koja priča o stanju i živovanju slavnog viteza don Quijota od
Manche.
U nekom selu u Manchi, kojemu ne želim ime spominjati, [25]
živio je prije malo vremena plemić, od onih koji imaju koplje na stalku, starinski štit, kukavno kljuse i hitra hrta. Olla,[26] više od govedine nego od ovnovine, navečer ponajviše hladno isjeckano meso s lukom, subotom pražetina s mozgom,[27] petkom sočivo, nedjeljom još koji golubak, tako je trošio tri četvrtine svojega prihoda. Preostatak bi planuo na zobun od fina crna sukna, na kadifne hlače za svece, na isto takve papuče i na najfinije nebojeno polusukno, u kojem se kočio u radne dane pod nedjeljom. U kući mu bila gazdarica koja je prevalila četrdesetu, i sinovica, koja još nije navršila dvadesetu, pa momak za poljski i kućni rad, koji mu je i konja sedlao i kosijerom rabotao. Po dobi se naš plemić hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhonjav, mršav u licu, velik ranoranilac i ljubitelj lova. Kazuju da mu je prezime bilo Quijada, ili Quesada (jer se donekle razilaze pisci koji o tom pišu), premda se po vjerodostojnom naslućivanju može dokučiti da se zvao Quejana. [28] Ali to malo vrijedi za našu pripovijest: dovoljno je da pričajući o njemu ne skrenemo ni za dlaku s istine. No, treba znati da se spomenuti plemić u časovima koji su mu dokoni (a tih je u godini najviše i bilo) s tolikim žarom i slašću odavao čitanju viteških knjiga da je gotovo sasvim zaboravio na lov, dapače i na upravljanje svojim imanjem. Zaokupila ga tolika radoznalost i ludost da je poprodavao mnoge hanege[29] oraće zemlje i kupovao viteške knjige, da ih čita, i tako ih zgrnuo u kuću koliko ih se god domogao. A od sviju mu knjiga nikoje nisu toliko po volji bile koliko one što ih je napisao slavni Feliciano de Silva,[30] jer jasnoća njegove proze i one zamršene rečenice njegove činile mu se biserom, pogotovu kad bi uzeo čitati ona laskanja ili izazove na megdan, gdje često piše: »Smisao besmislice, koja mi na misao pada, toliko mi raslabljuje misli, te mislim da se s pravom žalim na vašu krasotu«. Ili kad bi čitao: »...visoka nebesa, koja vašu božanstvenost božanski utvrđuju zvijezdama i vama iskazuju dostojanstvo dostojnosti, koje je vaša uzvišenost dostojna.« Od takvih se rečenica jadnome vitezu pomuti pamet. Nabdio se on, da bi ih razumio i dokučio im smisao, što ga ne bi dosegnuo pameću ni razumio ni sam Aristotel, sve da jedino radi toga ustane iz groba. Nisu mu bile po volji rane koje je don Belianis drugima zadavao i sam ih dopadao, jer kakvi god, misli, slavni vidari vidali njega, ipak mu je jamačno i lice i cijelo tijelo posuto brazgotinama i ožiljcima. No ipak je hvalio autora njegova što je završio knjigu s obećanjem one nezavršive pustolovine, pa ga je često podilazila želja da se lati pera i da je uistinu dokonča, kako se ondje obećava. Bio bi to svakako učinio i izvršio, da ga nisu odvratile druge, veće i neprestane misli. Često se sa župnikom svojega sela (a bio je to učen čovjek, doktor, promoviran u Sigüenzi[31]) prepirao o tome tko je bio veći vitez: Palmerin od Engleske, ili Amadis od Galije. Ali majstor Nicolás, brijač u tome istom selu, govoraše da nitko nije ravan Vitezu od Feba, a ako se itko usporediti može, onda je to don Galaor, brat Amadisa od Galije, jer je zgodnije opremljen za sve, i nije kicoški vitez niti pláčko, kao što je njegov brat, te ni po junaštvu nije gori. Sve u sve, tako se zapleo u svoje štivo da je čitao po cijele noći od večeri do jutra i po cijele dane od zore do mraka. I tako se njemu, od maloga spanja i mnogoga čitanja, osuši mozak i pamet mu se najposlije pomuti. Po glavi mu povrvi sve to što je u knjigama čitao, i čarolije, i kavge, borbe, izazovi, rane, udvaranja, ljubavi, nezgode i gluparije nečuvene. A uvrtio je u glavu da je zgoljna istina sva ta zbrka sanjarija što ih je čitao, te mu na svem svijetu nije bilo pouzdanije historije. Govorio je da je Cid Ruy Díaz[32] bio doduše jako valjan vitez, ali ipak, reći se mora, s Vitezom od Plamenoga Mača[33] usporediti se ne može, jer je taj jednim zamašajem prepolovio dva divlja, strahovita diva. Radiji je bio Bernardu od Carpija,[34] jer je u Roncesvallesu ubio začaranoga Roldána, utječući se lukavštini Herkula, koji je Anteja, sina Zemljina, u rukama zadavio. Jako je lijepo spominjao diva Morganta, jer jest doduše od divovskoga roda, a divovi su svi uznošljivi i surovi, ali je on jedini blagostiv i uljudan. No nadasve mu u volji bijaše Reinaldos od Montalbana, osobito kad ga gleda gdje kreće iz kule i pljačka svakoga na koga naiđe, i još kad je ugrabio onaj lik Muhamedov, sav od suha zlata, kako njegova historija kazuje. Da mu je nekoliko puta caknuti nogom izdajicu Galalona, ne bi žalio dati svoju gazdaricu, a za prîd i sinovicu. Naposljetku, kad mu je pamet već klonula, sine mu najneobičnija misao koja je ikada ikojemu luđaku sinula. Učini mu se zgodnim i potrebnim, za veću čast svoju i za korist državnu, da se prometne u skitnika viteza i krene svijetom oružan i na konju, tražeći pustolovine i izvršujući sve ono što je čitao da izvršuju skitnici vitezovi: da zatire svakojaku nepravdu, da se izvrgava nezgodama i opasnostima, da ih svladava i stječe vječitu slavu i ime. Već mu se jadniku po glavi motalo da će za junaštvo svoje ruke biti okrunjen barem za cara od Trebizonde. I tako se on u tim ugodnim mislima, zanesen divnom slašću koja mu se priviđala, požuri učiniti što je namjerio. Ponajprvo se lati posla da očisti bojnu opremu pradjedovsku, koja je davno bačena u kut i zaboravljena, pa je ondje zarđala i popljesnivila. Očisti je i uredi što god je bolje mogao, ali odmah zapazi nedostatak: nije imao šljema s vizirom, nego običnu kacigu. No vještina njegova doskoči i tomu, te on od ljepenke sadjelja nešto nalik na pol šljema s vizirom. Doduše, kad je htio iskušati je li mu šljem jak i može li podnijeti udar, pa potegnuo mač i maznuo dvared po šljemu, već je prvim udarom u jedan mah uništio sve što je radio tjedan dana. Bude mu krivo što je tako lako bilo pokvariti šljem, te da se osigura od takve opasnosti, uzme ga opet izrađivati, ali sada umetne iznutra željezne šipke, tako da mu je šljem bio čvrst i po volji; iskušavati ga ne htjede opet, nego ga proglasi i uze smatrati najizvrsnijim šljemom s vizirom. Onda se ogleda za svojim konjem. Konj taj spao doduše u mesu kao gladna godina i bio puniji mana od Gonelina[35] konja, koji tantum pellis et ossa fuit, ali njemu se učini da ni Aleksandrov Bucefal ni Cidov Babieca nisu njegovu konju ravni. Dva-tri je dana premišljao kakvo bi mu ime nadjenuo, jer (kako je govorio sam sebi) ne priliči se da konj ovakva slavna viteza, a i sam po sebi zgodan, bez čuvena imena bude. Zato mu je nastojao složiti i dati takvo ime da jasno kazuje što je bio dok još ne bijaše konj skitnika viteza, a i što je sada. Čim gospodar mijenja stalež, najrazboritije će biti da i konju promijeni ime i da ga prozove slavnim i sjajnim imenom, kakvo dolikuje novom stanju i zanimanju kojemu se već odao. Pošto je dakle mnoga imena poizmišljao, brisao, odbacivao, skrpio, raskvario i opet ih stao kovati u glavi i u mozgu, prozove ga naposljetku Rocinante,[36] jer to mu se me učini uzvišenim, zvučnim, a i kazuje kakav bješe nekoć, dok je još bio kljuse, a nije bio ovakav kao danas, jer sada je prvak među svom kljusadi na svijetu. Kad je tako po volji nadjenuo ime svojemu konju, nakani nadjenuti ime i sebi. U tome mu razmišljanju prođe opet osam dana, a na koncu se nazove don Quijote. Po tom su imenu, kako rekosmo, pisci ove istinite povijesti naslutili da se jamačno zvao Quijada, a ne Quesada, kako drugi opet misle. No on se još sjeti da se junački Amadis nije zadovoljio pukim imenom Amadis, nego je dometnuo i ime svoje kraljevine i postojbine, da je proslavi, te se prozvao: Amadis od Galije. Zato i on, kao dobar vitez, nakani svojemu imenu dometnuti ime svoje domovine i prozvati se don Quijote od Manche. Tako je, po svojemu sudu, jasno označio svoj rod i postojbinu i počastio ju uzimajući od nje svoj pridjevak. Bojna je oprema dakle očišćena, kaciga je pretvorena u šljem s vizirom, kljusetu je nadjenuo ime, a odredio je i kako će se sam zvati. Treba mu još jedino, reče on sam sebi, potražiti damu u koju bi se zaljubio, jer skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i bez ploda i tijelo bez duše. Govori on sebi: »Ako ja za kaznu svojih grijeha, ili po sreći svojoj, skobim gdjegod kakva diva, kao što obično biva skitnicama vitezovima, te ga u prvom sukobu oborim, ili ga prepolovim, ili ga, napokon, prevladam i predobijem, zar neće dobro biti da ga mogu komu poslati, neka se pokloni; neka uđe k mojoj slatkoj vladarici, neka klekne pred nju i glasom poniznim i pokornim rekne:,Ja sam, gospođo, div Caraculiambro, gospodar otoka Malindranije, koga je na junačkom megdanu svladao nikada dovoljno nahvaljeni vitez don Quijote od Manche, te me on šalje da se poklonim vašemu svijetlom licu, a vaša milost neka od mene čini što joj je po volji.« Oh, kako se uzradovao naš dobri vitez kad je izgovorio taj govor, a još više kad je našao komu bi dao ime svoje dame! Bila je, kako vele, u selu blizu njegova sela seljačka djevojka, jako lijepa, u koju je on neko vrijeme bio zaljubljen, ali ona, razumije se, nije o tome ni sanjala i nije ni marila za njega. Zvala se Aldonza Lorenzo, i on pomisli da će biti zgodno ako njoj pridjene ime vladarice svojega srca. Potraži ime koje bi se valjano slagalo s njegovim, a dolikovalo bi i pristajalo princezi i otmjenoj dami, te je naposljetku prozove Dulcinea od Tobosa, jer je rodom bila iz Tobosa: to je ime, po njegovu mišljenju, zvučno i neobično i ima značenje, kao i sva imena koja je sebi i oko sebe ponadijevao.