UNIVERZITET CRNE GORE

FAKULTET ZA SPORT I FIZIČKO VASPITANJE, NIKŠIĆ

Studijski program: SPORTSKI TRENERI I NOVINARI

DRUŠTVENI ODNOSI U SPORTU

(Skripta)

Uredio: doc. dr Stevo Popović

Nikšić, oktobar 2017. godine

1
1. ŠTA JE SOCIOLOGIJA SPORTA?

Na ovo pitanje je najbolje odgovoriti na kraju umjesto na samom početku. Međutim, trebalo bi
imati jasan pregled onoga što će biti pročitano u tekstu koji slijedi, te je neizbježno krenuti
upravo od ovog pitanja.

Većina ljudi koji se bave sociologijom u sportu slažu se da je polje pod-disciplina sociologije
koja ispituje sportove kao dio socijalnog i kulturnog života ljudi. Većine istraživanja i tekstova
iz ovog područja se temelje na pitanju šta predstavljaju „organizovani, takmičarski sportovi“,
iako većina u ovoj oblasti ispituje, takođe i druge fizičke aktivnosti (Martin i Miller, 1999;
Rinehart, 2000). Međutim, trebalo bi konstatovati da oni koji se bave istraživanjima u ovoj
oblasti, prije svega koriste različite sociološke koncepte, teorije, i istraživačke metode da
odgovore na sljedeća pitanja: Zašto su određene aktivnosti (prije nego ostale) odabrane i
imenovane sportskim aktivnostima u određenim grupama?; Zašto su sportovi u određenim
grupama i društvima kreirani i organizovani na određene načine?; Kako su sportovi i
učestvovanje u sportskim aktivnostima uključena u naše lične i društvene živote i kako utiču na
to ko smo, kako smo povezani sa drugim ljudima, i kako definišemo te veze?; Kako sportovi i
učestvovanje u sportskim aktivnostima utiču na naše ideje o, prije svega našim tijelima,
muškosti i ženstvenosti, zatim društvenoj klasi, rasi i etničkoj pripadnosti, poslu, zabavi,
sposobnosti i nesposobnosti, dostignućima i takmičenju, zadovoljstvu i bolu, devijantnosti i
poštovanju, ali i agresiji i nasilju?; Kako su značenje, organizacija i svrha sportova povezani sa
društvenim odnosima, materijalnim uslovima, i dinamici moći u grupama i društvima?; Kako
su sportovi povezani sa važnim sferama društvenog života, kao što su porodica, obrazovanje,
politika, ekonomija, mediji i religija?; Kako ljudi mogu koristiti svoje znanje o sportskim
aktivnostima i koji sportovi se mogu i trebaju primjenjivati kao osnove za njihovu promjenu
kako bi im društveni život bio pošteniji i demokratskiji?; Kako ljudi mogu koristiti svoje znanje
o sportskim aktivnostima kao društveni fenomen za razumijevanje organizacije i dinamike
društvenog života i potom učestvovati kao efektivni agenti progresivne promjene u
savrijemenom svijetu?

Razlike između sociologije sporta i psihologije sporta

Jedan način za razumijevanje sociologije sporta je poređenje sa drugim disciplinama koje

ispituju sport i ponašanje. Psihologija je korišćenja kao adekvatna disciplina za poređenje.

Psiholozi ispituju ponašanje u smislu atributa i procesa koji postoje unutar pojedinaca. Psiholozi
se fokusiraju na motivaciju, percepciju, shvatanje, samostalnu procjenu, samopouzdanje,
stavove i ličnost. Psiholozi se takođe bave interpersonalnim dinamikama, uključujući
komunikaciju, liderstvo, i socijalni uticaj, ali obično razmatraju te stvari u smislu načina na koji
utiču na atribute i procese koji postoje unutar pojedinaca. Stoga, mogu postaviti istraživačko
pitanje kao što je: „Kako je motivacija sportista povezana sa ličnim karakteristikama i
percepcijom fizičkih sposobnosti u njihovim sportskim aktivnostima?“

Sociolozi ispituju ponašanje u smislu socijalni uslova i kulturnog konteksta u kojem ljudi žive
svoje živote. Sociolozi se fokusiraju na realnost van i oko pojedinaca. Stoga, sociolozi se bave
time kako ljudi formiraju odnose između sebe i kreiraju društvene sporazume koji im
omogućavaju da opstanu i zadrže neku kontrolu nad sopstvenim životima. Sociolozi takođe
postavljaju pitanja o tome kako su ponašanje, odnosi i socijalni život povezani sa
karakteristikama koje su definisane kao društveno važne od strane ljudi u određenim grupama.

2
Zbog toga se često bave socijalnim značenjima i dinamikama vezanim za starost, društvenu
klasu, pol, rasu, etničku pripadnost, invaliditet, seksualnost i nacionalnost. Sociolog može
postaviti pitanje kao što je: „Kako dominantne ideje o muškosti i ženstvenosti utiču na način
organizovanja sportova i na to ko učestvuje u sportskim aktivnostima?“

Što se tiče primjene njihovog znanja, psiholozi se fokusiraju na lična iskustva i probleme
konkretnih pojedinaca. Sociolozi se fokusiraju na grupna iskustva i društvena pitanja koja imaju
uticaj na cijele kategorije ili grupe ljudi. Na primjer, pri ispitivanju sagorijevanja među mladim
sportistima, psiholozi posmatraju faktore koji postoje u samim sportistima. Kako su stres
identifikovali kao ključni „unutrašnji faktor“ kod ljudskih bića, psiholozi će se koncentrisati na
postojanje stresa u životima pojedinih sportista i na to kako stres može uticati na motivaciju,
učinak i sagorijevanje (Smith, 1986). Mogu koristiti strategije da pomognu individualnom
sportisti da se izbori sa stresom kroz određivanje ciljeva, razvoj ličnih vještina, i upotrebu
tehnika relaksacije i koncentracije.

Sociolozi, s druge strane, ispituju sagorijevanje vezano za to kako su sportski programi

organizovani, za tretiranje sportista u sportskim programima, i odnose sportista sa roditeljima,
prijateljima i trenerima. Kako se sagorijevanje često dešava kada sportisti osjećaju da su izgubili
kontrolu nad svojim životima i osjećaju da nemaju moć da donesu odluku o važnim stvarima u
svojim životima, sociološka intervencija će isticati potrebu za promjenom u organizaciji
sportskih programa i sportskih odnosa (Coakley, 1992). Takve promjene mogu podrazumijevati
davanje veće količine moći sportistima unutar sportskih organizacija i veće kontrole nad važnim
djelovima njihovih života.

Naravno, oba pristupa imaju potencijalnu vrijednost (Gould, 1996). Međutim, neki ljudi mogu
smatrati socijalni pristup previše kompleksnim i previše uznemirujućim. Mogu zaključiti da je
lakše promijeniti individualne sportiste i načine na koje se sportisti suočavaju sa eksternim
uslovima nego promijeniti eksterne uslove u kojima sportisti žive svoje živote. To je jedan od
razloga zbog kojeg oni koji imaju moć i kontrolu u sportskim organizacijama često odbijaju
sociološke pristupe. Neprijatno im je zbog preporuka koje traže da se promjeni način na koji
primjenjuju moć i kontrolu unutar svojih organizacija. Roditelji i treneri takođe se mogu opirati
pristupima koji traže promjenu u njihovim odnosima sa sportistima posebno jer su razvili te
odnose na načine za koje vjeruju da su najbolji za sve uključene.

Upotreba sociologije sporta

Zaključci koji su razvijeni kroz sociološke analize nisu uvijek korišćeni za promjene u korist
ljudi kojima nedostaje moć u društvu. Kao i svaka nauka, sociologija se može koristiti na
različite načine. Na primjer, rezultati istraživanja mogu se koristiti za pomoć moćnim ljudima
dok pokušavaju da kontrolišu i unaprijede efikasnost konkretnih sportskih sporazuma i
organizacionih struktura. Rezultati istraživanja, takođe se mogu koristiti za pomoć ljudima
kojima nedostaje moć dok pokušavaju da promjene društvene uslove i ostvare veće prilike za
pravljenje izbora o načinima na koje će živjeti svoje živote.

To znači da sociolozi moraju razmotriti moguće posljedice sopstvenog rada, kao i to kako
primjenjuju sociologiju. Sociolozi ne mogu pobjeći od činjenice da je socijalni život
kompleksan i da interesi različitih grupa ljudi u društvu nisu uvijek isti. Kao i ostali, sociolozi
moraju prepoznati da je socijalni život barem djelimično oblikovan prema tome ko ima a ko
nema moć. Stoga, upotreba sociologije nije jednostavan proces koji uvijek vodi do dobrih i

3
izvanrednih zaključaka za sve ljude. Zbog toga moramo kritički razmišljati o tome šta želimo
da sociologija uradi za nas pri ispitivanju sportova.

Kao rezultat razmišljanja o sportu u društvu, ovaj tekst bi trebalo da pomogne čitaocima da
koristite sociologiju kako bi uradili sljedeće: Da kritički razmišljaju o sportu, kako bi
identifikovali i razumjeli društvene probleme i društvena pitanja vezana za sportove u društvu;
Da sagledavaju probleme u sportu iznad samih performansi sportista i postignutih poena, kako
bi vidjeli sport kao društvenu konstrukciju koja utiče na to kako ljudi osjećaju, razmišljaju i
žive svoje živote; Da nauče o sportu koji mogu koristiti za vršenje informisanih izbora o
sopstvenim sportskim organizacijama i o mjestima koje sportovi zauzimaju u zajednicama i
društvima u kojima žive; Da razmišljaju o tome kako sport u školama i zajednicama može biti
transformisan, tako da ne doprinese idejama ili uslovima koji sistematski stavljaju u nepovoljan
položaj određene kategorije ljudi dok daju privilegije ostalima.

Kontroverze kreirane sociologijom sporta

Kako je već istaknuto, zaključci koje sociolozi donose nekada izazivaju kontroverze. To se ne
dešava jer ti zaključci mogu tražiti promjene u sportskim organizacijama i strukturi sportskih
odnosa u društvu kao cjelini. Te preporuke, često ugrožavaju određene ljude, uključujući one
na položajima moći i kontrole u sportskim organizacijama, one koji imaju koristi od trenutne
sportske organizacije, i one koji smatraju da je trenutna sportska organizacija „pravilna i
prirodna“, bez obzira na posljedice. To su ljudi koji imaju najviše šansi da izgube kontrolu ako
dođe do promjena u društvenim odnosima i socijalnim organizacijama. Nakon svega, ljudi koji
imaju moć i kontrolu u društvu znaju da promjene u važnim djelovima društva mogu ugroziti
njihove položaje i privilegije koje ti položaji nose. To navodi mnoge od tih ljudi da favorizuju
pristupe sportu koji objašnjavaju probleme u granicama karakteristika pojedinaca, umjesto u
granicama socijalnih uslova i socijalnih organizacija. Ako teorije okrive pojedince za probleme,
rješenje će podrazumijevati bolje načine za kontrolisanje ljudi i za učenje ljudi kako da se
prilagode društvu takvom kakvo jeste, umjesto da podrazumijevaju promjene na način na koji
je društvo organizovano (Donnelly, 1999).

Potencijal za kontroverzu koji se rezultuje iz sociološke analize sporta može se ilustrovati

praćenjem nekih istraživačkih rezultata o učešćima u sportu kod žena u mnogim državama
širom svijeta. Istraživanja pokazuju da žene, posebno žene sa niskim prihodima u
domaćinstvima, imaju manju stopu učešća u sportu u poređenju sa drugim kategorijama ljudi.
Istraživanja, takođe pokazuju da postoje mnogi razlozi za to. Najočigledniji je taj što žene u
odnosu na muškarce u manjem broju slučaja imaju resurse potrebne za bavljenje sportskim
aktivnostima, i manje je vjerovatno da će imati vrijemena i slobode da se bave sportom redovno.
Žene rijetko kontrolišu ustanove gdje se sportske aktivnosti odvijaju ili programe u tim
ustanovama. Zahtjevi ženskih polova zajedno sa zahtjevima domaćinstava, često ostavljaju
manje slobodnog vrijemena za žene nego za muškarce. Žene, takođe imaju manji pristup
transportu i manju slobodu da se kreću svojevoljno i bez straha, i od njih se može očekivati da
budu potpuno odgovorne za društvene i emotivne potrebe članova porodice – posao koji se
nikada ne završava ili obavlja savršeno! Dalje, sportski programi koji postoje u društvima širom
svijeta utemeljeni su primarno na vrijednostima, interesima i iskustvima muškaraca.
Kontrolisani su od strane muškaraca i krojeni prema načinu na koji su muškarci naučili da
razmišljaju o svojim tijelima, svojim odnosima sa drugim ljudima, i načinima funkcionisanja
svijeta. Do mjere do koje je to slučaj, mnogi muškarci mogu odabrati da ne podržavaju
učestvovanje žena tako što bi podijelili brigu o djeci kod kuće i u zajednici, na primjer. Dalje,

4
mnoge žene ne smatraju sportove prikladnim aktivnostima za sebe da bi ih shvatile ozbiljno, i
muškarci u njihovim životima ih mogu podsticati da nastave da tako razmišljaju.

Lako je vidjeti potencijal kontroverze vezane za ove zaključke. Na primjer, sociolozi mogu
koristiti te zaključke da predlože povećanje sportskih prilika za žene, povećanje resursa za
ženske programe, podjelu kontrole u sportskim aktivnostima između muškaraca i žena, i razvoj
novih varijacija sportova na osnovu vrijednosti i iskustava žena. Drugi predlozi mogu
zahtijevati promjene u odnosu polova, strukturama porodica, organizaciji posla, i raspodjeli
resursa u društvu. Takođe mogu tražiti promjene u tome ko brine o djeci, pregled i proširenje
definicija muškosti i ženstvenosti, i nove forme socijalnih organizacije koje su osjetljivije na to
kako žene žive svoje živote u određenim kulturama.

Kada sociolozi daju preporuke o tome kako da se poveća sportsko učešće među ženama ili kako
da se ostvari jednakost polova u sportskim programima, možda ne dobiju pozitivne reakcije
određenih ljudi. U stvari, njihove preporuke mogu ugrožavati one koji imaju koristi od
postojeće organizacije sportova i socijalnog života. Preporuke, takođe mogu ugrožavati one
koji vjeruju da su sportovi i socijalni život „prirodno namijenjeni“ da budu kakvi jesu, bez
obzira ko ima a ko nema koristi. Iz tih razloga, neki ljudi smatraju sociologiju sporta kao previše
kritičnu ili previše idealističnu.

Obično, odgovor na to se ogleda u činjenici da smo, pri ispitivanju sporta kao društvenog
fenomena, obavezni da skeptično i kritički posmatramo društvene uslove koji utiču na naše
živote na i van terena. To nam pomaže da razumijemo veći dio našeg svijeta, čak i ako neki
ljudi misle da smo previše negativni. Dok ispitujemo sport sa kritičkim stavom, moramo biti
idealistični dok razmišljamo o njemu i formiramo viziju onoga što bi sport i društvo mogli i

trebalo da budu u budućnosti. Bez idealističkih vizija, šta bi nas motivisalo i vodilo da
postanemo aktivni građani u našima zajednicama, društvima i svijetu? Naravno, moramo biti
praktični i spremni na kompromise dok rješavamo kompleksna pitanja, ali biti skeptičan i
idealističan je važno ako želimo da napravimo razliku i promijenimo svijet na bolje.

ZAŠTO ISPITIVATI SPORT U DRUŠTVU?

Sport je dio ljudskih života

Sport u društvu ispitujemo jer predstavlja važan dio svakodnevnog društvenog života širom
svijeta. Kada pogledamo oko sebe, vidimo Olimpijske Igre, Svjetski Kup u fudbalu, „Tour de
France, teniski šampionat u „“Wimbledon-u, „“Super Bowl“ Američkog fudbala koji su sada
svjetski događaji koji drže pažnju milijardi ljudi. Ti događaji se prenose u preko dvije stotine
zemalja. Djeca širom svijeta odrastaju uz živopisne slike televizijski emitovanih sportova i
sportskih figura, igraju video igrice temeljene na tim sportskim aktivnostima, i podstaknuta su
da učestvuju u sportskim aktivnostima od strane svojih roditelja, učitelja, dok su elitni sportisti,
često predstavljeni kao uzori u njihovim životima.

Ljudi svih godina povezuju se sa sportom preko medija. Novine u većini gradova posvjećuju
cijele djelove dnevnih izdanja dešavanjima u sportu. Ovo je posebno dominantno u Sjevernoj
Americi, gdje prostor namijenjen sportskim dešavanjima, često premašuje prostor posvijećen
ekonomiji, politici ili bilo kojoj drugoj značajnoj temi. Radio emisije o sportskim aktivnostima
drže pažnju miliona slušalaca svakog dana u određenim zemljama. Kablovska i internet
tehnologija sada omogućavaju milionima ljudi širom svijeta da podijele svoja interesovanja

5
vezana za sport i da imaju interaktivna iskustva dok prate određene sportske aktivnosti. Ljudi
širom svijeta prepoznaju visoko-profitne sportske timove i sportiste, i to priznanje pokreće sve
od potrošnje do turizma. Logovi timova se štampaju na kačketima, majicama, košuljama,
posterima, jaknama i drugim predmetima i prodaju se širom svijeta. Prodaja varira sa padom i
porastom popularnosti timova i sportista. Ljudi raspoređuju ne samo svoje odmore već i svoje
vikende, kao i ostalo slobodno vrijeme kako bi igrali i gledali određene sportske utakmice. Čak
i kada pojedinci nisu zainteresovani za sport, ljudi oko njih mogu insistirati da ih vode na
utakmice i razgovaraju sa njima o sportu do te mjere da su primorani da sport postane dio
njihovih života.

Sportske slike su tako detaljne danas da su mnogi mladi ljudi više upoznati sa tetovažama i
pirsinzima svojih omiljenih slavnih sportista nego sa lokalnim političarima koji kreiraju
političke ideje koje imaju značajan uticaj na njihove živote. Istovremeno, postoje legalne borbe
oko toga ko ima pravo da profitira od prodaje sportskih slika, posebno slika koje predstavljaju
identitet ili ličnost konkretnog sportiste. Medijsko pokriće i marketing slavnih sportista su drugi
način za ulazak sporta u naše živote. Jasno, pažnja poklonjena određenim sportistima pretvorila
ih je u slavne ličnosti u najmanju ruku, ako ne u kulturološke ikone i heroje.

Ljudi širom svijeta sve više pričaju o sportu – na poslu, kod kuće, u barovima, na sastancima,
tokom večera, u školama, sa prijateljima i članovima porodice, i čak sa strancima na autobuskim
stanicama, aerodromima i na ulici. Komentari o sportu pružaju spontani početak razgovora sa
strancima. Odnosi se, često razvijaju oko sporta, posebno među muškarcima, kao i među sve
većem broju žena. Ljudi se identifikuju sa timovima i sportistima tako blisko da ono što se desi
u sportu utiče na njihovo raspoloženje i generalni smisao identiteta i blagostanja. U stvari,
ljudska identifikacija kao sportista i navijača može im biti važnija od njihovih identiteta vezanih
za obrazovanje, karijeru, religiju ili porodicu.

Generalno, sportovi i sportske slike postali su važan dio naših svakodnevnih života, posebno za
one koji žive u državama gdje postoji dosta resursa i medijskog pokrića. Iz tih razloga, sport je
logična tema koja privlači pažnju sociologa i bilo koje osobe koja se bavi socijalnim životom
današnjice.

Sport je povezan sa važnim idejama i značenjima u društvenom životu

Ispitujemo sportove u društvu jer su blisko povezani sa načinom na koji ljudi razmišljaju i vide
svijet. Sociolozi pokušavaju da razumiju te veze ispitivanjem odnosa između sporta i ideologija.

Ideologije su skupovi međusobno povezanih ideja koje ljudi koriste da daju značaj i smisao
svijetu. Ideologije su važni djelovi kultura jer obuhvataju principe, orijentacije, i stavove koji
ističu naša osjećanja, misli i aktivnosti. Međutim, ideologije površno dolaze u lijepim
pakovanjima, posebno u vrlo raznovrsnim i brzo promjenljivim društvima. Različite grupe ljudi
u bilo kom društvu, često razvijaju sopstvene skupove međusobno povezanih ideja za davanje
značaja i smisla svijetu, i često se ne slažu međusobno. Te grupe mogu se boriti oko toga ko
vidi svijet na najbolji način, pravi način ili moralni način.

Kako razne grupe koriste i promovišu svoje ideologije u društvu, sport postaje društveno važan.
Kako je sport društvena konstrukcija, može se organizovati tako da pojača ili izazove ideje o
mnogim stvarima. Dok ljudi kreiraju sport, oni ga organizuju oko skupova međusobno
povezanih ideja o tijelima, odnosima, sposobnostima, karakteru, polu, rasi, društvenoj klasi, i
drugim atributima i karakteristikama koje definišu kao važne u svojim životima. Obično,

6
najpopularniji oblik sportova u društvu pojačava i reprodukuje ideologije omiljene i
promovisane od strane ljudi koji imaju najveću moć i uticaj u društvu. U procesu, te ideologije
postaju dominante i koriste ih mnogi ljudi da bi dali smisao svijetu.

Polna ideologija. Polna ideologija se sastoji od skupa međusobno povezanih ideja o muškosti,
ženstvenosti, i odnosima između muškaraca i žena. Ljudi koriste te ideje za definisanje onoga
što znači biti muškarac ili žena, za procjenu i rasuđivanje o ljudima i odnosima, i određivanje
onoga što smatraju prirodnim i moralnim kada je pol u pitanju. Ljudi, takođe koriste te ideje
dok kreiraju i učestvuju u sportu i daju značaj onome što ljudi rade u sportu.

Dominantna polna ideologija u većini društava tradicionalno ističe da su muškarci prirodno

superiorniji od žena u bilo kojoj aktivnosti koja uključuje snagu, fizičke vještine, i emocionalnu
kontrolu. Kroz veći dio dvadesetog vijeka, ove ideje su korišćene od strane mnogih ljudi za
utvrđivanje forme „zdravog razuma“ i rječnika koji definiše žensku inferiornost u sportu kao
„prirodnu“. Stoga, kada osoba baci loptu pravilno, mnogi ljudi su naučili da ka\u da je „bacila
kao dječak“ ili „kao muškarac“. Kada osoba baci loptu loše, ljudi su naučili da kažu da „baca
kao djevojka“ ili „kao žena“. Isto važi kada se ljudi procjenjuju u smislu njihovih sposobnosti
da trče ili vrše druge sportski povezane fizičke aktivnosti. Ako se fizičke aktivnosti obave
ispravno, obavljene su na način na koji bi to učinio dječak ili muškarac. Ako se obave
nepravilno, obavljene su na način na koji bi to učinila djevojka ili žena.

U skladu sa tim idejama o polu i procjenama koje one podstiču jeste da bavljenje sportom,
posebno sportskim aktivnostima koji su fizički zahtijevni, pretvara dječake u muškarce.
Istovremeno, kada je žena odlična u tim sportskim aktivnostima, to uzrokuje da mnogi ljudi
postanu zbunjeni i da kažu da je bavljenje sportom neprirodno za „pravu“ ženu ili „damu“. Oni
pretpostavljaju da heteroseksualna ženstvenost i sportski uspjeh, posebno u fizički zahtijevnim
ili kontaktnim sportskim aktivnostima, ne mogu ići zajedno. Ova polna ideologija je dovela do
toga da se jake, sposobne žene opisuju kao „lezbejke“. Kada se ti opisi kombinuju sa pratećim
idejama o tome šta je prirodno ili moralno, oni utiču na to kada i pod kojim uslovima će žene
imati priliku da se bave sportom.

Ovaj oblik polne ideologije postaje centralni dio mnogih sportova da ga neki treneri muških
timova koriste za motivisanje igrača. Ti treneri kritikuju muške igrače koji su pravili greške ili
nisu igrali dovoljno agresivno „optužujući“ ih da su „igrali kao grupa djevojčica“. Oni
pretpostavljaju da biti žena znači biti neuspješan. Te ideje o polu su jasno služile tokom godina
za davanje privilegija dječacima i muškarcima u sportu i za nipodaštavanje djevojčica i žena,
koje nikada nisu posmatrane kao jednake muškarcima kada dođe do raspodjele resursa i
pružanja prilika i podsticaja za učestvovanje u sportskim aktivnostima. Iako je ova polna
ideologija izazvana i diskreditovana u proteklim godinama, njeno nasljedstvo nastavlja da daje
privileguju nekim dječacima i muškarcima a da nipodaštava neke djevojčice i žene.

Međutim, ideologija se nikada ne utvrđuje trajno. Ljudi je stalno ispituju i raspravljaju oko nje,
i čak mogu organizovati izazove koji proizvode promjene u duboko shvaćenim i široko
prihvaćenim idejama. U slučaju polne ideologije, sportovi su povremeno bili mjesta ili
„društvena mjesta“ za formiranje izazova za dominantne ideje o tome šta je prirodno i
ženstveno. Istorija tih borbi oko značenja i implikacija pola u sportskim aktivnostima je
kompleksna, ali nedavni izazovi i od strane žena i od strane muškaraca koji ne prihvataju široko
korišćene ideje u prošlosti doveli su do važne revizije dominantne polne ideologije.

7
Ženski sportisti su jasno pokazali da žene mogu biti fizički snažne i sposobne za istaknuta
fizička dostignuća koja prevazilaze veliku većinu muških sposobnosti u svijetu. Dalje,
dostignuća sportistkinja uzrokovala su ozbiljna pitanja o tome šta je „prirodno“ kada se radi o
polu.

Rasna i klasna ideologija. Sport je mjesto mnogih ideoloških borbi. Na primjer, određeni
sportovi u Sjedinjenim Državama su bili mjesta ili za reprodukciju ili za izazivanje dominantnih
ideja o rasi pratećim vezama između boje kože i sposobnosti, i fizičkih i intelektualnih. Rasna
ideologija sastoji se od međusobno povezanog skupa ideja koji ljudi koriste za davanje značaja
boji kože i za procjenu ljudi prema rasnoj klasifikaciji. Rasne ideologije variraju širom svijeta,
ali su snažne sile u socijalnim životima mnogih ljudi. Koriste se za smještanje ljudi u rasne
kategorije i utiču na važne društvene prakse i politike koje utiču na ljudske živote.

Veze između sportova i rasnih ideologija su kompleksne. Sportovi su bili mjesta gdje su
dominante ideje o rasi reprodukovane u nekim prilikama i izazvane u drugim. Rasna ideologija
se može koristiti kada ljudi procjenjuju sportski potencijal ili objašnjavaju sportski uspjeh.
Fraza da ljudi sa svjetlom bojom kože ne mogu da skaču i da su ljudi sa tamnijim tenom prirodni
sportisti su izrazi dominantnih rasnih ideologija u određenim kulturama.

Ideje o socio-ekonomskim razlikama i društvenim klasama, takođe su povezane sa sportom.

Dominantni sportovi u Sjedinjenim Državama, na primjer, promovišu klasnu ideologiju na
osnovu međusobno povezanih ideja da je uspjeh uvijek rezultat teškog rada i discipline i da je
neuspjeh uvijek rezultat lenjosti ili nedostatka discipline. Proširenjem, te ideje vode do
pozitivnih zaključaka o karakteru i kvalifikacijama onih koji su zdravi i moćni u društvu i
negativnih zaključaka o karakteru i kvalifikacijama onih koji su siromašni i nemoćni. Ova
klasna ideologija navodi mnoge ljude da pretpostave da pobjednici imaju snažniji karakter, dok
gubitnici imaju slab karakter. Ovo povezuje sportove pozitivno sa konkurentnim sistemom
ekonomskog nagrađivanja koji koristi nekim ljudima dok drugi i ne toliko.

Sport i ideologije: kompleksne veze. Dok razmišljamo o sportskim aktivnostima i kulturološkoj

ideologiji, moramo imati na umu da je ideologija kompleksna i često nekonzistentna i da
sportovi dolaze u mnogim oblicima i imaju mnoga značenja koja nose sa sobom. Stoga, sport
je povezan sa ideologijom na razne i ponekad kontradiktorne načine. Vidimo to u primjeru koji
pokazuje da je sport mjesto za istovremeno reprodukovanje i izazivanje dominantne polne
ideologije u društvu.

Dalje, forme funkcionisanja sporta mogu imati mnoga društvena značenja koja ih prate. Na
primjer, bejzbol se igra prema sličnim pravilima u Japanu i u Sjedinjenim Državama, ali
značenje vezano za bejzbol i sa učinkom sportista je drugačije u ove dvije kulture jer se
ideologije razlikuju. Lojalnost tima je visoko cijenjena u Japanu i emotivni prikazi igrača ili
trenera izazivaju negodovanje, dok se u Sjedinjenim Državama individualizam ističe i emotivni
prikazi se prihvataju i definišu kao zabavni. Japanske bejzbol utakmice se mogu završiti
neriješeno, dok na utakmicama u Sjedinjenim Državama mora postojati jasan pobjednik i
gubitnik, čak i ako to znači igranje u produžecima i na „ispadanje“. Kompleksne veze između
sportova i ideologija otežavaju generalizaciju posljedica koje sport ima na društvo. Sport ima
društveni potencijal za mnoge stvari. To je još jedan razlog njihovog ispitivanja u društvenim
konstrukcijama.

8
Sport je povezan sa glavnim sferama društvenog života

Još jedan razlog za ispitivanje sporta u društvu je taj što su vrlo blisko povezani sa glavnim
sferama društvenog života, uključujući porodicu, ekonomiju, medije, politiku, obrazovanje, i
religiju.

Sport i porodica. Sport je blisko povezan sa porodicom. U Sjevernoj Americi, na primjer, milion
djece je uključeno u razne organizovane sportske aktivnosti. Prvenstveno njihovi roditelji
organizuju lige, treniraju timove, prisustvuju utakmicama, i služe kao „taksisti“ za djecu koja
se bave sportom. Porodice se prilagođavaju sportistima tako da ugode treninzima i utakmicama.
Na te rasporede, takođe mogu uticati šabloni sportske uključenosti među odraslim članovima
porodica. Praćenje sportskih događaja na televiziji ponekad prekida porodični život a ponekad
pruža kolektivni fokus porodične pažnje. U nekim slučajevima, odnosi između porodičnih
članova se njeguju i oplemenjuju tokom sportskih aktivnosti ili u razgovoru o tim aktivnostima.

Sport i ekonomija. Ekonomija mnogih zemalja, posebno bogatih post-industrijskih zemalja, pod
uticajem je milijardi dolara potrošenih svake godine na karte za utakmice, sportsku opremu,
nadoknade za učestvovanja, obaveze članstva u sportskim klubovima, i opklade za omiljene
timove i sportiste. Većina zemalja koristi državni novac (poreze) da subvencioniše timove i
događaje. U stvari, sportovi i trgovina su spojeni, pa su korporativni logovi vezani za sportske
timove i sportiste i, često se pojavljuju u školskim salama i drugim mjestima gdje se sportovi
igraju i gledaju.

Neki sportisti zarađuju impresivne svote novca iz raznih kombinacija plata, pojavljivanja i
reklamiranja. Korporacije su plaćale i do 4.4 miliona američkih dolara za jedan minut
reklamnog vrijemena u televizijskom prenosu „Super Bowl“-a u Sjedinjenim Državama. Plaćali
su i po 100 miliona američkih dolara da budu internacionalni Olimpijski sponzori i da bi njihova
korporativna imena bila povezana sa Olimpijskim imenom i simbolom tokom perioda od četiri
godine. Sportski stadioni, arene i timovi sada dobijaju imena po korporacijama umjesto po
ljudima ili slikama od lokalnog kulturnog ili istorijskih značaja. Sponzorstva i komercijalna
udruženja sa sportskim aktivnostima su bila toliko efektivna da mnogi ljudi širom svijeta sada
vjeruju da bez „Coca-Cola“-e, „McDonald's“-a, „Nike“-a, „General Motors“-a, i drugih trans-
nacionalnih korporacija, sport ne bi postojao. To pokazuje da je sportska kulturna praksa
duboko povezana sa materijalnim i ekonomskim uslovima u društvu.

Sport i mediji. Televizijske mreže i kablovske stanice sada mogu platiti milijarde dolara za
prava na prenos glavnih utakmica i događaja. Primjera radi, NBC u Sjedinjenim Državama, u
vlasništvu „General Electric“-a, platio je Međunarodnom Olimpijskom Komitetu (IOC) 2.3
milijarde američkih dolara za prava na Ljetnje igre za 2004 i 2008 i Zimske igre 2006. Ljudi u
sportskim organizacijama koji zavise od gledalaca vrlo su svjesni da bez medija ne bi imali
život koji imaju trenutno.

Slike i poruke predstavljene u medijskom pokriću sportova, takođe ističe posebne ideološke
teme, i one utiču na to kako ljudi vide i razmišljaju o sportskim aktivnostima i društvenom
životu. Na primjer, televizija koristi zumiranje, posebne uglove kamera, filtere, izolovano
pokriće akcionih scena, usporena ponavljanja, video dijagrame aktivnosti, komentare
namijenjene unaprjeđenju drame i uzbuđenja, i „kasno uživo“ pokriće od čega sve utiče na to
kako ljudi „vide“ sport. Za one koji se ne bave sportom ili ne prisustvuju utakmicama,
prenošene verzije sportova su jedine verzije koje poznaju.

9
Mediji su konvertovali sportove u glavni oblik zabave u mnogim društvima. Kablovska
tehnologija omogućava da slikama i porukama vezanim za jedan takmičarski događaja svjedoče
istovremeno milijarde ljudi. U procesu, sportisti postaju svjetske slavne ličnosti iz svijeta
zabave, a korporacije koje sponzorišu medijske sportove utiskuju svoje logove u umove
gledalaca i promovišu stil života na osnovu potrošnje. Sve ovo, svakako postavlja različita
pitanja od društvenog značaja.

Sport i politika. Ljudi u mnogim društvima povezuju sport sa osjećajem nacionalnog ponosa i
smisla nacionalnog identiteta. Na primjer, nakon terorističkog napada 9/11/2001, mnogi ljudi u
Sjedinjenim Državama koristili su sportske događaje kao mjesta za borbu sa kolektivnim
osjećajem „slabosti“ kao Amerikanaca. Mnogi događaji uključivali su izražavanje jedinstva i
patriotizma, zajedno sa memorijalnim simbolima u sjećanju na one koji su poginuli u napadima.
Osim glavnih sportskih događaja, rijetko se dešava da od 40,000 do 100,000 ljudi bude zajedno
na jednom mjestu redovno, i mnogi gledaoci u Sjedinjenim Državama nalaze ove kolektivne
događaje utješnim. Događaji su omogućili ljudima na utakmicama i ispred televizijskih ekrana
da iskuse podijeljena osjećanja i da očvrsnu svoj osjećaj nacionalnog identiteta. Istovremeno,
imali su priliku da se koncentrišu i navijaju za nešto poznato u njihovim životima.

Uprkos čestim žalbama o miješanju sporta i politike, većina ljudi širom svijeta nema
premišljanja o prikazivanju nacionalnih zastava i pjevanju nacionalnih himni na sportskim
događajima, i neki mogu brzo odbaciti sportiste i druge gledaoce koji ne razmišljaju kao oni
kada su u pitanju zastava i himna.

Politički lideri na različitim nivoima vlade promovišu se tako što se povezuju sa sportskim
aktivnostima kroz učestvovanje i gledanje. Bivši sportisti, čak i profesionalni rvači, odabrani
su na moćnim političkim položajima u Sjedinjenim Državama tako što su njihova imena i
reputacija korišćeni za privlačenje glasača. Sličnih slučajeva je bilo i u Crnoj Gori, kada su se
vaterpolista Veljko Uskoković, rukometaš Ratko Đurković, ali i teniser Novak Đoković
pojavljivali na bilbordima pored puteva sa porukama sa političkim kontekstom.

Međunarodni sport je postao žarište političkih kontroverzi u proteklim godinama, i većina

zemalja širom svijeta je koristila sport aktivno za unaprjeđenje svoje reputacije u globalnim
političkim odnosima. Dalje, sport uključuje političke procese vezane za pitanja kao što su
kontrola sporta i sportskih događaja, uslovi prikladnosti i odabira tima, pravila i promjene
pravila, primjena pravila, i raspodjela nagrada i kazni. Sport i sportske organizacije su političke
kategorije jer uključuju primjenu moći nad ljudskim životima.

Sport i obrazovanje. Sport je postao integralni dio školskog života za mnoge učenike širom
svijeta. U mnogim državama, sport se podučava i igra na časovima fizičkog vaspitanja. Škole
u nekoliko zemalja imaju različite sportske timove, i neki od tih timova privlače veću pažnju
učenika i stanovnika nego akademski programi, posebno u Sjedinjenim Državama.
Istovremeno, mnoge od tih škola su eliminisale ili su u procesu eliminacije fizičkog vaspitanja
za svoje učenike. Neki univerziteti u Sjedinjenim Državama, čak koriste svoje sportske timove
za promovisanje kvaliteta svojih akademskih programa, stvarajući ili gubeći velike količine
novca u tom procesu. Međuškolski sportski programi u školama u Sjedinjenim Državama su
jedinstveni. Sportovi sponzorisani od strane škola u većini drugih zemalja imaju oblik nisko
profitnih, klupskih timova koji ističu učestvovanje i kontrolu učenika, i predstavlja model koji
se prilično razlikuje od onog korišćenog u Sjedinjenim Državama.

10
Sport i religija. U određenim kulturama se sve više razvija odnos između sporta i religije. Na
primjer, lokalne crkve i crkvene grupe u Sjedinjenim Državama i Kanadi su među najaktivnijim
sponzorima sportskih timova i liga. Parohije i kongregacije prilagođavaju rasporede molitva
subotom kako bi ugodile članovima koji ne žele da propuste utakmicu otvaranja profesionalnog
fudbalskog takmičenja ni po koju cijenu – čak ni po cijenu preskakanje redovne nedjeljne
molitve. Religiozni rituali se sve više koriste zajedno sa sportskim aktivnostima u Sjedinjenim
Državama, i određene religiozne organizacije su kreirane u svrhu privlačenja i konvertovanja
sportista u Hrišćane. Druge religiozne organizacije u Sjedinjenim Državama su koristile
sportiste kao govornike za svoj sistem vjerovanja u nadi da će preobratiti ljude koji se snažno
identifikuju sa sportskim aktivnostima i slavnim sportistima. U međuvrijemenu, sportisti u
nekim kulturama su počeli sve češće da prikazuju religiozna uvjerenja dok učestvuju u
sportskim aktivnostima i, čak da definišu svoje učešće u religioznim uslovima.

Sve u svemu, nema razloga da se sport ne ispituje u društvu: on je dio naših svakodnevnih
života, i povezan je sa ideologijom i glavnim sferama društvenog života.

KOJI JE TRENUTNI STATUS SOCIOLOGIJE U SPORTU?

Istraživanje i interesovanje za društvene odnose u sportu povećalo se kako su organizovani

sportovi postali sve vidljiviji i popularniji u mnogim društvima širom svijeta. Na primjer, ako
posjetite Amazom.com na globalnoj mreži, vidjećete više od 700 knjiga u kategoriji koja
klasifikuje naslove iz oblasti društvenih odnosa u sportu. Primjera radi, 2000. godine bilo je
upola manje naslova, što svjedoči o naglom razvoje navedene discipline.

Profesionalna udruženja i naučni časopis

Rast sociologije u sportu počeo je od 1980. godine, a pokrenut je djelimično formiranjem

profesionalnih udruženja i naučnih časopisa posvjećenih ovom akademskom polju. Pomenuta

udruženja i časopisi su omogućili akademicima iz raznih disciplina da se sretnu i predstave i

objave svoje ideje i istraživanja o sportu u društvu. Prije svega trebalo bi istaći sljedeće naučne
časopise: „International Review for the Sociology of Sport“, „Journal of Sport and Social
Issues“, „Sociology of Sport Journal“, itd.

Sa druge strane, glavne profesionalne organizacije su bile sljedeće: „The International

Sociology of Sport Association“ koja je formirana 1965. godine, i imala za cilj da okuplja
akademike radnike u oblasti sociologije sporta iz cijelog svijeta, zatim „The North American
Society for the Sociology of Sport“ koja je formirana 1978. godine i imala za cilj da održava
godišnje konferencije još od 1980. godine, dok je pokrenula naučnog časopisa„Sociology of
Sport Journal“ od 1984. godine, i „The Sport Sociology Academy“, koja je predstavljala
slobodno organizovanu grupu kao jedna od deset disciplinarnih akademija u okviru
Nacionalnog udruženja za sport i fizičko obrazovanje (NASPE), koje je dio Američke alijanse
za zdravlje, fizičko obrazovanje, rekreaciju i ples (AAHPERD). Takođe postoje slične
organizacije u mnogim drugim zemljama (Sage i Young, 2002).

Budući rast u sportskoj sociologiji zavisi bitno od toga da li će stručnjaci sprovoditi i

objavljivati istraživanja koja će se pokazati korisnim za razumijevanje društvenog života na
načine koji svijet čine boljim mjestom. Međutim, stručnjaci za sociologiju sporta se ne slažu
uvijek o tome šta je „bolje“ ili o tome koje vrste istraživanja bi ostvarile cilj.

11
Neslaganja u sociologiji sporta

Nisu svi koji istražuju sport kao društveni fenomen zainteresovani primarno za istraživanje o
ljudskom ponašanju, društvenim odnosima, kulturi i ideologiji. Neki ljudi se direktnije bave
istraživanjem o sportskim aktivnostima. Njihova uključenost u sociologiju sporta fokusira se
na razumijevanje kako su sportovi organizovani i kako promjene tih organizacija mogu uticati
na sportska iskustva i sportista i gledalaca. Ciljevi tih stručnjaka su, često poboljšanje sportskih
iskustava za trenutne učesnike i povećanje atraktivnosti i dostupnosti sportskog učestvovanja
za one koji se trenutno ne bave sportom. Takođe, mogu željeti da pomognu sportistima da
poboljšaju svoj učinak, trenerima da rade efektivnije sa sportistima i pobjeđuju u utakmicama,
i sportskim organizacijama da rastu i funkcionišu efikasnije i profitabilnije.

Stručnjaci koji se fokusiraju na organizaciju sporta, generalno sebe nazivaju „sportskim

sociolozima“. Teže da sebe posmatraju kao dio široke oblasti sportskih nauka. Oni se više bave
pitanjima iz oblasti sportskih nauka nego opštijim društvenim pitanjima ili strukturom i
dinamikom društva. Sa druge strane, stručnjaci koji se bave direktnije društvenim i
kulturološkim pitanjima obično se nazivaju „sociolozima“ koji istražuju sportove ili
„stručnjacima kulturalnih studija“. Njihova istraživanja i učenja o sportu u društvu, često su
povezana sa drugim interesovanjima za rekreaciju, svakodnevnicu i popularnu kulturu,
društvene odnose, i društveni život kao cjelinu.

Ne posmatraju svi koji su povezani sa sociologijom sporta to polje na isti način. Ljudi se
razlikuju prema tome šta vole da istražuju, kako žele da istražuju, vrstama pitanja koja
postavljaju, prema teorijskim perspektivama koje koriste, i ciljevima koje identifikuju za svoja
istraživanja. Na primjer, neki ljudi u ovoj oblasti vide sebe kao profesionalne stručnjake koji
služe kao konsultanti onima koji mogu da ih plate. Drugi ne vole taj pristup jer usklađuje
sociologiju sporta sa ljudima koji imaju moć i nova da iznajme stručnjake – i ljudi koji imaju
novac i moći površno žele da postavljaju teška, kritična pitanja o sportu i načinima na koje su
organizovani.

Oni koji favorizuju model „profesionalnih stručnjaka“ smatraju da budućnost sociologije sporta
zavisi od akademaca u oblasti koja će utvrditi reputaciju istraživača i konsultanata. Oni se, često
fokusiraju na dobijanje istraživačkih donacija, upotrebu istraživačkog novca za finansiranje
diplomiranih asistenata i regrutovanje mladih akademaca u ovoj oblasti, i na upotrebu znanja
proizvedenog u istraživanjima za održavanje profesionalnog imidža koji mogu promovisati i
prodati sportskim organizacijama ili drugim grupama zainteresovanim za sport. Oni drugi
favorizuju ono što se može nazvati modelom kritičke transformacije umjesto modela
profesionalnog stručnjaka. Oni se primarno fokusiraju na istraživanje društvenih problema i
pitanja u cilju poboljšanja ljudskih uslova i kreiranja poštenijeg i demokratskijeg društvenog
života. Smatraju da, ako istraživanje u ovoj oblasti proizvodi samo ono što već postoji u društvu,
onda akademci u ovoj oblasti postaju jedva „stručnjaci za efikasnost“ koji prodaju svoju
stručnost ljudima koji imaju moć i resurse. Ovi kritički sociolozi, takođe smatraju da, ako
naučno istraživanje i znanje služe primarno ljudima koji su moćni i bogati, nauka i naučnici
mogu postati agenti kontrole i represije umjesto agenata ljudske slobode i društvene pravde.
Stoga, oni koriste istraživanje primarno da razumiju i riješe probleme u životima onih kojima
nedostaju moć i resursi. Opet, treći u ovoj oblasti favorizuju model izgradnje znanja, koji ističe
istraživanje posvjećeno primarno akumuliranju znanja koje će nam pomoći da razumijemo
društveni život. Transformisanje društvenog života može biti važno za te akademske radnike,
ali oni, često smatraju da se efekti za uvođenje promjena ne mogu preduzeti efektivno ako
nemamo adekvatno znanje o organizaciji i dinamici društva i društvenog života. Stoga, oni koji

12
favorizuju ovaj pristup teže isticanju „profesionalnog odvajanja“ i objektivnosti umjesto
bavljenja rješavanjem problema i/ili društvenom transformacijom pri istraživanju.

Debate o fokusu i primjeni nauke nisu jedinstvene za sociologiju sporta. One se javljaju među
profesionalcima u drugim oblastima takođe. Kao i drugi akademski radnici i naučnici, svi mi u
sociologiji sporta moramo odabrati kako ćemo raditi naš posao i koje posljedice tog posla
želimo da ostvarimo. Nauka nije neutralna i bez vrijednosti, kako smo navođeni da vjerujemo.
Nauka je uvijek bila i uvijek će biti povezana sa pitanjima moći i kontrole. Znanje je izvor moći
u našem složenom svijetu, i može da ima uticaj na način proizvodnje znanja. Drugim riječima,
sprovođenje istraživanja za izgradnju znanja u sociologiji sporta ima političke implikacije, jer
utiče na to kako ljudi vide sport, razmišljaju o svojim životima, i donose odluke u svojim
životima. Ako ljudi u sociologiji sporta ne razmišljaju o tim stvarima kada idu na posao,
ograničiće svoje razumijevanje različitih značenja koje ljudi daju sportskim aktivnostima u
svojim životima i uticaja koje sportovi i sportska učešća imaju na pojedince, zajednice i društva.

ŠTA JE SPORT?

Ovo pitanje može se činiti elementarnim. Svakako imamo dovoljan uvid u značenje sporta da
bismo o njemu razgovarali sa drugima. Međutim, kada istražujemo sport, pomaže precizna
definicija o čemu govorimo. Na primjer, možemo li reći da dvije grupe djece koja igraju basket
u školskom dvorištu u Nikšiću i fudbal sa biranjem na Meksičkoj plaži učestvuju u sportu?
Njihove aktivnosti su prilično drugačije od onoga što se dešava sa utakmicama profesionalne
crnogorske fudbalske lige i profesionalnim košarkaškim utakmicama u Sjedinjenim Državama.
Ove razlike postaju značajne kada roditelji pitaju da li je bavljenje sportom dobro za njihovu
djecu, kada vođe zajednica pitaju da li treba da finansiraju sportove javnim sredstvima, ili kada
školski direktori pitaju da li sportovi doprinose obrazovnoj misiji njihovih škola.

Učenici, često pitaju da li su džogiranje i preskakanje konopca sportovi. Šta je sa podizanjem

tegova? Lov? Ronjenje? Pikado? Automobilske trke? Ples u sali? Šah? Profesionalno rvanje?
Vožnja skejtborda? Pejntbol? Takmičenje u sviranju klavira? Da li bi neke ili sve ove aktivnosti
trebalo da se nazivaju sportskim aktivnostima? Suočeni sa takvim pitanjima, mnogi akademski
radnici iz ove oblasti smatraju da treba da misle o društvenoj organizaciji, društvenoj dinamici,
i društvenim implikacijama određenih aktivnosti kako bi odredili koje su od njih dovoljno slične
da budu grupisane zajedno pri sprovođenju adekvatnog istraživanja. Iz toga razloga, mnogi
akademski radnici iz oblasti sociologije sporta su odlučili da je neophodna precizna definicija
sporta. Tek tada se može istraživati sport kao aktivnost drugačija od ostalih, koji može imati
različitu društvenu dinamiku i društvene implikacije, i može se sprovoditi istraživanje zajedno
sa drugima koji imaju slična interesovanja.

Tradicionalna definicija sporta

Iako definicije sporta variraju, oni koji nude definicije teže da istaknu da je sport
institucionalizovana takmičarska aktivnost koja uključuje rigorozne fizičke napore ili
korišćenje složenih fizičkih vještina od strane učesnika motivisanih internim i eksternim
nagradama. Djelovi ove definicije su jasni, ali druge djelove treba objasniti.

Prvo, sportovi su fizičke aktivnosti. Stoga, prema definiciji, šah vjerovatno nije sport, jer je
igranje šaha više kognitivno nego fizičko. Da li je bilijar dovoljno fizički naporan da se
kvalifikuje kao sport u ovoj definiciji? Ova odluka je arbitrarna, jer ne postoje objektivna
pravila o tome kolika „fizička“ aktivnost mora biti da bi se kvalifikovala kao sport. Umjetničko

13
klizanje u parovima se smatra sportom na Zimskoj Olimpijadi, pa zašto ne dodati ples u sali na
Ljetnjoj Olimpijadi? Ovo pitanje su postavili članovi Međunarodnog Olimpijskog Komiteta
(IOC) vezano za igre u Sidneju 2000. godine, i ples u sali je uključen u Olimpijadu kao
demonstrativni sport.

Drugo, sportovi su takmičarske aktivnosti, prema ovoj definiciji. Sociolozi shvataju da

takmičarske aktivnosti imaju drugačiju društvenu dinamiku od saradničkih ili individualnih
aktivnosti. Oni shvataju da je drugačije kada dvije djevojčice šutiraju fudbalsku loptu jedna ka
drugoj na travi ispred kuće u društvenom smislu od onoga što se dešava kada ženski fudbalski
tim Crne Gore igra protiv Kineskog nacionalnog tima na Svjetskom prvenstvu, pa ima smisla
odvojiti to u svrhu istraživanja.

Treće, sport je institucionalizovana aktivnost. Institucionalizacija je društveni termin koji

predstavlja proces kroz koji ponašanja i organizacije postaju šabloni ili standardi tokom
vrijemena i iz jedne u drugu situaciju. Institucionalizovane aktivnosti imaju formalna pravila i
organizacione strukture, koje ljudi koriste za obuhvatanje i vođenje svojih aktivnosti iz jedne u
drugu situaciju. Kada kažemo da je sport institucionalizovana aktivnost, razlikujemo ono što se
dešava kada dva skijaša odluče da se trkaju niz svoju omiljenu stazu dok odmaraju na Kolašinu
od onoga što se dešava kada se skijaši trkaju jedni protiv drugih na događaju kao što je Svjetski
Kup u veleslalomu, što je visoko organizovano prema strogim pravilima određenim od strane
Međunarodne skijaške federacije. Kada se radi o definisanju sporta, mnogi sociolozi bi rekli da
proces institucionalizacije uključuje sljedeće: [1] pravila aktivnosti postaju standardizovana. To
znači da sport ima pravila koja nisu jednostavno proizvedena od strane jedne grupe koja se
neformalno okupila. Pravila u sportu su bazirana na više od spontane ekspresije interesa i brige
pojedinaca. U sportu, pravila igre definišu formalni, zvanični skup ponašajnih i proceduralnih
pravila i ograničenja; [2] zvanične regulatorne agencije vrše primjenu pravila. Kada se fizički
performans timova ili pojedinaca poredi iz jednog u drugi takmičarski događaj, neophodno je
da regulatorne agencije sankcionišu mečeve i susrete i da osiguraju da standardizovani uslovi
postoje i da su pravila primijenjena. Regulatorne agencije mogu uključivati sve od lokalnih
pravila komiteta za dečiju košarkašku ligu do visoko organizovanih nacionalnih udruženja
određenih sportova; [3] organizacioni i tehnički aspekti aktivnosti postaju važni. Kada se
takmičenje kombinuje sa eksternom primjenom pravila, aktivnost postaje više racionalizovana.
To znači da igrači i treneri razvijaju strategije i rasporede treninga kako bi poboljšali svoje šanse
za uspjeh u okviru pravila. Pored toga, oprema i tehnologije se razvijaju i proizvode kako bi se
unaprijedio performans i maksimizirao obim iskustava dostupnih kroz učestvovanje; [4] učenje
vještina van igre postaje formalizovano. To se dešava iz dva glavna razloga. Prvi, kako
organizacija i pravila aktivnosti postaju sve složeniji, moraju biti prezentovani i objašnjeni
ljudima na sistematski način. Drugi, kako ulozi vezani za takmičarski uspjeh rastu, učesnici na
različitim nivoima vještina počinju da traže vođenje od strane stručnjaka. Stručnjaci u učenju
ili treneri, često imaju pomoć drugih trenera, nutricionista, sportskih naučnika, menadžera i
timskih ljekara.

Četvrto, prema definiciji, sport je aktivnost koju obavljaju ljudi zbog internih i eksternih
nagrada. To znači da učestvovanje u sportu uključuje kombinaciju dva skupa motiva. Jedan je
baziran na internom zadovoljstvu vezanom za izražavanje, spontanost, i čisto uživanje u učešću;
drugi je baziran na eksternim zadovoljstvima vezanim za prikaz fizičkih vještina u javnosti i
primanje odobrenja, statusa ili materijalne nagrade tokom procesa.

Kada se sport precizno definiše, možemo ga razlikovati i od igre i od dramatičnog spektakla.

Igra uključuje ekspresivnu aktivnost zbog nje same; može biti spontana ili vođena nekim

14
neformalnim normama. Primjer igre su tri četvoro-godišnjaka koji, tokom perioda raspusta u
predškolskom, spontano trče oko igrališta, radosno viču dok bacaju dečije lopte u bilo kom
pravcu koji odaberu. Naravno, ima društvenog smisla razlikovati ovu vrstu ponašanja,
motivisanu, skoro isključivo ličnim zadovoljstvom i izražavanjem, od onoga što se dešava u
sportu.

Dramatični spektakl, sa druge strane, uključuje performans za zabavljanje publike. Primjer

dramatičnog spektakla su četiri profesionalna rvača plaćena da zabavljaju gledaoce prikazom
vještina i očigledno insceniranog meča u kojem se ishod prilagođava zabavi publike. Takođe,
ima društvenog smisla razlikovati ovu vrstu fizičke aktivnosti, motivisane, isključivo željom za
performansom zarad zabave drugih, od onoga što se dešava u sportu.

Da li to znači da sport ne uključuje elemente igre i spektakla? Ne, to znači da sport uključuje
kombinaciju i unutrašnjeg uživanja i eksternog nagrađivanja za performans. Izazov sa kojim se
suočava u nekim sportskim aktivnostima je očuvanje relativne ravnoteže između ova dva
faktora. Ljudi koji koriste precizne definicije sporta generalno ne troše mnogo vrijemena na
ispitivanje igre kao fizičke aktivnosti ili aktivnosti koja je „inscenirana“ u cilju zabave.

Sve u svemu, mnogi sociolozi smatraju da je važno definisati sport kako bi se on razlikovao od
drugih aktivnosti koje su društveno drugačije. Ovo je praktični pristup, ali ima potencijalno
ozbiljan problem koji ga prati. Na primjer, kada se koncentrišemo samo na institucionalizaciju
takmičarskih aktivnosti, možemo previdjeti fizičke aktivnosti u životima mnogih ljudi koji niti
imaju sredstva da formalno organizuju te aktivnosti, niti želju da učine svoje aktivnosti
takmičarskim. Drugim riječima, možemo provesti svo naše vrijeme razmatrajući fizičke
aktivnosti relativno odabranih grupa u društvu, jer te grupe imaju moć da formalno organizuju
fizičke aktivnosti i želju da te aktivnosti postanu takmičarske. Ako se to desi, možemo kreirati
utisak da su aktivnosti tih odabranih grupa važniji djelovi kulture od aktivnosti drugih grupa.
To, zauzvrat, može doprinijeti marginalizaciji grupa koje niti imaju sredstva, niti vrijemena da
upražnjavaju organizovane sportove ili koji nisu privučene takmičarskim aktivnostima.

Ironično, taj ishod bi pojačao same ideje i organizacije koje mogu unazaditi te grupe u početku,
a to bismo radili u ime nauke. Ali, ako smo svjesni ovog potencijalnog problema, možemo
nastaviti da postavljamo kritična pitanja o toma kako je sport postao ono što jeste u konkretnim
društvima i kojim društvenim svrhama služe. Takođe, možemo postaviti pitanja o tome kako je
sport povezan sa moći, privilegijom, i društvenim odnosima i sa izazovima potrebnim da se
više ljudi uključi u određivanje onoga što sport može i treba biti u društvu. Međutim, kada
postavljamo takva pitanja, možemo početi da se pitamo da li postoji drugi način za suočavanje
sa definicijom sporta, način koji ne daje prioritet organizovanim aktivnostima. Ovo je navelo
neke akademske radnike da traže alternativni pristup za definisanje sporta.

Alternativni pristupi za definisanje sportova

Umjesto upotrebe jedne definicije sporta, neki akademski radnici postavljaju dva pitanja o
sportu u konkretnom društvu, prije svega koje aktivnosti su identifikovane kao sportovi od
strane ljudi u konkretnoj grupi ili društvu?, te čiji sportovi se računaju najviše u grupi ili društvu
kada se radi o dobijanju podrške i resursa? Postavljanje tih pitanja ne ograničava analizu sporta
na načine koji se može javiti kada se koristi precizna definicija. U stvari, postavljanje tih pitanja
navodi istraživače da tragaju u socijalnom i kulturnom kontekstu u kojem su ideje formirane
oko fizičkih aktivnosti. Istraživači moraju objasniti kako i zašto neke fizičke aktivnosti bivaju

15
definisane kao sportovi a potom postaju kulturno važne aktivnosti u društvenom životu
određene grupe ili društva.

Oni koji koriste ovaj alternativni pristup ne opisuju sport jednom definicijom. Kada ih pitaju,
„Šta je sport“ oni kažu, „pa, to zavisi od toga ko pita, kada pita i gdje pita.“ Oni objašnjavaju
da ne posmatraju svi i ne definišu svi sport na isti način i da se ideje o sportu mijenjaju tokom
vrijemena i sa jednog na drugo mjesto. Na primjer, može se primijetiti da ljudi koji su odrasli
krajem devetnaestog vijeka u Engleskoj mogu biti užasnuti, zbunjeni ili zapanjeni onim što
ljudi u Sjedinjenim Državama danas smatraju sportom. Slično, ljudi koji gledaju NFL fudbalske
utakmice danas, ne bi smatrali mnoge aktivnosti sportskim aktivnostima koje su se smatrale
sportskim aktivnostima u Engleskoj u devetnaestom vijeku, jer učesnici nisu trenirali, nisu se
takmičili prema rasporedima, igrali u ligama, ili težili postavljaju rekorda i osvajanju
šampionata. Možda će ljudi u 2100. godini definisati aktivnosti igrane u virtuelnoj stvarnosti
kao sportove i vidjeti ono što danas smatramo sportskim aktivnostima nazadnim, pretjerano
organizovanim, i dosadnim aktivnostima svedenih na fizičke sposobnosti nekolicine umjesto
na interese i fantazije svih.

Oni koji koriste ovaj alternativni pristup za definisanje sporta, takođe primjećuju brojne
kulturne razlike u načinu na koji ljudi identifikuju sportove i uključuju ih u svoje živote. U
kulturama koje ističu saradničke odnose, ideja da ljudi treba da se takmiče međusobno zbog
nagrade može se činiti uznemirujućom, ako ne nemoralnom. Za ljude u kulturama koje ističu
takmičenje, fizičke aktivnosti i igre koje nemaju pobjednike čine se besmislenim. Ove
kulturalne razlike je važno razumjeti. Umjesto da se dozvoli da definicija sporta oblikuje ono
što se treba ispitivati, oni koji koriste ovaj alternativni pristup vrše istraživanje na osnovu onoga
što ljudi u određenim kulturnim postavkama smatraju važnim za svoje živote (vidjeti Martin-a
i Miller-a, 1999; Rail-a, 1998; Rinehart-a, 2000).

Pretpostavka u osnovi ovog pristupa jeste da je sport sam po sebi „takmičarska aktivnost“.
Drugim riječima ne postoji univerzalno slaganje o značenju, svrsi, i organizaciji sporta; ne
postoji univerzalno slaganje o tome ko će učestvovati u sportski aktivnostima, o okolnostima
pod kojima će se učestvovanje desiti, ili o tome ko će sponzorisati sportske aktivnosti ili
razlozima sponzorstva. Sve te stvari variraju tokom vrijemena od grupe do grupe i od društva
do društva. Najvažnije društveno pitanje koje treba prepoznati pri upotrebi ovog pristupa je da
se ljudi na posebnim mjestima u posebnim trenucima bore oko toga čije ideje o sportu će biti
priznate kao ideje u grupi ili društvu.

Borba oko toga čije ideje se računaju kada se radi o značenju, organizaciji i svrsi sporta je
mnogo češća nego što mislite. Razmatramo različite načine na koje se sport može definisati i
različita značenja vezana za te definicije u odnosu na odluke vezane za sljedeća pitanja: [1] da
li djeci mlađoj od šest godina treba dozvoliti da učestvuju u sportskim aktivnostima i kako
sportovi trebaju biti organizovan i šta treba da znače mlađoj djeci; [2] da li novac iz lokalnog
budžeta za sport mladih treba dati programu u kojem će mlade djevojčice učiti da preskaču
konopac ili programu u kojem se dječaci i par djevojčica takmiče u ligi hokeja na rolerima u
lokalnom skejterskom ringu; [3] da li udruženja državnih srednjoškolskih aktivnosti u
Sjedinjenim Državama treba da uključuje navijanje kao zvanični srednjoškolski sport; [4] da li
skejtbording treba finansirati kroz univerzitetski sportski program; [5] da li kuglanje, pikado, i
muško sinhronizovano skijanje treba priznati kao Olimpijske sportove; [6] da li dozvola za
upotrebu sportskog terena i javnog parka treba da se izda grupi koja želi da slobodno baca frizbi
tokom par sati ili softbol timu koji igra u organizovanoj ligi zajednice; [7] da li događaje
sinhronizovanog plivanja treba pokrivati u sporskim djelovima gradskih novina ili u djelovima

16
o stilu života; [8] da li rvač „hladan kao kamen“, Steve Austin može biti nominovan za nagradu
„sportiste godine“.

Kako se ova pitanja rješavaju zavisi od toga koje se aktivnosti smatraju sportskim aktivnostima
u određenim društvima i u određenim trenucima. Ti problemi, takođe dovode do pitanja o
korisnosti jedne definicije sporta. Na primjer, ako je sport institucionalizovana takmičarska
fizička aktivnosti u službi dobijanja internih i eksternih nagrada, zašto se onda takmičarski ples,
aerobik, preskakanje konopca i navijanje ne računaju kao sportovi? Uklapaju se u definiciju.
Činjenica da se ne smatraju sportskim aktivnostima kada se radi o važnim pitanjima kao što su
sponzorstva, finansiranja, i formalna priznanja dovodi do dva pitanja: (1) šta se identifikuje kao
sport u društvu i (2) kako ljudi određuju šta se identifikuje kao sport? Odgovor na ova pitanja
zahtjeva pažljive analize socijalnog i društvenog konteksta u kojem se donose odluke u
svakodnevnom životu. Kritični problemi se javljaju kada se postavi pitanje koje aktivnosti se
identifikuju kao sportske aktivnosti. Ovo pitanje nas primorava da posmatramo kulture u kojima
ljudi žive, svoje živote i donosimo odluke o tome šta je važno.

2. UPOTREBA SOCIJALNIH TEORIJA

Oni koji ispituju sport u društvu bi trebalo da žele, prije svega da razumiju socijalne i
kulturološke kontekste u kojima sport postoji i kako na te kontekste sport utiče. Takođe, trebalo
bi da žele da razumiju socijalne svijetove koje ljudi stvaraju vezano za sport i iskustva
pojedinaca i grupa vezanih za te socijalne svijetove. Motivisani raznim kombinacijama
radoznalosti, interesovanja za sport, i briga o socijalnom životu i socijalnim problemima, većina
nas želi da koristi ono što zna o sportu u društvu za promovisanje socijalne pravde, otkrivanje
i izazivanje eksplozivne upotrebe moći, i za podsticanje ljudi, tako da mogu da odole i
transformišu postojeće socijalne uslove.

Kada se uključujemo u projekat izučavanja i promjene sporta, obično se koriste socijalne i

kulturalne teorije kao pomoć. Te teorije nam pomažu u identifikovanju pitanja i problema u
tom izučavanju. Daju nam okvir za postavljanje istraživačkih pitanja, tumačenje informacija, i
otkrivanje dubljih značenja i teorija vezanih za sport u određenim kulturama. One nam, takođe
omogućavaju da budemo informisani građani dok primjenjujemo ono što naučimo u našim
istraživanjima. Kako oni od nas koji se bave istraživanjem sporta dolaze iz mnogi različitih
akademskih polja i kako je društveni život tako različit i složen, koristimo razne teorije za
upravljanje našim radom.

Stoga su klasifikovana tri cilja ovog poglavlja, prije svega identifikovanje i opisivanje teorija
koji su korišćene najčešće za ispitivanje sporta u društvu, zatim objasniti kako nam razne teorije
pomažu u našim naporima da razumijemo sport kao socijalni fenomen kao i društvo i kulturu u
kojoj živimo, i na kraju isticanje kako nas razne teorije navode da vidimo sport na različite
načine, preduzmemo različite vrste aktivnosti, i podržimo razne vrste politika o sportskim
aktivnostima u svakodnevnom životu.

ŠTA SU TEORIJE I ZAŠTO SU NAM POTREBNE?

Kad god pitamo zašto je naš svijet takav kakav jeste i kada potom zamislimo kakav može biti,
mi „teoretišemo“ (Hooks, 1992). Teoretisanje uključuje kombinaciju opisa, refleksije i analize.
Kada teoretišemo, ne moramo koristiti velike riječi i složene rečenice. U stvari, najbolje teorije
su one koje se lako razumiju, tako da nam pomažu da damo smisao društvenom svijetu.

17
Kada ispitujemo sport u društvu, najbolje teorije su one koje opisuju i objašnjavaju aspekte
društvenog života u uslovima koji imaju smisla i koji su logični i konzistentni sa sistematskim
zapažanjima društvenog svijeta. Teorije razvijene od strane naučnika iz oblasti društvenih
nauka su korisne jer pružaju okvire koje možemo koristiti za postavljanje dobrih socioloških
pitanja i potom za interpretiranje informacija o društvenom svijetu. Kada se radi o ispitivanju
sporta u društvu, teorije nam omogućavaju da vidimo sport iz novih uglova i perspektiva, da
potpunije razumijemo odnos između sporta i društvenog života, i da donosimo odluke o sportu
i učešću u sportu u našim životima, porodicama, zajednicama i društvima.

Mnogi ljudi misle da teorije nemaju praktičnu primjenu. Međutim, to nije istina. Većina naših
odluka i aktivnosti je bazirana na našim predviđanjima njihovih mogućih posljedica, a ta
predviđanja su bazirana na našim teorijama o društvenom životu. Naše lične teorije mogu biti
nepotpune, loše razvijene, bazirane na ograničenim informacijama, i oblikovane da odgovaraju
našim potrebama, ali ih i dalje koristimo i dozvoljavamo da upravljaju našim ponašanjem. Kada
su naše teorije tačne, naša predviđanja nam pomažu da se efektivnije povežemo sa drugima i
da direktnije kontrolišemo šta se dešava u našim životima. Kada donosimo odluke o sportu,
formiramo političke stavove, ili odlučujemo da li da finansiramo ili uskratimo novac sportskim
programima, obično temeljimo odluke na našim ličnim teorijama o sportu i njihovim vezama
sa društvenim životom.

Ni jedna od teorija razmatranih u ovom poglavlju nije savršena, ali svaka može biti korisna dok
se krećemo van naših ograničenih ličnih perspektiva i razvijamo šire informisani skup ideja o
sportu u društvu. Teorije o društvu i društvenom životu su bazirane na kombinaciji sistematskog
istraživanja i deduktivne logike. Idealno, one su predstavljene u objavljenim knjigama i
člancima, tako da drugi ljudi mogu da procijene, testiraju, koriste i promijene te teorije. Većina
teorija su proizvodi više od jedne osobe. Mogu se obraditi i poboljšati tokom vrijemena dok ih
ljudi testiraju u istraživanjima, ili se mogu napustiti kada ljudi otkriju da nisu korisne u njihovim
naporima da razumiju društveni život.

Činjenica je da su sve teorije koje postoje vrlo važne u našim životima. Pomažu nam u
postavljanju pitanja, traženju odgovora, donošenju odluka, preduzimanju aktivnosti, i procjeni
učinjenog. Bez teorija, nedostajali bi nam okviri koje su nam neophodni da bismo dali smisao
životu i da bi učili iz svojih iskustava.

Šest glavnih teorija je korišćeno za ispitivanje sporta u društvu:

1. Funkcionalistička teorija
2. Teorija konflikta
3. Teorija interakcije
4. Kritička teorija
5. Feministička teorija
6. Teorija oblikovanja

Iako postoje značajne razlike između njih, postoje mnoge tačke u kojima se dvije ili više njih
mogu preklapati i zajednički razvijati. To je zato što ljudi čitaju i reaguju na ideje drugih dok
istražuju i razvijaju sopstvene ideje o društvu i društvenom životu. Stoga, iako je sumirano tih
šest teorija u odvojenim odjeljcima, trebalo bi imati na umu da su sve socijalne teorije fluidni,
promjenljivi skupovi ideja o tome kako društveni svijet funkcioniše. One nisu potpuno odvojeni
okviri koji nemaju ništa zajedničko jedni sa drugima (Calhoun, 1998) ali nam svaka teorija daje
različitu perspektivu za zamišljanje i ispitivanje mnogih složenih odnosa između sporta i
društva.

18
Kako je svaka teorija razmatrana u zasebnom odeljku, postoje djelovi koji pokrivaju sljedeće:
kratak pregled teorije, primjere ideja i istraživanja koji su inspirisani teorijom, objašnjenja o
tome kako se teorija može koristiti dok primjenjujemo aktivnosti i kreiramo stavove o sportu u
našim svakodnevnim životima i pregled glavnih nedostataka teorija.

FUNKCIONALISTIČKA TEORIJA

Funkcionalistička teorija je temeljena na pretpostavci da je moguće ispitivati društvo, otkriti

naučne „istine“ o tome kako društvo funkcioniše, i potom razviti sistem „društvenih zakona“
koje možemo koristiti za razumijevanje, kontrolu, i čak promjenu društva na bolje. Oni koji
koriste funkcionalističku teoriju vide društvo kao organizovani sistem međusobno povezanih
djelova spojenih raznim vrijednostima i društvenim procesima koji prevazilaze razlike i
promovišu slaganje među ljudima.

Prema funkcionalističkoj teoriji, vodeća snaga u osnovi svog društvenog života je tendencija
da se svaki društveni sistem održi u stanju ravnoteže, tako da nastavi da funkcioniše efikasno.
Ova ravnoteža se postiže „prirodno“ dok ljudi razvijaju slaganje, zajedničke vrijednosti, i
koordiniranu organizaciju u glavnim sferama društvenog života, kao što su porodica,
obrazovanje, ekonomija, mediji, politika, religija, rekreacija i sport.

Kada sociolozi koriste funkcionalističku teoriju da objasne kako društvo, zajednica, škola,
porodica, sportski tim, ili drugi društveni sistemi funkcionišu, oni temelje svoju pažnju na to
kako svaki dio u sistemu doprinosi generalnom funkcionisanju sistema. Na primjer, ako se
ispituje sistem crnogorskog društva, osoba koja koristi funkcionalističku teoriju brine o tome
kako su crnogorska porodica, ekonomija, vlada, obrazovni sistem, mediji, religija, i sport
povezani međusobno i kako zajedno funkcionišu u doprinosu besprekornom radu društva kao
cjeline. Analize bazirane na funkcionalizmu temelje se na to kako svaka od ovih sfera
društvenog života održava efikasno funkcionisanje većeg društvenog sistema.

Prema funkcionalističkoj teoriji, društveni sistemi funkcionišu besprekorno kada imaju

efikasan, ugrađeni mehanizam za obavljanje četiri stvari: (1) socijalizacija ljudi da nauče i
prihvate važne kulturne vrijednosti, (2) promovisanje društvene povezanosti između ljudi, (3)
motivisanje ljudi da ostvare kulturne ciljeve kroz prihvatanje metoda, i (4) zaštita sistema od
spoljnih uticaja. Funkcionalisti pretpostavljaju da, ako su ove četiri „sistemske potrebe“
zadovoljene, društveni red će biti održan i svi će imati koristi.

Funkcionalistička teorija i istraživanje sporta

Funkcionalistička teorija, obično inspiriše diskusiju i istraživanje o tome kako se sport kao
društvena institucija uklapa u društveni život i doprinosi stabilnosti i društvenom progresu u
organizacijama, zajednicama i društvu. U stvari, ljudi su često koristili funkcionalističke teorije
za usmjeravanje svojih razmišljanja pri ispitivanju mnogih pitanja razmatranih u sljedećim
poglavljima ove studije. Primjeri uključuju sljedeće: da li sport i učestvovanje u sportu utiču na
društveni i lični razvoj?; da li sport i učestvovanje u sportu podstiču razvoj društvenih veza i
odnosa u grupama, zajednicama i društvima?; da li bavljenje sportskim aktivnostima ima
pozitivan uticaj na uspjeh u školi, na poslu i da li uči ljude da prate društvena pravila dok teže
uspjehu?; da li sport doprinosi zdravlju i kondiciji i snazi društva kao cjeline?

19
Funkcionalistička teorija temelji pažnju na to kao sport pomaže da društvo, zajednice,
organizacije, i ostale društvene grupe funkcionišu besprekorno, kao i na to kako sport i
učestvovanje u sportu utiče na pojedince da doprinesu društvenom sistemu u kojem žive. Zbog
toga je funkcionalistički pristup, često popularan među ljudima koji imaju veliki interes u
očuvanju „statusa kvo“ u društvu. Ti ljudi žele da im sociolozi kažu kako sport doprinosi
besprekornom funkcionisanju društava, zajednica, organizacija i grupa u kojima žive. Mnogi
ljudi preferiraju funkcionalističku teoriju jer se uklapa u to kako su naučeni da posmatraju svijet
oko sebe i zbog toga što vodi do zaključka da je sport izvor inspiracije za pojedince i društvo.

Upotreba funkcionalističke teorije u svakodnevnom životu

Mnogi ljudi širom svijeta koriste popularizovani oblik funkcionalističke teorije da bi donijeli
odluke o sportu i sportskim programima na nacionalnim i lokalnim nivoima. Funkcionalistički
pristup navodi ljude da promovišu razvoj i rast organizovanog sporta kod omladine (da grade
vrijednosti), da finansiraju razne sportove u srednjim školama i na fakultetima (da promovišu
organizacionu lojalnost i veze sa školom), da razviju sportske prilike za djevojke i žene (da
povećaju motivaciju dostignućem među djevojkama i ženama), da uključe sportove u vojnu
obuku (da povećaju vojničku pripremljenost i kondiciju vojnika), i da finansiraju i prenose
Olimpijske Igre (da grade internacionalnu dobru volju i jedinstvo).

Funkcionalistička teorija navodi ljude da promovišu promjene u sportu koje ističu na ono što
oni smatraju tradicionalnim vrijednostima u društvu. Ako su individualizam, takmičenje i
uspjeh važne vrijednosti u društvu, osoba koja koristi funkcionalističku teoriju će težiti
promjenama koje bi dovele do povećanja individualnih dostignuća, obaranja rekorda, i
generalnog učestvovanja u takmičarskim aktivnostima. Kako funkcionalistička teorija,
generalno vodi do zaključka da sport gradi vrstu karaktera vrednovanu u društvu kao cjelini,
ona, takođe vodi do političkih preporuka za organizovane takmičarske programe, strukturiranje
sportskog iskustva, veće nadgledanje sportista, više trenerskih obrazovnih programa, više
trening centara za vrhunske sportiste, i povećanje nadgledanja i testiranja na droge radi
kontrolisanja uznemirujuće devijantnosti među sportistima. U slučaju sportova za omladinu, na
primjer, funkcionalistička teorija bi isticala aktivnosti za povećanje razvoja sportskih programa,
obuku za potrebne sertifikate, i sportski sistem koji promoviše uspjeh elitnog nivoa takmičenja.
Funkcionalistička teorija navodi ljude da traže i istražuju načine na koje sport doprinosi razvoju
pojedinaca i društva kao cjeline.

Kako mnogi ljudi koriste „model sistema“ za razumijevanje kako svijet oko njih funkcioniše,
njihovo viđenje sporta se podudara sa funkcionalističkom teorijom. Drugim riječima, oni
pretpostavljaju da društvo ostaje udruženo pomoću podijeljenih vrijednosti, i vide sport kao dio
društvenog života koji doprinosi redu i stabilnosti u društvu. Ovo je perspektiva koju mnogi
studenti imaju kada pohađaju predmet društvenih odnosa u sportu, i ona navodi mnoge od njih
da se osjećaju ugodno pred pitanjima, idejama i istraživanjima temeljenim na funkcionalističkoj
teoriji i da se osjećaju nelagodno pred pitanjima, idejama i istraživanjima temeljenim na drugim
teoretskim pristupima.

Ljudi koji imaju moć i uticaj u društvu, takođe favorizuju funkcionalističku teoriju jer ona pruža
činjenice koje navode na put održavanja društva takvog kakvo jeste. Ljudi koji imaju moć i
uticaj žele da stvari ostanu kakve jesu, da bi njihova moć i uticaj bili očuvani.

20
Kako je funkcionalistički pristup tako široko primjenjivan u popularnim objašnjenjima,
svakodnevnim diskusijama, i medijskim pokrićima sporta u društvu, važno je da znamo njegove
nedostatke.

Nedostaci funkcionalističke teorije

Funkcionalistička teorija ima tri glavna nedostatka kada se koristi za ispitivanje sporta u
društvu. Prvo, ne priznaje da je sport društvena konstrukcija koja poprima mnoge oblike tokom
kreiranja i definisanja od strane ljudi koji su međusobno povezani. Takav pristup, generalno
navodi ljude da previde raznovrsnost sporta, mjeru do koje sportovi promovišu interese moćnih
i bogatih ljudi, i vjerovatnoću da sport, ponekad može poizvjesti ili reprodukovati ishode koji
uznemiruju besprekorno funkcionisanje društva.

Drugo, funkcionalistička teorija dovodi do precjenjivanja pozitivnih efekta i potcjenjivanja

negativnih efekata sporta u društvu. Na primjer, funkcionalistička teorija nam ne bi pomogla
da razumijemo da isticanje fizičke snage i dominacije nad protivnikom koje je tako često u
mnogim sportskim aktivnostima ne ide u korist ženama u društvu. Niti bi nam pomogla da
razumijemo kako razni sportski timovi u srednjim školama i na fakultetima mogu narušiti
društvenu integraciju i dovesti do toga da se neki studenti osjećaju marginalizovano u svojim
školama zbog statusnog sistema koji ide u korist raznim sportistima.

Treće, funkcionalistička teorija je bazirana na pretpostavci da su potrebe svih grupa unutar

društva iste kao potrebe društva u cjelini. Ovo uzrokuje potcjenjivanje postojanja razlika i
sukoba interesa unutar društva i ignorisanje slučajeva u kojima sport koristi nekim grupama
više nego ostalim. Ovo ograničava naše razumijevanje razlike, konflikta, i dinamike promjena
u društvima. Teorija konflikta je korišćena od strane onih koji su zainteresovani za ova pitanja.

TEORIJA KONFLIKTA

Teorija konflikta je temeljena na idejama Karl-a Marks-a. Ljudi koji koriste teoriju konflikta
vide društvo kao sistem društvene strukture i odnosa, koji je oblikovan ultimativno
ekonomskim moćima. Drugim riječima, društvo je oblikovano i organizovano oko novca,
bogatstva i ekonomske moći.

Teoretičari konflikta pretpostavljaju da se društveni život vrti oko ekonomskih interesa i da

ljudi koriste svoju ekonomsku moć da upravljaju i manipulišu drugima da bi oni prihvatili
njihovo viđenje svijeta kao tačno viđenje. To znači da su oni koji koriste teoriju konflikta
zabrinuti klasnim odnosima – odnosno, društvenim procesima koji se razvijaju oko toga ko ima
ekonomsku moć, kako se ta moć koristi, i ko je u prednosti a ko ne usljed ekonomske
organizacije društva. Studije klasnih odnosa se temelje na posljedicama društvene nejednakosti
i procesa promjene u društvu.

Glavni cilj teorije konflikta je sličan glavnom cilju funkcionalističke teorije: razvoj generalne
teorije o tome kako društvo funkcioniše kao sistem. Stoga, teorija konflikta je dizajnirana da
pokaže da je ekonomska moć u kapitalističkom društvu tako duboko ukorijenjena da su
progresivne promjene moguće samo ako ljudi bez ekonomske moći postanu svjesni potrebe za
promjenom i preduzmu aktivnosti da naprave velike promjene u organizaciji ekonomije i
društva.

21
Teoretičari konflikta pretpostavljaju da dominantne forme sporta u društvu ultimativno
promovišu interese ljudi koji imaju novac i ekonomsku moć. Sport u svim svojim oblicima,
smatraju, temelji se na emocijama i pažnji onih koji bježe od stvarnosti na sportskim
događajima, koji ih odvlače od potrebe da promjene ekonomiju. U stvari, sport je organizovan
i sponzorisan od strane onih koji imaju novac i ekonomsku moć u težnji da potvrde
kapitalističke vrijednosti takmičenja, proizvodnje i potrošnje. Stoga, teoretičari konflikta vide
sport kao opijat za društvo, kao aktivnosti i spektakle koji maskiraju svijest o ekonomskoj
eksploataciji među onima bez moći sa pružanjem privilegije i položaja onih koji kontrolišu
bogatstvo i ekonomiju.

Teorija konflikta i istraživanje u sportu

Teorija konflikta, obično inspiriše diskusije i istraživanje o tome kako sport omogućava moć i
privilegiju elitnim grupama u društvu, i kako sport služi kao alat ekonomskoj eksploataciji i
opresiji. Oni koji koriste teoriju konflikta ispitivali su i diskutovali sljedeća pitanja: kako i kada
sportisti postaju otuđeni od sopstvenog tijela?; kako sport doprinosi postojanju socio-
ekonomske nejednakosti u društvu?; kako proces komercijalizacije mijenja sport i utiče na
društvene odnose u društvu?; kako ljudi sa ekonomskom moći koriste sport za povećanje
sopstvenih interesa?

Teorija konflikta koncentriše svoju pažnju na to kako moćni ljudi koriste sport za promovisanje
stavova i odnosa koji im omogućavaju da održe moć i privilegiju. Kao i funkcionalistička
teorija, temeljena je na pretpostavci da društvenim životom upravljaju i oblikuju ga određene
društvene potrebe, iako teorija konflikta ističe „potrebe za kapitalom“ umjesto generalnih
„potreba društvenog sistema“.

Teorija konflikta, takođe temelji pažnju na to kako sport reflektuje i promoviše nejednaku
raspodjelu moći i ekonomskih resursa u društvima. To vodi do isticanja negativnih posljedica
sporta i zaključka da su potrebne radikalne promjene u sportskim aktivnostima i društvu kao
cjelini. Prema teoretičarima konflikta, cilj tih promjena je razvoj humanog i kreativnog društva,
tako da sportovi mogu postati izvor izražavanja, kreativne energije, i fizičkog blagostanja.

Većina ljudi u zemljama sa kapitalističkim ekonomijama ne osjeća lagodnost sa

pretpostavkama i zaključcima teorije konflikta. Smatraju da se negativni ton teorije konflikta
ne uklapa sa njihovim idejama o sportu ili društvu, i nisu pomireni sa zaključcima koji prijete
trenutnoj strukturi i organizaciji sporta i društva. Međutim, teorija konflikta je bila vrlo korisna
u prevlačenju pažnje na važna ekonomska pitanja u sportskim aktivnostima i oblike
nejednakosti koji kreiraju konflikte i tenzije u društvu kao cjelini.

Upotreba teorije konflikta u svakodnevnom životu

Teorija konflikta temelji pažnju na ekonomske faktore, klasnu nejednakost, i potrebu za

promjenama u načinu na koji su sportovi i društvo organizovani. Te promjene ističu potrebu
da sportisti i gledaoci budu svjesni kako se njima manipuliše i upravlja radi profita i lične dobiti
ekonomske elite u društvu.

Teorija konflikta, često vodi do zaključka da problemi u sportu postoje jer oni koji učestvuju u
sportu nemaju efektivnu kontrolu nad uslovima njihovog učestvovanja. Stoga, oni koji
favorizuju ovaj pristup podržavaju politike i programe koji regulišu ili eliminišu motivaciju
ekonomskim profitom u sportu, i promovišu ideju da sportisti trebaju imati više kontrole nad

22
sportom i uslovima učestvovanja u sportskim aktivnostima. Stavljaju veći akcenat na igru a
manji na posao, kako bi učestvovanje u sportskim aktivnostima postalo više oslobađajuće i
ohrabrujuće za veći broj ljudi. Favorizuju saveze igrača, kao i organizacije koje predstavljaju
interese navijača i ljudi u zajednicama gdje se velike količine javnog novca koriste za
subvencionisanje bogatih vlasnika timova.

Aktivnosti i politike inspirisane teorijom konflikta ističu materijalne uslove onih kojima
nedostaje novac i moć i potrebu za radikalnim promjenama u generalnoj organizaciji sporta. Te
aktivnosti i politike bi obeshrabrile razvoj i rast profesionalnog sporta i promovisale bi ideju da
sportske igre trebaju postojati zarad samih igrača. Konačno, te aktivnosti i politike bi
promovisale nove sportove organizovane na osnovnom nivou radi zabave i udaljavanje od
sportova organizovanih od strane ljudi sa novcem a zarad ekonomskog profita.

Nedostaci teorije konflikta

Teorija konflikta ima tri glavne slabosti. Prva, ignoriše mogućnost da sport može biti mjesta
iskustvo koje ohrabruje pojedince i grupe u kapitalističkim društvima. Teoretičari konflikta
razgovaraju o sportu kao da je od uvijek organizovan tako da maksimizira kontrolu koju bogati
ljudi imaju nad svima ostalima u kapitalističkim društvima. Oni vide sport kao mjesto gdje ljudi
uče da definišu svoja tijela kao instrumente proizvodnje i onda postaju otuđeni od svojih tijela
u tom procesu. Ne priznaju da sport može zauzimati oblike koji mogu služiti interesu ljudi koji
imaju malu moć ili bogatstvo u društvu. Takav pristup, generalno navodi ljude da zanemare
slučajeve u kojima je učestvovanje u sportskim aktivnostima lično, kreativno i oslobađajuće
iskustvo, ili sredstvo za izazivanje interesa ekonomski moćnih grupa i transformisanje
društvenog života na progresivne načine.

Drugo, teorija konflikta pretpostavlja da cijelim društvenim životom upravljaju i oblikuju ga

ekonomski faktori, potrebe za kapitalom u društvu. Ona se fokusira na odnose između
ekonomski moćnih i nemoćnih, i pretpostavlja da oni koji su moćni uvijek koriste svoju moć
da kontrolišu i eksploatišu one koji je nemaju. Ona pretpostavlja da oni koji nemaju moć, žive
u stanju nemoći i pokornosti. Ove pretpostavke navode ljude da koriste teoriju konflikta za
koncentrisanje, isključivo na ekonomske faktore pri ispitivanju sporta. Međutim, mnogi
sportovi, posebno oni koji ističu rekreaciju i masovno učestvovanje, ne mogu se objasniti
potpuno u smislu ekonomskog interesa ili ekonomske moći u društvu.

Treće, teorija konflikta potcjenjuje značaj pola, rase, etničke pripadnosti, starosti, seksualne
orijentacije, i drugih faktora kada se radi o objašnjavanju kako ljudi identifikuju sebe, kako se
povezuju sa ostalima i organizuju društveni život. Umjesto toga, ona ističe istorijsku i društvenu
organizaciju koja se razvija oko ekonomskih faktora. Stoga, oni koji koriste teoriju konflikta za
ispitivanje sporta, često zanemaruju mogućnost da su nejednakosti u društvu bazirane, takođe
na oblicima društvenih odnosa koji nisu, isključivo temeljeni na borbama oko društvene klase
i ekonomskih razlika.

Funkcionalistička teorija i teorija konflikta se fokusiraju na društvene potrebe i načine na koje

su sportovi povezani sa zadovoljavanjem tih potreba. U tom smislu, daju nam sliku sporta u
društvu od vrha ka dnu. Ne govore nam mnogo o sportskim aktivnostima u svakodnevnom
životu i o tome kako ljudi kreiraju sport i generalno društvo u kojem žive. Ignorišu pogled
društva od temelja ka vrhu, iz perspektive ljudi koji se „bave“ sportom i daju značenje sportskim
aktivnostima kao djelovima njihovih svakodnevnih života. Takođe, ignorišu složenost
svakodnevnog života i činjenicu da su sport i društvo društvene konstrukcije koje nastaju u vezi

23
sa višestrukim borbama nad onim što je važno u ljudskim životima. Teorije koje koncentrišu
svoju pažnju na razne aspekte tih pitanja su teorija interakcije, kritička i feministička teorija.

TEORIJA INTERAKCIJE

Teorija interakcije se koncentriše na pitanja vezana za značenje, identitet, društvene odnose, i

podkulture u sportskim aktivnostima. Temeljena je na ideji da ljudsko ponašanje uključuje
izbore i da su izbori temeljeni na definicijama realnosti koju ljudi formiraju u međusobnim
odnosima.

Prema teoriji interakcije, ljudi ne reaguju jednostavno na svijet oko sebe. Umjesto toga, aktivno
donose odluke o svom ponašanju na osnovu posljedica koje smatraju da će ponašanje imati na
život, ljude oko nas, i svijet u kojem žive. Dalje, dok komuniciraju sa drugima, kreiraju kulturu
i društvo.

Prema teoriji interakcije, sposobnost da se reflektuje i proceni odluka i djela omogućava da se

razvija smisao o tome ko smo i kako smo povezani sa svijetom oko nas. Taj smisao o tome ko
smo u svijetu oko nas je naš identitet. Identiteti su ključni faktori u ljudskoj interakciji i izgradnji
društvenih svijetova. Drugim riječima, identitet je osnov samo-usmjeravanja i samo- kontrole
u našim životima. Identitet se nikad ne formira trajno, jer se razvija iz naših odnosa, a naši
odnosi se stalno mijenjaju dok srećemo ljude, dok se ljudi mijenjaju i dok se suočavamo sa
novim situacijama.

Istraživanja bazirana na teoriji interakcije pomažu nam da razumijemo kako ljudska bića
definišu i daju značaj sebi, svojim odlukama i djelima, i svijetu oko njih. Takođe nam pomaže
da razumijemo kako su ta značenja povezana sa identitetom i društvenom interakcijom. Stoga,
kada ljudi koriste teoriju interakcije, oni ispituju ljudska bića kao donosioce odluka i kreatore
značenja, identiteta, i odnosa; vrše istraživanje koje se fokusira na „gledanje“ svijeta kroz oči
ljudi koje posmatraju, ispituju, i sa kojima komuniciraju. Često istražuju konkretne grupe ljudi
ili određene kulture, i pokušavaju da ih razumiju iznutra, iz perspektive samih tih ljudi. Na neki
način, posmatraju društvo od temelja ka vrhu umjesto obratno.

Teorija interakcije i istraživanje u sportu

Teorija interakcije, obično inspiriše diskusije i istraživanja o iskustvima sportista i o tome kako
sportisti definišu i daju smisao svom učestvovanju u sportskim aktivnostima. Zajednički cilj
istraživača ove teorije je da rekonstruišu i opišu realnost koja postoji u mislima sportista,
trenera, gledalaca i drugih uključenih u sport u društvu.

Interakcionisti koriste istraživačke metodologije dizajnirane za prikupljanje informacija o tome

kako ljudi vide svoje svijetove i svoje odnose u tim svijetovima. Stoga, oni sprovode studije
koje uključuju posmatranje učesnika i detaljne intervjue. To su najbolje metode za
razumijevanje kako ljudi definišu situacije i koriste te definicije za formiranje identiteta i
donošenje odluka o svom ponašanju.

Oni koji koriste teoriju interakcije koncentrišu se sljedeća pitanja: koji su društveni procesi kroz
koje ljudi postaju uključeni u sport?; kako ljudi definišu sebe i kako ih drugi definišu kao
sportiste?; kako ljudi daju značenje i vide značenje iz svojih iskustava u sportu?; šta se dešava
kada ljudi prestanu da se bave sportom i pređu na ostale djelove života?; koje su karakteristike

24
sportskih kultura, kako ih kreiraju ljudi uključeni u sport, i kako utiču na identitete i djela na i
van terena?

Jedno ili više ovih pitanja je razmatrano u svim djelovima ove studije. Takođe su razmatrana
na razne načine u mnogim drugim odjeljcima. Razlog je taj što smatramo da interakciono
istraživanje pruža živahan opis sportskih iskustava, koji možemo koristiti za razumijevanje
ljudskih aktivnosti i društvenog života. Ili određene kulture, i pokušavaju da ih razumiju iznutra,
iz perspektive samih tih ljudi. Na neki način, posmatraju društvo od temelja ka vrhu umjesto
obratno.

Upotreba teorije interakcije u svakodnevnom životu

Teorija interakcije se koncentriše na značenje i interakciju vezanu za sport i učešće u sportu.

Ističe složenost ljudskih aktivnosti i potrebu za razumijevanjem aktivnosti u smislu toga kako
ljudi povezani sa sportom definišu situacije kroz svoje odnose sa drugima.

Oni koji koriste teoriju interakcije traže promjene u sportskim aktivnostima koje bi potpunije
predstavljale perspektive i identitete onih koji se bave sportom. To može uključivati
restrukturiranje sportskih organizacija, tako da svi učesnici imaju priliku da postave pitanja o
svrsi i uslovima učestvovanja u sportu. Stoga, interakcionisti bi podržali sportske organizacije
koje su otvorene i demokratske.

Na primjer, u slučaju omladinskog sporta, oni koji koriste teoriju interakcije bi tražili promjene
u igrama koje odražavaju potrebe i interesovanja djece, umjesto potreba i interesovanja
odraslih. Opominjali bi roditelje i trenere o problemima koji nastaju kada mladi ljudi razvijaju
identitete i odnose koje nadmašuju sportove do isključivanja drugih identiteta i odnosa. U
slučaju drugih sportova, tražili bi promjene koje bi obeshrabrile sportiste u definisanju bola i
povrjeda kao normalnih djelova sportskog iskustva. Vide upotrebu supstanci za poboljšanje
performansa u vezi sa identitetom i sportskim kulturama, i smatraju da kontrolisanje upotrebe
tih supstanci zahtjeva promjene normi i kulture u sportskim aktivnostima. Rekli bi da
identifikovanje korisnika kao „trulih jabuka“ i kažnjavanje istih kao pojedinaca ne bi
promijenilo kulturu u kojoj sportisti uče da žrtvuju svoja tijela zarad tima i sporta.

Nedostaci teorije interakcije

Teorija interakcije je inspirisala mnoge informativne studije o značenju, identitetu, interakciji i

kulturama u sportu. Međutim, ima svoje nedostatke.

Prvi nedostatak se ogleda u tome što koncentriše svoju pažnju skoro isključivo na odnose i lične
definicije realnosti bez objašnjenja kako su procesi interakcije i konstrukcije značenja sporta
vezani za društvene strukture i materijalne uslove u društvu. Interakcionističko istraživanje je,
generalno ignorisalo veze između sportskih iskustava i sportskih kultura, s jedne strane, i
sistema moći i nejednakosti koji postoje u društvima, zajednicama, organizacijama, porodicama
i malim grupama s druge strane. Stoga, teorija interakcije nam ne govori mnogo od tome kako
su sportovi i sportska iskustva povezana sa pitanjima moći i odnosima moći u društvu kao
cjelini.

Drugo, teorija interakcije nam ne pruža kritičko viđenje onoga što društvo može i treba da bude
kada se radi o društvenoj organizaciji.

25
Pitanja moći i kritičkog viđenja onoga što društvo može i treba da bude su centralne brige ljudi
koji koriste kritičku i feminističku teoriju.

KRITIČKA TEORIJA

Većina ljudi koji se bave ispitivanjem sporta u društvu danas koristi kritičke teorije. Iako
kritičke teorije imaju mnogo oblika, one se primarno koncentrišu na objašnjenje kulture, moći
i društvenih odnosa. Sastoje se od raznih pristupa dizajniranih za razumijevanje odakle moć
dolazi, kako funkcioniše u društvenom životu, i kako se mijenja dok se ljudi bore oko mnogih
problema koji utiču na njihove živote i njihove međusobne odnose (McDonald i Birrell, 1999;
Tomlinson, 1998).

Kritičke teorije, takođe nude brojna objašnjenja za sljedeće: (1) kako se kultura proizvodi i
reprodukuje; (2) kako odnosi moći funkcionišu u procesu kulturalne proizvodnje i reprodukcije,
i (3) kako se ljudi bore za ideje i značenja koje koriste da daju smisao svijetu, za formiranje
identiteta, komunikaciju sa drugima, i transformisanje uslova u sopstvenim životima.

Ljudi koji koriste funkcionalističku i teoriju konflikta često kažu, „Sport je odraz društva,“ ali
oni koji koriste kritičku teoriju objašnjavaju da je sport mnogo više od toga. Oni smatraju da je
sport društveno mjesto (lokacija) gdje se društvo i kultura proizvode i reprodukuju, i to ih čini
mnogo važnijim nego što bi bili ako bi se smatrali samo odrazom društva.

Za razliku od ljudi koji koriste funkcionalističku ili teoriju konflikta, oni koji koriste kritičke
teorije ne vjeruju da je moguće otkriti univerzalno objašnjenje društvenog života, koje bismo
koristili za razumijevanje svih društava u svim trenucima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. U
stvari, oni smatraju da takav cilj neizbježno vodi do ignorisanja različitosti, složenosti,
kontradiktornosti i promjena koje su urođene u svim oblicima društvenog života. Dalje, oni
shvataju da postoje brojne perspektive i tačke gledišta iz kojih se može ispitivati i razumjeti
društveni život i da je traganje za generalnom društvenim zakonima ili društvenim istinama o
društvu i društvenom životu besmisleno. To ih čini vrlo drugačijim od onih koji koriste
funkcionalističku i teoriju konflikata, iako mogu pozajmiti ideje iz tih teorija zarad širenja i
revizije sopstvenih ideja.

Prema kritičkim teorijama, odnos između sporta i društva nikada nije određen jednom i
zauvijek: sport se mijenja sa promjenom istorijskih uslova i političkih i ekonomskih moći. Sport
se mijenja sa novim razvojima u vladi, obrazovanju, medijima, religiji, i porodici. Sport se
menja sa novim idejama o muškosti i ženstvenosti, rasi, etničkoj pripadnosti, starosti,
seksualnoj orijentaciji i fizičkoj sposobnosti. I sport se mijenja sa novim načinima razmišljanja
i razgovorima koji nude vizije kulture i društvenog života, što ljudi koriste da daju smisao
svijetu oko njih.

Kritičke teorije se, takođe tiču aktivnosti i političke uključenosti. Sve kritičke teorije imaju
veliku želju kroz sociologe da identifikuju pitanja i probleme i da učine društveni život
poštenijim, demokratskijim i otvorenijim za različitosti. Kritičke teorije su vrijedan instrument
u identifikovanju i ispitivanju određenih društvenih problema i u razmišljanju i primjeni
praktičnih programa i procesa koji eliminišu suzbijanje i eksploataciju i promovišu jednakost,
poštenje i otvorenost.

Većina ljudi koji koriste kritičke teorije su zainteresovani za objašnjavanje da su svi društveni
odnosi utemeljeni na političkoj borbi oko toga kako društveni život treba da se definiše i

26
organizuje. Oni shvataju da su dominante forme sportova u većini društava društveno
konstruisane na načine koji sistematski i arbitrarno daju privilegiju nekim ljudima a drugim ne.
Njihov cilj je da ispitaju i objasne sve načine tog dešavanja, da ih razotkriju, i da inspirišu nove
načine razgovora, definisanja, organizovanja i bavljenja sportom.

Kritičke teorije i istraživanje u sportu

Kritičke teorije su raznovrsne i bave se mnogim dimenzijama naših života. Stoga, one su
inspirisane i vođene velikim brojem diskusija i istraživanja sporta u društvu.

Oni koji koriste kritičke teorije za istraživanje sporta, generalno se koncentrišu na jedno ili više
od sljedećih pitanja: čije su ideje o značenju i organizaciji sportova najvažnije kada se radi o
određivanju koji sportovi će se finansirati, ko će učestvovati u njima, kako će biti medijski
pokriveni, i kako će se koristiti za društvene, političke i ekonomske svrhe?; kako su sportovi i
sportska iskustva (kao djelovi kulture) vezani za rane oblike odnosa moći u društvu i za
generalni proces društvenog razvoja?; kada sportovi reprodukuju sisteme moći i privilegije
kome sportovi daju privilegiju a koga osporavaju u društvu?; kako su sportovi vezani za
popularne ideje o ekonomskom uspjehu ili neuspjehu, radu i zabavi, fizičkom zdravlju i
blagostanju, polu, rasi, etničkoj pripadnosti, seksualnoj orijentaciji, fizičkoj sposobnosti i
nesposobnosti, i šta je prirodno ili „devijantno“ u društvu?; na koje načine se ljudi bore za
organizaciju i značenje sportova u njihovim životima?; kada sportovi postaju mjesta za
izazivanje, odbijanje i, čak transformisanje načina na koje je društveni život organizovan?; koje
priče i slike ljudi koriste za konstrukciju sportova i povezivanje sportova i sportskih iskustava
sa svojim životima i sa generalnom kulturom?; čiji glasovi su predstavljeni i čije perspektive
su korišćene za oblikovanje načina razmišljanja i razgovora o sportskim aktivnostima a čiji
glasovi i perspektive nisu predstavljeni?; kako se sistemi odnosa moći, kao i svakodnevne slike
i priče, mogu prekinuti i transformisati tako da daju glas onima koji nemaju moć i predstavnike
u društvu, zajednicama, organizacijama ili grupama?

Dat je prioritet ovim pitanjima jer je smatrano da kritičke teorije inspirišu najzanimljivije i
provokativne diskusije i analize sporta u društvu. Istraživanja vođena kritičkim teorijama ističu
da su sportovi više od samo odraza društva. Takvo istraživanje je temeljeno na pretpostavkama
da sport nikada nije razvijan na uređeni, racionalni način i da ne postoje jednostavna niti
generalna pravila za objašnjavanje sporta kao društvenog fenomena. Namjera istraživanja
temeljenih na kritičkim teorijama je otkrivanje kako struktura, organizacija i značenje sporta
variraju sa promjenom odnosa između grupa koje posjeduju različite količine moći i resursa
tokom vrijemena i iz jednog društvenog uređenja u drugo.

Kritički teoretičari, takođe ispituju kako sport utiče na procese kroz koje ljudi razvijaju i
održavaju kulturalnu ideologiju – odnosno, međusobno povezane orijentacije i vjerovanja koje
koriste da objasne ono što se dešava u njihovim životima. Kritički teoretičari žele da znaju kako
i kada sport postaje mjesto ispitivanja, suprotstavljanja, i izazivanja dominantnih oblika
kulturalne ideologije i za promjenu načina na koje ljudi vide i tumače svijet oko njih. Jedan od
motoa kritičkih teoretičara (vidjeti Hargreaves i MacDonald, 2000) je izjava koju je dao C.L.R.
James, poglavica Zapadnih Indijanaca, koji je naučio da igra kriket nakon što je Britanija
kolonizovala njegovu zemlju. James je rekao, „Šta oni znaju o kriketu ako samo kriket znaju?“
(James, 1984). Kritički teoretičari bi odgovorili na ovo pitanje rekavši, „Ne znamo ništa o
sportu ako je sport sve što znamo.“ Drugim riječima, ako želimo da znamo o sportu, moramo,
takođe znati o društvenom i kulturnom kontekstu u kojem postoji.

27
Upotreba kritičkih teorija u svakodnevnom životu

Kritičke teorije su bazirane na brigama o poštenju i željama da se razumiju, suoče i promjene

sistemi eksploatacije i suzbijanja u društvenom životu. One vode do briga o tome kako sport ili
reprodukuje ili transformiše društva u kojima postoje.

Oni koji koriste kritičke teorije ističu da promjene u sportu zavise od mnogo toga pored
jednostavne promjene kontrole sporta za same učesnike. Oni ističu da su mnogi ljudi svjesni
toga ko kontroliše sport u njihovim društvima i naučili su da prihvate te sisteme kontrole i da
ih definišu kao ispravne. Stoga, politika temeljena na kritičkim teorijama bi, obično tražila
povećanje broja i raznovrsnosti dostupnih alternativa za učestvovanje u sportskim aktivnostima
u društvu. Cilj takvih politika bio bi da se ljudima pruži prilika da učestvuju u mnogim
sportskim aktivnostima i da, u procesu, kreiraju kritičke sposobnosti koje mogu dovesti do
progresivne transformacije u njihovim odnosima, organizacijama, zajednicama i društvima.

Kritički teoretičari, takođe postavljaju pitanje o pričama koje su ispričane o sportskim

aktivnostima u kulturi. Izazivaju one čiji glasovi i perspektive dominiraju u tim pričama, i prave
prostor za glasove koji su utišani i za perspektive koje nisu predstavljene u tim pričama.

Kritičke teorije nas primoravaju da postavimo pitanje šta je sport i da razmišljamo o tome šta
može biti iz raznih perspektiva i tačaka gledišta. To može biti ili uzbudljivo ili prijeteće, zavisno
od volje da se posmatra sport na novi i drugačiji način.

Nedostaci kritičkih teorija

Postoje mnoge varijacije kritičkih teorija, pa je teško uredno sumirati njihove nedostatke.
Međutim, postoje generalne mane među varijacijama.

Prvo, većina kritičkih teorija ne pruža jasne smjernice za određivanje kada sportovi reprodukuju
dominantne oblike socijalnih odnosa u društvu i kada postaju mjesta otpora i transformisanja
društvenih odnosa. Iako su istraživanja temeljena na kritičkim teorijama koncentrisana na
slučajeve u kojima su sportovi mjesta otpora, nije identifikovan generalni pravilnik za
promovisanje oblika otpora koji vode do društvenih transformacija u sportskim aktivnostima
ili društvenim odnosima. Ovo je djelimično posljedica toga što kritički teoretičari daju veći
prioritet analiziranju problema i preduzimanjem političkih aktivnosti za promovisanje promjene
nego što rade na izgradnji generalne teorije o društvenom životu. Oni smatraju da svo znanje i
istina zavise od kulturne i društvene perspektive kroj koju su konstruisani. Stoga, različiti
problemi i konflikti uvijek traže različite strategije i različite oblike intervencije. Naravno, to
može biti koristan pristup kada se suočava sa konkretnim problemom, konfliktom, ili
nepravdom, ali ne podstiče izgradnju socijalnih teorija koje mogu biti korisne u mnogo većem
broju različitih situacija.

Drugo, kako kritička teorija ističe otpor i transgresiju, među onima koji je koriste postoji
tendencija da vide vrijednost u svim verzijama otpora i svima aktivnostima koje se ne uklapaju
u dominantne norme, posebno kada predstavljaju interese marginalizovanih ljudi u društvu.

Međutim, jasno je da dominantne norme nisu uvijek nepoštene ili opsesivne i da glasovi i
stavovi nekih marginalizovanih i neprivilegovanih grupa nisu temeljena na problemima u
poštenju, oslobođenju, i toleranciji razlika. Važno je poštovati glasove i kreativni potencijal
marginalizovanih i suzbijenih grupa, ali nije politički ili moralno mudro pretpostaviti da

28
doprinosi svih grupa imaju jednaku vrijednost kada se radi o transformisanju društvenog života.
Mnogi kritički teoretičari nisu identifikovali kriterijum za davanje prioriteta idejama i
intervencijama koje imaju uticaj na ljudske živote. Stoga, imaju poteškoće u procjeni društvene
i moralne vrijednosti ideja i djela iz jedne situacije u narednu.

Treće, kritičke teorije su toliko raznovrsne da je, često teško razumjeti njihove sličnosti i
razlike. Neke koriste rječnike koji su zbunjujući i koji narušavaju nastanak različitih kritičkih
ideja u mnogo korisnijim okvirima društvene intervencije i društvene promjene. Na sreću, neke
kritičke teorije su svjesne tih nedostataka i zastupaju koordinirane kritičke analize koje
otkrivaju dinamiku odnosa moći u različitim kulturalnim kontekstima i koje mogu služiti kao
osnov za efektivne oblike društvene intervencije (McDonald i Birrell, 1999).

FEMINISTIČKA TEORIJA

Feminističke teorije predstavljaju raznovrstan skup okvira tumačenja. Međutim, sve su

temeljene na pretpostavci da, ako želimo da razumijemo ljudska djela i društveni život, moramo
razumjeti značenja koja ljudi daju polu i načina na koje ta značenja ulaze u društveno iskustvo
i organizaciju društva.

Feminističke teorije u svim disciplinama javile su se iz generalnog nezadovoljstva

intelektualnom tradicijom koja temelji znanje na vrijednostima i iskustvima muškaraca i
ignoriše žene ili ne shvata ozbiljno iskustva i stavove žena. Feminističke teorije su utemeljene
na svijesti da su žene sistematski potcijenjene i suzbijene u mnogim društvima i na potrebi za
razvojem političkih strategija koje eliminišu ignorisanje i obesnaženje žena u transformaciji
kulture u kojoj su obezbeđene.

Kritičke feminističke teorije se koriste od strane mnogih ljudi u sociologiji sporta. Kritički
feministi su zabrinuti primarno pitanjima moći i dinamikom polnih odnosa u društvenom
životu. Obraćaju mnogo pažnje na to kako polni odnosi daju privilegiju muškarcima nad
ženama i nekim muškarcima nad drugim muškarcima. Ispituju kako se polna ideologija (odn.,
ideje o muškosti i ženstvenosti) formira, reprodukuje, odbija, i transformiše u i kroz
svakodnevna iskustva muškaraca i žena.

Kritički feministički pristupi sportu u društvu temeljeni su na pretpostavci da su sportovi polne

aktivnosti. Drugim riječima, značenje, organizacija, i svrha sportova su utemeljeni na
vrijednostima i iskustvima muškaraca i definisane su da slave atribute i vještine vezane za
dominantne oblike muškosti u društvu (Birrell, 2000; Burstyn, 1999). Stoga, u svijetu sportova,
osoba je definisana „kvalifikovanom“ kao sportista, trener ili administrator ako je čvrsta,
agresivna, i emotivno koncentrisana na takmičarski uspjeh. Ako je osoba ljubazna, brižna, puna
podrške, i emotivno reaktivna na druge, onda se kvalifikuje kao navijač dobrovoljni
radnik za pomoć klubu ili, možda asistent u marketingu i javnim odnosima; ti kvaliteti, često
povezani sa ženom i slabim muškarcem, nisu vrednovani kvaliteti u većini sportskim
organizacija.

Kritičke feminističke teorije i istraživanje u sportu

Kritičke feminističke teorije ističu potrebu za kritičkom procjenom i transformacijom

ideologije i organizacije sportova, tako da sportovi daju glas i predstavljaju perspektive i
iskustva žena u društvu. Oni koji koriste feminističke teorije smatraju da, osim ako se ne izvrše

29
ideološke i organizacione promjene, nikada neće postojati prava jednakost polova u sportu ili
društvu kao cjelini.

Istraživanja vršena od strane onih koji koriste kritičke feminističke teorije, generalno se
koncentrišu na jedno ili više od sljedećih pitanja (vidjeti Birrell-a, 2000): kako su djevojke i
žene isključene iz ili obeshrabrene od učestvovanja u sportskim aktivnostima i kako se može
postići jednakost polova bez promovisanja sportova koji daju privilegiju nekim djevojkama i
ženama u odnosu na druge ili ugrožavaju zdravlje i fizičko blagostanje djevojaka i žena koje se
bave sportskim aktivnostima?; kako su sportovi uključeni u proizvodnju ideja o tome šta znači
biti muškarac u društvu, kao i u proizvodnji sistema polnih odnosa koji daju privilegiju snažnim
i agresivnim muškarcima?; kako su žene i muškarci predstavljeni u medijskim pokrićima
sportova i kako te prezentacije proizvode dominantne ideje o polu u društvu?; koje strategije
ljudi mogu koristiti da odbiju ili izazovu dominantnu polnu ideologiju koja je promovisana i
reprodukovana kroz većinu organizovanih takmičarskih sportova?; kako su sportovi i
učestvovanja u sportu uključeni u proizvodnju polnih ideja o fizičkom izgledu, seksualnosti i
tijelu?

Kada kritički feministi sprovode istraživanje, često imaju jasne političke ciljeve: žele da koriste
sportove kao mjesta za izazivanje i transformisanje opsesivnih oblika polnih odnosa, i žele da
otkriju i odbiju izražavanje seksizma i homofobije u sportu. Za mnoge kritičke feministe, cilj
je izazvati značenje, organizaciju, i svrhu sporta radi isticanja značaja partnerstva i takmičenja
sa ostalima; suprotstavljaju se sportskim aktivnostima koji ističu izraz dominacije i takmičenja
protiv ostalih.

Upotreba kritičkih feminističkih teorija u svakodnevnom životu

Kritičke feminističke teorije su imale veliki uticaj na sve nas koji se bavimo sportom u društvu.
Povećale su naše razumijevanje sportova kao djelova kulture, i učinile su nas svjesnim o
mnogim drugim važnim pitanjima koje treba postaviti o polu i sportskim aktivnostima. Na
primjer, zašto se tako veliki broj muškaraca širom svijeta opire naporima za promovisanje
jednakosti polova u svijetu? Zašto se neke žene boje da će ih označiti kao homoseksualce ako
su snažne i moćne sportistkinje? Zašto su neke muške svlačionice pune homofobičnih šala koje
vrijeđaju homoseksualce i komentara koji ponižavaju žene? Zašto nismo zabrinuti kada 40,000
mladih muškaraca bude odneseno sa terena svake godine zbog povrjede koljena? Zašto majke
koje idu u crkve i očevi koji podržavaju anti-kriminalnu politiku vode svoju djecu na fudbalske
utakmice i navijaju za mlade muškarce koji su optuženi i, često osuđeni za fizičke i seksualne
napade? Zašto tako veliki broj ljudi pretpostavlja da muškarci koji se bave sportom moraju biti
heteroseksualci? Zašto se deklarisani muški sportista homoseksualac nikada nije našao na
naslovnoj strani Sports Illustrated-a? Ova pitanja, inspirisana kritičkim feminističkim
teorijama, vrijedna su ozbiljne pažnje. Bave se pitanjima koji utiču na naš svakodnevni život.
U stvari, ako nemamo promišljene odgovore na ova pitanja, onda ne znamo mnogo o sportu u
društvu.

Nedostaci kritičke feminističke teorije

Kritička feministička teorija nije bez nedostataka. U stvari, ona ima većinu istih nedostataka
kao i kritička teorija. Pored toga, zbog svog fokusa na pol kao kategoriju iskustva, ponekad daje
premalo pažnje drugim kategorijama iskustva koje su povezane sa polovima na važne načine.
To uključuje godine, rasu i etničku pripadnost, društvenu klasu, invaliditet, religiju i
nacionalnost. Nedavna istraživanja (Hargreaves, 2000) su temeljena na spoj pola, rase i

30
društvene klase ali mnogo toga ostaje da se uradi u istraživanju iskustava i problema sa kojima
se suočavaju žene različitih godišta, sposobnosti, religija (na primjer, Muslimanske žene) i
nacionalnosti.

TEORIJA OBLIKOVANJA

Kako su koreni teorije oblikovanja zasnovani na intelektualnim tradicijama u Evropi, većina

društvenih naučnika koji se bave sportom u Sjevernoj Americi nisu upoznati sa njom. Međutim,
to je savrijemena teorija koje je korišćena dugo kao vodič u formiranju hipoteza, vršenju
istraživanja, i analiziranju istraživačkih rezultata o društvenom životu i o sportu u društvima
(Dunning, 1999).

Teorija oblikovanja je temeljena na činjenici da društveni život čine mreže nezavisnih ljudi.
Oni koji koriste ovu teoriju koncentrišu se na istorijske procese kroz koje su te mreže, ili
skupovi međuveza, među ljudima nastale i mijenjale se tokom vrijemena.

Teorija oblikovanja pretpostavlja da su ljudska bića „manje ili više zavisna međusobno prvo po
prirodi onda kroz društveno učenje, kroz obrazovanje, socijalizaciju i društveno kreiranje
recipročne potrebe“ (Elias, 1978). Drugim riječima, ljudi postoje zbog i kroz njihove odnose sa
drugima, i, ako želimo da razumijemo društveni život, moramo ispitivati društvene oblike koji
nastaju i koji se mijenjaju sa nastankom i promjenom odnosa između ljudi. Prema teoriji
oblikovanja, ljudska bića se „mogu razumjeti samo u smislu raznih društvenih oblika kojima
su pripadali u prošlosti i koje nastavljaju da formiraju u sadašnjosti“ (Gouldsblom, 1977).

Oni koji koriste teoriju oblikovanja ispituju dugotrajne procese kroz koje relativno autonomne
aktivnosti mnogih pojedinaca i grupa ljudi utiču i ograničavaju jedni druge. Ti procesi su
složeni i dinamični, i uključuju veliki broj ishoda, koje ni jedan pojedinac ili grupa nije birala,
kreirala, planirala ili namjeravala. Ti ishodi mogu biti podsticajni ili ograničavajući za različite
pojedince i grupe, ali nikada nisu trajni. Oni se obrću i mijenjaju kako se moć unutar društvenih
oblika obrće i mijenja tokom vrijemena. Moć se obrće i mijenja tokom vrijemena uslijed stalnog
nastanka ekonomskih, političkih i emotivnih dimenzija u društvenom životu (Murphy i sar.,
2000).

Teorija oblikovanja i istraživanje u sportskim aktivnostima

Teorija oblikovanja je inspirisala mnoga istraživanja i diskusije o sportu u društvu. Iako je

većina istraživanja vršeno u Engleskoj i djelovima sjeverne i zapadne Evrope, ponuđene su
korisne analize sljedećih tema: koji su istorijski, ekonomski, politički i emotivni faktori koji
doprinose nastanku modernih sportova tokom osamnaestog i devetnaestog vijeka u većem
dijelu Evrope?; koji su istorijski i društveni procesi kroz koje učestvovanja u sportkim
aktivnostima postaju sve ozbiljnija u ljudskim životima i kroz koje sport postaje sve
profesionalniji i komercijalniji u raznim društvima tokom dvadesetog vijeka?; koje su istorijske
i društvene dinamike nasilja i napora za kontrolisanje nasilja u sportu, posebno vezano za fudbal
u Engleskoj i širom svijeta?; koji su odnosi između sporta, nacionalnog identiteta, i dinamike
procesa globalizacije u kojima mediji, ekonomska ekspanzija i potrošačko društvo igraju važne
uloge?

Teoretičari sljedbenici ove teorije su priznali značaj sporta u društvu. Sportovi su važni jer
predstavljaju „kolektivne intervencije“, koje pružaju ljudima, posebno muškarcima, u visoko
uređenim, modernim društvima oblike uživanja i uzbuđenja čime smanjuju dosadu dok

31
ograničavaju pretjerano i destruktivno nasilje koje opisuje mnoge narodne igre u Evropi prije
modernizma (Dunning, 1999).

Dalje, koncept društvenih oblika je bio posebno koristan u studijama kompleksne ekonomije,
politike i društvenog procesa vezanog za globalne sportove. Istraživanje o globalnoj migraciji
elitnih sportista, globalnoj sportskoj industriji, globalnim medijsko-sportskim odnosima,
uticaju globalnih sportova na identitet, i načinu na koji sportovi ulaze istovrijemeno u lokalne
kulture i globalne procese pomoglo nam je da razumijemo sportove u globalnoj perspektivi
(Maguire, 1999).

Upotreba teorije oblikovanja u svakodnevnom životu

Teorija oblikovanja je temeljena na idejama da je znanje o društvenom životu kumulativno i da

je cilj znanja da omogući ljudima da kontrolišu izraze nasilja, eksploatacije, i odnosa vođenih
moćima u našim životima. Teoretičari sljedbenici ove teorije, takođe ističu da je nezgodno
primjenjivati znanje u svakodnevnom društvenom životu, jer je primjena vezana za proizvodnju
neželjenih posljedica, koje mogu narušiti namjeravane pozitivne i progresivne ishode. To,
zajedno sa željom da se izbjegne uticaj ideologije u njihovim istraživanjima, navodi na oprez
kada se radi o društvenim aktivnostima i političkim intervencijama.

Većina teoretičara smatra da je njihova uloga u društvenoj aktivnosti da stvori validne oblike
znanja i da ih prenese na ostale na kreativan način, kako bi ih ljudi koristili kao osnove za
značajno učestvovanje u društvenom životu. Kada se radi o rješavanju problema, imaju
preporučene politike koje povećavaju značajno učestvovanje među onima koji imaju istorijski
nedostatak u pristupu moći. U slučaju sporta, dali su generalne preporuke koje podržavaju
prilike za uključivanje žena, ljudi iz radničke klase, i etničkih manjina, ali nisu dali preporuke
u eksplicitnom ili ubjedljivom smislu.
Nedostaci teorije oblikovanja

Primarna slabost teorije oblikovanja je što njen fokus na dugoročne istorijske međuodnose
između ljudi minimizira pažnju za trenutna pitanja, trenutne probleme, i svakodnevne borbe
koje su „društvene stvari“ ljudskih svakodnevnih života. Istorijski okvir koji je stub teorije
oblikovanja teži da umanji hitnost i bol svakodnevnih pitanja i problema, jer ih obuhvata kao
složene i dugoročne procese. To je frustrirajuće za one koji žele da se bave trenutnim
problemima i pitanjima koja utiču na ljudske živote.

Još jedna slabost teorije oblikovanja je što se koncentriše toliko na međuzavisnost između ljudi
da potcjenjuje lične posljedice odnosa opsesivne moći i potrebu za koncentrisanim političkim
aktivnostima koje bi promijenile ravnotežu moći u određenim sferama društvenog života.

3. UČEŠĆE DJECE U SPORTU

Kada, kako i do koje mjere se djeca bave sportskim aktivnostima su pitanja koja brinu porodice,
komšije, zajednice i, čak nacionalne i internacionalne organizacije. Kada sociolozi istražuju ova
pitanja, oni se fokusiraju na to kako iskustva djece variraju sa vrstama programa ili postavki u
kojima se bave sportskim aktivnostima i na kulturalne kontekste u kojima se bave sportskim
aktivnostima. Od početka 1970-ih, istraživanje koje su sproveli sociolozi i drugi imalo je jak
uticaj na to kako ljudi razmišljaju o i organizuju sportove za djecu. Roditelji, treneri, i
administratori programa danas su mnogo svjesniji pitanja i problema koje moraju razmotriti pri
procjeni organizovanih sportskih programa za djecu. Mnogi od tih ljudi su koristili rezultate

32
istraživanja za kreiranje i promjenu organizacionih programa da bi bolje služili interesima
djece.

Ovo poglavlje obuhvata pet glavnih tema: (1) porijeklo i razvoj organizovanih sportova za
djecu; (2) glavni trendovi u sportskim aktivnostima za djecu danas; (3) razlike između
neformalnih, sportova koje kontrolišu igrači i formalno organizovanih, sportova koje kontrolišu
odrasli; (4) često postavljana sociološka pitanja o sportskim aktivnostima za djecu, uključujući:
kada su djeca spremna da se bave organizovanim takmičarskim sportskim aktivnostima, koja
je dinamika porodičnih odnosa u odnosu na organizovane sportove djece i kako društveni
faktori utiču na sportska iskustva kod djece; i preporuke za promjenu prilika kada su u pitanju
djeca i sport.

Kroz ovo poglavlje, osnovno pitanje koje će voditi našu diskusiju je sljedeće: da li organizovani
sportovi za djecu vrijede uloženog vrijemena, novca i napora? Postavljano je ovo pitanje mnogo
puta i nastavljaće da se postavlja u razgovoru sa roditeljima kao i sa trenerima i političarima
koji su se u velikoj mjeri posvijetili sportskim aktivnostima za djecu.

PORIJEKLO I RAZVOJ ORGANIZOVANOG SPORTA ZA DJECU

Tokom druge polovine devetnaestog vijeka, ljudi u Evropi i Sjevernoj Americi počeli su da
shvataju da društvena okolina utiče na karakter i ponašanje djece. To je podstaklo mnoge ljude
da pokušaju da kontrolišu okolinu što je više moguće i da organizuju živote djece, da bi se
dječaci i djevojčice razvili u produktivne odrasle osobe u brzo rastućoj kapitalističkoj
ekonomiji.

Nije prošlo mnogo prije nego što su organizovane sportske aktivnosti za dječake u školama, na
igralištima, i u crkvenim grupama. Organizatori su se nadali da će sportovi, posebno timski
sportovi, naučiti dječake iz radničkih porodica da rade zajedno. Takođe su se nadali da će
sportovi pretvoriti dječake iz porodica srednje i visoke klase u snažne, sigurne muškarce
pružajući im iskustva kao protivtežu onome za šta su smatrali da su „ženske“ vrijednosti
naučene kod kuće. Istovremeno, djevojčicama su omogućene aktivnosti koje bi ih naučile da
budu dobre majke i domaćice. Većina ljudi je vjerovalo da je za djevojčice mnogo važnije da
nauče kućne vještine nego sportske vještine, i organizovali su školske rasporede i rekreativne
aktivnosti da izraze to vjerovanje.

Naravno, postojali su izuzeci u ovim šablonima, ali je to bio generalni kulturalni kontekst u
kojem su razvijeni organizovani sportski programi za djecu nakon Drugog svjetskog rata u
većini industrijalizovanih zemalja. Kako se prva generacija novorođenčadi kretala kroz
djetinjstvo tokom 1950-ih i 1960-ih, organizovani sportovi za mlade su se dramatično
povećavali, posebno u Sjedinjenim Državama. Programi u Sjedinjenim Državama su
finansirani kombinovanjem javnih, privatnih i komercijalnih sponzora. Roditelji su se, takođe
uključili, željni da se karakteri njihovih sinova izgrde kroz organizovane takmičarske sportove.
Očevi su postajali treneri, menadžeri, i administratori liga. Majke su prale dresove i postale
vjerni navijači i kuvarice, kako bi njihovi sinovi uvijek bili spremni za treninge i utakmice.

Većina programa je bila namijenjena dječacima od osam do četrnaest godina i isticali su

takmičenja kao pripremu za budući uspjeh u karijeri. Do 1970-ih, interesovanje djevojčica za
sportove je bilo ignorisano u većini zemalja. Djevojčice su preseljene pored terena tokom
utakmica njihove braće i, u Sjedinjenim Državama, data im je nada da će postati navijačice u
srednjoj školi. Onda su se ženski pokret, fitnes pokret, i vladin zakon koji zabranjuje polnu

33
diskriminaciju javili zajedno i stimulisali razvoj novih sportskih programa za djevojčice.
Tokom 1970-ih i početkom 1980-ih, ti programi su brzo rasli, do tačke gdje su djevojčice imale
skoro iste mogućnosti kao dječaci. Međutim, njihova stopa učestvovanja je ostala niža u
poređenju sa dječacima .

Učestvovanje u organizovanim sportskim aktivnostima za mlade je sada prihvaćeni dio procesa

odrastanja u većini bogatih nacija, posebno među srednjim i visokim klasama, u kojima resursi
porodica i zajednica omogućavaju odraslima da sponzorišu, organizuju i upravljaju mnogim
programima za svoju djecu. Većina roditelja sada podstiče i sinove i kćerke da učestvuju u
sportskim aktivnostima. Neki roditelji mogu sumnjati u plodove programa u kojima se pobjeda
čini važnijom od generalnog razvoja djece, dok drugi roditelji traže programe orijentisane ka
pobjedi, nadajući se da će njihova djeca postati pobjednici.

Naravno, neki roditelji, takođe podstiču svoju djecu da se uključe u netakmičarske aktivnosti
van organizovanih programa, i mnoga djeca učestvuju u tim aktivnostima koje su alternative za
organizovane sportove koje nadziru odrasli. Profesori fizičkog vaspitanja su istraživali
rekreacione forme tih alternativa, i društveni naučnici su počeli da istražuju alternativne
sportove, koji su postali sve popularniji u životima djece u mnogim zemljama (Midol i Broyer,
1995; Rinehart, 2000; Rinehart i Grenfell, 2002; Rinehart i Syndor, 2003).

Od 1950-ih, sve veća količina slobodnog vrijemena i učestvovanja u sportskim aktivnostima

kod djece dešavala se u organizovanim programima koje su nadgledali odrasli (Adler i Adler,
1998). Ovaj rast je vezan, djelimično, za promjene u načinu na koji posmatramo porodicu i
djetinjstvo u savrijemenoj kulturi. Navedenih pet varijabli su posebno važne.

Prva, broj porodica sa oba zaposlena roditelja koji rade van domova povećao se dramatično,
posebno početkom 1970-ih. Ovo je stvorilo sve veću tražnju za organizovanim programima
poslije škole i tokom ljeta koje nadgledaju odrasli. Organizovani sportovi su posebno popularni
među aktivnostima koje ti programi pružaju, jer mnogi roditelji misle da sportovi nude djeci
prilike da se istovremeno zabave, nauče vrijednosti odraslih i steknu vještine koje se cijene u
grupi njihovih vršnjaka.

Druga, od početka 1980-ih, došlo je do značajnih promjena u tome šta znači biti „dobar
roditelj“. Dobri roditelji, prema mišljenju mnogih ljudi današnjice, su oni koji znaju lokaciju i
ponašanje svoje djece dvadeset četiri sata dnevno. Ovo očekivanje je nova komponenta
roditeljske ideologije, i u proteklim godinama je navela mnoge roditelje da traže organizovane
programe koje nadgledaju odrasli za svoju djecu. Organizovani sportovi su omiljeni jer ističu
kontrolu i liderstvo odraslih trenera, imaju predviđene rasporede, i pružaju roditeljima mjerljive
indikatore o dostignućima njihove djece. Kada njihova djeca ostvare uspjeh, roditelji mogu da
tvrde da su ispunili svoje odgovornosti.

Treća, javilo se sve značajnije vjerovanje da neformalne aktivnosti koje djeca kontrolišu često
pružaju prilike da djeca uzrokuju nevolje. U svojoj ekstremnoj formi, ovo vjerovanje navodi
odrasle da djecu vide kao prijetnju za društveni red. Mnogi odrasli su organizovali sportove kao
idealne aktivnosti koje bi aktivnu djecu držale konstruktivno zauzetim, van problema, i pod
kontrolom odraslih.

Četvrta, mnogi roditelji vide svijet van kuće kao opasno mjesto za djecu. Smatraju
organizovane sportove bezbjednim alternativama za neformalne aktivnosti koje se dešavaju
daleko od kuće. Ovo vjerovanje je tako jako da se, često javlja u svjetlu informacija o prinudnim

34
trenerskim metodama, predatorskom ponašanju nekih trenera (Nack i Yaeger, 1999), i
povremenim visokim stopama povrjeda u organizovanim sportskim aktivnostima za djecu
(Američka Akademija za Pedijatriju, 2000; Lyman et al., 1998; Ryan 1995).

Peta, vidljivost visokog učinka i profesionalnih sportova povećala je ljudsku svijest o

organizovanim sportskim aktivnostima kao djelovima kulture. Dok djeca gledaju sportove na
televiziji, slušaju roditelje i prijatelje dok razgovaraju o sportskim aktivnostima, i čuju o
zdravlju i slavi popularnih sportista, često postaju zainteresovana za bavljenje sportskim
aktivnostima koje drugi definišu kao zvanične i važne. Iz tog razloga, organizovani sportovi sa
stručnim, odraslim trenerima postaju atraktivni djeci. Kada dijete kaže da želi da bude
gimnastičar ili košarkaš, roditelji, često traže najbliži organizovani program. Stoga,
organizovani sportovi za djecu su popularni jer djeca uživaju u njima i vide ih kao aktivnosti
koje će im dati prihvaćenost među vršnjacima i naklonost roditelja.

Zajedno, ovih pet varijabli u porodici i djetinjstvu čine veći dio povećane popularnosti
organizovanih sportova za djecu. Dalje, ove promjene nam pomažu da razumijemo zašto su
roditelji voljni da investiraju toliko porodičnih sredstava kako bi njihova djeca učestvovala u
organizovanim sportskim aktivnostima. Mnogi ovi programi su prilično skupi. Količina novca
koju roditelji troše na učestvovanje, opremu, i druge stvari koje su navedene kao obavezne u
mnogim programima probila je sve granice u proteklim godinama (Ferguson, 1999; Moore,
2002). Na primjer, kada su intervjuisani roditelji elitnih mladih hokejaša koji su putovali do
Kolorada radi glavnog turnira 2002, otkriveno je da su porodice potrošile najmanje $5,000 i do
skoro $20,000 godišnje da podrže učestvovanje svojih sinova u hokeju. Kada su informisali
istraživače o svojim troškovima za učestvovanje, opremu, putovanje i druge stvari, mnogi od
roditelja su odmahnuli glavom i rekli, „Ne mogu da vjerujem da toliko trošimo, ali to, ipak
činimo.“ U članku u Washington Post-a o ovoj temi, jedna samohrana majka dvanaestogišnjaka
je objasnila, „Da, skupo je, (ali ja) želim da pružim (svom sinu) svaku prednost – znam da
pretjerano trošim – ali on je uvijek želeo da bude bejzbol igrač, i da bi se to ispunilo potreban
je novac (Wee, 1995).

Ovih pet varijabli nam, takođe pomažu da objasnimo druge oblike roditeljske prosvijećenosti
organizovanim sportskim aktivnostima. Kada djeca učestvuju u tim programima, roditelji, često
postaju lični šoferi i podrška. Služe kao treneri, sudije i pomoćne sudije. Peru uniforme, vode
računa o opremi, pripremaju specijalne obroke, mijenjaju rasporede poslova i odmora, i sjede
po lošem vrijemenu i u prepunim sportskim ustanovama da gledaju svoju djecu.

Jedna od negativnih posljedica nekih od ovih promjena je ta što se roditelji u domaćinstvima

radničke klase ili sa nižim prihodima mogu definisati kao neodgovorni ili nemarni roditelji jer
ne mogu da plate finansijsku cijenu za kontrolisanje svoje djece, kao što to bogatiji čine. Dalje,
oni će malo vjerovatno imati vrijemena i drugih neophodnih resursa da učestvuju i

ulože sebe u organizovane sportske programe. Na taj način, organizovani sportovi za djecu
postaju vezani za ideološka i politička pitanja i debate o roditeljima sa niskim prihodima i o
tome kako izmjeriti ideje o „porodičnim vrijednostima“ u društvu.

SAVREMENI TRENDOVI U SPORTSKIM AKTIVNOSTIMA ZA DJECU

Pored sve veće popularnosti, sportovi za djecu se mijenjaju na barem još pet drugih socijalno
značajnih načina. Prvi, organizovani programi su postali sve više privatizovani. To znači da sve

35
veći broj sportova za djecu danas sponzorišu privatne i komercijalne organizacije, a samo par
sponzorišu javne ili poreski podržane organizacije.

Drugi, organizovani programi sve više ističu „etiku performansa“. To znači da se učesnici u
sportskim aktivnostima za djecu, čak i u spontanim, rekreativnim programima, podstiču da
procjenjuju svoja iskustva u smislu razvoja tehničkih vještina i napredovanja ka višem
profesionalnom nivou dostignuća u jednom ili više sportova.

Treći, došlo je do povećanog broja elitnih ustanova za sportsko treniranje, koje su posvijećene
proizvodnji visoko obučenih i specijalizovanih sportista koji mogu da prebrode sve teže nivoe
takmičenja.

Četvrti, roditelji postaju sve uključeniji u i zabrinuti za učestvovanje i uspjeh svoje djece u
organizovanim sportskim aktivnostima. U procesu, sportovi za djecu su sve ozbiljniji u
životima odraslih i djece, i odrasli sada djeluju ekstremniji kada su u pitanju sportovi za djecu.

Peti, učestvovanje u alternativnim i „ekstremnim“ sportskim aktivnostima je povećano. To

znači da mnogi mladi ljudi preferiraju nestrukturirane sportove koje kontrolišu sami učesnici,
kao što su skejtbording, slobodno skijanje, snouboarding, BMX biciklizam, i druge fizičke
aktivnosti koje imaju lokalni ili regionalni značaj za djecu.

Ovih pet trendova ima uticaj na to ko učestvuje u organizovanim sportskim aktivnostima za

djecu i koje vrste iskustva djeca imaju kada učestvuju.

Privatizacija organizovanih programa za djecu

Privatizacija je zanimljiv i ponekad alarmantni trend u sportskim aktivnostima za djecu danas.

Iako su organizovani sportovi postali popularni, došlo je do pada u broju javno finansiranih
programa koji su besplatni i sa politikom otvorenog učešća. Kada se lokalne vlasti suoče sa
krizama u budžetu, razne socijalne usluge, uključujući sportove za djecu, često se smanje ili
eliminišu. U slučaju smanjenja budžeta za te usluge, lokalni parkovi i rekreativni centri i druge
javne službe ponekad pokušavaju da održe sportske programe za djecu nametanjem učesnicima
takse za pokrivanje troškova. Ali su mnoge primorane da potpuno obustave programe.

Kao reakcija na ove događaje, zabrinuti roditelji sa sredstvima su organizovali privatno

sponzorisane lige za svoju djecu. Te lige zavise od prikupljanja sredstava, kotizacija za
učestvovanje, i korporativnog sponzorstva. One nude većinu sportskih aktivnosti koje su
postojale u javnim programima. Međutim, oni često postoje u dobrostojećim predgrađima i
zajednicama, često su skupe, i privlače djecu iz porodica sa srednjim i visoki-srednjim
prihodima. Čak, i ako postoji volja da se prilagode kotizacije za decu iz porodica sa niskim
prihodima, malo njih učestvuje.

Provajderi komercijalnog sporta, takođe su ušli na scenu sporta za djecu u sve većem broju sa
padom javnih programa. Privatni komercijalni programi su obično selektivni i isključivi, i
pružanju malo prilika za djecu iz porodica sa niskim prihodima. Tehničke instrukcije u ovim
programima su vrlo dobre, i pružaju djeci iz bogatijih porodica mnoge prilike za razvoj vještina.
Kroz te komercijalne programe, roditelji sa dovoljno novca čak unajmljuju privatne trenere za
svoju djecu po cijeni od $35-$150 po satu (Moore, 2002; Patrick, 2002).

36
Barem dvije negativne posljedice su vezane za ovaj trend. Prva, privatizovani sportovi za djecu
reprodukuju ekonomske i etničke nejednakosti koje postoje u širem društvu. Za razliku od
javnih programa, oni zavise od novca koji daju učesnici. Porodice sa niskim prihodima i
samohranim roditeljima, često nemaju novca da plaćaju kotizacije. To, za uzvrat, stvara razne
oblike etničke segregacije i isključenosti, kao i podjelu društvenih klasa, u zajednicama. Druga,
kako javni parkovi i rekreativni centri prestaju da nude programe, često postaju brokeri javnih
parkova za privatno organizovane sportske programe. Privatni programi koji koriste javne
parkove ne moraju imati posvijećenoj jednakosti polova i afirmativnim aktivnostima, koje su
obavezne u javnim programima. Ako su 83% učesnika u ovim programima dječaci i 17%
djevojčice, kao što je bio slučaj u Los Anđelesu krajem 1990-ih, šta se može učiniti da se ljudi
koji plaćaju porez spriječe od promovisanja nejednakosti polova? Kako možete vidjeti, brojni
izazovi prate privatizaciju.

Isticanje performansi

Isticanje performansi je postala sve važnija u mnogim organizovanim sportskim programima

za djecu. To znači da performans postaje mjeren i pokazatelj kvaliteta sportskog iskustva.
Zabava u ovim programima biva definisana u smislu nastanka boljih sportista, više takmičarski
nastrojene djece, i promovisanja u kategorije treninga za vještije sportiste. Često, te kategorije
imaju imena koja identifikuju nivo vještine, pa mogu postojati zlatna, srebrna i bronzana grupa
koja pokazuje gdje je dijete smješteno u programu. Mnogi roditelji smatraju to privlačnim jer
im omogućava da odrede progres svog djeteta i da osjećaju da su ispunjena njihova roditeljska
očekivanja.

Privatni programi generalno ističu performanse u većoj mjeri nego što javni programi to čine, i
mnogi se promovišu kao „centri sportske savršenosti“. Takav pristup privlači roditelje voljne
da plate visoke članarine. Još jedan način da se proda privatni program roditeljima koji mogu
da priušte je isticanje uspješnih sportista i trenera koji su trenirali ili radili u programu.

Roditelji fizički spremne djece, često su privučeni organizovanim programima koji ističu
performanse. Ponekad definišu članarine i troškove za opremu, koji mogu biti šokantno visoki,
kao investicije u budućnost njihove djece. Zabrinuti su za razvoj vještina, i, kako njihovo dijete
odrasta, koriste programe orijentisane ka performansama kao izvor informacija o sportskim
aktivnostima na fakultetima, školarinama, i mrežama za kontaktiranje trenera i sportskih
organizacija. Oni prihvataju da njihova djeca učestvuju u sportskim aktivnostima i vide jasne
veze između dečijeg učestvovanja u sportskim aktivnostima i budućeg razvoja, obrazovnih
prilika, i uspjeha u daljem životu. Naravno, primjena isticanja performansi nije ograničena na
organizovane sportove; utiče na razne organizovane dječije aktivnosti (Mannon, 1997).
Djetinjstvo je u nekim društvima promijenjeno od godina istraživanja i slobode do godina
pripreme i kontrolisanog učenja.

Novi elitni, specijalizovani programi za sportske treninge

Isticanje performansi je, takođe vezano za treći trend u sportskim aktivnostima za djecu – razvoj
elitnih, specijalizovanih programa treninga. Mnogi privatni i komercijalni programi podstiču
isključivu pažnju na jedan sport, jer je u interesu vlasnika programa i osoblja da imaju
nadoknade za članstvo tokom cijele godine. Komercijalni programi plaćaju osoblje, iznajmljuju
ustanove, i plaćaju operativne troškove cijele godine, tako da su im potrebne članarine tokom
cijele godine za plaćanje troškova i kreiranje novca. Stoga, zahtijevaju posvjećenost i

37
učestvovanje tokom cijele godine, i pravdaju svoje zahtjeve tvrdnjom da ostati konkurentan i
kretati se ka višim nivoima takmičenja zahtijeva cjelogodišnju prosvijećenost treninzima.

Kako sve veći broj roditelja prihvata ovu tvrdnju, došlo je do povećanja broja škola za trening,
klubova i programa „visokih performansi“ za djecu sportiste. Organizovani programi u
gimnastici, umjetničkom klizanju, hokeju na ledu, fudbalu, tenisu i drugim sportskim
aktivnostima sada stavljaju akcenat na to da su djeca uključena u pohlepne sportske mašine za
pravljenje novca. Djeca u ovim programima mogu postati simboli sumnjive potrošnje za
roditelje koji plaćaju račune i hvale se prijateljima o postignućima svoje djece (Mahany, 1999;
Rinehartand Grenfell, 1999).

Djeca u ovim programima treninga visokog performansa rade mnogo sati iz nedjelje u nedjelju
i iz godine u godinu. Takmiče se regularno i, često kreiraju prihode (direktno i indirektno) za
svoje trenere i porodice. Pojavljuju se na komercijalnoj televiziji, privlače ljude na skupe
događaje kako bi ih gledali dok učestvuju, i koriste se za promovisanje proizvoda. U nekom
smislu, postaju djeca radnici, jer način života njihovih trenera i drugih odraslih, često zavisi od
njihovih performansi. Sve to se dešava bez vladinih legislativa, koje mogu zaštiti interese djece
sportista, njihova tijela, zdravlje i generalni fizički razvoj.

Postojeći zakoni o djeci radnicima u mnogim post-industrijskim društvima sprječava odrasle

da koriste djecu kao izvor finansijske dobiti u drugim zanimanjima i u filmskoj i reklamnoj
industriji, ali ne postoje primjenljivi standardi koji regulišu šta djece sportisti rade ili šta se
njima dešava. Trenerima ne trebaju odobrenja. Mogu koristiti strah, zastrašivanje, i prinudu da
pretvore neku djecu u sportiste pobjednike; mogu uništiti ostale u procesu. Roditelji mogu
živjeti od zarada svoje djece, i komercijalni događaji se mogu raspoređivati oko njihovih
talenata. Rezultati ove situacije ponekad su zastrašujući (Ryan, 1995).

Kada je Bela Karolyi unajmljen krajem 1999. godine da vodi ženski gimnastički tim SAD-a,
jedan od njegovih bivših studenata takmičara, dobitnica medalje na Olimpijadi 1996., Kerri
Strug rekla je sljedeće o svom bivšem treneru: „On zna kako da izvuče najviše iz djeteta. Mislim
da veliki dio njegove motivacije čini strah. Kada zabrljam, više sam brinula o tome šta će on
misliti nego o grešci.“ (kod Raboin-a, 1999).

Dominique Moceanu, drugi član tima iz 1996., imao je malo drugačiju priču koju je ispričao.
Ona je izjavila da je njen otac-trener mentalno i fizički zlostavljao dok je trenirala. Rekla je:
„Većinu vrijemena.... tukao bi me jer sam se ugojila ili nisam radila dobro u teretani“ (Raboin-
a, 1998). Interesantno je da je njen otac izgubio skoro sav novac koji je ona zaradila kao
gimnastičarka. Karolyi je pokušao da objasni kako ovaj ekstremni sistem upravljanja djecom u
stvari ima smisla. Dok je trenirao mlade sportiste 1992. u SAD gimnastičkom timu, rekao je:
„Priprema je ponekad toliko teška, toliko intenzivna... plač, vrisak… Nismo u teretani da se
zabavljamo. Zabava dolazi na kraju, sa pobjedom i medaljama, (O'Brien-a, 1992).

Da li postoje etnička pitanja koja treba razmotriti vezano za ovaj pristup učestvovanju u
sportskim aktivnostima? Da li su djeca korišćena i zlostavljana? Da li je djeci nanijeta fizička
šteta, ili psihološka ili socijalna? Sociolozi, neki roditelji, i drugi sada postavljaju ozbiljna
pitanja o tome kako ovaj trend utiče na zdravlje i razvoj djece.

38
Povećana uključenost i zabrinutost među roditeljima

Sportovi za djecu su postali ozbiljni poslovi u mnogim porodicama. Činjenica da dobar roditelj
danas mora da neprestano kontroliše aktivnosti svoje djece i da pažljivo promoviše i prati razvoj
svoje djece promijenila je živote roditelja tokom posljednje dvije generacije. Mnogi roditelji su
sada opčinjeni nalaženjem najbolje organizovanih sportskih programa za svoju djecu u želji da
aktivno osiguraju da su interesovanja njihove djece ispunjena tim programima.

Iako mnogi faktori utiču na dječiji razvoj danas, mnogi ljudi pripisuju uspjeh ili neuspjeh djeteta
u potpunosti roditeljima. Kada su djeca uspješna u sportskim aktivnostima, njihovi roditelji u
očima drugih rade pravu stvar kao roditelji. Kada je Tiger Woods počeo da pobjeđuje na
turnirima, svi su označavali Earl-a Woods-a, njegovog oca, kao dobrog i mudrog roditelja. Isto
se desilo sa Richard-om Williams-om, ocem Venus i Serene Williams. Kada dijete uspije,
roditelji su obilježeni kao „dobri roditelji“ i čak im drugi roditelji postavljaju pitanja kako su to
uspjeli. Kada dijete ne ostvari uspjeh, roditelji dovode u pitanje djela i karakter njegovih
roditelja.

Pod tim uslovima, uspjeh djece u sportskim aktivnostima je posebno važan za mnoge roditelje,
jer je ono što djeca rade u sportskim aktivnostima vidljivo za mnoge ljude. Sportovi za djecu
postaju mjesta gdje majke i očevi mogu da utvrde i dokažu svoju moralnu vrijednost kao
roditelja. Ovo povećava uloge vezane za sportove za djecu. Ova veza između moralne
vrijednosti roditelja i dostignuća njihove djece u sportskim aktivnostima, navodi mnoge
roditelje da shvate sportove za djecu vrlo ozbiljno.

Ulozi vezani za sportove za djecu su povećani dodatno među roditeljima koji se nadaju da
njihova djeca mogu koristiti sportove za dobijanje školarina za koledže, profesionalnih ugovora
kao sportisti, ili socijalne prihvaćenosti i popularnosti u školama i među vršnjacima. Kada
roditelji razmišljaju ovako, uspjeh njihove djece u sportskim aktivnostima za djecu je povezan
sa očekivanim finansijskim i socijalnim isplatama. U nekim porodicama, to takođe pretvara
sportove za djecu u vrlo ozbiljne poslove.

Sa povećanjem moralnih, finansijskih i socijalnih uloga vezanih za učestvovanje mladih u

sportskim aktivnostima, sportovi za djecu su postali mjesta ekstremnih aktivnosti među nekim
odraslim osobama (Engh, 1999; Nack i Munson, 2000). Roditelji mogu biti ubjedljivi i
uznemireni dok zastupaju interese svoje djece sa trenerima i administratorima sportskih
programa za djecu. Neki su arogantni i uvrjedljivi dok izriču kritike trenerima, sudijama,
igračima, i sopstvenoj djeci. Nekoliko je napalo druge ljude zbog neslaganja oko sporta.

U najekstremnijim slučajevima, otac iz Reading-a u Massachusetts-u, napao je i prebio na smrt

drugog oca zbog događaja koji se desio tokom otvorene sezone hokeja na ledu. Ovaj slučaj je
definisan kao primjer „bijesa u ringu“ i pokriven u smislu da je jedan otac hokejaša ubio oca
drugog hokejaša. Naknadno pokriće ekstremnih, uznemirujućih ili ratobornih aktivnosti
roditelja navelo je mnoge ljude da misle da postoji generalna epidemija roditelja djece sportista
koji su van kontrole.

Još jedan snažno publikovan slučaj nesporazuma roditelja i trenera desio se 2001. godine, kada
su otac i trener tima u Maloj Ligi iz Bronks-a falsifikovali podatke o rođenju najboljeg igrača
u timu, rođenog u Dominikanskoj Republici. Umjesto da ima 12 godina, dječak je imao 14.
Njegov tim, nakon osvajanja gradskog, okružnog i regionalnog takmičenja i osvajanja trećeg
mjesta u vrlo popularnoj Svjetskoj seriji malih liga, bio je primoran da odbaci sve svoje pobjede.

39
Otac je javno kritikovan, a tim, trener i organizator lokalne lige u Bronks-u dobili su zabranu
od organizacije Male lige.

Ovaj i drugi slučajevi naveli su mnoge ljude da zahtijevaju obrazovanje roditelja sa novim
pravilima i procedurama, dizajniranim za kontrolu odraslih u sportskim aktivnostima za djecu.
To su prikladne strategije. Roditelji i drugi odrasli moraju snositi odgovornost za svoja djela.
Ne smiju se posmatrati kao „žrtve društva“. Istovremeno, važno je prepoznati i razumjeti
kontekst u kojem se roditeljstvo danas razvija. Možemo očekivati da, dok god je moralna
vrijednost roditelja vezana sa dostignuća djece u sportskim aktivnostima, i dok god su uočeni
finansijski i socijalni podsticaji vezani za uspjeh u sportskim aktivnostima, roditelji budu
značajno uključeni u i zabrinuti za učešće svoje djece u sportskim aktivnostima. Nakon svega,

ako roditelj ne vodi računa o interesovanju svog djeteta, ko će? Prema dominantnoj ideologiji,
za odgajanje djeteta je potrebna samo porodica. Dok se ta ideologija ne dovede u pitanje i dok
roditelji ne dobiju podršku institucija iz zajednice, možemo očekivati da mnogi od njih budu
koncentrisani na kontrolu i aktivno učestvovanje u zastupanju interesa svoje djece, čak i do
tačke neprijatnosti.

Ovaj skup društvenih i kulturalnih okolnosti je svakako uticao na sportove za djecu i na iskustva
djece koja se njima bave. U sve većem broju slučajeva, to je isključilo djecu iz organizovanih
programa i navelo ih da traže alternative van kontrole roditelja i trenera. U tim alternativnim
aktivnostima, oni uče, prikazuju i čak prenose fizičke vještine van pažljivih pogleda roditelja,
pištaljki trenera, i krutih rasporeda napornih treninga i takmičenja koja su važnija nego što bi
trebala biti.

Povećano interesovanje za alternativne sportove

Kako su organizovani sportovi postali sve više isključivi, struktuirani, orijentisani ka

performansama, i elitistički, neki mladi ljudi su potražili alternative, koje im omogućavaju da
se slobodno uključe u fizičke aktivnosti pod svojim uslovima. Kao su organizovani sportovi za
djecu najvidljivije postavke za sportska učestvovanja djece, ove nestrukturirane aktivnosti koje
kontrolišu učesnici nazivaju se alternativnim sportskim aktivnostima – alternativama za
organizovane sportove. Alternativni sportovi obuhvataju beskonačan broj fizičkih aktivnosti za
pojedince ili grupe. Njihova popularnost je bazirana, djelimično, na reakcijama djece prema
visoko struktuiranom karakteru sportova koje organizuju i kontrolišu odrasli (Beal, 1995).

Kada posmatramo djecu u mnogim od ovih aktivnosti, možemo biti oduševljeni fizičkim
vještinama koje su razvili bez odraslih trenera i raspoređenih treninga i takmičenja. Iako bi
trebalo biti zabrinut stopama povrjeda i seksizmom koji je tako čest u društvenoj dinamici ovih
aktivnosti, moramo biti impresionirani disciplinom i posvjećenošću djece koja traže izazove
van sportskih aktivnosti koje kontrolišu odrasli.

Norme u ovim aktivnostima koje kontrolišu učesnici su složene, i variraju iz jedne u drugu
lokaciju (Rinehart i Grenfell, 2002). Široko prihvaćenu normu koja je mnoge od ovih aktivnosti
učinila privlačnim za djecu objasnio je Mark Shaw, pobjednik prvog Internacionalnog
šampionata u planinskom bordovanju 2000. godine. On je rekao da, kada ode u oblasti gdje su
drugi skejtborderi, osjeća da je važno biti skejter“. Uči trikove, daje korisne savjete manje
iskusnima, i cijeni prijateljstva i smisao zajednice kreiran oko ovog sporta. On objašnjava,
„Radujem se što mogu da pomognem mlađim skejterima... u parku svakog vikenda skoro isto

40
koliko se radujem vožnji skejtborda i sopstvenom napredovanju na bordu“. Mnoga djeca
smatraju da je ova orijentacija više uključujuća od takmičarskih sportskih programa za djecu.

Ovaj trend učestvovanja u alternativnim sportskim aktivnostima je tako rasprostranjen da su

medijske kompanije i druge velike korporacije koje prodaju dječje proizvode smislile
takmičarske oblike tih sportova i predstavile reklamne poruke koje ističu rizik i „ekstremne“
izazove vezane za neke od ovih aktivnosti. Sponzorišu događaje, kao što su „X igre“ i „igre
gravitacije“, predstavljaju i daju materijalnu podršku onima koji su voljni da prikažu svoje
vještine u televizijskom takmičarskom formatu koji je ili se barem čini da je visoko organizovan
i struktuiran. Iako su učesnici u ovim događajima tinejdžeri i mladi ljudi, mnogi gledaoci su
djeca. Ta djeca posmatraju slike iz tih medijskih događaja i na taj način se informišu šta rade
oni koji se bave tim sportskim aktivnostima. Do sada, intervencija odraslih u ovim aktivnostima
je bila ograničena na obezbeđivanje infrastrukture, kao što su skejtbord parkovi i povremeni
savjeti za bezbjednost (Merrill, 2002). Da li će budućnost donijeti odrasle trenere za
skejtbordove i organizovane programe za učestvovanje? Velika je vjerovatnoća, a još veća da
će djeca uvijek tražiti prilike da se bave sportskim aktivnostima pod sopstvenim uslovima.

RAZLIČITA ISKUSTVA: NEFORMALNI SPORTOVI POD KONTROLOM IGRAČA

- NASPRAM ORGANIZOVANIH SPORTOVA POD KONTROLOM ODRASLIH

Još krajem 1970ih godina, različiti autori su razgovarali sa djecom o njihovim sportskim
iskustvima i, takođe su ih posmatrali dok su se bavila sportskim aktivnostima u različitim
okruženjima. Zaključili su da svako dijete definiše i tumači lično iskustvo na razne načine. Ali
su, takođe otkrili da se iskustva kod djece razlikuju, zavisno od toga da li su sportovi neformalno
organizovani i pod kontrolom igrača ili su formalno organizovani pod kontrolom odraslih.

Navedena istraživanja se pokazala da su neformalni sportovi pod kontrolom igrača

koncentrisanih primarno na aktivnosti, dok su formalni sportovi pod kontrolom odraslih
fokusirani na pravila. To znači da, kada se djeca okupe i organizuju svoje aktivnosti i igre, ona
ističu kretanje i uzbuđenje. Kada djeca učestvuju u sportskim aktivnostima koji su organizovani
i kontrolisani od strane odraslih, odrasli ističu učenje i praćenje pravila, tako da se ishodi igara
i igre mogu smatrati „zvaničnim“ unutar veće strukture kao što su lige ili turniri. Sljedeći
odjeljak pruža potpuniji opis ove dvije vrste učestvovanja.

Neformalni sportovi pod kontrolom igrača

Isti autori su posmatrali neformalno organizovane sportske aktivnosti pod kontrolom igrača u
dvorištima, parkovima, odmaralištima, i školskim igralištima. Razgovarali su sa stotinama
djece u vezi posmatranih igara. Zapažanja i razgovori su stalno pokazivali da, kada se djeca
okupe i igraju po svom, ona su zainteresovana za četiri stvari:
(1) aktivnost, posebno za aktivnost koja vodi do poena;
(2) lično uključenje u aktivnost;
(3) izazovno ili uzbudljivo iskustvo (na primjer, neizvjestan rezultat tokom
takmičenju); i
(4) prilike za učvršćivanje prijateljstava tokom igara.

Neformalne igre koje su posmatrane, obično su imale od dva do dvanaest igrača. Igrači su se
obično poznavali jer su i prethodno igrali zajedno. U većini slučajeva, brzo su formirali

41
timove. Razlike u vještinama i prijateljstva su, obično kriterijumi korišćeni pri odabiru tima.
Početak igre i održavanje toka igre su, obično složene operacije; uspjeh je zavisio od toga koliko
su igrači dobri u upravljanju međusobnim odnosima i donošenju efektivnih odluka.

Igre i pravila igara, često su ličile na one korišćene u organizovanim programima, ali su sadržale
neke modifikacije radi maksmiziranja akcije, poena i ličnog uključenja, uz održavanje
neizvjesnog rezultata. Slobodna bacanja su eliminisana u košarci, dodavanja u fudbalu su
svedena na minimum, penali su izbačeni iz fudbala, i platforma bacača u bejzbolu i softbolu je
pomjerena bliže udaraču, da bi slabiji udarači, takođe mogli da udare loptu. Slične vrste pravila
za proizvodnju aktivnosti nađena su u drugim neformalnim igrama. Dalji dokaz značaja
aktivnosti jesu ekstremno visoki rezultati u većini ovih igara.

Lična uključenost je, često maksimizirana kroz pametnu kvalifikaciju pravila i sisteme
hendikepa. Djeca su, ponekad koristila ograničavajuće hendikepe da bi onemogućili visoko
obučenim igračima dominaciju u igri. Drugi hendikepi su išli u prilog manje obučenim
igračima. Dalje, manje obučeni igrači, često su koristili posebna pravila u sopstvenu korist.
Najčešće su koristili „ponavljanja“ ili „prekide“ za dobijanje druge šanse ili nadoknadu
posljedica svojih grešaka u rezultatu igre. To ih je štitilo od javne posramljenosti i čuvalo je
njihov integritet kao značajnih članova u svojim timovima. Takođe je održavalo neizvjestan
rezultat igre. Pretjerana upotreba posebnih pravila je, obično neformalno suzbijana kroz šale i
dobacivanja.

Lična uključenost je, takođe promovisana jedinstvenim pravilima igre. Npr. u bejzbolu, često
je postojalo pravilo protiv izbacivanja, tako da su svi imali šansu da udaraju – što znači da je
bacač mogao da hvata i vrši uloge drugih igrača. U fudbalu, svaki član tima je, obično mogao
da primi dodavanje u bilo kojoj igri. Kada su pitali djecu da imenuju najveći izvor zabave u
njihovim igrama, skoro uvijek su navodili udarce, hvatanje, šutiranje, poentiranje, ili drugi oblik
aktivnosti u kojima su lično bili uključeni. Djeca su težila tome da budu krucijalni dio onoga
što se dešava tokom igara.

Održavanje reda u neformalnim igrama zavisilo je od mjere do koje su igrači posvijećeni

održavanju aktivnosti. Obično, kada su djeca lično uključena u igru, ona su posvjećenija
održavanju toka aktivnosti. Taktike za kontrolisanje ponašanja su, najčešće korišćene da igrači
ne bi prekinuli akciju tokom igre. Igrači su se šalili, pa čak i ignorisali pravila, ali ti oblici
odstupanja su ignorisani, osim ako se nijesu miješali u tok akcije.

Naša zapažanja ovih igara otkrila su mnoge stilove i pokrete, i oni su prihvaćeni kao normalni
ako nisu prekidali akciju u igri. Igrači sa najboljim vještinama, takođe su imali najveću slobodu
da koriste kreativne stilove i pokrete, jer su, obično mogli to da urade bez prekida igre ili
narušavanja lične uključenosti drugih igrača.

Prestiž i socijalni status među igračima je važan, jer definiše koji pojedinac je postao uključen
u donošenje odluka tokom igara. Stariji igrači ili najvještiji igrači su, obično imali najviši status.
Rasprave, čak i kada se dogode, obično su riješene kreativno i nisu uništavale igru. Kako su
djeca, često zajedno igrala, postala su vještija u rješavanju konflikta.

Vrijedno je napomenuti da bi trebalo biti oprezan sa apsolutnim prihvatanjem ovog sumarnog

opisa, budući da ovaj opis neformalnih sportova ne važi za sve prilike kada djeca kreiraju
sopstvene igre. Problemi u neformalnim igrama se dešavaju. Veća i snažnija djeca koriste
manju i slabiju. Djevojčice mogu biti vrijeđane ili ponižavane kada pokušaju da se igraju sa

42
grupom dječaka, i ona djeca koja su isključena iz igara, često se osjećaju odbačeno od strane
svojih vršnjaka.

Pored toga, dinamika aktivnosti i igara obično varira sa dostupnošću prostora za igru i opreme.
Na primjer, kada velika grupa koristi jedini košarkaški teren u komšiluku, igre isključuju mnogu
djecu koja žele da se igraju. Tim koji pobjeđuje bira izazivača, umjesto da prepusti teren
ostalima, a onima sa manje razvijenim vještinama nije data prilika za učestvovanje. Zamjene
su rijetke kada ima više igrača nego prostora za igru. Međutim, kada postoji mnogo terena i
samo par igrača, cilj je, često ugoditi svačijem interesu, tako da niko ne odlazi niti požuruje kraj
igre. To je glavni razlog zbog kojeg su igre za djecu iz oblasti sa niskim prihodima i malim
brojem institucija i resursa, često drugačije od igara koje igraju djeca u oblastima sa višim
prihodima, gdje postoje brojne ustanove i malo ili nikakvog takmičenja za prostor (Carlston,
1986).

Očigledno, onda, eksterni uslovi u društvu kao cjelini imaju važan uticaj na način na koji se
djeca bave neformalnim igrama. Većina djece koju su posmatrali i intervjuisali bili su iz
komšiluka gdje takmičenje za prostor nije predstavljalo veći problem.

Formani sportovi pod kontrolom odraslih

Naša zapažanja i intervjui vršeni u vezi sa formalno organizovanih sportskim aktivnostima pod
kontrolom odraslih temeljena su na djeci između 8 i 12 godina starosti. Podaci koji su
prikupljeni govorili su da, iako djeca cijene aktivnost i ličnu uključenost, često su fokusirani,
isključivo na dobru igru i pobjedu. Najočiglednije u ovim igrama je to što su aktivnost, lična
uključenost i ponašanje strogo regulisani formalnim pravilima. Odrasli, uključujući trenere,
menadžere, sudije, pomoćne sudije, referente, štopere, i druge zvaničnike, primjenjuju ta
pravila.

Djeca u tim sportskim aktivnostima su, često zaokupljena formalnim pozicijama koje imaju u
svojim timovima. Čak predstavljaju sebe prema tim pozicijama i ponosno sebe opisuju kao
„defanzivnog halfa“ ili „ofanzivnog veznog“, kao i „centra“ ili „lijevo krilo“, „hvatača“ ili
„desno krilo“. Značaj pozicija u timu, takođe ističu treneri i gledaoci koji, često podstiču igrače
da „ostanu na poziciji“ tokom utakmica. To se redovno dešava u košarci, fudbalu, hokeju i
drugim sportskim aktivnostima u kojima se igrači neprestano kreću.

Rasporedi pod kontrolom odraslih upravljaju trajanjem i igrom organizovanih sportskih

aktivnosti, iako su vremenski uslovi, takođe faktor. Individualno vrijeme za igru varira prema
nivou vještina igrača. Najčešće, manja, vidljivo slabija i manje vješta djeca sjede na klupama.
Iako svi, obično igraju barem neko kratko vrijeme, djeca sa malim vrijemenom učestvovanja,
često održavaju, obično nužno interesovanje za igru. Iako su ti igrači zamjene, obično im na
klupama dosadi cijela situacija ili ih zanimaju stvari nevezano za igru. Vrlo vješti igrači će
najvjerovatnije pokazati snažno interesovanje za igru i izražavati razočarenje kada se isključe
iz igre.

Posljedica kontrole i organizacije odraslih su vidljivo odsustvo rasprava i prikaza neprijateljstva

između igrača u suprotnim timovima. Par rasprava koje su viđene bile su između odraslih
zvaničnika (ili gledalaca i zvaničnika) ili između igrača u istom timu. Rasprave između članova
tima, obično su vezane za to što igrač nije zapamtio pravila igre, ostao na svojoj poziciji, ili
izvršio strategiju koju su razvili odrasli.

43
Kontrola odraslih i formalna struktura (odnosno, pravila plus pozicije) drže djecu
organizovanom ali, takođe ograničavaju vidljive prikaze naklonosti i prijateljstva tokom
utakmica. Zbog toga je, često teško odrediti ko su prijatelji. Međutim, međusobni odnosi među
igračima imaju malo veze sa načinom igre, jer igrači donose mali broj odluka.

Glavna svrha pravila igre je standardizacija takmičenja i kontrola ponašanja igrača. Pravila i
primjena pravila stalno uzrokuju prekide akcija, ali čini se da igrači nemaju ništa protiv toga.
Jedini znak nezadovoljstva javlja se kada dođe do kašnjenja zbog penala koji je dosuđen
protivničkom timu. Primjena pravila (socijalna kontrola) u ovim igrama je bazirana na samo
kontroli i poslušnosti igrača, ali se ultimativno nalazi u rukama odraslih: trenera, sudija i
zvaničnika. Ti odrasli, obično primjenjuju pravila univerzalno i rijetko prave izuzetke, čak i
kada postoje razlike u mogućnostima i karakteristikama igrača. Stroga primjena pravila od
strane trenera ograničava slobodu igrača, ali slaganje sa pravilima i očekivanjima trenera je
ekstremno visoko među igračima.

Kada dođe do odstupanja, to je najčešće posljedica toga da su igrači zaboravili ili nijesu znali
šta da rade u trenutku, nego što su namjerno ignorisali pravila. Na terenu, kršenje pravila,
obično prate formalne sankcije, čak i ako nije došlo do uticaja na aktivnost igre ili ishod. Van
terena, pravila variraju među timovima, i prekršaji obično predstavljaju „neozbiljnost“ ili
pokazivanje manjka interesovanja za igru ili tim. Reakcije na takvo ponašanje, takođe variraju.
Treneri i roditelji koriste verbalne i neverbalne sankcije. Koriste pravila igre, pravila tima, i
sankcije za kontrolisanje ponašanja i očuvanje organizacije igre i vrijednosti koje temelje
autoritet sudija i trenera.

Razna zapažanja autora i intervjui pokazuju da su djeca u organizovanim sportskim

aktivnostima ozbiljna o svojim utakmicama. Žele da pobjede, iako obično nijesu opsjednuta
pobjedom. Oni koji najviše brinu o pobjedi su najvještiji igrači i članovi najuspješnijih timova.
Iako imaju druge ciljeve, primarni cilj učestvovanja je zabava. Međutim, uvijek znaju svoj
odnos pobjeda i poraza i svoje mjesto ligaškoj tabeli. Igrači će biti najviše razočarani kada ne
dobiju vrijeme u igri koje misle da zaslužuju. Vrijeme u igri je vrlo važno, jer je vezano za
reputaciju djece među vršnjacima.

Status u organizovanim timovima u velikoj mjeri zavisi od trenerove procjene fizičkih vještina
i vrijednosti igrača za tim. Bolji igrači ponekad dobijaju veću odgovornost i veća prava u
određivanju šta treba da se radi tokom utakmica. Fizičke vještine i odobrenje od trenera su
osnova statusa i autonomije među igračima, a odobrenje od trenera se, najčešće dobija kada
igrači prate pravila tima.

Konačno, igre u organizovanim sportskim aktivnostima su ekstremno stabilne. One se ne

završavaju dok pravilo ne kaže da je gotovo, bez obzira na kvalitet igre ili uživanje među
igračima. Zviždanje odraslih, zajedno sa verbalnim podsticajem, komandama i savjetima, su
uvijek prisutni u tim igrama.

Analize razlika

Iskustva djece vezana za ove dvije forme sportova su vrlo različita. Neformalni sportovi su,
generalno fokusirani na aktivnost, dok su organizovani sportovi fokusirani na pravila.

44
Koje od ovih iskustava je vrjednije u razvoju djeteta? Odgovor na to pitanje je važan ne samo
za uključenu djecu već i za odrasle koji ulažu vrijeme, novac i energiju u organizovane
programe.

Nakon višegodišnjeg istraživanja ovog pitanja, vjeruje se da svako iskustvo daje drugačiji
doprinos životu djeteta, i svako ima probleme. Međutim, ljudi tradicionalno precjenjuju
doprinos učestvovanja u organizovanim sportskim aktivnostima i potcjenjuju doprinos
učestvovanja u neformalnim sportskim aktivnostima (Schultz, 1999).

Bavljenje neformalnim sportskim aktivnostima jasno podrazumijeva upotrebu vještina

međuodnosa i donošenja odluka. Djeca moraju biti kreativna za organizovanje igara i
održavanje toka tih igara. Suočavaju se sa brojnim neočekivanim izazovima koji zahtijevaju
trenutne odluke i interpersonalne sposobnosti. Iskusni sportski novinar Leonard Koppett je
rekao da je najvažniji dio neformalnih sportova „naučiti da se postavi igra, da se odabere strana,
slaganje sa vršnjacima, pravljenje kompromisa, dobijanje odgovora, povinovanje samo
određenih pravila da bi se igra nastavila“ (1994). On dodaje da ova iskustva imaju „važnu
civilizacijsku funkciju“, koja se ne može naći u organizovani sportskim aktivnostima pod
kontrolom odraslih.

Osmogodišnja studija Patricia i Peter Adler-a (1998) o svakodnevnom životu djece i

adolescenata u njihovoj zajednici navela ih je da zaključe da neformalni sportovi pružaju
iskustva koja uključuju saradnju, planiranje, organizovanje, pregovaranje, rješavanje problema,
fleksibilnost i improvizaciju. Njihovi primjeri o tome kako djeca rade te stvari su impresivni.
Iako ne znamo kako i do koje mjere se učenje do kojeg dolazi u ovim neformalnim sportskim
aktivnostima prenosi na ostale djelove života, možemo da pretpostavimo da su djeca pod
uticajem njihovih iskustava.

Bavljenje organizovanim sportskim aktivnostima, s druge strane, uključuje različite skupove

iskustava. Organizovani sportovi zahtijevaju da djeca upravljaju svojim odnosima sa odraslim
figurama autoriteta. Djeca, takođe uče pravila i strategije korišćene u aktivnostima koja su vrlo
vidljiva i važna unutar kulture, i kroz svoje učestvovanje, često stiču status, koji se prenosi na
ostale djelove života. Kada učestvuju u organizovanim sportskim aktivnostima, vide birokratiju
i hijerarhiju na djelu, i počinju sa se slažu sa formama timskog rada vođenog pravilima i
odraslim modelima rada i dostignuća (Adler i Adler, 1998). Mogući negativan ishod pretjeranog
učestvovanja u organizovanim sportskim aktivnostima je da djeca mogu naučiti da posmatraju
svijet pasivno, kao nešto što je dato a ne stvoreno. Ako je to tačno, djeca mogu odrasti misleći
da su nemoćna da promijene svijet u kojem žive.

U ovoj diskusiji, ignorisana je činjenica da se neke igre nalaze između dvije vrste koje su opisao.
Svakako, postoje neformalne igre u kojima odrasli pružaju značajno vođstvo djeci, i kontrolišu
veći dio dešavanja. Takođe, postoje organizovane igre u kojima odrasli nemaju veliku ulogu i
puštaju djecu da sama rješavaju stvari na svoj način. Smatra se da su ti hibridi vrijedan kontekst
za učenje raznih stvari. Odrasli koji su uključeni u takve igre, često kažu da je potrebna
tolerancija i značajno strpljenje da bi se istrpjele greške i previdi djece. Takođe kažu da je
uživanje vidjeti kreativnost i saosjećanje koje mnoga djeca pokazuju, a koja odgovaraju
predlozima i podsticajima odraslih.

Dok mi odrasli organizujemo i učestvujemo u dječijim igrama, trebamo razmotriti savjet koji
je dao roditelj pri pisanju o dječijim aktivnostima: „Ponekad mislim da prevelikom
umiješanošću u sportove naše djece, lišavamo ih iskustava. Nakon svega, to nije njihova

45
pobjeda, to je naša pobjeda. Da li sve vrijedne lekcije – poraz, izbacivanje, promašaj presudnog
poena – imaju isti uticaj kada su mama i tata tu da kažu da je u redu?... Kao roditelji, moramo
znati da u nekom trenutku to mora biti njihova igra, njihov recital, njihova ocjena. Ako dijelimo
svaki element njihovih života, varamo ih da su dio njega... Koliko god da je teško rizikovati
propuštanje njihovog prvog gola, ili ne biti tu nakon što promaši siguran koš, u nekom trenutku
moramo da se izuzmemo iz njihove igre. Jer to rade dobri roditelji.“ (Keri, 2000).

SOCIOLOŠKA PITANJA O SPORTSKIM AKTIVNOSTIMA ZA DJECU

Kada su djeca spremna da učestvuju u organizovanim takmičarskim sportskim

aktivnostima?

Roditelji, često postavljaju ovo pitanje. Pitaju se: da li bi trebalo da prijave svoje peto
godišnjake u plivačke timove, i puste svoje osmogodišnjake da učestvuju u gimnastičkim
takmičenjima? Neki žele da pruže svojoj djeci rani početak na zamišljenoj putanji sportske
slave; drugi ne žele da njihova djeca zaostaju iza vršnjaka u razvoju vještina; opet drugi samo
žele da se njihova djeca zdravo zabavljaju i osjećaju dobro po pitanju svojih tijela.

Odgovori na pitanja o spremnosti su dostupni u polju motornog učenja, fizičkog obrazovanja,

primijenjene psihologije, psihologije i sociologije. Kada sociolozi odgovaraju na pitanja o
spremnosti, njihovi odgovori, često reflektuju interakciono istraživanje akademika koji se bave
ispitivanjem socijalnog razvoja tokom djetinjstva. Ovaj rad predlaže da, sa oko osam godina
starosti, djeca počinju da razvijaju kognitivne i socijalne sposobnosti koje im trebaju za potpuno
razumijevanje složenih socijalnih odnosa uključenih u mnoge takmičarske sportove. Te
sposobnosti nisu potpuno razvijene do oko 12 godina starosti kod skoro svakog djeteta.

Svako ko je ikada gledao dva tima osmogodišnjih fudbalera zna o tome šta predstavlja ostati na
terenu tokom cijele igre. U međuvrijemenu, treneri i roditelji glasno dobacuju „ostani na
poziciji!“ i „vrati se gdje pripadaš!“.

Međutim, odrediti pripadnost u mnogim sportskim aktivnostima je vrlo teško. Promjena

pozicije zavisi od položaja saigrača i protivnika u odnosu na lokaciju lopte. Razumijevanje
koncepta položaja zahtijeva sposobnost da se tri stvari urade istovremeno:
(1) mentalna vizualizacija stalno promjenljivog položaja saigrača i protivnika preko
cijelog terena,
(2) procjena njihovih međusobnih odnosa i odnosa sa loptom, i
(3) odrediti gdje ti je mjesto.

Sposobnost da se promisli o ovim stvarima i da se tačno odredi gdje bi trebalo da se

opozicionara na terenu razvija se postjepeno sa socijalnim iskustvom i individualnim
sazrijevanjem.

Roditelji i treneri, često su frustrirani kada djeca ne mogu da razumiju položaj ili prate strategije.
Kada odrasli nisu upoznati sa kognitivnim i socijalnim razvojem tokom djetinjstva, mogu
bespotrebno optužiti dijete koje nije na svojoj poziciji da ne razmišlja ili da se previše trudi u
određenim situacijama tokom takmičarskih igara i utakmica. To zahtijeva treninge tokom kojih
treneri kreiraju razne situacije iz igre i potom svaki igrač vježba individualni taktički odgovor
na svaku situaciju. Raditi ovo sa svakim igračem čak i za par osnovnih strategija je vrlo
naporno. Može donijeti pobjedu, ali nije poželjna strategije, jer često uništava veći dio akcije i

46
lične uključenosti koja je vrijedna za djecu. Kada je akcija prekinuta, uzrokuje da se neka djeca
pitanju da li su sportovi vrijedni njihovog vrijemena i truda.

Samo zamislite koliko mnogo niskih lopti trener mora da proslijedi igračima na terenu u
dečijem bejzbol ili softbol timu da bi ih naučio gdje da bace loptu sa različitim brojem auta i
različitim brojem protivnika na bazi. Međutim, djeca nisu rođena sa sposobnošću da se takmiče
ili sarađuju sa ostalima, niti su rođena sposobna da zamisle složeni skup socijalnih odnosa
između saigrača i protivnika. Moraju naučiti te stvari, a učenje zavisi od kombinacije socijalnih
iskustava i razvoja apstraktnog razmišljanja i interpersonalnih sposobnosti. To učenje se ne
može prisiliti. Dešava se samo kada se djeca pomjere iz faze u kojoj vide svijet oko njih sa
svoje ograničene tačke gledišta u fazu u kojoj vide svijet oko sebe iz perspektive trećeg lica.
Perspektiva trećeg lica je ona koja ide van njihovih vidika i vidika bilo koje osobe koju poznaju.
Perspektiva treće strane se postjepeno razvija između osam i dvanaest godina kod djece. Stoga,
organizovani sportovi za osnovce trebaju biti kontrolisani na načine koji odgovaraju
postjepenom razvoju ove sposobnosti; najviše treba istaći razvoj fizičkih vještina i osnovne
saradnje. Nakon svega, djeca moraju naučiti da sarađuju prije nego počnu da se takmiče
međusobno na pozitivan način. Ako ne znaju da sarađuju, takmičenje može postati neprijatno i
brutalno.

Konačno, oni koji postavljaju pitanje „Kada bi djeca trebalo da počnu da učestvuju u
organizovanim takmičarskim sportskim aktivnostima?“, generalno žive u kulturama gdje je
naučni pristup razvoju djece popularan i ljudi imaju vrijemena i sredstava da organizuju dečije
aktivnosti. Sportovi za djecu su luksuz. Zahtijevaju novac i vrijeme; stoga, mnogi ljudi ne mogu
da ih priušte. To je tačno čak u bogatim zemljama za porodice sa manjim prihodima. Mnoga
djeca širom svijeta, jednostavno uključuju kretanje i fizičke igre u svoje živote dok uče da budu
dječaci ili djevojčice u svojim kulturama i uče da se uklope u socijalne klase i profesionalne
strukture. Kada bi trebalo početi sa organizovanim sportskim aktivnostima nije pitanje za njih
ili njihove roditelje. Kako, gdje, kada i šta igraju je ozbiljno ograničeno materijalnim uslovima
u njihovim životima. Dok razmišljamo o organizovanim sportskim aktivnostima za djecu,
važno je da biti svjestan siromaštva i njegovog uticaja na djecu unutar i između društava.

Koje su dinamike porodičnih odnosa u vezi sa organizovanim sportskim aktivnostima za

djecu?

Organizovani sportovi za djecu zahtijevaju vrijeme, novac i organizacione vještine, i sve to

obično dolazi od roditelja. Stoga, bavljenje organizovanim sportskim aktivnostima je, često
porodična stvar; međutim, mali broj sociologa je istraživao kako učestvovanje mladih u
sportskim aktivnostima utiče na porodične odnose.

Jedna anegdota govori o tome da sportovi za djecu služe kao mjesta za spajanje članova
porodice u vidu podrške. Međutim, problemi postoje. Roditelji mogu djelovati na način koji
šteti njihovim odnosima sa djecom, i mogu postati emotivno uključeni u sportove koji nameću
pritisak njihovoj djeci ili mogu da ne primjete da njihovo dijete vidi njihov podsticaj kao
pritisak. Kada djeca osjete pritisak u bilo kom od navedenih oblika, suočavaju se sa trilemom:
(1) ako napuste sport, plaše se da će im roditelji uskratiti podršku i pažnju;
(2) ako nastave da se bave sportom a nemaju dobar učinak, plaše se kritika svojih
roditelja; i
(3) ako imaju dobar učinak, plaše da će ih roditelji tretirati kao „male profesionalce“
umjesto kao djecu.

47
Kada je sociolog Mike Messner (1992) intervjuisao bivše elitne sportiste, čuo je iste dileme.
Mnogi muškarci u njegovoj studiji sjetili su se da su im rana sportska iskustva omogućila da se
povežu sa svojim očevima koji su, inače bili daleko od kuće i emotivno udaljeni. Kao mladi
dječaci, željeli su da udovolje i dobiju pažnju svojih očeva. Međutim, često su zaključivali da
zajedništvo koje su imali u sportskim aktivnostima nije predstavljalo pravu intimu, i nije se
prenosilo na njihove živote van sportova. Uprkos tome, mnogi muškarci se sjećaju osjećaja da
su morali da ostanu u sportskim aktivnostima i postanu dobri sportisti kako bi održali odnos sa
svojim očevima.

Organizovani sportovi za djecu imaju uticaj na porodice i porodične odnose na druge načine
takođe. Studije Janet Chafetz-a i Joe Katarba-a (1999) u Sjedinjenim Državama i Shona
Thompson-a (1999) u Australiji ističu činjenicu da organizovani sportski programi za djecu ne
bi postojali bez dobrovoljnog rada roditelja, posebno majki. Njihova istraživanja govore da
majke voze djecu na treninge i utakmice, spremaju obroke u odgovarajuće vrijeme, peru prljave
dresove i sportsku odjeću, i provjeravaju da je oprema spremna. Majke prikupljaju sredstava za
timove i lige. Kupuju, pripremaju i služe hranu tokom putovanja i okupljanja nakon utakmica.
Formiraju i rade u komitetima koji nadgledaju socijalne aktivnosti van teretna i obavljaju
telefonske razgovore o rasporedima i promjenama rasporeda. Upravljaju aktivnostima braće i
sestara koji ne učestvuju u programima i pružaju emotivnu podršku svojoj djeci kada loše igraju
ili kada ih trener ili očevi kritikuju zbog igre. Očevi, takođe ulažu rad, ali je taj rad primarno
posvijećen stvarima na terenu i u administraciji, održavanju terena, i administraciji lige.

Analize u obije ove studije fokusiraju se na mjeru do koje roditelji rade u organizovanim
sportskim aktivnostima za djecu što proizvodi polnu podjelu rada u porodici i zajednici, kao i
u umovima djece, posebno dječaka koji učestvuju u organizovanim sportskim aktivnostima.
Studije ističu rad majki jer je to tema koja je vrlo zanemarena od strane mnogih koji ispituju
sportove u društvu. Sada je važno nadograditi ovo istraživanje „i dublje se uključiti u porodičnu
dinamiku koja postoji u odnosu na sportove mladih“.

Kako socijalni faktori utiču na sportska iskustva mladih?

Djeca donose odluke o bavljenju sportom, ali imaju malu kontrolu nad kontekstom u kojem
donose te odluke. Mnogi faktori, uključujući roditelje, vršnjake, i generalni socijalni i kulturalni
kontekst u kojem žive, utiču na alternative iz kojih biraju i kako definišu i daju značaj svojim
izborima. Na primjer, djeca iz oblasti sa niskim prihodima i iz unutrašnjosti grada, generalno
imaju mnogo manje prilika za učestvovanje u sportskim aktivnostima od druge djece. Djeca sa
spremnim tijelima imaju više prilika i dobijaju veći podsticaj da se bave sportskim aktivnostima
nego djeca sa invaliditetima. Izbor da se učestvuje u kontaktnim sportskim aktivnostima, kao
što je fudbal, u očima mnogih ljudi širom svijeta čini se prikladnijim za dječake nego za
djevojčice. Dječaci koji žele da nauče klizanje, generalno primaju manji podsticaj od vršnjaka
nego djevojčice. Kada Afro-američko dijete odabere da se bavi određenim sportskim
aktivnostima, mnogi ljudi u Sjedinjenim Državama će ga vjerovatno identifikovati u smislu
njegovih atletskih vještina nego u smislu drugih karakteristika, kao što su akademski rezultati.

Ni jedna od ovih izjava nije iznenađenje. Ljudi znaju ove stvari. Znaju da, dok djeca prave
sportske izbore i daju značaj svojim sportskim iskustvima, ona i ljudi oko njih padaju pod uticaj
dominantnih kulturalnih vjerovanja o starosti, polu, seksualnosti, rasi i etničkoj pripadnosti,
sposobnosti i invaliditetu, i socijalnoj klasi. Tako socijalne sile utiču na iskustva mladih u
sportu.

48
Istraživanje Patti-a i Peter-a Adler-a (1998) daje živahan opis o tome kako socijalne sile utiču
na djecu i na njihove sportske izbore i iskustva. Tokom njihovog osmogodišnjeg posmatranja,
intervjuisanja, i druženja sa djecom u njihovoj zajednici, Adleri su otkrili da se bavljenje
sportskim aktivnostima uklapa u živote dječaka i djevojčica na vrlo različite načine. Na primjer,
atletske sposobnosti, hladnoća, čvrstoća, i „besprekornost“ u socijalnim odnosima su ključne
determinante popularnosti dječaka. Vrlo visoka ili vrlo niska akademska dostignuća, često
narušavaju popularnost među dječacima. Popularnost djevojčica zavisi primarno od socijalnog
statusa njihovih porodica, slobode koju im njihove porodice daju, njihovog fizičkog izgleda i
primjernog ponašanja, njihovih sposobnosti da upravljaju odnosima sa dječacima i sa
vršnjakinjama, i od njihovih ocjena u školi. Oni ističu da je njihovo istraživanje primarno
temeljeno na djecu iz dominantno bijele, gornje srednje klase i da se kriterijum za popularnost
blago mijenja kad mladi ljudi krenu u srednju školu (oko 12 godina u većini SAD škola).

Ovi kriterijumi popularnosti su povezani sa izborima za učešće u sportu na zanimljive načine.

I dječaci i djevojčice u ovoj zajednici imali su brojne izbore kada se radi o učestvovanju u
neformalnim sportskim aktivnostima kao i u organizovanim sportskim aktivnostima od
rekreativnih do elitnih nivoa takmičenja. Djevojčice i grupe djevojčica su rjeđe od dječaka
učestvovale u neformalnim i alterantivnim sportskim aktivnostima. U predadolescentnoj
kulturi, djevojčice nisu imale veliki podsticaj odobrenje i socijalne nagrade za obavljanje tih
aktivnosti u poređenju sa dječacima. Dalje, dječaci su, često kontrolisali način na koji su
neformalne igre organizovane i igrane, i nisu tretirali djevojčice kao jednake u tim postavkama.
U pomenutoj studiji, djevojčice su učestvovale u organizovanim sportskim aktivnostima u istoj
mjeri kao i dječaci. Međutim, kako su djeca prelazila u srednju školu, djevojčice su napuštale
sportove u većoj mjeri nego dječaci. Djevojčice koje su bile odlične u sportskim aktivnostima
ostajale su, ali su mnoge sa prosječnim ili standardnim vještinama odustajale. Generalno,
djevojčice su osjećale da bavljenje sportskim aktivnostima nije preduslov za prihvaćenost i
status među vršnjacima (Creager, 1999).

Druga istraživanja takođe ističu da su sportski izbori i iskustva pod uticajem dominantnih
definicija polova u društvu. Te definicije utiču na iskustva u ranom djetinjstvu kada se radi o
fizičkim aktivnostima (White i sar., 1992). Na primjer, u Sjedinjenim Državama, očevi se, često
bave sportskim aktivnostima sa svojim sinovima i, često su fizički aktivniji nego sa kćerkama.
Dalje, poruke koje dječaci primaju iz fizičkih aktivnosti se mnogo razlikuju od poruka koje
primaju djevojčice, i u postavkama unutar i van porodica (Beal, 1994; Greendorfer, 1993;
Hargreaves, 1994; Hasbrook, 1999; Lenskyj, 1986; Nelson, 1991).

Jedan rezultat tih poruka je da, prije nego djeca odu na svoj prvi čas fizičkog obrazovanja ili
učestvuju prvi put u organizovanom sportu, imaju jasne ideje o svojim fizičkim vještinama i
potencijalu. Dječaci sebe posmatraju kao fizički sposobnijim od djevojčica, iako su mjerljive
polne razlike u stvarnom nivou vještina male ili nepostojeće (Nelson, 1990). Dječaci će prije
nego djevojčice misli da su bolji nego što jesu kada se radi o sportskim vještinama. To ima
efekat na njihovo samopouzdanje i volju da koriste i testiraju svoja tijela na aktivne načine i da
dobrovoljno učestvuju u fizičkim aktivnostima. Djevojčice uče da minimiziraju fizički

prostor koji zauzimaju, seksualizuju svoja tijela kroz promjenu izgleda i kretanja, i prihvataju
činjenicu da su dječaci fizički moćniji od njih. Istovremeno, dječaci uče da se predstavljaju kao
fizički veliki i jaki, da djeluju na načine koji utiču na fizički prostor oko njih, i da očekuju
primjenu moći i kontrole nad djevojčicama (Hasbrook, 1999; Hasbrook i Harris, 1999).

49
Fizički samostalni koncepti su povezani sa polovima, jer mnogi ljudi očekuju različite nivoe
sportskih vještina od dječaka i djevojčica; slična dinamika postoji kada se radi o etničkoj
pripadnosti i boji kože: od crnaca se, često očekuje da budu zainteresovaniji i bolji u sportskim
aktivnostima nego od bijelaca (L. Harrison, 1995; Harrison et al., 1999). Očekivanja vezana za
pol mogu biti jedan od razloga što igre sa loptama za dječake, često dominiraju prostorom u
osnovnim školama i na drugim javnim mjestima. Ovaj šablon se nastavlja tokom cijelog života
– primjetite mjeru do koje mladi muškarci prisvajaju prostor za sebe na otvorenim igralištima
u većem dijelu fakultetskih kampusa u sjedinjenim Državama. Naravno, mnogi ljudi aktivno
obeshrabruju takve polno zasnovane šablone, ali je teško promijeniti ih, jer su duboko
ukorijenjeni u kulturi kao cjelini.

Uticaj socijalnih sila na sportove mladih je identifikovan u mnogim studijama. Istraživanja

Ingham-a i Dewar-a (1999) pokazuju kako dominantne ideje u muškosti utiču na značenja koja
dječaci daju svojim iskustvima u hokejaškom programu za djecu. Istraživano je kako
dominantne ideje o etničkoj pripadnosti i socijalnoj klasi utiču na finansiranje i orijentaciju
programa u sportskim aktivnostima za djecu u oblastima manjina u gradovima i u bijelim
predgrađima (Coakley, 2002). Howard Nixon (2000) je razmatrao isključenje i preprjeke za
učestvovanje sa kojima se suočavaju djeca sa određenim invaliditetima, i ističe složene i sporne
probleme oko segregacije i integracije ljudi sa invaliditetima u sportskim takmičenjima. Stoga,
jako je važno fokusirati se na iskustva djece umjesto ne jednostavno traženje razlika prema
polu, etničkoj pripadnosti, sposobnosti i socijalnoj klasi. Kad vidimo kako iskustva variraju,
učimo kako socijalne sile zajedno utiču na živote djece na i van terena.

PREPORUKE ZA PROMJENE DJEČIJIH SPORTOVA

Promjena neformalnih i alternativnih sportova

Neformalni i alternativni spotovi pod kontrolom učesnika su jedinstveni jer nisu pod direktnom
kontrolom odraslih. U stvari, mnoga djeca se odlučuju za te sportove, jer žele da izbjegnu
organizovane strukture timova i programa pod kontrolom odraslih. Međutim, odrasli mogu biti
indirektno uključeni na načine koji povećavaju bezbjednost tih sportova i maksimiziraju priliku
da djeca učestvuju u njima.

To znači da, umjesto donošenja zakona za suzbijanje tih sportova kao što su skejtbording ili
vožnja rolera, odrasli bi trebalo da rade sa mladim ljudima kako bi im pružili bezbjedno
okruženje za vršenje svojih aktivnosti. Ako odrasli ne podrže nove neformalne i alternativne
sportove, njihova djeca će koristiti ekstremne modele televizijskih spektakla kao primarne
izvore inspiracije. Izazov za odrasle je da pruže podršku i odgovarajuće vođenje bez
kontrolisanja. Djeci treba njihov prostor, u kojem mogu biti kreativna i ekspresivna pri

učestvovanju u sportskim aktivnostima. Vođstvo odraslih može biti korisno pri kreiranju što
bezbjednijeg prostora i stvaranjem što više prilika za više djece, dječake i djevojčice kao i za
djecu sa invaliditetima i iz raznih etničkih pozadina i socijalnih klasa.

Promjena organizovanih sportova

Postoje raznovrsni organizovani sportski programi za djecu. To je posebno tačno u zemljama

koje nemaju centralizovanu državnu vlast kroz koju se programi za djecu finansiraju, kontrolišu
i vode. Programi variraju iz jednog sporta u drugi, od zajednice do zajednice, i od lige do lige.
Međutim, oni zaduženi mogu uticati na poboljšanje uslova u većini programa, maksimiziranje

50
pozitivnih iskustava i minimiziranje negativnih iskustva za učesnike. To je istina za druge
djelove svijeta kao i u Sjevernoj Americi.

Pri davanju preporuka za promjene, većina ljudi se slaže da organizovani programi treba da
ispune potrebe djece koja učestvuju u njima. To znači da su sama djeca vrijedni izvori
informacija, koje odrasli koriste pri organizovanju i vođenju sportova za djecu.

Ako djeca traže zabavu u svojim igrama ističući aktivnost, uključenost, bliski rezultat, i
prijateljstvo, ima smisla da organizovani programi obuhvataju navedene stvari. Preporuke u
daljoj diskusiji su bazirane na pretpostavkama.

Povećana aktivnost djece ističe aktivnost u njihovim igrama. Većina aktivnosti dešava se oko
poentiranja, i poentiranje je obično toliko često da teško voditi statistiku o ličnom performansu.
Organizovani sportovi, iako sadrže aktivnost, snažno ističu pravila, red, standardizovane uslove
i predvidivost. Strategija mnogih organizovanih timova je da se akcije spriječe umjesto da se
stimulišu. Roditelji i treneri, ponekad opisuju igre sa velikim brojem poena kao
nedisciplinovane i slobodne za sve zbog loše igre odbrane. Željena strategija u mislima mnogih
odraslih je zaustavljanje akcije: izbaciti boljeg (bejzbol i softbol), odugovlačiti igru pri vođstvu
(fudbal i košarka), i upotreba bezbjednog trčanja - dobijanje 3 jarde (američki fudbal). Ove
taktike mogu donijeti pobjedu, ali ograničavaju najzanimljivije aspekte većine igara: akciju i
poene.

Obično je lako povećati akciju i poene u organizovanim sportskim aktivnostima, dok god
odrasli ne posmatraju modele igara kao svijete i nepromjenljive. Veći golovi, manji tereni, i
manje pravila su najbolja sredstva za povećanje akcija. Zašto ne duplirati širinu golova u
fudbalu i hokeju, omogućiti svim igračima da primaju paseve i nose loptu u američkom fudbalu,
i upotrijebiti koš niže visine na polovini terena u košarci? Naravno, mora se voditi računa u
sportskim aktivnostima kao što su fudbal i hokej da se golmani ne ugroze. Stoga, može biti
prikladno eliminisati ovaj položaj u nekim slučajevima i rotirati igrače na tom položaju u
drugim slučajevima. Mnogi odrasli se opiru promjenama za koje smatraju da će promijeniti
model igre – odnosno, modele korišćene u odraslim elitnim sportskim aktivnostima.
Žele da djeca igraju „pravu stvar“. Zaboravljaju da su djeca više zainteresovana za zabavu nego
da se igraju kao odrasli.

Povećanje lične uključenosti djece bez sjedenja na klupama u neformalnim igrama. Koriste
kvalifikaciju pravila i sisteme hendikepa za maksimiziranje uključenosti i promovisanje akcije.
Manji ili manje vješti igrači, možda ne nastavljaju sa akcijama u istoj mjeri kao veći i vještiji
vršnjaci, ali igraju tokom cijele utakmice. Ako se loše tretiraju ili budu isključeni, odlaze bez
obilježja da su gubitnici ili bez predavanja od svojih roditelja o prosvijećenosti.

U organizovanim igrama, vrijeme u igri je, često ozbiljno ograničeno za sve osim za najvještije
igrače, i proces zamjene je stalni izvor problema za trenera i pritiska za igrače. Specijalizacija
prema poziciji dalje ograničava obim uključenosti. Kada se desetogodišnjak opisuje kao lijevi
defanzivni bek, centar, lijevo krilo, ili centarhalf, to je siguran znak da je obim lične uključenosti
ograničen.

Treneri i drugi lideri mogu proširiti ličnu uključenost u organizovanim sportskim programima
rotiranjem igrača na različitim položajima i koordinisanjem grupnih situacija sa protivničkim
timovima. Mogu promijeniti veličinu tima da bi se dozvolio veći broj igrača na terenu, ili mogu
smanjiti broj igrača tako da se napravi veći broj timova u nekoliko predgrađa. Linije udarača

51
za bejzbol ili softbol mogu uključivati sve članove tima, bez obzira na koji igraju na devetom
ili desetom položaju na terenu. U hokeju na ledu, igra se može igrati duž širine ringa, i mogu
se koristiti prenosivi podeonici i laki golovi; to bi omogućilo da se što više timova takmiči
istovremeno. U košarci, timovi prve postave mogu igrati na polovini terena sa jednim košem,
dok timovi druge postave mogu igrati međusobno na drugom košu. Kombinovani rezultat može
definisati pobjednika. Ove i slične promjene bi povećale ličnu uključenost.

Kreiranje neizvjesnih rezultata. „Dobre utakmice“ su one čiji se ishod ne zna do samog kraja,
a igre sa duplim produžecima su najbolje. Velike razlike uništavaju uzbuđenje u takmičenju.
Djeca to shvataju, pa zato drže rezultate u neformalnim igrama neizvjesnim. Kao motivacija
djelimično zavisi od toga kako ljudi vide svoje šanse za uspjeh, neriješena igra obično drži
igrače motivisanim i zadovoljnim. Kao i odrasli koji koriste hendikepe da održe takmičenje
zanimljivim u kuglanju, golfu, i drugim sportovima, djeca prilagođavaju svoje igre da imaju
neizvjesne ishode.

U organizovanim sportskim aktivnostima, razlike u procentima su česte i statistike timova su

često nejednake. Teško je održati igrače nemotivisanim pod ovim okolnostima. Treneri su
primarni da se pozivaju na ponos i poštovanja kako bi djeca ostala motivisana pred porazom i
dugom sezonom poraza. Ironično, treneri takođe podstiču svoje timove i igrače da ostvaruju
velika vođstva tokom utakmica. To nema smisla, jer uništava motivaciju.

Odrasli koji kontrolišu organizovane sportove za djecu obično se opiru promjenama koje bi
uticale na ishod utakmica, ali mogu razmotriti neke mogućnosti. Na primjer, mogu posticati
neizvjestan rezultat promjenom postave ili upotrebom sistema hendikepa tokom utakmica.
Podcijenjenima se može dati prednost, kao što je dodatni igrač ili pravo na upotrebu pet
obaranja, pet auta ili većeg gola. Brojne promjene mogu održati rezultat utakmice neizvjesnim;
međutim, kada se modeli igara posmatraju kao nepromjenljivi, moguće promjene se nikada ne
uzimaju u obzir.

Održavanje prijateljstva. Kada se djeca bave neformalnim i alternativnim sportskim

aktivnostima, potvrđivanje prijateljstva je važno. Prijateljstvo utiče na načine na koje se biraju
timovi i na dinamiku procesa rješavanja problema tokom igara. Organizovani sportovi mogu
dati koristan kontekst za sklapanje prijateljstva, ali igrači trebaju više mogućnosti za njegovanje
odnosa sa saigračima i sa djecom iz drugih timova.

Treneri i menadžeri mogu pitati grupe igrača u organizovanim sportskim aktivnostima da

planiraju strategije igre ili sezonu treninga. Mogu podstaći igrače da razgovaraju sa
protivnicima, da im pomognu kada su poraženi, i da im čestitaju kada urade nešto zapaženo.
Previše često, odnosi između protivničkih igrača su hladni i bezlični. Igrači trebaju da nauče da
igre imaju ljudsku komponentu, koju mogu prepoznati tokom igre. Još važnije, od igrača treba
da se očekuje da sami primjenjuju većinu pravila tokom utakmica. Kroz samostalnu primjenu,
naučiće zašto su pravila važna i kako kolektivna aktivnost zavisi od razgovora sa drugim
ljudima i očekivanja od drugih. Mnogi smatraju da samostalna primjena nikad neće biti moguća
(iako funkcioniše u tenisu) – međutim, ako organizovani programi ne uče mlade ljude kako da
sarađuju do mjere neophodne za održavanje utakmice sa svojim prijateljima, onda ti programi
nisu vrijedni našeg vremena i rada.

Druge promjene su takođe neophodne. Na primjer, Shane Murphy (1999), psiholog koji je radio
sa mnogim sportistima u svojoj kliničkoj praksi, predlaže da programi uključe edukaciju za sve

52
učesnika, uključujući roditelje, trenere i igrače. On predlaže uključenost djece u odluke o
programima sportova za mlade, u dizajniranje programa koji predaju životne vještine kao i
sportske vještine, i upotrebu socijalnih ciljeva za širenje filozofije organizovanih programa.
Konačno, predlaže razvoj i kodekse podsticanja za roditelje, trenere i igrače.

Promjena sportskih programa za visoki performans

Mnogi od najgorih problema u sportskim aktivnostima za djecu nastaju u programima za visoki

performans. Za suočavanje sa ovim problemima, sociolog Peter Donnelly (1993) traži da
sportski nadležni organi urade dvije stvari:
(1) promjene svoje politike, procedure, i pravila kako bi obuhvatili prava i interese
djece, i
(2) da kreiraju manje kontrolisana sportska okruženja namijenjena promovisanju
rasta, razvoja i ohrabrivanja djece.

Kako ljudi u sportskim organizacijama imaju veliki interes da stvari ostanu kakve jesu,
Donnelly zagovara primjenu neke vrste zakona o dječijoj radnoj snazi u sportskim aktivnostima
visokog učinka za djecu pogotovo kada su zdravlje i dobro stanje djece ugroženi. Novinarka
Joan Ryan je uzela u obzir Donnelly-eve navode pri ispitivanju djevojčica u elitnoj gimnastici
i umjetničkom klizanju. Ona predlaže sledeće: kako oni koji su zaduženi za zaštitu mladih
sportista često ne ispunjavaju svoje odgovornosti, vrijeme je da

vlada prestane sa fantaziranjem da su neki sportovi samo igra i da bolje pogleda zakon usmjeren
ka zaštiti djece elitnih sportista. (1995). To je predlog koji svi moramo shvatiti ozbiljno. Kada
životne navike odraslih zavise od rada ili učinka djece, vjerovatno je da će djeci trebati formalna
zaštita.

PRILIKE ZA PROMJENU

Mnogi organizovani sportski programi za djecu su uveli promjene koje odražavaju brigu za
potrebe i dobrostanje djece. U stvari, postoji mnogo odličnih modela za razmišljanje o i
uvođenje promjena u sportskim aktivnostima za djecu (Chalip i Green, 1998; Morris i Stiehl,
1989; Murphy, 1999; Torbert, 2000). Međutim, pristup koji je najčešće korišćen za uvođenje
promjena u sportske programe mladih utemeljen je na perspektivni funkcionalističke teorije
(vidjeti poglavlje 2). Drugim riječima, odrasli najviše brinu o promjenama koje će povećati
efikasnost i organizaciju sportova za djecu i koji će povećati nivoe vještina kod djece sportista.
Stoga, vidimo više programa obuke za trenere, više formalnih pravila koja regulišu ponašanje
roditelja i gledalaca, i više pravila o tome šta se očekuje od igrača i trenera. Javilo se više
promotivnih brošura i reklama u lokalnim medijima, više isticanja etike performansa, i više
takmičenja, turnira i šampionata.

Kako organizovani sportovi mladih postaju sve više slični nacionalnim organizacijama i
sportskim nadležnim organima, šanse da će ti organi razmotriti kritičke promjene u modelu
igara i strukturi sportova za djecu postaju sve manje. Promjene se povremeno mogu razmotriti
na lokalnim nivoima, ali čak i lokalni sportski programi neće promijeniti zvanični model igre
ili strukturu programa. Takve promjene bi ugrozile odnose lokalnih programa sa uticajnim
državnim i nacionalnim organizacijama za koje su mnogi roditelji igrača platili da se uključe.

Promjene su, takođe spore jer odrasli koji vode i podržavaju organizovane sportske programe
imaju veliki interes da stvari ostanu kakve jesu. Znaju da programi nisu savršeni, ali se boje

53
promjena koje bi eliminisale dobre stvari koje su ostvarene u prošlosti. U odsustvu kritičkih
strukturnih promjena u sportskim aktivnostima za djecu, važne promjene se mogu dogoditi ako
roditelji i treneri gledaju i pažljivo slušaju djecu.

Programi edukacije trenera će nastaviti da rastu. Postojeći programi u mnogim zemljama

pružaju informacije trenerima kako da (1) rade sa mladim ljudima odgovorno i bezbjedno i (2)
budu efektivniji u organizovanju treninga i podučavanju vještinama mlade ljude. Većina
programa edukacije trenera obuhvata stavljanje potreba sportista na prvo mjesto ispred pobjede,
ali ni jedan ne uči trenere da kritički procijene sportske programe u kojima rade sa mladim
ljudima. Ni jedan ne daje informaciju o tome kako napraviti strukturne promjene u samim
programima ili kako kreirati alternative za postojeće programe. Materijal za obuku trenera je
generalno baziran na funkcionalističkoj pretpostavci da su postojeći sportski programi prilično
dobri, ali mogu biti bolji ako bi treneri koristili više primijenjene sportske nauke u radu sa
djecom sportistima.

Iako je edukacija trenera važna, pitanje je da li će neki programi na kraju unijeti „tehničko
naučni pristup“ u sportove mladih. Tehničko naučni pristup ističe pitanja kontrole i razvoja
vještina, umjesto generalnog razumijevanja mladih ljudi kao ljudskih bića. Ako se to desi,
treneri su definisani kao „stručnjaci za sportsku efikasnost“, umjesto učitelji koji mladim
ljudima pružaju prilike da postanu autonomni i odgovorni donosioci odluka koji kontrolišu
svoje živote.

Većina programa za edukaciju trenera je doprinijelo odgovornom treniranju u sportskim

programima za djecu. Ali, dok ispitujemo programe edukacije trenera i kritički procjenjujemo
njihovo mjesto u svim nivoima sporta, bilo bi dobro zapamtiti da je bivša Istočna Njemačka
imala jedan od najefikasnijih i najpoštovanijih programa za edukaciju trenera na svijetu.
Međutim, njen program je bio baziran na tehničko naučnom pristupu i učinio je malo da
doprinese generalnom razvoju mladih ljudi kao ljudskih bića. Iskustvo Istočne Njemačke nas
podsjeća da, bez kritičke samo-refleksije, primjena znanja iz sportske nauke na treniranje neće
nužno učiniti sportove za djecu ili svijet boljim. Ako je edukacija trenera opremljena kritičkom
samo-refleksijom, može dovesti do mnogih pozitivnih promjena u sportskim programima za
ljude svih godina.

4. SPORT U SREDNJIM ŠKOLAMA I NA UNIVERZITETIMA

Pojava modernih organizovanih sportova je blisko povezana sa obrazovanjem i u Engleskoj i u

Sjevernoj Americi. Međutim, nekoliko škola van Severne Amerike i u djelovima Japana
sponzoriše i finansira međuškolske razne sportske programe. Organizovani sportovi za
adolescente i mlade odrasle u većini zemalja su vezani za sportske klubove u zajednicama koje
finansiraju članovi ili kombinacije javnih i privatnih izvora.

Međuškolski sportovi su postali prihvaćen i važan dio SAD srednjih škola i fakulteta, i postaju
sve važni u Kanadi i Japanskim školama. Kada isticanje raznih sportova dominira javnim
profilima i simbolima vezanim za škole, mnogi ljudi postaju zabrinuti o njihovom uticaju na
dostignuća generalnih obrazovnih misija srednjih škola i fakulteta.

Ovo poglavlje istražuje pitanja vezana za interškolske sportove. Organizovano je oko četiri
glavnih pitanja: (1) koji su argumenti za i protiv univerzitetskih sportova?; (2) kako su
interškolski sportski programi povezani sa obrazovnim iskustvima sportista i drugih učenika u
srednjim školama i fakultetima?; (3) koje efekte imaju interškolski programi na srednje škole i

54
fakultete kao obrazovne organizacije?; i (4) koji su glavni problemi vezani za sportske
programe srednjih škola i fakulteta i kako se oni mogu riješiti?

ARGUMENTI ZA I PROTIV INTERŠKOLSKIH SPORTOVA

Većina ljudi u Sjedinjenim Državama, uzima interškolske sportove zdravo za gotovo. Programi
su jednostavno očekivani dio života u školi. Međutim, smanjenja budžeta i visoko publikovani
problemi u određenim programima srednjih škola i fakulteta dovode u pitanje kako su sportovi
vezani za obrazovne ciljeve i razvoj mladih ljudi. Slična pitanja se postavljaju o interškolskim
sportskim aktivnostima u Kanadskim školama. Odgovori na ova pitanja su razni. Oni koji
podržavaju programe tvrde da interškolski sportovi podržavaju obrazovne misije škola, dok
kritičari tvrde da narušavaju te misije.

Kada se ljudi uključe u ovu debatu, oni često preuveličavaju prednosti ili probleme vezane za
univerzitetske sportske programe. Oni koji podržavaju ističu slavne priče o uspjesima, a
kritičari ističu šokantne slučajeve sukoba i zloupotrebe, dok se najtačniji opis vjerovatno nalazi
negdje između. Ipak, i oni koji podržavaju i oni koji kritikuju traže pažnju za mnoga važna
pitanja u odnosu između sportova i obrazovanja. Ovo poglavlje će se fokusirati ma mnoga od
tih pitanja.

INTERŠKOLSKI SPORTOVI I ISKUSTVA UČENIKA U SREDNJIM ŠKOLAMA

Da li univerzitetski sportovi utiču na obrazovna i razvojna iskustva učenika u srednjim

školama? Na ovo pitanje je teško odgovoriti. Edukacija i razvoj se dešavaju u vezi sa mnogim
aktivnostima i odnosima. Iako su univerzitetski sportovi važni u nekim školama i za neke
učenike, oni čine samo jedno od mnogih mogućih iskustava. Kvantitativno istraživanje o ovom
pitanju, obično bazirano na funkcionalističkoj teoriji, se primarno fokusira na karakteristike
univerzitetskih sportista i na to kako se porede sa karakteristikama drugih učenika. Kvalitativna
istraživanja, često vođena interakcionim i kritičkim teorijama, se fokusiraju na to kako su
interškolski sportovi povezani sa generalnom školskom kulturom koja postoji među učenicima
srednjih škola.

Sportisti u srednjim školama

Studije stalno pokazuju da, u poređenju sa učenicima koji se ne bave školskim sportskim
aktivnostima, sportisti u srednjim školama, kao grupa, generalno imaju bolji prosjek ocjena,
pozitivniji stav ka školi, više interesovanja da nastave svoje obrazovanje nakon diplomiranja, i
malo bolje obrazovna dostignuća (vidjeti Miracle i Rees, 1994; Rees i Miracle, 2000). Ove
razlike su obično male, pa je istraživačima teško da odvoje efekte sportskih učestvovanja od
efekata socijalne klase, porodičnog porijekla, podrške prijatelja, i drugih faktora vezanih za
obrazovni stav, učinak i ocjene. Međutim, članstvo u sportskom timu je vrijedan izvor statusa
u većini SAD škola, i čini se da ide ruku pod ruku sa pozitivnim obrazovnim iskustvima za
neke učenike, sa smanjenim izostancima, i povećanom identifikacijom sa školom (Marsh, 1993;
McNeal, 1995). Međutim, istraživanje nam nije reklo šta to u sportskom učestvovanju uzrokuje
ta pozitivna iskustva.

Naravno, najlogičnije objašnjenje za razlike između školskih sportista i drugih učenika je to što
interškolski sportovi, kao i druge vannastavne aktivnosti, privlače studente koji već imaju
karakteristike vezane za akademski i socijalni uspjeh u srednjoj školi. Većina studija nije uspela
da testira ovo objašnjenje, jer istraživači ne prate bukvalno učenike tokom njihovih

55
srednjoškolskih karijera niti kako i zašto dolazi do promjena u njihovim životima. Obično,
studije obično daju informacije prikupljene od studenata u jednom trenutku vrijemena i potom
porede učenike koji igraju u sportskim timovima sa onima koji to ne čine. Zbog toga je
nemoguće da istraživači kažu da li bavljenje školskim sportskim aktivnostima zaista mijenja
ljude ili da li su učenici koji se oprobaju u timovima, koji su odabrani za trenere, i biraju da
ostane u timovima jednostavno drugačiji od drugih učenika još u periodu prije nego što su
postali školski sportisti.

Sama činjenica da se mladi ljudi razvijaju i rastu tokom istih godina tokom kojih igraju u
sportskim timovima ne znači da sportsko učešće uzrokuje rast i razvoj. Nakon svega,
četranestogodišnjaci do osamnaestogodišnjaka se razvijaju i rastu na mnoge načine bilo da se
bave školskim sportskim aktivnostima ili drugim stvarima. Većina studija ne pravi razliku
između svih aktivnosti i iskustava koja mogu objasniti rast i razvoj učenika.

Na sreću, neke kvantitativne studije su pratile učenike tokom vremena i mjerile promjene u
njihovim životima. Te studije govore da će mladi ljudi koji se bave školskim sportskim
aktivnostima vjerovatnije doći iz ekonomski privilegovanih porodica i imati natprosječne
kognitivne sposobnosti, samoprocjenu, i akademski učinak, uključujući ocjene i rezultate na
testovima (Fejgin, 1994; Melnick et al., 1998; Rees et al, 1990, Spreitzer, 1995). Drugim
riječima, učenici koji se oprobaju u timovima, prave timove, ili ostaju u timovima često se na
određene načine razlikuju od drugih učenika još prije nego postanu sportisti u srednjim
školama.

Ova vrsta procesa selekcije je česta u većini vannastavnih aktivnosti, ne samo u sportskim
aktivnostima. Učenici koji odaberu da učestvuju u zvaničnim, školski sponzorisanim
aktivnostima često se blago razlikuju od drugih učenika. Te razlike su najveće u aktivnostima
u kojima je samostalni izbor učenika kombinovan sa formalnim probama, u kojima profesori
ili treneri biraju studente za učestvovanje. U slučaju školskih sportova, ovaj samo odabir i
odabir od strane trenera su posebno moćni, jer je to nastavak dugoročnog procesa odabira, koji
počinje sa sportskim aktivnostima za mlade i nastavlja se kroz srednju školu.

Istraživanja takođe govore da su oni učenici koji se bave školskim sportskim aktivnostima tri
godine tokom srednje škole drugačiji od onih koji nemaju tu mogućnost ili odustanu od nje.
Oni koji su izbačeni ili su odustali najčešće dolaze iz manje ekonomski uspješnih podneblja i
imaju manje kognitivne sposobnosti, manje samopouzdanje, i manji prosjek ocjena od onih koji
ostanu u timovima (Spreitzer, 1995). Dalje, sportisti koji imaju niske ocjene obično se smatraju
neprikladnim i onda prestaju da budu sportisti. To garantuje da će ne-sportisti imati niže ocjene
kada istraživači vrše ispitivanja u srednjim školama i porede ocjene sportista sa ostalima!

Generalno, ovi rezultati govore da, pored procesa odabira, postoji i složeni proces filtriranja
koji se dešava u interškolskim sportskim aktivnostima. Ti procesi kombinuju se da bi uticali na
to ko se bavi školskim sportskim aktivnostima a ko ne.

Dodatna komplikacija za naše napore da naučimo nešto o efektima učestvovanja u

srednjoškolskim sportskim aktivnostima je činjenica da mnogi učenici u školskim timovima
takođe učestvuju u drugim vannastavnim aktivnostima. Određivanje da li su promjene u
njihovim životima posljedica bavljenja sportskim aktivnostima ili učestvovanja u drugim
aktivnostima, kao što je rad na godišnjaku, pripadnost klubu učenika ili studentskom
parlamentu, ili bavljenje dobrovoljnim radom, skoro je nemoguće.

56
Praćenje uticaja sportskog učestvovanja na odrasli život osobe i karijeru je još veći izazov.
Značenja koja ljudi daju učestvovanju mijenjaju se tokom vremena i variraju sa socijalnim i
kulturalnim silama vezanim za pol, rasu i etničku pripadnost, i socijalnu klasu. Na primjer,
informacija koliko je CEO-a kompanija Fortune 500 učestvovalo u jednom ili više
srednjoškolskim sportskim aktivnostima ne govori nam ništa o efektima sportskog
učestvovanja. Uspjeh u karijeri tih ljudi, od kojih su većina bijelci, je relativno snažno povezan
sa porodičnim porijeklom, socijalnim mrežama, i polnim i etničkim odnosima, koji su postojali
u post-industrijskim društvima tokom posljednjih pedeset godina. Naravno, to ne znači da ti
muškarci nisu naporno radili ili da je sportsko učestvovanje nevažno za to ko su i šta rade, ali
se značaj bavljenja školskim sportskim aktivnostima ne može razumjeti izolovano od drugih
socijalnih faktora.

Funkcionisanje socijalnih i kulturalnih sila je takođe prikazano u podacima o seksualnom

ponašanju srednjoškolaca. Intervjui sa 611 učenika starosti od 15 do 18 godina u državi New
York ukazuje na to da su mlade žene koje su se bavile školskim sportskim aktivnostima imale
manju stopu seksualne aktivnosti (manji broj partnera, manju učestalost odnosa, i kasniji
početak seksualnih aktivnosti) od žena koje se nisu bavile sportskim aktivnostima (Miller et al.,
1998, 1999). Međutim, mladi muškarci koji su se bavili sportom imali su veću stopu seksualne
aktivnosti od onih koji nisu učestvovali u sportskim aktivnostima. Autori smatraju da
učestvovanje u školskim sportskim aktivnostima poboljšava socijalni status i žena i muškaraca.
To im daje veću kontrolu nad dinamikom njihovih odnosa i omogućava im da regulišu
seksualne aktivnosti pod svojim uslovima. Koliko postoje pitanja kontrole koja idu u korist
muškarcima u adolescentima seksualnim odnosima, u istoj mjeri mlade žene mogu koristiti
povećanu kontrolu da se odupru seksualnim odnosima koji mogu biti eksploativni, dok mladi
muškarci mogu koristiti svoju kontrolu za seksualne usluge od mladih žena (Risman i Schwartz,
2002). Stoga, sportsko učestvovanje može uticati na ponašanje i odnose, ali moramo razumjeti
kulturalna pitanja i dinamiku socijalnih odnosa kako bismo objasnili kako se to dešava.
Sportsko učestvovanje se ne može objasniti bez socijalnog značenja, a socijalno značenje se
kreira u realnom svijetu, gdje percepcije pola, boje kože, seksualnosti, socijalne klase i drugih
faktora imaju posljedice po ljudske živote (Godley, 1999a, Hanson i Kraus, 1999).

Šta nam istraživanje govori

Šta nam istraživanje govori o interškolskim sportskim aktivnostima i iskustvima mladih ljudi?
Studije rađene u proteklih trideset godina predlažu sledeće: (1) trebamo biti pažljivi pri
generalizaciji obrazovnih vrijednosti interškolskog sporta. Bavljenje školskim sportskim
aktivnostima ne proizvodi sistematski negativne uticaje, ali takođe ne mijenja automatski
srednjoškolce na pozitivan način, čineći ih značajno drugačijim od ostalih učenika. Obično, oni
koji se oprobaju u timovima, koji su odabrani za trenere i koji ostanu u timovima duže od godinu
dana donekle se razlikuju od drugih učenika prije nego što obuku dresove. Stoga, trenutno
statističko poređenje između takozvanih sportista i ne-sportista govori nam malo o stvarnom
iskustvu bavljenja sportskim aktivnostima i kako ono utiče na živote mladih ljudi; (2) ako
želimo da naučimo o efektima interškolskih sportova u životima srednjoškolaca, moramo vršiti
dugotrajne studije cjelokupnih života učenika, ne samo njihovih sportskih života. Rast i razvoj
se dešavaju u vezi sa mnogim iskustvima – neka unutar i neka van škole. Ako ne poznajemo
živote mladih ljudi generalno, ne možemo tvrditi da je učestvovanje u školskim sportskim
aktivnostima uticajnije od obavljanja privremenih poslova, učestvovanja u debatnom timu,
pisanja za školske novine, ili čuvanja mlađe braće i sestara kada se radi o generalnom rastu i
razvoju; (3) trebamo ispitati kako obrazovni životi školskih sportista mogu biti drugačiji od
života drugih učenika. Da li oni koji se bave sportskim aktivnostima primaju veću akademsku

57
podršku i podsticaj porodice, prijatelja i profesora? Da li ih profesori drugačije vrednuju? Da li
donose drugačije akademske odluke od drugih učenika? Kako pitanje prikladnosti utiče na te
odluke? Da li oni koji se bave sportskim aktivnostima imaju privilegije koje mijenjaju načine
na koje vide svoje škole i svoje obrazovanje? Da li svako ko se bavi sportom prima sličan
povlašćeni tretman? Ako se učenik bavi sportom van škole, kao što su moto trke ili umjetničko
klizanje, da li to ima iste posljedice kao što je igranje u visoko profilnom školskom
košarkaškom timu?; i (4) trebamo ispitivati efekta školskih sportova u većoj učeničkoj kulturi
koja postoji u srednjim školama. Može biti da socijalni značaj sportova počiva na tome kako su
povezani sa dinamikama socijalnih odnosa u cijeloj školi. Čini se da je veći prioritet ispitivati
ovu mogućnost nego fokusirati se na učenike koje igraju i čine timove. Školski sportovi
vjerovatno utiču na veći broj ljudi nego samo na sportiste.

Kultura učenika u srednjim školama

Sociolozi već dugo shvataju da su školski sportovi među najvažnijim socijalnim aktivnostima
koje sponzorišu srednje škole (Rees i Miracle, 2000). To što je školski sportista učeniku obično
donosi prestiže među vršnjacima, formalne nagrade u školi, i priznanje od profesora,
administratora i čak ljudi u zajednici. Sportisti, posebno muškarci u popularnim sportskim
aktivnostima, obično dobijaju priznanja koja unaprjeđuju njihovu popularnost u učeničkoj
kulturi. Takmičenja, gostovanja, i drugi posebni sportski događaji tradicionalno se raspoređuju
i promovišu kao važne socijalne prilike u školskim kalendarima. Dalje, roditelji, čak i strogi,
kontrolišući roditelji, obično definišu školske događaje kao odobrene socijalne aktivnosti za
svoje sinove i kćeri. Roditelji obično dozvoljavaju djeci da prisustvuju tim događajima iako im
brane da posjećuju druga mjesta. Sa sociološke perspektive, važno je pitati šta školski sportovi
daju učeničkoj kulturi u srednjim školama. Kako su ovi sportovi i sportski događaji socijalno
važne aktivnosti u životima mnogih učenika, oni imaju potencijal da utiču na vrijednosti i
ponašanja učenika. Na primjer, da li utiču na tok kako učenici procjenjuju jedni druge ili
kako razmišljaju o socijalnom životu i socijalnim odnosima? Ozbiljne implikacije ovog pitanja
su razmatrana u okviru „Status i privilegija učeničke kulture“.

Sportovi i popularnost. Tokom mnogo godina, učenička kultura je ispitivana samo u granicama
faktora koje srednjoškolci koriste za definisanje popularnosti. Istraživanja obično nalaze da
muški učenici žele da budu zapamćeni kao „sportske zvijezde“ u srednjim školama, dok
učenice žele da budu zapamćene kao „izuzetne učenice“ ili „najpopularnije“. Novija
istraživanja pokazuju da veći broj mladih muškaraca želi da budu zapamćeni kao „učeni
sportisti“ dok mlade žene preferiraju da budu zapamćene kao „učenice“ i „članovi vodećih
socijalnih grupa“ (Chandler i Goldberg, 1990). Stoga, veza između popularnosti i sportiste je
oduvijek bila jača za muškarce nego za žene. Kada se radi o popularnosti za srednjoškolske,
biti dio grupe je krucijalno a biti sportistkinja ne znači da će učenica biti unutar grupe.

Šta ovi rezultati istraživanja znače? Da li su mladi muškarci više zabrinuti oko toga da budu
sportisti nego dobri učenici? Da li je sport nevažan za mlade žene? Odgovor na oba ova pitanja
je ne. U stvari, većina srednjoškolaca brine o akademskim dostignućima. Oni su svjesni značaja
odlaska na fakultet, i njihovi roditelji ih obično podsjećaju redovno na to kako je škola važna u
njihovim životima.

Pored akademskih dostignuća, srednjoškolci brinu o još četiri stvari: (1) socijalna prihvaćenost;
(2) lična autonomija; (3) seksualni identitet, i (4) pretvaranje u odrasle. Žele da budu dovoljno
popularni da se uklope sa vršnjacima i imaju prijatelje na koje mogu da se oslone; žele prilike

58
da kontrolišu svoje živote; teže osjećaju sigurnosti u svom seksualnom identitetu; i žele da
pokažu ostalima da su dovoljno zreli da budu ozbiljno shvaćeni.

To znači da se socijalni život adolescenata vrti oko brojnih važnih faktora. Kao se muškarci i
žene u Sjevernoj Americi i dalje tretiraju i vrednuju na različite načine, adolescenti koriste razne
strategije za traženje prihvaćenosti, autonomije, seksualnog razvoja i priznanja da su odrasli.
Kako stvari stoje, sportsko učešće je važna osnova za popularnost mladih muškaraca, sve dok
potpuno ne zanemare svoje akademske živote. U stvari, mladi muškarci koji ne djeluju snažno
mogu biti marginalizovani u učeničkoj kulturi, zato daju prioritet sportskom učestvovanju,
posebno kontaktnim sportskim aktivnostima (Eder, 1995).

Sportsko učestvovanje je takođe važno za mlade žene, ali biti sportistkinja obično mora da se
kombinuje sa drugim stvarima da bi mlada žena bila popularna u učeničkoj kulturi većine
srednjih škola. Mlade žene ne moraju biti tradicionalno ženstvene da bi bile popularne, ali
obično moraju pokazati još nešto pored snage i takmičarskog duha. Fizička privlačnost ostaje
ključni faktor za popularnost mladih žena u učeničkoj kulturi, bilo da se bave sportom ili ne
(Eder, 1995). Stoga, čini se da vidljivost i status dati srednjoškolskim sportistima imaju
drugačije implikacije za mlade muškarce nego za mlade žene u srednjoškolskoj učeničkoj
kulturi.

Sportovi i ideologija. Interškolski sportski programi čine više od jednostavnog uticanja na

statusnu strukturu srednjoškolaca. Kada je dobitnik Pulicerove nagrade autor H.G.Bissinge
pisao o srednjeskolskom fudbalskom timu u Odesi, Teksas, primjetio je da se fudbal „nalazio u
samom jezgru tog grada... To nije imalo ništa sa zabavom a sve sa time kako su ljudi posmatrali
sebe“ (1990:237).

Bissinger je primjetio da je fudbal u Odesi i mnogim drugim gradovima širom Amerike važan
jer slavi muški kult snage i žrtve i ženski kult njegovanja i uslužnosti. Porazi timova su
svaljivani na trenere koji navodno nisu dovoljno čvrsti i na igrače kao nedisciplinovane i
nedovoljno agresivne. Žene su ostajale po strani i vjerno pokušavale da podrže i udovolje
muškarcu koji se bori u ime svoje škole i grada. Prisustvovanje fudbalskim utakmicama je
omogućavalo učenicima i građanima da učvrste svoje ideje o „prirodnoj razlici“ između
muškarca i žene. Mladi muškarci koji nisu mogli da jako udare, fizički zastraše protivnika, ili
igraju sa bolom opisivani su kao „šonje“. Neki sportisti su smatrani „gej simbolima“ na
opravdanim vikend socijalnim aktivnostima, i volja igrača i žrtvovanje njegovog tijela za tim
smatrano je znakom posvjećenosti i karaktera.

Bissinger je takođe istakao da su srednjoškolski sportovi blisko povezani sa dugom istorijom

rasizma u gradu, i sam fudbal je organizovan i igran na načine koji potvrđuju tradicionalnu
rasnu ideologiju među bijelcima i proizvedenu rasnu odbojnost među Afro-Amerikancima.
Mnogi bijeli građani 1988 i dalje crnce nazivaju „crnjama“ i krive crnce i Meksikance za većinu
gradskih problema. Dalje, bijeli ljudi su generalno koristili fizička objašnjenja na osnovu
tradicionalne rasne ideologije da objasne sposobnosti ili nedostatak sposobnosti crnih igrača:
kada su ti igrači uspješni, to je zbog njihovih „prirodnih fizičkih sposobnosti“, a kada nisu, to
je zbog nedostatka karaktera i inteligencije.

Na nesreću, Bissinger nije pisao o učenicima koji nisu učestvovali u sportskim aktivnostima ili
o onima koji se nisu slagali sa vrijednostima i iskustvima koja se slave kroz fudbal. Njegov rad
pruža samo djelimičnu sliku sportova i učeničke kulture. Međutim, studija antropologa Doug-
a Foley-a (1990a, 1999b) daje potpuniji opis i analizu učeničke kulture.

59
Foley je ispitivao mali Teksaški grad i fokusirao se uglavnom na učenike u lokalnim srednjim
školama. Obratio je posebnu pažnju na školski fudbalski tim i kako su tim i njegove utakmice
uključeni u generalni socijalni život škole i zajednice. Takođe je ispitivao socijalne i akademske
aktivnosti velikog broja učenika, uključujući one koji su ignorisali ili namjerno izbjegavali
sportove.

Foley-evi nalazi otkrivaju da je učenička kultura „varirala, mijenjala se, i da je prirodno puna
kontradiktornosti“ (1990a, str. 100). Fudbal i drugi sportovi pružaju važne socijalne prilike za
okupljanje sa prijateljima, flertovanje, i izbacivanje negativne energije vezane za testove i
pretjeranu kontrolu profesora, ali sportovi su bili samo jedan dio života adolescenata u školi.
Učenici su koristili svoj status sportista u svojim „performansama identiteta“ sa drugim
učenicima i odraslima, ali, za većinu učenika, identitet je bio mnogo dublje utemeljen na polu,
klasi, i etničkoj pripadnosti nego na sportskim učestvovanjima.

Foley je zaključio da su sportovi bili važni do mjere do koje su davali učenicima rječnike koje
su koristili za identifikovanje važnih vrijednosti i tumačenje svojih iskustava. Na primjer,
mnogi sportovi dolaze sa rječnikom koji ističe individualizam, takmičenje i razlike na osnovu
pola, boje kože, etničke pripadnosti, i socijalne klase i onda se te vrijednosti i razlike tretiraju
kao prirodni aspekti ljudskog života. Kako su učenici usvajali i koristili ovaj rječnik,
promovisali su status kvo u školi i svom gradu. Na taj način, tradicionalne ideologije vezane za
pol, rasu i klasu nastavile su utiču na socijalne odnose u kulturi grada.

Istraživanje govori da najvažnije socijalne posljedice interškolskih sportova mogu biti njihovi
efekti na ideje o socijalnom životu i socijalnim odnosima u društvu kao cjelini, umjesto samo
efekti na prosjek ocjena sportista, stavove prema školi i popularnost.

Dodatni efekti srednjoškolskih sportova

Biti primjećen i nagrađen. Istraživanja interškolskih sportova pokazuju da, sami po sebi,
sportovi nisu obrazovni. Međutim, ako se sportovi organizuju i igraju na određeni način, oni
podržavaju obrazovne ciljeve.

Kada su školski sportovi organizovani tako da se mladi ljudi shvate ozbiljno kao ljudska bića i
cijene od strane onih koji su važni u njihovim životima, sportska učestvovanja mogu doprinijeti
njihovom obrazovnom razvoju (Mahiri, 1998). Međutim, ako su školski sportovi organizovani
tako da mladi ljudi počnu da misle da ih odrasli kontrolišu za sopstvene ciljeve, interškolski
programi često postaju razvojni ćorsokaci, i učenici postaju cinični prema školi i društvu.

Pozitivan adolescentski razvoj je najvjerovatniji kada učenici (1) aktivno učestvuju u svojim
školama, (2) imaju brojne prilike za razvoj i prikaz sposobnosti u uređenjima gdje su primjećeni
i nagrađeni, i (3) imaju priliku da dokažu da postaju cijenjeni odrasli u svojim zajednicama.
Ako su interškolski sportovi i druge školske aktivnosti organizovane tako da obuhvataju ove tri
stvari, doprinijeće obrazovanju i razvoju, jer će učenici biti primijećeni na pozitivan način i
vjerovatnije će se identifikovati sa školom i obrazovnom misijom.

Privlačenje odraslih zastupnika. Interškolski sportovi takođe mogu biti vrijedni ako mladim
ljudima daju prilike da upoznaju odrasle koji mogu uticati na njihov život. To je posebno važno
u školama lociranim u oblastima koje su siromašne i sa niskim prihodima, gdje mladim ljudima
ozbiljno treba zastupanje odraslih sa resursima za omogućavanje generalnog razvoja. Sportovi

60
mogu dati tim mladim ljudima priliku da budu primjećeni zbog nečeg dobrog, umjesto zbog
toga što su „loši“ u školskim hodnicima ili na ulicama. Kada u susjedstvu nedostaje zastupanje
odraslih, sportovi mogu omogućiti tim mladim ljudima „prečice“ koje im trebaju za pristup
prilikama koje drugi mladi ljudi dobijaju kao poklone.

Pružanje prilika za učenje. Sportovi takođe mogu biti vrijedni obrazovno ako ih profesori i
treneri shvate ozbiljno kao iskustva u učenju (Mahiri, 1998). Na primjer, Jomills Braddock i
njegove kolege (1991) su ispitivali značaj sportova za mlade crne muškarce i smatrali su da se
sportovi u srednjim školama mogu koristiti da izazovu posvjećenost obrazovanju kod mnogih
mladih ljudi koji su spremni da se odreknu učionice već u sedmom ili osmom razredu. Predložili
su sledeće: i igrači i oni koji to nisu, mogu pisati ili doprinijeti sportskim člancima u školskim
ili lokalnim novinama, čime će se unaprijediti vještine pisanja i jezika kod učenika. Učenici
mogu prikupljati i kreirati timove i statistiku igrača za razne školske i lokalne sportske
aktivnosti, upotrebom, krucijalnih matematičkih vještina (učenici) mogu organizovati sportske
odjeljke u školskim godišnjacima, učestvovati u sportskim debatnim timovima, ili možda
osnovati klub sportskih entuzijasta. (Braddock et al, 1991, str. 129).

Poenta ovih prijedloga je da se sportovi koriste kao dio većeg procesa davanja učenicima
odgovornost, uključivanja u aktivnosti koje će im pomoći u razvoju vještina, nagrađivanja za
kompetencije, i povezivanja sa odraslima koji mogu pozitivno uticati na njihove živote.

Ova napomena namjernog dizajniranja sportova tako da učenicima daju odgovornost istaknuta
je u primijenjenom istraživanju o moralnom i socijalnom razvoju (Martinek i Hellison, 1997;
Shields i Bredemeier, 1995). Ovo istraživanje takođe predlaže da, osim ako odrasli lideri ne
obrade pažnju, sportsko učestvovanje može poprimiti oblike koji zapravo narušavaju moralni
razvoj i odgovornost među mladim ljudima. Na primjer, neki srednjoškolci sportisti mogu
smatrati da je bavljenje sportom važnije od svega ostalog i da zapravo zaslužuju poseban
tretman, čak i ako nisu odgovorni za svoj školski rad i čak i ako ne prate pravila koje drugi
učenici moraju da prate. Kada se to desi, sport ne pruža priliku za učenje bilo koje vrijednosti.

SPORTOVI NA FAKULTETIMA I ISKUSTVA STUDENATA

Da li učestvovanje u univerzitetskim sportskim aktivnostima utiče na edukaciju i razvojna

iskustva studenata sportista? Ovo pitanje se postavlja svaki put kada medijske priče govore o
akademskim neuspjesima studenata sportista i neuspjesima fakulteta i univerziteta da shvate
obrazovanje sportista ozbiljno. Istraživanje o ovoj temi je ograničeno. Kako razmatramo
sportove na fakultetima u Sjedinjenim Državama, važno je razumjeti da su fakultetski sportski
programi vrlo raznovrsni. Ako pretpostavimo da su svi programi kao oni o kojima čitamo ili
slušamo kroz medije, osuđeni smo na iskrivljenu sliku o sportistima, trenerima i sportskim
programima Nisu svi sportovi na fakultetima isti.

Količina novca koja se potroši svake godine na fakultetske sportove varira od manje od
$400,000 na malim fakultetima do preko $60 miliona na par velikih univerziteta. Veliki
univerziteti mogu sponzorisati deset do osamnaest univerzitetskih sportova za muškarce i
približan broj klupskih sportskih timova. Na manjim fakultetima, treneri često predaju
akademske časove, i jedna osoba može trenirati dva ili više timova i takođe držati časove. Veći
univerziteti imaju mnogo trenera za većinu sportova. Par trenera drži časove, i većina nema
formalnu vezu sa akademskim programima škole.

61
Škole sa fakultetskim sportskim aktivnostima su generalno povezane sa jednim od dva
nacionalna udruženja: Nacionalno fakultetsko sportsko udruženje (NCAA) ili Nacionalno
udruženje fakultetskih sportista (NAIA). Sa preko hiljadu škola članica, NCAA je najveće i
najmoćnija udruženje. Njegove članske institucije su podijeljene na 5 glavnih odjeljanja,
odražavajući veličinu programa, nivo takmičenja, i vrstu pravila koja upravljaju sportskim
programima. Odjeljenje I uključuje (početkom 2003) 325 škola sa „ogromnim“ programima.
Ovo odjeljenje sadrži tri pododjeljenja: 117 škola sa velikim fudbalskim timovima (I-A), 123
škole sa manjim fudbalskim programima na osnovu veličine stadiona i prosječnog plaćenog
prisustva (I-AA), i 85 škola bez fudbalskih timova (I-AAA). Odjeljenje II i Odjeljenje II sadrže
270 i 410 škola, respektivno. Te škole imaju manje programe i takmiče se na manjim nivoima,
iako je takmičenje često napeto.

Škole sa velikim programima obično sadrže ili fudbal ili mušku košarku, jer ti sportovi imaju
najveći potencijal da stvore prihod. Fudbal ima najveći potencijal da stvori novac. Donosi
velike profite za oko 60 do 70 velikih univerziteta, ali redovno predstavlja gubitak novca u
ostalih 170 univerziteta Odeljanja I (Fulks, 2002; Zimbalist, 1999). Muška košarka jedva da
kreira količinu novca koju daje fudbal, ali manje košta i rizik od velikih gubitaka je nizak. Iako
hokej i ženska košarka donose novac nekim školama, ni jedan drugi sport ne zarađuje dovoljno
novca da pokrije svoje troškove, tako da „veličina“ ne mora nužno da znači velike profite ili
čak velike zarade.

Generalni nivo sportskih talenata je veći u NCAA školama Odjeljenja I nego u Odjeljenju II ili
HI ili u NAIA. Sportisti u odjeljenju I često imaju subvencije i pristup programima akademske
podrške od strane sportskih odjeljenja. Pored toga, količina putovanja tima u školama odjeljenja
I je veća, nacionalna i regionalna medijska pokrića su skuplja, i ulozi vezani za pobjede i poraze
su veći.

Ne zadržavaju sve škole članstvo u NCAA. Neke biraju saradnju sa NAIA. NAIA škole takođe
imaju timove za oko 12 sportova za muškarce i 11 za žene. Sportske subvencije mogu i ne
moraju biti odobrene, i većina programa i timova se ne smatra velikim. NAIA ima 309 fakulteta
i univerziteta kao svoje članove za 2002, oko 113 više članova nego u 1993. NAIA trenutno
ima poteškoće da zadrži svoje članove zbog sve veće moći i uticaja NCAA, koji ima skoro
potpuno monopolističku kontrolu nad fakultetskim sportskim aktivnostima. Budžet NCAA
daleko prevazilazi budžet NAIA.

Hrišćanski fakulteti i Biblijske škole takođe imaju sportske programe. 112 njih sarađuje sa
Nacionalnim Hrišćanskim fakultetskim sportskim udruženjem (NCCAA), iako skoro polovina
ima dvojno članstvo u NCCAA i ili u NAIA ili u NCAA Odjeljenje HI.

Iako se velika većina fakultetskih sportskih timovima ne smatra značajnim, ljudi često misle da
ono što pročitaju i čuju kroz medije predstavlja sve fakultetske sportove. Međutim, to nije
slučaj. Većina sportova u većini škola nije ni blizu velikim profitabilnim, popularnim sportskim
aktivnostima koji dobijaju toliko pažnje.

Važno je istražiti velike programe i popularne sportove, jer zauzimaju socijalno ogroman
prostor u većini fakultetskih kampusa koji primaju veliki broj studenata. Međutim, kada se
fokusiramo samo na te programe i sportove, razvijamo iskrivljeni stav prema fakultetskim
sportskim programima i studentima koji su sportisti.

62
Sportisti u velikim programima

Biti sportista u velikim fakultetskim programima nije uvijek kompatibilno sa time da se bude
dobar student. Ovo je posebno tačno za one koji igraju u sportskim timovima orijentisanim ka
zabavi – timovima koji pokušavaju da privuku značajne prihode. Sportisti u velikim
programima često imaju neki oblik stipendija, i od njih se očekuje da posvijete mnogo
vrijemena i energije svojim sportskim aktivnostima. Nije iznenađenje što ta posvjećenost utiče
na akademski rad ili ga čini nebitnim kada osoba postane isključivo fokusirana na svoj sport.

Istraživanje koje su izvršili Patti i Peter Adler (1991, 1999) daje sistematsku informaciju o
svakodnevnom životu mladih muškaraca u važnim fakultetskim programima i o tome kako vrše
izbore vezane za sportove, školu i socijalni život. Nakon osam godina posmatranja,
intervjuisanja, putovanja sa i druženja sa sportistima i trenerima, Adlerovi su zaključili da
igranje u velikim košarkaškim programima i ozbiljna uključenost u nauci rijetko idu zajedno.
Mladi muškarci koje su ispitivali obično su svoju prvu godinu započeli na fakultetu sa
optimizmom i idealizmom, jer su očekivali da će njihovo akademsko iskustvo doprinijeti
njihovom budućem uspjehu u karijeri. Međutim, nakon jednog ili dva semestra, zahtjevi igranja
košarke, socijalna izolacija koja ide sa sportskim životom, i snažan uticaj sportske pod-kulture
u velikim programima odvukla ih je od akademskog života.

Muškarci su otkrili da je neophodno odabrati lake kurseve i najmanje zahtijevne glavne

predmete ako žele da ispune očuvanja terena na košarkaškom terenu. Umor, pritiska utakmica,
i ograničeno vrijeme odvojili su ih od toga da budu ozbiljno uključeni u akademski život. Dalje,
niko nikada nije pitao te sportiste o njihovom akademskom životu. Pažnja je uvijek bila
usmjerena na košarku, i mali broj ljudi je zaista očekivao da se ovi mladi ljudi identifikuju sebe
kao studente ili da daju prioritet časovima. Činjenica da je većina ovih mladih ljudi bilo crno
istaklo je tu socijalnu dinamiku – mnogi ljudi smatraju da mladi crni muškarci u sportskim
aktivnostima kao što je bejzbol nemaju interesovanje ili druge sposobnosti osim trčanja i
skakanja. Ovo je rasna ideologija na djelu u fakultetskim kampusima.

Kada ti mladi dobiju pozitivne reakcije, to je zbog sportskih, ne akademskih, performansi.

Poteškoće na njihovim časovima često navode sportiste da akademski život posmatraju kao
nebitan. Stoga, postaju vrlo praktični u izboru klasova i pravljenju rasporeda. Znaju šta treba
da urede da ostanu prikladni, i treneri će se pobrinuti da njihovi rasporedi časova budu uređeni
tako da mogu posvetiti vrijeme i energiju košarci. Nakon serija lakih ali dosadnih časova, i
nakon poteškoća na drugim časovima, diplomiraju bez osjećaja prema akademskom životu u
kampusu.

Ovaj proces akademskog odvajanja je podstaknut od strane vršnjačke podkulture koja se razvila
među sportistima. Ti mladi muškarci su stalno zajedno – u spavaonicama, kada ručaju, tokom
treninga, na putovanjima zbog utakmica, u teretanama, i noću kada nemaju utakmice. Tokom
tog slobodnog vremena, površno razgovaraju o akademskim ili intelektualnim temama. I kada
razgovaraju o časovima, govore u negativnom smislu. Podržavaju smanjenje časova umjesto
redovnog pohađanja, i šale se međusobno o lošim rezultatima i palim ispitima. Jedni drugima
pružaju potrebnu socijalnu podršku, ali to je podrška samo za njihove sportske identiteta. Stoga,
mnogi sebe vide kao sportiste prijavljene za časove, ne kao studente.

Nisu svi studenti koje su Adlerovi ispitivali iskusili akademsko odvajanje. Neki su uspjeli da
uspostave ravnotežu između svojih akademskih i sportskih života. To je bio slučaj kod onih
koji su pošli na fakultet sa realnim idejama o akademskim zahtjevima i oni čiji su roditelji i

63
vršnjaci podržavali aktivno njihova akademska dostignuća. Međutim, ostvarivanje ove
ravnoteže nije lako. Zahtjeva čvrstu srednjoškolsku pripremu, zajedno sa sposobnošću ili
nedostatkom u razvoju odnosa sa fakultetom i drugim studentima. Ti odnosi sa ljudima van
sporta su važni, jer su isticali akademska dostignuća i pružali svakodnevnu podršku za
akademske identitete.

Adlerovi takođe nalaze da je struktura velikih fakultetskih sportova radila protiv održavanja
ravnoteže između sportista i akademika. Na primjer, kao popularni ljudi u kampusu, ovi mladi
ljudi imaju mnoge socijalne prilike, i za njih je bilo teško da propuste te prilike da se fokusiraju
na časove. Putovanja na gostujuće utakmice i turnire udaljavaju ih od časova na duže vrijeme.
Propuštaju predavanja, studentske grupe, i testove. Njihova bliska veza sa saigračima izoluje ih
od generalnog socijalnog i akademskog života na univerzitetu.

Naravno, ti mladi ljudi kreiraju prihode i publicitet za trenere, administratore sportskih

odjeljenja, i sam univerzitet. Akademsko odvajanje nije problem za školu, dok god mladi
muškarci ne budu uhvaćeni u ilegalnim stvarima i dok god trener može da ih kontroliše na i van
terena. Akademsko odvajanje je problem samo za mlade muškarce nakon što njihov značaj
nestane i kada se pitaju kakav bi život bio nakon velike fakultetske košarke. U međuvrijemenu,
univerzitet je već regrutovao dugu grupu željnih mladih muškaraca, koji će privući navijače,
sponzore i medije svojim izuzetnim košarkaškim vještinama.

Raznovrsnost sportskih iskustava

Mnogi fakultetski sportski timovi orijentisani ka zabavi opisani su hroničnim problemima,

sramno niskim stopama diplomiranja, i licemjerjem kada se radi o obrazovanju. Međutim,
postoje mnogi drugi timovi u raznim sportskim aktivnostima koji su organizovani na načine
koji omogućavaju sportskim aktivnostima da kombinuju sportsko učešće sa akademskim i
socijalnim razvojem. Ova kombinacija je najvjerovatnija kada sportisti krenu na fakultet sa
pozitivnim stavovima o školi i vrijednosti fakultetskog obrazovanja i potom dobiju podršku za
akademsku uključenost i formiranje akademskog identiteta (Meyer, 1988; 1990; Shulman i
Bowen, 2001).

Sportisti u sportskim aktivnostima koji podržavaju akademsku uključenost mogu naporno

trenirati i definisati sportski uspjeh kao važan, ali većina njih daju prioritet akademskom radu i
drugim prilikama pored treninga i takmičenja. Ova svijest obično je utemeljena na kombinaciji
faktora, uključujući (1) prošlo iskustvo koje stalno ističe značaj obrazovanja u njihovim
životima; (2) sisteme socijalne podrške koji podstiču formiranje akademskih identiteta, (3)
uočeni pristup prilikama u karijeri nakon diplomiranja, i (4) socijalne kontakte i iskustva koji
šire povjerenje i vještine pored sportskih.

Mnogi treneri u programima koji aktivno podržavaju akademski uspjeh mogu rasporediti prakse
i utakmice tako da ne utiču na časove. Sportisti mogu propustiti utakmice i susrete jer moraju
da uče ili polažu testove, pišu eseje ili daju prezentacije. Članovi tima mogu pričati o
akademskim pitanjima međusobno i mogu podržavati jedni druge kada se radi o akademskom
učinku. Drugim riječima, postoje sportski programi i timovi koji ne ometaju obrazovne misije
višeg obrazovanja. Ti programi generalno uključuju sledeće: (1) mnoge timove u Odjeljenju II
i NAIA; (2) mnoge muške timove u sportskim aktivnostima gdje se ne ističe pružanje zabave,
pravljenje prihoda, ili stvaranje profesionalnih sportista; (3) većinu ženskih timova; i (4) većinu
timova u Odjeljenju III.

64
Ocjene i stope diplomiranja: sportisti u važnim fakultetskim sportskim aktivnostima

Za razliku od sportista u srednjim školama i fakultetskim programima koji su nisko profilni i

orijentisani ka učestvovanju, mnogi sportisti u važnim univerzitetskim programima razlikuju se
od drugih studenata u kampusu. Iako njihove karakteristike variraju iz sporta u sport, oni dolaze
iz različitih socioekonomskih podneblja u poređenju sa drugim studentima, i često biraju
drugačije kurseve i glavne predmete. To otežava poređenje njihovih akademskih dostignuća sa
dostignućima drugih studenata. Poređenje je takođe teško jer prosjeci ocjena (GPAi) imaju
različita značenja među univerzitetima i među smjerovima unutar jednog univerziteta. Čak je
teško koristi stope diplomiranja kao indikatore akademskih iskustva u školama, jer akademski
standardi i zahtjevi variraju između škola i između programa unutar škola.

Rezultati istraživanja ocjena su zbunjujući. Neke studije pokazuju da sportisti dobijaju više
ocjene od studenta koji nisu članovi sportskih timova; druge pokazuju suštu suprotnost. Neke
studije pokazuju da sportisti češće diplomiraju od drugih učenika, a druge pokazuju da sportisti
zloupotrebljavaju kurseve koji zahtijevaju malo ili nikakav intelekutalni napor. Svako
tumačenje informacija o ocjenama mora da obuhvata sledeće mogućnosti: (1) sportisti u
određenim sportistima ponekad su precijenjeni u određenim kursevima i glavnim predmetima.
Ovaj fenomen je poznat kao grupisanje, i ponekad se češće dešava timovima koji ističu
prikladnost nad akademskim postignućima i intelektualnim razvojem. Stoga, ne smijemo spojiti
sve fakultetske sportiste kada razmatramo ocjene i stope diplomiranja. Grupisanje se ne dešava
kod sportista u svim sportskim aktivnostima; kada se desi, to može djelimično posljedica
raspoređivanja kurseva oko vremenskih zahtjeva sportova. Iskustva od sporta do sporta variraju
prema mnogim faktorima; i (2) sportisti u sportskim aktivnostima orijentisanim ka zabavi često
idu na fakultete sa niskim srednjoškolskim GPAima i niskim ACT i SAT poenima u
odnosu na druge učenike, uključujući većinu drugih sportista, na svojim univerzitetima.
Ponekad su njihovi akademski ciljevi prilično drugačiji od ciljeva drugih učenika. Njihovi
akademski izbori i njihove ocjene su pod uticajem njihovih ciljeva.

Prije 1989, podaci o stopi diplomiranja su zbunjujući, jer su obrađeni na mnogo različitih
načina. Međutim, kako su stope mnogih istaknutih timova bile sramno niske na mnogim
univerzitetima, i kako je federalna vlada prijetila da će primorati univerzitete da objave stope
diplomiranja, NCAA je počela 1992. godine da objavljuje sistematske podatke o „stopama
diplomiranja tokom šest godina“ za sve članove institucije i za svako veće odjeljenje. To je
primoralo mnoge institucije, posebno one sa važnim sportskim programima, da posvijete svoju
pažnju obrazovnom nivou sportista. Rezultati njihovih napora su bili mješoviti. Bilo je nekog
napretka, ali mnogi problemi su ostali. Više ne možemo čuti o fakultetskih sportistima koji ne
znaju da čitaju, što je bio slučaj 1980ih. Ali postoje slučajevi u kojima je akademski integritet
ozbiljno kompromitovan u naporima da se regrutuju i zadrže odgovarajuće sportske zvijezde.
To se najčešće dešava kada sportisti mogu da pomognu školama da zarade milione preko
prodaje prava na TV prenos utakmica američkog fudbala i muških NCAA košarkaških turnira
nakon sezone.

Prema podacima iz 2002 o stopama diplomiranja na univerzitetima NCAA odjeljenja I,

možemo izvući sledeće zaključke („NCAA Odjeljak I izvještaj o stopama diplomiranja“ je
objavljen godišnje): (1) fakultetski sportisti sa školarinama diplomiraju po istoj stopi i za isto
vrijeme kao i drugi studenti. 58% studenata koji uđu na univerzitete odjeljenja I kao brucoši
tokom 1994-1995 akademske godine diplomirali su do jeseni 2002, dok je stopa za sve sportiste
tokom istog perioda bila 60%. Sportisti u izvještaju su oni koji su primili sportske donacije.
Radi poređenja, isključujem podatke o sportistima koji su promijenili škole tokom treće godine

65
fakulteta; (2) stopa diplomiranja za ženske sportiste nastavlja da bude veća od stope muškaraca.
Sportistkinje u 2002 imale su stopu diplomiranja od 69% (u poređenju sa stopom od 61% za
žene u generalnom studentskom tijelu), dok su sportisti imali 54% stopu diplomiranja (u
poređenju sa stopom od 56% za muškarce u cijelom studentskom tijelu).

Stope diplomiranja u školama gdje su ženski timovi postali više orijentisani ka zabavi blago je
opala počev od sredine 1990ih. Na primjer, stope za žensku košarku pale su sa 65% od 1996 na
59% u 2002; za crnkinje košarkašice koje uđu na fakultet kao brucoškinje, stope su pale sa 69%
iz 1996 na 59% u 2002. To govori da „veličina“ ne doprinosi obrazovnom napredovanju; (3)
stope diplomiranja su najniže u sportskim aktivnostima koji prave profit, posebno u muškoj
košarci (43%) i fudbalu (52%); ove stope su ispod stopa za sportiste u drugim sportskim
aktivnostima (60%) i u generalnom studentskom tijelu (58%); (4) škole rangirane u „prvih
dvadeset“ u fudbalu i muškoj i ženskoj košarci imaju manje stope diplomiranja među
sportistima u tim sportskim aktivnostima nego one rangirane niže među školama; košarkaški
timovi koji idu na NCAA turnire nakon sezone i fudbalski timovi koji idu na utakmice imaju
niže stope diplomiranja od košarkaških i fudbalskih timova u drugim školama (Jackson, 2000;
2001; Lapchick, 2002); (5) stope diplomiranja za crne muške sportiste (43%) su niže od stopa
drugih muških sportista (59%), ali su veće od stopa crnih muškaraca u generalnom studentskom
tijelu (34%). Takođe, stope diplomiranja za crne muškarce povećale su se od 1986, kada su
utvrđeni minimalni standardi za stipendirane sportiste utvrđeni za sve univerzitete
odjeljenja I. Međutim, oko jedne četvrtine svih univerziteta odjeljenja I ima stopu diplomiranja
manju od 25% za muškarce iz manjina, do kojih je većina crno.

Šta ovi šabloni znače? Sa kim trebamo porediti sportiste kada procjenjujemo akademski
integritet važnih sportova? Da li sportiste treba porediti sa redovnim studentima koji rade
trideset ili više sati nedjeljno jer sportisti često posvjećuju najmanje toliko sati svojim sportskim
aktivnostima? Da li sportiste treba porediti sa drugim studentima koji imaju stipendije, ili sa
onima koji uđu na fakultet sa sličnim ACT ili SAT rezultatima testova i visokim
srednjoškolskim rezultatima, ili sa onima koji uđu na fakultet sa sličnim akademskim ciljevima
i socioekonomskim porijeklima? Da li trebamo porediti stope sportista u sportskim
aktivnostima koji regrutuju visoki procenat crnaca sa stopama generalnog studentskog tijela na
univerzitetima koje pohađaju dominantno bijelci?

Moj zaključaj je da ne postoji idealno poređenje. Moramo izvršiti mnoga poređenja da bismo
dobili savremenu i poštenu ideju o tome da li sportski timovi, sportska odjeljenja, i univerziteti
prate duh višeg obrazovanja. Postoje neki timovi na nekim univerzitetima koji jasno daju veći
prioritet sportskom uspjehu nego akademskom uspjehu. Iako ne trebamo koristiti te timove za
generalizaciju svih timova na svim univerzitetima, takođe ne smijemo ignorisati njih i njihove
eksploativne licemjerne prakse. Dalje, ne smijemo ignorisati sve „želimo biti“ timove u
Odeljanjima I-AA, I-AAA i II u kojima sportisti, treneri i administratori teže da budu veliki,
čak i procjenu akademskog integriteta.

Konačno, iako je diplomiranje važan obrazovni cilj, ne smije biti samo kriterijum korišćen za
definisanje akademskog uspjeha. Stepeni su važni, ali ne moraju mnogo značiti osim ako oni
koji su ih dobili nisu naučili nešto na fakultetu. Teško je mjeriti učenje ili povećanje
inteligencije u ispitivanju sportista, ali je moguće ispitati da li sportska odjeljenja funkcionišu
na akademski odgovoran način. To se može izvršiti prema periodičnim procesima akademskog
odobrenja kojima su svi univerziteti podvrgnuti, ali, dok se to ne desi, moramo zavisiti od
ocjena i stopa diplomiranja u istraživanju šta se dešava. Stope i statistike ne identifikuju sve

66
probleme ili šta treba uraditi da se isprave, ali nas upozoravaju na moguće probleme i potrebu
za istraživanjem i djelovanje, a problema je mnogo.

Izazovi u postizanju akademskih ciljeva

Tokom 1980ih i početkom 1990ih, veliki publicitet je dat dokazima da su mnoga velika sportska
odjeljenja orijentisana ka zabavi sistematski ignorisala obrazovno iskustvo sportista (vidjeti
sliku 14.1). Informacije o tome kako neka sportska odjeljenja regrutuju, koriste, i napuštaju
mlade muškarce u svojim traganjima za pobjedama i pravljenjem novca postaju tako
rasprostranjene da je sam integritet univerziteta doveden u pitanje.

Od 1982, kada je NACA prvi put uveo pravila (Prijedlog 48) koja definišu minimalne standarde
za brucoše sportiste koji mogu da igraju u fakultetskim timovima odjeljenja I, bilo je mnogo
pokušaja da se fakultetski programi učine mnogo obrazovno obrazovanijim. Činjenica da se
stopa diplomiranja među sportistima povećala kako su pravila postala stroža, dovela je do toga
da NCAA, krajem 2002, uvede još stroža pravila za učestvovanje.

Od jeseni 2003, sportisti nisu prikladni osim ako ne ispune 40% svojih akademskih zahtjeva sa
GPAom od najmanje 1.8 do kraja druge godine (od 25% iz 2002); 60% zahtjeva mora biti
ispunjeno sa GPAom od 2.0 do kraja njihove treće godine (do 50% i 1.8), i 80% mora biti
ispunjeno sa GPAom od 2.0 do kraja njihove četvrte godine (od 75% i 1.9). Prikladnost brucoša
sportista zahtjeva polaganje četrnaest kurseva Engleskoj, matematike, nauke i drugih glavnih
predmeta (povećano sa trinaest).

Pored toga, brucoši sportisti moraju ispuniti minimalne zahtjeve na kriznoj skali koja
kombinuje srednjoškolske GPA i ACT/SAT poene. Ova skala je pregledana tako da se viši
GPAi mogu koristiti za poništavanje niskih rezultata standardizovanih poena. Ovo je urađeno
da bi se ublažili prigovori bazirani na istraživanjima koja pokazuju da su socijalna klasa i
etnička pripadnost snažno povezani sa rezultatima standardizovanim testovima i da rezultati
nisu validne prognoze akademskog uspjeha među studentima određenog porijekla. Od početka
2003, NCAA je takođe razmatrala regulacije koje bi spriječile škole od učestvovanja u
utakmicama posle sezone, kao što su susreti i NCAA košarkaški turniri, ako bi stopa
diplomiranja među sportistima pala ispod određenog procenta. Ovo je preporučeno u izvještaju
iz 2001 od strane prestižne Komisije viteške fondacije za fakultetske sportiste. Takvo pravilo
je kontraverzno jer bi spriječilo neke škole da zarade milione dolara u post- sezonskim
susretima i takmičenjima. Ljudi su zabrinuti da će mnogi timovi sa najboljim rezultatima u
fudbalu i muškoj košarci imali stopu diplomiranja nižu od predloženog praga.

Da su ta pravila bila na snazi za 2001 fudbalsku sezonu i 2002 mušku košarkašku sezonu, više
od polovine timova koji učestvuju u igrama sa loptom i učestvuju na takmičenjima ne bi moglo
da igra.

Promjene u NCAA pravilima prikladnosti su dizajnirana da urade tri stvari: (1) pošalju poruku
srednjim školama i srednjoškolskim sportistima da je neophodna posvjećenost akademskim
dostignućima da bi igrali u važnim fakultetskim sportskim aktivnostima; (2) postave nove
pravilnike za škole koje su ignorisale svoje akademske misije vezane za svoje sportske
programe, i (3) podstaknu škole da obezbijede fakultetskim sportistima podršku koja im treba
da ispune akademske zahtjeve i ostvare akademske ciljeve.

67
Došlo je do progresa, ali je on značajno varirao od jednog do drugog univerziteta, i mnogi ljudi
su smatrali da su reforme bile daleko od onoga što je moralo da se učini za oporavak
akademskog integriteta mnogih fakultetskih programa (Shulman i Bowen, 2001; Sperber,
2000). U stvari, iskustvo jasno pokazuje da je značajne sportske programe – posebno programe
orijentisane ka zabavi – teško promijeniti. Timovi u tim programima su vezani za mnoge
interese koji nemaju ništa sa obrazovanjem. Neki mladi ljudi u tim timovima su u školama samo
da bi dobili trening koji im treba da budu spremani u amaterskim Olimpijskim sportskim
aktivnostima ili da bi bili primjećeni dok teže ulasku u profesionalne sportove. Treniranje tih
timova često vidi sportove kao poslove, i oni se zapošljavaju i dobijaju otkaze na osnovu
prihoda koje privuku za sportske programe. Čak i neki akademski administratori, uključujući
dekane, koriste programe za javne odnose i prikupljanje sredstava umjesto da ih usmjere kao
programe koji direktno služe obrazovnim svrhama za sportiste i cijele kampuse.

Velike korporacije sponzorišu medijska pokrića fakultetskih sportova i podržavaju timove za

reklamne svrhe a ne za obrazovne. Te korporacije imaju malo ili nikakvo interesovanje za
akademski razvoj sportista. Kad fabrika obuće plati treneru ili školi da njeni sportisti nose
njihovu obuću, ili kada kompanija bezalkoholnih pića kupi skupu poentersku tablu sa svojim
logom na njoj, direktori kompanije ne brinu o tome da li sportisti uče na svojim časovima, sve
dok privlače pozitivnu pažnju ka proizvodima kompanije. Slično, lokalna poslovanja koja
zarađuju kada lokalni timovi privlače navijače nisu zabrinuti za GPAe i stope diplomiranja dok
god sportisti dovode u grad mase potrošača navijača za svaku utakmicu u gradu.

Pored komercijalnog interesa sponzora i bogataša, kao i pored često poremećene, neakademske
orijentacije nekih mladih ljudi koji pohađaju fakultet da bi se bavili sportovima, postoje drugi
faktori koji narušavaju utvrđivanje akademskog integriteta fakultetskih programa. Ispitivanje
službi akademske podrške za sportiste ističu neke od tih faktora.

Programi akademske podrške. Krajem 1980ih i 1990ih, skoro svako sportsko odjeljenje sa
važnim sportskim programima razvilo je ili proširilo svoje službe akademske podrške za
sportiste. Izjavljeni ciljevi ovih centara podrške bili su pomoć sportistima u ostvarenju
edukativnih dostignuća.

Prema Jack-u Rivas-u, predsjedniku Nacionalnog udruženja Akademskih savjetnika za

sportiste, i osoblje u tim centrima pomaže „studentima sportistima da steknu potpuno
fakultetsko iskustvo“. On objašnjava da on i njegovi savjetnici „nisu prikladni revizori. Ne
radimo posao. Tu smo da pomognemo studentima sportistima da urede sistem“ (Brady, 1999a,
str. 3c). Međutim, većina programa službi akademske podrške vođeni su i locirani u sportskim
odeljanjima univerziteta. To ne samo da dalje odvaja sportiste od akademskog života u kampusu
već takođe locira podršku tamo gdje je vjerovatnoća usklađivanja akademskih ciljeva veća nego
što bi bila ako bi podrška bila pružana fakultetski kontrolisanim programima koje nemaju veze
sa sportskim odjeljenjem.

Istraživanje govori da službe akademske podrške mogu da ne povećaju stope diplomiranja

među sportistima (Sellers i Keiper, 1998), iako čine veći broj sportista pogodnim za bavljenjem
sportova. Dalje, mali broj popularizovanih slučajeva uključuje savjetnike koji pišu brojne
radove sportista podigao je pitanje o tome da li se neki od ovih centara podrške fokusiraju na
prikladnost više nego na akademski razvoj i dostignuće. Činjenica da su vrhunske akademske
institucije uključene u te slučajeve poteže ozbiljna pitanja o tome šta se dešava u službama
akademske podrške u sportski odeljanjima na drugim univerzitetima (Veretheim i Yaeger,
1999).

68
Da su članovi fakulteta upravljali službama akademske podrške za sportiste, stvari bi bile bolje,
ali bi problemi ostali. Lynn Lashbrook, bivši predsjednik Nacionalnog udruženja Akademskih
savjetnika za sportiste, objašnjava da čak i neki članovi fakulteta imaju volje da prekrše principe
kada se radi o radu sa školskim sportistima. Savjetnici u programima službi akademske podrške
nazivaju ih „prijateljskim fakultetima“. Lashbrook kaže da ih „svaka škola ima, i da svako
sportsko odjeljenje zna ko su“ (Wertheim i Yaeger, 1999, str. 92). Čak i članovi fakulteta koji
nisu „prijatelji“ sportskih odjeljenja ponekad osjećaju pritisak za davanje posebne pažnje
sportistima. Kako je jedan profesor na Univerzitetu u Minnesota primjetio, „ko želi da bude
osoba koja nas je koštala najboljeg košarkaša?“ Lashbrook dodaje da su ulozi fakulteta i osoblja
na nekim univerzitetima visoki. Ona kaže, ako vas posmatraju kao nekog ko je protiv sporta, to
može uticati na uspon vaše karijere u tom kampusu i čak drugog radnog mjesta jer je sport
toliko moćan. (Wertheim i Yaeger, 1999, str. 96).

Kada se od sportista očekuje da budu spremni za utakmice koje imaju ulog od više miliona
dolara, nije uvijek lako staviti obrazovanje na prvo mjesto. Ako nije lako za profesora, koliko
je teško za asistenta u predavanju na prvoj godini koji ocjenjuje testove sa časova koje pohađaju
ključni članovi timova koji kreiraju prihode raspoređeni da igraju na nacionalnoj televiziji i
možda odu na turnire, što bi univerzitetu donijelo $15 miliona?

Uprkos novim pravilima za NCAA škole, bilo je takođe slučajeva u kojima su ljudi koristili
juniorske fakultete i privatne srednje škole i fakultete za „kreiranje“ akademskih podatka za
sportiste, što im omogućava da ispune kvalifikaciona pravila bez akademske dobiti. U stvari,
mnogi treneri su koristili zajednicu i juniorske fakultete za zaobilaženje pravila u njihovim
kampusima. Čak i danas, nakon dvije godine dobrog stanja fakulteta u zajednici, sportista može
da pohađa vodeći univerzitet bez ispunjenih administrativnih standarda koje polaznik prve
godine mora da ispuni. Nakon dolaska sa državnog fakulteta, sportisti mogu biti prijavljeni za
relativno lake časove, koji ih čine pogodnim bez davanja kredita koji im trebaju za
blagovremeno diplomiranje. Pravila trebaju da spriječe ovo, ali pametni ljudi koji ignorišu
obrazovna pitanja često nalaze načine da zaobiđu ta pravila.

Prilike za promjenu. Izazovi za postizanje akademskih ciljevi ostaju teški. Prema Terry
Holland-u, bivšem treneru i trenutno imenovanom sportskom direktoru na Univerzitetu u
Virdžiniji, „Treba nam jasna i stalna aktivnost, ne samo riječi, da bismo pokazali našim
sportistima da je učinak u učionici naš prvi prioritet“ (2002, online). Alexander Wolff, novinar
koji pokriva obrazovna pitanja za Sports Illustrated govori da, „ako je NCAA ozbiljna u vezi
sa reformama, provjeriće prikladnost brucoša i ukinuti školama jednu stipendiju za svakog
igraća koji ne uspije da diplomira“ (2002a, str. 29). Stotine drugih prijedloga je dato takođe
(Viteška fondacija, 2001). U međuvrijemenu, Patricia Viverito, predsjedavajući Konferencije
fudbalskoj prolaza nudi ovaj prijedlog: Smatram da smo na pravom raskršću, i nadam se da će
predsjednici na neki način vidjeti veliku sliku i da će prepoznati sve veće udaljavanje od
obrazovnih modela, i da će neko ispraviti taj pravac i primorati nas da radimo stvari na razumniji
način (kod Suggs-a, 2002, online).

Na nesreću, predsjednici su bili spori u preduzimanju ubjedljivih i efektivnih aktivnosti u

prošlosti.

69
DA LI ŠKOLE IMAJU KORISTI OD UNIVERZITETSKIH SPORTOVA?

Uticaj srednjoškolskih i fakultetskih sportskih programa idu daleko iznad sportista koji igraju
u timovima. U ovom odjeljku, posmatramo efekat tih programa na škole kao organizacije.
Posebno, ispitivaćemo školski duh i školski budžet.

Školski duh

Svako ko je prisustvovao dobro prikazanim studentskim takmičenjima ili gledao navijanje

učenika na dobro posjećenim srednjoškolskim ili fakultetskim utakmicama shvata da je sportovi
mogu kreirati impresivne prikaze energije i duha. Naravno, to se ne dešava sa svim sportskim
timovima u školama niti u svim školama. Timovi u nisko profitnim sportovima obično igraju
utakmice bez učesnika navijača. Timovi sa dugom istorijom poraza rijetko kreiraju nadahnute
reakcije većeg broja studenata. Mnoge studente ne zanimaju školski timovi, i neki studenti su
veliki protivnici školskih sportova i pažnje koju neki timovi i sportisti dobijaju. Međutim, u
mnogim slučajevima, školski sportski događaji pružaju osnov za nadahnute socijalne prilike, i
neki učenici koriste te prilike da izraze svoja osjećanja o sebi, svom timu i svojoj školi.

Propagatori školskih sportova kažu da prikaz školskog duha na sportskim događajima ojačava
identifikaciju učenika sa svojim školama i kreira osjećaj zajedništva koji je potreba za
postizanje obrazovnih ciljeva. Kritike govore da je duh koji sportovi kreiraju prijevremen,
vještački, i nevezan za ostvarenja obrazovnih ciljeva. Fudbalski treneri u srednjim školama u
Floridi ističu, „(Učenici) viču i vrište na turnirima a samo par stotina djece će se pojaviti na
utakmici. U ponedjeljak ujutru 70% njih neće znati da li smo pobijedili ili izgubili“ (kod Wahl.a,
1998, str. 100).

Biti dio bilo koje grupe ili organizacije je veće uživanje kada osjećaj zajedništva prati ostvarenje
ciljeva. U Sjedinjenim Državama – i sve više u Kanadi i Japanu – sportovi su jedan od načina
za kreiranje tog osjećaja zajedništva u školama (Rees i Miracle, 2000). Međutim, nema ničeg
magičnog o sportskim aktivnostima. Škole u drugim zemljama su koristile druge metode da
spoje učenike i pruže zadovoljavajuće obrazovno iskustvo koje se razvija oko rekreacije i
zajednice.

Ljudi van Sjedinjenih Država često vide školske sportove u SAD školama kao elitističke
aktivnosti koje uključuju većinu učenika kroz pasivne uloge gledaoca, što daje malo toga
stvaranju obrazovnog iskustva. Oni ističu da se resursi posvećeni sportskim aktivnostima mogu
koristiti za finansiranje drugih integrativnih aktivnosti koje bi uključivale još nešto pored
navijanja za timove, uz pružanje iskustva koje zaista čini da se mladi ljudi osjećaju poštovanim
kao članovi koji doprinose svojim zajednicama. Kao odgovor na vjerovanje da sportovi „drže
djecu van ulica“, oni kažu da, umjesto raznih sportova, trebaju postojati programi kroz koje
mladi ljudi mogu učiniti ulice boljim mjestima za boravak.

Duh vezan za visoko profilne fakultetske sportove je uzbudljiv za neke studente, ali samo dio
ovog studentskog tijela prisustvuje značajnim fakultetskim utakmicama. Ili studenti nisu
zainteresovani za prisustvovanje utakmicama ili sportska odjeljenja ograničavaju broj karata za
studente jer mogu prodati karte po većoj cijeni onima koji nisu studenti. Nema sumnje da su
igre važnih sportskih timova često glavne socijalne prilike u univerzitetskim kampusima. Oni
inspirišu prikaz duha, ali postoje pitanja o tome da li taj duh služi obrazovnoj funkciji ili
jednostavno pruža zabavne socijalne prilike za studente kojima je dosadio ili ih je uznemirio
akademski rad. Ako je ovo drugo, onda mnogi univerziteti mogu propustiti prilike za kritičku

70
procjenu svojih akademskih programa umjesto što dozvoljavaju da sportovi nekako promovišu
programe tako što će ignorisati probleme.

Zaključno, školski sportovi često kreiraju sportski duh. Međutim, da bi taj duh imao obrazovni
značaj, mora biti dio generalnog školskog programa u kojem se studenti tretiraju kao cijenjeni
učesnici kojima je dat smisao vlasništva u školama i programima. Ako studenti nisu aktivno
uključeni u ono što se svaki dan dešava u školi, njihovo navijanje na nedjeljnim utakmicama je
jednostavno vještački prikaz mladalačke energije koja nema ništa sa obrazovanjem.

Školski budžeti

Srednje škole. Koje su finansijske posljedice interškolskih sportskih programa? Većina

srednjoškolskih programa se finansira kroz školske okružne fondove. Rijetko se novac troši
direktno na školske timove u iznosu preko 3% od ukupnog budžeta za svaku školu. U stvari, u
većini slučajeva, troškovi na interškolske sportove čine manje od 1% školskih budžeta. Kada
određeni sportovi uživaju velike budžete, veliki dio novca dolazi od učešća i donacija iz
klubova podrške. Ovo se nekada dešava u gradovima gdje su ljudi fokusirani na visoko profilne
srednjoškolske timove i gdje postoje veliki stadioni ili arene.

Obično, interškolski sportovi ne koriste resurse za osnovne obrazovne programe, ali takođe ne
pružaju doprinos tim resursima. U slučaju u kojem profesori u učionicama pokušavaju da rade
svoj posao bez odgovarajućih sredstava za obrazovne zalihe, oni i ostali mogu smatrati školske
sportske programe kao mjesta izvora budžeta. Sa nedavnim budžetskim problemima, ovo
nastavlja da se dešava u mnogim školama i okruzima. To je dovelo u pitanje potragu za
sredstvima kroz kombinovanje taksi za sportska učestvovanja sa korporativnim sponzorstvom.
Obje alternative stvaraju probleme.

Takse za učestvovanje čine sportska učestvovanja manje dostupnim za učenika iz porodica sa

niskim prihodima i dodatak su elitističkom profilu koji srednjoškolski sportovi već imaju.

Korporativno sponzorstvo vezano za budućnost sportskih programa sa reklamnim budžetom i

prihodima dolazi iz privatnih korporacija. To kreira ozbiljne probleme kada se reklamni budžeti
smanje ili kada sponzorstvo ne kreira dovoljan profit za zadovoljenje učesnika i korporativnih
izvršitelja. Korporacije onda mogu povući svoju podršku, i programi ostaju bez sredstava.

Drugi problemi nastaju kada se interesi korporativnih sponzora ne poklapaju sa obrazovnim

ciljevima škola i školskih sportova. Promovisanje kupovine slatkiša, bezalkoholnih pića i brze
hrane kroz reklame i logoe na zidovima teretana i autobusima timova često se direktno
suprotstavlja zdravim i nutricionističkim principima koji se uče na srednjoškolskih časovima.
To jasno podržava obrazovanje i čini da učenici budu cinični prema učenju i obrazovanju. Ova
mogućnost je navela mnoge ljude da sumnjaju u obrazovnu mudrost finansiranja sportova
prodajom studentskog tijela korporacijama. To je pojačalo debate o tome kako školski sportovi
trebaju da se finansiraju od strane srednjih škola i da li su vrijedni troškova.

Fakulteti i univerziteti. Odnos između univerzitetskih sportova i školskih budžeta je mnogo

složeniji na nivou fakulteta. Fakultetski sportovi na manjim fakultetima su obično nisko
budžetne aktivnosti finansirane kroz kombinaciju studentskih taksi i novca iz generalnog fond
pod kontrolom dekana. Od skoro 1,200 univerziteta i fakulteta u NCAA Odeljanjima I i II,
NAIA, i NCCAA, samo petina kreira profit u svojim sportskim programima. Krajem 1990ih,
institucije odjeljenja II sa fudbalskim timovima imaju prosječan deficit od oko $500,000, dok

71
oni bez fudbalskih timova gube oko $400,000 godišnje (NCAA N, 1998). Na 325 univerziteta
NCAA odjeljenja I, velike sume novca se troše na fakultetske sportske programe. Ovaj novac
dolazi od prijava, prodaje medijskih prava, studentskih taksi, generalnog fonda pod dekanovom
kontrolom, klubova podrška, koncesionara, nadoknada za licencirani logo, korporativnih
sponzora i vladinih subvencija.

Važna sportska odjeljenja funkcionišu kao poslovanja koja ne plaćaju poreze (Sack i
Staurowsky, 1998; Zimbalist, 1999). Pokušavaju da se sama izražavaju, ako već ne kreiraju
profit. Danas, postoji šaka onih koji imaju i velika grupa onih koji nemaju kada se radi o
bogatstvu među fakultetskim sportskim odeljanjima. Poređenje sportskih programa u različitim
školama je teško, jer svaka koristi različite obračunske metode, od kojih mnoge prikrivaju
troškove pa je teško identifikovati izvor prihoda. Potreban je finansijski mađioničar da odredi
kategorije troškova za mnoštvo novih velikih stadiona i arena koje su univerziteti sagradili, i
može se pretpostaviti da dio tih troškova, ponekad veliki dio, nije obračunata za sportska
odjeljenja. Luksuzne teretane mogu se pripisati budžetu kampusa za zdravlje i kondiciju,
luksuzna prijemna soba može se pripisati dekanovom fondu za zabavu, i tako dalje. Pored toga,
kako sportsko odjeljenje tvrdi da su fakultetski fudbal i košarka obrazovne a ne komercijalne
aktivnosti, ono gradi ustanove novcem iz sredstava koja nisu oporezovana, što primorava ljude
koji plaćaju poreze u državi da subvencionišu fudbalske i košarkaške programe (Sack i
Staurowsky, 1998; Zimbalist, 1999).

Veliki timovi ponekad tvrde da kreiraju novac kada prebacuju veliki dio svojih troškova za
održavanje ustanova, akademsku podršku, instalacije, osiguranje, medicinsku negu, filmove i
spotove, i reklamiranje na univerzitetski račun van sportskog odjeljenja. Ironično, prema
pravilima protoka novca, muški sportovi su bolji od ženskih samo u Odeljanjima I-AA i I-
AAA. Ženski sportovi u Odeljanjima I-AA, II i III imaju manje deficite od muških sportova.
To znači da, u mnogim NCAA školama, ženski timovi bolje stoje finansijski od muških timova-
odnosno, imaju manje gubitke.

Kada tim proizvodi novac, on se obično drži u sportskom odjeljenju i koristi se za podršku
drugih sportova ili povećanje timskog budžeta. Ponekad se profit koji tim kreira koristi za
povećanje budžeta tima. Bilo je samo par slučajeva u kojima je novac koji su kreirali sportski
timovi korišćen za podršku nesportskih programa na univerzitetu. Najčešće, novac iz
univerzitetskog opšteg fonda se koristi za podršku sportskih timova, a ne obratno.

Pokušaji da se održe spiralni troškovi u fakultetskim programima bili su generalno neuspješni.

Veliki programi koji stvaraju velike količine novca u svojim profitabilnim sportskim
aktivnostima i imaju uspješne programe prikupljanja sredstava ne žele da predaju tu
konkurentnu prednost. Mogu trošiti više od svojih protivnika i pobjeđivati u procesu, iako mogu
oštetiti obrazovni temelj fakultetskih sportova.

Kada veliki sportski programi gube velike količine novca, zašto ih univerziteti podržavaju i
dalje? Postoje tri razloga. Prvi, mnogi ljudi vjeruju da programi imaju indirektne finansijske
prednosti. Drugi, mnogi ljudi da su gubici opravdani u svijetlu vrijednosti koje slave sportovi,
posebno muški fudbal. Treći, mnogi ljudi sanjaju da će nekada, ako sve bude u redu, imati
program sličan onom na Univerzitetu u Michigen-u, Notre Dame-u ili na Državnom
Univerzitetu Floride.

Indirektne prednosti fakultetskih programa. Kada oni koji podržavaju velike sportove
razgovaraju o „indirektnim prednostima“, misle na dvije stvari: (1) povećane donacije za

72
univerzitetske talente i (2) povećani publicitet, koji za uzvrat povećava prijave studenata, što
opet povećava akademske kvalifikacije studentskog tijela, što opet čini školu boljom
akademskom institucijom. Međutim, istraživanje govori da ni jedna od ovih prednosti ne postoji
(Shulman i Bowen, 2001; Sperber, 2000; Zimbalist, 1999).

Prednosti za generalne talente su rijetki, jer veliki donatori čije su donacije inspirisane
sportskim aktivnostima obično su zainteresovani za igre sa loptom nego za Nobelove nagrade,
i daju donacije sportskim odjeljenjima, umjesto opštim talentima. Kada se prosječeni iznos
donira sportskom odjeljenju, onda se ponekad smanji količina koja se daje talentima, i, kada
sportska odjeljenja rade stvari koje narušavaju imidž univerziteta, mnogi ljudi mogu povući
svoje donacije (Sheehan, 1996).

U slučaju prijave studenata, mali broj studenata zaista bira fakultet na osnovu podataka o
njegovom sportskom timu. Studenti koji prave takve izbore nisu obično najbolji učenici među
prijavljenima (Zimbalist, 1999). Generalno, izbor fakulteta zavisi više od kvaliteta i dostupnih
akademskih programa, visine školarine, smještaja, želja roditelja, odluka bliskih prijatelja, i
lokacije škola, umjesto od odnosa pobjeda i poraza važnih sportskih timova (vidjeti sliku 14.2).

Tačno je da se sportski programi koriste za prikupljanje sredstava. Dekani i zvaničnici za razvoj

često koriste sportske događaje kao socijalne prilike za dovođenje bogatih i uticajnih ljudi u
kampuse. Oni znaju da ti ljudi neće donirati nove zgrade samo zato što fudbalski tim učestvuje
na takmičenju. Takođe znaju da usmjeravanje novca u skupe sportske timove nije način za
rješavanje brojnih problema u njihovim školama. Međutim, to ih ne sprječava da koriste javno
kreirane visoko profilne timove za privlačenje pažnje ka akademskoj reputaciji i potencijalu
njihovih univerziteta.

Kada se sportski događaji koriste za prikupljanje sredstava, lideri univerziteta moraju biti
pažljivi da ne stvore sliku da je škola „sportska fabrika“. To može uzrokovati da mogući
donatori dovedu u pitanje kvalitet akademskih programa, što se može negativno vratiti
sportskim programima tako da budu posmatrani kao da im nedostaje integritet i poštenje.

Mora se priznati da se, kada se sportovi koriste za kreiranje imidža fakulteta u javnim odnosima,
školski timovi ne mogu iznenada napustiti bez uzrokovanja nekih problema. Međutim, ako
postoje dobri razlozi za napuštanje sportskih programa, većina saradnika i donora podržava taj
čin. Dalje, mnogi fakulteti i univerziteti nisu koristili sportove za kreiranje imidža u javnim
odnosima, i neke od tih institucija su bile vrlo uspješne u prikupljanju sredstava. Oni ističu
akademske i istraživačke programe, umjesto trenera i kvoterbeka. Kada su njihovi programi
dobri, njihove donacije su velike koliko i donacije za škole sa popularnim sportskim
programima.

Indirektni troškovi fakultetskih programa. 2001, James Shulman i William Bowen, poštovani
stručnjaci za više obrazovanje, objavili su Igru života. U toj knjizi, oni analiziraju podatke od
1951 do 1990ih za trideset fakulteta i univerziteta koji imaju vrlo stroge politike prijema. Škole
u njihovom uzorku uključuju javne i privatne univerzitete odjeljenja I, univerzitet Ivy Lige
odjeljenja IAA, i fakultete i univerzitete odjeljenja HI. Njihovi zaključci se ne mogu
generalizovati na sve fakultete i univerzitete, ali identifikuju potencijalne institucijine troškove
vezane za trenutne fakultetske sportske programe. Shulman i Bowen su primjetili sledeće: (1)
studenti koji su regrutovani kao sportisti uživali su značajnu prednost u procesu prijema na
većini fakulteta i univerziteta. Početkom 1990ih sportisti su imali 50% više šansi da budu
primljeni u odnosu na druge studente, rođaci članova su imali 25% bolje šanse, a manjine su

73
imale 19% bolje šanse. Ta prednost za sportiste je postala još izraženija u narednim godinama;
(2) ACT/SAT razlike između sportista i drugih studenata stalno su rasle od kraja 1980ih.
Sportisti primljeni u škole sada imaju mnogo niže rezultate na tim standardizovanim testovima
u odnosu na druge studente koji su primljeni u iste škole, i to smanjuje generalnu akademsku
kvalifikaciju studenata ako grupe; (3) od kraja 1980ih akademski performans sportista je bio
mnogo manji nego što se očekivalo na osnovu njihovih poena na testovima i drugih faktora
razmatranim pri procesu prijema. To je bilo posebno tačno kada su sportisti bili u timovima sa
velikim „sportskim fokusom“ i kada su trenere smatrali primarnim mentorima. Kako su se drugi
studenti u vremenskih zastavnim vannastavnim aktivnostima prevazišli akademska očekivanja,
loš učinak sportista nije bio u tolikoj mjeri posljedica potrebnog vrijemena koliko je bio
posljedica „sportske kulture“ u kojoj je akademskom učinku dat manji prioritet u odnosu na
sportski učinak; (4) životi sportista u fakultetskim kampusima su postali mnogo drugačiji i
odvojeni od života drugih studenata. Do toga je došlo jer su sportisti bili pod većim pritiskom
da se fokusiraju na svoje sportove nego ikada prije, dok su drugi studenti bili pod većim
pritiskom da se fokusiraju na svoj akademski rad nego ikada prije. Kako su razlike u
vrijednostima i iskustvima postajale sve veće između sportista i drugih studenata, sportisti su
težili da se vežu jedni za druge u svojim socijalnim I akademskim životima, i drugi studenti su
posmatrali sportiste kao privilegovane i udaljene od ostalog studentskog tijela.

U nekim slučajevima, to je dovelo do generalnog pada u prisustvu studenata na sportskim

događajima, i ojačalo je socijalni temelj odvojene „sportske kulture“ u kampusu: i (5) isticanje
sportova i finansiranja sportova je odvuklo pažnju od isticanja drugih vannastavnih aktivnosti,
kao što su objavljivanje školskih novina, režiranje predstava, debate, i druge aktivnosti, od kojih
ni jedna nije plaćala trenere ili dobro utvrđene infrastrukture koje se mogu koristiti za
regrutovanje i obuku studenata. Finansiranje sportova po studentu je obično bilo dva do tri puta
veće od kombinovanih troškova za sve vannastavne aktivnosti u kampusu tokom kraja 1990ih.

Generalno, Shulman i Bowen nalaze sve veću podjelu između sportskih i akademskih programa
i sve veću tenziju između suštinskih obrazovnih vrijednosti i procesa odlučivanja i raspodjele
resursa na fakultetskim kampusima.

Ta tenzija je rasla od 1980ih, i postoji veliki prezir prema sportskim programima među nekim
fakultetima i sve veći osjećaj među finansijerima da, kada fakulteti i univerziteti ulažu previše
u fakultetske sportove, akademski život trpi. To znači da je od krucijalne važnosti razriješiti
ovaj sportsko-akademski propust.

Da bi se smanjili akademski troškovi, neophodno je da grupe fakulteta i univerziteta rade

zajedno. Ako jedna škola djeluje samostalno, njeni timovi se dovode u loš položaj i moral
kampusa može biti oštećen. Sa diskusijom promjena, Tide IX sporazum pruža priliku da se
preispita uloga i organizacija fakultetskih sportova na univerzitetu i višem obrazovanju kao
cjelini. Umjesto repliciranja muških programa radi ostvarivanja jednakosti, možda je mudrije
restrukturirati fakultetske sportove, tako da njihovi indirektni troškovi budu kontrolisani a
akademski ciljevi podržani. Drugi prijedlozi su ponuđeni u odjeljku, „Fakultetski programi:
Problemi i preporuke.“

PRVOTIMSKI SREDNJEŠKOLSKI SPORTOVI: PROBLEMI I PREPORUKE

Srednjoškolski sportski programi generalno uživaju široku podršku, i mnogi ljudi imaju veliki
interes da oni ostani takvi kakvi su. Mnogi srednjoškolski sportski programi funkcionišu dobro
u pružanju prilika učenicima da razviju i prikažu fizičke vještine na načine koji imaju obrazovni

74
značaj. Drugi sportski programi ne samo da su izgubili vezu sa obrazovanjem već su takođe
narušili obrazovni proces za neke studente. Problemi variraju između školskih programa, ali
najozbiljniji problemi uključuju sledeće: (1) precjenjivanje „sportskog razvoja“ i modela
velikih programa; (2) ograničeni pristup učešću za učenike, i (3) isticanje prvotimskih sportova
koji remete statusni sistem među studentima.

Precjenjivanje „Sportskog razvoja“ i modela velikih programa

Neki administratori, sportski direktori, i treneri u srednjim školama izgleda misle da je najbolji
način da organizuju srednjoškolski sportovi praćenje modela velikih fakultetskih programa.
Kada se to desi, ljudi uključeni u popularne sportove postaju preopterećeni brojem pobjeda i
predstavljanjem strogo organizovanih, visoko profilnih programa cijeloj zajednici. Ti programi
obično ističu fudbal ili mušku košarku, ali i drugi timovi mogu biti istaknuti, zavisno od lokalne
tradicije. U procesu pokušaja da se izgrade visoko profilni sportski programi, profesori, treneri,
i administratori mogu previdjeti obrazovne potrebe svih učenika. Mogu biti zarobljeni u naporu
da budu „rangirani“ umjesto da reaguju na potrebe svih učenika.

Ljudi koji se fokusiraju na sportski razvoj često daju značaj ideji da sportovi moraju ostati na
pravom mjestu, ali mnogi često zaborave svoje riječi kada se radi o programima u njihovim
školama. U stvari, mogu čak podsticati učenike da se usavršavaju za jedan sport tokom cijele
godine, umjesto da ih podstiču da razviju veći broj vještina za razne sportove (Wolff, 2002c).
Organizuju sportske kampove ili nalaze kampove koje preporučuju „svojim sportistima“ kao
dobre tokom ljetnjeg raspusta. Ponekad brane svojim sportistima da se bave drugim sportskim
aktivnostima i onda preporučuju uključenje u državne klubove, gdje mogu nastaviti da igraju
van sezona. Stalno govore učenicima da se moraju žrtvovati da bi u budućnosti postigli
rezultate.

To, naravno, odmah isključuje iz sportova učenike koji žele da se zabave i koji žele da uživaju
u učestvovanju, čak i ako ne planiraju da postanu najbolji Američki sportisti u budućnosti. Kada
se mladi sportisti fokusiraju na sportski razvoj, mogu postati previše naklonjeni sportskoj etici
da će ugroziti druge važne razvojne aktivnosti i odnose u svojim životima.

Kada se ljudi priklone modelu sportskog razvoja, zapošljavaju i otpuštaju trenere na osnovu
statistike pobjeda i poraza umjesto zbog pedagoških sposobnosti. Čak opisuju trenere kao dobre
profesore kada timovi pobjeđuju i kao loše kada timovi gube. Njihov cilj je da izgrade
pobjedničku tradiciju bez da ikada kritički ispitaju kako je ta tradicija povezana sa
obrazovanjem učenika. Oni samo pretpostavljaju da je pobjeđivanje edukativno. Ova
orijentacija je navela veliki broj srednjih škola da regrutuju učenike sedmog i osmog razreda za
određene sportove da bi kreirali bitne timove koji će biti visoko rangirani na nacionalnom ili
državnom nivou. Žele da koriste javne odnose kreirane od strane popularnih sportova za
povećanje sopstvene vidljivosti i statusa. Privatne škole koriste javne odnose za regrutovanje
studenata koji plaćaju školarinu (Ruibal, 2002). Korporacije koje prodaju sportsku odjeću i
opremu često intenziviraju ovu orijentaciju i čak koriste prakse regrutovanja i transfera koje
nemaju realan obrazovni značaj u životima mladih učenika.

Ovi bitni sportski programi su kreirani u atmosferi u kojoj mnogi srednjoškolci pogrešno
vjeruju da je sport bolji put do nagrada i fakultetskih stipendija od same nauke. To je samo
jedan od načina na koje neki popularni sportski programi mogu narušiti ostvarenje akademskih
ciljeva.

75
Preporuke za promjenu popularnih sportskih programa će biti kritički procijenjeni redovno.
Trenerima treba dati priliku da nauče načine na koje sportovi mogu postati obrazovno važne
aktivnosti. Trenerima takođe treba pružiti pristup za predavanje obrazovnih programa i druge
prilike za profesionalni razvoj koje ističu razvoj učenika umjesto sportskog razvoja, ako takvi
programi danas postoje.

Obrazovna vrijednost državnih i nacionalnih rangova treba da se procjeni. Da li postoji potreba

za krunisanjem nacionalnih srednjoškolskih šampionskih timova i državnih šampionskih
timova? Da li postoje alternativni načini za definisanje i traženje uspjeha umjesto upotrebe
takvog sistema? Zašto ne pružiti veći prioritet sportskim aktivnostima koji podrazumijevaju
aktivno učestvovanje umjesto onima koji privlače gledaoce?

Može postojati veći broj kombinovanih muško/ženskih timova u sportskim aktivnostima kao
što su maraton, dublovi u tenisu i badmintonu, kuglanje, golf, biciklizam i tandemski
biciklizam, fudbal, planinarenje, streljaštvo i pucanje, odbojka, plivanje, rukomet i bilijar. Ako
su za osobu godine u srednjoj školi godine razvoja, bavljenje tim sportskim aktivnostima treba
da bude vrjednije od gledanja sportova koji služe zabavi. Sistemi bodovanja i hendikepa mogu
se dizajnirati tako da odgovaraju razlikama u vještinama i promovišu fizički i socijalni razvoj,
umjesto sportskog razvoja.

Ograničeni pristup učestvovanju

Problem. Glavna prednost interškolskih sportova je to što pružaju učenicima prilike da razviju
i testiraju svoje vještine, posebno fizičke vještine, van učionice. Međutim, kada srednjoškolski
programi ističu moć i performans sportova, obeshrabruju učestvovanje nekih muškaraca i
mnogih žena koji preferiraju sportove koji ističu zadovoljstvo i učestvovanje. U stvari, to može
biti glavni faktor koji sprječava škole da ispune cilj jednakosti polova, uprkos upornim
pokušajima da se kreiraju sigurne prilike koje su dostupne ženama: žene možda ne žele da se
bave sportskim aktivnostima koji su kreirani oko ideje „dokazivanja ko je bolji muškarac“. Po
bilo kojoj stopi, većina srednjih škola nije ostvarila jednakost polova kada se radi o sportskom
učestvovanju.

Smanjenja budžeta takođe narušavaju promjenu ili proširenje programa na kreativne načine.
Jedna od najvećih prijetnji otvorenijem učestvovanju u popularnim sportskim aktivnostima je
upotreba plaćenog učešća. Druga prijetnja je upotreba privatnih organizacija podrške za
finansiranje fudbala ili muške košarke na načine koji zaobilaze ili krše zakone o jednakosti
polova i svakako ruše svaki oblik demokratskog učestvovanja studentskog tijela kao cjeline
(Fish i Millirom, 1999).

Preporuke za promjenu. Nisu svi fizički sposobni ili motivisani da učestvuju u interškolskim
sportskim aktivnostima koji su bazirani na modelu moći i performansa. Oni koji se ne porede
sa svojim većim, bržim, višim i snažnijim kolegama trebaju imati alternativne prilike za
učestvovanje. Nema razloga da samo jedan tim predstavlja školu u sportskim takmičenjima.
Zašto nemati dva ili više timova? Zašto nemati fudbalsku ligu sa igračima težine ispod 140funti,
košarkašku ligu sa igračima nižim od 5'8'', ili trke sa promjenom standarda za visinu i težinu na
određenim događajima? Tamo gdje je ovo isprobano, ostvarilo je uspjeh.

Treba uložiti napore u razvoj novih interškolskih sportova u kojima veličina i snaga nisu
krucijalne za uspjeh. Previše često, fokus je na fudbalu i košarci umjesto na raznim sportskim
aktivnostima koji odgovaraju većem broju učesnika. Zašto nemati timove za frizbi, rukomet,

76
fudbal sa zastavicama, softbol, linijsko klizanje, ili bilo koji drugi sport koji privlači dovoljno
lokalnog interesovanja? Sa malo usmjeravanja, sami studenti mogu uređivati i trenirati te
timove i organizovati susrete i igre sa protivnicima iz drugih škola. Ako odgovornost gradi
autonomiju i vještine odlučivanja, zašto ne dozvoliti učenicima da upravljaju svojim timovima,
kako bi više njih moglo da učestvuje. Ovo je uspješno sprovedeno u mnogim državama, a skoro
da nema nikakve troškove.

Učenici sa invaliditetima su skoro potpuno ignorisani u popularnim sportskim programima.

Škola treba da razviju prilike za sportska učestvovanja za te učenike. To se može uraditi u
kombinaciji sa posebno dizajniranim programima ili uključivanjem sportista sa invaliditetima
u postojeće srednjoškolske timove. To ne bi funkcionisalo u svim sportskim aktivnostima, ali
postoje određeni sportovi u kojima takmičari sa invaliditetima mogu učestvovati u igrama,
susretima i utakmicama. Ako ne postoji dovoljan broj sportista sa invaliditetima u jednoj školi,
onda se škole mogu kombinovati ili imati jedan zajednički tim.

Sportovi za djevojčice i dalje nemaju podršku koju sportovi za dječake uživaju. Naravno, ovaj
problem ima istoriju koja ide daleko izvan srednjih škola. Ali rezultat je da djevojke i dalje
učestvuju u manjoj mjeri nego dječaci (vidjeti sliku 14.3). U nekim oblastima, i dalje postoji
isticanje muških timova kao najvažnijih timova u školi. Jednakost polova u popularnim
programima može se postići u nekim školama kroz mješovite sportove koji su navedeni u
odjeljku „Preporuke za promjenu“ na strani 511.

Veći broj škola sada koristi plaćeno učestvovanje za očuvanje školskih sportova. Ova strategija
možda funkcioniše, ali takođe može ograničiti učestvovanje učenika iz porodica sa niskim
prihodima, čak i ako su dostupni popusti. Kako su takse neophodne za očuvanje programa, svi
učenici treba da rade da bi zaradili novac koji pokriva troškove programa, ili treba da postoje
javne organizacije koje pružaju fondove školarina za plaćanje taksi za učenike kojima treba
pomoć.

Isticanje popularnih sportova koji remete sistem statusa među učenicima

Problem. Ovo pitanje je potegnuto u „Pogledu na sport“ na strani 488. Uključujem ga ovdje
zbog velikog isticanja sportova u Sjeverno Američkoj kulturi koje se nastavlja u
srednjoškolskoj kulturi. To znači da administratori, profesori i treneri moraju biti vrlo pažljivi
da slučajno ne podstaknu formiranje statusnog sistema u kojem su sportisti privilegovani na
načine koji doprinose osjećaju animoziteta među drugim učenicima i šablonima zlostavljanja i
eksploatacije koje neki sportisti koriste.

Leon Botstein, obrazovni kritičar i dekan Bard fakulteta, primjećuje da današnjim srednjim
školama trebaju reformne jer one „zarobe (adolescente) u svijetu lažnih vrijednosti i anti-
intelektualizma, kao kada pokušate da veliku osobu ugurate u malu dečiju uniformu“. To su
grube riječi, ali treba da inspirišu kritičku procjenu školskih kultura u kojima se najviše
nagrađuju učenici koji mogu da „razbiju“ na fudbalskom terenu ili pogode 20-stopa u
posljednjoj sekundi. Bernard Lefkowitz, autor Drugih momaka (1997), knjige o grupnom
silovanju od strane srednjoškolskih sportista u New Jerey-u, primjetio je da tenzija između
sportista i ostalih učenika u srednjim školama može biti velika kada učenici koji se ne bave
sportskim aktivnostima osjećaju, u odnosu na sportiste, da ne primaju dovoljno priznanja za
svoje kvalitete i doprinose u školi (ESPN, 1999). Kada se popularni sportovi precjenjuju u
generalnoj organizaciji školskih aktivnosti, neki učenici su nenamjerno marginalizovani i
isključeni iz odnosa u kojima moraju da se osjete vrijednim. To narušava obrazovanje.

77
Preporuke za promjenu. Kliše je reći da sportove treba postaviti na pravo mjesto. Međutim,
odrasli koji kontrolišu srednje škole trebaju primiti poruku ovog klišea. Moraju pažljivo
procijeniti kako sistem privilegija funkcioniše u školama. To nije lak zadatak, jer je vrlo teško
identifikovati ekspresije privilegija kada odrasli nisu lično upoznati sa uzrocima učeničkog
ponašanja u učionicama, hodnicima, menzama, parkinzima, i drugim zajedničkim prostorijama
u i oko škola (čak i svlačionicama). Izazov je, naravno, postati svjestan bez primjene strategija
nadgledanja, koje narušavaju privatnost učenika i pretvaraju škole u mini policijske stanice.

Najbolja strategija je spojiti učenike u grupe za procjenu politika i kreiranje politika u

uređenjima gdje učenici sa različitim interesovanjima i karakteristikama mogu da uče da
tretiraju jedni druge na civilizovan i uvažavajući način. Prijateljske grupe su važne u razvoju
adolescenata, pa je važno prihvatiti šablone selektivne interakcije koje mladi ljudi smatraju
udobnijim i sigurnijim, ali je istovremeno važno osigurati da sistemi privilegija ne okreću ove
prijateljske grupe jedne protiv drugih u školi.

Još jedna strategija je pružiti jednaku pažnju i priznanje ostvarenjima učenika u aktivnostima
pored sporta. Takođe, važno je podstaći lokalne medije da urade isto. Kao što je Jay Weiner,
sportski novinar u Minneapolis Star Tribunu, pitao, „Zašto pokriće srednjoškolskih sportova u
lokalnim novinama treba da bude veće od pokrića bendova, debatnih klubova ili naučnih
sajmova?“ On ističe da, kada se „sportske zvijezde upoznaju sa kulturom sportske privilegije u
ranoj mladosti,“ perspektive u školama će biti poremećene (Weiner, 2000, str. 50).

SPORTOVI NA FAKULTETIMA: PROBLEMI I PREPORUKE

Problemi nisu novost u sportskim aktivnostima na nivou univerziteta. Čak su i krajem

devetnaestog vijeka, sportski timovi sa koledža optuživani za preveliku komercijalnost i
profesionalnost. Sredinom 1920-ih, Karnegi Korporacija je obavila studiju kojom je otkriveno
da sportski programi na nivou univerziteta imaju probleme povezane sa komercijalizmom,
profesionalizmom i da zanemaruju edukativna pitanja (Savage, 1929).

Ovi problemi su nastavili da rastu zajedno sa veličinom, popularnošću i djelokrugom

univerzitetskog sporta. Televizija je kreirala nove izvore prihoda, privukla nove navijače i
dodatno udaljila sportove od edukativnih obzira. Zatim, u svijetlu ljudskih prava i feminističkih
pokreta, ljudi su shvatili da su programi univerzitetskog sporta bili rasistički, seksistički i
nepodesni za želje manjina i ženskih studenata da učestvuju u njima. Ova i ostala pitanja, kao
što su zloupotrebe tokom regrutovanja sportista i ekonomski problemi, su dovela do toga da
Američki Savjet za Obrazovanje finansira još jednu istragu 1973. godine. Nije iznenađujuće to
što je ova studija otkrila iste probleme koji su otkriveni i u ranijim studijama (Hanford, 1974,
1979). 1991., 1992. i 1993., Komisija za univerzitetski sport pri Knight Fondaciji je objavila tri
značajna izvještaja u kojima naglašava da najveći dio univerzitetskog sporta ima potrebu za
drastičnim reformama. 2001. godine, Komisija Knight Fondacije je prikupila dovoljno
materijala za izdavanje i četvrtog izvještaja, Poziv na akciju: Povezivanje sporta na koledžu i
visokog obrazovanja. Ova komisija je predložila i dodatne preporuke za eliminisanje onoga što
je definisala kao sveprisutne suvišnosti sporta na koledžu.

Ovi izvještaji, zajedno sa ostalim istraživanjima, ukazuju na to da su najveći problemi sa kojima

se susreće savremeni sport na fakultetima sledeći: (1) naglasak na zabavi i komercijalnim
vrijednostima, (2) nedostatak prava sportista, (3) polna neravnopravnost, i (4) iskrivljeni
prioriteti vezani za rasne odnose i edukaciju.

78
Naglasak na zabavi i komercijalnim vrijednostima

Problem. Vrhunski univerzitetski sport je postao ogromna komercijalna industrija zabave, sa

ciljevima i operativnim metodama koje su odvojene od i često direktno suprotne obrazovnoj
misiji na univerzitetima u SAD (Sperber, 1990).

Dokazi govore da, kada sportski programi postanu veliki poslovi, finansijski obziri postaju
prioritetni u odnosu na edukativne obzire. Kada se medijska prava na prenos utakmica prodaju,
akademsko napredovanje igrača sa koledža često postaje manje važno od televizijskih rejtinga
i profita medijskih mreža. Korporativni sponzori nisu zabrinuti oko edukativnih pitanja pri
sponzorisanju sportova – njihov opstanak zavisi od profita, a ne od akademskog napredovanja
sportista. Edukativnim pitanjima neće biti dat glavni prioritet kada ljudi koji nemaju koristi od
visokog obrazovanja donose odluke koje utiču na sport na univerzitetskom nivou.

Šta se događa kada eksperti iz oblasti marketinga, mediji i velike korporacije proizvode i
prezentuju fakultetski sport pod svojim logoima i za svoje interese? Korporativna sponzorstva
su donijela neophodne prihode u neke sportove u okviru nekih programa, ali su takođe
intenzivirali naglasak na zabavu i marginalizovali su sportove koji ne privlače gledaoce. Ovo
je u velikoj mjeri ugrozilo, ako ne i u potpunosti eliminisalo, važnost edukacije kod fakultetskog
sporta.

Ciljevi industrije zabave su takođe intenzivirali licemjerje koje stoje iza opisa programa kao
amaterskog sporta od kojeg imaju koristi svi učesnici. Kao što Tony Kornheiser sa ESPN-a
napominje, košarkaši sa koledža posmatraju trenera koji se dere pored terena u svom posebno
krojenom odjelu vrijednom 1500 dolara. Čitaju o njegovoj plati od 500,000 dolara i ugovoru
vrijednom 250,000 za neke patike. Gledaju kako škole prodaju dresove [i majice] sa brojevima
igrača na njima. Vide kako se direktor sportskog kluba bogati, kako se predsjednik koledža
bogati i kako se NCAA zvanični bogate, čak i kako se pas trenera bogati. I onda se pitamo zašto
oni postave pitanje „Hej, gdje je moj dio? Šta sam ja ovdje, mazga?“ (1999, str. 46).

Ovo licemjerje intenzivira očekivanje privilegija kod mnogih sportista. Kada se oslanjaju na
takva očekivanja, ponekad mogu raditi glupe ili čak devijantne stvari. Zatim bivaju kažnjeni i
osuđivani zbog kompromitovanja sistema. U međuvrijemenu, ostali u ovom iskrivljenom i
nepoštenom sistemu nastavljaju da zarađuju novac i svaljuju probleme na nekolicinu sportista
za koje kažu da im fali disciplina i karakter.

Preporuke za promjenu. Najmanje tri preporuke su ponuđene kao rješenja za problem

komercijalizacije: (1) odvojiti vrhunske timove od univerziteta i pustiti ih da nastave da
funkcionišu sami kao preduzeća i kao „male lige“ za profesionalne sportove; (2) platiti
sportistima nadoknade dovoljne za život i pružiti im ostale beneficije koje imaju zaposlena lica,
i (3) nametnuti mjere kontrole troškova odjeljenjima za sport i posebno sportske timove i
regulisati korporativno učešće u univerzitetskom sportu.

Prva preporuka je vjerovatno veoma nerealna. Ona zaobilazi izazov pravljenja univerzitetskog
sporta relevantnog za edukaciju. Drugu preporuku je teško sprovesti. odjeljenja za sport, čak i
ona najprofitabilnija, ne mogu priuštiti sebi plaćanje svih sportista. Plaćanje samo sportista koji
igraju u timovima koji imaju prihode nije u skladu sa Tide FX zakonom. Takođe, kako bi tržišna
vrijednost sportista bila određivana, posebno u timovima koji bilježe poraze ili niske profite
kada ne odu na kuglaške mečeve ili turnire nakon sezone? Treća preporuka je jedina koja se

79
suočava sa izazovom obnavljanja edukativne relevantnosti u univerzitetskom sportu. Ukoliko
se implementiraju ozbiljne, sprovodiće mjere kontrole troškova i granice potrošnje timova, i
ukoliko se prihodi od televizijskih prava podjednako dijele u sve tri NCAA divizije, trka
Korporativna podrška takođe može biti regulisana, tako da sportski programi ne zavise od
reklamiranja i potreba za profitom od strane privatnih kompanija. Tjeranje sportista da nose
nečije logoe teško je da je u skladu sa onim što bi studenti trebali da uče u otvorenom
edukativnom okruženju. Profesori na fakultetima ne bi smjeli da prodaju svoje studente
korporacijama. Ovo je veoma dobra politika, a potrebno je primijeniti je i na odsjeke za sport
baš kao i na akademske odsjeke. Korporativna sponzorstva moraju biti dogovorena pod
uslovima koji zahtijevaju otvorenu i kritičnu edukaciju i slobodu i autonomiju studenata.
Kontrola troškova, ograničenja potrošnje, pravednije dijeljenje zarade i ograničenja
sponzorstva takođe se moraju kombinovati sa redovnim procjenama odsjeka za sport u
edukativnim uslovima. U stvari, akademska akreditacija univerziteta bi trebala da obuhvati
procjenu edukativne relevantnosti sportskih programa.

Ukoliko ove preporuke ne mogu biti implementirane, sav vrhunski sport na univerzitetima je
potrebno zamijeniti studentski-kontrolisanim klubovima i unutar- aktivnostima. Ovo je
ekstremni prijedlog, ali hronični problemi i upečatljivo licemjerje postojećih zabavljačkih-
profesionalnih-komercijalnih programa zahtjeva ekstremnije mjere. Pored toga, imalo bi smisla
da se novac od školarina kao i državni novac koriste za dobro svih studenata a ne samo odabrane
nekolicine.

Nedostatak prava sportista

Problem. Sportisti u vrhunskim univerzitetskim sportskim programima primaju unutrašnja

priznanja, dok neki primaju i spoljašnja priznanja i nagrade u obliku prestiža i stipendija.
Međutim, veći dio svog života oni provedu pod kontrolom drugih. Pored toga, sportisti u
sportskim aktivnostima sa najvećim prihodima žive živote koji su daleko od opšteg studentskog
života, i to u većoj mjeri nego ikada.

Sociolog Stan Eitzen primjećuje da se sportisti suočavaju sa situacijom veoma sličnom onoj sa
kojom se suočavaju ljudi u državama u kojima su na vlasti diktatori: oni nemaju slobodu govora
i nemaju osnovu za borbu protiv sistema koji upravlja njima. Sportisti koji su ljuti na trenera ili
odsjek za sport su prepušteni sami sebi i rizikuju gubitak svojih školarina i postaju nepodesni
ukoliko dignu svoj glas. Ovo je zbog toga što „oni nemaju sindikat, nemaju bord za arbitražu i
rijetko imaju kontakte sa komisijama zaduženim za sport“ (Eitzen, 1999, str. 98).

Neki sportisti zarađuju milione dolara za svoje trenere i odsjeke za sport ali su ograničeni u
onome što oni mogu dobiti od škole. Oni se moraju obavezati školama na četiri godine, ali škole
sportistima daju samo godišnje stipendije. Treneri i predstavnici odsjeka za sport mogu ugroziti
privatnost sportista, dok sportisti moraju prihvatiti sva pravila koja im nametnu treneri, odsjeci
za sport i NCAA bez prava glasa o formiranju tih pravila. Sportisti rijetko kada imaju
mehanizam putem kog se mogu bezbjedno usprotiviti uvrjedljivim i ugnjetavačkim akcijama
od strane trenera ili zvaničnika odsjeka za sport (Moye i Harrison, 2002).

Kako možemo sportove opisati kao edukativne kada su organizovani kao antiteze demokratiji?
Kako možemo organizovati sportove na koledžima kao kapitalistička preduzeća a zatim poricati
sportistima u tim programima šanse da zarade novac u svoje ime kao i reputaciju van
univerziteta?

80
Preporuke za promjenu. Sportisti bi trebali biti zastupljeni kao članovi sa pravom glasa u
univerzitetskim sportskim komisijama i u NCAA. Sportisti bi trebali biti u stanju da ulože žalbe
i da zahtijevaju njihovo razmatranje na načine koji ne ugrožavaju njihove školarine ili status u
timovima. Sportisti bi trebali biti formalno uključeni u procjenu trenerskih i timskih programa,
a od svih timova treba zahtijevati postojanje komisija za savjetovanje sportista i disciplinarnih
komisija koje bi se bavile problemima timova. Pored toga, svaki univerzitet bi trebao da ima
nezavisnog ombudsmana (imenovanog zvaničnika koji istražuje situacije u kojima su prava
pojedinaca možda prekršena) koga sportisti mogu kontaktirati kada im zatreba neko ko bi im
pomogao u borbi sa odsjekom za sport, timom ili trenerom u vezi sa problemima koji se tiču
njihovih prava.

Osim ukoliko je učešće u sportu jasno dio otvorenog i demokratskog obrazovnog iskustva,
vrhunski sportovi se moraju tretirati kao preduzeća, sa zaposlenima koji imaju pravo da budu
plaćeni za svoj rad. Mnogi sportski programi koji danas itekako postoje na univerzitetima,
predstavljaju jedine oblike šou-biznisa u društvu u kojima zabavljači ne dobijaju nikakav novac
(Kornheiser, 1999).

Kako NCAA dobija 6 milijardi dolara od prodaje televizijskih prava za muške košarkaške
utakmice i kako škole i konferencije dobijaju keš u iznosu o preko 10 miliona dolara za svaki
dolazak na kuglaški meč, vrhunski sport djeluje u mnogome poput zlatnog rudnika, gdje se ljudi
koriste kao radnici i daju im se osnovne životne potrepštine ali se ne dijele i plodovi njihovog
rada. Ukoliko nije praktično platiti sve sportiste, onda ih barem pustite da zarađuju novac i
stvaraju ekonomske veze van univerziteta. Drugim riječima, odbaciti mit o amaterizmu i
prestati sa skrivanjem licemjerja programa koji stoje iza pregaženih ideja o onome šta je sport
postao u Sjedinjenim Državama (Sack i Staurowsky, 1998).

Polne nejednakosti

Problem. Broj ženskih studenata je veći od broja muških studenata na većini univerziteta. Svi
studenti moraju platiti školarinu, a ove pare se koriste za podršku i univerzitetskom sportu. Ovo
je važilo čak i prije nego što su postojali ženski sportski timovi na mnogim univerzitetima. Ovo
znači da su tokom puno godina ženski studenti finansirali sportske programe koji su pružali
šansu samo muškarcima. Muškarci su postali naviknuti na ovakav seksistički sistem podrške, i
kada je Tide IX postao zakon 1972-e, mnogi od njih su se protivili ideji podjele resursa: rekli
su da bi podjela škodila muškarcima, koji su imali za sebe skoro sve šanse i resurse tokom
prethodnih osamdeset godina (vidjeti sliku 14.4). Međutim, zakon je nalagao da žene i muškarci
imaju podjednake šanse za bavljenje sportom i ravnopravnu podjelu resursa u bilo kojoj
organizaciji koja dobija novac od federalne vlade (vidjeti poglavlje 8 za objašnjenje ovog
zakona).

Iako je Tide LX usvojen prije više od trideset godina, polna ravnopravnost nije postignuta u
većini univerzitetskih sportskih programa. Na kraju dvadesetog vijeka, podaci o polnoj
ravnopravnosti za 1999-2000 školsku akademsku godinu su pokazali da su žene činile 53
procenata ukupnog studentskog tijela i 43 procenata sportista u prvim timovima na 325
univerziteta iz prve divizije a da su primile 44 procenata od školarina, 34 procenata iz budžeta
za plate trenera, 32 procenta iz budžeta za regrutovanje igrača i 34 procenata iz ukupnog
operativnog budžeta (vidjeti sliku 14.5).

Od 2002-e, 42 procenta sportista na nivou sve tri NCAA divizije su bile žene (150, 186) a 58
procenata su bili muškarci (210,989). Istovremeno, 55 procenata svih redovnih studenata u

81
ovim visokim školama su bile žene, a 45 procenata su bili muškarci. Iako proporcionalnost
možda nije najbolji način za mjerenje ravnopravnosti, postojeći obrasci šansi i finansijske
podrške u velikoj mjeri pokazuju da i dalje postoje velike neravnopravnosti.

Naravno, veliki udio u ovim razlikama postoji zbog izdvajanja za američki fudbal i mušku
košarku, gdje svi imaju ogromne plate za trenere i zavidne troškove za regrutovanje igrača i
ostale operativne troškove. Američki fudbal takođe koristi veliki udio novca od školarina. Na
šezdeset-sedam univerziteta u glavnih šest univerzitetskih konferencija (The Atlantic Coast,
Big East, Big Ten, Big 12, Pacific-10 i Southeastern), američki fudbal i muška košarka danas
donose dovoljno novca, zbog ogromnog povećanja cijene televizijskih prava, za podršku
ukupnih budžeta za ženske sportove. Međutim, istovremeno, troškovi za američki fudbal i
mušku košarku su se povećali. Stoga, ženski sportski programi na ovim univerzitetima su u
velikoj mjeri porasli a i šanse da žene igraju sportove i dobijaju školarine su se povećale, iako
ženski programi i dalje funkcionišu sa otprilike polovinom iznosa od onog koji se troši na
muške sportske programe.

Škole sa najvećim polnim nejednakostima su otprilike 170 univerziteta u Diviziji I-A i I-AA
koje održavaju programe američkog fudbala ali ne dijele nedavne neočekivano veće televizijske
prihode koje ima šezdeset-sedam univerziteta u bogatim konferencijama. Kada se novac troši
na skupe programe američkog fudbala koji ne donose profit, teško je finansirati ženske sportove
na višem ili jednakom nivou.

Sve u svemu, svega nekoliko univerziteta je uspelo da dostigne polnu ravnopravnost, ali
određeni oblici napretka ka ravnopravnosti su potpomognuti od strane američkog fudbala na
oko sedamdeset najvećih univerziteta u Sjedinjenim Državama a spriječeni na oko 175 velikih
i srednjih univerziteta. Međutim, mnogi muškarci koji vode oko 80 procenata svih
univerzitetskih sportskih programa su bivši treneri američkog fudbala, i nisu skloni smanjenju
školarina niti ostalih troškova koji se izdvajaju za američki fudbal. Umjesto toga oni smanjuju
„manje“ muške sportove i za to krive Title IX. Muškarci koji su žrtve ovih rezova napadaju
Title DC i vide ženske sportove, a ne američki fudbal, kao problem. Hegemonija američkog
fudbala i muški strahovi o izjednačavanju sa ženama su zamutili njihovu analizu ukupne
situacije.

U međuvrijemenu, podržavaoci univerzitetskog američkog fudbala se suočavaju sa jasnom

kontradikcijom. Kako Andrew Zimbalist (1999) primjećuje, kada NCAA i odsjeci za sport žele
da izbjegnu pitanja kao što su plaćanje sportista, plaćanje poreza na profit, diskusije o
regulacijama, prikupljanje novca bez njihovog izuzeća od oporezivanja (za stadione i arene),
oni tvrde da je američki fudbal dio edukacije i da se mora tretirati kao neprofitni, obrazovni
entitet. Međutim, kada žene kažu da je potrebno ravnopravno dijeliti prihode za obrazovne
šanse koje nude sportovi, isti ti ljudi kažu da vrhunski univerzitetski sportovi predstavljaju
biznis i da tržište ima predrasude o muškarcima u sportu koje se ne mogu kontrolisati. Oni
takođe kažu da, ukoliko žene žele više resursa, vrhunski američki fudbal je najbolji način za
generisanje prihoda za sve, iako 70 procenata svih programa američkog fudbala u stvari gubi
novac.

Ovo je razlog zbog kog je Title IX još uvijek kontroverzan u dvadeset-prvom vijeku – on
razotkriva krajnje edukativno licemjerje i kontradikcije vrhunskog univerzitetskog sporta. Ovo
čini ljude ljutim ili defanzivnim, u zavisnosti od toga šta misle o američkom fudbalu.

82
Preporuke za promjenu. Mnoge preporuke vezane za ravnopravnost polova su donijeti od 1972-
e godine, kada je Tide IX postao zakon. Glavni problem je bio dobijanje saglasnosti od
sportskih odsjeka pri fakultetima. Vođe sportskih odsjeka tvrde da ravnopravnost nije moguća
osim ukoliko ne dođe do velikih promjena u načinu organizovanja i igranja američkog fudbala
a da bi te promjene mogle ugroziti prihode.

Ovo je ozbiljna dilema, a ne postoji način da se ona zaobiđe. Moja preporuka je da univerziteti
smanje troškove za američki fudbal kroz mjere kontrole troškova uspostavljene na nivou svake
NCAA divizije, da smanje veličinu timova američkog fudbala i da od nekolicine ženskih
sportova naprave timove koji donose prihode. Ukoliko bi svi muški timovi američkog fudbala
funkcionisali sa sličnim resursima, vidjeli bi ko su najbolji treneri i najbolji timovi, umjesto što
gledamo timove sa velikim budžetima kako pobjeđuju iz godine u godinu – makar u godinama
kada nisu kažnjeni za kršenje NCAA pravila.

Kada je riječ o pitanjima proizvodnje profita, takođe je važno upamtiti da je bilo potrebno oko
100 godina da se univerzitetski američki fudbal i muška košarka pretvore u proizvode koji
donose novac za nekolicinu fakulteta. Zar ženama ne bi trebalo biti dato podjednako vrijeme za
izgradnju njihovih programa i da se ženski sportovi učine važnim i vidljivim dijelom kulture na
univerzitetima? Ukoliko ne, možda bi univerziteti trebali da napuste sportove sa gledaocima i
da se vrate sportskim programima baziranim na studentima sa isključivo edukativnom svrhom.

Iskrivljeni prioriteti povezani sa rasnim pitanjima i obrazovanjem

Problem. NCAA 2002 je pokazao da su crnci činili oko 10 procenata studentskog tijela na
univerzitetima Divizije I, a činili su 21 procenat svih sportista, 46 procenata igrača američkog
fudbala i 55 procenata igrača košarke u muškoj konkurenciji i 34 procenata u ženskoj
konkurenciji, koji su primali sportske stipendije. Oko 82 procenata svih crnih muških sportista
je igralo u dva sporta – američki fudbal i košarka – jedina dva sporta koja donose prihode a
sportovi sa najnižim stopama diplomiranja.

Ovo znači da, u nekim programima, crni muškarci sa niskim stopama diplomiranja su generisali
prihode koji su finansirali programe i školarine bijelih muškaraca i žena sportista u ostalim
sportskim aktivnostima i plaćali njihove trenere, od kojih su skoro svi bijelci. Crni sportisti su
sa ljutnjom svjesni ovoga i postanu veoma frustrirani kada ih bijelci optužuju da sve olako
shvataju (C. K. Harrison, 1995).

Slike predstavljene u ovim podacima osnažuju opasne rasne stereotipe, a ovi stereotipi
demorališu hiljade crnih studenata koji se bore da iskoriste obrazovanje a ne sportove u potrazi
za svojim šansama. Poruka u ovim podacima je opisana od strane bivšeg NBA igrača Čarlsa
Barklija, kada je primjetio da, kao Afro-Amerikanac, ukoliko „dajete 20 poena, imate 10
skokova, univerziteti će vas pronaći. Ali ukoliko imate sve desetke na istom univerzitetu, oni
neće čak ni znati da ste tamo. E to je tužno. To je veoma tužno u vezi sa ovom zemljom (u
Romano, 1995, str. C3).“

Naravno, mnogi mladi crni muškarci i sve veći broj crnih žena imaju koristi od sportskih
stipendija. Ovo nije problem. Problem je u tome što su univerziteti stekli kapital na rasističkom
mitu da crnci mogu iskoristiti sportove za poboljšanje svojih života, dok istovremeno nisu
posvijetili dovoljno resursa za regrutovanje crnih studenata i promjenu rasnih odnosa u krugu
univerziteta u cjelini.

83
U međuvrijemenu, mnogi crni sportisti se osjećaju izolovanim na univerzitetskim kampusima
na kojima ima svega nekoliko crnih studenata, fakulteta i administratora. Ova izolacija je
intenzivirana mnogim faktorima (Fudzie i Hayes, 1995; Hawkins, 2000): (1) rasistički i sportski
stereotipi koje koriste neki ljudi u kampusu; (2) količina vremena koju sportisti moraju posvetiti
svojim sportskim aktivnostima; (3) preprjeke koje ometaju akademsko povezivanje crnih
sportista sa ostalim studentima; (4) nedostatak aktivnosti u kampusu vezanih za interesovanja i
iskustva crnih studenata generalno; (5) nedostatak društvenog samopouzdanja među crnim
sportistima koji smatraju da je život u kampusu nevezan za njihova iskustva; (6) kulturalne
razlike između crnih sportista i mnogih drugih studenata; i (7) osjećanja ljubomore kod bijelih
studenata koji pogrešno zaključuju da svi crni sportisti lako uspijevaju i da ne moraju tako
naporno da rade.

Izolacija je posebno velika ukoliko crni sportisti dođu iz sredine radničke klase ili siromašne
sredine a bijeli studenti dođu iz sredine sa srednjim ili visokim primanjima. Ovo stvara
kombinaciju etničkih i socio-ekonomskih razlika koje dovode do problema osim ukoliko
administracija, fakultet i profesionalno osoblje ne ulože zajedničke napore za unaprjeđenje
razumijevanja i veza između studenata iz različitih sredina. Stavljanje sportista u njihove
sopstvene djelove studentskih domova, stvaranje posebnih programa akademske podrške i
pružanje sportskih centara u kojima se mogu rekreirati i družiti sa ostalim sportistima iz
njihovih sportova može umanjiti ove probleme i nekako ih sakriti ali to nije suštinsko bavljenje
problemima (Hawkins, 2000).

Iako se većina istraživanja fokusirala na crne muškarce, crne žene se suočavaju sa sličnim
situacijama u dominantno bijelim institucijama (Bruening i saradnici, 2002; Corbett i Johnson,
2000; Daniels, 2000; Smith, 1999; Strata, 1995, 1997; Suggs, 2001; Winlock, 2000). Međutim,
crne žene se takođe suočavaju i sa polnom neravnopravnošću, tako da se suočavaju sa
dvostrukim izazovom borbe sa rasizmom i seksizmom. One ne samo što su svjedoci malog
broje crnaca na pozicijama na kojima se odlučuje u njihovim školama i sportskim odsjecima
već su takođe svjedoci i malog broja žena, posebno obojenih žena. Zbog toga što se crne žene
suočavaju sa donekle različitim izazovima od onih sa kojima se suočavaju crni muškarci u
američkom društvu, i zbog toga što se ženski sport često definiše na drugačiji način od muškog
sporta, crne žene sportisti imaju donekle drugačija iskustva od crnih muškaraca sportista. Ove
razlike su nedovoljno shvaćene i zahtevaju dodatna istraživanja.

Još jedan problem sa kojim se suočavaju crne žene je to što, pored košarke i atletike, je manje
od 3 procenata žena koje dobijaju stipendiju u svim drugim ženskim sportskim aktivnostima
Divizije I crno; 73 procenata svih crnih žena sportista su uključene u košarku i atletiku.

Kako su se fudbal (evropski), veslanje i golf širili uz napore da se usaglase sa Title IX, crne
žene su katkad imale koristi od toga. Ovi sportovi imaju članove koji su uglavnom bijeli. Glavni
problem je problem pristupa: crne djevojke nemaju šanse da igraju u većini ovih sportova
visokog-rasta u postavkama u kojima mogu razviti vještine najvišeg nivoa. Kada crne žene ipak
igraju ove sportove, često se doživljavaju socijalnu izolovanost (Bruening i saradnici, 2002).
Tina Sloan Green iz Sportske fondacije crnih žena je iznijela tvrdnju da je „Title IX za bijele
žene“ a da crne žene nisu predstavljale prioritet kada je većina bijelaca razmišljala o povećanju
sportskih šansi za djevojke i žene (Suggs, 2001). Ovo je ozbiljan problem, koji je bio ignorisan
od strane većine ljudi.

84
Preporuke za promjenu. Univerziteti moraju biti agresivniji u regrutovanju i podržavanju
studenata pripadnika manjina koji nisu sportisti, kao i u regrutovanju trenera i nastavnog osoblja
pripadnika manjina. Nije fer dovoditi crne ili druge sportiste iz etničkih manjina u kampuse u
kojima imaju malo društvene podrške i malo onih sa kojima se mogu identifikovati. Pored toga,
bijeli studenti i nastavno osoblje moraju biti svjesni da ne igraju svi crnci sportove a neki čak
nisu ni zainteresovani za sportove. Ukoliko bi univerziteti uložili više orkestriranih napora u
obuhvatanje rasnih i kulturalnih različitosti u sve sfere života u kampusu, regrutovanje crnih
sportista ne bi bilo definisano kao dio iskrivljenog skupa prioriteta.

Potrebno nam je više vidljivih modela kultura u kampusima u kojima studenti, osoblje, nastavno
osoblje i administracija poštuju kulturalne razlike i koriste ih kao osnovu za proširenje svog
znanja i razumijevanja šarolikog svijeta u kome svi mi živimo. Ovo bi trebao biti jedan od
suštinskih organizacionih principa u svim savremenim kampusima na koledžima. Kada
univerziteti svijetu predstavljaju sliku fizički talentovanih crnih sportista i intelektualno
talentovanih bijelih naučnika, rasizam dolazi do izražaja, sa ili bez takve namjere. Univerziteti
nekako moraju dostaviti mladim crnim muškarcima i ženama poruku da će oni biti regrutovani
prije svega zbog svojih intelektualnih sposobnosti.

Poruka za bijele muškarce i žene mora biti takva da je univerzitet postavka u kojoj se susreću
ljudi iz različitih sredina i koriste svoje razlike za kreiranje širokog opsega šansi za učenje.
Sportovi mogu biti dio ovog procesa, ali samo ukoliko crni studenti čine otprilike isti procenat
studentskog tijela kao što je to slučaj u sportskom odsjeku.

5. SPORT I NASILJE

Diskusije o nasilju u sportu, kao i diskusije o devijantnosti, često su povezane sa ljudskim

idejama o moralnim uslovima društva kao cjeline. Kada u sportu dođe do nasilja, mnogi ljudi
ga brzo koriste kao pokazatelj odrona moralnog temelja društva i ti ljudi, posebno djeca, uče
iskrivljeni smisao morala dok gledaju sportiste i koriste ih kao modele za sopstveno ponašanje.

Izjave o nasilju u sportu često su zbunjujuće jer su vrlo kontradiktorne. Neki ljudi kažu da je
nasilje u prirodi mnogih igara, dok drugi kažu da nasilje u bilo kom obliku uništava dinamiku
igre. Neki ljudi smatraju da nasilje u sportovima odražava prirodne sklonosti među muškarcima
u društvu, dok drugi tvrde da muškarci koriste nasilje u sportu za promovisanje ideje da su
fizička veličina i snaga legitimne osnove za održavanje moći nad drugima. Neki kažu da se
nasilje u sportovima povećalo do neprihvatljivih nivoa, dok drugi kažu da nije ni toliko često
ni brutalno kao što je bilo u prošlosti.

Kontradiktorne izjave i zaključci o nasilju u sportu često nastaju iz četiri razloga. Prvi, mnogi
ljudi ne definišu važne termine u svojim diskusijama. Koriste riječi kao što su fizički, napadan,
jak, grub, kompetetivan, napet, zastrašujući, rizičan, agresivan, destruktivan i nasilan kao
sinonime. Drugo, često ne razlikuju igrače od gledalaca, iako se dinamike agresivnog ponašanja
i nasilja u ove dvije grupe razlikuju. Treće, generalizuju sve sportove, bez obzira na razliku u
značenju, organizaciji, svrsi, i količini podrazumijevanog fizičkog kontakta. Četvrto, ne
razlikuju trenutne, kratkoročne efekte igranja ili gledanja sportova od trajnih, dugoročnih
efekata šablona nasilja među pojedincima i grupama.

Cilj ovog poglavlja je da vam omogući da uključite informacije bazirane na istraživanju i

teorijama u svoje diskusije o nasilju u sportovima. Sadržaj poglavlja se fokusira na pet tema:

85
(1) praktična definicija nasilja i pratećih termina; (2) kratak istorijski pregled nasilja u
sportovima; (3) nasilje na terenu među igračima u različitim sportovima; (4) nasilje van terena
među igračima i uticaj nasilja u sportu na ljudske živote van sporta; i (5) nasilje među
gledaocima koji prate medijska pokrića sportova, dolaze na događaje lično i igraju sportske
video igrice.

Vezano za posljednje tri teme, daću predloge o tome kako kontrolisati nasilje i ograničiti
njegove posljedice na i van terena.

ŠTA JE NASILJE?

Nasilje je upotreba pretjerane fizičke sile, koja uzrokuje ili ima potencijal da uzrokuje štetu ili
destrukciju. Često o nasilju mislimo kao o aktivnostima koje su nelegalne ili nekažnjene, ali
postoje situacije u kojima je upotreba nasilja ohrabrena ili odobrena u većini grupa ili društava.
Kada dođe do nasilja zajedno sa prekršajem pod sukobom ili odbijanjem društvenih normi, ono
se često klasifikuje kao nezakonito i ozbiljno se kažnjava. Kada dođe do nasilja sa primjenom
normi, za zaštitu ljudi i imovine, ili u okvirima široko prihvaćenih normi, ono može biti
odobreno i čak proglašeno neophodnim za očuvanje reda, potvrđivanje važnih društvenih
normi, ili zabavu gledaoca. Stoga, nasilje je često, ali ne uvijek, prihvaćeno i definisano kao
legitimno, kao kada ga koriste vojnici, policija, i sportisti na putu do pobjeda dok predstavljaju
zajednice ili ideale obožavane od strane većeg djela tih zajednica. Kada dođe do nasilja zajedno
sa obimnim odbijanjem normi, ono se često opisuje kao anarhija. Kada se dogodi zajedno sa
upotrebom ekstremnih oblika socijalne kontrole ili ekstremne primjene normi, može se povezati
sa duhom moralne pravde i osjećajem da, iako nasilje proizvodi štetne i destruktivne posljedice,
je izvršeno iz pravih razloga i da ga treba nagraditi. Pod određenim društvenim i kulturalnim
uslovima, ova vrsta nasilja je izraz fašizma.

U slučaju sportova, guranje sudije koji vas je tek kaznio ili davljenje trenera u bijesu je nasilje
zasnovano na odbijanju normi. Ovi oblici nasilja bili bi definisani kao ilegalni i bili bi strogo
kažnjeni od strane timova i sportskih organizacija, čak i ako sudija ili trener nisu ozbiljno
povrijeđeni. Međutim, ako bi fudbalski igrač primijenio kažnjivi kontakt, kojim je slomio rebro
ili izbacio koleno protivnika u trku nakon što mu je trener rekao da bude agresivan i da se
žrtvuje za tim, nasilje bi bilo bazirano na ekstremnim okvirima normi. Takvo nasilje se obično
definiše kao dio posla i smatra se opravdanim od strane mnogih obožavatelja, ističe se na
ponovljenim snimcima, i odobrava od strane saigrača i čak mnogih protivnika. Igrač čak može
smatrati svoje postupke ispravnim, uprkos njihovim štetnim posljedicama i opet bi to uradio,
iako bi to značilo da povrjedi sebe ili druge. Njegovo nasilje ne bi bilo kažnjeno, jer se slaže sa
trenutnim shvatanjem načina na koji treba igrati fudbal. Dalje, ono bi se iskoristilo da učvrsti
njegov identitet kao sportiste i fudbalera. Termin agresija će se koristiti u ovom poglavlju radi
predstavljanja verbalnih ili fizičkih aktivnosti nastalih u pokušaju da se dominira, kontroliše ili
nanese šteta drugoj osobi. Agresija je često uključena u nasilje, ali neka nasilja se dešavaju bez
agresivne namjere. Ova definicija nam omogućava da razlikujemo agresivne aktivnosti od
drugih aktivnosti koje možemo opisati kao namjerne, takmičarske, ili orijentisane ka cilju. Na
primjer, vrlo takmičarski nastrojena osoba može koristiti nasilje tokom igre bez namjere da
dominira, kontroliše ili povrijedi ostale. Međutim, često postoji razlika između agresivnosti i
jednostavne upornosti ili pokušaju da se pobjedi ili ostvare drugi ciljevi. Termin zastrašivanje
će se koristiti za riječi, gestove, i aktivnosti koje prijete nasiljem ili agresijom. Kao i agresija,
zastrašivanje se koristi kao sredstvo dominacije i kontrole druge osobe. Ove definicije će
pomoći u fokusiranju na našu diskusiju, ali neće eliminisati sve konceptualne probleme.

86
NASILJE U SPORTU KROZ ISTORIJU

Nasilje svakako nije novost u fizičkim aktivnostima i sportovima (Dunning, 1999; Guttmann,
1998). Kako je istaknuto u poglavlju 3, takozvani krvavi sportovi su bili popularni kod starih
Grka i širom Rimskog Carstva. Smrt je bila redovna pojava u ritualnim igrama među Majama
i Astecima. Turniri tokom srednjeg vijeka i u ranoj modernoj Evropi bili su dizajnirani kao
obuke za rat i često su imali ratne posljedice. Narodne igre su bile jedva regulisane pravilima,
i proizvodile su povrjede i smrtne slučajeve po stopama koje bi šokirale i zgrozile ljude
današnjice. Borba pasa i medvjeda, pijetlova, pasa, i druge „sportske“ aktivnosti tokom tih
perioda uključivale su tretiranje životinja koje danas većina ljudi definiše kao brutalno i nasilno.

Istraživanje figurativnih sociologa govori da su, kao dio generalnog procesa civilizacije u
Evropi i Sjevernoj Americi, moderni sportovi razvijeni kao više regulisane aktivnosti nego kao
fizičke igre u prethodnim erama (vidjeti sliku 7.1). Kako su sportovi postali formalno
organizovani, zvanična pravila zabranjuju određene oblike nasilja koji su bili česti u mnogim
narodnim igrama. Krvoproliće se smanjilo, i u većoj mjeri se ističe samokontrola pri fizičkom
kontaktu i izražavanju agresivne impulsivnosti često inspirisane emotivnim nabojem
takmičenja (Dunning, 1999).

Kako su figurativni teoretičari ispitivali ove promjene, primjetili su da se stope sportskog nasilja
nisu automatski smanjivale tokom vremena. U stvari, kako su ljudske aktivnosti i emotivna
izražavanja u društvima postajala regulisanija i kontrolisanija, mnogi igrači i gledaoci su počeli
da doživljavaju nasilje i agresiju u sportovima kao prijatno i uzbudljivo. Dalje, proces
komercijalizacije, profesionalizacije, i globalizacije doveo je do pojave novih oblika
instrumentalnog i „dramatičnog“ nasilja u mnogim sportovima. Drugim riječima, ekspresivno
nasilje se smanjilo tokom vremena, dok se nasilje orijentisano ka cilju i usmjereno ka zabavi
povećalo, barem prijevremeno, u mnogim Zapadnim društvima. Sociolog Eric Dunning (1999)
ističe da nasilje ostaje krucijalno socijalno pitanje u modernim sportovima jer su sportovi
aktivnosti namijenjen stvaranju tenzije a ne njenom olakšanju ili uklanjanju, i sportovi
nastavljaju da služe, u patrijarhalnim društvima, kao arene u kojima se agresija koristi za
reprodukovanje ideologije muške dominacije. Konačno, Dunning i drugi figurativni sociolozi
ističu da sportovi i sportske aktivnosti imaju različita značenja za različite grupe i pojedince i
da se nasilje u sportu može razumjeti samo u odnosu na društveni i kulturalni kontekst u kojem
se dešava. Akademici koji koriste interakcione, kritičke, i kritičke feminističke teorije slažu se
oko ovih stavki.

NASILJE NA TERENU

Vrste nasilja

Najčešće korišćena tipologija nasilja na terenu među igračima je ona koju je razvio Mike Smith,
Kanadski sociolog (1983; vidjeti Young-a, 2000, 2002a). Smith identifikuje četiri kategorije
nasilja vezane za sportove:

(1) Brutalni tjelesni kontakt. Ovo podrazumijeva fizičke prakse koje su česte u određenim
sportovima i prihvaćene od strane sportista kao dio aktivnosti i rizika u njihovim sportskim
takmičenjima. Primjeri su sudari, udarci, guranja, blokade, blokada tijelom i drugi oblici
snažnog fizičkog kontakta koji može poizvjesti povrjede. Većina ljudi u društvu bi definisalo
ovaj snažan fizički kontakt kao ekstreman, iako ovaj oblik nasilja nije kažnjiv ili definisan kao
ilegalan ili kriminalan. Treneri često podstiču ovaj oblik nasilja. Kako je jedan trener rekao

87
nakon velike pobjede u finalu srednjoškolskog fudbala, „Cijele nedjelje smo govorili djeci da
moramo da se vratimo onome što radimo najbolje – igranju fudbala sa lomljenjem“ (kod
Trivett-a, 1999, str. 30C).

(2) Granično nasilje. Ono podrazumijeva prakse koje krše pravila igre ali su prihvaćene
među igračima i trenerima kao okviri sportskih etičkih normi i kao često korišćena takmičarska
strategija. Primjeri su „izbacivačko“ bacanje u bejzbolu, namjerno postavljen lakat u fudbalu i
košarci, slučajni sudar koji atletičari koriste da bi izbacili drugog van staze, pesničenje u hokeju,
i podlaktica u rebra kvoterbeka u fudbalu. Iako se ove aktivnosti mogu očekivati, one nekad
uzrokuju osvetu od strane drugih igrača. Zvanične sankcije i kazne nisu ozbiljne za slučajeve
graničnog nasilja. Međutim, javni pritisak za povećanje ozbiljnosti sankcija povećao se
posljednjih godina, i ozbiljnost kažnjavanja se povećala u nekim slučajevima;

(3) Kvazi-kriminalno ponašanje. Ono podrazumijeva prakse koje krše formalna pravila
igre, javne zakone, i čak neformalne norme koje igrači koriste. Primjeri su jeftini potezi, kasni
udarci, skriveni udarci i sramni fauli koji ugrožavaju tijelo igrača i odbijaju normu poštovanja
igre. Kazne i suspenzije su obično nametnute igračima koji učestvuju u takvom nasilju. Igrači
obično osuđuju ovaj oblik nasilja i vide ga kao odbijanje neformalnih normi igre i onoga što
sportista predstavlja.

(4) Kriminalno naselje. Ono podrazumijeva prakse koje su očigledno van zakona do tačke
da ih sportisti osuđuju bez pogovora i da ih predstavnici zakona moraju tretirati kao zločine.
Primjeri su napad koji se desi nakon igre i napadi tokom igre koji se čine predomišljanim i
dovoljno nasilnim da ubiju ili ozbiljno onesposobe igrača. Oni su relativno rijetki i rijetko
utuženi. Međutim, čini se da podrška raste za predloga da su kriminalne optužbe prikladne u
tim slučajevima. Ova podrška se javila početkom 2000 kada je hokejaš namjerno slomio lobanju
protivničkog igrača svojom palicom. Čin je bio tako bučan i opasan napad da je čak i saigrač
koji je sam poznat po svom nasilju na ledu rekao, „Izgubio je poštovanje svakog igrača u ligi.“

Sociolog Kevin Young (2000, 2002a) je primjetio da je ovo korisna generalna tipologija ali da
su se kazne koje odvajaju četiri vrste nasilja promijenile tokom vremena kao što su se i norme
promijenile u sportu i društvu kao cjelini. Dalje, tipologija ne uspijeva da definiše poreklo
nasilja i kako su nasilni činovi povezani sa sportskom etikom, polnom ideologijom, i
komercijalizacijom sporta. Uprkos tim nedostacima, koristiću ovu tipologiju za razlikovanje
različitih vrsti nasilja u sportovima dok ih budemo diskutovali kroz poglavlje.

Nasilje kao digresivno prihvaćeno u normama sportske etike

U noveli Pat Conroy The Prince of Tides (1986), postoji klasična scena u kojoj se trener obraća
svom timu i opisuje idealnog fudbalera. Koristi riječi koje su mnogi sportisti u sportovima sa
kontaktom čuli tokom svojih karijera: „Sada je pravi udarač lovac na glave koji stavlja svoju
glavu u grudi protivnika i nije srećan ako njegov protivnik još uvijek diše nakon igre. Prvi
udarač ne zna šta je strah osim kada pogleda u oči onoga koji nosi loptu a koga će prepoloviti.
Pravi udarač voli bol, voli vrisak i znoj i svađu i mržnju života do samih korijena. Voli da bude
na mjestu gdje teče krv i gdje se izbijaju zubi. O tome se u sportu radi, ljudi. To je rat, čisto i
jednostavno, (str. 394)“.

Ne koriste svi treneri rječnik koji je tako živopisan, i neki ga izbjegavaju jer znaju da mogu
inspirisati opasne oblike nasilne digresije. Međutim, postoje mnogi treneri, administratori tima,

88
i vlasnici u sportovima sa kontaktima koji privatno sanjaju da imaju tim pun sportista koji
razmišljaju na ovaj način.

Kada sportista razmišlja na ovaj način, nivoi nasilja u sportu su generalni viši i privlače pažnju.
U stvari, novinari ga opisuju, sociolozi i psiholozi pokušavaju da ga objasne, a sportisti se hvale
ili žale zbog njega. Kada sportista premine ili ostane paralizovan zbog ove vrste brutalnog
tjelesnog kontakta ili graničnog nasilja, mediji obično predstave priču o nasilju u sportu, pitajući
da li smo otišli previše, da li je vrijeme da se obuzdamo, i da li je nasilje neobuzdano u sportu
i društvu. Onda više puta ponavljaju snimak ili fotografiju nasilnog čina i posmatraju kako se
ocjene gledanosti i prodaje povećavaju.

Iako se igrači često ne osjećaju lagodno sa količinom brutalnog tjelesnog kontakta i graničnog
nasilja u sportovima, generalno prihvataju ove oblike nasilja, i čak i oni koji ih ne vole koriste
ih da poboljšaju ili održe svoj status u timovima i svoju popularnost kod gledaoca. Sportisti čije
nasilje uključuje slaganje sa sportskom etikom postaju legende na i van terena. Sportisti koji se
upuste u kvazi- i kriminalno nasilje često su marginalizovani u sportovima, i mogu se suočiti
sa tužbama, iako je izvršenje tih tužbi bilo teško i osude su skoro nepostojeće (Young, 2000,
2002a).

Nasilje kao digresivno slaganje je skoro vezano za nesigurnost života u sportu visokih
performansi. Sportisti uče da „si dobar samo onoliko koliko tvoja posljednja utakmica,“ i znaju
da su njihova osjećanja samopoštovanja, njihovi identiteti kao sportista i njihovi statusi u kao
članova tima stalno pod pitanje. Stoga, mnogi sportisti su voljni da primjene ekstremne mjere
da se dokažu, čak i ako te mjere uključuju nasilje. Nasilje postaje sredstvo za dokazivanje
vrijednosti i utvrđivanje članstva u podkulturalnoj unutrašnjoj grupi onih koji igraju igru na
visokom nivou. Zbog toga se sportisti koji ne igraju sa bolom definisani kao neuspješni i zašto
su oni koji igraju sa bolom i sa povrjedama definisani kao hrabri. Nakon svega, igra sa bolom i
povrjedama uzdiže značaj igre i izražava posvjećenost saigračima.

Važno je razumjeti da nasilje utemeljeno u okvirima sportske etike nije ograničeno na

muškarce, iako je svakako češće kod muških igara nego kod ženskih igara. Žene se takođe
opuštaju u normama sportske etike, i, kada igraju kontaktne sportove, suočavaju se sa izazovom
povlačenja linije između fizičkog i nasilja. Na primjer, kada je sociolog Nancy Theberge (1999)
provela cijelu sezonu u ispitivanju sportskih iskustava kod žena u elitnom hokej timu u Kandi,
otkrila je da žene vole fizički dio hokeja kao i tjelesni kontakt, iako blokiranje tijelom nije
dozvoljeno. Kako je jedna žena rekla, „Volim fizičku igru. Više se uzbudiš. Mislim da kada
primiš udarac, kao kada se boriš za pak u uglu, kada se obje borite i ulažete napor i neki laktovi
budu podijeljeni, to te samo tjera da se još više trudiš. (kod Theberge-a, 1999, str.147)“.

Iskustvo suočavanja sa fizikalnošću u kontaktnim sportovima i suočavanja sa njegovim

posljedicama stvara dramu i uzbuđenje, snažne emocije, i posebne međuljudske veze među
ženskim sportistima, kao što to čini kod muškaraca. Uprkos riziku i realnom bolu i povrjedama,
mnoge žene u kontaktnim sportovima smatraju da ih fizički intenzitet i tjelesni kontakt u
njihovim sportovima čine da se osjećaju živim i svjsnim. Iako su mnoge žene trenutno
posvećene kontrolisanju brutalnih tjelesnih kontakata i drugih oblika nasilja u sportovima,
njihova ljubav prema fizičkom dijelu igre često im otežava taj posao. Nakon svega, i one su
prihvatile norme sportske etike.

U slučaju muških sportista u kontaktnim sportovima, ljubav prema fizikalnosti je povezana sa

pitanjem muškosti na načine koji vode do toga da se slaganje normama sportske etike izrazi

89
kroz nasilje. Iako elitni ženski sportisti koji igraju kontaktne sportove poštuju norme sportske
etike, njihova ljubav prema fizikalnosti nije povezana sa polnim pitanjem na načine koji ih
podstiču da definišu nasilje u pozitivnom smislu. Neke žene mogu to činiti, ali ne dobijaju istu
podršku i nagradu kao muškarci kada primjene nasilje u sportu – osima ako nisu rvači u WWE
ili skejteri u Roller Jam timu.

Komercijalizacija i nasilje u sportovima

Nema sumnje da su neki sportisti u moćnim i učinkovitim sportovima plaćeni da primjenjuju

nasilje. Neki su plaćeni velikodušno. Međutim, mnogi nasilni sportisti u prošlosti nisu bili
plaćeni baš dobro, i većina sportista u srednjim školama, na fakultetima, i sportskim klubovima
danas nije plaćena za nasilje, a opet mnogi od njih su prihvatili nasilje na terenu, uprkos što ih
košta bola i povrjeda.

Komercijalizacija i novac u sportu jasno su povećali prilike za igranje nekih kontaktnih

sportova u nekim društvima, a novac sponzora privlači medijsko pokriće koje čini te sportove
i nasilje koje sadrže vidljivijim za veći broj ljudi nego ikada prije. Djeca gledaju te prenose, i
ponekad imitiraju nasilne sportiste kada igraju neobavezne igre i organizovane sportove za
omladinu. To je problem, i vezan je za komercijalizaciju i novac, ali ne opravdava zaključak da
je komercijalizacija glavni uzrok nasilja u sportovima.

Moramo se sjetiti da su fudbaleri i drugi sportisti u kontaktnim sportovima bili uključeni u

nasilje na terenu mnogo prije televizijskih pokrića i obećanih velikih plata. U stvari, igrači na
svim nivoima organizovanog fudbala ubijali su i potvrđivali jedni druge po stopama koje su
mnogo veće od stopa smrtnih slučajeva i povrjeda u današnjem fudbalu. Danas postoji više
povrjeda jer više ljudi igra fudbal. Naravno, ovo čini povrjede i nasilje koje ih uzrokuje vrlo
ozbiljnim problemima koji se moraju riješiti, ali misliti da su ovi problemi uzrokovani
uglavnom komercijalizacijom i novcem je greška.

Ovo je važna poenta, jer mnogi ljudi koji kritikuju sport danas svaljuju sve probleme sporta,
uključujući nasilje, na novac i pohlepu. U raznim oblicima izjavljuju da, ako bi sportisti bili
pravi amateri i igrali iz ljubavi prema igri na ne prema novcu, onda bi bili manje nasilni. Ovaj
zaključak je naivan, i odvlači pažnju od dubokih kulturalnih i ideoloških korijena nasilja u
sportu i u društvu kao cjelini. Oduzimanje novca sportistima bilo bi relativno lako – SAD
univerziteti su to radili skoro cijeli vijek! Ono što nije lako je promjena kulture u kojoj sportisti,
posebno muški sportisti, uče da vrednuju i koriste nasilje u sportovima.

Prijedlog da moramo uvesti promjene u kulturi uzrokuje da mnogi ljudi osjete neprijatnost, jer
to nameće odgovornost za promjene na sve nas. Mnogo je lakše okriviti „sve one bogate i
pohlepne vlasnike timova, sportiste i TV osoblje koje uništava čistiću „i dobrotu sporta zarad
novca.“ Mnogo je teže da ljudi kritički ispitaju kulturu sporta i šablone preoblikovanja sportske
etike, koje mnogi od njih vole da gledaju i diskutuju. Slično, teško je da ljudi kritički ispitaju
definiciju muškosti i strukturu polnih odnosa koje su dugo prihvatali kao dio prirode i dobrote.
Ali moramo učiniti te stvari ako želimo da razumijemo nasilje u sportovima.

Komercijalizacija i novac, ipak, nisu nevažni kada se radi o nasilju u sportovima. Razmotrimo
sledeće izjave boksera i fudbalera: „Izazivam Laila-u Ali, razbijanje (nje) biće šetnja po parku
a ako želi revanš, opet ću njom obrisati prašinu. (Jacqui Frazer-Lyde u Fahood-u, 2000, online);
Želim da ga povrijedim, volim da gledam kako ljudi krvare. Svoju priču pričam udaranjem mog

90
čovjeka, bacanjem istog na zemlju i skakanjem po njemu. (Orlando Brown u Montville-u, 1999,
str.100)“.

Ovo su samo dvije od stotinu izjava u novijim sportskim publikacijama. Postale su sve češći
dio jezika i retorike korišćene u određenim sportovima. Odražavaju promotivnu retoriku koju
koriste profesionalni rvači. Stoga, kada čujemo zastrašujuće slike koje koristi Jacqui Frazer-
Lyde (ćerka bivšeg bokserskog šampiona u teškoj kategoriji Joe-a Frazer-a) dok izaziva Laila-
u Ali (ćerku Muhammad Ali-a) u meč zarad novca i kada pročitamo da su NFL igrači rekli
novinaru Sports Illustrated-a da žele da povrijede jedni druge i da gledaju kako protivnik krvari
(Montville, 1999), treba da se zapitamo da li nam njihova nasilna retorika govori kako zaista
igraju sport ili da li nam govori kako oni žele da mi mislimo da igraju sportove.

Komercijalizacija je sigurno inspirisala, barem u nekim kulturama, promotivnu i herojsku

retoriku koja predstavlja slike osvete, mržnje, neprijateljstva, zastrašivanja, agresije, nasilja,
dominacije i destrukcije. Očigledno je da takve slike privlače pažnju i služe u komercijalne
svrhe. NFL, NHL i čak NBA su koristili te slike mnogo godina za promovisanje svojih igara.
Čak su prodavali snimke pune pažljivo odabranih slika, koje izoluju, predstavljaju i slave nasilje
u sportovima kroz usporene krajeve praćene stvarnim zvucima sudara tijela, pucanja kostiju i
tetiva pri udaru, i uzvicima igrača u agoniji i bolu. Naravno, na pravi promotivni način, iste
medijske kompanije koje prodaju te snimke takođe objavljuju članke koji osuđuju nasilje i
igrače koji su „previše nasilni“. Nasilje prodaje, i antinasilje prodaje!

Da li ova komercijalno inspirisana retorika predstavlja stvarnu orijentaciju sportista na terenu,

ili predstavlja napore u kreiranju osoba i privlačenju pažnje, koji imaju komercijalnu vrijednost,
čak iako mnogi sportisti ne žele da povrijede protivnike i da ih vide kako krvare na terenu?
Potrebno je da se ovo istraži, a dobro mjesto za početak može biti profesionalno rvanje, svijet
fizičkog performansa u kojem je retorika nasilja usavršena u umjetničku formu i korišćena
efektivno za unaprjeđenje komercijalnog značaja događaja. Da li nam ova retorika govori o
stvarnom nasilju i agresiji u rvanju, ili predstavlja pažljivo odabrane slike koje su dio cijelog
paketa zabave koji ističe dramski efekat performansa rvanja? Možda čini oba. Potrebno je
istraživanje o rvanju i o takozvanim popularnim sportovima koji prodaju slike i priče nasilja
kao dio paketa zabave koji takođe uključuje dramatične priče koje izgovaraju plaćeni
voditelji, zgodne navijačice i igrači na poluvrijemenu, akcione igračke, i igrajuće sjekire za
simbolično „sjeckanje“ protivnika.

Nasilje i muškost

Nasilje u sportovima nije ograničeno na muškarce. Međutim, kritično i kritično feminističko

istraživanje je pokazalo da, ako želimo da razumijemo nasilje u sportovima, moramo da
razumijemo ideologiju polova i pitanja muškosti u kulturi. Sociolog Mike Messner objašnjava:
„Mladi muškarci ulaze u sport sa identitetima koji ih vode da definišu svoje sportsko iskustvo
drugačije od žena. Uprkos činjenici da mali broj muškaraca uživa u tome da daje i prima udarce,
i da bi morali da budu socijalizovani za učestvovanje u mnogim nasilnim situacijama u sportu,
muškarci često vide agresiju, unutar strukture pravila u sportu, kao legitimno i „prirodno“.
(1992, str.67)

U stvari, Messner objašnjava da mnogi muški sportisti uče da definišu nanošenje povrjeda kao
neophodni dio igre, umjesto kao nasilje, dok god se dešava unutar pravila igre i unutar
neformalnih normi koje igrači koriste za međusobnu osudu i procjenu.

91
U mnogim kulturama, igranje moćnih i učinkovitih sportova postalo je važan način za
dokazivanje muškosti. Dječaci otkrivaju da, ako igraju te sportove i uspiju da budu viđeni kao
ljudi koji primjenjuju nasilje, mogu izbjeći socijalnu oznaku slabića, djevojčica, šonja i
kukavica (Ingham i Dewar, 1999). U stvari, nakon pregleda duge istorije istraživanja o ovom
pitanju, Phil White i Kevin Young (1997) ističu da, ako dječaci ili mladi muškarci izbjegavaju
ovakve sportove, rizikuju otuđenje od muških klanova.

Dječaci i muškarci koji igraju moćne i učinkovite sportove brzo uče da bivaju procijenjeni na
osnovu njihove sposobnosti da koriste nasilje zajedno sa fizičkim vještinama. Ovo učenje
počinje u amaterskim sportovima, i, dok tokom vremena mladi muškarac postaje popularan u
društvenom svijetu najmoćnijih i najboljih sportista, brutalni tjelesni kontakt i granično nasilje
se podstiču od strane saigrača i trenera, ponekad roditelja (očevi više od majki) i uvijek od stane
gledalaca. Ovi mladi muškarci uče da njihov status u očima trenera i njihovi identiteti kao
muškarca u sopstvenim očima i očima zajednice u velikoj mjeri zavise do njihove sposobnosti
da budu nasilni na terenu (Weinstein et al., 1995).

Veza između nasilja i prihvaćenosti od strane drugih u kontaktnim sportovima prikazana je u

ritualima timova u kojima proslavljeni igrači početnicima nameću različite forme nasilnog i
agresivnog tretmana. Cilj ovih rituala je da se „vidi da li htio-bi-da-bude-igrač ima ono što je
potrebno da bude jedan od nas.“ Učenje da „primi i uzvrati“ je izraz muškosti igrača i njihovog
članstva u odabranom bratstvu sportista. Na primjer, kada je NHL igrač Bryan Machment
upitan kako se osjeća po pitanju posljedica njegovog nasilja na ledu, rekao je „Hej, to je muška
igra. Ako ne znaš da igraš, idi van i igraj tenis.“ Naravno, ova orijentacija čini određene snažne
i popularne sportove posebno opasnim aktivnostima, ali mnogi muškarci biraju da ih igraju jer
su naučili da definišu muškost u smislu toga da budu dovoljno čvrsti da učestvuju u primanju i
uzvraćanju nasilnih sukoba.

Nakon pregleda brojnih studija o ovoj temi, Phil White i Kevin Young (1997) zaključili su da
moćni i popularni sportovi sadrže orijentaciju koja jasno „potvrđuje i konsoliduje nasilnu
fizikalnost kao stub muškosti“ (str.9).

Dramatični i tragični primjer složnih odnosa između muškosti i nasilja u sportu desio se u
Reading-u, Massachusetts, jula 2000. Dok su brojni dječaci vježbali svoje hokejaške vještine
tokom neformalnog časa skijanja na lokalnom klizalištu, otac jednog od dječaka postao je
bijesan kada njegov sin nije uspio da se zauzme za sebe kada ga je drugi dječak gurnuo na ledu.
Otac je ušao na led i rekao svom sinu da mora da bude „muškarac“ na ledu, i nastavio je da
maltretira svoj sina dok je dječak odlazio u svlačionicu. Drugi otac je prošao i rekao mu da
popusti jer nije velika stvar. Ovaj otac je iziritirao već bijesnog oca, koji ga je onda napao.
Nakon udarca, izašao je sa klizališta, ali se vratio, našao oca koji ga je udario i prebio ga na
smrt ispred dijeteta, par zapanjenih majki i zaposlenog na klizalištu.

Iako je ovaj vrlo publikovani slučaj pokriven u medijima kao ekstreman primjer roditeljskog
„bijesa na klizalištu“ i povezivan sa drugim slučajevima roditeljskih grešaka u amaterskim
sportovima, takođe je trebao biti povezan sa pitanjem muškosti vezanim za određen sportove.
Otac, koji je kasnije osuđen za ubistvo iz nehata, prvo je pobjesnio kada njegov sin nije ispunio
njegovu definiciju muškarca na ledu, a potom je ubio drugog muškarca koji je rekao da problem
nije tako bitan. Ovaj slučaj ističe probleme vezane za polnu ideologiju koja vodi ljude da misle
da se muškost na terenu dokazuje primjenom nasilja. Uvijek pomislim na ovo kada čujem da
trener kaže, „hajde da izađemo na teren i da dokažemo ko su bolji muškarci.“

92
Nasilje, pol, društvena klasa i rasa

Kada se radi o razumijevanju nasilja u sportovima, moramo takođe razumjeti složene međuveze
pola, socijalne klase i rase. Na primjer, kada je sociolog Mike Messner intervjuisao muškarca
koji je bio elitni sportista, otkrio je da muškarci koji dolaze iz siromašnijih porodica i
manjinskih grupa daju poseban značaj poštovanju koje primaju kada igraju sportove i kada
koriste zastrašivanje, agresiju i nasilje na terenu. Muškarac ovakvog porijekla će vjerovatnije
od svog bijelog saigrača i porodice srednje ili više klase učestvovati u ograničenim prilikama i
biti izazvan u sportovima u kojima su brutalni tjelesni kontakti i granično nasilje djelovi igre.
Kao sportisti u ovim sportovima, traže poštovanje fizičko dominacijom nad ostalima. Biti
„super dasa“ je važan dio utvrđivanja identiteta kao sirovosti vrijedne poštovanja prema tome
kao ljudi iz društva vide značenje biti manjinski čovjek iz siromašne porodice.

Messner je takođe identifikovao neke crne muške sportiste koji su kapitalizovani na osnovu
rasističkih stereotipa koje su izveli bijelci. Ovi muškarci otkrivaju da, predstavljanjem muževne
i nasilne slike na terenu, mogu zastrašiti protivnika, posebno one koji misle da su crni muškarci
fizički nadareni i prirodno skloni nasilju. Jedan od muškaraca koje je Messner intervjuisao
objasnio je to na sledeći način: „visok sam, vitak sam, crna sam osoba sa obrijanom glavom, i
neustrašiv sam (izgledom). Morate mentalno da zastrašite morate da govori svašta u ovoj igri,
morate reći „ako mi se približiš, povrijediću te!“ (1992, str. 83).

Ova izjava i drugi nalazi u Messner-ovoj studiji prikazuju par načina na koje su pol, socijalna
klasa i rasa povezani u iskustvu sportista, i pokazuje da se takvi odnosi mogu povezati sa
slučajem nasilja u sportovima.

Institucionalizacija nasilja u sportovima

Učenje da se nasilje koristi kao strategija: nekontaktni sportovi. Kod nekih nekontaktnih
sportova, učesnici mogu probati da zastraše protivnika, ali je nasilje rijetko. Na primjer, teniseri
su kažnjavani za udaranje loptice o tlo u znak protesta ili za razgovor sa sudijom ili protivnikom
na uvrjedljiv način. Igrači u nekontaktnim sportovima se rijetko, ako ikad, nagrađuju za nasilne
činove. Stoga, sumnja se da igranje ili gledanje tih sportova uči ljude da koriste nasilje kao
strategiju na terenu.

Neki sportisti mogu koristiti nasilne slike dok opisuju takmičenje, ali nemaju prave prilike da
pretvore riječi u djela. Na primjer, biciklista i dobitnik olimpijske medalje 1996 Marty
Nothstein koristi nasilne slike dok opisuje svoj pristup trci: „Vrlo sam agresivan tamo. Prilično
mrzim osobu sa kojom se trkam. Nije važno ni da mi je brat, želim da ga uništim. Da brzo
završim. Bum. Nokaut jednim udarcem (kod Becker-a, 1996, str.4E)“.

Naravno, biciklizam mu ne dozvoljava da fizički uništi ili udari protivnika, ali jezik korišćen u
sportovima, čak i u nekontaktnim sportovima, često ima ugrađeno nasilje.

Muškarci koji učestvuju u nenasilnim sportovima koriste nasilne slike u svojim opisima
protivnika mnogo češće nego žene. Upotreba jezika nasilja je jasno povezana sa muškošću u
većini kultura. To ne znači da ga žene ne koriste, već da ga muškarci koriste češće. Očigledno,
mnoge žene shvataju da nasilni jezik učvršćuje ideologiju koja radi protiv njihovih interesa, kao
i protiv njihovog zdravlja i blagostanja u društvu kao cjelini.

93
Učenje da se nasilje koristi kao strategija: muški kontaktni sportovi. Sportisti u snažnim i
popularnim sportovima koji uključuju jak fizički kontakt uče da koriste zastrašivanje, agresiju,
i nasilje kao strategije na terenu istraživanja pokazuju da muški sportisti u kontaktnim
sportovima odmah prihvataju određene forme nasilja, čak i kada one podrazumijevaju kršenje
pravila, i tako se, sa povećanjem kontakata u sportu, povećava i prihvaćenost (Pilz, 1996;
Shields i Bredemeier, 1995; Weinstein et al., 1995; White i Young, 1997). Ovi sportisti rutinski
ne odobravaju kvazi kriminalno i kriminalno ponašanje, ali prihvataju brutalni tjelesni kontakt
i granično nasilje izvršeno unutar pravila igre. Možda nemaju namjeru da povrijede, ali ih to ne
sprječava da ugroze tijelo protivnika čineći sve što treba da „izbace čovjeka“, „slome duplu
igru“, „zaustave kretanje ka košu“, i tako dalje.

U teškim kontaktnim sportovima (boks, fudbal, hokej na ledu, ragbi, itd.), zastrašivanje i nasilje
su postali široko primjenjivane strategije za pobjedu na utakmicama, promovisanje pojedinih
karijera, povećanje drame za gledaoce, i pravljenje novca za sportiste i sponzore (vidjeti sliku
7.2). Sportisti u ovim sportovima brzo izgovaraju da će učiniti sve što treba: bilo da treba da
zaustave čovjeka i šta god zarad pobjede. Oni znaju da su plaćeni da to čine, čak iako povrjeđuju
sebe ili druge. Ovo je ilustrovano kada je vrlo uspješni NBA trener Pat Riley kaznio svakog
igrača sa $1,500 ako nije snažno faulirao protivnika u kretanju ka košu ili ako je pomogao
protivniku da ustane nakon što ga je oborio. Njegova poruka je bila jasna: budi nasilan ili budi
kažnjen. 1990ih, njegova poruka je uzrokovala značajnu kontroverzu među ljudima u
Sjedinjenim Državama, ali su neki treneri nastavili da zahtijevaju brutalan tjelesni kontakt i
granično nasilje od svojih igrača. Kada su igrači prelazili liniju i koristili kvazi kriminalno
ponašanje, mogli su biti kažnjeni od strane lige, ali ne od strane svojih trenera ili timova.

Nasilje je takođe uključeno u strategije utakmica u određenim teškim kontaktnim sportovima

kada treneri koriste igrače kao namijenjen agente za zastrašivanje i nasilje u ime time. U hokeju,
ovi igrači se nazivaju „siledžijama“, „razbijačima“ i „ubicama“. Od njih se očekuje da štite
saigrače i strateški pomognu svom timu zastrašivanjem, provociranjem, tučom i čak obaranjem
protivnika. Zapravo, oni su plaćeni da rade te stvari.

Nasilje tih siledžija i razbijača je dobro poznato drugim igračima. Na primjer, jedan hokejaš je
opisao takvog igrača na sledeći način: „njegov posao je da povrjeđuje ljude. Često cilja na
koljena. Naleti na tebe, i zaista sve što radi jeste pokušaj da te povrijedi i izbaci iz igre“ (kod
Scher-a, 1993). Rick Fox iz Los Angeles Lakers u NBA je redovno igrao ulogu siledžije na
košarkaškom terenu. Da bi to radio pravilno, kaže, „Morate da pogledate duboko i nađete zlo u
sebi. To nije priča koju želite da vaša djeca čuju, ali mi smo odrasli ljudi“ (u AP, 2000).

Mnogo godina, nasilje siledžija je bilo široko prihvaćeno. Neki ljudi povezani sa hokejom su
čak tvrdili da ovakvo nasilje kontroliše druge oblike nasilja koji mogu biti još opasniji.
Međutim, validnost te tvrdnje je izazvana nedavno kada je visoko plaćena zvijezda sa zabavnim
i nenasilnim fizičkim vještinama uklonjena usljed povrjeda koje mu je nanio siledžija iz
suprotnog tima.

Neki igrači nastavljaju da djeluju kao siledžije, i još uvijek su plaćeni za primjenu nasilja.
Međutim, svaki put kada dođu blizu toga da ubiju nekoga na ledu, terenu, ili stadionu, ljudi se
zapitaju o mudrosti institucionalizacije nasilja u sportovima na ovaj način. Hokej je postjepeno
preduzeo mjere za kontrolisanje nasilja koje koriste siledžije i tuča koje su obično dio njihovog
nasilja. Međutim, upotreba siledžija je toliko institucionalizovani dio hokejaške strategije da je
promjena spora.

94
Učenje da se nasilje koristi kao strategija: Ženski kontaktni sportovi. Informacije o nasilju među
djevojkama i ženama u kontaktnim sportovima su oskudne. Čini se da postoji više slučajeva
nasilja u ženskim sportovima nego što je to bio slučaj u prošlosti, ali postoji mali broj studija
koje nam govore da li je to tačno i zašto se dešava.

Ženski programi su uzrokovali mnoge promjene tokom proteklih dvadesetpet godina. Postale
su više takmičarski nastrojene, sve više ističu moć i učinak, i ulozi vezani za uspjeh su se
značajno povećali. Danas, sa povećanjem nivoa takmičenja, i kako su žene postale sve više
stopljene sa socijalnim svijetom elitnih sportista, one su postale tolerantnije na kršenje pravila
i agresivne činove na terenu, ali opet je taj šablon manje očigledan kod žena nego kod
muškaraca (Nixon, 1996a, b; Shields i Bredemeier, 1995; Shields et al., 1995).

Neke žene koriste zastrašivanje i nasilje u sportovima, i „ne postoji poznati biološki razlog da
žena ne bude jednako agresivna kao muškarac“ (Dunn, 1994), ali većina djevojaka i žena
postaje uključena i uči da igra sport na način koji se razlikuje od načina na koje muškarci i
dječaci postaju uključeni i učeni da igraju sportove. Kako se žene takmiče na sve višim nivoima,
često postaju slične muškarcima po načinu na koji prihvataju sportsku etiku i na koji je kroz
iste za oblikovanje samostalne definicije kao sportista. Kao muškarci, voljne su da rizikuju, da
se žrtvuju, plate cijenu, i igraju sa povrjedama i bolom; međutim, za razliku od muškaraca, ne
povezuju snagu, fizikalnost, i agresiju sa polnim identitetom. Drugim riječima, žena ne
povezuje nasilje sa definicijom onoga što znači biti žena u društvu. Slično treneri ne pokušavaju
da motivišu ženske sportiste tako što će im govoriti da „izađu i dokažu da su bolje žene“ na
terenu. Stoga, u ovom trenutku, manje je vjerovatno da će žene primijeniti nasilje na terenu ili
da će smatrati prikladnim u poređenju sa muškarcima (Tucker i Parks, 2001).

Da li elitni ženski sportisti razvijaju isti oblik samo precjenjivanja (arogancija bazirana na
ponosu) koji mnogi muški sportisti razvijaju? Ako je tako, kao je povezano sa njihovim
identitetima, i kako ga izražavaju u sportu? Da li ženski sportisti koriste retoriku nasilja kada
govore o sportovima? Istraživanja pokazuju da to nije slučaj (Nelson, 1994, 1998; Theberge,
1999; Young i White, 1995), ali je potrebno još informacija. Dobro mjesto za početak su žene
koje sada učestvuju u teškim kontaktnim sportovima ili učestvuju u dramatičnim spektaklima,
kao što je profesionalno rvanje.

Bol i povrjeda kao cijena nasilja

Mnogi ljudi razmišljaju o sportu na paradoksalan način: prihvataju nasilje kao dio sporta, iako
su zabrinuti za povrijede uzrokovane nasiljem. Čini se da žele nasilje bez posljedica – kao što
je fiktivno nasilje koje vide u medijima i video igrama, u kojima ljudi bivaju udareni ali ne i
povrijeđeni zaista. Međutim, sportsko nasilje je stvarno, i uzrokuje bol, povrijede, invaliditete
i čak smrt.

Istraživanja o bolu i povrjedama kod sportista povećala su se u proteklim godinama. Sociolozi

Howard Nixon (2000) u Sjedinjenim Državama, Kevin Young i njegove kolege u Kanadi,
(White i Young, 1997, 1999; Young, 2000), i Ivan Waddington u Engleskoj (2000a, b) ispitivali
su bol, povrijede i zdravstvene probleme u sportovima. Nixon-ovo istraživanje govori da preko
80% muškaraca i žena na najvišem nivou sportskih takmičenja u Sjedinjenim Državama pretrpi
barem jednu ozbiljnu povrjedu tokom bavljenja sportom, i skoro 70% biva onesposobljeno
dvije ili više nedjelja. Skoro svi igrači, i muškarci i žene, kažu da igraju sa povrjedama, i mnogi
imaju hronične bolove. Nixon ističe da je stopa ozbiljnih povrjeda u NFL-u preko tri puta veća
od stope među radnicima na rizičnim građevinskim poslovima. Stope ozbiljnih povrjeda

95
variraju do sporta do sporta, ali su dovoljno visoke u mnogim sportovima da predstavljaju
zdravstveni i medicinski problem kao i socijalno pitanje. Young-ovo istraživanje se fokusira na
učešće u profesionalnom sportu kao na posao, i njegovi podaci govore da profesionalni sportovi
koji uključuju brutalan tjelesni kontakt predstavljaju najnasilnija i najopasnija radna mjesta u
poslovnom svijetu (Young, 1993). „Normalno“ iskustvo elitnih muških sportista u fudbalu,
ragbiju, i hokeju na ledu redovno vodi do artritisa, potresa mozga, prelome kostiju, kidanja
ligamenata, djelimičnog slijepila, djelimične i potpune paralize, i čak smrti. Muški i ženski
sportisti slažu se sa normama o igranju sa bolom i povrjedama, ali dominantna ideja o muškosti
u mnogim kulturama ističe nasilje i preuzimanje rizika koje čini muškarce podložnijim
ozbiljnim povrjedama u sportovima (White i Young, 1997, 1999).

Waddington-ovo istraživanje pokazuje da su zdravstvene prednosti sporta veće da učestvovanje

podrazumijeva ritmično kretanje pod uslovima koje mogu kontrolisati sami sportisti.
Zdravstveni troškovi su najveći kada takmičenje podrazumijeva vrlo konkretne kontaktne
sportove igrane pod uslovima koji su van kontrole igrača. Drugim riječima, nasilje ukorijenjeno
u snažnim i popularnim sportovima predstavlja konačni alat u zdravlju sportista.

Većina ovog istraživanja pokazuje bližu vezu između dominantnih ideja o muškosti i visoke
stope povrjeda u mnogim sportovima. Kako je jedan NHL trener objasnio, igranje sa bolom i
povrjedom nije samo dio slike moći i učinka sporta već „vrijeme dokazivanja muškosti. Igranje
sa povrjedom je stanje misli. To je najjednostavniji načni da se zadobije poštovanje saigrača,
protivnika, trenera“ (kod Farber-a, 1998b, str.94). Dalje kada razmjena nasilja dovodi do
povrjeda i boli, neki muškarci uče da „istrpe“ i ostanu u igri – djelimično zbog toga što biti
sportista predstavlja i djelimično zbog toga šta znači biti muškarac u socijalnom svijetu.
Muškarac koji je naučen da definiše muškost tako da se plaši slabosti i izbjegava emotivnu
brigu za druge često koristi nasilje da izbjegne oznake koje izazivaju njegovu muškost. U stvari,
oni žrtvuju svoja tijela da bi živjeli po tom zakonu muškosti. Dok god neki sportisti nastave da
bez pogovora prihvataju norme sportske etike zajedno sa idejama muškosti na osnovu
dominacije, nasilje će biti definisano kao dodatak „vrijednosti“ njihovom timu, umjesto da bude
definisano kao zabranjeno, ograničavajuće i ponekad rizično po život.

Kontrolisanje nasilja na terenu

Korijeni nasilja na terenu su duboki. Temeljni su na prilagođenju sportske etike, procesu

komercijalizacije, i definiciji muškosti. Stoga, mnogi muškarci u moćnim i popularnim
sportovima oklijevaju da ulože napore u kontrolu nasilja. Počeli su da misle da njihovi identiteti
kao sportista i muškaraca zavise od primjene nasilja i da uspjeh i finansijske nagrade na terenu
zavise od strateškog nasilja.

Najteži oblik nasilja za kontrolisanje u sportu je brutalni tjelesni kontakt. Ukorijenjen je u

kulturi moćnog i popularnog sporta i vezan je snažno za polnu ideologiju koja ističe fizičku
dominaciju nad drugima kao važnu za muškost. Na nesreću, oko 90% ozbiljnih povrjeda u
moćnim i popularnim sportovima nastaju unutar pravila tih sportova. Ovo znači da mnogi
muškarci plaćaju cijenu za svoje destruktivne definicije sporta i muškosti.

Napori za kontrolu brutalnog tjelesnog kontakta zahtijevaju promjenu u kulturi moćnog i

učinkovitog sporta i u polnoj ideologiji koja podržava tu kontrolu. Najbolja strategija da se to
uradi je upornost u skretanju pažnje na opasnosti i apsurdnost aktivnosti i jezika koji muškarci
i žene koriste za reprodukovanje te kulture. Moramo voditi tačne bilješke i pratimo objavljene
informacije o povrjedama i da kažemo roditeljima o tome prije nego što podstaknu svu djecu

96
da služe promovisanju patrijarhata i polne ideologije koja ugrožava zdravlje i razvoj. Moramo
sračunati troškove povrjeda usljed brutalnog tjelesnog kontakta i drugih vrsta nasilja u smislu
medicinskih troškova, izgubljenog radnog vrijemena i plata, propuštenih dana na fakultetu,
cijene invaliditeta, porodičnih problema, i čak gubitka života.

Lakše je kontrolisati granično, kvazi kriminalno i kriminalno nasilje u sportovima, iako mnogi
ljudi i dalje odbijaju da primjene neophodne mjere. Siledžije treba eliminisati. Kako?
Suspenzijom (i smanjenjem plata) od barem tri utakmice zbog graničnog nasilja i barem
polovine sezone za ozbiljnije povrijede. Neka se suspenzija prenese na narednu sezonu ako je
potrebno, da bi se timovi spriječili da zamjene suspendovane igrače njihovim naslednicima, i
neka se vlasnici timova kazne i neka se novac uloži u istraživanje sportskog nasilja i povrjeda.
Ako se vlasnici i timovi ne kazne, jednostavno će zamijeniti jednog siledžiju drugim. Vlasnici
i treneri znaju sa će neki ljudi platiti da vide nasilje, pa koji je onda njihov podsticaj za kontrolu
osim što će izgubiti novac kada njihovi igrači pretjeraju?

Određivanje kazni za nasilne igrače je generalno neefektivno. Kazne od $5,000 ne znače ništa
igraču koji zarađuje $1 miliona godišnje povrjeđivanjem ljudi. Toliko troše na telefonske
pozive dok govore svojim drugovima o svojoj posljednjom žrtvi. Nemojte kažnjavati – koristite
neplaćene suspenzije. Suspenzije sprječavaju igrače da rade ono što vole. Suspenzije ih
odvajaju od igre koja održava njihove identitete kao sportista, i, ako se ne mogu zamijeniti,
suspenzija takođe šteti trenerima i vlasnicima timova, i oni su ti koji imaju moć da suzbiju
nasilje.

NASILJE VAN TERENA

Kada se sportisti u kontaktnim sportovima uhapse zbog nasilnih zločina, mnogi ljudi
pretpostave da je njihovo nasilje van terena povezano sa strategijom nasilja koju su naučili i za
koju su nagrađivani na terenu. Na primjer, kolumnista New York Times-a Robert Lipyte kaže,
„Hapšenje zbog prekršaja među profesionalnim i fakultetskim (muškim) sportovima mogu ili
ne moraju da se povećavaju, ali bolje izvještavanje jasno pokazuje da mnogi od njih ne mogu
da isključe svoje agresivno ponašanje pritiskom na dugme. (1999, str. 11)“.

Jessie Armstead, bek u NFLu, kaže da prelazak sa nasilnog terena u život van terena nije lak
mnogim igračima: „Kada razmisliš o tome, čudno je što to radimo. Tokom utakmice želimo da
ubijemo jedni druge. Onda nam se kaže da se rukujemo i odemo bezbjedno kući. Onda nedjelju
dana kasnije opet pokušavamo da se poubijamo, (kod Freeman-a, 1998, str.1)“.

John Niland, bivši NFL igrač, podržava ovo: „Bilo koji sportista koji misli da može biti nasilan
kao ti dok igraš fudbal, i da sve ostavi na terenu, zavarava se. (FaJJc, 1995, str.12)“:

Ovi citati govore da se nasilje korišćeno strateški na terenu prenosi u živote sportista van terena.
Međutim, istraživanje problema prenosa je teško, i studije su rijetke. Čak i ako podaci u studiji
pokazuju visoku stopu nasilja van terena među sportistima, to ne dokazuje da je došlo do
prenosa. Ljudi skloni upotrebi nasilja u svojim životima mogu odabrati da igraju moćne i
učinkovite sportove češće od drugih ljudi, ili određeni sportisti mogu imati nesportsko iskustvo
u kojem su primjenjivali nasilje za rješavanje problema i sukoba. Drugim riječima, sklonosti ka
upotrebi nasilja za rješavanje problema mogu biti velike među određenim ljudima i mogu imati
malo veze sa učešćem u kontaktnim sportovima.

97
Nasilje van terena među sportistima može takođe biti posljedica faktora jedinstvene situacije u
kojoj se nađu. Na primjer, sportista sa reputacijom snažnog na terenu može dobiti podsticaj od
ostalih da bude snažan na ulici. Čak mogu biti izazvani u tučama zbog svoje reputacije kao
sportista. Sportisti koji su odrasli u susjedstvima sa visokom stopom kriminala mogu naći da,
kada se vrate kući, su postali „mete“ lokalaca koji diluju drogu ili vrše prestupa radi novca. Ako
borave u tim susjedstvima, mogu privući lokalce koji ih definišu kao „prodane“ za veliki novac
i korporativne sponzore. Neki od tih lokalnih ljudi ne bi ništa više želio do da prebije tog
sportistu. Ako dođe do nevolje i sportista bude uhapšen za tuču u tim okolnostima, nije ispravno
reći da je to posljedica nasilnih aktivnosti naučenih u sportu.

Istraživanja pokazuju da će muškarci koji su duži niz godina uključeni u snažan i učinkovit
sport vjerovatnije odobriti nasilje van terena i upotrijebiti nasilje pri učestvovanju u drugim
sportovima nego rekreativni igrači ili nesportisti (Bloom i Smith, 1996). Ovi rezultati su važni,
ali i dalje ne govore da li je nasilje u hokeju uzrok ili efekat nasilja koje se javlja u drugim
sferama života sportiste.

Zlostavljanja i seksualna zlostavljanja od strane sportista

Visoko publikovani slučajevi zlostavljanja, seksualnog zlostavljanja, silovanja, grupnog

silovanja i čak ubistava u koje su uključeni sportisti koji se bave moćnim i učinkovitim
sportovima naveli su mnoge ljude da misle da se nasilje u tim sportovima prenosi na lične
odnose van terena, posebno na odnose sa ženama, gdje informacije o slučajevima, uključujući
pouzdane izjave žrtava napada i silovanja, često sadrže navode statusa sportiste i sportskog
učešća počinioca (Benedict, 1997, 1998; Lefkowitz, 1997; Robinson, 1998). Dalje, istraživanje
o razgovorima i biografijama sportista daje snažne i šokantne informacije koje govore da
socijalni svijetovi kreirani oko muških moćnih i popularnih sportova poništavaju poštovanje
prema ženama i promovišu sliku žene kao „igre“ koju treba juriti i osvojiti (Curry, 1991, 1996,
1998; Lefkowitz, 1997; Messner i Stevens, 2002; Nack i Munson, 1995; Reid, 1997). Međutim,
kako je istaknuto u poglavlju 6, podaci o hapšenjima NFL igrača ne podržavaju hipoteze
prenosa (Bumstein i Benedict, 1999).

Kako da od ovoga napravimo smisao? U kritičkoj procjeni debate o nasilju muških sportista
nad ženama, sportski sociolog Todd Crosset (1999) pregledao je sve objavljene studije o tom
pitanju. Njegov pregled ističe da su muški sportisti na koledžima, posebno, uključeniji u više
seksualnih napada od drugih muških studenata, ali razlike nisu velike u bilo kojoj studiji, i često
se povezuju sa drugim faktorima, zbog čega je teže protumačiti razliku. Crosset zaključuje da
pokušaj da se objasni nasilje muških sportista nad ženama u mislu prenosa iz nasilnog, hiper
muškog svijeta moćnog i učinkovitog sporta vodi do previđanja značajnih kulturoloških i
ideoloških pitanja dok ispitujemo problem seksualnih napada. On takođe zaključuje da
poređenje stopa napada sportista sa onima koji se pripisuju ne sportistima udaljava od praćenja
važnih tačaka: (1) nasilje nad ženama se dešava; (2) to je ozbiljan problem; (3) muški sportisti
su među počiniocima tih napada; i (4) moramo razumjeti problem u kontekstu sporta ako želimo
da odredimo napade koje su izvršili sportisti.

Gradeći na okviru koji je razvio Crosset, i kombinovanjem sa drugim istraživanjima o

šablonima nasilja u svim muškim grupama, dajem hipotezu da kombinacija sledećih faktora
ulazi u nasilje muških sportista nad ženama: (1) podrška od saigrača i kolega za upotrebu sile
kao strategije za „primjenu“ muškosti u svojim životima i odnosima prema ženama; (2) uočena
kulturalna podrška za isticanje fizičke dominacije kao izvora statusa u zajednici i kao osnove
za identifikovanje kao muškarca i sportiste; (3) digresivno slaganje sa normama sportske etike,

98
do tačke kreiranja snažne socijalne veze sa saigračima, snažnih osjećanja da ih drugi ne mogu
razumjeti ili ne mogu razumjeti njihovo iskustvo u sportu, i snažno osjećaja precjenjivanja
(arogancija na osnovu ponosa); (4) kolektivno precjenjivanje među članovima tima sa
podržavanjem ideje da oni van bratstva elitnih sportista ne zaslužuju poštovanje, da elitni
sportisti mogu očekivati da se oni van pokore njihovim željama i zahtjevima, i da elitni sportisti
žive van normi opšte zajednice; (5) podrška unutar njihovog socijalnog svijeta u vjerovanju da
su žene (osim njihovih majki i sestara) „sponzoruše“ koje traže status preko veze sa elitnim
sportistima i da sportisti ne treba da snose odgovornost za posljedice odnosa sa ženom; (6)
institucionalna (tim, sportsko odjeljenje, univerzitet, zajednica) podrška elitnim sportistima, bez
obzira na njihova djela, i (7) institucionalni neuspjeh da se elitni sportisti smatraju odgovornim
za krše norme i pravila zajednice.

Potrebno je istraživanje o značaju ovih faktora u generalnoj teoriji napada i seksualnih napada
koje su izvršili muški sportisti. Jasno je da muški sportisti ne ciljaju na političke vođe,
korporativne izvršioce, i vlasnike timova u svojim nasiljima van terena. Sa rijetkim izuzecima,
ne ciljaju na majke, trener ili jedni na druge. Najčešće, žrtve nasilja su ljudi koje sportisti
definišu kao da nisu vrijedni njihovog poštovanja, ljudi za koje sportisti vjeruju da ne mogu
razumjeti njihove živote kao elitnih sportista, i ljudi koji imaju karakteristike koje su potpuna
suprotnost definicije sportista o svojim vrijednostima kao sportiste i muškarca. Stoga, česte
mete su žene, homoseksualci, i „uobraženi“ muškarci u zajednici koja javno izaziva
pretpostavljeni status sportiste i njegovu privilegiju. Stopa nasilja kod sportista može ili ne mora
biti veća nego kod drugih muškaraca, ali naš cilj treba da bude da razumijemo nasilje u
socijalnom i kulturalnom kontekstu u kojem se dešava.

Kako je istaknuto u poglavlju 6, norme i grupna dinamika u određenim potpuno muškim

sportskim grupama podstiče sportiste da ne poštuju i ponižavaju one koji nisu blizu onome što
oni smatraju njima svojstvenim elitnim statusom. Drugim riječima, nasilje van terena nije
jednostavno nasilje van terena koje se prenosi tokom ostatka života. Umjesto toga, to je
ponašanje utemeljeno na složenim socijalnim procesima vezanima za društvo u kojem sportisti
žive, definišu svoje identitete kao sportista i muškaraca, i rješavaju svoje socijalne odnose. Kao
se sportisti sve više odvajaju od ostatka zajednice, ovi procesi postaju sve važniji, ako želimo
da objasnimo stopu napada među sportistima. Činjenica da su elitni sportisti danas odvojeniji
od ostatka zajednice (u studentskom gradu i gradu) nego ikada prije je važno pitanje. Dok se ta
odvojenost ne ukloni, napadi će i dalje biti problem, čak i ako timovi unajme psihologe da
pomognu sportistima. Ovo je javno pitanje u društvu u istoj mjeri u kojoj su to lični problemi
među muškim sportistima.

Kontrola naspram prenosa

Šta o mogućnosti da sportisti u moćnim i učinkovitim sportovima nauče da kontrolišu

izražavanje nasilja van terena? Može li biti da učestvovanje u sportu uči ljude da kontrolišu
nasilje vezano za stres, poraz, svađu i bol i da im omogućava da izbjegnu nasilje van terena
kada se suoče sa istim?

Ova mogućnost je istražena u istraživanju koje je našlo smanjenje agresivnih sklonosti među
muškim mladim delikventima koji su primili obuku iz filozofije i tehnike Tae Kwon Do
(Trulson 1986, sumirano u poglavlju 6). Filozofija ističe poštovanje prema sebi i drugima,
povjerenje, fizičku spremu, samokontrolu, čast, strpljenje i odgovornost. Slični mladi muškarci
koji su prošli obuku iz borilačkih vještina bez filozofije pokazali su veće agresivne sklonosti

99
nakon perioda obuke, a mladi muškarci koji su učestvovali u trčanju, košarci i fudbalu sa
standardnim nadzorom odraslih nisu promijenili ništa u smislu svojih agresivnih sklonosti.

Francuskih sociolog Loic Wacquant izvršio je jednu od najprovokativnijih studija o ovoj temi.
Tokom više od četiri godine, Wacquant je trenirao i „visio“ u tradicionalnoj, visoko
struktuiranoj, i poznatoj bokserskoj teretani u crnoj geto oblati u Čikagu. Tokom tog vrijemena,
primjetio je, intervjuisao i dokumentovao iskustva i živote više od pedeset ljudi koji su trenirali
kao profesionalni bokseri u teretani. Ne samo da je naučio vještinu boksa već je takođe postao
deo socijalnog svijeta u kojem su bokseri trenirali. Zaključio je da je socijalni svijet formiran
oko ove teretane onaj u kojem su bokseri učili da poštuju svoju vještinu i da postanu posvećeni
ideji da postanu profesionalni bokseri; takođe su naučili da poštuju svoje kolege boksere i da
prihvate sportska pravila koja upravljaju boksom kao profesijom. U susjedstvu gdje su
siromaštvo i bespomoć promovisali nasilje i zastrašivanje svuda oko njih, ti bokseri su prihvatili
tabue o borbi van ringa, izbjegavali su ulične tuče i internalizovali kontrolu potrebnu za
praćenje visoko disciplinovanog rasporeda dnevnog treninga.

Kada je Wacquant (1995a) pitao boksere o vezi između boksa i nasilja, odgovori koje je dobio
izazvali su popularna vjerovanja. Tri ispitanika rekla su sledeće: „Boks te ne uči samo nasilju.

Mislim da te boks uči disciplini i samopoštovanju kao i kako da se odbraniš. Svako ko misli da
te uči nasilju je osoba vrlo, vrlo pogrešnog stava mislim. (Dvadesetčetiri godine star noćni čuvar
iz crnog susjedstva koji je trenirao u teretani osam godina str. 494-95); to je vještina koju uopšte
ne smatram nasilnom, (ozbiljno odmahuje glavom), ne slažem se sa tim. Govorim ti istinu: od
kako sam počeo da se bavim boksom, mirnija sam osoba. Opušteniji sam sva moja agresija je
izbačena. U teretani vježbam, dođem kući, neko dođe i kaže mi „hej ti si kreten“, a ja ću kao,
(sa blagim osmijehom) „u pravu si!“ Znaš, smirena sam. (Dvadesetčetvorogišnji vozač kamiona
iz bijelog etničkog susjedstva, str. 498); Čovječe, sportski komentatori nisu pisci i slično, ne
znaju ništa o boksu. Glupi su. Bilo bi me sramota da me neko čuje da kažem (guši se u
nevjerici), „Boks te uči nasilju“. To pokazuje njihovo neznanje. Kao prvo, oni ga posmatraju iz
pozicije gledaoca sa spolja gledaju unutra, ali (bokser) vidi iz unutrašnjosti ka spolja.
(Dvadesetosmogodišnji privremeni domar, sedam godina u ringu, str. 489).

Ne uključujem ove izjave da bi promovisao profesionalni boks, sport za koji mislim da treba da
se zabrani iz zdravstvenih razloga. Međutim, izjave, iako sa drugim nalazima u studijama
Trulson-a i Wacquant-a, govore da učestvovanje u sportovima, čak i ako su borilačke vještine
i boks, može postaći pojedinca da kontroliše nasilje. Međutim, ova kontrola zavisi u velikoj
mjeri od uslova pod kojima se bavljenje sportom dešava, ako socijalni svijet formiran oko
sporta promoviše misli i norme koje sadrže nenasilje, samokontrolu, poštovanje sebe i drugih,
fizičku kondiciju, strpljenje, odgovornost i humanost (suprotno od precjenjivanja), onda
sportisti mogu naučiti da kontrolišu nasilno ponašanje van terena. Oni koji će imati najviše
koristi su mladi muškarci kojima trebaju struktuirani izazovi i čvrsto vođenje posvećeno tome
da poštuju sebe kroz izbjegavanje nasilja.

Na nesreću, ovi uslovi su rijetki u mnogim sportovima. Umjesto toga, većina sportskih kultura
ističe neprijateljstvo, fizičku dominaciju, i volju za žrtvovanjem nečijeg tijela i zdravlja zarad
uspjeha u takmičenju. Takođe su organizovane da proizvode precjenjivanje, odvoje sportiste od
zajednice, i podstaknu sportiste da misle da drugi ne zaslužuju njihovo poštovanje.

100
Potrebno je više studija, posebno onih koje istražuju socijalne svijetove sportista iz određenih
sportova i ističu značaj povezivanja sportista sa njihovim djelima i mjesto nasilja u tim
svijetovima. Studije takođe treba da se fokusiraju na pitanja identiteta, grupne dinamike među
sportistima, ideološka pitanja, i socijalne faktore vezane za slučaj nasilja. Agresija i nasilje
naučeni u određenim sportovima ne moraju se neizbježno prenijeti na druge odnose i situaicja,
niti bavljenje sportom automatski uči ljude da kontrolišu nasilje. Umjesto da tražimo primjer
prenosa ili kontrole, možda bismo trebali da tražimo kulturalne odnose između sportova i
ideologija vezanih za visoke stope nasilja. Ovo je diskutovano u okviru „Nasilja na terenu“.

NASILJE MEĐU GLEDAOCIMA

Da li sportovi uzrokuju nasilje među gledaocima? Ovo pitanje je važno, jer sportovi i sportski
događaji zadobijaju veliku javnu pažnju u zajednicama širom svijeta. Gledaoci se broje u

milijardama. Da bismo odgovorili na ovo pitanje, moramo napraviti razliku između gledanja
sportova preko televizora i ličnog prisustva na sportskim događajima.

Nasilje među gledaocima televizije

Većina sporta se prati ispred televizora. Gledaoci televizije mogu biti emotivno ekspresivni
tokom utakmice i mečeva. Čak se mogu razbjesneti, ali malo toga se zna o tome da li se njihov
bijes izražava kroz nasilje usmjereno ka prijateljima i članovima porodice kod kuće.

Takođe ne znamo mnogo o nasilju među onima koji gledaju sport na javnijim mjestima, kao
što su barovi i pabovi. Moj osjećaj je da se većina gledalaca međusobno podržava i da
ograničavaju svoja emotivna izražavanja na verbalne komentare. Kada izraze bijes, skoro ga
uvijek usmjere na likove iz prenošenog događaja, prije nego na kolegu gledaoca. Čak i kada
kolege gledaoci definišu proboj emocija kao previše glasan ili neprikladan, njihovi napori da
smire navijača su više dobronamjerni nego agresivni. Kada su navijači suprotnog tima takođe
u baru, obično postoje drugi izvori zajedničke identifikacije, što ih sprječava da se međusobno
identifikuju kao mete agresije, i teže da izražavanje svojih razlika izvrše preko verbalnih
komentara.

Bilo je slučaja kada su se ljudi, obično muškarci, gledajući sportove u baru ili drugom javnom
mjestu upustili u slavljeničko nasilje nakon pobjeda u finalnim takmičenjima. Međutim, ne
postoje studije o ovom fenomenu ili o tome kako gledanje događaja na televiziji može uticati
na slavljeničke aktivnosti.

Nasilje na sportskim događajima

Gledaoci koji prisustvuju nekontaktnim sportskim događajima rijetko se upuštaju u nasilje.

Mogu biti emotivno ekspresivni, ali nasilje usmjereno ka drugom navijaču, igraču, trenerima,
sudijama, pomoćnicima, ili policiji je vrlo rijetko. Napad i ranjavanje Monice Seles 1993
predstavlja jedini nasilni slučaj u nekontaktnom sportskom događaju, i on ima više veze sa
uhođenjem slavne ličnosti nego sa sportovima. Naravno, postoje prilike kada navijači koriste
neprijatne riječi ili se upuštaju u manja gurkanja kada se piće prospe na tuđu glavu, ali takvi
slučajevi nasilja često bivaju brzo iskontrolisani od strane samih navijača.

Gledaoci koji prisustvuju kontaktnim sportovima teže da budu glasni i emotivni, ali većina njih
nije uključena u nasilne aktivnosti (videti sliku 7.3). Međutim, grupno nasilje se dešava, i

101
dešavalo se dovoljno često i ozbiljno u određenim sportovima da se može definisati kao
problem policije, kao i socijalni problem sa ličnim povrjedama, smrtnim slučajevima, i
uništavanjem imovine. Ovo je istina za Sjedinjene Države i Kanadu, kao i za druge djelove
svijeta (Young, 2002b).

Istorijska osnova. Medijski izvještaji o nasilnim aktivnostima na sportskim događajima širom

svijeta, posebno na fudbalskim utakmicama, povećali su svijest o grupnom nasilju. Međutim,
grupno nasilje nije novost. Iako su podaci koji dokumentuju aktivnosti sportskih gledalaca kroz
vjekove oskudni, istraživanja pokazuju da se nasilje gledalaca dešavalo u prošlosti i da bi u
poređenju sa njim današnje masovno nasilje bilo rijetko i blago (Dunning, 1999; Guttmann,
1986,1998, Scehinin, 1994; Young, 2000). Rimski događaji tokom prvih pet vijekova prvog
Hrišćanskog milenijuma sadržali su posebno brutalne primjere masovnog nasilja (Guttmann,
1986, 1998). Gledaoci tokom srednjeg vijeka nisu bili ništa bolji, iako se nivo nasilja smanjio
krajem srednjevjekovnog perioda. Sa pojavom modernih sportova, nasilje među sportskim
navijačima se dodatno smanjilo, ali je ostalo često po današnjim standardima. Na primjer,
bejzbol utakmica 1900 opisana je na sledeći način: „Hiljade fanova Chicago Cubs-a sa
pištoljima pretvorilo je pozornicu za Četvrti Jul u pucnjavu na OK Corral-u, ugrožavajući živote
igrača i gledalaca. Meci su letjeli, odbijali se i zviždali iznad glava igrača dok su nekontrolisani
fanovi pucali opet i opet kad god bi Cubs-i osvojili poen protiv Philadeplhia Phillies-a bez
pištolja. Gostujući tim je bio tako prestrašen da je izgubio obje utakmice na Terenu Zapadne
Strane Chicago-a (Nash i Zullo, 1986, str. 133)“.

Prisutni nastavljaju da objašnjavaju da, kada bi Cubs-i osvojili šest istrčavanja u šest bacanja
prve igre, pištolji su pucali oko stadiona do tačke da je dim iz pištolja učinio nemogućim da se
vidi teren. Kada su Cubs-i vezali poen u devetom pucanju, navijači su opet pripucali, i stotine
rupa je probušeno na krovu stadiona, zbog čega su djelovi krova popadali na njihove glave.
Kako je igra bila neriješena tokom tri dodatna bacanja, navijači su udarali o sjedišta drškama
svojih pištolja i rafalno pucali svaki put kada bi bacač Phillies-a zamahnuo prije bacanja. To ga
je toliko uznemirilo da su Cubs-i dobili poene na sigurnom bacanju. Nakon poena, glasan i
teško naoružan navijač Cubs-a ustao je i povikao, „Puni! Puni po volji! Pucaj!“ Navijači širom
stadiona ispraznili su ostatak svoje municije u konačnom eksplozivnom talasu.

Između 1900 i ranih 1940ih, masovno nasilje je bilo često: flaše i drugi objekti bacani su na
igrače i sudije, i utakmice Svjetskih Serija su prekidane zbog bijesa navijača uzrokovanog
odlukom sudija ili djelima protivničkih navijača (Scheinin, 1994). Igrači su se bojali da ih
navijači ne povrijede isto koliko su bojali da protivnički igrač ne baci „laku loptu“ u njihovu
glavu. Tokom 1950ih i 1960ih, srednjoškolske košarkaške i fudbalske utakmice u nekim SAD
gradovima bile su mjesta ratovanja mladih banci. Gledaoci, uključujući učenike, koristili su
lance, noževe, kopče od kaiševa i gvozdene šipke da napadnu jedni druge. Tokom kraja 1960ih
i početkom 1970ih, neke srednjoškolske utakmice u Čikagu su bile zatvorene za javnost i igrane
rano subotom ujutru, jer su redovno raspoređene utakmice postale mjesta masovnog nasilja,
koje je većim djelom bilo ispunjeno rasnom i etničkom mržnjom.

Ovi primjeri nisu namijenjeni minimiziranju postojanja ili ozbiljnosti masovnog nasilja
današnjice. Oni su pomenuti radi pojačanja argumenta da je nasilje veći problem danas nego u
prošlosti da su potrebne korektivne socijalne kontrolne taktike za sprječavanje onoga što neki
ljudi vide kao pad civilizovanosti među navijačima. Postoje bezobrazni i nasilni navijači danas,
i predstavljaju problem, ali ih ne treba gledati kao manjinske prijetnje za socijalni red.

102
Slavljeničko nasilje. Prilično čudno, neki od najozbiljnijih oblika masovnog nasilja vezanog za
sport nastajali su vezano za slavlja koje prati pobjedu na važnim utakmicama. Kada se ovo desi
unutar stadiona, kao u slučaju srednje klase, kada bijeli studenti cijepaju skupe postere nakon
fudbalske pobjede ili lome sjedišta i bacaju njih i druge objekte na teren, to se definiše kao
prikaz mladalačke strasti i lojalnosti univerzitetu ili zajednici. Međutim, kada se uništavanje
imovine pomjeri van stadiona u okolnu zajednicu i uključi veći broju ljudi, zajedno sa onima
koji nisu prisustvovali utakmicama, nasilje postale ozbiljnije i definiše se ko veći problem za
primjenu zakona.

Na nesreću, akademici u sociologiji sporta nisu ispitivali ovu vrstu nasilja (vidjeti sliku 7.4).
Malo se zna od tome osim iz sadržaja novina, i nije bilo sistematskih pokušaja da se prikupe
podaci i razviju teorije o socijalnoj dinamici slavljeničkog nasilja.

Istraživanja i teorije o masovnom nasilju. Ironično, istraživači u Sjedinjenim Državama su

generalno ignorisali nasilje na sportskim događajima, iako je nasilje u Sjedinjenim Državama
mnogo češća pojava nego u drugim industrijskim zemljama. Očigledno, nasilje na sportskim
događajima nije smatrano dovoljno značajnim, u odnosu na druge oblike nasilja, da bi privuklo
pažnju istraživača. Istraživanja koja postoje su se primarno fokusirala na pitanja rasnih odnosa,
i malo je pažnje poklonjeno drugim pitanjima.

Britanski i drugi Evropski akademici su izvršili veći dio istraživanja o masovnom nasilju, i
većina njihovih studija fokusirana je na fudbal i „fudbalski huliganizam“. Studije utemeljene
na teorijama socijalne psihologije ističu da prikaz zastrašivanja i agresije na fudbalskim
utakmicama uključuje ritualno nasilje, sastavljeno od umišljenih postavljenih statusa od strane
mladih muškaraca koji žele da budu definisani kao jaki i odrasli (Marsh, 1982; Marsh i
Campbell, 1982). Ove studije su zanimljive, i opisuju klasične primjere ritualnih formi „tuča“
(kako se nazivaju u studijama), ali ponekad potcjenjuju ozbiljnost i ponekad smrtonosno nasilje
koje sprovode fudbalski navijači, posebno tokom aktivnosti prije i posle utakmice.

Istraživanje inspirisano raznim oblicima teorije sukoba ističe da je nasilje na fudbalskim

mečevima izraz revolta pokorenog čovjeka iz radničke klase (Taylor, 1982a, b, 1987). Pored
gubitka kontrole nad uslovima u svojim radnim životima, ovi ljudi takođe imaju osjećaj da su
izgubili kontrolu nad nedavno komercijalizovanim klubovima koji sponzorišu elitni fudbal u
Engleskoj. Ovo istraživanje nam pomaže da razumijemo da se nasilje može povezati sa klasnim
sukobom u društvu, ali to ne objašnjava zašto se nasilje na fudbalskim mečevima nije povećalo
proporcionalno sa padom moći radničke klase u Engleskoj.

Istraživanje inspirisano interaktivnim i kritičkim teorijama ističe razne faktore, uključujući

značaj razumijevanja istorije i dinamike radničke klase i mladih podkultura u Britanskom
društvu i kako je na te podkulture uticala profesionalizacija i komercijalizacija društva kao
cjeline, a fudbala naročito (Clarke, 1978; Critcher, 1979). Međutim, podaci predstavljeni u
ovom istraživanju nisu snažni, i potreban je dodatan rad za razvoj kritičkih analiza masovnog
nasilja u raznim situacijama.

Figurativna teorija je inspirisala najveći broj istraživnaja o masovnom nasilju. Njihov rad uz
upotrebu figurativnog pristupa predstavlja sintezu pristupa utemeljenog na biologiji,
psihologiji, sociologiji i istoriji. Većina ovog rada, sumirana od strane Dunninga (1999) i
Young-a (2000) ističe da je fudbalski huliganizam utemeljen na dugoročnim istorijskim
promjenama, koje su uticale na čovjeka radnika, njihove odnose među sobom i sa svojim
porodicama, i njihovu definiciju zajednice, nasilja i muškosti. Uzete zajedno, ove promjene su

103
kreirale kontekst u kojem fudbal predstavlja kolektivnu trku i identitet ljudi u lokalnim
zajednicama i identitet Britanaca kao cjeline. U svakom slučaju, fudbal postaje mjesto za
odbranu i/ili utvrđivanje zajednice i identiteta kroz nasilje. Figurativno istraživanje dalo je
vrijedne istorijske informacije i temeljne analize kompleksnih socijalnih procesa čijih je
fudbalski huliganizam dio. Takođe je počeo da se koristi kao referenca za one koji su formulisali
neke od nedavnih politika socijalne kontrole vezane za fudbalske navijače u Engleskoj i oko
Engleske.

Generalni faktori vezani za nasilje na sportskim događajima. Masovno nasilje na sportskim

događajima je kompleksan socijalni fenomen vezan za tri faktora: (1) aktivnosti na samom
sportskom događaju; (2) dinamika mase i situacije u kojima gledaoci prate događaj; i (3)
istorijski, društveni, ekonomski, i politički kontekst u kojem se događaj planira i odvija.

NASILJE I AKTIVNOSTI NA DOGAĐAJU. Ako gledaoci shvate djela igrača na terenu kao
nasilna, vjerovatnije je da će se upustiti u nasilne činove tokom i nakon utakmice (Smith, 1983).
Ova činjenica je važna, jer na percepciju gledaoca često utiče načina na koji se događaj
promoviše. Ako se događaj promoviše slikama nasilja, gledaoci će vjerovatno vidjeti nasilje
tokom samog događaja, pa će i sami vjerovatno postati nasilni. Ovo navodi neke ljude da tvrde
da promoteri i mediji snose odgovornost za reklamiranje događaja u smislu aktivnosti i
očekivan drame, ne za krv i nasilje.

Drugi važan faktor na događaju je aktivnost zvaničnika. Podaci govore da, kada navijači vjeruju
da je krucijalni gol ili pobjeda „ukradena“ nepoštenom ili jasno pogrešnom odlukom koju je
donio sudija, vjerovatnoća nasilja tokom i nakon događaja se povećava (Murphy et al., 1990).
Zbog toga je važno imati kompetentne zvaničnike na krucijalnim utakmicama i mečevima i
zato je važno za njih da kontrolišu događaj, kako bi se aktivnosti koje se mogu smatrati nasilnim
svele na minimum. Znanje da agresija navijača može biti uzrokovana krucijalnom odlukom
kasno pri kraju važnog takmičenja stavlja veliku odgovornost na zvaničnike.

NASILJE, DINAMIKA MASE, I SITUACIONI FAKTORI. Karakteristike mase i trenutne

situacije vezane za sportski događaj takođe utiču na aktivnost među gledaocima. Nasilje
gledalaca će varirati sa jednim ili više sledećih faktora: (1) veličina mase i šablon sjedenja ili
stajanja među gledaocima; (2) sastav mase u smislu starosti, pola, društvene klase, i
rasne/etničke mješavine; (3) značenje i značaj događaja za gledaoce; (4) istorija odnosa između
timova i između gledaoca; (5) strategija kontrole mase korišćena na događaju (policija,
policijski psi, kamere za nadgledanje, ili druge sigurnosne mjere.(6) upotreba alkohola među
gledaocima; (7) lokacija događaja (neutralno mjesto ili domaći teren ili gostujući); (8) razlozi
zbog kojih gledaoci prisustvuju događaju i šta očekuju da će se desiti; i (9) značaj tima kao
izvora identiteta gledaoca (klasni identitet, etnički ili nacionalni identitet, regionalni ili lokalni
identitet, klupski ili identitet banke, itd.).

Sada ćemo diskutovati svaki od ovih faktora detaljno, ali naredno poređenje dvaju situacija na
utakmicama prikazuje koliko njih se može povezati sa nasiljem gledalaca.

Lokacija događaja je važna jer utiče na to ko prisustvuje i kako putuju. Ako se stadionu može
prići automobilima, ako su gledaoci gostujućeg tima ograničeni zbog troškova putovanja, i ako
su karte preskupe, vjerovatno će ljudi koji prisustvuju utakmici imati interes u održavanju reda
i izbjegavanju nasilja. S druge strane, ako velika grupa ljudi putuje autobusima ili vozovima, i
ako su karte relativno jeftine i ako su mnogi gledaoci mladi ljudi koji žele nezaboravno iskustvo
više od održavanja statusa kvo, sukobi među ljudima koji traže uzbuđenje se povećavaju, kao i

104
vjerovatnoća za nasilje. Ako grupa navijača koji traže uzbuđenje konzumirala velike količine
alkohola, vjerovatnoća za nasilje se značajno uvećava.

Ako se gledaoci poštuju kao osobe a ne tretiraju kao tijela koja treba kontrolisati, i ako norme
stadiona ističu uslugu umjesto socijalne kontrole, ljudi će malo vjerovatno ući u aktivnosti
odbrane i sukoba, koje mogu dovesti do nasilja. Ako je stadion ili arena prepun i ako se sama
masa sastoji od mladih ljudi umjesto od parova i porodica, postoji veća šansa za sukob i nasilje,
posebno ako se događaj posmatra kao poseban rivalitet čiji ishod utiče na status škola,
zajednica, ili nacija koje timovi predstavljaju.

Nasilje gledaoca, kada se desi, ima mnogo oblika. Tu su slavljenički podvizi među navijačima
pobjedničkog tima, tuče između navijača protivničkog tima, nasumično uništavanje imovine od
strane navijača tima koji je izgubio dok napuštaju grad, panika uzrokovana uočenom pretnjom
nevezano za sam sadržaj, i planirani sukobi između grupa koje koriste događaj kao pogodno
mjesto za suočavanje u pokušaju da poboljšaju status i reputaciju ili da utvrde svoje etničke,
političke, klasne, nacionalne, lokalne ili ulične identitete.

Kad god se stotine ljudi okupi za priliku namijenjenu kreiranju kolektivnih emocija i uzbuđenja,
nije iznenađenje da dinamika mase i okolnosti utiču na dijela pojedinca i grupa. Ovo je posebno
tačno na sportskim događajima gdje se kolektivna aktivnost lakše aktivira onim što socijalni
psiholozi nazivaju emotivnom zarazom. Pod uslovima emotivne zaraze, norme se brzo
formiraju i mogu se pratiti na skoro spontani način od strane veliko broja ljudi. Iako ovo ne
mora uvijek da vodi do nasilja, povećava vjerovatnoću mogućih nasilnih sukoba između grupa
navijača i između službi društvene kontrole, kao što je policija.

NASILJE I GENERALNI KONTEKST U KOJEM SE DOGAĐAJ ODVIJA. Sportski

događaji se ne odvijaju u socijalnim vakumima. Kada gledaoci prisustvuju događajima, sa
sobom nose istoriju, pitanja, kontroverze, i ideologije zajednica i kultura u kojima žive. Mogu
biti rasisti koji žele da maltretiraju one koje identifikuju kao mete za diskriminaciju. Mogu doći
iz drugih etničkih susjedstva žaleći da izraze i učvrste svoju pripadnost. Mogu nositi negativne
okolnosti iz svojih života željeći da izraze svoje ogorčenje. Mogu biti članovi grupa ili bandi u
kojima se status dobija kroz tuče. Mogu biti bespomoćni i otuđeni pa traže načine da budu
primjećeni i definisani ka društveno važni. Mogu biti mladi muškarci koji vjeruju da će postati
muškarci kroz nasilje i dominaciju nad ostalima. Ili su živjeli živote lišene značaja i uzbuđenja
pa žele da kreiraju nezaboravnu priliku o kojoj će pričati prijateljima u budućim godinama.
Drugim riječima, kada hiljade gledalaca prisustvuje sportskom događaju, njihova ponašanja se
temelje na faktorima daleko van događaja i stadiona.

Kada su tenzija i sukob vidljivi i rasprostranjeni u zajednici ili društvu, sportski događaji mogu
postati mjesta za sukob. Na primjer, neka od najgorih nasilja navijača u Sjedinjenim Državama
temeljena su na rasnoj mržnji nastaloj zbog visokog promovisanja rivaliteta između srednjih
škola čiji su učenici dolazili iz različitih rasnih ili etničkih sredina (Guttmann, 1986). Gdje je
naseljavanje dovelo do gusto lociranih škola, rasni i etnički konflikti unutar zajednica
doprinijeli su sukobima prije, tokom i posle utakmica. Bande, gdje neki članovi imaju oružja,
mogu zauzeti teritorije oko stadiona, tako da sportski događaji postaju scene za demonstraciju
moći bande. Slično, kada „ultras“, organizovana grupa navijača dominantna u Italiji tokom
1990ih, prisustvuje fudbalskim utakmicama, često koriste nasilje da izraze lojalnost sličnima i
timovima koje prate (Roversi, 1994).

105
U svojoj klasičnoj knjizi Moći i Nevinosti: potraga za izvorom nasilja, Rollo May (1972) je
primjetio da svim ljudskim bićima treba sredstvo za postizanje smisla o ličnom značaju. Značaj
se, kako kaže, najbolje postiže kada ljudi imaju kontrolu nad svojim životima, ali kada su
bespomoćni i bez sredstava, „nasilje može biti jedini način kojim (oni) mogu postići smisao
značaja.“ Ovo može djelimično objasniti nasilno ponašanje mladih, uglavnom muških
fudbalskih navijača širom svijeta. Barem dio ovih mladih gledalaca smatra nasilje sredstvom
za postizanje smisla značaja. Nakon svega, nasilje primorava druge da primjete i reaguju na
postojanje počinioca. Ovo svakako nije jedini faktor u osnovi nasilja kod navijača, ali je dio
istorijskog, socijalnog, političkog i ekonomskog konteksta koji moramo razumjeti kada
objašnjavamo nasilje među gledaocima.

Konačno, mora se primjetiti da skoro svako masovno nasilje uključuje muškarce. To znači da
buduća istraživanja o ovoj temi moraju obuhvatiti ulogu muževnosti u dinamici mase i
aktivnostima određenih djelova mase (Hughson, 2000). Ženski navijači se obično ne penju na
automobile i ne pale ih niti bacaju stolice kroz prozore tokom takozvanih slavljeničkih
okupljanja. Mogu biti uključene u tuče ali ni blizu kao muškarci. Masovno nasilje može isto
tako pitanje pola kao i pitanje rase ili socijalne klase, i njegova kontrola može uključivati
promjenu definicija muževnosti pored dodatnih policijskih snaga koje će patrolirati na narednoj
utakmici.

Kontrola masovnog nasilja. Efektivni napori za kontrolisanje nasilja navijača bazirani su na

svijesti o svakom od tri faktora koji su prethodno navedeni. Prvo, činjenica da uočeno nasilje
na terenu pozitivno utiče na masovno nasilje ukazuje na potrebu za kontrolom nasilja među
igračima tokom događaja. Ako navijači ne definišu aktivnosti igrača kao nasilne, vjerovatnoća
masovnog nasilja se smanjuje. Dalje, percepcija nasilja kod navijača će se vjerovatno smanjiti
ako se događaji ne promovišu kao nasilni sukobi između protivnika. Igrači i treneri se mogu
koristiti za javne objave koje ublažavaju neprijateljstvo i ističu vještine sportista koji učestvuju
u događaju. Poznati navijači svakog tima mogu dati slične izjave. Upotreba sposobnih i visoko
obučenih zvaničnika je takođe važna. Kada sudije imaju kontrolu nad igrom i donose odluke
koje gledalac smatra poštenim, oni smanjuju vjerovatnoću nasilja navijača usled bijesa i uočene
nepravde. Te sudije se mogu sresti sa oba tima prije događaja i mirno objasniti potrebu da se
neprijateljstvo ostavi u svlačionicama. Timski zvaničnici mogu organizovati zajedničke rituale
prije utakmice sa razmjenom simbola tima i ukazivanjem međusobnog poštovanja. Ovi rituali
mogu imati medijsko pokriće, tako da navijači vide da igrači ne posmatraju protivnike kao
neprijatelje.

Drugo, svijest o dinamici mase i uslovima koji prethode nasilju je krucijalna. Preventivne mjere
su važne. Potrebe i prava gledalaca moraju biti poznati i poštovani. Zvaničnici koji kontrolišu
masu moraju biti dobro obučeni da znaju kako da intervenišu u potencijalno nemirnim
situacijama bez kreiranja defanzivnih reakcija i povećanja šanse za nasilje. Upotreba alkohola
treba da se reguliše realno, kao u mnogim ustanovama širom svijeta. Ustanove trebaju biti
bezbjedne i organizovane, da omoguće gledaocima da se kreću uz ograničeni kontakt između
protivničkih navijača. Izlazi trebaju biti pristupačni i jasno obilježeni, i gledaoce ne treba
tretirati kao krdo životinja prije ili nakon utakmice. Podsticanje prisustva porodica je važno za
smanjenje mogućnosti nasilja.

Treće, svijest o istorijskim, socijalnim, ekonomskim i političkim pitanjima koja su često osnov
masovnog nasilja je takođe važna. Restriktivne mjere zakona i reda za masovno nasilje mogu
biti privremeno efektivne, ali neće eliminisati osnovnu tenziju i sukob koji često pokreće
nasilje. Politike koje se bave opsesivnim oblicima nejednakosti, ekonomskih problema,

106
nezaposlenosti, nedostatka političke reprezentacije, rasizma, i pogrešnih definicija muškosti u
zajednici i društvu kao cjelini su neophodne. Ti faktor su često korijen tenzije, sukoba i nasilja.
Kao je istaknuto u okviru „Terorizam“, suočavanje sa prijetnjom političkog terorizma na
sportskim događajima takođe zahtjeva svijest o tim faktorima na globalnom nivou.

Takođe su potrebni napori za utvrđivanje odnosa između timova i zajednica u kojima su

locirani. Ove veze mogu se koristiti za ublažene potencijalno osjetljivih osjećanja ili planova
među grupama gledalaca ili stanovnika zajednice. Ovo ne znači da timu jednostavno trebaju
bolji javni odnosi. Mora postojati stvarna veza između timova, ustanova i zajednica u kojima
postoje. Igrači i treneri moraju biti uključeni u služenju zajednice. Vlasnici moraju biti vidljiva
podrška događajima i programima u zajednicama. Timovi moraju razviti programe za pomoć
razvoju lokalnog susjedstva, posebno onog oko domaćih stadiona i arena.

Cilj ovih smjernica je da pomogne u stvaranju anti nasilnih normi među gledaocima. To je teško
uraditi, ali nije nemoguće. Dugoročno, to je efektivnije od upotrebe detektora metala,
pomjeranja utakmica na udaljene lokacije od domova oba tima, većeg broja policajaca,
patroliranja, upotrebe video kamera za prismotru, i raspoređivanja utakmica u ranim jutarnjim
časovima subotom. Naravno, neke od ovih taktika mogu biti efektivne, ali uništavaju dio
uživanja u prisustvovanju događaju, i ograničavaju prisustvo mnogim ljudima. Vidim ih kao
posljednji izbor ili privremene mjere preduzete samo za pružanje vremena za razvoj novih
navijačkih normi.

6. POLITIČKA UKLJUČENOST U SPORT, FIZIČKO OBRAZOVANJE I

REKREACIJU

Uvod

Mali broj debata izaziva više strasti od one koja se tiče odnosa između politike i sporta. Debata
se manje tiče određivanja da li sport i politika treba da se miješaju jer je davno prihvaćeno, iako
mali broj poriče, da postoji intiman odnos između ove dvije sfere socijalne aktivnosti. Umjesto
toga, savremena debata je fokusirana na prirodu odnosa između politike i sporta i na pitanja kao
što su kako, do koje mjere i zbog čega vlast treba da se uključi u sport. Međutim, prije nego
nastavimo da razmatramo debate o ulozi vlasti i države u sport važno je istaći da postoji druga
dimenzija koja se fokusira na politiku u sportu. Dok prvi fokus ističe ulogu vlasti i javne politike
drugi je fokusiran na kontrolu i upotrebu resursa unutar sportskih organizacija.

Fokus na politiku u sportu tiče se upotrebe moći unutar klubova, liga, upravljačkih tijela sporta
i internacionalnih sportskih organa kao što su IOC i internacionalne federacije i održava
definiciju politike koja ignoriše razliku između javnih i privatnih sfera dok tvrdi da je politika
prisutna svuda gdje postoji neslaganje i razlika u pristupu resursima kao što su bogatstvo, znanje
i vlast (vidjeti Renwick-a i Swinburn-a 1987; Ponton-a i Gill-a, 1993; Houlihan-a 2000).
Politike su prisutne u svakoj organizaciji koja donosi odluke koje utiču na prilike ili životne
mogućnosti pojedinca ili grupa i kao takva uključuje odluke donete od strane nacionalnog
upravnog tijela o potrebnosti igrača i odluke FIFA-e da dodjeli Svjetski Kup 2006 Njemačkoj
a ne Južnoj Africi.

Razlika između politike i sporta i politike u sportu nije baš jasna posebno jer su mnoge
volonterske i privatne sportske organizacije vrlo zavisne od države. Sa ovim na umu primarni
fokus ovog poglavlja je na ulogu vlade i države u sportu, i javnoj politici. Radi prezentacije,
javna politika se odnosi na izbore koji se tiču primjene resursa odobrenih od strane države.

107
Međutim, koncepti „javno“ i „politički“ vrlo su bliski i podudarni. Na primjer, sudovi u Velikoj
Britaniji su namjerno odbili da intervenišu u raspravama nastalim iz nasilja na sportskom
terenu. Generalno, sudovi su prepustili nacionalnim upravnim organima (NGBima) da odrede
kaznu za nasilje jednog igrača nad drugim u sportovima kao što su fudbal i ragbi na primjer.
Da li je ozbiljan napad jednog profesionalnog fudbalera na drugog tokom utakmice kvalitativno
drugačije (privatna stvar) od sličnog napada koji uključuje iste odrasle na ulicu (prihvaćena
javna stvar) nije najjasnije (vidjeti Pateman-a, 1983; Pahl-a, 1985; Habremas-a, 1989 za
detaljniju diskusiju o odnosima između javnih i privatnih sfera). Koncept „politike“ je slično
nejasan. Hogwood i Gunn (1984) identifikuju deset različitih upotreba koncepta uključujući
politiku kao vladinu odluku, program, proizvod, ishod i proces. Pored toga, politika se može
definisati akcijom (upotreba vidljivih resursa kao što je novac), ali i nedjelovanjem (odlukom
da se ništa ne uradi). Konačno, politika može biti samo inspiraciona sa malo realnih očekivanja
ili namjera da će ta aspiracija biti realizovana.

Dalje komplikacije u studiji politika sportske politike nastaju iz globalizacije i različitih načina
primjene moći u političkim procesima. Globalizacija je vrlo zloupotrijebljen termin i ovdje će
biti korišćen za predstavljanje mjere do koje su nacionalni politički i sportski sistemi predmet
uticaja eksternih vladinih i nevladinih organizacija. Ekstremno postoje oni koji smatraju da je
stanje nacije u ozbiljnom padu. U mnogim zemljama dominacija neoliberalne politike za
posljedicu ima „vraćanje“ države, ili „ulubljivanje“ uz istovremeno zaobilaženje neregulisanim
finansijskim kapacitetom sa posljedicom da je pravilna teorizacija političkog procesa sada na
globalnom nivou. Deacon et al. (1997) u svojim zaključcima u studiji o uticaju globalizacije u
socijalnim politikama smatra da „Globalna socijalna politika kao praksa supranacionalnih
učesnika obuhvata globalnu socijalnu redistribuciju, globalnu socijalnu regulaciju, i globalni
socijalni duo i/ili ohrabrenje, i uključuje načine na koje supranacionalne organizacije oblikuju
nacionalnu socijalnu politiku“ (195). Opet takva promjena marginalizacije države utiče na
politiku, opisanu kao „stanje poricanja“ od strane Weiss-a (1998) koja ne uspijeva da uzme u
obzir „raznovrsnost i prilagodljivost državnih kapaciteta“ (Weiss 1997:4). Kako Dearlove
(2000) primjećuje čak i ako bi neko prihvatio političku snagu finansijskog kapitala on „ne može
da oblikuje politike nacija usmjerene direktno na neposredan način“ (114). Ono što je sigurno
je da domaći politički procesi generalno i domaća sportska politika posebno jesu manje
diskretne u odnosu na prethodne periode i da su popustljivije prema supranacionalnim
interesima. Dalje, iako državna prilagodljivost i kapaciteti mogu biti i dalje značajni sada se
moraju koristiti sve više unutar arene globalne politike. Kako će kasnije biti prikazano, aspekti
sportske politike zajedno sa regulisanjem prodaje prava na prenos, dopingovanja sportista i
kretanja igrača između klubova su diskutovani i riješeni na internacionalnom nivou gdje su
pojedinačne države i dalje važne, ali više nisu određujući politički učesnici.

Moć je centralni aspekt u studiji politike i kreiranja politike i od posebnog je značaja za

istraživanje sportske politike. Unutar teorije pluralista moći je refleksija izvora kontrole i
primjenjuje se u otvorenoj debati između interesa o političkim alternativama. Na primjer,
pretpostavlja se da je odluka vlade Velike Britanije da dodjeli javne troškove iznad stope
inflacije sportu Jula 2000 pregledom javnih troškova reflektovala ne samo sklonosti „nove
radne snage“ već i pritisak koji nameću NGBi, Udruženje za fizičko obrazovanje Velike
Britanije i druge lobi grupe profesora fizičkog obrazovanja i medija. Za Lukes-a (1974)
pluralistički model moći mora biti dopunjen suptilnijim modelima koji ističu manje
transparentnu upotrebu moći. Bachrach i Baratz (1970), na primjer, privlače pažnju obimom
unutar sistema kreiranja politika koji favorizuje neke interese po cijeni drugih do mjere da su
neki interesi i pitanja efektivno isključeni sa političke agende. Bachrach i Baratz pominju
„neodlučivanje“ koje definišu kao „odluku koja rezultuje potiskivanjem ili uklanjanjem

108
latentnog ili vidljivog izazova za vrijednosti i interese donosioca odluka“ (7). U sportu, primjeri
neodlučivanja bi uključivali mjeru do koje su potrebe sportista sa invaliditetima u Velikoj
Britaniji ignorisane većim dijelom posljednjih 40 godina, i, na internacionalnom nivou, spori
progres žena ka jednakom pristupu Olimpijskim Igrama – proces koji tek treba da pređe daleki
put. Ali ovi primjeri ilustruju kapacitet moćnih interesa, sportista bez nedostataka i muških
sportista i administratora, da isključi pitanja i interese sa političke agende.

Na dubljem nivou i dalje Lukes (1974) smatra da postoji treća dimenzija moći koja je sadržana
u mogućnosti da se kontrolišu ideje do te mjere da grupe koje mnogi imati legitimno pravo da
imaju osjećaj žaljenja zbog tretmana ili pristupa resursima izgledaju zadovoljno. Prema Lukes-
u „A može primijeniti moć nad B ako ga navede da radi ono što ne želi da radi, ali može
primijeniti moć uticanjem, oblikovanjem ili određivanjem njegovih želja (čest primjer)
kontrolom informacija, putem masovnih medija, i kroz proces socijalizacije“ (23). Na primjer,
nivo učestvovanja žena iz Muslimanskih zemalja na Olimpijskim Igrama je vrlo nizak; zaista,
mnoge Muslimanske zemlje šalju samo muške timove na Olimpijadu. To što postoji par
znakova o značajnom protestu Muslimanskih žena može se smatrati dokazom efektivnosti
socijalizacije u tradicionalnim vrijednostima i ulogama polova i prikazom treće dimenzije moći
i značaja ispitivanja mitova, simbola i jezika manipulacije.

U svakoj od tri dimenzije moći koje je identifikovao Lukes država igra centralu ulogu ne samo
u određivanju redefinisanja privatnih pitanja kao javnih problema i promovisanju nekih pitanja
po cijenu drugih, već i u razvoju i održavanju duboke strukture vrijednosti i stavova u društvu.
Posledično bilo koja studija javne politike i posebno bilo koje ispitivanje motiva za uključenost
vlade u sport, mora se obogatiti mulitidimenzionalnom prirodom moći i ulogom države kao
ključnog političkog učesnika u brojnim političkim arenama koje su sve više po karakteru
internacionalne.

Motivi za uključenost države u sport

Postoje brojna objašnjenja za interesovanje države za sport od kojih je prvi upotreba sporta kao
sredstva za ostvarenje socijalne kontrole u odnosu na radničku klasu generalno i, nedavno, u
odnosu na mlade urbane muškarce posebno. Hargreaves (1986) na primjer, smatra, ne samo da
„kulturalni elementi“ koji bi uključivali sport „čine apsolutno osnovnu komponentu mreža
moći“ već i da je „sport značajno uključen u proces gdje je rast ekonomske i političke moći
buržuja u devetnaestom vijeku Britanije konačno prenijet u klasnu hegemoniju krajem istog
vijeka“ (8, 7). Imperativi kapitalističke proizvodnje potrebni za disciplinovanje nove urbane
radničke klase dijelom kroz eliminaciju onoga što se smatra anarhičnom ruralnom pastinom i
sportovima i uvođenjem sportova koji bi bili dopuna i koji bi podstakli stavove i ponašanja
potrebna sistemu fabrika. Crkva i školski sistem, i privatni i državni, su, za Haregreaves-a,
centralni agenti socijalne kontrole.

Skorije sredinom i krajem dvadesetog vijeka prisustvo motiva socijalne kontrole i dalje je bilo
očigledno na primjer u stavu izraženom u uticajnom Wolfenden izvještaju (1960) da „ako bi
više mladih ljudi imalo priliku za učestvuju u igrama onda bi manji broj njih razvilo kriminalne
navike“ (4). 1980ih sport je posmatran kao potencijalno efektivan način za rješavanje urbanih
nemira. Serije gradskih nereda početkom 1908ih ubrzale su Akcioni sportski program u
Londonu i Zapadnom Medlands-u (Macintosh i Charlton, 1985). Skoro dvadeset godina
kasnije, Politički akcioni tim 10, postavio je sledeći izvještaj Jedinici socijalnog isključenja
Blair-ove vlade, potvrđujući kontinuiranu posvjećenoj upotrebi sporta kao agenta za socijalnu

109
obnovu i socijalno uključenje za „one koji se osjećaju isključenim, kao što su nezadovoljni
mladi ljudi i ljudi iz etničkih manjina“ (DCMS, 1999:5).

Sukcesivne vlasti su tretirale sport kao konvencionalni politički odgovor na urbane nemire i to
što je sport i dalje dominantan u Nacionalnom rasporedu fizičkog obrazovanja pokazuje težnju
ka klasnom hegemonističkom preduzetništvu, ali isto tako može ukazivati na mnogo otvoreniji
i tačniji šablon donošenja politika koje sadrže elemente moralne racionalizacije dobijene iz
pretpostavke da sport gradi karakter, elemente političke difuzije odnosno politike pozajmljene
od drugih zemalja; elemente političke brzine, gdje su sportski projekti imali dobar publicitet i
relativno se brzo i lako sprovode, i takođe elemente politike naučene iz primjera uspješnih
sportskih socijalnih inženjerskih projekata, uključujući mnoge šeme Fudbala u Zajednici i
projekat „Sagorijevanja u aktivnosti“ u Nottingham-u koji je ostvario veliku promjenu u stavu
ka fizičkoj aktivnosti i zdravlju unutar neprivilegovanih gradskih oblasti. Među raznim
motivima koje vlada ima za investiranje u sport nesumnjivo je tačna tvrdnja da je regularni
motiv manipulacija stavovima i vrijednostima često pod izgovorom moralnog unaprjeđenja.
Ovo, međutim, ne mora nužno da čini podršku teoretičarima klasne hegemonije čije tvrdnje
treba tretirati sa određenom sumnjom iz tri razloga. Prvi, nije moguće utvrditi uslove pod kojim
hipoteze hegemonije mogu biti pogrešne; drugo, i konkretnije, uvjerenje da pokušaji za
utvrđivanje klasne hegemonije su osuđeni i predmet su povremenih nazadnih pravaca do
tautološkog položaja prema kojem se i poraz i pobjeda za dominantni klasni interes smatraju
dokazom koji podržava analizu hegemonije; proces kojim se interesi dominantne klase, iako ne
podliježu konkretizaciji, ističu rijetko je naveden (Abercrombie et al., 1980).

Drugi glavni motiv za uključenost vlasti odražava, kao i prvi, prilagodljivost sporta kao alata
za postizanje raznih van sportskih političkih ciljeva i odnosi se na opravdanje investicija u sport
radi zdravstvenih ciljeva. Nedavno su vlasti lobiranje da investiraju u sportske usluge zbog
brojnih dokaza o manje aktivnom stilu života među djecom i pojačane gojaznosti među
mladima sa posljedicom rizika od kardio-vaskularnih problema (Sportski savjet i HEA, 1992;
Reilly et al., 1999; Sport Engleske, 2000).

Treći razlog za vladinu intervenciju u sportu je sve veća svijest o njegovom bitnom
diplomatskom simbolizmu sa epitetima iz rivalstva Hladnog Rata između SAD i Bivšeg
Sovjetskog Saveza. Donekle iznenađujuće sportska diplomatija nije izgubila ni jedan značaj za
vlasti u periodu nakon Hladnog Rata (Houlihan, 1994). Iako je negativna diplomatija, kao što
je bojkot, manje česta pozitivna diplomatija usljed internacionalnih sportskih uspjeha i
organizovanja glavnih sportskih događaja pojačala se što se vidi kroz £10 miliona koje je vlada
Velike Britanije potrošila u pokušaju da objedi FIFA-u da dodjeli Svjetski Kup 2006 Engleskoj
i kroz prijetnje zakonskih optužbi protiv FIFA-e od strane vlade Južne Afrike koja je bila
nezadovoljna jer je izgubila od Njemačke zbog odsustva predstavnika Novog Zelanda. Volja
vlasti da se ponizi pred IOC-om i FIFA-om kroz izdašnu ljubaznost i stratešku ulogu
predsjednika, premijera, kraljevstva i super modela predstavlja odraz vrijednosti koju vlada daje
internacionalnom sportu.

U proteklim godinama sve veći broj vlada u sportu vidi vrijedan alat za stimulisanje urbane
regeneracije. Neuspješni pokušaji da se regenerišu oblasti smanjenja kroz podsticanje novih
proizvodnih poduhvata 1970ih doveli su toga da se veća pažnja pokloni kreiranju radnih mjesta
u uslužnom sektoru i 1990ih je istaknut potencijal sporta i sportskog turizma da stimuliše
obnovu centralnih oblasti i kreiranje radnih mjesta. Iako su sportski projekti, posebno izgradnje
stadiona, bili čest element u strategiji regeneracije za centralne oblasti u SADu je to bio uticaj
Barseloninog uspjeha da postane domaćin Olimpijskih igara u svojoj obnovi što je upozorilo

110
Britansku i druge Evropske vlasti na potencijalni doprinos sporta. Smatra se da razvoj većih
sportskih ustanova i organizacija prestižnih sportskih događaja ne samo da povećavaju sportski
turizam tokom trajanja događaja (Mules i Faulkner, 1996; Crompton, 1995) već takođe
podržava dugoročnu regeneraciju kroz svoj doprinos „novoj viziji“ grada (Roche, 1992).

Sportski turizam takođe ima mnogo opštiji uticaj na nacionalnu ekonomiju. Uticaj Euro96 na
ekonomiju Velike Britanije bio je značajan. Britanski turistički organi su procijenili da svaki
od 250,000 prekookeanskih posjetilaca prosječno potroši £500. Dalje je procijenjeno da dodatni
prihod od turizma tokom takmičenja čini povećanje od 0.25 po centru za izvoz Velike Britanije
u drugoj četvrtini 1996 (Sport Velike Britanije, 1999a, 1999b). Jedna od odgovornosti sporta
Velike Britanije je da „promoviše Veliku Britaniju ili bilo koji dio nje kao mjesto za
internacionalne sportske događaje“ i kako je Richard Callicott, Izvršni direktor Sporta Velike
Britanije, primjetio njegova uloga je da „kreira i osigura centralni fokus i temelj za sva
nadmjetanja“ (1999b:9). Potvrda trenutnog prioriteta datog sportskom turizmu od strane vlasti
je to što su sredstva za lutriju dodijeljena da podrže Strategiju vodećih događaja Sporta Velike
Britanije.

Finalni glavni motiv za uključenost države u sport je vjerovanje da internacionalni sportski

uspjeh može reflektovati i unaprijediti prestiž države. Velike investicije koje su izvršile mnoge
bivše komunističke države, posebno GDR i SSSR, pružaju važan dokaz vrijednosti dodijeljenoj
Olimpijskom uspjehu. U bivšoj GDR njeni internacionalni sportisti su bili „diplomate u
dresovima“, ali njihov izuzetan uspjeh na Olimpijskom takmičenju je prema tvrdnjama bio
baziran na sistematskom dopingu koliko i na ogromnim državnim investicijama u ustanove za
treniranje i trenere (Strenk 1980; Franke i Berendonk 1997). Morton (1982) uvijeno sumira
privlačenje internacionalnog sportskog uspjeha u bivšem Sovjetskom Savezu: „Kući strani
sportski trijumfi, zvanično predstavljeni kao dokaz socijalističke superiornosti nad
kapitalizmom, primarno su korišćeni za stimulisanje osjećaja nacionalnog ponosa i Sovjetskog
patriotizma da bi se uvećalo očuvanje nacionalnog jedinstvo. Van granice, SSSR sportisti koji
su se često takmičili i osvajali takmičenja, medalje i šampionate projektuju pozitivnu, živahnu
sliku uspjeha i snage koja se može prenijeti na Sovjetski Savez“.

Međutim, nisu samo bivše komunističke države težile upotrebi sporta za unaprjeđenje prestiža.
Vlada Kanade, SADa i većine zapadnih Evropskih zemalja investirala je znatno u elitne
sportove pokrenute upravo tim istim motivom. Nekoliko industrijalizovanih zemalja nije
utvrdilo razrađeni sistem javnog finansiranja u identifikovanje elitnih talenata i u razvoj
uključujući posebne sportske škole i akademije i čvrsto usmjerenu javnu subvenciju za
sportiste. Zaista većina zapadnih sistema elitnih sportova su kopije ili barem malo prilagođene
verzije Sovjetskog modela nastalog 1960ih.

Sumarno, države i njihove vlasti postaju uključene u sport iz raznih razloga od kojih je mali
broj vezan za stvarno vjerovanje i vrijednosti sporta. Države su obično tretirale sport kao
pogodan i fleksibilan alat za postizanje van sportskih ciljeva kao što su socijalizacija,
poboljšano zdravlje, kreiranje radnih mjesta, urbana regeneracija ili unaprjeđenje nacionalnog
prestiža. Sporno je pitanje da li su vlade sposobne da tretiraju sport kao bilo šta drugo osim
fleksibilnog, visoko profitnog i relativno jeftinog političkog instrumenta. Ovo pitanje će biti
ispitano u narednom odjeljku, koji daje analizu političkih izjava o sportu od strane dvaju
Britanskih vlada.

111
Od Majora do Blair-a: kontinuitet i promjena

Kroz 1980e sport je bio na granici politika a i kada se rijetko pomjerao ka centru to je bila
posljedica krize i sramote a ne uspjeha i slavlja. Premijerka Margaret Thatcher imala je malo
osjećaja za sport i generalno je javne troškove za sport (a i za druge kulturalne usluge) vidjela
kao potrošnju i kao troškove umjesto kao element produktivne ekonomije i investiciju. Za nju,
masovno učestvovanje je bila usluga za koju je korisnik trebao da plati dok je elitni sport,
posebno fudbal, bio više izvor problema nego izvor ponosa. Sredinom 1980ih pedeset i pet ljudi
je poginulo u požaru tokom fudbalskog meča na tlu Bradford City-a, huliganizam na domaćim
mečevima je bio redovna pojava, i trideset osam Italijana, je poginulo tokom finala Evropskog
Kupa između Liverpula i Juventusa na Heysel stadionu dok su pokušavali da pobegnu od
napada navijača Liverpoola. Katastrofa na Heysel-u definisala je stav Thatcher vlasti prema
fudbalu kao i njen stav prema sportu generalno. Kako Szymanski i Kuypers (1999) kažu
„Margaret Thatcher je znala malo o fudbalu i još je manje marila, ali je brinula da će percepcija
rasprostranjenog nacionalnog nereda šteti njenoj vladajućoj reputaciji“ (51). Četiri godine
kasnije tragedija na Hillsborough-u u kojoj je devedestšest navijača izgubilo živote označila je
najniži nivo Britanskog sporta. Tokom tog perioda vladina politika prema sportu kretala se od
zanemarivanja, kroz primjer postjepenog smanjenja resursa dostupnih Sportskim savjetima i
lokalnim vlastima za sportske usluge, do sporadičnosti, loše smišljene političke inicijative
najbolje prikazane nestabilnim šemama članstva u fudbalskim klubovima. Šema članstva je
uključena u Akt o fudbalskim gledaocima 1989. i dala je moć nadležnom ministru da određene
mečeve imenuje kao otvorene samo za „ovlašćene gledaoce“, prvenstveno one koji su bili u
šemama članstva. Brojni klubovi su uveli šeme ograničenog članstva za svoje navijače, ali je
prijedlog poništen nakon kritike Lord-a Justice Taylor, koji je vodio istraživanje Hillsborough
tragedije. Lord Justice Taylor ispitivao je kapacitet kompjuterske tehnologije da se nosi sa
zamjenom članskih karti i podržao je političku brigu da će šeme dovesti do veće vjerovatnoće
nemira van teretan. Neuspjeh slične šeme u Holandiji zapečatio je sudbinu predloga koji je tiho
odbačen (Houlihan, 1991).

Kada je Thatcher-ovu zamijenio John Major kao premijer i lider Konzervativne Partije počela
je revolucija sportske politike. Ne samo da je Major bio sportski obožavatelj, veće su to bili i
članovi njegovog kabineta. Među značajnijim uvedenim promjenama od strane Major-ove
vlasti bilo je podizanje sporta na nivo kabineta kroz kreiranje Odeljanja za nacionalno nasljeđe
1992 i podršku koju je vlada pružala nacionalnoj lutriji za pružanje dodatnih finansija za razne
„dobre razloge“ uključujući sport. Od posebnog je značaja publikacija prve političke izjave o
sportu od strane vlasti posle dvadeset godina. Sport. Podizanje igre je instrumentalno u
potvrdnom i dodatnom momentu novim pravcima politike koja je u osnovi bila daleko od
podržavanja masovnog učestvovanja u sklonostima ka povećanom isticanju elitnog razvoja i
školskog sporta (Odeljanje za nacionalno nasleđe, 1995). Međutim, treba istaći stepen do kojeg
su godine Major-a bile jedan od par perioda kada je sport bio na političkoj agendi vlasti 1960ih
a da je došlo do priznanja suštinske metrike sporta. Pored ortodoksnog broja motiva John Major
je istakao mogućnost sporta da „obogati i poboljša dnevni život“ i da proizvede „čisto uživanje
za one koji igraju i one koji gledaju“ (DNH, 1995:2).

Politička izjava je reflektovala mnoge motive koji su prethodno pomenuti. U John Major- ovom
uvodu izjave od pominje mogućnost sporta da izgradi karakter i pruži „vrijedne lekcije za cio
život“; da ostvari socijalnu integraciju kao „vezujuća sila između generacija (i kao) jedna od
definišućih karakteristika nacionalnog i lokalnog ponosa“; i da ojača sportsko nasljeđe države
koja je „izumjela većinu velikih svjetskih sportova“ (DNH, 1995: 2-3). Upravljači za shvatanje

112
ovih političkih ciljeva bili su elitni uspjesi i obnova školskog sporta. Predložena je elitna
Britanska Akademija za Sport, modelirana prema uspješnom Australijskom Institutu za Sport,
koja bi pružala treninge najvećeg kvaliteta, ustanove za trenere i sportsku nauku. Udio svjetske
podrške i ustanova za elitne sportiste podržan je serijama sastavnih blokova od kojih je
najvažniji bio obnova školskog sporta. John Major je izjavio da ima namjeru da „vrati sport
nazad u srce nedjeljnog života svake škole“ (DNH, 1995:2), cilj koji će biti ostvaren kroz veliki
broj političkih instrumenata. S jedne strane bile su serije podsticaja kao što je nagrada
Sportsmark za odavanje priznanja školama za izvanredan učinak, i finansiranje internih treninga
za profesore, a s druge strane serije ograničenja uključujući OFSTED inspekciju i najvažnije
od svega pregled nacionalnog rasporeda za fizičko obrazovanje koji ne samo da je bio napredna
uloga za sport, suprotno fizičkom obrazovanju, već je takođe isticao značaj „tradicionalnih
timskih igara i takmičarskih sportova“ (DNH, 1995:7).

Iako su motivi sadržani u projektu Sport. Podizanje igre bili konvencionalni, drugačiji od
prethodnih intervencija u sportskoj politički prvenstveno prema posvjećenosti finansijskih i
zakonskih/regulativnih resursa, važno je istaći elemente prethodne sportske politike koja je
primila malo pažnje ili promjena. Sport za sve, slogan sportske politike usvojene od strane
Sportskog Savjeta tokom većeg dijela 1970ih i 1980ih, i posvjećenost promovisanju masovnog
učestvovanja u sport primali su samo prolazni komentar kao i lokalne vlasti, primarni agenti za
postizanje masovnog učestvovanja. Djelimično je ovo ometanje reflektovalo stav vlade da je
infrastruktura ustanova za masovno učešće sada utvrđena i da upravljanje i političko vođstvo
treba prepustiti lokalnim vlastima. Međutim, oskudni pomen doprinosa lokalne vlasti, koja troši
preko £800 miliona svake godine na sport, bio je odraz trajne antipatije Konzervativne vlasti
prema lokalnoj upravi.

Dolazeća vladavina Radnika 1997 iznenađujuće je oklijevala i bila nesigurna u svojim prvim
pokušajima da nametne žig „nove radne snage“ na sportsku politiku. Predizborna politička
izjava Sportske nacije Radnika (Radnička strana, 1996) potvrdila je široke prioritete projekta
Sport. Podizanje igre. Dvojno isticanje školskog sporta i poboljšane podrške elitnim
sportistima ostalo je netaknuto sa slabom posvjećenošću vraćanju idealnog Sporta za sve u srca
vladajuće politike što je bila jedina inovacija. Mnoge prethodne školske sportske politike su
zadržane, kao što su Sportsmark nagrada, uvođenje specijalizovanih sportskih koledža, i
posvjećenost konkretnoj podršci za elitne sportiste. Nagrada Sportsmark je data onim školama
koje su ispunjavale serije kriterijuma po pitanju širine rasporeda, vremena za fizičko
obrazovanje i sport, i kvaliteta dostupnih resursa. Specijalistički sportski koledži su škole sa
akreditacijom za stručnost u fizičkom obrazovanju i sportu. Fakultetima su data dodatna
sredstva direktno od vlade i omogućeno im je da odaberu do 10% svojih prihoda na osnovu
sposobnosti u sportu. Namjera je bila da fakulteti formiraju integralni deo u razvoju sistema sa
visokim učinkom u identifikovanju talenata i razvoju i bliskom radu sa regionalnim centrima
Sportskih instituta Velike Britanije.

Na nesreću, prve tri godine Radnika u kancelariji najbolje se mogu opisati kao perioda
kolebanja i povlačenja. Zbrka je nastala oko lokacija predloženih za Britanske Akademije
sporta (sada pod naslovom Sportski instituti Velike Britanije (UKSI)). Nakon prolongiranog
perioda nadmjetanja između konkurentnih centara vlada je objavila da će UKSI biti lociran u
Sheffield-u samo da bi se odluka bacila u lice opoziciji vladajućeg tijela i onda je predložen
pregledani model koji je dao serije regionalnih centara sa Sheffield-om kao administrativnim
centrom. Međutim, za kratko vrijeme planovi su ponovo promijenjeni ovaj put da bi se
administrativne funkcije prebacile iz Sheffield-a u London. Političko povlačenje javilo se u
oblasti školskog sporta gdje je vlada obustavila Nacionalni raspored za fizičko obrazovanje

113
(NCPE) u osnovnim školama tokom dvije godine kako bi se kreirao prostor za časove
književnosti i matematike. Generalnije, Ministar za Sport, Tony Banks, posvijetio je mnogo
svog vremena pokušaju da dovede Svjetski Kup 2006, kao i prateće ekonomske prednosti, u
Englesku.

Tek je 2000 vlada Radnika uspjela da utvrdi drugačiju sportsku politiku koja se mogla povezati
sa nekim njihovim suštinskim izbornim temama, posebno sa socijalnim uključivanjem.
Sredinom 2000ih objavljena je Sportska Budućnost za Sve (DCMS, 2000) koja je utvrdila jasan
politički profil za novu vladu. Iako je politička izjava zadržala dvojno isticanje Konzervativne
vlasti o školskom sportu i elitnim rezultatima Radnički dokument je povratio podršku za
masovno učestvovanje kao centralni cilj. Kao Konzervativci, Radnici su priznali centralni
značaj škola za svoje političke ambicije; „U školama mnogi od nas dobijaju prvu priliku da se
oprobaju u sportu“(3), ali umjesto da se oslone primarno na ograničenja kao što su reforma
rasporeda i OFSTED inspekcija Radnička vlast je više koristila podsticaje uključujući
finansiranje školskih sportskih ustanova, imenovanje 110 specijalističkih sportskih koledža
(SSCa) i imenovanje 600 školskih sportskih koordinatora. Takođe za razliku od politike Sport.
Podizanje igre strategija Radnika integrisala je, eksplicitnije, ciljeve za školske sportove sa
onima za elitne sportiste povezivanjem specijalističkih sportskih koledža sa UKSI mrežom
regionalnih centara.

Posvjećenost utvrđivanju UKSI mreže i nastavku programa Svjetske klase, koji pružaju razne
usluge elitnim sportistima uključujući direktnu finansijsku podršku, ostala je netaknuta. Osim
povezivanja regionalnih centara sa SSCima politička izjava je zahtjeva da „vladajuća tijela
kreiraju nacionalni plan razvoja talenata „čiji bi dio uključivao identifikovanje
„najtalentovanijih 14ogodišnjaka“ i nuđenje mjesta za njih u nekom od SSCa (DCMS 2000:15-
16).

Osim integrisanja školskog duha sa elitnim razvojem izjava je takođe težila povezivanju
školskog sporta i posebno ustanova, na efektivniji način sa razvojem infrastrukture ustanova u
zajednici. Finansiranje razvoja ustanova došlo bi iz promjena kriterijuma za alokaciju prihoda
od Nacionalne Lutrije sa £125 miliona dostupnih fondu za nove prilike za zelene površine i iz
zahtjeva da 75% prihoda lutrije bude posvećeno razvoju sporta u zajednicama. Pored toga,
vlada je predložila da sportovi sa velikim prihodom od emitovanja posvijete najmanje 5% tog
prihoda razvoju travnatih ustanova i da „gdje god je moguće, ta nova investicija bude usmjerena
ka školama“ (DCMS, 2000:12).

Postoje mnogi vrijedni uvidi koji se mogu steći za političke procese u politike sporta iz
poređenja politika za vrijeme upravljanja Majora i Blair-a. Omogućene su činjenicom da su
obje vlade bile čvrsto ukorijenjene u centru Britanske politike pa se prvo zapažanje tiče
poteškoća u uvođenju radikalnih promjena u politici za kratko vrijeme (odnosno, četiri do pet
godina). U srcu problema političke promjene, čak sa malim nivoom prihoda, nalazi se složenost
i rasprostranjenog mreže organizacija koje su morale da se mobilišu da bi se ostvarila promjena.
Nigdje ovo nije jasno kao u školsko sportu gdje se Sportski Savjet bavi velikim brojem
nezavisnih li barem relativno autonomnih tijela. Stalni pad uticaja lokalnih obrazovnih organa
znači da se vlasti i Sportski Savjet moraju složiti sa individualnim školama i njihovim upravnim
odborima. Pored toga, Sportski Savjet mora da radi sa oko trećinom nacionalnih upravnih tijela
od kojih svako ima svoje interne procese donošenja odluka. Konačno, implementacija politike
takođe se oslanja na saradnju između 300 lokalnih vlasti od kojih svaka ima svoj skup političkih
prioriteta prema svojim odabranim članovima.

114
Obje vlasti su težile da uvredu političke promjene kroz doprinos ograničenja ili sankcija i
podsticaja. Vlada Major-a koristila je ograničenja u obliku promjena rasporeda fizičkog
obrazovanja i OFSTED i HMI inspekcija, ali je takođe koristila podsticaje u obliku Lutrije,
Sportsmatch-a (gdje je vlada davala podjednake donacije kao i privatni sponzori), i sponzorstva
u vidu smanjenja poreza. Na sličan način Blair-ova vlada je nametnula ograničenja, na primjer
u obliku zahtjeva od NGBa da podjele strategije razvoja talenata kao uslov za donaciju i
nametanja strožih kontrola na prodaju školskih terena, i kreiranje podsticaja u vidu prava na
fond Lutrije za šeme prioriteta, sa finansiranjem novo kreiranih SSCa, i posebno kroz posebno
omiljeni savremeni pregled troškova u 2000 koji je u velikoj mjeri bio usmjeren ka školama i
ustanovama u zajednici.

Pored datih raznih političkih instrumenata dostupnih za implementaciju vladine politike

poređenje dvaju politika takođe pruža uvid u prostora za političko učenje, najbolje ilustrovano
osjetljivijom upotrebom finansija Lutrija za postizanje političkih ciljeva. Tokom posljednje tri
godine kriterijum za donacije iz Lutrije se promijenio tako da omogući precizno ciljanje
konkretnih geografskih oblasti i socio-ekonomskih grupa. Druge ilustracije uključuju bolnije
lekcije naučene kroz promjene u politici od centralizovanih sportskih instituta Velike Britanije
ka regionalnim mrežama. Konačno, političko učenje je takođe vidljivo kod daleko upornijeg
problema podizanja profila fizičkog obrazovanja i sporta u školskom rasporedu. Sportsmark,
Sportsmach, OFSTED izvještaji, formiranje Nacionalnog rasporeda za fizičko obrazovanje i
novije utvrđeni specijalistički sportski koledži, serije TOP šema i imenovanje 600 školskih
sportskih koordinatora svjedoče o značaju pristupa koji su političari usvojili.

Mjera političke difuzije je takođe značajna, ali to nije iznenađenje. Većina vlada kada se suoči
sa novim problemom rijetko pristupa na način koji predlaže klasični racionalni model donošenja
odluka. Mnogo češće vlade koriste političke prečice kao što je traženje problema sličnih tom
novom i kako su druge države reagovale kada su naišle na taj problem. Na primjer, mnogi
trenutni odgovori na problem dopinga u sportu usvojeni su iz dugo postojećih pokušaja da se
iskorjeni upotreba rekreativnih droga, sportski instituti Velike Britanije su modelirani prema
Australijskom Institutu za sport, dok specijalistički sportski koledži imaju pedigre koji ide
nazad do Sovjetskog saveza iz 1960ih.

Ovaj kratak pregled dvaju novijih političkih izjava o sportu daje tri važna zaključka. Prvi, i
možda najvažniji, kreiranje politike i njena implementacija često su neodvojive i uspješna
implementacija se oslanja znatno na saradnju velike mreže partnera. Međutim, smatrati da je
država „ispražnjena“ zbog transfera odgovornosti na organizacije komercijalnog ili
dobrovoljnog sektora i posledično ima manji kapacitet za političko vođstvo je vrlo diskutabilno
jer neko može tvrditi, ubjedljivo, da država nije ispražnjena već proširena i da iako će imati
manje odgovornosti za direktno pružanje usluga imaće veći uticaj zbog složenog i obimnog
šablona organizacija koje zavise od državnih resursa. Na primjer, glavni NGBi su uključeni u
blizak i određen odnos sa Sportskim Savjetima, gdje se donacija predviđa prema političkim
ciljevima Saveta (i vlade) u oblastima kao što su udio treniranja i razvoja mladih i doprinos
socijalnom uključivanju. Drugo, iako se domet vlade može produžiti kroz povećanu upotrebu
regulacija i donacija njen kapacitet da brzo odgovori na promjenljivu okolinu nestao je zbog
brojnih organizacija uključenih u isporuku bilo kog političkog cilja i njihove mogućnosti
izbjegavanja istog. Na primjer, očigledno jednostavan i jasan cilj povećanja kvaliteta
Britanskog odreda za Olimpijske igre, uključuje pregovore sa Britanskim Olimpijskim
Udruženjem (jedan od par nacionalnih Olimpijskih komiteta koji je nezavistan od vlade), sa 27
ili slično NGBa za Olimpijske sportove, odborom za raspodjelu Lutrije za sport, i
organizacijama domaćinima regionalnih centara Sportskih Instituta Velike Britanije. Tako ne

115
samo da je vlada ozbiljno ograničena odlukama svojih prethodnika, već i postojeće politike
takođe imaju svoj trenutak za čije preusmjerenje treba vremena. Konačno zapažanje je isticanje
značaja faktora van domaćeg političkog sistema. U svim gore pomenutim politikama strana
politička okolina je djelovala kao resurs za domaće kreatore politika tako što im je omogućila
da pozajme uspješne politike iz drugih zemalja. Međutim, kako će se pokazati u narednom
odjeljku strano političko okruženje se sve više ponaša kao ograničenje nego kao resurs.

Proširenje konteksta kreiranja sportske politike.

Tri pitanja u sportskoj politici, kreiranje Nacionalnog rasporeda za Fizičko obrazovanje

(NCPE), pogodnost igrača, i anti-doping strategije, biće ispitana radi ilustrovanja načina na koje
internacionalni kontekst utiče na domaće procese. Na prvi pogled dizajniranje NCPEa treba da
bude objekat manjeg uticaja van Velike Britanije. Dizajn rasporeda je, na prvi pogled, čisto
domaća stvar a ne predmet bilo kakvih internacionalnih sporazuma ili dogovora. Postavljen na
osnovu ideološke debate o ulozi edukacije koju je započela Thatcher vlada početkom 1980ih,
Akt o obrazovnim reformama iz 1988. uključivao je pravo na odluku o utvrđivanju nacionalnog
rasporeda. Odluka da se dizajnera nacionalni raspored donijeta je dijelom zbog brige vlasti da
obrazovanje može dati eksplicitniji doprinos sticanju važnih profesionalnih vještina i time
unaprijediti Britansku internacionalnu ekonomsku konkurentnost. Dalje, kako je Deacon et al.
(1997) objasnio, 1980ih je socijalna politika generalno bila oštro informisana
fundamentalističkim neoliberalizom koji se javio iz moćnih internacionalnih tijela kao što su
Međunarodno Monetarni Fond, Svjetska Banka i, mada u manjoj mjeri, Organizacija
Ekonomske saradnje i razvoja koja je omogućila domaće političke debate kroz formiranje
snažne zajednice ideja.

Iako je radna grupa za raspored fizičkog obrazovanja bila jedna od posljednjih osnovanih od
strane državnog sekretarijata činjenica da je fizičko obrazovanje uključeno kao osnovni
predmet pozdravljena je sa mnogo olakšanja među profesorima fizičkog obrazovanja i grupama
zastupnika. Međutim, prava bitka se nije vodila oko statusa fizičkog obrazovanja u nacionalnom
rasporedu već oko konkretnog sadržaja predmeta. Tri logične različite grupe interesa nastale su
tokom debate o sadržaju rasporeda, od kojih je prva uključivala glavne NGBe čija je glavna
briga bila očuvanje vremena za sportsko i fizičko obrazovanje, promocija sticanja vještina i
razvoj kao centralne teme NCPEa, i obnova sporta van nastave. Druga grupa uključivala je
profesore fizičkog obrazovanja i prateće grupe zastupnika, sa najistaknutijim Udruženjem
fizičkog obrazovanja Velike Britanije, koji su dijelili neke brige NGB grupe, posebno po pitanju
odbrane vremena rasporeda ali koji su bili generalno protiv podrivanja fizičkog obrazovanja
pretjeranim isticanjem sporta. Treći interes, Britanski Sportski Savjet, je tokom tog vremena
bio najslabiji jer je tek nedavno prihvatio sad je sport i rekreacija za školarce legitiman problem.
Pod uslovima Povelje i usljed prilično krute demokratizacije između vladinih odjeljenja
Britanski Sportski Savjet je imao malo prilike ili podsticaja da teži vodećoj ulozi u politici za
ovu starosnu grupu.

Interni izvještaj proizveden od strane radne strane NCPE-a ističe podjelu između prve dvije
interesne grupe. Izvještaj je vrlo kritikovan kao pretjerano stručan i zbog malog isticanja
„bavljenja sportom“ (Talbot, 1995). Kritiku je vodio državni sekretar za obrazovanje sa
ministrom za sport i dobili su snažnu podršku većine NGBa iako im to nije bila namjera jer su
NGBi imali ulogu velike podrške u ovoj fazi donošenja odluke. Finalna verzija NCPEa,
objavljena 1991, odražavala je povlačenje iz uloge radne strane i značajan kompromis sa
„sportskim“ interesima jer je dala na značaju sticanju vještina u konkretnim sportovima i
posebno takmičarskim sportovima.

116
Proces kroz koji je NCPE formiran odražavao je zabrinutost vlade, ili tačnije par novih ključnih
ministara, da se nametne posebna vizija sporta u školama. Od prvog koraka odabira članova
radne strane rasporeda, kroz odgovor na Interni Izvještaj, i praćenje implementacije od strane
Nadležnih za procjenu i školski raspored vlada je upravljala procesom kreiranja politike. Kako
Evans i Penney (1995) primjećuju, vlada je namjerno i cinično intervenisala u kreiranju
nacionalnog rasporeda za fizičko obrazovanje zarad promovisanja sopstvenih „interesa
restoracije“ (184). Ukratko, vlada, u obliku ključnih vladinih ministara, podržana NBG
interesima, projektovala je situaciju kroz koju je mogla da nametne praksu takmičarskog sporta
sa fizičkim obrazovanjem i tvrdi da bi to dovelo do socijalnih ekonomskih i ličnih ishoda dok
bi drugo pomenuto, u najboljem slučaju, imalo nejasnu svrhu i, u najgorem slučaju, narušilo
kompetetivne vrijednosti.

Pomoću procijene političkih procesa za NCPE postoje mnoge stavke po kojima se vlada
Margaret Thatcher kretala paralelno sa drugim neoliberalnim vlastima kao što su one na Novom
Zelandu, SADu i nekim Kanadskim opštinama gdje je politika opisana ojačanjem
opštinskog/državnog ili centralnog pravca nastave ka većom profesionalizacijom praćenom
delegiranjem kontrole nad finansijama školskim odborima ili guvernerima (Houlihan, 1997).
Zabrinutost internacionalnom ekonomskom konkurentnošću, kritika profesija u javnom sektoru
kao što su profesori, i briga o postizanju internacionalnih sportskih uspjeha su bile ideje
sadržane u neoliberalnoj politici i nisu bile jedinstvene za Britaniju ili za Konzervativnu vladu.
Stoga iako je formiranje NCPEa bilo u velikoj mjeri domaće pitanje neminovno je bilo
promovisano i posredovano serijama internacionalnih debata o odnosu između edukacije i
ekonomije, profesionalne autonomije i uloge internacionalnog sporta.

Drugi primjer tiče se Bosman slučaja i načina na koji je odluka Evropskog Suda Pravde (ECJ)
imala implikacije za domaće klubove i lige i nametnula pitanje na agendi domaće politike
Velike Britanije. Jean-Marc Bosman, Belgijski fudbaler, dobio je ponudu sa novim ugovorom
sa manjom platom od strane njegovog kluba RC Liege. Nakon odbijanja novog ugovora RC
Liege stavio ga je na listu transfera i ponuđen mu je posao od strane SAD Dunkerque-a.
Međutim, RC Liege je dobio da prođe transfer jer su postojale sumnje u mogućnost SAD
Dunkerque da izvrši plaćanje. Bosman je odveo svoj slučaj do Evropskog Suda Pravde i
uspješno argumentovao da je sistem transfera prekršio njegova prava na slobodu kretnja po
članu 48 Rimske povelje. Slučaj je imao rasprostranjene i dobro poznate implikacije. Ukratko,
omogućio je fudbalskim klubovima unutar EU da ignorišu UEFA pravila koja ograničavaju
eksterne igrače koje klub može da stavi na teren do tri plus dva srodna igrača. Slučaj je dao
značajan stimulans za ubrzanu komercijalizaciju fudbal i doveo do toga da Španija, Italija,
Francuska i Engleska brzo povećaju broj stranih igrača u svojim redovima.

Sa tačke gledišta vlade Velike Britanije intervencija ECJa imala je par trenutnih implikacija jer
je bila zadovoljna što će nastaviti da tretira pitanje sastava tima kao stvar za UEFA i
individualnih klubova koji mogu funkcionisati unutar regulacija Odeljanja za Edukaciju i
Zapošljavanje (DfEE) po pitanju izdavanja radnih dozvola za igrače iz van Evropskih
Ekonomskih Oblasti (EEA). Međutim, tokom naredne četiri godine implikacija Bosman-ovog
slučaja bila je nametanje dva blisko povezana pitanja na političkoj agendi vlasti. Prvo je došlo
iz poteškoće u održavanju tadašnjeg kriterijuma za izdavanje radnih dozvola fudbalerima van
EEA i druga se ticala sve veće potrebe za zaštitom „domaćih“ fudbalskih talenata. Što se tiče

117
prvog pitanja Velika Britanija je imala neke od najstrožih regulacija u EEA o izdavanju radnih
dozvola. Prekookeanska radnička služba DfEE-a bi odobrila radnu dozvolu samo ako je igrač
internacionalno poznat i ako njegov posao ne može da ispuni EU građanin. „Internacionalno
poznat“ obično podrazumijeva zahtjeva da je igrač igrao u oko 75% međunarodnih utakmica
svoje države. Bilo je malo kontroverzi oko strogoće kriterijuma za izdavanje radnih dozvola
prije Bosman presude. U godinama odmah nakon Bosman-ovog slučaja desilo se da kriterijum
radne dozvole bude odbojan za elitne EU igrače. Međutim, kako su troškovi privlačenja
ograničenog broja visoko kvalitetnih igrača u EEA počeli da rastu klubovi su počeli da traže
van EEA sa posljedicom da je kriterijum za izdavanje radne dozvole postao vrlo osjetljivo
političko pitanje. Ovo je od posebnog značaja za elitne klubove koji su željeli da zaštite svoj
komercijalni interes i, za mnoge, interese svojih učesnika. Klubovi iz nižih liga bili su takođe
odbojni prema regrutovanju sa ne-EEA tržišta da bi unaprijedili snagu svojih odreda i ponudili
svojim saradnicima isti internacionalizovani proizvod kao i njihove kolege iz Premier Lige.
Uglavnom kao odgovor na lobiranje klubova iz Fudbalskih liga vlada je odlučila, jula 1999, da
olakša kriterijum za izdavanje radnih dozvola. Kako Ferragu (1999) ističe „Vjerovalo se da bi
ublaženje pravila izjednačilo prilike dostupne klubovima“(3).

Iako su klubovi možda bili srećni zbog promjena u pravilu o radnim dozvolama druge interesne
grupe, zabrinute zaštitom domaćih talenata, nisu bile. Udruženje Profesionalnih fudbalera
smatra da je promjena dodatno obeshrabrenje za klubove da neguju i koriste domaći talenat,
situacija koja bi dugoročno značila narušavanje interesa nacionalnog tima. Fudbalsko udruženje
dijelilo je ovu generalnu brigu i predložilo da klubovi Premier Lige trebaju biti ograničeni na
dva igrača van EEA a da Klubovi Prve divizije trebaju biti ograničeni na jednog. Uravnoteženje
brige o razvoju lokalnih sportskih talenata sa komercijalnim interesima kluba bilo je i još je
teško pitanje za vladu. To da treba da bude uopšte problem vlade je iznenađenje i odražava
mjeru do koje je trenutna vlada Tony-a Blair-a težila da se poveće sa „ljudskom igrom“. Od
dolaska u kancelariju 1997 vlada je preuzela ulogu u oblikovanju fudbala prvo kroz utvrđenje
Fudbalskih izvršioca koji su izvještavali, interno, o komercijalizaciji i rasizmu, i od skora kroz
osnivanje Fudbalskog temelja za podršku razvija fudbala na ravni i Nezavisne Fudbalske
Komisije koja će djelovati kao „nadzorno“ tijelo u korist navijača.

Djelimično, dodavanje pitanja regulisanja radnih dozvola i razvoja i zaštite domaćih talenata
na spotskoj političkoj agendi vlade je odraz njenog populističkog stava o sportu i kulturi, ali
takođe ukazuje na meru do koje je kontrola vlade nad sportskom agendom oslabljena sve većim
interesom eksternih političkih učesnika kao što je EU. Dalje, ne samo da postoje dokazi o
gubljenju domaće kontrole nad definisanjem sportske političke agende Velike Britanije, već
takođe postoji dokaz da su brojni politički odgovori na pitanja sa agende ograničeni od strane
eksternih učesnika. Na primjer, iako se čini da je vlada Velike Britanije zadovoljna što ostavlja
fudbalske klubove da se bore što bolje mogu sa otvorenijim tržištem za igrače što je posljedica
Bosmanove presude druge države, najistaknutije Francuska, i organizacije kao što su UEFA i
FIFA lobiraju snažno za modifikaciju EU regulacija o slobodi kretanja radne snage da bi se
ograničio broj stranih igrača koje klub može da primi.

Sve veća uključenost EU u sport je takođe faktor u kreiranju politike o anti-dopingovanju,

trećem i posljednjem primjeru u ovom odjeljku. Od traumatičnog događaja iz 1980ih kada je
Olimpijske Igre u Seulu obilježila pobjeda Ben-a Johnson-a pomoću droge u trci na 100 metara,
otkriće naknadne komisije za ispitivanje u Kanadi, za pretjerano sistematsko dopingovanje
među elitnim sportistima, i sa sličnim skandalom u svjetskom obnovljenom Australijskom
Institutu za Sport, anti doping napori su sporo transformisani iz serija odvojenih, određenih
prema državi, spontanih i neefektivnih reakcija u više integrisano globalno ponašanje

118
(Haulihan, 1999). Vlada Velike Britanije je bila među prvima da prihvati pitanje dopinga u
sportu kao stvar javne politike i koristila je razne političke instrumente, uključujući zakon, za
nametanje uslova za odobrenje donacija NGBima, i edukativne kampanje, za ojačanje anti-
doping napora na domaćem nivou. Međutim, kako je postalo jasno da problem prevazilazi
domaći kontekst vlada je, kroz sport Velike Britanije, postala uključena u sve razrađeniju mrežu
internacionalnih saradničkih sporazuma, uključujući Anti- doping konvenciju Saveta Evrope,
Internacionalni Anti-doping sporazum i serija bilateralnih sporazuma koji su uključivali podjelu
informacija, sporazume za međusobno testiranje sporazuma, i pokušaje da se podjele
zajedničke procedure i kazne za primjenu doping sredstava. Najnovije, Internacionalni
Olimpijski Komitet, grupa zemalja, od kojih je jedna Velika Britanija, EU i Savjet Evrope
osnovali su novo tijelo Svjetske Anti-doping Agencije (WADA). WADA će biti odgovorna za
vođenje i koordinisanje globalnih anti-doping napora i, unutar saveza, će težiti postizanju
sporazuma i konsistencije o takvim neobičnim pitanjima kao što su definisanje dopinga,
prihvaćena lista zabranjenih supstanci i praksi, i sporazumi o kaznama. U stvari, WADA će
postati vodeće političko tijelo ne samo za internacionalne federacije i IOC, već i za vlade u
serijama pitanja koja su prethodno tretirana kao domaća stvar čime će se predefinisani uloga
vlasti, uključujući i Veliku Britaniju, radi spajanja kreatora politike i važnih agenata za
implementaciju WADA poliitike umjesto samo nezavisnih agenata.

Iako u sva tri primjera u ovom odjeljku vlada zadržava važnu ulogu u određivanju politike o
raznim sportskim pitanjima neporecivo je da se njena uloga znatno promijenila i da pored
sportskih pitanja sada u velikoj mjeri vodi računa o očuvanju domaćih političkih učesnika i
procesa koji će biti vjerovatno riješeni, ili barem definisani, na internacionalnom nivou. Takav
razvoj zahteva da drugi domaći politički učesnici preorijentišu svoje aktivnosti tako da
odgovaraju sve većoj internacionalizaciji procesa kreiranja politike.

Zaključak

Postjepeno povećanje značaja internacionalnog okruženja za domaću politiku govori da

moramo da ispitamo kreiranje politike kao proces dvojnog nivoa gdje se domaći i
internacionalni procesi susreću i utiču jedni na druge. Trend ka internacionalizaciji kreiranja
sportske politike ističe značaj snažnog skupa domaćih političkih učesnika sposobnih za
efektivno učestvovanje na internacionalnom nivou i odbranu, ako je potrebno, domaćih interesa
i prioriteta. Na nesreću, analize domaćih političkih procesa i ravnoteže uticaja između domaćih
političara ne pruža ubjedljivu sliku.

Jedna snažna tema koja je prošla kroz ovo poglavlje bila je mjera do koje postoji generalna
tendencija među novijim vladama da tretiraju sport kao instrument. Sentimentalnost John-a
Majora i populizam vlade Tony-a Blaira-a protivrječili su kontinuiranoj percepciji sporta kao
resursa umjesto kao odvojenog političkog polja. Međutim, takav stav ne treba da omalovažava
značajne prednosti, na primjer u obliku trajnih javnih investicija u sportske ustanove, koje su
nastale iz vladinog interesa za sport, čak iako postoji sumnja oko motiva i dubine posvjećenosti
političkoj oblasti. Utisak vrlo površnih interesovanja za, i posvjećenosti, sport je podstaknut
stepenom do kojeg je politička promjena proizvod entuzijazma ministara i premijera ili
samostalnog donošenja odluka unutar Sportskog Savjeta umjesto promjenom unutar značajne
sportske političke zajednice. Odluka o lokaciji UKSIa (za koju neko može dodati naknadnu
oduku po pitanju ponovnog razvoja Wembley-a kao nacionalnog stadiona), preokupacija Tony
Banksa, prvi Radnički ministar sporta u Blair-ovoj vladi, sa fudbalom, i prioritetom školskog
sporta, su simptomi kreiranja politike u relativnoj izolaciji od šire političke zajednice. Velikim
djelom sposobnost sukcesivne vlade da tretira sport i fizičko obrazovanje na instrumentalni

119
način i da promoviše i teži diskutabilnoj politici odražava slabost interesnih grupa vezanih za
sport i njihovu nesposobnost da utvrde institucionalizovano prisustvo u političkim procesima.
Za razliku od brojnih drugih političkih oblasti, kao što su zdravstvo, odbrana i transport, gdje
su interesne grupe sigurno utvrđene u svojim respektivnim političkim zajednicama i odišu
kapacitetom za posredovanje u javnoj politici, sportski interesi tek treba da postignu jednaki
stepen sistematsko pristupa i uticaja.

Na domaćem nivou politički proces za sport je pod snažnim uticajem vlade. Opet ranije u ovom
poglavlju je pomenuta stalna debata o globalizaciji političkih procesa i posledičnoj potrebi da
se pregleda konvencionalni model sportskog političkog procesa jer zauzima mjesto unutar u
osnovi samostalnih domaćih konteksta sa potrebom da se uzme u obzir sve veći značaj politički
učesnika i eksternih aspekata iza domaćeg političkog sistema. Gore predstavljen dokaz pruža
djelimičnu podršku stavu. Bilo bi prilično pogrešno predložiti da nad brojnim sportovima,
fizičkim obrazovanjem i rekreativnim pitanjima država i pojedinačne vlade i dalje zadrže
autoritaran položaj koje su nekada imale ili su mogle da drže, imajući na umu generalno
opiranje vlasti da postane previše uključena u sport do 1960ih. Međutim, pretpostaviti da je
promjenljiva uloga države bila prelazak od centralnosti na marginalnost političkih procesa bilo
bi pogrešno. Država je i dalje centralni politički učesnik osim što mora da djeluje u sve više
složenoj, podijeljenoj i diferenciranoj političkoj okolini. Od posebno je značaja što resursi
individualnih država, koji su u slučaju razvijenih ekonomija značajni, sada mogu biti uvećani
kolektivnim uticajem država koje operišu kroz formalne internacionalne organizacije kao što
su EU i neformalne grupacije kao što je Internacionalna intervladajuća konsultativna grupa za
Anti doping u sportu (IICGAS) povezana sa WADA. Iako je moguće tvrditi da IGOi kao što su
EU i IICGAS imaju sredstva da prenose državne interese kao i da ih jednostavno odražavaju
razvoji na internacionalnom nivou pružaju dokaz o mogućnosti države da se efektivno prilagodi
globalizaciji kreiranje sportske politike.

Diskusija o sportskoj politici je prešla dug put od dana kada su političari podržavali uključenost
vlade u sport uz izvinjenje i pokušavali da propagiraju mit da je sport nekako van normalnog
političkog života. Sada je jasno prihvaćeno kod svih strana i u svim državama da je sport
političko pitanje. Takvo shvatanje treba rado dočekati a ne treba ga se plašiti. Aktivnosti koje
su ignorisane u političkim interesima tretirane su tako samo jer su nevažne za društveni život.
Sport je sve više u centru života mnogih ljudi kao izvor identiteta, ličnog zadovoljstva i
blagostanja, i zaposlenja i prihoda. Oni koje zanima budućnost sporta zbog toga treba da
pozdrave njegov politički profil jer postoje brojna ključna pitanja koja će zahtijevati političke
aktivnosti za rješavanje uključujući jednakost u pristupu sportskim prilikama, uravnoteženje
interesa sportskih medija sa interesima gledaoca, i održavanje visokih etičkih standarda u
sportu.

7. SPORT, RASIZAM I ETNIČKA PRIPADNOST

Multikulturalizam

Britanija je multikulturalno društvo. Vijekovima, ljudi su dolazili u ovu zemlju u potrazi za

poslom ili zaposlenjem, boljim kvalitetom života, ili kao izbjeglice iz političkih, rasnih ili
religioznih progona; na primjer, imigranti iz Zapadne Evrope (odn., Ukrajinci, Letonci,
Litvanci, Poljaci, Estonci, Mađari) i takođe Italijani, Španci, Grci, Kinezi, Malezijci, Kenijci,
Njemački Jevreji, itd. Mnogi ovi ljudi su težili održanju odvojenog kulturalnog identiteta daleko
od urođene kulture Britanije. Međutim, većina čestih konotacija o multikulturalizmu u Britaniji

120
fokusira se na grupe iz Južne Azije (Indija, Pakistan, Bangladeš, Šri Lanka) i iz bivših
Britanskih kolonija na Karibima, koje formiraju najveće etničke manjine u Britaniji.

Sportski Savet koristi užu (odn, ne-bijelu) definiciju „etničkih manjina“ da kaže da se
populacija ovih grupa povećala sa manje od 1% 1951 na oko 5.5% do 1990. Geografska
raspodjela je nejednaka, sa 70% ne-bijele populacije koncentrisane u četiri oblasti metropola
Šireg Londona, Zapadnog Midlands-a, Zapadnog Yorkshire-a i Šireg Manchester-a. Starosna
struktura je drugačija od bijele populacije sa preko 60% ispod 30 godina, u poređenju sa samo
43% u populaciji kao cjelini. Na drugom kraju starosnog raspona, samo oko 5% ne-bijelih
grupacija ima preko 60 godina, u poređenju sa preko 20% generalne populacije. Od trenutne
Crne Karipske zajednice, 53% je rođeno u Velikoj Britaniji, od kojih većina, prema Freyer-u
(1993), sebe naziva „Crnim Britancem“.

Unutar svake od ove četiri lokacije postoji značajna etnička raznovrsnost. Na primjer, u
Bradford-u, Zapadni Yorkshire, profili porijekla otkrivaju da su Južni Azijati u okrugu
Manningham-a uglavnom Pakistanci iz regiona Punjab. Nekoliko milja dalje, Keighley ima
veliku zajednicu iz Bangladeša, koja potiče prvenstveno iz ruralne, radničke klase u regionu
južne delte. Tabela 5.1 daje neke cifre o populaciji.

Idealno, multikulturalizam podrazumijeva priznavanje kulturne raznolikosti bez upotrebe

vrijednosti jedne kulture za određivanje vrijednosti druge. Ovaj nivo tolerancije i posledičnog
odsustva etnocentričke perspektive je teško ostvariti, i praksa i organizacija sporta je samo jedna
oblast kulture koja je daleko od idealne. Ovo poglavlje razmatra različite dimenzije rasizma
prije definisanja iskustva Afro-Karibijaca i Južnih Azijata u Britaniji

Rasizam

Istorijski, rasu su koristili naučnici i etnolozi u pokušajima da alegorizuju ljude na osnovu

fizičke pojave i drugih urođenih karakteristika. Biološke teorije na kojima su rane teorije o rasi
bazirane u devetnaestom vijeku u velikoj mjeri odbačene (iako se, notorno, rasne razlike u
inteligenciji i dalje istražuju), posebno jer su te teorije korišćene da se opravda ropstvo i
eksploatacija crnih ljudi od strane bijelaca. Kako je kasnije istaknuto, biološka objašnjenja
sportskih performansa se i dalje formiraju, i predmet su sociološke kritike.

Koncept rasizma se koristi za društva (uključujući Britansko) u kojima je jedna „rasna“ grupa
u položaju dominacije nad drugom. Rasizam predstavlja tijelo ideja koje racionalizuju i
opravdavaju različite socijalne prakse koje propagiraju nejednaku raspodjelu moći između
rasnih grupa, u osnovi, rasizam=predrasuda + moć i postoji kontinuirani dokaz o rasizmu u
praksi i organizaciji sporta. Tri nezavisne dimenzije rasizma su vrjednije identifikovanja –
strukturalna, institucionalna i individualna.

Strukturalna

Ekonomska i socijalna diskriminacija crnih ljudi je sadržana u strukturi društva, kako je

dokazano u zapošljavanju, domaćinstvu i obrazovanju. U Britaniji, populacija imigranata je
regrutovana u poslijeratnom ekonomskom prasku da bi se izašlo na kraj sa nedostatkom radne
snage primarno u proizvodnom sektoru, što je za posljedicu imalo niske plate, socijalne uslove
i životne izbore za ove grupe 35% ljudi Bangladeša je nezaposleno, 11.8% Indijaca i 19% crnih
Karibijca, u poređenju sa samo 10% bijelaca.

121
Institucionalna

Institucije održavaju skupove pravila i/ili procedura i praksi koje funkcionišu na načine koji
propagiraju diskriminaciju crnih ljudi. Ovo poglavlje pruća dokaz o sportskom doprinosu
ovome, ali se dešava i u drugim oblastima kao što su obrazovanje, umjetnost, zakonski sistem
i mediji.

Individualna

Aktivnosti i stavovi pojedinaca prema crnim ljudima podržavaju i šire socijalne probleme
diskriminacije. Primjeri otvorenog rasizma na ovom individualnom nivou uključuju „Paki-
borbu“, rasistički podsmijeh sa fudbalskih tribina, i neke česte pretpostavke o prirodnim
sportskim prednostima nekih rasnih grupa. Individualni rasizam može takođe biti tih ili ne
izražen: uzete zdravo za gotovo zdravorazumske pretpostavke o atributima grupa na osnovu
rase. Iako se mali broj ljudi deklariše kao „rasisti“, postoji preko 140000 rasno-motivisanih
napada u Velikoj Britaniji svake godine.

Predstavljanje crnaca u Britanskom sportu

Neko bi opravdano mogao tvrditi da je sport (za razliku od mnogih profesija kao što su
umjetnost i zakon) jedan od par elemenata kulture koji je dostupan etničkim manjinama,
pružajući im put za napredno socijalno kretanje. Ovo je grafički prikazano (tabela 5.2) u
ispitivanju izvršenom oktobra 1992 od strane „Nedjeljnog žurnala“ – novina nemenjanih
Britanskim crnim i Azijatskim zajednicama. Ovo ispitivanje daje listu dvadeset najbogatijih
crnih ljudi u Britaniji. Ističe da su šest od prvih jedanaest sportisti (ne žene!) i da su ti svi
sportisti Afro-Karibijci ne Južni Azijati, što ukazuje na razliku u poziciji sporta unutar njihovih
odgovarajućih kultura.

Prihvaćena bez kritika, ova lista može reći da rasizam nije važno pitanje i da ne postoji preterana
potreba za anti-rasističkim strategijama ili pozitivnim aktivnostima! Postoji mnogo crnih ljudi
u sportovima kao što su fudbal, boks i atletika koji govore da je sport jedna od par oblasti
socijalnog život oslobođena rasizma. Da li je tako?

Rezultati ispitivanja govore da su crni ljudi, i muškarci i žene, nedovoljno predstavljeni u

mnogim sportovima (npr., golf, tenis, plivanje, spoljne aktivnosti) ali previše predstavljeni u
drugim sportovima (npr., atletika, košarka, muški fudbal). Na primjer, Afro-Karibijci čine samo
1.6% ukupne populacije ali 7.7.% (i raste) ukupnog broja profesionalnih fudbalera. Suprotno
koliko crnih Britanskih muškaraca/žena igrača golfa ili tenisa, plivača, gimnastičara, igrača
snukera, možete identifikovati? Muškarci iz Južne Azije su previše predstavljeni u hokeju i
badmintonu, ali premalo predstavljeni u fudbalu i ragbiju.

Ovo poteže brojna pitanja. Zašto su šabloni uključenosti u sport nejednaki za razne sportove?
Da li postoji nejednakost u pristupu za neke sportove? Da li su neke rasne grupe prirodno
bolje/gore u različitim sportovima? Da li se objašnjenje za pretjeranu- i nedovoljnu-
reprezentaciju mogu naći u okviru tri dimenzije rasizma koje su ranije identifikovane? U kojoj
mjeri sportski organizatori, profesori i treneri sarađuju sa, i stvarno promovišu, diskriminatorne
politike?

122
Iskustvo Afro-Karibijaca

Rasizam nije ograničen na otvoreno izražavanje rasističkih napada koji se vide, na primjer, na
fudbalskim tribinama, ili u pežorativnim implikacijama komentara kao što su „crnje“,
„Pakiji“, „crnčuge“; ili na dobro publikovanim stereotipima, od strane direktora fudbalskih
klubova, da su crnci vještiji igrači ali da su manje efektivni u blatu i kiši Britanske klime!
Istraživanje vodećih crnih novina, The Voice-a, pokazuje da je preko polovine ispitanika odbilo
da podrži dva Britanska fudbalska tima na Euro 96. Prosipanje nacionalizma obojenog
ksenofobijom previše se dobro razvilo u njihovim svakodnevnim životnim iskustvima. Ako bi
Engleska pobijedila, bojali su se da se to nikada ne bi završilo. U većoj mjeri su podržali one
timove koji su imali više crnih igrača kao što su Holandija i Francuska.

Glavni cilj istraživanja rasizma u sportu (npr., Cashmore, 1982, 1991; Carrington, 1983;
Leaman i Carrington, 1985; Jarvie, 1990) je ispitivanje njegovih ideoloških i institucionalnih
dimenzija; preciznije, kako rasni stereotipi sistematski „kanališu“ crnce, i kako sport služi za
propagiranje i podsticanje rasne nejednakosti. Sport može biti put za bolju socijalnu mobilnost,
ali samo za mali broj osoba! Fleming (1994) pregleda Nugent-ovo i King-ovo (1979) isticanje
procesa nastanka stereotipa. On uključuje tri faze: (1) identifikaciju kategorije ljudi, npr.,
crnaca, prodavaca nekretnina, (2) dodjeljivanje osobina toj kategoriji, (3) primjenu tih osobina
na bilo koga i svakoga ko pripada toj kategoriji.

Ovaj proces je izrazito čist u odnosu na neka široko prihvaćena vjerovanja o prirodnoj prednosti
Afto-Karibijaca u sportu u poređenju sa bijelcima.

Biologija: „prirodna“ sposobnost

Konvencionalna mudrost o uspjehu crnaca u sportu je ukorijenjena u biologiji. U suštini te

„mudrosti“ je da se učinak crnaca (odn. Afro-Karibijaca) u sportu može objasniti urođenim
anatomskim, fiziološkim i psihološkim karakteristikama koje im daju prirodnu prednost u
nekim sportovima i nedostatak u drugim (npr. plivanju). Kako bi drugačije, na primjer, 80%
Olimpijskih finalista u trci na 100 metara za muškarce tokom posljednjih 20 godina bili crnci?
Koji je drugi razlog što nije bilo bijelih bokserskih šampiona u teškoj kategoriji na svijetu od
Rocky-a Marciana? Koji je drugi razlog što jedva da ima koji crnac šampion u plivanju? Ova
perspektivna „prirodne sposobnosti“ ima donekle moćnu podršku unutar hijerarhije mnogih
upravnih organa u sportu i biološkom istraživanju, što Cashmore (1982) pokazuje svojom
kritikom Kane-ovog (1971) objašnjenja uspjeha crnaca u sportu.

Kane daje tri ključna argumenta za uspjeh crnaca, naime fiziološki, psihološki i istorijski.
Fiziološki argument je da su crnci genetski bolje opremljeni fizički i fiziološki za sport. Coakley
(1986) razrađuje ovo razmišljanje pregledom brojnih sličnih studija koje su imale sledeće
zaključke: (1) tela crnaca se proporcionalno razlikuju od tijela bijelaca. Imaju duže noge i ruke,
kraće trupove, manje tjelesne masti, vitkije kukove, više tetiva a manje mišića, drugačiju
strukturu pete, šire kosti podkoljenice, vitkije mišiće podkoljenice, veći raspon ruku, i više
mišićnih vlakana potrebnih za brzinu i snagu a manje onih potrebnih za izdržljivost, (2) tela
crnaca funkcionišu drugačije od tijela bijelaca brže sazrijevaju, imaju manji kapacitet pluća,
imaju veću vjerovatnoću da budu hiper visoki efikasnije emituju toplotu lakše se hlade pri
hladnijoj klimi, i imaju superiorne ritmičke sposobnosti.

123
Čak je i savez nacionalnih profesora u Britaniji prihvatio ovu konačnu tačku tvrdeći da crni
učenici imaju „prirodan ritam“ koji im omogućava da ostvare neki uspjeh u umjetnosti i sportu
pre nego u nekim cerebralnim oblastima školskog rasporeda Canington, 1983).

Psihološki argument je da su crnci bolji od bijelaca u borbi sa stresom, da imaju veći kapacitet
za opuštanje i ostaju „psihički rasterećeni“ pod takmičarskim pritiskom. Treći, istorijski,
argument je ono što bismo mi nazvali perspektivom „opstanka fizički najjačih“. Afro- Karibijci
i crnci iz Severne Amerike morali su da prežive ropstvo u uslovima koji su bili tako strašni da
su samo najjači preživeli. Stoga, faktori kao što su moć, brzina i agilnost disproporcionalno su
razvijeni u „genetskom bazenu“ ove rasne grupe.

Cashmore-ova kritika Kane-ovog kvazi naučnog rasizma je genijalna, je se on ne suzdržava do

pokazivanja kao se i crni i bijeli igrači/sportisti, treneri i administratori tiho ili glasno slažu sa
nekim od ovih prodornih i ubjedljivih stavova. Cashmore ističe da su podaci za fiziološke
karakteristike rasa dobijeni samo iz ograničenog uzorka uspješnih sportista i da, pored toga,
nije uzet u obzir varijacija unutar crne sportske populacije – varijacije koje su veće nego između
crnaca i bijelaca. Kane-ov jednodimenzionalni stav je slično kritikovan i zbog psiholoških
argumenata. Ovdje, Cashmore ističe da su crnci podjednako napeti kao bijelci u sportskim
takmičenjima, ali primjećuje kako se crnci i slažu i koriste ovaj imidž, i kao bijelci mogu biti
„iznervirani“ „padom sopstvenih mitova“. Vezano za to, Cashmore navodi istraživanje koje
govori da su crnci bolji u „reaktivnim“ sportovima (odn., atletici, utakmicama) nego u drugim
sportskim izazovima, i da je to primarni razlog šablona pretjerane i nedovoljne reprezentacije!
Istorijski argument je tretiran prezrivo. Koliko je „čist“ crni „genetski bazen“? Nisu li kvaliteti
kao što su dovitljivost, inteligencija i takt podjednako važni za opstanak u ropstvu kao i fizičke
karakteristike kao što su moć, brzina i agilnost?

Samo-ispunjeno proročanstvo: kanalisanje crnaca u sportu

Sada je važno definisati posljedice ove pogrešne logike. Logika je sledeća: crnci imaju prirodnu
sposobnost za sport: stoga, ne može biti previše štetno realizovati taj potencijal podsticanjem
na učestvovanje u sportu. Pretjerana reprezentacija izvanrednih rezultata crnaca potvrđuje i širi
validnost originalnog vjerovanja.

Osim ove ideologije, postoje mnoge dimenzije rasizma koje se mogu izraziti institucionalno u
obliku sistematskih praksi koje, u stvari, poriču i isključuju crnce iz pristupa vrijednim
socijalnim resursima (npr., obrazovne kvalifikacije). Baš ovaj primjer institucionalnog rasizma
definišu Leamon i Carrington (1985); da fizičko obrazovanje u školama sistematski
„reprodukuje etničku marginalnost“ u društvu, djelujući kao „sporedna traka daleko od
akademskih vještina. Cashmore (1982) daje sličnu poentu u poglavlju 6 njegove knjige „Crni
sportisti“. Svaki od njih daje primjer pretjerane reprezentacije Afro-Karibske djece u školskom
sportu.

Leamon i Carrington smatraju da je pretjerana reprezentacija Afro-Karibskih učenika u

školskom sportu ishod „kanalisanja“ od strane profesora, koji često posmatraju ovu grupu kroz
stereotipe kao grupu koja ima vještine tijela više nego vještine uma. Podsticanjem ovih
„motornih“ učenika u sportu (možda po cijenu njihovih akademskih studija i upotrebom sporta
kao mehanizma socijalne kontrole) profesori nenamjerno podstiču Afro-Karibski akademski
neuspjeh. Ovo omogućava reprodukovanje crnih radnika kao radnu snagu koja se po plati nalazi
na nižem kraju skale zapošljavanja. Bez anti-rasističke intervencije, oni će nastaviti da
funkcionišu kao nosioci proste jeftine radne snage ali i kao sportski „gladijatori“ za bijelo

124
Britansko društvo (Cashmore, 1982). Primjetite takođe, da za svakog uspješnog „gladijatora“
postoje stotine frustriranih i nezadovoljnih mladih crnaca koji, podstaknuto crncima uzorima u
sportu, nalaze da su sportski uspjeh, slaba i novac vrlo rijetke lagodnosti (kao što je i za bijele
muškarce i većinu žena).

I za Leamona-a i Carrington-a, i za Cashmore-a stoga, pretjerana prezentacija crnih ljudi u

sportu predstavlja dokaz institucionalnog rasizma na djelu, a ne dokaz jednakih mogućnosti!

Život na vrhu: taloženje šansi

Broj crnih igrača u Britanskim sportovima se značajno povećao tokom protekle dvije decenije,
ali istraživanja i u Britaniji i u SAD-u prikazuju da stereotipski imidž sposobnosti crnaca (i
bijelaca) utiče na raspodjelu igračkih pozicija u okviru timskih sportova kao što su fudbal,
Američki fudbal, i ragbi (ne postoje podaci o ženskim sportovima). Ova različita raspodjela
proizilazi iz diskriminacije na osnovu pretpostavljenih mentalnih i fizičkih sposobnosti. Postoje
dva povezana elementa sa ovom diskriminacijom: (a) taloženje, i (b) centralnost/necentralnost
pozicija.

Taloženje se odnosi na pretjeranu reprezentaciju crnih i bijelih igrača na određenim pozicijama

unutar tima, i takođe nedovoljnu reprezentaciju na drugim pozicijama. Centralitet/necentralitet
se odnosi na nivoe interakcije sa drugim saigračima, i na stepen do kojeg igrač mora da
koordiniše zadatke i aktivnosti sa drugim saigračima. Centralne pozicije zahtijevaju kvaliteta
kao što su liderstvo, donošenje odluka, inteligencija, koordinacija unutar tima: naime moć i
autoritet nad igračkom strategijom.

Prema istraživanju u SADu krajem 1970ih, što je pozicija centralnija, vijeća je vjerovatnoća da
je držati bijelac nego crnac. Objašnjenje ovoga leži u pretpostavci da crnim igračima nedostaje
mentalna sposobnost da budu ulogama donosioca ključnih strateških odluka ali su snažni i,
iznad svega, brzi. Grafički prikaz ovoga daje Coakley-ev (1986) broj crnih/bijelih igračkih
pozicija u bejzbolu i Američkom fudbalu.

U Američkom fudbalu, crni igrači su pretjerano reprezentovani na pozicijama kao što su hvatač
i bek, i nedovoljno reprezentovani na centralnim pozicijama kao što je kvoterbek. U bejzbolu,
78% pozicija unutar polja (centralnih) zauzimaju bijelci, 22% crnci, dok 48% pozicija van
terena (necentralnih) zauzimaju bijelci a 52% crnci.

Druga novija istraživanja uključuju Lavoie-ovo (1989) povezivanje taloženja sa platnom

diskriminacijom u SAD profesionalnom hokeju na ledu, i Leonard-ovu (1990) demonstraciju
da će bejzbol igrači u vodećim ligama vjerovatnije biti regrutovani za menadžerske položaje
ako su zauzimali „centralne“ igračke pozicije (vidjeti prethodno). Hallinan (1991) demonstrira
pozicionalnu sagregaciju između aboridžina i bijelaca u Australijskoj ragbi ligi, i kroz analizu
cifara rukovanja i obaranja, pokazuje da su aboridžini pretjerano predstavljeni na marginalnim
igračkim pozicijama. Stebbins (1993) popravlja dominantan stav da se samo crnci talože.
Ukazuje na dokaz o „taloženju bijelaca“ u Kanadskoj ligi Američkog Fudbala. Njegovo
objašnjenje je da SAD (posebno crnci) igrači bivaju dovedeni da ojačaju timove i da zauzmu
centralne pozicije u različitim timovima.

Postoje neki dokazi koji govore da taloženje nije dominantno u svim timskim sportovima.
Coakley (1986) naziva Američki fudbal „visoko birokratizovanim“ sportom, sa mnogo više
strogo podijeljenih uloga nego u drugim timskim sportovima. Edwards (1973) ističe da

125
odgovornosti uloga vezanih za bejzbol nisu tako jasno istaknute. Slično, fudbal je mnogo
tečnija, slobodnija igra gdje je timska igra označena izuzetno visokim stepenom
međuzavisnosti, odnosno, interakcije između igrača na različitim pozicijama koja je mnogo
češća. Stoga, može biti teško generalizovati argument taloženja/centraliteta u timskim
sportovima koji su struktuirani da dozvole različite grupne dinamike.

Britansko taloženje

Maguire (1990), međutim, smatra da je ovaj oblik diskriminacije crnaca takođe očigledan u
Britanskom fudbalu. Na osnovu sistematske analize Fudbalske Lige tokom 1985-86, on
primjećuje disproporcionalnu reprezentaciju crnaca na centralnim pozicijama u sve četiri
divizije (Tabela 5.3).

Ovo govori da neki oblik taloženja postoji u fudbalu. Crnci su nedovoljno prisutni na golu i u
sredini terena – šablon koji je još istaknutiji kada se široke i centralne sredine razdvoje.
Dodatno, i pozajmljeno od FIFA-e, Maguire dodjeljuje golmane, štopere, centarfore i napadače
centralnoj kategoriji, dok su bočni vezni i centralni vezni igrači u necentralnoj kategoriji (tabela
5.4). Na tim osnovama, on smatra da je rasna podjela u Britanskom fudbalu vezana za
centralitet.

Među crnim igračima, 28% zauzima centralne pozicije i 725 igra na necentralnim pozicijama.
Što se tiče bijelih igrača, postoji razlika od samo 2% između pozicija. Dokazi su oskudni iz
drugi timskih sportova, ali Wederburn (1990) ističe da je, u sezoni 1986-87, sedam od devet
crnih igrača u Prvoj diviziji ragbi unije igralo na poziciji krila. Njegova teza se zove „Ti si crn,
ti si brz, ti si na krilu“! Ispitivanje crnih igrača u 1. i A timovima profesionalnih timova Ragbi
Lllige izvršeno je u periodu od novembra 1989 do januara 1990 (Wilkinson, 1990). Ukupno,
32 igrača pripadalo je etničkim manjinama, 30 Afro-Karibskog porijekla, dva Azijskog
porijekla. Od toga, 25 je igralo na poziciji krila, a samo dvojica su bili kapiteni tima (Hanley u
Wigan-u i Drummond u Warrington-u). Od sedam igrača koji nisu igrali na poziciji krila, pet
je bilo drugim pomoćnim pozicijama, zadnjeg ili drugog reda.

Da li postoji život nakon bavljenja sportom?

Ko vodi Britanski sport? Odgovor je (obično muškarci) bijelci, i čini se da postoji malo prilika
i minimalnog prisustva crnaca u upravi, treniranju i administraciji sporta. Ne samo da su crnci
previše prisutni na pomoćnim pozicijama, već je tu i nedovoljna prisutnost i istaknuta razlika u
moći u organizacijama Britanskog sporta. Crnci zbog toga imaju kraće karijere u sportu,
ograničene ne igranje. Da li je to slučaj institucionalizovanog rasizma koji rezultuje nastavkom
dodjele privilegovanih položaja bijelcima o trošku crnaca? Lashley (1991) tvrdi da se
marginalizacija crnaca na položajima moći i uticaja može definisati, i ističe da je jedna od
oblasti identifikovanih revizijom Britanskih sportskih organizacija i struktura od strane
Sportskog Savjeta: problem i neadekvatnost vezana za identifikovanje, obuku, zapošljavanje i
primjenu (crnih) trenera.

Anti-rasističke strategije trebaju biti visoko na ovoj listi, kao kritični element pozitivne
aktivnosti. Slično pitanje se rješava po pitanju žena u kasnijem odjeljku: naime,
disproporcijalna moć i uticaj muškaraca u kontrolisanju i birokratiji sporta, i nacionalno i
internacionalno.

126
Južni Azijati i sport Stereotipi

Ljudi Azijskog porijekla nisu tako „vidljivi“ u Britanskom sportu kao bijelci ili Afro-Karibijci,
i nedovoljno su predstavljeni u većini sportova sa možda izuzetkom kriketa, hokeja i
badmintona. Kao kod ljudi Afro-Karibskog porijekla, rasizam na individualnom i
institucionalnom nivou je očigledan u sportskom učešću Južnih Azijata. Na individualnom
nivou postoje dokazi da Južni Azijati trpe rasističke napade u školama, sportskim klubovima, i
čak pri gledanju sporta (Williams, 1994). Na institucionalnom nivou, Fleming (1990, 1994)
pregleda dokaze o stereotipskim pretpostavkama o Južnim Azijatima u školama u smislu da su
„akademici ali nisu zainteresovani za sport“.

Obično, Azijati se smatraju nezainteresovanim, ili slabim za, kontaktne sportove, zbog
nedostatka snage i loše koordinacije. Ovo je posebno očigledno u stavu prema Azijskim
djevojkama koje, po pretpostavkama, nisu socijalizovane u aktivnostima sportskih igara od
malih nogu, koje preuzimaju veće odgovornosti kod kuće u domaćinstvu i koje su pozitivno
obeshrabrene da učestvuju u sportovima koji se suprotstavljaju ponašanju koje odgovara
njihovom polu a koje je kulturološko propisano. Ishod ovog negativnog stereotipa je da su, kao
što su Afro-Karibijci podstaknuti na sport, Južni Azijati efektivno izazvani van, barem nekih,
sportova. Pored toga, pretpostavke o sportskim sklonostima Azijata (npr., ne vole plivanje ili
ragbi, ali vole kriket i badminton) rezultuju onim što Fleming naziva „učaurivanjem“ u
nekim sportovima i udaljavanjem od drugih u školskih rasporedima FO. Problem je prikazan
sponzorisanja izvještaja pod nazivom „Azijati ne mogu da igraju fudbal“ od strane
profesionalnih fudbalskih organizacija. Autori, Azijska agencija za socijalni razvoj, otkrivaju
skup faktora koji efektivno odvlače Južne Azijate od fudbala.

Iz etnografskih podataka, Fleming (1994) takođe ističe da je ovo pogubno stereotipsko

razmišljanje, podstaknuto odsustvom sportskih uzora, reprodukovano od strane Južnih Azijata
koji su postali žrtve sopstvenih mitova. On piše: „Kada se stereotipi otjelotvore u dominantnoj
kulturi, često se internalizuju od stane onih ljudi na koje se stereotipi primjenjuju.“

Heterogenost

Prvi korak u izazivanju stereotipske karakterizacije Južnih Azijata i sporta je prepoznavanje

različitosti ljudi koji su kolektivno nazvani „Južnim Azijatima“. Ova apelacija prikriva razlike
u jeziku, kulturi, religiji, socijalnoj mobilnosti, stavovima prema polnim ulogama i,
najočiglednije, nacionalnosti; naime Indijski, Pakistanski, Bangladeši i Istočno Afrički
(primarno Kenijci) Azijati. Ova raznovrsnost je priznata u nedavnom projektu Sportskog
Savjeta, koji je prijavio Carroll (1993), koji je za cilj imao istraživanje odnosa između etničke
pripadnosti, kulture i učešća u sportu. Ispitivane grupe su bili Afrikanci, Bangladešani,
Karibijci, Kinezi, Istočno Afrički Azijati, Indijci, Pakistanci i uporedna grupa bijelaca u Široj
oblasti Manchester-a. Neki od nalaza bili su: (1) skoro 50% Bangladešana, Afrikanaca i
Pakistanca i preko trećine Indijskih žena, nema nikakvu sportsku ili fizičku rekreaciju, (2)
Kinezi i bijeli Britanci su najaktivniji, a Pakistanci i Bangladešani najmanje aktivni u sportu,
(3) za većinu grupa, žene su prihvatile kućne odgovornosti kao fokus svojih života na način na
koji muškarci to nisu uradili, čime su ograničile količinu slobodnog vremena, (4) muško/ženska
razlika u učestvovanju je veća za Muslimane, Induse i Sikse nego za Hrišćane i ateiste, (5)
postoji inter-etnička razlika u sportskim sklonostima, ali generalno vodećim timskim
sportovima i spoljnim aktivnostima nedostaje popularnost (sa izuzetkom košarke za Afro-
Karibijce i kriketa za tri Južno Azijske grupe), (6) 90% svih prijateljskih odnosa (u sportskim

127
grupama ili u drugim slučajevima) su između ljudi iste etničke pripadnosti, i (7) etnička
pripadnost, religija i pol kombinovano utiču značajno na sportsko učešće.

Veliki dio ovoga potvrđen je i razdražen od strane Fleming-a (1994), koji identifikuje sledeće
etno-kulturalne faktore kao kritične za razumijevanje Južnih Azijata i učešća u sportovima: (1)
religija, i sekte unutar religije, (2) klase, mobilnost i kaste, (3) porodica (struktura, veličina i
odnosi), (4) porijeklo (nacionalno, regionalno, gradsko/ruralno), (5) imigracija (mjesto,
vrijeme, razlog), (6) jezička grupa, (7) generacija (i stepen akulturacije), i (8) pol i rodbinske
mreže.

Fleming-ova ranija etnografska studija (1990) otkrila je različite stavove ka fizičkom

obrazovanju i sportu od strane mladih Južnih Azijata u Severnom Londonu. Sve sociološke
studije omladinske kulture otkrivaju značajne iako suptilne linije preloma, što dovodi do pojave
različitih identiteta i statusa, i ova studija ispituje socijalnu dinamiku između četiri uočljive
grupe Azijske omladine: naime „Ispravni“, „Naučnici“, „Žrtve“ i „Djeca ulice“. Ove
neformalne i promjenljive grupe se razlikuju u smislu njihovog stava prema obrazovanju,
profesionalnom statusu roditelja ili socijalnoj klasi, da li su prva, druga ili čak treća generacija
Britanaca, i njihovih stavova ka i vrjednovanju školskog sporta i fizičkog obrazovanja. Prema
Fleming-u, četiri najvažnija uticaja nad učešćem u sportu su etnička pripadnost (koja uključuje
religiju i porijeklo), klasa, pol i generacija.

Kolonizacija, separacija i otpor

Carroll (1993) je ukazao da je većina prijateljstava u njegovoj istraživanoj populaciji bilo

između ljudi iz iste etničke grupe. Ovo se izrodilo u sportske timove koji su predstavljali lokalne
zajednice i šablone upotrebe lokalnih sportskih i rekreativnih centara. U rekreativnom centru
Bradford Manningham zajednice, na primjer, organizovanje aktivnosti i raspored upotrebe
oblikovani su prema etničkoj podjeli, stvarajući socijalne mreže i prostornu i kulturalnu
sagregaciju lokalne oblasti. U nekim slučajevima, međutim, odvajanje je namjerna strategija da
bi se zadržala kontrola nad sportom. U drugim slučajevima, to je posljedica „getoizacije“,
posebno u unutrašnjim gradskim zajednicama, i socijalne dinamike između etničkih grupa.

Ekstremni primjer kolonizacija i separacije u smislu institucionalnog rasizma su potpuno

Azijske lige kriketa u Yorkshire-u, kako je dokumentovano, 1991, u BBC-evoj Rasnoj Igri. U
to vrijeme, ni jedan Britanski Južni Azijat nije igrao kriket za Yorkshire, i vrlo mali broj mladih
Azijskih igrača je pozvano da se pridruži okružnoj šemi za razvoj mladih, Kriket Akademiji.
Opet hiljade njih je igralo u takmičarskim ligama, posebno u Bradford i Sheffield oblastima.
Činilo se da su strategije za razvoj mladih i fokusi moći unutar držane igre potpuno zanemarili
veću konstituenciju potencijalnih igrača. Ishod, kroz 1980e, bila je pojava aparthed-a –
odvojenog i nejednakog razvoja prema etničkoj pripadnosti.

Kao i sa svakom diskriminatorom praksom koja promoviše socijalne nejednakosti, kritike mora
da prati formulacija politike i inicijativa namijenjenih ublaženju socijalne nejednakosti kao što
su: (1) izjednačenje prilika i pristupa sportskim učešćima, treniranju, administraciji, (2) borba
protiv stereotipskog razmišljanja o Južno Azijskim ljudima među trenerima administratorima,
(3) istraživanje sportskih potreba svih crnih i Južno Azijskih ljudi, muškaraca i žena, mladih i
stariji, i (4) promovisanje sporta među organizacijama/zajednicama crnaca i Južnih Azijata.

128
Sportska politika

Iako je volonterski sektor sportova jedva počeo da rješava ova pitanja, u javnom sportskom
sektoru, politika se formira oko dvije široke strategije, koje se mogu nazvati: (1) liberalni
multikulturalizam, i (b) antirasizam.

Liberalni pristup ima za cilj da izazove stereotipe, da podigne svijest kroz obuku svijesti o rasi,
ukloni diskriminaciju i pokuša da izjednači pristup sportu, i pruži prilike za različite kulturalne
grupe kako bi težile sopstvenim kulturalnim formama (npr., Azijatsko igrano pozorište,
Kabbadi, obaranje ruku, Koh i Layzeem).

Radikalniji pristup koji se može nazvati anti-rasizmom je baziran na činjenici da ova liberalna
strategija ne izaziva institucionalizovani rasizam, i da ignoriše nastavak bijele strukture moći u
sportu koja se mora izazvati. Kritika organizacije sporta postiže se smještanjem iste u okvire
kapitalizma, patrijarhata i bijele kolonizacije. Anti-rasističke strategije uključuju separaciju,
otpor i pozitivne aktivnosti, da bi se izjednačila moć između različitih etničkih grupa. Obično,
međutim, strategije javnog sektora su primarno opisane liberalnim multikulturalizmom.

Međutim, Regionalni Savjet za sport i rekreaciju u Zapadnom Midlands-u, oblasti sa velikim

procentom ljudi iz etničkih manjina, kombinuje elemente obje strategije u svojoj Političkoj
izjavi (decembar 1990) o sportu, rasi i rasizmu. Naredni tekst sumira glavne elemente izjave, i
takođe daje prikaz ključnih pitanja riješenih u ovom poglavlju. Daje neke lekcije za sportske
praktičare koji žele da riješe rasizam u sportu.

Lekcije za praksu: (1) rasizam u sportu je primarno pitanje moći u sportu, odnosno, donošenja
odluka, raspodjele resursa, kontrole i imenovanja osoblja; (2) učestvovanje crnaca u sportu se
često smatra neproblematičnim zbog visoke vidljivosti crnaca. Međutim, ovaj model visoke
vidljivosti daje lažnu sliku o učestvovanju crnaca, (3) učestvovanje crnaca u sportu – prema
starosti, polu ili etničkoj grupi – može biti i jeste ograničeno stereotipovima, nedostatkom
pristupa, nedostatkom finansija. Upravna tijela zahtijevaju obuku o rasnoj svijesti i suočavanje
sa mnogim sportskim stereotipovima koji mogu postojati o crnim/Azijskim sportistima, (4) dat
je stav o učestvovanju crnaca prema starosti. Potrebe crnaca su mnogo šire od potreba i prava
mladih ljudi, (5) crni sportisti na sopstvenu štetu mogu biti podsticani na takmičarske i
profesionalne sportove kako bi težili zarađivanju, umjesto rekreativnom gledanju sporta, (6)
sportske prilike su ograničene na par lako dostupnih sportova, mora se razviti pristup drugim
sportovima, (7) sportske prilike su ograničene na igranje. Postoji malo crnih starijih
administratora ili trenera u sportu u ovoj zemlji. Ta situacija se mora promijeniti, (8) etnički
pogled na sport postoji, sa isključivim fokusom na učešće Afro-Karibijaca. Potrebe drugih
etničkih grupa nisu potpuno istražene, posebno Južno Azijskih grupa, (9) sport se često pruža
kroz državu kao sredstvo socijalne kontrole umjesto ličnog i razvoja zajednice.

8. SPORT, SPOSOBNOSTI I NEDOSTACI

Uvod

Nedostatak – bilo čulni, mentalni ili fizički – ograničava pojedinca u primjeni nekih vještina,
obavljanju zadataka ili učestvovanju u određenim aktivnostima ili kretanjima. Procijenjeno je
da šet miliona Britanske populacije ima neki oblik invaliditeta, uključujući paraplegičare,
slijepe i djelimično slijepe ljude, ljude sa cerebralnom paralizom, gluve i/ili nijeme ljude,
autistične ljude, one koji su preležali polio, dijabetes, multipla sklerozu ili imaju defekata od

129
rođenja. Ovo se prenosi u brojne razne čulne, fizičke ili mentalne probleme: 5% koristi kolica,
55% ima mentalni nedostatak, 20% ima čulni nedostatak, i 20% je pokretno ali sa fizičkim
nedostacima.

Neki su rođeni sa nedostacima, drugi su ih stekli u različitim trenucima života, za neke, stanje
je samo privremeno, za druge pak trajno. Procijenjeno je da će preko 70% populacije patiti od
privremenih nedostataka tokom svog života. To je velika i heterogena grupa ljudi, razlika unutar
koji su i one značajne kao što je invaliditet.

Nedostaci društva

U uvodu, termina nedostatak je korišćen umjesto invaliditeta. Razlika je krucijalna, jer se

nedostatak odnosi na medicinsko stanje, dok invaliditet podrazumijeva i fizičke i socijalne
nedostatke kod velike grupe ljudi, u sportu i inače. Termin invaliditet tako podrazumijeva
medicinsku podjelu koja postaje kristalizovana u socijalnoj podjeli i, posledično, nejednakost
u sposobnosti ljudi da učestvuju potpuno kao članovi zajednice: odatle i naslov ovog poglavlja.
rezonovanje je zasnovano na razumijevanju dvaju uporednih perspektiva o invaliditetu.
Tradicionalna medicinska perspektiva vidi invaliditet kao gubitak ili smanjenje funkcionalnih
sposobnosti i aktivnosti koje su posljedica nedostatka. Glavne implikacije ove funkcionalne
definicije su da se osobi sa invaliditetom mora pomoći i velika grupa profesionalaca (terapeuta,
socijalnih radnika, doktora, posebnih profesora i trenera) razvila se oko rada sa tim osobama.
Umjesto da fizički i socijalni svijet bude prilagođen svim ljudima, ljudi sa invaliditetom imaju
sopstvene usluge, odvojene od ostatka društvenog života. Imidž ljudi sa invaliditetom u ovoj
osnovno terapeutskoj perspektivi je primarno zavisnost i pasivnost, umjesto nezavisnost i
samostalnost.

U prepoznavanju ograničenja medicinske perspektive, socijalna perspektiva je razvijana tako

da uključuje radikalnu promjenu od individualnih problema nedostataka, ka priznavanju kako
neadekvatno dizajnirana okruženja, socijalne organizacije, stavovi i pretpostavke, nameću
ograničenja na ljude sa invaliditetom. Upravo društvo diskriminiše hendikepirane i nameće
preprjeke za ljude sa invaliditetom. Socijalne organizacije, razvijene prema potrebama i
navikama potpuno sposobnih ljudi, moraju se promijeniti. Ova više politizovana perspektiva
teži da maksimizira mjeru do koje istorijski obesnažena grupa ljudi može da realizuje svoja
socijalna i politička prava potpunih građana.

U skladu sa ovim drugim pristupom invaliditetu, Grupa za reviziju sporta za ljude sa

invaliditetom Ministra Sporta objavila je „Gradnju na sposobnosti“ (HMSO, 1989). Ovaj
izvještaj sadržao je brojne preporuke za sportske organizacije u javnim i volonterskim
sektorima usmjerene ka potrebama da se „sport refokusira na ljude sa invaliditetom daleko od
invaliditeta“ (Marshall, 1991). Naslov izvještaja je instruktivan, jer je baziran na brizi da
stereotipi moraju biti uklonjeni tako što će se svi ljudi posmatrati u granicama njihovih
sposobnosti, ne nedostataka, i ne na osnovu mitova, stragova ili neznanja, odnosno na osnovu
prakse sa ljudima sa nedostacima. Lista ispod daje prikaz nekih glavnih preporuka u izvještaju:
(1) nacionalni upravni organi moraju priznati svoju odgovornost za ljude sa invaliditetom, da
uključe pitanje invaliditeta u programima obuke trenera, da osiguraju reprezentaciju u upravi
sporta za ljude sa invaliditetom i njihove sportske organizacije, ako je neophodno, radi
proširenja ili ponovnog pisanja pravila za uključivanje verzija za ljude sa invaliditetom, i
integrisanje ljudi sa nedostacima u vodeće sportove tamo gdje je moguće; (2) lokalne vlasti
treba da preuzmu odgovornost za osiguranje učešća na lokalnom nivou, da konsultuju ljude sa
invaliditetom u izgradnji ustanova, i da osiguraju da kompulzivno takmičarsko ponašanje ne

130
nipodaštava te ljude, (3) priznavanje sportskih udruženja ljudi sa invaliditetima (koja su
primarno konstruisana oko medicinske definicije invaliditeta) da bi se osigurala veća
koordinacija i razvoj sportskih prilika, i (4) mediji za promovisanje pozitivne slike sportista i
žena sa invaliditetima suprotno od imidža koji podstiče pasivnost i zavisnost.

Izvještaj „Gradnja na sposobnosti“ samo pruža preporuke, umjesto obaveznih zahtjeva.

Međutim, to je uradio Sportski Savjet 1993, koji je odredio pravilnike za sportska upravna tijela,
i Britansko Sportsko Udruženje za ljude sa invaliditetom (BSAD). Formiranje Federacije
sportskih organizacija za ljude sa invaliditetom u Yorkshireu i Humberside-u daje primjer većeg
slaganja između sportskih organizacija ljudi sa invaliditetima, spajanjem Britanskih sportova
za slijepe, Britanskog Sportskog Saveta za gluve, Zabave i Sportskih udruženja Velike Britanije
za ljude sa mentalnim hendikepom. Diskutabilno, ipak, osnovni problem disabiliteta ostaje,
kako je Borrett et al. (1995) rekao: Diskurs i dalje teži da njime dominiraju profesionalni
sposobni ljudi koji promovišu svijet sporta na osnovu normi bez invaliditeta.

Međutim, na nivou nacionalnih vodećih i sportskih organizacija za ljude sa invaliditetima

postoji značajna promjena ka većem uključenju i udaljavanju od isključena i odvajanja. Kritično
za to pitanje je potreba za adekvatnim resursima: u smislu obuke sportskih profesora, trenera i
organizatora, i takođe prisustva posebnih ustanova i opreme. Nedavna isticanja uključivanja
vode do razmatranja ograničenja sa kojima se ljudi sa invaliditetima suočavaju pri učestvovanju
u sportovima.

Pristup sportovima

Potpuno učestvovanje u sportskim zajednicama osigurano je samo ako postoji jednaki pristup i
prilika. Da bi se prevazišli nejednaki pristup i prilike, navedeno treba da se riješi: (1)
perceptualne barijere, (2) barijere u stavu, (3) fizičke barijere, (4) finansijske barijere, (5)
adaptiranje i modifikovanje sportova, i (6) školsko fizičko obrazovanje.

Perceptualne barijere

One se odnose na svijest ljudi sa invaliditetima o postojanju ustanova za sport, i organizacija,

koje posebno ispunjavaju potrebe ljudi sa invaliditetima. Mnogi imaju malo dodirnih tačaka sa
sportskim organizacijama za ljude sa invaliditetima, malo toga ili ništa ne znaju o prilikama
koje se na taj način pružaju, ili da vodeće sportske organizacije zauzimaju sve važniju ulogu u
sportovima za ljude sa invaliditetima.

Najznačajnije, međutim, mnogi ljudi sa invaliditetima imali su malo prethodnih prilika, u

kritičnim periodima učenja u djetinjstvu, da razviju osnovne sposobnosti kretanja na kojima su
bazirane mnoge posebne sportske vještine. Nedostatak prethodnog iskustva u sportu često se
prevodi u malu svijest o nečijim sposobnostima, i posledično vodi do izbjegavanja sportskih
izazova kroz strah od neuspjeha ili ismijevanja.

Takođe, provajderi, organizatori i treneri vodećih sportova, imajući mali broj prilika da rade sa
ljudima sa invaliditetima, će malo vjerovatno imati potpuno razumijevanje posebnih izazova sa
kojima se oni suočavaju.

131
Barijere u stavu

Kao i kod rase i pola, razvijanje svijesti o invaliditetima tiče se promjene stavova i suočavanja
sa mitovima i zabludama o invaliditetima, koji dolaze iz nedostatka razumijevanja. Podmuklo
označavanje grupa (npr., invalidi, hendikepirani, slijepi) kreira surove razlike koje ističu
medicinsko stanje, minimiziraju individualne razlike i potcjenjuju sposobnosti. Škotski

Sportski Savjet 1994, diskutovao je barijere u stavu (ali primjetite pretpostavku da su čitaoci
bez nedostataka): U slučaju osobe koja ima invaliditet, što je on vidljiviji i očigledniji to je
vjerovatnije da će taj invaliditet postati centar pažnje. Onda ćemo koristiti vizuelnu informaciju
da odredimo u sopstvenim umovima, sposobnosti te osobe. Takve procijene su rijetko tačne i
često rezultuju time da osobe sa invaliditetima osjećaju sažaljenje, neadekvatnost i zavisnost. S
druge strane, kada uočimo i očekujemo da osoba sa invaliditetom bude korisna, sa potencijalom
za potpun i bogat život, nezavisnost i život se mogu unaprijediti.

Fizičke barijere

Ovo je najočiglednija konotacija „pristupačnosti“. Akt za osobe sa invaliditetom 1981 učinio je

zakonskom obavezom da dizajn sportskih ustanova od strane lokalnih vlasti ugodi minimalnim
potrebnim pristupima. Ali to nije bilo retrospektivno i nije uključivalo zgrade sagrađene prije
tog perioda. Haywood et al. (1995) navodi neke dodatne mjere koje se moraju razmotriti: toalet
i svlačionice, rampe, liftovi, ne klizavi podovi, oznake sa Brajevom azbukom, znaci u bojama
koje odgovaraju djelimično slijepima, pristupačni pultovi, kontrolni tasteri u liftovima, aparati
za napitke.

Minimalan potreban pristup nije isti kao pristup za ljude bez invaliditeta i to je nepotpuno
postignuto. U praksi, idealan jednak pristup je uravnotežen sa realnošću troškova i dobiti (npr,
lift koji omogućava pristup vodenom toboganu). Sargent (1987) smatra da brigu o troškovima
treba da nadmaši briga o jednakosti, ali ograničeni troškovi javnog sektora će vjerovatno
osigurati nastavak nejednakog pristupa.

Finansijske barijere

Postoji ekonomska pukotina između ljudi sa invaliditetima i njihovih kolega bez invaliditeta,
što znači da ljudi sa invaliditetima nemaju isti raspoloživi prihod za trošenje na sport i druge
rekreativne aktivnosti. 1988, samo 31% ljudi sa invaliditetom radno sposobne starosne dobi
bilo je zaposleno. Takođe su ti zaposleni, u prosjeku, zarađivali samo 80% plata svojih kolega
bez invaliditeta. Tri četvrtine odraslih sa invaliditetom moralo je da se oslanja na državne
subvencije kao svoje glavne izvore prihoda (Hung, 1993) i konačno, prihodi porodice sa
invaliditetima koje nisu penzionisane bili su samo 72% nacionalnog prosjeka (HMSO, 1989).
Koja god statistička mjera da se primjeni, ljudi sa invaliditetima su finansijski obesnaženi, što
doprinosi preprjekama u učestvovanju koje su ranije identifikovane.

Ove četiri preprjeke učešću opisane su u Henderson-ovoj (1995) detaljnoj analizi toga kako se
žene sa fizičkim nedostacima bore sa ograničenjima u rekreativnim aktivnostima. Tri grupe su
identifikovane: pasivni reakcionisti, realizatori i pokušavači, i razlikuju se prema njihovim
sposobnostima i motivima za uspješno suočavanje sa ograničenjima. Obično obraćanja
podrazumijevaju: (1) 0 energetskog deficita, (2) vremenski deficit (zbog zahtjeva invaliditeta),
(3) nedostatak prilika i izbora (moraju se razmatrati, (4) sa dostupnošću određenih
rekreativnih aktivnosti po stavu i fizički, npr., posebne rezervacije), (5) zavisnost od drugih, i

132
(6) brige za fizičku i psihološku bezbjednost.

Adaptiranje i modifikovanje sportova

Igre i sportovi pružaju izrazito teške izazove kojima se konkretno zadržava interesovanje i
privlačnost kod učesnika. Za ljude sa invaliditetima, izazovi su još veći zbog funkcionalnih
nedostataka.

Funkcionalna prije nego medicinska definicija invaliditeta je korisnija za uključenost u sport.

Brown (1987) identifikuje šest problema koji se mogu javiti kod perceptualno-motornog
performansa u sportu: (1) nedostatak prethodnog iskustva ugled pretjerane zaštićenosti i
čuvanja i nedostatka kritičnog ranog učenja, (2) neusklađenost šake i ruke (snaga i kontrola),
(3) sposobnost slobodnog kretanja (ograničeno kretanje sa pomoćnim uređajem, kolicima), (4)
nedostatak dobrovoljne kontrole zbog cerebralne disjunkcije, (5) čulni nedostatak (vizuelni,
slušni, kinetički) i (6) psihološke poteškoće u učenju (vizuelno-motorni, vizuelno- perceptualni,
prostor poremećaji).

Iako postoje prilike kada se neki ljudi sa invaliditetima mogu takmičiti u jednakim uslovima
kao kolege bez invaliditeta (npr., streljaštvo), u mnogim slučajevima odabir, modifikacija i
adaptacija sportskih aktivnosti predstavlja neophodnost da bi one bile omogućene.
Zadovoljstvo dolazi samo iz pozitivnih iskustava i cjelokupnog učešća, a to se može desiti samo
ako su sposobnosti i vještine učesnika dopunjene modifikovanim ili adaptiranim izazovom. Na
primjer, Britansko sportsko udruženje za ljude sa invaliditetom pruža sledeću listu načina
pomoću kojih se individualni i timski sportovi mogu prilagoditi tako da budu dostupni ljudima
sa invaliditetima: (1) upotreba većih/manjih lopti, (2) lakša oprema, npr., lopte za plažu,
odbojkaške lopte, (3) niža visina mreže, (4) reketi/palice sa kraćim drškama, (5) svijetlije
obojena oprema, (6) taktilne/dodirne referentne tačke, (7) pozivni ili zvučni izvor za kontrolu
pravca, (8) rastegljiva oprema za one sa slabijim rukohvatom, odn., vreće, (9) oprema sa pjenom
da bi se ograničila visina odskoka, (10) ograničena oblast za igru, (11) povećanje broja u
svakom timu, (12) omogućavanje pomoćnih koji će gurati kolica učesnika, (13) davanje
posebne oblasti igračima tako da svi mogu da učestvuju bez straha od sposobnijih igrača, i (14)
upotreba DIY opreme za omogućene učestvovanja, odnosno, djelova kanala za kuglanje, drvene
blokove za odmor u snukeru, vezane palice za držanje lopte prije udarca.

Sve te modifikacije su bazirane na procjeni sposobnosti učesnika, zajedno sa analizom

psihomotornih zahtjeva sportskog zadatka. Ako se omogući slaganje ova dva elementa, onda je
pristup osiguran.

Kao odgovor na „Gradnju na sposobnosti“, i utemeljeno na stručnosti dobro stojećih sportskih

organizacija za ljude sa invaliditetima, mnoga upravna tijela su razvila politike i programe koji
pokrivaju obuku trenera i obuku zvaničnika, tehničke adaptacije opreme i pravila, utvrđivanje
veza sa klubovima i razvoj šeme nagrađivanja. Britanski Kanu Savez je naveden kao primjer
dobre prakse od strane Sportskog Savjeta (1993) po ovom pitanju.

Školsko fizičko obrazovanje

Akt o obrazovanju 1988 zagovara da mnogi mladi ljudi sa invaliditetima treba da se integrišu
u vodeće škole, i naknadni razvoj Nacionalnog rasporeda uključivao je posvjećenost tome da
djeca sa „posebnim edukativnim potrebama“ treba da imaju pristup istom rasporedu kao i druga
djeca i da se izgled rasporeda treba promijeniti da bi se to ostvarilo. Diskutabilno, uspješna

133
integracija djece sa invaliditetom u većinu aspekata rasporeda je ostvarena, ali fizičko
obrazovanje i sport nameću najveće zahtjeve.

Fizičko obrazovanje pruža krucijalnu priliku da mladi ljudi razviju brojna iskustva u kretanju u
individualnim i timskim igrama, plivanju, plesu, gimnastici i spoljnim aktivnostima. Jowsey
(1992) smatra, međutim, da mali broj ljudi sa invaliditetom može da prati školski FO raspored
bez adaptacije, i da je potreban fleksibilan, kreativni pristup sadržaju rasporeda od strane
saosjećajnih FO profesora. Studija Borrett-a et al. (1995) zaključuje da „mnogi mladi ljudi sa
invaliditetima ne dobijaju brojna iskustva u kretanju koja odgovaraju njihovim sposobnostima
u vodećim školama“. Konkretnije: (1) fizičko obrazovanje se često smatra perifernom sferom
rasporeda iz koje se učenici mogu izvući psihoterapijom ili pomoćnim akademskim radom, (2)
u odnosu na FO, problem je dopunjen time što su mladi ljudi sa invaliditetima rasuti tako da
čine male manjine u svakoj školi, (3) osoblje u fizičkom obrazovanju je dobilo malu internu
obuku o invaliditetu, ali postoji neki, ne pretjerani, dokaz modifikovanja rasporeda da bi se
uzele u obzir posebne potrebe, (4) veći značaj treba dati (a) psiho- i perceptualno-motornim
sposobnostima mladih ljudi sa invaliditetima, i (b) razlikama između sportova u odnosu na
vještine i sposobnosti potrebnih za suočavanje sa izazovom koju aktivnost nameće, (5) mali
broj resursa je dostupan za adaptaciju ili modifikovanje sportova da bi se učinili pristupačnim,
i (6) mali broj odnosa je utvrđen između škola i sportskih organizacija ljudi sa invaliditetima;
takođe uključenost mladih ljudi u tim organizacijama je ili sporadična ili nepostojeća.

Očigledno mnogo toga treba da se uradi i u sportu i u edukaciji kako bi se ispunile potrebe i
prava ljudi sa invaliditetima, i mora postojati razlika između FO iz terapeutskih razlika i FO-a
samog po sebi! Ova studija takođe ističe da su, kao i kod populacije bez invaliditeta, materijalni
i kulturalni resursi roditelja (izraženi u vrijemenu, raspoloživom prihodu, interesovanju za
rekreaciju i stručnosti) kritični za otvaranje prilika za mlade ljude sa invaliditetima, posebno
kada je kretanje problem

Integracija

Integracija je samo jedan element šire debate oko mjere do koje su ljudi sa invaliditetima
sposobnosti da realizuju svoja socijalna i politička prava potpunih građana. Pitanje integracije
je ključni aspekt i vladinog izvještaja „Gradnje na sposobnosti“ i Akta o obrazovnoj reformi
1988. Vladinim organima za sport je preporučeno, a od vodećih škola je zahtijevano, da uvede
jednakost za potrebe ljudi sa invaliditetom. Prema Marshall-u (1983), tri glavne preprjeke za
integraciju su stav, arhitektura i administracija, od kojih je prva najvažnija. On smatra da su
stavovi prema invaliditetu kritično važni u određivanju socijalnog konteksta unutar kojeg ljudi
sa invaliditetima učestvuju u sportovu, i da pomažu utvrđivanju administrativne strukture, koja
sama po sebi može podstaći segregaciju.

U tom svijetlu, vladini organi i sportske organizacije za ljude sa invaliditetima su razvile

inkluzivne strategije za unaprjeđenje sportskih prilika za ljude sa invaliditetima. Što se tiče
sportskih organizacija, integracija ima brojne konotacije: (1) osiguranje adekvatne
reprezentacije u procesima donošenja odluka kod vladajućih organa, (2) programi obuke za
zvaničnike (sudije, trenere) kako bi se osiguralo da ljudi sa invaliditetima imaju isti pristup
profesionalnoj stručnosti, (3) organizovanje takmičarskih sportova za sportiste sa invaliditetima
zajedno sa sportistima bez invaliditeta, čime se uzdiže njihov profil, i (4) potpuno integrisani
sport kada su (određeni) invaliditeti zanemarljivi. Prve dvije navedene su u velikoj mjeri stvar
organizacije i finansiranja. Treća, međutim, izaziva značajnu debatu. Udruženje amaterskih
plivača je, na primjer, nedavno uključilo događaje za ljude sa invaliditetima u okviru svog

134
programa Olimpijskih proba, i većina ljudi je svjesna takmičenja u maratonu u kolicima pored
visoko-profilnih događaja kao što su maratoni u Londonu i Bostonu. Takođe postoje pokušaji
da događaji za ljude sa invaliditetima uključe u Olimpijske Igre, iako trenutno Para olimpijada
ostaje samo to- paralelni skup događaja koji prima minorni publicitet u poređenju sa
tradicionalnim događajem.

Marshall (1983) ističe da aktivno sportsko učešće pokriva elitne takmičarske sportove i
ukorijenjene rekreativne sportove, i da se u svakom slučaju može korisno napraviti razlika
između odvojenih, paralelnih i potpuno integrisanih aktivnosti. Profitabilnost integracije ili
paralelnih takmičarskih sportova će varirati prema prirodi i ozbiljnosti invaliditeta, ali postoje
brojna ograničenja vezana za rekreativni sport.

Takmičarski sport

Pitanja jednakosti idu van ukorijenjenih nivoa uključenosti (temelj i nivo učestvovanja u
terminologiji Sportskog Savjeta) da bi se obuhvatili elitni nivoi performansa i uspjeha. Marshall
(1991) ističe da su sportisti sa invaliditetima prvenstveno i prije svega veslači, atletičari,
košarkaši i skijaši a ne paraplegičari, slijepi, invalidi, itd., i da ih tako treba tretirati; kao
drugačije sportske takmičare ali vrijedne jednakog tretmana.

Refokusiranje od invaliditeta a ka sportu je očigledno u formiranju Internacionalnog Para

olimpijskog Komiteta 1989, organizovanog kroz nacionalna udruženja i federacije određenih
sportova umjesto kroz kategorije medicinske dijagnostike invaliditeta. Takmičarski programi
su utvrđeni pomoću Profilnog sistema koji je razvio Meaden (1992), čiji je cilj grupisanje
takmičara sa određenim funkcionalnim sposobnostima unutar svakog sporta. Ukupno postoji
tridesetdevet profila, koji uključuju trideset za one sa lokomotornim nedostacima, tri za one sa
čulnim nedostacima, tri za one sa poteškoćama u učenju, jedan za druge nedostatke, i jedan za
ljude bez invaliditeta (slika 6.1).

Kako uključuje sve invaliditete bez obzira na medicinsku definiciju, sistem osigurava da će se
sportisti takmičiti protiv onih na sličnom nivou funkcionalne sposobnosti. Saradnja između
medicinskog osoblja, sportskih stručnjaka i ljudi sa invaliditetima omogućava da se profili
grupišu na poseban sportski način, radi kreiranja uslova za jednakost, što je osnova za smisleni
takmičarski sport.

Tabela 6.1 prikazuje kako ovo funkcioniše u praksi u stonom tenisu, sportu koji ima veliku bazu
učesnika organizovanih u osam takmičarskih grupa.

Različiti ali jednaki?

Većina trenutnog razvoja u sportu za osobe sa invaliditetom ima za cilj da pruži jednaki pristup
sportskim prilikama i fizičkom obrazovanju, deinsiticionlizaciju članovima našeg društva koji
su prije bili odvajani u posebnim školama i u odvojenim djelovima sporta, izazivanje
perceptualnih barijera o invaliditetima utemeljenim na predrasudama i neznanju. Ovo je
kreiralo pitanja o ravnopravnosti ali i o jednakosti.

Jednakost, predstavlja istovjetnost, usmjerava pažnju ka pristupu resursima, obučenom

sportskom osoblju, posebnim ustanovama, podršci učešća i na osnovnim i na elitnim nivoima.
Ravnopravnost, predstavlja pravdu i poštenje, rješava oštra pitanja o podijeljenom, paralelnom
i integrisanom udjelu. Na površini, i kako je ranije pomenuto, ovo znači da vladini organi

135
moraju prihvatiti odgovornost za cio raspon sposobnosti. Tradicionalno, vladajući organi su
upravljali sportskim organizacijama na hijerarhijski način prema sposobnostima. Njihov
najnoviji zadatak je jedva pokušaj da se poveća udio dodatnih sposobnosti. Koliko je malo
vjerovatno da će jedan lokalni fudbalski tim ikada igrati sa klubovima Premier Lige, često je
podjednako neprijatno za sportiste sa invaliditetima da se takmiče direktno sa ljudima bez
invaliditeta, gdje je invaliditet kritični faktor.

Dalje, neko bi smatrao da se cijela struktura vrijednosti performansa mora preispitati; da se

razmišlja o sportskim dostignućima na nekvantitativan način, koji ne mora nužno da znači
procjenu u smislu objektivnih nivoa učinka, već više reviziju sportskih učešća radi isticanja
kvalitativnih aspekata iskustva u sportskim okruženjima. Isključivo isticanje pobjede u većini
modernog sport, gdje se svi koji ne pobjede smatraju gubitnicima, nije prikladno za mnoge
ljude sa invaliditetima koliko za većinu ostatka populacije.

Posledično, ključna pitanja za ljude sa invaliditetima – i za druge – jeste da se ne oponašaju

ljudi bez invaliditeta u sportovima, već da se slave razlike, ističu sposobnosti u modifikovanim
sportovima, i da se priznaju, na osnovu tih sposobnosti, izuzetna sportska dostignuća. Krajnje
pitanje je sticanje kontrole nad uslovima i okolnostima u nečijem životu, i ostaje na ljudima sa
invaliditetima da odaberu da li je integrisani, paralelni ili odvojeni udio najprikladniji po tom
pitanju.

9. SPORT I POLOVI

Polna pitanja u sportu nisu sinonimna sa ženskim pitanjima u sportu. Međutim, u principu
ženske stipendije su one koje su izazvale kritike prakse i organizacije modernog sporta,
vrijednosti koje se ističu i kompleksnih načina na koje sport reprodukuje polnu
neravnopravnost, gdje su žene u nezavidnom položaju. Ovo poglavlje je stoga prije svega,
ukoliko ne i isključivo, o ženama u sportu: ali da li postoji socijalni problem?

U čemu je problem?

Sportske šanse i učešće žena u sportu se povećalo u značajnoj mjeri tokom proteklih dvadeset
godina. Ovo je istaknuto statističkim informacijama o sportovima u zatvorenom i na otvorenom
objavljenim od strane Sportskog savjeta (1988, 1994) i podacima o članstvu u nizu nacionalnih
sportskih organizacija. Zaista, kredibilni argument može biti to što je sport relativno pristupačan
za žene, to što nema nikakvih naglašenih diskriminatornih praksi i kao posljedica toga to što
pozicija žena u sportu ne predstavlja socijalni problem! Podrška za ovakvo stanovište može
obuhvatiti sledeće: [1] Došlo je do masovnih napredaka ka političkoj ravnopravnosti i
zakonskim pravima, što je kulminiralo Zakonom o podjednakim šansama iz 1970-e i zakonom
o Polnoj diskriminaciji iz 1975-e; [2] Životi žena nisu toliko privatizovani i ograničeni kao što
su bili u prošlosti; [3] Stavovi o onome šta je društveno prihvatljivo u uslovima
muškog/ženskog ponašanja su danas liberalizovani; [4] Tehnološko napredovanje je uklonilo
naporne poslove po kući; kontrola rađanja je ustalila žene sa malom planiranom porodicom kao
normu; [5] Više žena ima plaćeni posao i finansijski su nezavisne nego ikada ranije; više
porodica se pretvorilo u „simetrične“ veze (Young i Wilmott, 1973) između partnera, koje
karakteriše zajedničko donošenje odluka, zajednička kontrola nad finansijama, zajedničko
obavljanje kućnih poslova. Ukratko, žene sada doživljavaju daleko manje ograničenja svog
slobodnog vremena; [6] Sport je sada u modi i „šik“, pa time slabe percepcijske barijere za
učešće u njemu. Sport ne kompromituje uvijek sopstveni imidž, niti dominantni imidž
ženstvenosti; i [7] Prema Sportskom savjetu, učešće žena u sportovima na zatvorenom se

136
povećalo aproksimativno tri puta tokom posljednje decenije, i dva puta u sportovima na
otvorenom (mada ovo maskira regionalne i klasne razlike). Opšte istraživanje domaćinstava je
pokazalo da je između 1977-e i 1987-e procenat ženskih učesnika povećan u svim grupama
sportskih aktivnosti osim u onim koji se obavljaju na otvorenom.

Žene nisu homogena grupa. One čine 52% populacije, a kontrasti između muškaraca i žena nisu
tako veliki kao razlike između bilo žena ili muškaraca po njihovom etničkom identitetu,
bračnom statusu, socijalnoj klasi, uzrastu ili fazi životnog ciklusa. Stoga, bilo koji zaključci o
neravnopravnosti ili nejednakosti na osnovu pukog pola su ujedno i netačni i previše
generalizovani. Svjestan da iz dominantnosti u broju studenata proističe većina feminističkih
stavova o sportu, Dewar (1993) ističe kao opasnosti lažnu univerzalizaciju iskustava bijelih
žena iz srednje klase, kao reprezentativna za iskustva svih žena. Ona ukazuje na to da
istraživanje i socijalna politika moraju odražavati različite načine na koje kultura u sportu
stvara, podržava pa čak i izaziva nepovoljan položaj u životima svih žena.

Ipak, mnoge žene osjećaju da, u uslovima sporta, nisu diskriminisane, da imaju bogat i
raznovrstan sportski životni stil i da ne doživljavaju ograničenja kvalitativno drugačija nego
kod muškaraca. Međutim, uprkos ovoj percepciji od strane nekih žena, nejednakost opstaje, a
osnova toga je to što postoje obrasci dominacije i podređivanja određenog pola koji se mogu
identifikovati, a da to ima dalekosežne posljedice za sportske i ostale institucionalne prakse.

Ukupan broj ženskih učesnika u sportu ukupno je tek polovina od muškaraca, što znači da su
šanse da žene dostignu najviša dostignuća u odgovarajućoj mjeri smanjene. Ne samo što se
manji broj žena nego muškaraca bavi sportom, već se žene bave dosta rjeđe i uz manje opseg
sportova (Clarke i Critcher, 1985). Socijalni stalež, uzrast, obrazovanje, brak i djeca imaju dosta
naglašenije efekte na učešće žena u sportu nego što je to kod muškaraca. Odgovornosti za brigu
o djeci, nedostatak slobodnog vremena a, nedostatak ličnog transporta i novca i niži nivoi
samopouzdanja, su razlozi zbog kojih žene imaju manje šanse od muškaraca da jure svoja
sportska interesovanja.

Pol, rod i seksizam

Pol se dodjeljuje rođenjem i doživljava se kao dodijeljena biološka karakteristika. Rod nema
nikakve veze sa biologijom, već se odnosi na sve razlike između muškaraca i žena koje proističu
iz društvenih očekivanja u vezi sa odgovarajućim ponašanjem, interesovanjima, sposobnostima
i stavovima za muški i ženski identitet. Dok se pol dodjeljuje, rod se stiče, uglavnom prećutno,
kroz iskustvo socijalizacije. Kada su rodni odnosi, u sportu ili inače, podređeni interesima
jednog pola u odnosu na interese drugog pola, dolazi do neravnopravnosti. Pored toga, kada
god je jedna grupa u društvu dominantna u odnosu na ostale, postoji nesumnjivo skup uvjerenja,
stavova i sedimentarnih praksi koje teže da daju legitimitet statusu kvo, odn. postojećem skupu
neravnopravnosti. Seksizam, stoga, se odnosi na ideologiju i prakse koje opravdavaju i tumače
nejednakosti između muškaraca i žena, kao što i ideologija rasizma, predrasude u vezi sa
starima i hendikepiranima podržavaju neravnopravnosti na osnovu njihovih bioloških
karakteristika.

Kritički sociolozi tvrde da ova seksistička ideologija dominira čitavom našom kulturom,
podržana institucijama u društvu uključujući i porodicu, školu (i nastavni plan fizičkog
vaspitanja), preduzeća (i sportsku i uslužnu industriju), vladu (i menadžment ujedno i javnih i
privatnih uslužnih firmi), medije (kao i sportsku štampu i televiziju).

137
Većina pisaca o seksizmu u sportu tvrdi da koncept uloge pola ne pomaže u adresiranju odnosa
između muškaraca i žena. Uloga pola se odnosi na društvena očekivanja koja određuju koje
ponašanje muškaraca i žena je podesno – društvena i kulturalna konstrukcija muškog i ženskog
ponašanja. Hall (1990) kaže da termin „uloga pola“ ukazuje na nepromjenljivi, prirodni skup
veza između muškaraca i žena, i time ne uspijeva da prepozna da su „muški“ I „ženski“ rod
društveno konstruisani, istorijski specifični i posredovani društvenom klasom, rasom i
etničkom pripadanju. Nastavljena upotreba „uloge pola“ u istraživanjima, ističe Hall, skriva
napore da se kritikuju upravo one ideologije i prakse koje na prvom mjestu podržavaju ovakve
stereotipe.

Rodni odnosi

Učešće u sportu ujedno i od strane žena i od strane muškaraca ima obrise odnosa između rodova,
prema konvencionalnim idejama o muževnosti i ženstvenosti, prema društveno konstruisanim
slikama tijela i prema mrežama moći i kontrole u sportskim organizacijama. Ovakva izjava
ukazuje da je sport suštinski konzervativna institucija koja ujedno i slavi i održava stavove i
prakse naslijeđene iz prošlosti. Suprotno tome, međutim, sport takođe može biti mjesto za
izazivanje tih zastarelih i praksi neravnopravnosti.

Ovo je sigurno pristup usvojen od strane Hargreaves-a (1995). Crpeći zaključke na širokom i
eklektičnom skupu istraživačkih nalaza, Hargreaves predstavlja sveobuhvatni pregled i analizu
socijalizacije ujedno i u i van (nekih) sportova, ograničenja sa kojima se žene suočavaju u
sportu, visoko selektivnu i seksističku prirodu prikaza ženskog sporta u medijima i relativni
nedostatak zastupljenosti žena na pozicijama na kojima se odlučuje u sportskim organizacijama.
Iako veoma kritičan prema različitim i lukavim načinima na koje praksa i organizacija sporta
reprodukuju rodne nejednakosti, Hargreaves ukazuje na rastuće prepoznavanje ovih
nejednakosti u Britaniji kao i strategija koje ih ispravljaju; pošto kritike sportova kojima
dominiraju muškarci, kako bi imale bilo kakvog efekta, moraju navesti na akciju.

Istraživanja o ženama u sportu pregledana od strane Hargreaves-a obuhvataju, najprije,

identifikaciju praksi rodne socijalizacije sa osvrtom na sport i drugo, kritiku sportova u kojima
dominiraju muškarci. Ovo može biti sumirano na sledeći način:
• Analiza praksi socijalizacije koje efektivno ili kanališu djevojke van sporta generalno,
ili ka sportovima koji ne dolaze u konflikt sa dominantnim imidžom ženstvenosti, odnosno: [1]
prakse odgoja djece; [2] stripovi i magazini za djecu i adolescente; [3] kultura tinejdžera; i [4]
fizičko vaspitanje u školama.
• Analiza britanske sportske kulture i sportskih organizacija za ilustrovanje bilo
marginalizacije ili eksploatacije ženskih praksi, odnosno: [1] vrijednosti i prakse sportskih
medija; [2] kontrola sportskih organizacija od strane muškaraca; [3] komercijalizacija ženskog
tijela u sportovima; i [4] manji resursi za ženski elitni sport.

Socijalizacija

Socijalizacija se odnosi na procese gdje pojedinci uče da se prilagode društvenim normama kao
kulturalno propisanim. Tokom djetinjstva, ovaj proces internalizacije društveno očekivanih
načina ponašanja je u velikoj mjeri nesvjestan i time se doživljava kao prirodan, kao uzet zdravo
za gotovo. Stoga, svaki pokušaj da se promjene zdravorazumske pretpostavke ljudi o društveno
podesnom ponašanju je problematičan. Skrivena ili neprepoznata socijalizacija u sportu i

138
fizičkoj rekreaciji, ili u ostalim aspektima popularne kulture, ispoljava značajan uticaj na sve
nas.

Svjesni o rodnim stereotipima, mnogi roditelji pokušavaju da svoje sinove i ćerke tretiraju
podjednako, da pružaju slične doživljaje igre, igračke, knjige i putovanja. Ipak, postoji puno
dokaza koji pokazuju da se generalno dječaci ohrabruju ka više avanturističkih aktivnosti, da
se sa njima igramo grublje, dozvoljava im se više slobode da istraže svoje okruženje, da od
ranog doba prikažu različite motoričke sposobnosti i daju im se različite igračke i ostale
zanimacije. Kroz svoje roditelje i društvene mreže kojima pripadaju, kroz televizijske
programe, reklame, knjige, vršnjačke odnose i ostale aspekte svakodnevnog života, djeca su
konstantno izložena različitom rodnom ponašanju i uče iz tih iskustava. Na primjer, Hargreaves
citira Young-ovo (1990) istraživanje čitanki za djecu koje pokazuje da će čitaoci trinaest puta
češće naići na slike aktivnog muškarca nego aktivne žene. Magazini i stripovi za djecu tretiraju
sport različito za djevojčice i dječake, težeći da prikažu sport kao integralnu i svakodnevnu
aktivnost za dječake, a ne tako čestu i marginalnu aktivnost za djevojčice. Pored toga, tamo
gdje se sport pojavljuje, vjerovatno je usklađen sa rokom; jahanje, tenis i plivanje za djevojčice,
američki fudbal (uglavnom) i ostali „muški“ sportovi za dječake.

Kao što svaki roditelj treba znati, uticaji porodice i škole u ranom djetinjstvu budu prekriveni
tinejdžerskom kulturom tokom adolescencije. Adolescentska kultura za djevojčice sadrži malo
prostora za sport i, za razliku od dječaka, ne tako značajan status u grupi vršnjaka se dobija
sportskim vještinama. Postoji, međutim, klasna dimenzija u ovome, pošto djevojčice iz srednje
klase mnogo više vrednuju učešće u sportu nego djevojčice iz radničke klase, i upisuju se u
sportske klubove i organizacije tokom svojih neradnih aktivnosti. Kod nezavisnih škola za
djevojčice ostaje nešto društvenog prostora za sportske sposobnosti. Ipak, preokupacije
modom, muzikom, odjećom, ljubavlju i vezama su centralne za ono što Hargreaves naziva
„kultom adolescentske ženstvenosti“. Ne iznenađuje to što se ovaj kult reprodukuje u
tinejdžerskim magazinima kao što su „More“ i „Just Seventeen“. Ukoliko uopšte ima sporta i
aktivne rekreacije, oni teže da imaju instrumentalnu opravdanost u uslovima njege tijela, dobrog
izgleda, biti seksi. Zadatak koji čini aerobik (i njegove derivative) posebno atraktivnim; sigurno
mnogo više od timskih sportova kao što su hokej ili netball, koji sa sobom nose isuviše
konotacija na školu, kolektivnu disciplinu i prinudu.

Formalno školovanje je jedno od najefektivnijih mjesta za izazivanje stereotipskih stanovišta o

rodno-odgovarajućoj fizičkoj aktivnosti, a nedavno uvođenje Nacionalnog nastavnog plana je
pružilo šansu nastavnicima fizičkog vaspitanja da predlože nastavni plan koji je zajednički za
oba pola. Hargreaves citira preporuke iz „Finalnog izvještaja radne grupe o fizičkom
vaspitanju“ (HMSO, 1991) da sva djeca treba da pohađaju isti nastavni program kako bi se
izbjegle: buduće nepoželjne aktivnosti pravljenja polnih stereotipa. Širok i balansirani program
fizičkog vaspitanja može pomoći u širenju ograničenih percepcija muževnosti i muževnog
ponašanja kod dječaka.

Takvi osjećaji moraju biti postavljeni u određenih kontekst. Tradicionalno, fizičko vaspitanje
dječaka i djevojčica u srednjim školama je razdvojeno, dok nastavnici koji drže treninge za
muškarce (npr. Loughborough, Carnegie) i žene (npr. Chelsea, Bedford) koriste različite
filozofije i tradicije u fizičkom vaspitanju. Istorijski, oduvijek je postojao mnogo veći naglasak
na kreativnosti, ekspresivnosti i estetskim elementima pokreta u kursevima fizičkog vaspitanja
za žene, u odnosu na privrženost kondiciji i konkurentnom-takmičenju kod fizičkog vaspitanja
za muškarce.

139
U skorije vrijeme, nastupanjem „edukacije u slobodnom vremenu“, uvođenje aktivnosti na
otvorenom prostoru ulazi u nastavni plan a inicijative kao što su „novi imidž“ ragbija pružaju
veće šanse za fizičko obrazovanje sa miješanjem polova. Takođe, fudbal je postao jedan od
najpopularnijih timskih sportova za djevojčice u školama. Ipak, Flintoff (1990) svjedoči o
prisutnosti odvojenih i različitih (npr. seksističkih) nastavnih programa za dječake i djevojčice,
koji čine malo na polju gubljenja rodnih nejednakosti. Za Scraton-a (1992), problem je manje
u kombinovanom fizičkom vaspitanju, već više u pružanju mladim ženama pozitivnog iskustva
koje ne dolazi u konflikt sa adolescentskom kulturom ženstvenosti. Iz etnografske studije škola
u Liverpulu, Scraton pronalazi da je otpor prema fizičkom vaspitanju kod djevojčica zasnovan
na tome kako one doživljavaju ono što im se nudi; odnosno razvoj mišića, znoj, zajedničke
prostorije za presvlačenje i tuširanje, dječji aseksualni komplet za fizičko vaspitanje i aktivnosti
koje ne podižu status u društvu. Nasuprot tome, Scraton ukazuje na to da fizičko vaspitanje za
žene mora da razvije nov program koji će se upravljati prema odlučnosti, pouzdanosti,
zdravljem, kondicijom i kapacitetom za izazivanje patrijarhalne definicije pokornosti,
pasivnosti i zavisnosti.

Kultura i organizacija Mediji

Kao što je napomenuto u Poglavlju 3, sport postaje sve više zavistan od medija. Ovo i
artikulacija rodnih vrijednosti putem televizije i sportske štampe, znači, kako Rowe i Brown
(1994) tvrde, „da svaki pokušaj da se promoviše rodna jednakost mora pod obavezno
naglašavati sferu medija“. Ženski sport je slabije predstavljen, često sa pokrivenošću od svega
5% od ukupnog praćenja sporta u nacionalnoj štampi. Muški sportovi dominiraju televizijom,
dok ženski sportovi dobijaju podjednaku pokrivenost samo tokom događaja kao što su
Vimbldon i Olimpijske igre. Inače, muški fudbal, ragbi, moto-trke, bilijar, golf, konjičke trke i
kriket predstavljaju redovnu pojavu na televizijama. Satelitska televizija takođe prikazuje rodne
predrasude. Štampa takođe tretira žene različito u odnosu na muškarce, posvjećujući vrijeme
bračnom statusu sportistkinja, njihovim porodicama i privatnim životima i dajući
seksualizovani imidž na fotografijama. Za djevojčice, mali broj uzora je ograničen uglavnom
na ženski-podesne sportove kao što je tenis. Ne iznenađuje to što većinu profesionalaca koji
utiču na sadržaj, stil i prirodu sportskih medija čine muškarci.

Kao odgovor na žalbu upućenu listu The Guardian o zanemarivanju ženskog sporta u novinama,
Croft (1993) je odgovorio: Naravno da smo isključivo zainteresovani za to kako vam stoje
šorcevi i da li su igračice obrijale svoje noge. Pa ipak ukoliko zaista insistirate u sprovođenju
ovih čudnih ideja da žene mogu učestvovati u konkurentnim sportovima, i to sa zavidnim
vještinama, kakvu pokrivenost na našim stranicama očekujete? Mi muškarci već srdačno
dajemo novac za novine i papir u ženskim izdanjima časopisa, zašto morate da se miješate i u
ovo što je samo naše? Zar ne vidite koliko smo u stvari lafovi? Kada vas spomenemo uvijek
naglašavamo Ženski (sport) – svi znaju da su sve sportske vijesti o muškarcima. A vi ipak
dobijate čitavih 5% ukupne sportske pokrivenost u svim medijima samo za sebe kako bismo
pokazali koliko vas doživljavamo važnim. Hajde. Još ćete tražiti od nas da vas posmatramo kao
ljudska bića sa jednakim pravima i šansama, sa potencijalnim sponzorima, nakon vijekova
održavanja slike onoga što bi žene trebale da rade. A da, i ako moramo da prestanemo sa
komentarisanjem vaših seksualnih atributa i inklinacija, šta onda da koristimo da vam skrenemo
pažnju sa vaših sopstvenih neravnopravnosti?

Ovo je naravno, ironičan odgovor od strane (muškog!) zvaničnika za odnose sa javnošću i

marketing iz Saveza za ženski ragbi! On sadrži puno sadržajnih kritika medijske pokrivenosti
ženskog sporta; nivoi performansi se ne doživljavaju kao da su podjednakog kvaliteta,

140
pokrivenost je minuskulna, pa je time i sponzorstvo beznačajno, a krajnje reference su date ka
seksualnosti i izgledu učesnika. Homofobični komentari se često pojavljuju u sportovima koji
se ne slažu sa stereotipskim imidžima ženstvenosti, kao što je pokazano Croft-ovim
spominjanjem „ženskih izdanja časopisa“.

Naravno, analiza sadržaja dnevnih novina otkriva razlike u sadržaju i tonu izvještavanja u
tabloidnim novinama ali, ipak, generalna marginalizacija i trivijalizacija ženskog sporta od
strane medija ima nekoliko posljedica. Ona: [1] umanjuje status ženskog sporta u cjelini; [2]
osnažuje ideologiju da je sport muški domen; [3] skriva uzore za djevojčice; [4] negira moć
žena sportista da zarađuju od sponzora; [5] obeshrabruje organizatore da uvrste u program i
ženske događaje; i [6] reprodukuje rodne neravnopravnosti na moćan način.

Tijelo je u pitanju

Relativno zanemarivanje ženskog sporta od strane medija je samo jedan element kritike. Drugi
je imidž žene i ženskog tijela u sportskim medijima. Promoteri nedavnih pozivnih ženskih golf
turnira u Evropi su priznali da je dobar izgled podjednako važan kao i vještine u golfu pri
odabiru koga pozvati za učestvovanje. Na međunarodnoj konferenciji u Madridu, 1990-e, o
društvenim problemima u sportu, Hargreaves je predstavio kolekciju slika žena izvučenih iz
nacionalne štampe, od komercijalnih reklama, do erotskih magazina kao i iz modnih i
specijalizovanih sportskih magazina. Ono što su ove slike imale zajedničkog je bio prikaz žene
u sportskom okruženju, obučene u sportsku odjeću ili kako poziraju sa sportskim rekvizitima,
često na seksualno provokativan ili erotski način. Poruka je bila da je sport sada dio kulture
koja komercijalizuje žensko tijelo i komercijalizuje seksualnost.

Hargreaves (1995) diskutuje o dva međusobno povezana elementa u ovom procesu. Prvi je
seksualizacija žena sportista na fotografijama u magazinima i štampi kao i u sportskim
programima kao što su aerobik i održite kondiciju na TV-u, gdje se seksualnost implicitno
izražava kao zanimljivija od sportske sposobnosti. Naravno, postoji puno ne-seksističkih
tretiranja žena od strane medija, gdje se sportske performanse tretiraju ozbiljno i analiziraju na
odgovarajući način. Ali Hargreaves predstavlja niz dokaza iz Evrope i Severne Amerike o
predstavljanju ženskog tijela kao objekta u sportu i naglašavanju dominantnih slika
ženstvenosti. Ona piše: Muškarci teže da se prikažu kao spremni i agresivni, a njihove akcije i
dostignuća se ističu, dok se ženska ženstvenost stimuliše kroz glamurozne i seksualizovane
fotografije ili kroz implicitnu maskulizaciju, upotrebom neformalnih i intimnih imena, i
pozivanjem na uloge dotične sportistkinje kao djevojke, žene i majke.

Drugi element ove komercijalizacije ženskog tijela je upotreba sportskog imidža za prodaju
nesportskih proizvoda, posebno odjeće, proizvoda za održavanje ljepote i zdravlja. Erotska
seksualnost je sveprisutna, sportska veza je slučajna. Pornografija takođe uključuje sportske
slike i sportske potpore za erotizaciju žene.

Ko upravlja, ko trenira?

Whitson i McIntosh (1989) diskutuju o dva objašnjenja zbog čega su žene manje zastupljene
na višim tehničkim, administrativnim volonterskim pozicijama u sportu. Prvo i manje pouzdano
objašnjenje iz funkcionalističke perspektive je to da su žene socijalizovane u svoje određene
„uloge“, prije svega u okviru kućne ili privatne sfere, i kao posljedica toga nemaju naviku da
volonterski pružaju svoje usluge. Drugo objašnjenje se odnosi na odnose između muškaraca i
žena po pitanju moći, da se javna sfera više vrednuje od privatne i da muškarci istorijski imaju

141
moć da „definišu situaciju“ u javnoj sferi što na najbolji način objašnjava organizacione prakse
i otpor ka promjeni u sportskim organizacijama.

Cockburn (1991) donosi slične zaključke o rodno-raslojenim socijalnim procesima koji

naglašavaju skraćene karijere za žene u ne-sportskim organizacijama. U reprezentativnom
uzorku britanskih sportskih udruženja, White i Brackenridge (1985) su otkrili jasnu malu
zastupljenost žena na višim političkim i pozicijama na kojima se donose odluke, dok
Hargreaves (1995) napominje da su Sportskom savjetu, 1991-e, nije bilo žena na mjestima
direktora niti na nacionalnom niti regionalnim nivoima, niti u Nacionalnim centrima.

Koristan primjer rodne neravnopravnosti u sportskim organizacijama je jahanje – sport sa puno

ženskih učesnika. Gregson (1995) napominje da britansko Udruženje konjičkih skakača ima
16,000 članova, od kojih su mnoge žene, a ipak panel za selekciju na međunarodnim
takmičenjima koji se sastoji od deset osoba je isključivo muški!

Slična situacija je i na pozicijama trenera, sa svega nekoliko žena koje dospiju do elitnih nivoa.
Muškarci su daleko zastupljeniji kao treneri u elitnom ženskom sportu, nego što je to slučaj sa
ženama u elitnom muškom sportu. Takođe žene daleko češće nailaze na poteškoće u
usklađivanju svojih trenerskih aktivnosti sa kućnim poslovima i odgovornostima. White i
saradnici (1990) su obavili kvalitativnu analizu „definicija uloge i konflikata“ koje doživljavaju
ženski treneri i zaključili su: Žene postaju uključene u trenerski posao kao odgovor na
doživljene potrebe njihovog sporta i zbog lojalnosti klubu mnoge doživljavaju poteškoće pri
treniranju u kulturi muških sportova, gdje se sportska dostignuća žena procjenjuju kao
inferiorna u odnosu na ona kod muškaraca, i gdje se muški treneri preferiraju u odnosu na
ženske trenere od strane klijenata. Konflikti se takođe doživljavaju tamo gdje žene obavljaju
više uloga u sportu. Stepen podržavanja od strane partnera je ključan faktor za ženske trenere
koje imaju i porodične obaveze.

Postoje naravno izuzeci u nekim sportskim organizacijama sa mješovitim polnim sastavom, ali
postoje dokazi da je u mnogim sportovima prisutan oblik vertikalne segregacije, gdje žene drže
pozicije niskog statusa, i gdje treniranje ženskih sportista nema isti status kao treniranje muških
sportista. Politički dokumenti Sportskog savjeta (1994) „Žene i sport“ i Nacionalne fondacije
trenera (1994) „Žene i treniranje“ adresiraju sledeća pitanja: [1] postoji muška pristrasnost u
sportskoj kulturi koja često, ali ne i uvijek, degradira žensko učešće kao učesnika i kao trenera;
[2] nema dovoljno žena trenera, a žene često nailaze na probleme u usklađivanju svog sportskog
angažovanja sa ostalim obavezama; [3] postoji nedostatak mehanizama za podršku koji bi
ohrabrili i podržali žensko uključivanje na pozicijama trenera; i [4] žene često nemaju pristup
višim nivoima trenerskih poslova.

Strategije za jednakost

U sociologiji i socijalnoj politici postoje dva nivoa debate o rodu i sportu, koje se rangiraju od
„površnog“ ili liberalnog pristupa oko minimiziranja ograničenja i izjednačavanja šansi za žene
da učestvuju kao rekreativni i/ili vrhunski učesnici, kao treneri i kao rukovodioci. Drugi
„dublji“ ili radikalni nivo debate dovodi u pitanje samu osnovu ili strukturu naše sportske
kulture i, naravno, odnose između muškaraca i žena unutar nje. Ova dva nivoa debate nisu
obavezno međusobno-isključujući, ali ih može karakterisati sledeće: [1] žene u sportu:
nejednakosti u pruženim šansama; i [2] rod i sport: nejednakosti u raspodjeli moći.

142
Žene u sportu: nejednakosti u pruženim šansama

Postoji dosta literature o „ženama u sportu“ koja se, sve do nedavno, bavila razotkrivanjem
fizioloških i psiholoških mitova o ženama, uz istraživanje socijalizacije djevojčica u i van
sporta, kao i „konflikte uloga“ koje doživljavaju tamo. Razlike i nejednakosti između
muškaraca i žena su dokumentovane u odnosu na nivoe učešća, pristupa finansijskim
sredstvima za ženske sportske organizacije, selektivnu prirodu i seksističku prirodu medijskog
tretmana ženskog sporta i fizičku edukaciju djevojčica (Flintoff, 1990; Scraton, 1992).

Ove strategije se karakterišu naporima za povećanje pristupa resursima, kako bi se podigao

profil žena, i kako bi se izjednačile šanse za učestvovanjem u sportovima i javnim i
volonterskim sektorima. Njihov glavni naglasak, stoga, je na „dostizanju muškaraca“,
uključivanju i pristupanju dominantnoj sportskoj kulturi. Ciljevi postizanja jednakih šansi,
karakteristični za mnoge inicijative javnog sektora su projektovani tako da prošire djelokrug
sporta kako bi potpunije obuhvatio i žene i obuhvata: [1] bolje sportske objekte; [2] bolje
finansiranje; [3] bolje nagrađivanje, status i medijsku pokrivenost za izuzetne rezultate; [4]
bolje treniranje (posebno u odnosu muški trener/ženski sportista); [5] više ženskih trenera; [6]
više predstavljenosti u lokalnim, regionalnim i nacionalnim tijelima; [7] bolje shvatanje
ograničenja učešća djevojčica i žena; [8] bolje shvatanje uticaja roditelja, tinejdžerske kulture,
školskog fizičkog vaspitanja i medija; i [9] bolje shvatanje da rod (kulturalna konstrukcija) a ne
pol (biološka konstrukcija) ima najkritičniji uticaj na učešće u sportu.

Ovakva vrsta rada je neophodna i korisna i karakteristična je za većinu trenutnih razvojnih

radova za žene u sportskim organizacijama. Ali ovo ne (a nije ni projektovana za to) adresira
suštinske uzroke rodne neravnopravnosti u sportu, bez obzira na to da li one imaju bilo kakvog
uticaja u reprodukovanju rodne neravnopravnosti u društvu. Ovakav pristup stoga ne postavlja
kritična pitanja o muškom/ženskom rodu, ili o prirodi i organizaciji sporta i rekreacije!

Rod i sport: nejednakosti u raspodjeli moći

Drugi nivo je radikalniji i potencijalno dalekosežniji prema svojim posljedicama, pošto

predstavlja atak na kulturu sporta kojom dominiraju muškarci, institucionalnu osnovu te moći
i vrijednosti i prakse koje sport slavi i reprodukuje. Stoga, iako je prvi nivo unaprjeđenje
pozicije žene u sportu, drugi nivo dovodi u pitanje čitavu strukturu institucije „sporta“, ispituje
uzroke rodne neravnopravnosti i ukazuje na revoluciju oblika igre u našoj kulturi. Ovo može
biti postignuto ispravljanjem neravnopravnosti u raspodjeli moći, kako bi žene bile u stanju da
ispolje veću kontrolu nad svojim sopstvenim tijelima i nad prirodom i organizacijom sporta i
razonode.

Rod se više ne može tretirati kao jedna od nekoliko promjenljivih koje mogu uticati na
performanse (kao što su uzrast, visina i težina), ili kao pitanje polnih razlika u sposobnostima i
performansama, pa čak ni kao problem neravnopravne distribucije resursa, šansi i iskustava
između žena i muškaraca. Rod je socijalno i istorijski konstruisan skup odnosa moći
(Hargreaves, 1995).

Rast i intervencija feminističkih krugova su imali za cilj teoretsko shvatanje sistematične i

multidimenzionalne dominacije žena, i pored toga razvoj agende za oslobađanje žena. Ukoliko
bi žene a takođe i prosvijetljeni i kako ih Hargreaves (1990, 1995) naziva, „oštećeni muškarci“
stekli kontrolu nad svojim sopstvenim sudbinama, tada bi sport bio struktuiran tako da
promoviše određene humanističke vrijednosti i da iskorijeni endemične probleme kao što su

143
agresivno takmičenje, šovinizam, seksizam, rasizam, fizičko i psihološko zlostavljanje sportista
i nasilje – a većina nasilja se obavlja od strane muškaraca. Karakterizacija „oštećeni muškarci“
je krucijalna, pošto ona ukazuje na to da su muškarci podjednako žrtve pritisaka da se podvrgnu
stereotipskim imidžima i praksama „muževnosti“ kao što je slučaj i sa ženama i „ženstvenosti“
(Messner i Sabo, 1990). Ovo se može odnositi ujedno i na muškarce koji su, u konvencionalnim
uslovima, uspješni u sportu, kao što se može odnositi i na one muškarce koji su isključeni iz
sporta u ranom dobu zbog prevelikog muškog šovinizma koji su doživjeli.

Suštinski doprinos, stoga, feminističke kritike socijalnih odnosa u sportu je usmjeren na

prelazak sa posmatranja rodne neravnopravnosti u pukim uslovima učešća, ka shvatanju
manifesta i istorijske muške prednosti i dominacije u sportu. Da parafraziramo Scraton-a
(1987), sport je konstruisan od strane muškaraca, za muškarce, tamo gdje se anđeli ne usuđuju
da kroče! Razlika napravljena između „površnog“ i „dubokog“ nivoa feminističke strategije za
uticaj na sportske prakse je elaborirana od strane Hargreaves (1990), koja karakteriše sportske
feministkinje kao: Ujedno i žene i muškarce koji dijele želju da žene preuzmu više moći i da
postignu veću autonomiju u sportu. To je želja za promjenom. Međutim, sportski feminizam
nije ujedinjeni pokret ili ideja. Neki ljudi, na primjer, tvrde da bi muška dominacija trebala biti
smanjena i da bi trebalo biti više sportova za žene modeliranih na postojećim tradicijama, dok
drugi žele da sruše dominantne ideje i da promjene stavove i akcije ljudi, a postoje grupe žena
koje strastveno vjeruju da bi ženski sportovi trebali biti odvojeni od, i kvalitativno različiti od
tradicionalno muških sportova.

Ravnopravnost, odvojenost, kooperacija

Spajajući ujedno i površnu (jednake šanse) i duboku (preraspodjela moći) debatu, dostupni
strateški izbori potpadaju u jednu od naredne tri kategorije o koje je potpunije identifikovala i
prodiskutovala Hargreaves (1995): [1] ravnopravno učešće u muškoj sferi aktivnosti; [2]
separatistička sve-ženska strategija; i [3] kooperativni poduhvat sa muškarcima zarad
kvalitativno novih modela sporta/rekreacije u kojima su razlike između polova nevažne.

Ravnopravnost predstavlja strategiju podjednakih šansi koja je ranije posmatrana kao površni
nivo debate; žene se udružuju sa muškarcima ali ostavljaju kulturu i strukturu sporta
netaknutom. Pored toga, vidjeli smo da, u ovim slučajevima, žene rijetko zauzimaju pozicije
moći i uticaja u pomiješanim sportskim organizacijama. Druga i treća, radikalnija, strategija
predstavljaju odgovore na prepoznata ograničenja prve u borbi sa muškom hegemonijom.
Zagovaranje odvojenih organizacija isključivo za žene predstavlja reakciju na diskriminatorne
prakse i stereotipisanje žena. Očigledne prednosti ove strategije su da žene preuzmu kontrolu
nad resursima i nad donošenjem odluka. Za one koji su doživjeli seksističko ponašanje u
muškim organizacijama, organizacije samo sa ženama češće pružaju više podrške i prijatnije
su. Međutim, separatizam može dodatno poizvjesti jaz u rodnim podjelama. Od separacije,
razlika je lak korak. Muške sportske institucije se ostavljaju netaknute, a nema potrebe da se
muška sportska kultura mijenja čak ni da se prilagodi ženama. Interesantno je napomenuti da
trenutno postoji trend spajanja prethodno odvojenih muških i ženskih sportskih organizacija.
Na primjer, skvoš reketi su postali identični 1989-e godine a i za hokej će biti obavljeno to u
bliskoj budućnosti. Treća strategija predstavlja kooperativni poduhvat između žena i muškaraca
zarad kvalitativno novih modela sporta i rekreacije. Hargreaves (1990) podržava sve ovo i citira
Paul Willis-a sa odobravanjem. Sport bi mogao biti predstavljen kao oblik aktivnosti koji
naglašava ljudski sličnost a ne različitost, oblik aktivnosti koja nije konkurentna niti se mjeri,
oblik aktivnosti koja izražava vrijednosti koje su zaista nemjerljive, oblik aktivnosti koja se tiče
blagostanjem pojedinca i njegovim zadovoljstvom a ne poređenjem sa drugima. U takvom

144
posmatranju sporta, razlike između polova bi bile nevažne, neprimjećene. Ova vizija novih
modela „sporta“ zahtjeva i radikalno restrukturiranje sportskih praksi i organizacija. Inicijative
orijentisane na zajednice kao što je „New Games“ (Nove igre) (Fleugelman 1976; Leonard,
1976) nude ilustraciju onoga na šta bi taj budući model sporta ličio. Mnoge „nove igre“ su u
stvari zasnovane na strukturi tradicionalnih igara, ali sadrže novi izraz onoga što se računa kao
uspjeh u njihovoj praksi, sa ciljem smanjenja pretjerane konkurentnosti i orijentisanosti ka
dostignućima, a uz naglašavanje zabave, uživanja i zajednice. Kao što Fleugelman kaže: u
„Novim Igrama“, onaj koji prestane da uživa, taj i gubi. Hargreaves podržava ovo u svom
spominjanju kritičkog komentara da je „jedini način da se reformiše sport da se on pretvori u
nešto drugo što prestaje da bude sport!“ Ovo je, međutim, koje god da su vaše preferencije,
malo vjerovatno da će se desiti u bliskoj budućnosti!

10. SPORT I DRUŠTVENE KLASE

Uvod: nestanak klasa?

Ovaj naslov je naslov iz knjige Daniel Bell-a (1972) u kojoj je on procijenio da će tehnološke i
prateće socioekonomske promjene, predvidjeti nestajanje društvenih klasa kao ključnog
aspekta društvenih relacija. Marksističke koncepcije dvije antagonističke klase – jedne koja
kontroliše i posjeduje sredstva za proizvodnju i druge čiji se rad koristi i eksploatiše u potjeri
za profitom – su posmatrane kao anahronističke. Dvadeset godina kasnije, istraživači u Henley
centru za prognoziranje su došli do sličnih zaključaka prikazujući Britaniju 1990-ih kao društvo
masovne srednje klase čiji obrasci potrošnje, nivoi prihoda i lični identiteti postaju homogeni.

Ekonomska struktura Britanije je prošla kroz radikalnu promjenu 1980-ih. Gledano kroz
procenat BDP-a, kao izvor zaposlenja i kao mjesto za investiranje, proizvodni sektor je u
blagom padu u odnosu na industrije iz uslužnog sektora kao šti su bankarstvo, osiguranje,
maloprodaja, ketering i turizam. Ovaj poremećaj je nagovijestio promjene u prirodi i kvalitetu
rada i obrascima klasne pripadnosti: pad radnih mjesta sa plavim kragnama i povećanje radnih
mjesta sa bijelim kragnama, pad neobučenog rada i potražnja za tehnički obučenim radnicima.

Studije društvene mobilnosti, koje su zasnovane na poređenju između zanimanja trenutnih i

ranijih generacija, izgleda da podržavaju ove trendove: generalno govoreći postoji među-
generacijski kontrast između profesionalnih statusa, mada postoji i sveprisutni seksizam u ovoj
analizi pošto zanimanja udatih žena u domaćinstvima nisu računata. U poslijeratnom periodu
smo bili svjedoci pada u manuelnom radu na obezbeđivanju energije, prosječna radna nedjelja
se smanjila od 1945-e, vlasništvo nad automobilom se povećalo dramatično a razvoj
infrastrukture za sport i razonodu na otvorenom i u zatvorenom je samo još jedna manifestacija
ovih opštih trendova – da ljudi imaju sve više vremena i sve više para da primjene svoj
potrošački izbor.

Međutim, opšti trendovi identifikovani od strane Henley centra za prognoziranje u velikoj mjeri
maskiraju velike razlike u materijalnim i kulturalnim resursima dostupnim ljudima pri izboru u
sportu i razonodi. Promjene u prirodi i dostupnosti zaposlenja, politike Novog prava iz 1980-ih
da se „preokrene stanje blagostanja“ (Henry, 1993) i da se smanji javna potrošnja, su rezultovale
još većom nejednakošću – širenje jaza između gornjih i donjih 20% prema zaradama, time
naglašavajući klasne razlike u sposobnosti da se „kupuje u“ sportu i razonodi. Vrijeme za sport
i razonodu je, međutim, još jedan kritičan faktor. Mnoge osobe sa velikom platom doživljavaju
„vremenski tjesnac“, jedva izlazeći na kraj sa ubistvenim radnim rasporedima koji ostavljaju

145
malo vremena za sport i razonodu (Seabrook, 1988), dok nezaposleni ljudi imaju puno vremena
ali malo novca za trošenje.

Društvene ankete

The General Household Survey (istraživanje generalnog domaćinstva) je utvrdilo veze između
nivoa i vrsta sportskog učešća i društvenih klasa mjerene zanimanjem. Ukupne stope učešća su
najveće kod profesionalnih radnika a najmanje kod neobučenih manuelnih radnika (Tabela 8.1),
iako neki sportovi, kao što su fudbal, bilijar i pikado, su najpopularniji kod mlađih ne-
manuelnih i manuelnih socioekonomskih grupa. Centralni statistički biro (1995) takođe ukazuje
na to da učešće u sportu opada gledano po klasama. Na primjer, stručne i rukovodeće grupe
dvostruko više učestvuju u timskim sportovima od ljudi iz grupe neobučenih manuelnih
radnika. Sportski savjet prije svega koristi uzrast i pol kao osnovu za svoje odluke o planiranju
obezbjeđivanja sportskih objekata, ali nedavno je savjet sproveo istraživački projekat kako bi
procijenio uticaj pripadnosti društvenoj klasi na učešće u sportu za tri kategorije pojedinačnih,
udaračkih i sportova u hali. Izvještavajući o ovom projektu Coalter i saradnici (1995) su
napomenuli da je posebna briga bila da se procjeni „dodatnost“ – povećanje sposobnosti da se
predvidi učešće u sportovima kada se društvena klasa iskombinuje sa promjenljivima uzrasta i
pola. Tabela 8.2 prikazuje obim u kome društvena klasa, kao i uzrast i pol, predviđaju varijansu
u učešću/ne-učešću u pojedinačnim sportovima. Ključni nalaz je da uticaj društvene klase u
velikoj mjeri varira između ovih pojedinačnih sportova.

Jedan od ključnih nalaza, međutim, je to što je edukativni nivo izgleda najvažnija komponenta
društvene klase koja utiče na učešće ili ne-učešće u sportu. Postoji snažna statistička veza
između edukativnih kvalifikacija i društvenih klasa (69% društvene klase I ima fakultetsku
diplomu u odnosu na 0.4% iz društvene klase VI), a one naglašavaju da su stope učešća za
fakultetske diplomce, u uzorku sportova na otvorenom i u zatvorenom, više od dva puta veće
nego kod osoba bez kvalifikacija. Coalter i saradnici su uočili da: Oni koji prođu kroz celi
sistem obrazovanja nakon sticanja punoljetnosti će imati više slobodnog vremena i imaće šansu
da slobodno učestvuju u širokom opsegu različitih sportova. Ovaj duži period „zavisnosti“
dozvoljava razvoj dugoročnog obavezivanja na učestvovanje i volje da se ono zaštiti u svijetlu
radnih i društvenih obaveza.

Možete, međutim, i dalje sumnjati u važnost društvene klase kao ključnog faktora u
objašnjavanju učešća u sportu. Trke pasa mogu biti suštinske za radničku klasu, dok je pošlo
od suštinskog značaja za aktivnosti gornje klase – ali većina mejnstrim sportova je relativno
lako pristupna kao element popularne kulture. Ova relativna pristupačnost je očigledna u
političkom tekstu Sportskog savjeta „Sport za sve“ koji izgleda da predstavlja ujedno i razuman
i jasan cilj. Paralelna politika „Umjetnost za sve“ nije razvijena od strane Saveta za umjetnost
što ukazuje na to da su kulturalne kompetencije potrebne za sport, za razliku od umjetnosti,
manje ili više podjednako prisutne u široj populaciji. Ali se morate zapitati koji sportovi za koga
i na kojim mjestima? Da li su svi sportovi podjednako pristupačni i, ukoliko nisu, da li je razlika
samo u relativnoj cijeni aktivnosti, ili su neki sportovi društveno isključivi, pa čak i troškovno
ekskluzivni? Ova dva termina ukazuju na to da društvena klasa ne samo da ima ekonomske već
takođe i kulturalne dimenzije.

Dimenzije klasa

Teško je klasifikovati različita zanimanja nedvosmisleno u određene kategorije klasa, ali

zanimanje je samo jedan kriterijum koji se koristi od strane ljudi za određivanje društvenih

146
klasa. Stoga je korisno shvatiti (više) objektivne i (više) subjektivne dimenzije društvenih klasa,
od kojih obe imaju stvarne efekte na učestvovanje u sportskim aktivnostima.

Objektivna dimenzija se tiče pozicije osobe na tržištu rada kao što je ukazano na to plaćenim
zanimanjem, što je važan element društvene stratifikacije. Zanimanje je blisko povezano sa
prihodom, životnim šansama, životnim stilom, sa mjestom življenja, društvenim mrežama
ujedno i na poslu i u slobodno vrijeme. Postoje i neke nekonzistentnosti u ovome (Luschen,
1984). Na primjer, pojedinac sa visokim obrazovanjem i koji se bavi priznatom profesijom sa
relativno visokim društvenim statusom može imati niska primanja (npr. ministar vjera) i
obrnuto. Međutim, sva društvena istraživanja učestvovanja u sportu i razonodi koriste
zanimanje kao primarni pokazatelj društvene klase.

Subjektivna dimenzija se odnosi na različite i parcijalne percepcije klasne strukture kod ljudi
– što možemo nazvati klasnom percepcijom. Koja god objektivna realnost nejednakosti da
proističe iz profesionalnih pozicija, ljudi imaju drugačije slike ili modele ove realnosti. Na
primjer, u nedavnoj istraživanju Nacionalne ankete mišljenja, ispitanici su upitani šta je od
navedenog važno u njihovoj percepciji pripadnosti određenoj društvenoj klasi kod drugih ljudi:
način na koji govore, gdje žive, prijatelji koje imaju, njihov posao, škola u koju su išli, način na
koji troše novac, količina novca koju imaju, način na koji se oblače, automobil koji voze, itd.
Primjetimo da prvih pet stavki ukazuje na društvene mreže u kojima ljudi žive, dok posljednje
četiri predstavljaju prije svega obrasce potrošnje.

Kompleksna značenja i pokazatelji društvenih klasa ističu ograničenja društvenih anketa kao
što je General Household Survey (vidjeti Tabelu 8.1). Statističke informacije o klasnoj
pripadnosti sporta su rezultat poprilično jednostavne ankete koja koristi upitnike i intervjuisanje
kao metode prikupljanja podataka, u pokušaju da se pruže „društvene činjenice“ o ljudskom
ponašanju. Ove metode – i statistički podaci koji su izvedeni – nam govore „ko šta radi“ ali
pružaju malo uvida u kompleksnu društvenu dinamiku kroz koju ljudi (prema njihovoj klasnoj
pripadnosti) investiraju aktivnosti sa određenim značenjem, usvajaju određene stilove, biraju
javne ili privatne prostore, biraju razigrane ili ozbiljnije modalitete učešća, biraju ljude sa
kojima učestvuju u sportu, ili biraju određene sportove zbog njihovog društvenog imidža.

Dinamika izbora u sportu

Jedno od glavnih pitanja za sociologiju je da utvrdi i ispita među-veze ili društvenu dinamiku
između objektivnog i subjektivnog – između društvene strukture (situacije na tržištu rada) i
obrasca klasnog imidža. Analiza obavljena od strane Bourdieu-a i njegovih saradnika (1978,
1985) pruža bogate uvide u ove kompleksne društvene dinamike i pruža uvjerljive dokaze o
istaknutosti društvenih klasa kao posrednika u odabiru sporta. Osnova za Bourdieu-ov nalaz je
njegova Teorija (individualne) prakse koja naglašava važnost rane socijalizacije u
strukturiranju ukoliko ne i u određivanju izbora i preferencije jedne osobe po pitanju sporta. Na
osnovu ovoga, on razvija fascinantno objašnjenje različitih percepcija ekonomskih, fizičkih i
najvažnije, kulturalnih troškova i koristi ljudi od učešća u različitim sportovima koji se nude.
Njegovo glavno djelo se naziva „Distinkcija“, koje se odnosi na njegovu centralnu temu: da su
glavni faktori koji upravljaju izborom u sportu društveni a ne fizički – želja dominantnih grupa
da jure različite sportove na različitim (npr. privatnim) mjestima, nepristupačnim bilo
ekonomski ili kulturalno drugim socijalnim klasama.

U nastavku sumiramo ključne elemente Bourdieu-ove analize, mada je čitalac usmjeren ka

sveobuhvatnijoj i kritičkoj procjeni datoj od strane Jarvie-a i Maguire-a (1994).

147
Habitus

Bourdieu tvrdi da doživljaji i uslovljavanja socijalizacije u ranom djetinjstvu, kao i društvene

mreže unutar kojih se susrećemo sa njima, imaju krucijalni efekat na stavove i vrijednosti
pojedinca, na narav, ukuse i preferencije u sportu, umjetnosti, stilu oblačenja, dekorisanju kuće,
i u svim ostalim aspektima kulturalnog učešća i potrošnje. Ovo je ono što on naziva „habitus“
– matrica dugotrajnih prenosivih dispozicija ili način posmatranja i procjenjivanja svijeta koji
utiče na ukuse i preferencije pojedinca u svim aktivnostima. Pošto se habitus razvija nesvjesno
ili skriveno, uglavnom u neformalnim porodičnim i neposrednim društvenim krugovima, on se
doživljava kao prirodan, kao uzet zdravo za gotovo. Bourdieu-ova centralna teza je stoga da su
interesovanja i percepcije različitih vrsta sportova i njihovih društvenih postavki kod pojedinca,
ukoliko ne određena nečijim odgojem, onda krucijalno povezana sa ranom socijalizacijom.

Ovo, zauzvrat, ističe značenje i vrijednosti kojih se osoba pridržava, njegovu/njenu procjenu
sporta u uslovima ličnog identiteta i mjesta sporta u životnom stilu osobe (Sack, 1988).

Kulturni kapital

Na ovoj osnovi, Bourdieu predlaže da svaki pojedinac posjeduje „kulturni kapital“ – proizvod
specifičnih životnih stilova zasnovan na klasi. Kao što je slučaj sa ekonomskim kapitalom,
kulturni kapital predstavlja imovinu koja se može steći i investirati. Težimo da mislimo da što
je nešto skuplje, to je društveno ekskluzivnije, „distinktivnije“. Bourdieu, međutim, ide van
ovog grubog mjerenja, ističući da ne postoji jednostavna korespondencija između učešća
srednje/radničke klase u sportskim aktivnostima i visoke/niske cijene. Na primjer, rambling je
relativno jeftin sport ili rekreacija, ali je profil Asocijacije ramblera u Britaniji skoro isključivo
od srednje klase. Slično tome, šta biste rekli za klasni sastav na hokeju ili fudbalu? Oba sporta
koštaju otprilike isto, zahtevaju mali trošak energije i slično vrijeme za pripremu i trening.

Bourdieu (1985) tvrdi, stoga, da se objašnjenja različitog učešća u sportu ne mogu jednostavno
povezati sa onim koliko oni koštaju, niti sa obimom prihoda kojima pojedinci raspolažu. On
tvrdi da se sportovi razlikuju u uslovima prirode i obima kulturnog kapitala potrebnog ili
stečenog. On piše: Kako bismo shvatili klasnu raspodjelu različitih sportova, morali bismo uzeti
u obzir predstavljenost koju, u uslovima njihovih specifičnih šema percepcije i razumijevanja,
različite klase imaju po pitanju troškova (ekonomskih, kulturnih i fizičkih) i koristi koje prate
različite sportove.

Fizičke koristi mogu biti trenutne ili odložene, vidljive (npr. bodi-bilding) ili manje vidljive
(npr. džoging), ili primarno u vezi zdravlja, ljepote, snage ili kondicije. Ekonomske i kulturalne
koristi obuhvataju procjenu veze sporta sa određenim klasnom grupom (npr. boks sa radničkom
klasom, golf sa srednjom klasom) i pristup društveno ekskluzivnim grupama. Svako ko se
osjetio neprijatno ili „van svoje zone“ u sportskoj postavci (npr. privatni golf klub) će doživjeti
stepen društvene zatvorenosti do koje može doći u određenim sportskim postavkama.

Kulturni kapital je lako razumjeti u uslovima „visoke umjetnosti“ kao što su opera, slikarstvo i
klasična muzika. Ovdje, patronaža je povezana sa potrebnih znanjem i sposobnošću poštovanja
vještine izvođenja ili artefakta, što u velikoj mjeri proističe iz ranije izloženosti ovoj kulturi.
Možda je teže cijeniti i poštovati sport, ali Bourdieu ističe da habitus funkcioniše u svim
oblastima kulture, tako da su ukusi i preferencije u umjetnosti povezane sa onim u sportu i
drugdje.

148
Sport kao „polje stilističkih mogućnosti“

Praksa sporta pruža izbore koji se mogu donijeti na osnovu društvenih klasa. Bourdieu (1985)
nas poziva da posmatramo sport kao „objektivno instituisano polje stilističke mogućnosti“. Ovo
se odnosi na bilo koje polje potrošačke i kulturalne prakse, npr. automobili, novine, odmarališta,
dizajn ili sređivanje kuće i bašte, pića. Sve ovo (kao i sport) pruža mali broj različitih svojstava
koja omogućavaju izražavanje najosnovnijih društvenih razlika. Ideje nepristrasnosti,
poboljšanja i kontrole, navodi Bourdieu, su tipične za „buržoasko“ ili srednje- klasno
uključivanje u sport, gdje privilegovana klasa teži da tretira tijelo kao cilj sam po sebi. Naglasak
je na unutrašnjem funkcionisanju tijela i na njegovom izgledu. Bourdieu-ovi nalazi o
„džogiranju“ i ostalim striktno zdravstveno-orijentisanim praksama su instruktivne ovdje.

Džogiranje je svrsishodno samo u vezi sa teoretskim apstraktnim znanjem efekata vježbe. Ono
određuje vjeru u odloženu i neopipljivu korist od vježbe za sopstveno dobro, nasuprot
praktično-orijentisanim pokretima iz svakodnevnog života. Bourdieu ima još puno toga da kaže
o kultu makrobiotičkog zdravlja kao primjeru „buržoaske estetike“ u praktičnoj akciji. Nasuprot
tome, uključenost radničke klase u sport teži da bude označeno instrumentalnošću, funkcijom
a ne formom. Postoji težnja kod radničke klase da iskaže instrumentalnu vezu sa tijelom, često
birajući sportove koji zahtevaju veliko ulaganje napora.

Određeni sportovi su tako „predodređeni za upotrebu od strane određenih grupa

(identifikovanih njihovim klasnim habitusom). Jedna od primarnih različitosti diskutovanih od
strane Bourdieu-a je ona između pojedinačnih sportova i timskih sportova (koje po Bourdieu
obuhvataju „čist“ i „varvarski“ ukus, respektivno). Mnogi popularni timski sportovi zahtijevaju
samo tjelesne i kulturalne kompetencije koje su poprilično podjednako raspodijeljene između
klasa pa su stoga relativno pristupačne. Njihova pristupačnost i posledični nedostatak razlika
teži da ih diskredituje u očima privilegovanih grupa. Oni kombinuju sva svojstva koja odbijaju
dominantnu klasu: ne samo društveni sastav njihove javnosti koji udvostručuje njihovu običnost
već takođe i vrijednosti i vrline koje se traže, snaga, izdržljivost, nasilje, požrtvovanost,
poslušnost, podvrgavanje kolektivnoj disciplini i veličanje takmičenja.

Nasuprot timskim sportovima, pojedinačni sportovi prikazuju sva svojstva koja se dopadaju
„dominantnom“ ukusu. Slobodniji po tome što se često praktikuju na ekskluzivnim mjestima u
trenucima koji se biraju kao i sa partnerima koji se biraju. Oni zahtijevaju relativno malo fizičko
trošenje (ili se makar takvo trošenje slobodnom voljom određuje), ali je potrebno relativno puno
investiranja vremena i (ranog) učenja. Ovi sportovi dobro stare, odn. (relativno) su nezavisni
od varijacija u tjelesnom kapitalu. Naglašavaju visoko-ritualizovana takmičenja kojima
upravljaju kanoni prihvatljivog ponašanja (fer-plej) van ustaljenih pravila. Sportske razmjene
hvataju vjetar iz visoko-kontrolisanih društvenih razmjena, isključujući svako fizičko ili
verbalno nasilje, vikanje i divlje gestove i direktan kontakt između protivnika.

Bourdieu-ov opšti prijedlog ovdje je to da će sport vjerovatnije biti usvojen ili adaptiran od
strane društvene klase ukoliko nije kontradiktoran odnosu te klase prema tijelu na najdubljem
nivou. Ovo proširenje diskusije o timskim i individualnim sportovima podržava skrivenost
Bourdieu-ove teze. On takođe razmatra: [1] suprotnosti bilo unutar sportova (npr. skupi/jeftini
načini učestvovanja); [2] između sportova (npr. skupi naspram jeftinih individualnih sportova);
i [3] suprotnosti između „muških visoko-energetskih sportova“ (npr. fudbal, ragbi),
„introvertnih samo-izražavajućih sportova“ (npr. joga) i „sajbernetskih sportova“ (npr. moto-
trke).

149
Distribucioni značaj

Bourdieu (1985) ukazuje na to da sportovi imaju različite „imidže“ povezane sa klasama i tvrdi
da društveni imidž sporta popreko siječe intrinzične koristi koje sport može imati. Razmotrimo,
na primjer, dva sporta koja su slična u strukturi i imaju slične intrinzične/zdravstvene i
kondicione koristi a opet privlače različiti spektar učesnika, npr. golf i kuglanje, ili ragbi i
fudbal. Bourdieu uzima u obzir različiti društveni imidž različitih sportova u uslovima njihovog
„distribucionog značaja“ (Slika 8.2). Društveni značaj različitih sportova proističe iz njihove
različite distribucije među ljudima koji su i sami distribuirani po klasama. Kao što je
napomenuto ranije, društvene slike pojedinih sportova moraju biti održavane dugo nakon
promjene njihove relativne pristupačnosti u uslovima troškova. Ključna ideja u Bourdieu-ovoj
analizi je stoga da se uticaj društvene klase u sportu ne može prosto svesti na to koliko je on
skup za učesnike. Umjesto toga, sportovi imaju „pozicionu vrijednost“ koja proističe iz njihove
društvene pristupačnosti.

Potraga za posebnosti

Sportovi su neravnomjerno distribuirani duž spektra društvenih klasa, vodeći do različitih

promotivnih i marketinških strategija. Bourdieu-ova (1985) analiza, međutim, ukazuje na
ograničenja takvog pristupa i posledica ukoliko takve kampanje budu uspješne. Razmotrimo
jednog „skupljeg“ sporta, pod kojim podrazumjevamo sport koji je ujedno i relativno
troškovno-ekskluzivan i relativno društveno-ekskluzivan. Pored toga, pretpostavimo da su
promotivne kampanje tako uspješne da je ova aktivnost popularizovana, pa je stoga njena
društvena ekskluzivnost umanjena. Prema Bourdieu-ovoj analiz, takva aktivnost zatim
predstaje da bude posebna pa stoga biva „napuštena“ od strane početnih privrženika ili oni
prosto traže nove posebnije prostore (npr. privatne i ekskluzivne).

Klasični istorijski primjer je fudbal. Sve do 1882-e, FA Kup je osvajan od strane amaterskih
južnjačkih klubova uglavnom sastavljenih od nekadašnjih školaraca iz javnih škola. Igra je
popularizovana i od 1882-e na ovamo FA Kup osvajaju profesionalni i dominantno sačinjeni
od radničke klase, klubovi sa sjevera, počevši od Blekburn Roversa. Posledica popularizacije
je bila napuštanje amaterskih igrača iz srednje klase bilo odlaskom u njihova sopstvena
takmičenja (privatna pa time i posebna) kao što je Arthur Dunn Kup ili u druge sportove (npr.
Ragbi savez).

Za Bourdieu-a (1985), sportovi predstavljaju „beskrajnu igru samo-relativizirajućih ukusa“.

Ukusi ili odabir sporta su relativni i, u stvari, različiti od ostalih ukusa, kako bi bili shvaćeni
kao društvene pauze“. Napominjući među-veze između sporta, društvenih sfera i klasnih
odnosa, Jamie i Maguire (1994) citiraju ključni paragraf iz Bourdieu (1978): Sport kao i druge
prakse, predstavlja objekat borbe između djelova dominantne klase kao i između društvenih
klasa. Polje sportske prakse predstavlja polje borbi u kojoj je ulog monopolostički kapacitet
nametanja legitimne definicije sportske prakse.

Mi živimo u klasno-svesnom društvu, iako se ovo rijetko jasno priznaje. Bourdieu-ova analiza
pruža detaljno objašnjenje kako klasa funkcioniše u odnosu na sve oblike kulturalne aktivnosti.
Statističke informacije o raspodjeli sporta prema Registrar-General-ovoj klasifikaciji
društvenih klasa ne počinje sa objašnjavanjem nekih kompleksnih socijalnih mehanizama koji
„filtriraju“ ljude u i van različitih sportova, i određuju vrijednosti i stavove koje učesnici
usvajaju. Analiza kulture radne klase obavljena od strane Hargreaves (1986) dopunjuje

150
Bourdieu-ovu tezu pokazujući kako ljudi iz radničke klase mogu biti uklonjeni sa pozicija u
sportskim organizacijama. Izvlačeći zaključke na osnovu nekoliko studija zajednice,
Hargreaves pokazuje da sportovi nastavljaju da crtaju „kulturalnu granicu“ između ljudi iz
radničke klase. Primjećujući klasnu diferencijaciju u sportu i rekreaciji, on pruža objašnjenje
ove razlike i neravnopravnost ukazujući da ujedno i u volonterskom i u javnom sektoru „norme
srednje klase“ djeluju protiv uključivanja radničke klase. On dalje prepoznaje da je „radnička
klasa“ transformirana tokom protekle tri decenije, dovodeći do podjela unutar ove društvene
klase prema njihovim stavovima o i uključenosti u sport.

Politika britanskog Sportskog savjeta, uz osvrt na efekat društvenih klasa, je loše artikulisana
osim za posebne mjere usmjerene na nezaposlene ljude i inicijative razvoja sporta u
unutrašnjosti gradova. Međutim, sada bi trebalo biti jasno da sport može biti ili ujedno i
troškovno-ekskluzivan i/ili društveno-ekskluzivan, i da je ova nejednakost blisko povezana sa
faktorima kao što su zanimanje, vlasništvo nad automobilom, višak prihoda, rani uticaji
socijalizacije (porodični i neposredni društveni krug) i sa „imidžom“ određenog sporta. Ključno
pitanje je „na koje načine sportovi ograničavaju uključivanje određenih društvenih klasa, i koje
akcije se mogu preduzeti za smanjenje ovih nedostataka?“

Podklasa?

Zbog nedostatka plaćene profesije i njihove vidljivosti na tržištu rada, nezaposleni ljudi su
konvencionalno označeni kao „podklasa“. Ovaj termin je korišćen za prepoznavanje statusa
povezanog sa plaćenim zaposlenjem. Međutim, ovo je neprecizna oznaka pošto ukazuje na to
da većina nezaposlenih ljudi potiče iz profesija radničke klase. Relativni pad proizvodne
industrije u Britaniji 1970-ih i početkom 1980-ih je unazadio grupe zanimanja konvencionalno
označene kao „radnička klasa“ – ali smo svjedoci, na primjer, broja ekonomista, arhitekata,
marketinških stručnjaka koji su ostali bez posla početkom 1990-ih.

Prema Glyptis-u (1991), šanse za sport i razonodu kod nezaposlenih su ograničene niskim
prihodima, gubitkom društvenih kontakata i statusom, i gubitkom samopouzdanja do kog je
došlo doživljenim gubitkom posla. Većina sportskih objekata iz javnog sektora i volonterske
sportske organizacije imaju politike prajsinga/plaćanja članstva koje uzimaju u obzir
nezaposlenost – termin „bez plate“ je precizniji. Nasuprot zauzetim ljudima identifikovanim od
strane Sportskog savjeta (1988) koji doživljavaju „vremenski tjesnac“, neplaćeni ljudi imaju
višak „slobodnog vrijemena“ ali su uskraćeni ne samo za prihode, već takođe i za aktivnosti i
izvore društvene interakcije, identiteta i statusa koje plaćena zanimanja omogućuju.

Pravila klase

Uticaj društvenih klasa na sport je mnogo teže shvatiti od očiglednijih razlika između ljudi na
osnovu njihovog uzrasta, roda ili sposobnosti. Razlog je to što ne funkcionišemo uz iste
koncepcije društvenih klasa. Stoga, objektivne mjere (u uslovima plaćenog zanimanja) moraju
biti dopunjene više subjektivnim konotacijama klasnih imidža. Za sveobuhvatniju analizu
pročitajte Stokes-ovo (1983) objašnjenje toga kako stvaranje imidža funkcioniše u praksi.
Posebno, on ilustruje ograničenja kampanja popularizacije određenih sportova, i takođe tvrdi
da percepcije ljudi, vrijednosti i raspoređivanje koje se tiče sporta su relativni za njihovu klasnu
poziciju.

Ujedno i Bourdieu-ova i feministička perspektiva ukazuju na kritični uticaj praksi socijalizacije

na učešće u sportu, ali Bourideu malo govori o rodnim podjelama pa se morate zapitati u kakvoj

151
je vezi njegova analiza sa (ili je kontradiktorna) perspektivom predstavljenom u Poglavlju 7.
Hargreaves (1986) razmatra razdvojenost između popularne kulture radničke klase i
tradicionalnih sportskih organizacija. Ljudi iz viših profesionalnih krugova imaju aktivniji i
raznovrsniji sportski životni stil, i za njih je mnogo vjerovatnije da će biti na visokoj poziciji
unutar sportskih organizacija. Izazov je omogućiti da sve sportske
uloge – učešće, treniranje, organizovanje i upravljanje – budu pristupačnije i manje društveno-
ekskluzivne.

152