Sveučilište u Rijeci

Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za kroatistiku

„EVGENIJ ONJEGIN“ A. S. PUŠKINA

Kolegij: Povijest romana

Nositeljica kolegija: dr.sc. Danijela Marot-Kiš
Studentica: Antonija Pavlić
Jednopredmetni studij hrvatskoga jezika i knjiţevnosti

U Rijeci, 8. studenoga 2013.

1. KOMPOZICIJA DJELA

„Evgenij Onjegin“ Aleksandra Sergejeviča Puškina roman je u stihovima, odnosno takozvanim

Onjeginskim strofama - 14 stihova (osmerci i deveterci, ovisno o tome završava li stih ţenskom
ili muškom rimom - ako se rimuje jedan slog, onda je to jednosloţna ili muška rima, ako se
rimuju dva sloga, onda je to dvosloţna ili ţenska rima). Kako bi razbio monotoniju, Puškin
naizmjence koristi muške i ţenske rime. Onjeginsku rimu pisac je "konstruirao" posebno za ovaj
roman, a shema je tih rima abab ccdd ef fe gg. Ţenske rime pritom su u stihovima obiljeţenima
sa a, c i e, a muške u svim ostalima. Onjeginska strofa nastala je po uzoru na elizabetinski sonet,
a stih je četverostopni jampski stih, jampsta tetrapodija.

Puškinov jezik ima velik raspon u "stilovima", leksički, a i gramatički ide od

crkvenoslavenskoga do pučkog ruskog te je pun aluzija i riječi vezanih za „onaj trenutak“ te se
gotovo ne da prevoditi bez komentara (koje gotovo svako izdanje ima).

2. ROMANTIZAM

Razdoblje u kojemu je roman Evgenij Onjegin nastao javlja se krajem 18. i početkom 19.
stoljeća, u vrijeme koje je bilo obiljeţeno velikim revolucionarnim pokretima (npr. Francuska
revolucija), a odlikuje se teţnjom za slobodom, slobodnim ţivotom, slobodnim izraţavanjem
ličnosti i slobodnim stvaranjem.

Često se za pridjev "romantični" i za ono što je nastalo u romantizmu kazivalo kako je to nešto
nesavršeno, nepravilno, pretjerano u osjećajnosti, okrenuto srednjem vijeku umjesto antici i
fantaziji umjesto razumu. Romantičari su govorili da se umjetničko djelo spontano raĎa iz duše i
mašte genija, koji sam sebi odreĎuje pravila.

Romantičari su, takoĎer, na neki način bili inovatori - stvarali su nove, mješovite oblike:
romantički ep s naglašeno lirskom inspiracijom, baladu, poemu, tragikomediju, roman u
stihovima...a svoje su teme i motive podreĎivali emocionalnom intenzitetu i sve su (naročito
pejzaţ, prirodu) bojali jakim "emocionalnim bojama".

MeĎutim, osim same pjesnikove/autorove osjećajnosti romantizam je takoĎer afirmirao i

originalnost te individualnost pjesnikove stvaralačke ličnosti. Čovjek je u romantizmu bjeţao u
prirodu, gdje je prepoznao sebe i svoju dušu. Zbivanje u prirodi postalo je izraz duše, a stanja
duše projicirala su se u prirodu.

Karakteristično za romantizam jest i kontrast, odnosno "crno-bijela karakterizacija likova"

(Evgenij - Lenski, Evgenij - Tatjana). Ostali tipično romantičarski elementi u romanu jesu
sloboda (za kojom je teţio Evgenij, ali ga je na kraju ipak dovela do propasti), te lik Lenskoga,
koji je tipičan romantičarski pjesnik - poeta, i koji je Onjegina prelako i ishitreno izazvao na
(kasnije će se pokazati) smrtonosni dvoboj.

1
Puškin se smatra najjačim pjesnikom i utemeljiteljem ruskog romantizma, ali je isto tako i vrlo
jasna prethodnica realizma.

3. OPĆENITO O DJELU

Mnogi stručnjaci i poznavatelji rada A. S. Puškina tvrde kako je upravo Evgenij Onjegin njegovo
najiskrenije djelo, „najomiljenije čedo njegove fantazije1“. Do danas je uvrijeţen stav da se moţe
naći vrlo malo knjiga, posebno iz toga doba, u kojima se pjesnikova osobnost ogleda tako
izrazito i jasno (kao Puškinova u Onjeginu) – u njemu su sva njegova shvaćanja, duša, ţivot,
ideali, osjećaji, ljubav.

Radnja se odvija u 19. stoljeću (u vrijeme kojemu je pripadao i sam pisac, kao i Onjegin) u
Rusiji, odnosno u Sankt Peterburgu, Moskvi i na selu. Okvirna tema romana jest ljubav, iz koje
se potom grana niz drugih tematskih "blokova" - mimoilaţenje srodnih duša, nezadovoljstvo
ţivotom, individualistička otuĎenost, skepticizam, naivno idealiziranje ţivota, emocionalni i
moralni preporod, odnos knjiţevnosti prema ţivotu...

No, da je radnja zapravo potisnuta u drugi plan svjedoči i sam Puškin: "Oni koji će u njima traţiti
zanimljivost dogaĎaja mogu biti sigurni da je ovdje radnje još manje nego u svim prethodnima".

4. ONJEGIN – DENDIST

Karakterizacija glavnoga junaka romana moţe se najvećim dijelom prikazati kroz specifičnu
društvenu pojavu koja se naziva dendizam (prema "dendiju") - dendisti su bili predstavnici
muške mode, profinjen kicoš ili gizdelin, koji se pojavio u Londonu početkom 19. stoljeća;
obiljeţja su mu elegantno odijevanje, istančana finoća i hladnoća u komunikaciji.

Dendi se vodio trima zlatnim pravilima:

1. ničemu se ne diviti - distanciranost u ponašanju, jer se nipošto ne smiju isticati svojim

emocionalnim reakcijama
2. sačuvati mirnoću, ali iznenaĎivati neočekivanim potezima - otkriva karakter dendija, koji
privlači paţnju svojim potezima, u prvom redu skandalima, dvobojima i uvredama
3. udaljiti se čim je postignut učinak, što govori o čovjeku ţeljnom skandala i
neprodubljivanja osjećaja

Dendizam, zajedno sa estetikom romantizma, stvara kult snaţnog individualca, što se u prvome
redu odnosi na kult „svjetske boli", afirmiran upravo u vrijeme romantizma, kao izraz sveopćeg
pesimizma i razočaranja. 2

Romantizam je u prvi plan stavio pojedinca kao slobodnu stvaralačku ličnost. Emocije označene
riječima "spleen", "melankolija", ruski handra - neki su od elemenata koje njeguju i romantičari i

1
Bjelinski, V. G. “Knjiţevno-kritički članci”, Kultura, Beograd, 1948, str. 80
2
Uţarević, J. “Romantizam i pitanja modernoga subjekta”, Disput, Zagreb, 2008, str. 270

2
dendiji. Dendi je ujedno idealan primjer tzv. "ţivotnoga stvaralaštva", romantičarske ideje vlasti
volje ili ujedinjenja autora i lika u jednoj osobi - afirmacija veze izmeĎu kulture i zbilje, ali i
snaţne povezanosti izmeĎu knjiţevnosti i izvanknjiţevnih elemenata.

Poznati dendiji su, primjerice, Dorian Gray (Oscar Wilde), Jay Gatsby (F. Scott Fitzgerald),
fikcionalni likovi iz Harry Pottera poput Luciusa Malfoya, Gilderoya Lockharta, poznati
belgijski detektiv Hercules Poirot, Willie Wonka...

Evgenij Onjegin deklarirani je dendi, a to se moţe potvrditi kroz nekoliko odrednica:

1. Odjeća, moda i kolekcionarstvo

U romanu se ne skriva dendizam, odnosno činjenica da je Evgenij dendi, već se odmah otkriva i
na neki način nametljivo daje čitatelju na uvid (npr. direktno pozivanje na dendizam).

"Onjegin, evo, na slobodi,

po posljednjoj ostriţen modi,
s londonskim dendiskim odijelom
u svijetu konačno je bijelom"3

Onjegin nosi bolivar (za dnevne šetnje) - čvrsti šešir nalik cilindru sa širokim obodom - koji je u
modu ušao na samome početku 19. stoljeća; pomno se i dugotrajno ureĎuje, što odgovara
pravom dendiju, koji nekoliko sati dnevno posvećuje svom vanjskom izgledu.

"Tri sata, manje niti trena,

pred zrcalima on provede,
pa je, kad sve se trice srede,
ko Venera lakomislena,
kada u muškome ornatu
boginja gre na maskeratu."4

Nadalje, nazivi za pojedine odjevne predmete (npr. frak), riječi su stranog podrijetla. Puškin se
ironično odnosi prema tim nazivima, jer je njegov glavni junak od glave do pete odjeven u
uvoznu odjeću - i uvozne nazive (pantalone, frak, prsluk...)

No, Onjegin je vodio računa i o higijeni, ne samo odijevanju. Vodio je računa o manikuri, a
Puškin je i tu ironičan:

"četkica tri'est i tri vrste.

hoćeš za zube il za prste"
.....
"Misliti na ljepotu nokta
moţe i čovjek na svom mjestu.."5

3
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 8
4
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 17
5
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 16-17

3
TakoĎer, dendiji su estete u širem smislu, pa je Onjeginu tako bitno i kako će urediti prostor u
kojemu boravi.

2. Obrazovanje

Evgenijevo obrazovanje zauzima vaţan dio opisa glavnog junaka u prvome poglavlju. Ono
odgovara općoj slici dendija, a to je prvenstveno površnost. On zna onoliko koliko mu je
potrebno da zadivi sugovornike u društvu:

"On nema ţelje da se mota

po prašini kronološkoj
da povijest uči sloj po sloj"6

On je, dakle "uman i mio", što znači da ga društvo takvime doţivljava. Nabrojeni su svi elementi
ondašnjeg obrazovanja: latinski (koji zna površno), iz Eneide zna citirati svega dva stiha,
francuski poznaje - učio ga je blag učitelj Francuz, koji je popuštao njegovim nestašlucima; i
povijest poznaje površno, kao i knjiţevnost - Homer i Teokrit bili su mu mrski, ali je svoju
suvremenost pokazivao u tome što je čitao djela tada popularnog škotskog ekonomista i etičara
Adama Smitha, u čemu se takoĎer ističe njegova suvremenost ili pozicija malo ispred svoga
vremena. Njegovo znanje nije temeljito, ali ga u pravome trenutku zna pokazati ne bi li zadivio.

"a talent mu je sretan dan

ko slučajno u razgovoru
svega se površno dotaknut,
mudrome nalik učenjaku
sačuvat muk u vaţnu sporu,
upalit smijeh na usne dama
nenadanom vatrom epigrama."7

Njegov je talent samo društveni (obdaren je socijalnom inteligencijom), premda mu istinski

talent nedostaje. Nema sluha za poeziju, ali je sposoban dominirati u društvu.

"Visoku strast ne imajući

da ţivot da za milozvuke,
od jamba on vam ne razluči
trohej, uza sve naše muke."8

3. Tjelesnost

Onjegin, pri ulasku u kazalište, u koje kasni, penjući se mramornim stubama "frizuru lakom
rukom dira", što govori o njegovoj ţurbi i usputnim pokretima. Njegovo ponašanje u kazalištu
(gledateljima gazi noge u prolazu), otkriva nam stav junaka prema dijelu društvenih aktivnosti

6
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 9
7
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 9
8
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 9

4
njegova vremena. Nadalje, ples i bal predstavljali su u ono doba "realizaciju društvenog ţivota
plemića". U Onjeginu se spominju mazurka, valcer i kotiljno. U St. Peterburgu, gdje u početku
upoznajemo Onjegina, navedeno je da se u plesnoj dvorani pleše mazurka, dok se na selu kod
Larinih plešu sva tri plesa. Mazurka kao da izlazi iz mode, a na njezino mjesto dolazi valcer.
Tako će i Onjegin s Olgom, na plesu koji će uzrokovati svaĎu dvojice prijatelja i potonji dvoboj,
plesati sva tri plesa, ali najviše valcer.

U dendističku sliku u Evgeniju Onjeginu ulaze i opisi biranih jela. Onjeginov dolazak u Talon
(restoran je naveden imenom) obiljeţen je ispijanjem šampanjca, općenito velikih količina vina,
nabrojena su sva najvaţnija jela, kao i njihovo podrijetlo.

"pred njime leţi krvav roast-beef,

gomoljače, mladića raskoš,
vrhunac kulinarstva galskog;
limburški sir je ţiv u gozbi
kraj trajnog štrazburškog kolača
gdje ananas se nudi zlaćan."9

4. Ponašanje

Onjeginove su osobine, a koje ulaze u istu rečenicu s dendizmom i vezuju se uz poetiku

romantizma jesu cinizam, bezobrazluk, romantičarski protest protiv masovnog ukusa, dosada i
bunt. Onjegin je talentiran da privuče paţnju, zna prići ţeni, zadiviti društvo, vješto se pretvarati;
negativna, pak, karakteristika dendijevaca jest licemjerje. Njegovo je ponašanje puno pretvaranja
i prenemaganja - hini očaj, ugaĎa laskom, zna loviti njeţnost, traţiti priznanje, plesti spletke.
Onjegin mora biti na puno mjesta, na sve ţuri i čini nam se da ništa ne smije propustiti.

"Što? Pozivnice? Sumnje nema,

večeras tri bi da ga goste:
tu ples je, tamo dječja festa.
Zar će vragolan na tri mjesta?
S kime da počne? Nemaj brige,
polako, pa na sve se stigne."10

Ipak, takav intenzivan društveni ţivot ne nudi Onjeginu zabavu. On se dosaĎuje, što je zapravo
jedna od njegovih temeljnih osobina. Čak je triput, tako, navedeno da junak zijeva. Jednom u
kazalištu, drugi put "iz navike", nakon prvog posjeta Larinima i treći nakon odlaska Lenskoga s
bala, kada je "osvetom svojom namiren". Zijevanje je samo vanjska manifestacija dosade toga
junaka. Onjegin je mrzovoljan, ali ne pomišlja na samoubojstvo (što je vaţna odlika dendija).
Onjegina autor usporeĎuje s Childeom Haroldom, a ta mu usporedba daje privilegij oboţavanog
cinika, melankolika i ljenčine.

9
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 12
10
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 12

5
Cinično i naduto ponašanje odrazit će se najviše na Tatjanu, koja će iskreno patiti zbog ljubavi
prema "modnom tiraninu". Ravnodušnost i usporedba s Haroldom i Byronom glavne su
odrednice sebičnog cinizma, uvijenog "hladnu karizmu" dendizma:

"Lord Byron svojim hirom sretnim

u tuţan zavi romantizam
svoj neizlječivi egoizam"11

Dosada i ravnodušnost prema ţivotu dovest će Onjegina do dvoboja, vaţnog elementa u romanu,
u kojemu junak nastupa sasvim ravnodušno. Duel Onjegina i Lenskog vaţan je trenutak romana i
dendizma. U romanu je on prekretnica u ponašanju junaka, kada već počinju njegova prva
kolebanja, a za dendizam zbog naglašene ravnodušnosti prema ţivotu izraţene u romantičnom
scenariju poigravanja sa sudbinom, ţrtvovanju i tragičnom svršetku (i dvoboj je uvozni proizvod
- uvezen sa Zapada, zajedno sa svim pomodnim elementima dendizma).12

Što se dvoboja Onjegina i Lenskog tiče, on se nije odvijao prema svim pravilima. U prvom redu,
Zareckij je dvoboj dvojice prijatelja mogao spriječiti (morao je prilikom predajte kartela -
pismenog izazova na dvoboj) iznistirati na pomirbi, a isto je trebao učiniti uoči dvoboja. Onjegin
se pojavio sa slugom, monsieurom Guillotom umjesto sekundanta, što je takoĎer grubo
narušavanje pravila. Sekundanti su se trebali naći i dan ranije te utvrditi pravila borbe, što nisu
učinili. Onjegin, osm toga, kasni i "s izvinjenjem hita", što se moţe tumačiti kao ţelja za
odustajanjem ili nepoštivanje protivnika. Dva su "neprijatelja" na dogovorenu mjestu i uoči
duela "oborili glave nijeme" i u tom nam se trenutku čini da je na pomolu pomirenje, dok
Zareckij vijeća s gospodinom Guilottom i kao da poţuruje dvoboj.

Drugi je problem vezan uza društvena pravila. Budući da je dvoboj u Rusiji bio zabranjen,
Onjeginovo je pucanje u Lenskoga ubojstvo, a ne viteška borba (u Europi je dvoboj ostatak
viteške tradicije). Onjegin je nakon duela otišao, Zareckij je odnio tijelo Lenskog, čiji je grob,
saznaje se nešto kasnije, mjesto izvan groblja - kao da je sahranjen netko tko je digao ruku na
sebe. Mjesto je njegova groba u prirodi, uz dva bora i potočić, kamo navraća umoran orač,
ţetelica, pastir, mlada graĎanka. Smrt Lenskog mogla se prikazati kao suicid ili nesretan slučaj,
jer Onjegin nije osuĎivan (a trebao je biti krivično gonjen!)

Dva su ključna momenta Onjeginova odrastanja i izlaska iz čahure pomodnoga stila: dvoboj i
odnos prema Tatjani. Nakon Tatjanina pismenog ljubavnog priznaja Onjegin ju je odbio u svom
ciničnom, mladenačkom, i dakako, dendističkom tonu, koji se na kraju romana promijenio. On
broji sate, juri kneginji Tatjani, kojoj "ulazi sa strepnjom".

"Nedvojbeno je naš Evgenij

u Tanju zaljubljen ko dijete;
danju i noću likom njenim

11
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 56
12
Uţarević, J. “Romantizam i pitanja modernoga subjekta”, Disput, Zagreb, 2008, str. 281

6
 strasne mu misli obuzete."13

Zaljubljenošću u Tatjanu i pismom koje joj upućuje Evgenij dokida svoj status dendija. On joj,
izjavljujući ljubav, priznaje svoj "mladenački hir", svoje poimanje slobode i "spleen". I što je
najvaţnije, on priznaje vlastite pogreške.

"Od svega što je srcu milo,

otrgoh svoje srce tada;
tuĎ svima, ţiveć za svoj hir,
mišljah: sloboda su i mir
zamjena sreći. Kasno saznah
da se obmanuh. Kakva kazna!"14

Izljev ljubavi nije tipično ponašanje dendija; oni jako dobro kontroliraju emocije i znaju se
udaljiti nakon postignutog učinka. Onjegin se i kaje zbog ubojstva prijatelja, čija ga smrt
proganja noćima, čime nedvojbeno pokazuje nedendijevske odlike. Putovao je ne bi li zaboravio,
premda mu se pred oči stalno vraćala sjena okrvavljena prijatelja.

Onjegin je, dakle, započeo kao dendi, sa svim obiljeţjima te kulturne pojave, a na kraju se
romana promijenio i naprosto prerastao dendizam. Njegov cinizam, ţelja za osvetom, hladan
izraz, prijezir - sve su to elementi koji rese Onjegina dendija. Kolebanja se mogu uočiti već u
odgovoru na dvoboj - kazao je da je "uvijek spreman", premda nije bio nimalo zadovoljan
odlaskom. Najavljeno je kajanje, koje će kulminirati u osmom poglavlju. Onjeginov preobraţaj
nakon duljeg izbivanja i ponovni susret s Tatjanom (koju sada gleda drugim očima), svjedoče o
promjeni i odrastanju glavnog junaka. Dendi je postao odrastao i zreo čovjek.

"Onjegin je upravo kao dendi osuĎen na neuspjeh sa svojom londonskom odjećom, francuskim
parfemima i zbirkom probranih češljeva jer su spleen i ennui došli do svog knjiţevnog kraja. U
Onjeginovu primjeru riječ je o dendizmu kao mladenačkoj pojavi, a budući da smo dendizam
smjestili u okrilje romantizma, valjalo bi spomenuti da je Onjeginovo odrastanje jedan korak
prema realizmu, koji ovaj roman zapravo najavljuje."15

5. POZADINA PUŠKINOVA STVARANJA

Ruski teoretičar knjiţevnosti Visarion Grigorjevič Bjelinski kaţe kako "u Onjeginu prije svega
vidimo poteski reproduciranu sliku ruskoga društva u jednom od najinteresantnijih momenata
njegova razvitka. S točke gledišta, Evgenij Onjegin u punom je smislu riječi povijesni spjev, iako
meĎu njegovim junacima nema nijedne povijesne ličnosti."16

13
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 169
14
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 170-171
15
Lachmann, R. "Roman u stihovima Jevgenij Onjegin Aleksandra Puškina i njegova naknadna povijest u djelu
Vladimira Nabokova", Oko knjiţevnosti, Zagreb: Disput, 2004, str. 82-83
16
Bjelinski, V. G. “Knjiţevno-kritički članci”, Kultura, Beograd, 1948, str. 81

7
Onjegin je, dakle, prvi pokušaj podizanja društvene svijesti u Rusiji u to doba, jer prije njega
ruska je poezija „slijepo“ slijedila europske uzore pa su prijašnja ostvarenja bila nekako više
kopije, negoli samostalne tvorevine autorovih nadahnuća.

Onjegin je prvi pravi, nacionalni ruski spjev u stihovima, a Bjelinski smatra (premda su to
njegovo mišljenje mnogi, pogotovo u 20. stoljeću, osporavali), da u njemu ima više narodnoga
nego u bilo kojem drugom ruskom i narodnom djelu.

Puškin je realno pisao o stanju u to doba, bez pretjerivanja i laţne moralnosti prikazao je ţivot
onakav kakav je odista bio, ne izdvajajući iz njega samo pjesničke trenutke – čitatelju ga je
podastro sa svom njegovom hladnoćom, prozaičnošću i trivijalnošću. A posebno je vaţno
napomenuti kako je takav roman bilo smjelo napisati – ne samo sadrţajno, već u stihu, u vrijeme
kada praktički jednog sjajnog, dobrog romana u Rusiji nije bilo niti u prozi. I baš je to jedan od
dokaza pjesnikove genijalnosti.

Valja napomenuti da je formu romana kakav jest Evgenij Onjegin stvorio zapravo George
Gordon Byron, koji je Puškinu bio veliki uzor i inspiracija. No, na Byronovim karakteristikama
(manira priče, mješavina proze i poezije, odstupanja, pjesnikovo obraćanje samome sebi,
osjećajnost) prestaje i svaka sličnost sa Puškinom. Byron je, naime, pisao o Europi i za Europu
(uz veliku dozu subjektivnosti i teţnju davanju svog suda), dok je Puškin pisao o Rusiji i za
Rusiju, vjeran svome umjetničkom instinktu i genijalnosti.

„Puškin je volio staleţ u kojem se skoro isključivo ispoljio napredak ruskoga društva i kome je i
sam pripadao – i odlučio je u Onjeginu nam prikazati duševni ţivot tog staleţa, a zajedno s njim i
društvo, onakvo kakvo je bilo u epohi koju je izabrao.“17

Evgenij Onjegin je roman u kojemu je jako vjerno ocrtana stvarnost tog doba: „Da nam u
Onjeginu danas ništa ne izgleda zastarjelo ili zaostalo za našim vremenom – bilo bi nam jasno da
u tom spjevu nema istine, da u njemu nije prikazana prava stvarnost, već neko zamišljeno
društvo.“18 Bjelinski još napominje: „Genije nikad ne odmiče ispred svoga doba, već uvijek
samo pogaĎa njegov sadrţaj i smisao, koje ne vidi svako.“19

Stoga nije bez temelja kazati kako je Puškin svojim romanom Evgenij Onjegin udario čvrste
temelje novom ruskom pjesništvu, novoj ruskoj knjiţevnosti.

6. LIK EVGENIJA ONJEGINA

Puškin Onjegina predstavlja kao čovjeka koji dolazi iz redova srednjeg plemstva. On je površno
obrazovan, nije osposobljen ni za kakav ozbiljan rad, već samo za uspjeh u otuţnom, praznom
salonsko-balskom ţivotu – točnije rečeno, jako je inteligentan i zna se dobro snaći u
svakodnevnim ţivotnim situacijama.

17
Bjelinski, V. G. “Knjiţevno-kritički članci”, Kultura, Beograd, 1948, str. 96
18
Bjelinski, V. G. “Knjiţevno-kritički članci”, Kultura, Beograd, 1948, str. 96
19
Bjelinski, V. G. “Knjiţevno-kritički članci”, Kultura, Beograd, 1948, str. 101

8
U opisu Onjeginova načina ţivota Puškin prikazuje dvije strane - s jedne je slika uobičajenog
načina ţivota srednjeg plemstva toga doba, kojima pripada i Onjegin, a s druge njegove osobne
pokušaje da ţivi drukčije. Osobito na početku, Puškin ironično govori o Evgenijevu načinu
ţivota, oblačenja i stila, čime ističe dvije glavne misli: prvu, da se čovjek (bez obzira na svoje
osobne preokupacije i ţelje) jednostavno mora uklopiti u neke konvencionalne društvene norme i
drugu - negativno odnošenje prema svima koji ţivot provode kao i Onjegin - društveno
siromašno, pomodno...

Zanimljivo je spomenuti odnos Onjegina i Puškina, koji se direktno očituje u 56. strofi prvog
poglavlja:

„Cvijet, ljubav, selo, plandovanje

i polja! Vaš sam dušom svom.
Razliku rado dam na znanje
meĎu Onjeginom i mnom,
da da bi poruga čitača,
il moţda zloba izdavača
klevete kakve zamršne,
sravnile ovdje s njime mene,
da šire bezboţno i svukud
da namazo sam svoju sliku,
ko Byron, sebi sam na diku,
da nikako, na svoju bruku,
poeme pisat mogo ne bi
ni o čem drugom do o sebi.“20

Drugu vidljivu usporedbu nalazimo u Onjeginovu posjetu kazalištu - Puškin je ushićen njime i
posebno vezan za rusko kazalište, dok Onjegin pokazuje snobovsko nepoštovanje prema
domaćoj kazališnoj umjetnosti (npr. više ga zanimaju dame u kazalištu i pozdravi uvaţene
gospode, ulazi sa zakašnjenjem, gazi ljudima po nogama, izlazi prije kraja predstave...)

Puškin, ipak, navodi neke Onjeginove pokušaje da ţivi ponešto drukčijim ţivotom - hladi se
prema slatkim, kratkotrajnim ţivotnim zadovoljstvima, pokušava se baviti knjiţevnošću i
znanošću...

Da je riječ o intelektualnom biću, potvrdu pronalazimo u stihovima u kojima Puškin naglašava

da je njegov junak "duševnom prazninom mučen" te u kojima govori kako Onjegin uviĎa
besmislenost ţivota svojih suvremenika. No, Onjegin ne uspijeva u knjiţevnosti jer je to
mukotrpan posao, a on nema radne navike i ustrajnost. Od znanosti odustaje jer je intelektualno
iznad te literature, te mu knjige ne donose ništa novo.

Onjegina se uvrštava u poseban knjiţevni tip ruske literature 19. stoljeća - takozvani tip
"suvišnih ljudi". Suvišan čovjek jest onaj koji ne nalazi mogućnost za primjenu svojih
natprosječnih sposobnosti zato što im to ne dozvoljavaju objektivni uvjeti u društvu na koje
gledaju kritički. Prema ljudima se odnose podcjenjivački, egoistično uţivaju igrati se sa ţenskim
20
Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987, str. 29-30

9
srcem, ali ne prihvaćaju obveze i po pravilu izbjegavaju bračnu vezu. Obrazovanje im je
površno, odnos prema radu nesistematičan, a nedostaje im i upornosti.

Onjegin nije junak iz višeg društva, već svjetski čovjek. Ţivot u otmjenom društvu nije u njemu
ubio osjećaje, već ih je samo rashladio za jalove strasti i sitne razonode. Onjegin nije bio hladan,
imao je pjesničku dušu, ali nije spadao u red običnih, prosječnih ljudi. Nije se volio previše
prepuštati maštanju i nije otvarao srce pred svakim. Njegovo mjesto nije meĎu genijima i ne trpa
se u koš s velikim ljudima, ali guše ga nerad i ništavilo ţivota. Ne zna što mu treba i što bi htio,
ali vrlo dobro zna što mu ne treba, što ne ţeli.

Onjegin je bio dobar mladić koji se oduševljavao otmjenim društvom, kao i mnogi drugi, ali mu
je to vrlo brzo dosadilo te ga je napustio, što malo njih čini. U duši mu je tinjala nada da će
uskrsnuti i osvjeţiti se u tihoj usamljenosti, u prirodi (zato bjeţi na selo), ali je vrlo brzo uvidio
da se s promjenom mjesta ne mijenja i suština nekih neizbjeţnih okolnosti, koje ne ovise o volji.

Onjegin je egoist po nuţdi, kako ga naziva Bjelinski – u njegovu egoizmu treba gledati ono što
su stari nazivali „sudbina“.

Njegov odnos s Tatjanom u najmanju je ruku specifičan. Dok je bila djevojka, na njezino strasno
ljubavno priznanje odgovarao je hladno, ali kad je postala ţena – u nju se ludo zaljubio, premda
nije vjerovao da ga ona voli. Hladno je čitao moralne propovijedi zaljubljenoj djevojci, umjesto
da se odmah i „sam zaljubi“ u nju, a zatim – reda radi – zamoli njezine drage roditelje za vječiti i
nenarušivi blagoslov, da se veţe vezama zakonitog braka i postane najsretniji čovjek na svijetu.

Onjegina su mnogi smatrali – i danas smatraju – izrazito nemoralnim likom. Kada se, primjerice,
raduje bolesti svoga strica ili kada se uţasava neophodne potrebe da izigrava oţalošćenog
roĎaka. No, stric (od kojega je naslijedio imetak) za njega je bio u svakom pogled tuĎi čovjek.

Bjelinski o tome kaţe sljedeće: „Rodbinsko pravo često nije ništa drugo doli pravo siromašnog
da iz računa puzi pred bogatim, bogatog da prezire dosadna siromaha, i da ga se olako otrese.
Puškin je rodbinske veze ove vrste okarakterizirao onako kakve one i jesu kod mnogih, kakve su
ustvari, prema tome po pravdi i vjerno – i rasrdili se na nj, nazvali ga nemoralnim.“21

Još jedan primjer moguće nemoralnosti Onjegina nalazimo i u samom dvoboju, odnosno smrti
Lenskog. Onjegin je bez ikakva razloga ubio prijatelja, mladog pjesnika s najljepšima nadama i
sjajnim snovima, i nije zaplakao za njim, barem odrţao patetičan govor...

Nakon ubojstva Lenskog Onjegin je odbačen od malodušne sredine te u svojim besciljnim

putovanjima pokušava pobjeći od slika koje ga proganjaju - dakle on ipak (i jedini) pati zbog
prijateljeve smrti. Kada ponovno sreće Tatjanu, sada kao smirenu, ravnodušnu i hladnu osobu
udanu za generala u Moskvi, duboko usamljen, nesretan i bolestan, zaljubljuje se u nju.

Na kraju romana više se ne plaši banalnog, dosadnog obiteljskog ţivota, već u pismu Tatjani
priznaje svoju snaţnu i iskrenu ljubav. Na kraju njegovi ideali ostaju tek pusta ţelja, jer ipak nije

21
Bjelinski, V. G. “Knjiţevno-kritički članci”, Kultura, Beograd, 1948, str. 100-101

10
smogao dovoljno hrabrosti da do sreće koja je "tako blizu" preĎe nesigurni most i vikne "moje",
kao u Tatjaninom snu.

Onjegina mijenjaju zloba, zavist, laţ i licemjerje, koji su bili prisutni u njegovu društvu. No on
nigdje ne pronalazi duhovnu hranu, ni na selu kamo se povukao nakon ujakove smrti, ni na
putovanjima nakon smrti Lenskog. Postaje potpuno drugi čovjek, no ne ostvaruje ideale, jer je
dopustio da mu društvo nametne vlastite vrijednosti i ostao je u bezdušnom okruţenju koje su
mu drugi nametali.
Posljednji susret Onjegina i Tatjane bio je pun osjećaja, tuge i suza. Onjegin, nalik mrtvacu, kleči
pred Tatjanom, koja lije suze dok čita njegovo pismo. Govori mu kako joj je učinio uslugu što je
hladno odbio njezine osjećaje prije nekoliko godina, ali da su njezina sreća i staloţenost samo
maska ţene koja čezne za svojim knjigama, selom, poljima i šumama te još uvijek, svemu
usprkos, čezne i za Onjeginom, jer ga još uvijek voli.

7. LIK TATJANE LARIN

Upravo je veličina Puškinova romana, meĎu inim, i u tome što je prvi dao poetsku sliku ruskog
društva onog doba, a u Onjeginu i Lenskom prikazao njegovu glavnu, odnosno mušku stranu, ali
je isto tako učinio još veći podvig kada je u Tatjani prvi pjesnički prikazao rusku ţenu. Tako
dolazimo do zaključka da, premda roman nosi ime jednog junaka – u njemu su zapravo dva
glavna lika, junaka – Onjegin i Tatjana – i u njima treba gledati predstavnike oba pola ruskog
društva toga doba.

Njezin je otac ţivio mirno i bezbriţno, četrdeset godina proveo je u prepirci s ključarkom,
gledanju kroz prozor ili hvatanju muha. Nije glup, ali ni pametan. Njezina je mama bila, u
usporedbi s ocem, na višem "stupnju razvitka". Prije udaje oboţavala je čitati Richardsona, a
kada ju je Larin zaprosio, potajice je razmišljala o drugome. Na vjenčanje su je odveli i ne
pitajući pristaje li (dokaz da je u to doba u Rusiji ţena bila ništa - zapravo nije imala nikakvu
ulogu). Larini su ţivjeli da ne moţe bolje, kao što su tada ţivjeli mnogi.

"Sama karakterizacija djevojke, koja je čitala sentimentalnog Richardsona, vezuje se za ruska

ladanja (Mihajlovskoe, Boldino), tako često imenovana i pejzaţno opisana u Puškinovoj lirici
kao sentimentalna i romantična mjesta elegije i refleksivnosti."22

Larini su tipični izdanak ruskog seoskog plemstva (za razliku od gradske aristokracije kojoj
pripada Onjegin). Oni su priprosti, dobroćudni, konzervativni i vezani za tradicionalne oblike
ruske kulture.

Tatjana je bila osoba koju je malotko mogao shvatiti - nisu to uspjeli ni njezina sestra Olga, niti
njezin zaručnik Lenski.

22
Uţarević, J. “Romantizam i pitanja modernoga subjekta”, Disput, Zagreb, 2008, str. 262

11
"Ona ih je voljela jednostavno, ni sama ne znajući zašto, pomalo iz navike, pomalo zato što se
još nisu poprostačili, ali im nije otvarala svoje srce; neko maglovito, instinktivno osjećanje
govorili joj je da su oni - drugi svijet i da je neće razumjeti."23

Lenski ju, doista, nije shvaćao, čak ni posebno primjećivao i prije mu je izgledala čudna i hladna,
negoli poetska. Olga je Tatjanu shvaćala još manje. Olga je bila priprosto i neposredno biće, koje
nikada ni o čemu nije razmišljalo, ni o čemu nije pitalo, kome je iz navike sve bilo jasno i
razumljivo i koja je ovisila o navici.

Tatjanin karakter nije nimalo lako odrediti. Njezina priroda nije sloţena, ali je duboka i snaţna.
Ne zna za proturječnosti i suvišna kompliciranja, cijeli njezin ţivot protkan je jedinstvom, koje u
svijetu umjetnosti čini najveću vrijednost umjetničkog djela.

Kao strasno zaljubljena, priprosta djevojka sa sela, a zatim kao dama iz otmjenog društva,
Tatjana je u svim ţivotnim prilikama ostala ista. Od roĎenja bila je zamišljena, kao dijete se nije
voljela igrati lutkama, nije bila ni nestašna, a zvonki glas djece i vika u igri bili su joj dosadni.
Više je voljela da joj u zimske večeri pričaju strašne priče te je zbog toga strasno zavoljela
romane, koji su joj ispunili ţivot.

Ljetnje noći posvećivala je maštanju, a zimske čitanju romana - i to u svijetu u kojemu je

razumno bilo da se u to doba, noću, već "glasno hrče". Tatjanu se moţe opisati kao neki rijedak i
divan cvijet koji je slučajno nikao u pukotini nekakvog divljeg kamena (Bjelinski).

Tatjana je ćudljiva, divlja, ništa je ne oduševljava, ničemu se pretjerano ne raduje, ništa je ne

uzbuĎuje, prema svemu je ravnodušna; nikome se ne umiljava, ni s kim se ne druţi, nikoga ne
voli, ne osjeća potrebu da drugome povjeri svoju dušu, tajne svog srca, a što je glavno - ne
govori o osjećajima uopće - o svojima pogotovo.

"Za nju je ljubav mogla biti ili najveća sreća ili najveća nesreća - sredine nije bilo. Ako je sreća
uzajamna, ljubav takve ţene je tih, svijetli plamen; u protivnom - uporni plamen kome jaka volja
moţda ne da da izbije napolje. Tatjana ne bi manje strano i duboko voljela svoga muţa, potpuno
bi se ţrtvovala djeci, sva bi se predala svojim majčinskim duţnostima, ali ne zato što joj to
nalaţe razum, već opet iz strasti, i u toj ţrtvi, u tom vršenju svojih duţnosti ona bi nalazila
najveće uţivanje, najveću sreću."24

Sav njezin duševni ţivot sastojao se od ţelje da voli, jer ništa drugo nije uzbuĎivalo njezinu
dušu. Njen um je takoreći spavao i samo ga je velika nesreća u ţivotu mogla probuditi. Njeni
djevojački dani nisu bili ni sa čim ispunjeni, nije bilo pravilnog rasporeda zanimanja i razonode,
svojstvenih obrazovnom biću, koji odrţavaju u ravnoteţi ljudske moralne snage. Ona je stvorila
svoj vlastiti ţivot, u čijoj je praznini jače gorjela unutrašnja vatra, ako joj um nije bio „zauzet“.

Tatjanina odluka da odjednom piše Onjeginu jest naivan i plemenit zanos, ali ne potiče iz
svijesti, već nesvjesnosti – nije znala što da čini. Njezino je pismo divno , ali jezik strasti bio joj

23
Bjelinski, V. G. “Knjiţevno-kritički članci”, Kultura, Beograd, 1948, str. 133
24
Bjelinski, V. G. “Knjiţevno-kritički članci”, Kultura, Beograd, 1948, str. 136

12
je nov i nepristupačan. Početak je proţet prostim, iskrenim osjećajima i u njemu se Tatjana
pokazuje u pravom svjetlu. U njezinu je pismu sve istinito, ali nije sve jednostavno.

Nadalje, Tatjanin dolazak u opustjelu Onjeginovu kuću i osjećaji koje je taj čin u njoj pobudio,
jedan je od najjačih pjesničkih dometa Puškina, ali i spada pod najveće dragocjenosti ruskog
pjesništva uopće. Tada se napokon osvijestila, um joj se probudio. Shvatila je da za čovjeka
postoje drugi interesi, druge patnje i ţalosti, osim onih povezanih s ljubavi. Dolazak u
Onjeginovu kuću i čitanje njegovih knjiga pripremili su je da se od seoske djevojčice preobrazi u
otmjenu damu.

Puškin je Tatjanu koncipirao kao ličnost koja se formirala u neposrednoj vezi s izvornom
narodnom sredinom. Razvijajući u Tatjani lik ţene koja nosi sve najbolje nacionalne osobine,
inzistira na njezinu odnosu prema tipičnom ruskom pejzaţu, demonstrativno predstavljenom bez
idealizacije i romantike, kao i na Tatjaninoj čvrstoj vezi s "običnom prirodom": usporeĎuje ju s
leptirom, srnom, zecom, buĎenje ljubavi u njoj s proljećem... Najdramatičnije i najdublje
osjećaje i odluke doţivjela je kraj zvjezdanog neba, u polju, kraj rijeke ili u šumi. U
petrogradskom ţivotu, otuĎenom od prirode, ona se emocionalno vezuje za svoj "divlji gaj", gdje
je sahranjena njezina dadilja.

8. LIK LENSKOGA

Vladimir Lenski najprije ţivi na selu, gdje je kao mali upoznao Olgu i zaljubio se. Studira u
Njemačkoj, na Sveučilištu u Gettingenu, koje je tada bilo jedno od najliberalnijih sveučilišta u
Njemačkoj, pa i Europi. Tamo upoznaje njemačku filozofiju, Goetha i pisce svoga doba. Sklon je
pretjeranom idealiziranju, a upravo mu je "ideal" omiljena riječ. Prema Olgi nema čvrst stav -
brzo postane ljubomoran i ljut jer cijelu večer pleše s Onjeginom, a s njim nije imala vremena ni
nakratko porazgovarati. No, ipak ne moţe odoljeti da ju, pred dvoboj, nakratko posjeti.

Puškin na primjeru Lenskog ismijava romantizam i njegove postulate, ali i klasicizam - klasične
uvodne epske stihove o junaku kojega opjevava stavlja tek na kraj sedmoga poglavlja.

Lenski je suprotstavljen Onjeginu - s njim govori o znanosti, dobru i zlu, predrasudama, grobnim
tajnama, ţivotu i smrti...dakle, o aktualnim pitanjima o kojima se u to vrijeme rapsravljalo u
ruskim intelektualnim krugovima.

No, navoĎenjem tema kojima se Lenski bavi u svojoj poeziji (ljubav, tuga, magle, nesretni
rastanci, sjeta...) Puškin ga predstavlja kao romantičara meditativne poezije. Tako Onjegin dolazi
do zaključka da je njegova oduševljenost samo privremeno stanje, samo "mladih dana ţar". On
zapravo još uvijek ne poznaje ni sebe ni svoj ţivot.

Lenski je Olgi bio jako vjeran te su mnogo vremena provodili zajedno. Čitao joj je dijelove iz
romana i pisao pjesme s posvetom. Nakon njegove smrti, Olga ga je, pak, vrlo brzo zaboravila te
se udala za drugoga.

13
Onjegin i Lenski predstavljaju dva suprotna karaktera, moţe se reći "stih i prozu, led i plamen".
Ispočetka su jedan drugome bili strani, ali su se na jahanju kroz šume i polja bolje upoznali.
Mnogo je puta Onjegin radosno čekao dolazak Lenskog u svoju kuću. Iako ga je ubio u dvoboju,
on je bio zapravo jedini koji ga nikad nije zaboravio i koji je istinski duboko patio za njegovom
smrću.

14
LITERATURA

Bjelinski, V. G. “Knjiţevno-kritički članci”, Kultura, Beograd, 1948. godina

Lachmann, R. "Roman u stihovima Jevgenij Onjegin Aleksandra Puškina i njegova naknadna

povijest u djelu Vladimira Nabokova", Oko knjiţevnosti, Zagreb: Disput, 2004. godina

Puškin, A. S. „Evgenij Onjegin”, Mladost, Zagreb, 1987. (prijevod Ivana Slamniga)

Uţarević, J. “Romantizam i pitanja modernoga subjekta”, Disput, Zagreb, 2008. godina

Ţmegač, V. "Povijesna poetika romana", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1987. godina

15