SAVREMENI MODELI UPRAVLJANJEM VAKUFOM I MOGUĆNOSTI TEŠANJSKOG KRAJA

Islamski pravnici ustanovili su princip po kojem je el-vilajetu ‘ale-l-vakfi lazimetun (administrativno

upravljanje vakufom) obavezno.
Na osnovu svrhe uvakufljenja imovine, vakufi se dijele na:
a) sakralne (dinijj),
b) karitativne (hajrijj) i
c) privatne (zurijj), kod nas poznate i kao evladijet vakufi.

Tragove sakralnih zadužbina nalazimo kod svih naroda i od najranijeg vremena njihovog nastanka; karirativne
zadužbine su postojale i prije islama, tako da ova vrsta, pojavom islama, dobija nove forme i sadržaje, a privatni
vakufi su inovacija i praksa ashaba, nakon hazreti Omerovog uvakufljenja imovine na Hajberu i Poslanikove,
a.s., pohvale tog čina.
Posljednja vrsta vakufa (zurijj) danas, uz privatni i javni, čini veoma utjecajan treći sektor društva, zastupljen na
Zapadu u građanskim i vjerskim fondacijama, a na Istoku u udruženjima i asocijacijama.
Svaki od spomenutih vrsta vakufa raspolaže vlastitom imovinom, koja može biti: a) imovina namijenjena za
ispunjavanje zadatih ciljeva uvakufljenja, npr. za gradnju i opremanje džamije, kupovinu stana u kojem
će stanovati samo ženski nasljednici i sl.; b) imovina namijenjena za investiranje i trošenje isključivo
dobiti iz takve imovine za svrhe navedene u vakufnami.
Na osnovu navedene podjele, imamo šest vrsta vakufske imovine, za svaku vrstu po dvije: onu imovinu iz koje
će se vakufi graditi i održavati i onu imovinu iz čije dobiti će se isključivo graditi novi, održavati postojeći
vakufi ili pomagati kategorije korisnika navedene vakufnamom. Poznato je da je prvi vakuf u islamu bila
imovina namijenjena isključivo za vjerske (sakralne) potrebe – Poslanikova, a.s., džamija u Medini, a da je
odmah iza tog vakufa uspostavljen dobrotvorni (karitativni) vakuf – hazreti Osmanova kupovina bunara Ruma u
Medini, na nagovor Poslanika, a.s., dok je uvakufljenje hazreti Omerove imovine na Hajberu prvi slučaj
investiranja u vakufe iz čije dobiti će se hraniti siromašni i pomagati putnici. U ovom radu neće se govoriti o
modelima upravljanja sakralnim, karitativnim ili privatnim vakufima koji se finasiraju iz prve vrste imovine,
ostavljene za ispunjenje ciljeva tačno definiranih vakufnamom. Govorit ćemo o mogućim modelima upravljanja
vakufskom imovinom namijenjenom za investiranje iz čije dobiti bi se realizirala volja vakifa. Za kraj uvoda u
temu neophodno je pojasniti kako se islamski pravnici, uz termine vakuf (zadužbina) i habs (imovina stavljena
van posjedovanja), koriste i terminom irsad (državno vlasništvo uknjiženo ili, pak, tretirano kao vakufsko).
Razlika je u vrsti vlasništva koje se vakufi, neograničenom privatnom vlasništvu ili nepotpunom državnom
vlasništvu. Kod nas još uvijek postoje određene nedorečenosti u definiranju vakufske i imovine Islamske
zajednice u Bosni i Hercegovini (IZ u BiH), ili jednostavnije parcele za izgradnju džamije koju je poklonio ili
uvakufio, naprimjer, neki rahmetli Hasan i parcele koju je dodijelilo općinsko vijeće za izgradnju džamije.
Islamski pravnici prave razliku u mogućem postupanju prema vakufu i irsadu, na način da nosilac funkcija
vlasti može eventualno promijeniti namjenu definiranu ranijim društveno-političkim okolnostima, dok volju
vakifa ne može mijenjati ni mutevelija vakufa niti općinsko vijeće i slično. Savremana iskustva u upravljanju
investicijskim vakufima Način upravljanja vakufima kod nas i u svijetu sporo se i teško mijenja. Iako smo
poodavno ušli u 21. st., vakufima se upravlja slično kao početkom ili sredinom 20. st. A promjene su sve brže i
veće oko nas. Najveću cijenu takvog stanja platila su vakufska dobra i njihovi korisnici. Sredinom 19. st.
Osmanska država formirala je prvo ministarstvo vakufa.

Od tada do danas se susrećemo s dva modela upravljanja investicijskim vakufima:

a) Naslijeđeni modeli upravljanja investicijskim vakufima.
Većina muslimanskih zemalja je u 20. st. vakufsku imovinu pripojila ostaloj državnoj svojini, na način da
su vakufski službenici u isto vrijeme postali i državni postavljenici. Takav tradicionalan način upravljanja je
vakufe doveo na niske grane.
Korišten je jedan od tri tradicionalna modela upravljanja investicijskim vakufima:
 1. Direktno nadziranje vakufa od strane vlada vrši se putem ministarstava ili direkcija vakufa. Vlade bi
odbijale imenovanje bilo kojeg nadzornika vakufa, ukoliko kandidat nije zvanični vladin činovnik.
Takvu praksu srećemo npr. u Siriji. Ovakva uprava se, zbog nestručnosti kadra i oslanjanja na budžetska
sredstva vlade, pokazala neefikasnom. Određene muslimanske države pravile su razliku između vakufa
čiji su uvjeti prezicirani vakufnamom i drugih u kojima nisu. Vlada bi dopustila imenovanje samo onih
upravnika koje su vakifi imenovali, a ostale su postavljale same vlade.

2. Samostalna porodična administracija, putem nadzornika i upravnika vakufa, funkcionirala je bez

uplitanja vlade u administrativno uređenje vakufa. Porodični vakufi egzistirali su kao vakufi u državama
koje su to dopuštale, ili kao udruženja (džemijja) u onim državama koje to nisu dopuštale. Manjkavost
ovog aministrativnog modela leži u oslanjanju na pojedinca (muteveliju ili nazira) u radu, a ne na
zajedničko upravljanje vakufima.

3. Treći model tradicionalnog upravljanja vakufima je porodična administracija potpomognuta i

nadzirana od strane suda. Ovaj model se primjenjuje npr. u Saudijskoj Arabiji, ali samo u slučajevima kada
vakufnamom nije označen upravnik nakon smrti prvog nazira, tj. vlasnika. Razlog nastanka ovog
administrativnog modela treba tražiti u želji da se zadovolje šerijatski propisi, koji nalažu postojanje sudskog
nadzora nad upravnikom vakufa. Manjkavost ovakvog aministrativnog uređenja je u nedovoljnom iskustvu
imenovanih upravnika u rukovođenju resursima kojima raspolaže vakuf, kao i nedovoljnoj transparentnosti
prilikom odabira nazira i samog načina poslovanja. Pomenuti modeli su danas uglavnom historijska kategorija i
dio prošlosti. Tadašnje uprave vakufa uglavnom je zadesila sudbina bivših režima i politika –nebriga i
napuštenost od ljudi. Produktivnost vakufa pod državnom upravom bila je konstantno niska, motiviranost za rad
uposlenika veoma slaba, pogrešne odluke i zloupotreba položaja česti, ljudski resursi oskudni, a finansijska
sredstva često nedovoljna i za samo održavanje vakufa. Postalo je jasno da se nešto mora mijenjati u pravcu
vraćanja povjerenja u vakufe i pridobijanje novih vakifa. Tražio se novi administrativni okvir za upravljanje
vakufima i poštivanje volje vakifa. Pojavilo se više modela, koji su vremenom prepoznati kao:

b) Savremeni modeli upravljanja investicijskim vakufima

Dva su modela pokazala zavidne rezultate:

1. Sudansko iskustvo upravljanja vakufima nastalo je 1986. godine, osnivanjem Komiteta islamskih vakufa
(hej’etu-l-evkafi-l-islamijje), koji je bio oslobođen od uobičajenih administrativnih stega ministarstva vakufa.
Komitetu su date široke administrativne i izvršne ovlasti nad vakufima, čiji uvjeti nisu precizirani vakufnamom
i nad novoosnovanim vakufima. Komitet je doživio pravu ekspanziju 1991. godine, kada stiče brojne
pogodnosti, prvenstveno zahvaljujući poklanjanju zemljišne parcele od pet procenata u poljoprivrednim,
stambenim i trgovačkim projektima svih pokrajina u državi. Jedna polovina dobiti trošila bi se za potrebe
obrazovanja, a druga za potrebe islamskog misionarstva. Za osnivanje novih vakufa, Komitet prvo pristupa
izradi kompletane studije opravdanosti i održivosti projekta, načinu upravljanja, finansiranja i održavanja
projekta, a potom ih, stavljanjem na donatorske liste, prezentira potencijalnim donatorima. Na taj način su
izgrađeni brojni studentski domovi, ambulante i sl.

2. Savremeno kuvajtsko iskustvo u upravljanju vakufima se ogleda u tome što je kuvajtsko ministarstvo
vakufa 1991. godine osnovalo Javnu upravu za vakufe (el-emanetu-l-’amme), kao “dio vladinog sektora s
određenom samostalnošću u donošenju odluka, ali ustrojenog po aktima i pravilnicima vladine uprave”1 .
Strategija ove uprave razvijala se u dva pravca: pomaganje i jačanje postojećih vakufa i iznalaženje
odgovarajućih načina za osnivanje novih vakufa.
Investiranje u vakufe podijeljeno je u dvije vrste: nekretnine i zemljište.
Za svaku od ove dvije vrste vakufa formirana je posebna uprava, u kojoj su se nalazili istaknuti stručnjaci za
pitanja nekretnina i zemljišta. Uprava je u periodu decembar 1994.-maj 1995. godine formirala 11 fondova
(sanduk), potom su preko fondova pozvali građane da postanu vakifi u nekom od njih. Glavna odlika
kuvajtskog modela je odvojenost uprave za investiranje u vakufe od uprave za raspodjelu prihoda. Pomenuti
modeli pokazali su određene pomake, zahvaljujući, prije svega, drugačijem pristupu organizaciji i vođenju
vakufa. Urađena je strategija razvoja koja je, uprkos pokazanim nedostacima, doprinijela stabilizaciji vakufa.
Nakon dugo vremena, korištenjem savremenih metoda upravljanja, napravljene su pretpostavke za
okrupnjavanje vakufa. Djelovanje u dva pravca je osiguralo pozitivne rezultate investicija: jačanje kapaciteta
postojećih vakufa i pridobijanje i formiranje novih vakufa. Sektor investiranja u vakufske nekretnine odvojen je
od investiranja u druga dobra, a putem formiranja različitih vakufskih fondova dobijen je dovoljno širok okvir
za imućne ljude, zainteresirane da investiraju vlastiti novac u pomaganju onog dijela društvenih potreba po
slobodnom izboru. Savremeni modeli upravljanja vakufima slični su korporacijskom menadžmentu, koji
primjenjuju uprave zapadnih investicijskih fondacija. Uspješnost takvog upravljanja vakufima mjeri se
postignutim rezultatima. To je jedino moguće i jedino ispravno. Rad uprave vakufa mora biti mjerljiv, svakako
uz poštivanje svih specifičnosti šerijatskog vakufskog prava, kao što su poštivanje volje vakifa, beskamatno
poslovanje, poslovanje isključivo s halal standardom, transparentnost, poštivanje postojeće zakonske regulative,
pravni subjektivitet i materijalna odgovornost, javna uslužnost i neprofitabilnost, administrativna i finansijska
neovisnost.
Osnovna razlika upravljanja vakufima tradicionalnim ili savremenim pristupom ogleda se u načinu upravljanja,
individualnom ili zajedničkom. Tradicionalna administaracija se oslanjala na autoritet vakifa, upravnika i
kadije. Nažalost, greške, pa i grijesi prema vakufskim dobrima bili su česti, do te mjere da je sredinom 19. st.
donesena odluka da se zamjena vakufa za drugi vakuf može izvršiti samo uz pismenu saglasnost samog sultana.
Kod ispravno donesenih odluka se trudom uposlenika vakufa mogla održati ili povećati produktivnost, uprkos
brojnim izazovima i poteškoćama koje su vakufi prolazili. Ali, pogrešna ili zlonamjerna odluka se teško mogla
nadoknaditi, uprkos svim mogućim nastojanjima. Zato su odluke uvijek važne, često i presudne. A namjere
prilikom donošenja odluka o investiranju vakufa ionako zna samo Bog Dragi i po njima će On suditi, a mi
nećemo i ne možemo. Prijedlog poželjnog modela upravljanja vakufima U protekla dva stoljeća ponuđena
rješenja u poboljšanju upravljanja vakufima predstavljaju, ustvari, stalne pokušaje reformi sistema vakufa i
otklanjanja učestalih žalbi i prigovora na rad vakufskih ustanova. Ti pokušaji su, bez izuzetka, ostali daleko od
postizanja ciljeva do kojih mora doći uspješna i poželjna uprava vakufa. Istina, nekada je razlog tome i sama
volja vakifa iskazana u vakufnami, slovom ako je poznata ili duhom, ako je nepoznata, zbog zagubljenosti
vakufname.

Ciljevi koji se postavljaju pred svaku uspješnu upravu vakufa, bez čijeg ostvarenja nije moguće učiniti
nikakvu značajniju reformu, jesu:
a) Podizanje produktivnosti uložene vakufske imovine na način postizanja maksimalnih rezultata poslovanja,
povećanjem dobiti, smanjenjem administrativnih troškova i minimumom moralnih posrtaja;
b) Briga i održavanje osnovice kapitala vakufa, pametnim odabirom dobrih investicija, na način stalnog trajanja
osnovice vakufa iz čijih prihoda se osigurava podrška korisnim projektima;
c) Pravedna raspodjela dobiti vakufa prema slovu vakufname, ako je ima, ili mišljenju šerijatskih pravnika, ako
tekst vakufname nije dostupan ni poznat;
d) Poštivanje volje vakifa, primjenom zacrtanih ciljeva u vakufnami ili postupanju uprave i direktora u tom
pravcu.
Istina, ni slovom ni sadržajem vakufname ne stoji da su vakifi tražili da njihovim vakufima upravljaju
ministarstva vakufa niti vakufske direkcije. Razlog je vrlo jednostavan, nisu tada ni postojala ministarstva ni
direkcije niti se njihovo postojanje moglo zamisliti;
e) Davanje primjera potencijalnim vakifima realiziranim vakufima i djelovanjem na svijest ljudi putem stvarnih
primjera. Ranije je bilo dovoljno popularizirati ideju vakufa u džamijama i vazovima, a danas je to nužno činiti
putem medija i društvenih mreža.

Najvažnije je ostvariti vezu između aktivnosti vakufa i postizanja opće koristi za društveni progres. Poželjna
uprava vakufa u idejnom, finansijskom i strateškom smislu mora biti uređena u institucijama i normativnim
aktima, uz poštivanje zadatih okolnosti, kako onih lokalnih tako i onih u širem kontekstu. I oni uspješniji
pokušaji reformiranja vakufskog sistema, poput pomenutih u Sudanu i Kuvajtu, oslanjali su se uglavnom na
pomoć države, koja, bez obzira na sva opravdanja pristalica takvog pristupa, nisu bila imuna na boljke državne
uprave, poput nekompetentnosti, neproduktivnosti, moralnih afera i sl. Još davno se Ibnu Haldun protivio tome
da se vlast bavi trgovinom. Vlast je vlast, makar sebe nazivala ministarstvom, direkcijom, komitetom ili
vakufom. U odnosu na većinu muslimanskih zemalja, naša vlast ne samo da nije finansijski pomagala vjerski
život, nego je često i odmagala, kako prije, tako i nakon posljednjeg rata. Čast izuzecima, među kojima je na
našu radost i Općina Tešanj. Ovdje, prije svega, mislim na restituciju. Ono vakufa što je sačuvano imamo
zahvaliti Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Većina vakufa ne bi bila održiva bez sistema zajedničkog
vakufa, o kojem brine Vakufska direkcija preko muftijstava i medžlisa. Upravljanje vakufskom imovinom i
pružanje vakufskih usluga Poželjni model upravljanja investicijskim vakufima u budućnosti je upravni odbor,
lokalnog karaktera, s ograničenim brojem članova i mandata, s redovnim administrativnim i finansijskim
kontrolama, od strane vlasti i od strane vjernika, kojoj vlast pomaže u oblasti planiranja i preporuka u poželjna
investiranja i ulaganja.
Vakuf je, po svojoj strukturi, najsličniji korporacijama, na način da se prilikom vođenja produktivnosti
poslovanja mora odvojiti upravljačka od vlasničke strukture, jer se na taj način unajmljeni menadžeri dodatno
motiviraju u dokazivanju s konkurencijom, s obzirom na to da dobit ne ide njima, jer nisu vlasnici kapitala.

Da bi se postigli očekivani rezultati vakufa, mora se osigurati:

a) Usklađivanje ličnih interesa članova menadžmenta vakufa sa zadatim ciljevima vakufa
To je moguće postići na jedan od tri načina:
1. Odabir odgovarajućeg kadra za upravljanje namijenjenim sredstvima, shodno sposobnosti i stručnosti, i
to na način da se vakufska bolnica povjeri na upravljanje ljudima koji znaju voditi bolnice, a novac ljudima koji
znaju kako se investira novac. Izbor mora biti javan i transparentan, proveden putem vakufskog odbora u kojem
treba da budu zastupljene lokalne, stručne i moralne specifičnosti. Korisnici, uposlenici i dobit iz uvakufljene
imovine treba da budu usklađeni s vrstom i obimom vakufa. Vakufski odbor ima zadatak koordinacije između
skupštine i upravnog odbora, na način da se ne održava samo jednom u godini, ali da se i ne miješa u svaku
pojedinačnu odluku upravnog odbora. Njegova uloga je da prati i bude obaviješten o načinu realizacije uloženih
sredstava i visini ostvarene dobiti.
2. Usklađivanje visine plaća unajmljenog menadžmenta s produktivnošću vakufske imovine i visinom
ostvarenih ciljeva. To je moguće postići usklađivanjem s procentom ostvarene dobiti iz vakufske imovine u
svim poslovima koji, po svojoj prirodi, to dopuštaju. Menadžment bi bio plaćan po dva osnova: fiksni dio plate,
koji se isplaćuje drugim menadžerima sa sličnom kvalifikacijom i na sličnim poslovima, i dodatak na plaću po
učinku. Tako bi, naprimjer, osoba zadužena za pomoć siromašnim bila plaćana prema broju obrađenih slučajeva
ili u određenom procentu iznosa koji se uplaćuje po jednoj osobi. Njegov posao bi bio vrednovan kao,
naprimjer, posao tekstilnog radnika po broju urađenih predmeta.
3. Usklađivanje vremenskog angažmana direktora s interesom vakufa To će se postići otvaranjem konkursa
za poziciju direktora svake tri ili pet godina, čime bi se povećala konkurentnost menadžmenta i produktivnost
vakufa na tržištu.

Rezultat postaje mjerilo, a ne lijep nijet ili riječi. Treba napomenuti kako je jedan od razloga tradicionalnog
upravljanja vakufima bila upravo neusklađenost interesa upravnika vakufa s interesom same vakufske imovine.
Stepen produktivnosti kod upravnika prije uspostave ministarstava vakufa, pa i dugo poslije toga, nije bio
utvrđen niti je bio mjerljiv. Dovoljno je bilo da se vakuf izda pod zakup da se ispuni obaveza upravnika. Što je
taj zakup bio mizeran, i što se godinama nije mijenjao, i što je vakuf konstantno propadao i u glavnici imetka, to
nije bilo presudno važno. Bilo je bitno da je upravnik sposoban da vodi vakuf. Takav upravnik nije bio izložen
pritisku mogućeg otkaza izazvanog negativnim poslovanjem, kojem su bili izloženi direktori preduzeća. Nije
bilo konkurencije. A državni službenici na čelu vakufa, uprkos nerijetko iskazanoj iskrenosti i sposobnosti, nisu
mogli učiniti više, zbog postojanja raznih birokratskih prepreka i sukoba interesa direktora vakufa s imovinom
vakufa.
Moguće je da bi postupati ispravno za takve direktore značilo ostati bez posla.

b) Odgovarajući modeli kontrole rada finansijskih direktora vakufa Mnogi vakufi koji su devastirani
ili nestali za vrijeme tradicionalnog i državnog upravljanja vakufima postali su takvi zbog loše ili
nikakve kontrole rada. Poželjan model kontrole bio bi dvostruki: lokalna kontrola ljudi iz naroda i
državna inspekcija.
Lokalnu kontrolu vršilo bi pomenuto vakufsko vijeće i pratilo da li direktor posluje prema zahtjevima
konkurentnosti tržišta i da li je za to odgovarajuće plaćen (šerijatski pravnici su to definirali kao si’arul misl -
cijena koja se plaća sličnom njemu). Ova lokalna inspekcija može napraviti potrebni balans između investiranih
sredstava i količine i kvaliteta usluge koju vakuf daje, s obzirom na to da mogu pratiti razvoj situacije na terenu.
Sličnu zadaću imale bi i državne inspekcije, koje prate eventualne neregularnosti u radu uprave i finansija
vakufa. Nalaz inspekcija potrebno je uporediti s izvještajima poslovanja direktora vakufa. Ovakav način
dvostruke kontrole doveo bi do povećanja konkurentnosti direktorske pozicije, onako kako je to slučaj u
privatnim korporacijama. Direktor bi imao fiksni dio plate shodno obavezama i stručnoj spremi, ali bi imao i
dodatak, shodno ostvarenoj dobiti i poboljšanju poslovanja. Nije nužno da uprava vakufa ima pod istim krovom
upravu za investiranje vakufske imovine i upravu za raspodjelu pomoći iz dobiti iste imovine. Uloga
ministarstva vakufa ili vakufske direkcije u upravljanju vakufa Primarna zadaća jeste kontrola rada i stručna
pomoć u planiranju i investiranju. Moguća pomoć također se ogleda u pružanju podrške u kontinuiranim
kampanjama podizanja svijesti građana o značaju i važnosti vakufa, kao i podsticanje novih uvakufljavanja. Ali
to ne znači da ministarstva i direkcije treba da direktno i samostalno vode investicijske poslove vakufa. To se
jednostavno pokazalo kontraproduktivno i nefunkcionalno. Svako insistiranje na takvom upravljanju vakufom
odvest će ih u stanje brojnih državnih finansijskih projekata opterećenih brojnom birokratijom. Takvim
pristupom upravljanja vakufom naglašava se važnost direktora, a ne vakufa i vakifa, niti važnost onih za čije
dobro je vakuf i formiran. Vakufe treba da vode ljudi koji su primarno zainteresirani da ti vakufi postoje,
razvijaju se i donose konstantno povećanje dobiti. Bilo bi idealno kad bi ljudi koji vode te vakufe taj posao
doživljavali kao doprinos vlastitog altruizma društvu u kojem žele ostaviti vidljiv rezultat i neizbrisiv trag.
Mogućnosti tešanjskog kraja Brojne su šanse i velike mogućnosti tešanjskog kraja u oblasti vakufa. Narod tog
kraja voli činiti dobro od davnina. Brojni su vakufi u Tešnju i još brojniji vakifi, znani i neznani. Pored
sakralnih objekata (džamija, mekteba, tekija i mezarja), brojni su drugi vakufi koji se izdržavaju. U svakom
džematu ima uvakufljenog zemljišta koje se pojedinačno obrađuje, a prihodi idu za održavanje džamija i rad
džemata. Ukrupnjavanjem tih posjeda dobio bi se značajan poljoprivredni fond obradivog zemljišta. Izdavanjem
vakufskih prostora moguće je osigurati stalne prihode, a osmišljavanjem kvalitetnih projekata moguće je doći
do novih vakifa. Da je to izvodivo, dokaz je i ove godine otvorena zgrada Medžlisa. Prostora ima, samo treba
dobro osmišljenih i pripremljenih projekata. Nekoliko udruženja građana uspješno djeluje na tešanjskom kraju
na polju izgradnje kuća siromašnima, brige o jetimima i porodicama šehida. Registrirani fond Hasan-ef. Škapur
i ustanovljena nagrada za doprinos izučavanju sunneta mogu pružiti podsticaj za osnivanje sličnih fondova za
stipendiranje učenika i organiziranje vjerskih i kulturnih događaja. Prije nekoliko godina održano je i
savjetovanje o mogućnosti ponovnog pokretanja rada tešanjske Gazi Ferhad-begove medrese. To bi dalo nove
sadržaje i mogućnosti u povećanju kapaciteta vakufa u Tešnju.