Professional Documents
Culture Documents
Prevencija Vrsnjackog Nasilja
Prevencija Vrsnjackog Nasilja
Prevencija Vrsnjackog Nasilja
„Čula sam da jednu malu u odeljenju gde je moj Vuk (9 godina) maltretiraju deca. Nazivali su je
pogrdnim imenima na internetu. Kažu da dete uopšte nije psihički dobro posle toga. Bojim se da i Vuk
ne bude žrtva tih nasilnika.“
Više puta mi se dogodilo da me roditelji pitaju kako da svoje dete zaštite od vršnjačkog nasilja. Briga
da baš njihovo dete ne postane žrtva takve agresije je potpuno opravdana i tu ne postoji jednostavan
odgovor, niti jednostavan savet. Zašto? Zato što svako dete (čak i ono „dobro“) može postati i
počinilac nasilja, ali može postati i žrtva. Tako da pristup ovoj temi nije crno-beli, već mnogo
kompleksniji nego što se čini.
Iako se stručnjaci slažu da postoje određeni faktori koji su rizik za to da dete postane žrtva ili počinilac
nasilja, ipak praksa pokazuje da svako dete može da bude deo vršnjačkog nasilja sa bilo koje strane.
Upravo zbog toga je važno da svaki roditelj zna na koji način treba unapred uticati na to da njegovo
dete ne bude ni žrtva, a ni nasilnik.
1# Negovati nultu toleranciju na agresiju i disciplinovanje deteta kroz batina, ćuškanja ili bilo kojim
drugim oblikom fizičkog kažnjavanja.
Kada se detetu postavljanju granice, to jeste najteži i najneprijatniji deo roditeljstva, ali postoji
mnogo produktivnijih načina kako se to radi umesto da se dete fizički kažnjava. Čak se i „ćuška po
guzi“ smatra fizičkim nasiljem i treba je u potpunosti izbaciti iz upotrebe, zato što time šaljemo
poruku detetu da „onaj koji je jači može da određuje pravila koja mora da se poštuju“. Ovakav,
kažnjavajući stil roditeljstva dete može da odvede na dve strane: ili da dete počne da dokazuje svoju
dominaciju udarajući drugu decu, ili da bude „laka meta“ deci sa nasilnim ponašanjem zato što
pokazuje strah ili osećanje povređenosti, osećanja koja deca sa nasilnim ponašanjem, zapravo, žele
da vide kod žrtve.
Pozitivna disciplina nudi čak 52 alata koje roditelji mogu da upotrebe prilikom postavljanja granica
detetu, a da ne moraju da ih kažnjavaju. Jedan od njih je i u isto vreme blago i dosledno roditeljstvo.
Svako dete se rađa sa određenim temperamentom. Ne postoji dobar ili loš temperament, postoji
samo različit, drugačiji. Međutim, određena deca se rađaju sa temperamentom koji je osetljiviji i to
mogu biti deca koja lako uče strahove i lako se povlače u sebe kada se suoče sa nekom neprijatnom
situacijom. Ukoliko roditelj ne poznaje temperament svog deteta, može upasti u zamku
nerazumevanja i korišćenja vaspitnih mera koje su neadekvatne za njegovo dete što može dovesti do
stvaranja nerazumevanja na relaciji roditelj – dete. Dete u porodici gde ne oseća razumevanje od
strane svojih roditelja, stiče utisak da nema podršku i, ako i naiđe na agresiju u školi, zbog osećanja
stida možda neće ni da se otvori roditelju i ispriča šta ga muči. Takva deca gube samopouzdanje i
postaju „laka meta“ vršnjačkog nasilja.
Razgovori sa detetom ne podrazumevaju držanje lekcija („Nemoj da budeš seka Persa i da cmizriš“,
„Svuda ima nasilnika“ ili „Ma sve će to proći“), već postavljanja otvorenih i radoznalih pitanja koja
podstiču razgovor i diskusiju o agresiji uopšte i koliko je ona korisna, kao i istraživanje da li je dete
iskusilo neki problem u komunikaciji sa svojim vršnjacima.
Pitanja koji roditelj može da postavi je na primer: „Kako se osećaš kada vidiš da neko dete drugovi
odbaciju? Na koji način razmišljaš kada to vidiš? Da li se tebi dogodilo da te je neko odbacio? Šta je ta
osoba uradila? Da li se dogodilo da te neko udari? Da li si ti nekada nekog udario? Kako se se ti
osećao? Šta ti je prolazilo kroz glavu kada se to dogodilo? Koliko ti je to koristilo? Šta misliš da je
dobro uraditi u toj situaciji drugačije i da bude korisno?
Kada dete oko sebe ima svoje prijatelje koji vole da provode vreme sa njim, ne samo da uči vredne
socijalne veštine, već oseća da je prihvaćen u društvu u kome se nalazi, što pozitivno utiče na razvoj
samopouzdanja. Kada je dete oseća samopouzdanje, u situacijama konflikta češće će koristiti
asertivnu komunikaciju kako bi zaštitio svoje potrebe i verbalno se odbranio od onih koji to rade na
agresivan način. Drugim rečima, poštovaće sebe, svoja prava i potrebe, i neće dozvoliti da se neko
prema njemu ponaša sa nepoštovanjem. Isto tako neće narušavati i kršiti prava i potrebe drugih
učenika u školi.
6# Kontrolisati korišćenje televizije, interneta, video igrica i telefona. Ovo je se odnosi i na kvalitet
programa koje dete prati, kao i na to koliko vremenski provodi uz medije. Istraživanja su pokazala da
gledanje agresivnih sadržaja u medijima povećava verovatnoću za pojavu kratkotrajne agresivnosti
kod dece. Međutim, ta verovatnoća se povećava kod onih koji po prirodi imaju veću dozu
agresivnosti. Takođe, ako dete 3 do 4 sata dnevno gleda needukovane programe u medijima, do kraja
osnovne škole može videti preko 8000 scena nasilja. Na taj način se stvara veća tolerancija na nasilje,
a smanjuje se empatija prema onima koji nasilje preživljavaju. Ovde je, zapravo, najveći problem taj
što deca sede sama ispred televizija, ili na internetu i gube mogućnost da sa roditeljima razmene
mišljenje i osećanja o onome šta su videli.
Prilikom pisanja teksta autor se služio podacima objavljenim u priručniku „Prevencija nasilja dece i
mladih“ u izdanju Instituta za mentalno zdravlje, Beograd, 2010.
Nasiljem među djecom i mladima smatra se svako namjerno fizičko ili psihičko nasilno
ponašanje usmjereno prema djeci i mladima od strane njihovih vršnjaka učinjeno s ciljem
povrjeđivanja, a može se razlikovati po obliku, težini, jačini, i vremenskom trajanju. Takvo
nasilje se ponavlja više puta i obično protivnici nisu jednako snažni (jači protiv slabijih, stariji
protiv mlađih ili grupa protiv pojedinca).