Univerzitet Crne Gore

Filološki fakultet u Nikšiću

Studijski program za srpski jezik i južnoslovenske književnosti

LIK MARKA KRALJEVIĆA U PJESMAMA FILIPA VIŠNJIĆA I

TEŠANA PODRUGOVIĆA: DODIRI DVIJE PARADIGME
(Seminarski rad iz Narodne književnosti)

Mentor i profesor: Učenik:

Prof. dr Ljiljana Pajović-Dujović Jelena Šaković, 2/18

U Nikšiću, decembar 2018.

 U ovom radu biće govora o poetičkom susretu dva stvaralačka obrasca,
Podrugovićevog i Višnjićevog, na primjeru jedne od opjevanijih, ukoliko ne i najopjevanije
ličnosti u usmenoj književnosti Južnih Slovena – Kraljević Marka. ,,Smrt Marka Kraljevića“
kao tvorevina Filipa Višnjića biće suočena sa dvije pjesme koje je Vuku kazao Tešan
Podrugović: ,,Marko Kraljević i Musa Kesedžija“ i ,,Marko Kraljević i Đemo Brđanin“ radi
boljeg uvida u specifičnosti, ali i sličnosti i razlike između dva pomenuta kazivača.
Filip Višnjić u svojim pjesmama oblikuje pjesničku viziju prikazujući junake kao
nosioce određene osobine.,,Marko Kraljević je najsloženija i najprotivurečnija ličnost ... s
najširom dijapazonom svog moralnog lika.“1 što nam govori da je pjesnik imao prostora da
oslika Marka onako kako je nalazio za shodno. Pjesnik-pjevač se ne suzdržava da prikaže
ličnost koja izaziva pitanja i strah kao onu koja odlazi u smrt. Pjesma ,,Smrt Marka Kraljevića“
upravo zog toga što je u sadržaju odbjegla od megdana, okršajnog trenutka i postupka prema
drugome junaku, ostavila je prostora za oslikavanje i ogoljavanje Marka – junaka i čovjeka.
Višnjić objedinjuje ono što nam je poznato i u posudi svog pjesničkog intelekta stvara bogate
motive. Počnimo od fantastičnog. Pribjegavao je često kazivač ovakvom sloju motiva pa nas i
ne čudi njihova pojava u ovoj pjesmi: Markova prijateljica je vila, mitsko biće koje ga smatra
dovoljno važnim da bi mu se obratilo i dalo mu proročanstvo; gatanje u ogledalu kojim on
doznaje sudbinu i način svršetka i mitsko je i običajno. Vidimo da se slijepi pjesnik-kazivač
služi internacionalnim motivom gatanja u ogledalu, vodi, a mnogi Vukovi značajni pjevači
radili su isto. Ličnost junaka i njegova epska veličina dodatno se hiperbolizuju time da on ne
umire od čovjeka, od svoga roda već „od Boga, od staroga krvnika“. Nije on jednak sa drugima,
ni prvi među jednakima, ali će o kraju njegovog života odlučivati onaj koji to radi za svakoga.
Bez obzira na to koliko privlači kosmičku silu u čemu se ponovo ogleda fantastično, sin kralja
Vukašina mora stradati onda kada bog odluči da više nije potreban materijalnom svijetu. Iako
po legendi Marko živi 300 godina i ne umire već spava, u ovoj pjesmi njegova je smrtnost nota
koja pokazuje čovjekovu sudbinu; motiv koji znamo još i iz Gilgameša. Ni najveći među
ljudima ne može izbjeći smrt, jer ma koliko velik nije veći od ,,staroga krvnika“. Marko ovo
saznanje prima onako kako ga mora primiti ljudsko biće i u tom prihvatanju stanja stvari daje
nam ,,tužbalicu za životom“, ponovo nas podsjećajući da je svijet opsjena, varka i da nam je u
tome prokletstvu ipak lijepo. Doznajući istinu Marko gubi epska obilježja: ubija i sahranjuje
konja bolje nego što je sahranio brata Andrijaša2, skida i lomi, odbacuje oružje po kome se
poznavao. Bacanje buzdovana kojeg bi mogao ponovo uzeti samo junak ravan ovom koji se
bliži samrti, postupak je kojim se dočarava neponovljivost takvoga junaka. Suze koje proliva

1
Jovan Deretić, Zagonetka Marka Kraljevića, Srpska književna zadruga, Beograd 1995, 284:131
2
Bugarštica ,,Marko Kraljević I brat mu Andrijaš”

2
za gospodarem i sahrana konja prvi su predsmrtni znaci. Interesantno je, s obzirom na to da je
istorijska pozadina lika obogaćena zanmiljivostima, da kazivač umeće upravo motiv
muslimanskog običaja, sahranjivanja konja, u pjesmu. U nastavku pjesme Marko se prikazuje
kao junak koji ne želi da ga ,,hrišćanluk prokune“, koji ne želi da mu se svete dušmani. Čini se
da je data, makar kroz naznake, sjenka pitanja koja su se ticala Kraljevićeve ličnosti (poturica
ili zaštitnik hrišćana) kroz vrlo suptilno korišćenje motiva, ali ipak sa jasnim stavom junaka
koji nam pri kraju pjesme svojim postupkom daje odgovor o shvatanju svog identiteta.
Hilandar, sveto mjesto hrišćanske raje, čuva i kontinuitet slave našeg naroda, čuva Marka koji
nasljeđuje slavu Nemanjića. Humor u pjesmi nije samo Podrugovićeva karakteristika, već je i
ovdje data kroz strah sveštenika od mrtvoga Marka čime se prikazuje i to na kakvom je junak
bio glasu. Ubivši konja umire sam što pokazuje da zaista jeste ,,Marko najviše sam od svih
našijeh junaka"3. U svemu navedenom jasno se ogleda raskošnost Višnjićevog umjetničkog
zamaha.

Tešan Podrugović bi i najlošiju pjesmu koju čuje kroz tri dana kazao lijepo. Upravo
zbog ovoga nas ne čudi što je uspio o ličnosti Kraljević Marka kazati toliko pjesama na osnovu
osobina koja su se drugdje samo nazirale. Mnogi smatraju da postoji još jedan razlog ovolike
posvećenosti jednom liku. Naime:,, Podrugović je osećao veliku srodnost sa likom epskog
Marka“4. Dijele hajduštvo, gorostas, pružanje zaštite slabima. Mnogi drugi, pa tako i Tešan
kroz pjesme uljepšava i održava epsku građu na predlošku internacionalnog motiva. U pjesmi
,,Marko Kraljević i Musa Kesedžija“ Tešan se služi internacionalnim motivom – nemoćan
čovjek izabran je da se bori za cara protiv jačeg od sebe5, dok se motiv osvete brata daje u
kazivanju ,,Marko Kraljević i Đemo Brđanin“. Motiv gotovo herkulovskog oporavka u prvoj
pjesmi je po hiperboli građena slika zahvaljujući kojoj je ponovo udahnut život našem junaku.
Opremanje Marka organizovano je rješenje koje Podrugović bira ne bi li dočarao stanje stvari.
Markova priroda se ne mijenja nakon tamničenja, u narodnoj kniževnost on ostaje za nas
konktradiktorna ličnost: plahovit, snalažljiv i pravedan. Kao što je u prvoj pjesmi nemilosrdno
odsjekao Novaku ruke, tako ih je posluživši se lukavstvom svezao Đemu. On kažnjava kovača
koji mu nije sakovao najbolju sablju i koji ga je omalovažio, ali mu i udjeljuje dukate. Ovo je
Kraljevićev osjećaj za moralno i pravdu. Da je Marko junak koji brani vidi se i u drugoj pjesmi
samim izborom da zaustavi protivnika i ne dozvoli mu da se približi i povrijedi goste na slavi.

3
Jovan Deretić, Zagonetka Marka Kraljevića, Srpska književna zadruga, Beograd 1995, 248:148
4
Vladan Nedić (priređivač), Narodna književnost, Srpska književnost u književnoj kritici, Beograd, 1972,
561:354
5
Takvi su i David i Golijat, Furlan i Kanjoš Macedonović

3
Podrugović gradi besmrtnog čovjeka, onog koji ne strada ni od boljega od sebe. Priznajem
vrijednost protivnika pjesnik nam dozvoljava da uvidimo Markovo plemenito viteštvo. Gradi
kazivač ovim ratnika i čojstvenog junaka i sa takvim ga i suočava. Iz ovoga slijedi očigledan
zaključak: Tešan njeguje moralni elitizam. Fantastično se ogleda u trenutku kada Marko
pregleda Musino tijelo i pronalazi tri srca od kojih na jednom spava guja. Tešan ne oklijeva
da izgradi suparnika vrijedna ne samo Marka, već i kada bi takav postojao – i boljega od njega.
Tešanov Marko je i junak koji ubija za turskoga cara, ali i čovjek slavljen i branjen od strane
hrišćana jer upravo oni odlažu njegovo pogubljenje od strane Brđanina.

Sličnosti između Višnjića i Podrugovića ogledaju se u korišćenju internacionalnih

motiva (osvete, megdana, proricanja sudbine), fantastičnog u pjesmama (vila je i kod jednog i
kod drugog Markova posestrima, kod Tešana se još daje i opis junaka sa tri srca). Osveta brata
data je kod Tešana, a strah od dušmana koji bi se svetili Marku je prikazan kod Filipa. Kod
Tešana je Marko pobijedio junaka za koga se vjerovalo da je nepobjediv, a kod Višnjića se
objašnjava da Marku život može oduzeti samo jedan, a to je stari krvnik smrtnika – Bog. Obojca
na sebi svojstven način uspijevaju da unesu humor u pjesme: Višnjić predstavljajući strah od
mrtvog Marka, a Tešan dajući sliku lukavstvom prevarenog Brđanina. Tešan i Filip slikaju
nenametljivo odjek Marka kao istorijske ličnosti ostavljajući mu dvostruke pozadine: Kraljević
je i neko ko služi caru, ali i zagovornik i branitelj hrišćana i hrišćanstva.

O razlikama bi se možda i moglo govoriti opširno da se od Višnjića čula više od jedne

pjesme o Marku. Može se reći da Višnjić daje više kosmičkog, okruženog prirodom, na neki
način liričnog, a Tešan epskog i dramskog. Podrugović koji cjelovito gradi Marka i Višnjić
koji ga daje u jednoj, ali ne možemo reći nedovoljnoj pjesmi, dopunjuju jedan drugoga. Višnjić
junaštvu i herojstvu daje ranjivost i beizlaznost ljudske sudbine, a Podrugović oslikava život i
sve nedaće i radosti. Ostaje nam da čitamo i biramo iz riznice pjesama o junaku, vitezu i
hajduku, Marku Kraljeviću, a to najprije radimo birajući pjesme kazivača koje je i Vuk
Stefanović Karadžić najviše cijenio. Oni su jedan od najvažnijih razloga što ,,Nikakoga Srbina
nema koji ne zna za ime Marka Kraljevića“6.

6
Dato u fusnotama, Vojislav Đurić, Antologija narodnih junačkih pesama, Srpska književna zadruga, Beograd
1969, 786:50

4
 Literatura:

Deretić Jovan, Zagonetke Marka Kraljevića, Srpska književna zadruga, Beograd 1995.
Đurić Vojislav, Antologija narodnik junačkih pesama, Srpska književna zadruga, Beograd,
1969.
Nedić Vladan (priređivač), Narodna književnost, Srpska književnost u književnoj kritici,
Beograd 1972.