AVANGARDA. MODERNISTIČKI POKRETI ( 1914.-1929.

- avangarda je književnopovijesna odrednica u prva tri desetljeća 20. st. koja zajednički
označava velik broj smjerova (-IZAMA) koji nisu vezani za samo jednu nacionalnu
književnost te ne postoji jedinstveni stil u tom razdoblju
- Avangardni pokreti s početka 20. st. izražavaju nezadovoljstvo s tradicionalnim
načinom pisanja. Začetke takvog načina razmišljanja i pisanja nalazimo još u
razdoblju simbolizma i parnasovstva. Sve je to uvjetovano socijalnim i političkim
prilikama te atmosferom koja je vladala uoči 1. svjetskog rata
- To je razdoblje napredovanja tehnike, a samim tim je i čovjekovo otuđenje sve veće
- U književnim djelima izmjenjuju se različite književne tehnike, načela stvaranja,
shvaćanje književnosti. Dominantno načelo stvaranja je načelo originalnosti.
- Avangarda u književnosti označava:
1) osporavanje postojećih struktura i sustava u cjelini
2) antiestetizam i ukidanje estetskih zabrana
3) depersonalizacija umjetnosti( čovjek gubi primat)
4) razbijanje svih logičkih struktura
- Avangarda dolazi od francuske riječi avangarde= prethodnica novog vremena, time se
želi naglasiti da nije riječ samo o osporavanju tradicije već se teži ostvariti revolucija
u umjetnosti
- U književnosti se javljaju različiti smjerovi ujedinjeni pod zajedničkim nazivom
avangarda: futurizam, ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam, kubizam, imažinizam
- FUTURIZAM( tal. futuro= budućnost)
- Javio se u dvije nacionalne književnosti: talijanskoj i ruskoj. Utemeljio gaje Talijan
Filippo Tommaso Marinetti 1909. Svojim futurističkim manifestom objavljenim u
Parizu zalaže se za obnovu književnosti i umjetnosti. Želi se stvoriti umjetnost nove,
tehničke civilizacije jer se zbog industrijalizacije događa otuđenje čovjeka. U
književnosti futurizam znači: upotreba urbanih tema, koriste se vulgarizmi,
novotvorenice, napušta se smisao i traga se za novom vrstom stiha, rime i ritma.
Odbacuje se sintaksa: ukidaju se interpunkcije, ispuštaju se pridjevi i prilozi, a
prednost imaju imenice i glagoli u infinitivu. Talijanski futurizam veliča strojeve i rat,
a ruski se ( Majakovski glavni predstavnik) opire ratu. Dodiruju se u otporu prema
tradiciji.
Futuristi veličaju energiju, brzinu, industrijsku civilizaciju, veliča se stroj
- EKSPRESIONIZAM (lat. expresio = izraz)
- Ishodište ima u njemačkoj književnosti( od 1910. do 1924.). Vodeći je smjer u
Njemačkoj, Austriji, Francuskoj. Na njegovu pojavu u Francuskoj utjecali su slikari
Van Gogh, Munch, Gogen. Prepoznatljiv je u slikarstvu, glazbi, kazalištu, filmu,
književnosti. Zajedničko im je svima da su protiv preslikavanja zbilje.To je
najutjecajniji književni pravac avangarde.Ekspresionist u umjetničkom djelu negira
činjenicu da umjetničko djelo treba dati sliku iskustvenog svijeta. Oni donose svoju
unutrašnju stvarnost, tj. ekspresiju. Ekspresionizam je izrazito urbana književna
pojava, prikazuje se kaos, nemir i nemir velegrada, izgubljeni pojedinac. Dominiraju
lirika i drama. U književnosti se suprotstavljaju impresionizmu, a zagovaraju estetiku
ružnoće, teme su glad, smrt, rat, strah i pobuna. Zagovaraju unutarnje traženje zbilje
jer smatraju da stvarnost nije izvan čovjeka nego u njemu samome. Ekspresionizam
propagiraju časopisi Der Sturm i Die Aktion. Karakteristika ekspresionizma u
književnosti: škrtost u izrazu, slobodan stih, racionalizacija riječi. Taj je pravac imao
velikog utjecaja i u hrvatskoj književnosti.
- DADAIZAM ( dada= naziv nastao prema dječjem tepanju, označava igračku)
- Pokret nastao u Zurichu 1916. gdje su se okupljali umjetnici koji su pobjegli od 1. svj.
rata. Osnovao gaje Francuz rumunjskog podrijetla Tristan Tzara koji 1918. objavljuje
dadaistički manifest. Zastupaju nihilizam( negiranje svega), zagovaraju apsurd,
pobunu, odbacuju tradiciju. Upotrebljavaju tzv. crni humor, ironiju, porugu,
osporavaju sve što ima nekakav smisao.
- NADREALIZAM
- Nastaje u Francuskoj 20-ih godina, nastavak je dadaizma ( element pobune). Začetnik
je Andre Breton koji je i napisao manifest nadrealizma. Pristup umjetnosti utemeljen
je na psihoanalizi Sigmunda Freuda. Istražuje se čovjekovo nesvjesno( ono stoje
potisnuto, do čega čovjek ne može doprijeti sviješću), a upravlja njegovim
postupcima. Namjera nadrealista je pronalaženje skrivene stvarnosti u kojoj duh
funkcionira bez razuma. U književnosti se to oblikuje automatskim pisanjem i
slobodnim nizanjem asocijacija- čisti diktat misli-nema kontrole razuma. Težište je na
iracionalnome. Nadrealistička djela prikaz su slobodne mašte, asocijacija i snova.
Predstavnici: Neruda., Lorca, Proust, Kafka, Salvador Dali.
- KUBIZAM (lat. cubus= kocka)
- Ponajprije je slikarski smjer, osnivač je Pablo Picasso. Francuski pjesnik blizak
kubistima je Appolinaire, posebno gaje zanimao grafički izgled pjesme ( vizualno
dočarava osnovnu ideju pjesme). To nazivamo ideogramom.
- IMAŽINIZAM (lat. imago=slika)
- Javlja se u Engleskoj 1912. Utemeljitelj je američki pjesnik Ezra Loomis Pound.
Karakteristike: jednostavnost, jasnoća, sažetost, konkretna vizualna slika nasuprot
apstrakciji avangarde, jasni detalji, jasna upotreba riječi iz svakidašnjeg govora,
slobodan stih, pesimistički ugođaji. Iz Amerike se proširio u Rusiju gdje je glavni
predstavnik Sergej Jesenjin. Predstavnici: Lorca, Eliot, Jesenjin, za njih je umjetnost katalog
slika.
 JANKO POLIĆ KAMOV( 1886.-1910.)
PJESMA NAD PJESMAMA, BRADA

"Tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša"

- rođen u Rijeci, umro u Barceloni od španjolske gripe

- Kam mu je pseudonim preuzet iz Biblije. Kam je jedan od trojice Noinih sinova
Pjesnik, pripovjedač, dramatičar, polemičar
- prvi je avangardni pisac hrvatske književnosti
- kontroverzna ličnost, protivnik svih društvenih normi i pravila, buntovnik, boem
- ne pripada niti jednoj struji hrvatske modeme
- pjesnik je bodlerijanske "estetike ružnoga", on ne pjeva o ljubavi, sreći, domoljublju,
vjeri, već psuje ljudsku glupost i svijet
- uklapa se u liniju europskog modernizma od Baudelairea do Mallarmea i stoji na
početku hrvatske avangarde
- 1. zbirka pjesama Psovka 1907. bila je šok za čitatelje, isto kao i zbirka Ištipana hartija.
One su u suprotnosti sa svim pravilima dotadašnje poetike ( stiha, ritma, rime)
impresionizma i simbolizma
- to je poezija pobune, krika, prevrata, čovjeka koji traži slobodu duha pa su zbirke bliže
ekspresionizmu, a u svojim pjesmama suprotstavlja se poetici moderne ( kultu ljepote i
skladu)
- Kamov se služi biblijskom terminologijom, ali negira sve biblijsko. Primjer je pjesma:
Pjesma nad pjesmama
- U novelama koje naziva Lakrdijama suprotstavlja se društvenim normama, u njima
raspravlja o pitanju morala, analizira ljude ili njihove duševne procese
- Napisane su tehnikom unutarnjeg monologa, u njih unosi kolokvijalni govor, služi se
digresijama i komentarima
PJESMA NAD PJESMAMA
- pisana je slobodnim stihom, izbor riječi neprimjeren je poeziji, pjesma pripada
razdoblju ekspresionizma u kojoj donosi apokaliptičnu viziju svijeta
- iako naslov uzima iz Biblije pjesnik u njoj veliča blud, strast, preljub
- njegovo božanstvo je kaos, a iz tjelesne ljubavi s Cigankom rodit će se nezakonito dijete
koje će biti gladno, prokleto i psovat će roditelje. Taj će pojedinac biti izdvojen i
daikčiji u masi koja je šutljiva, dosadna. Ime tog djeteta bit će Prevrat kao oznaka
njegova utjecaja na svijet.
BRADA
- u noveli se javlja autorski pripovjedač, svijet se promatra iz perspektive jednoga lika
- glavni je lik vrlo osjetljiv mladić
- bradom se sakrio od svijeta, stavio masku iza koje se pokušava obraniti od bešćutnosti
okoline. Kada masku (bradu) skine otkriva se čovjek poput drugih-ranjiv. željan ljubavi
- u noveli nema neke posebne fabule, dominiraju unutarnji monolog, digresije i
komentari
- novela postavlja pitanje osobnog identiteta: treba li biti izdvojeni pojedinac ( iza brade)
ili ćemo živjeti kao dio cjeline svjesni da od društva možemo očekivati jedino
bešćutnost
- tema: čovjek ne zna tko je zapravo, a kad spozna apsurdnost svog postojanja svijet je
neosjetljiv na njegovu bol
 SERGEJ JESENJIN( 1895.-1925.)
PISMO MAJCI

" Ja uvijek govorim ono što osjećam"

- ruski pjesnik, kao dječaka odgaja ga majčin otac jer dolazi iz siromašne obitelji
- u odgoju važnu ulogu ima baka
- prema želji roditelja trebao postati učitelj, ali on postaje pjesnik
- 1912. odlazi u Moskvu
- 1917. ženi se prvom suprugom s kojom je imao dvoje djece ( sina i kćer); godinu dana
poslije rastavio se
- 1919. osniva grupu imažinista( za njih je umjetnost katalog slika; zagovarali su
slikovitost pjesničkog izraza) do 1924.
- odaje se boemskom životu, piću i ženama
- 1921. ženi se 20 godina starijom američkom balerinom Isadorom Dancan, putuje
Europom i Amerikom
- 1925. ženi Tolstojevu unuku Sofiju
- psihički je nestabilna osoba, 27.12.1925. objesio se o radijator hotelske sobe, prije toga
krvlju piše svoju posljednju pjesmu Do viđenja, dragi, do viđenja
- Njegovo samoubojstvo izazvalo je kod ruske mladeži zanimanje za njegovu poeziju, za
njegov način života te pokrenulo epidemiju samoubojstava. Ta pojava naziva se
JESENJŠTINA (to je dekadentan, boemski i pesimističan odnos prema svijetu).
- To je ponukalo pjesnika Majakovskog da 1926. napiše pjesmu Sergeju Jesenjinu i buni
se protiv jesenjštine
- Jesenjin je utjecao na pjesničko stvaralaštvo u svijetu, posebno 30-ih god. 20. st.
- STVARALAŠTVO:
- Jesenjinov je avangardizam utemeljen na narodnoj tradiciji. Većinu je svojih pjesama
napisao u klasičnom, vezanom stihu. Izraz mu je slikovit, metaforičan, a u pjesmama
često prevladava baladičan ugođaj.
- U lirici se pojavio nešto prije 1. svjetskog rata sebe naziva pjesnikom sela
- Stvaralaštvo mu dijelimo u tri faze:
1) 1. faza ili rana faza od 1914.-1916. posvećena selu i prirodi, pjesme su spoj ruskog
simbolizma i usmene poezije ruskog sela, osnovna tema tih pjesama je rusko selo, lirski
subjekt harmonično je uklopljen u prirodu, pri tome se najviše koristi metaforama i
poredbama kao stilskim sredstvima, ton poezije je elegičan i melankoličan, pjesme su
pisane jednostavnim, svakodnevnim leksikom. U 1. fazi piše kratke lirske pjesme
2) 2. faza od 1917. do 1919. Nakon Listopadske revolucije Jesenjin postaje aktivan urbani
pjesnik. Revoluciju je doživljavao kao prekretnicu za Rusiju, a sebe kao pjesnika-
proroka koji najavljuje novo doba svojoj zemlji.
3) 3) Treća faza od 1920. do 1925. Nakon razdoblja oduševljenja revolucijom, Jesenjin
postaje svjestan da ona nije donijela promjene koje je trebala. Ova faza donosi osobne
lirske ispovijesti, lirsko-epskog su karaktera( epistolarne pjesme): Pismo majci, Pismo
djedu, Pismo ženi...
- to su pjesme pune boli, duševnog nemira, grižnje savjesti zbog neurednog života u —
gradu, prosvjeda protiv industralizacije
- epistolarnim oblikom jača komunikacija između pjesnika i čitatelja
- u ovim pjesmama nema toliko metafora već težište stavlja na smisao pjesme
- dominantni motivi su: motiv skitnje, motiv otuđenosti od svijeta i propadanje
- počinje s upotrebom vulgarizama, koristi huliganske izraze, blizak je futuristima
 FEDERICO GARCIA LORCA ( 1898.-1936.)
OPROŠTAJ, KONJIKOVA PJESMA

- rođen u Andaluziji, potomak je bogate andaluške zemljoradničke obitelji, pseudonim mu je

Andaluzijski slavuj
- najveći je španjolski pjesnik 20.st., u svojim je djelima spojio španjolsku narodnu tradiciju s
modernim, avangardnim pravcima, posebno s nadrealizmom
- bio je pjesnik, dramatičar( piše lirske drame/ tragedije),slikar, glazbenik, glumac, režiser,
scenograf, bilježi andaluzijske narodne pjesme i proučava folklor
- osnivač kazališne grupe "La Barraca"
- studirao je pravo i književnost, studirao u SAD-u, od 1918. živi u Madridu
- cijelog života intenzivno je vezan za roditeljski dom, ljude i pejzaž Adaluzije što se osjeća u
njegovu stvaralaštvu
- jako puno je putovao: London, Pariz, Kuba, Argentina te Španjolskom gdje jednom prilikom
upoznaje Salvadora Dalija
- s Neradom i Dalijem pokreće časopis "Zeleni konj" koji propagira nadrealističku poeziju
- sam Lorca predstavnik je nadrealizma, blizak je imažinistima i ekspresionistima
- ubili su ga frankisti početkom španjolskog građanskog rata 1936.
- najbolja zbirka pjesama mu je Ciganski romancero 1928., sadrži 18 romanci vezanih za
Andaluziju, većina pjesama pjeva o Ciganima, njihovim patnjama i bolima.
- U pjesmama dominiraju strast, smrt, fatalizam, nemoć čovjeka pred prirodom, nagonski
pristup životu.
- Nazivaju ga pjesnikom smrti koja je prisutna ili kao krvava tragedija ili kao predosjećaj.
Izraz mu je bogat metaforama, naglašen je ritam i melodioznost stihova
- ostale zbirke: Knjiga pjesama, Pjesnik u New Yorku ( u ovoj se zbirci najviše približava
nadrealizmu)
- Lorca je pjesnik andaluzijskih Cigana, konkretnih pejzaža i ugođaja, blizak je pučkim
popijevkama, majstor riječi, traži ono stoje najtamnije, najdublje u ljudima. Poezija mu je
puna mistike, mračnih slutnji, predosjećanja. Stvarnost doživljava osjetilno i nagonski
upotrebom pjesničkih slika, boja i zvukova, posebno je naglasak na zvucima gitare
- Nazivamo ga:
- pjesnikom smrti
- pjesnikom prirode ( priroda je personificirana)
- pjesnikom grada ( urbane kulture, patnje i osamljenosti, kaosa, betona= nadrealističke slike)
- pjesnik egzistencije( općenita ljudska bijeda, zabrinutost za čovječanstvo)
- Karakteristike stvaralaštva:
- Slikovitost, metaforičnost Ritmičnost
- Utjecaj tradicije( španjolske narodne pjesme-cante jondo) i aktualnih pjesničkih strujanja
Lorkina doba (osobito nadrealizma)
- Osnovno polazište njegova pjesničkog stvaralaštva je doživljaj Španjolske
- Osnovna tema njegova pjesništva je smrt
- Od hrvatskih pjesnika osobito je utjecao na Jura Kaštelana i Josipa Pupačića
 PABLO NERUDA ( 1904.-1973.)

LJUBAVNA PJESMA

- Čileanski pjesnik pravog imena Neftalí Ricardo Reyes

- Pseudonim je uzeo u čast češkom pjesniku Janu Nerudi
- Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1971.
- Jedan od najznačajnijih južnoameričkih pjesnika 20. st.
- U početku piše pjesme s nadrealističkim obilježjima: mračne slike, kaos, crna i siva boja
- Studirao francuski jezik, radio kao diplomata u Aziji, Južnoj Americi, Meksiku, tri godine
u Španjolskoj radi kao konzul u Madridu
- Tamo se upoznaje s Lorcom i Dalijem s kojima intenzivno surađuje
- Književni rad započinje kao dvadeseto godišnjak zbirkom Dvadeset ljubavnih pjesama i
jedna očajna (1924.). U njoj progovara o ljubavi, ali i o melankoliji koju prošla ljubav
ostavlja za sobom.
- Tridesetih godina bio je konzul u Barceloni i Madridu gdje gaje zatekao početak
španjolskog građanskog rata. Kao komunist i antifašist osudio je režim generala Franka, a
o tome piše u zbirci Španjolska u srcu (1937.), ona opisuje strahote građanskog rata i
otpor španjolskog naroda. Ubojstvo Lorce ostavlja na njega dubok trag te se uključuje u
komunističku partiju.
- Kritičari smatraju daje njegovo vrhunsko ostvarenje nacionalni ep u 15 pjevanja o
prošlosti i borbi za slobodu Latinske Amerike: Sveopći spjev. U njemu se donosi njezina
povijest, krajolik, ljudi, isprepleću se prošlost i sadašnjost, a zbog kojeg su ga prozvali
Homerom Južne Amerike
- Nerada je, ipak, najpoznatiji kao ljubavni pjesnik. Ljubavna mu poezija je sinteza drevne
mudrosti o ljubavi i svakodnevnih ljubavnih događaja. Karakteristike: koristi metaforičan
izraz, dominiraju boje i zvukovi, naglašen osjećaj za ritam, prevladavaju motivi prirode,
melankoličan je, prevladava osjećaj samoće, praznine, nevolje, pjesnik je ženske ljepote i
ženskog tijela, najlirskiji je kad pjeva o ljubavi
- U Nerudinoj poeziji odražava se tjeskoba suvremenog čovjeka, njegova tragičnost u
svijetu, apsurd s kojim se svakodnevno susreće.
- Nerada svijetu pristupa čulno, naglašena je osjećajnost pa su pokretači njegove poezije
emocije: ljubav, strast, zanos, srdžba, ogorčenje
 MODERNA PROZA

ROMAN XX. STOLJEĆA

Karakteristike modernog romana:

- složena struktura romana, napuštanje tradicionalnog pripovijedanja s čvrstim zapletom,
nema logičnog i kronološkog nizanja događaja
- prikazuju se psihička stanja likova i pri tome se pisci koriste tehnikom unutarnjeg
monologa kako bi nam dočarali tok svijesti lika ( struja svijesti). Epizode se odvijaju u
svijesti lika, junaci slijede unutarnju logiku svijesti, prepuštaju se mislima koje se
pretvaraju u sjećanja, snove, uspomene, opise, promišljanje vlastitog identiteta, pitanja o
svijetu u kojem žive i njegovu smislu. Znači likovi se bave objektivno nevažnim detaljima
koji se temelje na sjećanjima, snovima, uspomenama.
- Vrijeme modernog romana je, uglavnom, kratko i obuhvaća nekoliko sati, jedan ili
nekoliko dana, ali događajima je roman vrlo bogat zbog usmjerenosti na svijest lika gdje
se isprepliće prošlost, sadašnjost i budućnost
- Pretečom modernog romana smatra se Dostojevski i roman Zločin i kazna, a svoju
afirmaciju doživio je početkom 20. st.
- Predstavnici modernog roman su Proust, Kafka, James Joyce: roman Uliks ( irski pisac
rođen u Dablinu koji uvodi nove tehnike struje svijesti, a to je unutarnji monolog kojim se
izravno, čak i bez upotrebe interpunkcija i bez jasno razlučenih rečenica nastoji slijediti
što prolazi kroz svijest junaka), engleska spisateljica Virginia Woolf: roman Gospođa
Dalloway, američki književnik William Faulkner.

- Vrste modernog romana:

- Roman rijeka- više romana u jednoj cjelini, više likova kroz duže razdoblje ( M. Proust U
traženju izgubljena vremena)
- Roman esej- roman koji je spoj književne i znanstvene problematike ( M. Proust)
- Roman struje svijesti - to je vrsta romana u kojem se pisci protive tradicionalnom obliku
romana. Nasuprot tome nudi se kaotična, dinamična slika doživljenog svijeta. Osnovni je
sadržaj romana prikazivanje svijesti jednog ili više osoba preko isprekidanih, nedovršenih
misli i rečenica onako kako se i odvija unutrašnji život svakog čovjeka. Predstavnici:
Joyce, Woolf, Faulkner
 MARCEL PROUST ( 1871.-1922.)
U TRAGANJU ZA IZGUBLJENIM VREMENOM- COMBRAY

"U svakom od nas ima nešto stalno, a to je prošlost"

- francuski pisac, nadrealist, začetnik modernog romana uz Kafku i Joycea

- U traganju za izgubljenim vremenom povijest je jednog razdoblja i povijest jedne svijesti.
- To je njegovo životno djelo. To je roman o zaboravu i ponovno pronađenom sjećanju
- U traganju za izgubljenim vremenom ciklus je od 7 romana u 13 knjiga, objavljen u
razdoblju od 1913. do 1927. na oko 3000 stranica koji autobiografski prikazuje pisca od
njegova djetinjstva do zrele dobi. Roman je pisan u 1. licu.
- Nazivamo ga romanom- rijekom jer više romana čini jednu cjelinu, prikazuje više likova
kroz jedno duže vremensko razdoblje
- Djelo se ističe izvanrednim zapažanjima, opisima, psihološkom analizom, savršenim stilom
- U njemu pokušava prevladati prolaznost života i smrt novim poimanjem vremena Dvije su
teme dominantne u romanu:
1) Vrijeme (opsjednut je prolaskom svega što nas okružuje)

2) Sjećanje i to nehotimično sjećanje( sjećanje mirisom i okusom), a ne hotimično

sjećanje( voljno, namjerno sjećanje)

- Proust je prvi pisac koji je sjećanje učinio sadržajem jednog djela: nehotimična sjećanja
pokreću doživljaje i događaje iz prošlosti koje proživljava u sadašnjosti intenzivnije nego
prije jer je obogaćen novim iskustvom
- Novost koju je uveo u romanu sastoji se u tome što je težište pripovijedanja prebacio na
objektivno nevažne detalje od kojih se sastoji ljudska svijest
- Rečenice su mu dugačke, jasne, logične, ne prekidaju asocijacije (tehnika unutarnjeg
monologa)
- Iako je Proust bio nov i drugačiji u svoje vrijeme on još uvijek zadržava fabulu, likove i
kronologiju zbivanja
- Ali, sve je opet drugačije nego u tradicionalnom romanu: vrijeme je usporeno i
isprepleteno, radnja je samo unutrašnja-sjećanja, vanjske gotovo i nema
- Ovo je psihološki i filozofski roman koji ima oblik memoara jer u njemu bilježi svoja
sjećanja na događaje i ljude, to je društvena kronika Francuske poč. 20. st.
- To je i roman-esej jer ima esejističkih ulomaka koji govore o pisanju i umjetnosti.
- Vrijeme u romanu: u romanu se u 1. licu pripovijeda iz dviju perspektiva: iz perspektive
lika (doživljeno vrijeme) i iz perspektive odrasloga čovjeka (promišljeno vrijeme). Na taj
način funkcionira i čovjekova svijest: ja kao netko tko živi i nešto mu se događa i ja kao
vlastita svijest o sebi.
- Tako se u romanu pojavljuje dvostruka tehnika pripovijedanja: isprepliću se dva razdoblja u
životu glavnog lika , što donosi dva različita odnosa prema vremenu, tj. dva različita
viđenja istog zbivanja: Ja-lik (prošlost) i Ja-pripovjedač (prošlost osmišljena iz perspektive
pripovjedačeve sadašnjosti koja tako dobiva smisao).
- Glavni lik: Ja-lik(doživljeno vrijeme): glavni lik romana kojeg najprije upoznajemo kao
dječaka( roman Combray), potom kao mladića i kao odraslu osobu. On je izrazito osjetljiv,
emocionalno usamljen, ljubitelj je umjetnosti i želi postati piscem. Ja-
pripovjedač(promišljeno vrijeme) isti je taj glavni lik, ali kao odrasla osoba: on je
književnik koji bilježi zbivanja vezana uz glavnog lika.
 FRANZ KAFKA( 1883.-1924.)
PREOBRAZBA

- austrijski pripovjedač rođen u Pragu u židovskoj obitelji koja je pripadala njemačkom

jezičnom izrazu, avangardni pisac
- jedan od najzagonetnijih književnika 20.st.
- doktor prava, radi kao službenik u uredu za osiguranje od nesretnih slučajeva
- povučen, senzibilan, slaba zdravlja, umire u 41.godini od tuberkuloze, tada neizlječive bolesti
- živi u sjeni očeva autoriteta, ne doživljava očevu ljubav što utječe na njegovo stvaralaštvo
- prijatelj Max Brod nije se držao njegove zadnje želje te nije spalio sve spise koje je napisao (
većina djela osim Preobražaja tiskana su poslije njegove smrti)
- djela: najpoznatija pripovijetka Preobrazba, romani: Proces, Dvorac, Amerika Kafka je pisao
stilom koji odgovara točnom, gotovo suhoparnom izvještaju, preciznom i objektivnom, opisi
su detaljni i slikoviti
- novina u njegovu pisanju u odnosu na dotadašnje pisanje je uvođenje fantastike pri čemu to
čudnovato i nemoguće nikoga ne začuđuje
- u Kafkinim djelima prikazuju se zbivanja koja se ne mogu objasniti ni na kakav način, junake
stavlja u neprirodne okolnosti i nemoguće odnose
- u djelima stvara svoj vlastiti svijet, cilj mu je prikazati otuđenost modernog čovjeka
- teme njegovih djela: pojedinac ne može promijeniti odnose među ljudima, već odnosi
mijenjaju čovjekovu psihu
- u središtu je Kafkina stvaralačkog postupka paradoks: spaja se nespojivo ( realistično i
fantastično), ali to nikoga ne začuđuje.Rezultat toga je tjeskobna, kafkijanska atmosfera
njegovih djela.
- PREOBRAZBA (1915.)
- Osnovna tema: preobrazba čovjeka u kukca( u alegorijskom smislu tema je djela odnos
pojedinca i obitelji, tj. odnos pojedinca i društva). Pripovijetka ima autobiografski pečat
- Ovo je Kafkino najteže protumačivo djelo, razlog pretvorbe traži se u stresu
- Glavni junak preobrazbom dovodi u pomutnju cijelu kuću: majku, oca, sestru, samog sebe,
stanare
- Pripovijetka ima tri dijela (u tematskom smislu možemo ih nazvati: preobrazba, ranjavanje i
smrt. Znakovito je to da svaki dio završava rečenicom koja govori o očevu odnosu prema
Gregoru.
- Gregor Samsa doživljava svijet iz perspektive kukca, trudeći se postići nešto što je unaprijed
nemoguće. Svaki njegov pokušaj osuđen je na neuspjeh
- Na kraju, u svom preobraženju, Gregor potpuno gubi sva obilježja ljudske, humane ličnosti
- S druge strane, roditelji i sestra, zatečeni situacijom ne znaju što učiniti, kako se postaviti,
svađaju se, ali i pate
- Svojim odnosom prema Gregoru-kukcu očituju se karakteristike potpuno nehumanih i
bespomoćnih ljudi
- Djelo završava nestankom, iščeznućem kukca koji se stanjio, ugiba u smeću i kao smeće
(pomeli su ga u kantu s otpacima). Ništa ljudsko nije iza njega ostalo
- Prikazanje svijet otuđenja, sukoba, svijet dvostrukog čovjeka
- Problemi na koje ukazuje djelo: je li obitelj doista baza ljubavi, međusobnog razumijevanja i
podržavanja; pitanje animalnosti Gregora Samse- je li on doista životinja ako osjeća ljepotu
umjetnosti ( kao što ju je on osjetio dok je sestra svirala); problem usamljenosti pojedinca;
problem odnosa s ocem
- Kafki je najvažnija činjenica u čitatelja izazvati uvjerenje daje zbivanje koje prikazuje( kako
god neobjašnjivo bilo) zbivanje nečeg svakodnevnog u stvarnom svijetu. Tako bi onda trebalo
i interpretirati Kafku
- Iako je situacija nerealna, slijede realni opisi prilike u kojima živi i razmišlja trgovački putnik
- Gregor, iako pretvoren u kukca, sve vrijeme zadržava ljudske osobine: pri punoj je svijesti,
razložno misli i nalazi moguća rješenja u nemogućoj situaciji, ispunjenje brigom za obitelj
koja materijalno ovisi o njemu, nježne osjećaje gaji prema majci i sestri, osjeća umjetnost, tj.
glazbu
- Opisujući sudbinu kukca pisac je imao na umu vlastitu sudbinu (nedostatak topline u
vlastitom životu)
- Simbolika prezimena ( slavenski korijen riječi: Sam- sa) aludira na otuđenost
- Stilska obilježja djela: kafkijanska atmosfera (turobna atmosfera u kojoj živi pojedinac,
usamljen i ranjen); čudesno koje nikoga ne čudi (Gregor pretvoren u kukca nikog ne čudi,
obitelj prihvaća tu činjenicu kao daje to nešto uobičajeno); struktura paradoksa (motiv
preobraženja apsurdan, ali je pripovijetka napisana realističkom tehnikom, pripovjedač je u 3.
licu, prevladavaju pripovijedanje, opisivanje, dijalog); elementi sna/ nadrealistički elementi;
osjećaji straha, nemoći/ ekspresionistički elementi; intervencija u logiku svijeta/ dadaistički
element; problem ljudskog života/ egzistencijalistički element; očevo gađanje jabukom/
simboličnost.
 FRANZ KAFKA ( 1883.-1924.)
PROCES

- riječ proces je višeznačnica, značenje: - slijed zbivanja, stanja

- sudski postupak, parnica
- roman Proces je roman lika
- početak romana temelji se na paradoksu: bankovni činovnik Josef K. uhićenje na svoj 30.
rođendan, ali i dalje može obavljati svoje poslove i normalno živjeti kao da se ništa nije
dogodilo. Razlozi njegova zatvaranja nepoznati su
- Kafkin junak nema prezimena jer njegovi junaci nisu likovi već su samo predstavnici
ljudskih jedinki. Ovdje, u liku Josefa K., Kafka aludira na sebe. Čovjek se pretvara u broj
na spisu i njegove karakteristike nisu bitne
- Josef K. u početku misli daje to apsurdan proces i pokušava se time ne zamarati, ali svi ga
podsjećaju da se protiv njega vodi proces
- Radnja romana traje godinu dana od njegova 30. do 31. rođendana, radnja je smještena u
neimenovanom gradu, saslušanje je nedjeljom kako bi Josef K. i dalje mogao nesmetano
raditi
- Josef K. je krivac, ne zna se točno što je kriv, ali mu se sudi i izriče kazna
- Cijeli je roman niz uzaludnih pokušaja kako se približiti sudskom mehanizmu
- Roman je sud vlastite savjesti, krivica se nalazi u svakom pojedincu i zato ona nije
definirana u romanu
- Sud u romanu nije definiran kao sud koji otkriva krivicu, već kao sud kojeg je krivica
prizvala
- Kompozicija romana (10 poglavlja): početno i završno poglavlje čine zaokruženu cjelinu:
na početku romana Josefa K. izvješćuju o uhićenju, a u završnom se poglavlju nad njim
izvršava smrtna kazna. Ostala poglavlja unutar romana građena su po sličnom principu- u
svakom od njih Josef. K. nastoji dobiti neko objašnjenje svog procesa, ali ne uspijeva.
- Alegorijsko značenje: osnovno pitanje koje se u djelu postavlja i na koja čitatelj ne dobiva
odgovor jest pitanje krivice Josefa K. i pitanje legitimnosti tajanstvenog suda: roman u
alegorijskom smislu govori o čovjekovoj nemoći pred zakonom, o labilnoj granici između
istine i laži. Neke su stvari nužne i ne trebaju se kao takve racionalno objašnjavati.
- Kako bi nam Kafka približio bit zakona priča parabolu o čovjeku sa sela i zakonu: "
Čovjek sa sela dolazi pred zakon i moli stražara da ga uvede. Čuvar ga zadržava
prijetnjom daje on sam, koliko god strašno izgledao, najniži od čuvara i da pred svakim
idućim vratima zakona stoje sve moćniji čuvari i već je treći takav da njegov pogled ni on
sam ne može izdržati. Tek kada je umirao, stražar mu povjerava daje taj ulaz bio
predviđen samo za njega i da će ga sada zatvoriti." U razgovoru sa svećenikom K.
parabolu tumači kao obmanjivanje čovjeka sa sela, a sud kao sustav koji se zasniva na
strahu i od laži pravi opće načelo. Parabola na kraju ostaje neprotumačena, a smisao
zakona kao da izmiče ljudskom razumijevanju
- U svom stvaralaštvu Kafka je zagonetnost učinio načelom stvaralaštva, u tome je
najdosljedniji autor svjetske književnosti
- U romanu se ostvaruje kafkijanska atmosfera, atmosfera nestvarnog ispričana kao sasvim
normalna stvar koja se može svakome dogoditi, atmosfera sablasne, mučne stvarnosti
- Kafkina djela nose u sebi elemente ekspresionizma( smrt, strah), nadrealizma (
halucinantna stanja), egzistencijalizma( osamljenost )
- Izražava se jasnim stilom i jednostavnim realizmom kojim opisuje građansku stvarnost
 WILLIAM FAULKNER (1897.-1962.)
KRIK I BIJES

- američki književnik, rođen ja jugu SAD-a, kroničar američkog juga

- stil mu je pisanja složen jer se koristi unutarnjim monologom te na taj način prikazuje složenu
psihu svojih likova i stvara roman struje svijesti. Osnovni je sadržaj romana struje svijesti
razotkrivanje psihološkog stanja likova
- djela: romani: Krik i bijes, Svetište, Svjetlost u kolovozu, Divlje palme
- Dobio Nobelovu nagradu za književnost 1949. godine
- KRIK I BIJES
- Tema je romana propadanje aristokratske obitelji Compson u izmišljenom gradu Jeffersonu
- Naziv romana Faulkner je preuzeo iz Shakespeareova Macbetha
- Roman se sastoji od 4 dijela, u svakom se od njih prate zbivanja tijekom jednog dana , a
povezuje ih zajednička tema: povijest obitelji Compsoni moralni pad sestre Caddy,
pripovjedači su četiri lika, 3 brata i služavka Dilsey
- Prva tri dijela napisana su u 1. licu, a četvrti dio napisan je u 3. licu što čini komentar autora,
četvrti je dio epilog, tj. zaključak
- Sva trojica braće pričaju ista dva događaja: moralni pad sestre Caddy i raspad obitelji
- 1. dio priča najmlađi brat idiot Benjy, on priča priču direktnim unutarnjim monologom gdje
se direktno saznaje o svijesti dotičnog karaktera bez ikakve autorove intervencije po načelu
slobodnih asocijacija. Intelektualno je na razini trogodišnjaka, a ima 33 godine. Iznosi
događaje bez izvođenja zaključka
- 2. dio priča najstariji brat Quentin III., on priča indirektnim unutarnjim monologom u
kojem čitatelj osjeća autorovu nazočnost kroz komentare i opise
- 3. dio priča brat Jason IV., on se koristi tehnikom solilokvija (sam govoriti, govorene misli),
lik bez autorove nazočnosti, prikazuje svoj psihološki profil pretpostavljajući da ga netko
sluša. Najnegativniji lik u romanu.
- 4. dio prepričan je u 3. licu iz perspektive sveznajućeg pripovjedača, priča služavka Dilsey,
to je objektivno pripovijedanje, autorov zaključak. Ona je autorov najdraži lik jer je
neustrašiva, odvažna, velikodušna i čestita
- 1. dio romana priča se 7. travnja 1928. ( na Benjyjev 33. rođendan)
- 2. dio 2. lipnja 1910. ( na dan svoga samoubojstva)
- 3. dio 6. travnja 1928. ( dan prije Benjyjeva rođendana)
- 4. dio 8. travnja 1928.( vremenski govori o uskršnjoj nedjelji 8.4., ali ustvari govori o obitelji)

- Benjy je najmlađi gluhonijemi brat, idiot koji svoje reakcije i uzbuđenja izražava zavijanjem,
stenjanjem i jaukanjem. U 18. godini je pokušao silovati susjedovu kćer nasred ulice pa gaje
brat Jason dao kastrirati, a nakon majčine smrti smjestio gaje u ludnicu. Faulkner kaže « Ne
možete suosjećati s Benjyjem jer on nije kadar osjećati.» Nesposoban je počiniti dobro ili zlo
jer nema spoznaje o dobru i zlu. On je poput životinje. Ali, on pozna nježnost i ljubav iako ih
ne zna imenovati, zato zavija kad osjeća promjenu kod Caddy.
Prvi dio romana okosnica je romana jer donosi vjerno, ali razmrskano ogledalo događaja u
obitelji, iskidane slike iz života obitelji. Njegov dio romana sastoji se od velikog broja prizora i
slika koje su nepovezane jer se nižu po načelu slobodne asocijacije, ne razlikuje sadašnjost od
prošlosti
On ne govori, ne razmišlja, ne moralizira, njegove uspomene nisu oblikovane, one su neposredne,
tjelesno osjeća nesreću obitelji( kao životinja)
Njegova priča puna krika i bijesa jezgra je romana
 LUIGI PIRANDELLO ( 1867.-1936.)
ŠEST OSOBA TRAŽI AUTORA

MODERNA DRAMA:
- modema drama počinje razvoj od lirske i poetsko-simbolističke drame(Čehov, 19. st.) do
avangardne drame u 20. st.: teatar u teatru (Pirandello), anti-drama (Beckett, Ionesco), lirske
drame (Lorca)i epsko kazališta (Brecht)
- utemeljiteljem modeme drame smatra se Čehov jer izbjegava tradicionalne zaplete ( jedinstvo
radnje), koncentrira se na psihologiju lika kroz unutarnji monolog PIRANDELLO
- Rođen na Siciliji, dramatičar, pjesnik, pripovjedač, esejist
- Pisao romane, novele, drame od kojih mu je najpoznatija Šest osoba traži autora
- 1934. dobio Nobelovu nagradu
- Pirandello prvi prekida s građanskom dramom kakvu su gledatelji poznavali, drame su mu
misaone, osobe njegovih drama traže sebe, čovjek je za njega zagonetka
- Osnovne teme su mu apsurdnost života i relativnost istine
- U njegovim dramama ne može se fiksirati samo jedna objektivna istina jer je ona drugačija za
svakog pojedinca
- Njegovi likovi nose svoje istine ( svoje iluzije o istini)što ih vodi u "sudar" s istinom drugih
- ŠEST OSOBA TRAŽI AUTORA
- Prvi je dio trilogije "teatra u teatru": Svatko na svoj način, Večeras se improvizira Likove
uzima iz svakidašnjeg života (građanstvo), ulazi u unutrašnji svijet likova, opisuje njihovu
dramu (tragediju)
- U doslovnom smisli ova drama govori o tragičnoj propasti jedne obitelji
- Svoju priču pričaju članovi obitelji (koji su određeni samo svojim obiteljskim odnosom) pa se
zovu Majka, Otac, Pastorka, Sin, Dječak, Djevojčica
- Na pozornici se u stvarnosti događa nešto drugo( Redatelj i Glumci imaju probu Pirandellove
drame)
- Pirandello na pozornicu dovodi dvije skupine ljudi:
1) Glumce 2) Osobe
- oni se ne smiju izmiješati pa u uvodu autor navodi kako bi oni trebali izgledati ( Osobe moraju
imati masku gdje Pirandello aludira da svaki pojedinac u društvu nosi masku)
- Osobe obiteljsku tragediju žele prikazati kao kazališno djelo
- Redatelj želi da Glumci odglume tragediju Obitelji, ali se Osobe tome suprotstavljaju
- Dolazi do sukoba između:
1) STVARNOSTI – ILUZIJE
- stvarnost predstavljaju Osobe koji su stvarni akteri
- iluziju predstavlja Redatelj koji misli da će Glumci to moći stvarno odglumiti
- Osobe su realnije od Glumaca koji su nemoćni ponoviti njihovu tragediju
- Osobe donose "stvorenu stvarnost" jer današnja stvarnost sutra je već iluzija
2) ŽIVOT – GLUMA
Obitelj Glumci
- Osobe naglašavaju univerzalnu ljudsku bol
- Likom Redatelja naglašena je specifična tema umjetničkog stvaranja
- Glumci imaju iluziju koju treba stvoriti( iluziju da sve znaju i sve mogu)
- Osobe dolaze na pozornicu u potrazi za autorom koji će njihovu životnu dramu uobličiti u
tekst koji će ih učiniti vječnima, a njih besmrtnima. Redatelju će donijeti slavu
- U cijeloj drami prisutan je sukob između Osoba- Glumaca- Redatelja
- To je drama o relativnosti istine koju pojedinac nosi u sebi- pirandelovski relativizam (
nemogućnost utvrđivanja istine/stvarnosti: ako svatko ima svoju istinu, konačne istine nema)
- Tema: odnos kazališta (kazališne iluzije) i stvarnosti (prave stvarnosti)
- Kompozicija: drama nije podijeljena na činove, ali je ne možemo nazvati jednočinkom
(predviđeno je da se predstava prekida dva puta: prvi put kad svi odlaze sa scene jer se
prekida proba i drugi put kad tehničari zabunom spuštaju zastor)
- Tu egzistiraju dvije drame : drama obitelji i drama na pozornici, to egzistiranje drame u drami
zove se TEATAR U TEATRU ( predstava u predstavi)
- Modernost drame:
- nema podjele na činove
- dupliciranje scenskog prostora - pozornica na pozornici( na pozornici se odvija proba za
Pirandellovu dramu Igra uloga
- predstava u predstavi (teatar u teatru): u okviru Pirandellove predstave Šest osoba traži
autora odvija se proba za Pirandellovu predstavu Igra uloga
- ukidanje kazališne iluzije ( kazalište u pravilu stvara iluziju nekog isječka stvarnosti
unutar kojeg pratimo likove, zaplet i rasplet, tome doprinose i kostimografija i
scenografija; u ovoj drami naznačuje se razaranje te scenske iluzije- pozornica je prazna,
odvija se proba, dolaze Osobe i izvode svoju dramu- sve daje dojam slučajnosti i
improvizacije)
- kaotičnost radnje (pratimo česte promjene- proba Igre uloga, prekid, Osobe izvode dramu,
redatelj isprobava dramu Osoba s glumcima, prekida je...)
- Karakteristike Pirandellova kazališta: nema podjele na prizore i činove, nema Aristotelova
jedinstva mjesta, vremena i radnje, nema spuštanja zastora (zastor predstavlja granicu između
stvarnosti i iluzije), na pozornici nema kulisa, rekvizita, glumci sjede među gledateljima,
nema razlike između glumaca, redatelja, publike, radnja je kaotična, replike dolaze iz
gledališta, glumci se šetaju kroz publiku, glumci se služe mimikom, gestama, drame se izvode
i u predvorju kazališta pa i u prostoru izvan zgrade