ČUVARI VREMENA U DOLINI LAŠVE

Franjevac Filip Lastrić zapisa 1776.g.: «Pročitao sam kako je neki ozbiljan povjesničar rekao
da je za svakoga čovjeka sramota ako ne pozna kraja u kojem boravi, ako ne zna kako je u
njega došao i od kojih je pređa potekao.» Zamislih se iznenađena istinitošću ove mudre
poruke. Koliko poznajemo dolinu Lašve i njenu povijest/istoriju? Koliko osjećamo ritam
života u ovim krajevima koji pamte hrabre Ilire, ratoborne Kelte, civilizirane Rimljane, naše
pređe Slavene i konačno Turke i Austrijance. Ljeta gospodnjeg 2001. krenuh dolinom Lašve,
tragom naših predaka. I nastade kroki za putopis «Čuvari vremena u dolini Lašve. Dolina
Lašve i njenih pritoka Bile, Grovnice, Kruščice i Kozice naseljena je još prije 5.000 g. Velika i
Mala peća (pećine na Bukovici) i Vilinska pećina na Mutnici te brojne pećine Vlašića,
Pavlovice i Vranice kriju u sebi tragove iz paleozoika. U dubinama lijepih dvorana, u vodi
pećinskih jezera ogledaju se čudesni oblici stalagmita i stalaktita. Dolinom zlatonosne
Leusabe (Lašve) vidim duhove naših predaka koji su ispirali zlato sanjajući o boljem životu.
Najstarija neolitska naselja Crkvine u Turbetu te lokaliteti Nebo i Mujevine kod Alihodža u
dolini Bile kriju u svojoj utrobi tragove ognjišta, kameno oruđe i oružje te fragmente grube
keramike iz butmirske kulturne grupe (period 2600-2400 g. stare ere). U mnogim otkopanim i
istraženim tumulusima, gradinama i grobovima pronađeni su ostaci davnog života: kosti, nakit
od bronce, oružje i oruđe od željeza, zemljano posuđe. U bakarnom kamenom dobu dolazi
najhrabrije ilirsko pleme Desidijati (Deasitiates) i nastanjuju se na kupolastim brežuljcima,
gradinama. Hrabri ilirski ratnici dočekuju svoje neprijatelje Kelte mašući brončanim mačem
(Mali Mošunj, Vitez star preko 3000 g) i kelt sjekirom (Opara, brončana sjekira). Njihove
žene ih iščekuju poslije napornih bitaka ukrašene brončanim nakitom (iz tumula u Nević
Polju). Mašem ilirskom poglavici i njegovoj ženi čije se sjenke vide na brdu Gomnice. Ostaju
naši preci Iliri na gradinama da čuvaju svoje mrtve. U naslijeđe su nam ostavili toponimiju,
brđansko ojkanje, seosku arhitekturu, nošnje, poganska vjerovanja, stočarski način života i
tetovaže. Početkom naše ere u ove krajeve dolazi rimska civilizacija. Pretpostavlja se da je u
srcu Bosne između Zenice i Travnika bilo sjedište biskupa Bistuae Nova. Čitam na
nadgrobnoj ploči ime gradskog municipija Bistue. «P.Elije Justa i Elija Prokula (selo Fazlići,
dolina Bile). U gradu Barsellumu (Turbe) su ostaci kasnoantičke bazilike i poganske crkve iz
doba cara Trajana. U njenoj grobnici otkrivena je zlatna ogrlica sa 18 medaljona i križem te
brončana rimska fibula (Zemaljski muzej Sarajevo), vlasništvo neke bogate ličnosti koja je tu
sahranjena. Lijepa rimska gospođa je posjećivala Villu Rusticu (Rankovići) i kupala se u
rimskoj kupaoni, odlazila na izvorište ljekovite vode Crvene zemlje (Vranica), uživala na
slapovima rijeke Jaglenice (Donje Pećine), u kaskadama vodopada na rječici Pljačkavac
(Vlašić) te pila vodu sa izvorišta Pašinac u Turbetu. Možda je vršnjakinja Starog hrasta
(Rankovići) za koji se priča da je postojao i prije Kristova rođenja. Tajna o njenom životu
ostat će zauvijek skrivena u nalazištima iz tog vremena a možda će ljubitelji arheologije nešto
pronaći u novom nalazištu u Malom Mošunju. Priča se da je cijelo selo nalazište i gdje god
otvoriš zemljinu utrobu naći ćeš ostatke rimskih vremena (bazilika iz IV. stoljeća poslije
Krista). U rimskom periodu kroz ove krajeve su vodila dva puta. Prvi je išao od Gornjeg
Vakufa kroz Bistričku rijeku na Pavlovicu, kroz Zagrlje, Oparu, Bistro i Duboko prema
Večeriskoj. Drugi je put išao od Bugojna, u dolinu se spuštao kroz Rankoviće, Čehovu,
Bučiće i Gladnik do Mošunja gdje je bila rimska mansonija a poslije municipij Bistua Nova.
U okolini sela Pećine pronađena je fibula (kopča) koja se stavlja u period seobe naroda. Velika
seoba naroda nije zaobišla dolinu Lašve, u ove krajeve dolaze Slaveni koji se postepeno
miješaju sa starosjediocima. Pokušavam otkriti nešto o njihovom životu ali nailazim na period
«mračnjaštva» jer gotovo tri stoljeća/vijeka nema nikakvih tragova i sve je ovijeno velom
tajni. Slaveni formiraju plemenske organizacije, a zatim i bosansku državu. Možda je Starac
kamen (selo Gačice, Vitez) svjedok života Slavena. U njegovoj blizini je rudarsko naselje
Škav uz rječicu Pralu, lokalitet Sase. Neomahinejci i patareni došli su u Bosnu oko 1180.g.
Već 1203.g. Kulin ban na Bilinom polju obećava papinom legatu da će suzbijati krivovjerje.
Biskup s Alpa poziva rudare Sase da kopaju rudu u Bosni. Oni se sukobljavaju s bosanskim
krstjanima (neomanihejcima). Možda se pod Starkamenom nalaze kosti patarena bosanske
crkve tek žene nerotkinje po legendi obilaze oko njega vjerujući da će im pomoći. Ponovo
sam na početku svog puta, u Turbetu, na grobu tepčije Batala (Varošluk). U blizini je najstariji
srednjovjekovni grad Toričan, dvor gospodara Župe Lašva, bosanskog feudalca Batala Šantića
koji je živio u vrijeme slabljenja bosanske srednjovjekovne države za kralja Dabiše, Jelene
Grube i u početku vladavine kralja Ostoje. Toričan ima svog čuvara a drugi stari gradovi u
svojim zidinama skrivaju njihova imena. Grad Vrbenac ili Vrbovac (Zagrađe) monumentalnog
izgleda isklesan je u kamenu među stijenama. Grad Kaštel (Donje Pećine) se nalazio na 1200
m nadmorske visine i po narodnoj predaji Turci su ga osvajali 7 godina. Škaf ili Bosnić Grad
(Gornja Večeriska) sagrađen je iznad tri pećine po kojima je dobio ime jer scave znači pećina.
Nalazi se iznad trase nekadašnjeg rimskog puta nad strmom obalom Prala potoka. Grad je
ležao na gradini od 757 m nadmorske visine a od njega je ostao dio zida, nekoliko stepenica i
nešto keramike. Na ulazu u Travnik nalazi se Stari grad (XV. stoljeće, vrijeme Tvrtka II). On
je rijedak primjerak čiste bosanske arhitekture kasnog srednjeg vijeka. Putopisac Evlija
Ćelebija zapisa: «Sagradio ga je latinski kralj, a uzevši ga rahmetli sultan Fatih Mehmed II od
Latina.» Od tog vremena Travnik postade varoš s brojnim spomenicima turskog porijekla dok
su kršćanski spomenici podizani izvan grada. Najstariji turski spomenik je drvena džamija u
Šenkovićima (Novi Travnik) koju su izgradile dvije sestre kao svoju zadužbinu a najstarije
drvo iz tog vremena je bijela topola kraj džamije u Turbetu. Srednjovjekovni kamenovi koje u
narodu zovu «mramorje» ili «grčko groblje» (X.-XV. stoljeće) kriju u svojim njedrima «dobre
Bošnjane» ili kako ih je istočna i zapadna crkva zvala: patarene, maniheje, katare i bosanske
heretike. Na jednoj kamenoj ploči pročitah «Slovo o čovjeku koji je živio uspravno»
(Zavičajni muzej Travnik). I tu otkrih tajnu visokog uspravnog kamenja koje prkosi smrti i
zaboravu. Na brežuljcima i manjim zaravnima stoje čuvari vremena a narod koji ih je načinio,
bio je moćan. Za njih se govorilo «da su oni ljudi, koji su ono kamenje načinjali, divi bili i da
su divi pokopani.» Najljepši i najveći lokalitet stećaka je nekropola na Ratu (Pavlovica) zvana
Maculje na kojoj se nalazi 117 stećaka i sljemenjaka. Priča se da su Turci tu sustigli svatove i
pobili ih zbog lijepe djevojke plemenitog roda a njen je otac na tom mjestu podigao Kamene
svatove. Pored stećaka na katoličkim grobljima sačuvao se originalan tip gradnje nadgrobnih
spomenika u obliku preslice. Na groblju Bogduše u Brajkovićima zajedno leže visoki stećci i
nišani. U ove krajeve dolazili su brojni putopisci a 1857.g. tu je boravio ruski
povjesničar/istoričar i slevjenofil Aleksandar Grljferding i tom prigodom je zapisao:»Pogled
na Travnik s tvrđave je vrlo lijep. Kuće se nižu u raznim pravcima niz usku dolinu slijedeći
riječne okuke i povijanje brda. Dvije planine kao da su zgnječile čovječja staništa u zbijenu
gomilu; zdesna, teška kamena masa Vlašića a slijeva, blage konture Vilenice. Nad sivim
gomilama kuća se po gdjegdje uzdižu bijela minareta.» U Gornjoj čaršiji stadoh kraj Sahat-
kule da provjerim vrijeme a na južnoj strani Hadži-Alibegove džamije ugledah sunčani sat,
jedini ovakve vrste u BIH. Zadovoljna, produžih niz čaršiju uživajući u igri svjetlosti i sjenka
pod mrežom dva turbeta travničkih vezira Perisan Mustafa-paše, Muhsin Zade Abdulah-paše i
Hafiz Ali Dželaludin-paše. U Poturmahali je džamija Derviš-bega Taskeredžića koja spada u
red najljepših spomenika turske arhitekture. O njenom graditelju sam pročitala da je za života
postao zaštitnik bosanskih kršćana i da ga drugi begovi nazivahu najmudrijim čovjekom i
ponosom svoga staleža. Tu je prebačeno turbe Šejha H. Vehhab Ilhamije- Žepčaka, derviša i
pjesnika koji je napadao režim vezira Dželalpaše i on ga je pogubio 1821. Poštovaoci pjesnika
zvali su ga Ilhami (Nadahnuti). U Donjoj čaršiji posebno se ističe Sulejmanija ili Šarena
džamija na kojoj je ornamentalna slikarska dekoracija. Na izlazu iz grada je Elči-Ibrahim-
pašina medresa. S desne strane je Hasanpašića kula za koju kažu da je ruševina Vuka
Brankovića-Grgurevića kojeg su u narodnim pjesmama zvali Zmaj Ognjeni Vuk. Kula je
postala vlasništvo Duvnjaka Hasanpaše, imala je tri kata/sprata i stradala u požaru. Na Plavoj
vodi je Rudolfova kavana/kafana u koju je 1880.g. svratio sin austrijskog cara Franje Josipa,
carević Rudolf. Nju zovu i Lutvina kahva kao sjećanje na prvog vlasnika. Pored nje je turbe
Derviš Ibrahim-dede i groblje u kojem leži poznati pjesnik Derviš Muhamed Mejlija Sarajlija.
Do Starog grada penjem se Varoškom ulicom i nailazim na krasno izrezbareni spomenik
Firdus kapetana u haremu Tekije i džamije a njegova najveća vrijednost su uklesani narodni
motivi kakvi se vide na narodnim preslicama. Sljedeća je Varoška džamija sagrađena u
arapskom stilu a lijevo od nje najstarija i najljepša Jeni-džamija. Priča se da je nastala na
temeljima crkve sv. Katarine. Penjem se na Stari grad a pod nogama osjećam kamenu
kaldrmu mosta pod kojim teče čudljivi potok Hendek. Poslije pada Bosne pod Tursku
razrušeni su, spaljeni i napušteni mnogi samostani u Bosni. Jedan od njih je Lašva blizu
Travnika u Donjem Dolcu. Tursku vladavinu preživjeli su sutješki, fojnički i kreševski
samostan. Franjevački samostan u Gučoj Gori 1859.g. i crkvu 1856.g. izgradio je biskup fra
Marijan Šunjić iz Bučića, jedan od najobrazovanijih ljudi svog vremena. Bio je marljivi
sakupljač narodnog blaga. Vidim ga kako zanesen sluša ep o Ivanu Senjaninu koji uz gusle
pjeva bosanski seljak a njegova omiljena tema bijaše porijeklo i život Slavena na Balkanu.
Pričao je da su stari Tračani i Iliri bili Slaveni koji su oduvijek susjedi Albancima a da su ovi
potomci starih Pelazga. I ratoborni Ahil je bio Albanac. Biskup se školovao izvan Bosne a
stanovnici Lašvanske doline su mogli birati nekoliko škola. Kod pravoslavne crkve u
Travniku je sagrađena Srpska pravoslavna škola. Časne sestre su osnovale Osnovnu i Višu
djevojačku školu «Milosrdnih sestara» a isusovci Isusovačku gimnaziju. Medresu je sagradio
profesor muderis Hadži-Salif. Profesor, biolog i naučnik Erih Brandis radio je u Isusovačkoj
gimnaziji i na ovom području otkrio 18 vrsta biljaka i životinja. Euphrasia Brandisii,
Hieracium Brandisianum i Potentilla Brandisiana su neke od biljaka koje je otkrio. Pronašao
je posebnu vrstu puževa, algi i kukaca koji su u nauci označavani pod imenom «Travnicana».
Za Rosu Brandisianu je utvrđeno da nije nova vrsta te je ime povučeno iz naučne statistike.
Brandis je prikupio vrijedan herbar koji se nalazi u Zavičajnom muzeju Travnik. Biolog i
botaničar Karlo Maly je otkrio travničku lipu (Tilia Travnicensis). U gimnaziji su se školovali
mnogi učenici i sticali vrhunska znanja od svojih profesora a Bosna polako ulazi pod vlast
Austro-Ugarske Monarhije 1878.g. Osjeća se duh novog vremena i te promjene je spremno
dočekala Hafizadića kuća, sagrađena u europskom stilu još davne 1858.g. Stil austrougarske
arhitekture ogleda se u oblikovanju fasada i pročelja. Podiže se nekoliko zgrada u
pseudomaurskom stilu. Grade se pošta i banka a kroz dolinu Lašve stižu ognjena kola (vlak).
Svjedok dolaska Austrijanaca je Velika tisa (selo Vranska) te Stara tisa iz Travnika (imanje
Biogradlića). U narodu postoji vjerovanje da je tisa sveto drvo koje čuva život i imovinu
vlasnika kao i selo u kome se nalazi od raznih nepogoda i «boleština». Vjerujem da je tisa
sačuvala duh Bosne koju su svjetske civilizacije snažno zapljuskivale, ali je ni jedna nije
preplavila. Narodi Bosne živjeli su oduvijek na raskrižjima/raskršćima suprotnosti i snagom
svoga duha kroz tisuće/hiljade godina bijahu nevidljiva spona pomirenja među velikima,
pomirenja ilirskih, grčkih i rimskih bogova, mitraizma i ranog kršćanstva, srednjovjekovne
bosanske crkve, katoličanstva i pravoslavlja. U prepletanju suprotnosti kultura i civilizacija
leži vrijednost našeg naslijeđa. Čitajući stare knjige pronađoh i ovaj podatak o Bosni. Ime
Bosna (rijeka i narod) dolazi od Besa izmjenom i dodavanjem slova. Besi pleme je protjerano
iz Bugarske. Zauzeli su ovaj kraj od Drine do Jadranskog mora. Dogodilo se tokom vremena
da se u nazivu naroda «e» izmijenilo u «o» a od Besi postali Bosi a odatle Bosna. Tko zna što
je istina o povijesti ovih krajeva, možda je jedina istina ljepota lašvanske doline u koju su
prije tisuće/hiljade i tisuće/hiljade godina zalutali naši preci. A tko su oni bili znaju samo
čuvari vremena u dolini rijeke Lašve.
TAJNA SREDNJOVJEKOVNIH GRADOVA LAŠVANSKE DOLINE

U vrijeme bosanske države na ovom području postojala je srednjovjekovna župa Lašva. Ona
se prvi put spominje 1244.g. u popisu biskupskih posjeda i u povelji ugarskog kralja Bele IV.
U sklopu ove župe bio je i kraj oko današnjeg Travnika. Župa se prostirala na cijeli kraj
dolinom rijeke Lašve i njenih pritoka a u upravnom pogledu pripadala je Gornjoj Bosni. Drugi
put je spominje bosanski kralj Stjepan Tvrtko I 1380.g. u pismu Hrvoju Vukčiću kojim ga
postavlja za velikog vojvodu i daruje mu leno: Bilu, Trebeušu i Lupnicu u župi Lašva. Bila je
poznat kraj uz dolinu istoimene rijeke. Gornja i Donja Trebeuša su sela u blizini Turbeta iznad
Komarčice, desne pritoke Lašve. Lupnica je vjerojatno ispod Lupoglave, planine nad selom
Pećine kod Novog Travnika. Povelja je pisana u Moštrima kod Visokog i sadrži 21,5 ispisani
red i nema pečata. Koncem XIV. stoljeća župom je upravljao bosanski plemić Batalo Šantić
koji je bio dvorski dostojanstvenik s titulom tepčije, odgojitelja mladih plemića. Živi u
vrijeme slabljenja srednjovjekovne bosanske države za kralja Dabiše, Jelene Grube i u
početku vladavine kralja Ostoje. Bio je oženjen Resom, sestrom velikog vojvode Hrvoja
Vukčića. Ne zna se gdje je i kada rođen. Pretpostavlja se da je mogao umrijeti godinu dana
poslije posljednje povelje iz 1400.g. Sahranjen je na brdu Crkvine gdje i danas stoji njegov
stećak uz istočni zid pravoslavne crkve. Lubanja i dijelovi skeleta su preneseni u Zemaljski
muzej Sarajevo. Tepčija Batalo je ostavio tri sina: kneza Vuka, Stjepana i Ostoju. Vuk je držao
dio župe Lašva. U VI. stoljeću na pozornicu povijesnih zbivanja pojavljuju se Istočni Goti a
početkom VII. stoljeća dođoše avarska i slavenska plemena. Na većem dijelu BIH nisu nađeni
ostaci slavenskih naselja ali su na gradinama pronađeni fragmenti slavenske keramike. Sam
naziv gradina slavenskog je porijekla. Period od VII. do X. stoljeća povijesno/istorijski je
nerasvijetljen U IX: i X. stoljeću/vijeku dolazi do pokrštavanja slavenskih plemena i stvaranja
prvih državica. Teritorijalne upravne jedinice bile su župe od kojih je jedna obuhvaćala
područje rijeke Lašve. Iz srednjovjekovnog perioda ostalo je stotine bosanskih nadgrobnih
spomenika duž cijelog toka Lašve počevši od Turbeta pa do u Travničko polje. je oko 900
Sačuvano je nekoliko srednjovjekovnih utvrđenih gradova

TORIČAN – grad prvog gospodara župe Lašva Podigao ga je bosanski feudalac Batalo
Šantić. Grad se spominje u evanđelju koncem XIV. i početkom XV. stoljeća/vijeka kao
srednjovjekovna utvrda/utvrdjenje iznad Turbeta, odnosno sela Varošluk na gradini od 885 m
nadmorske visine. Izgrađen je od sedimentnog kamena (škriljavca) grubo tesanog u formi
poligonske kule s pet uglova. Zubu vremena odolijevaju još dvije kamene kule. Služio je kao
pribježište u slučaju opasnosti kao obrambena/odbrambena građevina. Dimenzije uzvišenja sa
veoma strmim liticama odredile su i veličinu grada. Uzvišenje je dugo 80m a širina se kreće
od 10 do 15m. Grad je imao dvije kule: istočnu i zapadnu (bastion). Zidovi zapadne kule su
visine 2,60m a istočne 1,10 – 2,30m. Rađeni su od kamenog materijala prikupljenog u
neposrednoj blizini utvrđenja. Zidovi su u dnu nešto deblji a prema vrhu se blago sužavaju.
Na visini od sadašnjeg tla 1,40m u bedemu se unaokolo nalaze otvori dimenzija 20x20cm a na
razmaku mjereno osovinski 70cm. Poprečni otvori su međusobno povezani i tu se nalazila
drvena konstrukcija koja je služila kao ukruta (serklaž) a i radi ravnomjernog slijeganja zida
prilikom gradnje. Iznad tih otvora na razmaku od 1,30m nalaze se identični otvori odmaknuti
od vrha bedema 1,10m. Vjerojatno je iz tih otvora izlazila drvena konzola koja je služila kao
osmatračnica. Visina kule je 3,80m + 0,60m nanosa s unutarnje strane bedema dok je vanjska
strana poravnana s ravninom litice na kojoj je sagrađena. Ulaz u grad je bio na istočnoj kuli i
to na istočnom bedemu koji je izlazio na malu zaravan a odatle preko pokretnog mosta iznad
vještački napravljene provalije. Istočna kula je manja. Kule su bile povezane kamenim
zidovima od kojih su bili sačuvani temelji na sjeveroistočnoj strani glavice a ima tragovi i s
južne strane. Za stanovanje su bile dvije drvene zgrade. Grad je danas prepušten na milost i
nemilost ljudi i vremena iako je to najstariji grad iz ovog perioda.

KASTEL, srednjovjekovni grad iznad sela Donje Pećine, Novi Travnik Nalazi se na 1200m
nadmorske visine između Novog Travnika i Bugojna iznad sela Donje Pećine i prvi put se
spominje u turskom defteru iz 1474.g. pod romanskim nazivom Castellum. Vjerojatno je na
tom mjestu bio rimski kastel radi čuvanja puta koji je vodio u dolinu Vrbasa u Travničko
Polje. Naime, ovdje je bila granica Jajačke banovine koja je odolijevala osvajačima sve do
1528.g. Lokalitet grada i okolnih sela je nastanjen veoma rano o čemu govori i pronađena
rimske fibula koja se od 1893.g. nalazi u Zemaljskom muzeju u Sarajevu. Kašćel, kako ga
zovu stanovnici iz tog kraja, se strmo spušta prema istočnoj i zapadnoj strani dok mu je
pristup sa sjeverne strane otvoren. Utvrđenje je slabo očuvano. Od zidina koje su sačuvane
vidi se da su sagrađene od škriljevca, a ponešto je još krečnjaka i sedre. U središtu utvrđenja
nalazi se velika kula promjera 9m, zatim dva bedema i šanac za vodu. Na zapadnoj strani se
nalaze dvije kamene kupe i jedna manja kula. Grad je okrugao u obliku izduženih
koncentričnih elipsi. Pretpostavlja se da su bile teške borbe za osvajanje Kastela jer ima 7
muslimanskih tzv. Šehitskih groblja na području Novog Travnika do sela Sabljari (Bugojno) u
kojima su pokopani ratnici pali u borbama za osvajanje grada. Po narodnoj predaji grad je pao
na sljedeći način. Turci su 7 godina opsjedali grad ali ga nisu mogli osvojiti. Tada ih je jedna
baba posavjetovala da presijeku dovod vode s vrela Alinice. Da bi pronašli zemljane
vodovodne cijevi (tomruke) reče im da vrancu konju ne daju 3 dana vode pa da ga putem
puste i gdje on nogom zakopa, tu su tomruci kroz koje prolazi voda. Turci poslušaše savjet i
tako prekinuše dovod vode pa branioci grada bijahu primorani da ga napuste. Učinili su to po
noći, a prethodno okrenuše ploče na konjskim nogama suprotno da bi Turci pomislili kako su
dobili pomoć. Kasno sutradan, kad su Turci vidjeli da je grad napušten, uđu u njega i odmah
krenuše u potjeru za braniocima. Stigoše ih kod sela Sabljari i tu se zametnu bitka sabljama po
čemu selo dobi ime. Tu se nalaze dva groblja, muslimansko i nekropola stećaka. Po drugoj
verziji priča se da su u gradu bili kralj i kraljica koji su pobjegli ali su ih Turci stigli u
Sabljarima. U blizini je i kraljevsko groblje gdje su zakopani kralj i kraljica a tu ima više
velikih kamenova i križem, sabljom, mjesecom a ima ih i bez natpisa.

ŠKAF ILI BOSNIĆ GRAD u blizini sela Gornja Večeriska, Vitez Nalazi se iznad trase
nekadašnjeg rimskog puta nad strmom obalom rječice Prale, desne pritoke Lašve, na
prirodnoj gradini na oko 750 m nadmorske visine. Prirodna gradina od podnožja do mjesta
gdje se potočić Milašinovac ulijeva u Pralu do vrha visoka je 150m, a sam vrh dugi je greben
od nekoliko stotina metara koji tvore okomite stijene i čine od njega prirodnu tvrđavu. Cijelo
je podgrađe puno manjih pećina od kojih je jedna istražena. Duga je 44m, široka od 0.80 do
6m, visoka oko 0.50m do 4m a ukupna površina 90 četvornih metara. Pećina nije bila
pogodna za život jer ima uski hodnik dug 10m koji se spušta pod kutom od 30 stupnjeva ali je
mogla poslužiti kao sklonište u slučaju opasnosti jer ima prirodnu ventilaciju. Kroz otvor s
vrha koji podsjeća na bunar u nju ulazi zrak i tu počinje tajna grada Škafa. Cijela tajna bi
zapravo mogla biti priča o načinu vodoopskrbe za vrijeme opsade. Vrlo originalno rješenje
opskrbe vodom prirodne gradine na kojoj nije moglo biti čatrnja, a nije imala nikakva izvora
niti tajnog vodovoda. Tu je bilo rudarsko naselje Škav uz koje se nalaze lokaliteti koji se i
danas zove Sase. Neomanihejci i patareni došli su u Bosnu oko 1180.g. Već 1203.g. Kulin ban
na Bilinom polju obećava papinom legatu da će suzbijati krivovjerje, a 1232.g. Rimska kurija
u Bosni namješta biskupa Ivana Wildhausena sa istim zadatkom. Biskup s Alpa poziva Sase
da dođu u Bosnu i kopaju rudu jer je Ban rudarima obećao garanciju za neometan rad. Rudari
katolici sukobljavaju se s neomanihejcima, bosanskim krstjanima. Oni vjerojatno grade svoju
crkvicu čiji su temelji nađeni stotinjak metara nizvodno od mjesta gdje se potok Vitkovac
ulijeva u Pralu. Na tom mjestu pronađena je gromila hematita, visokokvalitetne željezne rude
koja se tu talila u puharnicama, prvotnom obliku visokih peći koje su bacale iskru po čemu je
selo dobilo ime Večernja iskra-Večeriska. Temelje crkve nitko nije ispitivao a danas se na
njima nalazi štala a dio gromile hematita je ugrađen u beton. No, izvlači se zaključak da je tu
je tu došlo do sukoba pravovjernih i krivovjernih kršćana i da su se ovi drugi povukli preko
Lašve na predio gdje je dugo bilo sjedište biskupije Crkve bosanske. Gradska ruševina Škafa
nije istražena i zarasla je u gusto grmlje. Grad je ležao na gradini od 775m nadmorske visine
između sela Gornja Večeriska i Zaselja uz put kojim se dolinom Vrbasa dolazilo na Lašvu kod
Viteza. Ispod nekadašnjeg grada su tri pećine pa se pretpostavlja da je grad po tome dobio ime
jer romanska riječ «scave» znači pećina. Starkamen je poznati veliki stećak koji leži kraj puta
ispod sela Gačice u blizini Škafa. To je najzanimljiviji nadgrobni spomenik srednjeg vijeka i
sudeći po nazivu vjerojatno je podignut nad grobom nekog svećenika srednjovjekovne
bosanske crkve. Ovaj stećak narod zove starac kamen i mnogi su vjerovali u njegovu
ljekovitost, naročito za žene nerotkinje i zato je toliko ostrugan. Razlikuje se od ostalih
stećaka u sljedećem. Prvo, zato što se ne radi o nekropoli već usamljenom stećku. Drugo, zato
što nema nikakve nekropole u blizini. Treće, zato što djeluje nedovršen.

VRBENAC ILI VRBOVAC GRAD

Nalazi se u području gornjeg toka rijeke Bile nedaleko od sela Zagrađa. Sjeveroistočno na
jednom zavijutku potoka Jasenice diže se strm, sjenovit okomak brda Visa i na njemu je
ruševina grada koja se sastoji s dvije strane od prirodnih zidova (stijena). To je neobična
srednjovjekovna utvrda/utvrdjenje koja se sastojala od dvije vertikalno otesane stijene visoke
do 10 m. Visina građevine je po nekim podacima oko 120m, razmak između kamenih ušiju
12-14m a vršni plato dimenzija 12x12m. Desno gore je prijestolna stolica isklesana iz
kamenog monolita. Do gradine vodi dvadesetak stepenica isklesanih od kamena. Podnožje
ovog tajnovitog grada je na nadmorskoj visini 690m/m. Ono što se danas može vidjeti je
stijena visine cca 120m u obliku dva paralelna uha između kojih je platforma gotovo
kvadratnog oblika sa stepenicama. U njoj su primjetna četiri pravilno uklesana udubljenja
koja bi mogla biti podrumske prostorije a narod ih zove magaza. Prilaz na kameni plato
omogućuju uklesane stepenice od kojih je 40% zasuto kamenim konglomeratom. U prvom
udubljenju najbližem stepeništu platforme pronađena je cigla trapeznog oblika kakvu su
koristili za ozidavanje lukova lučnih svodova. Na strani suprotnoj od stepeništa nalazi se
sedam terasa uklesanih u kamenu a većina ih ima kao i osnovna platforma uklesane udubine
pravilnih oblika dijelom popunjene zemljom i šibljem. Tu je pronađeno par komada kameja,
kalajnih i pocinčanih tankih pločica. Brojke na kamejama su prevedene s hebrejskih na
arapske a zbir brojki je u sva tri pravca 34 (horizontalno, vertikalno i dijagonalno). Broj 34
odgovara hebrejskim slovima D=4 i L=30 a to je oznaka za kalaj. Novohebrejski jezik za
kalaj ima riječ pakh. Zbir sva četiri reda je 136 što je po vjerovanju u kameje, starom oko
4.000 g. broj duhova i demona pleneta, a ova kameja je štitila njenog nosioca od svakovrsnih
vradžbina. Nju su koristili putnici, trgovci i starješine sela ili obitelji noseći je sa sobom ili
oko vrata u kožnoj kesici ili oko pojasa ispod širokih haljina. Može se pretpostaviti da je
klameja došla s trgovcima jer je u rimsko doba ovuda prolazio trgovački put do jednog
bezimenog grada ponad kanjona Ugra, preko Vlašića za rimsku utvrdu današnjeg Jajca a
potom niz Vrbas u pravcu današnje Banjaluke. To bi govorilo da je Vrbenac star najmanje dva
milenija. Druga pretpostavka govori o kretanjima prvih kršćana iz Judeje put Male Azije
preko Bosfora i jugoistočne Europe ka području današnje Italije. Sigurniji putovi su bili kroz
kontinentalne krajeve nego uz morske obale gdje su bile jače rimske snage i utvrde. Smjelije
pretpostavke, temeljene na brojnim grčkim grobljima u Bosni govore da je u Vrbencu bila
grčka trgovačka utvrda 500 g. p.n.e. te da su grčki trgovci u svojim poslovima radi osobne
sigurnosti nosili kameje nabavljene u Judeji. Najsmjelije pretpostavke govore da je to bio grad
posvećenih, redovnika nepoznate nam religije koji su se bavili okultnim znanostima. Prema
navodima prethodnih istraživača amajlija i talismana, zlatna kameja iz perioda od 5000 g. bila
je kvadratnog oblika sa 6x6=36 polja u koja su bile upisane hebrejske brojke koje su u sva tri
pravca davale zbroj 111, odnosno zbir brojnih vrijednosti suglasnika od hebrejskog izraza
zahav paz (čisto zlato). Zbir svih brojki je 666 što je broj Sorata, demona sunca od kojeg je
zlatna kameja štitila. Na lokalitetu se nalazi kamena stolica koja ima oblik antičkih kamenih
prijestolnih stolica vladara isklesana iz jednog kamenog monolita. Sliči na kameni kneževski
prijestol slavenskih kneževa. Leđni naslon okrenut je strmini tako da iza leđa nitko nije
mogao prići. Ispod nje su vjerojatno bile kamene oblice za sjedenje što se može zaključiti iz
dvije preostale. U blizini je izvor koji utječe u kameni dječji sarkofag visine 90cm a na
obližnjoj livadi je 9 tumulusa visine 2m u osnovici promjera 5-6m. Tumulusi ili u narodu
znani kao gromile su nadgrobna obilježja građena slaganjem kamena u obliku kupe. Gradnja
tumulusa je zabilježena kod stočarskih naroda (Vlaha), Ilira i kod rimskih vojnika na službi u
Bosni. Nikada nisu otvarani jer se narod boji prokletstva. Za Vrbenac je vezana i legenda o
zlatu i kožnoj mapi s ucrtanom lokacijom nalazišta zlata na Vlašiću i lokalitetu starog grada
koja je zakopana u blizini. Mnogi su pokušavali no nitko je nije pronašao. Dokazi o
postojanju zlata u Lašvanskoj dolini nalaze se u spisima ali i na danas vidljivim rudokopima.

STARI GRAD U TRAVNIKU Među najbolje sačuvane tvrđave spada travnički stari grad.
Smješten je na prirodnom uzvišenju koje je sa sve tri strane okruženo vodenim tokovima što
mu otežava pristup. Podignut je u prvoj pol. XV. stoljeća kao obrambeni punkt pred turskom
najezdom koja je prijetila s istoka. Već 1463.g. u jednom trogirskom izvješću se kaže da su
Turci zauzeli Travnik. Pretpostavlja se da je grad podigao bosanski kralj Tvrtko II. Turskom
okupacijom Bosne kaštel će biti dograđen, zidine pojačane a ispod tvrđave se razvija današnji
grad. Stari grad je podijeljen u tri dijela (gornji, srednji i donji) oko kojih su obrambeni zidovi
a u osnovici je nepravilan višekut. Preko dubokog potoka Hendeka vezan je kamenim mostom
s predgrađem za koji se pretpostavlja da je bio pomičan kao zaštita prilaza glavnoj kapiji.
Kreiran je kao obrambena tvrđava na vrlo pogodnom visokom obronku Vlašića a štite ga
podnožno potoci Hendek i Šumeće. Grad se sastojao iz gornjeg i donjeg dijela. Gornji dio
imao je u vrhu desetostrani bastion, ispod njega južno presvođenu cisternu, duguljasto
dvorište, zasvođenu kapelu i kao završetak veliku kulu od 16 uglova. Donji dio grada sastojao
se iz velikog prostora opasanog bedemom sa gostinjskom zgradom koju su Turci bili
pretvorili u džamiju no od nje se danas jedva još naziru tragovi. U sjeveroistočnom uglu bio je
tajni izlaz iz grada. U grad se ulazilo preko visokog mosta izgrađenog od drveta, tako da se u
slučaju rata mogao lako onesposobiti za prolaz. Turci su kasnije podigli na tom mjestu kameni
most na svod. Grad se sastoji od nekoliko arhitektonskih cjelina vrlo skladno sklopljenih u
cjelokupan izgled tvrđave , pri čemu je vješto vođeno računa o izgledu terena i svrsi svakog
pojedinog bedema. Na najuzvišenijem manjem platou smjestila se masivna
deseterokutna/deseterougaona obrambena kula u kojoj se nalazi tamnica, a u njenom
podnožju je zidana cisterna. Od bastiona se prema sjeverozapadu spušta veliki zaštitni zid i
strme kamene stepenice koje vode u donji dio grada. Prema jugoistoku se od bastiona ulazi u7
donji dio grada kroz veće, zidovima zaštićeno dvorište. Na tom platou stoji šesnaestorokutna
kula na dva kata/sprata s puškarnicama. U blizini je zasvođena pravokutna/pravougaona
zgrada koja je mogla biti crkva, ali nema dokaza. Uz zapadni dio ulaza Turci su podigli
džamiju od koje je sačuvana samo kamena munara ugrađena direktno u zid tvrđave.
Travničani su je prozvali Gradska džamija a sagrađena je krajem XV. ili početkom XVI.
stoljeća. Nakon što su zauzeli tvrđavu, Turci su je proširili prema jugoistoku i u njoj izgradili
zgrade za smještaj vojske, stoke i opreme. Tvrđava s mostom danas predstavlja jedan od
najbolje sačuvanih primjera fortifikacijske arhitekture iz XV. stoljeća u BIH.
STEĆCI U LAŠVANSKOJ DOLINI

Fra Ljubo Hrgić je u svom Dnevniku zapisao: «Dane i noći hodao bih pokraj Lašve i gubio se
u šumama. Tražio bih po grobljima starim, tražio bih staru dušu Bosne, drevnu tišinu. Možda
je sav mistični čar moje zemlje u njenoj vjekovnoj tišini.» U životu svakog naroda kulturno
povijesno/istorijsko naslijeđe zauzima značajno mjesto kao dokaz stvaralaštva i životne snage
naših predaka, kao simbol duha i pobjede čovjeka koji je ostavio znak svoga postojanja. I
upravo tu, u vjekovnoj tišini Bosne uspravni i svečani stoje najljepši spomenici
srednjovjekovnog perioda, stećci kao specifičan oblik umjetničkog izražavanja. Koliko je
Bosna i Hercegovina bila «svoja» svjedoče i njeni kameni spomenici. Naivna i rustična
umjetnost stećaka ostavlja nezaboravan utisak, budi maštu promatrača i evocira doba
neodoljive snage i epske raspjevanosti. Oni nose u sebi i ilirsko i antičko i staroslavensko
naslijeđe. Nastali na rubu dva svijeta, stećci su simbolizirali njihovo razdvajanje i spajanje na
bosanskohercegovačkom tlu. Oni su izraz narodnog stvaralačkog duha i najviši domet
estetske kreacije u bosanskoj kulturi srednjeg vijeka. Povijesni okvir i razvoj umjetnosti
stećaka podudara se s prostornim i vremenskim granicama bosanske srednjovjekovne države.
Po BIH ih ima svuda: pojedinačno i u nekropolama, kraj puta, na obalama rijeka, u podnožju
zabitih šuma, u planinskim vrletima i na golim visoravnima. Po preglednosti: jednostavne
ploče, stela, obelisk, sanduk sa i bez postolja, šljemenjak dok je arhitektonska forma ostvarena
u reljefnoj plastici i epigrafskim natpisima. Simboličke, ornamentalne i figuralne reljefne
predstave te osjećaj za cjelinu dovedeni su do savršenstva. Sunčani krug, polumjesec i
zvijezde, stilizirani ljiljani, rozete, bojno oružje, štitovi, križevi su neki od motiva kojima su
davni majstori «kovači» tako sugestivno ukrasili ovih nekoliko tisuća ukrašenih mramorova.
Trebalo bi mnogo više znati o cjelokupnom duhovnom, kulturnom i intelektualnom
ustrojstvu/uredjenju/bivstvovanju, o običajima i svakodnevnom životu ljudi iz srednjeg vijeka
da bi se jasnije prodrlo u kultno, simboličko i misaono značenje ovih reljefa. No, jedno je
sigurno, iako ovi nadgrobni spomenici ne sadržavaju ništa što bi se podudaralo sa hipnozom
grijeha i klečanjem pred smrću, već stvaralačkom poletnošću i razigranošću oblika i motiva
predstavljaju spontanost kao vrhunski princip života. Uklesani u plohe mramora sa istančanim
smislom za cjelinu kompozicija i odnosa površina epigrafski natpisi su neodvojiv element
likovne strukture stećaka. Potčinjeno živim oblicima izvornog narodnog govora s jedne strane
a s druge-zahtjevu za lapidarnošću koju su nametali kamen i ozbiljnost namjene,
srednjovjekovna bosanska ćirilica je upravo na stećcima razvila najuočljivije likovne i
grafijske osobenosti. No. Najveća je snaga i važnost ovih epigrafa u njihovom poetsko-
filozofskom karakteru i naboju. Bosansko-humski nadgrobni spomenici-stećci su jedinstvena i
sasvim izdvojena pojava u europskoj sepulkralnoj praksi. U cjelokupnoj medijevalnoj
umjetnosti južnoslavenskih zemalja gotovo da nema oblika koji tako inspirativno djeluje i
danas, u nauci i umjetnosti jednako. Među povjesničarima, povjesničarima umjetnosti,
folkloristima i znanstvenicima tema bosanskih nadgrobnih spomenika već više od 150 g.
stalan je izazov za nova i drugačija tumačenja i osvjetljenja a o kreativnoj sugestivnosti ovih
zagonetnih nadgrobnjaka rječito svjedoči sve veći broj snažnih umjetničkih ostvarenja njima
inspiriranih-u poeziji, slikarstvu, skulpturi i glazbi. Daleko najveći broj od preko 60.000
sačuvanih stećaka nalazi se na području današnje BIH, nešto malo u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj
Gori, odnosno na području nekadašnje srednjovjekovne bosanske države. Izvorni narodni
nazivi za stećke su: mramor, kami, bilig, kuća, znamenje a za nekropole: mramorja, mašeti,
grčko groblje, divsko groblje. Duhovna pripadnost stećaka ne može se ograničiti ni na jednu
od konfesionalnih komponenata u srednjovjekovnoj Bosni. Stećci su izraz bazičnog
zajedničkog narodnog duha u kojemu religiozne crte niti su dominantno naglašene, niti su
konfesionalno obilježene da bi ukazivale na isključivu pripadnost jednom od varijeteta
kršćanstva. Bosanski mramorovi su samonikla narodna kultna umjetnost. Drevni folklorni
poganski elementi praslavenski ili staro balkanski su vidljivi i u likovnoj simbolici na
stećcima. Oni nisu obilježje samo jednog društvenog sloja. Ljepši i bogatiji su pripadali
gornjem feudalnom sloju. Mnoge nekropole na području Lašvanske doline nalaze se blizu
nekadašnjih putova/puteva danas ni jedna nije uređena za predstavljanje. –ljepota stećaka i
nekropola nikoga ne može ostaviti ravnodušnim a naročito čovjeka koji zna cijeniti
originalnost narodnog duha. Veliki po dimenzijama, iz daleka vidljivi i postojani-stojećci ili
stećci dominiraju na brdašcima ili u ravnicama pokraj ondašnjih putova. Zaboravljeni i zarasli
u korov, na mjestima koje posjećuju samo istinski zaljubljenici u originalno narodno
stvaralaštvo oni čekaju ljude koji će ih upoznati i zaštititi. Jedna od najljepših nekropola
Kameni svatovi nalazi se na Ratu, lokalitet Maculje, u srcu planine Pavlovice kraj Novog
Travnika. Svojom ornamentikom i simbolikom crteža i znakova stećci su oduvijek budili
interes arheologa, povjesničara/istoričara ljubitelja lijepog. Nekropola na Ratu je smještena u
prostranom polju gdje su ljudi tog vremena iz X-XI. stoljeća izabrali mjesto na kojemu će
ostaviti trag svog postojanja. Ukupno 101 stećak i 16 krstača plijene svojom ljepotom. Stećci
su većinom sanduci a ima ih 52, ploča 32, sljemenjaka 11 a 6 je utonulo i oštećeno. Spomenici
su izgrađeni od krečnjaka, većina ih je dosta dobro očuvana i poredani su u redove.
Orijentirani su i po pravcu istok-zapad i sjever-jug. Od ukrasa sunce koje simbolično
označava zagrobni život. Na ovoj nekropoli ima nekoliko spomenika u obliku sanduka koji se
sužavaju pri dnu. Ovaj tip nadgrobnika prilično je rijedak po našim nekropolama. Na
nekropoli je 16 križeva. Od ukrasa i plastike zastupljeni su: sunce, rozete, jabuke, ljudski lik s
raširenim rukama, križevi i polumjesec. Sunce simbolično označava zagrobni život a rozete su
simbol božanstva sunca što bi značilo borbu između tame i svjetlosti. Jabuke ili okrugla
ispupčenja predstavljaju oznaku vrste vojnog roda-topdžije. Stilizirani ljudski likovi
podsjećaju na križ a lik čovjeka s raširenim rukama predstavlja neprirodnu smrt ili žrtvovanje
domovini. U narodu se ova nekropola zove Kameni svatovi. Legenda kaže da su Turci na tom
mjestu sustigli svatove i pobili ih zbog lijepe djevojke plemenita roda a na mjestu njihove
pogibije podignuti su kameni svatovi. Na Pavlovici je više lokaliteta stećaka: Sebešić-
nekropola od 17 stećaka i 5 krstača iz XV. i prve polovine XVI. stoljeća, Monjići-nekropola
od 75 stećaka i «Bijela gromila» prečnika 25 a visine 4,5m s ostacima kule, Lisac-kamen
žrtvenik dimenzija 100x0.70, Bistro-stećak samotnjak koji po svojoj ornamentici predstavlja
jedinstven spomenik jer je uklesana figura čovjeka s rukama podignutim prema mjesecu i
nekropola od 26 stećaka, Opara-nekropola od 56 stećaka. Sve su nekropole u vrlo lošem
stanju, zarasle u šikaru i utonule. U turskom periodu dugo se sačuvao originalan tip gradnje
nadgrobnih spomenika oblika preslice na katoličkim grobljima. Jedno od najljepših je groblje
Bogduše u Brajkovićima gdje zajedno leže visoki stećci i patuljasti oblici, nišani često
neobične dekoracije.

Ozrenka Fisic