FARMACEUTSKI FAKULTET UNIVERZITETA U SARAJEVU

Historija farmacije
(seminarski rad)

TEMA:

Farmacija Bosne i Hercegovine u Srednjem vijeku

Mentor: Prof. Dr. Armin Škrbo Studentica: Aldina Zagorac

Sarajevo, juni 2014

SADRŽAJ

1. SAŽETAK......................................................................................................................3
2. UVOD.............................................................................................................................4
3. RAZRADA.....................................................................................................................6
3.1. Historija farmacije u Bosni i Hercegovini................................................................6
3.2. Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku...................................................................7
3.3. Farmacija u srednjem vijeku.....................................................................................9
3.3.1. Strukovna udruženja.............................................................................................9
3.3.2. Odvajanje farmacije od medicine........................................................................10
3.4. Farmacija u srednjovjekovnoj Bosni.......................................................................11
3.4.1. Veza Bosne i Dubrovnika....................................................................................12
3.4.1.1. Povelja Kulina bana..........................................................................................13
3.4.2. Uticaj Franjevaca na farmaciju u Bosni..............................................................13
3.5. Narodna medicina...................................................................................................14
3.5.1. Bajenje.................................................................................................................14
3.5.2. Animističko shvatanje.........................................................................................15
3.6. Ljekovito bilje ........................................................................................................16
3.6.1. Biljni lijekovi u narodnom vjerovanju ................................................................16
3.7. Muški narodni ljekari..............................................................................................17
3.8. Razvoj farmacije u Bosni i Hercegovini do danas..................................................17
4. ZAKLJUČAK..............................................................................................................19
5. LITERATURA............................................................................................................21

2
 1. SAŽETAK

Tema ovog seminarskog rada je Farmacija Bosne i Hercegovine u srednjem vijeku. Bosna se
u srednjem vijeku razvija, posebno kada je u pitanju trgovina. Lijekovi su se oduvijek koristili
i danas se primjenjuju sa ciljem poboljšanja zdravlja,liječenja bolesti i produženja ljudskog
života.Najčešće su zapise o lijekovima jednih naroda drugi prepisivali i dopunjavali, tako da
se vještina propreme lijekova i liječenja bogatila i širila kroz vijekove. Kao takva nije
posjedovala apoteke, kakvim ih mi danas znamo, ali su postojale biljne apoteke. Sporazumi
sklopljeni u ovom periodu su dodatno poboljšali položaj ove države. Dolaskom franjevaca na
ova područja, farmacija napreduje, kao i sama medicina. Franjevci obrazuju narod, ali i
stvaraju stručne osobe na ovom području. Tek poslije u periodu Turske vladavine
javljaju se prvi apotekari. Sa sobom donose znanje iz bogate arapske medicine i farmacije i
nove higijenske navike. Dozvoljavaju da se svi koji žele mogu baviti pravljenjem i prodajom
lijekova, tako da Franjevci nastavljaju nesmetano obavljati svoju djelatnost.

Ključne riječi: Farmacija, lijekovi, srednji vijek

3
 2. UVOD

Farmacija (od grčki φάρμακον = lijek) je nauka, koja se bavi pronalaženjem, oblikovanjem i
pravljenjem lijekova, ljekovitih pripravaka te praćenjem i bilježenjem njihovih učinaka i
negativnih efekata koje lijek izaziva. Farmaceuti su osobe koje izrađuju lijekove, prema
poznatom i određenom receptu, ali ih u isto vrijeme usavršavaju i otkrivaju nove. Zlatno doba
farmacije je bio srednji vijek i renesansa, a na području balkana farmacija se počela razvijati
početkom 19 . stoljeća. Europska farmacija razvijala se pod utjecajem arapskog, pa je posve
razumljivo da je ono niknulo u Italiji i južnoj Francuskoj, tj. u zemljama koje su bile u
najprisnijem dodiru s arapskom kulturnom oblasti. Prve nedvojbene spomene o apotekama,
farmaceutima, kao i o zakonodavstvu koje se odnosi na ovu oblast nalazimo na istočnoj obali
Jadrana u gradovima, koji su nakon pada Zapadnog rimskog carstva, u burnim vremenima
seobe naroda, uspjeli sačuvati neprekinutu nit municipalnog uređenja, kao što su Zadar i
Trogir, ili su ga preuzeli iz gradova iz kojih su nikli.

Lijekovi su se oduvijek koristili i danas se primjenjuju sa ciljem poboljšanja zdravlja,liječenja

bolesti i produženja ljudskog života.Najčešće su zapise o lijekovima jednih naroda drugi
prepisivali i dopunjavali, tako da se vještina propreme lijekova i liječenja bogatila i širila kroz
vijekove. Počeci farmacije kao samostalne profesije javljaju se u gradovima Mediterana u
kojima se osjećao uticaj Salernske medicinske škole, koja je bila najpoznatija škola srednjeg
vijeka za obrazovanje ljekara i apotekara. Srednjovjekovni lijekovi bili su izrađeni uglavnom
iz ljekovitog bilja. Lijekova mineralnog podrijekla bilo je malo. Koristili su se sumpor, arsen,
antimon i živa. U srednjovjekovnim apotekama bilo je i takvih lijekova čija se uporaba
temeljila na praznovjerju, tzv. čudotvorni lijekovi. Farmaceuti su pribjegavali alhemiji kad su
miješali i sastavljali lijekove.

Propašću Zapadnog-rimskog carstva 476 god. Medicina i farmacija mjenjaju svoj karakter .
Prestala je da postoji stara klasična kultura i civilizacija . Barbari su uništili u ugušili sve.
Srednji vijek je uništio antičku antičku medicinsko-farmaceutsku kulturu,ali su ostatci te
kulture i dalje zračili , te je u novim historijskim uslovima započelo stvaranje zametka nove
evropske medicine i farmacije .U srednjem vijeku medicina je već bila priznata kao egzaktna
nauka što nije bio slučaj sa srednjobosanskom državom .Štanovništvo je ovdje o bolestima
imala uglavnom fatalistička shvatanja . Zemljom kao i čitavom Evropom , prema pisanju
hroničara , to je bilo vrijeme kada su Evropom ali i našom zemljom harale zarazne bolesti . U
doba samostalne Bosanske države koje je trajalo od kraja IX. stoljeća do polovine XV.

4
stoljeća nije postojao niti jedan apotekar i ljekar. Veliki značaj u liječenju pripada
Franjevcima čiji je red osnovao sveti Franjo Asiški. Praksa u to doba je bila liječenje
ljekovitim biljkama. Tada se i razvija narodna medicina i farmacija.
U svom radu govorit ću o Bosni u srednjem vijeku, uticaju srednjeg vijeka na farmaciju na
našim prostorima. Budući da je najviše zastupljena bila narodna medicina, bit će govora i o
tome.

5
 3. RAZRADA
3.1. Historija farmacije u Bosni i Hercegovini

U doba samostalne Bosanske države koje je trajalo od kraja IX. stoljeća do polovine XV.
stoljeća nije postojao niti jedan apotekar i ljekar. Veliki značaj u liječenju pripada
Franjevcima čiji je red osnovao sveti Franjo Asiški. Praksa u to doba je bila liječenje
ljekovitim biljkama. Tada se i razvija narodna medicina i farmacija.

U periodu Turske vladavine javljaju se prvi apotekari. Sa sobom donose znanje iz bogate
arapske medicine i farmacije i nove higijenske navike. Dozvoljavaju da se svi koji žele mogu
baviti pravljenjem i prodajom lijekova, tako da Franjevci nastavljaju nesmetano obavljati
svoju djelatnost. U Kreševskom samostanu nastaje prva apoteka.

Pored Franjevaca veliku ulogu u razvoju farmacije imali su i attari (arapska riječ za osobu
koja se bavi prodajom lijekova). Attari imaju velike zasluge za razvoj narodne farmacije, a
smatraju ih pretečama današnjih farmaceuta. Pored pravljenjem i prodavanjem lijekova attari
su se bavili uzgajanjem lijekovitih biljaka. Oni su svoja znanja sticali u porodici i prenosili ih
s koljena na koljeno. (1)

Dolaskom Austro-Ugarske uvode se zakonske odredbe o vršenju ljekarske, ranarske i

veterinarske djelatnosti. Zabranjuje se nadriljekarstvo, modernizuju se apoteke i uvodi zakon
o radu u apotekama.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata "Nezavisna država Hrvatska“ konfiskuje sve Jevrejske
apoteke kao i apoteke drugih apotekara koji su pomagali Narodnooslobodilačkoj vojsci.

6
 3.2. Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku

Iako karte prostor Bosne predstavljaju kao

neistražen slavenski prostor, logično je zaključiti
da je tamošnje stanovništvo ipak imalo neku
vrstu organiziranog društva. Ta nije realno da je
toliko stanovništvo tek tako živjelo bez bilo
kakvih zakona ili društvenog organizovanja.
Prostor Bosne se spominje i kao "Sklavinija", tj.
zemlja Slavena, a njome u narednim stoljećima
vladaju razni kraljevi. (2)

Slika 1: Srednjovjekovna Bosna

Nažalost ovo je najneistraženiji period bosanske historije i nadati se je da će u narednom

periodu biti detaljnije istražen. Ipak, možemo relativno sigurno zaključiti da je u ovo vrijeme,
u stoljećima nakon seobe naroda do 958. godine, formirano jezgro bosanske političke
djelatonisti i Bosna kao administrativni pojam. Također, vjerovatno je da je u ovom periodu
nastao termin Bošnjani, kao plemensko ime za stanovništvo oko rijeke Bosne ili u zemlji
Bosni. Sličan primjer možemo naći i oko rijeke Neretve, gdje je postojalo pleme Neretljani,
no ovo plemensko ime nije preživjelo do modernog vremena.

Vladari Bosne pod Bizantijom se nazivaju banovi, a prvi ban kojem se navodi ime je izvjesni
ban Stjepan. U 11. stoljeću, ban Borić će povesti bunu protiv Bizantije u kolaboraciji sa
Ugarskim kraljevstvom koja će rezultirati u prvoj nezavisnoj bosanskoj državi. Vojska bana
Borića je prva prava bosanska vojska. Prostor bosanske države koju je formirao spomenuti
ban, bila je izrazito mala i okupljala tek manji prostor srednje Bosne.

U istom stoljeću, Bosnu će ponovo osvojiti Bizantija. U 12. stoljeću, novu pobunu, ponovo u
kolaboraciji sa Ugarskom povesti će Kulin ban koji će i uspjeti, te će nova bosanska država se
pojaviti 1180. godine. A 1189. će biti i formalno spomenuta u Povelji Kulina bana Republici
Dubrovnik sa kojom će sklopiti trgovačke odnose.(2)

Od tada, Dubrovnik će ostati trgovački partner bosanske države. Vrijeme Kulina bana će biti
upamćeno po miru, a nakon njega će doći još niz banova koji će postepeno širiti teritoriju
Bosne, a povremeno se i postavljati u vazalski odnos Ugarskoj.

7
Ban Stjepen Kotroman će biti osnivač dinastije Kotromanić, a njega će na prijestolju
naslijediti Ban Stjepan II Kotromanić. Spomenuti ban će biti među najznačajnijim za historiju
Bosne, obzirom da će se u potpunosti postaviti kao nezavisan vladar, te izgraditi jaku
bosansku vojsku, ekonomiju i trgovačke odnose. A Bosnu će po prvi puta proširiti na prostor
Huma (Hercegovina) i izaći na Jadransku obalu. Iza sebe Ban Stjepan II će ostaviti stabilnu
državu. Ban Stjepan II će također u svojoj povelji Dubrovčanima, svoje podanike nazivati
Bošnjani. Ban Stjepan II je danas ukopan u franjevačkom samostanu u Visokom..

Stjepana II će 1355. godine naslijediti njegov bratić, jedan od najpoznatijih ličnosti bosanske
historije, Tvrtko I Kotromanić. Tvrtko I će nakon duge borbe za prijestol napokom sebe
ustoličiti za vladara Bosne, te odmah nastaviti njeno jačanje.

Bosna će se pod njegovom vlašću razviti u jaku ekonomsku državu, sa dobrim diplomatskim
odnosima i snažnim teritorijalnim ustrojem. Tvrtko I će biti taj koji će adaptirati grb sa
zlatnim ljiljanima kao simbol Bosne, a uz to će i dati kovati vlastiti novac sa pečatom ljiljana.

Njegova vojska će biti snažna, pa će Bosna imati i vlastitu mornaricu. Uz to će biti i među
prvima na Balkanu koja će koristiti vatreno oružje u bitci. Tvrtko će proširiti Bosnu sve do
zapadne Srbije, osvojiti kompletan Sadndžak i dijelove Kosova, najveći dio moderne Crne
Gore, kompletnu današnju Bosnu i Hercegovinu sem bihačke krajine, Slavoniju i kompletnu
Dalmaciju sem Dubrovnika i Zadra. Uz to će sebe 1377. godine okruniti za kralja Bosne, te
pored toga i sebe proglasiti kraljem kako srpskih tako hrvatskih zemalja.

Kralj Tvrtko I će tako biti prvi kralj Bosne, i Bosna će pod njim izrasti u najjaču
južnoslavensku državu. Nakon njega kraljevi će se naslijeđivati na prijestolju Bosne, a svi će
biti iz loze Kotromanića.

Mnogi od njih će postati ugarski i turski vazali, a značaj i prostor Bosne će se povremeno
tokom 15. stoljeća smanjiti. Konflikti između bosanskih plemićkih porodica će biti među
glavnim faktorima slabljenja države, obzirom da je država bila uređena prema feudalnom
principu. Bosnu će napokon napasti moćno Osmansko Carstvo i pod vodstvom Sultana
Mehmeda II El-Fatiha (Osvajača) i 1463. godine i osvojiti. To će biti kraj bosanske
samostalne države i kraljevske loze Kotromanić, i početak historije osmanlijske Bosne.

Na kraju, možemo zaključiti da je srednjevjevokna država Bosna bila temelj modernom

postojanju Bosne, i zapravo početak historije bosanske državnopravnosti.

8
 3.3.Farmacija u srednjem vijeku

Jedno od najstarijih načela etike zdravstvenih radnika, koje je prvi put spomenuto u statutu
južno-francuskog grada Arla daleke 1170, kasnije ozakonjeno Salernskim ediktom, jeste
zabrana udruživanja ljekara i apotekara u poslovnom pogledu, a na štetu bolesnog čovjeka.

U jednom od najstarijih, Trogirskom statutu, kaže se da se ljekar (lat. medicus) i apotekar (lat.
apotecarius seu speciarius), koji primaju platu od opštine, obavezuju „Zakletvom za službu”
prilikom stupanja na dužnost. Zakletva podrazumijeva da neće nikada sklapati bilo kakve
sporazume (lat. quod medicus comunis non faciat societatem cum speciario).

3.3.1. Strukovna udruženja

U srednjovjekovnim gradovima formiraju se razna strukovna udruženja ili esnafi. Tako su

„hirurgički ceh” sačinjavali ljekari (lat. physici, medici, doctori), apotekari (apothecarii,
speciarii), ranari (cirologi) i brijači (barbieri).

Međutim, u nekim gradovima i apotekari počinju osnivati svoje esnafe. Apotekarska

udruženja su kontrolisala da li se poštuje apotekarski monopol, postavljala jedinstvene cijene,
utvrđivala broj budućih učenika, nadgledala njihovo školovanje, ali su dozvole za bavljenje
farmaceutskim poslom davali gradski ljekarski prezidijumi ili savjeti koji su se nazivali
„Collegio medicum”. U pojedinim gradovima Evrope apotekari i njihova udruženja uspijevaju
da dobiju status kolegijuma. Ipak, ovi kolegijumi dugo nisu bili u ravnopravnom položaju sa
„Collegio medicum”, naročito u Francuskoj i Engleskoj.

U ovim dvijema zemljama od početka sprovođenja ovih reformi postojali su veliki antago-
nizmi. Kada su jednom prilikom apotekari nazvani nepismenima, prevarantima, neznalicama,
prodavcima roga za svijeću – otpočeo je pravi rat. Nije teško naslutiti da se u osnovi ovog
sukoba, pored ekonomskog interesa, nalazilo i fundamentalno shvatanje odnosa između
profesija.

Ljekari ne samo da su od apotekara očekivali da ne prelaze okvire svoje struke, često ih

optužujući da se bave medicinom i da rade ljekaru iza leđa, već su očekivali da priznaju
superioran autoritet ljekara u svim medicinskim pitanjima. Apotekari su odbijali ideju
podređenosti ljekarima i počeli su da se trude da stvore sopstveni prestiž i profesionalni status.

9
 3.3.2. Odvajanje farmacije od medicine

Odvajanje farmacije od medicine nije značilo da je farmaceut nezavisan i ravnopravan. On je

ostao podređen ljekaru po zakonu i po razdvajanju profesionalnih normativa. Najstariji
primjeri apotekarskih zakletvi, pronađeni u statutima srednjovjekovnih gradova iz perioda
razdvajanja farmacije od medicine, govore o podređenom položaju apotekara.

Često korišćen izraz za apotekara – „ljekareva desna ruka” (lat. dextera medici manus) – koji
se prvi put pojavljuje u dodatku Nirnberške farmakopeje upravo u smislu zajedničke brige za
očuvanje zdravlja bolesnika, kasnije je preuzet u sasvim drugom značenju i koristio se sve do
19. vijeka da opiše podređen položaj apotekara u odnosu na ljekare.

U to doba, mali broj ljekara čije su usluge bile skupe i nedostupne većini ljudi, doveo je do
toga da apotekari pored izrade ljekova u apotekama često daju savjete bolesnima, a nerijetko i
propisuju terapiju.

Kao jedinstven primjer ovog rivaliteta između „Collegio medicum” i Apotekarskog društva,
prisutan u Londonu tokom 17. vijeka, navodi se sudski proces u kom je tužen jedan apotekar
da se bavio klasičnim liječenjem. Kraljevski ljekarski prezidijum iz Londona izveo je
apotekara pred sud pod optužbom da je postavljao dijagnoze, propisivao terapiju i bavio se
medicinom na drugi način.

Slučaj je oboren jer se smatralo da je to uobičajeno u to doba i da je javni interes zaštite

zdravlja da se apotekari u nekim situacijama bave i onim za šta nisu bili obučeni. Ipak, zbog
velikog doprinosa razvoju hemijske nauke i botanike, početkom 18. vijeka apotekari stiču
poštovanje, a ljekari im sve više prepuštaju spravljanje i izdavanje ljekova. Danas, osvrćući se
unazad, možemo reći da se taj profesionalni odnos, baziran na ekonomskim interesima,
prestižu i održavanju hijerarhije, oslikava kroz međusobne optužbe za nekompetentnost,
zamjenu ljekova, razblaživanje i netačnu izradu.

Sve ovo je uticalo na pojavu prvih etičkih normativa koje su u formi kodeksa donosila
udruženja farmaceuta i ljekara. Svijest da dobro izrađen lijek govori o stručnosti apotekara
isto toliko koliko određuje uspjeh liječenja, pa samim tim i uspjeh ljekara, promijenila je
odnos između ove dvije struke, koji se danas bazira na povjerenju i uzajamnom poštovanju.

10
 3.4.Farmacija u srednjovjekovnoj Bosni

Period u kojem je Bosna bila samostalna država obuhvata razdoblje od kraja IX do polovine
XV vijeka. Može se reći da su preteču modernih apoteka u Bosni predtavljale biljne apoteke,
budući da je Bosna, sa svojim geografskim položajem, raznovrsnim biljnim svijetom bila
pogodna za skupljanje ljekovitog bilja.

Rijetki su dokumenti koji nam govore o zdravstvenim i higijenskim prilikama u Bosni iz

vremena samostalne Bosanske države. Lišen stručne ljekarske pomoći narod je pribjegavao
samopomoći, svojoj narodnoj medicini i farmaciji i svojim ljekarima samoucima.

Ovi empiričari izrastali su i održavali se kroz vijekove kao cijenjen red stručnjaka,sličan
ostalim zanatlijama.Oni su bili domaći ,,vidari ili strani ,,iskusni ljekari,, iz Epira ,,Kaloijatri,,
ili hećimi iz Anadolije ili Levanta ili grčki ,,štrojači,, iz vilajeta Janjine, koji su vadili i kamen
iz mokraćnog mjehura. Kao empirici istakli su se i mnogi berberi koji su pripremali i
prodavali lijekove (uglavnom meleme), bili su dakle i apotekari.

3.4.1. Veza Bosne i Dubrovnika

Za vrijeme samostalnosti Bosna nije imala ni ljekara ni apotekara. Raznovrsnost ljekovitog

bilja uvjetovala je snažan razvoj narodne farmacije. Jedan od značajnijih gradova za Bosnu
bio je Dubrovnik.

Dubrovnik je sve do početka XIX vijeka, bio usko povezan sa Bosnom. Povelja Kulina bana
nastala je 29.08.1189. godine, što je doprinijelo kako trgovačkom, tako i razvoju farmacije.
Slanje ljekara i lijekova iz Dubrovnika u Bosnu.

U zemljama koje su graničile sa Bosnom bila je zdravstvena kultura jače razvijena, naručito u
Dubrovniku i ostalim dalmatinskim gradovima, gdje je u to vrijeme bilo i ljekara i apotekara i
hospitala. Ali, začudo, Bosna je i pored toga u pogledu zdravstvene kulture još uvjek ostala
potpuno zaostala.

Kada je bosanskim velikašima – kraljevima, banovima, knezovima i vojvodama zatrebala

ljekarska pomoć pomoć, oni su se obraćali dubrovačkoj vladi tražeći ljekare, a ova im je o
svom trošku slala i ljekare i lijekove. Ovo odašiljanje ljekara u Bosnu bilo je vezano za razne

11
procedure. Najprije je dubrovački senat naređivao da se traži dozvola od Velikog vijeća,a
njegova odluka da se preda na izvršenje knezu i Malom vijeću.

Stavljali su se i razni uslovi, a često su i sami ljekari pravili poteškoće, jer im se nije išlo na
tako dalek put usljed slabe bezbjednosti, lošeg vremena, hrđavih puteva ili starosti.

Sam geografski položaj Bosne (do vremena Herceg Šćepana pod ,,Bosnom,, razumijevala i
današnja Hercegovina) dozvoljavao je da se ona razvije kao odvojena državna tvorevina sa
jakim rodovsko – plemenskim uređenjem. Uslijed toga je i mogla duže vremena da se opire
uticajima spolja, a naručito uticaju Rima i zbog toga je patarenstvo (bogumilstvo), kao
posebna ,,bosanska vjera,, imala toliko mnogo pristalica.

Sačuvano je dosta podataka o slanju ljekara i lijekova iz Dubrovnika u Bosnu, većinom

bosanskoj vlasteli. U dubrovačkom Državnom arhivu sačuvani su podatci iz kojih
saznajemo,da je veliko vijeće raspravljalo o slanju i načinu upućivanja ljekara i lijekova u
Bosnu, a na izričitu molbu bosanskih velikaša.(6)

3.4.1.1.Povelja Kulina bana

Povelja bosanskog bana Kulina je napisana 29. augusta1189. godine na starobosanskom

narodnom jeziku i bosanskim pismom bosančicom. Ovaj dokument je ne samo najstariji
dosad pronađeni očuvani bosanski državni dokument,
nego je Povelja bosanskog bana Kulina i najstariji državni
dokument kod svih južnoslavenskih naroda i država.
Pisana je na dva jezika: latinskom i starobosanskom.
Povelju je zapisao dijak Radoje.Kulin ban je povelju
uputio Dubrovčanima, na čijem se čelu nalazio knez
Krvaš.

Kulin ban ovom poveljom poziva na slobodno kretanje,

između Bosne i Dubrovnika, te garantira potpunu
sigurnost Dubrovčanima, koji se nađu na tlu njegove
vladavine.

Slika 2 : Povelja Kulina bana

12
Do našeg vremena doprla su tri teksta Kulinove povelje, od kojih je jedan, po svemu sudeći
original iz vremena pisanja, a druga dva prepisi.

Original povelje se nalazi u Rusiji u biblioteci Akademije nauka u St. Petersburgu

(Lenjingrad), a prepisi se čuvaju u Dubrovačkom arhivu. Razlike u tekstovima su minimalne i
izražavaju se samo na jezičko-grafijskom planu.(2)

3.4.2. Uticaj Franjevaca na farmaciju u Bosni

U historiji farmacije Bosne i Hercegovine veliku su ulogu odigrali franejvci, koji su na naše
krajeve došli na koncu trinaestog stoljeća 1291. Godine, gdje će se kasnije ustaliti kao jedan
katolički red, koji je djelovao kroz cijelo razdolje turske uprave i tu ostao sve do današnjih
dana.

Franjevci su se bavili zdravstvenom djelatnošću, dali su prve diplomirane liječnike u Bosni i

Hercegovini, pisali su medicinske spise, te su ne samo u ovom periodu već i kasnije ovakve
aktivnosti postale franjevcima jedna od glavnih zadaća. Imali su veliki uticaj na samu
edukaciju stanovništva, jer su se među prvima počeli baviti zdravstvenom djelatnošću. Liječili
su svakoga bez obzira na vjeroispovjest.(4)

3.5.Narodna medicina

Lišen ljekara i apotekara, narod se snalazio kako je znao i umio. Narodni ljekari liječili su
narod po narodnoj medicini i farmaciji, i velika količina svakovrsnog ljekovitog bilja koja
uspjeva u bosanskim krajevima uslovila je jak razvoj
narodne farmacije pa je to uhvatilo dubok korijen u
narodu. Mnogi pojedinci raznih zanimanja bave se
ljekarskim i apotekarskim poslom. Obično se to znanje
čuvalo u pojedinim porodicama, i tako naslijeđivalo. U
prvo vrijeme većinom su to bile starije žene, koje su znale
da sakupljaju ljekovito bilje, da ga kuhaju i pripremaju za
pojedine bolesti, a pravile su i meleme za liječenje rana.(3)

Slika 3: Narodna medicina i lijekovi

13
Pošto narod nije imao mogućnosti da se liječi od stručnih ljekara, to je narodna medicina i
farmacija odigrala veoma važnu ulogu u razdoblju samostalne bosanske države, kao i za
vrijeme turske vladavine.

Šta je zapravo narodna medicina i farmacija? To je nauka, koja se zasniva na iskustvu mnogih
ljudskih pokoljena,koja su skupljala znanje i iskustvo o tome, kako treba zdravlje da se čuva i
bolestan liječi.

Zadatak narodne medicinske filozofije bio je da nađe objašnjenje uzrocima raznih bolesti.Ona
ih je našla u nevidljivom svijetu, u svijetu demona, vještica, vila, vukodlaka i ostalih nečistih
sila. Svaka bolest ,,dolazi od boga,, - preko demona. Bog kažnjava čovjeka za grijehe preko
svojih sluga, demona, vještica i nečastivih.

3.5.1. Bajenje

Jedno od sredstava za liječenje bolesnih je ,,bajanje,,. Baje se ljudima i životinjama. Duboko

uvjerena u to, da je bolest živa, da može da uđe u čovjeka a prema tome i da izađe, bajalica u
bajanju moli bolest da izađe iz tijela bolesnog lica. Kao stari Egipćani prije 5000 godina!

Baju muškarci i žene. Ali ne može svako da baje, jer postoji vjerovanje, da svaka bajalica ima
posla sa vješticom i nečastivim. Jer, liječenje je đavolji posao. A bajanje je magijska radnja i
zato ne može svaka žena da bude bajalica. Sem toga važno je i vrijeme kada se baje.
Shvatanje da je bolest demonskog porijekla ne postoji samo kod našeg naroda. Vavilonci su
isto tako gledali na porijeklo bolesti, a i ostali stari narodi.

Narodna medicina i farmacija počele su da se razvijaju iz vrlo skromnih početaka. Daleko od

analitičkih poznavanja materije ili fiziologije čovječijeg tijela s jedne, a botaničkog i
mineralnog svijeta i njihovih farmakološko hemijskih osobina s druge strane, primitivni svijet
je naprečac i sasvim subjektivistički gledao i na bolesti i na sredstva za ozdravljenje od njih.
A u takvom gledanju na te pojave izgradio je svoj sistem narodne medicine i farmacije.(4)

3.5.2. Animističko shvatanje

Sklon čitavom svojom pshičkom strukturom animističkom gledanju i rasuđivanju svih

prirodnih pojava oko sebe, takvo gledanje kao da je nalazilo naručiti oslonac u rasuđivanju i
ispitivanju uzorka bolesti i pronalaženja uspješnog liječenja.

14
A to tim više što su koliko bolesti, toliko i lijekovi protiv njih, tangirali najneposrednije i
najjače baš njegov duh i uobrazilju.Tako je napr., vrlo prirodno da je primitivan čovjek
nekada, a i danas još, prilikom glavobolje, groznice, padavice, nesvjestice itd., u punom
neznanju pravih prirodnih uzroka i geneze tih bolesti, a još potpuno u okovima animističkog
svatanja, u tim bolestima gledao nekakve više tajanstvene sile (demone), koji vršljaju po
njegovoj unutrašnjosti i prouzrokuju pomenute bolove. Pošto su uzročnici bolesti neke više
sile, prirodno je da oni mogu da se uklone također samo nekim drugim višim demonskim
silama, pa otuda i pribjegavanje čaranju, bajanju i vračanju, kao najuspješnijem sredstvu za
ozdravljenje.(3)

Potvrdu o takvom shvatanju natprirodnih uzroka bolesti imamo u vrlo raširenom vjerovanju
naroda da je svaka bolest ,,od boga,, , da je tako „suđeno“ ili „pisano“. Zarazne i druge teže
bolesti dolaze „vjetrom“ (kuga, kolera, ospice itd.).

3.6.Ljekovito bilje

Obilje i raznolikost ljekovitog bilja pružalo

je našim ljudima već od davnina mogućnost
da se njima služe. Zato, za vrijeme narodnih
vladara u Bosni, prosperira narodna
medicina i farmacija, koje su se prenosile i
očuvale usmenom predajom, a naši stari
,,vrači,, znali su mnogo toga o djelovanju
ljekovitih biljnih droga.

Slika 4: Ljekovito bilje

Pojedini nazivi iz tih davnih vremena, kao bun, glistnik, srčanik, češnjak, kopitnjak, metvica,
neven, kukurjek, ranjenik, podbjel i druga imena, sačuvala su se sve do danas. Bilo je i drugih
uglednih ljudi, ne-ljekara, koji su ozbiljno ispitivali djelovanje ljekovitog bilja.

15
 3.6.1. Biljni lijekovi u narodnom vjerovanju

U životu primitivnog čovjeka biljni svijet igra

veoma važnu ulogu s obzirom na liječenje bolesti
biljem i na izazivanje biljne opojnosti i stanje
zanosa, a koje često može da završii smrću
(trovanjem). I danas se često čuje od primitivnog
čovjeka kako je ,,svaka trava od nečega dobra“ (za
neku bolest).(4)

Slika 5: Biljni lijekovi

Primitivan svijet, kod svoga gledanja na biljke, naručito zbog njihovog očiglednog i
neposrednog uticaja na život ili smrt, gleda u biljkama utjelovljenje više sile. Otuda počinje
široko obožavanje vegetacije.

Kod mnogih naroda postoji vjerovanje da se duša umrloga smješta u vegetaciju – u drvo i
ulaskom duše u drvo, ono ujedno prima i izvjesne ljudske osobine. Shvatanje o vegetaciji,
odnosno drvetu kao sjedištu umrlog, stvara ujedno predstavu o drvetu, odnosno vegetaciji kao
božanstvu. Obožavanje drveta zauzima značajno poglavlje u mitologiji i historiji religije.
Bukve, hrastovi i lipe, sa zapisima na ovim drvetima za vrijeme nošenja krstonoša u
određenim praznicima, zatim kult „badnjaka“ kod Srba, kao i drugi slični obredi oko drveta,
predstavljaju vidne simbole obožavanja vegetacije.

Mnogi paganski praznici, koji su docnije kod evropskih naroda pretvoreni u hrišćanske,
vezani su za kult vegetacije. Vezani su za kult vegetacije: buđenje mlade proljetne prirode pod
imenom „vaskrsa“, ivanjsko pletenje vijenaca od poljskog cvijeća, đurđevski običaji sa
sličnim vjencima i branjem trava,duhovni praznici sa kićenjem kuća lisnatim granjem „biljani
petak“ sa branjem ljekovitih trava i drugi praznici vezani za obožavanje vegetacije, ukazuju
nam da je psiha primitvnog čovjeka intimno vezanaza vegetaciju.(3)

16
Svako božanstvo može čovjeku da donese dobro i zlo, a bolest i smrt su zlo. Božanski duh u
bilju može da odbrani čovjeka od bolesti i smrti. Treba samo znati koja vrsta biljaka ima
naručitu snagu da zaštiti čovjeka od bolesti tj. kojom biljkom može da se liječi oboljela osoba,
odnosno kojom može čovjek da se zaštiti od oboljenja.

3.7.Muški narodni ljekari

Narodni ljekari i apotekari su većinom stariji,iskusniji ljudi obojega pola, i to: muškarci,
obično za spoljne bolesti (rane, ozlijede, prijelome kostiju itd.), a žene, više za unutarnje
bolesti. Žene sakupljaju ljekovito bilje po polju i šumi, kuhaju ga i pripremaju razne meleme i
time liječe.

Radnje koje su vezane sa krvarenjem, posao je gotovo isključivo muških narodnih ljekara,
dok je interna medicina i farmacija, tj.radnje i sav posao oko liječenja koje nije krvavo
(namještanje uganutih udova,previjanje „odriješenog pupka“, potpasivanje kada se ko
„struni“, trljanje itd.) obično posao žena.

Sem lijekova,narodni ljekari često upotrebljavaju i psihička sredstva. Oni stvaraju tajanstvenu
atmosferu, zamračuju sobu, ogrću nekakav plašt i govore nevezane i nejasne rečenice.

Od narodnih ljekara i apotekara strane narodnosti u Bosni najpre su bili Grci, a psolije toga
Jevreji i Turci. Grci iz Epira su bili najviše na glasu i zvali su se ,,kaloijatri“ (dobri ljekari).(4)

3.8.Razvoj farmacije u Bosni i Hercegovini do danas

Austro-ugarska vlast je zatekla u Sarajevu jednu moderno uređenu apoteku koju je 1877.
godine otvorio doseljeni farmaceut Eduard Pleyel. Prema vladinoj naredbi od 19. februara
1879. godine, apotekarski posao je koncesioniran i njime se otad mogao baviti samo
kvalifikovani apotekar (doktorhemije ili magistar farmacije sa diplomom jednog austro-
ugarskog univerziteta).(5)

Pored Pleyelove apoteke, u Sarajevu su 1879. godine otvorene još dvije apoteke, 1885.
godine četvrta, 1891. godine peta i 1894. šesta apoteka. Apoteke su isprva imale samo po
jednog kvalifikovanog apotekara, a kasnije i po dva ili tri. Tako je u gradu 1893. godine bilo
5, a već 1900. godine 15 apotekara.

17
Specijalni zakon o apotekama izdat 17. 10. 1907. godine značio je i uređenje svih pravnih
propisa s obzirom na apoteku, stručnu spremu i vaspitanje kadrova, a taj zakon je regulisao i
pitanje odnosa prema srodnim profesijama koje su se bavile liječenjem.

Ujedinjenjem jugoslovenskih zemalja u jednu državu, razvoj farmaceutske struke se popravlja

jer se otvara sve više apoteka u Sarajevu i unutrašnjosti i stvara se domaći kadar apotekara.
Prema podacima iz godine 1920., u Sarajevu je bilo 9 apoteka čiji su vlasnici bili:

 mr. ph. Eduard Pleyel (osnovana 1879. god.),

 mr. ph. Jidrih Šlezinger (1893.),
 mr. ph. Josip Patera (1900.),
 mr. ph. Đorđe Besarević (1907.),
 mr. ph. Stefan Dobocki (1907.),
 mr. ph. Nikola Ivošević (1913.),
 mr. ph. Miho Pitarević (1919.),
 mr. ph. Jovan Stočević (1919.)
 mr. ph. Ahmed Tatarević (1919.).

Godine 1930. apoteka „Skenderija“ bila je jedina apoteka koja je izdavala lijekove besplatno,
zbog čega je i dobila ime „Radnik“. Nakon toga, 1945. godine, apoteka je nacionalizovana.
Ova apoteka, zajedno sa apotekom „Kod orla“ je sa najdužom tradicijom u Sarajevu.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, ratnim operacijama ili bombardovanjem u Sarajevu je bilo
oštećeno mnogo apoteka. Zakonom o otkupu privatnih apoteka, 1949. godine, ukinute su sve
koncesije za držanje privatnih apoteka koje postaju državna svojina. Apoteke
su postale zdravstvene ustanove sa samostalnim finansiranjem. U njima se izrađuju lijekovi na
osnovu recepata ljekara ili veterinara (magistralni lijekovi) i galenski preparati, a izdvajaju se
gotovi lijekovi (specijaliteti). Apoteke moraju da drže otrove i narkotike koji su potrebni za
izradu lijekova. U Sarajevu su postojale "Apoteke Centar" (u čijem sastavu su bile apoteke:
"Stari Grad", "Prvi maj", "Zvijezda", "Kozara", "Oslobođenje", "Sutjeska" i "Radnik"),
"Apoteke Novo Sarajevo (apoteka "Prenj" i "Romanija") i "Apoteka Ilidža", koje se 1975.
godine ujedinjuju u jednu radnu organizaciju.

18
4. ZAKLJUČAK

U doba samostalne Bosanske države koje je trajalo od kraja IX. stoljeća do polovine XV.
stoljeća nije postojao niti jedan apotekar i ljekar. Veliki značaj u liječenju pripada
Franjevcima čiji je red osnovao sveti Franjo Asiški. Praksa u to doba je bila liječenje
ljekovitim biljkama. Tada se i razvija narodna medicina i farmacija.

Jedno od najstarijih načela etike zdravstvenih radnika, koje je prvi put spomenuto u statutu
južno-francuskog grada Arla daleke 1170, kasnije ozakonjeno Salernskim ediktom, jeste
zabrana udruživanja ljekara i apotekara u poslovnom pogledu, a na štetu bolesnog čovjeka.

U nekim gradovima i apotekari počinju osnivati svoje esnafe. Apotekarska udruženja su

kontrolisala da li se poštuje apotekarski monopol, postavljala jedinstvene cijene, utvrđivala
broj budućih učenika, nadgledala njihovo školovanje, ali su dozvole za bavljenje
farmaceutskim poslom davali gradski ljekarski prezidijumi ili savjeti koji su se nazivali
„Collegio medicum”. U pojedinim gradovima Evrope apotekari i njihova udruženja uspijevaju
da dobiju status kolegijuma. Ipak, ovi kolegijumi dugo nisu bili u ravnopravnom položaju sa
„Collegio medicum”, naročito u Francuskoj i Engleskoj.

Odvajanje farmacije od medicine nije značilo da je farmaceut nezavisan i ravnopravan. On je

ostao podređen ljekaru po zakonu i po razdvajanju profesionalnih normativa. Najstariji
primjeri apotekarskih zakletvi, pronađeni u statutima srednjovjekovnih gradova iz perioda
razdvajanja farmacije od medicine, govore o podređenom položaju apotekara.

Period u kojem je Bosna bila samostalna država obuhvata razdoblje od kraja IX do polovine
XV vijeka. Može se reći da su preteču modernih apoteka u Bosni predtavljale biljne apoteke,
budući da je Bosna, sa svojim geografskim položajem, raznovrsnim biljnim svijetom bila
pogodna za skupljanje ljekovitog bilja.

U zemljama koje su graničile sa Bosnom bila je zdravstvena kultura jače razvijena, naručito u
Dubrovniku i ostalim dalmatinskim gradovima, gdje je u to vrijeme bilo i ljekara i apotekara i
hospitala. Ali, začudo, Bosna je i pored toga u pogledu zdravstvene kulture još uvjek ostala
potpuno zaostala.

Franjevci su se bavili zdravstvenom djelatnošću, dali su prve diplomirane liječnike u Bosni i

Hercegovini, pisali su medicinske spise, te su ne samo u ovom periodu već i kasnije ovakve
aktivnosti postale franjevcima jedna od glavnih zadaća. Imali su veliki uticaj na samu

19
edukaciju stanovništva, jer su se među prvima počeli baviti zdravstvenom djelatnošću. Liječili
su svakoga bez obzira na vjeroispovjest.

Zadatak narodne medicinske filozofije bio je da nađe objašnjenje uzrocima raznih bolesti.Ona
ih je našla u nevidljivom svijetu, u svijetu demona, vještica, vila, vukodlaka i ostalih nečistih
sila. Svaka bolest ,,dolazi od boga,, - preko demona. Bog kažnjava čovjeka za grijehe preko
svojih sluga, demona, vještica i nečastivih.

Austro-ugarska vlast je zatekla u Sarajevu jednu moderno uređenu apoteku koju je 1877.
godine otvorio doseljeni farmaceut Eduard Pleyel. Prema vladinoj naredbi od 19. februara
1879. godine, apotekarski posao je koncesioniran i njime se otad mogao baviti samo
kvalifikovani apotekar (doktorhemije ili magistar farmacije sa diplomom jednog austro-
ugarskog univerziteta).

Srednji vijek imao je veliki uticaj kako na razvoj Bosne kao države, tako i na razvoj farmacije
u Bosni. Posebno se može istaknuti značaj trgovačkih veza sa susjednim državama i
gradovima, jedna od najznačajnijih je svakako veza sa Dubrovnikom. Putem ovih veza
dospijevali su lijekovi na naše područje.
U ovom radu nastojala sam prikazati sve mane i prednosti ovog perioda za farmaciju i njen
razvitak na našim prostorima.

20
5. LITERATURA

(1) Batinić Darinka, Dugoročni razvoj farmacije, Zagreb: Republička zajednica za

zdravstveni rad, Zagreb, 1984. Godine
(2) Čaušević Dženana, Mustafa Imamović, Pravno-politički razvitak Bosne i
Hercegovine: dokumenti sa komentarima, Magistrat, Sarajevo 2005. Godine
(3) Duričić A. Pregled istorije farmacije, Centralni higijenski zavod, Sarajevo, 1954.
Godine
(4) Đurić Aca, Elazar Samuel, Pregled istorije farmacije, Sarajevo, 1958. Godine
(5) Mašić Izet, Korijeni medicine i zdravstva u BiH, Avicena d.o.o, Sarajevo
(6) Lučić J., Povijest Dubrovačke repubike, Arhiv Hrvatske, Zagreb 1989. Godine

Prilog:

Slika 1: Srednovjekovna Bosna

url: http://bih-x.info/wp-content/uploads/2010/03/Srednjovjekovna-Bosna-karta.jpg

Pristupljeno 29.06.2014. godine

Slika 2: Povelja Kulina bana

url: http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/8/86/Poveljakulinabana_original.gif

Pristupljeno 30.06.2014. godine

Slika 3: Narodna medicina i lijekkovi

url: http://www.medofit.com/prirodni-lekovi/wp-content/uploads/2013/09/Prirodna-medicina-
.jpg

Pristupljeno 29.06.2014. godine

Slika 4: Ljekovito bilje

url: http://narodni.net/wp-content/uploads/2014/05/najbolji-prirodni-ljekovi-610x225.jpg

Pristupljeno 01.07.2014. godine

Slika 5: Biljni lijekovi

21
url: http://2012-transformacijasvijesti.com/wp-
content/uploads/2011/04/ljekovito_bilje_shutterstock.jpg

Pristupljeno 01.07.2014. godine

22