ZBORNIK RADOVA

DRUGOG ZASJEDANJA
KORČULANSKE LJETNE ŠKOLE

KORČULA 1964

izvanredno izdanje
PRAXIS
urednici
DANILO PEJOVIČ
GAJO PETROVIĆ
izdavač
HRVATSKO FILOZOFSKO DRUŠTVO
 SMISAO I
PERSPEKTIVE
SOCIJALIZMA
ZBORNIK

Z A G R E B 1965
 RIJEČ UNAPRIJED

Ima li neka dominantna značajka našeg stoljeća, onda je to

nesumnjivo svjetsko-povijesna egzistencija socijalizma na Zemlji.
S pravom mnogi ističu da takva epohalna afirmacija socijalizma u
isti mah znači i njegov globalni sukob s kapitalizmom, no odatle
nipošto ne proizlazi da se taj sukob permanentno može i mora
rješavati jedino silom oružja, pa čak ni samo »ekonomskim nad­
metanjem«, a još manje vrijedi obratno: kao da je mir čovječan­
stvu i socijalizmu privremeno koristan isključivo zato što mu
prijeti atomsko samoubojstvo! Ne potcjenjujući domašaj eko-
nomsko-političkih sukoba, nije na oamet upitati: što ako se bor­
ba za socijalizam u ovom trenutku nigdje ne odvija žešće i tvr-
dokornije nego na poprištu ideja? Ako je tako, onda se nameće
potreba da se o vodećim idejama socijalizma danas i njegovim
izgledima ponovo raspravi, bez predrasuda i bilo kakvih »zadnjih
namjera«. Utoliko više što se razvitak socijalizma u ovom stoljeću
odvijao neravnomjerno, paradoksno i protivurječno, donosio sa
sobom neočekivane obrate i iznenađenja svih vrsta, da i ne spo­
minjemo mnogobrojna razočaranja.
Danas socijalizam nije samo ideja, nego i zbilja u mnogim
zemljama, a njegovo širenje u svijetu, osobito nakon drugog
svjetskog rata, dovelo je do mnogih promjena ne samo nje­
gove vlastite strukture, nego i ustrojstva suvremenog ka­
pitalizma. Stanovite socijalističke tendencije probijaju sebi
put nezaustavljivo čak i u onim kapitalističkim zemljama
koje se načelno i u pojedinostima opredjeljuju protiv soci­
jalizma, i nitko ih neće moći zaustaviti. Na drugoj strani
sam je razvitak socijalizma već dostatno pokazao kako ni on ni­
je imun od svih »utjecaja sa strane«, nego m u susret sa suvre­
menim kapitalizmom nameće određena iskustva i rješenja što se
u današnjem svijetu više ne mogu izbjeći. Postoji, dakle, obo­
strani utjecaj, i stoga u neku ruku ima opravdanja govoriti o
međudjelovanju kapitalizma i socijalizma, premda nije sigur­
no da taj faktor isključivo predodređuje njihove vlastite osebujne
strukture, kako neki vjeruju. Tome pridolaze i neke specifične
deformacije, lutanja i zastranjenja što izrastaju iz samoga soci-
5
jatizma, i ne mogu še u svim slučajevima pripisati samo »niskoj
polaznoj tački« ekonomskog i duhovnog razvitka u nekim zem­
ljama.
Pred nama je, dakle, cio splet najraznovrsnijih tendencija,
odnosa i djelovanja, i teško bi se niogle naći primjerene kate­
gorije kojima bismo sve to mogli precizno odrediti i do kraja o-
pisati. No jedno je sigurno: dok je prvu polovicu ovoga stoljeća
uglavnom karakterizirao jednoznačan sukob kapitalizma i socija­
lizma, druga se polovica našeg vijeka odlikuje njihovim sve iz-
razitijim unutarnjim diferenciranjem, prije svega narastanjem
različite teorije i prakse socijalizma od Beringovih vrata do Bal­
tika, od Polarnog kruga do Ekvatora. Vlastita nacionalna tradi­
cija, sklonosti i averzije, različito povijesno ishodište, viši ili niži
stupanj industrijalizacije u različitim zemljama što kroče pu­
tem socijalizma, — sve to imalo je daleko veći utjecaj na nje­
gov razvitak nego što je itko — uključujući njegove tvorce —
mogao i slutiti. Rezultat je toga procesa sve veće diferenciranje
današnjeg socijalizma što izaziva debatu, pa čak i sukobe među
njegovim pristalicama i različitim tumačima, no upravo ta situ­
acija više od svega privlači pažnju teorijskog uma da se dublje i
detaljnije razmotri njegov smisao i njegove perspektive. Premda
i sami teoretičari teže praktičkom opredjeljenju u toj novoj situ­
aciji, oni po prirodi svogti poziva moraju nastojati da tu pojavu
diferenciranja razmotre prije svega objektivno i nezavisno od
kolebanja svagdašnjice, kako bi se time ponovo približili isko­
nu samoga socijalizma. Samo na taj način, naime, može se ras­
vijetliti njegov smisao, osloboditi ono što proizlazi iz njegove
biti i ukazati na ono što ga sputava. Utoliko prije što danas više
nitko ne može nijekati da je taj smisao ponegdje prilično zama­
gljen, da ne kažemo ugrožen, da se rastvori u samorazumljivosti i
potopi u poplavi besmisla. Suvremeni čovjek ima pravo da pita
gdje danas stoji i kamo plovi brod njegovih nada.
Rasprave, studije i eseji što ih na tu temu donosimo nastale
su povodom jednog razgovora koji se vodio u Korčuli prošlog
ljeta neusiljeno i otvoreno, kojemu nije nedostajala polemička
oštrica i borbeni ton, kao ni smirena ozbiljnost promišljene ri­
ječi. Bio je to razgovor posvećen Smislu i perspektivama socija­
lizma upriličen u okviru rada II zasjedanja »Korčulanske ljetne
škole« od 8 — 22. srpnja 1964, koji je dotakao najširi raspon pi­
tanja od teškoća u industrijalizaciji i od radničkog samoupravlja­
nja do uloge filozofije i nesporazuma oko inteligencije u socija­
lizmu. Nastala na inicijativu nekolicine zagrebačkih teoretičara
marksista, ta je škola započela raditi 1963. razmatrajući problem
Progresa i kulture.7964. godine rad škole znatno je proširen, a uz
poznate jugoslavenske filozofe i sociologe sudjelovali su i istak­
nuti gosti iz Francuske, ČSSR, Istočne Njemačke i U.S.A. Neka
od tih imena dobro su poznata našoj publici, i nema sumnje da
je njihovo sudjelovanje u programu samo sobom davalo izvjes­
nu sigurnost da će i njihovi prilozi biti značajni.
6
 Naši su filozofi i sociolozi u svojim predavanjima njegovali
onaj duh stvaralačkog marksizma koji već nekoliko godina pre­
vladava na našim teorijskim skupovima. Bilo da su govorili o
nekim novim oblicima alijenacije u socijalističkom društvu, o
odnosu socijalizma i komunizma, o personalizmu, o prilično
delikatnoj temi odnosa socijalizma prema inteligenciji, ili o
politici i filozofiji u socijalizmu, oni su nastojali da ta pitanja
razmotre na razini suvremenog mišljenja i u skladu s općim
tendencijama našega društvenog razvitka. N eki su predavači iz­
nenadili svojom smjelošću zadiranja u najaktualnije probleme
svagdašnjeg života, kako su to pokazala predavanja o samouprav­
ljanju, slobodi i demokraciji, masovnoj kulturi itd. Sociolozi su
na tom skupu bili nešto manje zastupljeni od filozofa, ali su
njihova razmatranja o perspektivama radne proizvodne zajed­
nice, o sudjelovanju radnika u samoupravljanju, analitičkim me­
todama istraživanja samoupravnih organizacija, društvenim su­
kobima i humanizaciji međuljudskih odnosa pokazala mogućnost
ozbiljnoga znanstvenog pristupa problemima industrijske de­
mokracije. Slično bi se moglo reći i za istupe drugih naših teore­
tičara, što ulijeva nadu da se usprkos teškoćama i preprekama
u nas uspješno razvija suvremena filozofija i sociologija, da one
nesputano i ravnopravno mogu stupiti u dijalog s evropskim miš­
ljenjem, i što je možda najznačajnije, da one čvrsto stoje na na­
šem tlu, kritički i angažirano.
Istupi stranih gostiju pokazali su u većini kako se istim prob­
lemima može pristupiti iz različitih aspekata, što svakako tre­
ba pripisati i raznovrsnim društvenim i misaonim sredinama oda­
kle oni dolaze. Veliku je pažnju privukla analiza položaja čov­
jeka u suvremenom zapadnoevropskom svijetu, koji se znatno
razlikuje od onoga što ga je pred stotinu godina opisao Marx.
Prezentiran je najnoviji stadij suvremenog kapitalizma, gdje us­
lijed automacije društvo u cjelini i radnička klasa napose doživ­
ljavaju bitne transformacije. Kontroverza o perspektivi socija­
lizma u visokorazvijenom industrijskom društvu samo je pove­
ćala interes za nabačenu tezu, da marksizam svoje tradicionalne
kategorije velikim dijelom mora transformirati ako uspješno ho­
će pristupiti analizi suvremenog svijeta.
Interes slušača-učesnika premašio je sva očekivanja (oko
160). Kako je domaća i strana štampa (Vjesnik, Politika, Borba,
NIN, Telegram, Beogradska nedelja, L'Express, France Observa-
teur, itd.) dosta opširno izvijestila o ovogodišnjem Korčulan­
skom susretu, dodali bismo na ovom m jestu samo to, da je on u
potpunosti ispunio očekivanja i opravdao svoj opstanak kao slo-
bo dna nacionalna i međunarodna tribina suvremene marksistič­
ke misli. Korčulanska je škola na taj način stekla zavidnu re­
putaciju u zemlji i svijetu te dobila odgovornu ulogu da bude
gotovo jedino mjesto susreta marksista s Istoka i Zapada. Naša
je marksistička misao na taj način još jednom potvrdila svoju
životnost i sposobnost da kao teorija na međunarodnom planu
7
djeluje upravo u duhu.naše osebujne političke misije: da misleći
suvremenost širi aktivnu miroljubivu koegzistenciju i na polju
duha.
Predavači i slušači u Korčuli našli su priliku da ravnopravno
i živo raspravljaju o nasušnim pitanjima našeg vlastitog i svjet­
skog socijalizma, bez ustručavanja i unaprijed postavljenih gra­
nica, u interesu slobodnog misaonog pristupa današnjici. Uspr­
kos, ili štaviše, zahvaljujući razilaženjima postignuto je jedinstvo
raznovrsnoga mišljenja, možda najdragocjenija tekovina današ­
njeg marksizma, i nema sumnje da su odatle svi prisutni podosta
naučili, pa i stekli neka iskustva za daljnji rad.
Što je vrijeme više odmicalo od korčulanskog susreta, on je
izazivao sve veću pažnju. Vjerujući da izlazimo u susret tom za­
nimanju javnosti odlučili smo da radove s Korčule saberemo u
Zbornik i na taj ih način učinimo pristupačnima kao cjelinu.
Sve predavače koji su sudjelovali u radu škole zamolili smo da
nam dostave tekstove svojih izlaganja, ili da ih pošalju u izmi­
jenjenom, odnosno dopunjenom obliku, što su svi, osim trojice,
i učinili. Jedan dio tekstova već smo objavili u časopisu Praxis
br. 211964 i br. V1965. Uz novopridošle rukopise sve smo radove
grupirali tematski u tri skupine.
Treba li posebno napominjati da je svaki rad u prvom redu
izraz stava njegova autora? Čini nam se posve razumljivim da
pojedini stavovi često veoma divergiraju, ali ne smatramo da
ta činjenica umanjuje njihovu vrijednost, jer svaka je konkret­
na cjelina jedinstvo raznovrsnosti. Uvjereni smo, naime, da je
principijelna i ravnopravna borba različitih mišljenja, uz stro­
go uzajamno poštovanje časti i argumenata protivne strane,
jedini primjerni način suvremenog razvijanja naše teorijske mi­
sli kao bitne sastavne komponente slobodnog i demokratskog
socijalizma.

8
 SADR2AJ

I SMISAO SOCIJALIZMA
Henri Lefebvre / O nekim kriterijim a društvenog razvoja i
socijalizma ..................................................... 13
Danko Grlić / Socijalizam i komunizam .............................. 25
Zagorka Pešić-Golubović / Socijalizam i humanizam ___ 34
Vladimir Filipović/Socijalizam i personalizam .............. 46
Mihajlo M arković/Socijalizam i sam oupravljanje .......... 54
Howard L. Parsons / Socijalizam i demokracija .............. 72
Svetozar Stojanović / Sloboda i demokracija u socijalizmu 87
Gajo Petrović / Filozofija i politika u socijalizmu .......... 99
Vojin M ilić/Prilog teoriji društvenog sukoba .................. 111
Mihailo Đurić / Problemi društvenog jedinstva .............. 126

II PERSPEKTIVE SOCIJALIZMA
Andrija Krešić / Socijalizam kao pitanje h is to r ije .............. 155
Herbert Marcuse / Perspektive socijalizma u razvijenom in­
dustrijskom društvu ....................... 167
Serge Mallet / Nova radnička klasa i socijalizam .............. 178
SADRŽAJ

Rudi Supek / Sudbina proizvođačke zajednice ................. 193

Veljko Rus / Problemi participativne d em o k racije............. 204
Veljko Korać / Socijalizam u nerazvijenim z em ljam a 217
Ivan Kuvačić / Socijalizam i tehnička civilizacija ............. 228
Mladen Ćaldarovič / Disolucioni procesi u samoupravljanju 237
Predrag Vranicki / Socijalizam i problem a lije n a c ije 248

III SOCIJALIZAM, IDEOLOGIJA I KULTURA

Danilo Pejović / Socijalizam i inteligencija ......................... 263
Ljubo Tadić/Inteligencija i komunistička p a r t i j a ............. 278
Karei Kosik / Dijalektika morala i moral dijalektike ---- 284
Erich Hahn / Socijalizam i ideologija ................................. 298
Branko Bošnjak / Socijalizam i religija ............................. 308
Albert William Levi / Književnost i politika ..................... 317
Miladin Zivotič / Socijalizam i masovna k u ltu r a ................. 333
Lucien Goldmann / O strogosti i imaginaciji u socijalističkoj
misli ........................................................... 345
 I
SMISAO SOCIJALIZMA
 O NEKIM KRITERIJIMA DRUŠTVENOG RAZVOJA
I SOCIJALIZMA
Henri Lefebvre

Mi ćemo potražiti neke kriterije društvenog razvoja uopće pa

prema tome i razvoja socijalističkog društva. Radi se samo o ne­
kim od značajnih kriterija koji dopuštaju da se odrede orijenta­
cija i etape razvoja. Na kraju ovog izlaganja ne treba dakle auto­
ru prigovarati zbog manjkavosti i propusta. Mi ćemo naročito
ostaviti po strani sve ono što se odnosi na ekonomski razvoj, raz­
matran sam po sebi. Prema obnovljenoj m arksističkoj misli i
metodi, ispitat ćemo razvoj društva, kome je osnova ekonomski
napredak ali koji je mnogo kompleksniji. U pogledu ovog razvo­
ja im at ćemo u vidu samo neke aspekte da bismo odatle izveli in­
dekse ili kriterije.
Ispitajmo i sam smisao pitanja. Nije li značajna i sama či­
njenica da se pitanje postavlja? Nastojimo ponovo definirati so­
cijalizam nakon što je proteklo jedno historijsko razdoblje (od
gotovo pola stoljeća) praktičkih iskustava. Treba priznati da
društva koja se nazivaju socijalističkim nisu izgubila neprozir­
nost koja, po Marxu, karakterizira vladavinu društvenih stvari
(robe, novca, ustanova, prava, države) nad ljudim a. Sva ta dru­
štva nisu transparentna, ili barem nisu podjednako transparen-
tna. Bez sumnje ne postoji jedna nego više socijalističkih praksa
koje zahtijevaju uspoređivanje, objašnjavanje, analizu, kritiku.
Drugačije rečeno, postoji već više modela socijalističkog društva,
dakle više putova prem a socijalizmu, više prijelaza iz kapitali­
zma u komunizam. Pojam komunizma što ga je razradio Marx
zamutio se ili transformirao, p ri čemu jedno ne isključuje dru­
go. Promatran kao program (projekt), on se ili realizirao na
drugačiji način nego što je pokret to mogao predvidjeti i modifi­
cirao se osiromašujući, ili se pak obogatio iznoseći na vidjelo
nove zahtjeve. Ni ovdje jedno ne isključuje drugo.
Ako bi se htjelo u potpunosti raspraviti ovo pitanje, treba-
1° bi se najprije vratiti Marxu i njegovoj punoj i cjelovitoj re­
fleksiji. »Sto je socijalizam, po Marxu? Kako je on gledao na
13
 HENRI LEFEBVRE

mogućnosti razvoja?« Ovim pitanjima moglo bi se dodati i slije­

deće: »Može li danas Marxova misao pružiti kriterije? Omoguća­
va li ona da se konstruira model ili modeli socijalističkog dru­
štva? Da se odrede stupnjevi razvoja?« Ova se pitanja javljaju
među teorijskim komponentama situacije koja zahtijeva pono­
vno čitanje Marxa. Mi ćemo ih ovdje ostaviti po strani. Zadovo­
ljimo se time da podsjetimo na neke zaključke ranijih prou­
čavanja, koji će se ovdje pojaviti kao postulati. Marxovo djelo,
to jest marksizam, potrebno je da se shvati suvremeni svijet i da
se djeluje u svijetu. Ali Marxovo djelo nije dovoljno. Uputno je
kompletirati Marxovu misao, osobito Lenjinovom, ali pri tome
ne treba Lenjinovu misao shvaćati dogmatski i sm atrati je nuž­
nom i dostatnom. Na aktualne činjenice valja primijeniti Marxo­
vu metodu, dijalektičku misao. Treba je dakle primijeniti i na
sam marksizam. Marksizam ima historiju. On je ušao u praksu,
bolje rečeno u više praksa. On se tu deformirao i transformirao,
osiromašio i obogatio. Protivrječnosti dolaze na vidjelo. Mark­
sizam je postao činjenica. On zavisi od svojih vlastitih kategorija,
od svoje vlastite metodologije. Tako marksistička misao zadržava
svoju koherentnost, koja više nije koherentnost nekog logičkog
tijela ili cjeline, kao ni koherentnost nekog sistema. Historija mar­
ksizma ima posljedice i implikacije u marksizmu i za marksizam.
Možda već u onome što se naziva »marksizam« ima mnogo raz­
nolikosti u stanovitom jedinstvu? Možda već ima više marksiza-
ma, a »marksisti« ipak govore zajedničkim jezikom koji im
omogućava da se međusobno razumiju, čak i u svojim nesuglasi­
cama.
I. TRI INTERPRETACIJE MARKSIZMA

Danas treba da konstatiramo istovremeno postojanje triju

interpretacija marksizma na najopćenitijem nivou koji se obično
naziva »filozofskim«. Situacija na ovom području dosta je para­
doksalna. Tri interpretacije, ma kako da ih formuliramo, žestoko
se pobijaju. Njihovi zastupnici nabacuju se ritualnim grdnjama:
dogmatičar! revizionist! A pritom, ove interpretacije, kao »fi­
lozofske« interpretacije, rijetko se kada daju jasno razlučiti. One
se čudnovato isprepleću.

a) Pozitivističko-scijentistička interpretacija
U ovoj interpretaciji filozofija kao takva odslužila je svoje.
Ona pripada proteklim epohama. Sto je marksizam? To je zna­
nost —• politička ekonomija, historija, sociologija — sa svojim
zakonima, svojim determinizmom i svojim primjenama. Ili čak,
to je sinteza nauk&, sumarni pregled sadašnjih rezultata znan­
stvenih istraživanja (koji se uostalom mogu revidirati). Sto je
materijalizam? Taj termin označava stvarni objekt ili objekte s
14
 O NEKIM KRITERIJIMA DRUŠTVENOG RAZVOJA I SOCIJALIZMA

kojima se suočavamo bez pretpostavki ili dodavanja. Dakle, pre-

vazilazeći ono objektivno zamjetljivim eksperimentalnim, ope-
racionalnim.
Marx je, dakle, navodno »likvidirao« filozofiju, kao Auguste
Comte, ali mnogo bolje i dublje. Comteov pozitivizam još uvijek
je filozofija koja završava u religioznosti. Marksizam uvodi nove
pojmove. Sa historijskim materijalizmom on eksplicira filozofiju,
od njenog početka do kraja, umjesto da dekretira njeno ukida­
nje. Historija filozofije sačinjava dio historije ideologija, kapi­
talni dio historijske znanosti.

b) Sistematska interpretacija
Zastupnici ove interpretacije sm atraju da sistem atska forma
klasičnih filozofija nije izgubila ni svoju osnovanost ni svoju vri­
jednost. Ta interpretacija stavlja u prvi plan koherentnost. Ona
dopušta prenošenje i obučavanje, dakle pedagogiju. Neophodna
je u rasprama. Odgovara koherentnom socijalnom totalitetu so­
cijalističkog društva i države.
Očuvana je klasična sistematizacija, ali uz tvrdnju da je filozo­
fija učinila skok naprijed kvalitativno se transform irajući. Sistem
se proširio povezujući se s jedne strane s političkom akcijom, a
s druge sa znanostima (još više s prirodnim nego s društvenim
znanostima). Ovaj je sistem širi i razum ljiviji od hegelovstva što
ga je »izvrnuo«, te se od njega duboko razlikuje. S jedne strane
on se temelji na definicijama prirodnog bića i m aterijalnosti. S
druge strane, on se izdaje za filozofiju p artije (a ne za filozofiju
filozofa ili države).

c) Teorija prevladavanja filozofije

Prevladati znači, kao što je poznato, ujedno ukinuti i unaprije­
diti. Marxova misao shvaća se kao opća teorija prevladavanja.
»Aufhebung« zadobiva specifične karaktere ovisno o područji­
ma. Prevladati religiju, znači ukinuti je. Prevladati državu, zna­
či dovesti je do odumiranja. Prevladati političku ekonomiju i
pravo, znači postići obilje dobara.
Prevladavanje filozofije ima različite aspekte. Ono ukida siste­
matsku, spekulativnu, apstraktnu i dogmatsku filozofiju koja je
konačno uvijek manihejska (suprotstavljajući međusobno time
što ih razdvaja: apsolutnu istinu i laž, dobre i zle, prijatelje i ne­
prijatelje, pristalice i protivnike). To je ono što suprotstavlja tre­
ću interpretaciju drugoj. Ali ona se mnogo razlikuje i od prve. Pre­
vladati filozofiju, po Marxu i po teoriji prevladavanja, to također
znači realizirati je. Ne znači vraćati se na empirizam ako empirij­
ski promatramo čovjeka i ljudsko, radi zadovoljavanja bioloških
i društvenih potreba koje se mogu utvrditi. To znači da su filozo-
15
 HENRI LEFEBVRE

fi od Platona do Hegela razradili jednu sliku čovjeka. Služeći se

filozofskom kritikom oni su sačinili program ili projekt ljud­
skog. Filozofije su totalnog čovjeka koncipirale pomoću svojih
pojmova: um, svijest, sloboda, potreba i želja, sreća i punoća,
alijenacija i dezalijenacija itd. Filozofija, dakle, u svojoj cjelini
ostaje neizmjerno dragocjena i daleko je od toga da bi pripadala
proteklim epohama i »predznanstvenom mentalitetu«. Filozofski
projekt čovjeka mora se objektivno restituirati. Uputno je ispiti­
vati ga, kritizirati i kompletirati konfrontirajući ga sa »realnim«.
Samo ovaj program omogućava da se analizira vrlo kompleksna
»realnost«, čija kompleksnost dolazi odatle što ono, moguće, ta­
kođer pripada realnom. Ova »realnost«, koja obuhvaća domene,
specifičnosti, nivoe (realizacije i alijenacije), sačinjava ipak jednu
cjelinu, budući da postoji ekonomsko, historijsko, sociološko,
psihološko — a da se praksa ipak ne svodi da ekonomsko, histo­
rijsko, sociološko, psihičko itd.
Tako teorija prevladavanja omogućava neku vrstu uzajamne
kritike: filozofije i filozofskog projekta od strane prakse — a
prakse od strane filozofije shvaćene ne kao refleksija nego kao
aktivnost, projekt i program ljudskog.
Ova interpretacija pretpostavlja da postoji historija filozofije,
ali ne neka autonomna historija filozofije, odvojena od društve­
nog razvoja. Po ovoj interpretaciji, u filozofiji postoje tri elemen­
ta: problemi i pojmovi koje svaki filozof preuzima od svojih pret­
hodnika i nastavlja ih razrađivati — zatim elementi koje crpe iz
vremena — i konačno, napor prema koherentnosti i totalitetu.
Može se također reći da filozof izražava i formulira »realno«, to
jest praksu svog vremena koju on parcijalno zahvaća, da u njoj
otkriva manjkavosti (alijenacije) i, napokon, da razotkriva mo­
gućnosti. Kada »realno«, to jest praksa, nadoknadi manjkavosti,
aktualizira mogućnosti i predloži nove, svaka filozofija iščezava
u dovršenom svijetu. Ona je prevladana. Podjednako je sa Hege-
lom, Marxom, sa cjelokupnom filozofijom. Ova interpretacija fi­
lozofske historije suprotstavlja se dakle nekim drugim koncepci­
jama: sistematskoj dihotomiji između dobrih i loših filozofija,
između materijalizma i idealizma, tezi prema kojoj je svaka filo­
zofija potpuno originalna cjelina, teoriji autonomne historije i
filozofskog razvoja nezavisnog ili usmjeravajućeg (hegelovska
teza). j
Dakle, u ovoj perspektivi treba izučavati klasičnu filozofiju,
ali ne kao muzej grešaka, nego radi toga da se iz nje izvuku pozi­
tivne pouke. Pozitivna pouka podrazumijeva prije svega negativ­
nu: radikalnu kritiku kao odlučujući moment filozofske medita­
cije. Zatim podrazumijeva metodologiju (teoriju logičkog uma,
analitičkog uma, dijalektičkog uma). I konačno, ona podrazu­
mijeva lik, prijedlog ili filozofski projekt totalnog čovjeka,
16
 O NEKIM KRITERIJIMA DRUŠTVENOG RAZVOJA I SOCIJALIZMA

Između kraja klasične filozofije i praktične realizacije filozo­

fije postoji prijelaz. On jest i bit će obilježen otkrivanjem i rea­
lizacijom novih oblika mišljenja. Osobito istraživanje prakse
bez upadan ja u empirizam i pragmatizam, uz otkrivanje njenih
mnogostrukih aspekata, pretpostavlja eksplicitaciju forme mišlje­
nja koju je inaugurirao Marx u Kapitalu: koherentnost ne u za­
tvaranju nego u otvaranju, metodičko istraživanje specifičnih
nivoa i stupnjeva ljudskih aktivnosti itd.
Insistirali smo na trećoj interpretaciji je r je ona najm anje
poznata. Čuveni su Marxovi tekstovi koji je odobravaju i oprav­
davaju, osobito onaj u djelu Prilog kritici Hegelove filozofije pra­
va, gdje Marx tvrdi da proletarijat ne može ukinuti i prevladati
sebe sćima a da ne realizira filozofiju. Činjenica je da ovaj tekst
(ovaj kao i mnogi drugi) nije bio shvaćen u toku jednog dugog
razdoblja. Čini se ipak da ovi tekstovi određuju i izražavaju stav
prema filozofiji koji se zatim integrira u marksističku misao. U
kasnijim svojim djelima Marx se više ne vraća na filozofiju kao
takvu. On je riješio problem. On ide naprijed. Da bismo ga dobro
razumjeli, možda je potrebno »novo čitanje« Marxa. Treba se ta­
kođer podsjetiti da je marksistička škola u Frankfurtu poslije
prvog svjetskog rata pokušala izvući iz zaborava ove tekstove i
istaknuti tezu o prevladavanju. Napor u tom smislu, uništen dog­
matizmom, nije dugo trajao. Po našem mišljenju, m arksistički te­
oretičari ove škole nisu iz razm atrane teze izvukli ono što se oda­
tle može izvući. Oni je možda nisu formulirali sasvim jasno, raz­
likujući je oštro od prve i druge interpretacije. Ne čini se da su
oni uočili nove zadatke u čitavom njihovom opsegu: iznijeti na
vidjelo »filozofski projekt« — nastaviti njegovu kritičku razradu
— izvršiti »uzajamnu kritiku« prakse od strane filozofije i filo­
zofije putem prakse — analizirati praksu — unaprijediti novu
formu mišljenja itd.
Ovom prilikom važno je naglasiti da samo treća interpretacija
omogućava da tražimo kriterij društvenog razvoja. Prva inter­
pretacija daje mogućnost samo da se utvrde činjenice; ona ne
zasniva ni radikalnu kritiku dovršenog, ni istraživanje o mo­
gućem, ni prijedlog neke mogućnosti, ni procjenjivanje. Što se ti­
če druge, ona nas možda snabdijeva pedagoškim i ideološkim
instrumentima; ali ona se zatvara u sistem. Ona jedino pred­
laže potčinjavanje filozofsko-političkom sistemu.
Polazeći od treće interpretacije, možemo zapitati: »Kako fi­
lozofski prijedlog ili projekt ulazi u praksu? U kojoj m jeri i
do koje tačke? Kako je filozofski prijedlog dopunjen, konkretizi-
ran i realiziran? Ako se to dogodi, kako i zašto se od toga pro­
jekta odstupa, ili se on mijenja? U čemu se u tom pogledu sasto­
je greške, zablude, nesporazumi?
17
 HENRI LEFEBVRE

II. SVAKODNEVNI 2IVOT I SOCIJALIZAM

Prethodno smo ocrtali tek prvi obris, izvjesni slijed tvrdnji

koje za nas sačinjavaju osnovne svakidašnje datosti.
Bacimo sada brzi pogled na ono što je novo u suvremenom
svijetu poslije Marxa i poslije Lenjina. Ima sigurno mnogo novi­
na u svijetu; ne samo da je socijalističko društvo velika novina,
nego se mnoge stvari događaju u ovom buržoaskom društvu, gdje
se djela Marxa i Lenjina, koji su nekad bili proskribirani i pro­
kleti, izdaju danas u kolekcijama s velikom nakladom, kao »džep­
ne knjige«! To je novina čiji dvosmisleni karakter lako možemo
uočiti. Ako se marksizam širi, ako je Marx tako široko prodro,
nije li to zato što je marksistička misao izgubila svoju snagu,
što je djelomično umrtvljena?
Među predviđenim ili nepredvidljivim novinama citirajmo
nasumce: tehnički razvoj i pojava tehnološke alijenacije — ja­
čanje države u čitavom svijetu (osim u Jugoslaviji) — važnost i
utjecaj »mass media« itd.
Čini se da dva nova fenomena zaslužuju dublje ispitivanje.
To ispitivanje iznijelo bi na vidjelo njihovu povezanost koja nije
uočljiva na prvi pogled. Radi se najprije o rasprskivanju jedne
drevne socijalne forme koja se činila vezana uz ono što je bitno
u socijabilitetu grada. U nizu velikih razvijenih zemalja, a naro­
čito u kapitalističkim zemljama, grad eksplodira na sve strane.
Time se postavlja presudan problem: iznalaženje novog urbani­
zma. Radi se zatim o kristalizaciji jednog sve jasnijeg definira­
nog nivoa prakse svakodnevnog života.
Nije tako lako izložiti u čemu se sastoji svakodnevni život.
Postoji banalan način da se definira svakodnevni banalitet: opis
i inventar predmeta, analiza porodičnog života. Ostavimo po stra­
ni ove banalitete. Svakodnevnica je nešto suviše jednostavno, su­
više blisko. Mi smo u njoj — i nismo u njoj. Omladina, studenti
— još nisu ušli u nju. Intelektualci ostaju uvijek ponešto izvan
svakodnevnice, a filozofi se hotimično sm ještaju po strani, u to­
liko što oni sačinjavaju filozofski svijet koji suprotstavljaju ne-
filozofskom svijetu, svijetu neznanja, gluposti ili ludosti, svijetu
empirizma ili svakodnevnog. Onom za što je Marx jasno izjavio
da se nalazi na putu prevladavanja. Kad je riječ o onima koji su
ogrezli u svakodnevnom, oni pokazuju predominantnu težnju da
ga ne vide, da pobjegnu iz njega. Ovu težnju zadovoljavaju (pri­
lično loše) kino, sentimentalna štampa, ženska štampa, ferije,
dokolica. Na koncu, kao posljednje i veoma važno, svakodnevno
se ne može definirati biološkim potrebama: jelom, pićem, spava­
njem, razmnožavanjem. Presudni su društveni i kulturni moda­
liteti zadovoljavanja ili nezadovoljavanja.
Evo kako izgleda analiza svakodnevnosti u nekoliko razdo­
blja:
18
 O NEKIM KRITERIJIMA DRUŠTVENOG RAZVOJA I SOCIJALIZMA

a) Prije kapitalizma, u svim ili gotovo svim društvima (uk­

ljučujući i arhajska društva), svakodnevno nije postojalo na
onaj način kako ga mi doživljavamo. Prožimao ga je izvjesni stil.
Taj stil, na koji nailazimo i u samim upotrebnim predmetima,
potjecao je od religije i sakralnog, od odnosa ljudskih grupa sa
zemljom, gradom, ukratko, od »kulture«, kako bismo mi rekli.
Ništa on nije ostavljao izvan sebe, ni jednu gestu, osjećaj, odnos,
ni jednu stvar.
b) Kad je naglašena podjela rada, kad su zavladali roba i no­
vac, zna se da su ljudskim odnosima zagospodarile stvari; koje
uostalom ne dospijevaju do toga da u potpunosti postanu stva­
ri; one ostaju društveni odnosi koje one odvlače na put alijena­
cije i, u krajnjoj liniji, reifikacije. U konkurentskom kapitaliz­
mu novac počinje proizvoditi sve svoje konzekvence. Svakodnev­
no najprije gubi svoju vezu sa religijom, zatim sa stilom (koji
nestaje), sa kulturom (koja se udaljuje u visine). Svakodnevno
— to je već konstantan odnos ljudske osobe sa novcem, sa za­
htjevima novca i novčanom potrebom. Pojedinac je žrtva podjele
rada. To je neprekidni odnos sa »svijetom predmeta« koji su po­
stali robe što ih proizvodi tržište bez obzira na »realne« potrebe,
ignorirajući ljudske želje.
Malo po malo svakodnevno se konsolidira kao nivo društvene
realnosti, (sve više i više) ispod državnog, kulturnog i estetskog.
Međutim, tokom 19. i početkom 20. stoljeća proletarijat je
sačuvao etiku dobro obavljenog rada i dostojanstva u radu. Ova
etika i dalje prožima i preobražava svakodnevnicu radničke kla­
se. Za nju postoji provalija između dobrote siromašnih i zloće
bogatih. »Klasna svijest« ujedinjuje etičke elemente porijeklom
iz obrtništva sa revolucionarnim elementima. Ona ipak dosiže
krajnju oštrinu. Što se tiče buržoazije, ona je prim ila od aristo­
kracije — modificirajući je za svoju upotrebu — izvjesnu ideolo­
giju »distingviranja« koja u najboljem slučaju uspijeva da joj
dade dostojanstveno držanje što služi kao nadom jestak za izgu­
bljeni stil. Konačno, za vrijeme ovog perioda, postoji stara dru­
štvena forma, grad. On održava grupe i klase u konfliktnom ali
aktivnom jedinstvu.
Svakodnevnost nije dospjela da se potpuno kristalizira u ovim
društvenim okvirima.
c) Tada dolazi neokapitalizam. Umjesto da prepusti proizvod­
nju riziku tržišta, on proučava tržište i nastoji ga organizirati. U
tu svrhu ne zadovoljava se više time da konstatira potrebe. On
ih prekraja prema svojim zahtjevima. Potrošač je proizvod onih
koji posjeduju sredstva za proizvodnju. Oni iskorištavaju pu­
blicitet i propagandu, međusobno nerazdvojivo povezane.
Na posljedice robne proizvodnje u konkurentskom režimu
nadovezuju se, dakle, posljedice organizacije tržišta. Na alije­
naciju, koja se u krajnjem slučaju definira reifikacijom, nadove-
19
 HENRI LEFEBVRE

zuje se »derealizacija«, kao krajnji rezultat robe koja je svoju

domenu proširila i na potrebe i osjetilne doživljaje ljudskih bića.
I sami osjetilni doživljaji stavljeni su u prodaju. Kino i tele­
vizija omogućili su ovo značajno proširivanje koje je popraćeno
obrađivanjem ljudskih svijesti posredstvom njihovih senzomih
elemenata. Vizuelnim senzacijama najlakše je manipulirati, pro­
davati ih i iskorištavati, zatim dolaze auditivne, pa gustativne
senzacije. Seksualno je objekt trgovine samo u vrlo prostačkoj
formi. Olfaktorno, naprotiv, u profinjenim formama. Vizuelno i
audio-vizuelno dolaze, dakle, u prvi plan.
Društvo koje poznajemo u Francuskoj po njegovoj praksi
prodaje masovno spektakl istovremeno kao robu i kao sredstvo
dominacije. To je ono što nazivamo »loisirs« (»dokolice«). Zato
sve postaje spektakl. Svijet se pretvara u spektakl koji se odvija
pred očima i ušima pasivnih gledalaca, neučesnika koji su izvan
događaja. Gledalac kao takav nije ili više nije »kondicioniran«.
Ovaj oblik potčinjavanja je grub. On je derealiziran: čisti pogled
na čisti spektakl.
To nije sve. Organizacija, koja se proširuje na potrebe čov­
jeka kao potrošača, pribjegava analitičkom umu koji je već uč­
vršćen organizacijom i podjelom rada (tehničkom i društve­
nom).
Organizacija razdvaja aspekte svakodnevnog života. Ona diso-
ciira funkcije u ovoj svakodnevnici već određenoj kao takvoj.
Te su funkcije: rad, stanovanje, privatni i porodični život, slo­
bodno vrijeme. Tako funkcionalna koncepcija svakodnevnog o-
dređuje strukturu. Funkcije se razdvajaju u prostoru kao i u
vremenu. Uz ostale posljedice odatle rezultira eksplozija grada
koji je predstavljao upravo jedinstvo tih funkcija i njihovo po­
dređivanje višim aktivnostima. Moderan čovjek, u Parizu i drug­
dje, radi ovdje, stanuje tamo i razonođuje se kako može, po mo­
gućnosti na drugom mjestu i čak što je moguće dalje.
Svakodnevno se kristalizira disociirajući se, ili radije, u tim
disocijarijama i putem njih. Doista, područja svakodnevnog po
sjeduju opće osobine, u svojoj odvojenosti i samom činjenicom
svoje odvojenosti. Koje su te opće značajke? Pasivnost, nesu­
djelovanje, pretvaranje u spektakl. U slobodnom vremenu slike se
sručuju na inertne i fascinirane pojedince. Na području rada
centri odlučivanja se udaljuju; proizvodni proces nije više ra­
zumljiv onima koji rade; sam rad se mijenja (postaje nadziranje,
rukovanje prekidačima, kontrola — pri čemu je onaj koji kontro­
lira i sam kontroliran). Napokon, u porodičnom životu i u sta­
novanju, pojedinci i grupe dobivaju izvana stanove, urbanu or­
ganizaciju, trgovačke proizvode.
Ova analiza zahtijeva sada niz napomena.
U prvom redu, da bi se otkrilo svakodnevno i još više, da bi
se upoznalo, treba ga osporavati. Čak i odbaciti ga. Odbacujući
20
 0 NEKIM KRITERIJIMA DRUŠTVENOG RAZVOJA I SOCIJALIZMA

ga, mi ga opovrgavamo i spoznajemo. Radikalnoj kritici pridru­

žuje se htijenje da se ono preobrazi, kako bi se u njem u otkrila
sakrivena blaga. Svakodnevno — to je istovremeno bijeda i ve­
ličina, siromaštvo i bogatstvo modernog čovjeka.
Drugo, na tome putu (odbacivanja) osporavanje se usm jera­
va protiv kulture odvojene od »života«, protiv države koja se
izdiže iznad cjelokupnog društva. Osporavanje tako dostiže ne-
gativitet. Ono postaje totalno a ostaje konkretno.
Treće, radnička klasa vrši svoju ulogu osovine i jezgre ospo­
ravanja — negacija postaje revindikativna akcija, dakle praksa.
Međutim, oko ove osovine i ove jezgre grupiraju se snage koje
osporavaju: omladina, žene, intelektualci. Tu cjelinu treba uzeti u
obzir. Ona također teži da dostigne totalitet. Odatle slijedi da
tradicionalne snage revindikacije, one koje se tiču nadnica i rad­
nih mjesta, postaju nedovoljne. Naglasimo naročito: one su nuž­
ne i bitne, jer se odnose na proizvodnju, i kada dostignu visoki
nivo, one dovode u pitanje način proizvodnje. Međutim, ono što
se tiče svakodnevnog života u njegovoj cjelini, postaje sve zna­
čajnije. U stvari neokapitalizam pretendira na to da proizvodi
za ljudske potrebe, dok on zapravo prekraja individualne potre­
be a društvene ne poznaje. Što se tiče socijalizma, on se izričito
definira proizvodnjom za društvene potrebe. U svakom slučaju
dakle, teorija se više ne može zadovoljiti samim pojm om proiz­
vodnje, proizvodnog rada i načina proizvodnje. Ona treba da se
proširi dotle da povede računa o potrebam a i cjelokupnosti sva­
kodnevnog.
Istaknimo činjenicu da taj pojam svakodnevnog nije ni eko­
nomski, ni sociološki, ni historijski, ni psihološki. On je sve to,
a osim toga on omogućava da se u pravom trenutku pronađu
parcijalne odredbe: ekonomsko, sociološko, historijsko itd. To
je, dakle, ujedno totalni pojam i nit vodilja za istraživanje jednog
razbijenog i razdvojenog totaliteta — suvremenosti. On u isti
mah zahvaća realno i moguće.
A sada možemo razumjeti osebujnu mješavinu koju predstav­
lja suvremeni čovjek u velikim industrijskim zemljama. Ona sa­
drži zadovoljavanje (elementarnih potreba) i nezadovoljavan je
(finijih ili uzvišenijih želja koje se čak ne dospijevaju ni formuli­
rati usljed brzog opadanja um jetnosti). Ova mješavina uvjetuje
suvremenu nelagodnost. Nelagodnost izražavaju i ispoljavaju,
prihvaćaju je ili odbacuju, gorespomenute grupe koje nisu druš­
tvene klase nego se povezuju sa polariziranim klasama. To su:
omladina, žene, mladići i djeca, intelektualci. Većina takozvanih
»vrijednih« djela izražava nelagodnost izrazima više ili manje
adekvatnim, više ili manje pesimističkim.
Da se teorijski izrazi ova nelagodnost, bitan je jedan pojam,
pojam ambigviteta. Svakodnevno i nelagodnost u svakodnevnom
21
 HENRI LEFEBVRE

doživljavaju se kao ambigvitet; čak i kad analiza rasvijetli taj

ambigvitet, čak i kad ga razara. Ambigvitet se definira kontradik­
cijom — zatvorenom, prigušenom, neprimjetljivom i tako zadrža­
nom u nerazriješenom stanju.
Opća nelagodnost, koju više ili manje osjeća ova ili ona grupa,
kristalizira se u ovom ili onom posebnom pitanju; kao što su
stanovanje i urbanizam, ili na prim jer odgoj i obrazovanje omla­
dine. Ljudi ne prihvaćaju svakodnevnicu, i u većini slučajeva
etika i dominantna kultura preporučuju im prihvaćanje, rezig­
naciju, pasivnost.
Možemo se nadati da će, zahvaljujući povoljnom stjecaju pri­
lika, jedna primjerena strategija uspjeti da usmjeri elemente os­
poravanja i odbijanja. Ovo bi moglo snažno pridonijeti revolu­
cionarnoj situaciji u naprednim (visoko industrijaliziranim) ka­
pitalističkim zemljama, jedinima o kojima se ovdje radi.
Tako smo stigli do drugog kriterija: društveni razvoj i soci­
jalizam mogu se i moraju se boriti protiv tako definirane svako­
dnevnice — disociirane, funkcionalizirane, strukturirane — kao
i protiv disocijacije ljudskog bića. Oni mogu i moraju da je od­
biju. A ako ona već postoji, oni je mogu i m oraju radikalno pre­
obraziti, obnavljajući jedinstvo shvaćanja i djelovanja, čina i spoz­
naje. To bi značilo jedinstvo svijesti i aktivnosti u jednoj višoj
praksi. Ovaj cilj mora i može omogućiti da se zagospodari sva­
kodnevnim. Čovjek mora zavladati svojim svakodnevnim živo­
tom, to jest postati njegov gospodar. Tu je eto jedna definicija i
nova dimenzija slobode.
Svakodnevno postaje dakle političko. Njegovi problemi mora­
ju ući u političke programe. Oni tu ulaze različitim putovima, na
primjer putem problema urbanizma. Ovi golemi problemi, koji
su dosad općenito rješavani na loš ili osrednji način, teže da
prevladaju razdvojenost politike i svakodnevnog. Pritisak činjeni­
ca i ljudi vrši se u tom smislu. Isto je tako sa problemima obrazo­
vanja i odgoja.
Istina je da je staljinizam htio izvesti spajanje svakodnev­
nog i politike. On je apsorbirao svakodnevnicu u politički život,
dajući politički karakter svakom aktu i svakoj gesti. Ono što ov­
dje predlažemo, tačna je suprotnost staljinizmu: to je resorpcija
političkog u transformiranoj svakodnevnici. To je na nužan na­
čin vezano sa odumiranjem države!
III. ELEKTRONSKE MAŠINE I BAZIČNE ORGANIZACIJE

Istraživanje kriterija omogućilo nam je možda da bacimo iz­

vjesno svjetlo na socijalizam, ili bar na njegov teorijski pojam.
Ovaj pojam se u stanovitoj mjeri transformira, premješta se, o-
bogaćuje se. On se historizira i varira. On se smješta tamo gdje
se sastaje više putova, više smjerova misli, s obzirom na realnost
22
 0 NEKIM KRITERIJIMA DRUŠTVENOG RAZVOJA i SOCIJALIZMA

i na nove uvjete. Revolucija se više ne suprotstavlja na inkompa-

tibilan i antagonistički način reformama, kao ni transform acija
evoluciji, ni socijalizam kapitalizmu, kao blok nasuprot bloku,
bez zajedničkog nazivnika. Napose, revolucionarna transform a­
cija pojavljuje se — za refleksiju koja proučava čitav društveni
razvoj u cjelini — kao ansambl reformi i k tome jedan odlučan po­
litički akt koji oduzima buržoaziji vlasništvo nad sredstvima za
proizvodnju i upravljanje društvenim poslovima.
Poslije Oktobarske revolucije Lenjin je jednostavno i snažno
definirao socijalizam formulom: »Sovjeti plus elektrifikacija«,
to jest produbljena politička demokracija, razvoj ruske ekonomi­
je i modernizacija zemlje. Što danas preostaje od ove aspiracije?
Koliko ona vrijedi za razvijene industrijske zemlje?
Pojam produbljene političke demokracije ostaje isto tako
opravdan kao i prije pola stoljeća, a pojam »savjeta« (sovjeta)
ima isti značaj. Primijetimo ipak da je jugoslavensko iskustvo
samoupravljanja uspjelo da obogati pojam fundamentalne demo­
kracije. S druge strane, pojavila se evidentna potreba zastupa­
nja svih interesa i svih grupa, prem ašujući reprezentiranje proiz­
vođača i radnika kao takvih, ali ne slabeći njegovo bitno obiljež­
je. Društvene potrebe prem ašuju potrebe proizvođača kao takvih,
a proizvodnja u socijalizmu treba da se doista podredi društve­
nim potrebama. I ovdje je jugoslavensko iskustvo nezamjenljivo.
A elektrifikacija? Ona već odavno ne može biti lozinka i sim­
bol tehničkog napretka. Što danas daje program i simbol? Elek­
tronika, kibernetika. Pridajmo ovim term inim a sav njihov
opseg. Znanstvena spoznaja postala je, uz ostale pobjede, spoz­
naja i teorija informacije. Strojevi mogu prikupiti i složiti na
koherentan način golem skup prirodnih i ljudskih činjenica.
Razmislimo o tome. Strojevi, obrada prim ljenih informacija,
neophodni su za konstruiranje planova i programa. Sami po se­
bi, oni daju opasnu moć onima koji njim a rukuju i raspolažu. U
najboljem slučaju, oni upućuju na odluku viših vlasti u manipu­
liranju mašinama i ljudskim svijestima. Oni dakle, nose u sebi
opasnost da posluže kasti tehnokrata i političkih diktatorskih
šefova. To su neophodna sredstva i opasni instrum enti. Kako se
njima služiti? To jest, u službu kojeg cilja ih staviti? Odgovor gla­
si: u službu društvenih potreba, o kojima se na društvenoj bazi
mogu pribaviti informacije, da bi se usporedile i razradile u je­
dan plan ili program, na vrhu.
Zasebno uzeti, bazični organizmi mogli bi se zaplesti u neraz-
rješiv kaos; oni bi se mogli pojaviti i nestati, vegetirati ili poku­
šati da se nametnu. Uputno je, dakle, prom atrati ih najprije kao
izvore informacija, da bi se zatim iz opće konfrontacije činjenica
izveo plan i program koji se pomoću njih može primijeniti.
Bez programiranja, za koje su modem i strojevi neophodni,
bazična demokracija riskira da se izjalovi. Bez takve demokracije,
23
 HENRI LEFEBVRE

tehnokrati i državne vlasti koje odlučuju, prisvajaju strojeve i

programe. Danas se, dakle, može predložiti nova formula da bi se
definirao socijalizam: »demokracija putem kompleksne mreže
bazičnih organizama — elektronski strojevi i tretiranje infor­
miranja kao programskih datosti. . . «
Jasno je da se ovi elementi socijalizma neće sjediniti bez kon­
flikta. Da bi se otkrile suprotnosti, formulirali problemi, predlo­
žila i prodiskutirala rješenja, da bi se izabralo jedno od rješenja
potreban je »treći termin«: politički organizam i sredina. Nije
li to uloga Partije? Pod uvjetom, naravno, da je definiramo kao
političko mjesto i sredinu, po njenoj ulozi: jasno osvijetliti su­
protnosti (a ne ih prikrivati) — otvoreno raspravljati i javno
predlagati rješenja (a ne ih nam etati).
Treba li naglasiti da ova rješenja i hipoteze im aju smisla sa­
mo za razvijene, visoko industrijalizirane zemlje? Ona se od­
nose na izvjesne aspekte suvremenosti, to jest epohe u kojoj
tehnika nastoji da na najvišem stupnju zavlada društvom i lju­
dima, kao što im omogućava da zagospodare prirodom, ali ne da
prisvoje i svoju vlastitu prirodu.
Po našem mišljenju, danas se jedan od naših osnovnih pro­
blema sastoji u tome da izradimo model socijalističkog društva
koji bi se mogao primijeniti (to jest koji je podesan da uđe u
praksu) u Evropi, u industrijaliziranim evropskim zemljama. Mi
smo podsjetili samo na neke aspekte tog problema i njegovih
rješenja. Na drugima je da prouče ostale aspekte. Mi smo se za­
držali na onima koji se tiču svakodnevnog života.
(Prevela Šonja Popović - Zađrović)

24
 SOCIJALIZAM I KOMUNIZAM
Danko Grlić

U ovim marginama uz dva centralna pojm a suvremene teori­

je i prakse i, prije svega, utvrđivanja njihovog međusobnog od­
nosa, apstrahirat ćemo od svekolike konkretne političke aktiv­
nosti u okviru onih stranaka što sebe, u svrhu označavanja vlasti­
tih programa, s manjim ili većim pravom, zovu socijalističkim ili
komunističkim. No ne činimo to ni u kojem slučaju stoga što bi­
smo smatrali da je potrebno ili uopće moguće teoretska ili filo­
zofska razm atranja potpuno odijeliti od historijski relevantnih,
konkretnih, stranačkih, klasnih i političkih situacija. Učinit će­
mo to ipak među ostalim i zato što je često upravo isprepletenost
i protivurječnost putova političkih p artija i njihovih pripadnika,
njihove taktike, kombinacija i metamorfoza — u kojoj pokatkad
dokoni lordovi sebe zovu socijalistima, radnici dioničarima, a ki­
neski dogmatici komunistima — toliko zamutila te pojmove da
je na neki način opet postalo potrebno o njim a raspravljati u
sferi njihove teoretske, pa ako želite i idealne, pojmovne čistoće
— kao o pojmovima koji treba da u principu označe dvije etape,
dva društva, dvije formacije s određenim elementarnim i idej­
nim i zbiljskim pretpostavkama. Bit će dakle ovdje riječ o nekim
principijelnim idejnim reperkusijam a koje u suvremenim uvjeti­
ma proizlaze iz postavljanja onih pojmova što ih Marx u Kritici
Gotskog programa zove višom i nižom fazom komunizma, a Le-
njin kasnije terminima koji su i danas općenito u upotrebi: soci­
jalizam kao prelazna faza i komunizam kao cilj tog prelaznog
puta.
Marx, osnivač doktrine i prakse koja je nerazdvojno vezana
uz pojam komunizma, u stvari malo govori o društvenoj forma­
ciji koja bi mogla s pravom nositi to ime, a često je čak vrlo
skeptičan — sm atrajući to pomalo i skolastičkim pitanjem —
prema pokušajima i uopće mogućnostima deskripcije takvog
budućeg društva. No m jesta iz Marxovih djela u kojima se go­
vori o te dvije etape u razvoju društva dobro su poznata i dale­
ko više citirana — a to nije sasvim slučajno — od svih drugih
njegovih, nesumnjivo značajnijih filozofskih teza o konstitutiv-
25
 DANKO GRLIĆ

nim elementima za buduće očovječenje čovjeka i njegova dru­

štva. Upravo tih nekoliko rečenica postale su devize koje u nji­
hovoj apstraktnoj formi priznaju danas kao svoje i potpunoma
divergentni idejni, socijalni i politički pravci. No, premda se iz
ostalih, prije svega nekih fundamentalnih teza ranog Marxa, da­
nas mogu u osnovnim crtama označiti teoretski temelji onog što
je Marx doista podrazumijevao pod tim pojmovima, nama u o-
vom slučaju i nije bitno to da »rehabilitiramo« »pravog« Marxa
i da ga lišimo svih onih naslaga koje su se godinama, prikrivajući
njegovo izvorno učenje, na njemu nataložile. Nama je — kao što
smo i rekli — prije svega stalo do toga da pokušamo osvijetliti
suvremenu situaciju u odnosu na ta dva pojma, situaciju koja je
promijenjena ne samo zbog konkretnog iskustva dugogodišnjeg
postojanja socijalizma, već i zbog novoiskrslih smetnji, otpora i
ograničenja, novih oblika borbi za afirmaciju naprednog i ljud­
skog, a samim time i novog smisla postojanja i pravca kretanja
čovjeka našeg stoljeća.
Htio bih unutar ovo nekoliko teza odmah u početku ustvrditi
kako mi se čini da je danas sve više postalo jasno da sa socijali­
zmom ne možemo niukoliko poistovetiti samo neko prelazno, re­
lativno kratko, takoreći provizorno stanje koje nas kao nezaobila­
zna etapa neminovno i sigurno, gotovo automatski prebacuje u
novo stanje, stanje trajne radosti, punog, beskonfliktnog huma-
niteta, mira, sreće, gdje se sve potrebe ispunjuju, gdje je čovjek
konačno i neopozivo neotuđen, gdje cvatu lijepe umjetnosti i još
ljepše znanosti i gdje se po sebi razumije da je sloboda svima
garantirana kao što to nije bila nikada u »prethistoriji«. Isto ta­
ko mi se čini da je danas postalo jasno kako se u ime tog ideala
— kome kao da se nikako ni ne približujemo — kako se zbog ta­
ko iluzorno postavljenog cilja ne mogu više opravdati suvreme­
na stradanja. Drugim riječima, sve više ulazi u svijest suvreme­
nog čovjeka da cjelokupni humani sadržaj, da cjelokupni kvali-
tet strukture tzv. socijalističkog provizorija, kao tobožnjeg sred­
stva za korak u novo društvo — ne može biti irelevantan, već
štaviše konstitutivan — za tzv. komunističku formaciju, tu kon­
stantu, svrhu, cilj cjelokupnog kretanja.
Kad kažem »konstitutivan«, time želim ujedno otvoreno reći
da smatram kako od kvalitete tog navodnog sredstva isključivo
ovisi i kvaliteta cilja. Često se, međutim, još uvijek razlike izme­
đu pojedinih putova u komunizam svode samo na akcidentalne
divergencije u načinu, u specifičnoj metodi postizanja tog zajed­
ničkog, univerzalnog cilja. Tako se ponekad tvrdi da npr. i kineski
i naš socijalistički put sigurno i nesumnjivo vode jednom te is­
tom, identičnom cilju: izgradnji komunističkog društva. Sredstva
su, doduše, priznat će se sa žalošću, drugačija, ali svrha je kreta­
nja posvema zajednička, meta svih napora ista. Pa ako se i sred­
stvima prilazi radikalno kritički, cilj ostaje sakrosanktan: u nje­
26
 SOCIJALIZAM I KOMUNIZAM

ga, u njegovo ostvarenje, u njegove kvalitete nitko, pa ni oni naj-

smioniji, ni ne pokušavaju sumnjati. Ne pitamo se pri tom, čini
se, kako bi nas doista — nakon neke imaginarne plovidbe na la­
đi u kojoj bi svi putnici prestali, u grubosti života, uopće ljudski
misliti i osjećati, — moglo čekati na obzorju neko novo obećano
kopno humanuma? Kakav to može biti cilj ako smo zbog njegova
dostizanja upotrijebili njemu suprotna sredstva? Ili: kakav će
biti i kakav može biti komunizam ako socijalizmom harače bez-
dušni i beskrupulozni birokrati, ako kult ličnosti stvara stalno
samo atmosferu opće dvoličnosti ili bezličnosti? Stoga ne treba
da nam izazovu samo ironičan podsmijeh i asociraju manje ili vi­
še duhovite dosjetke kineske tvrdnje da su oni već zakoračili u
komunizam. Stvar je mnogo tragičnija u svojoj bolnoj istinitosti:
kineski socijalizam, ako nastavi putem kojim je krenuo, doista
će stvoriti i može stvoriti samo kineski tip »komunizma«.
U tom bi smislu bilo možda opravdano da se zapitamo koliko
u principu dobiva na aktuelnosti ona, nekad oportunistička devi­
za da cilj nije ništa, a da je sredstvo sve. Ta bernsteinovska paro­
la bila je svojevremeno znak idejne sljepoće, besperspektivnosti,
opadanja revolucionarnog entuzijazma u jednom vremenu u ko­
jem je nužno bilo predočiti neki ideal, neko carstvo slobode i sreće
za sve ponižene i uvrijeđene, carstvo korjenito novih međuljud­
skih odnosa, u kojem je bilo potrebno postaviti cilj, svrhu i kao
uspješno sredstvo za borbu protiv bezdušne eksploatacije, kad se
osjećala potreba da bude upaljeno stalno neko daleko svjetlo ka­
ko bi se u mraku mogao raspoznati pravac kretanja. Jer tada za­
mračiti realnim konfliktnim elementima ono što dolazi kao spas i
izlaz iz tame bespuća ili čak uopće staviti pod znak pitanja, a sa­
mim tim i obezvrijediti sigurne perspektive budućeg — ili ih na­
prosto — u toj dolini suza, muka, neobrazovanosti, životinjskog
— svesti samo na realno ostvarljivo carstvo — moglo je ponekad
značiti onemogućavanje uspjeha svake akcije. U tom smislu mit
0 zemlji obećanoj na ovom ili onom svijetu nije morao igrati sa­
mo negativnu, pasivističku ulogu, već, štaviše, ulogu pokretača,
ideala koji nosi, pobuđuje želje, odgoni rezignaciju, jača šake u
borbi protiv beznadne, slijepe sivoće svakidašnjice.
Pitanje je, međutim, koje ostaje otvoreno, da li je to još uvijek
danas tako. Da li danas još uvijek — i nakon sretnih i nakon gor­
kih iskustava (čija je gorčina ublažena jedino time što su razni
mitovi satrti u prah i definitivno demitologizirani barem u na­
činu mišljenja nekih istinskih slobodnih socijalista i komunista
1 lijeve inteligencije Istoka i Zapada) — je li, dakle, danas još u-
vijek potreban vrlo često iluzionistički karakter koncepata bu­
dućeg? Ili se taj iluzionizam mora svakim danom sve radikalni­
je deziluzionirati upravo u ime onoga što je danas i ovdje poten­
cijalno već prisutno, što je kao realitet sadašnjosti nerazdvojan
dio budućnosti, utkan u sve ono što će čovjek i čovjekovo druš­
27
 DANKO GRLIĆ

tvo jednom biti i što uopće može biti, što je prva premisa ne sa­
mo za ono »kad« će biti, već i za ono »kakvo« će biti. Tek tada
ćemo do konca negirati kršćansko eshatološko zahtijevanje žrtvi
za buduće, tek tada ćemo nasuprot žrtvovanju za ono što je još
neviđeno, žrtvovati samu tu planski osiguranu iluzionističku
ružičastu budućnost u ime same zbilje, u ime onog »ovdje« i
»sada« koje je jedina zbiljska odskočna tačka budućnosti. Jer
samo takvo »ovdje« i »sada«, samo njegovo »kako« i »šta« mo­
že postati temelj realno novog. Stoga ovo danas ne može biti ni
carstvo askeze i vladavine ograničenih mediokriteta koje bi nas
sutra dovelo do svog bogatstva nesputanosti, ono ne može biti
kasarna koja će nas uvesti u misaono oslobođenje, vladavina
zakulisnih idejnih direktiva, denuncijacija i moralno zgužvanih
doušnika koja nas vodi u samostalno izgrađene ličnosti, carstvo
mržnje koje nas približuje ljubavi, policije koja omogućuje slo­
bodu, nehumanog koje otvara vrata humanom. Jer tko će i u ime
čega graditi buduće društvo kao domovinu humaniteta, tko će
nam i odakle pokloniti takva graditelja ako čovjeka danas osa­
katimo i stvorimo imunim za sve ljudsko, odakle da nam, ako ne
iz neba, padne takav novi čovjek ljubavi, zanosa, taj humani čov­
jek tog humanog društva? Jer na zemlji se — ako bismo ga sveli
na iscrpljujuće materijalno tavorenje, na prinudu, suhu disci­
plinu, idejnu kastraciju — sigurno tada više ne bi mogao naći.
A zar da čekamo na to da mu u jednom iznenadnom vrhunarav­
nom trenutku bog prosvijetli pamet i oplemeni dušu?
Često se i prečesto danas još uvijek cilj mitologizira do apsur­
da, potpuno razdvaja od puta koji njemu vodi, pa se svatko tko
nedovoljno uviđa da su za taj cilj neophodna sredstva prinude
anatemizira kao onaj koji sumnja — smrtnog li grijeha — u sa­
me ciljeve komunizma. U časopisu »Problemi m ira i socijalizma«
doktor filozofskih nauka S. Kovaljov — koji inače vrlo dobro
polemizira sa nekim kineskim dogmatskim tezama — nedavno je
napisao: »Tko istupa protiv revolucionarne prinude kao objek­
tivno neizbježnog i neophodnog sredstva borbe za komunizam,
taj u stvari istupa protiv ciljeva komunizma«. Ne opravdava li se
tako u ime sakrosanktnog, uzvišenog cilja, prinuda suvremeno­
sti, ne prijeti li se time u ime budućih sadašnjima, ne dozvolja­
vaju li se u ime cilja njemu suprotna sredstva, i ne srozava li se
zapravo u ime slobodnog komunizma socijalizam na provizorij
prinude i neslobode? No nije li u principu takvo fiktivno upući­
vanje na ciljeve, takvo stvaranje određenih umjetnih napetosti
i raskoraka između cilja i sredstva, također i veo kojim sc za­
ogrću nedostaci suvremenog života, idejni surogat kojim se že­
le ispuniti praznine zbilje?
Mislim da je u vremenu u kojem živimo ponovo potrebno da
se komunizam kao koncept budućeg iz zamišljenog stanja neke
trajne radosti, općeg zadovoljstva, ispunjenja svih potreba i pu­
28
 SOCIJALIZAM I KOMUNIZAM

ne harmonije — pretvori u realni koncept društva koje u sebi,

u novom obliku, nosi mnoge kataklizme suvremenosti i ko;,e iz­
rasta iz svili protivurječnosti, konflikata, muka i bolesti čovjleka
našeg vijeka, čovjeka čija su pitanja drugačija, potrebe razinoli-
kije, razapinjanja i dileme prom ijenjene od vremena kad su kla­
sici stvarali ideale nove zajednice. Tko je mogao predvidjeti sve
te devijacije, sva ta, često vrlo duboka socijalna deformiranja,
nacionalna ugnjetavanja, ispoljavanja najtam nijih šovinističkih
strasti, genocid, tretiranje idejnih i političkih protivnika gore
nego kriminalnih zločinaca, kao i sve druge strahote dehumani­
zacije, ličnog terora, sivila birokracije, vladavine kaste i prim i­
tivizma u okviru principijelno najhumanijeg i najslobodnijeg sis­
tema socijalizma i u ime najsnažnijih i najslobodnijih umova kao
što je bio Marx? A zar staljinizam nije značio i zar u nekim mo­
dificiranim oblicima u pojedinim zemljama i danas ne znači sve
to? Upravo zato — nakon tih iskustava — i sumnje, i patnje, i
boli čovjeka danas nisu iste kao prije stotinu godina. Štaviše,
danas se sve više uviđa kako one nisu rezultat samo nekog priv­
remenog nereda, ili neke ekonomske ili idejne nerazvijenosti, ne­
dovoljne svijesti — ili »svjesnosti« ili pak nedovoljne proizvodnje
— kako se to želi naglasiti u nekim pedagoško-političkim tezama.
Doista, čovjek suvremenih kretanja u socijalizmu ne misli više
da su mnogi još uvijek otvoreni problemi rezultat takvog pri­
vremenog, slučajnog nereda koji bi samo daljnjom automatiza­
cijom i tehnifikacijom, daljnjim razvojem snaga proizvodnje i
nastankom nove ere i njenog reda bio definitivno uklonjen. Pi­
tanje bolesnih ličnih ambicija, volje za moći, pojavljivanja vode­
ćih nacija i ekonomsko iskorištavanje m anjih naroda, zakulisne
likvidacije političkih neistomišljenika, kao i razne druge moral­
ne deformacije — sve to neće moći tako lako iščeznuti samo po
sebi u nekoj novoj eri, bila ona ne znam kako privredno razvijena
i etiketirali je mi imenom koje nam drago. Osim svega toga va­
lja uvijek imati na umu da ne samo što ostaju pitanja koja će
uvijek iznova mučiti čovjeka dok kao čovjek postoji — a bilo
bi to strašno osiromašenje kad bismo postigli takvo stanje u
kojem bi prestao na njih reagirati i osjećati ih — već je pitanje
koliko može uopće postati realan takav harmoničan koncept druš­
tva u kojem bi svatko bio zadovoljan, u kojem bi doista bila
realizirana deviza »svakome prem a njegovim potrebama«. Zašto
smo, uostalom, tada kad smo u svojim idejnim projekcijama tek
stupili na prag povijesti, zašto smo u komunizmu (a u nekih čak
već i u socijalizmu) dijalektiku sukoba i protivurječja zamije­
nili s mirnom harmonijom logičnog ispunjenja sviju potreba?
Zašto smo zaustavili povijest tamo gdje ona treba tek da otpočne?
Kad je riječ o zadovoljenju potreba ne bismo, mislim, smjeli
smetnuti s uma ni to da historija pokazuje kako su određene
klase, pa čak i manje grupacije, uvijek smatrale da se bore za
29
 DANKO GRLIĆ

prava i potrebe čovjeka kao takvog — pa su se stoga — poziva­

jući se na svoj idealni koncept — uvijek identificirale sa onima
koji donose sreću, slobodu, blagostanje čitavom čovječanstvu,
koje, drugim riječima, donose zadovoljenje svih potreba. No sva­
ka od tih historijskih grupa ili klasa iz svoje perspektive, iz as­
pekta svojih potreba, pa i svojih nedostataka, svojih težnji, iz
vlastitih muka, problema, iz tegoba koje upravo njih pritišću,
formulira i svoj ideal, svoj cilj, konačno, najbolje, definitivno
stanje društva što će predstavljati vrhunac historije, gdje će se
historija završiti, a ne prava historija tek početi. Stoga i nije
čudo što je za ekonomski i idejno sputanu građansku klasu u
feudalnim odnosima postao ideal sloboda: govora, tržišta, izbo­
ra stvari, sloboda konkurencije i uopće ekonomske i idejne ak­
cije. Isto tako nije ništa neobično što je jednom dijelu najgrublje
eksploatiranog i bezdušno pauperiziranog proletarijata, nago-
njenog na četm aestsatni radni dan ideal budućeg društva — da
opišemo ponešto vulgarno određene tendencije — postao pun stol
i nerad, materijalno obilje, užitak u svim osjetilnim nasladama,
zadovoljenje svega onog što Marx s pravom zove životinjskim,
a istovremeno osveta puna gorčine prema svima moćnima, obra­
zovanima, profinjenim bonvivanima, parazitima, ljenčinama. Pa
i danas u mukama izgradnje novog svijeta, u našem relativnom
materijalnom zaostajanju i primitivizmu (kad ponekad i sa zlu­
radom zavidnošću promatramo ugodniji, suvremeniji život koji
je prisutan u nekim drugim zemljama) postaju komfor, tehnič­
ka čuda i savršenstva one bitne potrebe i ujedno ideali na koje
se, u opće prihvaćenoj ideji olakšanog života, želi u potpunosti
svesti sreća i cilj ličnog i društvenog bića čovjekovog.

No na svu sreću, potrebe — kao što znamo iz nekih elemen­

tarnih socioloških i ekonomskih istraživanja — nisu nikakva
konstanta; one — kao što smo već ustvrdili — stalno rastu, mije­
njaju se, modificiraju, pa se zato danas uopće ni ne možemo u
principu približavati takvom budućem carstvu u kojem bismo
mogli znati da će te buduće potrebe, ili neke apstraktne potrebe
uopće, biti zadovoljene. Upravo stvaranje sve većih kako ma­
terijalnih tako i humanih i kulturnih potreba treba stalno stimu­
lirati, jer bi ona zajednica čiji bi svi pojedinci zadovoljili sve
svoje potrebe zapravo izvršila akt samouništenja, predstavljala
bi kraj progresa i bilo kakvog smislenog kretanja. To zadovo­
ljavanje svih potreba — stara slika utopijskih nacrta svih budućih
društava — tj. samim tim nestajanje bilo kakvih potreba — ta
stagnacija i izumiranje motiva za traženje novog, u stvari nije,
kao što se često misli, optimistički koncept. To je prije koncept
monotonije, sivoće, koncept koji bi se mogao u dobroj mjeri iz­
jednačiti sa strašnom Nietzscheovom vizijom posljednjih ljudi
što trepću od zadovoljstva očima, plove u svojim malim radosti­
30
 SOCIJALIZAM I KOMUNIZAM

ma za dan i malim radostima za noć i među kojima svi misle isto,

a onaj tko misli drugačije odlazi dobrovoljno u ludnicu.
Stoga je, čini se, danas i ovdje bolje i primjerenije samom
marksističkom, ovozemaljskom osnovnom uvidu, govoriti o ten­
dencijama i pravcima kretanja, o smjeru progresa nego o apso­
lutnom cilju, sigurno planiranom sistemu budućnosti. Uostalom
takvo je egzaktno planiranje zapravo uništenje budućnosti.
Uza sav respekt prema naučnom planiranju i uza sve nezadovolj­
stvo s neodgovornim eksperimentiranjem što stvara atmosferu
lakomislenog avanturizma i anarhoidne slučajnosti — ipak ne
treba zaboraviti da strogo postavljeni planski zadatak, koji ne
bi u sebi nosio nikakvu mogućnost nepredvidljivog, novog, ne­
planskog, koji kao budućnost ne bi, dakle, imao i posebične vlas­
titosti — u stvari ne bi bila nikakva budućnost. Ako, naime, »bu­
dućnost« danas možemo precizno predvidjeti, onda je ona danas
u principu već ovdje, onda ona ne dolazi, ne nastupa, onda se ona
samo ispunjava, realizira, ona nije smiona plovidba u novo sut­
ra, već izvršenje nečeg što je zadano. Ukratko: ono buduće bi
mislim — a to je bitno i za odnos tih dvaju koncepata socijaliz­
ma i komunizma i svih njihovih tzv. prelaznih stadija — moglo
biti označeno prije svega kao stalni proces, kao permanentno
kretanje, a ne stanje, kao neprekidno kreiranje bez zaustavljam ja,
a ne neko izgrađeno društveno uređenje koje svojim općim, tačno
utvrđenim, nepromjenljivim koordinatam a predodređuje sve­
koliko naše današnje idejno i materijalno zbivanje. Jer, to opće,
taj vrhovni, nepovredivi koncept buduće najidealnije zajednice
često upravo danas pritišće, sputava i osiromašuje naš lični život
i svojom bezličnošću, nadindividualnošću modelira, gazi perso­
nalnost u ime tog novog kalupa, te anonimne buduće sheme ži­
vota, u ime te presretne zajednice kojoj treba da žrtvujemo sve,
pa i čovjeka, njegovo ime, njegova traženja, sumnje i mnoge nje­
gove neponovljivo individualne ljudske kvalitete. Nije rijedak
slučaj da se u ime tog nadmoćnog apstraktum a čak i intimne
ljudske veze toliko deformiraju da sve više dobivaju izgled smi­
ješnog relikta, anarhoidnog sentimentalizma, konfuzne, priglupe
romantike ili čak sumnjive nastranosti, ekstravagancije, sramne
bolesti. Svođenje čovjeka isključivo na to, koliko danas koristi
ili koliko će u budućnosti koristiti toj novoj apstraktnoj zajed­
nici, koliko pridonosi, koliko daje, koliko žrtvuje toj bezličnoj
društvenoj vrijednosti — sve su to pojave koje mogu vrlo lako
dovesti ne samo do prevlasti općeprihvatljivog i općerazumljivog,
na svakog primjenljivog kriterija, dakle i do apologije jednog
primitivnog mentaliteta, već i do degradacije persone i bilo kak­
ve personalne veze. Tako i istinsko prijateljstvo i ljubav postaju
potpuno »nemoderni«, i to ne stoga što ih nitko ne bi doživio,
već zato što bi se svaki takav doživljaj u krajnjoj liniji morao
naći pod ocjenjivačkom lupom onog nadindividualnog, općeg,
31
 DANKO GRLIĆ

svakog onog koji brani interese zajednice. A iz tog će aspekta

svaki takav doživljaj izazvati samo prezir, podsmijeh onih »svjes­
nih« društvenih snaga koje ostvaruju više, društvene, kolektivne,
masovne, općenarodne vrijednosti. To je ona vladavina općosti
po kojoj pojedinac i bez svijesti o tome postaje sve više n iš ta _
pa tako on u stvari i ne bi trebao imati npr. ni svoje ljubavne
i individualne snove i zanose. Stoga on i doživljava ironiju druš­
tva jer nije dovoljno — hegelovski rečeno — predikat općeg u-
ma, on je i suviše subjekt — on nije dovoljno niveliran na ap­
straktni supstrat vrijednosti. Upravo stoga u tom se slučaju tzv.
usklađivanje čovjekove esencije i egzistencije vrši isključivo tako
da se ova druga preda, pokloni i žrtvuje prvoj.
Tako je — da spomenemo samo jedan od hiljade slučaja —
npr. Jevtušenko — koji je sebi dozvolio tu nepromišljenost da
napiše kako mu se sviđaju neke pariške djevojke (čemu se, mis­
lim, ne treba i suviše čuditi) — nedavno od kineskih »marksista«
proglašen ne samo »razvratnikom« već — što je mnogo karakte-
rističnije — samim tim ni manje ni više nego »čovjekom koji za­
uzima poziciju neprijateljsku narodu«!* Kineski dogmatici su u
takvim osudama doista jedinstveni i bez mnogo dovijanja, pa se
često u njihovim komentarima može naći vrlo jasno i nedvos­
misleno izraženo ono što drugi, iz oportunističkih razloga, pri­
krivaju debelom naslagom političko-taktičke, pa čak i filozof­
ske terminologije. Oni su tako, povodom jedne nedavne kritike
sovjetskih književnika, bez mutnih domišljanja ili pozivanja na
slobodu umjetničkog stvaralaštva, napisali pošteno, logično i o-
tvoreno: »Socijalističko društvo može biti izgrađeno samo na
bespoštednom gušenju svega osobnog u čovjeku«. I dalje: »Maš­
tanje djevojke o ljubavi, porodici i sreći nije socijalističko, a
kad majka oplakuje poginulog sina u ratu (kao u Čuhrajevom
filmu »Balada o vojniku«), ona radi nešto nepravedno i nepra­
vilno, ako je rat u kojem je sin pao pravedan i antiimperijalis-
tički. Kod ljudi koji grade socijalizam ne može biti nikakvih
oštrih ljudskih sukoba i psiholoških proživljavanja«. Ovo može
zvučiti doista groteskno ili naprosto imbecilno. Pa ipak mislim
da bi bilo dobro kad bi svi koji doista tako misle i govorili ovako
divno otvoreno i bez maske. Bilo bi tada, vjerojatno, jasnije
kamo to vodi i što to znači kad se pod plaštem općeg uzvišenog
pojma socijalizma a ponekad i komunizma želj ugušiti, satrti
ili potpuno obesmisliti čitava ljudska egzistencija.
* * *

Ne valja zaboraviti šta raj predstavlja za kršćanski način miš­

ljenja: utočište za sve patnje, rehabilitaciju svih ovozemaljskih

*) Ovdje navedeni tekstovi kineskih članaka citirani su po »Politici« i »Ninu«

(juli 1964).

32
 SOCIJALIZAM I KOMUNIZAM

nepravdi. Život će nam u njemu biti tim ljepši čim nam je na

ovom svijetu gore, što se više žrtvujemo, što se manje revoltira­
mo, samostalnije tražimo, što smo manje autonomni, smioni, što
smo se naužili manje osjetilnih radosti, što smo jednostavniji i
primitivniji. Čovjek je na zemlji samo putnik, prolaznik, to je
njegov provizorni stadij, pun zamki, grijeha, laži; tek kad uđe u
raj, za njega prestaje ta ovozemaljska m ukotrpna historija, on
iz vremenitosti ulazi u vječnost, proces postaje stanje i na toj
posljednjoj stanici svako se putovanje završava. Ne treba se, da­
kako, povesti za takvom ironijom koja, sa socijalizmu doista
stranih pozicija, zlobno i u biti primitivistički poistovećuje krš­
ćanski raj s tobožnjom fikcijom budućeg komunističkog društva,
kao što je to npr. s dobrom dozom malicioznosti učinio B. Russel.
Riječ je o sasvim drugim premisama za izgradnju novog društva,
naš princip nade ne može ni u kojem slučaju biti kršćansko »ufa­
nje« u svetu, transmundanu sferu i svi su istinski predstavnici
marksističke misli doista tendirali realnom, ostvarijivom carstvu
slobode. Pa ipak, ne treba uvijek naprosto staviti u zagrade da su
upravo danas mnogi opet zaboravili na tu realnost, da su komu­
nizam iz sasvim određenih razloga i socioloških reperkusija dois­
ta stavili s onu stranu mogućeg i da su u ime i zbog toga ideala
propovijedali jednu duboko lažnu, deformiranu, opijumsku, m it­
sku ideologiju odricanja i askeze. A komunizam nije ništa »dru­
go«, ništa onostrano, ništa neovisno od nas i on će samo utoliko
postojati ukoliko sami možemo biti u njemu, ukoliko ga — m akar
samo kao realni regulativ — osjećamo prisutnim kao djelo naših
vlastitih ruku i naših vlastitih misli. Nitko nam ga neće pokloniti,
niotkuda nam neće doći. Ponovimo stoga na koncu nedvosmis­
leno: naš će komunizam toliko i samo toliko biti human, koliko
su humane premise i koordinate na kojima se gradi i unutar
kojih se danas kreće naš socijalizam. Odgovornost za novo druš­
tvo i za čitav historijski put kretanja prem a njem u pada tako
isključivo na nas same.

33
 SOCIJALIZAM I HUMANIZAM
Zagorka Pešić-Golubović

I
Kada razgovaramo o socijalizmu danas, u uslovima koji se
bitno razlikuju od onih u kojima je stvarana naučna teorija
socijalističkog društva, postavlja se pitanje: kako treba danas
definisati socijalizam da bi predstavljao humanije društvo u
odnosu na druge društvene sisteme. Drugim rečima, nameće
se potreba da se preispitaju principi i ideali na osnovu kojih
se izgrađuje socijalističko društvo i da se odgovori na pitanje
da li su oni dovoljno široko definisani i humanistički fundirani
da bi mogli da predstavljaju i danas, u izmenjenim uslovima,
bazu jednog novog humanističkog društva.
Ovaj problem postaje aktuelan iz dva razloga: (1) u pe­
riodu između četrdesetih godina XIX veka i kraja prve po­
lovine XX veka desile su se krupne promene, ne samo zbog toga
što se dotadašnji jedinstveni kapitalistički svet diferencirao i
što su se pojavile prve socijalističke zemlje, već i zato što se
izmenio i sam kapitalistički svet, te se postavlja pitanje odno­
sa između kapitalizma i socijalizma kao sistema u tim izme­
njenim okolnostima; (2) u socijalističkom svetu postoje velike
razlike, kako u objektivnim uslovima istorijskog razvitka, ta­
ko i u subjektivnim shvatanjima ciljeva i zadataka socijaliz­
ma, iz kojih izviru sukobi i razmimoilaženja, koja često dovo­
de u pitanje osnovne vrednosti socijalizma kao humanistič­
kog društva. Takva situacija koja je u odnosu na Marxovo vre-
me nova i umnogome neočekivana, rađa potrebu da se mno­
go preciznije odredi šta socijalizam znači i šta nosi novo u po-
ređenju sa razvijenim kapitalističkim društvom.
Takvo preispitivanje je neophodno ne samo zato što je po-
postojanje staljinističke prakse unelo konfuziju u ideju socijali­
zma, stvarajući od socijalističkog sistema monstruoznu maši­
nu za gušenje ličnih sloboda i individualnosti čoveka; ono je ne­
ophodno i zato što današnja razmimoilaženja u radničkom po­
kretu unose nove smutnje u osnovna načela socijalizma. Ali
34
 SOCIJALIZAM I HUMANIZAM

takva potreba je za nas aktuelna pre svega zbog toga što izve-
sni problemi i teškoće u socijalističkoj praksi naše zemlje uka­
zuju na to da se ciljevi i zadaci naše svakodnevne politike ne
temelje uvek na jasno definisanim principima socijalizma, tj.
humanizma.
U Marxovo vreme odredba socijalističke perspektive novog
društva bila je uslovljena protivrečnostima i karakterom kapi­
talizma XIX veka. Kapitalizmu prvobitne akumulacije, kao oli­
čenju beskrupulozne eksploatacije i političke obespravljenosti
radničke klase, protivstavljao se socijalizam, koji je sa svojim
ciljevima i idealima, definisanim u datim okvirima, trebalo da
znači rešenje postojećih istorijskih protivrečnosti. Zato su Marx
i Engels, i kasnije Lenjin, u delima koja im aju karakter nepo­
srednog određivanja ciljeva i zadataka socijalističke revolucije,
definisali socijalizam pre svega u smislu ekonomskog i poli­
tičkog oslobođenja radničke klase. Iz te istorijske perspektive
Engels je na sledeći način odredio kakvo treba da bude novo
društveno uređenje: »Ono će prije svega oduzeti vođenje in­
dustrije i uopće svih grana proizvodnje pojedinim individuama,
koje međusobno konkuriraju i umjesto toga, svim tim granama
proizvodnje upravljat će čitavo društvo, tj. za račun društva,
prema društvenom planu i uz učešće svih članova društva. Ono
će dakle ukinuti konkurenciju i zamijeniti je asocijacijom. . .
Privatno vlasništvo će se također m orati ukinuti, a zamijenit će
ga zajedničko korištenje svih proizvodnih oruđa i raspodjela
svih proizvoda prema zajedničkom dogovoru, ili tzv. zajednica
dobara«. Na osnovu toga će Engels definisati principe komu­
nizma koji, počev od ograničavanja privatnog vlasništva i eks­
proprijacije zemljoposeda i industrijskog poseda, do mera so­
cijalne zaštite i sprovođenja radne obaveze za sve članove dru­
štva, rfe prelaze gornju granicu, koju je postavio kapitalizam
XIX veka. U tim okvirima je i Lenjinova odredba: sovjeti +
elektrifikacija = socijalizam, pomoću koje se socijalistička
perspektiva određuje političkom i industrijskom revolucijom.
Kako se danas socijalizam postavlja prem a kapitalizmu i
kako se nama ocrtava socijalistička perspektiva u odnosu na
nastale promene u samom kapitalističkom svetu? Mnogi od
ciljeva za koje se borila radnička klasa u ime socijalizma u
XIX veku, ostvareni su u najrazvijenijim kapitalističkim zem­
ljama: o eksploataciji radničke klase u klasičnom smislu, koju
je opisao Marx u »Kapitalu«, ne može se govoriti u SAD, Velikoj
Britaniji i drugim razvijenijim kapitalističkim zemljama; u tim
zemljama je iščezla i ekonomska beda u onim oblicima koje je
opisivao Marx, pa su prosečna prim anja siromašnih radnika,
na primer u SAD, na nivou visokog životnog standarda radnika
u nerazvijenim zemljama; radnička klasa u razvijenim zemlja­
ma kapitalizma ima sve veći udeo u raspodeli društvenog bogat­
35
 ZAGORKA PEŠIC-GOLUBOVIC

stva; razvijeno kapitalističko društvo je postalo daleko »otvoreni­

je« i društveno pokretljivije; radna nedelja je skraćena na 40 ča­
sova; uvedeno je osnovno besplatno školovanje i sistem soci­
jalnog osiguranja i zdravstvene zaštite; razvijaju se demokratske
forme upravljanja i izvesni oblici participacije radnika u uprav­
ljanju industrijskim preduzećima, itd.
Pa ipak, i pored ovako neslućenog napretka, koji je ostvaren
u savremenom kapitalizmu, da li se može reći da su rešeni osnov­
ni problemi savremenog čoveka? Hoću da podsetim da se na
osnovu analiza savremenog američkog društva, koje su izvršili
sociolozi W. Mills, D. Riesman, W. White, E. Fromm i dr. može
zaključiti da je pitanje o otuđenju čoveka danas aktuelno kao
i u Marxovo vreme, jer je čovek suočen sa mnogo složenijim
problemima i teškoćama koje ugrožavaju pre svega njegovo
mentalno zdravlje. Ekonomski i politički prosperitet, koji je
ostvaren u savremenom kapitalizmu, ne može biti, dakle, do­
voljna osnova za jedno humanističko društvo. Međutim, da li
se problemi javljaju samo zbog toga što kapitalizam nije u sta­
nju da radikalno sprovede ekonomsko i političko oslobođenje?
Odnosno, da pitanje postavimo na drugačiji način: da li i socija­
lizam, ako se definiše samo kao konsekventni je ostvareno eko­
nomsko i političko oslobođenje, nudi rešenje? Neće li i socija­
lističko društvo biti suočeno sa sličnim teškoćama u rešavanju
problema savremenog čoveka kada izađe iz faze nerazvijenosti
ekonomskih, društvenih i političkih odnosa, ako svoje ciljeve
ne definiše na široj humanističkoj osnovi? Ako čovek nije homo
economicus plus homo politicus, nego je i nešto više — čovek
sa svojim mnogostranim potrebama, onda su ekonomska i poli­
tička emancipacija samo deo totalne ljudske emancipacije i
ne mogu se sa njom identifikovati, te se ni socijalizam, ako
pretenduje da bude humanističko društvo, ne može ograniča­
vati delimičnim ciljevima oslobođenja čoveka. Samim tim so­
cijalizam se ne može danas definisati samo pomoću ekonomskih i
političkih kategorija, jer mereno skalom vrednosti, socijalistički
društveni sistem se ne nalazi na višoj lestvici od kapitalistič­
kog samo i jedino zbog perspektive ekonomskog i tehničkog
prosperiteta i demokratizacije formi upravljanja društvenim
životom, već prvenstveno zbog toga što se zasniva na vrednijim
humanističkim i moralnim načelima, na osnovu kojih se radi­
kalnije rešavaju fundamentalni problemi čoveka.
Socijalističke revolucije su dosada ostvarivane u nerazvije­
nim zemljama i to je nametalo potrebu da se ekonomskim i po­
litičkim ciljevima da prioritetno mesto. Ograničenost defini-
sanja ciljeva i ideala socijalizma proizlazi iz takve situacije. Me­
đutim, danas u izmenjenim uslovima, postavlja se zahtev da
se preispitaju vrednosti, ideali i ciljevi, u ime kojih se gradi
socijalizam, i da se humanistička načela jasnije definišu i ug-
36
 So c ij a l iz a m i h u m a n iz a m

rade u političku teoriju i praksu socijalističkih društava. Pola­

zna tačka u takvom poslu treba da bude Marxovo antropolo­
ško sh vat anje koje upućuje na to da komunizam treba da pred­
stavlja revalorizaciju ljudske ličnosti, preko oslobođenja ljud­
skog rada. Kada Marx govori o potrebi menjanja društvene stru­
kture i društvenih odnosa putem socijalističke revolucije, on to
ne postavlja kao cilj, već samo kao uslov za ostvarenje potpune
emancipacije čoveka. Stoga, socijalizam kao humanističko đrii-
šl^trn fp fed štav lja samo ostvarenje pomenutih uslova, koji či­
ne spoljašnju stranu oslobođenja čoveka, već je njegova speci­
fičnost u tome što to oslobođenje treba da dovede do kraja, da
stigne do samog čoveka.
Savremeno društvo zasnovano na tehničkoj civilizaciji, ko­
ja zahteva sve veću parcijalizaciju rada i jaču organizaciju svih
Formi društvenog života i delatnosti, nosi u sebi opasnosti de­
humanizacije i depersonalizacije. Takvim tendencijama treba da
se suprotstavi socijalističko društvo. Ali da bi se to omogućilo,
potrebno je izvesti sve konsekvence iz dosadašnjih ograničava­
ni a ciljeva i zadataka socijalističke revolucije, da bismo ih pre­
vladali. Ograničenja se mogu pre svega prevladati na taj način
što će se ponovo afirmisati čovek kao najveća društvena vred-
nost i što će se nasuprot zahtevu da se lični interesi žrtvuju
društvenim uspostaviti ravnopravnost ličnih i društvenih inte­
resa. Ali se jednostranost socijalističke koncepcije može pre-
irazići do kraja samo onda ako odredimo kakvog čoveka želi da
ifirmiše socijalističko društvo. Revalorizacija ljudske ličnosti, ko­
ju zahteva Marx, ne znači samo afirm aciju čoveka »sitnog sto­
maka« i visokog životnog standarda, niti političko oslobađanje
građanina društva. Ona zahteva revalorizaciju ljudskih potreba,
koje su osiromašene, i ograničene samo na delimične potrebe,
nemaju istinski ljudsko značenje. To najbolje ilustruje Marxov
tekst, kada konstatuje da »ljudsko postaje životinjsko, a životi-
njsko ljudsko«, jer se u kapitalističkom društvu čovek oseća
vitalnim samo u svojim animalnim funkcijama, te elementarne
biološke potrebe, pošto su izdvojene iz kompleksa razvijenijih
ljudskih potreba, postaju životinjske.
Stoga kada analizira otuđenje čoveka Marx to ne čini samo sa
ekonomskog i sociološkog stanovišta, već i sa antropološkog,
pokazujući da je otuđenje u sferi ljudskih potreba osnova celo-
kupnog otuđenja. Čovek se otuđuje u radnom procesu zato što
je rad prestao da bude njegova osnovna ljudska potreba; on se
otuđuje od drugog čoveka, jer je izgubio osećanje potrebe za
drugim čovekom; on se otuđuje od svoje ljudske »generičke«
prirode, jer se njegove univerzalne potrebe svode na potrebu odr­
žanja fizičke egzistencije. Sledeći Marxovu delatnost, teoretičari
socijalističkog društva ne mogu ostajati samo na analizi spo-
ljašnjih, društveno-istorijskih uslova otuđenja, već m oraju dos-
37
 ZAGORKA PESlĆ-GOLUBOVTĆ

peti do korena otuđenja — do otuđenja ljudske prirode, da bi

postavili osnovu za dezalijenaciju čoveka. Socijalistički preobra­
žaj društva postaje daleko složeniji i odgovorniji ako se pri­
hvati mišljenje da nije dovoljno promeniti samo spoljašnje okol­
nosti, već treba menjati i unutrašnju otuđenu prirodu čoveka i
njegov sistem vrednosti i ideala.
Objašnjenje otuđenja čoveka i dezalijenacije samo spolja-
šnjim okolnostima (društveno-ekonomskim i političkim) zasni­
va se na neprevaziđenoj sociologističkoj pretpostavci da je čovek
»apsolutni proizvod društvenih okolnosti«, ili kako kaže E.
Fromm, »prazan list papira na koji društvo i kultura upisuju
svoj tekst«. Često se i Marxov stav da je čovek »sveukupnost
društvenih odnosa« tako shvata. Čovek, međutim, nije auto­
mat, niti pasivni biološki organizam koji stereotipno i instinkti­
vno reaguje na spoljašnje stimulanse. Čovek ne odražava već do­
življava svoju okolinu. Zato se i može desiti da otuđenje kao
svoj subjektivni doživljaj spoljašnjih okolnosti prihvati kao
prirodno stanje i da se sa njim identifikuje. To se dalje ispo-
ljava u otuđenju vrednosti i ideala, pomoću kojih čovek na otu­
đeni način projektuje svoj život. Zbog toga je potrebno otkriti
korene otuđenja u samom čoveku. Ali da bi se takav zadatak
postigao, nedovoljna je sociološka analiza otuđenja; budući da
otuđenje nije samo društveni, već i ljudski fenomen, ono se
mora analizirati i sa antropološkog i psihološkog stanovišta.
Marx je razvio svoju teoriju otuđenja i dezalijenacije sa sta­
novišta imanentnih ljudskih potreba u okvirima ancropologije,
koja još uvek nije u potpunosti revalorizovana u marksističkoj
teoriji. On kritikuje tzv. »primitivni komunizam« sa antropološ­
kog stanovišta: poenta kritike nije u tome što je u tim teorija­
ma ideja egalitarizma shvaćena kao uravnilovka, već u tome
što je čovek osiromašen u njegovim ljudskim potrebama, što
te teorije nisu u stanju da shvate da je »bogat čovjek istovre­
meno čovjek kome je potreban totalitet čovjekovog ispoljavanja
života«. Marx se protivi takvoj ideji socijalizma koja vulga-
rizuje i uprošćava kompleksnost ljudske prirode, jer svodi čo­
veka na jednu njegovu dimenziju, tretirajući ga kao bio-fizičko
biće, kome je fizička egzistencija osnovni problem i orijentacija.
Koje su to imanentne potrebe čoveka kao »generičkog bića«,
čiju revalorizaciju treba da omogući socijalizam kao humanisti­
čka zajednica? Marx nigde eksplicitno ne nabraja fundamental­
ne »generičke« potrebe, ali implicite razvija tu ideju u teoriji
otuđenja kada analizira osnovne izvore alijenacije čoveka. Na
prvo mesto Marx postavlja rad kao suštinsku ljudsku potrebu,
zato što se čovek radom objektivno potvrđuje kao ljudsko biće,
ali i zato što kroz rad subjektivno doživljava afirmaciju svoje lju­
dske ličnosti. Rad kao kreativna delatnost je fundamentalna po­
treba čoveka da men ja svoju okolinu i svoju ljudsku prirodu i da
38
 SOCIJALIZAM I HUMANIZAM

neprestano transcendira ono što je već postignuto. Shvata-

jući rad kao proces, koji ne podrazumeva samo fizički i meha­
nički uticaj čoveka na prirodu, već ujedinjuje fizičku i intelek­
tualnu energiju, ali i imaginaciju čoveka, Marx je definisao rad
kao specifikum ljudske egzistencije. A pored složenosti i uni­
verzalnosti rad je svojevrsna ljudska delatnost pre svega zbog
toga što nije samo sredstvo za zadovoljavanje drugih potreba,
već je sam po sebi potreba.
Ćovek može da ostvaruje svoju univerzalnu delatnost same
kao društveno biće. Drugim rečima, ćovek realizuje svoju ljud­
sku ličnost samo u zajednici sa drugima. Ali drugi čovek nije
instrument za zadovoljavanje potreba, već je i sam potreba za
svakog pojedinca: individui je potreban drugi ne samo u druš­
tvenom procesu rada i u društvenoj kooperaciji, već i kao ljud­
sko biće, kao prijatelj, kao objekt ljubavi. Samo kroz razvije­
nu potrebu za drugim čovekom individua može da ostvari pravu
društvenost i da na toj osnovi, uspostavljajući neposredne kon­
takte, prevaziđe surogate društvenosti, kao što su klase, sta­
leži, država, partija, i si. Analizirajući otuđenje čoveka od čo­
veka, Marx postavlja zadatak da se takvo stanje prevlada reali­
zacijom istinske ljudske društvenosti.
Marx je razumeo da je čovek mnogodimenzionalno biće. Za­
to je njegova fundamentalna potreba stalno razvijanje totaliteta
bića, koje uključuje kako »generičke« karakteristike, tako i in­
dividualne potencije. Da bi čovek mogao da razvija svoju mno-
godimenzionalnu prirodu, njegov životni put ne sme biti uslov-
ljen njegovom materijalnom egzistencijom (stoga je zadatak
humanističke zajednice da čoveka oslobodi brige za m aterijalni
život) i ne sme biti usmeren na prisvajanje m aterijalnih doba­
ra (stoga je drugi zadatak socijalističke zajednice da razvija
više, ljudske potrebe i da definiše takav sistem vrednosti koji
će pomoći da se prevlada fetišizam m aterijalnih vrednosti).
Ne nabrajajući druge svojevrsne ljudske potrebe, o kojima
Marx govori u ranim radovima, istaćićemo samo još jednu, ko­
ja je danas u našoj civilizaciji najviše otuđena: potreba da se
čovek procenjuje ljudskim merilima. O drastičnom otuđenju te
potrebe govori Marx u tekstovima o fetišizaciji novca, kojim se
može sve kupiti, pa i ljudski kvaliteti. O tome piše i savremeni so­
ciolog Erich Fromm, navodeći kao prim er reklame iz dnevnih li­
stova, gde se čovek nudi kao roba, čija se vrednost može novčano
izraziti. Ali se otuđenje ove potrebe ogleda i u tome što se čovek
identifikuje sa položajem koji zauzima, pa se procenjuje prema
položaju, a ne prema onome što on stvarno jeste.
Kakve su konsekvence izvedene iz Marxove antropološke te­
orije u socijalističkoj teoriji i praksi?
39
 ZAGORKA PEŠIĆ-GOLUBOVIĆ

Pre nego što pokušamo da odgovorimo na ovo pitanje, kri­

tički razmatrajući našu socijalističku praksu, treba se osvrnuti
na dva problema:
(1) Doskora su se socijalistička teorija i praksa razvijale ne­
zavisno od Marxovih antropoloških ideja. Socijalističku teoriju
je karakterisao naglašeni sociologizam, okrenutost isključivo
problemima društva, vera da će pod uticajem izmenjenih dru­
štvenih okolnosti automatski nastati promene i humanizacija
ljudskih odnosa. Socijalistička teorija se nije bavila problemi­
ma čoveka, te je marksizam sveden na nauku o društvenoj
strukturi. Stoga je u sferi društveno-ekonomskih odnosa posti­
gnut znatno veći progres nego u oblasti izgrađivanja adekvatnih
ljudskih ličnosti, koje bi mogle da nose teret izgradnje jedne
humanističke zajednice. Posledice se vide u tome što su kon­
flikti sve češći i sve otvoreniji; i
(2) Usled ignorisanja Marxove antropologije teoretičari so­
cijalizma nisu uvek imali osećanje za kompleksnost ljudske pri­
rode, što zahteva i mnogo kompleksniju i produbljeniju teoriju
0 socijalističkom društvu. Rukovodeći se pre svega praktičnom
potrebom prevazilaženja protivrečnosti kapitalizma u njegovoj
prvobitnoj fazi, socijalističke teorije su formulisale prvenstve­
no neposredne ciljeve, prepuštajući da daju jasnije konture
jedne šire humanističke perspektive i da ih povežu sa borbom za
neposredne ciljeve.
Konsekvenca takvih stavova je podvajan je »primarnih« i »se­
kundarnih« potreba, tj. pravolinijska orijentacija i vremensko
razdvajanje procesa, koji tek udruženi mogu da daju rezultat
(o tome je bilo reči u izlaganju Danka Grlića, o veštačkom raz­
dvajanju ciljeva i ideala socijalizma kao prve faze, od ciljeva i
ideala komunizma kao druge faze, na osnovu čega se izvesni ci­
ljevi i ideali odlažu za budućnost i na taj način dovodi u pitanje
humanistički karakter prve faze i mogućnost realizacije druge).
To jasno dolazi do izražaja u tome što se koncentriše maksimalna
energija na izgrađivanje materijalne baze društva i političkog
sistema (što je nesumnjivo bezuslovna potreba i što niko ne
spori, ali da li se može odvojiti od drugih potreba?), dok se dru­
gim više antropološkim problemima ne poklanja sistematska
pažnja, i moglo bi se reći da u mnogim važnim oblastima ljud­
skog života ne postoje razrađene socijalističke (odnosno huma­
nističke) koncepcije. Takva oblast je sfera rada i radnih odno­
sa, gde se pozajmljuju »humanističke« ideje sa Zapada, koje su i
tamo već prevaziđene (Taylor i teorija o »human engeneering«)
1 time kao da se priznaje da je socijalizam nemoćan da reši pro­
bleme otuđenja rada. Posebno nedefinisana sfera jeste oblast
međuljudskih odnosa i sistema vrednosti. Kada kažem nede­
finisana, ne znači da negiram da postoje opšti principi (mada
za mnoge oblasti nema ni jasno definisanih opštih principa),
40
 SOCIJALIZAM I HUMANIZAM

već pod tim podrazumevam da oni nisu postali sastavni, organski

deo prakse i da često ostaju proklamacije i deklaracije.
Drugim rečima, može se reći da ne postoji sinhronizacija ra­
zličitih oblasti ljudskog života (isticanje prioriteta materijalne
baze na račun drugih oblasti u društvenom životu, a analogno
tome, uzdizanje materijalnih potreba iznad drugih u ličnom ži­
votu) i sinhronizovano razvijanje i zadovoljavanje različitih ni­
voa potreba.
II
Pokušajmo kritički razm otriti neka osnovna načela našeg
socijalističkog sistema sa stanovišta humanističkih zahteva, ko­
ji, ako se dosledno izvedu iz Marxove filozofske antropologije,
stoje pred našom teorijom i praksom. Analiziraćemo samo dva
fundamentalna principa, koja su Ustavom SFRJ proklamova-
na kao osnov našeg socijalističkog sistema: (1) sistem radničkog
i društvenog samoupravljanja, i (2) princip oslobođenja rada.
Nesumnjivo je da ovi principi predstavljaju osnovu za realiza­
ciju Marxovih humanističkih ideja. Zato je u Programu SKJ i
zapisano: »Rad postaie slobodan, a radni odnosi gube karak­
ter najamnog radnog odnosa. Takav slobodan stvaralački rad u
isto vreme postaje faktor materijalnog napretka društva, i stal­
nog unapređenja socijalističkih odnosa među ljudima. . . U us­
lovima društvene svojine nad sredstvima za proizvodnju oslobo­
đeni rad jeste jedini faktor reprodukcije slobodne ljudske lič­
nosti i reprodukcije socijalističkih odnosa i socijalističkog dru­
štva. Zato ograničenje slobode rada m ora voditi deformaciji so­
cijalističkih odnosa«. A na drugom mestu, povezujući ove
principe sa stvaranjem novih odnosa među ljudima, konstatuje
se: »Iz takvih društvenih i političkih odnosa neizbežno—mora-
ju postepeno nicati i novi h u m a n i s t i č k i ' k v a l i t e t i n o d n o s i m a
među ljudima. Nova osnovna uloga fabrike, zadruge, komune,
škole, društvenih organizacija, kao i porodice, — sastoji se u
razvijanju odnosa iskrenosti, poverenja, čovekoljubija, razume-
vania, trpeljivost i, uzajamne saradnje i poinoći, jednom jrečju,
ljudskih simpatija i drugarstva među ljudima. . . Čovek postaje
svoj, i sve, vise slobodan, ukoliko više učestvuje u r aznovrsnim
oblicima zajedničke borbe, saradnje i pomoći, koji su zasnovani
tfaTosećaiu i uvereniu zaie đ m c e d a j e čove'k najveća vrednost«.~
Ala Ustavu SFRJ se konstatuje_da će tako oslobođeni rad oBez-
beđivati dalje razvijanje samoupravljanja (i obratno), te da ova
dva principa, dijalektički se uslovljavajući, predstavljaju osno­
vu socijalističkih odnosa.
U kojoj meri je u tim principima jasno razvijena humanistič­
ka ideja i koliko su oni u praksi realizovani? Posmatraćemo
sistem samoupravljanja i proces oslobođenja rada kao dve kom­
ponente jedinstvenog procesa razvijanja humanističkih odnosa.
41
 Za g o r k a p e š i ć - g o l u b o v i ć

Neosporno je da sistem samoupravljanja predstavlja najade-

kvatniji okvir u kome se može izvršiti oslobađanje ličnosti
kroz oslobođenje rada u savremenim uslovima. Takav sistem
sadrži u sebi sledeće elemente za rešavanje problema otuđenja
čoveka i rada: (1) menjanjem položaja i uloge radnika u rad­
nom procesu kroz participaciju u upravljanju i donošenju od­
luka, ukida se jedna komponenta otuđenog rada — razdvajanje
proizvodnog rada od upravljanja; (2) raspodela prema radu kao
sastavni deo dosledno sprovedenog principa samoupravljanja
rešava u izvesnoj meri problem otuđenja proizvoda rada (mada
u uslovima robno-novčane proizvodnje ona ne predstavlja pot­
puno rešenje); i (3) samoupravljanje se može efikasno ostva­
riti samo ako podstiče radnike na svestranije obrazovanje, a to
predstavlja kompenzaciju za opadanje značaja stručnosti i kva­
lifikacije u uslovima tehničke civilizacije, koja zahteva sve veću
parcijalizaciju radnog procesa.
Ali sistem samoupravljanja ne predstavlja sam po sebi deza-
lijenaciju čoveka i njegovog rada. Takav sistem pruža mogućnosti,
na osnovu kojih treba dalje razviti principe mnogo kompleksni-
jeg procesa oslobođenja rada i emancipacije ličnosti. U našoj
praksi ti pojmovi nisu razgraničeni, pa se često ono što je uslov
uzima kao rešenje.
Da se sistem samoupravljanja ne može dosledno ostvarivati bez
uzajamno povezanog procesa oslobođenja rada, tj. da humanistič­
ki karakter i jednog i drugog principa može da se realizuje tek na
osnovu njihove dijalektičke povezanosti, pokazuju neke ograniče­
nosti u orijentaciji organa samoupravljanja, koje su se dosada
ispoljile, i zbog kojih su proizašli suprotni efekti. Samoupravlja­
nje se dosada afirmisalo skoro isključivo kao politički i ekonom­
ski organ radnih organizacija, rešavajući praktične zadatke pro­
izvodnog procesa, organizacije rada, raspodele, i si. i kroz to
razvijajući sistem neposredne demokratije u radnoj organizaciji.
Može se reći da se organi radničkog samoupravljanja nisu ozbilj­
nije bavili problemima humanizacije rada i ljudskih odnosa, tj.
oni nisu svoju delatnost organski povezali sa procesom revaloriza­
cije rada. Mislim da se ovakva orijentacija ne može pripisati sa­
mo slabostima organa upravljanja, već ona proizlazi iz činjenice
da u teorijskim odredbama i razrađenim principima samoupra­
vljanja ovi problemi nisu našli adekvatno mesto.
Ilustrovaćemo ova razmišljanja primerima koji pokazuju
da između deklaracija u Ustavu SFRJ i Programu SKJ i razrađe­
nog sistema koji treba u praksi realizovati ne postoji most, te su
posledice drukčije, često i suprotne onome što se očekuje u jed­
noj humanističkoj zajednici.
U vreme kada su naučnici i humanisti na Zapadu zabrinuti
pojavom sve većih teškoća, koje nastaju usled »razmrvljenosti«
rada i sve veće mehanizacije i automatizacije radnog procesa,
42
 s o c ij a l iz a m i h u m a n iz a m

koje, iako nose nove perspektive, stvaraju i nove probleme u

sferi depersonalizacije i dehumanizacije ličnosti, kod nas kao da
ti problemi i ne postoje. Pokušaj da se o njima raspravlja deza-
vuiše se kao »apstraktni humanizam«, a konkretno u praksi za­
nemaruje se da postojanje tako parcijalizovanog rutinskog i de-
personalizovanog rada može da bude izvor teškoća, a ne samo po­
litički i ekonomski razlozi. Organi sam oupravljanja ne raspravlja­
ju ni na najapstraktnijem nivou, a još manje o konkretnim sluča­
jevima zašto se u pojedinim oblastima i pojedinim radnim organi­
zacijama dešava veliki broj povreda na radu, čak i kada su predu-
zete potrebne mere tehničko-higijenske zaštite, da nije u pitanju
psihički zamor, koji nastaje usled neadekvatne organizacije rada,
usled krute fiksiranosti radnika samo za jednu delimičnu opera­
ciju, ili usled toga što sposobnosti određenog radnika ne odgova­
raju datoj operaciji, itd. Suprotno tome, pažnja se poklanja pr­
venstveno spoljašnjim uslovima rada, a odnos radnik — mašina
tretira se još na nivou Taylorove »naučne organizacije rada«, koja
je i u kapitalističkom svetu proglašena za nehumanu. Jer, osnovno
pitanje nije kako da se mašina prilagodi čoveku, već obratno,
kako da se pokreti i ritam čoveka prilagode mašini i na taj način
da se prirodni ritam čoveka zameni tehničkim, da se sam čovek
pretvori u robota. Kod nas ne postoji Institut za proučavanje pro­
blema naučne organizacije rada, koji bi istraživao kakve su for­
me organizacije rada naj adekvatnije sistemu sam oupravljanja i
šta se u okvirima socijalističkog sistema može učiniti na huma-
zaciji rada, što bi predstavljalo radikalniji korak ka ukidanju
otuđenja u oblasti ljudske delatnosti. Problem naučne organiza­
cije rada ne može biti isključivo tehničko i ekonomsko pitanje,
već i sociološko i antropološko, te se i u radnoj organizaciji ovim
problemom ne mogu baviti samo inženjeri i ekonomisti, već su
potrebni isto tako sociolozi i psiholozi. Ali je potrebno da tako
šire shvaćena organizacija rada postane briga i organa samou­
pravljanja, kao briga o stvaranju adekvatnijih uslova rada, tj.
kao briga za čoveka i njegovu ljudsku afirmaciju.
Iako bi, dosledno sprovodeći Marxovu misao, težište treba­
lo da bude rešavanje problema otuđenja u samom procesu ra­
da, težište se prebacuje na probleme raspodele. Svakako da su
ukidanje najamnih odnosa (ali ono ne zavisi samo od sistema
raspodele) i dosledno sproveden princip raspodele prem a radu
jedan od putova ukidanja otuđenja u sferi rada. Ali pri tome se
zaboravlja: (1) da su sistem proizvodnje (tj. rada) i sistem
raspodele dve strane jednog istog proizvodnog procesa, i da ne-
rešeni problemi na jednoj strani predstavljaju prepreku i za
humanizaciju druge strane (tj. sistema raspodele); (2) da je
u uslovima robno-novčane proizvodnje rad protivrečan proces
(što je otkrio Marx u »Kapitalu«) i da ima dvostruki karakter:
kao tvorac upotrebnih vrednosti i kao robna proizvodnja, ili
43
 ZAGORKA PEŠIĆ-GOLUBOVIĆ

kao tvorac prometnih vrednosti, te i u socijalizmu (doklegod

vladaju uslovi robno-novčane proizvodnje) rad ostaje sredstvo za
život, za individualnu egzistenciju, pa se pravednijim sistemom
raspodele može samo »popravljati« fakat otuđenja, ali ne i u-
kinuti; i (3) dok je novac merilo vrednosti rada, ne može se
samo putem raspodele prema radu menjati stav čoveka prema
delatnosti koju obavlja i razvijati rad kao potreba, jer se radom
još uvek pre svega zarađuje novac za život. Zbog _toga bi
trebalo istraživanjem ustanoviti da li se ovim principom postiže
željeni efekat, tj. revalorizacija rada, ili se iza toga TirijindrTige
vređnošTf, odnosno, fetišizacija novca i novčanog efekta rada.
Posebno je pitanje (koje bi bilo interesantno sociološki ispitati)
koliko su kod nas stvoreni uslovi za realizaciju tog principa s
obzirom na nizak tehnički nivo proizvodnje i na neravnomerne
uslove privređivanja, kao i to koliko je naučno razrađena me­
todologija primene ovog principa u drugim delatnostima, izvan
proizvodnog procesa.
S obzirom na sve te neispitane probleme, zbog kojih je teško
predvideti efekte ovog principa (raspodele prema radu) i na
njegovu neuklopljenost u jedan širi sistem mera u cilju postiza­
nja humanizacije rada, on deluje kao parcijalna mera, koja nema
dovoljno oslonca u čitavom sistemu. Stoga se dobija utisak da se
taj princip, tako izolovano uzet i pretendujući da zameni sve
druge, izvorni je, fetišizuje i nudi kao magična formula za reša-
vanje svih ekonomskih, socijalnih i međuljudskih problema.
Često se u našem sistemu ističe prim am ost ekonomskih efe-
kata i onda kada se ekonomske mere ostvaruju i na račun os­
novnih ljudskih potreba i zahteva. Tako se dešava da organi sa­
moupravljanja forsiraju uvođenje stimulativnih oblika nagrađi­
vanja bez prethodno ispitanih uslova u pojedinim radnim orga­
nizacijama. Stoga, ispada da princip treba realizovati radi samog
principa, pa čak i onda kada takvo insistiranje može da pred­
stavlja novi oblik eksploatacije, jer u uslovima zastarelog ma-
šinskog parka i slabe tehničke baze rad po normi ili rad, na pri­
mer, na više razboja (a takvi uslovi su baš u tekstilnoj indus­
triji) zahteva maksimalno ulaganje energije bez vidnih efekata.
Naime, ispunjavanje norme i zadataka ne zavisi samo od zalaganja
radnika, nego i od kapaciteta mašina i drugih uslova privređiva­
nja. Razume se da su efekti stimulativnog nagrađivanja u tak­
vim uslovima minimalni, te se ne postiže svrha, a stvara se neza­
dovoljstvo i otpor radnika.
Još jedno pitanje koje ostaje van vidnog polja radnih orga­
nizacija, iako one posluju po sistemu samoupravljanja, jeste
problem: u kojoj meri su ukinuti najamni odnosi. Treba uzeti
u obzir činjenicu da u našim preduzećima postoji dosta učestala
pojava kršenja prava iz radnog odnosa: samovoljno otpuštanje
sa posla, preduzimanje sankcija prema radnicima koji kritikuju
44
 SOCIJALIZAM I HUMANIZAM

rukovodioce preduzeća i negativne pojave, kršenje prava pri

sklapanju radnog odnosa, povreda prava prema učenicima u
privredi, i si. Da li se organi samoupravljanja javljaju u tak­
vim situacijama kao faktor zaštite prava radnika, što bi omo­
gućilo da se radnik doista oseti više kao slobodni radnik, a ne
kao lice koje nudi i prodaje svoju radnu snagu kao robu? Nisu
retke suprotne pojave, da radnici putem sudova, često u sporu sa
organima samoupravljanja moraju da ostvaruju svoja prava —
ukoliko iz tog spora oni izađu kao pobednici.
Nemamo nameru da analiziramo sve pojave koje bi mogle
da posluže kao ilustracija za napred istaknutu tezu da je neop­
hodno sa humanističkog stanovišta izvršiti preispitivanje princi-
pa na konma gradimo društva.
TJtoliko pre što se takve analize ne bi mogle nasloniti na rezultate
temeljnijih istraživanja, jer nam u ovoj oblasti nedostaju socio­
loška istraživanja, ili dosadašnja nisu bila dovoljno smela, pa se
ove refleksije ne mogu potkrepiti naučnom argumentacijom.
Smatram, međutim, da su ovakve pojave uočljive i da bi trebalo
da podstaknu postojeće institute na organizovaniju i sistematsku
analizu. Tek na osnovu toga moglo bi se pouzdanije odgovoriti da
li principi koje smo izabrali daju željene rezultate i šta u njima
treba menjati. To bi pomoglo svakako i organima sam oupravlja­
nja da nađu svoj put i da se spreči jedna nepoželjena tendencija,
koja se rasprostire, da se samoupravljanje posm atra kao samo-
svrha i da se organi samoupravljanja počinju odvajati u radnim
organizacijama kao politička sila, koja se često protivstavlja vo­
lji radnika, umesto da je artikuliše i ujedinjuje i da joj služi.
Cilj ovog izlaganja je bio da skrene pažnju da postojanje oz­
biljnih problema, kako u teorijskim formulacijama tako i u reali­
zaciji principa našeg socijalističkog društva, ukazuje na to da
marksistička nauka ne bi smela da se odnosi apologetski prema
socijalističkoj praksi (a takvih tendencija ima u našoj nauci),
već bi morala biti mnogo više kritična da bi unapređivala i teori­
ju i praksu socijalizma. Naučnik m arksista mora biti spreman
da ustanovi slabosti socijalističkog sistema, koje proizlaze iz
nedosledno definisanih i realizovanih Marxovih humanističkih
ideja, utoliko pre što je bilo slučajeva da se na neadekvatnim
marksističkim idejama grade nesocijalistički principi i nesocija-
listička praksa. Trebalo je da umre Staljin da bi staljinizam bio
proglašen za pseudo-marksizam. To je tragična činjenica socija­
lističke prakse. Ali iz toga treba izvući iskustvo i ne dozvoliti
marksističkoj nauci da postane apologetska, da ne bi i u bu­
dućnosti decenije ljudske istorije bile proglašene za zablude.

45
 SOCIJALIZAM I PERSONALIZAM
Vladimir Filipović

I
Kad se god raspravlja o socijalizmu i personalizmu odvoje­
no svaki od tih pojmova nužno u svojoj eksplikaciji upućuje
danas na drugi kao svoj korelativni pojam, a ako se to ne čini
onda svaki od njih ostaje osvijetljen u ograničenoj i odvojenoj
zapravo apstraktnoj i nezbiljskoj izolaciji. A te i slične izola­
cije ne mogu nikada izložiti bit nekoga pojma, koji upravo u
korelaciji s drugim dobiva puninu svoga smisla. Najočitije se
povezanost tih pojmova uviđa onda kad se jedan od njih u
atributivnom značenju pridaje drugome, pa se govori o socijali­
stičkom personalizmu ili personalističkom socijalizmu. Osim
toga svaki od tih pojmova imade svoj kultumo-po vijesni razvi­
tak korigiran i nadopunjen u životnoj praksi. U dijalektičkoj
pak relaciji gdje su se našli konfrontirani u teoriji i praksi,
oba su pojma izoštrila i nadopunila svoja značenja i vrijednos­
ne sadržaje.
Pođimo od pojma personalizma, kojim se u suvremenoj an­
tropologiji označava jedan zasebni smjer, a njegovi nosioci iz­
laze s različitih pretpostavaka i filozofskih strujanja.
No valja odmah reći, da taj suvremeni pojam, izveden iz
starog latinskog termina persona, nosi i svoj tradicionalni os­
novni smisao u sebi. Latinski termin persona stvoren je prema
grčkom jrpotfoujrov kojim se označava obličje, izraz lica, ali prven­
stveno maska glumca kojom se određuje njegova uloga. Ma­
ska glumčeva je determinirala njegov specifični zadatak u
igri u kojoj je s drugima povezan. Latinski glagol personare
(odzvanjati) služio je kao osnov izvedene imenice »persona«
koja je označavala također prvenstveno masku glumca u dra­
mi na sceni (»viri boni personam in scena tractare«), a tek u
prenesenom odnosno izvedenom smislu označavala je i ulogu
u životu i karakter i uvaženi položaj i si., dakle ono što dotični
individuum u životu znači, odnosno »predstavlja«.
46
 SOCIJALIZAM I PERSONALIZAM

Najnovija istraživanja etrušćanske kulture i jezika otkrila

su na jednom spomeniku, koji prikazuje dvoje maskiranih lica,
napisano »fersu« s čime je povezana latinska riječ persona.
Ukratko »fersu«, »jtp6đu)jrov« i »persona« ne označuju ništa
prirođeno, dato, nego neku ulogu, neki zadatak nešto što se
nad dano kao zadano nameće. U tim etimološkim korijenima
leži osnov i današnjeg smisla ove riječi, koja imade i svoj dugi
razvojni povijesni put. Taj ne možemo slijediti, ali tek nešto da
spomenemo!
Posljednji Rimljanin i prvi skolastik Boetije — koji je bio
zbog veleizdaje smaknut 524! — u svome djelu »De duabis na­
turiš« dao je prvu određenu od izvornosti izmijenjenu definiciju
pojma »persona« napisavši: »Persona est naturae rationalis in­
dividua substantia«. Kod Boetija je u duhu već nove koncepcije
0 biti i ulozi čovjeka naglašena i druga oznaka u pojm u perso­
nalnosti, a to je nedjeljivost biti čovječnosti, ono koje se po tom
shvaćanju iscrpljuje u racionalnosti. Kroz više od tisuću godina
ističe se u evropskoj filozofiji bit čovječnosti u liku razumnosti
kao nedjeljivoj supstanciji ili subzistenciji ličnosti. Taj »indivi­
duum« koji je kao »nedjeljivo« jedinstvo razumnosti u isti mah
1 ono osebujno pojedinačno i ono u svim ljudim a dano općeno
ljudsko, označavan je u biti jednako i kod Lockea i kod Leibniza
i kod Kanta i kod Hegela. U svim je tim koncepcijama jedno zaje­
dničko — a to je ujedno i bitno! — da je persona (ličnost) ipak
pojedinačna i osebujna datost pa i onda kad je povezana s poj­
mom univerzalnosti, općenosti i cjelovitosti, koja po svojoj o-
sebujnoj inzistentnosti iskače u smislu suvremenog pojm a eksis-
tentnosti, ostvarujući tako iz općenite mogućnosti bitka svoju
individualnu i posebnu opstojnost.
No sve su se te koncepcije o čovjeku, koji se iz individuuma
razvija u ličnost (persona), ipak osnivale na onoj Aristotelovoj
po kojoj je čovjek „^ćpov Xoyov £xov“>a to znači da se na indivi­
dualni animalitet nadovezuje u ljudskom biću i racionalitet.
A to bi bilo i ono jedino bitno za čovjeka. Tako se određi­
vala svojevrsnost ljudska, u kome su individualne determinante
bile apstraktno određivane kao determinante vrste. Čovjek indi­
viduum je bio tumačen kao Robinson, a njegova sloboda bez u-
vida u istovremenu mogućnost ostvarenja slobode zajednice.
Na temelju toga shvaćanja razvila se onda i borbena i u poče­
tku novovjeke filozofije i kulture, a i života uopće, veoma na­
predna ideja individualizma. Po ideji toga apstraktnoga i speku­
lativnoga individualizma povela se oštra borba za slobodu miš­
ljenja i vjerovanja, koja je kršila uz velike žrtve tradicionalnu u-
niformnost i dogmatičnost. Ta je ideja odigrala značajnu progre­
sivnu ulogu u borbi za slobodu naučne misli, a i za slobodu od u-
niformnosti religiozne koncepcije života i njenog feudalnog dru­
47
 VLADIMIR FILIPOVIC

štvenog uređenja. No u praksi života (kulture i politike) prodirao

je pomalo upravo iz nje nastali mogući paradoks, da uz »slo­
bodu svačijeg uvjerenja i djelovanja« dopušta i ona koja ne
ostvaruju vrednote, nego i protuvrednote. A da ne govorim o
području moći i politike, gdje je pod vidom te liberalističke i
individualističke ideje bila moguća i sloboda nasilja, sloboda
stvaranja nepravde, koje su se temeljile na ekonomskim prei-
mućstvima. Kapitalizam se svojim nesmiljenim akcijama os­
nivao upravo na toj bezgraničnoj slobodi, koja se pretvarala
legalno u slobodu izrabljivanja, a time sekundarno i u slobodu
bespomoćne nepravde i neobazrivoga nasilja. Apstraktno postav­
ljeni i legalizirani ideali pretvarali su se u oblike protuvrijednos-
ne zbilje. Neograničena sloboda na području ekonomskog sloja
života postala je zaštita bogatijih, a to će reći jačih, pa je natura-
listički — ako nećemo reći animalni princip, pravo jačega, pos­
tao osnovni princip ljudskoga javnoga života. Humanistička ide­
ja slobode pretvarala se po idejama apstraktnog individualizma
u naturalističku stvarnost prava jačega. Izolirani i apstraktni in­
dividualizam nošen idejom slobode — pretvorio se u svoju anti­
tezu.
Klasične definicije ličnosti su međutim u suvremenim psiho­
logijskim, antropologijskim i ontologijskim istraživanjima i teo­
rijama posvema izmijenjene. A tim je onda koncepcijama nas­
tao i u filozofiji smjer, koji se i sam naziva personalizmom, a
bitna mu je razlika od dosadašnjih teorija o ličnosti, da ona više
nije interpretirana u smislu neke stabilne supstancijalnosti, nego
u vidu njene aktualne, a to će reći egzistencijalne i povijesne de-
terminiranosti i opstojnosti. No i sama supstancijalnost ne o-
dređuje se više u ekskluzivnom vidu »homo sapiensa«, jer je po­
kazano da je čovjek u osnovi vrijednosno, a to će reći emocional­
no i voljno odnosno radno i stvaralačko biće. Taj vrednujući i
stvaralački pojedinac postaje baš po toj svojoj djelatnosti od
individuuma ličnost. No i ta ličnost postaje i ostaje u toj i tak­
voj interpretaciji samovrijednost i samosvrha i shvaćena je kao
primjerak jednog totaliteta.

II

Ako bismo nabrojili naj znatnije predstavnike suvremene filo­

zofske struje koja se naziva personalizam sve tamo od Francuza
Charlesa Renouviera (La personality — la chose, Vidće, la person-
ne — 1899) preko Engleza F. C. S. Schillera (Humanism 1903),
pa sve do Amerikanca J. Roycea (The World and the Individual
— 1900), W. Jamesa (The Varietes of Religious Experience —
1902) i B. P. Bownea (Personalism — 1908) nalazimo u njiho-
48
 SOCIJALIZAM I PERSONALIZAM

vim izvodima da se ličnosti iako su vezane u zajednicama i po­

vijesnim uvjetovanostima, ipak konstituiraju više ili manje po
kategoričkim imperativima, apsolutnim vrednotama i racional­
nim oblicima. One ostvaruju jedan nadređeni apsolutni red i onda
kada po kategoriji slobode a u smislu pluralizma budu putovi
toga reda raznoliki i mnogovrsni.
Od ovih se filozofa dosta odvaja nedavno umrli francuski
personalista E. Mounier (Que-est-ce que le Personalisme? —
1946), koji bliz socijalističko-materijalističkom načinu gledanja
pokušava naći rješenje personalističke problematike u zbilji
komunikacije slobodnih i odgovornih ličnosti, ali ipak u cjelini
ljudske povijesti nalazi determinatorni apsolut, koji se zapravo
ne da pojmiti.
No u svim je personalističkim koncepcijama jedna teza za­
jednička, da se ličnost ne rađa nego se u samoodgajanju stvara
i svojim radom ostvaruje. Ličnost nije prirodna datost, ali ni
nužna posljedica povijesnoga kauzalnoga reda. Tako je tim teo­
rijama otklanjamo shvaćanje nužne ljudske determiniranosti »o-
dozdo« i one »odozgo«. Otklonjena je i koncepcija naturalistič-
ke banalnosti i one povijesne fatalnosti, jer su se oba stajališta
pokazala jednako neobjašnjiva u teoriji kao i neodrživa u život­
noj praksi.
U osvjetljavanju i objašnjavanju nije više postavljen pojam
čovjeka kao antiteza životinji (životinja-čovjek) niti antiteza
zamišljenom idealu (čovjek-bog) nego antiteza čovjek-čovjek, u
kojoj antitezi se čovjek kao neizrađeni nehumani dvonožac stav­
lja nasuprot izgrađenoj humanoj ličnosti, ličnosti koja se stvara
vlastitim vrijednim radom i vlastitim zalaganjem prem a vrijed­
nim ciljevima života. On prema tome nije neodgovoran — kao po
naturalizmu i povijesnom fatalizmu — za ono što i kako radi.
A upravo u toj odgovornosti leži njegov životni zadatak, njegov
životni poziv, njegova uloga u životu. I tom se oznakom pojam
ličnosti vraća na svoje korjenito značenje, koje imade u izvornoj
riječi »persona«, kojom se označava »uloga« i »zadatak«.
Čovjek dakle nije samo dvonožac sa razumom nego pluralno
dimenzionirano jedinstvo materije, vitalnosti i duhovnosti, gdje
u dimenziji duhovnosti uz samosvijest — kao žarište razumnosti
i vrijednosne doživljajnosti — prevladavaju dva faktora — faktor
povijesnosti i faktor zajedništva ljudi. Ovaj drugi faktor koji je
zapravo fundamentalan — jer bez zajedništva nema ni smisla
govoriti o »ulozi« i »zadacima« — bio je u refleksijama persona-
lizma previđen ili stavljen u drugi red. Treba ga stoga pobliže
osvijetliti!
»Društvo« kao osebujni fenomen, kao posebni teoretski pred­
met kao znanstveni problem i zadatak bio je otkriven zapravo
tek u 18. stoljeću, a od toga otkrića do prve sistematske obradbe
te građe kod A. Comtea (»physique sociale«) prošlo je jedno sto­
49
 VLADIMIR FILIPOVIC

ljeće. Tek u tom razdoblju se opazilo da je čovjek kao pojedinac

uklopljen u čvrste i neotklonjive strukture i oblike društvenih
običaja i ovisnosti. Tek tada se otkrilo da postoje povijesno de­
terminirane i čvrste socijalne pozicije, i da se iz tih povijesnim
razvojem stvorenih struktura ne može čovjek nikada posve izu­
zeti.
Kad su kategorijama: kaste, sekte, privilegovane klase i si.
na jednoj strani, a kategorijama: roblje, kmetstvo, proleterijat i
si. na drugoj otkrivene zbiljske formacije ovih društvenih veza
i ovih antiteza, pa kada se odmah i uvidjelo, da se one jače i vla­
daj uče suprotstavljaju onome što se naziva slobodni razvitak
čovjeka, počeo se uz teoriju razvijati i pokret, koji se nazvao so­
cijalizmom. Najprije kao slutnja i neodređeni ideal, a kasnije na
znanstvenom uvidu građeni racionalni postulat, uvjerenje na
kome počiva sistem jednog ljudskog programa koji se ubrzo
javio kao općeživotni politički pokret.
Socijalizam se počeo razvijati i kao antiteza apstraktnoj ideji
individualizma, koja se razvijala kao humanističko-idealistički a
zapravo izolirano apstraktni postulat slobodne aristokratske lič­
nosti. Apstraktne i aristokratske po tome što je svrha i vrijednost
ličnosti, po toj koncepciji, bila u njoj samoj. Taj je individualis-
tički aristokratizam ostao i danas — iako ne pod istim imenom!
— u mnogim pogledima personalizma.
Međutim socijalizam kao politički, a onda i općekulturni po­
kret — i danas univerzalni postulat naprednog oblikovanja ljud­
skog života — borio se u prvoj fazi svoga razvoja za dokidanje
društvene nejednakosti i to prvenstveno njene osnovice, koja
leži u ekonomskim uvjetima života. Prvotni je njegov zadatak
bio otklanjanje sukoba između pojedinca i društva na području
m aterijalnih interesa. No iako je to prvotni zadatak ne leži u
njemu smisao socijalizma. Socijalizam je međutim već u prvim
svojim teorijskim osnovima kod Marxa imao i svoju kulturno-
vrijednosnu neotklonjivu komponentu, koja je bila izražena u
ideji humanizma, ideji čovječnosti, i to u jednoj drugoj nijansi
nego što to nalazimo u personalizmu. U čemu je razlika vidjet
ćemo malo niže!
Kao što svaka ljudska djelatnost, svaki fenomen ljudske prak­
se sadržava u sebi nužno dvije strane, a to su cilj i sredstva za
njihovo ostvarenje, tako i u ideji socijalizma moramo jasno uo­
čiti ove dvije nerazdružive strane, po kojima se tek ostvaruje i-
deja socijalizma.
Rekosmo već da su u prvoj fazi realizacije socijalizma bila
naglašena sredstva jer su se ciljevi sami po sebi razumijevali.
Otklanjati sukob između pojedinca i društva na području
materijalnih interesa, dokinuti slobodu koja omogućuje eksploa­
taciju čovjeka, spriječiti mogućnost svakog izrabljivanja i osiro­
mašenja čovjeka-radnika, koji je postao i ostao nemoćna »roba«
50
 SOCIJALIZAM I PERSONALIZAM

bilo je i bit će svagdje gdje će se socijalizam ostvarivati važna po­

četna a svagda i osnovna faza. No postaje i postat će opasnost,
kada se principi koji vrijede za to ograničeno područje ekonomi­
ke počnu da prim jenjuju u istom smislu i na područje recimo
kulture, gdje restrikcije slobode ne samo da nisu potrebne nego
su dapače i štetne. I tako na prim jer po socijalizmu nužno ot­
klonjena samovolja na ekonomskom polju ne smije da za sobom
povuče i otklanjanje slobode na kulturnom polju. I kad su se
tako počeli zaboravljati ciljevi i kad su ih vlastita sredstva po­
čela ugrožavati valjalo ih je opet istaći, jer u njim a leži smisao,
a ne u sredstvima koja tek omogućuju njihovo ostvarenje. Iako
valja reći, da je ciljeve nemoguće ostvariti bez sredstava. Tako se
nikada ne bi mogle ostvariti mogućnosti potpune slobode u višoj
— a to će reći humanoj dimenziji čovječje opstojnosti — dok
se u sloju ekonomsko-društvene opstojnosti ne dokine sloboda
koja se na tom području očituje kao društvena samovolja i
nasilje. Svako carstvo slobode omogućit će se dokinućem slobode
u ononi obliku i sloju, gdje se ona nužno i svagda suprotstavlja
općoj humanoj slobodi. A u ideji hum aniteta leži smisao i vri­
jednost socijali7ma.

III

Vratimo se ponovo na pojam, na ideju personalizma, u ko­

joj zapravo leži smisao socijalizma, no ne u ideji apstraktnog,
aristokratsko individualističkog personalizma, koji u krajnjoj
konsekvenciji nosi sam u sebi svoju kontradikciju i prema to­
me nemogućnost svoje realizacije. Što znači uopće humana ljud­
ska sfera? Zar čovjek može biti human prem a stvarima? Zar
Robinzon može biti human ili nehuman? Human može biti sa­
mo čovjek prema čovjeku. Humanost kao sfera egzistencije lič­
nosti je kategorija društvenosti, a upravo na to je zaboravljao
ekskluzivni individualizam. Na to je zaboravljao i apstraktni
personalizam, a kadgod zaboravlja i konkretni socijalizam.
Suprotnosti i borbe u humanoj sferi kao antiteze u kojima se
dobro prevladava još boljim, vrednota još punijom i višom vred­
notom, nemaju nikakve analogije sa suprotnostim a animalne
sfere egzistencije, gdje jedna suprotnost uništava drugu. U hu­
manoj sferi negacija ne znači uništenje nego prevladavanje, što
znači zadržavanje i ujedno ostvarivanje »boljega« odnosno
»vrednijega«. A i vrednote same kao materijalna dobra (napose
upotrebne vrednote! mogu pripadati ekskluzivnom vlasništvu;
na duhovnim pak vrednotama mogu participirati u isti mah mno­
gi, a potencijalno svi. Ličnost koja otkriva i ostvaruje uviđene
duhovne vrednote bilo na području znanosti, bilo na području
51
 VLADIMIR FILIPOVIĆ

umjetnosti ili u sferi moralnoga djelovanja ili filozofije čini to

ne za sebe nego za sve ljude. Ličnost u svom stvaralaštvu trans-
cendira samu sebe, i to u sferi nadindividualnih vrednota, koje
kao novi vidici i nove mogućnosti života prožimaju, obogaćuju
i uzdižu sav zbiljski ljudski život, život ljudske zajednice. Lič­
nost u tom svome vrijednosnom svijetu, koji je dakako vezan
uz njegovu animalnu opstojnost, ostvaruje svoju specifičnu hu­
manu bit.
Ličnosti su osobe koje se svagda svojim djelovanjem uzdižu
nad sferu »društva« individuuma i ostvaruju »zajednicu« lič­
nosti. Ekskluzivni se tako individualizam pretvara u univer-
zalistički personalizam. Socijalizam imade upravo za svoj cilj
ostvarenje ideje socijalističkog personalizma u njegovu univer­
zalnom, a to će reći realnom, zbiljskom značenju. A što to zapra­
vo znači?
Socijalizam imajući za svoj cilj otklanjanje svih oblika eks­
ploatacije, oslobađa čovjeka od nužde u sferi materijalnih doba­
ra, i stvara uvjete za slobodu svakoga i sviju, ali slobodu u sferi
humanosti, a to će reći u sferi duha, koja sfera je nadsubjek-
tivna i univerzalna.
Marxova antropološka teza »korijen čovjeka je sam čovjek«
nedostatna je, no u smislu Feuerbachove antropologije postav­
ljena je kao antiteza koja otklanja heteronomnost i transmun-
danost ljudskog određenja. Međutim na mnogim drugim mjesti-
m a(— tako i u »Nacionalekonomiji i filozofiji«!—) kad govori
o sadržaju društvene djelatnosti, govori o duhu odnosno o »dru­
štvenom duhu« — a upravo u smjeru te djelatnosti ostvaruje se
poziv čovjeka.
Taj »duh« predstavlja onu humanu sferu koja povijesno vječ­
no nastaje u sm jeru prema budućnosti. Prema budućnosti sto­
ga, jer su vrednote svagda zadaci, koje treba ostvarivati. Huma­
na sfera uopće nije nikada dana nego zadana i to je ona bitna
razlika između gole biološke i ljudske zbilje. Humana sfera nije
nešto izvorno, u njoj nije čovjek rođen, nego nešto povijesno na­
stalo. Novi sloj ljudske zbilje. I u toj ljudskoj zbilji živi i doživ­
ljava se čovjek ne kao biološki individuum, nego kao stvaralač­
ka ličnost koja preoblikuje zbilju prema ciljevima i zadacima
koje osjeća kao svoj životni poziv u zajednici. A socijalizam tre­
ba da ostvaruje maksimalne mogućnosti opstojnosti i razvitka
upravo te stvaralačke slobodne ličnosti. Ličnost pak kao humana
vlastitost, osebujnost i nedjeljivi stvaralački izvor vrednota o-
bogaćuje po sebi svoju zajednicu. Mnoštvo vrijednih ličnosti os­
tvaruje vrednosno bogatstvo socijalne zajednice, a socijalna za­
jednica treba da stvara uvjete i mogućnosti za razvitak samostal­
nih ličnosti. I koliko se zajednica više brine, više cijeni i uva­
žava slobodne stvaralačke ličnosti, toliko će se jače razvijati
takve ličnosti, a zajednica će kao cjelina biti vrednija.
52
 Š 6 c ijALiZAM I PERSONALIZAM

Za razliku od tradicionalnog personalizma socijalistički per­

sonalizam dopunjuje antropološku koncepciju personalizma s
najvažnijom oznakom, a ta je da ličnost može nastati, može se
razvijati i opstati samo u zajednici. On pokazuje da čovjek-lič-
nost nije ni samosvrha ni samovrijednost, nego vrijedna i slo­
bodna jedinka, koja se razvija u zajednici, iz nje i za nju. Zajed­
nica je pak povijesno organizirano jedinstvo, koje ne ostvaruje
neki »nadređeni red« nego prema svojim datostima i razvojnim
mogućnostima konkretne oblike života. Ličnost je tako uvijek
socijalna tvorevina i na socijalnu zajednicu svojim stvaralačkim
radom usmjereni subjekt. Socijalno uvjetovani lik ličnosti je
činjenica, a »socijalistički« personalizam je zadatak i program
socijalizma. I koliko god personalizam bez atributa »socijalis­
tički« ostaje apstraktna beživotna tvorevina, toliko i socijalizam
bez personalističke ideje vodilje ostaje akcija oko određenih
sredstava, a bez jasnoga cilja. Valja i ovdje podvući da se svi poj­
movi ljudski transform iraju i obogaćuju i to to više, što su
bliže povezani sa živom dinamikom života. Socijalizam je sigur­
no jedan od osnovnih takvih pojmova. Pogotovo danas, kada
realizacije u životu prisiljavaju i svojim još nepotpunim reali­
zacijama, a još više svojim devijacijama, da ga u mnoštvu nje­
govih oznaka nadopunjujemo, pa kadgod i ispravljamo. I vječno
ćemo ga nadopunjavati i ispravljanjem usavršavati. Problem ci­
lja i zadatka socijalizma je tako danas vrlo aktualan problem.
Osvještavati tako pojam socijalističkog personalizma, zna­
či zapravo osvještavati smisao i zadaće socijalizma uopće. Iz to­
ga pojma, iz te ideje slijede onda i zadaci života, a ti se nadaju u
svakodnevnoj socijalističkoj praksi u kojoj je ideja vodilja
svagda mjerilo vrijednosti svega praktičnoga djelovanja. Valja
naglasiti i to da iz te ideje izvire obostrana obaveza. Zajednica
je obavezna da pruža sve uvjete ličnosti za njen slobodni stvara­
lački razvoj, a ličnost — da svoj zadatak i ulogu izvršava u
optimalnoj mogućnosti, koja je za slobodnu ličnost obavezna.
Život u svojim razvojnim u početku tek naslućenim moguć­
nostima vječno nastaje i razvija se, a ideje vodilje — ukoliko su
jasnije — taj put ubrzavaju. Filozofiji je zadaća da te ideje vo­
dilje kao zadatke života otkriva i iznosi, a ti zadaci kad su jed­
nom izloženi postaju i ostaju univerzalni zadaci života i putoka­
zi ljudskog humanog napretka.

53
 SOCIJALIZAM I SAMOUPRAVLJANJE
Mihajlo Marković

Osam decenija posle Pariške komune i Marxove analize nje-

&4h iskustava socijalistički pokret je ponovo otkrio zaboravljenu
ideju samoupravljanja. Time je povratio svoju dušu, svoju du­
boko humanu vrednost, svoj univerzalno-istorijski značaj u času
kada je već počinjalo izgledati da je na Zapadu njegovo vreme
prohujalo i da mu je preostalo da, pre svega, bude praksa i teo­
rija jednog specifičnog puta industrijalizacije zaostalih zemalja.
Jer, tek demokratski socijalizam, dakle društvo samoupravljanja
znači radikalnu negaciju i u krajnjoj liniji radikalnu humanizaci­
ju savremenog kapitalizma, pa prema tome i nužni put daljnjeg
razvijanja postojećih početnih prelaznih oblika post-kapitalistič-
kog društva.
Pa ipak, ponovno otkriće i odlučna afirmacija principa sa­
moupravljanja naišli su na ogorčeni otpor među mnogima koji
sebe sm atraju sledbenicima Marxa i graditeljima socijalizma.
Deo objašnjenja treba tražiti u ekonomskim i društvenim uslo­
vima nekih zemalja u kojima je počela socijalistička transfor­
macija društva. Istinsko samoupravljanje pretpostavlja postoja-
nje dovoljnog broja racionalnih, socijalizovanih i humanih uč-
nosti koje shvataju celinu društvenog procesa, koje su svesne
relativne povezanosti ličnih, grupnih i opštih interesa i koje
se rukovode izvesnim idealima opšteljudskog značaja. Jedno ne­
razvijeno, prevashodno ruralno društvo nema dovoljno takvih
ličnosti, pa čak ni sve preduslove da ih relativno brzo stvori. Zato
ono ne može izbeći takvu fazu u svom razvoju u kome će jedna
elita, u najboljem slučaju istinski revolucionarna elita,, mak­
simalnom mobilizacijom masa — ali i prinudom — stvoriti sve
ove preduslove: industriju, radničku klasu, inteligenciju, škol­
stvo, masovnu kulturu. U odsustvu ovih preduslova samoupra­
vljanje bi moglo značiti opštu dezintegraciju. Međutim, kritično
je pitanje: da li će elita, kad ovi preduslovi budu realizovani, naći
u sebi moralne snage i doslednosti svojim prvobitnim revolucio­
narnim idealima da dobrovoljno pređe na bitni deo socijalistič-
54
 So c ij a l iz a m i sa m o u pr a v l ja n je

ke revolucije: realizaciju samoupravljanja, i da time postepeno

sama sebe ukine kao elitu moći (što ne znači da ona ne može traj­
no ostati elita duha ako duha ima). Ili će nekoliko decenija og­
romne koncentracije moći u njenim rukam a toliko promeniti nje­
no društveno biće da će ona sebe identifikovati sa socijalizmom i
poželeti da trajno zadrži svoje političke i materijalne privilegije,
da trajno ostane ne samo um nego i gvozdena ruka istorijskog
procesa.
Tako se onda ekonomskom i socijalnom priključuje još jedan,
politički činilac otpora samoupravljanju: postojanje političke
strukture za koju je karakterističan veći ili manji stepen birokra-
tizacije i političkog otuđenja.
Različiti stavovi prema samoupravljanju direktno su uslovlje-
ni ne samo stepenom ekonomskog i socijalnog razvitka već i ste-
penom birokratizacije određene društvene zajednice. Tako na
primer, Kina danas uglavnom ne bi mogla imati društveno samo­
upravljanje usled nezrelosti društvenih i ekonomskih prilika. Po­
stavlja se međutim pitanje, zar ne bi bilo normalno da ga u
svom programu ima kao perspektivu, kao cilj koji doduše pripa­
da budućnosti ali koji daje smisao kretanju u sadašnjosti. U
vezi s tim, onda, postavlja se pitanje preduzimanja prvih koraka
da se već sada počne uvoditi radničko samoupravljanje m akar
samo u najkrupnijim, najjačim privrednim jedinicama. Umesto
toga odbacuje se i sam princip sam oupravljanja kao revizioni-
stički, a svi oni procesi koje on implicira, kao što su slabljenje
države, relativna decentralizacija, prom ena karaktera planira­
nja itd. označavaju se kao postepena restauracija kapitalizma.
U Sovjetskom Savezu već odavno postoje svi objektivni uslovi
za početak realizacije samoupravljanja. Pa ipak, na njega se još
uvek gleda sa izrazitom podozrivošću i tek u najnovije vreme
dopušta se da ga vredi proučavati i eksperimentisati sa njim u
vrlo ograničenim razmerama.
Jugoslaviji pripada istorijska zasluga da je ponovo otkrila i
(jedina) počela da realizuje samoupravljanje. Međutim, da li iz
te činjenice sledi da tu birokratije nema ili je beznačajna društ­
vena snaga? Nažalost ne sledi. I pored svega značaja koji se samo­
upravljanju u oficijelnoj teoriji i u javnosti pridaje, ono nije raz­
vijeno onoliko koliko bi moglo biti, njega konstantno ometaju i
koče birokratski elementi, njegova m aterijalna osnova je još
izrazito slaba1 i, što je najhitnije, ono je još uvek shvaćeno kao
ustanova koja postoji pored države: koja obuhvata samo lokalne
organe društvene moći. To znači da društveno samoupravljanje

1) Preko 70% nacionalnog dohotka akum uliraju centralni državni organi.

N ajnovijim odlukama fondovi kojim a raspolažu organi sam oupravljanja
treba da budu povećani za oko 310 m ilijardi. Tim e ovi organi još u vek nisJu
dobili mogućnost da obavljaju sve one funkcije koje se od njih očekuju.

55
 MIHAJLO MARKOVIC

kod nas nije još u potpunosti realizovano a njegov puni smisao

najčešće još nije shvaćen. Objasniti taj smisao znači objasniti
filozofske i političke pretpostavke društvenog samoupravljanja
pre svega pojmove političkog otuđenja i birokratije.
1- POLITIČKO OTUĐENJE U SOCIJALIZMU

Pod politikom u najširem smislu reči podrazumevam sve one

ljudske delatnosti donošenja i realizovanja odluka kojima se
regulišu i usmeravaju značajni javni društveni procesi. Politiku
u klasnom društvu Marx je s pravom smatrao sferom otuđenja.
Kao parcijalna društvena svest, izolovana od morala, nauke,
filozofije, potpuno uslovljena partikularnom pozicijom i inte­
resima odgovarajuće klase, ona je morala biti jedan oblik prak­
se kojim pojedinac permanentno promašuje realne mogućnosti
realizacije svog ljudskog bića.
Šta biva s politikom nakon ukidanja vladajuće klase kapitali­
stičkog društva? Dok traje revolucionarni proces ukidanja poli­
tičke i ekonomske moći buržoazije dešavaju se značajne prome-
ne: ruši se iz temelja državni aparat starog društva, iščezavaju
građanske partije, politika dobija ogroman značaj jer stvar po­
litike, tj. stvar revolucionarnog centralizovanog regulisanja i us-
meravanja postaju i ekonomika i nauka i kultura i umetnost, i,
što je naročito značajno, dolazi do političke aktivizacije vrlo ši­
rokih slojeva naroda: ogroman broj ljudi neposredno učestvuje
u procesu političkog preovladavanja starog društva ili bar ima
živo osećanje da od njihovog stava zavisi dalji tok stvari.
Ali zatim, što više vremena protiče nakon uspešnog revolucio­
narnog okršaja sa nekadašnjom vladajućom klasom, sve jasnije
se ispoljava tendencija krajnje koncentracije celokupnog odlu­
čivanja o svim ključnim društvenim pitanjima u rukama ogra­
ničene grupacije rukovodilaca. Doduše, oni odlučuju u ime dru­
gih, često s njihovim pristankom, katkad čak i s istinskom nji­
hovom aktualnom ili potencijalnom podrškom. Ali čim se jed­
nom u društvu izvršila ovakva oštra podela na one koji su traj­
no politički subjekti, koji donose i sprovode odluke, i one koji
su trajno politički objekti, koji su pozvani samo da se s tim odlu­
kama slože i da se u skladu sa njima ponašaju, nije teško otkriti
sve bitne crte političkog otuđenja. Naime:
1. Čovek gubi kontrolu nad političkim ustanovama: državom,
partijom itd, koje je stvorio i koje u njegovo ime funkcionišu.
Otud njegovo osećanje nemoći: on nije deo političkog procesa i
nema nikakvog uticaja na tok stvari. Politička zbivanja, uklju­
čujući i ono gde se očekuje njegova aktivnost — kao što je slučaj
sa izborima — gube smisao jer pravog izbora nema i njegov glas
ne igra nikakvu ulogu. Zbog toga politika prestaje da pruža
stvarno intelektualno ili emotivno zadovoljenje — dolazi do po­
56
 SOCIJALIZAM I SAMOUPRAVLJANJE

vlačenja iz nje i do apatije. U takvoj situaciji dolazi i do moralne

degradacije i snižavanja normi političkog ponašanja kod onih
koji ipak nalaze korisnim po sebe da se u politici angažuju. Sad
često strah, briga, želja za uspehom postaju prim am i motivi po­
litičke delatnosti.
2. Ćovek se u birokratskom društvu otuđuje od drugih ljudi,
bilo da spada u one koji vladaju ili u one kojima se vlada. U pr­
vom slučaju u njemu se razvija jedno izrazito nehumano oseća­
nje za hijerarhiju, za društveni status: birajući one sa kojima će
želeti da održava bliske odnose njemu neće biti prim arno šta dru­
gi čovek jeste nego kakvu funkciju ima. Funkcija će se družiti sa
funkcijom a ne čovek sa čovekom. U drugom slučaju politički apa-
tični pojedinac u društvu u kome je politici sve drugo podređeno i
u kome njegov uspon ili pad veoma mnogo zavise od toga što se o
njemu misli u moćnim političkim ustanovama, često dolazi u situ­
acije da pred drugim igra uloge koje mu ne leže podozrevajući da
slične uloge igraju i oni. U ovoj atmosferi nepoverenja, neiskreno­
sti, izveštačenosti umiru mnogi potencijalno humani i intimni od­
nosi među ljudima pre no što su se i razvili. U drastičnim oblicima
birokratskog društva (za vreme Staljina) pojedinac je katkad mo­
rao kriti svoja politička shvatanja od članova svoje sopstvene
porodice.
3. U birokratskom društvu politička delatnost prestaje da bu­
de stvaralačka delatnost. Prema tome čovek koji se njom bavi
otuđuje se od jedne bitne svoje potrebe i bitne mogućnosti svog
ljudskog načina postojanja. Diskusija za koju su već unapred
napisani zaključci, izbori već unapred određenih kandidata, kri­
tika za koju se već unapred zna da neće im ati nikakvog efekta i
da je samo deo jednog specifičnog rituala — sve to političkoj
delatnosti pridaje čisto manifestacioni karakter, pretvara je u
rutinu i u prazni formalizam. Zato i nema nigde toliko klišea i
stereotipa, nigdje toliko duhovne šupljine i mučne dosade koli­
ko u funkcionisanju birokratizovanog političkog aparata.
4. Najzad, svi ovi uslovi često dovode do punog rascepa na­
čina na koji čovek politički egzistira i njegovog autentičkog mo­
gućeg bića. Jedan oblik ovog konflikta nalazimo kod onih koji
su svesni svoje degradacije i koji znaju da je njihova oportuni­
stička ili birokratska egzistencija daleko ispod nivoa onog što su
mogli da budu i što treba da budu.
Drugi oblik gubljenja svog pravog »ja« nalazimo u cezaristič-
kim političkim strukturama. Istorija socijalizma će zabeležiti
da su se u početnim birokratskim fazama socijalizma ovakve
strukture često javljale. Socijalni psiholozi su objasnili prirodu
procesa koji se ovde obavio. Osećanje ugroženosti — koje može
biti objektivno istorijski uslovljeno a može biti i podesnom pro­
pagandom st reno ili podsticano — dovodi do snažne afektivne
identifikacije masa s vođom, do njihove spremnosti da ga slepo,
57
 MIHAJLO MARKOVIĆ

fanatično slede. Tom prilikom dolazi do izrazite regresije i deper­

sonalizacije pojedinaca. Umesto da se progresivno razvija i indi-
vidualizuje, pojedinac zaboravlja sebe, svoje potrebe i potencije,
svoje životne projekte, oslobađa se lične odgovornosti i postaje
elemenat mase koja se potpuno nekritički i iracionalno stavlja
na raspoloženje vođi.
Ova analiza pokazuje da su u post-kapitalističkom društvu
koje se kreće ka socijalizmu mogući drastični oblici političkog
otuđenja, ukoliko se revolucionarna elita pretvorila u birokra-
tiju i ukoliko se ustalila podela ljudi na političke subjekte i po­
litičke objekte.
Ovde je momenat da se objasni i sama kategorija birokrati je
koja je u ćelom prethodnom izlaganju bila pretpostavljena.

2. SUŠTINA BIROKRATI JE

To je pojam koji je u svojoj primeni na društvo prelaznog

perioda doživeo nesumnjivo uopštavanje. U kapitalističkom dru­
štvu birokratija je aparat stručnjaka — izvršilaca, i u većoj ili
manjoj meri može se identifikovati s društvenom grupom koja
konstituiše državni aparat i obavlja izvršnu vlast. I Marx i Lenjin
— prvi u analizi građanskog rata u Francuskoj, drugi naročito
u svojim poslednjim spisima — bili su svesni opasnosti da se na­
kon uspešne političke revolucije oformi nova birokratija iz re­
dova samih rukovodilaca pobedničke radničke klase. Međutim,
Staljin je vrlo brzo posle Lenjinove smrti pomerio značenje ter­
mina — od sada će se »birokratskim« zvati samo određeni hladni,
superiorni, rutinski formalistički odnos nekih funkcionera pre­
ma običnim ljudima i njihovim problemima.
Tek će kritika staljinizma ponovo postaviti na dnevni red
problem birokratije kao društvene grupe koja je monopolisala
svu političku moć u svojim rukama. Ali sav ovaj kompleks raz­
ličitih više ili manje revolucionarnih shvatanja koje nazivamo
kritikom staljinizma imao je i svojih slabosti. Najpre, sam pojam
birokratije nije nikad bio na zadovoljavajući način objašnjen —
najčešće se ne čini ni pokušaj da se da njegova analiza. Sem toga,
o birokratiji i birokratskim tendencijama često s ogorčenjem
govore i oni koji su do izvesnog stepena i sami birokrati: tako se
katkad stiče utisak da je birokratija postala avetinjska sila pro­
tiv koje su svi ali koju je nemoguće lokalizovati.
S druge strane, u proširenju pojma birokratije ide se katkad
tako daleko da se ona identifikuje sa svakom društvenom gru­
pom koja upravlja i usmerava društvene procese. U tom smislu
se onda kaže da politika sama sobom rađa birokrati ju i da je
birokratija nužno povezana sa postojanjem funkcije centralizo-
vanog planiranja u društvu. Ovde se vrlo nedijalektički tretiraju
pojmovi politika, centralizacija i planiranje. I u razvijenom soci­
58
 SOCIJALIZAM I SAMOUPRAVLJANJE

jalističkom društvu postojaće funkcije upravljanja i usmerava-

nja, i to upravo sa stanovišta celine, dakle na nivou centralnih
društvenih organa. Bez toga se ne može ni zamisliti ona racional­
na kontrola društvene proizvodnje o kojoj govori Marx kao bitnoj
karakteristici društva prelaznog perioda.
Ljudi koji obavljaju ove funkcije upravljanja ne spadaju
samim tim u birokrati ju — u tom smislu možemo razlikovati po­
litiku samoupravljanja i birokratizovanu politiku. U stvari po­
litička birokratija je trajna i koherentna društvena grupa koja
se politikom bavi profesionalno, koja se oslobodila kontrole
masa, i koja, zahvaljujući neograničenoj moći raspodele minu­
log, opredmećenog rada, obezbeđuje sebi manje ili veće materi­
jalne privilegije. Svaki od ova tri uslova je nužan, ali tek svi za­
jedno predstavljaju dovoljan uslov postojanja birokratije.
1. Profesionalizacija politike je prvi korak ka stvaranju jed­
nog izolovanog, zatvorenog i, u odnosu prem a ostalom društvu,
vrlo solidarnog društvenog sloja. U tom smislu je birokratija onaj
društveni sloj koji teži da trajno održi princip parcijalizacije u
jednom društvu koje je u procesu revolucije već počelo da ga
prevazilazi. Nakon ukidanja buržoazije kao klase svi društveni
slojevi sem birokratije zainteresovani su da politička delatnost
postane opšta, javna delatnost dostupna svima i da bude moral­
na, pravedna, filozofski osmišljena, naučno fundirana — dakle
da od posebne parcijalne sfere društvene svesti i delatnosti po­
stane momenat racionalne i humane ljudske prakse. B irokratija
je materijalni nosilac izolovanja i parcijalizacije politike, zato se
ogorčeno opire ovakvim procesima prevazilaženja tradicionalne
profesionalne politike kao sfere alijenacije.
2. Osamostaljivanje birokratije od masa u čije ime upravlja
sastoji se u tome što se izbori pretvaraju u čistu formu, što se
odgovornost biračima zamenjuje odgovornošću partijskim fo­
rumima i što o nekoj smenjivosti od strane birača nema ni go­
vora — već iz prostog razloga što su ovi atomizirani, međusob­
no izolovani i kao jedinke nemoćni. U ključnim ekonomskim i
političkim procesima ovakvog društva najveći broj ljudi se traj­
no nalazi u položaju objekata istorije. Oni su masa koja daje
potrebnu materijalnu energiju za realizaciju prividno kolektivne
volje posredovane birokratijom. Ustvari birokratija je u ovim
uslovima jedini istorijski subjekt. Daleko od toga da bude deo
proletarijata u kome kolektivna volja proletarijata dolazi do sa-
mosvesti i praktičnog izvršioca, birokratija postiže da proletari­
jat i ostala masa društva prihvate njenu posebnu volju kao svo­
ju i postanu instrumenti njenog praktičkog izvršenja. Ovo je
najviši oblik »lukavstva uma« jer um oličen u birokratiji uspeva
da ljudi, koji normalno imaju svoju sopstvenu svrhu, deluju na
stvari kao da su i sami stvari, radi ostvarenja jedne spoljašne
svrhe. Međutim, to je i najviši i najsuptilniji oblik reifikacije:
59
 Mi h a j l o m a r k o v i ć

nikad se ljudima nije tako uspešno manipulisalo — zahvaljuju­

ći, pored ostalog, izvanrednom tehničkom usavršavanju sistema
komunikacije i intenziviranju svih oblika i metoda propagande
— i nikad manje ljudi nije bilo svesno da se s njima postupa ikao
sa stvarima. Birokratija je, prema tome nosilac principa postva-
renja u jednom društvu koje je već počelo da stvara bitne predu­
slove za njegovo prevazilaženje u sferi politike.
3. Birokratija ima puni monopol na odlučivanje o distribuciji
i upotrebi minulog, opredmećenog rada. Ona ga redovno koristi
da bi izvojevala za sebe različite materijalne privilegije. I to nije
slučajno, mada je istorija zabeležila i pojedinačne slučajeve
skromnosti i asketizma. Kao društveni sloj birokratija se regru-
tuje iz redova ljudi koji više nemaju nikakve humanističke ide­
ale i čije su ljudske potrebe ostale veoma nerazvijene. Potreba za
posedovanjem društvene moći je osnovna životna potreba biro­
krate. Ali moć se pored ostalog, postiže i posedovanjem i neogra­
ničenim raspolaganjem stvarima. Najskuplja kola, stilski na-
meštaj, lični šofer, itd. sve su to za birokratu pre svega simboli
njegovog društvenog statusa, stepena njegove moći. Prvobitno
vrlo posredno razvijen, nagon za privatnim posedovanjem i ras­
polaganjem može postati dominantni motiv već u drugoj genera­
ciji birokrata. Samim tim ono što je u početku bilo jedan tipič­
no ideološki stav — pokušaj racionalizacije i opravdanja odnosa
eksploatacije koji ni samom tek formiranom birokrati nije još
potpuno jasan — kasnije postaje izrazito cinički i hipokritski
stav: sad se često u svoje reči više ne veruje ali se one koriste
iz pragmatičkih razloga — da bi se svesno prikrio jedan novi ob­
lik eksploatacije. Pokazuje se dakle da za ukidanje eksploatacije
nije dovoljno ukinuti privatnu svojinu sredstava za proizvodnju.
Dokle god relativno nerazvijene proizvodne snage i relativna ma­
terijalna oskudica rađaju nagon za posedovanjem što više mate­
rijalnih dobara, i dokle god jedna posebna društvena grupa ima
monopol na odlučivanje o raspodeli opredmećenog rada, moguće
je da ta grupa jedan deo viška vrednosti koristi za svoje posebne
a ne opšte društvene potrebe. Dakle birokratija je nosilac princi­
pa eksploatacije u društvu u kome su sve ostale eksploatatorske
društvene grupacije već ukinute.
Pojam birokratije koji je ovde dat — teorijski je pojam. On
na uprošćen način označava razvijen, pun oblik nečega što se u
stvarnosti nalazi na različitim stupnjevima razvoja ili što posedu-
je samo neke od navedenih karakteristika. Prema tome, kada je
reč o konkretnoj empirijskoj stvarnosti jedne zemlje moraćemo
katkad govoriti o tendenciji birokratizacije i o tome da su poje­
dinci u toliko više birokrati u koliko više ispoljavaju navedene
oblike.
Bilo bi pogrešno identifikovati birokratiju sa slojem profe­
sionalnih političara u socijalističkom društvu. Birokrata ima i
60
 SOCIJALIZAM I SAMOUPRAVLJANJE

među rukovodiocima i organizatorima u oblasti privrede, nauke

i umetnosti. Sem toga, ima političara koji deluju u pravcu pre-
vazilaženja birokratizma progresivnom realizacijom sistema sa­
moupravljanja, kao što ima i ne malo političkih ljudi u kojima se
bore revolucionar i birokrata.
S druge strane, nema razloga da se strogo razlikuje pojam
političkog vrha i birokratije u smislu izvršnog aparata vlasti. Pod
određenim društvenim uslovima, koji su u prethodnom izlaganju
specifikovani, pojam birokratije se odnosi na osnovne nosioce
društvene moći, dakle pre svega na političke vrhove društva.

3. SMISAO SAM OUPRAVLJANJA

Dijalektička negacija takozvanog državnog socijalizma s nje­
govim inherentnim tendencijama birokratizacije jeste društveno
samoupravij an je.
Međutim, samoupravljanje se ne može svesti na njegove po­
četne istorijski date oblike kakvi trenutno postoje u našoj zem­
lji. To znači, prvo, da se ono ne može ograničiti samo na pro-
dukcione odnose na nivou preduzeća i na lokalne organe dru­
štvene moći. Potpuno i definitivno prevazilaženje birokratizma
moguće je tek onda kada se sam oupravljanje dogradi do vrha;
kada se i centralni organi države pretvore u organe samouprav-
ljanjarDrugo, iako je samoupravljanje pre svega ekonomska i
politička pojava, ona nije samo to. To je pojava koja zadire u celi-
nu društvenog života, koja ima niz tehničkih, socijalnih, psiholo­
ških i kulturnih pretpostavki i posledica. Iza nje stoji jedna ra­
dikalno drukčija, nova koncepcija društva i čoveka, cela jedna
struktura filozofskih shvatanja, radikalno suprotna onoj kojom
birokratizam pokušava da racionalizuje svoju egzistenciju.
Eksplicitno formulisanje ove filozofske strukture možemo
početi analizom samog pojma samoupravljanie.
Samoupravi janje znači da funkcije upravljanja više ne vrši
nikakva sila izvan društva, suprotstavljena masi društva već isti
oni ljudi koji proizvode, koji stvaraju društveni život u svim nje­
govim oblicima. Samoupravljanje znači prevazilaženje trajne i
fiksirane podele društva na subjekte i objekte istorije, na upra­
vljače i izvršioce, na lukavi društveni um i njegove fizičke in­
strumente u ljudskom obliku.
Pojam upravljanja koji je ovde upotrebljen znači u konteksu
Marxove humanističke misii racionalno i revolucionarno uprav­
ljanje. Ono je racionalno u tom smislu što se zasniva na objektiv­
noj kritičkoj analizi postojećeg, na saznanju realnih mogućnosti
njegovog kretanja, na izboru takvih realnih mogućnosti koje su
optimalne s obzirom na dati cilj.
Osnovni cilj koji služi kao merilo racionalnog odlučivanja u
ćelom procesu upravljanja jeste ukidanje svih oblika ljudskog
ugnjetavanja i siromaštva i oslobađanje svakog pojedinca za puni,
61
 MIHAJLO MARKOVIĆ

bogatiji život u istinskoj ljudskoj zajednici. Ovaj cilj je revolu­

cionaran, pa je prema tome revolucionarno i celokupno uprav­
ljanje koje u odnosu na njega dobija svoj smisao. Ne radi se,
međutim, ni o kakvoj »totalnoj revoluciji« u apsolutnom, ne-
istorijskom smislu reči. Cilj j? potpuno određen istorijski datim
oblicima ljudskih potreba i ljudske oskudice. On je osnovni ili
»krajnji« samo u relaciji prema datoj istorijskoj eposi. To je me­
đutim dovoljno da na osnovu svesti o njemu i saznanja realne
situacije u društvu u datom istorijskom momentu, odredimo sle-
deće praktične korake i na taj način celokupnoj praksi damo
revolucionarni smer.
Naravno samoupravljanje ne znači da svaki pojedinac nepo­
sredno učestvuje u upravljanju. Ovakvo neposredno samou­
pravljanje moguće je samo u osnovnim društvenim organizacija­
ma — preduzećima, stambenim zajednicama, školama itd. Sa­
moupravljanje znači da funkcije upravljanja u širim društve­
nim organizacijama naizracnično vrše pojedinci koji faktički
izražavaju volju naroda i kojima njihove funkcije čak ni privre­
meno ne omogućavaju nikakve materijalne privilegije, nikakav
superioran status u društvu, — ništa više od povjerenja, poštova­
nja i ljubavi. U društvu u kome se razvija samoupravljanje sve
više dolazi do izražaja kriterijum ličnih sposobnosti kandidata
— njegovog uma, znanja, moralnog integriteta, umešnosti. U bi­
rokratskom društvu funkcija rukovođenja je davala određen
autoritet. Ovde se prvo mora steći autoritet da bi čoveku bila
ukazana čast da obavlja jednu političku funkciju.
Ovakva koncepcija racionalnog i revolucionarnog samouprav­
ljanja vodi radikalnom preobražaju shvatanja politike. Ne samo
.^to ona nije više stvar jedne posebne profesije — ona nije više ni
jedna izolovana parcijalna društvena delatnost. Sada biva ukinut
njen prakticizam, njen česti amoralizam, njen improvizatorski ka­
rakter. Svest o osnovnim revolucionarnim ciljevima daje joj hu­
manistička filozofija — ona sada postaje filozofska. Saznanje o re­
alnoj situaciji i tendencijama kretanja daje joj nauka — ona sada
postaje naučna. Da bi odabrana sredstva bila adekvatna ciljevima
političko ponašanje se mora slagati sa određenim moralnim nor­
mama, koje sa svoje strane odgovaraju osnovnim prihvaćenim
humanim vrednostima — politika sad postaje moralna. Ona po­
lako počinje da postaje i svojevrsna umetnost — jer nema razlo­
ga da- se i u ovoj oblasti lepota, oplemenjenost i osećanje mere
ne počinju ceniti više od sivila misli i sirovosti postupaka.
Ovakav proces totalizacije društvene svesti paralelan Je sa
procesom istovremene individualizacije i socijalizacije čoveka.
I jedan i drugi pretpostavljaju tehnički visoko razvijeno i bogato
društvo u kome su elementarne materijalne potrebe ljudi zado­
voljene, u kome je istinska kultura postala pristupačna svima i
u kome postoje dovoljno jake snage koje u ime jedne kritičke i
62
 SOCIJALIZAM I SAMOUPRAVLJANJE

humanističke samosvesti neprestano postavljaju zahtev dijalek­

tičkog prevazilaženja svakog postojećeg istorijskog oblika.
Ironija je istorije da se samoupravljam je počelo realizovati u
jednoj relativno zaostaloj, polururalnoj zemlji a ne u visoko raz­
vijenim i relativno bogatim društvenim zajednicama na Zapadu.
Iz toga sledi samo to da se, s jedne strane, samoupravljanje kod
nas još dugo neće u potpunosti realizovati i svoje forme ispuni­
ti odgovarajućim sadržajem. S druge strane, ovaj paradoks se
može objasniti odsustvom snažnog kritičkog humanističkog sves-
nog činioca na Zapadu koji bi celo društvo uputio na realizaciju
njegovih optimalnih istorijskih mogućnosti.
Za marksističku teoriju je bitna teza o objektivnoj mogućnosti
samoupravljanja a ne o njenom neminovnom ostvarenju. Sam
pojam samoupravij an j a pretpostavlja da su sami ljudi tvorci
istorije u datim uslovima, dakle u okvirima određenih objektiv­
no datih mogućnosti. Prema tome pojam sam oupravljanja pret­
postavlja jedno otvoreno, aktivističko shvatanje istorije u ko­
me je prevaziđen iskonstruisani jaz između zakona i slučajnosti,
nužnosti i slobode. Filozofija birokratije je u tom pogledu u
praksi bitno različita. B irokratija zastupa voluntarizam kada je
reč o budućnosti i apsolutni determinizam kada je reč o prošlos­
ti. Pošto sama ne raspolaže naučnim znanjima, pošto u naučnike
nema ni dovoljno poverenja, najzad, pošto bi najracionalnije od­
luke, najadekvatnije očekivanom toku stvari, bile često suprotne
njenim interesima, birokratija svoje odluke o budućnosti i ne
pokušava da racionalno saznaje, ona im u najboljem slučaju pri­
daje potreban autoritet proizvoljnim pozivanjem na tekstove
klasika. Ali zato ona pridaje oreol neprikosnovene nužnosti svemu
što se desilo u prošlosti. U oba slučaja ključni pojam realne mo­
gućnosti nema nikakvog smisla. Istorija biva shvaćena kao li­
nearni proces u kome birokratija nema nikad nikakvu šansu da
pogreši.
Ali ako je istorija otvoren i multilinearan proces u kome niš­
ta nije unapred potpuno obezbeđeno, postavlja se pitanje: ne
može li samoupravljanje dovesti do haosa i dezintegracije, do
prevlasti stihije, do rđavog i neracionalnog rešavanja ključnih
pitanja društva? Da do toga može i čak m ora doći, o tome nema
nikakve sumnje po mišljenju birokratije. Otud njena istorijska
odgovornost za dalji tok izgradnje socijalizma. Iza ovog se krije
ne samo nepoverenje prema inteligenciji već i jedan u osnovi
aristokratski stav prema radničkoj klasi i narodu uopšte. Ma
šta govorila o narodu, birokratija ga u osnovi sm atra primitiv­
nom, nazadnom masom, koja bi bez njene vlasti podivljala i u-
ništila sve tekovine revolucije. Iz toga bi u krajnjoj liniji tre­
balo da sledi da je izgradnja socijalizma neka vrsta nasilnog usre-
ćavanja, pri čemu onaj koji usrećuje ne prestaje da govori u ime
onog koji je usrećen.
63
 MIHAJLO MARKOVIC

Koncepcija društvenog samoupravljanja pretpostavlja iz os­

nova suprotno shvatanje čoveka. Naravno, u okviru jedne filo­
zofije čiji je metod dijalektički to shvatanje nema ničeg zajed­
ničkog sa praznim retorskim romantičarskim idealizacijama čo­
veka. Čovek je protivrečno biće i u svom aktualnom ponašanju is-
poljava suprotne tendencije: kreativnosti i destruktivnosti, dru­
štvenosti i nedruštvenosti, racionalnosti i iracionalnosti itd. Me­
đutim, u određenim istorijskim uslovima, za koje je pre svega
karakterističan visok stepen materijalne i duhovne kulture ma­
sa, u čoveku preovlađuje društvenost, racionalnost, stvaralaštvo.
Otud uverenje da će u društvu samoupravljanja razvitak, i pored
svih posebnih i privremenih iracionalnosti i erupcija nečoveč-
nosti, u celini uzev težiti ka realizaciji optimalnih ljudskih mo­
gućnosti epohe. U svakom slučaju nema razloga da se misli da
bi ma koji samozvani čuvar opštih interesa mogao biti superioran
u odnosu na celokupnu umnu snagu društva čiji su to interesi.
Najzad jednu od najhitnijih razlika u filozofskim pretpostav­
kama birokratizma i samoupravljanja nalazimo u stavu prema
dijalektici. Birokratija se često služi formulama dijalektike. Sem
toga ona ulaže velike napore da društvu koje kontroliše u što
većoj mjeri da privid dijalektičnosti, tj. privid stalnog kretanja
i usavršavanja. Ona ispoljava ogromnu aktivnost u izmišljanju
novih društvenih formi, novih institucionalnih okvira, novih pro­
grama. Ove forme i ustanove se menjaju pre no što su se valjano i
isprobale, programi se »prevazilaze« pre nego što su u praksi
mogli da budu realizovani. Ova pseudodijalektičnost ide zajed­
no sa vrlo odlučnim poricanjem dijalektike u svim suštinskim
stvarima. Dijalektičko jedinstvo različitog svodi se na »monolitno
jedinstvo«. Protivrečnosti se poriču i prikrivaju. Od filozofa na­
učnika i umetnika se traži da, pre svega, afirmišu postojeće, da
u njemu traže pozitivno. Javna kritika se obično tretira kao malo­
građanska konfuznost, i često se onemogućuje na najbrutalniji
način.
Potpuno suprotno ovoj situaciji samoupravljanje do te me­
re pretpostavlja dijalektiku da bi se moglo sm atrati političkom
dijalektikom u praksi. Samoupravljanje je samo specijalan slu­
čaj samokretanja; pretpostavljena je dakle borba različitih ten­
dencija, shvatanja, projekata, mada u visoko razvijenom društvu
sve te napetosti i konflikti dobijaju sve humaniju formu i razreša-
vaju se na sve humaniji način .Imamo dakle posla s jednim druš­
tvom koje je pluralističko, u kome postoji obilje različitih grupa i
zajednica ali u kome je i stepen socijalizacije toliko napredovao,
u kome su neke vrednosti već toliko široko prihvaćene, da mu
za očuvanje integriteta nije više potrebna nikakva sila. Javna
društvena kritika je sada najefikasnije sredstvo kontinuiranog
otkrivanja i prevazilaženja ograničenosti svakog postojećeg druš­
tvenog oblika.

64
 SOCIJALIZAM I SAMOUPRAVLJANJE

Birokratija je do sada imala veoma mnogo uspeha u borbi

protiv prodiranja dijalektičke teorije i metoda, u borbi protiv
dijalektičkog načina objašnjavanja savremenog istorijskog pro­
cesa. Ona je to postigla formalizacijom, dehumanizacijom dijalek­
tike, njenim pretežnim vezivanjem za prirodne nauke.
Međutim, protiv dijalektike kao objektivne strukture samog
istorijskog procesa ona je bespomoćna. Borba birokratije za o-
đržavanje njenog privilegovanog statusa u post-kapitalističkom
društvu istovremeno je pripremanje uslova za njeno iščezavanje.
Da bi održala iluziju da istupa u ime progresivnih snaga društva
ona u najvažniji cilj revolucionarnog pokreta pretvara ono što je
bilo sredstvo njegove realizacije — industrijalizacija, povećanje
produktivnosti, materijalno blagostanje. Ma kakvim deformaci­
jama to vodilo, tako se u sve većoj meri stvara jedno stanje druš­
tva u kome će birokratija izgubiti i poslednji razlog svog opstan­
ka.
Definitivnim ukidanjem birokratije i odnosa klasnog društva
čiji je ona nosilac (politička parcijalizacija, postvarenje i ek­
sploatacija) završava se prva velika faza prelaznog perioda. Isto­
rijski obhk društva koji sledi jeste sistem samoupravljanja.
4. SAM OUPRAVLJANJE KAO ISTO RIJSKI PROCES
Kad društveno samoupravijanje celovito shvatimo postaje jas­
no da njegovo uvođenje predstavlja tem eljnu društvenu revoluci­
ju i da se ono mora shvatiti kao dugotrajni istorijski proces a ne
kao trenutni akt.
U našoj zemlji ono je najpre uvedeno na nivou preduzeća,
zatim je postepeno proširivano i na sve ostale radne organizacije
i društvene ustanove. Međutim, na nivou centralnih organa tek
smo počeli ostvarivati izvesne prelazne mere koje otvaraju put
ka samoupravljanju (uvođenje neprofesionalnih političkih aktivi­
sta u skupštine, početak primene principa rotacije,* jačanje de-
mokratizma u radu skupštinskih odbora, prve m akar i nedovoljne
mere za ograničavanje privilegija).
Prema tome za naše samoupravljsinje je karakteristično, pr­
vo, da je ono još veoma nepotpuno, nedograđeno do vrha, i drugo,
da u našoj zemlji, usled relativne zaostalosti na tehničkom, e-
konomskom, političkom i kulturnom planu već uvedene forme
samoupravljanja nisu još dobile puni sadržaj, a mestimično pre-
terano insistiranje na institucionalnim okvirima, statutim a, pra­
vilnicima i tako dalje, preti da još više istakne formalistički e-
lemenat u njemu.
Pa ipak, i ovakvo kakvo je, sa svim svojim nepotpunpstima,
samoupravljanje u našoj zemlji ima ogroman istorijski značaj ne

* »Rotacija« znači: promena m esta u zatvorenom krugu. To n ije ono što

se htelo, ali odgovara onom što u praksi preovlađuje.

65
 MIHAJLO MARKOVIC

samo za našu zemlju i ne samo za socijalistički svet, već za čo-

večanstvo u celini. Ono je početak uspostavljanja potpuno no­
vih ljudskih odnosa, početak radikalnog menjanja statusa rad­
nika, početak temeljnog oslobađanja jedinke uopšte. (U vezi s
tim: marksistička kritika savremenih oblika s o c ija liz m a nije niti
golo negatorstvo, niti isključivo izražavanje revolta nad postoje­
ćim u ime »himeričnih ideala daleke budućnosti«. To je, pored
ostalog, i pre svega, kritika u ime onoga što je klica humanije
budućnosti u postojećem. To je kritika sa stanovišta dosledno
razvijenog društvenog samoupravljanja.)
Da bismo konkretnije ocenili trenutno stanje i perspektivu
daljeg razvoja društvenog samoupravljanja, neophodno je istaći
čitav niz njegovih objektivnih preduslova. Postepena realizacija
ovih preduslova stvara mogućnost za sve potpunije ostvarivanje
samoupravljanja.
Prva grupa preduslova je tehničkog karaktera. Savremena
mašinska tehnika u sve većoj meri menja ulogu radnika u pro­
izvodnji. On polako prestaje da bude fragment mašine i u sve
većoj meri postaje aktivni elemenat jednog vrlo složenog siste­
ma. Naročito je revolucionarno dejstvo automatizacije: pored
toga što oslobađa ogromno vreme za neproizvodne delatnosti,
ona dovodi do ukidanja razlike između fizičkog radnika i službe­
nika, ona integrira proizvođača u celovit proizvodni proces i bu­
di u njemu interes za što efikasnije funkcionisanje preduzeća kao
celine. To buđenje interesa za što efikasnije upravljanje celinom
proizvodnog procesa uslovljeno je, pored ostalog i činjenicom da
pojam pojedinačnog efekta rada i pojam produktivnosti rada
pojedinca gubi svaki smisao. Rad pojedinca se više ne može me-
riti — on je samo momenat u efektu rada celog kolektiva. Pre­
ma tome, individualnog proizvođača već samo revolucionisanje
tehnološkog procesa, s jedne strane, nateruje da se sve više in-
teresuje za efekat rada celog preduzeća, a, s druge strane, osposob­
ljava ga da o radu preduzeća sve kompetentnije sudi i u odlu­
čivanju o njemu sve aktivnije učestvuje. Na taj način radnik pos­
taje prirodni saveznik tehničke inteligencije — u kapitalizmu: u
borbi protiv buržoazije, koja potpuno gubi svoj razlog postoja­
nja, a u prelaznom periodu: protiv političke birokratije koja u
novim uslovima postaje sve nekompetentnija i štetnija.
Druga grupa uslova je ekonomskog karaktera i tiče se, pre
svega, nivoa privrednog razvoja. Samoupravljanje se može uspeš-
no razviti samo u relativno bogatom društvu u kome su elemen­
tarne životne potrebe ljudi već zadovoljene, i u kome je svaki
pojedinac dostigao takav stepen ekonomske sigurnosti da ne mo­
ra strepeti zbog mogućih ekonomskih represalija u slučaju svog
društvenog angažovanja. U siromašnom i zaostalom društvu jedva
se ima o čemu stvarno slobodno odlučivati. »Nacionalni kolač«
je tu mali, a pritisak na njega ogroman, tako da se mora pribega-
66
 SOCIJALIZAM I SAMOUPRAVLJANJE

vati strogoj centralizaciji i čvrstom planiranju koje za inicija­

tivu masa ostavlja vrlo malo prostora.
Treća grupa uslova je političkog karaktera. Kad bi državni i
partijski aparati donosili sve presudne, ekonomske, kadrovske
i druge odluke i do detalja fiksirali okvire unutar kojih treba da
se kreće odlučivanje organa društvenog samoupravijanja, u tak­
vim uslovima samoupravljanje bi bilo ideološka fikcija koja ima
vrlo malo veze s realnim društvenim odnosima. Razvoj samou­
pravljanja je stoga samo drugo ime za proces odumiranja drža­
ve” S druge strane, on pretpostavlja da se revolucionarna partija
klasičnog tipa pretvori u organizaciju čija je osnovna uloga: raz­
vijanje socijalističke svesti, aktiviranje masa da realizuju opti­
malne objektivno date istorijske mogućnosti zemlje u datom pe­
riodu. Partija čiji se rukovodeći forumi bave prvenstveno uprav­
ljanjem neizbežno se birokratizuje i podbacuje u svom osnov­
nom zadatku. Odumiranje države i promena karaktera partije
istovremeno znače široku demokratizaciju svih oblika društve­
nog života, razvijanje političkih sloboda, razbijanje svakog mo­
nopola na korišćenje masovnih sredstava komunikacije, stva­
ranje svih uslova za javnu društvenu kritiku.
Najzad, četvrta grupa je kulturnog karaktera. Samo obrazo­
vani, kultivisani radnici, svesni svoje istorijske uloge, mogu uspeš-
no učestvovati u rukovođenju društvenim procesima. Potrebno
je, dakle, razviti istinsku kulturu masa (za razliku od takozvane
»masovne kulture«, u stvari, surogata kulture). Zato je potreb­
no da je društvena zajednica ekonomski toliko razvijena da za
kulturu može odvojiti značajna sredstva. Sem toga, neophodno
je da u društvu kao značajna i aktivna snaga postoji humanistič­
ka revolucionarna inteligencija koja neguje revolucionarnu te­
oriju i u sve većoj meri radničku klasu čini svesnom njenog is­
torijskog položaja i njenih istorijskih mogućnosti.

5. P R O T IV R E C N osti DANAŠNJEG s i s t e m a s a m o u p r a v lja n ja u

NAŠOJ ZEMLJI

Mnogi od navedenih uslova nisu još ni izdaleka realizovani u

našoj zemlji. Stoga se kod nas može govoriti tek o prvim počet­
nim koracima u realizaciji sistema društvenog samoupravljanja.
Doduše, kod nas se katkad može čuti i mišljenje da se kod nas sa­
moupravljanje suviše forsira i da bi ga trebalo unekoliko ogra­
ničiti. Ovde se, u najboljem slučaju, radi o nesporazumu i o ne-
razumevanju suštine samoupravljanja. Preterano forsiranje in­
stitucionalnih formi samoupravljanja zaista postoji kod nas i
štetno je, ali se ono ne sme identifikovati sa stvarnim razvojem
samoupravljanja. S druge strane, samoupravljanje mnogi meša-
ju sa decentralizacijom. Tendencije jednostranog forsiranja de­
67
 MIHAJLO MARKOVIC

centralizacije zaista vode dezintegraciji društvene celine. Među­

tim, dalji razvoj samoupravljanja znači dijalektičko prevladava­
nje suprotnosti centralizam-decentralizacija putem formiranja
centralnih samoupravnih organa. Prema tome, teškoće koje nas­
taju usled decentralizacije mogu se objasniti upravo kao neraz­
vijenost samoupravljanja.
Podrobnija analiza ove nerazvijenosti otkriva sledeće protiv-
rečnosti:
1. Protivrečnost samoupravljanja i države — Naš sadašnji
društveni sistem karakterišu napori da se pronađe privremena rav­
noteža između dva nespojiva elementa: države, političkog oblika
nasleđenog iz kapitalističkog društva i samoupravljanja, politič­
kog oblika novog socijalističkog društva. Država je kod nas još
uvek veoma jaka i ona čvrsto drži u svojim rukama sve najhitnije
ekonomske funkcije: poreski i kreditni sistem, investicionu po­
litiku, planiranje, određivanje osnovnih privrednih regulativa.
Ona takođe raspolaže lavovskim delom opredmećenog rada. Pos­
tojanje države uopšte, pogotovu ovako jake države, spontano ra­
đa birokratske tendencije, koje su po prirodi stvari — tendencije
opiranja daljem razvoju društvenog samoupravljanja, njegovog
konzerviranja na sadašnjim početnim i skučenim njegovim ob­
licima. Mogućnost svog preživljavanja birokratija vidi u nala­
ženju svojevrsne ravnoteže između države i lokalnog samouprav­
ljanja: država bi i dalje zadržala moć odlučivanja o osnovnim
instrumentima i proporcijama globalnog društva, dok bi se, u
okvirima koje ona određuje, ostavio izvestan prostor za inicija­
tivu kolektiva neposrednih proizvođača. Pri tom, kompromis ko­
ji je birokratija spremna da ponudi uključuje čisto materijalne
ustupke: nešto veće mogućnosti raspodele. To je naravno veoma
značajno, ali se radi o još daleko bitnijim stvarima: o tome da
državni organi već sada počnu kontinuirano prerastati u organe
samoupravij an j a. A to znači: dalja deprofesionalizacija političkih
funkcija, istinska izbornost i smenjivost svih predstavnika rad­
nih ljudi — i u vezi s tim progresivno smanjivanje kompetencija
izvršnog aparata vlasti, ukidanje svih materijalnih privilegija i
nagrađivanje za obavljanje političkih funkcija kao i za svaki dru­
gi vhokokvalifikovani i stvaralački rad.
Prema tome, protivrečnost države i samoupravljanja biće kod
nas razrešena postepenim prevazilaženjem države i njenom za-
menom organima samoupravij an j a .
2. Samoupravljanje i usmeravanje — Kad se samoupravlja­
nje svede samo na nivo lokalnih organa, a usmeravanje shvati
kao striktno birokratsko planiranje iz centra, ova dva bitna prin­
cipa socijalističkog društva ovako protumačena, naći će se u
nepomirljivoj protivrečnosti. Autoritet i disciplina koju nameće
plan izgleda da isključuju inicijativu i slobodu pojedinaca i ko-
68
 SOCtJALIŽAM I SAMOUPRAVLJANJE

lektiva. Samostalno odlučivanje lokalnih organa samoupravlja­

nja izgleda da unosi izvesnu stihijnost koja je nespojiva s pla­
niranjem.
Ipak, ova protivrečnost biva postepeno eliminisana u onoj
meri u kojoj se samoupravljanje proširuje i na centralne organe
društva, i u kojoj se centralizovano planiranje debirokratizuje i
usklađuje s decentralizovanim. Moguća objektivna osnova ovog
usklađivanja je dvostruka. Do optimalnih rešenja koja bi za­
dovoljavala i interese pojedinih kolektiva i interes celine društva
može se doći, prvo, na osnovu jedinstvenog naučnog znanja o
realnoj situaciji u društvu i zakonitim tendencijama daljih kre­
tanja, drugo, na osnovu jedinstvenih ciljeva i vrednosti koje dru­
štvo kao celina i svaki pojedini kolektiv teži da realizuje. Ovo
usklađivanje pretpostavlja očigledno, s jedne strane, visok stepen
razvijenosti društvenih nauka i njihovu primenu u procesu pla­
niranja, s druge strane, ono pretpostavlja visok stepen obrazova­
nosti, kulture i socijalističke svesti kolektiva i pojedinih pro­
izvođača.
3. U relativno zaostaloj sredini, u uslovima ekonomske oskudi­
ce i uz to u kolektivima koji politički i kulturno nisu dovoljno
razvijeni, dolazi do protivrečnosti samoupravljanja i lokalnih
birokratskih tendencija. Stvaraju se birokratske klike, sastavlje­
ne od tehničkih rukovodilaca i funkcionera političkih ustanova
i organizacija (Saveza komunista, Sindikata, organa vlasti) ko­
je katkad uključuju u sebe i rukovodeće aktiviste radničkih sa-
veta i koje prisvajaju svu moć u preduzeću ili opštini. Članovi
ovih klika zloupotrebljuju svoje funkcije i svoj uticaj da bi
postigli potpunu kontrolu nad odlučivanjem i, ne retko, da bi po­
stigli određene materijalne privilegije za sebe i svoje prijatelje.
To vodi daljoj pasivizaciji i demobi li sanju masa — katkad i du­
bokoj demoralizaciji kolektiva. Naravno, u ovakvoj situaciji po­
trebno je preduzimanje oštrih represalija protiv ovakvih malih
birokrata neograničene vlastoljubivosti i gramzivosti, koji se i-
nače surovo svete za svako pružanje otpora i kritiku u okviru
kolektiva. Međutim, nikakve mere spolja ne mogu ovde imati od­
lučujuće dejstvo same po sebi. Potrebno je da se radnička klasa
dovoljno uzdigne stručno, politički, kulturno, potrebno je da se u
njoj razvije svest o njenoj društvenoj ulozi i o neophodnosti nje­
ne borbe protiv svih oblika birokratizma. A to znači da treba ulo­
žiti maksimalne napore, daleko veće nego dosad, da se radnička
klasa školuje i svestrano obrazuje, da se njena inicijativa u orga­
nima društvenog samoupravijanja stimulira na sve načine. To,
pored ostalog, pretpostavlja i razvijanje atmosfere slobodne jav­
ne kritike i veće insistiranje na moralnoj i pravnoj odgovornosti
svakog pojedinca, a naročito rukovodilaca.
4. Najzad, u našem društvu počeci uvođenja samoupravlja­
nja koincidiraju s jačim insistiranjem na materijalnim stimulan-
69
 SOCIJALIZAM I DEMOKRACIJA:
KAKO JEDNO ZAHTIJEVA DRUGO

Howard L. Parsons

I UVOD

Kad ovdje tvrdim da socijalizam i demokracija zahtijevaju

jedno drugo mislim i na (a) egzistencijalno funkcioniranje so­
cijalizma i demokracije i na (b) teorije o socijalizmu i demokra­
ciji. Ljudi koji vjeruju u pravi socijalizam kao djelatan sistem
i pokušavaju da ga prakticiraju, pokušavaju da slijede logiku
njegovih ideja i da otkriju uslove potrebne za njegovo ostvarenje,
zahtijevaju demokraciju. Kako socijalizam razvija svoje bitne
karakteristike, u istom srazmjeru razvija se i demokracija. Ne­
ko društvo koje je socijalističko u glavnim crtama i u općem
smislu, može biti privremeno ili djelomično nedemokratsko, od­
luke mogu donositi vođe bez savjetovanja s narodom i protiv
njegove volje i njegova blagostanja. Ali u cjelini i u krajnjoj liniji
neko društvo — prema definicijama ovdje — ne može se nazvati
socijalističkim u onoj mjeri u kojoj nije demokratsko. Socija­
lizam znači javno vlasništvo i upravijanje tehnikom i oruđima
proizvodnje — šire rečeno, udruživanje slobodnih ljudi koji
stvaraju svoje vlastite živote i svoje odnose prema materijalnom
svijetu. U onoj mjeri u kojoj se to stvaranje vrši javnim, kolek­
tivnim odlukama i djelovanjem — demokracija postoji. Na teo­
rijskom nivou, zbog toga, socijalizam predviđa vrijeme kad će
formalna demokracija, kao i sve nadgradnje, biti transformirana
i ljudi upravljati sobom direktno.
Isto tako demokracija zahtijeva socijalizam i stvarno i u teo­
riji. Istina je da je djelomična demokracija stvarno bila udruže­
na s rastućom koncentracijom političke moći u rukama nekoli­
cine (kao u SAD) ili sa fašizmom (kao u Weimarskoj republici)-
Ali u takvim slučajevima većina bi se složila da se demokracija,
ograničena u početku, smanjuje i nestaje. Pored toga, oligopo-
liju ili fašizam ne proizvodi demokracija kao takva već prije re­
lativna slabost demokratskih snaga i relativna jačina antidemo-
72
SOCIJALIZAM I DEMOKRACIJA: KAKO JEDNO ZAHTIJEVA DRUGO

kratskih snaga. S druge strane, šta se događa kad se razvija de­

mokracija? Demokracija znači kolektivno sudjelovanje ljudi u
donošenju i izvršavanju odluka koje će unaprijediti njihovo bla­
gostanje. Takvo sudjelovanje ili samoupravljanje izrasta iz zah­
tjeva ljudi da se zadovolje njihove osnovne potrebe i realizira nji­
hovo ljudsko postojanje. Takav zahtjev tendira da odvede do
zahtjeva za uklanjanjem eksploatatorskih ustanova i do zah­
tjeva za uvođenjem kolektivnog upravljanja tehnikom i sredstvi­
ma proizvodnje. Historija socijalističkih revolucija od 1917. go­
dine čini očevidnom tu vezu, naime, da uz izvjesne uslove de­
mokratske sklonosti ljudi zahtijevaju socijalističke oblike. O-
čevidno je također da buržoaski oblici demokracije ne traže nuž­
no socijalizam — upravo obrnuto. Ali demokratska teorija, kakva
se brani ovdje, zahtijeva ga; je r pun smisao demokratskih ideala,
kao što su sloboda, jednakost i bratstvo može se ostvariti samo
u socijalističkom društvu.
Pored toga ta činjenično-teorijska veza između socijalizma i
demokracije donosi sa sobom jednu imperativnu ili moralnu ve­
zu. Kad kažem da socijalizam zahtijeva demokraciju pružam više
nego puki opis jedne psihološke, političke ili historijske činjenice
ili jedne teorijske veze. Ja predlažem vezu koja treba da preovlada,
dokazujem da socijalistički sistemi treba da postoje i da, impli­
citno, treba da budu demokratski.
Kad govorim o »socijalizmu« ili »pravom socijalizmu« ja na­
ravno stipuliram idealnu definiciju, takvu za koju vjerujem da
bi trebalo da preovlada, takvu koju zahtijevam. Možemo naći lju­
de koji vjeruju u socijalizam ili ga zahtijevaju, ali koji ne vjeruju
u demokraciju niti je ne zahtijevaju, kao i ljude koji zahtijeva­
ju demokraciju ali koji ne traže zbog toga socijalizam. Postoji i
treća grupa koja se suprotstavlja zahtjevima i socijalizma i de­
mokracije. U mojim diskusijama sa te tri grupe ja bih na kraju
ustao protiv tih antagonističkih zahtjeva koji bi poprimili (bar
kod prve dvije grupe) oblik antagonističkih definicija socijaliz­
ma i demokracije. Zašto, dakle, definiram socijalizam i demokra­
ciju na takav način da oni zahtijevaju jedno drugo, da tražim u-
zajamnu zavisnost obojeg? Činim to iz više razloga — zbog po­
vijesti i razvoja ideja, zbog zahtjeva taktike danas i tako dalje.
Ali osnovni razlog je određeni pojam čovjeka i čovjekova os­
tvarenja. Čovjekovo ostvarenje je konačan zahtjev, kategorički
imperativ. Svi drugi zahtjevi — zahtijeva se socijalizam; socija­
lizam zahtijeva demokraciju; zahtijeva se demokracija; demo­
kracija zahtijeva socijalizam — izvedeni su zahtjevi, hipotetički
imperativi. Oni dobivaju svoju snagu kao zahtjevi iz snage toga
kategoričkog zahtjeva da se ostvari čovjek i iz demonstracije da
su oni potrebna sredstva kojima se postiže čovjekovo ostvarenje.
Ovdje neću trošiti vrijeme na objašnjavanje i obrazlaganje poj­
ma čovjeka i njegova ostvarenja koji predstavlja osnovu za moje
73
 HOWARD L. PARSONŠ

izlaganje. Ali ću djelomično naznačiti kako su socijalizam i de­

mokracija u svojoj međuovisnosti neophodna sredstva za čov­
jekovo ostvarenje.
Socijalizam i demokracija kao ideje imaju svoj korijen u da­
lekoj prošlosti. Ali tek u savremenom periodu počele su te dvije
velike ideje da rastu. Podsticane događajima kao što su porast
kapitalizma i nauke, renesansa, industrijska revolucija, engleska
i francuska revolucija one su se širile. Demokracija kao ideja jav­
lja se djelomično kao odgovor na zahtjeve trgovaca, poduzetnika,
poslovnih ljudi, bankara, stanovnika gradova, novih vlasničkih
grupa i ostalih iz nove klase. Oni su zahtijevali političku i eko­
nomsku slobodu nasuprot ograničenjima ukorijenjenih feudal­
nih i crkvenih interesa.
Socijalizam kao ideja javio se kao odgovor na prošireniju i
dublju potrebu. To je bila potreba seljaka, nove klase industrij­
skih radnika i seoske sirotinje za socijalnim poretkom koji bi
iskorijenio njihovo ugnjetavanje pod feudalizmom i pod kapi­
talizmom. Ova potreba je obuhvatila i političke i ekonomske za­
htjeve za preobražaj u društvu. Jer te su grupe vidjele da nema­
ju nikakva izgleda da osvoje neposrednu političku vlast. U isto
vrijeme oni su vidjeli da bi samo radikalna promjena u postoje­
ćem stanju stvari, tj. ekonomska promjena, mogla da osigura bilo
kakvu značajnu demokratsku samoupravu. Tako su socijalističke
ideje Johna Balla, taboričana, Thomasa Miinzera, Winstanleya i
diggera, Babeufa, Owena, Saint-Simona i Fouriera sve anticipira­
le širu i puniju demokraciju od one koju je postigla njihova sav-
remena kapitalistička klasa, dok su u isto vrijeme bile inspirira­
ne sličnim humanističkim idealima.
U svojim zahtjevima podjednako za utopijskim socijalizmom
i primitivnom demokracijom i za ukidanjem klasnih razlika one
su anticipirale marksističko gledanje koje zahtijeva istodobno
uništenje kako ekonomske tako i političke eksploatacije i isto­
dobno stvaranje i socijalizma i demokracije.
II KAKO SOCIJALIZAM ZAHTIJEVA DEMOKRACIJU

Socijalizam, izgrađujući se na humanističkoj tradiciji proš­

losti, uvijek je tvrdio da je nasljednik i realizator demokratske
tradicije. U modernom shvaćanju demokracije sloboda, jednakost
i bratstvo su osnovni pojmovi. Lockeovo shvaćanje slobode bilo
je da nijedan čovjek ne smije biti »podvrgnut. . . samovolji dru­
gog čovjeka«. (Essay Concerning the Origins of the State, 22) U
praksi to je značilo za njega i njegove sljedbenike slobodu od
tiranije kraljevstva i veleposjednika.
U teoriji i praksi buržoaske države politička sloboda ima dvije
funkcije. S jedne streme ona osigurava vladajućoj grupi priliku
da izrazi i olakša svoju ekonomsku snagu u političkoj oblasti.
Woodrow Wilson je jednom primijetio da se poslovni ljudi, koji
74
SOCIJALIZAM I DEMOKRa CI J A : KAKO JEDNO ZAHTIJEVA DRllGO

su u prošlosti vješto dirigirali političarima iza scene, sada mije­

šaju u poslove vlade direktno i bestidno. S druge strane politička
sloboda ima funkciju da udalji široke mase iz učešća u donoše­
nju i izvršavanju vladine politike. Može se računati na ne­
koliko faktora koji dovode do ovog posljednjeg rezultata: zakon­
ska diskvalifikacija glasača, neznanje naroda, zbrka i pogrešna
obaviještenost o problemima uslijed vijesti i propagande koje
kontrolira manjina, beskrajno ponavljanje mitova o postojanju
»demokracije«, »slobode«, »slobodnog svijeta« itd. Tako se nagla­
sak stavlja na verbalne slobode — slobodu govora, štampe, sasta­
janja — jer nije vjerojatno da će mase koristiti te slobode. Bur-
žoaska politička demokracija je osnovana na vlasničkim odnosi­
ma. Prema tome ona ne može biti skršena ni proširena dok se ne
skrše ti vlasnički odnosi. Pod buržoaskom demokracijom sloboda
mišljenja, djelovanja i odlučivanja je funkcija vlasništva. Moć
se najzad svodi na ekonomsku moć i sloboda je oblik moći. Pre­
ma tome sloboda se ne može proširiti na sve dok se vlasništvo ne
proširi na sve, a ljudi ne mogu imati jednaku priliku za razvoj
dok njihove ekonomske prilike ne budu jednake.
Pod buržoaskom demokracijom pojam »jednakosti« bio je
prije protest i program za malo njih nego opis mnogih. Kad je
britanski mislilac Harrington govorio o »jednakosti« on je mis­
lio na »jednakost posjeda«, a u tome su ga tum ačenju slijedili
Locke, Madison, Hamilton i drugi. Kao i pojam »slobode«, ova
definicija pomogla je da se sve jači zemljoposjednici uspnu na
vlast i da se slomi kraljevska vladavina. Ali ona je također isklju­
čila široke mase neimućnih iz efektivne političke moći. Kad su
američki oci utemeljitelji proglasili »da su svi ljudi stvoreni jed­
naki«, oni pod tim nisu mislili na neograničeno biračko pravo za
sve. Upravo kao što je britanski parlam ent polagao pravo da
predstavlja cijeli Commonwealth, tako je američki kongres pola­
gao pravo da predstavlja narod. Kod Francuza, koji su naglaša­
vali više jednakost nego slobodu, Deklaracija o pravima i dužno­
stima čovjeka i građanina kaže na samom početku: »Prava čov­
jeka u društvu jesu sloboda, jednakost, sigurnost i vlasništvo«.
»Vlasništvo« je ovdje visjelo kao kamen oko vrata »slobode«,
»jednakosti« i »sigurnosti«. Babeufova stranka shvatila je to
kad je tri godine kasnije napisala: »Cilj francuske revolucije je
da uništi nejednakost i uspostavi opće blagostanje. Revolucija
nije završena jer bogataši monopoliziraju svu imovinu i vladaju
isključivo, dok siromašni rade teško kao robovi, malaksavaju u
bijedi i u državi ne znače ništa«. Kao što je pokazao Tawney u
svojoj klasičnoj studiji Jednakost, »jednakost« ne znači ništa
ako ne uključuje ekonomsku šansu i sigurnost.
Socijalizam nastoji da pruži i garantira tu ekonomsku slobo­
du i sigurnost. Za socijalizam demokratski ideal jednakosti zna­
či da će društvo — putem humanističkog držanja građana, ko-
75
 HOWARD L. PARSONS

lektivnog vlasništva i upravljanja imovinom, putem zakona i

njegova provođenja — garantirati svakoj pojedinoj osobi od­
goj, znanje, vještinu, oruđa, prilike i sve drugo što joj treba za
njezin slobodan razvitak. Socijalizam nastoji da ukloni glavni
kamen spoticanja iz buržoaske demokracije, naime, nejednakost
vlasti i šansi koja potječe iz sistema vlasničkih odnosa. On nas­
toji da dade konkretno i univerzalno značenje pojmu jednakosti
izjednačujući vlasničke odnose, tj. socijalizirajući oruđa i proce­
se proizvodnje.
Formula »od svakoga prema sposobnosti, svakome prema iz­
vršenom radu« znači, kao što je to objasnio Marx u Kritici got­
skog programa, zajedničko ili jednako mjerilo primijenjeno na
sve ljude, naime rad. To znači ne samo da će svi ljudi imati slo­
bodu ili priliku da se angažiraju u stvaralačkom radu prema spo­
sobnosti; to znači i to da oni moraju raditi. Kako neki čovjek radi
tako će biti nagrađen, onaj tko ne radi ne treba da jede. Tako je
spriječena eksploatacija drugog čovjeka uzimanjem u najam
njegova rada. To mjerilo u socijalizmu treba da se primijeni jed­
nako na sve ljude, ali ono, kao što primjećuje Marx, ima kao
rezultat nejednakosti: neki ljudi bit će oženjeni dok drugi to nisu,
neki ljudi imat će više djece nego drugi itd. Dodatna je teškoća
u mjerenju i primjenjivanju mjerila »rada«.
Formula »od svakoga prema njegovoj sposobnosti, svako­
me prema njegovim potrebama« pretvara jednako mjerilo rada u
šire mjerilo koje je implicitno u njemu, naime, u jednako mjerilo
ljudskog razvitka. Prema idealu socijalizma svaki čovjek treba
da živi produktivno u odnosu na druge ljude i svijet u skladu sa
svojim jedinstvenim individualnim snagama i nadarenošću, iz­
ražavajući svoje produktivne sposobnosti i u isto vrijeme prido­
noseći razvitku drugih. Da bi to činio moraju se zadovoljiti nje­
gove razne potrebe — njegova potreba za hranom, tjelesnom si­
gurnošću i fizičkim zdravljem, njegova potreba za odnosima pov­
jerenja s drugima, za njegovanjem, ljubavlju i pripadnošću; nje­
gova potreba za slobodnim i samostalnim identitetom; njegova
potreba za kooperacijom; njegova potreba za stručnom vješti­
nom, radnim navikama i dobrim profesionalnim ciljevima; nje­
gova potreba za uzajamnim potvrđivanjem u igri, radu, ljubavi
i društvenom planiranju; njegova potreba za simboličkim izra­
žavanjem i stvaranjem; njegova potreba za jednom filozofijom
koja pruža norme rasuđivanja i orijentiran ja prema stvarima
najvećeg značenja.
Sve te potrebe mogu se svesti pod jednu — potrebu za stva­
ralačkim razvitkom. Svi ljudi su rođeni jednaki, a jednaki su u
tome smislu što dijele tu generičku, bitno ljudsku potrebu koja
je uvijek izražena u raznim stilovima i oblicima i tako zahtijeva
različite uslove za svoje ispunjenje. Socijalizam proglašava da svi
ljudi treba da budu jednaki., da oni imaju jednako pravo ili pre­
76
SOCIJALIZAM I DEMOKRACIJA: KAKO JEDNO ZAHTIJEVA DRUGO

tenziju da se ostvare. I socijalizam tada postaje kolektivan napor

da se garantira to jednako pravo različitog razvitka. On to čini
demokratskim planiranjem i brigom za ljudsku i prirodnu sre­
dinu koja će potpomoći svakog pojedinca ljudske vrste u nje­
govom razvitku. To ne znači da nekakva amorfna, tajanstvena
»država«, s magičnom i obilnom širinom daje pojedincima sve
gotove robe i usluge iz kakve utopije. To prije znači da je za in­
dividualnu osobu nužna funkcija njenog vlastitog ostvarenja da
pomaže drugima da postignu svoje ostvarenje. On ne može pri­
mati prema svojim potrebama ako i sam ne daje drugima prema
njihovim potrebama. Takvo davanje — bliskim saradnicima,
djeci, savremenicima, budućim generacijama — izrasta iz odnje­
govanog priznavanja zajedničke ljudske identičnosti s drugim o-
sobama uz zdravo poštivanje njihove različnosti u tempera­
mentu, *aJ'jitu i potrebama. Ukratko, razumijevanje i prakticira-
nje brr.tstva osnovno je u socijalizmu.
Demokratska teorija koja se razvila više ili manje nezavisno
od Kapitalizma težila je da se zasniva na ideji bratstva. Za vrije-
n e seljačke bune 1381. godine John Bali, govoreći za seljake, za-
latlije i nekvalificirane radnike, oživio je jedan stari kršćanski
argument: »Zar nismo svi potekli od istih roditelja, Adama i
Eve?« Implikacija je jasna; svi ljudi jesu i treba da budu braća
i sestre u jednoj porodici, dijeleći slobodno, jednako i demokrat­
ski dobrobiti i odgovornosti. U idućem vijeku taborićanski radi-
kali — demokrati, slobodni mislioci, komunisti — proglasili su
udruživanje dobara i jednakost ljudi bazirane na vjerovanju u
zajedničko porijeklo i prirodu ljudi. Miinzer i drugi anabaptisti
prihvatili su tu parolu u 16. vijeku, a njen eho nalazimo kod dig-
gera i radikalnih levellera u 17. vijeku. U 18. vijeku Rousseau se
ponovo prihvatio teme o bratstvu ljudi, ali u paganskom, rafinira­
nijem obliku. U 19. vijeku to su razvili utopijski socijalisti u Za­
padnoj Evropi i Rusiji i romantičari kao Amerikanac Walt
Whitman.
Marx i Engels su dokazivali da su sva kretanja u pravcu
društva jednakih, koji žive u skladu s principima bratstva, osu­
đena na neuspjeh sve dok nema proleterske klase. Otud seljačke
bune i utopijski eksperimenti u socijalizmu nisu mogli privući
široke mase naroda ujedinjene zajedničkim uvjetima rada, ek­
sploatacijom i klasnim interesima da provedu svoje ideale. Soci­
jalizam i s njim povezana puna demokracija mogući su, ukrat­
ko, samo onda kad se socijalni princip razvio i proširio među
narodne mase — udruženja, sindikati, kooperacija u industriji,
trgovini, poslu i si.
To zapažanje je tačno. Ali ono nas ne b i smjelo navesti na
pretpostavku da protjecanje godina automatski dovodi do na­
pretka u socijalizmu i demokraciji. Industrijalizacija izaziva pro­
mjene u načinu ljudskog življenja koje su povoljne za prihvaća­
77
 HOWARD L. PARSONS

nje socijalizma i demokracije. Ali u razvijenom kapitalizmu ona

proizvodi i snage koje djeluju suprotno (kao kontrola nad sred­
stvima masovne komunikacije, elita moći i manipulirana psi­
hologija za čovjeka organizacije). Osim toga očevidno je da je u
socijalizmu preobražaj ljudskih stavova, vjerovanja i vrijednosti
mnogo teži nego što su to zamišljali Marx i Engels. Ovdje je uloga
ideja i intelektualaca kritična i problem humanističkog odgoja je
centralni problem. Raspadanje kapitalističkog i feudalnog sistema
sada napreduje sve većom brzinom. Pred nama je presudno pi­
tanje kako mobilizirati rezerve kojima raspolaže čovjek u borbi
protiv siromaštva, gladi, bolesti, beskućništva, nezaposlenosti,
prenapučenosti, nepismenosti, neznanja, predrasuda, apatije, pa­
sivnosti, inercije, individualizma, eksploatacije, beznadnosti, au­
toritativnog ponašanja, otuđenja i svih drugih ne-čovječjih i ne­
čovječnih stanja. To je pitanje koje pogađa sve zemlje, nerazvi­
jene ili razvijene, socijalističke ili kapitalističke.
Bitan faktor u rješavanju tog pitanja jest razvoj adekvatne
teorije socijalizma i demokracije. Socijalizam i demokracija,
ako treba da budu djelotvorni kao ideje, moraju biti izgrađeni
na zdravoj teoriji čovjeka, čovjekova ostvarenja i uvjeta potreb­
nih za čovjekovo ostvarenje. Mi govorimo o »znanosti o socijaliz­
mu«, ali smo upravo poduzeli tek prve korake u izgradnji takve
znanosti. Ta znanost bi postupala prema općem obrascu svih zna­
nosti. Ona bi predlagala hipoteze o karakteru i uslovima realiza­
cije čovjeka kao čovjeka, stavljala te hipoteze na ispitivanje u
konkretnim situacijama, prom atrala i analizirala rezultate i u
skladu s njima revidirala hipoteze. Znanost o socijalizmu ne može
razviti nekoliko eksperata izoliranih od svojih subjekata. Napro­
tiv sam pojam i praksa socijalizma, kao što smo pokušali poka­
zati, zahtijevaju demokratsko odlučivanje i izvršavanje odluka
o vrijednostima. Socijalizam zahtijeva da ljudi, sarađujući kroz
diskusiju i akciju, oblikuju i preobražavaju svoje vrijednosti. To
znači da vođe socijalizma — bili oni u socijalističkim, kapitalis­
tičkim ili feudalnim zemljama — moraju surađivati s narodom
u naporu da se izazovu i pojačaju njegove stvaralačke i koopera­
tivne dispozicije. Problem je da se ljudi odgoje tako da se oni
odgajaju sami kroz kooperativnu, produktivnu aktivnost. To zna­
či da odgojitelji — tj. vodeći socijalisti — moraju i sami biti od­
gojeni.
Za to se traži mnogo uvjeta. Primarni uvjet je razvitak demo­
kratskog procesa, uključujući kritiku i samokritiku unutar
vodećih socijalističkih grupa. Nedemokratsko mišljenje, da jedan
čovjek ili grupa ljudi imaju odgovore za probleme društva, treba
iskorijeniti. Samokritika mora prestati da bude obred za ratifi-
ciranje prethodne odluke vođa. Ona treba da bude odgovor na
onaj dublji i širi zahtjev koji izrasta iz samih potreba naroda i
izražava ga sam narod. Vođe treba da preispitaju sebe i svoje
78
SOCIJALIZAM I DEMOKRACIJA: KAKO JEDNO ZAHTIJEVA DRUGO

kolege u svjetlu onog što narod treba, a ne onog što vođe žele ili
što oni misle da narodu treba. Kako je to moguće? Samo u ne­
prekidnom neposrednom kontaktu i diskusiji s narodom kako bi
se otkrilo što on stvarno osjeća, misli i treba.
Tautologija je kad se kaže da se ljudski rod sastoji od poje­
dinih ljudi i da samo pojedini ljudi mogu postići ljudsko ostva­
renje. Ali je to važno ponavljati, zato što vođe, kao i vođeni, čes­
to misle na ljude kao masu i zato što neki misle da se ostvarenje
pojedine osobe događa automatski kad samo postoje izvjesni
uslovi. Autoritarna ličnost u stvari vjeruje da ostvarenje treba
nametnuti ljudima i da se to postiže usklađivanjem s nekim druš­
tvenim obrascem i potiskivanjem individualnih vrijednosti. Teo­
rija socijalizma ne negira upotrebu sile. Ali ona sm atra da sila mo­
ra uvijek biti privremena i služiti kao sredstvo i da se konačna
sila historije nalazi u pojedincima koji udruženi prave svoju
vlastitu historiju. Socijalizam u tom smislu zahtijeva demokraci­
ju ne kao naknadni dodatak već kao nužnost. Pravi socijalist ima
povjerenje u narod, jer vjeruje sam sebi i nalazi snagu u čovjeko­
voj borbi protiv eksploatacije i lišavan ja. Ali autoritarac nema
povjerenja u narod i nalazi da je narod slab, jer nema povjerenja
u slabost u samom sebi. Jedan je na kraju zastupnik nade i de­
mokracije, drugi očaja i tiranije.

III KAKO DEMOKRACIJA ZAHTIJEVA SOCIJALIZAM

U jednom od njegovih idealnih značenja izraz »demokracija«

znači uzajamno samoupravljanje stanovite grupe ljudi. Takvo u-
pravljanje se vrši do tog opsega da ljudi dane grupe koriste
kolektivno svoj razum za rješavanje zajedničkih problema. »U-
pravljanje« ovdje znači nadzor, rukovođenje, vladanje; a metoda
vladanja je uzajamno sporazumijevanje.
Demokracija je uzajamno i kolektivno vladanje naroda. Nju
treba razlikovati od vladanja jednog ili nekolicine njih. Općeni­
to govoreći nijedan čovjek ni grupa ljudi, bez obzira na to koliko
su inteligentni ili iskusni, ne mogu biti toliko mudri ili sposobni
da vladaju jednom grupom koliko to mogu članovi te grupe. Raz­
log je što vladanje jednog nad mnogima, da bi ostvarilo djelo,
naginje tome da postane pretrpano odlučivanjem i direktivama
i da čini pogreške. Obično su najupućenije osobe o uvjetima spe­
cifičnih poslova one koje rade te poslove. One obično i najbolje
razabiru potrebe i zahtjeve u takvim situacijama i najsposobnije
su da predlažu i sprovode specifična poboljšanja.
Demokraciju treba razlikovati i od vladanja većine. Obično
u demokratskom odlučivanju preteže volja većine. Ali to nije zbog
toga što je prihvaćena ili mora biti prihvaćena odluka donijeta
glasanjem, već zato što je consensus karakteristična metoda de­
mokracije. Pri takvoj metodi mišljenja manjine (obično više nego
79
 HOWARD L. PARSONS

jedno) integriraju se koliko je to moguće s onim vladajućima. Ta

integracija se vrši razmjenom gledišta i savjetovanjem. Jednostav­
no brojenje glasova je nedemokratski postupak ako glasanje ne
izrasta iz kolektivnog ozbiljnog razm atranja problema o kome je
riječ i istinske, otvorene razmjene gledišta o raznim aspektima
spornog pitanja.
Demokraciju treba razlikovati od vladanja gomile. Ona je na­
protiv kolektivna upotreba razuma i tako je suprotna kolektiv­
noj upotrebi strasti i predrasuda.
Ali demokratska upotreba razuma ne znači da se uvijek do­
nose najbolje odluke. Razum je pogrešiv u individualnim i kolek­
tivnim oblicima; on se može upotrijebiti malo ili mnogo i može
se usmjeriti na dobre i loše ciljeve. Pretpostavka onih koji vje­
ruju u demokraciju jest da je najmanje pogrešiva metoda pristu­
panja kolektivnim problemima ona kolektivnog razuma. Lijek
protiv slabosti demokracije nije manje demokracije već u stvari
više demokracije. Iz istog razloga korektiv za neku pogrešku u
nauci — gdje se upotrebljava ista opća metoda — jest neprekidna
primjena naučne metode. Demokratska metoda, slično naučnoj
metodi, korigira sama sebe. Da bi se povećala vjerojatnoća ko­
rekcije — treba pojačati obavještavanje, analizu i raznolikost i-
nicijative i perspektive. Za demokraciju to znači da njena garan­
cija leži u inteligentnim, budnim pojedincima koji su u nepresta­
nom intelektualnom i ličnom rastu.
Demokratska metoda primjenjuje se na probleme zajedničke
jednoj grupi. Ona se može upotrijebiti u rješavanju kakvog ne-
općeg problema — kao u grupnoj terapiji ili kad se jedan nauč­
nik savjetuje s drugima o svom pojedinačnom problemu. Tako
metoda demokracije nije lijek za sve i ne istiskuje individualan
napor, misao, odluku i akciju. Naprotiv jačina jedne demokra­
tske grupe zavisi od poznavanja stvari, perspektiva i razvijene
inteligencije koju pojedini članovi unose u nju.
Kritičari demokracije obično predlažu neku vrstu vlade »struč­
njaka«. Teorija vladanja pomoću stručnjaka branila se različitim
argumentima — »prirodnom superiomošću« (Platon, Hitler),
»božanskim pravom« (James I) i efikasnošću iskusnih nauče-
njaka ili inženjera (tehnokrati). Kako je znanost sistematska u-
potreba stručne inteligencije u rješavanju problema, dolazimo
do pitanja kakav bi trebao da bude odnos između naučnih struč­
njaka i ljudi koji upravljaju sobom demokratski, tj. uz upotrebu
kolektivne inteligencije.
Jedan takav mogući odnos je da stručnjaci vladaju naro­
dom. U tom odnosu inteligencija i inicijativa mnogih žrtvovani
su onima nekolicine. Drugi mogući odnos je da narod vlada struč­
njacima. Ovdje su specijalizirano znanje, izobrazba i iskustvo
nekih ljudi žrtvovani nespecijaliziranim gledištima mnogih. Tre­
ći mogući odnos je međusobno djelovanje i suradnja između
80
SOCIJALIZAM I DEMOKRACIJA: KAKO JEDNO ZAHTIJEVA DRUGO

stručnjaka i naroda: stručnjaci daju specijalizirano znanje i

vještinu u određivanju ciljeva i sredstava za rješavanje zajed­
ničkih problema naroda.
U samoj stvari podjela na stručnjake i narod je samo privid­
na. Jer i stručnjaci su ljudi koji učestvuju u zajedničkim ljud­
skim potrebama i problemima; a mnogi ljudi imaju specijalizi­
rane poglede i vještine kao posljedicu specijaliziranog obučava­
nja ili iskustva. Odgojni problem kako se postavlja ovdje prob­
lem je odgoja ljudi i na opći, humanistički način i u nekoj speci­
jalnosti.
Demokratska metoda ne može se primijeniti na sve ljudske
probleme, a gdje se može, ne može se uvijek primijeniti u istom
stepenu. Neki tehnički problem, kao takav, koji traži prilagođava-
nje sredstava nekoj svrsi, zahtijeva tehničko znanje i vještinu
izabrane nekolicine (koji sami mogu raditi demokratski). Na
primjer, kapetanove odluke o upravljanju brodom ne donose se
demokratski — iako se on obično savjetuje sa svojim prvim ofi­
cirima, inženjerom, kormilarom i drugima prije nego što done­
se mnoge od svojih odluka. Porodica s malom djecom ne može
se voditi s velikim stupnjem demokracije, jer djeci nedostaje is­
kustvo koje bi ih kvalificiralo da budu učesnici jednaki s odras­
lim. Ipak dobar roditelj pri donošenju svojih odluka traži i uzima
u obzir izražene želje i potrebe djece. Isto tako neka kritična
situacija, koja zahtijeva neodložnu odluku jedne ili nekoliko o-
soba, isključuje demokratsko razm atranje u grupi. U takvim slu­
čajevima, i u svim slučajevima gdje se odluke ne mogu donijeti
demokratski, važno je pitanje da li krajnji ciljevi kojima služe
odluke egzemplificiraju ili proizvode osnovne ljudske vrijednosti.
A takve vrijednosti zajedničkog života mogu se, na kraju krajeva,
najbolje odrediti sudovima i odlukama samih ljudi koji diskuti­
raju i donose odluke demokratski.
Taj isti pojam demokracije daje odgovor na problem odnosa
između »predstavnika« i predstavljenog naroda. Stara je for­
mula bila da vlada počiva na pristanku i volji onih kojima vlada
— formula koja je pretpostavljala odvajanje jednog od drugog.
Dok postoji takva razdvojenost pravo predstavljanje je nemogu­
će. Ipak neposredna demokracija nije uvijek moguća — kao kad
se jedna velika grupa mora podijeliti na male grupe, gdje su mo­
guće direktne diskusije u koje je uključen svaki član, tako da se
predstavnici tih grupa zatim sastanu na demokratsko odlučiva­
nje. Dobar predstavnik u takvim slučajevima je onaj koji tačno
odražava interese svoje grupe. To odražavanje je moguće kad
on direktno, pažljivo i ponovljeno sluša svoju grupu. Demokra­
cija širokog razmjera ne isključuje princip reprezentacije već ga
stvarno zahtijeva. Ali djelotvorna demokracija zahtijeva da pred­
stavnik ne stoji po -strani od naroda već da bude u stvari jedan iz
njega. Baš zato što komunicira s ljudima i osjeća i misli zajedno
81
 HOWARD L. PARSONS

s njima on može re-prezentirati njihova gledišta u drugim kolekti­

vima.
Slično demokracija ne isključuje princip vodstva već ga u stva­
ri traži. U svakoj grupi bilo koje veličine vođe se prirodno pojav­
ljuju kao posebne osobe koje izražavaju, organiziraju i izvršava­
ju kolektivne interese sudjelujućih pojedinaca. Pitanje je da li
je neki vođa dobar ili loš, da li je demokratičan ili nedemokrati-
čan — olakšava li rješavanje zajedničkih problema grupe.
Dobar vođa (1) direktno komunicira s ljudima koje vodi i
saznaje kakvi su njihovi problemi i gledišta; (2) pomaže im da
artikuliraju, organiziraju i ocjenjuju te probleme i gledišta; (3)
doprinosi rješavanju njihovih problema sudjelujući u diskusiji
o tim problemima i čineći im dostupnim svoje specijalizirane spo­
sobnosti; (4) pomaže da se unutar grupe i među njenim pojedin­
cima razvija sposobnost za odlučivanje i samostalnost i (5) sam
postaje sve manje neophodan kako članovi grupe stiču više sna­
ge da izraze i ostvare svoje interese. Na ove načine vođa je uspje­
šan tj. on izaziva snage i privrženost svoje grupe. I na ovaj na­
čin njegovo vodstvo je moralno opravdano.
Otud je opravdanje podjednako stručnjaka, predstavnika i vo­
đa da oni mogu pomagati u ispunjavanju potreba naroda na način
na koji narod bez njih ne može da to učini sam i direktno. Gdje
se taj stvaralački odnos između stručnjaka i ne-stručnjaka, pred­
stavnika i predstavljenih, vođa i vođenih prekine ili se nikada
adekvatno ne razvije, izrastaju birokratizam i tiranija. U njima je
središte vlasti i odgovornosti koncentrirano kod nekolicine. Otud
su oni uvijek slabiji nego demokracija, jer se jako oslanjaju na
malo ljudi, dok demokracija izmamljuje i organizira snagu mno­
gih. I oni moraju uvijek kompenzirati tu slabost upotrebom ili
prijetnjom prinude, da bi postigli ciljeve o kojima se odluke
donose u centru i od kojih se grupa kojoj se nalaže da sluša mo­
ra. osjećati otuđenom.
Kao vladanje kolektivnog razuma demokracija pretpostavlja
da će narod biti odgojen tj. iskusan u upotrebi uma u rješava­
nju svojih problema. Narod ne može vršiti i sačuvati vrhovnu
vlast i ne može vladati samim sobom u svom vlastitom interesu
ako mu nedostaje oruđe — znanje i umijeće — potrebno za rje­
šavanje njegovih problema. Relativno primitivna, jednostavna
demokracija s relativno primitivnim kolektivnim razumom može
riješiti probleme relativno primitivnog društva. Na primjer, to­
kom narodnih oslobodilačkih pokreta u nedavnim decenij ama voj­
nici i seljaci su uspješno upotrebljavali demokratske metode za
rješavanje takvih problema kao što je vođenje gerilskog rata, or­
ganiziranje ekonomskog života sela i armija i provođenje zem­
ljišnih reformi. Ali problemi razvijene faze društva traže razvije­
niji nivo odgoja. Problemi kao što je razvoj snabdijevanja vodom,
poljoprivrede, saobraćaja i industrije traže za svoje uspješno
82
SOCIJALIZAM I DEMOKRACIJA: KAKO JEDNO ZAHTIJEVA DRUGO

rješavanje specijaliziranu izobrazbu mnogo različitih vrsta. Oni

traže odgajanje naroda na znanstveni način. Kako je takvo od­
gajanje — a s njim i implicitni demokratski zahtjevi koji teže da
prate znanstveni odgoj — nedostajalo u onim nerazvijenim zem­
ljama gdje su se zbile socijalističke revolucije, metode izgradnje
socijalizma bile su ponekad nedemokratske do krajnosti. U tom
vakuumu često su cvjetali birokratizam i tiranija.
Opravdanje za demokraciju je ljudsko i pragmatično. Utvrđe­
no je načelo ljudskog iskustva da će neka osoba koja sudjeluje
kod donošenja i izvršavanja odluka što se tiču njenog vlastitog
interesa jasnije razumjeti odluke i njihove posljedice, preuze­
ti više inicijative i odgovornosti pri provođenju odluka u život,
iskusiti više zadovoljstva od svoje aktivnosti i uspješnije braniti
svoje interese nego kad ne sudjeluje.
Isti taj princip — da sudjelovanje u odlučivanju i planiranju
povećava produktivnost — vrijedi kad su dvojica ili više ljudi
angažirani u rješavanju nekog zajedničkog problema. On je stvar­
no pojačan principom da ljudi kolektivno mogu rješavati svoje
zajedničke probleme efikasnije nego što to mogu zasebno. To je
prastari princip koji se traži za organiziranje svake ljudske grupe
i društva. Dotle, dok je povezano kao jedinica, društvo je skupi­
na kooperirajućih pojedinaca koji rade za opće vrijednosti. De­
mokracija teži da učini taj kooperativni princip eksplicitnim i
svjesnim, da razvije razumnost u organiziranju i održavanju jav­
nog života. Čovjek je nužno i prirodno društveno biće. Kad on
surađuje i komunicira s drugim osobama uz izvjesne povoljne us-
love njegov um i ličnost se oblikuju i m ijenjaju. Nove perspektive
i načini djelovanja stvaraju se kao posljedica takvog međusobnog
djelovanja — perspektive i načini djelovanja koji ranije nisu bili
mogući za pojedine osobe odvojene od takvog međusobnog dje­
lovanja. Razmišljanje i djelovanje ljudi u grupi, kada su uslovi
povoljni, otkriva njihove interese, talente, iskustva i perspekti­
ve. Ono stimulira i pojačava njihovu energiju u rješavanju pro­
blema koji su pred njima.
Demokracija kao oblik društvene, stvaralačke aktivnosti pru­
ža odušak za čovjekove društvene, stvaralačke potrebe. Demo­
kracija je čovjekov prirodni, ljudski način života, njegov cilj. O-
dvojen od tog načina života, putem kojeg on postaje svoje pravo
ja i putem kojeg se ostvaruje, čovjek postaje tuđin.
Kako se može ostvariti to slobodno, egalitamo bratstvo lju­
di? Samo tako da ljudi počnu uspostavljati materijalne i društve­
ne uslove koji su nužna osnovica za takvo stvaralačko bratstvo
pojedinaca. Kad definiramo te uslove, definiramo socijalizam.
Oni koji vjeruju u socijalizam pretpostavljaju da će ljudi, a-
ko budu kao društvo posjedovali sredstva i upravljali djelatnosti­
ma proizvodnje, u krajnjoj liniji raditi to u svom vlastitom in­
83
 HOWARD L. PARSONS

teresu i za svoje vlastito dobro. Oni takođe pretpostavljaju da

ljudi u krajnjoj liniji znaju šta im treba i šta je njihovo vlastito
ispunjeno dobro. Obje ove pretpostavke dijele oni koji vjeruju
u demokraciju, koja zajednički sa socijalizmom polaže svoju
konačnu vjeru u čovjeka i njegov razum.
Historijski su i »socijalizam« i »demokracija« imali i usko i
široko značenje. U uskim značenjima, određenim ograničenjima
klasne misli, oboje je težilo da bude ograničeno na jedno poseb­
no područje — demokracija na politiku, socijalizam na ekonomi­
ju. Ali u širim značenjima srodstvo socijalizma i demokracije
postaje vrlo jasno i teško je naći gdje svršava jedno a počinje
drugo. U njegovom uskom smislu socijalizam je bio zamišljan
kao proširenje na ekonomsko područje demokratskog načela
politike. Tako je on bio nazivan »ekonomska demokracija«. Ali
demokracija kao ljudska metoda za rješavanje općih ljudskih
problema direktno implicira potpun socijalizam. Jer demokrat­
ska metoda je kolektivan razum, planiranje i ispunjenje plano­
va — a to je upravo metoda socijalizma koja zahtijeva i kolektiv­
no vlasništvo. Slično, socijalizam u svom širokom, humanistič­
kom smislu — tražeći da čovjek bude u potpunosti društven i ko­
operativan u svom produktivnom životu — direktno implicira
slobodnu, egalitarnu, bratsku demokraciju kao način života. So­
cijalizam i demokracija sastaju se na tački gdje odgovaraju na
pitanje tko treba da vlada narodom i kako? Njihov je odgovor:
treba da vlada narod kooperativnim razumom. Inteligentno rje­
šavanje problema uvijek uključuje plan akcije. Ma od koga potje­
cao plan narod mora biti konzultiran o njegovoj vrijednosti, o
podređenim planovima i o njegovoj ulozi u provođenju tih pla­
nova. A narod na kraju mora i provesti taj plan.

IV ZAKLJUČAK

Odnosi između demokracije i socijalizma mogu se razumjeti

ako se razm atraju odnosi između psiho-socijalnih djelatnosti lju­
di i ekonomskih materijala i procesa njihovih života. Ta dva
skupa aktivnosti međusobno se prožimaju tako da puna definici­
ja jednog konačno vodi ka drugom. Historijski je izraz »demokra­
cija« povezan s buržoaskom tradicijom koja se koncentrira na
čovjekovo izražavanje misli, govor, rukopise, diskusiju, razmatra­
nje, debatu, donošenje i tumačenje zakona i slično — ukratko,
na čovjekovu umnu i društvenu aktivnost definiranu kao narod­
no samoupravljanje. Kao što smo rekli, buržoaska definicija de­
mokracije ograničila ju je na jednu malu klasu, dok su posjeda
lišene klase Evrope tu definiciju proširile i produbile da bi o-
buhvatila ekonomski kontekst čovjekova života. A s osnutkom
prve socijalističke zemlje u SSSR-u u 1917. g. taj produbljeni
pojam demokracije, razvijen kod Marxa, Engelsa i Lenjina, pos-
84
SOCIJALIZAM I DEMOKRACIJA: KAKO JEDNO ZAHTIJEVA DRUGO

#gao je svoj,-prvi konkretan oblik. Od vremena Marxa i Englesa,

ipak, izraz »socijalizam« odnosio se uglavnom na ekonomske pro-
oese i uslove potrebne za razvitak čovjeka. I upravo kao što su
u SSSR-u imperativni ekonomski zahtjevi za tvornicama i stro­
jevima pretegnuli nad »višim« vrijednostima, tako je literatura
a ekonomskim pitanjima bacila u velikoj mjeri u zasjenak huma­
nističke studije kao one o demokraciji. Pa ipak se definicija so­
cijalizma protegnula tako da uključuje psiho-socijalnu djelat­
nost čovjeka. Sad vidimo u Evropi i SAD novu konvergenciju i
dijalektiku ovih dviju tradicija, demokracije i socijalizma. Li­
beralni humanisti okreću svoju pažnju prema marksizmu, dok
marksisti poduzimaju nove studije o humanizmu.
Možda je to truizam kad se kaže da ljudi m oraju postupati
tako-da dovedu duh i materiju, kolektivno ljudsko odlučivanje i
ekonomski život u plodonosne odnose, tako da ekonomija oslo­
bodi fizičke i mentalne snage ljudi i tako da sloboda ljudi reagi­
ra pojačanjem materijalne baze njihova života. Ali ortodoksni,
nedijalektički ili fatalistički mislioci zaboravljaju to i sm atraju
da se demokracija razvija autom atski čim su učinjeni prvi kora­
ci ekonomskog socijalizma. Takvi mislioci pokušavaju da utam ­
niče taj kreativni, dijalektički proces ljudskog razvoja — demo­
kratski socijalizam — u ustaljene ekonomske, političke i intelek­
tualne oblike. Oni navode velike mislioce prošlosti da bi potvr­
dili svoje teze. Ali nijedan čovjek ni grupa ljudi ne mogu antici­
pirati probleme i uslove svih ljudi. Niti oni mogu predvidjeti
kakve će nove perspektive donijeti stvaralačko udruživanje no­
vih generacija.
Sada socijalistički mislioci priznaju sve više da su zanemarili
znanstveno istraživanje psiho-socijalne strane te dijalektike —
tj. porijeklo, prirodu, funkcije, izmjene, uslove i humanističku
kontrolu ideja, vjerovanja, stanovišta, vrijednosti i drugih ak­
tivnosti duha, ličnosti i odnosa među ličnostima. Njima je jasno
da ekonomska baza i okvir socijalizma ne garantiraju optimalan,
zdrav i stvaralački razvitak ličnosti. Nadalje je očevidno da tak­
va ekonomska baza sama ne može uspješno funkcionirati, odvo­
jeno od onog zdravog i kooperativnog stanja duha i akcije koje
smo nazvali »demokracijom«. Stoga je potrebno istraživanje u
pogledu karaktera zdrave ličnosti, uslova koji ometaju razvitak
takve ličnosti i uslova koji pridonose njenom razvitku. Kao što
smo pokazali, takvo istraživanje mora biti vođeno u vezi s da­
našnjim pokušajima koji mobiliziraju kooperaciju i inicijativu
naroda, vođa i stručnjaka.
Jesu li takve studije prijetnja socijalizmu? Jesu ako odvra­
ćaju naučenjake i ljude od zadatka da se poboljša socijalistički
sistem putem poboljšanja ljudi i da se poboljšaju ljudi putem
85
 HOWARD L. PARSONS

poboljšanja socijalizma. Izučavanje može unaprijediti socijali­

zam za još jedan korak, ako otvara put za stvaranje ljudi koji su
dublje demokratski i zdravi nego ranije i koji stoga mogu da
razlikuju i ostvare uvjete za bolji socijalni poredak. Socijalizam
traži demokraciju i demokracija traži socijalizam. I u tom uza­
jamnom i evoluirajućem zahtjevu nalazimo osnovni uzor za
kreativnu realizaciju čovjeka pojedinca i ljudskog društva.

(Preveo B. P.)

86
 SLOBODA I DEMOKRATUA
U SOCIJALIZMU

Svetozar Stojanović

1.
Smisao socijalizma, a verujemo i njegova perspektiva, nalazi
se u realizaciji jednog humanističkog programa. Izgleda da taj
program još uvek niko nije bolje koncipirao od Marxa. To, na­
ravno, ne znači da potreba da se ide dalje od njega nije urgentna.
Čovek se teško otima utisku da se ponekad, preovladavši staljini­
stički dogmatizam, zadržavamo na nivou dogmatičnog odnosa
prema Marxu, ovog puta izvornom. To, zajedno sa prilično us­
kim i uz to već nekoliko godina dosta zatvorenim tematskim kru­
gom, predstavlja bitno ograničenje naše sadašnje filozofske situa­
cije. Zato više nego do sada treba da se okrenemo savremenim
problemima, stavljajući u zagrade ponekad i tekstove samog
Marxa.
Samo u onoj meri u kojoj je marksistički humanistički pro­
gram realizovan socijalizam je stvarnost. Polazeći od toga, može
se slobodno reći da je socijalizam danas malo ostvaren; u sva­
kom slučaju, daleko manje nego što su toga najčešće svesni nje­
govi protagonisti. Racionalizatorskoj samoodbrani, sa malim izu­
zecima, ni oni nisu mogli da izbegnu. Jedan od vidova te nat-
kompenzacije jeste primena razvoja proizvodnih snaga kao osnov­
nog kriterijum a za ocenu tempa oživotvorenja socijalizma. Fe­
nomen reifikacije na specifičan način dolazi do izražaja u ovoj
fetišizaciji i apsolutizaciji proizvodnih snaga. Na nju je svakako
uticao zatečeni nivo proizvodnih snaga, ali i staljinistička i mao-
istička interpretacija marksizma. Za m arksistu je, međutim, od­
nos između tehničkog i globalnog društvenog progresa druga­
čiji. Tehnički progres ili razvoj proizvodnih snaga predstavlja
nužan, mada ne i dovoljan uslov opšteg socijalnog napretka. Kri-
terijum ovog zadnjeg, kao što sam već rekao, predstavlja oživo-
tvorenje marksističkih humanističkih ideala. Staljinizam i mao-
izam su preokrenuli odnos između ove dve vrste progresa: od
87
 SVETOZAR STOJANOVIĆ

nužnog uslova za ostvarenje globalnog društvenog napretka, pro­

izvodnja stvari postala je samocilj, umesto da bude isključivo
jedno od neophodnih sredstava u borbi za čovečnijeg čoveka i
humanije društvene odnose.
U žiži marksističkog humanizma leži ne čovek uopšte (reali­
stička i kolektivistička deformacija marksizma) nego pojedinac
— dakle svojevrsna personalistička koncepcija. Differentia-u spe-
cificu marksističkog personalizma čine pojmovi totaliziranja
socijaliziranja, dezalijeniranja, oslobađanja, demokratizova-
nja i si. Ja namerno upotrebljavam glagolske imenice (tota-
liziranje), a ne prideve [totalni (čovek)] da bih istakao da
je reč o uvek otvorenim, beskonačnim procesima. Doduše,
ista ideja se može izraziti i pridevima, ali pod uslovom
da se oni shvate kao oznake tzv. graničnih pojmova. To po­
nekad treba isticati i samom Marxu nasuprot. Ima, naime,
tekstova koji pokazuju da je on komunizam ponekad shva-
tao kao neku vrstu apsoluta, u kome će sve suprotnosti
biti ugašene i svi ti procesi završeni, smireni. Ali da se vra­
timo srži njegovog humanističkog programa.
Da u njemu leži smisao i perspektiva socijalizma potrebno je
naglašavati naročito danas, kada je socijalistički pokret u
visoko razvijenim kapitalističkim zemljama u izvesnom smi­
slu u krizi besperspektivnosti. Možda nerazvijene zemlje
moraju prenaglašavati razvoj proizvodnih snaga kao deo
svog socijalističkog programa. Sauno, ti pokreti moraju
biti svesni da nikoga u visokorazvijenim zemljama neće
naročito im presionirati svojim brzim materijalnim razvit­
kom. Samo prevazilaženje ljudskog, a ne materijalnog siroma­
štva, može biti motiv za socijalističku rekonstrukciju u ovim
zemljama. Na žalost, danas to, sa retkim izuzecima, ne shvataju
socijalistički pokreti ni na jednoj, ni na drugoj strani. Na obe
strane, opet sa malim izuzecima, cilj predstavlja neka vrsta drža­
ve blagostanja.
Prelazeći na onaj deo marksističkog humanističkog progra­
ma koji je izdvojen u naslovu, ja želim da ponovim (ono Što sam
na opštijem planu već istakao): socijalizam može biti-stvamost,
a ne samo zadatak, u onoj meri u kojoj je dalje razvio jjroces
oslobađanja čoveka i demokratizacije društva. Moglo bi se reći
da je on u tom pogledu, pre svega zbog staljinizma i maoizma, do
sada podosta izneverio nade. Uostalom, šta se drugo i može očeki­
vati od socijalističkog pokreta koji na svojoj zastavi ispisuje
»veliki kolektiv —■mala sloboda« ili »deset godina patnje — deset
hiljada godina sreće«. Prva od ovih deviza nije jedina koja uk**;-
zuje da je u tom slučaju reč o regresu u odnosu na građanski
humanizam. A druga skreće pažnju na jako razvijene elemente
svojevrsne eshatologije. Izgleda da i ovaj primer pokazuje da se
88
 SLOBODA I DEMOKRATI JA U SOCIJALIZMU

ne radi samo u nekoj pseudoreligiji, nego u izvesnoj meri i o

svojevrsnoj novoj religiji.

2 .
Sloboda i demokratija su uvek bile među najviše upotreblja-
vanim i istovremeno najviše zloupotrebljavanim recima. U žesto­
kim iđeološko-propagandnim bitkama koje plamte širom sveta
svaka strana se trudi da, koristeći se njihovim emotivnim pu­
njenjem, diskredituje protivnika i prikaže sebe u najlepšem
svetlu. Već sama činjenica da se neke reči toliko upotrebljavaju
kao municija u ideološkom ratu ukazuje na to da ne spadaju u
porodicu tipično saznajnih, informativnih reči. Kazati za nekog
čoveka ili društvenu zajednicu da su slobodni ili neslobodni, de­
mokratski ili nedemokratski, to ne znači samo obavestiti da im aju
neku osobinu. Sloboda i demokratija su danas gotovo opšte pri­
hvaćene kao vrednosti, pa su zato reči koje ih označavaju, mada
ne uvek na prvi pogled, po pravilu vrednosne reči. Kad ih jed­
nom entitetu pripišemo mi: podrazumevamo i obaveštavamo da
on ima izvesna svojstva; izražavamo svoj pozitivan stav prem a
tom njegovom stanju; i preporučujemo drugima da zauzmu isti
stav i ili čak (ako već nisu u njemu) da dovedu sebe u isto stanje.
Treba dodati da je stav koji ovim rečima izražavamo i preporu-
čuiemo vrlo često emotivno obojen.
Ova kratka analiza može da nam pomogne da vidimo zašto
su toliko beskonačni i ogorčeni sporovi oko toga šta je prava,
istinska i si. sloboda i demokratija. Razilaženja oko definicija
slobode i demokratije, tj. oko toga kakva svojstva jedan entitet
treba da ima da bismo ga nazvali slobodnim ili demokratskim,
nisu, naime, posledica razilaženja samo saznajne prirode. Jer,
odluka o tome povlači za sobom pozitivan stav, pa i osećanje pre­
ma njemu. Drugim rečima, svaki tako podsvesno ili svesno šti-
muje svoju definiciju slobode i demokratije da baš entitet, pre­
ma kome on ima pozitivan stav i osećanje i koji drugima želi
da preporuči kao objekat pozitivnog stava i osećanja, može per
definitionem da zasluži te etikete.
Ali analiza značenja ima smisla samo kao raščišćavanje tere­
na za angažman na tzv. objekt-nivou. Zato i ne želim da ostanem
na tvrdnji da sloboda i demokratija im aju tri dimenzije značenja
(saznajnu, ekspresivnu i preporučivačku), već želim da predlo­
žim određena svojstva koja jedan entitet treba da ima da bismo
ga nazvali slobodnim i demokratskim. Ukratko, prelazim na pred-
laganje definicije slobode i demokratije (tačnije saznajne dimen­
zije njihovog značenja). Zbog ograničenosti prostora, a i zbog
isključivo instrumentalne vrednosti tih definicija u jednom tek­
stu sa ovakvim naslovom, ja ću morati u izvesnoj meri da budem
80
 SVETOZAR STOJANOVIĆ

dogmatičan, da obratim malu pažnju navođenju razloga koji tre­

ba da ih opravdaju.
Slobodu, po mom mišljenju treba definisati kao moć svesnog
izbora između realnih mogućnosti i svesnog ostvarenja izabrane
mogućnosti određivanja uslova i načina svoga života. Naravno da
onda »neslobodu« treba definisati kao odgovarajuću nemoć ili
odsustvo te moći.(*)
• * *

Apstraktno značenje demokratije (vladavina naroda), dato

već samim terminom, oduvek je bilo najšire prihvatljivo. Ni mar­
ksisti nemaju naročitog razloga da ga odbace kao polaznu tačku.
Brojne razlike i višesmislenosti nastaju tek na nivou konkreti-
zacije tog pojma. Šta ovde određenije znači »vladavina (naroda)«,
pa najzad i šta sam »narod« ? Odgovori na ta pitanja nisu ili bar
nisu isključivo saznajno motivisani, pošto im aju i velike vred-
nosno-normativne, ideološke konzekvencije. Od odgovora na njih,
a to znači od konkretnije definicije pojma demokratije, zavisi
njegova primena, a od primene vrednosna ocena, odnosno stav
i osećanje prema entitetu o kome je reč. Pošto stavovi i osećanja
ljudi nikada neće biti potpuno ujednačeni, čini se da će i sporovi
oko konkretizacije pojma demokratije uvek biti u principu otvo­
reni.
Mislim da bi jedna marksistička definicija demokratije danas
(posle svih teorijskih i praktičkih iskustava), zbog razloga koje ću
navesti kasnije, trebalo da izgleda ovako:
Demokratija je učešće maksimalnog broja pripadnika društ­
vene zajednice u odlučivanju o stvarima od opšteg značaja.
Njoj treba suprotstavljati oligarhiju ili oligokratiju, a ne bi-
rokratiju — kako se kod nas odomaćilo — koja je samo jedna vr­
sta oligarhije (zajedno sa, na primer, aristokratijom, tehnokrati-
jom, politokratijom i si.).
Oligarhija ili oligokratija je učešće malog broja pripadnika
društvene zajednice u donošenju odluka od opšteg značaja.
Ali da se vratimo definiciji demokratije. Uslov da se jedna za­
jednica nazove demokratskom — učešće maksimalnog broja pri­
padnika društvene zajednice u. . . — može se prikazati na jednoj
kontinualnoj skali koja otkriva različite stepene logičke, pa po­
sredno donekle i faktičko-istorijske mogućnosti njegovog zado­
voljenja. Reč je o tri vrste razlika: 1) prema broju pripadnika
koji učestvuju, 2) prema stepenu učešća i 3) prema načinu učeš­

(*) Pošto sam u raspravi »Socijalizam i sloboda«, objavljenoj u zborniku

»Čovek danas«, Nolit, Beograd 1964, detaljno raspravljao o definiciji slobo­
de, ovde ću samo ponoviti tu definiciju (neznatno izmenjenu), n e prikazuju­
ći ponovo put kojim sam do nje došao i ne navodeći razloge koji treba da
je opravdaju.

90
 SLOBODA I DEMOKRATIJA U SOCIJALIZMU

ća (posrednom i neposrednom). Prema tim razlikama određivao

bi se stepen demokratičnosti jedne društvene zajednice. Ako za­
nemarimo čisto logičku mogućnost da svi njeni pripadnici u mak­
simalnoj meri neposredno odlučuju, i razmotrimo faktičko-isto-
rijske mogućnosti, onda treba reći sledeće. Demokratiju u stvar­
nosti, naročito dosadašnjoj, od oligarhije deli samo relativna,
a ne apsolutna granica. I najrazvijenija demokratija je dosad u
izvesnoj meri bila oligarhija (pojedinih društvenih grupa i klasa,
društvenog aparata, partija i si.). Sem toga, uzet u dimenziji
budućnosti, proces demokratizacije je uvek otvoren. Nikada neće
biti ostvarena neka apsolutna demokratija iza koje se dalje ne
bi moglo. Pa ipak, ta bezizglednost savršenstva ne treba nikoga,
a naročito ne marksiste, da obeshrabruje. Jer, ostaje mogućnost,
a onda i istorijski zadatak socijalizma da ostviari revolucionarni
skok u tom kontinualnom procesu demokratizacije. Na njega će­
mo se vratiti malo kasnije.
Predlažući definiciju demokratije eksplicitno sam preuzeo
obavezu da navedem razloge za tvrdnju da je baš takva definicija
danas (posle svega što se iza klasika marksizma zbilo u teoriji i
praksi) potrebna jednoj marksistički orijentisanoj filozofiji i
nauci o društvu i politici. Njen savremeni marksistički alibi mo­
že se dokazivati na indirektan i direktan način.
Prvo ću navesti neke definicije pojm a demokratije koje, po
mom mišljenju, nikako ne bi mogle da zadovolje jedan savre­
meni marksistički sistem za njega relevantnih ideja. »Suvereni­
tet naroda nad vladom«, »kontrola vlade od strane naroda« i »uti-
caj naroda na vlast« — sve su to definicije koje dem okratiju og­
raničavaju, mada ne eksplicitno, na državu i svode na njenu po­
sredničku formu. Sledeće dve definicije: »vladavina predstavni­
ka izabranih od naroda« i »odgovornost upravljača javnom mnje­
nju« izgleda da ne m oraju da im aju prvu, ali je sasvim sigurno da
drugu navedenu slabost dele sa prethodnom serijom definicija.
Ovakve i slične definicije potpuno odgovaraju i privatno-ka-
pitalističkom i državno-kapitalističkom, ali istovremeno i dr-
žavno-socijalističkom sistemu i njihovim teorijskim apologijama.
Privatno-sopstvenički kapitalizam m ora da ograničava demokra­
tiju na državu i već time po pravilu na posredničku formu, jer
čitav niz manjih društvenih zajednica okupljenih oko privatnih
vlasnika ne može da bude demokratski. Dovoljno je podsetiti na
činjenicu da su u takvom sistemu društvene zajednice u oblasti
materijalne proizvodnje isključene iz demokratskog procesa. Po­
što čitavim nizom društvenih zajednica i u državno-kapitalistič­
kom i u državno-socijalističkom sistemu upravljaju predstavni­
ci državne vlasti, to je očigledno da ni njima ne bi odgovarala
definicija koja bi demokratiju proširivala na čitavu društvenu
zajednicu (a ne samo državu) i time omogućavala i neposrednu
demokratiju.
91
 SVETOZAR STOJANOVIC

Istorijski je zadatak socijalizma/p rv o , j a univrnaliiuj*

mokratiju (da je uvede u celpkupnu društvenu zajednicu, Uk­
ljučujući ne samo njen globalni nivo nego i najmanje zajednice u
njoj) i,(drugo, da je učm lj t o neposredniiom. Ova dva zadatka su
najtešnje međusobno povezana: nema pune univerzalizacije bez
što većeg oneposredovanja, i obrnuto. Društvena «vnjinajgf>i»ni
preduslov i univerzalizacije i što .većeg oneposredovanja demo­
kratije. Međutim, zavisnost tu nije samo jednosmema. Jer/sv o ­
jina je s/varno društvena u onoj m eri .uJkoj oj--postoji univerzal­
na i neposredna demokratija.
U marksizmu, uključujući i samog Marxa, demokratija se do
danas uglavnom tretirala kao forma države. Iz toga izlazi i drugi
uobičajeni marksistički stav da će sa odumiranjem države odumi­
rati i demokratija. Takvim tretiranjem demokratije marksizam,
međutim, ostaje na buržoaskom kategorijalnom nivou. Zaista je
paradoksalno da marksizam ne može svojim pojmom demokra­
tije da obuhvati ono što pokref koji se njime rukovo"Hi treba da
ostvari kao suštinski skok u istorijskom procesu demokratiza­
cije — univerzalizaciju i što veće oneposredovanje, tj. ono što je
dobrim delom pokriveno izrazom društveno samoupravljanje.
Iz toga izlazi da treba revidirati do sada uobičajenu marksistič­
ku definiciju demokratije. Već sam predložio definiciju koja tre­
ba da je zameni. Vezujući demokratiju za društvenu zajednicu,
omogućava se da ona uključi i demokratiju u državi, ali i društve­
no samoupravljanje i druge forme i procese društvene demokra­
tije. A kontinualna skala na kojoj sam razvio uslove iz predlože­
ne definicije demokratije omogućava da se društveno samoupra­
vljanje sm atra višim stepenom demokratije od dosadašnje.
Ako termin demokratija nastavimo da rezervišemo za način
donošenja odluka isključivo u državi, onda će biti potreban novi
termin za način donošenja odluka u čitavoj društvenoj zajednici.
Sigurno je da termin »društveno samoupravljanje« može da oba­
vi ovaj zadnji posao za jedan broj društvenih zajednica. Ali šta
ćemo, na primer, sa društveno-političkim organizacijama? Među­
tim, i kad ne bi bilo te ograničenosti termina »društveno samo­
upravljanje«, razdvajanje »demokratije« od »društvenog sa­
moupravljanja«, i obrnuto, onemogućavalo bi označavanje
istorijskog kontinuiteta demokratizacije. Ma koliko da soci­
jalizam sa društvenim samoupravljanjem, i drugim demokrat­
skim novostima koje taj termin ne može da pokrije, donosi revo­
lucionarnu prekretnicu u istorijskom procesu demokratizacije,
ipak se ne sme zaboraviti da tu postoji ne s a m o diskontinuitet
nego i kontinuitet, da je socijalistička demokratija pripremlje­
na prethodnim fazama u procesu demokratizacije. Sem toga, ste­
pen demokratije u državi zavisan je i od načina odlučivanja u
čitavoj društvenoj zajednici. Drugim rečima, demokratija se,
ipak, tiče totaliteta društvene zajednice. Termin demokratija, vec
92
 SLOBODA I DEMOKRATIJA U SOCIJALIZMU

po svom etimološkom značenju, vrlo je pogodan da izrazi ne sa­

mo istorijski kontinuitet, nego i unutrašnju međuzavisnost nači­
na odlučivanja u čitavoj društvenoj zajednici.
Već je rečeno da je demokratija vrednost. Predložena defi­
nicija imala je zadatak da odredi saznajnu dimenziju njenog zna­
čenja. Jedna od mogućnosti da se proveri da li ta definicija zai­
sta ima marksistički karakter leži u pitanju da li je kao takvu
traži kompleks drugih osnovnih vrednosti marksističkog huma­
nizma. Pozitivan odgovor na to pitanje istovremeno bi predstav­
ljao vrednosno opravdanje demokratije (takve kako je dcfini-
sana u ovom tekstu).
Marksistički ideal stvarne socijalne jednakosti i ravnoprav­
nosti u svim društvenim sferama i zajednicama povlači za sobom
univerzalizaciju u što veće oneposredovanje demokratije. Vezi­
vanje demokratije isključivo za državu naprotiv odgovara, kao
što smo već videli, ograničavanju socijalne, jednakosti i ravno­
pravnosti na političko-pravnu sferu. Na tom ograničavanju funk-
cioniše privatno i državno-kapitalistički, ali i državno-socijalistič-
ki sistem.
Ako marksistička odredba slobode uključuje »određivanje
uslova i načina svoga života« — a lako se može pokazati da je
Marx upravo to smatrao bitnim konstituensom slobode — onda
se sa sigurnošću može reći da ljudi im aju najveću mogućnost da
budu slobodni u zajednici u kojoj postoji sveopŠta i što nepo-
sredni ja demokratija. Demokratija ograničena na državu napro­
tiv omogućava jednom broju ljudi da tako koriste svoju slobo­
du da ugrožavaju slobodu drugih. Ta opasnost je neuporedivo
manja u jednoj celovito i što neposrednije demokratskoj društ­
venoj zajednici. Samo u njoj moguća je istinska sinteza slobode
ličnosti i njene solidarnosti sa drugim ličnostima.
Marksistički ideal socijalizacije čoveka uz istovremeno razvi­
janje njegove slobode i autonomije takođe je najviše moguće
ostvariti u društvenoj zajednici sa što univerzalnijom i neposred-
nijom demokratijom. U njoj postoje najbolji uslovi za vaspi-
tanje socijalno odgovorne i istovremeno autonomne i slobodne
ličnosti. Drugim rečima, takva zajednica je najpogodnija da
spreči beg čoveka od slobode i odgovornosti. Šanse za istinski
skok u procesu prevazilaženja sukoba između ličnih i društve­
nih interesa najveće su u zajednici u kojoj postoji demokratsko,
to znači što neposrednije odlučivanje o svim pitanjim a od opšteg
značaja. Jer, samo u onoj meri, u kojoj čovek učestvuje u odre­
đivanju društvenih interesa na svim nivoima, on je sklon da ih
primi kao svoje lične. Jedino takva zajednica može da stvori us­
love za prevazilaženje homo duplex-a. Ako nje nema, opštedru-
štveno će ostajati apstraktno opšte nasuprot kome će se i dalje
postavljati egoistički individuum. Samo zajednica konkretnih
93
 SVETO ZAR STO JANO VIC

građana i konkretnog građanovanja može da stvori uslove za pre­

vazilaženje tog rascepa.
Tako demokratizovana društvena zajednica ponajviše omo­
gućuje dezaIijenacijutSođjalnog života, institucija i odluka. Ona
je vezana i za marksistički ideal totalizacije ličnosti. Jedan vid
parcijalizacije ličnosti ostvaruie se u zajednicama u kojima su
ljudi odvojeni od donošenja odluka od opšteg značaja.
Marksistička personalistička koncepcija, koja nalaže pošto­
vanje ljudske ličnosti i dostojanstva i insistira da se čovek tre­
tira i kao cilj, a ne samo kao sredstvo — takođe traži jednu tak­
vu društvenu zajednicu.

3.
Sloboda i demokratija građanskog društva dosta su kritiko-
vane sa socijalističkog stanovišta. Zašto ne bismo sada učinili
obrnuto, pa pogledali oslobodilačko-demokratska dostignuća so­
cijalističke prakse u ogledalu najviših odgovarajućih dometa bur-
žoaskog društva?
Davno je prošlo vreme kada su klasici marksizma svestrano
ocenjivali građansko društvo podvlačeći njegove neprolazne za­
sluge za oslobođenje i demokratizaciju. Već više decenija njihovi
sledbenici, naročito u socijalističkim zemljama, uglavnom se su­
per iorno-potcenjivački odnose prema tim dostignućima buržo-
aske klase i, ne treba zaboraviti, čitavog bružoaskog društva. Da li
je takav stav opravdan?
O osnovnim ograničenostima i najrazvijenije građanske demo­
kratije već je bilo dosta reči. Da se podsetimo: to su pre svega
svođenje demokratije na državu i skoro isključivo posredovanje
— reprezentacija. Što se tiče slobode, ukratko se može reći ovo.
Iako je buržoasko društvo povećalo udeo ljudi u određivanju
uslova i načina vlastitog života i time per definitionem pridonelo
proširenju slobode čoveka, ipak je u njemu to određivanje de fac­
to ostalo mnogo više u rukama jedne društvene grupe (klase, dr­
žave, partije i si.) nego celog društva. Ono što ću dalje reći o de-
mokratiji umnogome mutatis mutandis važi i za slobodu — ali
ja to neću stalno eksplicirati.
Ograničenosti buržoaske demokratije kao njenu krizu ozna­
čavaju ne samo marksisti i drugi socijalisti, nego čak i neke nje­
ne pristalice. Pa ipak, najveći deo ovih zadnjih odnosi se pre­
ma njoj krajnje dogmatski i apologetski. Čini mi se da takav stav
niko nije otvorenije izrazio od londonskog »Times-a« kada je
oktobra 1963. pisao da 4.000 delegata na blekpulskoj konferenci­
ji konzervativne stranke ne bi trebalo da učestvuje u biranju še­
fa stranke, pa onda i vlade, jer mase su »politički naivne i bez-
nadežno neiskusne u veštini upravljanja i ni u čemu se
nom ne može imati poverenje u njih«. Dakle, čak ni vladajuća
94
 SLOBODA I DEMOKRATIJA U SOCIJALIZMU

partija, tačnije mali broj njenih aktivista-delegata ne treba po toj

koncepćiji da učestvuje u donošenju tako fundamentalne odluke
za čitavu buržoasku državu kao što je izbor predsednika vlade.
Samo, ne sme se zaboravljati da je prevazilaženje analogne prak­
se još u v e k n e t a k n u t z a d a ta k socijalističkih zemalja.
Možda najviše neiskrenosti i neopravdanog potcenjivanja is-
poljavaju mnogi marksisti u socijalističkim zemljama kada go­
vore o višepartijskom političkom sistemu. Još uvek se mogućnost
građanina u buržoasko-demokratskim zemljama da bira između
kandidata više partija (među njima i komunističkim i socijalis­
tičkim!) proglašava čisto formalnim demokratskim pravom i
slobodom. Naravno da je višepartijski (uostalom kao i svaki
partijski) sistem sa centrom moći u vrhovima odgovarajućih
aparata integralni deo posredničke demokratije ograničene na
državu. Kada se tome doda činjenica da su glasači vrlo često
neinformisani i konfuzni, zatim pod uticajem sredstva za masov­
nu komunikaciju kojima najviše raspolažu imućne građanske
stranke, da ponekad i nema stvarne opozicije i si. — onda su
ograničenosti buržoaskog višepartijskog političkog sistema još
vidnije. Ukratko, radi se o mogućnosti građanina da bira samo
između više monopolističkih ekipa. Pa ipak, ne sme se zaboraviti
da je izbor između više kandidata, m akar i pripadnika monopo­
lističkih grupa, ipak iz b o rima koliko sveden na minimum. Zato
se može reći da je prelaz u socijalizam pnd nstnlim jpdmaklm
uslovima demokratskiji ako se vrši kroz višepartijski sistem. U-
ostalom, to su već javno priznale neke kom partije Zapada. Iz to­
ga, razume se, ništa ne sledi u pogledu konkretnog političko-par-
tijskog sistema koji treba da izgrade određene socijalističke zem­
lje i pokreti. Jer, kao što može postojati jednopartijski dogma­
tizam, koji bi u visokorazvijenijim buržoasko-demokratskim zem­
ljama sigurno vodio samo sektaškoj izolovanosti, tako bi više­
partijski dogmatizam primenjen na socijalističke zemlje sa pre­
težno seljačkom i malograđanskom strukturom , materijalnom
zaostalošću, nepostojanjem demokratske tradicije, nedovoljnom
stabilizovanošću sistema i si. najverovatnije ugrožavao socija­
lističku revoluciju. Broj partija može biti samo instrumentalna
vrednost u odnosu na druge fundamentalni je humanističke vred­
nosti, među koje spada i sloboda i demokratija. Ali sve to ne op­
ravdava činjenicu da je teorijsko poređenje između partijskih
sistema tabuisana tema u gotovo svim socijalističkim zemljama.
Naveo sam neke faktore koji su uslovili postojanje jednopar­
tijskog sistema u sadašnjim socijalističkim zemljama. Da li će,
kad njih nestane, te zemlje morati da uvode višepartijski sistem
da bi se dalje demokratizovale? Po mom mišljenju njihov put će
naprotiv predstavljati postepeno prevazilaženje svakog partij­
skog načina političkog udruživanja ljudi. Jer, ako svaku partiju
karakteriše postojanje jezgra koje jedino donosi važnije poli­
95
 SVETOZAB STOJANOVIĆ

tičke odluke i članstva koje ih samo izvršava/ onda je sigurno

da izgrađenom socijalizmu ne odgovara partijski način političkog
okupljanja i angažovanja ljudi. Taj proces prevazilaženja partije
terminološki je kod nas fiksiran promenom KPJ u SKJ, a de
facto inaugurisan postepenom promenom uloge revolucionarne
avangarde u sistemu društvenog samoupravljanja, predstojećim
novim Statutom SKJ, prvim znacima netransmisionog delovanja
drugih društveno-političkih organizacija u odnosu na SKJ i si.
Dosta tabuisanu temu među marksistima u socijalističkim
zemljama predstavlja i problem štrajka u socijalizmu. Po pra­
vilu se tvrdi da on ima smisla samo u kapitalizmu. Uobičajena
argumentacija za tu tvrdnju teško može da skrije da sc najčešće
u stvari radi o teorijskoj racionalizaciji nemogućnosti (zbog, na
primer, ekonomske nerazvijenosti i si.) da se štrajk javno prizna
kao jedna od krajnjih mera radničke klase i uopšte radnih ljudi
u očuvanju svojih prava i u socijalističkom društvu. Argumen­
tacija je vrlo slaba: socijalistička država je država radničke klase,
pa njen štrajk protiv sebe same, navodno, nema nikakvog smisla.
Ali to »sebe same«, naravno, može da bude mistifikacija, pošto
sama radnička klasa nije na vlasti, nego njeni predstavnici. A
ovi mogu, kao što pokazuje istorija socijalizma, da zaborave d?i
treba da budu samo njeni predstavnici i da počnu da zastupaju
svoje interese stvarajući materijalne i druge privilegije. To mo­
že da uzme takve razmere da se klasa mora braniti i štrajkom.
Međutim, ni u jednom samoupravnom socijalizmu štrajk ne
mora biti besmislen. Jer, prvo, često postoje moćne neformalne
grupe u okvirima samoupravnih organa koje ih svode na golu
formu i instituciju; protiv njih ponekad pomaže samo štrajk.
T, drugo, radni čovek kao neposredni samoupravljač ponekad mo­
ra da se i štrajkom zaštiti protiv neophodnih a neodgovornih
posrednika u društvenom samoupravljanju. Zato smatram da je
de facto priznanje prava na štrajk u Jugoslaviji jedan od najvećih
proboja u sve daljoj demokratizaciji posle uvođenja opšteg dru­
štvenog samoupravljanja. Ostaje samo da se o tome prestane
manje-više ćutati, kao da se radi o otkrivanju slabosti, a ne ip*a-
zu snage. Treba se nadati da neće kao inače proći mnogo godina,
pa da naša sociologija počne konkretna ispitivanja ovog feno­
mena.
Ali ja želim da izreknem jednu opštiju i radikalniju tvrdnju
od ovih dosadašnjih, koje zato treba shvatiti samo kao prethodne
ilustracije za njih.
U onoj meri u kojoj je socijalizam do sada i^sam vezivao de­
mokratiju isključivo za državu, a to znači isključivo za sferu po­
litike u najužem smislu te reči, on nije uspeo da prevaziđe naj­

*) To su utvrdili mnogi politikolozi, m eđu njim a i M. Weber.

96
 SLOBODA I DEMOKRATIJA U SOCIJALIZMU

viši nivo demokratije i slobode ostvarene u građanskom društ­

vu. Štaviše, on je ponekad u tom pogledu išao ispod njih. Nije
istina, kao što neki misle, da staljinizam i maoizam uzeti u eko­
nomskoj sferi prolaze bolje u ovom poređenju. I u pogledu te ob­
lasti takva društva treba precizno zvati oligarhijskim (sigurno
ne oligarhijom proletarijata). Zar se onda treba čuditi što pri­
mer socijalističkih zemalja nije toliko zarazan za visoko razvije­
ne demokratske buržoaske zemlje koliko bi to neko naivniji oče­
kivao? Tek s a m o u p r a v ij a č k i snr.ij a 1i stvarno^grevazilazi naj-
\oši_stuganj demokratije i .slobode u grajanskeih đm šguV ATTTaj
pnm er takođe neće biti maksimalno uticajan sve dok se lmoguć-
nost građanina da efikasnije utiče na odluke i na nivou globalne
društvene zajednice ne poveća.
Izgleda da je socijalizam dosad najviše podbacivao u ostva­
rivanju ličnih građanskih prava, na primer, na udruživanje, izra­
žavanje mišljenja, društvenu kritiku i si. S pravom insistirajući
na tome da je sloboda socijalna kategorija mnogi u socijalistič­
kim zemljama zloupotrebljavaju tu formulaciju. Polazeći od to­
ga da lična sloboda ne sme da bude upotrebljena u antidruštve-
ne svrhe (što građanski liberalizam nije obezbeđivao), neki idu
predaleko pa teorijski racionalizuju ograničavanje ličnih slo­
boda koje istinski društvene interese ne ugrožavaju. Za takve je
reč liberalizam postala prljava. Ali to samo otkriva njihovu ne­
moć da vide i dostignuća građanskog liberalizma i njegovo mesto
u kontinualnom procesu liberalizacije ljudskog društva.
Dosadašnje poređenje između demokratije i slobode u jed--.
nom i u drugom društvu, naravno, ne onemogućuje nam da soci-j
jalističke zemlje celovito uzete smatramo progresom u odnosu!
na kapitalizam. Jer, ko kaže da socijalizam odmah u svim svojim
aspektima mora i može da donese progres prem a građanskom
dništvu?! Nekima se čini da bi bilo nezgodno priznati da poje­
dinim elementima on može ići i ispod njega, pa se uljuljkuju mi­
tovima.
Naravno da ne bismo bili sasvim fer, ako bismo ostali samo
pri dosadašnjem globalnom poređenju dostignuća socijalizma i
kapitalizma u pogledu demokratije i slobode. Jer, potpuno pra­
vedno poređenje mora da uzme u obzir ^tartne^tačke socijalisti­
čkih zemalja. A opšte je poznato da to pre revolucije po pravilu'
i nisu bila neka razvijenija demokratska i slobodna građanska
društva. Iz toga izlazi da su u odnosu na svoj startni nivo demo­
kratije i slobode skoro sve socijalističke zemlje napredovale ili
da bar nisu regresirale. Posle oružanih revolucija ili prevrata ko­
je je najverovatnije prihvatila većina stanovništva, u situaciji u
kojoj je trebalo izvršiti brzu akumulaciju »kapitala« i industri­
jalizaciju u seljačko-malograđanskim strukturam a socijalizam
teško da je mogao da neprekidno bude stvar većine. To može da
opravda privremeno ograničenje, tačnije neuvođenje demokrat-
97
 SVETOZAR STOJANOVIC

skih prava za sve slojeve stanovništva, ali nikako i brutalnosti,

nehumanosti i pretvaranje privremenog sredstva u cilj, što karak-
teriše staljinizam i maoizam.
Iako poređenje koje ne uzima u obzir startne tačke socijalis­
tičkih zemalja nije potpuno fer, moram da istaknem da ono nije
deplasirano, čak ni sa stanovišta društvene prakse a kamoli teori­
je. Po socijalističke zemlje opasnije je ako se porede samo sa
nižim postignućima buržoaskog društva. Ali ako će se socijalizam
uljuljkivati u svojoj samoblagonaklonosti, građanin u najrazvi­
jenijim buržoasko-demokratskim zemljama sigurno neće pre­
stati da potpuno otvorenim očima gleda u njega.
Ali, da prekinemo poređenja. Zbog istorijskih okolnosti danas
najsudbonosnije odluke ne samo po čitave države — koje se na­
zivaju demokratskim — nego i po čitavo čovečanstvo donosi ša­
čica političara i na jednoj i na drugoj strani. Posle kubanske kri­
ze Stewart Alsop je pisao (Saturday Evening Post, od 18. XII 1962.
godine): »U toku nekoliko dana šačica ljudi, koji su uglavnom
radili u tajnosti, držala je našu sudbinu u svojim rukama«. Os­
taje da se tim povodom obe strane setno zapitaju: koliko je onda
stvarne slobode i demokratije postignuto posle toliko vekova i
generacija borbe za njih?

98
 FILOZOFIJA I POLITIKA U SOCIJALIZMU
Gajo Petrović

Živimo u vrijeme kad već i djeca svuda po svijetu znaju po­

nešto o socijalizmu, a teoretičari su o toj »temi« napisali čitava
brda knjiga i članaka. Ipak bilo bi pogrešno misliti da je pita­
nje o smislu i perspektivama socijalizma »riješeno« i prema
tome neaktualno. U vrijeme kada čak i među socijalistima (ili
onima koji se deklariraju kao socijalisti) susrećemo desetke
pa i stotine različitih interpretacija socijalizma, pri čemu iza
mnogih od tih interpretacija ne stoje samo pojedini usamljeni
mislioci ni grupe mislilaca već i snažne društvene grupe, orga­
nizacije i institucije, ponekad čak i dominantne nacionalne
snage ili čitave države (zbog toga se ponekad govori o »kines­
koj«, »jugoslavenskoj«, »talijanskoj«, »kubanskoj«, »alžirskoj«,
»indijskoj«, »burmanskoj« itd koncepciji socijalizma), bilo bi
doista smiješno kad bi netko smatrao da je pitanje o smislu
socijalizma riješeno i neaktualno. Isto tako, u vremenu kada
nisu jasne ni sigurne perspektive čovječanstva kao čovječan­
stva (jer je i sam opstanak čovječanstva došao u pitanje), bi­
lo bi naivno misliti da su perspektive socijalizma potpuno jasne.
To što vrijedi za opće pitanje o smislu i o perspektivama
socijalizma, vrijedi uglavnom i za temu »Filozofija i politika u
socijalizmu«. Ta tema svakako nije nova, jer je susrećemo na
primjer, kod Marxa i još mnogo ranije kod Platona. Međutim,
teško bi se moglo reći da je neaktualna, premda ovdje izgleda
postoji veća suglasnost nego u općem pitanju o smislu socija­
lizma. U velikom broju socijalističkih zemalja odnos između
politike i filozofije vrlo je sličan: filozofija vrši funkciju slu­
žavke politike. Čak i u onim socijalističkim zemljama gdje ta­
kav odnos ne postoji, ima utjecajnih grupa i pojedinaca koji
takav odnos priželjkuju i povremeno pokušavaju da ga uspos­
tave. Po mom mišljenju Karl Marx nije nikad tako zamišljao
odnos filozofije i politike u socijalizmu, pa nam to može biti
poticaj da se upitamo: Da li nešto nije u redu s Marxom ili
nešto nije u redu s odnosom između filozofije i politike u so­
99
 GAJO PETROVIĆ

cijalizmu i sa socijalizmom u kojem je opisani odnos uspos­

tavljen? Ovom pitanju može se prići na razne načine. Pokušaj­
mo mu prići tako da se najprije upitam© šta je zapravo soci­
jalizam.
Prije svega, treba podsjetiti da se termin »socijalizam« pri­
mjenjuje na tri razna područja. O socijalizmu se govori kao
o određenom društvenom poretku koji bi trebalo da nastane ili
već nastaje kao negacija kapitalizma. 0 socijalizmu se također
govori kao o određenom političkom pokretu koji se zalaže za
ostvarenje socijalizma kao takvog društvenog poretka. Najzad,
0 socijalizmu se govori kao o teoriji koja zasniva mogućnost
1 pokazuje putove i sredstva za ostvarenje socijalizma u pr­
vom od navedena dva smisla. U ovom izlaganju bit će riječi o
socijalizmu u prvom smislu, u smislu određenog društvenog
poretka. Međutim, treba napomenuti da ono što vrijedi za so­
cijalizam kao društveni poredak vrijedi uvelike i za socijalizam
kao politički pokret i za socijalizam kao teoriju, jer od toga
kakav će biti odnos između filozofije i politike u socijalizmu
kao teoriji i u socijalizmu kao pokretu svakako zavisi i to ka­
kav će biti taj odnos u socijalizmu kao društvenom poretku.
Također treba naglasiti da određenjem područja primjene o-
vog pojma još uvijek nije riješeno pitanje njegova sadržaja,
još su uvijek moguće različite interpretacije.
U koncepciji marksizma, koju je Staljin kanonizirao i koja
je još uvijek vrlo proširena u nekim socijalističkim zemljama,
termin »socijalizam« ima sasvim određeno značenje. On ozna­
čava prvu fazu komunizma koja dolazi nakon tzv. perioda dik­
tature proletarijata a prije tzv. više faze komunizma. Prema
ovoj pojmovno-terminološkoj shemi imamo dakle slijedeći, re­
doslijed društvenih poredaka: kapitalizam, diktatura proletari­
jata, niža faza komunizma (socijalizam), viša faza komunizma
(pravi komunizam). Prema pristalicama ove sheme period
diktature proletarijata traje u Sovjetskom Savezu tačno do do­
nošenja Staljinskog ustava, od Staljinskog ustava počinje pe­
riod niže faze komunizma koja se naziva socijalizmom a danas
se, nakon završene izgradnje socijalizma, već vrši prijelaz od
socijalizma ka komunizmu.
Po mom mišljenju ova je shema iz više razloga defektna.
Prije nego što iznesem te razloge želim istaći da ta omiljena
staljinistička shema nije proizvoljna staljinistička izmišljotina,
da ona ima svoj korijen u Marxu. Kao što je poznato, Marx
u Kritici gotskog programa govori o dvjema fazama komunizma,
samo što ih terminološki ne fiksira kao »socijalizam« i »komuni­
zam«. Nazivi su n a k n a d n i dodatak. U Kritici gotskog programa
Marx također govori o »periodu revolucionarnog preobražaja
prvog u drugo« (kapitalističkog društva u komunističko), kao
o nečem što se razlikuje i od kapitalizma i od komunizma, kao
100
 F i l o z o f i j a t p o l i t i k a tj s o c i j a l i z m u

o nečem trećem čemu »odgovara i politički prelazni period«

pri čemu »država tog perioda ne može biti ništa drugo osim re­
volucionarna diktatura proletarijata«.1
li vezi sa shvaćanjem prelaznog perioda kao perioda dikta­
ture proletarijata, koji se bitno razlikuje i od kapitalizma i od
socijalizma, treba prije svega reći da je to vrlo opasna teorijska
koncepcija koja se može iskoristiti i doista je bila korištena u
antisocijalističke svrhe. Ako prelazni period nije ni kapitalizam
ni socijalizam, već ima neka svoja posebna svojstva koja ga
bitno razlikuju i od jednog i od drugog, onda je moguće tvrditi:
premda je za razvijeno kapitalističko društvo karakteristična
politička demokracija, i premda će i socijalistički odnosno komu­
nistički društveni poredak biti demokratski, prelazni period od ka­
pitalizma ka socijalizmu, odnosno od buržoaske demokracije ka
socijalističkoj, ne mora biti demokratski, to može biti i period
terora, nasilja i nehumanosti. Štoviše, može netko tvrditi da su
upravo nehumanost, nesloboda i nasilje najbolji ili jedini mo­
gući »dijalektički« put u socijalizam, da su to ona dijalektička
sredstva koja vode svojoj suprotnosti — istinskoj demokraciji,
slobodi i humanosti socijalističkog društva. Naravno, kad ka­
žemo da se tako nešto m ole tvrditi u okviru teorije o dikta­
turi proletarijata kao posebnom prelaznom periodu, to ne zna­
či da se to mora tvrditi, da takva interpretacija nužno proistje­
če iz biti spomenute teorije. Međutim, ne treba previdjeti da
to nije samo jedna među mnogim mogućim interpretacijama,
već upravo ona koju je staljinizam ne samo riječju već i djelom
afirmirao. Da je Marx mogao predvidjeti ovakvu interpretaciju
svoje teorije o diktaturi preletarijata kao posebnom prelaznom
razdoblju, on je možda nikad ne bi postavio, čak ni onako us­
put kao što to čini u Kritici gotskog programa, već bi se kon-
sekventnije držao jedne druge svoje teorije prelaznog razdo­
blja koja spomenutu staljinističku interpretaciju isključuje. To
je teorija po kojoj prelazni period nije samo period diktature
proletarijata već ie ujedno period komunizma i socijalizma.
Da bismo doprli do razumijevanja ove teorije, potrebno je da
za trenutak ostavimo po strani pitanje prelaznog perioda i da
pažljivije razmotrimo teoriju o dvije faze komunizma.
Na osnovu onog što Marx u Kritici gotskog programa govo­
ri o dvije faze komunizma, može se steći utisak da ih on razli­
kuje po vladajućem principu raspodjele, naime po tome što u
prvoj fazi vrijedi princip raspodjele prema radu, a u drugoj —
princip raspodjele prema potrebama. U nižoj fazi komunizma
po Marxu, naime, »pojedini proizvođač dobiva nazad od draš-

1) K. Marx: Kritika gotskog programa, K ultura 1948, str. 35.

101
 ' GAJO PETROVIĆ

tva — poslije odbitaka — tačno onoliko koliko mu daje,«1 dok

u višoj fazi komunizma društvo može na svojoj zastavi napi­
sati »Svaki prema svojim sposobnostima, svakome prema nje­
govim potrebama!«8 Iz Marxova teksta proistječe da će druš­
tvo moći da proklamira princip raspodjele prema potrebama
samo onda kad budu ispunjeni određeni uvjeti, naime onda
»kad nestane ropske podčinjenosti individuuma podjeli rada,
a s njome i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada;
kad rad postane ne samo sredstvo za život nego i prva životna
potreba; kad sa svestranim razvitkom individuuma porastu i
produkcione snage i kad svi izvori društvenog bogatstva poteku
obilnije«.4 Ali ovo isticanje uvjeta za realizaciju principa raspo­
djele prema radu ne mora isključivati shvaćanje da je upravo
taj princip bitna odlika više faze komunizma. Kao da je i sam
osjetio da se nije najsretnije izrazio i da bi mogao biti krivo
shvaćen, Marx zato upozorava: »Nezavisno od svega dosad reče­
nog, bilo je uopće pogrešno dizati galamu oko takozvane ras­
podjele i stavljati glavni akcenat na nju. Svaka raspodjela sred­
stava potrošnje samo je posljedica raspodjele samih uslova
proizvodnje. A raspodjela uslova proizvodnje zavisi od samog
načina proizvodnje... Vulgarni socijalizam (a od njega jedan
dio demokracije) naslijedio je od buržoaskih ekonomista to da
distribuciju prom atra i tretira kao nezavisnu od načina pro­
izvodnje i da stoga socijalizam prikazuje kao da se on uglavnom
vrti oko distribucije.«5 Tako Marx, nakon što je sam pripisao
značajnu ulogu razlikama u distribuciji pri razlikovanju faza
komunizma, podvrgava kritici one koji sm atraju da se socija­
lizam vrti oko distribucije, te tvrdi da je to shvaćanje naslije­
đeno od buržoaskih ekonomista. Takav Marxov stav je u skla­
du s njegovim općim shvaćanjem da je proizvodnja bitnija od
raspodjele i da oblici raspodjele zavise od oblika proizvodnje.
Mogao bi netko upitati ne bi li »nižu« i »višu« fazu komu­
nizma trebalo razlikovati prema oblicima ekonomske proizvod­
nje. Mislim da ni takvo shvaćanje nije u duhu Marxa. Po Mar-
xovu mišljenju u jednoj epohi ljudske historije, u epohi otu-
đenog klasnog društva, čovjek je doista ekonomska životinja,
njegov cjelokupni život je u krajnjoj liniji određen sferom eko­
nomske proizvodnje. U toj epohi logično je da se razne raz­
vojne faze razlikuju u prvom redu prema načinu proizvodnje.
Ali ono društvo koje treba da nastane kao negacija kapitaliz­
ma nije po Marxu samo negacija o d r e đ e n o g ekonomskog po­
retka, ono treba da bude i negacija dotadašnjeg odnosa među

2) Op. d t., str. 22.

3) Op. cit., str. 24.
4) Op. cit., str. 24.
8) Op. cit., str. 28.

102
 Fil o z o f ij a i Po l it ik a u s o c ij a l iz m u
0t>
»sferama«, da ukine ne samo prim at ekonomske sfere već i u-
opće rascjep čovjeka na međusobno otuđene sfere. Prema tome
kriterij za razlikovanje faza u tom društvu ne može biti razlika
u načinu ekonomske proizvodnje, on mora biti mnogo kom­
pleksni] i.
Ako udomaćenu distinkciju između niže i više faze komuniz­
ma promatramo s njene sadržajne strane, vidimo da ona ne sa­
mo kod staljinista nego ni kod Marxa nije domišljena i dovedena
do jasnoće. Nejasnoća nije samo u sadržaju nego i u terminolo­
giji. Marx ne govori o tim dvjema fazama kao o fazi socijalizma
i o fazi komunizma. Ovi nazivi fiksirani su ovako naknadno. U-
prkos tome mnogi marksisti još uvijek prihvaćaju ne samo gor­
nju distinkciju koja je faktično Marxova (premda se ne slaže s
nekim njegovim fundamentalnim shvaćanjima), već i terminolo­
giju koja uopće nije njegova. Ta terminologija (kao ni bilo ko­
ja druga) nije »neistinita«, ali ona je po mom mišljenju nea­
dekvatna za distingviranje glavnih faza komunističkog društva.
Međutim, premda je staljinistička koncepcija socijalizma i komu­
nizma bila već oštro kritizirana, terminologija koju je ona kano­
nizirala ostala je pošteđena. Kritizirano je shvaćanje da je so­
cijalizam izgrađeni društveni sistem bitno različit od komuniz­
ma, kritizirano je i shvaćanje da je nehumanost dopuštena u
socijalizmu kao sredstvo za postizanje humanosti u komuniz­
mu. Ipak nitko od kritičara, koliko mi je to poznato, nije doveo
u pitanje ni razlikovanje dviju osnovnih faza u razvoju komu­
nističkog društva ni terminološko fiksiranje te razlike pomoću
naziva »socijalizam« (za »nižu« fazu) i »komunizam« ( za »višu«
fazu).
Međutim, Marxovi tekstovi daju više osnova da se socijali­
zam prom atra kao viša faza u odnosu na komunizam. U prilog
takve terminologije govori i etimologija ovih riječi. Komunizam
(prema communis — zajednički) trebalo bi da bude društvo u
kojem su sredstva za proizvodnju zajednička, a socijalizam (pre­
ma socius — drug) društvo u kojem je čovjek čovjeku drug. A
ovo drugo svakako je nešto više i teže ostvarijivo nego ono prvo.
Da je Marx doista smatrao socijalizam »višim« od komu­
nizma pokazat ću pomoću jednog teksta koji je svima poznat
i često se navodi, samo što se neadekvatno shvaća, jer se Marx
još uvijek suviše čita kroz staljinističke naočari. Marx, dakle,
piše: »Ateizam kao poricanje te nebitnosti nema više smisla, jer
je ateizam negacija boga i postavlja tom negacijom postojanje
čovjeka; ali socijalizam kao socijalizam ne treba više takvog
posrednika; on počinje od teorijski i praktički čulne čovjekove
i prirodne svijesti kao bića. On je pozitivna čovjekova samosvi­
jest koja nije više posredovana ukidanjem religije, kao što je
zbiljski iivot pozithna čovjekova stvarnost koja nije više posre­
103
 GAJO PETROVIĆ

dovana ukidanjem privatnog vlasništva, komunizmom.«* Kao što

vidimo, komunizam je za Marxa ono posredovanje kojim se uki­
da privatno vlasništvo, a zbiljski život je pozitivna čovjekova
stvarnost koja nije posredovana tim ukidanjem. Drugim riječi­
ma, komunizam je »niža« faza, a zbiljski život »viša«. Ovom od­
nosu »komunizma« i »zbiljskog života« analogan je odnos iz­
među »ateizma« i »socijalizma«. Ateizam je afirmacija postoja­
nja čovjeka putem negacije boga. Socijalizam kao socijalizam
naprotiv ne treba posrednika. On počinje od teorijski i prak­
tički osjetne čovjekove i prirodne svijesti kao bića. On je po­
zitivna čovjekova samosvijest koja nije posredovana ukidanjem
religije. Prema tome, dok je komunizam ukidanjem privatnog
vlasništva posredovano ljudsko društvo, socijalizam je aspekt
onog višeg oblika društva koje je neposredno ljudsko. Socija­
lizam nije to društvo u cjelini, ono je tek jedan aspekt »zbilj­
skog života«, njegova samosvijest. Naravno, ako je Marx sma­
trao komunizam »nižom« fazom a socijalizam — jednim aspek­
tom »više« faze (njenom samosviješću), to ne znači da njego­
vu terminologiju i koncepciju (jer ipak nije riječ samo o ter­
minologiji!) moramo prihvatiti. No nije li danas više nego ikad
prije od životnog značenja za čovječanstvo da razlikujemo druš­
tveno stanje u kojem je ukinuto privatno vlasništvo (komuni­
zam) od humane ljudske zajednice u kojoj je čovjek čovjeku ne
vuk, već drug (socijalizam ili još bolje humanizam)?
U diskusijama o socijalizmu i o komunizmu često se postavlja
pitanje da li je socijalizam ili komunizam neki konačni cilj, za­
vršetak ljudske historije, a marksisti i marksolozi unisono s vi­
sine odgovaraju da to — naravno nije. Kad neinformirani da­
lje pitaju šta će u tom slučaju biti iza komunizma, onda se sni-
shodljivo objašnjava da je to skolastičko pitanje koje ide pre­
više daleko u budućnost. Sigurno je da komunizam neće vječno
trajati i da će se nakon toga dogoditi još nešto, ali šta će to
biti ne znamo niti možemo znati. A ako neki »skolastičar« upo­
zori da Marx ipak ponekad govori o komunizmu kao o »rije­
šenoj zagonetki historije«, te zatraži da mu se razjasni u kakvom
su odnosu takve izjave prema tvrdnjama kao što je ona da »ko­
munizam nije kao takav cilj ljudskog razvitka« nego samo »nuž-
dan oblik i energičan princip najbliže budućnosti«, onda mu se
superiorno odgovara da je to »dijalektika«. Međutim, ako P^ž"
ljivije pogledamo Marxove tekstove, vidjet ćemo da je »dija­
lektika« u smislu istovremenog tvrđenja kontradiktornih teza
njemu strana. Otkrit ćemo također da na »skolastičko« pitanje,
šta će se dogoditi nakon komunizma, Marx bez ustezanja i jasno
odgovara. On naime kaže: »Kao što je ateizam kao ukidanje bo-

6) K. Marx, F. Engels: Rani radovi, Kultura, Zagreb 1953,str. 237.

104
 FILOZOFIJA I POLITIKA U SOCIJALIZMU

ga nastajanje teorijskog humanizma, tako je komunizam kao u-

kidanje privatnog vlasništva prisvajanje stvarnog čovjekova ži­
vota kao njegova vlasništva, nastajanje praktičnog humanizma;
drugim riječima, ateizam je pomoću ukidanja religije, a komu­
nizam pomoću ukidanja privatnog vlasništva — samim sobom
posredovani humanizam. Tek pomoću ukidanja toga posredo­
vanja — koje je međutim nužna pretpostavka —- nastaje pozitivni
humanizam, koji pozitivno počinje od sebe sama«.7
Po Marxu, dakle, komunizam je u biti nastajanje humanizma,
samo za razliku od ateizma koji je nastajanje teorijskog hu­
manizma, on je nastajanje praktičnog humanizma. Kao nastaja­
nje humanizma on nije nešto bitno drugačije ili suprotno hu­
manizmu nego je već humanizam, samo posredovani, humanizam
posredovan ukidanjem privatnog vlasništva. Tek pomoću i na­
kon ukidanja toga posredovanja nastaje pozitivni humanizam,
h u m a n iz a m koji pozitivno počinje od sebe sama. Taj pozitivni
humanizam nema razloga da se naziva komunizmom, jer ovaj
naziv ukazuje da imamo posla sa zajednicom koja je tek nastala
kao negacija društva koje počiva na privatnom vlasništvu.
Kad ističe da je komunizam posredovani humanizam, Marx
ne želi reći da komunizam uopće nije humanizam. On naprotiv
naglašava: »Ali ateizam, komunizam nisu bijeg, apstrakcija, gu­
bitak predmetnog svijeta koji proizvodi čovjek, gubitak njego­
vih suštinskih snaga koje su postale predmetnost, nisu siromaš­
tvo koje se vratilo k neprirodnoj, nerazvijenoj jednostavnosti.
Oni su naprotiv tek stvarno nastajanje, za čovjeka nastalo os­
tvarenje njegova bića, njegova bića kao stvarnog bića.«8
Marx se dakle zalaže da se kapitalističko društvo ne negira
nekim drugim klasnim društvom ni uopće društvom u kojem bi
dominirala ekonomska sfera te bi se moglo bitno karakterizirati
samo određenim odnosima ekonomske proizvodnje ili raspodje­
le, on se zalaže za bitno drukčije, humanističko društvo. A ko­
munističko društvo je humanističko društvo u procesu svoga
nastajanja. Komunizam je zapravo »prelazni period« — od ka­
pitalizma (i klasnog društva uopće) ka humanizmu, ali to ne
znači da je on negdje po sredini između kapitalizma i humaniz­
ma. Komunizam je u onoj mjeri komunizam u kojoj jest i sve vi­
še postaje humanizam. A socijalizam je u ovoj koncepciji jedan
od aspekata humanističkog društva, jer u društvu u kojem je
čovjek doista čovjek, čovjek je čovjeku drug.
No kakav je bliži smisao ovako shvaćenog komunizma koji je
proces nastajanja humanizma? Najpotpuniji odgovor daje Marx
u Ekonomsko-filozofskim rukopisima u fragmentu »Privatno vlas­

7) Op. cit., str. 275.

8) Op. cit., str- 275.

105
 GAJO PETftOVlC

ništvo i komunizam«.9 Marx tamo među ostalim podrobno go­

vori o tri faze komunizma, ali čini mi se da to raščlanjivanje fa­
za nije od bitnog značaja. Najvažnije je što Marx tu općenito
kaže o komunizmu. A općenito o komunizmu on tu govori čak
i onda kad se naizgled bavi pojedinim fazama. Tako u vezi s
prve dvije faze piše: »U oba oblika komunizam se već pokazuje
kao reintegracija ili povratak čovjeka k sebi, kao ukidanje čo­
vjekova samootuđenja, ali kako još nije shvatio pozitivnu suštinu
privatnog vlasništva i kako je isto tako malo shvatio ljudsku
prirodu potrebe, on je njime još obuzet i inficiran.«10
Raspravljajući o fazama komunizma Marx tako ukazuje i
na njegovu humanističku bit: na ukidanje čovjekova samootu­
đenja, na reintegraciju ili povratak čovjeka k sebi. Raspravljaju­
ći o »trećoj fazi«, on produbljuje ovo svoje određenje kad tvrdi
da su religija, porodica, država, moral, pravo, nauka, umjetnost
itd. samo posebni načini proizvodnje te da je »pozitivno ukidanje
privatnog vlasništva kao prisvajanje čovjekova života pozitivno
ukidanje svakog otuđenja, dakle, povratak čovjeka iz religije,
porodice, države itd. u svoje ljudsko, tj. društveno postojanje.«11
Ako bismo htjeli sažeti Marxov odgovor na pitanje šta je
komunizam i humanizam, mogli bismo reći da je to prisvajanje
čovjekova života ukidanjem čovjekova samootuđenja a napose
ukidanjem rascijepljenosti čovjeka na međusobno nezavisne
sfere koje stoje u odnosima vanjskog određivanja. Komunizam,
dakle, nije jednostavno nova društveno-ekonomska formacija ne­
go je, među ostalim, ukidanje prim ata ekonomske sfere, pa pre­
ma tome i dominacije ekonomskih kriterija pri razlikovanju
ljudskih zajednica.
Iz izloženog shvaćanja komunizma, socijalizma i humanizma
proistječe kakav može i treba da bude odnos između filozofije
i politike u društvu koje je komunističko, socijalističko, ili hu­
manističko (to troje nije sasvim isto ali nije ni bitno različito,
jer je kao što sam rekao komunizam — nastajanje humanizma,
a socijalizam — jedan aspekt komunizma i humanizma). Pret­
hodno je ipak potrebno da kažem nešto o filozofiji i politici do
komunizma odnosno socijalizma.
Ne želim davati neku preciznu definiciju bilo filozofije bilo
politike. Poznato je da ima bezbroj različitih definicija filozofi­
je i sporovi oko toga koja je najbolja vjerojatno neće nikada
svršiti. Svoje shvaćanje o biti filozofije izložio sam u više ^ma­
hova, pa nije potrebno da to sve ovdje ponavljam ili obrazlažem.
Spomenut ću samo da filozofiju ne smatram granom nauke ili

9) Op. cit., str. 222—237.

10) Op. cit., str. 227-
11) Op. cit., str. 228-

106
 FILOZOFIJA I POLITIKA U SOCIJALIZMU

umjetnosti već zasebnom formom duhovne djelatnosti kojom

čovjek ne samo otkriva svoju bit i svoj položaj u svijetu, svoje
mogućnosti za mijenjanje svijeta i za obogaćivanje vlastite pri­
rode, nego također podstiče djelo preobražavan ja svijeta i u nje­
mu kao stvaralac sudjeluje.
Poznato je također da postoje naj različitije definicije politike,
od onih užih koje određuju politiku kao djelatnost ili način up­
ravljanja državom, preko širih koje prom atraju politiku kao na­
čin upravljanja društvom u cjelini, do onih najširih koje iden­
tificiraju politiku s usmjerenom ljudskom djelatnošću ili s nači­
nom života ljudi. Ni u ove sporove o najboljoj definiciji politike
ne mogu ovdje ulaziti. Spomenut ću samo da u ovom kontekstu
pod politikom ne mislim ni svaku usm jerenu ljudsku djelatnost
ni samo djelatnost upravljanja državom. Pod politikom ovdje
mislim svaku djelatnost usmjerenu na upravljanje općim društ­
venim poslovima, bez obzira na to da li se to upravi jamje vrši
putem države ili u nekoj nedržavnoj formi.
Uprkos tome što su filozofija i politika uvijek bile i do danas
ostale dvije razne stvari, one su uvijek imale i neke zajedničke
karakteristike. I filozofija i politika dosad su bile posebne dru­
štvene djelatnosti, naporedo s mnogim drugima (ekonomskom,
umjetničkom, naučnom, religioznom, pravnom itd.), jasno od­
vojene od ostalih i jedna od druge, a povezane vanjskim odno­
sima međusobnog djelovanja i uvjetovanja. Obje su djelatnosti
također kroz svu dosadašnju historiju bile vezane uz posebne
društvene slojeve, političare i filozofe. Premda u tim djelatno­
stima djelomično sudjeluju ili ih bar s interesom prate i ostali
ljudi (nema gotovo nijednog čovjeka koji bi bio potpuno po­
litički nezainteresiran ili koji ne bi imao baš nikakve svoje ma­
kar i potpuno »amaterske« filozofske koncepcije) i prem da aktiv­
nost »masa« u tim djelatnostima, osobito u onoj političkoj, u ne­
kim razdobljima (naročito u revolucijama) može postići i vrlo vi­
sok stupanj, u osnovi su te djelatnosti bile i ostale u rukam a us­
kog kruga ljudi, u rukama političara i filozofa. Iako mnogi filozo­
fi i političari kroz historiju nisu bili samo to, već su također bili
robovlasnici, zemljoposjednici, kapitalisti, trgovci, advokati itd., s
razvojem klasnog društva i s razvojem ovih djelatnosti sve je više
jačala i u razvijenom kapitalizmu dostigla snažan razvoj tendenci­
ja profesionalizacije ovih djelatnosti, tendencija da se filozofi i
političari pretvore u dva zasebna sloja ljudi koji se od tih djelat­
nosti izdržavaju, osiguravaju sebi sredstva za život. Birokratski
ili, Marxovim riječima, »grubi i nemisaoni komunizam« ne sup­
rotstavlja se ovoj tendenciji nego je čak ponegdje dovodi do ap­
surda pretvarajući političare u politikante, a filozofe u školni-
ke. Originalnost je takvog komunizma u ovom pitanju što on
»dijalektički« ukida suprotnost između ova dva sloja pretvaraju­
ći jedne (»filozofe«) u sluge drugih (»političara«).
107
 GAJO PETROVIC

No ako se to tako događa, mora li tako i biti? Proistječe li ta­

kav odnos iz biti komunizma, filozofije i politike? Ili iz biti ovih
fenomena proistječe sasvim drukčiji odnos, pri čemu taj druk­
čiji odnos nije samo idealna zamisao ni bespomoćna želja nego
realna mogućnost i već prisutna tendencija historijskog razvoja,
ali takva mogućnost čije realiziranje pretpostavlja naše djelatno
angažiranje?
Šta bi dakle moglo i trebalo da se dogodi s filozofijom i po­
litikom u komunizmu, odnosno humanizmu? U skladu sa skici­
ranom koncepcijom komunizma, filozofija u komunizmu i huma­
nizmu trebalo bi da nestane kao posebna djelatnost strogo od­
vojena od svih ostalih. Ali ona bi morala da ostane i da se razvi­
ja kao kritička refleksija čovjeka o samome sebi, kao autoreflek-
sija koja prožima sav čovjekov život i služi kao koordinirajuća
snaga njegove cjelokupne djelatnosti, kao jedno od osnovnih
»sredstava« pomoću kojih on ostvaruje cjelovitost svoje ličnosti.
Filozofija bi također morala prestati da bude profesionalna duž­
nost i privilegij jednoga sloja ljudi. To, naravno, ne znači da svi
ljudi mogu ili čak moraju postati veliki filozofi, ali znači da filo­
zofija mora razbiti svoju zatvorenost, da ona ne samo mora da
se okrene bitnim ljudskim pitanjima svoga vremena, nego tako­
đer mora da se razvija kroz slobodnu i ravnopravnu diskusiju
svih onih koji o tim pitanjima misle.
Politika bi, po mom mišljenju, u komunizmu i humanizmu
trebalo da se razvija u sličnom smjeru. Ona bi morala nestati kao
posebna djelatnost jednog privilegiranog sloja suprotstavljena
ostalima a determinirana prim am o ekonomskim interesima od­
ređenih klasa (i samog tog sloja) i morala bi prerasti u djelatnost
koja nije u rukam a profesionalnih političara, u djelatnost kojom
cjelokupna društvena zajednica na osnovu kritičke refleksije o
svojim problemima rješava sva važna pitanja svoga života.
Prema tome, ako je riječ o odnosu filozofije i politike u ko­
munizmu (socijalizmu, humanizmu), mislim da bi filozofija kao
čovjekova kritička autorefleksija trebala da usmjerava sve njego­
vo djelo pa i ono političko. Ali, ne mislim da bi političko djelo
moglo ili trebalo biti propisano od bilo kakve filozofije ili filozof­
skog foruma, nego bi ono moralo biti stvar demokratske i slobo­
dne odluke svih zainteresiranih.
Ako se na ovakav način skicira, s jedne strane, u kakvom su
odnosu filozofija i politika dosad bile i, s druge strane, kakav
bi njihov odnos trebalo da bude u socijalizmu, može se postaviti
pitanje o putovima ostvarenja takvog odnosa. U vezi s tim treba
prije svega istaći da se takav odnos između filozofije i politike
ne može uspostaviti tako da najprije krenemo suprotnim prav­
cem, na primjer, tako da filozofiju »privremeno« učinimo služav­
kom politike ili da umjesto demokratskih oblika upravljanja raz­
vijamo birokratske. Ne čekajući da »dođe vrijeme« za razvoj
108
 FILOZOFIJA I POLITIKA U SOCIJALIZMU

humanističke biti komunizma (oni koji čekaju vrijeme obično

ga ne dočekaju), moramo već danas nastojati da maksimalno
ostvarimo ono što po našem uvjerenju može i treba da bude.
Ne čekajući pasivno »budućnost« filozofija mora učiniti stvar­
ni svijet, između ostalog i politiku, predmetom svoje kritike. Na
pitanje treba li o politici filozofski raspravljati u novinama, mladi
Marx je odgovorio da novine ne samo smiju već i m oraju pisati
o političkim pitanjima, a filozofija kao »mudrost svijeta« mora
da se brine za državu kao »carstvo« toga svijeta. »Ne pita se ovdje
treba li o državi filozofirati, pita se treba li o državi filozofirati
dobro ili loše, filozofski ili nefilozofski, s predrasudama, ili bez
predrasuda, sa sviješću ili bez svijesti, konsekventno ili nekon-
sekventno, sasvim racionalno ili poluracionalno.«12
Filozofija mora učiniti zbiljski svijet pa i njegovu politiku pred­
metom svoje kritike. Ali to nije dovoljno. Filozofija također mo­
ra razbiti uske granice diskusije u okviru uskoga kruga profesio­
nalnih filozofa, ona se mora sama okrenuti i nefilozofima, i to
ne samo naučenjacima, umjetnicima, političarima, već svima oni­
ma koji misle o živim problemima svoga vremena.
Da bi se uspostavio drukčiji odnos između filozofije i politike,
politika također mora da se razvija u određenom smjeru. Ona
mora postajati sve više stvar ne ovog ili onog skupa pojedinaca
već cijele zajednice. Ona također m ora postajati sve više funkci­
ja kritičke misli i diskusije o spornim pitanjim a a ne samo slu­
čajne i proizvoljne odluke. Idući u ovom pravcu filozofija i poli­
tika mogu postići to da se ukinu kao posebni »sektori« ili »sfere«
rasparčanog društvenog života a realiziraju i razviju kao bitni
»aspekti« ili »momenti« cjelovitog čovjeka.
Na ovakvom putu mogu nastati razne teškoće. One mogu na­
stati među ostalim i zato što nosioci procesa prevazilaženja filo­
zofije i politike mogu biti jedino sami filozofi i političari, a oni to
mogu biti samo ukoliko su u stanju da se izdignu iznad stanovi­
šta koje im sugeriraju egoistički interesi njihova sloja i ukoliko
mogu da stanu na stanovište cjelokupnog čovječanstva i one dru­
štvene klase koja danas može biti nosilac društvenog preobra­
žaja, a to je radnička klasa.
Koliko god da su i profesionalni filozofi i profesionalni politi­
čari zainteresirani za očuvanje društvenih privilegija svojih slo­
jeva, pa to može biti zapreka (nikako ne nepremostiva!) da stanu
na revolucionarno stanovište, mislim da ipak postoji znatna raz­
lika između filozofa i političara kao društvenih slojeva. Razlika
nije samo u vrsti i količini društvenih privilegija, prem da ta raz­
lika može biti vrlo velika i lako uočljiva. Još je od većeg značaja
slijedeća fundamentalna asimetrija: Da bi stvar upravljanja dru-

12/ K. Marx, F. Engels: Werke, Band 1. D ietz V erlag B erlin 1957, S. 100-101.

109
 GAJO PETROVIĆ

štvom postala opća, sloj političara koji u ime društva upravlja

cijelim društvom mora ograničiti svoju djelatnost u upravljanju
društvom. Da bi mogli upravljati svi, oni koji su upravljali dosad
moraju upravljati manje. Međutim, da bi svi mogli kritički mi­
sliti o fundamentalnim problemima suvremenog svijeta i čovje­
ka, nijedan filozof ne mora se odreći svoga prava i dužnosti da
kritički misli, jer je »prostor« za to dovoljno širok za sve. Štovi­
še, što je više onih koji misle i raspravljaju o filozofskim pitanji­
ma, to je stimulativnija atmosfera za filozofsku misao, to je veća
mogućnost za svakog pojedinca da maksimalno razvije svoje filo­
zofsko mišljenje.
Navedena asimetrija u položaju filozofa i političara može doves­
ti do toga da u početku izgradnje komunizma i humanizma nasta­
nu izvjesni nesporazumi u odnosima između pripadnika ova dva
sloja. Može se, na primjer, dogoditi da neki političari, koji su ne­
sposobni da se izdignu na općedruštveno stanovište nastoje da sa­
čuvaju svoj privilegirani položaj upravljača društvom i s tim po­
ložajem povezane materijalne privilegije, osjete opasnost u filo­
zofiji i u njenoj usmjerenosti na ukidanje svojih vlastitih ali i
svih drugih privilegija. Takvi političari imat će principijelno ne­
gativan stav piem a filozofiji i filozofima, ali će izbjegavati otvo­
renu diskusiju o spornim pitanjima, te će obranu svojih mate­
rijalnih interesa i privilegija prikazivati kao obranu socijalizma
od »nesocijalističkih« nastojanja.
Ovakve sukobe i napetosti moguće je izbjeći ili razriješiti na
razne načine. Jedan bi način bio da se filozofija likvidira ili pret­
vori u služavku politike. To je u nekim socijalističkim zemljama
u velikoj mjeri i uspjelo. U drugima (a takva je u prvom redu
naša) mislim da te opasnosti nema. No tamo gdje nema realnih
uvjeta za pretvaranje filozofije u služavku politike, može posto­
jati opasnost da političari odstupajući dio (tačnije djelić) svoje
vlasti »potkupe« filozofe, da s filozofima i eventualno s nauče-
njacima kao s trećim slojem podijele (naravno ne na jednake di­
jelove) svoju vlast nad cjelokupnim društvom. To je ona najo­
pasnija zamka koju po mom mišljenju filozofi u socijalizmu mo­
raju izbjeći. Dužnost je filozofa — marksista da razvijaju kritič­
ku svijest usmjerenu i prema samima sebi kao posebnom slo­
ju, i prema političarima, i prema svakom drugom tko želi da o-
drži ili da postigne privilegiran položaj u društvu. U ovom nas­
tojanju filozofi-marksisti mogu naći najbolje saveznike među
političarima-marksistima koji ne stoje na stanovištu svoga dru­
štvenog sloja, već na stanovištu društva kao cjeline.

110
 PRILOG TEORIJI DRUŠTVENOG SUKOBA

Vojin Milić

Sukob je jedna od najrasprostranjenijih pojava u društvu. On

je imanentan društvenom životu i vrlo često je oblik u kome se
ovaj ispoljava, a naročito razvija. Sukob se javlja u različi­
tim društvenim okvirima. Neki od njegovih oblika nastaju iz­
razito na globalnom društvenom planu; drugi se odvijaju u
užim društvenim delovima. Vrlo značajni oblici sukoba nasta­
ju između različitih globalnih društava. Sukob se, zatim, javlja
ispunjen različitim sadržajem i s vrlo različitom žestinom, pošto
se sukobljene strane rukovode raznim konkretnim ciljevima i
upotrebljavaju različita' sredstva u međusobnom obračunava­
nju. Cilj sukoba može da bude uništenje protivnika, njegovo
potpuno ili delimično potčinjavanje, ili samo uticanje na neku
njegovu posebnu osobinu ili delatnost, koje ne zadiru u osnovnu
strukturu protivnika. Sociološka teorija koja ne uzima u obzir
sukob u njegovim najrazličitijim oblicima i ne trudi se da ob­
jasni njegove uzroke i posledice, neadekvatna je i nerealistič­
na. Međutim, cilj ovog napisa nije sistematsko teorijsko raz­
m atranje sukoba u društvu, niti iznošenje sistematske tipologije
n jeg o v i oblika. Razmatranje je ograničeno na neke osnovne
oblike sukoba u socijalizmu. Nastajanje i proces izgradnje so­
cijalizma su u marksističkoj teoriji definisani kao sukob, i to
izrazito oštrog oblika. Pobeda revolucije sm atra se nužnim pred-
uslovom socijalizma, a vremenski neodređen, ali prema dosada­
šnjem istorijskom iskustvu dugotrajan, period posle revoluci­
je, označen je kao diktatura. Pojmovi revolucije i diktature iz­
ražavaju najoštrije i najnepomirljivije sukobe, sa sveobuhva­
tnim i dalekosežnim istorijskim posledicama. S druge strane,
kratkotrajna istorija socijalizma pokazala je da se u socijalistič­
111
 VOJIN MILIĆ

kim društvima sukob može pojaviti i u naj surovijim oblicima u

kojima je poznat u istoriji (masovna fizička istrebljenja poli­
tičkih protivnika, etnički genocid). Prema tome, problem dru­
štvenog sukoba je jedno od centralnih pitanja ne samo teori­
je o socijalizmu, nego i njegove društveno-političke prakse. Da
li su svi dosada utvrđeni oblici sukoba u socijalizmu neminov­
ni, jer proizlaze iz njegove društvene strukture, ili su neki, naro­
čito naj suroviji, sukobi posledica određenog oblika društveno-
političke organizacije prvih socijalističkih društava, koji je u
praksi poznat kao staljinizam, ali koji u sociološkoj teoriji, a
naročito marksističkoj, nije još ni izdaleka dovoljno proučen
i objašnjen; da li su i sva teorijska objašnjenja sukoba u soci­
jalizmu u periodu njegovog nastajanja stvarno naučna; i da li
osobeni oblici u kojima se sukob javio u prvim socijalističkim
društvima razvijaju njihov društveni poredak u socijalistič­
kom pravcu, to su po mom mišljenju osnovni problemi socio­
loškog proučavanja društvenih sukoba u socijalizmu. Ovaj na­
pis nema pretenzija da na osnovu iscrpne teorijske analize do­
sadašnjeg razvoja socijalističkih društava odgovori na ova pita­
nja. Njegov osnovni cilj je da skrene pažnju na ovaj aspekat
socijalističkog društva, koji je u savremenoj marksističkoj teo­
rijskoj misli izrazito zapostavljen. Pri tome je pažnja usredsre-
đena na specifičnu ulogu staljinizma, kao tipa društveno-poli­
tičke organizacije, u utvrđenim društvenim sukobima u socija­
lizmu, i na pokušaje objašnjenja uzroka tih sukoba u stalji-
nizmu, kao ideologiji. Želi se pokazati da se staljinizam, kao
društvena praksa, i staljinistička teorijska misao nalaze na te­
renu društvenog sukoba u socijalizmu u dubokom raskoraku,
usled čega ta misao ima karakter ideologije kao »lažne svesti«,
u smislu koji je Marx dao ovom pojmu. Ovo, naravno, ne zna­
či da najdublji koreni sukoba u socijalizmu leže u staljinizmu
kao jednom od oblika njegove političke organizacije, nego samo
da se razvijanje tih sukoba i metodi njihovog razrešavanja ne
mogu razumeti i objasniti ako se ne uzme u obzir priroda stalji­
nizma kao tipa društveno-političke organizacije.
Prethodno se, međutim, treba osvrnuti na neka osnovna te­
orijska shvatanja izvora i uloge sukoba u društvenom životu i
teorijske pretpostavke njegovog sociološkog proučavanja.

RAZLIČITA SHVATANJA O IZVORIMA I ULOZI SUKOBA U

DRUŠTVENOM 2IVOTU

U sociologiji i socijalnoj filozofiji postoje i stalno se ob­

navljaju gotovo istovetna osnovna stanovišta o prirodi i funkci­
jam a društvenih sukoba. U sociologiji je već od početka njenog
postojanja razvijeno i stalno vrlo uticajno teorijsko gledište
po kome je sukob u društvu samo — ili bar pretežno — ne­
112
 PRILOG TEORIJI DRUŠTVENOG SUKOBA

gativan. Jedna od osnovnih pretpostavki pozitivističkog organi-

cizma jeste da je društvo celina funkcionalno povezanih delova,
neophodnih za njegov opstanak, i koji, ako je celina u normal­
nom stanju, usklađuju svoje odnose na osnovu idejno-etičke
saglasnosti. U celini se pojavljuje sukob jedino ako ona dođe u
poremećeno, nenormalno stanje. Sukob je stoga, po shvatanju
pozitivističkog organicizma, znak društvene bolesti. Što jači
sukob, to veća društvena patologija; revolucije, kao najdublji
poremećaji organske harmonije i filijacije, sm atraju se, sasvim
dosledno, kao najizrazitiji slučajevi istorijske patologije, mada,
doduše, neizbežne u određenim fazamarazvojcL ^
Drugo teorijsko stanovište, iako potiče iz sasvim različitih
idejnih izvora i služi se sasvim drugačijom teorijskom argumen­
tacijom, ipak takođe u sukobu vidi samo negativne strane. To
stanovište shvata društvo kao organizaciju, s jednim središtem
društvene moći, koje se istovremeno sm atra i jednim središtem
istorijski adekvatne društvene misli i savesti, ukoliko zastup­
nici ove teorije savest uopšte sm atraju nečim realnim, nečim
što ima dublji značaj za društveni život. Ovo središte donosi
sve iole značajnije društvene odluke, i zatim ih preko raznih
»transmisija« unosi u mase, trudeći se često da prilikom pokre­
tanja u osnovi heteronomnih masa stvori privid njihove autono­
mnosti u prihvatanju odluka centra. Centar društvene organi­
zacije je iznad društvene kritike i efikasne društvene kontrole.
On se, doduše, s vremena na vreme samokritiku je, iako se sa­
mokritika obično odnosi pretežno na izvršni aparat koji pogre­
šno sprovodi namere centra, a ne na sam centar. Ukoliko se od­
nosi na centar, samokritika po pravilu pogađa samo disidente iz
ranijeg sastava centra, na koje se prebacuje krivica za slabosti
i nedostatke prethodnog perioda. Dinamika razvoja društvenih
sukoba i način njihovog razrešavanja ima u ovom obliku dru­
štvene organizacije nekoliko značajnih osobenosti. (1) Ako se
posmatranje ograniči na površinu društvenog zbivanja, u ovom
tipu društvene organizacije se periodično sm enjuju faze potpu­
nog mira i prividne harmonije i faze u kojima eruptivno izbija­
ju krajnje oštri sukobi. U stvari, sukob u latentnom stanju po­
stoji neprekidno, mada s različitom napetošću, ali zbog ograni­
čavanja javnosti — ili ponekad njenog gotovo potpunog isklju­
čivanja iz razm atranja osnovnih političkih pitanja i procesa
donošenja osnovnih političkih odluka — oni ne mogu da se ot­
vorenije ispolje. (2) Ovim zakržljavanjem uloge javnosti u dru­
štvenom životu, koje može da ide do potpunog izrođavanja i
samog pojma javnosti, objašnjava se i nedovoljna artikulisa-
nost sukoba čiji sadržaj i tok ostaju velikim delom skriveni i
nejasni široj javnosti. (3) Način i sredstva obračunavanja ko­
jima se rješavaju oštriji sukobi često su krajnje makijavelistički.
113
 VOJIN MILIĆ

(Režiranje monstr-procesa, potpuna neodgovornost policije u

samostalnom razračunavanju s političkim protivnicima samo
su najdrastičniji primeri kako se ne biraju sredstva da bi se
diskvalifikovao i fizički uništio protivnik).
Nasuprot ovoj praksi, u raznim teorijskim varijantama zami­
sli društva kao organizacije nalaze se gotovo uvek shvatanja da
je sukob u društvu u osnovi negativan. Njegovi uzroci se traže
izvan vlastitog društva, u kapitalističkom ili komunističkom
zaokruženju. Tvrdi se da kapitalistički, ili komunistički, agenti
i agenture unose poremećaje u sistem i stvaraju u njemu su­
kobe, kojih ne bi bilo da nema toga spoljnjeg uticaja, jer on
narušava harmoniju organizacije. (Uzgred rečeno, ovo objašnje­
nje u kome se preuveličava značaj jednog realnog izvora suko­
ba odražava u ideološkoj sferi hipertrofiranu ulogu koju u dru­
štvenom životu i društvenoj kontroli dobijaju organi represije,
kao zamena za zakržljalu i sasvim nedovoljno strukturisanu
javnost). Drugi izvor sukoba vidi se takođe izvan aktualnog sta­
nja sistema, u ostacima prošlosti, bilo u konkretnim ostacima
ranije povlašćenih klasa i slojeva, ili nekih neprijateljski raspo­
loženih etničkih grupa, bilo u uticajima njihove ideologije na
svest ljudi. Nema više buržuja ili Jevreja, ali ostao je njihov
duh, koji pleni duše klasno, odnosno nacionalno nesvesnih po­
jedinaca i grupa.
Postoji zatim gledište o ulozi sukoba u društvu i istoriji
koje proističe iz shvatanja da je politički oblik društva isklju­
čiva tvorevina sile. Jedino što u društvu realno postoji, realno
u smislu deterministički uticajnog, jeste sila. Sve ostalo su samo
njena sredstva i vrednost tih sredstava se može realistički oce-
njivati samo sa stanovišta njihove efikasnosti u nastojanju da
se održi postojeća društvena moć, ili da se stekne nova. Istorija
je, prema ovom shvatanju, večiti krug u kome se ne dešava ništa
stvarno novo, nego se samo smenjuju društvene elite. Ovo gle­
dište ima u socijalnoj filozofiji i sociologiji niz predstavnika.
Dovoljno je podsetiti samo na neke naj karakteristični je, kao
što su Macchiavelli, Pareto, Sorel, a po nekim tumačenjima
i Nietzsche. Razlika između shvatanja društva kao organizacije
i njegovog svođenja na odnose moći dolazi više do izražaja u isto-
rijsko-filozofskim perspektivama, nego u shvatanjima o njegovoj
organizaciji.
* Da bi se moglo zauzeti teorijsko stanovište o društvenoj
ulozi sukoba, treba bar u osnovnim crtama odgovoriti na pita­
nje o osnovnim elementima i činiocima društvene integracije,
kojom društvo obezbeđuje svoj opstanak i osposobljava se za
razne kolektivne delatnosti. Društvena integracija se, svakako,
ne zasniva ni samo na golom odnosu sile, ni samo na spon­
tanoj saglasnosti U gotovo svakom konkretnom istorijskom
114
 PRILOG TEORIJI DRUŠTVENOG SUKOBA

društvu postoje u izvesnoj međusobnoj srazmeri oba ova ele­

menta: različiti oblici prinude počev od gole ’fizičke sile i ele­
menti spontano nastale saglasnosti. Oba ova elementa postoje
u svojim kvalitativno različitim oblicima, a ne samo u vidu
svojih međusobnih transformacija. Jer, moglo bi se reći da su
interiorizovane, tj. subjektivno usvojene, društvene norme ta-
kođe društvena prinuda. Ovde se pod prinudom i silom ne
podrazumevaju interiorizovane društvene norme. Svaka interio-
rizovana društvena norma je elemenat društvene saglasnosti,
bez obzira što je genetički posmatrana, ona mogla da nastane u
društvenim procesima u kojima društveni pritisak nije morao da
bude beznačajan. Može se zamisliti društvo koje se zasniva na
goloj fizičkoj sili, kao najotvorenijem i najsurovijem obliku
prinude. Na primer, neki okupacijski režim može imati ovakvu
strukturu. Teže je zamisliti društvo u kome se — bar kao pret-
nja — uopšte ne bi javljala prinuda zasnovana na sili kao je­
dan od činilaca društvene integracije, i to ne samo radi suzbija­
nja relativno izuzetnih devijanata i kriminalaca, nego kao ele­
menat bazične integracije kojom se drže na okupu konstitutiv­
ni delovi društva kao celine.
Međutim, srazmera između ova dva momenta — prinude
zasnovane na sili i moralne saglasnosti — u nekom društvu
vrlo je značajna za kvalifikaciju njegovog karaktera. Koliko je
pomenuta srazmera značajna najbolje se vidi po tome što se u
zavisnosti od nje najoštriji unutar-društveni sukob razvija u
suprotnim pravcima. U društvu zasnovanom na goloj sili, u ko­
me ne postoji bazična saglasnost, što drugim rečima znači u
kome nije gotovo opšte rasprostranjena svest o »sudbinskoj
nužnosti« vlastitog konkretnog društva, najoštriji sukob se
razvija u pravcu separatizma. (Pomalo romantičan izraz »svest
o sudbinskoj nužnosti« vrlo je adekvatan prirodi bazične dru­
štvene saglasnosti. Naime, dok postoji ova saglasnost, njen
sadržaj je sasvim spontano isključen iz diskusije). Pojedini de­
lovi žele da napuste konkretno društvo u kome žive, a ne da iz-
mene njegovu strukturu i organizaciju. Najoštriji sukob u dru­
štvu u kome postoji bazična saglasnost dobija revolucionarni
karakter. Nezadovoljni delovi društva ne žele razbiti njegov os­
novni organizacijski okvir, nego izmeniti njegovu strukturu i
društvenu organizaciju. Upravo ova dva sasvim različita pravca
u kojima se razvijaju najoštriji unutar-društveni sukobi — se­
paratizam i revolucija — pokazuju koliko je momenat bazične
društvene saglasnosti značajan za kvalifikaciju karaktera sva­
kog konkretno-istorijskog globalnog društva. Samim tim što je
u marksističkoj političkoj teoriji prihvaćena građansko-demo-
kratska ideja o pravu naroda na samoopredeljenje i otceplje-
nje prećutno je usvojeno da su natklasne društvene zajednice
115
 VOJIN MILIĆ

u kojima postoji bazična saglasnost prirodni neposredni dru­

štveni okviri izgradnje socijalizma. Jer, o karakteru društve­
nog sukoba u društvima bez bazične saglasnosti nema mnogo
što da se kaže. U njima sukob nastaje kao odnos moći, i samo
se kao odnos moći može rešavati. Mogućnosti humanizovanja
sukoba, što je u stvari istovetno s uspesima da se društveni
odnosi u kojima se sukob pojavljuje učine suštinski racionalni­
jim, vrlo su ograničene.
Ali i u društvima s bazičnom društvenom saglasnošću su­
kob je iz više uzroka neminovan. Izvori sukoba koji će biti na­
vedeni ne iscrpljuju sve njihove determinističke preduslove.
Cilj nabrajanja je da se pokaže koliko su uzroci društvenih su­
koba raznovrsni, i da njihovo uprošćeno shvatanje vodi na stran­
putice i u jednostranosti i u teoriji i u društvenoj praksi. (1)
Dokle god u nekom društvu postoje značajnije i trajne razlike
u društvenom položaju — i to podjednako u sadržaju društvene
delatnosti i uslovima života — pojedinih društvenoprofesionalnih
grupa, slojeva i klasa, ili nekih etničkih grupa, i dokle god iz tih
razlika u objektivnom društvenom položaju nužno proizlaze
različiti interesi, različita shvatanja i htenja, i na tim htenji-
ma zasnovane delatnosti s različitim ciljevima, dotle je suko­
bljavanje tih društvenih grupa nužan izvor sukoba. (2) Ali su­
kob u izdiferensiranim društvima nastaje i na profesionalno-
funkcionalnoj osnovi. Svaka društvenoprofesionalna grupa teži
da ima bar izvesnu autonomiju u razvijanju svoje delatnosti
i u tom cilju traži od društva da joj prizna kompetentnost i
da ovlašćenja da stvara tehničke i društvenoprofesionalne nor­
me za obavljanje vlastite delatnosti, kao i da učestvuje u kontroli
njihovog pridržavanja. Usled toga su u procesu usklađivanja raz­
ličitih profesionalnih delatnosti neminovni sukobi i njihovo
izglađivanje, odnosno rešavanje na neki drugi način. (3) Sukobi
nastaju, dalje, i na generacijskom "lanu. Svaka generacija je
otelovljenje osobenog istorijskog iskustva, i kao takva istovre­
meno i prenosilac istorijskog kontinuiteta i momenat diskonti-
nuiteta u društvenom životu. A u društvu su istovremeno dru­
štveno aktivne otprilike tri generacije. (4) Poznato je, zatim,
koliko ozbiljna smetnja u društvenoj integraciji i snažan izvor
sukoba mogu da budu veće kulturne razlike. (5) Najzad, ne tro-
ba zaboraviti ni na sukobe s drugim društvima. Spoljni sukobi
mogu kvalitetno menjati karakter unutar-društvenog stanja
u nekom društvu i znatno uticati na sve njegove unutrašnje su­
kobe. U uslovima oštrijeg spoljnjeg sukoba se ponovo ispoljava
izuzetan značaj bazične društvene saglasnosti. Ukoliko ova ne po­
stoji, spoljni sukob nužno pojačava razorno dejstvo unutrašnjih
sukoba. U obratnom slučaju, tj. u uslovima postojanja bazične
saglasnosti, spoljni sukob obično ima suprotno dejstvo: on uti­
116
 PftlLOG tfEORIJI DRUŠTVENOG SUKOBA

če na stišavanje postojećih unutrašnjih sukoba i jačanje dru­

štvene kohezije. Staviše, spoljni sukobi vrlo često nastaju prve­
nstveno kao sredstvo da se eksplozivna agresivna stanja i ras­
položenja, koja su u nekom društvu nastala pod uticajem struk­
ture njegovih unutrašnjih odnosa, bar delimično i privremeno
usmere prema spoljnjem protivniku i na taj način smanji unutar-
društvena napetost. Spoljnji sukobi mogu imati pomenute efe­
kte upravo zbog postojanja bazične društvene saglasnosti, us­
led koje se opstanak vlastitog društva spontano doživljava kao
najviša vrednost. Za volju očuvanja integriteta vlastitog dru­
štva, ili u nadi da će se uvećati njegova moć, prelazi se preko
svih drugih momenata, koji se u normalnim spoljnim uslovi­
ma javljaju kao uzroci unutrašnjeg sukoba, sve dok postoji
spoljna opasnost, ili dok je društvo upleteno u nekim oštrijim
spoljnim sukobima uopšte.
Dokle god postoje njegovi razni društveni uzroci, sukob je
neminovan, ali on ne mora biti vidljiv, nego može da bude i
prikriven, čak samo latentan. Na površini sve može izgledati
mimo, ali taj mir je nekad pre zatišje pred burom nego znak
sređenosti, neprotivrečnosti i beskonfliktnosti društvenih od­
nosa. Ovo saznanje je izuzetno važno za sociološku teoriju.
Sociološka analiza može da klizi vrlo naivno po površini, i da
ne shvata dublje društvene strukture, ako teorija nije u stanju
da izgradi sredstva za otkrivanje latentnih protivrečnosti i su­
koba. Latentne protivrečnosti i pritajeni sukobi su rezultat ka­
ko postojećeg odnosa snaga, tako i tipa društvene organizacije.
U periodima kada otvoreni sukob za jednu stranu znači neizbe-
žan poraz, sukob dobij a prikrivene oblike, ili se čak potpuno
prenosi u latentno stanje, a da pri tome ne izgubi gotovo ništa
od svoje potencijalne eksplozivnosti. Isto tako, što je neki oblik
sukoba više institucionalizovan, lakše je doći do saznanja o nje­
govoj opštoj i specifičnoj rasprostranjenosti i jačini.

SUKOB U SOCIJALIZMU PREMA TEORIJI I U PRAKSI STALJINIZMA

Pogledajmo sada društvene sukobe i način njihovog razre-

šavanja u socijalizmu, i to u onim oblicima političke organiza­
cije u kojima se socijalizam najpre javio i koje staljinistička
ideologija smatra apsolutno nužnim u prvim fazama socijaliz­
ma. Ponekad se čak poziva na Marxovu teoriju u dokazivanju da
apsolutni despotizam mora biti oblik političke organizacije u
prvoj fazi socijalizma, jer da se samo varvarskim sredstvima
može izići iz predistorije. Ja ne mislim ulaziti u problem ko-
rektnosti ovakve egzegeze Marxovih političkih ideja. Ako se nje­
gove misli protumače na ovaj način, zaista nema šta da se traži
u sociološkoj teoriji društvenog sukoba, niti da se od nje očekuje
neka pomoć u humanizovanju socijalističke prakse. Mistična
117
 VOJIN MILIĆ

vera u »bolju budućnost« preostaje kao jedina uteha da savre-

mene žrtve i tegobe neće biti uzaludne. Ne misli se samo, čak
uopšte ni prvenstveno, na materijalna lišavanja, nego i na ga­
ženje niza bitnih ljudskih prava i humanih vrednosti stvore­
nih u istoriji.
Ovo teorijsko razm atranje društvenog sukoba u socijalizmu
zasniva se na dve metateorijske, vrednosne pretpostavke. Prva
od tih pretpostavki jeste ideja razumnog i čovečnog uređivanja
društvenih odnosa, a druga ideja maksimalnog ispoljavanja
svestranih ljudskih stvaralačkih mogućnosti. Čini se da su ove
pretpostavke preduslovi društvenog progresa i stvaranja dru­
štva koje je zajednica slobodnih ljudi. Međutim, ove pretpostav­
ke ne proizlaze iz utopijskih shvatanja socijalizma kao beskon­
fliktnog društvenog uređenja, niti imaju bilo čega zajedničkog
s iluzijama o mogućnom raju na Zemlji, na kojoj ne žive bes-
telesni anđeli, bića bez neostvarljivih želja i neispunjenih vrlo
neophodnih potreba. Društvena situacija u socijalizmu je, prema
tome, shvaćena što je mogućno realističnije.
Ne čini se potrebnim da se posebno dokazuje da u svim
savremenim oblicima socijalističkog društva deluju ranije po-
menute prve tri grupe uzroka društvenih sukoba, a u mnogima od
njih i četvrta. Im a dosta razloga da se pretpostavi da u sta­
ljinistički organizovanim socijalističkim društvima postoje us­
lovi da se u međunarodnom sukobu traži rešenje unutrašnjih
suprotnosti. (Kineska politika prema Indiji izgleda da je sa­
mo vrlo izrazito ispol javan je jedne trajnije strukturalne ten­
dencije). Sasvim je razumljivo da se u okviru ovog napisa ne
mogu sistematski izložiti konkretni oblici u kojima se unutraš­
nje protivrečnosti socijalističkog društva razvijaju u društve­
ne sukobe. Treba, međutim, podsetiti da staljinizam, kao ide­
ologija, nastoji umanjiti značaj unutrašnjih suprotnosti. To je
smisao osnovne Staljinove teze o »punoj saglasnosti proizvodnih
snaga i proizvodnih odnosa«, iz koje se izvode dalji zaključci o
neantagonističkim suprotnostima, moralno-političkom jedinstvu
socijalističkog društva itd. Pri tom je za ocenu karaktera sta­
ljinističke misli na ovom području posebno važno (1) da se
nigde ne iznosi konkretna struktura društvene raspodele, za ko­
ju se tvrdi da se obrazuje prema radu; (2) da se Marxovo an­
tropološko shvatanje o svestranosti čoveka i njegovih potreba
zamenjuje ekonomizmom, čije su antropološke pretpostavke vrlo
slične građanskom utilitarizmu i hedonizmu; i (3) da se raspro­
stranjenost raznovrsnih, a naročito naj surovijih, sukoba u so­
cijalističkom društvu pokušava vrlo brižljivo prikriti. Apolo­
getski karakter ove ideologije o beskonfliktnosti i društvenoj
harmoniji vrlo je očigledan. Staljinističko objašnjenje sukoba
u socijalizmu je tipičan primer ideologije kao »lažne svesti«.
118
 EftlLOG TEORIJI DRUŠTVENOG SUKOfeA

Koliko je ova tvrdnja osnovana može pokazati samo iscrpno

poređenje staljinističkih objašnjenja društvenih sukoba u soci­
jalizmu sa staljinističkom praksom.
Staljinistička organizacija socijalističkog društva predstav­
lja iz više razloga oblik u kome se realne protivrečnosti i sukobi
socijalističkog društva ne mogu rešavati na razuman i čovečan na­
čin. Štaviše, taj oblik društvene organizacije s vremena na vre-
me rađa nužno najsurovije oblike sukoba. Da je ovo tačno, da­
nas ne govore samo neki hipotetićki teorijski razlozi. Postoji
istorijska praksa staljinizma i moglo bi izgledati da je dovoljno
izneti tu istorijsku praksu. Ali praksa koja nije osmišljena ne
znači mnogo ni u životu ni u nauci i filozofiji. Ni najiscrpnije
opisno istorijsko prikazivanje staljinističke prakse ne bi moglo
nikoga ubediti da se ne radi o slučajnim iskrivljavanjima, koja se
mogu izbeći zamenom vodećih ličnosti, nego o konsekvencija-
ma strukture političkog sistema. Zbog toga treba pokušati da
se objasne strukturalni činioci koji društvenom sukobu u stalji-
nizmu daju osoben pečat.
Politička organizacija društva u staljinizmu pretvorena je u
krajnje centralizovano ekonomsko planiranje, kulturno usme­
ravanje i administrativno organizovanu društvenu kontrolu, sa­
svim nedovoljno kontrolisanu od strane javnosti. Državni apa­
rat, u koji je integrisana partija, ne ostavlja u staljinizmu iz­
van sebe nikakvih autonomnih društvenih organizacija koje bi
mogle da služe kao katalizator raznovrsnih realnih društvenih
interesa, i koje bi mogle da te interese zastupaju na pravno
institucionalizovan i istovremeno efikasan način, nastojeći da
se oni međusobno usklađuju na što razumniji, otvoren, stvarno
politički način. Staljinizam je usled toga do kraja sproveden
centralizovani sistem monopola društvene moći u sva tri njena
bitna vida: ekonomskom, administrativnom i idejnom. (Izraz
»politička moć« je ovde namerno zamenjen pojmom »admini­
strativne moći«, da bi se istaklo da se sm atra da manipulisanje
brahijalnom fizičkom silom u društvu, koje ne kontroliše bar
relativno autonomna društvena javnost, stoji izvan domena po­
litike u užem smislu reči). Staljinizam monopol društvene mo­
ći razvija do kraja prvenstveno u onim organima u kojima se
ova ispoljava u razmerama globalnog društva. Konkretni stalji­
nizam u SSSR-u ugušio je gotovo potpuno i autonomiju lokal­
nih organa društvene organizacije. Ali, gušenje autonomije lo­
kalnih organa izgleda da nije nužno u ovom sistemu društvene
organizacije. Sistem ne može dozvoliti jedino mogućnost da se na
lokalnom planu stvaraju efikasna sredstva uticaja na središta
društvene moći, koja presudno odlučuju na globalnom društ­
venom planu. Uostalom, u istoriji ima dosta primera postojanja
znatne lokalne autonomije u despotskim političkim sistemima.
119
 VOJIN MIL1Ć

Štaviše ograničena lokalna autonomija je u izvesnim slučajevi­

ma bila važan činilac njihove stabilizacije.
Postavlja se pitanje da li je staljinizam nov oblik vladavine?
Ovde se iznosi teza da nije, nego da je .samo modifikovan oblik
jednog vrlo starog tipa vladavine. Za svaki oblik vladavine bi­
tan je odnos između političkog tela koje je legitimni nosilac
političkih prava i središta društvene moći u kojima se donose
osnovne političke odluke, kao i odnos toga tela i aparata koji
sprovode u život odluke političkih centara. Za staljinizam je
tipično da političko telo pretvara u bezobličnu heteronomnu ma­
su. Smisao ovog stava će poLtati jasniji pošto se objasni socio­
loški pojam mase. Masom se sm atra svaki veći deo društva
koji ne raspolaže efikasnim legalnim sredstvima za zaštitu svo­
jih društvenih interesa, koji proizlaze iz njegovog objektivnog
položaja u društvu. Što je ova nesrazmera između objektivnih
društvenih interesa nekog dela društva i mogućnosti njihove
efikasne legalne zaštite veća, to je dublji proces omasovljenja
toga dela društva. U masu se mogu pretvoriti različiti društveni
oblici: društveni slojevi, klase, etničke grupe, čitavi narodi.
Ograničeni obim ovog napisa ne dozvoljava da se šire ana­
liziraju metodi omasovljenja, pa će se samo pomenuti dva naj­
važnija. Prvi, istorijski mnogo stariji, metod je administrativne
prirode. On se sastoji u onemogućavanju autonomnog organi-
zovanja na osnovu realnih kolektivnih interesa. Usled toga se od­
nos između konkretnog društvenog oblika, koji se pretvara u
masu, i raznih vidova organizovanog aparata društvene moći
svodi na odnos aparata s atomizovanim pojedincima, odnosno
njihovim prim arnim grupama, pre svega porodicama. Ova ato-
mizacija nastoji se sprovesti različitim postupcima administra­
tivne kontrole, kojima se stalno razbijaju prirodne strukture
određenog društvenog oblika, kako bi se on lišio društvene mo­
ći koju mu jedino može dati vlastita organizacija. Drugi me­
tod omasovljenja sastoji se u funkcionalnom obezvređivanju
društvenih uloga pripadnika određenog društvenog oblika. In­
dividualni doprinos svakog člana mase nastoji se svesti na što
beznačajniji, apstraktan i bezličan deo. Svaki pojedinac postaje
usled toga apsolutno zamenljiv deo šire organizacije, a izvan
nje je potpuno bespomoćan.
Smatra se da će uticaj đirigovanih kanala simboličkog dru­
štvenog opštenja biti daleko efikasniji u ovako atomizovanom
društvenom stanju, i da će propaganda koja deluje na princi­
pima uslovnih refleksa imati dublji i trajniji uticaj jer se dras­
tičnim administrativnim merama nastoji onemogućiti sponta­
nije oblikovanje javnog mnenja. A, pošto se spontano nastalo
životno iskustvo ljudi ne može otkloniti iz društvene stvarnosti,
ono se administrativnom kontrolom nastoji zatvoriti u što ma*
120
 PRILOG TEORIJI DRUŠTVENOG SUKOBA

nje, međusobno nepovezane grupe. Nemajući u tim skučenim

okvirima objektivnih uslova da se potpunije razvije, proveri,
uopšti i šire zasnuje na racionalnim osnovama, političko životno
iskustvo pojedinaca i užih grupa postaje prijemčivo za razna
iluzionistička i iracionalna shvatanja. Opšti, pak, mentalitet
mase, usled težine i neprirodnosti njenog društvenog položaja,
sklon je rušilačkim i agresivnim raspoloženjima, koja se mogu,
već prema prilikama, ispoljiti u sasvim iracionalnom rušilač-
kom buntu, ili u najnečovečnijim agresivnim postupcima pre­
ma pripadnicima drugih društava. Iz navedenog osnovnog odno­
sa heteronomne i nemoćne mase prema osamostaljenom apa­
ratu društvene moći proizilaze i druge osobine njenog mentali­
teta, na primer, intimno krajnje neodgovoran i egoističan odnos
prema otuđenim tekovinama i sadržajima društvenog života ko­
ji bi trebalo da imaju opšti karakter (odnos prema »opštinskoj«
imovini kao prema »Alajbegovoj slami«); podmuklo servilan
odnos prema predstavnicima vlasti čoveka »iz raje«, koji je
često istovremeno hajdučki jatak; izrazita privatizacija u orga­
nizaciji života i shvatanju vlastitih interesa, itd. Sasvim je razum­
ljivo stoga što se svaki despotski režim stalno sukobljava s apa­
tijom, neiskrenošću, »dvoličnošću« i prevrtljivošću masa. Mno­
ge aristokratske analize svesti, m orala i opšteg m entaliteta
mase su izvanredno uočile pomenute i mnoge druge njene oso­
bine, ali su redovno izbegavale da ih pokušaju objasniti društve­
nim ulovima života mase. Na mesto toga, objašnjenja su traže­
na u aristokratskim antropološkim pretpostavkama o urođe­
noj i neizmenjivoj »gluposti« i moralnoj »nezrelosti« prosečnog
čoveka.
Uočavanje ovih osobina mase, međutim, ne dozvoljava da
se kritika despotizma zasniva na naivnoj tezi »o pokvarenim
vlastodršcima i dobrom i plemenitom potlačenom narodu«, ko­
ja se u raznim oblicima stalno pojavljuje u revolucionarnim
strujama evropske političke filozofije. Očigledno je da je stvarni
izlaz iz prividno začaranog kruga despotizma teže pronaći, ali on
svakako nije samo teorijska mogućnost.
Centralizacija sredstava za proizvodnju, masovno kontroli-
sano školstvo, kontrolisana sredstva za masovno simboličko
opštenje, povećane tehničke mogućnosti kontrolisanja geograf­
skog prostora čine u savremenim uslovima ovaj oblik vlada­
vine, zasnovan na gotovo potpunom otuđenju od društva apara­
ta svih vidova društvene moći, ostvarljivim u totalnijim razme-
rama nego u ranijim istorijskim periodima. Ali ovaj oblik vla­
d i n e je prastarog porekla. Njegovi prvi razvijeniji istorijski
oblici nastali su u uslovima kad su prirodne okolnosti zahte-
vale masovnu i jedinstvenu kolektivnu organizaciju. KarI Vit-
fogel je u svojoj knjizi »Orijentalni despotizam«, sledeći Mar-
121
 VOJlN NtlLlC

xove ideje o osobenostima azijskih društava, vrlo iscrpno opisao

i pokušao da objasni strukturu i političku organizaciju koje na­
staju u procesu rešavanja jednog tehnološkog preduslova op­
stanka i razvoja ovih društava, ali se zatim održavaju i kad u
tehnološkom pogledu više odavno nisu nužne. M e đ u t i m , ovaj
oblik društvene organizacije nije specifičan samo za azijska
društva, niti je od njega Evropa bila imuna u prošlosti i najno­
vijoj istoriji. Kad bi despotski oblik vladavine bio samo azij­
ska specijalnost, priznajem da se, kao Evropljanin, ne bih za
njega naročito interesovao, smatrajući »da se ne treba mešati
u tuđe stvari«, pošto svaki narod ima pravo da svoju kuću uredi
kako sam želi i može. Po mom mišljenju, naime, ovaj oblik
društvene organizacije je najčešći oblik političke vladavine u
velikim imperijama. Na evropskom tlu se razvila jedna od naj­
većih i najznačajnijih takvih imperija — rimska. A na Balkanu
je postojala Vizantija, osamostaljeni deo te imperije, koji se sti-
cajem istorijskih okolnosti jedan milenij duže održao, za koju
je vrlo karakterističan ovaj cezaro-papistički tip despotske dru­
štvene organizacije. Baš zbog toga što u prošlosti postoje isku­
stva ovog oblika društvene organizacije, mogu se s više osnova
analizirati neke karakteristične osobine koje je ona dobila u
staljinizmu. Pri tome se, svakako, ne gube iz vida originalne
crte staljinizma. Ali u njemu se, kao obliku vladavine, održalo
toliko mnogo istorijskog kontinuiteta da bi bilo sasvim pogre­
šno zanemariti ranije istorijsko iskustvo. Uostalom potpunija
sociološka teorija o despotizmu kao obliku vladavine može se
izgraditi samo na osnovu metodičnog uporedno-istorijskog pro­
učavanja njegovih raznovrsnih istorijskih oblika. Ovde se poku­
šava ukazati samo na neke osobine despotizma koje su u tes-
noj vezi s društvenim sukobima i metodima njegovog razre-
šavanja u ovom tipu vladavine.
S toga stanovišta, jedna od osnovnih crta despotizma jeste
neprogresivna nestabilnost. Ona proizlazi iz krajnje neracional­
nog načina rešavanja unutar-društvenih sukoba. Bitno je za des-
potizam da nije u stanju da izgradi institucionalne oblike jav­
nog izražavanja, raspravljanja i racionalnog i čovečnog izglađi­
vanja društvenih sukoba. Usled toga svaki iole oštriji sukob
postaje ilegalan, i kao takav se guši administrativno pomoću
državnog aparata kontrole, koji nije efikasno kontrolisan od
strane javnosti. Ovaj metod prividnog rešavanja sukoba ih u
stvari stalno stvara i podstiče njihov razvoj prema oštrijim i
surovijim oblicima, pa se i po svojoj prirodi rešivi sukobi pre­
tvaraju u nepomirljive. U tim uslovima čuvanje mehaničkog je­
dinstva političke organizacije vodi s vremena na vreme, tačnije,
kad god se u organizaciji pojavi oštriji sukob, u pogrome. Bi­
lo da su sredstvo za »likvidiranje« manjine, ili posledica puči­
122
 PRILOG TEORIJI DRUŠTVENOG SUKOBA

stičke pobede manjine, pogromi su jedino sredstvo za rešavanje

oštrijih sukoba. Brutalnost s kojom se pogromi sprovode, kao i
njihov obim razlikuju se u zavisnosti od osobenosti opšte istorij­
ske situacije. Ali i u svojim najblažim oblicima rešavanje nekog
oštrijeg društvenog sukoba u despotizmu završava eliminisa-
njem poraženog protivnika iz političkog života. Ćak i kad se ne
uništava fizički, protivnik se nastoji politički »likvidirati«.
Ali, upravo usled ove stalne potisnutosti sukoba i nepo­
stojanja institucionalnih oblika za njegovo ispoljavanje, politič­
ki sistem se nalazi u stanju stalne, ali neprogresivne nestabil­
nosti. Oštriji sukobi se ispoljavaju i rešavaju na uglavnom dva
načina: pučistički i teroristički. Pučističkim sredstvima se služe
prvenstveno one društvene grupe koje su bliže vrhovima dru­
štvene organizacije. Terorizam može imati i širu osnovu u ne­
zadovoljnim masama. Mase se, naime, kolebaju između više ili
manje potpune apatije i neobuzdanog terorizma, pri čemu je,
kao što je već rečeno, apatija više prividan m ir nego izraz za­
dovoljstva s vlastitim društvenim položajem. Apatija ovlada ma­
sama naročito u onim periodima kada se pogoršavaju njihovi
životni uslovi, ali svaki otvoreni oblik otpora izgleda sasvim
bezuspešan. Ovo, naravno, ne znači da se istovremeno ne mogu
nagomilavati eksplozivna raspoloženja u masama. Dovoljno je
da iz bilo kog uzroka popusti sistem administrativne društvene
kontrole, pa da se apatija masa pretvori u pobunu surovog ru-
šilačkog stila. Ipak, izgleda da su pučevi mnogo češći uzroci ne­
stabilnosti despotskog političkog sistema od masovnih pobu­
na i terorizma koji se oslanja na podršku masa.
Nestabilnost političke organizacije je, međutim, neprogresiv-
na zbog toga što neracionalan način rešavanja društvenih suko­
ba onemogućuje razvijanje i dublje osmišljavanje političkog is­
kustva, što je bitan preduslov stvaralačkog pronalaženja ra­
zumnijih i čovečnijih privremenih ili trajnih, ali ne i konačnih
rešenja određenih vrsta sukoba. Kao prim er može da posluži
sledeći podatak iz istorije Vizantije. Skoro polovina vizantijskih
vladara nije sišla s prestola zbog prirodne smrti. (Samo nekoli­
ko vladara je poginulo na bojnom polju). Manje je važno što
su u mnogim slučajevima vladari bili na najzverskiji način saka-
ćeni i ubijani, a u drugima samo terani u manastire. Osnovno je
da je smena vladajućih grupa vrlo često bila rezultat uspešno
izvedenog puča, da je svaka svrgnuta grupa bila odstranjena iz
političkog života, a da ni jedna od pobedničkih pučističkih gar­
nitura nije imala bitno različit program, koji bi na revoluciona­
ran način menjao strukturu političkog i društvenog sistema. U
tome se upravo sastoji neprogresivnost ove nestabilnosti. Još
manje je važno što je pojedinim vladarima uspevalo da se duže
vreme održe na vlasti. K ratkotrajna istorija staljinizma poka­
123
 VOJIN MILIĆ

zuje zapanjujuće sličnosti. Nešto duža Staljinova vladavina is­

punjena je periodičnim pogromima, a posle njegove smrti reda
se u osnovi pučističko smenjivanje nekoliko grupa na vrhu.
Nijednoj od tih smena nije prethodila javna diskusija, niti su
one bile rezultat neke šire kolektivne odluke, na primjer pobe-
de na opštim izborima ili bar odluke partijskog kongresa. Re­
žim je i pored eliminisanja svrgnutih političkih grupa iz poli­
tičkog i uopšte javnog života u stanju stalne nestabilnosti, a ni­
jedna od grupacija koje se smenjuju nema bitno različit politič­
ki program koji bi unapređivao strukturu sistema.
Ponekad se u sociološkoj teoriji sm atra da je svaka nestabil­
nost sistema potencijalno izvor progresa, ili bar vrlo povoljna
za unošenje promena u njegovu strukturu. Ovo je primer gde
nestabilnost nije izvor progresa zbog toga što u sistemu nema
mogućnosti za šire razvijanje racionalnog političkog iskustva
usled krajnje monopolističke strukture vlasti koja u sebi sjedi­
njuje sve bitne komponente društvene moći.
Ovim smo već prešli na razm atarnje ovog tipa političke or­
ganizacije sa stanovišta koliko on omogućuje da se razviju raz­
novrsne stvaralačke ljudske sposobnosti. Ovde, opet, ne treba
biti shematičan. Istorijsko iskustvo pokazuje da ovaj sistem
vladavine može razviti vrlo veliku i uspešnu društvenu delatnost
u određenim pravcima, pre svega u oblasti tehnologije i u razvi­
janju efikasnih tehničkih sredstava i metoda organizovanja ad­
ministrativne društvene kontrole. Pojedina despotski organizo-
vana društva ne stvaraju samo veliku tehnologiju, nego i moćnu
državnu organizaciju, naročito njen vojni i policijski aparat.
Ipak, karakteristično je da se tehnološki razvoj u ovim dru­
štvima obično brzo zaustavlja. Kad sistem uspe da dođe u stanje
relativne ravnoteže sa svojom prirodnom okolinom, razvoj teh­
nologije se u njemu osetno usporava, ili počne čak da stagnira.
Ne treba, takođe, negirati svaku mogućnost razvoja umetnosti
u ovom sistemu vladavine. Vladajući krugovi, doduše, gledaju
na umetnost prvenstveno kao na sredstvo društvene integracije
i političkog uticaja. Ipak, oni niti mogu, a niti žele, da spreče
umetničko odnošenje prema stvarnosti. Izgleda da bez shvatanja
lepote, kao osobenog izraza svoje spontanosti, čovek uopšte ne
može trajnije da opstane. Zbog toga u umetnosti raznih despoti-
ja ne treba previde ti izvesne estetske kvalitete.
Ali ovaj tip političkog uređenja je nesposoban — ili je bar
krajnje nepovoljan društveni okvir — za razvoj samosvesti,
kao celovitog izražavanja istorijskog iskustva vremena, u kome
se aktualna ljudska situacija osmišljava odnošenjem prema pro­
šlosti i na izvoran, stvaralački način zamišljenoj budućnosti. O-
vo društvo ne stvara ni velike religije, ni veliku filozofiju, ni ve­
liku umetnost, upravo zato jer nastoji da ih pretvori u obična
124
 PRILOG TEORIJI DRUŠTVENOG SUKOBA

oruđa društvene moći koja je otuđena od društva u obliku mo-

nopolizovane organizacije. Može se reći da ovo društvo ne stvara
ni veliku nauku. Ono je ponekad veoma sposobno da razvije
tehnološku primenu nauke, koristeći bazična teorijska naučna do­
stignuća nastala u društveno povoljnim uslovima. Svi veliki oblici
i dometi samosvesti ili nastaju na periferiji ovakvih društava,
ili se u njih unose i u njima oponašaju. Odnos rimske imperije
prema antičkoj Grčkoj i prema Judeji dosta su karakteristični
primeri. Za razvoj samosvesti potreban je drukčiji odnos izme­
đu organizovane društvene moći i spontane svesti, koji pretpo­
stavlja drukčiji odnos između celine društvenog sistema i nje­
govih užih delova. Namerno se ističe odnos sistema i njegovih
užih kolektivnih delova, a ne pojedinaca, jer je izolovani poje­
dinac u direktnom odnosu prema globalnoj društvenoj organi­
zaciji suviše slab. Jedan od bitnih preduslova slobode pojedi­
nca jeste autonomnost užih delova u kojima se naj neposrednije
odvija njegova delatnost i u kojima su naj neposrednije izraženi
njegovi interesi. Ali pojedinac, ili grupa kongenijalnih ličnosti,
koji su uvek jedini mogući nosioci samosvesti, mogu da vide
društvenu celinu samo ako ona ima mogućnosti da se izrazi. Ta
živa celina, koja je uvek protivrečna, može da se potpunije izrazi
jedino ako se nađe bar relativno razuman i čovečan oblik reša­
vanja društvenih sukoba koji izviru iz njenih protivrečnosti.
Društvo u kome su sukobi silom prigušeni i potisnuti u podzem­
lje, a s vremena na vreme se razrešavaju pomoću grube sile, nije
u stanju da se osmisli u vlastitoj samosvesti. Ono doživljava
žalosnu sudbinu da ga bolje vide i dublje poznaju drugi, a ne
ljudi koji u njemu žive i deluju, da njegovu istoriju pišu stranci.
I to je izgleda nužno, jer takvo društvo se nalazi ispod praga
istoričnosti, u pravom smislu reči.
Iz dosadašnjeg izlaganja se vidi da ja ne sm atram da je sta­
ljinizam, kao oblik društveno-političke organizacije, idealan put
za ostvarivanje zajednice u kojoj je sloboda pojedinca preduslov
opšte slobode. Međutim, mnogo bi važnije bilo kritički ispitati
staljinističku tezu da je ovaj oblik političke organizacije nužan
u privredno zaostalim socijalističkim društvima koja nisu pro­
šla kroz stadij razvijene građanske demokratije. Odgovor na
ovo pitanje zahtevao bi iscrpne istorijsko-sociološke analize. Is­
to tako bi trebalo odgovoriti na pitanje da li je ono što se u
društvenim odnosima stvara pomoću staljinizma kao tipa dru­
štveno-političke organizacije uopšte socijalizam, ako se socijali­
zam shvati u Marxovom smislu? No i tome odgovoru treba da
prethode svestrana sociološka proučavanja staljinizma.

125
 PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG JEDINSTVA
Mihailo Đurić

Od najstarije grčke metafizike do danas, u filozofiji se jedin­

stvo ceni više od mnoštva i raznolikosti. Može se slobodno reći
da je filozofija oduvek videla svoj najpreči zadatak upravo u
tome da pokaže kako se mnoštvo i raznolikost mogu svesti na
jedinstvo, kako se haos može pretvoriti u racionalan poredak. U
filozofiji se čak i ljudski duh tumači u smislu ove metafizičke tež­
nje ka jedinstvu. U okviru svog transcendentalnog idealizma, Kant
je podvukao oštru granicu između razuma i uma, da bi um shvatio
kao sposobnost najviše sinteze. Naravno, treba znati da ideja je­
dinstva ima duboke korene u religioznom iskustvu i da je njen
sadržaj protkan vrednosnim (moralnim i estetskim) elementima.
Samo se tako može razumeti zašto se ideja jedinstva već stole-
ćima nalazi u središtu filozofske refleksije.
I u istoriji društvene misli ideja jedinstva zauzima središno
mesto. Od Platona do savremenih funkcionalista. Oduvek se misli
da bi ljudski život i opstanak biil nemogućni kad u društvu ne
bi bilo nikakvih moralnih veza i obzira, kad bi svi bili spremni
da upotrebe bilo kakva sredstva za postizavanje vlastitih ciljeva.
Ide se čak tako daleko da se društveno biće stavlja ispred poje­
dinačne egzistencije. U uslovima društvenog razdora, bez čvr­
šćih moralnih veza i efektivne društvene kontrole, čovek nema
mogućnosti da živi kao čovek. Kad nema jake državne vlasti —
sm atra Hobbes — ljudske strasti izbijaju nesmetano i nezadrživo,
tako da ljudi ubijaju jedni druge. Po Durkheimu, stvari stoje još
mnogo gore: u društvu koje se nalazi u stanju anomije, život
gubi smisao i postaje nepodnošljiv teret, tako da su ljudi prisi­
ljeni da ubijaju sami sebe. Tvrdnja da je društvo jedan od najva­
žnijih i najmoćnijih činilaca moralne ravnoteže i mentalnog
zdravlja pojedinaca javlja se na razne načine i u raznim oblici­
ma kod mislilaca najrazličitijih filozofskih uverenja i strem­
ljenja.
Naravno, u društvenoj misli se nikad nije tako lako izlazilo
na kraj s pitanjem sukoba i borbe, kao u metafizici s mnoštvom
126
 PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG JEDINSTVA

i raznolikošću. Oduvek se naporedo javlja i jedan drugi pravac

mišljenja i istraživanja koji u sukobu vidi najvažniju činjenicu
ljudskog iskustva. Po ovom gledištu, sukob je večiti pratilac
čovekove društvene egzistencije: sukob može uzeti nove oblike,
može se preneti s jednog plana na drugi, mogu se izmeniti sred­
stva borbe, ali se ne može okončati. Ljudsko društvo je sprega
suprotstavljenih sila ili, ako se tako hoće, poprište večne borbe
između bogova i demona. Doduše, ovu opasnost ne treba shva­
titi odviše dramatično. Ono što svakom društvu preti nije toliko
rat svih protiv sviju, koliko rat izvesnih grupa ljudi protiv nekih
drugih, na primer jedne klase, nacionalne ili verske zajednice
protiv neke druge klase ili zajednice. Po ovom gledištu bi čak
ispadalo da jedinstvo može biti štetno, budući da koči napredak
celine i umrtvljuje stvaralačke sposobnosti pojedinaca. Kritičko
prevazilaženje postojećeg stanja i traganje za višim i humani­
jim oblicima društvene organizacije mogućno je samo zahvalju­
jući sukobu i borbi.
Pa ipak, treba reći da u društvenoj misli preovlađuje intere-
sovanje za problem društvenog jedinstva. I to nije nimalo slu­
čajno. Oni isti primeri koji pokazuju da u ljudskom društvu po­
stoji večiti sukob između različitih grupa pojedinaca, daju nam
za pravo da formulišemo ovakav zaključak: da je društveno
jedinstvo u izvesnom smislu pretpostavka društvenog sukoba
i da nema i ne može biti društvenog sukoba ukoliko nema dru­
štvenog jedinstva. Jer koliko god bilo tačno da talasi sukoba
stalno iznova podrivaju mostove društvenog jedinstva, nema ni­
kakve sumnje da je to mogućno samo zbog toga što ljudi uporno
obnavljaju oštećene mostove posle svake poplave. Uostalom,
može se i neposrednijim putem pokazati da strane koje se na­
laze u sukobu uzajamno zavise jedna od druge, da između njih
postoji nešto zajedničko. Jer sukob je jedan oblik odnosa iz­
među ljudi. A svaki odnos pretpostavlja neki zajednički okvir
koji ljude drži na okupu. Kad nema ničeg oko čega bi se ljudi
mogli sukobiti, onda možemo s pravom zaključiti da oni pripa­
daju različitim svetovima. Naravno, time se nimalo ne želi da
umanji težina i gorčina iskustva koje može obuzeti čoveka kad
otkrije da su mu drugi ljudi bliski samo utoliko ukoliko se on
nalazi u sukobu s njima.

So c io l o š k i p u t o v i i s t r a m p u t ic e

U sociologiji se problem društvenog jedinstva postavlja na

razne načine. Doduše, razlike u načinu postavljanja pitanja nisu
tako velike da bi zbog njih trebalo zaboraviti ono što je bitno za
sociologiju kao posebnu oblast naučnog interesovanja i delova-
nja. U sociologiji se uvek misli i kreće u istim osnovnim koor­
127
 MIHAJLO ĐURIC

dinatama. Svako pravo sociološko proučavanje pretpostavlja

jedan zajednički okvir, jedan zajednički horizont. Taj zajednič­
ki imenitelj sociološkog načina gledanja na društvene pojave (ko­
ji se u poslednje vreme sve više i sve češće gotovo potpuno gu­
bi iz vida, tako da se s pravom može govoriti o krizi savreme-
ne sociologije), naziva se globalnim društvom. Sociološko pro­
učavanje se razlikuje od svih drugih oblika naučnog proučava­
nja društvenih pojava upravo po tome što uzima za predmet
društveni sistem, to jest onaj specifičan oblik organizacije dru­
štvenih struktura koji se u modernim uslovima obično javlja u
granicama jedne nacionalne države. I posto je globalno društvo
osnovno iskustveno polje u kome sociologija traži objašnjenje
svih društvenih pojava, jasno je da i problem društvenog je­
dinstva dobij a izrazito sociološku dimenziju samo ukoliko se
postavlja u globalnim društvenim razmerama.
Ako se ima u vidu globalno društvo kao polazna i krajnja tač-
ka sociološke inspiracije, može se reći da se problem društve­
nog jedinstva u sociologiji postavlja na dva različita načina.
Prema njihovom osnovnom naglasku, ovu dvojakost istraživač­
ke orijentacije bi možda bilo najbolje nazvati: prvu funkciona-
lističkim, drugu humanističkim načinom prilaženja. Onaj prvi
pravac ima strogo sociološko, ovaj poslednji više društvenopsi-
hološko obeležje.
Funkcionalistički način prilaženja odlikuje se po tome što
problem društvenog jedinstva nastoji da reši na čisto društve­
nom planu. Ostavljajući po strani pojedinca s njegovim potreba­
ma, namerama i sklonostima, funkcionalizam se ograničava sa­
mo na to da utvrdi kako se globalno društvo kao celina održava
i brani od destruktivnih tendencija koje nosi u sebi. Prećutno
ili izričito, funkcionalistički način prilaženja podrazumeva jed­
no specifično shvatanje društva. Po tom shvatanju, društvo je
stvarnost posebnog reda, neka vrsta stvari po sebi, jedan manje
ili više samostalan sistem delovanja i delatnosti koji se održava
i razvija nezavisno od ćudi konkretnih pojedinaca. U svakom
društvu postoji mnoštvo elemenata od kojih svaki ima svoju
strukturu i svoje funkcije, tako da svi zajedno čine manje ili više
jedinstven društveni poredak. Naravno, svi elementi nisu bes-
prekorno uklopljeni u celinu. Postoje stare i nove ustanove, jed­
ne više podešene za obavljanje izvesnih funkcija koje su preživele,
druge koje tek nastoje da izazovu potrebe koje bi pomoću njih
trebalo zadovoljavati. Isto tako, u svakom društvu postoje razni
kolektivni oblici (klase, slojevi, etničke zajednice) koji imaju
različit položaj i različite interese. Ovi oblici su najčešće di-
fuzni i labilni, ali se katkad mogu i organizovati u visokom stepe-
nu, pogotovo onda kad nezadovoljstvo postojećim načinom
raspodele bogatstva, ugleda i moći zahvati veći broj pripad­
128
 PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG JEDINSTVA

nika jedne klase, sloja ili zajednice. Pa ipak, svi delovi dru­
štva su na neki način međusobno povezani i nalaze se u ne­
kom odnosu jedni prema drugima. U tom smislu može se go­
voriti o funkcionalnom jedinstvu svih oblasti društvenog života,
a može se i očekivati da osnovni elementi društvene organizaci­
je pokazuju izvestan stepen komplementarnosti. Dosledno tome,
odstupanje od opšteg plana i odsustvo uzajamne povezanosti bilo
bi samo prolazna pojava.
U okviru funkcionalističkog načina prilaženja, problem druš­
tvenog jedinstva svodi se, dakle, na pitanje: koji su osnovni me­
hanizmi pomoću kojih društvo drži na okupu mnogobrojne de-
love od kojih je sastavljeno? Ili: čime sve društvo obezbeđuje
postojano funkcionisanje svojih mnogobrojnih elemenata na re­
lativno skladan način?
Za humanistički način prilaženja (koji u sociologiji ima isto
tako dugu i sjajnu tradiciju kao i funkcionalistički) karakteris­
tično je nastojanje da se razume unutrašnja, smisaona strana
čovekove društvene egzistencije. Ono što privlači pažnju huma­
nistički nastrojenih istraživača nije toliko stanje u kome se na­
lazi celina koliko stanje najelementamijih delova te celine. I
već samim tim što se ovde pre svega misli na pojedinca a ne na
društveni sistem, problem društvenog jedinstva dobij a sasvim
drukčije osvetljenje. Od sociologije se zahteva da u svakom kon­
kretnom slučaju ispita i utvrdi čime se pojedinci rukovode kad
učestvuju u raznim društvenim delatnostima i kako oni reaguju
na razne društvene situacije. Prema tome, ako se pođe od kon­
kretnih pojedinaca kao stvarnih nosilaca svih društvenih pro­
cesa delatnosti, onda se problem društvenog jedinstva postavlja
ovako: koliko je čovek intimno povezan s društvenom sredinom u
kojoj živi i deluje, koliko on oseća da pripada društvu kao deo
jedne celine?
Naravno, funkcionalistički i humanistički način prilaženja i-
maju dosta dodirnih tačaka, uprkos tome što im je osnovni na­
glasak različit. U svakom slučaju, bilo bi pogrešno misliti da su
ovde u pitanju dve alternative između kojih se mora birati. U
stvari, nijedan od ovih pravaca ne isključuje onaj drugi; na­
protiv, oni se uzajamno dopunjavaju. Jer da bi se uopšte moglo
smisaono govoriti o tome da globalno društvo uspostavlja, odr­
žava i razvija jedan određeni poredak u odnosima između svojih
delova, mora se imati na umu da su konkretni pojedinci neizbež-
ni posrednici u obavljanju svih društvenih delatnosti, pa se,
prema tome, mora i pretpostaviti da je ljudska priroda podobna
za društveno uobličavanje i disciplinu. Ali time se već zadire u
oblast za koju se najpre smatralo da je nevažna. I obrnuto:
da bi se uopšte moglo raspravljati o unutrašnjoj, smisaonoj stra­
ni ljudskog učestvovanja u raznim društvenim delatnostima, mo-
129
 MIHAILO ĐURlC

ra se voditi računa o društvenoj sredini u kojoj čovek živi i stupa

u odnose s drugim ljudima. Na taj način se, opet, problem druš­
tvenog jedinstva prenosi sa društvenopsihološkog na širi socio­
loški plan, dakle upravo na onaj plan koji je u početku bio sas­
vim u pozadini.
Kao što se vidi, razlika između funkcionalističkog i humanis­
tičkog načina prilaženja je relativna. Bez obzira da li je u središtu
pažnje čovek ili društvo, uvek se mora prekoračiti prvobitno po­
stavljeno ograničenje: funkcionalističko razmatranje ostaje pra­
zno, ukoliko uporno zatvara oči pred ljudskim potrebama, na-
merama i sposobnostima i olako uzima da je čovek samo običan
zbir društvenih uloga; baš kao što i humanističko razmatranje
ostaje slepo, ukoliko odbija da se suoči s globalnim društvom i
zamišlja da se čovekova sudbina rešava nezavisno od toga kakvo
je samo društvo u kome čovek živi i dela. Utoliko, može se slo­
bodno reći da je za sociologiju koja hoće da pomogne čoveku
da se uzdigne do svesti o svom položaju u društvu od najveće
važnosti da udruži funkcionalistički s humanističkim načinom
prilaženja1. Ali pri tom valja imati na umu dve stvari. Prvo,
treba se osloboditi pogrešne pretpostavke o uzajamnoj zavisnosti
između pojedinačnih i društvenih potreba koja je toliko raspro­
stranjena naročito među pristalicama funkcionalističkog shva­
tanja. U stvari, visok stepen društvenog jedinstva nije neopho­
dan preduslov slobodne, razvijene i moralno integrisane lično­
sti; štaviše, efikasna i besprekorno usklađena društvena organi­
zacija može biti najveća smetnja za stvaranje takve ličnosti. Isto
tako, izgubljen, bespomoćan pojedinac nije samo naličje razjedi­
njenog, dezintegrisanog društva; štaviše, društvo koje razdiru
suprotnosti između različitih kolektivnih delova može dati sna­
žan podsticaj razvijanju mnogih stvaralačkih ljudskih sposob­
nosti. Drugo, treba kategorički odbaciti pogrešan zaključak, koji
gotovo podjednako često brane pristalice oba pomenuta pravca,
da se čovek može osloboditi strahovitog pritiska moralne usam­
ljenosti samo svesnim priklanjanjem bilo kakvom društvenom
autoritetu. Ovo tim pre što se takav zaključak osniva na pogreš­
nom verovanju da čovek tčži miru i spokojstvu po svaku cenu i
da je potreba za utapanjem u kolektiv najmoćnije ljudsko strem­
ljenje.
Ima još jedna stvar koju treba pomenuti u vezi s pitanjem
o kome je ovde reč. U sociologiji se problem društvenog jedin­
stva postavlja i na različitom nivou a ne samo na različit način.
Uglavnom, treba razlikovati apstraktno-teorijski od konkretno-
-istorijskog nivoa. U prvom slučaju, problem društvenog jedin­

1) V idi moj rad »Filozofski osnovi sociologije«, Sociologija, 1964 3-4, str.
5 — 32.

130
 PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG JEDINSTVA

stva posmatra se van vremena i prostora. Smatra se da je preko

potrebno raditi na stvaranju jednog sveobuhvatnog pojmovno-
-teorijskog sistema, u uverenju da se tako može utvrditi ono što
važi za čoveka uopšte i za sva društva bez razlike. U drugom slu­
čaju, problem društvenog jedinstva posm atra se s obzirom na
stvarnost jedne određene istorijske situacije. Smatra se da je
nemogućno dati jedan jedini odgovor koji bi podjednako važio
za Makedonsko carstvo Aleksandra Velikog, za Veliku Britaniju
u doba Cromwella, za hitlerovsku Nemačku, za carsku Rusiju pod
Ivanom Groznim, ili za Sjedinjene Države Amerike naših dana,
pa se sociologiji stavlja u zadatak da stvori više radnih modela
(ili teorijskih sistema srednjeg obima) koji bi trebalo da omogu­
će dublje razumevanje onoga što se stvarno zbiva u pojedinim
epohama ljudske istorije.
Ne potcenjujući važnost i osnovanost nastojanja da se nađu
odgovori na transistorijska i univerzalna pitanja o prirodi čo­
veka i društva, treba naglasiti da sociologija koja je preterano
zaokupljena praznim formalističkim domišljanjem lako može da
izgubi iz vida svoju kulturno-istorijsku misiju i da se pretvori u
sholastiku najgore vrste. Koliko god bilo važno stvarati jedan
opšti kategorijalni aparat za uporedno-istorijsko proučavanje
globalnih društava, sociologija mora uvek zadržati što neposre-
dniji odnos prema postojećoj društvenoj stvarnosti. Ne samo
zbog toga što sama stvarnost najdublje i najplodnije podstiče i
usmerava sociološku maštu, već pre svega zbog toga što socio­
logija samo tako može obaviti svoj najvažniji kultumo-istorij-
ski zadatak — razviti kritičku svest društva o samom sebi. U-
toliko, malo kome treba dokazivati da je problem društvenog je­
dinstva mnogo bolje i korisnije razm otriti povezujući apstrak-
tno-teorijsko s konkretno-istorijskim prilaženjem.

DVA MODELA DRUŠTVENOG JEDINSTVA

Opšte je poznato da delo Talcotta Parsonsa predstavlja je­

dan od najznačajnijih i najambicioznijih teorijskih pokušaja u
savremenoj zapadnoj sociologiji. Naravno, Parsons nije ni jedi­
ni ni najautoritativniji živi predstavnik savremene sociologije na
Zapadu. Ali uticaj njegovih shvatanja na teorijska strujanja u
savremenoj sociologiji je neobično jak, pa čak i prelazi granice
sociologije kao posebne naučne discipline. Uostalom, Parsonso-
vo shvatanje je karakteristično za ceo jedan način mišljenja o
čoveku i društvu koji danas preo vladu je u zapadnoevropskom i
američkom svetu. U svojim mnogobrojnim radovima (naročito
u knjizi Društveni sistem), Parsons je postavio temelje jedne op­
šte i sistematske sociološke teorije, pored toga što je mnoge
delove samog teorijskog sistema razradio do najtananijih po­
131
 MIHAILO ĐURIĆ

jedinosti. U središtu svih Parsonsovih teorijskih nastojanja na­

lazi se problem društvenog jedinstva. Poput mnogih svojih pret­
hodnika u istoriji društvene misli (i odajući izričito priznanje
naporima koje je u tom pravcu načinio Hobbes), Parsons hoće da
pokaže kako je društveni poredak mogućan.2 Pa ipak, na prvi
pogled bi se moglo pomisliti da je Parsonsovo shvatanje prete-
rano apstraktno i spekulativno i da se na njega ne treba mno­
go obazirati. Jer Parsons je stvorio jedan sasvim uopšten model
društvenog jedinstva. Po njegovom mišljenju, sociološka teori­
ja, da bi uopšte bila plodna i upotrebljiva, mora postaviti takve
opšte principe koji važe za sva društva bez razlike. Ali bez obzira
na Parsonsove pretenzije (prema kojima, uostalom, mora biti
podozriv svako ko iole poznaje istoriju ljudskih društava) nje­
gov model društvenog jedinstva može se s pravom uzeti kao
pokušaj da se shvati i objasni položaj čoveka u savremenom
visoko razvijenom industrijskom društvu na Zapadu.
Na svojevrstan način, Parsons udružuje funkcionalistički s
humanističkim načinom prilaženja. U najopŠtijim crtama, on ho­
će da kaže ovo. Ako se društvo posm atra spolja, onda nam se
ono pokazuje kao jedan relativno trajan i postojan funkcional­
ni sistem mnogobrojnih delova i delatnosti zasnovan na druš­
tvenoj podeli rada. Svi elementi društva uzajamno zavise jedni
od drugih, što znači da delovanje svakog od njih ima izvesne re­
perkusije na sve ostale. Društvo se nalazi u stanju dinamičke
ravnoteže, jer se svi procesi odvijaju po unapred utvrđenom
planu. Svi elementi imaju određene funkcije i svi doprinose odr­
žavanju društvenog poretka kao celine. Svaki element je funkcio­
nalno neophodan i nezamenljiv i, utoliko, jednako važan kao i
svaki drugi. Naravno, Parsons ne misli da je i svaki pojedinac
nezamenljiv u vršenju određenih zadataka u sistemu društvene
podele rada; podjednako važni i neophodni su samo položaji i
uloge koje konkretni pojedinci preuzimaju, bez .obzira na mesto
tih položaja i uloga u hijerarhiji društvene drganižacije. Ovde
se jasno vidi da Parsons u velikoj meri uopštava iskustvo sa-
vremene mehaničko-tehničke civilizacije na Zapadu. U njego­
vom modelu, društvo je shvaćeno više kao mašina nego kao bi­
ološki organizam. Jer u mašini su svi delovi, doista, podjedna­
ko važni i neophodni. Kad i najmanji delić zataji, mašina pre­
staje da funkcioniše. S organizmom stvar stoji drukčije. Niti

2) Talcott Parsons, The Social System (Glencoe, III.: The Free Press, 1951).
Za Parsonsov odnos prem a Hobbesu, vid i Talcott Parsons, The Structure of
Social Action (N ew York: M cG raw -H ill Book Co., 1937, str. 89—94). Par-
sonsovom delu, odnosu prema društvenoj stvarnosti i m estu u savremeno]
američkoj sociologiji opširnije govori R alf Dahrendorf Die angewandte
Aufkl&rug: Gesellschaft und Soziologie in Amerika (MUnchen: R. Piper, 1963),
str. 138 — 142, 153 — 164.

132
 Pe r s p e k t i v e d r u š t v e n o g j e d i n s t v a

su svi delovi u organizmu podjednako važni, niti organizam u ce-

lini propada onda kad neki od njegovih delova pretrpi teže ili
lakše ozlede. Organizam može čak preživeti i trajan gubitak
nekog svog dela.
Ali Parsons se ne zadržava samo na razm atranju društva u
funkcionalnoj ravni. Njega isto toliko interesu je unutrašnji me­
hanizam održavanja celine koliko i njen spoljašnji izgled. Gleda­
jući na društvo sa ove druge strane, Parsons nalazi da je ono
jedna moralna zajednica, trajna skupina pojedinaca vezanih za­
jedničkim vrednostima i idealima. U tom smislu, on kaže da je
društveni poredak mogućan samo utoliko ukoliko postoji op-
šta saglasnost u pogledu osnovnih vrednosti na kojima se os­
niva društvena organizacija. Samo opšta saglasnost obezbeđu-
je trajnu saradnju i solidarnost između svih članova društva.
Prema tome, sistem zajedničkih vrednosti je bitan uslov druš­
tvenog jedinstva. Društvo se održava u dinamičkoj ravnoteži
zahvaljujući tome što pojedinci usvajaju zajedničke vrednosti u
procesu socijalizacije i na taj način postaju društvena bića u
punom smislu reči. U društvu nema nikakvih strukturnih či­
nilaca koji bi izazivali razdor između pojedinaca. Utoliko, u druš­
tvu nema nikakvih kolektivnih delova koji se radikalno suprot­
stavljaju ostalim delovima. Postoje samo individualni prestup­
nici za koje bi najpre trebalo reći da su patološke ličnosti. Od
njih, kao i od svih drugih potencijalnih prestupnika, društvo se
brani na razne načine. Najefikasnije sredstvo odbrane je sistem
društvene kontrole. Ali taj sistem retko kad stupa u dejstvo.
U društvu u kome postoji opšta saglasnost u pogledu osnovnih
vrednosti, spontani konformizam je opšte pravilo. Svako čini
samo ono što je u skladu s društvenim potrebama. Ćovek je ono
što se od njega očekuje.
Koliko Parsonsov model društvenog jedinstva može da pos­
luži kao polazna tačka za dublje razume van je osnovnih procesa
i tendencija u savremenom kapitalističkom društvu na Zapadu,
može biti sporno. U svakom slučaju, teško je poreći da u njemu
ima dosta tragova specifično zapadnog, poglavito američkog is­
kustva, uprkos svoj Parsonsovoj upadljivo naglašenoj sklonosti
ka apstrakciji. Ali o tome malo kasnije. Najpre treba reći da so­
ciologija koja svoj najviši zadatak vidi u razvijanju društveno-is-
torijske samosvesti ne sme ćutke preći preko događaja koji su
se poslednjih decenija odigrali na Istoku. Pogotovo ne sme za­
nemariti činjenicu da je u istočnoevropskim kao i u nekim dru­
gim vanevropskim zemljama, u svakom slučaju u zemljama ko­
je su ranije bile na periferiji svetsko-istorijskog zbivanja, uspos­
tavljen socijalistički poredak. Prema tome, naporedo s nasto­
janjem da shvati i objasni čoveka i društvo u uslovima visoko
razvijene industrijalizacije i automatizacije proizvodnog proce­
133
 MIHAILO ĐURIĆ

sa na kapitalističkoj osnovi, sociologija mora obratiti pažnju i

na čoveka i društvo u uslovima izgradnje socijalizma. Pre sve­
ga na evropskom, ali i na vanevropskom tlu.
Iz razloga u koje ovde ne možemo ulaziti, u socijalističkim
društvima je kulturno-istorijska kritika slabo razvijena, a soci­
ologija se nalazi tek u povoju. Na Istoku nema nikakvih origi­
nalnih, značajnih i ozbiljnih pokušaja da se kritički sagleda i ob­
jasni savremeno društveno kretanje, niti da se smelo i otvoreno
kaže nešto određenije o nadanjima čoveka našeg vremena. Kao
da je nepovratno izgubljen smisao za dijalektički način mišlje­
nja i kritički odnos prema svemu što postoji — a to je upravo
bitno za Marksov metod proučavanja, za njegov način poni­
ranja u najskrivenije i najsloženije slojeve društva njegovog
doba — uprkos tome što se svi toliko pozivaju na Marxa. Pa
ipak, to ne znači da socijalistička društva nemaju nikakvu svest
o sebi i drugim društvima koja ih okružuju. U stvari, u poli­
tičkoj publicistici u Sovjetskom Savezu i drugim istočnoevrop­
skim zemljama se već odavno uvrežilo jedno manje ili više zva-
nično gledište takozvanog prelaznog perioda i karakteru društ­
venih procesa u uslovima socijalističkog preobražaja.3 Naravno,
ovo gledište ne polaže pravo da važi za sva društva koja su do­
sad postojala ili će ikad postojati u istoriji. Ono važi samo za
društva u kojima je ukinuta privatna svojina nad sredstvima za
proizvodnju i uspostavljena sovjetska vlast, odnosno vlast rad­
nog naroda. Budući da ovo gledište sadrži u sebi jedan model
društvenog jedinstva, zanimljivo je i poučno zadržati se malo
duže na njemu. Ne mari ništa što je taj model zaodenut grubim,
providno političkim ruhom i što su za njegovo popularisanje
zaslužni ljudi koji nikad neće dobiti nikakvo mesto (ni počasno
niti bilo kakvo drugo) u istoriji sociologije.
Ovaj drugi model društvenog jedinstva izložićemo u naj op­
šti j im crtama, kao što smo to učinili i s onim prvim. Njegova
osnovna ideja je vrlo jednostavna i, recimo to odmah bez oko-
lišenja, na izgled vrlo bliska Parsonsovom shvatanju. U slobod­
noj parafrazi, evo kako taj model izgleda. Za razliku od kapi­
talističkog društva, koje razdiru suprotnosti između vladajućih i
potlačenih, pre svega između buržoazije' i radničke klase, soci­
jalističko društvo je bratska zajednica slobodnih i ravnopravnih
ljudi. Ili tačnije: socijalističko društvo je jedinstven i harmo­
ničan, mada u osnovi krajnje dinamičan društveno-ekonomski
sistem u kome svi zajednički rade na ostvarenju boljeg i sreć-
nijeg života. U socijalističkom društvu nema nikakvih dubljih

3) Za dublje razum evanje ovog gledišta, korisno m ože da posluži knjiga:

Georg Lukacs, Geschichte und Klassenbewusstsein (Berlin: Der Malik Ver-
lag, 1923).

134
 P e r s p e k t iv e d r u š t v e n o g j e d i n s t v a

sukoba na kolektivnom planu. Glavni izvor društvenih suprot­

nosti je odstranjen već samim tim što je buržoazija razvlašćena
i uspostavljena društvena svojina nad sredstvima za proizvod­
nju. Ovaj moment je od izvanredne važnosti. Postojanje druš­
tvene svojine je bitan preduslov trajne saradnje i solidarnosti iz­
među svih članova socijalističke zajednice. Ali pored tog spoljaš-
njeg činioca, postoji i jedan unutrašnji činilac koji učvršćuje
društveno jedinstvo. To je vera u apsolutno moralno preimuć-
stvo socijalizma nad kapitalizmom i neizbežnu pobedu socija­
lističkih načela u svetsko-istorijskim razmerama. Ta vera je
osnovno žarište idejnog i moralnog jedinstva. Doduše, nosilac
ove vere je jedan uži deo društva koji nastupa u ime istorije i
uzima na sebe svu odgovornost za donošenje najvažnijih druš­
tvenih odluka. Ali budući da taj predvodnički deo, koji je sas­
tavljen od najsvesnijih pripadnika radničke klase, uživa neogra­
ničeno ovlašćenje svih ostalih delova društva, treba reći da u
socijalizmu vlada potpuna saglasnost u pogledu osnovnih vred­
nosti i ideala.
Zanimljivo je da u ovom drugom modelu društvenog jedin­
stva nema nikakvih mehaničko-tehničkih analogija. Čak bi se mo­
glo reći da u njemu preovlađuje organski način mišljenja. To
se može zaključiti po tome što su ovde mnogo više naglašene
vrednosti zajednice nego vrednosti organizacije. Simbol druš­
tva je bratstvo a ne dinamička ravnoteža. U odnosu na Parsonso-
vo shvatanje, to je važna novina.
Što se tiče samog modela, treba dodati još ovo. Socijalistič­
ko društvo uključuje u proizvodni proces sve svoje članove. Ni­
ko ne stoji niti može stajati po strani. U socijalizmu su svi duž­
ni da prema svojim sposobnostima doprinesu ostvarenju po­
stavljenog cilja. Naravno, svi poslovi nisu podjednako važni,
tako da svi ne mogu biti podjednako nagrađeni. Ali razlike u na­
gradi su privremene. Kad jednom bude u izobilju svih materi­
jalnih i drugih dobara, svi će dobijati prema svojim potrebama.
Inače, u socijalističkom društvu je ograničen obim upotrebe pri­
nudnih sredstava. Umesto prinude, koja je trajna i redovna po­
java u kapitalističkom društvu, ovde mnogo važniju ulogu ig­
ra metod ubeđivanja. To je sasvim razumljivo kad se ima na
umu da se ubeđivanje sastoji u podsticanju one vere na kojoj
počiva idejno i moralno jedinstvo. Prinuda se upotrebljava samo
protiv individualnih prestupnika, protiv retkih pojedinaca koji
ugrožavaju socijalistički poredak (bilo da su to spolja ubače­
ni agenti ili klasni neprijatelji regrutovani iz redova ostataka
domaće buržoazije). Zbog toga što se oni suprotstavljaju zajed­
ničkoj volji svih članova društva, prema njima se nema milosti.
Oni ne zaslužuju čak ni da im se čovek za trenutak sažali. Jer u
socijalističkom društvu čovek se ceni pre svega po tome koliko
135
 M1HAILO ĐURIĆ

je postao društveno biće, to jest koliko pripada društvu, koliko

učestvuje na zajedničkom poslu, koliko doprinosi ostvarenju
društveno korisnih zadataka.
Mada se mora priznati da Parsonsov i ovaj drugi model druš­
tvenog jedinstva imaju dosta zajedničkih crta, bilo bi pogrešno
zaključiti da su oni u svemu sazdani od istog materijala i da ih
je mogućno podvesti pod isti zajednički imenitelj. Pomenuli
smo već da se ova dva modela razlikuju po tome što jedan po­
lazi od mehaničko-tehničkih a drugi od organskih pretpostav­
ki. Ali to nije ni jedina ni najvažnija razlika. Doduše, ova raz­
lika je vrlo simptomatična i u velikoj meri upućuje na ono što
je najvažnije. U krajnjoj liniji, bitna razlika između ova dva mo­
dela sastoji se u tome što je njihov društveno-istorijski hori­
zont različit. U izvesnom smislu, ta dva modela jasno ocrtavaju
korenitu razliku između visoko razvijenog industrijskog druš­
tva, društva u kome je tehnika preplavila sve oblasti čovekovog
života, i društva koje se naglo oslobađa tradicionalnog načina
života i teži da se što brže tehnički i industrijski razvije. Jer ko­
liko god bilo očigledno da oba modela veličaju logiku totalitariza-
cije društva — što se najbolje vidi po tome da je u njihovim ok­
virima čovek pretvoren u obično oruđe za zadovoljavanje druš­
tvenih potreba — njih deli čitav jaz u načinu gledanja na unu­
trašnji mehanizam uspostavljanja i održavanja društvenog je­
dinstva. U stvari, u pitanju su dva bitno različita shvatanja to-
talitarizacije društva. U prvom slučaju, totalno podruštvljava-
nje čoveka prihvata se kao nešto što se po sebi razume. Budu­
ći da je u pitanju društvo u kome je ostvaren visok stepen ra­
cionalne organizacije proizvodnog procesa, to znači da je druš­
tveni totalitet ovde s uspehom prevladao sve prepreke koje su
mu stajale na putu i do kraja apsorbovao ljudsku ličnost. U
drugom slučaju, totalno podruštvl javan je čoveka shvata se kao
najviši imperativ istorije. Budući da je u pitanju društvo u ko­
me se tek stvaraju uslovi za nesmetan razvoj proizvodnih sna­
ga, to znači da društveni totalitet ovde još uvek stoji prema
čoveku kao spoljna sila koja ga pritiska i porobljava.
Tako se pred nama otvara put koji vodi u središte druš-
tveno-istorijskih zbivanja našeg doba. Držeći se prednjih poj-
movno-teorijskih razjašnjenja, pređimo sada na detaljnije socio­
loško razmatranje stanja u savremenom kapitalističkom i soci­
jalističkom društvu.

SMISAO I KORENI RACIONALIZACIJE DRUŠTVENOG ŽIVOTA

Kakva je društvena sredina u kojoj živi i dela savremeni čo­
vek na Zapadu? Koje su osobene crte kapitalističkog društva u
drugoj polovini 20. veka? Po čemu se to društvo bitno razlikuje
136
 PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG JEDINSTVA

od nekadašnjih oblika kapitalističke organizacije iz kojih je is­

torijski nastalo?
Očigledno, može se dati više različitih odgovora na ovo pi­
tanje. Ne samo zbog toga što je kapitalistički razvitak tekao
različitim tempom u različitim zemljama, tako da bi bilo opasno
tvrditi ma šta što bi u svemu trebalo da važi za sva kapitalistič­
ka društva koja danas postoje u svetu. Jer u sociološkom kon­
tekstu je uvek reč samo o tendencijama koje su manje ili više
izražene. U stvari, mogućnost različitih odgovora na postavljeno
pitanje uslovljena je time što je savremeno kapitalističko druš­
tvo, kao i svaki drugi tip društva, složena istorijska pojava ko­
ju možemo posmatrati sa različitih stanovišta. A ono što je
bitno i osobeno sa jednog stanovišta, očigledno, može biti sas­
vim sporedno i nevažno sa nekog drugog. Pa ipak, teško je
zamisliti da bi ijedan odgovor koji hoće da bude uverljiv mogao
zanemariti očiglednu činjenicu da je tokom poslednjih neko­
liko decenija kapitalističko društvo na Zapadu zabeležilo ogro­
man porast tehnike i materijalnog blagostanja, pored toga što
je obezbedilo pobedonosno širenje racionalnog postupka i racio­
nalne organizacije u svim oblastima društvenog života. Ili, dru­
gim rečima: teško je prenebreći činjenicu da je savremeno kapi­
talističko društvo u velikoj meri prevladalo sve društvene pre­
preke koje su stajale na putu daljem razvoju proizvodnih sna­
ga, da je relativno brzo i efikasno uspelo da izađe na kraj sa
svim elementima rizika, slučaja i lične samovolje koji su ometali
racionalnu organizaciju proizvodnog procesa i da je na taj na­
čin stvorilo sve potrebne uslove za koreniti preobražaj celog
društva u jednu đinovsku mašinu koja funkcioniše tačno i bes-
prekomo kao kakav elektronski uređaj.
Naravno, ovde je u pitanju jedan proces koji je još u punom
toku, a ne konačno dostignuto stanje. Ali taj proces je već os­
tavio vidljive društvene posledice. Stoga se i može govoriti o tome
da je kapitalističko društvo danas drukčije nego što je bilo kra­
jem prošlog i početkom ovog veka. Ovu duboku i dalekosežnu
promenu u strukturi i organizaciji kapitalističkog društva uo­
čili su odavno mnogi društveni mislioci i istraživači. Štaviše, na
Zapadu se poslednjih decenija sa r a z n ih strana sve češće čuju
alarmantni povici da je proces racionalizacije društvenog ži­
vota uzeo fantastične razmere, da u svim oblastima društvene
delatnosti dominiraju velike i složene birokratske organizacije
i da se na društvenoj pozornici tiho i neprimetno obreo novi tip
čoveka — jednodimenzionalan čovek, čovek organizacije, razdra-
137
 M iHAiLO ĐURIĆ

gani robot4. U kranjoj liniji, svi ti pokušaji da se shvati i objas­

ni društveno kretanje i menjanje u periodu učvršćenja kapi­
talističkog načina proizvodnje predstavljaju manje ili više us-
pele varijacije na jednu temu koja je nerazdvojno vezana za ime
velikog nemačkog sociologa Maxa Webera. Jer mada su već
Marx i Saint-Simon duboko dirnuti bedom i sjajem društvenih
posledica takozvane prve industrijske revolucije, tačno naslutili
tendencije društvenog razvitka — onaj prvi time što je otkrio
opšti zakon kapitalističke akumulacije i predvideo neizbežnu
koncentraciju tehničko-ekonomskog potencijala, ovaj drugi ti­
me što je pridavao veliki značaj planskoj, racionalnoj organi­
zaciji proizvodnog procesa — bio je to Max Weber koji je na
širokom sociološkom planu prvi do kraja razvio sumornu i zlo­
slutnu viziju novog društva koje se pred njegovim očima upra­
vo rađalo.
Bilo kako bilo, činjenica je da je u savremenom kapitalistič­
kom društvu proces racionalizacije i birokratizacije otišao vrlo
daleko. Mnogo dalje nego što je i samom Weberu izgledalo da se
može dogoditi u tako kratkom roku. Ko se uopšte mogao na­
dati da će princip racionalnosti — koji ne znači ništa drugo
nego brižljivo odmeravanje svih relevantnih uslova ljudskog
delanja i biranje najpodesnijih sredstava za postizanje jasno po­
stavljenih ciljeva — naći tako široku društvenu primenu za ne­
punih nekoliko decenija? Biće da to ima veze s tim što je pro­
ces racionalizacije i birokratizacije išao naporedo sa sve većim
napretkom tehnike i industrije, mada je bilo i drugih činilaca
koji su potpomogli njegovo širenje. Naravno, napredak tehnike
i industrije pada u oči više nego bilo šta drugo, budući da je
napredak na tom polju, koji je za poslednjih pedeset godina os­
tvaren vrtoglavom brzinom, bacio u zasenak sve što je postig­
nuto u ranijim epohama ljudske istorije. Ima dosta istine u
tome kad se kaže da danas živimo u doba druge industrijske re­
volucije. Ali to pitanje ovde možemo ostaviti po strani.
Za razumevanje svetsko-istorijskih tokova i zbivanja dovolj­
no je reći da je proces racionalizacije i birokratizacije društve­
nog života, u stvari, spoljašnji oblik u kome se ispoljava jedan
mnogo dublji i obuhvatniji proces koji se odigrava u samim te-

4) Uz izlagan je dalje u tekstu, vid i naročito sledeće knjige: Erich Fromm,

Escape from Freedom (New York: Rinehart, 1941); D avid Riesman, The Lo­
nely Crowd (N ew Haven: Y ale U niversity Press, 1950); W illiam H. White,
Jr., The Organization Man (N ew York: Sim on and Schuster, 1956); Arnold
Gehlen, D ie Seele im technischen Zeitalter: Sozialpsychologische Probleme
in der industriellen Gesellschaft (Hamburg: Rowohlt, 1957); C. Wright Mills,
The Sociological Imagination (New York: Oxford U niversity Press, 1959),
str. 165 — 194; H erbert Marcuse, One Dimensional Man: Studies in the Ide­
ology of Advanced Industrial Society (Boston: Beacon Press, 1964).
138
 Pe r s p e k t iv e d r u š t v e n o g je d in s t v a

meljima kapitalističkog društva — proces koncentracije druš­

tvene moći. Ono što je Marx otkrio u sferi kapitalističke proiz­
vodnje, to jest da je koncentracija kapitala neizbežna posledica
tehničkog i industrijskog razvitka, zahvatilo je i sve druge ob­
lasti društvenog života. Gonjeno neumoljivom logikom svog u-
nutrašnjeg kretanja, kapitalističko društvo je sprovelo totalnu
mobilizaciju svih raspoloživih materijalnih rezervi i izvora e-
nergije i uspostavilo čvrstu mrežu moćnih birokratskih organi­
zacija naročito podešenih za obavljanje raznovrsnih društvenih
zadataka. Tim duboko revolucionarnim činom, ono je pre svega
obezbedilo nesmetano funkcionisanje samog proizvodnog pro­
cesa. Ali postepeno je došao red i na sve druge grane društvne
delatnosti. Da bi što uspešnije zadovoljilo mnogostruke društve­
ne potrebe, kapitalističko društvo je pribeglo planskom objedi­
njavanju rasparčanih pojedinačnih snaga na svim poljima. Po-
čev od politike pa sve do kulture i zabave, danas se čitav druš­
tveni život odvija u velikim i složenim birokratskim organiza­
cijama. Ćovek je sa svih strana uhvaćen u mrežu novog Levija­
tana: kao građanin, on je izručen na milost i nemilost moćnom
državnom aparatu koji sve odluke donosi iza njegovih leđa (ma­
da, doduše, u njegovo ime); kao politički aktivist, on zavisi od
velikih političkih stranaka koje se interesuju za njega samo po­
vremeno, onda kad treba da glasa za njihovog kandidata; kao
radnik ili činovnik, on nalazi svoje mesto u gigantskom predu-
zeću ili nadleštvu i gotovo bez svoje volje postaje član mnogo-
ljudne sindikalne organizacije; kao vojnik, on služi u jednoj od
bezbrojnih jedinica složenog aparata vojne birokratije; kao
student ili naučnik, on se potčinjava složenom i teškom ritm u
modernih univerziteta i istraživačkih instituta; kao potrošač
slobodnog vremena, on je upućen na velike turističke agencije
i razne druge organizacije koje se brinu za njegov odmor i ra­
zonodu. Dakle, koncentracija društvene moći na svakom kora­
ku, u svim oblastima društvenog života.
Naravno, bilo bi ludo i nepromišljeno tvrditi da je ovaj fun­
damentalni proces koncentracije društvene moći, koji nezadr­
živo napreduje sa širenjem mreže velikih i složenih birokratskih
organizacija, ostavio dovoljno mesta za slobodno i svestrano ra­
zvijanje ljudske ličnosti. Tome protivreči ceo niz dobro poz­
natih činjenica iz društvene prakse savremenih kapitalističkih
zemalja, uprkos zvaničnoj političkoj filozofiji koja u tim zem­
ljama vlada. Pre bi se moglo reći da je baš zahvaljujući šire­
nju mreže velikih i složenih birokratskih organizacija u savre­
menom kapitalističkom društvu uspostavljena jedna nova, ne­
obična vrsta ropstva koja se ne može porediti ni s čim što je do­
sad postojalo u istoriji. U novim društvenim uslovima, čovek je
sputan i potčinjen kao nikad ranije, mada bez trunke otvorene
139
 M iHAiLO Đ UftlĆ

i brutalne spoljašnje prinude. Zbog toga to ropstvo nikome i ne

smeta. Štaviše, čovek se oseća ugodno i zadovoljno, jer u toj
sputanosti i potčinjenosti nalazi svoju najveću korist. Ali, bilo
bi ne manje smešno i naivno poricati da je proces koncentra­
cije društvene moći izazvao dalekosežna pomeranja u društve­
noj strukturi kapitalističkih zemalja. Širenje mreže velikih i
složenih birokratskih organizacija u velikoj meri je ublažilo
suprotnost između kapitala i rada i približilo nekadašnje oštre
društvene razlike između ljudi. To je omogućilo uključivanje
svih članova društva u proizvodni proces i dovelo do toga da su
danas gotovo svi građani kapitalističkih zemalja postali disci­
plino vani saradnici u jednom grandioznom kalektivnom podu­
hvatu. U sasvim određenom smislu, može se reći da je savre­
meno kapitalističko društvo, razvijajući tendencije racionaliza­
cije i birokratizacije društvenog života, žrtvovalo čovekovu slo­
bodu za račun društvenog izjednačavanja.
Odatle proizlazi da u savremenom kapitalističkom društvu
nema više društvenih klasa u strogom smislu reči. Naravno, to
ne znači da je na Zapadu konačno ukinuta privatna svojina nad
sredstvima za proizvodnju i da su pogodnosti za sticanje materi­
jalnog bogatstva ravnomerno raspoređene među svim članovima
društva. Na razne načine i u različitom stepenu, i dalje se odr­
žavaju mnogobrojni elementi društvenog raslojavanja. Ali privat­
na svojina nad sredstvima za proizvodnju ne igra više onakvu
ulogu u društvenom životu kakvu je igrala u prošlom veku.
Uostalom, stari sistem privatne svojine je u velikoj meri potisnut
novim sistemom u kome preovlađuju tendencije podruštvljavanja
privrede. Kao što je dobro poznato, u visoko razvijenim kapita­
lističkim zemljama danas su gotovo sva velika preduzeća i fa­
brike u rukama države ili u kolektivnoj svojini većeg broja ka­
pitalista. Isto tako, moć onih koji zauzimaju najviša mesta u
hijerarhiji birokratskih organizacija ne zasniva se više na po-
reklu ili naslednim privilegij ama. Pripadnici svih društvenih
slojeva imaju približno iste mogućnosti da steknu stručne kva­
lifikacije koje sve više odlučuju o tome kakvu će funkciju neko
preuzeti u proizvodnom procesu. U takvoj situaciji, društvene
klase nisu više antagonističke grupe. Klasni sukob je izgubio
mnogo od svoje nekadašnje žestine. Danas niko više nije nepri­
jateljski raspoložen prema kapitalističkom sistemu u celini, niti
pomišlja na njegovo revolucionarno menjanje. Radnička kla­
sa je isto toliko zainteresovana za funkcionisanje kapitalističke
privrede kao i klasa kapitalista. Svi društveni slojevi sve više
žele da uživaju u materijalnom izobilju koje omogućuje moder­
na tehnika.
Kao što se vidi, proces racionalizacije i birokratizacije druš­
tvenog života je neobično povoljno uticao na stabilizaciju ka-
140
 PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG JEDINSTVA

pitalističkog načina proizvodnje. Naravno, sređivanje društve­

nih prilika u funkcionalnoj ravni je samo spoljašnji proizvod
ovog razvitka. Ima i drugih, mnogo važnijih posledica koje je
taj isti proces ostavio u sferi humanosti, koje se tiču odnosa pre­
ma čoveku. U toku poslednjih pedeset godina, kapitalističko
društvo je, doista, pretrpelo duboke promene. Te promene su
takve da mnogi s pravom postavljaju pitanje koliko to druš­
tvo još uvek treba nazivati kapitalističkim društvom. Ali ni čo­
vek nije ostao onaj isti. Zajedno s društvom, promenilo se i nje­
govo duhovno biće. I sve više se menja, tako da ga jednom mož­
da više nećemo moći ni raspoznati. Stari ideali građanske epohe
17. i 18. veka — vera u ljudski razum i sposobnost svakog čove­
ka da slobodno odabere svoj životni put i svestrano razvije svo­
ju ličnost — nemaju više onu snagu i privlačnost koju su nekad
imadi. Štaviše, sa sve bržim i potpunijim prodiranjem racional­
nog postupka i racionalne organizacije u sve grane društvenog
života postepeno se sve više širi jedna nova filozofija čoveka ko­
ja je u osnovi suprotna duhu i slovu klasične evropske humani­
stičke filozofije. Mogli bismo reći da je to filozofija racional­
nosti bez razuma8.
Po toj novoj filozofiji, koja jasno i otvoreno izražava etos
birokratske epohe, vera u ljudski razum i stvaralačke sposob­
nosti pojedinca je obična iluzija. Ljudski razum i ljudska spo­
sobnost za usavršavanje imaju svoje granice. Kao pojedinac,
čovek ne može postići mnogo; čak je pitanje da li išta može pos­
tići. Velike stvari i velika dela su van njegovog domašaja. Obi­
čan, prosečan čovek ne može naći oslonca u samom sebi, niti mo­
že svestrano razviti svoju ličnost. On nije u stanju da racional­
no zagospodari iracionalnim silama van sebe i u sebi. Sve dok
je odvojen od drugih i prepušten vlastitom staranju, on je nes-
posobon za život zasnovan na razumu. Ali, čovekov položaj nije
beznadežan. Birokratska organizacija pruža mogućnost iskup­
ljenja. Kao član jedne birokratske organizacije, koja tačno u-
tvrđuje šta ko treba da radi i ko koga treba da sluša, čovek
može prevazići svoje ograničenosti i postati racionalno biće. Za
sve to nije potreban nikakav izuzetan napor, nikakav unutraš­
nji preobražaj. Čovek ne mora postići moralno savršenstvo, ni­

6) Izraz »rationality w ith out reason« upotrebio je W right M ills na nave­

denom m jestu. Inače, najpoznatiji predstavnik ove filozofije je Herbert S i­
mon, koji je u n izu svojih radova sistem atski izložio odnos izm eđu iracional­
nog čoveka i racionalne organizacije. V idi H erbert Simon, Administrative
Behavior (N ew York: M acmillan, 1957), naročito str. 78 — 79, i Herbert S i­
mon, Models of Man, Social and Rational (N ew York: J. W illey, 1957), naroči­
to str. 198 — 200. Zam eci ovog shvatanja m ogu se naći već u poznatom đe-
delu Karl Mannheim, Man ianđ Society in an Age of Reconstruction (London:
Routledge and K egan Paul, 1940).
141
 MIHAILO ĐURIĆ

ti steći majstorstvo u nekoj veštini. Dovoljno je samo da pri­

stupi nekoj birokratskoj organizaciji i da se potčini njenim za-
htevima. Samim tim što je uključen u jedan racionalno organi-
zovan kolektiv, pojedinac postaje racionalan i kadar za velika
dela.
U ovoj novoj filozofiji čoveka lako se mogu otkriti mnoge
crte Parsonsovog shvatanja. U oba slučaja, reč je o totalnom po­
dru št vija van ju čoveka. Naravno, Parsons ne kaže ništa izričito o
ljudskim slabostima i ograničenostima, a još manje otvoreno
stavlja u sumnju ljudski razum i ljudsku sposobnost za usavr­
šavanje. Ali to je neizbežna konsekvencija njegovog shvatanja.
U njegovoj viziji društva kolektiv je progutao pojedinca. U tom
smislu, može se reći da je i Parsons jedan od pobornika nove fi­
lozofije racionalnosti bez razuma. U kulturno-istorijskom po­
gledu, njegovo shvatanje je vrlo simptomatično. Ispod Parson-
sovih apstraktnih kategorija proviruje bespomoćan i izgubljen
pojedinac. I to je sasvim razumljivo. Filozofija birokratske epo­
he gaji duboko nepoverenje prema čoveku. Ona iz osnova me-
nja nekadašnju čovekovu sliku o samom sebi. I više od toga.
Ona lišava čoveka svake mogućnosti da se suprotstavi društve­
nim zahtevima i društvenoj prinudi i priprema ga za novu vr­
stu ropstva. Ona zahteva od njega do postane zubac na točku
ogromne mašine i da se što potpunije prilagodi toj mašini. Ti­
me što veliča racionalnost birokratske organizacije i čoveka pre­
tvara u običan autom at koji spremno reaguje na sve društvene
podsticaje, ta nova filozofija, u stvari, obezvređuje i obesmišlja-
va slobodnu ljudsku delatnost.
U krajnjoj liniji, ta nova filozofija čoveka predstavlja samo
veran izraz onoga što se stvarno dogodilo u društvu u kome je
uspostavljena mreža velikih i složenih birokratskih organiza­
cija. U mnogo čemu, savremeno kapitalističko društvo je kri­
stalizacija duha bezličnosti. Zahvaljujući ogromnom napretku
tehnike i industrije, čovek je okružen sve samim objektivnim
bezličnim stvarima. A zahvaljujući postojećem obliku društve­
ne organizacije, obezličeni su svi odnosi između ljudi. U tom
društvu, niko se stvarno ne interesuje za drugog. Ćovek je daleko
od toga da bude čovekova najveća potreba. Svako živi samo u
sebi i samo za sebe. Bezlična je čak i sama vlast koja počiva na
racionalnim temeljima. Nigde više ne vladaju ljudi, već apstrak­
tna pravila. Odnosi između ljudi imaju strogo funkcionalno zna­
čenje. Sfera delatnosti i moći svakog pojedinca je oštro razgra­
ničena od sfere delatnosti i moći svih ostalih. Ljudi su pove­
zani samo pomoću naredbi i obaveštenja koje prenose jedni
drugima, odnosno pomoću dobara i usluga koje razmenjuju, a
ne ličnim, ljudskim vezama. U društvu u kome su tendencije ra­
cionalizacije i birokratizacije dostigle visok stupanj razvoja, do­
142
 PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG JEDINSTVA

dir između ljudi ne ide dalje od površine; ljudi se stalno obra­

ćaju jedni drugima, ali uvek ostaju jedni izvan drugih. Što je
najgore, savremeno kapitalističko društvo je do kraja razbilo je­
dinstvo ljudske ličnosti i izvitoperilo čovekov odnos prema sa­
mom sebi. U uslovima visoko razvijene industrijalizacije i au­
tomatizacije proizvodnog procesa, poremećen je prirodan odnos
između ljudskih potreba i želja: ono što čoveku treba, on ne
želi, a ono što želi, ne treba mu. Štaviše, stvoren je čitav meha­
nizam pomoću koga društvo veštački izaziva i pothranjuje glad
za prividnim potrebama. Na taj način, produbljuje se jaz i u
samom čoveku i čovek sve više gubi smisao za neposrednost
i punoću života.
Još u 19. veku, u prvoj fazi razvitka kapitalističkog društva,
Marx je tačno uvideo da proces koncentracije kapitala upro-
pašćava čoveka, da vodi nagomilavanju bede, podivljalosti i du­
hovnog siromaštva. Smelo i otvoreno kao niko drugi pre njega,
on je pokazao da se u uslovima kapitalističkog načina proiz­
vodnje sve što čovek stvara otuđuje od njega i pretvara u spolj-
nu silu koja gospodari nad njim, da se čovek otuđuje od dru­
gih ljudi i postaje tuđinac samom sebi. Time što je pokrenuo
pitanje čovekove sudbine u modemom kapitalističkom društvu,
Marx je snažno uticao na društvenu misao krajem prošlog i po­
četkom ovog veka. Taj uticaj je neobično jak i dan danas. Može se
čak reći da su svi veliki sociolozi 20. veka, pre svega Weber,
Simmel i Durkheim, u velikoj meri mislili i pisali u neprekid­
nom dijalogu s Marxom. Doduše, Marx je predviđao brzi slom
kapitalističkog načina proizvodnje. Očekivao je da će radnička
klasa, budući da obuhvata ogromnu većinu stanovništva, uki­
nuti klasu kapitalista i kapitalistički oblik eksploatacije i us­
postaviti novo, socijalističko društvo.
U međuvremenu, na Zapadu se dogodilo nešto drugo. Menja-
jući mnoge svoje strukturne crte, kapitalističko društvo je silno
povećalo proizvodne snage i materijalno bogatstvo, a nekadaš­
nji oštar sukob između radničke klase i klase kapitalista pretvo­
rilo u jedan oblik manje ili više mime, »prividne« »poslovne«
saradnje. Ali, to nije dovelo do radikalne izmene na ljudskom
planu. Štaviše, u humanom smislu, čovekov položaj je danas
mnogo teži nego što je nekad bio, uprkos tome što je materijalni
položaj radničke klase tako očigledno pobodjšan. Proces racio­
nalizacije i birokratizacije društvenog života, koji je naglo uzeo
maha posle Marxove smrti, još više je obezdušio i obogaljio
čoveka. Društveno jedinstvo je učvršćeno na taj način što je
čovek do kraja podruštvljen, što su svi pojedinci uključeni u
jednu efikasnu i besprekorno usklađenu organizaciju. Ali taj
novi, društveno organizovani čovek ne pripada društvu u ko-
143
 MIHAILO ĐURIC

me živi i nema poverenja u sopstvene snage. Mada je u velikoj

meri oslobođen tereta fizičkog rada i mada je gotovo sasvim po­
šteđen odvratnog i sitničavog despotizma koji je nekad bio toliko
rasprostranjen u uslovima lične zavisnosti radnika od posloda­
vca — tako da može nesmetano da uživa u materijalnom izobilju
koje pruža savremena tehnika — on je obuzet osećanjem usa­
mljenosti, nesigurnosti i bespomoćnosti. Pomenuta filozofija
»racionalnosti bez razuma« spokojno zaobilazi najdublja pi­
tanja čovekove egzistencije u novim uslovima i olako preporu­
čuje čoveku da se sav prepusti bezličnom kolektivu, da što pre
postane razdragani robot. Tim svojim gotovo optimističkim po­
tvrđivanjem društvene neizbežnosti i korisnosti ljudske bede,
siromaštva i ništavila, ta filozofija je otvoreno ustala u odbranu
najopasnijih i najm račnijih sila našeg doba. Saznanje da je sa
širenjem kapitalističkog načina proizvodnje i razvijanjem ra­
cionalnih i birokratskih tendencija u društvenom životu započeo
proces korenite dehumanizacije čoveka — što su na razne načine
i sa različitim naglaskom otkrili i opisali mnogi humanistički
usmereeni filozofi i pisci na Zapadu (u filozofiji kulture Nie-
tzesche, Spengler, Berdjajev, Toynbee i Sorokin, u literaturi Faf-
ka, Musil, Pirandello, Camus, Sartre i mnogi drugi), ali sve u po­
tajnoj nadi da će tako pomoći čoveku da uvidi svoju situaciju i
nađe svoje mesto u svetu — to saznanje je ovde postalo obično
sredstvo za što brže i što potpunije porobljavanje čoveka.

REVOLUCIONARNO PREVAZILAŽENJE TRADICIONALNOG NAČINA

ŽIVOTA

Već iz onoga što je rečeno u jednom ranijem odeljku, moglo

se videti da je socijalističko društvo koje danas postoji u Sovjet­
skom Savezu i drugim istočnoevropskim zemljama znatno druk­
čije od savremenog kapitalističkog društva i da je položaj u ko­
me se nalazi čovek u uslovima socijalističkog preobražaja mno­
go složeniji. Ali, pre nego što pređemo na razmatranje društvenih
procesa i tendencija u tom drugom delu sveta, podsetimo naj­
pre na ono što je Marx imao na umu kad je socijalizam suprot­
stavio kapitalizmu kao nov društveno-ekonomski sistem. Pre sve­
ga, Marx je mislio na jednu novu etapu u razvoju kapitalističkog
društva koje je u njegovo doba uveliko cvetalo u zemljama za­
padne Evrope i jednom delu seveme Amerike. Prema tome,
Marxov društveno-istorijski horizont je bio strogo ograničen. Po
njegovom mišljenju, socijalizam predstavlja novo razdoblje u is­
toriji zapadnog sveta kao središta svetske istorije. S druge stra­
ne, Marx misli da socijalizam pretpostavlja visok stepen razvit­
ka kapitalističkog načina proizvodnje: socijalističko društvo je
mogućno samo kao prirodan i neizbežan moment u razvijanju
proizvodnih snaga koje je kapitalističko društvo dozvalo na svet.
144
 PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG JEDINSTVA

Prema tome, nema socijalizma bez prethodnog nagomilavan ja

tehničko-ekonomskog potencijala i materijalnog izobilja. Naj­
zad, Marx vidi u socijalizmu slobodnu zajednicu slobodnih lju­
di. To je društvo u kome su ukinuti svi društveni koreni ljud­
ske bede i duhovnog siromaštva, tako da je slobodan razvitak
svakog pojedinca uslov za slobodan razvitak svih ostalih.
Očigledno, socijalističko društvo koje danas postoji u Sovjet­
skom Savezu i drugim istočnoevrpskim zemljama ne zadovo­
ljava nijedan od ovih uslova. Moglo bi se samo reći da je to druš­
tvo u kome se postavljaju temelji za razvitak u pravcu u kome je
Marx predviđao da će krenuti kapitalističko društvo na Zapadu.
U svakom slučaju, u pitanju je društvo koje na sebe gleda kroz
prizmu izvesnih osnovnih Marxovih ideja o čoveku i ljudskom
društvu uopšte.
To što je socijalistički poredak uspostavljen u zemljama ko­
je se nalaze na periferiji zapadnog sveta, koje su u tehničkom i
industrijskom pogledu bile znatno zaostale iza vodećih zemalja
na Zapadu i koje su imale malo iskustva u demokratskim ob­
licima političkog života, može da posluži kao polazna tačka za
dalje razmatranje®. U pitanju su, dakle, zemlje u kojima je sve
doskora preovladavao tradicionalan način života, sa manje ili
više jasno izraženom patrijarhalnom odnosno feudalnom struk­
turom. Bilo je, doduše, izvesnih elemenata kapitalističkog načina
proizvodnje, pa čak i izvesnih elemenata racionalne organizacije
proizvodnog procesa; ali sve to bilo je tek u zametku. Proizvo­
dne snage društva bile su na vrlo niskom stupnju, a postojeći
društveni odnosi sputavali su njihov dalji razvoj. Poljoprivredna
proizvodnja je imala najveći udeo u nacionalnom dohotku, a raz­
ni oblici političkog apsolutizma smenjivali su se na političkoj
pozornici. U nekim od tih zemalja, naročito u carskoj Rusiji u
periodu pred prvi svetski rat, stari društveni poredak bio je
vrlo nestabilan. Duboki i oštri sukobi razdirali su čitavo društvo.
Vodila se čak i otvorena borba između različitih grupa pojedina­
ca. Naravno, bile su to više staleške nego klasne borbe u smislu
Marxove terminologije. Ali pod utecajem socijalističkih shvata­
nja koja su doneta sa Zapada, društveni sukobi su se sve više
zaoštravali. Obrazovaniji slojevi društva, naročito varoška inte­
ligencija, podsticali su zahteve za radikalnim društvenim reše-
njima. Pitanje privatne svojine nad sredstvima za proizvodnju
je naročito raspaljivalo revolucionarne strasti. Materijalna

6) Pored već pom enute L ukačeve knjige, uz izlaganje dalje u tekstu vidi
i najvažnija Lenjinova i Staljinova dela. Sto se tiče definicije saaijalizma,
zanim ljivo je vid eti i knijge: S m ile Durkheim , Le Socialisme (Paris: Libra-
irle F£Lix Alcan, 1928), i Bertrand and Dora R ussell, The Prospects of In­
dustrial Civilization (N ew York, T he Century Co., 1923).
145
 MIHAILO ĐURIĆ

beda i zaostalost najvećeg dela stanovništva bila je glavna me­

ta svih napada radikalno nastrojenih vođa političkih stranaka
koje su se u svom delovanju inspirisale socijalističkim ideja­
ma. Izlaz se tražio u bržem tehničkom i industrijskom razvoju
zemlje i totalnoj mobilizaciji svih raspoloživih sredstava radi
postizanja tog cilja. Tako je Marxov zahtev za revolucionarnim
rušenjem kapitalističkih odnosa proizvodnje i uspostavljanjem
socijalističkog društva ovde dobio novi smisao: da se dokrajči
tradicionalizam u privrednom i društvenom životu i da se u
uslovima društvene svojine nad sredstvima za proizvodnju ubr­
za proces racionalizacije i birokratizacije koji je već uveliko kr­
čio sebi putove na Zapadu.
U svojoj staljinističkoj verziji, koja je dala snažan pečat jed­
noj fazi njegovog dosadašnjeg razvitka, socijalističko društvo
je zabeležio znatan napredak na privrednom polju. Sa neka­
dašnjeg, manje ili više primitivnog načina privređivanja prešlo
se na savremenije metode. Stanje tehničke i industrijske zaosta­
losti prevaziđeno je u relativno vrlo kratkom roku. Proizvodne
snage su narasle do te mere da se u izvesnom pogledu mogu po-
rediti i sa proizvodnim snagama najrazvijenijih savremenih
kapitalističkih zemalja. Ipak, tehnika još nije prodrla u sve ob­
lasti društvenog života, uprkos tome što se to tako usrdno želi.
Taj ubrzani proces koncentracije tehničko-ekonomskog potenci­
jala i društvene moći uopšte naročito je vidljiv u Sovjetskom
Savezu, mada se može primetiti i u drugim istočnoevropskim
zemljama. Za vreme Staljinove vladavine u Sovjetskom Savezu
su se odigrale krupne promene. Društvo je pretvoreno u đinov-
ski radni logor u kome zahtev za stalnim povećanjem proizvod­
nosti rada predstavlja najviši društveni imperativ. Stvoren je
ogroman državni aparat koji planski i organizovano usmerava
sve društvene procese. Taj strogo hijerarhijski uređen aparat
dobio je u ruke totalnu vlast koja ne bira sredstva. Slomljeni
su svi društveni otpori koji bi mogli ometati širenje racionalnih
i birokratskih tendencija u društvenom životu. Čovek je nasil­
no otrgnut iz mreže tradicionalnih društvenih ustanova kojima
je ranije pripadao i koje delimično i dalje sm atra svojim prirod­
nim potrebama. I više nego samo otrgnut od nečeg što je dotle
bilo njegovo. Pretvoren je u običnu česticu društvene prašine.
Stvoreni su novi oblici društvenog udruživanja koji su samo
produžene ruke svemoćnog državnog aparata.
Revolucionarni patos veličine svetsko-istorijskog zadatka ko­
ji treba ostvariti je osnovno idejno oruđe kojim se socijalistič­
ko društvo služi u nastojanju da do kraja slomi tradicionalnu
strukturu mišljenja i delovanja prosečnih ljudi. U isti mah, re­
volucionarni patos je idejna podloga na kojoj se gradi dru­
štveno jedinstvo. U uverenju da društveni razvitak neizbežno
146
 PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG JEDINSTVA

ide u pravcu socijalizma i da je njemu palo u deo da izvrši

testament istorije, vladajući birokratski aparat je nepomirljiv
prema svemu što odstupa od utvrđenog plana. Apsolutna po­
kornost je najpreča potreba istorijskog trenutka. A pojedinca
koji ne zna šta istorija od njega očekuje, treba prinuditi da
čini ono što je nužno. Makar to značilo i njegovu smrt. Jer sa­
mo tako mu se može dati šansa da postane društveno biće.
Posle Staljinove smrti u Sovjetskom Savezu je znatno po­
pustio pritisak državnog aparata. Izmenjeni su mnogi metodi
društvenog manipulisanja s ljudima i u drugim istočnoevrop­
skim zemljama. Brutalni oblici fizičke prinude sve više pre­
staju da budu svakodnevna pojava. Prinuda je mnogo neoset-
nija. Štaviše, javno je razobličena beda i hipokrizija staljin­
skog doba. Ali i dalje se smatra da je pređeni put u osnovi bio
nužan. U napretku tehnike i industrije i dalje se vidi osnovno
merilo društvenog napretka. I pored palijativnih mera (koje
su koliko-toliko olakšale položaj pojedinca), proces koncentraci­
je društvene moći nastavlja se nesmanjenom jačinom. Sa usavrša­
vanjem racionalne organizacije proizvodnog procesa sve više
se racionalizuju i birokratizuju i druge grane društvene dela­
tnosti. Opšta društvena organizacija je sve čvršća i sve efikas­
nija. Koliko takva organizacija ostavlja mesta za slobodno i
svestrano razvijanje ljudske ličnosti, teško je reći. Sasvim je
mogućno da je osećanje straha i nesigurnosti uzelo mnogo šire
razmere nego što na prvi pogled izgleda. Ali teško je verovati da je
čovek već potpuno ugušio u sebi svaki otpor prema društvenom
totalitetu koji ga postepeno sve više razjeda. U svakom slučaju,
Pastemakovi i Dudincovljevi junaci imaju malo zajedničkih
crta s Kafkinim figurama.

IDEAL ZAJEDNICE I TENDENCIJE DRUŠTVENOG RAZVITKA

Prethodno izlaganje jasno pokazuje da postoji velika sličnost

između onoga što se danas zbiva na Istoku i onoga što se nekad
odigralo i što se u poslednje vreme samo dovršava na Zapadu.
Malo je verovatno da će se s tim složiti oni koji strahuju od
istorijskih analogija i imaju preterano istančana čula za isto­
rijske razlike. Ali, to ne treba da nas mnogo brine. Može se s
punim pravom reći da je Oktobarska revolucija u Rusiji ozna­
čila početak jednog procesa koji po mnogo čemu podseća na
onaj proces koji se na Zapadu stvarao u doba renesanse, re-
formacije i prosvećenosti, koji se pobedonosno razgranao posle
francuske revolucije i koji je u naše dane dostigao kritičnu tač-
ku. Jer i Rusija je imala svoj srednji vek, kao i zapadna Evro­
pa, kome je jednom moralo doći vreme da iščezne. Mada je
neosporno da postoje značajna kulturno-istorijska razilaženja
147
 MIHAIL/O ĐURlC

između sovjetskog i zapadnoevropskog razvitka, treba priznati

da su u oba slučaja delovali i još deluju u osnovi isti društveni
procesi i činioci. Sa sociološkog stanovišta, taj dalekosežni
proces kretanja i menjanja, koji se u istoriji obično naziva pre-
lazom od srednjeg veka na moderno doba, može se najbolje i
naj adekvatni je shvatiti i objasniti kao proces razbijanja spon­
tanih, primarnih društvenih veza i pretvaranja tradicionalne za­
jednice u racionalno društvo7.
Naravno, ovde ne možemo u pojedinostima govoriti o tome
kakve su to spontane, primarne društvene veze, a još manje
se možemo upustiti u nabrajanje konkretnih uzroka propasti
tradicionalne strukture srednjovekovnog društva u kome je či­
tav sistem odnosa između ljudi bio izatkan od takvih veza. To
bi nas odvelo daleko od cilja kome ovde težimo, ma koliko,
inače, bilo tačno da bismo tek na taj način stekli potpuniju
sliku o istorijskim korenima krize u kojoj se čovek danas na­
lazi. Dovoljno je samo reći da postoji bitna razlika između
društva u kome su male društvene grupe (na primer, porodica,
društveno-profesionalno udruženje i opština, dakle grupe koje
pružaju osnovno moralno iskustvo o životu i u kojima se po­
jedinci prisno i neposredno odnose jedni prema drugima) neraz­
dvojan ali relativno autonoman sastavni deo opšte društvene
organizacije, i društva u kome su ljudi povezani samo pomoću
hladnih, objektivnih i bezličnih dobara i usluga koje su u sta­
nju da ponude jedni drugima, odnosno pomoću položaja koje
zauzimaju u nekoj birokratskoj organizaciji. Ta razlika je iz­
vanredno važna zbog toga što društvo nužno zadire u sferu
humanosti. Čovek, naime, ima duboko usađenu potrebu za dru­
gim ljudima, on teži da se poistoveti s nečim što je više od njega,
što ga prevazilazi. Po svojoj prirodi, čovek je društveno biće.
on je upućen na saradnju s drugim ljudima. Bez tuđe pomoći,
on se ne može održati u životu. On može postati ono što jeste
opet samo pomoću drugih. Bez podstreka sa strane, on ne mo­
že razviti svoje najviše sposobnosti. Njegovo postojanje se u
bukvalnom smislu sastoji u biću za drugog. Ima neke mudrosti
u tome što ni Robinzon nije bio sam, već je imao svog Petka.
Međutim, čovek može zadovoljiti ovu iskonsku potrebu svog
bića samo u neposrednom dodiru s drugim ljudima, samo u
okviru neke male društvene grupe koja nudi jasnu moralnu
perspektivu koja svakom svom članu dodeljuje ono što mu po
prirodi stvari odgovara i koja razvija svest o zajedničkom pri-
padništvu. I samo preko tih užih središta društvenog života, čo­
vek može naći neki dublji smisao u tome što pripada široj celini,

7) Izraze »zajednica« i »društvo« upo*rebio je prvi u tom sm islu Ferdi­

nand Tonnies, Gemeinschaft und Gesellschaft (Berlin: Karl Curtius, 1887).

148
 PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG JEDINSTVA

može se intimno vezati za globalno društvo. Ako tih užih središ­

ta nema ili, tačnije, ako su ta središta postala funkcionalno bez­
načajni sastojci opšte društvene organizacije, ako im se uskra­
ćuje pravo da vrše ma kakvu značajniju ulogu u institucionalnom
sistemu uzajamne pomoći koji priznaje i podržava globalno dru­
štvo, onda čovek ostaje bez čvršćeg društvenog oslonca. On se
otuđuje od drugih ljudi i od samog sebe. Njega može samo pro­
gutati apstraktan, bezličan društveni totalitet.
Proces razbijanja spontanih, primarnih društvenih veza i na­
puštanja tradicionalnog načina života odvijao se na Zapadu
pod zastavom borbe za oslobođenje čoveka. U Rusiji i drugim
istočnoevropskim zemljama, taj isti proces je otpočeo pod vi­
dom revolucionarne borbe za razvijanje proizvodnih snaga dru­
štva i uspostavljanje društvene jednakosti među ljudima8. Na
Zapadu se verovalo da će rušenje tradicionalnih ustanova i stva­
ranje novog, racionalnog društva obezbediti uslove za slobodno
i nesmetano razvijanje svih pozitivnih ljudskih sposobnosti. Hu­
manistički ideal slobodne, razvijene i moralno integrisane lič­
nosti bio je glavno idejno oruđe revolucionarne buržoazije u
borbi protiv konzervativnih sila feudalne prošlosti. U Sovjet­
skom Savezu se opet smatralo da će rušenje patrijarhalne i fe­
udalne strukture carske Rusije obezbediti tehničko-ekonomski
napredak, omogućiti bolje zadovoljenje naraslih društvenih po­
treba i dovesti do materijalnog blagostanja. Revolucionarni pro­
gram ruskog proletarijata malo govori o slobodi i ljudskom
dostojanstvu; reč je samo o budućoj sreći, spokojstvu i mate­
rijalnim zadovoljstvima. Ali krajnji rezultat tog procesa bio je
u oba slučaja isti: uspostavljena je jaka nacionalna država kao
osnovno središte društvene moći i stvorena je masa odvojenih,
atomizovanih pojedinaca koji malo veru ju u sopstvene sna­
ge, koji nemaju nikakvog čvršćeg društvenog oslonca i koji ne
znaju i ne umeju da se suprotstave globalnom društvu koje ih
sve više guši i pritiska.
Još krajem 18. i u prvoj polovini 19. veka, mnogi evropski
filozofi i politički pisci — kao, na primer, Berck, de Maistre, de
Đonald i Alexis de Toqueville — primetili su da je rušenje tradicio­
nalnih ustanova, koje se drastično ispoljilo u francuskoj revolu­
ciji, izazvalo strahovite posledice. Oni su oštro kritikovali racio-
nalistički individualizam filozofije prosvećenosti i upozoravali
da je francuska revolucija, time što je rastvorila mnoge spon­
tane, primame društvene veze i u temelju poljuljala tradicional­
nu strukturu evropskog društva, otvorila put onim društvenim
silama koje će, ukoliko ne budu zaustavljene, pretvoriti čitav

8) Opširnije o tome, vidi Georg Lukacs, nav. delo, naročito str. 276 — 297.

149
 M lttAILO ĐUfclĆ

narod u obično stado plašljivih i marljivih životinja i dovesti

do takve koncentracije društvene moći da od slobode i demo­
kratije neće ostati ništa. U svom klasičnom delu Demokratija u
Americi de Toqueville je čak predvideo stvaranje totalne vlasti i sa
zadivljujućom oštrinom i izvanrednom upečatljivošću opisao
čitav mehanizam totalitarizacije društva. Po njemu, totalna
vlast znači trajno, tiho i otmeno ropstvo. Ta vlast ne počiva
toliko na brutalnoj fizičkoj prinudi koliko na sistematskom
ograničavanju slobodne ljudske delatnosti. »Ona bi bila nalik
na očinsku vlast — kaže de Toqueville — kad bi njen cilj bio da
pripremi ljude za zrelost; ali za razliku od očinske vlasti, ona
hoće da zadrži ljude u stanju večnog detinjstva9«. U izvesnom
pogledu, de Toquevillov opis može se uporediti s onom krajnje
mračnom i sasvim obeshrabrujućom, ali u umetničkom pogle­
du nenadmašnom apokaliptičkom vizijom ljudske bede i ništa-
vila koju je dao Dostojevski u svom Velikom Inkvizitoru.
Treba primetiti da su i mnogi drugi filozofi i politički pisci,
koji su, inače, pozdravljali prelaz od feudalnog na kapitalistič­
ki način proizvodnje i pridavali veliki značaj revolucionarnom
uticaj u buržoazije, bili svesni mnogih mračnih strana modernog
društvenog razvitka. Tako je, na primer, i sam Marx (i to već
u Komunističkom manifestu) žalio zbog toga što je buržoazija
uništila sve nežne i idilične spone između ljudi, što je bezduš-
no ugušila veru u prirodno pravo pretpostavljenih da vladaju
nad svojim potčinjenim, što je izvrgla ruglu i naj autentičnije ma­
nifestacije religiozne predanosti i viteškog oduševljenja, što je
skinula sentimentalni veo sa porodice i porodičnih odnosa, jed­
nom rečju zbog toga što je sve spontane, prim am e društvene ve­
ze svela na nivo lažnog i nepotrebnog društvenog luksuza i od­
nose između ljudi pretvorila u običnu ekonomsku računicu.
Ali, uprkos tome, Marx nije priželjkivao povratak na staro. On
je sav bio okrenut budućnosti od koje je očekivao sve. I nimalo
se nije pribojavao da će društveni totalitet progutati čoveka. U
kapitalističkom društvu svoga doba on je video oko sebe vojsku
buntovnika a ne malodušnu i bespomoćnu masu.
Ali, vratimo se stvarnosti našeg doba u kojoj je racionaliza­
cija i birokratizacija društvenog života postala čovekova sud­
bina. Karakteristično je da je u naše vreme ponovo oživeo
ideal zajednice. Iz različitih pobuda i sa različitih stanovišta,
danas se sve češće govori o potrebi obnavljanja zajedničkog ži­
vota i vraćanja na male društvene grupe. O tome se govori svu-
gde, kako u kapitalističkom tako i u socijalističkom svetu. Po­
znato je da je na jednom mestu čak i Max Weber, koji je tako

9) A lexis de Tocqueville, De la dčmocmtie en Amirique (ćditdan originale)

(Paris: Libraire de Charles Gosselin, 1840), II, str. 254.

150
 PERSPEKTIVE DRUŠTVENOG JEDINSTVA

temeljno poznavao racionalnu strukturu zapadne kulture i raci­

onalnu organizaciju kapitalističke privrede i, u isti mah, tako
duboko bio svestan da sve tendencije društvenog razvitka idu
protiv zajednice, pomenuo da bi izlaz iz birokratskog ćorso­
kaka mogao biti samo u prebacivanju težišta društvenog života
sa velikih i složenih organizacija na male društvene grupe, i to
u svim oblastima društvene delatnosti. Doduše, Weber nije re­
kao ništa određenije o ovoj mogućnosti. Njega je mnogo više
interesovalo može li čovek naći načina da živi kao čovek u uslo­
vima postojećeg poretka. Međutim, danas je pitanje efikasnog
suprotstavljanja birokratiji na društvenom planu postalo vrlo
privlačno. U obnavljanju zajednice, to jest užih društvenih sre­
dišta u kojima čovek jedino može osetiti ono duhovno zadovo­
ljstvo bliskosti i uzajamne povezanosti s drugim ljudima, mnogi
savremeni filozofi, sociolozi i politički pisci vide p ut koji vodi
u razotuđeno društvo. Ima čak i izvesnih praktičnih pokušaja
da se u okviru malih društvenih grupa reši sudbinsko pita­
nje našeg vremena.
Bilo bi zanimljivo i neophodno detaljnije ispitati smisao i os­
novanost današnjih zahteva za zajednicom. Ali, to je tema za
sebe. Ovde treba reći samo jedno. U svim pomenutim teorij­
skim i praktičnim nastojanjim a da se uticaj birokratije suzbije
društvenim merama može se zapaziti težnja da se skrene pa­
žnja sa opštih tendencija na posebna, delimična kretanja, da se
zanemari globalno društvo i da se uža društvena središta shva­
te kao potpuno autonomni društveni oblici koji lebde u društ-
tenom vakuumu. Međutim, opasno je misliti da se čovekov po­
ložaj u društvu može bitno izmeniti time što će mu se dati
pravo da zavoli ljude s kojima se slučajno našao na određenom
radnom mestu, da učestvuje u donošenju izvesnih odluka na
nivou svoje radne jedinice, da stvara i održava razna udruže­
nja za iživljavanje vitalnih nagona ili negovanje duhovnih vred­
nosti. Time se može postići samo prividna zajednica. A to mo­
že mnogo više pogoršati nego olakšati čovekov položaj u dru­
štvu. Jer prividna zajednica ne predstavlja nikakvo stvarno
društveno uporište u kome čovek može naći oslonca u borbi za
svoju slobodu i ljudsko dostojanstvo, a još manje je takva za­
jednica karika preko koje se čovek može intimno vezati za glo­
balno društvo. U stvari, prividna zajednica je samo običan or­
gan apstraktne, bezlične društvene moći. Pomoću takve zajed­
nice, društvo porobljava čoveka u ime njegovog oslobođenja.
Time se zatvara krug našeg razm atranja u čijem se središtu
nalazila ideja društvenog jedinstva. Ostaje otvoreno pitanje
kakve mogućnosti pruža istorija da se u uslovima visoko razvi­
jene industrijalizacije i automatizacije proizvodnog procesa stvo­
ri društvo koje bi bilo dostojno da čovek u njemu živi.
151
 II
PERSPEKTIVE SOCIJALIZMA
 SOCIJALIZAM KAO PITANJE ISTORIJE
Andrija Krešić
POLITIČKI SOCIJALIZAM

Sudbina socijalizma dovodi se danas po svijetu u prim arnu

zavisnost od raznih političkih snaga koje potiču, djelimično po­
tiču ili čak i ne potiču iz klasnog pokreta radnika.
Ponegdje se politika praktikuje tako kao da je za socijalizam
prije svega presudna uloga političkog vođe koji apsolutno vla­
da preko svojih nižih opunomoćenika na vlasti. Ovome se pro-
tivstavlja politika koja hijerarhiju lica zamjenjuje hijerarhi­
jom kolektivnih rukovodstava (uz eventualno periodično zamje­
njivanje lica u rukovodstvima). Oba vida političke sile formalno
se predstavljaju kao autentični predstavnici političke partije, te
ističu gledište da je »presudna uloga komunističke partije u
stvaranju i razvitku socijalističkog društva«, a da »socijalistič­
ka država služi kao osnovno oruđe socijalističkog preobraža­
ja društva«. Time je dosta jasno dato do znanja, barem u po­
litičkoj ideologiji, da samo politička partija može biti pravi
autor socijalizma i da ga ona može ostvariti samo pomoću dr­
žave kao osnovnog oruđa. Sto se tiče radničke klase i ostalog
radnog stanovništva koje, prema ovoj političkoj ideologiji, za­
stupa politička partija, oni mogu biti samo dovedeni u socija­
lizam i komunizam jer »samo je p artija u stanju da organizuje
i vodi sav narod ka pobjedi socijalizma«. Iako su na taj način
široke mase radnih ljudi stavljene u položaj čistog objekta po­
litike, cijela struktura naziva se diktaturom proletarijata i čes­
to se naglašava da radni ljudi sami stvaraju svoju istoriju, tj.
da su pravi subjekti istorije.
Navedeno mišljenje o stvaranju istorije može se predočiti
otprilike kao oranje njive u čemu učestvuju orač i p ar upreg­
nutih konja. Ko je uzorao njivu? Orač pomoću konja i pluga
ili konji pomoću orača i pluga? Pitanja ove vrste ne bi se pos­
tavljala tako oštro, ili se ne bi uopšte postavljala, kad bi par­
tija — kao najsvjesniji, najorganizovaniji i najborbeniji inte­
gralni dio klase — u cjelini stvarno bila tvorac politike, kad bi,
dakle, bila stvarni subjekt politike. Tada bi rukovodstva par­
155
 ANDRIJA KREŠIĆ

tije funkcionirala doslovce kao njeni organi po njenoj volji, tj.

izvršavali bi osviješćeni interes cijelog proletarijata. Međutim,
sasvim je drukčija stvar kad politiku, po svom slobodnom na­
hođenju, formiraju izvršni partijski »organi« i pokreću radnič­
ku masu pomoću partijskog članstva kao svog instrumenta ili
transmisije.
Na opštijem ideološkom planu, gdje politička misao upo­
trebljava svojevrsnu dijalektiku za tumačenje prilika, smatra
se da progres socijalizma ne pokreću nikakvi klasni antagoniz­
mi, ili možda još neki dublji, već, naprimjer, razlike između
umnog i fizičkog rada i uopšte nesklad između racionalne po­
litičke svijesti i raznih iracionalnih stihija u društvu (egoizam,
šovinizam, »bezidejni kosmopolitizam, apolitičnost, idolopo-
klonstvo prema tuđinštini i dr.). Prema tome, socijalizam se
stvara tako što politička svijest, opredmećena u vidu partijsko-
-državne hijerarhije, izvana napada i pobjeđuje politički nesvjes­
ne, iracionalne otpore u društvu-masi. Naprimjer, brisanje raz­
like između umnog i manuelnog rada shvata se i praktikuje is­
ključivo kao pitanje racionalnije (politički funkcionalnije) pri­
vrede: primjena moderne tehnologije, podizanje živog ljud­
skog rada na stepen rada tehničke inteligencije, kombinacija
više srodnih struka i ličnosti stručnog radnika, efikasno plani­
ranje cjelokupne privrede u skladu s potrebama politike (po­
litički razlog političke ekonomije kao takve). Moral i pravo su
sredstva političkog racionalizma, političko oružje u »nekon­
fliktnom konfliktu« između političke svijesti i društvene stvar­
nosti.
Pitanje o pravom subjektu socijalizma postavlja se danas i
u vezi sa društvenim procesima na novooslobođenim područ­
jima svijeta, u bivšim kolonijama i polukolonijama Azije, Af­
rike i Latinske Amerike. U mnogim ovim zemljama tek predsto­
ji stvaranje brojnije radničke klase putem napornog procesa
industrijalizacije. Za mnoge je karakteristično da u njima glav­
nu riječ imaju neki vojni krugovi ili uski sloj nacionalne inte­
ligencije, ili sprega jednih i drugih. Oko ovog jezgra formira
se jedan ili više političkih pokreta sa antikolonijalnom ideolo­
gijom u prvom redu i sa izvjesnim tezama socijalnog poretka
koji bi se što više razlikovao od poretka metropola. Političko-
-socijalne mjere u tom smislu definisane su ponegdje kao »ne-
kapitalistički put razvitka«, ali same vladajuće snage ovih ze­
malja sve otvorenije proglašavaju socijalistički pravac razvit­
ka. Pored ostalog, mogu se predložiti slijedeća objašnjenja na­
vedene pojave:
1. Zaostale kolonije i polukolonije našle su se poslije oslo­
bođenja pred akutnom potrebom modernizacije privrede, a
nemaju domaćeg privatnog kapitala koji je u stanju (ekonomski
156
 SOCIJALIZAM KAO PITANJE ISTORIJE

i politički) da pokrene taj razvitak. Preostaje samo da nešto u

tom smislu čini država.
2. Ekonomski prosperitet mora biti vrlo intenzivan da bi se
što prije — bez ponavljanja natenane zapadnoevropskog novog
vijeka — ukinula privredna zavisnost od bivših metropola i os­
talih razvijenih zemalja. To je razlog više da nacionalna dr­
žava koncentriše u svojim rukama maksimum privrednog poten­
cijala nacije kako bi se što prije kao ravnopravan partner u-
ključila u svjetsku privredu.
3. Politička ideologija i ovdje dijeli jednu veoma raširenu
predrasudu — da je socijalizam gotova činjenica čim je likvidi­
rana privatnokapitalistička eksploatacija. Prema ovoj predrasu­
di, slobodno državno raspolaganje privredom, čim postane do­
minantno, predstavlja dominaciju socijalizma u društvenom po­
retku.
4. Pojam socijalizma odavno se uvriježio u popularnoj svijes­
ti kao oslobođenje sirotinje od siromaštva i ugnjetavanja. Ve­
oma pauperizovane mase stanovništva u dojučerašnjoj koloniji
prihvatile su nacionalnu državu kao sveopšteg osloboditelja.
One očito profitiraju od agrarnih reformi i sličnih m jera nacio­
nalne države, osjećaju perspektivu višeg standarda u prosperi­
tetu državne privrede, te lako prihvataju novo stanje sa imenom
socijalizma.
Dva prikazana vida politike stvaraju danas empirijsko uvje­
renje da je socijalizam prilično nezavisan od radničke klase.
Kad je već socijalistički preobražaj shvaćen kao politički pre­
obražaj, političko rezonovanje može utvrditi — i to opet na
osnovu činjenica — da ni radnička klasa ne mora biti zaintere-
sovana za socijalizam jer danas može rješavati svoje klasne pro­
bleme i bez socijalizma. Empirijski dokazi:
1. U razvijenim industrijskim zemljama postoje moćni rad­
nički sindikati koji uspješno pregovaraju s državom — ili s
kapitalističkim kompanijama uz državno posredovanje — o svo­
jim zahtjevima.
2. Moderni tehnički uslovi rada jako se razlikuju od radnih
uslova u Marxovo doba. Radno vrijeme je znatno skraćeno, rad­
nik se ne iscrpljuje napornim fizičkim radom, on je postao go­
spodin bez žuljeva koji pritiska dugmad i prati kazaljke na au­
tomatima.
3. Životni standard radničke porodice u visokorazvijenim ka­
pitalističkim zemljama jako je porastao i ponekad je viši nego u
većini socijalističkih zemalja. Čak ni problem nezaposlenosti
ne stoji bitno drukčije. Socijalno osiguranje — za slučaj bolesti
ili nezaposlenosti — u nekim kapitalističkim zemljama je bo­
lje nego u nekim socijalističkim.
4. Ponegdje u kapitalističkim preduzećima radnici više par­
ticipiraju u poslovnom odlučivanju nego u nekim socijalističkim
157
 ANDRIJA KRESIĆ

zemljama i uopšte slobodnije biraju sredstva za zaštitu svojih

interesa.
Sve u svemu, tvrdoglave činjenice uvjeravaju političkog em-
piristu da je prošlo vrijeme žestokih klasnih sukoba i revoluci­
onarnih barikada u zapadnoj civilizaciji. U istočnoj, naprotiv,
dolazi do lokalnih pa i nacionalnih buna radnika, uprkos »dik­
taturi proletarijata«. Korak dalje ovog načina rezonovanja do­
vodi do zaključka da je socijalizam prihvatljiv samo za neraz­
vijene zemlje, što je njegova dosadašnja istorija i pokazala. Ta­
ko izlazi da je sama istorija demantovala Marxov istorijski ma­
terijalizam. Ne dolazi do onakve oštre polarizacije kapitalistič­
kog društva kakvu je Marx konstatovao prije jednog stoljeća, a
koja bi se morala završiti gotovo apokaliptičnim svjetskim su­
darom proletarijata i buržoazije. Naprotiv, istorija Zapada, a
donekle i evropskog Istoka, kao da pokazuje drukčije pregru-
pisavanje: nestaje klasičnog privatnog kapitala u prilog držav­
nog raspolaganja nacionalnom ekonomijom, a takođe nestaje
klasičnog, maksimalno pauperizovanog proletarijata. Stanovniš­
tvo se postupno ujednačuje oko nivoa izvjesne srednje klase ko­
ja guta ekstremne slojeve. Dakle, iščezava i socijalni antago­
nizam buržoazija-proletarijat koji bi, po marksistima, djelovao
kao osnovna pokretačka sila istorije.
Spomenutu pokretačku silu kao takvu ne uzimaju danas na­
ročito ozbiljno ni politički empiristi koji se sm atraju ortodoks­
nim marksistima. U okviru ove političke ideologije danas se
kombinuju pa i sukobljavaju dva gledišta o definitivnoj pob­
jedi socijalizma u svjetskim razmjerima.
Prvo gledište sm atra da je prim arna suprotnost današnjeg
svijeta — suprotnost imperijalizma i socijalizma. Pri tome se
zapravo misli na odnos između glavnih vojnopolitičkih gru­
pacija u svijetu, na »tabor socijalizma« i »tabor imperijalizma«.
Tek na drugom mjestu još se zadržava stara suprotnost bur­
žoazija-proletarijat unutar kapitalističkih zemalja, a na trećem
je jaz između bivših ( i još preostalih) kolonija i nosilaca kla­
sičnog i novog kolonijalizma, imperijalista. Sudbina svijeta i so­
cijalizma ima da se riješi prvenstveno ukidanjem one prve i
glavne podjele i to, prema jednima, nuklearnim ratom, a prema
drugima — ekonomskim takmičenjem različitih sistema.
Drugo shvatanje mijenja gornji poredak suprotnosti i na
prvo mjesto ističe sukob između siromašnog Juga i bogatog Sje­
vera, tj. između svijeta bivših kolonija i polukolonija i svijeta
imperijalizma. Ova podjela dobija ponegdje i rasistički priz­
vuk — kao podjela na bijelce i obojene narode — a pothranjuje
se živim uspomenama na kolonijalno ugnjetavanje (koje još
nije svugdje iščezlo), te neodlučnim držanjem čak i radničkih
partija u metropolama prema pitanju kolonijalizma, a takođe
158
 SOCIJALIZAM KAO PITANJE ISTORIJE

aktuelnim neokolonijalizmom i slučajevima grubog, nasilja nad

obojenim rasama (na prim jer u Južnoj Africi ili u SAD).
PROIZVODNE SNAGE I SOCIJALIZAM
Iz svega rečenog o političkim koncepcijama socijalizma na­
meće se pitanje o istorijskoj mogućnosti stvarnog socijalizma i o
s n a g a m a koje su svojim bićem upućene socijalizmu. Drugim
riječima, da li je socijalizam stvar istorije po sebi koja njime
najzad postaje istorija za sebe — u smislu Marxove istorijsko-
-humanističke kritike pozitivnog stanja svijeta?
U traženju odgovora korisno je imati na umu slijedeće dvije
napomene:
1. U literaturi koja se sm atra marksističkom dosta je ras­
prostranjeno shvatanje da je klasna borba osnovni pokretač is­
torije, barem dosadašnje poznate istorije. Međutim, to je u
osnovi predmarksističko razumijevanje istorije koje ne dopire
do njenog temeljnog impulsa. ~ : istoriogra-
fije o klasnoj borbi između buržoazije
Marx je unekoliko generalizirao, ali je međuklasne konflikte
imao u vidu samo kao neposrednu pokretačku suprotnost, kao
oblik odnosa unutar klasnih struktura društva. Klasna borba
za Marxa nije nikada fundamentalna, već proizvedena činjenica
društvenog života. Pogotovo politički odnosi kao takvi nisu
fundamentalni impuls istorije. Ovo je važno imati na um u i
zbog današnje zablude prema kojoj političko-ekonomska likvi­
dacija buržoaske klase eo ipso znači socijalizam kao gotovu či­
njenicu.
Prema osnivačima marksizma, klasnu strukturu društva pro­
izvodi u posljednjoj instanci sam način »produkcije i repro­
dukcije stvarnog života« ljudi u društvu. Tako su proletarijat i
buržoazija proizvodi industrijske proizvodnje koja, razvijaju­
ći se, »razara sve ostale klase stanovništva«.
2. Istorija je, po Marxu, uvijek ljudsko djelo, ali nije bila
svjesno ljudsko djelo u tom smislu da je svijest ljudi primarno
određivala njihovo društveno biće, već obratno — biće je određi­
valo svijest; svijest je svijest bića a ne biće. Isto vrijedi i za
društvenu djelatnost proletarijata. »Ne radi se o tome šta ovaj
ili onaj proleter ili sav proletarijat u nekom dobu zamišlja kao
svoj cilj. Radi se o tome šta on jeste i šta će, shodno ovome bi­
ću, istorijski biti primoran da čini« (Marx-Engels u »Svetoj po­
rodici«). Prema ovome, ne bi bilo prim am o važno ni za da­
našnjeg radnika ono što on misli o sebi, o aktuelnoj istoriji i
socijalizmu. Bitno je šta taj radnik jeste i šta, s obzirom na to
svoje društveno-istorijsko biće, prije ili kasnije mora činiti.
Ako realna istorija za Marxa nije proizvod, posljedica, »dru-
gobiće«, odraz ili otuđenje neke autonomne istorije svijesti,
onda odudara od Marxa i ono ranije spomenuto političko-pro-
159
 ANDRIJA KREŠIĆ

svjetiteljsko spoljašnje nametanje socijalističke (u stvari po­

litičke) svijesti iracionalizmu materijalnog života radnog svijeta.
Otkuda ta nametljiva svijest vaspitača ako ne potiče iz stvarnog
života društva-vaspitanika kao njegova samosvijest? Očigled­
no — iz posebnog bića vaspitača.
Iz gornjih napomena proizlazi aktuelan zadatak da se dove­
de do svijesti radnika njihovo stvarno biće koje je činilac ak-
tuelne istorije i bez obzira na to kako se radnici odnose prema
aktuelnim političkim koncepcijama socijalizma. Polazna tačka
u ispitivanju današnjih mogućnosti i perspektiva socijalizma —
koji ne bi bio socijalizam samo po nazivu i na riječima — jeste,
dakle, današnji način »produkcije i reprodukcije stvarnog ži­
vota« i položaj radnika u tome.
Nema sumnje da je savremena industrija daleko odmakla od
one Marxovog vremena ako se imaju u vidu najrazvijenije in­
dustrijske zemlje. Ima izvjesne osnove da se govori o novoj in­
dustrijskoj revoluciji. Ipak, savremena industrijska revolucija
predstavlja samo skok unutar industrijskog tipa proizvodnje
kao takvog i nema istorijski značaj koji je imala, na primjer,
industrijska proizvodnja kao smjena cehovskog zanatstva. Tek
je empirijski omogućeno naslućivanje, i to sasvim pouzdano
naslućivanje, predstojeće velike istorijske promjene. Upravo za­
to je razumljivo da još nije došlo do bitno nove strukture druš­
tva, mada su se i u tom pogledu desile krupne promjene od
Marxa do naših dana. Na ovim faktičkim promjenama indu­
strijskog društva Marxovi kritičari špekulišu više nego same
promjene dozvoljavaju, pri čemu spekulacija gubi iz vida i onaj
stepen razvitka mašinske proizvodnje koji je bio opisan u Mar-
xovom »Kapitalu« i drugdje.
Marx je imao u vidu sve tri osnovne karike mašinskog ra­
da: pogonsku mašinu, transmisioni mehanizam i mašinu alat-
ljiku koja barata alatkom na predmetu rada. »Industrijska re­
volucija 18. stoleća polazi od ovog dela mašine, od mašine alat-
ljike«, a revolucija se sastojala u tome što je mašina alatljika za­
mijenila radnika (kao rukovaoca jednom jedinom alatkom)
»mehanizmom koji u isti mah radi s masom istovetnih i slič­
nih alata, a kretanje prima od jedne jedine bilo koje pogonske
snage«. Slijedeći korak revolucije bilo je zamjenjivanje radnika
kao pogonske snage pogonskom mašinom. Zatim jedna pogon­
ska mašina, koja je postala jača i savršenija, tjera mnogo ma­
šina radilica preko obimnijeg transmisionog aparata. To znači
da zamjenjivanje radnika aparatima kvantitativno raste. Dalje
se rad mašina radilica specijalizira, po uzoru na podjelu ljud­
skog rada u manufakturi, tako da predmet rada prolazi niz trans-
formacionih procesa. Tako se najzad formira »sistem mašina
(koji) sam po sebi sačinjava veliki automat čim ga u pogon
stavlja prvi motor koji se sam pokreće«. Ova »mehanička gr­
160
 SOCIJALIZAM KAO PITANJE ISTORIJE

dosija« čini cijelu fabriku, gdje ogromna snaga djeluje kroz

usklađene dijelove-pogone kao organe jedinstvenog automatskog
sistema. (Vidi »Kapital« I, glava 13.) Dovršenje ove revolucije
predstavlja proizvodnja mašina mašinama, umjesto zanatske iz­
rade aparata. Time je u principu uspostavljena sasvim nova pri­
roda rada kao trajnog odnosa čovjeka i prirode. Prvo, rad je
lišen subjektivizma manufakturne organizacije proizvodnje, tj.
uslovi živog rada su objektivirani, od radnika sasvim nezavisni,
jer »kooperativni karakter procesa rada postaje tehničkom nuž­
nošću koju nameće sama priroda sredstva za rad«. Drugo,
živi ljudski rad zadržava se samo u rupam a sistema mašinerije,
tj. tamo gdje mehanički automatizam nije dovoljno povezan. U
tom smislu radnik je postao prost dodatak mašini ili njeno sred­
stvo koje postepeno gubi i taj značaj i biva protjerano iz fabričke
proizvodnje kao njeno nezgrapno opterećenje. Pojedinačni rad
je još apstraktniji nego u manufakturi, a ogromna nesrazmjera
između živog i mašinskog rada još više je otuđila proizvod od
proizvođača tako da izgleda još prirodnije prisvajanje proizvoda
od strane fabrikanata.
Opisani proces industrijske proizvodnje usavršava se od Mar­
xa do danas po istim osnovnim principima, mada na velikim pod­
ručjima svijeta još nije ni izbliza dostigao stepen koji je Marx
imao u vidu. Pronađena su nova i daleko jača pogonska gori­
va i veoma usavršen automatski karakter proizvodnje (elektro­
nika, kibem etika). Produktivnost rada uvećana je hiljadama
puta u odnosu na klasičnu industriju, iako je — i baš zato što
je — u približnoj srazmjeri smanjen udio živog ljudskog rada
smanjivanjem broja radnika i njihovog radnog vremena. Auto­
matizacija istjeruje mase radnika iz industrijske proizvodnje.
Protjerana živa radna snaga sklanja se u one industrijske ob­
lasti koje još nisu toliko zasićene modemom tehnikom, ali to
je samo privremeno sklonište — dok nova tehnika stigne i ta­
mo. Bježanje ljudi pred tehnikom nastavlja se kroz sekundarne
i tercijarne sfere privrede u neprivredne oblasti, gdje je nešto
teže tehnizirati radne operacije, ali se već praktično pokazuje
da to nije nemoguće.
Posebno je karakteristična i značajna novina da autom at­
ski rad strojeva osvaja mnoga područja ljudske djelatnosti, gdje
se donedavno nije dao ni zamisliti. Tako već i stručno uprav­
ljanje, kontrola nad jednim pogonom i cijelim sistemom fab­
rike postaju stvar automata. Čovjek koji služi kao dodatak to­
me komandnom automatu nije više vlasnik fabrike lično ni nje­
gov plaćeni poslovođa, već mašinski radnik. Taj tip radnika uz
strojeve pojavljuje se manje-više svugdje gdje strojevi istiskuju
specijalizovam rad ljudi. A modema tehnika osvaja domaćin­
stvo* administraciju, službe informacija, nastavu, medicinu, na­
uku, zabavu, umjetnost, filozofiju, religiju — sve bez izuzetka i
161
 ANDRIJA KREŠIĆ

svugdje unosi svoju pozitivističku logiku funkcioniranja. Po mo­

delu tehničkog rada sve više funkcioniraju političke, sindikalne,
vojne i druge organizacije i ustanove u kojima se barata ljud­
skim masama kao čistim objektima. Ali time se ujedno ocrtava
mogućnost uvođenja automata i u ovu oblast otprilike onako kao
što je manufakturna proizvodnja bila uvertira za mašinsku in­
dustriju. Uz . aparate idu i mašinski radnici te proširenje teh­
ničkog carstva pretvara cijeli ljudski svijet u svijet radnika.
U horizontu Marxove kritike pozitivnog stanja svijeta na­
lazila se i takva krupna industrija u kojoj živi rad čini bezna­
čajnu veličinu prema učešću primijenjene nauke kao proizvod­
ne snage. Na osnovu toga Marx je uočio perspektivu iščezava­
nja vrijednosti proizvoda, koja — kako je poznato — potiče iz
živog ljudskog rada. To je proces obezvređivanja ili pauperiza­
cije radnika kao čovjeka, što je kod Marxa daleko bitnije od
proste imovinske pauperizacije. Bezlična individua, kao prost sa­
stojak mase u društvenom životu, proizvod je modeme tehnike
u posljednjoj instanci; ali je i jedina realna mogućnost humani­
zacije čovjeka na osnovu tehnike. Prije empirijskog ukazivanja
na ovu mogućnost danas, evo još jednog vida totalizacije teh­
ničkog svijeta sa njenim socijalnim posljedicama.
Konkurencija unutar klasične kapitalističke privrede bila je
činilac i njenog napretka i njenog propadanja. Da bi bile iz­
bjegnute privredne katastrofe u vidu kriza, privreda se morala
sve više tehnizirati .ali i koncentrirati. Ovaj konfliktni put kre­
tanja doveo je do državnog kapitalizma, kad država teži da se
nametne kao jedini moćni kapitalist nacije. U tom smislu drža­
va sa svojim aparatom analogna je velikoj kapitalističkoj kom­
paniji s njenim kapitalom, direktorima i administracijom. Ali
sada se avet konkurencije javlja u odnosima država-kapitalista
i zato danas već imamo praksu racionalizacije kapitalističkog
ekonomisanja putem nadnacionalnih, međudržavnih tvorevina
kapitalističke privrede. Superdržavne unije raspolažu kolosal­
nim ekonomskim potencijalom koji može da primjenjuje mo­
dernu nauku daleko potpunije nego pojedine države i privatne
kompanije samostalno. Međutim, konkurencija djeluje i na ni­
vou ekonomske integracije izražavajući se i u vidu vojnopolitič-
kih blokova.
U društveno-istorijskom pogledu sve ovo znači da savremene
proizvodne snage tjeraju kapitalizam do njegovih granica
ukidajući svaki okvir kojim se on želi učvrstiti. Sve su to tran-
formacije kapitalizma kao takvog, transformacije istog ekonom-
sko-socijalnog odnosa, odnosa rada i kapitala.
Radna snaga radnika, kao sastojak proizvodnih snaga, sve
manje znači za produktivnost rada. Ali to je samo dotle dok
radnik pokorno radi po diktatu mašinerije. Čim se uzjoguni i
ptkaže poslušnost, tj. čim se otkrije kao slobodni subjekt, otkri­
162
 SOCIJALIZAM KAO PITANJE ISTORIJE

va svoj presudni značaj za svijet što ga radom na tehnici odr­

žava. Dcvoljno je da to učini samo na jednom punktu sistema
proizvodnje, pa da se uz gromoglasnu lomljavinu zaustavi cije­
li sistem. Dolazi do ekonomske štete koja je srazmjema kolosal­
noj produktivnosti moderne proizvodnje. Šteta je čak i veća.
Svaki ovakav slučaj pokazuje da su ritam tehničkog sistema i
sklad slobodne ljudske djelatnosti neuskladive suprotnosti. Ka­
pitalist i radnik su oličenja ove suprotnosti.
Ako jedan radnik uz moderne strojeve zamjenjuje stotine
nekadašnjih manuelnih radnika, onda to znači da brojčano sma­
njenje radnika u industriji nimalo ne sm anjuje ekonomsko-so-
cijalni značaj njihove neposlušnosti mašineriji-kapitalu.
Međutim, još je otvoreno pitanje da li je današnji radnik u
visokorazvijenim zemljama bitno zainteresovan za otkazivanje
poslušnosti, s obzirom na visok životni standard koji ima. Po­
gledajmo kako stvar stoji apstrahujući od činjenica kao što su
štrajkovi, procenti nezaposlenosti itsl.
Iako u nekoj »državi blagostanja« radnikova plata iznosi i
više nego što »zarađuje« mali kapitalist u nekoj zaostaloj zem­
lji, u oba slučaja radnik prodaje svoju radnu snagu kao robu
na upotrebu kupcu te jedine radnikove robe. Roba je roba bez
obzira na njenu cijenu i da li joj cijenu određuju tržišni odnosi
ili država-poslodavac. U ovoj kupoprodaji još se ostvaruju kla­
sična buržoaska načela pravde, jednakosti i slobode: razmje­
njuju se ekvivalenti, a ljudi se ne razlikuju po ljudskim svoj­
stvima ili po privilegij ama, jer svi su samo kupci i prodavci.
Radniku koji slobodno nudi svoju radnu snagu potpuno je, da­
kle, svejedno da li je njen kupac privatni kapitalist, kapitalistič­
ka kompanija ili država-kapitalist predstavljena u ličnosti direk­
tora državne fabrike. Tu ništa ne znače ni različite ideološke e-
tikete.
Kupčeva upotreba robe-radne snage na modernim sredstvi­
ma za proizvodnju stvara ogromnu količinu druge robe koja
se samo neznatnim dijelom vraća radnicima u vidu najamnine,
iako je apsolutni iznos najamnine vrlo visok. Kao što se rad­
nik podređuje tehničkim uslovima rada, podređuje se i uslovi­
ma raspodjele proizvoda. To je bitno za njegov položaj koji se
bitno ne može izmijeniti samo na osnovu činjenice da je i sam
kapital ekonomski zainteresovan za porast životnog standarda
radničke klase. Dovoljno je imati u vidu astronomske cifre sred­
stava koja se ulažu za ratne svrhe pa da se nasluti paradoks
proizvodnje nezavisno od ljudske upotrebe i mogući životni
standard radnog svijeta. Za taj mogući standard radnici su
životno zainteresirani toliko koliko je mogući standard nesraz­
mjeran faktičnom. Ko to ne priznaje, priznaje da radnici više
nemaju potreba, što je zaista nemoguće.
163
 ANDRIJA KREŠIC

Automatizacija proizvodnje nije dovršena, a na velikim po­

dručjima svijeta nije ni započeta. Zato još radi i živa radna
snaga koja se dodaje mašinama. Ali je priroda automatizacije
sasvim vidljiva, pravac kretanja sasvim poznat. Zato se već
može razmatrati kao empirijska stvar da cijelim sistemom po­
tpuno automatizovane fabrike upravlja automatski komandni
uređaj. To je sklop aparata koji prima informacije iz svih di­
jelova fabrike, prerađuje ih i vraća kao direktive za rad, au­
tomatski ispravljajući i eventualne greške. U socijalno-istorij-
skom pogledu ovo znači fundamentalnu prelomnu tačku, naime
da proizvodne snage mogu i najzad moraju upravljati same
sobom.
Automatski komandni uređaj nosi u sebi trijadnu strukturu
savremenih proizvodnih snaga uopšte: 1. mrtva materija obli­
kovana u aparatim a 2. po principima primijenjene nauke i 3.
materijalni um čovjeka-radnika. Nauka u ovom sklopu ima ob­
lik ili rang pozitivističkog znanja da bi bila primjenjiva u
pozitivitetu aparata, ali se sada zna da je takva i zašto je ta­
kva. Svoj pozitivistički karakter ona ne apsolutizira već se
shvata kao objektivirani um-subjekt. Um vlada svijetom teh­
nike kao svojim objektom (materijalizovanim znanjem), a sam
vladar je stvarni subjekt-objekt. To je radnik-kontrolor koman­
dnog uređaja. On ne djeluje prim am o kao fizička radna snaga
već kao najviši stručnjak u proizvodnji. Sve u svemu, pred na­
ma je u klici dat sasvim novi svijet, a iz klice bi se mogla iz­
vesti dijalektička teorija toga svijeta slično kao što je Marx
iz tročlane formule kapitala razvio svu problematiku istoime­
nog djela.
Proces »produkcije i reprodukcije stvarnog života« dove­
den je sopstvenom logikom razvitka pod kontrolu radnika, ali
to je, prema Marxu, još uvijek sfera nužnosti utoliko što rad­
nika veže za sebe makar i radom kontrole. Uzmimo da je pred
dovršenje automatizacije fabričkog sistema u fabrici radilo 12
radnika. Oni su bili živi dodatak na mjestima »prekida« au­
tomatskog sistema. Dovršenjem automatizacije oni su se našli
izvan toga sistema. Zato njih dvanaestorica mogu da podijele
međusobno teret kontrolnog rada na komandnom uređaju.
Kontrola proizvodnje time postaje stvar udruženih radnika.
Sada svaki obavlja svoj dio kontrolnog rada dva sata dnevno.
Sve ostalo vrijeme — a to je 1U12 radnikovog života — slo­
bodno je radnikovo vrijeme kad on može da radi sve što mo­
že po prirodnim sposobnostima.
Opisani proces automatizacije prilično je pojednostavljenje
stvarnog načina proizvodnje koja se ne modernizira tako pravo-
linijski. Ali to je heurističko uprošćavanje — da bi se ugleda­
la »zlatna žila« suštine stvari ispod naslaga fenomenalnosti. Za­
to je, pored ostalog, razmatrana moderna fabrika izvan cjeline
164
 SOCIJALIZAM KAO PITANJE ISTORlJfi

privredne stvarnosti. U stvari, opisana radikalna promjena

strukture proizvodnih snaga ne da se konkretno ni zamisliti
bez analognog zbivanja — koje je već započeto empirijsko zbi­
vanje — u cijelom sistemu nacionalne pa i međunacionalne pri­
vrede i ljudske djelatnosti uopšte. Sa ritmom automatske pro­
izvodnje u jednoj fabrici mora se uskladiti proizvodnja siro­
vine za tu fabriku, zatim ritam proizvodne potrošnje fabričkih
proizvoda, saobraćaj itd. U ovom neposrednom povezivanju svih
karika, od prirodne sirovine do finalnog proizvoda, posredo­
vanje tržišta postaje suvišno i neekonomično opterećenje. Za­
to iščezava trgovina kao samocilj i svugdje se proizvodi nepo­
sredno za potrošnju. Na kraju, u dovršenom globalnom siste­
mu automatiziranog rada, sve veze sistema su u principu auto­
matske veze, bez subjektivizma i prom ašaja živog ljudskog ra­
da. Globalna struktura u principu izgleda kao jedinstveni sis­
tem automatizovane fabrike ili proizvodnog kombinata. Među­
tim, ni ovaj nije moguć kao izolovani ekonomski sistem jedne
države, bez hiljada veza po cijeloj planeti. Stoga državne gra­
nice djeluju kao istorijska ograničenost države-kapitaliste i ne
mogu se trajno opirati nadiranju savremenih proizvodnih snaga.
U doba »srpa i čekića«, tj. kad je dominantni činilac pro­
izvodnih snaga bila živa snaga radnika, socijalizam je uglavnom
zavisio samo od toga činioca. Optimizam ili pesimizam u po­
gledu buduće istorije kao istorije socijalizma bili su srazmjer-
ni revoltu radničke mase (zbog njene m aterijalne bijede) i ste-
penu klasne organizovanosti radnika u svjesnoj borbi za socija­
lizam. Pokazalo se, međutim, da srp i čekić nisu sigurna ma­
terijalna osnova stvarnog socijalizma. Dok je radnik ekonom­
ski prinuđen da radi 8, 10 i više sati dnevno, preostalo vrijeme
jedva je dovoljno za prostu reprodukciju radnikove snage. O-
stale prirodne potencije radnog čovjeka ostaju stoga nereali­
zirane, uključujući tu i mogućnost za trajnu društveno-politič-
ku djelatnost u pravcu socijalizma. Zato se ova djelatnost la­
ko emancipovala od radničke mase i postajala cilj sama se­
bi u vidu profesionalnog političkog dijela pokreta.
Sasvim je drukčija stvar socijalistički pokret na bazi mo­
deme tehnike, tj. kad je radom autom ata istisnut živi rad rad­
nika i pretvoren u rad kontrole nad tehnikom. Tada likvidacija
kapitalizma u svim njegovim oblicima više ne zavisi isključivo
pa ni prvenstveno od svjesnog afiniteta radnika prem a socija­
lizmu. Ali se ta svijest neminovno, prije ili kasnije javlja kao
uviđanje stvarnog zbivanja u proizvodnji. Zato je realnija mo­
gućnost za svjesnu prevratničku akciju samih udruženih radni­
ka. Oni imaju objektivniju osnovu da ubrzaju spontani tok
istorije i da sami svjesno i sigurno uspostave socijalizam kao
istinsko društvo radnika.
165
 ANDRIJA KRESIĆ

Iz svega izlazi da istorijska mogućnost socijalizma nije do­

vedena u pitanje time što politički kompromitovani socijalizam
u zaostalijim područjima svijeta zaista nije atraktivan za radnike
visokorazvijenih kapitalističkih zemalja i što ovi radnici zbog
toga i zbog visokog životnog standarda nisu dovoljno revoluci­
onarni. Stvarni socijalizam je istorijska realnost koju donose
skupa sva tri elementa modernih proizvodnih snaga — tehni­
ka, nauka i radnici — dijalektikom međusobnih odnosa.

166
 PERSPEKTIVE SOCIJALIZMA
U INDUSTRIJSKI RAZVIJENOM DRUŠTVU
Herbert Marcuse

Prije svega uvodna primjedba, koja će istovremeno dodirnuti

jednu od glavnih tačaka moga referata.
Imam utisak da je kratka diskusija, što sam je ovdje mogao
pratiti, bila, govoreći otvoreno, nešto apstraktna, što naime nije
jasno došao do izraza konkretni prostor koji danas određuje i
ograničuje sve probleme socijalizma, naime, koegzistencija ka­
pitalizma i komunizma. Mislim da upravo ta koegzistencija veli­
kim djelom objašnjava kako deformiranje socijalizma od svoje
izvorne ideje, tako i fundamentalnu transform aciju kapitalizma.
A koegzistencija određuje danas također i povijesnu šansu so­
cijalizma. Nema, mislim, problema bilo m aterijalne baze, bilo
ideologije, na koji najdublje ne utječe ova koegzistencija dvaju
sistema i možda ga štaviše definira. Nije to dakle neka vanjsko­
politička dimenzija koja time postaje određujući faktor, napro­
tiv je ova koegzistencija faktor koji određuje društvenu struk­
turu kapitalizma.
Koegzistencija je naprimjer m otor rastuće produktivnosti,
ona ide u prilog stabiliziranju kapitalizma i time socijalnoj in­
tegraciji unutar kapitalističkog društva: to jest, ide u prilog
uklanjanju suprotnosti i protivurječja unutar ovog društva. Ka­
žem »uklanjanju« (Suspendierung), a mogao bih govoriti i o
»rđavom jedinstvu suprotnosti« koje je ostvareno u visokoraz­
vijenom kapitalističkom društvu — moj će referat, nadam se, to
još osvijetliti.
Smatram da se upravo u samoj bazi kapitalističkog društva
vrši apsorbiran je revolucionarnog potencijala, savlađivanje ap­
solutne negacije, ugušivanje potrebe za kvalitativnom izmjenom
postojećeg sistema. Protivurječja u kapitalizmu nisu, naravno,
time ukinuta, ona egzistiraju dalje u svojoj klasičnoj formi, ona
možda nikada nisu bila jača nego što su danas. Protivurječje
između društvenog bogatstva na jednoj strani i onoga što se
s tim bogatstvom čini, u kapitalističkim je zemljama jače nego
167
 HERBERT MARCUSE

ikad, i upravo zato su i sve snage mobilizirane kako bi prikri­

le ovu suprotnost.
To je po mojemu mišljenju obilno uspjelo kapitalističkom
sistemu u visokorazvijenim centrima industrijskog društva. Us­
pjelo je dovesti suprotnosti u oblik kojim se dade manipulirati,
i to na osnovu silne produktivnosti i tehničkog napretka. Na
ovoj su se bazi, koja nipošto nije samo ideologijska nego i ma­
terijalna, one klase, koje su prije bile apsolutna negacija ka­
pitalističkog sistema, široko integrirale u sistem. Tehnički na­
predak, sama tehnologija pretvorila se tako u novi sistem vla­
davine i izrabljivanja — novi sistem, jer on presudno mijenja
odnose među klasama. Sto mi u visokorazvijenim industrijskim
zemljama imamo, jest klasno društvo: nema sumnje da je
svako naklapanje o narodnom kapitalizmu ili o nekom izjedna­
čavanju klasa čisto ideologijsko, ali to je klasno društvo, u ko­
jem radnička klasa ne predstavlja više negaciju opstojećega.
Koliko ovaj odlučni razvoj odsudno mijenja takve marksističke
pojmove kao što su razvitak individuuma, ukidanje otuđenja,
pokušat ćemo pokazati kasnije.
Govorim samo o najrazvijenijim centrima industrijskog dru­
štva, i to također samo o tendencijama koje se danas tek po­
javljuju. Ćak i u Sjedinjenim Državama to su prije svega samo
tendencije, ali smatram da će se one relativno brzo raširiti i
preko manje razvijenih industrijskih zemalja u kapitalističkom
prostoru, da one, takoreći, zarazno djeluju te da će poslužiti
kao modeli daljnjeg industrijaliziran ja i u još zaostalijim zem­
ljama. Definiram sada šta razumijem pod najrazvijenijim indu­
strijskim društvom.
Time razumijem društvo, u kojemu je mehaniziranje velike
industrije doseglo već stupanj progresivnog automatiziranja,
društvo u kojem se na osnovu tehničkog napretka može postići
životni nivo koji raste, rastući nivo života i za radničku klasu:
društvo u kojemu je prijašnja slobodna tržišna privreda trans-
ponirana u usmjeravanu, monopolistički ili državno upravljanu
privredu profita, u organizirani kapitalizam. To je društvo u
kojemu je koncentracija privredne, političke i kulturne moći po­
stigla svoj vrhunac. Društvo, kojega je ekonomija naširoko od­
ređena politikom i u kojem ekonomija funkcionira samo pomo­
ću stalnog zahvaćanja države direktno ili indirektno, u odluč­
na područja privrede.
Ovo društvo, koje je i u najrazvijenijim zemljama tek u na­
stajanju, sada je u novom smislu »totalitarno« društvo: totali­
tarno, jer je u njemu provedeno usaglašavanje (Gleichschaltung)
privatne i javne egzistencije, individualnih i društvenih potreba.
Bitna je razlika između privatne i javne egzistencije poravnana,
168
 PERSPEKTIVE SOCIJALIZMA U INDUSTRIJSKOM DRUŠTVU

individuum je u svim sferama svoje .egzistencije potpao pod

dirigirano javno mnjenje, propagandu i upravu.
Ovo društvo tendira k totalitarnom i u tome, što zbiljska
opozicija iščezava. Ima dovoljno opozicije, ima dovoljno disku
sije, čak slobodne diskusije, ali sve je to imanentno sistemu
Protiv opstojećega kao cjeline nema efektivne zbiljske opozicije
Radikalni pokreti, avangardistički pokreti političke kao i kul
turne vrste lako se apsorbiraju, uključuju u opstojeće i služi
štaviše za preobražaj i poljepšavanje opstojećega.
Rezultat je ovog razvitka, usprkos svoj dinamici, statičko
društvo koje doduše trajno raste s rastućom produktivnošću,
koje se trajno proširuje, ali uvijek proizvodi samo više istoga
bez svake kvalitativne razlike i bez svake tendencije ka kvali­
tativnoj promjeni.
Ovom je društvu, ponavljam, u njegovu bogatstvu i u konji
centraciji političke, vojne i kulturne moći pošlo za rukom da
je i sama negacija postala afirmativna i da se potreba za negacij
jom čini ukinutom. A sve to zbiva se u najrazvijenijem indusl
trijskom društvu bez terora, u okviru demokracije, u obliku de­
mokratskog pluralizma. Zajednički nazivnik na koji bih htio
svesti ovo društvo jeste taj, da je ono društvo permanentnog
mobiliziranja, permanentnog mobiliziranja svih političkih, pri­
vrednih, tehničkih, kulturnih snaga: mobiliziranje prvo protiv
vanjskog neprijatelja, protiv komunizma, a drugo protiv vlasti­
tih mogućnosti sistema. Neprijatelj je unutra i vani, a unutra­
šnji neprijatelj jesu vlastite mogućnosti sistema, koje sam taj
sistem ugušuje.
Najoštriji izraz ove suprotnosti između mogućnosti i zbilje
leži u automatiziranju. Sistem tendira u stvari s napredujućim
automatiziranjem ka gotovo potpunom ukidanju društveno po­
trebnog rada, otuđenog rada, to jest, sistem tendira (ne samo
na utopijski, nego na vrlo realističan način) k jednom društvu,
u kojem je radno vrijeme marginalno vrijeme, to znači dakle,
društvo u kojem bi besposlenost bila normalna i progresivna.]
Ova je pak mogućnost u okviru sistema neprovediva, ona je pri­
vredno, politički, kulturno nesjedinljiva s institucijama kojima]
se sistem predao, ona bi u stvari bila katastrofa kapitalističkog
sistema, stoga je na snazi totalno mobiliziranje ne samo protiv
vanjskog neprijatelja, nego i protiv ove mogućnosti.
Unutar tako mobiliziranog društva nalazimo sada ono, štoi
se tako jako naglasilo kao egalitama tendencija, naime ujednaJ
čavanje društvenih klasa u sferi potrošnje. '
Zbilja je istina da danas u Americi također radnik i namje­
štenik može posjetiti ista mjesta za odmor kao njegov boss,
kao njegov poslodavac, da se on može dobro odijevati, da svo­
jim novcem može steći luksuzne predmete i gadgets, dok su oni
169
 HERBERT MARCUSE

prije bili pristupačni samo slojevima vladajuće klase. Također

je istina da se u toj sferi između radnika i namještenika, između
White Collar i Blue Collar zbilo jako ujednačavanje, da u tom smi­
slu klasne suprotnosti u stvari nisu ukinute, ali su prekrivene.
Razlika između »gore« i »dolje« između poslodavca i posloprim­
ca, između gospodarenja i služenja danas je možda jača nego u ra­
nijim razdobljima, a odlučivanja o smrti i životu, ne samo in­
dividuuma nego i nacije, vrše se odozgo i imuna su spram zbilj­
skog otpora. To je društvo totalne ovisnosti o proizvodnom i dis­
tributivnom aparatu koji razvija i zadovoljava potrebe individu­
uma na proširenoj ljestvici, ali pri tom intenzivira borbu za
egzistenciju s obzirom na njezino moguće ukidanje. To je aparat
koji određuje i formira i potrebe — a to je presudno — čak i
instinktivne potrebe, vlastite aspiracije individuuma, aparat
koji uravnava razliku između radnog i slobodnog vremena i koji
ljude tako rano, i tako totalno i potpuno sebi prilagođuje, da
i pojmovi kao otuđenje i postvarenje postaju sumnjivi. Može
li se još smisleno govoriti o otuđenju, o postvarenju, kada in­
dividuumi u tom društvu zbiljski nalaze sebe same u svojim
automobilima, u svojim televizorima, u svojim gadgets, novina­
ma, političarima i tako dalje? To je svijet identificiranja — nisu
to više mrtvi objekti koji im kao tuđi stoje nasuprot. Zacijelo,
rad u poluautomatiziranoj tvornici, u uredu i u službama danas
je tako neljudski-otuđen kao i uvijek, ali otpor se odmah za­
gušuje u svakidašnjoj moći cjeline koja proizvodi sve više do­
bara i sve viši životni standard.
U tom društvu imaju mase dobar razlog da se prilagode i da
time teror učine posve suvišnim. Njihovo surađivanje i suglaša-
vanje s opstojećim sistemom pojavljuje se kao racionalno, i one
same reproduciraju svoju prilagodbu. Pošto su jednom potrebe
i aspiracije prilagođene zahtjevima opstojećeg aparata, tako
prefprmirani individuumi kao birači periodički određuju poli­
tiku. Ove mase mogu svake dvije ili četiri godine demokratski
birati onoga među kandidatima, koji su im kao takvi istaknuti,
koji po njihovu mišljenju zastupa njihove interese, interese
koji su identični s javnim mnjenjem i stvorenim mnjenjem.
One imaju ovu demokratsku slobodu izbora i unutar svoje ku­
povne moći, u sferi potrošnje kao i u višoj kulturi. To znači da se
prilagođivanje masa, integracija, događa u okviru jednog demo­
kratskog pluralizma. Izvan ili štaviše ispod ove demokracije ži­
ve deklasirani slojevi onih, koji nisu prilagođeni i možda se ni
ne mogu prilagoditi: rasne i nacionalne manjine, trajno bespo­
sleni i siromašni — oni čine u stvari živu negaciju sistema. Ali
ni razvitak njihove svijesti, ni njihova organizacija nisu dosegli
stupanj, na kojem bi se te grupe pojavile kao subjekt socijalistič­
kih tendencija.
170
 PERSPEKTIVE SOCIJALIZMA U INDUSTRIJSKOM DRUŠTVU

Prije nego pokušam objasniti ovu integraciju i stabiliziranje,

htio bih još jednom rezimirati karakteristike organiziranoga
kapitalizma. To je društvo u kojemu se sve više proizvode dobra
i usluge što ih troše prilagođeni, u kojemu rad za šire slojeve
postaje fizički lakši i život komforniji, u kojemu je dopušten i
prakticira se pluralizam organizacije, mišljenja, odstupanja i
u kojemu se zbiva stanovita često vrlo precjenjivana, asimilacija
društvenih klasa u sferi potrošnje. To je, međutim, društvo koje
ova postignuća plaća užasnim rasipanjem proizvodnih snaga,
planskom prodajom (planned obsolescence), uništavanjem za ži­
vot neophodnih dobara s obzirom na siromaštvo i nuždu s onu
stranu granica prilagodbe i čak unutar affluent society. To je
društvo koje intenzivira borbu za egzistenciju s obzirom na
njezino moguće zadovoljenje i održava nepotrebni otuđeni rad,
društvo permanentnog i totalnog mobiliziranja ljudi i proizvod­
nih snaga za eventualnost totalnog uništavalačkog rata. Ovo
mobiliziranje, koje se doduše u suvremenoj međunarodnoj
konstelaciji javlja kao posve racionalno, mora međutim isto­
vremeno da reproducira neprijatelja, opasnost i samo mobili­
ziranje. Neprijatelj se ugrađuje u privredu i politiku i djeluje
tako kao moćan faktor tehničkog napretka, progresivne produk­
tivnosti i integracije. To je pak mobiliziranje totalno utoliko
što u sebe uvlači sve sfere ljudske egzistencije i sve sfere druš­
tva. Materijalna kao i intelektualna kultura, privatna i javna
sfera, duša i duh, jezik i mišljenje prilagođuju se zahtjevima a-
parata te kao zahtjevi i potrebe aparata postaju oni vlastite
potrebe, načini odnošenja i izraza, kao i aspiracije individuuma.
Protivurječje, suprotnost, negacija tako se apsorbiraju, pre­
tvaraju u afirmaciju ili odbijaju, i taj se proces rđavog izmirenja
i neutraliziran ja suprotnosti odvija na svim područjima dru­
štvenog života: u svijetu rada, u intelektualnoj kulturi i druš­
tvenom moralu.
Ja ovdje mogu samo ukratko da raspravljam o jednoj od
ovih dimenzija, naime, o ovom procesu rđavog izmirenja suprot­
nosti, integracije u svijetu rada. Izuzimam ovu sferu, jer je za
nas naravno odlučni problem: treba li da u ovim tendencijama
kasnoga kapitalizma vidimo strukturnu prom jenu samoga kapi­
talizma ili imamo posla s modifikacijama dobro poznate struk­
ture sistema koji se dalje odvija na istoj osnovi.
Hipoteza koju vam stavljam na diskusiju jest, da tenden­
cije stabiliziranja i integriranja proizlaze iz baze sistema, toi
jest da nisu samo ideologijske ih puki epifenomeni. 1
Ako sasvim ukratko pogledamo kako spram ove presudne
promjene stoji marksistička teorija, onda prije svega moramo
dodati da tradicionalna objašnjenja s obzirom na ono što se
zbiva u visokorazvijenom industrijskom društvu nisu više ade-
171
 HERBERT MARCUSE

kvatna. Teorija o radničkoj aristokraciji, na primjer, kako ju

je u klasičnom obliku bio razvio Lenjin, nije više dovoljna da o-
Ibjasni uvjete u kojima je integriran ne samo jedan relativno
mali dio, manjina radničke klase, nego, kao što mi na primjer
u Sjedinjenim Državama već danas možemo reći, velika većina
organiziranog radništva. Nije više samo suprotnost između
,vođa i birokracije i »rank and file« (premda i ova još opstoji
'kao što je opstojala), naprotiv su rastući životni nivo i prom­
jene u procesu rada većinu organiziranog radništva pretvorili
u ono što je Lenjin još mogao nazvati manjinom, radničkom
aristokracijom.
Dat ću vam jedan prim jer koji potječe iz najnovijeg vreme­
na: govori se (ne u marksističkoj, nego) u građanskoj američ­
koj sociologiji o jednoj novoj solidarnosti radničke klase, nai­
me, solidarnosti organiziranih radnika koji imaju job (posao) i
relativnu sigurnost spram onih koji nemaju job i nemaju šan­
se da bi u dogledno vrijeme dobili posao. Ovdje je rascjep unu­
tar same radničke klase, koji bi gotovo cjelokupno organizirano
radništvo pretvorio u radničku aristokraciju. Unutar ovog rad­
ništva opstoji stupnjevanje. Po novim statistikama stalno se
smanjuje nezaposlenost unutar college graduates: ako se ona
povećava, onda upravo među onima koji nisu dobili višeg obra­
zovanja. Tako se čini da se teorija o radničkoj aristokraciji, ako
ona uopće vrijedi, mora s obzirom na kasni kapitalizam nanovo
formulirati.
Marksistička teorija o monopolističkom kapitalizmu ili o
monopolističkom državnom kapitalizmu daleko je bliže zbilji.
Ona premašuje teoriju o radničkoj aristokraciji, budući da do­
daje kako organizirana monopolistička konkurencija daje mo­
gućnosti za privilegirano izvlačenje viška vrijednosti i profita,
koje monopolistički organiziranoj krupnijoj industriji omogu­
ćuje da plaća više realne nadnice, i to ne samo za kratko nego i
za dulje vrijeme. No, ova se teorija monokapitalizma ponajviše
povezivala s teorijom o klasičnom imperijalizmu, po kojoj se
monopoli prije ili kasnije usprkos njihovoj internacionalnoj
povezanosti upliću u otvorene imperijalističke suprotnosti, i
da će periodički konflikti, pa čak i ratovi među imperijalistič­
kim silama, ponovo uništiti sav prosperitet postignut u među-
periodi. Nasuprot tome stavljam na diskusiju, da klasični oblik
imperijalizma nije više zbilja. Samo je po sebi razumljivo da
još ima imperijalizma. Njegov najsnažniji oblik čini se da je
neokolonijalizam u kojem se zbiva nova podjela svijeta bez
vojnog konflikta među imperijalističkim silama. Ima sigurno
dosta suprotnosti među imperijalističkim silama (vi to znate
tako dobro, da ja to ovdje ne moram izvoditi), ali ove suprot­
nosti neće u dogledno vrijeme dovesti do rata među kapitalistič­
172
 PERSPEKTIVE SOCIJALIZMA U INDUSTRIJSKOM DRUŠTVU

kim zemljama. Ovdje je jedno od mjesta gdje koegzistencija po­

kazuje svoje odlučujuće značenje za stabiliziranje kapitalizma.
Može se reći, a da pritom ne postanemo cinični, da se komuni­
zam pretvorio u liječnika na bolesničkoj postelji kapitalizma u
jednom smislu koji ima još da se odredi. Bez komunizma ne da
se objasniti ekonomsko i političko objedinjavanje kapitalistič­
kog svijeta — objedinjavanje, u kojemu se čak i stara marksis­
tička sablast općeg kartela više ili manje ostvaruje. Ni ovo
integriranje kapitalističkog svijeta ne događa se samo na po­
vršini nego na jednoj izvanredno realnoj ekonomskoj bazi.
Djelovanje ovog opadanja revolucionarnog potencijala u
kapitalističkom je svijetu jasno. U Sjedinjenim Državama zbilj­
ska radikalna opozicija ograničena je na uske, nemoćne grupe.
Politika je velikih sindikalnih organizacija ona političke koope­
racije, čak marksistički sociolozi govore o jednoj »collusion«
(tajni dogovor) između kapitala i rada. »Centre for the Study
of Democratic Institutions« objavljuje izvrsne studije na tom
području. U jednoj studiji o automobilskoj industriji utvrđuje
se da se sindikalna organizacija u njezinim vlastitim očima ne
može razlikovati od koncerna. Tako je na prim jer normalna
stvar da jedna delegacija sindikata i rukovodstva pogona idu
zajedno u Washington, kako bi tamo zajednički izvršile priti­
sak za produživanje rada starih tvornica oružja, ili pak da se
nove tvornice oružja podignu u okolici. Ovaj zajednički lobbying
nije nikakav izuzetan slučaj.
Ponovo bih htio naglasiti da postoji i sindikalna opozicija,
ali ona je slaba, i velika većina koja je na vlasti provodi politi­
ku što sam je upravo opisao. Htio bih još samo, kako bih po­
kazao svu ozbiljnost situacije, ukazati na to da su nedavno lučki
radnici na Istočnoj obali odbili da utovare pomoć u pšenici za
Kubu, koju je dopustio State Departement.
Htio bih sada da pokušam objasniti kako se odvija ovo
stabiliziranje suprotnosti, kako se razvija ova integracija u
sferi proizvodnje. Jer, samo ako njezine (integracije, op. pr.)
faktore i temelje pronađemo u ovoj sferi, možemo tvrditi da je
ona više od površnog modificiranja, da ona prokazuje prom jenu
same strukture. Integracija unutar svijeta rada vrši se najprije
pomoću preovlađujućeg pretvaranja psihičke okretnosti u teh­
ničku i psihofizičku. Ovo pretvaranje psihičke energije u fizi­
čku danas je pod speedup System (ubrzani sistem) organizirano
i stoga možda još neljudskije od mučnog i teškog fizičkog rada
ranijih perioda. No, prema stupnju ka kojem napreduje auto-
matiziranje, mogu se ostaci starijeg sistema odstraniti i svakako
se može ukinuti najveća neljudskost ovog tehniziranog rada.
Međutim, represivni sistem poluautomatiziranog rada izolira
radnika ili pojedinačne radne grupe jedne od drugih. S rastu-
173
 HERBERT MARCUSE

čim mehaniziranjem imamo dakle i rastuće izoliranje unutar

samog radništva jednog pogona, koje olakšava integriranje u
sistem, depolitizaciju. Ovaj razvitak može ići ukorak s rastućom
solidarnošću unutar pojedinačnih radnih grupa.
Promjena u načinu rada koja se događa s napredujućim
automatiziranjem čini sada radnika pasivnijim nego što je bio
prije, čini ga prije reaktivnim nego aktivnim. A ovdje je, mislim,
jedan od presudnih faktora razvitka koji ugrožava čitav pojam
sredstava za proizvodnju u Marxa. Stroj u poluautomatiziranoj
industriji, a u automatiziranoj sigurno, nije više sredstvo za
proizvodnju u starom smislu, on nije više proizvodno sredstvo
u ruci radnika ili radne grupe. Stroj se naprotiv pretvorio u
element čitavog jednog sistema organizacije, koji određuje na­
čin odnošenja radnika ne samo u pojedinom pogonu, nego iz­
van i iznad pojedinačnog pogona u svim područjima egzisten­
cije. Naprezanje tehničko-psihičke energije*prije ili više nego
fizičke izjednačuje sada rad u materijalnom procesu proizvod­
nje s radom službenika—u uredu, u banci, u industriji reklame.
Radnik gubi svoju profesionalnu autonomiju, svoj poseban
položaj, on se zajedno s ostalim društvenim klasama, koje po­
služuju aparat, prilagođuje i potčinjava aparatu, i tako učestvu­
je kao objekt i subjekt u općem iskorištavanju i ugnjetavanju.
Izjednačavanje, asimiliranje radnika i službenika pokazuje se
u statistici naj jasnija, time, što je po prvi puta u Sjedinjenim
Državama broj radnika koji nisu zaposleni u proizvodnji veći od
broja zaposlenih u proizvodnji, a tendencija u tom pravcu
stalno se nastavlja. Posljedica je slabljenje sindikata, depolitizi-
ranje radnika (službenici, White Collar Workers, protive se jed­
noj efektivnoj organizaciji—opet s iznimkama).
Unutar ovog aparata što ga određuje stroj, ali ne više kao
sredstvo za proizvodnju nego kao integralni sistem, živi sad
radnik u jednoj mehaniziranoj i rutiniranoj cjelini što se privid­
no pokreće sama od sebe, koja ga odnosi sa sobom. Strojevi i
po strojevima propisani načini donošenja pokreću u doslovnom
smislu radnika, nameću mu svoj ritam—ne samo u odnošenju
pri radu, nego i u toku slabodnog vremena, na dopustu, na
putu. To jest, u ovom novom ritmu, koji proizlazi iz mehanizi­
ranog i automatiziranog rada, mobilizira se također i radnikova
duša, psiha. Sociolozi koji su proveli ankete u automatiziranim
tvornicama govore o jednom osjećaju instiktivnog zadovolje­
n ja — to bee in the swing of things. Radnik je jednostavno sa­
vijen po ritmu načina rada, jedno zadovoljenje, koje može dje­
lovati tako da podiže produktivnost. Ponovo, to nipošto nisu
opće pojave, no svakako tendencije za koje se, vjerujem, mo­
ra pretpostaviti da s napredujućim automatiziranjem ne slabe,
nego jačaju.
174
 p e r s p e k t iv e s o c ija l iz m a u INDUSTRIJSKOM DRUŠTVU

Opisao sam ove tendencije toliko kratko koliko je moguće,

jer Serge Mallet ne samo da više zna o tim stvarima, nego će o
njima i iscrpnije diskutirati. Te manifestacije govore u prilog
tome da integriranje opozicije, apsorbiranje revolucionarnog
potencijala nije samo neka površna pojava, nego da svoju vrlo
materijalnu bazu nalazi u procesu proizvodnje, u promjeni na­
čina proizvodnje.
Koliko pak ove tendencije integriranja presežu i na kapita­
lističke zemlje Evrope, želim ovdje samo ukratko naznačiti i
predložiti kao hipotezu. Smatram da je i u manje razvijenim
industrijskim zemljama prisutno tendencijsko slabljenje politič­
ke opozicije, radničke opozicije. Politika najvećih komunističkih
partija, u Francuskoj i Italiji, uspoređena s ranijim razdobljima,
po tendenciji je socijaldemokratska. Izgleda da su u tim zem­
ljama komunističke partije, pod vrlo izmijenjenim uvjetima
kapitalizma, prisiljene da ulaze u povijesnu poziciju socijalde­
mokracije, s tom odlučnom razlikom što se čini da lijevo od to­
ga nema nikakve zbiljske moći. Ukorak s tim ime očito slab­
ljenje oružja štrajkom i depolitiziranje radničkog pokreta u
tim zemljama.
U zaključku na rečeno htio bih postaviti još jedno sumnjivo
pitanje, naime, koliko su ove tendencije, što sam ih ovdje po­
kušao naznačiti, vidljive ne samo u organiziranom kapitaliz­
mu, nego i u socijalizmu? Ako je naime istina da ove tenden­
cije proizlaze iz tehničke promjene u procesu rada, tada mi
ovdje u svakom slučaju imamo da računamo s činjenicom,
da je danu tehniku kapitalističkog in d u strijalizirala, tehno­
logiju, preuzeo socijalizam. Da li su se sad s preuzimanjem
tehnologijske baze preuzele i stvari koje se nipošto nisu htjele
preuzeti, to je upravo jedno od najodlučnijih pitanja, naime,
pitanje tendencijskog izjednačavanja obaju sistema. Poneke
ideje što ih nalazimo u Marxa odnose se — a upravo kao marksis­
ti moramo to otvoreno izreći — na jedan raniji povijesni stu­
panj proizvodnosti. Marx nije sebi predstavio razvijeno tehno­
logijsko društvo. On sebi nije predstavio, šta se može ostvariti
na ovoj tehnologijskoj osnovi i u situaciji koegzistencije ka­
pitalizma, jednostavno kao iskorištavanje tehničkog napretka.
Zajedno s tim ide problematika marksističke koncepcije o od­
nosu slobode i nužnosti. Svi vi poznajete koncepciju po kojoj
carstvo društvenog rada mora da ostane carstvom nužnosti,
i u socijalizmu, dok se carstvo slobode može razviti samo iz­
van ili iznad carstva nužnosti. Mislim da bismo trebali prodis­
kutirati, ima li ova koncepcija uopće još kakvog sadržaja u
visokorazvijenom industrijskom društvu, i što je možda ono
najbolnije na tome: svi mi volimo pojmove samoispunjenja
individuuma, slobodni razvitak individualnih sposobnosti, u­
175
 HERBERT MARCUSE

kidanje otuđenja, ali mi moramo danas pitati: kako izgleda ta­

ko nešto? Kako izgleda tako nešto, ako je u tehnologijskom
masovnom društvu radno vrijeme, društveno potrebno radno
vrijeme, reducirano na minimum i slobodno vrijeme postaje
gotovo puno vrijeme. Šta činimo tada? S takvim tradicionalnim
izrazima kao »stvaralački rad« i »stvaralački razvitak« ne iz­
lazimo više na kraj. Kako izgleda tako nešto? Izgleda li to tako,
da svi idu ili ribariti, ili u lov, ili da svi pišu pjesme ili sli­
kaju i tako dalje? Ja znam da se to vrlo lako učini smiješnim
i ja govorim ovdje provocirajući, jer je to za mene i po mome
mišljenju jedan od najozbiljnijih problema marksizma i soci­
jalizma, i ne samo marksizma i socijalizma. Upravo ovdje mo­
ramo biti konkretni i ne više govoriti samo o samorazvitku
individuuma i o stvaralačkom ne-otuđenom radu, nego mora­
mo postaviti pitanje — kako izgleda tako nešto? Jer progresiv­
na redukcija potrebnog rada nije više utopija, nego vrlo realna
mogućnost.
Drugo pitanje koje bih na kraju htio postaviti možda je još
bolnije. Šta je postalo iz subjekta revolucije? Ako ima nešto
na tome što sam rekao, naime, da postoji tendencija integrira­
nja radničke klase u najrazvijenijim industrijskim zemljama i
da će ona napredovati, imamo li mi tu još prava da bez dalj­
njega radničku klasu u visokokapitalističkim zemljama progla­
simo za historijskog subjekta revolucije? Ovdje opet moramo
podsjetiti na jedan od Marxovih pojmova, koji se u toku huma­
nističke preinterpretacije Marxa potcijenio. U Marxa se rad­
nička klasa pretvara u jedinog povijesnog subjekta revolucije
upravo zato, što ona predstavlja apsolutnu negaciju opstojećega.
Ako ona to više ne čini, onda kvalitativna razlika između ove
i drugih klasa, a time i osposobljenost za stvaranje kvalitativ­
no različitog društva svakako više ne opstoji. Tada međutim,
ako se stabiliziranje nastavlja, ne opstoji također ni potreba za
jednom kvalitativnom promjenom. Moramo se zapitati, da li se
doista može tako brzo preinterpretirati ili uopće eliminirati
Marxov pojam pauperizacije. Znam da su se Marx isto tako kao
i Engels i čitav kasniji marksizam pridržavali toga da pauperiza­
cija nipošto ne mora biti uvjet revolucionarnog razvitka, da mož­
da čak najrazvijeniji, i materijalno najrazvijeniji krugovi radnič­
ke klase mogu postati revolucionarni subjekt. Ovu interpretaci­
ju moramo danas još jednom razmotriti. To jest, moramo pos­
taviti pitanje, dade li se zamisliti revolucija tamo, gdje vitalna
potreba za revolucijom više ne opstoji. Jer vitalna potreba za
revolucijom vrlo je različita od vitalnih potreba za poboljša­
njem uvjeta rada, za više dobara, više slobodnog vremena, slo­
bode i zadovoljstva u opstojećem. Zašto prevrat opstojećega
treba da bude životna nužnost za one, koji unutar opstojećega i­
176
 PERSPEKTIVE s o c i j a l i z m a u INDUSTRIJSKOM DRUŠTVU

maju ili mogu očekivati vlastitu kuću, automobil, televizore,

dovoljno odjeće i hrane?
Ja se u ovom krugu ne moram ispričavati, ako sam iznio
vrlo pesimističku analizu. Smatram, međutim, da upravo u
toj situaciji i za svakoga tko socijalizam uzima ozbiljno ima
jedna zapovijed koja se ne smije prekršiti: m arksist ne smije
upasti ni u kakvu iluziju i ni u kakvu mistifikaciju. Ne bi biloi
prvi put u povijesti da nismo u stanju identificirati subjekt,!
konkretni subjekt revolucije. Bilo je već prije situacija, u
kojima je taj subjekt bio upravo latentan. To ne opovrgava
marksizam. Pojmovi koje je izradio Marx m oraju se ne odbaciti,
nego razviti, a njihovo daljnje razvij an je sadržano je u osnovnim
pojmovima. Stoga možemo i moramo dopustiti sebi pesimizam
gdje je on na mjestu. Jer samo na tom temelju možemo provesti
analizu koja neće potpasti ni pod kakvu mistifikaciju i koja
marksizam iz jedne kritičke teorije ne pretvara u ideologiju.
(Preveo M. K.)

177
 NOVA RADNIČKA KLASA I SOCIJALIZAM
Serge Mallet

Tko želi razrađivati teoriju i taktiku radničkog pokreta, tre­

ba da vodi računa o konkretnom karakteru i realnom liku klasa
i grupa koje se međusobno suprotstavljaju u društvenoj borbi.
Marx je razradio filozofski pojam proletarijata kao agensa histo­
rije, »univerzalnog subjekta«. Ali u svojim političkim djelima,
onima koja se odnose na određene situacije, on se uvijek čuvao
da društva koja analizira ne svede na shemu dviju velikih klasa
iz Kapitala: tako u djelu Revolucija i kontrarevolucija u Njemač­
koj razlikuje osam društvenih klasa, a u djelu Klasna borba u
Francuskoj nabraja ih sedam.
Iako su marksistički teoretičari bez rezerve prihvaćali ove
distinkcije unutar buržoazije ili seljaštva, izvjesno ustručava­
nje je uvijek obilježavalo njihovo stanovište u pogledu diferen­
cijacije unutar radničke klase. Proudhon je govorio o »radnič­
kim klasama«, ali je u svojoj analizi obuhvaćao poluobrtničke
slojeve koji su zadržavali vlasništvo nad svojim sredstvima za
proizvodnju. Težeći da definiraju specifičnu ulogu radničke kla­
se, marksisti su često bili skloni da iz filozofskog pojma prole­
tarijata izvedu sociološko jedinstvo radničke klase koje u stvar­
nosti nikada nije postojalo. Ova tendencija naročito se afirmira­
la razvojem lenjmističkih ideja i utjecajem što ga je zadobio
ruski marksizam nakon Oktobarske revolucije. Ruska radnička
klasa epohe u kojoj je Lenjin pisao Razvoj kapitalizma u Rusiji
izgleda neobično homogena u odnosu na raznoličnosti koje već
karakteriziraju zapadni proletarijat. Ona istovremeno odražava
još primitivan karakter ruskog industrijskog kapitalizma i polu-
feudalne crte carističke Rusije, gdje je zaostatak ropskih institu­
cija u jeku 19. stoljeća — institucija u krilu kojih se rodila i
sama industrija — zakočio formiranje klase industrijskih rad­
nika, ekonomski, tehnički i sociološki različite od ropskog se­
ljaštva.
Postavljajući se kao konkretna svijest ove radničke klase još
u formiranju i preuzimajući vlast u njeno ime, partija je posve
178
 NOVA RADNIČKA KLASA I SOCIJALIZAM

prirodno težila da magificira pojam radničke klase, koji je pos-|

tepeno gubio svaku vezu sa sociološkom istinom o industrijskim i
radnicima. U staljinskom periodu ta situacija se proširila i na
partije zapadnog svijeta. U nekim zemljama kao što su Engleska
i Belgija, gdje komunistička partija nikada nije uhvatila korije­
na u radničkoj klasi, ovo prilagođavanje partije jednoj mitskoj
radničkoj klasi — budući da se stvarna radnička klasa nalazila
izvan utjecajne zone komunističke partije — dovodilo je često do
karikaturalnih situacija. U stvari, autonomni pokret radničke
klase ovdje se razvijao bez i najmanjeg udjela partije. U zemlji
poput Francuske, gdje je komunistička partija po historijskoj
tradiciji uživala kod radnika ugled koji je znala pojačati u ne­
koliko navrata, osobito 1936, bila je situacija kompleksnija. Re­
alnost svoje ukorijenosti u radničkoj klasi očuvala je KP
Francuske od najflagrantnijih ekscesa subjektivizma. U praksi
klasne borbe francuski komunisti nisu nikada pali u avanturi­
zam što ga neizbježno rađa preziranje konkretnih uvjeta u ko­
jima evoluira radnička klasa. Ali, oni su uvijek bili izloženi naj­
ozbiljnijim poteškoćama u nastojanju da konkretno analiziraju
ove uvjete i da iz njih izvuku pouke za razradu ofenzivne stra­
tegije.
U službenoj teoriji francuske komunističke partije jedina
koncesija kompleksnosti unutrašnjih struktura radničke klase
sastoji se u priznavanju postojanja izvjesne »radničke aristo­
kracije« koja je, prema Lenjinu, bila sm atrana nužno predodre­
đenom za reformizam. Situacija je utoliko paradoksalni ja što
se, počevši od 1936, upravo iz tog radničkog ogranka regrutirao
bitan dio komunističkog radničkog kadra. Prije nekoliko godina
imao sam prilike da kritiziram stanovite oblike radničke akcije
koji su u praksi doveli dotle da se brane ekonomske pozicije na­
zadnih kapitalističkih grupa i da se u tom pogledu koristi for­
mula »radničkog pužadizma«.1 U jednom nedavno objavljenom
djelu dvojica od najutjecajnijih teoretičara francuske komunis­
tičke partije kritiziraju ovu formulaciju na slijedeći način: »Ta­
ko vidimo kako se produbljuje i jasnije određuje vrlo neobična
situacija radničke klase unutar kapitalističkog svijeta: Za raz­
liku od tradicionalnih srednjih klasa, ona ne posjeduje ništa što
bi trebalo da brani — ni svojih vlastitih dobara, ni posjeda, ni
imanja; ona nema izbora između akcije pužadističkog karaktera,
to jest iluzornog zahtjeva za povratkom neke bolje prošle situ­
acije, i akcije stvarno revolucionarnog karaktera koja vodi ra­

1) Maurice Bouvler-Ajam et Gilbert Mury: Classes Soclales en France. Editions Socia-

lea, 1964.
Pužadizam: Ime pripada drufltveno političkom pokretu koji se bitno oslanja na
sltae trgovce 1 obrtnike Sto se nalaze na putu ekonomske eliminacije. Bio Je vrlo
raSiren u Francuskoj u godinama 1956-54. Dobio Je Ime po svom stvaraocu Pierre
Poujade-u, sitnom trgovcu lz Jugozapadnog dijela Francuske.

179
 SERGE MALLET

čuna o potrebama budućnosti. Jedan jedini put je otvoren

pred njom, put progresa. Tako ocjenjujemo zabludu. . . itd.«
Jasno je da se svaki marksist može samo složiti sa općom
formulacijom koju upotrebljavaju ovi autori da bi definirali
posebnu ulogu koju cjelokupna radnička klasa igra u historiji
društva. Ali, zapazit ćemo da ova formulacija sasvim jednostav­
no dovodi autore do zaključka da ne može biti ni greške ni skre­
tanja u bilo kojoj frakciji radničkog pokreta u toku zbivanja
klasne borbe. Ta zbivanja nam, međutim, neprekidno pokazuju
primjere borbi što ih vodi neka društvena grupa za interese koji
nisu njeni vlastiti. Inače bismo došli do zaključka da radnička
klasa, ili čak jedna frakcija radničke klase, ne može u izvjesnim
momentima i izvjesnim prilikama razviti akciju koja bi bila
Dbjektivno suprotna njenim općim interesima.
S jedne strane, raspadanje socijaldemokratske teoretske tra­
dicije koje je definitivno nastupilo poslije uništenja njemačkih
i austrijskih socijalnih demokracija od strane nacizma, a s dru­
ge strane staljinistički subjektivizam, ostavili su marksizam
razoružan pred problemima evolucije radničke klase u razvije­
nim industrijskim društvima. Isto kao što se marksizam pres­
tao koristiti kao instrument analize i spoznaje društava u kojima
je bio institucionaliziran, tako se prestao koristiti i za proučava­
nje glavne klase na koju se oslanja njegova težnja za preobra­
žajem.
»Buržoazija ne može postojati a da neprekidno ne revolucio-
nira oruđa za proizvodnju, dakle odnose proizvodnje, pa dakle i
cjelokupne društvene odnose. . .« tvrdilo se već i u Komunistič­
kom manifestu.
Usprkos ovom upozorenju, marksistička teorija se praktično
dezinteresirala za unutrašnji razvoj svijeta rada od 1920. do
1940. Jedina značajna iznimka, u svoje doba malo poznati tek­
stovi Antonija Gramscia »Amerikanizam i fordizam«, samo po­
tvrđuje pravilo. Ova manjkavost marksizma bila bi sama po sebi
dovoljna da objasni uspjeh pozitivističkih i empirističkih kon­
cepcija, često američkog porijekla, u mladoj znanosti sociologi­
ji rada. Pozitivistička koncepcija sociologije rada, koja daje pri­
mat tehnologiji nad proizvodnim odnosima i dijeli društvene
klase na mnogobrojne frakcije među kojima se one pokazuju
nesposobnima da uspostave strukturalne veze, mogla se namet­
nuti evropskom zapadnom svijetu, u kojem su marksističke kon­
cepcije bile široko rasprostranjene od kraja 18. stoljeća i na
neki način pratile razvoj socioloških nauka, samo zbog nesposob­
nosti samih marksista da integriraju promjene tehničkih proce­
sa proizvodnje u konflikte inherentne kapitalističkom načinu
proizvodnje.
Štaviše, sigurno je da u naše dane pozitivističke tendencije
sociologije rada nastoje da sebi prokrče put i u samim socijalis­
180
 N oV a r a d n i č k a k L aša i SOCIJALIZAM

tičkim zemljama gdje one, kako se čini, odgovaraju neposrednim

i empirijskim potrebama organizatora proizvodnje, jednako kao
što su odgovarale potrebama menadžerskog sloja u američkom
društvu. Dok službeni marksizam ignorira sociologiju rada, još
do jučer smatranu u Sovjetskom Savezu »buržoaskom znanoš­
ću«, nova generacija istraživača bacila se na tekovine — bile one
pretpostavljene ili stvarne — pozitivističke sociologije ili psiho-
sociologije, kojima, kako se njima čini, u najm anju ruku pripada
zasluga da polaze od stvarnih problema svijeta rada.
R e in t e g r ir a t i m a r k s is t ič k u d ij a le k t i č k u m e t o d u u s o c i o l o g i j u
r a d a , r e in v e n t a r iz ir a t i n j e n e t e k o v in e u s v i j e t l u m a r k s i s t i č k i h
k o n c e p c ij a — z a d a ta k j e o d p r v o r a z r e d n o g z n a č a j a z a m a r k s is t ič ­
k e s o c io l o g e u v is o k o r a z v ij e n im in d u s t r i j s k i m d r u š t v i m a .

POSTOJI LI TEHNOLOŠKA ALIJENACIJA?

Marx je smatrao razvoj procesa parcijalizacije rada jednom

od bitnih karakteristika kapitalističke proizvodnje. Ali, u isto
vrijeme dok opisuje gubitak radničke profesionalne autonomije
u velikoj industriji, Marx se pojavljuje kao prvi sociolog rada
svoje epohe. On je smatrao da oslobađanjem radničke profe­
sije obreda i misterija putem kojih se prenosila vještina srednjo­
vjekovnih kalfi, radnički položaj dobiva na jasnoći. U njegovom
duhu slika proletarijata koji »može izgubiti samo svoje okove«
vezana je ne samo uz gubitak ekonomske inicijative radnika,
nego upravo i uz gubitak njegove profesionalne autonomije:
»Koprena profesionalnih tajni koja je skrivala ljudskom pogle­
du materijalnu bazu njihova života, društvenu proizvodnju, po­
čela se dizati za vrijeme manufakturnog razdoblja, a bila je pot­
puno rasparana dolaskom velike industrije. Njen princip koji se
sastoji u tome da razmatra svaki postupak u njem u samom i da
ga analizira u njegovim konstituirajućim pokretima, neovisno od
njihova izvršenja snagom mišića ili manuelne spretnosti čovjeka,
stvorio je posve novu znanost tehnologiju. . .« pisao je Marx u
Kapitalu.
Doista, sa nestajanjem radničke profesionalne autonomije
proizvođač se našao lišen jedinog vlasništva koje mu je do tada
ostavio kapitalistički sistem, vlasništva nad svojim zanatom.
Nestajanje starog sloja polivalentnih profesionalnih radnika bit
će polagano; naročito u latinskim zemljama otpor starih urba­
nih struktura, jako razvijenih već u srednjem vijeku, zadržava­
nje ekonomske i političke nadmoći sitne buržoazije čiji se objek­
tivni interes sastojao u tome da koči proces koncentracije —
sve to odgodit će za nekoliko dekada uopćenu primjenu tehnološ­
kih procesa već vrlo snažno razvijenih u anglosaksonskim zem­
ljama i Sjedinjenim Državama. Marx nije imao krivo smatrajući
da je arhaični sloj profesionalnih radnika, premda se nalazio na
181
 SERGE MALLET

početku prvih oblika radničke organizacije, postavio svoj otpor

kapitalizmu na plan koji se uopće nije razlikovao od plana obrt­
nika i malograđana vezanih za predkapitalističke načine proiz­
vodnje. Po njegovu mišljenju bilo je potrebno da bude uklonjena
posljednja veza koja je konzervirala individualni karakter pro­
izvodnje, da bi se radnička klasa mogla u punoj mjeri konsti­
tuirati kao autonomna klasa. Poznato je da je u tome ležala jed­
na od bitnih osnova polemike između Marxa i francuskih socija­
lista, naročito Proudhona. Ovdje kao i drugdje, Marx je svojim
dubokim smislom za zbivanja anticipirao uvjete cjelokupne pro­
izvodnje svoje epohe. A jedan od bitnih elemenata izvanrednog
uspjeha marksizma počevši od 1880. sastoji se nesumnjivo u
njegovu predviđačkom karakteru. Proudhon je godine 1860.
bio beskrajno bliže nego Marx objektivnoj industrijskoj real­
nosti svoje epohe, ali zbog toga što nije predvidio razvoj indus­
trijskog kapitalizma i njegovih tehnoloških postupaka bio je o-
suđen da izgubi svaki utjecaj u narednim godinama.
Međutim, formiranje velikih polukvalificiranih radničkih ma­
sa, koje su vršile aktivnost u kojoj se stvaralački rad našao ne
samo ekonomski sveden na stanje robe nego i na stanje objekta
u samom tehničkom procesu, imalo je drugačije posljedice na
razvoj radničkog pokreta od onih što ih je Marx uočio. Svakako,
u prvo vrijeme brutalne homogenizacije radničke klase, nestaja­
nje profesionalne inicijative i individualizacije rada uvelike je
pridonijelo formiranju svijesti radničke klase, tendirajući da iz
osnove izmijeni karakter proizvodnih odnosa. Ali, sam otpor
proletarijata, razvoj političke i sindikalne organizacije radničke
klase kao i zaoštravanje konkurencije (uključivši tu i tehnološ­
ku) među kapitalistima — sve je to navelo sistem na čitavu seriju
racionalnih poboljšanja u težnji da se izbjegne ona akumulacija
bijede na jednom polu koju je predvidio autor Kapitala. Danas
su najdogmatičniji teoretičari radničkog pokreta gotovo složni
u mišljenju da nije bilo, ili tačnije, da u naprednim kapitalistič­
kim zemljama više nema apsolutne pauperizacije radničke klase.
Nastojeći pod svaku cijenu izbjeći da radnička klasa postavi
probleme cjelokupne organizacije društvene proizvodnje, kapi­
talizam je manje ili više svjesno skretao radničke zahtjeve sa
sfere proizvodnje na privatnu sferu, sferu potrošnje. U isto vri­
jeme dok je generalizacija postupaka parcijalizacije rada odva­
jala proizvođača od njegova proizvoda, pojavilo se i razdvaja­
nje čovjeka pri radu i privatnog čovjeka. Valja priznati da postoji
uska dijalektička veza između sistema organizacije rada bazira­
nog na gubitku radničke inicijative i tendencije velikih zapadnih
sindikalnih organizacija da se prestanu interesirati za organiza­
ciju samog sistema proizvodnje zadovoljavajući se postizavanjem
većih nadnica upotrebljivih jedino u sferi potrošnje. Radnik
iz epohe mehanizacije rada ne samo da se prestaje osjećati in­
182
 NOVA RADNIČKA KLASA I SOCIJALIZAM

dividualnim proizvođačem, kako je to predvidio Marx, nego do­

lazi dotle da se uopće prestaje osjećati kao proizvođač. Ova tenA
dencija napuštanja zahtjeva koji se. odnose na prirodu i sadrj
žaj proizvodnje, radi zadovoljavanja zahtjeva ostvarivih u sferi
same potrošnje određene i usmjerene kapitalističkim načinom
proizvodnje, povezana je sa razvojem reformističkih utjecaja u
cjelokupnom zapadnom radničkom pokretu, bilo da predominan-l
tni utjecaj pripada socijaldemokratskim organizacijama ili kch
munističkim organizacijama. Doista, s tog stanovišta, nije se
praksa društvene borbe u Engleskoj i Francuskoj, tokom druge
četvrtine 20. stoljeća, uopće razlikovala. »Borba za biftek«, to jest
borba za postizavanje sredstava šire potrošnje, ali uvrštenih u
okvir potreba što ih je stvorila sama kapitalistička industrija,
kao i parlamentarna i izborna praksa u samoj političkoj akciji —
bile su podjednako rasprostranjene s obje strane Kanala. Narav­
no, u organizacijama koje su se smatrale lenjmističkim, nikada
nije utihnuo poziv na svjetsku revoluciju. »Jednoga dana bit će
za sve hljeba i ruža«. Ali, ovaj poziv je postajao sve više i više
formalan.
Pogrešno bi bilo sm atrati da je razvoj dogmatizma i oportu­
nizma unutar radničkog pokreta na Zapadu samo proizvod
birokratskih praksa ovog ili onog smjera, tužno nasljedstvo
»socijalno demokratske izdaje« ili »negativna posljedica kulta
ličnosti«. U stvari, birokratizacija radničkog pokreta u zapad­
nim zemljama bila je posljedica a ne uzrok određene strukture
radničke klase koja je i sama determinirana načinom tehničke
organizacije kapitalističke proizvodnje. Značajno je da marksis-'
tički autori nisu nikada povezivali pojavu ekonomske koncen­
tracije i birokratizacije koja je svojstvena kapitalizmu, sa poja­
vama tehničke organizacije rada. Lenjin je, na prim jer, godine
1923. smatrao da Sovjetski Savez može jedino biti na dobitku
uvođenjem Taylorovog sistema u svoja poduzeća. On je u stva­
ranju velikih industrijskih jedinica, organiziranih po sistemu ra­
da na vrpci, vidio budućnost industrije i vjerovao da je moguće
pomiriti taj dehumanizirajući način proizvodnje sa procvatom
socijalističkog čovjeka. Doista mu se činilo da, od momenta kad
su vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i moć odlučivanja
u proizvodnim organizacijama bili vraćeni proizvođačima, sistem
organizacije rada može ostati identičan onom kakav je u naj­
naprednijoj kapitalističkoj proizvodnji. Sigurno je Lenjin u tom
času bio zaokupljen problemom stvaranja velike industrije u
Sovjetskom Savezu, kao materijalne baze socijalizma, i bilo je
posve prirodno da je on tražio očigledno najrentabilnije na­
čine proizvodnje, one koji su najbrže mogli izvući rusku indus­
triju iz arhaične zaostalosti i njene poslovične neproduktivnosti.
Zanimljivo je napomenuti da se to desilo gotovo u istom času
kad su u najnaprednijim kapitalističkim zemljama sociolozi i
183
 SERGE MALLET

psihosociolozi dokazali krhkost koncepcija Taylora i Henryja

Forda, sa stanovišta opće primjene mehanizacije rada pa čak i
sa striktnog stanovišta kapitalističke rentabilnosti. Čuveni ek­
speriment u Tvornicama D'Hawthorne što ga je izvršio Elton
Mayo, zatim eksperimenti istraživača grupne dinamike — doka­
zali su da su proizvođači lišeni stvaralačke inicijative skloni da
proizvode manje nego proizvođač kojemu je ta inicijativa vraće­
na. Svakako — a zanimljivo je da je malen broj marksista po­
kušao razmišljati o ovoj kontradikciji — upozorenja američkih
sociologa rada nisu bitno izmijenila organizaciju tehničkih od­
nosa proizvodnje u velikoj američkoj industriji. Tome je već
40 godina otkako sva velika poduzeća ove zemlje stalno izdrža­
vaju istraživačke ekipe sociologa i psihosociologa za čiji su rad
potpuno nezainteresirana, osim što im taj rad pomaže u izvo­
đenju nekih sitnih poboljšanja oko kojih se diže velika buka,
a koja se bitno ne razlikuju od postupka što se primjenjuju u
modernoj poljoprivredi, da bi krave dale više mlijeka ili kokoši
više jaja.
U ovim uvjetima možemo se pitati ne odgovara li otpor ka­
pitalističkih upravljača prema vraćanju inicijative radnicima,
bilo da se radi o striktnom području tehničke organizacije pro­
izvodnje, ili na štetu produktivnosti, ne odgovara li taj otpor
nejasnoj svijesti o onome što su u stvari mehanizacija i parcija-
lizacija rada, naime sistem proizvodnje koji najbolje pogoduje
održavanju sistema kapitalističke proizvodnje u poduzećima.
Jednom riječi, kapitalizam, da bi sačuvao poznatu moć odlučiva­
nja poduzetnika, treba takav sistem proizvodnje u kome je proiz­
vođač sveden na puki objekt, i on će održavati taj sistem čak ako
sa striktnog stanovišta produktivnosti ne izgleda da je taj sistem
danas najbolji. Ali, ovo pitanje povlači dva druga koja mi se čine
bitnim za budućnost socijalizma u razvijenim zapadnim zem­
ljama:
Prvo, da li je socijalizam kao sistem koji teži realizaciji svih
mogućnosti čovjeka, kompatibilan sa takvim sistemom organi­
zacije rada koji odvaja čovjeka od njegova rada, proizvođača od
njegova proizvoda, mozak od ruke?
Drugo, može li radnička klasa koja je potpuno formirana o-
vakvim sistemom proizvodnje, shvatiti i željeti ostvarenje soci­
jalizma, od onog momenta kad su njeni elementarni zahtjevi
zadovoljeni, dok nove potrebe kontrolira i usmjerava kapitalis­
tički sistem?
AUTOMACIJA I NJENE MOGUĆNOSTI

Na sreću, u prirodi je sistema kapitalističke proizvodnje da

ne može neprekidno kočiti razvoj proizvodnih snaga.
184
 NOVA RADNIČKA KLASA I SOCIJALIZAM

Uvođenje rada na vrpci i standardizacija masovne proizvodnje

definitivno su eliminirali kvalitetnu proizvodnju u zapadnoev­
ropskim zemljama tek poslije velike krize 1925—1931. I rat
1 9 3 9 —4 5 . zaustavio je proces modernizacije. Na taj način — i
vodeći računa o raskoraku koji uvijek persistira između pojave
fenomena i dolaženja do svijesti o njihovoj realnosti — moglo
se još prije deset godina fenomene tipa »razmrvljenog rada«,
masovne diskvalifikacije, ubrzanja ritma, parcijalizacije rada,
smatrati bitnim aspektima evolucije rada radnika u Zapadnoj
Evropi. Doista, nakon opće primjene serijske proizvodnje koja
je postepeno osvajala sve industrijske grane, pojavila se apsolut­
no revolucionarna tehnologija. Automacija, stvarna dijalektička
negacija parcijalizacije rada, snažno se razvila u naprednim
industrijama, onima koje su imale za cilj obradu novih m aterijala
ili korištenje novih naučnih otkrića: petrolej i petrokemija,
sintetička kemija, električna energija, telekomunikacije. Izme­
đu 1950. i 1956. zahtjevi ekonomske ekspanzije ostvareni u svim
evropskim zemljama, potreba da se porastom produktivnosti
kompenzira spektakularan porast cijena sirovinama prouzroko­
van hladnim ratom, poteškoće oko pronalaženja dovoljno radne
snage u zapadnim zemljama, napokon, nastojanje da se spora­
zumno sa Sjedinjenim Državama koriste tehnička i naučna
otkrića ostvarena u toku rata (osobito u Sjedinjenim Državama)
— sve je to navelo evropsku industriju da u širokom opsegu
obnovi svoj proizvodni aparat i da uvede automatizirane pos­
tupke u većinu industrijskih grana: siderurgiju, automobilsku
industriju, željeznice, tekstil, industriju prehrambenih proizvo­
da itd. Konačno, a to je čak sektor na kojem je napredak bio
naročito brz, i sam kancelarijski rad vrlo se brzo transform irao
uvođenjem elektronskih mozgova, redenika itd. Ova opća pene­
tracija nove tehnike u sektore tako različite kao što su proizvod­
nja, distribucija, transport i usluge, na odlučan način mijenja
i sam pojam radničke klase uključujući tu i specijalizaciju.
Distinkcija između produktivnog i neproduktivnog rada ostala je
relativno laka. Svakako, ona je sve više težila da se odvoji od
distinkcije između pojmova manuelnog i intelektualnog rada iz­
nad koje je imala tendenciju da se postavi na početku industrij­
ske ere da bi zadobila više teorijski, više ekonomski značaj
Isto tako je pojam dohotka, produktivnosti bio neraskidivo
vezan uz proces stvaranja materijalnih vrijednosti, uz proizvod­
nju predmeta. Nadnica po komadu, koju ovdje podrazumijeva­
mo pod njenom kompleksnijom formom nadnice po učinku, o-
državala je iluziju industrijskog rada, dakle individualnog pre­
dujma na višak vrijednosti. U automatiziranoj proizvodnji pot­
puno se mijenja priroda radnika. Prikladnije je nazivati ga
nadzirateljem ili izvršiocem nego proizvođačem u pravom smis-
185
 SERGE MALLET

lu riječi. Ćini se da konačna logika automacije eliminira čov­

jeka iz stadija proizvodnje objekata. Njih proizvode drugi objekti,
sposobni da sami sebe ispravljaju, da korigiraju vlastite nesavr­
šenosti, čak da se reproduciraju. U' tom ansamblu koji sam so­
bom upravlja, čovjek je samo daleki demiurg koji izmišlja me­
hanizme proizvodnje i zacrtava im okvire u kojima će vršiti svo­
ju autonomnu aktivnost. U tim uvjetima intervencija čovjeka
sve se više i više ograničava na početak i na kraj proizvodnog
procesa u pravom smislu riječi. Njegova domena je upravo po­
dručje intelektualnog stvaralaštva, pronalazačka aktivnost s jed­
ne strane, a kontrola s druge. Također se više ne može govoriti
ni o individualnom radu ni o individualnom radniku. Radnik
automacije je kolektivni polivalentni profesionalni radnik.
Ali razvoj automacije je moguć samo u jednom određenom
okviru: u okviru izvanredne koncentracije financijskih sredsta­
va i racionalnije organizacije tržišta.
Očevidno je doista da uvođenje tako kompleksnih proizvod­
nih mehanizama traži investiciona sredstva koja mogu osigurati
samo veliki ekonomski organizmi (monopoli ili države). Jasno je
da se amortizacija takvih investicija može osigurati samo per­
spektivom neograničene proizvodnje, stalne ekonomske ekspan­
zije, dakle tržištem koje se neprekidno proširuje.
Svaki kapitalistički razvoj dešava se u stvari u okviru zako­
na organskog sastava kapitala — to jest odnosa između kon­
stantnog kapitala (dio kapitala koji ne mijenja vrijednost u to­
ku proizvodnog procesa) i varijabilnog kapitala (onaj koji in­
vestira u formi proizvedene nadnice »i svoj vlastiti ekvivalent i
izvjesni višak«, da se poslužimo riječima samog Marxa).
Uvođenje automacije ima za posljedicu da se organski sastav
kapitala mijenja na odlučan i nepovratan način. U manufak­
turnoj industriji osnovna sredstva predstavljaju vrlo mali dio
kapitala, a varijabilni kapital važan dio. U tom stadiju u kojem
je profitna stopa u odnosu na investirani kapital zbog toga znat­
na, industrija može bez mnogo poteškoća podnijeti nesigurnost
tržišta. Ova situacija počela se mijenjati pojavom alatnih stroje­
va. Danas, međutim, tradicionalna mehanička industrija koristi
još 15 do 25 posto opticajnog kapitala poduzeća za isplatu nad­
nica, prem ija i socijalnih davanja; visoko automatizirana indus­
trija (petrolej, kemija) ne odvaja više od 4 do 5 posto. Nasuprot
tome, fiksni troškovi dosižu često 40 do 60 posto. Stalno poveća­
nje fiksnih troškova proizvodnje, koja je opterećena sve bržim
i bržim ritmom tehničkih novina što izazivaju proces »moralnog
trošenja« alata, čini poduzeća beskrajno ranjivijim na najmanja
kolebanja tržišta. Važnost osnovnih sredstava i stalni pad pro­
fitne stope čine beskrajno značajnijim nego u prošlosti financijske
186
 NOVA RADNIČKA KLASA I SOCIJALIZAM

i socijalne reperkusije zaustavljanja proizvodnje bilo kojeg ve­

likog poduzeća.
Ekonomska aktivnost ne može se više nastaviti u okviru kla­
sičnog liberalizma. Autoregulacija slobodnog tržišta pokazuje se
nedovoljnom da osigura razvoj proizvodnje. Suvremena indus­
trija pribjegava dvama glavnim utočištima: prvo, intervenciji
države kao regulacionog instrum enta i prvog financijera — o-
datle uvođenje mehanizama za planiranje koji se, u ovoj ili onoj
formi, razvijaju u svim kapitalističkim zemljama; drugo, orga­
nizaciji potrošnje. U suvremenom svijetu proizvod više ne ide
u potragu za kupcem, nego kupac, potaknut reklamom, biva pri­
vučen proizvodu. Industrijsko društvo je društvo forsirane i
usmjerene potrošnje. I ovdje je država navedena na intervenciju
kao zaštitnik industrije: ogromni troškovi fondova za opremu
cesta potrebni su da bi se održala industrija automobila.
Ali ovo potrošačko društvo, koje neprekidno traži stvaranje
novih potreba, ne može pristupiti trajnim oblicima a da na osje­
tan način ne dovede u pitanje svoju ekonomsku i društvenu
ravnotežu. Odatle razvoj inflacionih tendencija koje se javljaju
gotovo kao perm anentna datost kapitalizma organizacije.
Jednom riječi, kapitalizam organizacije ostvaruje u maksimal­
nom stupnju fundamentalnu suprotnost koju je već Marx ana­
lizirao: suprotnost između neprekidno rastuće socijalizacije pro­
izvodnih snaga i privatnog karaktera sredstava za proizvodnju i
razmjenu. U tom smislu, pribjegavanje socijalističkim tehnika­
ma od strane kapitalizma organizacije pojavljuje se manje kao
pojačavanje njegovih unutrašnjih struktura a više kao plod kom­
promisa u koji mora ući zbog zahtjeva za razvojem proizvodnih
snaga. Ravnoteža kapitalizma organizacije može se, na taj način,
osigurati samo u onoj m jeri u kojoj on uspijeva da osigura do­
brovoljno sudjelovanje klasa koje pridonose proizvodnji. Ukrat­
ko, objektivne suprotnosti njegove strukture su takve da one
čine postojanje opozicionim snaga, što se suprotstavljaju prirodi
produkcionih odnosa, daleko opasnijim nego u prošlosti.
DA LI JE NOVA RADNIČKA K LA SA REVOLUCIONARNA?

Od prvostepene je važnosti da se odredi da li dio radničke

klase koji je vezan za najnapredniji proces ekonomskog razvoja,
predstavlja revolucionarni virtualitet ili, naprotiv, faktor inte­
griranja u sistem kapitalizma organizacije. Nakon što su tokom
čitavog jednog perioda negirali postojanje novih slojeva radnič­
ke klase ili ih svrstavali u rang tradicionalne » ra d n ič k a aristokra­
cije«, komunistički rukovodioci u Zapadnoj Evropi su konačno
dopustili mogućnost da ovi slojevi igraju izvjesnu ulogu u rad­
ničkom pokretu. Međutim, posljednji spisi koji se odnose na
ovo pitanje u sferi takozvanog »ortodoksnog marksizma« poka-
187
 SERGE MALLET

zuju da on i dalje odbija da taj sloj u potpunosti smatra razvije­

nim i integralnim dijelom radničke klase: »Može se beskrajno
rezonirati o problemu čuvenih »novih slojeva«: kakva god bila
njihova unutrašnja važnost, ovi problemi ne mogu poslužiti kao
osovina jedne socijalističke politike. Da ne bismo ušli u avanturu,
stavit ćemo u prvi plan ono što je doista bitno: borbu između
vlasnika sredstava za proizvodnju i proizvođača, najamnih rad­
nika koji ne posjeduju ništa osim svoje radne snage«. U ovom
tekstu, posljednjem što ga je napisao prije svoje smrti, pred­
sjednik Komunističke partije Francuske, Maurice Thorez, proiz­
voljno je izjednačio novu radničku klasu sa »novim srednjim slo­
jevima« za koje je tačno primijetio da sadrže u isti mah elemen­
te vezane za proces proizvodnje, dakle •objektivno vezane za
sudbinu radničke klase, i parazitske elemente, objektivno ve­
zane za sudbinu eksploatatorskih klasa. Ali, pitamo se, zašto
ponovo uvoditi u raspravu ovaj bitno nenaučan pojam »srednje
klase« što ga marksizam nije nikada prihvaćao. U stvari, prešući­
vanje koje se manifestira u pogledu novih slojeva radničke klase
— tehničara, istraživača i kvalificiranih radnika u automatizira-
nim poduzećima — odražava samo nesposobnost tradicionalnih
radničkih organizacija da svoju akciju prilagode novim formama
kapitalizma i da razrade ofenzivnu strategiju za prijelaz u socija­
lizam u ekonomski razvijenim zemljama.
Da li je nova radnička klasa revolucionarna?
Ako se time podrazumijeva revolucionarna svijest u klasič­
nom smislu riječi, to jest volja da se najprije bilo kojim sred­
stvima i pod bilo koju cijenu osvoji politička vlast, a tek tada,
u kasnijoj fazi, da se organizira društvo na nov način, onda je
nedvojbeno da nova radnička klasa nije revolucionarna. Ona to
nije uz ove uvjete, jer postavlja dva preduslova za transforma­
ciju postojećih struktura: Prvi je da se transformacija društve­
nih, političkih i ekonomskih struktura ne može vršiti uz cijenu
uništenja postojećeg proizvodnog aparata, pa ni njegovog ozbilj­
nog oslabljivanja — »mašina je suviše skupa da bismo je raz­
bijali«. Drugo, budući da je ona upamtila negativne posljedice
preuzimanja političke vlasti koje nije bilo neposredno praćeno
preobražajem društvenih struktura, hijerarhije društva, a, s dru­
ge strane, budući da se osjeća sposobnom da već sada stekne e-
lemente za realizaciju tih novih društvenih odnosa — ta klasa i-
ma tendenciju da prije lozinke »treba zauzeti vlast« postavi pi­
tanje »što s njom učiniti?«.
Ali, ako se pod »revolucionarnošću« podrazumijeva težnja za
bitnom izmjenom postojećih društvenih odnosa, onda objektivni
uvjeti u kojima djeluje i radi nova radnička klasa stvaraju od nje
avangardu par excellence revolucionarnog i socijalističkog po­
188
 NOVA RADNIČKA KLASA I SOCIJALIZAM

kreta. Doista, što se više razvija važnost sektora istraživanja,

kreacije i nadziranja, što se više ljudski rad koncentrira na pri­
premu i organizaciju proizvodnje, što se više pojačava smisao
za inicijativu i odgovornost, ukratko, što više suvremeni radnik
na kolektivnom nivou ponovo stječe profesionalnu autonomiju
koju je izgubio u fazi mehanizacije rada — to se više razvijaju
tendencije ka upravljačkim revindikacijama. Suvremeni uvjeti
proizvodnje pružaju danas objektivne mogućnosti za razvoj
opće primjene samoupravljanja u proizvodnji i ekonomiji od
strane onih koji nose njihov teret. Ali, ove mogućnosti se su­
kobljavaju sa kapitalističkim strukturam a produkcionih odnosa
i njihovim kriterijima rentabilnosti baziranim na kratkoročnom
profitu vlasnika, kao i sa tehnobirokratskom strukturom podu­
zeća koja se sve više i više javlja kao kočnica harmoničnog raz­
voja njihovih proizvodnih mogućnosti. Novi društveni sukobi
koji su se razvili u toku ovih posljednjih godina u zapadnom svi­
jetu, dokazali su da se napredni dijelovi radničke klase više ne
zadovoljavaju postavljanjem zahtjeva u pogledu nadnica, ne­
go su dospjeli u sukob sa tehnobirokratskom strukturom cen­
tara za dirigiranje privredom, u onoj m jeri u kojoj ta struk­
tura više ne odgovara zahtjevima tehničkog i ekonomskog nap­
retka, nego se naprotiv pojavljuje kao nešto preživjelo, namije­
njeno tome da štiti privilegirani status postojećih hijerarhija.
Razvoj sindikalnog pokreta u Zapadnoj Evropi odražava nove
značajke ovog osvještavanja. Gotovo svugdje razvoj industrij­
skih sektora, gdje prevladava nova radnička klasa, teži tome da
aktivnost sindikalnih organizacija, koju je dosad karakterizira­
la čisto reformistička akcija, skrene prem a aktivnosti koja do­
vodi u pitanje sam sistem kapitalističke proizvodnje: bilo da
se radi o sindikatima tehničara ili sindikatima kemijske indu­
strije, o novim sindikatima industrijskih crtača čiji je razvoj
izazvao pomak u lijevo direkcije britanskih Trade Uniona, ili
o njemačkim sindikatima u kemijskoj i automobilskoj industri­
ji, ili o belgijskim sindikatima u industriji plina i elektrike te
u kemijskoj i petrokemijskoj industriji, ili pak da se radi o fran­
cuskoj kemijskoj industriji, industriji petroleja i metalurgiji te
reformističkim organizacijama kao što su CFTC i FO.E
Baš zato što se nalazi u centru najsloženijih mehanizama kapi­
talizma organizacije, nova radnička klasa je u položaju da brže
od drugih sektora realizira suprotnosti inherentne tome sistemu.
Upravo zato što su elementarne revindikacije u širokom opsegu
zadovoljene, nova radnička klasa je dospjela u situaciju da pos­
tavi druge probleme koji se ne mogu riješiti u sferi potrošnje.

2) Francuska konfederacija krSćanskih radnika vezana uz CISC. Generalna konfedera­

cija rada »Force Ouverlćre« vezana uz CISL.

189
 SERGE MALLET

Njen objektivni položaj dovodi je u mogućnost da shvati puko­

tine suvremene kapitalističke organizacije i da dospije do svijesti
}o novom tipu organizacije produkcionih odnosa, jedinih Jeo j i su
Iu stanju da zadovolje ljudske potrebe koje ne mogu doći do
izražaja u okviru sadašnjih struktura. Njena akcija teži da bu­
de bitno osporavajuća, ne samo u odnosu na kapitalizam, nego
i na svaku tehnokratsku formulu dirigiranja privredom. Upravo
hijerarhijski status industrije dovodi se u pitanje svakom par­
cijalnom revindikacijom koja se tiče upravljanja. Istina, skup
tih revindikacija, koji nije bio koordiniran, ne predstavlja opću
liniju akcije podobne da izmijeni odnos političkih snaga u kri­
lu zapadnih društava. Ovoj situaciji ide u prilog nesposobnost
organiziranog radničkog pokreta da formulira ofenzivnu strate­
giju zasnovanu na isticanju strukturalnih reformi antikapita-
lističkog karaktera, kao što joj idu u prilog i pokušaji nove rad-
jničke klase da se pokuša »integrirati« u novokapitalistički sis-
Item. Doista, ovaj pokušaj, ako postoji, ne bi spriječio produb­
ljivanje suprotnosti samog kapitalizma. Suvremenoj radničkoj
klasi je u interesu, u neposrednom interesu, neprekidni tehnički
razvoj i njegove posljedice: bitno skraćivanje radnog vremena,
profesionalna revalorizacija, raznoliki je mogućnosti promjene
aktivnosti unutar sfere proizvodnje. Kapitalizam naprotiv teži da
zakoči razvoj proizvodnih snaga u onoj mjeri u kojoj ima kao
glavni rezultat neprekidno snižavanje profitne stope i u kojoj,
s druge strane, taj razvoj sve više i više izaziva potrebu primjene
ekonomskih instrum enata socijalističkog karaktera čije efekte
kapitalizam nije siguran da će moći obuzdati.
Jedan od glavnih problema koji se postavljaju pri razradi
'ofenzivne strategije zasnovane na objektivnim mogućnostima a-
kcije najnaprednijeg dijela radničke klase, očito se sastoji u po-
iteškoći da se koordiniraju borbe na ovom sektoru sa borbama
onih dijelova radničke klase koji su vezani za tradicionalnije
'aktivnosti. Iako nova radnička klasa vidi da se iz godine u go­
dinu povećavaju njene efektive i da joj njeno mjesto u proiz­
vodnom aparatu dodjeljuje jaču natjecateljsku moć od one
koju bi joj davala samo njena numerička vrijednost, ona ipak
još sačinjava samo manjinu radničke klase, a pogotovo cjeline
narodnih slojeva. Međutim, različiti sektori društva nisu izoli­
rani Kineskim zidom. Kao što najnaprednija kapitalistička in­
dustrija teži da utječe na zaostali je forme, isto tako i držanje
suvremene radničke klase utječe na držanje drugih sektora. Zah­
tjevi koji se tiču kontrole organizacije proizvodnje, garancije
sigurnosti zaposlenja, odbijanja birokratskih metoda upravlja­
nja privredom, danas se generaliziraju u onoj mjeri u kojoj se
pojavljuju u izvjesnim sektorima.
Upravo globalni karakter ekonomije naše epohe pridonosi
širenju upravljačkih težnji u sektorima u kojima objektivni
190
 NOVA RADNIČKA KLASA I SOCIJALIZAM

uvjeti razvoja tih težnji još ne postoje. Mi smo, na prim jer,

vidjeli da se u suvremenoj industriji teži razvijanju relativne
stabilnosti zaposlenja. Ovaj novi tip uvrštavanja radničke klase
u kapitalističko društvo povlači za sobom i omogućava stvara­
nje novih tipova odnosi razmjene koji sa svoje strane uvjetuju
nove ekonomske razvoje. Tako je važan dio francuske ekonom­
ske, ekspanzije između 1949. i 1955. osigurala prerađivačka in­
dustrija koja je proizvodila nova potrošna dobra (automobile,
električne kućanske aparate, radio-aparate, televizijske aparate,
kućanske potrepštine od plastičnih materija; koja je, uz to, pro­
širila tekstilno tržište zahvaljujući proizvodnji umjetnog teksti­
la). Ova industrija novih potrošnih dobara omogućila je širenje
industrije opreme. Ali, proširenje masovne potrošnje omogu­
ćeno je tek izvanrednom ekstenzijom sistema kreditiranja. Tak­
va ekstenzija kredita mogla je biti koncipirana tek kad je mo­
dema industrija osigurala stabilnost zaposlenja. To bi nas mo­
glo navesti da kažemo da su nova usm jeravanja potrošnje, zas­
novana na kreditu, bitno odgovarala situaciji stvorenoj za na­
jamne radnike najnaprednijih grana privrede. Mi znamo da se
kredit, koji je ustanovila sama država, naglo proširio na sve slo­
jeve stanovništva, uključujući i onaj (najvažniji) dio radničkog
pučanstva koji nije posjedovao sigurnost zaposlenja što su je
uživali radnici naprednih industrija.
U stvari, ekonomski efekti sistema kreditiranja ne bi bili
značajni da su bili ograničeni na mali dio stanovništva koji je
uživao sigurnost zaposlenja (činovnici, tehničari i radnici na­
prednih industrija).
Rezultat toga je da danas, u industrijam a u kojima je po
tradiciji radnički pokret prihvaćao stabilnost zaposlenja kao
gotovu činjenicu i organizirao svoj m aterijalni život vodeći ra-»
čuna o toj situaciji, zahtjev za sigurnošću zaposlenja postaje
glavna revindikacija, dok zahtjevi za povećanjem nadnice dola­
ze u drugi plan. Zahtjev za sigurnošću zaposlenja navodi rad­
ničke organizacije da se bave ekonomskom situacijom poduze-j
ća i sektorima u kojima radi ovaj dio radnika, i da postavi]
problem strukturalnih reformi koje će garantirati ekonomsku
stabilnost cjelokupnoj privredi a ne samo nekim privilegiranim
granama.
Primjer velikih borbi koje je vodio proletarijat brodogradi­
lišta u Nantesu i St. Nazaireu, postavljajući kao fundamental­
ni zahtjev stvaranje industrije novog tipa (alatni strojevi) i tra­
žeći da država preuzme brigu oko stvaranja tih poduzeća, bor­
be rudara u centralnom i jugozapadnom basenu Francuske radi
uvođenja regionalnog ekonomskog razvojnog plana koji bi ra­
zarao autarhične tendencije lokalnog kapitalizma, kao i borbe
bretonskih radnika i seljaka — dovoljni su prim jeri o tome da
191
 SERGE MALLET

neokapitalizam ne može nove mogućnosti, stvorene razvojem

proizvodnih snaga u najnaprednijim sektorima, ograničiti na ne­
koliko dijelova radnog stanovništva. Borba radnih ljudi na za­
ostalim sektorima privrede teži tako da se priključi borbi radni­
ka naprednih sektora, a jedna kao i druga iznose na vidjelo ne­
sposobnost kapitalističkog sistema da osigura harmoničan raz­
voj proizvodnih snaga. Konstatacija o ekonomskom i tehničkom
stečaju kapitalističkog sistema sačinjava tako u novim uvjeti­
ma razvoja proizvodnje bitno uporište radničke akcije.
(Prevela Šonja Popović-Zadrović)

192
 SUDBINA PROIZVOĐAČKE ZAJEDNICE

Rudi Supek

Polazeći s veoma različitih ideoloških i političkih pozicija, i

rukovodeći sa često puta ne samo različitim već i suprotnim
interesima, suvremena društvena misao ponovo je otkrila »pro­
izvođačku zajednicu«. I, što je paradoksalno, ne u uvjetima so­
cijalističko-utopističkih razmišljanja o »ujedinjavanju« i »oslo­
bađanju« proletera, kao što je to bio slučaj polovinom prošlog
vijeka, nego reagirajući na neke probleme u uvjetima visokoraz­
vijene proizvodne tehnike, u kapitalizmu ili socijalizmu. U ka­
pitalizmu, s obzirom na veći razvoj društvenih znanosti, čak mno­
go više nego u socijalizmu, mada je u pitanju jedna izrazito so­
cijalistička tema.
Problem »proizvođačke zajednice« pojavio se u tri različita
vida ili smjera istraživanja: a) jedan je pretežno sociološki ili
socijalno-psihološki, a predstavljen je u otkriću »ljudskog fak­
tora« ili »međuljudskih odnosa« u radnim kolektivima od strane
Harvardske škole (Mayo, Roethslisberger, Dickson, Homans, W.
F. Whyte), b) drugi je pretežno ekonomistički ili privredno-or-
ganizacioni, da ne kažemo »menađerski«, a javlja se u vezi s kon­
centracijom poduzeća, s pitanjima centralizacije ili decentrali­
zacije poduzeća, s problemima inicijative i konkurencije, s me­
hanizmima odlučivanja u poduzeću koji su orijentirani podjed­
nako k integraciji pojedinih funkcija kao i kolektivnoj odgovor­
nosti na proizvodnom, organizacionom i komercijalnom planu
(Drucker); c) treći je pretežno političke prirode, a u vezi je s
problemima radničkog učestvovanja u rukovođenju proizvod­
njom ili s problemima radničkog sam oupravljanja kao baze
neposredne demokracije.
Zanimljivo je da su se prva dva sm jera istraživanja i raz­
mišljanja o proizvođačkoj zajednici razvila naročito u kapita­
lističkim zemljama (koji put čak neposredno inspirirani bra­
niteljima kapitalističkog poretka!), dok su bili potpuno zane­
mareni u socijalističkim zemljama. U stvari, politička orijenta­
193
 RUDI SUPEK

cija na ovaj problem iskrsla je u Jugoslaviji kao dio jedne opće

kritike socijalističkog etatizma, a ne kao posljedica bavljenja
problemima »humanizacije rada«.

Ako priđemo problemu proizvodne zajednice s gledišta hu­

manizacije rada, koja danas stoji u središtu mnogih razmišlja­
nja i praktičkih nastojanja, i to ne samo marksističkih već i
nemarksističkih autora, onda se kao osnovni problem postav­
lja pitanje: Šta uopće znači pojam zajednice i, posebno, pro­
izvodne zajednice? Da li sam pojam zajednice ima određenu u-
logu u humanizaciji rada i kakvu? Koji je, dakle, smisao i zna­
čaj zajednice ljudi u proizvodnji, koja je uloga i doseg ove za­
jednice? Potrebno je stoga prije svega nešto pobliže reći o sa­
mom pojmu zajednice, onako kako se on pojavljuje u procesima
ljudske proizvodnje ili rada. Mi ćemo se u ovom raspravlja­
nju zadržati prvenstveno na marksističkom shvaćanju znače­
nja proizvodne zajednice i uloge zajednice u humanizaciji rada
i ljudske egzistencije uopće.

Dobro je poznato da je za Marxa kategorija zajednice socijal-

no-antropološka kategorija. Za razliku od kontraaktualističkih
teorija zajednica nije posljedica samog čina (ekonomskog, po­
litičkog) udruživanja ljudi. Čovjek nije za Marxa zoon politi-
kon kao za Aristotela, jer se čovjek rađa u zajednici ili on postoji
kao biće zajednice već prije svakog historijskog razvitka, dakle
na jedan prirodan način. Čovjek kao društveno biće pojavljuje
se na pragu svoje ljudske historije kao biće zajednice. Ova pri­
mitivna zajednica još je sasvim homogena, nediferencirana,
prakomunistička, s kolektivnim vlasništvom i kolektivnom akci­
jom spram prirode, tako da je ona direktni posrednik između
pojedinca u proizvodnji životnih sredstava i vlastitog života. Ona
je kao takva i prva proizvodna snaga, čovjeka. Pojedinac se na­
lazi u organskom ili prirodnom jedinstvu sa svojom zajednicom
i s prirodom ili zemljom, kao vanjskim uvjetima života. »Prvo­
bitni uvjeti proizvodnje (ili, što je isto, reprodukcija sve većeg
broja ljudi pomoću prirodnog procesa oba spola; jer ova re­
produkcija, iako s jedne strane izgleda kao prisvajanje objekta po­
moću subjekta, na drugoj se pojavljuje kao oblikovanje, podvrga­
vanje objekta pod jedan subjektivni cilj; preobrazba istih u re­
zultate, u sadržatelje subjektivne djelatnosti) ne mogu biti prvo­
bitno i sami proizvedeni — biti rezultat proizvodnje. Jedinstvo ži­
vih i djelatnih ljudi s prirodnim, anorganskim uvjetima njihove
razmjene tvari s prirodom, i stoga njihova prisvajamja prirode —
ne traži objašnjenje i nije rezultat jednog historijskog procesa,
već odvajanje između anorganskih uvjeta ljudskog postojanja
194
 SUDBINA PROIZVOĐAČKE ZAJEDNICE

i ovog djelatnog postojanja, odvajanje koje je potpuno postav­

ljeno tek u odnosu kapitala i najamnog rada« (potcrtao K. Marx ) . 1
Ovaj je stav značajan, jer pokazuje da Marx sm atra čitavu
ljudsku historiju kao proces raspadanja ljudske zajednice, a
ovaj proces dolazi do svojeg završetka ili kulminacije u samom
kapitalizmu, u najamnom radu. On izričito kaže da se »čovjek
usamljuje tek kroz historijski proces« (ibid.) I odmah upozo­
rava koji je glavni uzrok ovog rastvaranja zajednice: »Sama raz­
mjena glavno je sredstvo ovog usamljivanja. Ona čini zajednicu
horde suvišnom i rastvara je.« (ibid. str. 396)
Razmjena nije samo rastvorila društvenu zajednicu, već joj
je nametnula vrijednosti koje predstavljaju također pad u na­
zoru čovjeka na svijet, u onome što on sm atra vrijednim ili ne­
vrijednim, što smatra smislom ili ciljem svoga života. Dakle, de­
kadencija ljudske zajednice prema Marxu istovetna je s dekaden­
cijom ljudske civilizacije. »Tako stari nazor na svijet gdje se
čovjek makar i u nekom ograničenom nacionalnom, religijskom,
političkom određenju pojavljuje uvijek kao svrha proizvodnje,
izgleda vrlo uzvišen u usporedbi s modernim svijetom, gdje se
proizvodnja javlja kao svrha čovjeka, a bogatstvo kao cilj pro­
izvodnje«. (ibid. str. 387)
Očito je da rastvaranje zajednice, uslijed razmjene i robno-
novčane proizvodnje, koja počinje prožimati sve oblasti dru­
štvenog života,* znači ne samo usamljivanje već i dehumanizi­
ran je čovjeka. Znamo da je razmjena uvjetovana podjelom ra­
da, a da je podjela rada uvjetovala kako razmjenu, tako i pri­
vatno vlasništvo, pa dosljedno i nastanak društvenih klasa i
države. Nije potrebno da se zadržavamo na Marxovu tumače­
nju otuđenja čovjeka kroz antagonističke klasne i same proiz­
vodne odnose. Želimo ovdje upozoriti da pojam zajednice u
Marxa, kad se govori o položaju čovjeka u suvremenoj proiz­
vodnji, sadrži nužno dvije perspektive: a) podjela rada i razmje­
na koja je uvjetovala rastvaranje ljudske zajednice i generič­
kog bića čovjeka, i b) podjela rada koja je uvjetovala raspar-
čavanje samog rada i specijalizaciju radnih operacija, dakle de­
gradaciju čovjeka kao proizvođača ili radnika.
Problem s kojim se susrećemo u suvremenoj filozofiji i soci­
ologiji proizvodnje najčešće se postavlja na slijedeći način: Da
li ostvarivanje proizvođačke zajednice (kao jedne socijalno-psi-
hološke ili socijalno-antropološke potrebe čovjeka) može kom­
penzirati štetne posljedice pretjerane podjele rada koja je čovje-
ku-proizvođaču nametnuta tehnološkim karakterom suvremene
proizvodnje? Da li usamljivanje ili otuđivanje čovjeka u radnom

‘) K. Marx, Grundrisse der Kritik der Politischen Okonomie, D ietz V.,

Berlin, 1953, str. 289-290.

195
 RUDI SUPEK

procesu, na radnom mjestu, možemo kompenzirati uvođenjem ili

uspostavljanjem radne zajednice ili jednog određenog oblika
društvene, zajedničarske egzistencije čovjeka u oblasti proizvod­
nje?
Ovaj problem postavili su kako sami kapitalisti (harvard-
ska škola i moderni kapitalisti od Edison-Bell kompanije do
Bate) tako i marksisti, iako s različitim razlozima i perspekti­
vom. Znamo da su kapitalisti ovaj problem postavili iz razlo­
ga same proizvodnosti rada, jer su utvrdili da čovjek bolje
proizvodi kao »biće zajednice« nego kao usamljeni pojedinac.
Marx je, doduše, ovaj odnos postavio na jedan dijalektički na­
čin, jer je rekao da je samo jedinstvo zajednice »prva velika
proizvodna snaga«, ali je ujedno rekao da je i »rastvaranje za­
jednice razvitak ljudskih proizvodnih snaga«. Naime, podjela
rada do izvjesne granice pokazuje se kao pogodna za poveća­
nje proizvodnih snaga čovjeka (ne samo kao organizacije pro­
izvodnje već i kao specijalizacije ljudskih sposobnosti), ali na­
kon dane granice pretjerana podjela rada ili pretjerana spe­
cijalizacija rađa suprotne rezultate — smanjuje proizvodnu
moć čovjeka.
Suvremena industrijska psihologija i sociologija suprotstavi­
la je štetnim posljedicama pretjerane podjele rada, naročito u
uvjetima mehanizirane serijske proizvodnje (»razmrvljenog ra­
da« G. Friedmann), niz mjera koje idu istovremeno za tim da
uspostave čovjeka kao »totalnog čovjeka«, tačnije kao sves­
trani j eg čovjeka — s rotacijom radnih mjesta, s proširenjem
radnih operacija ili poslova (job enlargement), s proširenom
profesionalnom naobrazbom, a također i da kompenziraju ove
posljedice izvjesnom »socijalizacijom radnih mjesta« koja ide
od prostog omogućavanja neposrednijih ličnih dodira između
radnika za vrijeme rada na radnim mjestima (uklanjanje raz­
nih zaklona i povećanje vidljivosti preko čitave trake, Rupp),
stvaranja ekipa koje se bolje razumijevaju, sve do preuzimanja
raznih funkcija u donošenju odluka u vezi s organizacijom
proizvodnje, napredovanjem pojedinaca i slično. U potonjem
slučaju radnik se pojavljuje kao član jedne radne zajednice u
kojoj se ne ograničava više samo na izvođačke funkcije nego
počinje preuzimati i rukovodilačke. Razumije se da ovo proši­
renje funkcija ide u kapitalističkim poduzećima samo do izvje­
sne granice, te da se ono potpuno ostvaruje samo u uvjetima
radničkog samoupravljanja. Ono što je ovdje bitno za probleme
što ih razmatramo jest da se pretjeranoj podjeli r a d a radnik
suprotstavlja ne samo proširenjem čisto radnih operacija nego
i proširenjem društvenih funkcija koje ga definiraju kao biće
proizvodne zajednice. Tek ovaj drugi vid proširenja radnikove
uloge u proizvodnji sm atra se jednim od preduvjeta razotuđe-
196
 SUDBINA PROIZVOĐAČKE ZAJEDNICE

nj a u radu, budući da uzroci otuđenja ne leže samo u oblici­

ma »rasparčanog rada« već podjednako u dihotomiji uprav­
ljačkih i izvršilačkih funkcija do kojih su doveli najamni odno­
si u kapitalizmu.
Marx je imao u vidu i jedan i drugi način razotuđenja. Prvi
u vezi s proširenjem radnih uloga, s obzirom na radnika kao na
»svestranog čovjeka«, dobro je poznat; kad u 1. svesku Kapitala
traži da se »djelimični pojedinac, koji je nosilac samo jedne
djelimične društvene funkcije, zamijeni svestrano razvijenim
pojedincem, za kojeg su različite društvene funkcije načini dje­
latnosti koje on naizmjenično vrši«, tako da se »što veća mno­
gostranost radnika prizna kao opći zakon društvene proizvodnje
i da se odnosi prilagode njegovom normalnom ostvarenju«,
(str. 398-399). Iz ovog Marxova stava mogli bismo zaključiti da
on ima samo kriterij čovjekove svestranosti kao faktor razo­
tuđenja uslijed pretjerane podjele rada. Međutim, u njega na­
lazimo i stavove koji govore očito o tome da on uzima i samu
zajednicu — ono društveno jedinstvo koje je razvitak podjele
rada potpuno rastvorio. On to iskazuje veoma jasno i odlučno:
»Pretvaranje ličnih moći (odnosa) u predmetne moći usli­
jed podjele rada ne možemo ponovo dokinuti na taj način da
sebi izbijemo opću predodžbu o tome iz glave, već samo tako
da pojedinci ponovo sebi podrede ove stvarne sile i ukinu po­
djelu rada. Ali, to nije moguće bez zajednice. Tek u zajednici s
drugima svaki pojedinac dobiva sredstva da svestrano razvi­
je svoje sklonosti, dakle tek u zajednici postaje moguća lična
sloboda«. (Iz »Njemačke ideologije«, Rani radovi, str 398)
Ova ista zajednica, koja je bila rastvorena uslijed podjele
rada i univerzalne razmjene dobara, mora biti suprotstavljena
ovom procesu razmjene, pa se ona javlja kao zajednica koja do­
kida ne samo jednostranu upotrebu radne snage već prije
svega upotrebu radne snage kao robe, kao čiste radne snage,
što je bilo moguće samo u jednom sistemu u kojem je radna
snaga svedena na kvantum rada, na novac i robu. Kad je, da­
kle, riječ o radnoj ili proizvodnoj zajednici, onda se radi prije
svega o tome da se otuđenje radne snage dokine u odnosu pre­
ma sredstvima rada i u odnosu na upravljačke funkcije, da­
kle kao slobodno udruživanje ljudi-proizvođača, koji ponovo
raspolažu kako svojim radnim sposobnostima, tako i sredstvi­
ma za proizvodnju.
Mi se nećemo zadržavati na ovoj kod nas već dobro poznatoj
postavki da radna zajednica nije samo jedna psihološka tvore­
vina manje ili veće ljudske solidarnosti, već realna zajednica
na zajedničkom posjedovanju sredstava za proizvodnju, što je
ona bila i u svojem prapočetku. Radi li se doista o nekom vra­
ćanju na početni oblik proizvodne zajednice, bez obzira na raz­
vitak same tehnologije?
197
 RUDI SUPEK

Prije nego što odgovorimo na ovo pitanje, moramo upozoriti

da se stanje moderne tehnologije i organizacije proizvodnje, na­
ročito u najrazvijenijem obliku automatske proizvodnje, sup­
rotstavlja težnji i namjeri da se dokine kako jednostranost rad­
nika tako i dihotomija između upravljačkih i izvršilačkih funk­
cija. Iako automatizacija dokida onaj naj bjedniji tip specijalizi­
ranog radnika i zamjenjuje ga strojem, ona ne dokida jaz izme­
đu nekvalificirane i visokokvalificirane radne snage, a isto ta­
ko ona ne dokida planiranje i organizaciju proizvodnih odluka
izvan radnih mjesta, to jest u uredima za planiranje proizvod­
nje. Potonji dobivaju, naprotiv, još više na značaju, a to znači
drugim riječima da se inicijativa radnika u poslu i dalje sma­
njuje, da je prostor za donošenje ličnih odluka još više sma­
njen. S druge strane, automatizirana poduzeća dozvoljavaju
veću integraciju radne snage samo u proizvodnu zajednicu, jer
traže veću odgovornost i suradnju od svakog pojedinca (razvi­
ja se više timski duh, kao što pokazuju suvremeni istraživači
automatizacije!). Prema tome, i u uvjetima najrazvijenije auto-
matizirane proizvodnje zanatsku degradaciju radnika moramo
kompenzirati drugim funkcijama koje leže izvan procesa nepo­
sredne proizvodnje.
To su upravo funkcije u vezi s rukovođenjem proizvodnjom,
s proizvodnom politikom, odlukama o investicijama, socijal­
nim službama i tako dalje, sve one funkcije koje se odnose na
proizvodnu politiku i raspolaganje postignutom dobiti. Upravo
u tim funkcijama može čovjek kao član zajednice da dođe do
punog izražaja. Štaviše, ovdje lične odluke mogu doista doći
do izražaja, pa se tako značaj individualnih funkcija u proiz­
vodnom kolektivu pomiče iz oblasti čiste proizvodnje u oblast
raspodjele i proizvodne politike (ekonomske i socijalne!). Os­
taje, dakako, otvoreno pitanje u kojoj mjeri ovakvo proširenje
funkcija može kompenzirati lišenost inicijative i lične aktivno­
sti u toku same proizvodnje. (Neka istraživanja pokazuju da
radnik primarno svoje zadovoljstvo u radu doživljuje u vezi
s mogućnošću inicijative u samoj organizaciji proizvodnje, da­
kle u samom toku proizvodnje i ličnog rada. Sovjetski autori,
naprotiv, izjavljuju da negativne posljedice tajlorizma, to jest
mehaničke podjele rada, mogu biti uspješno kompenzirane sa­
mom činjenicom da tvornice pripadaju socijalističkoj ili rad­
ničkoj državi! Vidi G. Friedmann »Razmrvljeni rad«).
Problem otuđenja rada uslijed tehnološke podjele rada u
ovim konkretnim uvjetima postavlja se, prema tome, kao pi­
tanje kompenzacije onih oblika otuđenja koji su neizbježni na
osnovu proširenja proizvodnih funkcija (rotacija radnih mje­
sta, proširenje poslova, preuzimanje upravljačkih funkcija) koje,
s jedne strane, idu u pravcu čovjekove svestranosti, a s druge
198
 SUDBINA PROIZVOĐAČKE ZAJEDNICE

strane u smjeru uspostavljanja proizvodne zajednice. Neki sma­

traju da ovi oblici kompenziranja znače i zbiljsko dokidanje,
jer lični djelomični rad postaje beznačajan s obzirom na druge
radove ili zaduženja, pa radnici i sami mogu tvrditi da rad za njih
ne predstavlja više nikakvu psihološku tegobu (to je bio slučaj
sa sovjetskim stahanovizmom kao jednom vrstom socijalistič­
kog tajlorizma!). Činjenica je da svako proširenje funkcija,
pa i svaki kolektivni zanos može potpuno na psihološkom planu
kompenzirati negativne pojave vezane uz podjelu ili vršenje ne­
kog rada, ali je isto tako činjenica da ovakve kompenzacije
imaju vremenski ograničeno djelovanje, naime da ona funkci­
ja koja je dominantna ili trajnija ponovo izbija u središte svi­
jesti i doživljaja. Zato se i čuje često puta kako spomenete
mjere predstavljaju samo povremene palijative, ali ne i defi­
nitivna rješenja. Gdje je, dakle, definitivno rješenje?
Definitivno rješenje leži samo u »slobodnom vremenu« koje
ne podliježe nužnom društvenom radu već stoji sasvim na slo­
bodnom raspoloženju pojedinca. Marx je, kao što smo imali
prilike već ranije upozoriti, predvidio automatizaciju proizvod­
nog procesa do one tačke gdje stroj postaje posrednik između
prirode i čovjeka, a čovjek »staje pokraj njega« da bi ga nad­
gledao (vidi u Grundrisse der Kritik der politischen Okonomie).
Time, dakako ne iščezava bez traga »društveno nužno vrijeme«,
ali stoga Marx ističe da se bitno mijenja odnos između rada i
ne-rada, i nama se čini najprirodnije da se sam problem otu­
đenja rada sagleda u ovim unutarnjim ili dijalektičkim pro­
mjenama ovih dviju kategorija od kojih jedna pretpostavlja
drugu. »Radno vrijeme, piše Marx, ostaje uvijek, pa i onda kad
se prometna vrijednost ukine, supstancija koja stvara bogat­
stvo i mjera troškova što ih iziskuje njegova proizvodnja. Ali
slobodno vrijeme, vrijeme kojim se raspolaže dijelom za uži­
vanje proizvoda, dijelom za slobodno djelovanje, evo pravog
bogatstva: a ovo vrijeme nije, kao rad, određeno prinudom
neke vanjske svrhe koja mora biti ispunjena, čije ispunjenje
je prirodna nužnost ili društvena dužnost, već kako se hoće.
Razumije se po sebi, da samo radno vrijeme uslijed toga što
će biti ograničeno na normalnu mjeru, zatim što se više ne radi
za nekog drugog nego za samoga sebe, zajedno sa ukidanjem
društvenih suprotnosti između gospodara i slugu itd, kao do­
ista društveni rad, najzad kao osnovica slobodnog vremena,
dobija sasvim drugačiji slobodniji karakter i da radno vrijeme
nekog Čovjeka koji je ujedno čovjek sa slobodnim vremenom mora
imati mnogo viši kvalitet nego radno vrijeme radne životinje«.
(Teorije o višku vrijednosti, HI, Kultura, Beograd, 1956, str. 271).
199
 RUDI SUPEK

Odnos Marxa prema radu i slobodnom vremenu jest dvojak:

1) Jednom je za Marxa samo slobodno vrijeme, kojim ras­
polaže pojedinac da bi uživao u društvenim proizvodima ili da
bi se razvijao, što znači bavio se kreativnim djelatnostima, a ne
prosto rekreativnima, čista antiteza koja isključuje svaki oblik
rada kao prisilne djelatnosti.
2) Drugi put je radno vrijeme, društveno nužno, ali sve­
deno na pravu mjeru, povezano sa slobodnim vremenom, i s
obzirom da čovjek raspolaže slobodnim vremenom ono dobiva
drugi kvalitet, čak »sasvim drugačiji karakter, mnogo slobodni­
ji«. Ovdje Marx odnos rada i ne-rada prom atra kao jedno dija­
lektičko jedinstvo, i treba reći da je to onaj odnos koji se na­
ma nameće danas u analizi konkretne radne situacije čovjeka
— proizvođača. Mi ćemo se stoga zadržati na ovom drugom
slučaju, pogotovu što je on neposredno vezan s ulogom i funk­
cijom proizvodne zajednice. Vidjet ćemo u konačnim razma­
tranjima da je ovaj odnos rada i ne-rada (slobodnog vremena)
bitno vezan uz proizvodnu zajednicu, dok je prvi oblik slobo­
dnog vremena kao konačnog prevladavanja svakog oblika »dru­
štveno nužnog rada« u vezi sa svestranim razvitkom pojedin­
ca i predstavlja nužno transcendiranje proizvodne zajednice.
Doista, suvremena sociologija pokazala nam je da se odnos
takozvanog slobodnog vremena mora prom atrati u svojoj or­
ganskoj i društvenoj vezi s radnim vremenom. Tako G. Fried­
mann, sasvim opravdano misli da treba govoriti o »ne-radnom«
ili »van-radnom vremenu«, a ne o »slobodnom vremenu«, jer je
to ne-radno vrijeme redovito ispunjeno raznim društvenim oba­
vezama, (pa i honorarnim radom ), tako da ne može biti riječi
o vremenu koje stoji potpuno na raspolaganju pojedincu za
njegovo slobodno uživanje.
Za nas je, međutim, važno da utvrdimo da se u toku razvit­
ka moderne proizvodnje odnos rada i ne-rada kvalitativno mi­
jenja, a to postaje naročito evidentno s pojavom automatizacije.
Ne samo da se gubi teški mišićni rad, već se skraćuje nužno i
radno vrijeme i stvaraju uvjeti za stjecanje više naobrazbe
putem redovnog i drugog školovanja. Dok je »slobodno vrijeme«
za radnika uz mehaniziranu tekuću traku značilo prvenstveno
rasterećivanje pomoću brutalnih sredstava (alkohol, tuče, pro­
stitutke), dotle čisti i visoko-tehnički rad u automatskim ra­
dionicama stvara sklonosti prema raznim vrstama »hobbija«
koji znače povratak zanatlijskoj djelatnosti ili drugim više um­
jetničkim aktivnostima. No, nas ne zanima ova psiho-sociolo-
ška veza između vrste posla i načina odmaranja. Više nas za­
nimaju neki drugi procesi koji su u vezi s preuzimanjem funkci­
ja u proizvodnoj zajednici.
200
 SUDBINA PROIZVOĐAČKE ZAJEDNICE

Proširenje proizvodnih funkcija na upravljačke funkcije u

velikoj je mjeri uvjetovano, kao što pokazuju ankete, naobra­
zbom i slobodnim vremenom radnika. Sve veće oslobađanje
vremena izvan neposrednog proizvodnog odnosa omogućava pri­
je svega efikasnije učestvovanje radnika u sistemu radničkog
samoupravljanja. Nedovoljnost učestvovanja u radničkom sa­
moupravljanju danas je prvenstveno uvjetovana pomanjkanjem
vremena (za naobrazbu, izučavanje materijala, zbiljski interes).
Prema tome, želimo ovdje naglasiti da proširenje proizvodnih
funkcija na planu upravljačkih funkcija zavisi od dijalektičkog
odnosa rada i ne-rada, od odnosa nužnog radnog vremena u
proizvodnji i od slobodnog vremena izvan rada, a kad smo
rekli dijalektičkog, onda imamo upravo u vidu kvalitativne
promjene toga odnosa u smislu povećanja kulture samog rad­
nika, namještenika i uopće radnog čovjeka, člana proizvodne
zajednice.
Tek u ovom horizontu možemo odgovoriti i na ranije posta­
vljeno pitanje: Kako stoji s funkcijama upravljanja u jednom
automatiziranom poduzeću, gdje se proizvodnja planira u pro­
jektantskim uredima? Imajući u vidu zbiljsko oslobađanje
slobodnog vremena, jedino rješenje za ovo nužno ograničavanje
u organizaciji proizvodnje može biti proširenje upravljačkih
funkcija do njihove integracije sa životnom zajednicom (komu­
nom, naseljem, ili bilo kako drugo).
Imamo, dakle, u vidu integraciju proizvodne zajednice sa
životnom zajednicom. Što mislimo pod tom integracijom? Na­
ravno, ne jedno potpuno stapanje. To bi bilo i nemoguće, i kao
takvo vraćanje na utopijski komunizam i falansterije. Riječ je
prosto o proširenju onih funkcija proizvodne zajednice gdje se
ona pojavljuje kao investitor i organizator određenih društvenih
funkcija — socijalne, prosvjetne, kulturne prirode. Na primjer,
izgradnja stambenih naselja, škola, uređenje dječjih vrtića, bi­
blioteka, potpomaganje sportskih društava i tako dalje. Sve
to nije nikakvo otkriće i sve se to već događa. Važno je da
shvatimo — i ovo želimo potcrtati — da ovo proširenje proiz­
vodnih funkcija na društvene funkcije u životnoj zajednici u
koju je proizvodni kolektiv uklopljen služi bivstveno i prije sve-
ga učvršćenju i afirmaciji same proizvodne zajednice. Ono se
pojavljuje kao kompenzacija za gubitak onih funkcija (orga­
nizacija proizvodnje) koje su ranije imale bitni značaj za stva­
ranje proizvodne zajednice kao zajednice, to jest za integraciju
radnika u radni kolektiv na bazi ravnopravnosti, na temelju
njegove mogućnosti donošenja odluka i uzimanja inicijativa.
Dakle, ono što mi u ovom proširenju funkcija proizvodne za­
jednice imamo u vidu, jest stvaranje novih mogućnosti za uče­
stvovanje i inicijativu radnika i proizvođača u proizvodnoj za­
201
 RUDI SUPEK

jednici onoliko koliko je to potrebno da bi takva zajednica

mogla živjeti i disati kao zajednica! Sve ove mjere i moguć­
nosti proširenja funkcija moraju se rukovoditi ne jednom ap­
straktnom shemom, već konkretnim izučavanjem onih kolek­
tivnih sila koje djeluju u smislu povezivanja jedne proizvodne
zajednice. A te su sile opet različite s obzirom na stupanj teh­
nološkog razvitka poduzeća, njegove unutarnje organizacije, kao
i s obzirom na ekološke i kulturne faktore u kojima takva zajed­
nica živi. No, na ovim posljednjim elementima, iako se o njima
mora voditi računa u jednom istraživanju, nećemo se zadržavati.
Ovdje se sada može postaviti pitanje: Ne znači li ovakvo pro­
širenje funkcija jedne proizvodne zajednice izvan njenoga funk-
cionalno-proizvodnog kruga, kao i njeno integriranje u životnu
zajednicu, u neku ruku promjenu same prirode proizvodne za­
jednice (s obzirom na društvenu podjelu rada!), pa time i pre­
vladavanje ili poništavanje proizvodne zajednice u ime jedne
zajednice koja je sada mješovitog tipa: istovremeno proizvodna
i životna? Može biti, da u ovom slučaju prisustvujemo prvom
koraku ka iščezavanju proizvodne zajednice u njenom klasič­
nom obliku. Ali to nas ne mora iznenaditi, jer preobrazba pri­
rode proizvodne zajednice nužno i neizbježno prati proces i
promjene samog proizvodnog rada, kao društvenog rada. Bu­
dući da se uloga čovjeka mijenja u samom proizvodnom radu,
nema sumnje da se ona mora mijenjati i u proizvodnoj zajed­
nici kao takvoj. Naša je briga da ovaj razvitak ne prepustimo
stihiji, već da u njega interveniramo s određenim kriterijima:
imajući u vidu ljudsku zajednicu i svestranu čovjekovu ličnost.
I s ovim posljednjim pojmom, naime razvitkom svestrane
ljudske ličnosti, htjeli bismo završiti ovo razmatranje o sudbini
proizvodne zajednice. Kod nas se gdjegdje pojavljuju mišlje­
nja koja u radničkom samoupravljanju vide posljednju riječ
socijalističke demokracije. Mislimo da nije potrebno nakon
svega izloženoga upozoriti da se sadržaj socijalističke demokra­
cije mijenja nužno s promjenama u samoj proizvodnoj zajed­
nici, a po svoj prilici isto toliko i, možda, još mnogo više s onim
društvenim odnosima koji će se razvijati u slobodnom vreme­
nu, gdje će ličnosti djelovati i ponašati se prema nekim zahtje­
vima slobodnog i svestranog razvitka. Mi smo u posljednje vri­
jeme kod nas mogli čuti u odnosu na ulogu radničkog samou­
pravljanja izrazito furijerističke i nemarksističke stavove, na
primjer, kad se isticalo da se kod nas »društveno mnjenje stvara
na razini ili u okviru društvenog ili radničkog samoupravljanja«,
pa se iz toga izvlačio zaključak da nam nisu potrebni instituti
za ispitivanje javnog mnjenja. To bi značilo da se kod nas dru­
štvo pretvorilo u jedan sistem atoma ili molekula, gdje svaka
misli i odlučuje po vlastitim kriterijim a i mjerilima. No, mi
202
 SUDBINA PROIZVOĐAČKE ZAJEDNICE

znamo da je Marx bio najoštriji protivnik svakog lokalizma

i svakog zatvaranja čovjeka u određene društvene granice. Za
njega je razvitak nužno išao ka univerzalni joj svijesti čov­
jeka, k izjednačavanju pojedinca sa čitavim čovječanstvom!
Evo, jednog nedvosmislenog Marxova stava u tom smislu:
»Ali, ustvari, ako zanemarimo ograničeni buržoaski oblik,
što je bogatstvo drugo, ako ne u univerzalnoj razmjeni rođena
u n iv e rz a ln o s t potreba, sposobnosti, užitaka, proizvodnih snaga
itd. pojedinaca? Puni razvitak ljudske vlasti nad prirodom, kao
i nad takozvanom prirodom, kao i nad vlastitom prirodom? Apso­
lutno razrađivanje vlastitih stvaralačkih dispozicija, bez druge
pretpostavke osim prethodnog historijskog razvitka, što ovaj
totalitet razvitka, tj. razvitka svih ljudskih sposobnosti kao
takvih, ne mjerenih na jednom prethodno danom mjerilu, čini
svojim vlastitim ciljem«? (Grundrisse, str. 387)
Već je kapitalizam ili buržoasko društvo razvilo univerzal­
nu razmjenu stvari ili svjetsko tržište, a time ujedno i jednu
svjetsku ili kozmopolitsku kulturu onoliko koliko kultura za­
visi od takve razmjene. Socijalizam treba da joj dade samo
pravi sadržaj s obzirom na razotuđenje ličnosti koje Marx
vidi u njenoj svestranoj razvijenosti i u njenoj potpunoj auto­
nomnosti, jer svoje sposobnosti ne razvija na jednom »pret­
hodno danom mjerilu« koje bi joj nametalo društvo ili zajed­
nica. Oslobođeni čovjek pripada po svojim ciljevima i kulturi
čitavom čovječanstvu, a ne jednoj ograničenoj zajednici ili na­
ciji, i zato je njena pretpostavka samo historijski razvitak uzet
u cjelini, kao osmišljavanje vlastite egzistencije pomoću racio­
nalno sažetog historijskog iskustva. U tom je smislu humanis­
tička ličnost jedna vrsta kulturne ontogeneze kao skraćene
rekapitulacije svjetske historije! Dimenzija u kojoj se razvija
oslobođena ili humanistička ličnost jest svjetsko-historijska, a
nipošto nacionalna, etnička, zajedničarska i bilo kakva druga
sociološka dimenzija, jer ličnost po svojoj univerzalnosti nužno
transcendira granice koje joj postavlja, čak i onda kad će joj
uvijek nanovo postavljati jedna određena društvena proizvo­
đačka ili neproizvođačka zajednica, osim one idealne zajed­
nice humanuma — ljudi kao potrebe drugih ljudi.

203
 PROBLEMI PARTICIPATIVNE DEMOKRACIJE

Veljko Rus

PARTICIPATIVNA DEMOKRACIJA

Nakon što su parlam entarna demokracija i diktatura prole­

tarijata u samom historijskom zbivanju osvjedočili svoju ne-
dovoljnost, ideja se participativne demokracije počela afirmira­
ti i van kruga socijalnih teoretičara. Sindikati ne postavljaju
više samo ekonomske zahtjeve nego traže i strukturalne prom­
jene u poduzećima (zahtjevi za participaciju radnika), sovjet­
ski lideri ne govore više samo o komunizmu kao društvu izo­
bilja koje bi nudilo svakome prema njegovim potrebama, nego
i o samoupravnom komunizmu, zapadni političari (Mendes Fran­
ce) ne vide druge mogućnosti za saniram je zapadnog društva no
postepeno formiranje participativne demokracije i ukidanje
parlamentarne demokracije.
Dok ideja participativne demokracije prodire u program
društvenih aktivista, socijalni se teoretičari sve češće pitaju o
mogućnostima i putovima afirmacije participativne demokra­
cije. Iako ne vide nikakav društveni oblik koji bi više odgova­
rao sadašnjemu visoko socijaliziranom načinu proizvodnje i
sadašnjim dominantnim težnjama za istovremenim formiranjem
političke i ekonomske demokracije, ipak se pitaju za domet, us­
love i granice participativne demokracije. Činjenica je naime da
je svaka pojava participativne demokracije vezana za cjelovitu
politekonomsku strukturu, a naravno i na kulturnu povijesnu
tradiciju. To upravo znači, da je participativna demokracija pod­
ložna najrazličitijim modifikacijama i deformacijama, da je
njezin nastanak povezan rješavanjem reda suprotnosti i do­
metom ograničen kvantom društvenih potencija. S tog stanovišta
socijalni teoretičari danas već prilično oštro analiziraju pojave
participativne demokracije u zapadnom društvu (na pr. A. Meis-
ter i R. Dahrendorf), konstatiraju nemogućnost samoupravljanja
odnosno suupravljanja u hijerarhiziranom sopstveničkom druš­
tvu, ekonomsku neefikasnost kolektivnog upravljanja dobro­
204
 PROBLEMI PARTICIPATIVNE DEMOKRACIJE

voljnih udruženja, nezainteresiranost članstva za upravljanje

postojećim udruženjima itd.
Pored tih problema sociološke prirode javljaju se već i filo­
zofsko-historijska pitanja. Npr.: Nije li participativna demokra­
cija samo posebna faza u realizaciji određenih zajedničkih po­
treba? Nije li participativna demokracija samo polazni oblik za­
jedničke akcije koja se temelji na ekstatičnosti i misionarskom
elanu onih koji u tome učestvuju, dakle oblik zajedničke akcije
koja se mora prije ili kasnije institucijalizirati, a time i biro­
kratizirati? Nije li propagiranje participativne demokracije kao
trajnog oblika društvenog djelovanja utopijsko i možda čak
konservativna ideja, jer zadržava improvizaciju i ujedno one­
mogućuje objektivizaciju prvobitnih ideja u čvrstu strukturu?
Nije li nužno, a i racionalno, da se revolucionarne ideje, inkam ira-
ne u narodnom pokretu, institucijaliziraju i time obezbijede druš­
tvene procese na višem nivou?
Na ovome mjestu ne namjeravam raspravljati o problemima
ove druge vrste, nego želim upozoriti na nekoliko osnovnih a
i specifičnih uslova u kojima se danas kod nas realizira a, na­
ravno, i specifično modificira opća ideja participativne demo­
kracije.
SAMOUPRAVLJANJE SE UVODI ODOZGO NADOLJE

Kod nas se samoupravljanje razvija »odozgo nadolje« i stoga

ima karakter »oktroirane demokracije«. Zato je, razumije se,
radi spomenute okolnosti naglasak na institucionalnim oblicima
participiranja, a ne na spomenutom participiranju radnika.
Budući da se samoupravljanje razvijalo »odozgo nadolje«,
najprije se učvrstilo na nivou poduzeća konstituiranjem radnič­
kih savjeta i upravnih odbora. Radnik je time postao proizvo­
đač i upravljač. Realnost ovog statusa pokazala se vrlo brzo kao
apsurdna-* RadnilT je sam ili preko svojih predstavnika donosio
odluke o poslovnoj politici poduzeća, dok je ujedno u svom sva­
kodnevnom radu bio podređen m ajstoru ili predradniku kojeg
sam i nije birao. Prividni apsurd brzo se razotkrio kao realna
proizvođačka podređenost i formalno participiranje u uprav­
ljanju.

MATERIJALNA BAZA SAM OUPRAVLJANJA

Konstatacija koju smo izveli iz opisanog stanja bila je ta

da je samoupravljanju nedostajala m aterijalna baza. Premda
je ta konstatacija bila tačna, bila je ipak shvaćena potpuno jed­
nostrano. Materijalna baza bila nam je u prvome redu raspola­
ganje sredstvima, što je bilo u potpunoj suglasnosti s kvazi-
marksističkim shvaćanjuna koja su tada prevladavala, a izlazila
205
 VELJKO RUS

su iz ekonomskog determinizma. Logično je da smo i bazu shva­

ćali jednostrano, samo kao ekonomsku bazu, i vidjeli spas u
tome da radnici preuzmu kontrolu i vlast nad njom. Tako smo
od godine 1953. postepeno prenosili na samoupravne organe
pravo odlučivanja o resursima poduzeća. Taj je proces bio za­
vršen g. 1958, kad su samoupravni organi poduzeća dobili pravo
odlučivanja o raspodjeli čistog prihoda. Cjelokupna »materijal­
na baza« doduše još nije bila prepuštena na upravljanje samo­
upravnim organima (ostala je visoka akumulacija društveno-
-političkim zajednicama), ali ipak ni djelomični prenos sredstava
na samoupravne organe nije potakao očekivanu socijalnu meta­
morfozu unutar poduzeća. Morali smo konstatirati da djelomična
deetatizacija društvenog vlasništva nije ostvarila prethodna o-
čekivanja, prema kojima će radnik dobiti »vlast u svoje ruke
time što će odlučivati o dinaru«. Naprotiv! Utjecaj radnog ko­
lektiva u upravljanju poduzećem nije jačao, nego je čak slabio.

(NE)INTEGRATIVNA FUNKCIJA STIM ULATIVNIH SISTEMA

Stimulativni su sistemi koji se temelje na individualnom eko­

nomskom interesu doduše angažirali radnike kao proizvođače,
ali ne i kao upravljače. Ekonomski je interes doduše stimulirao
individualne radne napore, nije međutim mijenjao radnikov od­
nos prema radu, nije ubrzavao integracijske procese unutar rad­
nog kolektiva .1
Radi individuacije interesa smanjivala se socijalna kohe­
rentnost, a ujedno su se intenzivirali disocijacijski procesi.*
Rezultati su bili slični kao u zapadnim zemljama. Usprkos po­
jačanju produktivnosti—radi disocijacijskih procesa smanjivao
se utjecaj kolektiva na samoupravne i rukovodne organe poduze­
ća. Birokratizacija samoupravljanja bivala je očita. Samoupravni
organi bili su sve podređeniji utjecaju rukovodnih organa u po­
duzeću i sve manje utjecaju radnog kolektiva. To međutim nije bi­
la najteža posljedica nastale situacije. To što je zbilja ugrožavalo
cjelokupnu ekonomiku, bilo je cijepanje rukovodne funkcije na
odlučivanje i odgovornost. Dok su rukovodni organi (ili pak poje­

1) Istraživanja o kadrovskoj politici—vodio ih je Zavod za organizaciju

rada u Kranju—u radu su poduzeća otkrila da stim ulativno nagrađivanje
ne u tječe na p ozitivnlji odnos radnika prema radu, iako utječe na inten­
ziviranje rada; istodobno smo konstatirali pozitivnu vezu između mformira-
nosti Tadni'ka o zbivanju u poduzeću i između pozitivnog odnosa prema
njihovom radu.
2) A nkete u tri industrijske radne organizacije konstatirale su da među
radnicima prevladava m eđusobna borba za bolji rad i viša osobna primanja,
ali n e i m eđusobna ispomoć pri radu.

206
 PROBLEMI PARTICIPATIVNE DEMOKRACIJE

dine rukovodne skupine) u poduzećima još uvijek de facto do­

nosili odluke o poslovnoj politici, de jure ipak više nisu odgova­
rali za svoje odluke. Rušio se sistem odgovornosti, sistem kon­
trole i sankcije; državna kontrola je oslabila, demokratska još
nije bila efikasna. Došlo je do socijalnog i moralnog vakuuma
koji je omogućavao potpuno neodgovorno upravljanje rukovod­
nih grupa u radnim organizacijama.
Kadrovska politika, i time jezgra cjelokupne vlasti, ostala je
pod utjecajem rukovodnih organa unatoč tome što je godine
1957. izdan novi zakon o radnim odnosima kojim su na samou­
pravne organe prenijete bitne kompetencije s područja radnih
odnosa. I ne samo to: Ni utjecaj na obračun i na raspodjelu oso­
bnih dohodaka od strane vodstva poduzeća u biti nije bio manji
no prije. Samoupravni organi bili su u svom radu potpuno podre­
đeni utjecaju rukovodnih ljudi. Radni kolektiv, atomiziran radi
individuacije zajedničkih interesa, nije mogao utjecati na samou­
pravne organe. Birokratizacija samoupravljanja bila je neizbje-
živa i morala je nestimulativno utjecati na postojeći ekonomski
sistem stimulacije.
Samovolja, ali već i osjećaj potpune ovisnosti radnika o
vodstvu, morali su postepeno neutralizirati stimulativne sheme
koje su inače u prvim godinama bile uzrok jakom porastu rad­
nog intenziteta.

DEMOKRATIZACIJA KAO DECENTRALIZACIJA I

DEMOKRATIZACIJA ODLUČIVANJA

Krajem pedesetih godina bila je slika o stanju samouprav­

ljanja već toliko jasna da su presahla uvjerenja da ćemo tobože
širenjem ekonomske baze realizirati već i radničko samouprav­
ljanje. Nova teza o »približavanju sam oupravljanja neposrednim
proizvođačima« pokušala je osujetiti očite pojave birokratiza­
cije samoupravljanja. Počeo je proces decentralizacije samou­
pravljanja, formiranja ekonomskih jedinica i zborova proizvo­
đača kao neposrednih oblika upravljanja. S obzirom na sve dosa­
dašnje akcije bila je ta do sad najradikalnija i činilo se da će i
u osnovi mijenjati strukturu vlasti unutar radnih organizacija.
Decentralizacija se upravljanja međutim nije dosljedno re­
alizirala. Zaglibila je na pola puta jer je već u svojim početnim
naletima izazvala toliko sporova da je bila njim a i paralizirana.
Nastale se suprotnosti manifestiraju prije svega u slijedećim
optužbama: sindikat optužuje tehnokraciju da koči razvitak sa­
moupravljanja, a vodstva poduzeća se odupiru širenju samou­
pravljanja, jer to tobože unosi u radnu organizaciju anarhiju.
Obje su optužbe djelomično osnovane, iako samo simbolički iz­
ražavaju one suprotnosti koje su i danas ostale neriješene.
207
 VELJKO RUS

Čijenica je da je cijela struktura rukovođenja, oslanjajući

se na takozvani ZOR (znanstvenu organizaciju rada), sve do u-
vođenja samoupravljanja, doživjela bitne promjene. Zasnivajući
se na ekvivalenciji autoriteta i odgovornosti, na koncentraciji
odluka, kontrole informacije, znanstvena se organizacija rada
počela nužno odupirati procesima decentralizacije. Otpor je bio
potenciran još posebno radi toga jer je decentralizacija po svo­
jim intencijama prelazila granice funkcionalnoga upravljanja
time što je težila masovnom donošenju odluka. Ovo poistove-
ćivanje nužna je, naravno, posljedica činjenice što se samouprav­
ljanje razvija odozgo nadolje i zato u cjelokupnom razvitku do­
miniraju institucionalni oblici nad spontanim oblicima par­
ticipiranja.
Stoga se razumije da se i decentralizacija samoupravljanja
pokušava realizirati kao decentralizacija odlučivanja. Na taj
je način nehotice nastala predstava da je učvršćivanje samo­
upravljanja u širem prenošenju kompetencija na samoupravne
organe. Ali budući da je radna organizacija visoko diferencira­
ni organizam u kojem ima svaki član svoju funkciju (a funkci­
je su ujedno diferencirane i neprenosive), razumljivo je da je
prenošenje upravnih funkcija na lokalne samoupravne organe
ugrožavalo funkcionalno jedinstvo poslovanja, a da se time
nije obezbijedila efikasna socijalna kontrola i efikasno parti­
cipiranje kolektiva u upravljanju cjelokupnim poduzećem. Naši
menadžeri imali su pravo kad su davali izjave da decentraliza­
cija odlučivanja ima svoje granice, pokazali su međutim inferi­
ornost time što su na račun jednostrano shvaćenog samouprav­
ljanja kao masovnog odlučivanja nastupali protiv samouprav­
ljanja u cjelini i nisu upozorili na nefunkcionalne oblike parti­
cipiranja radnog kolektiva koji se u modernim radnim orga­
nizacijama spontano javljaju. Jednako su bili u pravu sindikati
koji su tražili demokratizaciju funkcija vlasti, a stvarali su ne­
funkcionalne strukture u slučajevima kad su pokušavali »de­
mokratizirati« i radne odnosno stručne funkcije!

NEPROMIJENJENA STRUKTURA VLASTI

S obzirom na sve suprotnosti koje su se nagomilale uvođenjem

samoupravljanja, nikako ne možemo govoriti o daljnjem razvi­
janju samoupravljanja, a da ne pokušamo tražiti globalniju
pozadinu navedenih pojava. Sociološke analize nam svjedoče
da su strukture vlasti unutar radnih organizacija, unatoč struk­
turnim promjenama, ostale u biti nepromijenjene. Usprkos to­
me što je došlo do prilično opsežne decentralizacije kompeten­
cija, konstatiramo da je utjecaj centralnih organa poduzeća
još uvijek dominantan. Usprkos tome što je kolegij po svom
formalnom statusu samo savjetodavni organ direktora, konsta­
208
 PROBLEMI PARTICIPATIVNE DEMOKRACIJE

tiramo, da taj organ ima dominantnu ulogu u radnim organi­

zacijama .5
Navedene konstatacije možemo s velikom vjerojatnošću ge­
neralizirati na većinu radnih organizacija. A to znači da svima
dosadašnjim strukturnim promjenama nismo postigli bitnu
demokratizaciju unutar radnih organizacija. Širenjem samou­
pravnih kompetencija u biti smo samo formalno razvijali samo­
upravljanje, a da nismo pri tome mijenjali strukturu vlasti.
Daljnje razvijanje samoupravljanja u istom pravcu značilo bi
prema tome samo razvijanje samoupravnog formalizma i ujed­
no legalizaciju neodgovornosti onih koji imaju odlučujući u-
tjecaj na zbivanje u radnoj organizaciji.

KRITIKA SAMOUPRAVNOG MODELA

Većina »tehnokrata« vidi uzrok za dosadašnju formalizaci-

ju samoupravljanja u utopijskom modelu samoupravljanja koji
da je u svojoj biti zadrugarski i kao takav više ne odgovara
modernoj radnoj organizaciji sa specijaliziranom funkcijom
vođenja. Naša istraživanja 7 industrijskih i 16 zanatskih radnih
organizacija pokazala su opravdanost gornjih tv rdnji :4 u zanatu
je informiranost radnika značajno veća nego u industriji. Na
osnovu tih razlika mogli bismo se gotovo složiti s tezom da je
u zanatskim poduzećima zbog specijalizirane funkcije vođenja
i zbog homogene kvalifikacijske strukture moguće kolektivno
odlučivanje, dok je samoupravljanje u smislu kolektivnog odlu­
čivanja nemoguće u industriji i u njoj sličnim radnim organiza­
cijama. Konsekvencija bila bi prema tome slijedeća: Hitno mo­
ramo razviti tip samoupravljanja koji će funkcionalno odgova­
rati onim organizacijama koje su već afirmirale visoku podjelu
rada.
Ovom konstatacijom mogli bismo zaključiti ovo naše raz­
mišljanje i prepustiti brigu za daljnji razvitak samoupravlja­
nja organizatorima, kad nas ne bi neki podaci nagonili na ot­
krivanje drugih faktora koji koče razvitak samoupravljanja.

3) Strukture u tjecaja pojedinih organa n a zbivanje u poduzeću pokazuju po

dosadašnjim istraživanjim a — prilično podjednako stanje; bez obzira na
veličinu i kvalifikacijsku strukturu kolektiva, čak bez obzira na različite
republike, analize su pokazale oligarhijsku strukturu poduzeća, a najm anji
utjecaj radnika.
4) Izvor: Samoupravna problematika u industrijskim i zanatskim radnim
organizacijama, Zavod za organizaciju rada Kranj, Kranj 1963.

209
 VELJKO RUS

SUPROTNOST IZMEĐU INSTITUCIJALIZIRANOG I SPONTANOG

PARTICIPIRANJA

Riječ je o pojavama, zajedničkim kako industrijskim tako i

zanatskim radnim organizacijama. Te pojave prema tome nisu
tehnološke, nego sociološke prirode. U industriji, a još više u za­
natstvu, opažamo izričitu suprotnost između spontane partici­
pacije radnika i između konstitucijalizirane participacije. Zato
možemo navesti barem 4 momenta koji sasvim nedvosmisleno
potvrđuju gornju tvrdnju .5
a) U svim radnim organizacijama zapažamo da je spontano
učestvovanje radnika kod organizacije rada u užoj organizacij­
skoj jedinici i aktivno učestvovanje na sastancima češće, nego
što su institucionalne mogućnosti surađivanja. Ta je konstata­
cija prividno apsurdna, jer institucionalne bi mogućnosti mo­
rale biti načelno limita spontanog participiranja. Ipak tu poja­
vu interpretiram drukčije. Spontano participiranje stvarno pre­
lazi institucionalne mogućnosti prije svega stoga, jer se usmje­
rava na drugo područje nego institucijalizirana aktivnost.
b) Ovu tvrdnju ilustriraju podaci koji jednako vrijede za sve
radne organizacije, zahvaćene spomenutom istragom: pri orga­
nizaciji rada u osnovnim organizacijskim jedinicama surađuje
u prosjeku jedanput više radnika nego u raspravljanjima o o-
dređivanju mjerila za podjelu osobnih primanja; jednako se od­
nosi jedanput veći broj prijedloga na radne racionalizacije ne­
go na probleme primanja. Podatak je toliko značajniji zbog toga
jer smo ga dobili baš u razdoblju kad su društveno političke
organizacije forsirale gotovo isključivo raspravljanje o osobnim
primanjima i tražile od radnih organizacija da izrade pravil­
nike o podjeli čistih dohodaka. Očito je prema tome da se
spontano participiranje razvijalo jače i da se razvijalo drugim
pravcem nego aktivnost koju su forsirale samoupravne institu­
cije.
c) Naše su analize pokazale da više od 20°/o prijedloga koje
radnici daju u vezi s poboljšanjem rada i poslovanja u radnoj
organizaciji uopće nitko ne tretira. Analizirali smo također
uzroke i posljedice koje proističu iz ovakvog ignoriranja i kon­
statirali smo da radnici čije prijedloge nije nitko tretirao sači­
njavaju danas najnegativističniju skupinu u radnim kolektivi­
ma i da predstavljaju opasan presedan za daljnju samouprav­
nu praksu. Dalje smo konstatirali da prenebregavanje prijedloga
u vezi s nedemokratičnošću vodećih nikako nije glavni uzrok
tome što se spontana inicijativa radnika izlijeva u pijesak.

5) Vidi isti izvor kao pod 4.

210
PREVLADAVANJE DEDUKTIVNIH TENDENCIJA U SAMOUPRAVLJANJU

I tako smo kod »izvornog grijeha« samoupravljanja. Samo­

upravljanje svojom strukturom i svojim načinom djelovanja
nije kadro da razvije inicijativu »odozdo nagore«. Samouprav­
ljanje koje se afirmira od dolje nagore zamišljeno je kao proces
u dva pravca:
a) S jedne strane samoupravljanje trebalo bi realizirati
vlast rada nad kapitalom; u tom smislu trebali bi samoupravni
organi preuzeti funkcije nekadašnjeg vlasnika.
b) Samoupravljanje trebalo bi biti najširi model političke
integracije radnih ljudi u općenitu politiku našeg društva.
Institucijalna realizacija tih dvaju ciljeva, naravno, nužno
je rađala vrlo općenite, pojedinim radnim organizacijama pri­
lično neprilagođene samoupravne strukture čijih funkcija je vi­
še u tome da realiziraju općenitu koncepciju društva, nego da
stvore integraciju radnih kolektiva koja bi se temeljila na spon­
tanoj participaciji, i uz to form iraju originalne modele radne i
društvene prakse. Prevladavanje tih deduktivnih tendencija u or­
ganizam — kojega je osnovni smisao da induktivnim putem for­
mira nove oblike zaista socijalističke društvene prakse — omo­
gućuje stapanje spontanog participiranja radnika sa instituci-
jaliziranim participiranjem. Tako se može desiti da spontana
participacija nije formalizirana, pa ne utječe ni na rad samo­
upravnih i još manje na rad vodećih organa.
Način funkcioniranja samoupravnih organa izrazito je de-
duktivan. Ograničuje se na to da centralni organi prim aju pri­
jedloge za proučavanje pojedinih akutnih problema i da sami
ne utječu na dnevni red sjednica. (Rijetki izuzeci samo potvr­
đuju pravilo.) Zborovi proizvođača većinom samo raspravljaju
o već izglasanim zaključcima centralnih organa i pretvaraju se
u informativne sastanke, umjesto da s prethodnim raspravlja­
njima utječu na odluke centralnih organa.* Ukratko: čitava
struktura samoupravljanja u radnim organizacijama funkcio­
nira egzekutivno, umjesto da bude usm jerena prije svega u to
da razvija i širi inicijativu odozdo nagore. Nije prema tome
nimalo čudnovato ako se ni postojeća inicijativa radnika ne
realizira u cjelini, a kamoli da sadašnje funkcioniranje samo­
upravljanja podstiče intenzivnije participiranje.

6) O tome kod nas postoji već veći n iz em pirijskih studija koje tretiraju
način rada samoupravnih organa: Aktualni problem i radničkog sam ouprav­
ljanja, Centar za radničko sam oupravljanje republičkog veća SSJ, Beograd
I960; Tendencije i praksa neposrednog upravljanja u ekonom skim jed in i­
cama, Institut društvenih nauka — Beograd, 1962. itd.

211
 VELJKO RUS

DOMINACIJA UPRAVE NAD KOLEKTIVOM

Prevladavanje deduktivnih tendencija unutar samoupravlja­

nja, a naravno i unutar rukovođenja, implicira također činje­
nicu što za sada u našim radnim organizacijama nije osnovni
spor između rukovodne i samoupravne linije, nego još uvijek
između više i niže organizacijske jedinice — odnosno vrlo u-
prošćeno rečeno — između uprave i radnog kolektiva, između
službenika i radnika. Ako radni kolektiv ne može realizirati svo­
ju konstruktivnu inicijativu i ako je osuđen na status izvođa­
ča — onda je time srušena osnovna »ravnoteža sila« unutar
radne organizacije, a time je dana i osnova za neprestano po-
tenciranje suprotnosti.
Možda će tko pomisliti da je spomenuta tvrdnja potpuno
anahronistična ideja i da je vrijedila najviše još za razdoblje ad­
ministrativnog socijalizma. Ipak nam većina pojedinih empirič-
kih podataka pokazuje upravo suprotno: još uvijek konstatira­
mo dominaciju vodećih i samoupravnih organa nad vodećim
i samoupravnim organima nižih organizacijskih jedinica. Isto
tako konstatiramo da se novčane i disciplinske kazne češće iz­
riču radnicima nego službenicima .8

PROSVJETITELJSKI DEFETIZAM

Ako smo konstatirali da je prevladavanje deduktivnih ten­

dencija i s njima povezana dominacija uprave nad radnim ko­
lektivom osnovna zapreka afirmiranju inicijative u radnim or­
ganizacijama s visokom kao i niskom podjelom rada, onda na­
ravno nema nikakvog smisla svaljivati krivnju za premalu sa­
moupravnu aktivnost radnih kolektiva na tehnologiju i njezine
»zakonitosti«.
Umjesto toga se često pozivamo na nedovoljni stepen obra­
zovanja radnika i tražimo rješenje u dugoročnoj perspektivi
prosvjećivanja i obrazovanja radnih ljudi. Sa stanovišta naših kon­
statacija ta je teza netačna budući da konstatiramo ignoriranje
već postojeće inicijative, a uz to ova teza implicira i misao da
je samoupravljanje prema tome stvar one daleke budućnosti,
kad bude akademizirano čitavo radništvo. Budući da je ta pro­
svjetiteljska isprika do tolike mjere ovladala našom svijesti da
joj se priklanjanju i sami radnici, nužno je da spomenutu tezu
dotjeramo do apsurda: radni kolektiv odnosno radništvo kao
cjelina bit će u svakoj historijskoj situaciji — s obzirom na

7) Izvor: Položaj rukovodnog kadra u uslovim a sam oupravljanja, Zavod za

organizaciju rada u Kranju, Kranj 1964.
8) Izvor: A ktualni problemi radničkog samoupravljanja, Centar za rad­
ničko sam oupravljanje republičkog veća SSJ, Beograd 1960.

212
svoje obrazovanje, s obzirom na svoju radnu kulturu i s obzirom
na svoje historijsko iskustvo — do određene mjere insuficijen-
tan zadaćama koje će historijska situacija stavljati preda nj.
Po logici prosvjetiteljskog defetizma možemo prema tome samo­
upravljanje odgoditi u imaginarnu budućnost, u vrijeme, kad
će tko zna kakvim čudom radništvo potpuno ovladati radnom
i društvenom problematikom. Iz radikalizirane utopije proizla­
zi radikalni odgovor, radni je narod radin zato jer radi. O-
bavljanje rada suponira onu minimalnu radnu kulturu koja je
ujedno i legitimacija za upravljanje društvenim procesom rada.
Razumljive su razlike: viša radna kultura omogućuje puni ju
participaciju; ipak ova diferencijalna logika ne može negirati
globalno stanovište koje smo prije naveli.9

U RADNIM ORGANIZACIJAMA NEMA ANARHOIDNIH TENDENCIJA

Osnovne perspektive za daljnji razvitak samoupravljanja

moramo dakle tražiti u otklanjanju onih socijalnih prepreka
koje bitno ograničavaju već postojeću inicijativu radnika. Rek­
li smo da se kriju u deduktivnim težnjama samoupravljanja.
Jesu li one možda oprostive radi opasnosti od anarhoidnih ten­
dencija u radnim kolektivima?
Detaljna istraživanja u radnom kolektivu X pokazala su da
su težnje za većom disciplinom (integrativne tendencije) kod
jedne trećine kolektiva jače od težnji za većom radnom samo­
stalnošću .19 Jednako smo konstatirali da su težnje za samostal­
nošću to veće što je neadekvatnija praksa vodećeg kadra. Cen­
trifugalne tendencije rezultat su prema tome prije svega socijal­
no i stručno neodgovarajuće prakse vodećeg kadra. Unatoč
suprotnostima većina je radnog kolektiva za to da se dosadaš­
nji kadar majstora ne mijenja. Slične rezultate otkrivaju i dru­
ge studije. Spomenuta monografija je isto tako utvrdila da se
socijalni interesi majstorskog kadra ne razlikuju od interesa
radnog kolektiva, izuzev one prim jere u kojima su interesi
vezani za obavljanje vodeće funkcije koju ima kadar majsto­
ra. Nadalje konstatiramo u radnika želju za intenzivnijom su­

9) Namjerno naglašavam višu radnu kulturu koje je dio obrazovanje. Da

spomenem još da su istraživanja pokazala, kako nema gotovo n ik ak ve veze
između stepena obrazovanja članova RS i njihovog k valiteta rada u razli­
čitim radnim organizacijama, što znači da socijalni režim ima vrlo značaj­
nu ulogu.
10) Isti izvor kao kod 7.

213
 VELJKO RUS

radnjom u samoupravljanju, a često i spremnost da preuzmu fun­

kcije u samoupravnim organima .11
Da navedemo još jedan — možda najznačajniji — podatak.
U tri poduzeća u kojima sam istraživao postojeću distribuciju
utjecaja, svuda sam konstatirao istu osnovnu tendenciju: sva
tri radna kolektiva teže poliarhijskoj strukturi vlasti. Izuzetak
su težnje za smanjenjem dosadašnjeg utjecaja pojedinih central­
nih organa poduzeća (obično samo kolegija), a izrazita su
traženja da se poveća utjecaj stručnih službi, samoupravnih or­
gana u ekonomskim jedinicama i radnika. Težnje kolektiva iz­
ričito su prema tome neanarhične i poklapaju se s teoretski
konstatiranom optimalnom strukturom utjecaja (A.S. Tannen-
baum).
Navedeni podaci ukazuju na to da unutar radnih kolektiva
nema anarhoidnih tendencija. U kolektivima nema »pučističkih«
težnji da se uklone vodeći ljudi, zategnutosti između vodećeg
kadra i radnika nisu takve da bi ugrožavale jedinstvo kolek­
tiva, spremnost za suradnju u samoupravljanju još je prilično
općenita; prevladava težnja za visokim utjecajem svih faktora
na zbivanje u radnoj organizaciji. Strah od socijalne anarhije
prema tome ne može biti razlog za prevladavanje deduktivnih
tendencija u samoupravljanju.

KOMUNIKACIJE IZMEĐU RADNE ORGANIZACIJE I DRUŠTVA

Iz upravo navedenog ocrta proizlazi da razloge za prevlada­

vanje deduktivnih tendencija u samoupravljanju ne možemo
tražiti u prilikama radnih organizacija, nego u prvom redu u
inertnoj sili administrativne prakse. Neke analize koje tretira­
ju status direktora i odnose između radne organizacije i općine
upozoravaju nas na to da direktori (odnosno vodeći službenici)
imaju vrlo tijesne komunikacije s organima društveno-politič-
kih zajednica, dok su samoupravni organi tako reći prepušteni
samima sebi.
Neposredno se izražava »nadmoć« direktora i nekih vodećih
službenika u visokoj kumulaciji vodećih članskih funkcija u
organima i organizacijama van poduzeća,1* ali i u tome da su
zborovi proizvođača često sastavljeni od većine vodećih službe­

11) Izvori: Tendencije i praksa neposrednog upravljanja u ekonomskim je­

dinicama, Institut društvenih nauka — Beograd, Beograd 1962; Samouprav­
na problematika u industrijskim i zanatskim radnim organizacijama, Za­
vod za organizaciju rada Kranj, Kranj 1962; Integracija radnika u podu­
zeću, Institut za sociologiju — Ljubljana, Ljubljana 1963; A naliza m išljenja
o samoupravljanju, Jože Derganc, Ljubljana 1963.
12) Izvor: Direktor kao društveni radnik, Savezni centar za obrazovanje
rukovodnih kadrova u privredi, Zagreb 1959.

214
 nika. Dominacija vodećih službenika nad samoupravnim orga­
nima još se pojačava sadašnjom praksom općinskih organa: o-
vi obično kontaktiraju s direktorima odnosno vodećim službenici-
m a poduzcća.te preko njih pokušavaju sređivati odnose s radnim
organizacijama^ Osim toga su za realizaciju svojih interesa čes­
to spremni zaobići samoupravne organe / 8 a time naravno doslov­
no guraju samoupravljanje u radnim organizacijama na spored­
ni kolosijek. Ali dok jača utjecaj vodećih službenika radi komu­
nikacije van poduzeća, za samoupravne organe konstatiramo da
su stvarno izolirani i lokalizirani na radnu organizaciju. Samo­
upravni organi se ne integriraju ni u više samoupravne jedinice
niti komuniciraju sa samoupravnim organima susjednih ili srod­
nih organizacija. Podređenost samoupravnih organa utjecaju
vodećih organa je neizbježiva, a isto su tako shvatljive i lokalis-
tičke tendencije koje s vremena na vrijeme izbijaju na površinu.
Usprkos opisanoj praksi općinskih organa proizvođači ipak nisu
protiv odvođenja sredstava komuni (ali traže veći utjecaj i ve­
ću kontrolu nad potrošnjom tih sredstava ) . 14

ULOGA DRUSTVENO-POLITICKIH ORGANIZACIJA

Naravno, radne organizacije bismo morali tretirati i u kon­

tekstu cjelokupnog ekonomsko-političkog sistema (plan, tržište).
Tek proučavanjem toga sistema i njegova utjecaja na samou­
pravljanje unutar radnih organizacija, mogli bismo dobiti tač-
nije predstave o perspektivama sam oupravljanja u našem dru­
štvu. To međutim prelazi okvir ove rasprave. Želim ipak skrenuti
pažnju na sadašnju ulogu društveno-političkih organizacija u
radnim organizacijama upravo radi toga, jer bi društveno-poli­
tičke organizacije trebale biti dinamični faktor daljnjeg razvitka
samoupravljanja kod nas. Iz dosadašnjih analiza moramo kon­
statirati da političke organizacije ne pridonose bitno većoj ko­
herentnosti i većoj aktivnosti radnih kolektiva, niti bitno utječu
na reguliranje poslovne politike. Njihovo se djelovanje uglav­
nom iscrpljuje time što pokušavaju m jeclti na personalnu struk­
turu vodećih i samoupravnih organa. Time žele posredno utje­
cati na usmjeravanje cjelokupneHktivnosti radne organizacije.
To međutim znači da društveno-političke organizacije ne dinami­
ziraju samoupravne procese »na dnu«, nego se javljaju kao
kontrolni filter »na vrhu«, Njihov je rad prema tome jače us­
mjeren na konstituiranje vodećih organa nego na aktiviziranje
samoupravljača.

13) Izvor: Prikazi i studije iz društvenog upravljanja, Zavod za društveno

upravljanje —• Ljubljana, Ljubljana 1960.
14) Izvor: A ktivnost radnih ljudi u sam oupravljanju radnom organizacijom ,
Institut za društveno upravljanje — Zagreb.

215
 ve l jk o r u s

PERSPEKTIVE

B u d u ć i d a n ij e m o g u ć e n it i im a s m is la n a o v o m e m j e s t u p r e d ­
la g a t i š t o t r e b a p o d u z e t i z a d a lj n j i r a z v it a k p a r t ic ip a t iv n e d e ­
m o k r a c ij e k o d n a s , ž e lim s e o g r a n ič it i s a m o n a s lij e d e ć u k o n ­
s ta t a c ij u : n a š s a d a š n j i d r u š t v e n i s is t e m j o š u v ij e k t e r e t i s a m o ­
u p r a v lj a n j e t o li k i m f a k t o r im a k o č e n j a d a b e z v e ć ih p r o m j e n a u
s t r u k t u r i t e š k o z a m i š l j a m o u s p j e š a n r a z v it a k s a m o u p r a v lj a n j a ,
a n a p o s e a k t iv n ij e p a r t ic ip a c ij e r a d n ih lj u d i.

216
 SOCIJALIZAM U NERAZVIJENIM ZEMLJAMA

Veljko Korać

Otkako su socijalističke revolucije izmenile tok savremene

istorije, sve veći deo čovečanstva shvata i prihvata socijalizam
kao jedinu ljudsku mogućnost rešavanja dubokih protivrečja
savremenog društva. Međutim, taj deo čovečanstva nije nje­
gov najrazvijeniji deo. Naprotiv, tok socijalističkih revolucija
ide od razvijenih zemalja prema nerazvijenim zemljama, od
Zapada prema Istoku, i zbog toga se često postavlja pitanje da
li je to istorijska nužnost i kakav to značaj ima za budućnost
socijalizma i čovečanstva?
Od svih odgovora na ovo pitanje osobito je karakteristična
tvrdnja da je socijalizam moguć isključivo u nerazvijenim zem­
ljama, i to u doba njihovih industrijskih revolucija.*
Pravi smisao te tvrdnje nije teško otkriti. Tvrditi da je so­
cijalizam moguć samo u nerazvijenim zemljama ne znači u stva­
ri ništa drugo nego poricati da je on moguć u razvijenim zem­
ljama. A to nije nova teza. Ona je stara koliko i savremeno ka­
pitalističko društvo i svodi se u krajnjoj liniji na to da je kapi­
talizam najbolji mogući društveni sistem u razvijenim zemlja­
ma i da ga socijalizam nikako ne može prevazići. Za takvo shva­
tanje teško je naći ubedljive dokaze, jer je apologija kapitalizma
već odavno izgubila svako opravdanje.

• Na karakterističan način tu tezu brani savrem eni am erički sociolog S ey­

mour Martin Lipset. On pokušava da potvrdu za njenu istin itost nađe čak
kod Friedricha Engelsa i navodi jedno Engelsovo pism o Bebelu, 1884. go­
dine. U tom pismu izložio je Engels gledište da se uspesi socijalizm a u
Nemačkoj, krajem 19. veka, mogu objasniti lim e što je N em ačka u to doba
bila u punoj industrijskoj revoluciji, a stagnacija socijalizm a u Engleskoj
i Francuskoj time što je industrijska revolucija u tim zemljam a uglavnom
već bila dovršena. Engels je očigledno m islio na socijalistički pokret u
ovim zapadno-evropskim zemljama, a n e na socijalizam kao sistem druš­
tvenih odnosa. Prem a tome. Lipset u stvari zloupotrebljava E ngelsov tekst
kad se na njega poziva da bi dokazao da je socijalizam m oguć sam o u
nerazvijenim zemljama koje tek ostvaruju svoje industrijske revolucije.

217
 VELJKO KORAĆ

Ipak, tvrdnja da je socijalizam moguć isključivo u nerazvi­

jenim zemljama zaslužuje da bude predmet kritičkog razmatra­
nja, ukoliko je reč o socijalizmu, i ukoliko se istinitost te tvrdnje
pokušava dokazati praksom, tj. dosadašnjim tokom socijalistič­
kih revolucija. Praksa je jedini kriterij istine, i kad se tvrdi da
savremena istorijska praksa pokazuje da je socijalizam moguć
samo u nerazvijenim zemljama vredi ispitati i utvrditi šta je u
stvari socijalizam u nerazvijenim zemljama. Jer, ako je socija­
lizam moguć samo u nerazvijenim zemljama, postavlja se pi­
tanje šta je socijalizam uopšte? Zamišlja li se socijalizam kao
»onaj viši životni oblik kome današnje društvo teži usled svog
ekonomskog razvitka«*, tj. onako kako ga je Marx zamišljao na
temelju analize iskustava Pariške komune? Ili se on zamišlja i
shvata kao gotov, jednom zauvek pronađeni ideal ili model ideal­
nog društvenog života koji se može ostvariti u svim uslovima, pa i
u zemljama koje su još daleko od toga da socijalizmu neodoljivo
teže usled samog svog ekonomskog razvitka«, iako su doživele
pobedonosne socijalističke revolucije? Ili se pak zamišlja is­
ključivo kao sistem koji može biti podesan za nerazvijene zem­
lje dok u njima traju industrijske revolucije?
Bez obzira kako se socijalizam zamišlja i shvata, jasno je jed­
no: da je on u praksi moguć samo ukoliko je ostvarljiv, tj. uko­
liko to zahteva i omogućuje sama praksa jedne zemlje. Ako je
reč o nerazvijenim zemljama, mora se pre svega utvrditi da li i u
kojoj meri praksa tih zemalja zahteva ili omogućuje socijalizam
i kakav socijalizam to može da bude?
U traženju odgovora na ova pitanja treba se podsetiti da je
Marx sredinom prošlog veka izgradio svoje socijalističko učenje
upravo ispitujući mogućnost boljeg, savršenijeg, razvijenijeg dru­
štva u jednoj zaostaloj zemlji, Nemačkoj. Pitao se da li bi
Nemačka, koja je u to vreme bila znatno zaostala iza Engleske i
Francuske, mogla na neki način jednom radikalnom revoluci­
jom, ili kako je Marx pisao — »jednim salto mortale« — »pre­
skočiti ne samo svoje sopstvene pregrade, već i istovremeno
pregrade savremenih naroda«?**
Zna se da je zaključak do koga je Marx došao tražeći odgovor
na ovo pitanje bio presudan za ceo njegov misaoni razvitak: ta­
kav »salto mortale« u zemlji koja je zaostala i koja teži da
dostigne razvijenije zemlje, u kojima su već ostvarene političke
i industrijske revolucije, može biti samo »opštečovečanska eman­
cipacija«. Drugim rečima — to može biti samo »radikalna re­
volucija« koja vodi ljudskom društvu, tj. društvu bez onih oso­

• K. Marx, Građanski rat u Francuskoj; — K. M a r x /F . Engels, Izabrane

dela »Kultura« Beograd 1949, t. I, str. 501.
•• Karl Marx, Prilog kritici Hegelove Filozofije prava, uvod, »Kultura«
Beograd 1957, str. 46.

218
 SOCIJALIZAM V NERAZVIJENIM ZEMLJAMA

bina koje ljude pretvaraju u neljude. Ali ko može da izvede tak­

vu revoluciju u zemlji koja, po Marxovim rečima »još nije prak­
tično dostigla čak ni stupnjeve koje je teorijski prevazišla?« Za
Marxa je ovo bilo ključno pitanje. A ključno je ostalo sve do
danas za svakoga ko želi da ispita i utvrdi kako je moguće da jed­
na zaostala zemlja učini istorijski »salto mortale« i nadoknadi
ono što u ranijoj istoriji nije mogla postići. Ako je jedna zemlja,
kao Nemačka u Marxovo doba, pratila razvitak drugih naro­
da samo u mislima, ili kako bi Marx rekao »samo apstraktnom
delatnošću mišljenja, ne uzimajući aktivno učešća u stvaralačkim
borbama tog razvitka«, s kakvom realnom silom ona može na­
doknaditi ono što je izgubila?
Marx je tu silu otkrio u patnji. Zaključio je da zaostala zem­
lja koja nije mogla da učestvuje u »stvarnim borbama« može
samo da »deli patnje tog razvitka, ne učestvujući u njegovim u-
živanjima, ni u njihovom delimičnom zadovoljavanju«. Deo druš­
tva koji najviše pati, najviše teži oslobođenju od patnje. A to je,
po Marxovom mišljenju, proletarijat, tj. deo društva koji je li­
šen svega i doveden do stanja potpune patnje. Najviše ponižen i
obeščovečen, taj deo društva po samoj logici istorije, ili bolje
rečeno po prirodi svog položaja u društvu, ne teži samo svom sop-
stvenom oslobođenju od patnji, već oslobođenju celog društva
od svih oblika patnji i od svih oblika obeščovečenja. Njegova
težnja za čovečnošću i slobodom postaje univerzalna kao i nje­
gova borba za spostveno oslobođenje. Zato je on, po Marxu, je ­
dina sila koja može da izvojuje ljudske uslove života i ljudsko
društvo.
Nije beznačajno što je Marx počeo proučavati empirijski po­
ložaj proletarijata industrijskih zemalja zapadne Evrope tek
kada je kritičkim umovanjem došao do zaključka da proleterijat
ima svetskoistorijsku misiju u savremenom društvu zbog samog
položaja koji u društvu zauzima. To ispitivanje ubedilo ga je
da industrijski proletarijat, kao deo modernog industrijskog
društva koji najviše pati, postaje subjekat savremene istorije.
Marxova teza o istorijskoj misiji proletarijata prihvaćena je
kao osnovna ideja evropskog socijalističkog radničkog pokreta.
Zbog toga se formiralo mišljenje da je socijalistička revolucija
moguća samo u najrazvijenijim zemljama sa veoma razvijenim
industrijskim proletarijatom. Međutim, kad se borba za socija­
lizam proširila i na zaostale zemlje, i kad su se mogućnosti so­
cijalističke revolucije počele tražiti i tamo gdje je industrijski
proletarijat bio veoma malobrojan i slab, pokazalo se da ima
i drugih društvenih snaga osim industrijskog proletarijata koje
pate i koje žele ljudsku emancipaciju. Štaviše, pokazalo se da su
patnje industrijskog proletarijata razvijenih evropskih zemalja
samo jedan deo opštih patnji radnog dela celog čovečanstva i
da su patnje radnih ljudi nerazvijenih zemalja neuporedivo veće
219
 VELJKO KORAC

i nesnošljivije od patnji radnih ljudi zapadnoevropskih zemalja.

U tim zemljama kapitalizam nije ostavio nikakvu iluziju o svojoj
savršenosti, a kolonijalni sistem predstavio se narodima malo
poznatih zemalja i kontinenata tako bezdušno da nikakva sila
nije mogla nametnuti kapitalizam kao model društvenog uređe­
nja za te zemlje.
Tek je pobeda oktobarske socijalističke revolucije pokazala
narodima zaostalih zemalja da tok istorije ima i drugu perspek­
tivu. I dogodilo se ono što se moralo dogoditi: socijalizam je po­
stao oslobodilački ideal zaostalih zemalja i pokreta, a glavni
nosioci borbe za socijalizam postale su sve snage društva koje
su imale razloga da se bore protiv kolonijalnih ugnjetavanja,
raznih vidova eksploatacije, bede, obespravljenosti i beskrajnih,
vekovnih patnji. Razlike u stepenu razvoja zaostalih zemalja
uticale su na formiranje razlika u shvatanjima mogućnosti i cilje­
va borbe za oslobođenje pod zastavom socijalizma, ali su dese­
tine i stotine miliona ljudi prihvatile socijalizam kao jedinu
ljudsku mogućnost isceljenja od patnji svih radnih ljudi. I
upravo to daje danas jedno od najhitnijih obeležja savremenim
oslobodilačkim pokretima velikog broja nerazvijenih zemalja ko­
je tek stupaju u istoriju.
Kritičari i protivnici socijalizma shvataju i tumače ceo
ovaj proces na svoj način. To što tok socijalističkih revolucija
ide od razvijenih prema nerazvijenim zemljama uzima se kao
dokaz da savremena istorija demantuje Marxov socijalizam. Za­
boravlja se, dakako, (ili se ignoriše) da Marxa nije dovelo so­
cijalizmu empirijsko istraživanje položaja i uloge industrijskog
proletarijata u razvijenom industrijskom društvu, već kritičko
razmatranje položaja i uloge zaostale Nemačke i shvatanje da je
sfera patnje u zaostaloj zemlji neiscrpna revolucionarna sila, ako
ima revolucionarnu ideologiju. Ako, dakle, tok socijalističkih re
volucija ide od razvijenih prema nerazvijenim zemljama, umesto
da ide obrnuto, to nikako ne demantuje Marxa, već samo može da
potvrdi njegovu osnovnu misao da su »radikalne« revolucije u-
vek najviše moguće tamo gde su patnje radnog dela društva veće
i jače od postojećih političkih i društvenih sistema.
Lenjin je prvi do kraja shvatio da Marxov socijalizam može
biti životvoran u nerazvijenim zemljama samo ukoliko se stva­
ralački prilagodi potrebama i mogućnostima tih zemalja, tj. uko­
liko se poštuje Marxov stav da se teorija u jednom narodu uvek
ostvaruje samo utoliko, ukoliko je ona ostvarenje njegovih potre"
ba. U zaostaloj, polufeudalnoj, seljačkoj Rusiji, Marxove ideje
nisu mogle biti stvaralački primenjene i proširene jednako kao
i u zapadnoevropskim zemljama koje su već bile dovršile indus­
trijsku revoluciju. Materijalna osnova za socijalističku revoluci­
ju bila je u Rusiji još slaba, proletarijat je bio slab, ali su bile
neiscrpne rezerve revolucije, tj. revolucionarne snage bezdušno
220
 SOCIJALIZAM U NERAZVIJENIM ZEMLJAMA

eksploatisanog, krajnje obespravljenog, siromašnog seljaštva.

Razmišljajući o dimenzijama patnji ovog dela ruskog društva,
Lenjin je shvatio da se u njima krije neiscrpna snaga koju tre­
ba pripremiti za socijalističku revoluciju.
Ali da se ta snaga uvede u savremenu istoriju, trebalo je pod­
vrgnuti kritičkoj analizi Marxovu tezu da socijalističke revolucije
mogu početi samo u razvijenim zemljama i samo u međunarod­
nim razmerama, izvedenu isključivo iz iskustva zapadnoevrop­
skih industrijskih zemalja na temelju koga se mogla graditi iluzi­
ja da radnički pokreti vode izravno socijalističkim revolucijama.
Lenjin je došao do zaključka da je ta teza neprihvatljiva, uko­
liko se vodi računa i o rezervama revolucije u nerazvijenim zem­
ljama. Specifična sfera »patnje« u Rusiji bitno se razlikovala od
one sfere »patnje« koju je Marx imao pred očima u Nemačkoj
i zapadnoevropskim zemljama uopšte: njen daleko najveći deo
bilo je obespravljeno, siromašno seljaštvo. Za Lenjina je bilo
najhitnije da nađe mogućnost da se upravo ta sfera pripremi i
organizuje za socijalističku revoluciju. I Lenjin je to učinio, ne
odstupajući od same suštine Marxove ideje da je istorijski »salto
mortale« moguć i u zaostalim zemljama, ukoliko se iskoriste po­
tencijalne snage revolucije.
Oktobarska revolucija pokazala je da je Lenjin bio u pravu.
Ona je bilo dovoljno jaka ne samo da odoli intervenciji i kontra­
revoluciji, ne samo da odoli velikoj bedi i zaostalosti, već i da
pobedonosno nastupi protiv fašizma čak i posle bezumnih Sta-
ljinovih čistki, koje su silno oslabile sovjetsko društvo. Upravo
pobedom nad fašizmom pokazala se snaga i životvomost teko­
vina oktobarske revolucije.
Međutim, velike uspehe sovjetskog društva pratila su, kao što
se zna, ne samo iskušenja koja su dolazila spolja, već i iskušenja
koja su dolazila iznutra, tj. iz samog razvitka sovjetskog društva.
Burna industrijska revolucija u zaostaloj zemlji donela je velike
tehničke i ekonomske uspehe, ali je isto tako izazvala posledice
koje su ugrozile samu suštinu socijalističke revolucije. Sve do
Staljinove smrti o tome se u Sovjetskom Savezu nije smelo ni
misliti, a kamoli javno raspravljati. A kad je Staljin umro, iz-
nađena je jedna jedina formula od dve reči za objašnjenje svih
negativnih pojava u periodu Staljinove vladavine. Ta formula je
— »kult ličnosti«. Ona je dobila karakter i snagu magijske reči
koja sve pokreće i razjašnjava, ali o kojoj ne treba raspravljati.
I to pokazuje da je bilo jednostavnije odstraniti Staljinov balza-
movani leš iz Mauzoleja na Crvenom trgu u Moskvi, nego teoriju
i praksu koja je dobila njegovo ime. Ali se ipak neodoljivo pos­
tavlja pitanje: šta se u stvari krije iza te magijske formule?
Krije se ceo jedan sistem. Čak ako ostanemo samo u okviri­
ma onoga što je dosad legitimno rečeno o tom tzv. »kultu«, do­
voljno je već i to da se shvati da ta magijska fraza znači brutalno
221
 VELJKO KORAC

uništenje socijalističke demokracije, svojevrsni etatizam i biro­

kratski despotizam, uništenje slobodnog stvaralačkog duba i veli­
kih ljudskih vrednosti; ona znači bezdušno uništavanje ljudi u
ime nedokučive misterije budućnosti, apsolutizaciju politike i
ideologije, negaciju ljudskih sloboda. Ona krije, dakle, negaciju
osnovnog sadržaja socijalističke revoluciie.
Kako je takva negacija bila moguća u zemlji koja je pokazala
svetu da socijalizam nije utopija, već istorijska nužnost, i koja
je postigla ogromne ekonomske i tehničke uspehe u toku ne­
koliko decenija?
U zemlji koja je doživela socijalističku revoluciju bez mate­
rijalne onove, bez brojne i razvijene radničke klase i bez veli­
kog kulturnog nasleđa, na granici između Evrope i Azije, revolu­
cionarna vlast koja je stalno bila ugrožena i spolja i iznutra
morala je da crpe svoje snage iz rezervi bez kojih ne bi mogla
pobediti. Te rezerve bile su revolucionarne siromašne seljačke
mase koje su znale da se bore protiv carskog poretka, ali nisu
bile dovoljno sposobne i spremne da disciplinovano učestvuju u
industrijskoj revoluciji i stvaranju socijalističkog poretka. Teški
uslovi zaostale zemlje koja je težila ubrzanom ekonomskom
razvitku da bi dostigla i prestigla najrazvijenije kapitalističke
zemlje zahtevali su da se slabosti materijalne osnove nadoknade
snagom političke organizacije i vlasti. To je vodilo apsolutizaci-
ji politike i njenom pretvaranju u svojevrsnu mitologiju i teolo­
giju. Tehnički napredak samo je pojačao uspon i jačanje tehno-
birokratije. Država je postepeno prerasla u apsolutnu silu iznad
društva pred kojom su građani postali nemoćni, jer su im oduze­
ta sva legitimna prava da istupaju kao slobodni ljudi, a humanost
je brutalno izvrgnuta ruglu kao — slabost. Državna vlast postala
je tako svemoćna da je sebi potčinila sve sfere ljudske delat­
nosti. U ime marksizma, Staljin je Marxove ideje pretvorio u
zatvoren sistem dogmi, a sebe u jedinog i apsolutnog tumača tih
dogmi. Humanističke studije potpuno su obezvređene, a istra­
živačima je ostala jedna jedina mogućnost — da tumače smisao
dogmi, citirajući Staljina!
Da je sve to bilo samo »kult« Staljinove ličnosti^ prestalo bi
posle Staljinove smrti. Ali to što se o uzrocima koji su taj tzv.
»kult« izazvali još uvek govori oprezno i uzdržijivo, svakako po­
kazuje da magijska fraza o »kultu ličnosti« pokriva nešto što
još uvek postoji i što nije nastalo kao neki istorijski kapns, ili
kao neki pritisak tradicije carskog samodržavlja, već kao svoje­
vrsna nužnost u razvitku nerazvijene zemlje koja je doživela so­
cijalističku revoluciju pre industrijske revolucije.
Uostalom, da taj tzv. »kult« nije neka isključivo ruska tvore­
vina, iako u njemu ima specifično ruskih obeležja, veoma ubed-
ljivo govori obnova staljinizma u današnjoj Kini. Način na koji
se staljinizam usvaja, menja i prilagođava zaostalosti kineskog
222
 SOCIJALIZAM U NERAZVIJENIM ZEMLJAMA

društva pokazuje koliko je socijalistička revolucija u zaostaloj

zemlji izložena uticajima zaostale prakse. Kritika staljinizma
posle Staljinove smrti, makar i u uzdržljivoj formi osude »kulta«
ličnosti«, nije nimalo uticala na ideologe kineskog etatizma i
birokratizma da nešto nauče i primene u praksi. Naprotiv, ta
kritika je njih razjarila i oni su ocenili da je njihova istorijska
misija da spašavaju teoriju i praksu koja je po Staljinu dobila i-
me. U veoma zaostalom kineskom društvu oni čine sve što mo­
gu da socijalističku revoluciju ostvare kao sistem jednakosti u
siromaštvu, kao svojevrsni egalitarski pauperizam, i da taj i
takav sistem predstave kao jedini mogući model socijalizma i
komunizma, čak i za razvijene zemlje. Na međunarodnom planu
taj se pauperizam predstavlja kao naj legitimni j i čuvar svetske
revolucije danas. Da bi se afirmisao, on proklamuje svetsko-
istorijsku misiju nerazvijenih zemalja, a izvozu finansijskog ka­
pitala suprotstavlja izvoz socijalističke revolucije.
Pod imenom socijalizma nastao je, dakle, još jedan sistem
svojevrsnog etatizma koji svoje slabosti pokušava da nadvlada i
nadoknadi iluzijom o misiji primitivnog pauperizma. U sektaš-
koj zatvorenosti tog sistema, siromaštvo i poslušnost postaju
osnovne »vrline«, a odricanje od uživanja i potreba — osnovna
dužnost građana.
U takvom sistemu nije teško prepoznati elemente primitivnog
sektaškog komunizma, koji je Marx već u svoje vreme kritiko-
vao i odbacio kao nezrelu »dogmatsku apstrakciju« i utopiju,
kao nezrelu iluziju da se ljudi mogu izjednačiti u siromaštvu i
da je to jedina mogućnost buduće sreće čovečanstva.
Za razvitak savremenog socijalizma osobito je karakteristi­
čan način na koji taj sektaški komunizam kritikuje N.S. Hruščov.
On govori radnicima da komunizam nije i ne može biti odricanje
od ljudskih potreba ili uživanja, niti može biti ideologija paupe­
rizma koja izrasta na tlu zaostale društvene prakse, već sistem
razvijene industrijske proizvodnje, razvijenih društvenih odnosa
i razvijene svesti. Na taj način se u stvari, ideologija egalitarskog
pauperizma jedne zemlje, koja je doživela socijalističku revo­
luciju pre industrijske revolucije, kritikuje s višeg, razvijenijeg
gledišta zemlje koja je mnogo žrtvovala da savlada zaostalost i
očuva tekovine socijalističke revolucije, uprkos svim iskušenji­
ma, i da stvori osnovne uslove za ostvarenje onih načela socijaliz­
ma koja nose Marxovo ime.
Treba, međutim, napomenuti da je ideologija egalitarskog
paupenzma doživela radikalne kritike znatno pre našeg vreme-
na. i da današnjoj kritici egalitarske prakse prethodi Marxova
kritika primitivnog komunizma. Kao da je predviđao da će tok
socijalističkih revolucija u nerazvijenim zemljama izazvati ele­
mente egalitarskog pauperizma u praksi, on ga je u svoje vreme
prikazao kao nezrelo učenje o jednakosti ljudi u siromaštvu,
223
 VELJKO KORAC

kao »dogmatsku apstrakciju« koja negira čovekovu ličnost i

niveliše društvo u bezličnu celinu. A to, po Marxovim rečima, nije
ništa drugo nego skriveni oblik u kome se uspostavlja i zadovo­
ljava ćiftinska lakomost, samo na drugi način. Oskudan u svemu,
sektaški pauperizam se pojavljuje kao apstraktna negacija uži­
vanja i potreba, i kao vraćanje jednostavnosti čoveka koji je si­
romašan i bez potreba.
Marxovi argumenti protiv primitivnog sektaškog egalitarstva
ne bi, dakako, bili danas aktualni da se elementi primitivnog ko­
munizma ne javljaju i u praksi. A oni se javljaju u praksi upravo
zbog toga što socijalističke revolucije pobeđuju u nerazvijenim
zemljama i uzimaju bitna obeležja nerazvijene prakse tih ze­
malja. Po sebi se razume da nerazvijene zemlje u kojima pobeđu­
ju socijalističke revolucije nisu i ne mogu biti uzor ili model dru­
štvenog uređenja razvijenih zemalja, pogotovo ako nemaju šta
da pokažu osim tehničkog i ekonomskog napretka, koji su raz­
vijene zemlje već znatno ranije ostvarile. Ali, u meri u kojoj je
u jednoj nerazvijenoj zemlji moguća socijalistička demokratija
(pa i sistem samoupravljanja kao jedan od njenih bitnih eleme­
nata), u meri u kojoj ona neguje društvene odnose kao ljudske
odnose i u kojoj se slobodno razvijaju ljudske vrednosti i stvara­
lačke snage, dakle, u meri u kojoj se socijalizam afirmiše kao
početak uspostavljanja ljudske zajednice, ta zemlja može biti
ubedljiv dokaz za sve misaone i progresivne ljude sveta, da je
perspektiva socijalizma realna, ne samo u nerazvijenim, već i u
razvijenim zemljama, i to kao jedina ljudska mogućnost preva-
zilaženja strahovitih dimenzija otuđenja u razvijenoj tehničkoj
civilizaciji bez humane osnove i perspektive.
Istorijsko iskustvo ubedljivo pokazuje da se tendencije sa­
vremenog razvitka socijalizma mogu shvatiti samo ako se on
prati kao svetskoistorijski proces koji uzima najraznovrsnije
oblike. Samo tako moguće je shvatiti kako i zašto socijalističke
revolucije u nerazvijenim zemljama uzimaju obeležja nerazvije­
nih uslova u kojima pobeđuju i ljudi koji ih ostvaruju, i zašto se
javljaju predmarksistički oblici socijalizma i komunizma.
To što se pod imenom socijalizma uporedo javljaju najraz­
novrsniji elementi, od birokratskog etatizma, do primitivnog
sektaškog pauperizma, pokazuje koliko je proces socijalističkih
revolucija i pokreta u savremenom svetu protivrečan. Protiv­
rečnost između postavljenih ciljeva i realnih mogućnosti u sva­
koj zemlji je tako duboka da se tendencije socijalizma najraz­
novrsnije mešaju sa ostacima i tendencijama kapitalizma, ili čak
mnogo nerazvijenijih oblika društvenih odnosa. Što je zaostalost
jedne zemlje veća, protivrečnost je dublja. Snagom političke
organizacije moguće je, dakako, promišljeno uticati da neki
(socijalistički) elementi jačaju, a da se drugi potiskuju, ali i taj
uticaj ipak ide samo do granica koje dozvoljavaju uslovi. Iskus­
224
 SOCIJALIZAM U NERAZVIJENIM ZEMLJAMA

tvo pokazuje da je, na primer, moguće proklamovati ukidanje

klasa, pa čak i potpuno ostvarenje socijalizma ili komunizma, ali
da logika društvenog razvitka, sama po sebi, deluje tako da se
pod vidom socijalističkih odnosa formira i učvršćuje sistem
hijerarhije i privilegija u kome se između »gornjih« i »donjih«
slojeva uspostavljaju prave klasne razlike i protivrečnosti. Mo­
gu li se one sakriti?
Istorijska iskustva pokazuju, dakle, da su za ukidanje druš­
tvenih klasa neophodni, ne samo politički, već i svi drugi uslovi.
To su, uostalom, Marx i Engels veoma često isticali, jer su znali
da se socijalizam pretvara u čistu utopiju, ili u vulgarno sektaš-
tvo, ukoliko ostaje samo na etičkoj, tehničkoj ili političkoj osno­
vi. Društvo mora dostići određeni stupanj razvitka na kome, kako
je rekao Friedrich Engels, »prisvajanje sredstava za proizvod­
nju i proizvoda, a time i političke vlasti, monopola obrazovanja
i duhovnog upravljanja od strane neke posebne društvene klase,
postaje ne samo izlišno, nego čak prepreka za ekonomski, po­
litički i intelektualni razvitak«*. Ako u jednoj zemlji taj stupanj
još nije dostignut, jasno je da, sama po sebi, politička revolucija
ne vodi ukidanju klasa i klasnih odnosa, čak i ako tako izgleda,
ili ako se dekretom objavi. Zna se uostalom kako i zbog čega su
se raspale razne veštačke socijalističke i komunističke zajednice
u prošlom veku. One su objavile ostvarenje socijalizma, ali nisu
imale uslova da opstanu, već su se raspale. U zemljama koje su
doživele socijalističke revolucije pre industrijskih revolucija, ele­
menti socijalizma razvijaju se samo onom brzinom, kojom se raz­
vijaju ekonomija i kultura. Praksa to pokazuje veoma ubedljivo.
Da se moglo ići drugim putem u društvenom razvoju, komunizam
bi bio već odavno ostvaren kao etički ideal. Ali Marxova veličina
je upravo u tome što je pokazao u kojim uslovima socijalizam
može da bude stvarnost, a ne samo ideal. Zato je neosnovano,
čak i besmisleno govoriti o ostvarenom socijalizmu kad sama
praksa pokazuje da se u društvenim odnosima javljaju veoma
snažne tendencije koje, ne samo što sa socijalizmom nemaju
nikakve veze, već ga i negiraju.**

* F. T^npels, R azvitak socijalizm a od utopi je do nauke. Izabrana dela, II 148.

** K oje su to tendencije i kako se one prikazuju ilustru je ovaj primer:
»Da nabrojim samo neke od njih: kom ercijalizam birokratizam, tehnokrati­
ma, egoizam, fetišizacija nekih pojava u društvu koje nem aju dubljih socijal­
nih opravdanosti (na primer fudbal), prim itivan odnos prema vrednostim a
m aterijalne i duhovne kulture, um anjeno prisustvo društvenih aspekata u
svesti pojedinaca ili pogrešno shvatanje odnosa jedinka — društvo, in fe­
rioran odnos prema pojavama i vrednostim a stvorenim u drugim druš­
tvima, primitivan odnos prema estetski vrednim stvarima, prema d ruštve­
noj imovini, potcenjivački stav prem a nauci i njenoj važnosti u Životu,
itd. Sve su to pojave koie socijalizam ne može jednostavno rešiti tim e što je
već uspostavio socijalističke odnose u proizvodnji, lako je to uslov svega

225
 VELJKO KORAĆ

Upravo zbog tendencija da se pod ime socijalizma podvedu

pojave koje su sve drugo samo ne socijalizam kao razvijeni sis­
tem društvenih odnosa, savremena socijalistička teorija, ukoliko
je doista teorija, i ukoliko je savremena, mora kritički i objektiv­
no razlikovati socijalizam kao svetsko istorijski proces, od socija­
lizma kao određenog sistema društvenih odnosa. Uostalom, soci­
jalizam kao svetsko istorijski proces ne obuhvata samo praksu
zemalja u kojima su pobedile socijalističke revolucije, već i one
elemente razvijenih kapitalističkih industrijskih zemalja (strogo
utvrđeno radno vreme, minimalne radničke nadnice, kolektivni
ugovori, garantovani odmor radnika, garantovano socijalno i
zdravstveno osiguranje, itd), koji potencijalno vode socijalizmu
i tako posredno pokazuju da je neosnovana teza da je socijalizam
moguć samo u nerazvijenim zemljama. Da li će se i kako će se
ti elementi dalje razvijati, ne može se predvideti; ali da to nisu
kapitalistički elementi, savršeno je jasno. Njihovo prisustvo u
jednom kapitalističkom društvu samo po sebi pokazuje da je
socijalizam postao svetskoistorijski proces, bez obzira da li u
jednoj zemlji postoji, ili ne postoji socijalistički pokret (SAD).
S dogmatskog gledišta to se, dakako, može ignorisati. Ali ako se
žele objasniti savremena socijalistička stremljenja i, ako se uop­
šte želi jasno definisati šta je socijalizam, to se ne može postići
drukčije nego doslednom kritikom celokupnog postojećeg druš­
tva, kako onog dela koji se naziva kapitalizam, tako i dela koji
se naziva socijalizam.
Model takve kritike izgradio je Marx, koji je podvrgao dos-
lednoj kritičkoj analizi ne samo kapitalizam, već i sve oblike
utopijskog socijalizma i komunizma. Samo takvom kritikom on
je i mogao doći do saznanja da je socijalizam visoko razvijeni
sistem društvenih odnosa u visoko razvijenom društvu. Ostaju­
ći dosledan toj misli, on je na temelju iskustava Pariške komune
zauzeo poznati stav da radnička kiasa modernog industrijskog
društva nema da ostvaruje nikakve ideale, već ima samo da »oslo­
bodi one elemente novog društva koji su se već stvorili u krilu
starog buržoaskog društva«.* Iako tok socijalističkih revolucija
ne ide baš onako kako je Marx zamišljao, taj njegov stav istorija
nije demantovala, jer socijalističke revolucije, same po sebi, još
ne znače uspostavljanje socijalizma, već samo preuzimanje vlas­
ti i stvaranje mogućih uslova da se u nerazvijenim zemljama ubr­

Sto se gradi u jednom društvu socijalističkih principa. (Đoko Stojičić: »Na

temu: Socijalizam i kultura«, Vidici, Beograd, br. 86, str. 3). Mora se pos­
taviti pitanje: kako se uopšte zam išlja socijalizam, ako se tvrdi da on te
i takve pojave ne m ože rešiti sam im tim »što Je već uspostavio socijalističke
odnose u proizvodnji«? K akvi su to socijalistički odnosi u kojima cvetaju
elementi koji ih negiraju?
*K . Marx, Građanski rat u Francuskoj, Izabrana dela, I, 801.

226
 SOCIJALIZAM U NERAZVIJENIM ZEMLJAMA

zano grade osnovni uslovi za uspostavljanje socijalističkih druš­

tvenih odnosa.
Ako se dakle u nerazvijenim zemljama koje su doživele so­
cijalističke revolucije javljaju u većoj ili manjoj meri razni ele­
menti koji nemaju nikakve veze sa načelima Marxovog socijaliz­
ma, to niti dokazuje da je socijalizam moguć samo u nerazvije­
nim zemljama, niti govori da on nije moguć u nerazvijenim zem­
ljama. A to ponajmanje govori da je istorija demantovala Marxa.
Ako socijalizam kao objektivni svetskoistorijski proces u svakoj
zemlji uzima bitna obeležja prakse te zemlje, razni elementi bi­
rokratskog etatizma, primitivnog sektaškog pauperizma itd. nisu
ništa drugo nego nužna kolebanja kojih je bilo i kojih će biti u
svakom svetskoistorijskom procesu.
Takvom zaključku vodi kritičko razm atranje teorije i prakse
savremenog socijalizma. Ako je logika savremene istorije htela
da tok socijalističkih revolucija ide od razvijenih prema neraz­
vijenim zemljama, to dakle ne znači da je socijalizam moguć
kao nerazvijeni sistem društvenih odnosa. Elementi nerazvijenog,
primitivnog, sektaškog socijalizma i komunizma javljaju se
zbog nerazvijenosti uslova u kojima pobeđuju socijalističke re­
volucije i otuda tendencije vraćanja raznim predmarksovskim
oblicima socijalizma i komunizma. Da se socijalizam ne stvara
isključivo političkim akcijama i administrativnim dekretima,
izlišno je dokazivati; to ubedljivo pokazuju mnoga dosadašnja
iskustva, počevši od iskustva veštački stvorenih socijalističkih i
komunističkih zajednica u prošlom veku, do savremene kineske
prakse. Ako se socijalizam shvata i prihvata kako ga je Marx
zasnovao, tj. kao ljudsko društvo u punom i pravom smislu re­
či, kao sistem društvenih odnosa u kome nema ni eksploatacije,
ni klasnih razlika bilo kakve vrste, ni nasilja, ni obeščovečenja
ljudi, jasno je da stvarnih elemenata socijalizma u savremenom
društvu ima upravo onoliko, koliko je društvena praksa u sta­
nju da ih proizvede. Elementi primitivnog, etatističkog i birokrat­
skog socijalizma u zemljama koje su doživele socijalističke re­
volucije pre industrijskih revolucija, i pre nego što su dostigle
visok stepen kulturnog razvitka, nisu, dakle, ništa drugo nego
cena kojom socijalističke revolucije plaćaju svoje pobede u ne­
razvijenim zemljama.

227
 SOCIJALIZAM I TEHNIČKA CIVILIZACIJA

Ivan Kuvačić

I
Proizvodna snaga društva je razmjerna s rastom broja rad­
nika, a pomnožena s uspjehom podjele rada. Dok u indijskoj
seoskoj općini postoji desetak različitih djelatnosti, koje se ni­
su mijenjale stoljećima, dotle je u industrijski najrazvijenijim
zemljama u toku posljednjih stotinu godina lista zanimanja
porasla s 431 na 29.744.
Da je porast proizvodne efikasnosti jedina bitna posljedica
navedenog procesa, o podjeli rada bi se raspravljalo jedino u
okvirima tehnološko-ekonomskih znanosti. Međutim, to nije
slučaj. Podjela rada je prim am o antropološka kategorija koju
ne može mimoići nijedna društvena znanost.
Kažemo da treba praviti razliku između tehničkog i društ­
venog aspekta podjele rada. Iako su ova dva aspekta među­
sobno usko povezana, ipak se može svaki posebno analizirati.
Tehnička podjela rada direktno ovisi o tehnološkom razvoju i
zasniva se na principu efikasnosti, dok društveni aspekt podje­
le rada odražava strukturu vlasti. Razvoju tehnologije pridaje­
mo prim aran značaj, jer znamo da se društveni odnosi prije ili
kasnije moraju s njime uskladiti. No to ne znači da i sam
sistem vlasti i društveni odnosi ne djeluju na razvoj tehnike.
Na primjem kapitalističkog poduzeća moglo bi se pokazati da
podjela poslova nije uvjetovana samo zahtjevima tehnike proiz­
vodnje. Fiksiranje radnika na jedan parcijalan, ograničen posao,
proizlazi također i iz potrebe za efikasnom kontrolom rada od
strane kapitala.
Premda nam je jasno da se ova dva aspekta podjele rada
međusobno neprestano uslovljavaju, mi ćemo u daljnjem iz­
laganju zbog jasnosti analize često jače osvjetljavati samo jed­
nu stranu problema. Ovo će donekle biti u skladu i sa samim
naslovom, koji u prvi plan stavlja tehnički aspekt. Svrha nam
je da pokažemo u kakav položaj stavlja čovjeka razvoj tehnike.
228
 SOCIJALIZAM I TEHNIČKA CIVILIZACIJA

Nemamo namjeru da pri tom eksplicitno odgovaramo na pitanje,

kakav stav zauzeti prema tehnici, ali nam se čini da je ono što
smo odredili kao neposredan zadatak napisa nužan preduvjet
za odgovor na spomenuto pitanje.
Budući da je riječ o tehnici, naše razm atranje se u prvom
redu odnosi na industrijski razvijene zemlje. U ovim zemlja­
ma su posljedice naglog tehnološkog razvoja tako mnogobrojne
danas je već očito da razvoj moderne tehnologije u ovim zem­
ljama mrvi i smanjuje političku i moralnu snagu radničke kla­
se. Naglo se smanjuje broj onih radnika koji su bili ponosni
zbog samosvijesti da svojim rukam a stvaraju dobra pomoću
kojih se održava cijelo društvo. Njihova djelomična, opustošena
umješnost iščezava pred ogromnim snagama koje su oličene u
mehaničkom strojnom sistemu. Rezultat je sve veća dihotomija
rada. Na jednoj strani ostaju nekvalificirani i polukvalificirani
radnici, koji vrše monotone elementarne operacije bez nade
u napredovanje, a na drugoj specijalizirana radnička elita, koja
se jasno izdvaja svojim polivalentnim znanjem, iskustvom, pro­
fesionalnom kvalifikacijom i plaćom.
U skladu s ovim pravi se zaključak o prem ještanju centra
gravitacije života. Dok je ovaj centar do sada za većinu ljudi
bio smješten u radu, on se sada prem ješta van rada. Radnici, a i
namještenici, sve više gube mogućnost za nalaženje zadovoljstva
u radu, čime se u prvi plan stavlja dokolica i potrošnja. Rad gubi
svoj unutarnji smisao i postaje sredstvo koje osigurava moguć­
nost velike potrošnje.
Društvena podjela rada uvjetovala je da je čovjekova život­
na djelatnost fungirala samo kao sredstvo za održavanje nje­
gove egzistencije. I kad su se pojavili realni uvjeti za likvidaci­
ju ovog stanja, čovjeku, izgleda, prijeti nova opasnost, u koju
ga stavlja tehnička podjela rada. On postaje djelić kompleksnog
mehaničkog sistema, koji ga izolira i uništava. Branioci prin­
cipa proizvodne efikasnosti tvrde da je ovo neophodno i sasvim
u skladu s razvojem žive materije. Naime, uporedo sa specija­
lizacijom organa razvija se centralni sistem. Suvišna je svaka
stvaralačka inicijativa u vršenju djelomičnih proizvodnih zada­
taka, kad se oni sve više automatiziraju. Dakle, dok se u uvjeti­
ma klasne otuđenosti sam život pojavljuje samo kao sred­
stvo za život, dotle se tehnička otuđenost svodi na m odem u va­
rijaciju stare patricijske priče o besmislenoj pobuni ljudskih
organa, u kojoj je čovjek prikazan kao puki djelić svog vlasti­
tog tijela.
U ovakvim uslovima čovjek više nije čovjek; on više nije
djelo svoje vlastite historije u kojoj on stalno stvara sebe i svoj
svijet. On ispada iz povijesne dimenzije i postaje samo frag­
ment besmislenog i diskontinuiranog redoslijeda.
229
 IVAN KUVACIĆ

Neposredna posljedica predočene situacije sastoji se u to­

me što je čovjek industrijskog društva izoliran i prepušten
samome sebi. Lokalna zajednica u kojoj on živi gotovo nema
nikakve socijalne kohezije. Porodice su izdvojene, izolirane, a
ni veze koje postoje među njenim članovima nisu osobito čvr­
ste. Ovu unutarnju osamljenost i nepovezanost dobro ilustri­
raju veliki gradovi svojim vanjskim izgledom. Liniju kuća lomi
kretanje automobila, tramvaja i vlakova. Mašina je ona koja
sve siječe. Iako čovjek sve to pokreće, on je kao pojedinac, kao
ličnost, izgubljen. Pritisnut težinom mehaničkog sistema on se
kreće u međuprostorima između kuća i mašina. Njegovi parceli­
rani zadaci toliko ga zaokupljuju da on rijetko napušta tijesne
ulice i stanove. On gotovo nema mogućnost da stupi u norma­
lan kontakt s prirodom.
Iako suvremena sredstva masovne komunikacije imaju neke
opće, zajedničke strukture, ona ipak u biti ne ugrožavaju čo­
vjekovu izolaciju. Štoviše ona podržavaju i pospješuju ras-
cjepljenost ličnosti, jer upravo pretpostavljaju čovjeka koji nije
u stanju shvatiti svijet u njegovoj povezanosti. Radio, kino, te­
levizija i ilustrirani časopisi stavljaju tako mnogo predmeta pred
čovjeka da on nema vremena da se na pojedinom od njih zau­
stavi i razmišlja. Vrijeme, koje omogućuje da se čovjeka shvati
kao samodjelatno, povijesno biće, sasvim je izbačeno. Jedan
utisak se niže za drugim, no na takav način da oni ne tvore mi­
saone cjeline, koje bi se moglo staviti u relaciju s višim sloje­
vima svijesti. Puka i diskontinuirana sumacija momenata čista
je negacija takvog momenta u kojem može biti sadržana vječ­
nost. No budući da je moderan čovjek stavljen u takvu proiz­
vodnu situaciju, koja čini da on sve više gubi duševno, smisao­
no jedinstvo, tačno je da ovakva sredstva kulture odgovaraju
njegovoj deformiranoj prirodi.
Teško je prihvatiti gledište koje osnovne uzroke navedenog
problema objašnjava principjelnom razlikom, koja kao da posto­
ji između duhovnog i tehničkog. No svakako je interesantno da se
ova pretpostavljena ontološka razlika ispoljava u određenoj
suprotnosti koja postoji između uma i inteligencije. Um je
sposobnost shvaćanja bitnih, obično suprotnih dimenzija posto­
jećeg, dok je inteligencija sposobnost brže adaptacije i snalaže­
nja u novim životnim uslovima. S gledišta praktičnog uspjeha u
prosjeku inteligencija je mnogo važnija od uma. U ovome treba
tražiti osnovni razlog degradacije onih humanističkih nauka ko­
je su u centru svog razm atranja uvijek imale bitna, dugoročna
pitanja čovjekove egzistencije. Ako uzmemo kao primjer psi­
hologiju, onda se možemo uvjeriti da se ova disciplina odlično
prilagodila novoj situaciji. U svom nastojanju da se što više
približi prirodnim naukama s obzirom na primjenu egzaktnih,
230
 SOCIJALIZAM I TEHNIČKA CIVILIZACIJA

kvantitativnih i eksperimentalnih metoda, ona je postala mo­

ćan instrument prilagođivanja čovjeka uvjetima moderne teh­
nologije, čime je stekla relativno vrlo visok renome u tehnicis-
tičkom svijetu. Sva sredstva masovnog utjecaja i cjelokupni
odgojni sistem industrijske civilizacije stoje potpuno u službi
ovakvog kretanja. U ime proizvodne efikasnosti, koja, je postala
najveći fetiš našeg vremena, zanemaruju se bitne ljudske poten­
cije, a sistematski se njeguju one koje čovjeka izjednačuju s
mašinom za registraciju i automatsko reagiranje. N astojanja
da se što bolje prilagodi raznim oblicima tehničke, državne i
društvene mašinerije čine da čovjek gubi samostalnost i samo­
svojnost, ta dragocjena svojstva, koja su nastala u toku dugog
historijskog razvoja i koja su ga ispunjavala ponosom da je on
dio u kojem se zrcali samostvaralačka moć cjeline. Lična nemoć
gura ga u konformizam. Skrivajući se iza mase, države ili vođe
on gubi svijest o ljudskoj odgovornosti i spreman je da poput
robota vrši zločinački monstruozna djela.
Cijena koju čovječanstvo plaća za ovu deformaciju su neu­
roze. Postoji prilično prošireno i dobro obrazloženo gledište, da
su neuroze sadržane u samom karakteru našeg vremena. Da bi se
jedan doživljaj mogao uklopiti u opću povezanost s prijašnjim
doživljajima potreban je kontinuitet, dakle upravo ono što ne­
dostaje našem vremenu. Prosječan, pa prem a tome i normalan
čovjek našeg vremena je rascijepljen, no on s tim svojstvom živi
manevrirajući u svijetu opće rascijepljenosti. Neurotik je tako­
đer osoba bez unutarnje povezanosti, ali koja nije u stanju da se
normalno kreće u općem stanju diskontinuiteta. Dolazimo do
paradoksa koji je u najoštrijem obliku izrazio Fromm. On ka­
že da je neurotik s ljudskog stanovišta vredniji od normalnog
čovjeka u atomiziranom društvu. Normalan čovjek se prilago­
dio situaciji pod cijenu gubljenja najvrednijih ljudskih svoj­
stava, dok je neuroza pobuna protiv takve situacije.

II.
Da je atomizirani diskontinuitet doista jedna od bitnih ka­
rakteristika čovjeka tehničke civilizacije potvrđuju sve forme
njegova bivstvovanja. Bilo da prolazimo kroz tvorničku halu, da
boravimo u nekom naučnom institutu, da šećemo ulicama veli­
koga grada, ili pak da razmatramo neke tipične rezultate suvre­
mene misaone djelatnosti, uvijek dolazimo do sličnih rezultata.
Specijalizacija na području znanosti malo koga iznenađuje.
Znanost je usko povezana s proizvodnjom, te nju nikako ne može
mimoići sudbina sve veće i veće specijalizacije. Inženjer je u
stanju da osmisli i poveže operacije koje se odvijaju u njegovom
pogonu ili u tvornici. No kada se stavi u relaciju prema dru-
231
 IVAN KUVAČIĆ

gim oblastima i specijalnostima on također ne može izbjeći isti

onaj osjećaj izoliranosti i nemoći, koji pritišće svakog specija­
liziranog radnika. Netačne su tvrdnje koje često čujemo, da sva­
ka mašina ne samo što potiskuje fizički rad, već da ga istovre­
meno zamjenjuje umnim radom. Ako se termin umni rad shva­
ti u njegovom pravom značenju, onda je u sadašnjoj etapi teh­
ničkog razvoja gornja tvrdnja tačna samo u odnosu na jedan
prilično uski krug radnika. Na širokom planu proizvodnje spe­
cijalizirane mašine uporedo s fizičkim radom najčešće potis­
kuju i elemente umnog osmišljavanja i kombiniranja, koji su
bili nužni korelat fizičkog rada. Preostaju nepovezani i neosmi-
šljeni elementi umnog rada koji se onda po logici same stvari
pretvaraju u svoju suprotnost. Ovome odgovara i sistem obra­
zovanja, koji na račun receptivnog usvajanja činjenica zanema­
ruje misaonost i stvaralaštvo.
Naročito je simptomična pojava da je prokletstvo rascije-
pljenosti i mrvljenja zahvatilo čak i ona područja ljudske dje­
latnosti, koja gube svaki razlog postojanja, ako ne pružaju sin­
tetičku viziju svijeta. Takvu djelatnost predstavlja filozofija. U
ovom smislu Platon i definira filozofa kao čovjeka, koji za raz­
liku od specijaliste prom atra svijet u cjelini. No ovo ljudsko
svojstvo koje je nekada bilo izvanredno cijenjeno, izgleda da
postaje suvišno i štetno u suvremenim tehničkim uslovima. Da­
nas nije savršen onaj koji teži savršenstvu, već onaj koji pro­
izvodi, to jest onaj koji precizno izvršava tačno određen zada­
tak. Durkheimova deviza — osposobi se da korisno ispunjavaš
određenu funkciju — sasvim je u skladu s razvojem moder­
ne tehnologije. Glavno područje na kojem se danas vodi bor­
ba između industrijski najrazvijenijih zemalja jest izobrazba
usko specijaliziranih kadrova. Sigurno je da filozofija spada
među one djelatnosti koje su najm anje cijenjene u ovim zem­
ljama. Stalno se naglašava da treba biti specijalist, stvarati
nešto vrijedno, a filozofija »to je privatna stvar čudaka, amate­
ra i navijača kao preferans i sakupljanje maraka«.
I doista pod pritiskom vremena filozofija je, izgleda, na pu­
tu da napusti svoju bitnu funkciju i da se na taj način ukine.
Ona sve više poprima karakter pozitivne discipline, koja ekstra-
vagantnosti metafizike suprotstavlja trijeznost zdravog razuma.
Ovo se naročito ispoljava u njenoj sklonosti da primjenjuje me­
tode prirodnih nauka. Smatra se da dijalektika, koja omogućuje
prožimanje suprotnosti i osmišljavanje na nivou uma, nikuda
ne vodi; ona samo unosi zbrku u precizno istraživanje. Analiza
postaje univerzalna metoda kojoj se svi klanjaju. Pojmovi se
neumorno raščlanjuju na njihove sastavne dijelove, ti dijelovi
se izoliraju, upoređuju, opisuju, i to na takav način da često
izgleda kao da tome nema kraja. Model je nauka s njenom tež­
232
 SOCIJALIZAM I TEHNIČKA CIVILIZACIJA

njom da ide u dubinu i da upozna unutarnju strukturu pojava.

Kemičar rastavlja supstancije na njihove sastavne dijelove, što
povećava njegovo znanje o njihovom sastavu. Zašto ne bi i filo­
zof pokušao rastavljati pojmove na njihove konačne kompo­
nente? Zar to ne bi povećalo njegovo znanje o prirodi stvari na
koje se odnose dotični pojmovi? No dok kemičar ima na raspo­
laganju takva sredstva kao što su prom atranje i eksperiment,
filozof se mora zadovoljiti, procesom intelektualne disekcije,
koja navodi na studij odnosa znakova i objekata na koje se
ti znakovi primjenjuju. Tako se dolazi do stava da filozofija i
nije ništa drugo već aktivnost koja se bavi analizom aktuelne
upotrebe običnog jezika.
Filozof ovog tipa vrlo je skroman i nesiguran. On često na­
kon dugotrajne i mukotrpne analize na koncu neodlučno i bes­
pomoćno stoji pred brojnim alternativama, a ako se za koju.
od njih odluči, onda on to čini oprezno, skeptički, u stilu Hu-
meove fraze »vrlo sam sklon da povjerujem«. On se u tolikoj
mjeri prilagodio svojem vremenu, da je napustio svaku pomi­
sao o takvoj formi egzistencije, koja je nužno transcendiranje
faktičnog u ime težnje prema općeljudskom, prem a idealnom.
Zatvarajući se u svoj svijet on je uspio da ga se ne primjećuje,
čime je defakto izgubio razlog postojanja i na taj način stvarno
ušao u kategoriju amatera i čudaka.
Sudbinu filozofije ne dijele neke forme modem e umjetnosti.
Ako uzmemo kao prim jer slikara, lako se možemo uvjeriti
da upravo onaj koji se prilagodio situaciji, te slika u duhu ato­
miziranog vremena, ne samo što ne ostaje neprimjećen, već na­
protiv dolazi u centar pažnje najšire publike. Čime se ovo obja­
šnjava? Zar samo time što ovakve slike frapiraju, zbunjuju? A
ne treba li možda veliki dio ovog interesa pripisati činjenici, što
se u takvim slikama kao u iskrivljenom ogledalu naziru obrisi
deformirane ličnosti? Nemamo nam jem da ulazimo u svestra­
nu analizu ovog vrlo zanimljivog fenomena. Želimo samo ista­
ći slijedeće: kada modem a um jetnost predočava fragmente
otuđenog i atomiziranog svijeta na taj način da u nama budi
osjećaj potištenosti i želju za cjelovitošću, onda ona ima smi­
sao, ona je ljudska. Međutim ako nam pruža nepovezane i iz­
lomljene fragmente onako kako to registriraju razni meha­
nički aparati i ako prema tome ti fragmenti ne stoje u nekom
odnosu s ljudskom cjelovitošću, onda takve tvorevine nemaju
nikakve umjetničke vrijednosti. One su samo još jedan dokaz
opće atomizacije, koja se zasniva na sistemu proizvodnje i oda­
vde se nezaustavno u valovima širi, tako da zahvaća sve pa i naj-
suptilnije oblike čovjekove djelatnosti.
233
 IVAN KUVACIĆ

III.
Ako je tačna naša pretpostavka da se neusklađenost tehnike
i duha može razmatrati na planu razlike koja postoji između
inteligencije i uma i ako smo u mogućnosti da se oslonimo na um,
koji prodire kroz površinu i zahvaća bit stvari, onda ne samo
što je opravdano već je i neophodno da na kraju razmatranja
postavimo pitanje o perspektivi.
Da li doista tehnički razvoj zahtijeva da se u odnosu na veći
dio čovječanstva napusti misao o slobodnom, spontanom stva­
ralaštvu?
To što smo skloni da odmah unaprijed, bez mnogo razmišlja­
nja, pružimo negativan odgovor na ovako postavljeno pitanje,
proizlazi prije svega iz naše vjere u ljudski progres. Naime,
ako je doista tačno da razvoj tehnike ne smanjuje već naprotiv
sve više povećava provaliju između ideativnih i egzekutivnih
funkcija rada, i ako u skladu s ovim treba napustiti gornju mi­
sao, nama preostaje alternativa koja svodi čovjeka na rang
animalnog bića. U ovome leži razlog što rado prihvaćamo sva­
ku kritiku postojeće deformacije, no pritom ne možemo biti
potpuno zadovoljni, jer se obično radi o takvoj negaciji koja
ne otvara put razvoja.
Pitanje treba postaviti na taj način da se dobije odgovor ko­
ji će pokazati, da li se već danas može bar donekle naslutiti
izlaz, koji vodi iz privremene krize u koju je čovjeka bacio
razvoj tehnike. Nama se čini da je sagledavanje ovog izlaza mo­
guće jedino onda, ako razmatranje konkretnih pojedinosti ne is­
ključuje odnos prema općem, prema onom što tvori zakon po­
java. Jedino onda se dolazi do pesimističkih zaključaka kada se
vrši apsolutiziranje određenih, izdvojenih faza u evoluciji ljud­
skog rada.
Ako stvar promatramo isključivo s tehnološkog aspekta, on­
da možemo reći da je podjela rada u modernoj industriji po­
sljedica specijalizacije mašina. Kada se kaže da ovaj razvoj ima
svoju imanentnu dijalektiku, onda se time želi naglasiti da nika­
da nije moguće jednu fazu potpuno odvojiti od druge. Svaka
od evolucionarnih faza uključuje u isti mah i stari i novi si­
stem rada, što znači da pretpostavlja s obzirom na pret­
hodnu fazu dvostruki proces, to jest destrukciju starog siste­
ma i time otvaranje uvjeta za novi sistem. Ukoliko u ovome
dolazi do privremenih uzmaka, na njih treba gledati kao na ta­
kva povlačenja koja omogućuju zauzimanje zaleta, kako bi
se mogao izvršiti odlučan korak u slijedeću višu fazu. Kao što
je manufaktura razlaganjem obrta na pojedine izdvojene ope­
racije stvorila uvjete za razvoj mašinske proizvodnje, tako isto
u novije vrijeme specijalizirana mašina mrvljenjem rada uni­
verzalnog majstora na posebne djelomične operacije stvara uv­
234
 SOCIJALIZAM I TEHNIČKA CIVILIZACIJA

jete za pojavu složenih, automatskih mašina. Ove mašine preu­

zimaju jednostavne elemente, koji su proizašli iz raščlanjiva­
nja starog mašinizma na vrpci serijske proizvodnje i ponovo ih
sastavlja na novom principu.
Specijalizacija mašina iziskuje mrvljenje i specijalizaciju
rada. Navodeći primjere s nekih područja ljudske djelatnosti
nastojali smo pokazati kako su dalekosežne i sudbonosne pos­
ljedice ovog procesa. Čovjek stvara stroj i da bi on mogao funk­
cionirati on i sam mora postati njegov dio. Homo sapiens koji
se odlikuje po tome što razmišlja stavljen je u položaj aparata
za registraciju utisaka i automatsko reagiranje na principu po­
vratne sprege. U svakodnevnim diskusijama problem se obično
iskazuje kroz suprotnost, koja postoji između obrtnika i djelo­
mičnog radnika. Pa ipak treba istaći da se u ovome redovito
pretjeruje. Idealizirajući položaj obrtnika zaboravljamo na nje­
govu fiksiranost i nefleksibilnost. Obrtnik je čvrsto vezan uz
jedan određeni model društvenog i radnog ponašanja, dok je
suvremeni specijalizirani radnik u takvom položaju da mora
mijenjati ne samo poslove već i profesiju. To je uvjetovano
kako naglim tehnološkim promjenama tako i činjenicom da
su podjela rada i specijalizacija proizvodnje dvije različite
stvari. One doduše idu obično zajedno, no postoji mogućnost
njihovog odvajanja. Tako u naše vrijeme specijalizacija proiz­
vodnje intenzivno se razvija sve dalje i dalje. No u samoj po­
djeli rada koja je prati već se može naslutiti i suprotan proces:
uska ograničenost radnih operacija i povećan kulturni nivo pro­
izvođača daju mogućnost da se nauči ne samo jedan posao, već
i nekoliko vrsta poslova, da se izuči nekoliko specijalnosti i da
se bavi izmjenično raznim vrstama rada. Odavde možemo izve­
sti zaključak da profil djelomičnog radnika već sada sadrži
neke elemente, koji su neophodni s gledišta jednog višeg, na­
prednijeg sistema rada.
Dakle, ukoliko problem prom atramo isključivo s tehnološ­
kog aspekta pesimizam nema opravdanja. Tehnički razvoj u
svojoj dijalektičkoj perspektivi stvara preduvjete na putu hu­
manizacije rada.
Međutim ostajanje u granicama tehničke ili horizontalne po­
djele rada nužno ograničava vidokrug. Na početku smo naglasili
da mnoge stvari koje spadaju u tehničku domenu nije moguće
shvatiti ako ih se prom atra nezavisno od društvenih odnosa i
sistema vlasti i obrnuto da društvene odnose i sistem vlasti tre­
ba prom atrati u zavisnosti o tehnološim promjenama. Tako na
primjer organizaciono tehnička struktura zanatske radionice
omogućuje dosta velik stupanj usklađenosti između tehničke i
društvene organizacije rada. Poštivanje stručnosti kao bitnog
235
 IVAN KUVACIĆ

principa u tehničkoj organizaciji radionice u tolikoj mjeri je

striktno da radničke neformalne grupe ne nastaju nezavisno od
formalnog odnosa. U hali lančane proizvodnje situacija se bitno
mijenja. Mjerilo radnikove vrijednosti nije više znanje, već nje­
gova sposobnost da se uklopi u ritam mašinskog rada. Dolazi do
odvajanja društvene od tehničke organizacije. Rezultat je stvara­
nje neformalnih radničkih grupa, koje su više manje neovisne
o formalnim strukturama. U automatizaciji novoj integraciji
kompleksnog mehaničkog sistema odgovara nova integracija
ljudi, koje povezuje taj sistem. Ponovo se na višem nivou us­
postavlja kontinuitet između društvene i tehničke organizacije
rada. Radnik nije izoliran kao prije, jer ga njegov posao sta­
vlja u vezu s drugim radnicima i sa sistemom tehničke organi­
zacije i upravljanja poduzećem. Sam sistem proizvodnje omo­
gućuje misaono integriranje proizvođača i njihovo aktivno uk­
ljučivanje u sistem upravljanja. To znači da proizvođači udru­
ženi u radnu zajednicu nisu ujedinjeni samo u pitanju raspo­
djele svog zajedničkog udjela u dohotku, već da su prije svega
svjesno ujedinjeni u samom procesu rada. Ovo je osnova od koje
polaze oni procesi koji nose svjetlije perspektive čovjeku teh­
ničke civilizacije.

236
 DISOLUCIONI PROCESI U SAMOUPRAVLJANJU

Mladen Čaldarović

Dosadašnja diskusija nesumnjivo je donijela punu afirmaci­

ju jugoslovenskoj ideji i praksi samoupravljanja. Vrlo različiti
aspekti doveli su do jedne kompleksne i bogate koncepcije o zna­
čenju, historijskom sadržaju i praktičnom, djelatnom uticaju
samoupravljanja. Možda je najlakonskija ocjena profesora Mar-
cuse-a da je samoupravljanje revolucija. Mislim da smo i od prof.
Goldmanna i od kolege Malleta čuli vrlo značajne pozitivne i po­
hvalne ocjene o značenju samoupravljanja u Jugoslaviji.
Pa ipak, tačniji uvid daje kritička upozorenja. Sociološko is­
traživanje govori da postoje opasnosti form iranja takvih snaga
koje mogu da dovedu u pitanje radničko samoupravljanje. Mis­
lim da smo o tome čuli vrlo dokumentovana izlaganja drugova
Županova i Rusa.
Uočene su, dakle, tendencije koje mogu da ugroze praksu i
instituciju radničkog samoupravljanja kod nas. Međutim, mož­
da nije bilo dovoljno riječi o uzrocima koji stvaraju takve ten­
dencije. Oni nisu dovoljno uzeti u kritičko razm atranje. Pos­
tavlja se pitanje — koji su to opšti okviri u kojima se odvija ju-
goslovenski sistem radničkog samoupravljanja? Sto čini objek­
tivni položaj onih snaga koje su nosioci negativnih tendencija?
Bilo je više pokušaja iniciranja diskusije, i na visokom, rekao
bih, kompetentnom nivou, i u sredini koja se može sm atrati od­
govornom za donošenje rješenja. Međutim, rezultata tih inicija­
tiva imamo malo. Mislim da ovaj naš skup može da pruži svoj do­
prinos rješenju problema novih odnosa, bez obzira što bi nje­
gova inicijativa mogla biti paralizovana već unaprijed priprem­
ljenim prigovorom — da se radi o posebnoj zainteresovanosti
intelektualaca za izvjesne konzervativne oblike sistema nagra­
đivanja. Takva je, naime, često praksa.
^Ja ću pokušati da nabacim nekoliko ideja koje mogu da pos­
luže kao polazna pozicija u jednom cjelovitom k r it ič n o m osvjet­
ljenju odnosa koji se formiraju u našem društvu pod uticajem
237
 MLADEN CALDAROVIC

bitnih procesa koji uslovljavaju, ograničavaju i određuju radnič­

ko samoupravljanje.
Poznato je kako se kod nas formuliše osnovna ideja samou­
pravljanja, a u vezi sa samoupravljanjem, ideja nagrađivanja
prema radu. Radi se o tome da se postigne afirmacija indivi­
due, njeno potvrđivanje kao ličnosti, afirmacija jedinke kao
društvene grupe, afirmacija lokaliteta, posebno nastalog u na­
šim uslovima, historijskog lokaliteta također. Međutim, rekao
bih, da je ova afirmacija sagledana uglavnom samo u jednoj
dimenziji — oslobođenje od birokratsko-hijerarhijskih odnosa,
oslobođenje od centralističkih, tačnije rečeno, od centralističko-
administrativnih veza, proces decentralizacije, jačanje komunal­
nog sistema, itd. Mislim da je potrebno obratiti pažnju i na dru­
gi plan, na drugi element unutarnjeg dijalektičkog odnosa: afir­
macija ličnosti, društvene grupe, s jedne strane, a s druge stra­
ne — otuđivanje koje zakonito dolazi uslijed disolucionih procesa,
dezintegracije, atomizacije društva, partikularizacije interesa, i-
zolacije članova grupe, pa i pojedinih kolektiva.
Želim postaviti problem: da li u jugoslovenskom društvu pos­
toje specifični vidovi disolucionih procesa, gdje im je ishodište —
u nasljedstvu starih odnosa, ili u novim institucijama? Jesu li
oni rezultat zakonitih tendencija, ili određene politike rukovo­
dećih snaga našeg društva?
Prije svega, bilo bi nužno sistematizirati osnovne aspekte diso­
lucionih procesa različitog porijekla, intenziteta i karaktera. No,
vrijeme nam neće dopustiti da izvedemo takvu jednu sistemati­
zaciju. U svakom slučaju, i sistem samoupravljanja, a posebno
sistem nagrađivanja koji se uvodi u svim instancijama našeg dru­
štva, karakterističan je po tome što su opšti okviri njegovog
funkcionisanja — zakonitost robne proizvodnje. Kod nas je, mo­
žemo reći, u toku posebna vrsta fetišiziranja robne proizvodnje.
Ima već nekoliko godina kako se ukazuje kao nužno da mije­
njamo i naše etičke norme u vezi sa zakonitostima robne pro­
izvodnje u našim uslovima.
Ja mislim da će biti dovoljno ako se pozovem na izvjesne
Marxove postavke, kako u Komunističkom manifestu, tako i u
drugim njegovim spisima, da podsjetim na njegove konstatacije
o tome da su osamijenici u buržoaskom društvu povezani posred­
stvom roba, da se svi kvaliteti pretvaraju nužno u kvantitete, da
roba ima univerzalni karakter koji daje pečat cjelokupnom druš­
tvenom životu. Radi se o suprotstavljenosti članova zajednica i
pojedinih zajednica, o konkurentskom odnosu koji robna proiz­
vodnja i robni promet stvara, radi se o sasvim određenoj vrsti
kontakta, specifičnoj vrsti saradnje i specifičnom karakteru kon­
flikta. Ćitav doživljaj drugog čovjeka je u svojoj biti neprijatelj­
ski, prema staroj formulaciji da je čovjek čovjeku vuk. Takav
mentalitet, u skladu sa pomenutim osnovnim karakteristikama,
238
 DISOLUCIONI PROCESI U SAMOUPRAVLJANJU

može da se javi i u procesu socijalističke izgradnje, iako su osnov­

na sredstva nacionalizovana. U svakom slučaju robna proizvod­
nja je izvoi onog tipičnog nepovjerenja, otuđenosti ljudi među
sobom, i onda kada su u direktnom odnosu robno-novčanih po­
sredovanja, i onda kada su samo zahvaćeni opštim mentalitetom
robno-novčane privrede.
Bez sumnje da je robno-novčana konkurencija jedan od naj­
intenzivnijih oblika alijenacije, da ona u stvari dovodi do najpu-
nije alijenacije čovjeka. Ona je kod nas utoliko drastičnija 1
što se vrši u suprotstavljanju proklamovanim socijalističkim,
principima i već ostvarenim tekovinama. Riječ je o tipičnom su­
kobu principijelne formule i razornih tendencija individua­
liz ir a la interesa članova društvene zajednice. Izazivamo sile,
rekao bih, protiv kojih is~upamo sa golim apelima. Mislim da ne­
ma kolektiva prosvjetnih radnika koji nije diskutovao, na ovaj
ili onaj način, o procesima komercijalizacije u izdavačkoj djelat­
nosti, o proizvodnji šund-literature, da se nije zapitao — sa kak­
vim sredstvima istupamo protiv takve tendencije? Sami stva­
ramo uslove u kojima će čitav kulturni život degradirati, a onda
tražimo da se istupa sa svjesnom osudom i kritikom protiv po­
java koje se zakonito javljaju.
Međutim, na našem skupu naglašeno je i jedno drugo miš­
ljenje, naime da postojanje unutrašnjeg tržišta, kao nosioca demo­
kratskih sloboda i slobodno ugovaranje među ljudima ima izuzet­
nu važnost, jer dovodi do afirmacije njihovog individualiteta.
Jugoslovenska decentralizacija, sa svojim unutrašnjim tržištem,
dovela je do debirokratizacije. Podsjećam na riječi profesora
Goldmanna. Bez sumnje da su ove konstatacije tačne, ali trebalo
bi sagledati i ovaj drugi aspekt i naći mjere za ograničenje nega­
tivnih djelovanja i u jednom i u drugom pravcu.
Kad spominjem dezintegracione tendencije koje rađa robna
proizvodnja, onda nužno moram da podsjetim na Lenjina koji je
jasno govorio da robna proizvodnja rađa svakog dana, svake mi­
nute, kapitalističke odnose. Međutim, u zemlji ovakve socijalne
strukture kao što je naša ti su odnosi tipično malograđanski i
struktura društva postaje na nekim sektorima sve izrazitije malo­
građanska, što je u posljednje vrijeme konstatovao stanovit broj
aktivista, učesnika u raznim diskusijama. Sigurno je da je eksplo-
atacija u direktnim vidovima onemogućena, ali je inicijativa i
samopotvrđivanje obezbijeđeno u okviru konkurentske izolova-
nosti. U raznim vidovima našeg javnog života sve češće se može
zapaziti karakteristično ponašanje u skladu sa mentalitetom koji
je kod nas označen, literarno i u političkom žargonu, kao menta­
litet špicera, kramara, filistara, purgera, kasablijskog provin­
cijalizma, samoživog poduzetnika kalkulatora koji zaviruje u
tuđi lonac, itd.
239
 MLADEN CALDAROVIC

U našim radnim organizacijama, kod utvrđivanja pravilnika o

nagrađivanju, pa i u drugim prilikama, na tipično malograđanski
način se insistira na razlikovanju. Cini mi se da smo baš u pos­
lijeratnom periodu, a naročito u posljednje vrijeme, dali bezbrcj
vrlo izrazitih primjera insistiranja na hijerarhiji, na razlikova­
nju, da su ljudi postali izvanredno zainteresovani na preciznom
utvrđivanju nijansi u njihovim zaslugama, u njihovom društve­
nom statusu, u njihovom rangiranju. Radi se, dakle, o kalkulira­
nju u svakom pogledu, a pod uticajem prije svega kalkuliranja u
pogledu doprinosa, u pogledu dohotka. Ideja jednakosti, u svom
najelementamijem vidu, pa i u obliku tradicionalnom, u kome je
ona u širokoj društvenoj svijesti našeg naroda čvrsto usađena,
živo djeluje. Nasuprot toj ideji jednakosti kod nas se danas in-
sistira upravo na razlikovanju. Sam princip nagrade prema radu,
toliko bučno proklamovan kao socijalistički princip, stvarno se
javlja kao jedina aktualna deviza, a etičko-moralni princip nagra­
de prema potrebama gotovo da ne nailazi na komentar u našem
svakodnevnom društvenom živ o ti. Međutim, upravo na analizira­
nju razlika između ovih principa može se afirmisati ideja o jed­
nakosti među ljudima, o ravnopravnosti onih koji daju sve što i-
maju, a koji objektivno ne mogu posjedovati iste vrijednosti, ali
baš zato što svaki daje sve što u sebi ima, svoje sposobnosti i
talente, ljudi su među sobom jednaki. Ta tema povukla se, re­
kao bih, prilično duboko u pozadinu.
U tom nastojanju da se utvrde precizne razlike u doprinosu,
u vrijednosti rada, u određivanju učinka i određivanju nagrade
prema učinku dolazi se do apsurdnih situacija, naročito kad se
te razlike uopšte ne mogu konstatovati uslijed nedostataka o-
bjektivnih kriteriuma. Nagrađivanja za zalaganje — mislim na
ono nagrađivanje koje dolazi kao rezultat kolektivnog ocjenjiva­
nja i slobodne razmjene mišljenja, zajedničkog donošenja procje­
ne o nečijim zaslugama — gotovo je potpuno izostalo. .Odgojni
značaj takvog kolektivnog ocjenjivanja je često zanemaren.
Mislim da ovo izračunavanje razlika, precizno nijansiranje
doprinosa ima u izvjesnom smislu negativnih posljedica za opštu
moralnu atmosferu u našem društvu, naročito u pojedinim rad­
nim organizacijama i društvenim grupama. Naime, mislim da sa­
drži vrlo značajnu etičku vrijednost postupak onoga koji se
svjesno odriče izvjesne prednosti, koju ima s obzirom na svoje
sposobnosti i na mogućnost svog doprinosa, u korist onoga koji
za izvjesnu nijansu, manju ili veću, te prednosti u sposobnosti­
ma nema. Time što se on odriče svoje prednosti u korist drugih i
trećih, on postiže izvanredan moralni prestiž, samim tim utiče
na svoju okolinu pozitivno vaspitno. A onaj koji je svjestan da je
dobio za izvjesnu nijansu — a uvijek se radi o prilično beznačaj­
nim nijansama — više nego što je mogao da doprinese, isto tako
240
 DISOLUCIONI PROCESI U SAMOUPRAVLJANJU

doživljava pozitivno svoj kolektiv, doživljava baš^ to izjednača­

vanje kao podsticaj za još intenzivniji rad, kao stimulans za ve­
će zalaganje u svom kolektivu.
Dakle, došli smo blizu već tradicionalnog problema o materi­
jalnim i moralnim stimulansima. Kod nas su se pojavili specifični
vidovi ovakve antinomije i mi ih rješavamo na način koji je više!
u skladu upravo sa zakonitošću robno-novčane privrede, nego
sa izvjesnim kodeksom socijalističkih principa, ^ini mi se da
naša praksa u nekim svojim aspektima vulgarizuje i kompromi-
tuje Marxovu ideju o jednakosti, isto kao i Marxovu ideju o
nejednakosti i njegovo suprotstavljanje^ egalitarizmu. Šta više,
kod nas, rekao bih, neke zajednice postaju upravo najpodnesniji
organ koji osigurava lične partikularističke interese. Mijenja se
i osnovna etička skala vrijednosti koje u našem društvu postoje
i djeluju.
U tim procesima ne djeluju samo individualni akteri, nego i
kolektivni robni proizvođači koji u svojoj osnovi dolaze u iste
odnose, tipične za kapitalizam, ali u svojim modalitetima već ka­
rakteristične i za naše društvo. Bilo bi vrijedno razm otriti genezu
zadružnog socijalizma, razmotriti pitanje — šta nam istorijat
sličnih napora govori. Želio bih i da podsjetim na diskusiju ko­
ja je u Sovjetskom Savezu vođena između Radničke opozicije i
rukovodstva Partije, između Lenjina i Šljapnikova. Tada je i-
deja neposrednih proizvođača, čini mi se, definitivno pala u prak­
si sovjetske politike, ideja koju je Šljapnikov razvijao pozivajući
se na izvore marksizma, prije svega na Engelsa i Marxa, a koja
Lenjinu u konkretnim odnosima u Sovjetskom Savezu nije iz­
gledala prihvatljiva.
Podsjećajući na formulaciju dce Pešić - Golubović — da se
radi o stvaranju zajednice individua, ličnosti, koje se ne suprot­
stavljaju društvu, nego nalaze kontakt u društvu — mislim da
ovi disolucioni procesi bitno ugrožavaju stvaranje takve zajed­
nice.
Nasuprot kalkulatorskom duhu u obračunavanju svakog do­
prinosa, nasuprot tom kvalificiranju svega radi »čistog računa«
o svemu, stoji Lenjinovo postavljanje problema, u najtežim us­
lovima, njegovo podvlačenje odgojnog značenja dobrovoljnog:
rada koji se obavlja bez očekivanja nagrade, bez ikakvog interes
sa.
Komunalni sistem i nagrađivanje prema radu obično se tretira
kao značajan zadatak socijalističkih snaga u poslijerevolucionar-
noj aktivnosti Ali razmatranje ovog principa kod nas više se
“ ,ve.rbaln,°-deklarativn°j sferi, kao i u legislativnoj dje-
latnosti, dok u ekonomici svakodnevnog života otkriva svu kom-
j anOS- Pn Fode stvari> protivrječnostr prelaznog perioda
Moderna rješenja su izvan ili nasuprot rješenja krajnje decen-
tralizacije, ona su protiv autonomnosti privrednih, administra­
241
 MLADEN CALDAROVIĆ

tivnih, kulturnih, zdravstvenih jedinica u glavnim oblicima njiho­

ve djelatnosti. Na pragu uvođenja automacije i neminovnog
stvaranja novog položaja radnika u procesu rada, u našoj praksi
se insistira na individualizaciji rada. Time se situacija sigurno
ne gleda u njenoj perspektivi. U ovim svojim aspektima robno-
novčani odnosi koji se stvaraju u datoj situaciji, upravo zaustav­
ljaju proces i odvode ga u tradicionalne okvire koji se suprotstav­
ljaju modernoj organizaciji i tehnološkom razvitku privređivanja.
Još jedan aspekt ovih problema je veoma karakterističan za
naš razvoj, a to je da robno-novčani odnosi između proizvodnih
radnih organizacija, koji su se prenijeli na sve druge organizacije,
djeluju negativno u pogledu ravnomjernog, planiranog razvijanja
nerazvijenih područja naše zemlje. Mislim da je to općenito poz­
nato, da ne treba naročito naglašavati kako je i obnavljanje pita­
nja o nacionalnim odnosima i o regionalnim odnosima u Jugo­
slaviji dobilo jedan vid na koji utiču tendencije što su se rodile u
tržišnim, robno-novčanim odnosima. Tu se sukobljavaju dvije
logike, jedna od njih ima čvrsto tlo u samoj ekonomici, druga
se oslanja na kodeks socijalističkih principa. No, kako teče raz­
v o jn a li možemo govoriti da su instrumenti očuvanja jedinstve­
nih i cjelovitih interesa danas jači nego jučer, — to bi trebalo
preciznije ispitati prije nego što bi se nešto o tome definitivno
zaključilo. Međutim, pitanje jugoslovenske zajednice, pitanje
ravnopravnosti njenih nacionalnosti, danas se sigurno ne može
objektivno, naučno, pouzdano tretirati ako se ne uzmu u obzir i
disolucione, dezintegracione tendencije koje su direktno u vezi sa
opštim našim privredno-političkim sistemom. ^
Ne mislim da sam iznio nešto nepoznato, ali mislim da bi tre­
balo češće raspravljati o tim problemima, ukoliko smatramo da
je historijska zajednica naših naroda još uvijek opravdana i u-
koliko nismo već spremni da prihvatimo jedan model o socijalis­
tičkom prostoru, širem nego što ga obuhvata naša zemlja, o pros­
toru koji će, možda, u nekim budućim fazama našeg razvitka zais­
ta učiniti manje važnim konkretne danas postojeće zajednice.
Slijedeći aspekt, koji bih također htio da spomenem i koji
proizlazi iz ove problematike, jeste pitanje planiranja i samo­
upravljanja. Polazeći od toga da se socijalizam izgrađuje u neraz­
vijenoj zemlji, među ostalim i u takvoj kao što je naša, revolu­
cionarne snage su se našle pred zadatkom, koji teoretski nije
anticipiran u dovoljnoj mjeri, naime, da poslije osvajanja vlasti,
m oraju da pristupe izgradnji ekonomsko-društvene baze za odr­
žavanje takve vlasti. Pred neminovnom potrebom respekto-
vanja robno-novčanih odnosa, pojavili su se negativni procesi
i negativne tendencije, i ove o kojima je riječ, i mnoge druge.
Međutim, treba istovremeno uzeti u obzir i to kako danas teš­
ko da bilo gdje postoji klasičan tip slobodne inicijative i slobod­
ne igre zakona proizvodnje i razmjene i da zato treba sa više kri­
s.' ' \ - 242
 DISOLUCIONI PROCESI U SAMOUPRAVLJANJU

tičke svijesti pristupiti prenošenju tih principa u naše uslove, a

naročito kloniti se njihove egzaltirane interpretacije.
Ta pitanja, o »tržišnom socijalizmu u Jugoslaviji«, kako ih
je nedavno formulisao Paul Sweezy, u februarskom broju »Mon­
thly Review-u«, ili formulisana na drugi način — tema su brojnih
časopisa i brojnih autora, od Kine do SAD. Mislim da nije naro­
čito potrebno distingirati se od kineskih formulacija. Dosta je
da ih se navede, pa da one same ilustriraju svu svoju metodološ­
ku i sadržajnu golotinju. Kinezi sasvim ideološki, nariMo i gru­
bo, jednostavno proklamuju da je Jugoslavija izvršila izdaju, da
je pošla putem kapitalističkog razvitka, a onda razne »dokaze«,
potkrijepljene sa manje ili više činjenica, izvode iz te prethodne
premise. Kad se radi o kineskim napadima, onda mislim da je
jedino interesantna opšta, rekao bih, ekonomsko-politička i so­
cijalno-psihološka konstelacija koja stoji iza ovakvih manifesta­
cija političko-društvenog života.
Međutim, Paul Sweezy je i sam izdvojio svoje mišljenje i su­
protstavio ga, do izvjesne mjere, mišljenju kineskih maoista. I,
dabome, on osuđuje kineske stavove i sadržajno i formalno-meto-
dološki. No, on je upozorio na djelovanje tržišnih zakona i obraz­
ložio svoj termin, bar pokušao da nađe i rješenje, prilično jed­
nostavno, ali ipak rješenje koje zaslužuje pažnju. On sm atra da
je samoupravljanje značajna institucija, no da je ono moguće u
takvoj ekonomici koja neće proizvoditi za profit. On sm atra da
je neophodno tolerisati zakon ponude i potražnje, ali uz više
ograničavanja i uz insistiranje na sveobuhvatnom planiranju. I
tako, onda, izlazi da se radi o nijansama — o tolerisanju, o res-
pektovanju, o ograničavanju, kontroliranju robne proizvodnje, o
sprečavanju, na teoretskom planu i u praksi, stavova »laisser
faire« i raznih drugih sličnih stavova. Sweezy se pita — je li sis­
tem u Jugoslaviji, sa naglaskom na radničkim savjetima i tržiš­
nom takmičenju, bitno socijalistički, ili je bitno kapitalistički. I
on daje odgovor: Jugoslavija je još socijalistička zemlja, ali u
nekim važnim i odlučujućim aspektima — jugoslovenski socija­
lizam je u procesu degeneracije. I tako, sa nekim prom ašajima u
pogledu optimistički koncipirane jugoslovenske situacije i sa
nekim promašajima u pogledu pesimističke perspektive, dobro­
namjerni putnik, koji dva puta boravi u Jugoslaviji, upozorava
na proces o kojem i sami, mislim, treba da povedemo više ra­
čuna.
Možda bi se problemi i zaključci mogli formulisati kao za­
datak da se ojačaju i razviju instrumenti koji osiguravaju interes
cjeline — manje cjeline, veće cjeline, sve do ukupne jugosloven­
ske zajednice. Mi smo u toku već spomenute legislativne djelatno­
sti proizveli jako mnogo formalnih, pravnih obaveza. Mislim da
baš one govore o još postojećim slabostima socijalističkih
odnosa koji vode ka zajednici slobodnih ličnosti. Ti zakoni,
243
 MLADEN CALDAROVIĆ

propisi, pravilnici i statuti su često puta bez stvarnog uticaja.

Bilo bi interesantno vidjeti — da li je igdje registrovana i jedna
povreda toliko brojnih donesenih raznih statuta organizacija, ko­
muna, itd. Ima li dubljeg smisla — sa političkog, sociološkog i,
možda, sa filozofsko-antropološkog stanovišta — ova naša spe­
cifična aplikacija problema oslobođenja čovjeka, ovo forsiranje
zakonodavne djelatnosti, i mogu li se razlikovati instance i nivoi
gdje se formiraju novi odnosi, tako da ćemo s jedne strane vidje­
ti one koje karakteriše spontanitet širokih oblika društvenog ži­
vota i, s druge strane, one koje su opterećene formama koje se
uvode političkom akcijom odozgo.
Htio bih da dodirnem još jedan problem koji mi se čini naro­
čito aktualan, a koji je u našoj diskusiji samo jedanput spomenut,
u jednoj intervenciji druga Rudija Supeka. To je proširenje prin-
c ip ^ a g r a divan ja po nčijikij/ na sektor kulture, odgoja, nauke,
prosvjete. Mislim da bi bilo vrijedno podsjetiti se na neke formu­
lacije koje je dao sam Marx u »Teorijama o višku vrijednosti«.
On govori, dabome, na mnogo mjesta o »intelektualnoj proizvod­
nji«, ali to je uvijek u jednom određenom kontekstu. Međutim,
Marx vrlo jasno govori o apsurdnosti izjednačavanja intelek-
tualno-duhovnog rada sa materijalno-proizvodnim. Štaviše, on
direktno klasificira takav stav kod Storcha i drugih kao vulgar-
no-ekonomistički, nasuprot stavu klasičnih buržoaskih političkih
ekonomista. Marx govori o tim pitanjima vrlo duhovito. Pod-
sjetiću samo na ono mjesto kada on ukazuje kako je, po vulgar­
nim ekonomistima, sve materijalna proizvodnja i kako se razlika
između materijalno-proizvodnog i društveno korisnog rada poniš­
tava, kako po Storchu, recimo, ljekar proizvodi zdravlje, pro­
fesor proizvodi mudrost, propovjednik moralnost, vladar bez-
bjednost. Marx će onda kazati da bi se moglo kazati i obratno,
da bolest proizvodi ljekara, da glupost proizvodi profesora, da
nesigurnost proizvodi vladara. Uglavnom, kod vulgarnih ekono­
mista se uvijek radi o niveliranju svih djelatnosti u vidu iz­
vjesne proizvodnje. Karakteristično je da Marx, vrlo upečatlji­
vim riječima, govori o neprijateljskom stavu kapitalizma pre­
ma nekim granama duhovne »proizvodnje«, govori da je poezija
i umjetnost neprijateljski dočekana u kapitalističkom druš­
tvu, jer rad, koji nije u sferi materijalne proizvodnje i ostva­
renja profita, za kapitalistu, za buržuja, nije društveno koristan
rad.
Prema tome, izjednačavanje ove dvije vrste rada je tipično
za vulgarno-ekonomistički stav. Naprotiv, razlikovanje je u skla­
du sa dijalektičkim stavom. Duhovnom proizvodnjom se uve­
ćava kulturno blago zajednice, ono se razlikuje od materijalnog
bogatstva kao što su različiti i radovi koji ih proizvode — da
upotrijebim riječi našeg ekonomiste dr Dragičevića. Evo kako
je sam Marx formulisao ovu razliku: »Razlikovanje proizvod­
244
 DISOLUCIONI PROCESI U SAMOUPRAVLJANJU

nih vrsta rada od neproizvodnih od presudne je važnosti za

predmet koji Smith razmatra, za proizvodnju materijalnog bo­
gatstva, i to za određeni oblik ove proizvodnje, za kapitalistički
način proizvodnje. U duhovnoj »proizvodnji« proizvodnom jav­
lja se druga vrsta rada. Ali Smith ne istražuje tu proizvodnju.
Najzad, u krug njegovog razm atranja ne ulazi ni uzajamno dje­
lovanje i unutrašnja veza ove dvije vrste proizvodnje. Njihovo
istraživanje može uostalom da postigne nešto više od praz­
nih riječi samo ako se materijalna proizvodnja posm atra sub sua
propria speciae.
Marx je u »Teorijama o višku vrijednosti« uzeo na nišan
niz autora vulgarno-ekpnomističkog pravca ispolj avaj ući svu
njemu svojstvenu srdžbu protiv malograđanskog karaktera i
špicerskog duha ovih koncepcija. Na jednom mjestu on će ka­
zati: »Ovi ljudi su toliko opsjenuti svojim buržoaskim ideja­
ma, da misle da bi Aristotela ili Julija Cezara uvrijedili kad bi
ih nazvali neproizvodnim radnicima«. Ili, na drugom mjestu:
»Prema Nassau-u, ljekare bi trebalo platiti ukoliko izliječe, a
advokate ukoliko dobiju parnicu, a vojnike ukoliko pobijede.
Obrazovani buržuj i njegov besjednik su do te mjere tupoglavi,
da dejstvo svake djelatnosti odmjeravaju prem a njenom dejstvu
na kesu«. Ili, na još jednom mjestu (citiram prem a Livšicu
»Proizvodan i neproizvodan rad u socijalističkom društvu«):
»Buržoaski odnosi fetišiziraju kategoriju proizvodnog rada. S
kapitalističke tačke gledišta svaki rad, ako mu donosi profit,
je proizvodan. Na primjer pedagozi, ljekari, glumci itd. koji
rade u najamnom odnosu i stvaraju profit jesu, po gledanju
kapitaliste, proizvodni radnici. Ipak, samo buržoaska ograni­
čenost - primjećuje Marx - koja sm atra kapitalističke oblike
proizvodnje vječnim i prirodnim, može miješati proizvodni rad,
s tačke gledišta kapitala, s proizvodnim radom uopšte«. Još
na jednom mjestu: »Karakteristično je da svi »neproizvodni«
ekonomisti, koji u svojoj sopstvenoj struci ništa ne daju, za­
uzimaju front protiv razlikovanja proizvodnih i neproizvodnih
radnika. Ali to je servilnost prema buržuju, da se, s jedne stra­
ne, sve funkcije predstave tako kao da stoje u službi proizvod­
nje bogatstva za njega. S druge strane, da je buržoaski svijet
najbolji od svih svjetova, da je u njemu sve korisno i da je
sam buržuj toliko obrazovan da to uviđa.«
Dakle, duhovna proizvodnja, kako će formulisati prof. Dra-
gičević, ima svoja specifična mjerila, koja se ne mogu podvrći
zakonima političke ekonomije o materijalnoj proizvodnji.
Citata, kao što vidite, ima mnogo. Ja ću ipak citirati još ne­
koliko rečenica. Marx razlikuje opšti rad i rad za.jednice. Oba
u procesu proizvodnje igraju svoju ulogu, ali se razlikuju me­
đusobno. Prelazeći na problem nauke, Marx će kazati u Ka­
245
 MLADEN ČALD a ROVIĆ

pitalu, I tom: »Opšti rad je sav naučni rad, sva otkrića, svi pro­
nalasci«.
U Kapitalu, I tom, Marx kaze da je nauka proizvodna potenci­
ja, da ona određuje produktivnost, ali da nju ne treba shvatiti kao
neku neposrednu proizvodnu snagu, nego kao opštu proizvod­
nu snagu, ili kao proizvodnu potenciju. Mislim da je ovo pita­
nje naročito aktualno, s obzirom da su naučni radnici, ne os­
jećajući da im zajednica pruža priznanje, sredstva i uslove za
rad u potpunom smislu riječi. No, evo Marx je napravio raz­
liku između nauke kao proizvodne potencije, nauke kao pos­
redne proizvodne snage, i neposrednih proizvodnih snaga.
Poznato je ono mjesto koje je, mislim, već bilo spomenuto u
našoj diskusiji, iz I toma Kapitala, naime, da je tehnička baza
modeme industrije revolucionarna, ali da je isto toliko revo­
lucionarna i njena naučna osnova. Uzajamno se uslovljavaju.
Nauka se određuje kao produkciona potencija, ili kao opšta
proizvodna snaga, a naučni rad kao opšti rad, iz više razloga.
Ja ću navesti samo tri razloga, koje navodi japanski sociolog
Šibata. Naučna otkrića ne zastarjevaju (naravno, u određenom
smislu riječi). Drugo, uzevši uopšte, naučna otkrića se mogu
primijeniti svuda u svijetu, mogu dijalektički da ukinu zakon
nejednakog razvitka kapitalizma. Treće, naučna otkrića, primije­
njena na proizvodni proces, donose mnogo veća bogatstva nego
sredstva utrošena na istraživanje. Jednom otkrivena, pravila
funkcionisanja ostaju nezamjenljiva.
Nabacio bih još jedno pitanje, a to je - karakter radne or­
ganizacije u naučnim ustanovama i u ustanovama u oblasti
kulture i umjetnosti. Naš Ustav predviđa posebno zakonsko
utvrđivanje samoupravnih prava u državnim organima, u druš-
tveno-političkim organizacijama i udruženjima, u skladu sa
prirodom djelatnosti tih organa i organizacija, dakle, s obzirom na
specifičnost rada u ovoj vrsti radnih organizacija. Ako se ta
specifičnost zanemari i ako se odustane od napora da se pro­
nađu adekvatna rješenja, položaj radnih ljudi u takvim orga­
nizacijama ne bi bio jednak položaju radnih ljudi u proizvodnji.
To je direktna konzekvencija iz ustavnog teksta. Rad u oblasti
nauke, nastave, umjetnosti sigurno je isto toliko specifičan i
nepodoban za kvantitativno mjerenje kao što je rad u admini­
straciji i u društveno-političkim organizacijama. Nagrada prema
učinku, koji ćemo m jeriti kvantitativno, je u svim ovim slučaje­
vima neadekvatno rješenje. Nagrađivanje prema kvantitetu u
oblasti prosvjete, nauke, zdravstva ugrožava osnovnu humanu
sadržinu ovih poziva, određuje se prema nebitnim momentima
u procesu rada i degradira pojam o čovjeku.
Već smo naglasili da i u oblasti materijalne proizvodnje
sve više dolazi do izražaja kvalitet rukovođenja kompliciranim
246
 DISOLUCIONI PROCESI U SAMOUPRAVLJANJU

mašinama, učešće u procesu proizvodnje pored stroja. Kvan­

titativni efekat takve proizvodnje ne može više biti osnova za
n a g r a đ iv a n je radnika. Proizvodni procesi se sve više transfor­
miraju u naučni proces, i obratno. Kako onda da principe kla­
sične tekuće vrpce, ili još starije principe zanatske proizvodnje,
prenesemo na teren duhovnog, intelektualnog rada, kad oni
nemaju punu važnost niti u oblasti materijalne proizvodnje.
Antinomije koje sam naveo bliske su, naravno, antinomiji
između umnog i fizičkog rada. Kod nas je već dama formula­
cija - da smo pristupili realnom sm anjivanju razlike između
umnog i fizičkog rada. Međutim, da bismo tu razliku faktič­
no smanjili, da bismo konstatovali dijalektičko jedinstvo ovih
dviju vrsta rada, moramo najprije utvrditi bitne razlike među
njima. Njihovo izjednačavanje, slično vulgamo-ekonomistič-
kom postupku, kultivišući univerzalni karakter robe, - udalju-
je nas od toga cilja. Jednako tretiranje položaja preduzeća i
ustanova društvenih djelatnosti u određivanju dohodaka ozna­
čava se kao početak procesa izjednačavanja radnika i službeni­
ka i otklanjanja suprotnosti umnog i fizičkog rada. Međutim,
široko djelovanje robne proizvodnje koju nužno moramo res­
pektirati, a isto tako nužno i ograničavati je i preovladavati, či­
ni primjenu ovih principa prilično drugačijom. Pri tome treba
napomenuti da se razlika proizvodnog i neproizvodnog rada
ne poklapa sa razlikom između fizičkog i umnog rada, kao što
je Marx upozorio onim primjerom — da vojnik koji nosi teret,
iako vrši fizički rad, ne obavlja nikakav proizvodni rad, a da
nadzornik, neposredni nadzornik proizvodnje, ne vrši nikakav
neproizvodni rad.
Tako se, onda, postavlja pitanje: da li proces debirokra-
tizacije i deetatizacije, koji je kod nas u toku, nužno mora da
vodi putem koji izaziva ove procese atomiziran ja društva pro­
izvođača roba i da li bismo otklanjanjem negativnog uticaj a
tehnicizma mogli da spriječimo disolucione procese o kojima
je riječ.
Kako u ustavnoj odredbi, tako i u mnogim komentarima,
rečeno je da se izjednačavanje položaja svih radnih ljudi pos­
tiže pomoću zakona dohotka. No, ovaj princip ne može apso­
lutno da vrijedi. Prvo, u atomiziranom društvu robnih proiz­
vođača, u kome jačaju disolucioni procesi i slabe institucije
sjedinjavanja, u kome konkurentski odnosi udruženih robnih
proizvođača u samoupravljanju nalaze svoj originalan okvir,
razbija se koherentnost radničke klase u cjelini, a time slabi i
glavna antibirokratska snaga. Drugo, birokratija nalazi nove
mogućnosti za utvrđivanje svojih pozicija. Jača i tendencija
monopolizma u tumačenju samoupravij an j a, tipično jednostra­
nom uz insistiranje na prihvatnju određenih modaliteta samo­
upravljanja.
247
 SOCIJALIZAM I PROBLEM ALIJENACIJE

Predrag Vranicki

I
Marksizam kao najznačajnija teorija o čovjeku i historiji i
kao najznačajnija kritika svih mogućih mitova i mistifikacija
proizveo je u svojoj ne dugoj historiji i sam mitove i mistifikaci-
je. Jedan od tih je i stav da je teorija alijenacije idealistička i
hegelijanski ostatak u marksizmu i da je alijenacija, otuđenje
čovjeka, inkompatibilna sa socijalizmom.
Time se marksizam u određenom periodu lišavao jedne di­
menzije koja sačinjava njegovu bit. Teorija alijenacije nosi u sebi
fundamentalnu preokupaciju marksizma — humanističku, te se
kroz problem alijenacije drugačije i dublje sagledavaju odre­
đeni procesi kako u kapitalizmu tako i u socijalizmu.
Ona omogućava cjelovitije sagledavanje historijskog procesa
oslobađanja čovjeka i daje teorijske mogućnosti da se ne zapa­
da u jednostrane ekonomizme, tehnicizme i si.
Međutim, i sam fenomen alijenacije je veoma kompleksan
i nedovoljno proučen. Pred filozofskom i sociološkom analizom
stoji još niz problema: šta sve obuhvaća taj pojam, koja je nje­
gova kategorijalna struktura, kakva je dinamika alijenacije to­
kom historije, kakvu funkciju isti oblici alijenacije imaju u raz­
nim periodima, je li proces prevladavanja alijenacije kontinuiran
i unilateralan itd. Ostavljajući po strani sva ova pitanja potreb­
no je potcrtati onaj moment koji smatram u pojmu alijenacije
bitnim: dok su s jedne strane cjelokupna ljudska historija i sve
historijske tvorevine (država, kultura, religija itd.) čovjekovo
djelo, izraz njegovih vlastitih mogućnosti i moći, — čovjek je
egzistirao samo tako što je odvajao (zašto i kako — drugo je
pitanje) te vlastite moći od sebe i nalazio ih suprotstavljene nje­
mu samom kao određene materijalne, socijalne ili ideološke sile.
Dokle god dakle čovjekovo vlastito djelo postoji kao njemu
spoljašnje (politička sfera, religiozna, tržište, novac itd.) i kao
takvo mu se suprotstavlja kao vlast nad njim — imamo fenomen
248
 SOCIJALIZAM I PROBLEM ALIJENACIJE

alijenacije. Čovjekov svijet je dosad bio uvijek podvojeni svijet. U

toj podvojenosti, čovjek, stvaralac historije, bio je pretežno histo­
rijski nemoćan, obespravljen i ponižen. Historija je do danas
permanentno nasilje nad čovjekom.
Međutim, svaka forma alijenacije ima određeni historijski
sadržaj i funkciju, te se ne može identično ocjenjivati. Isto tako
je dosad jedna forma otuđenja bila prevladavana drugom for­
mom. Određena situacija alijenacije postaje nepodnošljivom tek
kad se stvaraju nove mogućnosti razvoja ljudskih snaga i odnosa.
Bez obzira dakle što se ljudski progres vršio uvijek u okvirima
raznih formi alijenacije, jedne forme su ipak više omogućavale
razvoj čovjeka kao polivalentnog bića, omogućavale daljnje kre­
iranje bogatstva ljudskog bića i dokidale razna socijalna ograni­
čenja koja su sputavala slobodnije historijsko kretanje čovjeka.
Određene forme alijenacije, prema tome, u određenim histo­
rijskim uvjetima, imale su i historijski progresivno značenje.
Kada se tokom tog razvoja otvaraju nove historijske perspektive
i za oslobađanje čovjeka nekih oblika otuđenja — stare forme
alijenacije postaju nepodnošljive. To ne znači da neke od tih
formi u tom procesu i sasvim ne iščezavaju (na pr. robovska za­
visnost, razne forme ideoloških alijenacija).
Historijski, dosadašnji proces je isto tako proces stvaranja
raznih formi alijenacije, kao što je i proces dezalijenacije. Taj
proces se očituje u sve većem akcentu koji se daje samom čovje­
ku, u okretanju prema ljudskom, a ne onostranom, političkoj si­
li itd. Snažniji procesi dezalijenacije bit će upravo onda, kada ta
okrenutost, usmjerenost čovjeka prema čovjeku i njegovu stva­
ralaštvu bude primarna i bitna i kada kao takvi udruženi ljudi
budu regulirali svoje odnose među sobom i prirodom.
Alijenirane historijske situacije nisu samo pretpostavljale
čovjekovu podvojenost, nego su bitno karakterizirane i odvoje-
nošću čovjeka od čovjeka, njegovim neprijateljstvom: klasnim,
rasnim, nacionalnim i raznim drugim. Ti antagonizmi doveli su
suvremenog čovjeka do ruba njegove egzistencije. I tek stravič­
na perspektiva njegova samouništenja počela je da djeluje u
smislu prevladavanja svih onih uskogrudnih i anahroničkih kon-
sekvencija suvremenog alijeniranog svijeta.
Socijalizam i bitni njegov smisao proizlaze iz takve historij­
ske baštine, kao i iz određene historijske strukture nazvane
građanskim (buržoaskim) društvom. Nije ovdje mjesto da se
analiziraju sve velike tekovine toga društva koje su značajan
akvizit čovjekova stvaralaštva. Isto tako ni da se analiziraju sve
njegove ograničenosti. Od Marxa do danas to je učinjeno toliko
puta što bolje, što slabije. Ali, da bismo razumjeli osnove i his­
torijske tradicije s kojih suvremeni socijalizam polazi, neophod­
no je spomenuti barem one karakteristike građanskog društva
249
 PREDRAG VRANICKI

po kojima ono više ne odgovara suvremenim čovjekovim zahtje­

vima i mogućnostima.
Buržoasko društvo je razvoj čovjeka dovelo do neslućenih
visina. Ali samo time što ga je unutar najamnog odnosa pretvo­
rilo u dio svemoćnog stroja. Klasično društvo robne proizvodnje
pretvorilo je sve u robu, stvar. Radnik u njemu prodaje radnu
snagu kao i svaki drugi ono čime raspolaže: robu, um, ideje, spe­
cijalnosti, tijelo ili talent. Ako je čitavo društvo jedan kupopro­
dajni odnos, ako je čovjek postao statistička brojka, ako se na
njega gleda kao na dio jednog mehanizma — onda je jasno da
ti odnosi gube osnovne crte humanosti. Ako je u običnom životu
čovjek postao samo roba koja proizvodi druge robe, dio mehaniz­
ma koji stvara vrijednosti — on isto tako lako postaje i dio meha­
nizma koji u drugom čovjeku ili naciji vidi neprijatelja.
Alijenacija njegova svakidašnjeg života samo je osnova i izvor
svih drugih formi alijeniranosti suvremenog čovjeka. Kao što
mu se vlasnik roba i čitav tehnokratski mehanizam suprotstav­
lja kao sila koja uvjetuje njegov rad i egzistenciju, tako se i roba
koju proizvodi suprotstavlja ili kao moć ili kao izazov. Fetišizam
robe je već davno poznati fenomen, kao i niz#njegovih konsekven-
cija. Pa ako najsuvremeniji procesi buržoaskog društva, svojom
naučnom i etatističkom organizacijom uspijevaju da ublaže
krajnje konsekvencije tog mehanizma tržišta, roba dobiva sve
veću magičnu moć. Čovjeku izgleda da posjedovanje određenih
roba mijenja njegove kvalitete čovjeka, da bogatstvo robom oz­
načava ujedno obogaćenje ljudskog bića. Čovjek postaje sav us­
mjeren prema toj spoljašnosti, što samo pokazuje da sebe ustva­
ri osiromašuje. Filozofsko gledanje na razvoj ljudskosti ne mo­
že naravno da apstrahira od tih potreba; ali ono zna isto tako
da one nisu bitne pretpostavke niti dovoljne same sebi.
Postvarenost čovjeka, kao jedna od bitnih formi alijenacije
čovjeka građanskog društva, dehumanizira i niz njegovih osta­
lih odnosa. Ako se političko-tehnokratski mehanizam odnosi pre­
ma čovjeku kao prema stvari, te se njegova aktivna uloga svodi
na brigu za blagostanjem ili političkim glasanjem, onda se i čov­
jek odnosi prema drugom čovjeku kao prema stvari. Krajnji i
drastični oblici nehumanosti posljednjih tridesetak godina samo
su logične konsekvencije jednog prim am i j eg i osnovnij eg odnosa.
Polivalentnost ljudskog bića u tom krajnje postvarenom i
parcijaliziranom odnosu biva toliko osakaćena, da sam radni
proces postaje nesnošljiv. Svi napori psihologa i sociologa da
riješe tu bezličnu situaciju modernog čovjeka, uz sva poboljšanja
doživljavaju poraze. Svi ti napori samo su korisni palijativi, jer
problem nije prvenstveno psihološki ili tehnološki, nego filozof-
sko-historijski.
Mehanizirani odnosi tehničkog doba proizvode nužno niz
drugih mehanizama za njegovo održavanje. Mitovi i mistifikaci-
250
 SOCIJALIZAM I PROBLEM ALIJENACIJE

je, politički, ekonomski, nacionalni, rasni i dr. pokazuju se mno­

go djelotvornijim od tradicionalno-religioznih. Svaka mistifikacija
bila je dosad izraz određene čovjekove nemoći: ili pred nekim
prirodnim objektom ili nekom historijskom instancijom.
Čovjek može biti više ili manje svjestan svoje alijeniranosti,
ali krajnji je rezultat podvajanje njegove ličnosti, formiranje
homo duplexa. Kao čovjek ne osjeća se dijelom jedne šire za­
jednice, kao oficijelno biće ne osjeća se čovjekom. I ova već
poznata karakteristika alijeniranog čovjeka ima najtragičnije
konsekvencije na planu ljudskih odnosa.

II
Ako je suvremeno društvo privatnog vlasništva i najamnog
odnosa karakterizirano tim momentima, a historija ovih pos­
ljednjih stoljeća nebrojeno puta to potvrđuje (razne vrste rato­
va, ekonomske krize, logori, plinske komore itd.) — smisao bor­
be za prevladavanje takvog stanja jest i smisao borbe za soci­
jalizam.
Nekada se, barem u širim razmjerima, pitanje socijalizma
postavljalo jednostavnije i izgledalo je jednostavnije. Danas, na­
kon mnogih pa i tragičnih iskustava, problem socijalizma mora
biti sagledavan prvenstveno u tim filozofsko-sociološkim hori­
zontima. Cesto se smatralo da su politička revolucija i revolu­
cionarna vlast dovoljne garancije oslobođenja čovjeka ne samo
od najamnog odnosa, nego i svih ostalih oblika alijenacije. Prob­
lem alijenacije postao je tako bespredmetan, te se na pr. tokom
decenija staljinizma taj pojam nije uopće ni pojavio u teoret­
skim raspravama. Pa čak i danas mnogi teoretičari socijalizma
sm atraju da je alijenacija inkompatibilna sa socijalizmom, kao
da je socijalizam prirodno imun od takvih deformantnih oblika.
Historijska iskustva pokazuju sasvim drugu sliku. Ona su
uvelike raspršila mnoge iluzije i mitove, a staljinizam kao odre­
đeni period i koncepcija jest razdoblje i domena takvih mitova.
Staljinizam nije shvatio da se nakon političke revolucije (kad
ona postoji) glavno tek treba izvršiti. Tj. treba stvarati perma­
nentno takve društvene oblike odnosa koji će voditi stalnom
oslobađanju čovjeka i kreiranju nove historijske ličnosti. Jed­
nom riječi ostvarivati najdublje zasade filozofske humanističke
misli. A za to ostvarivanje treba biti načistu s tim da socijalizam
nastavlja na niz alijenantnih oblika koje on ne može niti odjed­
nom dokinuti niti preskočiti: na državu, klase, partiju, nacije,
birokraciju, religiju, robnu proizvodnju, tržište itd. bez obzira
što u jednom stvarnom socijalističkom razvoju ti oblici m oraju
dobivati i druge predznake i značenja i imati, kako ćemo vidjeti,
i drugu ulogu.
251
 PREDRAG VRANICKI

Ali, samim tim što oni postoje, određene strane tih alijenan-
tnih oblika mogu se (ali ne moraju) ispoljiti i na najnegativniji
način. Dokle god čovjek u bilo kojem sistemu pa tako i u socija­
lizmu svoju moć ostvaruje, osjeća i doživljava kao moć od njega
odvojenih instancija, postoji mogućnost da te instancije i vrše
stvarnu silu nad njim i da ga sprečavaju u slobodnim historijskim
kreacijama koje bi trebale da budu primjerene stupnju suvre­
menog čovjekova razvoja.
Zato, nasuprot tezi o bespredm etnosti problema alijenacije u
socijalizmu, m oram o najodlučnije postaviti tezu da je problem
alijenacije centralno pitanje socijalizma.
Ovo pitanje nije moglo biti centralno pitanje buržoaskog druš­
tva iz jednostavnog razloga što to društvo nije imalo niti ima kao
osnovni historijski zadatak oslobođenje čovjeka od svih spome­
nutih formi alijenacije. Ono je svoj historijski zadatak izvršilo
prevladavanjem feudalnih oblika zavisnosti i podređenosti i
razvijanjem određenih formi demokratizma koji u ekonomskoj
demokraciji imaju svoju granicu. Tamo gdje se unutar građan­
skog društva nastoje prevladati određene negativne konsekven­
cije buržoaskog privatnog vlasništva, tamo i to vlasništvo, pa
prema tome i klasični buržoaski poredak, ustupaju mjesto etatis­
tičkim tendencijama i zahvatima u te odnose. Građansko društvo
nije imalo, niti je moglo imati historijski zadatak — dokidanje
ekonomske i političke, a time i ideološke vlasti. Njen osnovni za­
datak je bio funkcioniranje te vlasti, a ne njeno dokidanje, uč rš-
ćenje vladajuće klase, a ne njeno dokidanje, odvajanje vlasti od
naroda, a ne pretvaranje naroda u »vlast«. Građansko društvo je
par excellence političko društvo gdje je »političko« sinonim za
vlast određene grupacije nad drugom.
Socijalizam ne može prema tome da počiva na onim katego­
rijama koje su bitne kategorije građanskog društva. Pa kako
je njegov zadatak prevladavanje tih oblika čovjekova postojanja
unutar kojih čovjek egzistira kao otuđeno biće — dokidanje
alijenantnih formi njegova društvenog života postaje njegov
centralni problem.
Ako se problem socijalizma tako ne shvati, krajnji rezultat
može da bude i dovođenje političkih formi do paroksizma, a time
i do osjetnih oblika dehumanizacije.
Staljinizam je tipičan prim jer nesagledavanja bitnih prob­
lema socijalizma. Historijska činjenica je da je staljinizam zna­
čio povjerenje i jačanje upravo onih formi društvenog života
koje označavaju razne vidove čovjekove alijenacije, onih formi
koje su direktno naslijeđene od bivših klasnih društava. Umjesto
da je povjerenje dao čovjeku — historijskom kreatoru samog
društvenog života — staljinizam je to povjerenje i glavnu ulogu
u formiranju i razvoju zajednice dao državi i raznim transmisi­
jama.
252
 SOCIJALIZAM I PROBLEM ALIJENACIJE

Gubeći iz svog misaonog horizonta pravi smisao socijalistič­

kog preobražaja, to jest napor da se postepeno dokida sistem
političkog društva, pa prema tome i oblici ekonomske i političke
alijenacije — staljinizam je označavao dovođenje tog političkog
društva do krajnjih konsekvencija i moći. A svemoć političkog,
državnog aparata nužno je morala imati svoju drugu stranu: po­
svemašnju nemoć individuuma, čovjeka, ličnosti. Upravo one
instancije u kojoj leži i smisao ovog radikalnog historijskog na­
pora.
Ako je čovjek-proizvođač u takvom sistemu ne samo sveopćeg
državnog planiranja, nego i raspolaganja viškom vrijednosti od
strane države bio dakle u potpunosti lišen učestvovanja u rukovo­
đenju proizvodnjom i raspodjeli proizvoda — onda je ponovo
dospio u alijenantni odnos najamnog rada. Samo što je u ovom
slučaju kapitalistički monopol zamijenio sveopći monopol — dr­
žava. Marksistička ideja o planiranoj proizvodnji nasuprot ka­
pitalističkoj anarhiji pretvorila se u svoju suprotnost: čovjek-
proizvođač, jer nije postao i sam planer, postao je dio plana, tj.
isplaniran. Da su se kod toga manifestirale i mnoge druge karak­
teristike otuđenog rada, o tom ne treba mnogo trošiti riječi.
Umjesto da prevladava tu fundamentalnu karakteristiku gra­
đanskog, političkog društva — najamni rad i odnos — iz kojeg
potječu i sve ostale deformacije tog društva — socijalizam u svo­
joj staljinističkoj fazi razvoja ostvario je nove oblike tog odnosa.
Problem ekonomske alijenacije, a time i političke, nije dakle
prestao nego tek postao njegov stvarni, životni problem.
Sasvim je razumljivo da je ova historijska iluzija — da je
u takvom odnosu ostvaren socijalizam (kao prva faza komuniz­
ma) — nužno rađala i niz drugih mitova i mistifikacija. Ne treba
zaboraviti da je mistifikacija jedan od osnovnih oblika ideološ­
ke alijenacije. Kao i svaki oblik alijenacije ni nju ne treba ne-
historijski, apstraktno shvatiti. U određenim razdobljima primi­
tivne svijesti i niskog stupnja društvenog razvitka — čovjek je
mogao voditi izvjesne borbe i kretati se naprijed samo uz pomoć
takvih, alijenatnih oblika svoje svijesti. O njima je često ovisila
i njegova egzistencija. Ali, ako se čovječanstvo moglo nekad
pozitivno razvijati i s takvom ideološkom svijesti, suvremeni raz­
voj čovjeka, njegov visoki znanstveni i filozofski nivo razvoja
inkompatibilan je s favoriziranjem takvih struktura. A pogotovu
socijalistički razvoj u kojem svi odnosi čovjeka prema čovjeku,
društvu i prirodi moraju postajati sve prozirniji, racionalniji i
shvatljiviji; u društvu u kojem čovjek mora sve više postajati
svjestan sebe kao glavnog i jedinog činioca historije, kao jedinog
kreatora svoga života i kao jedine svoje sudbine.
Tako je sam socijalizam, apsolutizirajući političku sferu ži­
vota, proizveo niz mistifikacija, pokazujući još jednom da prob­
253
 PREDRAG VRANICKI

lem alijenacije nije samom političkom revolucijom ili socijalistič-

Kom vlasti prestao postojati.
Jedan od tih mitova jest već spomenuti mit o socijalističkoj
državi kao osnovnoj snazi i poluzi socijalističkog kretanja. Kako
državu sačinjava u prvom redu određeni aparat, taj stav je eo
ipso uzvisivao političku instanciju. Umjesto da se radni čovjek
prizna osnovnim akterom tog novog historijskog preobražaja,
opet mu se suprotstavila jedna za njega u krajnjoj liniji nedo­
kučiva instancija, koja je upravljala svim sferama njegova života.
Time je bila dana osnova za razvoj birokracije i svih birokratskih
pretenzija i mistifikacija. Od mita da je problem slobode riješen
time što je ta država dokinula buržoaziju i da država radničke
klase nije određena sila koja može, u određenim uvjetima, da
postane sila nad samom tom klasom, pa do primitivnog kulta vo­
deće ličnosti. Područje etatističke arbitraže ne postaju samo po­
litički i ekonomski procesi i odnosi, nego i svi ostali: naučni, filo­
zofski, umjetnički. Dok su nekad filozofija i nauka bile ancillae
teologije, u ovom slučaju sve te sfere postaju ancillae politike.
Kult ličnosti i svi ostali alijenantni oblici nisu dakle samo
akcidencije, nego izrazi određene strukture koja počiva na kon­
cepciji o socijalizmu kao apsorbiran ju svih sfera u državi. Ta
koncepcija je u staljinskoj praksi i teoriji kulminirala u tezi o
»izgrađenom socijalizmu«, kada je dostignut stepen predomina-
cije državnog vlasništva i državne arbitraže .1
Ta ideološka opčinjenost administrativnim i birokratskim,
dakle tehnokratskim, postavila je veoma visoki stupanj jednog
alijenantnog odnosa kao vrhovni teoretski kredo. Nije se vidjelo
da je davanje tako velike slobode političkoj instanciji nužno zna­
čilo, i u praksi se to pokazalo, smanjivanje realne slobode osta­
lim instancijama: radnim, znanstvenim i drugim. Nije se vidjelo
da smisao soci jalizma ne može da bude u tome da alijenantne o-
blike građanskog društva dovede do još veće moći i krajnosti.
Da dokidanje tih alijenantnih oblika nužno pretpostavlja stva­
ranje nekih novih odnosa koji će permanentno — u suprotnosti­
ma i protivurječnostima s tim tradicionalnim oblicima — prev­
ladavati sve te forme vlasti i sile koje socijalizam nasljeđuje. Da
je socijalizam prema tome jedno protivurječno kretanje i raz­
vijanje tih novih odnosa koji sve više omogućuju da radni čov­
jek dođe do riječi u upravljanju i organiziranju svoga života. Da je
socijalizam prema tome stvarno prelazno društvo koje znači pre­
vladavanje naslijeđenog političkog društva i simultano ostva­
rivanje nepolitičkog, takvih formi upravljanja koje više neće ima­
ti politički karakter. Socijalizam se dakle ne može izgraditi na po­
litičkim formama koje su historijsko naslijeđe klasnih društava,

1) Vidi o ovom problemu u mojoj raspravi »M arginalije o humanizmu«.

254
 SOCIJALIZAM I PROBLEM ALIJENACIJE

kao što se ne može još ni na potpuno novim, jer stare forme

mogu još persistirati i u pravilnom razvoju čak vršiti, do izvjes­
ne granice, i progresivnu ulogu.
Teza o izgrađenom socijalizmu je dakle contradictio in
adjecto, jer se ne može izgraditi nešto što je u stalnom trans-
formacionom procesu. Na starim političkim oblicima (državi,
partiji, birokraciji) to je nemoguće, zbog već navedenih konse-
kvencija; na novim je još nemoguće, jer se ne mogu odjednom
dokinuti stari oblici. Socijalizam je dakle cjelokupna ta prva
faza komunizma u kojoj se ti protivurječni procesi odvijaju,
a potpuna prevlast novih oblika znači već historijsko prevladava­
nje te prve faze.

III

Problem alijenacije za socijalizam je dakle od vitalne i his­

torijske važnosti ne samo zbog toga što je praksa pokazala da su
mogući i mnogi deformantni oblici alijenacije u socija­
lizmu, nego i zbog toga što socijalizam m ora da nastavlja na razne
društvene oblike koji predstavljaju po sebi razne forme čovjeko­
va otuđenja. Uz to, kako ćemo vidjeti, sam nivo ekonomskog i
kulturnog razvitka uvjetuje u suvremenom društvu i razne druge
oblike alijenacije kojih se socijalizam također ne može odjednom
riješiti. Pojavljivanje socijalizma na svjetskoj pozornici nije i po­
javljivanje čarobnog štapića koji sva zla pretvara u dobra i rje­
šava odjednom sve ljudske probleme.
Ovdje nije mjesto da se dokazuje zašto se ne može u počet­
nom stadiju socijalizma odjednom dokinuti država i ostale po­
litičke institucije. Argumenti su za ovo već davno poznati. Ali, iz
svega dosadašnjeg slijedi da ovi oblici, ako se želi ostvarivati his­
torijski smisao socijalizma, ne mogu postati apsolutna strana
društva.
Ako se želi bitnije doprinijeti čovjekovu oslobađanju, tj. pre­
vladavanju raznih oblika alijenacije, socijalizam mora osnovni
akcent staviti na čovjeka, i slobodnu ličnost pretpostaviti kao u-
vjet slobode društva. Ne samo u teoriji, nego i u praksi. A to
znači permanentno ostvarivanje takvih odnosa koji radnom
čovjeku sve više omogućuju da upravlja samim sobom, svojim
radnim procesom, u ekonomici, kulturi, prosvjeti i svim ostalim
»sektorima« društvenog života. Suprotnost apsolutizacije politič­
kog faktora jest jačanje opće-društvenog, moći cjelokupne za­
jednice, a ne samo njenog političkog dijela. Druga strana tog
255
 PREDRAG VRANICKI

društvenog upravljanja (u formi radničkih i raznih drugih sav­

jeta) jest slabljenje i odumiranje države kao sile nad čovjekom.*
Pred ovim se činjenicama ne smiju zatvarati oči. Niti pred tim
da socijalizam nije nikakav mistični skok iz alijeniranog društva
u dezalijenirano, da on naprotiv nastavlja novi historijski pro­
ces također u određenim formama koje su aliienantne, ali isto
♦ako niti pred tim aa je njegov upravo historijski smisao i za­
datak prevladavanje, a ne jačanje tih formi.
S obzirom na suvremeni nivo čovjekova razvoja, bez obzira
o kojim se zemljama radi, socijalizam je također hijerarhizirano
društvo. S obzirom na taj moment, kao i na forme u kojima se
razvija, birokratizam je fenomen koji prati i socijalizam. Odre­
đene hijerarhije svih sfera života uvijek teže da se što više osa­
mostale nasuprot nižim. A to opet znači da je tendencija ka stva­
ranju novih oblika alijenacije permanentni proces koji socijali­
zam mora da potiskuje i prevladava. Socijalizam je dakle proces
u kojem se razvoj samoupravnih formi prožimlje i suprotstavlja
etatističkim i birokratskim tendencijama. To nije dakle nikakav
linearan proces bez konflikata, nego pravi dijalektički protivu-
rječan proces. Političke forme u kojima se i socijalizam odvija,
u biti određeni oblici alijenacije, jesu do kraja pozitivne i histo­
rijski progresivne samo vi tom slučaju ako rade i na svom vlas­
titom odumiranju i dokidanju.
Paradoksalno to može izgledati, ali upravo i preko raznih for­
mi alijenacije, kao i dezalijenantnih formi, socijalističke sna­
ge vrše proces dezalijenacije. Ovo je jedan svojevrstan, potpuno
nov, originalan i duboko humani proces i historijski zadatak. Dok
je dosad svaka vlast težila da sebe učini apsolutnom i vječnom
—socijalističke snage koriste svoju vlast za postepeno dokidanje
nje same.
Zato je u dosadašnjem razvoju socijalizma, u onim slučaje­
vima gdje su komunističke partije (ili slične) bile avangardni od­
redi socijalističkih snaga — problem države i partije bilo jedno
od centralnih pitanja.
Bit problema kod toga nije u višepartijnosti, jer to ovisi o
Historijskim okolnostima. Bit je u stalnom razvoju takvih demo­
kratskih procesa, koji će neposrednog proizvođača učiniti stvar-

2) U jugoslavenskoj term inologiji o ve forme upravljanja zovu se »druš­

tveno samoupravljanje« i svakako pokazuju niz specifičnosti koje su ka­
rakter st čne za jugoslavensko društvo. M noge raspre oko problema odu­
m iranja države pokazuju samo da se bit problema ne razumije. Ona može
da »odumire« u nizu veom a značajnih funkcija (u ekonomici, kulturi) što
označava dokidanje određenih form i alijenacije. A li to ujedno ne znači da
socijalističko društvo može, dokle god nisu riješeni internacionalni antago-
n ;zmi, slabiti i dok'dati svoje oružane snage. Zato se soc.jalizam i bori za
koeg istenciju 1 opće razoružanje, jer bi prevladavanje tog historijskog
anaiironizma (vojske) bilo za čovjeka grandiozan korak u njegovu razvoju.

256
 SOCIJALIZAM I PROBLEM ALIJENACIJE

Dim ekonomskim subjektom, političke forme sve više transfor-

m irati u općedruštvene, a kultumo-naučnu kreaciju shvatiti pri­
marno kao bitni vid slobodne kreacije čovjekove.
Pragmatičko-instrumentalne koncepcije staljinizma svele su
osnovna područja kulture na oruđa političke borbe i određenih
ciljeva. Umjesto da bude ravnopravni sudionik u stvaranju novih
odnosa, humanije i svestranije ličnosti — najviši izrazi ljudske
kreativnosti postali su transmisije, poluge, što je eo ipso sputava­
lo njihovu samostalnost, izvornost, slobodu traženja, uspjeha i
promašaja — bez čega niti jedno kulturno* stvaralaštvo ne može
postojati.
Socijalizam, gledan s ovog filozofsko-sociološkog aspekta,
čitav je jedan historijski period i proces prevladavanja dosadaš­
njih osnovnih formi alijenacije čovjeka.
Socijalizam se dosad počeo razvijati u slabije razvijenim zem­
ljama te je izgledalo kao da je podizanje proizvodnje i industrij­
ski razvitak prvenstveni njegov zadatak. To je samo jedna stra­
na problema tih zemalja, svakidašnja stvarnost i briga, bez čega
se više forme ljudskih odnosa naravno ne mogu izgraditi. Ali,
sam po sebi to nije specifično socijalistički problem, jer je po­
dizanje proizvodnje isto tako i zakonitost kapitalizma. Bitni
problem socijalizma nalazi se u domeni problematike društve­
nih odnosa. Ne potcjenjujući značenje ekonomskog momenta,
znači i kulturnog, — bez simultanih dubokih socijalnih trans­
formacija u smislu samoupravnosti čovjeka, ove m jere ne po­
gađaju svoju historijsku metu.
S obzirom na kompleksnost unutrašnjih i međunarodnih si­
tuacija i utjecaja u početnim fazama razvoja nisu međutim ni
ove forme samoupravljanja, u osnovi dezalijenantne forme, po
sebi apsolutne. Pa kao što politički oblici sami po sebi tendira­
ju razvoju birokratizma i dominaciji političkog, tako se isto na
planu samoupravnosti mogu javljati razni oblici partikularizma,
lokalizma i učahurenosti što je također određeni oblik alijenacije.
Upravo zato je od tolike važnosti djelatnost najprogresivnijih
snaga socijalizma u pravcu prevladavanja i birokratizma i lo­
kalizma i ostalih deformantnih oblika. Ovo je i osnovni smisao
djelatnosti socijalističkih i komunističkih partija i saveza gdje
oni postoje ili drugih snaga koje ih zamjenjuju.
S obzirom ha problem partije, suvremena historija je izbacila
niz novih procesa i oblika koji su i korigirali i nadopunili m ark­
sističke koncepcije. Bitna Marxova koncepcija o radničkoj klasi,
njenoj partiji kao avangardi i diktaturi proletarijata kao politič­
koj formi prelaznog perioda — pokazala se preuska. Naime, ta­
mo gdje je proletarijat sa svojim saveznicima bio osnova revolu­
cionarnog procesa, ti oblici su potvrdili dalekovidnost Marxovih
analiza. Međutim, najnovija historija je izbacila na površinu niz
revolucionarnih procesa (naročito u kolonijalnim zemljama) na
257
 PREDRAG VRANICKI

čijem čelu su se nalazile druge snage, pri čemu minoritetna rad­

nička klasa i njena partija nije odigravala gotovo nikakvu zna­
čajniju ulogu. Inauguriranje socijalističkih procesa od strane
tih revolucionarnih snaga nužno je izbacilo nove forme i prela-
zne situacije koje dosad nisu bile poznate ni teorijski definirane.
Isto tako se različiti procesi odvijaju u mnogim najrazvijeni­
jim zemljama u kojima je promijenjeni položaj radničke kla­
se, barem za ovaj historijski period, političku revoluciju metnuo
ad acta. Unutrašnje transformacije koje se danomice vrše u tim
zemljama, ponajviše u pravcu državno-kapitalističkih odnosa i
struktura, svojevrsno određuju i politiku i ulogu socijalističkih
radničkih partija ili organizacija u najširem smislu.
Međutim, za nas je daleko odsudnije pitanje uloge najsvjesni-
jih snaga socijalizma u našim i sličnim uvjetima. Iz dosadašnjih
iskustava jasno se vidi da i ulogu partije treba historijski pro­
matrati. Drugačiji je bio njen položaj i zadaci u periodu ilegalne
borbe, drugačiji u periodu oružane revolucije, kao što se i tokom
izgradnje socijalističkih odnosa također mijenja. Mogli bismo
ukratko reći za ovaj treći period: od njena neposrednog učestvo­
vanja u vlasti, što je u prvim danima organiziranja socijalizma i
diktature proletarijata bilo neophodno, od »pokrivanja« svih
važnijih punktova u organizaciji društva članovima i rukovodio­
cima avangardne organizacije — proces mora ići u pravcu odva­
janja partije od državne vlasti i u što širem oslanjanju na novog
socijalističkog čovjeka s obzirom na vršenje najrazličitijih funk­
cija u društvenom životu.
U ovom pitanju inače, mislim, ne treba imati nikakvih iluzija. I
u najrazvijenijim zemljama ostaci barbarstva, primitivizma i feti-
ške svijesti još su uvijek enormni. Apsolutizirati slobodnog poje­
dinca u ovom historijskom periodu značilo bi zapadati u novi
fetišizam. Organizacije najprogresivnijih i najsvjesnijih eleme­
nata još su uvijek historijska nužnost. Ali — odgovoriti svom his­
torijskom zadatku mogu samo onda, ako se ne pretvore u drugu
stranu državno-političke vlasti, ako inauguriraju procese odumira­
nja i same države i politike, a to znači ostvaruju i takav društve­
ni položaj da mogu imati slobodan kritički odnos prema onim
instancijama koje neposredno rukovode bilo kojim društvenim
i ekonomskim procesima u zemlji.
Partijske snage m oraju na taj način postajati ona instancija
koja će se najenergičnije suprotstavljati svim birokratskim defor­
macijama socijalističke države, ali i raznim drugim lokalistič-
kim negativnostima i deformacijama u najelementamijim obli­
cima društvene organizacije.
Te snage m oraju prema tome biti osnovna moralna snaga
društva i kao takva ujedno vodeća.
Kao što fenomen alijenacije može na tom političkom planu da
ima najrazličitije oblike i intenzitete, alijenacija u socijalizmu
258
 SOCIJALIZAM I PROBLEM ALIJENACIJE

nužno persistira i na drugim područjima društvenog života koji

su slični u suvremenim razvijenim društvima uopće. Socijalizam
još uvijek nije dokinuo proizvodnju roba, pa prema tome niti trži­
šte, novac i sve one fetišizme koji se na ovom stupnju razvoja čov­
ječanstva neminovno javljaju. Bez obzira na mogućnost mnogo
jače intervencije od strane socijalističke države ili samog društva
u cilju sprečavanja raznih deformacija koje proizlaze iz takve
strukture i fenomena, magija tržišta i novca, hijerarhija položaja
i vrijednosti moraju alijenantno djelovati na labilne strukture
suvremenog čovjeka. Egocentrizmi, razni oblici iživljavanja, pod-
vajanja ličnosti na oficijelnu i privatnu i razne druge moralne
aberacije koje iz toga proizlaze samo su oblici alijenacije čovje­
ka i u socijalizmu. Homo duplex, taj karakteristični fenomen su­
vremene civilizacije, nije kao problem nestao u socijalizmu. Dje­
lovanje spoljašnjeg, površnog, efemernog, u obliku standarda,
prestiža ili samo površnih divertismana p ratit će čitav transfor-
macioni period socijalizma. Struktura i fizionomija suvremenog
čovjeka u mnogo čemu je još primitivna, neizgrađena i optere­
ćena raznim negativnostima prošlosti, pa prem a tome i veoma
labilna. Ne nalazeći stvarne sadržaje u sebi i svom kreativnom
odnosu prema dubokim, historijskim problemima socijalizma
mnogi bježe od samih sebe. Svoje životne sadržaje nalaze van
sebe i u spoljašnjem, akcidentalnom, a ne u bitnim pitanjim a
svoje ličnosti i svoje zajednice.
Isto tako i problematika moderne industrijske proizvodnje,
koja je dovela do krajnjih specijalizacija i rasparčanosti rada,
a koja radnika otuđuje od takvog monotonog, nekreativnog i
dosadnog rada, problem je i socijalizma. Razna palijativna sred­
stva poslužit će naravno ublažavanju te situacije i u socijalizmu.
Međutim, historijsko rješenje te situacije ne nalazi se ni u kakvim
palijativima nego u onim mjerama koje socijalizam karakterizi­
raju kao novi historijski oblik društvene organizacije rada, tj. dru­
štvenih odnosa uopće. Dokidanje onih odnosa u kojima je radnik
otrgnut od učestvovanja u cjelokupnoj organizaciji rada, proizvo­
dnje, planiranja i distribucije viška rada conditio je sine qua non
rješenja tog fundamentalnog problema suvremene civilizacije.
Samoupravljanjem radnog čovjeka započinje proces dokidanja
najamnog odnosa, onog alijenantnog odnosa u kojem je čovjek
puko sredstvo. Pretvarajući se iz sredstva u aktivnog činioca,
preokreće se i cjelokupna hijerarhija vrijednosti, mijenja se i
struktura njegove ličnosti i njegov odnos prema radu i zajednici.
Ali, samo ovaj moment nije dovoljan za definitivnije rješenje
cjelokupne problematike. Sve većim ostvarivanjem društva u ko­
me je okosnica samoupravnost čovjeka, permanentnim produb­
ljivanjem prevladavanja političkih oblika njegove egzistencije, si­
multano se mora mijenjati i struktura proizvodnih snaga, uklju­
čujući tu i samog čovjeka. Perspektive koje pruža automatizacija
259
 PREDRAG VRANICKI

i ostala dostignuća suvremene nauke, s radikalnim skraćenjem

radnog dana i u krajnjoj instanciji prevladavanjem dosadašnje
velike podjele rada na fizički i umni rad, proširit će se uz spome­
nute transformacije socijalnih odnosa i područje čovjekove slo­
bode.
Međutim za kreativno korišćenje tog »slobodnog vremena«
daljnja je pretpostavka i nova, polikultuma, kritička i historijski
odgovorna ličnost. Ličnost koja za svoje jedinstvo s historijom
ne treba nikakvih posrednika, nikakvih alijenantnih formi, ni
političkih, ni religioznih ni bilo kakvih drugih. Ličnost čiji će
horizonti biti mnogo više obrazovanje od današnjeg i koje će se
nastavljati tokom čitavog njezinog života; čiji horizonti neće biti
samo njezin rod, pleme, niti samo nacija. Zato je cjelokupni taj
transformacioni period socijalizma razdoblje izgradnje nove hi­
storijske ličnosti koja će u potpunosti postati svjesna svoje histo­
rije kao svog vlastitog djela, te joj neće biti potrebne nikakve
transcendencije da joj objasne njezinu egzistenciju i njen smisao.
Zbog svega toga možemo još jednom zaključiti da alijenacija
nije problem građanskog društva, je r ono može i egzistirati samo
kao alijenirano. Alijenacija postaje centralni problem socijaliz­
ma, jer on može postojati i razvijati se samo time što alijenaciju
prevladava i dokida.

260
SOCIJALIZAM, IDEOLOGIJA I KULTURA
 SOCIJALIZAM I INTELIGENCIJA

Danilo Pejović

U našoj su novijoj povijesti objelodanjeni mnogi javni progla­

si obraćajući se »radništvu, seljaštvu i poštenoj inteligen­
ciji«. Neupućeni se na to iznenađeno zgledavaju i začuđeno pita­
ju: zar su svi radnici i seljaci već po svojoj bogomdanoj prirodi
svagdje i uvijek pošteni, a samo među stadom »prodavača pame­
ti« ima toliko šugavih ovaca, te iz njih neprestano valja izdvajati
onu nekolicinu poštenih, jer je većina od njih nepoštena? Je li po
srijedi pučka mudrost, ili neka zabuna? Najposlije, nije li takav
tretman akademskog proletarijata i uvredljiv?
Po svemu sudeći takvih proglasa ima danas sve manje, ali su
oni ostavili traga u mnogim duhovima pa se još uvijek osjećaju
i izlaze na vidjelo u nekim privatno-javnim raspravama o položa­
ju, ulozi i dužnosti »umnih radnika« u suvremenom svijetu uop­
će, a u socijalizmu napose. Nije ovdje riječ naprosto o socijal­
nom rangu intelektualca danas, ugledu i autoritetu njegova pozi­
va, nego prije o njegovu bitnom m jestu u svijetu, i tek kada se
ono m akar u glavnim potezima nabaci, vidljive su sve one poslje­
dice što odatle slijede i za njegovo faktičko situiranje u nekom
društvu, pa i u ovom našem.
No, to je pitanje, kao i svaka stvar vrijedna našeg premišlja­
nja, toliko preopterećeno nerazumijevanjem, štoviše polurazu-
mijevanjem, da nije nimalo lako makar postepeno doprijeti do
njegove srži. Mišljenje se nalazi u nedoumici, jer sumnja ne samo
u predmet što ga ima pred sobom, nego i u sama sebe: njegovi
su putovi jedva prohodni; mogu li se tek na čas raskrčiti? Ispla­
ti li se takav napor?
Kad kažemo: Sve i Ništa, to je odvajkada za filozofiju bilo
jedno te isto. Ali čini se da se ono danas radije pokazuje kao Ni­
šta i tako se filozofska misao upire svom snagom da dokaže kako
se iza toga Ništa krije zapravo Sve. Odatle i okolnost što se u
svagdašnjem životu često najplauzibilnija i najefemem ija oči-
glednost mora posebno dokazivati, jer više nije plauzibilna, jer
Ništa više nije razumljivo ni plauzibilno, sve postaje zagonetno
263
 Da n i l o p e j o v i ć

i začudno. Sve riječi gube svoje značenje i postaju puki flatus

vocis. Ako je tako s mnogim stvarima u naše doba, vjerojatno ta­
ko stoji i s našim pitanjem: čemu inteligencija u socijalizmu? Za­
što o njoj uopće govorimo?
U prilog tome mogli bismo navesti nekoliko razloga.
Prvo, to je opći položaj objektivne ugroženosti inteligencije u
svijetu. Kao negdašnja elita, ne elita vlasti nego elita duha, ona
nestaje, iščezava. Nestaje prostor njezina kretanja, postaje upi­
tan njezin opstanak, opravdanost u svijetu, pa i sam razlog egzis­
tencije. Ona kao da se rastvara u tehnološko-organizatorskom
stručnjaštvu, zadovoljava se ekspertizom i umiruje visokim život­
nim standardom. Štoviše, ponegdje je tako dobro plaćena da pos­
taje prepozitivna i beskrvna i to bez nasilja, bez cenzure. Drugdje
pak, ona miruje i šuti, jer se njezina funkcija kritičke svijesti pri­
gušuje represalijama, ona se boji vlasti i povlači u puževu kućicu
privacije. Općenito možemo reći: na jednoj i na drugoj strani ona
postepeno iščezava. No mi ne ćemo ni za čim žaliti, mi ovdje ne
evociramo Jeremijin plač nad sudbinom duhovnog Izraela, »iza­
branog naroda pameti«. Pustimo mrtve neka pokupe svoje mrtva­
ce i oplakuju ih. Pogledajmo radije u oči onome što jest.
Drugi razlog za razgovor o inteligenciji potječe iz današnjeg
antiintelektualizma koji je svuda još uvijek u porastu. U sklopu
tog fenomena mogli bismo posebno razlikovati neke momente.
Ponajprije, to je pretvaranje duha u efikasnu ekonomiju. Zatim,
u takvoj situaciji intelektualci prepušteni svojoj tjeskobi pada­
ju u samorazočaranje i očaj. Oni su, na paradoksan način, ali
ipak baš oni, svoju nelagodu i osamljenost često pretvorili u
samo mržnju i samoprezir. I kao još jedan možda najvažniji mo­
ment tog općeg antiintelektualizma u suvremenom svijetu, na­
veli bismo kompenzaciju inferiornosti neintelektualaca. Mnogi ne-
intelektualci kompenziraju svoju inferiornost time što su »protiv
intelektualaca«, »za realni život«. Možda se to zbiva zato što je
jedan novovjekovni prosvjetiteljski Ratio-intellectus skoro već
realiziran, i možda zato što je određena filozofija na stanovit na­
čin već ozbiljena, pa filozofi više ne znaju što dalje da rade i
nitko ih ne treba — i to je jedan moment u općem antiintelektu-
alizmu.
Uz ta dva općenita razloga spomenuli bismo još jedan specifično
naš. Svagdašnji praktički nesporazumi oko inteligencije, filozofa,
filozofskih skupova, pa i takvih skupova kao što je »Korčulan­
ska ljetna škola«, svode se uglavnom na razne nesporazume oko
inteligencije i njezina položaja u socijalizmu. Ima tri prigovora
koji se, manje u javnom mnjenju, a više u kuloarima, najradije
ističu protiv inteligencije: a) »ona nije poštena ni iskrena, nego
je zlonamjerna i licemjerna«, — valjda zato što skeptično raz­
mišlja o svemu; b) »ona je apolitična«, — valjda zato što »ne slu­
264
 SOCIJALIZAM I INTELIGENCIJA

ša direktive«; c) »ona je vlastoljubiva«, — jer kritizira svuda i

sve, te »i sama hoće vlast«!
Kad smo spomenuli ona tri osnovna razloga zašto započinje­
mo naš razgovor o inteligenciji, označili smo donekle njegov
smjer, ali možemo sa sigurnošću reći da te uvodne napomene
još nisu do kraja razjasnile zašto treba filozofski raspravljati o
inteligenciji u socijalizmu. Mnogi će se tome čak i začuditi. Reći
će da je to problem sociologije, socijalne psihologije, možda i so­
cijalne patologije, ali da filozofski taj problem nipošto nije.
No pustimo antifilozofe da i dalje prigovaraju, te postavimo
pitanje: u čemu se sastoji striktno filozofski problem inteligenci­
je u socijalizmu?
Da anticipiramo, po našem mišljenju u tome da prepoznamo
onu Stvar što tvori razlog egzistencije intelektualaca uopće i opra­
vdava opstanak inteligencije i u socijalizmu. To je quaestio facti,
i u isti mah quaestio iuris, oba se postavljaju ujedno.
Naš ćemo problem pokušati da razvijemo na taj način da samo
pitanje razložimo na tri posebna pitanja. Prvo, tko i što je in­
teligencija uopće? Drugo, kakav je odnos ljevičarstva i inteligen­
cije? I treće, čemu inteligencija u socijalizmu?

1.
Postoji jedna čudna koincidencija dvije riječi: »inteligencije«
kao oznake jedne društvene grupe, i »inteligencije« kao »duševne
moći«. U prvom značenju inteligencija je socijalna kategorija,
grupa koja može ali ne mora biti društvena elita, i javlja se da­
nas kao »duhovno radništvo«. No i sam taj izraz već donekle
indicira kako stoji s inteligencijom: duhovni radnici jesu oni ko­
ji se bave duhovnim radom po svojoj profesiji. Oni »rade« na taj
način što »misle«. Njihova »sredstva za proizvodnju« jesu zna­
nje i umijeće.
I na drugoj strani, postoji jedna ljudska sposobnost, jedna
bitna odlika svijesti koja se zove inteligencija ili pamet. Notorna
je psihološka i iskustvena činjenica da svi oni koji imaju antro­
pološku odliku da su ljudi, napr. da posjeduju subkortikalne cen­
tre, zato još ne moraju biti i pametni. Inteligencija je prirodan
dar razabiranja i razlikovanja istine od zablude, bitnoga od ne­
bitnog, »ideairanja« kako to neki filozofi nazivaju (Husserl), ili
jedne askeze: kazati »ne« opstanku i istraživati bit (Scheler), a
opstoje i razne druge definicije koje ovdje nije potrebno podro­
bnije raspravljati. Filozofija i psihologija, a naročito filozofska
antropologija, u posljednjih su pedeset godina mnogo o tome re­
kle, diferencirale teorijsku od tzv. praktičke inteligencije (opet
Scheler, napr.), raspravljale naširoko o tome koje su kompo­
nente inteligencije, ali mi ovdje moramo odmah reći da to što je
inteligencija u psihološko-genetičkom smislu (koja se dade i mje­
265
 DANILO PEJOVIĆ

riti) nas na ovom m jestu ne zanima, i da to pretpostavljamo

općenito kao poznato.
Pa ipak, koincidencija ta dva termina, inteligencije u smislu
jedne sposobnosti i inteligencije kao profesije, daje neki mig za
razumijevanje postavljenog pitanja. Ponajprije, recimo nešto o
tome tko je inteligencija. Nabrojimo, m akar sumativno, sva ona
obilježja što se obično pridaju tome pojmu. Najčešće se smatra
da su intelektualci oni koji su pametni, ili da su to oni koji su
obrazovani, zatim da su to učeni, akademičari, a ne oni koji su neu­
ki. Ili da su to, napr. u građanskom društvu, tzv. slobodna zanima­
nja, liječnici, pravnici, učenjaci. Ili da su to stručnjaci, — verbo-
krati, birokrati i tehnokrati raznih vrsta. Ili da su to svi oni koji
žive od intelektualnog rada, ili pak da ih odlikuje to što nemaju
nikakva posjeda, instrum enata vlasti i društvene moći u svojim
rukama, osim svoje pameti i znanja, da žive od toga što misle i
njihov autoritet u društvu ne počiva na autoritetu vlasti nego na
autoritetu pameti.
Svaka od tih značajki što smo ih spomenuli u pregledu: pa­
metni, obrazovani, učeni, slobodna zanimanja, stručnjaci, oni
koji žive od intelektualnog rada — sve su to oznake koje se mo­
gu naći u raznim sociologijama. One raspravljaju o tome tko je
inteligencija i svaka od tih navedenih karakteristika govori ne­
što istinito, bolje reći tačno o inteligenciji, ali ona je ovdje uzeta
skupno kao tzv. stručna, tehnička i uopće inteligencija. Preostaje
da se još odredi to što se naziva »humanističkom inteligencijom«
(taj se izraz rodio u našoj novijoj publicistici). Tko je to? — To
su umjetnici, originalni ili reproduktivni, to su likovni, muzički
umjetnici, pisci, pjesnici. Neki sm atraju da su to i učitelji, dok
drugi to odlučno poriču i sm atraju da ovi ne spadaju u inteligen­
ciju; zatim, to su nastavnici i profesori. Ili, kaže se, to su učenja­
ci, znanstvenici u društvenim i humanističkim znanostima, naro­
čito lingvisti, historičari, sociolozi, pa i filozofi; ovi potonji za
neke spadaju u društvene znanosti, za neke su to čisti »luft-ins-
pektori« per definitionem, za neke su pak vrhunac piramide.
Ostavimo ta mnjenja. Problem je za nas u tome gdje leži kri­
terij svjetovnog opstanka intelektualaca? Po čemu je neki der­
matolog, raketolog ili recimo katolički inženjer — sve su to do­
bri stručnjaci — po čemu je takav čovjek intelektualac? Pita­
nje se zaoštrava utoliko više što se nalazimo u jednoj posebnoj
situaciji. Imamo pred sobom jednu tendenciju koja u našoj zem­
lji što je tek u razvitku još nije toliko vidljiva. Naime, to je ten­
dencija što se javlja u visoko razvijenom industrijskom dru­
štvu: suvremena automacija kao vrhunac tehničkog razvitka uki­
da razliku između bijelog i plavog ovratnika, između intelektual­
noga i manuelnog rada, i ta tendencija s vremenom samo jača.
Ali ne nestaje samo razlika intelektualnog i fizičkog rada, već ne­
staje i sam rad kao rad. Naravno, ne nestaje on na taj način što
266
 SOCIJALIZAM I INTELIGENCIJA

bi se prevladavao onim što bismo s Marxom mogli nazvati »pro­

izvodnja kao umjetnost«, ne prelazi on u neku izvornu POIESIS,
sve prije nego to. Nego se svodi na čisto apstraktnu automatsku
funkciju. A sve one politekonomske distinkcije o oruđima za pro­
izvodnju, sredstvima za proizvodnju, tehnici kao sredstvu za pro­
izvodnju, o strogom razlikovanju činovnika ili službenika i onoga
koji intelektualno radi i nešto pronalazi, kao i onoga tko radi
s tim oruđem — ukratko pronalazača i primjenjivača — tako­
đer na stanovit način iščezavaju. Prema tome, ne iščezava samo
razlika između intelektualnog i fizičkog rada, već se sam rad
rastvara kao rad.
Ma koliko, međutim, inventivnog, talentiranog i spretnog i bi­
lo u radu nekog inženjera ili dermatologa, ma koliko u podjeli ra­
da sva ta zanimanja i imala svoje specifičnosti, iskrsava na kra­
ju pitanje: što je za sve njih bitno?
Bitno je za njih to što se ne odnose na ono bitno — da kaže­
mo paradoksno — što se ne odnose na ono bitno i općenito u sve­
mu čime se one kao profesije bave. I u tom ireducibilnom po­
sebnom, u toj nesvodljivoj posebnosti tradicionalne profesije
prije spomenutog procesa automacije, u tome leži mogućnost
njihovih posebnih djelatnosti. Ono prije spomenuto Sve i Ništa
ostaje za njih izvan domašaja, skriveno, njihov pogled ne dopire
do njega.
Ali nije tako s onima kojih se predm et djelatnosti sve više uz­
diže od osjetilnog, pojedinačnog, konkretnoga, prem a općenito
konkretnom i tako udaljuje od svagdašnje iskustvene prakse. To
su čista teorija i umjetničko stvaralaštvo. Odatle, kada se kaže
»humanistička inteligencija« — to je naprosto pleonazam. Ona je
samo to ili nije ništa. Pri tome »humanistička« nije vrijednosna
oznaka nego predmetno obilježje. Istraživači i inženjeri, derm ato­
lozi, verbokrati i tehnokrati — sve su to više ili manje inteligen­
tni, više ili manje sposobni stručnjaci. Oni su danas, odmah mo­
žemo reći, najm anje u pitanju. Nitko njih ne stavlja u sumnju, i
kada se govori o inteligenciji oni su izvan problematičnosti toga
pitanja. Dapače, oni su najviše tražena »roba«.
No, nije samo »predmet« djelatnosti onih koji se bave teori­
jom i umjetničkim stvaralaštvom uzdignut nad grubu praksu,
nije samo poseban interes za općenito taj koji prestupa sve osta­
lo i polazi od čovjeka kao žarišta svih pitanja. Naprotiv, svjeto­
vna važnost i društvene konsekvencije toga posla jesu takve da
čine te djelatnosti bitno drugačijim. To je ono što beskrajno
razlikuje djelatnost npr. filozofa i književnika od svakog inže­
njera i liječnika. To je ono Sveobuhvatno, veoma teško pristu­
pačno, dostupno samo na način prom atranja i oblikovanja, ono
što se skriva, nalazi samo u odvraćanju od konkretno osj etilnoga
u bitnom proizvođenju i prom atranju, ali ono što istodobno omo­
gućuje sve posebno i pojedinačno, te prem a tome pruža moguć­
267
 DANILO PEJOVIC

nost i za sva posebna zanimanja. Drugim riječima, radi se o to­

me što je u korijenu svega svjetovnog i zato je bitno Res publica,
ako se hoće i respublica duha. Ne treba se zato čuditi što svaki
intelektualac koji se bavi teorijom i umjetničkim stvaralaštvom,
a povuče se u privaciju, više ne djeluje kao intelektualac; on je
ispod razine svoga poziva i samo ga sramoti.
Sada m akar i približno znamo tko je inteligencija u širem i
užem smislu, inteligencija kao stručnjaštvo, i inteligencija kao
javna djelatnost duha. Što je onda zapravo ta »humanistička in­
teligencija« ?
Bez pretenzije na potpunost i preciznost valja reći: inteligen­
cija ne živi samo od znanja i umijeća nego za njih, ona je bezre­
zervna predanost svojega bića i svoje životno-svjetovne djelatno­
sti tome što se raskriva kao Sve i Ništa svih stvari i dostupno je
jedino »stavljanjem u zagrade« svagdašnjice, u motrenju i proiz­
vođenju istine svijeta. Danas i Ovdje svijeta nužno nas vodi na­
trag u njegovo Jučer i upućuje spram njegova Sutra. Profesional­
no bavljenje tim i takvim zanatom koncentrirano i ograničeno na
jednu grupu ljudi jest doduše nužna posljedica historijske društ­
vene podjele rada na umni i fizički, pa i mogućnosti obrazovanja.
Zato i nije conditio sine qua non same inteligencije u smislu spo­
sobnosti. Ali zato vrijedi obratno: bitna je pretpostavka intelek­
tualne djelatnosti jedna moć razabiranja koja proizlazi iz neče­
ga samoniklog. Naime, prirodni je to dar da netko vidi, čuje, osje­
ća i pomišlja nešto što nikada nisu mogli ni umjeli drugi ljudi. U
povijesnoj mijeni to je jedna »vječita konstanta ljudske prirode«.
Ma koliko se širila građanska prava, izjednačavala gospodarska
snaga pojedinaca i svijet tendirao tome da ljudi postanu jedna­
ki na taj način da se radikalna demokracija ostvaruje sve dotle
dok samu sebe ne nadmaši, ostaje jedna nepremostiva razlika iz­
među pametnih i glupih. Ni obrazovanje to ne može nadmašiti, a
zato daroviti i nedaroviti nikada neće biti jednaki, ma kakav so­
cijalni poredak postojao u svijetu.

2.
Kada se govori o ljevičarstvu ili o ljevici uopće, ona se najče­
šće spominje u vezi s inteligencijom. No, je li to neka slučajna ve­
za, tek jedno izvanjsko opredjeljenje, isključivo voljna subjektiv­
na odluka, ili je to nešto drugo? Iz prethodnog određenja biti in­
teligencije — zauzimanja za ono općenito i bitno — proizlazi: ono
iskonsko što omogućuje sve zbiljsko, realno je moguće u svijetu.
Što je realno moguće još nije, ali nadolazi kao naše samo ako i mi
sudjelujemo pri tome kao inteligencija. Ona može djelovati jav­
no samo ako prodire do te bitne realne mogućnosti što ukazuje
smjer kretanja svijeta i svim stvarima dodjeljuje svoje mjesto.
Teorija i stvaralaštvo pak uvijek iziskuju određenu praksu, svoje
puno izvršenje: misao vuče činu, djelu, ozbiljenju. I obratno,
268
 SOCIJALIZAM I INTELIGENCIJA

praksa ozbiljavanja mogućnosti ne može bez zamisli teorije i sli­

ke stvaralaštva u umjetnosti. Ta tri oblika odnosa dolaze u jed­
no dijalektičko kruženje i tok, te stalno mijenjaju mjesto. Teo­
rija i proizvodnja umjetnosti nužno iziskuju praksu, ali se nika­
ko ne mogu iscrpsti u njoj. Vizije su to onoga budućeg koje nisu
naprosto znanje i umijeće, nego bi se prije mogle nazvati slut­
njom i sačinjanjem. Sadašnji trenutak samo na taj način dobiva
svoje mjesto, i bez takva sačinjanja nije ništa.
Istaknuti predstavnik sociologije znanja Karl Mannheim, drug
mađarskog mislioca Lukacsa 1919., razlikovao je nekoć dvije kom­
ponente intelektualne djelatnosti: utopiju kao viziju budućeg i
zato kao transcendiranje sadašnjosti, te ideologiju kao realnu
sliku sadašnje zbiljnosti s tendencijom njezina konzerviranja, pri
čemu teoriju ideologije prihvaća od Marxa. Klasno je društvo
izopačena zbiljnost čija je ideologija realna i adekvatna slika. Bila
ta zbiljnost manje ili više izopačena, manje ili više kriva u sebi
samoj, ideologija je uvijek ta koja je želi što realnije stabilizira­
ti, odraziti i učvrstiti. Prema tome, odatle proizlaze i dvije moguć­
nosti za djelovanje inteligencije u svjetovnoj zbiljnosti: utopij­
ska i ideološka, ona koja transcendira i ona koja ostaje pri status
quo, ona koja ima teorijski interes nadmašivanja, i ona koja iz
isključivo praktičkih razloga stabilizacije preuzima neko kate-
gorijalno osmišljen je ili racionalno objašnjenje zbiljnosti .1
No ako teorijska spoznaja svijeta m ora transcendirati sadaš­
njost i nazrijevati budućnost, te je zato fundamentalna dijalektič­
ka negacija postojećeg, etabliranog i nas talog, onda odatle izvire
iskonski nonkonformizam svake prave inteligencije. Ona je jedno
od utjelovljenja dijalektičke negativnosti duha kao mogućnosti
njegove prave egzistencije. Ako pak duh i inteligencija kao du­
hovno radništvo spadne na to da se isključivo bavi ideologijom,
onda time ugrožava svoju vlastitu egzistenciju kao inteligencije i
sama sebe likvidira. Prema tome, svaka je izvorna inteligencija
neposredno nonkonformistička, svaki je pravi intelektualac non-

1) S Alfredom W eberom M annheim — prem alo kritički — vjeru je da već sama

priroda teorijske spoznaje — intencija spram dinam ične cjeline društva, nje-
gova totaliteta koji nadilazi klasnu ograničenost — nekim ljudim a om o­
gućuje njihov relativno »besklasan položaj«: to je »freischw ebende In telli-
genz«. K ontem plativni karakter m entaliteta intektualaca koji odatle proiz­
lazi dao je povoda politički ekstrem nim grupama da od njih zahtijevaju
definitivnu deklaraciju simpatija, te da takav m en talitet označe kao »bes-
karakternost«. Fanatizam radikalnih intelektualaca treba shvatiti kao po­
kušaj da prem oste to nepovjerenje prema njima, psihičkom kompenzacijom
za nepostojanje fundam entalni je integracije u neku klasu. Usp. Karl Mann­
heim, Ideology and Utopia, N ew York, 1936, p. 154, 158, 159 passim , (u nedo­
statku njem ačkog originala navodim o prem a autoriziranom engleskom pri­
jevodu).

269
 DANILO PEJOVIĆ

konformist, bez obzira kako »uzvišeno« on izražava svoj nazor

na svijet.
Ali takav se nonkonformistički intelektualac povrh toga može
i svjetovno opredijeliti za neku političku soluciju, svjesno anga­
žirati za revoluciju, i time postaje ljevičar. Tako nonkonformizam
i ljevičarstvo možemo sm atrati kao dva stupnja svjetovne opre­
dijeljenosti intelektualca. Ljevičarstvo je, stoga, viši stupanj non-
konformizma. Sve dotle dok u društvu postoje definirane klase,
koje se međusobno razlikuju po svom određenom odnosu prema
sredstvima za proizvodnju i po svojoj ulozi u cjelini društvenog
bitka, ljevičarstvo je izričito opredjeljivanje za najlijeviju klasu,
najradikalniju politiku. Naprotiv, ako definiranost klasa i dru­
štvenih grupa dolazi u kolebanje, ako se događaju takvi procesi da
se »niže« klase uzdižu u »više« — jer svakom je plavom ovratni­
ku ideal da ga skine i stavi bijeli —, ili da se »više« klase apsor­
biraju u »niže« — jer sve njih izjednačuje tehnički standard —
te na taj način razlikovanje klasa izgubi svoju oštrinu, onda po­
malo nestaje i onaj oštar kut koji je davao temeljnu usmjerenost
ljevičarskom nastojanju. U tom slučaju lijevo i desno počinje mi­
jenjati svoje mjesto, i naposljetku svako radikalno ljevičarstvo
počinje gubiti realno tlo pod nogama: i ono počinje »lebdjeti«.
Dublji izvor ljevičarstva valja tražiti i u naročitom razumije­
vanju uzajamnog odnosa teorije i prakse. Prvi je o tome pisao
Aristotel, ali je njihovo dijalektičko posredovanje i kruženje ev­
ropski duh spoznao relativno kasno, tek u novome vijeku s He-
gelom i Marxom, prem da je odavno naslućivao o čemu je riječ.
Ono novo što je shvatio Marx sastoji se u tome što te dvije mo­
gućnosti čovjekova odnosa spram svijeta postaju bezbitne kada
se izobličuju historijski nastalom podjelom rada i stalno se fiksi­
raju na određene grupe, slojeve i klase ljudi. Marxov zahtjev za
izmjenom svijeta temelji se također na jednom filozofskom tu­
mačenju teorije i prakse, i taj je zahtjev filozofski i metafilozofski
u isti mah: svaka teorija s vremenom prelazi u praksu, ali odatle
nipošto ne proizlazi da se ona može iscipsti i rastvoriti u praksi.
U tome i jest svjetovna snaga i povijesna izdržljivost ideja. Dok se
jedne ostvaruju duh ne miruje, nego pronalazi nove. Teorija i
praksa se međusobno posreduju, tome pridolazi i umjetnička pro­
izvodnja, ali one nikada ne mogu jedna drugu apsolutno dijalek­
tički ukinuti. Njihove niti vode u jedan iskon svijeta, premda
se on drugačije javlja za svaku od njih i stoga traži adekvatan
pristup koji se ničim ne da nadmašiti. »Nadmašivanje filozofije«
kao njezino realiziranje nipošto ne valja shvatiti kao njezino
»ugibanje«, kako to neki posve naopako tumače, pa i sprovode.
Odatle će uvijek postojati takvi ljudi koji će znati i umjeti više
od ostalih, ali zato ne m oraju biti u stanju da to sprovedu u dje­
270
 SOCIJALIZAM I INTELIGENCIJA

lo; još je manje neophodno da za to m oraju tvoriti posebnu

društvenu grupu ili čak težiti tome da vladaju.

3 .
Kao profesija i društvena grupa inteligencija nastaje tek s
modemom kapitalističkom podjelom rada od Renesanse na ova­
mo. O njoj kao posebnom društvenom sloju u striktnom smislu
ne možemo govoriti ni u antici ni u srednjem vijeku, bez obzira
što se oni koji znaju i um iju s vremenom sve više odvajaju od
ostalih i u helenizmu već tvore zasebnu grupu. Robovski rad bio
je doduše m aterijalna podloga intelektualnog stvaranja, ali nipo­
što njegov bitan uvjet. U srednjem vijeku intelektualni je rad
više vezan za duhovno, nego za svjetovno plemstvo, i tek u
kapitalizmu prvi puta dolaze na svijet profesionalni intelek­
tualci. Oni rastu u krilu građanstva, no ono ih od početka upo­
trebljava pretežno kao instrumente. Jer građanstvo prvi puta
u povijesti intimno prezire duh teorije: nije mu stalo do zna­
nja, nego do imanja, ono u prvom redu hoće moć i tako realizira
samo jednu stranu onoga što je Platon htio pomiriti: svjetovnu
vlasfc dok mišljenje zapada u puko računanje i u tome se is­
crpljuje.
No kako stoji s radničkim pokretom?
Sami tvorci teorije i organizacije radničkog pokreta podrije­
tlom su intelektualci, uključujući Lenjina. O položaju i posebnim
zadacima inteligencije, ulozi inteligencije u radničkoj partiji mo­
žemo u Marxa i Engelsa naći mnoga, čas povoljna, čas nepovolj­
na izjašnjenja .2 Premda često disparatna, ta su izjašnjenja usko
vezana s teorijom radničke partije o kojoj je u nas u posljednje
vrijeme već dosta pisano. U socijal-demokraciji razvijaju se ta­
kođer određene doktrine o inteligenciji od kojih je jedna s vreme­
nom prevladala nad ostalima; to je doktrina Karla Kautskog. Pos­
lije Engelsove smrti, u vrijeme ekonomskog prosperiteta kada je
životni standard radničke klase rastao i kada je njemačka socijal­
demokracija težište svoje aktivnosti prebacila na parlamentarne
oblike borbe, Kautsky je držao da inteligencija dobiva naročitu
ulogu. Stvorio je teoriju intelektualnog štaba partije, prem a ko­
joj na čelu organizacije stoji intelektualna elita »profesionalnih
revolucionara«. Njezin je zadatak da trom u radničku klasu koja
ne zna politički formulirati svoje ekonomske, društvene i ljudske
interese, trgne iz drijemeža, da je teorijom kao oruđem revolu­
cionarne borbe probudi iz sna i načini instrumentom ideje u Mar­
xovu smislu, te ova ovladavajući masama postaje m aterijalna
snaga revolucije.

*) Usp. K om unistički man^est, Zagreb 1045, str, 39

271
 DANILO PEJOVIČ

Tu je doktrinu kasnije preuzeo Lenjin i modificirao je u skla­

du sa svojom novom teorijom partije i revolucije. I kao što je­
dan Lenjinov spis nosi naslov »Dvije taktike radničke partije«
mogli bismo reći da i njegovu doktrinu inteligencije karakterizira­
ju dvije taktike. Postoji jedna ezoterična i jedna egzoterična.
Lenjin je sam intelektualac, njegov stožer sačinjavaju pretežno
intelektualci. Oni međusobno surađuju u najvišem centru parti­
je i na taj način predstavljaju višu razinu odnosa prema inteli­
genciji. No postoji i druga razina toga odnosa koja je u Lenjino-
voj teoriji partije došla do izraza u organizacionoj teoriji: »svaki
profesor i gimnazijalac ne može biti članom partije« ako se samo
apstraktno izjašnjava za program i statut, a ne pripada nekoj
partijskoj organizaciji, ne uzima određene zadatke prema planu
centrale, ne podvrgava gvozdenoj disciplini, itd. To pokazuje da
se taj odnos prema inteligenciji odvija na dva kolosijeka, specifi­
cira na dvije razine: ezoteričnu za štab, i egzoteričnu za masu
intelektualaca.
Prema tome, uza sve razlike u drugim pitanjima, Kautsky
i Lenjin zastupaju gotovo istu doktrinu o inteligenciji i njezinoj
ulozi u radničkom pokretu. Uz neke dopune ta doktrina o inteli­
genciji ostaje na snazi u međunarodnom radničkom pokretu više
od pola stoljeća, te se uglavnom održala i danas. S tom malom
razlikom što u vodećim organima partije intelektualci s vreme­
nom imaju sve manje učešća. Kako to objasniti?
Postavlja se, međutim, važnije pitanje: zašto se veliki dio in­
teligencije faktički opredjeljivao ulijevo, pa čak u stanovitom
smislu morao opredjeljivati za radnički pokret?
Čini nam se zato što je inteligencija naročito u ovom stolje­
ću sama postepeno postajala proletarijat koji je shvatio da ne­
ma što da izgubi osim svojih okova u građanskom društvu. Sto­
ga je ona i tražila dodir s najlijevijom klasom i najradikalni­
jom partijom koja nastupa kao princip — kako se to često ističe
— apsolutne negativnosti, apsolutne opozicije, apsolutne negaci­
je opstojećeg. U protivnom slučaju, kada se ona ne bi tako opre­
djeljivala, a za to postoje povijesne mogućnosti, tj. partije i kla­
se s takvim radikalnim programima, ona bi iznevjerila svoju bit,
ma kako inače faktički izgledali oblici njezinih sklonosti i odboj­
nosti prema politici, intimne simpatije i antipatije prema revo­
luciji.
Uzmemo li naš konkretan primjer, intelektualce u našim z b i­
ljama prije rata, konstatirat ćemo da su oni — s malim iznimka­
ma — većinom stajali lijevo, počevši od Krleže, Cesarca, Keršova-
nija, itd. Značajan dio mlađe generacije koja se školovala između
1918. i 1941. opredijelio se politički ulijevo više pod utjecajem
lijeve inteligencije koja je išla s radničkim pokretom, nego ne­
posredno pod utjecajem radničke partije, ili pod utjecajem nau­
ke Marxa i Engelsa. Bilo da su ti mladići čitali Gvozdenu petu Jac-
272
 SOCIJALIZAM I INTELIGENCIJA

ka Londona, bilo da su čitali Hrvatskog boga Marsa ili Na rubu

pameti Miroslava Krleže, oni su počeli rebelirati protiv postoje­
ćeg. Svakako nisu čitali samo te knjige, niti su se svjetovno i in­
telektualno opredjeljivali samo na taj način, ali je taj element ig­
rao odlučnu ulogu. Odatle se čini da nije pretjerano reći kako je
sve ono što je bilo najduhovnije u nas stajalo i najlijevije, možda
se to nigdje nije odvijalo tako konsekventno kao u nas između dva
rata, osim u Rusiji uoči 1917.
Kada, dakle, govorimo o našoj vlastitoj inteligenciji, ne tre­
ba zaboraviti da je rijetko koja bila tako lijevo orijentirana.
Bit svojega duha ona je shvatila kao negativnost, pri čemu je
ta dijalektička negativnost nesumnjivo često dobivala oblike
anarhične i anarhoidne pobune, što se u takvim zgodama ri­
jetko može izbjeći. One osebine karaktera što ih je ona njego­
vala još i danas joj služe na čast: osobnu hrabrost, mogućnost
zalaganja do kraja, neprezanje pred bilo kakvim posljedica­
ma svojega intelektualnog stava, neustrašivost, bezobzirnu is­
krenost — sve to imali su i mnogi od nas priliku da neposred­
no sretnu kod tih ljudi. Neki od njih još i danas prebivaju me­
đu nama, no je li sigurno da su baš svi ostali takvi?
Nakon ratnih zbivanja i revolucije situacija se u mnogo-
čemu izmijenila. Inteligencija je nekoć bila glavni agitator i
nosilac ideje u masi, a sada se, htjela ne htjela, našla u novoj
situaciji da pred sobom u prvom redu ima ideološku dimen­
ziju intelektualne djelatnosti. Pred nju su došli sasvim novi
problemi i nove odluke o kojima bi se sigurno mogle napisati
knjige. Premda je gdjekad i oklijevala, ona je i sama dobrim di­
jelom sudjelovala u revoluciji, i na taj način pokazala da nema
drugih društvenopolitičkih interesa od radničke klase: defi­
nitivno se opredijelila za socijalizam. Ali nova situacija u ko­
joj se ona našla poslije revolucije odlikuje se time što se naj­
značajniji događaj već zbio. Znači li to da je njena uloga time
završena? Znači li to da je povijest 1945. godine dolaskom rad­
ničke partije na vlast u neku ruku prestala? Kakav je položaj
inteligencije danas?
Postoje mnogi nesporazumi o tome. Ako su neke ideje
inteligencije pretežno realizirane, da li je time svaka zadaća
anticipiran ja zauvijek završena? U tom smislu, što znači kri­
tika svijeta koja a priori nije ni pozitivna ni negativna nego
sve mjeri mjerilom realne mogućnosti? Mjeri — kako veli Marx-
zbiljnost na ideji, a ne samo ideju na zbiljnosti, jer filozofija
treba da postane svjetovna jednako kao što i sam svijet treba
da postane filozofski. U tom se aforizmu krije i sva zadaća
inteligencije danas. Pitanje teorije, naime, odakle, kamo i če­
mu? — ostaje i dalje, ostaje pitanje čovjeka kao čovjeka tako
dugo dok bude bilo povijesti. Teorija se zato ne može rastvoriti
u ideologiju i posljednji razlog za to leži u tome što se ona
273
 DANILO PEJOVIĆ

ne može rastvoriti ni u kakvu praksu. Ona ostaje u jednom

dijalektičkom odnosu uvjetovanja prakse, dijalektičkog ras­
pona spram zbiljnosti, ideja i svijet ne prestaju se suprot­
stavljati u otvorenom procesu posredovanja bez ukidanja, ni
apstraktnog ni dijalektičkog. Odatle nema ni apstraktnog iden­
titeta između teorije i prakse, pa ni između inteligencije i po­
litike, niti može da ga bude. Jedna relativna nezavisnost duha mo­
ra uvijek ostati i zato sve intelektualno, svaki misaoni rad i na­
por sadrži doduše i određene političke implikacije, pa čak i za­
htijeva opredjeljenje, čega su intelektualci svjesni, ali se inte­
lektualno stvaranje ne može svesti na politiku. 0 obratnom,
tj. da se politika ne da rastvoriti u intelektualni posao, valjda
ne treba nikoga uvjeravati.
No, intelektualni svijet ostaje i na jedan drugi način razli­
čit od politike: kao što inteligencija ne može zadovoljiti poli­
tiku, ne može ni politika inteligenciju. Povijest nije samo sa-
lašnjost, mogućnost nije samo zbiljnost, istina nije samo tač-
•lost. One ostaju različite, ali ne u smislu neke loše beskonač­
nosti da se ipak na kraju krajeva nekako neposredno sastanu
l ukinu, nego kao dijalektički momenti otvorenog procesa po­
vijesti stoje i jedna nasuprot drugoj. Politika i inteligencija sto-
5 a također ne mogu a da ne ostanu u jednom prijateljskom
.ukobu: Raison d' £ ta t i Raison de 1' Histoire!
Postoje i neke pretpostavke, ne za bezuvjetni sporazum i
dosadnu istomišljenost, nego za otvoreni razgovor između in­
telektualaca i drugih ljudi, uključujući političare. Samo uz is­
punjenje tih pretpostavki otvara se prespektiva inteligencije
uopće, a napose u socijalizmu kao kretanju u novo, svjesnom
naporu za prevladavanje duhovnog i svakoga rada, a time i
inteligencije kao duhovnoga najamnog radništva.
Ponajprije, to je bezuvjetno diferenciranje sfera teorije i
prakse, anticipiranja i etabliranja, pronalaženja i sprovođenja
ideja. Nadalje, valja se pomiriti i s jednom avangardnom ulo­
gom ideja inteligencije koja je uvijek postojala, ne mimo ni­
ti protiv, nego unutar općih tendencija socijalizma koji po-
ftajbi sudbina svijeta. Inteligencija koja nikada nije bila klasa
oalafei'se u jednoj situaciji da uvijek iznova mora tu avangad-
auohldgut'ddeja isticati i vezati je za svjetovni princip. Ona ne
mora da buđprpolitička avangarda, ona na to ne smije preten­
dirati; iiiti <nh&! to-ikada biti može prema prirodi svojega svje-
tojvhogdi ibiit^a, i jprertiđ& meki (ne baš jaki) intelektualci nisu
uvijek »tpornir/prema Piskušemju vlasti, te se i u njih može na­
ići cna\poli/tačkie apiibicijfi;\kako to pokazuje iskustvo svuda u
svijetuppa;ifialkFhjltti umasjiNojtOcjei ne najopasniji, nego najloši­
ji /fputrkoj vcona>riiiožć4 zabratir,i 1a i©m isferi duha može i naškodi-
tiki mttigovoifećiino:)fto(ine\da svijetli također*mikada nije koristio.
Ostaje? međutim; ulrfgal duhoyne!avarigafcdeLj<Ako danas išče­
274
 SOCIJALIZAM I INTELIGENCIJA

zavanjem rada u automatskoj funkciji postoji tendencija da

jščeznu i klase, ali ne da budu prevladane u humanoj zajednici
ili čovječnom društvu, nego u sivilu »masovnoga društva«, in­
teligencija ne samo da se s tim ne mora pomiriti nego možda
prvi put u tom trenutku povijesti dobiva novu ulogu: teorij-
sko-intelektualna kritika svijeta opet postaje gotove primaran
način nadmašivanja onoga što jest.
Zatim se javlja ono što nazivamo javnim mnjenjem, a što
je u nas tek u svom začetku. Samo u mediju javnosti moguć je
opstanak mišljenja, obrana vlastitog i sukob s drugim mišlje­
njem. Ne u kuloarima i ne telefonskim razgovorima. Slobodno
opredjeljenje bez tačnog predviđanja praktičkog ishoda afir­
miranja svoga stava nije nešto akcidentalno, nego je bitno za
opstanak duha. U isti mah, međutim, takvo slobodno opredje­
ljenje jednoga imperativno zahtijeva i slobodu drugoga, različi­
tog stava, bez ičijeg posredovanja, kao argumentirano zauzima­
nje stava o svemu na bojištu mišljenja.
Moment pak, koji treba naročito istaći kao pretpostavku slobo­
dnog intelektualnog stvaranja jest i pravilno funkcioniranje javnih
institucija, društvenih i intelektualnih, kao momenata posredo­
vanja individualnog i općenitog u sistemu socijalističke demo­
kracije. Nije dostatna neka apstraktna mogućnost tih institu­
cija, već njihova svagdašnja zbiljnost. Npr. pravo i sloboda kri­
tike, kako tako opstoji u intelektualnoj sferi, prem da ipak
ima umjetničkih veličina koje još nitko nije — kako bi kriti­
čari rekli — dostojno »opalio«. Postoji li takva sloboda i u dru­
gim sferama, i do kojeg stupnja ona dopire? Kada se u nas za­
uzima stav, obično se uvijek malo pričeka i na kraju kaže »da«;
ima li mogućnosti da se kaže i »ne«? Ima, ali se ipak ne kaže!
No, ako se dijalektika proklamira kao princip svega, onda valja
započeti od sama sebe i upitati: zašto smo tako nedijalektički
pozitivni? U intelektualnoj sferi to vrijedi isto tako kao i u
drugima, možda još i više, premda je samo djelomično realizi­
rano. Intelektualna sloboda, međutim, kržlja bez takve negativ-
nosti. Sva prava građana kao realiziranje političke volje zajed­
nice treba da budu uklopljena u takav sistem institucija. O po­
zitivnim institucijama se u nas obično govori suviše jednostrano
i predbacuje im se da sputavaju slobodu. Naprotiv, nama se
čini da načelno dobre institucije doduše omogućuju slobodu,
ali same po sebi bez našega učešća još ništa ne realiziraju. To
je razlog zašto smatramo da demokratsko funkcioniranje svih
naših institucija predstavlja jedini put realizacije slobode duha.
Inače, politika postaje optativna, a svako se intelektualno djelo­
vanje pretvara u pusto moraliziranje.
Valja se također lišiti iluzija o tzv. »utjecajima sa strane«
kao da nitko nema svojega stava te a priori ima krivo ako misli
drugačije od nas, jer i to tvori fundamentalnu pretpostavku
275
 DANILO PEJOVIĆ

za formiranje vlastitoga mnjenja. Kada se u nas neki stavovi

proglašavaju diskvalificiranim, jer su tobože zauzeti »pod stra­
nim utjecajem«, onda je to oportunistička linija manjeg otpo­
ra i lijenost mišljenja, koje traži najlakši izgovor da bi sebe
opravdalo. Upravo takvo prebacivanje (po Freudu) otkriva in­
timnu nelagodu onih koji se tobože indigniraju nevlastitošću
tuđih stavova, jer time prikrivaju ništa manje nego to da baš
oni nemaju vlastitoga stava i odista stoje pod »utjecajem sa
strane«: govoreći neprestano o tome oni hine vlastitost, premda
u tome ne uspijevaju. Povrh toga, nekome se napr. mnogo svi­
đa Picasso ili T.S. Eliot, nekome se pak sviđaju praktičnije
stvari. Za svakoga možemo reći da bira prema svom ukusu. No
ako se nekome više sviđa Picasso ili T.S. Eliot, a drugome više
»Jaguar« ili »Mercedes«, može se upitati čiji je ukus bolji i
koji je od njih pod jačim »stranim utjecajem«, premda takva
diskusija nikamo ne vodi.
Postoji danas i nešto što neki nazivaju prosvjetiteljskom ulo­
gom inteligencije, ukoliko je ona moguća; no svako defetišizira-
nje tabu-a nesumnjivo pretpostavlja ne samo prosvjetitelja nego
i onoga koji može da bude prosvijećen. Tako je već bilo za So­
krata i prosvijećenog apsolutizma, a nema razloga sumnjati da
ikada može biti drugačije. Inteligencija nastoji djelovati na
druge ljude tako da svi teže prema višim spoznajama i osjeća­
jima, te u krajnjoj liniji tako teži da prevlada samu se­
be. Ali ona ne može biti prevladana kao grupa, sloj, ili »elita
duha«, tako da se rastvori u prosjeku mase, rastopi u bezlič-
nosti, ili da beskrajno čeka dok svi ne postanu pametni.
Na kraju, moramo reći: pravi intelektualci niti su pokvare­
ni, niti su prikrivena opozicija, što im se često licemjerno im­
putira, jer inače ne bi bilo povike na njih da nešto javno kri­
tiziraju što »nije zgodno«. Intelektualci vjerojatno ne žele da
neki samozvani svemudraci budu oni koji umjesto svih odlučuju,
bilo da sole pamet pjesnicima o čemu treba pjevati, filozofima
o čemu treba da misle, jer to nije ni posao razboritih ljudi,
nije dostojno autoriteta njihove ličnosti.
Ima dva načina ukidanja povijesti na taj način da se ona
apsolutizira. Jedan je stari pokušaj bio Platonov, drugi, nama
bliže u sjećanju, učinio je Staljin. Prvi je način, naime, taj da
filozofi postanu vladari, drugi je taj da vladari postanu filozofi.
Nijedan od tih načina ne valja, niti je bitno moguć, i zato oba
m oraju propasti. Stoga vjerujemo da se Platonov ideal nikada
neće i ne može realizirati, pa i ne treba da se realizira zato
što političari prema svojoj prirodi ne mogu i neće postati filo­
zofi, inače ne bi mogli da budu dobri političari. I obratno, isto
tako intelektualci neće i ne mogu djelovati kao političari, jer
to ne umiju da budu, a time bi i završila njihova duhovna misi­
ja u svijetu. Njihov je posao da budu kritička savjest i svijest
276
 SOCIJALIZAM I INTELIGENCIJA

svojega vremena, a ne da izvršavaju ideje. Ali se intelektualci

i političari moraju međusobno prijateljski razgovarati i prepi­
rati, pa se čak u obostranom interesu i sporazumijevati. I to zato
što, prema riječima najvećeg socijalista, srce oslobođenja čo­
vjeka — proletarijat — ne može kucati bez glave, bez glave
koja misli — filozofije. Utoliko više što bi u vrijeme univerzal­
nog konformizma odista trebalo zapitati: nije li možda, ili što
onda ako je od proletarijata u starom smislu riječi najviše os­
talo utjelovljeno baš u današnjoj inteligenciji?

-277
 INTELIGENCIJA I KOMUNISTIČKA PARTIJA

Ljubomir Tadić

Kada u naše vrijeme kritički raspravljamo o staljinizmu

obično mu, pored ostalih nedjela, pripisujemo i drastične mjere
pritiska pomoću kojih je gušio slobodu mišljenja i duhovnog
stvaranja. Protest protiv duhovnog terora, pogotovu onog koji
se vrši u ime socijalizma i progresa, svakako je umjestan, prem­
da je problem mnogo ozbiljniji da bismo se mogli zadovoljiti
ovom vrstom otpora. Jer riječ nije samo o sudbini duhovnog
stvaralaštva, već i o sudbini nosioca tog stvaralaštva u socijalistič­
kom društvu—inteligencije—a, posredno, i samog socijalizma.
Staljinizam je, u neku ruku, pokazatelj persistiranja sta­
rog sukoba inteligencije s nosiocima političke moći. Ali, pošto
staljinizam predstavlja jednu, ma i najgoru, varijantu komu­
nističke partije, cio problem dobija i dimenziju odnosa inteli­
gencije prema komunističkoj partiji i vice versa.
Budući da je veliki broj naših—i ne samo naših—intelek­
tualaca dobar dio svog života posvetio komunističkoj partiji i
njenoj borbi, oni ne mogu ostati ravnodušni ni prema sudbini
te partije, niti prema svojoj sopstvenoj sudbini. Pri tom moramo
naglasiti da je svejedno da li je ova veza bila formalna u orga­
nizacionom smislu ( »učlanjenost«) ili je bila faktička, kao stvar
uvjerenja koje se manifestiralo u praktičkoj ljudskoj djelatnosti
intelektualaca. Iako ne mislim da ću ovim kratkim izlaganjem
iscrpiti bogatu problematiku vezanu za ovu temu, želim da po-
taknem na razmišljanje, podsjećajući još jedanput na neka
poznata mjesta teorije i na neke događaje iz istorije komunis­
tičkog i radničkog pokreta, kako bismo došli do određenih
zaključaka koji bi mogli biti interesantni i za smisao intelek­
tualne egzistencije u socijalizmu, i za budućnost ovog pokreta,
bližu ili udaljeniju.
Problem odnosa komunističke partije prema inteligenciji
(i obrnuto) nije, u suštini stvari, novijeg datuma i ne počinje,
po mom mišljenju, sa Staljinom i staljinizmom. Ponekad se
278
 INTELIGENCIJA I KOMUNISTIČKA PARTIJA

zaboravlja da se on, dosta jasno, zapaža i u ranijoj fazi socijal­

d em o k rate, tačnije u ono doba kada je njemačka socijaldemo­
k r a t a bila predvodnik evropskog radničkog pokreta. Tako, na
primjer, Karl Kautsky u svojim spisima o inteligenciji, pisanim
s partijskog stanovišta, tretira inteligenciju na dvostruk na­
čin. S jedne strane, kao »izdanak« buržoaske ili sitnoburžoaske
klase, a s druge strane, kao društveni sloj koji »izvana« unosi
svijest u radnički pokret. Iako (u drugom značenju) Kautsky
izuzetno pripisuje inteligenciji pozitivnu ulogu u radničkom po­
kretu, principijelno je negativno ocjenjuje i posvećuje joj malo
dobrih riječi, misleći pri tom na literarne predstavnike ovog
društvenog sloja.
Ovo mišljenje o inteligenciji — s malim izuzecima — domini­
ra dugo vremena u ondašnjem socijaldemokratskom pokretu, a
protivrječnu tezu Kautskog, tako reći bez ostatka, preuzima i
Lenjin u svojim spisima koji predstavljaju osnovna djela teo­
rije moderne komunističke partije, djela u kojima su izloženi
glavni organizacioni principi boljševizma. Riječ je, prije svega, o
spisima »Sta da se radi« i »Korak naprijed, dva koraka nazad«.
Prema Kautskom i Lenjinu inteligencija je po mentalitetu
najsrodnija sitnoj buržoaziji, jer se ističe svojim i n d i v i d u a ­
l i z m o m , mlitavošćui n e s p o s o b n o š ć u z a d i s c i p l i ­
n u i organizovani rad. Termini kao što su: »gimnazist«, »profe­
sor«, »inteligent« i »spec« stiču u partijskoj publicistici malo po
malo pejorativan prizvuk, da bi docnije u javnim polemikama
koje su vođene unutar komunističkog pokreta dobili krajnje
negativno značenje. Oni se sve češće susreću u doba znamenitih
debata o sindikatima u kojima, pored Lenjina, aktivno učestvuju
Trocki, Zinovjev, Buharin i drugi boljševički vođi — i n t e l e k ­
t u a l c i . Svi ti elementi nedovoljno nameću utisak o atmosferi
svojevrsnog mazohizma u krugovima partijske inteligencije.
S porastom unutrašnjih suprotnosti i nestabilnosti u komu­
nističkom pokretu, ova atmosfera prerasta u postojanu predra­
sudu prema kojoj inteligencija dobij a značenje jednog društvenog
sloja koji u najm anju ruku izaziva s u m n j u i biva stalno iz­
ložen podozrenju. Porijeklo ove sumnje u Rusiji ima svoje »isto-
rijsko tlo« još u 1905. godini, zbog kolebljivog držanja jednog
dijela inteligencije u ondašnjim revolucionarnim zbivanjima. Pou­
čen tim iskustvom Lenjin se poziva na nepostojanost inteligen­
cije uopšte kad god je bilo potrebno savladati unutrašnju kri­
zu boljševičke organizacije.
Lenjinov stav može se shvatiti pa i opravdati samo utoliko,
što u određenim fazama revolucionarne borbe preteže i u prvi
plan nužno izbija »moment« političke organizacije. Ali čak m
tada ovaj moment ne istupa ogoljen, u pukom tehničkom obli­
ku, već je nužno praćen razmišljanjem, »leorijom«, bez kojih ne­
279
 LJtfBOM lR t a d ić

ma ni revolucionarnih odluka, tj. revolucionarne prakse. Među­

tim, širenje napetosti u odnosima između partije i inteligencije
— i to prvenstveno one koja je bila organizovana u partiji — bi­
lo je pojačano učenjem o »partijnosti« svih oblika duhovnog
stvaranja koje je Lenjin prvi put definisao u svom »Materijalizmu
i empiriokriticizmu«. Premda sam Lenjin ovom spisu nije pri­
davao odlučan značaj, bio je potreban samo jedan linearan, anti-
dijalelctički korak, pa da se iskopa nepremostivi ponor između
inteligencije i komunističke partije, tj. da službena partija ne
samo podozrivo prati svaku samostalnu intelektualnu aktivnost,
nego i da u njoj vidi potencijalno neprijateljski akt. A taj fa­
talni korak bio je učinjen upravo od strane Staljina i njegovih
sljedbenika koji su stvorili onu osebujnu društvenu klimu što
je dovela do dvostruko poraznih posljedica: s jedne strane, do
zloglasnih političkih procesa, a s druge strane, do najcrnje ideo­
loške diktature u kojoj je svako autonomno izraženo mišljenje
predstavljalo politički delikt. U takvim okolnostima fizičku li­
kvidaciju intelektualaca (komunista) zakonito prati vladavina
mračnog, ciničkog pozitivizma bez duha i neograničena samovolja
birokratski borniranog prakticizma. Zato treba odati najveće
priznanje Rosi Luxemburg koja je, ukazujući na shematičnost
i apstraktnost pomenutih teza o inteligenciji, umjela da sagleda
sve kobne posljedice koje su se pripremale još u toku same predi­
gre što je vodila staljinizmu. Jugoslovenska revolucija je takođe
živi primjer koji demantuje pomenutu shemu o inteligenciji.
Jer prevlast partijskog, birokratizovanog aparata nad revolucio­
narnim m i š l j e n j e m i d j e l o v a n j e m predstavlja onu
odsudnu tačku s kojom počinje da iščezava i onaj pozitivni udio
koji su Kautsky i Lenjin priznavali inteligenciji u radničkom
pokretu, a njeno mjesto zauzima »socijalistički« pontifex maxi-
mus.
Na ove tvrdnje moglo bi se primijetiti da nisu samo Kautsky,
Lenjin i Staljin imali loše mišljenje o inteligenciji, već su ga
dijelili i Marx i Engels. Ova primjedba je, na prvi pogled, um­
jesna ako se ima u vidu Marx-Engelsova »kritika kritičke kri­
tike«. No ukoliko se u ovom slučaju pozivamo na Marxa ili En-
gelsa, to možemo činiti s najviše razloga kada treba podsjećati
na njihovu samostalnost, brojne rezerve i kritičke ograde pre­
ma zvaničnoj politici njemačke socijalističke partije. A u tak­
voj ulozi, i nerijetko, istupao je i sam Lenjin prema svojoj par­
tiji. Ali kada je riječ o Marx-Engelsovoj kritici ideologije, onda
treba imati u vidu da ova njihova pozicija ima smisao kritike
p a s i v n e k o n t e m p l a c i j e kao načelnog životnog sta­
va, kritike i n t e l e k t u a l i z m a , a ne inteligencije uopšte.
. Ovi nesporazumi mogu se najbolje i na najvišem nivou pra­
titi kod Gyorgyja Lukacsa, naročito u njegovim spisima o par­
tiji. Lukacseva centralna preokupacija sastoji se upravo u pre­
280
 INTELIGENCIJA I KOMUNISTIČKA PARTIJA

vladavanju kontemplacije posredstvom i pomoću partijske or­

ganizacije. Prije svega Luk&cs, idući za Maxom Weberom, konsta-
tuje da su buržoaske partije, u suštini stvari, kontemplativne or­
ganizacije, budući da se određenom jezgru aktivnih vođa prik­
ljučuje više ili mapje pasivna masa članstva. Zato se Luk£cs pita,
kako je moguće postići da komunistička p artija postane zbilja
aktivna. Rješenje problema on nalazi u zalaganju cjelokupne
ličnosti svakog člana partije u partijski život i borbu, ali pod
pretpostavkom da svaki član partije aktivno učestvuje u dono­
šenju partijskih odluka, što podrazumijeva i kritiku vodstva ko­
ja se ne vrši samo s vremena na vrijeme, npr. na partijskim
kongresima, već permanentno u procesu svake partijske akcije.
U tom smislu partija predstavlja viši nivo proleterske klasne svi­
jesti (Lukdcs je određuje kao »samosvijest proleterske klasne
svijesti«.) Na taj način partija ne samo što prevladava individua­
lizam kao buržoasku koncepciju slobode, nego u svojstvu posred­
nika između teorije i prakse ukida i intelektualizam kao čisto
pasivni odnos prema svijetu, a svakog svog člana pretvara u dje­
latnog, tj. slobodnog individuuma, zbiljskog učesnika istorijskih
zbivanja.
Međutim, istorija razvitka komunističke partije, naročito u
doba Staljina, pokazuje da ova organizacija nije uspjela prevla­
dati kontemplativni nivo građanskih stranaka čije je obiljež­
je dao Max Weber. Partija je, doduše, tražila zalaganje cjelokup­
ne ličnosti svakog svog člana u partijski život i borbu, ali pod
pretpostavkom bukvalnog potčinjavanja odlukama vodstva ko­
je članovi izvršavaju nekritički, pokoravajući se partijskoj dis­
ciplini automatski kao u kasarni ili u tvornici ranokapitalistič-
kog tipa. Sama partija se sve više identifikovala s partijskim
aparatom i pretvarala u instituciju. Ovo hipostaziranje komu­
nističke organizacije veoma je slično pretvaranju starih hrišćan-
skih opština u crkvu kao ustanovu. Otuda partijska hijerarhija
priznaje društveno angažovanje još samo kao apologiju status
quoa, a od filozofije, umjetnosti i drugih intelektualnih aktiv­
nosti zahtijeva da budu prosta s l u ž b a , ancilla politicae.
Ovdje se radikalno mijenja funkcija inteligencije i njen bitni
poziv da teorijski prednjači pokretu kome je kritika »životna
stihija«. Od inteligencije, pisaca i filozofa, čiji je poziv da budu
svijest i savjest socijalističkog pokreta, sada se traži da se pre­
tvore u lojalan servis društveno-političkog mehanizma i odreknu
svakog istinski kritičkog prosuđivanja društvenih ponašanja u
odnosu na norme i ideale socijalističkog društva. U krajnjoj li­
niji od inteligencije se traži ponašanje adekvatno slici i prilici
ponašanja birokratije.
Prevlast aparata u partiji nužno zahtijeva upravo kontem­
plativnu poziciju inteligencije čija se cjelokupna djelatnost re­
ducira na solidno upražnjavanje određene struke. Pa i sama par-
281
 LJUBOMUt TADIĆ

tija u ovom smislu slijedi tendenciju preobražaja iz političke u

tipično t e h n o k r a t s k u organizaciju u kojoj, u najboljem
slučaju, inženjer zamjenjuje ideologa. Komunistička organiza­
cija se tim putem neminovno udaljuje od Marxova koncepta i
snažno inklinira Saint-Simonovu idealu socijalizma.
Ove negativne društvene posljedice proističu iz prevlasti teh-
nokratsko-pozitivističkog, u suštini buržoaskog mentaliteta, i to
u onom istorijskom trenutku kada ovom mentalitetu podliježe
sama Komunistička partija, kada, izražavajući se Hegelovim jezi­
kom, »Staatsgesinnung« odnosi pobjedu nad proleterskom klas­
nom sviješću. Ali u posebnom, specifičnom smislu, ove posljedice
nastaju zbog nerazumijevanja bitnog značaja i uloge kritike
(i inteligencije) u istorijskom procesu pretvaranja starog dru­
štva u novo. Istina, nije riječ o tome da se kritici poriče svaki
smisao i vrijednost. Njen značaj se ističe sve dok traje borba za
političku pobjedu nad klasnim neprijateljem. Pa i poslije te
pobjede ona se legitimira, ali samo u okvirima i na nivou ofici­
jelnih instancija (pravo rukovodstva na kritiku i samokritiku).
Svi ostali vidovi kritike sm atraju se ne samo nekompetentnim
već i nelegitimnim ukoliko se ne kreću u okvirima unaprijed
utvrđenih, planiranih i doziranih proporcija. Subjektivno javno
pravo na kritiku ostaje golo, apstraktno pravo bez stvarnih
garanti ja, ili se svaka ljudski spontana kritika denuncira kao
k r i t i z e r s t v o . Prema tome, svaki neslužbeni, neinstitucio-
nalni pokušaj da se prevlada kontemplativna, pasivna pozicija
čovjeka u društvenom zbivanju u principu se kvalifikuje kao
ideološka diverzija, ako ne i subverzivna djelatnost.
Stoga je principijelno pitanje: kakva je priroda onih motiva
(npr. nezadovoljstva) koji pokreću nekog kritičara u socijalistič­
kom društvu? Nema sumnje da postoji i takva vrsta nezadovolj­
stva koja je potaknuta sebičnim impulsima. Svojevremeno je u
ovoj vrsti nezadovoljstva Hegel vidio ono zlo koje doprinosi is­
torijskom napretku (na pr. buržoaski egoizam). Ali tipična vrsta
nezadovoljstva, motivisana egoističkim porivima, susreće se kod
same birokratije čiji je osnovni spiritus movens (barem po
Marxu) trka za karijerom i hedonističkim uživanjem. Kao »ho­
rizont sa ograničenom sferom« ona zato i ne može zamisliti ni­
kakvu drugu vrstu nezadovoljstva koja bi npr. bila socijalno mo­
tivisana, tj. rukovođena solidnošću i idealom opštih interesa.
Zbog tog razloga birokratija svako nezadovoljstvo i svaku kriti­
ku posmatra iz svoje situacije i vlastite psihološke pozicije. I up­
ravo zato komunističkoj inteligenciji imputira najprljavije moti­
ve, projicirajući na nju svoju sopstvenu poziciju. Birokratija de­
nuncira inteligenciju pripisujući joj pohlepu i želju za vlašću
budući da su, sa stanovišta birokratije, pohlepa i želja za vlašću
doista najviše ljudske vrijednosti!
282
 INTELIGENCIJA I KOMUNISTIČKA PARTIJA

U nastojanju da neutralise socijalistički efekt društvene kri­

tike, birokratija se služi ili grubim pritiskom ili rafiniranim me­
todom potkupljivanja (o čemu je govorio Gajo Petrović). To su
stari »istorijski« metodi koji su, tako reći, izlizani od dugotrajne
upotrebe, a bili su poznati i buržoaskim revolucijama, u doba
njihova opadanja (da pomenemo prim jer sukoba između Dan-
tona i nepodmitljivog Robespierrea).
Pravu prirodu »nezadovoljstva« inteligencije, međutim, tre­
ba tražiti u samoj prirodi njenog poziva. A njen poziv se sasto­
ji u kritici status quoa sa stanovišta budućnosti, u procjeni sve­
ga postalog s pozicija revolucionarne teorije. Ona, dakle, može
biti nezadovoljna ne tražeći nikakve posebne privilegije za se­
be, već vršeći svoju bitnu funkciju koja je tijesno povezuje s bor­
bom, interesima i sudbinom radničke klase. Podvrgavajući sve
postojeće kritici ona zna da taj kriterij m ora prim ijeniti i na sa­
mu sebe, jer »istina nije komad novca koji se gotov može dati i
primiti«. Boreći se protiv mrtvog pozitivizma i prakticizfna ona
se bori da istinski ljudsku praksu uzdigne na visinu principa,
kako se socijalističko društvo ne bi konzerviralo i tako konzer­
virano pretvorilo u svoju suprotnost.
Kada se suprotstavlja tendenciji podređivanja duhovnih vri­
jednosti, pragmatici svakodnevne službe i nastoji da se komu­
nistička partija ne reducira na efemerne oblike političke orga­
nizacije, već uzdigne na nivo partije »u velikom istorijskom
smislu«, onda se inteligencija zalaže za iste one ideale za koje
se zalagao najveći komunist i intelektualac Karl Marx.

283
 DIJALEKTIKA MORALA I MORAL DIJALEKTIKE

Karei Kosik

Potrebno je izvršiti distinkciju između filozofskih struja ko­

je su u osnovi kadre da riješe sve bitne probleme čovjeka i svi­
jeta, ali koje se zbog nedostatka vremena usredotočuju samo
na neke od tih problema, prepuštajući generacijama što slijede
priliku da postepeno ispune praznine, i onih za koje je tzv. ne­
dostatak vremena samo otmjeni način priznanja ili prikriva­
nja nedostatka kompetencije za izvjesna pitanja. Dobro je
poznato, na primjer, kako Plehanovljeva teorija umjetnosti
nije nikada doprla do istinske analize umjetnosti i do određe­
nja same biti nekog umjetničkog djela, već se iscrpljivala u
opširnom opisivanju njegovih društvenih uvjeta i pružala do­
jam da će se time stvoriti uvjeti za rješenje istinskih estetičkih
pitanja. U stvari ona nije nikada prekoračila taj pripremni sta­
dij, i to ne zbog nedostatka vremena, već zato što joj vlastito
filozofsko polazište nije dopuštalo da prodre do realnih pro­
blema umjetnosti. Naporna Plehanovljeva istraživanja društve­
nih uvjeta i ekonomskog ekvivalenta umjetnosti nisu doista oz­
načavala početak koji bi dopuštao da se ide dalje i dublje, već
unutarnju granicu koju proučavanje nije moglo prekoračiti.
Možda ćemo i mi marksisti, raspravljajući pitanja morala,
dospjeti u sličnu situaciju? Možda su naše osude moralizma,
moralističkog socijalizma i ona posebna podozrivost, koju u
nama izaziva sve što je u vezi s moralom, posredno priznanje
naše teorijske nemoći da se suočimo s određenim područjem
ljudske stvarnosti.
Ovo pitanje ne može biti odbačeno s pozivom na dobro poz­
natu diskusiju o marksizmu i moralu koja se vodila u socijalis­
tičkom pokretu krajem prošlog i početkom našega stoljeća,
jer su karakter i nivo te diskusije mnogo više otvoren problem
nego argument za to. U stvari ta je diskusija prije svega otkri­
la da ako se društveni pokret degradira na puko korištenje
ljudskih, masa radi postizanja ovoga ili onoga cilja vlasti, i ako
284
 DIJALEKTIKA MORALA I MORAL DIJALEKTIKE

politika postane društvena tehnika koja se oslanja na nauku o

mehanizmu ekonomskih snaga, ljudski smisao napušta samu
bit pokreta, da bi se uspostavio u drugoj sferi koja transcendira
taj pokret, u etičkoj sferi.
Od trenutka kada se historijska stvarnost razm atra kao po­
dručje strogog kauzaliteta i jednoznačnog determinizma u ko­
jem proizvodi ljudske praxis u formi ekonomskog faktora ovla­
daju samim ljudima i od trenutka kada ti faktori »fatalnom
nužnošću« i »željeznim zakonom« guraju historiju prem a odre­
đenom cilju, sukobljavamo se odmah s pitanjem, kako je mo­
guće uskladiti tu neumitnost s ljudskom aktivnošću i sa smis­
lom ljudskog djelovanja uopće. Ova antinomija između zakona
historije i ljudske aktivnosti nije bila rješena na zadovoljava­
jući način. Odgovori su se kretali dugo vremena u okviru meha­
ničkog načina mišljenja koji ljudskoj aktivnosti pripisuje ili
ulogu faktora koji ubrzava neizbježni historijski proces, ili u-
logu odvojenog neophodnog elementa (poput zupčanika ili pre-
nosne poluge) djelujućeg historijskog mehanizma. Na taj se na­
čin stvorio začarani krug za teoriju i praksu. H istorijski je pro­
ces bio na početku dehumaniziran, tj. lišen svojih ljudskih zna­
čenja, naturaliziran i reificiran, da bi mogao postati predmetom
naučnog proučavanja koje se ostvarivalo tako kao da se radilo o
nekoj vrsti socijalne fizike, koja je nazvana sociologijom ili
ekonomskim materijalizmom i o političkoj aktivnosti koja je
shvaćena kao društvena tehnika. Ubrzo se ipak prim jetilo da
je ovo osiromašenje historije pogreška i digli su se mnogi gla­
sovi koji su upozoravali da je zaboravljen čovjek. Ali budući
da kritika te pogreške nije bila dovoljno duboka i da nije ni­
kada zahvatila korijen problema, a to znači naturalizaciju i
reifikaciju historije, prešlo se preko uočene pogreške i problemi
ljudskog smisla historijskog pokreta i društvene prakse prene­
seni su u sferu individualne aktivnosti. I tako je fetišističko
shvaćanje historije dopunjeno etikom. Ne trebamo se dakle
čuditi ako se moral u odnosu na marksizam u ovoj situaciji jav­
lja bilo kao strani element koji postavlja ozbiljna pitanja filo­
zofskom materijalizmu Marxove teorije i u stvari daje ovoj te­
oriji posve različitu filozofsku osnovu (npr. pokušaj da se kom­
binira Kant s Marxom), bilo kao vanjski dodatak kojega površni
teorijski karakter potcrtava još više drugorazrednu i sporednu
poziciju čovjeka u naturalističkim i scijentističkim shvaćanji­
ma.
Sposobnost ili nesposobnost da se na odgovarajućem filo­
zofskom planu riješe pitanja morala i umjetnosti uvijek je u vezi
s izvjesnim shvaćanjem (ili deformacijom) dijalektike, prakse,
teorije istine i čovjeka kao i općeg smisla filozofije. Određe­
noj koncepciji historije, prakse, određenoj teoriji dijalektike,
285
 KAREL KOSIK

istine i čovjeka odgovara i određena vrsta morala, načina miš­

ljenja i moralnog postupanja, tako da postoji, na primjer, ko­
relacija, koja se može dokazati, između mehanički shvaćene di­
jalektike, pragmatičke koncepcije istine i utilitarizma u moralu.
Ali što je mnogo važnije, to je da određena filozofska osnova
pruža veće ili manje mogućnosti i razradi posebnih problema i
da prema tome postoji veza između filozofske osnove neke kon­
cepcije i teorijskih i praktičnih granica koje rasuđivanje, što
od te koncepcije polazi, ne može prekoračiti.
Razloge neuspjeha brojnih pokušaja da se razrade problemi
morala u marksizmu ne treba, po mom mišljenju, tražiti u či­
njenici što je moral bio potcijenjen ili što je zbog urgentnih
praktičnih problema moral bio zanemaren, što je njegovo pro­
učavanje bilo prigodno a ne sistematsko. Njih treba tražiti u
činjenici što su u izričito filozofskim osnovama, izraženim u
ovom ili onom centralnom filozofskom pojmu, već bila uspos­
tavljena izvjesna ograničenja i sadržani izvjesni zameci de­
formacije što jedan studij, ma kako bio produbljen i učen, nije
mogao prebroditi a da u isti mah ne prevlada i ograničeni ka­
rakter same filozofske osnove. Ispitivanje svake pojedine oblas­
ti stvarnosti uvijek je istodobno i verifikacija osnovnih principa
koji služe da se provede sama analiza. Ako ne postoji dijalektič­
ka oscilacija između hipoteza istraživanja i njegovih rezultata,
ako se analiza fenomena i posebnih područja zasniva na ne­
kritički usvojenim hipotezama, te ako problemi posebnih pitanja
ne podstiču na produbljivanje ili na reviziju osnova, nastaje pozna­
ta teorijska nemarnost. Ta nemarnost pretpostavlja da različita
područja nauke mogu to bolje ispitivati ekonomske pojave, anali­
zirati umjetnost, otkrivati historijske zakone i govoriti o mo­
ralu što su dalje od uznemiravajućeg pitanja da se zna tko je
čovjek.
Teorija čovjeka neophodan je uvjet da se razrade pitamja
morala; teorija čovjeka je moguća jedino u odnosu čovjek-svijet,
a to sa svoje strane zahtijeva razradu odgovarajućeg modela dija­
lektike, rješenje problema vremena i istine, itd. Ne želim time
sauno naglasiti važnost zadatka, već prije svega izraziti miš­
ljenje, da je rješenje specifičnih pitanja morala povezano, s
obzirom na postojeću situaciju, s proučavanjem i provjerava­
njem centralnih filozofskih pitanja marksizma, ukoliko se ne že­
limo držati banalnosti ili nastaviti eklektičku kombinaciju sci-
jentizma s moralizmom. Sposobnost da se konsekventno pri­
mijene principi koje je sam marksizam otkrio elementarna je
vrlina filozofskog mišljenja. Samo se na taj način opravdava­
ju principi, pošto tako teorija zadobiva neophodnu univerzal­
nost koja ne dopušta nikakvu povlaštenu poziciju i postiže
potreban konkretni karakter, jer je tu obuhvaćen subjekt koji
286
 DIJALEKTIKA MORALA I MORAL DIJALEKTIKE

istražuje i djeluje. Ta je vrlina u isti mah od najveće koristi, bu­

dući da pruža teorijskom rasuđivanju bogatstvo novih vidova
a istodobno je i prvi kriterij provjere tačnosti njegovih zaklju­
čaka.
Kada marksizam napusti te principe on se odriče jedne od
svojih najvećih prednosti. Marksizam je razgolitio protivurječ­
ja između riječi i djela u kapitalističkom društvu, između rada
i radosti, uma i stvarnosti, spoljašnosti i suštine, istine i koris­
nosti, efikasnosti i savjesti, interesa pojedinca i zahtjeva druš­
tva, nado vezujući se istodobno sistematski u toj otkrivač-
koj kritici na osnovne tendencije evropskog mišljenja. On je
ocrtao to društvo kao dinamički sistem protivurječja kojega
su centar, ishodište i osnova sazdani na izrabljivanju najamnog
rada, suprotnosti radničke klase i kapitala. Otkrivši tako baka-
nal protivurječja, ostao je još otvorenim problem, kako se sva­
ko od tih protivurječja može riješiti, i drugo, ostala je sumnja
da li rješenje protivurječja kapitalističkog svijeta znači isto­
dobno i rješenje bitnih protivurječja ljudskog postojanja. Sve
dotle dok marksizam ne bude primijenjivao materijalističku
dijalektiku na vlastitu teoriju i praksu taj će nehaj imati u
najmanju ruku dvije ozbiljne posljedice.
Prvo, taj propust stvara plodno tlo na kojem se povremeno
mogu izmjenjivati revolucionarni zanos, koji pretpostavlja da
revolucija rješava sva protivurječja ljudske stvarnosti, s postre-
volucionamim skepticizmom koji konstatira kako revolucija
nije riješila ni jedno od tih protivurječja.
Drugo, marksizam je propustio veliku priliku da razradi
jedno od osnovnih pitanja dijalektike, na kojem je pao Hegel,
a koje poprima ključnu važnost za moralni čin. Mislim na pi­
tanje cilja historije ili, drugim riječima, smisla historije.
Marxu je materijalistička dijalektika služila da otkrije i
kritički ocrta protivurječja kapitalističkog društva. Ali kada
marksisti poduzimaju ispitivanje vlastite teorije i prakse, oni
zamjenjuju materijalizam idealizmom, dijalektiku metafizikom,
kritiku apologetikom. U tom smislu mi moramo shvatiti vjer­
nost Marxu kao povratak na dosljedno rasuđivanje i primjenu
materijalističke dijalektike na sve pojave suvremenog društva
uključujući tu marksizam i socijalizam. Nužno je postaviti isto­
dobno i pitanje da se spozna, zašto se u stvari javlja spomenuta
tendencija k apologetici, metafizici i idealizmu.
Prvi je rezultat takve primjene tvrdnja da protivurječje iz­
među riječi i djela, uma i stvarnosti, savjesti i efikasnosti, mo­
rala i historijskih čina, namjera i posljedica, subjektivnog i
objektivnog postoji i tamo gdje je ukinuta antinomija između
radničke klase i kapitala. Znači li to, pored ostalog, da je kapi-
287
 KAREL KOSIK

talizam samo posebna historijska forma tih protivurječja koja

su, sama po sebi, iznad historije i kao takva postoje u svim
društvenim formacijama? Ili pak to, da socijalizam, kao pokret
i kao društvo, postoji kratko vrijeme, te zbog toga nismo u
stanju da sagledamo sve posljedice koje će imati ta nova forma
ljudskog koegzistiranja i upravljanja poslovima u pogledu pos­
tojanja ili nepostojanja spomenutih protivurječja?
Kako odgovor na ovo pitanje iziskuje brojne posredničke
elemente čije će postojanje i povezanost uslijediti iz daljnjeg
izlaganja, zadovoljit ćemo se da utvrdimo, da stvarnost tih
protivurječja i njihovo otkrivanje bacaju novo svijetlo na pos­
tojeći odnos između onoga što pripada klasi a što čitavom čov­
ječanstvu, između onoga što je historijski promjenljivo i ono­
ga što je svojstveno čitavom čovječanstvu, između vremeni­
tog i vječnog ili, jednom riječju, na pitanje što je čovjek i što
je društvena i ljudska stvarnost. A kako je problem morala
nerazdvojno povezan s ovim pitanjima, dospjeli smo do odre­
đenja teorijske polazne tačke naših razmišljanja o marksistič­
kom moralu. Nastojat ćemo, dakle, objasniti te probleme na
antinomijama: a) čovjeka i sistema; b) interiomosti i eksterior-
nosti.

II
Već u dodiru dviju ličnosti stvara se neki sistem. Ili, tačnije,
različiti sistemi stvaraju različite tipove odnosa među ljudima
koji su izraženi u svojoj elementarnoj formi i mogu se opisati
u dodiru dvaju tipiziranih ljudskih individuuma. Jacques fata­
list i njegov učitelj u Diderota, gospodar i sluga u Hegela, u-
obražena dama i prepredeni trgovac u Mandevillea predstav­
ljaju historijske modele ljudskih veza u kojima odnos čovjeka i
čovjeka proizlazi iz pozicije što je svaki od njih zauzima u cjeli­
ni društvenog sistema. Kakav je čovjek, kakva su njegova psi­
hička i intelektualna svojstva, kakav je karakter što ga ovaj
ili onaj sistem iziskuje da bi mogao funkcionirati? Ako jedan
sistem »stvara« i pretpostavlja ljude koje instinkt nagoni da
traže dobrobit, ljude koji se racionalno ili racionalizirano po­
našaju težeći najvećem učinku (koristi i novca) to znači da su
za njegovo funkcioniranje dostatne te elementarne ljudske oso­
bine. Redukcija čovjeka na izvjesnu apstrakciju nije izvorno
djelo teorije, već same historijske stvarnosti. Ekonomija je
sistem odnosa u kojima se čovjek neprekidno pretvara u eko­
nomskog čovjeka. Kada on jednom svojim djelovanjem stupi u
ekonomske odnose, on je uvučen — posve neovisno o njegovoj
volji i svijesti — u izvjesne odnose u kojima funkcionira kao
homo oeconomicus. Ekonomija je sistem koji teži da pretvori
288
 DIJALEKTIKA MORALA I MORAL DIJALEKTIKE

čovjeka u ekonomskog čovjeka. U ekonomiji čovjek je aktivan

samo onoliko koliko je aktivna ekonomija, tj. utoliko što ona
čini od čovjeka izvjesnu apstrakciju. Ona podstiče i naglašava
neka njegova svojstva a zanemaruje ostala koja su beskorisna
za njeno funkcioniranje.
Budući da se društveni sistem — bilo u smislu ekonomsko
društvene formacije, ekonomije, javnog života ili parcijalnih
odnosa — stavlja u pokret i održava u pokretu zahvaljujući
društvenoj djelatnosti pojedinaca, tj. zahvaljujući njihovu po­
našanju i njihovim postupcima, i budući da, s druge strane,
taj sistem određuje karakter, dimenzije i mogućnosti toga dje­
lovanja pojedinaca, nastaje kompliciran slučaj na temelju ko­
jeg se čini da sistem funkcionira posve neovisno o pojedincima,
dok s druge strane postoji iluzija da konkretni postupci i pona­
šanje svakog pojedinca nemaju nikakve veze s postojanjem i
kretanjem sistema. Romantički prezir sistema zaboravlja da je
problem čovjeka, njegove slobode i moralnosti uvijek u odnosu
čovjeka i sistema. Čovjek postoji uvijek u sistemu i, kao nje­
gov dio, on je izložen tendenciji da bude sveden na određene
funkcije i forme. Ali čovjek je i nešto više od sistema, i kao
čovjek ne može biti sveden na ovaj ili onaj stvarni sistem.
Postojanje konkretnog čovjeka situira se u prostor između ne­
mogućnosti da bude sveden na neki sistem i historijske moguć­
nosti prevladavanja samoga sistema, dok se stvarna integracija
i praktično funkcioniranje situira u sistem historijskih okol­
nosti i odnosa.
Materijalistička kritika je suočavanje onoga što čovjek kao
pojedinac, u ovom ili onom sistemu, može učiniti, treba učiniti
i stvarno čini i postupaka koji su mu propisani ili tumačenja
postupaka od strane moralnih kodeksa. U tom smislu treba
priznati kao potpuno ispravno mišljenje da je moral modernog
društva usidren u ekonomiji, shvaćenoj naravno ne u vulgar­
nom smislu ekonomskog faktora, već u smislu historijskog sis­
tema proizvodnje i reprodukcije društvenog bogatstva. Izvjesni
moralni kodeks proglašava da je čovjek po svojoj prirodi do­
bar i da su ljudski odnosi zasnovani na uzajamnom povjerenju;
ali sistem stvarnih odnosa među ljudima, usidren u ovom ili
onom ekonomskom modelu, političkom ili javnom životu, na­
protiv, zasniva se na nepovjerenju prem a ljudim a i može da se
održi samo zahvaljujući činjenici što podstiče loše strane ljud­
skog karaktera.
To je ono protivurječje između morala i ekonomije što ga
je imao na umu Marx kad je otkrio uzroke fragmentamosti ka­
raktera i reifikacije čovjeka u kapitalističkom društvu: »To što
svaka sfera primjenjuje na čovjeka različit i suprotan kriterij
pripada samoj suštini alijenacije; moral prim jenjuje jedan, na-
289
 KAREL KOSIK

cionalna ekonomija drugi, jer svaka je sfera izvjesna alijenacija

čovjeka i svaka predstavlja posebnu sferu alijenirane djelatno­
sti bića, svaka usvaja alijenirani stav u odnosu na drugu alije­
naciju.«
Budući da čovjeku jedne zahtjeve postavlja moral a druge
ekonomija, budući da prva od tih sfera traži od čovjeka
da bude dobar i da ostale ljude tretira kao svoje bližnje, dok
ga druga sili da ostale ljude tretira kao svoje konkurente i po­
tencijalne neprijatelje u jagmi za ekonomskim probicima, u
naporima da osigura sebi društvenu poziciju i u trci za vlašću,
stvarni čovjekov život prolazi u nizu situacija — konflikata i u
trenutku konkretnih rješenja svake od njih čovjek zadobiva
drugi lik i drugo značenje: jednom je kukavica, a jednom he­
roj, jednom se javlja kao hipokrita, a jednom kao prostodušni
idealista, jednom kao egoista, a jednom kao filantrop, itd, itd.
Od Rousseaua pa na ovamo u evropskoj se kulturi postavlja
stalno jedno pitanje: zašto ljudi nisu sretni u modemom svijetu?
Ima li ovo pitanje nekakav smisao i za marksiste i nije li ono
možda u vezi s odnosom ekonomija-moral? Taj problem popri­
ma ključnu važnost za sve filozofske i kulturne struje koje
priznaju na ovaj ili onaj način vezu između čovjekova postoja­
nja i stvaranja i determinacije osjetila, a to se u potpunosti od­
nosi i na marksizam koji shvaća historiju kao humanizaciju
svijeta i kao utiskivanje ljudskog značenja u materijale priro­
de.
Zašto ljudi nisu sretni u modernom svijetu? Zato što su robovi
samoljublja, odgovara Rousseau; jer su tašti, odgovara Stendhal1.
Kako će odgovoriti marksizam na ovo pitanje? Da li će prebaciti
svu odgovornost za nesreću na bijedu i materijalnu oskudicu? U
tim kategorijama rasuđuje sociologizam i vulgarni ekonomizam
koji nisu shvatili filozofski smisao praxisa i uzaludno traže auten­
tično posredovanje između ekonomije i morala. S pojednostav­
ljenog stajališta, činjenice bijede, materijalne oskudice i izrablji­
vanja, ma koliko se opravdano naglašavaju, gube svoje realno
mjesto u modernom svijetu zato što su odvojene od njegove
globalne strukture. To pitanje ne znači da nesreća pogađa lju­
de i da — kako to biva u iznenadnim slučajevima: bolesti, gub­
ljenja svoga bližnjeg, preranoj smrti — priječi tok njihova živo­
ta; ono ne znači niti romantičnu iluziju po kojoj bi modemi
čovjek izgubio neko blago koje je posjedovao u prethodnim e-
pohama. U navedenom pitanju očituje se historijsko protivu-
rječje između istine i nesreće. Onaj tko poznaje istinu i vidi

1) Usp. R. Girard: La vćritt romanesque et le mensonge romantique, Paris,

1062.

290
 DIJALEKTIKA MORALA I MORAL DIJALEKTIKE

stvarnost takvom kakva jest ne može biti sretan; onaj tko je

sretan u modernom svijetu ne poznaje istinu i gleda stvarnost
kroz prizmu konvencija i laži. Na tom se planu postavlja prob­
lematika revolucionarne prakse.
Stendhalova »taština« i Rousseauovo »samoljublje« pogađaju
u srž postupke i ponašanja modernog čovjeka koji je gonjen
od jedne do druge stvari, od jedne do druge ugode, zbog apso­
lutne nezasitnosti koja pretvara ljude, stvari, vrijednosti, vrije­
me u puke prolazne momente ili privremena stanja koja su
lišena vlaslitog unutrašnjeg smisla i kojih je jedini smisao u
činjenici da ih odbacuju iza ili iznad sebe.
Svaka je stvar samo puki impuls ili puki povod za prelaz na
slijedeću i različitu stvar, tako da čovjek postaje biće gonjeno
nikad zadovoljenom žudnjom. Ali ni ta žudnja nije izvorna,
pošto ne nastaje iz spontanog odnosa između stvari i ljudi, već
iz vrebajućeg uspoređivanja i suočavanja što čovjeku služi da
sebe mjeri drugima, a druge sobom.
U svakom slučaju to što se u oblasti ljudskog ponašanja i
ljudskih postupaka javlja kao motivacija u objektivnom svije­
tu postoji kao »zakon stvari«. Žudnja za profitom koja se jav­
lja u svijesti kapitaliste kao motiv njegovih postupaka interio-
rizacija je procesa umnažanja kapitala. Zašto ljudi nisu
sretni u modernom svijetu? Rousseau i Stendhal odgovaraju u
psihološkim kategorijama. Marx odgovara opisujući sistem u
kojem taština, samoljublje, metafizička želja (G irard), ressenti-
ment (Scheler), metež i ispražnjenje, pretvaranje najvišeg dobra
u 'fan to m i promaknuće fantoma na stu p a n j. najvišeg dobra,
nastaju kao interiorizacija ekonomske strukture. Pretvaranje
svih vrijednosti u puke prolazne momente opće i posvemašnje
trke za drugim vrijednostima čega je posljedica ispražnjenje
života; degeneracija ideje sreće u konfor i razuma u racional­
nu manipulaciju stvarima i ljudima; ta svakodnevna atmosfera
modernog života koja preobrće sredstvo u cilj a cilj u sredstvo
usidrena je u ekonomskoj strukturi izraženoj u jednostavnoj
formuli: novac — roba — uvećani novac. Ako se modemi svijet
unutar kojeg niče pitanje »zašto čovjek nije sretan«, definira
izrekom »nivelacija umjesto §tvarne zajednice« (Marx: Grun-
drisse, s. 79), historijska praxis mora preobraziti strukturu
svijeta tako da se on može definirati: »stvarna zajednica umjes­
to nivelacije«.
U svakodnevnom životu istina postoji uz bok laži, a dobro
pored zla. Da bi mogao nastati moral u ovom svijetu potrebno
je razlikovati dobro od zla, potrebno je postaviti dobro nasuprot
zlu, zlo nasuprot dobru. To razlikovanje čovjek ostvaruje u
svojim postupcima i sve dotle dok njegova aktivnost obavlja
to razlikovanje on je na nivou moralnog života. Dok se ljudski
.291
 KAREL KOSIK

život odvija u svijetlo-tami dobra i zla, tj. u njihovu nerazlikova­

nju, gdje su i dobro i zlo pomiješani u lošu cjelinu, imamo ži­
vot koji se odvija izvan morala, imamo puko postojanje.
Ta dimenzija života u kojoj čovjek obavlja svoj posao,
preuzima svoje javne i privatne zadatke, ne razlikujući zlo od
dobra, može se prikazati adekvatno u izrazima: pošten život,
poslušnost, marljivost, istrajnost u poslu, itd. Sauno ako zane­
marimo tu činjenicu možemo se isčuđavati što osobe, »astan-
ding« i »tiicking« u krugu vlastite obitelji u svojem građanskom
zvanju i svojoj zajednici, kad jednom izađu iz te sfere, kada
djeluju izvan nje mogu postati kriminalci.
Moralno se ponašanje sastoji u razlikovanju dobra od zla.
Pretpostavlja li dakle to ponašanje spoznaju dobra i zla ili ba­
rem svijest o dobru ili zlu, i da li se, prema tome, njihovo razli­
kovanje postiže samo kroz postupke i ponašanja? Ne počinje
li možda moralnost s dobrim namjerama, čistom savješću, mo-
ralnošću duše, ili je pak ona sadržana u rezultatima ponašanja,
u njihovim plodovima i posljedicama?
Lijepa duša utjelovljuje jedan vid te antinomije. Budući da
se Lijepa duša plaši posljedica svojih mogućih postupaka i
hoće da ih izbjegne, tj. budući da ona odbija da prouzroči zlo
drugima i sebi, ona se povlači u sebe, a njeni su postupci samo
aktivnost njene unutrašnjosti — aktivnost savjesti. Ta sav­
jest zna da je kreposna, jer nije počinila zlo nikome. Odatle pro­
izlazi njeno ovlaštenje da ocjenjuje sve što je izvan nje po vlas­
titom kriteriju, tj. da vrednuje svijet sa stajališta poštene sav­
jesti. Lijepa duša nije počinila nikakvo zlo, jer nije djelovala. I
baš zato što nije djelovala i što ne djeluje, ona tip i od zla i
zlo opaža. Njen stav čiste savjesti pasivno je opažanje zla.
Komesar je antiteza Lijepoj duši. Komesar kritizira poštenu
savjest Lijepe duše zbog njene hipokrizije, znajući dobro da je
svako djelovanje u vlasti zakona koji pretvaraju nužno u slu­
čajno i obratno, tako da svaki kamen koji se pusti da pada iz ru­
ku postaje đavolov kamen.
Načela Komesara su djelovanje i suzbijanje zla. Pošto zlo
postoji u svijetu, Komesar vidi u svijetu priliku da nametne
svoja reformatorska nastojanja. Zbog toga što on hoće da pre­
obrazi ljude, a da u tome preobražavan ju ne preobrazi sebe
sama, on se, obavljajući svoju aktivnost, učvršćuje u predrasudi
da je ta aktivnost uspješnija što je objekt njegova preobraža-
vanja i odgajanja pasivniji. Komesarova aktivnost tako izaziva
pasivnost ljudi, te tako stvorena pasivnost postaje uvjet posto­
janja i opravdanja smisla komesarove aktivnosti. Tako se re­
formatorske namjere pretvaraju u deformatorsku praksu.
Po nekim svojim vidovima Komesar podsjeća na revolucio­
nara, ali radi se samo o prividnoj sličnosti. Po onome kako ta
292
 DIJALEKTIKA MORALA I MORAL DIJALEKTIKE

veza stvarno postoji, ona ipak spada prije u genezu toga tipa
aktivnosti, jer s toga stajališta Komesar predstavlja jednu etapu
procesa koji vodi od revolucionara k birokrati.
Ocrtati taj tip moralne aktivnosti važno je zbog toga što to
osvjetljava mehanizam procesa kroz koji se dijalektičko jedin­
stvo raspada u krute antinomije. Taj će nas proces zanimati i
u daljnjem izlaganju, ali je za sada uputno da podsjetimo na
njegovo postojanje. Umjesto revolucionarne prakse, u kojoj
ljudi mijenjaju prilike a odgajatelji bivaju odgajani, javlja se
stara antinomija odnosa i ljudi po kojoj su ljudi podijeljeni u
.dvije oštro odvojene grupe od kojih se jedna izdiže iznad druš­
tva, kako kaže Marx u trećoj tezi o Feuerbachu, i utjelovljuje
um i savjest toga društva.
Antitezu Lijepe duše i Komesara izražava antinomija mora-
lizma i utilitarizma. Da bi se razlikovalo dobro od zla, za mo-
ralizam je glas savjesti odlučna instancija, dok po utilitaristič-
kom realizmu tu ulogu vrši sud historije. U toj antinomiji i u
toj uzajamnoj odvojenosti obje su instancije veoma proble­
matične. Kako mogu znati da glas savjesti nije pogrešan i kako
mogu, u okviru svoje savjesti, provjeriti njenu autentičnost?
Jesam li u stanju, da u okviru svoje savjesti, ocijenim je li taj
glas doista moj, ili je, naprotiv, tuđ glas koji govori u ime
moga ja i koristi moju savjet kao svoje oruđe? Ili je pak ta
vrhovna instancija konstituirana od suda historije? A nisu li
možda presude toga suda isto tako problematične kao i glas
savjesti? Sud historije dolazi uvijek post festum. On može su­
diti i donijeti presudu, ali nemoćan je da ispravi pogrešku. Pred
sudom historije mogu biti kažnjena djela počinjena kao zločini
ili predrasude, ali sud ne vraća živote njihovim žrtvama, ne
olakšava patnje što su ih žrtve pretrpjele prije smrti. Sud his­
torije nije, dakle, nikada definitivan sud. Svaka historijska fa­
za ima svoj sud, kojega su predrasude prepuštene revizijama
koje će izvršiti slijedeće historijske etape. Apsolutnost presude
nekog historijskog suda može relativizirati slijedeći tok histori­
je. Sud historije nema autoritet posljednjeg suda kršćanske
teologije i, iznad svega, nema njegov definitivan i neopoziv ka­
rakter. Posljednji sud je jedan od elemenata koji dodjeljuje
kršćanskom moralu apsolutni karakter i brani ga od relativiz­
ma. Bog je drugi element njegova apsolutnog karaktera. Jednom
kada se teološka ideja posljednjeg suda pretvorila u svjetovnu
ideju konca historije, koju će kasnije kritika razotkriti kao
posrednu kapitulaciju filozofije pred teologijom, jednom kada
se utvrdi da je »bog mrtav« (der Gott ist tot) osnovni potpornji
apsolutne moralne savjesti ruše se a moralni relativizam trium-
fira.
293
 KAREL KOSIK

U uzajamnim odnosima ljudi i u odnosima između čovjeka i čov­

jeka kršćanski bog igra ulogu apsolutnog posrednika. Bog je pos­
rednik koji drugog čovjeka čini mojim bližnjim. Hoće li dakle
nestanak boga značiti konac posredovanog odnosa među ljudi­
ma i uspostavljanje neposrednih odnosa među njima? Ako je
bog mrtav i ako je čovjeku sve dopušteno, da li se odnosi među
ljudima temelje na neposrednom dodiru u kojem se očituju nji­
hove prave značajke i njihova prava priroda? Sve dok ne bu­
de postojalo materijalističko tumačenje izreke »bog je mrtav«
niti ikakvo materijalističko objašnjenje historije te smrti, očito
da ćemo biti žrtva vulgarnih nesporazuma i idealističkih misti­
fikacija. Bog je metafizički posrednih među ljudima. Metafizič­
ko se posredovanje može zamijeniti fizičkim posredovanjem pa
da i ovo postane metafizičko, bilo da se radi u našem vremenu
o nasilju u njegovu vidljivom ili prikrivenom obliku apsolut­
nog posredovanja odnosa među ljudima (država, teror) bilo da
se radi o društvu kao reificiranoj stvarnosti, koje se lišilo svo­
jih članova, odnosno svojih konkretnih pojedinaca, propisujući
im ukus, podjelu i ritam života, moral, postupke, itd.

III
Kršćanska ideja boga i posljednjeg suda davala je svakom
postupku definitivno i jednoznačno obilježje. Svaki se postupak
situirao definitivno i jednoznačno, ili na stranu dobra ili na
stranu zla, jer je postojao apsolutni sudac koji je vršio tu di­
ferencijaciju, jer je svaki postupak bio u neposrednom odnosu
s vječnošću, tj. s posljednjim sudom. S rušenjem ovih ideja
nestaje svijeta jednoznačnosti da bi na njegovo mjesto došao
svijet dvoznačnosti. Kako se historija ne završava i ne slijeva u
apokaliptičku puninu, nego je naprotiv otvorena za uvijek nove
mogućnosti, to ljudski postupci gube svoje jednoznačno obi­
lježje. To što historija nema završetka uzrok je da nijedan pos­
tupak ne presahnjuje definitivno u svojim neposrednim poslje­
dicama i antiteza je želji ljudskog duha za jednoznačnim djelo­
vanjem. Dvoznačnost stvarnosti koja se u svakom činu otvara
kao mogućnost dobra i zla i obavezuje ljude na slobodu stupa
u sukob s metafizičkom željom čovjeka da pobjeda dobra i
istine bude osigurana tj. povjerena jednoj moći koja nadilazi
djelovanje i um čovjeka pojedinca.
Ali kako pobjeda dobra i pravde nije apsolutno zajamčena
u historiji i kako čovjek ne može ni na kojoj pojavi univerzu­
ma pročitati opravdanu sigurnost te pobjede dobra nad zlom,
spomenuta metafizička želja može se zadovoljiti samo izvan
racionalnosti tj. u vjeri. Međutim, pošto je vjera u boga u mo­
dernom vremenu preživjela stvar, ona je zamijenjena vjerom
294
 DIJALEKTIKA MORALA I MORAL DIJALEKTIKE

u metafizički nadomjestak — budućnost. Po toj vjeri budućnost

poprima obilježje metafizičke iluzije, sama je budućnost rei-
ficirana.
Kada je dijalektika otkrila protivurječja moderne stvarnosti
i predočila ih kao gigantski sistem protivurječja, čini se da se
neočekivano preplašila vlastite hrabrosti i znajući da nema na
dohvat ruke sredstva za rješenje tih protivurječja, a ne htijući
ni po koju cijenu zapasti u kakav ironički skepticizam, prepus­
tila je njihovo rješenje budućnosti.
Budućnost je presuda koja potvrđuje pobjedu dobra nad
zlom, ili drugim riječima pobjeda se postiže uz pomoć odluka
budućnosti. I čini se da što je jedna epoha manje kadra da
doista riješi svoje probleme i svoja protivurječja, to više nas­
toji da prepusti njihovo rješenje budućnosti. Ova metafizička
vjera u budućnost obescjenjuje sadašnjost, lišava je, kao jedinu
stvarnost za empirijskog pojedinca, svakog autentičnog smis­
la, degradira je na puki privremeni element i puku funkciju jed­
ne još neostvarene činjenice. Pa ipak, ako se čitav smisao i
smjesti u svijet koji još ne postoji te ako je svijet koji postoji,
i koji je za postojećeg pojedinca jedini realni svijet, lišen svoga
smisla — budući da je to dopušteno samo u funkcionalnoj vezi s
budućnosti — sukobljavamo se ponovo s antinomijom realnog
i tobožnjeg svijeta.
Budućnost kao mitološka afirmacija istine i dobra u kojoj
se tražilo pribježište pred pesimističkim skepticizmom i sama
se obistinjuje kao skepticizam, jer degradira stvarni empirij­
ski svijet čovjeka na puki svijet fikcije, a realni autentični svi­
jet situira jedino tamo, gdje prestaje iskustvo i vlast empirijskih
pojedinaca.
Službeni optimizam koji sadašnje postojeće zlo relativizira,
postavljajući ga u odnos s nepostojećim apsolutnim dobrom
budućnosti, prešutni je hipokritski pesimizam. Kada su najviše
vrijednosti prenesene u budućnost koju empirijski pojedinac
ne može prakticirati, kada su one ■uključene u idealni svijet
transcendencije, u oba slučaja čovjek je lišen slobode i moguć­
nosti da već sada on sam ostvari te vrijednosti. Nemogućnost
da se ostvare najviše vrijednosti u ljudskom empirijskom svije­
tu vodi nužno u krajnji oblik skepticizma — u nihilizam.
U svijetu u kojem su iščezle najviše vrijednosti, ili u odnosu
spram kojega one postoje kao neostvariva domena ideala, u
takvom svijetu sam čovjekov život je lišen smisla a uzajamni
odnosi među ljudima konstituiraju se kao apsolutna ravnoduš­
nost. U svijetu u kojem postupci svakog pojedinca nisu bitno
vezani za mogućnost da se dobro ostvari, moralni propisi postaju
hipokrizija a pojedinac vrednuje jedinstvo sebe ili dobra u svo­
jim postupcima pod vidom tragičnog sukoba i kao tragediju.
295
 KAREL KOSIK

Dijalektika može opravdati moral ako je ona sama moralna.

Moral dijalektike je sadržan u njenoj osobini continuuma koji
se, u svom destruktivnom i totalizirajućem procesu, ne zaustav­
lja ni pred čime i ni pred kime. Priroda i prostor sfera koje di­
jalektika ostavlja izvan tog procesa odgovara stupnju njene
nedoslijednosti i amoralnosti.
Sa stajališta našeg problema potrebno je naglasiti tri os­
novna vida destruktivnog i totalizirajuće dijalektičkog procesa-
Dijalektika je ponajprije destrukcija pseudo-konkretnog u
kojoj se rastvaraju sve krute i reificirane formacije materijalnog
i duhovnog svijeta koje se otkrivaju kao historijske tvorbe i
forme ljudske prakse.
Drugo, dijalektika je otkrivanje protivurječja samih stvari,
tj. aktivnost koja pokazuje i ocrtava ta protivurječja umjesto
da ih skriva.
Treće, dijalektika je izraz kretanja ljudske praxis i u toli­
ko se ovo kretanje može obilježiti terminologijom njemačke
klasične filozofije kao oživljavanje i pomlađivanje (Verjungen)
— ti pojmovi tvore antitezu atomizaciji i umrtvljenju — ili
modernom terminologijom kao totalizacija.
Protivurječja ljudske stvarnosti pretvaraju se u krute anti-
nomije, ako su lišene snage sjedinjavanja koju predstavlja
ljudska praxis kao totalizacija i oživljavanje. Krute antinomije
su realne historijske činjenice, ili tačnije, formacije ljudske
prakse koje postoje historijski, i istina dijalektike počinje ta­
mo, gdje se otkriva ili praktički ostvaruje prijelaz od krutih
antinomija u dijalektičko jedinstvo protivurječja ili rastvaranje
dijalektičkog jedinstva u krute antinomije. Materijalistička di­
jalektika postulira jedinstvo onoga što pripada klasama i ono­
ga što pripada čitavome čovječanstvu kroz teoriju i naročito
praksu revolucionarnog pokreta. Ali stvarni se historijski pro­
ces odvija tako da je to jedinstvo, ili na putu konstituiranja kroz
totalizaciju antinomija, ili, naprotiv, na putu raspadanja na od­
vojene i suprotne polove. Odvajanje onoga što pripada klasa­
ma s obzirom na ono što pripada čitavom čovječanstvu vodi u
sektaštvo i birokratsku deformaciju socijalizma; odvajanje ono­
ga što pripada čitavom čovječanstvu s obzirom na ono što pri­
pada klasama vodi u oportunizam i reformističku deformaciju
socijalizma. U prvom slučaju to odvajanje proizvodi surovi mo-
ralizam, a u drugom nemoćni moralizam, jednom ono donosi
birokratsku deformaciju stvarnosti, a jednom kapitulaciju pred
deformiranom stvarnošću.
Postoji naravno razlika između svijesti o dijalektičkom je­
dinstvu onoga što pripada klasama i onoga što pripada čita­
vom čovječanstvu i ostvarenja toga jedinstva u realnom životu.
U prvom slučaju radi se o teorijskom radu koji zahtijeva in­
296
 DIJALEKTIKA MORALA I MORAL DIJALEKTIKE

telektualni napor, u drugom o historijskom procesu koji se

ostvaruje u znoju i krvi, u odstupanjima i nepredviđenostima.
Međutim, odnos između teorije i prakse u ovom je slučaju od­
nos između zadataka koji se prihvaćaju kao mogućnost ljudskog
napretka i sposobnosti i neizbježnosti njihovog rješenja.
Kako dijalektika ne razotkriva protivurječja ljudske stvar­
nosti, da bi zatim pred njima kapitulirala i prom atrala ih kao
antinomije u kojima će ljudski pojedinac biti zauvjek zgnječen,
i kako ona nije niti pogrešna totalizacija, koja propušta buduć­
nosti zadatak da riješi ta protivurječja. to je za nju centralno
pitanje veze između otkrivanja protivurječja i mogućnosti nji­
hova rješenja. Ali sve dok se praxis sm atra prakticizmom, ba­
ratanjem ljudima ili pukim tehničkim odnosom s prirodom, taj
problem je nerješiv, jer otuđena i reificirana praksa nije to­
talizacija i oživljavanje i u tom smislu historijsko stvaranje
»lijepe totalnosti«, nego atomizacija i umrtvljenje koje nužno
proizvodi krute antinomije efikasnosti i morala, korisnosti i
izvornosti, sredstava i ciljeva, istine pojedinaca i potreba ap­
straktne cjeline, itd.
Problem morala postaje tako pitanje odnosa između reifici-
rane prakse i humanizirane praxis, između fetišizma prakse i
revolucionarne praxis.

297
 SOCIJALIZAM I IDEOLOGIJA
Erich Hahn

Ovaj se prilog sastoji iz dva dijela, koji su međusobno usko

povezani: Najprije se izlaže nekoliko misli o nekim aspektima sa­
dašnjeg stanja diskusije o pojmu ideologije. Zatim se daje ne­
koliko primjedbi o problemu prevladavanja ideologije kao is­
krivljene svijesti (falsches Bewusstsein).
1
O kojim je aspektima riječ u diskusiji o ideologiji?
S jedne strane mislimo ovdje na nastavljanje Mannheimove
interpretacije u različitim, prije svega slijedećim oblicima: U-
općavanje pojm a ideologije u smislu iskrivljene svijesti na svaku
društvenu svijest, na svako, uključivši i socijalističko mišljenje
o društvenoj zbilji. Polazeći odatle niječe se mogućnost obrazo­
vanja znanstveno zasnovane svijesti koja tačno odražava druš­
tvenu zbilju. Napokon se u vezi s tim tvrdi, da je Marx pojam
ideologije kao iskrivljene svijesti upotrebljavao za označavanje
svojih shvaćanja o odnosu društvenog bitka i društvene svijesti
uopće.
S druge se strane nastavlja na kritiku sociologije znanja.
Ovaj se pravac u Zapadnoj Njemačkoj povezuje s imenima
Horkheimera, Adomoa, Habermasa ili Lenka. On vrši temeljitu
kritiku Mannheima i njegovih epigona, koja djelomično sadrži
tačno predstavljanje odgovarajućih Marxovih i Engelsovih kon­
cepcija. Ali taj je pravac nekonsekventan.
Slijedeće primjedbe razumiju se na osnovu tih gledišta.
Šta su Marx i Engels shvaćali pod ideologijom?
Ponajprije su Marx i Engels ideologijom označavali onu pred­
stavu ili shvaćanje, koja društvene pojave odražava lažno, iskriv­
ljeno, izvmuto, koja međutim u svojoj iskrivljenosti proizlazi
s objektivnom nužnošću iz materijalnih odnosa i uvjeta egzisten­
cije dotičnog subjekta. U tom je smislu ideologija proces koji se
zbiva svjesno, ali s iskrivljenom sviješću. Iskrivljena je ta svijest
zato, što su joj skriveni njezini poticaji, ukoliko nije svjesna
svog podrijetla, koje postoji izvan nje i neovisno o njoj, ukoliko
se sm atra samostalnom, nezavisnom veličinom i kao takva se
298
 SOCIJALIZAM I IDEOLOGIJA

predstavlja. Dotični mislilac uobražava sebi krive, odnosno pri­

vidne pokretačke snage svog mišljenja. Kao izvor njegovih ideja
čine mu se jedino druge, njemu unaprijed dane ideje, misaoni
materijal njegovih prethodnika, na koji on nadovezuje i koji pre­
rađuje. On ne istražuje ove pretpostavke svoga mišljenja do nje­
gova podrijetla koje leži dublje i koje je nezavisno od samoga
mišljenja. On ne shvaća svoja naziranja kao odraz.
Mane i Engels razlikuju tri korijena ove ideologije. Prvo, u-
vjete vlasti neke eksploatatorske klase. Da bi se ugnjetene klase
pomirile s tim društvom i tom vlašću, ne smije se vladajuća kla­
sa osjetiti i shvatiti kao vladavina manjine, kao klasna vladavina.
Naprotiv, ona se mora pojaviti kao opći poredak, kao poredak u
općem interesu. Uvjeti vladavine ne pojavljuju se kao uvjeti vlas­
ti jedne klase nego naprosto kao uvjeti društva. Klasa ne istupa
kao klasa nego kao predstavnik čovječanstva, ona svojim mislima
daje oblik općenitosti. Iz ove njoj objektivno dosuđene funkcije
nameće se buržoaziji granica koju ona nije kadra da prekorači ni
u svijesti. Kao vladajuća klasa m ora ona poput svake druge
eksploatatorske klase cjelinu društva svesti na jedan nazivnik.
Ona to pokušava poduzeti objektivno sa stanovišta svoje klase, u
interesu osiguranja njene specifične, posebne manjinske vlada­
vine. Ona ipak nije svjesna ovog stanovišta kao pretpostavke
svoga mišljenja. Ono posebno, specifično vlastite situacije ne ot­
kriva se, nego prekriva.
Drugo, građansko je mišljenje samo ograničeno u stanju da
iza neposrednosti, pojavnog oblika i površine društva otkrije
sakrivene bitne i suprotne odnose i posredovanja.
Na osnovi privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju
realiziraju se društveni odnosi ljudi u vidu društvenih odnosa
stvari. Društveni karakter proizvodnje posreduje se razmjenom
uzajamno nezavisnih radova ili proizvoda rada. Bit se u pojavi
iskrivljuje, prekriva se i javlja izvmuto.
U svijesti individuuma koji žive u tim odnosima ukorjenjuju
se međutim upravo ovi pojavni oblici. Objektivni pojavni oblici
građanskih proizvodnih odnosa reproduciraju se neposredno,
spontano kao »uobičajeni« (Marx), dok bit ostaje sakrivena u
pozadini. Marx govori o »predmetnom prividu« društvenih karak­
tera rada.1 Objektivna pojava pretvara se u izvor subjektivne is­
krivljenosti.
Iz ovog postvarenja društvenih odnosa izvodi Marx osnovne
sastojke građanskog nazora o svijetu: brisanje konkretnog, his­
torijskog, prolaznog karaktera ovih odnosa, ovjekovječenje uvje­
ta egzistencije buržoazije, gašenje bitnih suprotnosti, pomoću

1) Karl Marx, D as Kapital, Erster Band, B erlin 1951 S. 80.

299
 ERICH HAHN

kojih su posredovani pojavni oblici ovih odnosa, građanske pred­

stave o slobodi i jednakosti.
Treće, društvena podjela rada na manualni i intelektualni.
Društvena podjela rada ide na ruku osamostaljenju pojedinih
područja spram cjeline, tako na prim jer ideologije spram njezine
materijalne osnove. U okviru opće zavisnosti od ekonomije po­
dliježe razvitak ideologije u historijskoj vezi vlastitim zakono­
mjernostima, koje proizlaze iz prirode ovog djelomičnog po­
dručja.
Odatle proizlazi, da su Marx i Engels pojam ideologije kao
iskrivljenu svijest sveli na sasvim konkretne pojave društvene
svijesti. Oni su terminom ideologije označavali osnovnu i bitnu
sadržinu građanske klasne svijesti, tj. iskrivljenu svijest vlastite
društvene situacije, historijske uloge i perspektive ove klase, dak­
le u bitnom ovjekovječenje građanskih odnosa. Stoga je krivo,
odnosno neopravdano, pozivajući se na Marxa, dovršiti s klasnom
sviješću naprosto ili sagledati svijest u njenoj povezanosti s bit­
kom naprosto kao iskrivljenu svijest, u tom je smislu označiti
kao ideologijsku i suprotstaviti je znanstvenom uvidu odnosno
istini. Isto je tako krivo, kako se to katkad događa u vulgarnom
maniru, proglasiti sve misli društva o samome sebi kao iskrivljenu
svijest, i na taj ih način sm atrati sumnjivima. I napokon je pot­
puno krivo zastupati tezu, da su Marx i Engels skovali pojam i-
deologije kao iskrivljene svijesti i upotrebljavali je za označava­
nje svojih vlastitih osnovnih općih koncepcija o odnosu između
društvenog bitka i društvene svijesti.
Kako stoji s tvrdnjom da je Marx propustio da samu pro­
letersku svijest podvrgne jednoj ideologijskoj kritici? Kako stoji
s tvrđenjem da je socijalistička svijest ideologija u smislu iskriv­
ljene svijesti, budući da je ona dakako klasna svijest?
Oznake iskrivljene svijesti ne odgovaraju proleterskoj i socija­
lističkoj svijesti. Proletarijat je u stanju da proizvede tačnu, znan­
stvenu svijest svog položaja » svog historijskog zadatka. Znan­
stveni socijalizam nije ideologija u dosadašnjem smislu. Socija­
listička je ideologija naprotiv znanstveno utemeljena ideologija.
Uvjeti egzistencije i razvitka proletarijata temeljito se razliku­
ju od uvjeta svih prethodnih klasa. Sve dosadašnje klase zasni­
vale su svoju egzistenciju na određenom obliku privatnog vlas­
ništva. One su se historijski svagda oslobađale time što su uvjete
egzistencije, svoj vladajući položaj u danom sistemu materijal­
nih odnosa, pretvarale u vladajuće uvjete cjelokupnog društva.
Proletarijat se naprotiv ne oslobađa time, da bi svoje specifi­
čne, posebne uvjete egzistencije uzdigao na vladajuće uvjete cjelo­
kupnog društva, da bi se pretvorio u »apsolutnu stranu društva«.
Proletarijat se naprotiv oslobađa time što ukida uvjete svoje
300
 SOCIJALIZAM I IDEOLOGIJA

vlastite socijalne egzistencije. On može pobijediti samo »ukoli­

ko ukine samoga sebe i svoju suprotnost«.2 Proletarijat može i
mora spoznati svoje specifične uvjete egzistencije kao posebne
uvjete egzistencije jedne klase. Da bi ukinuo vlastitu situaciju,
mora se ona spoznati, pokazati, razobličiti! Kako pak svaka eks-
ploatatorska klasa naprotiv svoju vlastitu situaciju ovjekovje-
čuje, ne može je ona spoznati kao takvu. To je principijelna raz­
lika. U proletarijatu se na taj način sjedinjuju samospoznaja
društva i historijska perspektiva. Uzajamnu uvjetovanost uvida u
ono posebno vlastite situacije i uvida u totalitet društva iskazuje
Marx u Svetoj porodici: »Nije riječ o tome, šta ovaj ili onaj pro­
leter ili čak čitav proletarijat predstavlja sebi u danom času kao
cilj. Riječ je o tome, šta on jest i šta će biti prisiljen da povijesno
učini primjereno svom bitku«.*
I stoga je to izvrtanje i izopačavanje marksizma i sofistika,
kad se s pozivanjem na Marxa i Engelsa ili polazeći od njih socija­
listička ideologija označuje kao iskrivljena svijest. Pojam ideolo­
gije upotrebljava se naprotiv u marksističkoj literaturi u dvos­
trukom smislu. Jednom za označavanje onoga što su Marx i
Engels konkretno razumijevali pod iskrivljenom sviješću. Zatim
se pak termin ideologija pojavljuje u marksističkoj literaturi —
ali ne samo u njoj — kao skupni pojam za društvenu svijest
jedne klase uopće.
Dok tako s jedne strane slijedi neodrživost stava sociologije
znanja'— što se ovdje, razumljivo samo po sebi, moglo dokazati
samo s jednoga gledišta — to s druge strane proizlazi da je kon­
sekventna kritika sociologije znanja moguća samo sa svjesnog
klasnog stanovišta proletarijata. Socijalistička svijest nije samo
alternativa spram građanske svijesti uopće, nego također spram
njezina indirektnog rehabilitiranja pomoću sociologije znanja.

II
Marx nije pokazao samo uvjete i subjekt prevladavanja is­
krivljene svijesti, on je istovremeno naznačio i pozitivan proces,
sadržaj prevrata, u toku kojega se rastvara građanska ideologija.
Odlučan je korak shvaćanje čovjeka kao subjekta povijesti, od­
nosno proletarijata kao subjekta kapitalističkog rada. Marx je,
s osloncem na Hegela, otkrio bit povijesnog procesa kao proizvo­
đenje čovjeka u njegovu radu. On je otkrio bit čovjeka kao histo­
rijskog, društvenog bića, kao stalnog subjekta i objekta historij­
ske, umjetne, društvene zbilje. Čovjek se ne može shvatiti kao pri-

2) Marx/Engels, D ie heilige Familie und andere philosophische Friihschriften,

Berlin 1953, S. 137
3) Isto, str. 137.

301
 ERICH HAHN

rodno biće. On se također ne može shvatiti kao specifično druš-

štveno biće, ako se ovo biće shvati apstraktno ili se postavi ap­
solutno s onu stranu zbiljske, empirijske povijesti. Ljudsko je
biće ansambl društvenih odnosa, čovjek je proizvoditelj i proiz­
vod društvene zbilje. Zbilja se mora shvatiti kao objekt i kao
ljudska, osjetilna djelatnost, praksa, subjektivno. To znači da
čovjek ne može razumjeti svoju zbilju i time povijesni proces,
ako ih on ne shvati kao svoj produkt i sebe kao njihov produkt.
Ova se pak veza može materijalistički pojmiti samo preko pro­
cesa rada. To ne znači reduciranje povijesti na povijest rada. To
naprotiv znači pronaći u radu član posredovanja ovog protivu-
rječnog određenja čovjeka i njegove zbilje, iz rada objasniti o-
bjektivnost razvitka cjeline društvene zbilje, a time na kraju
krajeva i mjesto svijesti.
No, upravo ovu svijest sprečava postvarenje društvenih od­
nosa. Postvarenje društvenih odnosa podiže u pojavi jedan od-
vojni zid između čovjeka i društvene zbilje što ju je on stvorio,
ono sprečava da čovjek bude shvaćen kao tom zbiljom određen.
Postvarenje briše historijski karakter ovog okolnog svijeta čovje­
kova. On nije kadar shvatiti ovaj okolni svijet, svoj proizvod
kao takav.
Ovaj se privid učvršćuje pomoću fenomena otuđenja. Otu­
đenje je do kraja dotjerani izraz ovog izvrtanja. Materijalna je
proizvodnja uzajamna igra živoga i predmetnog, opredmećenog
rada. Kao takvo jedinstvo ona je upravo u stanju da konstituira
objektivnost, prirodnu zakonitost razvitka i strukture socijalne
zbilje. Da bi naglasio jedinstvo ovih dvaju momenata, Marx ozna­
čuje predmetni rad kao organsko tijelo živog rada. Na osnovi
kapitalističke proizvodnje ne održava se sad samo opredmeće-
nje, nego se predmetni rad osamostaljuje spram živog rada; on
se otuđuje kao vlasništvo kapitalista.
Ali spoznaja zbilje otuđenja ne znači i tvrđenje njezine vječ­
nosti! Marx piše: ». . . Građanski su ekonomi tako sabijeni u tor
predstava jednog određenog historijskog stupnja razvitka druš­
tva, da se njima nužnost opredmećenja društvenih snaga rada
pojavljuje neodvojivo od nužnosti otuđenja istih spram živoga
rada«.4
To jest, izvojevanje samosvijesti, shvaćanje samoga sebe kao
subjekta i moć u društvu znači za radnog čovjeka poimanje otu­
đenja kao prolazni, historijski oblik opredmećenja, znači shvatiti
mogućnost ukidanja otuđenja i stoga, razumjeti bit opredmeće­
nja kao opredmećenja ljudskih bitnih snaga.

4) Karl Marx, Grundrisse der Kritik der politischen Oekonomie,

B erlin 1953, S. 716.

302
 SOCIJALIZAM I IDEOLOGIJA

U masovnom obimu ne može ova svijest nastati na osnovi

kapitalizma. Proces njezina obrazovanja počinje zapravo tek u
socijalizmu. Tek na osnovi društvenog vlasništva, odnosno nepo­
sredno društvenog karaktera rada, moguće je potpuno shvatiti
položaj individuuma u društvu, njegovu ulogu kao subjekta so­
cijalne zbilje. Tek na ovoj je osnovi individuum kadar da shvati
predmetne, društvene rezultate svoje individualne djelatnosti kao
svoj proizvod.
Na osnovi društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvod­
nju dobiva postvarenje društvenih odnosa novi karakter. Nepo­
sredno društveni rad znači, da društveni karakter proizvodnje
nije posredovan razmjenom proizvoda proizvedenih kao privat­
no vlasništvo, znači da rad i proizvod pojedinca ne postižu opću
formu tek pomoću ovog predmetnog posredovanja. Društveni je
karakter proizvodnje naprotiv pretpostavljen. On zahtijeva i o-
mogućuje jedan cjelokupno-društveni plan rada.
Pod ovim uvjetima predstavljaju na prim jer kategorije vrijed­
nosti kao stvarne moći, kasnije kao i prije, elemente jednog pred­
metnog posredovanja društvenih odnosa. Ali društvo može i m ora
njima kao takvima svjesno rukovati. Preko tih elemenata posre­
duje društvo svjesno njihove odnose. Na osnovu društvenog vlas­
ništva nad sredstvima za proizvodnju m ora društvo kao cjelina
znanstveno otkriti potrebe ekonomskih zakona. Iskorištava­
njem kategorija vrijednosti osposobljuju se individuumi da svoje
djelovanje dovode u sklad s ovim cjelokupnim društvenim potre­
bama. Zakonomjerni odnosi između objektivnih potreba i mate­
rijalnih interesa ljudi potiču kao ekonomska poluga (nagrada,
dobit, zarada) određeno odnošenje ljudi.
To u našoj vezi ima dvostruko značenje. Prvo proizlazi mo­
gućnost i nužnost jednog harmoničnog oblikovanja ovih druš­
tvenih odnosa, prije svega povezivanja individualnih i društve­
nih interesa. Slijedi mogućnost i nužnost isključivanja nepred­
viđenih učinaka, osamostaljivanja i otuđivanja ovih odnosa nas­
pram individuuma. To je odlučni uvjet za to, da se ovi odnosi i
time strukture, srž socijalne zbilje mogu shvatiti kao proizvod
čovjekova djelovanja.
Drugo, same ekonomske kategorije služe tome, da indivi­
duume učine svjesnim ovih objektivnih odnosa. Njihova se funk­
cija sastoji upravo u tome, da bi individuumi o materijalnoj zain­
teresiranosti spoznali kako je individualno djelovanje ukotvlje­
no u društvenu povezanost, kako njihovo djelovanje ima druš­
tvene pretpostavke i rezultate, i da je osobna dobrobit ovisna o
suglašavanju s ovim odnosima; pri pravilnom obliku, tj. pri tač-
nom uzimanju u obzir ekonomskih odnosa i zadataka od stra­
ne društva posreduju oni pojedinačnom individuumu ili kolek-
303
 ERICH HAHN

tivu iskustvo, da se individualna i društvena korist uzajamno

uvjetuju.
Pritom se svakako mora voditi računa o dvije stvari. S jed­
ne strane, ekonomske kategorije u obliku materijalnih stimula
nisu u stanju da ovu ulogu igraju izolirano, apstraktno. Svjes­
no upravljanje i mobiliziranje ljudskog odnošenja pretpostavlja
što je moguće svestranije i jedinstvenije prilaženje čovjeku kao
mnogoslojnoj ličnosti. Učinak materijalnih stimula mora se na
svaki način dopuniti pomoću direktnog utjecaja znanja i htijenja
ličnosti. Tom cilju služi, pored kulturnog i duhovnog obrazova­
nja i djelovanja moralnih faktora, prije svega neposredno učešće
pojedinca u vođenju i upravljanju društvenom proizvodnjom i
razvitkom.
S druge je strane jasno da se ovo svjesno oblikovanje druš­
tvenih odbiosa izvodi pomoću individuuma korak po korak u
različitim stupnjevima i područjima. Skala se proteže od aktiv­
nog organiziranja javnih poslova u okviru područja stanovanja
ili u okviru neposrednog radnog kolektiva, preko različitih formi
sudjelovanja u vođenju pogona u industriji i privredi, preko
djelatnosti u društvenim organizacijama ili mjesnim organima
državne uprave do učešća u cjelokupnim državnim poslovima.
Bilo bi krivo ove različite razine međusobno suprotstaviti ili ih
izolirati. Zadatak se sastoji u tome da se kolektivna, društvena
unapređenja materijalne proizvodnje, neposredni rezultati, dalji
učinci individualnog odnošenja stalno osvješćuju u neposrednom
okolnom svijetu individuuma. Modemi razvitak proizvodnih
snaga postavio je pomoću njih izazvanom stupnju podruštvovlje­
nja rada objektivna mjerila za obim i dimenziju, za raspon, koji
ima da se savlada pri ovladavanju društvenim odnosima po čovje­
ku. Ovo teorijsko i praktičko savladavanje društvenih odnosa po
čovjeku nezaobilazni je prelazni stadij na putu ponovnog zado-
b ivan ja i prisvajanja onog organskog tijela živoga rada, koje se u
toku klasnog društva osamostalilo naspram čovjeka. Taj je rad
time također odlučan sastavni dio procesa objektivnog i subjek­
tivnog prevladavanja one društvene svijesti, koja se u obliku i-
deologije odriješila od svoje vlastite osnove. Marx ističe huma­
nistički karakter ovog procesa, kad označuje spoznaju i organizi­
ranje njegovih snaga po čovjeku kao odlučujuće uvjete zbiljskog
ljudskog oslobođenja.

III
Pri analizi zbiljskog procesa ukidanja ideologije kao iskriv­
ljene svijesti pojavljivale su se i pojavljuju se greške najraz-
ličitije vrste.
Dogmatska je greška tvrditi da je socijalistička svijest apso­
lutno imuna protiv zabluda. Time se poriče značenje prakse
304
 SOCIJALIZAM I IDEOLOGIJA

prema teoriji, čije je priznavanje jedan od najsnažnijih izvora dje­

lotvornosti socijalističke ideologije. Ali, prvo, zablude socijalis­
tičkog mišljenja ne tiču se historijskog osnovnog zadatka rad­
ničke klase. I, drugo, one ne izrastaju iz klasno uvjetovanih gra­
nica spoznaje. Socijalistička je svijest stoga u stanju da na osno­
vu svog vlastitog nazora o svijetu i spoznajnog stava korigira
takve zablude.
Potvrđenje pravilnosti socijalističke svijesti u svojoj cjelini
kao i njezinih pojedinačnih zaključaka vrši se kontinuirano u
praksi socijalističkog pokreta. Socijalizam se ne može više osla­
njati na snagu spontanosti. Svjesno ozbiljenje znanstvenog pro­
grama ovog društva zbiva se u procesu stalnog preispitivanja,
potvrđivanja ih korekture postignutih spoznaja.
Jedna dogmatska greška druge vrste jest pojednostavljenje
odnosa između istinitog i lažnog u građanskoj svijesti. Naravno,
označavanje osnovne sadržine građanske ideologije kao iskrivlje­
ne svijesti ne znači, da bi građanska svijest bila apsolutno nespo­
sobna da proizvede pravilne spoznaje o socijalnoj zbilji. Praktič­
ka bi se egzistencija ove klase pod jednom takvom posve po­
grešnom pretpostavkom ukinula sama od sebe. Vrlo nezgrapan
i štetan pojavni oblik tog dogmatizma pokazuje se danas u tome,
što se s određene strane negira humanistički karakter i sadržaj
socijalističke svijesti, odnosno da se svršava s građanskim huma­
nizmom kao s osobitom zabludom.
S tih gledišta bio bi također koristan zadatak marksističke
društvene znanosti da analizira građansku svijest današnjice s
obzirom na to, koliko se praksa socijalizma uobličila na razra­
đivanju ili reformi određenih teza građanske ideologije. Očevid­
no postaje sve jača tendencija da se snagom socijalizma nameću
modernoj buržoaziji — protiv njezinih iskonskih intencija — o-
dređeni pogledi i praktički načini odnošenja, kao na pr. ustupci
prema radničkoj klasi na osnovu socijalnog napretka u socijalis­
tičkim zemljama.
Svakako se odlučujuće granice građanske svijesti, koje pro­
žimaju sva pojedinačna područja, i u današnjici pokazuju osobi­
to jasno. To prije svega pokazuje praksa socijalističke revolucije.
Ideološka crta građanske svijesti u tom prevratu dade se zapa­
ziti u tome, što se promjene materijalnih osnova društvenog ži­
vota ne shvaćaju kao takve, tj. ne u njihovoj objektivnoj zako­
nomjernosti, nego se — grubo rečeno — pojavljuju kao skreta­
nje od normalnog, kao zabluda i stranputica koja se da korigi­
rati. Iz nemoći da se prizna m aterijalna uvjetovanost i određe­
nost vlastitog mišljenja slijedi neizbježno nerazumijevanje pro­
laznosti onih pretpostavki i ovog mišljenja.
305
 ERICH HAHN

Osebujnost ideologijske revolucije sastoji se dakle u tome,

što ona obuzima svijest individuumi zapletenih u građanskom
mišljenju, a da oni toga nisu svjesni. Da nisu svjesni prirodne
nužnosti, materijalne uvjetovanosti koja svoj korijen ima izvan
svijesti i historijskih perspektiva te revolucije. Nužnost ideolo­
gijskog preobražaja i obračunavanja s građanskom ideologijom,
nužnost borbe za sprovođenje, ukorjenjivan je i proširivanje so^
cijalističke ideologije, proizlazi odatle bar iz dva izvora: 1. iz
sadržajne bitne nesjedinljivosti novih materijalnih odnosa sa
starom ideologijom; 2. iz nemoći građanske svijesti da sa svoje
strane provede tu revoluciju, ovo obnavljanje od vrha do dna.
Njezino praktičko djelovanje i pojavni oblik pokazuje iskriv­
ljeni karakter građanske svijesti prije svega u egzistenciji odre­
đenog spoznajnog stava, određenog stanovišta i načina mišljenja,
određenih čvrsto usađenih predrasuda i mjerila. Po tim se m je­
rilima mjeri svaka konkretna pojava socijalnog života, svagdaš­
nji stvarni sadržaj. A tu se pokazuje nepodobnost ideologijske
građanske svijesti da objektivno, stvari primjereno, shvati nove
društvene odnose socijalizma.
Mi nailazimo pri analizi ovih procesa na jedno protivurječje,
koje u praktičkom toku ideologijskog preobražaja igra odiučnu
ulogu i koje u jačoj ili slabijoj mjeri pokreće građansku propa­
gandu protiv socijalizma od početka do današnjih dana. S jedne
se strane novi praktički procesi i pojave svijeta socijalizma ne mo­
gu mjeriti po ustaljenim tradicionalnim predstavama i mjerili­
ma; potvrđenje bez ograda, osobno poistovećenje s ovim novim
svijetom zahtijeva skidanje starih naočala građanske ideologije.
S druge je strane svjesni angažman u toj praksi odlučni uvjet da
bi se čovjek otresao ovih predstava. Prevladavanje građanske i-
deologije pretpostavka je socijalističke prakse, ali je i socijalis­
tička praksa pretpostavka prevladavanja stare ideologije. Ovo
se protivurječje može riješiti samo u praksi djelatnog učešća
pojedinca u ovoj revoluciji.
Proizlazi da se ideologijski preobražaj sastoji ne samo u tome
da se sadržajno promisle pojedinačni problemi, nego u prevla­
davanju jednog načina mišljenja, u stvaranju uvjeta i pretpostav­
ki za nalaženje istine od strane svakog pojedinog individuuma.
Obračunavanje sa starom građanskom ideologijom ne zahtijeva
samo odbacivanje ili pravilno postavljanje pojedinačnih teza,
odnosno izlaganje našeg vlastitog stanovišta, nego isto tako otkri­
vanje spoznajno-teorijskih pretpostavki i korijena te ideolo­
gije, razotkrivanje onog stanovišta koje nužno proizvodi predra­
sude.
Bila bi stoga sudbonosna greška potcijeniti značenje ideolo­
gijske borbe, funkciju ideologijskog preobražaja u odnosu na
razvitak u svim drugim područjima društvenog života i tezu o
306
 SOCIJALIZAM I IDEOLOGIJA

miroljubivoj koegzistenciji prakticirati na području ideologije.

Jedna pojavna forma ove greške leži u tome, što se pri prosu­
đivanju određenih problema socijalističke izgradnje zanemaruje
uloga građanskih predrasuda i ograničavanja koji koče unapre­
đenje praktičkih odnosa ljudi.
Iskorijeniti ove socijalne predrasude svim sredstvima, među
njima i s pomoću Marxove kritike ideologije, otkrivanjem i raz-
golićavanjem ideologijskog, tj. iskrivljenog, ali nužno iskrivlje­
noga karaktera tih ideja, to bi trebalo da bude jedan od najglav-
nijih naloga filozofa i sociologa u našem vremenu.
(Preveo M.K.)

307
 SOCIJALIZAM I RELIGIJA

Branko Bošnjak

Kad bismo upitali religioznog čovjeka u što vjeruje, on

možda ne bi znao definiciju vjerovanja iz tekstova Novog Za­
vjeta, ali bi ipak najvjerojatnije odgovorio da vjeruje u boga.
A šta je bog? Da li je to biće koje daje bogatstvo? Etimološki
pojmovi: bog i bogat u korijenskoj su vezi.1 Bogatstvo se ne­
kad moglo očekivati od apsolutnog bića, jer se vjerovalo da
takvom biću nije ništa nemoguće. No povijest mišljenja i raz­
voj društva pokazuju da se to ishodište pokazalo nemoćnim.
Namjesto očekivanog bogatstva od boga, čovjek je shvatio, da
svoje životne potrebe može ostvariti samo radom. Starozavjet­
no prokletstvo rada nastalo je kao reakcija naivnog mišljenja
prema m aštanju o nekadašnjem vremenu kada se lako živjelo.
Pojmovi: bog i bogat, te bog i raj ostadoše lijepa iluzija. I
pored te spoznaje religiozni čovjek očekuje, da mu bog olakša
sve njegove brige i nedaće. Gledano psihološki to može biti lič­
na utjeha za ljude koji su izgubili povjerenje u sebe.
I na tlu religioznog shvaćanja treba upitati: kako možemo
misliti boga? Šta o bogu znamo? Ako bismo pretpostavili da
bog postoji, onda bi nesumnjivo bilo potrebno da utvrdimo
sadržaj i atribute boga. Je li to moguće? Da bismo o bogu rekli
što on jest, onda bi taj iskaz bio adekvatan bogu tada, kad bi­
smo upoznali božju bit (essentia). No ako bismo tvrdili da to
možemo, tada bi se čovjek izjednačio s bogom. To je problem
koji je osjetio već Toma Akvinski kad je dokazivao egzistenciju
boga. Stoga je te putove tražio a posterori, a ne iz samog poj­

1) K orijenski je isto: sansler. bhagas (=gospodar kruha), pers, baga, st.

tjlav. bogu. Indijci imaju: Đhaga, Baktri i Perzijanci: Bagha-Boga, i
Slaveni: Bog. Bagaios je frigijski bog neba. Grci su to božanstvo identifi­
cirali sa Zeusom (Zeus Frygios i Zeus Bagaios). U slavenskoj m itologiji
bog neba i gromovnik bio je Perun, koji je izjednačen s Bogom (= n a jv iše
božanstvo). Bog je dakle: bogat, dobar i m ilosrdan (Dr P. W ilhelm Schmidt:
Ursprung und Werden der Re’igion, Theorien und Tatsachen, 1930, Munster i.
Westf.)
 SOCIJALIZAM I RELIGIJA

ma boga kao skolastičar Anselm (primjer: njegov ontološki do­

kaz). U rješavanju tog problema postoje tri metode: 1) negativ­
na teologija, 2) pozitivna teologija i 3) superlativna teologija
(J. S. Eriugena i drugi). Prvom metodom izražavalo bi se ono
što bog nije (npr. bog nije nepravedan i si.) Drugom metodom
saopćavalo bi se (po analogiji) što bog jest (npr. bog je do­
bar). Treća metoda bila bi sinteza prve dvije, jer bi dodatkom
»super« označavali da je bog iznad svakog mogućeg iskaza.
Tada ne bismo mogli reći da je bog dobar, jer bi morao biti i
iznad dobra. To bi se svelo na rješenje koje je postavio već
Plotin o Jednom o kojem se ne može ni govoriti ni pisati, jer
nijedan iskaz ne može biti adekvatan tom sadržaju. Dakle ni­
jedna od kategorija ne bi se mogla prim ijeniti na sadržaj boga.
Ne treba u prilog toga navoditi razne argumente, počevši od
Karneada, Pirona i stoika do Eckharta, Bohmea, Schleierma-
chera, Kierkegaarda i Feuerbacha. Problem je jasan. O bogu se
ne može reći što bi on bio,1 jer (u pretpostavci da bog postoji)
čovjek ne može doći do stupnja boga. %
Kad je to nemoguće, onda je nužno postaviti pitanje: da li
je uopće moguć razgovor o bogu? Mi možemo govoriti samo o
našem pojmu boga (primjer: različiti sistemi filozofije i razli­
čite religije). Taj pojam ovisi i o mašti. Razgovor o bogu kao
bogu nije moguć. Ćim taj razgovor počnemo on odmah postaje
govor o čovjeku, dakle razgovor o nama samima. No to nas je
ipak mnogo udaljilo od prvobitne namjere da razgovaramo o
samom bogu. Ugledni protestantski teolog i filozof religije Ru­
dolf Bultmann saopćio je u odnosu na te probleme mnogo kri­
tičkih primjedbi koje pogađaju teologiju i dogmatiku. Iz ne­
mogućnosti da se razgovara o bogu, proizlazi zaključak da je
svaki razgovor o bogu govorenje onoga što bog nije. To bih
nazvao teistički ateizam. Dakle, vjernik kad misli da vjeruje,
nije svjestan toga da čini prestup prema bogu, jer govori o
bogu što bog nije, a drugačije i ne može, jer ne zna što bog
jest. Dogma o otkrivenju tu ništa ne pomaže, jer je i to samo
ljudsko mišljenje o božjem biću. Osim toga bit otkrivenja je
u vjerovanju u Isusa Krista (n.pr.: 1 Tim. 3, 16. Lk. 17, 30. Rim.
8, 18). Ako bog postoji bilo bi suvišno dokazivati njegovu egzis­
tenciju, a ako ne postoji onda je nelogično pokušavati takve
izvode. Teist nužno postaje ateist, jer o bogu govori ono što
bog nije.

1) U zapisima jednog m isionara stoji Interesantno saopćenje. On je po­

kušao urođenicima objasniti apsolutnost božjeg bića. U rođenici su taj po­
jam preveli na svoj jezik. Kasnije, kad je naučio njihov jezik bio je iz­
nenađen, jer su urođenici pojam boga p reveli riječju, koja kod n jih oz­
načuje đavola.

309
 BRANKO BOŠNJAK

Osim teističkog ateizma postoji i racionalistički ili filozof­

ski ateizam, koji potpuno negira egzistenciju božjeg bića. Ate­
izam je star koliko i teizam. U novijoj filozofiji Fichte je bio
optužen za ateizam, jer je pisao da bog nije nikakvo personalno
biće, već se može izjednačiti s moralnim redom svijeta.8
Problem je u traženju reda. Ako ideja reda treba uzrok,
onda je nužno upitati se da li je bog taj uzročnik? I o tome
postoje različite teze u razvoju filozofije od Heraklita do Marxa.
Francuski prosvjetitelji 18. stoljeća smatrali su da se racio-
onalnom kritikom može ukloniti religiozna svijest iz ljudskog
mišljenja. Čovjek bi tako postao slobodan. Francuski prosvje­
titelji htjeli su ostvariti revoluciju mišljenja. Čovjek bi bio
mjera svega. Bit takvog prosvjetiteljstva zastupao je već sofist
Protagora.
Prosvjetiteljski ateizam bio je uvjeren u apsolutnu moć mi­
šljenja. Taj ateizam, iako je došao u sukob s tadašnjim druš­
tvenim institucijama, ipak nije imao jasnu ideju o povijesnoj
ulozi čovjeka i društvenog kretanja uopće.
Kad je Marx saopćio svijetu svoju viziju da svijet treba
mijenjati, onda je to značilo da je u pitanju i nova praksa koja
se ne svodi samo na teoriju. Kao što je Hegel mogao reći o
stoicima da je to nesretna svijest, jer su stoici smatrali da je
bit čovjeka a time i prakse moguće ostvariti u svijesti i volji,
bez ikakvih društvenih promjena, tako je Marx morao poreći
vrijednost ranijem materijalizmu, jer je taj materijalizam bio
u suštini pasivan, tj. nije vidio ni znao da objekt nije gotova
datost koja stoji pred subjektom, već je to rezultat čovjekove
djelatnosti.
Marksistički ateizam znači sasvim nešta drugo nego što je
bio prosvjetiteljski ateizam. Kritika religije ne može se izvrši­
ti uspješno bez kritike i promjene društva. To znači da nije do­
voljno da postoji ateizam kao individualno uvjerenje, jer time
još ništa nije u društvenoj praksi riješeno. Bit marksističkog
ateizma sastoji se u tome, da ateizam iz privatnog uvjerenja
postane sadržaj društvene svijesti i uvjerenja. Ovaj prelaz ate­
izma iz individualnog u društveno stanje ne može se izvršiti
bez socijalnih promjena i društvene revolucije. Prema tome
marksistički ateizam prevodi individuum u društvenu povijes­
nu ulogu, koja treba da se afirmira kao volja svakog progresiv­
nog htijenja.
Socijalizam koji se ostvaruje i izgrađuje na principima mar­
ksizma nužno se mora sukobiti s religijom tj. s različtim for­
mama teizma. Nijedan društveni sistem nije dolazio u takav

2) Tekstovi: 1. Versuch einer Kritik aller Offenbarung, 1792, 2. A ppelation

an das Publicum gegen Anklage des A theism us, 1799.

310
 SOCIJALIZAM I RELIGIJA

odnos, jer nije imao ni program društvenog razvoja i povijesnog

kretanja kako to zasniva filozofija marksizma. U borbi za u-
kidanje različitih modusa čovjekove otuđenosti, socijalizam koji
ide za tim da ostvari sve uvjete za razvoj cjelovitog ljudskog
bića, ne može biti indiferentan prem a religiji kao jednoj od mo­
gućih formi otuđenja. Socijalizam na principima marksizma hoće
da ukine religiju, jer religiju sm atra opijumom za narod. Nasu­
prot tome, crkva se i dalje bori za religiju i želi da se svim sred­
stvima održi. Time je sukob neizbježan. Socijalizam i religija
su protivrječnosti, jer jedan stav negira drugi. Nije rješenje u
tome da religija bude privatna stvar, iako je to sada jedino logič­
no. Već su socijal-demokratske partije diskutirale o tome da li da
budu prema religiji indiferentne, je r je to privatna stvar onih
koji vjeruju. Lenjin je u svojim člancima pisao, da se radnički
pokret mora kritički odnositi prem a religiji, jer je religija »jedan
od oblika duhovnog ugnjetavanja«. Stoga »u odnosu prem a par­
tiji socijalističkog proletarijata religija nije privatna stvar«.1
Kad se religija proglasi za privatnu stvar, onda je to rješenje
koje se odnosi samo na pojedince, je r zakon osigurava slobodu
mišljenja i vjeroispovijesti. No za partiju koja se rukovodi m ark­
sističkim principima ne može religija biti privatna stvar. Ta par­
tija po logici svoga postojanja i povijesnog ideala m ora biti i ate­
istička i antiteistička. Dakle, ono što se zakonom osigurava poje­
dincu nije definitivno rješenje za društvo koje je na stupnju dru­
štvenog ateizma. Na tom stupnju društvo kao cjelina je slobodno
i na sadržaju principa, iako, pojedinci još uvijek mogu, unutar
tog stanja, biti ispod tog nivoa. Njima je dozvoljeno da se u reli­
giji osjećaju kao u svom idealu, ako to baš hoće.
Kad bi se socijalizam u svojoj biti pomirio sa postojanjem re­
ligije, onda bi to značilo da takav socijalizam nije temeljen na
racionalnoj ili naučnoj spoznaji svijeta i povijesti. Religija želi
da iz sfere privatnosti prijeđe na društvenu funkciju, a društvo
se od toga štiti i teži za smanjenjem opsega religije kao privatnog
odnosa. Jedno prema drugom ne može biti u ideološkoj koegzis­
tenciji jer bi to bio apsurd. Socijalizam u svojoj ideji čovjeka kao
totaliteta i gospodara povijesti isključuje religiju, a religija po
svom idealu ne može prihvatiti rješenje čovjeka u ovozemaljskoj
egzistenciji.
I društvo koje je ostvarilo socijalističku revoluciju stoji pred
problemom religije, jer još uvijek religiozna svijest ostaje sa­
držaj i problem mnogih koji svoje mjesto u svijetu i životu ne
mogu zamisliti bez te iluzije. A zašto je to? Religija se održava

1) Vidi: V. I. Lenjin — »Socijalizam i religija«, 1905., i: »O odnosu radničke

partije prem a religiji«, (U Zborniku: V. I. L enjin — O religiji, priredio
Gajo Petrović Zagreb, 1953, Kultura).

311
 BRANKO BOŠNJAK

bez obzira na ekonomski standard i u kapitalističkim i u socijalis­

tičkim zemljama. I pored naučnog tumačenja prirode i svijeta
sadržaj religije i dalje ostaje kao moguće shvaćanje. Da li se tu
radi o ljudima koje ne može nikakva logika uvjeriti u ono što je
logično i sadržajno? Nesumnjivo je da religiozni ljudi vjeruju, jer
žele više od onog što im obećaje mišljenje. Religija ih prenosi
u vječnost, a to ne proizlazi iz zakona zbiljskog postojanja.
Religija se nikada ne može svesti na dodatak politici bez raz­
like o kakvoj se politici radi. Teolog bi čak mogao reći da mu poli­
tika ne smeta, jer u Svetom Pismu piše, da je svaka vlast od
boga.1 Još u doba romantike Schleiermacher je tražio da se crkva
odvoji od države (ne država od crkve), jer država previše opte­
rećuje crkvu svojim problemima. Danski egzistencijalist S. Kier­
kegaard pisao je protiv kršćanske crkve više nego mnogi ateisti.
On je bio uvjeren da evanđeosko kršćanstvo nije nikad postojalo.
Kant je zastupao tezu religije u granicama uma, a Feuerbach je
smatrao da je glavni problem u tome da se teologija svede na
antropologiju. Dakle i prije marksizma i socijalizma bilo je za­
htjeva da se teologija disciplinira i da se crkva odvoji od države i
politike.
Religija u svom odnosu prema Iskonu ne ostaje u okviru bitka
i stvarnosti. Njen ideal je vječnost, zagrobni život, dakle uskrsnu­
će iz mrtvih. Taj sadržaj budućnosti ne obećaje nijedna naučna
disciplina ni razložno mišljenje. A baš to kao utjehu mnogi žele.
Takav zahtjev svodi se na egoizam pojedinca. Kad čovjek želi
da vječno postoji, onda hoće da svojim bićem negira bit stvar­
nosti ili dijalektiku bitka, a to je veoma nerazumno. Religiozni
čovjek hoće da bude izuzetak u prirodi bića. Takav zahtjev je
ironija prirode prema religioznim ljudima. Nesumnjivo je da je
čovjek u prirodi najtragičnije biće. Jedino čovjek zna da je smr­
tan i da mora umrijeti. Ta svijest je čovjekova tragedija. No kad
se ta tragedija pretvara u religioznu komediju, onda je to dvo­
struka tragedija. Stoga je logičnije i bolje živjeti u jednoj nego u
dvije tragedije.
Smrtnost čovjeka stalno je ishodište religioznih iluzija. To što
čovjek mora da umre ostaje najveći misterij ljudskog postojanja.
Nitko to ne može spriječiti. U tom pogledu teologija se uopće ne
mora bojati nauke. Ni čovjekov let u kozmos ništa tu ne mijenja.
Teolog će reći, da je bog čovjeku dao razum da ga što više koristi,
kako bi upoznao božje savršenstvo svijeta. Zašto ni najnoviji re­
zultati nauke ne mogu biti za religioznog čovjeka uvjerljiv argu­
ment protiv religije i egzistencije boga? Zato što totalitet (sve

1) Rim. 13, 1-2: Svaka duSa da se pokori vlastim a koje vladaju, jer nema
vlasti da nije od Boga, a što su vlasti od Boga su postavljene. Tako koji se
suprotivi vlasti suprotivi se naredbi Božjoj, a koji se suprotivi prim it će
grijeh na sebe.

312
 SOCIJALIZAM I RELIGIJA

što jest) ne može biti predmet znanja, je r kad bismo to saznali

onda bi zaista svemu bio kraj. Nemogućnost da se sazna totalitet
(bitak) ostaje druga mogućnost i ishodište za religiju, koja do­
čarava svoju eshatologiju.
Da li se iz toga može zaključiti da je religioznost data sa bit-
nošću čovjeka? Ne, jer kako bi se objasnio ateizam ako bi religija
bila sastavni dio ljudske biti ili suštine? To ovisi o tome koliko
se pojedinci mogu racionalno uzdići i osloboditi svog egoizma,
kojim žele da vječno postoje. Dakle egoizam (u težnji za eshato-
loškim) i smrtnost čovjeka ostaju elementi za religioznost neovi­
sno o kakvom se društvenom sistem u radi. Da je religija u svom
sadržaju imala samo im anentnost zbiljnosti, onda bi se s njom
dogodilo isto što i sa starom filozofijom nakon naučnog objašnje­
nja svijeta i principa kauzalnosti. Ali tako nije. Stoga »ovostra-
nost« ne može potpuno ugroziti religiju. Njena sfera eshatološkog,
koja postoji samo kao iluzija u glavi religioznih ljudi, ostaje za­
grobni ideal koji se dočarava veoma zamamnim nadama: »Nego
kao što je pisano: niti oko ne vidje i uho ne ču, i u srce čovjeku ne
dođe, ono ugotovi Bog onima, koji ga ljube« (lKor 2,9,). Islam je
u tom pogledu ipak konkretniji. U Koranu piše da vjernika očeku­
ju bogati vrtovi, vinogradi, pune čaše, raskošni stolovi i djevojke
s jakim prsima (Koran 78, 32, 55, 46 i d.).
Po »logici iluzije« religija ne može odumrijeti. S tim moramo
biti na čisto. No to ne znači da se sadržaj tog ispoljavanja i odno­
sa može prepustiti stihiji. Ne treba religiju silom sprečavati. Tko
hoće da vjeruje u svoje iluzije neka vjeruje. Ali m ora postojati
stalan dijalog s takvim shvaćanjem. Moć riječi ipak nije tako nez­
natna. Nekada je »metoda nagovora« bio prvi predm et starih re-
torskih škola. Nagovor kao rješenje može biti uspješan, ako se za­
sniva na logosu, tj. na razložnosti.
Dijalog o religiji protiv religije ostaje zadatak socijalističkih
principa. Mi nismo imali stalan takav dijalog. Religiozne institu­
cije dobro su koristile takvo stanje. U zadnje vrijeme objavljeno
je kod nas mnogo publikacija, listova i brošura o raznim religio­
znim manifestacijama. Ponovo se ističu prednosti vjere. Ide se
već toliko daleko, da se Marxovo shvaćanje proglašuje mračnim
odgovorom na svijet i život (n. pr.: Jordan Kuničić u knjizi —
Sm jer u život, Split 1963.). Vrši se velik utjecaj na omladinu da bi
se što više učio vjeronauk. Kod nas se nijedna institucija ne bavi
sistematskim izučavanjem te teološke literature. Da li će se neki
pojedinci tim baviti uz svoje druge obaveze, nije rješenje za soci­
jalističko društvo, koje želi ostvariti naučne i humane ideale mark­
sističke teorije i prakse.
O mnogim događajima koji mogu poslužiti kao sadržaj za
diskusiju protiv religije i mračnjaštva nije se dosad mnogo go­
vorilo. Na prim jer otkrićem Kumranskih tekstova na obali Mrt­
vog Mora spoznato je da je Kumran sekta (Eseni) starija od
313
 BRANKO BOŠNJAK

prvih kršćanskih općina. U tekstovima te sekte nalaze se mnoge

sličnosti sa Novim Zavjetom. O tome je kod nas objavljen čla­
nak u Vjesniku u srijedu (i to nepotpisan). Stoga je bilo lako
jednom teologu da u svom doktoratu (Kumran i Betlehem, Za­
greb, 1960) polemizira s tim novinskim člankom.
Tko prati teološku literaturu zna da je danas kršćanstvo u
osjetnoj krizi. To se pokušava ublažiti Enciklikama. Kršćanski
religiozni svijet opet je uzdrman akcijom protestanata. Bultma-
nnov program demitologiziranja kršćanstva toliko je uzbudio or-
todoksnost, da je protiv njega pisano više nego protiv nekih ate­
ista prije. Bultmannovo naglašavanje da je kršćanstvo zastarjelo
i da ono čovjeku atomskog doba mora govoriti drugim jezikom
i sadržajem veoma je interesantno.1 Takva diskusija mora se
prihvatiti, jer se u njoj izražava raspoloženje koje se bori za egzi­
stencijalni oblik vjerovanja. Takav način interpretiranja uvijek
sadrži više probleme čovjeka nego boga, dakle bliži je antropolo­
giji nego teologiji.
Religija je stalna suprotnost i negativnost prema marksisti­
čkom socijalizmu, jer se pitanje čovjeka, društva i povijesti u re­
ligiji tumači teocentrično, čime je ukinuta svaka osnova za pravi
humanizam.
Pored religije za socijalističko društvo je opasnost i pseudo-
religija. Što to znači? Religija je vjerovanje u neke zamišljene
iluzije koje treba stalno da vrijede. Njihova apsolutnost uvjetuje
i dogmatski pristup prema sebi. Isti takav odnos može se dogo­
diti i u socijalističkom društvu, kad se prema društvenim i držav­
nim institucijama počinje religiozno odnositi, tj. nekritički. To se
događa tada kad se u tim institucijama vidi gotovo ostvarenje
ideala. Kult ličnosti je jedan od mnogih pojava takvog egzistira­
nja. Tada se dolazi do uvjerenja da je »hijerarhija sveti red« (de­
finicija iz 5. stoljeća n. ere) kojem treba težiti, kao cilju koji u
sebi određuje društveni i povijesni smisao.
Da bi se socijalističko društvo zaštitilo od religije i pseudore-
ligije mora razvijati takvu praksu da onemogući svaki nehuma­
ni odnos prema čovjeku. Stoga je borba za humanizam, tj. za pra­
vi i istinski način života, učestvovanja u društvu i povijesti jedini
horizont na kojem se odvija marksistički dijalog i marksistička
praksa. Na nivou takvog događanja religija ne može biti antitetič-
ka sila. Ali čim se ideje birokratiziraju, religija odmah dobiva po­
voljno tlo, jer tada lako postaje utjeha života. Socijalizam bez
takve utjehe jest naš stalan zadatak.
Moralna dužnost i pravo socijalizma da kritikuje religiju pro­
izlazi iz kriterija shvaćanja povijesti. Povijesno treba da postane

1) O tome sam pisao opširnije u Našim tem am a. »Dijalektička teologija i de-

mitologiziranje kršćanstva« (9/1963).

314
 SOCIJALIZAM I RELIGIJA

humano. Ostvarivanje tog sadržaja postaje moguće kad je čov­

jek osigurao uvjete da se može odnositi kao čovjek, tj. da može
govoriti istinu. To u biti nije egzistencijalistički stav, koji je iz­
ražen kao »liebender Kampf« (Jaspers), tj. borba s ljubavlju.
Taj egzistencijalni odnos naglašava prava pojedinca da mu bu­
du omogućena sva pozitivna sredstva do kojih može doći. Na­
mjesto stava: homo homini lupus, nastalo bi mnoštvo individu­
alnog, izoliranog djelovanja. Na takvom odnosu povijesnost ne­
ma svoj organizirani i aktivni cilj, je r pojedinci ne djeluju kao
društveno-revolucionarni subjekt. Jednakost povijesnog i huma­
nog u principima socijalizma pokazuje zadatak koji treba da se
ostvari. Sadržaj tog rješenja može biti samo humani čovjek. Po
svojoj biti religija je smetnja takvom htijenju, jer religija ne
dozvoljava da bi čovjek bez boga mogao ostvariti svoj životni
poziv i smisao. Moralno pravo socijalizma proizlazi iz obaveze da
se ukine svaki fenomen i sadržaj otuđenja. Kad socijalizam sam
sobom ne bi nosio takvu bit, tj. borbu za slobodu, onda ne bi ni
mogao biti kritičan prema religiji. Bit socijalizma treba da bude
sloboda. Tu bit moguće je sadržajno ostvarivati ako povijest posta­
ne mjesto za razvoj čovječnosti.
Socijalizam mora ispoljavati društvenu univerzalnost. To sa
svoje strane čini i religija. Sistemi klasnog društva nisu nikad
išli za tim da se ukloni religiozni odgoj. Škola je sprovodila želje
crkve i klera. Ta univerzalnost bila je negativno usm jerena, jer je
onemogućavala slobodno odlučivanje na osnovu razložnog shva­
ćanja. U vrijednost te univerzalnosti sumnjalo se i sum njat će se.
Na pr. indijski filozof Sarvepalli Radkakrishnan1 pisao je da bi
svijet bio mnogo religiozniji kad bi iz njega bile uklonjene sve
postojeće religije. On piše da religija nije mogla uvjeriti jačeg
čovjeka da ne izrabljuje svog slabijeg brata. Ta osuda religije
proizlazi iz humanističkih ideala. Religija govori čovjeku ono što
nije i što ne može biti.
Da bi se svijet oslobodio sadašnjih religija i mogućih budućih
religija, treba stalno razvijati ideju čovjeka. Religija je bijeg iz
svijeta, jer ga sm atra grešnim. Ideja čovjeka sadrži baš princip
ovostranosti. No ideja čovjeka kao ideja povijesnog subjekta nije
identična s Platonovim svijetom ideja. Ta ideja nije apstrakcija
koja se ostvaruje u svakom pojedincu kao njegova aktivna for­
ma. Ideja čovjeka u programu socijalizma ostaje cilj, koji se ni­
kad ne može ostvariti do kraja. Smiješno bi bilo reći da je posti­
gnut stupanj gdje je umno zbiljsko ili stvarno, a stvarno da je
umno. To ovdje nije niti može biti hegelovski odnos. Ideja čovje­
ka mora postati program povijesti. A svaka religija stoji na putu

1) Sarvepalli Radhakrishnan: M eine Suche nach W ahrheit, (prevod sa en ­

gleskog), C. Bertelsm ann Verlag, 1961, Giitersloh.

315
 BRANKO BOŠNJAK

takvoj ideji, jer čovjeka ne želi zadržati samo u »ovostranom«

postojanju.
Sto preostaje iz spoznaje da se ideal čovjeka nikad ne može
ostvariti? Može se čak postaviti analogija s religijom. I na tlu
socijalizma čovjek stoji daleko od svog ideala (kao apsoluta) kao
što i religiozan čovjek stoji daleko od svog ideala (koji može biti
samo bog). Paralele: čovjek-idealan čovjek, te čovjek i bog poka­
zuju ipak bitne razlike. Čovjek u svom idealu samoga sebe poku­
šao je domisliti mogućnost svoje povijesne vizije A čovjek pre­
ma bogu stoji izvan svog bitnog određenja. Apsolutiziranje čov­
jeka u njemu samom u stvari je logički domišljen njegov najviši
cilj. Ideal čovjeka ostaje bitna čovjekova smislenost. Odatle jas­
no slijedi da socijalizam svojom suštinom mora negirati religiju
sa svim njenim iluzijama.
A šta pokazuje praksa socijalizma? Da li je do sada igdje us­
pjelo da svi budu ateisti? Sigurno da nije. Kao što teizam nije po­
stigao da svi budu religiozni, tako ni ateizam ne postiže tu broj­
čanu sveukupnost. U tome uopće nije problem. Mnogo je važnije
da socijalizam ostane vjeran svojim principima, nego da se gleda
koliko je teista prešlo u ateiste. Ako se društveni ateizam ispolji
kao forma i sadržaj povijesne aktivnosti, onda je uspjeh takvog
shvaćanja osiguran. Dakle nije bit u kvantitetu već u kvalitetu.
Ako bi se socijalizam spajao s različitim formama religije (budi­
zam, islam, kršćanstvo i si.) onda to može biti socijalna reforma,
koja nikako u svojoj biti ne nosi totalitet humanosti, već je samo
njen dio u ekonomskom sadržaju. Budući da i takav parcijalni
način rješavanja može biti progresivan ne treba ga negirati. No
isto tako ne treba imati ni iluzija da je to socijalizam u Marxo-
vom smislu, koji ide za humanizirani em cjelokupne zbiljnosti.
Takav socijalizam ne može ostati pomirljiv ni prema jednom fe­
nomenu otuđenja, pa stoga ni prema religiji.
Socijalizam bez religije nije iluzija već povijesni zadatak, da
bi čovjek mogao postati svoje vlastito biće. Težnja za tim ciljem
pokazuje da je već stvorena osnova, koja će čovjeku osigurati uv­
jete očovječene egzistencije. Oni koji ne prihvaćaju takav put i na­
čin zatvaraju sebe u vlastite iluzije, koje mogu biti utjeha i nada
u eshatologiju, ali ne i istina.

316
 KNJIŽEVNOST I POLITIKA

Albert William Levi

U najnovijoj knjizi svojih Memoires, La Force des Choses,

Simone de Beauvoir govori o svojem posjetu Jugoslaviji tačno
prije deset godina i o susretu s jugoslavenskim intelektualcima
u Beogradu.1
»Socijalizam i književnost, um jetnost i angažiranost; razgo­
varali smo o klasičnim problemima, ali beogradski književnici
su imali i jedan poseban problem — većina njih odnedavna
pod utjecajem nadrealizma, zapravo, žigosani njime, pitali su
da li bi se i na koji način mogao on stopiti s popularnom kul­
turom. »Sada kad je u nas socijalizam ostvaren«, prim ijetio je
jedan romanopisac, »svatko je slobodan da piše prem a svojoj
vlastitoj fantaziji«. Drugi su protestirali. Jer bilo je nemoguće
sakriti od nas da je zemlja čak i sada prolazila kroz velike teš­
koće.«
Taj odlomak je neobično zanimljiv, ali meni je m anje stalo
do njegove specifične primjene na Jugoslaviju, nego do općeni­
tog pitanja koje on postavlja. »Socijalizam i književnost« »um­
jetnost i angažiranost« — zaista su klasični problemi, ali pitati
kako da se tako ezoteričan pokret poput nadrealizma stopi s
popularnom kulturom, znači pretpostaviti čitavu teoriju »mase«
i »intelektualne elite«, koja ni u kojem slučaju nije ograničena
na socijalističke ekonomije. Zatim, posljednja prim jedba koju
ona navodi sadržava jedinstvene konotacije. Im plikacija je —
ostvaren socijalizam, osigurana sloboda umjetnika, dočim —
kad je ishod u pitanju, i prilično oštre ogradbene mjere su o-
pravdane i na mjestu. I upravo kao što se često kaže za kapita­
lističkog poduzimača koji je postao uzorom poštovanosti: »On
je dosegao onu razinu uspjeha na kojoj etika konačno postaje
moguća«, tako će se sada slično reći za socijalističko društvo:

I) Sim one de Eeauvoir, La Force des Choses (Gallimard, 1963) P.

317
 ALBERT W. LEVI

»Ono je konačno doseglo onaj stupanj uspjeha na kojem gra­

đanske slobode (a naročito umjetnikova sloboda) postaju mo­
guće«. Oba stajališta su, mislim, sumnjiva i neobranjiva, i u
onome što slijedi pokušat ću da kažem da su građanske slobode
i — skupa s njima — sloboda umjetnika, neotuđiva prava čov­
jeka kao čovjeka, a ne građanina kao građanina. A čineći to,
neću se pozivati ni na tradicionalnu doktrinu »prirodnih prava«
iz osamnaestog stoljeća, ni na teoriju »društvene zavisnosti« iz
devetnaestog, nego na nauk kozmopolitskog »humanizma« koji
njih obje, vjerujem, može zamijeniti u dvadesetom stoljeću.
Obratio sam se na Simone de Beauvoir i njezine Memoires da
postavim problem književnosti i politike, a ne da ga riješim,
jer je sam predmet u stvari zamršeniji nego što se čini u njezi­
noj svjesnosti. On zapravo sačinjava neprestanu dilemu prisutnu
ne samo u unutrašnjem ponašanju političkih država, nego i u u-
nutrašnjoj svijesti pisca. Prije trideset godina je netko postavio
pitanje Paulu Valeryju i njegov odgovor (»Reponse k une enqu-
ete sur la chose litteraire et la chose pratique«) još uvijek je
klasična formulacija zbunjujućih alternativa.*
»Ako, na primjer, u književnosti vidimo zgodu da istražimo
u nama samima nešto što je posve naše vlastito i čime se nitko
drugi ne može baviti, posebnu potrebu da razvijemo u sebi od­
nose misli i osjećajnosti s jezikom, »sport« (pokatkad težak)
koji zahtijeva napor gotovo svih snaga uma; i ako nam se, na
drugoj strani, politika čini kao djelovanje koje se nužno i jad­
no svodi ni na šta drugo nego na sredstva, i koje nas obavezuje
da emfatično govorimo ono što ne mislimo, da obećavamo ne­
moguće, da spekuliramo povjerenjem, entuzijazmom, nagoni­
ma i svim ljudskim slabostima i iluzijama, sileći se da računa­
mo na budale, laskamo ljudima koji su nam odbojni, opadamo
čovjeka kojeg cijenimo, budemo partija prema »partiji«, što
znači provoditi svaki dan žrtvovanje intelekta. . . a sve to radi
zadobivanja ili održavanja »vlasti« čiji će posjed u svakom za-
mišljivom slučaju biti tek »iskustvo bespomoćnosti«. . . tad
ćemo ustanoviti da onaj kojem je do istinskih vrijednosti neće
htjeti da ima bilo što sa događajima, i morat će se zatvoriti u
svoju Kulu od bjelokosti.
Ali ako promatramo književnost kao sredstvo utjecaja na
veliko mnoštvo nepoznatih ljudi, kao pothvat kojem su cilj pred­
nosti što u potpunosti ovise o javnom mnjenju u tome trenutku
tad je ona vrlo bliska politici kako je predstavljena dalje.

2) The Collected Works of Paul Val6ry (N ew York: Pantheon Books, 1962)

X , 2 7 3 -4

318
 KNJIŽEVNOST I POLITIKA

S druge strane, stanovit način postupanja s ovom drugom

tako da je uljepšamo i oplemenimo, bio bi dovoljan da je uz­
digne nad čistom književnosti. Čovjek bi prizivao javnu dobro­
bit, pravdu, dobar poredak grada itd. kao i čovjekovu dužnost
da ne izgubi zanimanje za te velike stvari.
Ukratko, nema rješenja koje bi se moglo prim ijeniti na sva­
koga, nego prije da postoje individualne odluke koje ovise o
čovjekovu karakteru i okolnostima, jer ovdje razum ne može
odlučiti ništa«.
Valery je, mislim u pravu da ne postoji nikakvo sveopće rje­
šenje, da objektivni razum ne može ništa odlučiti, da odluka mo­
že biti samo individualna. Jer, gotovo u istom trenutku dok M.
Julian Benda raskrinkava »izdaju intelektualaca«, jer se mije­
šaju u politiku i upotrebljavaju svoje napise »za poticanje po­
litičkih strasti«, Lenjin tvrdi da sva književnost m ora biti »par­
tijska književnost« podređena cilju proletarijata nastojeći da
prevlada svoju drevnu baštinu »buržoaskog individualizma«
i »aristrokratske anarhije«. Bendina retorika »izdaje« i Lenji-
nova »anarhija« jednako su neumjerene, a njihov žar samo pot-
crtava Valćryjevu tvrdnju o nemoći razuma da presudi. Jer,
zaista, u temelju rasprave počiva duboka razlika u značenju
koje se pridaje pojmu »političko«.
Odnosi koje politika može imati s književnošću u najm anju
ruku su trostruki. Oni mogu biti (1) u motivaciji koja nadah­
njuje pisca, (2) u naravi tema koje on odabire za razradu, i (3)
u društvenim posljedicama, neposrednim ili konačnim koje mo­
gu imati njegova djela. Što se tiče prvoga, ne m ora nužno doći
do sudaranja s političkim. U stvari, vjerojatno su porijekla
književnog poticaja bliže privatnim nego javnim izvorima. Re­
čeno Valeryjevim riječima, malo je pisaca neposredno zao­
kupljeno tinte »da promiču javno 'dobro' — oni prije da u knji­
ževnom iskustvu nalaze 'zgodu' da istraže u sebi nešto što je u
potpunosti njihovo vlastito«. To je, mislim, tačno kod Manna,
Faulknera i Hemingwaya ništa manje nego u Joycea i Prousta,
gdje je subjektivnost očita i bitna. Možda smo mi na ovoj razini
došli do vječite suprotnosti u društvenom životu između čvrs­
tog institucionalizma i lirizma najčistije privatnosti. Pisanje će
uvijek biti čin blizak čisto privatnom osjećaju autoriteta —
individualnoj svijesti — i pisci će uvijek zamjerati pokušajima
javnog autoriteta, legalno uspostavljenog ili nezvaničnog, da se"
obuzda smjer njihova stvaralaštva.
Mislim da se to njihovo opiranje često temelji na humanistič­
koj tradiciji koja je općenito postavila načelo »laissez-faire«;
ne kao ekonomski, nego kao intelektualni i kulturni prerogativ.
Filozofija i umjetnost se hrane slobodom, a to znači utočište
319
 ALBERT W. LEVI

u onom slobodnom prostoru duha u kojem su politička inter­

vencija i društveni imperativi najmanji. Jedan od velikih ame­
ričkih pravnika Mr. Justice Brandeis, govorio je o »pravu da
čovjek bude ostavljen na miru — najobuhvatnijem od svih
prava i o pravu koje civiliziran čovjek najviše cijeni«. To je
pravo koje posebno cijene pisci i umjetnici, podjednako i u
kapitalističkim i u socijalističkim zemljama, i ono izvire iz
srca svake humanističke koncepcije građanske slobode — ne
zahtjev za privatnim vlasništvom, već zahtjev za vlastitom pri-
vatnošću.
Kad dođemo do pitanja o političkim i društvenim posljedica­
ma književnosti, mi smo u najproblematičnijem od svih po­
dručja. Posljedice bi vjerojatno trebalo vezati uz književnu
namjeru. Brecht i Piscator su zastupali »političko kazalište«
u kojem je trebalo upotrijebiti sva sredstva modeme dra­
maturgije da se prevladaju buržoaska ograničenja takozva­
nog aristotelovskog »kazališta iluzije«, i Brecht je autor jedne
složene (i ne uvijek dosljedne) teorije nearistotclovske drame
ili »epskog kazališta«, u kojem cilj nije ono pročišćavanje gledao-
čevih emocija koje dovodi do političkog smirenja, nego je cilj
pretvoriti pozornicu u forum političke diskusije, koji mobili­
zira društveni sud, izaziva ozlojeđenost nad činjenicama ljudske
nepravde i klasnog ugnjetavanja, te na kraju priprema za direk­
tno društveno djelovanje. Brecht je jednom zgodom opisao sta­
ro kazalište iluzije riječima kojima je Marx opisao religiju —
kao »ogranak buržoaske trgovine opijumom«, i jasno je koliko
je njegova dramska teorija prim jer novog racionalizma — isko­
rijeniti iluziju, emocionalizam i magiju s proscenija, a zamije­
niti ih gnjevom, nezadovoljstvom i shvaćanjem suprotnosti u
društvenom životu.
Pa ipak su zbiljske posljedice brechtovskog kazališta zaista
paradoksalne. Brechtova je namjera bila da epsko kazalište,
obraćajući se kritičkoj sposobnosti gledalaca, pretvori kazališ­
te u laboratorij revolucionarnog prosvjetiteljstva i da ograni­
čenost automatski navede slušaoce da prigrle marksističku al­
ternativu. U stvari je bilo drugačije. Brechtovi komadi nisu ni­
kad bili popularni u Sovjetskom Savezu; a oni u buržoaskom
svijetu koji su gledali Kavkaski krug kredom ili Galileja nisu
ni slutili da bi prvi bio išta drugo do pučka bajka a drugi prilič­
i o krotka obrana slobode misli.
Ako se obratimo klasičnim marksističkim tekstovima radi
osvjetljavanja odnosa između književnosti i politike, naći ćemo
višebojan i nikako dosljedan skup teorija, i ako zatim uspore­
dimo te teorije s povijesnom praksom socijalističke države —
na primjer Sovjetskog Saveza — još će nas više zbuniti golema
uloga koju igraju naoko svojevoljni činioci pri tumačenju mjes­
320
 KNJIŽEVNOST I POLITIKA

ta i funkcije književnosti i umjetnosti. Ali kao grub pregled mo­

že se reći ovo: stajalište Marxa i Engelsa prema književnoj
slobodi mnogo se ne razlikuje od stajališta klasičnog liberaliz­
ma. S Lenjinom ono postaje sve definiranije i autoritarnije,
kako se socijalistička teorija približava neposrednim proble­
mima osvajanja vlasti. Sovjetska praksa počinje u doktrinarnoj
atmosferi Lenjina, sa Staljinom postaje despotska, stegnuta
i totalitarna, i popušta tek poslije Staljinove smrti, kada sami
pisci zahtijevaju slobodu bez koje se njihovo stvaralaštvo za­
glupljuje i porobljava. I stoga mislim da se može reći da je
kombinacija privremenog karaktera rane lenjinističke teorije s
despotizmom Staljinove ere ostavila u nasljedstvo socijalizmu
uopće teorijski problem odnosa književnosti i politike koji i
nezavisni socijalistički narodi kao Jugoslavija i oni koji su
čvršće vezani unutar sovjetskog orbita poput Poljske i Čehoslo-
vačke općenito pokušavaju riješiti. Ali čak i ti pokušaji su,
mislim, kolebljivi i ambivalentni, a da bih dao prim jer toga, na­
vest ću na kraju slučaj Adama Schaffa.
Rani Marxovi tekstovi su puni objašnjenja o načinu na koji
filozofija može poslužiti proletarijatu, o odnosu ideja prem a
klasnoj strukturi, i o ekonomskoj podgradnji ideologijske nad­
gradnje. Nema, međutim, ništa o položaju pisca. Tek je us­
postava nove pruske novinske cenzure 1841. godine i opasnost
zbog sličnog od Rajnske Diete 1842. potaknula Marxa na neke
oštre i neobično važne primjedbe o slobodi književnog stvara­
nja.* Navodeći s entuzijazmom Buffonov tekst Le style, c est
V homme (pročitan u Francuskoj akademiji 1753), Marx tvrdi
da je način piščeva shvaćanja i izražavanja njegova privatna
svojina — ono što sačinjava njegovu duhovnu individualnost, a
zatim produžava s razobličavanjem zakona koji dopušta čovje­
ku da piše, ali samo pod uvjetom da piše stilom koji je druga­
čiji od njegovoga vlastitog. Nasilje je nad duhom, kaže Marx,
tražiti da on ima samo jedan oblik egzistencije, kao što bi bilo
nasilje nad prirodom tražiti da ona izražava samo jednu boju
— »službenu boju«. Sivo na sivom — to je boja koju naređuje
službeni novinski cenzor! A ono što duhu treba je svjetlost, jer
istina je uvijek njegova bit. Ideja je jasna, i mada ju je Marx
iznio 1842, ona savršeno izražava klasičan liberalni nauk za koji
se humanizam uvijek zalagao u vječitoj borbi pojedinaca pro­
tiv ograničenja od državne vlasti. Iste godine u nizu članaka
objavljenih u Rajnskim novinama (a napisanih također protiv

3) »Primiedbe o novim pruskim uputam a koje se odnose na cenzuru« u

Karl Marx. Friedrich Engels, Sur la Literature et V Art, T extes Chodsis de
Maurice Thorez (Paris: Editions Sociales, 1954) p. 194.

321
 ALBERT W. LEVI

novinske cenzure) Marx je tvrdio da je književnost u biti vrijed­

na. »Pisac ni u kojem smislu ne smatra svoje djelo sredstvom.
Njegova su djela cilj sama sebi, i tako malo sredstvo bilo nje­
mu samom bilo drugima, da će on ako ustreba žrtvovati i vlastitu
egzistenciju radi njihove«.4 Tačno je da kontekst u kojem dolazi
ovaj odlomak pokazuje Marxa kako brani književnost od ko­
mercijalnog krivotvorenja i zahtijeva pravo književnika da
slobodno slijedi svoj ideal umjesto da protiv vlastite volje pro­
daje svoj talent, ali to načelo nije različito u svojoj primjeni
bilo na ekonomsko bilo na političko izrabljivanje. Ako književ­
na djela posjeduju bitnu vrijednost, ona nisu prvenstveno sred­
stva, ni u službi ekonomskog uspjeha ni ideološke čistote, i ne bi
smjela ništa više biti podređena mušicama i hirovima partijskih
funkcionera nego i kapitalističkih izdavača. Marxovi prvi uvidi
u prirodu književnosti su najčvršći, i kako nije slijedio ta na­
čela tamo kuda ona vode, kasnije je marksizam načinio traves­
tiju od humanističkog imperativa.
Čini se jasnim da je Marxa u razm atranju književnosti vodio
isti onaj model koji kontrolira njegove misli o proizvodnosti
uopće. Ako je odnos radnika i proizvoda njegova rada tako
prisan, koliko onda prisniji mora biti odnos pisca i proizvoda
njegova rada, gdje proizvod nije tek plod njegove ručne vještine
nego samoga duha. I ako otuđenje može izopačiti prisnost rad­
nika i proizvoda, koliko je mračnije ono što kvari prisnost stva­
ralačkog duha pisca i njegova djela. U svojem radnom djelu o
višku vrijednosti, a u vezi s razlikom između proizvodnog i ne­
proizvodnog rada, Marx je, onako postranice, izrekao riječi
koje očaravaju o velikom engleskom pjesniku Johnu Miltonu:
»Milton je«, kaže Marx, »proizveo izgubljeni raj kao što dudov
prelac proizvodi svilu. To je bila manifestacija same njegove
prirode. Tek kasnije je on prodao svoj proizvod za pet stotina
funti. Ali proleterski pisac iz Leipziga koji, po naredbi svojeg
izdavača fabricira knjige (npr. priručnike političke ekonomije)
proizvodni je radnik, jer je njegova proizvodnja od samog po­
četka podređena kapitalu i poduzeta samo radi profita«. Mnogo
se tu može pročitati i između redaka. Ali su Marxovo poštivanje
istinskog genija i prezir prema najamnom radu očevidni. Velika
književnost je manifestacija prirode njezina autora i ona se ne
može proizvoditi po naredbi i prema specifikacijama izdavača,
bilo kapitalističkog bilo socijalističkog!
Više od šezdeset godina razdvaja Marxovo razmišljanje o
pruskoj cenzuri i Lenjinov slavni članak »Partijska organiza­
cija i partijska književnost« od 13. novembra 1905. U tome

4) Ibid. p. 195.

322
 k n již e v n o s t i p o l it ik a

članku Lenjin ocrtava partijsku odgovornost pisca kao novina­

ra, no raspravlja i o problemu književnog stvaranja uopće.® Ali
je golema razlika između Lenjinovih interesa i Marxovih od prije
šezdeset godina. Marx je pisao kao pojedinac i teoretik, ali se
poslužio humanističkim tekovinama zapadne kulture koje je
imao u malom prstu. Lenjin piše imajući u izgledu Revoluciju,
kao praktični političar, a iznad svega kao privrženi pristaša
jedne partije kojem strategija političkog uspjeha preteže nad
pukim teorijskim pozivanjima na humanistička načela. Lenji-
nove primjedbe su strožije i fanatičnije, i zapravo su one, prije
nego Marxove, utjecale na praksu sovjetskog svijeta. Književ­
nost, kaže Lenjin, mora biti »partijska«. Nasuprot buržoaskom
običaju, književnom oportunizmu, buržoaskom individualizmu
i aristokratskoj anarhiji, ona se m ora staviti na raspolaganje
cilju proletarijata, mora biti organom socijaldemokracije. Izda­
vačke kuće, urednici, pisci, prodavaonice, knjižnice; sve to m oraju
biti partijska poduzeća, podređena kontroli partije. Na prim­
jedbu da je književno stvaranje isuviše delikatan predm et a da
bi se mogao podvrći kolektivnoj odluci, da su problemi znanos­
ti, filozofije i estetike isuviše uzvišeni a da bi se mogli riješiti
većinom glasova radničke klase, Lenjin odgovara posve neis­
kreno: »Svakako! Ja govorim samo o partijskoj književnosti. Na­
ravno svi m oraju biti slobodni da pišu i govore kao što žele
bez i najmanjeg ograničenja. Samo, partija ima savršeno pravo
da se očisti od onih članova koji promiču ideje suprotne njezi­
nim načelima«. Ja kažem da Lenjin govori neiskreno, jer u plu­
ralističkom društvu partija bi bila samo jedna ustanova među
mnogima. Ali u monolitnom društvu, s partijom na vlasti, Le-
njinova koncepcija vodi do birokratizacije cenzorske kontrole
i do partijskog monopola u stvarima književnog suda. Lenjin
je, mislim, predvidio tu mogućnost i pozdravio je. Pa ipak, on
je, bio baš tako, dovoljno kultiviran da uvidi mogućnost raz­
dvajanja književnih i političkih sfera života. Lenjin je Gorkoga
mnogo cijenio i u jednom od svojih pisama (Zurich, m art 12,
1917) sjeća se susreta s Gorkim na otoku Kapriju, kada je uko­
rio Gorkog zbog njegovih »političkih grešaka«. A Gorki je, javlja
Lenjin, »primio te ukore sa smiješkom punim onog njegovog
šarma koji se ne da oponašati, i rekao posve neizvještačeno:
»Ja znam da sam slab marksist. Ali, znate, svi smo mi um jet­
nici pomalo neodgovorni«. Na što je, primjećuje Lenjin kratko,
bilo teško žaliti se dalje. I dodaje: »Van sumnje je da Gorki po­

5) Taj članak, iz kojeg su uzete neke ideje na koje se dalje Doziva d je lo ­

mično je objavljen u »V.I. Lćnine Sur la Literature et V Art, T extes Choisis
de Jean F rčville (Paris, Editions S ociales, 1957) Pp. 85—91.

323
 ALBERT W. LEVI

sjeduje ogroman umjetnički talent i da je bio od goleme koristi

međunarodnom proleterskom pokretu. Pa ipak, zašto bi se Gor­
ki morao baviti politikom?«8 Tačno! I mogli bismo postaviti
upravo isto pitanje o bilo kojem prvorazrednom književnom
talentu.
Bilo bi neprobitačno pratiti do u sitnice utjecaje Lenjinovih
ideja na stvarnu praksu Sovjetskog Saveza. Od prvih dana novog
režima bilo je pokušaja da se u potpunosti ustroji književna
djelatnost i podvrgne političkoj strategiji Komunističke par­
tije7 Ideja nezavisne i apolitičke književnosti službeno je stav­
ljena izvan zakona kao »buržoasko liberalna« i »utopijska«.
Otuda se književnost nije više prosuđivala prema kriterijima
bitne vrijednosti, nego čisto i prosto: po svojoj političkoj i
propagandnoj upotrebljivosti. To je trajalo još i poslije završet­
ka drugog svjetskog rata. Naročito je 14. kolovoz 1946. bio fa­
talan po sovjetsku književnost, jer je toga dana, bijesnim na­
padom na dva lenjingradska časopisa, Zvezdu i Lenjingrad, Cen­
tralni komitet komunističke partije donio odluku koja je tre­
bala da odredi smjer jednog desetljeća sovjetske poratne knji­
ževnosti. Taj napad je, poduprt Ždanovljevim izvještajem, iz­
dvojio naročito dvoje pisaca: satiričara Zoščenka i pjesnikinju
Ahmatovu, tvrdeći da je ona odrazila »raspoloženja osamije-
nosti i beznadnosti koji su tuđi sovjetskoj književnosti«, dok
je on iskoristio ružnu stranu sovjetskog života da bi naslikao
protusovjetsku sliku i ismijao ruski narod. Zdanov je pozvao
sovjetske pisce da pokažu fine kvalitete sovjetskog naroda i da
ih oslikaju ne samo u smislu tegoba sadašnjosti, nego u svijet­
lu nada budućnosti. Bilo je jasno da će odsada kritičari zasni­
vati svoje sudove ne na književnoj vrijednosti, nego na ideološ­
kom sadržaju i da je sada naređeno da taj sadržaj bude nemilo­
srdno optimističan, te se čovjek mora sjetiti Marxovih ironič­
nih komentara o naravi pruske cenzure. Čini se, da što se stvari
više mijenjaju, to ostaju iste. Još uvijek mora postojati »služ­
bena boja«. Tamo u Rheinlandu bila je ona »sivo na sivom«, a
sada je u Sovjetskom Savezu »ružičasto na ružičastom«!
Sa Staljinovom smrću, naravno, počelo je za sovjetsku knji­
ževnost novo razdoblje veće slobode. Olga Bergholc, Tvardov-
ski, lija Erenburg — glasovi su novih zahtjeva; za slobodnijim
izrazom pjesnikove subjektivne osobnosti, za ukidanjem biro­
kratskog kontroliranja u umjetnosti, za većom psihologijskom

6) Tb'd. p. 105 .
7) Zan m liiv 1 važan Izvještaj dao je W alter N. V ickery u The Cult of Opti­
mism: Political and Ideological Problems of Recent Soviet Literature (Bro-
omln'rton: Indiana U niversity Press, 1903), na što sam se počesto pozivao u
onome što slijedi.

324
 KNJIŽEVNOST I POLITIKA

dubinom u portretiranju karaktera koje nije sputano čisto po­

litičkim potrebama. U osnovi tih zahtjeva je novo sumnjanje
u odnos književnosti i politike; novo stajalište koje od Partije
ili od partijskih kritičara traži da budu adekvatni prosudionici
književne vrijednosti. To novo razdoblje najavio je Pomerancev
u svojem članku 1953. O iskrenosti u književnosti, i uopće je
taj naziv što ga je Pomerancev upotrijebio, postao simbol novog
kriterija u Sovjetskom kritičkom rječniku. Jer kada je »iskre­
nost« više nego »ideološka čistoća« postala poprištem književne
kritike, kalup suda se dovoljno razlabavio da dovede u pitanje
vrijednost Lenjinova načefa stroge partijske kontrole nad um­
jetnostima.
Drugi kongres pisaca 1954. godine dao je i služben oblik na­
zorima Pomeranceva. On je izrazio nezadovoljstvo preuzetim,
birokratskim metodama vrhovnog rukovodstva Saveza pisaca,
naglasio je poželjnost decentralizacije i potrebu veće pažnje
prema pitanjima oblika i tehnike, insistirao je na individual­
nosti i pluralizmu, koji su do tada bili sm atrani za samu bit
buržoaske anarhije. Navest ću jedan odlomak iz Kongresnog
referata,8 ne samo da bih pokazao novi sm jer u sovjetskom miš­
ljenju nego i zbog toga što bi taj odlomak u cjelini mogao doći
iz eseja O slobodi Johna Stuarta Milla: »Metoda socijalističkog
realizma pretpostavlja među piscima obilje individualnosti i
stilova, suparništvo između različitih stvaralačkih stremljenja.
Potrebna su neumorna traganja za sve novijim metodama radi
što boljeg izražavanja velike istine naših ideja, bogatstva i mno­
gostrukosti našeg života«.
To novo naglašavanje individualnosti i pluralizma, kao i zah­
tjev za književnom iskrenošću, predstavljaju prodor u sm jeru
veće autonomije književnosti. I može se, mislim, reći da se od
kraja rata, pa preko Drugog kongresa pisaca i kroz burne go­
dine 1956. i 1957, smjer sovjetskog iskustva udaljuje od restrik­
tivnih zahtjeva Lenjinova pristupa književnosti. Strochkov je
1956. pokušao sm jestiti Lenjinove zahtjeve u neku vrstu po­
vijesne perspektive, naglašavajući različitost između položaja
partije u manjini i partije na vlasti. I on je ustvrdio da kad se
ovo drugo postigne, odgovornost partije za djelatnosti naroda
postaje ne uža nego — naprotiv — šira. Interesi socijalizma su
stoga široki kao i sam život i nije više razumno zahtijevati da
pisac u svakom djelu izražava usko političku partijsku poruku.
Iskustvo posljednjih dvaju desetljeća u Sovjetskom Savezu po­
kazalo je, u samom uporištu uskogrudnosti i ograničenosti, sna­
gu estetskih nad pukim ideološkim razlozima, te snažno govori

8) Navedeno pod 7, str. 87.

325
 ALBERT W. LEVI

u prilog autonomije književnog iskustva. Taj ideal nije ni u ko­

jem slučaju potpuno ostvaren, ali gdje god postoji podbadanje
radi smanjenja ideologije, a uzdizanja individualnosti umjet­
nika, tu je i značajno odvraćanje od prevlasti politike.
Budući da se ovdje djelomično bavimo ne samo teorijom od­
nosa književnosti i politike u okolnostima socijalizma nego
i aktualnostima književnog života u marksističkoj okolini, mo­
že biti zanimljivo zapitati u kojim će se konkretnim uvjetima
najvjerojatnije postići umjetnička sloboda. Postoji niz prouč-
ljivih slučajeva — zbiljskih životnih iskustava — na koje se mo­
žemo pozvati radi svjetlosti koju Bhcaju na naš problem. Od
mnogih mogućih kandidata, želim odabrati trojicu za naše raz­
matranje i prom atrati ih ne toliko kao izdvojene primjere ko­
liko zbog njihovog poredbenog značaja. Tema mi je stoga conti­
nuum umjetničke uključenosti, a primjeri su mi Pablo Picasso,
Bertold Brecht i Boris Pasternak.
Šest tjedana poslije oslobođenja Francuske, Pablo Picasso se
pridružio francuskoj komunističkoj partiji.® Bio je to više ljud­
ski nego politički čin, više napor da se postigne kulturna slo-
žnost i proslavi junački otpor nego predavanje specifičnoj po­
litičkoj platformi ili podređivanje organizaciji.
Događaj je izazvao veliko zanimanje — naravno, prijeporne
prirode — u odnosu na to što će biti ishod. Sovjetska se ideolo­
gija dugo slagala s Hitlerom u osudi modernog pokreta u sli­
karstvu i s time, dakako, i Picassa, njegovog najvećeg vođe. Pi­
tanje je sada bilo da li će Picasso zadržati svoje pravo da slika
što mu se svidi ili će se morati obavezati na promjenu svojeg
stila u »socijalistički realizam«, primjerno sovjetskim doktrina­
ma. Tko će pobijediti? To pitanje nije trebalo ni postavljati.
O odgovoru nije nikad bilo dvojbe. Komunistička partija nije
dorasla Picassu. On je nastavio slikati upravo onako kako je
uvijek činio. Neuznemirivan nikakvim sukobima sa službenom
naukom, on se kao i obično posvetio iskrivljenostima i kro-
matskim pokusima koji su ga zanimali.
Iako je Picaso politički surađivao s komunizmom (posjeću­
jući kongrese mira u Parizu, Rimu, Varšavi i Sheffieldu) on
je produžio slikati kao da slikanje nema nikakve veze s politi­
kom. Jedini izuzetak je Pokolj u Koreji 1950. S druge strane,
njegov portret Mauricea Thoreza kritizirali su u partijskim ča­
sopisima zbog stila, a portret Staljina, koji je načinio 1953. kao

9) P od ad o Picassovim odnosima s komunizm om i francuskom kom unis­

tičkom partijom mogu se naći ukratko izneseni u: A lfred H. Barr Jr., Pi­
ca, so: Fif'y Jears of his Art (Museum of M odem Art, 1964); Roland Penrose,
Po trait of Picasso (Museum of M odem Art, 1957); Roland Penrose, P>casso:
His Life and Work (New York, Schochen Books 1962).
326
 KNJIŽEVNOST I POLITIKA

»kitu cvijeća« na Staljinov grob, dočekali su sa službenom

hladnoćom, jer crtež nije bio dovoljno realističan, a kasnije
je i iščeznuo. Općenito: one koji su odobravali Picassovo slika­
nje sablažnjivala je njegova politika, dok one koji su odobravali
njegovu politiku, sablažnjivalo je njegovo slikanje. U među­
vremenu on je nastavio svoje, neuznemirivan ni od jednih ni od
drugih, a na svoj tvrdoglavo individualistički način, izražavajući
ono što osjeća i slikajući kako mu se sviđa, živi uzorak temeljne
razdvojenosti politike i umjetnosti.
Slučaj Bertolda Brechta ujedno je i zanimljiviji i zamrše­
niji, a zamršenost nastaje u moralnoj dilemi s kojom se susre­
će svaki nadaren pisac koji djeluje u marksističkoj okolini čisto
restriktivne naravi. Picasso ima toliko uspjeha da može sebi
priuštiti da živi i radi na Zapadu kao svoj vlastiti gospodar.
Brecht nije nikad imao dovoljno uspjeha u zapadnom svijetu da
bi stekao sličnu nezavisnost da radi što mu se svidi, potpuno
slobodan od novčanih briga. Brechtovo prim anje poziva da
provede svoje posljednje godine u istočnom Berlinu predstav­
ljalo je kompromis pun neizvjesnosti i dvosmislenosti.
Nema nikakve dvojbe da su Brechtove simpatije, ideje, sa­
ma filozofija na kojoj se temelji njegova jedinstvena drama­
turgija — bili marksistički. Kaže se da je bio članom komunis­
tičke partije, da je lojalno podupirao komunističku stvar, i da je
činio sve što je u njegovoj moći da stavi svoj veliki dar u službu
ciljevima komunizma. Pa ipak je partija katkada prim ala nje­
govo pristajanje bez entuzijazma, je r je njegov temeljni stav
bio anarhističan, radikalan, ikonoklastički, protiv vlasti bilo
koje vrste. Slobodno ponuđen pristanak jednog dram atičara
svjetskog glasa bio je suviše velik dobitak a da bi se lako od­
bacio, ali je to i dobitak (kao u slučaju Gidea ili Sartrea) koji
se zna katkad pretvoriti u odgovornost. Brecht nije zaista nikad
pravio partiji neprilike. Pa ipak, ako on nije nikada namjera­
vao lišiti se prednosti »Deutsches Theater«-a u istočnom Ber­
linu, on je vješto iskoristio prijetnju mogućeg odmetništva. Is­
kusan, umoran, ciničan u ljudskim odnosima, Brecht je s go­
tovo seljačkom lukavošću osigurao sebi u srednjoj Evropi po­
ložaj ogromne pogodnosti uz prednosti komunističkog pokro­
viteljstva, održavajući u isto vrijeme neke vrlo presudne veze
sa Zapadom, i zadržao tako maksimum slobode govora i kreta­
nja. Evo popisa njegovih paradoksalnih dobitaka: Kompletno
kazalište na raspolaganju u istočnom Berlinu, austrijski pasoš
u džepu i izdavačka prava za sve njegove komade u rukama
zapadnonjemačkog izdavača!
Usprkos dubini njegova marksizma, povijest Brechtovih od­
nosa s partijom puna je okapanja i neugodnosti. Od ranih da­
327
 ALBERT W. LEVI

na, kada je njegovo djelo Die Massnahme (1930) sablaznilo

pravovjerne svojom prikrivenom kritikom, pa do kraja Brech-
tova života, kada se Mutter Courage prikazivala u Moskvi i u-
vrijedila brojne kritičare, javljala se sablazan i neodobravanje
zbog dramatičarske prakse koja je suvremena, vrlo izvorna i
bez presedana u književnim analima marksističke ortodoksije.
Prezir prema građanskom društvu i građanskom načinu života
zaista je bio u srcu Brechtova kazališta, dok je vrsnoća njego­
ve drame nedvojbeno zasnovana na hegelovskoj dijalektici, ali
je Brechtov skepticizam — (njegovo neprestano insistiranje
na sumnji i slobodnom istraživanju) teško padao marksističkim
stomacima.
Bilo je, uz to, i problema oblika. Čitava Brechtova teorija
kazališta protivna je teoriji Stanislavskog, prema kojoj se slu­
šatelji treba da poistovete s karakterima. Stoga u njega kao u
dramatičara nisu imali povjerenja u Sovjetskom Savezu. Tamo,
gdje je tako dugo vladala krajnje uska koncepcija »socijalistič­
kog realizma«, Brechtovi eksperimenti sa slučajnim novinskim
efektima i s moderniziranim eksperimentizmom, koji je bio na­
učio od Meyerholda, osuđivani su ili kao m rak »naturalizma«
ili čak kao opakija suprotna greška »formalizma« — jer je ovo
drugo nužan nedostatak kazališta koje prenosi svoju političku
poruku u vrlo stiliziranom obliku. Kao što su jednom zgo­
dom jedne istočnonjemačke komunističke novine ukratko iz­
ložile čitav svoj umjetnički razlog protiv Brechta: Zašto u nje­
govom kazalištu drveće nema lišća?
Brechtova konačna dilema bila je ista kao i kod mađarskih
umjetnika, poljskih intelektualaca i svih drugih »liberalnih« e-
lemenata unutar marksističkog svijeta — kako sačuvati umjet­
ničku slobodu i intelektualnu autonomiju unutar često ugnje-
tavačkog kalupa jedne politike koja se čini da nudi nadu za buduć­
nost. Ali njegov slučaj je jedinstven po ravnoteži koju je odr­
žavao između osobne slobode i partijske odanosti. Da bi izvukla
punu vrijednost iz Brechtove prisutnosti, partija ga je morala
opskrbiti potrepštinama za njegov umjetnički rad. Primivši o-
bilnu pomoć partije, a držeći se istovremeno svojih dramskih
ideja tvrdoglavo, Brecht je možda osjećao da na koncu konca u
tom poslu dobiva najbolji dio. Bio je to čudan sporazum, a iako
je stanovita količina cinizma motivirala obje stranke, tko mo­
že poreći plodnost tog kompromisa?
Kada je tridesetog svibnja 1960. umro Boris Pasternak, so­
vjetska je birokracija ignorirala njegov pogreb, i ni jedan član
328
 KNJIŽEVNOST I POLITIKA

Saveza pisaca nije bio prisutan.10 Pa ipak je došlo 1.500 Rusa a

Sviatoslav Richter je na jednom starom pijaninu svirao pogreb­
ne koračnice Chopina i Beethovena. Pasternakov pogreb je za­
htijevao hrabrost od ruske inteligencije jer je njegov slučaj bio
i izuzetan i važan — tragedija umjetnika koji nije bio toliko
antikomunist koliko je bio naprosto antipolitičar, i čija je lju­
bav prema Rusiji bila nesumnjiva, ali koji nije naprosto bio u
stanju da učini nešto drugo osim da predoči svoju osobnu ver­
ziju svijeta.
Odgojen u najboljoj tradiciji prosvjetiteljstva XIX stolje­
ća: pod utjecajem Tolstoja, Skrjabina i Rilkea, studiravši filo­
zofiju s Hermannom Cohenom u Marburgu, rano je postao čla­
nom onog blistavog kruga pjesnika u kojem su bili i Blok, Jese-
njin, Majakovski i Ahmatova. Svakome tko je čitao njegovu
poeziju kao i Doktora Zivaga, poznat je njegov lirski osjećaj
i privrženost prirodi, i u isto vrijeme kako odsutnost zanima­
nja tako i bitna nevinost u odnosu na sve što ima veze s politi­
kom. On je znao upravo toliko o političkoj znanosti i revolucio­
narnoj strategiji koliko i Keats ili Swinburne. Ali on je pozna­
vao pjesnikovu potrebu za slobodom i samoizražavanjem. 1931.
Pasternak je rekao Svesaveznom udruženju proleterskih pisa­
ca: »Uvijek viču na pjesnike: 'učini ovo! učini ono!' Ali prije
svega je potrebno govoriti o onome što samom pjesniku treba.
Vremena postoje radi čovjeka a ne čovjek radi vremena«. Pet
godina kasnije rekao je pred punim zborom Saveza pisaca: »Go­
vore o poeziji kao o nekom stroju koji neprestano radi, s pro­
izvodnjom koja je izravno srazm jem a uloženom trudu. . . Neki
govornici ovdje vrlo uvjereno dijele pjesme na dobre i loše,
upravo kao da su ispravni ili neispravni strojni dijelovi. . . Po­
stoje prljave ruke koje barataju umjetnošću, ali ne vidim lju­
bavi prema umjetnosti.« Po tome se može vidjeti, kako je od
samog početka Pasternak bio prostodušan i individualističan;
savršen prim jer onoga što je predsjednik Hruščov nazvao »bur-
žoasko-anarhistička, individualistička koncepcija stvaralačke slo­
bode umjetnika usmjerena protiv partijskog nadzora nad um­
jetnošću«; i da sovjetska ogorčenost zbog objavljivanja Dok­
tora 2ivaga nije bila toliko srdžba na jedno posebno djelo, ko­
liko izraz neodobravanja koje se odavno taložilo protiv cjelo­
kupnog toka i značenja Pasternakova stvaralačkog života. Slu­
čaj Pasternaka ima mnogo strana, a ja nemam vremena istraži­
vati ovdje u tančine, ali on ilustrira činjenicu prvorazredne

10) T e potankosti i većina narednih m aterijala 0 P astem ak u p otječu iz d je­

la The Pasternak Affair; Courage of Genius; A D ocum entary Report by
Robert Conquest (Philadelphia: J.B, Lippincot, 1962).

329
 ALBERT W. LEVI

važnosti — naime, da postoji presudno područje temeljne ras­

pre čak i između komunističkog pisca i birokrate kulture.
Službeno stajalište je jasno izneseno u listu Literaturnaja gazeta
(22. lipnja 1957): »Ćuli smo glasove koji daju kriva tumačenja
slobode misli i književne slobode. Ali mi nismo pristaše tak­
ve vrste slobode. . . Mi sovjetski pisci ne podupiremo slobodu
u književnosti koja je u suprotnosti s načelima partijnosti i
komunističkog ideološkog sadržaja.« Protiv toga službenog zah­
tjeva nije samo Pasternakova životna praksa nego i jednostav­
na prava svakog umjetnika čije teme proizlaze iz samoistra-
živanja i nepolitičkog prom atranja svijeta.
Strašni postupak na koji je naišao Pasternak u Sovjetskom
Savezu, nakon što mu je dodijeljena Nobelova nagrada, izazvao
je ozlojeđenost umjetnika i pisaca u čitavom svijetu. Ignazio
Silone, koji teško da će biti oruđe reakcionarnog buržoaskog
kapitalizma, pisao je: »Svi smo mi znali, pretresajući Pastema-
kov slučaj, da se ne miješamo samozvano u unutrašnje poslove
jedne strane zemlje. Pasternak je naš kolega; on pripada nama
isto toliko koliko i Rusima: on je dio onoga što je Goethe na­
zivao Weltliteratur. Društvo umjetnika i slobodnih ljudi, druš­
tvo bez granica, tako je zlostavijeno i povrijeđeno sramotnim
ponašanjem sovjetske kulturne birokracije. Imali smo pravo i
bila nam je dužnost da se umiješamo.«
Ako će književna sloboda biti zbiljnost, ona to zaista mora
biti u ime onoga što Silone tako tačno naziva »društvo bez
granica« u kojem su umjetnici i slobodni ljudi. I mislim da je
ovdje jasno, kao i u mnogim drugim slučajevima, da civilizacija i
pristojnost nisu u biti stvari političke vjere ili pristajanja uz
jednu ili drugu ideju ispravne organizacije ekonomskog živo­
ta društva. Granična crta, kobna podjela nije između socijalista
i nesocijalista, nego između humanista i birokrata, između fa­
natizma i uljudbe.
Ranije sam rekao, da je privremeni karakter rane lenjmistič­
ke teorije, ostavio u nasljedstvo kasnijem socijalizmu teorijski
problem odnosa književnosti i politike. U zaključku želim ukrat­
ko razmotriti ono što vjerujem da su iskreni, ali vrlo neugodni
pokušaji Adama Schaffa u smjeru njegova rješenja. U trećem
dijelu svoje Filozofije čovjeka on pokušava ocrtati stajalište
novog socijalističkog humanizma prema slobodi pojedinca. »Hu­
manist«, kaže on, »brani slobodu u svim njezinim aspektima.
Slobodu diskusije, slobodno sukobljavanje suprotstavljenih na­
zora nedvojbeno pruža najbolje uvjete razvoju znanosti i kulture
uopće. Ako političke vlasti pokušaju riješiti prijeporne proble­
me u ovoj oblasti odlukama odozgo, oni mogu samo nauditi.«
Divna je to tvrdnja i onakva, kao što sam pokazao, kakvu bi
mogao iznijeti i Erasmus, Locke, Mill ili bilo koji drugi od ve­
330
 KNJIŽEVNOST I POLITIKA

likana liberalno-demokratske tradicije. Ali na slijedećoj stranici

Schaff produžava da oduzima ljevicom ono što je dao desni­
com.1*
»Zahtjev za stvaralačkom slobodom u znanosti i umjetnosti
bio bi ne samo očigledan nego i banalan da nije njegovih poli­
tičkih odjeka. Barem su neke oblasti znanosti i umjetnosti izrav­
no povezane s politikom; one su izraz naprednih ili natražnih
društvenih stremljenja, te mogu im ati naprednjački ili natraž-
njački učinak na društvo. Samo utopist može preći preko te
činjenice, pa zahtijevati apsolutnu slobodu stvaranja. Niti mo­
žemo sm atrati kao apsolutno pravo svih naučen jaka i umjetnika
da rješavaju znanstvena i umjetnička pitanja, kao jedini ljudi
koji su sposobni da sude u tim stvarima. . . Očigledno je da je
raspra o atonalnosti čisto muzičke naravi. I samo bi se vrlo
nerazborita osoba mogla usuditi da se izvana umiješa u takvu
prepirku, za svoj trud ona bi dobila tek porugu. Ali je nešto
drugo ideološki sadržaj jednog rom ana ili pjesme, koji je
usko povezan s politikom bez obzira na njegove umjetničke
vrijednosti. To se oblikuje pod utjecajem politike i djeluje na
politiku.«
Ta ograničenja razaraju liberalizam, a zaista i humanizam
same tvrdnje. Ja vjerujem da Schaff nije iz tem elja u pravu ni
kad tvrdi da je sadržaj književnosti politički problem u ono­
me smislu u kojem bi on htio, kao ni da pravorijek zahtijeva
intervenciju javnih službenika u ime društvene obrane. Jer,
postaje jasno da ga ta ambivalencija dovodi do najave još dvaju
načela koja su sumnjiva i krajnje oportunistička. Prvo je da bi
politička intervencija u pitanjim a umjetničkog stvaralaštva bi­
la »izuzetna« i ograničena samo na slučajeve s jasnom politič­
kom implikacijom. On priznaje da se tu uključuje izvjestan e-
lement »subjektivizma« pri izboru i ocjenjivanju, koji se iz­
bjeći ne može, ali o presudnom pitanju koje iz toga proizlazi, on
šuti. Tko je taj koji će nam reći kad je slučaj »izuzetan« i tko
će prosuditi koje umjetničko djelo ima jasne političke impli­
kacije? Ako se samim umjetnicima poriče pravo da vrednuju,
onda to moraju učiniti političari, što još jednom otvara put
najgorim i najsamovoljnijim zloupotrebama iz Staljinova raz­
doblja. Ali drugo načelo nije ništa manje opasno. Naravno, ka­
že Schaff, mi moramo razlikovati idealnu budućnost od um rlja­
ne aktualnosti sadašnjice. Cilj komunizma je naravno potpuna
i nesmetana sloboda, ali za sada su još potrebna ograničenja

11) A dam Schalf: A Philosophy of Man (London: Law rence aind W ishart,
1963) p. 123.
12) Ibid. Pp. 124—5.

331
 ALBERT W. LEVI

slobode, uvjetovana »nesretnom političkom nuždom«. A te smo

riječi čuli čak i ranije, i faza »nesretna politička nužda« pravdala
je svaku okrutnost i nepravdu u arsenalu povijesti.
Pogreška je svaki pokušaj da se stavi književnost pod egidu
politike. Jer, sloboda pisca je građanska sloboda kao i svaka
druga, utemeljena na klasičnim humanističkim zahtjevima plu­
ralizma i individualnosti. Ljudski intelekt mora biti slobodan
da dođe do takvih zaključaka do kakvih mora doći, i ljudska
uobrazilja mora imati slobodu da ostvari i predoči svoje fanta­
zije u umjetničkom obliku. Nužan je uvjet umjetniku, koji je
došao do zrelosti svojih sposobnosti, da upotrijebi i protumači
iskustvo na svoj vlastiti način. Jer, u krajnjoj analizi, politika
je ona koja je sredstvo, dok je samoostvarenje čovjeka — cilj.
Adam Schaff nije u pravu, a mučenik Pasternak jeste. Vremena
postoje radi čovjeka a ne čovjek radi vremena.
(Preveo T. Ladan)

332
 SOCIJALIZAM I MASOVNA KULTURA

Miladin Zivotić

POJAVA MASOVNE KULTURE

U delu Pobuna masa Josć Ortega y Gasset piše: »Postoji jedna

činjenica koja je, nezavisno od toga da li je dobra ili loša, od naj­
većeg značaja za današnji javni život. Ta činjenica je nastupanje
mase kao najviše društvene moći. Pošto mase, po definiciji, niti
treba niti mogu da upravljaju svojom vlastitom egzistencijom,
a još manje da upravljaju društvom u celini, ova činjenica znači
da Evropa sada trpi najveću krizu koja može da zahvati naro­
de, nacije i civilizaciju. Ova kriza se pojavljivala više puta u
istoriji. Njene karakteristike i posledice su dobro poznate. Isto
tako i njeno ime. Ona se zove pobuna masa«.
Da bi se, nastavlja Ortega y Gasset, razumela ova strahotna
činjenica našeg vremena rečima »pobuna«, »masa« i »društvena
moć« ne sme da se prida značenje koje je isključivo ili preva-
shodno političko. »Javni život nije samo politički, nego isto tako,
čak primam o, intelektualni, moralni, ekonomski, religiozni; on
obuhvata sve naše kolektivne navike...«
U čemu je suština pobune masa? .. .»Na tribini javnog ži­
vota, kaže Ortega y Gasset, nema više protagonista, postoji sa­
mo hor«.
Jose Ortega y Gasset je aristokrat konzervativac, u njego­
vom učenju o pobuni masa ima jakih tonova žaljenja za aris­
tokratskim društvom, društvom elite, ali ovaj savremeni filo­
zof tačno ističe jednu od najvažnijih činjenica našeg vremena —
pojavu depersonalizovanog masovnog društva i depersonalizo-
vane kulture toga društva.
Društvo je, po Ortegi y Gassetu uvek dinamičko jedinstvo dve
komponente — manjine i masa. Manjine su individue ili grupe
individua specijalno kvalifikovane. »Masovan je prosečan čo-

i) Jos6 Ortega 7 Gasset The R evolt of the Masses; navodi sa prem a izdanju
Wi W. Northon and Ćo., 1932. god., str. 11 1 dalje.

333
 MILADIN ZIVOTIC

vek... čovek koji se ne razlikuje od drugog čoveka nego sobom

ponavlja opšti tip.«
Ove odredbe masovnosti bi se mogle usvojiti kad u njima
ne bi postojala identifikacija pojmova masovan i neelitski, tj.
masovan i demokratski. Masovan čovek je za Ortegu y Gasseta
isto što je za Martina Heideggera čovek kao bezlično »se« (das
Man), čovek koji misli, dela, oseća, onako kako se misli, kako
se dela i kako se oseća u određenim društvenim zajednicama,
to je čovek kao bezlična neautentična jedinka. Ali, izlaz iz ove
bezlične masovnosti Ortega y Gasset vidi u povratku na druš­
tvo elite i kulturu elite. U ovom smislu on potpuno sledi sta­
roga de Tocquevillea koji je svaki umetnički progres vezivao za
postojanje aristokratije. Dinamiku odnosa samosvesne manji­
ne, tj. elite, i bezlične većine, tj. mase, Ortega y Gasset razma­
tra kao borbu dva večita principa: kad pobedi princip elite
dobija se autentična kultura, kad pobedi princip mase dobija
se bezlična, prosečna i masovna kultura. Takva je za Gasseta
kultura naših dana. »Pobuna mase« u savremenom društvu, tj.
pojava bezlične masovnosti postaje osnovni oblik savremenog
ljudskog egzistiranja.
»Masovna je, objašnjava Gasset, svaka individua koja ne
poseduje nikakvu samosvojnu vrednost (dobru ili zlu), nika­
kvu vrednost zasnovanu na specifičnoj osnovi, već je to ona
individua koja se oseća 'kao svi drugi', a ipak nikada nije za­
brinuta zbog to g a... Ona je, u stvari, sasvim srećna da se ose­
ća jednim sa svakim drugim «... »Karakteristika je vremena da
prosečna svest znajući da je prosečna, ima sigurnosti da pro-
klamuje prava na prosečnost i da ih svuda nameće«. U savre­
menom društvu, kaže Gasset, važi pravilo »Biti različit znači biti
nepristojan«. Masovno društvo ruši sve što je različito, sve
što je izuzetno, lično, kvalifikovano i izdvojeno. Onaj ko ne mi­
sli kao svi drugi rizikuje da bude od društva eliminisan.
Ova podela društva na i.iase i elitnu manjinu ne odgovara,
veli Gasset, podeli društva na klase. Bezličnost, tj. masovnost
je osobina svih savremenih klasa.
Iako je tačno video jednu od bitnih karakteristika našega
vremena — pojavu depersonalizacije, tj. masovnog društva i
masovne kulture, Gasset je daleko od toga da vidi stvarne uz­
roke ovoga procesa i sagleda prava rješenja ove, po njegovim
rečima, glavne krize savremenog sveta. Izlaz iz ove situacije Ga­
sset vidi u vraćanju na društvo elite i kulturu elite. Veliki je
broj onih koji su teorijom o društvu elite i kulturi elite hteli
da reše probleme depersonalizovane, masovne kulture našega
vremena.
Jedan od najvećih kritičara masovne kulture našega vremena,
Friedrich Nietzsche, zahteva (u svom »Zaratustri«) vraćanje u
samotnost, bežanje od »sajamskih muva«, tj. izolaciju od mase.
334
 SOCIJALIZAM I MASOVNA KULTURA

Samo usamljenik-umetnik i usamljenik-filozof može, po Nietz-

scheu, da postane autentični, neponovljivi stvaralac koji će
svetu da nametne svoje vrednosti. Taj usamljenik postaje filo-
zof-silnik i umetnik-silnik koji razbija stare tablice vrednosti
i oktroiše nove.
Među onima koji zastupaju ovu teoriju kulture elite nalaze
se i Arnold Toynbee, Thomas S. Eliot, Oswald Spengler i dr.
Ovom teorijom oni označavaju aristokratsku reakciju na po­
javu bezlične, masovne kulture savremenog društva. »Veliki u-
metnik, rezimira ova shvatanja B. Chartier*, može da bude onaj
koji odvaja sebe od ostalog društva«... »Položaj misaonog čove­
ka u društvu je položaj autsajdera«.
Ono što je bitno za teoriju kulture elite jeste traženje pose­
bnih društvenih privilegija onih koji treba da stvaraju autentič­
ne kulturne vrednosti. Ovu misao George Santayana ovako iz­
riče: »Uništiti aristrokratiju u smislu društvenih privilegija i
sankcionisane vlasti značilo bi ukinuti izvor iz kojeg je do sada
proisticala sva kultura«.*
Suprotno ovoj teoriji kulture elite savremeni sovjetski filo­
zofi zastupaju teoriju o »narodnoj kulturi«. U osnovi svojoj
ova teorija nije ništa drugo do odbrana i opravdavanje masov­
ne kulture u onom vidu u kojem se ona javlja u Sovjetskom
Savezu i drugim socijalističkim zemljama.
Problem masovne, depersonalizovane kulture nije uopšte u
polju vida savremenih sovjetskih filozofa. Oni u kritici ma­
sovne kulture vide samo i jedino oblike ideološke zaštite privile­
gija vladajućih klasa, samo aristokratsku reakciju na proces
demokratizacije savremenog društva.4
Suprotno teoriji po kojoj tek distancija od masovnog društva
(i društva uopšte) daje mogućnost za stvaranje autentičnih kul­
turnih vrednosti, mnogi savremeni sovjetski filozofi razvijaju
teoriju o »stvaralaštvu mase«, o »odlučujućoj ulozi narodnih
masa u razvoju kulture«.*
U ovoj teoriji o stvaralaštvu.masa, nastaloj iz potreba oprav­
davanja procesa depersonalizacije i stereo tipiziran ja kulturnog
stvaralaštva u SSSR-u, ne razlikuju se, i to ne slučajno, poj­
movi narodne i masovne kulture. Nova, socijalistička kultura
je, po ovoj teoriji, postala narodna, a ta narodnost se ogleda

2) U članku The Social Role of Literary Elite, »S od jal Forces«, 1950, N. 2,

str. 183.
8) George Santayana Atoms of Thougth, 1950, str. 33.
4) UporeJl na prim er A. J. A m oljd ov Socijalizam i kultura, izd. A kadem ija
nauka SSSR, 1962. str. 68 1 dalje.
5) U pomenutoj knjizi A m oljd ova (na str. 76) stoji: »Nova kultura iz naro­
da za narod« . . . Ili (na str. 74): »Prvi put u istoriji čovečanstva narodne
m ase SSSR -a i ostalih socijalističkih država su u oblasti kulture postale
vladajuća sila«.

335
 MIL AD IN ZlVOTlC

u sledećem: u tome da se sovjetska inteligencija vaspitava na

principima kolektivizma, da se vaspitava tako da stvara radi za­
dovoljavanja kolektivnih društvenih interesa*; u planiranju ume-
tničke proizvodnje, u rukovodećoj ulozi P artije... itd. Princip
planiranja umetničke proizvodnje i rukovodeće uloge Partije u
ovom procesu ističe se kao socijalistički princip kojim se pre-
vazilaze »buržoaske teorije o autonomiji umetnosti«7.
Umetnost je, po ovoj teoriji, narodna jer — služi kolektiv­
nim interesima koje formuliše Partija.
Ova vulgamo-utilitaristička teorija »narodne umetnosti« sa­
mo je teorijski vid ispoljavanja činjenice da je u SSSR-u (iz
razloga drugačiji od onih na Zapadu) došlo do pojave, i odbrane,
masovne, bezlične, kolektivističke kulture. Mnogi savremeni so­
vjetski teoretičari kulture nastoje uporno da konzumente kul­
turnih vrednosti odvuku od dostignuća modeme umetnosti. »Si­
renje modernizma, kaže Amoljdov, je tesno povezano sa utica-
jem revizionizma«.8
Veliki je broj razloga zbog čega se danas u Sovjetskom Sa­
vezu i mnogim drugim socijalističkim zemljama anatemiše mo­
dema umetnost; jedan od najhitnijih je taj što je avangarda
modema umetnost antikonformistička, što je njen predmet sa­
vremena drama ljudskog otuđenja koju apologetska kvaziume-
tnost socijalističkog realizma ne može da prihvati.

ŠTA JE MASOVNA KULTURA?

Masovnom kulturom se naziva standardizovano, stereotipno

reprodukovanje dane stvarnosti i prezentiranje takvih reproduk­
cija u obliku vrednosti.
Prava kultura je produktivna, masovna — reproduktivna; a-
utentična kultura je lično stvaralaštvo, masovna — bezlično, ste­
reotipno. Masovna kultura reprodukuje stvarnost nehumanizu-
jući je, ona glorifikuje danu stvarnost, a autentična kultura je
uvek stvaranje takvih vrednosti koje zahtevaju izmenu sveta.
Masovna kultura je klišetizirani eho prosečnosti i bezličnosti, pra­
va kultura je delo neponovljive autentične stvaralačke ličnosti.
Masovnu kulturu stvara profesionalizovani tim, pravu kulturu
stvara neponovljiva ličnost.*

6) V ’deti str. 206 pom enute knjige.

7) Ibid.
8) Op. cit., str. 273.
9) Kreacija pravih kulturnih vrednosti Je neponovljiva. Razume se,
nema ničega apsolutnog, pa i ovu osobinu neponovljivostl prave kulture
ne treba shvatiti u apsolutnom smislu. U kulturnom stvaralaštvu postoje
i određeni uticaji, ali se oni »ponavljaju« kroz neponovljivo stvaralačku
ličnost. Izvesni opšti elem enti formalnog i sadržlnskog karaktera ostaju
samo elem enti; celina, stil — neponovljiva autentična ličnost. Prvi tonovi

336
 SOCIJALIZAM I MASOVNA KULTURA

Masovna kultura se stvara po porudžbini, bilo komercijalnoj

bilo birokratsko-etatističkoj, autentična kultura se stvara na os­
novu lične stvaralačke pobude.
Masovna kultura je proizvodnja za zadovoljavanje prosečnog,
bezličnog ukusa masa, autentična kultura je napor humaniza­
cije sveta i čoveka.
Stereotipni način reprodukcije bezličnog, masovnog čove­
ka našega vremena u masovnoj kulturi izaziva depersonalizujuče,
homogenizujuće efekte, tj. pojačava onu bezličnost na kojoj i
niče pojava masovne kulture i potreba za njom. Masovna kul­
tura traži i formira stereotipne ukuse koji ruše intelektualne i
druge razlike, ruše potrebu za posebnim naporima u doživljava­
nju i usvajanju kulturnih vrednosti.
Masovna kultura formira bezlični odnos čoveka prem a stvar­
nosti: ona, na primer, znači pretvaranje fizičke kulture koja
zahteva lični napor u iživljavanje masovnih navijačkih strasti,
znači pretvaranje ličnog doživljaja filmske um etnosti u obožava­
nje filmskih diva, masovna kultura je pretvaranje aktivne do­
kolice u oblike vašarske i bezlične razonode.10
Potrošač pseudo vrednosti masovne kulture nije samosvesna,
izgrađena ličnost, već bezlični masovni čovek. Masovna kultura
je takva proizvodnja vrednosti koja ugađa postojećim bezličnim
ukusima umesto da ih oplemenjuje. Masovna kultura je proiz­
vodnja roba kojima se eksploatiše neznanje, primitivizam, du­
hovna prosečnost, putem ugađanja tom neznanju, primitivizmu
i duhovnom siromaštvu. Pri tome nije važno da li su to robe koje
poručuje komercijalni menadžer ili politički birokrat, čijem
birokratskom autoritetu su neophodni masovna prosečnost, od­
sustvo lične samosvesti, konformizam, reprodukcija danog sta­
nja stvarnosti.

autentične m uzike i prvi stihovi autentične poezije su dovoljni da znamo

»čiji su. To n e važi za »narodnu« um etnost socijalističk og realizm a. Ova
karakteristika neponovljlvosti se n e m ože tum ačiti u apsolutnom sm islu 1
zbog toga Sto autentičnu kulturu stvara samo ličn ost koja je — generičko
biće, koja na neponovljivo ličn i način ispoljava generičku ljudsku suštinu.
Lično bez ovog generičkog sadržaja n e m ože ni da postoji, u oblasti kul­
turnog stvaralaštva, »lično« bez generičkog ostaje n ek reativna poza, Sar-
latanski erzac.
10) U interesantnom članku Igranje karata kao masovna kultura Irvin g Gre-
spi objaSnjava zbog čega je ova igra postala jednim od najm asovnijih obli­
ka razonode: igra karata je d epersonal:zovano takm ičenje, takm ičenje bez
ikakvih intelektualnih n a p o r a ... »Igranje karata, k aže Grespi, postavi)«*
m inim alne zahteve ličnim sposobnostim a i karakternim osobinam a igrača«.
Zbog toga je ona i postala značajnim oblikom razonode masovnog, deper-
sonalizovanog čoveka.
Irving Grespi Playin g Cards as Mass Culture, u zborniku radova o m a­
sovnoj kulturi Mass Culture, ed. b y B. Rosenberg, and D. M. W hite, Free
Press, USA, 1959).

337
 MIL AD IN ZlVOTlC

Osnovne teme masovne umetnosti (tog glavnog oblika is-

poljavanja savremene masovne kulture) su teme koje reprodu-
kuju depersonalizovanog čoveka. To su teme pseudopersonali-
zacije. Mnogi savremeni socijalni psiholozi ukazuju na pseudo-
personalizaciju kao na osnovni oblik fiktivnog razrešavanja kri­
za i fiktivnog dolaženja do autentičnosti savremenog čoveka,
kao na osnovni oblik nadkompenzacije otuđene savremene lič­
nosti. Obezličavanje u procesu rada, u savremenoj mehanizovanoj
i auto'matizovanoj proizvodnji, obezličavanje ljudskih društvenih
odnosa, otuđenje potreba, prevlast jedne jedine potrebe, potrebe
prisvajanja nad svim drugim ljudskim potrebama, itd., nadkom-
penzira se procesom pseudopersonalizacije, fiktivnim prevazilaže-
njem bezličnosti i anonimnosti, fiktivnim dosezanjem do autentič­
ne ličnosti. U Zabeleškama o masovnoj kulturi Irving Howe11 pri-
meću je da je jedna od osnovnih tema šund literature — neka­
žnjeno kršenje zakona i kaže: » ... dalje od ovakvog kršenja
društvenog zakona masovna kultura ne može da id e ... Heroj
masovne kulture je izraz socijalne anonimnosti savremenog
masovnog čoveka«.1*
U Usamljenoj gomili David Riesman navodi vrlo karakteris­
tičnu literaturu da bi pokazao kako je jedna od osnovnih tema
masovne kulture — pseudopersonalizacije, tj. fiktivno preva­
zilaženje otuđenosti savremenog čoveka prema sebi i drugom
čoveku: »Kako postići prijatelje i uticati na ljude«, »Kako pres­
tati brinuti se i početi živeti«, »Kako da si srećan dok si sam«,
»Umiri sebe«, i dr. Bezbroj je ovakvih knjiga u SAD danas.
U ovoj kulturi vrednost postaje fikcija, fiktivno iživljavanje
i fiktivno prevazilaženje bezličnosti. Konzumenti ove kulture i
nisu ličnosti, već gomila. Njene kulturne »vrednosti« su robe
namenjene masovnom ukusu. Jedna od osnovnih karakteristika
masovne kulture je stvaranje potrošnih vrednosti koje se mogu
bez napora konzumirati.1*
Masovna kultura otuđuje čoveka od njegovog ličnog doži­
vljaja sveta, ličnog stvaralaštva, otuđuje ga od potrebe da ima
lično iskustvo i lični doživljaj stvarnosti, da ima lični ukus. Ma­
sovna kultura utvrđuje njegovu moralnu apstinenciju ^pred
procesom gubljenja samosvojnosti, gubljenja autentičnosti. Ova
kultura guši potrebu za autentičnim ličnim odnosom prema
stvarnosti i time ruši osnovu na kojoj je humanizam uopšte
moguć.

11) Irving H ow e Notes on Mass Culture, u pom enutom zborniku radova o

m asovnoj kulturi.
12) Op. cit. str. 503.
13) Depersonalizujući efekti m asovne kulture u vlače se i u savrem enu pe­
dagogiju u kojoj se sv e više razvijaju teorije o učenju kroz razonodu, o
učenju bez napora.

338
 SOCIJALIZAM I MASOVNA KULTURA

U postojećim teorijama o kulturi u Sovjetskom Savezu ovaj

depersonalizovani odnos čoveka prema stvarnosti se meša sa
pojmom narodnosti kulture. Narodno i masovno, kolektivistič-
ko, u ovim se teorijama izjednačuje. Narodnost kulture se ovde
shvata kao zahtev da se proizvode kulturne vrednosti za mase,
tj. kao zahtev za ugađanjem postojećem kolektivnom ukusu.
Međutim, masovnost i narodnost (popularnost) kulture ne mo­
gu da budu identični pojmovi. Ne postoji ni jedna prava, auten­
tična umetnost koju bi mogla da konzumira samo elita. Nije
pojmu masovne kulture suprotan pojam elitne kulture već pojam
autentične kulture, tj. kulture koju stvaraju avangardne auten­
tične ličnosti.
U Periklovoj Atini narod je bio konzument najviše avangar­
dne umetnosti. Poznato je da su mnogi veliki umetnici u proš­
losti stvarali po porudžbini elitne manjine, aristokrati je, ali je
njihova autentična umetnost postala popularna, narodna. Ko­
ja će umetnost da bude više konzumirana, da li bezlična, ma­
sovna sa temama pseudopersonalizacije ili autentična umetnost,
ne zavisi samo od nerazvijenog i primitivnog ukusa, već od
onih faktora koji taj ukus formiraju. Među tim faktorim a danas
najsnažnije deluju kornere ijalizam i birokratija. Pojava neshva­
ćenog avangardnog umetnika, pojava koju tako rado zloupo­
trebljavaju oni koji brane masovnu kulturu, kulturu po poru­
džbini, ne proističe iz nesposobnosti naroda da dela ovakvog u-
metnika shvati i doživi, ne proističe iz nepremostivih teškoća.
Konzumacija proizvoda avangadne m odem e umetnosti često
zahteva postojanje tzv. specifične percepcije koja se stiče pose­
bnim obrazovanjem; razvijanje te specifične percepcije je je­
dan od bitnih faktora integralnog razvoja ljudske ličnosti. Ali,
pojava neshvaćenog avangardnog umetnika se može objasniti je­
dino onim faktorima koji ne podstiču razvoj ličnosti već potpoma­
žu delovanje razornih depersonalizujućih efekata masovnog dru­
štva i kulture tog društva.
Masovna kultura nije samo bezvredni otpadak prave kultu­
re, ona je takav otpadak koji preti da uništi autentičnu kulturu.
Po mnogim teoretičarima kulture elite, sve što je popularno
samim tim je i vulgarno i bezvredno tj. masovno; po mnogim
teoretičarima socijalističkog realizma popularno i masovno je,
isto tako, identično, ali ne u pežorativnom smislu. U osnovi teo­
rije o socijalističkom realizmu stoji zahtev da socijalistička kul­
tura postane proizvodnja za postojeći ukus masa, tj. masovna
kultura. Ovaj zahtev proističe iz birokratske potrebe za masov­
nom bezličnošću i prosečnošću. Ova reakcionarna teorija kul­
ture nastupala je i nastupa protiv svakog avangardizma, protiv
svakog tona ličnog traženja u svim oblastima kulturnog stva­
ralaštva, protiv takvog traženja kojim bi se započinjao sukob
sa postojećim prosečnim, bezličnim ukusima. Sve primitivne
339
 MILADIN ZIVOTIC

samouverene direktive političkih birokrata upućene umetnici-

ma i kulturnim stvaraocima u ime narodnosti umetnosti i kul­
ture označavale su do sada zahtev za masovnom kulturom, tj.
takvom kulturom koja treba da postane oblik transmisije biro­
kratskih shvatanja, da postane uporište birokratske volje.
Autentična kultura je ona koju stvara slobodna neponovljiva
autentična ličnost. To je kultura koja sagledava datu stvarnost,
postojeća shvatanja i postojeće ukuse sa pozicija zahteva za au­
tentičnom ličnošću i humanizacijom čoveka. Jedino takva kultura
može da postane narodna u punom smislu te reči. Takva kultura
je antimasovna, jer zahteva da prosečan masovni čovek postane
samosvesna ličnost. Jedino ta kultura je identična sa borbom za
socijalizam, jer borba za socijalizam i nije ništa drugo već borba
za društvo autentičnih celovitih ličnosti, borba protiv deperso­
nalizacije, tj. masovnosti, borba protiv svih sila otuđenja koje
izazivaju i održavaju depersonalizovanog savremenog čoveka.
Avangardizam u kulturi kao izraz neponovljivog ličnog stva­
ralaštva jedina je alternativa masovnoj kulturi. Avangardna kul­
tura nije suprotna narodnoj kulturi. Ona onemogućava identifi­
kaciju naroda i bezlične mase i zahteva pretvaranje bezlične ma­
se u društvo samosvojnih ličnosti.14
Avangardna autentična kultura je suprotna i masovnoj i elit­
noj kulturi, jer pojam elitne kulture znači stvaranje potrošnih do­
bara za ukus jednog uskog kruga ljudi. Poznato je da postoji is­
to tako akademski kič, kič aristokratskog ukusa kao i kič na-
menjen nižim slojevima masovnog društva. Depersonalizacija,
tj. masovnost nije svojstvena samo nižim slojevima.
Masovna kultura znači uvek pretvaranje intrinsičnih vrednosti
u instrumentalne vrednosti, u instrum ent zadovoljenja potreba
koje su van kulturne sfere.
Kad se ovako razlikuju pojmovi masovne i narodne kulture
ne zastupa se teorija po kojoj je ukus naroda zdrav samo ga tvor­
ci kiča kvare. Ovde se tvrdi samo to da ona umetnost koja je re­
zultat autentične stvaralačke ličnosti može jedino da dopre do
ličnog i autentičnog u svakom čoveku te može da postane široko
prihvaćena. Masovna kultura je danas rasprostianjena samo zato
što je postojanje savremenog čoveka vezano za sile otuđenja ko­
je onemogućavaju lični i autentični život.

14) Narodna poezija i drugi oblici narodnog stvaralaštva takođe ne pripa­

daju masovnoj kulturi, jer se u tom stvaralaštvu ispoljavaju neponovljive
autentične vrednosti. To što su tvorci te kulture ostali nepoznati ne čini tu
kulturu bezličnom, tj. masovnom.
I ova um etnost je danas pred opasnošću da bude ugušena 1 potisnuta proiz­
vodima savrem ene m asovne kulture. Narodna poezija, narodno likovno
stvaralaštvo, kroz koje se ispoljavaju autentične ličnosti nepoznatih um et­
nika, sve više se potiskuju šundom 1 kičom m asovne proizvodnje.

340
 SOCIJALIZAM I MASOVNA KULTURA

Da li će da prevlada masovna ili autentična kultura to ne za­

visi od same kulture, to zavisi od oblika i rezultata borbe za au­
tentičnu ličnost, borbe za humanizaciju savremenog čoveka.
MASOVNA UMETNOST I AVANGARDNA MODERNA UMETNOST
Avangardna m o d e r n a umetnost15 je suštinski ne-masovna.
Za razliku od masovne umetnosti koja je klišetizirana repro­
dukcija stvarnosti avangardna moderna umetnost nastupa sa ra­
dikalnim odbacivanjem reproduktivne funkcije; svojom antire-
produktivističkom usmerenošću avangardna m odem a umetnost
se radikalno suprotstavlja masovnoj umetnosti. Cilj avangardne
modeme umetnosti nije da preslika stvarnost, već da prikaže
ljudski doživljaj stvarnosti, stvarnost onakvu kakvu je doživljava
ličnost. Procesi destrukcije objekta, forme, iščezavanje sižea,
prostornih dimenzija, dimenzija vremena, itd, u avangardnoj mo­
dernoj umetnosti usmereni su na težnju da se produkuje ljudski
doživljaj sveta, lični doživljaj sveta. Ovom svojom težnjom da
proizvede nepatvoreni lični doživljaj sveta avangardna modem a
umetnost vrši humanističku funkciju — ona preko toga doživljaja
pokazuje kakav je ljudski profil savremenog sveta. Destrukcija
svih reproduktivnih funkcija u savremenoj avangardnoj umet­
nosti je neophodni uslov sagledavanja ljudske suštine stvarnosti.
Sa destrukcijom formi, fabule, prostorao-vremenskih dimenzija,
itd. površnom posmatraču izgleda da iščezavaju i svake vredno­
sti iz modeme avangardne umetnosti. Ali, savremena umetnost
pokazuje bezvrednost sveta, ona u doba depersonalizovanog dru­
štva heioja našega vremena mora da slika kao što to čini Kafka
svojim bezJićnim junakom K, ona se ne može optuživati što nalazi
besmisao i iracionalnost u stvarnosti, ona se ne može kriviti ako
umesto pozitivnog heroja pronalazi samo, kako Nietzsche kaže,
»komadiće i grozne slučajeve«, ne može se optuživati ako joj ži­
vot ne izgleda kao život nastojaščego čeloveka Borisa Poljevoja,
već kao Faulknerova »priča koju je ispričao idiot,
puna zvuka i besa
koja ne znači ništa«.
Savremena avangardna umetnost nije prefarbavanje stvarno­
sti, po porudžbini, već produkcija autentičnih doživljaja sveta.
I samo kao takva produkcija ona može da vrši humanističku
funkciju u postojećoj drami ljudskog otuđenja.

15) Pojm ovi avangardne i m oderne u m etnosti se ne m ogu poistovetiti. N ije

sva moderna um etnost avangardna i autentična. U okviru sam e m oderne
um etnosti postoje jake tendencije ka depersonallzovanoj um etničkoj pro­
izvodnji. Mnogi nadrealisti su sanjali o tom e da svak m ože da postane pes-
n ik ako ispuni određene tehničke u slove koji treba da obezbede nesm eta­
no nizanje asocijativnih predstava. U apstraktnom s l:karstvu postoje jake
težnje ka masovnoj stereotipnoj produkciji. M asovna je i kurbizijeovska ar­
hitektura po kojoj se stereotipno proizvode »fabrike za stanovanje«, ltd.

341
 MIL AD IN 2IVOTIĆ

U staljinskoj (i poststaljinskoj) eri ovu avangardnu modemu

umetnost oficijelno odbacuju pre svega zbog njenog radikalnog
napuštanja reproduktivnih funkcija tako neophodnih onima koji
umetnost hoće da pretvore u sluškinju politike.
Socijalistički realizam počiva na zahtevu za umetnošću koja
rcprodukuje datu stvarnost, na zahtevu da se data stvarnost ovak­
vom reprodukcijom digne na rang vrednosti. A ovo je osnovna
osobina masovne umetnosti i masovne kulture uopšte. Teorija
socijalističkog realizma zahteva tako angažovanu umetnost koja
u suštini ne znači ništa drugo do težnju da se fiktivno dosezanje
do smisla života, tj. proces pseudopersonalizacija, proglasi za
osnovnu temu i osnovni sadržaj umetnosti. Potreba za pozitiv­
nim herojem u ovoj vrsti umetnosti nije ništa drugo nego potre­
ba za fiktivnim prevazilaženjem otuđenog sveta, za fiktivnim
dolaženjem do autentično ljudske stvarnosti, tj. potreba za pseu-
dopersonalizacijom.
Savremena avangardna umetnost je na izgled vrednosno neu­
tralna, ali svojim radikalnim sagledavanjem otuđenosti i iracio­
nalnosti savremenoga sveta ona jedina ostavlja humane poruke,
jedina može humano da angažuje.
Slikanje pozitivnog heroja je samo na izgled vrednosno an-
gažovanje, umetnost socijalističkog realizma znači reprodukova-
nje danog stanja stvari u obliku pseudopersonalizacija.
Savremena teorija i »umetnička praksa« socijalističkog rea­
lizma nije teorija i praksa koja zahteva humanizaciju masa, ona
konzumenta kulture tretira na isti način na koji birokratija tre­
tira čoveka uopšte — kao bezličnu masu za koju se proizvode
određene norme.
Antikonformizam avangarde modeme umetnosti je glavni raz­
log nesporazuma između nje i zastupnika socijalističkog realizma
po kojima je umetnost reprodukcija dane stvarnosti, takva repro­
dukcija koja fiktivnim pozitivnim vrednostima prikriva dano sta­
nje stvari, umesto da kaže ljudsku istinu o tom stanju. Avan­
gardna moderna umetnost razbija ovakve pseudopersonalizacije,
ona ne pogoduje mentalitetu prosečnosti i lične apstinencije pred
stvarnošću.

KAKO SE KOD NAS RASPRAVLJA O PROBLEMU MASOVNE KULTURE?

Kod nas se o problemima masovne kulture počelo da rasprav­

lja sa pojavom komercijalizacije kulture i pojavom šunda u lite­
raturi. Masovna kultura u obliku komercijalnog šunda se sve više
širi. Drugi oblik masovne kulture kao birokratski dirigovane kul­
turne proizvodnje sve je manje kod nas problem. Ali, sve više se
javljaju šund romani, roto romani poluanonimnih autora, čak i
komercijalni filmovi. Sve je veći broj novinarskih poduzeća koja
izdaju šund literaturu. Izračunato je da se u poslednje vreme iz­
342
 SOCIJALIZAM I MASOVNA KULTURA

daje oko tri i po miliona primeraka šund romana (ne računaju­

ći šund romane koji u nastavcima izlaze u dnevnoj štampi).
U ovakvoj situaciji porasta šunda javljaju se i pokušaji obja­
šnjenja te pojave. Oni su se često kretali na nivou traženja od­
govora šta je prvo: šund ili iskvareni ukus (kokoška ili jaje!).
Cesto se zaboravlja da se uzrok masovne kulture traži među onim
faktorima koji stvaraju i održavaju masovni ukus.
U poslednje vreme javljaju se kod nas svojevrsni oblici odbra­
ne masovne kulture, pre svega u obliku tumačenja masovne kul­
ture kao predvorja prave kulture.
Javljaju se isto tako svojevrsni zahtevi za kulturom elite.
Kulturu elite traže oni koji traže posebne privilegije i poseb­
nu društvenu moć za »majstore kulture«, koji traže staleške pri­
vilegije.
Druga krajnost ovom esnafskom mentalitetu je tumačenje ma­
sovne kulture kao preduslova za pravu, kao tla iz kojeg se razvija
potreba za pravom kulturom. Jedan od branilaca masovne kul­
ture kod nas kaže: »Želeći da preko svih realnih granica prakse...
razvijemo danas ukus i kulturnu potrošnu moć svakog građanina
lišavajući ga polukultum ih dela, znači lišavati ga puta ka novim
višim iskustvima...«
Međutim, masovna kultura nije predvorje prave, ona svojim
depersonalizujućim efektima ruši temelje na kojima može da ni­
če prava kultura, masovna kultura ostavlja za sobom pustoš. Pra­
vdati komercijalnim razlozima ovu kulturu nije čak ni iz komer­
cijalnih razloga ispravno — ova kultura čini da se sve manje is­
plaćuje izdavati prava i vredna kulturna dostignuća.

SOCIJALIZAM I PERSPEKTIVE M ASOVNE KULTURE

Sudbina masovne kulture zavisi od sudbine masovnog društva.

Uzroci masovne kulture su svi objektivni izvori depersonalizacije,
tj. otuđenja savremenog čoveka.
Živimo u vremenu otuđenja rada, potreba, svesti, slobode, ži­
vimo u vremenu u kojem snažno deluju birokratske težnje uok-
viravanja liudske delatnosti, težnje pretvaranja ličnosti u trans­
misije birokratske samovolje... Svi ti oblici otuđenja su tie na
kojem niče masovna kultura.
Jedni izlaz iz ove krize vide u form iranju nove elite koja bi
imala posebne društvene privilegije; drugi taj izlaz traže u jača­
nju uloge savremene stvaralačke inteligencije.
Ali, društvena uloga stvaralačke inteligencije zavisi od čitave
strukture društvenih odnosa. U najkomercijalizovanom društvu,
u SAD, uticaj i stvaralačke inteligencije su sve slabiji. »Američka
343
 Mi l a d i n ž iv o t i ć

inteligencija, kaže Gilbert Seldes “, sastoji se od ljudi koji su izo-

lovani od zajednice. Ova izolacija je samoprogonstvo«. Da li ova
izolacija nije neizbežna apstinencija pred iracionalnim s ila m a
»gramzivog društva«?
Do takve izolacije je došlo i u birokratskim sistemima koji se­
be krste socijalističkim imenom.
Stvaralačka inteligencija bez korenite izmene društvenih od­
nosa, izmene položaja ličnosti u društvu, ne može masovnu kul­
turu da suzbije pravim vrednostima. Uništenje masovne kulture
vezano je za ukidanje objektivnih društvenih izvora depersonali­
zacije, procesa koji stvara potrebu za pseudo kulturom. Tek kad
je socijalizam identičan sa borbom protiv depersonalizacije, tj.
kad je pravi socijalizam, stvaralačka inteligencija, tvorac kultu­
re, dobija mogućnost da pravim vrednostima guši pseudo kulturu.

10) Gilbert Seldes The People and the Arts, u knjizi Mass Culture, str. 78.

344
O STROGOSTI I IMAGINACIJI U SOCIJALISTIČKOJ MISLI

Lucien Golđmann

Ako sam odabrao ovaj naslov u prvi mah malo iznenađujući,

to je zbog toga jer mi se čini da bi bilo korisno u sadašnjoj si­
tuaciji formulirati dva zahtjeva i podsjetiti na njih sve one ko­
ji na bilo koji način učestvuju u teorijskim diskusijama između
mislilaca koji se pozivaju na marksizam.
Uplitanje državnih interesa u socijalističku misao, naročito
za vrijeme dugog perioda staljinskog dogmatizma, doista je u
nekim vidovima, i ne baš na sretan način, izmijenilo tokove o-
ve misli i diskusije koje je prate. Pojedinačni interesi (naziva­
mo tako interese ove ili one grupe, ili ove ili one države u odno­
su na opći interes svjetskog napredovanja socijalizma) i reak­
cije protiv interesa upliću se u diskusiju i izazivaju deformacije
u odnosu na ono što bi jedino moralo imati težinu, naime ra­
zumijevanje stvarnosti i postavljanje perspektiva za budućnost.
Kao marksisti mi dobro znamo da je u svakoj epizodi borbo,
koja zauzima danas tako vidno mjesto u socijalističkoj misli, iz­
među dogmatičara i revizionista, važno prije svega osvijetliti
istovremeno pojedinačne interese i naročito institucionalne in­
terese koji utječu na stav dogmatika i izazivaju ovakvu ili onak­
vu deformaciju, i interese i psihičke reakcije na kojima počiva
revizionistička misao. Pored ovih važnih zadataka možda bi
bilo korisno da se uradi ono što bih rado nazvao formalističkom
analizom obih pozicija pokazujući da se, u odnosu na jednu
slobodnu diskusiju lišenu svih deformacija ove prirode, dogma­
tizam odlikuje upravo pomanjkanjem stvaralačke mašte, nedo­
voljnom sposobnošću da mijenja tradicionalne ideje i teorije
ili da izradi nove teorije sposobne da zahvate sadašnju društve­
nu stvarnost, koja je, razumije se samo po sebi različita od one
kad su bile izgrađene stare teorije. Nasuprot tome, revizionizam
koji često puta napada dogmatizam i ističe njegovo pomanjka­
nje mašte, izlaže se i sam jednom drugom ali isto tako oprav­
danom prigovoru: pomanjkanju strogosti. Nastojeći naročito
345
 LUCIEN GOLDMANN

da pokaže kako je pri vezanost uz slovo starih teorija ropska

ili akademska, a u svakom slučaju sklerotična, događa se revi-
zionistima da zaboravljaju kako su i ove teorije nekada bile
živi i manje više uspješni napor da se shvati društvena stvarnost
u. ono vrijeme, pa ako traže opravdano veću slobodu za sadaš­
nje istraživanje, ovaj zahtjev nije opravdan i nema smisla ako
u istoj mjeri ne odgovara još strožem naporu da se teorijski a-
nalizira društvo našeg vremena, kao i velike ili male mogućno­
sti koje ono pruža za socijalističku akciju.
Stoga, iako nisam nipošto fenomenolog već sam kao mar­
ksist uvjeren da u osnovi sadašnjih diskusija stoje društvene
strukturiranosti, kolektivne grupe i interesi, koje je potrebno
osvijetliti u vezi s teorijskim stavovima da bismo došli do ob­
jašnjavaj ućeg razumijevanja, ipak nam se čini korisnim da u-
pozorimo kako sukob između dogmatizma i revizionizma do­
vodi, u sadašnjem intelektualnom izražavanju, do gubitka teo­
rijske imaginacije, naročito kod dogmatika, i veoma često do
ne manje opasnog gubitka strogosti kod revizionista. Dodaj­
mo da su ove pojave još teže, kad je riječ o marksističkoj misli,
nego u drugim oblastima intelektualnog života, budući da ova
misao već u principu, ukoliko je zasnovana na pojmu moguće
svijesti koja počiva na istinskoj društvenoj stvarnosti, traži iz­
razitu upotrebu sinteze između teorijske strogosti i imaginaci­
je, to jest između dva kvaliteta koje sadašnja diskusija nastoji
upravo umanjiti i, u krajnjem slučaju, ukinuti.
Dodajmo ipak da je i ova shema još uvijek suviše pojedno­
stavljena, jer čim uđemo u sadašnju teorijsku diskusiju o mar­
ksističkoj sociologiji ili o sociologiji pod utjecajem marksizma u
zapadnom svijetu (pomanjkanje znanja ruskoga, kineskoga i
drugih slavenskih jezika sprečava nas da govorimo o toj diskusi­
ji u socijalističkim zemljama) možemo utvrditi da pomanjkanje
imaginacije ne obilježuje samo dogmatsku grupu, koja odbija
da izmijeni većinu ideja preuzetih od tradicionalne marksistič­
ke misli, čak i onda kad ove više ne odgovaraju stvarnosti našeg
doba, već i izvjesne revizionističke škole, među kojima i jednu od
najsjajnijih i najznačajnijih škola pod utjecajem marksizma,
mislim da Frankfurtsku školu (naziv kojim valja obuhvatiti
ne samo Horkheimera i Adorna već i Herberta Marcusea koji
je s njima jako vezan, iako danas predaje u SAD). Ništa nije
prividno različitije od bilo kojeg dogmatika, takvog člana ko­
munističke partije koji na nekritički i institucionalni način bra­
ni oficijelne stavove rukovodećih organa partije, nego što su
tri upravo spomenuta mislioca.
Marcuse, Horkheimer i Adorno su veoma inteligentni teo­
retičari koji su do krajnjih granica razvili kritički duh i teo­
rijsku strogost, i bilo bi teško osporiti da njihovi radovi pripa­
346
 0 STROGOSTI I IM AGINACIJI U SOCIJALISTIČKOJ MISLI

daju u prvi plan suvremenog teorijskog života. A ipak, feno-

menološkoj perspektivi, koju smo odlučili da uzmemo u ovoj
studiji, postoji — da upotrijebimo šokantnu i paradoksalnu
formulaciju — usprkos razlika koje su nesumnjivo velike, ele­
ment zajednički Garaudyju i Marcuseu: To je pomanjkanje teo­
rijske imaginacije.
Naravno, ovo pomanjkanje teorijske imaginacije nije iste
prirode. Kod Garaudyja to je pomanjkanje imaginacije u od­
nosu na teze i rezolucije ovog ili onog rukovodećeg organa.
Kod Marcusea i Adorna to je pomanjkanje imaginacije u od­
nosu na postojeće društvo koje, uostalom, analiziraju — već
smo rekli — s izvanrednom oštrinom, visoko kritičkim duhom
i krajnjom intelektualnom nezavisnošću. Ali, upravo kao što se
dogmatski teoretičar dade impresionirati autoritetom postav­
ljenih ideja i ne uzima mogućnost da ih m ijenja ili zamijeni
drugim idejama i teorijama bolje prilagođenim stvarnosti, isto
tako se i teoretičari Frankfurtske škole daju, čini nam se, suviše
lako impresionirati uspjesima i solidnošću, bez sumnje stvar­
nom, ali ne apsolutnom, zapadnog kapitalističkog društva i čini
nam se da se dovoljno ne bave ispitivanjem mogućnosti da se
ono izmjeni. Marx, Staljin, Hruščov ili Thorez rekli su ovu ili
onu stvar, ona je dakle istinita i mi je moramo prihvatiti. Zapad­
njački svijet osigurava povećanje standarda radnicima, integri­
ra ih i osjetljivo oslabljuje njihovu intelektualnu samostalnost
i njihovu sposobnost otpora prem a postojećem poretku. To je
činjenica, moramo je dozvoliti i njoj se prilagoditi. Ma kolike
bile razlike između ove dvije pozicije, postoji ipak nešto zajed­
ničko među njima.
Jedan drugi način nadživljavanja dogmatskih elemenata na­
lazi, se, na primjer, u dva prva članka časopisa Temps Modernes
(br. 219/220) koji su posvećeni radničkom pokretu, a potpisali
su ih dva autora, sigurno nezavisna u odnosu na svaku institu­
cionaliziranu misao, ali i u odnosu na doslovno uzimanje Marxa
i klasika marksizma.
Obojica, Mandel i Alavi, utvrđuju s mnogo čestitosti i pro­
dornosti ekonomske preobrazbe suvremenog kapitalizma u od­
nosu na kapitalizam 19. vijeka i s početka 20. vijeka; ali, umjes­
to da pođu odatle, da izluče strukturu pravoga i njegove razvoj­
ne tendencije kao što su nekada načinili Marx i Lenjin za druš­
tvo njihova vremena, oni ulažu golem napor kako bi dokazali,
da usprkos promjena, veliki dio Marxovih i Lenjinovih analiza
ostaje na snazi. Veoma često, uostalom, oni se čak ne pitaju da
li ova ili ona posebna analiza još uvijek nešto znači, kad se primi­
jeni na jednu različitu cjelinu, a naročito oni se ne pitaju da li
ovakav način izučavanja stvarnosti, pri kojem se stare teorije
rasparčavaju na dijelove i izolirano primjenjuju, ne čini anali-
347
 LUCIEN GOLDMANN

zu mnogo težom od neposredne analize, pri kojoj možemo u pro­

lazu soomenuti da ova ili ona ideja nije nipošto nova već je bila
formn. irana od Marxa ili Lenjina.
Aico se pitamo sada u čemu se sastoje strukturalne promjene
zapadnjačkog kapitalističkog društva u odnosu na ono koje su
analizirali Marx i veliki klasični marksisti, a naročito u kojoj
mjeri ove promjene mijenjaju perspektive socijalističke akcije,
moramo utvrditi da su stanoviti rezultati, koji nam se čine va­
ljanima, već pronađeni i dalje razvijeni od različitih marksis­
tičkih mislilaca u Francuskoj i Italiji, i da ova doktrina, mož­
da bismo čak mogli reći ova škola, uspijeva povezati većinu
tvrdnji drugih struja marksističke misli, iako ih stavlja u jed­
nu dosta različitu viziju čitave cjeline.
iNajvažnija nova činjenica u odnosu na tradicionalnu mar­
ksističku analizu jest masivna intervencija kapitalističke države
u ekonomski život, intervencija sa značajnim posljedicama u
onoj mjeri u kojoj je mogla izmijeniti ili, tačnije, unijeti ili čak
dokinuti, barem tendencijski, protivurječnost (koju su marksis­
ti uvijek sm atrali kao nužnu i čak u stalnom porastu unutar
kapitalističkog društva) između razvitka proizvodnih snaga i
uskoće tržišta proizvoda za potrošnju. Oblici državne interven­
cije su, nema sumnje, veoma raznoliki a njihove posljedice ja­
ko različite. Tako je poznato, da je jedan sektor, koji u kvanti­
tativnom pogledu nije dominantan, ali ipak izaziva odlučne poslje­
dice, onaj državnih izdataka, posvećen kupovini osnovnih po­
trošnih sredstava (ovamo možemo ubrojiti čak i takve izdat­
ke čija korisnost je sporna za društvo kao što je naoružanje i
rasipanje), te da pomoću ovog sredstva državna intervencija u
ekonomiji dovodi do proširenja tržišta u sektoru II (tako je
Marx nazivao proizvodnju potrošnih dobara) i na taj način
postaje faktor ravnoteže.
Tako je kolonijalna ekspanzija sa superprofitima, koja se
odvija tokom cijeloga jednog razdoblja (ekspanzija koju je u
njenom djelovanju i posljedicama sjajno analizirala Rosa Lu­
xemburg), pa zatim čvrsto uplitanje države kao činioca regulira­
nja tržišta - sve to zajedno dovelo je do evolucije radničke klase
dosta različite od ove koju je bio predvidio Marx. Ustvari, ova
dva procesa (kolonizacija i intervencija države) omogućili su
sindikalnu borbu koja je u industrijaliziranim zapadnim zem­
ljama dovela do toga da se tendencija prema posvemašnjoj pau­
perizaciji nadomjesti laganim povišenjem životnog standarda i
polazeći odatle da se radnička klasa manje ili više svjesno u-
ključi u postojeći kapitalistički poredak.
U tim uvjetima izmijenila se, bar u zapadnom svijetu, tra­
dicionalna marksistička shema o perspektivama socijalizma.
Marx je mislio da će spontana evolucija kapitalističkog društva
348
 O STROGOSTI I IM AGINACIJI U SOCIJALISTIČKOJ M ISLI

putem koncentracije kapitala, putem progresivnog opadanja

srednjih slojeva i osiromašenja radničke klase, stvoriti moćnu
opozicionu silu koja prije ili kasnije mora izvesti revolucionarnu
eksploziju i socijalistički preobražaj društvenog poretka. Ali
srednji slojevi, daleko od toga da se smanje, održali su se i čak
brojčano napredovali, stalno mijenjajući svoju prirodu. Na
mjesto nezavisnog obrtnika i poduzetnika stupili su visoko pla­
ćeni specijalisti, rukovodilac benzinske prodajne raspodjele, po­
slovođa filijale ili skladišta na izgled neovisan, ali u stvari tijes­
no zavisan od producentskih trustova. Ali ono Što je naročito
važno za perspektive socijalizma, zaustavljanje apsolutne paupe­
rizacije, lagano povišavanje životnog standarda radničke klase
i kao posljedica toga njeno integriranje u kapitalističko druš­
tvo, iz osnova mijenjaju problem o perspektivama socijalizma.
Socijalističke partije ne mogu više računati sa spontanom evo­
lucijom koja bi išla na ruku akciji usm jerenoj da se kapitalis­
tičko društvo zamijeni socijalističkim društvom. Nije više riječ
o tome da se samo aktivira svijest prem a kojoj bi se radnička
qklasa spontano orijentirala. Izraženo shematički, ali jasno,
danas je socijalizam za radničku klasu na Zapadu alternativa u
odnosu na spontanu evoluciju koju ona sada upravo usvaja,
alternativa čiju nužnost velik dio ove klase nikako ne priznaje.
Borba za socijalizam postaje tako prije svega borba za svijest
pučanstva uopće i radničke klase posebno, borba u kojoj pro­
tivnicima čak nije potrebno ni da pridobivaju radničke ili narod­
ne mase za neku protivnu ideologiju. Nepostojanje ideologije i
potiskivanje bilo kakve potrebe za razvitkom ličnosti izuzev o-
noga koji se odvija na plsuiu potrošnje potpuno su dovoljni da
protivnicima osiguraju nadmoć. Svi prikazi Frankfurtske škole
tu se pokazuju egzaktni i dobivaju svoju važnost. Moderno za­
padno društvo, pošto je stvorilo mehanizme ekonomske autore-
gulacije, sve više teži da se pretvori u tehnokratsko društvo ko­
je svojim pripadnicima u sporijem ili bržem ritm u osigurava
sve veće blagostanje, ali to čini lišavajući ljude ne samo svakog
područja autonomnog odlučivanja nego (što je mnogo ozbilj­
nije) postižući taj rezultat isto toliko ukidanjem mogućnosti
koliko i ukidanjem potrebe za bilo kakvim odlučivanjem ove
vrste. Protiv moćne opozicije i revolucionarne snage bila je neop­
hodna ideološka borba, nasilje i kadšto diktatura; sve to postaje
suvišno u vremenu kada se vladavina upravljačke klase može
zasnivati na pasivnosti i odsustvu ikakvih drugih potreba osim
potrebe za potrošnjom u onih kojima se vlada. Bila je epoha kad
je sloboda izražavanja značila demokraciju, u najm anju ruku
formalnu demokraciju. Sloboda izražavanja gubi tu funkciju ka­
da u društvu ima sve manje ljudi koji još imaju da izraze nešto
drugo osim potrebe za malo obilnijom potrošnjom.
349
 LUCIEN GOLDMANN

Međutim, ova evolucija, da parafraziramo izraz iz jednog

djela koje se nedavno pojavilo, znači također dugotrajnu i po­
gibeljnu kuru »mršavljenja kulturnog života«. Socijalizam, koji
u zapadnjačkim društvima nije više pokušaj da ljudi postanu
svijesni sredstava kojima bi okončali svoju sve veću bijedu,
preobrazio se u nastojanje da se kod njih razvije svijest o moguć­
nosti bolje i demokratičnije ekonomske organizacije nego što je
ona koja se upravo razvija u tom društvu, ali isto tako, i naročito
u nastojanje da ljudi sagledaju one ljudske opasnosti psihičke i
intelektualne, koje prijeteći strše kao neizbježive posljedice
sadašnje društvene i ekonomske evolucije.
Time je rečeno koliko je ova borba danas na drugi način teška
nego što je bila ranije. Jer opasnost od »pranja mozga« i od
uključivanja u jedan svijet koji sve više postaje nehuman i rei-
ficiran ugrožavaju ne samo pučanstvo u njegovoj ukupnosti
nego i same kadrove u sindikalnim organizacijama i političkim
organizmima radničke klase. Birokratizacija i nije ništa drugo
nego konkretan oblik te opasnosti u ovim sredinama.
Jedna anegdota koja nam se negda činila samo zabavnom
postaje danas konstatacija opasne realnosti: u bečkom parla­
mentu u razdoblju prije 1914. godine, kada je Viktor Adler ski­
cirao lirsku sliku o podizanju materijalnog i intelektualnog ni­
voa radničke klase u budućem socijalističkom društvu, neki
aristokrat odvratio mu je pitanjem, šta će se učiniti s tim mili­
junima analfabeta kada svi dobiju doktorske diplome.
A sada se to kapitalističko društvo počinje progresivno kon­
stituirati od analfabeta koji su ako ne baš doktori nauke, u naj­
manju ruku bar osobe s maturom ili univerzitetskom diplomom.
Borba za socijalizam postaje borba za kulturu, ne za kulturu
kao monopol malog sloja intelektualaca nego za kulturu kao
sveopću i narodnu realnost u vrijeme kada upravo široki sloje­
vi stječu materijalne mogućnosti da joj pristupe, ali i u vrijeme
kada se čini sve da se potisne potreba za autentičnom kulturom
ne samo u svijesti onih koji sjedaju u studentske klupe nego i u
onih koji će im biti nastavnici ili za preostalog života biti hijer­
arhijske starješine.
U ovakvom položaju jedno je ipak jasno: masama se ne
treba obraćati s pretjeranim isticanjem važnosti kulture u
upoređenju s materijalnim probicima koje im osigurava kapi­
talističko društvo ni s omalovažavanjem tih probitaka. Najam­
ne radnike, srednje slojeve, intelektualce, tehničke stručnjake
privlače ove prednosti, oni ih cijene kao važnu realnost i, naro­
čito, oni savršeno imaju pravo da tako čine. Tvrditi suprotno
značilo bi suprotstavljati moral činjenicama; a Marx nas je učio
da se neki moral nikad sam ne nameće, te može triumfirati samo
onda, kada je bilo ideologijski ogrtač, bilo (i to je trebala biti
350
 O STROGOSTI I IM AGINACIJI U SOCIJALISTIČKOJ MISLI

socijalistička misao) autentični i zbiljski izraz izvanredno moć­

nih interesa. Treba dakle u samom početku uvjeriti mase da, čak
i na materijalnom planu, socijalistička alternativa, daleko od
toga da zahtijeva odricanje od probitaka koje im pruža sadašnje
društvo, podrazumijeva naprotiv znatno poboljšanje. To me­
đutim pretpostavlja rigoroznu analizu sadašnjih zapadnjačkih
društava i njihove razvojne tendencije, i dovoljno snažnu ima­
ginaciju da bismo, udružujući tu moć sa strogošću ispitivanja
i zasnivajući je na njoj, mogli utvrditi plan socijalističke or­
ganizacije za koji bi se ljudi, saznavši za njega kao zbiljsku mo­
gućnost bez i trunka utopičnosti ili demagogije, mogli zagrija­
ti. Što se tiče onoga krajnjeg cilja, njega treba prikazati kao
alternativu prema jednom stanju stvari koje isto tako — ovo ne
treba nikad zaboravljati — sadrži i pozitivnih elemenata.
S druge strane, za dostignuće toga cilja polazeći od sadašnjeg
društva, treba na ozbiljan način postaviti (a to pretpostavlja
osobito tešku sintezu strogosti i imaginacije) problem prijela­
za u socijalističko društvo i pitanje neophodne strategije za
njegovo ostvarenje.
Tek iza toga trebat će dodati kao dopunski, prem da po važ­
nosti jednu od prvih, analizu ljudskih i kulturnih mogućnosti za
razvitak pojedinca što će mu ih davati ovo socijalističko društvo,
za razliku od današnjeg zapadnog društva.
Dodajmo da se u ovoj tački situacija u mnogome razlikuje
od situacije koja daje obilježje ekonomskom području. Na ovom
posljednjem riječ je prije stvega o tome da se pokaže kako će
socijalističko društvo donijeti svojim članovima veće prednosti
i efektivniju socijalnu pravdu nego tehnokratsko društvo koje se
upravo konstituira, dok je naprotiv na kulturnom planu veoma
važno razvijati radikalno suprotstavljanje današnjem društvu.
I upravo tu se radovi Frankfurtske škole pokazuju kao osobito
dragocjeni, jer se radi o tome da se inteligencija dovede do svi­
jesti o radikalnoj krizi humanizma i kulture koja se upravo raz­
vija u suvremenom kapitalizmu organizacije, krizi koju su mis­
lioci kao Marcuse, Horkheimer, Adorno pa štaviše i Habermas i
Fromm — čije su veze s Frankfurtskom školom udaljenije — na­
ročito jasno osvijetlili.
Razmnije se, nije ovdje mjesto da izvodimo njihove analize.
Naglasimo jednostavno da smo poslije imperijalističkog razdob­
lja, u kojem se ova kriza bila tematizirala u kulturnom stvaralar
štvu i našla svoj izraz u egzistencijalizmu i književnim djelima
koja su mu odgovarala (Kafka, Camusov »Stranac«, Sartreova
»Mučnina«, itd. . .), s kapitalizmom organizacije ušli u razdoblje,
kada i sama svijest o kulturnoj krizi počinje da iščezava, pre­
puštajući mjesto sve većoj integraciji i prilagođivanju tehnokrat-
351
 LUCIEN GOLDMANN

skom društvu čiji se sastav sve više svodi na sloj aktivnih up­
ravljača i na pasivnu potčinjenu masu.
Ukratko, ma koliko da je kontrastno cmo-bijelo opisivanje,
u ekonomskoj i socijalnoj domeni izgubilo svaku valjanost, a
samim tim i svaku djelotvornost, isto toliko nam se čini da ono
postaje sve vrednije kada je riječ o suprotstavljanju kulturne
zbilje suvremenoga kapitalizma onome što će moći i što mora
biti zbiljski humanistička i humana kultura.
Vratimo se, međutim problemima socijalističkog društva i
puta ka njegovu ostvarenju. Tu se isto tako nameću modifika­
cije koje je nužno naglasiti, u odnosu na tradicionalne analize i,
nama se čini, da su gotovo sve te preinake povezane s pojmom
samoupravljanja i s idejama koje manje ili više neposredno iz
njega proizlaze.
Postojanje od 1917. jednoga i, kasnije, više socijalističkih
društava doista je imalo ozbiljne reperkusije na svijest radnih
ke klase na Zapadu. Sada ta klasa zna da revolucionarni preobra­
žaji pretpostavljaju teške žrtve, a ona nije nimalo raspoložena
da stavlja na kocku tekovine kojima pridaje znatnu vrijednost,
u pokušajima čiji uspjeh joj u svakom slučaju izgleda nesigu­
ran i čiji sam cilj, uzevši u obzir ono što ona zna o postoje­
ćim socijalističkim društvima (a napose o sovjetskom društvu
Staljinova doba), ne čini joj se ni jednoznačno poželjan.
Pojam revolucije ne pojavljuje se dakle više kao konstitutiv­
ni element moguće svijesti radnika Zapada (osim ako time ho­
će da se kaže da bi u slučaju izuzetne krize — napose u slučaju
novoga svjetskog rata — problem nasilne akcije mogao ponovo
postati aktualan); ovo iščeznuće ideje o nasilnoj revoluciji iz kru­
ga svijesti zapadnjačkih radnika postalo je tako očigledno, da čak
i oficijelne komunističke partije sve više razvijaju ideju o mi­
roljubivom prijelazu u socijalizam.
Međutim, čini nam se da pomanjkanje imaginacije u dogmat­
skoj struji i tu pokazuje svoju škodljivost. Jer ako su njeni teo­
retičari pod pritiskom realnosti odlučili da odlože u zadnji
plan tradicionalnu ideju o građanskom ratu i revolucionarnom
osvajanju vlasti, da bi mjesto nje u prvi plan stavili ideje o mi­
roljubivom prijelazu u socijalizam ili o miroljubivoj revoluciji,
oni ove druge ideje shvaćaju na tradicionalan način kao bitno
parlamentarne procese u vremenu kada evolucija globalnih
društava progresivno i na osjetljiv način smanjuje važnost par­
lamenta i kada radnička klasa postaje sve više svjesna vrijed­
nosti tekovina što joj ih je za više od jednog stoljeća donijela
sindikalna borba.
Izgleda nam zato da se prije svega u ovom drugom pravcu
usmjeravaju ili se bar mogu usmjeriti nade radničke klase sve
manje sklone da, u pokušajima koji joj se čine krajnje neizvjes­
352
 O STROGOSTI I IMAGINACIJI U SOCIJALISTIČKOJ MISLI

ni dovede u opasnost znatne prednosti što joj ih je donijela sin­

dikalna akcija.
A u nastavljanje sindikalne akcije unutar poduzeća prirodno se
uklapa ideja samoupravljanja koja nije nužno povezana s izu­
zetnom revolucionarnom krizom i osvajanjem vlasti putem nasil­
ne revolucije, nego isto tako može biti i rezultat postupne bor­
be za sve šire i temeljnije reforme strukture, a te bi samim tim
mogle sačinjavati program naročito prilagođen uvjetima socija­
lističke akcije na Zapadu. Tako se, namjesto tradicionalne i kla­
sične marksističke sheme, po kojoj zauzimanje političke vlasti
nužno prethodi ekonomskim i društvenim preobražajima, dolazi
do sheme po tipu nalik na onu koja je karakterizirala uspon
buržoazije u feudalnom društvu, uspon u kojemu je osvajanje
ekonomske i društvene moći prethodilo političkim sukobima.
Uostalom, i jedan drugi element ide u prilog ovoj analizi; isku­
stvo socijalističkih društava na veoma je oštar način (u svijesti
radnika i srednjih slojeva na Zapadu kao i u svijesti boraca i ru­
kovodilaca samih socijalističkih društava nakon staljinske kri­
ze) aktualiziralo problem garancije za individualne slobode i
problem jednakosti u društvu, u kojem kruta centralizacija eko­
nomije može da na opasan način ide na ruku birokratizaciji i
pojavljivanju dviju hijerarhiziranih grupa: aktivnih upravljača
i pasivnih potčinjenika kojima se vlada; no također i tu, najsretni­
ja i najuspješnija rješenja što su o tom problemu do danas smiš­
ljena i iznesena pružilo je jugoslavensko društvo koje je izradi­
lo i provelo u praksu pojam ekonomskog i društvenog samoup­
ravljanja, a čije iskustvo u toj stvari već i u ostalom svijetu po­
činje nalaziti odjek, što ne treba potcjenjivati, budući da je na
primjer alžirsko novo društvo upravo preuzelo iskustvo Jugosla­
vena.
Samoupravljanje se na taj način sa svih gledišta ukazuje kao
ključna ideja svakog ozbiljnog programa podesnog da na eko­
nomskom i političkom planu u okviru industrijskih društava
inspirira efikasnu akciju. I, što je naročito važno, ta se ključna
ideja ukazuje isto tako kao glavna kulturna alternativa prema
evoluciji koja vodi tehnokratskom društvu, čije se mogućnosti
da bude i ostvareno ni u kom slučaju ne smiju potcjenjivati, a
koje bi nesumnjivo značilo golemu opasnost za humanizam i kul­
turu.
Znači da se u sadašnjem stanju diskusije, kako nam se čini,
izlučuju dvije ideje: na jednoj strani ideja radničkog samouprav­
ljanja ostvarena u prvom redu posredstvom sindikalne akcije
(ne isključujući, sasvim razumljivo, ni parlamentarnu akciju
nego je prom atrajući kao dopunu, nikako kao glavni sektor),
a na drugoj strani ideja da glavni cilj ove akcije može biti sa­
mo teška borba vođena protiv struje, za ovladavanje sviješću
pripadnika radničke klase napose, i sviješću društva uopće.
353
 LUCIEN GOLDMANN

Iz toga se vidi koliko u današnjoj situaciji teorijska misao i

kulturno stvaralaštvo dobivaju primordijalan značaj, jedino kao
dopunske sile, nema sumnje, ali dopunske sile na prednjem pla­
nu u borbi što je vode sindikalni i politički borci.
Ovih nekoliko kratkih razm atranja nisu, naravno, ništa dru­
go nego uvod u diskusiju koja je još u svojim počecima, no čiji
daljnji razvoj ima odlučno značenje za budućnost socijalizma, a
isto tako i za budućnost humanizma i kulture.
Dodajmo, međutim kako bismo izbjegli svaki nesporazum,
da smo govorili samo o industrijskim društvima Zapada, ali da
rigorozna analiza problema o strukturi svijesti i njenim odnosi­
ma s ekonomskom i društvenom osnovom unutar društava u
razvoju i socijalističkih društava predstavlja za suvremenu so­
cijalističku misao ne manje primordijalnu hitnost i sačinjava
neophodan uvjet za izgradnju zaokružene teorije o modernom
svijetu i njegovim izgledima za budućnost.
Takva teorija, međutim, ne može ući u okvir ovog doprinosa
našoj diskusiji, ne samo zato što nam nedostaje prostora, nego
isto tako zato što u ovoj stvari nikako nismo kompetentni, a,
ovdje nije riječ o općenitim i apstraktnim spekulacijama nego o
strogim i konkretnim analizama.
(Preveo I. $.)

354
nacrt korica i omota
po ideji R. Goldonija
Irislav M eštrović

izdavač
Hrvatsko filozofsko društvo

za izdavača
dr Branko Bošnjak

lektor i korektor
M ilivoj P ilja

distribucija
»Industrijski radnik«
Zagreb, Hica 2S

tisak
Tiskara i knjigovežnica
»Joža Rožanković«
Sisak, M ihanovićeva obala 8

m eteur
Vladim ir Cullbrk

tehnički urednik
Zlatko Posavac

štam panje dovršeno

u ožujku 1965 godine
 PR A X IS 1/ 196 5

u svom tem atskom dijelu pod za­

jedničkim naslovom S u vrem en i p ro ­
b i t ju i s o c ija liz m u objavio je drugi
di o iz b o r a t e k s t o v a u č e s n i k a K o r č u ­
l a n s k e l j e t n e š ko le za 1964.: Z Pe
š i ć - G o l u b o v i ć , V. F i li p o v ić , A. Kr e
šić, S. M a l l e t , V, K o r a ć . 1 K u v a č i ć
R. Su p e k . M. O a l d a r o v i ć i V Milit'.
Osim radova učesnika Korčulanske
šk o le u v r š t e n i h u o v a j z b o r n i k osi ti',
rubrike donijele su: D Pe j o -
M a u r ic e M e r le a u -P o n ty . R. S u j.: i
E t ič k e a n t in o m ij e r e v o lu c io n e
e g z is te n c ije i V M ik e c i n , D u b o k
k o r ij e n i d o g m a tiz m a ; prikazan,

f k n j i g e C. L e v i - S t r a u s a . V
v i te h a , G. S ti eh I e ra ,
zabilježen je sastanak Internatiu
H; Manu
Jank

n o g f il o z o f s k o g i n s t i t u t a i P e t I
g r e s za e s te tik u.

PRA X IS 2/1965

u svojoj g l a v n o j rubrici pod z a je d ­

ničkim nazivom Is tin a i spoznaja
o b j a v i o j e i zb o r r a d o v a s r e d o v n o g
sim pozija HFD. V. F i li p ov ić , S p o ­
z n a ja i i s k u s t v o , M . M a r k o v i ć . O s n o ­
vi d i ja l c k t ič k o - h u m a n i s ti č k e l ć o ri je
is t in e , A. Šarčević, Istin a , m o d ern i
r a c io n a lite t; p o v ij e s t. S. K n j a z e v a .
I s tin a k a o k o r e s p o n d e n c ija , M . Zi-
v o tić . I s tin a i n j e n a k o n k r e t n o s t . R.
Su p e k , P red ra su d e i p r is tr a n o s ti u
s p o z n a ji d r u š tv a . O b jav ljen e su i
n e k e d i s k u s i j e u p i t a n j i m a fil o z o fi je
n a V I I I k o n g r e s u SK J. z a t i m t e k s t o ­
vi: 1. K u v a č i ć , C. W r i g h t M ills , i M.
Kangrga, P raksa i k r itik a . Uz re­
d o v n e r u b r i k e p r i k a z a k n j i g a i fi l o ­
z o fs k o g ž i v o t a ovaj broj je donio
više p r i l o g a d is k u s i o n o g i polem ič­
kog k araktera.