UNIVERZITET U SARAJEVU

AKADEMIJA SCENSKIH UMJETNOSTI

ODSJEK ZA GLUMU

LIK MACBETHA

Seminarski rad iz predmeta Historija svjetske drame i pozorišta I

STUDENT: MENTOR:
Tarik Džinić Prof. dr. Muhamed Dželilović
Doc. dr. Almir Bašović

Sarajevo, januar, 2017.

1
SADRŽAJ

UVOD.....................................................................................................................................................2
1. SHAKESPEARE KAO TRAGIČAR.......................................................................................................3
1.1. Shakespearove tragedije........................................................................................................3
1.2. Tragedija Macbeth.................................................................................................................4
2. ANALIZA LIKA MACBETHA..............................................................................................................5
2.1. Karakterne osobine................................................................................................................5
2.2. Sredstva i način gradnje lika..................................................................................................6
2.3. Odnosi sa drugim likovima.....................................................................................................7
2.4. Macbeth prije ubistva............................................................................................................8
2.5. Macbeth poslije ubistva.........................................................................................................9
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................................10
LITERATURA.........................................................................................................................................12
WEB STRANICE....................................................................................................................................12

2
UVOD

U ovom seminarskom radu ću se baviti jednim od najznačajnijih Šekspirovih tragičnih junaka

– Macbethom. Ovu temu sam izabao jer sam je smatrao intrigantnom i vrlo korisnom jer se
radi o složeno oblikovanom liku, što je meni, kao studentu glume, vrlo korisno iako se
Šekspirovim likovima bavimo tek na trećoj godini studija.

U uvodnom poglavlju ću reći nešto o Šekspiru kao tragičaru: najprije, generalno o njegovim
tragedijama ali i posebno o tragediji Macbeth. U glavnom dijelu ću iznijeti detaljniju analizu
Macbetha kao lika. Analizu sam podijelio u pet podnaslova i ona podrazumijeva: detaljni opis
lika, osnovne karakterne osobine, njegov zadatak i htijenje u drami, motivaciju, viđenje lika
od strane kritičara, mišljenje o promjeni lika, način i sredstva na koji je oblikovan, unutarnje
sukobe, stanje uma, osjećanja i dr. Razjasnit ću odnose sa drugim likovima u drami, napravit
ću paralelu (sličnosti i razlike) sa drugim najvažnijim likom, Lady Macbeth. Zatim ću
objasniti stanje lika prije ubistva, kao jednog od najvažnijih događaja, za vrijeme i poslije tog
čina.. U zaključku ću sumirati najvažnije stvari te dati subjektivno mišljenje i stav o
postupcima i radnjama koje čini pomenuti lik, te ću se osloniti na stavove stručnih kritičara
Shakespearovih tragedija.

1. SHAKESPEARE KAO TRAGIČAR

1.1. Shakespearove tragedije

William Shakespeare (1564-1616) je bio engleski dramatičar, glumac, pjesnik

kasnorenesansne epohe, dramski pisac čija se djela mogu razvrstati u tragedije, komedije,
historijske drame, romanse.. Njegove tragedije od klasičnih se razlikuju velikom slobodom
tvoračke mašte a ta sloboda se opaža u konstrukciji tragedija , u obliku stiha i u dikciji.
Radnja svake njegove tragedije je organska cjelina i u njima on upotrebljava u umjetničke
svrhe i prozu ali stih je glavni oblik izražaja; većinom je to deseterac. Fabule za tragedije je

3
uzimao iz književnosti mijenjajući neke pojedinosti. Osam tragedija kao naslov nosi ime
glavne ličnosti (Hamlet, Kralj Lear, Othello, Macbeth, Koriolan, Tit Andronik, Julije Cezar,
Timon Atenjanin ) a dvije imaju za naslov imena tragičnih ljubavnika (Romeo i Julija,
Antonije i Kleopatra). Iz ovog zaključujemo da je karakter u tragedijama glavna stvar ali
kako kaže Andrew Cecil Bradley: “ne karakter radi karaktera već karakter kao izvor radnje”.
Po Aristotelovom mišljenju fabula je važnija od karaktera a ovdje je karakter isto toliko
važan ako ne i važniji. Oni su stvoreni iz fabule ali fabula u tragedijama je data da se vidi
kako radnja , iz koje se stvara fabula, proističe iz karaktera. Njegovi karakteri imaju sve
osobine života a imaju osobinu mijenjanja. Kad je karakter ospežno izgrađen on se mijenja
pod utjecajem događaja. Kao i Lear, Hamlet, Othello tako i Macbeth se mijenja od moćnog i
hrabrog čovjeka do zločinca. U toku prvog čina gledalac doznaje najprije ko je ko, u kakvom
je položaju glavni lik, šta mu je svrha i u kom pravcu radnja kreće. U sljedećem, najdužem i
glavnom dijelu, koji obično obuhvata drugi, treći i četvrti čin, volja glavnog lika nailazi na
prepreke, sukobljava se sa drugim likovima ili sa sobom. U zadnjem činu lik sa nekom
manom u karakteru, pošto se približavao svojoj svrsi i pošto je odbijan od nje, pada i odvlači
u smrt, namjerno ili nehotice, i druge likove. Utisak o “jedinstvu vremena” stvara se time što
se iz višemjesečnog vremena izvade samo oni trenuci u kojima se dešavalo nešto od bitne
važnosti.

1.2. Tragedija Macbeth

Škotski romantički pjesnik Thomas Campbell je rekao da je najveći posjed u dramskoj

poeziji i najveće blago škotske dramske literature zapravo tragedija Macbeth. Shakespeare je
posegao za mitskom prošlosti i kao temu za ovu tragediju je našao u keltskim legendama, u
“Škotskoj hronici” Raphaela Holinsheda. Od svih tragedija ovo je najkraća i po strukturi
najjednostavnija. Jedni kažu da je drama o ubistvu, drugi kažu da je tragedija ambicije,
tragedija straha.. Sigurno je da je savršenstvo dramske umjetnosti i zasniva se na jednom od
najvažnijih načela etike: Zlo koje čovjek čini drugome, čini sebi. 1 Ubistvo na sceni je uvijek
zanimljivo a ovdje kao takvo igra veliku ulogu. Vrlo važna je atmosfera u ovoj drami gdje
Shakespeare povećava učinak straha i napetosti. Noć, zvuk zvona, huk sove, osjećaj usnulog
svijeta, strah od vlastitog koraka. Pored osjećaja jeze i tajanstva kroz dramu se prožima
natprirodno, nadnaravno i prirodno. Vještice su natprirodna bića ali one u isti mah
simboliziraju sile zla u svijetu. One čovjeku ne predlažu zlo već spomenu objekat koji bi
mogao pokrenuti čovjekovo vlastito naginjanje zlu. One su demoni ili đavoli koji predviđaju
budućnost i ne pokušavaju utjecati na Macbethove akcije. Ovo bi moglo značiti da je red na
svijetu određen u smislu da predvidive konsekvence slijede uzroke i da je čovjekova priroda
dio predvidivog jedinstvenog reda, moralni zakon nemilosrdno funkcioniše bez vanjske
1
Popović V. Život i dela V. Šekspira, Berograd, 1953., st. 269.

4
intervencije. 2 Macbeth je zaodjenut i prožet neobično finom poetičnoću. U ovoj tragediji
ambicija zaista igra veliku strast i odrednicu. Profesor i kritičar Louis Marder u svojoj knjizi
The Story of Shakespeare’s Reputation kaže da je ovo studija straha. Mada je ambicija ta koja
vodi oba lika da počine ubistvo, strah je onaj koji je je analiziran u drami. Kroz lik Macbetha
ali i njegove žene predstavljeno je dobro kao protivteža zlu. Macbeth je od samog početka
svjestan da je djelo koje se sprema učiniti, zlo. On priznaje da mu njegove užasne slike “dižu
kosu na glavi i tjeraju da mu srce tuče o rebra.” Svaka riječ koju izgovori pokazuje da ga u
duši pogađa shvatanje sve strahote djela. Niti je on nekada u sumnji o razlici između dobra i
zla, niti je Lady Macbeth nesvjesna razlike, čak ni u govoru kada namjerno izabire zlo kao
sredstvo za sticanje krune. Pouka koja nam se uliva je da se zločin ne isplati, da “ni svi mirisi
Arabije neće pomoći da mala ruka zamiriše prijatno” te da onima koji uništavaju život, sam
život postaje priča koju je ispričao idiot. 3

2. ANALIZA LIKA MACBETHA

2.1. Karakterne osobine

Macbeth je čovjek misli i mašte ali i čovjek ambicije i akcije. Posjeduje veliku sposobnost da
osjeća. Vrlo je podložan introspekciji. Nastojeći da počini cilj, on snuje o zločinu ali ga je
strah da počini. Glavne crte njegovog karaktera su: hrabrost, plemenitost, poetičnost. Njegova
hrabrost se kasnije pretvara u podlost, pa u otvorenu krvoločnost, pa u bezumnu
neosjetiljivost i neustrašivost a to dolazi jer život, njegov ili tuđi, nema za njega više značaja.
Njegova plemenitost se pokazala u nesebičnom junaštvu prilikom borbe, i ona je sigurno
prisutna jer se zbog toga lady Macbeth bojala da im neće izmaći kraljevska kruna. Mislim da
ono što čini da u njega gledamo zadivljeno jeste snaga: snaga vlastoljublja, snaga volje, snaga
pjesničke mašte, imaginacije. Kao što krupna djela izlaze iz njegove volje, u početku
plemenita, poslije zla- tako iz njegove mašte proizilaze strahotne i poražavajuće sumorne
slike krvavog noža, tajanstvenog sudije, blijede sjene ubijenoga Banqua... Na početku drame
o njemu znamo kao o velikom ratniku, čovjeku koji ulijeva strah i divljenje. Častan je i
pošten, ali i veoma sebičan i ambiciozan; glavna promjena kod njega nastaje kada mu
ambicija postane strast. Macbetha upropaštava nerazumijevanje; kao što ne razumije smisao
2
Shahab Yar Khan: O Šekspirovim tragedijama (vol.I), Sarajevo, 2008, str. 37.
3
Shahab Yar Khan: O Šekspirovim tragedijama (vol.I), Sarajevo, 2008, str. 34.

5
svojih riječi sve do pred samu svoju smrt, ne razumije ni pravi smisao riječi vještica.
Osjećanje utučenosti rezultira iz Macbethove percepcije uzaludnosti njegovog zločina i ova
utučenost ga nikad ne napušta. Međutim, to nije njegovo uobičajeno stanje. Prvo, svijest o
krivnji je kod njega snažnija od svijesti o neuspjehu, što ga drži u stalnom stanju agonije
nemira i stoga mu brani klonulost i čežnju. Na drugom mjestu, ambicija, ljubav, prema moći,
istinkt samoafirmacije su mu prejaki da bi mu dopustili da se odrekne nagrade za ljubav
ugrožavanja mira svog uma.4 Osjeća se očajnim ali nikad neće priznati poraz. Ono što
smatram važnim za navesti je razlika Macbetha u odnosu na druge tragične junake. Prema
Aristotelu, tragedija se bavi čovjekom koji je izvršio strašno djelo u neznanju o njegovoj
pravoj prirodi: tako Edip ubija starca ne shvatajući da ubija vlastitog oca, Othello ubija
Desdemonu pod pogrešnim uvjerenjem da mu je bila nevjerna. Ali, Macbeth je svjestan
kriminalne prirode svog djela, on zna da je učinio “strašno djelo”; čak i prije nego što izvrši,
on predviđa ishod. Takođe, on ne gubi smisao za moral nakon prvog ubistva. U sredini
drame, kada već pati od osjećanja krivnje, odlučuje da otvrdne u zločinu pa misli da je vidio
Banquovoa duha jer je početnik u zločinu i odlučuje se onda da iznenadno napadne
Macduffov dvorac i ubije njegovu porodicu. Njegova dvostruka priroda je sigurna, zato
navodim meni vrlo zanimljivo i duboko viđenje lika koje je napisao Kott 5: “Macbeth je ubio
da bi se izjednačio sa svijetom, u kome ubistvo postoji i ubistvo je moguće. On nije ubio
samo da bi postao kralj, ubio je da bi potvrdio sebe. Izabrao je između Macbetha koji se plaši
da ubije i Macbetha koji je ubio. Ali Macbeth koji je ubio je već drugi Macbeth. Već zna da
je ne samo moguće ubiti, zna da se ubijati mora.“

2.2. Sredstva i način gradnje lika

U ovoj drami, kao ni u jednoj drugoj, Shakespeare je pjesničkim jezikom izrazio svu
unutrašnju i vanjsku grozotu, tajnovitost i mistiku ubistva. Takođe, sve ono što se dešava
Macbethu- griža savjest, strepnja, strah- sve to je oblikovano pjesničkim jezikom; tako
Macbeth, više nego svi ostali likovi, govori uzvišenim jezikom. On je, kao i Lady Macbeth,
uvijek u stanju strasti i emocije (mržnja, ljubomora, strah, ljubav..), pa njegov govor nikad
nije izvještačen; dakle autor ritimičnosti govora daje prirodnost. Njegove misli, slike, riječi
prikazuju nam “lik sa dubokom psihologijom, koji je življi od živih ljudi.” 6 Kod Macbetha
imamo detaljnu karakteriziraciju: najviše je naglašena psihološka (osjećaji, misli, stanja,

4
Shahab Yar Khan: O Šekspirovim tragedijama (vol.I), Sarajevo, 2008, str. 110
5
Kott Jan: Šekspir-naš savremenik, SKZ, Beograd, 1963., str. 90/91.
6
Bloom H., The Western Canon: the books and school of the ages, LCC, London, 1994, str. 169.

6
 stavovi, promjena mišljenja) i etička, mada je prisutna i socijalna, govorna, fizička, itd...
Macbeth koristi u jeziku alternaciju; ako tražimo njegove komentare o budućim akcijama
primjetit ćemo pad u imaginativnom, i već pomenutom, poetskom, elementu i uzdizdanje
direktnog, odlučnog, čak drskog načina izražavanja (primjer: usporedba izražavanja u Činu
III, scena IV i u Činu IV, scena I ). Na ovaj način jezik reflektuje unutrašnju transformaciju
koja se odvija u liku, što je, smatram, jeda od najboljih i najefektnijih načina gradnje lika.
Ovdje je monolog neophodan instrument u otkrivanju lika; svaki dolazi u značajnom
trenutku, iznosi razvoj i otkriva unutrašnje raspoloženje koje je iznešeno preko monološkog
govora. Kada čitamo ovu dramu mi od samog početka vidimo da je Macbeth sklon
osamljivanju, samoposmatranju, “razgovaranju sa samim sobom”. Tako monolozi ali i govori
upućeni gledaocima (dakle, govor koji lik izgovara privatno za sebe dok su i drugi prisutni)
nisu nikad informativni već ilustruju konkretnim slikama i jasnim simoblima unutarnja
osjećanja, raspoloženja, misli. Preko njih saznajemo: trenutak rađanja zla u njegovom umu,
trenutak jačanja ambicije i ljubomore (kada imenovanje Malcoma za nasljednika shvata kao
prepreku za svoj cilj), stanje uma kada uviđa uzaludnost zločina, stanje približavanja
beznađu i očaju, osjećanje otupjelosti čula, trenutak shvatanja opasnosti u kojoj se nalazi.
Dramom dominira tama, užas, strah baš kao što se to dešava i unutar glvnog lika. On je
neodvojiv od atmofere kroz tragediju i to je vrlo simboličan način preko kojeg otkrivamo lik.
Sve ono što osjećamo izvana: tama noći osvjetljena plamenom oluje i bojom krvi,
posjećivana kobnim sablastima, krik, sova, duhovi kajanja, se nalazi u duši Macbetha.
Simboli poput bodeža ili duha kojeg samo on vidi su isto tako izvanredan način na koji
ulazimo u psihičko stanje lika. Dakle, simbolika i personifikacija su ovdje vrlo efektna kao
sredstva gradnje lika.

2.3. Odnosi sa drugim likovima

Macbeth i Lady Macbeth su suprotni i na tome je izgrađena radnja drame. Dok on može
nekako snositi teški teret grijeha na leđima, ona brzo klone. Savjest je više peče ali u početku
pokazuje više prisebnosti od muža. Od svih Shakespearovih likova nema ni jednoga tako
suptilno razrađenog kontrasta između muškarca i žene. Simbolično poređenje (koje meni
govori mnogo o karakterima) je rekao Torbarina: 7 “Macbeth predstavlja poeziju a Lady
Macbeth prozu.” Za razliku od nje, on ima bujnu i budnu fantaziju koja mu daje uvid u sve
strane problema i predočuje mu sve posljedice akcije. On je svjestan krivice i osjeća opasnost
koja prijeti ako počini ubistvo ali očekuje korist ako izvrši djelo. Ona, naprotiv, ne osjeća ni
zrno straha, vidi samo krunu kao cilj. Ali protivnost između Macbetha i njegove žene nije
samo u kontrastu između odlučnosti i neodlučnosti. Prava suprotnost između njih dolazi do

7
J. Torbarina, (1902-1986), hrvatski anglist šekspirolog, prevoditelj,

7
izražaja tek poslije izvršenog ubistva. Macbeth se tada pokazuje u svojoj širini i bogastvu
svoje prirode prema uskoj skučenosti svoje žene. Njegov strah od zločina je prisutan u
mukama koje u svojoj glavi proživljava prije čina; poslije on ne preza ni pred čim i gotovo do
kraja zadržava u potpunosti svoju odvažnost i energiju. Suprotno tome, ona ništa ne osjeća
niti predviđa ali poslije trpi za svu težinu prijestupa te iščezava s pozornice oduzimajući si
život. Za mene je na početku drame ona važniji lik od njega, ali kasnije se ona povlači u
pozadinu i on postaje nesumnjivo vodeća figura. Njihovo strašno djelo je uzrok rastuće
distance između njih i ono ih je osudilo da za svoj zločin plate u samoći. Meni
najinteresantija promjena je promjena njegovog odnosa prema njoj: sa početka drame, gdje
ona ima ogroman utjecaj na njega, on je neodvojiv od nje, voli je, u odnos na kraj, gdje je
prema njoj potpuno indiferentan, udaljen je od nje i ne žali za njenu smrt. Ipak, postoji i
sličnosti između njih. Oboje su uzvišeni, ulivaju strahopoštovanje, oboje ih pokreće
zajednička strast ambicije. Narav im je arogantna, ponosna i zapovjednička. Autoritativni su i
“ovozemaljski do neumjerenosti” 8. Kod oba lika opažamo da nema ljubavi prema zemlji niti
im je bitan interes za druge. Nemaju zasebne ambicije, podržavaju i vole jedno drugo i kako
vrijeme odmiče razdvajaju se ali završavaju tragično, veliko i ponosno. Kao njene glavne
osobine izvojio bih: odlučnost, prisebnost, bistrina uma. Ipak, kao čitaoci ili gledaoci, prema
njoj možemo osjećati sažaljenje samo ako je posmatramo kao žrtvu vlastite zle volje. Što se
tiče ostalih likova, izgrađeni su kao pravi kontrasti Macbethu. Banquo je mnogo plemenitiji
od Macbetha a isto tako hrababar i junačan. Zbog njegove “neustrašive naravi” i
“Kraljevskog bića”, Macbeth se odlučuje da ga ubije jer ovi kvaliteti predstavljaju prijekor i
smetnju njegovoj prirodi. Macduff, po plemenitosti i junaštvu je kao i Banquo ali
inteligentniji i iskusniji. Duncan je pojam dobričinstva, mira i pravednog vladanja. Malcom je
odlučan, neporočan, istinski rodoljubiv i upućen je u znanje o ljudima..

2.4. Macbeth prije ubistva

Kao što sam već pomenuo, na početku drame uviđamo da Macbeth razvija temu straha na
pozadini njegove suprotnosti- hrabrosti. Ipak, kod njega to nije samo obična hrabrost već
odvažnost i naglost, ona predstavlja više od istinske hrabrosti. Od časa kada prvi put sreće
vještice, Macbeth je kao omađijan. On je vjerovao u sudbinu, a u sudbinu se može vjerovati
na dva načina: skrštenih ruku ili zasukanih rukava. 9 U prvi mah se odluči za prvi način a
kada kralj Duncan imenuje svog sina Malcoma za nasljednika, on osjeća da mu sudbina daje
mig da je uzme u svoje ruke. Lady Macbeth, vlastoljubljivija od njega, ne koleba se u
shvatanju sudbine: ako ne ubiju Duncana sudbina neće biti ispunjena. Ali Macbeth, koji je
mirne duše ubijao neprijatelje u borbi, ne može mirne duše ubiti čovjeka koji mu je rođak,

8
J. Torbarina, Macbeth: Predgovor, Dani, Sararajevo, 2004, str. 11.
9
Popović V. Život i dela V. Šekspira, Berograd, 1953., st. 272.

8
prijatelj, gost, dobar i blag kralj. Svjestan je da mu nije opravdanje žudnja za krunom. Tako
pobjeđuje vlastoljublje koje se rodilo od vještica. Lady Macbeth zna da je njen muž hrabar i
plemenit čovjek, pribojava se da ta plemenitost ne bude prepreka na putu za prijestolje. Njen
monolog nam pokazuje da on ne posjeduje dovoljno okrutnosti, da je nježan i osjećajan po
pitanju svetosti života (“mlijeko ljudske dobrote”). U činu I, scena VII monologom “Da se i
svrši kad se izvrši...” Macbeth izražava svoj duboki strah od pravde, od kazne u sadašnjem
kao i u sljedećem životu; sam sebi govori da postoje dobri razlozi zašto ne treba ubiti kralja
Duncana. Ovdje vidimo da mu je savjest poptuno budna. Za neko vrijeme ambicija gubi od
straha i savjesti pa on svojoj ženi govori “S tim dalje ići nećemo”. Međutim, on može sve
podnijeti ali ne i to da ga žena smatra plašljivcem i nemuškarcem. Tako ona utječe na njega i
on ipak počini zločin. Dok se priprema da počini djelo, on daje još jedan monolog u kojem
traži ugušenje svih moralnih osjećanja unutar sebe.

2.5. Macbeth poslije ubistva

Odmah nakon ubistva, Macbeth otkriva da ne može izgovoriti riječ “Amen”. John Drakakis 10
ovo tumači kao njegovo otuđenje od Boga. Takođe, Macbeth otkriva da više ne može spavati
a spavanje je aspket božanske milosti koja čovjeku nudi bijeg od svjetovnih briga. Poslije on
ide sve dalje i dalje od Boga, tako je i njegova veza sa prirodom oslabljena (kasnije je on
spreman da traži Vještice za pomoć a o njima i aluzijom na đavole sam pisao u drugom
podnaslovu rada). Nakon toga, Macbeth u svojoj mašti vidi krvavi nož (koji mu pokazuje put
ka Duncanu, a to bih tumačio kao simbol volje za ubistvom). Kada ubije kralja dolazi ženi
zbunjen i prestravljen onim što je učinio i doživio. Ona završava posao do kraja, mačeve
ostavlja kod stražara i maže ih krvlju. Prisebnija je od muža, manje uplašenija ali su oboje
tragično naivni, misleći da će malo vode oprati svu krv sa njihovih ruku a time i sav grijeh.
Ipak, Macbeth shvata da se krv nikada neće sprati. Savjest koja ga je upozoravala protiv toga,
sada postaje tužitelj i progonitelj. Od trenutka ubijanja pravednog Duncana do trenutka kad
izdiše od osvetničkog mača, Macbeth čini zlo sebi, čineći ga drugima. Kada zabada nož u
Duncana, čini mu se kao da zabada nož u svoju savjest, i kao da ubija svoje spokojstvo. I
kada postane kralj, kada se ostvari želja njegove supruge i njega, on ne nalazi sreću, čak je
nesretan i to govori u monologu kada zavidi Duncanu što mirno u grobu spava. Jasno je zašto
je nesretan, javlja mu se griža savjest i ne može se odagnati od crnih misli koje ga podsjećaju
na zločin i na krivicu. On ne spava i strah ga obuzima sve jače. Stvari se naglo počinju
komplicirati. Kao što sam već pomenuo, Banquo svojim karakterom predstavlja prepreku
Macbethovom karakteru. “U Banquovoj prirodi Macbethov genij se osjeća ukorenim pa se

10
http://www.jstor.org/stable/24352343

9
tako nada da će, ubivši ga, riješiti se tih stalnih prijekora.” 11 Nažalost, to mu ne vraća mir,
samo ga čini nespokojnijim jer ga nakon toga proganja njegov duh. “Kad ubija Banqua ubija i
posljednji ostatak vječnosti u sebi.”12 Banquov duh je, zapravo, personifikacija Macbethove
ponovo pobuđene savjesti. Zato niko drugi ne vidi duha jer je to ista vrsta halucinacija kao i
bodež koji lebdi ( samo što je bodež personifikacija savjesti na djelu prije ubistva). Nakon
toga njegova savjest počinje padati; sastaje je sa sa vješticama (one, naravno, pojačavaju zlo
u njemu). Naređuje da se iskasapi Macduffova žena i djeca. U međuvremenu, Macduff je
pobjegao u Englesku gdje sa Duncanovim sinom Malcomom spremaju napad na Macbetha za
kojeg se već čulo da je opasan tiranin i da je u zemlji narušio red i mir koji je postojao prije
njegove vlasti. Lady Macbeth gori od osjećaja krivice sada, to je odvodi u ludilo a onda i u
samoubistvo. Na samoubistvo supruge, Macbeth reaguje hladno i bez ijedne trunke ljubavi za
bilo kim ili čim. Sada dolazi u fazu ludila i nekog stanja herojskog gnjeva. Shrvan je strahom
mada se razuvjerava sa proročanstvima vještica. Kada se proročanstva ispune i kada ga
vojska opkoli postaje bijesan i, na trenutak, liči na onog hrabrog Macbetha. Bori se
iracionalno i životinjski nerazumno. Ipak na samom kraju imamo ponovo trunku savjesti.
Kada susretne Macduffa na bojnom polju on mu kaže da se ne želi boriti sa njim jer “krvlju
loze tvoje već mi je duša preopterećena”. Drugim riječima, njegovo sjećanje na klanje Lady
Macduff i njene djece mu je ipak nešto uradilo i možda zbog ovog “malog pokajanja” mi
možemo osjetiti nešto simpatije prema tom liku. Kada sam kaže u petom činu da je skoro
zaboravio “ukus straha”, izgubio je, rekao bih, kvalitete koje na neki način čine život
vrijednim (“ljubav, čast, poslušnost, gomila prijatelja”). Ništa mu nije ostalo nego očaj
govora: “Sutra, i sutra i ponovo sutra”. Na samom kraju, Shakespeare nam povrđuje
specifičnost ovog karaktera time što Macbeth kaže da neće izigravati “rimsku budalu”.
Njegovo uništenje se mora pokazati u degradirajućoj fizičkoj destrukciji 13 pa drama završava
stravičnim prizorom Macbethove glave na Macduffovom koplju.

ZAKLJUČAK

Tragedija Macbeth je zasnovana na jednom od najvažnijih načela života. To načelo je:

“Ljudski životi su povezani na neki tajanstven način tako da kad čovjek uništava drugoga,
uništava sebe.” 14 Ova drama je jedan od pozorišnih komada, koji je najviše puta predstavljen
u svjetskom teatru (naročito evropskom). Takođe, drama i sam lik Macbetha su oduvijek
inspiracija i neiscrpljiv izvor u raznim umjetnostima. Po mom mišljenju, dvije najznačajnije
ekranizacije i odlično odigrane uloge Macbetha su u filmu “Macbeth” (1948.) Orsona

11
Shahab Yar Khan: O Šekspirovim tragedijama (vol.I), Sarajevo, 2008, str. 45.
12
Bloom H., The Western Canon: the books and school of the ages, LCC, London, 1994, str. 190
13
Shahab Yar Khan: O Šekspirovim tragedijama (vol.I), Sarajevo, 2008, str. 32
14
Popović V. Život i dela V. Šekspira, Berograd, 1953., st. 285.

10
Wellesa (sa Wellesom u glavnoj ulozi) te u “Krvavom prijestolju”, Kurosawinoj adaptaciji
smještenoj u srednjevijekovni Japan (ulogu Macbetha / Washizu igra Toshiro Mifune).

Glavnog lika, Macbetha, predstaviti kao kukavicu, hladnokrvnog, proračunatog i

nemilosrdnog, koji zazire od zločina jednostavno zato jer se ne osjeća sigurnim, mislim da je
pogrešno. On ide iz zločina u zločin, mada njegova duša nikad ne prestaje da zabranjuje ovaj
čin. On je zaista buntovnik. I to, kao što kaže O. W. Firkins u svom članku o liku
Macbtetha15: “buntovnik protiv sudbine, protiv cijelog svijeta, protiv oba svijeta (prirodnog i
natprirodnog), buntovnik koji odbija da prihvati poraz i vodi svoju zadnju bitku sa velikim
očajem ali nesmanjenom odlučnošću”. Dakle, iako vidi poraz koji visi iznad njega, njegova
hrabrost ostaje neustrašiva; zato smatram da je heroj, iako njegova ubistva, naravno, ne
opravdavam. Ovaj seminarski rad završit ću sa još jednom kratkom analizom Macbetha iz
knjige “Šekspir – naš savremenik”, čiji naslov, po mom mišljenju, najbolje pokazuje veličinu
i aktuelnost Shakespearea ali i svježinu tema koje propituje, kao i vrsno poznavanje ljudske
prirode, osjećaja, psihologije. Kott piše: “Poslije prvog ubistva Macbeth uviđa da je čovjek
onaj koji ubija, kao što je životinja koja se i umiljava i laje - pas. On je ubio kralja jer nije
mogao pristati na Macbetha koji ne smije da ubije. A kada ubije, Macbeth koji je ubio,
jednostavno, ne može pristati na Macbetha koji je ubio.” 16

15
http://www.jstor.org/stable/27532402
16
Kott Jan: Šekspir-naš savremenik, SKZ, Beograd, 1963., str. 91/92.

11
LITERATURA

 Shahab Yar Khan: O Šekspirovim tragedijama (vol.I), Biblioteka: Dobra riječ,

Sarajevo, 2008.

 Popović V. Život i dela V. Šekspira, Srpska književna zadruga, Beograd, 1953.

 Kott Jan: Šekspir-naš savremenik, Srpska književna zadruga, Beograd, 1963.

 Bloom H., The Western Canon: the books and school of the ages, , Harcourt
brace & company, London, 1994.

 J. Torbarina, Macbeth: Predgovor, Dani, Sarajevo, 2004.

WEB STRANICE

 http://www.jstor.org/stable/24352343

 http://www.jstor.org/stable/27532402

 http://www.jstor.org/stable/j.ctt1nq91p

 http://www.jstor.org/stable/j.ctt13x0s8t

 https://www.google.com/Top/Arts/Performing_Arts/Theatre/Shakespeare/Festi
vals/Canda

12