šejtanu.
Na kraju, ispričaću vam nešto i o franačkim slikarima; ako ima onih
kojima služe kao uzor, neka im to bude nauk. Ti franački slikari slikaju
lica kraljeva, sveštenika, plemića i žena, tako da prema slici možeš tu
osobu na ulici prepoznati. Njihove žene ionako slobodno šetaju ulicom,
pa sad zamislite čega tu još može biti. Kao da im ni to nije dovoljno, otišli
su još dalje. Ne mislim u podvođenju nego u slikarstvu.
Šetali jednom tako nekom franačkom livadom veliki franački slikar
i neki drugi veliki umjetnik te razgovarali o umijeću i umjetnosti. Tokom
šetnje pred njima se pojavi šuma. Onaj vještiji u slikarstvu, reče onom
drugom: ''Slikanje novim stilom zahtijeva veliki talenat. Kad nacrtaš neko
drvo u ovoj šumi, svako ko gleda sliku, ako poželi, može doći ovamo i
prepoznati ga među ostalima na osnovu te slike." Alahu sam zahvalan ja,
ubogo drvo pred vama, što me nisu nacrtali s takvim naumom. Ne zbog
toga što se plašim da bi me, nacrtanog na taj način, istanbulski psi
zapišavali misleći da sam pravo drvo, nego zato što ne želim da budem
pravo drvo, nego ono što drvo predstavlja.
11.
ZOVEM SE CRNI
Snijeg je kasno počeo da pada i sipao je do jutra. Cijelu noć, uvijek

iznova, iščitavao sam Šekurino pismo. Hodao sam nervozno tamo-amo po
praznoj sobi u pustoj kući, prilazio svijećnjaku i pomoću titrave slabašne
svjetlosti svijeće, posmatrao razdražljivo treperenje ljutitih slova moje
ljubljene, kako sve pokušava ne bi li me prevarila, i njihovo preplitanje
48
zdesna nalijevo. Na trenutak pred očima bi mi se ukazao prozorski kapak

koji je iznenada otvorila moja ljubljena, i na njemu njezino lijepo lice i
tužni smiješak. Ugledavši njeno lice, zaboravio sam sva ona lica kojih sam
se u posljednjih šest-sedam godina prisjećao, misleći da su ona lica sa
usnama boje višnje koja su postajala sve šira, zapravo Šekura. Tokom noći
sanjario sam o braku. Sanjajući, nisam sumnjao u svoju ljubav niti u to da
mi je uzvraćena. Vjenčali smo se sretni, ali ta sreća je počela da se
rasplinjuje u nekakvoj kući sa stepenicama; nisam uspijevao da pronađem
dobar posao, svađao sam se sa ženom, a ona se nije osvrtala na moje
riječi.
Shvatio sam da su te mračne misli iz poglavlja o lošim stranama
braka iz Gazalijevog djela Oživljavanje vjerskih nauka, koje sam čitao
noćima, kao usamljeni neženja, u Arabiji i sjetio sam se da se o dobrim
stranama bračnog života mnogo više govori. Iako sam uporno tjerao sebe
da se sjetim svih dobrih strana braka, koje sam toliko puta čitao, sjetio
sam se samo dvije. Kada se muškarac oženi, neko mu kuću dovodi u red,
ali u kući sa stepenicama nije bilo nikakvog reda. Drugo, brakom se
izbjegava samozadovoljavanje, zbog kojeg sam osjećao grizu savjesti, kao
i od skitanja po mračnim sokacima za svodnicima u potrazi za kurvama,
zbog čega me je još više pekla savjest.
Pomisao na oslobađanje u kasnoj noći opet me je navela na
masturbaciju. Kako bih tijelo i mozak što prije oslobodio te želje, kao i
obično povukao sam se u jedan ugao sobe, ali shvatih da ne mogu
masturbirati. Poslije dvanaest godina opet sam bio zaljubljen! Taj
očigledni dokaz ispunio me je uzbuđenjem i strahom zbog čega sam
usplahireno šetao po sobi kao plamen svijeće. Ako je Šekura planirala da
se pojavi na prozoru, čemu onda ovo pismo kojim je slala suprotne
poruke? Zašto me je otac zvao ako me njegova kći toliko ne želi? Da li se
oni, otac i kći, poigravaju sa mnom? Tumarao sam po sobi osjećajući da
vrata, zid i pod pucketaju, zamuckujući kao i ja, i pokušavaju da daju neki
škrgutavi odgovor na svako moje pitanje.
Pogledao sam crtež koji sam izradio prije mnogo godina, crtež koji
prikazuje kako se Širin zaljubljuje u Husreva ugledavši njegovu sliku
49
obješenu na granu jednog drveta. Nacrtao sam ga nadahnut istim

motivom iz neke osrednje knjige koja je pristigla tetku iz Tabriza.
Gledanje crteža nije u meni probudilo stid kao svaki put ranije, kad bih ga
se sjetio (zato što su i crtež i moja izjava ljubavi bili jednostavni), niti mi
je vratio sretne uspomene iz mladosti. Pred svitanje razum je nadvladao i
shvatio sam da je vraćanje crteža Šekurin sjajan potez u partiji ljubavnog
šaha koji je igrala sa mnom. Sjeo sam i pod svjetlošću svijeće napisao
odgovor. Kad sam malo odspavao, stavio sam pismo u njedra, izašao na
ulicu i dugo hodao. Snijeg je uske istanbulske sokake proširio i rasteretio
gradsku gužvu. Sve je bilo tiše i mirnije kao u mom djetinjstvu. Kao što mi
se u snježnim zimskim danima mog djetinjstva pričinjavalo, pomislih i
sada kako su vrane opkolile krovove, kupole i vrtove Istanbula. Hodao
sam, osluškujući škripanje svojih koraka po snijegu i gledajući paru koja
je izlazila iz usta, osjećao sam kako u meni raste uzbuđenje pri pomisli da
će i u dvorskoj kaligrafskoj radionici, u koju je Tetak tražio da odem,
vladati tišina kao i na ulicama. Ne zalazeći u jevrejsku mahalu, po nekom
dječaku obavijestio sam Ester, koja će odnijeti moje pismo Šekuri, gdje
ćemo se naći prije podnevnog namaza.
Rano sam stigao do kaligrafske radionice iza Aja Sofije. U
spoljašnjem izgledu te zgrade, u kojoj sam u djetinjstvu jedno vrijeme bio
šegrt i, zahvaljujući Tetkovom zauzimanju, često je posjećivao, ništa se
nije promijenilo osim ledenica koje su visile sa strehe. Mladi zgodni šegrt
proveo me je između starih knjigovezaca omamljenih mirisom smole i
ljepila, još od mladosti pogrbljenih iluminatora, mladića koji su na
koljenima miješali boje u činijama, ne gledajući ih, pogleda zakovanog za
plamen peći. Jedan starac u uglu pažljivo je bojio nojevo jaje na krilu,
drugi je veselo oslikavao jednu ladicu, a mladi šegrt ih je obojicu gledao s
poštovanjem. Kroz odškrinuta vrata ugledao sam učenike koji su
prekoreni, kako crvenih lica gledaju knjige pred sobom pokušavajući
shvatiti gdje su pogriješili. U drugoj ćeliji utučeni, tužni šegrt,
zaboravljajući boje, papire i crtanje, posmatrao je ulicu kojom sam
maloprije prošao. Iluminatori koji su pravili reprodukcije, pripremali
kalupe i boje, oštrih pera odmjeravali su mene, stranca, ispod oka.
50
Popeli smo se zaleđenim stepenicama. Išli smo trijemom koji je

okruživao drugi sprat radionice sa sve četiri strane. Dolje, u dvorištu
prekrivenom snijegom, dvojica mlađahnih učenika, drhteći od zime iako
ogrnuti prekrivačima od oštre vune, čekali su nešto, moguće i kaznu.
Sjetio sam se batina što su ih dobijali mladi učenici zbog lijenosti ili
uzaludnog rasipanja skupih boja, kao i šibanja dok im noge ne prokrvare.
Ušli smo u toplu sobu. Ugledao sam iluminatore koji su sjedili na
koljenima, udobno smješteni, i nisu izgledali kao majstori kakve sam
zamišljao; bili su mladi, tek što su završili šegrtovanje. S obzirom na to da
su veliki majstori kojima je majstor Osman nadjenuo nadimke radili kod
svojih kuća, ova prostorija ličila mi je na poveliku sobu nekog
karavanseraja zagubljenog među visokim planinama, a nikako na
umjetničku radionicu našeg moćnog, bogatog vladara.
Majstor Osman sjedio je sa strane za stolićem. Ugledao sam ga
prvi put poslije petnaest godina, ličio je više na sjenku, nego na avet.
Veliki majstor koji mi se, kao sam Behzad, čudesno ukazivao, budeći
osjećaj, kada bih maštao o iluminaciji i crtanju na svojim putovanjima,
obasjan snježnobijelom svjetlošću koja je ulazila kroz prozor od strane
Aja Sofije, u svojoj bijeloj odjeći, izgledao je kao da se odavno stopio sa
avetima onoga svijeta. Poljubio sam njegovu ruku prekrivenu staračkim
pjegama i podsjetio ga ko sam. Rekao sam mu da me je moj tetak još kao
dijete doveo tu, ali zavolivši pisarski posao, napustio sam radionicu,
otišao na putovanje po Istoku, radeći kao pisar i sekretar kod paša i
defterdara, da sam preko Serhat-paše i drugih velikaša upoznao kaligrafe
i iluminatore u Tabrizu, naručivao izradu knjiga, boravio u Bagdadu,
Alepu, Vanu i Tbilisiju i preživio mnoge ratove. ''Ah, Tbilisi!", reče veliki
majstor, gledajući svjetlost koja je dopirala iz snježnog dvorišta i probijala
se kroz voštano platno na prozoru. ''Da li i tamo sada pada snijeg?"
Djelovao je kao stari persijski majstori, koji su, usavršavajući se
neprestano u svojoj umjetnosti, izgubili vid i poslije toliko godina živjeli
život i sveca i slaboumnika, dok se o njima tkaju beskrajne legende; ipak,
po njegovim oštroumnim pogledima shvatio sam da Tetka jako prezire, a
ja sam mu sumnjiv. Bez obzira na to ispričao sam mu kako u arapskim
51
pustinjama snijeg pada ne samo na Aja Sofiju kao ovdje, već i na

uspomene. Ispričao sam mu kako žene koje peru veš, kada snijeg pada na
tvrđavu u Tbilisiju, pjevaju pjesme obojene cvjetnim bojama, a djeca pod
jastucima čuvaju sladoled za ljeto.
''Pripovijedaj mi", reče, ''šta crtaju i ukrašavaju iluminatori u
zemljama u koje si odlazio." Mladi iluminator zanesenog pogleda, koji je u
uglu, iscrtavajući stranice lenjirom, već utonuo u maštanje, podigao je
pogled sa svog stalka i, kao i ostali, kao da kaže: ''Ispričaj nam sada pravu
priču!" Ti ljudi uglavnom nisu znali ko je bakalin u njihovoj mahali, zašto
je komšija u zavadi sa piljarom, koliko staje oka hljeba, ali nisam sumnjao
da su bili dobro obaviješteni o tome ko i kakve iluminacije izrađuje u
Tabrizu, Gazvinu, Širazu i Bagdadu i koliko koji sultan, šah, padišah ili
princ plaća za knjigu, kao i da su se dosta naslušali najnovijih glasina i
priča koje se brzo oput kuge šire u ovim krugovima. Ispričao sam im. Jer
došao sam sa Istoka, iz Persije, gdje se vode ratovi, prinčevi se bore za
prijesto, pale i pustoše gradove, gdje se svakodnevno pregovara o ratu i
miru, ali gdje se vijekovima pišu najbolji stihovi i izrađuju najbolje
iluminacije. ''Čuli ste već, Šah Tahmasp, koji je sjedio na prijestolju
pedeset dvije godine, posljednjih godina života izgubio je volju za knjige,
iluminacije i crtanje, okrenuo leđa pjesnicima, iluminatorima i kaligrafima,
predao se molitvi i kad je umro, naslijedio ga je sin Ismail", počeo sam
priču. ''Nasljednik, kojeg je otac dvadeset godina držao zatočenog,
znajući da mu je narav loša i da je svadljiv, riješio se svoje braće naredivši
da neke pobiju, a neke oslijepe. No, njegovi protivnici ubiše ga opijumom
i otrovom, i na prijestolje dovedoše njegovog maloumnog brata
Muhameda Hudabendu. Za vrijeme njegove vladavine, izbijale su pobune
prinčeva, braće, valija i Uzbeka koji su toliko ratovali, međusobno i sa
Serhat-pašom, da je Persija postala prah i pepeo, pretvorivši se u haos.
Poluslijep i maloumni šah, ostavši bez novca nije mogao naručivati ni
prepisivanje ni ukrašavanje knjiga. Tako su svi umjetnici Gazvina i Herata,
majstori i šegrti, stari učitelji i učenici koji su stvarali čudesa u
iluminatorskoj radionici šaha Tahmaspa, ilustratori pod čijim perima su
konji galopirali, a leptiri letjeli, čarobnjaci boja, majstori knjigovesci i
52
kaligrafi, svi su ostali bez posla, novca i krova nad glavom. Neki su se
odselili na sjever među Šejbane, neki izbjegli u Indiju, a neki dođoše u
Istanbul. Neki su započeli druge poslove upropastivši i sebe i svoju čast.
Pojedini su stupili u službu kod sitnih prinčeva i valija, koji su jedni prema
drugima neprijateljski raspoloženi, i izrađuju male knjige veličine dlana sa
svega nekoliko ilustrovanih listova. Te jeftine knjige, na brzinu napisane i
namijenjene ukusu običnih vojnika, nevaspitanih paša i razmaženih
prinčeva, rasprostrle su se svuda." ''Za koliko ih prodaju?", upita majstor
Osman. ''Priča se da je veliki Sadiki ilustrovao Čudesa božjih stvorenja
uzbečkom spahiji za svega četrdeset zlatnika. U čadoru nekog paše,
neukog i prostog čovjeka, koji se vraćao u Erzurum sa ratnog pohoda na
Istok, vidio sam zbirku nepristojnih slika, među kojima je bilo i radova
majstora Sijavuša. Pojedini majstori ostadoše odani svom zanatu
izrađujući crteže koji nisu dio neke knjige ili priče. Posmatrajući tu jednu
jedinu sliku, ne razmišljaš o tome iz koje priče je ta scena, već je gledaš
zbog nje same, radi uživanja: na primjer, diviš se kako je neki konj
vjerodostojno nacrtan na njoj i za to daješ novac slikaru. Najviše se traže
prizori ratovanja i sramni prizori. Prikaz rata sa mnogo ljudi spustio se na
tri stotine akči, a naručilaca kao da i nema. Da bi crtež bio jeftiniji i da bi
pronašao kupca, neki ne nanose čak ni boju, crtaju crno-bijelo na
neobrađenom, grubom papiru." ''Imao sam jednog sretnog i nadarenog
pozlatara", reče majstor Osman. ''Svoj posao je radio nekako prefinjeno pa
smo ga prozvali efendi Prefinjeni. Ali, ostavio nas je i otišao. Ima šest
dana kako ga nigdje nema. Kao da je u crnu zemlju propao." ''Zar čovjek
može poželjeti da ostavi ovu radionicu, ovaj sretni dom?", upitah.
''Četvorica mojih mladih majstora koje podučavam od šegrtovanja, Leptir,
Maslina, Roda i Prefinjeni, po padišahovoj zapovijesti sada rade kod svojih
kuća", reče majstor Osman. Vjerovatno zato da bi iluminatori u miru radili
na Sumarni kojom se bavila cijela radionica. Ipak, padišah nije tražio da se
napravi poseban kutak u dvorištu carske palate za majstore iluminacije
kako bi oslikavali jednu posebnu knjigu, nego je zapovijedio da rade po
kućama. Sjetio sam se da je to naređenje moglo biti izdato zbog Tetkove
53
knjige i ušutio sam. Koliku aluziju je napravio majstor Osman tim

posljednjim riječima?
''Nuri efendija", obrati se pogrbljenom, blijedom iluminatoru,
''pokaži gospodinu Crnom kako stoje stvari!"
''Pokazati kako stoje stvari" predstavljalo je ceremoniju koja je
svaka dva mjeseca priređivana kada je padišah dolazio u obilazak da vidi
šta se događa u radionici. Padišah, koji je dolazio u pratnji carskog
rizničara Hazima, dvorskog hroničara Lokmana i glavnog majstora
Osmana, slušao bi izvještaj o svim radovima u radionici i tako saznao ko
radi na oslikavanju koje knjige, ko je uradio koju pozlatu, ko je obojio
koju sliku, šta rade oni koji prave boje, crtači linija i iluminatori, odnosno
šta rade svi ti veliki majstori zlatnih ruku. Rastužio sam se zato što je
urađena imitacija cijele te napuštene ceremonije koju više nisu priređivali
jer je dvorski hroničar Lokman, pisac većine knjiga toliko oslabio da nije
više mogao izlaziti iz kuće, majstor Osman nestao je u magli
ozlojeđenosti i srdžbe, a četvorica majstora Leptir, Maslina, Roda i
Prefinjeni radili su kod kuće; konačno ni padišah više nije gledao na
radionicu sa dječijom ushićenošću. Nuri efendija je ostario uzalud jer nije
proživio život, i nije uspio da postane majstor zanata, ali nije se uzalud
iskrivio i pogrbio jer je uvijek detaljno pratio sve što se događa u radionici
i znao ko šta radi. Tako sam prvi put u životu posmatrao legendarne
stranice Sumarne koja je opisivala slavlje povodom obrezivanja malih
prinčeva, sinova našeg padišaha. Čak u Persiji čuo sam priče o toj
svečanosti od pedeset i dva dana u čemu je učestvovao cijeli Istanbul,
ljudi svih zanimanja i iz svih esnafa, a za knjigu koja to slavlje opisuje,
čuo sam još dok se radila.
Na prvom crtežu koji su stavili pred mene, naš padišah, zaštitnik
svijeta, udobno smješten na balkonu palate pokojnog Ibrahim-paše,
blagonaklono je pratio slavlje na Atmegdanu. Njegovo lice bilo je nacrtano
stručno i s poštovanjem, iako ne toliko precizno da bi se moglo razlikovati
od ostalih. Na desnoj strani crteža koji je zauzimao dvije stranice, u
lijevom dijelu smjestio se padišah, a na prozorima i pod lukovima stajali
su veziri, paše i persijski, tatarski, franački i mletački izaslanici. S obzirom
54
na to da oni nisu bili vladari, njihove oči, nacrtane nepažljivo, nisu gledale
ni u šta određeno, nego u sva zbivanja na trgu. Kasnije sam primijetio da
se i na drugim slikama ponavlja isti raspored likova i kompozicija, dok su
zidne dekoracije, stabla i keramički crijepovi bili drugačije iscrtani i
obojeni. Kada kaligrafi ispisu tekst, slikari završe ilustracije i knjiga bude
uvezana, čitalac koji bude listao Sumarnu na svakoj stranici treba da vidi
padišaha koji, okružen mnoštvom podanika, uvijek u istom položaju
posmatra trg gdje se odvijaju uvijek drugačiji događaji, obojeni svaki put
drugačijim bojama. Na crtežu sam vidio one koji se otimaju za stotine
činija s pilavom na Atmegdanu i one uplašene živim zečevima i pticama
koji su izlazili iz pečenog vola. Vidio sam kazandžije koji su se esnafski
vozili na kolima s točkovima ispred sultana i na nakovnju postavljenom na
golim prsima jednog od njih čekićima kovali bakar, a da ga nisu
povrijedili. Vidio sam staklare koji su, vozeći se kolima pred sultanom, na
staklu crtali karanfile i čemprese, poslastičare koji recituju slatke pjesme
dok vode kamile natovarene šećernim papagajima u kavezima i vrećama
punim šećera, i stare bravare koji su na kolima izložili brave s kukama, sa
zasunima i zupčanicima, kako jadikuju zbog nedaća novih vremena i
novih kapija. Leptir, Roda i Maslina radili su na prikazu mađioničara: jedan
je žonglirao dugačkim štapom na kojem se jaja kotrljaju, a drugi je udarao
u daire. Vidio sam prizor kada je Kilič Ali-paša natjerao u pomorskim
bitkama zarobljene nevjernike da prave kaursku planinu od blata, sve
natovario na kola, zapalio barut ispred sultana i prikazao kako je
domovinu nevjernika natjerao da bolno jeca. Vidio sam golobrade kasape
odjevene u boje ruže i patlidžana s mesarskim satarama u rukama kako
se smješkaju oderanim ružičastim ovcama obješenim na kuke. Gledaoci
su aplaudirali krotiteljima lava kojeg su vezanog lancima doveli pred
sultana, dražili ga, ismijavali dok mu oči nisu zakrvavile od bijesa, a onda
na sljedećoj stranici vidio sam lava, simbol islama, kako tjera ružičastu
svinju koja je simbol hrišćanskih nevjernika. Sit sam se nagledao crteža
berberina kako brije mušteriju dok okrenut naglavačke visi s tavanice
svoje radnje, dovezene na kolima pred padišaha, i njegovog šegrta
odjevenog u crveno koji drži mirišljavi sapun i ogledalo u srebrnoj posudi
55
čekajući bakšiš. Upitah ko je to nacrtao. ''Važno je da slika svojom

ljepotom iskaže bogatstvo života, ljubav, poštovanje prema bojama svijeta
koji je Alah stvorio, da iskaže misao i vjeru. Nije važno ko ju je nacrtao."
Da li je iluminator Nuri, suptilniji nego što sam mislio, shvatio da me je
poslao Tetak da izvidim šta se dešava i zato bio oprezan ili je jednostavno
ponavljao riječi majstora Osmana? ''Da li je sve ove pozlate izradio efendi
Prefinjeni?", upitao sam. ''Ko sada izrađuje pozlate?"
Kroz otvorena vrata s pogledom na unutrašnje dvorište začu se
dječja vriska i urlanje. Vjerovatno je neki majstor po tabanima udarao
učenike čiji su džepovi puni rubinskog praha ili su sakrili list zlata u
hartiju. Pretpostavljam da su to ona dvojica koja su maloprije čekala na
hladnoći. Mladi iluminatori, koji su koristili svaku priliku da se nekome
narugaju, pohrlili se na vrata da to gledaju.
''Kada se naš brat efendi Prefinjeni vrati odande kamo je otišao,
završiće pozlatu na ove dvije stranice, ako bog da, a dotle po naređenju
našeg majstora Osmana, učenici će bojiti zemlju na Atmegdanu u
ružičasto", reče efendi Nuri oprezno. ''Majstor Osman je tražio od efendi
Prefinjenog da tlo na Atmegdanu u svakom prizoru oboji drugom bojom:
ružičastom, indijskozelenom, šafranžutom, smeđom poput izmeta. Onaj
ko pogleda sliku, na prvoj shvata da je u pitanju trg čije tlo bi trebalo da
bude boje zemlje, zatim na drugoj, trećoj slici traga za drugim bojama,
kako bi se nečim zanimao. Crtež se izrađuje zato da bi se unijela radost
na stranice knjige."
Ugledali smo iscrtani papir koji je neki kalfa ostavio u uglu. Na
jednoj jedinoj stranici za neku Zafernamu, knjigu o pobjedama, radio je
crtež koji prikazuje flotu kako kreće u rat, ali očigledno je, čim je čuo
krike svojih drugara, otrčao da posmatra nemilosrdno šibanje. Izgledalo je
da flota identičnih lađa, koje je precrtavao pomoću šablona, nije plovila
morem, ali ta neprirodnost i nepostojanje vjetra u jedrima nisu imali veze
sa šablonom, nego sa nenadarenošću mladog ilustratora. Tužno sam
primijetio da je šablon divljački istrgnut iz neke stare nepoznate knjige,
nisam znao koje. Majstor Osman, očigledno, već poodavno mnogo šta nije
primjećivao.
56
Kada je na red došla i njegova radna tabla, efendi Nuri ponosno je

rekao da završava iluminaciju jedne tugre koju je radio tri nedjelje. S
divljenjem sam posmatrao tugru i njezinu pozlatu izrađenu na praznom
papiru s ciljem da se ne bi otkrilo kome je upućena. Mnogi buntovnici na
Istoku, kako mi je poznato, odustajali su od ustanaka pri pogledu na
plemenitu i nadmoćnu ljepotu ovog sultanskog monograma.
Nakon toga vidjeli smo posljednja djela kaligrafa Džemala, ali
samo letimično da ne bismo stali na stranu neprijatelja boje i iluminacije
koji tvrde da je kaligrafija umjetnost, a iluminacija samo ističe ljepotu
rukopisa.
Nasir, majstor za izvlačenje rubnih linija, vjerujući da popravlja
stranu iz Nizamijeve Hamse nastale u doba Timurida koja prikazuje nagu
Širin dok se kupa, zapravo ju je kvario. Stari poluslijepi majstor,
devedesetdvogodišnjak, koji nije znao pričati ni o čemu drugom osim o
susretu sa Behzadom u Tabrizu kada mu je poljubio ruku, a veliki majstor
je tom prilikom bio slijep i pijan, drhtavom rukom pokazivao je ukrase na
kutiji za olovke koju će, kada je za tri mjeseca završi, pokloniti padišahu
za Bajram.
Na donjem spratu u uskim ćelijama radionice u kojoj je radilo
osamdeset umjetnika, šegrta i učenika, prostrla se tišina. Bila je to tišina
poslije batina kakvu sam mnogo puta doživio; s vremena na vrijeme
prekinuo bi je glasan smijeh ili neka šala, ponekad jecaj ili stenjanje koje
prethodi plaču i sve to podsjeća čak i stare majstore na batine koje su
dobili kada su bili šegrti. Posmatrajući devedesetdvogodišnjeg
poluslijepog majstora, daleko od svih ratova i nereda, pomislio sam kako
sve ide svome kraju. I pred sudnji dan zavladaće isti muk. Crtanje je tišina
misli, muzika očiju.
Na rastanku, dok sam ljubio ruku majstora Osmana, osjetio sam
ne samo ogromno poštovanje, nego i nešto potpuno novo, nešto što je
pokrenulo osjećanja: sažaljenje pomiješano s divljenjem kao što osjećate
prema evlijama, svetim ljudima; nepoznat osjećaj krivice. Možda i zbog
toga što je moj Tetak, koji je želio da se u slikarstvu, skriveno ili otvoreno,
imitira stil franačkih majstora, bio njegov suparnik.
57
U istom trenutku zaključili da je to posljednji put što velikog

majstora vidim živog i sa usplahirenom željom da mu se svidim i da ga
razveselim, upitao sam ga:
''Veliki majstore, gospodaru, šta razlikuje istinskog umjetnika od
prosječnog?"
Mislio sam da će glavni carski iluminator, naviknut na ovakva
pomalo podilazeća pitanja, dati površan odgovor i da već sada ne zna ko
sam.
''Ne postoji samo jedno mjerilo po kojem bi se pravi iluminator
mogao razlikovati od onog koji nema umijeća i vjere", reče ozbiljno. ''S
vremenom to se mijenja. Suočavajući se sa zlom koje prijeti umjetnosti,
važni su moral i vještina. Kada bih danas želio provjeriti da li je neki mladi
iluminator pravi, postavio bih mu tri pitanja." ''Koja?"
''Da li se priklanja novom adetu i pod uticajem kineske i franačke
umjetnosti uporno nastoji da ima vlastiti stil, svoj slikarski postupak? Kao
iluminator da li želi da ima stil koji će ga razlikovati od ostalih i da li će to
potvrditi time što će se negdje na slici potpisati, kao franački majstori.
Eto, da bih to saznao, prvo bih mu postavio pitanje o stilu i potpisu."
''Zatim?", upitao sam s poštovanjem.
''Potom bih želio da saznam šta taj iluminator osjeća kada pomisli
da će, nakon smrti vladara i sultana koji naručuju naše knjige, one ići od
ruke do ruke i biti rastavljene, a crteži korišteni za nove knjige u neko
drugo vrijeme? To je vrlo osjetljivo pitanje na koje čovjek ne može lako
odgovoriti iskazujući radost ili tugu. Zato bih ga pitao o vremenu. O
vremenu iluminacije i Alahovom vremenu. Razumiješ li, sinko?" Ne. Ali to
nisam priznao i upitah ga: ''A treće pitanje?"
''Treće je sljepoća!", reče veliki majstor iluminacije Osman i ušuta
kao da je rekao nešto što samo po sebi ne zahtijeva nikakvo objašnjenje.
''Šta u vezi sa sljepoćom?", upitao sam zbunjeno.
''Sljepoća je tišina. Ako spojiš prvo i drugo što sam rekao, dobijaš
sljepoću. Najdublje u iluminaciji može se dosegnuti u Alahovoj tami."
Ušutio sam i izašao. Polako sam sišao niz zaleđene stepenice.
Znao sam da ću ova tri pitanja postaviti Leptiru, Rodi i Maslini; ne zbog
58
razgovora, već da bih bolje razumio te vršnjake koji su za života postali

legende.
Ipak, nisam odmah otišao njihovim kućama. Našao sam se sa Ester
na novom bazaru u blizini jevrejske mahale odakle se vidi mjesto gdje
Zlatni rog dodiruje Bosfor. Među robinjama koje su trgovale, ženama iz
siromašnih mahala, odjevenim u široke isprane kaftane, u mnoštvu koje je
vrvilo među mrkvama, dunjama, lukom i rotkvicama, odjevena u ružičastu
odjeću, koju je morala nositi svaka Jevrejka, Ester se pojavila živahna,
krupnog tijela, usta koja nikada ne miruju, sa obrvama i očima koje su mi
slale znakove kolutajući. Pismo koje sam joj dao sakrila je u svoje šalvare
vješto i tajnovito, kao da nas posmatra cijela čaršija. Rekla mi je da Šekura
misli na mene. Uzela je bakšiš, a kada sam joj rekao da požuri, odgovorila
je da ima mnogo posla, pokazujući svoj zavežljaj, pa će pismo odnijeti tek
oko podne. Zamolio sam je da kaže Šekuri da sam otišao u posjetu trojici
majstora.
12.
MENE ZOVU LEPTIR
Bilo je to prije podnevnog namaza. Neko je pokucao na vrata.

Otvorio sam ih i pogledao: gospodin Crni. Neko vrijeme smo zajedno
šegrtovali. Zagrlili smo se i poljubili. Pitao sam se da li nosi neku vijest od
Tetka, kad reče kako želi da pogleda stranice koje ukrašavam, da dolazi
prijateljski i da bi htio, u ime našeg sultana, da mi postavi jedno pitanje.
Dobro, rekao sam, koje pitanje? Pitao me je. U redu!
STIL I POTPIS
Sve dok bude više izroda koji se bave umjetnošću, ne radi uživanja
i uvjerenja, nego radi novca i ugleda, rekoh, nagledaćemo se mnogih
gadosti i pohlepe kao što je manija za stilom i potpisom. Napravio sam
ovakav uvod, ne zbog toga što u to vjerujem, nego zato što se tako kaže,
jer istinsku nadarenost i vještinu ne kvari ljubav prema zlatu i ugledu. Ako
59
ćemo pravo, kao i u mom slučaju, onaj ko je darovit ima pravo i na novac i
na slavu što ga, naravno, usrećuje. No, ako bih to otvoreno rekao, napali
bi me prosječni iluminatori, koji su ludi od zavisti, i tražili od mene da na
zrnu pirinča nacrtam drvo i tako dokažem da svoj posao volim više nego
oni. S obzirom na to da znam da je pomama za stilom, potpisom i
osobenošću stigla do nas pod uticajem franačkih i kineskih majstora koje
su prevarile slike što su donijeli jezuitski sveštenici, ispričaću vam tri
poučne priče.
TRI POUČNE PRIČE O STILU I POTPISU
Alif
Jednom davno u nekoj tvrđavi medu brdima sjeverno od Herata

živio jedan mladi kan koji je volio iluminacije i slikarstvo. Od svih žena u
haremu volio je samo jednu. I prekrasna Tatarka voljela je samo njega.
Cijele noći provodili su u vođenju ljubavi i bili su toliko sretni da su željeli
da vječno traje. Shvatili su da je najbolji put do ostvarenja sreće
posmatranje prelijepih crteža starih majstora nacrtanih u knjigama.
Posmatrajući savršene crteže, koji su se neprestano ponavljali, osjećali su
da vrijeme stoji i da se njihova sreća prepliće sa zlatnim vremenima o
kojima priče govore. U kanovoj iluminatorskoj radionici bio je jedan
majstor iluminacije koji je uvijek iznova istim crtežima savršeno
ukrašavao iste knjige. Crtajući Ferhada, kako pati zbog ljubavi prema
Širin, Medžnuna i Lejlu kako se čežnjivo pogledavaju, Husreva i Širin koji
se značajno odmjeravaju, ovaj majstor iluminacije, umjesto junaka iz
priče, crtao je kana i njegovu tatarsku krasoticu. Kan i njegova ljubljena,
posmatrajući te stranice, čvrsto su vjerovali da njihova sreća nema kraja i
darivali majstora zlatom i pohvalama. Mnoštvo pohvala i blaga skrenuše
umjetnika sa pravog puta i on, pod uticajem šejtana, zaboravi da ljepotu
tih crteža duguje starim majstorima, pa pun gordosti pomisli da će
njegova djela biti još ljepša ako doda nešto vlastito, njemu svojstveno.
Međutim, ugledavši novotarije majstora iluminacije, kan i njegova
60
ljubljena pomisliše kako je došlo do greške i uznemiriše se. Nakon dugog

gledanja crteža kanu se učinilo da su prizori njihove sreće narušeni i
najprije osjeti zavist što je njegova draga prikazana u prvom planu. Zatim,
da bi izazvao njenu ljubomoru, obljubi neku drugu robinju. Kada je to
saznala od haremskih tračara, tatarska ljepotica se rastuži do te mjere da
se objesila o jedan kedar u haremskom dvorištu. Kan, koji je uvidio svoju
grešku i shvatio da je uzrok slikareva strast prema sopstvenom stilu,
naredi da oslijepe majstora kojeg je šejtan obmanuo.
Ba
U nekoj zemlji na istoku bio jednom jedan sretan stari car koji je
volio iluminacije. Živio je sa svojom lijepom Kineskinjom, koju je tek
oženio. No, između njegove žene i njegovog sina kojeg je imao s
prethodnom ženom dogodi se ljubav. Plašeći se da ne iznevjeri oca, sin se
postidi zbog zabranjene ljubavi, zatvori se u iluminatorsku radionicu i
posveti se slikarstvu. Zbog silne tuge i snage ljubavi, svaki crtež bio je
toliko lijep da ga niko nije mogao razlikovati od crteža starih majstora, i
otac je bio veoma ponosan na sina. Njegova žena, Kineskinja, gledala je
crteže i rekla: ''Da, veoma lijepo, ako se ne potpiše, nakon nekoliko
godina niko neće znati da je on stvorio tu ljepotu." ''Ako moj sin potpiše
crtež", upitao je padišah, ''neće li tako sebi pripisati crtež koji je uradio po
ugledu na stare majstore. Zapravo,
ako stavi svoj potpis, neće li time otkriti kako crtež sadrži njegovu
sopstvenu grešku?" Shvatajući da svog starog muža neće ubijediti,
Kineskinja na kraju uspije da proslijedi svoju ideju njegovom sinu u
radionici. Nažalost, sin kome je ponos bio povrijeđen zato što je morao
kriti svoju ljubav duboko u sebi, obmanut mladom maćehom i šejtanom,
potpiše se u skrivenom uglu jednog crteža između trave i zida. Prvi crtež
koji je potpisao prikazivao je prizor Husreva i Širin. Poznato vam je:
Husrev je oženio Širin, a Širuje, njegov sin iz prethodnog braka,
zaljubljuje se u nju i jedne noći uđe kroz prozor u odaju svoga oca i
probode mu srce nožem pored usnule Širin. I, eto, dok je stari car
61
posmatrao crtež, primijetio je da je na njemu nešto pogrešno, pošto nije

bio svjestan da je vidio sinovljev potpis, osjećao je samo da ima
nedostatak. Starog cara obuze strah. Jer, taj crtež nije pričao priču ili
legendu, već je prikazivao ono što jednoj knjizi ne priliči - istinu. Shvativši
to, stari car se uplaši. I baš u tom trenutku njegov sin, kao na slici koju je
nacrtao, uđe kroz prozor i posiječe oca jataganom, ne gledajući njegove
od straha razrogačene oči.
Džim
U svom ljetopisu Rašidudin od Gazvina pisao je o tome kako su

prije dvije stotine godina najomiljenije umjetnosti u Gazvinu bile
ukrašavanje knjiga, kaligrafija i iluminacija. Šah, koji je tada vladao u
Gazvinu, pokorivši četrdeset zemalja od Vizantijskog carstva do Kine
(možda se tajna njegove moći krila u ljubavi prema umjetnosti), nije imao
muškog nasljednika. Da se poslije njegove smrti ne bi razdijelila zemlja,
odlučio je da svojoj kćeri pronađe za muža nekog pametnog iluminatora i
najavi nadmetanje trojici neoženjenih majstora iz svoje radionice. Prema
Rašidudinovom ljetopisu, zadatak je bio vrlo jednostavan - trebalo je
nacrtati najljepši crtež! S obzirom na to da su mladi umjetnici znali da to
znači crtati po uzoru na stare majstore, sva trojica izabraše omiljenu
scenu: prekrasnu djevojku oborena pogleda koja, obuzeta ljubavnim
jadima, sjedi u rajskom vrtu među čempresima i kedrovima, uplašenim
zečevima i uznemirenim lastavicama. Sva tri iluminatora, ne znajući,
nacrtala su isti crtež po ugledu na stare majstore, a onaj koji je želio da se
najviše istakne, želeći samo sebi pripisati ljepotu crteža, zapisao je svoje
ime u najskrivenijem uglu slike, među narcisima. Ali zbog svoje drskosti,
taj iluminator bio je prognan iz Gazvina u Kinu. Započelo je novo
nadmetanje za preostalu dvojicu. Obojica su nacrtala po jedan crtež, lijep
kao pjesma, na kojem je bila ljepotica na konju u čudesnom vrtu. Jedan od
njih, zbog pogrešnog poteza četkice ili namjerno, čudno je nacrtao njušku
bijeloga konja na kojem je jahala djevojka istaknutih jagodica i očiju
iskošenih kao u Kineskinje: otac i kći to shvate kao nedostatak. On se,
62
doduše, nije potpisao, ali je ostavio svoj pečat kako bi se istakao. ''Greška
je majka stila", reče šah i protjera slikara u Vizantiju. U toku priprema za
vjenčanje šahove kćeri s darovitim umjetnikom, koji je slikao bez greške i
potpisa kao stari majstori, prema ljetopisu Rašidudina iz Gazvina, zbilo se
još nešto: cijeli dan uoči vjenčanja šahova kći tužno je posmatrala crtež
lijepog velikog majstora koji je trebalo da postane njen muž. Kada se
spuštala večernja tama, rekla je svome ocu: ''Stari majstori na svojim
čudesnim crtežima prikazivali su ljepotice kao Kineskinje. To je staro
pravilo sa Istoka. Ipak, ako su neku ženu voljeli, oni bi ostavili njen trag
na obrvi, oku, usnama, kosi, osmijehu ili trepavici ljepotice. Taj skriveni
nedostatak ostavljen na crtežu, predstavljao je znak njihove ljubavi koji bi
samo oni mogli prepoznati. Čitav dan posmatrala sam crtež djevojke koja
jaše na konju, dragi oče, ali na njoj nema ni traga nečemu mojem." Šah je
odmah otkazao vjenčanje i otac i kći ostadoše zajedno sve do smrti.
''Dakle, prema ovoj priči, nesavršenstvo je kolijevka stila", ljubazno

reče Crni. ''Da li to proizilazi iz tajnog znaka na licu, oku ili osmijehu
djevojke u koju je iluminator zaljubljen?"
''Ne", odgovorio sam samouvjereno i gordo. ''Taj detalj koji se
pojavljuje na crtežu nije greška, već postaje pravilo. Jer, poslije nekog
vremena, svi oponašaju majstora i slikaju djevojačko lice po ugledu na lice
njegove voljene."
Ćutali smo. Kada sam primijetio da je, nakon što je pažljivo
saslušao sve tri moje priče, Crni smeten zveckanjem moje žene u hodniku
i sobi pored one u kojoj smo sjedili, pogledao sam ga pravo u oči.
''Prva priča govori o tome da je stil greška", progovorio sam.
''Druga da savršenom crtežu ne treba potpis. Treća priča objedinjuje te
dvije poruke i kazuje da su potpis i stil glupa i drska nadmenost."
Koliko se razumije u iluminaciju taj čovjek kojem sam održao
lekciju? ''Jesi li iz mojih priča zaključio ko sam ja?", upitao sam ga.
''Jesam", neuvjerljivo je rekao. Nemojte pokušavati da dokučite ko sam na
osnovu njegovog pogleda i zapažanja, ja ću vam otvoreno reći ko sam ja.
Meni sve polazi za rukom. Crtam i bojim kao gazvinski majstori, smijući
63
se i zabavljajući se. S osmijehom kažem da sam bolji od svih. A sa

nestankom pozlatara efendi Prefinjenog, predosjećam da je efendi Crni
zato došao, nemam nikakve veze. Crni me je upitao kako se slažu brak i
umjetnost.
Ja mnogo radim i radim s ljubavlju. Nedavno sam oženio najljepšu
djevojku u gradu. Kada ne radim iluminacije, vodimo ljubav kao ludi. No,
to mu nisam spominjao, samo sam rekao da iluminator čini čuda na
hartiji, onda nije u stanju isti uspjeh ponoviti sa ženom. I obrnuto, ako
iluminatorova alatka zadovolji ženu, onda ona druga, od trske, blijedo
klizi po papiru. Kao i svi koji zavide umjetniku na njegovom daru, i Crni je
povjerovao ovim lažima i obradovao se. Rekao je da bi želio da vidi
posljednje stranice koje sam uradio. Posjeo sam ga za moj radni sto,
medu boje, mastionice, kugle za satiniranje papira, četkice, pera i rezače
za trsku. Dok je Crni posmatrao crtež na dvolisnici koju sam radio za
Sumarnu o svečanostima povodom obrezivanja našeg
prijestolonasljednika, sjeo sam na crveni minder pored njega, čija me
toplota podsjeti na to da je tu maločas sjedila moja lijepa žena jedrih
bedara. Ja sam svojim trščanim perom iscrtavao muku nesretnih
osuđenika dovedenih pred padišaha, a moja pametna žena držala je moju
muškost.
Na dvije stranice crtao sam scenu kako padišahovom
blagonaklonošću oslobađaju osuđenika i njihove utamničene porodice, jer
nisu mogli da otplate dug. Vladara sam postavio na rub jednog čilima, koji
je bio prekriven torbama punim srebrnjaka, kako sam i sam vidio u toku
svečanosti. Malo iza njega postavio sam defterbašu koji je čitao dugovanja
osuđenih dužnika, a njih sam prikazao vezane lancima i okovima oko
vrata jedne za druge, kako u bolu i patnji stoje ispred sultana, potišteni i
uplakani. Nakon što padišah odriješi kesu i podijeli milostinju, što znači
da se mogu osloboditi tamnice, svirači na lauti i tamburi, odjeveni u
crveno, prate pjesme i molitve koje su svi sretno pjevali. Da bih što
vjernije prikazao gorčinu i sramotu dužništva, iako rhi to nije bila
namjera, pokraj posljednjeg sirotog dužnika nacrtao sam njegovu ženu u
plavoj haljini, poružnjelu od srama i njegovu nesretnu dugokosu prelijepu
64
kćer sa crvenom feredžom. Želio sam da smrknuti Crni shvati zašto sam
poredane dužnike razvukao na dvije stranice, da crvena boja ima
tajanstveno značenje, o čemu smo žena i ja uz smijeh razgovarali
gledajući crtež, zašto sam padišahov kaftan od atlasa i psa kojeg sam s
ljubavlju nacrtao u prikrajku isto obojio, ali on me upita nešto neumjesno.
Da li znam, možda, gdje je ubogi efendi Prefinjeni?
Ubogi? On je jedan ništavni plagijator, nemaštovita budala koja
pozlate radi samo zbog novca! Nisam mu to rekao. ''Ne", rekao sam. ''Ne
znam."
Da li sam mogao naslutiti da su razbojnici koji slijede vaiza iz
Erzuruma nešto učinili efendi Prefinjenom?
Suzdržao sam se. Nisam rekao da je on jedan od njih. ''Ne", rekao
sam. ''Zašto?" Neimaština, kuga, nemoral i skandali kojima smo potčinjeni
u ovom gradu Istanbulu mogu se objasniti samo udaljavanjem od islama
iz vremena našeg Proroka, Alahovog izaslanika, novim navikama i
običajima koje smo preuzeli od Franaka. Vaiz iz Erzuruma samo o tome
priča, ali njegovi neprijatelji pokušavaju da obmanu padišaha, govoreći
kako oni koji su njemu priklonjeni napadaju tekije u kojima se svira
muzika i uništavaju grobove evlija. S obzirom na to da im je poznato da
nisam neprijateljski raspoložen prema vaizu iz Erzuruma, pretpostavljam
da pokušavaju da saznaju da li sam ja taj koji je ubio efendi Prefinjenog.
Shvatih kako se tako nešto odavno priča medu iluminatorima. Gomila
nedarovitih i nesposobnih sa zadovoljstvom širi priče o tome da sam ja
hladnokrvni ubica. Poželio sam da ludom Crnom bacim mastionicu pravo
u čerkesku glavu jer je ozbiljno shvatio klevete gomile zavidnih
iluminatora.
Crni je pogledom prelazio preko moje radne sobe, pomno pamteći
sve što je izloženo njegovom pogledu; detaljno je prelazio pogledom
moje dugačke makaze za papir, kutijice žutog arsena, ćase za boju,
jabuku koju sam radeći povremeno grickao, moju džezvu i fildžane na
rubu peći, mindere, svjetlost koja proviruje kroz poluotvoren prozor,
ogledalo pomoću kojeg provjeravam simetriju crteža, moje mintane i
65
ženin crveni pojas koji je kao grijeh izvirivao iz ugla, jer joj je tamo ispao
kada je istrčala iz sobe začuvši kucanje na vratima.
Pokušavao sam da sakrijem svoje misli od njega, ipak, njegovom
prodornom i ispitivačkom pogledu otkrio sam crteže koje radim i ovu
sobu u kojoj živim. Svi ćete biti iznenađeni mojom gordošću, to mi je
jasno, ali ja zarađujem najviše, što znači da sam najbolji ilustrator! jer,
Alah želi da iluminacija bude radost, i da onome ko umije gledati pokaže
da je i čitav svijet radost.
13.
MENE ZOVU RODA
Bilo je vrijeme podnevnog namaza. Neko je pokucao na vrata

Pogledao sam, kad pred vratima stoji Crni koga se sjećam iz djetinjstva.
Zagrlili smo se. Ozebao je, uvedoh ga unutra, a da nisam pitao kako Je
našao put do moje kuće. Poslao ga jee tetak da sazna gdje i zbog čega je
nestao efendi Prefinjeni. Ali, nije došao samo zato, donio je novosti od
majstora Osmana. Postavio mi je jedno pitanje: majstor Osman mu je
rekao da pravog ilustratora od ostalih razlikuje vrijeme, vrijeme
umjetnosti. Šta ja mislim o tome? Slušajte.
CRTANJE I VRIJEME
Poznato je da su nekada iluminatori našeg svijeta, stari arapski

majstori, gledali na svijet kao što danas gledaju franački nevjernici, pa su
sve prikazivali iz svoje pozicije - i beskućnike i pse, trgovce i celer na
tezgi. Nisu poznavali perspektivu kojom se i danas diče franački majstori,
i zato je njihov svijet bio ograničen i dosadan, kakav zapravo jeste iz
perspektive psa ili celera. Potom se dogodilo nešto što je cijeli
iluminatorski svijet odjednom promijenilo. Tako ću i početi svoju priču.
TRI PRIČE O CRTANJU I VREMENU
66
Alif
Tri stotine pedeset godina ranije, hladnog februarskog dana kada

je Bagdad pao u mongolske ruke i nemilosrdno opljačkan, Ibn Šakir bio je
najglasovitiji i najbolji kaligraf, ne samo u arapskom nego i u čitavom
islamskom svijetu. Iako je bio mlad, u nadaleko poznatim bibliotekama
Bagdada postojale su dvadeset i tri knjige koje je on ispisao, uglavnom
Kuran Časni. Vjerovao je da će te knjige postojati do sudnjeg dana, pa je
živio s mišlju o dubokom, beskrajnom vremenu. Uz svjetlost svijeće čitavu
noć je radio na posljednjoj legendarnoj knjizi, sve su ostale potpuno
nepoznate jer su ih vojnici mongolskog Hulagukana u nekoliko dana
iscijepali, rastrgli, spalili i bacili u Tigris. Okretanje leda sunčevom izlasku
i gledanje ka zapadnom horizontu služilo je kao tradicija kojoj su
pribjegavali arapski kaligrafi vjerni ideji o besmrtnosti knjiga, da odmore
oči i spriječe sljepilo, i tako se jednog jutra i Ibn Šakir popeo na minaret
Halifme džamije i bio svjedok onoga što je dovelo do kraja tradicije
pisanja duge pet stotina godina. Vidio je kako hladnokrvni vojnici
Hulagukana ulaze u Bagdad stojeći i dalje na minaretu. Vidio je kako
pljačkaju i uništavaju grad, kako sablje sijeku stotine ljudi, kako ubijaju
posljednjeg u nizu islamskih kalifa što su pet stotina godina vladali
Bagdadom, kako siluju žene, kako pale biblioteke, kako desetine hiljada
knjiga bacaju u Tigris. Poslije dva dana, obavijen smradom leševa i
samrtnih ropaca, zureći u Tigris, crven od mastila kojim su bile ispisane
bačene knjige, pomislio je kako su tolike knjige koje je krasnopisao sada
nestale i nisu mogle da zaustave taj stravični pokolj i uništenje - zakleo se
da nikada više neće pisati. Poželio je da svoju patnju i sve što je vidio
izrazi crtežom, iako je do tada omalovažavao iluminaciju, doživljavajući je
kao pobunu protiv Alaha, i na papiru, koji je uvijek nosio sa sobom,
nacrtao je sve što je vidio s minareta. Ovom čudu treba da zahvalimo za
snagu islamske iluminacije, koja traje već tri vijeka poslije najezde
Mongola, i po tome se razlikuje od slikarstva hrišćana i idolopoklonika -
iscrtavanju linije horizonta najdubljom patnjom i iskrenim bolom, svijet je
prikazan odozgo s mjesta s kojeg ga vidi i Alah. Naravno, zahvalni smo i
67
činjenici da je nakon pokolja Ibn Šakir sa crtežima u rukama i odlučnošću

u srcu pošao na sjever, odakle je došla mongolska vojska, kako bi učio
slikarstvo od kineskih majstora... Dakle, jasno je da se ideja o
neograničenom vremenu, koja se pet stotina godina skrivala u srcima
arapskih kaligrafa, neće ostvariti pomoću pisanja već slikanjem. Dokaz je
taj što knjige mogu biti rasparčane i uništene, ali ilustrovane stranice su
izvađene i prebačene u druge knjige gdje nastavljaju svoj vječni život
prikazujući Alahov svijet.
Ba
U minula vremena, ni tako daleka, a ni skorija, kad se sve do te

mjere ponavljalo te čovjek, da nije starenja i umiranja, nije mogao
primijetiti postojanje vremena, i kada je svijet, kao da nema vremena,
prikazivan uvijek istim pričama i slikama, malena vojska šaha Fahira, kao
što je opisao Šalim iz Samarkanda u svojoj kratkoj istoriji, 'do nogu je
potukla' vojnike Selahadinkana. Šah Fahir naredio je da zarobljenog
Selahadinkana muče i ubiju, i, kako tradicija nalaže, prvo je kao pobjednik
posjetio pokojnikovu biblioteku i harem da ostavi svoj pečat. U biblioteci,
vješti knjigovesci razvezivali su knjige pokojnog šaha i ponovo uvezivali
presložene stranice, dok su kaligrafi mijenjali ime Vječnog pobjednika
Selahadinkana imenom Pobjednika Fahir-šaha, a ilustratori su brisali lice
pokojnog, nacrtano na najljepšim crtežima, koje je odmah i zaboravljeno,
i ucrtavali lice mlađeg šaha Pobjednika. U haremu Fahir-šah nije dugo
tražio najljepšu ženu, ali nije želio na silu da je uzme, već je, zato što je
dobro poznavao crteže i iluminacije, odlučio da pridobije njenu ljubav i
najprije je pozove na razgovor. Prelijepa uplakana udovica, sultanija
Neriman tražila je samo jedno - da lice njezinog pokojnog supruga ne
izbrišu iz jedne knjige o ljubavi Lejle i Medžnuna, u čijim likovima su
prikazani Neriman i Selahadin-kan. Njen muž se trudio da osvoji pravo na
besmrtnost neprestanim naručivanjem knjiga i zaslužio je da ono bude
sačuvano bar na toj jednoj stranici. Pobjednik Fahir-šah udovoljio je
njenoj želji i nije dozvolio da iluminatori priđu toj slici. Neriman i Fahir
68
odmah zavolješe jedno drugo, zaboravljajući prošlost. No, Fahir-šah nije

mogao da zaboravi knjigu o Lejli i Medžnunu. Nije ga mučila ljubomora
što je njegova žena bila nacrtana s bivšim mužem. Mučilo ga je to što nisu
nacrtani zajedno u toj knjizi i neće moći s njom dosegnuti vječnost. Pet
godina izjedao ga je crv sumnje i poslije jedne blažene noći kada su on i
Neriman dugo vodili ljubav, tajno, sa svijećnjakom u ruci, uputi se u
biblioteku, otvori knjigu o Lejli i Medžnunu i umjesto lica pokojnika
pokuša da nacrta svoje lice. Kao i mnogi vladari koji su voljeli iluminaciju,
ali nije bio vješt i nije uspio. Ujutro, kada je bibliotekar, sumnjajući,
otvorio knjigu, primijetio je da nasuprot Lejle, odnosno Neriman, stoji
novo lice, kako je kasnije razglasio, lice lijepog mladog šaha Abdulaha,
neprijatelja Fahir-šaha. Ta glasina pokoleba Fahirove vojnike, što opet
ohrabri Abdulaha, mladog ratnički raspoloženog vladara susjedne zemlje,
i on u prvom ratu pobijedi Fahir-šaha, zarobi ga i ubije, stavi svoj pečat
na njegovu biblioteku i harem i postane novi muž prelijepe sultanije
Neriman.
Džim
Među iluminatorima se često pripovijeda priča o iluminatoru,

poznatom u Istanbulu kao Mehmed Dugovječni, a u Persiji kao Muhamed
Horasanski, koja uglavnom služi kao primjer dugovječnosti i sljepila, iako
je to zapravo parabola o iluminaciji i vremenu. Najistaknutija osobina
ovog majstora, koji je od devete godine šegrtovao i bavio se ovom
profesijom oko stotinu i deset godina, a nije oslijepio, bilo je nepostojanje
ličnog. Ovo nije igra riječima, već izraz mog divljenja. Sve je crtao, kao i
ostali, po uzoru na stare majstore i to ga je činilo najvećim. Njegova
skromnost i potpuna naklonjenost iluminaciji što je doživljavao kao
služenje Alahu, držali su ga dalje i od svađa u kaligrafskim radionicama i
od ambicija da postane glavni iluminator, iako bi to odgovaralo njegovim
godinama. Čitav svoj iluminatorski vijek, stotinu i deset godina, strpljivo
je iscrtavao detalje: travke kojima se ispunjavaju uglovi na crtežu, na
hiljade listova na stablima, uskomešane oblake, konjske grive koje je
69
trebalo raščešljati, zidove od cigle i bezbrojne ukrase na njima koji su se

neprestano ponavljali, i desetine hiljada lica sa kosim očima i prefinjenim
vilicama. Bio je veoma sretan i veoma tih. Nikada nije pokušavao da
istakne lični stil i osobnost. Radionicu svakog kana ili princa za kojeg je
radio smatrao je svojom kućom, a sebe samo dijelom namještaja u njoj.
Nakon što su hanovi i šahovi jedni druge pobjeđivali, a iluminatori su se,
kao i žene iz harema, selili od grada do grada za novim gospodarima, stil
nove radionice ogledao se u lišću, busenju trave i obrisima stijena koje je
on izrađivao. Kada je imao osamdeset godina, zaboravilo se da je smrtnik
i raširilo se vjerovanje da živi u legendama koje je oslikavao. Vjerovatno
su zbog toga neki pričali kako on živi izvan vremena i da zato nikada neće
ostariti niti umrijeti. Upravo tim čudom što je vrijeme za majstora stalo
objašnjavali su činjenicu da on nije oslijepio iako je svoj samački život
proveo u iluminatorskim radionicama bdijući nad listovima papira. Neki su
tvrdili da je u stvari slijep i da mu vid nije potreban jer crteže izrađuje po
sjećanju. U sto devetnaestoj godini, legendarni majstor koji se nikada nije
ženio i nikada nije vodio ljubav, u radionici šaha Tahmaspa sretne
šesnaestogodišnjeg kosookog mladića, šiljate brade i lica poput punog
mjeseca, kakve je godinama crtao, pola Kinez, pola Hrvat, i zaljubi se u
njega, te da bi osvojio mladića nevjerovatne ljepote, kao što bi svaki
zaljubljeni čovjek učinio, upusti se u spletkarenje i svađu oko prevlasti
uplićući se i u laži, prevare i podvale. Iako ga je bavljenje svakodnevnim
životom u početku pokrenulo, isto tako ga je i otrglo od vječnosti drevnog
legendarnog života. Jednog dana prozebao je pored otvorenog prozora na
hladnom tabriskom vjetru, dok je posmatrao lijepog šegrta, sutradan je
oslijepio, a poslije dva dana pao je niz visoke kamene stepenice u
radionici i poginuo.
''Čuo sam za ime Dugovječnog Mehmeda Horsanskog, ali ovu priču

nisam znao", reče Crni.
Izgovorio je te riječi diskretno kako bi jasno pokazao da je priča
završena i da mu je glava puna svega što sam pričao. Kratko sam šutio da
bi me se sit nagledao. Jer, budući da nisam spokojan kada sjedim
70
skrštenih ruku, čim sam počeo da pripovijedam drugu priču, nastavio sam
sa crtanjem gdje sam stao kad je pokucao na vrata. Moj lijepi šegrt
Mahmud, koji uvijek sjedi uz moje noge, miješa boje, oštri pera, a
ponekad briše kada pogriješim, šutke je sjedio pored mene, slušajući i
posmatrajući, dok je iz daljine dopirao zveket koji je proizvodila moja
žena.
''Gle", uzviknuo je Crni, ''padišah stoji!"
Iznenađeno je gledao sliku, a ja sam se pravio da je njegovo
čuđenje beznačajno, ipak, da vam iskreno kažem: u toku pedesetodnevne
svetkovine obrezivanja, koju smo oslikavali za Surnamu na dvije stotine
crteža, naš uzvišeni padišah udobno sjedeći na balkonu prati kako ispod
njega prolaze zanatlije, obični ljudi, vojnici i podanici. Samo na ovom
crtežu nacrtao sam ga kako stoji dok iz vreća baca florine masi na trgu.
To sam uradio da bih mogao da prikazem oduševljenje i veselje gomile u
kojoj su ljudi, da bi se dočepali novca, jedni druge hvatali za gušu, udarali
se rukama i nogama, skupljali novčiće dok su im turovi štrcali ka nebu.
''Ako je ljubav tema nekog crteža, onda ga treba raditi s ljubavlju",
rekao sam. ''Ako se pojavljuje bol, onda se na njoj mora osjetiti bol. Ali,
bol se ne treba vidjeti na likovima ili biti prikazana suzama, već mora
izvirati iz unutarnje harmonije crteža, koja se na prvi pogled ne vidi, ali se
može osjetiti. Nisam nacrtao nikoga sa kažiprstom u zaokrugljenim
usnama, kako su vijekovima crtali majstori, već sam prikazao čuđenje na
čitavoj ilustraciji. To sam postigao time što sam vladara postavio na
noge."
Zaokupio me je način na koji je njegov pogled, tražeći neki trag,
prelazio preko mojih stvari, mog slikarskog pribora, u stvari, čitavog mog
života te i ja počeh gledati sopstvenu kuću njegovim očima.
Znate za prikaze palata, hamama i tvrđava kakve su nekada
izgrađivali u Tabrizu i Širazu. Da bi se takav crtež uskladio s pažnjom
velikog Alaha, koji sve vidi i sve zna, iluminatori su crtali palatu kao da je
posred presječena velikim čudnovatim brijačem i tako se moglo vidjeti sve
što se nalazi unutra: kuhinjsko posuđe, čaše, ukrasi na zidovima koji se
ne vide spolja, zavjese, papagaji u kavezima, čak i jastuci i ljepotica kojoj
71
sunce nije nikada vidjelo lice, koja sjedi na njima u najskrivenijem uglu.
Posmatrao je moj crtež kao očaran, pažljivi čitalac, moje boje, papire,
knjige, mog lijepog šegrta, prikaze nošnji i albume napravljene za
franačkog putnika, crteže vođenja ljubavi i nepristojne stranice koje sam
tajno uradio za jednog pašu, mastionice od stakla, bronze i gline u raznim
bojama, rezače od slonovače, pera sa zlatnim drškama, kao i pogled mog
lijepog šegrta.
''Za razliku od starih majstora, vidio sam mnoge ratove", rekao
sam tek da ispunim tišinu svojim prisustvom. ''Ratne sprave, topove,
vojske, mrtvace. Ratne šatore našeg padišaha uvijek sam ja ukrašavao.
Vraćajući se u Istanbul poslije vojnih pohoda, crtao sam ratne scene koje
bi svi zaboravili, raskomadane leševe, sukobljene vojske, sirote kaurske
vojnike koji su s opkoljenih tvrđava sa strahom gledali u naše topove i
vojsku, pobunjenike bez glava, snagu konja u galopu. Upamtim sve što
vidim - novi mlin za kafu, prozorsku alku koju nikad prije nisam vidio,
top, oroz na novoj vrsti franačke puške, boju odjeće koju je neko nosio
prilikom posjete, šta je jeo, ko gdje i kako postavio ruku... "
''Šta je poruka tih triju priča koje si pripovijedao?", upita Crni kao
da traži polaganje računa. ''Alif, rekao sam. ''Priča s minaretom govori da,
bez obzira na vještinu iluminatora, vrijeme čini crtež savršenim. Ba, druga
priča o haremu i knjizi, pokazuje nam da su nadarenost i slikarstvo jedini
put ka bezvremenosti. Ti mi kaži kakva je poruka treće priče!" ''Džim",
samouvjereno reče Crni. ''Treća priča o stodevetnaestogodišnjem majstoru
iluminacije, ujedinjuje prethodne dvije, alif i ba, i daje do znanja da
vrijeme onoga ko se odvoji od savršenog života i iluminacije prestaje, i on
umire; eto, to nas uči."
14.
ZOVU ME MASLINA
Bilo je to nakon podnevnog namaza. S uživanjem, ali hitro crtao

sam nježna momačka lica, kad neko zakuca na vrata. Zadrhtala mi je ruka
od uzbuđenja, ispustih pero. Pažljivo sam spustio sa strane tablu za
72
crtanje koja je bila na mojim koljenima, Poletjeh ka vratima i pomolih se

prije no što sam ih otvorio: Gospode Bože... Svi vi koji slušate moj glas što
dopire iz ove knjige mnogo ste bliži Alahu nego ovaj naš prljavi i siroti
svijet i pokorne sluge našeg padišaha, od vas neću skrivati: car Indije,
najbogatiji car na svijetu, Akbar-kan dao je izraditi legendarnu knjigu, Pa
je širom islamskog svijeta poslao poziv najboljim iluminatorima svijeta.
Ljudi koje je poslao u Istanbul bili su kod mene juče i Pozvali me u Indiju.
Otvorio sam vrata, ali pred njima ovoga puta nisu bili oni, već Crni koji
mi nije pao na pamet od djetinjstva. Nekada se nije družio s nama, zavidio
nam je. Šta hoće?
Došao je da porazgovara, tako kaže, da se druži i pogleda moje
radove. Pozvao sam ga da ude i vidi. Kaže, bio je kod glavnog majstora
Osmana i poljubio mu ruku. Veliki majstor rekao mu je veliku mudrost:
pravi umjetnik, reče, raspoznaje se po razgovoru o sljepoći i sjećanju.
Elem, razumjećete!
SLJEPOĆA I SJEĆANJE
Prije pojave iluminacije bilo je mračno vrijeme i poslije nje će

ponovo biti mrak. Pomoću boja, umijeća i ljubavi prisjećamo se Alahove
zapovjedi: ''Vidite!" Sjećati se znači da znaš ono što si vidio. Vidjeti je
znati bez sjećanja. Izrađivanje iluminacija predstavlja sjećanje na mrak.
Ljubav velikih majstora prema iluminaciji zahtijeva znanje da su boje i
sposobnost posmatranja proizašli iz mraka i da se pomoću boje vraćaju u
Alahovu tamu. Ko ne umije da se sjeća, ne sjeća se ni Alaha ni njegovog
mraka. Tokom svog rada svi veliki umjetnici pomoću boja tragaju za
dubokim bezvremenskim mrakom. Da biste shvatili šta znači sjećati se
mraka, dopustite mi da pripovijedam o onome što su otkrili veliki majstori
Herata.
TRI PRIČE O SLJEPOĆI I SJEĆANJU
Alif
73
Pjesnik Džami u zborniku Dah intimnosti, koji je na turski preveo

Lami-čelebi, opisuje čudesa evlija i piše kako je poznati majstor Šejh Ali
Tabrizi u radionici šaha Džahana radio jedan prelijepi crtež Husreva i
Širin. Kako sam čuo, u legendarnoj knjizi čija izrada je trajala punih
jedanaest godina, Šejh Ali, majstor nad majstorima, pokazao je vrhunsku
vještinu i majstorski je oslikao prelijepe stranice kakve bi mogao izraditi
jedino Behzad, najveći među iluminatorima, pa je šah Džahan prije nego
što su dopola uradili knjigu shvatio da će postati vlasnik knjige kojoj
nema ravne u cijelom svijetu. Šah Džahan, vladar Crnog Ovna, Živio je u
strahu od Uzun Hasana, mladog vladara Bijelog Ovna, kojeg je proglasio
svojim naljućim neprijateljem i zavidio mu je, pa je pomislio da bi Uzun
Hasan mogao dati da se oslika još ljepša knjiga. Šah Džahan pripadao je
bolesno ljubomornim ljudima koji zagorčavaju svoju sreću pitajući se: ''A
šta ako i drugi budu ovoliko sretni?", i istog časa pomisli da ako njegov
majstor iluminacije bude oslikao još jednu takvu knjigu, ili još bolju,
mogao je napraviti za njegovog dušmanina Uzun Hasana. Tako je, da niko
drugi osim njega ne bi imao takvu čudesnu knjigu, odlučio da naredi
ubistvo iluminatora Šejha Alija kad završi knjigu. Ali, jedna dobrodušna
čerkeska ljepotica iz njegovog harema podsjeti ga da će biti dovoljno da
oslijepi velikog majstora. Ovaj dobar prijedlog, koji je šah Džah odmah
prihvatio i ispričao ga krugu svojih ulizica, došao je i do ušiju Šejha Alija,
ali on nije ostavio knjigu nedovršenu i nije napustio Tabriz, kao što bi
učinio neki drugi iluminator. Nije se trudio ni da uspori posao kako bi
odložio svoje osljepljenje niti da je loše oslikava da knjiga ne bude
savršena. Radio je sa snažnijim zanosom i ubjeđenjem nego ikada. U kući
u kojoj je sam živio, nakon jutarnjeg namaza počinjao bi da radi i sve do
ponoći, dok mu pod svjetlošću svijeće iz umornih očiju ne bi potekle
suze, crtao bi uvijek iste konje, čemprese, ljubavnike, aždaje i zgodne
prinčeve.
Najčešće bi danima posmatrao stranicu nekog od starih majstora
iz Herata i u isto vrijeme izrađivao bi isti crtež na drugom papiru koji
uopšte nije gledao. Na kraju, knjiga za šaha Džahana od Crnog Ovna bila
74
je završena, i velikog majstora su, kao što je i očekivao, prvo obasuli

pohvalama i zlatnicima, a zatim ga oslijepili oštrom iglom kojom
pričvršćuju perjanicu za turban. Šejh Ali, iako u bolovima, odmah je
napustio Herat i otišao kod Uzun Hasana, vladara Bijelog Ovna. ''Da, slijep
sam", rekao je, ''ali u sjećanju još uvijek imam sve ljepote knjige koju sam
ukrašavao posljednjih jedanaest godini, i svaki potez pera i četkice moja
ruka, bez gledanja, zna da nacrta po sjećanju. Moj gospodaru, mogao bih
za tebe da ilustrujem najljepšu knjigu na svijetu. S obzirom na to da mi se
pogled više ne zadržava na prljavštini ovog svijeta, sve Alahove krasote
mogu da crtam najčistije moguće, po sjećanju." Uzun Hasan je povjerovao
velikom majstoru i majstor održi riječ i za kana Bijelog Ovna po sjećanju
oslika najljepšu knjigu na svijetu. Nakon što je u jednom napadu u blizini
Bingola Uzun Hasan pobijedio i ubio šaha Džahana, svi znaju da je iza
toga bila duhovna snaga koju je nova knjiga udahnula kanu pobjedniku.
Ta sjajna knjiga zajedno sa knjigom koju je Šejh Ali uradio za pokojnog
šaha Džahana nalazi se u riznici našeg padišaha otkada je u bitki kod
Otlukbelija pokojni sultan Mehmed osvajač pobijedio Uzun Hasana. Znaju
samo oni koji vide.
Ba
S obzirom na to da je sultan Sulejman Veličanstveni, dženeta

dostojni, više cijenio kaligrafe nego iluminatore, nesretnici iluminatori
njegovog doba pričali su ovu poučnu priču kao dokaz da je iluminacija
važnija od kaligrafije, ali ako budete pažljivo slušali, vidjećete da je ona u
stvari pripovijest o sljepoći i sjećanju. Nakon smrti Timura, gospodara
svijeta, njegovi sinovi i unuci međusobno se zavadiše i nemilosrdno
krenuše jedni na druge. Kada bi jedan drugome preoteo neki grad,
pobjednik bi odmah dao da se iskuje novac s njegovim likom i naredio da
mu se ime spominje u hutbi u džamiji, a zatim bi naredio da se knjige
koje su im dopale šaka razvežu, da se na početak stavi nova posveta i
novi kolofon kojim se on veliča kao gospodar svijeta, ponovo da se uvezu
i tako bi oni koji gledaju knjigu vjerovali da je on gospodar svijeta. Kada je
75
Abdulatif, sin Timurova unuka Ulug-bega, zauzeo Herat, do te mjere je

požurivao iluminatore, kaligrafe i knjigovesce da odmah izrade jednu
knjigu u slavu njegovog oca da su se crteži iz razvezanih knjiga pomiješali
dok su oni cijepali i uništavali stranice. Ulug-beg je bio ljubitelj
iluminacije i nije bilo primjereno da se crteži nasumično ukoriče tako da
se ne zna koja je dio koje priče. Njegov sin je okupio sve iluminatore
Herata i tražio da svaki ispriča svoju priču kako bi slike mogle da budu
poredane. Ali, iz svake glave izlazila je neka druga priča te su se slike još
više pomiješale. Tada su pronašli posljednjeg, starog davno zaboravljenog
glavnog iluminatora koji je izgubio vid nad knjigama svih šahova i
prinčeva koji su vladali Heratom posljednje pedeset i četiri godine. Kada
su uvidjeli da je stari majtor koji je gledao slike slijep, nastade pometnja,
čak bijaše i onih koji su se smijali. No, stari majstor zatraži da mu dovedu
pametnog, ali nepismenog dječaka koji još nije navršio sedam godina.
Odmah su ga pronašli i doveli. Stari iluminator stavi jednu sliku pred
dječaka i reče mu da priča šta vidi. Dok je dijete prepričavalo šta sve vidi
na ilustraciji, starac je pažljivo slušao gledajući nebo slijepim očima, a
zatim bi govorio: ''Aleksandar grli mrtvog Darija, iz Firdusijeve Šahname...
Pripovijest o učitelju koji se zaljubio u svog lijepog učenika iz Sadijeva
Dulistana... Nadmetanje ljekara iz Nizamijeve Mahznen i Esrara..." Ostali
iluminatori ljuti na starog i slijepog majstora, rekoše: ''I mi bismo sve to
ispričali. To su najpoznatije scene najčuvenijih priča!" Stari i slijepi
iluminator zatraži da stave najteže prizore pred dijete i opet ga pažljivo
posluša. ''To je iz Firdusijeve Šahname, Ormuzd ubija jednog po jednog
kaligrafa, dajući im otrov", reče gledajući u nebo. ''Loš i jeftin prikaz o
mužu koji svoju ženu zatiče sa ljubavnikom u krošnji kruške iz Mevlanine
Mesnevije", rekao je i po djetetovom opisu prepoznao je sve ilustracije
koje nije mogao da vidi i tako omogućio da se knjige ukoriče. Kada je
Ulug-beg sa svojom vojskom ušao u Herat, pitao je starog iluminatora u
čemu je tajna, kako je slijep mogao da prepozna pripovijesti što drugi
majstori nisu mogli i pored zdravih očiju. ''Razlog nije taj, kao što se misli,
što je slijepcu sjećanje dobro", odgovori stari majstor, ''već ja nikada ne
zaboravljam da se priče prenose riječima a ne slikama." Ulug-beg odvrati
76
kako su i ostali znali iste priče, ali nisu znali poredati crteže. ''To je zato",
odgovori stari iluminator, ''što oni pravilno razmišljaju o iluminaciji, jer to
je njihova vještina i umjetnost, ali ne znaju da su stari majstori crtali po
Alahovom sjećanju." Ulug-beg upita kako je dijete moglo da zna. ''Dijete
ne zna", reče stari majstor, ''ali ja, slijepi ostarjeli iluminator, znam da je
Alah stvorio onakav svijet kakav bi jedno sedmogodišnje dijete željelo da
vidi. Jer, Alah je stvorio svijet da bi ga mogli vidjeti, prije svega. Zatim
nam je dao riječi da bismo rn°gH međusobno podijeliti ono što vidimo, da
bismo mogli razgovarati, a mi smo od riječi sastavili priče smatrajući da
crtanje postoji radi tih priča. Ipak, crtanje je traganje za Alahovim
pamćenjem i posmatranje svijeta onako kako ga on vidi."
Džim
Poznato je da su nekada davno zbog straha od sljepoće, što je

strah od kojeg svi iluminatori s razlogom strahuju, arapski majstori u
svitanje dugo posmatrali zapadni horizont i da su vijek kasnije iluminatori
iz Širaza iz istog razloga ujutro na prazan stomak jeli izgnječene orahe sa
ružinim laticama. Tada su, takođe, stari iluminatori iz Isfahana, vjerujući
da sunčeva svjetlost uzrokuje sljepoću od koje su obolijevali kao od kuge,
radili u polumračnim uglovima soba pod slabom svjetlošću svijeće kako
im radne table ne bi bile pod izravnom sunčevom svjetlošću, a majstori u
uzbečkim radionicama uveče su ispirali oči vodicom nad kojom su šejhovi
izgovarali molitve. Ipak, medu svim tim postupcima najbolji pristup
sljepoći otkrio je majstor iluminacije u Heratu Sejid Mirek, učitelj velikog
Behzada. Po njemu, sljepoća ne predstavlja nikakvu nesreću, već vrhunac
sreće koju je Alah darivao iluminatoru nakon što je čitav svoj život
posvetio njegovoj ljepoti.
Jer, iluminacija je traganje za onakvim viđenjem svijeta kako ga
Alah vidi, a to jedinstveno viđenje događa se samo pomoću sjećanja kada
se poslije naporno provedenog radnog vijeka oči zamore, slikar
iznemogne, i nastane sljepoća. Znači, samo posredstvom sjećanja slijepih
slikara može se saznati kako Alah vidi svijet. Stari iluminator čitav život
77
uvježbava ruku da bi, na kraju, ona sama od sebe mogla da prenese

čudesni crtež na hartiju kad mu se pred očima u mraku sljepoće i
uspomena bude ukazao prizor kakav vidi Alah. Prema istoričaru Mirzi
Muhamedu Hajdaru Duglatu, koji je pisao o heratskim iluminatorima toga
doba i legendama o njima, majstor Sejid Mirek je, da bi objasnio svoje
shvatanje iluminacije, spominjao primjer iluminatora koji je želio da
nacrta crtež konja. Po tome, čak i najnesposobniji praznoglavi iluminator,
kakvi su svi današnji franački slikari, crta konja po sjećanju iako
neprestano pogledava pravog konja jer, niko ne može istovremeno da
gleda i konja i hartiju na kojoj crta. Iluminator najprije pogleda konja, a
zatim istog časa na hartiji nacrta ono što je upamtio. Čak i da između ta
dva trenutka prođe vrijeme jednog treptaja, ono što iluminator prenese na
hartiju nije konj kojeg vidi nego sjećanje na konja kojeg je maloprije vidio,
i to je dokaz da je i za najnevještijeg iluminatora crtanje moguće jedino
po sjećanju. Konačni ishod ovog shvatanja, koje iluminatorov radni vijek
gleda kao pripremu za blaženu sljepoću i uspomene što će kasnije nastati,
jeste taj da su heratski majstori toga doba crteže rađene za šahove i
prijestolonasljednike koji su voljeli knjige, doživljavali kao uvježbavanje
ruke, kao pripremu, pa su svoj rad, neprestano crtanje i danonoćno
posmatranje stranica uz svjetlost svijeća, prihvatali kao blagoslov koji će
ih dovesti do sljepoće. Majstor Mirek je čitavog života tragao za
najpovoljnijim trenutkom kada će dosegnuti veličanstveni cilj, ponekad
namjerno se približavajući sljepoći i brzo crtajući olistalo drveće na noktu,
zrnu riže ili vlasi kose, ili je odlagao dolazak tame crtajući radosne,
sunčane bašte. Kad je imao sedamdeset godina, sultan Husejin Bakra s
namjerom da ga nagradi otvorio je hiljade i hiljade knjiga koje su čuvane
u riznici iza bezbroj zaključanih brava. U toj riznici, pri svjetlosti zlatnih
svijećnjaka, oslijepio je majstor Mirek, među oružjem, svilom, kadifom i
zlatom, tri dana i tri noći bez prestanka gledajući izuzetne stranice velikih
heratskih majstora u legendarnim knjigama. Veliki majstor je zrelo i
odgovorno prihvatio svoje stanje kao da prima Alahove anđele, nikada
više nije progovorio niti je išta nacrtao. Mirza Muhamed Hajdar Duglat,
pisac Istorije Rašida objašnjava to time što iluminator kada dostigne
78
besmrtno vrijeme Alahovo nikada više se ne vraća na stranice urađene za

obične smrtnike i kaže: ''Tamo gdje sjećanje slijepog iluminatora dosegne
Alaha vlada apsolutna tišina, sretna tama i beskraj prazne stranice."
Znao sam da mi je Crni postavio pitanje majstora Osmana o

sljepoći i sjećanju kako bi u miru mogao da posmatra moje stvari, slike i
sobu, a ne da sazna moj odgovor. Ipak, bio sam sretan što su ga moje
priče ganule. ''Sljepoća je blagoslov nedostupan šejtanu i grijehu", rekao
sam.
''U Tabrizu", reče Crni, ''neki iluminatori koji poštuju stare stilove,
pod uticajem majstora Mireka, na sljepoću gledaju kao na najuzvišeniji čin
Alahove blagonaklonosti, pa se pretvaraju da su slijepi zato što se srame
što su ostarili, a nisu oslijepili. Zbog takvog načela na koje je uticao
Džemaletin iz Gazvina, neki, želeći da nauče da gledaju na svijet kao
slijepi, iako to zapravo nisu, sedmicama sjede u mraku medu ogledalima i
pod slabom svjetlosti kandila, bez hrane i pića, posmatraju stranice starih
heratskih majstora." Neko je pokucao. Otvorio sam i pogledao, pred
vratima je stajao jedan lijepi šegrt iz radionice, očiju širom razrogačenih.
Rekao je da je u jednoj napuštenoj jami pronađeno tijelo našeg brata
pozlatara efendi Prefinjenog i da će dženaza krenuti iz džamije Mihrimah
u vrijeme popodnevnog namaza, zatim je otrčao da javi vijest drugima.
Alahu, sačuvaj nas!
15.
ZOVEM SE ESTER
Da li ljubav pravi budalu od čovjeka ili se samo budale zaljubljuju?

Godinama se bavim prodavanjem i provodadžilukom, a nisam saznala
odgovor na to pitanje. Baš bih voljela da upoznam par koji, što je njihova
ljubav jača, postaje pametniji, lukaviji i prepredeniji. Pogotovo da vidim
takvog muškarca. Znam da, ako se muškarac služi lukavstvom, zamkama i
podvalama, znači da taj i nije zaljubljen. Očigledno je da je naš gospodin
Crni prilično izgubio hladnokrvnost, a kad je sa mnom govorio o Šekuri,
79
prevršio je svaku mjeru. Na pijaci sam mu rekla kao neku pjesmicu koju
znam napamet i svakom je kazujem - da Šekura neprestano misli na
njega, da me je pitala da li je odgovorio na pismo, da je takvu nikad nisam
vidjela. Tako me je gledao da mi ga je bilo žao. Rekao mi je da pismo što
mi ga je dao ''brzo i smjesta" odnesem Šekuri. Sve budale vjeruju da u
njihovoj ljubavi postoje neke okolnosti koje zahtijevaju veoma posebnu
žurbu, te razotkriju snagu svoje ljubavi i time voljenim osobama stavljaju
oružje u ruke, a ona, ako je pametna, odložiće svoj odgovor. Nauk: žurba
u ljubavi odlaže poslove.
Zato bi mi efendi Crni zahvalio da je znao da sam pismo koje je
trebalo da odnesem ''brzo" najprije odnijela na drugo mjesto. Dakle, skoro
sam se zaledila čekajući ga na pijaci i, da bih se ugrijala, svratim ja prvo
do jedne moje kćerke koja mi je usput. Svojim kćerima zovem sve
djevojke kojima sam raznosila pisma i lično ih poudala.
Ova ružnjikava djevojka mi je do te mjere zahvalna da svaki put
kad dođem, ne samo da skakuće oko mene, već mi i gurne u ruku
nekoliko akči. Sad je blagoslovena i sretna. Skuhala je lipov čaj koji sam s
uživanjem popila. Kada sam ostala sama, prebrajala sam novac koji mi je
dao efendi Crni. Dvadeset akči.
Opet krenuh na put. Prođoh sporednim sokacima i nesigurnim
prolazima gdje se blato zaledilo toliko da ne možeš hodati. Dok sam
kucala na vrata, poželjela sam da se našalim, pa povikah:
''Evo torbarke! Stigla torbarka! Imam najfiniji muslin dostojan
svakog padišaha, sjajne šalove iz Kašmira, kadifu iz Burse, najbolje
egipatsko platno za košulje, prekrivače od vezenog muslina, posteljinu,
šarene maramice! Torbarka!"
Otvoriše se vrata i ja uđoh unutra. Kuća se, kao i uvijek, osjećala
na postelju, san, prženo ulje i vlagu. Strašan smrad neženja koje stare.
''Vještice", reče. ''Zašto vičeš?"
Ćutke izvadih koverat i dadoh mu ga. Priđe mi kao sjenka u
polumračnoj sobi i u trenutku mi istrže pismo iz ruke. Prešao je u
susjednu sobu gdje je uvijek gorila svjetiljka. Ostala sam na pragu. "Otac
nije kod kuće?", upitala sam.
80
Nije odgovorio. Izgubljeno je čitao pismo. Pustila sam ga da Clta.

Nisam mogla da mu vidim lice jer je svjetiljka bila iza njega. Završivši,
počeo je iznova čitati.
''Da", upitala sam ga. ''Šta piše?"
Hasan pročita:
Draga gospodo Šekura,

S obzirom na to da i ja godinama živim sanjajući samo o jednoj
osobi, s poštovanjem shvatam da i ti čekaš svog muža i da ni na koga
drugog ne misliš. Šta se drugo može i očekivati, osim čestitosti i
neiskvarenosti, od žene kao što si ti? (Hasan se glasno nasmija!) Ali moj
dolazak tvome ocu bio je zbog iluminacija, a ne da tebe uznemirim. To mi
na pamet nije palo. Ne bih želio da ispadne da sam od tebe dobio nekakav
znak, a pogotovo znak ohrabrenja. Kad mi se tvoje lice kao nebeska
svjetlost ukazalo na prozoru, smatrao sam daje to Alahov dar i ništa više.
jer, vidjeti tvoje lice za mene je dovoljna sreća. (''Ovo je ukrao od
Nizamija", srdito upadne Hasan.) Ali, pošto kažeš da ti ne prilazim, reci mi
da li si anđeo pa da se čovjek boji tebi prići? Poslušaj šta ću ti reći: nekad
sam usred noći, pokušavajući da zaspim kroz prozore pustih i bijednih
karavanseraja (u kojima nije niko konakovao osim očajnih vlasnika i
razbojnika što bježe pred smrtnom kaznom), posmatrao mjesečinu koja
obasjava gole planine, i slušajući zavijanje usamljenih vukova nesretnijih
od mene, maštao o tome da ćeš mi se jednog dana ukazati, baš kao što si
se ukazala na onom prozoru. Poslušaj, kada sam ponovo došao tvome ocu
zbog knjige, ti mi vraćaš crtež koji sam nacrtao u djetinjstvu. Znaj, za
mene je to znak da sam te ponovo našao, a ne znak smrti. Vidio sam
Orhana, jednog od tvojih sinova, jadno siroče. Ja ću mu biti otad otac.''
''Mašala, dobro je napisao," rekoh. ''Pravi pjesnik!"

''Da li si anđeo pa da se čovjek boji tebi prići?", reče Hasan. ''To je
ukrao od Ibn Zerhanija. Ja pišem bolje." I izvadi svoje pismo iz džepa.
''Uzmi, odnesi Šekuri."
81
Prvi put me je obuzela nelagoda zbog novca koji mi je davao

zajedno s pismom. Grozno mi je bilo to opsesivno vezivanje tog čovjeka
za neuzvraćenu ljubav. Kao da je želio da potvrdi moje slutnje, po prvi put
poslije dugo vremena, Hasan odbaci svoju uljudnost i grubo reče: ''Reci
joj, ako budemo željeli, vratićemo je kući pomoću kadije." ''Da joj baš tako
kažem?"
Nastade tišina. ''Nemoj", reče. Svjetlost svjetiljke obasja mu lice i
vidjeh kako gleda preda se kao dijete koje je nešto skrivilo.
Nosim njegova pisma jer poštujem stanje u kojem se nalazi,
njegovu veliku neuzvraćenu ljubav. Ne zbog novca, kao što misle. Na
izlasku iz kuće Hasan me zaustavi na vratima.
Da li joj govoriš o tome koliko je volim?", upitao je uzbuđeno i
smeteno.
''Zar joj to ne pišeš u svojim pismima?"
''Kaži, kako bih mogao da ubijedim nju, njenog oca?"
''Budi dobar čovjek", rekoh i pođoh ka vratima.
''U ovim godinama? Prekasno...", rekao je s iskrenim žaljenjem.
''Počeo si da zarađuješ mnogo novca, čauš Hasane. To čovjeka čini
boljim...", rekoh i izađoh. U kući bijaše tako mračno i turobno da mi se
činilo da je napolju otoplilo. Sunce obasja moje lice. Pomislila sam kako
bih voljela da Šekura bude srećna. Ali, nekako sam poštovala i tog jadnika
iz vlažne, hladne i mračne kuće. Premda nisam planirala, svratih na pijacu
začina na Laleliju. Mislila sam da će me mirisi cimeta, šafrana i bibera
povratiti, ali prevarih se. U svojoj kući Šekura je uzevši pisma prvo pitala
za Crnog. Rekoh joj da ga je ljubavni plamen zahvatio cijeloga i to joj se
dopalo.
''Svi se pitaju zašto je ubijen nesretni efendi Prefinjeni, čak i žene
koje sjede i pletu u svojim kućama", promijenila sam temu.
''Hajrija, napravi halvu i odnesi Kalbiji, nesretnoj ženi efendi
Prefinjenog."
''Na sahranu će vjerovatno doći svi erzurumci i mnogi drugi",
rekoh. ''Govorka se da će ga osvetiti njegovi rođaci."
82
Šekura se, međutim, već zadubila u pismo. Pažljivo i ljutito

zagledah se u njeno lice. Ta žena ima toliko životnog iskustva da može da
utiče na način kako će se njena osjećanja izražavati na licu. Osjetila sam
da joj, dok je čitala, prija moje šutanje i da ga doživljava kao da
potvrđujem važnost koju je pridavala pismu. I tako, kada je završila pismo
i osmijehnula mi se, da bi se ona bolje osjećala, upitala sam:
''Šta kaže?"
''Kao u djetinjstvu... Zaljubljen u mene."..Pa, šta ćeš?" ''Udata sam.
Čekam muža."
Nasuprot vašim pretpostavkama, priznajem da se nisam naljutila
zbog toga što je začas slagala iako je prethodno tražila moje zanimanje
za događanja. Naprotiv, donijelo mi je olakšanje. Da su sve one djevojke i
žene, kojima sam nosila pisma i savjetovala ih o životu, pokazale
interesovanje kao Šekura, bio bi nam upola lakši posao, a neke bi čak
uspjele da nađu mnogo bolje muževe. ''Šta kaže drugi?"
''Hasanovo pismo ne želim da čitam sada", odgovori. ''Da li Hasan
zna da se Crni vratio u Istanbul?" ''Ne zna ni da on postoji."
''Da li razgovaraš s Hasanom?", upitala je širom otvorivši svoje
prelijepe crne oči. ''Ti si to željela." ''Da?"
''Pati. Strašno te voli. Ako tvoje srce bude naklonjeno nekom
drugom, teško ćeš ga se osloboditi. Tvoje prihvatanje njegovih pisama
daje mu lažnu nadu. Toga treba da se plašiš, jer, on se ne priprema samo
da te vrati, već i da dokaže da je njegov brat mrtav i da te oženi."
Osmijehnula sam se da bih stišala prijeteću stranu posljednjih riječi i da
se ne bih postavila kao zaštitnica onog nesretnika.
''Dobro, šta kaže drugi?", upitala je, ali da li zna za koga pita?
''Iluminator?"
''Zbunjena sam", reče odjednom, možda uplašena sopstvenih misli.
''Kao da će se sve još više zapetljati. Moj otac je ostario. Šta će biti s
nama, s mojim siročićima? Naslućujem da nam dolazi neka nesreća, da
nam šejtan priprema neko zlo. Reci mi, Ester, nešto što će me obradovati."
''Ne brini, draga moja Šekura", rekla sam drhteći, ''Ti si zaista
veoma pametna i lijepa. Jednog dana ležaćeš sa svojim lijepim mužem u
83
istom krevetu, grlićeš ga i zaboraviti sve svoje probleme i bićeš sretna.

Čitam ti u očima." Osjetih toliku unutrašnju toplinu da mi oči ovlažiše.
''Dobro, ali ko će biti moj muž?"
''Zar ti to nije reklo tvoje pametno srce?"
''Nesretna sam jer ne umijem razabrati šta mi ono govori."
Nastala je tišina. Na tren, učini mi se da mi Šekura nikako ne
vjeruje, da vješto prikriva svoje nepovjerenje kako bi izazvala moje
sažaljenje i otkrila sve što znam. Kada shvatih da neće istog časa
odgovarati na pisma, pokupih svoj zavežljaj i iziđoh u avliju rekavši ono
što pričam svim svojim djevojkama, čak i zrikavim:
''Dušo moja, ako budeš širom otvorila te svoje lijepe oči, neće ti se
ništa rđavo dogoditi. Ne brini."
16.
JA, ŠEKURA
Kad god bi ranije dolazila torbarka Ester, mislila sam kako je neki
osvajač konačno napravio prvi korak i napisao pismo koje će izazvati
ubrzano kucanje srca jedne žene kao ja, pametne, lijepe i časne udovice.
Ali kada bih vidjela da stižu pisma mojih poznatih prosaca, još bih
snažnije i strpljivije čekala svog muža. U posljednje vrijeme zbunjena sam
i osjećam se sve jadnije kad Ester ode.
Osluškivala sam glasove svijeta izvana. U kuhinji je klokotala
ključala voda i širio se miris limuna i luka: znam, Hajrija kuha tikvice.
Ševket i Orhan su na avliji, kod drveta nara, i gurkajući se igraju se
mačevanja; čujem njihove glasove. Moj otac se ne čuje u susjednoj sobi.
Otvorila sam i pročitala Hasanovo pismo i ponovo shvatila da tu nema
ničega zbog čega bih se brinula. No, plašila sam ga se malo više i čestitala
samoj sebi što sam se, u vrijeme kada sam s njim dijelila dom, oduprijela
njegovom nastojanju da dijelimo postelju. Poslije toga pročitala sam
pismo koje mi Je napisao Crni, držeći ga pažljivo kao da je nešto krhko,
lomljivo, i smela se. Nisam poslije čitala pisma. Pojavilo se sunce i
pomislila sam: da sam samo jednu noć otišla u postelju s Hasanom i
84
spavala s njim, to niko ne bi znao osim Alaha. Liči na mog nestalog muža,
to je isto. Ponekad mi padnu na pamet takve šašave ] neobične misli.
Sunce se podiglo i kad je otoplilo, osjetih da 'mam tijelo, osjetih svoju
kožu, vrat, čak i bradavice. Dok me je sunce obasjavalo kroz vrata,
iznenada se pojavi Orhan. ''Mama, šta čitaš?", upitao me je.
Dobro, maločas sam vam rekla da nisam iznova čitala posljednja
pisma koja mi je Ester donijela, ali slagala sam. Opet sam ih čitala. Ovoga
puta sam ih zaista presavila i stavila u njedra, te rekoh Orhanu:
''Hajde, dođi mi u krilo." Došao je. ''Oho, mašala, što si težak, baš
si veliki", rekoh i poljubih ga. I dok sam mu govorila: ''Hladan si k'o led",
on meni reče: ''Mama, kako si ti topla", i nasloni se leđima na moje grudi.
Prijalo nam je oboma da sjedimo tako, čvrsto priljubljeni jedno uz
drugo, ne razgovarajući. Pomirisala sam mu vrat i poljubila ga. Zagrlila
sam ga još jače. Ostali smo tako u tišini. ''Golica me", reče nešto kasnije.
''Hajde, reci", rekoh ozbiljnim glasom, ''kad bi došao sultan svih
džina i rekao da će ti ispuniti sve što zatražiš, šta bi želio najviše na
svijetu?"
''Želio bih da Ševket ne bude sa nama."
''I šta bi još želio? Da li bi želio da imaš tatu?"
''Ne. Kad porastem, oženiću tebe."
Pomislih da ostariti, izgubiti ljepotu ili biti udovica ili sirotinja nije
životna nesreća, već živjeti bez ikoga ko bi ti zavidio. Spustila sam Orhana
iz krila. Razmišljajući kako će se jedna rđava žena poput mene udati za
dobrog čovjeka, priđoh ocu.
''Kada njegovo veličanstvo sultan svojim očima vidi da je knjiga
završena, nagradiće vas", rekla sam. ''Ići ćete opet u Veneciju."
''Ne znam", reče otac. ''Plašim se zbog ovog ubistva. Naši
neprijatelji su vjerovatno moćni." ''Znam da ih moje stanje ohrabruje i
nagoni na krivo tumačenje i uzaludno nadanje."
''Kako?"
''Trebalo bi da se udam što prije."
''Šta?", upita otac, ''Za koga? Ali, ti si udana. Otkud sad to? Ko je
prosac? Čak i da postoji razuman i neodoljivi prosac", reče moj pametni
85
otac, ''ne mislim da bismo takvog lako našli i da bi nam bio po volji",
dodao je i ukratko izložio moje nesretne okolnosti, ''Znaš da postoje
teškoće koje moramo riješiti da bi mogla da se udaš." Nakon duge pauze
reče: ''Zar zaista želiš da odeš i da me ostaviš, dušo moja?"
,Juče sam sanjala da je moj muž umro", rekoh. Ali nisam mogla da
plačem kao žena koja je zaista sanjala takav san.
''Kako treba znati pročitati iluminaciju, tako treba znati i san
protumačiti." ''Da li je pristojno da vam ispričam svoj san?"
Na trenutak nastade tišina, osmijehnusmo se jedno drugom kao
pametni ljudi koji hitro razmišljaju o svim posljedicama koje bi mogle
nastati iz onoga o čemu razgovaraju. ''Tumačeći tvoj san, mogu
povjerovati da je tvoj muž umro, ali tvoj svekar, djever i kadija koji ih
mora saslušati, tražiće i druge dokaze."
''Prošlo je dvije godine otkako sam se sa djecom vratila kući, a moj
svekar i djever nisu uspjeli da me vrate nazad."
''Zbog toga što vrlo dobro znaju gdje su pogriješili", reče otac. ''Ali,
to ne znači da su saglasni sa tvojim razvodom."
''Da pripadamo malikitskoj ili hanbalitskoj šerijatskoj pravnoj
školi", rekoh, ''kadija bi, uzimajući u obzir da je prošlo četiri godine,
dozvolio razvod, i još bi mi odredio i izdržavanje.
Ali kako smo mi, hvala Alahu, hanefiti, to nije moguće."
''Ne pričaj mi o šafiitskom pomoćniku kadije. Sve su to prljavi
poslovi."
''Sve istanbulske žene čiji su muževi nestali u ratu sa svojim
svjedocima odlaze k njemu zbog razvoda. Pošto je šafiit, on pita: da li ti je
muž nestao, koliko ga dugo nema, da li teško preživljavaš, jesu li ovo tvoji
svjedoci, i odmah ih razvodi."
''Ko ti je sve to utuvio u glavu, kćeri moja draga?", upitao je. ''Ko ti
je to razum pomutio?"
''Ako se jednom pojavi neko ko bi mogao da mi pomuti razum, a ja
budem razvedena, Vi ćete mi reći ko je to i ja neću ići protiv Vaše odluke o
mom budućem mužu."
86
Moj lukavi otac, vidjevši da mu je i kći lukava kao i on, poče

treptati. On uvijek trepće iz tri razloga: 1. kad je u škripcu, pa se trudi da
brzo misli ne bi li pronašao izlaz; 2. kada poželi da zaplače od tuge i
bespomoćnosti; 3. kad je u škripcu, pa lukavo kombinuje prvi i drugi
razlog kako bi ostavio utisak da bi svakog trenutka mogao da zaplače od
tuge.
''Zar bi uzela djecu i otišla i ostavila samog svog starog oca? Znaš
li da sam se plašio da me mogu ubiti zbog naše knjige - da, rekao je naše
knjige - ipak, sada ti želiš da uzmeš djecu i odeš, i ja želim da umrem."
''Oče, zar mi niste uvijek govorili da me jedino razvod može spasiti
od mog nesmotrenog djevera?"
''Ne želim da odeš. Tvoj muž bi se mogao vratiti jednog dana. I
ako se ne vrati, nikakva šteta od tvoje udaje. Dok u ovoj kući živiš sa
ocem."
''I ne želim ništa više nego da u ovoj kući živim sa Vama." ''Dušo,
nisi li maločas rekla da bi htjela da se udaš što prije?" Eto, takve su svađe
sa ocem. I sama na kraju povjerujem da nisam imala pravo.
''Rekla sam", odgovorih, gledajući preda se. Zatim, suzdržavajući
se da ne zaplačem, ohrabrena zbog ispravnosti onoga što mi je palo na
pamet, upitala sam:
''Dobro, zar se ja nikada više neću udati?" ''Volio bih i poštovao
zeta koji bi te odveo daleko od mene. Ko te prosi? Da li bi on živio sa
nama u ovoj kući?"
Šutila sam. Naravno, oboje smo znali da moj otac ne bi mogao
poštovati zeta koji bi živio s nama u kući, već bi ga lagano omalovažavao.
Otac bi takvog zeta, zvanog domazet, podmuklo i vješto ponižavao da ni
ja sama ne bih htjela da živim s takvim čovjekom.
''Znaš da je u takvoj situaciji u kakvoj se nalaziš nemoguća udaja
bez očevog pristanka, zar ne? Ne želim da se udaš i neću to dozvoliti."
''Želim da se razvedem, a ne da se udam."
''Zbog toga što bi te mogla povrijediti neka bešćutna zvijer koja ne
misli ni na šta drugo osim na svoju korist. Znaš koliko te volim, draga
moja kćeri, zar ne? A moramo i završiti ovu knjigu."
87
Ćutala sam. Jer, da sam progovorila, iskušavao bi me i šejtan koji

je primijetio moj gnjev, i ocu bih u lice rekla da znam da noću prima
Hajriju u svoju postelju, ali da li djevojci kao što sam ja priliči da svom
ocu kaže da zna da on spava s robinjom? ''Ko je čovjek koji želi da se
oženi tobom?"
Oborila sam pogled i zašutjela, ali ne od stida nego od bijesa. Što
je najgore, nisam bila u stanju da bilo šta kažem iako sam bila jako ljuta.
Zamislila sam oca i Hajriju u tom smiješnom i groznom položaju u
krevetu. Kad sam pomislila da ću zaplakati, gledajući ispred sebe, rekoh:
''Tikvice su na vatri, da ne zagore."
Pošla sam u sobu pokraj stepeništa čiji prozor, kojeg nikada nismo
otvarali, gleda na bunar. Pipajući u mraku, brzo pronađoh svoj krevet,
prostrijeh ga i bacih se na njega. Ah, što je lijep osjećaj nepravedno
kažnjenog djeteta, leći i zaspati gušeći se u plaču i suzama! Ja sam jedina
osoba na ovom svijetu koja me voli i ta usamljenost je toliko žalosna da,
dok ja nju oplakujem, u pomoć priskačete vi koji čujete moje jecaje i
jauke.
Malo kasnije primijetih da je Orhan ispružen na mom krevetu.
Glavicu je stavio među moje grudi i lije suze jecajući. Privukoh ga i čvrsto
zagrlih.
''Nemoj da plačeš, mama", reče malo kasnije. ''Vratiće se tata iz
rata."
''Kako znaš?"
Šutio je. Ali toliko sam ga voljela, da sam zaboravila na sve svoje
muke kad sam ga privila na grudi. Prije nego što zaspim, grleći nježno
krhko tijelo moga Orhana, otkriću vam svoju jedinu brigu. Kajem se zbog
onoga što sam maločas, u ljutnji, rekla o ocu i Hajriji. Ne, to nije laž, ali se
toliko sramim što sam to izgovorila da vas molim da zaboravite i da se
pravite kao da to nije izrečeno i kao da moj otac i Hajrija nemaju nikakve
veze.
17.
JA SAM VAŠ TETAK
88
Teško je imati kćer, teško. Plakala je u sobi, čuo sam njeno

jecanje, ali nisam mogao učiniti ništa osim da posmatram stranice knjige
koju sam držao u rukama. U Knjizi o sudnjem danu na jednoj stranici koju
sam pokušavao da čitam, piše kako duša tri dana poslije smrti dobija
dozvolu od Alaha da ode u posjetu tijelu u kojem je ranije bila. Kada vidi u
kakvom žalosnom stanju se nalazi staro tijelo na groblju, krvavo i trulo,
duša se rastuži i počne da tuguje: ''Jadno moje tijelo, snago moja
nekadašnja!" Razmišljao sam neko vrijeme o tužnom kraju efendi
Prefinjenog, kako je ležao na dnu neke jame i kako ga je njegova duša
posjetila umjesto na groblju, na dnu jame i, naravno, silno se rastužila.
Kada se utišalo Šekurino jecanje, ostavio sam knjigu o smrti.
Obukao sam još jednu vunenu košulju, čvrsto omotao pojas od debelog
kozjeg krzna da mi grije krsta i obukao šalvare od zečjeg krzna. Izašao
sam iz kuće i ugledao Ševketa na vratima. ''Kuda ideš, djede?" ''Ulazi! Na
dženazu."
Prošao sam pustim, snijegom prekrivenim sokacima, između
zgarišta i sirotinjskih nakrivljenih kuća koje su jedva stajale. Dugo sam
išao opreznim staračkim korakom pazeći da se ne okliznem i ne padnem.
Idući prema gradskim zidinama, prolazio sam zabačene mahale, bašte i
njive, dućane gdje se prodaju točkovi i oprema za kola, kovačke radnje,
sarače, sedlare, potkivače i izrađivače konjskih hamova.
Ne znam zbog čega je dženaza polazila čak iz džamije Mihrimah
kod Jedrenske kapije. U džamiji sam zagrlio pokojnikovu glavatu smušenu
braću, koji su djelovali ljutito i odlučno. Mi, iluminatori i kaligrafi,
međusobno smo se grlili i plakali. Dok sam u olovnoj magli, koja se
iznenada spustila prekrivajući sve, klanjao dženaze-namaz, pogled mi
pade na kovčeg na pogrebnoj kamenoj ploči u džamiji i osjetih takav bijes
prema zločincu koji je to uradio, da mi se, vjerujte, u glavi pobrkala čak i
molitva Al-lahuma barik.
Dok su ljudi uzimali kovčeg na ramena poslije namaza, i dalje sam
bio medu iluminatorima i kaligrafima. Roda i ja se zagrlismo
zaboravljajući noći kada smo zbog moje knjige zajedno sjedili do zore uz
89
svjetlost slabe svjetiljke, kada me je ubjeđivao da su pozlate efendi

Prefinjenog neuvjerljive, da ne umije da upotrijebi boje jer je sve bojio u
tamnoplavo da izgleda bogatije, i da sam ja govorio kako nema drugog
čovjeka za to. Plačući, zagrlili smo se ponovo. Toliko mi je prijao način na
koji me je Maslina prijateljski i s poštovanjem pogledao i zagrlio - čovjek
koji zna da grli, dobar je čovjek - i opet pomislih na to da on među svim
iluminatorima i kaligrafima najviše vjeruje u moju knjigu.
Na stepeništu kod dvorišne kapije, nađosmo se majstor Osman i ja
jedan pokraj drugog, ne znajući šta da kažemo jedan drugom. Neobičan,
napet trenutak - jedan od pokojnikove braće počeo je da plače, a neko ko
je želio da istakne sebe uzvikne: ''Alah je velik!" ''Na koje groblje?", upitao
me majstor Osman, tek da bi nešto rekao.
Pomislio sam da bi djelovalo neprijateljski ako kažem da ne znam,
pa bez imalo razmišljanja, upitam onoga koji je bio do mene na
stepeništu:
''Na koje groblje? Kod Jedrenske kapije?"
''Na Ejupu", odgovorio je ljutit i priglup mladić s bradom.
''Na Ejupu", okrenuo sam se i rekao majstoru Osmanu, ali on je već
čuo riječi ljutitog i priglupog mladića s bradom. Uputio mi je pogled kojim
je pokazao da razumije i stavio mi do znanja da ne želi da naš susret
bude duži.
Majstora Osmana je ljutilo što je padišah meni povjerio posao oko
pisanja, ukrašavanja i oslikavanja knjige koju zovem ''tajnom". Pored toga,
padišah se pod mojim uticajem zainteresovao za franački način slikanja.
Padišah je jednom natjerao majstora Osmana da kopira njegov portret koji
je naručio od jednog italijanskog majstora. Znam, majstor Osman mene je
smatrao odgovornim za tu neobičnu sliku koju je uradio sa podozrenjem
kao i za oponašanje italijanskog slikara što je doživio kao mučenje. S
pravom. Zastao sam nasred stepeništa i neko vrijeme posmatrao nebo.
Kada sam se uvjerio da sam prilično zaostao iza drugih, počeh da silazim
niz zaleđene basamake. Tek što sam sišao niz dvije stepenice, neko me
uhvati pod ruku i zagrli me - Crni. ''Hladno je", reče. ''Jeste li se smrzli?"
90
Nisam sumnjao da je on pomutio Šekurin razum. I samopouzdanje

s kojim me je uhvatio pod ruku to je potvrdilo. Nešto u njegovom držanju
govorilo je: ''Radio sam dvanaest godina. Odrastao sam." Stigosmo do
kraja stepeništa. Želio sam da mi kasnije ispriča sve što je saznao u
kaligrafskoj radionici.
''Idi naprijed, sinko", rekoh. ''Požuri da stigneš džemat."
Iznenadio se, ali nije pokazivao. Dopalo mi se čak i to kako je
dostojanstveno pustio moju ruku i otišao naprijed. Ako bih mu dao
Šekuru, da li bi želio da živi s nama u istoj kući? Kroz Jedrensku kapiju
izašli smo iz grada i daleko negdje dolje ugledah kovčeg skoro izgubljen
u izmaglici i mnoštvo iluminatora, kaligrafa i šegrta koji su se, noseći ga
na ramenima, užurbano spuštali nizbrdicom prema Zlatnom rogu. Toliko
su brzo hodali da su prešli već pola blatnjavog puta koji se kroz snježnu
dolinu spuštao prema Ejupu. U tišini i izmaglici s lijeve strane radosno se
dimio dimnjak prodavnice svijeća sultanijinog vakufa. Ispod zidina
nalazile su se klanice i kožarske radionice koje bez predaha rade za grčke
mesare na Ejupu. Smrad crkotine širio se dolinom koja se pruža sve do
čempresa na groblju i džamije na Ejupu, čije kupole su se nejasno
raspoznavale ispred nas. Poslije kraćeg hoda, čuo sam odozdo iz nove
jevrejske mahale na Balatu dječju graju.
Kada smo stigli do ejupske ravnice, prišao mi je Leptir. Žustar kao
i inače, odmah je prešao na stvar:
''Maslina i Roda su to uradili", reče. ''Kao i svi, veoma dobro su
znali da nisam bio dobar s pokojnikom; znali su i da svi to znaju. Postoji
ljubomora, pa čak i otvorena netrpeljivost zbog toga ko će poslije
majstora Osmana doći na čelo kaligrafske radionice. Očekuju da krivica
padne na mene, ili da će se carski rizničar, a po njegovom nagovoru i
sultan, udaljiti od mene, od nas." ''Ko ste to vi?"
''Svi koji se zalažemo da se u radionici sačuvaju stara moralna
načela, da se prati put persijskih majstora, da se ne može iluminirati
svaka tema radi novca. Govorimo da u naše knjige, umjesto oružja, vojski,
zarobljenika i osvajanja, treba da udu stare legende, mitovi i priče, da ne
treba napuštati stare modele, da pravi iluminatori ne treba s poniženjem
91
da sjede po dućanima u čaršiji i svakome, za svega nekoliko akči,

oslikavaju svakakve teme i rade bijedne stvari. Njegovo veličanstvo
padišah podržava nas u tome." "Nepotrebno sebe opravdavaš", rekao sam
da skratim priču, "Siguran sam da radionica ne bi mogla biti utočište bilo
kome ko može tako nešto uraditi. Svi ste moja braća. Nema ništa loše u
tome da se uradi poneka tema koja ranije nije oslikana, niti bi to mogao
biti razlog neprijateljstva." U istom času, kao i kada prvi put čujem novu
vijest, shvatio sam neminovnu istinu. Ubica efendi Prefinjenog bio je jedan
od majstora koji su sazreli u kaligrafskoj radionici i sada se nalazi u
mnoštvu koje se ispred mene penjalo uzbrdicom. Istovremeno, bio sam
siguran da će ubica nastaviti svoje šejtanske poslove i spletke, da je
neprijatelj knjige koju pravim i da je vjerovatno bio i u mojoj kući, radeći
iluminacije i ukrašavajući je. Da li je Leptir kao i većina iluminatora koji su
dolazili u moju kuću zaljubljen u moju kćer? Da li je, objašnjavajući svoja
ubjeđenja, zaboravio da sam od njega tražio prizore upravo suprotne s
njegovim poimanjima, ili me vješto podbada?
Ne, pomislio sam kasnije, nije moguće da me podbada. Kao i svi
majstori iluminacije i Leptir mije pokazivao iskrenu zahvalnost. Kada su
zbog ratova i padišahove nezainteresovanosti ukinuti darovi i novac,
jedini prihod koji su imali bila je naknada za rad na mojoj knjizi. Znao
sam da su međusobno ljubomorni zbog moje pažnje, i zbog toga sam se,
i ne samo zato, s njima viđao nasamo u svojoj kući i nisam smatrao da bi
to moglo izazvati neprijateljstvo prema meni. Svi moji iluminatori su zrele
osobe, u stanju su da se ponašaju razumno i da pronađu što humaniji
razlog kako bi zavoljeli osobu koju su svakako prinuđeni da vole zbog
koristi.
Da prekinem tišinu i da se ne vraćamo na istu temu, rekao sam:
''Mašala, ovi mogu da nose kovčeg uzbrdo istom brzinom kao i
nizbrdo." Leptir se nasmijao pokazujući zube: "Zato što je hladno."
Da li ovaj čovjek može da ubije čovjeka, pomislio sam. Recimo,
zbog ljubomore. Da li bi kasnije mogao ubiti i mene? Može naći izgovor:
taj čovjek je vrijeđao moju vjeru. Ali on je veliki Majstor, vješt i darovit,
zašto bi ubio? Starost nije samo zamaranje pri penjanju na uzbrdicama,
92
već je starost i nestajanje straha od smrti; izgubiti želje, uvlačiti se u

robinjin krevet ne radi želje, već radi navike. Rekao sam mu u lice odluku
koju sam upravo donio: ''Neću više raditi knjigu." ''Kako?", upita Leptir čije
se lice izmijenilo. ''Ima zlu kob. A i padišah ne daje više novac. Reci
Maslini i Rodi."
Možda je želio da pita još nešto, ali iznenada smo se našli na
groblju, okruženom gustim čempresima, visokim papratima. Kako je grob
bio okružen svijetom, po prizivanjima Alaha i njegovog poslanika, po
glasnim i čestim naricanjima, zaključih da u tom trenutku tijelo spuštaju u
raku.
''Otkrijte mu lice, skroz otkrijte", neko je rekao.
Sklonili su pokrov, gledali se oči u oči s pokojnikom, ako je na
njegovoj smrskanoj glavi i bilo očiju; ali ništa nisam mogao da vidim jer
sam bio pozadi. Ja sam smrti već jednom pogledao u oči na drugom
mjestu, a ne pokraj groba.
Jedna uspomena: prije trideset godina, dženeta dostojni djed
našeg padišaha htio je da preotme od Mlečana ostrvo Kipar, no šejhul-
islam efendi Abusud podsjeti ga na to da su egipatski sultani odredili da
to ostrvo hranom snabdijeva Meku i Medinu i izdao je fetvu po kojoj nije
ispravno da ostrvo koje je nekad hranilo sveta mjesta naše vjere ostane u
rukama hrišćanskih nevjernika. Tako je meni, kao prvi izaslanički zadatak,
dopao težak posao da Mlečanima saopštim tu neočekivanu odluku da nam
predaju svoje ostrvo. Obišao sam crkve u Veneciji, divio se mostovima i
palatama, najviše zadivljen slikama u bogataškim domovima, i u tom
svom divljenju, uzdajući se u gostoljubivost koju su mi ukazivali, predao
sam pismo puno prijetnji, saopštavajući da naš padišah nadmeno želi
Kipar. Mlečani su se toliko razljutili da su na brzinu sazvali skupštinu i
odlučili da o takvom pismu ne može ni da se raspravlja. Uz to, razjarene
mase satjerale su me u Duždevu palatu, a probisvjeti koji su savladali
gardiste i vratare pokušali su da mi prerezu grkljan, te su mi dvojica
duždevih musketara omogućili da pobjegnem kroz tajne hodnike palate i
izađem na stražnja vrata koja su vodila prema kanalu. Tamo sam u magli,
kao što je ova, pomislio da je visoki blijedi gondolijer, obučen u bijelu
93
odjeću, koji me je dočekao, sama smrt i, gledajući ga u oči, vidio sam u

njima svoj odraz. Čežnjivo sam sanjario o tome da tajno završim knjigu i
još jednom odem u Veneciju. Prišao sam brižno zatrpanom grobu: sada
njega anđeli ispituju kojeg je pola, koje je vjere, ko mu je prorok. Pomislio
sam na svoju smrt.
Kraj mene sleti jedna vrana. Pogledao sam prijateljski Crnog u oči i
zamolio ga da me uhvati pod ruku i pravi mi društvo u povratku. Rekao
sam da ga sutradan rano ujutro očekujem u svojoj kući radi knjige. Jer,
kada pomislim na svoju smrt, uvijek shvatim da moram završiti knjigu po
svaku cijenu.
18.
NAZVAĆE ME UBICOM
Dok su na osakaćeno tijelo efendi Prefinjenog bacali vlažnu,

hladnu zemlju, ja sam plakao kao niko. Zapomagao sam kako želim da
umrem s njim, da me sahrane s njim u grob. Da ne bih pao u grob, držali
su me za pojas. Kad je izgledalo kao da se gušim, pritisnuli su moje čelo
dlanovima i zabacili glavu unazad da uhvatim dah. Po pogledima
pokojnikovih rođaka primijetio sam da sam pretjerao u naricanju i
suzama, pa sam se pribrao. Zbog moje velike žalosti, zlobnici iz
kaligrafske radionice mogli su pomisliti da smo efendi Prefinjeni i ja bili u
ljubavnoj vezi.
Sakrio sam se iza jednog platana da ne privlačim pažnju ostalih i
ostao tamo sve do kraja dženaze. Nekakav glupi pokojnikov rođak, još
veći glupan od onoga kojeg sam poslao u džehenem, prišao mi je iza
platana i zagledao se u moje oči pogledom koji je smatrao značajnim.
Dugo me je grlio, a zatim mi glupan reče: ''Jesi li Subota ili Srijeda?"
''Srijeda je bilo pokojnikovo ime nekada", rekao sam i on se
zbunio.
Priča o našim nadimcima je jednostavna, ona nas kao neka tajna i
danas međusobno povezuje. Dok smo šegrtovali, majstora Osmana, koji
je tada unaprijeđen od kalfe u majstora, svi srno mnogo poštovali, divili
94
smo mu se i voljeli ga. Bio je veliki iluminator, svemu nas je učio, jer mu je
Alah dao čarobni dar i velik, um. Svakog jutra jedan od nas, što je i
obaveza šegrta, odlazio bi do majstorove kuće i, noseći njegov pribor,
torbu i kožne korice pune hartije, dopratio ga pješke do radionice. Toliko
smo se laktali da budemo blizu njega da smo se znali međusobno
posvađati oko toga ko će toga dana da ide po njega.
Majstor Osman imao je miljenika, ali, ako bi taj ljubimac dolazio
svakog jutra, iluminatori bi ionako širili česta ogovaranja i nepristojne
šale, pa je odlučio da svaki od nas dolazi po njega jedan dan u sedmici.
Veliki majstor je radio petkom, a subotom nije dolazio. Njegov sin, kojeg
je neizmjerno volio, bio je šegrt poput nas, ponedjeljkom je pratio oca,
kao običan šegrt, a kasnije je izdao i njega i nas i napustio umjetnost. S
nama je bio i mršavi visoki brat Četvrtak, najdarovitiji od svih nas, ali je
umro mlad u groznici od neke nepoznate bolesti. Pokojni efendi Prefinjeni
dolazio je srijedom po majstora, i on je bio Srijeda, ali kasnije smisleno i s
ljubavlju veliki majstor je promijenio naša imena: Utorak u Maslina, Petak
u Roda, a Nedjelja u Leptir, dok je njega nazvao Prefinjeni zbog fine
izrade iluminacija.Vjerovatno je nekada i njega veliki majstor pozdravljao
kao i nas: ''Dobro jutro, Srijedo, kako si?"
Sjetivši se kako se obraćao meni, pomislio sam da će mi suze
navrijeti na oči; i pored batina, u vrijeme šegrtovanja živjeli smo kao u
dženetu, jer nas je majstor Osman volio, pri pogledu na naše iluminacije
oči bi mu zasuzile i ljubio bi naše šake i ruke, a svaki njegov poljubac
činio bi da naš talenat s ljubavlju procvjeta. Tada je čak i ljubomora koja
baca sjenu na te sretne godine imala drugu boju.
Vidite da se osjećam totalno podvojeno, kao likovi čiju glavu i šake
oslikava jedan majstor, a tijelo i odjeću drugi. Kada neko bogobojažljiv
poput mene sasvim slučajno postane ubica, potrebno je vrijeme da se na
to navikne. Da bih se mogao praviti kako se moj pređašnji život nastavlja,
dobio sam novi glas, glas ubice. Takvim podrugljivim i ništavnim glasom,
koji nikada nije bio dio mog prijašnjeg života, govorim sada. Povremeno
ćete čuti naravno, i moj stari, dobro poznati glas, kojim bih govorio da
nisam postao ubica, ali samo pod mojim nadimkom, a ne kao "ja, ubica".
95
Neka niko ne pokušava da spoji ta dva glasa, jer nemam poseban stil niti
grešku koja bi me odala. Vjerujem da je stil, kao i bilo koja sitnica koja bi
razlikovala jednog iluminatora od drugog, u stvari nedostatak, a ne, kako
se neki hvale i tvrde osobenost.
Ali, slažem se da to u mom specifičnom položaju predstavlja
teškoću. Jer, iako bih mogao govoriti pod bilo kojim nadimkom koji je
nadjenuo majstor Osman s ljubavlju, a i efendi Tetak ih koristi, ne želim
da shvatite da li sam Leptir, Maslina ili Roda. Ako uspijete u tome,
najvjerovatnije ćete trčeći otići i prijaviti me mučiteljima zapovjednika
sultanske garde. Zato ne smijem reći sve što pomislim. Znam da me
motrite i dok razmišljam u sebi. Ne smijem nesmotreno spomenuti neki
detalj iz mog života ili svoje muke što bi me moglo odati. I kad sam
pričao one tri poučne priče Alif, Be i Džim, bio sam svjestan da me
posmatrate. Ratnici, ljubavnici, prinčevi i legendarni junaci, koje sam
desetine hiljada puta nacrtao, jednom svojom stranom okrenuti su ka
onome što je nacrtano: neprijateljima s kojima su ratovali u to slavno
doba, aždajama s kojima su se hvatali u koštac, prekrasnim djevojkama
zbog kojih su suze prolijevali. Ali, jednom stranom i jednim dijelom svoga
tijela, okrenuti su ka zaljubljeniku u umjetnost koji posmatra tu čudesnu
sliku. Ako posjedujem neki stil i osobenost, oni nisu skriveni samo u
mojim iluminacijama, već i u mom zločinu i mojim riječima. Hajde, otkrijte
ko sam Prema boji mojih riječi!
Ako biste me uhvatili, vjerujem da bi to donijelo smirenje
nesretnoj duši ubogog efendi Prefinjenog. Na njega nabacuju lopate
zemlje, dok ja pod krošnjom drveta posmatram zlatne vode Zlatnog roga i
kupole Istanbula i uživam u cvrkutu ptica, shvatajući koliko je život lijep.
U posljednje vrijeme, otkako je počeo da se druži sa sljedbenicima
namrgođenog propovijednika iz Erzuruma, ubogi efendi Prefinjeni nikako
me nije volio, iako smo nas dvojica bili bliski u zadnjih dvadeset pet
godina, ukrašavajući knjige za našeg padišaha. Zbližili smo se prije
dvadeset godina kad smo radili na šahnami pokojnog oca našeg padišaha,
a najviše dok smo radili na osam dekorisanih strana koje je trebalo da
budu dodate Fuzulijevom Divanu. Tada jedne ljetnje večeri, da bih se
96
pokorio njegovim opravdanim ali nelogičnim željama (da iluminator u duši

treba da osjeti tekst koji ilustruje), strpljivo sam slušao stihove koje mi je
teatralno čitao iz Fuzulijevog Divana, dok su nad nama letjela jata
lastavica. Od te noći upamtio sam jedan stih:,Ja nisam ja, što sobom
zovem uvijek si ti." I razmišljao sam o načinu kako bih tu sliku prikazao.
Čim sam čuo da su pronašli leš, požurio sam trčeći u njegovu
kuću; omanji vrt u kojem smo nekada sjedili čitajući poeziju bio je
prekriven ogromnim snijegom i djelovao još manji, kao i svaki vrt koji
vidimo poslije mnogo godina. I kuća je bila ista. Iz susjedne sobe čuli su
se sve glasniji i glasniji vapaji i naricanje žena, kao da se takmiče jedna s
drugom. Kada je njegov stariji brat opisivao efendi Prefinjenog, pažljivo
sam ga slušao: lice našeg ubogog brata bilo je gotovo smrskano, glava
zdrobljena. Kada je iznesen iz jame, gdje je ležao četiri dana, rođena
braća ga nisu mogla prepoznati, pa je njegova jadna žena Kalbija, koju su
doveli od kuće, uspjela u mrklom mraku da prepozna tijelo po iscijepanoj
odjeći, u dronjcima. Pred očima mi se pojavio prizor kada su trgovci iz
Midijana izvadili Jusufa iz jame u koju su ga bacila ljubomorna braća.
Dopada mi se ilustrovanje te scene iz Jusufa i Zulejme jer podsjeća na to
da je bratska ljubomora osnova svih osjećanja u životu.
U jednom trenutku nastade muk, osjetih da me posmatraju. Da
zaplačem? Pogled mi se zaustavio na Crnom. Podmukli gad nas sve
odmjerava i izaziva utisak kao da ga je efendi Tetak poslao među
iluminatore da otkrije istinu.
''Ko je mogao uraditi ovako strašno zlo?", vikao je njegov stariji
brat. ''Koji nečovjek je mogao da ubije našeg brata koji ni mrava nije
zgazio?"
I sam sam se posvetio tom pitanju na koje je on odgovorio plačem,
i pokušavao sam da odgovorim samome sebi. Ko su bili njegovi
neprijatelji? Da ga nisam ja ubio, ko bi? Sjećam se da se davno - mislim
kada je pripremana Knjiga o umjetnosti - posvađao s nekima jer su
zapostavljali stil starih majstora, kako bi bilo jeftinije i brže, tako što su
bojili rubove lošim bojama i uništavali stranice koje smo mi s velikim
trudom uradili. Ko su bili oni? Kasnije su se pojavile glasine da razlog
97
neprijateljstvu nije to, već ljubav prema lijepom šegrtu knjigovescu s

donjeg sprata, ali to je bila stara priča. Bilo je i kivnih na njegovu
otmjenost, prefinjenost i gotovo ženskasto uglađeno držanje, ali to je
imalo druge razloge: Prefinjeni je robovao starom stilu, sitničario je oko
sklada boja iluminacije, u prisustvu majstora Osmana nadmjeno i tašto
isticao je greške drugih iluminatora, a posebno moje... Njegova posljednja
svađa bila je u vezi s problemom na koji je majstor Osman bio posebno
osjetljiv: dvorski iluminatori su kradom radili, primali sitne narudžbine
izvan palate. U posljednje vrijeme, kako je nestao padišahov interes i
presahnuo novac carskog rizničara, svi iluminatori počeli su da posjećuju
dvospratne konake skorojevića, neotesanih paša, a najveći među njima
krenuli su u noćne posjete Tetku. Nimalo nisam zamjerio Tetku što je,
izgovarajući se zlom kobi, odlučio da više ne radi na svojoj, našoj knjizi.
Naravno, pretpostavljam da je efendi Prefinjenog, glupana, ubio neko od
nas koji ukrašavamo knjigu. Da ste vi na njegovom mjestu, da li biste
jednom u dvije sedmice po noći pozivali ubicu u svoju kuću da zajedno
radite iluminacije? Ili biste najprije otkrili ko je pravi ubica i ko najbolji
iluminator? Apsolutno ne sumnjam da će brzo shvatiti ko je od ilustratora
koji mu dolaze u njegovu kuću najnadareniji u svemu: od biranja boja do
pozlaćivanja, od izvlačenja linija do ukrašavanja, od crtanja lica do
kompozicije, pa će poslije toga samo sa mnom htjeti da radi. Ne mislim
da bi mogao pasti na tako niske grane da misli o meni kao o ubici, već
kao o umiješnom iluminatoru.
Krajičkom oka pratim onog efendi Crnog, budalu koju je doveo sa
sobom. Kada su njih dvojica zajedno krenula sa groblja i sa mnoštvom
krenula prema ejupskom pristaništu, i ja sam išao za njima. Na pristaništu
su se ukrcali u jedan čamac s četiri vesla, a ja sam poslije ušao u jedan sa
šest, sa mladim šegrtima koji su se smijali, zaboravljajući na dženazu i
mrtvaca. U jednom trenu na otvorenoj pučini kod Fenerkapija naši čamci
su se toliko približili da su se umalo dodirnuli pramcima, pa sam iz blizine
mogao vidjeti kako efendi Crni nešto šapuće Tetku i iznenada pomislih
kako je lako ubiti čovjeka. Dragi Alahu, ti si nam svima podario
nevjerovatnu moć, ali i strah da je ne upotrijebimo.
98
Ipak, ukoliko čovjek jednom savlada taj strah i pokrene se,

odjednom postane sasvim druga osoba. Prije sam se mnogo plašio ne
samo šejtana nego i najtananije slutnje zla u sebi. Sada, međutim,
osjećam da je zlo podnošljivo, pa čak i potrebno iluminatoru. Ako
zanemarimo što su mi ruke drhtale nekoliko dana poslije zločina, otkako
sam ubio onog bijednika crtam bolje, upotrebljavam sjajnije i jače boje i,
što je najvažnije, uviđam da moja mašta stvara čuda. Ali, koliko je osoba u
Istanbulu koje mogu poštovati vrijednost mojih čuda? Sa središta Zlatnog
roga, s pučine kod Džibalija bijesno sam pogledao Istanbul. Kupole
prekrivene snijegom zablistale su na suncu koje se iznenada probilo kroz
oblake. Što je grad veći i šareniji, ima više kutaka u kojima možemo
sakriti krivicu i grijeh; što ima više ljudi, više je i onih s kojima se možemo
stopiti sa svojom krivicom. Mudrost grada ne treba da se mjeri
učenjacima, bibliotekama, iluminatorima, kaligrafima i medresama, već
brojem zločina koji su hiljadama godina tajno obavljani u njegovim
mračnim ulicama. Po tome je Istanbul, bez sumnje, najmudriji grad na
svijetu.
Na pristaništu na Unkapaniju sišao sam sa čamca poslije Crnog i
Tetka. Slijedio sam ih dok su se, oslanjajući se jedan na drugog, penjali
uzbrdo. Zastali su na jednom zgarištu iza džamije sultana Mehmeda,
popričali još malo i nakon toga se rastali. Kad je efendi Tetak ostao sam,
na trenutak je djelovao kao neki oronuli starac. Došlo mi je da potrčim do
njega, da mu prepričam klevete budale sa čije se dženaze vraćamo, da mu
kažem šta sam učinio da bih sve nas zaštitio od tih kleveta i da ga upitam
da li je istina sve ono što je efendi Prefinjeni rekao - da smo na crtežima
zloupotrijebili padišahovo povjerenje, da smo izdali iluminatorski
postupak i uvrijedili našu vjeru. I da li je završio posljednji veliki crtež. U
sumrak, zastao sam nasred sokaka pokrivenog snijegom i pogledao
prema njegovom mračnom kraju, koji su očevi i djeca, vraćajući se kući,
prepuštali ne samo meni već i džinima, vilama, razbojnicima, lopovima i
žalosti, snijegom prekrivenih stabala. Tamo, na kraju sokaka, u
prekrasnoj dvospratnoj efendi Tetkovoj kući, pod krovom, koji vidim kroz
99
grane golih kestenova, živi najljepša žena na svijetu. Ali ja ne želim da

izgubim pamet.
19.
JA, NOVAC
Ja sam osmanlijski carski zlatnik od dvadeset i dva karata. Na meni

je slavni monogram našeg padišaha, zaštitnika svijeta. Jedan od najboljih
majstora našeg padišaha, Roda, ovdje, u lijepoj kafani prepunoj tuge
poslije dženaze, na brzinu me je nacrtao sada, u ponoć, i nije mogao da
me premaze pozlatom, ali vi ćete to već zamisliti. Moj lik je ovdje, ali ja se
lično nalazim u kesi vašeg brata, velikog majstora, iluminatora Rode. On
ustaje, vadi me iz novčanika i pokazuje svima. Zdravo, zdravo, pozdrav
vrhunskim majstorima i gostima. Oči vam se šire od mog sjaja, uzbuđuje
vas odsjaj plamena kandila na meni, i zavidite mom vlasniku, majstoru
Rodi.
U posljednja četiri mjeseca majstor Roda zaradio je tačno četrdeset
i sedam ovakvih zlatnika kao što sam ja. Svi smo mi u toj kesi i majstor
Roda nas ni od koga ne krije i zna da među istanbulskim iluminatorima
nema tog koji više od njega zarađuje. Izuzetno sam ponosan što smo
među iluminatorima prihvaćeni kao mjerilo umješnosti i što smo stavili
tačku na suvišne prepirke. Ranije, dok još nismo navikli na kafu i dok nam
se razum nije razbistrio, ograničeni iluminatori su provodili večeri
prepirući se ko je najnadareniji, ko je najvještiji s bojom, ko crta najljepše
drveće, a ko najljepše oblake, i ne samo to, svake večeri su se tukli i
izbijali zube jedan drugom. Moja logika sada odlučuje o svemu, što
načinu rada u radionici daje skladnu atmosferu dostojnu čak i starih
heratskih majstora.
U skladu sa harmonijom moje logike nabroja ću vam i razne stvari
koje možete dobiti za mene: jedno stopalo mlade i lijepe robinje, što je
njen pedeseti dio; lijepo berbersko ogledalo od orahovine s ramom od
kosti; lijepo obojen sanduk s ladicama oslikan motivima sunca i ukrašen
srebrom od devedeset akči; sto dvadeset svježih hljebova, tri grobna
100
mjesta i tri kovčega; srebrnu amajliju; jednu desetinu konja; noge stare
debele robinje; mladunče bivola; dva lijepa kineska tanjira; mjesečnu
nadnicu Derviša Mehmeda iz Tabriza kao i većine persijskih kaligrafa iz
radionice našeg padišaha; jednog dobrog lovačkog sokola s kavezom;
deset krigli panajotovog vina; sat dženeta sa svjetski poznatim mladićem
Mahmutom i još mnogo beskrajnih nebrojenih mogućnosti.
Prije mog dolaska ovamo, proveo sam deset dana u prljavoj čarapi
jednog siromašnog šegrta nekog obućara. Jadnik je svako veče usnio
razmišljajući o beskrajno dugom popisu šta sve može dobiti za mene.
Stihovi te pjesme, slatke kao uspavanka, dokazali su mi da ne postoje
vrata koja novac ne može otvoriti.
Kad sam rekao vrata, sjetih se nečega. Da vam ispričam sve
događaje koje proživjeh prije no što sam došao ovamo, trebalo bi mi
nekoliko knjiga. Naši smo, svoji, pa ako nikome nećete reći i, ako mi
efendi Roda ne zamjeri, odao bih vam jednu tajnu. Kunete li se da nećete?
Priznajem. Ja nisam pravi osmanlijski carski zlatnik od dvadeset i dva
karata iz kovnice na Čemberlitašu. Ja sam lažni novac. U Veneciji su me
skovali od nečistog zlata, donijeli ovamo i ubacili u upotrebu kao
osmanlijski zlatnik. Hvala na razumijevanju. Kako sam saznao u
venecijanskoj kovnici, to se radi već godinama. I zlatnici nedovoljne
čistoće što su mletački nevjernici donedavno donosili i rasturali po Istoku
bili su venecijanski dukati koje su sami kovali u toj istoj kovnici.
Osmanlije, poštujući svaki natpis i vjerujući onome šta piše, to ti je to,
nisu obraćali pažnju na količinu zlata u dukatu sve dok je natpis na njemu
bio isti, te su lažni venecijanski dukati preplavili čitav Istanbul. Kasnije su
počeli da ih raspoznaju grickanjem, jer je lažni imao malo zlata a mnogo
bakra. Na primjer, izgaraš u plamenu ljubavi, pohitaš kod Mahmuda,
najvećeg ljepotana u kojeg je čitav svijet zaljubljen, a on prvo stavi novčić
u usta, a ne onu stvar, utvrdi da je novac lažan i povede te u dženet,
umjesto na sat vremena, na pola sata. Mletački nevjernici su vidjeli da
njihov lažni novac ima nesretan kraj, pa odluče da u tom slučaju prave
lažni osmanlijski novac, jer to neće primijetiti. Dozvolite mi, skrenuću vam
pažnju na nešto čudno; mletački nevjernici kada slikaju, ne prave sliku,
101
nego pravu stvarnost onoga što slikaju. Ali kad kuju novac, ne prave pravi
novac, nego njegov falsifikat.
U Veneciji su nas stavili u željezne sanduke, utovarili na lađe i,
ljuljajući se i talasajući, doplovismo do Istanbula. Pojavio sam se u jednoj
mjenjačnici novca, u gazdinim ustima koja su se osjetila na bijeli luk.
Nakon kraćeg čekanja, dođe neki priglupi seljak koji je želio da zamijeni
zlatnik. Mjenjač, lukaviji od svih, reče mu: ''De da ga zagrizemo pa da
vidimo da li je tvoj zlatnik lažan", te ga uzme i hitro stavi u usta.
Čim smo se sreli u ustima, vidio sam da je seljakov zlatnik pravi
osmanlijski, sultanski zlatnik. Kada me je primijetio u mirisu bijelog luka,
rekao je: ''Ti si lažan." Bio je u pravu, ali povrijedio je moju čast i ja sam
slagao: ''Ti si lažan."
Za to vrijeme priglupi seljak se bunio: ''Kako je moguće da je moj
zlatnik lažan? Ja sam ga prije dvadeset godina zakopao u zemlju! Je li i
tada bilo takve pokvarene rabote?!" Dok sam se pitao šta će se dalje
dogoditi, mjenjač izvadi iz usta mene umjesto seljakovog zlatnika. ''Evo ti
tvoj zlatnik, neću lažni novac mletačkih nevjernika!", reče i prekori
priglupog seljaka. Seljak je nešto odgovorio, uzeo me i otišao. Kada je čuo
iste nječi i kod drugih mjenjača, teška srca me zamijeni kao bezvrijednog
za devedeset akči. Eto, tako poče moje beskrajno, sedam godina dugo
lutanje od ruke do ruke.
S ponosom pripovijedam da sam većinu svog vremena u Istanbulu
proveo kako priliči jednom novčiću, lutajući od kese do kese, od pojasa do
džepa. Događao mi se i košmar kada bi me vlasnik stavio u neki vrč i ja
bih neko vrijeme ležao zakopan u nekom vrtu, ali ti dosadni periodi iz
nekog razloga kratko su trajali. Uglavnom su oni kojima sam dopao šaka
htjeli odmah da me se riješe, naročito ako bi otkrili moj lažni sjaj. Još
nisam sreo nekoga ko bi blesavu mušteriju upozorio na to da sam lažnjak.
Ali, oni koji nisu primijetili da sam lažan, kada bi za mene izbrojali sto i
dvadeset akči, čim shvate da su se prešli, mučili bi same sebe u napadima
bijesa, žalosti i nestrpljenja, dok ne bi prešli nekog drugog i tako se
riješili mene i svoje bijede. Iako su tokom tih napada i sami često
pokušavali da prevare druge (ne bi uvijek uspjeli zbog žurbe i bijesa), iz
102
dna duše psovali bi onoga koji me je dao i tako ih prevario. U posljednjih

sedam godina, promijenio sam sto šezdeset ruku u Istanbulu; i nije bilo
kuće, čaršije, trgovine, džamije, crkve ili sinagoge u kojoj se nisam
pojavio. Što sam više obilazio, shvatao sam da se o meni šire glasine,
ispredaju legende i govore laži, mnogo više nego što sam mogao da
pretpostavim. U lice mi je sve to neprestano sasipano; da nema nikakve
druge vrijednosti osim mene, da ne znam za milost, da sam proklet i da i
sam volim novac, da se svijet, kakve li štete, oko mene vrti, da mogu sve
da kupim, da sam prljav, pokvaren i bijedan. Oni koji su shvatali da sam
lažan, ponašali su se strašno ljutito i govorili mi još gore stvari. Kako mi
je prava vrijednost sve više opadala, tako sam sve više dobijao vrijednost
u prenesenom značenju. No, uvidjeo sam da me velika većina ljudi iskreno
voli, nasuprot svim tim surovim izrazima i nepromišljenim klevetama.
Mislim da je u ovom vremenu bez ljubavi jedna toliko iskrena, strasna
ljubav, nešto što bi trebalo sve da nas veseli. Vidio sam svaki kutak
Istanbula, ulicu po ulicu, kvart po kvart, upoznao ruke svih, od Jevreja do
Abhaza, od Arapa do Mingeraca. Jednom izađoh iz Istanbula u kesi nekog
hodže iz Jedrena, koji se zaputio u Manisu. Razbojnici nam prepriječiše
put i povikaše pare ili život, a jadni hodža u panici turi me u svoj stražnji
otvor. Smrdilo je gore no u ustima onog koji je volio bijeli luk i bilo je
nešto neudobnije. Ali odmah zatim, dogodi se još gora stvar, jer
razbojnici nisu viknuli pare ili život, nego ''Čast ili život!" i svi ga redom
silovaše. Neću vam pričati šta sam pretrpio u tom malenom otvoru. Zato i
ne volim da napuštam Istanbul. U Istanbulu sam se uvijek osjećao voljen.
Mlade djevojke su me ljubile kao da sam njihov muž iz snova, skrivale me
u vrećicama od kadife, pod jastucima, medu bujnim grudima, u gaćicama
tražile me i u snu da provjere da li sam tu. Bio sam sakriven pokraj peći u
jednom hamamu, u čizmi, na dnu bočice u radnji sa mirisima, u tajnom
džepu na vreći sočiva nekog kuhara Prošao sam Istanbul uzduž i
poprijeko skriven u pojasevima od kamilje kože, u postavama od šarene
egipatske tkanine, u cipelama postavljenim čojom i u naborima šalvara.
Majstor Petro, sajdžija, stavio me je u tajni dio sata sa batom, a neki grčki
trgovac u kolut masnog sira; krili su me u dimnjacima, pećima, umotanog
103
u komade čoje zajedno sa pečatima, draguljima i ključevima; pod

prozorskim daskama, medu prostirkama sa gustom slamom, u tajnim
dijelovima sanduka i škrinja. Vidio sam očeve kako ostavljaju jelo i svakog
časa pogledavaju da li sam ondje gdje su me sakrili, žene koje su me
nepotrebno stavljale u usta i sisale kao šećer, djecu koja su me njušila i
gurala u nos, starce s jednom nogom u grobu, koji nemaju mir ako me
sedam puta dnevno ne izvade iz vrećice da bi me vidjeli. Jedna pedantna
Čerkeskinja, nakon što je cijeli dan ribala i čistila kuću, izvadila bi i nas iz
vrećice i ribala drvenom četkom. Neki jednooki mjenjač novca pravio je
kule od nas; jedan nosač bi nas posmatrao sa svojom cijelom porodicom
kao prizor iz prirode, a neki pozlatar koji više nije među živima, da mu ne
spominjem ime, po cijele večeri redao nas je uvijek drugačije. Vozio sam
se u čamcima od mahagonija, bio u carskoj palati, skrivan u knjigama
heratskih majstora, u potpeticama cipela koje mirišu na ruže, u
pokrivačima za samare. Vidio sam stotine ruku, prljave, dlakave, debele,
masne, drhtave, stare. Na meni je miris druženja uz opijum, radionica
voska, sušenih skuša i znoja cijelog Istanbula. Nakon svih tih uzbuđenja i
doživljaja, u kući nekog nesretnika podmukli je lopov, obavijen noćnom
tamom, prerezao grkljan svojoj žrtvi, ubacio me u vrećicu i pljunuo uz
riječi: ''Gade, sve zbog tebe!", ražalostio sam se i poželio da me nema.
Ipak, kada mene ne bi bilo, niko ne bi mogao prepoznati dobrog
iluminatora među lošima, i oni bi se međusobno svađali. Zato i nisam
nestao, već sam ušao u vrećicu najnadarenijeg i najmudrijeg iluminatora i
pojavio se ovdje. Ako ste bolji umjetnici od njega, zaradite me.
20.
ZOVEM SE CRNI
Koliko je Šekurin otac znao o pismima koja smo razmjenjivali? Da

sam razmišljao o tome kako se plašljiva djevojka, koja se silno boji svoga
oca, obraćala u pismu, morao sam da izvučem zaključak kako nisu
razmijenili ni riječ, ali slutio sam da nije tako. Prepredenost u pogledu
torbarke Ester, magija Šekurinog pojavljivanja na prozoru, odlučnost tetka
104
koji me je poslao iluminatorima i slabost koju sam kod njega osjetio kad
me je jutros pozvao da dođem, uznemirili su me.
Tetak me je jutros posjeo pred sebe i počeo pripovijedati o
portretima koje je vidio u Veneciji. Kao izaslanik našeg padišaha,
zaštitnika cijelog svijeta, vidio je on mnoge palate, bogate kuće i crkve.
Danima je stajao pred hiljadama portreta, vidio na hiljade lica naslikanih
na zategnutom platnu, drvetu, u ramu i na zidu. ''Svako lice bilo je
različito, posebno, jedinstveno!", pričao je. Omađijale su ga njihova
raznovrsnost, boje, blagost, prijatnost, čak i svjetlost koja ih je
obasjavala, ali i pogled njihovih očiju.
''Kao da ih je zahvatila zaraza, svi su naručivali svoje portrete",
reče. ''Cijela Venecija. Oni bogati i moćni naručivali su portrete da bi
predstavljali svjedoke i uspomene na njihovo postojanje, i kao simbol
njihovog bogatstva, snage i moći. Da vječno stoje ondje, pred našim
očima, jedan drugome dokazuju svoje postojanje, ističući svoju posebnost
i različitost." Njegove riječi bile su omalovažavajuće, kao da govori iz
ljubomore, bijesa i zavisti, ali kada je pričao o portretima koje je vidio u
Veneciji, lice bi mu poput djetinjeg zablistalo i ispunilo se životom.
Bogataši, prinčevi i porodice velikaša, mecene, napravili su od
portretisanja takvu zarazu da, čak i kada su naručivali oslikavanje neke
crkve prizorima iz Novog zavjeta i biblijskih legendi, tražili su da njihova
lica budu naslikana na slici. Tako, na primjer, posmatrajući sliku koja
prikazuje sahranjivanje svetog Stefana u grob, među mnoštvom koje plače
pokraj groba primijetiš princa koji je sav razdragan, radostan i čio
pokazivao slike na zidovima svoje palate. Onda pogledaš svetog Petra
kako na nekoj slici iscjeljuje bolesne svojom sjenom i razočaran primijetiš
da je bolesnik koji se sa strane previja od bolova brat ljubaznog
domaćina, inače zdrav kao drijen. A sljedećeg dana vidiš da je među
pokojnicima na slici koja prikazuje uskrsnuće mrtvih tvoj susjed za stolom
s kojim si maloprije dobro jeo. ''Neki su toliko pretjerali", reče tetak
bojažljivo kao da govori o šejtanskom iskušenju, ''da su pristajali da budu
prikazani kao sluga koji u gomili nalijeva piće u pehare, ili nemilosrdnik
koji kamenuje prijestupnicu, ili ubica okrvavljenih ruku."
105
''To je isto", rekao sam, pretvarajući se da razumijem, ''kao kada u

knjigama o starim persijskim legendama vidimo šaha Ismaila kako sjeda
na tron. Ili kada u priči o Husrevu i Širin naiđemo na crtež Timura koji je
vladao poslije njih." Da li sam to čuo lupkanje negdje u kući? ''Ali te
franačke slike kao da su napravljene s namjerom da nas zastraše", reče
potom tetak. ''Ne plaše nas snagom i bogatstvom svojih naručilaca, već
pokušavaju da nas ubijede da je postojanje na ovom svijetu nešto veoma
izuzetno i tajanstveno. Jedinstvenim licima, očima i držanjem, odjećom u
čijim naborima su sjene, žele da nas uplaše djelujući kao neka tajanstvena
bića."
Pripovijedao je kako se jednom prilikom izgubio u veličanstvenoj
galeriji portreta jednog zaljubljenika u slikarstvo, na bogatom imanju na
obali jezera Komo gdje je sakupio portrete svih poznatijih ljudi franačke
istorije, od kraljeva do kardinala, od vojnika do pjesnika. ''Kada me je moj
gostoljubivi domaćin ostavio nasamo da, po svojoj volji, sam prošetam
njegovom palatom, koju je s ponosom pokazivao", reče, ''vidio sam da su
ti, nazovi važni likovi, koji su uglavnom izgledali kao stvarni, a neki me
gledali pravo u oči, postali značajne ličnosti ovoga svijeta zato što su sami
naručili portrete. Njihovi portreti imali su nekakvu magiju i do te mjere ih
učinili jedinstvenim, da sam se ja među tim slikama na trenutak osjećao
neugledno i nemoćno. Mislio sam da su izradili i moj portret, bolje bih
shvatio razlog svog postojanja na ovom svijetu."
Odmah je sa strahom od svoje želje shvatio da oduševljenje
portretom može dovesti do samog kraja islamske umjetnosti koju su stari
majstori iz Herata doveli do savršenstva i trajnosti. ''Ali, kao da sam želio
da osjetim tu različitost od svih, posebnost i jedinstvenost", reče. Kao kad
nas šejtan navodi na grijeh, osjećao je privlačnost snažne želje koja ga
vuče ka onome čega se boji. ''To je bilo, kako da kažem, kao nekakva
grešna želja, kao gordo postavljanje samoga sebe nasuprot Alaha, kao da
smatraš sebe nečim značajnijim i postavljaš sebe u centar svijeta."
Kasnije mu je palo na pamet da bi to što je u rukama franačkih
majstora djelovalo kao igra hvalisave djece, moglo služiti našoj vjeri kao
pravedna sila koja bi, ukoliko bi se čarolija usmjerila ka našem uzvišenom
106
padišahu, mogla da utiče na sve koji je vide. Tada se rodila ideja o izradi
knjige u kojoj će biti slike našeg padišaha i svega onog što ga predstavlja.
Kada se tetak vratio u Istanbul i pričao padišahu kako bi bilo veoma dobro
da i on bude naslikan u stilu franačkih majstora, u početku se protivio.
''Priča je najvažnija", rekao je padišah. ''Lijepa slika svojom
profinjenošću upotpunjuje priču. Ako zamislim sliku koja ne dopunjava
neku priču, čini se da ona na kraju postaje idol. Pošto ne možemo
vjerovati priči koje nema, vjerovali bismo u sliku. To je slično obožavanju
idola oko Kabe u Meki prije nego što ih je naš Prorok slomio. Kako bi, na
primjer, naslikao ovaj karanfil ili onog drskog patuljka ako nisu dio neke
priče?" ''Prikazao bih da ljepota karanfila njega samog čini posebnim." ''Da
li bi ga onda, u kompoziciji stranice, postavio u centar?"
''Uplašio sam se", rekao mi je tetak. ''Na trenutak me je uhvatila
panika kada sam shvatio gdje me vode padišahove misli."
Shvatio sam da je ono čega se tetak plašio zapravo to što je
smatrao da centar svijeta, i papira, može biti i nešto drugo osim Alahove
namjere.
''Poslije ćeš poželjeti da sliku patuljka okačiš o zid", rekao je
padišah što potvrđuje moje misli o onome čega se tetak plašio. ''Ali, ta
slika ne može na zid. Jer, kakav god bio naš cilj, nakon nekog vremena
počećemo obožavati sliku okačenu o zid. Kada bih, kao i kauri, vjerovao
da je, Alah nas sačuvao, poslanik Isa sam Alah, bilo bi mi jasno da se Alah
može prikazati na ovome svijetu, čak i u ljudskom obliku, pa bih mogao
nacrtati sliku čovjeka i okačiti je o zid. Shvataš, zar ne, da bismo na kraju
počeli nesvjesno da joj se klanjamo?"
Tako sam to dobro shvatio da sam se, baš zbog toga, i plašio
onoga o čemu smo obojica razmišljali.
''Zbog toga ja ne pristajem na to da moja slika bude obješena o
zid", izgovorio je naš padišah.
''Ali on je upravo to želio", šapne tetak, osmjehujući se šejtanski.
Sada je na mene došao red da se uplašim.
Padišah je rekao: ''Ipak, želim da se izradi jedna moja slika na
način franačkih majstora. Sliku treba sakriti među stranice jedne knjige.
107
Kakva će to knjiga biti, ti ćeš mi reći." ''Na trenutak sam se zamislio

zbunjen i začuđen", reče tetak. Zatim mi je uputio jedan osmijeh, nalik
šejtanskom, kao maloprije, te sam povjerovao da se moj tetak odjednom
pretvorio u nekog drugog.
''Njegovo veličanstvo padišah mi je zapovijedio da odmah počnem
sa izradom knjige. Od sreće mi se zavrtilo u glavi. Knjiga treba, kako je
rekao, da bude pripremljena kao dar mletačkom duždu kojem će me
ponovo poslati. Knjiga će biti završena u hiljaditoj hidžranskoj godini kao
simbol pobjedonosne moći našeg uzvišenog padišaha. Zahtijevao je da
knjigu pripremim tajno kako se ne bi saznalo za njegovu namjeru o
sklapanju saveza sa Mlečanima i da ne bi bilo ljubomore u kaligrafskoj
radionici. I ja sam, sretan, započeo tajnu izradu mojih slika."
21.
JA SAM VAŠ TETAK
I tako, u petak ujutro, počeo sam da mu objašnjavam kakva bi

trebala da bude knjiga u kojoj će se naći slika našeg padišaha urađena u
stilu franačkih majstora. Počeo sam od priče koju sam ispričao padišahu i
kako sam ga ubijedio da naredi izradu knjige. No, moja tajna namjera bila
je da nagovorim Crnog da za te slike napiše najljepše priče koje ja nisam
umio napisati. Rekao sam mu da sam većinu slika završio i da je
posljednja pri kraju. ''I slika smrti je tu", rekao sam, ''i slika drveta koje
pokazuje da je svijet našeg padišaha jedno spokojno mjesto, a nju sam
naručio od pametnog iluminatora Rode, slika šejtana, slika konja koji nas
daleko nosi, pas podmukao i lukav, novac... Sve to su najveći majstori iz
radionice tako lijepo naslikali i, kad bi samo jednom vidio, mogao bi
napisati tekst", rekao sam. ''Poezija i slika, boja i riječ su sestre, to znaš."
Razmišljao sam da li da mu kažem da bih mu mogao dati svoju
kćer. Da li bi živio s nama u ovoj kući? A onda rekoh sebi: ne daj da te
zavara njegovo pažljivo slušanje i djetinji izraz lica. On želi da uzme
Šekuru i pobjegne s njom. Ali, osim Crnog nije postojao niko ko bi mogao
završiti moju knjigu.
108
Dok smo se vraćali s džume, pričao sam mu o sjenama, najvećem

otkrovenju na slikama italijanskih umjetnika. ''Ako slikamo kao sa ulice,
kao da koračamo njome, zastajemo, divanimo i posmatramo svijet, kao
franački majstori, onda moramo naučiti kako da na slike unesemo ono što
je na ulici najistaknutije - sjenu." ''Kako bi se sjenka mogla nacrtati?",
upitao je Crni.
Dok me je slušao, povremeno sam kod njega primjećivao
nestrpljenje. Ponekad bi se igrao mongolskom mastionicom koju mi je
poklonio. Povremeno bi uzimao žarač i raspirivao vatru. S vremena na
vrijeme pomislio bih kako želi da me udari žaračem u glavu i ubije zato
što hoću iluminaciju udaljiti od načina na koji Alah gleda na svijet. I zato
što želim da iznevjerim slikarsku tradiciju heratskih majstora koji su
slikali sanjajući. I zbog toga što sam i našeg padišaha na to nagovorio.
Povremeno bi veoma dugo sjedio, ne trepćući i ne skidajući pogled s
mene. Pomišljao sam da razmišlja o tome kako će, ako treba, biti i moj
rob sve dok ne dobije moju kćer. U jednom trenutku sam ga, kao kad je
bio dijete, izveo u baštu i, kao otac, kazivao mu o drveću, o sunčevoj
svjetlosti koja pada na lišće, o snijegu koji se otapa i zašto se kuće u
našem sokaku čine sve manje što se više udaljavamo od njih. Ali, to je bilo
pogrešno i dovoljno da shvatim da se odnos oca i sina, koji je nekada bio
medu nama, odavno istrošio. Umjesto dječije radoznalosti i žudnje za
znanjem, pojavilo se strpijenje koje ispoljava pred naklapanjima jednog
izlapjelog starca čiju kćer je volio. U njegovoj duši nataložile su se nedaće
i prašina zemalja i gradova u kojima je boravio u posljednjih dvanaest
godina. Bio je umorniji od mene i bilo mi ga je žao. Pomišljao sam da je
bijesan, ne samo zato što mu prije dvanaest godina nisam dao Šekuru - to
je bilo nemoguće - nego zbog mog maštanja o slikama koje nisu izradili
islamski iluminatori i legendarni heratski majstori, i zbog besmislica koje
uporno izgovaram. Zbog toga pomislih kako bi moja smrt mogla doći od
njegove ruke. Ali, nisam ga se plašio. Već suprotno, ja sam pokušavao da
zaplašim njega. Jer, osjećao sam da bi njegov strah mogao prijati
tekstovima koje sam tražio da napiše. Rekao sam da čovjek, kao na onim
109
slikama, sebe može da postavi u centar svijeta, i dodao: ''Jedan od mojih

iluminatora lijepo je naslikao smrt. Hoćeš li da pogledaš?"
Eto, tako sam mu počeo pokazivati slike koje sam proteklih godinu
dana tajno radio sa najboljim majstorima. Prvo se malo ustručavao, čak i
plašio. Ali kada je vidio da je slika smrti zapravo nadahnuto oslikan prizor
iz prepisa Firdusijeve Šahname kad Afrasijab odsijeca glavu Sijavušu ili
kada Rustem ubija Suhraba, ne znajući da je njegov sin, Crni se odmah
zainteresovao. Na slici koju sam dao uraditi u tužnim i jakim bojama sa
slika koje prikazuju dženazu pokojnog sultana Sulejmana, uočljiva je
kompozicija franačkih majstora i pokušaj sjenčenja koji sam ja sam
dodao. Pokazao sam mu paklenu dubinu gdje se prepliću oblaci s linijom
horizonta. Napomenuo sam i da je smrt naslikana kao jedna jedinstvena
osoba, kao oni nevjernici koje sam viđao na portretima u venecijanskim
palatama, a koji nastoje biti drugačiji od ostalih. ''Žele biti jedinstveni i
različiti i to toliko snažno, Pogledaj i sam, pogledaj joj u oči, čovjek se ne
treba plašiti smrti već upravo te želje da bude jedinstven, različit i
poseban. Pogledi sliku smrti i napiši priču o njoj. Neka smrt progovori.
Evo ti pero i hartija. Ono što budeš napisao, odmah ću dati kaligrafu."
Neko vrijeme posmatrao je sliku šuteći. ''Ko je ovo naslikao? upitao je
potom. ''Leptir. On je najnadareniji. Majstor Osman je bio očaran njime i
zaljubljen u njega godinama."
''Vidio sam sličan crtež psa, samo nešto grublji, u kafani u kojoj
medah priča priče", reče Crni.
''Moji iluminatori, duhovno vezani za majstora Osmana i radionicu,
ne vjeruju u ono što crtaju za moju knjigu. Mogu zamisliti kako u po noći,
kada odu odavde, u kafani ismijavaju mene i slike koje rade za novac.
Jednom je padišah naručio portret kod mladog venecijanskog slikara
kojeg sam s mukom doveo iz poslaništva. Kasnije je majstoru Osmanu
zadao da uradi istu sliku uljanim bojama. Majstor Osman, natjeran da
imitira venecijanskog slikara, mene je smatrao odgovornim za tu
nepriličnu prisilu i sramnu sliku. Bio je u pravu." Cijeli dan pokazivao sam
mu sve slike osim posljednje koju nikako nisam uspijevao da završim,
nagovarao ga da napiše priče za njih, govorio mu o naravima iluminatora i
110
pričao o tome koliko sam ih plaćao. Razgovarali smo o perspektivi i o

tome da li je suprotno vjeri to što se u pozadini mletačke slike stvari
postepeno umanjuju i da li je siroti efendi Prefinjeni ubijen zbog pohlepe i
zavisti.
Te noći kad je Crni odlazio kući, bio sam uvjeren da će sljedećeg
jutra ponovo doći, kao što je obećao, i da će opet slušati priče o mojoj
knjizi. Dok sam iza otvorenih vrata slušao kako nestaje bat koraka, u
hladnoj noći osjećalo se ono što je nespokojnog ubicu bez sna činilo
jačim i đavolskijim od mene i moje knjige.
Zatvorio sam kapiju za njim pažljivo i čvrsto, te iza nje, kao svake
noći, prislonio stari ćup koji koristim za bosiljak, i prije nego što sam
ugasio vatru i legao, vidio sam ispred sebe Šekuru u bijeloj anteriji kao da
je duh u mraku.
''Jesi li sigurna da želiš da se udaš za ovog čovjeka?", upitao je.
''Ne, tata. Odavno sam odustala od udaje. Osim toga, ja sam
udata."
''Ako i sada želiš da se udaš za njega, odmah bih te blagoslovio."
''Ne želim da se udam za njega." ''Zašto?"
''Jer vi to ne želite. Ako vi nekoga ne želite, ni ja ga iskreno ne
mogu željeti." U jednom trenutku u tami vidjeh odsjaj žeravice sa ognjišta
u njenim očima. Oči su joj bile pune suza, ne od žalosti, nego od ljutnje,
ali u glasu nije bilo nimalo ozlojeđenosti. ''Crni te mnogo voli", rekao sam
kao da odajem tajnu. ''Znam."
''Cijeli dan je slušao moje pripovijesti, ne zbog ljubavi prema
iluminaciji, nego zbog ljubavi prema tebi."
''Pa, završiće vašu knjigu, a to je važno." ''Muž će ti se vratiti
jednog dana", rekao sam.
''Ne znam zašto, možda zbog tišine, ali noćas sam konačno
shvatila da mi se muž nikada neće vratiti. Moji snovi su sigurno tačni;
sigurno su ga ubili. Odavno su ga izjeli ptice i vukovi." Posljednje je
prošaputala s nekakvim čudnim bijesom, plašeći se da bi je mogli čuti
dječaci koji spavaju.''
111
''Ako me ubiju", rekao sam, ''želim da dovedeš do kraja knjigu za

koju sam sve dao. Obećaj mi."
''Obećavam. Ali, ko će završiti knjigu?" ''Crni! Ti ga možeš
nagovoriti."
''Vi ste ga ionako već nagovorili, oče", reče. ''Ja vam nisam
potrebna."
''Tačno, ali on mi pomaže zbog tebe. Ako mene ubiju, mogao bi se
uplašiti i odustati od knjige."
''Tada me ne bi mogao oženiti", reče moja mudra kći smješkajući
se.
Odakle mi to da se nasmiješila? U toku cijelog razgovora nisam
mogao vidjeti ništa osim povremenog sjaja u njenim očima. Napeti, stajali
smo jedno naspram drugog nasred sobe.
''Dopisujete li se, šaljete li jedno drugom znake naklonosti?",
upitao sam, ne mogavši se suzdržati.
''Kako možete pomisliti tako nešto?"
Nastala je duga, bolna tišina. Negdje veoma daleko zalajao je pas.
Bilo mi je hladno i naježio sam se. U sobi je bila već tolika tmina da nismo
mogli vidjeti jedno drugo, samo smo osjećali da stojimo jedno naspram
drugog. Potom smo se iznenada zagrlili, svom snagom. Zaplakala je i
rekla da joj nedostaje majka. Poljubio sam je u kosu koja je mirisala na
njenu majku i pomilovao je. Odveo sam je i smjestio pokraj dječaka u
krevet gdje su zajedno spavali. Kad sam razmislio o protekla dva dana, u
sebi nisam osjetio ni najmanju sumnju u to da se Šekura i Crni dopisuju.
22.
ZOVEM SE CRNI
Kada sam se te noći vratio kući, brzo sam se riješio gazdarice, koja
je sebe počela da doživljava kao da je moja majka, i odmah se zatvorih u
sobu i opružih na krevetu, razmišljaju ći o mojoj Šekuri.
Počeću od zvukova koje sam, uživajući kao u igri, s napetošću
osluškivao: za vrijeme mog drugog dolaska njihovoj kući poslije dvanaest
112
godina, Šekura mi se uopšte nije pokazala. Međutim, uspjela me je

opkoliti na jedan tako čaroban način da sam bio uvjeren da me
neprestano posmatra pažljivo sa svih strana, mjerkajući me kao budućeg
muža i uživa u tome kao u nekakvoj logičkoj igri. Zato sam se ponašao
kao da se i ona meni neprestano privida.
Tako sam bolje razumio riječi Ibn Arabija kada je govorio da je
ljubav sposobnost da se nevidljivo napravi vidljivim i želja da se ono što je
nevidljivo uvijek živo osjeća u blizini. Pretpostavljao sam da me Šekura
neprestano posmatra jer sam prisluškivao zvukove kuće i škripanje
drvenih dasaka. Čak sam u jednom trenutku bio potpuno uvjeren da se
zajedno sa dječacima nalazi u susjednoj sobi koja izlazi na predsoblje,
čuo sam kako se dječaci gurkaju i svađaju, i kako se utišavaju nakon
majčinih prijetećih pogleda i namrštenih obrva. Ponekad bih čuo kako
neprirodno šapuću - i to ne kao da se ne bi uznemiravao neko ko klanja
namaz, već napadno da bi se na kraju zajedno kikotali.
Drugi put, dok mi je njihov djed govorio o čudesima svjetlosti i
sjene, ušli su dječaci Ševket i Orhan, brižno držeći poslužavnik, i poslužili
nam kafu očigledno unaprijed detaljno uvježbanim pokretima. Misleći da
je njihova majka pripremila tu dužnost, koju je trebalo da obavi Hajrija, da
bi im dala priliku da izbliza pogledaju čovjeka koji će im možda postati
poočim, da kasnije može s njima o tom čovjeku razgovarati, obratio sam
se Ševketu riječima: ''Što ti imaš lijepe oči!", i, naslutivši da je njegov mlađi
brat Orhan ljubomoran, dodao sam: ''Lijepe su i tvoje oči!", pa na
poslužavniku ostavih latice uvelog karanfila koje odjednom izvadih iz
džepa, i obojicu poljubih u obraze. Nešto kasnije kućom se razlijegalo
kikotanje i smijeh.
S vremena na vrijeme intrigiralo bi me na kojem se otvoru na zidu,
na zatvorenim vratima, ili čak tavanici, nalazilo njeno oko koje me
posmatra i iz kojeg ugla, pa sam nagađao, gledajući neke pukotine,
čvorove na drvetu ili mjesta za koja sam greškom mislio da predstavljaju
otvor i istovremeno zamišljao kako se baš iza te pukotine nalazila Šekura,
ali bi se sumnje brzo prestrojile. Kako bih se uvjerio da li je to u šta
sumnjam tačno ili ne, ustajao sam sa mjesta gdje sam sjedio, po cijenu da
113
ispadnem nekulturan prema tetku koji je i dalje nastavljao da pripovijeda,

praveći se kao da sam zaprepašten ili zamišljen, pokušavajući time da
prikazem zainteresovanost za njegovu priču. Nestrpljivo sam hodao po
sobi tamo-amo, i prilazio toj sumnjivoj tački ili zacrnjenju na zidu.
Razočarao bih se kada tamo, iza te tačke za koju sam povjerovao
da je špijunski otvor ne bih susreo Šekurine oči. Za trenutak bi me obuzeo
osjećaj usamljenosti i nestrpljenja, kao i nekog ko ne zna šta će dalje.
Povremeno bih osjetio da me Šekura sigurno posmatra i tako
snažno povjerovao da sam izložen njenom pogledu, da bih počeo da se
ponašam kao neko ko želi da se prikaže dubokoumniji, snažniji i moćniji
nego što jeste, kako bih ostavio utisak na ljubljenu. Onda bi mi palo na
pamet da me Šekura i njeni sinovi upoređuju sa mužem koji se ne vraća iz
rata, s izgubljenim ocem, i tada bih razmišljao o novim moćnim
Mlečanima o kojima mi je tetak pripovijedao i o tome kako su bili
naslikani. Poželio sam da ličim na te nove moćnike jer je Šekura slušala
priče svoga oca o njima koji su svoju slavu stekli zbog knjige koju su
napisali ili stranice koju su ukrasili i iluminirali, a ne zbog iskušavanja u
isposnici, kao sveci, ne zbog glava koje su, kao taj izgubljeni muž,
odsijecali snagom svoje ruke i oštricom svoga mača. Mnogo sam se trudio
da pred očima oživim slike tih velikaša, koje su, kako mi je rekao tetak,
bile nadahnute snagom mračnih kutaka ovog svijeta i njegovog tajnog
mraka, pokušavao sam da zamislim ta čudesa koja je tetak vjerno opisivao
meni, nećaku koji ih nikada nije vidio i toliko sam se trudio da sam, kada
na kraju nisam uspio ništa da zamislim, doživio poraz i osjetio se tako
mizernim.
U jednom trenutku ponovo sam ugledao Ševketa pred sobom. Kad
se odlučno privio uz mene, pomislio sam kako u nekim arapskim
klanovima u Transoksaniji i čerkeskim plemenima na Kavkazu starije
muško dijete u kući treba da poljubi gosta u ruku, ne samo po dolasku
već i kada odlazi, prema običaju, i bez mnogo razmišljanja pružim mu
ruku da je poljubi i dotakne čelom. U isto vrijeme začuo sam kako se
Šekura nasmijala negdje, ne previše daleko. Da li se meni smijala? Uzvrtio
sam se i da bih se nekako izvukao, zgrabio sam Ševketa i poljubio ga u
114
oba obraza kao da se to očekivalo. Osmijehnuo sam se tetku kako bih mu

pokazao da znam da sam ga prekinuo, ali da zapravo ne želim da budem
nekulturan, a u istom trenutku pažljivo sam njuškao dječaka kako bih
osjetio trag mirisa njegove majke. Dok sam ja shvatio da mi je Ševket
tajno gurnuo parče papira u ruku, on se već okrenuo i otišao.
Kao dragulj, čvrsto sam sakrio parče papira u šaci. Kada sam
shvatio da je to pisamce koje mi je poslala Šekura, zamalo nisam počeo
da se smješkam tetku od sreće. Zar to nije čvrst dokaz da me Šekura
strašno želi? Odjednom sam u mislima ugledao sebe i nju kako strasno
vodimo ljubav. I toliko sam bio siguran da će se taj nevjerovatan čin iz
mašte uskoro ostvariti, da sam primijetio kako mi se, tu pred tetkom, u
posve neprikladnoj situaciji, ukrutio. Da li je Šekura to primijetila? Slušao
sam tetkovu priču ne bih li uspio da usmjerim svoje misli na nešto drugo.
Mnogo kasnije, dok se tetak pružio da mi pokaže neku drugu ukrašenu
stranicu knjige, razmotao sam papir koji je mirisao na kozje mlijeko,
pogledao i vidio da na njemu ne piše ništa. Prevrtao sam i okretao papirić
ne vjerujući da je prazan.
''Prozor", reče tetak. ''Primjenjivati perspektivu isto je kao
posmatrati svijet kroz prozor. Kakav je to papir?"
''Nikakav, efendi tetak", rekao sam, ali kasnije sam dugo mirisao
papir. Pošto nisam želio da upotrijebim tetkovu noćnu posudu, izvinio
sam se poslije ručka i otišao u baštu. Bilo je jako hladno. Žurno sam
obavio šta treba kako mi se zadnjica ne bi smrzla i izašao, kad se preda
mnom poput drumskog razbojnika tiho i šutke pojavio Ševket. U ruci je
držao noćnu posudu svog djeda iz koje se dizala para. Ušao je u zahod
iza mene i ispraznio je. Kada je izašao s praznom noćnom posudom,
naduvao je svoje debeljuškaste obraščiće i zagledao se u moje oči svojim
lijepim okicama.
''Da li si nekada vidio mrtvu mačku?", upitao je. Imao je isti nos
kao njegova majka. Da li nas je ona posmatrala? Pogledao sam kapak na
prozoru iz snova na drugom spratu, na kojem sam je ugledao prvi put
poslije mnogo godina. Bio je zatvoren. ''Nisam."
''Da ti pokažem mrtvu mačku u kući obješenog Jevrejina?"
115
Ne čekajući odgovor, izašao je na ulicu. Pošao sam za njim. Išli

smo nekih pedeset koraka po blatnjavom i smrzlom putu i ušli u neku
zapuštenu baštu. Mirisalo je na vlažno, trulo lišće, pomalo i na buđ.
Dječak je vještim koracima, samouvjeren kao da dobro poznaje to mjesto,
na vrata ušao u neku žutu kuću koja je bila skrivena, zabačena iza
žalosnih stabala smokve i badema.
Kuća je bila prazna, ali suva i pomalo topla, kao da neko stanuje u
njoj. ''Čija je ovo kuća?", upitao sam.
''Od Jevreja. Kad je čovjek umro, žena je s djecom odselila u
jevrejsku mahalu kod pristaništa na pijaci. Torbarka Ester prodaje njihovu
kuću." Otišao je do jednog ugla, vratio se i rekao:
''Nema mačke, otišla je."
''Zar mrtve mačke mogu da idu?"
''Moj djed kaže da mrtvi lutaju."
''Ne", rekoh, ''lutaju njihove duše."
''Kako znaš?", upitao me je ozbiljno, čvrsto stežući noćnu posudu u
naručju. ''E, znam. Da li stalno dolaziš ovamo?"
''Mama dolazi sa Ester. Noću ovdje dolaze duhovi, ali ja se ne
bojim ovog mjesta. Jesi li ikada ubio čoveka?" ''Jesam." ''Koliko?" ''Ne
mnogo, dvojicu."
''Sabljom?"
''Sabljom."
''Lutaju li i njihove duše?"
''Ne znam. Po onome što knjige pišu, trebalo bi."
''Stric Hasan ima jednu crvenu sablju, posiječe ako je dotakneš.
Ima i jatagan, s drškom ukrašenom rubinima. Da li si ti ubio mog tatu?"
Glavom sam klimnuo neodređeno što nije značio ni da, ni ne.
''Kako znaš da je tvoj otac mrtav?"
''Mama je tako juče rekla. Neće se više vratiti, kaže. To je sanjala."
Svi želimo da, ako nam se ukaže prilika, radi nekog višeg cilja možemo da
obavimo neki prljav posao, koji smo inače spremni da uradimo radi ličnih
niskih pobuda, požude i ljubavi koja nam lomi srce, tako sam i ja, u tom
trenutku još jednom odlučio da postanem otac tim siročićima, pa sam
116
zato, po povratku u kuću, još pažljivije slušao njihovog djeda koji je

opisivao knjigu, čije je tekstove i slike trebalo da dovršim.
Počeću od crteža koje mi je tetak pokazao, recimo, od konja: iako
na toj slici nema ljudi, iako je oko konja sve prazno, nisam mogao reći
daje to samo crtež konja i ništa više. Konj je tamo, ali kao da je njegov
jahač otišao negdje, na stranu, ili će se pojaviti u pozadini iza nekog, u
gazvinskom stilu nacrtanog grma. To je bilo očigledno zbog samara na
konju i uobičajenim ukrasima na sedlu. A možda će se svakom trenutku
pokraj konja pojaviti ljudi naoružani sabljama.
Najvjerovatnije je tetak tražio crtež konja od majstora iluminacije
kojeg je tajno pozivao u kuću. Pošto je iluminator dolazio noću, sliku
konja koja je u njegovoj glavi urezana kao neki kalup, na papir je mogao
da prenese jedino ako je crta napamet, kao dio neke priče, on je crtež
tako i radio. Dok je majstor crtao konja, kojeg je hiljadu puta vidio u
prizorima ratovanja i ljubavnim scenama, tetak, nadahnut metodama
franačkih majstora, napominjao bi mu: ''Nemoj da nacrtaš jahača. Tamo
nacrtaj drvo. Ali pozadi, i neka bude maleno." Dolazeći noću, iluminator je
sjedio za radnim stolom zajedno s tetkom i pod svjetlošću svijeće crtao
čudan crtež koji nije ličio ni na jednu uobičajenu scenu na koju je bio
naviknut i koju je znao napamet, vrijedno je radio zato što je tetak za
svaku od njih dosta plaćao, i zato što su mu, iskreno govoreći, neobične
ilustracije bile zanimljive. Ali, nakon nekog vremena, ni iluminator, isto
kao ni moj tetak, nije mogao da shvati koju priču uljepšava i oslikava taj
crtež konja. Ono što je tetak od mene očekivao jeste da pogledam te, pola
venecijanskim, pola persijskim stilom nacrtane crteže i da pored, na
stranicama, napišem odgovarajuće priče. Morao sam obavezno napisati te
priče ako želim Šekuru, ali osim medahovih priča iz kafane ništa drugo
nije mi padalo na pamet.
23.
NAZVAĆE ME UBICOM
117
Moj sat sa zupčanicima objavljivao je vrijeme akšama; molitva još

nije bila oglašena, ali sam davno upalio svijeću pokraj svog stalka. Upravo
sam uradio crtež jednog pušača opijuma, nacrtavši ga na brzinu iz glave
svojim perom umočenim u hasanpaša mastilo koje sam povlačio po dobro
impregniranom i lijepo satiniranom papiru, kad začuh u sebi onaj glas koji
me je svake večeri pozivao na ulicu. Ali, svladao sam se. Toliko čvrsto sam
odlučio da večeras ne izlazim već da radim kod kuće, da sam čak u
jednom trenutku pokušao iznutra ekserima zatvoriti vrata.
Ovu knjižicu koju na brzinu završavam naručio je jedan Jermen što
je jutros rano, dok su još svi spavali, došavši čak s Galate, zakucao na
moja vrata. Taj čovjek, iako muca, radi kao prevodilac i vodič, i pronalazio
bi me kad god bi italijanski putnici poželjeli neku knjigu o nošnjama,
upustio se u naporno cjenjkanje. Kako smo se jutros pogodili oko cijene
od sto dvadeset akči za jednu osrednju kijafetnamu od dvadeset slika, u
vrijeme poziva na večernju molitvu trudio sam se i nacrtao dvanaest ljudi
iz Istanbula, posebno obraćajući pažnju na njihovu odjeću: šejhul-islama,
kapidžiju, imama, janjičara, derviša, spahiju, kadiju, džigerdžiju, dželata -
crtež dželata je veoma tražen - prosjaka, ženu koja ide u hamam, pušača
opijuma. Toliko sam mnogo takvih knjiga izradio kako bih zaradio koju
akču više, da sam se, da bih izbjegao dosadu dok radim te crteže, obično
igrao sam sa sobom onih igara kao da nacrtam kadiju ne podižući pero s
papira, ili prosjaka ne gledajući.
Svi razbojnici, pjesnici i ubogi znaju kako se, dok mujezin s
minareta poziva na ezan, džini i šejtani u njima svi zajedno uzvrpolje,
podižu i uglas viču: Van! van!, progovara im nemirni unutrašnji glas, bježi
medu druge ljude, u mrak, bijedu i nemoć. Godine sam posvetio tome da
smirim te demone i đavole. Uz pomoć tih džina i šejtana ja sam naslikao
svoje crteže koje mnogi smatraju čudom moje ruke. Ali, otkako sam prije
sedam dana ubio onog bijednika, noću više ne mogu da utičem na džine i
šejtane u sebi. Toliko se mnogo uzvrpolje da kažem sebi: možda će se
smiriti ako izađem nakratko.
Tek što sam to rekao, našao sam se na sokaku, kao i obično, ne
shvatajući kako. Išao sam brzo. Ne zastajkujući, krenuo sam preko
118
snijegom prekrivenih kaldrma, blatnjavih prolaza, zaleđenih uzbrdica i

sokaka gdje niko ne prolazi. Što sam duže hodao, a noćna tama polijegala
na mračne i osamljene dijelove grada, moj grijeh je lagano ostajao iza
mene, i s odjekom mojih koraka u uskim ulicama među zidovima kamenih
hamama, medresa i džamija, moj strah se smanjivao.
Noge me same odniješe u ovu zabačenu bijednu mahalu gdje
dolazim svake noći, u napuštene sokake u koje čak i utvare ulaze
naježene od straha. Čuo sam da je polovina muškaraca iz ove mahale
poginula u ratu s Persijom, a druga polovina ju je napustila zato što je
zlokobna, ali ja u takve priče ne vjerujem. Jedina nevolja koja je ovu
simpatičnu mahalu snašla zbog persijskih ratova, dogodila se prije
četrdeset godina kada zatvoriše vrata derviške tekije kalenderijskog reda,
izgovarajući se kako je to neprijateljsko gnijezdo. Zašao sam u žbunove
kupine i lovora koji, i po najvećoj zimi, lijepo mirišu, pažljivo kao i uvijek
složio sam daske između urušenog dimnjaka i prozora čiji se kapak
otvarao. Uđoh. U pluća mi se uvukao stoljetni miris tamjana i buđi. Do te
mjere me usrećilo što sam u tim prostorijama da sam pomislio da će suze
same krenuti.
Želim da kažem, ako još nisam, da se ne plašim nikog osim Alaha,
jer kazna koja bi mi na ovom svijetu bila dodijeljena u mojim očima ne
vrijedi ništa. Ja se bojim onih stradanja i muka na sudnji dan za ubice
poput mene što je jasno napisano u suri Furkan u Kuranu Časnom. Kada
mi pred očima oživi ta kazna u svim svojim bojama i svojom žestinom u
starim knjigama, koje mi rijetko dođu do ruke, i podsjećaju me na
uprošćene, djetinjaste ali strašne prizore pakla koje su arapski iluminatori
izrađivali na koži, ili, iz nekog razloga, na mučenja šejtana, koja su crtali
kineski i mongolski majstori, ne mogu, a da se ne upustim u tumačenje
njihovog značenja i da se ne zapitam šta kaže sura Isra u svom trideset
trećem ajetu. Zar ne kaže da se ne smije bez pravednog razloga ubiti niko
čije ubistvo Alah zabranjuje? U redu, onda bijednik kojeg sam poslao u
džehenem nije bio vjernik čije ubistvo Alah zabranjuje, a i ja sam imao
zaista opravdane razloge da mu smrskam glavu. Taj čovjek nasrtao je na
nas koji radimo na knjizi koju je naš padišah tajno naručio. Da mu nisam
119
zapušio usta, on bi efendi Tetka, sve iluminatore, pa i majstora Osmana,

proglasio bezbožnicima i bacio pred razjarene sljedbenike hodže iz
Erzuruma. Ako bi neko samo jednom naglas rekao kako iluminatori brane
bezvjerje, ti erzurumlije, koji svakako traže izgovor kako bi pokazali svoju
silu, satrli bi cijelu radionicu, a ne samo nas iluminatore, pri tom bi čak i
padišah to posmatrao bez glasa.
Sve sam obrisao krpama i pomeo metlom koju čuvam u jednom
uglu, kao što činim svaki put kad dođem ovamo. Dok sam radio, toplina
mi ispuni srce i osjetih se kao dobri Alahov sluga. Du go sam se molio
Alahu da mi ne oduzme taj osjećaj čestitosti. Do kosti mi se uvlačila
grozna hladnoća, potmuli bol je počinjao u grlu i izadoh.
Potom, u onom čudnom duševnom stanju, nađoh se u nekoj
drugoj mahali. Ne znam šta se dogodilo na putu između opustjele mahale
u kojoj je tekija i ovog mjesta, o čemu sam razmišljao, kako se dogodilo
da sam došao u ove ulice u kojima su s obje strane čempresi. Ipak, postoji
jedna misao koju, koliko god hodao, nikako ne mogu da ostavim iza sebe,
nagriza me kao crv, možda će mi biti lakše ako vam kažem. Zvao ga ja
sramni klevetnik ili siroti efendi Prefinjeni, sasvim svejedno, pokojni
iluminator, malo prije nego što će postati pokojni, razulareno je napadao
Tetka i rekao još nešto. Kad je vidio da se nisam uzbudio zbog priče o
tome kako je efendi Tetak na svim slikama primjenjivao perspektivu kao
poganski umjetnici, bestidnik je rekao: ''Postoji još jedan posljednji crtež.
Na tom crtežu Tetak se ruga svemu u šta vjerujemo. To što čini nije samo
bezvjerje, to je jasno, otvoreno bogohuljenje." Efendi Tetak je tri sedmice
prije ovih kleveta zaista od mene tražio da u različitim uglovima na
jednom papiru, kao na nekoj franačkoj slici, nacrtam razne stvari kao na
primjer konja, novac, smrt u začuđujuće nesrazmjernim dimenzijama. Na
stranici koju je želio da ilustrujem, uokvireni odjeljak koji je pozlatio
ubogi efendi Prefinjeni, uvijek je bio prekriven drugim papirima, kao da
od mene i ostalih iluminatora želi da sakrije nešto. Želio sam da pitam
Tetka šta će biti nacrtano na toj posljednjoj stranici, ali mnogo šta me je
sprječavalo. Ako ga pitam, naravno, posumnjaće da sam ja ubio efendi
Prefinjenog i tu svoju sumnju bi podijelio sa ostalima. Ono što mi još
120
donosi nespokoj jeste šta da radim ako ga to pitam, a on kaže da je

efendi Prefinjeni bio u pravu. Ponekad kažem sebi da ću ga pitati kao da
su to moje misli a ne sumnje koje mi je usadio efendi Prefinjeni, no to ne
umanjuje moj strah. Možda i nije toliko strašno da čovjek nesvjesno huli
na boga, ali ja sam sada konačno svjestan.
Moje noge, uvijek pametnije od glave, same me odvedoše do
sokaka u kojem je kuća efendi Tetka. Sakrio sam se u jedan ugao i, koliko
sam u mraku mogao da vidim, dugo posmatrao kuću: velika i neobična
bogata kuća na dva sprata među drvećem. Ne znam gdje se nalazi Šekura.
Maštajući, pokušavao sam da zamislim iza kojeg kapka bih je ugledao kad
bi kuća bila po sredini rasječena nožem, kao na crtežima izrađenim u
Tabrizu u vrijeme šaha Tahmaspa.
Vrata se otvoriše. U tami sam vidio da Crni izlazi. Tetak je nježno
gledao za njim s dvorišne kapije, a zatim ju je zatvorio.
Čak je i moj um, iako utonuo u glupave maštarije, po onome što je
vidio spontano i srdito izvukao tri zaključka:
Prvi: Efendi Tetak će Crnom povjeriti završetak knjige jer je jeftiniji
i bezopasniji. Drugi: Lijepa Šekura će se udati za Crnog. Treći: Istina je
ono što je govorio siroti efendi Prefinjeni. Uzalud ga ubih.
U takvim situacijama, kad naš nemilosrdni um dođe do gorkog
zaključka koji naše srce nikako ne želi da prizna, istog trena čitavo tijelo
pobuni se protiv toga. Isprva jedna polovina mog uma svom snagom se
suprotstavi trećem zaključku - da sam ni zbog čega postao ništavni ubica.
Moje noge opet se pokazaše brže i razumnije od glave i odvedoše me za
efendi Crnim. Kad smo prošli koju ulicu, pomislio sam kako bi bilo veoma
lako ubiti Crnog koji je koračao ispred mene zadovoljan životom i samim
sobom, i kako bi me taj čin spasio suočavanja sa prva dva zaključka moga
uma, koje je duša odbijala. Tada čak nisam ni pomislio da sam sirotom
efendi Prefinjenom uzalud razbio glavu. Ako bih sada potrčao za Crnim
desetak koraka, stigao ga i udario svom snagom po glavi, sve bi bilo po
starom; efendi Tetak će me pozvati da završim našu knjigu. Ipak,
opreznija i iskrenija strana mog uma (zar iskrenost nije najčešće
plašljivost?) i dalje mi govori da je nikogović kojeg sam umlatio i bacio u
121
jamu zaista bio klevetnik. Ako je to tačno, znači da ga nisam uzalud ubio i
da će me efendi Tetak, koji nema šta da krije u svojoj knjizi, pozvati da
dođem kod njega.
Ali, kad bih pogledao Crnog koji je koračao ispred mene, shvatio
sam: ništa od toga neće se dogoditi. Sve je bila mašta. Crni je stvarniji od
mene. Svima se tako nešto događa: ponekad sedmicama i godinama
maštamo, vjerujući kako razmišljamo logično, a jednog dana vidimo
nešto, neko lice, odjeću ili nekog sretnog čovjeka i u trenutku shvatimo da
nam se mašta neće nikad ostvariti, da nam, na primjer, nikada neće dati
neku djevojku ili da nikada nećemo biti na tom i tom položaju.
Gledao sam njegovu glavu, zatiljak, ramena koja se spuštaju i
dižu, njegov veoma razdražujući hod - hodao je kao da svojim koracima
čini dobro djelo svijetu. Osjećao sam duboku mržnju koja mi je obavijala
srce. Ljudi kao Crni, bez grize savjesti, koji imaju sretnu budućnost pred
sobom, doživljavaju čitav svijet kao dom, svaka vrata otvaraju kao sultan
svoju konjušnicu i odmah ponize nas koji smo unutra. Jedva sam se
suzdržao da ne uzmem kamen, pojurim i razmrskam mu glavu.
Nas dvojica, dva muškarca zaljubljena u istu ženu, on naprijed, ja
nazad (ne sluti da ga pratim), hodamo kao dva brata, vrludajući
istanbulskim sokacima gdje se bore čopori pasa, preko zgarišta gdje
borave džini, kroz dvorišta džamija, gdje naslonjeni na kupole snivaju
anđeli, pored čempresa koji razgovaraju s dušama preminulih, pokraj
groblja prekrivenog snijegom gdje se skupljaju aveti, nešto dalje od
razbojnika koji dave žrtve, između beskrajnih dućana, konjušnica, tekija,
voskarnica, saračnica i kamenih zidova. I dok sam išao za njim, razmišljao
sam o tome kako ja njega ne pratim, već ga oponašam.
24.
ZOVEM SE SMRT
Kao što vidite, ja sam Smrt, ali nemojte se plašiti jer sam slika.
Ipak, u očima vam vidim strah. Kao djecu koja su se potpuno prepustila
igri, obuzima vas užas kao da ste sreli pravu smrt, iako ste svjesni da
122
nisam stvarna, i to mi se sviđa. Kad me pogledate, osjećate da ćete se

unerediti od straha kada dođe neumitni, posljednji čas. Nije šala, ljudi a
naročito većina muškaraca lavljeg srca, pri susretu sa smrću izgube
kontrolu nad sopstvenim tijelom. Zato se bojna polja prekrivena leševima
koja ste hiljadu puta crtali, ne osjećaju na krv, barut i usijane oklope, kao
što se pretpostavlja, već na izmet i trulež.
Znam, prvi put gledate sliku smrti. Prije godinu dana, neki visoki,
mršavi i tajanstveni starac pozvao je u svoju kuću mladog majstora
iluminacije koji me je nacrtao. U svojoj polumračnoj radnoj sobi u jednoj
dvospratnici poslužio je iluminatora izvrsnom kafom, gustom kao prava
svila, koja je razbistrila um mladog umjetnika. Potom je starac pokazao
najkvalitetniju indijsku hartiju, četkice izrađene od vjeveričje dlake, listiće
zlata, svakakva pera i rezače ukrašene koraljima u sobi sa sjenkama plavih
vrata, rekao da će dobro platiti i na taj način pridobio umjetnikovu pažnju.
''Nacrtaj mi smrt", rekao je nakon toga.
''Ne mogu da nacrtam smrt, a da je nikada u životu nisam vidio",
reče iluminator čarobnih ruku koji me je kasnije nacrtao.
''Da bi mogao da nacrtaš nešto, nije važno da li si prije vidio sliku",
rekao je uporni, prefinjeni starac.
''Da, možda i nije važno", rekao je iluminator koji me je nacrtao.
''Ipak, ako želiš da crtež bude savršen kao oni koje su radili stari majstori,
prvo treba da bude iscrtan hiljadama puta. Koliko god bio sposoban, prvi
put iluminator novu temu crta kao šegrt, a to meni nikako ne priliči. Dok
crtam smrt, ne mogu da ostavim po strani svoju vještinu, jer bi to za
mene bilo isto što i umiranje."
''Pa, to umiranje bi možda moglo da te približi temi", rekao je
starac.
''Ne čini nas majstorima to što smo doživjeli, već ono što još nismo
preživjeli."
''Onda ta majstorska vještina treba da upozna smrt."
Tako se prepustiše umnom razgovoru punom dvosmislenosti,
metafora, igre riječi, aluzija i nagovještaja, kako i dolikuje iluminatorima
koji poštuju stare majstore i njihovu vještinu. Znam da bi vama, sjajnim
123
umjetnicima okupljenim u ovoj kafani, bile dosadne sve pojedinosti ove

rasprave koju sam ja pažljivo slušala, jer je bila u vezi sa mojim
postojanjem. Reći ću vam da se u jednom trenutku razgovaralo i o još
nečemu. ''Je li kriterijum umjetnikovog talenta to da sve crta kao stari
majstori ili da u crtež uvede motive koje niko nije mogao da vidi?", upitao
je pametni iluminator čudotvornih ruku i lijepih očiju. Bio je oprezan iako
je i sam znao odgovor na to pitanje.
''Umjetnikovu vještinu Mlečani mjere prema tome koliko nalazi
nove teme i postupke koje do tada niko nije vidio", odgovori pretenciozni
starac. ''Mlečani umiru kao Mlečani", reče ilustrator koji je trebalo da me
nacrta. ''Ali, smrt je uvijek ista", odgovori starac.
''Legenda i iluminacija govore o tome da se međusobno razlikuju,
a ne da su slični", reče iluminator. ''Vješt iluminator postaje majstor koji
slika legende koje su međusobno različite kao da su slične."
Tako je počeo razgovor o smrti Mlečana i smrti muslimana, o
anđelu smrti Azraelu i ostalim Alahovim anđelima, i o tome da se sve to
ne bi trebalo vidjeti na slikama nevjernika. Mladom majstoru koji je
trebalo da me nacrta, a koji me u našoj dragoj kafani u ovom trenutku
gleda svojim lijepim očima, dosadi ova ozbiljna rasprava, ruka mu
postade nervozna, želio je da me nacrta, ali me nikako nije mogao
zamisliti.
Promućurni starac, koji je želio da nagovori mladog majstora,
lukavo je to osjetio. U mladića čudotvornih ruku upro je svoj pogled, u
očima se vidio odsjaj plamena svijeće u sobi ispunjenoj sjenama.
''Smrt koju Mlečani crtaju kao ljudsko biće liči na našeg Azraela",
reče. ''Ali u ljudskom obliku. Poput Džebraila koji se u ljudskom obliku
ukazao Poslaniku dok mu je prenosio Kuran Časni. Razumiješ?"
Tad sam shvatila da mladog umjetnika, kojem je Alah podario
nevjerovatni talenat, hvata nestrpljenje i da želi da me nacrta. Ðavolski
starac uspio je da probudi u njemu onu šejtansku ideju: u suštini, želimo
da nacrtamo ne nešto što znamo u njegovom punom svjetlu, nego nešto
nepoznato, skriveno u polutami.
124
''Ja tu smrt uopšte ne poznajem", reče tada iluminator koji će me

potom nacrtati. ''Svi mi poznajemo smrt", reče starac. ''Bojimo je se, ali je
ne poznajemo." ''E, ti nacrtaj taj strah!", reče starac.
Zamalo da u tom trenutku moj crtež bude urađen. Velikom
majstoru iluminacije prođoše trnci kroz potiljak, mišići ruke se zatežu, a
vrhovi prstiju traže pero. Ipak, pošto je bio pravi veliki majstor, obuzda
se, osjećajući kako će ta napetost još više produbiti ljubav prema crtanju
u njegovoj duši.
S obzirom na to da je i lukavi starac to vidio, kako bi ga nadahnuo
za izradu crteža, uveliko je bio siguran da će biti naslikana ubrzo,
pročitao je odlomke o smrti iz knjiga koje je držao pred sobom - El
Džauzijeva Knjiga duše, Gazalijeva Knjiga sudnjeg dana i dijelove iz
Sujutija. I tako, dok je iluminator čudotvornih ruku radio moj crtež, koji
sada posmatrate sa strahovanjem, slušao je kako anđeo smrti ima hiljade
krila koja sežu od dženeta do ovoga svijeta i šire se od najdalje tačke na
istoku do najdalje tačke na zapadu, grle sve istinske vjernike, i zadaju bol
grešnicima i zabludjelima, probijajući ih poput usijanih klinova, pa je i
mene majstor nacrtao prekrivenu klinovima jer je većina vas iluminatora
na putu ka džehenemu. Iluminator je slušao da će u rukama anđela, kojeg
će Alah poslati da vam uzme život, biti jedan defter u kojem su svi
popisani, kako će na stranicama tog deftera imena nekih biti crnim
zaokružena, a vrijeme smrti zna samo Alah pa, kada taj čas kucne, s
drveta koje se nalazi ispod prijestolja Alahovog pašče jedan list, a onaj ko
ga uhvati i pročita, znače na koga je došao red da umre. Zbog toga me je
iluminator nacrtao zastrašujuću ali i zamišljenu kao nekog ko se razumije
u račune. Kako je budalasti starac pročitao kako će se, kada anđeo smrti u
ljudskom liku pruži ruku i oduzme život onome kome je kucnuo sudnji
čas, okolinom iznenada prosuti svjetlost nalik sunčevoj, pametni
iluminator me je zato nacrtao u svjetlosti, jer je znao da tu svjetlost neće
vidjeti oni koji se nalaze pored umrlog. Opsjednuti starac pročitao je iz
Knjige duše i svjedočenja nekih pljačkaša grobova, o leševima zakovanim
ekserima, o plamenu koji se ukazivao na mjestu novog leša kad se
razgrne zemlja, o njihovim lobanjama nalivenim olovom, zato je vješti
125
iluminator, koji ga je pažljivo slušao, na moj crtež postavio sve ono što će
onoga koji ga gleda prestraviti.
No, kasnije se zbog toga pokajao. Ne zbog straha koji je prikazao
na crtežu, već zbog toga što je crtež uopšte uradio. Zato se osjećam
poput nekoga koga se rođeni otac sa sramom i žaljenjem odrekao. Zašto
se iluminator čudesnih ruku kajao nakon što me je nacrtao?
Jer, kao slika smrti, nisam dovoljno vješto nacrtana. Kao što vidite,
nisam savršena kao ono što crtaju mletački majstori, niti kao crteži starih
majstora Herata. I sama se sramim svojeg nedostatka, jer veliki majstor
koji me je nacrtao nije mogao da dostigne dostojanstvo smrti.
Majstor koji me je crtao po šejtanskom nagovoru odjednom je
sebe uhvatio kako nepromišljeno oponaša stil i gledišta franačkih
majstora; to je bilo nepoštovanje prema starim majstorima i prvi put je
osjetio da je nečastan pred njima, što ga je izjedalo.
Ipak, kao i sve prisutne naivčine koji su već navikli na mene i
počeli da se podsmijevaju, shvatio je: sa smrću se ne smije šaliti.
Sada majstor koji me je nacrtao, kajući se, neprestano noćima luta
ulicama, te, kao i neki kineski umjetnici, smatra da je postao ono što je
nacrtao.
25.
ZOVEM SE ESTER
Žene s Kizilminareta i Karakedija naručile su za izradu prekrivača

ljubičasto i crveno platno iz Biledžika, te sam ih rano izjutra stavila u
svoju torbu. Odložila sam zelenu kinesku svilu koja je skoro pristigla na
portugalskim lađama, a plavu sam spakovala. Pošto se ovoj zimi ne vidi
kraj, snijeg ne prestaje da pada, lijepo sam presložila i stavila u sredinu
mnogo vunenih čarapa, debelih vunenih pojasa i raznobojnih debelih
vunenih jeleka da i najravnodušnijoj ženi zaigra srce kad pokažem to
šarenilo. Onda, za žene koje me zovu da bi ogovarale, a ne da bi
kupovale, stavila sam lagane ali skupe svilene maramice, vrećice za novac
i vezene torbice za hamam. Podigla sam torbu - kuku, preteško je,
126
slomiću kičmu! Spustila sam naramak na zemlju. Ponovo sam ga razvezala

da vidim šta ću izvaditi, kad neko pokuca na vrata. Nesim otvori i pozove
me.
Pred vratima je bila robinja Hajrija, sva crvena. U ruci je držala
pismo.
''Šalje me hanuma Šekura", prošaputa. Tako je bila uzbuđena da bi
čovjek pomislio kako je ona zaljubljena i želi da se uda.
Ozbiljno uzeh pismo, a glupači preporučih da se vrati kući tako da
je niko ne vidi. Nesim me je upitno posmatrao. Uzeh onaj ogromni ali
lagani lažni zavežljaj koji nosim sa sobom kad raznosim pisma.
''Šekura, kći Tetka čelebije izgara od ljubavi", rekoh. ''Sirotica, sišla
je s pameti." Glasno se nasmijah i izađoh napolje, ali se odmah posramih.
Zapravo sam željela da suze lijem nad njenim nesretnim životom, a ne da
se šalim s njenim ljubavnim avanturama. Lijepa je ta moja crnokosa sirota
djevojka!
Brzo sam išla pokraj trošnih kuća naše jevrejske mahale, koja u
jutarnjoj hladnoći djeluje još jadnije i osamljenije. Mnogo kasnije, kada
vidjeh onog slijepog prosjaka koji je zauzeo ugao Hasanove ulice i odatle
nadzire prolaznike, povikah iz sveg glasa: ''Torbarkaa!" ''Debela vještice",
reče. ''I da ne vičeš, poznao bih te po koraku."
''Prljavi ćoro", uzvratih. ''Tatarski prokletniče! Slijepci su oni koje je
Alah ostavio. Neka te Alah kazni!"
Prije se nisam ljutila, nisam obraćala pažnju na takve stvari.
Hasanova vrata otvorio je njegov gospodin otac Abhaz, fin i uglađen
čovjek.
''E, da vidimo šta ste nam ovog puta donijeli", reče.
''Spava li tvoj lijeni sin?"
''Da li spava? Bdije. Čeka vijesti od tebe."
Toliko je ova kuća mračna da svaki put pomislim da silazim u
grob. Šekura nikad ne pita šta rade i kako su, ali neprestano joj o ovoj
kući govorim tako da ne pomisli da se vrati u ovaj grob. Teško mi je da
zamislim da je lijepa Šekura nekada bila domaćica ove kuće i da je u njoj
127
živjela sa svojim dječacima. Unutra je mirisalo na spavanje i smrt. Ušla

sam u drugu sobu, u još veću tamu.
Nije se vidio prst pred okom. Nisam još ni izvadila pismo kad se
Hasan pojavio u tami i istrgao mi ga iz ruke. Kao i uvijek, Pustila sam ga
da čita sam i zadovolji radoznalost. Odmah je podigao pogled s papira.
''Zar ništa više nema?" upitao je iako je znao. ''Ovo je neko kratko
pisamce", reče i pročita ga:
Efendi Crni, Dolaziš kod nas, u našu kuću, sjediš po cijeli dan.
Ipak, čujem da za knjigu mog oca nisi napisao ni jedan jedini red. Ničemu
se ne nadaj dok ne završiš očevu knjigu!
Držeći pismo u ruci, gledao me je pravo u oči kao da sam ja kriva

za sve. Ne dopada mi se tišina u ovoj kući.
''Više ne spominje da je udata i da će joj se muž vratiti iz rata",
reče. ''Zašto?" ''Otkud ja znam zašto?", rekoh. ''Ne pišem ja ta pisma."
''Ponekad čak i u to sumnjam", prozbori i vrati mi pismo zajedno s
petnaest akči.
''Neki muškarci su sve škrtiji što više zarađuju. Ti nisi takav", rekla
sam.
U tom čovjeku je nešto tako šejtansko i promućurno da možete
odmah shvatiti zašto Šekura prihvata njegova pisma uprkos svim tim
njegovim mračnim i teškim raspoloženjima.
''Kakva knjiga Šekurina oca?"
''Znaš kakva! Priča se da naš padišah daje sav novac."
''Iluminatori jedni druge ubijaju zbog crteža u toj knjizi", reče. ''Je
li zbog novca ili - sačuvao nas Alah - zato što je protiv naše vjere? Ko
samo baci pogled na te crteže, kažu, odmah oslijepi."
To je rekao osmijehujući se tako da sam shvatila kako ne treba da
ga shvatim ozbiljno. Da je nešto i trebalo shvatiti ozbiljno, ono što bih ja
shvatila ozbiljno ne bi bilo ozbiljno za Hasana. Kao i mnogi muškarci
kojima treba moja usluga da im raznosim pisma i provodadžišem, i Hasan
me je omalovažavao čim mu je ponos povrijeđen. A ja se, zato što je i to
128
dio mog posla, pravim da mi sve to pada teško, pa neka se raduju.

Djevojke, kad im je ponos potpuno poljuljan, grle me i plaču.
''Ti si pametna žena", reče Hasan laskajući mi jer je pomislio da me
je povrijedio. ''Brzo ovo odnesi. Zanima me kakav je odgovor one budale."
U trenutku poželjeli reći: ''Crni nije tolika budala." Kada se kod
muškaraca suparnika dogodi ljubomora, to su okolnosti koje provodadžiki
Ester donose veliku zaradu. Ali, bojala sam se njegove provale bijesa.
''Na kraju ulice ima jedan prosjak Tatarin", rekoh na izlasku.
''Mnogo je nepristojan."
Pošla sam drugom stranom ulice da se ne bih posvađala sa
slijepcem i rano ujutro prođoh pokraj kokošije pijace. Zašto muslimani ne
jedu kokošje glave i noge? Zato što su čudni! Moja baka po majci, laka joj
zemlja, pričala je da su, kada su došli iz Portugalije, stalno kuhali i jeli
kokošije noge jer su bile jeftine.
U kvartu Kemeraraliku spazila sam jednu ženu koja je ponosno
jahala konja, sjedeći uspravno kao muškarac u pratnji robova, pomislih da
je neka pašina žena ili bogataška kći. Uzdahnula sam. Da Šekurin otac nije
potpuno posvećen knjigama i da ne lebdi, da joj se muž vratio iz rata sa
Safavidima s ratnim plijenom, Šekura bi živjela kao ta ponosna žena. Ona
je toga dostojnija od bilo koje druge.
Kad udoh u ulicu u kojoj stanuje Crni, srce mi je brže zakucalo. Da
li želim da se Šekura uda za njega? Uspijevam da održim njenu vezu s
Hasanom, a istovremeno i podalje od njega, ali šta da radim sa Crnim?
Osim ljubavi prema Šekuri, on je na svom mjestu.
''Torbarkaaa!"
Ne bih ni za šta mijenjala sreću trenutka kada dajem ljubavno
pismo u ruke zaljubljenih koji su poludjeli od usamljenosti i želje za
ženom ili mužem. I kad je siguran da vijest može biti i najgora, prije nego
što počne da čita pismo, osjeti nadu.
Pošto mu Šekura nije napisala ništa o povratku svog muža, a svoju
zapovijest ''Ničemu se ne nadaj" uslovila, Crni se, naravno, s punim
pravom ponadao. Sa uživanjem sam ga gledala dok je čitao pismo. Od
sreće se uzvrtio, čak i uplašio. Kada je otišao da napiše odgovor, ja sam,
129
kako i priliči pametnoj torbarki, otvorila svoju lažnu torbu i izvadila jednu
crnu vrećicu za novac, pa je pokazala njegovoj ljubopitljivoj gazdarici. ''Od
najljepše persijske kadife", rekoh.
''Moj sin je poginuo u ratu u Persiji", reče. ''Čija to pisma stalno
donosiš Crnom?"
Na licu sam joj svakako već pročitala kako smišlja planove da
Crnom da svoju mršuljavu kćerku, ili ko zna koju drugu. ''Ničija", rekoh.
''Neki njegov siromašni rođak na samrti je u Bajrampaši pa traži od Crnog
novac."
''Ajoj", reče mi ne vjerujući. ''Ko je taj jadnik?"
''Kako ti je sin poginuo u ratu?", pitala sam jogunasto.
Počele smo se neprijateljski pogledavati. Udovica, sama žena; kako
je njen život težak! Da ste vi Ester, torbarka i pismonoša, vidjeli biste da
samo bogatstvo, moć i nevjerovatne ljubavne bajke interesuju ljude. Sve
ostalo: tuga, rastanci, ljubomora, usamljenost, neprijateljstvo, suze,
ogovaranja i oskudica međusobno liče, kao i stvari u ovoj kući: nekakav
stari, izblijedjeli šareni čilim, kutlača i bakrena zdjela na tepsiji za burek,
mašice i kanta sa pepelom kod peći, dva dotrajala sanduka, jedan veliki i
jedan mali; polica za turbane koja tu i dalje stoji kako bi sakrila život
usamljene udovice u toj kući, i stara sablja koja treba da zaplaši lopove.
Crni se, beskrajno sretan, vratio s jednom vrećicom u rukama.
''Torbarko", reče tako glasno kako bi ga čula radoznala gazdarica,
radoznalija nego ja, ''uzmi ovo i nosi sirotom bolesniku. Odmah očekujem
odgovor, ako ga bude imao. Kasnije ću cijeli dan biti kod efendi Tetka."
Ove igrarije nisu bile potrebne. Ta nema se šta kriti da je lijepi mladić kao
što je Crni izabrao djevojku, pa šalje maramice i pisma. Zar je zaista bacio
oko na gazdaričinu kćer? Ponekad Crnom ništa ne vjerujem i plašim se da
bi mogao bezobrazno da prevari Šekuru. Nije u stanju da joj da ikakav
znak, iako provodi čitave dane s njom u istoj kući.
Otvorila sam vrećicu na ulici i u njoj je bilo dvanaest akči i pismo.
Jako me je zanimalo šta piše pa sam trčeći otišla kod Hasana. Pred svojim
dućanima piljari su izložili kupus i mrkvu, a ja nisam mogla ni da
dodirnem oveći praziluk koji me je mamio.
130
Kad sam ušla u ulicu, primjetila sam da će slijepi Tatarin opet

nešto da mi kaže. ''Pih", rekoh i pljunuli ka njemu, toliko od mene. Zašto
ova hladnoća ne smrzne takve ljigavce do smrti?
S mukom sam se obuzdavala dok je Hasan u sebi čitao pismo.
Konačno, ne izdržavši, nervozno rekoh: ''Pa?" i pročitao je:
Draga moja hanumo Šekura,

Tražiš da završim knjigu tvoga oca. Znaj da drugi cilj i nemam. S
tim ciljem dolazim u tu kuću, a ne, kako si napisala, da te uznemiravam.
Svjestan sam prilično da je moja ljubav prema tebi moj problem. Ipak,
zbog te ljubavi ne mogu nikako da se uhvatim pera i napišem nešto za
knjigu, kao što tvoj otac, moj tetak, traži. Kako osjetim tvoje prisustvo u
kući, sledim se i ne mogu da mu pomogem. Mnogo sam razmišljao o
tome, a razlog je taj: poslije dvanaest godina tvoje lice sam ugledao samo
jednom kad se ukazalo na prozoru. Sada se mnogo plašim da tu sliku ne
izgubim. Da te još jednom vidim izbliza, ne bih se plašio da ću ti lice
zaboraviti, i lako bih završio knjigu tvoga oca. Juče me je Ševket odveo u
praznu kuću obješenog Jevrejina. Tu nas niko ne može vidjeti. Otići ću
danas tamo i čekaću te kad god budeš došla. Ševket mije rekao juče da si
sanjala da ti je muž umro.
Čitajući pismo Hasan je na nekim dijelovima utanjivao svoj kreštavi

glas kao neka žena, a na drugim dijelovima, smijući se, imitirao dahtavo
zapomaganje sluđenog ljubavnika. Podsmijevao se riječima ''da te još
jednom vidim" napisanim na persijskom jeziku. ''Kad je vidio da mu daje
nadu, Crni odmah poče da se cjenjka", reče. ''Takva promućurnost nije
karakteristična za onoga ko je zaljubljen." ''Taj je zaista zaljubljen u
Šekuru", rekla sam.
''Te tvoje riječi su dokaz da držiš stranu Crnom", reče. ''A to što je
Šekura napisala da je sanjala da je moj brat poginuo znači da prihvata
smrt svog muža." ''To je samo san", odgovorila sam kao da sam priglupa.
''Znam ja da je Ševket pametan i lukav. Kolike godine smo
preživjeli zajedno ovdje! Taj ne bi odveo Crnog u kuću obješenog Jevrejina
131
da nije majčine dozvole i prisile. Šekura misli da će se riješiti mog brata i

nas, ali vara se! Moj brat je još živ i zdrav i vratiće se iz rata!" Ušao je u
sobu prije no što je završio svoje riječi, htjede da zapali svijeću na
plamenu ognjišta, ali opeče se i viknu. Ližući šaku, na kraju zapali svijeću
i stavi je na kraj jednog postolja za knjigu. Iz divita izvadi jedno spremno
pero, zamoči ga u mastionicu i na brzinu ispisa jedan papirić. Odmah sam
shvatila da mu prija što ga posmatram, ali sam se prilično usiljeno
osmijehnula kako bih mu pokazala da ga se ne plašim. ''Ko je taj obješeni
Jevrejin, da li znaš?"
''Nešto podalje od njihove ima jedna žuta kuća. Kažu da je Moše
Hamon, dragi ljekar prethodnog sultana, bogat čovjek, godinama tamo
skrivao svoju jevrejsku ljubavnicu iz Amasje i njenog brata. Prije mnogo
godina, u jevrejskoj mahali u Amasji, uoči Pashe, kad je navodno nestao
neki mladić Grk, kružile su priče da je zaklan kako bi se od njegove krvi
zamijesio beskvasni hljeb. Kad se pojaviše i lažni svjedoci, počelo je
ubijanje Jevreja, pa je padišahov omiljeni ljekar pomogao toj lijepoj ženi i
njenom bratu da pobjegnu i, uz padišahovu dozvolu, sakrio ih. Kad je
padišah umro, neprijatelji nisu uspjeli da se dokopaju ljepotice, ali su
objesili čovjeka koji je živio sam."
''Ukoliko Šekura ne bude čekala da se moj brat vrati iz rata, i nju će
kazniti", reče Hasan i preda mi pisma.
Ipak, na licu mu se nije vidjela srdžba i bijes, već tuga i nesreća
karakteristična za istinski zaljubljene. U jednom trenutku vidjela sam u
njegovim o čima kako je za kratko vrijeme tog čovjeka ljubav pretvorila u
starca. Ni novac koji je počeo da zarađuje na carini nije ga podmladio.
Zbog njegovih uvrijedljivih pogleda pomislila sam da bi opet mogao da
me pita kako da ubijedi Šekuru poslije tolikih prijetnji. Ali, uveliko se već
primakao tome da postane loš čovjek, da više ni to nije mogao da upita.
Ako čovjek prihvati jednom da je loš - što je važan razlog odbijanja u
ljubavi - poslije toga lako slijedi nasilje. Toliko sam se uplašila onoga što
mi je padalo na pamet i one zastrašujuće crvene sablje o kojoj dječaci
govore, koja siječe sve što dotakne, da sam, u želji da pobjegnem, u
panici, jedva izašla na ulicu.
132
Tako sam, eto, nesvjesno naletjela na psovke tatarskog prosjaka.

Ali, odmah sam se pribrala i sa zemlje hitro uzela kamičak, polako ga
stavila u njegovu maramicu i rekla: ''Drži, šugavi Tatarine!"
Ne smijući se, gledala sam kako je s nadom uzeo kamen za koji je
mislio da je novčić. Ne slušajući njegove kletve, otišla sam kod jedne od
svojih kćeri kojoj sam pomogla da se dobro uda.
Slatka moja kćerka iznijela je jučerašnju pitu sa špinatom, ali i
dalje hrskavu. Za ručak je pripremila janiju od janjetine, začinjenu s
mnogo jaja i blago zakiseljenu šljivom, baš kako ja volim. Sačekala sam
da joj ne bih slomila srce i pojela dvije kutlače sa svježim hljebom.
Skuvala je i lijep kompot od grožđa. Bez ustručavanja zatražila sam i
slatko od ruža i pošto sam dodala jednu kašiku u kompot i popila ga da
zalijem ručak, odnijela sam pisma mojoj tužnoj Šekuri.
26.
JA, ŠEKURA
U trenutku kad je Hajrija rekla da je stigla Ester, slagala sam u

sanduk juče oprano i osušeno rublje. Htjela sam reći... Ma, zašto da vam
lažem? U redu, kad je Ester stigla, kroz rupu u plakaru posmatrala sam
Crnog i svog oca, a pošto sam nestrpljivo iščekivala pisma koja su trebala
da stignu od Crnog i Hasana, Ester mi je stalno bila na pameti. Jer, kako
sam slutila očev strah od smrti utemeljen na opravdanoj sumnji, tako sam
znala da interesovanje Crnog za mene neće trajati vječno. Koliko je
zaljubljen, toliko i želi da se oženi. A kako želi da se oženi, lako se
zaljubljuje. Ako se ne oženi sa mnom, oženiće se nekom drugom i
zaljubiće se u ženu i prije nego što se vjenčaju.
U kuhinji Hajrija je posjela Ester u jedan ugao, dala joj u ruku čašu
šerbeta od ruže i gledala me s osjećanjem krivice. Palo mi je na pamet
kako Hajrija mom ocu, otkako s njim spava, prenosi sve što vidi. To me je
plašilo.
''Crnooka moja, zlosretnice moja, najljepša ljepoto, zakasnih ja jer
Nesim, ona svinja od mog muža, nikako me ne pušta", reče Ester. ''Ti
133
nemaš muža da ti naređuje, znaj to da cijeniš." Čim je izvadila pisma,

zgrabila sam ih iz njene ruke. Hajrija se povukla u jedan ugao da ne
smeta, ali odatle je sve mogla da čuje. Okrenula sam leda da me Ester ne
gleda u lice i pročitala sam najprije pismo koje je poslao Crni. Zadrhtala
sam pri pomisli na kuću obješenog Jevrejina. Ne boj se, Šekura, izvući ćeš
se ti iz svega, rekoh u sebi i počeh da čitam Hasanovo pismo. On je pak
bio na ivici ludila.
Šekura hanumo,
Ja izgaram od želje, ali znam da ti o tome ne razmišljaš. Noću
sanjam kako po pustim brdima jurim za tvojim priviđenjem. Svaki put kad
ostaviš moja pisma bez odgovora a znam da ih čitaš, u moje srce zarije se
strijela sa tri pera. Pišem ti jer se nadam da ćeš na ovo možda odgovoriti.
Priča se naokolo, ide od usta do usta, tvoja djeca kažu kako si sanjala da
ti je umro muž, pa misliš da si konačno slobodna. Ne znam da li je to
istina. Ali znam da si ti za mog starijeg brata još uvijek udata i da za ovu
kuću treba da budeš vezana. Kako mi konačno i moj otac daje za pravo,
danas idemo kod kadije da te vratimo kući. Okupićemo ljude i doći, neka i
tvoj otac zna. Pakuj svoje stvari, vraćaš se kući. Odgovor odmah pošalji po
Ester.
Kada sam i drugi put pročitala pismo, pribrala sam se i upitno

pogledala Ester. Ali ona mi nije rekla ništa novo ni o Hasanu ni o Crnom.
Odmah sam izvukla pero koje je skriveno u jednom uglu kredenca,
stavila sam papir na dasku za hljeb i tek kad sam počela pismo Crnom -
zastadoh.
Nešto mi prođe kroz glavu. Okrenula sam se i pogledala Ester:
tako radosno kao neko bucmasto dijete pila je šerbet od ruže da mi se u
trenutku učinilo veoma glupavo da Ester zna sve o čemu razmišljam.
Vratila sam pero na mjesto, i okrenula se Ester, nasmiješivši se. ''Gle, kako
se slatko osmjehuješ, ljepotice moja", reče. ''Ne brini se, sve će na kraju
biti dobro. Istanbul je pun bogatih begova i paša koji život daju da se
ožene ljepoticom kao što si ti koja svašta umije i zna."
134
Znate, ponekad nekome tako olako kažemo ono u šta vjerujemo,

ali poslije sami sebe pitamo zašto smo to izgovorili s nevjericom, iako u
to vjerujemo. Eto, tako sam i ja rekla: ''Ali, Ester, za Boga miloga, ko bi
htio da se oženi sa udovicom koja ima dvoje djece!" ''Takvu kao što si ti,
htjeli bi mnogi," reče pokazujući rukom, ''mnogi muškarci." Gledala sam je
pravo u oči. Razmišljala o tome koliko je ne volim. Tako sam ušutjela da
je shvatila da joj neću dati pismo i da već treba da ide. Kada je otišla, ja
sam se, osjećajući istu tišinu, kako bih rekla, i u svojoj duši, povukla u
svoj kutak.
Dugo sam stajala u mraku naslonjena na zid, ne radeći ništa.
Razmišljala sam o sebi, o tome šta da uradim, o strahu koji je narastao u
meni. Sve vrijeme mogla sam da čujem kako Ševket i Orhan razgovaraju
gore.
''Kukavica si kao djevojčica", rekao je Ševket. ''Napadaš s leđa."
''Klima mi se zub", reče Orhan.
Istovremeno jednim kutkom svog mozga pratila sam ono što se
događalo između mog oca i Crnog.
Kako su plava vrata radne sobe bila otvorena, s lakoćom sam
mogla da čujem o čemu su sve razgovarali. ''Poslije slika italijanskih
majstora," govorio je otac, ''čovjek plašeći se shvata da naslikane oči nisu
više okrugle i jednostavne rupice koje liče jedne na druge, nego su kao
naše oči koje poput ogledala odbijaju svjetlost i upijaju je poput jame.
Usne nisu pukotina nasred lica ravna kao papir nego dva čvora značenja,
svako crveno na svoj način, koji, skupljajući se i šireći se, izražavaju svu
našu sreću, tugu i naš duh. Nos nije dosadan zid koji po sredini dijeli lica
na dva dijela nego živahan radoznali instrument, različit kod svakoga od
nas." Je li se Crni, kao i ja, čudio što otac o kaurskoj gospodi koja je
naručivala svoje portrete, govori kao o ''nama"? Kad sam pogledala kroz
otvor, primijetila sam da mu je lice toliko blijedo da sam se uplašila.
Dragane moj tamne kose, tužni junače, jesi li ti to cijelu noć probdio o
meni misleći, pa si zato poblijedio?
Vi možda ne znate: Crni je visok, vitak i zgodan muškarac. Ima
široko čelo, oči poput badema, velik i lijepo oblikovan nos. Kao i u
135
djetinjstvu, ruke su mu tanane i duge, a prsti živahni i spretni. Kad stoji,

on je žilav i prav kao bor, ramena su mu malo šira, ali ne kao u onih koji
prenose teret. U djetinjstvu ni tijelo ni lice još se nisu konačno postavili.
Kada sam ga poslije dvanaest godina prvi put posmatrala iz ovog svog
mračnog kutka, odmah sam uočila da je dostigao savršenu muževnost.
Sada, kada oko priljubim uz rupu, na njegovom licu primjećujem
tugu koju ugledah poslije dvanaest godina. Osjećam i krivicu i ponos što
je zbog mene toliko patio. Dok sluša šta mu moj otac objašnjava,
gledajući u neku sliku izrađenu za knjigu, njegovo lice je potpuno nevino
kao u djeteta. I kad sam vidjela kako baš u tom trenutku kao dijete otvara
svoja ružičasta usta, spopade me želja da u njih stavim svoju dojku. Dok
bih mu prstima prolazila kroz kosu i po potiljku, Crni bi svoju glavu
smjestio u osamu među mojim grudima, a kada bi stavio u usta moju
bradavicu, kao što su to moji sinovi nekad radili, zatvorio bi oči od sreće i
shvatio, poput sićušnog, bespomoćnog djeteta, da će mir naći jedino s
mojom nježnošću i zauvijek bi se za mene vezao.
To moje maštanje mi se toliko dopalo da zamislih, preznojavajući
se, kako Crni zadivljeno i pažljivo posmatra veličinu mojih dojki umjesto
crteža šejtana koji mu je moj otac pokazivao. I da kao opijen gleda moju
kosu, moj vrat, sve moje. Toliko mu se sviđam da mi govori one slatke
riječi koje u mladosti nije mogao da mi kaže, a po njegovim pogledima i
izrazu lica shvatam da je očaran mojim ponosnim držanjem, iskustvom,
lijepim ponašanjem, strpljivim i hrabrim čekanjem svoga muža i ljepotom
pisama koja sam mu napisala. U trenutku sam zamrzila oca koji je
onemogućavao da se udam ponovo. Dozlogrdile su mi i slike koje su
izradili iluminatori u stilu franačkim majstora, i njegove uspomene iz
Venecije. Kada sam ponovo zatvorila oči, Alah zna da to ne činim svojom
voljom, u snovima mi je Crni tako nježno prišao da sam ga u mraku
osjetila tik pokraj sebe. Iznenada sam osjetila kako se pojavio iza mene,
ljubi me po potiljku, po vratu, iza ušiju, i kako je veoma jak. Osjetih
sigurnost zato što je bio snažan, velik i čvrst, i zbog toga što mogu da se
oslonim na njega. Osjećala sam golicanje na potiljku, bradavice su mi se
stvrdnule. Zatvorenih očiju u mraku učinilo mi se toliko uvjerljivo da mogu
136
osjetiti kao da me uzima otpozadi da mi se zavrtje u glavi. Pitam se, koliki

je njegov ud?
Ponekad u snovima, moj muž, sav u mukama, pokazuje mi svoj.
Primjećujem da kako pokušava da hoda uspravno, uzdižući svoje
okrvavljeno tijelo ranjeno strijelama koje su kopljima probadali safavidski
vojnici, i kako mi prilazi. Ali među nama je nekakva rijeka. Dok me on u
krvi i skvrčen od bolova zove s one strane rijeke, ja vidim kako mu je
narastao ogroman. Ako je tačno ono što mi je u hamamu kazala gruzijska
mlada i što govore one stare babuskare: ''Da, naraste ovoliki!", onda u
mog muža i nije bio baš mnogo velik. Ako je u Crnog veći, ako je ono što
sam vidjela pod učkurom juče, kada je od Ševketa uzeo prazan papir,
stvarno bilo to - a svakako jeste - onda se plašim da ne bi mogao da
stane u mene, ili bi me mnogo boljelo. ''Mama, Ševket me imitira."
Izašla sam iz mračnog ugla u plakaru, šutke prešla u susjednu
sobu, iz sanduka uzela svoj jelek od crvene čohe i obukla ga.
''Rekla sam da ne bude galame kad Crni dolazi u kuću!"
''Mama, zašto si obukla taj crveni jelek?", upita Ševket.
''Ali, mama, Ševket me imitira", reče Orhan.
''Zar ti nisam rekla da ga ne imitiraš? Kakva je to tamo gadost?" Sa
strane je stajao komad kože.
''Leš", reče Orhan. ''Ševket ga je pokupio s puta." ''Da ste odmah
otišli to da odnesete i bacite." ''Neka Ševket odnese." ''Hajde, kad kažem."
Kad sam ljutito počela da grickam rub usana, kao što radim prije
nego što ću ih udariti, vidjeli su koliko sam odlučna, uplašiše se i odmah
izađoše. Samo da se brzo vrate, da se ne prehlade. Crni mi se najviše
dopada od svih iluminatora jer me on voli više od svih i znam ga u dušu.
Izvukla sam papir i pero te sam kao u jednom potezu, bez razmišljanja
brzo napisala: U redu, prije večernjeg ezana vidječu se s tobom u kući
obješenog Jevrejina. Završi knjigu mog oca što prije.
Hasanu nisam odgovorila. I da zaista danas ode kadiji, ne vjerujem
da će on, njegov otac i ljudi koje bi skupili, odmah udariti na našu kuću.
Da je tako, ne bi pisao pismo i čekao moj odgovor, nego bi odmah
nasrnuli na nas. Sada sigurno očekuje pismo od mene, a kad ga ne bude
137
bilo, poludiće, okupiti ljude i tek onda krenuti u napad. Nemojte misliti da
ga se uopšte ne bojim.
U stvari, sigurna sam da će me Crni od njega zaštititi. Ali, da vam
kažem šta mi je sad na srcu: vjerovatno se ja ne bojim toliko mnogo
Hasana, jer i njega volim.
Ako me pitate kakva je sad to ljubav, ne ljutim se i u pravu ste.
Tokom svih onih godina, kad smo pod istim krovom čekali da se moj muž
vrati, nije da nisam uvidjela da je on bijedan, slab i prevejan čovjek. Ali,
Ester kaže da on sada mnogo zarađuje, a ja po njenim podignutim
obrvama zaključujem da to nije laž. S obzirom na to da sad ima više
novca, a time i samopouzdanja, razmišljam kako su konačno nestale loše
osobine koje su ga činile odbojnim i kako se pojavila njegova mračna,
šejtanski oštroumna i čudna strana koja me privlači. Tu sam njegovu
stranu otkrila u pismima koja mi tvrdoglavo šalje. I Crni i Hasan su mnogo
propatili zbog ljubavi prema meni. Uvrijeđen, Crni je nestao na dvanaest
godina. Hasan mi je svakog dana slao pisma čije rubove je ukrašavao
crtežima ptica i gazela. Čitajući ta pisma, naučila sam prvo da ga se
bojim, a potom i da ga volim. Veoma dobro znam da Hasana zanima sve o
meni i nisam iznenađena što zna da sam sanjala leš svoga muža. No,
sumnjam da je Ester Hasanu dala da čita pisma koja sam slala Crnom.
Zato nisam poslala odgovor Crnom po Ester. Vi znate da li su moje
sumnje opravdane. ''Gdje ste vi?", povikala sam kad su se dječaci vratili.
Odmah im je bilo jasno da to nisam učinila u bijesu. Povukla sam
Ševketa u stranu, uz ivicu mračnog ormara, krišom kako Orhan ne bi
vidio. Uzela sam ga u krilo. Poljubila sam ga u vrat, kosu i potiljak.
''Smrznuo si se, dušo", rekla sam. ''Daj te lijepe moje ručice da ih
mama ugrije."
Njegove ruke smrdile su na crkotinu, ali nisam rekla ni riječ.
Zagrlila sam ga čvrsto pritišćući mu glavu na svoje grudi. Brzo se ugrijao i
opustio kao mačka što zadovoljno prede.
''Voliš li ti mnogo, mnogo svoju mamu?"
''Mmm."
''Znači li to da?"
138
''Da."
''Više nego ikog?"
''Da."
''E, onda ću ti nešto kazati", rekla sam kao da mu otkrivam neku
tajnu. ''Ali nikome nećeš reći, u redu?" Šapnula sam mu na uvo: ''I ja tebe
volim više nego ikog, znaš li?" ''Više od Orhana?"
''Više od Orhana. Orhan je mali, kao ptičica, ništa ne razumije. Ti si
pametniji, ti razumiješ." Poljubila sam mu kosu mirišući je. ''Zato ću te
sada nešto zamoliti. Znaš kako si juče efendi Crnom kradom odnio jedan
prazan papirić? I danas ćeš da mu odneseš, važi?" ''On je ubio mog tatu."
''Šta?"
''On je ubio mog tatu. Sam je to juče rekao u kući obješenog
Jevrejina."
''Šta je rekao?"
''Rekao je - ja sam ubio tvog oca. Rekao je - ja sam ubio mnogo
ljudi." Nešto se dogodilo. Tada je Ševket, sišavši sa mog krila, zaplakao.
Zbog čega sad ovo dijete plače? Dobro, upravo sam ga udarila, vjerovatno
ne mogavši se obuzdati. Ne bih voljela da neko pomisli da imam kameno
srce. Ali, nisam mogla da podnesem što je tako nešto rekao za muškarca
za kojeg sam ja, za njihovo dobro, htjela da se udam.
Jadno siroče je i dalje plakalo što me je odjednom toliko ganulo,
da sam i sama htjela da plačem. Zagrlili smo se. S vremena na vrijeme bi
zajecao. Zar toliko plače zbog jednog šamara? Pomilovala sam ga po kosi.
Ovako je sve počelo: znate da sam prije dva dana uzgred rekla ocu
da sam sanjala kako mi je muž umro. Zapravo, kako se i događalo za ove
četiri godine otkako se nije vratio iz rata s Persijancima, vidjela sam ga na
tren, bio je u snu i nekakav leš, ali da li je bio njegov uopšte mi nije bilo
jasno.
Snovi uvijek služe nečemu. U Portugaliji, odakle je došla Esterina
baba, snovi su služili kao dokaz da se nevjernici sastaju i vode ljubav sa
šejtanom. Uprkos tome što su se Esterini preci odricali svog jevrejstva i
govorili da su postali katolici i hrišćani kao i svi, jezuitski mučitelji
portugalske crkve nisu povjerovali u to, te su svakoga stavljali na muke i
139
tjerali ih ne samo da opišu šejtane i džine koje su u snovima vidjeli, nego

bi im natovarili i da priznaju snove koje nikada nisu sanjali kako bi mogli
da spale sve Jevreje. Dakle, tamo su snovi služili da bi se ljudi okrivili za
vođenje ljubavi sa šejtanom, da bi ih optužili i spalili. Snovi služe za tri
stvari: Alif: Nešto tražiš, ali ti ne dozvoljavaju čak ni da to poželiš. Tada
kažeš: sanjala sam. I tako ispada da tražiš i ono što želiš, a kao da
zapravo to ne želiš.
Nekome želiš da naneseš zlo. Recimo, nekoga želiš da oklevetaš.
Tada kažeš, sanjala sam, ta i ta žena je činila preljubu ili tom i tom paši
nose krčag za krčagom vina. I tako, ako ti i povjeruju, jedan dio tog
nevaljalstva biće odmah zabilježen, jer je izrečen. Džim: Nešto želiš, ali
čak ni ti ne znaš šta. Ispripovijedaj neki smušen san. Odmah ti ga
rastumače i kažu šta ti treba i šta bi mogli da ti daju. Kažu ti, na primjer:
treba ti suprug, dijete, kuća...
Ti snovi uopšte nisu ono što smo zaista sanjali. Da bi izvukao
korist, svako priča onaj san koji sniva usred bijela dana kao da je san koji
je noću sanjao. Samo glupi ljudi prepričavaju prave snove koje su tokom
noći sanjali. Tada te ili ismiju ili, kao svaki put, tvoj san protumače kao loš
znak. Istinske snove niko, uključujući i one koji su ih sanjali, ne shvata
ozbiljno. Ili ih vi možda tako shvatate?
Kada sam snom, koji kolebajući se spomenuh, nagovijestila da bi
mi muž mogao biti mrtav, otac prvo reče da taj san ne bi mogao da bude
prihvaćen kao dokaz istine: ali, pošto se vratio sa dženaze, on je po tom
snu s lakoćom zaključio da je moj muž mrtav. I tako, ne samo da su svi
povjerovali u to da je moj muž, koji već četiri godine nikako nije umirao,
umro u jednom snu, nego je ta smrt tako lako bila prihvaćena, kao da je
službeno objavljena. Djeca su tada shvatila da su istinski siročići i počeše
tugovati. ''Da li ikad sanjaš?", upitala sam Ševketa.
''Da", reče, osmjehujući se. ''Tata se ne vraća, ali se ja na kraju
oženim tobom."
Uski nos, crne oči i široka ramena ima na mene, a ne na oca.
ponekad osjećam krivicu što nijednom od svojih sinova nisam mogla da
podarim visoko i široko čelo njihovog oca.
140
''Hajde, idi sad, igraj se rata s bratom."

''Sa tatinom starom sabljom?"
''Da."
Dugo sam gledala u tavanicu slušajući zveket njihovog mačevanja i
škripu drveta, i pokušavala da prikrijem strah i paniku koji su rasli u meni.
Sišla sam u kuhinju i rekla Hajriji: ''Moj otac već dugo traži riblju čorbu.
Možda ću da te pošaljem na Kadirgu. Izvadi nekoliko komadića onog
sušenog voćnog želea, koji Ševket voli, odande gdje si ga sklonila i daj
djeci." Dok je Ševket halapljivo jeo u kuhinji, Orhan i ja smo se popeli
gore. Uzela sam ga u naručje i poljubila u vrat.
''Oznojan si", rekoh. ''Šta ti je ovo?"
''Udario me je Ševket, kako kaže, stričevom crvenom sabljom."
''Pomodrilo je", rekla sam i opipala. ''Boli li te? Baš je Ševket
nepromišljen. Čuj šta ću ti kazati. Ti si jako pametan i nježan. Nešto ću te
zamoliti. Ako budeš to uradio, odaću ti tajnu koju neću reći ni Ševketu, ni
nekom drugom."
''Šta?"
''Vidiš li ovaj papir? Uđi kod djeda. Ovo daj Crnom, ali tako da djed
ne vidi. Je li ti jasno?" ''Jasno mi je." ''Hoćeš li to uraditi?" ''Koju tajnu ćeš
da mi odaš?" ''Odnesi papir", rekoh. Još jednom sam poljubila njegov
mirisni vrat. Kad smo već kod mirisa: koliko je prošlo otkako je Hajrija ovu
djecu vodila u hamam. Nisu išli otkako je Ševketu počeo da se diže pri
pogledu na žene u hamamu. ''Kasnije ću ti otkriti tajnu." Poljubila sam ga.
''Ti si mnogo pametan i jako lijep. Ševket je prgav. Taj bi i na svoju majku
podigao ruku."
''Neću da odnesem taj papir", reče. ''Plašim se efendi Crnog. On je
ubio mog tatu."
''To ti je Ševket rekao, je li?", upitah. ''Brzo siđi dolje i pozo vi ga."
Vidio je bijes na mom licu, uplašeno je sišao s krila i otrčao. Vjerovatno je
bio i pomalo zadovoljan naslutivši da će Ševket nagrabusiti. Ubrzo su
došla obojica crveni u licu. Ševket je u jednoj ruci držao voćni žele, a u
drugoj sablju.
141
''Bratu si rekao da je efendi Crni ubio vašeg oca", rekoh.,"U ovoj

kući se tako nešto nikada više neće pričati. Efendi Crnog ćete voljeti i
poštovati. Da li je jasno? Ne možete cijeli život ostati bez oca."
''Ne želim njega. Vratiću se našoj kući, kod strica Hasana i čekati
tatu", drsko reče Ševket. Toliko sam se naljutila da sam ga ošamarila.
Sablju još nije ispustio, pa mu je sama ispala iz ruke.
''Hoću mog tatu", plačući reče. Ali, ja sam plakala više od njega.
''Vašeg oca više nema, neće se vratiti", rekla sam plačući. ''Ostali
ste bez oca, razumijete li, derani." Toliko sam plakala da sam se uplašila
da su nas oni iz sobe čuli. ''Nismo mi derani", reče Ševket plačući. Dugo
smo plakali. Poslije nekog vremena osjetila sam da plačem zato što mi to
omekšava srce i čini me boljom. Gušeći se u suzama, dječaci i ja smo se
zagrlili i opružili u postelji. Ševket je zagnjurio glavu u moje grudi.
Ponekad se privije uz mene kao da će se zalijepiti, a ja osjećam da ne
spava. Možda bih ja i zaspala s njima, ali moje misli bile su dolje. Širio se
prijatan miris kuhanih narandži. Iznenada sam skočila i tako glasno
viknula da su se djeca razbudila: ''Idite dolje. Hajrija će vas nahraniti."
Bila sam sama u sobi. Snijeg je počeo padati. Pomolila sam se
Bogu da mi pomogne, a zatim otvorila Kuran Časni i pročitavši ponovo u
suri Ali Imran da oni koji na božjem putu padnu u ratu, odlaze kod Alaha i
odmah mi je bilo lakše zbog mog pokojnog muža. Da li je moj otac
pokazao Crnom još nedovršen crtež našeg padišaha? Govorio je da će ta
slika biti toliko uvjerljiva da će svako ko je pogleda, zbog straha skrenuti
pogled, kao što se dešava onima koji pokušavaju da gledaju u oči našeg
padišaha.
Zvala sam Orhana i, ne uzimajući ga u krilo, dugo ga ljubila po
glavi i obrazima. ''Sada ćeš, bez straha, taj papir odmah dati Crnom.
Nemoj ni slučajno da pokažeš djedu. Jasno?" ''Klima mi se zub."
''Kad se vratiš, ja ću ga izvaditi ako želiš", rekla sam. ''Zagrli ga, a
on neće znati šta da radi pa će te zagrliti. Ti mu tada pažljivo stavi papir u
ruku. Jasno?" ''Plašim se."
142
''Nemoj da se plašiš. Ako to ne bude Crni, znaš li ko umjesto njega

želi biti tvoj tata? Stric Hasan! Da li želiš da ti stric Hasan bude otac?" ''Ne
želim."
''Hajde onda, srećo moja, pametni moj Orhane", rekla sam. ''Pazi, i
ja ću poslije da se ljutim... Ako plačeš, još više ću se ljutiti."
Pismo sam ispresavijala i tutnula ga u njegovu malu ruku koju mi
je pomirljivo pružio, nemajući kuda. Alahu moj, pomozi da ovi siročići ne
ostanu bez igdje ičega. Uzela sam ga za ruku i povela do vrata. Na pragu
me je posljednji put preplašeno pogledao. Vratila sam se u svoj kutak i
kroz rupu vidjela kako stidljivim korakom prelazi predsoblje, približava se
mom ocu i zastaje. Za trenutak tako bespomoćno stoji ukočeno gledajući
iza sebe u pravcu rupe tražeći me. Rasplakao se. Ipak, s posljednjom
snagom uspio se baciti Crnom u naručje. Pošto mu je mozak radio
dovoljno dobro da zasluži da bude otac mojoj djeci, ovaj se nije izgubio
kada je vidio Orhana koji mu je plakao u naručju i odmah je provjerio
dječakov dlan.
U trenutku kad se Orhan vratio, praćen iznenađenim pogledom
mog oca, ja sam potrčala, uzela ga u naručje i dugo ga ljubila, spustila ga
dolje u kuhinju, dala mu suho grožđe koje voli i rekla:
''Hajrija, idi sa dječacima do luke na Kadirgi da kupite ribu za
čorbu koju otac voli. Uzmi dvadeset akči i u povratku za ono što ostane
kupićete suhe žućkaste smokve i drenjine, koje voli. Ševketu kupi leblebije
i salamicu od ćuftera s orasima. Šetajte do večernje molitve, ali pazi da se
ne smrznu."
Svidjela mi se tišina kuće nakon što su se svi obukli i otišli. Otišla
sam gore i pronašla ogledalo koje je bilo skriveno u jastucima što mirišu
na lavandu, svekar gaje izradio, a muž mi poklonio. Kako sam se polako
pomjerala, uspijevala sam da u ogledalu vidim dio po dio cijelo svoje tijelo
poizdalje. Lijepo mi je stajao jelek od crvene čohe, ali željela sam da
nosim i ljubičastu košulju koju sam pronašla u škrinji sa majčinim
mirazom. Iz škrinje sam izvadila i obukla zelenu bluzu sa izvezenim
cvjetovima što je bio bakin ručni rad, ali nije bilo dobro. Kada sam oblačila
ljubičastu košulju, bilo mi je hladno i ja sam se naježila, a zajedno sa
143
mnom zadrhtao je i tanki plamičak svijeće. Preko svega toga htjela sam,
naravno, staviti svoju crvenu feredžu postavljenu lisičjim krznom, ali sam
se u posljednjem trenu predomislila. Tiho sam prošla kroz predsoblje, iz
škrinje sam uzela i ogrnula onu široku i dugačku nebeskoplavu vunenu
feredžu. Ipak, kada sam u tom času začula zvuke s kapije, odjednom me
obuze panika: Crni odlazi! Odmah sam skinula maminu staru feredžu i
obukla crvenu s krznom. Stiskala mi je grudi, ali mi se to svidjelo. Dobro
sam pokrila glavu, a preko lica spustila svoj laneni veo.
Efendi Crni, naravno, još nije izašao, već sam od uzbuđenja krivo
shvatila. Ako sada izađem, reći ću ocu da sam otišla da kupim ribu s
djecom. Kao mačka sišla sam niz stepenice. Zatvorila sam vrata kao duh.
Polako sam prošla avliju, a kada sam izašla na ulicu, na trenutak sam
zastala i pogledala iza sebe; kroz veo mi se učinilo kao da to nije naša
kuća. Na ulici nije bilo ni žive duše, čak ni mačaka. Pomalo je padao
snijeg. Drhteći uđoh u napuštenu baštu gdje sunca nikada nije bilo.
Mirisala je na trulo lišće, plijesan i smrt, ali kad sam ušla u kuću
obješenog Jevrejina, odmah sam osjetila kao da sam kod kuće. Priča se da
se džini ovdje noću sastaju, pale vatru i igraju. Strašno je slušati lupanje
svojih koraka u praznoj kući. Čekala sam ne pomjerajući se. Iz bašte se
čuo neki šum, ali je sve brzo utonulo u tišinu. Negdje blizu lajao je pas.
Znam lavež svih pasa u našoj mahali, ali ovaj nisam mogla prepoznati.
U novonastaloj tišini osjetila sam da je u kući još neko, pa sam
stajala ne pomjerajući se kako taj neko ne bi čuo moje korake. Sokakom
su prošli neki ljudi i živo razgovarali. Pomislila sam na Hajriju i djecu,
valjda neće ozepsti. Li toj tišini osjetila sam kajanje. Crni neće doći,
pogriješila sam, trebalo je da se vratim kući prije nego što mi još više
povrijedi ponos. Plašeći se, zamišljala sam da me Hasan prati, kad sam
čula šuštanje u bašti. Otvorila su se vrata. Odjednom sam promijenila
položaj. Nisam znala zašto sam to uradila, ali kada sam stala tako da mi s
desne strane bude prozor kroz koji je ulazila svjetlost iz bašte, shvatila
sam da će me pod tom svjetlošću Crni moći vidjeti u tajni sjenki, kako to
otac kaže. Stavila sam veo i čekala, slušajući zvuk njegovih koraka.
144
Kada je ušao u prostoriju i ugledao me, Crni je napravio nekoliko

koraka i stao. I tako smo se gledali na udaljenosti od pet-šest koraka.
Djelovao mi je zdravije i snažnije nego što mi se činilo kroz rupu.
Nastupila je tišina.
''Skini veo", reče gotovo šapatom. ''Molim te."
''Udata sam. Čekam muža."
''Skini veo", opet reče istim glasom. ''Neće se vratiti." ''Da li si me
zvao ovamo samo da mi to kažeš?"
''Ne, već da bih te vidio. Već dvanaest godina mislim na tebe. Skini
veo, draga, da te jednom vidim."
Skinula sam veo. Svidjelo mi se na koji način me je, bez glasa,
dugo posmatrao, moje lice i oči.
''Udala si se i imaš djecu, što te je još više proljepšalo. Lice ti je
potpuno drugačije nego što sam ga se sjećao." ''Kako si me se sjećao?"
''Bolno. Jer, u mom sjećanju, razmišljao sam da ono čega se
sjećam nisi ti nego tvoje priviđenje. Sjećaš se, zar ne, kako smo u
djetinjstvu razgovarali o Husrevu i Širin koji su vidjeli slike i zaljubili se?
Zašto se Širin nije zaljubila kada je na grani drveta prvi put vidjela sliku
zgodnog Husreva, nego je bilo neophodno da je vidi tri puta kako bi se
zaljubila? Ti si uvijek govorila da se u bajkama sve događa tri puta. A ja
sam smatrao da je ljubav morala da se pojavi kada su prvi put vidjeli sliku.
Ali, ko bi mogao vjerno nacrtati Husrevovu sliku da bi se ona mogla u
njega zaljubiti, da bi ga mogla prepoznati? O tome nismo pričali. Tokom
ovih dvanaest godina da sam ja kod sebe imao pravu sliku tvog
neponovljivog lica, možda ne bih toliko patio."
Pričao je mnogo lijepo o posmatranju slike i zaljubljivanju i o tome
koliko mnogo je patio zbog mene. S obzirom na to da sam u tim
trenucima svu pažnju usmjerila na način na koji mi se polako primicao,
ono što mi je govorio miješalo mi se u glavi s uspomenama. Tih riječi,
jedne po jedne, sjećaću se i razmišljati poslije. Tada sam osjećala jedino
čaroliju onoga što je govorio i ona me je vezala. Kako lijepo govori ovaj
Crni, dobar čovjek! Kao neko nevino dijete! Sve to sam mu vidjela u očima.
Sigurnost mi je davalo to što me toliko voli. Zagrlili smo se. Toliko mi se
145
svidjelo da nisam osjetila nikakvu krivicu. Potpuno me je ponijeo prelijep

osjećaj sladak poput meda. Zagrlila sam ga čvršće. Pustila sam ga da me
poljubi, a i ja sam njega poljubila. Dok smo se ljubili, cijeli svijet kao da je
bio uronjen u neku prijatnu tamu. Htjela sam da se svi zagrle kao mi. Čini
mi se kao da se sjećam da tako izgleda voljeti. Uvukao je svoj jezik u moja
usta. Uživala sam u tome što sam radila do te mjere da nisam pomišljala
ni na kakvo zlo, kao da je cijeli svijet s nama utonuo u nekakvu sjajnu
dobrotu.
Opisaću vam kako bi trebalo oslikati naš zagrljaj, ako bi ova moja
tužna pripovijest jednog dana bila ispričana u nekoj knjizi, a iluminiraju je
poznati heratski majstori. Postoje neke čudesne stranice koje mi je otac
uzbuđeno pokazivao: tok zapisa ima isti zanos kao lelujanje lišća, tkivo
dekoracije na zidu isto je kao iluminacija stranice; uznemirenost lastavice
koja krilom probija okvir i pozlatu slike, i uznemirenost ljubavnika iste su.
Ljubavnici koji se izdaleka čežnjivo posmatraju i zadirkuju se međusobno
dvosmislenim šalama, budu tako mali na tim slikama, kako se iz daljine
vide, te čovjek na trenutak pomisli da priča ne opisuje njih nego prelijepu
palatu i njeno dvorište gdje su se sreli, čudesnu baštu čiji su listovi jedan
po jedan, s ljubavlju iscrtani, tamno drveće i zvijezdanu noć koja ih
obasjava. Ipak, ko dobro pogleda, kada se na tim slikama do kraja
usredotoči na tajni redosljed boja i tajanstvenu svjetlost koja isijava iz
svakog ugla slike, a što je umjetnik mogao da ostvari samo uz iskreno
predavanje Svevišnjem, on odmah shvata da su slike i ljubav čiju tajnu
prikazuju satkane od istovjetnog materijala. Čini se kao da iz prikazanih
ljubavnika isijava svjetlost koja potpuno prožima sliku. Kada smo se Crni i
ja zagrlili, vjerujte mi, kao da se ista milina razlila po cijelom svijetu.
Hvala Alahu što imam dovoljno životnog iskustva i da mogu da
shvatim kako takav jedan dar nikad ne traje dugo. Crni je nježno
dlanovima dotakao prvo moje velike dojke. Mnogo mi je to prijalo.
Zaboravila sam na sve i poželjela da u usta stavi moje bradavice. On to
nije uradio, pošto ni sam nije bio siguran u to šta radi. Činilo se kao da
nije znao šta radi, a htio je mnogo više. Kako smo se duže grlili, više nas
je obuzimao strah i stid. Najprije mi se svidjelo kada me je uhvatio za
146
kukove i onako ogromnog prislonio mi ga na stomak. Bila sam radoznala i

nije me bilo stid, te ponosno rekoh sebi da to valjda toliko naraste kada
se toliko grliš. Kad gaje izvadio, pogledala sam na drugu stranu, ali
fascinirane veličinom njegove muškosti, nisam mogla da odvojim pogled.
Kasnije, kada me je nagovarao na one prostote koje nikada ne bi
uradile ni Kipčakinje i nepristojne žene koje u hamamu pričaju priče,
zastala sam, zapanjena i neodlučna: ''Draga, nemoj da se ljutiš!", zamolio
je.
Ustala sam, odgurnula ga i, ne pazeći na to da li će se rastužiti,
počela sam da vičem na njega.
27.
ZOVU ME CRNI
Prema riječima Šekure koja me je, lijepih ali namrštenih obrva,

grdila u tami kuće obješenog Zidova, strahotu koju sam držao u ruci
možda sam mogao gurnuti u usta čerkeskih djevojaka koje sam sretao u
Tbilisiju, kipčačkih bludnica, siromašnih djevojaka koje su se prodavale po
hanovima, turkmenskih i persijskih udovica, običnih prostitutki koje su se
sve više i više širile Istanbulom, razbludnih Mingerijki, koketnih
Abhaskinja i armenskih babuskara, asirskih i đenovljanskih vještica,
dvostranih plesačkih transvestita i nezasitnih golobradih mladića, ali u
njena ne. Spavajući s jeftinom i bijednom fukarom svake vrste i iz svih
krajeva, od sporednih ulica vrelih gradića Arabije sve do obala Kaspijskog
mora i od Persije do Bagdada, očigledno sam, u Šekurinim razjarenim
razmišljanjima, izgubio svaku mjeru i zaboravio da ima žena koje misle o
svojoj časti. Sudeći po tome, i sve moje riječi ljubavi padoše u vodu kao
neiskrene.
Pun poštovanja slušao sam bujicu riječi moje drage, od kojih se
krivac u mojoj ruci sve više smanjivao, stideći se zbog stanja u kojem sam
se našao i doživljenog poraza - nije da ovoga nije bilo - ali bile su tu i
dvije stvari kojima sam bio zadovoljan: 1. na Šekurin bijes i optužbe
nisam ni pokušao uzvratiti istom mjerom, iako sam se u sličnim
147
situacijama često znao životinjski ponijeti prema ženi, 2. otkrio sam da

Šekura zna dosta o mojim putovanjima, što je značilo da je o meni
razmišljala više nego što sam i pretpostavljao. Kad je vidjela koliko me
moje neostvarene žudnje čine tužnim, Šekura me čak počela i sažaljevati.
''Da me strastveno voliš", reče kao da se izvinjava, ''vladao bi
sobom kao moralan muškarac i ne bi povrijedio čast žene prema kojoj su
tvoje namjere ozbiljne. Nisi ti jedini muškarac koji se služi svim svojim
lukavstvom kako bi se oženio mnome. Je li te neko vidio da dolaziš?"
''Nije."
Njeno slatko lice, kojeg se dvanaest godina nisam mogao sjetiti,
okrenulo se prema vratima, kao da neko hoda po mračnom vrtu
prekrivenom snijegom, pruživši mi tako zadovoljstvo da ga vidim iz
profila. Kad se na trenutak začuo neki štropot, oboje smo zašutjeli i
pričekali, ali niko nije ušao. Tad sam se sjetio da je Šekura čak i s
dvanaest godina bila mudrija od mene, i da je to u meni oduvijek budilo
predosjećaj neke nesreće. ''Duh obješenog Jevrejina obilazi ovo mjesto",
reče. ''Dolaziš li ikada ovamo?"
''Džini, vještice, vampiri... Sve njih donosi vjetar, ulaze u stvari i
čine da one progovore. Svaka stvar govori. Nema potrebe da dolazim
ovamo. Mogu ih čuti." ''Ševket me je doveo ovamo da mi pokaže mrtvu
mačku, ali je nije bilo." ''Rekao si mu da si ubio njegovog oca."
''Nisam mu baš to rekao. Zar ste i o tome razgovarali? Ne da sam
mu ubio oca, nego da bih mu volio biti otac."
''Zašto si rekao da si ubio njegovog oca?"
''Najprije me je upitao jesam li ikada ubio čovjeka. Rekao sam mu
istinu: ubio sam dvojicu." ''Da bi se pohvalio?"
''I da bih se pohvalio i da bih se svidio djetetu čiju majku volim.
Jer, shvatio sam da je majka te svoje male razbojnike tješila pokazujući im
ratni plijen u kući i preuveličavajući ratna junaštva njihovog oca."
''Slobodno se onda hvali! Jer te oni ne vole."
''Ševket ne, ali Orhan me voli", rekoh ponosan što sam dragu
uhvatio u pogrešci. ''Ali, obojici ću biti otac."
148
Odjednom, kao da je između nas u polumraku kliznula sjena

nečeg nepostojećeg, mi smo se od straha trgnuli i naježili. Kad sam se
pribrao, Šekura poče tiho jecati.
''Moj nesretni muž ima brata, Hasana. Čekajući da mi se muž vrati,
dvije godine sam živjela u istoj kući s djeverom i svekrom. Zaljubio se u
mene. Sad sumnja da se nešto događa, bjesni jer misli da ću se udati za
nekog drugog, možda i za tebe. Poručio mi je da me planira na silu
odvesti natrag, u njihovu kuću. Kaže da će me, pošto u kadijinim očima
nisam udovica, u ime svog brata silom vratiti kući. Svakog trena mogao bi
nam napasti kuću. Ni moj otac ne želi da kadijinom odlukom postanem
udovica jer se plaši da ću, ako se razvedem, naći novog muža i napustiti
ga. Kad sam mu se vratila s djecom, unijela sam sreću u samoću koju je
trpio nakon smrti moje majke. Da li bi stanovao s nama?" ''Molim?"
''Ako se vjenčamo, bi li živio s mojim ocem i s nama?" ''Ne znam."
''Razmisli o tome što prije. Nećeš imati previše vremena, vjeruj mi.
Moj otac osjeća da nam se približava neka nesreća, i mislim da je u pravu.
Ako Hasan i njegovi ljudi s janjičarima napadnu našu kuću i mog oca
izvedu pred kadiju, da li bi svjedočio da si vidio mrtvo tijelo mog muža?
Tek si stigao iz Persije, povjerovali bi ti." ''Svjedočio bih, ali ga ja nisam
ubio."
''Dobro. A da li bi, da bih ja mogla biti proglašena udovicom,
zajedno s drugim svjedokom potvrdio pred kadijom da si vidio
okrvavljeno tijelo mog muža?" ''Nisam ga vidio, mila, ali rekao bih to za
tebe." ''Voliš li moju djecu?"
''Volim."
''Reci mi, šta to voliš kod njih?"
''Kod Ševketa volim njegovu snagu, odlučnost, poštenje, razum i
njegovu tvrdoglavost. Orhana volim zbog njegove nježne osjetljivosti,
zato što je malen i pametan. I zbog toga što su tvoja djeca."
Moja crnooka ljubav blago se nasmiješila i pustila nekoliko suza. S
proračunatom žurbom nekog ko u kratko vrijeme želi dovršiti mnogo
toga, odmah je prešla na drugu temu: ''Treba dovršiti knjigu koju nadzire
149
moj otac i predati je padišahu. Sva nesreća koja kruži oko nas potiče od
knjige."
''Kakvo zlo pade na nas, osim ubistva efendi Prefinjenog?"
To joj se pitanje nije svidjelo. Pošto je pokušavala zvučati iskreno,
sljedeće riječi izgovorila je izvještačeno:
''Pristalice Nusret-hodže Erzurumskog pričaju da u knjizi mog oca
ima svetogrđa i podilaženja Francima. Da li su iluminatori koji posjećuju
našu kuću toliko ljubomorni jedan na drugog da bi pravili intrige? Ti ćeš
to bolje znati, bio si među njima!" ''Ima li brat tvog pokojnog muža
nekakve veze s iluminatorima, knjigom tvog oca i sljedbenicima hodže
Nusreta, ili je suzdržan?"
''Hasan nema ništa s njima, ali nikako nije neko ko bi se držao po
strani", odgovori ona. Nastupi tajanstvena, čudna tišina.
''Da li si pokrivala lice dok si živjela u istoj kući s Hasanom?"
''Onoliko koliko je to bilo moguće u kući s dvije prostorije."
U istom času, nedaleko od nas, razjareno zalajaše dva-tri psa
predajući se svojim stvarima. Nisam se usudio pitati zašto je njen muž,
koji je toliko ratovao, postigao tolike pobjede i stekao timar, dopustio da
živi u dvosobnoj kući s njegovim bratom, nego sam, ustručavajući se i
oklijevajući, svojoj ljubavi iz djetinjstva postavio sljedeće pitanje: ''Zašto si
se udala za tog čovjeka?"
''Za nekoga sam se morala udati, jasno", odgovorila je. To je bila
istina. Tako mi je sažeto i oštroumno dala do znanja zašto se udala za
njega, a da me nije ražalostila hvaleći ga. ''Ti si otišao i nisi se vraćao.
Uvrijeđenost je možda znak ljubavi, ali takav ljubavnik je i dosadan, pa
nema puno izgleda za uspjeh." I to je bilo tačno, ali nije bilo nikakvog
razloga da tom razbojniku postane žena. Čak ni po njenom lukavom
pogledu nije bilo teško shvatiti da me je i Šekura, kao i svi ostali,
zaboravila nedugo nakon što sam napustio Istanbul. Pomislih kako je tu
očiglednu laž rekla samo da bi bar malo olakšala mom slomljenom srcu
teret i da bi to sa zahvalnošću trebalo da pozdravim kao znak dobre
namjere, a zatim joj počeh pričati kako je tokom svojih putovanja nikako
nisam mogao prognati iz svojih misli, i kako mi se njen lik noćima vraćao
150
poput utvare. To su bile moje najskrivenije i najdublje patnje, za koje sam

vjerovao da ih nikada ni sa kim neću moći podijeliti; bile su posve stvarne
i doživljene, ali, kao što sam tada zapanjen primijetio, nimalo nisu bile
iskrene.
Kako biste moja osjećanja i želje u tom trenutku pravilno
razumjeli, skrenuću vam pažnju na pitanje značenja sljedeće razlike, koju
sam uočio prvi put u životu: izražavanje riječima, koliko god da se oslanja
na istinu, čovjeka ponekad odvede u neiskrenost. Kao najbolji primjer
možda bi mogli poslužiti iluminatori, među kojima je ubica od kojega
strahujemo: čak i najsavršeniji crtež, na primjer, crtež konja, koliko god
da prikazuje jednog pravog konja, onako kako je Alah do najsitnijih
pojedinosti zamislio, pa i ostale konje velikih majstora iluminacije, ne
mora potpuno odgovarati iskrenim osjećajima koje je vješti iluminator
proživljavao u trenutku kad ga je crtao. Iluminatorova iskrenost, odnosno
iskrenost poniznih Alahovih slugu kakvi smo mi ostali, ne ogleda se u
trenucima inspiracije i savršenstva, već obrnuto, onda kad nam se jezik
zaplete, kad pogriješimo, klonemo duhom ili se gorko razočaramo. Sve to
govorim onim mladim ženama koje će se razočarati kad shvate da se
neopisivo snažna želja, koju sam u tom trenutku osjećao prema Šekuri,
nimalo ne razlikuje, kako je i ona sama to primjetila, od vrtoglave čežnje
koju sam tokom svojih putovanja znao osjetiti prema, recimo, nekoj
gazdinskoj ljepotici nježnih crta lica, bakrene puti i tamnocrvenih usana.
Zahvaljujući svome bogatom životnom iskustvu i pronicljivosti kojom ju je
Alah obdario, moja mila Šekura bila je puna razumijevanja i prema mojoj
dvanaestogodišnjoj ljubavnoj patnji koja se mogla porediti sa pravim
kineskim mučenjem, kao i prema tome što sam se, čim sam se prvi put
našao s njom nasamo, nakon dvanaest godina, ponio kao bijedni rob
strasti koji nije mogao misliti ni na šta drugo, osim da što prije zadovolji
svoju mračnu požudu. Pjesnik Nizami usta prelijepe Širin upoređuje s
mastionicom punom bisera.
Kada su revnosni psi ponovo iz sve snage zalajali, Šekura
uznemireno reče: ''Moram da idem." Tad smo oboje primijetili da se u kući
obješenog Jevrejina prilično smračilo iako veče još nije bilo na pomolu.
151
Moje tijelo se samo od sebe pokrenulo da je još jednom zagrli, no ona kao
vrapčić pobježe u stranu. ''Da li sam još lijepa? Kaži mi brzo!"
Rekao sam joj, a ona je tako lijepo saslušala moje riječi i složila se
s njima. ''A moja odjeća?" Rekoh joj. ''Da li lijepo mirišem?"
I Šekura je vjerovatno znala da se ono o čemu Nizami govori kao o
ljubavnom šahu ne sastoji od takve igre riječi, nego od najskrovitijeg
strujanja osjećaja između dvoje ljubavnika. ''Koliko ćeš sada zarađivati?",
upitala me je. ''Hoćeš li se moći brinuti o mojoj siročadi?" Dok sam joj
govorio o svojim poslovima u državnim i upravnim službama, koji su
trajali duže od dvanaest godina, o velikom iskustvu stečenom u ratovima i
u susretima s tijelima poginulih, te o svojoj blistavoj budućnosti, zagrlio
sam je.
''Kako smo se maloprije lijepo zagrlili", rekla je. ''A sad je već sve
izgubilo prvobitnu draž."
Da bih joj pokazao koliko sam iskren, zagrlih je još čvršće i upitah
zašto mi je nakon toliko godina čuvanja po Ester vratila crtež koji sam joj
prije dvanaest godina nacrtao i poklonio. U očima joj pročitah
iznenađenost mojom glupošću i sažaljenje, koje je u njoj sve više raslo, te
se poljubismo. Ovog puta nisam se osjećao upregnutim u jaram vrtoglave
požude, nego sam bio potresen snažnim lepetom krila ljubavi poput
orlovskih, što nam je oboma prodirao u srca, grudi, trbuhe, u svaki dio
tijela. Zar nije vođenje ljubavi najbolji lijek za smirivanje strasti? Kada sam
dlanovima pokušao obujmiti njene krupne dojke, Šekura me je odbila s
još većom odlučnošću i ljupkošću. Nisam ja bio muškarac dovoljno zreo
da bih mogao ostvariti stabilan brak sa ženom kojoj sam prije toga
okaljao čast. Bio sam dovoljno smeten da zaboravim da je posao koji se
previše požuruje jalov, a i neiskusan toliko da ne znam koliko je strpljenja
i muke potrebno uložiti da bi se ostvario jedan sretni brak. Izmigoljila mi
je iz ruku, spustila laneni veo i uputila se prema vratima. Kad sam kroz
otvorena vrata ugledao snijeg koji je nasipao ulice u kojima se vrlo rano
smrkavalo, zaboravio sam da smo se dotad stalno došaptavali, možda
zato da ne uznemirimo duh obješenog Jevrejina, pa podviknuh: ''Šta ćemo
dalje?"
152
''Ne znam", odgovorila je u skladu s pravilima ljubavne partije šaha

i tiho nestala iz starog vrta ostavivši za sobom ljupke tragove koje je
snijeg brzo prekrivao.
28.
NAZVAĆE ME UBICOM
Uvjeren sam da se i vama ponekad dogodilo ovo o čemu ću vam

sad pričati. S vremena na vrijeme, dok lutam beskonačnim istanbulskim
ulicama, dok u nekoj aščinici u usta stavljam zalogaj kuhanog povrća ili
dok stisnutih očiju pažljivo zurim u vijuge nekog ukrasa na rubu stranice
iscrtanog trščanim perom, odjednom osjetim da sadašnjost doživljavam
kao da je prošlost. Dođe mi tako da, dok gazim ulicom po snijegu, kažem
da sam ulicom po snijegu gazio.
Neobični događaji o kojima ću pripovijedati odvijali su se i u
sadašnjem vremenu poznatom svima nama, ali, čini mi se, i u prošlosti.
Bilo je to predveče, mrak se lagano spuštao, rijetke pahulje su padale, a ja
sam koračao efendi Tetkovom ulicom.
Za razliku od drugih noći, ovog puta sam došao odlučan, znajući
šta želim. Noge me nisu, kao prethodnih noći, same od sebe dovele u ovu
ulicu dok bih zanesen razmišljao o drugim stvarima: o heratskim
knjigama iz Timurovog vremena sa ukrasima u obliku sunca, ali
nepozlaćenim; o tome kako sam se majci prvi put pohvalio da sam za
jednu knjigu dobio sedam stotina akči; i o svojoj krivici i glupostima.
Došao sam tu svjesno, znajući šta radim. Iako sam se bojao da neće biti
nikoga da mi otvori, vrata velike dvorišne kapije otvorila su se sama od
sebe čim sam ih dotakao da pokucam, i tako se još jednom uvjerih da je
Alah na mojoj strani. U dvorištu poplo čanom blještavom kaldrmom,
kojom sam prolazio onih no ći kad sam ovamo dolazio priložiti nove
crteže za efendi Tetkovu knjigu, nije bilo nikoga. Desno od mene bio je
bunar i vedro na kojem je sjedio vrabac, sasvim ravnodušan prema mrazu,
ispred mene peć koja je zbog nečega bila ugašena, iako je bilo veče, a s
lijeve strane konjušnica gdje su samo gostiju ostavljali konje; sve je bilo
153
na svom mjestu. Ušao sam kroz otvorena vrata pokraj konjušnice i,

udarajući nogama po drvenim basamacima i glasno kašljući, uz buku
istrčao na sprat.
Buka koju je proizvelo moje nakašljavanje nije izazvala nikakav
odgovor. Odgovora nije bilo ni kad sam uz tresak spustio svoje blatnjave
cipele, izuvši ih u gornjem predsoblju da bih ih ostavio pokraj ostale
obuće složene ispred vrata. I kako sam to prije činio kada bih ovdje
dolazio, pogledom sam potražio one cipele za koje sam mislio da su
Šekurine, zelene i elegantne, ali ih nije bilo, pa sam zato pomislio da
možda nikoga nema kod kuće. Ušao sam u prvu sobu zdesna u kojoj je,
kako sam pretpostavljao, spavala Šekura zagrljena sa svojom djecom.
Pomilovao sam dušeke i čaršave i, otvorivši ormar vrata laganih kao pero i
sanduk u uglu, zavirio unutra. Dok sam razmišljao o tome kako je miris
badema koji prijetno ispunjava sobu, bio Šekurin miris, jastuk sabijen u
gornjem dijelu ormara pade isprva na moju ludu glavu, a zatim i na
bakreni bokal i čaše. Dešavalo vam se, začujete buku, i odjednom shvatite
da je u sobi mrak. Ipak, ja sam primijetio da je hladno. ''Hajrija", začu se
efendi Tetak iz druge sobe. ''Šekura? Koja je?
U treptaj oka izašao sam iz sobe, pretrčao predsoblje, ušao u
Tetkovu radnu sobu s plavim vratima u kojoj smo zimi radili na knjizi i
rekao: ''Ja sam, efendi Tetak, ja." ''A ko si ti?" U trenu shvatih da je efendi
Tetak nadimke koje smo dobili od majstora Osmana u djetinjstvu koristio
da bi nam se podsmjehivao. I kako bi neki hvalisavi kaligraf zabilježio na
posljednjoj stranici neke raskošno ukrašene knjige, tako sam i ja
polagano jasno izgovorio slogove svog punog imena, mjesto rođenja i ime
oca, kao i izraz 'vaš bijedni grešni rob'. ''Ha?", najprije reče, a potom
vikne: ''Ha!"
Nakon toga efendi Tetak utone u kratku tišinu koja se činila kao
vječnost, poput starca koji je sreo Smrt u nekoj asirskoj bajci koju znam
još iz djetinjstva.
Zbog toga što sam sad spomenuo smrt, ako među vama postoji
neko ko misli da sam ovdje stigao s takvom namjerom, on pogrešno
154
razumije knjigu koju čita. Zar onaj ko ima takvu namjeru kuca na vrata,
izuva cipele, dolazi bez noža?
''Dakle, došao si", reče ponovo poput starca iz bajke. Ali onda
potpuno promijeni ton. ''Dobro došao, sine. Reci mi šta želiš?"
Tama je već poprilično zavladala. Kroz maleni uski prozor
premazan pčelinjim voskom, kroz koji se u proljeće, kad se otvori, vide
stabla jele i nara, dopiralo je onoliko svjetlosti koliko bi se svidjelo
kineskim slikarima, dovoljno da se razaznaju obrisi predmeta. Nisam
mogao jasno vidjeti efendi Tetkovo lice, koji je, kao i obično, sjedio za
radnim stolom u svom ćošku koji se svjetlo obasjavalo s lijeve strane.
Silno sam pokušavao oživjeti osjećaj bliskosti koji sam nekada imao
prema njemu dok smo ovdje, među četkicama, mastionicama, kistovima i
ravnalima papira, uz svjetlost svijeće crtali i razgovarali o iluminaciji sve
do svitanja. Da li zbog tog osjećaja otuđenosti ili zato što sam se
ustručavao i stidio da mu otvoreno priznam strahovanje da sam crtanjem
počinio grijeh i da to znaju čak i učenici medrese, ne znam, ali u tom
trenutku odlučio sam da mu ispripovijedam jednu priču i tako mu
iznesem svoje muke. Vjerovatno i vi znate pripovijest o Musavir Šejh
Muhamedu iz Isfahana. Nije mu bilo ravnoga kada je u pitanju izbor boja,
postavljanje stranica, crtanje ljudi, životinja i lica, unošenje zanosa kakav
se može sresti samo u poeziji i tajanstvene logike karakteristične za
geometriju predmeta. Pošto je u mladim godinama dostigao titulu
majstora, ovaj vrhunski umjetnik čarobne ruke po izboru tema,
stvaralačkoj snazi i stilu čitavih trideset godina bio je za najsmjeliji i
najoriginalniji iluminator svog vremena. On je u istančan i precizan
heratski stil slikanja spretno i precizno uveo zastrašujuće šejtane, rogate
džine, konje velikih mošnica, stvorenja koja su pola ljudi, pola zvijeri,
divove i gorostase, koji su u stilu sijah kalema preko Mongola stigli iz
Kine. Prije svih pokazao je interesovanje za portrete koji su dolazili sa
portugalskim i flamanskim jedrenjacima i divio im se, ponovo je oživio
zaboravljene stilove iz vremena Džingis-kana, izvukavši iz starih gotovo
raspadnutih knjiga. Prije svih ostalih hrabro je oslikao scene od kojih
muškarcima raste muškost, kao ona kad Aleksandar u tajnosti posmatra
155
ljepotice kako nage plivaju na ženskom otoku, ili Širin koja se kupa noću,
na mjesečinom. Crtajući hazreti pejgambera kako leti na konju Buraku,
šahove dok se češkaju, pse koji se pare i šejhove opijene vinom,
nametnuo je te teme čitavoj iluminatorskoj zajednici. Sve je to on, nekad
tajno, nekad javno, crtao uz mnogo vina i opijum, vrijedno i sa zanosom
koji su ga držali trideset godina. Kad je ostario, postao je učenik nekog
pobožnog šejha i, promijenivši se od glave do pete, zaključio je da su svi
crteži koje je u proteklih trideset godina nacrtao zapravo bezbožništvo i
svetogrđe, pa ih se zato odrekao. Preostalih trideset godina svog života
pješačio je od grada do grada, od saraja do saraja i od biblioteke do
biblioteke pretražujući riznice šahova i padišahova kako bi našao i uništio
knjige koje je svojom rukom oslikao. Kad bi u biblioteci nekog šaha našao
neki od svojih crteža, poslužio bi se svim sredstvima, milom ili silom, pa
bi, kada niko ne gleda, iscijepao stranicu sa svojim crtežom ili bi, birajući
pogodan trenutak, prosuo vodu na nju i uništio je. Ovu priču sam ispričao
s namjerom da pokažem patnje iluminatora kada se u zanosu slikanja
nesvjesno udalji od vjere. Zbog toga sam podsjetio na to da je Šejh
Muhamed zapalio ogromnu biblioteku u Gazvinu, u kojoj je princ Mirza
Abas bio upravitelj; zato što je u njoj bilo nekoliko stotina njegovih knjiga
koje nije mogao izdvojiti od ostalih, čitavu ju je spalio. U strašnom
požaru, u patnji i mukama, izgorio je i sam iluminator, a ja sam sve to
pripovijedao preuveličavajući kao da sam sam to proživio.
''Da li te je strah, sine, zbog crteža koje smo uradili?", upita me
efendi Tetak saosjećajno.
Soba je bila toliko mračna da ga više nisam mogao vidjeti, pa sam
pretpostavljao da je to izgovorio sa smiješkom.
''Naša knjiga više nije tajna", rekoh. ''To možda nije bitno.
Međutim, naokolo kruže glasine. Govorka se da smo u tajnosti počinili
bogohuljenje. Priča se da smo ovdje priredili knjigu, ne onakvu kakvu je
naš preuzvišeni padišah želio i očekivao, nego knjigu po svom ćefu koja
se ruga preuzvišenom padišahu, bezbožnički huli i podstiče krivovjerje,
knjigu koja imitira paganske majstore. Neki su se usudili da tvrde kako
naša knjiga čak i šejtana prikazuje umiljatim. Pričaju da smo, koristeći
156
perspektivu, posmatrajući svijet iz ugla nečistih uličnih pasa, konjsku

muhu i džamiju naslikali u istoj veličini, izgovarajući se da je džamija u
pozadini. Noćima ne spavam razmišljajući o tome."
''Crteže smo radili zajedno", rekao je efendi Tetak. ''Da li smo
ikada tako što i pomislili, a kamoli učinili?!"
''Nipošto!", uzviknuh s pretjerivanjem. ''Ali, gdje god da su čuli,
ljudi kažu da postoji još jedan crtež, posljednji, i na njemu, pričaju, nije
čak ni prikriveno krivovjerje, nego je otvoreno prikazano bogohuljenje."
''Ti si posljednji crtež vidio."
''Na jednom velikom dvostranom listu uradio sam slike koje ste
zahtijevali i onako kako ste željeli", oprezno odvratih efendi Tetku, a sa
uvjerenošću koja bi mu, nadao sam se, mogla prijati. ''Ipak, nisam vidio
cijelu sliku. Da jesam, odbacio bih sve to jer mi je savjest čista." ''Zbog
čega se osjećaš krivim?", upitao me je. ''Šta te to iznutra jede? Ko te
navodi da posumnjaš u sebe?"
''Sumnjati da je knjiga koju je čovjek mjesecima oslikavao napad
na ono što mu je sveto, znači za života gorjeti u paklu... Da sam bar
jednom vidio taj posljednji crtež u cijelosti!" ''Je li u tome sva tvoja
muka?", upitao je. ''Da li si zbog toga došao ovamo?" Odjednom me obuze
panika. Da mu nije palo na pamet da sam ja ubio sirotog efendi
Prefinjenog?
''Klevetaju nas i oni koji žele našeg padišaha ukloniti s prijestolja i
na njegovo mjesto postaviti princa, tako što su razglašavaju da tu knjigu
padišah zapravo tajno podržava."
''Koliko im je ljudi povjeravalo?", upitao je umorno, rezignirano.
''Svaki zaneseni propovjednik, koji privuče imalo pažnje pa mu to zavrti
pamet, počne pričati kako se vjera zapostavlja i ne poštuje. Tako je
najlakše doći do hljeba."
Da li je mislio da sam došao ovamo samo da bih mu prenio te
glasine?
''Jadni efendi Prefinjeni je navodno", rekoh drhtavim glasom, ''vidio
čitav taj crtež, pa je shvatio da je bogohuljenje, i zato smo ga mi navodno
157
ubili. To mi je u iluminatorskoj radionici rekao jedan nadzornik odjela koji

mi je blizak. Znate kakvi su šegrti i kalfe, svi ogovaraju."
Govorio sam mu o tome duže vrijeme, uzbuđujući se sve više i
više, prateći tu istu logiku. Ne bih znao reći šta sam od svega izgovorenog
zaista i čuo, šta sam, usmrtivši tog lajavog nitkova, slagao iz straha, a šta
izmislio na licu mjesta dok sam mu to pričao. Nakon tolikog laskanja,
ponadao sam se da će efendi Tetak izvaditi taj posljednji crtež oslikan na
dvije stranice i pokazati mi ga, pa ću se smiriti. Zašto nikako nije mogao
shvatiti da bih samo tako uspio da se izbavim od straha da sam grešan?
Nadajući se da ću ga prodrmati, ohrabrih se da ga upitam: ''Može li
čovjek nesvjesno, slikajući bogohuliti?"
On odjednom blago i polagano zamahnu rukom umjesto
odgovora, kao da me upozorava da je u sobi usnulo dijete i ja zašutjeh.
''Smračilo se", rekao je gotovo šapatom, ''upaliću svijeću." Čim je na
mangalu upalio svijeću, na licu mu se pojavio ponos na koji nisam
navikao; nije mi se dopao. Ili je to možda bio izraz sažaljenja? Da li mu je
sve bilo jasno, da li je mislio da sam ja jedan običan, podmukli ubica ili
me se zbog toga bojao? Moje misli, sjećam se, kao da su odjednom
izmakle kontroli, i sve o čemu sam tada mislio pratio sam začuđen, kao
da je tuđe. Čilim na podu: zašto nisam ranije primijetio da je u jednom
uglu bilo nešto nalik vuku? ''Tri su perioda opijenosti svih kanova, šahova
i padišahova zaljubljenih u ilustracije, iluminacije i lijepe knjige", rekao je
efendi Tetak. ''Na početku hrabrost, a onda nestrpljenje i radoznalost
prevladavaju. Pošto su iluminacije vidjeli kod drugih, žele imati svoje radi
ugleda. To je razdoblje učenja. U drugom periodu već naručuju knjige
prema vlastitom ukusu. Budući da su naučili iskreno uživati u razgledanju
knjiga, raste im i ugled s brojem prikupljenih knjiga koje bi im, nakon
smrti, trebale obezbijediti slavu na ovom svijetu. Ipak, u jesen svog života
nijedan padišah više nije opterećen održanjem ovozemaljske besmrtnosti.
Pod ovozemaljskom besmrtnošću podrazumijevam njegovu želju da ga
pamte naraštaji koji će nastaviti živjeti na ovom svijetu, naši potomci.
Vladari zaljubljeni u iluminaciju zapravo su već postigli ovozemaljsku
besmrtnost preko knjiga koje su od nas naručili, u koje su dali upisati
158
svoja imena, a ponekad i vlastitu istoriju. U starosti žele sebi osigurati

dobro mjesto na onom svijetu. Svi odmah zaključe da je slikarstvo
nekakva prepreka tome. To je ono što me čini nespokojnim. Kada se šah
Tahmasp, i sam iluminator koji je mladost proveo u vlastitoj
iluminatorskoj radionici, približio smrti, zatvorio je svoju čudesnu
radionicu, svoje čudotvorne iluminatore protjerao iz Tabriza, uništio
knjige koje je naručivao, predajući se teškom pokajništvu. Zašto svi misle
da će im slike zatvoriti vrata dženeta?" ''Znate vi zašto! Zato što se sjete
da je naš preuzvišeni hazreti pejgamber rekao kako će Alah na sudnji dan
najokrutnije kazniti slikare."
''Ne slikare", odgovori efendi Tetak. ''One koji stvaraju idole. To je
hadis, Buharijev?" ''Kada dođe sudnji dan od onih koji stvaraju zahtijevaće
se da likovima koje su stvorili udahnu život", nastavih oprezno. ''Ali, to
neće biti moguće, podvrgnuće ih paklenim mukama. Ne zaboravimo,
prema Kuranu Časnom, Stvoritelj je jedno od Alahovih krasnih imena. Alah
je taj koji je Stvoritelj, koji od nepostojećeg stvara postojeće i oživljava
beživotno. Niko ne bi smio ni pokušati da se nadmeće s Njim. To što
slikari pokušavaju činiti što i On i što tvrde da stvaraju kao i On - najveći
je grijeh."
Sve sam ovo izrekao oštro, kao da ga i ja optužujem. Pogledao me
je pravo u oči. ''Šta ti misliš, da li smo mi to počinili?" ''Nipošto",
odgovorih sa smiješkom. ''Ali, kada je vidio posljednji crtež kao cjelinu,
pokojni efendi Prefinjeni počeo je vjerovati u to. Govorio je da je uvođenje
perspektive i oponašanje franačkog stila u slikarstvu dovelo do
približavanja šejtanu. Pričaju da smo, koristeći franačku tehniku, na
posljednjem crtežu lice nekog smrtnika naslikali kao da i nije slika, nego
kao stvarna osoba, pa bi čovjek koji posmatra tu sliku mogao pomisliti da
se, kako se to radi u crkvama, pokloni pred njom. Po njemu, perspektiva
je šejtanovo iskušavanje, ne samo zato što crtež s Alahovog ugla gledanja
prebacuje na ugao iz kojeg svijet vidi običan ulični pas, nego i zato što će
nas prihvatanje stila franačkih majstora, kao i miješanje našeg znanja i
umijeća s paganskom vještinom i stilom lišiti čistoće našeg izraza i
pretvoriti nas u njihove robove."
159
''Ništa ne postoji čisto", rekao je efendi Tetak. ''Kad god u

iluminaciji i slikarstvu nastanu čuda, kad god u iluminatorskoj radionici
osvane neka ljepota od koje će mi se oči ovlažiti, a cijelo tijelo naježiti,
znam da su tu postigle jedinstvo dvije stvari koje se ranije nikada nisu
približile jedna drugoj i da je od toga nastalo jedno novo čudo. Behzada i
svu ljepotu persijskih crteža dugujemo spajanju arapskog iluminiranja s
mongolsko-kineskim slikarskim stilom. Najljepše iluminacije šaha
Tahmaspa objedinile su persijsko slikarstvo s turkmenskim
senzibilitetom. Ako danas neko ne može dovoljno nahvaliti slikarske
radionice Ekber-kana u Indiji, to je samo zbog njegovih podsticaja
iluminatorima da usvoje stil franačkih majstora. Alahovi su i istok i zapad.
I neka nas Alah sačuva od želja onih koji su čisti i nepatvoreni."
Koliko god mu je lice pri svjetlosti svijeće izgledalo meko i svijetlo,
toliko je njegova sjena na zidu izgledala tamna i zastrašujuća. Iako sam
svaku njegovu riječ smatrao veoma razumnom i ispravnom, ipak mu
nisam mogao vjerovati. Pomislio sam da sumnja u mene, zato sam i ja u
njega sumnjao: osjećao sam da s vremena na vrijeme pažljivo osluškuje
događa li se šta dolje, kod dvorišnih vrata, kao i da iščekuje nekoga ko bi
ga spasio od mene. ''Pripovijedao si mi kako je Musavir Šejh Muhamed iz
Isfa-hana zapalio ogromnu biblioteku zbog toga što je u njoj bilo i
njegovih knjiga kojih se odrekao, i kako je samog sebe spalio zbog grize
savjesti", rekao je. ''Dopusti da ti ja ispričam jednu drugu, poučnu priču iz
te legende, koju ti ne znaš. Da, posljednjih trideset godina taj iluminator
tragao je za svojim slikama. Ali u knjigama čije je stranice listao našao je
mnogo više imitacija nadahnutih njime nego sopstvenih crteža. U poznim
godinama svog života shvatio je da su dva naraštaja stvaralaca crteže
kojih se on sam bio odrekao prihvatila kao uzor, da su te crteže urezali u
svoje pamćenje i po sjećanju ih ne samo bili u stanju proizvesti, već su ih i
učinili dijelom svoje duše. Dok se Šejh Muhamed trudio da pronađe svoje
crteže i uništi ih, shvatio je da ih mladi iluminatori s oduševljenjem
umnožavaju u raznim knjigama, da se oslanjaju na njih kad oslikavaju
nekakve druge priče, da ih čuvaju u sjećanju i šire po čitavom svijetu.
Kada godinama pregledamo knjigu za knjigom i crtež za crtežom, jasno
160
nam je da se dobar iluminator ne zadovoljava isključivo zauzimanjem

mjesta u našoj svijesti, svojim čudima, nego da na kraju mijenja i obrise
naših sjećanja. A dospiju li vještina i djelo jednog iluminatora do naše
duše, nastaje jedinstveno mjerilo ljepote čitavog svijeta. Dok je Musavir iz
Isfahana pred kraj svoga života sa sve većom upornošću spaljivao i
uništavao svoje crteže, ne samo što je shvatio da se oni sve više i više
rasprostiru po svijetu, već je shvatio i da svi oni vide svijet onako kako ga
je nekad on sam vidio, tako da se sve što nije ličilo na njegove crteže iz
mladosti sada smatralo ružnim."
Nisam uspio ukrotiti divljenje koje jw narastalo u meni, niti želju
da se dopadnem efendi Tetku, pa sam mu se bacio pred noge. Dok sam
mu ljubio ruke, u očima mi se pojaviše suze i osjetih kako mjesto koje
sam u svojoj duši davao majstoru Osmanu sada prepuštam njemu.
''Iluminator", rekao je efendi Tetak glasom osobe zadovoljne samom
sobom, ''izrađuje svoje iluminacije slušajući glas savjesti i u skladu s
pravilima u koja vjeruje, ne plašeći se ničega. Nije ga briga za ono što će
reći njegovi neprijatelji, vjerski fanatici i zavidnici." Ipak, efendi Tetak
uopšte nije iluminator, pomislio sam ljubeći u suzama njegovu ruku
prekrivenu mladežima i staračkim pjegama. I odmah se postidjeh svoje
misli. Kao da mi je tu šejtansku i drsku pomisao neko drugi na silu usadio
u glavu. A opet, i vi znate da je to istina. ''Ja se njih ne bojim", rekao je
Tetak. ''Jer se ne bojim smrti."
Ko su bili oni? Klimnuh glavom kao da sam razumio njegove riječi.
Međutim, u meni je narasla ljutnja. Vidio sam da je stara knjiga koja je
ležala pored Tetka bila El Džauzijeva Knjiga duše. Svi djetinjasti starci
voljni da umru zaljubljeni su u tu knjigu o avanturama duše poslije smrti.
Među divitima, rezačima, drvenim podlogama za pisaljke, mastionicama i
kutijama za pera, među svim tim stvarima poredanim na plitkim
pladnjevima, kutijama s pisaćim priborom i na sanduku, spazih jednu
jedinu novu stvar otkako sam posljednji put dolazio ovamo: jednu
bronzanu mastionicu.
''Hoćemo li da dokažemo da ih se ne bojimo?", rekoh hrabro.
''Izvadite posljednji crtež i pokažite im ga."
161
''Zar im to ne bi pokazalo da njihovim klevetama pridajemo toliku

važnost i time ih činimo ozbiljnim? Nismo uradili ništa strašno zbog čega
bi se trebalo plašiti. Čime bi se još mogao opravdati tvoj toliki strah?"
Očinski me je pomilovao po kosi. Uplašio sam se da će mi se oči
ponovo ispuniti suzama, pa ga zagrlih.
''Znam zbog čega je ubijen jadni pozlatar efendi Prefinjeni", rekoh
uzbuđeno. ''Klevećući vas, vašu knjigu i sve nas, efendi Prefinjeni htio je
sljedbenike Nusret-hodže iz Erzuruma nahuškati na nas. Bio je ubijeđen
da se ovdje priklanja šejtanu i čini krivovjerje, i to je počeo svugdje pričati
huškajući protiv vas iluminatore koji rade na vašoj knjizi. Zašto se kod
njega dogodila ta promjena, ne znam. Možda iz zavisti, možda ga je
Šejtan zaveo. I drugi iluminatori koji rade na vašoj knjizi čuli su koliko je
efendi Prefinjeni odlučio da nas uništi. Možete da pretpostavite kako su se
svi uplašili i kako su ih, kao i mene, obuzele sumnja. Pošto je efendi
Prefinjeni jedne noći nekoga od njih pritisnuo i počeo huškati protiv vas,
nas, naše knjige, iluminacija, crtanja i svega u šta vjerujemo, uspaničio se,
ubio nitkova i bacio ga u jamu." ''Nitkova?"
''Efendi Prefinjeni bio je jedan pokvareni, beskarakterni izdajnik.
Pokvarenjak!", vikao sam kao da se nalazi preda mnom, u sobi.
Nastade tajac. Da li me se bojao? Ja sam se bojao samog sebe.
Izgledalo mi je kao da sam poletio na vjetrovima bijesa i razuma neke
druge osobe. Ipak, bilo je ugodno.
''Ko je taj iluminator kojeg je, kao i tebe i isfahanskoga
iluminatora, svladala panika? Ko ga je ubio?"
''Ne znam", rekoh.
Ipak, htio sam da mu izraz mog lica kaže da sam slagao. Postajalo
mi je jasno da sam, došavši ovamo, napravio mnoge greške, ali nisam bio
čovjek koji bi se zbog toga prepustio osjećaju krivice i kajanja. Uvidio sam
da efendi Tetak sumnja u mene i odatle sam crpio sigurnost i snagu.
Mislio sam da će shvatiti da sam ja ubica i, ako me se uplaši, donijeće i
pokazati mi posljednji crtež, koji sam jako želio vidjeti, ne samo da bih
provjerio da li je bezbožnički, već i iz radoznalosti kako sada izgleda.
162
''Da je je toliko važno ko je ubio tog bijednika?", upitah ga. ''Onaj

ko ga je uklonio, uradio je dobru stvar, zar ne?"
Ohrabrilo me je što nije sakupio dovoljno snage da me pogleda u
oči. Kada uzvišene osobe, koje vjeruju da su bolje i velikodušnije, osjete
stid zbog vas, baš ovako vas ne mogu pogledati u oči. Možda i zbog toga
što razmišljaju o tome da vas prijave i izruče mučiteljima i dželatima.
Vani, ispred same dvorišne kapije, psi su zalajali kao pobjesnjeli.
''Opet je počelo da sniježi", rekao sam. ''Gdje su ostali u ove
večernje sate? Zašto su vas ostavili u kući ovako samog i otišli? Nisu čak
zapalili nijednu svijeću."
''To je vrlo čudno, vrlo čudno", rekao je. ''Uopšte mi nije jasno."
Izgledao je toliko iskren da sam mu povjerovao i, iako sam ga
zajedno s ostalim iluminatorima ponekad izrugivao, još jednom u dubini
duše osjetio sam da ga zaista volim.
Nisam uspio da razumijem kako to da je u istom tom trenu shvatio
da u mom srcu raste golema ljubav i poštovanje prema njemu, tako da me
je, opet s onom neodoljivom očinskom nježnošću, pomilovao po kosi.
Osjetio sam kako iluminatorski stil majstora Osmana, nadahnut starim
heratskim majstorima, nema nikakve budućnosti. Bila je to tako ružna
misao da sam se uplašio samog sebe. Svima nam se može dogoditi da
poslije neke nesreće, s posljednjom nadom, ne obazirući se na to da
ispadnemo smiješni ili budalasti, poželimo da se sve opet vrati kao i prije.
''Hajde da nastavimo ponovo oslikavati našu knjigu", rekao sam.
''Neka sve bude kao prije!"
''Među iluminatorima je ubica. Rad na knjizi nastaviću s efendi
Crnim."
Da li me je to on podstrekavao da ga ubijem?
''Gdje je sad Crni?", upitao sam. ''Gdje su vam kći i unuci?"
Osjećao sam se kao da mi neka strana sila gura u usta te riječi, ali,
ipak, nisam se mogao suzdržati. Nakon toga mi nije preostao nijedan
izlaz da budem sretan i da se nadam. Mogu biti jedino inteligentan i
sarkastičan, a iza ta dva uvijek interesantna džina, inteligencije i
sarkazma, osjećao sam blisku prisutnost šejtana, koji je bio njihov
163
gospodar. U istom trenu ispred dvorišne kapije počeli su zavijati

pobješnjeli psi, kao da njuše miris krvi. Da li sam ja taj trenutak već davno
proživio? U dalekom gradu, nekog davnog dana, dok je vani padao snijeg
koji nisam mogao vidjeti, pri svjetlosti svijeće, nekom onemoćalom starcu,
koji me je optuživao da sam krao boje, pokušavao sam objasniti kroz plač
da nisam ništa skrivio. I tada su, kao i sada, ispred daleke dvorišne kapije
počeli zavijati psi, kao da su osjećali miris krvi. I po Tetkovoj bradi, koja je
pokazivala nadmenost i koja je ličila na bradu onog smežuranog zlog
starca, kao i po njegovim očima koje je sada konačno smogao
nemilosrdno dići i uperiti u moje, razumio sam njegovu namjeru da me
uništi. Kao što sam tu ružnu uspomenu, prizvanu iz vremena kada sam
bio desetogodišnji iluminatorski šegrt, u svojoj glavi oživio kao sliku
vidljivih obrisa, ali izblijedjelih boja, tako sam i sadašnjost proživljavao i
kao nekakvu uspomenu istovremeno jasnu i izblijedjelu. I tako sam,
ustavši sa svog mjesta, hodao iza leđa efendi Tetka koji je sjedio, i dok
sam s radnog stola uzimao onu novu, veliku i tešku bronzanu mastionicu
između meni poznatih staklenih, porculanskih i kristalnih mastionica,
dotle je vrijedni iluminator u meni (glavni iluminator majstor Osman učio
nas je da takav jedan postoji u svakome od nas) u oštrim obrisima i
blijedim bojama crtao sve što je učinio i vidio, kao da to nije sadašnjost
koju proživljavam, već neka davna uspomena. Poznato vam je kako u snu
vidimo sami sebe izvana, pa zadrhtimo. S istim osjećajem jeze, držeći u
ruci masivnu bronzanu mastionicu uskog grla, rekoh:
''Kada sam imao deset godina i šegrtovao, vidio sam jednu ovakvu
mastionicu." ''Mongolska mastionica, stara trista godina", rekao je efendi
Tetak. ''Crni ju je donio čak iz Tabriza. Koristi se samo za crvenu boju."
Naravno da me je šejtan u tom trenutku navodio da mastionicom
iz sve snage udarim i prospem mozak tom samoljubivom, djetinjastom
starca. Ali nisam ga poslušao. S nekom glupom nadom rekoh: ''Ja sam
ubio efendi Prefinjenog."
Shvatićete zašto sam rekao s nadom, zar ne? Nadao sam se da će
me efendi Tetak razumjeti i da će mi oprostiti. I da će me se uplašiti. I
pomoći mi.
164
29.
JA SAM VAŠ TETAK
Kada je rekao da je ubio efendi Prefinjenog, u sobi je nastupio

dugačak muk. Pomislio sam da će i mene ubiti. Srce mi je dugo ubrzano
tuklo. Da li je ovamo došao s namjerom da me ubije ili da bi priznao
ubistvo i zaplašio me? Da li je sam znao šta želi? Shvatio sam u trenu da
uopšte ne poznajem dušu tog velikog iluminatora, čiji sam talenat i
vještinu godinama poznavao, osjećao sam da stoji iza mene, iza mog
potiljka, još uvijek držeći u ruci onu veliku mastionicu za crvenu boju, ali
se nisam okrenuo da ga pogledam u lice. Znao sam da će ga moje šutanje
uznemiriti, pa sam rekao: ''Psi još nisu prestali lajati."
Zatim smo ponovo zašutjeli. Tada sam shvatio da je moja smrt ili
spas iz te nevolje, potpuno u mojim rukama, u onome što ću mu reći.
Jedino što sam o njemu znao pored njegovog slikarstva i iluminacije, jeste
to da je inteligentan. A to je, ako vjerujete da iluminator u svom djelu
nikako ne smije otkriti sebe i svoju dušu, nešto na šta bi čovjek morao biti
ponosan. Ali kako me je uspio spopasti samog, u praznoj kući? Moja
staračka pamet pokušavala je brzo posložiti činjenice, ali bila je toliko
zbrkana da se nije mogla izvući iz ove igre. Gdje je sad Šekura?
''Odavno znaš da sam ja to učinio, zar ne?", upitao je. Sve do
trenutka dok mi sam nije priznao, nije mi bilo ni na kraj pameti. Štaviše, i
u tom času, krajičkom uma, pomislio sam da je ubistvo efendi Prefinjenog
zapravo dobro djelo, jer bi pokojnog majstora pozlatara možda zaista
toliko savladao strah i da bi nas sve mogao upropastiti.
Osjetio sam jednu slabašnu, jedva primjetnu zahvalnost prema
ubici s kojim sam se našao sam u praznoj kući.
''Ne čudim se što si ga ubio", rekao sam. ''Ljudi kao mi, koji žive s
knjigama i noću sanjaju stranice, neprestano strahuju od nečega na ovom
svijetu. Uz to, bavimo se nečim još manje dopuštenim, još opasnijim,
bavimo se iluminacijom u muslimanskom gradu. Kao što je to bilo i kod
Musavir Šejh Muhameda Isfahanskog, postoji snažna želja za krivicom i
165
kajanjem u duši svakog iluminatora, za optuživanjem i žaljenjem samog

sebe prije nego što to učine svi ostali, zbog onog što je učinio i za
oproštajem pred Alahom i pred ljudima. Svoje knjige priređujemo u
tajnosti, kao da smo prijestupnici, često kao da tražimo pomilovanje.
Itekako znam kako unaprijed povijamo glavu pred napadima hodža,
propovjednika, kadija i šejhova koji nas optužuju da smo nevjernici i kako
taj stalni osjećaj krivice i ubija, ali i raspaljuje iluminatorovu maštu."
''Znači, ne kriviš me zbog toga što sam uklonio nerazumnog efendi
Prefinjenog?" ''Ono što nas privlači u tekstu, iluminaciji i slikarstvu
sadržano je upravo u tom strahu. Novac i nagrade nisu jedini razlog zbog
kojeg se, klečeći na koljenima, od jutra do mraka, pri svjetlosti svijeće,
noćima predajemo iluminaciji i knjigama sve dok ne oslijepimo; razlog je i
bijeg od drugih ljudi, bijeg od zajednice. Ali, suprotno toj strasti, želimo
da isti ti ljudi od kojih bježimo i skrivamo se, vide i zavole crteže koje
smo nadahnuto uradili. A šta ako nas proglase bezbožnicima?! Kakve su
to muke za pravog nadarenog stvaraoca! Međutim, prava slika skrivena je
u onome što niko nije vidio ni nacrtao, u slici za koju će svako na prvi
pogled reći da je loša, nepotpuna i bogohulna. Istinski iluminator zna da
mora dospjeti do toga, ali se ujedno boji samoće koja ga ondje čeka. Ali,
ko može pristati na to da mu sav ovozemaljski vijek protekne u takvom
strahu i nespokoju? Optužujući samog sebe prije nego što drugi to učine,
iluminator misli da će se spasiti strahova koji ga godinama progone.
Vjeruju mu tek kad prizna svoju krivicu i onda ga spale. Pravi iluminator
taj posao obavi sam." ''Ti nisi iluminator", rekao je, ''a ja njega nisam ubio
iz straha." ''Ubio si ga zato što bi htio slikati onako kako želiš, bez
straha."
Prvi put poslije mnogo vremena iluminator koji je namjeravao da
bude moj ubica rekao je nešto pametno: ''Znam da sve ovo govoriš da bi
dobio na vremenu, da bi me obmanuo i da bi se izvukao iz ovoga", a
zatim je dodao: ''Ipak, ono što si posljednje rekao, ispravno je. Želim da
ovo shvatiš, poslušaj me."
Okrenuo sam se i pogledao ga u oči. Dok mi je govorio, potpuno je
napustio stara pravila našeg međusobnog ophođenja, po čemu mi je bilo
166
jasno da u mislima negde luta. Ali kamo? ''Ne boj se, neću povrijediti tvoje
dostojanstvo", rekao je. Dok je odostraga prelazio ispred mene, glasno se
nasmijao, ali je u tom smijehu bilo nečeg veoma žalosnog. ''Događa mi se,
baš kao i sada, da nešto radim", reče, ''a ubijeđen sam da to i nisam ja.
Kao da je u meni nešto nemirno i nespokojno što me tjera da činim zlo.
Ipak, za tim imam neodoljivu potrebu. Isto kao i sa iluminacijom."
''Sve su to same bapske priče o šejtanu." ''Znači, ja lažem?"
Osjećao sam da nema dovoljno hrabrosti da me ubije pa me
navodi da ga razljutim. ''Ne lažeš. Ali nemaš spoznaju o onome što
osjećaš."
''O, ne, ja jako dobro poznajem svoje osjećaje, i prije nego što sam
umro, stradam u paklenim mukama. Zbog tebe smo do grla ogrezli u
grijehu, a da toga nismo bili svjesni. A ti sad govoriš da budem hrabriji.
Zbog tebe sam postao ubica. Sve će nas pobiti Nusret-hodžini razjareni
psi."
Što je manje vjerovao u ono što govori, to je više vikao i sa sve
većim bijesom stiskao mastionicu u ruci. Hoće li neko, prolazeći snježnom
ulicom, čuti njegovu galamu i prići? ''Kako se dogodilo da si ga ubio?",
upitao sam ga više zbog toga da bih dobio na vremenu nego zato što me
je zanimalo. ''Kako ste se sreli pokraj te jame?"
''One noći kad je otišao od tebe, efendi Prefinjeni me je sam
potražio", poče pričati s nekim neočekivanim zanosom. ''Rekao je da je
vidio posljednji crtež urađen na dvije stranice. Dugo sam se borio da ga
nagovorim da ne diže veliku prašinu oko toga. Odveo sam ga do zgarišta i
rekao da pokraj jame imam zakopan novac. Čim je čuo za novac,
povjerovao mi je. To je najbolji dokaz da iluminator radi samo za novac. I
zato mi nije žao. Pio je nadaren, ali osrednji iluminator. Bio je spreman
noktima raskopati zaleđenu zemlju. Da sam kraj te jame zaista imao
zakopane dukate, ne bi bilo potrebe da ga ubijem. Izabrao si jednog
bijednika da ti radi pozlate. Imao je sigurnu ruku, ali su mu pozlaćivanje,
izbor i upotreba boja bili prosti. Nisam ostavio ni najmanji trag za sobom.
Reci mi šta je suština stila? Sad i Franci i Kinezi govore o koloritu
167
slikarovog talenta, o nekakvom stilu. Da li je dobrom iluminatoru

neophodan stil po kojem se razlikuje od ostalih ili ne?"
''Ne brini se", rekoh mu, ''novi stil ne nastaje iz želje
iluminatorovog srca. Dešava se da neki princ umre, da neki šah izgubi
ratove, da se završi neko razdoblje koje je izgledalo beskrajno, pa se
zatvori neka iluminatorska radionica, a njeni iluminatori se raziđu i
potraže druge zemlje, druge mecene zaljubljene u knjige. Jednog dana
neki padišah u svom šatoru ili šaraju, samilosno okupi te smušene ali
talentovane iluminatore bez krova nad glavom, pristigle s raznih strana,
na primjer iz Herata i Alepa, i tako brižno osnuje sopstvenu radionicu.
Ako ti iluminatori, nenavikli jedni na druge, u početku i iluminiraju
vlastitim, starim, poznatim stilovima, kasnije među njima, baš kao među
djecom koja se zbliže trčkarajući ulicama, dođe do natjecanja, sukoba i
razračunavanja. Ono što izroni na površinu poslije dugogodišnjih svađa,
ljubomora, zavjera i proučavanja boje i iluminacije zove se novi stil.
Uglavnom za taj stil je zaslužan najsjajniji i najvještiji iluminator, mogli
bismo reći i najsretniji. Na preostalim iluminatorima je da taj stil zauvijek
samo oponašaju, da ga usavršavaju, pa i uljepšavaju." Nije mogao da me
pogleda u oči, te neočekivano blagim glasom, kao da me moli za pošten
odgovor ili za blagonaklonost, upita me drhteći poput neke mlade
djevojke: ''Imam li ja vlastiti stil?"
U trenutku sam pomislio da će mi na oči navrijeti suze. Trudeći se
svom snagom biti nježan, saosjećajan i dobar, požurio sam mu reći ono
što sam zaista i mislio o njemu: ''Ti si najnadareniji i najčudesniji
iluminator, umjetnik najvještije ruke i najistančanijeg oka kojeg sam vidio
u svom životu dužem od šezdeset godina. Da se ispred mene nađe crtež
koji su oslikali kistovi hiljade stvaralaca, odmah bih prepoznao i izdvojio
potez tvojeg bogom danog, čudesnog kista."
''To je i moje mišljenje, ali ti nisi dovoljno pametan da bi mogao
razumjeti tajnu moje nadarenosti", reče. ''Sada zbog straha od mene
govoriš samo laži. Ipak, opisi još jednom moj stil!"
''Tvoj kist i potezi kao da ne pronalaze svoje puteve uz pomoć
tvog dodira, već samostalno. Kvalitet koji tvoj kist stvori nije ni stvarnost
168
ni ironija. Kad nacrtaš scenu s mnogo ljudi, napetost koja se vidi u

njihovim unakrsnim pogledima, u kompoziciji stranice i značenju teksta,
na tvojim crtežima pretvara se u vječni, prefinjeni šapat. Uvijek iznova
posmatram ta djela da bih osluškivao taj šapat, i svaki put sa smiješkom
primjećujem da se značenje promijenilo te se ponovno upuštam u, kako
bih rekao, čitanje tvoje iluminacije, kao da je pisani tekst. I tako, kad se
slojevi značenja natalože jedan na drugi, dobije se dubina koja seže
mnogo dalje i od perspektive franačkih majstora." ''Aha. Dobro. Pusti
franačke majstore. Nastavi!"
''Tvoj kist je zaista tako čudesan i moćan, da će onaj koji posmatra
tvoje crteže prije povjerovati naslikanom nego stvarnom svijetu. I kao što
bi svojim umijećem najiskrenijeg vjernika mogao skrenuti s njegovog
puta, tako bi svojom slikom i najbeznadežnijeg nevjernika mogao izvesti
na Alahov put." ''Tačno je, ali ne znam da lije pohvalno. Govori dalje."
''Nijedan iluminator ne poznaje gustinu boje i njene tajne kao ti.
Uvijek priređuješ najblistavije, najživlje i najljepše boje." ''Da. Pričaj još!"
''Znaš da si najveći iluminator od doba Behzada i Mir Sejid Alija
naovamo." ''Jeste, znam. Ako i ti to znaš, zašto knjigu ne završiš sa
mnom, nego s efendi Crnim, primjerom prosječnosti?"
''Posao koji on obavlja ne zahtijeva čak ni vještinu iluminacije",
rekoh. ''To je jedna stvar. A druga - on nije ubica kao ti."
Blago mi se nasmiješio kao odgovor na moj osmijeh pun
razumijevanja. Slutio sam da bi se na takav način mogao spasiti ovog
noćnog košmara. I tako, pošto sam započeo temu, zanijeli smo se u
ugodnom razgovoru o mongolskoj mastionici u njegovoj ruci, ne kao otac
i sin, nego kao dva radoznala, iskusna starca. Pričali smo o težini bronze,
stabilnosti mastionice, dubini njenog vrata, o dužini pisaljki starih
iluminatora i o tajni crvene boje, čiju gustinu je mogao osjetiti dok je
lagano njihao mastionicu stojeći ispred mene. Razgovarali smo kako mi u
Istanbulu uopšte ne bismo mogli slikati da Mongoli tajnu crvene boje,
koju su naučili od kineskih majstora, nisu prenijeli u Horasan, Buharu i
Herat. Što smo duže razgovarali, kao da se i zgusnutost vremena
mijenjala zajedno s gustinom boje, sati su sve brže prolazili. Krajičkom
169
uma neprestano sam se čudio zašto se još uvijek niko ne vraća kući.
Priželjkivao sam da tu tešku mastionicu vrati tamo odakle ju je i uzeo.
''Kad tvoja knjiga bude završena, hoće li oni koji budu vidjeli moja
djela znati cijeniti moje umijeće?", upitao je sa starom, nekada
uobičajenom radnom opuštenošću. ''Ako jednog dana, uz Alahovu pomoć,
sretno dovršimo tu knjigu, naš preuzvišeni padišah uzeće je u ruke i
prelistati, i, naravno, krajičkom oka najprije prekontrolisati jesu li zlatni
listići upotrijebljeni gdje treba. Zatim će, kao da čita knjigu o ljudskim
ćudima, pogledati svoj portret i, kao svaki padišah, diviti se ne našem
prelijepom crtežu, nego vlastitom liku. Ako nakon toga bude našao malo
vremena da pogleda čudesne prikaze koje smo, nadahnuti i istokom i
zapadom, oduševljeno slikali ne štedeći oči i ne osvrćući se na patnje,
kakva će to biti blagodat! Znaš da, osim ako se ne dogodi kakvo čudo, on
neće postavljati pitanja o tome ko je napravio taj okvir, čija je pozlata ili
ko je nacrtao ovog čovjeka i konja i na kraju će odložiti knjigu u svoju
riznicu. Ali, mi ćemo se, kao i svi drugi talentovani, vratiti iluminaciji
vjerujući da će se jednog dana dogoditi i to čudo." Neko vrijeme smo
šutjeli. Kao da smo nešto strpljivo čekali.
''Kada će se to čudo dogoditi?", upitao je. ''Kada će toliki crteži nad
kojima smo radili do sljepoće konačno biti shvaćeni? Kada će mi iskazati
ljubav koju zaslužujem, koje mi zaslužujemo?"
''Nikada!"
''Kako?"
''Nikad ti neće dati to što želiš", rekao sam. ''U vremenu koje dolazi
razumjeće te još manje." ''Ali knjige traju vijekovima", gordo je izjavio, ne
vjerujući potpuno ni samom sebi.
''Vjeruj mi, ni kod jednog talijanskog majstora nema tvoje
poetičnosti, predanosti poslu, osjećajnosti, čistote i sjaja tvojih boja. Ali
njihove slike su sličnije životu, vjernije. Oni ne slikaju kao da svijet
posmatraju sa minareta, zanemarujući perspektivu, već ga slikaju s ulice,
ako ne tako, onda kao pogled iz prinčeve sobe, zajedno s njegovim
krevetom i jorganom, stolom, ogledalom, tigrom, kćerkom i novcem.
Znaš, oni naslikaju sve. Ne nasjedam ja na sve što oni rade. Pokušaj da se
170
svijet doslovno oponaša na slici čini mi se kao omalovažavanje, vrijeđanje.

Ipak, te njihove slike naslikane novim stilom imaju takvu privlačnost! Sve
što oko vidi oni naslikaju baš onako kako ga vidi. Oni slikaju ono što vide,
a mi ono što gledamo. Kada vidiš njihova djela, postane ti jasno da jedini
način da ovjekovječiš lice do sudnjeg dana vodi preko franačkog stila. A to
djeluje tako privlačno da Mlečani nisu jedini koji traže da ih tako
naslikaju: tu su i krojači, mesari, vojnici, sveštenici i trgovci iz svih
franačkih zemalja, svi traže da tako budu naslikani. Jer, kada čovjek
jednom vidi te slike, odmah poželi sebe vidjeti takvim, poželi vjerovati da
je drugačiji od ostalih, da je jedinstveno, posebno i neuporedivo biće. Tu
mogućnost ne pruža slikanje čovjeka na način na koji ga vidi razum, nego
slikanje novim stilom kako ga vidi golo oko. Jednog dana svi će se slikati
kao oni. Na pomen riječi 'slika', svi će misliti na njihov rad. Čak će i jadni,
glupi krojač koji o slikanju pojma nema poželjeti da, nakon što na slici
ugleda jedinstvene linije svog nosa, povjeruje kako nije tek neki tamo
šupljoglavac, nego posebna i jedinstvena ličnost." ''Eh, pa i mi ćemo onda
izrađivati takve slike", šaljivo reče ubica.
''Ne možemo!", odgovorih. ''Zar nisi od svoje žrtve, pokojnog
efendi Prefinjenog, naučio koliko se oni plaše da ne postanemo imitatori
Mletaka? Čak i da se ne plašimo, i da pokušamo slikati kao oni, sve bi se
svelo na isto. Naši stilovi će na kraju izumrijeti, naše boje izblijediti.
Nikoga neće interesovati naše knjige, naše iluminacije. Oni koje to bude
zanimalo ili ništa neće moći razumjeti, pa će nezadovoljnog izraza lica
pitati gdje je tu perspektiva, ili neće moći da nađu knjige. Jer, pored
nemara, naše knjige polako će dokrajčiti zub vremena i nedaće. Pošto u
arapskom ljepilu za uvezivanje ima ribe, kosti i meda, a u sjaju za
poliranje stranica mješavine jaja i škroba, proždrljivi i nametljivi miševi
ješće ih u slast, dok će ih bijeli mravi, crvi i nebrojene vrste kukaca
ravnomjerno izgrickati i dokrajčiti. Povezi će se raspasti, stranice
poispadati, a lopovi, nezainteresovane sluge, djeca i žene koje potpaljuju
peć, hladnokrvno će kidati listove i crteže. Mali prinčevi kvariće iluminacije
svojim perima, probijati oči ljudskim likovima, brisati o njih svoje
zabaljene nosiće i podebljavati rubove crnom bojom. Oni koji u svemu
171
vide grijeh išaraće ih, istrgati, isjeći, možda napraviti nove crteže od njih
ili ih koristiti za igru i zabavu. Dok ih majke budu cijepale, smatrajući ih
besramnim, očevi i starija braća samozadovoljavaće se nad crtežima žena
i svršavati na njih. Stranice će se slijepiti jedna za drugu ne samo zbog
toga nego i zbog prljavštine, blata, vlage, lošeg ljepila, pljuvačke i
svakakve nečistoće, kao i ostataka hrane na njima. Tamo gdje su se
slijepile, mrlje i fleke od plijesni i prljavštine rascvjetaće se poput čireva.
Nakon toga kiša, kapljice s krovova što prokišnjavaju, poplave i nanosi
blata uništiće naše knjige, naravno, zajedno s odrpanim, izjedenim,
izblijedjelim i nečitkim stranicama koje će se zbog vode, vlage, kukaca i
nebrige pretvoriti u kašu. Posljednju nedirnutu knjigu, koja će čudom
izroniti sa dna nekog čudesnog sanduka suhog kao barut, jednog dana
progutaće plamen nekog nemilosrdnog požara. Da li postoji u Istanbulu
ijedna mahala koja u posljednjih dvadeset godina nije bar jednom planula
i izgorila do zemlje, u kojoj mogle ostati knjige? U ovom gradu, u kojem
poslije svake tri godine nestane više knjiga i biblioteka nego kad su
Mongoli spalili i razorili Bagdad, koji bi iluminator uopšte mogao zamisliti
da bi njegova čudesna djela mogla postojati duže od sto godina, ili da bi
po svojim radovima mogao biti cijenjen i pamćen kao Behzad? Ne samo
naša djela nego sve što je vijekovima stvarano na ovom svijetu nestaće u
požarima, izješće crvi i upropastiti nemar: Širin kako s prozora ponosno
posmatra Husreva; Husrev koji zadivljeno gleda Širin koja se kupa na
mjesečini, ljupki i nježni pogledi svih ljubavnika; Rustem kako na dnu
jame davi bijelog šejtana; tužno Medžnunovo stanje dok, lud od ljubavi, u
pustinji prijateljuje s bijelim tigrom i planinskom kozom; nevjerni pas,
uhvaćen i obješen o drvo nakon što je jednu ovcu iz stada koje je čuvao
poklonio vučici s kojom se svake noći pario; svi oni ukrasi naslikani s
cvijećem, anđelima, olistalim granama, pticama i suzama; svi svirači uda
naslikani da bi ukrasili Hafizovu zagonetnu pjesmu; svi zidni ukrasi nad
kojima su hiljade, desetine hiljada iluminatorskih šegrta kvarili svoje oči, a
majstori zauvijek gubili vid; svi stihovi upisani na male ploče okačene
iznad vrata i po zidovima, i skriveni u međusobno isprepletenim okvirima
ili usred crteža; skromni potpisi provučeni u dnu zidova, u uglovima, na
172
zabatima, ispod stopala, pod grmovima i između stijena; sve cvijeće koje
prekriva jorgane što pokrivaju ljubavnike; sve odrubljene nevjerničke
glave koje uz rub strpljivo čekaju na pokojnog djeda našeg padišaha dok
on pobjednički opsjeda neprijateljsku tvrđavu; svi topovi, puške i šatori
čijem si se slikanju i ti kao mladić priklonio i koji se naziru u pozadini
prizora na kojem nevjernički poslanik ljubi noge pradjeda našeg padišaha;
svi šejtani - s rogovima i bez njih, kusi i repati, šiljatih zuba i oštrih
kandži; hiljade ptica raznih vrsta, uključujući i mudrog pupavca,
razigranog vrapca, nevjestu lunju i raspjevanog slavuja; mirne mačke,
uznemireni psi i brzi oblaci; mali i ljupki buseni trave što se ponavljaju na
hiljadama crteža, nevjesto osjenčane stijene, desetine hiljada stabala
čempresa, platana i nara čiji je svaki list posebno nacrtan s velikim
strpljenjem; saraji i stotine hiljada njihovih cigala naslikanih po uzoru na
saraje iz vremena Timura i šaha Tahmaspa, iako pripadaju pričama iz
starijih vremena; desetine hiljada melanholičnih prinčeva koji slušaju
muziku prekrasnih djevojaka i mladića što sjede na prekrasom ćilimu
prostrtom na rascvjetanoj livadi, ispod olistalog stabla; sjajni crteži činija i
sagova koji svoju savršenost duguju batinama što su trpjele tokom
posljednjih sto pedeset godina i suzama što su lile hiljade iluminatorskih
šegrta od Samarkanda do Istanbula; tvoji čudesni vrtovi i lunje koje još
uvijek zanesen crtaš, tvoji nevjerovatni prizori smrti i rata, tvoji graciozni
šahovi u lovu i plašljive gazele koje isto tako graciozno bježe, tvoji šahovi
na samrti, zarobljeni neprijatelji, tvoji paganski jedrenjaci i neprijateljski
gradovi, sve one tvoje blistave mračne noći, koje svjetlucaju kao da je
sama noć izašla iz tvog kista, zvijezde, čempresi slični utvarama i tvoji
prikazi ljubavi i smrti koje si obojio u crveno, sve, sve će nestati... "
Zamahnuvši mastionicom svom snagom me je udario po glavi.
Od siline udarca zateturao sam. Osjetih strašan bol koji nikako ne
mogu opisati. Kao da je moj bol na trenutak preplavio cijeli svijet i obojio
ga jarkožutom bojom. Iako je veliki dio mog uma shvatio da mije sve ovo
učinjeno namjerno, ipak je, istovremeno s udarcem, ili možda izazvan
njime, drugi, oštećeni dio mozga s tužnom dobrotom želio reći
bezumniku koji je namjeravao postati moj ubica: ''Smiluj se, nanosiš mi
173
strašnu bol tvojom greškom!" Ponovo me je udario po glavi bronzanom

mastionicom.
Sada je i onaj oduzeti dio mog uma shvatio da to nije greška, već
samo ludilo i srdžba i kako bi to, na kraju, mogla biti i moja smrt. Tako
sam se uplašio stanja u kojem sam se našao da sam iz sve snage
zapomagao od boli. Da je moj krik naslikan, bio bi potpuno zelen. Shvatio
sam da u noćnoj tami i na praznim ulicama niko neće moći ni čuti ni
vidjeti tu boju, kao ni to da sam potpuno sam.
Preplašen mojim zapomaganjem zastao je. Na trenutak su nam se
oči. U njegovim zjenicama, uz strah i stid, vidio sam predanost i
pomirenost s onim što je učinio. To nije bio iluminator kojeg sam
poznavao, već jedan meni dalek, zli stranac koji nije poznavao moj jezik.
A sve je to moju sadašnju samoću produžilo u vijekove. Htio sam ga
uhvatiti za ruku kao da se grčevito hvatam za ovaj svijet, ali nije
pomagalo. Preklinjao sam ga, ili sam bar bio ubijeđen da to činim: ''Sine,
sine, nemoj me ubiti!" Činilo se da me uopšte ne čuje, kao što biva u snu.
Ponovo me je mastionicom udario svom snagom po glavi. Moj
razum, moji doživljaji, moje uspomene, moje oči, sve moje, pretopilo se u
strah i potpuno izmiješalo. Kako nisam mogao vidjeti nijednu boju,
shvatio sam da su se sve pretvorile u crvenu. Ispostavi se da je crvenilo za
koje sam mislio da je moja krv zapravo mastilo. Crvenilo na njegovim
rukama, za koje sam mislio da je mastilo, bila je moja krv, koja nije
prestajala teći.
Koliko mi je nepravedno, okrutno i nemilosrdno izgledalo moje
umiranje u tom trenutku. Eto, do tog mjesta polagano me je dovela moja
staračka glava oblivena krvlju. Primijetio sam da su moja sjećanja potpuno
bijela, kao snijeg. Boljela me je glava, probadalo me je u ustima. Sad ću
vam opisati svoju smrt. Možda ste već davno shvatili da smrt nije kraj
svega - tu nema sumnje. Međutim, kao što uostalom i piše u raznim
knjigama, nevjerovatno je bolna. Kao da ne samo moja smrskana lubanja i
mozak, nego i svaki dio mog tijela izgara u bolu. Toliko je teško podnijeti
taj neopisivi bol da je jedan dio mog uma nastojao, kao da je to jedini
izlaz, zaboraviti na njega, pokušavajući da utone u prijatan san.
174
Prije nego što sam umro, sjetio sam se jedne asirske legende koju
sam čuo negdje na kraju djetinjstva. Jedan starac, koji je živio usamljeno,
probudi se jednom usred noći i ustane da popije čašu vode. Čašu stavi na
stočić, kad ono nema svijeće koja je ondje stajala. Gdje li je? Slaba
svjetlost probijala se iz sobe. Prateći zrak svjetlosti, vratio se natrag u
svoju sobu i u svom krevetu zatekne nekog drugog kako leži sa svijećom
u ruci. ''Ko si ti?", upita. ''Smrt", reče stranac. Starac utone u tajanstvenu
tišinu. ''Znači, došla si", reče kasnije. ''Da", zadovoljno reče smrt. ''Ne",
odlučno odvrati starac, ''ti si moj nedosanjani san." Brzo dune u svijeću u
strančevoj ruci i sve nestane u mraku. Starac leže u svoj prazan krevet i
zaspi. Živio je još dvadeset godina.
Bilo mi je jasno da se to meni neće dogoditi. Jer, još jednom me je
udario mastionicom po glavi. Osjećao sam toliko intenzivan bol da sam taj
udarac jedva mogao osjetiti. I on, i mastionica i soba koja je škrto
osvijetljena svijećom počeli su polako blijediti i gubiti se u daljini.
Ipak, još uvijek sam bio živ. Znao sam po tome što sam se
pokušavao uhvatiti za ovaj svijet, što sam želio potrčati i pobjeći, mlatarao
sam šakama i rukama kako bih zaštitio svoju okrvavljenu glavu i lice, i po
tome kako sam ga, čini mi se, u jednom trenutku ugrizao za zglob, i kako
me je mastionica još jednom udarila po licu.
Vjerovatno smo se malo rvali, ako se to može tako nazvati. Bio je
veoma snažan i uzrujan i srušio me je na leda. Koljenima mije pritisnuo
ramena i gotovo zakucao za pod, pa mi je, starom i umirućem, govorio
nešto vrlo nepristojno, bez imalo poštovanja. Ponovo me je udario
mastionicom po glavi, možda i zbog toga što ga nisam mogao ni
razumjeti ni slušati, niti gledati njegove zakrvavljene oči. Njegovo lice,
glava i cijela odjeća bili su crveni od boje koja je prskala iz mastionice i,
pretpostavljao sam, krvi koja je iz mene tekla. Tužan jer će posljednje što
ću vidjeti na ovom svijetu biti taj čovjek, moj neprijatelj, zatvorio sam oči.
Odmah zatim ugledah neko prijatno, nježno svjetlo. Bilo je tako privlačno
i slatko kao san koji će mi, kako sam vjerovao, odmah ukloniti bol. U
njemu ugledah nekoga. Kao dijete upitao sam ga: ''Ko si ti?"
175
''Ja sam Azrael, anđeo smrti", rekao je. ''Ja završavam čovjekova
ovozemaljska putovanja. Razdvajam djecu od njihovih majki, muževe od
žena, ljubavnike jedno od drugog i očeve od njihovih kćeri. Nijedan
smrtnik na ovom svijetu neće izbjeći susret sa mnom."
Shvativši da je smrt neizbježna, zaplakah.
Plakanje je izazvalo jaku žeđ. S jedne strane, bila je to bol koja
čovjeka vodi prema ludilu, mjesto usplahirenosti i okrutnosti na kojem je
moje lice zalila krv. S druge strane bilo je mjesto na kojem prestaju
užurbanost i nepravda, ali je to mjesto bilo strano i zastrašujuće. Znao
sam da je taj osvijetljeni svijet u koji me Azrael poziva zapravo svijet
mrtvih, pa sam se plašio. A opet, znao sam da neću moći dugo ostati u
tom svijetu koji me tjera da kukam i da se previjam od bolova, i da u toj
svijetu strašne boli i muke za mene nije ostao nijedan miran kutak. Da bih
mogao ostati na ovom svijetu, trebalo je, čini se, saživjeti se s tom
strašnom boli dokle god živim, a ja za to, u ovim svojim staračkim
godinama, nisam imao snage. I tako, neposredno prije svoje smrti, i sam
sam htio umrijeti. U istom trenutku saznao sam i odgovor na pitanje oko
kojeg sam cijelog života razbijao glavu, a nije ga bilo u knjigama: kako to
da svi ljudi, bez izuzetka, umru? Shvatio sam da je odgovor u toj
jednostavnoj želji za umiranjem i da će me smrt učiniti još mudrijim.
Ipak, obuzela me je neodlučnost onoga koji, prije nego što se
uputi na dalek put, ne može izdržati, a da još jednom ne pogleda svoju
sobu, svoje stvari i svoju kuću. Panično i s čežnjom poželio sam još
jednom, posljednji put, vidjeti svoju kćer. To sam tako snažno želio da
sam shvatio kako ću je moći dočekati ako još neko vrijeme stisnem zube i
izdržim bol i sve jaču žeđ.
Tako je ono smrtonosno i prijatno svjetlo na neko vrijeme nestalo
pred mojim očima, a moj um otvorio je svoja vrata glasovima i zvucima
svijeta gdje sam ležao na samrti. Mogao sam čuti kako moj ubica tumara
po sobi, otvara ormar, pretura po mojim papirima i bijesno traži posljednji
crtež, a zatim, budući da ga nije uspio naći, pretura moj pribor za boje i
šuta sanduke, kutije, mastionice i stočić. Shvatio sam da s vremena na
176
vrijeme jecam i da mi se stare ruke i umorne noge ponekad čudno trzaju.

Čekao sam.
Bol nije prestajao, bio sam sve žedniji, više nisam mogao stiskati
zube. Ali, čekao sam. Tada mi je palo na pamet da bi se moja kći, kad
dođe kući, mogla sresti s ubicom, ali na to nisam htio ni pomišljati. U
istom trenutku osjetio sam da je moj ubica izašao iz sobe. Vjerovatno je
našao posljednji crtež.
Žeđ je bila neizdrživa, no svejedno sam čekao. Hajde, kćeri, lijepa
moja Šekura, dođi! Nije došla.
Više nisam imao snage da izdržim bolove. Shvatio sam da ću
umrijeti ne vidjevši kćer. To mi je palo tako teško da sam htio umrijeti od
tuge. I baš tad s moje desne strane pojavi se lice koje dotad nisam vidio i,
smiješeći se, pruži mi čašu vode. Zaboravljajući na sve, pohlepno sam
posegnuo za vodom.
On izmakne čašu i reče: ''Reci da je Muhamed govorio laži! Odreci
se njegove riječi!" Bio je to šejtan. Nisam odgovorio, nisam se čak ni
uplašio. Pošto nikada nisam ni vjerovao da slikanje znači priklanjanje
njemu, strpljivo sam čekao. Mislio sam samo na beskrajno putovanje koje
me očekuje i na moju budućnost.
Kada mi se u istom trenu približi anđeo svjetlosti kojeg sam
maloprije vidio, šejtan nestade. Jedan dio mog uma znao je da je Azrael
taj blistavi anđeo koji je otjerao šejtana. Ali njegova druga buntovna
strana podsjećala me je na to da u Knjizi o sudnjem danu piše kako je
Azrael anđeo s hiljadu krila koja se šire od istoka do zapada i u svojim
rukama drži cijeli svijet. Dok mi se razum prilično mutio, priđe mi anđeo
okupan zracima svjetlosti i, kao da mi želi pomoći, kako je Gazali opisao u
knjizi Dragocjeni biser, ljupko reče: ''Otvori usta da ti duša izađe!"
''Iz mojih usta neće izići ništa osim bismile", odgovorih.
Ali, to je bio posljednji izgovor. Znao sam da se više ne mogu
odupirati, da je došao moj čas. Na trenutak sam se postidio što ću svojoj
kćeri, koju više nikada neću vidjeti, ostaviti svoje krvavo, ružno tijelo u
ovom bijednom stanju. Ali, želio sam izaći iz ovog svijeta, kao iz tijesnog
odijela.
177
Otvorio sam usta i kao na slikama koje prikazuju Miradž,

Poslanikovo putovanje u posjetu dženetu, odmah je sve prekrilo šarenilo
obasjano predivnim svjetlom, kao da je iluminirano zlatnom vodicom. Iz
očiju mi je potekla suza boli. Iz pluća mi se oteo težak uzdah i sve je
prekrila tajanstvena tišina.
Mogao sam razabrati da mi se duša lagano odvojila od tijela i da
se našla u Azraelovoj ruci. Moja duša, veličine pčele, bila je okupana
svjetlošću, a kako je počela drhtati napuštajući tijelo, i na Azraelovom
dlanu podrhtavala je poput žive. Ipak, nisam razmišljao o tome, nego o
potpuno novom svijetu u koji sam ulazio.
Poslije tolikih bolova, ispunio me je mir, a saznanje da sam umro
nije mi nanosilo bol, kako sam se ranije plašio, već suprotno, osjetio sam
olakšanje i odmah shvatio da je moje sadašnje stanje trajno, a da su nemir
i tjeskoba koje sam osjećao u životu bili prolazni. Sad bi se sve trebalo
nastaviti ovako, dok je svijeta i vijeka, sve do sudnjeg dana, a to me nije
činilo ni zadovoljnim ni nezadovoljnim. Događaji koji su me nekad
snalazili brzo se smjenjujući jedan za drugim, rasplinuli su se u
beskrajnom prostoru, odvijajući se istovremeno. Kao na onim širokim
crtežima na dvije stranice, gdje u svakom uglu šaljivi iluminator nacrta
nešto posebno i nevezano jedno s drugim, tako se i ovdje mnogo toga
odvijalo u istom trenutku.
30.
JA, ŠEKURA
Snijeg je padao jako, ulijećući mi kroz veo u oči. Teško sam se

probijala kroz vrt prekriven trulom travom, blatom i slomljenim granama,
ali, izišavši na ulicu, požurila sam. Znam, zanima vas o čemu razmišljam.
Koliko mogu da se pouzdam u Crnog? Otvoreno ću vam reći da i mene
samu veoma interesuje šta mislim. Razumijete, zar ne, u glavi mi je
poprilična zbrka. Ali, uprkos tome, sad već sigurno znam da ću se, kao i
uvijek, baviti kuhanjem, djecom, ocem i drugim stvarima, moje srce će mi
178
poslije nekog vremena, a da ga čak to ne moram ni pitati, samo od sebe

došapnuti šta je pravo. Sutra još prije podne znaću za koga ću se udati.
Postoji nešto što odmah, prije nego što se vratim kući, želim
podijeliti s vama. Ne, ne, dragi moji, zaboravite na veličinu muškosti koju
mi je Crni pokazao. Ako želite, o tome možemo kasnije razgovarati. Ono
što zapravo spominjem jeste njegova nestrpljivost. Ne mislim kako mu se
u očima ne čita ništa drugo osim požude. Pravo da vam kažem, čak i kad
bi i bilo tako, to nije presudno. Mene zapanjuje njegova nepromišljenost!
Dakle, nikako mu ne pada na pamet da bi time mogao uplašiti i otjerati,
da bi mogao prokockati moju čast i ohladiti me, čak da bi mogao izazvati
još opasnije stvari. Po njegovom tužnom pogledu primjećujem koliko me
voli i želi. Ako je već čekao dvanaest godina, što se ne može ponašati
kako dolikuje i sačekati još dvanaest dana?
Znate li, osjećam kako sam zaljubljena u tu njegovu nespretnost, u
te njegove tužne dječačke poglede. To sam osjećala kad sam mogla
najviše da se ljutim na njega, a zapravo sam osjećala sažaljenje. ''Ah,
ubogo dijete moje", govorio je glas u meni. ''Toliko se mnogo mučiš, a još
si toliko nespretan!" Imala sam potrebu da ga zaštitim, do te mjere da
sam mogla i pogriješiti - mogla sam se predati tom derištu.
Misleći na svoju ubogu djecu, požurila sam. Kako se zbog snijega i
nadolazećeg sumraka ni prst pred okom nije vidio, učinilo mi se da neki
čovjek poput sablasti ide pravo ka meni te, duboko pognuvši glavu,
pobjegoh.
Ušavši kroz dvorišna vrata, shvatila sam da se Hajrija i djeca još
nisu vratili. Dobro, večernji ezan još nije bio oglašen. Popela sam se uz
stepenice. Kuća je mirisala na slatko od narandže. Otac je bio u svojoj
mračnoj sobi. Noge su mi promrzle. Kad sam sa svjetiljkom u ruci ušla u
sobu i vidjela otvoren orman i jastuke razbacane po podu, pomislila sam
da su Ševket i Orhan krivci. Tišina u kući, obična tišina, ipak nije bila
uobičajena. Kada sam obukla kućnu haljinu, palo mi je na pamet da
sjedim sama u mraku i na trenutak se prepustim maštanjima, no tada
tačno ispod mene, ne iz kuhinje, nego iz ljetnje iluminatorske radionice,
začulo se neko lupkanje. Zar je otac sišao dolje na ovoj hladnoći? Ipak, ne
179
sjećam se da sam tamo vidjela svjetlost svjetiljke, pomislih, kad se začu

škripa vrata koja iz kamenom popločanog hodnika vode u avliju. Nakon
toga, začuvši zloslutni lavež onih nesretnih pasa baš kod dvorišnih vrata,
uznemirih se.
''Hajrija!", povikala sam, ''Ševkete, Orhane!"
Bilo mi je jako hladno. Uputih se ocu, nisam više razmišljala o
Crnom nego o djeci, smatrajući da na očevom mangalu sigurno ima vatre,
pa ću sjesti s njim i ugrijati se. U ruci mi je bila svjetiljka.
Da li sam, prolazeći predsobljem, pomislila da na mangal dolje
stavim vodu za riblju čorbu? Ušla sam u sobu s plavim vratima u kojoj je
sve bilo razbacano i baš sam se zapitala šta je to moj rastreseni otac
učinio. Tada ga ugledah na podu.
Vrisnuh užasnuto. Pa još nekoliko puta. Potom ušutjeh gledajući
očevo mrtvo tijelo. Po tome što šutite, po vašoj hladnokrvnosti jasno mi je
da već znate šta se dogodilo u ovoj sobi. Ako ne baš sve, onda većinu.
Sada vas zanima moja reakcija na ono što sam vidjela, moja osjećanja.
Kao što ponekad čine ljudi dok posmatraju neku iluminaciju, i vi ćete
suditi o bolu junaka koji je prikazan, razmišljajući o tome kako je priča
zapravo došla do bolne tačke, a zatim, gledajući kako sam ja postupila, s
uživanjem ćete nastojati da shvatite kako biste se vi osjećali da ste na
mom mjestu i da je vaš otac ovako ubijen, a ne da shvatite moju bol.
U redu. Uveče sam se vratila kući i zatekla ubijenog oca. Da,
čupala sam kosu s glave u očaju. Da, plakala sam na sav glas. Da, zagrlila
sam ga iz sve snage, udišući njegov miris, kao što sam radila u
djetinjstvu. Da, dugo sam drhtala od straha, od bola, od samoće i gušila
se. Da, nisam mogla povjerovati u ono što vidim i preklinjala sam Alaha da
otac ustane i da, kao i obično, spokojno sjedne u svoj ćošak, medu knjige.
Ustani, oče, ustani, nemoj umrijeti, hajde, oče, ustani! Ali, njegova krvava
glava bila je smrskana. Više me je uplašila mržnja koja je tako uništila
sobu i sve stvari u njoj, nego očevi iscijepani papiri i knjige, polomljena i
razbacana postolja, kompleti boja i posude, divljačko cijepanje mindera
na kojem je sjedio, stalaka za čitanje, drvenih tabli za pisanje, više nego
činjenica da je sve bilo potpuno isprevrtano. Nisam više plakala. Dok su
180
dva čovjeka prolazila sporednom ulicom, razgovarajući i smijući se u

mraku, ja sam u glavi čula beskrajnu tišinu ovoga svijeta i rukama brisala
suze s lica. Dugo sam razmišljala o djeci i o našem životu.
Oslušnula sam tišinu. Potrčala sam. Uhvatila sam oca za noge i,
vukući ga i tegleći, izvukla u predsoblje. Tamo kao da je otežao iz nekog
razloga, ali sam ga, ne obazirući se, počela vući niz stepenice. Kad mi je
nasred stepenica ponestalo snage, sjela sam. Možda sam htjela i
zaplakati, ali zbog nekakvog lupanja pomislila sam da su stigli Hajrija i
djeca, te sam ponovo zgrabila očeve noge, stisnula ih pod pazuh i spustila
se dolje, ovoga puta još brže. Glava mog dragog oca bila je tako smrskana
i krvava da je, svaki put kad god bi udarila o basamake, ispuštala zvuk
kao cijeđenje mokre krpe. Njegovo, iz neznanog razloga, olakšalo tijelo
okrenula sam prema dolje i, vukući ga po kamenoj avliji, u nekoliko
koraka stigla do Ijetnje slikarske radionice pored štale i ušla. Da bih
vidjela unutrašnjost potpuno mračne sobe, otrčala sam do kuhinjskog
ognjišta. Kada sam se vratila, pri svjetlosti svijeće koju sam držala u ruci,
vidjela sam da je i iluminatorska radionica bila ispreturana. U trenutku
sam zanijemila. Ko je to bio, dragi Bože, ko?
Mozak mi je ubrzano radio, preispitivala sam mnogo toga. Ostavila
sam oca u ispreturanoj sobi čija sam vrata dobro zatvorila. Iz kuhinje sam
uzela vedro, napunila ga vodom iz bunara, popela se uz stepenice i pri
svjetlosti svjetiljke oprala krvave tragove u predsoblju, a zatim i na
stepenicama. Sve sam veoma brzo uradila. Potom sam se popela u svoju
sobu, skinula krvavu odjeću i obukla čistu. Baš u trenutku kad sam htjela
ući u očevu sobu s vjedrom i krpom u ruci, čula sam kako se otvara
kapija. Utom se začu i večernji ezan. Sakupila sam svu snagu koju sam
imala i dočekala ih na vrhu stepeništa sa svjetiljkom u ruci.
''Mama, stigli smo!", reče Orhan.
''Hajrija! Šta vas je zadržalo?", prosiktala sam.
''Ali, mama, stigli smo do ezana...", rekao je Ševket.
''Šuti! Djed vam je bolestan, spava."
''Bolestan?", upitala je Hajrija odozdo. U mojoj šutnji osjetila je
bijes. ''Gospođo Šekura, čekali smo kod Koste. Kad je riba stigla, ne
181
gubeći vrijeme, nabrali smo lovor. Kupila sam djeci suhe smokve i
osušene drenjine."
Poželjela sam da siđem i šapatom ukorim Hajriju, no pomislila sam
da će svjetiljka u mojoj ruci osvijetliti mokre stepenice dok budem silazila,
a uz to i kapljice krvi koje u brzini nisam stigla obrisati. Djeca su se
tapkajući popela uz stepenice i izula se.
''Pssst!", rekoh, gurajući ih u našu sobu. ''Ne tamo, djed spava."
''Hoću u sobu s plavim vratima, do mangala", rekao je Ševket.
''Neću u djedovu sobu."
''Vaš djed je tamo zaspao", rekoh šapatom.
Ipak, vidjela sam da se na trenutak kolebaju. ''Uđite u svoju sobu",
rekla sam, ''da i u vas ne bi ušli džini koji su ušli u djeda i učinili ga
bolesnim." Obojicu sam uzela za ruke i ugurala u našu sobu, u kojoj smo
spavali zagrljeni. ''Pričajte šta ste do ovog doba radili na ulici?" ''Vidjeli
smo arapske prosjake", rekao je Ševket. ''Gdje? lesu li imali zastavu?",
upitala sam ga.
''Na uzbrdici. Dali su Hajriji limun. Ona im je dala novac. Bili su
skroz pokriveni snijegom." ''I šta još?"
''Na trgu su strijelama gađali metu." ''Po ovom snijegu?", upitala
sam.
''Majko, hladno mi je", rekao je Ševket. ''Idem u sobu s plavim
vratima."
''Iz ove sobe nećeš izlaziti", rekla sam. ''Inače ćete umrijeti. Ja ću
vam sada donijeti mangal."
''A zašto ćemo umrijeti?", upitao je Ševket.
''Nešto ću vam ispričati", rekoh. ''Ali, to nikome ne smijete reći,
jasno?" Obećali su. ''Dok ste bili na ulici, ovamo je došao potpuno bijeli
mrtvac iz neke daleke zemlje. Razgovarao je s vašim djedom. To je bio
džin." Pitali su odakle je došao džin. ''S druge strane rijeke", rekla sam.
''Odande gdje je tata?", upitao je Ševket. ''Da, odatle", odgovorila sam.
''Došao je da vidi slike u knjigama vašeg djeda. Grešnik koji vidi te slike,
kažu, odmah umire." Zavlada tišina.
182
''Idem sad dolje kod Hajrije", rekla sam. ''Donijeću i mangal i

poslužavnik s jelom. Da niste izašli iz sobe, umrijećete. Jer, džin je još
uvijek u kući." ''Mama, mama, nemoj ići!", rekao je Orhan.
Okrenula sam se Ševketu: ''Ti odgovaraš za svog brata", rekoh.
''Ako izađete, a džin vas ne dohvati, ja ću vas ubiti." Napravila sam
prijeteći izraz lica, koji pravim prije nego što ih ošamarim. ''Sad se
pomolite da vaš bolesni djed ne umre! Ako budete dobri, Alah će uslišiti
vaše molitve. I niko vas neće do taci." Počeli su se moliti, ne predajući se
previše tome. Sišla sam u kuhinju.
''Neko je oborio teglu slatka od narandže", rekla je Hajrija. ''Rekla
bih mačka, ali ona nije toliko snažna, a pas i ne ulazi... "
Odjednom vidje užas na mom licu i zastade: ''Nešto nije u redu?",
upita. ''Šta se dogodilo? Da se nije nešto dogodilo tvom gospodinu ocu?"
''Mrtav je."
Vrisnula je. Nož i glavica luka koje je držala u ruci tako snažno
udariše o dasku da je isjeckana riba odskočila. Ponovo je vrisnula. U istom
trenutku obje smo shvatile da krv na njenoj ruci nije od ribe, nego iz
njenog kažiprsta koji je posjekla kada je prvi put vrisnula. Potrčala sam uz
stepenice, dok sam u suprotnoj sobi tražila komad platna, čula sam kako
iz sobe u kojoj su dječaci dopire vriska i galama. S komadom isparane
tkanine uđoh u sobu.
Ševket se popeo na Orhana i davio ga, pritišćući koljenima njegova
ramena. ''Što radite?!", povikala sam iz sveg glasa. ''Orhan je htio da izađe
iz sobe", reče Ševket.
''To je laž", reče Orhan. ''Ševket je otvorio vrata, rekao sam mu da
ne izlazi!" Zaplakao je. ''Ako se ne budete utišali, obojicu ću vas ubiti."
''Mama, nemoj da ideš!", rekao je Orhan.
Dolje smo zamotale Hajrijin prst i zaustavile krvarenje. Kad sam joj
rekla da otac nije umro prirodnom smrću, uplašila se i pomolila Alahu da
nas sačuva i zaštiti. Plakala je gledajući posječeni prst. Da li je voljela
moga oca toliko koliko je plakala, brišući oči, ili je plakala onoliko koliko
ga je voljela? Htjela je da se popne gore da ga vidi. ''Nije gore", rekla sam.
''U stražnjoj sobi."
183
Pogledala me je ne vjerujući. Ali, kad je shvatila da nemam snage

da ga opet vidim, nije mogla da savlada svoju radoznalost i želju da doživi
strah. Uzela je svjetiljku i otišla. Sa ulaza u kuhinju gdje sam bila, vidjela
sam kako je napravila četiri-pet koraka po popločanoj avliji, sa
strahopoštovanjem i zebnjom lagano je odgurnula vrata sobe i pri
svjetlosti svjetiljke u ruci pogledala unutra. Najprije ga nije vidjela pa je
podigla svjetiljku još više pokušavajući osvijetliti sve uglove velike sobe.
Zatim viknu: ''Ah!" Ugledala ga je tamo gdje sam ga ostavila,
pokraj vrata. Nepomično je posmatrala. Njena sjenka na kamenom tlu i na
zidu štale nimalo se nije pomjerila. Dok je gledala, zamišljala sam šta vidi.
Kad se vratila, nije plakala. Obradovala sam se kada sam vidjela da je
toliko pribrana da može zapamtiti ono što ću joj reći.
''Slušaj me sad, Hajrija", rekla sam. Govorila sam mašući nožem za
ribu kojeg je moja ruka nekontrolisano zgrabila. ''I gornji sprat je potpuno
ispreturan. Taj dušmanin, šejtan, ulazio je i tamo i sve polomio,
pročešljao je svaki ćošak. Tamo je smrskao glavu i lice mog oca, ubio ga.
Da ga djeca ne vide, i prije svega da se i ti ne bi plašila, odnijela sam oca
dolje. I ja sam poslije vas izašla iz kuće. Otac je bio sam." ''Nisam znala",
rekla je drsko. ''Gdje si bila?" Ćutala sam, htjela sam da ona to primijeti.
''Bila sam s Crnim", rekoh zatim. ''Crni i ja smo se našli u kući
obješenog Jevrejina. Ali, to ne smiješ nikome reći. Nikome ne smiješ reći
ni da je moj otac ubijen." ''Ko ga je ubio?"
Da li je zaista bila toliko glupa ili se tako ponašala da bi me
pritegla? ''Da znam, ne bih krila da je mrtav", rekla sam. ''Ne znam. Da li ti
znaš?" ''Otkud bih znala?", odgovorila je. ''I šta ćemo sad?"
''Ponašaj se kao da se ništa nije dogodilo", rekla sam. Došlo mi je
da zapomažem iz sveg glasa, ali sam šutjela. Šutjele smo obje.
Dosta kasnije rekoh joj: ''Ostavi sad ribu. Odmah postavi djeci
jelo." Kad je, jadikujući, zaplakala, primakla sam je sebi, snažno smo se
zagrlile. Milovala sam je, sažalijevajući na trenutak ne samo sebe i djecu,
već sve nas. S druge strane, pak, što sam se više privijala uz nju, sve više
sam sumnjala. Poznato vam je da sam Hajriju i djecu udaljila iz kuće, no
to je bilo s drugom namjerom, a događaji su kasnije išli jedan za drugim...
184
Ali, zna li to Hajrija? Kad joj to govorim, da li shvata i da li će shvatiti?

Istovremeno će i shvatiti i posumnjati. Stegla sam je još čvršće, ali kad mi
je palo na pamet da bi ona zbog iskustva jedne robinje mogla pomisliti da
to radim kako bih sakrila sopstvenu podvalu, učinilo mi se kao da je
obmanjujem. Dok su ovdje ubijali oca, ja sam se našla sa Crnim i vodila
ljubav s njim. Kad bi Hajrija tako razmišljala, ne bih se osjećala toliko
krivom, ali znam - i vi tako mislite. Priznajte da mislite kako krijem nešto
od vas. Baš sam jadna! Nesretna sam! I kad sam počela plakati, zaplakala
je i Hajrija, pa smo se ponovo zagrlile.
Dok smo jeli u gornjoj sobi, ja sam se pravila da jedem.
Izgovarajući se da hoću obići djeda, s vremena na vrijeme izlazila sam
napolje i plakala. Kad su djeca poslije jela otišla na spavanje, bila su
veoma uznemirena i privila su se uz mene. Dugo nisu mogla zaspati zbog
straha od džina, pa su se neprestano trzala govoreći: ''Nešto škripi, da li si
čuo?" Kako bi se umirili i zaspali, obećala sam da ću im ispričati jednu
ljubavnu priču. Poznato vam je da u mraku riječi dobijaju krila.
''Majko, nećeš se ni za koga udati, zar ne?", pitao je Ševket.
''Slušaj", rekla sam. ''Bio jednom jedan princ koji se izdaleka
zaljubio u jednu prelijepu djevojku. Ali, kako je to moguće? Vidio je sliku
te ljepotice nad ljepoticama prije nego nju samu, eto tako."
Kao u doba nesreće i tuge, i ovog puta ispričala sam svoju bajku
ne onako kako sam je naučila, nego onako kako mi je u tom trenutku
duša htjela. Moja pripovijest, ukrašena svime što mi je ležalo na srcu,
uspomenama i patnjama, bila je kao neka vrsta tužnog veza koji je
podsjećao na nesreću što je i mene zadesila.
Nakon što su dječaci zaspali, izašla sam iz tople postelje i sa
Hajrijom pospremila stvari koje je onaj prokletnik svuda razbacao. Dok su
nam kroz ruke jedna za drugom prolazile razne stvari: razbijeni sanduci,
pocijepane knjige i platna, pobacane i porazbijane šoljice za kavu,
grnčarija, teglice i mastionice, raskomadani stalak za knjige, kutije za
boje, papiri i listovi knjige, iskidani i bačeni s mržnjom i gnušanjem, jedna
od nas dvije bi povremeno prekidala posao i plakala. Kao da smo više
tugovale zbog ispreturanih soba i razbacanih stvari, zbog divljačkog
185
nasrtaja na našu intimu, nego zbog smrti moga oca. Ljudi kojima umre
neko koga su voljeli razvijaju sposobnost koju znam iz ličnog iskustva:
trude se da sve u kući i dalje ide svojim starim tokom, tješeći se time,
lažući sebe da zavjese, prekrivači, dnevna svjetlost izgledaju kao i prije, te
povremeno ne vjeruju da im je Azrael, anđeo smrti, uzeo voljenu osobu.
Saznanje da je kuća, o kojoj je moj otac strpljivo i s ljubavlju brinuo i čija
je vrata i kutke brižno ukrasio, bila tako nemilosrdno ispreturana, nije
nam pružala takvu utjehu i iluziju, čak nas je i plašila jer nas je podsjećala
na okrutnost tog prokletnika, džehenema dostojnog.
Na moj zahtjev sišle smo u prizemlje, nasule svježe vode iz bunara
i uzele abdest. Dok smo iz Kurana Časnog u heratskom povezu, ocu
najdražem, učile suru Alilmran, koju je moj dragi pokojni otac najviše
volio zato što u isto vrijeme govori i o nadi i o smrti, obje smo, uplašene,
na trenutak čule škripu dvorišnih vrata, ali poslije toga ništa se nije
dogodilo. U ponoć smo provjerile rezu na dvorišnim vratima, poduprijevši
ih loncem bosiljka koji je moj otac u proljetnjim jutrima sam zalivao
bunarskom vodom, i ušle u kuću. Na tren nam se učinilo da naše sjenke,
izdužene pod svjetlošću svjetiljke, pripadaju nekom drugom. Kad sam
prala očevo krvavo lice, smatrajući da mi ne preostaje ništa drugo nego da
se ponašam kao da je umro prirodnom smrću, i dok smo ga u mrtvoj tišini
presvlačile (''Pruži mi njegovu ruku", prošaputala je Hajrija), osjetile smo
užas.
Nakon što smo skinule očevu krvavu odjeću i donje rublje,
zaprepastila nas je i zadivila jasna bjeličasta boja njegovog tijela pri
svjetlosti svijeće koja ga je u mračnoj sobi obasjavala, iako smo još uvijek
s vremena na vrijeme drhtale, plašeći se još veće Prijetnje, nimalo se
nismo ustručavale da pogledamo očevo opruženo, golo tijelo, prekriveno
staračkim pjegama i ranama.
Kad je Hajrija otišla da uzme njegovo donje rublje i zelenu svilenu
košulju, nisam se mogla savladati da u jednom trenu ne pogledam stidno
mjesto jadnog oca, ali sam se jako postidjela svog postupka. Pošto smo
mu obukle čistu odjeću i pažljivo obrisale krv s njegovog vrata, lica i kose,
186
zagrlila sam ga svom snagom, uronila lice u njegovu kosu, udisala njen
miris punim plućima i dugo, dugo plakala.
Onima koji me smatraju nesavjesnom i krivom, reći ću odmah da
sam zaplakala još dva puta: prvi put kada sam, spremajući gornju sobu
kako djeca ne bi primijetila šta se dogodilo, oslušnula morsku školjku,
kao što sam činila u djetinjstvu, primijetila sam da je huk mora skoro
nestao, a drugi put kad sam vidjela da je pocijepan i minder od crvene
kadife, koji je gotovo srastao sa očevom zadnjicom jer je na njemu sjedio
posljednjih dvadeset godina. Nakon što je svaka stvar u kući vraćena na
svoje mjesto, osim onih koje se nisu mogle popraviti, oštro sam odbila
Hajrijinu želju da te noći svoj ležaj prebaci u našu sobu. ''Da djeca ujutro
ne posumnjaju", rekla sam joj. Istini za volju, učinila sam to da bih ostala
nasamo s njima i zato što sam željela da kaznim Hajriju. Pošto sam se
uvukla u postelju, dugo nisam mogla zaspati. Ne zbog toga što sam
razmišljala o užasu koji se dogodio, već zato što sam razmišljala o tome
kakve bi mi se nevolje još mogle dogoditi.
31.
ZOVEM SE CRVENA
Kada je Firdusi, pisac Šahname, došao u Gaznu, gdje su ga dvorski

pjesnici šaha Mahmuda dočekali s omalovažavanjem govoreći da je
provincijalac, gdje je, kao od šale, izbacio posljednji stih katrena čija su se
prva tri stiha završavala jako teškom rimom, a koji niko drugi nije mogao
dovršiti, bila sam prisutna, tu, na Firdusijevom kaftanu. Pošto je Rustem,
legendarni junak Šahname, otišao u daleke zemlje tragajući za
izgubljenim konjem, bila sam na njegovom tobolcu; bila sam u mlazovima
krvi koja je lila kad je posjekao legendarnog diva svojom čudesnom
sabljom; kad je proveo vatrenu noć s ljepoticom, kćerkom šaha koji ga je
ugostio, bila sam u naborima njihovog čaršava. Bila sam svugdje i svugdje
sam. Bila sam prisutna i kad je izdajnik Tur odsijecao glavu svoga brata
Ireča, kada su se legendarne vojske, lijepe kao san, suočavale u stepi, u
svjetlucanju krvi koja je, zbog sunčanice, uporno tekla iz lijepog
187
Aleksandrovog nosa. Bila sam na haljini ljepotice koju je sasanidski šah

Behram Gur posjetio u utorak i u čiju se sliku zaljubio; onaj Behram Gur
koji je, svaki put pod kupolom druge boje, po jednu noć u nedjelji
provodio s nekom od ljepotica koje su dolazile iz različitih krajeva svijeta,
i koji je slušao njihove priče; bila sam i na svakom dijelu Husrevove odjeće
od krune do kaftana, kada se, ugledavši sliku, zaljubio u Širin. Viđena sam
na zastavama vojski koje opsjedaju utvrde, na stolnjacima, na
baršunastim kaftanima poklisara koji ljube carske noge; i tamo gdje je
nacrtana sablja o kojoj djeca zadivljeno slušaju priče. Nanesena tankim
kistovima lijepih šegrta na debele listove papira iz Indije i Buhare, pod
budnim okom majstora iluminacije, predstavljala sam kovčege iz Ušaka,
zidne ornamente, košulje na lijepim ali skromnim ženama koje kroz
pritvorene prozore pogledavaju na ulicu, krijeste pijetlova koji se bore,
ambroziju i nektar mitskih zemalja, usta šejtana, tanku liniju na okvirima,
upletene vezove na šatorima, cvijeće vidljivo golim okom, koje iluminator
slika samo radi svog uživanja, oči od višanja na ptičjim figurama od
šećera, čarape pastira, svitanja koja nastaju iz predaja, zatim tijela i rane
hiljada, desetina hiljada ratnika, vladara, ljubavnika. Uživam kad bojim
ratne prizore, na kojima krv cvjeta kao cvijeće, na kaftan najboljeg
pjesnika koji s lijepim mladićima uživa u prirodi ispijajući vino i slušajući
muziku, na krila anđela, na ženske usne, na rane i krvave odsječene glave.
Čujem da me pitate šta znači biti neka boja.
Boja je dodir oka, muzika za gluhe, riječ u tami. S obzirom na to
da desetinama hiljada godina osluškujem govor duša, što se kao brujanje
vjetra prenosi iz knjige u knjigu, iz mjesta u mje sto, reći ću da moj dodir
liči na dodir anđela. Jedan dio men obraća se vašim očima; on je moja
ozbiljna strana. Jedan dio me ne prolijeće zrakom nošen vašim pogledima.
To je moja vesel strana.
Sretna sam što sam crvena! Gorim, snažna sam, znam da me
primjećuju i da mi se ni vi ne možete suprotstaviti.
Bez sumnje, po meni se prefinjenost postiže isključivo odlučnošću
i voljom, a nipošto slabošću i nemoći. Ističem se. Nj druge boje, ni sjene,
ni gomila, ni samoća ne mogu da me uplaše. Divno je kad površinu koja
188
me očekuje ispunim svojim pobjedničkim plamenom! Gdje god se ja

razlijem, tu svjetlucaju oči bujaju strasti, podižu se obrve, srce se
uznemiri. Pogledajte me - lijepo je živjeti! Gledajte me - lijepo je mo ći
vidjeti! Živjeti znači vidjeti. Pojavljujem se svugdje. Život po činje sa
mnom, meni se sve vraća, vjerujte mi. S mirom poslušajte kako sam
postala tako čudesna crvena boja. Jedan majstor iluminacije koji se
razumije u boje u avanu je ručno dobro izgnječio najprobranije osušene
crvene uši, pristigle iz najtoplijih krajeva Indije; zatim je izmjerio pet
drahmi tog praha, jednu drahmu sapunjače i jednu drahmu lotosovog
korijena. Nasuo je tri oke vode u lonac i prokuvao sapunjaču. Nakon toga
je dodao korijen lotosa u vodu i promiješao kako treba. Ostavio je da se
smjesa krčka onoliko dugo za koliko se može popiti dobra kafa. Dok je
pio kafu, u meni je raslo nestrpljenje kao kod djeteta koje treba da se
rodi. Pošto mu je kafa razbistrila um i otvorila oči, ubacio je crveni prah u
lonac i dobro promiješao smjesu tankim i čistim štapićem kojeg je samo
za to koristio. Morala sam postati istinska crvena boja, ali moja gustina je
veoma važna: voda ne smije da vri ni predugo, ni prekratko. Vrh štapića
zamočio je u smjesu i palcem (ostali prsti nipošto nisu odgovarali) nanio
na kažiprst. Oh, kako je lijepo biti crvena boja! Začas sam mu obojila
nokat u crveno, a da se nisam, kao voda, razlila po ivicama. Gustina mi je
bila dobra, ali u meni je bilo taloga. Sklonio je lonac sa vatre i procijedio
me kroz besprijekorno čistu tkaninu, pa sam postala još čistija. Zatim me
je vratio na vatru, pustio još dvaput da proključam i zapjenim, dodao
nešto istucane stipse i ostavio me da se hladim. I poslije nekoliko dana ja
sam, ne miješajući se ni sa čim drugim, stajala u loncu, na istom mjestu.
Srce mi se stezalo jer sam sarno stajala tamo, iako sam izgarala od želje
da budem nanesena na sve stranice, na sve što postoji, svugdje. U toj
tišini razmišljala sam o tome šta znači biti crvena boja.
U jednom persijskom gradu prisustvovala sam razgovoru dvojice
slijepih iluminatora dok me je šegrt četkicom nanosio na šare prekrivača
na sedlu konja kojeg je jedan od te dvojice majstora nacrtao po sjećanju.
''Svima nama, koji cijeli svoj slikarski život provedemo radeći
ushićeno i s vjerom, i na kraju, naravno, oslijepimo zbog toga, poznato je
189
i sjećamo se kakva je crvena boja, kakav je to osjećaj", rekao je onaj koji

je nacrtao konja. ''Ipak, da smo slijepi od rođenja, kako bismo mogli
shvatiti šta predstavlja crvena boja koju nanosi naš lijepi šegrt?"
''Dobro pitanje", odgovorio je drugi. ''No, boje se ne mogu shvatiti,
njih treba osjetiti."
''Objasnite nekome ko nikad nije doživio osjećaj crvenog kakva je
to boja, poštovani majstore."
''Ako bismo je promiješali vrhom prsta, osjetili bismo je kao nešto
između željeza i bakra. Kada bismo stavili kap na dlan, opekla bi nas. Ako
je probamo jezikom, bila bi jaka kao presoljeno meso. Kad bismo je stavili
u usta, ispunila bi ih u potpunosti. Kad bismo je pomirisali, mirisala bi na
konja. Da miriše kao cvijet, ličila bi na kamilicu, a ne na crvenu ružu."
Tada, prije sto deset godina, kada franačko slikarstvo nije bilo
realna opasnost koja je mogla da začara šahove, legendarnim velikim
majstorima koji su vjerovali u svoj stil kao i u samoga Alaha, izraz
nepoštovanja i neiskustva bio je taj što franački majstori upotrebljavaju
različite nijanse crvene boje za svaku ranu od mača, čak i za najobičniju
čohu, pa su se tome smijali. Pričalo se da samo neiskusan i nesavjestan
iluminator može upotrebljavati različite nijanse crvene boje kako bi
oslikao isti crveni kaftan. Lose su se izgovarali da time žele prikazati
sjenke. Postoji samo jedna crvena boja i jedino u nju treba vjerovati.
''Koje je značenje te crvene boje?", upitao je ponovo majstor koji je
po sjećanju nacrtao konja. ''Značenje boja jeste to što su tu, ispred nas,
što ih vidimo" odgovori drugi majstor. ''Onome ko ne vidi nemoguće je
objasniti šta je crveno."
''Ali sa željom da ponište postojanje Alaha, jeretici, bogohulnici i
nevjernici pričaju da se on ne ukazuje", reče majstor koji je nacrtao konja.
''Ipak, ukazuje se onome koji vidi", dodao je drugi majstor. ''Kuran
Časni kaže da nikad ne mogu biti isti onaj koji vidi i onaj koji ne vidi."
Lijepi šegrt me je lagano nanosio na šare prekrivača na sedlu
konja. Postavljanje moje sopstvene punoće, moje snage i svježine na
crno-bijelu podlogu nekog lijepog crteža jeste takav osjećaj da se
vrpoljim od sreće dok me četkica od mačje dlake razmazuje po hartiji. I
190
tako, dok bojim, kao da govorim svijetu: ''Budi!", i kao da svijet postoji
zahvaljujući mojoj crvenoj boji krvi. Iako to poriče onaj koji ne vidi, ja
postojim na svakom mjestu.
32.
JA, ŠEKURA
Ustala sam ujutro prije nego što su se probudili dječaci. Napisala

sam pisamce Crnom da odmah dođe u kuću obješenog Jevrejina i gurnula
ga Hajriji u ruke da ga brzo trčeći odnese kod Ester. Iako me je Hajrija,
dok je uzimala pismo, plašeći se onoga što bi nam se moglo dogoditi,
tada odvažno, sigurna u sebe, pogledala pravo u oči, ja sam joj, ipak, sa
novostečenim samopouzdanjem uzvratila pogled jer više nije bilo oca
kojeg bih se plašila. Tako sam joj stavila do znanja pravila ponašanja koja
će od sada biti medu nama. Priznaću vam sada da sam u posljednje dvije
godine brinula da bi Hajrija mogla dobiti dijete s mojim ocem i zaboraviti
da je robinja, izigravajući gospodu. Prije nego što su se dječaci probudili,
otišla sam do svog jadnog oca i s poštovanjem poljubila njegovu ruku,
hladnu kao kamen, a opet čudesno meku. Sklonila sam očeve cipele,
turban, ljubičasti kaftan, a kad su se dječaci probudili, rekla sam im da je
djed prizdravio i da je ranom zorom otišao do Mustafa-paše. Dok je
Hajrija, poslije jutarnje šetnje, postavljala doručak servirajući i jedan još
uvijek jestivi dio slatka od narandže na sredinu trpeze, ja sam razmišljala
o Ester, koja baš u tom trenu kuca na njegova vrata. Snijeg je stao. Sunce
je zasijalo.
Kada sam ušla u vrt obješenog Jevrejina, sve je bilo isto: ledenice
su visile sa streha, sa prozorskih okvira, otapajući se brzo, a vrt, koji se
osjećao na buđ i trulo lišće, žedno je upijao sunce. Crni me je čekao tamo
gdje sam ga vidjela sinoć (iako mi je djelovalo kao da se dogodilo prije
nekoliko sedmica). Podigla sam veo i rekla:
''Raduj se ako želiš. Između nas dvoje nikada više neće biti
prigovora, protivljenja i sumnji mog oca. Dok si me sinoć na ovome
191
mjestu pokušao obljubiti, neki prokletnik uvukao se u našu praznu kuću i

ubio mog oca."
Sigurno vas više od njegove reakcije interesuje zašto sam govorila
tako nadmeno i sa distancom. Ni sama ne znam pravi odgovor. Možda
zato što sam se bojala da ću zaplakati i da će me Crni zagrliti, pa ću mu
se približiti brže nego što sam smatrala da treba. ''Kuća nam je u neredu i
mnogo toga je polomljeno, vjerovatno su ga na to naveli bijes i gnušanje.
Nikako ne mislim da je prokletnik uradio sve što je namjeravao i da će se
na tome zadržati. Ukrao je posljednji crtež iz očeve knjige. Želim da
zaštitiš od njega mene, sve nas, knjigu mog oca. Kako ćeš to učiniti, iz
koje blizine, to je pitanje." Poželio je da nešto kaže, ali sam ga, kao da to
uvijek činim, spriječila pogledom. ''Poslije očeve smrti, prema kadiji, moji
staratelji su moj muž i njegova porodica. Po kadijinom tumačenju, moj
muž je još uvijek živ, tako je bilo i prije nego što je otac ubijen. Moj
djever, u odsutnosti svog starijeg brata, pokušao me je iskoristiti. Ta
njegova nesmotrenost i nesposobnost pokolebali su mog svekra, Pa sam
mogla to iskoristiti i vratiti se kod oca, ali nisam proglašena udovicom.
Dakle, s obzirom na to da je moj otac umro i da nemam braće, nikome ne
pripadam. Moji staratelji, bez sumnje, mogu biti moj djever i moj svekar.
Znaš da su oni dali sve od sebe da me vrate nazad, u svoju kuću, i da su
htjeli ucijeniti mog oca i uplašiti me svojim prijetnjama. Kad se pročuje da
je otac mrtav, učiniće sve da me vrate. Pošto ja ne želim da se vratim u tu
kuću, krijem da je otac mrtav. Možda uzalud krijem. Jer, možda su oni
krivci za sve ovo."
U tom trenutku snop svjetlosti, koji se kroz polomljene kapke i
rupičaste prozore kuće obješena Jevrejina graciozno uvukao u sobu,
razdvojio je mene i Crnog, osvjetljavajući nakupljenu prašinu.
''Ne krijem očevu smrt samo zbog toga", rekla sam, gledajući u
njegove oči, sretna što me u tome trenutku posmatraju više s pažnjom
nego s ljubavlju. ''Plašim se da ne mogu dokazati gdje sam bila kada je
otac ubijen. Plašim se da je Hajrija, čak i ako njeno svjedočenje ne bude
imalo veliku važnost, dio zavjere protiv mene, ako ne protiv mene, onda
svakako protiv očeve knjige. Pošto nemam pravog staratelja kome
192
pripadam, pretpostavljam da će mi objavljivanje očeve smrti, čak i ako

ubijedim kadiju da prihvati činjenicu da se dogodio zločin, kasnije stvoriti
probleme, samo zbog razloga koje sam ti već rekla. Hajrija, na primjer,
možda zna da otac nije htio da se udam za tebe."
''Zar tvoj otac nije želio da se udaš za mene?", upitao je Crni.
''Nije, jer, kao što znaš, plašio se da ćeš me odvesti daleko od
njega. Pošto mu sada ne možeš to učiniti, u ovoj situaciji jadni otac ni na
koji način ne bi se mogao protiviti našem braku. Imaš li nešto protiv?"
''Ne, draga moja!"
''Dobro. Moj staratelj neće tražiti od tebe ni novac, ni zlatnike.
Molim te da mi oprostiš moje nedolično ponašanje, zbog toga što u svoje
ime govorim o uslovima udaje. Ali postoje još neki uslovi koje sam,
nažalost, prisiljena sada spomenuti."
''Dobro", rekao je Crni tonom koji se izvinjavao zbog svoje šutnje
jer nakon toga dugo nisam progovorila ni riječ.
''Prvo", počela sam, ''zaklećeš se pred dva svjedoka da će se naš
brak smatrati razvedenim i da ćeš me, i nakon razvoda, doživotno
izdržavati ako se prema meni budeš ponašao nepodnošljivo loše ili
dovedeš još jednu ženu pored mene. Drugo, zaklećeš se pred dva
svjedoka da će se naš brak smatrati poništenim ako iz bilo kog razloga
napustiš kuću i ne vratiš se više od šest mjeseci, kao i da ćeš me nakon
razvoda izdržavati. Treće, poslije ženidbe preselićeš se u moju kuću, ali
dok ne pronađu zlikovca koji mi je ubio oca, ili ga ti sam ne pronađeš -
želim da ga mučim vlastitim rukama! - i dok svojim umijećem i trudom ne
završiš knjigu našeg padišaha i svečano mu je predaš, nećeš dijeliti istu
postelju sa mnom. Četvrto, moje sinove, koji će tu postelju dijeliti sa
mnom, voljećeš kao da su tvoji." ''U redu!" ''Dobro. Ako ovom brzinom
budemo riješili sve probleme pred nama, brzo ćemo dospjeti do braka."
''Do braka da, ali ne i do iste postelje."
''Sve počinje brakom", rekoh. ''Hajde da prvo to riješimo. Ljubav će
uslijediti nakon sklapanja braka. Ne zaboravi da ljubav koja se rasplamsa
prije braka, u braku zgasne i od nje ostane prazno, tužno zgarište. I ona
ljubav koja se rodi u braku isto tako može prestati, ali je zamijeni sreća.
193
Uprkos tome, neke brzoplete budale zaljube se prije braka i sagore svu
ljubav. Zašto? Zato što je za njih ljubav najveći cilj u životu." ''A šta je po
tebi pravi cilj?"
''To je sreća. I ljubav i brak su sredstva kojima se do nje stiže, kao
i muž, dom, djeca, knjiga. Zar nije čak i moja trenutna situacija - muž
nestao, otac mrtav - ljepša od tvoje isprazne usamljenosti? Umrla bih da
nemam sinove s kojima cijeli dan provodim smijući se i svađajući se.
Pošto i dušom i tijelom priželjkuješ da provedeš ovu noć pod istim
krovom, ako ne u istoj postelji sa mnom, onda s tijelom mog oca i s
mojom nemirnom djecom, pažljivo slušaj šta ću ti reći." ''Slušam."
''Postoje razni načini da se razvedem. Lažni svjedoci mogu
potvrditi da me se muž prije polaska u ratni pohod uslovno odrekao, na
primjer, mogu se svjedočiti da se zakleo da će mu žena biti slobodna ako
se za dvije godine ne vrati s ratišta. Ili, što je bolje, mogu se lažno zakleti
da su na bojištu vidjeli mrtvo tijelo mog muža, opisujući najsitnije detalje.
Opet, ako uzmemo u obzir pokojnika u kući i protivljenje mog svekra i
djevera, sva ta lažna svjedočenja su veoma nepouzdana, tako će se
razborite i oprezne kadije uplašiti i odbaciti ih. Iako me je muž ostavio
bez ikakvog izdržavanja i nema ga već četiri godine, ni kadije hanefitskog
prava, kojem i mi pripadamo, ne mogu mi dati razvod. Priča se da bi
uskudarski kadija, uz prešutna odobravanja našeg preuzvišenog padišaha
i šejhul-islama, s vremena na vrijeme ustupa kadijsko mjesto svome
zamjeniku šafiitskog prava, kako bi ženama koje su se našle u istoj
situaciji kao i ja, kojih je zbog ratova s Persijancima iz dana u dan sve
više, omogućio razvod, a on začas razvodi i dodjeljuje izdržavanje. Ako
sad pronađeš dva čovjeka koji će pošteno potvrditi moju situaciju, odmah
im daš nešto novca, s njima odeš na Uskudar, ubijediš kadiju, obezbijediš
da pitanje mog razvoda umjesto kadije preuzme njegov zamjenik,
pomoću svjedoka dobiješ razvod, i tražiš da se odmah upiše u kadijin
defter, odmah dobiješ i neki papir, potvrdu kao dokaz, i ako pomoću
nekog drugog dokumenta nesumnjivo prikažeš da mi je dopuštena udaja
odmah nakon razvoda, da ne moram čekati, i ako sve to napraviš do
poslijepodne i vratiš se ponovo ovamo, možda ćeš još večeras kao moj
194
muž, jer nije teško pronaći imama koji bi nas odmah uveče vjenčao, ostati
pod istim krovom sa mnom i s mojom djecom i tako nas spasiti muka da
u strahu od onog šejtana provedemo noć tresući se i osluškujući. Ujutro
kad objavimo da je otac umro, svojim prisustvom ćeš me spasiti toga da
se pred svijetom osjećam kao jadna, nezaštićena žena." ''Da", reče Crni
vedro i pomalo djetinjasto. ''Da. Uzimam te."
Maloprije spomenuh da ne znam zašto sam sa Crnim razgovarala s
visine i suzdržano. Sad mi je jasno: vjerovatno sam slutila da ću Crnog, za
kojeg sam još u djetinjstvu znala da je luckast, jednom riječju moći
ubijediti u ono u šta sam i sama teško mogla da povjerujem. ''Ima mnogo
toga što treba da preduzmemo protiv naših neprijatelja, onih koji će
tvrditi da, ako Bog da, moj razvod i moje večerašnje vjenčanje nisu
ispravni, i onih koji se neće suzdržavati od raznih podlosti kako bi omeli
završetak očeve knjige, ali neću te još više zbunjivati kada si zbunjen više
nego ja." ''Ti nisi zbunjena", rekao je Crni.
''Sve ovo nisam odjednom smislila, to sam naučila kroz razgovore
sa ocem tokom brojnih proteklih godina", rekoh da ne bi pomislio kako je
sve to poteklo iz mog ženskog mozga i da bi povjerovao u ono što sam
rekla.
Međutim, Crni je rekao upravo ono što bi i svaki drugi muškarac
koji me smatra inteligentnom rekao, samo da je mogao. ''Veoma si lijepa."
''Da", rekla sam. ''Mnogo mi se dopada kad pohvale moju pamet. I
otac je to često radio kad sam bila mala."
Htjela sam da kažem kako je otac prestao hvaliti moju inteligenciju
kad sam porasla i razvila se, no tad zaplakah. Dok sam plakala, činilo mi
se da sam van same sebe, da sam postala neka druga žena i da izvana
posmatram svoj život kao čitalac kad se oneraspoloži zbog tužnog crteža
na stranici kakve knjige, i osjetih sažaljenje nad samom sobom. Ima
nečeg tako čistog kad čovjek lije suze nad svojim mukama kao da su
tuđe, tako čistog da nas je, kad me je Crni zagrlio, obuzela dobrota. I dok
smo se grlili, ta dobrota ostala je među nama, ne dosežući svijet
neprijatelja koji je bio oko nas.
195
33.
ZOVEM SE CRNI
Kad je moja jadna i tužna Šekura otišla svojim kao pero lakim
korakom, ostao sam potpuno sam u tišini kuće obješenog Jevrejina sa
njenim mirisom badema i sa snovima o braku. U glavi mi je bila u potpuna
zbrka, ali je radila toliko brzo da me je gotovo zaboljele Vratio sam se
kući užurbanim koracima, ne stigavši ni dovoljno oplakati svog tetka. S
jedne strane, sumnjao sam da me Šekura obmanjuje i koristi kao dio
jedne velike zavjere, a sa druge strane pred očima su mi neprestano
prolazili prizori bračne sreće.
Poslije oštrog odgovora gazdarici koja me je na pragu počela
ispitivati gdje sam išao u tako sitne sate i odakle se vraćam, iz postave
pojasa skrivenog pod madracem za sjedenje, izvadio sam dvadeset dva
venecijanska dukata i drhtavim prstima ugurao ih u kesu. Kada sam
ponovo izašao na ulicu, bilo mi je jasno da mi Šekurine uplakane i tužne
crne oči nikako neće izlaziti iz glave.
Najprije sam promijenio pet venecijanskih dukata kod jednog
mjenjača Jevrejina, koji se neprestano smješkao. Zatim sam se, zamišljen,
vratio u mahalu čije vam ime, pošto ga ne volim, nisam ni spominjao do
sada (sada ću vam reći: Jakutlar), u ulicu gdje je kuća u kojoj su me čekali
mrtav tetak i Šekura s djecom. Dok sam išao gotovo trčeći, jedan visoki
platan s prijezirom me gledao jer na dan kada je tetak umro, jurim
opsjednut čudesnim maštanjima i planovima o braku. U tom času
odleđena mahalska česma prosikta: ''Gledaj svoja posla", reče mi, ''uradi
šta treba i pobrini se da budeš sretan." ''No, baš lijepo", začuh nešto
kasnije u glavi glas jedne nesretne crne mačke koja se lizala na uglu. ''Svi
osim tebe smatraju da su i tvoji prsti umiješani u tetkovo ubistvo."
Mačka je prestala da liže šape i odjednom se moj pogled na
trenutak sretne s njenim. Znate već da su mačke u ovom gradu postale
bezobrazne jer ih narod previše mazi.
Efendi imam, koji uvijek djeluje pospano zbog poluspuštenih
kapaka svojih krupnih crnih očiju, nisam vidio u njegovoj kući, već u
196
dvorištu mahalske džamije, gdje sam mu postavio pitanje koje se često

čulo: kada je svjedočenje na sudu obavezno a kada dobrovoljno, pa sam
saslušao njegov nadmen odgovor podignutih obrva, pretvarajući se da
prvi put čujem. ''Ako bude drugih svjedoka, svjedočenje je dobrovoljno",
objasnio je efendi imam. '' No, ako postoji samo jedan svjedok, mora
svjedočiti po Alahovoj zapovijesti."
''Baš to me i muči", prekinuh ga. Ako je dobro poznat slučaj,
svjedoci ne odlaze na sud jer se, otupljeni i ravnodušni, pozivaju na
dobrovoljnost svog svjedočenja i zato se neodložni poslovi ljudi kojima
želim pomoći ne rješavaju.
''Eee", reče efendi imam, ''a ti malko odriješi kesu."
To sam i učinio, i pokazao mu venecijanske dukate u njoj. Zlato je
na trenutak obasjalo ogromno džamijsko dvorište, imamovo lice, obojicu.
Upitao me je u čemu je problem. Objasnio sam mu ko sam. ''Efendi Tetak
je bolestan", rekao sam - ''Želi da prije nego što umre bude javno
objavljeno da je njegova kći udovica i da joj se dodijeli izdržavanje." Nije
bilo potrebe da spomenem zamjenika uskudarskog kadije. Efendi imam je
odmah shvatio o čemu je riječ, rekao je da cijela mahala već dugo tuguje
nad sudbinom nesretne gospođe Šekure i da se to prilično otegnulo.
Umjesto da pred vratima uskudarskog kadije tražimo drugog svjedoka
potrebnog za razvod, imam-efendija će dovesti svog mlađeg brata. Ako i
za njega budem odvojio jedan dukat, učiniću dobro djelo i za njegovog
brata, koji živi u istoj mahali i čuo je za patnje Šekure i njenih siročića.
Pokazao sam mu dva dukata za drugog svjedoka, međutim, nudio je i
popust. Brzo smo se dogovorili i odmah je otišao po svog brata. Sve što se
poslije dogodilo, na kraju dana, podsjeća na avanturističke priče koje
medasi u alepskim kafanama istovremeno pričaju i glume. Ljudi koji
zapisuju te priče u formi mesnevije i od njih čine knjige uopšte ih ne
shvataju ozbiljno i ne oslikavaju ih, smatrajući da su prepune avantura i
laži. Ja sam našu današnju avanturu na stranicama svog uma sažeo u
četiri scene, povezao i ilustrirao.
Na prvom crtežu iluminator treba da nas predstavi u crvenom
čamcu s četiri vesla, u kojem od Unkapanije plovimo za Uskudar, nasred
197
Bosfora, među veslačima dugih brkova i snažnih mišića. Dok imam i

njegov mršavi namršteni brat, sretni zbog neplaniranog izleta, zadovoljno
čavrljaju s veslačima, ja, siromah, na pramcu čamca sanjarim o sretnom
braku, zagledan u more, plašeći se da ću na dnu morskim strujama
ustalasanih bosforskih voda, koje u sunčano zimsko jutro izgledaju
bistrije nego obično, ugledati neki nepovoljan znak, na primjer ostatke
neke gusarske lađe. Dakle, koliko god veselim bojama iluminator naslikao
more, morao bi naslikati i nešto mračno kako bi prikazao ravnotežu s
mojim strahovima, snažnim kao i moja maštanja o braku, na primjer,
neku strašnu ribu na dnu Bosfora da čitalac koji prati našu avanturu ni u
jednom trenutku ne pomisli da je sve predstavljeno previše ružičasto. Naš
drugi crtež mora sadržati sve pojedinosti dostojne preciznih ilustracija
skladne kompozicije majstora Behzada, koje prikazuju carske palate,
zasjedanja Divana u njima, prijeme franačkih izaslanika, unutrašnjost
prenaseljenih kuća, svu tu komiku i ironiju. Dakle, u jednom uglu mora
biti naslikan kadija podignute ruke kao da odbija i mene i mito koje mu
pružam i govori: ''Stani!", a drugom rukom stidljivo stavlja u džep moje
venecijanske dukate, a umjesto uskudarskog kadije treba nacrtati
njegovog šafiitskog zamjenika, efendi Šahapa kako sjedi, dok se
istovremeno vidi i ishod tog mita na crtežu. Prikazati događaje na jednom
crtežu kao istovremene i uzastopne mogu izvesti jedino oštroumni lukavi
iluminatori, raspoređujući mnoštvo detalja. Tako će, na primjer, oko koje
najprije ugleda mito koje dajem, čak i ako ne pročita našu priču, shvatiti
da je osoba koja na slici sjedi na kadijinom minderu zapravo kadijin
zamjenik, te da je kadija, čim je u džep spustio dva venecijanska dukata,
ustupio svoje mjesto šafiitskom zamjeniku, kako bi on Šekuri dao razvod.
Treći crtež morao bi prikazivati istu scenu, ali ovog puta zidove treba
ukrasiti kineskim ornamentima, čije su gusto isprepletene šare manje
prolazne i onda sve obojiti tamnijom bojom, a iznad kadijinog zamjenika
oslikati nemirne, razigrane oblake, kako bi bilo jasno da u našoj priči
postoji neka nečasna igra. Imam i njegov brat, koji na crtežu moraju biti
zajedno prikazani, iako pred kadijinog zamjenika izlaze odvojeno,
svjedoče o tome kako se muž nesretne Šekure već pune četiri godine ne
198
vraća iz rata; da jadna Šekura, pošto se muž ne brine o njoj, živi u

neimaštini; da su njena dva siročeta uplakana i gladna; da nema prosca
koji bi im bio poočim jer se još uvijek smatra udatom; da se čak, zato što
je udata, ne smije ni zadužiti bez muževljeve dozvole; i obojica su, u
svjedočenju, toliko uvjerljivi da bi je čak i gluhi zidovi u suzama istog
trena razveli, jedino kadijin zamjenik nema srca i ne haje za to, nego pita
ko je Šekurin staratelj. Nakon kratkog kolebanja, ubacujem se i govorim
da je njen uvaženi otac, koji je nekada bio čauš i carski izaslanik našeg
padišaha, još uvijek živ. ''Nikako ne mogu da je razvedem dok on ne dođe
na sud", reče kadijin zamjenik. Ovoga puta uzrujano mu objašnjavam da
se moj gospodin tetak na bolesničkoj postelji rastaje sa dušom i da moli
Alaha da njegova kćer dobije razvod prije nego što umre i da je mene
ovlastio da ga zastupam na sudu.
''Šta ako i dobije razvod?", pita kadijin zamjenik. ''Zašto čovjek na
samrti toliko želi da mu se kći razvede od muža koji je davno nestao u
ratu? Aha, znam, ako je njegovoj kćeri iskrsla neka dobra prilika, neki
pouzdan kandidat za zeta, onda ga razumijem jer nakon toga može mirno
umrijeti."
''Postoji, gospodine zamjenice", rekao sam. ''Ko?"
''Ja."
''Ma, kako je moguće? Ti si zastupnik njenog staratelja!", reče
kadijin zamjenik. ''Čime se ti baviš?"
''U istočnim provincijama, kod paša, radio sam kao pisar, vodio
sam vilajetske kancelarije i bio pomoćnik defterdara. Napisao sam istoriju
ratovanja s Persijom, koju želim uručiti našem padišahu. Razumijem se u
slikarstvo i iluminaciju. Već dvadeset godina umirem za tom djevojkom."
''Da li ste u srodstvu?"
Osjećao sam kako me pred kadijinim zamjenikom obuzima
sramota, jer sam se potpuno neočekivano našao u situaciji da ga molim i
ponižavam se pred njim te odjednom pred njega istresam svoj život bez
ikakvih tajni, tolika sramota da sam zašutio.
''Odgovori umjesto što crveniš kao babura! Inače neće dobiti
razvod."
199
''Ona je moja sestra od tetke."

''Aha, znači tako. Hoćeš li moći da je usrećiš?"
Pitao je, učinivši jedan prostački pokret rukom. Neka iluminator to
ne prikaže. Neka pokaže koliko sam pocrvenio u licu. ''Dobro zarađujem."
''Pošto pripadam šafiitskom učenju, ništa nije u suprotnosti sa
Svetom knjigom i mojom vjerom da nesretnoj Šekuri, čiji se muž već četiri
godine nije vratio iz rata, odobrim razvod", rekao je kadijin zamjenik.
''Razvodim je. Ako bi se njen muž i vratio iz rata, nema više nikakvo pravo
na nju."
Poslije ovog, četvrti crtež po redu treba prikazati kadijinog
zamjenika kako poslušnom armijom slova, koje crnom tintom raspoređuje
po papiru, upisuje u sudski protokol razvod braka, pružajući mi ovjeren
papir na kojem piše da je moja draga Šekura konačno udovica, te da ne
postoje nikakve prepreke da se oj, mah ponovo uda. Bljesak sreće, koju
sam u tom trenutku osjetio u sebi, ne može se izraziti ni bojanjem zidova
sudnice u crveno ni uokviravanjem slike crvenom bojom. Zaputio sam se
kući, probijajući se užurbano kroz gomilu drugih muškaraca i lažnih
svjedoka pred kadijinim vratima, koji su došli sa svih strana da bi dobili
razvod za svoje sestre i kćeri.
Čim sam prešao Bosfor i stigao u četvrt Jakuti, otarasio sam se
popustljivog imama koji je htio da nas vjenča i njegovog brata. Bilo mi je
jasno da mi svaki prolaznik u potaji smišlja podvale i smicalice, jer su svi
ljubomorni zbog nevjerovatne sreće koja mi se smiješila. Trčao sam sve
do Šekurine ulice. Kako nesretne vrane znaju da je unutra mrtvac i tako
raspoloženo skakuću po krovu? To što nisam do kraja ožalio tetka, čak i
to što nisam mogao zaplakati za njim, duboko me je pogađalo, ali sam,
ipak, po čvrsto zatvorenim kapcima na prozorima i vratima kuće, po tišini,
čak i po stablu nara, odmah zaključio da je sve u redu. Vjerovatno ste već
primijetili da su moji postupci intuitivni i neobično brzopleti. Zgrabio sam
jedan kamen s ulice gađajući vrata, ali - promašaj. Bacio sam još jedan
kamen. Pao je na krov. Bijesno sam bacio kišu kamenja na kuću. Otvorio
se jedan prozor. Bio je to onaj na drugom spratu, na kojem sam, prije
četiri dana, u srijedu, kroz grane nara, prvi put ugledao Šekuru. Na
200
prozoru se pojavio Orhan. Kroz otvore prozorskih kapaka čuo sam Šekuru
kako ga grdi, a zatim ugledah i nju. Puni nade, moja ljepotica i ja
izmijenismo kratke poglede. Kako je mila, kako lijepa! Napravila je pokret
koji je značio da sačekam i odmah nakon toga zatvorila prozor.
Do večeri je bilo još mnogo. Proveo sam ga s nadom, u pustoj
bašti, diveći se ljepoti svijeta, stabala, blatnjave ulice. Ubrzo dođe Hajrija,
obučena i pokrivena velom kao da nije robinja nego gospoda. Povukli smo
se iza smokvinih stabala, ne približavajući se jedno drugom. ''Sve ide kako
treba", rekao sam. Pokazao sam joj papir koji sam dobio od kadije.
''Šekura je dobila razvod." Poželjeh da kažem: ''Sada ću dovesti imama iz
susjedne mahale", ali sam se brzo ispravio i rekao: ''Dolazi imam. Neka
Šekura bude spremna."
''Gospođa Šekura želi svatove, makar oni bili mali. Želi da
prisustvuju susjedi iz četvrti, da se počaste jelom. Skuhale smo u kazanu
pilav s bademima i suvim kajsijama." Vjerovatno bi i dalje oduševljeno
pričala o tome što su sve skuhale da je nisam prekinuo. ''Ako se svadba
toliko zakomplikuje", rekoh, ''glas će stići i do Hasana i njegovih ljudi.
Mogli bi da dođu nepozvani, da izazovu bruku i ponište brak, a mi im ne
možemo ništa. Sve bi bilo uzaludno. Moramo se čuvati ne samo Hasana i
svekra, već i prokletnika koji je ubio našeg efendi Tetka. Ne bojite se?"
''Kako da se ne bojimo!", odgovori i zaplače.
''Ne govori nikome ništa", rekao sam. ''Obucite tetku noćnu
košulju, položite ga u pripremljenu postelju kao da je bolestan a ne
mrtav. Pored uzglavlja stavite čaše, sirupe i zatvorite prozore. Neka u sobi
bude mrak. Tako će na vjenčanju Šekurin otac moći biti njen staratelj.
Svatovi ne dolaze u obzir, neposredno pred vjenčanje pozovite četiri-pet
susjeda, ni slučajno više. Kad ih budete pozivale, reći ćete im da je to
posljednja želja gospodina tetka... Ovo će biti tužna, a ne sretna svadba.
Ako ne budemo uradili kako treba, uništiće nas, a i tebe će kazniti,
razumiješ li?"
Sva u suzama klimne glavom. Rekao sam joj da ću uzjahati svog
bijelog konja, dovesti svjedoke i ubrzo stići kući, a Šekura neka bude
spremna. Rekao sam da ću ja biti gospodar kuće poslije vjenčanja i zato
201
odmah idem kod berberina da me obrije. Ništa nije bilo ranije isplanirano.
Svega sam se sjetio tek kad sam počeo da pričam i, kao što mi se često
događalo i u bitkama, vjerovao sam da sam samo rob, ali rob kojeg
njegov gospodar Alah jako voli i štiti, da me čuva i da će zbog toga sve
teći kako sam planirao. Budete li bar jednom u sebi osjetili to povjerenje i
tu predanost Alahu, učinićete sve što vam padne na pamet i što vam srce
želi, a sve to će se pokazati ispravnim.
Prošao sam četiri ulice od Jakuta do Zlatnog roga i u susjednoj
četvrti, u blatnjavom dvorištu, naišao na dobrodušnog crnobradog imama
Jasin-pašine džamije kako s metlom u ruci tjera pse nasrtljivce. Izložio
sam mu svoj problem da Alah poziva mog tetka, i po njegovoj posljednjoj
želji njegova kći i ja ćemo se vjenčati, da se ona, odlukom uskudarskog
kadije, danas razvela od muža koji se nije vratio iz rata. Na imamov
prigovor da po šerijatskom zakonu razvedena žena mora sačekati mjesec
dana kako bi se ponovo mogla udati, odgovorio sam da nema nikakve
mogućnosti da je žena u drugom stanju jer se njen bivši muž nije
pojavljivao već četiri godine, i da joj je uskudarski kadija baš s takvim
obrazloženjem jutros dao razvod. Pokazao sam mu kadijinu potvrdu.
Rekao sam da efendi imam može biti siguran da ne postoji ništa što
sprečava taj brak. Dobro, s nevjestom sam u krvnom srodstvu, ali to što je
ona kći moje tetke nije prepreka za brak. Njen prethodni brak je konačno
završen, a medu nama nema razlike u vjeri, ni po statusu, ni po imovnom
stanju. Ako primi dukate, koje mu dajem unaprijed, i vjenčanje obavi
javno, pred očima cijele mahale, učiniće dobro i bogougodno djelo i
udovičinim siročićima. Da li efendi imam voli pilav s bademima i suhim
kajsijama?
Voli, rekao je, ali njegov pogled još uvijek je bio prikovan za pse
na vratima dvorišta. Onda je uzeo dukate. Obući će odoru za vjenčanja,
dotjerati bradu i kosu, pa će doći da obavi vjenčanje. Pitao je gdje je kuća
i ja sam mu objasnio gdje se nalazi.
Koliko god da sam nestrpljivo požurivao vjenčanje, o kojem sam
sanjao već dvanaest godina, šta bi moglo biti prirodnije od toga da
mladoženja zaboravi sva uzbuđenja i opasnosti, i svoje svadbeno
202
dotjerivanje prepusti mekim rukama nekog berberina dok ugodno ćaska s

njim? Berberin, do kojeg su me noge same odvele, radio je na strani do
čaršije, u onoj istoj ulici u kojoj je bila i ruševna kuća na Aksaraju (koju su
moj pokojni tetak, moja tetka i lijepa Šekura napustili mnogo kasnije kada
je naše djetinjstvo prošlo). Čovjek kojeg sam sreo prije pet dana, odnosno
na dan kada sam se vratio nakon dugogodišnjeg odsustva, ovog puta me
je zagrlio na ulasku i, umjesto da me pita gdje sam se skrivao proteklih
dvanaest godina, kao svaki pravi istanbulski berberin, odmah je poveo
razgovor o najnovijim mahalskim glasinama i o onom mjestu na koje
ćemo svi otići po završetku smislenog putovanja koje se zove život.
Pogriješio bih kada bih rekao da mi se učinilo kako sam kod njega bio
prije dvanaest dana a ne prije dvanaest godina. Majstor je ostario i, kako
se to već primjećivalo po britvi u njegovim rukama, posutim staračkim
pjegama, koja je drhtavo plesala po mom obrazu, odao se alkoholu. Zbog
toga je uzeo jednog šegrta bijelog lica, lijepih usana i zelenih očiju, koji je
zadivljeno posmatrao svog majstora. U poređenju sa stanjem od prije
dvanaest godina, u radnji su vladali red i čistoća. Kanta za vodu, iz čije je
slavine, smještene pri dnu, pažljivo sipao malo tople vode, oprao mi kosu
i umio me, bila je pričvršćena lancem za tavanicu. Njegovi široki stari
lavori bili su od bakra, mangala čista, bez rđe, a njegove britve s drškom
od ahata oštre. Nosio je besprijekorno čistu svilenu kecelju, a za to prije
dvanaest godina nije imao volje. Pomislio sam da je i u radnji i kod
majstora zavladao red tek kad je uzeo tog, za svoje godine krupnog,
krhkog i gracioznog šegrta. Prepustio sam se uživanju dok me je brijao,
sve je mirisalo na ružinu vodicu i toplu sapunicu, razmišljajući o tome
kako brak donosi novu snagu, kao i blagostanje, ne samo u domu samca,
već i u njegovom poslu i radnji.
Ne znam koliko je vremena prošlo. Opušten vještim berberinovim
prstima i toplinom mangala koji je prijatno grijao malu radnju, bio sam
zahvalan Alahu što je omogućio da moj život nakon toliko muka,
neočekivano i bez ikakve nadoknade, danas nagradi nečim tako velikim. U
isto vrijeme ispunjen dubokom radoznalošću (na kojoj li je to tajanstvenoj
vagi uspostavljena ravnoteža svijeta koji je Alah stvorio?) i osjećajem tuge
203
i žalosti zbog tetka koji je ležao mrtav u kući, čiji gospodar ću ubrzo
postati, upravo sam se spremio da se pokrenem iz potpune obamrlosti,
kad se na uvijek otvorenim vratima brijačnice nešto pokrenulo. Okrenuo
sam se i pogledao: Ševket!
Uzbuđeno ali sigurno, pružio mi je neki papir. Ne rekavši mu ništa,
očekujući najgore, pročitao sam ga dok me je obuzimala hladna jeza: Ne
udajem se ako nema svatova. Šekura
Uhvatio sam Ševketa za ruku i na silu ga uzeo u krilo. Poželio sam
da svojoj dragoj Šekuri mogu napisati: ''Kako god ti želiš, ljubavi!", no
otkud pero i mastionica kod nepismenog berberina?! Zbog toga sam s
obazrivom proračunatošću prošaputao na Ševketovo uho da kaže majci da
pristajem. Šapatom sam ga upitao kako je djed. ''Spava."
Sad shvatam da i vi i Ševket sumnjate da sam umješan u tetkovu
smrt (iako Ševket sumnja u druge stvari). Žalosno! Poljubio sam ga protiv
njegove volje. Otišao je ne pokazavši ni najmanju naklonost prema meni. I
na svadbi, svečano odjeven, gledao me je neprijateljski. S obzirom na to
da Šekura nije odlazila iz očeve kuće u mladoženjinu, nego sam ja dolazio
u njen dom kao domazet, svatovi su bili prilagođeni ovoj situaciji.
Svakako, nisam bio u stanju, kao što su to činili drugi, svoje bogate
prijatelje i rođake, nagizdane i na konjima, dovesti do mladinih kućnih
vrata. Ipak, sa sobom sam poveo dva prijatelja iz djetinjstva, koje sam
sreo u posljednjih šest dana otkako sam se vratio u Istanbul (jedan od njih
je, kao i ja, postao tajnik, a drugi je hamamdžija), i svog dragog
berberina, čije su oči bile pune suza kad mi je, još tokom brijanja, poželio
puno sreće; sam sam uzjahao bijelog konja, kojeg sam jahao od prvog
dana, te se na kraju nađosmo pred kućnim vratima moje drage Šekure,
kao da želimo da je odvedemo u neku drugu kuću, u neki drugi život.
Bogato sam nagradio Hajriju, koja je otvorila vrata. Uz plač, jecaje,
uzdisaje (neka žena je vikala na djecu), vrisku i povike ''mašala!", Šekura
se pojavila u jarkocrvenoj vjenčanici, sa velom blijedoroze boje, koji joj je
pokrivao glavu i spuštao se do zemlje, i spretno uzjahala bijelog konja
kojeg smo za nju doveli. Kad bubnjar i zurlaš, koje je u posljednji čas
doveo berberin, sažalivši se na mene, zasviraše neku laganu svatovsku
204
pjesmu i krenuše pred nama, krene i naša sirotinjska, tužna ali ponosna
svatovska povorka.
Čim su se konji pokrenuli, shvatio sam da je svadbena povorka
samo još jedan dio Šekurina lukavstva, koje je smislila da bi svoje
vjenčanje postavila na čvrste noge. Budući da se, zahvaljujući maloj
svadbenoj povorci, naše vjenčanje moglo smatrati oglašenim, makar i u
posljednjem trenutku, tako je od svih prisutnih i čitave mahale zapravo
bilo iznuđeno njegovo priznanje, svi mogući prigovori na njegovu pravnu
valjanost postaće neuvjerljivi. S druge strane, i oglašavanje našeg
vjenčanja, kao i demonstrativno priređivanje svadbe kao da želimo
izazvati neprijatelje, Šekurinog bivšeg muža i njegovu obitelj, već je na
samom početku ugrožavalo sve. Da su mene pitali, tajno bih oženio
Šekuru, ne govoreći nikome ništa o tome, ne priređujući nikakvu svadbu,
postao bih njen muž i kasnije branio naš brak. Dok sam jahao ulicama na
čelu svadbene povorke, na svom hirovitom bijelcu, koji je izgledao kao da
je iz bajke, pogled bi mi zalutao u neku sporednu uličicu ili neko mračno
dvorište, tražeći preplašeno Hasana i njegove ljude, koji su nas odande
mogli napasti. Vidio sam starce i odrasle muškarce iz mahale, koji su
zastajkivali pred vratima i pored zidova i, ne shvatajući potpuno šta se
dešava, ali ne pokazujući ni nepoštovanje prema nama, posmatrali našu
čudnu svadbenu povorku i strance koji su se zaustavljali da nas pozdrave.
Po raspoloženju prodavca voća i povrća (ne udaljavajući se previše od
svojih šarenih dunja, mrkve i jabuka na maloj pijaci, na koju smo
neplanirano izbili, s nama je prešao nekoliko koraka ponavljajući
''mašala!"), po načinu na koji se smješkao tužni prodavač namirnica, po
odobravajućim pogledima pekara koji je svome šegrtu dao da struže
zagorjele pogače, po svemu tome sinulo mi je odmah kako je Šekura
majstorski osmislila mrežu ispletenu od tajnih poruka i glasina i da su se
njen razvod i udaja za mene za kratko vrijeme pročuli u mahali i naišli na
odobravanje. Ipak, bio sam spreman da u svakom trenutku odgovorim na
bilo koji neočekivan ili neukusan napad, čak i na dobacivanje, na ružnu
riječ. Zbog toga nisam bio ljut na gomilu djece koja je, dok smo napuštali
trg, vičući, vrišteći i šaleći se, trčala za nama, moleći da im damo sitniš. Po
205
osmijesima žena koje sam nazirao kroz odškrinute prozore, kroz

prozorske kapke i rešetke, shvatao sam da nas radost, buka i gužva koju
ta djeca čine zapravo štiti i podržava.
Moj pogled je bio neprestano uperen u put kojim se, na kraju,
hvala Alahu, uputila svadbena povorka i koji je, krivudajući, vodio nazad
prema kući, odakle smo i krenuli. Ali, moje srce je bilo uz Šekuru, uz
njenu tugu. Njena zla kob nije bila u tome što se morala udati istog dana
kad joj je otac ubijen. Ono zbog čega sam je žalio bila je njena
jednostavna, sirotinjska svadba. Mojoj Šekuri priličili bi konji sa srebrnom
opremom, s bogato ukrašenim sedlima i jahačima u samurovoj koži, svili i
zlatom protkanom platnu, priličila bi joj povorka od nekoliko stotina konja
i konjskih zaprega koji vuku darove i djevojačku opremu, i brojne pašine
kćeri i sultanije iza te povorke, i još mnoštvo starijih haremskih dama koje
bi, sjedeći u kolima, pričale o bogatstvu prošlih vremena. Međutim,
Šekura iznad sebe nije imala ni baldahin od krvavocrvene svile, koji su
postavljali iznad svake bogate djevojke da bi je na njenoj svadbi zaštitili
od urokljivih očiju, i koji bi na štapovima nosio po jedan sluga sa sve četiri
strane njenog konja, a ni sluškinju koja bi išla pred njom, noseći velike
svadbene svijeće ukrašene voćem, zlatnim i srebrnim listovima, blještavim
lamotama i kamenčićima, i ukrasno stablo od srebra. Pošto ni sami nisu
osjećali poštovanje prema svadbenoj povorci, bubnjar i svirač na zurli
svakog časa su prekidali svirku, a kako ispred nas nije išao niko ko bi
opominjao prolaznike da se sklone jer nailazi mlada, naša svadbena
povorka miješala se sa svijetom na pijaci i sluškinjama koje su iz česme
na trgu sipale vodu u posude, zbog'čega sam osjećao duboku tugu, koja
mi je skoro natjerala suze na oči, i to više nego stid koji me je lagano
obuzimao. Kad sam se, na povratku kući, u jednom trenutku na svom
odvažnom konju okrenuo i pogledao Šekuru, shvatio sam da ona ispod
ružičaste koprene i krvavocrvenog vela ne brine zbog neimaštine koju
nipošto nije zaslužila, već osjeća olakšanje, jer je kružni put svadbene
povorke prošao bez nesreće i nevolje. Nakon toga i ja sam odahnuo.
Skinuvši sa konja svoju prelijepu mladu onako kako to tradicionalno čine
mladoženje i, uzevši je pod ruku, iz torbe koju sam ranije pripremio,
206
laganim pokretima, kako bi me svako mogao pratiti i uživati u tome,

posipao sam srebrne novčiće po njoj. Dok su se djeca, koja su u toku
prolaska ove tužne povorke trčkarala oko nas, otimala za novčiće, Šekura i
ja smo najprije ušli u dvorište, prešli popločani hodnik i kročili u kuću,
gdje nas je, užasnute, zajedno sa velikom toplotom, zapahnuo teški vonj
mrtvog tijela.
Vidjevši da se svatovi, smeštajući se u kuću, ponašaju kao da tog
zadaha nema, kao i starci, žene i djeca koji su već otprije bili tu (iz jednog
ćoška Orhan me je sumnjičavo promatrao), kao i Šekura na kraju krajeva,
u jednom trenutku obuze me sumnja. Ipak, bio sam siguran da se varam
jer sam u ustima, nosnoj šupljini i plućima već ranije osjećao snažan i
zagušujući vonj mrtvih tijela koja su u pocijepanoj odjeći, bez obuće,
čizama i remenja, što je skinuto i odneseno, ležala po bojištima,
raspadajući se na suncu i čija su lica, oči i usne bili hrana za vukove i
ptice.
Sišao sam u kuhinju i upitao Hajriju gdje se nalazi tetak i kako to
da se u cijeloj kući osjeća smrad. Rekao sam joj da bi to moglo sve
pokvariti. To nisam izgovorio normalnim glasom, već sam promrmljao kao
u bunilu. U isto vrijeme kroz glavu mi je prošla misao da je ovo prvi put
kako s Hajrijom razgovaram kao njen gospodar.
''Namjestile smo ležaj kako ste zapovijedili, obukle mu noćnu
košulju, pokrile ga jorganom i pored uzglavlje stavile čaše i sirupe. Ako
zaudara, onda je to zbog mangala u sobi", odgovorila je plačući.
Dvije-tri suze skliznule su u lonac u kojem je cvrčala ovčetina.
Po njenom plaču osjetio sam da ju je tetak noću zvao kod sebe u
postelju, ali sam se kasnije stidio tih misli. Ester, koja je samouvjereno i
mirno sjedila u uglu kuhinje, progutala je zalogaj u ustima i ustala. ''Učini
Šekuru sretnom", rekla je. ''Poštuj je."
U sebi sam začuo melodiju uda, koju sam već čuo dok sam šetao
ulicama prvog dana po povratku u Istanbul, ali je u harmoniji sad bilo više
života nego tuge. I kasnije, u polutamnoj sobi gdje je ležao moj tetak u
noćnoj košulji, dok je efendi imam obavljao obred Šekurinog i mog
vjenčanja, u meni je odzvanjala skladna harmonija iste muzike.
207
Pošto je Hajrija najprije brzo provjetrila sobu, a svjetiljku postavila

u ćošak iz kojeg se dobro vidjela sjena, nije se moglo primijetiti da moj
tetak, odjeven u noćnu košulju, nije bolestan, yeć mrtav. Zato je na
vjenčanju mogao biti prihvaćen kao Šekurin staratelj, a svjedoci su bili
moj prijatelj berberin i jedan prevejani starac iz mahale. Budući da se u
toku ceremonije, koja se završila imamovim dobrim željama, savjetima i
molitvom prisutnih, jedan drugi pametnjaković, zabrinut za tetkovo
zdravlje sumnjičavo pokušao nagnuti prema pokojniku, skočio sam s
mjesta čim je imam završio vjenčanje, primio tetkovu zgrčenu ruku i svom
snagom povikao: ''Budite bez brige, dragi moj tetak! Sve ću učiniti da
Šekuri i djeci ništa ne nedostaje i da živimo u slozi i ljubavi!"
Nagnuo sam se, kao da mi tetak iz svoje bolesničke postelje
pokušava šapatom nešto reći, pažljivo i s poštovanjem prislonivši svoje
uho na njegova usta. I kao što mi, mladi, lijepo vaspitani, kad se u pravom
času nađemo pored starca poštovanja vrijednog, pažljivo, kao da ispijamo
čudotvorni eliksir, saslušamo dva-tri savjeta na osnovu njegovog cijelog
životnog iskustva, tako sam, eto, i ja otvorio četvore oči praveći se da
slušam tetka. Efendi imam i starac iz mahale pogledali su me s
odobravanjem i uvažavanjem moje vjernosti i beskrajne odanosti, jer
slušam savjete koje mi s bolesničke postelje šapatom daje punac na
samrti. Nadam se da niko više ne misli da su u ubistvo mog tetka
umiješani moji prsti. Gostima u sobi rekao sam da siroti bolesnik želi
ostati sam. Odmah su napustili sobu i, dok su prelazili u susjednu
prostoriju, u kojoj su se okupljali muškarci da jedu Hajrijin pilav i pečenu
janjetinu (sad sam i ja miješao zadah mrtvog tijela s mirisom majčine
dušice, kima i pečenog mesa), izašao sam u predsoblje i kao svaki
muškarac koji se u vlastitoj kući kreće rastresen i zabrinut, ne
razmišljajući otvorio vrata Hajrijine sobe i ušao. Ne obazirući se na žene
užasnute nenadanim prisustvom muškarca, nježno sam pogledao Šekuru,
čije su se oči nasmiješile kad me ugledala, i rekao joj:
''Zove te otac, Šekura, sad smo vjenčani, moraš mu poljubiti ruku."
Nekoliko žena iz mahale, koje je Šekura u posljednjem času pozvala kako
bi vjenčanje učinila javnim, i mlade djevojke, za koje sam pretpostavio da
208
su rođake jer im se u očima ogledala odanost, užurbano su se dotjerivale

i, pretvarajući se da prekrivaju lica, odmjeravale me pogledima od glave
do pete i dugo ispitivački posmatrale.
Mnogo kasnije gomila uzvanika je večerala, pojela sve orahe,
bademe, voćni žele, lizalice i bombone s klinčićima, i razišla se ubrzo
nakon večernje molitve. Šekurini česti napadi plača i mrzovolje kao i svađa
djece pokvarili su raspoloženje u ženskoj sobi. U sobi gdje su bili
muškarci moja krajnja suzdržanost prema susjedskim šalama na račun
moje prve bračne noći i moja tiha potištenost protumačeni su kao tuga
zbog tetkove bolesti. Najdublje mi je od sve te muke ostalo u pamćenju to
što smo se Šekura i ja prije jela popeli u tetkovu sobu, a nakon toga,
ostavši nasamo, oboje s poštovanjem najprije poljubili tetkovu hladnu i
zgrčenu ruku, a potom se povukli u jedan mračan ugao sobe, gdje smo se
ljubili strasno kao da gasimo smrtnu žeđ. Na vrelom jeziku moje žene,
koji sam vješto primio u usta, osjećao se ukus bombona s aromom
klinčića, koje su djeca neprestano jela.
34.
JA, ŠEKURA
Nakon što su se posljednji gosti naše tužne svadbe obuli, umotali,

pokrili glave, potjerali djecu koja su gutala zadnje bombone i izašli kroz
dvorišnu kapiju, zavladala je duga tišina. Svi smo bili u dvorištu i, osim
kljucanja jednog vrapca, koji je iz polupraznog vedra oprezno pio vodu iz
bunara, nije se čuo ni šum. Čim se i ta ptica, na čijoj se glavi osvijetljenoj
kuhinjskom vatrom presijavalo kratko perje, u jednom trenutku izgubila u
mraku, postala sam bolno svjesna da u našoj praznoj, tihoj kući, gore, u
postelji mog oca, leži mrtvac. ''Djeco, dođite ovamo!", rekla sam kasnije
Orhanu i Ševketu tonom koji, kao što im je već bilo poznato, koristim kad
želim da kažem nešto važno. Došli su.
''Od sada je Crni vaš otac. Poljubite mu ruku."
Tiho i poslušno poljubili su njegovu ruku. ''Kako se ocu izražava
poslušnost, kako se pažljivo sluša šta on govori, gledajući ga ravno u oči,
209
i kako se u njega može imati beskrajno puno povjerenja - sve to moji

nesretni siročići, jer su odrastali bez oca, uopšte ne znaju", rekla sam
Crnom. ''Ako zbog toga iskažu nepoštovanje prema tebi, ako budu
zazirali od tebe, ako se budu ponašali nezrelo i djetinjasto, znam da ćeš
ih najprije blagonaklono gledati i da ćeš to pripisati tome što su odrastali
bez oca kojeg se ne sjećaju." ''Ja se sjećam oca", rekao je Ševket.
''Psst... Slušaj!", rekla sam. ''Od sada je za vas njegova riječ iznad
moje." Okrenula sam se Crnom: ''Ako te ne budu slušali i poštovali, ako
budu i najmanje bezobrazni, razmaženi i neodgojeni, opomeni ih, ali im
oprosti", rekla sam, trudeći se da u posljednjem trenutku ne spomenem
batine, koje su mi već bile na vrh jezika. ''Mjesto koje ja zauzimam u tvom
srcu neka bude i njihovo mjesto."
''Gospođo Šekura, nisam te oženio samo da bih bio tvoj muž, nego
i otac ovim dragim siročićima", rekao je Crni. ''Jeste li čuli?"
''Ne lišavaj nas nikad svoje svjetlosti, Alahu, Gospodaru moj!",
začula se Hajrija iz ugla. ''Čuvaj nas od svakog zla, Gospodaru moj!"
''Čuli ste, zar ne?", pitala sam. ''Bravo, dobri moji sinovi! Pošto vas
je tako zavolio, vaš otac će vam, čak i onda kad na trenutak izjurite van
bez njegove dozvole, opet oprostiti." ''Oprostit ću im i kasnije", reče Crni.
''No, ako i treći put naprave ono što si im zabranio, zaslužili su
svoje", rekla sam. ''Da li ste razumjeli? Vaš novi otac, Crni, vratio se iz
ratova gnjeva Alahova u koje je otišao vaš pokojni otac da se nikada više
ne vrati, iz najgadnijih, najgorih od svih strašnih bitaka i zato je jako
strog. Djed ih je razmazio, dozvolio im je da mu se popnu na glavu. Sad je
djed jako bolestan."
''Želim vidjeti djeda", rekao je Ševket.
''Ako ne budete slušali, Crni će vas uvjeriti da je batina iz dženeta
izašla. Tad vas ni djed više neće moći spasiti iz njegovih ruku kao što vas
je spašavao iz mojih. Ako ne želite da izazovete očev bijes, nemojte se
više svađati jedan s drugim, dijelite sve među sobom, ne lažite, redovito
se molite, nemojte ići na spavanje prije nego što naučite svoj domaći, ne
govorite Hajriji ružne reči i ne podsmijevajte joj se. Da li je jasno?"
210
Crni se saže i zgrabi Orhana u naručje, ali Ševket se nije pomjerio.

U jednom času poželjela sam ga zagrliti i zaplakati. Moj jadni i tužni
siročiću, siroti moj Ševkete, kako si sam na ovom velikom svijetu! Onda mi
se učinilo da sam i sama nedorasla, kao Ševket, da sam dijete potpuno
samo na svijetu, a kad su mi se u glavi ispreplela Ševketova i moja
sopstvena bespomoćnost, osjetila sam jezu. Jer, sjetila sam se odmah
svog djetinjstva, i ja sam sjedila u krilu svog dragog oca kao sad Orhan
kod Crnog, ali sam tamo uživala, dok je Orhan tek privremeno tu, kao
plod koji se nije navikao na svoje stablo. Sjetila sam se koliko sam se jako
privijala uz oca i kako smo se znali neprestano njuškati kao psi. Umalo
nisam zaplakala, ali sam se suzdržala i, mada mi to nije bilo na pameti,
rekla: ''Hajde, kažite Crnom - oče!"
Kako je samo noć bila hladna i kako je tiha naša avlija! U nekom
udaljenom kraju mahale psi su tužno lajali. Prošlo je još malo vremena,
tišina se neprimjetno rastvorila i procvjetala kao neki crni cvijet.
''No, dobro, djeco", rekla sam nešto kasnije. ''Uđimo u kuću da se
ne bismo svi ovdje prehladili."
Svi smo ušli u kuću, oklijevajući kao da ulazimo u mračno
skrovište nekog tuđina, ne samo Crni i ja, nalik na one mladence koji se
nakon svadbe plaše ostati nasamo, nego i djeca, i Hajrija. Unutra se
osjećao zadah mog oca, ali to kao da niko nije primjećivao. Dok smo se
tiho penjali uz stepenice, sjene koje su svijeće u našim rukama
neprestano bacale na tavanicu kružile su, preplićući se jedna s drugom,
svakog časa rastući i smanjujući se, ali mi se ipak činilo da se sve to prvi
put događa. Gore, u predsoblju, baš kada smo se izuvali, oglasio se
Ševket:
''Da poljubim djedovu ruku prije spavanja?"
''Maloprije sam provirila", rekla je Hajrija. ''Ima takve bolove, tako
mu je loše da su, izgleda, zli duhovi ovladali njime, a i cijelo tijelo mu
gori. Uđite u svoju sobu da vam namjestim postelju."
I već ih je obojicu ugurala u sobu. Namiještajući postelje,
prostirući čaršave i šireći jorgane, govorila je o svemu što je uzimala u
ruke kao o jedinstvenom i neponovljivom čudu, kao da je spavati ovdje,
211
ove ponoći, u toploj sobi, na tim čistim čaršavima i pod toplim perjanim
jorganima, isto što i spavati u padišahovom dvorcu.
''Hajrija, ispričaj nam priču", rekao je Orhan sa svoje noćne
posude.
''Bio jednom jedan plavi čovjek", poče Hajrija. ''A njegov najbolji
prijatelj bio je jedan zao džin."
''Zašto je čovjek bio plav?", upitao je Orhan.
''Zaboga, Hajrija", rekla sam, ''bar večeras preskoči priče o
džinima, vilama i sablastima!" ''A zašto nam ne bi pričala?", upita Ševket.
''Majko, kad zaspimo, hoćeš li se ti izvući iz postelje i otići kod djeda?"
''Vaš djed, neka ga Alah čuva, jako je bolestan", rekla sam.
''Naravno, svake večeri ići ću da vidim kako mu je. A zatim se ionako
vraćam kod vas u postelju!"
''Neka Hajrija ide kod djeda", rekao je Ševket. ''Zar se Hajrija noću
ne brine za djeda?"
''Da li si završio?", upitala je Hajrija Orhana. Dok mu je gazom
brisala guzu, Orhanovo lice poprimilo je onaj blaženi izraz. Bacila je oko
na noćnu posudu i kao da se namrštila jer je količinu u njoj smatrala
nedovoljnom, a ne zbog smrada.
''Hajrija", rekoh, ''isprazni posudu i vrati je nazad da ne bi noću
izlazio iz sobe."
''A zašto da ne izlazim?", upitao je Ševket. ''Zašto Hajrija ne može
pričati priče o džinima i vilama?"
''Jer nam u kući boravi džin, budalo!", odgovorio je Orhan, sa onim
glupim optimizmom koji sam viđala na njegovom licu češće nakon
pražnjenja crijeva nego u trenucima kada je bio uplašen.
''Ima li, majko?"
''Ako izađete iz sobe, ako budete htjeli posjetiti djeda, džin će vas
pronaći."
''Gdje će Crni namjestiti svoj ležaj?", upitao je Ševket. ''Gdje će on
večeras spavati?"
''To ne znam", odgovorila sam. ''Hajrija će mu namjestiti ležaj."
''Majko, ti ćeš ipak spavati s nama, zar ne?", upitao je Ševket.
212
''Koliko to puta moram ponoviti? Spavaću s vama kao i prije."

''Stalno?"
Hajrija je izašla s posudom u ruci. Iz ormara sam izvadila
preostalih devet crteža koje sam sakrila, njih podli ubica, koji je odnio
samo posljednji crtež, nije ni dotakao, zatim sam sjela na ležaj i dugo ih
gledala, nastojeći pri svjetlu svjetiljke dokučiti tajnu skrivenu u njima. Ti
crteži su bili toliko lijepi da ih čovjek može gledati kao svoje vlastite, već
zaboravljene uspomene, a što ih čovjek duže posmatra, ti crteži, kao i
rukopis, počinju razgovarati s onim ko ih gleda.
Dok sam razgledala crteže, potpuno sam zaboravila svijet oko
sebe. Po mirisu njegove lijepe glave, prislonjene uz moj nos, shvatila sam
da i Orhan sa mnom posmatra čudnu i sumnjivu crvenu boju. I kao što to
ponekad biva, odjednom sam dobila želju da izvadim dojku i podojim ga.
Nešto kasnije, dok se grozio crteža koji je prikazivao strašnu smrt i počeo
ubrzano disati, otpuhujući kroz svoje crvenkaste usne, došlo mi je da ga
pojedem. ''Poješću te, shvataš li?" ''Zagolicaj me, majko", rekao je bacivši
se.
''Ustani, ustani, životinjo!", proderala sam se i udarila mu pljusku.
Jer, bacio se na crteže. Pregledala sam ih. Ništa im se nije dogodilo, samo
se gornji malo izgužvao, ali ne previše. Kad se Hajrija vratila s praznom
noćnom posudom, sakupila sam crteže. Upravo sam bila krenula iz sobe
van, kad Ševket povika: ''Majko, kuda ideš?" ''Doći ću."
Prešla sam predsoblje hladno kao led. Crni je sjedio u ćošku,
preko puta praznog mindera mog oca, na istom mjestu na kojem je puna
četiri dana s njim razgovarao o slikarstvu, iluminaciji i perspektivi.
Poredala sam crteže na stalak ispred njega, na minder i pod. Soba
osvijetljena svijećom začas se ispuni bojama, kao da je neka svjetlost,
neka toplina i zbunjujuća živost u jednom trenutku sve oživila.
Dugo smo posmatrali slike u tišini, s poštovanjem, ne pomičući se.
Da smo samo zatreptali, zrak koji je iz susjedne sobe donosio vonj smrti
pokrenuo bi svjetlost svijeće, pa bi se činilo da trepću tajanstveni crteži
mog oca. Da li je značaj crteža porastao u mojim očima zbog toga što
sam ih smatrala uzrokom očeve smrti? Da li sam bila očarana neobičnošću
213
konja, neponovljivošću crvene boje, tugom drveta, melankolijom dvojice

lutajućih derviša, ili sam samo bila u strahu od zločinca koji je zbog tih
slika ubio mog oca, čak i neke druge ljude? Nakon nekog vremena, Crni i
ja smo shvatili da šutimo i zbog crteža i zbog toga što smo se naše prve
bračne noći našli sami u sobi, pa smo oboje poželjeli da progovorimo.
''Sutra kad ustanemo, svi moraju saznati da je moj jadni otac umro
u snu", rekla sam. Ma koliko bilo tačno to što sam rekla, moje riječi
uopšte nisu zvučale uvjerljivo. ''Sutra ujutro biće sve kako treba",
izgovorio je Crni istinu s onim čudnim prizvukom u glasu, a da ni sam nije
vjerovao u nju.
Kad je napravio neodređen pokret kako bi mi se približio, poželjela
sam se priviti uz njega i rukama primiti njegovu glavu, kao što to činim s
djecom.
Utom začuh kako su se vrata očeve sobe otvorila i užasnuto
skočih, otvorih vrata i pogledah. Naježena od straha, pri svjetlosti koja se
probijala u predsoblje, ugledala sam poluotvorena vrata očeve sobe. Izašla
sam u predsoblje hladno kao led. Očeva soba, zbog mangala na kojem je
još uvijek gorila vatra, zaudarala je na leš. Da li je Ševket dolazio ili neko
drugi? Uz slabu svjetlost mangala tijelo mog oca ležalo je nepokretno u
noćnoj košulji. Palo mi je na pamet kako sam mu nekada prije spavanja,
dok bi čitao Kitab-ur Ruh, znala reći: ''Laku noć, dragi oče!". Podižući se
lagano, uzeo bi mi iz ruke čašu i rekao: ''Ko te vodom napoji, tome neka
sve teče u izobilju, ljepotice moja!", pa bi me, kao dijete, poljubio u obraz
i pogledao pravo u oči. Pogledala sam očevo strašno lice i uplašila se. S
jedne strane, nisam ga željela gledati, a opet željela sam vidjeti u kojoj
mjeri je postalo strašno, kao da me je sam šejtan na to tjerao.
Ispunjena strahom, tek sam se vratila u sobu s plavim vratima kad
Crni nasrnu na mene. Odgurnula sam ga, ali više zbog toga što nisam
znala šta činim nego zbog ljutnje. Rvali smo se pri drhtavoj svjetlosti
svijeće, ali to i nije bila prava borba, nego samo oponašanje borbe. Uživali
smo u tome da se sudaramo, da jedno drugom dodirujemo ruke, noge,
prsa. Zbrka u mojoj glavi ličila je na duševno stanje koje opisuje Nizami u
svojoj poemi o Husrevu i Širin. Da li je Crni, koji je toliko čitao Nizamija,
214
osjećao da sam i ja, kao i Širin, govoreći mu: ''Ne muči me, ne ljubi mi
usne, ne čini mi to!", zapravo govorila: ''Učini mi to!"? ''S tobom ne idem u
istu postelju sve dok se ne pronađe onaj šejtan, dok se ne otkrije ubica
moga oca", rekla sam.
Dok sam izlazila iz sobe kao da bježim, cijelu me je obuzeo
nekakav sram. Jer, to sam izgovorila tako glasno da je odmah bilo jasno
kako sam željela da moje riječi čuju djeca i Hajrija. I ne samo oni, kao da
sam željela da moj vrisak čuju i moj jadni otac i pokojni muž, čije je tijelo
odavno istrunilo i pretvorilo se u prah i pepeo ko zna gdje.
Čim sam se vratila, Orhan je rekao: ''Majko, Ševket je izlazio u
predsoblje."
''Jesi li izlazio?", upitala sam, krenuvši da ga ošamarim.
''Hajrija!", povikao je Ševket i stisnuo se uz nju.
''Nije izlazio", rekla je Hajrija. ''Sve vrijeme je bio u sobi."
Nisam je mogla pogledati u oči zbog straha koji me je obuzeo. U
trenutku sam shvatila da će moja djeca nakon objave očeve smrti kod
Hajrije potražiti utočište i spas od moje ljutnje i povjeravati joj naše tajne,
a ta lukava sluškinja iskoristiće priliku i pokušati da ovlada mnome.
Pokušaće na mene svaliti očevu smrt i starateljstvo nad djecom prenijeti
na Hasana! Da, učiniće to! I sva ta njena bestidnost proizlazi iz toga što je
spavala s mojim pokojnim ocem. Zašto bih to više od vas krila? Naravno,
radila je to. Ljubazno sam joj se nasmiješila. Zatim sam uzela Ševketa u
naručje i poljubila ga. ''Rekao sam da je Ševket izlazio u predsoblje", reče
Orhan.
''Uvucite se u postelju, napravite i meni mjesta u sredini, da vam
ispričam priču o bezrepom šakalu i crnom džinu."
''Ali, rekla si Hajriji da ne priča priče o džinima", rekao je Ševket.
''Zašto ih Hajrija noćas ne može pričati?"
''Hoće li proći i kroz grad siročića?", upita Orhan.
''Proći će!", rekoh. ''U tom gradu nijedno dijete neće imati ni oca ni
majku. Hajrija, ti siđi dolje i još jednom provjeri sva vrata. Sigurno ćemo
zaspati usred priče."
''Ja neću", rekao je Orhan.
215
''Gdje će Crni spavati večeras?", pitao je Ševket.

''U iluminatorskoj radionici", odgovorila sam. ''Ležite uz majku, pa
da se dobro ugrijemo pod jorganom. Kome su to nožice hladne kao led?"
''Meni", reče Ševket. ''A gdje će Hajrija spavati?"
Kad je, kao i obično, kratko vrijeme nakon što sam počela pričati
priču, Orhan utonuo u san, stišala sam glas.
''Ti nećeš izlaziti iz postelje kad ja zaspim, zar ne, majko?", upitao
je Ševket.
''Neću."
Nisam ni namjeravala. Nakon što je i Ševket zaspao, počela sam
razmišljati kako je velika sreća to što u prvoj bračnoj noći svog drugog
braka mogu spavati zagrljena sa svojim sinovima, a da je pritom u kući
zgodan, pametan i strastven muž, i s tim mislima utonula sam u san.
Kako sam se kasnije sjetila, u tom zloslutnom i nespokojnom svijetu
između jave i sna najprije sam se prepirala sa ljutitim duhom svog
pokojnog oca, onda sam nastojala da pobjegnem od utvare okrutnog
ubice, koji je i mene htio poslati tom duhu, ali je ubica, strasniji i od duha
mog oca, stvarao nekakvu buku prateći me u stopu. U mom snu bacao je
kamenje na našu kuću. Pogodio je prozor, krov. Nakon toga je gađao i
vrata. Čak mi se učinilo i da pokušava silom da ih otvori. Kad je nakon
toga taj zao duh ispustio nekakav plačljiv glas nalik zavijanju ili stenjanju
neke životinje, koju ni sa čim ne mogu uporediti, moje srce je počelo da
lupa kao ludo.
Probudila sam se okupana znojem. Da li je taj čudni glas bio dio
sna ili su ti zvuči zaista doprli iz same kuće pa su me zato i probudili?
Nisam mogla odgonetnuti, privila sam se uz djecu i čekala, ne pomjerajući
ni mali prst. Upravo sam pomislila kako sam sve te zvuke čula u snu, kad
se ponovo oglasi isto stenjanje. U isto vrijeme nešto pade u dvorište. Da li
je i to kamen?
Premrla sam od straha. Ali, odmah je uslijedilo i nešto gore od
toga: začula sam kloparanje u kući. Gdje je Hajrija? U kojoj sobi je spavao
Crni? Šta je sa očevim tijelom? Bože moj, čuvaj nas! Djeca su slatko
spavala.
216
Da se to dogodilo prije moje udaje, ustala bih iz postelje i, trudeći

se da ovladam situacijom kao muška glava u kući, pozvala na megdan
džine i duhove. Sad sam se pritajila i privila uz djecu. Kao da na ovom
svijetu nema nikoga, kao da ni meni ni djeci niko neće pomoći. Očekujući
neko zlo, pomolila sam se Alahu. Bila sam sama, kao i u svojim snovima.
Čula sam otvaranje dvorišne kapije. Bila je to dvorišna kapija ili... Da.
Odmah sam ustala, nabacila na sebe veo prije nego što mi je i
samoj bilo jasno šta radim, i izjurila.
''Crni!", šapnula sam s vrha stepenica.
Obula sam nekakve cipele i krenula dolje. Svijeća koju sam ostavila
na mangalu ugasila se čim sam stupila na popločani deo dvorišta. Duvao
je nekakav oštar vjetar, ali je nebo bilo vedro. Kad su se oči navikle na
tamu, primijetila sam da polumjesec dobro osvjetljava dvorište. Bože moj!
Kapija dvorišta bila je otvorena. Cvokoćući od hladnoće, stajala sam kao
ukopana.
Zašto nisam ponijela nož? U ruci nisam imala ni svijećnjak, čak ni
komad daske. Vidjela sam da se na trenutak dvorišna kapija u mraku
pomjerila sama od sebe, međutim, kao da sam njenu škripu čula mnogo
kasnije, kad se već zaustavila. Sjećam se svojih misli, kao u snu. Bila sam
svjesna, ali nisam znala da hodam po dvorištu.
Kada se iz kuće začulo lupanje, djelovalo je kao da dolazi ispod
potkrovlja. Pomislila sam da se duša mog ubogog oca muči da izađe iz
tijela. Spoznaja da duša mog oca pati u isto vrijeme mi je nanijela veliku
bol i pružila olakšanje. Ako je moj otac uzrok sve te buke, rekoh sebi,
onda se ništa loše ne može dogoditi. S druge strane, bila sam tužna zbog
patnje duše, koja se svim silama trudila da što prije napusti tijelo i uzvisi
se, toliko da sam molila Alaha da pomogne mom sirotom ocu. Pomisao da
će duša mog oca zaštititi ne samo mene nego i moju djecu, donijela mi je
olakšanje. Ako je s druge strane dvorišne kapije i sam šejtan koji se
sprema da mi naudi, neka se uplaši uznemirene očeve duše.
U istom trenutku osjetila sam zabrinutost zbog pomisli da bi Crni
mogao biti taj koji je uznemirio oca. I da se moj otac upravo sprema da
mu nanese zlo. Gdje je Crni? Tada, na ulici, odmah ispred dvorišne kapije,
217
ugledah Crnog i zastadoh. Razgovarao je s nekim. Primijetila sam da mu

neko nešto govori iza stabala u praznoj bašti s druge strane ulice. Čim
sam taj glas povezala sa stenjanjem koje sam maloprije čula u krevetu,
shvatila sam da je to Hasan. U njegovom glasu osjećalo se preklinjanje,
plač, ali i prizvuk prijetnje. Slušala sam ih izdaleka. Objašnjavali su se u
tihoj noći.
Istog trena shvatila sam da sam u životu ostala sasvim sama sa
svojom djecom. Mislila sam da volim Crnog, međutim, samo sam željela
da ga volim. Jer, u Hasanovom tužnom glasu, u bolu koji sam odmah
prepoznala, bilo je nešto što me je duboko dirnulo.
''Sutra ću ovdje dovesti kadiju, janjičare, svjedoke koji će potvrditi
da je moj stariji brat živ i da još uvijek ratuje u planinama Persije", govorio
je. ''Vaš brak je nezakonit. Činite preljubu."
''Šekura je bila žena tvog pokojnog brata, a ne tvoja", rekao je
Crni.
''Moj brat je živ", uzvratio je Hasan samouvjereno. ''Postoje
svjedoci koji su ga vidjeli."
''Jutros je uskudarski kadija dao razvod Šekuri jer se nakon četiri
godine nije vratio iz rata.
Ako je živ, neka mu svjedoci kažu da je razveden."
''Šekura se ne može udati prije nego što prođe mjesec dana od
razvoda", rekao je Hasan. ''To je suprotno vjeri i Kuranu Časnom. Kako je
Šekurin otac pristao na takvu sramotu?" ''Efendi Tetak je jako bolestan",
rekao je Crni. ''Umire... Kadija je odobrio brak." ''Jeste li zajedno otrovali
Tetka?", upita Hasan. ''Da li ste to radili u dogovoru sa Hajrijom?" ''Moj
punac žali zbog svega što si učinio Šekuri. Ako je zaista živ, i tvoj brat
može tražiti da mu položiš račune za sramotu koju si joj učinio." /
''Sve je to laž", reče Hasan. ''To su izgovori koje je Šekura izmislila
da bi pobjegla iz kuće."
Iz kuće se čuo vrisak. Bila je to Hajrija. Zatim se i Ševket prodera
na sav glas. Vikali su jedno na drugo. Uplašena, i ja sam nesvjesno počela
nekontrolisano vrištati te sam, ne znajući šta radim, potrčala u kuću.
Ševket je strčao niz stepenice i izleteo u dvorište.
218
''Djed je hladan kao led!", povikao je. ''Djed je umro!"

Zagrlili smo se. Uzela sam ga u naručje, Hajrija je još uvijek vikala.
Njenu viku i sve ostalo čuli su i Crni i Hasan.
''Majko, ubili su djeda!", reče Ševket.
Svako je to mogao čuti. Da li i Hasan? Snažno sam zagrlila Ševketa.
Ne uzbuđujući se, odvela sam ga natrag, u kuću. Na stepenicama Hajrija
je upitala kako se dijete probudilo i neopaženo pobjeglo napolje.
''Majko, rekla si da nas nećeš ostavljati!", rekao je Ševket,
zaplakavši. Moje misli bile su uz Crnog, koji je ostao kraj dvorišne kapije.
Pošto je bio zaokupljen prepirkom sa Hasanom, nije mogao zatvoriti
vrata. Poljubila sam Ševketa u oba obraza, snažno ga privukla sebi,
pomirisala mu vrat, smirila ga i predala ga Hajriji u ruke. ''Oboje idite
gore", prošaputala sam.
Popeli su se uz stepenice. Vratila sam se do dvorišnih vrata. Mislila
sam da Hasan ne može vidjeti gdje sam, ni da sam nekoliko koraka iza
vrata. Da li je promijenio mjesto u mračnom vrtu naspram nas, da li se
povukao iza mračnog drveća kraj ulice? Ali, vidi me, i obraća mi se. Ono
što me je činilo razdražljivom nije bio razgovor u mraku s nekim čije lice
ne možeš vidjeti, uznemirila sam se zato što sam mu svaki put davala za
pravo kad bi mene, sve nas, okrivio; zato što mi je palo na pamet da sam
sve vrijeme griješila, da sam ja krivac, kao što mi je i moj otac neprestano
davao naslutiti; i jer sam s tugom shvatila da sam zaljubljena u čovjeka
koji sve to kaže. Alahu dragi, pomozi mi! Zar ljubav nije put do Tebe, a ne
uzaludna patnja?
Hasan je tvrdio da sam se udružila sa Crnim i ubila svog oca.
Rekao je kako je čuo šta je dijete reklo, da je zapravo sve jasno kao dan i
kako je to što smo učinili smrtni grijeh. Ujutro će otići kod kadije i sve mu
ispričati. Ako sam nevina, ako mi ruke nisu uprljane očevom krvlju, mene i
djecu odvešće natrag kući i zamjenjivaće nam oca sve dok se njegov brat
ne vrati iz rata. A ako sam kriva, žena koja bezdušno napusti svoga muža,
dok on krvari u ratovima, ionako zaslužuje svaku kaznu. Kada smo to s
nestrpljenjem saslušali, iza drveća je na trenutak zavladala tišina.
219
''Ako se sad svojom voljom vratiš u kuću svog pravog muža", rekao
je Hasan jednim sasvim drugačijim tonom, uzmeš djecu i mirno se vratiš
kući, ne pokazujući se nikome živom, ja ću zaboraviti tu predstavu s
lažnim brakom, sve što sam ovdje večeras čuo, zločine koje ste počinili,
sve ću zaboraviti i sve vam oprostiti. S tobom ću godinama strpljivo čekati
povratak mog brata iz rata, Šekura."
Zar je pijan? U glasu mu je bilo nešto tako djetinjasto pa sam se
zabrinula da bi ga ono što mi je ponudio pred mužem moglo stajati
života. ''Jesi li razumjela?", oglasio se iza stabala.
U mraku nisam mogla vidjeti gdje je tačno stajao. Pomozi svima
nama, Alahu moj, grešnim robovima svojim.
''Jer, ti nećeš moći živjeti pod istim krovom s čovjekom koji ti je
ubio oca, Šekura, ja to znam."
Na trenutak mi je palo na pamet da bi on mogao biti ubica moga
oca. A sad nam se možda ruga. Šejtan je taj Hasan, ali opet, možda se i
varam.
''Poslušaj, efendi Hasane", oglasio se Crni u mraku. ''Moj tetak je
ubijen, to je tačno. Ubio ga je neki nitkov!"
''Ubijen je prije vjenčanja, zar ne?", upitao je Hasan. ''Ubili ste ga
jer se usprotivio vašem zavjereničkom braku, tajno ugovorenom razvodu,
lažnim svjedocima, vašim obmanama. Da je Crnog smatrao čovjekom, dao
bi mu kćer mnogo godina ranije, ne tek sada."
Pošto je godinama živio s mojim pokojnim mužem, s nama, znao
je prošlost svih nas kao i mi sami. I što je još gore, Hasan se sa strašću
ljubomornog i zaljubljenog čovjeka sjećao najsitnijih detalja, svega o
čemu smo muž i ja razgovarali u kući, onoga što smo zaboravili i onoga
što smo sada željeli da zaboravimo. Tokom mnogih godina sakupili smo
on, njegov brat i ja toliko zajedničkih uspomena da sam se uplašila.
Mislila sam ako ih počne iznositi, osjetiću koliko mi je Crni stran, nov i
dalek. ''Mi mislimo da si ga ti ubio", rekao je Crni.
''Vi ste ga ubili da biste se mogli vjenčati. To je jasno. Ja nisam
imao baš nikakav razlog da ga ubijem."
220
''Ubio si ga da se mi ne bismo uzeli", rekao je Crni. ''Poludio si kad

si čuo da je dopustio Šekuri da se razvede i preuda za mene. Ustvari,
ljutio si se na efendi Tetka što se usudio pozvati Šekuru da se vrati u
njegovu kuću. Htio si mu se osvetiti. Znao si da Šekuru nikada nećeš
dobiti dok je on živ."
''Prestani!", reče Hasan odlučno. ''Neću to više slušati. Jako je
hladno. Ionako sam se smrznuo nastojeći da privučem vašu pažnju
bacanjem kamenja na kuću. Niste me čuli." ''Crni je unutra razgledao
crteže mog oca", rekla sam. Da li sam pogriješila što sam to rekla?
Hasan je počeo da govori onim neprirodnim tonom kakav je i moj,
nekad i protiv moje volje, kad razgovaram s Crnim: ''Gospođo Šekura,
pošto si žena mog starijeg brata, najbolje će biti da povedeš djecu i
odmah se vratiš u kuću junaka i spahije s kojim si još uvijek u zakonitom
braku."
''Ne", rekla sam kao da šapućem u mrak. ''Ne, Hasane, ne!"
''U tom slučaju moja odgovornost i privrženost bratu nalažu mi da
kadiji odmah sutra prijavim sve što sam ovdje čuo. Inače će tražiti da im
položim račune."
''Od tebe će ionako tražiti da položiš račune", rekao je Crni. ''Čim
odeš kod kadije, ja ću objaviti da si ti ubio dragog roba našeg padišaha,
mog tetka."
''Dobro", rekao je Hasan mirno. ''Učini tako."
Vrisnula sam. ''Mučiće vas obojicu!", povikala sam. ''Nemojte ići
kod kadije. Sačekajte. Sve će se razjasniti."
''Ne bojim semiučenja", rekao je Hasan. ''Dvaput sam bio mučen i
svaki put sam se uvjerio da se samo mučenjem mogu razlikovati kriv i
nevin. Samo prevaranti mogu se plašiti mučenja. Ja ću kadiji, janjičarskom
agi, šejhul-islamu, svakome pričati i o knjizi o crtežima ubogog efendi
Tetka. Svi govore o tim crtežima, šta je na njima?"
Obojica su zašutjeli. Nešto kasnije čuli smo korake iz puste bašte.
Da li odlazi ili nam se približava? Nismo mogli da ga vidimo, niti da
shvatimo šta radi. Uzalud bi mu bio trud da u potpunom mraku prolazi
kroz trnje, grmlje i kupine na drugom kraju bašte. Mogao se provući
221
između stabala, skrenuti ispred nas i pobjeći, a da ga ne vidimo, no nismo

čuli korake kako se približavaju. Vikala sam: ''Hasane!" Ali, nije se čuo ni
šum. ''Šuti!", rekao je Crni. Oboje smo se tresli od hladnoće. Nismo
predugo čekali, dobro smo zatvorili vrata i ušli u kuću. Još jednom sam
pogledala oca prije nego što sam se uvukla u postelju koju su djeca
zagrijala. Crni je, međutim, sjeo pred crteže.
35.
JA, KONJ
Neka vas ne čudi što sam sada miran i nepomičan. Zapravo, već
vijekovima galopiram, jurim ravnicama, odlazim u ratove, odvodim na
vjenčanja tužne kćeri šahova, galopiram iz priče u istoriju, iz istorije u
legendu, iz knjige u knjigu, sa stranice na stranicu. S obzirom na to da me
ima u tolikim pričama i bajkama, u tolikim knjigama i ratovima, da sam
pratio nepobjedive junake, legendarne ljubavnike i vojske iz snova te da
sam s našim pobjedonosnim padišahom jurio iz pohoda u pohod - jasno
je da su me često, često crtali. Kakvo je to osjećanje?
Ponosan sam, naravno, ali se pitam jesam li baš ja taj kojeg često
crtaju? Po ovim crtežima, jasno je da svako ima drugačiju predstavu o
tome kako izgledam. A, opet, snažno osjećam da svi crteži imaju jednu
zajedničku karakteristiku, da su jedinstveni. Ne tako davno, prijatelji
iluminatori pripovijedali su pa sam saznao nešto. Kralj franačkih
nevjernika htio je da se oženi kćerkom mletačkog dužda. Dobro, oženiće
se, ali šta ako je Mlečanin siromašan, a kći ružna? Zato naredi najboljem
među svojim slikarima da ide i naslika kćer mletačkog dužda, njenu
imovinu, pokretnu i nepokretnu, te djevojačku spremu. Budući da ne
znaju za granicu između spoljašnjeg i intimnog svijeta, Mlečani slikaru
dopuste da vidi ne samo njihove kćeri nego i njihove kobile, kao i
unutrašnjost palata. Majstor ih je tako nacrtao da, čim baciš oko na sliku,
prepoznaš određenu djevojku, određenog konja. Dok je franački kralj u
dvorištu svog dvorca razgledao crteže pristigle iz Venecije kako bi odlučio
hoće li će se ženiti, njegov konj, pogođen ljubavlju, krenu da zaskoči
222
lijepu kobilu sa slike, tako da konjušari s mukom zauzdaše uspaljenu

životinju koja je svojim velikim organom razderala i sliku i okvir.
Iluminatori pričaju da pomamu franačkog pastuva nije izazvala
ljepota mletačke kobile, a sigurno je bila lijepa, nego činjenica da je
određena kobila vjerno naslikana. I sad, je li grijeh biti naslikan kao ta
kobila, kao slika jedne stvarne kobile? Kao što vidite, ja se ne razlikujem
mnogo od drugih konja na crtežima.
Zapravo, svi koji primjećuju ljepotu mojih slabina, moje duge noge
i ponosno držanje vide da sam drugačiji. A, opet, sve te ljepote ne
svjedoče o tome da sam ja poseban konj, nego o tome da je iluminator
koji me crta poseban. Svima vama poznato je da, zapravo, ne postoji konj
koji bi izgledao potpuno isto kao ja. Ja sam samo slika konja u
iluminatorovoj glavi. ''Ah, što je lijep taj konj!", govore dok me
posmatraju. A, zapravo, ne hvale mene, nego iluminatora. Svi konji,
međutim, razlikuju se međusobno, što iluminator prije svih drugih mora
primijetiti.
Pogledajte, čak se i po onoj stvari razlikuju. Ne plašite se, možete
je iz blizine razgledati, čak i opipati. Moj organ je, po obliku i zakrivljenim
oblinama, pravi božji dar. Zašto nas mnogi iluminatori crtaju napamet,
kad je najuzvišeniji iluminator, svemogući Alah svakog od nas stvorio tako
da se međusobno razlikujemo? Zašto se hvale time da su nacrtali hiljade,
desetine hiljada konja iz glave i ne gledajući nas? Zato što se trude da
naslikaju svijet koji Alah vidi, a svijet koji oni vide. Nije li to mnogoboštvo
ili, sačuvaj bože, isto što i reći da ono što je stvorio Alah mogu stvoriti i
ja? Nezadovoljni onim što vide, hiljadu puta crtaju konja čiju su sliku
upamtili, smatrajući da je to konj kojeg vidi Alah. Zar se ne takmiče s
preuzvišenim Alahom i zar ne postupaju kao bezbožnici svi koji tvrde da
najljepše konje napamet crtaju slijepi majstori?
Novi slikarski postupci franačkih majstora nisu bezbožnički, već,
naprotiv, nešto što je u apsolutnom skladu s našom vjerom.
Neka me, zaboga, moja erzurumska braća ne shvate pogrešno, ali
nimalo mi se ne sviđa što franački nevjernici ne znaju za bračni moral, pa
svoje polugole žene javno pokazuju, što ne znaju za uživanje u kafi i
223
lijepim mladićima, što im muškarci hodaju golobradi i bez brkova i što,

suprotno od onoga kako treba, puštaju kosu kao žene i što, bože sačuvaj,
tvrde da je hazreti Isa ujedno i Bog. Čak se i ljutim na njih; samo kad bi mi
se neko od njih približio, svojim bih ga kopitama...
Takođe mije dosadilo to što me iluminatori pogrešno prikazuju.
Mislim na one koji poput žena sjede kod kuće a nikada nisu bili u ratu.
Crtaju me kako jurim s obje noge ispružene u isto vrijeme. Nijedan konj
ne može trčati kao zec. Ako mi je prednja noga ispružena naprijed, druga
mora biti nazad. Nijedan konj neće ispružiti prednju nogu kao radoznalo
pašče, dok mu je druga čvrsto na zemlji, kao što prikazuju crteži
ratovanja. Nikada konji jednog konjičkog odreda ne podižu istu nogu u
isto vrijeme, ali nas crtaju dvadeset puta zaredom i po istom kalupu, kao
da smo jedan drugom sjenka. Kad nas niko ne gleda, kopamo kopitom i
pasemo zelenu travu, a nikad ne stojimo ponosno i uspravno, kao što nas
crtaju. Zar je tolika sramota što jedemo, pijemo, vršimo nuždu i spavamo?
Zašto se plaše da nacrtaju moj povelik organ? Posebno ga se djeca i žene''
kad nikog nema u blizini, ne mogu nagledati. Šta ima loše u tome? Je li
hodža iz Erzuruma protiv toga?
Pričaju da je jednom u Širazu bio jedan star, nemoćan i sumnjičav
šah. Budući da se mnogo plašio da ćei ga neprijatelji svrgnuti s prijestola i
njegovog sina proglasiti za novog šaha, nije poslao prijestolonasljednika u
Isfahan za valiju, nego ga je zatvorio u najskriveniji kutak dvorca. Princ je
trideset i jednu godinu živio zatvoren u sobi bez pogleda na vrt i avliju,
odrastajući s knjigama. Kad je, nakon očeve smrti, sjeo na prijesto, rekao
je: ''Dovedite mi konja! U knjigama sam stalno viđao njihove slike, pa me
interesuje kako izgledaju." Doveli su mu najljepšeg sivog konja u dvorac,
ali kad je novi šah vidio konjske nozdrve široke poput rupa na peći,
nepristojnu stražnjicu, dlaku koja se ne sija kao na slikama i velike
slabine, razočarao se i naredio da poubijaju sve konje u carstvu. Nakon
tog okrutnog pokolja, koji je trajao četrdeset dana, u carstvu potekoše
tužne i krvavocrvene rijeke. Ali novi šah ostao je bez konjice, stigla ga je
Alahova pravda i porazila ga je vojska njegovog neprijatelja, turkmenskog
bega iz dinastije Crnog ovna, a njega su isjekli na komade, kako niko ne
224
bi bio nesretan što su konji ostali neosvećeni, kako se to događa u

knjigama.
36.
ZOVEM SE CRNI
Kada se Šekura s djecom sklonila u svoju sobu, dugo sam

osluškivao šumove, beskrajna pucketanja i i škripu u kući. Jedanput su
Šekura i Ševket počeli šaputati, ali ga je majka uzrujano ušutkala jednim
''pssst!". U istom trenutku čuo sam škripanje popločanog dvorišta kod
bunara, ali je nakon toga sve utihnulo. Kasnije mi je pažnju privukao
galeb koji se spustio na krov, ali je i on, kao i sve drugo, utonuo u tišinu.
Nešto kasnije čuo sam bolno jecanje, dopiralo je s druge strane hodnika.
Shvatio samo da Hajrija plače u snu. Jecanje se pretvorilo u kašalj koji je
iznenada prasnuo, a zatim utihnuo.Opet je zavladala ona strašna,
beskrajna tišina. Nešto kasnije sledio sam se od straha jer mi se učinilo da
se neko kreće po sobi u kojoj je ležalo mrtvo tijelo mog tetka.
Tokom duge tišine posmatrao sam crteže pred sobom i zamišljao
kako na njih nanose boje strastveni Maslina, ljepooki Leptir i pokojni
majstor pozlate. Poželio sam da se svakom od tih crteža obratim sa
''šejtane!" ili ''smrti!", što je moj tetak u nekim noćima činio, ali me je u
tome spriječavao neki strah. Zapravo, ti crteži su me već prilično ljutili,
jer, iako je tetak uporno insistirao na tome, nisam bio u stanju da
napišem priču koja bi ih pratila. Moja svijest polako je prihvatala
nepobitnu činjenicu da su one povezane s Tetkovom smrću i sve sam više
osjećao strah i nestrpljenje. Slušajući Tetkove priče samo zato da bih se
približio Šekuri, već sam se nagledao tih crteža. Sada, kad mi je Šekura
postala žena, zašto bih se bavio tim čudnim stvarima? ''Zato što Še kura
nije napustila postelju i došla, iako su djeca zaspala", reče neki neumoljiv
unutarnji glas. Razgledajući crteže uz svjetlost svijeće, strpljivo sam čekao
u nadi se da će moja crnooka ljepotica doći.
Kad me je ujutro probudio Hajrijin vrisak, zgrabio sam svijećnjak i
izletio u predsoblje. U trenutku mi je prošlo kroz glavu da je u kuću upao
225
Hasan s nekom ljudima i da treba sakriti crteže. Ubrzo sam shvatio da

Hajrija nariče po Šekurinoj naredbi kako bi za Tetkovu smrt saznala djeca
i susjedi.
Kad smo se sreli u predsoblju, Šekura i ja čvrsto smo se zagrlili.
Djeca, koja su zbog Hajrijine vriske izjurila iz postelje, zastala su.
''Vaš djed je umro", rekla im je Šekura. ''Nipošto ne ulazite u tu
sobu." Izvukla se iz mog naručja, otišla kod oca i zaplakala.
Odveo sam djecu u njihovu sobu. ''Presvucite se, prehladićete se",
rekao sam. Sjeo sam na ivicu kreveta.
''Djed nije umro jutros, nego sinoć", rekao je Ševket.
Jedna duga, prelijepa vlas Šekurine kose ispisivala je na jastuku
neko slovo, izgledalo mi je kao slovo vav. Pod jorganom se i dalje osjećala
toplina njenog tijela. Sada je do nas dopiralo i njeno zapomaganje, plač,
zajedno s Hajrijinim. Veoma me je zapanjilo to što je zapomagala kao da
joj je otac upravo neočekivano umro. Osjetio sam da je gotovo i ne
poznajem te da se u njoj krije neki meni nepoznat džin.
''Plašim se", rekao je Orhan. Činilo mi se da me pogledom moli za
dopuštenje da zaplače. ''Ne boj se", rekao sam. ''Vaša majka plače kako bi
susjedi saznali za djedovu smrt i došli ovamo."
''I šta će biti ako dođu?", upitao je Ševket.
''Ako dođu, nećemo samo mi plakati zbog djedove smrti. I oni će
se rastužiti i zaplakati. Tako ćemo podijeliti bol i biće nam lakše."
''Jesi li ti ubio mog djeda?", povikao je Ševket. ''Ako budeš ljutio
majku, neću te voljeti!" razderao sam se i ja. Vikali smo jedan na drugog
kao dvije osobe koje razgovaraju na obali nekog bučnog potoka, a ne kao
očuh i pastorče. U međuvremenu je Šekura izašla u predsoblje i, gurajući
drvene daske, pokušavala da otvori prozorske kapke kako bi se njena
vriska bolje čula u mahali.
Izašao sam iz sobe jer više nisam mogao gledati sve to. Zajedno
smo navalili na prozor u predsoblju i počeli se boriti s drvenim kapcima. U
posljednjem naletu kapci su se otvorili i pali u avliju. U lice nas je udarilo
sunce i hladnoća i na trenutak smo bili zatečeni. Šekura poče da plače i
kuka na sav glas, kao da se obraća cijelom svijetu.
226
Smrt efendi Tetka, koja je kuknjavom objavljena cijeloj mahali,

doživio sam tragičniju nego što sam očekivao. I plač moje žene, iskren ili
lažan, pogađao me je u srce, te i sam zaplakah. Jesam li sam zaista plakao
od tuge ili sam se pretvarao da plačem, plašeći se da će me optužiti za
Tetkovu smrt? Ne znam.
''Otišao je, otišao, joooj, otišao je moj dragi tata, napustio naaas",
kukala je Šekura. Moji jecaji i riječi zvučali su isto, ali nisam bio svjestan
onoga što govorim. Gledao sam sebe onako kako bi me gledali susjedi iz
svojih kuća, kroz odškrinuta vrata i iza prozorskih kapaka, i razmišljao o
ispravnosti svojih postupaka. Što sam više plakao, to sam manje sumnjao
da su moje suze iskrene i manje strahovao da bih mogao biti okrivljen za
zločin. Čak sam se prestao plašiti Hasana i njegovih ljudi.
Šekura je bila moja i izgledalo je da to vikom i suzama
proslavljam. Privukao sam ženu koja je kukala i, ne obraćajući pažnju na
djecu koja su se uplakana približavala, s puno ljubavi poljubio je u obraz.
Uprkos plaču, osjetio sam da i njen obraz miriše na badem iz našeg
djetinjstva, baš kao i njena mekana i topla postelja.
Kasnije smo svi zajedno prišli pokojniku. Više nije izgledao kao
truplo koje se poprilično osjećalo od dvodnevnog ležanja, nego kao neko
ko upravo umire. Izustili smo: ''La ilahe ilalah". Željeli smo da to budu
posljednje riječi koje će u smrtnom času ponoviti za mnom i tako otići
pravo u dženet. Postupili smo kao da ih je moj tetak i izgovorio, u jednom
trenutku smo se osmijehnuli gledajući njegovo smrskano lice i glavu.
Istovremeno sam, rastvorivši dlanove, učio jasin; svi su šutjeli i slušali
molitvu.
Komadom čistog muslina koji je donijela Šekura pažljivo smo
povezali Tetkova otvorena usta, još jednom nježno zatvorili nepovrijedeno
oko, lagano okrenuli njegovo tijelo na desnu stranu, a njegovo smrskano
lice okrenuli prema Meki. Šekura je pokrila oca čistim čaršavom. Prijalo mi
je što su djeca sve to pratila pažljivo poput ljekara, kao i tišina koja je
nastupila nakon njihovog plača. Napokon sam se osjećao kao neko ko ima
pravu ženu, djecu, ognjište, dom... Ta pomisao bila je postojanija nego svi
doživljeni strahovi od smrti. Skupio sam crteže, vratio ih u mapu, obukao
227
debeli kaftan i brzo izašao, ponijevši ih sa sobom. Krenuo sam pravo

prema mahalskoj džamiji s namjerom da izbjegnem staru susjedu koja je
čula našu kuknjavu i požurila sretna što joj se pružio užitak da učestvuje
u tuđem bolu, kao i njenog slinavog unuka, koji je izgledao kao da se
raduje nenadanoj zabavi. Mala mišja rupa koju sam smatrao kućom, a
zbog koje se čovjek jedino mogao postidjeti, bila je kolibica naslonjena na
prelijepu građevinu s ogromnom kupolom i prostranom avlijom, što je
bilo karakteristično za brojne nove raskošne džamije. A imam je, što se i
na bilo kojem drugom mjestu često moglo vidjeti, proširio svoju kuću na
cijelu džamiju, ne obazirući se na to što njegova žena izblijedjeli veš kači
između dva kestena na kraju avlije. Oslobodivši se nametljivih pasa koji
su, očigledno, doživljavali avliju kao svoju, kao i imamova porodica, a
zatim i imamovih sinova, koji su ih otjerali batinama, povukao sam se s
imamom u jedan ćošak.
Bilo mu je krivo što ga, nakon jučerašnjeg razvoda, nismo pozvali
da obavi vjenčanje. Njegov pogled kao da je govorio: ''Šta sad nije u redu?"
''Jutros je umro efendi Tetak."
''Neka mu se Alah smiluje i nek počiva u dženetu!", reče
dobrodušno. Zašto sam dodao to 'jutros' i izložio se nepotrebnoj sumnji?
U ruku sam mu tutnuo još jedan od onih dukata.
Rekao sam mu da prije ezana objavi poziv na dženazu, a onda da
pošalje brata kao telala koji će po cijeloj mahali pronijeti vijest o Tetkovoj
smrti.
''Moj brat ima jednog poluslijepog prijatelja", rekao je, ''s njim
ćemo dobro okupati pokojnika."
Šta bi bilo bolje od toga da efendi Tetka okupaju jedan slijepac i
jedna polubudala? Rekao sam mu da će se molitva za pokojnika klanjati u
podne i da će joj se priključiti mnogi ljudi iz palate, iluminatorske
radionice, medrese... Nisam rekao ni riječ o efendi Tetkovom licu, o
njegovoj smrskanoj glavi. Odavno sam zaključio da ću problem riješiti
samo na višem položaju.
O Tetkovoj smrti prvi je morao biti obaviješten carski rizničar jer je
naš padišah njemu prepustio nadzor nad novcem za knjigu koja je bila
228
naručena od mog tetka. Kako bih se nekako uvukao u palatu, posjetio

sam jednog tapetara, rođaka mog pokojnog oca, koji je još od mog
djetinjstva radio u krojačkoj radionici preko puta kapije kod Hladne
česme. Poljubio sam mu ruku, prekrivenu staračkim pjegama, rekavši mu
kako moram vidjeti carskog rizničara i zamolio ga da mi pomogne.
Izvjesno vrijeme pustio me je da čekam medu ćelavim šegrtima koji su,
povijeni nad raznobojnim svilenim tkaninama, šili zavjese, da bi me onda
prepustio pomoćniku glavnog tapetara, koji je, kako sam shvatio, išao u
palatu da uzme mjere i napravi obračun. Kada smo prošli kroz kapiju kod
Hladne česme i stupili na Alajmegdan, bio sam pošteđen prolaska kraj
iluminatorske radionice smještene u zdanju naspram Aja Sofije, kao i
objašnjavanja ostalim iluminatorima da se dogodio zločin.
Koliko god mi je Alajmegdan izgledao uobičajeno pust, toliko mi
se činio i bučnim. Nije bilo žive duše oko skladišta, niti pred vratima
Kancelarije za molbe i žalbe, pred kojom uvijek u dane vijećanja carskog
Divana stoji mnoštvo ljudi s molbama u rukama. Ali, opet, činilo mi se da
čujem žamor iza čempresa, iz stolarske radionice i pekare, kroz prozore
prostorija za bolesne, iz štala, od konja i konjušara ispred druge dvorske
kapije, čijim sam se kulama šiljatih krovova divio. Svoje uzbuđenje
pripisao sam strahu zbog toga što je malo kasnije, prvi put u životu,
trebalo proći kroz tu drugu kapiju, Kapiju spasa.
Na kapiji nisam obratio pažnju na ćošak gdje, kako se pričalo, u
svakom trenutku čekaju spremni dželati, niti sam mogao sakriti
uzbuđenje od stražara koji su pažljivo posmatrali balu ukrasne tkanine
koju sam nosio kako bi pomislili da sam pomoćnik svog vodiča, tapetara.
Čim smo stupili na Divanski trg, zavladala je duboka tišina. Srce mi je
snažno kucalo, osjetio sam otkucaje čak i na čelu i vratu. Mjesto o kojem
sam toliko slušao od ljudi koji su bili u palati i koje je i Tetak slikovito
opisivao - pružalo se preda mnom kao prelijep, raznobojan vrt, pravi
dženet. Ipak, nisam osjećao beskrajno zadovoljstvo, koje obuzme sve koji
stupe u dženet, već strah i pokornost. Bilo mi je jasno da sam samo
običan rob našeg padišaha, koji je, kako sam sada mnogo bolje uviđao,
temelj cijelog svijeta. Dok sam zadivljeno gledao paune kako se šetaju
229
zelenilom, zlatne čaše pričvršćene lancem za česme iz kojih je žuborila

voda, divanske čauše kako se u svilenim odorama kreću kao da ne
dodiruju zemlju, u sebi sam osjetio uzbuđenje što mogu služiti vladaru.
Moram završiti tajnu knjigu našeg padišaha, čije sam napola dovršene
crteže nosio pod rukom. Pogleda uprtog u Kulu divana, koja je,
posmatrana izbliza, izazivala više strah nego divljenje, išao sam za
tapetarom ne znajući šta tačno radim.
S jednim pažom u pratnji, u mrtvoj tišini i s osjećajem straha prošli
smo zgradu Divana i riznicu. Činilo mi se da sam već ranije sve vidio i
upoznao sva ta mjesta. Kroz jedna široka vrata ušli smo u prostor koji
nazivaju Stara divanska vijećnica. Pod velikom kupolom ugledao sam
majstore kako sjede i čekaju držeći u rukama platno, komade kože,
srebrne korice za sablje, sedefne škrinjice... Odmah mi je bilo jasno da su
to majstori iz umjetničke radionice našega padišaha koji izrađuju topuze,
čizme, srebrnariju i baršun, ukrasne predmete od slonovače i muzičke
instrumente. Svi su čekali pred vratima carskog rizničara da sravne
dnevne obračune, nabavku materijala ili dozvolu za ulazak u Enderun,
zabranjene prostorije palate, kako bi uzeli mjere. Bilo mi je drago što
među njima nisam vidio nijednog iluminatora.
I mi smo se povukli u ćošak i čekali. S vremena na vrijeme do nas
bi dopro povišen glas tajnika Carske riznice, koji bi zbog greške u
računima tražio da se neka riječ ponovi, a nakon toga i odgovor koji mu je
davao neki bravar s poštovanjem. Glasovi su vrlo rijetko nadglasavali
šapat, golubovi u dvorištu slijetali su i uzlijetali, a buka njihovih krila
odjekivala je pod kupolom jače od žalopojki obrtnika, koji smo se jadali
jedan drugome zbog manjka novca i materijala.
Kad je došao red na mene i kad sam ušao u malu, kupolom
nadsvođenu sobu carskog rizničara, u njoj sam ugledao samo jednog
tajnika. Odmah sam mu saopštio da imam jedan veliki problem s kojim
mora biti upoznat carski rizničar, naime, jedna knjiga, koju je naručio naš
padišah i za nju se brižno zalagao, ostala je nedovršena. Unjkavi tajnik
predosjetio je nešto, razrogačio oči, a ja sam mu pokazao crteže iz
tetkove knjige. Kad sam vidio da su ga neobični crteži uzrujali, rekao sam
230
mu tetkovo ime, nadimak, zanimanje, i dodao da je zbog tih crteža

izgubio život. Sve sam to rekao u jednom dahu. Jer, dobro sam znao ako
se budem vratio iz palate, a da ne dođem do našeg padišaha, biću
optužen da sam svog tetka doveo u to strašno stanje.
U trenutku kada je tajnik otišao kod carskog rizničara da ga
obavijesti o tome, oblio me hladan znoj. Da li bi carski rizničar, za kojega
sam od tetka čuo da se nikad ne odvaja od padišaha, da mu ponekad
prostire molitveni tepih, da je osoba kojoj padišah povjerava svoje tajne,
da li bi samo zbog mene iz Enderuna došao ovamo? Nevjerojatna mi je
bila čak i mogućnost da je u Enderun, u samo srce palate, poslan glasnik.
Gdje je sada naš preuzvišeni padišah, da li je sišao u neku od svojih
rezidencija na obali ili je u haremu, da li je i carski rizničar s njim?
Mnogo kasnije pozvali su me unutra što me je tako iznenadilo da
se nisam ni stigao uplašiti. Ali, obuzelo me uzbuđenje kad sam na licu
majstora s kojim sam se sreo na vratima sobe pročitao izraz poštovanja i
nevjerice. Kad sam ušao, nakratko sam se ukočio, misleći da neću moći
usta otvoriti. Na glavi je nosio kapu ukrašenu zlatnim i srebrnim nitima
kakvu smiju da nose samo carski rizničar i veziri. Razgledao je crteže koji
su stajali pred njim na stalku za knjige. Uplašio sam se kao da sam ih ja
nacrtao. Poljubio sam mu skute. ''Sinko", reče, ''da li sam pogrešno čuo? Je
li tvoj tetak mrtav?"
U jednom trenutku, da li zbog uzbuđenja ili osjećaja krivice, nisam
mogao da odgovorim, potvrdio sam mu klimanjem glave. U istom
momentu dogodilo se nešto neočekivano: iz oka mi je skliznula jedna
suza i polako se spustila niz obraz praćena iznenađenim ali obzirnim
pogledima carskog rizničara. To da se nalazim u palati, da se carski
rizničar odvojio od padišaha kako bi došao ovamo da razgovara sa mnom,
da mogu biti tako blizu našeg padišaha, sve je to čudno utjecalo na
mene... Na oči mi navriješe nove suze, koje se u potocima počeše shvati
niz moje obraze a nisam osjećao stid. ''Sinko, isplači se koliko ti srce želi",
reče carski rizničar.
Počeo sam plakati. Mislio sam da sam u proteklih dvanaest godina
ostario i sazrio. Ali, kada se čovjek toliko približi svom padišahu, srcu
231
svoje države, shvati da je dijete. Nije me bilo briga ni to što su moje jecaje
čuli majstori srebrnari i baršunari, koji su čekali ispred sobe, shvatio sam
da ću carskom rizničaru sve ispričati.
I tako sam mu ispričao sve što mi je ležalo srcu. Osjećao sam
olakšanje svaki put kad bih vidio da pred očima carskog rizničara
oživljava moja ženidba sa Šekurom, teškoće s tetkovom knjigom, tajne
koje crteži skrivaju, Hasanove prijetnje, tetkov leš. Kako sam čitavim
svojim bićem osjećao da ću se iz zamke u koju sam upao izvući samo ako
se predam beskrajnoj pravdi milosrdnog padišaha, Uzdanici ovog svijeta,
opisivao sam sve. Da li će shvatiti moju priču i tačno je prenijeti našem
padišahu, Uzdanici svijeta, prije nego što me preda mučiteljima i
dželatima?
''Obavijestite odmah iluminatorsku radionicu o smrti efendi Tetka",
rekao je carski rizničar. ''Neka na njegovu dženazu dođe cijeli esnaf
iluminatora."
Pogledao me je upitno kako bi provjerio da li se protivim tome. Ta
pažnja ulila mi je samopouzdanje i odmah sam mu ispričao svoje sumnje
u vezi s tim ko je i zbog čega ubio mog tetka i pozlatara efendi
Prefinjenog. Aludirao sam na ljude propovjednika iz Erzuruma, one koji
napadaju tekije jer se u njima svira i pleše.
Primijetivši sumnjičave poglede carskog rizničara, želio sam da
podijelim s njim i ostale sumnje. Stavio sam mu do znanja da je to što
sam pozvan uraditi crteže i iluminacije za knjigu efendi Tetka među
majstorima iluminatorske radionice vjerojatno izazvalo rivalstvo i
ljubomoru, ne samo zbog novca, nego i zbog časti. I sama povjerljivost
tog posla pokrenula je među njima svu tu netrpeljivost, mržnju i zavjere,
rekao sam mu. Međutim, što sam više o tome govorio, to sam, uznemiren,
sve više naslućivao da i carski rizničar, kao i vi sada, na neki način sumnja
na mene. Dragi Bože, neka se napokon sve razjasni, neću ništa drugo
tražiti od tebe!
Nastupila je tišina. Carski rizničar skrenuo je svoj pogled s mene,
kao da se u moje ime stidi mojih riječi i bola, a zatim pogledao crteže na
stalku.
232
''Ima ih devet", rekao je. ''A s Tetkom je ugovorena knjiga s deset

crteža. Od nas je dobio mnogo više zlatnih listića nego što je iskoristio na
ovim slikama." ''Sigurno je podli ubica ukrao posljednji crtež, urađen s
mnogo pozlate", odgovorio sam. ''Nikako nismo čuli ko je kaligraf."
''Moj pokojni tetak još nije završio tekst za knjigu. Očekivao je da
je ja završim." ''Sinko, sam si rekao da si se tek nedavno vratio u Istanbul!"
''Stigao sam prije nedjelju dana, tri dana nakon što je ubijen efendi
Prefinjeni." ''Zar je tvoj tetak godinu dana izrađivao crteže za knjigu koja
još nije napisana?"
''Da."
''Da li ti je objasnio o čemu će ta knjiga govoriti?"
''Rekao je da naš padišah želi knjigu koja će venecijanskom duždu
predstaviti silu i bogatstvo loze Osmanovića, sablje i ponosa islama, a u
srce mu usaditi strah, i to u vrijeme kad se navršava tačno hiljadu godina
od hidžre našeg Proroka i kad islamski kalendar pokazuje okruglo hiljadu
godina. Ta knjiga u slovu i slici treba da prikaže najdragocjenije i
najsvetije stvari našeg svijeta, a u njenom srcu, baš kao i u Knjizi o
oštroumlju, treba da bude portret našeg padišaha. Pošto bi u njegovoj
izradi trebalo koristiti i postupke franačkih majstora, portret bi, čim ga
mletački dužd ugleda, morao izazvati divljenje prema našem padišahu,
kao i želju da se s njim sprijatelji."
''Jasno mi je, ali zar su najdragocjenije i najsvetije stvari loze
Osmanovića psi i stabla?", upitao je, uperivši prstom na crteže.
''Moj pokojni tetak je govorio da knjiga treba da prikaže ne samo
bogatstvo našeg padišaha, nego snagu njegovog duha i njegove skrivene
tuge." ''A šta je sa portretom našeg padišaha?"
''Nisam ga nigdje našao, mora da ga je sakrio bezdušni ubica, ko
zna, možda u svojoj kući." Moj pokojni tetak bio je izjednačen s bilo kim
ko za gotove dukate nije bio u stanju da završi obećanu knjigu, pa je
umjesto nje dao izraditi nekoliko čudnih crteža koji su u očima carskog
rizničara bili potpuno bezvrijedni. Da li me je carski rizničar smatrao
osobom koja je ubila tog nesposobnog i nepouzdanog čovjeka samo zato
da bi mogao oženiti njegovu kćer ili možda zbog nečeg drugog, na
233
primjer, da bih mogao prodati zlatne listiće? Pošto sam po njegovim

pogledima osjetio da nisam vjerodostojan, progovorio sam užurbano,
koristeći svoju posljednju snagu i rekao mu kako mi je tetak povjerio da je
sirotog efendi Prefinjenog možda ubio neki od majstora koje je radio na
knjizi. Ispričao sam mu da je sumnjao na Maslinu, Rodu i Leptira, ali
nisam previše dužio. Nisam imao dokaze, niti sam vjerovao u sebe.
Osjećao sam da carski rizničar i mene smatra klevetnikom i podlim
prevarantom.
Zato me je obradovalo kad je carski rizničar rekao da od
iluminatorske radionice moramo sakriti da tetak nije umro prirodnom
smrću, ove riječi shvatio sam kao prvi znak njegove saradnje sa mnom.
Zadržao je crteže. Kad sam, pod budnim okom stražara, izašao kroz
Kapiju spasa, kroz koju sam maločas ušao uzbuđen kao da ulazim u
dženet, osjetio sam olakšanje kao neko ko se poslije mnogo godina
napokon vraća kući.
37.
JA SAM VAŠ TETAK
Moja dženaza bila je jako lijepa, onakva kakvu sam i želio. Došli su
svi čiji sam dolazak priželjkivao. Bio sam ponosan zbog toga. Među
vezirima koji su se u vrijeme moje smrti zatekli u Istanbulu, prisustvovali
su joj Hadži Husejin-paša s Kipra i Topal Baki-paša, vjerno su se sjetili na
to kako sam im mnogo služio, polazak defterdara Melek-paše Crvenog,
koji je u vrijeme moje smrti bio i slavljen i klevetan, izazvalo je veliko
interesovanje u skromnoj avliji mahalske džamije. Posebno zadovoljstvo
osjetio sam kada je došao čaušbaša Mustafa-aga, na čijem bih mjestu bio
ja da sam i dalje živ i da i dalje aktivno učestvujem u državnim poslovima.
Tajnik Carskog vijeća, efendi Kemaletin, svi divanski čauši, i bliski
prijatelji i veliki dušmani, carski sekretar efendi Šalim Strogi, koji je još
uvijek bio nasmijan i optimistički raspoložen, bivši divanski činovnici koji
su se rano povukli iz aktivnog života, moji školski drugovi, mnogi za koje
sam se čudio kako su čuli za moju smrt, bliži i dalji rođaci, mladi ljudi, svi
234
su činili jedan povelik, dostojanstven i upečatljiv skup. Bio sam ponosan

na taj skup, njegovu ozbiljnost i tugu. Dolazak carskog rizničara Hazim-
age i zapovjednika sultanske garde svima je pokazao da je naš
preuzvišeni padišah potresen zbog moje smrti. Da li to znači i da će biti
uložen veliki trud da se moj podli ubica pronađe i izruči mučiteljima, ne
znam. Ali, sad vidim tog prokletnika kako stoji u avliji s ostalim
iluminatorima i kaligrafima i gleda u moj kovčeg s dostojanstvenim i
nevjerojatno tužnim izrazom lica.
Ipak, nemojte misliti da sam ljut na svog ubicu, da želim osvetu,
čak ni da je moja duša nespokojna zato što sam krvnički i nemilosrdno
ubijen, jer, sada sam u jednom sasvim drugačijem svetu, moja duša je
spokojna jer se nakon dugogodišnjih stradanja na ovozemaljskom svijetu
napokon pronašla.
Moja duša je privremeno napustila moje, zbog udaraca
mastionicom, krvlju obliveno, bolno tijelo, neko vrijeme trepereći u
svjetlosti, a usred toga, kao što sam mnogo puta pročitao i u Kitab-ur
Ruhu, lagano mi priđoše dva divna, nasmiješena anđela, sjajna poput
sunca, uhvatiše me za ruke i podigoše uvis, ne samo kao dušu, već kao da
sam još uvijek tijelo. Kako smo se blaženo i lagano, i kako visoko popeli,
kao u najljepšim snovima! Prošli smo kroz plamene šume, prešli rijeke
svjetlosti, ušli u mora tame i snježne planine. Svaki dio tog puta trajao je
hiljadu godina, a meni je djelovao kratak kao treptaj oka.
Eto, tako, prolazeći pored neobičnih stvorenja, kroz raznorazne
grupe, močvare što vrve od bezbrojnih buba i ptica, kroz oblake, prošli
smo sedam nebesa. Kod svakog od tih sedam nebesa na vrata je zakucao
anđeo koji je išao prvi i, kada bi ga neki glas upitao: ''Ko je?", naveo bi sva
moja imena i osobine, dodajući: ''Dobri rob Uzvišenog Alaha", na oči su mi
krenule suze radosnice, iako sam saznao da će do sudnjeg dana, kada se
razdvajaju oni dostojni dženeta i oni dostojni džehenema, proći još
hiljade godina. Jer, osim ponekog beznačajnog detalja, sve je onako kako
su El Gazali, El Džauzi i drugi mudraci opisali na stranicama posvećenim
smrti. Stvari, koje su u knjigama bile preskočene kao nerješive, ili koje su
izgledale kao kakva mračna zagonetka koju može odgonetnuti samo onaj
235
koji umre, sada su se razjašnjavale jedna za drugom u eksploziji hiljadu

svjetlosnih boja.
Kako da opišem boje koje sam tokom tog čudesnog vaznesenja
vidio? Vidio sam da je svijet sačinjen od boja, da je sve boja. I kao što sam
osjetio da je snaga koja me odvaja od svih drugih stvari sačinjena od boja,
tako sam shvatio da je boja ono što me sada s ljubavlju uzima u naručje i
povezuje sa svijetom. Vidio sam narandžasta nebesa, tijela boje zelenog
lista, smeđa jaja boje kafe, legendarne nebeskoplave konje. Sve je bilo kao
na slikama koje sam s ljubavlju posmatrao godinama, kao u legendama, i
zato sam sve to gledao, čudeći se i diveći se u isti mah, a opet, sve što
sam vidio kao da je na neki način izviralo iz mog sjećanja. Shvatao sam da
je ono što zovem sjećanjem dio svijeta i da će i svijet, zbog beskonačnog
vremena koje se preda mnom otvara, u budućnosti najprije postati moje
iskustvo, a zatim moje sjećanje. Umirući u tom veselju boja, shvatio sam i
odakle taj osjećaj olakšanja, kao da sam sa sebe svukao tijesnu košulju.
Od sada mi ništa više nije bilo zabranjeno, a ispred mene su neograničeno
vrijeme i prostor da mogu da proživljavam sva vremena i sve prostore.
Čim sam to shvatio, prestrašen i radostan, shvatio sam da sam blizu
Njega. U tom trenu, ponizan, osjetio sam prisustvo jedne crvene boje koja
se ni sa čim ne može uporediti. Za vrlo kratko vrijeme sve postade
jarkocrveno. Ljepota te boje ispunjavala je i mene i cijeli svijet. Što sam se
više približavao Njegovom biću, obuzimala me je sve veća želja da plačem
od radosti. Osjetio sam stid što izlazim pred Njega tako iznenada i obliven
krvlju. Neki druga strana mog uma govorila mi je da me On poziva sebi
preko Azraela i drugih anđela, kao što sam čitao u knjigama o smrti.
Da li ću moći da Ga vidim? Pomislio sam da će mi dah zastati od
uzbuđenja. Crvenilo, koje je preplavilo sve postojeće i u kojem su se
razigrano odražavali svi prizori svijeta, bilo je tako čudesno i
veličanstveno pa su mi zbog pomisli da mogu biti dio Njega i da sam Mu
tako blizu suze brzo navirale na oči.
Međutim, shvatio sam da mi se više neće približavati. Shvatio sam
da se kod svojih anđela raspituje za mene, da me oni hvale i da me je
236
prihvatio kao dobrog slugu koji se pridržavao svih Njegovih naredbi i

zabrana, kao i da me voli.
Radost koja me je obuzimala i suze koje su mi tekle niz lice
odjednom se zatrovaše nekom sumnjom. Kako bih je se odmah
oslobodio, rekao sam s krivicom i nestrpljenjem: ''Posljednjih dvadeset
godina života bio sam pod snažnim utjecajem nevjerničkih slika koje sam
vidio u Veneciji. Čak sam želio da moj portret bude napravljen u njihovom
stilu, ali sam se uplašio. Kasnije sam u nevjerničkom stilu dao naslikati
Tvoj svijet, Tvoje sluge i našeg padišaha, koji je Tvoja sjena na prolaznom
svijetu."
Ne sjećam se Njegovog glasa, nego samo odgovora koji mi je dao i
koji sam čuo u sebi:
''Moji su i istok i zapad."
Uzbuđen, nisam mogao da se suzdržim:
''Dobro, no staje smisao svega ovoga, cijelog svijeta... Šta sve to
znači?" ''Tajna", čuo sam u sebi odgovor. Ili: ''Milost." Ali nisam bio sasvim
siguran. Po tome što su mi anđeli opet prišli, zaključio sam da je u toj
visokoj nebeskoj sferi donesena neka privremena presuda i da ću, zajedno
sa mnoštvom drugih duša koje su umirale desetinama hiljada godina
unazad, čekati u berzahu, mjestu gdje duše iščekuju sudnji dan kada će
nam biti izrečena konačna odluka. Sve se odvijalo kako su knjige
zabiljeležile, čime sam bio zadovoljan. Na putu dolje, sjetio sam se knjiga,
opet ću biti u svom tijelu kad me budu sahranjivali.
Ali, hvala Alahu, odmah mi je postalo jasno da je 'povratak u tijelo'
samo stilska figura. Kako je samo, uprkos tuzi kojom je bila praćena,
pogrebna povorka bila dostojanstvena, bio sam ponosan, kada je nakon
pročitane molitve ponijela moj kovčeg prema malom groblju Tepedžik u
blizini džamije! Odozgo je djelovala kao tanka i slabašna nit. Moram
objasniti gdje sam se nalazio. Kao što se može razumjeti i iz Poslanikovog
hadisa: ''Duša vjernika je ptica koja jede s dženetskih stabala", poslije
smrti duša lebdi na nebu. Ovaj hadis ne kaže da duša poprima izgled
ptice, niti da postaje ptica, kako je to pogrešno tvrdio
237
Abu Omar bin Abdulbar, nego da duša boravi tamo gdje i ptica,
kako to pravilno tumači El Džauzi. Mjesto s kojeg sam ja posmatrao taj
prizor, a mletački majstori, koji jako vole perspektivu, nazivaju ga 'ugao
posmatranja', što potvrđuje tačnost El Džauzijevog tumačenja. S mjesta
gdje sam bio, na primjer, mogu posmatrati pogrebnu povorku kako stupa
na groblje, protežući se kao kakav konopac, ali mogu vidjeti, s uživanjem,
kao da gledam neki crtež, i kako jedan jedrenjak, čija nabrekla jedra
gutaju vjetar, raspoloženo ubrzava plovidbu, krivudajući od kraja Zlatnog
roga prema Dvorskom vrtu. Pošto sve to gledam s visine minareta, cijeli
svijet liči na crteže jedne čudesne knjige koju sam nekada razgledao
stranicu po stranicu.
Mogao sam da vidim više od bilo koga ko je bio na istoj visini, a da
mu duša nije odvojena od tijela: djecu koja se igraju trule kobile čak na
drugoj strani obale, u jednoj napuštenoj bašti okruženoj grobovima,
negdje iza Uskudara; Reisulkutabov čamac sa sedam pari vesala kako prije
dvanaest godina i tri mjeseca savršeno klizi Bosforom prevozeći
mletačkog ambasadora, koji se ukrcao kod svoje rezidencije na obali i
vodimo ga kod velikog vezira Ragip-paše Ćelavog; debelu ženu kako na
novom pazaru u Langi nosi ogromnu glavicu kupusa kao bebu koju treba
podojiti; svoju sreću zbog smrti divančauša efendi Ramazan, jer sam imao
dobre šanse da zauzmem njegovo mjesto; kako iz naručja svoje bake
gledam crvene košulje koje moja majka širi po avliji; kako tumaram
udaljenim mahalama tražeći babicu kad je Šekurina pokojna majka dobila
trudove i počela rađati; mjesto gdje se nalazi moj crveni pojas, nestao
prije četrdeset i više godina (ukrao ga je Vasfi); daleki veličanstveni vrt,
koji sam jedanput, prije dvadeset i jednu godinu, sanjao i koji će mi Alah,
ako bude volja Njegova, mnogo kasnije pokazati kao dženet; glave,
noseve i uši koje je gruzijski begler-beg Ali Beg poslao caru kad je
porazio pobunjenike u tvrđavi Gori; a u isti mah i svoju dragu, prelijepu
Šekuru, koja je na trenutak ostavila žene koje su došle iz susjedstva i
plače za mnom gledajući ognjište u avliji.
Knjige i mudraci kažu da duša ima četiri zavičaja, to su: 1. majčina
utroba, 2. ovozemaljski svijet, 3. berzeh, međuprostor gdje sada
238
iščekujem sudnji dan, 4. dženet ili džehenem, gdje se ide poslije sudnjeg
dana.
Iz berzeha je moguće istovremeno vidjeti i prošlost i sadašnjost, a
dokle god uspomene duše ostaju u njemu, za njih ne postoje nikakva
prostorna ograničenja. Ali, tek kad se iziđe iz tamnica vremena i prostora,
postane jasno da je život tijesna košulja. Nažalost, niko prije smrti ne
može shvatiti koliko je duša bez tijela u svijetu mrtvih istinski razlog
sreće, toliko je i tijelo bez duše medu živima izvor najveće sreće. Zbog
toga sam, bolno posmatrajući za vrijeme svoje lijepe dženaze najdražu
Šekuru, kako zbog mene uzalud plače u kući kidajući sve sa sebe,
preklinjao uzvišenog Alaha da nam u dženetu podari dušu bez tijela, a na
ovom svijetu tijelo bez duše.
38.
JA SAM MAJSTOR OSMAN
Znate one starce koji cijeli svoj život posvete umjetnosti. Ljute se
na svakoga. Visoki su, koščati i mršavi. Žele da ono malo godina što im je
preostalo provedu u ponavljanju onog dugog dijela života koji je ostao iza
njih. Lako planu i bjesne, žale se na sve. Žele da sve konce drže u svojim
rukama, pa su svima već dosadili. Ne sviđa im se niko i ništa. Ja sam jedan
od njih.
Majstor nad majstorima Nurulah Selim Čelebija, s kojim sam u istoj
radionici, sjedeći uz njegovo koljeno, još kao šesnaestogodišnji šegrt
imao čast da radim crteže, bio je takav kad je imao osamdeset godina
(iako nije bio ljut kao ja). Takav je bio i posljednji veliki majstor Sari
Abdija, kojeg smo sahranili prije trideset godina (on opet nije bio mršav i
visok kao ja). Znam da se strijele kritike, odapinjane u leđa tih slavnih
majstora, koji su u to vrijeme vodili iluminatorske radionice, sada snažno
zabadaju u moja leđa, želim da znate da su neka ofucana ogovaranja
potpuno neutemeljena.
Ne volimo nove stvari jer smatramo da nema ničeg novog što bi
nam se svidjelo. Sa većinom ljudi postupamo kao sa budalama zato što su
239
većina ljudi budale, a ne zato što smo nervozni, nesretni ili zato što
imamo neki drugi nedostatak. (Ipak, kad bismo se bolje ponašali prema
njima, bili bismo im otmjeniji i pametniji.)
Činjenica da zaboravljam mnoga imena i lica, osim mojih
iluminatora, jer ih još od doba njihovog šegrtovanja volim i poučavam,
nije posljedica moje senilnosti, već toga što su ta imena i lica toliko lišena
boje i svjetlosti da ih ne vrijedi pamtiti.
Sve vrijeme Tetkove dženaze, kojem je zbog budalaština Alah
prerano uzeo život, pokušavao sam zaboraviti na koliko muka me je
stavio pokojnik primoravajući me jedno vrijeme da oponašam franačke
majstore. U povratku sam razmišljao kako ni ja više nisam daleko od
vremena kad će me, po Alahovoj milosti, stići sljepilo i smrt. Naravno,
biću spominjan onoliko dugo koliko crteži koje sam napravio i knjige koje
sam ilustrovao budu radovali vaše oko i u vašem srcu budili osjećaj sreće.
Ali, želim da nakon moje smrti znate i ovo: i na kraju moga života, u
starosti, još uvijek ima mnogo stvari koje mi izmame sretan osmijeh. Na
primjer:
Djeca (ona sažimaju sva pravila ovoga svijeta)
Slatke uspomene (lijepi mladići, žene, lijepa umetnost,
prijateljstvo)
Susret s čudesima starih heratskih majstora (ne može biti
objašnjeno neupućenima).
Najjednostavnije rečeno, to znači sljedeće: u iluminatorskoj
radionici našeg padišaha, na čijem čelu sam ja, ne izrađuju se vije
čudesna djela kao nekad, i kao što vidim, sve će se istrošiti, nestati. S
gorčinom osjećam da smo ovdje jako rijetko dostizali ljepote starih
heratskih majstora, iako smo cijeli svoj život s ljubavlju posvetili ovom
poslu. Skromno prihvaćanje ove istine olakšava život. Upravo zbog toga
što olakšava život, skromnost je u našem svijetu jako poželjna vrlina.
Eto, s takvom skromnošću dovršavao sam jednu sliku za Sumarnu,
knjigu o ceremonijalnom obrezanju naših prinčeva. Na slici je egipatski
beglerbeg koji obrezanom dječaku daruje, postavljenu na crveni baršun,
pažljivo izrađenu sablju, optočenu zlatnim nitima i ukrašenu rubinima,
240
smaragdima i tirkizom, jednu lađu i jednog gordog, bržeg od munje,

razigranog arapskog konja, zauzdanog zlatnim lancem, sa stremenom
ukrašenim biserima i krizolitom, s bijelim biljegom iznad nozdrva i
dlakom sjajnijom od samog srebra, sa srebrnim sedlom na leđima,
ukrašenim zlatnim vezom, crvenim baršunom i šarama u obliku sunca
napravljenim od kamenčića rubina. Povlačio sam posljednje poteze
četkicom na crtežu čiju sam kompoziciju sam izradio, a konja, sablju,
princa i poklisare koji ih posmatraju dao sam svakom šegrtu posebno da
boji. Neke listove s platana na Atmegdanu obojio sam u ljubičasto.
Dugmad poklisara tatarskog hana obojio sam žutom bojom. I baš kad
sam s veoma malo carske zlatne vode prelazio preko konjskih uzda, neko
je zakucao na vrata. Stao sam. Bio je to glasnik. Carski rizničar poziva me
u palatu. Oči su me blago pekle. Smjestio sam lupu za čitanje u džep
kaftana i pošao sa mladićem.
Kako je lijepo hodati ulicama nakon veoma dugog rada! Čitav svijet
izgleda kao nov i nevjerojatan, kao da ga je Alah tek juče stvorio!
Vidio sam jednog psa, imao je više skrivenih značenja nego svi
crteži pasa. Vidio sam jednog konja, konj mojih iluminatora nosi mnogo
više skrivenog značenja u sebi. Na Atmegdanu sam vidio jedan platan, čije
sam listove na crtežu maloprije obojio u ljubičasto. Kad se čovjek nade na
Atmegdanu, već dvije godine crta svi te i parade što prolaze tim trgom, i
šeta po njemu, čini mu se kao da se našao na nečemu što je sam nacrtao,
pa sad i hoda po tome. Da smo na franačkoj slici, skrenuli bismo u drugu
ulicu i kroz okvir crteža izašli; da smo na crtežu naših heratskih majstora,
stigli bismo tamo gdje nas Alah vidi; da smo na kineskom crtežu, ne
bismo mogli izaći jer se pružaju u beskonačnost.
Glasnik me nije vodio u Staru divansku vijećnicu, u kojoj bismo se
carski rizničar i ja sretali da bismo razgovarali o isplati zarada, poklonima
koje iluminatori spremaju za našeg padišaha, o knjigama, oslikanim
nojevim jajima, zdravlju i dobrobiti iluminatora, o nabavci potrebnih boja,
zlatnih listića i drugih potrepština, o običnim pritužbama i željama, o
zadovoljstvu, željama, raspoloženju i zahtjevima našeg padišaha,
Uzdanice svijeta, o svemu i svačemu - mojim očima, naočarama za
241
čitanje, bolovima u slabinama, o tigrastoj mački carskog rizničara i

njegovom podmuklom zetu. Tiho smo ušli u Carski vrt. Jedva čujno, kao
da smo počinili zločin, spustili smo se prema moru kroz drvorede stabala
tiše i od nas samih. Približavam se palati na obali. Znači, vidjet ću svog
padišaha, Njegova preuzvišenost je tamo, govorio sam samom sebi, kad u
tom času skrenusmo s puta. Prešli smo nekoliko koraka i kroz zasvođena
vrata ušli u jednu kamenu zgradu iza spremišta za čamce. Iz pekare
sultanove garde dopirao je miris hljeba. Vidio sam ljude iz garde u
crvenim uniformama. U istoj sobi, zajedno, bili su carski rizničar i
zapovjednik sultanske garde. Anđeo i Sotona! Zapovjednik sultanske
garde, koji je za našeg padišaha u Carskom vrtu izvršavao smrtne presude
i provodio mučenja, istrage, tukao, kopao oči i mučio, sada mi se umiljato
smješio. Kao da mi neki običan čovek, s kojim u hanu moram dijeliti istu
sobu, želi ispričati kakvu dopadljivu priču.
Ali, carski rizničar je počeo govoriti, a ne zapovjednik sultanske
garde. ''Gospodar mi je prije godinu dana naredio da u najvećoj tajnosti
dam izraditi knjigu, kao jedan od poklona za neku diplomatsku
delegaciju", reče stidljivim glasom. ''Zbog tajnosti, kao što nije smatrao
prikladnim da taj posao povjeri glavnom sastavljaču carskih hronika,
našem majstoru Lokmanu, tako ni tebe, čijem su se majstorskom umijeću
oduvijek svi divili, nije želio da upliće u to. Uvažio je činjenicu da ste svi
već dovoljno zauzeti Sumarnom, koja govori o ceremonijalnom
obrezivanju prinčeva."
Čim sam ušao u sobu, palo mi je na pamet da me je oklevetao neki
podlac, i da je na sve načine uspio uvjeriti Vladara u svoje laži, kako ja
navodno na jednom crtežu hulim, a na drugom se rugam, i da će me u
svakom trenutku početi mučiti, ne obazirući se na moje poodmakle
godine. Zato su mi riječi carskog rizničara učinile slađim i od meda, koji
me pokušavao odobrovoljiti jer je naš padišah naručio knjigu od nekog
drugog, a ne od mene. Saslušao sam dobro poznatu priču o toj knjizi, ali
nisam saznao ništa novo. Znao sam i za ta govorkanja, i za Nusret-hodžu
iz Erzuruma, naravno, kao i za netrpeljivost u iluminatorskoj radionici.
242
Kako bih nešto rekao, postavio sam pitanje na koje sam već znao
odgovor: pitao sam ko je pripremao knjigu.
''Efendi Tetak, kao što znate", odgovorio je carski rizničar.
Pogledao me je pravo u oči i dodao: ''Znate li da nije umro prirodnom
smrću, već je ubijen?" ''Nisam znao", odgovorio sam prostodušno kao
dijete i zašutio. ''Naš padišah je jako ljut", reče carski rizničar.
Priglup je bio taj smetenjak efendi Tetak. Više je želio da radi nego
što je znao, imao je više poleta nego pameti, pa su majstori iluminacije o
njemu govorili podrugljivo, s podsmijehom.
Ionako sam na dženazi osjetio da to nisu čista posla. Kako je
ubijen?
Carski rizničar je ispričao. Tragično. Sačuvaj Bože! Ko ga je ubio?
''Padišah je naredio", rekao je carski rizničar, ''da se ta knjiga, isto
kao i Sumama, što prije završi... "
''Postoji još jedno Njegovo naređenje", rekao je zapovjednik
sultanske garde. ''Traži da taj gnusni ubica, taj sotona, ako je među
iluminatorima, odmah bude pronađen. Kazniće ga takvom kaznom da
nikom nikada više neće pasti na pamet da se još jednom usudi okomiti na
padišahovu knjigu i ubiti njegovog iluminatora."
Za trenutak pojavi se znak uzbuđenja na njegovom licu, kao da je
već znao kakvom će strašnom kaznom naš padišah kazniti krivca.
Shvatio sam da je naš padišah obojici maloprije povjerio taj
zadatak i da ih je natjerao na nešto prema čemu od prvog trenutka nisu
mogli da sakriju svoje gađenje: na to da zajedno obave taj posao, zato
sam prema Vladaru osjetio naklonost koja je prevazilazila divljenje. Jedan
paž poslužio je kafu, sjeli smo.
Efendi Tetak ima jednog nećaka kojeg je sam obučio i koji se
razumije u iluminaciju i knjige: Crnog. Da li ga znam? Ćutao sam. Na
Tetkov poziv prije kratkog vremena vratio se u Istanbul s persijske
granice, gdje je bio u službi Serhat-paše (u zapovjednikovom pogledu
bijesnu sumnja); u Istanbulu se zbližio s Tetkom i od njega je čuo priču o
knjizi koju priprema. Poslije ubistva efendi Prefinjenog, Tetak mu je
navodno rekao da sumnja na majstore iluminacije koji su ga u kasnim
243
noćnim satima posjećivali u kući zbog te knjige. Vidio je crteže koje su ti

majstori izradili za knjigu i tvrdio da je Tetkov ubica ukrao jedan od njih,
padišahov, na čiju je izradu navodno utrošeno najviše zlata. Taj mladić je
Tetkovo ubistvo dva dana skrivao od palate, od carskog rizničara. S
obzirom na to da je u tom kratkom vremenu na brzinu oženio Tetkovu
kćer, a sumnjiva je zakonitost tog braka, zatim se nastanio u njenoj kući,
obojica sumnjaju na Crnog.
''Ako se njihove kuće pretresu i ako je ta izgubljena stranica kod
nekog od mojih majstora, ispostaviće se odmah da je Crni govorio istinu",
rekao sam. ''Ali, kada su u pitanju moja draga djeca, moji iluminatori
čudesnih ruku, koje poznajem još od doba njihova šegrtovanja, nijedan
od njih ne bi mogao ubiti čovjeka."
''Maslini, Rodi i Leptiru od krova do podruma pročešljaćemo kuću,
jazbinu, avliju, dućan ako ih imaju, sve što imaju i što je njihovo", rekao je
zapovjednik koristeći na podrugljiv način nadimke koje sam im s ljubavlju
nadjenuo. ''I Crnom." Zatim je nastavio sa izvještačenim beznađem:
''Hvala Bogu što smo u ovoj teškoj situaciji uspjeli da dobijemo
dopuštenje od kadije da u istrazi koristimo mučenje. Pošto je ubistvo i
druge osobe bliske iluminatorskom esnafu, bacilo sumnju da će se zločin
ponoviti, i to na sve iluminatore, od šegrta do majstora, to mučenje neće
biti u suprotnosti sa zakonom, tako je rekao."
Razmišljao sam u tišini: 1. ako je mučenje u skladu sa zakonom,
znači da dozvolu nije dao naš padišah; 2. to što su, po kadijinu mišljenju,
svi iluminatori pod sumnjom, znači da sam i ja okrivljen jer, kao glavni
među njima, nisam mogao pronaći krivca među nama i izručiti ga pravdi;
3. shvatam da traži saglasnost, otvoreno ili prešutno, i od mene prije
nego što počne mučiti moje iluminatore, mog dragog Leptira, Maslinu i
Rodu, koji su me posljednjih godina izdali, kao i sve druge majstore.
''Kako naš padišah traži da i Sumama i druga knjiga, za koju je
sada jasno da je ostala nedovršena, budu završene kako dolikuje, brinemo
da bi mučenje moglo naškoditi rukama, očima, umijeću iluminatora",
rekao je carski rizničar. Okrenuo se prema meni: ''Zar nije tako?"
244
''Nedavno smo imali istu brigu", grubo je rekao zapovjednik. ''Neki

zlatar nije odolio šejtanovom iskušenju i, kao dijete, izabrao jedan fildžan
s drškom ukrašenom kamenčićima rubina, pa ga je na kraju i ukrao. To je
bio fildžan sultanije Nedžmije, najmlađe sestre našeg padišaha. Vladar mi
je povjerio slučaj pošto se krađa fildžana, kojeg je mnogo voljela,
dogodila u palati na Uskudaru. Shvatio sam da je i sultanija Nedžmija, isto
kao i naš padišah, brinula za umijeće, oči i prste svojih majstora zlatara.
Odmah sam naredio da se majstori svuku i bace u zaleđen bazen, među
komade leda i žabe. Povremeno sam tražio da ih izvuku i snažno bičuju,
ali da paze kako im ne bi nastradali lice i ruke. Za kratko vrijeme zlatar
koji nije odolio šejtanovom iskušenju priznao je krađu i dobio zasluženu
kaznu. Kako su bili čistog obraza, oči i prsti juvelira i zlatara nisu bili
oštećeni uprkos hladnoj vodi, zimi i brojnim udarcima bičem. Čak mi je i
padišah rekao da je njegova sestra jako sretna i da zlatari i juveliri bolje
rade nakon što je uklonjen kukolj među njima."
Bio sam siguran da će se zapovjednik surovije ponašati prema
mojim majstorima iluminacije nego prema zlatarima. Čak i da je poštovao
uživanje koje je naš padišah osjećao prema novim knjigama, smatrao je
da je samo kaligrafija umjetnost koju treba istinski poštovati. Zato je, kao
i mnogi drugi, iluminaciju, a posebno crtanje, smatrao nečim
nepotrebnim, što gotovo graniči s bezvjerjem, pa čak i nečim što priliči
samo ženama i da to treba kazniti. ''Premda ste živi i zdravi i u punoj
radnoj snazi, vaši dragi iluminatori počeli su međusobno spletkariti i
razmišljati ko će biti glavni majstor poslije vaše smrti", rekao je kako bi
me isprovocirao.
Da li je bilo spletki za koje nisam znao? Da li je postavljena neka
nova zamka? Suzdržao sam se i šutio. Carski rizničar je jako dobro vidio
bijes koji sam osjećao prema njemu jer je iza mojih leđa pokojnom
tupoglavcu dao da priredi knjigu, a takođe i prema mojim nezahvalnim
iluminatorima, koji su u tajnosti radili crteže za tu knjigu da bi stekli
nečiju naklonost i zaradili poneku akču.
Odjednom sam uhvatio samog sebe kako pokušavam zamisliti na
koji način bi moji iluminatori bili kažnjeni. Tokom saslušanja i mučenja
245
neće im derati kožu jer poslije toga nema povratka, ne nabijaju ni na

kolac, kao što se to čini s pobunjenicima, jer cilj takvog načina ubijanja
jeste da daju primjer drugima, ali, ne ide ni s lomljenjem ruku, nogu i
prstiju. Svakako ne bi priličilo ni da im se izvadi po jedno oko, što je
učestali običaj u posljednje vrijeme, sudeći po jednookim jadnicima koje
često viđam na istanulskim ulicama. Tako sam zamislio svoje drage
iluminatore u bazenu smještenom u izdvojenom dijelu Carskog vrta, u
kao led hladnoj vodi, među lokvanjima, kako se tresu kao prut i zgledaju
se s mržnjom i zamalo sam se u jednom trenutku nasmijao. Ali, srce me
je zaboljelo kada sam pomislio kako bi Maslina vrištao kad bi mu zadnjicu
žigosali usijanim željezom i kako bi poblijedilo lice mog dragog Leptira
okovanog lancima. Nisam čak mogao ni da zamislim da bi moj dragi
Leptir, čiji su vrhunski talenat i ljubav prema iluminaciji ponekad izazivali
suze, mogao biti batinjan kao neki kradljivi šegrt. Skamenio sam se.
Moj ostarjeli um je na trenutak utihnuo, začaran dubokom tišinom
u njemu samom. Svi smo neko vrijeme crtali s ljubavlju koja sve drugo
baca u zaborav.
''Oni su najbolji iluminatori našeg padišaha", rekao sam. ''Nemojte
im učiniti ništa nažao." Zadovoljan, carski rizničar ustade sa svog mjesta,
uze gomilu papira koji su ležali na stalku u drugom kraju sobe, donese ga
i spusti ispred mene i, kao da je u sobi mrak, stavi pored mene dva velika
svijećnjaka, s kojih se širila lelujava svjetlost debelih svijeća. To su bili oni
crteži. Kako bih mogao da vam objasnim šta sam vidio prelazeći lupom
preko njih? Padalo mi je na pamet da se nasmijem, ne zato što su
smiješni. Osjećao sam bijes, ali ne zato što su izgledali neozbiljno. Kao da
je efendi Tetak rekao mojim iluminatorima da crtaju, ali ne kao oni sami,
već kao da su neko drugi. Kao da ih je natjerao da se sjete nepostojećih
uspomena, da zamisle jednu budućnost u kojoj nikada ne bi poželjeli da
žive. A najnevjerojatnije je to što su se ubijali zbog tih besmislica!
''Možete li gledajući te crteže reći koji je iluminator radio koji
crtež?", upitao je carski rizničar.
''Da", odgovorio sam ljutito. ''Gdje ste pronašli ove crteže?"
246
''Donio ih je Crni i lično ih uručio", odgovorio je carski rizničar.

''Nastoji da dokaže da su i on i pokojni efendi Tetak nevini."
''Stavite ga na muke", rekoh. ''Da saznamo kakve je još tajne
skrivao naš pokojni efendi Tetak."
''Poslali smo jednog čovjeka", oduševljeno je rekao zapovjednik.
''Poslije ćemo pretražiti cijelu mladoženjinu kuću."
Nakon toga na licima obojice pojavi se čudesna svjetlost straha i
divljenja i obojica skočiše na noge.
I ne osvrnuvši se, shvatio sam da je u sobu ušao naš preuzvišeni
padišah, Uzdanica ovoga svijeta.
39.
ZOVEM SE ESTER
Kako je lijepo plakati sa svima! Dok su u vrijeme dženaze oca

uboge moje Šekure plakale sve žene koje su se okupile u kući, bliže i
daljnje rođake, prijateljice i poznanice, i ja sam lila suze udarajući se po
prsima. Katkad sam se naslanjala na lijepu djevojku uza se i plakala,
njišući se s njom u usklađenom, prijatnom ritmu, a katkad sam lila suze i
ridala u potpuno različitom taktu osjećajući brigu zbog svog jadnog života
i svojih muka. Kad bih bar jednom nedjeljno tako otplakala, zaboravila bih
na to da cijeli dan lutam ulicama kako bih zaradila za hljeb i kako me
ponižavaju zbog moje debljine i zato što sam Jevrejka, i bila bih još
brbljivija Ester.
Volim velika okupljanja, koliko zbog gužve u kojoj zaboravljam da
sam crna ovca, toliko i što se lijepo najedem. Mnogo volim baklavu,
namaz od nane, hljeb s marcipanom i voćni žele za bajram; na proslavama
obrezivanja volim pilav s mesom i fildžan-burek za sunet; na
mimohodima koje na Atmegdanu priređuje naš padišah volim sok od
višnje, na svadbama sve što mi dođe pod ruku; a nakon kakve dženaze
volim halve sa susamom, medom i raznim začinima koje susjedi prave i
donose.
247
Tiho sam izišla u predsoblje, obula cipele i sišla. Kako sam, prije
nego što ću zaci u kuhinju, čula neki čudan šum koji je kroz poluotvorena
vrata dopirao iz sobe smještene uz staju, napravila sam korak-dva i
pogledala unutra. Vidjela sam da su Ševket i Orhan konopcima svezali
sina jedne od žena koje su gore plakale i starim pokojnikovim četkicama
nanosili mu boju na lice. ''Ako pokušaš da pobjegneš, ovako ću te istući",
rekao je Ševket i ošamario dječaka.
''Lijepo se igrajte, mišu moj, nemojte jedni druge da povrijedite!",
rekla sam najumiljatijim i najnježnijim glasom. ''Ti se ne miješaj!", viknuo
je Ševket.
Kraj njih sam ugledala i malenu plavokosu, uplašenu sestru
dječaka kojeg su zlostavljali i iz nekog razloga sam se poistovjetila s
njom. Zaboravi na sve, Ester! U kuhinji me je Hajrija sumnjičavo odmjerila.
''Presušila sam od silnog plakanja, Hajrija", rekla sam. ''Daj mi,
tako ti Boga, čašu vode!" Dala mi je bez riječi. Prije nego što sam je popila,
pogledala sam je pravo u oči otekle od plakanja.
''Jadni efendi Tetak, priča se da je zapravo umro prije Šekurinog
vjenčanja", rekla sam. ''Ne možeš svijetu začepiti usta. Čak se govori da
nije umro prirodnom smrću." Na trenutak je značajno pogledala u svoja
stopala. Zatim je podigla glavu i, ne gledajući me, rekla: ''Neka nas Alah
sačuva svih kleveta!"
Prvi njen pokret značio je: ''Tačno je što kažeš", a i njen ton dao je
naslutiti da su na silu izgovorene.
''Šta se događa?", upitala sam iznenada šapatom, kao da dijelimo
istu tajnu.
Ali, neodlučna Hajrija je vjerojatno već shvatila da nema nade da
će nakon smrti efendi Tetka steći bilo kakvu nadmoć nad Šekurom.
Upravo to je bio razlog zbog kojeg je maloprije najiskrenije plakala.
''Šta će sada biti sa mnom?", upitala je.
''Šekura te mnogo voli", rekla sam kao da saopštavam vijest.
Podizala sam poklopce bakarnih zdjela poredanih između ćupa sa
pekmezom i ćupa sa turšijom, probajući hranu umačući vrh prsta i ližući
248
ga, a nad neke sam se nadnosila samo da ih pomirim, pitajući pritom ko

je poslao koji tanjir halve.
''Ovaj je poslao efendi Kasim iz Kajserija; ovaj majstorski pomoćnik
iz iluminatorske radionice, stanuje dvije ulice dalje; ovaj ključar Solak
Hamdi; taj je tanjir poslala mlada iz Jedrena", nabrajala je Hajrija, kad
Šekura iznenada upade u riječ: ''Kalbija, žena pokojnog efendi
Prefinjenog, nije došla da izjavi saučešće, niti je poslala poruku ili halvu."
Zaputila se od kuhinjskih vrata prema popločanom dijelu avlije,
gdje su vodile stepenice. Shvatila sam da želi nasamo razgovarati sa
mnom, dalje od Hajrije, pa sam krenula za njom. ''Efendi Prefinjeni nije
osjećao neprijateljstvo prema mom ocu. Na dan njegove dženaze mi smo
napravili halvu i poslali je. Želim da znam šta se dešava", rekla je Šekura.
''Idem odmah tamo da saznam šta se događa", rekla sam shvativši šta želi.
Poljubila me je jer joj nisam dozvolila da mi dalje objašnjava. Zagrlile smo
se i tako stajale ne mičući se, iako nam je hladnoća avlije ledila kosti.
Zatim sam svoju lijepu Šekuru pomilovala po kosi.
''Ester, bojim se", rekla je.
''Ne boj se, dušo", rekla sam. ''U svakom zlu ima nečeg dobrog.
Gle, kako si se udala poslije svega!"
''Ali, ne znam da li sam dobro postupila", rekla je. ''Zato mu nisam
dozvolila da mi se približi. Noć sam provela pokraj mog jadnog oca."
Širom otvorenih očiju gledala me je pravo u oči kao da pita:
''Shvataš li?"
''Hasan tvrdi da vaš brak u kadijinim očima nema nikakvu
vrijednost", rekla sam. ''Poslao ti je ovo."
''Dosta mi je toga!", rekla je Šekura, ali je odmah razmotala papir i
pročitala ga, no ovog puta nije mi rekla šta piše.
Bila je u pravu, jer nismo bile same u dvorištu, gdje smo stajale
zagrljene. Jedan izvještačeno nasmijan stolar iznad nas je postavljao
kapke, koji su jutros ko zna zašto pali i slomili se, na prozor u predsoblju,
neprestano gledajući u nas i u žene koje su unutra plakale, a Hajrija, koja
je tada izišla iz kuće, trčala je da otvori vrata avlije sinu jednog odanog
susjeda, koji je kucao i vikao: ''Stigla je halva!"
249
''Mnogo je vremena prošlo od njegove dženaze", rekla je Šekura.

''Sad se duša mog ubogog i dragog oca posljednji put, za sva vremena,
odvojila od njegovog tijela i uzdiže se na nebo, osjećam."
Izvukla se iz mog zagrljaja i, gledajući u blistavo nebo, dugo se
molila. Odjedanput sam osjetila da sam joj strana i daleka, ne bih se
začudila ni da sam bila oblak koji je gledala na nebu. Kad je završila
molitvu, poljubila me je s puno ljubavi u oba oka. ''Ester", rekla je, ''sve
dok je ubica mog oca živ, ni ja ni moji sinovi nećemo imati mira na ovom
svijetu."
Dopalo mi se što nije spomenula svog muža.
''Idi u kuću efendi Prefinjenog i saznaj od njegove žene zašto nam
nisu poslali halvu. Odmah mi javi."
''Želiš li nešto poru čiti Hasanu?", upitala sam.
Osjetila sam stid, ne zato što sam pitala, nego zbog toga što
nisam mogla da je pogledam u oči dok sam je to pitala. Kako bih sakrila
taj stid, zaustavila sam Hajriju i podigla poklopac. ''Ah, halva od griza s
pistaćima!", rekla sam i stavila komadić u usta. ''Dodali su i narandžu."
Obradovala sam se kad sam primijetila da mi se Šekura slatko
osmjehnula, kao da je sve u redu.
Ponijela sam svoju torbu i pošla, ali nisam napravila ni dva koraka
kad ugledah Crnog na kraju ulice. Novopečeni mladoženja, koji je tek
sahranio punca, bio je zadovoljan životom. To se osjećalo po njegovom
ponosnom stavu. Da mu ne pokvarim raspoloženje, skrenula sam s puta,
ušla u povrtnjak i prošla kroz baštu kuće u kojoj je nekad živio obješeni
brat voljene žene poznatog jevrejskog ljekara Moše Hamona. Kad god
tuda prođem, taj vrt koji miriše na smrt toliko me rastuži da odmah
zaboravim kako za to mjesto moram pronaći mušteriju i prodati ga.
Miris smrti iz tog vrta osjećao se i u kući efendi Prefinjenog, ali
tuge nije bilo. Ja, Ester, koja sam zalazila u hiljade kuća i upoznala stotine
udovica, znam da žene koje rano izgube muževe duboko u sebi osjećaju
ili poraz i beskrajnu tugu, ili bijes i bunt. (Jadna Šekura osjetila je i jedno i
drugo.) Gospoda Kalbija već je iskapila otrov bijesa i odmah sam shvatila
da će mi to ubrzati posao.
250
Kao i sve gorde žene prema kojima je život bio okrutan, i gospođu
Kalbiju s razlogom je mučila sumnja da svako ko joj u teškim danima
dolazi pred njena vrata dolazi iz sažaljenja ili, još gore, tajno se
zadovoljava njenom nesrećom. Zbog toga se ni najmanje nije trudila da
svojim gostima uputi koju lijepu riječ, pa je odmah prelazila na temu, ne
predajući se slabostima kao što su želja za naklonošćuili slatkorječivost.
Zašto je Ester morala pokucati na vrata upravo kad je Kalbija u svojoj tuzi
htjela malo popodne da odrijema? Kako sam znala da neće pokazati
nikakvo zanimanje za najnovije svilene tkanine s lađe pridošle iz Kine, za
maramice koje su pristigle iz Bruse, odmah sam prešla na stvar, ne
namjeravajući čak ni da otvaram torbu, i ispričala joj šta brine moju
uplakanu Šekuru. ''Pomisao da je nesvjesno uvrijedila gospođu Kalbiju, s
kojom dijeli istu bol, sirotoj Šekuri zadaje novu bol", rekla sam. Gospođa
Kalbija je samouvjereno potvrdila da se nije raspitivala za Šekuru, da nije
otišla da joj izrazi saučešće i podijeli tugu s njom, čak nije mogla ni da joj
napravi i pošalje halvu. Naravno, iza njenog ponosa bila je zluradost koju
nije mogla da sakrije: njena povrijeđenost bila je primijećena! Eto,
polazeći upravo od te slabe tačke, vaša pametna Ester pokušala je otkriti
razloge njene ljutnje i onoga što ju je izazvalo.
Nije potrajalo dugo da Kalbija objasni kako je na pokojnog efendi
Tetka ljuta zbog knjige koju je izrađivao. Rekla je da je njen pokojni muž
prihvatio taj posao, ne da bi zaradio koju akču više, nego zato što ga je
efendi Tetak ubijedio da je sam padišah naručio izradu te knjige. Ali, kad
je vidio da iluminirane stranice, za koje mu je efendi Tetak naručivao
pozlatu, polako prestaju biti iluminirane stranice i pretvaraju se u prave
pravcate slike, da te slike nose u sebi znakove nezamislivog nevjerništva,
bogohuljenja, čak i svetogrđa, njen pokojni muž se jako uznemirio i
pokolebao jer nije znao šta je ispravno, a šta pogrešno. Ali pošto je bila
mnogo promućurnija i opreznija od efendi Prefinjenog, pažljivo je dodala:
sve te sumnje nisu došle odjednom, rađale su se lagano, i pošto se
pokojni efendi Prefinjeni nikada nije suočio sa otvorenim svetogrđem,
umirivao se misleći da je sve to samo mašta. Zapravo, pokojni efendi
Prefinjeni nikada nije propuštao propovijedi Nusret-hodže Erzurumskog,
251
a ako ne bi na vrijeme klanjao, uznemirio bi se. Kao što je znao da mu se

neki bestidnici u iluminatorskoj radionici rugaju jer je bio vezan za svoju
vjeru, tako je i dobro primjećivao da oni te nepristojne šale smišljaju iz
zavisti koju osjećaju zbog njegove vještine i umijeća. Jedna krupna sjajna
suza iz njenog sjajnog oka skotrljala se niz obraz i u tom trenutku
dobronamjerna Ester donese odluku da prvom prilikom Kalbiji nađe boljeg
muža nego što je bio pokojnik.
''Sve te svoje muke pokojni muž nije mnogo dijelio sa mnom",
rekla je Kalbija pažljivo. ''Sama sam pokušavala da se sjetim i tako sam
došla do zaključka da su nas sve nevolje snašle zbog slika efendi Tetka,
kome je moj muž išao i one posljednje noći." Bilo je to neko izvinjenje. A
ja sam, kao odgovor, rekla da je i efendi Tetka možda ubio isti prokletnik
i podsjetila je na tačku koja objedinjuje Šekurinu i njenu tugu i
neprijatelje. Dva siročeta krupnih glava, koja su me sada sa strane pažljivo
gledala, bila su u sličnom položaju kao i njih dvije. Međutim, nemilosrdna
provodadžijska logika u meni u istom trenutku me je podsjetila na to da
je Šekura mnogo ljepša, bogatija i tajanstvenija. Spontano sam
progovorila:
''Šekura ti poručuje da te moli za oproštaj ako je kriva za bilo šta",
rekla sam. ''Nudi ti prijateljstvo kao sestra i kao žena koja s tobom dijeli
istu sudbinu i moli te da razmisliš i da joj pomogneš. Da li je pokojni
efendi Prefinjeni, kada je posljednje večeri odlazio odavde, spominjao da
će se sastati s nekim drugim osim sa efendi Tetkom? Da li si pomislila da
će se vidjeti s nekim drugim?"
''Samo ovo je pronađeno u džepu mog ubogog Prefinjenog", rekla
je.
Iz jedne pletene kutije, u kojoj su bile igle za vezenje, komadići
tkanine i jedan veliki orah, izvadila je presavijeni komad papira i pružila
mi ga.
Kad sam uzela izgužvani grubi papir i pažljivo ga pogledala
izbliza, vidjela sam mnoge mastilom iscrtane figure, čije se mastilo razlilo
u vodi. Čim sam shvatila šta predstavljaju, Kalbija moju misao pretvori u
zvuk:
252
''To su konji", rekla je. ''Pokojni efendi Prefinjeni godinama je radio

samo pozlate i nikada nije crtao konje, niko od njega nije tražio da ih
crta."
Vaša stara Ester piljila je u na brzinu nacrtane, vodom razmazane
konje i mnogo toga nije mogla da razumije.
''Kad bih taj papir uzela i odnijela ga Šekuri, jako bi je obradovalo",
rekla sam. ''Ako Šekura želi taj papir, neka sama dođe po njega", reče
Kalbija oholo.
40.
ZOVEM SE CRNI
Vjerojatno ste u međuvremenu shvatili da ljudima kao što sam ja,

majstorima tuge poput mene, koji ljubav i patnju, sreću i nesreću koriste
kao izgovor za jednu, na kraju krajeva pravu usamljenost, ne događaju se
ni velike radosti ni velike tuge. Ne kažem da ne možemo shvatiti druge
ljude kad su im duše duboko potresene; baš suprotno, posebno
razumijemo sve koji duboko proživljavaju takva raspoloženja. Ako ima
nešto što ne možemo razumjeti, onda je to neobičan nemir koji se uvuče
u našu dušu. Taj tihi nemir, koji pomrači naš um i naše srce, zauzme
mjesto prave radosti i tuge koju bi trebalo da osjećamo. Tako sam joj oca,
Bogu hvala, sahranio, nakon toga vratio se žurno kući i zagrlio svoju
Šekuru kako bih joj izrazio saučešće i kad se kasnije, zajedno s djecom
koja su me neprijateljski gledala, bacila na minder i počela gorko plakati,
ostao sam zatečen. Njena tuga bila je moja pobjeda: istovremeno sam se
oženio snom svoje mladosti i oslobodio se njenog oca, koji me je
ponižavao, i postao gospodar kuće, ma ko bi povjerovao mojim suzama?
Ali ne, vjerujte, nije bilo tako, zaista sam želio tugovati, ali nisam mogao.
Jer, meni je tetak bio kao otac, prije nego moj rođeni. Pored svega toga,
promućurni imam, koji je okupao pokojnika, nije držao jezik za zubima,
pa su se govorkanja o tetkovoj neprirodnoj smrti, kao što sam osjetio i u
dvorištu džamije, raširile po cijeloj mahali. Zbog toga sam želio tugovati,
smatrajući da bi to što ne plačem moglo biti loše protumačeno. Znate i
253
sami da je najiskreniji osjećaj u nama strah da bi vas mogli smatrati

čovjekom kamenog srca. Postoji izgovor koji koriste postarije žene pune
razumijevanja kad žele spriječiti da neko kao ja bude odbačen od
zajednice, pa za njih kažu: ''Plače čovjek u sebi." I dok sam ja tako u sebi
plakao, trudio se da se zavučem u neki ćošak da me ne gledaju nasrtljivi
susjedi i daleki rođaci, koji se čude kako mogu tako gorko plakati, i dok
sam se neodlučno pitao da li moram napokon početi da se ponašam kao
gospodar kuće i zagospodarim situacijom, neko je pokucao na vrata. Na
trenutak sam se uspaničio pomislivši da je Hasan, ali sam bio voljan platiti
i tu cijenu samo da se izvučem iz tog uplakanog pakla. Bio je to paž. Zovu
me u palatu. Zbunio sam se.
Dok sam prolazio avlijom, u blatu sam našao jednu akču. Da li sam
se mnogo plašio zbog poziva u palatu? Da, plašio sam se, ali sam bio
zadovoljan što sam napolju, na hladnoći, na gradskim ulicama, među
konjima, psima, drvećem i ljudima. Pokušao sam započeti razgovor i
uspostaviti prijateljski odnos s pažom koji je došao po mene, kao što čine
zanesenjaci koji vjeruju da će, prije nego što budu izručeni dželatu,
započnu li razgovor s tamničarom o svemu i svačemu, o ljepotama života,
patkama u jezeru i čudnovatom obliku oblaka na nebu, na taj način
ublažiti okrutnost svijeta. Ali, pokazalo se da je paž koji je došao po mene
smrtno ozbiljan i šutljiv momak. Dok sam prolazio pored Aja Sofije i
zadivljeno posmatrao kako se vitki, tanani čempresi nježno pružaju prema
tmurnom nebu, odjednom me prođe jeza, ne zbog straha da bih nakon
toliko godina priželjkivane i konačno ostvarene ženidbe sa Šekurom
mogao umrijeti, nego zbog osjećaja nepravde koju bi mi nanijela smrt u
mukama u palati, a da nijednom nisam podijelio postelju sa Šekurom niti
s njom vodio ljubav. Nismo išli prema Srednjoj kapiji, čije sam kule gledao
sa strahom i iza kojih su mučitelji i spretni dželati obavljali svoj posao,
već smo skrenuli prema stolarskim radionicama. Dok smo prolazili iza
ambara, ispod nogu jednog dorata iz čijih ustaje izlazila para, neka
mačka, ližući se u blatu, okrenula se, ali nas nije ni pogledala; ona je, kao
i mi, bila previše zauzeta svojom prljavštinom.
254
Iza ambara preuzela su me dva mladića, po čijim zeleno-

ljubičastim odorama nisam mogao shvatiti čiji su ljudi, a zatim su me
odveli u mračnu prostoriju neke nedavno izgrađene kućice, što sam
zaključio po mirisu drveta, i tu zaključali. S obzirom na to da sam znao da
je zatvaranje osumnjičenika u mračnu sobu jedan od načina zastrašivanja
pred mučenje, smišljao sam šta bih mogao slagati da izvučem živu glavu,
nadajući se da će moji mučitelji svoj posao najprije započeti batinjanjem.
Znao sam da je u susjednoj sobi bilo dosta ljudi jer je iz nje dopirala
graja.
Sigurno među vama ima onih koji primjećuju bezbrižnu
podrugljivost mojih riječi i misle da ne govorim kao neko ko samo što nije
stavljen na muke. Zar vam nisam već rekao da vjerujem da sam sretni
Alahov rob? Nakon svih muka koje sam godinama trpio, ako sretni
događaji u protekla dva dana nisu dovoljan dokaz, akča koju sam našao
pri izlasku iz avlije svakako bi morala imati skriveni smisao.
Iščekujući mučenje, pronašao sam utjehu u srebrnom novčiću, za
koji sam već sasvim povjerovao da će me štititi. Uzeo sam u ruku taj znak
sreće koji mi je Alah poslao, pomilovao ga i mnogo puta poljubio. Kada su
me izveli iz mraka i odveli u drugu prostoriju i kada sam pred sobom
ugledao zapovjednika i ćelave mučitelje Hrvate, shvatio sam da mi ni akča
neće koristiti. Bio je u pravu nemilosrdni glas u meni, koji je govorio da
akča u mom džepu nije Božji znak, nego jedan od novčića koje sam prije
dva dana posuo po Šekuri, a kojeg djeca nisu uspjela pronaći. I tako dok
su me predavali u ruke mučitelja, nisam imao više nade, niti granu za koju
bih se mogao uhvatiti.
Nisam primijetio ni da su mi iz očiju potekle suze. Želio sam da
molim za milost, ali, baš kao u snu, nisam mogao pustiti ni glasa od sebe.
Zbog ratova, pogibija, političkih pogubljenja i mučenja kojima sam
svjedočio samo izdaleka, znao sam da čovjek može u trenutku nestati, ali
to iskustvo nikad nisam proživio. Skinuće me s ovoga svijeta kao da
skidaju odjeću. Skinuli su mi prsluk i košulju. Jedan od dželata sjeo je na
mene i koljenima mi pritisnuo ramena. Drugi mi je pažljivim, odmjerenim
i iskusnim pokretima žene koja priprema jelo, navukao na glavu kavez i
255
polako počeo uvrtati zavrtnje na njemu. To nije bio kavez, nego neka
stega koja je počela da mi pritiska glavu.
Zaurlao sam iz sve snage. Preklinjao sam, ali nerazumljivim
riječima. Plakao sam, vjerojatno zato što su mi nervi popustili.
Zastali su i pitali da li sam ja ubio efendi Tetka. Uzdahnuo sam:
Ne. Opet je počeo okretati zavrtanj. Boli. Ponovo su pitali. Ne. Ko je? Ne
znam!
Počeo sam razmišljati o tome da kažem da sam ga ja ubio. Ali, oko
mene se cijeli svijet prijatno okretao. Obuzela me neka ravnodušnost. Zar
se navikavam na bol, pitao sam se. Neko vrijeme proveli smo tako, moji
dželati i ja. Ništa me nije boljelo, samo sam se plašio. Ponovo mi se činilo
da me zbog akče u mom džepu neće ubiti. I zaista, odjednom su me
pustili! Izvukli su mi glavu iz stege koja mi je zapravo vrlo slabo pritiskala
glavu. Sklonio se i dželat sa mene. Ali, nije djelovalo kao da traži izgovor.
Obukao sam košulju i prsluk. Nastupila je duga, veoma duga tišina.
Na drugom kraju sobe ugledao sam glavnog majstora, efendi
Osmana. Prišao sam mu i poljubio mu ruku.
''Ne brini, sinko", rekao je. ''Samo su te iskušavali." Odmah mi je
bilo jasno da sam nakon tetka pronašao novog oca. ''Naš padišah naredio
je da te zasad više ne muče", rekao je zapovjednik. ''Želi da pomogneš
glavnom iluminatoru, majstoru Osmanu, da otkrije okrutnog ubicu dvojice
iluminatora, carskih podanika koji su pripremali knjigu. Pronaći ćete tog
nitkova pažljivo razgledajući oslikane stranice koje su završene u
posljednja tri dana i ispitivanjem ostalih iluminatora. Vladar je ogorčen
zbog glasina koje smutljivci šire o njegovim knjigama i iluminatorima. U
pronalaženju tog nitkova pomoći ćemo vam ja i carski rizničar Hazim-aga,
po zapovijedi našeg padišaha. Jedan od vas dvojice je bliski rođak
pokojnog efendi Tetka i upućen je u sve što je on govorio, zna kako su
radili iluminatori koji su noću dolazili efendi Tetku, upućen je u to kako
stoje stvari sa knjigom. Drugi je veliki Majstor, koji se hvali da iluminatore
svog odjela poznaje kao svoj džep. Ako u roku od tri dana ne pronađete
ne samo tu svinju nego i nestalu stranicu, koju je navodno on ukrao i o
kojoj kruže svakakve glasine, naš pravedni padišah tražiće da najprije ti,
256
sine efendi Crni, na mukama budeš podvrgnut saslušanju. Nipošto ne

sumnjamo da će nakon tebe doći red i na druge majstore iluminatorskog
esnafa."
Nisam primjetio da su dva stara prijatelja i dugogodišnja
saradnika, glavni iluminator, majstor Osman, i carski rizničar, Hazim-aga,
koji prosljeđuje narudžbe i obezbjeđuje materijal i novac iz riznice,
razmijenili ikakav značajan pogled ili tajni znak. ''Ako se dogodi neki
zločin unutar carskih odaja, u službenim prostorijama ili majstorskim
radionicama našeg padišaha, u tom slučaju cijela grupa smatra se krivom
sve dok se ne pronađe i ne izruči krivac, čitava grupa koja nije u stanju da
u svojim redovima pronađe ubicu, počev od age i majstora, upisuje se u
protokol kao 'grupa ubica', a zatim se svi kažnjavaju", rekao je
zapovjednik. ''Zbog toga će naš glavni iluminator majstor Osman otvoriti
četvore oči, i svojim oštrim okom pregledati sve iluminirane stranice,
otkriti koja je to đavolija, obmana, smutnja, spletka, ili ne znam šta već,
navela nedužne iluminatore da podignu ruku jedan na drugog, pronaći
krivca i predati ga nepogrešivoj pravdi našeg padišaha, Uzdanice ovog
svijeta, i time skinuti ljagu sa svog esnafa. Zato smo mu stavili na
raspolaganje sve što treba. Moji ljudi skupljaju i donose ovamo
iluminirane stranice knjiga koje svi majstori rade u svojim kućama."
41.
JA SAM MAJSTOR OSMAN
Kada su nam zapovjednik i carski rizničar ponovili naređenja našeg

padišaha i otišli, ostali smo u sobi samo nas dvojica. Crni je, naravno, bio
umoran i tužan od mučenja, straha i plača. Cutao je kao dijete.
Predosjetio sam da ću ga zavoljeti, ali mu to nisam rekao.
Imao sam tri dana na raspolaganju da pregledam stranice koje su
zapovjednikovi ljudi pronašli u kućama kaligrafa i iluminatora i da ih
prepoznam. Znate kakvu sam nelagodnost osjetio kada sam prvi put
ugledao iluminacije urađene za knjigu efendi Tetka, koje je Crni donio i
predao carskom rizničaru Hazim-agi kako bi dokazao svoju nevinost.
257
Treba priznati da na stranicama koje izazivaju toliko gađenje i odbojnost

u iluminatoru koji je cijeli svoj život posvetio svom poslu, sigurno postoji
nešto što vam zadrži pogled. Jer, umjetnost koja je samo loša ne može
izazvati gađenje u nama. Eto, s takvom radoznalošću počeo sam ponovo
pregledati devet stranica koje je pokojna budala zadala iluminatorima koji
su ga noću posjećivali.
Na jednom praznom papiru vidio sam nacrtano stablo, u okviru i
pozlati sirotog Prefinjenog, koji je to radio i na drugim slikama.
Pokušavao sam da se sjetim kojoj priči to drvo pripada. Kad bih svojim
iluminatorima, dragom Leptiru, pametnom Rodi i lukavom Maslini, zadao
da nacrtaju drvo, oni bi ga najprije zamislili kao dio neke priče, da bi ga
mogli mirno i spokojno nacrtati. Kako sam pažljivo razgledao to drvo, po
njegovim granama i lišću mogao sam zaključiti koju je priču iluminator
zamislio. Ali, ovo drvo bilo je tek ubogo, jadno drvo. Iza njega je bila
povučena visoko uzdignuta linija horizonta, koja je podsjećala na stil
najstarijih majstora iz Širaza, i koja je drvo činila još usamljenijim. Ipak, u
praznini koja je nastala zbog visoke granice horizonta nije bilo ničeg
drugog. Želja da se u stilu franačkih majstora nacrta drvo samo zato što je
drvo pomiješala se sa željom persijskih majstora da svijet vide odozgo, pa
je tako nastao jedan žalostan crtež, ni franački ni persijski. Pomislio sam
da bi tako trebalo da izgleda drvo na kraju svijeta. Pokušavajući da
ujedine dva različita stila, moji iluminatori i pokojna budala napravili su
nešto bezvrijedno, bez ikakvog umijeća. Ljutila me je ta nevještost crteža,
a ne činjenica da je u sebi sadržavala izvore iz dva različita svijeta. To sam
osjetio razgledajući i druge crteže; savršenog konja, skrušenu ženu. Ljutio
me je i izbor tema: dva lutajuća derviša ili šejtan. Očigledno su moji
iluminatori u knjigu našeg padišaha unijeli te crteže. Još jednom sam
osjetio divljenje prema volji uzvišenog Alaha, koji je pozvao Tetka na onaj
svijet prije nego što je završio knjigu. Nisam imao ni najmanju želju da je
završim.
Da li sam mogao da se ne ljutim zbog crteža psa koji nas je,
nacrtan odozgo, posmatrao tik ispod nosa, kao da mi je rođeni brat. Jer,
dok sam s jedne strane bio zadivljen njegovim uobičajenim držanjem,
258
ljepotom njegovog pogleda, kao da prijeti, dok spušta glavu, snažnom

bjelinom njegovih zuba, ukratko, talentom iluminatora koji su radili taj
crtež (skoro da sam riješio zagonetku šta je ko je radio na crtežu), s druge
strane nikako se nisam mogao pomiriti s tim da je takva nadarenost
poslužila besmislenoj logici jedne nerazumne želje. Zelja da se oponašaju
franački majstori, pa čak ni naređenje našeg padišaha da kao poklon za
dužda knjiga bude urađena stilom koji će biti razumljiv Mlečanima, nije
bilo opravdanje za podražavanje na tim crtežima.
Uplašila me crvena boja na jednom crtežu prepunom detalja, gdje
sam odmah primijetio da je svaki majstor radio u nekom drugom dijelu
crteža. Nepoznata ruka, po nekoj čudnoj logici, nisam mogao prepoznati
čija, nanijela je neku čudnu crvenu boju na crtež i cijeli svijet na njoj
polako se utapao u crveno. Nakon nekog vremena, pokazao sam Crnom
šta je koji od mojih iluminatora radio na crtežu: drvo platana (Roda), lađe i
kuće (Maslina), zmaja od papira i cvijeće (Leptir).
''Veliki majstor iluminacije kao vi, koji godinama vodi cijeli esnaf,
sigurno će prepoznati svoje iluminatore po njihovom talentu i umijeću, po
temperamentu svačijeg pera i ćudi svačije četkice", rekao je Crni. ''Ali kad
jedan neobičan ljubitelj knjiga kao moj Tetak natjera iluminatore da crtaju
novim i nepoznatim stilom, kako ih onda možete prepoznati, kako
možete biti sigurni u to ko je uradio koju iluminaciju?"
''Bio jednom jedan padišah koji je vladao Isfahanom. Živio je sam, i
volio je knjige i iluminacije", počeh odgovarati pričom. ''Bio je moćan,
mudar ali nemilosrdan vladar. Ništa nije volio, osim knjiga koje je
priređivao i ilustrovao, i svoju kćer jedinicu. Bio je toliko neumjeren u
naklonjenosti svojoj kćeri da su njegovi neprijatelji, koji su širili glasine da
je padišah u nju zaljubljen, bili u pravu. Jer, bio je toliko zao i ljubomoran
da je mogao objaviti rat prinčevima i šahovima susjednih zemalja kad bi
neko od njih preko izaslanika zaprosio njegovu kćer. Naravno, nije mogao
pronaći muža koji bi bio dostojan njegove kćeri, a držao ju je zatvorenu
iza četrdeset soba i četrdeset brava. Vjerovao je, kako se vjerovalo u
Isfahanu, da će ljepota djevojke izblijediti ako je vide drugi muškarci.
Jednog dana kada je naručena knjiga o Husrevu i Širin u heratskom stilu
259
bila konačno urađena, Isfahanom su počela govorkanja: blijeda ljepotica

na jednom crtežu među mnoštvom likova je kći ljubomornog padišaha!
Padišah, posumnjavši u tajanstveni crtež i prije nego što je čuo glasine,
drhtavim rukama rastvorio je knjigu, i odmah kroz suze primijetio da je
prikazana ljepota njegove kćeri. Pričalo se da se i pored četrdeset brava
nije iskrala padišahova kći, već samo njena ljepota, kao usamljena utvara,
zatim se njen odraz u ogledalu provukao ispod vrata i kroz ključaonice i
kao nekakva svjetlost, kao potpuno nevidljiv dim, došao do očiju
iluminatora koji je radio noću. Mladi majstor nije mogao da se odupre
iskušenju pa je tu nevjerojatnu ljepotu, od koje nije mogao oka da odvoji,
nacrtao u jednom dijelu crteža koji je tada radio. Taj crtež prikazuje izlet
izvan gradskih zidina na kojem se Širin zaljubljuje u Husreva kada je
ugledala njegovu sliku."
''Poštovani majstore, gospodine, to je velika slučajnost", rekao je
Crni. ''Jer, i ja jako volim baš tu scenu iz bajke."
''To nije bajka, nego istinit događaj", rekao sam. ''Slušaj, naš
iluminator nacrtao je lijepu padišahovu kćer ne kao Širin, nego kao jednu
od njenih dvorskih dama, koja joj pomaže, svira i postavlja trpezu. Zato
što je upravo u tom trenutku nju crtao. Tako je ljepota Širin bila
zasjenjena čudesnom ljepotom dvorske dame u ćošku, pa je kompozicija
crteža bila poremećena. Kada je padišah ugledao svoju kćer na crtežu,
želio je da pronađe talentovanog iluminatora koji ju je nacrtao. Ali, lukavi
iluminator, plašeći se padišahovog bijesa, dvorsku damu i padišahovu
kćer nije crtao u svom stilu, nego u nekom drugom, kako bi sakrio ko je
autor. Jer, taj crtež svojom rukom i perom dotakli su mnogi drugi majstori
osim njega." ''Dobro, ali kako je padišah pronašao iluminatora koji je
nacrtao njegovu kćer?" ''Po ušima!"
''Čijim ušima? Po ušima svoje kćeri ili po ušima djevojke na slici?"
''Zapravo, nijedne. Na osnovu predosjećaja, najprije je otvorio sve
knjige, stranice i ilustracije koje su izradili njegovi iluminatori i posmatrao
uši. Ponovo je vidio ono što je već godinama znao: koliko god da je vješt,
svaki iluminator crta uši na svoj način. I nije bilo važno da li crta lice
padišaha, djeteta ili ratnika, ili, ne daj Bože, lice našeg preuzvišenog
260
Poslanika, skriveno iza vela, čak ni da li to lice pripada, sačuvaj Bože,

samom šejtanu. Svaki iluminator u svakoj prilici, na svakom crtežu i uvijek
na isti način crta uši, kao da je to njegov tajni potpis."
''Zašto?"
''Majstori iluminacije kad crtaju nečije lice, svoju pažnju usmjere
na izraz lica, na to da on na nekoga liči ili ne, kako bi postigao uzvišenu
ljepotu i zato ne odstupaju od ustaljenih slikarskih načina. Kad dođe red
na uši, ne kradu ih od drugih majstora, ne oponašaju neki obrazac i ne
posmatraju pravo uho. Jer, dok crtaju, ne razmišljaju, ne podražavaju, ne
zadržavaju se na onome što rade. Tako napamet povlače poteze perom po
papiru." ''Ali, zar veliki majstori ne crtaju sva svoja čudesna djela po
sjećanju, ne gledajući prave konje, drveće, ljude?", upita Crni.
''Tačno", odgovorio sam. ''Ali, to je njihova sposobnost crtanja po
sjećanju koja se razvila poslije mnogo godina razmišljanja, analiziranja i
predanog rada. Pošto su u svom život vidjeli mnogo i nacrtanih i pravih
konja, dobro znaju da ni posljednji konj od krvi i mesa, koji je upravo
pred njima, neće narušiti savršenu predstavu konja u njihovoj glavi. Konj
kojeg je majstor u svom životu nekoliko hiljada puta nacrtao svojim
perom, na kraju se sasvim približi slici konja kakvog Alah vidi i iluminator
to osjeća iz dubine svoje duše i iz svog vlastitog iskustva. Konj kojeg
iluminatorova ruka napamet nacrta u nekoliko poteza, nastao je
zahvaljujući vještini, strpljenju i znanju. On je blizak konju kojeg je Alah
stvorio. Ali, uho koje iluminator nacrta, ne sakupljajući nikakvo prethodno
znanje, ne razmišljajući o tome šta radi, i ne obraćajući pažnju na uho
padišahove kćeri, uvijek ima nedostatak. I pošto ima nedostatak, kod
svakog iluminatora je različito. Dakle, neka vrsta njegovog potpisa." Začu
se buka i koraci. Zapovjednikovi ljudi donosili su u sobu stare
iluminatorske radionice stranice koje su pronašli u kućama kaligrafa i
iluminatora.
''Zapravo, uho je ionako nedostatak na čovjeku", rekao sam želeći
da Crnom izmamim smiješak. ''Nešto što je kod svakog različito, a opet
isto, ružnoća u pravom smislu riječi." ''Šta se dogodilo s iluminatorom
kojega je otkrio njegov potpis uha?" Nisam rekao da je oslijepljen da se
261
Crni ne bi još više ražalostio. ''Oženio je padišahovu kćer", rekao sam. ''Ta
metoda, koja se i danas koristi za otkrivanje identiteta iluminatora, medu
mnogim hanovima, šahovima i vladarima koji imaju iluminatorske
radionice poznata je pod imenom 'metoda dvorske dame' i čuva se kao
tajna kako bi se odmah otkrilo ko je odgovoran, ako neki iluminator unese
u crtež neki sopstveni detalj i to ne prizna pa se poslije crteža odrekne.
Najvažnije je pronaći detalje koji nisu istaknuti u samom srcu crteža, koji
su nacrtani u nekoliko crta i stalno se ponavljaju. To mogu biti uši, ruke,
trava, listovi ili konjske grive, čak i noge i kopita. Ali, pazi, ni sam
ilustrator ne smije znati da su te karakteristike njegovog stila postale
njegov tajni potpis. Na primjer, to ne mogu biti brkovi zato što je svaki
ilustrator svjestan da crta brkove na svoj način i da su oni njegov
polupotpis. Ali, zato mogu biti obrve jer na njih niko ne obraća pažnju.
Dođi sad da vidimo koji su mladi majstori svojim četkicama i perima
ostavili trag na crtežima pokojnog Tetka."
I tako, Crni i ja smo poredali jedne pored druge stranice dviju
knjiga različitih tema i sadržaja, oslikanih različitim stilovima, od kojih je
jedna, knjiga pokojnog efendi Tetka rađena tajno, a druga, Sumama,
knjiga o ceremonijalnom obrezanju prinčeva, javno i pod mojim
nadzorom. Počeli smo pažljivo posmatrati mjesta nad kojima je bila moja
lupa:
Na jednoj stranici Sumarne najprije smo obratili pažnju na
otvorena usta jedne lisice koju je, odjeven u crveni kaftan s ljubičastim
pojasom, u naručju nosio jedan majstor iz povorke krznarskog esnafa.
Povorka je upravo prolazila ispred našeg padišaha, koji je posmatrao iz
svoje vile, podignute samo zbog te ceremonije. Lisičji zubi, koji su se na
crtežu mogli pojedinačno razaznati, i zubi onog nesretnog stvorenja s
crteža šejtana, zapravo pola šejtana a pola diva, za kojeg mislim da je
stigao čak iz Samarkanda, uradila je ista ruka - Maslinina. Jednog
zabavnog dana svadbenog veselja, ispod padišahovog prozora koji gleda
na Atmegdan, pojavio se jedan odred siromašnih krajiških gazija u ritama
i dronjcima. Jedan od njih je rekao: ''Padišahu moj, kao pripadnici tvoje
junačke vojske koji su se borili za svoju vjeru protiv nevjernika svi smo
262
zarobljeni, a mogli smo se osloboditi samo ako im kao taoca ostavimo

nekog rođaka ili brata, pa onda dođemo ovamo prikupiti otkupninu. Ali,
kad smo se vratili u Istanbul, zatekli smo takvu skupoću da nismo mogli
prikupiti novac za spašavanje naših bližnjih iz nevjerničkog ropstva, i zato
nam je potrebna tvoja pomoć. Daj nam ili zlata ili robova da odvedemo i
zamijenimo našu braću taoce kako bismo ih spasili." Kandže lijenog psa u
ćošku, koji u tom trenu jednim otvorenim okom odmjerava našeg
padišaha, jadnu gazijsku sirotinju i persijske i tatarske izaslanike na trgu,
i kandže psa koji se nalaze na Tetkovom crtežu i popunjava ugao prizora
koji prikazuje avanture jedne akče, očigledno su nacrtane istom rukom -
Rodinom.
Jedan od žonglera koji pred padišahom izvode salto i kotrljaju jaja
niz dasku, nacrtan kao ćelavac u ljubičastom prsluku i golim
potkoljenicama, udara u daire i kleči na crvenom ćilimu u uglu, a prste
drži isto kao žena sa sinijom na crvenom crtežu iz Tetkove knjige
(Maslina);
Kada je prolazio kuharski esnaf koji je ispred našeg padišaha
gurao kola sa peći i ogromnim loncem u kojem se kuha sarma, kuhari s
loncima u rukama kreću se po plavim kamenčićima rasutim po ružičastoj
zemlji; ti kamenčići su djelo ruke koja je naslikala i crvene kamenčiće na
tamnoplavoj zemlji, nad kojom lebdi nešto kao poluutvara sa crteža koji
je Tetak nazvao Smrt (Leptir);
Kad su tatarski glasnici donijeli vijest da su se vojske persijskog
šaha počele spremati za novi ratni pohod protiv Osmanlija, prelijepa
rezidencija persijskog poklisara, koji je, ulagujući se našem padišahu,
Uzdanici ovoga svijeta, neprestano ponavljao kako je on prijatelj našeg
padišaha i kako prema njemu ne osjeća ništa drugo osim bratske ljubavi,
u trenutku je sravnjena i zbrisana s lica zemlje; vodonoše su potrčale da
vodom smire oblake prašine koji su se u trenutku tog rušilačkog bijesa
uskovitlali, a pritrčali su i ljudi s kožnim mješinama na leđima kako bi
jednu gomilu ljudi, koja se spremala da napadne na strane izaslanike,
polili lanenim uljem i tako ih smirili. Način na koji su vodonoše i ljudi s
mješinama lanenog ulja na leđima dizali noge u trku isti je kao i način na
263
koji trče vojnici na stranici gdje je naslikana crvena boja, to jest potječu
od iste ruke (Leptir). Posljednje od ovih otkrića pripadalo je Crnom, čije su
oči bile iskolačene zbog straha od mučenja i želje da se što prije sretne sa
ženom koja ga je čekala kod kuće, a ne meni, koji sam se potpuno predao
praćenju traga pomičući lupu u ruci čas lijevo, čas desno, čas na ovaj, čas
na onaj crtež. Trebalo nam je cijelo popodne da 'metodom dvorske dame'
pažljivo pregledamo devet crteža koji su ostali od pokojnog Tetka i
odgonetnemo koji su iluminatori na njima radili i zatim analiziramo sve
do čega smo došli.
Pokojni tetak nijednu stranicu nije prepustio peru samo jednog
iluminatora. Na većini ilustracija radila su sva trojica mojih majstora. To je
potvrđivalo da su ilustracije nošene od kuće do kuće, kao i da su dolasci i
odlasci bili česti. Kad sam, osim ruku mojih iluminatora, koje sam dobro
poznavao, na slikama primijetio i petu ruku, uhvatio me bijes pri pomisli
na to koliko je grozni ubica bio nevješt, ali Crni je po oprezno nanesenoj
boji prepoznao rad svog tetka, pa smo se spasili da ne pođemo za
pogrešnim tragom. Ako ostavimo sa strane i sirotog efendi Prefinjenog,
čije su pozlate za našu Sumarnu bile gotovo iste kao i pozlate za Tetkovu
knjigu (da, naravno, to mi je slamalo srce), a za kojega sam vjerovao da je
s vremena na vrijeme vrhom svoje četke znao dotaći zidove, listove i
oblake, bilo je sasvim sigurno da su na slikama radila samo tri moja
najsjajnija iluminatora iz esnafa koji sam vodio. Bila su to moja djeca, koju
sam od prvih šegrtskih dana s ljubavlju podizao, tri moja draga talenta:
Maslina, Leptir, Roda...
Ono što ću sada reći o talentu, majstorstvu i naravi svakog od njih
uzdajući se da ćete nam pomoći u potrazi, ne tiče se samo njih, već i mog
života.
MASLININE KARAKTERISTIKE
Njegovo pravo je ime Velidžan. Da li on ima još neko ime pored

onoga koje sam mu nadjenuo, ne znam, dosad nikad nisam vidio njegov
potpis. U vrijeme šegrtovanja utorkom ujutro dolazio bi kući po mene.
264
Veoma je ponosan, a to znači da kad bi samog sebe i smatrao toliko

poniznim da ne zaslužuje potpis, ne bi to prikrivao, volio bi da se vidi i
zna. Alah mu je podario poseban dar. Sve mu ide od ruke, od pozlate do
iscrtavanja okvira, i u svemu je najbolji. U crtanju drveća, ljudskog lica i
životinja on je najsjajniji crtač moje iluminatorske radionice. Velidžanov
otac, koji ga je doveo u Istanbul kad mu je, mislim, bilo deset godina,
učenik je Sijavuša, poznatog slikara ljudskih lica iz iluminatorske
radionice safavidskog šaha u Tabrizu, tako da njegov umjetnički rodoslov
seže čak do Mongola. Kao stari majstori od prije sto pedeset godina, koji
su bili pod mongolskim i kineskim utjecajem i koji su živjeli u
Samarkandu, Buhari i Heratu, i on mlade ljubavnike crta mjesecolike, kao i
Kinezi. Taj tvrdi orah nisam mogao slomiti ni kad je bio šegrt, a ni sada
kad je majstor. Želio sam da napusti metode mongolskih, kineskih i
heratskih majstora, duboko skrivene u svojoj duši, da ih čak, ako treba, i
zaboravi. Kad sam mu to rekao, on je, kao i većina iluminatora koji su
mijenjali radionice i zemlje, odmah odgovorio da ih je već zaboravio, da ih
zapravo nikada nije ni naučio. Većina iluminatora i vrijedi upravo zbog tih
čudesnih kalupa koje drže u svojoj glavi, ali da ih je Velidžan zaboravio,
bio bi još veći iluminator. Dvije koristi, kojih čak ni sam nije svjestan, u
dubinama su njegove duše, kao grijeh, ono što je nekada naučio od svojih
učitelja i to su: 1. prati ga osjećaj krivice i otuđenosti, koji vještini
nadarenog iluminatora daje određenu težinu; 2. kad zapadne u teškoće,
dovoljno je da se sjeti onoga što kaže da je zaboravio pa da, koristeći
jedan od starih heratskih kalupa, savlada novu temu, nešto istorijski novo,
neki neobičan prizor. S obzirom na to da ima jako izoštreno oko, on zna
iz starog kalupa harmonično uklopiti u novi crtež sve što je naučio od
starih majstora šaha Tahmaspa. U njegovim rukama heratski crtež i
istanbulska iluminacija skladno se nadopunjuju. Jednom sam iznenada,
banuo u njegovu kuću, a to sam radio i drugim iluminatorima. Za razliku
od mene i mnogih drugih majstora iluminacije, ćošak u kojem je sjedio i
radio, njegove boje, četke, školjke za satiniranje papira, stalak za čitanje,
sve je bilo u potpunom neredu i prljavštini. Za mene je to ostala
zagonetka jer se zbog toga nije čak ni posramio. Pored toga, nije
265
prihvatao nikakav posao sa strane kako bi zaradio koju akču više. Kad
sam mu to ispričao, Crni je rekao da je Maslina bio najviše zainteresovan
za stil franačkih majstora i da se najviše prilagodio ovom stilu. Shvatio
sam da je stara budala to smatrala pohvalnim. To je sve bila njegova
pogrešna procjena. Znao sam da je Maslina u tajnosti, mnogo više nego
što se primjećivalo, ostao vezan za heratske metode preuzete od Sijavuša,
očevog učitelja, i od njegovog učitelja Muzafera, i to me je neprestano
tjeralo na pomisao da u njemu postoje i druge skrivene tajne.
On je najšutljiviji, najosjećajniji, najkrivlji, najnevjerniji,
najpodmukliji (odmah to pomislim) od svih mojih iluminatora. Kad se
spomene zapovjednikovo mučenje, prvo se njega setim. (I želim i ne želim
da ga muče.) Oči su mu kao u džina, sve vidi, sve primjećuje, čak i moje
pogreške, ali s oprezom čovjeka bez zavičaja i domovine, koji se
prilagođava svakoj situaciji, rijetko će govoriti o tuđim greškama.
Podmukao je, ali mislim da nije ubica. (Ni to nisam rekao Crnom.) Jer, ni u
šta ne vjeruje. Ne vjeruje ni u novac, iako ga pažljivo štedi. Međutim, sve
ubice su fanatični vjernici, a ne nevjernici, kako se smatra. Iluminatorska
vještina vodi ka slikarstvu, a slikarstvo, sačuvaj Bože, ka izazivanju Alaha,
i to je svima jasno. U tom smislu Maslina je zbog svoga nevjerništva pravi
slikar. Ipak, sada mislim da je manje nadaren od Leptira, čak i Rode. Želio
sam da mi Maslina bude sin. Govoreći to želio sam da Crni osjeti
ljubomoru prema Maslini, ali Crni je samo širom otvorio svoje crne oči i
gledao me s djetinjom radoznalošću. Tad sam mu rekao da je Maslina
genijalan kad crta crnim tušem, kad za mape izrađuje pojedinačne crteže
ratnika i lovaca, krajolike s rodama i čapljama u kineskom stilu, ili lijepe
mladiće koji sjede pod drvetom, čitaju poeziju i sviraju, kad crta tugu
legendarnih ljubavnika, bijes ljutitog šaha sa sabljom u ruci, strah na licu
junaka koji skače zbog napada zmaja.
''Možda mu je Tetak želio dati da izradi posljednji crtež, portret
našeg padišaha koji sjedi, i to sa mnogo detalja u stilu franačkih
majstora", reče Crni. Da li je htio da me zbuni?
''Da je tako, zašto bi Maslina, nakon što je ubio Tetka, ponio sa
sobom crtež koji mu je ionako bio poznat?", upitao sam. ''Ili, zašto bi
266
morao ubiti Tetka da bi vidio taj crtež?" Neko vrijeme obojica smo
razmišljali.
''Zato što je na tom crtežu nešto nedostajalo", rekao je Crni. ''Ili
zato što se zbog nečeg pokajao i uplašio. Ili...", razmišljao je kratko, ''ili
zbog toga što je htio da napravi štetu nakon što je ubio mog sirotog
tetka, jer je htio ponijeti neku uspomenu. Ili čak i bez posebnog povoda?
Maslina je veliki iluminator i svakako osjeća poštovanje prema lijepim
crtežima."
''Govorili smo o tome da je Maslina veliki iluminator" rekao sam
ljuteći se. ''Ipak, nijedna od tih Tetkovih slika nije lijepa."
''Nismo vidjeli posljednju", rekao je Crni odvažno.
LEPTIROVE KARAKTERISTIKE
Poznat je kao Hasan Čelebi iz Barutane, ali je za mene oduvijek bio

Leptir. To ime me podsjeća na njegovo lijepo djetinjstvo i mladost. Jer,
toliko je lijep da svi koji ga vide ne mogu da povjeruju i požele ga vidjeti
još jednom. A još jedno čudo jeste da je lijep, koliko je i nadaren. On je
majstor za boje, to mu je najjača strana. Crta s ljubavlju, kao da
poskakuje i pleše, samo da bi uživao u nanošenju boja. No, odmah sam
rekao Crnom da je nestalan, neodlučan, da nema određeni cilj. Želeći da
budem pravedan, dodao sam da je on pravi iluminator, jer stvara srcem.
Ako iluminatorska umjetnost postoji da bi učinila radost oku, a ne radi
razuma, ne radi toga da dozove životinju u nama ili da se dodvori
padišahu, onda je Leptir pravi iluminator. Kao da je učio kod gazvinskih
majstora prije mnogo godina, povlači široke, slobodne, radosne i pomalo
zaokružene linije, vješto nanosi blještave, čiste boje, a u zagonetnoj
kompoziciji njegove iluminacije neprestano je prisutan neki smireni kružni
tok. Ipak, ja sam ga podigao i podučio, a ne davno umrli majstori iz
Gazvina. Možda ga zato volim kao sina, čak i više, ali ne osjećam divljenje.
U djetinjstvu i ranoj mladosti, kao i sve svoje šegrte, često sam ga tukao
držaljima za pera, lenjirima, čak i cjepanicama, ali to ne znači da ga zbog
toga ne mogu poštovati. Jer, i Rodu sam mnogo puta tukao lenjirom, ali
267
sam ga poštovao. Učiteljeve batine ne istjeruju šejtana i džine talenta iz

mladog šegrta, kako se misli, nego ih samo privremeno udaljavaju. Ako je
udarac dobar i pravedan, šejtan i džini se podignu i podstiču na rad
iluminatora koji tek sazrijeva. Udarce koje sam udijelio Leptiru napravile
su od njega sretnog i poslušnog iluminatora.
A kasnije sam osjetio potrebu da ga ponovo pohvalim Crnom.
Leptirova umjetnost, rekao sam, pravi je dokaz da je slika sreće, za kojom
pjesnik traga u svojoj mesneviji, moguća samo uz bogom dani talenat za
boje. Kad sam to shvatio, znao sam šta nedostaje Leptiru: nije znao za
onaj trenutak nevjerice i sumnje koji je Džami u svojoj pjesmi nazvao
'mračna noć duše'. Radi svoj posao kao iluminator koji sretan crta u raju,
vjeruje da će naslikati jednu sretnu sliku što mu i polazi za rukom. Naša
vojska koja opsjeda tvrđavu Dopio, trenutak kad mađarski izaslanik ljubi
skute našeg padišaha, uspeće našeg Proroka na konju u Sedmo nebo...
Sve su to sretni događaji sami po sebi, ali u Leptirovoj ruci svaki od njih
pretvara se u pravu radost koja na krilima izlijeće iz oslikane stranice. Ako
se na nekom crtežu koji sam dao naslikati previše osjeti mrak smrti ili
ozbiljnost Divana, kažem Leptiru: ''Oboji taj crtež onako kako želiš!", i
nekakav vjetar odmah zanjiše skute, lišće, zastave, mora, sve što je do tog
trenutka ležalo tiho i mirno, kao zatrpano grobnom zemljom. Ponekad
pomislim da Alah želi da život bude slavlje, a da svijet bude onakav
kakvim ga Leptir predstavlja. To je svijet u kojem boje jedna drugoj
usaglašeno recituju savršene stihove, u kojem vrijeme stoji i u koji Šejtan
nikada ne zalazi.
Ali, i Leptir zna da tu nešto nedostaje. Neki su mu, s pravom,
došapnuli da na njegovim crtežima sve blista od sreće kao u prazničnim
danima, ali da oni nemaju nikakvu dubinu. U njima uživaju mali prinčevi i
senilne haremske robinje na pragu smrti, a ne ljudi prinuđeni da se bore
protiv zla. Pošto je jako dobro znao za ta govorkanja, jadni Leptir je
ponekad ljubomoran na iluminatore koji su manje vješti i nadareni od
njega, jer je mislio da u sebi nose svog šejtana i svoje džine. Međutim,
ono što mu se činilo 'šejtansko i džinsko' u njima najčešće je bilo čisto zlo
i ljubomora.
268
Ljutim se zato što ga sretnim čini misao da će se iluminacija na

kojoj radi dopasti drugima, a ne misao da može nestati u tom čudesnom
svijetu dok ga crta. Ljutim se i zato što misli na novac koji će dobiti. Još
jedna ironija života jeste ta da ima bezbroj iluminatora koji mu po talentu
nisu ravni, a koji se u trenucima stvaranja više predaju svojoj umjetnosti.
Zbog potrebe da otkloni te svoje nedostatke, Leptira vječno želi da se
dokaže kako se žrtvuje za iluminatorsku umjetnost.
Kao iluminatora ptičjeg mozga, koji na noktu ili zrnu riže izrađuju
iluminacije jedva vidljive golim okom, i on je opsjednut strašću prema
tako detaljnom radu. Jednom sam ga pitao da li Se predaje toj strasti koja
je mnoge iluminatore oslijepila u ranoj životnoj dobi, zbog toga što se
stidi talenta koji mu je Alah u izobilju podario. Jer, samo nenadareni
umjetnici prepuštaju se strasti da na drvetu, nacrtanom na zrnu riže,
crtaju svaki i najmanji list, kako bi se na lak način čulo za njih i kako bi se
dodvorili svojim zahtjevnim nalogodavcima. To što iluminacije i crteže
nije radio za svoje oko i svoju dušu, nego za tuđe, ta njegova potreba da
bude slavan, sve je to Leptira, više nego bilo koga drugog, napravilo
ovisnikom o laskanju. Strašljivi Leptir zbog toga da bi se obezbijedio želi
da postane prvi iluminator. Ovu temu započeo je Crni:
''Da", rekao sam, ''znam da pravi urote i spletkari da bi nakon moje
smrti zauzeo moje mjesto."
''Da li je zbog toga sposoban da ubije svoju braću po peru?"
''Mogao bi ubiti. Jer, on je veliki majstor, ali to ne zna, i u trenucima kad
slika ne može zaboraviti svijet oko sebe." Čim sam to izgovorio, shvatio
sam kako sam zapravo i želio da na čelo iluminatorske radionice poslije
mene dođe Leptir. U Maslinu se nisam mogao pouzdati, a vjerujem da će
na kraju i Roda, nesvjesno, postati oruđe franačkog stila. Leptirova
istrajnost u tome da bude voljen (bio sam nesretan zbog pomisli da je u
stanju ubiti čovjeka), bila je potrebna kako bi istovremeno mogao
upravljati i jednom iluminatorskom radionicom i samim padišahom. Samo
Leptirova osjećajnost i vjera u boje mogla je da se suprotstavi umjetnosti
koja je sve prikazivala kao istinu, a ne kao crtež, i zavodila posmatrače
prikazujući franačke kardinale, mostove, čamce, svijećnjake, crkve i štale,
269
volove i točkove do najsitnijih detalja, uključujući i sjene, kao da je svemu

tome Alah dao isto značenje. ''Da li ste ga ikad nenajavljeno posjetili, kao
što ste posjećivali ostale?" ''Ko vidi Leptirovu sliku, osjeća da on voli i
tuguje srcem i da je sposoban u trenutku shvatiti vrijednost ljubavi. Ali,
kao svi ljubitelji boja, i on se lako mijenja, kako vjetar duva. Kako jako
volim njegov neobični dar i osjećaj za boje koji mu je Alah podario, tako
sam ga u njegovoj mladosti pratio iz neposredne blizine i znam sve o
njemu. Naravno, u takvim situacijama kod drugih iluminatora odmah se
pojavi ljubomora, što opterećuje odnos majstora i šegrta, a može i štetiti.
Bilo je mnogo trenutaka ljubavi oko kojih Leptir nikada nije razbijao glavu
pitajući se šta će drugi reći. Nakon što je oženio lijepu kćer bakalina iz
svoje četvrti, nisam imao ni želju ni priliku da ga posjetim."
''Priča se da je blizak sa pristalicama Hodže iz Erzuruma", rekao je
Crni. ''Priča se i o tome da naše Sumarne, u kojima je nacrtana parada svih
učesnika, od kuvara do žonglera, od sljedbenika derviških redova do
igrača, od ćevabdžija do bravara, i naše sefername, knjige o vojnim
pohodima koja sadrži prikaze ratova, oružja, krvavih i svakakvih scena, da
sve to zabranjuje Hodža Erzurumski, tvrdeći da razjaruju ljude i da se
protive vjeri, i ako se zbog toga ponovo budemo vratili knjigama i
postupcima starih persijskih majstora, Leptir će, pričaju, izvući korist."
''Kad bismo se vješto i pobjedonosno vratili čudesnim
iluminacijama iz Timurovog doba, kad bismo se upustili u one životne i
umjetničke pojedinosti koje će nakon mene nastaviti moj pametni Roda,
na kraju će se opet sve zaboraviti", rekao sam bezosjećajno. ''Jer, svako će
željeti da crta u franačkom stilu." Da li sam vjerovao u te obeshrabrujuće
riječi?
''Tako je rekao i moj tetak", dodao je tiho Crni. ''Jedino što je on
bio optimista."
RODINE KARAKTERISTIKE
Vidio sam kako se potpisuje kao iluminator Mustafa Čelebi,

grješni. Potpisivao se sa osmijehom i osjećajem pobjede, ne razbijajući
270
glavu pitanjima da li ima svoj stil ili ne, da li bi trebalo da ga ima i, ako ga
ima, da li bi trebalo da ga otkrije svojim potpisom ili sakrije kao svi stari
majstori, da li je čin skromnosti potpisati ili ne potpisati svoje djelo.
Hrabro je išao putem koji sam mu utro, vidio je stvari koje niko prije njega
nije mogao naslikati i smjestio ih na papir: staklarske majstore koji vrte
cijev na čijem je vrhu masa rastopljena u njihovim pećima kako duvaju da
bi izradili plave bokale i zelene boce; kožu, igle i kalupe obućara koji su
pažljivo nagnuti nad čizme i cipele i šiju; gracioznu ljuljašku na nekoj
proslavi; kapanje ulja iz sjemenja pod pritiskom prese; vatru naših topova
usmjerenih prema neprijatelju; cijevi i zavrtnje naših pušaka. Sve je to
vidio kao i ja i nacrtao, ne obraćajući pažnju na to da stari majstori
Timurovog doba i slavni iluminatori iz Tabriza i Gazvina nisu radili takve
prizore. On je prvi muslimanski iluminator koji je, da bi se pripremio za
rad na knjizi o ratu, sefernami, koju će kasnije oslikati, otišao u rat i
posmatrao neprijateljska utvrđenja, topove, vojsku, konje iz čijih je rana
tekla krv, umiruće i mrtve ratnike, kako bi ih bolje nacrtao, i nakon toga
vratio se živ i zdrav. Lakše ga prepoznajem po temi nego po stilu, po
zapažanju detalja koje drugi nisu vidjeli, nego po samoj temi. Mogao bih
mu, mirne duše, povjeriti čitav rad na iluminaciji, od pripreme stranice i
njene kompozicije, do bojenja najsitnijih detalja. Sve ovo čini ga
sposobnim da poslije mene postane glavni iluminator. Ambiciozan i
samoljubiv omalovažavao bi druge iluminatore do te mjere da ne bi
mogao upravljati, sve bi ih rastjerao. On bi mogao, kad bi htio, sam
izraditi sve minijature naše iluminatorske radionice zahvaljujući svojoj
nevjerojatnoj marljivosti. Veliki je majstor i zna svoj posao. Blago njemu!
Kad sam jednom nenajavljen otišao u njegovu kuću, zatekao sam ga kako
radi više stvari odjednom: ilustracije za knjigu našeg padišaha i ilustracije
za mene; listove za knjigu o odijevanju, koju su za svoje bijedne knjige
naručivali budalasti franački putopisci, koji su nas omalovažavali; jedan
od tri crteža koje je naručio neki umišljeni paša; iluminacije za albume,
čak i one koje je crtao radi vlastitog zadovoljstva... Sve su, uključujući i
jednu nepristojnu koja je prikazivala obljubu, ležale naokolo raspoređene
na stalcima za knjige, radnim površinama i minderima, a moj visoki,
271
mršavi Roda, marljiv kao pčela, trčao je od crteža do crteža, pjevušio,

štipkao za obraz šegrta koji je miješao boje, unosio u crtež neki šaljivi
detalj, pokazivao ga i slatko se smijao diveći se samom sebi. Za razliku od
drugih iluminatora, nije prestajao da radi zbog ceremonije dobrodošlice,
nego je, baš suprotno, sa zadovoljstvom pokazivao koliku brzinu mu
omogućava talenat koji mu je Alah podario i vještina stečena neprekidnim
radom (uradiće ono što zajedno uradi sedam-osam iluminatora). Uhvatim
ponekad skrivene misli: ako je podmukli ubica jedan od trojice mojih
majstora iluminacije, onda je to, inšalah, Roda. Kad god bih ga u doba
njegovog šegrtovanja petkom ugledao na svojim vratima, nisam mu se
obradovao kao Leptiru.
S obzirom na to da svakakvim detaljima bez ikakve logike (osim da
budu uočljive) daje isto značenje, njegov stav u slikarstvu sličan je stavu
franačkih majstora. Ali, za razliku od njih, moj oholi Roda niti vidi, niti
crta posebnost i različitost ljudskih lica. Ljudsko lice, smatram, ne znači
mu ništa zato što on, tajno ili javno, omalovažava svakoga. Pokojni tetak
mu sigurno nije povjerio da nacrta lice našeg padišaha.
Čak i kad radi neku veoma ozbiljnu temu, on ne može da odoli
iskušenju da u uglu crteža nacrta distanciranog i sumnjičavog psa ili
bijednog prosjaka koji svojim siromaštvom baca sjenu na bogatstvo i sjaj
neke svečanosti. Toliko je samosvjestan da se može rugati iluminaciji koju
radi, temi i samom sebi.
''Ubistvo i bacanje efendi Prefinjenog u jamu slično je kao i kada su
Jusufa njegova ljubomorna braća bacila u jamu", rekao je Crni. ''Ubistvo
mog tetka isto tako liči na ono kada je Husreva ubio njegov sin, koji se
zagledao u lijepu Širin. Svi pričaju da Roda obožava prizore rata i krvavog
umiranja."
''Vjerovati da iluminator ima sličnosti s temom koju oslikava znači
ne shvatati ni mene ni moje majstore iluminacije. Ono što nas odaje nisu
teme koje drugi naručuju, one su uvijek iste, nego skrivena osjećanja koja
unosimo u crtež dok obrađujemo određenu temu. Svjetlost koja kao da
isijava iz slike, suzdržanost ili ljutnja koji se naslućuju po rasporedu ljudi,
konja, stabala na crtežu, sjeta koju oko sebe šire čempresi stremeći ka
272
nebu, osjećaj uzdanja u Boga i trpljenja koji prenosimo na papir

obrađujući šare zidnih pločica strašću koja osljepljuje, sve su to naši
skriveni znaci. Oni nisu konji koji stoje kao da se ponavljaju. Slikajući
bijes i silovitost nekog konja, iluminator ne crta svoj bijes i svoju
silovitost, crtajući naj savršenijeg konja, on prikazuje ljubav koju osjeća
prema bogatstvu ovog svijeta, prema njegovom Tvorcu i prema bojama,
koja je neka vrsta ljubavi prema životu. Ništa više."
42.
ZOVEM SE CRNI
Veliki majstor Osman i ja proveli smo čitavo popodne u razgovoru

o iluminatorima i o knjizi mog tetka, posmatrajući stranice otvorene
ispred nas od kojih su neke bile ispisane, neke potpuno završene, neke
još neobojene, a neke, ko zna zašto, tek napola urađene. Mislili smo da su
konačno utihnuli koraci učtivih ali grubih zapovjednikovih ljudi, koji su
donosili radove majstora i kaligrafa čije su kuće na prepad opljačkane
(neke nisu imale nikakve veze s našom knjigom, a neke su još jednom
potvrdile da i kaligrafi tajno izvan palate rade neke bijedne poslove kako
bi zaradili koju akču). Mislili smo, dakle, da su se konačno povukli, kad je
jedan s najviše samopouzdanja, vadeći papir iz njedara, prišao velikom
majstoru. Najprije nisam obratio pažnju smatrajući da je to jedna od onih
molbi koju otac, da bi dao sina na zanat, pokušava doturiti načelniku
nekog esnafa ili agi nekog odreda. Po slaboj svjetlosti koja je dolazila
izvana zaključio sam da je jutarnje sunce zašlo za oblake. Kako bih
odmorio oči, trudio sam se da gledam u daljinu ne gledajući ništa
posebno, što su stari majstori iz Širaza preporučivali iluminatorima kao
vježbu da ne bi mladi oslijepili. No, u tom trenutku uzbuđeno sam
prepoznao divnu boju papira koji je majstor gledao s izrazom čuđenja i
način (zbog čega mi je srce zaigralo) na koji je bio presavijen. Po svemu je
ličio na pisma koja mi je Šekura slala preko Ester. Malo je nedostajalo da,
kao prava budala, pomislim da je neka slučajnost, jer mu je još, kao i u
273
Šekurinom prvom pismu, bio dodat crtež urađen na komadu grubog

papira!
Majstor Osman je zadržao crtež, a meni dao pismo koje je, kako
sam u tom trenutku postiđen shvatio, bilo Šekurino.
Moj gospodine Crni, Ester sam poslala kod Kalbije, udovice

pokojnog efendi Prefinjenog, kako bi nešto saznala od nje. Kalbija joj je
pokazala papir koji ti sada šaljem. Kasnije sam je i sama posjetila,
dodvoravala joj se, uvjeravala je i preklinjala, i na kraju uspjela dobiti taj
iscrtani papir misleći da bi ti mogao koristiti. Navodno, pronađen je kod
efendi Prefinjenog kad su ga mrtvog izvukli iz jame. Kalbija se zaklinje da
niko od njenog pokojnog muža nije naručio crtež konja. Ko je onda
nacrtao ovo? Zapovjednikovi ljudi pretražili su kuću. Crtež ti šaljem jer bi
to u vezi konja moglo biti važno. Djeca ti ljube ruku. Tvoja žena, Šekura.
Posljednje tri riječi tog lijepog pisma pročitao sam još dvaput s
uvažavanjem, kao da pažljivo razgledam tri čudesne crvene ruže u vrtu.
Zatim sam se i ja primaknuo papiru koji je majstor Osman pažljivo
razgledao kroz lupu. Odmah sam razaznao da figure, čije je mastilo bilo
mrljavo, prikazuju konje nacrtane u starom stilu i u jednom potezu, kako
bi se ruka izvježbala. Majstor Osman, koji je bez ijedne riječi pročitao
Šekurino pismo, upita: ''Ko je to nacrtao?" Zatim je sam odgovorio na
njega: ''Naravno, iluminator koji je nacrtao konja za pokojnog Tetka."
Da li može biti toliko siguran u svoje riječi? Pogotovo zato što
nikako nismo mogli pouzdano reći ko je nacrtao konja u knjizi. Izdvojili
smo crtež konja iz pripremljenih devet listova knjige i počeli ga pažljivo
posmatrati.
Bio je to lijep i jednostavan dorat, čovjek ga se ne može nagledati.
Da li je istina kada to kažem? Crteže sam posmatrao sa svojim tetkom, a
kasnije nasamo. Imao sam mnogo vremena za razgledanje tog konja, ali
se nisam zadržavao na njemu. Bio je lijep, ali sasvim običan, toliko običan
da nismo mogli odgonetnuti čiji je. Nije bio boje urme, nego
zagasitosmeđe, kestenjaste boje, a opet neodređeno crvenkast. To je bio
274
konj kakvog sam često viđao u drugim knjigama i na drugim crtežima,

toliko običan da je čovjeku odmah bilo jasno da ga je iluminator nacrtao u
jednom potezu, ne razmišljajući.
Gledali smo tog konja sve dok nismo shvatili da krije neku tajnu.
Sad sam u njemu vidio ljepotu koja se pred mojim očima dizala kao para,
snagu koja pobjeđuje, silnu želju za životom, spoznajom i željom da sve
primi u zagrljaj. ''Ko je iluminator čarobne ruke koji je nacrtao ovog konja
onako kako ga Alah vidi?", pitao sam se kao da sam na trenutak zaboravio
da je taj čovjek jedan bijedni ubica. Konj je bio preda mnom kao da je od
krvi i mesa, ali jednim dijelom uma ipak sam bio svjestan da je samo
nacrtan. Čarolija koja se javljala između te dvije misli budila je u meni
osjećaj cjelovitosti i besprijekornosti.
Neko vrijeme upoređivali smo konja urađenog za tetkovu knjigu sa
konjima koji su na brzinu nacrtani na papiru i čije mastilo je bilo
razliveno. Zaključili da ih je nacrtala ista ruka. Držanje konja nije odavalo
pokret, nego mir, bili su ponosni, snažni i graciozni. Osjetio sam divljenje
prema crtežu konja u tetkovoj knjizi.
''Taj konj je toliko lijep", rekao sam, ''da čovjek odmah poželi da
uzme papir i uradi isti takav crtež."
''Najveći kompliment za jednog iluminatora jeste kada mu neko
kaže da njegovi crteži pobuđuju želju za crtanjem", rekao je majstor
Osman. ''Ali, pozabavimo se sada ne vještinom tog šejtana, nego pitanjem
ko je on. Da li ti je pokojni Tetak ikad rekao za koju priču je nacrtan ovaj
konj?"
''Ne. Po njegovom mišljenju, to je mogao biti bilo koji konj koji živi
u zemljama našeg moćnog padišaha. Neki lijep konj, konj koji pripada
dinastiji Osmanovića, Konj koji venecijanskom duždu predstavlja zemlje i
bogatstvo našeg padišaha. Ali, s druge strane, i taj konj, kako je to već sa
svim onim što crtaju franački majstori, morao je izgledati stvarnije od
konja kakvog je Tvorac zamislio, morao je izgledati kao konj koji živi u
Istanbulu, gdje ima štalu i konjušara, tako da mletački dužd pomisli:
'Osmanlije su počele ličiti na nas, jer su njihovi iluminatori počeli gledati
svijet našim očima i crtati kao mi', i da na taj način prihvati moć i
275
prijateljstvo našeg padišaha. Kad čovjek počne crtati konja na drugi način,
to znači da je cijeli svijet počeo posmatrati drugim očima. Uprkos
njegovoj neobičnosti, taj konj nacrtan je u stilu starih majstora."
Činjenica da se o tom konju toliko govorilo učinila ga je u mojim
očima još privlačnijim i vrijednijim. Imao je blago otvorena usta, a medu
zubima se vidio jezik. Oči su mu bile sjajne. Noge snažne i graciozne. Šta
je taj crtež činilo izuzetnim? On sam ili sve ono što je izgovoreno o
njemu? Majstor Osman lagano je prelazio lupom preko crteža konja. ''Šta
nam taj konj želi reći?" pitao sam se iz dubine duše. ''Zašto postoji taj
konj? Zašto baš taj konj? Zašto me taj konj toliko uzbuđuje?"
''Padišah, šahovi i paše, zaštitnici knjiga koje naručuju šire glas o
svojoj snazi i moći. Smatraju ih lijepim jer svojom obilnom pozlatom i
nemjerljivošću uloženog iluminatorovog vida i truda svjedoče o njihovom
bogatstvu", rekao je majstor Osman. ''Ljepota crteža značajna je i kao
dokaz da je iluminatorov dar nešto rijetko i dragocjeno, kao i zlato koje je
upotrebljeno za crtež. Oni koji gledaju i listaju knjigu, smatraju je lijepom
zbog teme i sličnosti tog konja sa nekim drugim konjem, ili zato što je taj
konj onakav kakvim ga je Alah zamislio, ili što je zaista iz glave nacrtan,
pa tu autentičnost tumače kao talenat. Za nas ljepota crteža počiva na
mnogoznačnosti i prefinjenosti. Saznanje da je u tom konju, osim njega
samog, i prst ubice, šejtanov znak, crtež čini mnogoznačnijim. Uz to,
treba smatrati lijepim tog konja kojeg je nacrtao, a ne sam crtež.
Odnosno, konja ne treba posmatrati kao crtež, nego kao pravog konja."
''Da ga posmatrate samo kao konja, šta biste vidjeli na tom
crtežu?"
''Po veličini konja, mogu reći da nije patuljaste rase, dužina i luk
njegovog vrata govore mi da je dobar trkački konj, a ravna leđa da je
pogodan za duga putovanja. Njegove graciozne noge govore da je okretan
i spretan kao arapski konj, ali arapski nije, jer mu je tijelo dugo i krupno.
Gracioznost njegovih nogu svjedoči o tome da će naš konj, kako za dobre
konje govori naučnik Fadlan od Buhare u svojoj Knjizi o veterini, lako
preskočiti rijeku ispred njega i da se neće uplašiti i trgnuti. U Knjizi o
veterini, koju je sjajno preveo dvorski veterinar Fujuzi, mnogo lijepih riječi
276
izrečeno je o vrsnim konjima. Znam ih napamet i svaku od njih mogao bih

upotrijebiti za dorata s crteža. Dobar konj mora imati lijepu glavu, oči kao
gazela, uspravne uši kao listove trstike i široko razmaknute, sitne zube,
izbočeno čelo i neprimjetne obrve, visok, duge grive, uskih bedara, malih
nozdrva, uskih prsa i ravnih leđa, mesnatih butina, dugog vrata, snažnih
prsa, širokog korijena repa i mesnatog međunožja, mora biti graciozan, a
u pokretu otmjen i ponosan kao da se klanja svima." ''Naš dorat je upravo
takav", rekao sam gledajući s divljenjem crtež konja. ''Sad znamo kakav je
konj", rekao je majstor Osman s istim stidljivim osmijehom. ''Ali, šteta što
nam to nimalo ne koristi u otkrivanju tajne ko ga je nacrtao, jer znam da
nijedan pametan iluminator neće nacrtati konja gledajući u nekog od krvi i
mesa. Moji iluminatori, jasno, crtaju konja napamet i u jednom potezu.
Dokaz je to što većina njih konja počinje crtati od kopita." ''Zar se ne
počinje od nogu kako bi konj mogao čvrsto stati na zemlju?", upitao sam
kao da se izvinjavam.
''Kao što piše Džemaletin Gazvinski u svome djelu Crtanje konja,
crtež konja koji započnemo od njegovih nogu možemo dobro završiti
samo ako cijelog konja čuvamo u glavi. Poznato je da se konj kojeg
crtamo po sjećanju ili, što je još smješnije, kao da gledamo konja, mora
crtati od glave prema vratu i od vrata prema tijelu. Pričaju da ima
franačkih slikara koji takav crtež, crtež bilo kakvog teglećeg konja s ulice,
urađen nesigurno, često brisan i ispravljan, prodaju krojačima i mesarima.
Takav crtež konja nema ništa zajedničko sa smislom ovog svijeta, sa
ljepotom koju je Alah stvorio. Siguran sam da čak i oni znaju da pravi
crtež nastaje zahvaljujući onome što ruke dobro uvježbaju i zapamte, a ne
zahvaljujući nečemu što oko u tom trenutku vidi. Iluminator je uvijek sam
kraj svog papira, pa se zbog toga mora stalno oslanjati na pamćenje. Ne
preostaje nam ništa drugo nego da 'metodom dvorske dame' pronađemo
skriveni potpis koji krije naš konj nacrtan po sjećanju, na brzinu,
majstorskim pokretom ruke. Dobro pogledaj taj potpis."
Polako je prelazio lupom preko čudesnog konja kao da traga za
zakopanim blagom na nekoj staroj, detaljno iscrtanoj karti na komadu
kože.
277
''Dobro", rekao sam kao učenik ponesen željom da odmah napravi

neko sjajno otkriće kako bi se dopao svom učitelju. ''Možemo uporediti
boje i vez na prekrivaču s njegovog sedla sa prekrivačima na sedlima
drugih crteža."
''Moji majstori iluminacije to uopšte ne dotiču četkom. Odjeću,
ćilime, ukrasni vez na šatorima i takve detalje na slici rade šegrti. Možda
ih je iscrtao i pokojni efendi Prefinjeni, zaboravi to!"
''A uši?", upitao sam uzbuđeno. ''I uši konja..."
''Uši? To je kalup još iz Timurovog vremena, poznate uši u obliku
lista trske." Upravo sam poželio da kažem: ''A pletenica u grivi, način na
koji je, dlaku po dlaku, raščešljana?", ali zašutio sam jer mi se ova igra
majstora i šegrta nije dopadala. Kao šegrt moram znati do koje granice
mogu ići.
''Pogledaj ovo!", rekao je majstor Osman jadikujući, ali potpuno
predan poslu, tonom kakav bi upotrijebio ljekar pokazujući svom kolegi
težak čir. ''Vidiš li?"
Lupu je nadnio nad glavu konja i, dižući je s crteža, sasvim
polagano primicao nama. Da bih dobro uočio detalj koji je lupa uvećavala,
sagnuo sam glavu. Njuška konja izgledala je čudno. Tačnije, njegova
nozdrva. ''Vidiš li?", ponovio je majstor Osman.
Da bih bio siguran u ono što vidim, morao sam pogledati tačno u
sredinu lupe. Kako je to u istom trenutku napravio i majstor Osman, lica
su nam se dotakla upravo ispred lupe koja je bila prilično udaljena od
crteža. Na trenutak sam se trgnuo kad na svom licu osjetih oštrinu
majstorove brade i njegov hladni obraz.
Zavladala je tišina. Kao da se neko čudo događalo na crtežu
udaljenom pedalj od mojih umornih očiju, a mi, svjedoci, sa
strahopoštovanjem i čuđenjem smo to posmatrali.
Mnogo kasnije prošaputao sam: ''Staje to na njegovoj njušci?"
''Nozdrva je čudno nacrtana", rekao je majstor Osman ne skidajući
pogled sa crteža.
''Da li mu se ruka omakla? Da li je to neka greška?"
Još uvijek smo zurili u taj čudan, jedinstveni crtež njuške.
278
''Da li je to ono što su svi, čak i stari kineski majstori, oponašajući

franačke umjetnike počeli otkrivati kao stil?", rekao je majstor Osman
šaljivim glasom.
Misleći da je njegova šala bila na račun mog tetka, reagovao sam
emotivno: ''Ako neka greška ne nastaje iz nesposobnosti ili nedostatka
talenta, nego izvire iz dubina iluminatorove duše, onda je to stil, govorio
je moj pokojni tetak."
Osim te njuške, ni iluminatorova ruka, ni sam konj, niti bilo šta
drugo nije odavalo nikakav znak u potrazi za podlim tetkovim ubicom. Na
crtežu čije je mastilo bilo razmazano, a kojeg su pronašli kod ubogog
efendi Prefinjenog, teško smo razaznavali ne samo nozdrve nego čak i
njuške konja.
Mnogo vremena izgubili smo tragajući za crtežima konja koje su
proteklih godina za različite knjige radili omiljeni iluminatori majstora
Osmana, kao i za pogreškom na nozdrvi konja. Sumama je bila pri samom
kraju i prikazivala je paradu različitih grupa i esnafa pred našim
padišahom, ali medu dvjesto pedeset crteža bilo je jako malo onih na
kojima se pojavljuju konji. U iluminatorsku radionicu poslani su ljudi da
donesu nacrte nekih knjiga i tek dovršene mape s uzorcima. Takođe je
izdata zapovijest da iz unutrašnjih odaja palate i harema, naravno s
dopuštenjem našeg padišaha, donesu sve knjige koje nisu bile pohranjene
u dobro čuvanoj Carskoj riznici.
Najprije smo na stranicama jedne sveske Knjige o pobjedama,
donesene iz sobe jednog mladog princa, razgledali dorata s bijelim
biljegom na čelu i sivca s očima gazele. Oni su vukli pogrebna kola na
crtežu dženaze sultana Sulejmana Veličanstvenog, preminulog za vrijeme
opsade Sigeta, kao i druge tužne konje, koji su za sultanovu dženazu bili
ukrašeni pozlaćenim sedlima i prelijepim prekrivačima na njima. Sve to
nacrtali su Leptir, Maslina i Roda. Svi konji na crtežu, i oni koji vuku
pogrebna kola s velikim točkovima i oni koji odaju posljednju počast
svom gospodaru prateći suznim očima njegovo tijelo prekriveno
zagasitocrvenim pokrivačem, svi su stajali u onom istom gracioznom
stavu preuzetom od starih heratskih majstora: jedna noga otmjeno
279
ispružena, a druga pokraj nje miruje. Svi su imali dug, povijen vrat, repove
svezane u čvor, podšišane i počešljane grive, ali ni na jednoj njušci nije
bilo greške za kojom smo tragali. Nije je bilo ni kod jednog od stotinu
konja na kojima su vojni zapovjednici, učenjaci i učitelji prisustvovali
dženazi i na obližnjim brdima odavali posljednju počast preminulom
sultanu Sulejmanu.
Žalost tog obreda prešla je i na nas. Bili smo tužni zbog spoznaje
da je ta veličanstvena knjiga, u koju su majstor Osman i njegovi
iluminatori uložili toliko truda, bila pohabana, i da su haremske dame,
igrajući se s prinčevima, na njenim stranicama tu i tamo povlačile linije i
ponešto švrljale. Ispod jednog prizora lova, na kojem djed našeg padišaha
lovi pored jednog drveta, neka ruka lošim rukopisom ispisala je sljedeću
rečenicu: ''Moj preuzvišeni Gospodaru, volim vas i čekam strpljiva kao ovo
drvo." I tako smo, s osjećanjem poraza i tuge, pregledali sve te
legendarne knjige koje sam poznavao iz priča o njihovom nastanku, ali ih
do sada nisam vidio.
U drugom dijelu Knjige o umjetnostima, u kojem su se
prepoznavali tragovi pera sve trojice majstora iluminacije, vidjeli smo
stotine konja svih boja. Ðogate, dorate i sivce kako pod oklopom i punom
ratnom opremom napreduju uz zveket i larmu, kako u savršenom
borbenom poretku prelaze ružičasta brda i marširaju iza topova koji grme
i pješadije noseći na svojim leđima slavne spahije sa štitovima i isukanim
sabljama, ali nijedan od tih konja nije imao grešku.
''Šta je na njemu pogrešno?!", uzviknuo je kasnije majstor Osman
posmatrajući u istoj knjizi crtež Carske kapije i Alajmegdana, gdje smo se
upravo nalazili. Na bolnici s desne strane, dvorani za prijeme, dvorišnom
drveću toliko malenom da mogu stati u njegov okvir, i onoliko velikim
koliko im naš razum pridaje značenje, isto kao i na njuškama raznobojnih
konja, na čijim su leđima sjedili stražari, čauši i divanski pisari, nije bilo
znaka za kojim smo tragali. Gledali smo pradjeda velikih pradjedova
našeg padišaha, sultana Selima Okrutnog, kako prilikom ratnog pohoda
protiv vladara od Zulkadira, naredivši da mu se na obali rijeke Kuskun
podigne šator, lovi razbježale crvenorepe divlje pse crnog krzna, gazele
280
uzdignutih zadnjica i preplašene zečeve i kako za sobom, u lokvi

jarkocrvene krvi, ostavlja tigra s cvjetnim šarama na krznu. Nije bilo znaka
ni na njušci dorata s bijelim biljegom na čelu kojeg je jahao padišah, ni na
konjima na kojima su iza obližnjih crvenih brda čekali sokolari s
pripravnim sokolima na podlaktici. Do mraka pregledali smo stotine konja
koje su u posljednjih četiri-pet godina izradila pera Masline, Leptira i
Rode, iluminatora majstora Osmana. Crne i žute konje krimskog kana
Mehmeta Giraja s gracioznim ušima i smeđim šarama na sebi, ružičaste i
olovnosive konje koji se za vrijeme neke bitke pomaljaju iza brda, te im se
vidi samo vrat i glava, konje Hajdar-paše, koji je iz ruku španskih
nevjernika oteo utvrđenje Halkul Vad u Tunisu, crvenkastosmeđe i
svijetlozelene španske konje, od kojih jedan pada u bijegu, crnog konja
koji je majstora Osmana natjerao da kaže: ''Njega sam očigledno previdio,
ko ga je tako nemarno nacrtao?". Crvenog konja koji uzdignutih ušiju s
poštovanjem sluša ud na kojem pod krošnjom stabla svira jedan paž.
Šebdiza, konja stidljivog i gracioznog kao Širin, prikazanog kako nju samu
na obali čeka dok se ova na mjesečini kupa u jezeru, i razigrane konje za
viteške igre bacača kratkih kopalja. Jedan vatreni konj i njegov lijepi jahač
natjerao je iz ko zna kog razloga majstora Osmana na primjedbu da ga je
u mladosti jako volio, ali se jako umorio. Zlatnog konja boje sunca, kojeg
je Alah poslao svom poslaniku Iliji da bi ga spasio od potjere
idolopoklonika, ali greškom crtača, krila je dobio poslanik Ilija;
plemenitog sivca sultana Sulejmana Veličanstvenog, krupnih prsa i malene
glave, dok tužnim pogledom posmatra mladog i ljupkog princa u lovu
kojeg je sa sobom poveo sultan Sulejman nakon prerane smrti trojice
svojih sinova; ljutite konje; galopiraju će konje; umorne konje; konje o
kojima niko ne brine; konje koji nikad neće napustiti ove stranice; konje
koji se propinju probijajući okvir slike kao da žele pobjeći od dosade tih
stranica.
Nijedan od njih na njušci nije imao znak koji smo tražili. Ali,
uprkos osjećanju bezvoljnosti i tuge koje nas je obuzimalo, uzbuđenje u
nama nikako nije nestajalo. Dva-tri puta zaboravljali smo konje i predavali
se ljepoti crteža koje smo gledali, bojama koje zaokupe čovjeka. Majstor
281
Osman, uzbuđeno više zbog prisjećanja nego divljenja, gledao je crteže

koje je uglavnom on lično pripremao, nadgledao ili dovršio. ''To pripada
Kasimu iz Kasimpaše", rekao je pokazujući ljubičastu travu ispred jarko-
crvenog ratnog šatora sultana Sulejmana, djeda našeg padišaha. ''Uopšte
nije bio majstor, ali je četrdeset godina u nepopunjene dijelove crteža
ucrtavao travu s jednim cvijetom i pet listova. Umro je prije dvije godine.
Budući da je tu nisku travu crtao bolje nego iko, ja sam mu uvijek davao
da je crta." Zatim je kratko šutio, a onda dodao: ''Šteta, šteta!" Cijelim
bićem osjetio sam da se tim riječima nešto završilo, da je završena jedna
epoha.
Padao je mrak, kad odjednom sobu ispuni neka svjetlost, nastane
neka strka. Moje srce, snažno zakucavši, odmah je shvatio. U sobu je ušao
naš preuzvišeni padišah, Gospodar svijeta. Bacih mu se pred noge.
Poljubih mu skute. U glavi mi se vrtjelo. Nisam ga mogao pogledati u oči.
Međutim, on je već odavno otpočeo razgovor s glavnim
iluminatorom, majstorom Osmanom. Činjenica da razgovara s osobom sa
kojom sam neko vrijeme prije toga sjedio koljeno uz koljeno i razgledao
crteže, ispunila me ogromnim ponosom. Nisam mogao vjerovati da naš
preuzvišeni padišah sada sjedi na mjestu na kojem sam maloprije ja
sjedio i isto kao i ja pažljivo sluša ono što mu objašnjava majstor. Carski
rizničar, zapovjednik i nekolicina nepoznatih osoba istovremeno su ga
štitili i pažljivo gledali crteže na otvorenim stranicama knjiga. U jednom
trenutku skupio sam hrabrosti i dugo, makar i sa strane, posmatrao lice i
oči Vladara svijeta. Kako je lijep! Kako je odmjeren i pravedan! Srce mi
više nije udaralo tako snažno. U tom trenutku on me pogleda i naši se
pogledi ukrstiše. ''Mnogo sam volio tvog pokojnog tetka", rekao je. Da,
meni se obraćao. Od uzbuđenja su mi promakle neke njegove riječi.
''...neobično me je potreslo. Tješi me kad vidim da je svaki od tih
listova koje je priredio pravo čudo. Kad to vidi, mletački nevjernik će se
začuditi, uplašiće se moje mudrosti. Sada ćete po nozdrvi tog konja otkriti
ko je taj prokletnik među iluminatorima. Ako ne uspijete, izlaganje svih
majstora iluminacije mukama biće surovo ali neophodno." ''Moj
preuzvišeni sultanu i padišahu, Uzdanico svijeta", rekao je majstor Osman,
282
''ako moji majstori u jednom potezu i bez premišljanja na praznom papiru

nacrtaju konja, možda ćemo po tom crtežu moći otkriti čije je to pero."
''Naravno, ako je to zaista pogrešan potez, a ne prava nozdrva",
pametno je primijetio naš padišah.
''Moj padišahu", rekao je majstor Osman, ''ako se s tim ciljem još
noćas razglasi da želite prirediti takmičenje i da naredite svakom Vašem
iluminatoru da na praznom papiru u jednom potezu nacrta konja... "
U pogledu našeg padišaha, upućenog zapovjedniku, vidjelo se
pitanje da li je čuo. ''Znate li koja mi je najdraža priča pjesnika Nizamija o
takmičenjima?"
Neki su odgovorili da znaju, neki upitali: ''Koja?", a neki su kao ja,
šutjeli.
''Ne volim priče o pjesnicima koji se takmiče. To nije ni priča s
ogledalom i kineskim i grčkim slikarima koji se takmiče u slikarskom
umijeću", lijepo je rekao moj padišah. ''Najviše volim priče o ljekarima i
njihovim opkladama u život."
Tek što je to izgovorio, brzo je otišao na večernju molitvu.
Kasnije, dok se razlijegao večernji ezan, izašavši u polutami kroz
vrata palate, brzim koracima išao sam prema svojoj mahali i srećan,
maštao o Šekuri, djeci i našem domu. No, s užasom sam se sjetio priče o
takmičenju dva ljekara.
Jedan od ljekara koji su se takmičili pred svojim padišahom, kojeg
najčešće crtaju u ružičastoj odjeći, pripremio je jednu zelenu pilulu toliko
jakog otrova da može ubiti slona i dao je drugom ljekaru, onom u
tamnoplavom ogrtaču. Ovaj je prvo progutao otrovnu pilulu, a zatim jednu
tamnoplavu s protivotrovom, koji je napravio na licu mjesta, i tako mu se,
kako se može zaključiti i po njegovom slatkom smijehu, ništa nije
dogodilo. Ali, sad je na njega bio red da svom suparniku da da osjeti miris
smrti. Krenuo je polako, uživajući u osjećanju da je on na potezu, ubrao u
vrtu jednu ružičastu ružu i, prinijevši je usnama, u nju prošaputao jedan
crni stih. Zatim je samouvjerenim pokretima pružio ružu ljekaru u
ružičastom da je on pomiriše. Ljekara u ružičastoj odjeći tako je savladala
snaga stiha izrecitovanog u ružu da se od straha srušio mrtav kad je nosu
283
primakao taj cvijet, koji ni po čemu nije bio poseban, osim po svom
mirisu.
43.
ZOVU ME MASLINA
Dogodilo se to prije večernje molitve. Neko je pokucao na vrata.

Otvorio sam. Zapovjednikov čovjek iz palate, čist, lijep, nasmijan, zgodan
mladić držao je u ruci svjetiljku, koja mu je u lice bacala više sjene nego
svjetlosti, papir i dasku za pisanje. Odmah je objasnio da je naš padišah
naredio da se održi takmičenje kako bi vidio koji je majstor iluminacije
sposoban da u jednom potezu nacrta najljepšeg konja. Od mene se traži
da odmah sjednem na pod, stavim papir na dasku, a dasku na koljena, i
da na određenom mjestu, u određenom okviru, u jednom potezu nacrtam
najljepšeg konja na svijetu.
Pozvao sam gosta da uđe. Začas sam donio najtanju četkicu od
dlake s mačjeg uha i tuš. Sjeo sam na pod i zastao. Da li je sve to zamka,
igra koju bih mogao platiti glavom? Možda! Ali, nisu li sve legende o
starim heratskim majstorima obilježene tom tankom linijom koja razdvaja
smrt i ljepotu?
Obuzela me želja za crtanjem, ali kao da sam se plašio povući
liniju, baš kao i svi stari majstori.
Da bih se smirio, neko vrijeme sam oklijevao gledajući u prazan
papir. Trebalo je misliti samo na lijepog konja kojeg moram nacrtati,
morao sam se dobro skoncentrisati i skupiti snagu za to.
Pred oči su mi počeli izlaziti crteži svih konja koje sam dotad vidio
i nacrtao. Ali, jedan među njima bio je pravo savršenstvo. Nikome dosad
nije pošlo za rukom nacrtati tog konja, sad bi trebalo da ja to učinim.
Sjetio sam se njegove slike. Sve ostalo se rasplinulo, kao da sam na
trenutak zaboravio samog sebe, zaboravio da sjedim i da ću crtati. Ruka
mi je sama od sebe umočila pero u mastilo i uzela onoliko koliko je bilo
potrebno. Hajde sad, ruko, uvedi u stvarnost tog čudesnog konja pred
284
mojim očima! Konj i ja - kao da smo se stopili u jedno spremajući se

zauzeti svoje mjesto na ovom svijetu.
Obuzet nekom slutnjom, na tren sam stao tražeći to mjesto u
okviru iscrtanom na praznom papiru. U mislima sam tamo smjestio konja
i odjednom...
Da, još prije nego što sam pomislio, moja ruka je sama odlučno
krenula i - gle, kako lijepo! - počela od kopita konja, potom se odmah
popela iscrtavši oblinu njegovog lijepog, nježnog zgloba. S istom
odlučnošću se savila kod njegovog koljena i, kad se hitro približila
grudnom košu, odjednom me je obuzela radost! Savijajući se s tog
mjesta, pobjedonosno je krenula naviše - kako su divna prsa! Stanjujući
se pri kraju, linija je iscrtala vrat. To je bila slika i prilika konja kakvog
sam zamislio! Ne dižući pero, spustio sam se preko obraza do snažnih
usta koja sam, razmišljajući trenutak, napravio otvorenim, pa sam mu,
ušavši u njih - tako, raširi još više svoja usta, konjiću moj! - izvukao jezik
van. Njušku sam - ne budi neodlučan! - polako zaobišao. Penjući se
potpuno pravom linijom, na trenutak sam pogledao urađeno. Kad sam
vidio da je linija povučena baš onako kako sam želio, zaboravio sam da
crtam. Kao da je sama ruka, a ne ja, nacrtala uši i onaj savršeni nagib
njegovog lijepog vrata. Dok sam brzo i po sjećanju crtao leđa, ruka se
sama zaustavila i zamočila pero u bočicu. Obuzimalo me je silno
zadovoljstvo dok sam crtao njegove sapi, njegovu snažnu i uzdignutu
stražnjicu. Moj crtež me je potpuno ispunio. Na trenutak mi se učinilo da
sam pored konja kojeg crtam, pa sam se sretan upustio u crtanje repa -
to je bojni konj, to je brz konj - napravio sam mu čvor na repu, smotao ga
i s uživanjem podigao. Dok sam mu crtao trtičnu kost i zadnjicu, kao da
sam u svojoj zadnjici i debelom crijevu osjetio ugodnu svježinu. S tim
uživanjem brzo sam dovršio onu divnu mekoću njegovih sapi, stražnju
lijevu nogu, koju je zabacio unazad, i njegova kopita. Divio sam se i svojoj
ruci jer je dočarala graciozan položaj prednje lijeve noge, onako kako sam
i zamislio, i konju kojeg sam nacrtao.
Podigao sam ruku i brzo nacrtao vatreno ali tužno oko, nozdrvu,
na trenutak sam bio neodlučan, i prekrivač ispod sedla. Grivu sam, dlaku
285
po dlaku, iščešljao s ljubavlju, kao da je milujem, stavio mu uzengije, na

čelo bijeli biljeg i, da bi sve bilo kako treba, dodao mu i onu stvar
srazmjernih dimenzija, ali tačno one veličine koja mu odgovara. Dok
crtam čudesnog konja, i sam postajem taj čudesni konj.
44.
ZOVU ME LEPTIR
Čini mi se da se to dogodilo u vrijeme večernje molitve. Neko je

pokucao na vrata. Reče da je naš padišah naredio takmičenje. Kako
zapovijedaš, moj padišahu, ko može ljepše od mene nacrtati konja!
A opet, na trenutak sam zastao kad sam čuo da crtež mora biti u
crnom mastilu i da se boja ne može koristiti. Zašto bez boje? Zato što sam
ja najbolji? Ko će odlučivati čiji je crtež najbolji? Pokušao sam od ljepotana
iz palate širokih ramena i ružičastih usana, izvući neki podatak o tome i
naslutio da se iza toga krije glavni iluminator, majstor Osman. Majstor
Osman, nema sumnje, poznaje moj talenat i od svih majstora iluminacije
najviše voli mene. I tako, dok sam gledao u prazan papir pred sobom,
pred očima mi počne oživljavati držanje, pogled i raspoloženje konja koji
se mora dopasti obojici. Mora biti razigran kao konji kakve je majstor
Osman crtao prije deset godina, ali i dostojanstven kao konji koji se
sviđaju našem padišahu. Obje prednje noge takvog konja moraju biti u
zraku, tako da se obojica slože u pogledu njegove ljepote. Koliko zlatnika
iznosi nagrada? Kako bi takav crtež izradio Mir Musavir? Kako Behzad?
Iznenada mi je nešto palo na pamet i moja prkosna ruka zgrabi
pero prije nego što sam shvatio šta se događa i od podignute prednje
lijeve noge, poče crtati konja kakvog nikada niko neće moći zamisliti.
Nakon što mu se noga začas spojila s tijelom, hrabro sam, brzo i s
užitkom povukao dva luka. Kad biste ih samo vidjeli, rekli biste da nisam
crtač, već sigurno vješt kaligraf. Čudeći se gledao sam svoju ruku, sama je
bježala, kao da je tuđa. Veličanstveni lukovi pretvorili su se u zaobljeni
trbuh veličanstvenog konja, u njegova jaka prsa, u labuđi vrat i crtež se
mogao smatrati završenim. Kako sam nadaren! Gledao sam kako je moja
286
ruka, sama od sebe, okružila njušku i otvorena usta sretnog i snažnog

konja i iscrtala njegovo pametno čelo i uši. Potom sam - pogledaj,
majčice, kako je lijep! - savio još jedan luk, kao da ispisujem neko slovo,
kakav blažen osjećaj, zamalo se nisam nasmijao. Niz besprijekorni luk
vrata mog propetog konja spustio sam se do sedla. Crtajući sedlo
ponosno sam gledao već prepoznatljiv oblik konja čije je tijelo, poput
mog, punačko i zaobljeno. Svi će se diviti. Maštao sam o lijepim riječima
koje će mi naš padišah uputiti kad osvojim nagradu pružajući mi kesu
dukata. Obuzimala me je želja da se smijem zamišljajući kako ću ih kod
kuće brojiti, jedan po jedan. U međuvremenu je ruka, na koju sam
skrenuo pogled, završila sedlo, a moje pero zaronilo je u mastilo i izašlo.
Zatim sam nacrtao sapi konja, smijući se, kao da se šalim. Brzo sam
okružio njegov rep. Kako sam mu lijepo zaokružio zadnjicu, mazeći je,
ispunjen željom da je zgrabim i čvrsto osjetim na svojim dlanovima kao
slatku guzu tog mladića iz palate, kojeg bih odmah mogao povaliti. Dok
sam se smješkao, moja pametna ruka je završila stražnje noge, pero se
zaustavilo i najljepši konj na svijetu bio je završen. Cijelog me je obuzela
neka radost. Presretan, dok sam mislio kako će im se svidjeti moj konj,
kako će me proglasiti najnadarenijim umjetnikom, čak i glavnim
iluminatorom, kroz glavu mi je prošlo da samo budale mogu tako misliti.
Jer, mogli bi reći kako sam brzo, smijući se i zabavljajući, napravio taj
crtež! Obuzeo me je strah da moj čudesni crtež samo zbog toga neće
shvatiti ozbiljno. Zato sam detaljno izradio grivu, nozdrve, zube, dlake u
repu i pokrivač ispod sedla, kako bi vidjeli da sam se potrudio oko njega.
U tom položaju, straga bočno, može se vidjeti i ona stvar, ali nisam je
nacrtao da žene ne bi bile opsjednute njima. Pogledao sam ponosno svog
konja: na zadnjim nogama, brz kao munja, moćan, snažan. Kao da se
podigao neki vjetar i sve njegove savršeno oble crte zanjihao kao slova
nekog rukopisa, a opet je bio miran. Sjajnog iluminatora, koji je nacrtao
taj crtež, morali bi hvaliti kao što hvale Behzada ili Mir Musavira, a ja bih
se tada trebao osjećati poput njih.
Kad slikam čudesnog konja, postajem neki drugi iluminator koji
crta čudesnog konja.
287
45.
ZOVU ME RODA
Bilo je to poslije večernje molitve. Upravo sam se spremao u

kafanu kad su mi rekli da je neko na vratima. Daj Bože da su dobre vijesti!
Izašao sam. Pred vratima je bio mladić iz palate. Rekao mi je o čemu se
radi. U redu! Najljepšeg konja na svijetu. Obećajte da ćete platiti nekoliko
akči po komadu pa ću vam začas nacrtati pet-šest najljepših konja na
svijetu. Postupio sam oprezno. Nisam to rekao, već sam uveo mladića
unutra. Mislio sam da na svijetu ne postoji najljepši konj, zato ga ne mogu
nacrtati. Mogu nacrtati ratne konje, velike mongolske konje, čistokrvne
arapske konje, hrabre konje koji se ritaju obliveni krvlju, čak i nesretnog
teglećeg konja kako na gradilište vuče kola natovarena kamenjem, ali ko
može reći da su to najljepši konji na svijetu? Naravno, shvatio sam, kad
naš padišah kaže 'najljepši konj na svijetu', onda želi najčudesnijeg od
svih, onoga koji je u zemlji Persiji hiljadu puta bio nacrtan prema svim
pravilima i obrascima i u tačno određenom položaju. Zašto? Svakako da ne
bih osvojio kesu zlata. Da su mi rekli da nacrtam bilo kojeg konja, ne bi
išlo, poznato je, naime, da se sa mnom niko ne može takmičiti u crtanju
konja. Ko je obmanuo našeg padišaha? Uprkos svim olajavanjima onih
zavidnika naš Vladar dobro zna da sam ja najnadareniji iluminator i voli
crteže koje pravim.
Odjednom se moja ruka pokrenula sama od sebe kao da želi svesti
sve račune, i ja sam, krećući od kopita, u jednom potezu nacrtao pravog
konja. Takvog ćete vidjeti na ulici, u ratu. Umoran ali gizdav... Onda sam,
u istom bijesu, za tren nacrtao konja kakvog jašu spahije. Taj je bio još
ljepši. Nijedan iluminator carske radionice ne može nacrtati nešto tako
lijepo. Upravo sam želio nacrtati još jednog kad se oglasi mladić iz palate:
''Dovoljan je jedan." Želio je uzeti papir i poći, ali sam ga zadržao. Bilo mi
je jasno kao dan da ti podlaci neće dozvoliti da za te konje dobijem kesu
dukata.
288
Ako ih nacrtam na svoj način, neće mi dati nagradu! Ako ne budem

mogao da je dobijem, moja čast će biti ukaljana. Razmišljao sam šta da
radim. ''Čekaj malo!", rekao sam momku. Ušao sam u drugu prostoriju,
uzeo dva sjajna lažna venecijanska dukata i stavio u ruku mladiću iz
palate. Uplašio se i razrogačio oči. ''Hrabar si kao lav", rekao sam mu.
Izvukao sam jednu od mapa s uzorcima koje sam skrivao od svih živih. U
nju sam tajno kopirao najljepše crteže koje sam vidio tokom proteklih
godina. Ako Džezmiju, agi dvorskih kepeca, daš deset dukata, taj će ti
podlac kopirati najljepša stabla, zmajeve, ptice, lovce i ratnike iz dobro
čuvanih i povjerljivih knjiga Carske riznice. Moja mapa s uzorcima je prava
stvar za sve koji se žele sjetiti starih majstora i starih priča, a ne za one
koji po crtežima i ukrasima žele da vide svijet u kojem žive. Prelistao sam
crtanku pokazujući momku iz palate crteže u njoj i odabrao najljepšeg
konja. Iglom sam vješto izbockao linije svoje kopije. Stavio sam pod
uzorak čist papir, a uzorak dobro posuo ugljenom prašinom i malo
pretresao kako bi ta prašina prodrla do papira ispod. Podigao sam uzorak.
Svidjelo mi se kako je ugljena prašina na donjem papiru, tačku po tačku,
stvarala lik lijepog konja.
Zgrabio sam pero. U nadahnuću koje je u tom trenutku naviralo iz
mene munjevitim i odlučnim pokretima spojio sam te tačke lijepo i
elegantno i dok sam crtao trbuh, lijep vrat, njušku i sapi tog konja, s
ljubavlju sam osjećao njegovu prisutnost u sebi. ''Eto", rekoh, ''to je
najljepši konj na svijetu. Nijedan od tih drugih budala ne može tako
nacrtati."
Mladiću iz palate dao sam još tri lažna dukata da i on u to
povjeruje i da ne odjuri našem padišahu i ispriča mu s kakvim sam
nadahnućem uradio crtež. Nagovijestio sam mu da će dobiti i više, ako
osvojim punu kesu dukata. Uz to, on se nadao da će ponovo moći vidjeti
moju ženu, u koju je gledao otvorenih usta. Mnogi vjeruju da će postati
dobri iluminatori ako nauče dobro crtati konja. Međutim, to nije dovoljno
da bi postali najbolji. Našeg padišaha i glupane oko njega treba uvjeriti u
to da ste najbolji.
Dok crtam čudesnog konja, ja mogu biti samo onaj koji jesam.
289
46.
PROGLASIĆE ME UBICOM
Da li ste po načinu na koji crtam konja shvatili ko sam?

Čim sam čuo da se od mene traži da nacrtam konja, znao sam da
to nije nikakvo takmičenje, nego da po tom crtežu žele da otkriju ko sam.
Bio sam svjestan toga da su skice konja, koje sam radi vježbanja napravio
na grubom papiru, ostale kod sirotog efendi Prefinjenog. Ali, ja nemam
nikakav nedostatak, nikakav stil da bi me mogli pronaći po konjima koje
nacrtam. U to sam bio sasvim siguran, ali me obuzimao nekakav strah. Da
li je moguće da sam, crtajući Tetkovog konja, nacrtao nešto što bi me
moglo otkriti? Sad sam morao nacrtati drugačijeg konja. Razmišljao sam o
drugim stvarima, suzdržao se i nisam bio ja. No, ko sam zapravo ja? Da li
sam neko ko potiskuje u sebi čudesna umjetnička djela kako bi se
prilagodio stilu lluminatorske radionice? Neko ko će jednog dana
pobjedonosno nacrtati konja u sebi?
Na trenutak sam sa strahom osjetio prisutnost tog iluminatora u
sebi. Osjetio sam stid kao da me posmatra neka druga duša skrivena u
meni.
Pošto mi je odmah bilo jasno da neću moći ostati kod kuće, izjurio
sam i lutao mračnim ulicama. U svojoj knjizi Životopisi evlija šeik Osman
Baba govori da jedan istinski derviš mora lutati cijelog života kako bi se
oslobodio šejtana u sebi i da se ni na jednom mjestu ne smije predugo
zadržati, a sam se nakon šezdeset i sedam godina lutanja od grada do
grada i bježanja od šejtana na kraju umorio i predao se. Starost je životno
doba kada majstori iluminacije osljepljuju i sreću se s Alahovom tamom, i
kada iluminatori protiv svoje volje stiču prepoznatljiv stil i istovremeno se
oslobađaju svih prepoznatljivih obilježja stila. Kao da nešto tražim, lutao
sam po Bejazitu, po pijaci sa živinom, po praznoj Pijaci robova, uživajući u
prijatnom mirisu koji se širio iz čorbadžijskih radnji u kojima se
pripremaju raznovrsni pudinzi. Prošao sam pored zatvorenih brijačnica i
radionica za peglanje odjeće, pored jednog starog pekara koji je brojao
290
novac, gledajući me zapanjeno, pored radnje koja je divno mirisala na

turšiju i usoljenu ribu, pa sam, samo zato što su me privukle boje, ušao u
dućan jednog trgovca travama i začinima koji je unutra još uvijek nešto
vagao. Tu sam, uz svjetlost svjetiljke, strasno kao da gledam ljude
zadivljeno razgledao vreće kave, đumbira i cimeta, šarene kutije smole,
hrpice anisa, kima i šafrana, čiji je miris dopirao do mog nosa. Povremeno
sam osjećao želju da sve stavim u usta, da sve to nacrtam na jednom
praznom papiru.
Ušao sam u lokal u kojem sam prethodnog dana dvaput jeo i koji
sam nazvao 'aščinicom tužnih ljudi', a zapravo sam ga morao nazvati
'aščinicom ubogih'. Onima koji poznaju taj lokal vrata su otvorena do
ponoći. Unutra sam zatekao nekoliko sirotana obučenih kao okorjeli
kriminalci i konjokradice, nekoliko beskućnika čiji su se pogledi, u očaju i
beznađu, otrgli od ovog svijeta i, kao kod pušača opijuma, odlutali u neka
druga rajska prostranstva, dva prosjaka, kojima je teško padalo da se
prilagode čak i pravilima ponašanja svog esnafa i gospodina koji je sjeo u
jedan ćošak dalje od te cijele gomile. Ljubazno sam pozdravio kuhara iz
Alepa. Zatražio sam da mi do vrha tanjira naspu sarmu, preliju je
jogurtom i odozgo pospu šaku ljute crvene paprike. Uzeo sam jelo i sjeo
pored mladog gospodina. Svake večeri me obuzima neka tuga, neka
duboka žalost. Braćo mila, braćo, trujemo se, trunemo, umiremo, iz dana
u dan trošimo, do grla tonemo u neimaštinu... Ponekad noću sanjam kako
izlazi iz jame i prati me, ali prekrili smo ga sa dosta zemlje, ne može
ustati iz groba.
Da li mi Alah upućuje neki tajni znak time što je razgovor započeo
gospodin za kojeg sam mislio da je, zabivši nos u zdjelu s varivom,
zaboravio na svijet oko sebe? Da, rekao sam, meso su samljeli upravo
kako treba, moje sarme su jako ukusne. Onda sam ja upitao - ima
dvadeset godina, kaže, nedavno je završio medresu i stupio u službu kod
Arif-paše kao pisar. Nisam ga pitao zašto u ovo doba noći nije u pašinom
konaku, džamiji ili u kući, u naručju svoje žene, nego u aščinici ovih
neoženjenih hajduka. On je želio znati odakle dolazim i ko sam. Razmislio
sam i odgovorio mu:
291
''Zovem se Behzad. Dolazim iz Herata, iz Tabriza. Ja sam uradio

najveličanstvenije crteže, najnevjerovatnija čudesna djela. U svakoj
iluminatorskoj radionici u Persiji i Arabiji, u kojoj se rade crteži i
iluminacije, već vijekovima se kaže: misliš da je stvarno to što gledaš, baš
kao da je Behzadov crtež."
Naravno, to nije srž. Moj crtež odražava ono što vidi moj razum, a
ne moje oko. Kao što znate, crtež je samo radost za oko. Spojite te dvije
misli i moj svijet će se pojaviti pred vama.
Dakle:
ELIF: Crtež oživljava šta razum vidi kako bi se oko radovalo.
LAM: Od svega što oko vidi na svijetu u crtež ulazi samo onoliko
koliko koristi razumu. MIM: Ljepota je kad oko u svijetu iznova otkriva
ono što razum sam po sebi zna. Da li je naš mladi gospodin,
dvadesetogodišnjak koji je završio medresu, shvatio logiku onoga što je u
nenadanom nadahnuću poteklo iz najskrivenijih dubina moje duše? Ne, jer
tri godine sjediš uz učitelja koji za dvadeset akči dnevno, danas je to
dovoljno za dvadeset hljebova, predaje u medresi neke prigradske
mahale, i još uvijek ne znaš ko je Behzad. Očito, to ne zna ni gospodin
učitelj od dvadeset akči dnevno. Dobro, reći ću mu: ''Ja sam oslikao sve,
baš sve: našeg Poslanika kako sjedi sa svojom četvoricom kalifa u džamiji
pred zelenim mihrabom; zatim, u jednoj drugoj knjizi, uspeće Božjeg
poslanika na konju Buraku u Sedam nebesa, u Noći uspeća; Aleksandra
kako na svom putu u Kinu udara u bubanj hrama na obali da bi uplašio
čudovište koje je na moru podiglo oluju; padišaha kako se zadovoljava
dok u tajnosti gleda nage ljepotice svog harema u bazenu i pritom svira
na udu; kako jedan mladi rvač, koji je utvrdio da će pobijediti svog učitelja
jer je naučio sve njegove trikove, u padišahovoj prisutnosti predaje borbu
nakon što ga je učitelj porazio posljednjim lukavstvom, onim kojem ga
nije htio naučiti; kako se Lejla i Medžnun u dječijoj dobi zaljubljuju jedno
u drugo dok klečeći čitaju Kuran Časni u nekoj školi fino ukrašenih
zidova; kako najstidljiviji ljubavnici, isto kao i najbestidniji medu njima,
292
nikada ne mogu jedno drugo gledati pravo u oči; zidanje palate kamen po
kamen; mučenje okrivljenih; let orlova; pjesnike kako se takmiče;
pobjedničke trpeze i one koji poput tebe ništa drugo ne vide osim variva
pred sobom."
Oprezni pisar više me se nije bojao, čak me je smatrao zabavnim i

smijao mi se. ''Gospodin učitelj ti je sigurno o ovome govorio", rekao sam.
''U Sadijevu Bustanu ima jedna priča koju jako volim. Ona priča u kojoj se
kralj Darije za vrijeme lova odvojio od pratnje i krenuo u šetnju po
brdima. Iznenada pred njega iskrsnu neki nepoznat čovjek, koji je
djelovao opasno. Kralj se uspaniči i ruka mu odmah posegnu za lukom,
kad čovjek s kozjom bradom zavapi: ''Kralju moj, stanite, ne odapinjite
strijelu, kako me ne prepoznajete? Zar ne prepoznajete mene, svog
vjernog konjušara, kojem ste povjerili stotine svojih konja i ždrijebaca?
Koliko ste me puta dosad vidjeli? Dobro poznajem svakog od vaših stotinu
konja, znam ih sve po naravi, čak i po boji dlake. Kako je moguće da vi ne
primjećujete nekog poput mene, jednog od vaših robova kojima vladate i
kojeg tako često viđate?" Kad crtam taj prizor, crne, dorataste i bijele
konje, koje konjušar nježno posmatra, crtam sretne i spokojne na zelenoj
rajskoj livadi prekrivenoj šarenim cvijećem, tako sretne i spokojne da čak i
najgluplji čitalac razumije pouku priče pjesnika Sadija da ljepota i tajna
ovog svijeta postaju očigledne samo ako im se s ljubavlju pokloni pažnja i
intimno saosjećanje. Ako želite živjeti u onom dženetu u kojem žive
sretne kobile i ždrijepci, širom otvorite oči i obratite pažnju na njegove
boje, njegove pojedinosti i njegovu razigranost. Učenik učitelja od
dvadeset akči istovremeno se zabavljao i osjećao strah. Htio je baciti
kašiku i pobjeći, ali ga nisam puštao na miru:
''Behzad, majstor nad majstorima, na toj slici je tako nacrtao
kralja, njegovog konjušara i konje da i nakon stotinu godina nisu prestali
oponašati konje koje je on uradio. Svaki od tih konja koje je majstor
nacrtao iz svoje mašte, iz srca, na kraju je postao jedan uzorak. Stotine
iluminatora, uključujući i mene, crtaju te konje po sjećanju. Da li si ikada
vidio crtež konja?" ''U jednoj čarobnoj knjizi koju je jedan učitelj, učenjak
293
nad učenjacima, jednog dana dao mom pokojnom učitelju, vidio sam crtež
krilatog konja."
Da li da zgrabim za glavu tog glupana koji, kao i njegov učitelj,
uzima za ozbiljno Knjigu o čudesima, da ga ugušim u zdjeli variva pred
njim, ili da ga pustim da u zvijezde kuje jedini i ko zna koliko loš crtež
konja koji je vidio u svom životu? Odabrao sam treću mogućnost: spustio
sam kašiku i izjurio iz aščinice. Kad sam nakon dugog hodanja ušao u
jednu napuštenu tekiju, osjetio sam mir. Počistio sam prostor i, ne radeći
baš ništa, osluškivao tišinu.
Nakon toga izvadio sam skriveno ogledalo, postavio ga na stalak
za knjige, u krilo stavio dasku za crtanje i dvostruki list, pa ugljenom
olovkom počeo crtati svoje lice, onakvo kakvo sam vidio u ogledalu. Radio
sam strpljivo i jako dugo. Kad sam nakon dosta vremena vidio da lice na
papiru ne liči na lice u ogledalu, toliko sam se rastužio da su mi se oči
ovlažile. Kako to polazi za rukom mletačkim slikarima koje je Tetak hvalio
na sva usta? Na trenutak sam pomislio da će, ako zamislim da sam jedan
od njih i ako s tom mišlju budem crtao, možda moj crtež ličiti na mene.
Kasnije sam prokleo i franačke crtače i Tetka, obrisao ono što sam
nacrtao i ponovo počeo crtati gledajući se u ogledalu.
Dosta kasnije našao sam se najprije na ulici, a potom u toj
sramotnoj kavani. Nisam bio svjestan kako sam stigao ovamo. Ulazeći u
kavanu, osjećao sam takav stid što zalazim među te bijedne iluminatore i
kaligrafe da mi se čelo oznojilo.
Osjećao sam da me posmatraju, da se gurkaju, pokazuju na mene
i cerekaju se, sve sam to, ako baš hoćete, vidio. Sjeo sam u jedan kut
trudeći se da moji pokreti budu prirodni. Pritom sam pogledom potražio
druge majstore iluminacije, dragu braću s kojom sam neko vrijeme
šegrtovao kod majstora Osmana. Bio sam uvjeren da je i njima večeras
naređeno da nacrtaju po jednog konja i da su se te budale, ozbiljno
shvatajući takmičenje, napinjale iz petnih žila da to i urade.
Efendi medah još nije počeo svoju priču. Ni crtež još nije bio
obješen. To me je natjeralo da se zbližim sa ljudima u kafani.
294
Dobro, reći ću vam istinu, šalio sam se kao i svako drugi, pričao
bestidne priče, izvještačeno se ljubio s prijateljima, koristio dvosmislene
riječi, aluzije i kalambure, pitao mlade kalfe za zdravlje i raspoloženje,
zajedničke neprijatelje, kao i svi drugi, okrutno zadirkivao, a kad bi me
ponijelo raspoloženje, ne bih se suzdržavao ni da prijatelje pipkam i
ljubim u vrat. Pritom me je nepodnošljivo boljelo saznanje da je, dok sam
to radio, dio moje duše bio neumoljivo šutljiv.
A opet, za kratko vrijeme uspio sam da svoju muškost i muškost
svih drugih koje smo ogovarali uporedim s četkicom, trskom, kafanskim
stubovima, s nejom, krovnom gredom, zvekirom, prazilukom, minaretom,
sa slatkišem u obliku prsta, s borom, dva puta i s cijelim svijetom, a guze
lijepih dječaka s narandžama, smokvom, kadifom, jastukom i sićušnim
mravinjakom.
Istovremeno najpretenciozniji medu kaligrafima mojih godina svoj
komad je uporedio s jarbolom broda i motkom za nošenje tereta, pritom
jako nespretno i nesigurno. Uz to sam se u alegorijama i aluzijama
osvrnuo i na onemoćalu muškost starih iluminatora, na usne novih šegrta,
crvene kao višnja, majstore kaligrafije koji, kao i ja, svoj novac čuvaju na
nekom (recimo najnepristojnijem) mjestu, na to da se u vino koje pijem ne
stavljaju ružine latice, nego opijum, da za posljednje majstore u Tabrizu i
Širazu, a u Alepu svakako, pripremaju mješavinu kafe i vina, ne
zaboravljajući spomenuti njihove kaligrafe i lijepe dječake. Događalo se i
to da jedna od te dvije moje duše prevagne nad onom drugom i ostavi je
za sobom, da na kraju zaboravim onu šutljivu i nemilu stranu svog bića.
Tada sam se prisjećao bajramskih svečanosti iz svog djetinjstva, koje sam
kao JA proslavljao zajedno sa svima ostalima. Uprkos svim tim šalama,
ljubljenju i grljenju, u meni je vladala neka tišina, koja mi je usred tog
meteža donosila veliku bol i osjećaj potpune samoće. Ko je usadio u mene
tu šutljivu i okrutnu dušu? To je džin, a ne duša, koja me stalno
okrivljavala i odvlačila od svih ostalih. Šejtan? Ali, tišina u meni nije
nalazila mir u bestidnostima na koje me je navodio šejtan, već naprotiv
samo u najbezazlenijim pričama koje su djelovale na moju dušu.
295
Pod utjecajem vina koje sam popio ispričao sam dvije priče kako bi
mi donijele taj mir. Jedan stasiti kaligrafski šegrt svijetle ali ružičaste puti,
uperio je svoje zelene oči pravo u moje i pažljivo me slušao.
DVIJE PRIČE O SLJEPOĆI I STILU KOJE PRIČA

ILUMINATOR KAKO BI UBLAŽIO USAMLJENOST SVOJE DUŠE
Elif
Smatra se da crtanje konja tako što gledaš živog konja pred

sobom nije izum franačkih majstora, nego je ideja velikog majstora
Džemaletina Gazvinskog. Pošto je Uzun Hasan, vladar Bijelog ovna,
osvojio Gazvin, stari majstor Džemaletin ne samo da je oduševljeno
pristupio iluminatorskoj radionici pobjedničkog vladara, već je s njim
krenuo i u vojne pohode, uz objašnjenje da svoju Istoriju želi oslikati
ratnim prizorima koje vidi svojim očima. Tako je taj veliki majstor, koji je
šezdeset i dvije godine crtao konje, konjanike i ratne prizore, a da nije ni
vidio rat, prvi put otišao u bitku, ali ga je topovska kugla ispaljena iz
neprijateljskih redova oslijepila i otkinula mu obje šake do ručnih
zglobova prije nego što je vidio kako se žestoko i snažno sudaraju
oznojeni konji zaraćenih strana. Doduše, kao i svi veliki umjetnici, stari
majstor je iščekivao sljepoću kao znak Alahove milosti, a nije smatrao
velikim gubitkom ni to što je ostao bez šaka. Tvrdio je da iluminatorovo
pamćenje leži u razumu i srcu, a ne, kako su to neki tvrdili, u ruci, te da
sada kad je oslijepio, vidi istinske crteže i krajolike koje Alah nalaže
gledati kao i stvarne savršene konje. Da bi ta čuda mogao podijeliti s
ljubiteljima iluminacije, našao je jednog stasitog, zelenookog kaligrafskog
šegrta svijetle ali ružičaste puti i dao mu da nacrta čudesne konje koji su
mu se u Alahovoj tami pojavljivali pred očima, objašnjavajući mu kako bi
ih on sam nacrtao kad bi mogao držati četkicu u rukama. Te opise i crteže
tristo tri konja, od kojih je svaki počinjao od prednje lijeve noge konja,
nakon majstorove smrti lijepi kaligraf je sakupio u tri mape, s naslovima
Crtanje konja, Razigranost konja i Ljubav prema konjima. Neko vrijeme
296
bile su veoma omiljene i tražene u pokrajinama u kojima se osjećala moć

Bijelog ovna. Pojavili su se različiti prijepisi i imitacije, šegrti i učenici učili
su ih crtati napamet, upotrebljavani su kao knjige za praktično vježbanje
crtanja da bi, nakon što je Bijeli ovan Uzun Hasana zbrisan s lica zemlje, a
heratska škola iluminacije zavladala cijelom Persijom, bili zaboravljeni.
Očigledno je značajnu ulogu odigrala i pravilna logika Kemaletina Rize iz
Herata, koji je u svojoj knjizi Slijepčevi konji oštro kritikovao te tri mape,
smatrajući da bi ih trebalo spaliti. Po njegovom mišljenju, nijedan konj o
kojem se govori u tri knjige Džemaletina Gazvinskog ne može biti Božji
jer nije iskonski i jer ih je stari majstor opisao kao očevidac jedne prave
bitke, makar na bojnom polju bio samo jedanput, i to vrlo kratko. Ne
treba se čuditi što se neki od tih tristo tri opisa konja s vremena na
vrijeme sreću i u drugim knjigama u Istanbulu. Neki konji se crtaju prema
tim opisima pošto je riznicu Uzun Hasana, vladara Bijelog ovna, opljačkao
sultan Mehmed Osvajač i prenio u Istanbul.
Lam
Sljepoća majstora iluminacije, koja pred kraj njegovog života

nastupa zbog previše rada, u Heratu i Širazu nije služila samo kao dokaz
majstorove nepokolebljive odlučnosti, već i kao pohvala i nagrada koju
Alah daje velikom majstoru za njegov trud i nadarenost. Sumnjičavost
prema majstorima koji uprkos svojim poodmaklim godinama nisu izgubili
vid, neko je vrijeme u Heratu tjerala brojne iluminatore da u starosti
požele sljepoću. Tokom jednog dugog razdoblja, s divljenjem su
spominjani oni legendarni majstori koji su radije sami sebe oslijepili nego
da rade kod nekog drugog padišaha ili da promijene svoj stil. Samo jedan
medu njima, Ebu Said, unuk iz Timurove loze po liniji Miran-šaha, u
iluminatorskoj radionici koju je utemeljio nakon zauzeća Taškenta i
Samarkanda, uveo je jednu novinu: pokazao je više poštovanja prema
oponašanju sljepoće nego prema njoj samoj. Kara Veli, stari majstor koji
je nadahnuo Ebu Saida, rekao je da slijepi iluminator u tami ionako vidi
Alahove konje i da je prava vještina kad iluminator koji nije izgubio vid
297
može posmatrati svijet kao slijepac. To je i dokazao kao

šezdesetsedmogodišnjak kad je u jednom potezu nacrtao konja koji mu je
došao na vrh četkice, ne razmišljajući o onome šta radi i ne gledajući u
papir pred sobom, iako su mu oči bile širom otvorene i uperene u njega.
Na kraju te iluminatorske predstave, na koju je Miran-šah radi podrške
legendarnom majstoru doveo gluhe muzičare da sviraju na udu i nijeme
medahe da pričaju priče, veličanstveni konj kojeg je nacrtao Kara Veli
dugo je upoređivan sa drugim konjima velikih majstora i zaključeno je da
se njegov konj ni po čemu ne razlikuje od ostalih. Pošto je Miran-šah bio
uznemiren time, slavni majstor pojasnio je da obdareni iluminator i
otvorenih i zatvorenih očiju konje vidi uvijek na isti način, onako kako ih
Alah vidi. Kad se radi o velikom iluminatoru, smatrao je da nema nikakve
razlike između onoga koji je slijep i onoga koji vidi: ruka crta uvijek istog
konja jer u to vrijeme nije bilo franačkog izuma koji nazivaju 'stilom'.
Konje velikog majstora Kara Velija muslimanski iluminatori su oponašali
sto deset godina, a on je, dvije godine poslije prelaska iz Samarkanda u
Gazvin nakon što je Ebu Said poražen, a njegova iluminatorska radionica
prestala da radi, najprije oslijepljen zbog zlonamjernog osporavanja
kuranskog ajeta Zar su isti oni koji vide i oni koji ne vide? Poslije toga ubili
su ga vojnici mladog Nizam-šaha.
Želio sam kaligrafskom šegrtu lijepih očiju ispričati i treću priču,
možda o tome kako je veliki majstor Behzad oslijepio samog sebe, kako
nikada nije htio otići iz Herata i zašto, kad je na silu odveden u Tabriz,
nije htio crtati, o tome da je iluminatorov stil zapravo stil iluminatorske
radionice u kojoj radi, kao i druge legende koje sam čuo od majstora
Osmana, ali sam pažnju usmjerio na efendi medaha. Otkud sam znao da
će večeras pripovijedati priču o Šejtanu? Osjetio sam potrebu da vičem:
''Šejtan je onaj ko je prvi rekao JA! Ko ima stil i ko razdvaja istok i zapad -
taj je šejtan!"
Zatvorio sam oči i na medahovom grubom papiru nacrtao šejtana
onako kako sam u tom trenutku bio nadahnut. Dok sam crtao, smijali su
se medah i njegov učenik, svi prisutni radoznali iluminatori i zadirkivali
me.
298
Mislite li da i ja imam neki stil ili to samo tako djeluje zbog vina?
47.
JA, ŠEJTAN
Volim miris crvene paprike ispržene na maslinovom ulju, kišu koja

u zoru pada na mirno more, trenutak kad se na otvorenom prozoru
iznenada pojavi a zatim nestane neka žena, tišinu, razmišljanje i
strpljenje. Vjerujem u sebe i uglavnom ne obraćam pažnju na ono što se
priča o meni. Ali, večeras sam došao u ovu kafanu da opomenem svoju
braću iluminatore i kaligrafe zbog nekih ogovaranja, laži i govorkanja.
Naravno, znam da ćete vjerovati u suprotno od onoga što kažem,
ali dovoljno ste pametni da naslutite kako nije uvijek dobro vjerovati u
suprotno od onoga što kažem, kao i dovoljno radoznali da vas zanima sve
što kažem, čak i kad ne vjerujete u to. Jer, znate da je moje ime, koje se u
Kuranu Časnom pojavljuje pedeset dva puta, jedno od najčešće
spominjanih. Dobro, pođimo od Alahove knjige, od Kurana Časnog. Sve
što je u njoj rečeno o meni tačno je. Skromno priznajem, želim da se to
zna. Postoji i pitanje stila. Uvijek me je boljelo to što me Kuran Časni
ponižava. Ta bol je moj životni stil. To ne poričem. Da, Bog je stvorio
čovjeka pred nama, svojim anđelima. Zatim je naredio da mu se
poklonimo. Da, dok su mu se svi anđeli klanjali, ja sam se tome, kako i
stoji u suri Araf, usprotivio. Podsjetio sam na to da je Adam stvoren od
blata, a ja od vatre, i svi znamo da je to mnogo uzvišeniji element. Nisam
se poklonio čovjeku, a Alah me je smatrao 'gordim'. ''Odlazi iz dženeta!",
rekao je. ''Ne priliči ti da se ovdje gordiš!" ''Dopusti mi da živim do
sudnjeg dana, dok mrtvi ne uskrsnu", zamolio sam. Dopustio mi je. Onda
sam rekao da ću do sudnjeg dana Adamove potomke navoditi na
pogrešan put, jer me je Alah kaznio zato što se nisam želio pokloniti
čovjeku. On je rekao da će sve takve slati u džehenem. Poznato vam je da
se toga obojica pridržavamo. O tome jedva da bi se nešto više moglo reći.
Neki tvrde da je tada sklopljen dogovor između preuzvišenog
Alaha i mene. Po toj logici, preuzvišenom Alahu pomažem u iskušavanju
299
njegovih robova pokušavajući ih dovesti u napast, no dobri i dalje odlučno

idu svojim putem, a loši se predaju strastima, čine grijehe i završe u
džehenemu. To što radim izuzetno je važno. Niko se ne bi dao zaplašiti
kad bi svi išli u dženet, jer se ovozemaljski i državnički poslovi nikad ne bi
mogli obavljati samo dobrotom. Na svijetu mora biti zla koliko i dobrote, i
grijeha koliko i dobrih djela. Iako se Alahov red ostvaruje zahvaljujući
meni i s Njegovim dopuštenjem (zašto bi mi inače bilo dano da živim do
sudnjeg dana?), to da sam 'zao' i da mi se nikada ne daje za pravo nanosi
mi bol koju krijem duboko u sebi. Oni pojedinci kao Mansur al-Haladž,
koji je svoj nauk razradio do kraja, ili kao Ahmed Gazali, mlađi brat
glasovitog imama Gazalija, otišli su vrlo daleko tvrdeći u svojim djelima da
su i napasti u koje dovodim grješnike zapravo ono što Alah želi, da se to
provodi s Njegovim dopuštenjem i s Njegovom voljom, da zato ne postoje
dobro i zlo jer sve dolazi od Alaha i da sam čak i ja sam jedan dio Njega.
Neki od tih nerazumnih ljudi s pravom su spaljeni zajedno sa
svojim knjigama. Jer, svakako postoji dobro i zlo, i zadatak je svakog od
nas da povuče granicu koja ih razdvaja. Ja, sačuvaj Bože, nisam Alah i tim
nerazumnicima nisam takve gluposti utuvio u glavu, sve su sami smislili.
Postoji još nešto što me navodi na drugi prigovor. Nisam ja izvor
svih zala i svih grijehova ovog svijeta. Mnogo ljudi počini grijeh iz vlastite
strasti, požude, neodlučnosti, podlosti, ponajviše gluposti, a ne zbog toga
što sam ih ja nagovorio na to, tjerao ili podstakao na sumnju. Koliko god
da su besmisleni napori nekih učenih mistika da me oslobode
odgovornosti za bilo kakvo zlo, toliko u suprotnosti sa Kuranom Časnim
to što me smatraju uzrokom svakog zla. Ja ne dovodim u iskušenje
svakog trgovca voćem koji vara kupca i podvaljuje trule jabuke, svako
dijete koje laže, svakog laskavca, svakog starca koji ima bludne snove,
svakog mladića koji masturbira. Dvije posljednje stvari Preuzvišeni i ne
smatra zlom zbog kojeg bi me trebalo prozivati. Jasno, jako se trudim da
ljudi počine teške grijehove, ali neke hodže pišu da sam ja zaveo one koji
zijevaju nepokrivenih usta, kišu, pa čak i prde. Sve to znači da me uopšte
ne shvataju.
300
Možete reći, pa neka i ne shvataju, tako ćeš ih lakše zavesti.

Tačno. Ipak, moram napomenuti da i ja imam ponos i da je upravo on
razlog zbog kojeg su odnosi između Svevišnjeg i mene narušeni. Iako je
ko zna koliko puta zapisano u hiljadama knjiga da lako mogu poprimiti
svaki izgled, da se posebno pred ljudima čvrste vjere pojavljujem u liku
lijepe i poželjne žene, mogu li mi braća iluminatori objasniti zašto me još
uvijek crtaju kao neku izobličenu rogatu i repatu nakazu bradavičastog
lica?
Stigli smo tako i do naše teme, do iluminacije. Gomila ljudi, koja je
nagrnula na istanbulske sokake nahuškana od jednog džamijskog
propovjednika čije vam ime neću reći da vas to kasnije ne bi mučilo, tvrdi
da je melodično učenje ezana, okupljanje derviša po tekijama i njihova
ekstaza uz muziku i ples, kao i ispijanje kafe, suprotno Alahovoj riječi.
Neki ovdje prisutni iluminatori, koji zaziru od tog propovjednika i njegove
gomile, kako čujem, smatraju me odgovornim za crtanje u franačkom
stilu. Tokom proteklih vijekova o meni su izrečene nebrojene laži, ali
zaista nijedna od njih nije išla tako daleko.
Vratimo se na početak. Svi ga zaboravljaju jer se hvataju za to da
sam upravo ja nagovorio Evu da jede sa zabranjenog drveta. Ne, početak
nije ni onaj trenutak kad mi je Preuzvišeni prebacio gordost. Početak
svega bilo je Njegovo naređenje da se poklonimo čovjeku kojeg je meni i
drugim anđelima pokazao, i to što se ja, dok su se svi anđeli klanjali,
opravdano NISAM ŽELIO POKLONITI ČOVJEKU.
Smatrate li da je umijesno njegovo naređenje POKLONI SE
ČOVJEKU, stvoru napravljenom od blata, od materije mnogo manje
vrijedne nego što je vatra od koje sam ja stvoren? Savjesno odgovorite,
braćo moja! U redu, znam, bojite se jer mislite da ovdje ništa neće ostati
među nama, da će On sve čuti i da ćete jednog dana pred Njim odgovarati
zbog toga. Onda vas neću pitati zašto vam je dao savjest. Imate pravo da
se plašite, kažem vam i odmah zaboravljam svoje pitanje i razliku između
vatre i blata. Ipak, postoji nešto što nikad neću zaboraviti, da, nešto čega
ću se s ponosno sjećati: JA SE NISAM POKLONIO ČOVJEKU. Međutim,
franački majstori upravo to čine. Nije im dovoljno što oči svojih
301
gospodara, sveštenika, bogatih trgovaca, pa čak i svojih žena crtaju u

odgovarajućoj boji, što u crtež unose detalje, kao što su lijepa sjena medu
ženskim grudima, bore na čelu, prstenje na rukama, pa čak i odvratne
dlake koje izbijaju iz ušiju, već te figure smještaju tačno u sredinu slike
kao da je čovjek neko kome se treba klanjati, pa onda te slike vješaju na
zid kao idole koje treba obožavati. Da li je čovjek toliko značajno
stvorenje da mu se i sjena detaljno crta?
Ako se kuće u nekoj ulici crtaju kao da se postepeno smanjuju,
onako kako to ljudsko oko pogrešno vidi, zar nije tada u središte svijeta
postavljen čovjek, a ne Alah? To Svemogući i Preuzvišeni najbolje zna. Ali
ja, koji sam odbio da se poklonim čovjeku, koji sam zbog toga osuđen na
toliku patnju i samoću, koji sam zbog toga mrzak Alahu, koji sam psovan
i klevetan, ja, dakle, smatram da je sada sasvim jasno koliko je glupa
tvrdnja da ideja za takve crteže potiče od mene. Čak i vjerovanje da sva
djeca masturbiraju zbog mene i da svi prde jer ih ja nagonim na to, kako
pišu neke mule i govore neki vaizi, djeluje logičnijim od te pomisli.
Takođe, na kraju želim reći još nešto, ali ne ljudima, koji su uvijek nejasni
i neodređeni, jer im je razum zamračen željom da se pokažu. Ljudi su
zaslijepljeni požudom, novcem i besmislenim strastima! Svojim
beskrajnim umom razumje će me samo Preuzvišeni Alah. Zar nisi Ti
naučio svoje anđele gordosti tjerajući ih da se poklone čovjeku? A sada
oni sami čine ono što su naučili od Tvojih anđela, klanjaju se samima sebi
i sami sebe stavljaju u središte svijeta. Svako, pa čak i Tvoj najvjerniji rob,
želi da bude nacrtan u stilu franačkih majstora. Posljedica tog divljenja
samima sebi jeste ta da će Tebe uskoro zaboraviti, siguran sam u to kao i
u samog sebe. I opet će na mene prebaciti sav grijeh svog zaborava. Kako
da vam dokažem da o svemu tome ne brinem onoliko koliko se misli?
Dakako, pokazujem vam da sam i poslije toliko vijekova, uprkos okrutnim
kamenovanjima, psovkama, prokletstvima i kletvama, još uvijek živ i zdrav
i još uvijek na nogama. Kad bi se moji ogorčeni i površni neprijatelji, koji
me psuju na sva usta, sjetili da mi je Preuzvišeni dao dozvolu da živim do
sudnjeg dana, svima bi bilo lakše. Život koji je Alah njima darovao traje
samo šezdeset-sedamdeset godina. Ako im kažem da se bar potrude da
302
produže svoj život ispijajući kafu, znam da bi neki rekli da, za ime Boga,
ako to Šejtan traži, moraju uraditi suprotno, pa bi se zauvijek odrekli kafe
ili bi se, dubeći na glavi, trudili da je naliju u guzicu. Nemojte se smejati!
Nije važan sadržaj misli, važna je forma. Ne ono što oslikava iluminator,
nego njegov stil, ali ni jedno ni drugo ne bi se trebalo primjećivati. Na
kraju sam želio ispričati jednu ljubavnu priču, ali već je kasno. Majstor
medah, koji mi je noćas posudio glas, obećao mi je da će, ne sutra, nego
prekosutra, u srijedu uveče, kad na zid objesi crtež jedne žene, slatko
ispričati tu priču.
48.
JA, ŠEKURA
Sanjala sam oca kako mi govori nešto što nisam mogla razumjeti.
Bilo je strašno i probudila sam se. Ševket i Orhan čvrsto su se privili uz
mene s obje strane, bila sam oznojana od topline njihovih tijela. Ševket mi
je stavio ruku na stomak, a Orhan je svoju oznojanu glavu naslonio na
moje grudi. Ipak sam uspjela da se išunjam iz kreveta i sobe, a da ih ne
probudim. Prošla sam predsoblje i tiho otvorila vrata sobe u kojoj je bio
Crni. Pri svjetlosti svijećnjaka u ruci nisam ga vidjela, već samo njegovu
bijelu posteljinu, koja se usred mračne i hladne sobe pružala kao tijelo u
mrtvačkom sanduku. Svjetlost svijećnjaka kao da nikako nije mogla
dospjeti do njegovog ležaja.
Kad sam još više ispružila ruku, narandžasta svjetlost svijeće
osvijetlila je njegovo neobrijano, umorno lice i gola ramena. Približila sam
mu se. Spavao je sklupčan kao bubica, kao i Orhan, a lice mu je ličilo na
lice usnule djevojke.
''To je moj muž", rekla sam samoj sebi. Bio mi je tako dalek i stran
da sam se kajala. Da sam u ruci imala bodež, ubila bih ga. Ne, nisam to
željela stvarno uraditi, samo sam, kao što smo svi radili u djetinjstvu,
razmišljala šta bi se dogodilo da ga ubijem. Nisam vjerovala da je
godinama mislio samo na mene, ne vjerujem ni nedužnom djetinjem
izrazu na njegovom licu.
303
Vrhom gole noge gurnula sam njegovo rame i probudila ga. Kad
me je ugledao, na trenutak je bio manje očaran i uzbuđen nego uplašen,
što sam i željela. Prije nego što se potpuno razbudio, rekla sam:
''Sanjala sam oca. Rekao mi je nešto strašno. Da si ga ti ubio... "
''Zar nismo bili zajedno kad je tvoj otac ubijen?"
''To i ja znam", odgovorila sam. ''Ali, ti si znao da će moj otac biti
sam u kući."
''Nisam znao. Ti si djecu poslala s Hajrijom. Znala je jedino Hajrija,
možda i Ester. Ti bolje od mene znaš ko je još znao."
''Neki glas u meni kao da ponekad želi da mi otkrije zašto je sve
krenulo naopako, i tajnu odakle dolazi sva ta nesreća. Otvaram usta da bi
mogao izići iz mene, ali iz grla ne izlazi ništa, kao što se dešava u snu. A
ni ti više nisi onaj dobar i prostodušan Crni kojeg sam upoznala u
djetinjstvu." ''Iti i tvoj otac protjerali ste tog Crnog."
''Ako si me oženio zato da se osvetiš mom ocu, onda si se već
osvetio. A možda te djeca ne vole zbog toga."
''Znam", rekao je, ali tužno. ''Prije nego što sam zaspao, ti si neko
vrijeme bila dolje, vikali su da ih čujem: Crni, Crni, najeo se crvi!"
''Da si ih bar istukao!", najprije sam rekla, želeći da ih zaista istuče.
''Digneš li na njih ruku, ubiću te!", rekla sam uzbuđeno.
''Dođi već jednom u krevet", rekao je. ''Smrznućeš se!"
''Možda nikada neću leći u tvoj krevet. Možda smo oboje pogriješili
što smo se vjenčali. Kažu da je brak nevažeći. Prije nego što sam zaspala,
čula sam Hasanove korake. Ne zaboravi, godinama sam slušala njegove
korake dok sam sjedila sa svojim pokojnim mužem. Djeca ga vole. On ne
zna za milost. Ima crvenu sablju, čuvaj ga se."
U njegovom pogledu primjetila sam toliko veliki umor i strogoću
da mi je odmah bilo jasno da ga neću moći zaplašiti.
''Kad pogledam nas dvoje", rekla sam, ''ti si onaj koji ima više i
nade i tuge. Ja se inatim kako ne bih bila nesretna i kako bih zaštitila
svoju djecu, a ti da bi se dokazao i zato što me voliš." Dugo mi je pričao
koliko me voli i kako je u pustim karavan-sarajima, u golim planinama, u
snježnim noćima, neprestano mislio na mene. Da mi to nije rekao,
304
probudila bih djecu i vratila bih se u kuću svog bivšeg muža. Odjednom je
izbilo iz mene:
''Ponekad mi se čini kao da će se moj bivši muž svakog časa vratiti.
Bojim se, ali ne boravka s tobom nasamo u ovoj sobi, u ponoć, pa ni toga
da bi nas djeca mogla zateći zajedno, nego toga da bi on mogao zakucati
na vrata čim se zagrlimo."
Izvana, odmah s dvorišnih vrata, začulo se frktanje mačaka koje su
se na smrt borile. Zatim je nastupila duga tišina. Na trenutak sam
pomislio da ću zaplakati. Nisam bila u stanju ni da spustim svijećnjak koji
sam držala na tronožac, ni da se vratim nazad u sobu, mojoj djeci. Neću
napustiti ovu sobu sve dok ne budem sigurna u to da njegovi prsti nisu
umiješani u ubistvo mog oca, rekla sam samoj sebi.
''Ti nas omalovažavaš", rekla sam Crnom. ''Postao si gord nakon
što smo se vjenčali. U stvari, sažaljevao si nas jer se moj muž nije vratio iz
rata, a sad nas sažaljevaš jer mi je otac ubijen."
''Gospodo Šekura", brižno je rekao, i dopalo mi se što je tako
počeo, ''i ti znaš da to nije tačno. Za tebe ću sve učiniti."
''Onda ustani iz kreveta i čekaj stojeći, kao ja."
Zašto sam mu rekla da nešto čekam?
''Ne mogu to uraditi", rekao je stidljivo pokazujući na jorgan i
pidžamu na sebi. Bio je u pravu, ali opet razljutilo me to što me ne sluša.
''Dok moj otac nije bio ubijen, obilazio si oko kuće kao mačak oko
vruće kaše", rekla sam. ''A sad, čak i kad kažeš 'gospodo Šekura', kao da
ni sam ne vjeruješ u to što govoriš, i još želiš da i mi znamo da ne
vjeruješ."
Drhtala sam, ali ne od bijesa, nego od hladnoće koja je poput leda
obavijala moje noge i stopala, leda i vrat.
''Dođi u moju postelju i budi mi žena!", rekao je.
''Kako će biti otkriven krvnik koji je ubio mog oca?", upitala sam.
''Ako istraga potraje, nije u redu da budem s tobom u ovoj kući."
''Zahvaljujući Ester i tebi, majstor Osman je svu pažnju usmjerio na
konje."
305
''Majstor Osman bio je smrtni neprijatelj mog pokojnog oca. Sad

moj ubogi otac odozgo vidi da od tog čovjeka zavisi hapšenje njegovog
ubice, i to ga sigurno mnogo boli."
U jednom trenutku skočio je iz postelje i pošao prema meni.
Nisam se stigla ni da se pomjerim s mjesta. Ali, suprotno onome što sam
mislila, rukom je ugasio svijeću u mojoj ruci i zastao. Sve je utonulo u
duboki mrak.
''Sad nas tvoj otac ne može vidjeti", prošaputao je. ''Sami smo. Reci
mi, Šekura, kad sam se vratio ovamo nakon dvanaest godina, osjetio sam
da bi me mogla voljeti, da bi u svom srcu mogla pronaći mjesto za mene.
Zatim smo se vjenčali, ali ti od tada bježiš od mene, ne želiš da me voliš."
''Udala sam se za tebe u nevolji", odgovorila sam šapatom.
U mraku sam bezdušno osjećala kako se moje riječi, kako to Fuzuli
piše, kao čavli zabadaju u njegovo tijelo naspram mene.
''Da sam te voljela, voljela bih te i u djetinjstvu", prošaputala sam.
''Reci mi, ljepotice u mraku, tajno si posmatrala sve iluminatore
koji su zalazili u ovu kuću.
Koji bi od njih, po tvom mišljenju, mogao biti ubica?"
Dopalo mi se što je još uvijek dobro raspoložen. Pa ipak, bio je
moj muž!
''Hladno mi je."
Ne sjećam se da li sam to rekla. Počeli smo se ljubiti. Bilo je lijepo
priviti se uz njega dok sam u ruci još uvijek držala svijećnjak, primiti u
svoja usta njegov baršunasti jezik. Moje suze, moja kosa, moja spavaćica,
moje drhtanje, čak i njegovo tijelo, sve je bilo lijepo. Bilo je lijepo u takvoj
hladnoći nasloniti nos na njegov vruć obraz i ugrijati ga, ali se plašljiva
Šekura suzdržala, nije mogla zaboraviti, dok se ljubila i mislila je na
svijećnjak u svojoj ruci, na oca koji je gleda, svog bivšeg muža, djecu koja
spavaju u sobi. ''Neko je u kući!", vrisnula sam, odgurnula Crnog i izjurila
u predsoblje.
49.
ZOVEM SE CRNI
306
Iskrao sam se iz kuće po jutarnjem mraku kao gost koji je svjestan

svoje krivice i dugo hodao blatnjavim ulicama. Na Bejazitu sam uzeo
abdest u džamijskoj avliji, ušao u džamiju i klanjao jutarnju molitvu.
Unutra nije bilo ni žive duše osim efendi imama i jednog starca koji je,
zahvaljujući sposobnosti koja se stiče poslije mnogo i mnogo godina,
mogao spavati i za vrijeme molitve. Ponekad između snenih maštanja i
tužnih uspomena osjetimo da je Alah na trenutak obratio pažnju na nas,
pa sa nadom podanika koji pun velikih očekivanja predaje padišahu neku
molbu, molimo nešto od Njega. Svog Alaha sam preklinjao da mi da dom
pun sreće i onih koji me vole.
Stigavši do kuće majstora Osmana, osjetio sam da je on u jednom
danu u meni postepeno zauzeo mjesto pokojnog tetka. Bio je zadrtiji,
dalji, ali njegova predanost iluminaciji bila je dublja. Veliki majstor je više
ličio na derviša predanog svom miru nego na nekoga ko je godinama
među iluminatorima širio strah, divljenje i ljubavni zanos. Od majstorove
kuće krenuli smo prema palati. Idući tako on, lagano pogrbljen na svome
konju, i ja, uz konja, takođe lagano pogrbljen, vjerojatno smo ličili na
nekog starog derviša i njegovog zanesenog sljedbenika, koji se mogu
vidjeti na jeftinim ilustracijama koje krase stare priče.
U palati smo zatekli zapovjednika i njegove ljude, poletnije i
spremnije od nas. Pošto je naš padišah bio siguran da ćemo ujutru
pregledati sva tri crteža konja, koja su sinoć izradila trojica majstora
iluminacije, i na brzinu utvrditi ko je od njih podli ubica, naredio je da se
taj prokletnik odmah baci na muke bez obaveze da se još jednom pita za
carsko dopuštenje. I tako smo bili primljeni u onu malu, sklepanu kuću u
skrivenom dijelu padišahove bašte, koji su radije koristili za tajna
saslušanja, mučenja i pogubljenja, a ne pred Dželatovom česmom, gdje se
obavljaju javna pogubljenja kako bi svako iz toga mogao izvući
odgovarajuću pouku. Jedan mladić, toliko otmjen i uljudan da je bilo
nemoguće povjerovati da je zapovjednikov čovjek, sigurnim pokretima
postavio je tri crteža na stalak za knjige.
307
Kad je majstor Osman izvadio svoju lupu, srce mi je snažno

zakucalo. S lupom i okom koje je stalno držao na istoj udaljenosti, lagano
je prešao preko tri savršena crteža konja. Kao orao koji graciozno kruži
iznad zemlje i sa visine pažljivo posmatra gazelu koju će uloviti, tako je i
on u jednom trenutku usporio iznad konjskih nozdrva i sav se pretvorio u
oko, ali se nije uzbuđivao.
''Nema", rekao je hladnokrvno. ''Čega nema?", upita zapovjednik.
Mislio sam da veliki majstor neće žuriti, da će ispitati svaku tačku
na konjima, od grive do kopita.
''Prokleti iluminator nije ostavio nikakav trag", rekao je majstor
Osman. ''Po ovim crtežima ne može se zaključiti ko je nacrtao dorata."
Uzeo sam lupu koju je spustio i pogledao nozdrve konja. Majstor
je imao pravo. Ni na jednom od ta tri konja nije bilo ničega što je ličilo na
čudnu nozdrvu dorata nacrtanog za knjigu koju je pripremao moj tetak.
U tom trenu zaokupiše me mučitelji koji su čekali vani s nekakvom
napravom za koju nisam mogao odgonetnuti kako se koristi. Dok sam ih
tako posmatrao kroz odškrinuta vrata, ugledao sam kako jedan od njih
trči unatraške, prestrašen kao da je vidio duha, baca se iza jednog
dudovog stabla i tu ostaje da leži.
Tačno u tom trenutku, kao svjetlost koja razdanjuje olovno jutro, u
sobu je stupio naš preuzvišeni padišah, Temelj svijeta.
Majstor Osman mu je odmah objasnio da po crtežima konja nije
mogao ništa zaključiti. Ipak, nije mogao odoliti iskušenju da našem
padišahu ne pokaže konje na tim čudesnim crtežima, na to da se prvi
propeo na stražnje noge, na prefinjenost u gracioznom držanju drugog i
dostojanstvo i ponos trećeg, što se viđalo samo u veoma starim knjigama.
Istovremeno je procjenjivao kojem iluminatoru pripada koji crtež, a paž
koji je sinoć išao od jednog do drugog potvrdio je tačnost njegovih
pretpostavki.
''Gospodaru moj, nemojte se čuditi tome što moje iluminatore
poznajem kao svoj džep", rekao je majstor Osman. ''Jer, čudim se kako se
nekom od tih iluminatora, koje dobro poznajem, mogao dogoditi takav,
meni nepoznat potez četkom. Jer, nijedna greška koju napravi iluminator
308
nije bez razloga." ''To znači?", upitao je naš padišah. ''Moj preuzvišeni i
sretni padišahu, Pokrovitelju svijeta, tajni potpis koji smo vidjeli na
nozdrvi onog dorata, po mom mišljenju nije beznačajna i glupa
iluminatorska pogreška, nego nešto čiji korijeni sežu daleko unazad, do
sasvim drugačijih slika, drugačijih metoda i stilova, a možda čak i
drugačijih konja. Ako prelistamo čudesne stranice viševijekovnih knjiga
koje čuvate u svojoj carskoj riznici, u čvrsto zaključanim podrumima, u
željeznim sanducima i ormarima, vidjećemo da je ono što danas
smatramo 'greškom' nekad možda bio stil, pa ćemo tako i zagonetni crtež
moći pripisati peru jednog od trojice iluminatora." ''Da li vi to želite ući u
riznicu unutrašnjih odaja carske palate?", upita sultan zapanjeno. ''Da",
odgovorio je majstor.
To je bila beskrajno hrabra želja, kao da poželiš ući u harem. U
istom trenutku shvatio sam i ovo: kao što su zgrade harema i riznice bile
smještene u dva najljepša dijela unutrašnjeg dvorišta koje je pripadalo
unutrašnjim i poput raja lijepim odajama palate, tako su se i te dvije
građevine nalazile u najosjetljivijem dijelu padišahovog srca. Dok sam po
izrazu lijepog lica našeg padišaha, u koje sam se napokon usudio
pogledati, nastojao shvatiti šta bi se u tim trenucima moglo dogoditi, on
se iznenada podiže i ode. Da li se naljutio i uvrijedio? Da li bismo svi mi,
pa čak i svi iluminatori, mogli biti kažnjeni zbog majstorove drskosti?
Gledajući u crteže ispred sebe, razmišljao sam o tome da ću biti
pogubljen i da nikad više neću vidjeti Šekuru, niti leći s njom u istu
postelju. Uprkos njihovoj ljepoti, sad mi se činilo da su ti čudesni konji
izronili iz nekog meni dalekog svijeta.
U toj jezivoj tišini neprestano me je opsjedala sljedeća misao: kao
što sama činjenica da je neko kao dijete primljen u unutrašnje carske
odaje, u samo srce palate, da tu živi i stiče odgoj, znači da je ta osoba rob
našeg padišaha i da može i umrijeti za sve to, tako i biti iluminator znači
biti rob Alahove ljepote i umrijeti za nju.
Kada su nas mnogo kasnije ljudi glavnog rizničara izveli gore,
prema Srednjoj kapiji, pomislio sam samo na smrt i njenu tišinu. Dok smo
prolazili kroz Kapiju mira, na kojoj je pogubljeno na desetine paša, čuvari
309
kao da nas nisu primijetili. U tim trenucima ni Divanski trg, koji me je još
juče zaslijepio svojom ljepotom kao da je sam dženet, ni kula na njemu,
ni paunovi nisu ostavili neki utisak na mene. Shvatio sam da nas vode još
dublje unutra, u unutrašnje carske odaje, u srce skrivenog svijeta našeg
padišaha.
Tako smo prošli kroz vrata na koja bez dozvole nisu mogli ući čak
ni veliki veziri. Kao dijete koje se našlo u bajci, nisam podizao spušteni
pogled kako se ne bih suočio s čudima i čudovištima koji bi mogli da
iskrsnu ispred mene. Nisam pogledao čak ni dvoranu za prijeme. Ipak, u
jednom trenutku moj pogled je skliznuo i načas se zadržao na zidovima
harema, na jednom platanu, koji se ni po čemu nije razlikovao od drugih,
i na jednom visokom čovjeku odjevenom u ogrtač od sjajnog, plavog
satena. Prošli smo između visokih stubova i zaustavili se pred teškim
vratima, većim i raskošnijim od ostalih, a povrh toga i prekrivenim
ukrasima u obliku stalaktita. Na njihovom pragu stajale su age u
svjetlucavim kartanima, a jedan od njih bio je nagnut prema bravi.
Gledajući nas pravo u oči carski rizničar je rekao: ''Blago vama, naš
preuzvišeni padišah dopustio je da vas prime u Carsku riznicu. Vidjećete
knjige koje još niko nije vidjeo, vidjećete stranice od zlata i nevjerojatne
crteže i tragati kao lovci. Moj padišah je naredio da vas podsjetim na to da
majstor Osman ima rok od tri dana, a pošto je jedan već prošao, majstor u
preostala dva dana, do četvrtka u podne, mora otkriti ko je prokletnik
među iluminatorima, ali ako to ne bude mogao zapovjednikova saslušanja
pod mukama otkriće istinu." Najprije su skinuli omotač lokota stavljenog
zbog zaštite pečata koji spriječava da se u bravu stavi neki drugi ključ.
Čuvar riznice i dvojica aga provjerili su pečat i klimanjem glave potvrdili
da je netaknut. Kada je pečat prelomljen, a ključ stavljen u otvor, tišinu u
kojoj smo svi napeto posmatrali šta se događa narušilo je škljocanje i
lokot se otvorio. Lice majstora Osmana na trenutak je poprimilo
pepeljastosivu boju. Kad se otvorilo jedno krilo teških, izrezbarenih
drvenih vrata, činilo se kao da je na to lice pala sjena iz nekih davno
prošlih vremena.
310
''Moj padišah nije htio da tome nepotrebno prisustvuju viši pisari i

tajnici koji vode inventarne knjige", rekao je carski rizničar. ''Bibliotekar je
umro, a na njegovo mjesto nije došao niko ko bi brinuo o knjigama. Zato
je padišah odredio da sa vama može ući jedino Džezmi-aga." To je bio
kepec sjajnih očiju, star otprilike sedamdeset godina. Kapa na njegovoj
glavi, kao jedro, bila je čudnija i od njega samog.
''Džezmi-aga poznaje unutrašnjost riznice kao svoju kuću. On zna
bolje od svakog gdje su knjige i sve druge stvari."
Stari kepec se nije gordio zbog toga. Razgledao je stvari koje su
unosili paževi Carske riznice: mangal s nogama od srebra, noćnu posudu
s drškom ukrašenom sedefnim umecima, svjetiljku i svijećnjake.
Carski rizničar nam je rekao da će vrata za nama opet biti
zapečaćena sedamdesetogodišnjim pečatom sultana Selima Okrutnog, da
će pečat nakon večernjeg namaza u prisutnosti velikog broja aga kao
svjedoka opet biti prelomljen i vrata otvorena i da pripazimo na to da
nešto 'greškom' ne zaluta u našu odjeću, džepove i pojaseve jer će nas
pretresti do gole kože. Ušli smo u riznicu kroz špalir aga. Unutra se
osjećala jeziva hladnoća. Kad su se vrata za nama zatvorila, načas je sve
utonulo u gust mrak. Osjetio sam vonj plijesni, prašine i vlage, koji me je
gušio. Svaki je ugao bio pretrpan, stvari, sanduci, kacige, sve je to činilo
jednu zbrkanu gomilu. Obuzeo me osjećaj kao da iz neposredne blizine
prisustvujem nekom velikom ratnom okršaju.
Moje oči su se na kraju navikle na čudnu svjetlost koja se razlivala
po cijelom prostoru prodirući kroz debele rešetke na prozorima iznad nas
i kroz ograde stepenica (duž visokih zidova penjale su se na međusprat) i
drvenih odmorišta koja su zaobilazila drugi sprat. Ta prostorija je bila
crvena zbog crvene boje baršuna na zidovima, sagova i čilima. S dubokim
strahopoštovanjem osjetio sam da se tu završavaju svi ratni pohodi na
koje se kreće radi prikupljanja tog silnog bogatstva i svih tih stvari, da tu
završavaju sve bitke, sva prolivena krv, svi opljačkani gradovi i riznice.
''Da li se bojite?", upitao je stari kepec, izgovorivši naglas ono što
sam osjećao. ''Ko god ulazi prvi put, boji se. Noću duše ovih stvari
šapuću."
311
Tišina uronjena u nepreglednu gomilu svih tih nevjerojatnih stvari

bila je zastrašujuća. Čuli smo zveket pečata udarenog na lokot vrata iza
nas, no mi smo, ne pomjerajući se, s čuđenjem posmatrali tu gomilu.
Vidio sam sablje, bjelokost, ogrtače, srebrne svijećnjake, zastave
od atlasa, vidio sam kutije od sedefa, željezne sanduke, kineske vaze,
remenje, sazove, oklope, jastuke od svile, globuse, čizme, krzna, rogove
nosoroga, oslikana nojeva jaja, puške, strijele, topuze, ormare, ormare,
ormare... Sve je bilo zatrpano tkaninama, ćilimima i svilom, i kao da je sve
to s gornjih spratova obloženih drvetom, s balustrada, iz ugrađenih zidnih
ormara, iz malih zidnih udubljenja, u rolama lagano klizilo prema meni.
Neka čudna svjetlost, kakvu još nisam vidio, padala je na tkanine, kutije,
vladarske kaftane, na sablje, ružičaste i velike svijeće, na turbane, jastuke
ukrašene biserima, sedla protkana zlatnim nitima, na duge mačeve s
drškama ukrašenim dijamantima, topuze ukrašene rubinima, kavuke,
perjanice, neobične satove, figurice konja i slonova od bjelokosti, nargile s
dijelovima ukrašenim dragim kamenjem, komode od sedefa, konjske
perjanice, goleme brojanice, oklope ukrašene rubinima i tirkizom, ibrike,
bodeže... Ta neodređena svjetlost koja je dopirala s gornjih prozora
osvjetljavala je stupove prašine u polumračnoj sobi, baš kao kad sunčev
zrak u ljetujem danu prodire kroz stakleni otvor na džamijskoj kupoli,
samo što to sada nije bila sunčeva svjetlost. Zahvaljujući toj čudnoj
svjetlosti zrak u prostoriji gotovo da se mogao dotaći rukom, i zbog njega
su sve stvari izgledale kao da su napravljene od istog materijala. Pošto
smo svi zajedno još neko vrijeme s nelagodom trpili tišinu koja je vladala
u prostoriji, primijetio sam da se zbog prašine, koja je kao i svjetlost
pokrivala sve stvari prigušujući u hladnoj sobi preovlađujuću crvenu boju,
da se upravo zbog te prašine činilo kako su sve stvari napravljene od iste
tajne materije. Ono što je tu cijelu gomilu predmeta činilo još strasnijom
bilo je čudno i neodređeno slivanje svih tih stvari u masu za koju čovjek
čak ni nakon drugog ili trećeg pogleda ne može otkriti šta je. Od jednog
predmeta mislio sam da je sanduk, zatim da je stalak za knjige, na kraju
sam vidio da je to neka čudna franačka mašina. Pokazalo se da je i jedna
sedefna škrinja, ostavljena među ogrtačima i perjanicama koje su iz
312
sanduka na brzinu izvađene i razbacane, zapravo jedna čudna komoda

koju je poslao ruski car. Džezmi-aga uvježbanim pokretima namjesti
mangal ispod otvora dimnjaka u zidu.
''Gdje su knjige?", šapatom upita majstor Osman.
''Koje knjige?", upita kepec. ''One iz Arabije, ili kurani napisani
kufskim pismom, ili knjige koje je Njegova preuzvišenost, u dženetu
počivajući sultan Selim-han Okrutni, dopremio iz Tabriza, ili zaplijenjene
knjige pogubljenih paša, ili sveske koje je mletački ambasador poklonio
djedu našeg padišaha, ili hrišćanske knjige još iz vremena sultana
Mehmeda Osvajača?"
''One koje je prije trideset godina šah Tahmasp poslao na dar
preuzvišenom, u dženetu počivajućem sultanu Selimu", odgovorio je
majstor Osman.
Kepec nas je odveo do jednog velikog drvenog ormara. Kad je
otvorio njegova vrata i pred sobom ugledao ukoričene sveske, majstora
Osmana obuze nestrpljenje. Otvorio je jednu svesku, pročitao natpis na
njoj i prelistao stranice. Zajedno s njim i ja sam s divljenjem razgledao
stranice i pažljivo urađene crteže kanova lagano iskošenih očiju.
''Džingis-kan, Čagataj-kan, Tuluj-kan i Kublaj-kan, vladar Kine", pročitao
je majstor Osman, sklopio knjigu i uzeo drugu.
Pred nama je iskrsnuo crtež nevjerojatne ljepote: Ferhat snagom
ljubavi i uz silan napor nosi na leđima svoju ljubljenu Širin, zajedno sa
konjem na kojem je jahala. Da bi naglasila strast i tugu zaljubljenog para,
tužna drhtava ruka nacrtala je svjedoke Ferhatove ljubavi, planine, oblake
i lišće tri plemenita stabla čempresa, i to s takvim bolom da smo majstor
Osman i ja odmah osjetili tugu i ukus suza opadajućeg lišća. Taj dirljivi
prizor ni ovdje, kao ni kod svih drugih velikih majstora, nije bio nacrtan
da bi se pokazala snaga Ferhatovih mišica, nego da bi se crtežom reklo
kako cijeli svijet u tom trenutku saosjeća s Ferhatom. ''Jedno od djela koja
oponašaju Behzada, urađeno prije sedamdeset dvije godine u Tabrizu",
rekao je majstor Osman, vratio svitak na njegovo mjesto i uzeo drugi. Bio
je to crtež iz zbirke Kalila i Dimna na kojem je prikazano prinudno
prijateljstvo mačke i poljskog miša. Jadni miš, koji se našao na njivi
313
između kune na zemlji i crne lunje na nebu, nalazi spas kod jedne jadne
mačke uhvaćene u lovčevu zamku. Postižu dogovor, mačka se prema
njemu ponaša kao prema prijatelju i liže ga s ljubavlju. Kuna i crna lunja
plaše se mačke i odustaju od lova na miša, a miš oprezno spašava mačku
iz zamke. I prije nego što sam mogao shvatiti iluminatorovu osjetljivost na
tu temu, majstor je već ugurao knjigu medu druge i napamet otvorio novu
stranicu neke druge knjige. Na njoj je bio lijep crtež neke tajanstvene
žene koja je graciozno širila dlan jedne ruke pitajući nešto, dok joj je
druga ruka počivala na koljenu prekrivenom zelenim prekrivačem, i
muškarca okrenutog na stranu, koji je pažljivo slušao šta mu ona govori. S
uživanjem i zavišću posmatrao sam prisnost, ljubav i prijateljstvo medu
njima.
Majstor Osman skloni i tu knjigu i otvori neku stranicu nove
knjige. Konjanici dvije neprijateljske vojske, Irana i Turana, s oklopima,
šljemovima i štitnicima na koljenima, s lukovima, tobolcima i strijelama,
na prekrasnim legendarnim konjima, pokrivenim zaštitnim prekrivačima,
poredani besprijekorno jedni nasuprot drugih u prašnjavoj stepi žute
boje, držeći uspravno koplja s raznobojnim ukrasima na vrhu, strpljivo
posmatraju borbu svojih zapovjednika prije nego što započnu odlučujuću
borbu na život i smrt. Htio sam reći samom sebi da ono što crta jedan
iluminator čvrste vjere, danas ili prije sto godina, bilo da se radi o ratnom
ili ljubavnom prizoru, jeste njegova borba s vlastitim bićem, sa samim
sobom, i njegova ljubav prema crtanju, a to znači da iluminator crta svoje
vlastito strpljenje. No, tada majstor Osman zatvori tvrdi povez i reče: ''Nije
ni ovo."
Na stranicama jednog albuma vidjeli smo beskrajno dug crtež
nekog s visokim planinama koje su se gubile u uskovitlanim oblacima.
Mislio sam da je crtanje sposobnost da se posmatra ovaj svijet, a zatim
nacrta kao da je neki sasvim drugi. Majstor Osman mi je ispričao kako je
taj kineski crtež mogao dospjeti iz Kine u Istanbul putujući iz Buhare u
Herat, iz Herata u Tabriz, iz Tebriza u šaraj našeg padišaha i to tako što je
bio umetan u razne knjige, vađen iz njih, a zatim s nekim drugim
crtežima ponovo uvezivan u neku drugu knjigu...
314
Vidjeli smo crteže rata i smrti, sve strasnije i ljepše: Rustem Šah s
Mazenderanom; Rustem napada Efrasijabovu vojsku, Rustem kao
tajanstveni ratnik kojeg ne prepoznaju u oklopu... U drugom albumu
vidjeli smo raskomadane leševe u surovoj bici nepoznatih legendarnih
vojski, bodeže umrljane krvlju, nesretne vojnike u čijim očima se ogleda
smrt i ratnike kako jedan drugog sjeckaju na komadiće kao luk. Ko zna po
koji, možda i hiljaditi put, majstor Osman je razgledao čuvene crteže:
Husreva kako iz prikrajka posmatra lijepu Širin, koja se na mjesečini kupa
u jezeru, Lejlu i Medžnuna kako gube svijest od uzbuđenja u trenutku
ponovnog susreta nakon duge razdvojenosti, crtež raspjevane sreće, na
kojem Salaman i Absal, pobjegavši od cijelog svijeta, sami žive na otoku
sreće, punom stabala, cvijeća i ptica koje cvrkuću. I kao svaki pravi
majstor, ni on se nije mogao suzdržati, a da mi, čak i na najlošijem
crtežu, ne skrene pažnju na nešto neobično, iluminatorovu nesposobnost
ili svađu koju su boje same započele među sobom. Koji nesretni i
zlonamjerni iluminator je nepotrebno smjestio zloslutnu sovu na granu
dok Husrev i Širin slušaju slatke priče njenih dama? Ko je smjestio onog
lijepog mladića u ženskoj odjeći među Egipćanke koje su isjekle prste
guleći narandže jer nisu skidale pogled s prelijepog Jusufa? Da li je
iluminator koji je zabilježio trenutak kad Isfendijara osljepljuju strijelom
slutio da će i on kasnije izgubiti vid? Vidjeli smo anđele koji okružuju
našeg preuzvišenog Poslanika u trenutku njegovog uspeća na nebo,
tamnoputog bradatog starca sa šest ruku, koji predstavlja planetu Saturn,
kako mali Rustem spokojno spava u kolijevci od sedefa, pod budnim
okom svoje majke i dadilja. Vidjeli smo Darijevu bolnu smrt u
Aleksandrovom naručju, kako Behram Gur s ruskom princezom odlazi u
crvenu sobu, kako Sijavuš kroz vatru jaše na vrancu na čijoj nozdrvi nije
bilo tajanstvenog potpisa, tužnu dženazu Husreva, kojeg je ubio njegov
vlastiti sin. Užurbano pregledajući knjige, majstor je katkad prepoznavao
iluminatora i pokazivao ga, tražio i pronalazio njegov stidljivi potpis
skriven u cvijeću, u djeliću nekih ruševina ili crne jame u kojoj se krije
demon, pa je te potpise i kolofone odgonetao objašnjavajući mi ko je šta
od koga preuzeo. Neke knjige je dugo listao nadajući se da ćemo u njima
315
pronaći nekoliko oslikanih stranica. Ponekad je nastupala duga tišina, čulo

bi se samo neizvjesno šuštanje stranica. A ponekad bi majstor Osman
uzviknuo: ''Tako!", ali ja sam šutio jer nisam znao čemu se čudi.
Povremeno je otvarao neke crteže, pokazivao ih i podsjećao me na to da
smo kompoziciju neke stranice ili raspored stabala i konjanika na nekim
crtežima već sreli u drugim knjigama, u drugim scenama nekih sasvim
drugih priča. Upoređivao je crtež iz jedne knjige Nizamijeve Hamse /
Petorke, priređena u vrijeme Timurovog sina šaha Rize, skoro prije dva
vijeka, s crtežom iz jedne druge knjige koji je, kako je majstor rekao,
izrađen u Tabrizu prije sedamdeset sedam godina, i pitao me kako se
moglo dogoditi čudo da iluminatori nacrtaju isti crtež, a da prije toga
nijedan od njih nije vidio radove onog drugog. ''Crtati znači sjećati se."
Prelistavao je stare knjige, rastužio bi se nad čudesnim ljepotama
(jer tako više niko nije znao crtati), a radovao se greškama (jer, svi smo mi
iluminatori zapravo braća!), pokazivao mi stvari kojih se iluminator sjeća,
crteže starih stabala, anđela, kišobrana, tigrova, šatora, zmajeva i tužnih
prinčeva, aludirajući na to da je nekada Alah vidio neponovljiv svijet i
vjerujući u ljepotu onoga što je vidio, povjerio ga je svojim robovima.
Obaveza nas iluminatora i onih koji vole iluminaciju jeste da se sjetimo
tog veličanstvenog pejzaža koji je Alah vidio i povjerio nam ga. Najveći
majstori iz svake generacije iluminatora, koji su predano radili čitav život
dok ne bi oslijepili, s velikim trudom i nadahnućem nastojali su dostići tu
fantastičnu viziju, koju nam je Alah zadao da vidimo i nacrtamo. No, ono
što su napravili ličilo je na njihove najljepše uspomene. Nažalost, čak su
se i najveći majstori kao u snu mogli sjetiti samo ponekog detalja te
veličanstvene slike, isto kao i umorni starci i veliki iluminatori čije su oči
već bile ugasnule od prekomjernog rada. Eto, to je razlog zbog kojeg stari
majstori, iako nikad nisu vidjeli radove drugih, iako su između njih
vijekovi, s vremena na vrijeme, kao nekim čudom, potpuno isto crtaju
drvo, pticu, princa koji se kupa u hamamu ili tužnu djevojku kraj prozora.
Mnogo kasnije, nakon što je crvena svjetlost u prostoriji Carske
riznice već ugasnula i nakon što se pokazalo da u ormaru nema nijedne
knjige koju je šah Tahmasp poslao na poklon ocu našeg padišaha, majstor
316
Osman se ponovo vratio istom razmišljanju: ''Nekada se vještina

vijekovima prenosila s majstora na šegrta, pokazivalo se, poučavalo i učilo
kako se crta krilo ptice, list koji visi s grane drveta, kako saviti strehu,
oblak na nebu, osmijeh žene. Kako sve što nauči od svog učitelja prihvata
kao kalup, majstor iluminacije svim srcem vjeruje u nepromjenljivost tih
stvari isto kao što vjeruje u nepromjenljivost Kurana Časnog, pa zato
nikad ne zaboravlja detalj koji mu se, kao i Kuran Časni, dobro ureze u
pamćenje. Ali, to što ga majstor ne zaboravlja ne znači da će ga uvijek i
upotrebljavati. Navike iluminatorske radionice u kojoj gubi vid, navike
mrzovoljnog učitelja uz kojeg crta, osjećaj za boje i padišahov ukus, sve
to ponekad ne dozvoljava iluminatoru da u svoj crtež unese taj detalj, to
krilo ptice ili osmijeh žene... " ''Ili konjsku nozdrvu", dodao sam u jednom
dahu.
''Ili konjsku nozdrvu...", ponovi majstor Osman, ne osmijehnuvši
se. ''Sve to taj veliki majstor ne crta onako kako je sačuvano u dubini
njegove duše, nego u skladu sa navikama majstorske radionice u kojoj
radi i onako kako to svi drugi crtaju. Da li ti je jasno?"
Na jednoj oslikanoj stranici Nizamijevog djela Husrev i Širin, čije
smo brojne prepiše već imali u rukama, bila je prikazana Širin na
prijestolu, a na kamenom zidu dvorca vidio se uklesan natpis koji je
majstor pročitao:
SVEMOGUĆI BOŽE, SAČUVAJ MOĆ, VLADAVINU I ZEMLJU NAŠEGA

PLEMENITOG PADIŠAHA, NAŠEGA PRAVEDNOG VLADARA, SINA TIMUR-
HANA POBJEDONOSNOG, DA BI I SRETAN (napisano na lijevom kamenu) I
BOGAT (napisano na desnom kamenu) BIO.
''Gdje ćemo naći crteže koje je majstor nacrtao onako kako je

konjsku nozdrvu i upamtio?", upitao sam kasnije.
''Moramo pronaći svesku legendarne Šahname, knjige o kraljevima,
koju je šah Tahmasp poslao na poklon", rekao je majstor Osman.
''Moramo se vratiti u ona lijepa, stara, slavna vremena kad nam je Alah
317
darivao svoj udio u stvaranju iluminatorske umjetnosti. Pregledaćemo još

mnogo knjiga."
Kroz glavu mi je prošlo da prava namjera majstora Osmana nije
bila ta da pronađe konja s čudnom nozdrvom, nego da razgleda što više
tih veličanstvenih crteža, koji u ovoj prostoriji Carske riznice počivaju
daleko od očiju. Bio sam nestrpljiv da što prije pronađemo dokaze i da se
vratim Šekuri, koja me je čekala kod kuće, toliko da nisam htio vjerovati u
to da bi veliki majstor želio što je moguće duže ostati u prostoriji hladnoj
kao led. I tako, nastavili smo da otvaramo nove ormare i nove sanduke,
koje nam je kepec pokazivao, i da razgledamo crteže. Ponekad mi je bilo
dosta tih crteža koji liče jedan na drugi, nisam više želio da vidim scenu u
kojoj Husrev dolazi pod prozor dvorca da bi vidio Širin, odvajao sam se od
učitelja, ne gledajući čak ni nozdrve Husrevova konja, i pokušavao se
ugrijati kraj mangala, ili sam šetao, s poštovanjem i divljenjem, između
zastrašujućih gomila tkanina, zlata, trofeja, oružja i oklopa u sporednim
prostorijama koje su se nastavljale jedna na drugu. Ponekad bih se brzo
vraćao majstoru, zbog uzvika koji bi mu se oteo, ili zbog njegovog
odmahivanja rukom, nadajući se da se u nekoj svesci pojavilo neko novo
čudo, ili da se, baš tako, konačno na nekoj stranici pojavio konj čudnih
nozdrva, a kad bih prišao majstoru, koji je sjedio pogrbljen na ćilimu još
iz vremena sultana Mehmeda Osvajača, i pogledao list u njegovim
drhtavim rukama, ugledao bih nešto što do tada nikad nisam vidio -
prikaz Šejtana kako se podmuklo ukrcava na barku Muha Pejgambera.
Vidjeli smo stotine i stotine šahova, kraljeva, padišaha i sultana na
prijestoljima raznih država od Timurovog doba, sve do sultana Sulejmana
Veličanstvenog, kako sretni i razdragani love gazele, lavove i zečeve.
Vidjeli smo kako je čak i Šejtan pocrvenio od srama pred bestidnikom koji
je na stražnje kamiline noge, u visini njezinih koljena, pričvrstio dvije
daske kako bi se mogao uspeti na njih i sodomizirati jadnu životinju. U
jednoj arapskoj knjizi iz Bagdada vidjeli smo trgovca koji, držeći se za
noge ptice iz bajke, leti preko mora. Na prvoj stranici jedne sveske, koja
se sama od sebe otvorila, vidjeli smo scenu koju smo Šekura i ja najviše
voljeli: kako se Širin zaljubljuje u Husreva posmatrajući njegov portret
318
obješen na drvetu. Postali smo svjesni vremena tek kad smo ugledali crtež
s prikazom mehanizma nekog zbrkanog sata, koji se sastojao od
predmeta natovarenih na leđa slona: motovila, lopti, ptica i jedne arapske
figurice.
Nisam mogao pretpostaviti koliko smo vremena proveli idući tako
od sveske do sveske, od jednog crteža do drugog. Kao da se apsolutno
nepromjenljivo, zaustavljeno zlatno doba o kojem govore crteži i priče
koje smo prelistavali, izmiješalo s pljesnivim i vlažnim vremenom koje
smo živjeli u ovoj prostoriji Carske riznice. Stranice koje su vijekovima
oslikavane u iluminatorskim radionicama mnogih šahova, prinčeva,
hanova i padišahova, i nad kojima je nestajao očinji vid, kao da su poslije
toliko godina koje su proveli u nedostupnim škrinjama svakog trena
trebale oživjeti i pokrenuti šljemove razbacane oko nas, sablje i bodeže s
drškama ukrašenim dragim kamenjem, oklope, šoljice donesene čak iz
Kine i prašnjave i nježne ude, jastuke s biserima i čilime kakve smo viđali
na crtežima, kao i sve moguće vrste konja.
''Tokom prošlih vijekova hiljade i hiljade iluminatora izrađivali su u
tajnosti i tišini uvijek iste crteže i tako su, tad mi je palo na pamet, na
svojim crtežima zabilježile tihu i neosjetnu promjenu svijeta u jedan
potpuno drugačiji svijet."
Priznajem, nisam mogao potpuno shvatiti šta veliki majstor želi
time da kaže. Pažnja koju je posvećivao hiljadama crteža napravljenim u
posljednja dva vijeka na prostoru od Buhare i Herata do Tabriza, Bagdada
i odatle do Istanbula, uveliko je prevazišla potragu za tajanstvenim
znakom na nozdrvama nacrtanih konja. Ono što smo mi ovdje radili bila je
jedna vrsta tužnog obreda divljenja nadahnuću, umijeću i strpljenju svih
majstora koji su na tim prostorima već nekoliko vijekova izrađivali crteže i
iluminacije.
Kada su se, u vrijeme večernje molitve, vrata Carske riznice počela
otvarati i kad mi je majstor Osman rekao da ne osjeća nikakvu potrebu da
izlazi, da će zadatak koji mu je povjerio naš padišah moći valjano obaviti
samo ako do jutra ostane tu i pri svjetlosti svijeća i uljanica pregleda
319
crteže, prvo sam pomislio da ostanem ovdje s njim (i s patuljkom!), zato

sam mu to i rekao.
Kad su se vrata riznice otvorila i kad je majstor našu odluku
saopštio agama koje su nas čekale, i od carskog rizničara tražio dozvolu,
istog trena sam se pokajao. Čeznuo sam za Šekurom i kućom. Svaki put
kad bih pomislio na to da će sama s djecom provesti noć i da će čvrsto
zatvoriti prozore, čiji su kapci u međuvremenu popravljeni, osjećao sam
se kao na iglama.
Veliki, važni platani u unutrašnjem dvorištu, koji su se kroz
odškrinuto krilo vrata riznice kao kroz maglu nazirali i gestikuliranje
dvojice mladih paževa koji su u tom sretnom vrtu razgovarali jezikom
gluvonijemih, da ne bi uznemirili našeg padišaha, mamili su me u čudesni
život vani, ali se nisam pomjerio obuzet stidom i krivicom.
50.
MI, LUTAJUĆI DERVIŠI
Pošto je kepec Džezmi-aga razglasio esnafu iluminatora da se u

jednoj mapi u padišahovoj tajnoj riznici, koju su njegovi preci vijekovima
punili skupljajući i harajući mnoge zemlje, među stranicama koje potječu
iz Kine, Samarkanda i Herata, pojavio crtež nas dvojice, ukoliko bismo i mi
svoju priču ispričali na naš način, Alah će nam pomoći da nas niko ne
shvati pogrešno.
Naša smrt dogodila se prije stotinu i deset godina, a četrdeset
otkako su nam šejtanske i bogohulne tekije zatvorili izgovarajući se da se
tu okupljaju persijski sljedbenici, no, mi smo se pojavili ispred vas! Zbog
čega? Naslikani smo na način franačkih majstora, eto zašto! Na crtežu se
vidi kako smo jednog dana mi, dva lutajuća derviša, u carstvu našeg
padišaha, išli od jednog do drugog grada.
Bosonogi, ćelavi, odrpani sa po jednim jelekom i komadom
jelenske kože, opasani čemerom, s povijenim motkama u rukama i
prosjačkim posudicama obješenim o rame, dogovarali smo se pokraj
320
jedne česme, kad se pojavi franački putnik, čudak koji nas zaustavi,
svakome da jednu akču i krene da izrađuje naš crtež.
Čudak je na papir stavio nas u centar poput šatora našeg padišaha
i crtao nas odrpane kad mi odjednom pade na um, što sam rekao i svom
prijatelju, pa da bismo izgledali kao pravi siroti derviški prosjaci počeli
smo kolutati zjenicama očiju, dok su nam bjeonjače bile isturene pa smo
gledali poput slijepaca.Tako derviš posmatra svijet koji se nalazi u njemu,
a ne svijet koji ga okružuje, i kako su nam glave bile pune hašiša, scena
koju smo vidjeli bila je još prijatnija. No, pejzaž se pokvario zbog nekog
hodže koji je počeo da viče na sav glas. joj, nemoj pogrešno shvatiti! Kada
smo prije spominjali hodžu, u kafani su nas dobro razumjeli. Ali ovo nije
Nusret hodža iz Erzuruma, niti je Husret hodža, niti hodža iz Sivasa koji je
sa šejtanom bio na drvetu. Oni koji sve pogrešno razumiju, zaprijetili su
da će, ako efendi medah bude olajavao časnog hodžu, odsjeći jezik i
kafanu mu izvrnuti. Dakle, hodža kojeg spominjemo, pošto prije sto i
deset godina nije bilo ni kafe, bio je jako bijesan.
''Hej, ti, franački nevjerniče, zašto ih crtaš?", urlao je. ''Bestidnici
koji skitaju otimajući i prošeci, pušeći hašiš, ispijajući vino, povaljuju jedni
druge, a po tome kakvi su odrpani svako vidi da su svjetska fukara koja
ne zna ni za namaz, ni za dom, ni za porodicu. Pored svih lijepih stvari u
ovoj našoj zemlji, što ti crtaš ološ, zar da budemo bijedni?" ''Ne, već se
crteži onog što je loše kod vas mnogo bolje i skuplje prodaju", odgovori
franački kaurin, dok smo se mi čudili njegovoj pameti.
''Da li bi i šejtana crtao ako donosi više zlata?", pita hodža
pokušavajući da ga uključi u velike priče i rasprave, ali umjetnik, majstor,
ne dade se zapričati već se sav toliko posvetio svom poslu da hodžu nije
ni primijetio.
Tako nas je nacrtao, crtež postavio u korice na kraju sedla svog
konja, vratio se u svoju zemlju, no kako je osmanlijska vojska grad u
kojem je živio na obali Dunavca zaposjela, mi smo se vratili nazad u
Istanbul, u Carsku riznicu. Poslije su nas detaljno precrtavali iz jedne
mape u drugu, iz knjige u knjigu, i konačno se pojavismo u ovoj kafani
gdje se kafa ispija kao napitak snage i mladosti. Slijedi:
321
KRATKO OBJAŠNJENJE SLIKARSTVA,

SMRTI I NAŠEG MJESTA NA OVOM SVIJETU
Hodža kojeg smo maloprije spomenuli u svojoj povelikoj knjizi

propovijedi, govorio je da kalenderijski derviši ne bi trebali da poostoje na
ovom svijetu. Jer, svi ljudi na svijetu dijele se na četiri grupe: 1. gospoda,
2. mešetari, 3. radnici, 4. umjetnici, a derviša ni u jednoj grupi nema.
Dakle, oni su suvišni.
A pripovijedao je i to da oni koji lutaju u paru, vječno s jednom
kašikom u ruci, prepirući se oko toga koji će prvi da jede, dok se oni koji
ne shvataju smiju zato što nisu shvatili pravi razlog svađe, odnosno ko će
koga prevrnuti. Efendi hodža je otkrio našu tajnu tako što s nama i s
lijepim mladićima, šegrtima i iluminatorima ide istom stazom.
Prava tajna je drugačija. Za vrijeme dok nas je crtao, franački
nevjernik nas je nježno i ljupko posmatrao pa nam se svidjelo sve to.
Jedino je pravio grešku zbog toga što je prosto gledao svijet i preslikavao
ono što vidi i tako je nas koji vidimo prikazivao kao da smo slijepi, ali to
nas nije brinulo. Sada smo zadovoljni. Prema hodžinom mišljenju mi
gorimo u džehenemu, prema nevjernicima mi smo truli leševi, a vi, umni
slikari, smatrate da smo mi jedna slika, a kako smo slika, tako je lijepo što
stojimo ispred vas kao da živimo. Budući da smo, poslije susreta sa
poznatim hodžom, skitali tri dana od Konje do Sivasa, prosjačeći po
selima, jedne noći bilo je tako hladno da smo nas dvojica zagrljeni
zaspali, smrzli se i izdahnuli. Prije nego što sam umro, usnio sam da sam
naslikan i da poslije hiljadu godina postojanja moja slika stiže u dženet.
51.
MAJSTOR OSMAN - TO SAM JA
U Buhari postoji jedna priča još iz vremena uzbečkog kana

Abdulaha. Uzbečki kan, jedan veoma sumnjičav vladar, dopuštao je da na
jednoj slici istovremeno radi više iluminatora, ali nikako nije volio da
322
iluminatori jedni drugima gledaju crteže, kako se ne bi međusobno

oponašali. Jer, ukoliko bi se na crtežu pojavila kakva greška, bilo bi
gotovo nemoguće pronaći krivca među iluminatorima koji su jedni druge
bez ustručavanja oponašali. Što je još važnije, iluminatori koji kradu jedni
od drugih s vremenom počinju crtati samo ono što vide preko ramena
svojih kolega, umjesto da se napregnu i u tami potraže božje uspomene.
Zato je uzbečki kan s radošću primio dvojicu velikih majstora, jednog s
juga, iz Širaza, drugog s istoka, iz Samarkanda, koji su pobjegli od ratova
i okrutnih šahova i potražili utočište kod njega. Zabranivši toj dvojici
slavnih umjetnika da jedan drugom pokazuju svoje radove, dao im je po
jednu malu radnu sobu u dva, međusobno najudaljenija krila svog saraja.
Tako su oni, rastavljeni jedan od drugog, tačno trideset sedam godina i
četiri mjeseca slušali od kana Abdulaha, kao da slušaju kakvu legendu,
priče o čudnim stranicama na kojima rade, o pojedinostima u kojima se
one razlikuju i detaljima po kojima liče jedna na drugu, te su umirali od
želje da ih vide. Nakon što je uzbečki kan, poput kornjače, poživio dugo i
umro, dvojica iluminatora pohitala su jedan drugom u sobu da vide slike.
Kasnije, kad su sjeli na minder, a svaki je pri tom u krilu držao knjigu
onog drugog, i počeli razgledati crteže koje su poznavali samo iz čuvene
priče kana Abdulaha, obojica su osjetila razočaranje. Jer, crteži koje su
gledali nisu bili legendarna djela o kojima im je pričao kan Abdulah, već
su izgledali poput onih koje su tokom posljednjih godina viđali - lišeni
bilo kakve osobitosti, tamni, mutni. Čak i kad su, nedugo zatim, sasvim
izgubili vid, ti veliki majstori nisu uspjeli shvatiti da je uzrok te
zamućenosti crteža bilo sljepilo koje je nastupalo. I zaključivši da su
cijelog života bili obmanjivani, obojica su umrla vjerujući da su snovi
ljepši od crteža. Dok sam noću u hladnoj odaji Carske riznice promrzlim
prstima listao stranice knjiga o kojima sam godinama maštao, bio sam
mnogo sretniji od junaka te surove priče iz Buhare. Uzbuđivalo me je to
što, prije negoli oslijepim i umrem, u ruke mogu uzeti neke knjige o
kojima sam cijelog života slušao bajke. Toliko me je uzbuđivalo da sam,
kad god bih bacio pogled na stranicu koja je izgledala još čudesnije nego
što je to kazivala bajka o njoj, mrmljao: ''Bože, hvala ti, hvala, hvala."
323
Na primjer, kad je, prije osamnaest godina, šah Ismail prešao

rijeku i od Uzbeha sabljom povratio Herat i cijeli Horosan, te svog mlađeg
brata Sam Mirzu proglasio heratskim valijom, brat je, da bi to proslavio,
dao da se pripremi jedan rukopis naredivši da se iznova napiše i oslika
knjiga emira Husreva po imenu Susret zvijezda, jer opisuje nešto slično
onome što je emir doživio na delhijskom dvoru. Po onome što sam čuo,
jedan crtež u toj knjizi prikazivao je dvojicu vladara kako na obali jedne
rijeke proslavljaju pobjede i taj susret; a obojica su ličila ne samo na
delhijskog sultana Kejkubada i bengalskog vladara Bugru-kana, njegovog
oca, nego i na šaha Ismaila i brata mu Sam Mirzu, radi kojih je knjiga i
nastala. Kad sam se sasvim uvjerio u to da se u sultanovom šatoru na
crtežu pojavljuju lica junaka iz one priče koju zamislim u glavi, zahvalio
sam Svevišnjem što mi je pružio priliku da vidim tu čudesnu stranicu.
Na jednom crtežu šejha Muhameda, jednog od velikih majstora iz
tih legendarnih vremena, bio je nacrtan neki ubogi sluga čije je divljenje
prema padišahu preraslo u strasnu ljubav. Dok je njegov sultan igrao
polo, taj je podanik strpljivo čekao ne bi li se lopta možda dokotrljala do
njega pa da je on podigne i da svom gospodaru, a na crtežu je prikazan
trenutak kad se to zaista i dogodilo i kad on loptu koju je podigao sa
zemlje pruža svom padišahu. Ljubav, divljenje i pokornost, sve što jedan
podanik osjeća prema veličanstvenom vladaru, prema jednom
presvijetlom padišahu, ili mlad i lijep šegrt prema velikom majstoru, što
mi je iz hiljada priča već bilo poznato, na crtežu su bili dočarani s takvom
suptilnošću i takvim razumijevanjem stvari, od načina na koji su prsti što
drže loptu bili ispruženi do podanikovog ustezanja da podigne glavu i
pogleda padišaha u lice, da čovjek, gledajući tu stranicu, shvata kako je
najveća sreća na svijetu biti učitelj lijepim i razumnim šegrtima i, isto
tako, šegrtovati kod velikog učitelja s pokornošću koja prelazi u ropstvo.
Bio sam žalostan zbog onih kojima to nije bilo suđeno.
I dok sam listao stranice i pomno posmatrao na hiljade ptica,
konja, vojnika, ljubavnika, divova, stabala i oblaka, dotle je sretni kepec
Carske riznice iz škrinje neprestano vadio nove uveze i stavljao ih preda
me, hvaleći se bez ustručavanja, poput kakvog vladara iz starih vremena
324
kojem se pružila prilika da nam pokaže svoje silno bogatstvo. Stranice

dvaju raskošnih svezaka, oba su isplivala iz različitih kutova nekog
željeznog sanduka, od kojih je jedan bio boje trule višnje, ukoričen u
širaskom stilu, dok je drugi, izrađen u Heratu, pod kineskim uticajem,
imao lakirane korice, toliko su međusobno ličile da sam najprije pomislio
kako su prekopirane. Pokušavajući da otkrijem koja je knjiga original,
potražio sam imena umjetnika u kolofonu, tragao za tajnim potpisima i na
kraju, užasnut, shvatio da su ta dva primjerka Nizamijevog djela one
legendarne knjige koje je majstor šejh Ali Tabrizi izradio za šaha
Džahana, vladara dinastije Karakojunlu, a drugu za Uzun Hasana, vladara
dinastije Akojunlu. Kad ga je karakojunski šah oslijepio kako nekom
drugom ne bi izradio knjigu nalik prvoj, veliki majstor iluminacije potražio
je utočište kod akojunskog vladara i izradio još bolju knjigu. Kad sam
uvidio da su slike u onoj drugoj, koju je izradio kad je bio slijep, svedenije
i čistije, a da su boje u prvoj jače i punije života, naslutio sam da
uspomene slijepih na vidjelo iznose nemilosrdnu ogoljenost života, ali da
ubijaju njegovu dinamiku. Znam da ću jednog dana i sam oslijepjeti, jer
sam zaista veliki majstor i jer je i to, naravno, predodredio Svevišnji, koji
sve vidi i sve zna, ali želim li to baš sad? Poput osuđenika na smrt koji
prije pogubljenja želi još jednom da pogleda krajolik, rekao sam
Svevišnjem: ''Dopusti mi da vidim sve te slike, da nahranim oči!" Jer, u
zastrašujućoj, stvarima ispunjenoj tami rizničke odaje snažno se osjećalo
božje prisustvo. Na stranicama koje sam listao često sam nailazio na
legende i primjere sljepila, te božje mudrosti. Čuvenu scenu koju
prikazuje kako se, prilikom jednog izleta, Širin zaljubila u Husreva vidjevši
njegovu sliku okačenu na grani platana šejh Ali Reza iz Širaza oslikao je
tako da pojedinačno iscrtani listovi stabla prekrivaju cijelo nebo. I da bi
jednoj budali koja je, vidjevši crtež, rekla kako njegova tema ipak nije
platan samouvjereno dokazao da je stvarna tema naše iluminacije
umjetnikova strast, a ne strast mlade i lijepe djevojke, odlučio je da taj isti
platan, sa svim njegovim listovima, ponovo nacrta na zrnu riže. Nisam
vidio to stablo na zrnu riže, koje je majstor dopola dovršio jer je sedam
godina i tri mjeseca nakon što se dao na posao oslijepio, nego majstorovo
325
prekrasno drvo na papiru, ako me ne vara potpis oholo bačen pod noge
lijepih Širininih drugarica. A na jednoj drugoj stranici bilo je oslikano
Aleksandrovo osljepljenje Rustemovom račvastom strijelom, i to onako
kako bi to izveli iluminatori upućeni u indijske postupke, s tako
raspjevanim i živopisnim bojama da se ta sljepoća, ta iskonska briga i
skrivena želja svakog istinskog iluminatora onome koji gleda crtež čini
kao uvod u neko neobuzdano slavlje.
Sve te stranice i uveze razgledao sam s uzbuđenjem nekoga ko
svojim očima želi vidjeti legende što ih je godinama slušao, ali i s
uznemirenošću starca koji naslućuje da će nakon izvjesnog vremena
sasvim izgubiti vid. Kad bi mi se oteo uzdah divljenja u hladnoj sobi
Carske riznice, koja je od boje tkanina, prašine i čudne svjetlosti svijeća u
svijećnjacima utonula u neku tamnocrvenu boju, kakvu sam prvi put vidio,
Crni i kepec povremeno bi mi prilazili i preko mog ramena gledali te
čudesne stranice, a ja sam im, nemoćan da se obuzdam, objašnjavao:
''Ta crvena boja ostala je tajna koju je veliki tabriski majstor Mirza
Baba Imami odnio sa sobom u grob. Njome je obojio rub čilima, alevitski
znak na turbanu safavidskog šaha; pogledajte, evo, na ovoj stranici,
stomak lava, a tu kaftan ovog lijepog dječaka. Tu prekrasnu crvenu boju,
koju Alah svojim robovima nikad izravno nije pokazao, osim kad bi
potekla krv, i koju skriva u rijetkim bubama i među kamenjem, kako
bismo se potrudili i pronašli je, takvu crvenu golim okom na ovom svijetu
možemo vidjeti samo na ljudskom materijalu i na slikama velikih
majstora", govorio sam i dodavao: ''Hvala onome koji nam je sve ovo
pokazao!"
Mnogo kasnije, ne mogavši da se suzdržim, rekao sam:
''Pogledajte ovo!" i pokazao im veličanstven crtež, dostojan zbirke gazela
o ljubavi, prijateljstvu, proljeću i sreći. Dok smo gledali raznobojna stabla,
čemprese u vrtu nalik rajskom i sreću ljubavnika koji sjede u njemu, piju
vino i recituju poeziju, kao da smo u hladnoj sobi Carske riznice što je
vonjala na buđ i prašinu na trenutak osjetili nježan miris cvijeća i kože
sretnih ljubavnika. ''Pogledajte grubost s kojom je čemprese u pozadini
nacrtao iluminator koji je tako iskreno uhvatio ruke i lijepe obnažene
326
noge ljubavnika, eleganciju u njihovom držanju i uživanje ptica koje kruže

oko njih", rekao sam. ''To je crtež Luftija iz Buhare, koji zbog svoje
naprasitosti nijednu sliku nije dovršio, koji se posvađao sa svim šahovima
i kanovima, smatrajući da nemaju pojma o umjetnosti, i koji se nigdje nije
mogao skrasiti. I tako se taj veliki majstor, kojem nijedan vladar nije bio
dovoljno dobar da bi radio za njega, svađajući se i lutajući od grada do
grada, od jednog do drugog vladara, naposljetku vezao za umjetničku
radionicu jednog beznačajnog princa koji je vladao golim planinama, te je
kod njega proveo preostalih dvadeset pet godina života govoreći da je
kanova zemlja možda mala, ali da se zato kan razumije u umjetnost. I
danas zbijaju šale na račun toga, pitajući se je li iluminator uopšte znao
da je taj neugledni kan bio slijep."
Nakon što je prošla ponoć, upitao sam: ''Vidite li ovu stranicu?"
Ovaj put obojica su dotrčala sa svijećnjacima u rukama. ''Ova knjiga stigla
je ovamo iz Herata i u proteklih sto pedeset godina, od vremena
Timurovog unuka do danas, promijenila je deset vlasnika." Pomoću moje
lupe, zajedno smo pročitali potpise koji su ispunjavali svaki kutak stranice
s bilješkom, posvete, hronograme i međusobno isprepletena imena
padišaha koji su se u stvarnom životu borili na život i smrt. Pisalo je: ''Ova
knjiga je osamsto četrdeset devete godine, u Heratu, s božjom pomoći,
završena rukom kaligrafa sultana Velija, sina Muzafera Heratskog, za
Ismet el Dunja, ženu Muhameda Džukija, pobjedonosnog brata sultana
Bajsungura, vladara svijeta." Knjiga je kasnije pala u ruke sultana Halila, iz
dinastije Akonjulu, a potom u ruke njegovog sina Jakub-bega, da bi nakon
njega dospjela do uzbečkih sultana na sjeveru. Svaki od tih sultana neko
vrijeme radosno se zabavljao knjigom, trgao po dvije-tri stranice i
umjesto njih ubacivao dva-tri nova crteža neke svoje ljepotice, povodeći
se za prvom vlasnicom knjige, te u bilješke ponosno upisivao i njeno ime.
Iz ruku uzbečkih sultana prešla je u ruke Sam Mirze, mlađeg brata šaha
Ismaila, osvajača Herata. Potom ju je on s posvetom poklonio svom
starijem bratu. A kad je šah Ismail, koji je knjigu odnio u Tabriz, gdje je
dao da se ona pripremi kao poklon i da se na njoj ispiše nova posveta,
poražen u bici na Caldironu od sultana Selim-kana Okrutnog - počivao u
327
dženetu! - i kad je opljačkana njegova palata Hešt Bihišt u Tabrizu, knjiga

je, kako smo pročitali, zajedno sa sultanovom pobjedonosnom vojskom,
prešla pustinje, planine i rijeke i stigla u Istanbul u ovu riznicu.
U kojoj li su mjeri Crni i kepec dijelili sa mnom, jednim ostarjelim
iluminatorom, napetost i uzbuđenje koje sam osjećao? Kad god bih
prelistavao nove sveske i stranice, duboko u sebi osjetio bih onu tugu
hiljada i hiljada iluminatora koji su u stotinama velikih i malih gradova
svoje umijeće stavili u službu šahova, kanova i prinčeva, od kojih je svaki
bio različite naravi i svirep na svoj način, i tu oslijepjeli. A dok sam,
postiđen, prelistavao stranice jedne primitivne knjige koja je prikazivala
metode i sprave za mučenje, osjetio sam bol od batina koje smo dobijali u
godinama šegrtovanja, bol šamaranja lenjirima, sve dok nam se obrazi ne
bi zacrvenjeli, bol od tupog udarca mramornog pečata po našim obrijanim
glavama. Ne znam šta je ta bijedna knjiga tražila u riznici Osmanlija, no
bila je jedna od onih kakve od minijaturista bez trunke časti, sposobnih
da se u zamjenu za tri-četiri dukata prihvate škrabanja takvih slika,
naručuju kaurski putopisci da bi ih, umjesto da mučenje vide kao
neminovan postupak što se pod kadijinim nadzorom primjenjuje, koristili
da svojim istovjercima dokažu koliko smo mi okrutni.
Ipak, osjetio sam stid zbog naslućenog besramnog užitka, koji je
obuzimao iluminatora dok je radio sve te slike što prikazuju batinanje po
tabanima, šibanje, razapinjanje na krst, vješanje, vješanje naglavačke,
kačenje na kuku, nabijanje na kolac, ispaljivanje iz topa, rezanje grkljana,
bacanje gladnim psima, trpanje u vreću, gnječenje stegom, uranjanje u
ledenu vodu, zabadanje čavala, čupanje kose, lomljenje prstiju, deranje
kože, odsijecanje nosa i vađenje očiju. Samo smo mi, istinski iluminatori,
koji smo svih godina svoga šegrtovanja nemilosrdno batinjani po
tabanima i nasumično udarani da bi se nervozni majstor smirio nakon
pogrešno povučene crte, mi koji smo satima mlaćeni motkama i linijarima
da bi šejtan u nama umro preobrazivši se u slikarskog demona, samo smo
mi mogli tako temeljito uživati u izradi crteža batinanja i tortura i te
sprave bojiti veselim bojama kao da bojimo zmaja od papira. Oni koji naš
svijet posmatraju s distance i bez velikog razumijevanja, sa željom da mu
328
se približe i shvate ga, ali bez strpljenja da tu želju i ostvare, možda će

uspjeti da naslute stid i sreću, dobok bol i zadovoljstvo koje sam osjetio
razgledajući crteže u hladnoj prostoriji Carske riznice, no sve to ipak neće
u potpunosti shvatiti. Dok su moji starački, od hladnoće obamrli prsti
listali stranice, moja stara dobra lupa sa sedefnom drškom i moje lijevo
oko prelazili su preko slika poput rode, koja je, seleći se, prošla sito i
rešeto pa se dok prelijeće cijeli svijet ne čudi krajoliku ispod sebe, ali mu
se divi. Sa stranica što su godinama ležale daleko od naših očiju i o
kojima sam slušao samo bajke saznao sam od koga je koji iluminator šta
naučio, u kojoj se umjetničkoj radionici i u vrijeme kojeg šaha najprije
uobličilo ono što danas nazivaju stilom ili, na primjer, to da su i u Gazvinu
crtali one uskovitlane oblake u kineskom stilu, za koje sam znao da su se
pod kineskim uticajem iz Herata raširili po cijeloj Persiji. Kad god bih
otkrio nešto novo i nehotice bih uzviknuo, ali bol koji sam osjetio još
dublje u sebi, tuga i stid koje bih teško podijelio s vama, muke i poniženja
koja su, umjetnosti radi, trpjeli stasiti i lijepi iluminatori s očima gazele
(mnoge od njih zlostavljali su u vrijeme šegrtovanja njihovi majstori) te
uzbuđenje i nada koje su nosili u sebi - sve je to bilo povezano s nježnom
bliskošću šegrta i njihovih majstora, sa zajedničkom ljubavi prema
slikarstvu, sa zaboravom i sljepoćom koja ih je čekala nakon mnogih
godina rada. S takvom tugom i stidom stupio sam u taj svijet finih i
nježnih osjećanja; okružena tišinom, moja je duša već zaboravljala da ih
je moguće oslikati budući da sam za našeg padišaha godinama izrađivao
samo crteže s prikazima rata i proslava. U jednom albumu vidio sam
nekog vitkog, mladog Persijanca rumenih usana kako u krilu drži knjigu,
baš kao ja u tom času, i sjetio se onoga što svi vladari, zaluđeni zlatom i
moći, zaboravljaju: da sve što je lijepo dolazi od Alaha. Na stranici drugog
albuma vidio sam dva mlada zaljubljena čovjeka nevjerovatne ljepote,
nacrtao ih je neki mlad majstor iz Isfahana, i suznih očiju prisjetio se
ljubavi koju su prema slikarstvu gajili moji lijepi šegrti. Jedna vitka lijepa
djevojka, bademastih očiju, s usnama boje trešnje, zadovoljno je, kao da
posmatra tri lijepa cvijeta, gledala tri mala ali duboka ljubavna ožiljka koje
joj je upućivao mladić malih stopala, prozračnog tena, krhke građe, kakva
329
je bila i ona sama. Mladić je brižno razgolitio svoju slabašnu ruku, čija je
koža u čovjeku budila želju da ljubi i da umre, te ju je spaljivao na vatri da
bi dokazao snagu svoje ljubavi i privrženost djevojci.
Odjednom mi srce poče snažno kucati. Dok sam razgledao
polupristojne crteže iz Tabriza, na kojima su crnim tušem bili nacrtani
lijepi mladići mramorne puti i nježne djevojke malih grudi, na čelu mi
izbiše graške znoja, kao i prije šezdeset godina, kad sam kao šegrt gledao
te iste crteže. Sjetio sam se misaone dubine i slikarske strasti koju sam
nekoliko godina kasnije, nakon što sam postao majstor, osjetio gledajući
lijepog mladića anđeoskog lica, bademastih očiju i ružičastog tena, koji je
u radionicu bio doveden kao kandidat za šegrta. Na trenutak sam osjetio
da je crtanje povezano s tom željom koju sam osjetio, a ne sa stidom i
tugom i da talenat majstora iluminacije tu želju najprije pretvara u ljubav
prema Svevišnjem, a ljubav prema Svevišnjem u ljubav prema svijetu oko
sebe; i to osjećanje bilo je toliko snažno da sam sve godine koje sam
proveo zgrbljen nad daskom za crtanje, sve batine koje sam dobio da bih
naučio svoj zanat, svu svoju odlučnost da slikajući oslijepim, sav slikarski
bol koji su mi nanosili i koji sam ja drugima nanosio - sve sam to doživio
kao pobjedu jednog sretnog zadovoljstva. Gledao sam nijemo, dugo i s
istim zadovoljstvom taj čudesni crtež, kao da gledam nešto zabranjeno.
Prošlo je mnogo vremena, a ja sam ga i dalje gledao. Iz oka mi se otela
suza, skliznula niz obraz i izgubila se negdje u bradi.
Kad sam vidio da mi se u odaji Carske riznice približava jedan od
svijećnjaka što su tromo kružili uokolo, podigao sam album i ovlaš otvorio
jedan od svezaka koje je kepec prije izvjesnog vremena ostavio pokraj
mene. Bio je to poseban album, pripremljen za šahove: vidio sam jelena i
srnu kako zaljubljeno stoje na rubu nekog zelenila dok im šakali zlobno
zavide. Okrenuo sam stranicu i ugledao dorate i alate kakve bi samo
drevni majstori iz Herata mogli nacrtati - kako su samo lijepi! Okrenuo
sam drugi list i ugledao crtež nekog službenika kako samouvjereno sjedi.
Bio je to neki crtež star sedamdeset godina; po licu tog čovjeka nisam
mogao razaznati o kome je riječ - izgledao je kao i svako drugi. Htio sam
reći ovo: atmosfera crteža i način na koji je čovjekova brada bila obojena
330
različitim bojama naveli su me na pomisao od koje mi je srce brže

zakucalo - prepoznao sam čudesnu ruku na tom crtežu. Srce ju je
naslutilo prije mene. Jedino je on mogao izraditi tako čudesno djelo.
Pripadalo je velikom majstoru Behzadu. Činilo mi se da je bljesak nekakve
svjetlosti s crteža umio moje lice.
I ranije sam nekoliko puta vidio crteže velikog majstora Behzada,
ali, možda zato što ih prije mnogo godina nisam gledao sam, a možda i
zbog toga što nismo mogli biti sigurni pripadaju li Behzadu, moje oči
nikad dosad nisu bile tako zasljepljene ljepotom. Teška, mirisom budi
ispunjena tama rizničke odaje kao da se bila razdanila. U glavi mi se ta
lijepo iscrtana ruka sjedinila s onom nježnom, veličanstvenom, ljubavnim
ožiljcima žigosanom rukom koju sam maloprije vidio. Zahvalio sam Alahu
što mi je otkrio sve te krasote prije nego što sam oslijepio. Kako sam znao
da ću uskoro oslijepjeti? Ne znam! Na trenutak sam osjetio da bih tu
slutnju mogao podijeliti s Crnim, koji je, privivši se uza me sa
svijećnjakom u ruci, gledao istu stranicu kao ja, ali mi je iz usta izletjelo
nešto sasvim drugo: ''Pogledaj ljepotu te ruke", rekao sam. ''Behzadova
je." Ruka mi je spontano dohvatila njegovu, kao da hvata ruku nekog od
lijepih, mladih šegrta baršunaste kože koje sam, sve do jednoga, u
mladosti toliko volio. Ruka mu je bila glatka i čvrsta, toplija od moje;
njeno zapešće na mjestu gdje se osjećao puls bilo je nježno i široko,
onakvo kakvo mi se i sviđa. Uzimajući u mladosti ruku kakvog šegrta
dječačkog uzrasta, s ljubavlju bih uperio pogled u njegove uplašene, male
oči prije nego što bih mu rekao kako da drži kist. Tako sam pogledao i
Crnog. U njegovim zjenicama vidio sam plamen svijeće u svijećnjaku koji
je držao u ruci. ''Svi smo mi iluminatori braća", rekao sam. ''Ali sad je
svemu došao kraj." Te riječi, ''sad je svemu došao kraj", izgovorio sam
onako kako bi ih izgovorio svaki veliki majstor koji je godine i godine
života poklonio kakvom vladaru ili princu i koji je, oponašajući stare
majstore u gospodarevoj umjetničkoj radionici, stvorio čudesna djela, pa
čak se pobrinuo i za to da radionica stekne prepoznatljiv stil, ali je nakon
svega poželio oslijepjeti, jer je njegov kan, njegov pokrovitelj, izgubio sve
bitke i jer će za neprijateljskom pljačkaškom vojskom što prodire u grad
331
stići i novi gospodari, koji će rasturiti njegovu radionicu, razvezati njegove

knjige, pobrkati njihove stranice i s omalovažavanjem pokvariti one sitnice
u iluminaciji u koje je vjerovao, koje je izumio i volio kao svoju djecu. Ali
to sam Crnom morao objasniti na drugačiji način:
''Ovo je slika velikog pjesnika Abdulaha Hatifija", rekao sam. ''On je
bio tako velik pjesnik da nije ni mrdnuo prstom kad je u Herat ušao šah
Ismail, kojem su se svi dodvoravali. A šah Ismail otišao mu je na noge, čak
u njegovu kuću izvan grada. A da je u pitanju Hatifijeva slika mi ne
shvatamo po Hatifijevom licu koje je majstor Behzad nacrtao, nego po
zapisu ispod slike, zar ne?"
Crni me je pogledao, rekavši ''da" svojim lijepim očima. ''Kad
pogledamo pjesnikovo lice na slici, vidimo da je ono nalik svim drugim
licima, da je poput bilo kojeg drugog lica. Kad bi se sad pokojni Abdulah
Hatifi našao ovdje, nikad ga ne bismo prepoznali po licu s ove slike. No
mogli bismo po cijeloj slici: u samoj atmosferi, u Hatifijevom držanju, u
bojama i pozlati, u toj predivnoj ruci koju je majstor Behzad nacrtao - u
svemu tome postoji nešto što nas odmah navodi na pomisao da je to neki
pjesnik. Jer, na našem crtežu značenje je važnije od forme. A sad, kad
počnu oponašati franačke i italijanske majstore, kao u knjizi koju je naš
padišah naručio od tvog pokojnog tetka, nestaće sav taj svijet značenja i
započeće svijet forme, tako da će franačkim stilom... "
Crni mi je odbrusio: ''Moj pokojni tetak je ubijen."
Pomilovao sam njegovu ruku koja mi je počivala na dlanu kao da s
poštovanjem milujem malu ruku mladog šegrta koji će u budućnosti crtati
čuda.
Neko vrijeme nijemo smo i s poštovanjem gledali Behzadovo čudo.
Potom je Crni izvukao svoju ruku iz moje.
''Preletjeli smo preko prethodnih stranica ne pogledavši njuške
dorata na njima", rekao je Crni.
''Nema tu ničega", rekao sam i okrenuo prethodnu stranicu da bih
ga uvjerio u to: na nozdrvama konja nije bilo ničega neobičnog.
''Kad ćemo naći konje neobičnih nozdrva?" upitao je Crni poput
djeteta. Ali kad smo, u gluho doba noći, kepec i ja pronašli legendarnu
332
Šahnamu šaha Tahmaspa u jednom željeznom sanduku, ispod svilenih

materijala i zelenih satenskih tkanina, i izvadili je, Crni je, spustivši svoju
lijepo oblikovanu glavu na jastuk ukrašen biserima, spavao sklupčan na
jednom crvenom ušačkom tepihu. Meni je pak, čim sam, poslije mnogo
godina, ponovo ugledao legendarnu knjigu, sve bilo jasno: za mene je dan
tek počinjao. Knjiga je bila toliko velika i teška da smo je Džezmi-aga i ja
jedva podigli i prenijeli. Kad sam dotakao njene kožne korice, koje sam
prije dvadeset pet godina pogledao izdaleka, shvatio sam da su iznutra
obložene drvetom. Kad je, prije četvrt vijeka, umro sultan Sulejman
Veličanstveni, šah Tahmasp toliko se obradovao što se napokon riješio
padišaha koji mu je triput otimao Isfahan da je svom nasljedniku, sultanu
Selimu poslao mnoštvo darova, te jedan veličanstven primjerak Kurana i
najljepšu knjigu iz svoje riznice. Knjiga je, u pratnji jednog persijskog
izaslanstva od tri stotine ljudi, najprije otpremljena u Jedrene, gdje je u to
vrijeme mladi padišah provodio zime u lovu, a kad je zajedno s ostalim
poklonima na leđima deva i mazgi stigla u Istanbul, glavni iluminator Kara
Memi i nas trojica mladih majstora otišli smo da je pogledamo prije nego
što je pohrane u Carsku riznicu. Tog dana, kad smo u palatu otišli trčeći,
baš kao Istanbulci koji hitaju da vide slona dopremljenog iz Indije ili žirafu
pristiglu iz Afrike, čuo sam od majstora Kara Memija da je veliki majstor
Behzad u starosti prešao iz Herata u Tabriz, ali, pošto je bio slijep, tu
knjigu nije ni dotakao.
Za nas osmanlijske iluminatore, koji smo se u to vrijeme divili
svakoj osrednjoj knjizi sa sedam-osam ilustracija, pogledati tu knjigu s
dvjesta pedeset ogromnih slika bilo je isto kao i šetati se po nekom
veličanstvenom šaraju u vrijeme kad svi njegovi stanovnici spavaju.
Nevjerovatno bogate stranice knjige razgledali smo bez riječi, s nekom
nijemom pokornošću, kao da posmatramo rajske vrtove što su nam se
nekim čudom nakratko ukazali. Posljednjih dvadeset pet godina
razgovarali smo o knjizi zaključanoj u riznici. Dvadeset pet godina
kasnije, tiho sam otvorio debele korice legendarne Šahname, kao da
otvaram gorostasna vrata neke palate, ali dok sam listao stranice,
333
osjećajući pod prstima prijatno šuštanje, osjećanje tuge nadvladalo je

moje oduševljenje:
Na crteže se nisam mogao usredsrediti zbog onih priča da su svi
istanbulski majstori iluminacije ponešto ukrali s tih stranica i to dalje
primjenjivali.
Nisam se u potpunosti mogao predati čudima koja su se na pet-
šest slika samo jednom pojavila, jer sam se nadao da ću u nekom kutku
prepoznati ruku koju je Behzad nacrtao. (S kakvom je samo odlučnošću i
elegancijom Tahmuras svojim topuzom mlatio po glavama đavole i
demone koji će ga kasnije, u vrijeme mira, podučiti alfabetu, grčkom i
raznim drugim jezicima!)
Konjske nozdrve i prisustvo Crnog i kepeca nisu mi dopustili da se
do kraja predam onome što vidim.
Koliko god da je za mene bila velika sreća što sam, zahvaljujući
prilici koju mi je Svevišnji velikodušno pružio, do mile volje mogao gledati
tu legendarnu knjigu prije nego što mi se pred oči spusti baršunasta
zavjesa tame što se, kao dar božji, primiče svim velikim iluminatorima -
toliko mi se velikom činila tuga zbog činjenice da sam je, više nego srcem,
gledao razumom. I prije nego što se jutarnja svjetlost probila do rizničke
prostorije koja je sve više ličila na hladan grob, ja sam pregledao svih
dvjesta pedeset devet (a ne dvjesta pedeset) crteža te jedinstvene knjige.
Osvrćem se na to s razumom te, ponovo razvrstavajući poput arapskih
naučnika sklonih racionalizmu, želim reći sljedeće:
Nisam naišao na konja koji bi po nozdrvama ličio na konja podlog
ubice, mada sam pregledao konje različitih boja koje je Rustem sretao u
Turanu tragajući za konjokradicama; čudesne konje šaha Feriduna kako,
uprkos zabrani arapskog sultana, preplivavaju rijeku Tigris; tužne sivce
koji izdaleka posmatraju kako Tur izdajnički odsijeca glavu svom bratu
Ireču jer je njihov otac, poklonivši jednom sinu daleku zemlju Rum a
drugom još dalju Kinu, najmlađem Ireču prepustio Iran, najljepšu od svih
zemalja; konje Aleksandrove junačke vojske odjevene u oklope s
metalnim štitovima, nesalomljivim sabljama i sjajnim šljemovima, kojoj su
podrška bili Hazari, Egipćani, Berberi i Tazijci; legendarnog konja koji
334
neočekivano i po pravdi božjoj na obali ljekovitog zelenog jezera ubija

šaha Jazgrida, kojem je neprestano curila krv iz nosa jer se pobunio protiv
sudbine koju mu je zacrtao Alah; uz to, još i stotine legendarnih i stvarnih
konja koje su nacrtala šestorica ili sedmorica iluminatora. Ali ja sam pred
sobom imao više od dana vremena da pregledam i druge knjige u Carskoj
riznici. Postoji jedna tvrdnja o kojoj se proteklih dvadeset pet godina
neprestano šuška medu iluminatorima: kako jedan iluminator, s posebnim
padišahovim dopuštenjem, ulazi u ovu nedostižnu rizničku odaju, uzima
ovu čudesnu knjigu, otvara je i pod svjetlošću svijeća kopira u svoje
bilježnice konje, drveće, oblake, cvijeće, ptice, vrtove te ratove i ljubavne
prizore, pa ih potom koristi u svojim crtežima... Kad god bi neki
iluminator nacrtao nešto čudesno i izvanredno, drugi bi iz ljubomore
potezali tu priču ne bi li pomalo i omalovažili njegov rad, kao nešto
persijsko, nešto iz Tabriza. A u to vrijeme Tabriz nije bio teritorija našeg
padišaha. U tu klevetu, zbog koje sam, kad bi o meni bila izrečena,
osjećao opravdan gnjev i skriven ponos, i ja sam znao povjerovati kad bi
bila izricana o drugima. Sad sam s tugom uvidio da smo se nas četvorica
minijaturista, koji smo jednpm, prije četvrt vijeka, zavirili u tu knjigu i tog
je dana urezali u sjećanje, tokom svih dvadeset pet godina prisjećali se
nje i preslikavali je u sultanske knjige, stalno je mijenjajući u glavama.
Nije me ožalostila okrutnost nepovjerljivih sultana koji tu, ili neke druge
knjige, nisu iznosili iz riznice i davali nama na uvid, nego spoznaja koliko
je zakinut naš slikarski svijet. Persijski iluminatori, veliki majstori iz
Herata i novi iz Tabriza stvarali su savršenije slike i virtuoznija djela od
nas, osmanlijskih iluminatora.
Na trenutak sam pomislio kako bi bilo dobro da za dva dana svi
moji iluminatori i ja budemo stavljeni na muke, i na slici koja je preda
mnom stajala otvorena vrhom svog peroreza svirepo sam iskopao oči
prvom licu koje mi je došlo pod ruku. Bila je to priča o persijskom
mudracu koji je, gledajući figure i tablu s kvadratima što ih je donio
indijski izaslanik, naučio da igra šah i odmah pobijedio indijskog
majstora! Persijska laž! Jednom po jednom, iskopao sam oči šahistima, i
vladaru koji ih je posmatrao, i svim njegovim ljudima. Prelistavši stranice
335
unazad, iskopao sam oči sukobljenim šahovima, vojnicima njihovih

pompeznih vojski i oči odsječenim glavama na zemlji. Kad sam to učinio
na tri stranice, stavio sam perorez za pojas. Ruke su mi drhtale, ali se
nisam osjećao naročito loše. Jesam li sad shvatao šta osjećaju ti silni
luđaci kad naprave tu istu, tu čudnu stvar, na koju sam često nailazio u
svom pedesetogodišnjem slikarskom pozivu? Priželjkivao sam da iz
iskopanih očiju poteče krv po stranicama knjige.
A to me dovodi do bola i utjehe na kraju života. Tu prelijepu
knjigu, na kojoj su, po zapovijesti šaha Tahmaspa, punih deset godina
radili najveći majstori persijske iluminacije, nije ni dotakao kist velikog
majstora Behzada, nigdje više nisam sreo one prelijepe ruke koje je on
crtao. To je bila potvrda da je Behzad bio slijep kad je, u posljednjim
godinama svog života, stigao u Tabriz iz Herata, gdje je bio pao u
nemilost. Tako sam još jednom s radošću shvatio da je veliki majstor, kad
je, nakon mnogih godina neprestanog rada, dostigao savršenstvo starog
majstora, samog sebe oslijepio da ne bi zbog prohtjeva neke umjetničke
radionice ili nekog drugog morao kvariti svoje djelo. Crni i kepec otvorili
su jedan debeo svezak i stavili ga preda me.
''Ne, nije taj", rekao sam ne inateći se. ''To je neka mongolska
knjiga o carevima: željezni konji Aleksandrove željezne konjice, napunjeni
naftom i potom zapaljeni, gore kao zapaljeni i jurišaju na neprijatelja
bljujući vatru iz nozdrva."
Razgledali smo tu željeznu vojsku u plamenu, koja je vodila
porijeklo s kineskih slika. ''Džezmi-aga", rekao sam, ''poklone persijskih
izaslanika koji su prije dvedeset pet godina donijeli ovu knjigu šaha
Tahmaspa oslikali smo kasnije u Selimnami, hronici o sultanu Selimu... "
Odmah je pronašao taj svezak Selimname i stavio ga preda me.
Naspram blistavo obojene stranice koja je prikazivala izaslanike kako
pokojnom sultanu s ostalim poklonima predaju i Šahnamu, među
pojedinačno pobrojanim poklonima, moje oči spontano su pronašle nešto
što sam davno pročitao i zaboravio, jer u to nisam mogao povjerovati:
Zlatna igla perjanice, s drškom od sedefa i tirkiza, koju je majstor Behzad,
najveći medu starim majstorima Herata, koristio za samoosljepljivanje.
336
Upitao sam kepeca gdje je pronašao taj svezak Selimname. U

prašnjavoj tami odaje hodali smo krivudajući ispod stepenica i oko
sanduka, škrinja i gomile tkanina i tepiha. U jednoj drugoj prostoriji,
utonuloj u onu čudnu boju crvenog štofa i baršuna, pored željezne škrinje
u kojoj smo pronašli svezak Šahname, među drugim knjigama,
prekrivačima izvezenim srebrnim i zlatnim nitima, među neobrađenim
cejlonskim kamenjem i bodežima s rubinima, ugledao sam i neke druge
poklone šaha Tahmaspa, svilene tepihe iz Isfahana i šah od slonovače,
kao i jednu pernicu. Kineski zmejevi, grane i sedefne rozete kojima je bila
ukrašena otkrivali su da potiče iz Timurovog doba. Odmah sam je otvorio
i, u nagorjelom papiru i ružinom mirisu, ugledao zlatnu iglu perjanice s
drškom od sedefa i tirkiza. Uzeo sam iglu i neprimjetno se vratio na svoje
mjesto. Kad sam ostao sam, na otvorenu stranicu Šahname spustio sam
iglu kojom se majstor Behzad oslijepio i dugo je posmatrao. Podilazila me
je jeza, ali ne zato što sam vidio iglu kojom je sebe oslijepio, nego zato
što uopšte vidim bilo šta što je držao u svojoj čudotvornoj ruci.
Zašto li je šah Tahmasp sultanu Selimu s poklonjenom knjigom
poslao i ovu strašnu iglu? Je li zato što se, iako je u djetinjstvu kod
Behzada imao časove crtanja, a u mladosti iluminatore pazio kao malo
vode na dlanu, u starosti udaljio pjesnike i slikare iz svog okruženja i
predao se molitvi? Je li zbog toga drugome ustupio tu knjigu na kojoj su
najveći majstori radili deset godina? Je li tu iglu poslao s knjigom kako bi
se svako uvjerio u to da je dobrovoljno sljepilo označilo kraj velikog
majstora iluminacije? Ili pak, kako se nekad pričalo, s ciljem da se njome
uputi ova poruka: ko jednom pogleda stranice ove čudesne knjige, taj na
ovom svijetu više ništa neće poželjeti da vidi. Ali ta knjiga više nije bila
čudo za šaha koji se, poput mnogih drugih šahova, u strahu od grijeha
pokajao zbog svoje mladalačke ljubavi prema slikarstvu. Sjetio sam se
priča koje pripovijedaju nesretni iluminatori koji se razočaraju kad ostare.
Neposredno prije nego što će vojske šaha Džahana, karakojunskog
vladara, ući u Širaz, tamošnji glavni minijaturista Ibn Husam naredio je
svom učeniku da mu sprži oči usijanim željezom ''jer on ne može crtati
drugačije". Govorilo se da je među iluminatorima koje je vojska sultana
337
Selima Okrutnog, porazivši šaha Ismaila, ušavši u Tabriz i opljačkavši

njegovu palatu Hešt Bihišt, dovela u Istanbul bio i jedan stari persijski
majstor koji je, vjerujući da ''ne može crtati u osmanlijskom stilu" samog
sebe lijekovima oslijepio, te nije, kao što se kasnije isticalo, izgubio vid
zbog bolesti na putu. U trenucima ljutnje opisivao sam svojim
iluminatorima kako je Behzad samog sebe oslijepio, da bi im to služilo
kao primjer. Zar ne postoji drugi put? Zar ne bi majstor iluminacije mogao
spasiti cijelu radionicu i stil starih majstora, makar donekle, ako bi
prihvatio ponešto od novih metoda? Na vrlo oštrom vrhu igle koja se pri
kraju elegantno sužavala vidjela se neka mrlja, ali moje umorne oči nisu
mogle razabrati je li to bio trag krvi ili nečeg drugog. Približio sam lupu i
dugo posmatrao iglu, kao da iznova i s istom tugom posmatram neku
tužnu ljubavnu scenu. Pokušavao sam zamisliti kako je Behzad izveo
takvo nešto. Govorili su mi da čovjek ne oslijepi odmah nakon toga, nego
da se baršunasta tama spušta polako, katkad danima i mjesecima, kao
kod staraca kojima spontano gasne vid.
Već sam ga ranije vidio u bočnoj odaji; ustao sam i pogledao - i
zaista je bilo tamo: ogledalce od slonovače sa spiralno uvijenom drškom i
debelim okvirima od ebanovine. Sjeo sam na svoje mjesto i u ogledalu
posmatrao oči: kako je lijepo titrao plamen zlatnog svijećnjaka u
zjenicama koje su šezdeset godina crtale i posmatrale crtanje! Kako li je
to uradio majstor Behzad, zapitao sam se još jednom.
Moja ruka spontano je pronašla iglu uvježbanim pokretom žene
koja se šminka ne skidajući pogled s ogledala. Bez oklijevanja, odvažno,
smireno i snažno zabio sam iglu u svoju desnu zjenicu, kao da s vrha
probijam nojevo jaje koje treba oslikati. Želudac mi se prevrtao, ali ne
zato što sam nešto osjećao, nego zbog prizora koji sam vidio. Zabio sam
iglu u oko za četvrt prsta, a zatim je izvukao.
U distihu ugraviranom na okviru ogledala pjesnik je onome koji se
ogledao želio beskrajnu ljepotu i beskrajnu svjetlost, a ogledalu beskrajno
dug život.
Smiješeći se, isto sam uradio i svom drugom oku. Dugo sam ostao
potpuno nepomičan. Posmatrao sam svijet. Sve.
338
Boje svijeta nisu, kao što sam vjerovao, potamnjele, ali kao da su
se lagano prelijevale jedna u drugu. No ja sam i dalje ponešto vidio.
Nešto kasnije, blijeda sunčeva svjetlost spustila se na
zagasitocrvena sukna Carske riznice. Glavni rizničar i njegovi ljudi ponovo
su, uz isti ritual, polomili pečat, otključali bravu i otvorili vrata. Džezmi-
aga promijenio je noćne posude, svjetiljke i mangal, uzeo svjež hljeb i
suhe dudinje te rekao da ćemo medu padišahovim knjigama nastaviti
potragu za konjima neobičnih nozdrva. Dok razgleda najljepše crteže na
svijetu, šta čovjeku može biti ljepše od njegovog nastojanja da se sjeti
svijeta onakvog kakvog ga je vidio Svevišnji.
52.
ZOVEM SE CRNI
Ujutro, kad su glavni rizničar i age ceremonijalno otvorili vrata, oči

su mi se već privikle na baršunasto crvenilo rizničke odaje, pa mi se
svjetlost zimskog jutra, koja je iz unutrašnjeg dvorišta prodirala kroz
vrata, učinila kao nešto strašno, napravljeno da prevari posmatrača. Nisam
se ni pomakao, baš kao ni majstor Osman kao da bi, ako bih se pokrenuo,
ona pljesniva, prašnjava i gotovo opipljiva atmosfera rizničke odaje
izletjela kroz vrata zajedno s dokazima za kojima smo tragali.
S neobičnim oduševljenjem, kao da gleda neku dotad neviđenu
ljepotu, majstor Osman gledao je svjetlost koja je između glava rizničkih
aga, poredanih u dva reda s obje strane otvorenih vrata, prodirala unutra.
Dok je sinoć listao stranice Šahname šaha Tahmaspa, pažljivo sam
ga posmatrao iz daljine i vidio da mu se na licu povremeno javlja isti izraz
oduševljenja. Njegova sjenka na zidu katkad bi blago zadrhtala, glava bi
mu se pažljivo primakla lupi, a usne bi mu se blago zaokružile, kao da se
pripremaju da otkriju kakvu lijepu tajnu, a zatim bi, dok on zadivljeno
posmatra kakav crtež, same od sebe zaigrale.
Kad su se vrata zatvorila, ja sam, gonjen nemirom koji je
neprestano rastao, šetao gore-dolje kroz sobe, usplahirano razmišljajući
o tome kako iz knjiga u riznici nećemo moći da prikupimo dovoljno
339
informacija jer će nam nedostajati vremena. Osjećao sam da majstor

Osman tom poslu ne posvećuje dovoljno pažnje, te sam mu izrazio svoju
bojazan. Uhvatio sam ga za ruku s puno ljubavi, poput pravog majstora,
koji je navikao na to da svoje šegrte mazi.
''Ljudi poput nas moraju se truditi da posmatraju svijet onako kako
ga vidi Alah, moraju se uzdati u božju pravdu", rekao je. ''U dubini duše
osjećam da se ta dva ovdje, među ovim slikama i predmetima, jedan
drugom primiču. I što smo bliži Alahovom pogledu na svijet, to nam je
bliža i njegova pravda. Gle, igla kojom je majstor Behzad samog sebe
oslijepio... " Dok je pričao okrutnu priču o igli, pažljivo sam pogledao
oštar vrh te jezive stvari pod lupom koju mi je približio da bolje vidim i na
njemu ugledao rozikastu, vlažnu mrljicu. ''Stari majstori su", rekao je
majstor Osman, ''od primjene vještina, boja i stilova kojima su cijeli život
posvećivali - pravili veliko pitanje savjesti. Smatrali su nečasnim da se,
kako to mladi danas čine, svijet vidi onako kako ti to jednog dana
zapovijedi šah na Istoku, a drugog dana vladar na Zapadu."
Njegove oči nisu gledale u moje, niti u stranicu koja je bila pred
njim. Činilo se da gledaju u neku nedostižnu, daleku bjelinu negdje u
pozadini. Dok su se na otvorenoj stranici Šahname, koja je ležala ispred
njega, svom žestinom sudarale iranska i turanska vojska, a konji borili
prsa u prsa, koplja konjanika probijala su oklope i komadala tijela, na
zemlji su ležala raspolućena krvava trupla odsječenih glava i ruku, a
hrabri, razjareni ratnici isukanim sabljama ubijali su jedni druge s radošću
i u bojama koje priliče kakvom veselju. ''Kad bi stari veliki majstori bili
primoravani da prihvate metode pobjednika i oponašaju njihove
iluminatore, radi spasa svoje časti, odvažno bi iglom obavili čin zbog
kojeg su naposljetku osljepljivali, a potom bi, prije nego što im se na oči,
kao kakva nagrada, spusti čista božja tama, satima, ponekad i danima,
netremice posmatrali neku čudesnu stranicu koju bi stavili pred sebe. A
kako su je satima posmatrali, ni na trenutak ne dižući glavu, svijet i
smisao tih slika, katkad umrljanih kapima krvi što bi im ponekad kapnule
iz očiju, potisnuli bi s prijatnom mekoćom sve nevolje koje su ikad
preživjeli jer se vid hrabrih majstora polako mutio, a oči su im gasnule!
340
Kakva sreća! Znaš li koju bih ja sliku želio da gledam prije nego što
uronim u tamu sljepila?"
Svoje oči, činilo se da im se zjenice smanjuju, a bjeonjače
postepeno šire, uperio je u daljinu, daleko izvan rizničkih odaja, kao što
to čine ljudi kada pokušavaju da se prisjete neke uspomena iz djetinjstva.
''Prizor oslikan na način starih majstora iz Herata: Husrev na konju
čeka Širin podno zidina njenog društva, izgarajući od ljubavi za njom!"
Vjerovatno je tu sliku htio opisati u nekom tužnom pjesničkom
zanosu da bude pohvala osljepljenju starih majstora. Ali ja sam ga
presjekao jednim neobičnim unutarnjim porivom: ''Moj veliki majstore i
gospodine", rekao sam, ''ono što ja zauvijek želim da gledam jeste nježno
lice moje voljene. Prošla su tri dana otkako sam se njome oženio.
Dvanaest godina čeznuo sam za njom. Scena u kojoj se Širin zaljubljuje u
Husreva vidjevši njegovu sliku -uvijek me na nju podsjeti."
Na licu majstora Osmana pojavilo se mnoštvo izraza koje nije
mogao sakriti, možda neka briga, no oni nisu bili upućeni mojoj priči, a ni
krvavom ratnom prizoru pred njim. Izgledalo je kao da očekuje neku
radosnu vijest koju će lagano prigrliti. Kad sam bio siguran da me ne vidi,
brzo sam zgrabio iglu ispred njega i udaljio se odatle.
Na jednom mračnom mjestu u trećoj odaji Carske riznice, onoj uz
hamam, postojao je kutak sa stotinama neobičnih i velikih satova koje su
brojni franački kraljevi i vladari slali na poklon i koji su stavljani na stranu
jer bi se za kratko vrijeme pokvarili. Otišao sam tamo i pažljivo pogledao
iglu kojom je, kako je rekao majstor Osman, Behzad sebe oslijepio. Pri
crvenkastoj dnevnoj svjetlosti, koja se odbijala o zlatne okvire prašnjavih i
pokvarenih satova, kristalne prozorčiće i drago kamenje na njima,
povremeno bi bljesnuo zlatan vrh igle, obložen nekom crvenkastom
tekućinom. Je li legendarni majstor Behzad zaista ovim predmetom sebe
oslijepio? Je li i majstor Osman sebi napravio istu grozotu? Jedan šareno
obojen, odvratni Marokanac veličine prsta, prikačen za mehanizam jednog
od ogromnih satova, kao da mi je pogledom rekao ''da"! Taj čovjek s
osmanskim turbanom na glavi očito je bio šaljiv poklon habsburškog cara
i njegovog talentovanog sajdžije i trebalo je, naravno, onda kad je sat
341
radio, da zabavlja našeg padišaha i njegove žene u haremu tako što bi na

svaki pun sat određen broj puta klimnuo glavom.
Kroz moje ruke prošle su mnoge osrednje knjige. Kako je i kepec
pojasnio, one su isplivavale iz nekadašnjih dobara paša kojima su glave
odsijecane, a sva imovina oduzimana. Toliko je paša bilo podavljeno da
tim knjigama nije bilo kraja. Kepec je zlurado rekao da paša koji bi, opijen
bogatstvom i moći, zaboravio da je samo sluga te, poput nekog sultana ili
šaha, naredio da se u njegovo vrijeme neka knjiga napiše i pozlatom
iluminira i te kako zaslužuje da mu glava bude odrubljena, a imovina
zaplijenjena. Kad bih čak i u tim knjigama, od kojih su neke bile albumi, a
neke pak oslikani divani, naišao na scenu u kojoj se Širin zaljubljuje u
Husreva gledajući njegovu sliku, zastajao bih i dugo je posmatrao.
Slika u slici, dakle, Husrevova slika koju je Širin ugledala na izletu
nikad nije bila razgovijetna, ne zbog toga što iluminatori nisu mogli
dovoljno dobro nacrtati nešto tako sićušno kao što je slika u slici. Jer,
velika većina iluminatora koji su radili slike bila je sposobna da napravi
filigranske radove na noktu, zrnu riže, čak i na vlasi kose. Pa zašto onda
nisu crtali lice i oči zgodnog Husreva, u kojeg se Širin zaljubila na prvi
pogled, tako jasno da odmah bude prepoznatljiv? Dok sam tokom
poslijepodneva nasumice listao stranice jednog haotičnog albuma koji mi
je došao pod ruku, razmišljajući o tome kako ću to pitanje postaviti
majstoru Osmanu, pažnju mi privuče konj na jednoj, na tkanini izrađenoj
slici koja je prikazivala neku svadbenu povorku. Istog trena srce mi je
snažno zakucalo. Preda mnom je bio jedan konj s neobičnom nozdrvom.
Na sebi je nosio koketnu nevjestu i gledao u mene. Učinilo mi se da će mi
čaroban konj otkriti neku tajnu. Kao u snu, htio sam povikati, ali glas nije
izašao.
Zgrabio sam knjigu, okolo stvari i sanduka otrčao do majstora
Osmana i pred njim otvorio stranicu. Pogledao je sliku.
Vidjevši da mu se lice nije ozarilo, izgubio sam strpljenje.
''Nozdrve ovog konja iste su kao nozdrve konja nacrtanog za knjigu mog
tetka", rekao sam. Nadnio je lupu nad konja. Oči je toliko primakao slici i
lupi da nosom umalo nije dotakao stranicu. Nisam mogao podnijeti tako
342
dugu tišinu. ''I sami vidite da taj konj nije nacrtan na isti način i u istom
stilu kao onaj namijenjen tetkovoj knjizi", rekao sam. ''Ali nozdrve su mu
iste. Iluminator se očito trudio da svijet vidi onako kako ga vide Kinezi."
Nakratko sam zašutio. ''Neka svadba. Reklo bi se da je crtež kineski, ali
ljudi na njemu nisu Kinezi, liče na nas."
Sad se činilo da je majstorova lupa prilijepljena za crtež, a njegov
nos za lupu. Da bi bolje vidio, svom snagom uposlio je ne samo oči nego i
glavu, vratne mišiće, svoja stara leda i ramena. Nastupila je duga tišina.
''Nozdrve su rasječene", zadihano je rekao mnogo kasnije.
Naslonio sam svoju glavu na njegovu. Dugo smo, obraz uz obraz,
gledali nozdrve konja. U jednom trenutku s tugom sam primijetio da su
konjske nozdrve rasječene i da se majstor Osman napreže da vidi.
''Vidite ih, zar ne?"
''Jedva", reče. ''Ti mi opisi sliku."
''Mislim da je u pitanju neka žalosna svadba", turobno sam rekao.
''Jašući na jednom sivcu s rasječenom nozdrvom, mlada putuje sa svojim
pratiljama i njoj nepoznatim čuvarima. Lica muškaraca, njihov strog izraz,
zastrašujuće crne brade, skupljene obrve, dugi gusti brkovi, krupne kosti,
ogrtači od prostog, tankog materijala, laka obuća, šubara od medvjeđeg
krzna, njihove sjekire i sablje ukazuju na to da oni pripadaju turkmenskim
plemenima Bijelog ovna iz Transoksanije. Sudeći po tome što sa svojim
dvorskim damama putuje noću, obasjana svjetiljkama i bakljama, moglo
bi se pretpostaviti da je lijepa nevjesta pred kojom je veoma dug put neka
tužna kineska princeza."
''A možda je iluminator, da bi istakao njenu besprijekornu ljepotu,
nevjestino lice, kako to Kinezi rade, obojio u bijelo, a oči joj nacrtao
ukoso, kao u kineskih žena, pa mi sad mislimo da je ona Kineskinja",
rekao je majstor Osman.
''Ko god da je, žao mi je te tužne ljepotice, koja u po noći usred
stepe u pratnji smrknutih stranih čuvara putuje u nepoznatu zemlju kao
nevjesta muža kojeg nikad nije vidjela", rekao sam.
''Kako ćemo po rasječenoj nozdrvi konja na kojem jaše znati ko je
taj naš iluminator?" upitao sam odmah potom.
343
''Listaj stranice albuma i govori mi šta vidiš", rekao je majstor

Osman.
Sad je s nama bio i kepec, kojeg sam maloprije, dok sam trkom
nosio knjigu majstoru Osmanu, vidio kako sjedi na noćnoj posudi, tako da
smo sva trojica gledali stranice koje sam listao.
Vidjeli smo lijepe Kineskinje nacrtane na isti način kao i naša tužna
nevjesta; okupljene u nekom vrtu, svirale su neku neobičnu lautu. Vidjeli
smo kineske kuće, tužne karavane koji su krenuli na daleka putovanja,
stepsko rastinje i stepske prizore, lijepe kao stare uspomene. Vidjeli smo
stabla koja su se savijala i preplitala u kineskom maniru, njihov svom
silinom rascvjetali behar i raspjevane, sretne slavuje. Vidjeli smo prinčeve
kako sjede u horosanskim šatorima i pričaju o poeziji, vinu i ljubavi;
fantastične vrtove i naočite begove s veličanstvenim sokolovima kako love
jašući na svojim prekrasnim konjima. A onda, kao da je preko stranice
prešao đavo; osjetili smo da je zlo na slikama najčešće označavalo nešto
pametno. Je li to iluminator dodao nešto podrugljivo u zahvat hrabrog
princa koji svojim divovskim kopljem ubija zmaja? Je li zlurado uživao u
siromaštvu ubogih seljaka koji u šejtanovom prisustvu iščekuju
iscjeljenje? Je li se više naslađivao crtajući tužne oči kukavnih pasa,
nerazdvojivo spojenih u trenutku parenja, ili dok je đavolski crvenim bojio
otvorena usta žena koje su ih, smijući se, gledale? Kasnije smo vidjeli i
slikareve demone lično: ta čudna stvorenja ličila su na džine i divove koje
su bezbroj puta crtali stari heratski majstori, kao i ilustratori Šahname, ali
ih je slikareva šaljiva vještina učinila zlonamjernijim, nasilnijim i
čovječnijim. Nasmijali smo se vidjevši te strašne šejtane u ljudskoj veličini,
ali s izobličenim tijelima, s kvrgavim rogovima i mačjim repovima. Kad
god bih okrenuo stranicu, počeli bi se rvati i međusobno tući goli đavoli
gustih obrva, okruglih lica, buljavih očiju, oštrih zuba i noktiju te zagasite
kože, zbrčkane kao u staraca; počeli bi krasti nekakvog ogromnog konja
da ga odvedu i žrtvuju svojim bogovima, počeli bi skakati i plesati, sjeći
drveće, otimati lijepe sultanije zajedno s njihovim nosiljkama te hvatati
zmajeve i pljačkati riznice. Kad sam rekao da je u tom albumu, na kojem
su radili raznorazni iluminatori, zastupljen i onaj po imenu Sijah Kalem,
344
koji je crtao demone, te da je on nacrtao i kalenderijske derviše obrijanih

glava, odjevene u rite, s okačenim željeznim lancima i štapovima u
rukama, majstor Osman je zatražio da mu, jednu po jednu, ponovim
sličnosti. Nakon što me je pažljivo saslušao, rekao je: ''Rasijecanje
nozdrva konjima da bi lakše disali i duže trčali stari je mongolski običaj.
Kad su trupe Hulagu-kana, koji je na svojim konjima osvojio sve arapske
zemlje, Persiju i Kinu, ušle u Bagdad, posjekle i opljačkale cio grad, a sve
knjige bacile u Tigris, Ibn Šakir, čuveni kaligraf, kasnije i iluminator, nije
otišao na jug, kako su to činili drugi ne bi li pobjegli iz grada i tako
izbjegli pokolj, nego je krenuo prema sjeveru, odakle su, kako je poznato,
pristigli mongolski konjanici. U to vrijeme nije bilo crteža u knjigama jer
ih Kuran zabranjuje, pa slikari nisu bili ozbiljno shvatani. Majstor Ibn
Šakir, utemeljitelj naše umjetnosti, kojem dugujemo najveće tajne svog
zanata, pogled na svijet s minareta, zauvijek prisutnu liniju horizonta, bila
ona skrivena ili jasna, te crtanje svih stvari, od uskovitlanih oblaka do
buba, u živopisnim bojama, kako to Kinezi vide, krenuo je s namjerom da
stigne čak do srca mongolske vojske. Tokom tog svog legendarnog
pohoda na sjever orijentisao se prema rasječenim konjskim nozdrvama.
Oslikavajući knjige u Samarkandu, u koji je stigao nakon što je godinu
dana hodao po snijegu i žegi, nijednom od konja, koliko sam čuo, nije
nacrtao rasječene nozdrve. Jer, savršeni konji iz snova za njega nisu bili
moćni i pobjedonosni mongolski konji, s kojima se susreo u zrelim
godinama, nego rasni arapski konji njegove sretne mladosti, koje je s
tugom morao ostaviti i otići. Zato me konj neobičnih nozdrva nacrtan za
Tetkovu knjigu nije podsjetio na mongolske konje, a ni na taj običaj, koji
su Mongoli donijeli u Horasan i Samarkand."
Majstor Osman objašnjavao je gledajući čas u knjigu, čas u mene,
ali činilo se da ne vidi nas, nego stvari o kojima mašta.
''Osim kineskog slikarstva i običaja rasijecanja konjskih nozdrva,
ono što je s prodorom monglolskih hordi pristiglo u zemlju Persiju, pa čak
i do nas, jesu demoni iz ove knjige. Vjerovatno ste slušali o tome da su
oni izaslanici zla koje mračne sile podzemlja šalju ovamo da otimaju
stvari kojima mi ljudi posvećujemo život i koje cijenimo, te da će nas oni
345
odvesti u svijet tame i smrti. U tom podzemnom svijetu sve ima dušu i
govori - oblaci, drveće, predmeti, psi, knjige... "
''Da", reče stari kepec. ''Bog mi je svjedok: u noćima kad sam ovdje
zaključan uznemire se ne samo duše tih satova, kineskih tanjira i
kristalnih zdjelica, koje ionako odzvanjaju, nego i duše svih onih pušaka i
sablji, štitova i krvavih šljemova. A onda počnu tako glasno razgovarati da
se odaja Carske riznice u mrklom mraku pretvara u jedno ogromno bojno
polje."
''Ta su vjerovanje iz Horasana u Persiju, a odande i u naš Istanbul,
donijeli kalenderijski derviši koje ste vidjeli na slici", nastavio je majstor
Osman. ''Dok je sultan Selim Okrutni, porazivši šaha Ismaila, pljačkao
Tabriz i palatu Hešt Bihišt, Bediuzaman Mirza, od Timurova roda, izdao je
šaha Ismaila i s kalenderijskim dervišima pridružio se Osmanlijama.
Nakon pobjede nad šahom Ismailom kod Čaldirana, sultan Selim Okrutni
vraćao se po snijegu i hladnoći iz Tabriza u Istanbul, a s njim su bile i
dvije žene poraženog šaha, bjelopute ljepotice iskošenih bademastih
očiju. Tom prilikom donio je i sve ove knjige, preostale od bivših
gospodara Tabriza: Mongola, Ilhanida, Džalairida i Karakojunida. Njih je
poraženi šah preoteo od Uzbeka, Persijanaca, Turkmena i Timurovih
potomaka, a onda ih sve sakrio u biblioteci palate Hešt Bihišt u Tabrizu.
Razgledaću te knjige sve dok me odavde ne udalje naš padišah i glavni
rizničar."
U njegovom pogledu, međutim, već je uveliko bilo one besciljnosti
koja se susreće kod slijepih. Lupu sa sedefnom drškom držao je u ruci iz
navike, a ne da bi bolje vidio. Nastupila je kratka tišina. Majstor Osman
zatražio je od kepeca, koji je cijelu pripovijest slušao kao da je neka tužna
bajka, da opet pronađe i donese onu knjigu čiji je uvez detaljno opisao.
Čim je kepec otišao, prostodušno sam upitao majstora: ''Pa ko je onda
nacrtao konja u knjizi mog tetka?"
''Oba konja imaju rasječene nozdrve", rekao je. ''Ali taj konj
nacrtan je u kineskom stilu, pa bilo to u Samarkandu ili, kako rekoh, u
Transoksaniji. A što se lijepog konja u Tetkovoj knjizi tiče, on je nacrtan
na persijski način, poput svih drugih čudesnih konja heratskih majstora.
346
To je graciozan konj, kakav se rijetko može sresti na ovom svijetu! To je

konj iluminacije, a ne mongolski konj."
''Ali nozdrva mu je rasječena kao u pravog mongolskog konja",
prošaputao sam. ''Zato što je neki od starih majstora koji su stvarali u
Heratu još prije dva vijeka, u vrijeme kad su se Mongoli povukli, a Timur i
njegovi potomci uspostavili novu vlast, bio pod uticajem mongolskih
konja kojih se prisjećao, ili pak crteža nekog drugog iluminatora koji je
crtao konje rasječenih nozdrva. Niko ne zna za kojeg vladara, u kojoj
knjizi i na kojoj stranici je to bilo. Ali siguran sam da su na nekom dvoru
ta knjiga i taj crtež bili veoma hvaljeni, ko zna, možda su se dopadali i
šahovoj miljenici u haremu, a neko vrijeme čak i legendarni! A siguran
sam i u to da su svi osrednji iluminatori, puni zavisti i mrzovolje,
precrtavali tog konja rasječenih nozdrva i umnožavali ga. Tako je,
zahvaljujući tom čudesnom konju, i rasječena nozdrva postala model,
naučen napamet i ugraviran u sjećanja iluminatora u toj radionici. Mnogo
godina kasnije, kad su ti iluminatori, nakon što su im gospodari doživjeli
poraz na bojnom polju, našli sebi nove šahove i prinčeve, poput tužnih
konkubina što prelaze u druge hareme, i kad su promijenili grad i zemlju,
ponijeli su sa sobom i elegantno rasječene nozdrve konja sačuvanih u
sjećanju. Zbog drugih stilova i majstora, većina njih vjerovatno uopšte nije
ni crtala, pa je naposljetku i zaboravila tu rasječenu nozdrvu, pohranjenu
u nekom kutku sjećanja. Ali ipak, neki majstori nisu se u novim
umjetničkim radionicama zadovoljili samo time da crtaju konje sa skladno
rasječenim nozdrvama, nego su podučavali i svoje lijepe šegrte, govoreći
da su ih tako crtali i stari majstori. I tako, mnogo stoljeća nakon što su se
Mongoli povukli i otišli iz Persije i arapskih zemalja, a u razorenim i
opljačkanim gradovima počeo nov život, neki iluminatori, vjerujući da je
to model, nastavili su da crtaju konje s rasječenim nozdrvama. A neki su,
siguran sam, budući da ništa nisu znali ni o mongolskim osvajačima ni o
rasječenim konjskim nozdrvama, počeli crtati konje na isti način kao naši
iluminatori vjerujući 'da je to uzor'.
347
''Majstore moj i gospodine", rekao sam s divljenjem, ''vaš metod

dvorske dame zaista je dao rezultat kojem ste se nadali. Svaki iluminator
ima svoj tajni potpis."
''Ne svaki iluminator, nego svaka umjetnička radionica", rekao je
ponosno. ''Zapravo, ne svaka. U nekim nesretnim radionicama, baš kao i u
nekim nesretnim porodicama, niko ne shvata da sreća proizlazi iz
harmonije i da je harmonija sreća. Neki žele crtati kao Kinezi, neki kao
Turkmeni, neki oponašaju majstore iz Širaza, neki Mongole i nikako ne
mogu pronaći zajednički jezik, poput nesretnih supružnika koji se
godinama prepiru."
Sad se na njegovom licu jasno mogao uočiti ponos, a umjesto
izraza žalosnog i napaćenog starca, koji sam mu već dugo viđao na licu,
zauzeo je razjaren pogled drčnog čovjeka koji bi da drži sve konce u
svojim rukama.
''Majstore moj", rekao sam, ''vi ste razne iluminatore, svakakvih
ćudi i navika, pristigle sa svih strana svijeta, ovdje u Istanbulu, ujedinili u
takvoj harmoniji da ste stvorili osmanski stil."
Zašto se divljenje koje sam maloprije osjećao prema njemu
odjednom preobratilo u dvoličnost kad sam mu to rekao u lice? Mora li
neko čijem se talentu i umijeću divimo gotovo sasvim izgubiti moć i
postati pomalo jadan da bismo mogli biti iskreni dok ga u lice hvalimo?
''Gdje li se zadržao onaj kepec?" upitao je. To je izgovorio kao moćnik koji
uživa u laskanju i dodvoravanju, ali koji se nejasno sjeća da ne bi trebalo
da mu prijaju. Jer, želi ostaviti utisak da bi rado promijenio temu.
''Iako ste veliki majstor persijskih legendi i metoda, stvorili ste
jedan poseban slikarski svijet, dostojan osmanlijske slave i moći",
prošaputao sam. ''U iluminaciju ste uveli moć osmanlijske sablje, vedre
boje njene pobjede, njeno zanimanje za stvari i oruđa i slobodu lagodnog
života. Majstore moj, za mene je najveća čast u životu to što s vama ovdje
gledam čuda legendarnih majstora... "
Dugo sam šaputao u tom stilu. Blizina naših tijela u hladnom
mraku rizničke odaje i haos koji je ličio na napušteno bojno polje učinili
su da moj šapat zazvuči kao neka vrsta povjerljive ispovijesti.
348
Kasnije se, kao i u nekih slijepaca koji ne mogu kontrolisati izraz

lica, u očima majstora Osmana nazreo pogled starca koji se predao
uživanju. Dugo sam hvalio starog majstora, katkad od srca, a katkad s
jezom zbog duboke odbojnosti koju osjećam prema slijepcima. Hladnim
prstima držao me je za ruku, milovao mi ramena, doticao lice. Činilo mi se
da je preko njegovih prstiju na mene prešla njegova moć i starost.
Pomislio sam na Šekuru, koja me je čekala kod kuće.
Neko vrijeme stajali smo pred otvorenim stranicama. Kao da su
nas moje pohvale i njegovo samodivljenje i samosažaljenje zamorili, a mi
se odmarali. Osjećali smo i nekakav stid. ''Gdje li se kepec zadržao?"
ponovo je upitao. Bio sam siguran da nas podmukli kepec posmatra iz
nekog budžaka. Ramena sam pomakao desno i lijevo, kao da ga tražim
pogledom, ali sam svoj pogled pažljivo usredsredio na majstorove oči. Je
li zaista bio slijep ili je pak sve druge, pa i samog sebe želio da uvjeri u
to? Kažu da su se neki nevjesti i netalentovani majstori iz Širaza pod
starost pretvarali da su slijepi kako bi im drugi ukazivali poštovanje i kako
im ne bi prebacivali zbog njihovog neuspjeha. ''Ovdje želim da umrem",
rekao je.
''Veliki moj majstore, gospodaru", ulizivao sam se, ''u ovim zlim
vremenima, kad se cijene novac i oponašanje franačkih umjetnika, a ne
iluminacija i naši stari majstori, ja tako dobro shvatam to što govorite da
mi suze naviru na oči. Ali vaša je dužnost da zaštitite svoje majstore
iluminacije od njihovih neprijatelja. Recite mi, molim vas, šta ste zaključili
metodom dvorske dame. Ko je nacrtao onog konja?" ''Maslina."
Rekao je to usput, pa nisam stigao ni da se začudim. Nakratko je
zašutio. ''Ali siguran sam da Maslina nije ubio ni tvog tetka ni sirotog
efendi Prefinjenog", rekao je mirno. ''Da je Maslina nacrtao konja
zaključujem po tome što je najprivrženiji starim majstorima, što cijelim
svojim bićem poznaje heratske legende i metode i što rodoslov njegovih
učitelje vuče korijene čak iz Samarkanda. Znam da nećeš pitati zašto
rasječenu nozdrvu nikad nismo susreli kod drugih konja koje je Maslina
godinama crtao. Već sam govorio o tome da, iako se iz generacije u
generaciju prenosi crtanje nekog detalja, recimo, ptičjeg krila ili način na
349
koji se list drži za drvo, ipak se desi da se zbog strogosti i mrzovolje

slikarevog majstora ili zbog padišahovog ukusa i prilika u radionici - taj
detalj uopšte ne ispolji. To je, dakle, konj kakvog je Maslina u djetinjstvu
naučio da crta direktno od persijskih majstora i kojeg nikad nije
zaboravio. A to što se taj konj neočekivano pojavio u knjizi glupavog
Tetka dokaz je da se Alah okrutno poigrao sa mnom. Zar nismo svi mi
uzimali za uzor stare heratske majstore? Zar nismo, kad bi se reklo 'lijepa
slika', pomišljali na čudesna djela starih heratskih majstora, baš kao što je
turkmenski iluminator ženu lijepog lica mogao zamisliti jedino kao
Kineskinju? Svi se mi divimo starim heratskim majstorima. Oslonac svih
velikih iluminatora jeste Behzadov Herat, dok iza Herata stoji mongolska
konjica i Kinezi. Zašto bi onda Maslina, koji je toliko privržen heratskim
legendama, ubio efendi Prefinjenog, koji je još više, čak slijepo, bio odan
starim metodama?" ''Pa ko je onda?" upitao sam. ''Leptir."
''Roda!" odgovorio je. ''To mi govori srce. Jer, poznajem njegovu
strast i luđačku marljivost. Slušaj ovo: siroti efendi Prefinjeni, koji je radio
iluminacije, vjerovatno je shvatio da se u knjizi tvog tetka, koja oponaša
franačke metode, kriju bezbožništvo, jeres i nevjerništvo, pa se uplašio
toga. S jedne strane, bio je dovoljno ograničen da sluša blebetanja onog
budalastog vaiza iz Erzuruma - iako bliži Alahu od slikara, pozlatari su,
nažalost, dosadni i priglupi; s druge strane pak, znao je da je knjiga tvog
blesavog tetka padišahov tajni i veliki poduhvat, te su se stoga njegovi
strahovi i sumnje međusobno sudarili. Kome da povjeruje: padišahu ili
vaizu iz Erzuruma? U neko drugo vrijeme, taj moj siroti posinak, kojeg
sam u dušu poznavao, došao bi k meni, svom majstoru, i povjerio mi
muku koja ga je iznutra razjedala. Ali kako je čak i on, sa svojim ptičjim
mozgom, shvatao da izrada pozlate za knjigu tvog tetka, franačkog
imitatora, istovremeno znači izdaju mene i naše radionice, potražio je
nekog drugog te se povjerio lukavom i pohlepnom Rodi, u čiji je razum i
moral, već oduševljen njegovim umijećem, greškom povjerovao. Već sam
mnogo puta vidio kako Roda, zloupotrebljavajući to njegovo divljenje,
koristi efendi Prefinjenog. Kakva god da je svađa među njima izbila, Roda
ga je ubio. A budući da je efendi Prefinjeni svoje stavove prethodno
350
povjerio Erzurumčevim sljedbenicima, oni su, da bi pokazali svoju moć i

osvetili se, ubili tvog tetka, zaljubljenog u Franke, jer su ga smatrali
odgovornim za smrt svog prijatelja. Ne mogu reći da me je to posebno
ražalostilo. Tvoj tetak je prije mnogo godina nagovorio padišaha da od
jednog mletačkog majstora po imenu Sebastijano naruči svoju sliku u
franačkom maniru, kao da je kralj tog svijeta nevjernika; potom je tu
sramotnu sliku stavio preda me kao model i primorao me na jedan gnusan
čin, uperen protiv mog dostojanstva - da prema njoj izradim istovjetnu
kopiju. I ja sam je, radeći u bezbožničkom maniru i strepeći od našeg
padišaha, beščasno prekopirao. Da nisam, možda bih i danas tugovao
zbog smrti tvog tetka i upinjao se da pronađem podlaca koji ga je ubio.
Ali moj problem nije tvoj tetak nego moja radionica. Zbog tvog tetka su
moji majstori ilumiunacije, medu kojima sam svakog volio više nego
rođeno dijete i nad kojima sam drhtao dvadeset pet godina, izdali mene i
cijelu našu tradiciju, te poletno počeli da oponašaju franačke majstore
izgovarajući se kako to, na kraju krajeva, želi i naš padišah. Svi ti
beščasnici zaslužuju da budu stavljeni na muke! Kad bismo mi, zajednica
slikara, u prvom redu bili podanici svog talenta i umjetnosti, a ne
padišaha koji nam daje posao, zaslužili bismo raj. Sad želim sam da
pregledam ovu knjigu." Te riječi izgovorio je poput nekog umornog paše
koji s tugom izriče posljednju želju prije nego što mu odsijeku glavu zbog
poraza za koji ga smatraju odgovornim. Otvorio je knjigu koju je ispred
njega stavio kepec i počeo mu prijekornim glasom izdavati naredbe kako
da pronađe stranicu koju želi. Tako optuživački nastrojen, u trenu se
preobratio u prvog iluminatora, kakvog je poznavala cijela umjetnička
radionica i na kojeg se navikla. Udaljio sam se i povukao u jedan kutak
između jastuka ukrašenih biserima, ormara i pušaka čije su drške bile
prekrivene draguljima, a cijevi zarđale, te izdaleka posmatrao majstora
Osmana.
Sumnja koja me je nagrizala dok sam ga slušao sad me je cijelog
obuzela: pomisao da je majstor Osman, kako bi spriječio izradu
padišahove knjige u franačkom stilu, bio taj koji je naručio ubistvo sirotog
efendi Prefinjenog, pa onda i mog tetka, sad mi je djelovala toliko logično
351
da sam na trenutak sebi prebacio zbog divljenja koje sam maloprije

prema njemu osjetio. S druge strane, htio ne htio, ipak sam osjećao
duboko poštovanje prema tom velikom majstoru, koji se sad već toliko
predao crtežu ispred sebe da je, neovisno od toga je li bio slijep ili
poluslijep, izgledalo kao da ga razgleda smežuranom kožom svog
ostarjelog lica. Kad mi je konačno doprlo do mozga da bi on
zapovjednikovim mučiteljima lako mogao izručiti ne samo bilo kojeg od
svojih majstora iluminacije nego i mene, s namjerom da sačuva stari stil i
poredak u umjetničkoj radionici, da se riješi Tetkove knjige i ponovo
postane padišahov jedini miljenik, dugo sam razmišljao kako bih se
mogao riješiti duboke naklonosti koja me je za njega vezivala.
Prošlo je mnogo vremena, a ja sam i dalje bio zbunjen. Dugo sam
nasumce razgledao ilustrovane stranice svezaka koje sam izvadio iz
sanduka samo da bih primirio đavole u sebi i skrenuo pažnju demonima
neodlučnosti.
Koliko je mnogo ljudi, muškaraca i žena, stavljalo prst u usta! U
posljednja dva vijeka taj je pokret kao izraz čuđenja korišten u svim
radionicama od Samarkanda do Bagdada: dok junak Kejhusrev, kojeg su
neprijatelji sustigli, s božjom pomoći i zahvaljujući svom vrancu,
bezbjedno presijeca maticu rijeke Džejhun, podli splavar koji ga nije htio
primiti na splav i njegov veslač gledaju ga zaprepašteno s prstom u
ustima. Dok se Širin kupa u jezeru čiju su srebrnu vodu patinirale godine,
Husrev, koji prvi put vidi ljepotu njene kože boje mjesečine, zadivljen,
drži prst u ustima. Još duže i pažljivije posmatrao sam prste u ustima
lijepih haremskih žena koje su se ukazivale na poluotvorenim dvorskim
vratima, na nedostižnim prozorima na kulama tvrđava i iza zavjesa. Dok
Težav bježi s bojnog polja nakon poraza od iranske vojske i gubitka
krune, njegova miljenica Espinuj, ljepotica nad ljepoticama, zaprepašteno
i s prstom u ustima posmatra ga s haremskog prozora njegove palate i
očima preklinje: ''Ne ostavljaj me neprijatelju!" Dok Jusufa odvode u
zatvorsku ćeliju nakon Zulejhine optužbe da ju je silovao, klevetnica
Zulejha, stojeći na prozoru, u svoja lijepa usta gura prst više vragolasto i
pohotno nego začuđeno. Dok se ljubavnici, sretni, ali melanholični kao da
352
su izašli iz lirske pjesme, u jednom vrtu nalik rajskom prepuštaju jedno

drugom, njihova zlonamjerna dvorska dama posmatra ih s prstom u
ustima, više ljubomorna nego začuđena.
Iako je taj pokret, koji su svi iluminatori imali i u svojim mapama i
u svojim glavama, postao kalup, dugi je prst u usta lijepe žene svaki put
ulazio s drugačijom elegancijom.
Koliko je utjehe pružilo razgledanje tih crteža? Predveče sam
prišao majstoru Osmanu i rekao mu: ''Uvaženi moj majstore, dragi
gospodine, kad se otvore vrata, napustiću riznicu s vašim dopuštenjem."
''Kako to!" uzviknuo je. ''Ta pred sobom imamo još jednu noć i
jutro. Kako si se ti brzo zasitio najljepših slika koje su ikad postojale na
ovom svijetu!"
Dok je to govorio, nije dizao pogled sa stranice pred sobom, ali je
bljedilo njegovih zjenica potvrđivalo da polako gubi vid.
''Otkrili smo tajnu rasječene konjske nozdrve", hrabro sam rekao.
''Ah!" uzviknuo je. ''Da! Za ono što slijedi nakon toga pobrinuće se
naš padišah i glavni rizničar. Možda će nam svima oprostiti."
Hoće li im pokazati Rodu kao ubicu? Zbog straha nisam to čak ni
pitao. Jer, plašio sam se da me neće pustiti van. I, što je još gore, na
trenutak sam povjerovao da će i mene optužiti. ''Nestala je igla kojom se
Behzad oslijepio", rekao je.
''Vjerovatno ju je kepec uzeo i vratio na mjesto", rekoh. ''Kako je
lijepa stranica koju gledate!"
Lice mu se ozarilo kao u djeteta; nasmijao se. ''Husrev noću dolazi
na konju podno Širininog dvorca i, izgarajući od ljubavi, čeka da se ona
pojavi", reče. ''U stilu starih heratskih majstora."
Gledao je u crtež kao da ga vidi, a lupu čak nije ni uzeo.
''Primjećuješ li ljepotu listova na tim stablima, listova koji se u
noćnoj tami vide jedan po jedan, kao da su, poput proljetnog cvijeća i
zvijezda, osvijetljeni iznutra; primjećuješ li skromno strpljenje utkano u
zidnu dekoraciju, tu otmjenu odmjerenost u korištenju pozlate, finu
ravnotežu u kompoziciji crteža? Konj lijepog Husreva plemenit je i otmjen
poput kakve žene. Vrat Husrevove voljene Širin, koja ga gleda s gornjeg
353
prozora, malo je povijen, ali joj je lice ponosito. Kao da će ti ljubavnici

zauvijek ostati tu, obasjani svjetlošću što prosijava iz slikareve strasti i
nježno nanesenih boja, tkiva i kože crteža. Vidiš, licem su donekle
okrenuti jedno prema drugom, ali im je polovina tijela okrenuta prema
nama. Jer, svjesni su da se nalaze na slici i da ih možemo vidjeti. Zato se
uopšte ne trude da budu istovjetni s onim što vidimo. Štaviše,
nagovještavaju da su izašli iz božjeg sjećanja. Zbog toga je tamo, na toj
slici, vrijeme stalo. I koliko god da je užurbana priča koju slikari
pripovijedaju, oni će, kao dobro odgojene, stidljive i otmjene djevojke,
vječno ostati tu, ne mičući ni rukama, ni krhkim tijelima, pa čak ni očima.
S njima će se sve zaustaviti u zagasitoplavoj noći: meteor na nebu i leti u
tami, među zvijezdama, uzbuđeno poput ustreptalog srca ljubavnika, ali i
vječno stoji tamo, u tom jedinstvenom trenutku, kao da je prikovan za
nebo. Stari heratski majstori, koji bi znali da im se pred oči, kao kakav
zastor, spušta baršunasta božja tama, dobro su znali i da će im se, budu li
oslijepjeli tako što će danima i nedjeljama nepomično gledati u neku
ovakvu sliku, duša naposljetku pretočiti u to beskrajno vrijeme sa slike."
Kad su se, u vrijeme večernjeg ezana, uz isti ritual i u prisustvu istih ljudi,
vrata riznice otvorila, majstor Osman je i dalje predano zurio u stranicu
pred sobom, u pticu koja je letjela nebom uopšte se ne mičući. Ali svi koji
su primijetili bljedilo u njegovim zjenicama, upravo onako kako
primjećujemo neke slijepce kad se iz pogrešnog ugla primiču tanjiru pred
sobom, uočili su i to da on na neki čudan način posmatra čudesnu
stranicu ispred sebe. Budući da me čauši odjela Carske riznice, koji su
znali da će majstor Osman još ostati unutra i da će Džezmi-aga biti na
vratima, nisu detaljno pretresli, nisu ni pronašli iglu skrivenu u mojim
gaćama. Kad sam iz dvorišta palate izašao na istanbulske ulice, skrenuo
sam u jedan uski prolaz, izvukao iz gaća tu užasnu stvar što je oslijepila
Behzada i stavio je u njedra. Krenuo sam niz ulice gotovo trčeći.
Hladnoća rizničkih prostorija toliko mi se uvukla u kosti da mi je
izgledalo kao da se na gradske ulice prerano spustio blag proljetni zrak.
Prolazeći čaršijom Eskihan, ispred dućana koji su se jedan po jedan već
zatvarali, bakalnica, brijačnica, piljarnica, drvara i travarskih radnji,
354
usporio sam i pažljivo razgledao bačve, prekrivače, mrkve i tegle u toplim

dućanima koje su obasjavale uljane svjetiljke.
Ulica mog tetka, još nisam mogao reći ''Šekurina ulica", a kamoli
''moja ulica", nakon dvodnevnog izbivanja bila mi je još dalja i
nepoznatija. Ali radost zbog toga što se živ i zdrav vraćam svojoj Šekuri i,
s obzirom na to da je ubica pronađen, logična pomisao da ću noćas leći u
postelju svoje voljene tako me je zbližavala s cijelim svijetom da sam se,
ugledavši drvo nara i popravljen prozorski kapak, koji je bio zatvoren,
jedva suzdržavao da se ne proderem kao seljek koji se dovikuje s nekim
preko potoka. Jer, htio sam svojoj dragoj započeti priču ovim riječima:
''Saznalo se ko je prokleti ubica."
Otvorio sam dvorišnu kapiju. Da li po škripi vrata, da li po
bezbrižnosti vrapca koji je pio vodu iz bunarskog vedra ili možda po kući
utonuloj u mrak, ne znam, ali s vučjim predosjećanjem čovjeka koji
dvanaest godina živi sam kao pustinjak - osjetio sam da u kući nema
nikoga. Čovjek s bolom shvata da je ostao sasvim sam, a opet otvara sva
vrata, ormare, čak i poklopce na šerpama podiže. Tako sam postupio i ja.
Čak sam i sanduke otvorio i pogledao unutra.
Jedino što sam u toj dugoj tišini čuo bilo je ubrzano kucanje svog
srca. Kad sam, kao kakav starac koji je obavio sve što mu u životu valja
činiti, izvukao sablju koju sam krio na dnu najudaljenijeg sanduka i
opasao je, u trenutku sam osjetio spokoj. Tokom svih godina u kojima
sam radio perom, moja sablja s drškom od slonovače pružala mi je
unutarnji mir i ravnotežu (u hodu takođe). Ljudskoj nesreći knjige pružaju
samo dubinu, za koju vjerujemo da je utjeha.
Sišao sam u avliju. Vrabac je odletio. Poput mornara kad napušta
brod koji tone, izašao sam, prepuštajući kuću tami što je padala.
Trči, govorilo mi je srce s mnogo više samopouzdanja, idi, pronađi
ih! Potrčao sam, ali sam usporavao na mjestima gdje je bila gužva i onda
kad su za mnom pojurili čopori pasa, zadovoljni što su pronašli
zanimaciju u džamijskim dvorištima koja sam koristio kao prečice.
53.
355
ZOVEM SE ESTER
Baš sam za večeru kuhala čorbu od sočiva kad Nesim reče: ''Neko
je na vratima." ''Pazi da čorba ne zagori", rekla sam tutnuvši mu u ruku
kašiku, a zatim sam dvaput promiješala čorbu u loncu držeći dlanom
njegovu staračku šaku.
Kad sam na vratima ugledala Crnog, osjetila sam prema njemu
samo sažaljenje. Na licu je imao takav izraz da se čovjek plašio da pita šta
se dogodilo. ''Nemoj ulaziti", rekla sam. ''Sad ću se presvući i doći."
Obukla sam svoje ružičasto i žuto ruho koje nosim kad me pozovu
na ramazanska slavlja, bogataške gozbe i druga svadbena veselja i uzela
svoj praznični zavežljaj. ''Ješću čorbu kad se vratim", rekla sam sirotom
Nesimu.
Tek što smo prošli jedan sokak moje male jevrejske mahale, čiji su
se dimnjaci, kao sirotinjske šerpe, jedva pušili, rekoh Crnom: ''Šekurin
bivši muž vratio se iz rata."
Crni je šutio sve dok nismo izašli iz mahale. Lice mu je bilo
sivkasto, kao boja večeri koja se spuštala. ''Gdje su?" upitao je mnogo
kasnije.
Tako sam saznala da Šekura i djeca nisu kod kuće. ''Kod svoje
kuće", rekla sam. Shvativši odmah da je ta rečenica ujela Crnog za srce jer
je ciljala na Šekurinu prijašnju kuću, dodala sam još jednu kako bih mu
dala malo nade: ''Vjerovatno."
''Jesi li ti vidjela muža koji se vratio iz rata?" upitao je gledajući me
u oči.
''Niti sam vidjela njega, niti sam vidjela da je Šekura napustila
kuću."
''Kako znaš da ju je napustila?" ''Po izrazu tvog lica."
''Ispričaj mi sve što znaš", rekao je odlučno.
Toliko je bio očajan da mu nikako nije bilo jasno da ta Ester nikad
ne smije sve ispričati ako bi da bude Ester koja je, okom na prozoru a
uhom na ulici, uspjela da pronađe muževe mnogim sanjalicama i da
pokuca na vrata tolikih nesretnih kuća.
356
''Hasan, brat Šekurinog prvog muža", rekla sam, ''uvukao se u vašu

kuću (vidjela sam da se obradovao što sam rekla vašu kuću) i rekao
Ševketu da će se njegov otac svakog časa vratiti iz rata, da će stići kući u
vrijeme popodnevne molitve i da će se veoma rastužiti ne bude li kod
kuće zatekao djecu i njihovu majku. Iako je Ševket majci prenio vijest,
Šekura je bila oprezna i nije mogla donijeti odluku. U rano poslijepodne
Ševket je pobjegao od kuće i sklonio se kod svog djeda i strica Hasana."
''A otkud tebi sve to?"
''Zar ti Šekura nije rekla da je Hasan u posljednje dvije godine na
sve načine pokušava vratiti u nekadašnji dom? Neko vrijeme Hasan joj je
preko mene slao pisma." ''Je li mu ona ikad odgovorila?"
''Poznajem sve vrste žena u Istanbulu", rekla sam ponosno. ''Nema
te koja bi kao Šekura toliko polagala na kuću, muža i poštenje." ''Ali sad
sam ja njen muž."
U glasu mu se osjećala ona muška nesigurnost koja me je uvijek
rastuživala. Ako se Šekura prikloni jednoj strani, na onoj drugoj nastupiće
propast.
''Hasan mi je dao da joj odnesem papir na kojem je napisao da je
Ševket došao kući kako bi dočekao oca, da je veoma nesretan zbog tog
lažnog muža, svog novog oca, s kojim je njegova majka u nezakonitom
braku te da se neće vratiti." ''Šta je Šekura uradila?"
''Cijelu noć te je čekala sama sa sirotim Orhanom." ''A Hajrija?"
''Hajrija godinama vreba priliku da tvojoj lijepoj ženi napakosti.
Zato je i odlazila u postelju pokojnog Tetka. Kad je Hasan vidio da je
Šekura provela noć sama, u strahu od ubice i aveti, po meni joj je poslao
još jedno pismo." ''Šta je napisao?"
''Bogu hvala što ova sirota Ester ne zna ni čitati ni pisati, pa tako,
kad to pitaju ljutita gospoda i napeti očevi, ona kaže: 'Ja ne čitam pismo,
već lice lijepe djevojke koja ga čita.'" ''I šta si pročitala?"
''Očaj."
Dugo nije progovorio. Vidjela sam sovu šćućurenu na krovu jedne
grčke crkvice. Vidjela sam slinavu dječurliju iz mahale kako se smiju mojoj
odjeći i zavežljaju. Vidjela sam šugave pse kako, češući se, silaze s groblja
357
pokrivenog čempresima na ulicu, radosni jer se spušta noć. ''Uspori",

doviknula sam Crnom kasnije. ''Ne mogu se pentrati uz ove uzbrdice kao
ti. Kud me vodiš s ovim zavežljajem u ruci?"
''Prije nego što me odvedeš do Hasanove kuće, odvešću ja tebe
kod velikodušnih momaka koji će od tebe kupiti poklone za tajne
ljubavnike - cvjetne maramice, svilene pojeseve i ukrasne, srebrnaste
novčanike."
Dobro je bilo što se Crni u tom jadnom stanju još mogao šaliti, ali
ja sam u toj šali odmah uočila ono pola zbilje.
''Ako budeš okupljao neku vojsku, uopšte te neću voditi Hasanovoj
kući", rekla sam. ''Smrtno se plašim svađe i tuče."
''Ako budeš bila ona pametna Ester, kakva uvijek i jesi, neće biti ni
svađe ni tuče", rekao je. Prošli smo Aksaraj i izašli na put koji vodi iza,
prema vrtovima Longe. U gornjem dijelu blatnjavog puta, u mahali koja je
pamtila i bolje dane, ušao je u brijačnicu koja je još bila otvorena. Vidjela
sam kako razgovara s majstorom kojeg je pri svjetlosti svjetiljke brijao
jedan momak čistog lica i lijepih ruku. Nedugo zatim pridružiše im se
brico, njegov lijepi šegrt i još neka dvojica. U rukama su imali sablje i
sjekire. Na Šehzadebaši, u mraku jedne sporedne ulice, priključio nam se i
jedan momak iz medrese za kojeg nikad ne bih pomislila da je siledžija.
''Pa zar ćete napasti kuću usred bijela dana?" upitala sam. ''Nije
dan nego noć", rekao je Crni više zadovoljno nego šaljivo.
''Nemoj biti tako siguran u sebe zato što si okupio rulju", rekla
sam. ''Pazi da vas ne vide janičari kako tumarate naokolo poput kakve
naoružane vojske!" ''Niko nas neće vidjeti."
''Juče su ljudi erzurumskog hodže najprije udarili na jednu
mehanu, a potom na tekiju Džerahija na Sagirkapiju i sve prisutne istukli.
Izdahnuo je, kažu, neki starac koji je dobio cjepanicom po glavi. U
mrklom mraku mogu pomisliti da i vi pripadate njima."
''Čujem da si išla u kuću pokojnog efendi Prefinjenog - bog te
blagoslovio! - i tamo vidjela one konje nacrtane razmrljanim tušem, pa si
o tome obavijestila Šekuru. Izgleda da je efendi Prefinjeni bio blizak s
ljudima tog vaiza iz Erzuruma."
358
''Ako sam u toj kući i iščeprkala nešto, učinila sam to jer sam
mislila da će koristiti sirotoj Šekuri", rekla sam. ''Zapravo, otišla sam tamo
da bih pokazala tkanine što su tek stigle flamanskom lađom, a ne da bih
se petljala u te vaše šerijatske i političke stvari, kojima moja sirota pamet
ionako nije dorasla." ''Ester, ti si veoma pametna žena."
''Budući da jesam, da ti i ovo kažem: ljudi tog vaiza iz Erzuruma
još će se više naljutiti i mnogim će ljudima nanijeti bol, pazite se!"
Kad smo ušli u ulicu iza Čaršikapije, srce mi je od straha počelo
ubrzano kucati. Gole i mokre grane na stablima kestena i duda svjetlucale
su na blijedoj svjetlosti polumjeseca. Vjetar koji su razduvali džini i aveti
lepetao je zavezanim krajevima mog zavežljaja i, zviždeći u ogoljelim
stablima, odnosio miris naše družine mahalskim psima koji su vrebali u
zasjedi. Kad su jedan za drugima počeli lajati, pokazala sam Crnom kuću.
Na trenutak smo u tišini bacili pogled na njen mračni krov i kapke. Crni je
smjestio svoje ljude oko kuće, u opustjeloj bašti, s obje strane dvorišne
kapije i iza smokava koje su bile pozadi. ''U tom prolazu ima jedan grozni
prosjak Tatarin", rekla sam. ''Slijep je, ali zna bolje od muhtara ko prolazi
ulicom. Neprestano masturbira, kao oni sultanovi nepristojni majmuni.
Udijelite mu deset akči - pazite da vas ne dotakne po ruci - i sve će vam
reći." Izdaleka sam posmatrala kako je Crni Tatarinu najprije dao novac, a
potom mu vrh sablje prislonio na grkljan i prisilio ga da govori. A onda je,
ne znam kako se to dogodilo, berberski šegrt, za kojeg sam mislila da
motri na kuću, počeo mlatiti Tatarina drškom od sjekire. Posmatrala sam
taj prizor, misleći da će se brzo okončati, ali je Tatarin i dalje plakao.
Pritrčala sam i iz ruku mu istrgla sjekiru prije nego što ga ubije. ''Psovao
mi je majku", govorio je šegrt.
''Kaže da Hasan nije kod kuće", rekao je Crni. ''Je li istina to što
govori ovaj slijepac?" Pružio mi je pismo koje je napisao na licu mjesta i
rekao: ''Uzmi ovo i odnesi do kuće. Daj Hasanu, a ako njega ne nađeš,
onda njegovom ocu." ''Zar za Šekuru ništa nisi napisao?" upitala sam
uzimajući pismo.
359
''Ako bih joj poslao posebno pismo, to bi još više izazvalo

muškarce u kući", odgovorio je Crni. ''Reci joj da sam pronašao podlog
ubicu njenog oca." ''Je li to istina?" ''Ti joj to reci!"
Prijekorno sam ušutkala Tatarina, koji je i dalje plakao i kukao.
''Nemoj zaboraviti šta sam učinila za tebe!" rekla sam i shvatila da sve to
odugovlačim kako bih ostala tu s njima. Zašto sam se miješala u cijelu tu
stvar? Prije dvije godine na Edirnekapiju odsjekli su uši jednoj pokućarki
poput mene, i ubili je kad se djevojka koju je ona obećala udala za drugog
čovjeka. Baka mi je govorila da Turci najčešće ubijaju bez ikakvog razloga.
Čežnjivo sam mislila na čorbu od sočiva koju je moj dragi Nesim u tom
trenutku jeo kod kuće. Iako su mi se noge odupirale i uzmicale, krenula
sam prema kući misleći kako je Šekura tamo. A mučila me je i
radoznalost.
''Pokućarkaaa!" vikala sam. ''Imam svilu iz Kine za praznično ruho!"
Primijetila sam kako se pokrenula narandžasta svjetlost koja se
probijala kroz kapke. Vrata su se otvorila. U kuću me je uveo Hasanov
pristojni otac. Unutra je bilo toplo, kao i u svim bogataškim kućama.
Šekura, koja je pri svjetlosti svjetiljke s djecom sjedila za sofrom, ustala je
kad me je ugledala. ''Šekura", rekla sam, ''došao ti je muž."
''Koji?"
''Crni", rekla sam. ''On i njegovi naoružani ljudi opkolili su kuću.
Spremni su da se bore s Hasanom."
''Hasan nije kod kuće", rekao je uljudni svekar.
''Odlično!" rekla sam i pružila mu pismo kao ponosni izaslanik koji
prenosi padišahovu nepokolebljivu volju. ''Uzmi to i pročitaj!"
Dok je njen uljudni svekar čitao pismo, oglasila se Šekura: ''Ester",
rekla je, ''dođi da ti naspem čorbu od sočiva, ugrijaće te."
''Ne volim ga", rekla sam najprije. Jer, uopšte mi se nije dopalo što
o toj kući govori kao o svojoj. Ali kad sam shvatila da želi ostati sa mnom
nasamo, zgrabila sam kašiku i krenula za njom.
''Reci Crnom da se sve ovo dogodilo zbog Ševketa", prošaputala je.
''Prošle noći čekala sam ga sama s Orhanom, strahujući od ubice. Orhan je
cijelu noć drhtao. Djeca su mi se razdvojila! Koja bi se majka od djece
360
odvojila!? Kad se Crni nije vratio kući, donijeli su mi i vijest da su ga

padišahovi mučitelji natjerali da progovori i da je i on imao udjela u smrti
mog oca."
''Zar nije Crni bio s tobom kad ti je otac ubijen?"
''Ester", rekla je razrogačivši svoje lijepe crne oči, ''molim te,
pomozi mi!" ''Reci mi zašto si se vratila ovamo, kako bih shvatila i
pomogla ti!"
''Misliš li da znam zašto sam se vratila?" rekla je. Na trenutak se
činilo da će zaplakati. ''Crni je bio grub prema Ševketu", rekla je. ''A kad je
Hasan rekao da se vratio pravi otac dječaka, povjerovala sam mu."
Ali u očima sam joj vidjela da laže, a ona je znala da ja to vidim.
''Hasan me je obmanuo!" prošaputala je, a ja sam osjetila kako želi
da shvatim da voli Hasana.
Ali je li njoj bilo jasno da češće misli na Hasana zato što se udala
za Crnog?
Vrata su se otvorila i ušla je Hajrija, noseći u ruci hljeb tek izvađen
iz pećnice, koji je mirisao kao duša. Po njenom smrknutom licu vidjela
sam da je nakon Tetkove smrti to jadno stvorenje ostalo u nasljeđe Šekuri
kao belaj kojeg se nikako ne možeš otarasiti.
A kad se Šekura osvrnula prema djeci s tek pečenim hljebom
pristiglim u sobu, shvatila sam pravu istinu: ono što ona traži, a ne može
naći, nije bio muž kojeg bi ona voljela, bilo da je u pitanju rođeni otac
djece, Hasan ili Crni, nego čovjek koji bi volio tu djecu, izbezumljenu od
straha. Šekura je bila spremna da dobronamjerno voli svakog dobrog
muža.
''To što tražiš, tražiš srcem", rekla sam bez ikakvog razmišljanja.
''Moraš, međutim, odlučiti razumom."
''Odmah ću se Crnom vratiti s djecom", rekla je. ''Ali pod
određenim uslovima!" Malo je odšutjela. ''Mora se lijepo ponašati prema
Ševketu i Orhanu. Ne smije tražiti da mu objašnjavam što sam se sklonila
ovamo. I povinovaće se našim bračnim uslovima - zna on. Sinoć me je
ostavio samu u kući i prepustio i ubici, i lopovu, i zlotvoru, i Hasanu."
361
''Izgleda da još nije pronašao ubicu tvog oca, ali je tražio da ti kažem da
jeste." ''Šta misliš o tome da mu se vratim?"
Prije nego što sam odgovorila, bivši svekar, koji je odavno pročitao
pismo, reče: ''Recite gospodinu Crnom da mi sin nije tu, tako da ne mogu
ponijeti odgovornost toga da mu vratim svoju snahu."
''Koji tvoj sin?" upitala sam zlobno, ali blagim glasom.
''Hasan", odgovorio je. Postidio se, jer je bio gospodin u duši: ''Moj
stariji sin se, kažu, vraća iz Persije."
''Gdje je Hasan?" upitala sam. Srknula sam dvije kašike čorbe koju
mi je Šekura nasula. ''Otišao je da skupi carinske službenike, nosače i
ostale ljude", odgovorio je s naivnošću dobrih a glupih ljudi koji nisu u
stanju da prevale laž preko usana.
''Nakon onog što su sinoć uradili ljudi hodže iz Erzuruma, noćas su
i janičari na ulicama." ''Mi ih uopšte nismo vidjeli", rekla sam idući prema
vratima. ''Je li to tvoja posljednja?" Pitala sam to svekra kako bih ga
zaplašila, ali je Šekura vrlo dobro znala da je pitanje upućeno njoj. Je li
zaista bila toliko zbunjena ili je možda nešto krila; je li, recimo, čekala da
se vrati Hasan s ljudima? Obradovala sam se shvativši da mi se dopada ta
njena neodlučnost. ''Mi nećemo Crnog", odvažno je rekao Ševket. ''A ti,
debela, nemoj više ovamo dolaziti!"
''Ali ko će onda tvojoj lijepoj majci donositi one čipkane prekrivače
i maramice s cvjetićima i pticama, koje toliko voli, i crveno platno za
košulje, koje ti tako voliš?" rekla sam i spustila zavežljaj nasred sobe. ''Do
mog ponovnog dolaska odvežite ga i pogledajte, obucite šta želite, krojte
i šijte kako vam je volja."
Izlazeći, osjetila sam tugu: nikad dosad nisam vidjela toliko suza u
Šekurinim očima. Tek što sam se privikla na vanjsku hladnoću, Crni me je
zaustavio sa sabljom u rukama.
''Hasan nije kod kuće", rekla sam. ''Možda je otišao na pijacu da
kupi vino kako bi proslavio
Šekurin povratak, možda će se, kako kažu, s ljudima odmah vratiti.
U tom slučaju potući ćete se jer je lud. Pogotovo kad prihvati onu svoju
crvenu sablju."
362
''Šta je rekla Šekura?"

''Svekar je kazao da neće dati snahu, ali ne treba da se plašiš njega
nego nje. Žena ti je potpuno sluđena; ako mene pitaš, vratila se jer je
shvatila da, dva dana nakon što joj je otac ubijen, u istoj kući ne bi mogla
provesti drugu noć u strahovima, što zbog ubice, što zbog Hasanovih
prijetnji, što zbog toga što tebe nije bilo, a nisi se uopšte javio. A rekli su
joj i da si i ti imao udjela u ubistvu njenog oca... Ali da se Šekurin bivši
muž vratio, da ovo, da ono - o tome nema ni govora. Izgleda da je Ševket
povjerovao u Hasanove laži, a, čini se, i otac. Šekura namjerava da ti se
vrati, ali postavlje uslove."
Gledajući Crnog pravo u oči, nabrojala sam ih jedan po jedan.
Prihvatio ih je odmah i nekako zvanično, kao da razgovara s pravim
izaslanikom.
''I ja imam jedan uslov", rekla sam. ''Sad opet idem u kuću."
Pokazala sam na kapke svekrovih prozora iza njegovih leda: ''Malo kasnije
udarićete na njih i na vrata. Kad budem viknula, prestaćete. Ako Hasan
dođe, borite se bez kolebanja!"
Jednog izaslanika sve te riječi sigurno bi koštale života, ali se
Ester, eto, zanijela. Vrata su se otvorila čim sam povikala: ''Pokućarkaaa!"
Otišla sam pravo pred svekra. ''Cijela mahala i kadija u ovoj oblasti, svi
znaju da je Šekura odavno razvedena i da se ponovo udala po zakonima
Kurana", rekla sam. ''Čak i da tvoj odavno mrtav sin oživi, da napusti raj,
pa i božjeg poslanika Mojsija, i vrati se ovamo, to ništa ne bi značilo, jer
on nije njen muž. Oteli ste udatu ženu i držite je ovdje. Crni je tražio da
vam prenesem da će vas on i njegovi ljudi kazniti zbog toga prije kadije."
''Pogriješiće", rekao je svekar uljudno. ''Ta mi nismo oteli Šekuru!
Ja sam, hvala bogu, djed ovoj djeci. Hasan im je stric. Kad je ostala sama,
Šekura se sklonila kod nas. Šta je drugo mogla? Ako želi, može se odmah
s djecom vratiti. Ali ne zaboravi: ovo je njena kuća u kojoj ih je rodila i u
sreći ih podizala."
''Šekura", rekla sam nepromišljeno, ''želiš li se vratiti u kuću svog
oca?" Zbog priče o sreći, Šekura je briznula u plač.
363
''Ja nemam oca", odgovorila je. Ili mi se samo učinilo. Djeca su joj
se privila uz skute, a potom je posjela i obgrlila je oko grudi; isprepleteni
u zagrljaju, svi su zajedno plakali. Nije ova Ester blesava: shvatila sam
veoma dobro da Šekura upravlja objema stranama, ne čineći pri tom
nikakav izbor, ali sam znala i da plače od srca. Jer, i sama sam se
rasplakala. Malo kasnije, vidjela sam da i zmija Hajrija plače.
Što se pak tiče zelenookog, uljudnog svekra, jedine osobe u kući
koja nije plakala, zbog njega je u tom trenutku otpočeo napad Crnog i
njegovih ljudi: počeli su udarati o daske na prozorima i provaljivati vrata,
a svaki udarac odzvanjao je u kući kao topovska granata. ''Ti si iskusan
čovjek, gospodin", rekla sam svekru, ohrabrena i vlastitim suzama. ''Otvori
vrata i reci da Šekura dolazi ne bi li oni bijesni psi vani prestali."
''Da si ti na mom mjestu, bi li izbacila na ulicu i prepustila tim
psima ženu bez igdje ikoga koja je kod tebe potražila utočište, a uz to ti
je i snaha?"
''Ona sama želi da ode", rekla sam. Ljubičastom maramicom
obrisala sam nos začepljen od plača.
''Ako je tako, može otvoriti vrata i izaći", rekao je.
Sjela sam pokraj Šekure i djece. Svaki nov udarac na vrata stvarao
je užasnu buku i izazivao još više suza. Djeca su počela još jače plakati, a
to je samo pospješilo Šekurine i moje suze. Ali obje smo znale i da
plačemo kako bismo dobile na vremenu, brojeći krike izvana i udarce koji
su padali kao da će srušiti kuću.
''Lijepa moja Šekura", rekla sam, ''svekar ti dopušta, tvoj muž Crni
prihvata sve tvoje uslove, očekuje te s ljubavlju, nemaš više šta da tražiš u
ovoj kući. Spremi se, stavi veo, uzmi svoj zavežljaj i djecu, otvori vrata pa
da konačno krenemo tvojoj kući."
Čuvši šta sam rekla, djeca su se još više rasplakala, a Šekura je
razrogačila oči:
''Plašim se Hasana", rekla je. ''Njegova će osveta biti strašna. On je
divljak. Osim toga, sama sam došla."
''Ali to ne poništava tvoj novi brak", rekla sam. ''Ostala si
bespomoćna, normalno je što si potražila neko utočište. Muž ti je sve
364
oprostio, prihvata te. A što se Hasana tiče: kako smo s njim dosad, tako
ćemo i odsad." Osmijehnula sam joj se.
''Ali ja ne mogu otvoriti vrata", rekla je. ''Onda bi ispalo da sam
svojevoljno otišla." ''Draga Šekura, ni ja ih ne mogu otvoriti", kazala sam.
''I sama znaš da bi onda rekli kako sam gurala nos u vaše stvari. Ja bih još
gore prošla." U očima sam joj vidjela da se slaže sa mnom.
''Onda niko neće otvoriti vrata", rekla je. ''Pustićemo da ih razbiju,
udu i odvedu nas na silu." Shvativši odmah da je za Šekuru i njenu djecu
to najbolje rješenje, uplašila sam se. ''Ali mogla bi pasti krv", kazala sam.
''Ako se kadija ne umiješa, biće krvi, a krvna osveta trajaće godinama.
Niko ko želi biti častan čovjek ne može mirno posmatrati kako mu
razvaljuju vrata, upadaju u kuću i odvode žensko čeljade."
Kad je, umjesto da razumno odgovori, privila djecu na grudi i
počela glasno plakati, još jednom sam s kajanjem shvatila koliko je ona
lukava i proračunata. Neki glas iznutra govorio mi je da sve to ostavim i
odem, ali ni ja više nisam mogla prići vratima, jer su udarali na njih kao da
će ih polomiti. Jer, padalo mi je na pamet da bi Crni, koji se uzdao u mene
a pribojavao se da ide do kraja, svakog časa mogao povući svoje ljude i
tako osokoliti svekra. Kad sam se privila uz Šekuru, shvatila sam da se
pretvara da plače, ali je od tog plača bilo gore njeno drhtanje, koje se nije
moglo imitirati. Prišla sam vratima i iz sve snage povikala: ''Stanite, dosta
je bilo!" U trenutku je sve utihnulo.
''Neka Orhan majci otvori vrata!" rekla sam u iznenadnom
nadahnuću, umilno kao da se obraćam djetetu. ''Želi da se vrati kući, na
njega se niko neće naljutiti." Čim sam to izgovorila, Orhan je iskliznuo iz
majčinih malaksalih ruku. S iskustvom nekog ko je godinama živio u toj
kući, najprije je povukao rezu, zatim skinuo drveni zasun, a onda otvorio
mandal i odmakao se dva koraka od vrata. Kroz odškrinuta vrata, koja su
se sama od sebe otvorila, prodrla je vanjska hladnoća. Nastala je takva
tišina da smo svi čuli kako negdje daleko tek tako laje neki lijeni pas. Kad
je Šekura poljubila Orhana, koji joj se vratio u naručje, Ševket je rekao:
''Reći ću stricu Hasanu", rekao je.
365
Kad sam vidjela da je Šekura ustala, uzela veo i da sprema svoj

zavežljej, laknulo mi je, i to toliko da sam se uplašila da se ne nasmijem.
Sjela sam i uzela dvije kašike čorbe od sočiva. Srećom, Crni je bio
dovoljno razborit da se ne približi vratima kuće. Iako smo ga zvale u
pomoć kad se Ševket, navukavši rezu iznutra, na neko vrijeme zaključao u
sobi svog pokojnog oca, Crni nije ni kročio u kuću niti je svoje ljude
pustio unutra. A nakon što mu je majka dopustila da uzme stričev bodež s
drškom optočenom rubinima, i Ševket je pristao da izađe iz kuće.
''Čuvajte se Hasana i njegove crvene sablje", rekao je, više
izistinski zabrinut nego tonom gubitnika i osvetnika. Poljubio je unuke
pomirisavši im kosu. A onda je Šekuri nešto šapnuo na uho.
Kad sam primijetila kako Šekura žurno baca posljednji pogled na
kućna vrata, zid i dimnjak, prisjetila sam se da je tu s prvim mužem
provela najsretnije godine života. Je li primjećivala da je sad ta kuća
sklonište dvojici nesretnih, usamljenih muškaraca i da zaudara na smrt?
Kako mi je slomila srce, na povratku sam se prema njoj ponašala
suzdržano. Ono što je nas tri žene, jednu robinju, jednu Jevrejku i udovicu
s dvoje djece, zbližavalo na povratku, nije bila hladnoća i noćna pomrčina,
nego skučenost nepoznatih sokaka te strah od Hasana. Poput karavana
što nosi blago, naša je brojna povorka, koju su štitili Crni i njegovi ljudi,
vijugala zaobilaznim putevima te udaljenim i zabačenim mahalama kako
ne bismo nabasali na noćne čuvare, radoznale kabadahije iz kraja,
razbojnike i Hasana. Po mrklom mraku, u kojem se ni prst pred okom nije
vidio, put smo pronalazili sudarajući se sa zidovima i jedni s drugima.
Pomišljajući da bi nas u tami mogli ščepati i oteti vampiri, džini i demoni
iz podzemlja, privile smo se jedna uz drugu. Iza zidova koje smo doticali
pipajući pred sobom u pomrčini i iza zatvorenih kapaka, činilo se kako u
hladnoj noći hropcu i kašlju spavači, a životinje stenju u stajama.
Iako sam ja, Ester, koja sam protabanala svim istanbulskim
sokacima, s vremena na vrijeme pomišljala da smo se u tami bez dna
izgubili u beskonačno krivudavim ulicama, ipak sam uspijevala da
prepoznam neke uglove kraj kojih sam danju strpljivo prolazila sa
zavežljajem u ruci: zidove u Terzibašinoj ulici, oštar vonj balege, gotovo
366
nalik mirisu cimeta, koji se širio iz staje pored vrata Nurulah-hodže...

Prepoznala sam i Sokolarski prolaz i Česmu slijepog hodže, na trgu na
koji taj prolaz vodi, te shvatila kako ne idemo prema kući Šekurinog
pokojnog oca, nego u nekom drugom, meni nepoznatom smjeru.
Odmah mi je bilo jasno da Crni svoju porodicu želi da sakrije od
Hasana, koji je u napadu bijesa mogao svašta učiniti, kao i od onog
bezdušnog ubice, i da je na nekom drugom mjestu pronašao sklonište. Da
znam gdje, rekla bih vam odmah, a Hasanu sljedećeg jutra. Ne zato što
sam zla, nego zato što sam bila sigurna da će Šekura opet poželjeti da
pridobije Hasanovu pažnju. Ali promućurni Crni s pravom mi više nije
vjerovao. Bili smo u jednoj mračnoj ulici iza Pijace robova kad se s njenog
kraja začuše krici, jauci i vapaji. Čule smo neko koškanje i ja sam sa
strahom prepoznala onaj jedinstven zveket koji se oglasi kad se ukrste
sjekire, sablje i močuge, i jauke kad udarac zaboli do kosti.
Crni je svoju veliku sablju ustupio svom čovjeku od povjerenja, na
silu istrgao jatagan iz Ševketove ruke i tako ga rasplakao, a Šekuru,
Hajriju i djecu uputio dalje u pratnji berberskog šegrta i druge dvojice.
Mene nije pustio s njima; student medrese rekao je da će me
prečicom odvesti kući. Je li to bila slučajnost ili namjera da od mene
lukavo zataji mjesto gdje će me sakriti? Na kraju uskog sokaka kojim smo
morali proći bio je jedan dućan za koji shvatih da je kafana. Borba
sabljama bila je završena prije nego što je i počela. Rulja koja je urlajući
izlazila i ulazila -isprva sam pomislila da je pljačka - uništavala je kafanu.
Da bismo mi radoznalci pod svjetlošću buktinja mogli posmatrati i iz toga
izvući pouku, oni su najprije pažljivo iznosili fildžane, džezve, čaše i
klupice, a potom ih na naše oči razbijali. Malo su istukli jednog koji je to
pokušao da prekine, ali je on naposljetku dobro prošao. U početku sam
mislila da je kafa sva njihova briga, što su i govorili. Objašnjavali su da je
štetna, da uništava oči i želudac, pomućuje um i ljude izvodi iz vjere;
govorili su da je to franački otrov, opisivali kako je hazreti Muhamed
odbio kafu koju mu je ponudio šejtan u liku lijepe žene. Sve je to ličilo na
poučnu noćnu zabavu i mislila sam kako ću, kad stignem kući, izgrditi
Nesima: ''Ne nalivaj se toliko tim otrovom."
367
Kako je u okolini bilo mnogo samačkih soba i jeftinih hanova, za

kratko vrijeme okupila se gomila radoznalaca željnih gledanja, sastavljena
od besposličara i ološa koji se ilegalno uvukao u grad, što je ohrabrilo
neprijatelje kafe. Tad sam shvatila da su to ljudi Nusret-hodže, čuvenog
propovjednika iz Erzuruma, da po Istanbulu razbijaju kafane i legla
razvrata i vina, kažnjavaju one koji su skrenuli s hazreti Muhamedovog
puta i one što uz muziku izvode trbušni ples, tvrdeći da je to derviški
ritual. Psovali su neprijetelje vjere, sve koji šuruju sa šejtanom,
idolopoklonce, nevjernike i slikare. Tad sam se sjetila da je ta kafana ona
na čije zidove vješaju crteže i u kojoj se rugaju vjeri i hodži iz Erzuruma.
Iznutra je izašao kafedžijin pomoćnik okrvavljenog lica. Pomislila sam da
će se srušiti, ali je on rukavom košulje obrisao krv s čela i obraza,
umiješao se među nas i zajedno s nama nastavio da gleda napad.
Uplašena svjetina lagano je uzmicala. Primijetila sam da je Crni u gužvi
ugledao nekog i da se na trenutak pokolebao. Po okupljanju Erzurumčevih
pristalica, zaključila sam da pristižu janjičari ili neka druga rulja. Baklje su
se ugasile, a ljudi se raštrkali. Crni me je uhvatio za ruku i predao
studentu medrese.
''Ići ćete sporednim ulicama", rekao je. ''Otpratiće te do kuće."
Momak je htio da pobjegne što prije, te se udaljismo žurnim koracima. U
mislima sam bila s Crnim, ali vam Ester, ostane li izvan toka događaja, ne
može ispričati šta je dalje bilo.
54.
JA, ŽENA
Kažu, medah-efendijo, da ti svakog umiješ oponašati, ali da žena

ne možeš biti! A ja tvrdim potpuno suprotno. Tačno je da mi ženidba nije
bila suđena, jer sam putovao od grada do grada, zabavljao se na
svadbama, zabavama i u kafanama do sitnih sati i sve dok me ne bi izdao
glas pričao priče oponašajući sve i svakog. Ali to uopšte ne znači da ne
poznajem ženski rod.
368
Dobro ja poznajem žene; s četiri sam se čak lično susreo, lica im

vidio, razgovarao s njima. To su:
1. Moja pokojna majka; 2. Moja draga tetka; 3. Žena mog starijeg
brata (u nju sam se najprije zaljubio) koji me je tukao, a ona, čim bi me
vidjela, vikala: ''Izlazi iz sobe"; 4. Žena koju sam u jednom trenutku svojih
putovanja primijetio na jednom otvorenom prozoru u Konju. Iako ni riječ
nismo izmijenili, prema njoj sam uvijek osjećao požudu, a osjećam je i
sad. A možda je sad već mrtva.
Pogled na ženu otkrivenog lica, razgovor s njom, svjedočenje o
njenim ljudskim stanjima - u nama muškarcima pobuđuju čulna i duboka
duhovna osjećanja, a budući da je tako, najbolje je, kako nam to i vjera
zapovijeda, žene, naročito one lijepe, prije ženidbe uopšte i ne gledati.
Tražiti prijateljstvo lijepih momaka, što ne goni da se žena traži kako bi
se prinudno zadovoljili puteni porivi, jedini je izlaz, a na kraju i to postane
slatka navika. To što se žene po franačkim gradovima šetaju ne samo
otkrivenog lica nego ne kriju ni svoje najprivlačnije strane, sjajne kose,
vratove, ruke, lijepa grla, pa čak, ako je istina ono što se priča, dijelom ni
noge, sve je to razlog zbog kojeg njihovi muškarci stidljivo, teško i bolno
hodaju, s nadignutim prednjim dijelom pantalona, i zbog kojeg je njihovo
društvo paralizovano. I zbog kojeg franački nevjernici pred Osmanlijama
svakog dana gube po jedno utvrđenje. Kad sam, još u ranoj mladosti,
shvatio da je najispravniji put k sreći i spokoju moje duše da živim daleko
od lijepih žena, za žene sam se još više zainteresovao. A kako u to
vrijeme, osim majke i tetke, nijednu ženu nisam vidio, moja radoznalost
poprimala je tajanstvene obrise i ja sam, kao da mi je mozak utrnuo,
shvatao da ću moći da dokučim kako se one osjećaju samo čineći ono što
one čine, jedući ono što one jedu, ponavljejući njihove riječi, oponašajući
njihova stanja i oblačeći njihovu odjeću. Tako sam jednog petka, kad su
svi, otac, majka, brat i tetka otišli u ružičnjak mog djeda na obali
Fahrenga, rekao da sam bolestan i ostao kod kuće.
''Ta pođi s nama!" rekla je pokojna majka. ''Na selu ćeš vidjeti pse,
drveće, konje, pa ćeš ih oponašati i nas nasmijavati. Šta ćeš raditi sam u
kući?"
369
Nisam joj mogao reći da ću obući njene stvari i glumiti ženu, pa

sam rekao: ''Boli me stomak."
''Ne budi mlakonja", kazao je otac. ''Dođi, rvaćemo se."
Sad ću vam, svojoj braći iluminatorima i kaligrafima, ispričati šta
sam sve osjetio dok sam, kad su oni otišli, komad po komad, oblačio
rublje i odjeću pokojne majke i tetke; otkriću vam šta znači biti žena,
tajnu koju sam tog dana dokučio. Odmah vam mogu reći: šta god da smo
čitali u knjigama i slušali od propovjednika, čovjek se, kad postane žena,
uopšte ne osjeća kao đavo.
Baš suprotno: kad sam obukao vunene i ružama oslikane gaće
pokojne majke, proželo me osjećanje slatke dobrote, osjetio sam da sam
senzibilan poput nje. Kad mi je kožu dotakla svijetlozelena svilena košulja
moje tetke, i njoj je samoj bilo žao da je nosi, osjetio sam veću ljubav
prema svoj djeci, čak i prema sebi samom. Želio sam da spremim jelo
cijelom svijetu, svakog da podojim. I tako, nakon što mi je sinulo kakav je
to osjećaj imati grudi, u njedra sam nagurao razne stvari, čarape, peškire,
jer sam htio da zadovoljim radoznalost i osjetim kako je to biti žena s
velikim sisama. Kad sam ugledao te ogromne izbočine na sebi... U redu:
bio sam ponosan ko sam đavo. Budući da sam odmah shvatio da će
muškarci trčati za njima i kad im samo vide sjenu, kako će se koprcati,
žudeti da ih uzmu u usta, osjetio sam se veoma moćno, ali - je li mi to
bila namjera? Zbunio sam se: želja mi je bila i da imam mo ć i da me
sažaljevaju; i da me ludo voli bogat, jak i pametan muškarac, kakvog
uopšte nisam poznavao, ali sam se i plašio toga. Na ruke sam natakao
majčine zlatne narukvice koje je, pokraj čaršava s izvezenim lišćem, krila
u vunenim, mirisom mošusa prožetim čarapama na dnu kovčega s
djevojačkom opremom; na lice sam nanio rumenilo što ga je koristila da
bi joj obrazi po povratku iz hamama bili još rumeniji, obukao tetkinu
tamnozelenu feredžu pa, skupivši kosu, stavio veo iste boje. Kad sam se
vidio u ogledalu sa sedefnim ramom, zadrhtao sam. Iako ih nisam bio ni
dotakao, oči i trepavice već su mi postale ženske. Vidjele su mi se samo
oči i obrazi, ali bio sam veoma lijepa žena, što me je činilo sretnim. Moja
370
muškost primijetila je to i prije mene i ukrutila se, što me je

oneraspoložilo.
U ogledalu koje sam držao u ruci posmatrao sam suzu kako se
kotrlja iz mog lijepog oka i u meni se iznenada bolno rodila pjesma koju
nikad nisam zaboravio. Jer, istog trenutka, s nadahnućem koje mi je
poslao sam Svevišnji, a u nastojanju da zaboravim taj svoj bol, te stihove
počeo sam izgovarati melodično, njišući se kao u taktu neke pjesme.
Dok sam na istoku, na zapadu želim da budem,

kaže moje neodlučno srce.
Ako sam muškarac, žena bih da budem,
šapće mi jedan drugi organ.
Teško li je biti čovjek,
a još teže živjeti tako!
I sprijeda i straga, i s istokom i sa zapadom,
ja želim da uživam.
Pazite, naša erzurumska braća ne smiju me čuti kako pjevam tu

pjesmu srca svog! Jer, veoma bi se naljutili. A što li se ja plašim? Možda se
i ne bi ljutili, jer, pazite, ovo nije ogovaranje, ima onaj čuveni vaiz,
prečasni efendi Čaknihusret, eh... Oženjen je, naravno, ali kažu da i on,
baš kao i vi, osjećajni iluminatori, više voli dječake nego nas žene. Samo
prenosim ono što su meni ispričali. Ali taj me ne zanima, jer je veoma
odbojan. Zubi su mu poispadali, a, kako kažu ljepotani koji su mu
prilazili, iz usta mu se širi nesnosan smrad, ne zamjerite mi, kao iz
medvjeđeg dupeta.
No dobro. Zatvaram gubicu i vraćam se svojoj muci. Kad sam
shvatila da sam veoma lijepa, nisam više htjela da perem rublje i sudove
niti da izlazim na ulicu ko robinja. Siromaštvo, suze i nesreća, stalno
razočaranje pred ogledalom i plač i tuga, sve je to za ružne žene. Ja
moram naći muža koji bi me držao ko malo vode na dlanu, ali ko je od vas
takav? Tako sam kroz rupu na zidu počela posmatrati sinove paša i
plemića koje je moj pokojni otac pod svakojakim izgovorima pozivao u
371
kuću. Htjela sam da moj položaj liči na položaj one poznate lijepe žene,
one koja ima mala usta i dvoje djece, u koju su zaljubljeni svi iluminatori.
Ne bi bilo loše da vam ispričam priču o sirotoj Šekuri. Ali čekajte! Obećao
sam da ću u srijedu uveče ovo ispričati:
LJUBAVNA PRIČA KOJU ŽENA PRIČA PO ŠEJTANOVOM NAGOVORU
Zapravo, priča je vrlo jednostavna. Dogodila se u jednoj od

siromašnijih istanbulskih mahala. Jedan od uglednih prvaka u mahali -
čelebi Ahmet, pisar kod Vasif-paše, bio je povučen čovjek. Imao je ženu i
dvoje djece. Jednog dana, kroz otvoren prozor ugledao je crnokosu,
crnooku, srebrnoputu i vitku bosansku ljepoticu i u nju se zaljubio. Žena
je, međutim, bila udata, te je čelebija uopšte nije zanimao. I tako, siroti
čelebija nikom ne povjerava svoju patnju, vene od ljubavi, kupuje vino od
jednog Grka i pije, ali na kraju ne uspijeva da sakrije svoju ljubav od ljudi
u mahali. A kako su svima u njoj drage ljubavne priče i budući da su
čelebiju veoma voljeli i poštovali, najprije su se prema njegovoj ljubavi
odnosili s poštovanjem, pretvarajući se, uz poneku šalu, da je ne
primjećuju. Ali kad se čelebi, nemoćan da se nosi s ljubavnim jadima,
počeo svake večeri opijati pred vratima kuće u kojoj su srebrnoputa
ljepotica i njen muž sretno živjeli, svi ga Se počeše plašiti. Ljubavnika koji
je svake večeri plakao skrhan bolom nisu mogli ni istući i protjerati, a ni
utješiti. A on je plakao bez glasa, ne prigovarajući ništa i ne dosađujući
nikom, kao pravi čelebija, to jest gospodin. Malo-pomalo, njegova
beznadežna tuga zahvati cijelu mahalu i postade svačija tuga i nesreća;
uništi svako zadovoljstvo pa se, poput česme koja neprestano žalosno
teče, i sama pretvori u izvor tuge. Tako mahalom najprije poče da kruži
priča o tugi pa o nesreći, a potom i misao o prestanku blagostanja - i ta
misao uvriježi se među svima. Neki se iseliše odatle, nekima je krenulo
loše, a nekima zanat više nije išao od ruke jer izgubiše polet. Jednog
dana, mahala se već bila ispraznila, zaljubljeni čelebija pokupi ženu i
djecu i odseli se u neko drugo mjesto, te srebrnoputa ljepotica i njen muž
ostadoše sami samciti. Nesreća koju su prouzrokovali ugasila je njihovu
372
ljubav i udaljila ih jedno od drugog. Ostali su zajedno do kraja života, ali

više nikad nisu bili sretni.
Volim ovu priču, jer nam kazuje koliko su ljubav i žene opasne, ali
hej, gdje mi je pamet, zaboravih da sam morao reći nešto drugo jer sam
sad žena! U redu, nešto poput ovog: Ah, kako je ljubav lijepa! Ali ko su ti
stranci što upravo ulaze?
55.
ZOVU ME LEPTIR
Kad sam vidio rulju, shvatio sam da Erzurumčevi ljudi ubijaju nas
šaljive iluminatore. I Crni je bio u masi koja je posmatrala prepad. U ruci
je držao bodež, a pored njega je stajalo nekoliko čudnih ljudi, čuvena
pokućarka Ester i još neke žene sa zavežljajima u rukama. Došlo mi je bilo
da pobjegnem kad sam vidio kako su posjetioci kafane nemilosrdno
premlaćeni, a kafana divljački uništena. Zatim je pristigla neka druga
gomila, vjerovatno janjičari. Erzurumčevci ugasiše baklje i pobjegoše.
Na mračnim vratima kafane nije bilo nikog, niko nije ni gledao u
tom smjeru. Ušao sam. Sve je bilo u krhotinama; hodao sam po
zdrobljenim šoljicama, tanjirima, čašama i komadima stakla. Jedna
svjetiljka, okačena o visoki čavao na zidu nije se bila ugasila u svoj toj
gunguli, ali nije osvjetljavala krhotinama prekriven pod kafane, slomljene
tronošce i ostatke drvenih klupica, nego čađave mrlje na tavanici.
Stavio sam jastuke jedan na drugi, pružio se i dohvatio svjetiljku.
Pri njenoj svjetlosti spazio sam tijela na podu. Kad sam ugledao
okrvavljeno lice najbližeg od njih, skrenuo sam pogled u stranu i
primakao se drugom tijelu. Čulo se jecanje; ugledavši moju svjetiljku,
ispustio je nekakav dječji glas i ja uzmakoh.
U kafani je bio još neko. Najprije sam se pokolebao, no osjećao
sam da bi taj došljak mogao biti Crni. Zajedno smo se približili trećem
tijelu. Kad smo mu prinijeli svjetiljku, vidjeli smo ono što smo obojica
slutili: ubili su medaha.
373
Na njegovom licu, našminkanom kao da je žensko, nije bilo

tragova krvi, ali su mu vilica, oko i narumenjene usne bili smrskani, a vrat
sav u modricama od davljenja. Ruke su mu bile zabačene unazad. Nije bilo
teško zaključiti da je neko s leđa držao starca odjevenog u žensku odjeću,
a da su ga drugi tukli šakama po licu i potom udavili. Jesu li, prije nego
što su to učinili, rekli: ''Onome ko se ruga preuzvišenom propovjedniku
Hodža-efendiji - odsijecite jezik!"
''Prinesi svjetiljku ovamo!" oglasio se Crni. Svjetlost je pala na
slomljene mlinove za kafu, sita, vagu i komadiće šoljica za kafu, sve je to
ležalo oko štednjaka u lokvi prolivene kafe. U kutku gdje je medah svake
večeri kačio slike Crni je pri svjetlosti svjetiljke premetao njegov radni
pribor, njegov pojas, peškir, motku kojom je lupkao. Držeći u ruci
svjetiljku čija mi je svjetlost udarala u lice, rekao je da su mu na umu
samo crteži. Da, naravno, i ja sam, onako drugarski, nacrtao dva. Jedino
što smo pronašli bila je persijska kapica koju je pokojnik nosio na
obrijanoj glavi.
Uronili smo u noć kroz zadnja vrata, do kojih se stizalo kroz jedan
veoma uzak prolaz, a da nikog nismo sreli. Mora da su prilikom napada
iluminatori i posjetioci bježali kroz ta vrata, ali prevrnute saksije i
razbacane vreće kafe svjedočile su o tome da je tu bilo priče. Napad na
kafanu, okrutno ubistvo majstora medaha i zastrašujuća tama noći zbližili
su Crnog i mene. Mislio sam da smo zbog toga obojica šutjeli. Dvije ulice
dalje, Crni mi je dao da nosim svjetiljku koja mu je bila u ruci, zatim je
isukao nož i prislonio mi ga na grlo. ''Idemo tvojoj kući!" rekao je. ''Hoću
da je pretražim kako bih se smirio." ''Već su je pretražili", kazao sam i
zašutio.
Osjetio sam prezir, ne ljutnju. Zar nije to što je Crni povjerovao u
sramne glasine koje kruže o meni pokazivalo da je i on jedan običan
zavidljivac? A ni bodež nije držao baš samouvjereno. Moja kuća nalazila
se u suprotnom smjeru od ulice na koju smo izašli kroz zadnja vrata
kafane i kojom smo upravo prolazili. Zato smo, da ne bismo naletjeli na
gomilu, napravili širok luk krećući se sporednim ulicama i prolazeći kroz
prazne vrtove koji su sjetno mirisali na vlažno i usamljeno drveće. Buka
374
što je dopirala iz kafane oko koje smo kružili uopšte nije prestajala. Čuli
smo kako erzurumčevci trče ulicama, a za njima janičari, noćni čuvari i
momci iz kraja. Kad smo bili negdje na kraju puta, Crni reče: ''Dva dana
majstor Osman i ja gledali smo u Carskoj riznici čuda starih majstora."
Dugo sam šutio. A onda sam gotovo povikao: ''Kad bi u nekim godinama
života neki iluminator i sjeo na istu klupu s Behzadom, ono što bi vidio
priuštilo bi samo radost njegovom oku te spokoj njegovoj duši, ali mu
talenat ne bi obogatilo! Jer, ne slika se okom nego rukom, a ruka teško uči
i u mojim, a kamoli u godinama majstora Osmana!" Vikao sam da bi moja
lijepa žena, za koju sam bio siguran da me čeka, shvatila da nisam sam te
da se ne bi susrela s Crnim, a ne zato što sam tu jadnu, samodopadljivu
budalu s bodežom u ruci uzimao za ozbiljno.
Dok smo prolazili kroz dvorišna vrata, učinilo mi se da u kuci
vidim žmirkavu svjetlost svjetiljke, ali, bogu hvala, sad je sve bilo u
mraku. Prinudan ulazak u kuću u pratnji životinje naoružane nožem,
ulazak u moj raj u kojem sam sve vrijeme provodio u crtanju i u traganju
za božjim uspomenama i, kad bi mi se oči umorile, u vođenju ljubavi sa
svojom voljenom, najljepšom na svijetu, djelovali su mi kao grubo
narušavanje moje intime. Zato sam se zakleo da ću se osvetiti Crnom.
Pri svjetlosti svjetiljke pregledao je moje papire, stranicu koju sam
upravo završavao, sultanovo pomilovanje osuđenika koji ga preklinju ne bi
li se oslobodili duga, provjerio moje boje, postolja, noževe, isječke,
četkice, sve što je bilo oko mog radnog stola, pa iznova papire, sprave za
satiniranje papira, peroreze, zavirio u kutije za olovke i papir i u škrinju
na podu, u sanduke, pod jastuk i potom pod tepih. Pretraživao je moju
radnu sobu, a ne moju kuću, kako je rekao kad je isukao bodež. Kao da
ono što je tražio nisam mogao sakriti u sobi iz koje nas sad moja žena
krišom posmatra!
''Knjiga koju je priređivao moj tetak imala je još jedan crtež", rekao
je. ''Onaj koji ga je ubio ukrao ga je."
''Bio je drugačiji od ostalih", odmah sam dodao. ''Tvoj pokojni
tetak i meni je dao da u jednom kutku nacrtam drvo. Negdje u pozadini...
U sredini i naprijed trebalo je da bude neko, vjerovatno naš padišah. Bio je
375
predviđen velik prostor za njega, ali je ostao nepopunjen. Budući da su se

predmeti u pozadini slike morali smanjivati, onako kako ih crtaju franački
majstori, tražio je da nacrtam stablo malih dimenzija. Što je crtež više
napredovao, to nam se više činilo da kroz otvoren prozor posmatramo
svijet, a ne sliku. Tad sam shvatio da okvir i pozlata tog crteža, urađenog
u franačkoj tehnici perspektive, imaju funkciju prozorskog okvira."
''Okvir i pozlatu radio je efendi Prefinjeni." ''Ako to pitaš, već sam ti
rekao da ga nisam ubio."
''Čovjek nikad ne priznaje da je ubio", odgovorio je i upitao me
kako sam se zatekao tamo tokom napada na kafanu. Svjetiljku je
namjestio malo podalje od mindera na kojem sam sjedio, između mojih
papira i crteža na kojima sam radio, i to tako da mi ona obasjava lice. On
je pak, poput sjenke u tami, unezvjereno tumarao po sobi.
Osim onoga što sam i vama kazao, da veoma rijetko idem u kafanu
i da sam onuda slučajno prolazio, rekoh mu da sam ja nacrtao dva od svih
crteža što su okačeni na zid, ali da mi se uopšte nije sviđalo to što se
odigrava u kafani.
''Jer", rekao sam, ''ako iluminacija crpi snagu iz želje da omalovaži
i prezre loše strane života, a ne iz slikarevog talenta, njegove ljubavi
prema umjetnosti i želje da se susretne i spoji s Bogom, na kraju će
samog sebe omalovažiti i kazniti, bilo da je onaj kojeg omalovažava vaiz
iz Erzuruma, bilo da je sam đavo. Pri tom, da se ta kafana nije okomila na
Erzurumca i njegove pristalice, možda večeras i ne bi bila napadnuta." ''Ali
ipak si zalazio tamo", reče podlac.
''Zalazio sam jer sam se tamo i zabavljao." Je li shvatao s koliko
sam iskrenosti govorio? ''Ljudi, premda umom i savješću znaju da je nešto
ružno i pogrešno, u tome i te kako mogu uživati", dodao sam ''Ali me je
ipak bilo sramota što uživam u tim jeftinim crtežima, imitacijama i
pričama o đavolu, novcu i psu, ispričanim na priprost način, bez rime i
metrike." ''Pa zašto si onda odlazio u tu kafanu nevjernika?"
''Dobro", rekoh pokorivši se svom unutarnjem glasu. ''Katkad i u
meni proradi crv sumnje: otkako su me majstor Osman i padišah otvoreno
priznali za najtalentovanijeg i najsposobnijeg među iluminatorima, toliko
376
sam se počeo plašiti ljubomore drugih iluminatora da sam, kako me ne bi

udavili u čaši vode, povremeno odlazio na mjesta gdje se oni okupljaju,
družio se s njima i ponašao se poput njih. Shvataš li? Otkako su počeli
govorkati da sam Erzurumčev pristalica, odlazim u tu bijednu kafanu
nevjernika da niko u te priče ne bi povjerovao." ''Majstor Osman smatra da
ti mnogo toga činiš kako bi se izvinio zbog svog talenta i sposobnosti."
''Šta je još rekao o meni?"
''Da radiš sitne, besmislene crteže na noktu i zrnu riže kako bi
ljudi pomislili da si radi umjetnosti digao ruke od života. Rekao je da ti
kao iluminator neprestano pokušavaš da se dopadneš drugima jer se
stidiš talenta koji ti je Alah podario." ''Majstor Osman je ravan Behzadu",
rekao sam iskreno. ''Šta još?"
''Bez ustezanja je govorio i o tvojim manama", kazao je podlac.
''Nabroj ih!"
''Rekao je da, uprkos svom talentu, ne crtaš iz ljubavi prma
crtanju, nego da bi se dopao drugima. Kad crtaš, najviše te raduje
maštanje o uživanju s kojim će drugi gledati taj crtež. Te da bi ipak
trebalo da crtaš radi užitka u samom crtanju." Ujelo me je za srce to što je
majstor Osman svoje mišljenje meni bez ikakvog ustručavanja istresao
pred čovjeka koji svoj život nije posvetio slikarstvu nego stvarima
primjerenim svojoj prirodi: protokoliranju, prepisci i dodvoravanju. Crni je
kazao ovo:
''Rekao je da stari veliki majstori nikad ne bi odustali od stila i
postupaka koje su usvajali cijeli život samo da bi se pokorili sili nekog
novog šaha, naravi nekog princa, ili pak ukusu nekog novog vremena, te
da su, kako ne bi bili prisiljeni na to, sami sebe osljepljivali. Vi ste,
međutim, pod izgovorom da je to želja našeg padišaha, za stranice knjige
mog tetka, revnosno i beščasno oponašali franačke majstore."
''Veliki učitelj i prvi iluminator Osman sigurno nije mislio ništa
loše", rekao sam ''A sad ću svom gostu skuhati čaj od lipe."
Prešao sam u susjednu sobu. Moja ljepotica, odjevena u spavaćicii
od kineske svile koju je kupila od pokućarke Ester, skočila je na mene i,
377
podrugljivo ponavljajući moje riječi ''A sad ću svom gostu skuhati čaj od
lipe", zgrabila me za klip među nogama.
S dna škrinje na podu, blizu naše postelje, uzeo sam i iz korica
izvukao sablju s drškom ukrašenom kamenčićima ahata. Oštrica joj je bila
tako britka da bi i svilenu maramicu, spustiš li je na nju, presjekla
nadvoje. A prospeš li nad njom zlatne listiće, isjekla bi ih tako
ravnomjerno da bi ti komadići izgledali kao linijarom izmjereni.
Sakrivši sablju, vratio sam se u sobu za crtanje. Efendi Crni bio je
toliko zadovoljan propitivanjem da je i dalje kružio oko mindera s
bodežom u ruci. Na minder sam spustio jednu napola dovršenu stranicu.
''Pogledaj ovo", rekao sam. Radoznalo je čučnuo, pokušavajući da shvati.
Prišao sam mu s leda, isukao sablju, bacio se na njega i oborio ga.
Bodež mu je ispao iz ruke. Zgrabio sam ga za kosu i, gurajući glavu
prema podu, sablju mu odozdo prislonio na grkljan. Svojim teškim tijelom
gnječio sam krhkog Crnog, koji je ležao potrbuške, a bradom i rukom
pritiskao sam mu glavu sve dok pod grkljanom nije osjetio britku oštricu.
Jedna mi je šaka bila puna njegove prljave kose, a druga je prislanjala
sablju na nježnu kožu njegovog grla. Bio je dovoljno razuman da se ne
mrdne, jer bih mu istog časa mogao pustiti krv. To što sam bio tako blizu
njegove kovrčave kose, njegovog potiljka, koji je, da je kakva druga
prilika, naprosto mamio čovjeka da ga drsko pljusne, i njegovih ružnih
ušiju - još me je više uzrujalo. ''Suzdržavam se da te smjesta ne ubijem",
šapnuo sam mu na uho kao da mu odajem neku tajnu. Svidjelo mi se što
me sluša ne puštajući glasa od sebe, kao neko poslušno dijete. ''Znaš
legendu iz Šahname", prošaputao sam. ''Šah Feridun pravi grešku jer,
dijeleći zemlju na tri dijela, lošije pokrajine ostavlja dvojici starijih sinova,
a najbolji dio - Iran - najmlađem Ireču. Spreman na osvetu, Tur prevari
Ireča, kojem je zavidio, i prije nego što će mu prerezati grkljan, hvata ga
za kosu, baš kao ja sad tebe, i svom svojom težinom, upravo kako ja to
sad činim, naliježe na tijelo mlađeg brata. Osjećaš li težinu mog tijela?"
Nije odgovorio, ali sam po njegovim očima, po pogledu žrtvene
ovce, shvatio da sluša, te me još jednom ispuni nadahnuće:
378
''Privržen sam persijskom stilu i postupcima ne samo u slikarstvu

nego i u stavljanju noža pod grlo i pedantnom odsijecanju glave. A jednu
drugu verziju te omiljene scene viđao sam i na slikama koje prikazuju
smrt šaha Sijavuša."
Crnom, koji me je nijemo slušao, detaljno sam opisivao kako je
Sijavuš pripremao osvetu svojoj braći, kako je zapalio zamak i sav svoj
imetak, oprostio se od žene, uzjahao konja i s vojskom otišao u boj; kako
je izgubio bitku i kako su ga ščepali za kosu i vukli po prašnjavom bojištu
prekrivenom leševima; kako je, kao i on sada, oboren potrbuške i kako
mu je naposljetku bodež stavljen pod grlo; kako je, ležeći u takvom
položaju, čuo raspravu između svojih prijatelja i neprijatelja o tome treba
li ga ubiti ili pomilovati; kako je poraženi šah, lica zabijenog u prašinu,
sve vrijeme morao slušati taj razgovor. A onda sam upitao svoju žrtvu:
''Voliš li tu sliku?"
''Kad se Genij, približivši se straga, kao i ja tebi, baca na Sijavuša,
prislanja mu sablju na vrat i, hvatajući ga ovako za kosu, reže mu grkljan.
Krv koja će ubrzo potom poteći najprije će se na neplodnoj zemlji
pretvoriti u crn dim, a potom će na tom mjestu izniknuti cvijet." Nakratko
sam ušutio, pa smo začuli erzurumčevce koji su negdje u daljini vrišteći
trčali kroz ulice. Užas i propast tamo vani još su više zbližili nas dvojicu,
koji smo ležali na podu, jedan preko drugog.
''Ali na svim tim slikama", nastavio sam čupajući još jače njegovu
kosu koja mi je bila u šaci, ''naslućuje se da je teško s očekivanom
istančanošću nacrtati dvojicu čija su tijela isprepletena poput naših, a koja
se istovremeno mrze. Kao da su se izdaja, ljubomora i metež ratova što su
prethodili tom tajanstvenom i veličanstvenom trenutku odsijecanja glave
zavukli u te slike više nego što je potrebno. Čak su se i najveći gazvinski
majstori mučili dok su dvojicu muškaraca crtali jednog na drugom; jer,
sve se ispretura. Ali, pogledaj, ti i ja smo sređeniji i elegantniji."
''Siječe sablja", prostenjao je.
''Hvala ti što si progovorio, dragi moj, ali ne siječe. Pazim, neću
učiniti ništa što bi pokvarilo ljepotu naše poze. Stari veliki majstori mogli
su nas dovesti do suza samo kad su crtali ljudska tijela isprepletena u
379
svim ljubavnim i ratnim prizorima kao da su jedno. Pogledaj, moja glava

priljubljena je uz tvoj potiljak kao da je dio tvog tijela. Osjećam miris tvoje
kose i tvog vrata. Moje se noge s obje strane pružaju duž tvojih, i to tako
skladno da bi neko sa strane mogao pomisliti da smo neka graciozna
četvoronožna zvijer. Osjećaš li na svojim leđima i zadnjici moj
ravnomjeran pritisak?" Nastupila je tišina, ali sablju nisam pritisnuo jer je
mogao prokrvariti.
''Ako ne progovoriš, uješću te za ovo uho!" prošaputao sam mu.
Kad sam mu po očima vidio da je spreman da govori, ponovo sam
upitao: ''Osjećaš li na sebi ravnomjeran pritisak mog tijela?"
''Osjećam."
''Je li ti lijepo?" upitao sam. ''Jesmo li nas dvojica lijepi? Jesmo li
lijepi koliko i legendarni junaci što na čudesnim slikama starih majstora
jedni druge elegantno ubijaju?" ''Ne znam", odgovorio je Crni. ''Ne vidim
nas u ogledalu."
Kad sam u mašti predočio prizor u kojem bi nas moja žena, koja
nas je iz susjedne sobe tajno posmatrala, mogla vidjeti pri svjetlosti
svjetiljke donesene iz kafane i spuštene malo dalje od nas, uplašio sam se
da ću u talasu uzbuđenja zaista ugristi Crnog za uho.
''Efendi Crni, ti koji si mi u intimni prostor ušao s bodežom i koji si
me podvrgao saslušanju, osjećaš li sad svoju snagu na sebi?"
''Osjećam i da si u pravu."
''Sad me pitaj šta želiš!"
''Opisi mi kako te je milovao majstor Osman."
''U vrijeme mog šegrtovanja, kad sam bio mnogo mršaviji, nježniji i
ljepši nego sad, peo se na mene kao sad ja na tebe. Milovao me je po
rukama, ponekad bi mi nanosio bol, ali budući da sam bio opčinjen
njegovim znanjem, talentom i snagom, to mi se sviđalo i ni na šta loše
nisam pomišljao, jer sam ga volio. Ljubav prema majstoru Osmanu za
mene je bila put ljubavi prema iluminaciji, bojama, papiru, peru, ljepoti
crteža, prema svemu oslikanom, pa tako i prema svijetu i Bogu. Majstor
Osman bio je za mene više od oca." ''Je li te mnogo tukao?" upitao je.
380
''Tukao me je u pravom trenutku i s osjećanjem za pravdu, onako

kako treba da tuče jedan otac, ali i jako i po kazni, onako kako mora tući
majstor da bi podučio. Danas shvatam da sam zbog straha i bola od
udarca linijarom po noktima mnogo toga naučio i bolje i brže. Plašeći se u
danima šegrtovanja da će me uhvatiti za kosu i tresnuti mi glavu o zid,
nisam u posudu sipao previše boje i rasipao pozlatu, upamtio sam dobro
zavijutak na konjskom kopitu, skrivao greške crtača okvira crteža, na
vrijeme čistio svoje kistove i naučio da svu svoju pažnju i dušu predam
stranici. Budući da svoje umijeće i majstorstvo dugujem batinama, sad
mirne duše bijem svoje šegrte. Znam da će čak i najnepravedniji udarac,
ako šegrtu ne povrijedi ponos, naposljetku biti koristan za dijete."
''Ali ipak, kad tučeš nekog lijepog šegrta nježnog pogleda i
anđeoske naravi, svjestan si da mu, kad povremeno izgubiš kontrolu, radi
sopstvenog zadovoljstva radiš one iste stvari koje je tebi radio veliki
majstor Osman, zar ne?"
''Ponekad je znao da me udari mramornim pečatom iza uha, i to
tako jako da mi je u uhu danima zujalo, a u glavi mi se mutilo. Katkad bi
me tako ošamario da bi me obraz danima bolio tjerajući mi suze na oči.
Sjećam se ja svega, ali svog majstora ipak volim."
''Ne", rekao je Crni. ''Ljutio si se na njega. Zbog bijesa koji se
skupljao u vama svetili ste mu se tako što ste crteže za knjigu mog tetka
izrađivali u franačkom stilu."
''Ti uopšte ne poznaješ iluminatore. Potpuno suprotno je istina.
Batine koje jedan iluminator pretrpi u ranoj mladosti dubokom i
doživotnom ljubavlju vežu ga za njegovog majstora."
''To što su Ireč i Sijavuš s leđa, okrutno i izdajnički, zaklani
sabljom, kako ti meni sad činiš - plod je bratske ljubavi. A bratsku
ljubomoru u Šahnami uvijek izaziva nepravedni otac..."
'Tačno.''
''Sad se vaš nepravedni otac, koji vas je zavadio, priprema da vas
izda", rekao je drsko. ''Ah, ne čini to, siječe me!" prostenjao je. Još jednom
je jauknuo. ''Da, u trenutku mi možeš prerezati grkljan i pustiti krv kao
žrtvenoj ovci", kazao je. ''Ali ako to napraviš prije nego što me saslušaš -
381
zapravo, vjerujem da bi to mogao učiniti, ah, dosta s tim! - onda ćeš

godinama odgonetati šta ti imam reći. Olabavi malo sablju!" Olabavio sam.
''Majstor Osman, koji je od vašeg djetinjstva slijedio svaki vaš korak, svaki
vaš dah i, obuzet srećom, pratio kako se, zahvaljujući njegovoj pažnji,
vaša bogomdana nadarenost rascvjetava poput behara i preobražava u
talenat - sad vam okreće leđa da bi zaštitio svoj stil i radionicu kojoj je
zajedno s vama posvetio cijeli život."
''Onog dana kad smo sahranili efendi Prefinjenog ispričao sam ti tri
poučne priče da bih ti objasnio koliko je ružna ta stvar koju nazivamo
stilom."
''One su govorile o umjetnikovom stilu", uzvratio je Crni oprezno.
''A što se tiče majstora Osmana, njegova velika briga jeste kako da zaštiti
stil umjetničke radionice." Dugo mi je pričao kako je padišahu bilo važno
da bude pronađen bijednik koji je ubio Tetka i efendi Prefinjenog, kako
mu je radi toga otvorio čak i vrata Carske riznice, te da će majstor Osman
iskoristiti tu priliku da osujeti Tetkovu knjigu i kazni one koji su se
priklonili oponašanju franačkih majstora. Rekao je da je majstor Osman,
što se konja rasječene nozdrve tiče, zbog njegovog stila sumnjao na
Maslinu, ali da će dželatima predati Rodu jer je, kao prvi iluminator,
uvjeren u njegovu krivicu. Osjećao sam da pod pritiskom sablje govori
istinu i poželio sam da ga poljubim, jer se poput djeteta bio predao priči.
Nimalo se nisam uplašio onog što sam čuo; jer, to je značilo da je Roda
ispao iz igre te da ću poslije - daleko bilo - smrti majstora Osmana ja
postati glavni iluminator.
Nije me uznemiravala pomisao da bi se sve što je ispričao moglo
ostvariti, nego mogućnost da se to ne ostvari. Praznine koje sam osjećao
između redova značile su da bi majstor Osman mogao žrtvovati ne samo
Rodu već i mene. Pomisao na tu nevjerovatnu mogućnost nije u meni
izazivala samo jezu nego me je, poput nekog ko je iznenada ostao bez
oca, vukla ka užasu beskućništva. Suzdržao sam se jer me je razmišljanje
o tome uvijek iznova tjeralo da zarijem Crnom sablju u grlo, te se ni s
njim ni sa samim sobom nisam više upuštao u raspravu o tome. Zašto bi
nas to što smo, nadahnuti franačkim stilom, za Tetkovu knjigu izradili
382
nekoliko bezvrijednih knjiga - učinilo izdajnicima? Još jednom sam

pomislio kako se iza smrti efendi Prefinjenog krije Rodina i Maslinina
zavjera protiv mene te izvukoh sablju ispod njegovog grkljana:
''Hajdemo zajedno do Masline da mu ispreturamo kuću!" rekoh.
''Ako je posljednja slika kod njega, znaćemo barem da se više nikog ne
moramo plašiti. A ako pak nije, povešćemo ga kao pojačanje i udarićemo
na Rodinu kuću."
Rekao sam mu da mi vjeruje i da će nam obojici biti dovoljan
njegov bodež. Izvinio sam mu se što mu nisam ponudio čak ni šoljicu čaja
od lipe. Dok sam s poda uzimao kafansku svjetiljku, obojica smo na
trenutak značajno pogledali minder na koji sam ga bio oborio. Približio
sam mu se sa svjetiljkom u ruci i rekao da će jedva vidljiva posjekotina na
njegovom grlu biti biljeg našeg prijateljstva. Malo je krvario.
Na ulicama se još čula galama Erzurumčevih pristalica i njihovih
progonitelja, ali na nas niko nije obratio pažnju. Brzo smo stigli do
Maslinine kuće. Kucali smo na dvorišna vrata pa na kućna, a onda
nastrpljivo i na prizorske kapke. Nije bilo nikoga. Nakon tolike buke bili
smo sigurni da u kući niko ne spava. Crni je rekao ono što smo obojica
pomislili: ''Da uđemo!" Tupim dijelom oštrice njegovog bodeža olabavio
sam metal brave, zatim smo bodež ugurali u prorez između vrata i
dovratka i, navaljujući i čupajući, polomili bravu. Iznutra nas je zapahnuo
godinama taložen vonj vlage, prljavštine i samoće. Pod svjetlošću lampe
ugledali smo jedan neuredan krevet, preko mindera nehajno nabacane
pojaseve, jeleke, dva turbana, košulje; potom persijsko-turski rječnik
nakšibendije efendi Nimetulaha, čohu, konac za šivenje, bakarni tanjir pun
kora od jabuke, mnogo mindera, prekrivač za krevet, njegove boje,
kistove i sav slikarski pribor.
Baš sam htio da pročeprkam po papirima za pisanje, pažljivo
isječenim slojevima indijske hartije i iscrtanim stranicama na maloj polici,
ali se u posljednjem trenutku suzdržah. Sinulo mi je, naime, da je Crni
zainteresovaniji od mene, a i da preturanje po stvarima nekog manje
talentovanog majstora iluminacije onom nadarenijem donosi nesreću.
Maslina nije bio nadaren koliko se mislilo, imao je samo volju. Nedostatak
383
talenta pokušavao je da nadoknadi opčinjenošću starim majstorima. Stare

legende, međutim, samo rasplamsavaju maštu iluminatora, a ruka je ta
koja crta.
Dok je Crni pretraživao unutrašnjost svih sanduka i kutija, ja sam,
ne dotičući ništa, bacao pogled na Maslinine ubruse iz Bruse, češalj od
ebanovine, prljav peškir za hamam, bočice s ružinom vodicom, smiješnu
pregaču od indijske basme, zatim na džempere, na njegov težak i prljav
ogrtač s izrezom, na jednu iskrivljenu bakarnu tepsiju, na prljave tepihe i
zapušten namještaj, jeftin i neugledan s obzirom na novac koji je
zarađivao. Ili je Maslina bio veoma škrt, pa je štedio novac, ili ga je negdje
rasipao...
''Prava kuća jednog ubice", nadahnuto sam rekao kasnije. ''Nema
čak ni molitveni čilim." Ali nije me to zaokupljalo. Razmislio sam. ''To su
intimne stvari osobe koja nije u stanju da bude sretna..." rekao sam. Ali
sam, ožalošćen, krajičkom uma shvatio da i nesreća i bliskost šejtanu
pogoduju slikanju.
''Iako zna šta bi ga učinilo sretnim, čovjek može i ne biti sretan",
rekao je Crni.
Stavio je preda me niz crteža koji su bili izrađeni na grubom
samarkandskom papiru i ojačani straga tvrdim listovima. Vidjeli smo
jednog ljupkog šejtana pristiglog čak iz Horosana, iz samog podzemlja;
vidjeli smo jedno drvo, jednu ljepoticu, psa i crtež smrti koji sam ja bio
izradio. Bili su to crteži koje je ubijeni medah svake večeri kačio na zid i
po kojima je pripovijedao svoje sramotne priče. Crnom sam pokazao svoj
crtež smrti.
''Isti crteži postoje i u knjizi mog tetka", kazao je.
I medah i vlasnik kafane složili su se da će pametnije biti da crtež
koji će stajati na zidu svake večeri nacrtamo mi, iluminatori. Medah bi od
nas tražio da na grubom papiru na brzinu nešto nacrtamo, potom bi nas
malo propitao o priči i slikarskim šalama, ponešto bi i sam dodao, pa od
svega sastavio priču.
''Zašto si i za njega izradio crtež smrti?"
384
''Jer je to bio crtež sam za sebe, kako je medah tražio. Ali nisam ga
radio pomno, kao za Tetkovu knjigu, nego ovlaš i na brzinu. I ostali su
tako, možda šale radi, u grubljem i jednostavnijem obliku za pripovjedača
improvizovali crteže na kojima su pomno radili za onu tajnu knjigu."
''A ko je nacrtao konja?" upitao je. ''Njuška mu je rasječena."
Približili smo svjetiljku i zadivljeno posmatrali konja. Ličio je na
onog izrađenog za Tetkovu knjigu, ali je bio nacrtan brže, nemarnije i radi
nekog jeftinijeg zadovoljstva. Kao da je neko iluminatoru dao ne samo
manje novca i natjerao ga da žuri nego ga i prisilio da nacrta grubljeg i,
možda baš zbog toga, mnogo životnijeg konja.
''Roda najbolje zna ko je nacrtao konja", rekao sam. ''Budući da ta
samoljubiva budala ne može živjeti bez slikarskih ogovaranja, svake
večeri odlazi u kafanu. Siguran sam da je to njegov crtež."
56.
MENE ZOVU RODA
Leptir i Crni došli su usred noći, poredali slike po podu i tražili da

im kažem ko je izradio koju. U djetinjstvu smo igrali igru ''čiji je turban";
nalikovalo je tome. Na komadima papira nacrtaju se turbani i kape što ih
nose hodža, spahija, žena, dželat, deftedar i pisar, a zadatak je da se
povezu s imenima ispisanim na papirićima i potom naopako okrenutim.
Rekao sam da sam psa nacrtao ja. Njihovu priču svi smo ispričali mučki
ubijenom medahu. Smrt nad kojom je lelujala svjetlost svjetiljke nacrtao je
dragi Leptir, koji mi sad drži bodež pod grlom. Sjećao sam se i kako je
Maslina sa zanosom crtao đavola; priču o njemu možda je u trenutku
smislio pokojni medah. Drvo sam započeo ja, a listove su docrtali svi
iluminatori koji. su došli u kafanu. Mi smo i priču ispričali. A tako je bilo i
s crvenim: na jedan list kapnula je crvena tinta, a škrti medah upitao je
može li od toga ispasti crtež. Nakapali smo još crvenog na papir, a zatim
su svi iluminatori u uglovima docrtali ponešto crveno i ispričali priču o
onome što su nacrtali, kako bi je onda naš padišah samo za nas
ispripovijedao. Tog prelijepog konja nacrtao je Maslina, svaka mu čast, a
385
tužnu ženu, prisjetio sam se, Leptir. U tom trenutku Leptir je sklonio
bodež i rekao Crnom da je, sad se i on sjeća, nacrtao ljepoticu. Novac na
pijaci nacrtali smo svi, a dvojicu lutajućih derviša nacrtao je, naravno,
Maslina, koji i sam potiče od kalenderija. Njihov derviški red oslanja se na
prosjačenje i spopadanje lijepih mladića, a njihov šejh Evhadudini Kermani
napisao je prije dvjesta pedeset godina knjigu o tome te u stihovima
opjevao kako je božansku ljepotu vidio u onima što imaju lijepa lica.
Oprostite mi, braćo iluminatori, što nam je kuća ovako neuredna. Zatekli
ste nas nespremne, ne mogu vas poslužiti ni katom s mirisom ambre, ni
slatkom narandžom, jer mi žena spava u susjednoj sobi. Govorio sam im
to da ne bih morao okrvaviti ruke ako bahato ulete u susjednu sobu,
budući da ono što su tražili nisu našli medu vunenim suknima, pamučnim
platnima za učkure, ljetnjim pojesevima od indijske svile i muslina,
persijskim basmama i dolamama poslaganim u korpe i sanduke koje su
predano otvarali i pretraživali do dna, pod tepisima i minderima i medu
stranicama uvezanih knjiga, kao ni medu ilustracijama koje sam
pripremao za raznorazne knjige.
Ali ipak priznajem da sam osjećao izvjesno zadovoljstvo
ponašajući se kao da ih se silno bojim. Umijeće jednog iluminatora počiva
na njegovoj sposobnosti da spozna ljepotu trenutka i svaku stvar sa svim
njenim pojedinostima ozbiljno shvati, ali i na tome da, kao da čini korak
unazad i gleda u ogledalo, odstojanje i vještinu šale postavi kao
posrednike između sebe i ovog svijeta, koji sebe shvata i suviše ozbiljno.
Tako sam na njihovo pitanje odgovorio potvrdno: da, u vrijeme prepada
Erzurumčevih pristalica u kafani je te večeri, kao i obično, bila okupljena
poveća grupa od oko četrdeset ljudi, u kojoj su sa mnom bili i Maslina,
crtač okvira Nasir, kaligraf Džemal, dvojica mladih kalfi iluminatora i neki
mladi kaligrafi s kojima su stalno zajedno, potom čudesno lijep šegrt
Rahmi i neki drugi lijepi učenici, pjesnici, pijanci, narkomani i šestorica-
sedmorica derviša - ukupno četrdeset osoba zajedno s onima koji su se
na prevaru priključili tom sretnom i šaljivom mnoštvu. Ispričao sam kako
je nastalo komešanje kad je počeo napad i kako nikome nije palo na
pamet da odvažno zaštiti kafanu i jadnog starog medaha preobučenog u
386
ženu kad je ta gomila ljubitelja opscenih priča, koje je okupljao vlasnik

kafane, počela bježati na prednja i zadnja vrata, uspaničena osjećanjem
krivice. Jesam li zbog toga bio tužan? Da! Jer, ja, slikar Mustafa, s
nadimkom Roda, koji sam cijeli život posvetio iluminaciji, smatram da
svake večeri treba da sjednem sa svojom braćom iluminatorima, da
zbijam šale i da se podsmijavam, da recitujem poeziju, izgovaram lijepe
riječi i pravim aluzije - izjavio sam gledajući pravo u oči ograničenog
Leptira, koji je odavao utisak bucmastog momka s očima upalim od
ljubavi. Naš Leptir, čije su oči i dalje bile lijepe poput dječjih, kao šegrt bio
je jedan veoma senzibilan ljepotan prekrasnog tena.
I tako sam, kad su me ponovo upitali, ispričao da je pokojni stari
medah, koji je obilazio gradove pripovijedajući razne priče, drugog dana
svog angažmana u kafani, stalnom sastajalištu iluminatora, vidio kako je
jedan od njih, možda omamljen kafom, šale radi, okačio na zid jedan
crtež. Na to je brbljivi medah odgovorio šalom i počeo da priča kao da je
on taj pas prikazan na slici, a kako se to svima dopalo, posao je nastavljen
pomoću crteža koje su mu svake večeri radili majstori iluminacije i šala
koje su mu šaputali na uho. Peckanja na račun propovjednika iz Erzuruma
podsticao je i vlasnik kafane iz Jedrena da bi razgalio iluminatore koji su
se plašili hodžinog gnjeva i privukao više mušterija. Rekli su da su crteže
koji su bili pred nama, a koje je medah svake večeri kačio na zid iza svojih
leda, pronašli kad su upali u praznu kuću našeg brata Masline, te su od
mene tražili objašnjenje. Rekao sam da objašnjenje nije potrebno, da je
vlasnik kafane, kao i Maslina, kalenderijski derviš, prosjak, lopov i podli
tuđinac. Otkrio sam im da je naivni efendi Prefinjeni, prestravljen riječima
Hodža-efendije iz Erzuruma, naro čito propovijedima koje je ovaj,
namrgođen, držao petkom, sve to prijavio Erzurumčevim pristalicama. Ili
su, što je još vjerovatnije, vlasnik kafane i Maslina, koji pripada istom
derviškom redu, okrutno ubili sirotog pozlatara kad ih je ovaj opomenuo
da to ne rade. A erzurumčevci, bijesni zbog toga, ubili su efendi Tetka, jer
su ga vjerovatno smatrali odgovornim za sve što se događalo, a danas su,
opet iz osvete, izvršili prepad na kafanu.
387
Koliko su pažnje tim mojim odgovorima poklanjali debeljuškasti

Leptir, koji je pretresao moje stvari uživajući u tome da podigne svaki
poklopac i prevrne svaki kamen, i ozbiljni Crni, koji je izgledao kao avet?
Na Leptirovom dječjem licu primijetio sam zavist kad je u izrezbarenom
sanduku od orahovog drveta naišao na moje čizme, oklop i ratnu opremu
te sam ponosno ponovio ono što su svi dobro znali: da sam ja prvi
muslimanski iluminator koji je s vojskom otišao u rat i na bojnim poljima
pažljivo posmatrao topovsku paljbu, kule neprijateljskih tvrđava, boje
uniformi kaurskih vojnika, leševe razbacane duž rijeke i rušenje tvrđava,
razvrstavanje konjanika u oklopima i kretanje u napad, i koji je potom u
hronikama podviga oslikao sve što je vidio.
Kad je Leptir tražio da pokažem kako se navlači oklop, bez
ikakvog ustezanja svukao sam mintan postavljen crnim zečjim krznom,
košulju, čakšire i gaće. Uživajući u tome što me posmatraju pri svjetlosti
štednjaka, navukao sam duge i čiste gaće koje nosim ispod oklopa,
debelu košulju od crvene čohe koja se po hladnom vremenu nosi ispod,
vunene čarape, čizme od žute kože i preko njih kamašne. Izvadio sam
oklop iz navlake i s užitkom ga stavio na grudi, okrenuo leda Leptiru i
takoreći mu naredio da mi čvrsto veže vrpce oklopa i pričvrsti štitnike za
ramena. Dok sam stavljao štitnike za ruke, navlačio rukavice, opasavao
pojas za sablju od kamilje dlake i na kraju stavljao šljem protkan zlatnim i
srebrnim nitima, koji sam nosio samo u svečanim prilikama, s ponosom
sam govorio kako se poslije mene prizori iz rata više neće crtati na isti
način.
''Nemoguće je", rekao sam, ''crtati konjanike dviju sukobljenih
vojski tako da se isti kalup dvaput okrene, jednom s lica, drugi put s
naličja. Odsad će se u umjetničkim radionicama osmanlijske dinastije
ratne scene crtati onako kako sam ih ja vidio i crtao: kao isprepletenost
vojski, konja, oklopa i krvavih leševa!"
''Iluminator ne crta ono što on vidi, nego ono što vidi Alah", rekao
je Leptir ljubomorno. ''Da", rekoh, ''ali Alah ionako vidi ono što mi vidimo."
''Naravno da vidi i ono što mi vidimo, ali to što vidi ne vidi onako kako mi
vidimo", rekao je Leptir kao da me prekorijeva. ''Bitku koju mi zbunjeno
388
vidimo kao potpun nered, onaj koji nam je uvijek blizu vidi kao dvije
međusobno suprotstavljene vojske u savršenom poretku."
Naravno da sam imao odgovor na to. Htio sam reći: vjerujmo u
Alaha i slikajmo samo ono što nam on pokazuje, ali sam prešutio. No
nisam zašutio zato što bi me Leptir mogao optužiti za oponašanje
Franaka, niti zbog tog što me je, pod izgovorom da iskušava moj oklop,
tupom stranom bodeža nemilosrdno udarao po šljemu i leđima. Smatrao
sam da ćemo se iz Maslinine smicalice izvući samo ako se suzdržim i
pridobijem tu ljepooku budalu i Crnog. Kad su shvatili da ovdje neće naći
ono što traže, rekli su mi čemu je riječ. Postojao je jedan crtež koji je
podli ubica ukrao. Kazao sam im da mi je kuća već ispreturana zbog toga
te da će ga pametni ubica baš zato sakriti na neko nedostupno mjesto
(imao sam na umu Maslinu), ali koliko li su oni na to obratili pažnju? Crni
mi je detaljno ispričao sve o konju s rasječenim nozdrvama rekao da su tri
dana koja je naš padišah dao majstoru Osmanu gotovo istekla. Kad sam
navaljivao da mi kaže na šta ukazuju konji rasječenih nozdrva, Crni je,
gledajući me pravo u oči, rekao da te konje majstor Osman kao dokaz
povezuje s Maslinom,'ali da, znajući kakve su mi težnje, najviše sumnja na
mene.
Na prvi pogled činilo se da su ovamo došli kako bi se uvjerili u to
da sam ja ubica, ali to, ako se ja pitam, nije pravi razlog njihovog dolaska.
Na moja vrata pokucali su i zbog usamljenosti i bezizlazne situacije u
kojoj su se našli. Kad sam ih otvorio, bodež usmjeren prema meni
podrhtavao je u Leptirovoj ruci. Em što su se uplašili da bi ih ubica, čiji
identitet nikako nisu mogli utvrditi, s osmijehom starog prijatelja mogao
satjerati u neki ćošak i zaklati ih, em što im je san rastjerivala pomisao da
bi ih majstor Osman, po dogovoru s našim padišahom i glavnim
rizničarom, mogao izručiti mučiteljima; pri tom, obeshrabrila ih je i
gomila Erzurumčevih pristalica na ulicama. U toj panici tražili su moje
prijateljstvo. Ali majstor Osman rekao im je potpuno suprotno. Sad im
suptilno moram dokazati da je istina upravo suprotno od onog što im je
on rekao, što oni i priželjkuju.
389
Reći da se stari majstor vara, da je posenilio, značilo bi okrenuti

Leptira protiv sebe. jer, kao da sam u zamagljenim očima lijepog
iluminatora leptirastih trepavica, koji je nožem udarao moj oklop, i dalje
vidio blijedi plamen ljubavi prema velikom majstoru čiji je miljenik bio. U
vrijeme moje mladosti, bliskost te dvojice, majstora i šegrta, bila je povod
za ljubomorna podbadanja ostalih iluminatora, ali se oni nisu obazirali na
to, nego bi se pred svima dugo gledali u oči, naočigled svih se mazili, a
zatim bi majstor Osman nemilosrdno objavljivao da je Leptir taj čije je
pero najživahnije, a kist najjači. Ta konstatacija, obično tačna, davala bi
povoda ljubomornim iluminatorima za beskrajne igre riječi u kojima su
pera, kistovi, mastionice i pernice korištene kao nepristojne, đavolje
aluzije i vulgarne metafore. Zbog toga ja danas nisam jedini koji sluti
kako bi majstor Osman želio da ga Leptir zamjeni na čelu umjetničke
radionice. Već mi je dugo bilo jasno da veliki majstor zapravo to ima na
umu dok drugima priča o mojoj svadljivosti, odbojnosti i tvrdoglavosti. S
pravom je mislio da sam ja mnogo više nego Maslina i Leptir sklon
franačkom stilu i da novim padišahovim željama neću okrenuti leda
pravdajući se kako ''stari majstori uopšte nisu tako crtali". Znam da bih u
tome mogao uspostaviti čvrstu saradnju s Crnim: jer biće da naš
novopečeni i revnosni mladoženja silno želi da završi knjigu svog
pokojnog tetka, ne samo da bi osvojio srce lijepe Šekure i pokazao da joj
može zamijeniti oca nego i da bi odlučno i brzo stekao padišahovu
naklonost.
I tako sam prešao na stvar s neočekivanog mjesta: načeo sam
temu rekavši da je Tetkova knjiga jedno neviđeno i sretno čudo. Kad to
čudo bude završeno onako kako naš padišah zapovijeda i kako je pokojni
efendi Tetak želio, cijeli svijet će se zapanjiti pred moći i bogatstvom
osmanskog sultana i talentom, gracioznošću i sposobnostima iluminatora.
Svi bi se uplašili nas, naše snage i nepokolebljive žestine, a vidjeli bi i
kako se smijemo i plačemo, kako smo ponešto preuzeli od postupaka
franačkih majstora, kako su žive naše boje i kako smo u stanju da vidimo i
najsitniji detalj, te bi sa strahom osjetili ono što su najpametniji sultani
390
rijetko mogli shvatiti - da mi postojimo negdje u svijetu crteža koje smo

izradili, ali istovremeno i negdje veoma daleko, među starim majstorima.
Leptir je najprije lupkao po mom oklopu kao dječak koji želi da
ispita je li zaista pravi, zatim je počeo udarati kao drugar koji bi da mu
ispita čvrstinu, a na kraju je, s tim izgovorima, mlatio po njemu poput
kakvog nepopravljivog zavidljivca koji bi rado probio taj oklop i povrijedio
me. Zapravo, sigurno je s bolom shvatao da sam talentovaniji od njega, da
je, štaviše, slutio da je to i majstor Osman znao. A kako je Leptir,
zahvaljujući svom bogomdanom talentu, jedinstven majstor, njegova me
je ljubomora činila još ponosnijim. Budući da sam ja postao majstor
zahvaljujući snazi svog pera, a ne držeći se majstorovog, kao on, osjetio
sam da bih ga mogao natjerati da me prihvati kao svog učitelja. Povisio
sam glas i rekao kako, nažalost, ima ljudi koji žele da onemoguće izradu
te čudesne knjige našeg padišaha i pokojnog tetka. Majstor Osman bio
nam je svima otac i učitelj; sve smo od njega naučili! Tragajući u riznici
našeg padišaha, shvatio je da je Maslina podli ubica, ali to je iz nekog
nepoznatog razloga pokušao da sakrije. Rekao sam im kako sam siguran
da se Maslina, kojeg nema kod kuće, krije u napuštenoj kalenderijskoj
tekiji u blizini Fenerkapija. Podsjetio sam ih na to da je u vrijeme
padišahovog djeda ta tekija zatvorena, ali ne zato što je bila leglo sramote
i nemorala, nego zbog beskrajnih ratova s Persijancima te da se Maslina
svojevremeno hvalio time da ''čuva" zatvorenu tekiju. Ako nemaju
povjerenja u mene i misle da se iza svega što kažem krije neka podvala,
imaju bodež i mogu mi presuditi na licu mjesta.
Leptir mi je bodežom zadao još dva udarca, i to takva da bi ih
malo koji oklop mogao izdržati. Okrenuo se Crnom, koji je rekao da sam
u pravu, i djetinjasto zaurlao na njega. Prišao sam mu s leđa, rukom koja
mi je bila u oklopu obgrlio ga oko vrata i privukao k sebi. Zapravo, nismo
se istinski ni borili ni igrali. Opisao sam mu jednu takvu scenu iz
Šahname: ''Trećeg dana nakon što su se sukobile vojske Irana i Turana, u
podnožju planine Hamaran, u oklopima i pod punom ratnom opremom,
Turanci su, ne bi li doznali ko je tajanstveni iranski vitez koji je svakog
dana ubijao po jednog velikog turanskog junaka, na bojno polje poslali
391
žustrog Šengila", počeo sam priču. ''Čim je Šengil tajanstvenog ratnika

izazvao na megdan, ovaj je to prihvatio. Dok su vojnici dviju vojski
bljeskali na popodnevnom suncu, a posmatrači od uzbuđenja gubili dah,
oklopljeni konji dvojice ratnika tako su se žestoko sudarili da su im iskre
koje su poletjele iz oklopa oprljile dlaku. Borba je dugo trajala. Turanac je
odapinjao strijele, a Iranac sjajno koristio mač i konja. Naposljetku je
tajanstveni Iranac srušio Turanca Šengila tako što mu je konja zgrabio za
rep. Turanac je pokušao da pobjegne, ali ga je Iranac stigao, u oklopu se
bacio na njega i ščepao ga za vrat. Prihvatajući poraz, Turanac Šengil, koji
je htio da sazna ko je tajanstveni vitez, bespomoćno je upitao ono što je
danima kopkalo i druge: 'Ko si ti?' Tajanstveni vitez reče: 'Za tebe je moje
ime smrt. ''Ko je to bio?"
''Bio je to legendarni Rustem!" odgovorio je Leptir, veseo poput
djeteta. Poljubio sam ga u vrat. ''Svi smo mi izdali majstora Osmana",
rekao sam. ''Sada, prije nego što nas kazni, moramo pronaći Maslinu,
izbaciti otrov iz sebe i dogovoriti se kako bismo se snažno oduprli
iskonskim neprijateljima iluminacije i onima što bi nas za tili čas izručili
mučiteljima. A možda ćemo, kad odemo tamo, u Maslininu napuštenu
tekiju, mi shvatiti da niko od nas nije bezdušni ubica."
Siroti Leptir nije ni pisnuo. Poput svih iluminatora koji, koliko god
bili daroviti, samouvjereni i s jakom zaleđinom, koliko god bili zavidni i
međusobno ljubomorni, traže jedni druge, on se zapravo užasno plašio da
ne ode u pakao ili pak ne ostane sasvim sam na ovom svijetu. Dok smo
išli prema Fenerkapiju, nad nama je bila neka čudna žućkastozelena
svjetlost, ali to nije bila mjesečina. Pri takvoj svjetlosti, i poznati prizor
noćnog Istanbula s čempresima, kupolama, kamenim zidovima, drvenim
kućama i zgarištima bio je pokrenut osjećanjem koje u čovjeku izaziva
pogled na kakvu neprijateljsku tvrđavu. Penjući se uz brdo, negdje daleko,
iza Bajazitove džamije, vidjeli smo požar.
Kad smo u mrklom mraku naišli na volovska kola dopola
napunjena vrećama brašna, koja su se, kao i mi, kretala gradskim
bedemima, platili smo dvije akče i popeli se. Crni je uza se imao slike, pa
392
je pažljivo sjeo. Dok sam ja zavaljen posmatrao niske oblake koje je požar
obasjavao, na oklop mi je pala prva kap kiše.
Tragajući za napuštenom tekijom, razjarili smo sve pse u mahali
koja je u po noći izgledala kao da je potpuno napuštena. Iako smo vidjeli
plamen svjetiljki koje su se zbog nas upalile u nekoliko kamenih kuća,
otvorila su se tek četvrta vrata na koja smo pokucali. Jedan stariji čovjek s
kapom na glavi, koji nas je pri svjetlosti svjetiljke posmatrao kao da vidi
sablasti, ne promolivši nos na kišu koja je u međuvremenu počela
pljuštati, objasnio nam je kako da stignemo do napuštene tekije, ali je s
užitkom dodao da će nam zli džini, demoni i aveti zagorčati život.
U tekijskom vrtu dočekao nas je miris trulog lišća i spokoj
ponositih čempresa koji uopšte nisu marili za kišu. Kad sam provirio,
najprije kroz rupu drvenog tekijskog zida, a zatim kroz kapak na malom
svjetlarniku, vidio sam zastrašujuću sjenku nekoga ko je klanjao pri
svjetlosti uljanice, ili se zbog nas pretvarao da klanja.
57.
ZOVU ME MASLINA
Je li bilo ispravnije prekinuti namaz, odmah ustati i otvoriti im

vrata ili ih pustiti da čekaju dok ne završim molitvu? Kad sam primijetio da
zure u mene, molitvu sam obavio do kraja, ali se na nju više nisam mogao
usredsrediti. Čim sam otvorio vrata i pred sobom ugledao svoje Leptira,
Rodu i Crnog, uzviknuo sam od radosti. Uzbuđeno sam zagrlio Leptira.
''Šta nas to snađe?!" zajecao sam glave prislonjene na njegovo rame. ''Šta
hoće od nas? Zašto nas ubijaju?"
Zbog odvajanja od stada bili su obuzeti onom usplahirenošću
kakvu sam tokom svog slikarskog života povremeno viđao kod svih
majstora iluminacije. Čak se ni u tekiji nisu odvajali jedan od drugog.
''Ne bojte se!" rekao sam. ''Ovdje se danima možemo skrivati."
''Bojimo se zato što je možda među nama onaj koga treba da se
bojimo", rekao je Crni.
393
''I ja se uplašim kad god pomislim na to", rekoh. ''Jer, i do mene su

doprle takve glasine.
Tračevi su od zapovjednikovih ljudi stigli do esnafa iluminatora,
govorkalo se da je osoba koja je ubila Tetka i efendi Prefinjenog među
nama koji smo gubili vid radeći na knjizi od čije tajanstvenosti više nije
ostalo ništa." Crni je pitao koliko sam crteža izradio za Tetkovu knjigu.
''Prvi je bio šejtan. Nacrtao sam mu jednog šejtana iz podzemnog
svijeta, kakvog su često crtali stari majstori u umjetničkim radionicama
vladara Bijelog ovna. Medah je bio iz istog reda kao ja, zato sam mu
nacrtao i dva derviša. Predložio sam tvom tetku da ih stavi u knjigu.
Ubijedio sam ga da taj prijedlog prihvati dokazavši mu kako i za te derviše
ima mjesta na osmanskim teritorijama." ''Je li to sve?" upitao je Crni.
Kad sam rekao da jeste, Crni je, šepureći se kao da je u kradi
uhvatio kakvog šegrta, otišao do vrata, otvorio ih, izvana donio hrpu
papira i stavio je pred nas trojicu iluminatora kao mačka koja svojim
mačićima donosi ranjenu pticu. Prepoznao sam ih još dok su mu bili pod
rukom: bili su to crteži koje sam zgrabio noćas, tokom iznenadnog
napada, i odnio ih iz kafane. Nisam ih ni pitao kako su ušli u kuću i uzeli
ih. Uprkos svemu, Leptir, Roda i ja smireno smo pokazali crteže koje smo
izradili za pokojnog medaha. Tako je na kraju preostao jedan lijep konj
povijenog vrata. Vjerujte mi, nisam imao pojma da je nacrtan nekakav
konj. ''Jesi li ti nacrtao onog konja?" upitao je Crni poput nekog učitelja sa
štapom u ruci. ''Nisam", odgovorio sam. ''A onog u knjizi mog tetka?" ''Ni
tog konja nisam nacrtao ja." ''Po stilu bi se reklo da jesi", rekao je.
''Štaviše, to je zaključio majstor Osman." ''Ja uopšte nemam stil", rekoh.
''Ne kažem to da bih se pohvalio kako odolijevam vjetrovima koji u
današnje vrijeme duvaju, niti da bih dokazao svoju nevinost. Jer, smatram
da je gore imati nekakav stil nego biti ubica."
''Po nečemu se ipak razlikuješ od starih majstora i od svih drugih",
kazao je Crni. Nasmiješio sam im se. Počeo je govoriti o stvarima koje vi,
siguran sam, znate. Pažljivo sam slušao o tome kako naš padišah i glavni
rizničar traže način da zaustave zločine, kako je majstoru Osmanu dao
rok od tri dana, o metodi dvorske dame, konjskim nozdrvama i o
394
najvećem čudu - ulasku u Carsku riznicu, gdje su vidjeli one nedodirljive

knjige. Svi mi u životu imamo trenutke kad smo svjesni da upravo
proživljavamo nešto što dugo nećemo zaboraviti. Vani je padala neka
tužna kiša; Leptir je, kao da ga ona rastužuje, potišteno držao bodež u
ruci; Roda, čiji je oklop na leđima bio sav bijel od brašna, sa svjetiljkom u
ruci odvažno je zalazio u unutrašnjost tekije. Ti majstori iluminacije, čije
su sjenke po zidovima tekije tumarale poput utvara, bili su moja braća.
Toliko sam ih volio! Osjećao sam sreću zato što sam iluminator.
''Znaš li ti kakva je sreća sjediti rame uz rame s majstorom
Osmanom i danima razgledati čuda starih majstora?" upitao sam Crnog.
''Je li te poljubio? Je li milovao tvoje lijepo lice? Jesi li se divio njegovom
talentu i znanju?"
''Majstor Osman mi je, dok smo se divili čudima starih majstora,
kazao da ti imaš svoj stil", uzvratio je Crni. ''Naučio me je da stil nije nešto
što bira sam iluminator, nego da umjetnikova prošlost i potisnute
uspomene određuju taj skriveni nedostatak. Ukazao mi je i na to da će te
skrivene greške, slabosti i nedostaci, kojih smo se nekad silno stidjeli i
skrivali ih kako nas ne bi udaljili od starih majstora, konačno s velikim
pohvalama izaći na vidjelo kao lična karakteristika, kao stil, jer su se
postupci franačkih majstora proširili po cijelom svijetu. Nakon toga će,
zbog budala koje se hvale svojim manama, svijet postati šareniji, ali
gluplji i nekako nesavršeniji."
To što je Crni nadmeno vjerovao u sve što govori pokazivalo je da
je i on jedna od tih novih budala.
''Je li ti majstor Osman uspio objasniti zašto sam godinama za
knjige našeg padišaha crtao konjske nozdrve na uobičajen način?" upitao
sam.
''Budući da vam je još od vašeg djetinjstva poklanjao ljubav i da
vas je kažnjavao batinama, bio vam je i ljubavnik i otac, te zato ni on sam
ne shvata da je učinio da svi ličite na njega i jedni na druge. On nije želio
da vi imate svoj stil, nego da se umjetnička radionica prepoznaje po stilu.
A vi ste, zbog divljenja koje ste prema njemu osjećali, zaboravljali svoje
potisnute nedostatke, sve razlike i stvari koje odstupaju od uzora. Kad
395
god si crtao za knjige koje oči majstora Osmana neće vidjeti, crtao si
konja koji je u tebi dugo ležao." ''Moja pokojna majka bila je umnija od
mog pokojnog oca", rekao sam. ''Jedne večeri, kad sam u kući plačući
izjavio kako se više neću vraćati u umjetničku radionicu zbog batina koje
sam dobijao ne samo od majstora Osmana nego i od drugih okrutnih i
nervoznih majstora, kao i zbog udaraca linijarom koje su nam dijelile
starješine da bi nas zastrašile, rekla mi je da na svijetu postoje dvije vrste
ljudi. Prvi su oni koji posustanu pod teretom batina iz djetinjstva. Takvi
ostanu uvijek pokorni, govorila mi je pokojna majka. Jer, batine bi, što se i
htjelo, ubile đavola u njima. Drugi su sretnici u kojima đavo nije ubijen
nego samo zastrašen i ukroćen. Ne zaboravljaju te ružne uspomene iz
djetinjstva, ali, nikom to ne govori, opominjala me je majka, budući da su
naučili da žive sa šejtanom, takvi bolje nego drugi znaju biti lukavi, znaju
ono što se ne zna, sposobni su da steknu prijatelja, prepoznaju
neprijatelja, na vrijeme osjete zavjere koje im se kuju i da, ovo ja
dodajem, crtaju bolje nego drugi. Kad bi majstor Osman smatrao da grane
nekog stabla nisu skladno nacrtane, znao bi me tako ošamariti da bi mi se
pred očima zatalasala cijela šuma, a niz obraze potekle gorke suze.
Najprije bi me izudarao šakama po glavi vičući kako ne uočavam grešku
na kraju stranice, a nakon toga bi s ljubavlju uzeo ogledalo, položio ga na
stranicu kako bih se oslobodio navike površnog gledanja i, prislonivši svoj
obraz uz moj, jednu po jednu, pokazao bi mi sve greške koje bi se u
izvrnutom odrazu ogledala pojavile. Činio je to s takvom ljubavlju da
nikad nisam zaboravio ni tu ljubav ni greške koje sam napravio.
A nakon proplakane noći u krevetu zbog povrijeđenog ponosa,
budući da me je pred svima grdio i tukao linijarom po ruci, izjutra bi mi s
takvim zanosom ljubio ruke da sam strasno vjerovao kako ću jednog dana
postati slavan iluminator. Tog konja nisam nacrtao ja." ''Mi ćemo (imao je
u vidu Rodu) potražiti u tekiji posljednji crtež koji je ukrao prokleti ubica
mog tetka. Jesi li ti vidio taj crtež?"
''To ne bi prihvatio naš padišah, a ni mi iluminatori odani starim
majstorima. Niti bi to mogao prihvatiti musliman privržen svojoj vjeri",
rekao sam i zašutio.
396
Te su im riječi još više otvorile apetit. Roda i on počeli su

pretraživati tekiju, okrećući je naglavačke. Dva-tri puta prilazio sam im
samo da bih im olakšao posao. Pokazao sam im rupu na podu u jednoj od
derviških ćelija čiji je strop prokišnjavao, da ne bi upali u nju i da bi je,
ako žele, pretražili. Predao sam im ogroman ključ male sobe u kojoj je
boravio šejh tog reda prije nego što su se, prije trideset godina,
sljedbenici priključili bektašijama i rasturili ih. Kad su vidjeli da u sobi u
koju su poletno ušli nema jednog zida i da kiša pada pravo unutra, nisu je
čak ni pretražili.
Bilo mi je drago što se Leptir držao dalje od njih, ali sam osjećao
da bi im se pridružio čim bi se pronašao neki dokaz protiv mene. Roda se
već prilično zbližio s Crnim, koji je, plašeći se da bi nas majstor Osman
mogao predati mučiteljima, govorio da jedan drugoga moramo podržavati
protiv njega i zajedno se suprotstaviti mučiteljima. Shvatio sam da ono što
je usmjeravalo Crnog nije bila samo namjera da pronađe Tetkovog ubicu i
na taj način za lijepu Šekuru obezbjedi istinski svadbeni dar, nego i želja
da osmanske iluminatore usmjeri na put franačkih umjetnika i tako novim
novcem našeg padišaha, oponašajući franačke majstore (što je bilo više
smiješno nego bogohulno) Tetkovu knjigu privede kraju. Shvatio sam,
naravno, da i Roda, koji je maštao o tome da postane prvi iluminator (jer
su svi pretpostavljali da će majstor Osman predložiti Leptira), i koji je bio
spreman da učini sve za svoju budućnost, želi da se rastosilja nas, pa čak
i majstora Osmana.
Na trenutak sam se zbunio. Osluškujući kišu, dugo sam
razmišljao. Zatim sam, duboko inspirisan, odlučio da se približim Rodi i
Crnom poput nekog ko pokušava da se probije kroz gužvu kako bi predao
svoju molbu vladaru i velikom veziru koji prolaze na konjima. Proveo sam
ih kroz jedan mračan hodnik i široka vrata i odveo ih na strašno mjesto
koje je svojevremeno bilo kuhinja. Upitao sam ih jesu li u ruševinama
nešto pronašli. Naravno da nisu. Tu nije bilo ni traga od kazana, posuđa i
mjehova koji su nekad bili korišteni kad se tu kuhalo za odbačene i
siromašne. Nikad nisam ni pokušao očistiti to jezivo mjesto prekriveno
paučinom, prašinom, blatom, mačjim i psećim izmetom i krhotinama.
397
Unutra je, kao i obično, duvao snažan vjetar nepoznatog porijekla i

prigušivao svjetlost uljanice čineći naše sjenke čas blijedim, čas tamnim.
''Tražili ste moje skriveno blago, ali ga niste našli", rekao sam.
Vješto koristeći ivicu šake kao metlu, razgrnuo sam pepeo u
ruševini koja je prije trideset godina bila ognjište i, uhvativši ručku, uz
škripu otvorio željezni poklopac pećnice koji se ukazao ispod pepela.
Primakao sam svjetiljku malom otvoru pećnice. Nikad neću zaboraviti
kako je Roda skočio prije Crnog i zgrabio kožne torbe koje su bile unutra.
Htio je da ih pretraži odmah tu, kraj otvora pećnice, ali budući da sam se
vratio u veliku prostoriju i da mi se Crni, plašeći se da ne ostane sam,
pridružio, Roda je krenuo za nama na svojim dugim i tankim nogama.
Vidjevši da su iz torbe isplivale moje čiste vunene čarape, čakšire,
crvene gaće, moj najelegantniji mintan, svilena košulja, brijač, češalj i
druge stvari, na trenutak su zastali. Iz ostalih teških torbi koje je Crni
otvarao, jedna po jedna, na vidjelo su izašle sljedeće stvari: pedeset tri
venecijanska dukata; zlatni listići koje sam posljednjih godina krao iz
radionice; moja sveska s modelima koju sam krio od svih i ukradeni zlatni
listići ubačeni medu njene listove; nepristojni crteži koje sam dijelom sam
izradio, a dijelom skupio s raznih strana; uspomena na moju dragu majku
- ahatni prsten i pramen njene sijede kose; moji najbolji kistovi i pera.
''Da sam ubica, kao što mislite", rekao sam s nekim glupim
ponosom, ''u mojoj tajnoj riznici našao bi se taj posljednji crtež, a ne sve
ove stvari." ''Otkud sve ovo?" upitao je Roda.
''Kad su mi zapovjednikovi ljudi pretresali kuću - baš kao što su i
tvoju - lopovski su strpali u džep dva od dukata koje sam cijelog života
skupljao. Pomislio sam da će nas zbog tog podlog ubice više puta
pretresati i, eto, bio sam u pravu. ''Da je taj crtež kod mene, bio bi tu."
Pogriješio sam što sam izgovorio tu zadnju rečenicu, ali naslućivao sam
da su se konačno opustili i da se više ne plaše da ću ih zadaviti u nekom
mračnom ćošku tekije. A jeste li mi vi povjerovali?
Ovog puta me je, međutim, cijelog obuzeo neki nemir. To što su
moji prijatelji iluminatori, koje poznajem još iz djetinjstva, saznali da već
dugo škrtarim skupljajući novac, da kradem i krijem zlato i što su, uz to,
398
vidjeli moje sveske i nepristojne slike - nije bilo ono zbog čega sam se
toliko uznemirio. Zapravo, bilo mi je krivo što sam im sve to pokazao u
trenutku panike. Tako lako otkrivaju se samo tajne nekog ko, poput
mene, živi od danas do sutra. ''Ipak", rekao je Crni mnogo kasnije, ''treba
da se dogovorimo šta ćemo reći na mukama ako nas majstor Osman, ne
izdvajajući nikog, bez riječi preda u zapovjednikove ruke." Osjećao sam
da nas je obuzela neka apatija. Pri blijedoj svjetlosti svjetiljke, Roda i
Leptir razgledali su nepristojne slike u mojoj bilježnici. Izgledali su kao da
ih ništa ne zanima; na neki zastrašujući način bili su čak i sretni.
Pretpostavljao sam da gledaju neki određen crtež, te sam osjetio snažnu
želju da bacim pogled na tu stranicu. Ustao sam, stao iza njih i bez riječi
pogledao vulgarnu sliku koju sam sam nacrtao, uzbuđen kao da iznova
posmatram neku davnu sretnu uspomenu. Pridružio nam se i Crni. Osjetio
sam olakšanje što nas četvorica zajedno gledamo sliku.
''Mogu li uopšte biti jednaki onaj koji je slijep i onaj koji vidi?"
upitao je Roda nakon izvjesnog vremena. Je li aludirao na uzvišenost
bogomdanog zadovoljstva gledanja, pa čak i kad je ono što vidimo
najobičnija prostota? Ali Roda se u te stvari uopšte nije razumio; on čak ni
Kuran Časni nije čitao. Znao sam da su stari heratski majstori često
ponavljali taj kuranski ajet. Koristili su ga kao odgovor neprijateljima
iluminacije kad bi oni ustvrdili da naša vjera zabranjuje crtanje i da će na
sudnji dan svi iluminatori biti poslati u pakao. Ali, sve do tog magičnog
trenutka, iz Leptirovih usta nikad nisam čuo te riječi, koje kao da su mu
same navrle na usta.
''Rado bih izradio crtež koji pokazuje kako nisu jednaki onaj koji
vidi i onaj koji ne vidi!" ''Ko su taj slijepi i taj koji vidi?" naivno je upitao
Crni.
''Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi - značenje je ajeta wa ma
yastawi al-'a' ma wa al-basiru1, kazao je Leptir i nastavio.
Nisu jednaki slijepac i onaj koji vidi, ni tama ni svjetlost, ni
hladovina i vjetar vrući, i nisu isti živi i mrtvi.
U trenutku sam se naježio zbog zle sudbine efendi Prefinjenog,
Tetka i našeg brata medaha koji je noćas ubijen. Jesu li se i drugi uplašili
399
koliko i ja? Neko vrijeme niko se nije pomjerio s mjesta. Roda je u ruci i
dalje držao moju bilježnicu; bila je otvorena, ali mi kao da nismo vidjeli
nepristojnosti koje sam nacrtao iako smo i dalje zurili u njih.
''A ja bih želio da nacrtam sudnji dan", rekao je Roda. ''Uskrsnuće
mrtvih, odvajanje grešnih od nevinih. Ali zašto ne možemo oslikati Kuran
Časni?."
Radeći u mladosti u istoj prostoriji umjetničke radionice,
povremeno smo dizali glave s radnih tabli i stalaka za knjige, kao što su
to radili i stari majstori da bi odmorili oči, i započinjali razgovor o onome
što bi nam palo na pamet. Ni tad se nismo gledali dok smo razgovarali,
baš kao što ni sad nismo gledali jedan drugog dok smo razgovarali nad
otvorenom bilježnicom. Jer, da bismo otvorili oči, nekad smo upirali
poglede kroz otvoren prozor. Ali kad je došao red na mene, potpuno sam
se zbunio, srce mi je zalupalo kao da sam se suočio s nekom opasnošću.
Nisam znao je li tome razlog uzbuđenje koje je izazvalo sjećanje na
ljepotu sretnih šegrtskih dana ili iskreno kajanje koje sam u tom trenutku
osjetio jer već dugo nisam otvorio i čitao Kuran Časni. A možda je za
moju zbunjenost bio kriv užas zločina koji sam noćas vidio u kafani. Ni
sam nisam bio siguran. I kako mi ništa drugo nije palo na pamet, rekoh:
''Na kraju sure Krava nalaze se ajeti koje bih najviše volio da oslikam.
Sjećate li se, u njima se kaže: Gospodaru naš, ne kazni nas ako
zaboravimo ili što nehotice učinimo! Gospodaru naš, ne stavljaj nam u
dužnost ono što ne možemo podnijeti, obrisi grijehe naše i oprosti nam, i
smiluj se na nas." U trenutku sam izgubio glas, osjetio sam stid zbog suza
koje su mi neočekivano potekle. Možda zato što sam se uplašio
podsmijeha koji smo stalno držali u pripravnosti da bismo prikrili svoju
osjetljivost. Mislio sam da će mi suze stati, ali se nisam mogao suzdržati
te počeh jecati.
Što sam više plakao, to sam bio sigurniji da svakog od njih
obuzimaju osjećanja bratske privrženosti, poraza i tuge. U padišahovoj
umjetničkoj radionici ubuduće će se slikati na franački način; postupci i
knjige kojima smo posvetili život pašče u zaborav, svemu će doći kraj. A
ako nas erzurumčevci ne dokrajče, osakatiće nas padišahovi mučitelji... I
400
dok sam tako plakao osluškujući u pauzama između svojih uzdaha i jecaja
tužno dobovanje kiše, djelimično sam osjećao da sve te stvari nisu ono
što me tjera na plač. Koliko li su to drugi primjećivali?
Iskreno sam plakao, ali sam istovremeno osjećao neku nejasnu
krivicu zbog toga što ne plačem iskreno.
Leptir mi je prišao, stavio ruku na moje rame, pomilovao me po
kosi, poljubio u obraz i izgovorio riječi utjehe. Zbog iskrenih emocija, ali i
osjećanja krivice, taj izraz prijateljstva rasplakao me je još više. Nisam mu
mogao pogledati u lice, ali sam iz nekog razloga vjerovao da i on plače.
Obojica smo sjeli.
Eto, u takvom smo se raspoloženju prisjetili kako smo iste godine
dovedeni u radionicu na šegrtovanje; sjetili smo se osjećanja tuge i
otuđenosti jer su nas otrgli od majki i iznenada gurnuli u sasvim drugačiji
život; prisjetili se bola od udaraca koje smo počeli dobijati već prvog
dana; radovanja zbog prvih poklona od glavnog rizničara; dana kad smo
trčeći odlazili kućama.
Isprva je samo on govorio, a ja potišteno slušao, ali kasnije, kad su
se ćaskanju pridružili Roda i Crni, koji je tokom prvih godina našeg
šegrtovanja neko vrijeme proveo u radionici pa otišao, zaboravio sam da
sam maloprije plakao te sam, smijući se s njima, počeo pričati o tome.
Sjetili smo se zimskih jutara, kad su šegrti ustajali rano, ložili peć
u najvećoj prostoriji umjetničke radionice i vrelom vodom ribali pod.
Prisjetili smo se kako nas je jedan obazriv, sad pokojni stari majstor, inače
toliko nenadahnut i oprezan da je u jednom danu uspijevao da nacrta tek
list na stablu, po stoti put prekorio riječima ''ne tamo, gledajte ovamo!"
kad bi nas vidio da kroz otvoren prozor umjesto u taj list gledamo u
jarkozelene listove na procvalom drveću, ali nas nikad nije tukao. Prisjetili
smo se kako je plač jednog žgoljavog šegrta, kojeg su vratili kući jer je od
pretjeranog rada ozrikavio, odjekivao radionicom dok je sa zavežljajem u
ruci išao prema vratima. Kasnije nam je pred očima oživjelo kako smo s
uživanjem, jer nije bila naša krivica, posmatrali kako smrtonosna crvena
boja curi na stranicu na kojoj su trojica iluminatora radila šest mjeseci (na
putu za Širvan osmanlijska vojska suočena s glađu na obalama rijeke Kinik
401
- zauzima Ereš i objeduje). S puno poštovanja pominjali smo jednu

čerkesku damu s kojom smo sva trojica spavali i nakon toga se u nju
zaljubili; bila je to najljepša žena jednog sedamdesetogodišnjeg paše koji
je, zanesen osvajanjem, moći i bogatstvom, tražio da mu oslikamo strop
upravo onako kako je bio oslikan u padišahovoj lovačkoj rezidenciji. S
čežnjom smo se prisjećali uživanja u čorbi od sočiva koju smo u zimska
jutra jeli na pragu odškrinutih vrata kako para ne bi smekšala papir.
Pominjali smo i tugu koja nas je obuzimala zbog razdvojenosti od
prijatelja i majstora iz radionice kad smo, po naređenju svog učitelja,
odlazili da šegrtujemo u nekom dalekom mjestu. U jednom trenutku pred
očima mi je iskrsao onaj najdraži prizor s mojim dragim Leptirom u
vrijeme kad je bio šesnaestogodišnjak. Jednog ljetnjeg dana, dok je sunce,
koje je ulazilo kroz otvoren prozor, padalo na njegove gole ruke boje
meda, Leptir je satinirao papir držeći morsku školjku u ruci. Povremeno je
prekidao posao koji je obavljao sasvim odsutan, prinosio očima papir i
pažljivo proučavao ima li propusta na njemu, te pošto je uz dva-tri
drugačija pokreta prešao preko sumnjivog mjesta, ponovo bi zauzimao
prijašnji položaj; i dok mu je ruka brzo išla gore-dolje, on je maštao
gledajući kroz prozor nekud u daljinu. Nikad neću zaboraviti da je tad
uradio ono što sam i ja kasnije radio drugima, prije nego što će ponovo
skrenuti pogled kroz prozor, pogledao me je pravo u oči. Taj pogled imao
je samo jedno značenje, koje su poznavali svi šegrti: ako ne maštaš,
vrijeme uopšte ne prolazi.
58.
MENE ĆE PROGLASITI UBICOM
Zaboravili ste na mene, zar ne? Bar od vas više ne moram kriti da
sam ovdje. Jer, osjećam neodoljivu potrebu da progovorim glasom koji u
meni sve više narasta. Katkad se teško suzdržavam i pomišljam da bi me
zbog toga glas mogao izdati. Katkad se, opet, prepustim igri i tad mi se
omaknu riječi koje ukazuju na moju drugu ličnost, koje možda i sami
primjećujete. Ruke mi zadrhte, čelo mi se orosi znojem i odmah znam da
402
su to novi pokazatelji. Ovdje sam, međutim, veoma sretan! Dok moja

braća iluminatori i ja sjedimo i, tješeći jedni druge, prizivamo uspomene,
u sjećanje nam ne dolaze neprijateljstva, već ljepota i radost slikanja.
Sjedimo tako s osjećanjem da je kraj svijeta, milujemo se sa suzama u
očima i, poput haremskih žena, pominjemo stara dobra vremena.
To poredenje preuzeo sam od Ebu Saida iz Kirmana; pišući istoriju
Timurovih potomaka, prenio je i priče o starim majstorima iz Herata i
Širaza. Prije sto pedeset godina, šah Džihan, vladar plemena Crnog ovna
porazio je male vojske međusobno zaraćenih timuridskih šahova i kanova
od Timurovog roda, sa svojom pobjedničkom turkmenskom vojskom
prešao cijelu Persiju i stigao na istok. Naposljetku je kod Astarabada
pobijedio Ibrahima, unuka šaha Ruha, Timurovog sina, zauzeo Gurgan i
poveo vojsku prema tvrdom Heratu. Prema kermanskom istoričaru,
snažan udarac zadat nepobjedivoj sili Timurida, koji su pola stoljeća
vladali ne samo Persijom nego i polovinom svijeta, od Indije do Vizantije,
izazvao je tako snažno osjećanje katastrofe da je u opsjednutoj tvrđavi
Herat nastao pravi krkljanac. Istoričar Ebu Said s čudnim zadovoljstvom
podsjeća svoje čitaoce na to da je šah Džihan, vladar Crnog ovna u
osvojenim tvrđavama bez trunke milosti pobio sve koji su bili iz Timurove
loze, kako je probrao žene iz vladarskih i prinčevskih harema i poslao ih u
svoj harem, a iluminatore razdvojio jedne od drugih i većinu nemilosrdno
dodijelio svojim majstorima kao šegrte. Na tom mjestu on skreće svoju
priču s heratskog šaha, koji se s vojskom trudio da probije neprijateljsku
odbranu na kulama tvrđave, i usmjerava je prema iluminatorima, koji su u
svojim radionicama, među kistovima i bojama, iščekivali već uveliko
izvjestan, zastrašujući kraj opsade. Ebu Said opisuje kako svi ti
iluminatori, čija imena pojedinačno nabraja i koje, kako kaže, cijeli svijet
poznaje i nikad ih zaboraviti neće, iako su danas sasvim zaboravljeni,
tokom opsade nisu radili ništa drugo osim što su, sjećajući se lijepih,
starih vremena, zagrljeni plakali poput žena u šahovom haremu.
Poput sjetnih haremskih žena, i mi smo se sjetili krznenih kaftana i
kesa punih novca koje bi nam padišah, budući da nam je nekad iskazivao
mnogo više naklonosti, darovao nakon što bismo mu o praznicima
403
uručivali poklone: izrezbarene šarene kutije, ogledala i tanjire, oslikana

nojeva jaja, ukrase od izrezanog papira, pojedinačne crteže, zabavne
albume, karte za igranje i knjige. Gdje su sad ti stari, vrijedni i strpljivi
iluminatori iz minulih vremena, kojima je malo bilo dovoljno? Oni se nikad
nisu zatvarali u kuće iz ljubomore da drugi ne bi vidjeli kako rade, ili iz
straha da se ne sazna da rade i za vanjske narudžbe, nego su svaki dan
dolazili u umjetničku radionicu. Gdje su stari majstori koji su cijeli život
smjerno posvećivali oslikavanju fine zidne dekoracije dvoraca na slikama,
iscrtavanju listova na čempresima, za koje bi jedino ako ih dugo gledaš
mogao shvatiti da se razlikuju jedan od drugog, i stepske trave sa sedam
listova, koja je trebalo da popravi prazna mjesta na crtežu? Gdje su
osrednji majstori koji su prihvatili da ima neke nedokučive mudrosti i
pravde u tome što je Alah nekima dao umijeće i talenat, a nekima samo
strpljenje i pokornost, i koji zbog toga nikad nisu bili ljubomorni na
druge? Kad god smo se prisjećali tih brižnih majstora, od kojih su neki bili
pogrbljeni i stalno nasmijani, neki sanjalice i pijanice, a neki pak
opterećeni time da nam utrape kćer koju niko drugi nije htio uzeti za
ženu, trudili smo se da oživimo zaboravljene pojedinosti vezane za
umjetničku radionicu iz vremena šegrtovanja i prvih majstorskih godina.
Bio je tu - sjećate li se? - zrikavi izrađivač okvira, onaj koji je jezik
prislanjao na desni obraz ako je linija išla udesno, a na lijevi ako je išla
ulijevo. Bio je i jedan sitan, nježan iluminator koji se, kad bi mu se boja
prosula, sam za sebe tiho kikotao ponavljajući: ''Strpljenja, strpljenja,
samo strpljenja." Pa je bio onaj sedamdesetogodišnji pozlatar koji je
satima brbljao sa šegrtima knjigovescima s donjeg sprata i koji je tvrdio
da crvena tinta, nanese li se na čelo, zaustavlja starenje. Bio je tu i
nervozni majstor koji je, kad bi sve nokte na rukama obojio da bi
provjerio gustinu boje, zaustavljao nekog od šegrta, ili bilo koga drugog, i
na prst mu nanosio boju. Postojao je i onaj debeli iluminator koji nas je
nasmijavao kad god bi gladio bradu krznenim zečjim nogama koje su
korištene za skupljanje prašine preostale od pozlate. Gdje li su oni sada?
Gdje su sad one daske za glačanje papira koje su od silne
upotrebe srastale s tijelima šegrta, da bi potom bile odbacivane; duge
404
makaze za rezanje papira koje su šegrti kvarili mačujući se njima; radne

table na kojima su bila ispisana imena velikih majstora, kako se ne bi
pobrkale jedna s drugom; miris tinte za oslikavanje keramike; krckanje
ibrika za kafu koje bi se čulo u tišini; tigraste mačke i njihovi mačići, čije
smo nježne dlačice svakog ljeta skidali iz ušiju i s potiljka i od njih
izrađivali razne kistove; tabaci indijskog papira koje su nam davali u
izobilju da ne sjedimo dokoni, već da vježbamo kaligrafsko umijeće;
zastrašujući nož s čeličnom drškom, koji je korišten samo s dopuštenjem
prvog iluminatora kako bi cijela radionica izvlačila pouku dok se velike
greške na crtežu stružu, i rituali koji su sve to pratili? Razgovarali smo i o
tome kako je bilo pogrešno to što naš padišah nije dopuštao majstorima
iluminacije da rade kod kuće. I o nezaboravnoj toploj halvi koju su nam iz
dvorske kuhinje donosili u ranim zimskim večerima, kad smo s bolom u
očima radili pri svjetlosti svjetiljki i lojanica. Smijući se do suza, sjetili smo
se slatkih gurabija koje je ostarjeli i senilni majstor pozlatar, bolestan od
drhtavice i nemoćan da u ruci drži olovku i papir, donosio kad bi, jednom
mjesečno, posjetio radionicu, a koje je za nas šegrte pekla njegova kći.
Razgovarali smo i o čudesnim stranicama velikog majstora Kara Memija,
glavnog iluminatora prije majstora Osmana; pri čišćenju majstorove
danima prazne sobe nakon njegove sahrane, te su stranice pronađene u
jednoj mapi ispod dušeka koji je stari majstor prostirao da bi oko podne
malo odrijemao.
Razgovarajući, došli smo i do naših crteža kojima bismo se, baš
kao i majstor Kara Memi, ponosili i koje bismo, kad bi nam pod ruku
došle njihove kopije, izvlačili na svjetlo dana i gledali. Opisivali smo nebo
iznad dvorca nacrtanog za Hunernamu; kad je ono bilo premazano
zlatnom vodicom, među kupolama, kulama i čempresima ukazao bi se
krajolik koji je podsjećao na kraj svijeta, ali ne zbog zlata samog, nego,
kako to i priliči jednom raskošnom crtežu, zbog njegove boje. Govorili
smo i o prikazu raspeća božjeg poslanika s vrha minareta na nebo.
Način na koji su ga dva anđela, uhvativši ga svaki sa po jedne
strane, držala ispod pazuha i način na koji je on, uplašen od nepoznatog,
osjećao i golicanje - bili su oslikani tako ozbiljnim bojama da bi se čak i
405
djeca pred tim blagoslovljenim prizorom najprije pobožno uplašila, a

potom se s poštovanjem smijala, kao da i sama osjećaju isto škakljanje.
Pričao sam im o jednom crtežu na kojem sam s uživanjem prikazao glave
koje je naš paša, prethodni veliki vezir, posjekao dok je gušio ustanak
pobunjenika odbjeglih u planine. Suptilno i s poštovanjem nanizao sam ih
duž ruba stranice koju sam ilustrovao: njihove presječene vratove, na koje
je bila nanesena crvena boja, i obrve spojene u samrtnom času; njihove
tužne usne kako preispituju smisao života; noseve koji bez nade
posljednji put udišu zrak; zauvijek sklopljene oči. Nisam ih nacrtao kao
neke bezlične mrtvačke glave, nego zasebno, jednu po jednu, s licima
koja se razlikuju jedno od drugog, onako kako bi ih nacrtali franački
portretisti. Tako sam prenio na crtež jedan zastrašujući ugođaj misterije.
Tako smo u sjećanje prizivali najdraže ljubavne i ratne scene, najčudesnije
ljepote i detalje koji su nam tjerali suze na oči. S čežnjom smo ih
pominjali, kao da su naše nezaboravne i neponovljive uspomene. Pred
našim očima nizali su se pusti i tajanstveni vrtovi gdje su se sastajali
ljubavnici u zvjezdanim noćima, proljetna stabla, legendarne ptice,
zaustavljeno vrijeme... Zamišljali smo krvave bitke, zastrašujuće i bliske
koliko i naši košmari; raspolućene ratnike; konje s okrvavljenim oklopima;
drevne ljude što jedni druge probadaju bodežom; kosooke žene s malim
ustima i sitnim šakama što kroz odškrinute prozore gledaju šta se zbiva...
Sjetili smo se ponosnih i samozadovoljnih lijepih momaka, zgodnih
šahova i kanova te njihovih odavno uništenih država i saraja. Znali smo da
smo već uveliko iz života prešli u uspomenu, baš kao žene koje su nekad
plakale u haremima tih šahova, ali jesmo li, poput njih, i mi prelazili iz
istorije u legendu? Kako nas sjena straha da ćemo biti zaboravljeni, gora i
od same smrti, ne bi odvukla u užas, upitali smo jedni druge koji nam je
prizor smrti najdraži.
Odmah smo se sjetili kako je šejtan nagovorio Dehaka da ubije
svog oca. Budući da je u vrijeme te legende, ispričane na početku
Šahname, svijet bio tek stvoren, sve je bilo toliko jednostavno da ništa nije
trebalo pojašnjavati. Poželiš mlijeko, pomuzeš kozu i popiješ ga; pomeneš
konja, uzjašeš ga i odeš; kažeš li nešto loše, pojavi se šejtan i ubijedi te u
406
ljepotu oceubistva. To što je Dehak ubio svog oca Merdasa, porijeklom

Arapina, bilo je lijepo i zbog toga što je bilo sasvim bezrazložno i zbog
toga što se zločin odigrao u ponoć, u vrtu jednog veličanstvenog saraja,
dok su zlatne zvijezde treperavo osvjetljavale čemprese i šareno proljetno
cvijeće.
Potom smo se sjetili kako je legendarni Rustem nekon trodnevnog
dvoboja ubio Suhraba, zapovjednika neprijateljske vojske, ne znajući da
mu je to sin. To što je Rustem plakao i čupao sebi kosu kad je po
narukvici koju je Suhrabu mnogo godina ranije poklonila majka shvatio da
je ubio rođenog sina, raznijevši mu grudni koš udarcem mača, sve nas je
pogodilo duboko u srce.
Kako se zapravo sve to odigralo?
Dok je kiša melanholično udarala po krovu tekije, šetao sam gore-
dolje i odjednom izgovorio: ''Ili će majstor Osman, naš otac, izdajom
poslati u smrt nas, ili ćemo mi njega iznevjeriti i ubiti. "
Užasnuli smo se i zašutjeli, ali ne samo zato što su te moje riječi
bile pogrešne, već zato što su bile istinite. Hodajući gore-dolje, u panici
sam nastojao da vratim stvari u prijašnje stanje te sam u sebi govorio: da
bih promijenio, temu moram ispričati kako je Efrasijab ubio Sijavuša. Ali
ne plašim se takve izdaje. Opisi Husrevovu smrt! U redu, ali kako? Onako
kako je opisuje Firdusi u Šahnami ili pak Nizami u poemi Husrev i Širin?
Ono što u Šahnami izaziva tugu jeste trenutak kad Husrev kroz suze
prepoznaje ubicu koji je ušao u sobu. Hvata se za slamku i pažu koji je
bio kraj njega govori: ''Hoću da se pomolim, donesi mi vodu, sapun, čistu
odjeću i prostirku za klanjanje!" Ali prostodušni dječak ne shvata da ga
gospodar šalje po pomoć i zaista odlazi da donese naručene stvari. Kad se
našao sam u sobi s Husrevom, ubica je najprije zaključao sobu iznutra. Na
kraju Šahname Firdusi s gnušanjem opisuje ubicu - smrdljiv, dlakav,
izbačenog stomaka.
Dok sam hodao gore-dolje, glava mi je bila puna riječi, ali glasa
nisam ispuštao od sebe, baš kao u snu.
Tako sam, opet kao u nekom snu, osjetio da se ostali u trenutku
došaptavaju i da o meni govore neprijateljski.
407
Odjednom su se sva trojica bacila na mene. Tako su me brzo

sapleli da smo se svi stropoštali na pod. Počelo je guranje, koškanje i
rvanje, ali sve to nije dugo trajalo. Ležao sam oboren na leđima, a oni su
bili na meni. Jedan mi je sjeo na koljena, a drugi na desnu ruku.
Crni se koljenima naslonio na mjesto gdje mi se ruke spajaju s
ramenima, a zadnjicu je smjestio između mog stomaka i grudi. Nisam se
mogao ni maknuti. Tako smeteni, svi smo teško disali. Sjetio sam se
nečeg.
Moj pokojni stric imao je odvratnog sina, dvije godine starijeg od
mene. (Nadam se da su ga uhvatili kako presreće karavan i odsjekli mu
glavu.) Kad god bi taj ogavni zavidljivac osjetio da znam više od njega, da
sam pametniji i prefinjeniji, započeo bi svađu s nekim izgovorom; a ako
mu to ne bi pošlo za rukom, predložio bi da se rvemo i, kad bi me za
kratko vrijeme srušio, na isti bi način naslanjao koljena na moja ramena,
upirao svoje oči pravo u moje, onako kako to sad i Crni čini, te na usnama
skupljao pljuvačku. I dok bi se ona gomilala i lagano spuštala k mojim
očima, on se zabavljao gledajući kako s gađenjem okrećem glavu lijevo-
desno da bih je izbjegao.
Crni je rekao da ništa ne krijem. ''Gdje je posljednji crtež? Priznaj!"
Dvije su stvari u meni izazivale tugu i gnjev: to što sam se ulagivao
ne shvatajući da su se već dogovorili šta treba da čine i to što ranije nisam
pobjegao. Jednostavno, nisam vjerovao da ljubomora dotle može dovesti.
Crni je rekao da će me zaklati ne budem li im dao posljednji crtež.
Smiješno. Čvrsto sam stisnuo usne, kao da će, otvorim li usta, iz
njih izletjeti istina. S druge strane, razmišljao sam: nema ničeg što bih
mogao učiniti. Ako se dogovore i prijave me glavnom rizničaru kao ubicu,
izvući ću se. Jedina nada bio mi je majstor Osman, koji bi mogao usmjeriti
trag prema nekom drugom, prema nekoj drugoj tački, ali pitam se je li
istina to što je Crni rekao o njemu? Plašio sam se da bi me ovdje mogli
ubiti i potom na mene svaliti svu krivicu.
Prislonili su mi nož na grlo. Odmah sam primijetio daje Crni u
tome osjetio nakakvo zadovoljstvo koje uopšte nije skrivao. Opalili su mi
šamar. Je li me bodež sjekao? Opet me udariše.
408
Ali mogao sam ići i ovom logikom: ako ništa ne kažem, ništa se
neće ni dogoditi! To mi je dalo snagu. Više nisu krili da su još od
šegrtskih dana bili ljubomorni na mene. Osmijehnuo sam se svojoj dragoj
braći. Jedan od njih, ne želim da znate ko je uradio tu gadost, poljubio me
je strasno, kao da ljubi voljenu za kojom već dugo žudi. Ostali su to
posmatrali pri svjetlosti svjetiljke koju su bili prinijeli. A ja sam uzvratio
poljubac svom voljenom bratu. Ako se bližimo kraju svega, neka se zna
da sam ja izrađivao najbolje crteže. Pronađite moje stranice i pogledajte!
Kao da ga je razjarilo to što sam na poljubac odgovorio poljupcem,
počeo me je ljutito tući, ali su ga ostala dvojica zaustavila. Na trenutak su
se svi pokolebali. To što su se među sobom pokoškali naljutilo je Crnog.
Izgledalo je kao da ne osjećaju gnjev prema meni, već prema pravcu u
kojem im život odlazi, pa zbog toga hoće da se osvete cijelom svijetu.
Crni je iz pojasa izvukao dugačku iglu veoma oštrog vrha. Primakao ju je
mojim očima i napravio pokret kao da će mi je zabosti u oko.
''Veliki Behzad, majstor nad majstorima, shvatio je prije osamdeset
godina, dok je Herat padao, da je svemu došao kraj i časno se oslijepio
kako ga niko ne bi mogao prisiliti da crta na neki nov način", rekao je.
''Ovu iglu za perjanice lagano je zabio u oko i izvukao je. Nakon izvjesnog
vremena veličanstvena božja tama spustila se lagano na tog iluminatora
čudesnih ruku. Ovu iglu, koja je sa slijepim i opijenim Behzadom stigla iz
Herata u Tabriz, šah Tahmasp je, zajedno s legendarnom Šahnamom,
poslao na poklon ocu našeg padišaha. Majstor Osman isprva nije mogao
shvatiti zašto je uz knjigu poslata igla. Ali danas je uvidio da se iza tog
okrutnog poklona krije zlonamjernost i ispravna logika. Vidjevši da naš
padišah želi da mu slika bude izrađena u franačkom maniru i da ste ga
izdali vi, koje je volio više nego svoju djecu, majstor Osman je sinoć u
Carskoj riznici, baš kao i Behzad, ovu iglu zabio sebi u oko. I šta će biti
ako ja sad oslijepim tebe, prokletnika koji gura u propast radionicu u
kojoj je majstor Osman proveo cijeli život?"
''Bilo da me oslijepiš ili ne, za nas ovdje više neće biti mjesta",
rekao sam. ''Ako majstor Osman zaista oslijepi, ili umre, a mi pod
uticajem franačkih majstora, nastavimo da crtamo u prepoznatljivom stilu,
409
sa svim svojim manama i osobenostima, onako kako želimo, opet ćemo

ličiti na sebe, ali to više nećemo biti mi. A ako kažemo: ne, hajde da
crtamo u stilu starih majstora, jer ćemo samo tako sačuvati svoju
osobenost - naš padišah, koji je čak i majstoru Osmanu okrenuo leđa,
naći će druge majstore umjesto nas. Više nas neće ni pogledati; samo će
nas sažaljevati. A napad na kafanu doći će im kao naručen. Jer, naravno
da će polovinu krivice za te događaje natovariti nama iluminatorima, koji
smo se rugali vaiz-efendiji." Nastojao sam da ih pridobijem i navedem da
shvate kako nam uopšte ne ide u prilog da se među sobom zavadimo, ali
nije vrijedilo. Nisu namjeravali da me slušaju, bili su u panici: vjerovali su
da će se izvući iz nevolje, da će izbjeći mučitelje i da će u radionici još
mnogo godina sve biti po starom pod uslovom da do jutra nepromišljeno
zaključe da je jedan od njih ubica, ne mareći pri tom je li to istina.
Ipak, druga dvojica nisu blagonaklono gledala na prijetnje Crnog.
A šta ako se ispostavi da je kriv neko drugi, a do padišaha dođe da su me
bezrazložno oslijepili. Plašila ih je njegova bliskost s majstorom
Osmanom, ali i drskost s kojom je govorio o njemu. Zato su nastojali da
odmaknu iglu koju je Crni u neobuzdanom bijesu neprestano držao ispred
mojih očiju. Crni se uspaničio jer je mislio da mu iz ruku otimaju iglu i da
smo se nas trojica dogovorili. Jedino što sam mogao učiniti kako bih
izbjegao natezanje s iglom koja mi se nalazila ispred očiju bilo je da
podignem vilicu i zabacim glavu.
Zatim se sve odigralo tako brzo da u prvi mah nisam ni bio
svjestan šta se dogodilo. U desnom oku osjetio sam oštar, ali ograničen
bol. Na trenutak mi je čelo utrnulo. Onda se sve vratilo u prijašnje stanje,
ali mene je već bio prožeo užas. Udaljili su svjetiljku, ali sam ipak vidio
kako mi jedan od njih odlučno zabija iglu, ovaj put u lijevo oko. Trenutak
ranije oteo je iglu od Crnog, ovog puta bio je pažljiviji i precizniji. Kad
sam shvatio da mi igla prodire u oko, nisam se ni pomakao, ali sam
osjetio isto peckanje. Kao da se osjećaj obamrlosti čela proširio na cijelu
glavu, ali je prestao kad je izvukao iglu. Gledali su čas u vrh igle, čas u
moje oči. Kao da im je bilo jasno šta se dogodilo. No kad su shvatili kakva
me je strahota snašla, koškanje je prestalo, a teret na mojim rukama
410
oslabio. Počeo sam vrištati. Ne zbog bola, već zbog užasa spoznaje šta
me je zadesilo. Ne znam koliko sam dugo vikao. Najprije sam osjetio da
moj vrisak ne uznemirava samo mene nego i njih. Zbližavala nas je moja
vriska. I što sam jače vrištao, to ih je više obuzimala panika. I dalje me
ništa nije boljelo. Ali ni na trenutak nisam zaboravljao da je ta igla
zabodena i u moje oči.
Ali još nisam oslijepio. Bogu hvala, i dalje sam mogao razabrati da
me posmatraju s tugom i užasom i da se njihove sjenke neodlučno miču.
To me je i obradovalo i uznemirilo. ''Pustite me!" vikao sam. ''Molim vas,
pustite me da još jednom vidim svijet!" ''Odmah nam ispričaj kako ste se ti
i efendi Prefinjeni sreli one večeri", rekao je Crni. ''Tada ćemo te pustiti."
''Vraćao sam se kući iz kafane kad me je presreo efendi Prefinjeni.
Bio je potpuno izgubljen. Isprva mi ga je bilo žao. Ali pustite me sad,
kasnije ću pričati! Smrkava mi se pred očima." ''Ne događa se to odmah",
rekao je Crni ravnodušno. ''Vjeruj mi, majstor Osman je i probušenim
očima prepoznao konja rasječene nozdrve."
''Siroti efendi Prefinjeni rekao je kako želi sa mnom da razgovara
jer jedino meni vjeruje." Ali sad nisam žalio njega nego sebe.
''Ako nam sve ispričaš prije nego što ti se krv zgruša u očima,
ujutro ćeš posljednji put do mile volje posmatrati svijet", rekao je Crni.
''Predložio sam mu da se vratimo u kafanu, ali sam odmah shvatio
da mu se to mjesto ne sviđa, da ga se čak i plaši. I tako sam prvi put od
naših šegrtskih dana, nakon dvadeset pet godina zajedničkog crtanja,
primijetio da se efendi Prefinjeni prilično udaljio od nas. Tokom
posljednjih osam-devet godina, otkako se oženio, viđao sam ga u
radionici, ali nisam čak znao ni šta radi... Rekao mi je da je vidio
posljednji crtež. Da nosi u sebi veliki grijeh. Nešto iz čega niko od nas
neće moći da se izvuče. Govorio je da ćemo zbog toga svi gorjeti u paklu.
Bio je uznemiren, uplašen; bio je opsjednut užasnim osjećanjem da je
nesvjesno počinio veliki grijeh."
''Je li rekao o kakvom je grijehu riječ?"
''Kad sam ga to upitao, zbunjeno je razrogačio oči kao da pita: zar
ti ne znaš? Tad sam pomislio kako je naš drug iz šegrtskih dana ostario
411
kao i mi. Rekao mi je da je siroti Tetak na posljednjem crtežu bez

ustručavanja primjenjivao perspektivu. Na toj slici stvari su oslikavane
redosljedom koji se pričinjava našim očima, onako kako to čine franački
majstori, a ne u skladu sa značenjem koje imaju u božjem umu. To je,
rekao je, veliki grijeh. A drugi grijeh je to što je naš padišah, islamski
kalif, na crtežu prikazan u veličini psa. Treći grijeh je to što je u istoj
veličini nacrtan i šejtan, i to tako da se čini dopadljivim. Ali je od svega
toga najbogohulnije, naravno, ako se prihvati franačko poimanje
slikarstva, izraditi ogroman crtež našeg padišaha, a njegovo lice sa svim
detaljima. Onako kako to rade i idolopoklonici... Poput portreta koje na
zidovima crkava rade i pred kojima se klanjaju hrišćani, koji se nikako ne
mogu osloboditi mnogobožačkih navika. Efendi Prefinjeni dobro je
poznavao tu riječ, naučio ju je od tvog tetka i s pravom je vjerovao da je
portret najveći grijeh i da će se njime okončati islamsko slikarstvo. Budući
da nismo otišli u kafanu, u kojoj se, po njegovom mišljenju, rugaju
preuzvišenom vaiz-efendiji i našoj vjeri, sve mi je to ispričao u hodu.
Povremeno je zastajkivao i, kao da od mene traži pomoć, zapitkivao me je
li sve to tačno, ima li izlaza, hožemo li gorjeti u paklu. Kidao se u
napadima kajanja, ali sam odjednom osjetio da mu uopšte ne vjerujem.
Bio je podlac koji je glumio silno kajanje." ''Na osnovu čega si to
zaključio?"
''Efendi Prefinjeni i ja poznajemo se još iz djetinjstva. Veoma je
uredan, ali tih, blijed i bezbojan. Kao i njegove pozlate. Čovjek preko puta
mene kao da je bio neko gluplji, naivniji i pobožniji od efendi
Prefinjenog."
''I on je bio blizak s Erzurumčevim pristalicama", rekao je Crni.
''Nijedan musliman ne bi se toliko kajao zbog nesvjesno
počinjenog grijeha", rekao sam. ''Dobar musliman zna da je Alah pravedan
i razuman i da vodi računa o namjerama svog sluge. Samo neznalice
kokošjeg mozga vjeruju da će otići u pakao zato što su nesvjesno jeli
svinjetinu. Pravi musliman zna da strah od pakla služi da bi se zaplašio
drugi, a ne on sam. A, eto, efendi Prefinjeni je to činio i htio je da me
zaplaši. Tvoj tetak mi je pokazao da to može uraditi; odmah sam to
412
shvatio. Sad mi, draga braćo iluminatori, pošteno recite: jesu li mi oči
krvave, gube li boju?" Donijeli su svjetiljke, primakli ih mom licu i pažljivo
poput ljekara zagledali mi se u oči. ''Kao da se ništa nije dogodilo."
Zar će ta trojica što bulje u moje oči biti posljednje što ću vidjeti
na ovom svijetu? Shvatio sam da te trenutke nikad neću zaboraviti i
nastavio da pričam, jer sam, uprkos kajanju, osjećao nadu.
''Tvoj tetak je ubijedio efendi Prefinjenog da radi nešto opasno.
Prekrivajući posljednji crtež, svakom od nas otkrivao je tek po jedan
njegov kutak, tražio da na njemu nešto nacrtamo, a cjelinu skrivao... Slici
je dao auru nekog misterioznog posla, prožeo je strahom od grijeha.
Mučile su nas sumnje da bismo mogli počiniti grijeh; bili smo u panici. Za
takva osjećanja krivac je bio on, a ne erzurumčevci, koji u životu nisu
vidjeli iluminiranu knjigu. Čega bi, međutim, trebalo da se plaši iluminator
čiste savjesti?"
''Ima mnogo stvari kojih bi trebalo da se plaši iluminator čiste
savjesti", pametovao je Crni. ''Tačno", niko nema ništa protiv dekoracije,
ali naša vjera zabranjuje slikarstvo. Budući da se na slike persijskih
majstora, pa čak i na čuda najvećih heratskih majstora, na kraju krajeva,
gledalo kao na dio ukrasa margine stranice, one nikome nisu smetale.
Smatralo se, naime, da u prvi plan ističu ljepotu pisanja ili vještinu
kaligrafa. Osim toga, koliko njih uopšte vidi naše iluminacije? Ali ako
koristimo metode franačkih majstora, naše iluminacije ili pak minuciozni
ukrasi postaju slikarstvo. Eto, to je ono što zabranjuje Kuran Časni i što se
nikako nije sviđalo našem poslaniku. I naš padišah i moj tetak znali su to
veoma dobro. Zato je moj tetak ubijen." ''Tvoj tetak je ubijen zato što se
plašio", rekao sam. ''I on je, poput tebe, počeo da tvrdi kako ilustracija
nije u suprotnosti s vjerom i knjigom. A to je bilo upravo ono što su tražili
erzurumčevci, koji se iz petnih žila trude da pronađu nešto protivno vjeri.
Efendi Prefinjeni i tvoj tetak sasvim su odgovarali jedan drugom."
''Obojicu si ti ubio, zar ne?", upitao je Crni. Na trenutak sam
pomislio da će me udariti i odmah sam shvatio da novi muž lijepe Šekure
nijednom nije pokazao žaljenje zbog smrti svog tetka. Nije namjeravao da
me udari, a i da jeste, više me nije bilo briga.
413
''Zapravo, koliko je naš padišah želio da naruči knjigu opremljenu

pod franačkim uticajem", prkosno sam rekao, ''toliko je tvoj tetak želio
knjigu koja će svakog izazvati i proširiti strah od grijeha, i to da bi se
mogao praviti važan. Ropski se divio slikama franačkih majstora koje je
vidio na svojim putovanjima i predano je vjerovao u stvari koje je svima
nama danima prepričavao, sigurno je i tebi pričao one budalaštine o
perspektivi i portretu. Mislim da u knjizi koju smo ilustrovali nema ničeg
što bi bilo štetno ili nespojivo s vjerom. A kako je i on to znao, stvarao je
oko sebe famu kao da tobože radi na nekoj opasnoj knjizi, što mu je
veoma prijalo. To što radi nešto opasno s padišahovim dopuštenjem za
njega je bilo važno koliko i divljenje slikama franačkih majstora. Nacrtati
sliku koja će biti okačena na zid sigurno bi bilo bogohulno. Ali ja ni na
jednoj od slika koje smo radili za tu knjigu nisam osjetio ništa što bi bilo
u suprotnosti s vjerom, nikakvo bezbožništvo, pa čak ni strah od
zabranjenog... A vi?" Oči su mi bile izgubile ponešto od svoje snage, ali,
bogu hvala, mogao sam shvatiti da ih je moje pitanje pokolebalo.
''Niste sigurni, zar ne?" rekoh s uživanjem. ''Čak da ste krišom i
pomislili da zbog crteža koje smo radili u vama postoji nekakva predstava
o grijehu i da vas natkriljuje sjenka bezbožništva, nikad to niste prihvatili i
izgovorili. Jer, to bi značilo da dajete za pravo svojim neprijateljima,
Erzurumčevim pristalicama i fanaticima koji vas okružuju. S druge strane,
ne možete tvrditi da ste čisti kao suza, jer bi to značilo da odustajete od
gospodskog razmetanja i primamljive fantazije da radite na nečemu
tajnovitom i zabranjenom. Znate li kako sam shvatio da se i ja pravim
važan? Tako što sam sirotog efendi Prefinjenog u ponoć doveo u ovu
tekiju! Doveo sam ga ovamo jer smo se bili smrzli hodajući ulicama.
Zapravo sam želio da vidi da sam ostatak jednog nevjernog kalenderije i
da, što je još gore, tome težim. Kao da je siroti efendi Prefinjeni trebalo
više da me se plaši kad vidi da sam posljednji sljedbenik jednog
rasturenog reda što počiva na pederastiji, pušenju hašiša, skitnji i
svakojakim nepodopštinama. Naravno, dogodilo se baš suprotno. Ne
samo da se našem ograničenom prijatelju iz djetinjstva ovo mjesto nije
dopalo nego je i smjesta zaključio da su optužbe za bezbožništvo koje je
414
čuo od tvog tetka sasvim na mjestu. I tako je naš dragi prijatelj iz

šegrtskih dana, koji me je najprije preklinjao riječima 'pomozi mi, uvjeri
me da nećemo otići u pakao pa da mogu mirno zaspati', počeo govoriti
kako će se sve to loše završiti. Govorio je kako se na posljednjem crtežu
uveliko odstupilo od šahovih naredbi, kako nam padišah to neće oprostiti
i da će glasine stići do hodže iz Erzuruma. Bilo je gotovo nemoguće
uvjeriti ga da je sve u redu. Shvatio sam da će on, pretjerujući u svojim
izmišljanjima da se rugamo vjeri i da šejtana prikazujemo na dopadljiv
način, izbrbljati svojim ograničenim prijateljima koji su se poveli za
vaizom iz Erzuruma sve Tetkove besmislice te da će oni u te klevete
povjerovati. I sami znate koliko su nam zavidjeli ne samo majstori nego i
umjetnici zato što smo imali padišahovu naklonost. Tad bi svi uglas
zlurado povikali: '' Iluminatori su izdali svoju vjeru!" Pri tom, kleveta se
mogla ispostaviti kao tačna zbog Tetkove saradnje s efendi Prefinjenim.
Kažem kleveta jer uopšte ne vjerujem u ono što je naš brat Prefinjeni
rekao o knjizi i posljednjem crtežu. Tad još nikom nisam dopuštao da
kaže nešto protiv tvog pokojnog tetka. Smatrao sam čak umjesnim to što
padišah više pažnje poklanja njemu nego majstoru Osmanu i - premda ne
onoliko koliko on - vjerovao sam u stvari koje mi je naširoko pričao o
franačkim majstorima i njihovim slikama. Iskreno sam vjerovao da mi
osmanski iluminatori, ne trgujući sa šejtanom, možemo preuzeti ponešto
od franačkih metoda prema sopstvenom nahođenju ili u mjeri u kojoj nas
te metode očaravaju na putovanjima, te da nam to neće natovariti bijedu
na vrat. Život je bio lak, a tvoj pokojni tetak bio je za mene, nakon
majstora Osmana, nov otac u tom novom životu."
''Kasnije ćemo o tome", rekao je Crni. ''Najprije opisi kako si ubio
Prefinjenog." ''Taj čin", rekao sam, svjestan da preko usana ne mogu
prevaliti riječ ubistvo, ''taj čin izveo sam ne samo da bih nas spasio nego i
radi dobrobiti cijele radionice. Efendi Prefinjeni shvatio je da raspolaže
moćnim oružjem. Molio sam Svevišnjeg da mi pokaže koliko je bijedan taj
podlac. Alah mi je uslišio molitve i pokazao mi beščešće tog bijednika:
ponudio sam mu novac. Pali su mi na pamet i zlatnici, ali sam, s božjom
pomoći, smislio laž. Rekao sam da zlatnici nisu u tekiji već na jednom
415
skrovitom mjestu. Izašli smo. Bez ikakvog cilja hodali smo ulicama i
zabačenim mahalama. Uopšte nisam znao kuda idemo i užasno sam se
plašio. Na kraju tog našeg besciljnog i besmislenog lutanja, kad smo
prolazili sokakom kojim smo već bili prošli, efendi Prefinjeni, naš brat
pozlatar koji je cijeli život posvetio ponavljanju i formi, postao je
sumnjičav. Ali Alah nas je odmah doveo pred jedno zgarište i jedan
presahli bunar."
Tu sam shvatio da dalje neću moći da pričam, pa sam rekao: ''Da
ste vi bili na mom mjestu, i vi biste mislili na spas ostale naše braće i
učinili biste isto", rekao sam odvažno. Kad sam čuo da mi daju za pravo,
došlo mi je da se rasplačem. Umalo nisam rekao da je to bilo zato što mi
je saosjećanje koje ne zaslužujem smekšalo dušu, ali ni to nije bio pravi
razlog. Htio sam reći da je to zato što sam se sjetio koliko sam bio sretan
prije nego što sam postao ubica, kad se ni po čemu nisam razlikovao od
drugih, ali ni to nije tačno. Pred očima mi se ukazala slika jednog slijepca
koji je u mom djetinjstvu prolazio kroz našu siromašnu mahalu. Iz prljave
odjeće vadio bi još prljaviji bakarni vrč i oglašavao se djeci koja su ga
posmatrala izdaleka, stojeći kraj mahalske česme: ''Draga djeco, ko će od
vas natočiti vode u vrč jednog slijepog čike?" A kad mu niko ne bi prišao,
govorio bi: ''To je sevap, djeco moja, sevap!" Boja njegovih zjenica bila je
izblijedjela i sasvim se izjednačila s bojom njegovih bjeonjača. Uspaničen
zbog sličnosti sa slijepim starcem, na brzinu i bez ikakvog užitka, ispričao
sam im i to kako sam ubio efendi Tetka. Nisam pretjerivao ni u istini ni u
laži. Pronašavši mjeru koja mi nije previše pritiskala dušu, primijetio sam
da su bili uvjereni kako tamo nisam otišao da bih ubio efendi Tetka. I kao
što su shvatili da sam htio reći: nisam ga ubio s predumišljajem, tako su
shvatili još nešto: da za sebe tražim opravdanje tvrdeći kako čovjek neće
završiti u paklu ako nema zle namjere.
''Nakon što sam efendi Prefinjenog predao božjim anđelima",
rekao sam zamišljeno, ''riječi koje mi je pokojnik kazivao u posljednjim
trenucima počele su me izjedati kao crv. To što sam okrvavio ruke zbog
posljednjeg crteža u mojim očima uvećalo je njegovo značenje. Potražio
sam tvog tetka, koji za potrebe knjige više nijednog od nas nije pozivao u
416
kuću, da mi pokaže taj posljednji crtež. Ne samo da mi ga nije pokazao

nego se prema meni ponašao kao da je sve u najboljem redu. Nije bilo
nikakvog misterioznog crteža radi kojeg bi trebalo počiniti ubistvo, niti
bilo čega sličnog! Da me ne bi toliko nipodaštavao i da bi me uzeo za
ozbiljno, priznao sam mu da sam ubio efendi Prefinjenog i bacio ga u
jamu. Shvatio me je ozbiljno, ali je nastavio da me ponižava. Onaj koji
ponižava svog sina ne može biti otac. Veliki majstor Osman nekad bi se
ljutio na nas, tukao bi nas, ali nas nikad nije nipodaštavao. Pogriješili smo,
braćo moja, što smo ga iznevjerili."
Osmijehnuo sam se svojoj braći, koja su me gledala pravo u oči,
kao da uz samrtnu postelju slušaju moje posljednje riječi. I kao što osjeća
brat na samrti, tako sam i ja vidio da se udaljavaju od mene rasplinj avaj
ući se u izmaglici.
''Tvog tetka sam ubio zbog dvije stvari. Zato što je majstora
Osmana tjerao da kao majmun oponaša franačkog slikara Sebastijana. I
zato što sam u trenutku slabosti upitao imam li ja stil."
''Šta je odgovorio?"
''Da imam. Ali za njega to nije bila uvreda, već, naravno, pohvala.
Sjećam se da sam se odjednom i s osjećanjem stida zapitao doživljavam li
i ja to kao pohvalu. Stil mi se čini kao neka vrsta izopačenosti i beščešća,
ali ipak mi nešto ne da mira. Želio bih da nemam stil, ali mi đavo ne da
mira i budi u meni radoznalost."
Ali niko me nije slušao. Crni je pripovijedao priču o nesretnom
turkmenskom begu koji je prognan u Kinu zato što je šahovoj kćerki
prerano izjavio ljubav. A kako uza se nije imao portret svoje voljene, o
kojoj je maštao punih dvanaest godina, medu kineskim ljepoticama
zaboravio je njeno lice, a ljubavni bol pretvorio se u duboku patnju kojom
ga je Alah iskušavao. Ali svi smo znali da on zapravo priča o samom sebi.
''Zahvaljujući tvom tetku, svi smo konačno naučili tu riječ - portret.
Bog će dati da jednog dana naučimo kako da o sopstvenom životu
pričamo bez ikakvog straha."
''Bajke pripadaju svima podjednako", rekao je Crni. ''A ne
pojedincu."
417
''A sve iluminacije Alahu", upotpunio sam stihove heratskog

pjesnika Hatifija. ''Ali kad se rašire metode franačkih majstora, svako će
misliti da je vještina pričati tuđu priču kao svoju."
''Upravo to šejtan i želi."
''Pustite me već jednom!" povikao sam iz sve snage. ''Da posljednji
put posmatram svijet!" Kad sam vidio da su se prestravili, u meni se
počelo buditi samopouzdanje. Najprije se pribrao Crni: ''Hoćeš li nam
pokazati posljednji crtež?"
Tako sam ga pogledao da mu je odmah bilo jasno da hoću, pa me
je pustio. Srce mi je počelo lupati. Sigurno ste već odavno otkrili moj
identitet, koji tobože pokušavam prikriti. Ipak, nemojte se čuditi što se
ponašam poput starih heratskih majstora. Oni su krili svoje potpise iz
poštovanja prema svojim učiteljima i normama, a ne da se ne bi saznalo
ko su. Sa svjetiljkom u ruci, uzaludno sam hodao mračnim sobama tekije,
praveći prolaz svojoj blijedoj sjeni. Je li se to zavjesa tame već počela
spuštati na moje oči ili su te sobe i predvorja zaista bili toliko mračni?
Koliko će još vremena proći prije nego što oslijepim. Moja sjenka i ja
zastali smo među utvarama u kuhinji, iz čistog kutka prašnjavog ormara
uzeli papire i brzo se vratili. Crni me je iz predostrožnosti pratio, ali
bodež nije bio ponio sa sobom. Jesam li ja želio da uzmem bodež i
iskopam mu oči prije nego što oslijepim?
''Drago mi je što ću to još jednom vidjeti prije nego što oslijepim",
rekao sam ponosno. ''Želim da i vi to vidite. Pogledajte ovamo!"
I tako sam im pri svjetlosti svijeće pokazao taj posljednji crtež, koji
sam uzeo iz Tetkove kuće onog dana kad sam ga ubio. Najprije sam uočio
kako radoznalo i uplašeno gledaju sliku veličine dviju stranica. Kad sam
skrenuo pogled i zajedno s njima pogledao sliku, osjetio sam laganu
drhtavicu. Da li zbog igle kojom su mi probili zjenice ili zbog toga što sam
pao u ekstazu, tek skočila mi je temperatura.
U različitim dijelovima tih stranica nalazili su se crteži na kojima
smo svi mi radili posljednjih godinu dana: stablo, konj, šejtan, smrt, pas i
žena; svi su, doduše, pomalo nevjesto, bili poredani prema Tetkovoj novoj
kompozicijskoj metodi, i to tako da su pozlata i okviri pokojnog efendi
418
Prefinjenog stvarali utisak kao da kroz prozorsko okno posmatramo cijeli

svijet, a ne stranicu neke knjige. Usred tog svijeta, tamo gdje je trebalo da
bude padišahov portret, nalazilo se nešto što sam na trenutak s ponosom
osmotrio - moj portret. Tištalo me je to što je veoma malo ličio na mene,
iako sam ga, gledajući se u ogledalu, danima i s mnogo truda crtao. Ipak,
osjećao sam i nesavladivo uzbuđenje, ne samo zato što me je portret
stavljao u centar svijeta nego i zato što me je iz nekog neobjašnjivog
šejtanskog razloga učinio produhovljenijim, kompletnijim i tajanstvenijim
nego što sam zapravo bio. Želio sam da moja braća iluminatori vide to
moje uzbuđenje, da ga shvate i podijele sa mnom. Kao neki sultan ili kralj,
bio sam u središtu svega, a, opet, bio sam to ja. Ta situacija budila je u
meni i ponos i stid. A kako su me ta dva, međusobno uravnotežena
osjećanja smirivala, mogao sam beskrajno uživati u tom svom novom
položaju na slici. Ali da bi to uživanje bilo potpuno, sve je, počev od bora
na mom licu i nabora na odjeći, od sjenki, bubuljica i čireva, od brade pa
do tkanine, sve je moralo biti izrađeno bez najmanje greške i s
umjetničkom vještinom franačkih majstora.
Osim straha i zaprepaštenja, na licima svojih starih prijatelja koji
su gledali sliku vidio sam i ono neizbježno osjećanje koje nas sve izjeda i
uništava - ljubomoru. Prema meni su osjećali gnušanje koje bi osjetili
prema svakom ko je do kraja ogrezao u grijeh, ali istovremeno i zavist
punu straha.
''U noćima kad sam ovdje pri svjetlosti svijeće gledao tu sliku prvi
put u životu osjetio sam da me je Alah napustio i da mi u mojoj
usamljenosti jedino šejtan može biti prijatelj", rekao sam. ''I kad bih zaista
bio u središtu tog svijeta, a poželim to kad god pogledam sliku, osjećao
bih se još usamljenijim uprkos svim stvarima koje me okružuju, a koje
toliko volim; uprkos mojim prijateljima dervišima i ženi koja liči na lijepu
Šekuru; uprkos ljepoti crvene boje koja prevladava na slici. Ne plašim se
toga da imam stil i osobenost, kao ni toga da mi se drugi klanjaju;
naprotiv - ja to želim."
''Ti se, dakle, ne kaješ?" upitao je Roda glasom osobe koja se tek
vratila s propovijedi petkom.
419
''Osjećam se kao šejtan, ali ne zato što sam ubio dva čovjeka, nego
zato što sam izradio takvu sliku. Mislim da sam onu dvojicu ubio samo da
bih je mogao završiti. Ali užasava me samoća koju je stvorila novonastala
situacija. Oponašati franačke majstore, a pri tom ne ovladati njihovom
vještinom, još više porobljava iluminatora. Rado bih pobjegao od svega
toga. Shvatili ste, a siguran sam da je to shvatio i Alah, da sam obojicu
ubio samo da bi u umjetničkoj radionici ostalo sve po starom."
''Ali to će nam stvoriti još veće probleme", rekao je moj dragi
Leptir. Budalu Crnog, koji je još bio zadubljen u sliku, u trenutku sam
ščepao za ručni zglob, čvrsto ga stisnuo zarivši mu nokte u meso i uvrnuo
ga. Iz ruke mu je ispao bodež, koji je ionako ovlaš držao. Zgrabio sam ga
s poda.
''Nećete se riješiti briga tako što ćete me predati mučiteljima",
rekao sam i vrh bodeža približio Crnom kao da ću mu ga zabosti u oko.
''Daj mi iglu perjanice!" Izvadio ju je neozlijeđenom rukom i dao mi je.
Zadjenuo sam je za pojas. Uperio sam pogled u njegove oči; gledao me je
poput janjeta.
''Žao mi je lijepe Šekure, jer nije imala drugog izlaza osim da se
uda za tebe", kazao sam. ''Da nisam morao ubiti efendi Prefinjenog kako
bih vas izvukao iz nevolje, ona bi se udala za mene i bila bi sretna. Priče o
franačkim majstorima i njihovim vještinama koje nam je pripovijedao njen
otac - najbolje sam shvatio ja. Zato dobro slušajte šta ću vam reći: ovdje
više nema mjesta za iluminatore koji žele da žive od svog umijeća i časti;
to mi je odnedavno jasno. Pa i kad bismo počeli oponašati franačke
majstore, kako su to željeli pokojni tetak i padišah, ne bismo mogli ići do
kraja, jer bi nas savladali erzurumčevci ili neko poput efendi Prefinjenog, a
ako ne oni, onda onaj kukavičluk u nama. A ako bismo se priklonili
šejtanu i išli do kraja, iznevjerili prošlost i stekli osobenost kakva je
franačka, ne bismo uspjeli, kao što ni ja, zbog nedostatka talenta i znanja,
nisam uspio da izradim svoj portret. Po svedenosti moje slike, po tome
što je nikako nisam mogao dotjerati tako da liči na mene, još jednom sam
spoznao ono što smo svi već odavno znali, da je umjetnost franačkih
majstora nešto što se stoljećima mora učiti. A da je Tetkova knjiga bila
420
završena i poslata, ismijali bi nas franački majstori, a njihov podrugljiv

smijeh zarazio bi i mletačkog dužda, i to bi bilo to. Rekli bi kako
Osmanlije više ne žele da budu Osmanlije i više nas se ne bi plašili. Kamo
sreće da smo išli putem starih majstora! Ali to niko ne želi, ni naš
preuzvišeni padišah, ni efendi Crni, koji tuguje jer uza se nema portret
svoje mile Šekure! E, onda sjedite ovdje i stoljećima oponašajte postupke
franačkih majstora! Ponosno potpisujte svoje imitacije! Pokušavajući da
oslikaju svijet onako kako ga Alah vidi, stari heratski majstori nisu se
potpisivali kako bi prikrili svoj identitet. A vi ćete se potpisivati samo kako
biste prikrili činjenicu da ne posjedujete identitet. Ipak, postoji još jedan
izlaz; možda su i vama kucali na vrata, ali to krijete od mene: Ekber,
mogulski padišah iz Indije, skuplja oko sebe najtalentovanije iluminatore
svijeta, rasipajući zlato i milost. Sad je konačno jasno: povodom
hiljadugodišnjice islama, izdaćemo knjigu u umjetničkoj radionici u Agri,
a ne u Istanbulu, a radovi na njoj već se privode kraju." ''Mora li iluminator
postati ubica da bi se mogao razmetati kao ti?" upitao je Roda. ''Dovoljno
je da bude najtalentovaniji i najvještiji", odgovorio sam ne pridajući mu
značaj.
U daljini je jedan ponosni pijetao dvaput zakukurikao. Skupio sam
svoj zavežljaj i zlatnike, a svoje sveske s modelima i slike stavio sam u
korice. Kroz glavu mi je prolazilo i to da bih ih jednog po jednog mogao
probosti bodežom čiji sam vrh držao uperen Crnom u grlo, ali sam i dalje
volio svoje prijatelje iz djetinjstva, s kojima sam još od šegrtskih dana bio
nerazdvojan, pa čak i Rodu, koji mi je zabo iglu u oči. Proderao sam se na
dragog Leptira, koji je ustao, preplašio ga i natjerao da ponovo sjedne.
Kako mi je to ulilo nadu da ću se živ izvući iz tekije, požurio sam; i baš
kad sam bio na vratima, brzopleto sam izgovorio one neodmjerene riječi
koje sam naumio da kažem:
''Ovaj moj odlazak iz Istanbula liči na Ibn Šakirov bijeg iz Bagdada
u vrijeme mongolske opsade", kazao sam.
''Onda bi trebalo da kreneš na zapad, a ne na istok", rekao je
ljubomorni Roda. ''Alahovi su i istok i zapad", odgovorio sam na
421
arapskom, kao pokojni Tetak. ''Ali Istok je na istoku, a Zapad na zapadu",

rekao je Crni.
''Iluminator ne bi smio umišljati", rekao je Leptir. ''Trebalo bi da
crta onako kako osjeća, a ne da se opterećuje Istokom i Zapadom."
''Sad si rekao istinu!", odgovorio sam dragom Leptiru. ''Najradije
bih te poljubio." Ali tek što sam napravio korak-dva prema njemu, Crni se
snalažljivo bacio na mene. U jednoj ruci držao sam zavežljaj s rubljem i
zlatnicima, a pod pazuhom mapu punu crteža. Nastojeći da ih zaštitim,
nisam pazio na sebe - dopustio sam mu da mi zgrabi ruku u kojoj je bio
bodež. Ali ni on nije imao sreće: nogom se sapleo o stalak, izgubio
ravnotežu i umjesto da me zgrabi za ruku - samo se prihvatio za nju.
Snažno sam ga šutnuo grizući ga za prste. Zaurlao je iz petnih žila.
Nanoseći mu snažan bol, zgazio sam mu istu šaku i, držeći bodež u ruci,
povikao: ''Ostanite gdje ste!"
Poslušali su. Vrh bodeža zabio sam Crnom u nozdrvu, onako kako
je to u legendi uradio Kejkavus. Kad je počeo da krvari, iz očiju su mu
potekle gorke suze pune preklinjanja. ''Govori sada", rekao sam, ''hoću li
oslijepjeti?"
''Prema legendi, nekome se krv zgruša u očima, a nekome, opet,
ne. Ako je Alah zadovoljan tvojom iluminacijom, darovaće ti svoju
veličanstvenu tamu kako bi mu bio bliži. Tad ćeš, umjesto ovog bijednog
svijeta, vidjeti veličanstvene krajolike koje i on vidi. A ako nije zadovoljan,
nastavićeš da vidiš kao sada."
''Pravo umjetničko djelo naslikaću u Indiji", rekoh. ''Još nisam
izradio sliku na osnovu koje će Alah suditi o meni."
''Ne pomišljaj da ćeš tako lako pobjeći od franačkih metoda", rekao
je Crni. ''Znaš li da Ekber-kan podstiče svoje umjetnike da potpisuju slike?
Portugalski jezuiti odavno su tamo prenijeli franačko slikarstvo i
postupke. Svuda ih ima."
''Onaj ko želi da ostane čist uvijek može nešto raditi i nekud
pobjeći", kazao sam.
''Da", rekao je Roda, ''može oslijepjeti i pobjeći u nepostojeće
zemlje."
422
''Zašto želiš da ostaneš čist?", upitao je Crni. ''Ostani ovdje i

izmiješaj se kao mi."
''Oni će cijelog života oponašati franačke majstore vjerujući da
imaju stil", rekao sam. ''A budući da ih oponašaju, nikad ga neće imati."
''Nema nam drugog izlaza", nečasno je rekao Crni.
Naravno, njegova jedina sreća nije bila umjetnost, već lijepa
Šekura. Iz nosa sam mu izvukao bodež okrvavljenog vrha i digao ga iznad
njegove glave kao da je sablja dželata koji se sprema da odrubi glavu.
''Kad bih htio, mogao bih ti odrubiti glavu", objavio sam ono što je
bilo očito. ''Ali oprostiću ti radi sreće lijepe Šekure i njene djece. Lijepo se
ponašaj prema njoj. Nemoj biti grubijan i neznalica. Obećaj mi to!"
''Obećavam", rekao je Crni. ''Onda te darujem njoj", rekao sam.
Ali moja ruka je postupila potpuno suprotno od onog što mi je
izletjelo iz usta. Svom snagom zamahnuo sam bodežom prema Crnom.
On se u posljednjem trenutku pomakao s mjesta, pa mu se sječivo
žarilo u rame, a ne u vrat, a i ja sam promijenio putanju zamaha. Sa
strahom sam pogledao u ono što je moja ruka spontano učinila. Mjesto iz
kojeg sam izvukao u meso zariven bodež potpuno se zacrvenjelo. Bio sam
se i uplašio i postidio tog čina. Ali takode sam znao da ako uskoro
oslijepim, možda na lađi negdje u arapskim morima, uza se neću imati
nijednog od svojih prijatelja minijaturista kojem bih se mogao osvetiti.
Roda, koji se s pravom uplašio da bi on mogao biti sljedeći,
pobjegao je u mračne odaje tekije. Krenuli smo za njim moja sjena i ja sa
svjetiljkom u ruci, ali sam se uplašio i vratio. Posljednje što sam učinio
bilo je da se poljubim i oprostim s Leptirom. Nisam ga mogao poljubiti od
srca, onako kako sam želio, jer se između nas ispriječio miris krvi. Vidio je
da mi iz očiju teku suze. Dok sam tiho kao lopov prolazio Aksarajem, na
horizontu sam ugledao prvu svjetlost dana.
Preko puta prve mahalske česme, koja se preda mnom ukazala
kroz sporedne sokake, uske prolaze i zidove, nalazila se kamena kuća u
kojoj sam proveo noć po dolasku u Istanbul, prije dvadeset pet godina. Tu
sam kroz odškrinuta dvorišna vrata ponovo ugledao bunar u koji sam
usred noći htio da skočim zbog osjećanja krivice što sam se sa svojih
423
jedanaest godina pomokrio u krevet koji mi je namjestio moj dalji rođak

što me je prije dvadeset pet godina velikodušno i dobronamjerno ugostio.
Sve dok nisam stigao do Bajazita, mene i moje suze s poštovanjem su
pozdravili: dućan sajdžije kod kojeg sam često dolazio da bih popravio
zupčanike svog polomljenog sata; dućan staklara od kojeg sam kupovao
prazne kristalne svjetiljke i čaše za sokove, dekorisao ih i ispod ruke
prodavao otmjenim ljudima, kao i boce po kojima sam iscrtavao cvijeće;
hamam u koji su me neko vrijeme noge same nosile jer je bio jeftin i slabo
posjećen.
U blizini rasturene kafane nije bilo nikog, kao ni u kući za koju
sam iskreno poželio da lijepa Šekura u njoj bude sretna sa svojim novim
mužem, koji u ovom trenutku možda umire. Otkako sam priznao svoje
zločine i odlučio da napustim grad svog života, prijateljski su me gledali
svi istanbulski psi, mračna stabla, zamandaljeni prozori, crni dimnjaci,
utvare te vrijedni nesretni ranoranioci koji su hitali na jutarnju molitvu -
sve ono što me je gledalo neprijateljski onih dana kad sam okrvavljenih
ruku tumarao ulicama.
Prošavši Bajazitovu džamiju, s jednog brijega posmatrao sam
Zlatni rog: svitalo je, ali je voda i dalje bila tamna. Ljuljuškajući se lagano
na jedva vidljivim talasima, dva ribarska čamca, teretne lađe s umotanim
jedrima i jedna zaboravljena galija doviknuli su mi: ''Ne idi, ne idi!" Jesu li
mi suze tekle zbog igle kojom su mi proboli oči? Zamisli taj fantastičan
život koji te očekuje u Indiji zahvaljujući čudima tvog raskošnog talenta,
rekao sam samom sebi. Skrenuo sam s puta, protrčao kroz dva blatnjava
vrta i zaustavio se kraj jedne stare kamene kuće okružene zelenilom. Bila
je to kuća od čijih sam vrata kao šegrt svakog utorka pratio majstora
Osmana, hodajući dva koraka iza njega i noseći njegovu torbu, mapu,
pernicu i dasku za crtanje. Tu se ništa nije promijenilo, samo su platani u
vrtu i na ulici davali ugođaj raskoši, moći i bogatstva iz vremena sultana
Sulejmana Veličanstvenog. Kako je bila blizu puta koji se spuštao u luku,
poslušao sam đavola i povinovao se želji da posljednji put vidim lukove na
zgradi umjetničke radionice u kojoj sam proveo dvadeset pet godina. I
tako sam opet prošao putem kojim sam kao šegrt prolazio utorkom
424
hodajući za majstorom Osmanom - Ulicom strijelaca, koja je u proljeće

opojno mirisala na lipu; pored pekare u kojoj je moj majstor kupovao
pecivo s mljevenim mesom; uzbrdicom s nanizanim stablima dunje i
kestena i prosjacima pod njima; pored zatvorenih dućana nove čaršije;
kraj berberina s kojim se majstor svakog jutra pozdravljao; ivicom pustog
povrtnjaka na kojem su akrobati ljeti podizali šator i izvodili predstave;
ispod samačkih soba što smrde na prljavštinu i ispod vizantijskih stubova
iz kojih se širio pljesniv zadah; pokraj Ibrahim-pašinog saraja, zmijskog
stuba koji smo crtali stotinu puta i platana koji smo svaki put crtali
drugačije, te na kraju, izašavši na Artmeg-dan, ispod stabala duda i
kestena u čijim su krošnjama izjutra cvrkutali vrapci i graktale svrake.
Teška vrata radionice bila su zatvorena. Nikog nije bilo ni na
vratima ni gore, u nadsvođenom hodniku. Uzbuđen, tek na trenutak uspio
sam da bacim pogled na malene prozore kroz koje smo posmatrali stabla
dok smo se u šegrtskim danima smrtno dosađivali, kad me neko zaustavi.
Imao je prodoran i kreštav glas koji para uši. Rekao je da krvavi
bodež s drškom ukrašenom rubinima pripada njemu, da ga je njegov
bratanac Ševket, udruživši se s majkom, ukrao iz njegove kuće. A to je
pak bio dokaz da sam ja jedan od ljudi s kojima je Crni sinoć napao kuću i
oteo Šekuru. Znao je taj sveznajući ljutiti čovjek kreštavog glasa da Crni
ima prijatelje iluminatore i da će oni doći u radionicu. Imao je dugačku
sablju koja je svjetlucala u nekakvoj čudnoj crvenoj boji, a i mnogo
nesređenih računa, koje je iz nekog razloga htio da izravna sa mnom i pri
tom još štošta da mi ispriča. Možda je trebalo da mu kažem kako je u
pitanju neki nesporazum, ali sam mu na licu spazio nevjerovatan gnjev.
Činilo mi se da će me napasti kako bi me, pun mržnje, ubio. Poželio sam
da ga zamolim da stane. Ali on je već krenuo u napad.
Što se mene tiče, nisam uspio ni da uperim bodež u njega, samo
sam podigao ruku u kojoj mi je bio zavežljaj.
Zavežljaj je poletio u zrak. Ne usporavajući, crvena sablja najprije
mi je odsjekla ruku, zatim mi je isjekla vrat i odrubila glavu.
Da mi je glava odrubljena znao sam po tupavom mahanju
bodežom, po tome što se moje jadno tijelo odvojilo od mene, napravilo
425
dva teturava, čudna koraka i stropoštalo se na zemlju dok mi je iz vrata

krv šikljala kao iz vodoskoka. Moje jadne noge, koje su koračale same od
sebe, uzalud su se ritale, kao u nekog jadnog konja na samrti.
Iz blata u kojem mi je glava završila nisam mogao vidjeti ni svog
ubicu ni zavežljaj pun zlatnika i crteža, koji sam i dalje želio čvrsto da
držim. Ostali su iza mog potiljka, u pravcu nizbrdice koja se spuštala
prema luci i moru, do kojih nikada neću stići. Moja glava se više nikad
neće okrenuti i pogledati njih i ostali dio svijeta. Zaboravio sam ih i
prepustio glavu njenim mislima.
Prije nego što mi je sablja odsjekla glavu, pomislio sam kako će
lađa isploviti s Kadirge, a to je u mom sjećanju bilo povezano s naredbom
da požurim i upotpunjeno načinom na koji mi je majka kad sam bio dijete
govorila ''Požuri". Majko, boli me vrat i ne mogu se ni pomaći! To je,
dakle, ono što zovu umiranjem.
Znao sam, međutim, da još nisam mrtav. Moje probušene zjenice
nisu se pomjerale, ali sam otvorenim očima sasvim dobro vidio.
Ono što sam vidio odozdo ispunilo mi je sve misli. Put se lagano
penje. Zid i luk umjetničke radionice, njen krov, nebo. Tim redosljedom.
Činilo mi se da taj trenutak gledanja predugo traje dok nisam
shvatio da je gledanje sada postalo neka vrsta sjećanja. Tad sam se sjetio
upravo onoga što sam doživljavao kad bih satima posmatrao neku lijepu
sliku: ako dovoljno dugo gledaš, umom ćeš prodrijeti u vrijeme slike.
Sada su sva vremena postala ono vrijeme.
Činilo mi se da me niko neće vidjeti i da će mi glava, dok u njoj
blijede misli, godinama gledati tu tužnu uzbrdicu, kameni zid i, malo
dalje, nedostižna stabla kestena i duda. To beskrajno čekanje odjednom
je postalo tako bolno i zamorno da sam poželio da izađem iz tog
vremena.
59.
JA, ŠEKURA
426
U kući njegovog dalekog rođaka, u koju nas je Crni poslao da se

sklonimo, provela sam besanu noć. Uprkos povremenom hrkanju i kašlju
uspijevala sam da zaspim u krevetu koji sam dijelila s Hajrijom i djecom,
ali su me u mojim nemirnim snovima neprestano pratila čudna stvorenja i
žene odsječenih te potom nasumično spojenih udova, pa sam se budila.
Pred jutro me je probudila hladnoća; utoplila sam Ševketa i Orhana, privila
se uz njih, poljubila ih u kosu i, kao u onim sretnim vremenima kad sam
mirno spavala u kući svog pokojnog oca, počela preklinjati Alaha da mi
podari sretan san.
Ipak, nisam mogla zaspati. A ono što sam u sretnim snovima
neprestano viđala ugledala sam nakon jutarnje molitve kroz prozorske
kapke male i mračne sobe. Jedan muškarac nalik na avet, iscrpljen od
ratovanja i rana, poznatim koracima približavao mi se s čežnjom, držeći u
ruci štap kao kakvu sablju. Uvijek sam se budila uplakana u trenutku kad
bih tog čovjeka u svojim snovima poželjela da zagrlim. Kad sam shvatila
da je taj krvlju obliven čovjek na ulici zapravo Crni, oteo mi se krik koji u
snovima nikad nisam ispustila. Potrčala sam i otvorila kapiju.
Lice mu je bilo oteklo i modro od udaraca, a nos razbijen i krvav.
Imao je veliku ranu od ramena do vrata. Košulja mu je bila crvena od krvi.
Poput muža u mojim snovima, smješkao mi se neodređeno jer je napokon
uspio da se vrati kući.
''Uđi", kazala sam mu.
''Pozovi djecu", rekao je. ''Idemo kući."
''Nisi sposoban za povratak."
''Ne treba više da ga se plašiš", rekao je. ''Bio je to efendi Velidžan,
Persijanac." ''Maslina...", rekla sam. ''Jesi li ubio tog bijednika?"
''Lađom koja je isplovila s Kadrige pobjegao je u Indiju", odgovorio
je i nakratko skrenuo pogled, svjestan da nije obavio posao do kraja.
''Hoćeš li moći da hodaš do kuće?" upitala sam. ''Neka ti dovedu
jednog konja." Bilo mi ga je žao jer sam osjetila da će umrijeti kad
stignemo kući. Ne samo zato što će umrijeti nego i zato što nikad nije
doživio sreću. Po njegovim očima, u kojima je bilo neke tuge i odlučnosti,
zaključila sam kako ne želi da umre u ovoj stranoj kući i kako zapravo želi
427
da se izgubi, a da ga niko živ ne vidi u tom strašnom stanju. S mukom su

ga podigli na konja. Dok smo se vraćali kući sa zavežljajima u rukama,
idući sporednim ulicama, djeca od straha nisu mogla ni pogledati Crnog,
koji je jahao konja. Uprkos tome, on je s konja koji se lagano kretao ipak
uspio da im ispriča kako je raskrinkao podlog ubicu njihovog djeda i kako
su se njih dvojica borila sabljama. Vidjela sam kako se malo otkravljuju
prema njemu i molila Alaha da ne umre.
Kad smo stigli kući, Orhan je ushićeno povikao: ''Kod kuće smo!"
Istog trenutka osjetila sam da će se Azrael, anđeo smrti, sažaliti na nas i
da bi nam Alah mogao dati još vremena. Ipak, nisam polagala previše
nade u to, jer sam iz iskustva znala da se nikad ne zna koga će, zašto i
kada preuzvišeni Alah pozvati k sebi.
Crnog smo s mukom spustili s konja, odvukli ga na sprat, unijeli u
očevu sobu s plavim vratima i smjestili u krevet. Hajrija je prokuhala vodu
i donijela je. Cijepajući tkaninu, ona i ja zajedno smo mu skinule krvavu,
za kožu slijepljenu košulju, pojas, cipele i donje rublje. Kad smo otvorile
prozor, sobu je ispunilo blago zimsko sunce koje se poigravalo na
granama, odbijalo se o ibrike, lonce, kutije za ljepilo, mastionice,
komadiće stakla i peroreze i obasjavalo rane boje višnje na njegovom
samrtnički žutom tijelu.
Komade tkanine od izrezanog čaršava nakvasila sam toplom
vodom, natrljala ih sapunom i oprala mu tijelo pažljivo kao da čistim neki
skupocjen stari tepih, a nježno i žudno kao da njegujem jednog od svojih
sinova. Ne dotičući mu modrice na licu i pazeći da mu ne povrijedim
posjekotinu na nozdrvi, poput ljekara očistila sam mu strašnu ranu na
ramenu. Pri tom sam mu pjevušila neke besmislice, kao što sam to nekad
činila dok sam kupala djecu. I na njegovim grudima i rukama bilo je
posjekotina. Prsti na lijevoj ruci bili su mu modri od ugriza. Kad god bih
komadima platna prešla preko njegovog tijela, oni bi se natopili krvlju.
Dotakla sam mu grudi, pod rukom osjetila mekoću njegovog stomaka,
dugo mu gledala muškost. Odozdo, iz dvorišta, dopirali su glasovi
dječaka. Zašto su neki pjesnici ovo nazvali trščanim perom?
428
Kad sam čula da je u kuhinju ušla tajanstvena Ester, oglašavajući

se zvonkim glasom kakav ima kad donosi vesele vijesti, sišla sam u
prizemlje.
Toliko je bila uzbuđena da mi je sve ispričala a da me prethodno
nije ni zagrlila ni poljubila. Maslinina glava pronađena je pred vratima
umjetničke radionice, zajedno s njegovim zavežljajem i slikama koje
dokazuju njegove zločine. Namjeravao je da pobjegne u Indiju, ali je,
izgleda, riješio da posljednji put obiđe radionicu.
Bilo je svjedoka: Hasan, koji je tamo sreo Maslinu, potegao je svoju
crvenu sablju i jednim udarcem odrubio mu glavu.
Dok je pričala o tome, u sebi sam se pitala gdje je sad moj siroti
otac. Spoznaja da je ubicu stigla zaslužena kazna najprije me je
oslobodila straha. Osveta je u meni probudila prijatno osjećanje
rasterećenja i pravde. Istog trenutka poželjela sam da znam kako se to
osjećanje doživljava tamo gdje se sad nalazi moj otac i odjednom mi se
cijeli svijet učinio poput nekog dvorca s bezbroj soba koje se nižu jedna
za drugom. Iz jedne sobe mogli smo preći u drugu samo ako bismo se
sjećali i maštali, ali je većina nas zbog lijenosti to rijetko činila te smo
čamili u istoj sobi.
''Ne plači, dušo!" tješila me je Ester. ''Zar ne vidiš da se na kraju sve
dobro završilo?"
Dala sam joj četiri zlatnika. Jedan po jedan, stavila ih je pohlepno u
usta i zagrizla strasno ali nevješto.
''Sve su preplavili lažni dukati venecijanskih nevjernika", rekla je
osmijehujući se. Čim je otišla, kazala sam Hajriji da ne pušta dječake
gore. Popela sam se, zaključala vrata, željno se privila uz njegovo nago
tijelo i više iz radoznalosti nego iz želje, više brižno nego uplašeno
uradila ono što je od mene tražio u kući obješenog Jevrejina u noći kad je
ubijen moj siroti otac.
Ne mogu da kažem da mi je u potpunosti bilo jasno zbog čega su
persijski pjesnici stoljećima upoređivali tu mušku stvar s trščanim perom,
a usta nas žena s mastionicom, niti šta stoji u pozadini tih napamet
naučenih poredenja, čiji je smisao u papagajskom ponavljanju odavno
429
zaboravljen - sićušnost usta, tajanstvena tišina mastionice ili to da je Alah

iluminator? Ali mora biti da je ljubav nešto što se ne da razumjeti logikom
osobe poput mene, koja stalno koristi svoj mozak kako bi se zaštitila.
Otkriću vam onda jednu tajnu: tamo, u sobi koja je mirisala na
smrt, stvar koja mi je bila u ustima uopšte me nije uzbuđivala. Ono što
me je uzbuđivalo dok sam ležala osjećajući kako mi cijeli svemir pulsira u
ustima bilo je veselo cvrkutanje mojih sinova, koji su se vani gurkali i
svađali.
Iako su mi usta bila zaposlena, mogla sam primijetiti da me Crni
gleda na jedan sasvim drugačiji način. Rekao je da nikad neće zaboraviti
moje lice i usta. Koža mu je, poput nekih starih knjiga mog oca, mirisala
na pljesniv papir, a u kosu mu se uvukao miris prašine i tkanine iz
rizničkih odaja. Kad god bih se zaboravila i dotakla mu rane, otoke i
posjekotine, zaječao bi kao dijete, udaljujući se od smrti, a ja sam tad
shvatala da ću se za njega još više vezati. Naša ljubavna igra polako je
dobijala na zamahu, kao brod čija se jedra lagano nadimaju od vjetra, i
smjelo se uputila prema nepoznatim morima, poput tog dostojanstvenog
jedrenjaka.
Da je Crni, koji se veoma dobro snalazio u tim vodama, ranije
stekao iskustvo s ko zna kakvim ženama - mogla sam vidjeti po tome što
je i na samrtnoj postelji vladao situacijom. I dok ja nisam znala ljubim li
svoju ili njegovu ruku i je li to što sam gurnula u usta moj prst ili cijeli moj
život, on je, iako poluošamućen od rana i uživanja, jednim poluotvorenim
okom pratio kuda ide ovaj svijet te povremeno nježno uzimao među šake
moje lice i posmatrao ga s divljenjem, kao da gleda sliku, a odmah potom
i s izrazom kao da pred sobom vidi lice neke mingerske kurve.
U trenutku najvećeg užitka kriknuo je poput sabljom raspolućenih
junaka s legendarnih crteža koji prikazuju kako su se sudarale iranska i
turanska vojska, a mene je uplašilo to što se njegov krik razlijegao cijelom
mahalom. Ipak, poput pravog majstora iluminacije, onog koji je i u
trenucima najvećeg nadahnuća, kad mu ruku u kojoj drži pero pokreće
sam Alah, u stanju da kontroliše oblik i postavku cijele stranice, Crni je,
čak i kad je bio najuzbuđeniji, krajičkom uma neprestano vodio računa o
430
našem mjestu na ovom svijetu. ''Reći ćeš im da si stavljala melem na rane

njihovog oca", rekao je zadihano. Te riječi nisu samo odredile boju naše
ljubavi, prikliještene između života i smrti, zabrane i raja, beznađa i stida;
one su postale i izgovor za nju. U narednih dvadeset i šest godina, sve
dok se moj dragi muž Crni nije srušio pokraj bunara i umro od srčane
kapi, mi smo svakog podneva, dok se kroz zatvorene prozorske kapke u
sobu provlačilo sunce, a iz dvorišta, prvih godina, dopirali veseli glasovi
mojih dječaka, vodili ljubav i to uvijek nazivali ''stavljanjem melema na
rane". Tako su moji ljubomorni sinovi, koje sam htjela poštedjeti toga da
ih jedan grub i melanholičan otac zlostavlja svojim prohtjevima i
ljubomorom, mogli godinama nakon toga spavati u istom krevetu sa
mnom. Svaka razborita žena zna da je spavanje s djecom privijenom uza
se mnogo ljepše od spavanja s mužem kojeg život nije štedio. Moja djeca
i ja bili smo sretni, ali Crni nije. Prvi vidljiv razlog bila je rana na njegovom
ramenu i vratu, koja nikad nije potpuno zarasla, i što je moj dragi muž,
čula sam druge kako to govore, ostao ''sakat". Ipak, osim što se vidjelo, to
nije bilo tjelesno oštećenje koje mu je otežavalo život. Ponekad bih čak
čula da neke žene koje su Crnog viđale izdaleka kažu da mi je muž
zgodan. Ali njegovo desno rame zauvijek je ostalo spušteno, a vrat čudno
nakrivljen. Katkad su mi do ušiju stizale glasine da se žena poput mene
mogla udati samo za čovjeka kojeg bi gledala s visine i da je njegova
obogaljenost bila razlog njegove nesreće onoliko koliko i tajni razlog naše
sreće.
Kao u svakom ogovaranju, i u ovom je možda bilo malo istine. Ali
koliko god da sam se osjećala zakinutom i siromašnom jer nisam mogla
gordo projahati ulicama Istanbula na prekrasnom konju, okružena
slugama, Ester je uvijek govorila da mi to dolikuje, s vremena na vrijeme
čeznula sam i za mužem lavljeg srca koji bi pobjedonosno gledao na
svijet. Šta god da je bilo u pitanju, Crni je zauvijek ostao tužan. Budući da
sam primijetila da njegova potištenost najčešće nema nikakve veze s
njegovim ramenom, vjerovala sam da u skrivenom kutku njegove duše,
čak i u najsretnijim trenucima vođenja ljubavi, obitava nekakav demon
tuge koji ga čini turobnim i zamišljenim. Da bi primirio tog demona,
431
ponekad bi pio vino, ponekad razgledao crteže u knjigama i zanimao se

za iluminaciju, a ponekad je dane i noći provodio s iluminatorima i
zajedno s njima trčao za zgodnim momcima. I kao što je bilo perioda kad
se u društvu iluminatora, kaligrafa i pjesnika zabavljao dosjetkama,
dvosmislicama, aluzijama, laskanjem, igrarijama s lijepim mladićima, tako
je bilo i perioda u kojima je sve to zaboravljao zaokupljen sekretarskim i
državničkim poslovima koje je obavljao za Sulejman-pašu Krivog. Četiri
godine kasnije, kad je umro naš padišah, a na prijesto stupio sultan
Mehmed, koji je iluminaciji i slikarstvu okrenuo leda, entuzijazam koji je
Crni gajio prema tim aktivnostima preobratio se iz jednog fantastičnog
užitka u tajnu proživljavanu u samoći, iza zatvorenih vrata. Ponekad bi
otvarao neku od knjiga mog pokojnog oca i s osjećanjem krivice i sjete
posmatrao crtež još iz vremena kad je Timurov sin vladao Heratom (da,
prizor kad se Širin zaljubljuje u Husreva vidjevši ga na slici), i to ne kao
plod sretne umjetničke igre, koja je i u to vrijeme živjela u dvorskim
krugovima, već kao neku slatku tajnu koja mu se duboko urezala u
sjećanje.
Engleska kraljica je našem padišahu povodom treće godišnjice
njegovog stupanja na prijesto poslala čudnovat sat u kojem se nalazio
muzički uređaj s mijehom. S lađe koja je zbog tog ogromnog sata i
njegove pratnje doplovila iz Engleske iskrcani su dijelovi, zupčanici, slike i
statue te danima sklapani na jednoj padini što gleda na Zlatni rog. Ljudi
su se iz radoznalosti skupljali na padinama Zlatnog roga ili su pak
pristizali čamcima. S čuđenjem i divljenjem posmatrali su kako divovski
sat radi bučno i u pratnji neke zastrašujuće muzike, kako se skulpture i
slike u ljudskoj veličini smislenim pokretima vrte jedne oko drugih i u
taktu melodije graciozno i smisleno kreću, kao da ih je stvorio sam Alah, a
ne ljudska ruka, i kako sat cijelom Istanbulu objavljuje vrijeme udarcima
koji podsjećaju na zvuk zvona. Nezavisno jedno od drugog, Crni i Ester
prenijeli su mi kako je taj sat, koji je izazvao bezuslovno divljenje
priprostog puka i gomile glupaka, za fanatike odane našem padišahu i
vjeri s pravom postao izvor nespokojstva jer prikazuje snagu nevjernika. U
periodu kad su se takva ogovaranja već proširila, čula sam da se sljedeći
432
padišah, sultan Ahmed probudio jedne noći s božjim nadahnućem,

zgrabio buzdovan, sišao iz harema u Carski vrt te u paramparčad razbio
sat i njegove figure. Oni koji su pronosili tu vijest i glasine objašnjavali su
kako je naš padišah u snu ugledao blagoslovljeno i božanskom svjetlošću
obasjano lice našeg hazreti pejgambera i kako ga je božji poslanik
upozorio na to da će padišah odstupiti od Alahovih zapovijedi dopusti li
da se njegov narod divi slikama, pogotovo onim čovjekolikim, koje se, kao
takve, nadmeću s Alahovim stvorenjima, te da je naš padišah na te riječi
još u snu bio dograbio svoj buzdovan. A naš padišah je taj događaj svom
vjernom hroničaru više-manje ovako prepričao i, ne žaleći zlata, naložio
je kaligrafima da mu prirede tu knjigu Suština istorija, ali nije dopustio da
je iluminatori ilustruju.
Na taj način je uvenula crvena ruža oduševljenja iluminacijom i
crtanjem koja je, nadahnjujući se Persijom, stotinu godina cvjetala u
Istanbulu. Rasprave o metodama starih heratskih majstora i postupcima
franačkih majstora, koje su medu iluminatorima raspirivale svađe i
otvarale bezbroj pitanja, nikad nisu okončane. Jer, slikarstvo je bilo
napušteno: nije se crtalo ni u istočnjačkom ni u zapadnjačkom maniru.
Iluminatori se nisu pobunili; poput staraca koji bez pogovora prihvataju
neku bolest, prihvatili su situaciju s nenametljivom pokornošću i tugom.
Nisu se pitali šta rade veliki majstori iz Tabriza i Herata, koje su
svojevremeno s divljenjem slijedili, niti su se zanimali za djela franačkih
majstora, čijim su novim postupcima težili ne znajući da li da ih mrze ili
da im zavide. I kao što noću, kad se pozatvaraju vrata na kućama, grad
ostane prepušten tami, tako je i slikarstvo ostavljeno potpunoj samoći.
Okrutno je zaboravljeno da je svijet nekad izgledao sasvim drugačije.
Knjiga mog oca, nažalost, nije mogla biti dovršena. Izrađene stranice
prenesene su u Carsku riznicu s mjesta na koje su pale Hasanovom
zaslugom; tamo su na insistiranje nekog snalažljivog i pedantnog
bibliotekara uvezane zajedno s nekim drugim, bezveznim listovima iz
umjetničke radionice, tako da su se raštrkale po raznim albumima. Hasan
je pobjegao iz Istanbula, nakon čega mu se izgubio svaki trag. Ali Ševket i
433
Orhan nikad nisu zaboravili da je ubicu mog oca posjekao taj njihov stric,
a ne Crni.
Na mjesto majstora Osmana, koji je umro dvije godine nakon što
je oslijepio, došao je Roda kao glavni iluminator. Leptir, čijem se talentu
divio i moj pokojni otac, posvetio je ostatak života crtanju i ukrašavanju
tepiha, tkanina i šatora. I mlade kalfe iz umjetničke radionice krenule su
istim putem. Niko se nije ponašao kao da je napuštanje umjetničke
radionice neki veliki gubitak. Možda zato što niko nije vidio pravu sliku
svog lica. Ja sam cijelog života tajno priželjkivala da budu izrađene dvije
slike, ali to nikom nisam smjela otkriti.
1. Željela sam svoju sliku. Ali znala sam da im to, ma koliko se

trudili, ne bi pošlo za rukom; jer čak i kad bi moju ljepotu uspjeli da vide
onakvu kakva jeste, nijedan od padišahovih iluminatora, nažalost, ne bi
mogao vjerovati da je lice neke žene lijepo ako joj oči i usne ne bi nacrtao
kao u Kineskinje. Da su me i nacrtali kao neku kinesku ljepoticu, kako bi
to učinili stari majstori iz Herata, možda bi oni koji bi me vidjeli i
prepoznali shvatili da se iza lica te kineske ljepotice krije moje. Ali kad bi
oni koji dolaze poslije nas i shvatili da moje oči zapravo nisu kose, ne bi
uspjeli da dokuče kako je izgledalo moje lice. Kako bih samo bila sretna
da danas, u starosti koju mi utjeha mojih sinova čini podnošljivom, imam
sliku svog lica iz mladosti!
2. Željela bih sliku sreće, ono o čemu i pjesnik Sari Nazim iz Rana
promišlja u svojoj mesneviji. Veoma dobro znam kako bih to napravila.
Bila bi to slika majke s dva dječaka; da mlađeg, onog koji s osmijehom
sisa bradavicu na njenoj velikoj sisi, drži u naručju i doji, a da joj se oči
susreću s očima starijeg, pomalo ljubomornog brata. Želim da majka sa
slike budem ja i da slika bude urađena u stilu starih heratskih majstora,
koji - prikazujući pticu kao da leti i istovremeno kao da, ispunjena
srećom, leprša na nebu - zaustavljaju vrijeme. Znam da to nije lako.
Moj sin Orhan, koji je toliko nerazuman da u svemu želi biti

razuman, godinama govori kako heratski majstori, koji su zaustavljali
434
vrijeme, mene ne bi mogli nacrtati onakvom kakva jesam i kako franački

majstori, koji neprestano crtaju lijepu majku s djetetom, uopšte ne bi
mogli zaustaviti vrijeme, te da moja slika sreće zapravo nikada neće moći
da bude izrađena. Možda je u pravu. Čovjek u suštini ne traži osmijeh na
slici koja prikazuje sreću, nego sreću u životu. Slikari to znaju, ali je
upravo to ono što nisu u stanju da naslikaju. Zato na mjesto sreće života
postavljaju sreću posmatranja.
Zato sam ovu priču, koja se ne bi mogla oslikati, ispričala svom
sinu Orhanu, da je možda on zapiše. Bez ustezanja sam mu dala pisma
koja su mi slali Hasan i Crni i crtež konja na kojem se tinta razmazala,
pronađen kod sirotog efendi Prefinjenog. Orhan je razdražljiv, mrzovoljan
i nesretan i uopšte se ne plaši da bude nepravedan prema onima koje ne
voli. Zato mu nemojte vjerovati ako je Crni ispao smeteniji nego što je bio,
naši životi teži, Ševket gori, a ja ljepša i nepristojnija nego što sam bila.
Jer, nema šta ne bi izmislio da bi mu priča bila lijepa i da bismo
povjerovali u nju.
1990-1992; 1994-1998.
RJEČNIK
abdest - obredno pranje muslimana prije molitve

aga - dvorski činovnik, zapovjednik turske vojske
ajet - odlomak iz Kurana
akča - stari turski srebrnjak
akšam - veče, jedna od pet dnevnih muslimanskih molitvi
aščinica - restoran kuhanih jela i roštilja
beglerbeg - vojni i civilni starješina turskog carstva
bostandžije - članovi sultanovog obezbjeđenja
čador - šator
čakšire - istočnjačke duboke, široke hlače
ibrik - posuda za vodu
imam - muslimanski sveštenik
435
inšalah - fraza Alahova je volja

janjičar - pripadnik pješadije turske vojske
kadija - sudija
kaftan - dugi ogrtač
kalem - pero
kalenderije - derviški red
kalif - vrhovni poglavar sunita, Muhamedov nasljednik
kavuk - orijentalna kapa
kolofon - bilješka na prednjoj ili zadnjoj stranici knjige
mahala - dio grada
mangal- limena zdjela sa postoljem koja služi za grijanje
mašala - uzrečica kojom se iskazuje divljenje
medah - narodni pripovjedač
medresa - muslimanska vjerska škola
mekteb- niža muslimanska vjerska škola
mesnevija - pjesma sa rimovanim distihom
mevlevije - pripadnici derviškog reda, poznati po ritualima
okretanja u mjestu
mevlud - praznik povodom Muhamedovog rođendana
mihrab - imamovo mjesto odakle predvodi molitvu
minaret - visoka kula uz džamiju
minder - dušek
mintan - muška košulja bez kragne
muhtar - starješina mahale
mujezin - hodža koji s minareta poziva vjernike na molitvu
namaz - molitva, klanjanje koje su muslimani dužni da obavljaju
pet puta dnevno
oka - ranija jedinica za mjerenje težine
padišah - car, vladar
paša - upravnik pokrajine u Turskoj
pejgamber - poslanik Muhamed
perdedar - pripovjedač
436
ramazan - deveti mjesec muhamedanske mjesečeve godine kada

je propisan strogi post
rahat lokum - turski slatkiš
saraj - palata, dvor
sinija - niska okrugla trpeza
spahija - konjanik u nekadašnjoj turskoj vojsci
sultanija - sultanova kći
sura - glava, poglavlje iz Kurana
šafiiti - sljedbenici šerijatske pravne škole
šah - kralj, titula persijskog vladara
šahnama - velika epska pjesma od 170 hiljada stihova persijskog
pjesnika Firdusija
šalvare - duge, vrlo štiroke istočnjačke hlače
šartovi - članovi, simboli islamske vjere
šejh - starješina derviškog reda
šejhul islam - vrhovni muftija, poglavar
šejtan - đavo
šerijat - učenje islamske vjere
tarikat - derviški red
tekija - derviški duhovni centar
telal - glasnik
timar - njegovanje stoke, naročito konja
topuz - buzdovan
turbe - muslimanska natkrivena grobnica
ud - arapski muzički instrument
vaiz - propovjednik
vakuf - zadužbina
valija - turski vojno-administrativni starješina jedne oblasti
vezir - visoki državni činovnik
437

Зовем се црвена, Орхан Памук PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Зовем се црвена, Орхан Памук PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Зовем се црвена, Орхан Памук PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Orhan Pamuk

I kad ubiste čovjeka, pa se oko njega prepirati počeste...

To tjeskobno osjećanje mogu uporediti jedino sa osjećajem

Čak i kada bi se moja sudbina pretočila u pripovijest i zapisala u jednu

vam nemilosrdno slamaju srce i snove, snašle su ih nevolje. Ne želim sve

Kao što vidite moji kutnjaci su toliko šiljati i oštri da mi jedva

Tako sam ga ujeo za nogu da sam pod zubima osjetio tvrdoću

očekujući pomoć od pokojnika, u turbe idu da se klanjaju kamenju,

jedan od mladića shvati da je u međuvremenu prošlo toliko godina jer je

Oh, baš mi je prijala, ugrijala me, izoštrila mi vid, razbistrila um i

Da mi je samo neko, prije nego što ću ubiti tu budalu, rekao da

''Na kraju će i ovdje udariti poštovaoci Nusret hodže." Dajući mu

U svojim lutanjima, koja zbog nemira postaju sve duža, katkad se

Slika velikog majstora Behzada, kao i sama priča, predstavila je

nacrtamo lađu, gazelu, sultana, pa onakve ptice, ovakve ljude, tu scenu iz

Ja sam efendi Tetak od Crnog, ali me i ostali zovu Tetak. Nekada je

pronalazili utočište. Njegova pokojna majka bila je sestra moje pokojne

Mislim da je i Crni znao da se moja kći u najboljim godinama, tri

umor konja i razjarenost pasa predstave svijet našeg padišaha. Tražio

Od mletačkog gospodina koji je bio moj vodič kroz mletačku

''Ubili?", upitao je Crni.

način. Ne znam čak ni da li je ubijen, nestao je. Pod nadzorom glavnog

Kada sam prvi put ugledao Šekurinog sina, shvatio sam da mi je

kojih su jedna vodila ka stepenicama - otvorim sva, jedna po jedna dok ne

''Junače, momče, vidim da si zgodan kao što se i priča", reče. ''Jesi

vratiti, ima jednog mahnitog brata po imenu Hasan. Ali, shvatim ja da

dođe mi da ih poljubim, a zaboravim da sama ne umijem da čitam i

Hoćeš li mi dodati nož sa drškom od slonovače?", gledao bi nož i ne bi

mašta, lebdi. On se namučio da Crni ude u krug Naim-pašinih slugu i da

neprestano smije i u najneobičnijim trenucima smisli nešto

Na trenutak su se malo gurkali. Kad sam pomislila da su započeli svađu,

posmatrate. Čak i ako ponešto slažem, činim to zato da ne steknete

Hasanom i uvjerim ga da ga volim, a ne da želim da ga se na taj način

Ja sam usamljeno drvo. Plačem kad pada kiša. U ime Alaha

PRIČA O MOM ISPADANJU IZ MOJE PRIČE POPUT LISTA S DRVETA

Persijski šah Tahmasp, najljući neprijatelj Osmanlija i najveći

ljubavnika koji su se sakrili od cijelog svijeta, prešli preko sedam mora i

Snijeg je kasno počeo da pada i sipao je do jutra. Cijelu noć, uvijek

zdesna nalijevo. Na trenutak pred očima bi mi se ukazao prozorski kapak

obješenu na granu jednog drveta. Nacrtao sam ga nadahnut istim

Popeli smo se zaleđenim stepenicama. Išli smo trijemom koji je

pustinjama snijeg pada ne samo na Aja Sofiju kao ovdje, već i na

knjige i ušutio sam. Koliku aluziju je napravio majstor Osman tim

čekajući bakšiš. Upitah ko je to nacrtao. ''Važno je da slika svojom

Kada je na red došla i njegova radna tabla, efendi Nuri ponosno je

U istom trenutku zaključili da je to posljednji put što velikog

razgovora, već da bih bolje razumio te vršnjake koji su za života postali

Bilo je to prije podnevnog namaza. Neko je pokucao na vrata.

TRI POUČNE PRIČE O STILU I POTPISU

Jednom davno u nekoj tvrđavi medu brdima sjeverno od Herata

ljubljena pomisliše kako je došlo do greške i uznemiriše se. Nakon dugog

posmatrao crtež, primijetio je da je na njemu nešto pogrešno, pošto nije

U svom ljetopisu Rašidudin od Gazvina pisao je o tome kako su

''Dakle, prema ovoj priči, nesavršenstvo je kolijevka stila", ljubazno

se i zabavljajući se. S osmijehom kažem da sam bolji od svih. A sa

Bilo je vrijeme podnevnog namaza. Neko je pokucao na vrata

Poznato je da su nekada iluminatori našeg svijeta, stari arapski

TRI PRIČE O CRTANJU I VREMENU