Evgenije Onjegin

Lik Evgenija Onjegina možemo razložiti na tri osnovne komponente.Prva je

autobiografski element. Puškin je Onjegina smjestio u istu sredinu u kojoj je i sam
živio, dao mu svoje probleme i politička ubjeđenja, a donekle i svoju sudbinu.
Međutim, on se jasno ogradio od pretpostavke da priča autobiografsku priču
nazvavši Onjegina svojim prijateljem i jasno ističudi razlike među njima. Razlika
između njih dvojice najjasnije se ogleda u njihovom odnosu prema prirodi.
Evgenije je ravnodušan, pa čak i bježi iz prirode, dok Puškin oduševljeno slika
pejzaže ruskih sela, šuma i poljana. Tu demo Puškina prije izjednačiti sa Lenskim,
koji je, kao i Puškin, romantičar u pravom smislu te riječi. Zanesenjak, pun vjere u
ljude i prijateljstvo, koji svoj život sanja, a ne živi. Nasuprot njemu, tu je Onjegin,
sumoran, malodušan, sušta personifikacija realizma i preteča svih suvišnih ljudi
ruske književnosti 19. vijeka. Druga komponenta u građenju lika Evgenije
Onjegina je bajronovski, demonski junak, sumorni, razočarani lutalica, s tim što, za
razliku od tipičnih romantičarskih junaka, koji svoj bijeg i spas vide u prirodi,
njemu ni ona ne može pomodi, zato što pokušava pobjedi od samog sebe. Treda
komponenta Onjeginovog lika ipak je umjetnički najpresudnija. To su osobine koje
ga čine tipom, opštim likom mladog ruskog plemida iz dvadesetih godina 19.
vijeka, sa tipičnim problemima i sudbinom. To je tragedija čovjeka koji je prozreo i
prezreo besmislenost svoje sredine i života koji ona vodi, napustio sve to, ali se
nikada nije uspio osloboditi predrasuda i podjela kojima ga je ta sredina vaspitala.
Njegov život u gradu čine spletke, klevetanje, laži, licemjerje, lažni osmjesi, lažna
tuga, pretvaranje zbog novca, a sjutra je isto što i juče. Sve se svodilo na
hedonizam, a nikada nije zaista uživao, jer je sve vremenom postajalo dosada i
čamotinja i gubilo svoju kratkotrajnu draž. Evgenije je pametan, obrazovan i
načitan, kao što Puškin kaže „oštra i hladna uma“; dobro se snalazi u tom društvu,
ali mu se ipak podruguje i prezire ga. Pa hajdemo onda na selo, u široke ruske
stepe, da se oslobodimo stega, licemjerja i fiksiranih osmjeha. Ali, ne! Onjegin ni
na selu ne pronalazi smisao, postaje i ostaje dosadan čovjek u njemu dosadnom
svijetu. Ni Tanjina ljubav, čista i neizvještačena, nije u njemu usjela probuditi žar i
mladalačku strast, koja odavno bješe zamukla. Odbacio je, misledi da je njegova
sloboda isto što i sreda. Pa, može li sloboda zamijeniti sredu? Da ili ne? Čini mi se
da se ovim malim riječima isuviše dobija na jednoj, a gubi na drugoj strani. Kada bi
samo postojala neka druga, koja bi umanjila prazninu između dvije
suprotstavljene, možda bi Onjegin pronašao sebe u ovom teatru sjenki zvanom
život. Suviše je bilo i biva slijepih putnika koji su, poput Onjegina, svoje glave
željne novog, drugačijeg, nosili na ramenima, ne mogavši se nigdje skrasiti. On je
od onih ljudi koji su ili isuviše nemarni ili isuviše lijeni da se uhvate ukoštac sami sa
sobom. Evgenije vješto izbjegava svaku odgovornost. Ostavlja je da truli tamo
negdje u moru učmalosti i bezvoljnosti. Zaista, iznenađujude je lako igrati svoju
površnu ulogu, zavaravati sebe i druge. Možda tu čak i ima nekog zadovoljstva, ali
prolaznog, i bezvrijednog. Ne možete dovjeka glumiti, a da vam se jednog dana ne
pocijepa kostim. Pa eto, našem Onjeginu se silom prilika otrcalo odijelo. Hladno je
odbacio svoju, da bi na kraju polagao pravo na sada ved tuđu sredu. Zaista
zanimljiva ljudska osobina. Žudnja za zabranjenim vodem:

„Ljudi! Svi ste slika Eve,

Pramatere našeg roda:
Što vam dato – to ne prija
Jer vas stalno mami zmija,
Zabranjenog da vam ploda
S tajanstvene vodke sprema-
Jer bez toga raja nema.“

Zbog iste formalne časti, ega i taštine koje je prezirao, ubio je u besmislenom
dvoboju svog najboljeg prijatelja. Stoga se namede pitanje: kako takav čovjek
može uopšte nekoga da voli? Dok je Tanja bila nevino djevojče, čitala Ričardsona i
oduševljavala se samom pomišlju na ljubav, on je njenu odbacio, a kad je sreo
udatu ženu, dotjeranu, uglednu, daleku, jednom rječju zamaskiranu kao sav svijet
koji je nekad navodno odbacio, on je zavolio. Zašto? Iako ga Puškin pokušava
zaštititi od naše osude, pripisujudi mu prvo časne namjere, zatim iskrena i duboka
osjedanja, ne dajte se zavarati. Onjeginov pravi problem nikada nije bila okolina,
ved promašenost sopstvene duše. On nikad nije uspio nadi za sebe onu ravnotežu
koju je Tanja imala i sačuvala do kraja, ponijevši je iz svoje zabačene postojbine, iz
jednostavnog života, u grad i plemidku raskoš koje je potajno prezirala, ali im ipak
ostala dosledna.