Culler, Teorija književnosti 1/9

TEORIJA

Teorija je objašnjenje čiju je istinitost ili neistinitost teško utvrditi. (Teorija mora
biti više od hipoteze – ona ne smije biti očita, ona uključuje kompleksne i
sustavne odnose između većeg broja čimbenika, nju nije lako potvrditi niti
opovrgnuti.) Ona je područje mišljenja i pisanja čiju je granicu teško odrediti.
Radovi koji pripadaju teoriji imaju učinke izvan svog izvornog područja. Teorija
nije skup metoda proučavanja književnosti, nego beskonačno mnoštvo radova o
svemu.
Zbog teorije ljudi mijenjaju svoja gledišta i drugačije promišljaju predmet i
djelatnost svoga proučavanja. Teorija je borbena kritika zdravo razumskih
shvaćanja, pokušaj da se pokaže kako je ono što podrazumijevamo pod
«zdravim razumom» zapravo povijesni konstrukt – jedna teorija koja se počela
doimati tako prirodnom da je više niti ne doživljavamo kao teoriju.
Odlika mišljenja koje postaje teorijom jest da povlači dojmljive «poteze» koji se
mogu iskoristiti u promišljanju drugih tema. (Težište se suvremene teorije sastoji
od kritike svega što se drži prirodnim, od dokazivanja kako je sve što se smatralo
ili je proglašavano prirodnim jedan povijesni, kulturni proizvod.)
Četiri glavna zaključka o teoriji:
1. Teorija je interdisciplinarna – ona je diskurz s učincima izvan svoje
prvotne struke
2. Teorija je analitička i spekulativna – ona je pokušaj razumijevanja
onoga što se obuhvaća nazivima seks, spol, jezik, pismo, značenje ili
subjekt
3. Teorija je kritika zdravog razuma, pojmova koji se ne shvaćaju kao
prirodni
4. Teorija je refleksivna, mišljenje o mišljenju, istraživanje kategorija
koje rabimo u razumijevanju, u književnosti i u ostalim diskurzivnim
praksama

Jedno od značajki teorije jest njezina beskonačnost. (Ona je neograničeni

korpus radova koji se stalno uvećava.) Neovladivost je jedan od glavnih uzroka
otpora teoriji. Teorija onemogućuje ovladavanje, ne samo zato što se uvijek još
nešto može spoznati, nego zato što je sama teorija propitivanje zaključaka i
pretpostavaka na kojima oni počivaju. U naravi je teorije da potire, kroz
osporavanje premisa i postulata, ono što ste mislili da znate, pa se učinci teorije
ne mogu predvidjeti.

KNJIŽEVNOST

Teoretičari su, pokazavši da i u drugim diskurzima retoričke figure oblikuju

mišljenje, ukazali kako je moćna literarnost na djelu i pretpostavljeno
neknjiževnim tekstovima.
Culler, Teorija književnosti 2/9

Moderan pojam «književnost», «literature» star je jedva dvjesto godina. Prije

1800. godine «literatura» i odgovarajući pojmovi u drugim europskim jezicima
značili su «spise» ili «znanje iz knjiga». ( Zapadnjački pojam književnost kao
imaginativnog pisanja može se pratiti unatrag do njemačkih romantičarskih
teoretičara – do knjige «O književnosti s obzirom na njezin odnos prema
društvenim institucijama», koju je 1800. godine objavila francuska barunica
Madame de Stael.)
Jezik se, kada se izdvoji i kada se odvoji od ostalih namjena, može interpretirati
kao književnost. Ako je književnost dekontekstualizirani jezik, odsječan od drugih
funkcija i namjena, onda je i ona sama jedan kontekst koji privlači ili otklanja
osobitu vrstu pozornosti.
Komunikacija počiva na temeljnoj konvenciji međusobne suradnje svih
sudionika i pretpostavljenoj bitnosti onoga što jedna osoba kazuje drugoj
(«nadzaštićeno načelo suradnje» - hyper – protected cooperative principle).
Književne pripovijesti mogu se shvatiti kao članovi šire skupine priča,
«pripovjedno izloženih tekstova», iskaza čija važnost za slušatelje ne počiva na
informaciji koju prenose, nego na priopćivosti (tellability).
Ono po čemu se književna djela razlikuju od ostalih pripovjedno izloženih
tekstova jest to da su prošla postupak odabira – objavljena su recenzirana i
ponovno tiskana, pa im čitatelji mogu pristupiti sa sigurnošću, znajući da su ih
drugi procijenili kao dobro načinjena i vrijedna. Tako je za književno sjelo načelo
suradnje «nadzaštićeno». (Književnost je oznaka institucije koja nam jamči da će
rezultat naših čitateljskih nastojanja vrijediti.)
Priroda književnosti:
1. Književnost kao isticanje jezika: Književnost je jezik koji «sam sebe
ističe». Ne može se zanemariti da se radi o jeziku oblikovanom na
neobičan način. Posebice poezija ustrojava zvučni plan jezika koji se mora
uzeti u obzir. (Kada se tekst stavi u pretinac književnosti, skloni smo
pozornost posvetiti jezičnoj pravilnosti ili drugim vrstama jezičnog ustroja
koje bi smo inače previdjeli.)
2. Književnost kao integracija jezika: Književnost je jezik u kojem su
različiti elementi i sastavnice teksta dovedeni u kompleksan odnos. U
književnosti smo skloniji tražiti i rabiti odnose između forme i značenja, ili
sadržaja i gramatike. Pokušavamo razaznati kako elementi pridonose
dojmu cjeline, pronaći integriranost, harmoniju, napetost ili nesklad.
( Želimo li neka djela proučavati kao književnost, najprije treba promotriti
ustroj njegova jezika, a ne čitati ga kao izraz autorske psihe ili kao odraz
društva u kojem je nastalo.)
3. Književnost kao fikcija: Iskazi književnosti imaju «fikcionalan»
odnos prema svijetu. U fikciji je odnos onoga što pripovjedač kaže i onoga
što autor misli uvijek stvar interpretacije. Tako je i s odnosom
ispripovjedanih i zbiljskih događaja. Kontekst fikcije ostavlja otvoreno
pitanje o čemu se zapravo radi.
4. Književnost kao estetski objekt: Estetski objekti, poput slika ili
književnog djela, kao spoj osjetilne forme (boje, zvukove) i duhovnog
sadržaja (pojmovi), primjer su za mogućnost spajanja materijalnog i
Culler, Teorija književnosti 3/9

duhovnog. Književno je djelo estetski objekt jer – kad se zanemare ili

isključe ostale komunikativne funkcije – čitatelja potiče na razmatranje
odnosa forme i sadržaja. (Za Immanuela Kanta i druge teoretičare estetski
objekti imaju «svrhovitost bez svrhe»)
5. Književnost kao intertekstualna ili autoreferencijalna tvorevina :
Čitati nešto kao književnost znači smatrati da je riječ o jezičnom događaju
koji svoje značenje ima u odnosu na druge diskurze (intertekstualnost).
Budući da je književnost djelatnost kojom autor pokušava unaprijediti ili
obnoviti književnost, ona je uvijek posredno promišljena sama književnost
(autoreferencijalnost).

KULTURALNI STUDIJI

Kulturalni studiji (istaknuta struja u humanistici 1990-tih godina) su praksa kojoj

je ono što nazivamo «teorijom» teorija. Oni uključuju i obuhvaćaju proučavanje
književnosti kao posebne kulturalne prakse.
Kulturalni studiji dvostrukog su podrijetla. Potječu od francuskog strukturalizma
koji je 1960-tih godina pristupio kulturi ( i književnosti) kao nizu praksi čija bi
pravila i konvencije trebalo opisati. (Primjer je strukturalizma djelo «Mitologije»
Ronalda Barthesa iz 1957. godine. Proučavajući kulturalne prakse, u rasponu od
visoke književnosti do mode i hrane, Barthes je svojim primjerom ohrabrio čitanje
konotacija kulturalnih predodžbi i analizu društvenog funkcioniranja neznanih
konstrukata kulture.)
Drugi izvor kulturalnih studija je marksistička književna teorija u Britaniji. Djelo
Raymonda Williamsa («Culture and Society» 1958.) i osnivača Birminghamskog
centra za suvremene kulturalne studije (BCCCS) Richarda Hoggarta («The Uses
of Literacy», 1957.) teži ponovnom otkrivanju i istraživanju popularne, radničke
kulture koja je izgubljena iz vida kada su kulturu poistovjetili s visokom
književnošću. ( Uzajamno djelovanje ovih dvaju pristupa kulturi – kultura kao
izraz puka i kulture kao nametanje puku – bilo je ključno za razvoj kulturalnih
studija, isprva u Britaniji, a zatim i drugdje.
Smisao proučavanja popularne kulture upoznavanje je onoga što obilježava
život običnih ljudi – njihove kulture – u opreci prema onoj esteta i profesora. S
druge strane, javlja se poriv da se prokaže način na koji kulturalne snage oblikuju
ljude i njima manipuliraju. ( Popularna kultura načinjena je od masovne kulture.
Budući da je popularna kultura načinjena iz njoj suprotstavljenih kulturalnih
izvora, ona je kultura borbe, kultura čija se kreativnost sastoji od uporabe
proizvoda masovne kulture.)
Proučavanje književnosti nije vezano uz neko shvaćanje književnog predmeta
koji bi kulturalni studiji morali odbaciti. Kulturalni studiji nastali su kao primjena
načina književne analize na druge kulturalne materijale. Studij književnosti može
se obogatiti proučavanje književnosti kao posebne kulturalne prakse i njezinim
uspoređivanjem s drugim diskurzima.
Do sada je širenje kulturalnih studija pratilo (iako ne i uzrokovalo) proširenje
književnoga kanona. Književnost koja se danas posvuda podučava uključuje
djela koja su napisale žene i druge povijesno marginalizirane grupe. Ova djela
Culler, Teorija književnosti 4/9

obično se proučavaju kao reprezentacije iskustva, a time i kulture pojedinih

grupa. Otkada su se kulturalni studiji pojavili kao otpadnički oblik proučavanja
književnosti, primjenjuju književnu analizu i na druge kulturalne materijale.
(Kulturalni bi studiji lako mogli postati nekom vrstom nekvantitativne sociologije
koja pristupa djelima kao slučajevima ili simptomima nečega drugoga, a ne zbog
njih samih.)

JEZIK, ZNAČENJE I INTERPRETACIJA

Književnost obuhvaća i svojstva jezika i usmjeravanje osobite vrste pozornosti

na jezik. (Pitanje o prirodama i ulogama jezika, kao i o načinu njegove analize,
bilo je temeljno za teoriju.)
Razlikujemo značenje riječi i značenje ili izazov teksta, zatim u sredini, ono što
bismo mogli nazvati značenjem iskaza - značenjem čina iskazivanja tih riječi u
određenim okolnostima. Moguća značenja riječi pridonose značenju iskaza, koje
je čin govornika. (Također i značenje riječi proizlazi iz njihova mogućega položaja
unutar iskaza.) Tekst koji reprezentira nepoznatoga govornika djelo je autora i
njihovo značenje nije tvrdnja nego činidba, njegova moć da utječe na činitelja.
Ferdinand de Saussure : Jezik je sustav znakova. Ono što svaki element jezika
čini onim što jest, ono što mu određuje identitet, jesu opreke između njega i
drugih elemenata unutar jezičnoga sustava. Najtočnija značajka jezičnog znaka
jest da je on ono što drugi nisu. Ključna je arbitrarna priroda jezičnoga znaka :
Znak je kombinacija forme («označitelja») i značenja («označenika»), i veza
između forme i značenja počiva na konvenciji, a ne na prirodnoj podudarnosti : I
forma i značenje također su konvencionalne diobe plana znaka i plana misli.
(Jezici na različite načine dijele plan zvuka od plana misli.)
Središnje pitanje suvremene teorije bilo je na koji se način jezik odnosi prema
misli. Jedna je krajnost kako jezik tek priskrbljuje imena za misli koje samostalno
postoje – jezik nudi načine na koje možemo izraziti već postojeće misli.
Druga je krajnost «Sapir-Whorfova hipoteza», nazvana po dvojci lingvista koji
su tvrdili kako jezik kojim govorimo determinira što uopće možemo misliti.
Temeljna razlika između dviju vrsta pristupa : Jedan je zasnovan na lingvistici i
prema značenjima se odnosi kao prema nečemu što je veće dano, te pokušava
iznaći što ih je omogućilo. Drugi pristup polazi od forme koja teži interpretirati –
otkriti njihovo stvarno značenje. Na razini proučavanja književnosti to je razlika
između poetike i hermeneutike. ( Poetika polazi od ovjerenih značenja ili učinaka
pitajući se kako su oni postignuti) Radovi knjiženih kritičara često spajaju poetiku
i hermeneutiku – istražuju čime je određen učinak postignut ili zašto se neki
završetak čini primjerenijim (predmeti poetike), ali se pitaju i o značenju
pojedinog retka ili o tome što nam pjesma govori o čovjekovu položaju u svijetu
(hemenautika).
Razmišljanje o čitatelju i o načinu na koji on razumijeva književnost dovelo je
do «kritike čitateljskog odgovora» ( reader – response criticism) koja tvrdi da je
značenje teksta u čitateljevu doživljaju (doživljaju koji uključuje oklijevanje,
nagađanje i uviđanje zablude). Priča koju netko može ispripovjediti o danom
Culler, Teorija književnosti 5/9

djelu ovisi i onome što su teoretičari nazivali čitateljevim «horizontom

očekivanja». (Djelo se interpretira kao odgovor na pitanja postavljena tim
horizontom očekivanja.)
Usredotočenost na povijesne i društvene mijene načina čitanja ističe kako je
interpretacija društvena praksa. Ono što se obično smatra teorijskim školama ili
pristupima književnosti s gledišta hemeneutike zapravo su moguća k određenim
vrstama odgovara na pitanje o čemu djelo zapravo «govori». Značenje djela je
istodobno doživljaj subjekta i svojstvo teksta. Ono je i ono što razumijemo i ono
što u tekstu pokušavamo razumjeti. Značenje je određeno kontekstom budući da
kontekst uključuje jezična pravila, autorove i čitateljeve okolnosti te sve ostalo što
bi moglo biti relevantno. Značenje je omeđeno kontekstom, ali kontekst je
omeđen.

RETORIKA, POETIKA I PJESNIŠTVO

Aristotel je razlikovao retoriku od poetike, smatrajući retoriku umijećem

uvjeravanja, a poetiku umijećem oponašanja ili prikazivanja. Srednjovjekovna i
renesansna tradicija su ih ujedinile – retorika je postala umijećem rječitosti, a
pjesništvo višim stupnjem toga umijeća ( budući da teži poučavanju, ugodi i
ganuću). U 19. stoljeću retoriku se počelo doživljavati kao majstoriju udaljenu od
nepatvorene djelatnosti mišljenja i pjesničke imaginacije, pa je pala u nemilost.
Pri kraju 20. stoljeća retorika je oživljena kao proučavanje moći diskurza.
Retorička figura se općenito određuje kao promjena pitanja ili otklon od
«obične» uporabe. Suvremena teorija dovodi u pitanje pojam «običnog» ili
«doslovnog» značenja od kojeg se figure ili tropi udaljavaju. Neki su teoretičari
čak prigrlili paradoksalni zaključak prema kojemu je jezik u svojim temeljima
slikovit, i kako se ono što zovemo doslovnim jezikom sastoji od figura čija je
figurativna, slikovita priroda zaboravljena. Ovim se pristupom ne želi reći kako ne
postoji razlika između doslovnoga i slikovitoga, prenesenog značenja, nego da
su tropi i figure temeljne strukture jezika, a ne iznimke ili iskrivljenja. (Metafora je
osnovni način spoznaje – nešto spoznajemo poimajući ga kao nešto drugo.)
Retorika se zasniva na ideji da postoje osnovne strukture jezika koje čine temelj i
omogućuju značenja stvorena u velikom broju diskurza.
Ep i tragedija bili su u antici i renesansi krunska postignuća književnosti.
Između druge polovice 18. stoljeća i sredine 20. stoljeća su liriku, kratku
nepripovjednu pjesmu počeli poistovjećivati s biti književnosti. Lirsko pjesništvo
se počelo doživljavati kao izraz najskrivenijih čuvstava pojedinačnoga subjekta.
Suvremeni teoretičari su počeli shvaćati liriku kao asocijativni i imaginativni rad
na jeziku – kao eksperimentiranje jezičnim vezama i izričajima zbog kojih se
pjesništvo više čini uznemiravanjem kulture nego li glavnim trezorom njezinih
vrijednosti.
Za pristup u kojem se u kojem se pjesma shvaća kao verbalna konstrukcija ,
glavno je pitanje odnos značenja i nesemantičkih svojstava jezika, kao što su
zvuk i ritam. Za pristup koji pjesmu shvaća kao čin, ključan je odnos između čina
autora koji piše pjesmu i čina govornika ili «glasa» koji u njoj govori.
Culler, Teorija književnosti 6/9

Lirsko je pjesništvo prisluškivanje nekog iskaza. To je u 20. stoljeću bio

dominantan pristup lirici, što se moglo sažeti u obrazloženju prema kojemu se u
književna djela fikcionalna oponašanja iskaza «zbiljskoga svijeta». Interpretirati
neku pjesmu značilo bi predočiti si prirodu govornikova položaja iz indikacija u
tekstu i našega općeg znanja o govornicima u uobičajenim okolnostima.
Interpretacija pjesama počiva na konvenciji značenja. Pretpostavlja se da su
pjesme, ma kako bile neugledne, o nečem važnom i stoga se pojedinosti trebaju
uzeti kao da imaju opće značenje. Trebaju se čitati kao znak ili kao objektivni
korelativ za važna čuvstva ili naznake.
Culler, Teorija književnosti 7/9

PRIPOVIJEST

Književna i kulturna teorija u sve većoj mjeri postavlja pripovijesti (narratives) u

središte kulture. Priče su osnovni način na koji razumijevamo stvari, bilo da
razmišljamo o našem životu kao o slijedu koji nekamo vodi, bilo da si
objašnjavamo zbivanja u svijetu. Teorija pripovjednog teksta («naratologija»)
pokušava razumjeti opće sastojke pripovjednog teksta, te analizira kako pojedini
pripovjedni tekstovi postižu svoje učinke.
Naratologija pretpostavlja da postoji strukturalna razina – koju općenito
nazivamo «zaplet» - neovisna o pojedinim jezicima. Za razliku od poezije, koja se
u prijevodu gubi, zaplet se može sačuvati u prijevodu s jednog jezika na drugi.
Zaplet ili priča građa je koja se prikazuje, uređena s određene točke gledišta
pomoću diskurza (različitih inačica jedne te iste priče).
U naratologiji je temeljna razlika ona između zapleta i prikazbe, priče i
diskurza. Prema konvenciji, svaki pripovjedni tekst trebao bi imati svoga
pripovjedača koji može stajati izvan priče ili može biti likom unutar nje.
Pripovjedač se obraća slušateljima koji su ponekad implicitni ili konstruirani, a
ponekad eksplicitno određeni (posebice u pričama unutar priča, gdje jedan lik
postaje pripovjedačem i priča unutrašnju priču ostalim likovima). Pripovjedačevu
publiku često nazivaju naslovljenikom pripovjedanja (narratee). Teoretičari
govore o «samosvjesnom pripovjedanju» kada pripovjedač raspravlja o vlastitom
kazivanju priče, dvoji o tome kako da je iskaže, ili se razmeće svojim utjecajem
na tijek priče. Samosvjesno pripovijedanje naglašava problem pripovjedne
ovlasti.
Lik, kroz čiju se svijest ili položaj događaja stavljaju u fokus, žarište, naziva se
fokalizator. On se može, ali i ne mora podudarati s pripovjedačem. Postoje
brojne varijable :
1. Vremenska : Pripovijedanje može fokalizirati događaje iz vremena u
kojem su se zbili, nedugo zatim ili mnogo poslije toga
2. Udaljenost i brzina : Priča može biti fokalizirana kroz mikroskop,
onakva kakva je bila, i kroz teleskop, odvijajući se polagano sa svim
pojedinostima ili ukratko kazujući što se događa
3. Granice znanja : Pripovjedno djelo može fokalizirati priču kroz vrlo
suženu perspektivu – prikazati djelovanje nekoga lika, a da ne ulazi u
njegove misli.
Culler, Teorija književnosti 8/9

PERFORMATIVNI JEZIK

Zamisao o performativnosti iskaza razvio je 1950-tih godina britanski filozof J.L.

Austin. On je predložio razlikovanje dviju vrsta iskaza – konstativnih iskaza, koji
nešto tvrde, opisuju neko stanje stvari, a istiniti su ili lažni. Performativni iskazi ili
performativi, nisu ni istiniti ni lažni, te u zbilji izvode (perform) radnju na koju
referiraju.
Performativni iskaz, ovisno o okolnostima, može biti prikladan ili neprikladan, tj.
posvećen (felicitous) ili neposvećen (unfelicitous).
Može se napraviti popis «performativih glagola» koji u prvom licu prezenta
(obećajem, naređujem, proglašujem) izvode radnju koju označuju. Ali,
performative nije moguće odrediti popisivanjem glagola koji se tako ponašaju.
Kada se uvedu «implicitni performativi», u kojima nema eksplicitnih performativih
glagola, tada se mora priznati da svaki iskaz može biti implicitni performativ.
Poput performativa, književni iskazi na neko prethodno stanje stvari te nisu ni
istiniti niti lažni. Književni iskaz također stvara stanje stvari na koje referira.
( Primjerice, proizvodi likove i njihove postupke.) Performativi raskidaju veze
između značenja i govornikove intencije, budući da čin koji riječima izvodimo nije
određen našom intencijom, već društvenim i jezičnim konvencijama. I književni
iskazi su događaji čije značenje nije određeno intencijom autora.
Kad se Jacques Derrida prihvatio Austinova koncepta, zaključuje da Austin,
utječući se «uobičajenim okolnostima» zapravo proviđa brojne načine na koje se
čestice jezika mogu ponavljati – «neozbiljno», ali i ozbiljno, kao primjer ili citat.
Derrida to zove «općom iterabilnošću». Da bi nešto bilo znak, ono mora biti
podobno za citiranje i ponavljanje u svakojakim okolnostima, uključujući i one
neozbiljne. Jezik je performativan – ne prenosi samo informacije, nego i izvodi
činove svojim ponavljanjem ustanovljenih diskurzivnih praksi ili načina na koji
činimo stvari.
Američka filozofkinja Judith Butler središnja je figura «performativne teorije
roda i seksualnosti». Za Butler su temeljne kategorije identiteta kulturalni i
društveni proizvodi – oni su posljedica političkog udruživanja, a ne njegov uzrok.
Te kategorije stvaraju dojam prirodnosti i nameću norme, čime prijete da će
isključiti one koje im se ne pokoravaju. U djelu «Nevolje s rodom: feminizam i
subverzija identiteta» (1990.) Butler predlaže performativno shvaćanje roda – rod
nije određen onim što netko jest, već onim što netko čini ulogom koju igra. Rad
se tvori činovima, kao što čin obećanja tvori obećanje.
Culler, Teorija književnosti 9/9

IDENTITET, IDENTIFIKACIJA, SUBJEKT

Glavnina moderne tradicije proučavanja književnosti pristupala je individualnost

pojedinca kao danosti, ako jezgri koja se izražava riječju i djelom i koja se stoga
može rabiti kako bi se objasnilo neko djelovanje. Teorija ne osporava samo taj
model izražavanja, gdje djelo ili riječi izražavaju prethodno postojeći subjekt,
nego i prvotnost samog subjekta. (Ako su mogućnosti mišljenja i djelovanja
određene nizom sustava kojima subjekt ne upravlja ili ih čak niti ne razumije,
tada je subjekt «decentriran» u smislu da on nije izvor ili središte na koje se
netko može osloniti kako bi objasnio događaj. On je nešto oblikovao tim silama).
Teorija naginje k tvrdnji kako biti subjektom znači biti subjektom znači biti
podvrgnut (subjected) različitim režimima (psihosocijalnom, seksualnom,
jezičnom).
Književna djela nude veliki raspon implicitnih modela o tome kako se tvori
identitet. Postoji pripovijesti u kojima je identitet u osnovi određen rođenjem. U
drugim pripovijestima likovi se mijenjaju sukladno svojim usponima i padovima, ili
se pak njihov identitet zasniva na osobnim kvalitetama koje se otkrivaju za
životnih nedaća. (Temeljni identitet likova nastaje kao posljedica njihovih
postupaka, borbe sa svijetom, na taj se identitet zatim postavlja kao osnova, čak
i uzrok tih postupaka.)
Pjesme i romani obraćaju nam se tako da zahtijevaju identifikaciju, a
identifikacija stvara identitet – postajemo ono što jesmo poistovjećujući se s
osobama o kojima čitamo. Prema Freudu, identifikacija je psihički proces u kojim
subjekt asimilira jedan vid drugoga i transformira se, u cijelosti ili djelomično,
prema modelu kojeg mu drugi daje. Osobnost ili jastvo ustanovljava ne nizom
identifikacija.
Identifikacija ima ulogu u proizvodnji grupnih identiteta. Za članove povijesno
ugnjetavanih ili marginaliziranih grupa priče potiču identifikaciju s potencijalnom
grupom i stvaraju od grupe grupu tako što im pokazuje tko ili što bi oni mogli biti.
Teorijski prijepori ovdje su uglavnom usredotočeni na poželjnost i na političku
korisnost različitih poimanja identiteta.