Izdaje

ITRO »NAPRIJED«

Glavni urednik
MILAN MIRIĆ

Urednici
dr MURADIF KULENOVIĆ
GVOZDEN FLEGO
MIRJANA DOBROVIĆ
 VIKTOR E. FRANKL

NEČUJAN
VAPAJ ZA SMISLOM
Drugo izdanje

Prevela
RAHELA BERGHOFER

ZAGREB 1987
 Naslov izvornika

Viktor E. Frankl
THE UNHEARD CRY FOR MEANING
Psycboterapy and Humanism
© Viktor E. Frankl, 1978.
Simon and Schuster, New York
 SADRŽAJ

Predgovor 11
1 Nečujan vapaj za smislom 17
Volja za smisao 27
Smisao života 35
2 Determinizam i humanizam:
kritika pandeterminizma 42
3 Kritika susret-grupe:
Koliko je »humanistička psihologija«
humanistička 61
4 Dehumanizacija spolnosti 75
5 Simptom ili terapija?
Stavovi psihijatra prema modernoj
književnosti 82
6 Sport — asketizam današnjice 89
7 Prolaznost i smrtnost:
Ontološka rasprava 98
8 Paradoks na intencija i derefleksija 110
Paradoksna intencija 110
Derefleksija 147
Kazalo imena i pojmova 161
Muradif Kulenović:
Smisao života i bolest 169
Posvećeno Harryju ili Marion
— nerođenom djetetu
 Posebnu riječ zahvalnosti upućujem svojoj
supruzi Eleonori Katharini za sve žrtve koje
je godinama podnosila pomažući mi da po-
mognem drugima. Na svim predavanjima i pu-
tovanjima bila je uz mene i zaista zaslužuje
riječi koje joj je, u obliku posvete na svojoj
knjizi, jednom prilikom uputio Jacob Need-
leman: »Toplini, koja prati svjetlost«.
Neka toplina ostane još dugo nakon što
svjetlost ugasne.
Viktor E. Frankl
 PREDGOVOR

Ova je knjiga nastavak dviju njenih prethodnica: Psihotera-

pija i egzistencijalizam i Bog podsvijesti — Psihoterapija i
religija}
Prvobitno je zamišljeno da to bude zbirka (izabranih eseja.
Kad sam ponovo pregledao i proširio sadržaj pokazalo se
da pojedine eseje — koji su sada postali poglavlja — neka
zajednička nit povezuje u jednu cjelinu. Još je značajnije
da prva dva poglavlja raspravljaju o tri glavna načela na
kojima počiva sustav logoterapije: volji za smisao, smislu
života i slobodi volje.
Logoterapija se obično svrstava u kategorije egzistencija-
lističke psihijatrije ili humanističke psihologije. Međutim,
tko je čitao moje knjige mogao je primijetiti da sam se po-
negdje kritički osvrtao na egzistencijalizam ili barem na ono
što se naziva egzistencijalizmom. Čitalac će i u ovoj knjizi
naići na neke napade usmjerene na takozvani humanizam
ili, kako ga ja nazivam, pseudohumanizam. Ne bi trebao biti
iznenađen: ja sam isto tako i protiv pseudologoterapije.
Podsjetimo se ukratko na povijest psihoterapije kako bi-
smo odredili mjesto egzistencijalizma i humanizma u psihi-
jatriji i psihologiji. Svi smo mi učili od najvećeg duha u
psihoterapiji, Sigmunda Freuda. Ja također! (Možda čitaocu
nije poznato da je još 1924. godine, uz poseban poziv i po-
sredovanje Sigmunda Freuda, jedan moj članak objavljen
u International Journal of Psychoanalysis). Freud nas je

V. E. Frankl, Bog podsvijesti — Psihoterapija i religija, u na-

kladi prevodioca Karla Prendivoja, u biblioteci »Oko tri ujutro«,
Zagreb, 1980. (op. prev.).

11
 učio kako da raskrinkamo neurotičnu osobu, da uklonimo
skrivene, nesvjesne motivacije koje su pozadina njezina po-
našanja. Međutim, ja neumorno tvrdim da se to raskrinka-
vanje mora zaustaviti u točki u kojoj se psihoanalitičar su-
očava s oniim što se više ne može raskrinkati, jednostavno
zato što je autentično. No, ukoliko se neki od »psihologa
koji skidaju krinku« (kako su psihoanalitičari jednom na-
zvali sami sebe!) ne zaustave na tom mjestu, još uvijek pre-
ostaje nešto što razotkrivaju. To je njihova vlastita prikri-
vena motivacija, njihova nesvjesna želja da potcijene, obez-
vrijede i omalovaže ono što je u čovjeku istinito i izvorno
ljudsko.
U međuvremenu je behavior-terapija, kojoj je osnova te-
orija učenja, dosta uznapredovala na području na kojem je
psihoanaliza tako dugo bila u neizvjesnom položaju. Beha-
vior-terapeutii mogu dokazati da su mnoga etiološka uvjere-
nja Freudovih sljedbenika bila samo puka uvjerenja i ni-
šta drugo. Ne može se svaki slučaj neuroze dovoditi u vezu
s traumatskim iskustvima ranog djetinjstva ili sa sukobima
između ida, ega i super ega. Isto tako, one slučajeve u ko-
jima je došlo do izlječenja i to ne psihoanalizom, već prije
kratkotrajnom metodom modifikacije ponašanja (ako ne i
spontanom remisijom), ne prati uvijek supstitucija simpto-
ma. Tako se behaviorizam može smatrati demitologiziranjem
neuroze?
No, još uvijek preostaje osjećaj nezadovoljstva. Nije mo-
guće rješavati probleme bolesti i pobolijevanja jednog tak-
vog doba kao što je naše, probleme besmislenosti, deper-
sonalizacije i dehumanizacije, ukoliko u pojam o čovjeku
nije uključena ljudska dimenzija, dimenzija ljudskog feno-
mena koja se neophodno provlači svakim oblikom psihote-
rapije, bio on na svjesnoj ili pak na nesvjesnoj razini.
Bjarne Kvilhaug, norveški psiholog, smatra da je logote-
rapija rehumanizirala teoriju učenja. Nikolaus Petrilowitsch
2
Ovaj izraz ne zvuči suviše nevjerojatno uzme li se u obzir či-
njenica da je sam Sigmund Freud opisao svoju teoriju nagona
kao »mitologiju« i odnosio se prema nagonima kao prema »mit-
skim« bitnostima.

12
sa Odsjeka za psihijatriju na Sveučilištu u Maimzu, Zapadna
Njemačka, došao je nakon njega do zaključka da je logote-
rapija rehumanizirala psihoanalizu i još bliže, da logotera-
pija — za razliku od drugih psihoterapijskih škola — ne
ostaje u dimenziji neuroze. Što je time mislio? Psihoanaliza
smatra neurozu posljedicom određene psihodinamike i sho-
dno tome je nastoji suzbiti uvodeći u igru druge oblike psi-
hodinamiike i to one koji su od pomoći, kao što je zdrav
prijenosni odnos. Behavior-terapija pak pripisuje neurozu
određenim procesima učenja i okolnostima te stoga za suz-
bijanje neuroze predlaže nove oblike učenja i promjenu
uvjeta. Međutim, u oba slučaja, kako je to Petrilowitsch
vješto opazio, terapija ostaje na razini neuroze. On drži da
logoterapija ide dalje od te razine promatrajući čovjeka u
ljudskoj dimenziji gdje može koristiti izvore koji su samo
tamo dostupni — izvore kao što su jedinstvena ljudska spo-
sobnost samotranscendencije i sposobnost samoodvajanja.
Ova posljednja sposobnost uvijek dolazi do izražaja kod
primjene logoterapijske tehnike paradoksne intencije, tj.
obratne nakane. Sposobnost itranscendencije jednako je va-
žna u dijagnozi i terapiji. Ne predvidimo li ove sposobno-
sti, npr. ne razmotrimo li volju za smisao kao jedno od nji-
hovih stanovišta, nikada ne možemo postaviti dijagnozu no-
ogene neuroze koja proizlazi iz frustracije volje za smisao,
niti možemo na nju utjecati, niti je možemo izvući iz ne-
svjesnosti alko je bila potisnuta. Strogo je empirijski poka-
zano da to stanovište može ponekad predstavljati naš glavni
cilj: statističkim je istraživanjem dokazano da volja za smi-
sao ima sasvim očitu »vrijednost osnovnog opstanka na
životu«.
U vezi sa samoodvajanjem dokazano je, također na stro-
go empirijskim osnovama, da se radi o važnom »mehanizmu
za savladavanje teškoća« koji je, tako reći, ugrađen u čovje-
kovu psihu. Ovo naročito vrijedi za područje humora kao
što ću to kasnije pokazati.
Zaokružimo li, možemo reći da nas je psihoanaliza naučila
kako da raskrinkamo neurotičnu osobu, dok nas je behavio-
rizam naučio da demitologiziramo neurozu. Petrilowitsch i

13
Kvilhaug kažu da nas logoterapija danas uči da »rehumanizi-
ramo« psihoanalizu i behaviorizam. No to bi bilo previše
pojednostavnjeno jer se ne radi samo o nastavljanju jedne
teorije na drugu, već i o njihovom prepletanju. Danas se
razmišlja i na način zapadnonjemačkog frojdovca Wolfganga
Locha, koji je rekao da je »psihoanalitički dijalog u biti na-
stojanje da se stvori novi smisao života«.3 Leonard Bachelis,
direktor Centra za behavior-terapiju u New Yorku, rekao
je da ima dojam da se mnogi pojedinci koji se liječe u nje-
govoj ustanovi, iako imaju dobra radna mjesta i uspjeha u
poslu, žele ubiti jer nalaze da je život besmislen.4
Dakle, teorijske podudarnosti postoje. Međutim, što se ti-
če logoterapije, ja sam prvi učio da ona nije lijek za sve i
da je zbog toga otvorena za suradnju s drugim psihotera-
pijskim pristupima, te otvorena i prema vlastitom razvoju.
Istina je da psihodinamički i behavioristički usmjerene ško-
le u velikoj mjeri zanemaruju čovječnost kao izrazito ljud-
ski fenomen. One su i dalje vjerne redukcionizmu jer taj
pristup još uvijek prevladava u području psihoterapijskog
rada. Redukcionizam je upravo prava suprotnost humaniz-
mu. Rekao bih da je redukcionizam — subhumanizam. Za-
tvarajući se u subhumane okvire, koji počivaju na usko
ograničenom pojmu znanstvene istine, redukcionizam tjera
fenomen čovječnosti u Prokrustovu postelju, u već unapri-
jed stvoren primjer interpretacije, svejedno je li to u ime
dinamičkih analiza ili teorije učenja.
Ipak je svaka od tih škola dala svoj vrijedan doprinos.
Logoterapija nikako ne obezvređuje opravdana i ozbiljna ot-
krića takvih velikih pionira kao što su Freud, Adler, Pavlov,
Watson ili Skinner. Unutar svojih poštovanja vrijednih okvi-
ra, svaka od tih škola ima svoje učenje. No, njihovo stvarno
značenje i vrijednost postaju jasni tek ako ih stavimo u
više i sadržajnije okvire, u ljudsku dimenziju. Tu se, za
divno čudo, čovjek više ne može gledati kao biće kojem je
osnovna briga zadovoljiti svoje porive i nagone za stvara-
3
Psyche, XXX, 10, 1976, str. 865—898.
4
American Psychological Association Monitor, svibanj 1976.

14
njem ugode ili pak, u tu svrhu, pomiriti dd, ego i superego;
ljudska se stvarnost isto tako ne može primati samo kao
posljedica procesa uvjetovanja ili uvjetnih refleksa. Ovdje
je čovjek predstavljen kao biće u traženju smisla — traže-
nju čija uzaludnost, kako se čini, razjašnjava veliki dio ne-
volja našeg doba. Kako se psihoterapeut koji a priori odbi-
ja poslušati »nečujan vapaj za smislom« može uhvatiti u-
koštac s mnoštvom neuroza koje prate naše vrijeme?
U mojim člancima i knjigama, uključujući i ovu knjigu,
ima mnogo stvari za koje sam siguran da će, barem na prvi
pogled, izgledati zastarjelo. No, isto sam tako siguran da
su neke od njih suvremene. Uzmimo samo u obzir pojavu i
ustrajnost osjećaja besmisla što je zahvatio cijeli svijet. Sma-
tra li se da je ova masovnost neuroza obilježje sedamdese-
tih godina, mogu skromno reći da sam njihov porast i šire-
nje predvidio još pedesetih godina, a već sam u tridesetim
godinama ovog stoljeća dao osnove terapije.
Viktor E. Frankl
Beč, prvog dana proljeća, 1977.
1
Nečujan vapaj smislom

Doslovan prijevod izraza »logoterapija« jest »liječenje

smislom«. Taj bi se izraz, naravno, mogao prevesti i kao
»iscjeljivanje smislom«, no to bi dalo prejak vjerski na-
glasak koji u logoterapiji nije neophodno prisutan. Lo-
goterapija je u svakom slučaju psihoterapija usredoto-
čena na smisao.
Pojam liječenje smislom upravo je obratan od tradi-
cionalnog stava psihoterapije koji više predstavlja smi-
sao liječenjem. I stvarno, ukoliko tradicionalna psihote-
rapija otvoreno pogleda u oči problemu smisla i svrhe
— to znači, shvati li smisao i svrhu u njihovoj pravoj
vrijednosti, umjesto da ih svodi na krive i izmišljene vri-
jednosti tako što im porijeklo izvodi iz »obrambenih me-
hanizama« ili »reakcijskih oblika«2 — onda će vam je-
dnostavno poručiti kako ste upravo riješili svoj Edipov
problem, otarasili se svojih kastracijskih strahova i ka-
ko ćete sada biti sretni, oživjet ćete svoje sebstvo i vla-
stite mogućnosti i postati ono za što ste predodređeni.
Drugim riječima, smisao će vam se ukazati sam od sebe.
1
Prema predavanju pod naslovom »Liječenje smislom«, održa-
nom na Kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyju, 13. veljače, 1977.
2
Prilikom diskusije nakon jednog od mojih predavanja rekao
sam da — što se mene tiče — nisam spreman živjeti radi svojih
reakcijskih oblika niti sam spreman umrijeti radi svojih obram-
benih mehanizama.

17
 Ne zvuči li to nekako kao: istraži najprije kraljevstvo
Freuda i Skinnera pa će ti svi ovi problemi biti jasni?
Na žalost, to se tako ne može riješiti, štoviše, pokaza-
lo se da se mnogo češće događa da, ako se neuroza i mo-
že otkloniti, kada se ona otkloni preostaje praznina. Ta-
kav je pacijent divno prilagođen i sposoban za rad, ali
mu nedostaje smisao. Pacijent nije prihvaćen kao ljudsko
biće, što će reći, kao živo biće koje neprekidno traži smi-
sao; to traženje smisla, tako osebujno čovjeku, nije
ozbiljno shvaćeno u svojoj pravoj vrijednosti, već se
smatralo pukom racionalizacijom potisnute nesvjesne
psihodinamike. Pri tom se previđalo ili zaboravljalo da
je samo onaj čovjek koji nađe traženi smisao spreman
patiti i žrtvovati se radi tog smisla, spreman položiti i
vlastiti život ako je potrebno. S druge strane, ako smisao
ne postoji, čovjek je sklon da sebi oduzme život i spre-
man je da to učini čak kad su zadovoljne sve ostale nje-
gove potrebe.
Sve ovo približio mi je izvještaj jednog mog bivšeg
studenta: Na jednom je američkom sveučilištu podvrg-
nuto ispitivanju 60 studenata koji su pokušali samouboj-
stvo i 85 posto je izjavilo da su to učinili zato što im se
»život činio besmislenim«. Najvažnije je, međutim, da
je 93 posto tih studenata, koji su patili od očitog nedo-
statka smisla života »bilo aktivno u društvenom životu,
da su to bili dobri studenti koji su imali i dobre odnose
sa svojim obiteljima«. Rekao bih da je to nečujan vapaj
za smislom i sigurno je da slučaj ovog sveučilišta nije
usamljen. Uzmimo samo u obzir zapanjujući postotak
samoubojstava među američkim studentima koji se kao
uzrok smrti javlja na drugom mjestu, neposredno iza
prometnih nesreća. Pokušaji samoubojstava vjerojatno
su i petnaest puta češći.
I to se događa usred društava punih obilja i država
punih blagostanja! Predugo smo sanjali san iz kojeg se
sada budimo: vjerovali smo da će sve biti u redu i da će
ljudi postati sretni unaprijedimo li samo njihov društve-

18
no-ekonomski položaj. Istina je u tome da se, kako je
popustila borba za opstanak, pojaviilo pitanje: opstanak
radi čega? Danas ima sve više ljudi koji imaju sve život-
ne uvjete, ali ne vide smisao za koji bi živjeli.3
S druge strane, susrećemo se s ljudima koji su sretni,
a žive u teškim, čak užasnim uvjetima. Dopustite mi da
navedem dio pisma što mi ga je Cleve W. pisao kada je
bio samo broj 049246 u jednom državnom zatvoru u
Americi: »Ovdje u z a t v o r u . . . pruža se mnoštvo divnih
prilika da čovjek bude od koristi i da se razvija. Sada
sam stvarno sretniji nego ikada u životu.« Primjećujete
li: sretniji nego ikada — u zatvoru!
Kao još jedan primjer, uzet ću pismo što sam ga ne-
davno primio od jednog obiteljskog liječnika iz Danske:
»Pola je godine moj dragi otac teško bolovao od raka.
Posljednja je tri mjeseca života živio u mojoj kući —
za njega smo se brinuli moja voljena žena i ja. Stvarno
vam želim reći da su ta tri mjeseca bila najblagoslove-
nije doba u životu moje žene i mene. Svakako da smo,
budući da smo bili i liječnik i bolničarka, morali savla-
davati različite poteškoće, ali nikada neću zaboraviti sve
one večeri kada sam mu čitao odlomke iz vaše knjige.
Moj je otac tri mjeseca znao da je njegova bolest kob-
n a . . . ali se nikada nije potužio. Neprestano sam mu,
sve do posljednje večeri, govorio kako smo zapravo
sretni što smo mogli doživjeti taj bliski dodir u tim po-
sljednjim tjednima i kako bismo ostali osiromašeni da je
naglo, u nekoliko sekundi, umro od srčanog udara. Ovom
prilikom nisam samo čitao o takvim stvarima već sam
ih sam doživljavao, tako da se samo mogu nadati da ću
biti u stanju da se suočim sa sudbinom onako kako je
5
Usporedba ovakvog stanja postoji prije na ontogenetskoj, nego
na filogenetskoj razini. Moj je, već ranije spomenuti, asistent
na Harvardskom sveučilištu pokazao da je među diplomira-
nim studentima, koji su nastavili voditi sasvim uspješan i na-
oko sretan život, bio velik postotak onih koji su se tužili na
osjećaj ništavnosti, pitajući se čemu sav njihov uspjeh služi? Ne
nameće li nam to misao da je ono što se danas tako često nazi-
va »krizom srednje životne dobi« u osnovi kriza smisla?

19
to moj otac učinio.« Ponovo kažem: ima ljudi koji su
sretni i kad se nađu oči u oči s nesrećom i bez obzira
na patnju — zato što vide smisao! Smisao stvarno ima
moć iscjeljenja.
Vratimo li se opet na liječenje smislom, postavlja se
pitanje da li to povlači za sobom zaključak da je nedo-
statak osjećaja smisla u svakom posebnom slučaju uz-
rok neuroze? Ne! Htio sam samo istaći činjenicu da će,
ako se radi o nedostatku smisla, ispunjavanje praznine
koju stvara nedostatak smisla imati terapijski učinak
čak i onda ako uzrok neuroze nije praznina! U tom je
smislu veliki liječnik Paracelsus bio u pravu kada je
rekao da bolesti potječu iz kraljevstva prirode, a da o-
zdravljenje dolazi iz kraljevstva duha. U terminologiji lo-
goterapije rekli bismo da neuroza nije uvijek neophodno
noogena, tj. da nije posljedica osjećaja besmisla. Još
uvijek ima mjesta za psihodinamiku jednako kao i za
procese stvaranja uvjeta i učenja koji su oznaka psiho-
gene neuroze, a koja se pak smatra neurozom u tradicio-
nalnom smislu. Međutim, logoterapija uporno tvrdi da
pored tih psihogenih činilaca postoji i dimenzija speci-
fično ljudskog fenomena, kao što je ljudsko traženje
smisla, te da ne možemo razumjeti, a kamoli savladati,
ovo zlo našeg doba ukoliko ne priznamo da osujećenje
tog traženja može također biti uzrokom neuroze.
Želio bih ovdje naglasiti da ljudska dimenzija — ili
noološka, kako se još naziva u logoterapiji — nadmašuje
psihološku dimenziju i na taj je način na višoj razini;
ali to što je »viša« znači samo da je više toga u nju
uključeno, da zaokružuje nižu dimenziju. Otkrića unu-
tar individualnih dimenzija ne mogu se međusobno is-
ključiti. Jedinstvenost čovjeka, njegova ljudskost nije u
suprotnosti sa činjenicom da je on u psihološkim i bio-
loškim dimenzijama još uvijek životinja.
Zbog toga je sasvim opravdano što koristimo zdrava
otkrića psihodinamičkih i behaviorističkih istraživanja i
usvajamo neke tehnike koje tu nastaju. Kada te tehnike

20
postanu dio psihoterapije koja čovjeka promatra u ljud-
skoj dimenziji, kako to čini logoterapija, njihova se te-
rapijska djelotvornost može samo povećati.
Govorio sam o biološkoj dimenziji. Činjenica je da su
u etiologiju duševnih bolesti umiješani tjelesni jednako
kao i noološki i psihološki činioci. Tako su biokemija i
nasljednost dosta važni u etiologiji psihoza (više nego
neuroza), čak ako je glavni dio simp t ornat ologi je psiho-
genetski.
Kao posljednju, ali ne i manje važnu činjenicu, mora-
mo spomenuti da postoje i sociogenetske neuroze. Ta je
riječ svojstvena mnoštvu neuroza današnjice, odnosno
osjećaju besmislenosti. Pacijenti se više ne žale na osje-
ćaje inferiornosti i spolne frustracije kao što je to bilo
u vrijeme Adlera i Freuda. Danas se obraćaju nama psi-
hijatrima potaknuti osjećajem ništavnosti. Problem ko-
ji ih danas dovodi u naše klinike i ordinacije je egzisten-
cijska frustracija, njihova vlastita »egzistenoijska pra-
znina« — izraz koji sam uveo još 1955. godine. To sam
stanje opisao u publikacijama koje datiraju iz 1946. go-
dine. Tako mi, logoterapeuti, možemo reći da smo bili
svjesni što se svijetu sprema mnogo prije nego što se ta
pojava rasprostranila i postala općepoznata.
Albert Camus je jednom rekao: »Doista postoji samo
jedan filozofijski problem: Suditi o tome ima li ili
4
nema smisla živjeti.. .« Te sam se rečenice sjetio ne-
davno, prilikom čitanja izvještaja u kojem sam vidio da
ljude danas više zaokuplja egzistencijsko pitanje smisla
života i egzistencijsko traženje smisla života nego njiho-
vi spolni problemi. U jednoj je školi nastavnik pozvao
studente da mu slobodno postavljaju pitanja i da to či-
ne anonimno. Nizala su se razna pitanja od navikavanja
na drogu preko pitanja o spolnosti pa sve do pitanja o
životu na drugim planetima, ali je najčešća tema bilo
— gotovo da se ne povjeruje u to! — samoubojstvo.
4
Albert Camus, Mit o Sizifu, preveli S. Vučićević i F. Kveder,
Zora, Zagreb, 1971, str. 11, (op. prev.).

21
 No, zašto bi trebalo optuživati društvo zbog takvog
razvoja događaja? Postavljamo li stvarno opravdano di-
jagnozu sociogenetske neuroze? Razmotrimo današnje
društvo: ono zaista udovoljava i zadovoljava svakoj po-
trebi — osim jednoj: potrebi za smislom! Može se reći
da je današnje društvo čak i stvorilo neke potrebe; no
potreba za smislom ostaje i dalje neispunjena — usred
sveg našega bogatstva i bez obzira na njega.
Bogatstvo našeg društva ne odražava se samo u mate-
rijalnim dobrima već i u slobodnom vremenu. S tim u
vezi Jerry Mandel piše: »Tehnologija nas je lišila potre-
be da koristimo naše sposobnosti održavanja na životu.
Tako smo razvili sustav blagostanja koji nam osigurava
opstanak, a da u to ne moramo uložiti nikakav napor.
Kada svega 15 posto radničke snage jedne države upo-
trebom tehnologije stvarno može osigurati potrebe čita-
ve populacije, tada se moramo suočiti sa dva problema:
kojih će to 15 posto ljudi raditi i kako će ostali doživlja-
vati činjenicu da su nevažni i snositi posljedice gubitka
osjećaja smisla? Logoterapija će možda više toga moći
reći Americi dvedeset i prvog stoljeća nego što je do sa-
da rekla Americi dvadesetog stoljeća.«5
Danas se moramo suočiti i s rješavanjem problema
nenamjerno stvorenog slobodnog vremena u obliku ne-
zaposlenosti. Nezaposlenost može biti uzrokom specifič-
ne neuroze — »neuroze nezaposlenosti«, kako sam je na-
zvao kada sam prvi put o n j o j pisao 1933. godine. Kod
pobližeg se ispitivanja pokazalo da je pravi uzrok nesre-
đenosti u tome što je nezaposleni osjećao da je beskori-
stan, a njegov život stoga besmislen. Novčani nadomje-
stak, odnosno određena društvena sigurnost, nije dovo-
ljan. Čovjek ne živi samo od blagostanja.
Uzmimo prosječnu dobro sređenu državu, kao što je
Austrija, u kojoj postoji društvena sigurnost i nema pro-
blema nezaposlenosti. No ipak, u jednom je razgovoru
naš kancelar Bruno Kreisky izrazio svoju zabrinutost
5
Neobjavljen članak.

22
zbog psihološkog stanja građana, rekavši da je u današ-
nje vrijeme najvažnije i najpotrebnije nastojati sprije-
čiti osjećaj da je život besmislen.
Osjećaj besmislenosti, ta egzistencijska praznina, u to-
likom je porastu i širenju da se zaista može nazvati ma-
sovnom neurozom. U raznim člancima objavljenim po
profesionalnim časopisima postoje brojni dokazi koji
ukazuju da takvo stanje nije ograničeno samo na kapita-
lističke zemlje već se može zapaziti i u komunističkim
zemljama. Pojavljuje se čak i u trećem svijetu.6
Ovakvo stanje povlači pitanje etiologije i simptoma.
Dopustite mi da vam u vezi s etiologijom pružim kratko
objašnjenje: za razliku od drugih životinja čovjeku nije
dano da pomoću poriva i nagona zna što mu je činiti1, a
za razliku od čovjeka iz prijašnjih vremena tradicije i
tradicionalne vrijednosti više mu ne govore što bi trebao
činiti. Tako on isada, budući da nema pred sobom takvo
što da ga vodi, ponekad niti ne zna što želi učiniti. Po-
sljedica? On čini što i drugi ljudi čine — što je konfor-
mizam — ili čini što drugi ljudi žele da čini — što je to-
talitarizam.
James C. Crumbaugh, Leonard T. Maholick, Elisabeth
S. Lukas i Bernard Dansart razvili su različite logotera-
pijske testove (PIL, SONG i logo-test) kako bi ustanovili
stupanj egzistencijskih frustracija u danoj populaciji, ta-
ko da je moguće također i empirijski potvrditi moje po-
stavke o porijeklu egzistencijske praznine. U disertaciji
Dia:ne D. Young s Kalif ornijskog sveučilišta vidim neke
potvrde u vezi s ulogom koja se pripisuje propadanju
tradicije. Ona je testovima i statističkim istraživanjem
dokazala da mladi ljudi više pate od egzistencijske pra-
znine nego starije generacije. Budući da je upravo kod
6
Louis L. Klitzke, »Students in Emerging Africa: Humanistic
Psychology and Logotherapy in Tanzania«, American Journal of
Humanistic Psychology, 9, 1969, str. 105—126; te Joseph L. Phil-
brick, »A Cross-Cultural Study of Frankl's Theory of Meaning-
-in-Life«, članak predstavljen na sastanku Američkog udruženja
psihologa.

23
mladih ljudi slabljenje tradicija najjače izraženo, to ot-
kriće nameće misao da je propadanje tradicija glavni či-
nilac koji utječe na egzistencijsku prazninu. To se podu-
dara i s tvrdnjom Karol Marshal sa East Side Mental
Health Center u Bellevueu, Washington, koja je »u grupi
osoba mlađih od 30 godina koje su se obratile za pomoć
prepoznala to stanje kao osjećaj besciljnosti«. 7
Govoreći o mladoj generaciji, prisjećam se predavanja
što sam ga održao na jednom vodećem američkom sve-
učilištu, te upornog zahtijevanja pokrovitelja da preda-
vanje ima naslov »Je li nova generacija luda?« Stvarno
je vrijeme da se zapitamo jesu li ljudi koji pate od osje-
ćaja besmislenosti u biti neurotični te, ako to jesu, u ko-
jem smislu. Ukratko, pitanje glasi: Je li ono što smo na-
zvali masovnom neurozom današnjice stvarno neuroza?
Dopustite mi da još ne odgovorim na to pitanje, već
da se prvo ukratko osvrnem na simptomatologiju egzi-
stencijske praznine, kojim imenom označavam glavnu
neurotičnu trijadu: potištenost, agresivnost, ovisnost.
O potištenosti i njezinoj posljedici, samoubojstvu, već
smo govorili. Što se pak tiče agresivnosti, upućujem či-
taoca na poglavlje o sportu. Tako ovdje trebamo razmo-
triti samo treći aspekt trijade kako bismo pokazali da
se, pored potištenosti i agresivnosti, ovisnost također tre-
ba promatrati kao izvor osjećaja besmislenosti.
Otkako sam razvio ovu postavku brojni su je autori
podržali. Betta Lou Padelford objavila je disertaciju
»Utjecaj etničke pozadine, spolnosti i zamišljene slike
oca na odnos između narkomanije i svrhe života« (Uni-
ted States International University, San Diego, siječanj
1973). Rezultati proučavanja 416 studenata »nisu uspjeli
pokazati značajnu razliku između stupnja raširenosti
narkomanije kod studenata u kojih je utjecaj zamišlje-
ne slike očevog lika bio slab i onih koji su bili pod jakim
utjecajem te slike«. Međutim, došlo se do otkrića zna-
čajnog odnosa između narkomanije i svrhe života, uz
7
American Psychological Association Monitor, svibanj 1976»

24
prihvatljivu pogrešku (r = —0,23; p + 0,001). Nađeno je
da se srednji indeks prisutnosti narkomanije u studena-
ta koji teško vide svrhu života (8,90) značajno razlikuje
od srednjeg indeksa prisutnosti narkomanije kod stude-
nata koji imaju razvijen osjećaj za svrhu života (4,25).
Dr Padelford se osvrće na literaturu sa svoga istraži-
vačkog područja koja istovremeno odgovara i mojim
postavkama o egzistenciji praznine. Nowlis je obra-
dio pitanje zašto studente privlači droga i otkrio da je
jedan od čestih razloga bila »želja da se pronađe smi-
sao života«. Ispitivanje 455 studenata s područja San
Diega, što ga je za Nacionalnu komisiju o zloupotrebi
marihuane i droge vodio Judd sa suradnicima, otkrilo
je pokazatelje koji ukazuju na činjenicu da su studenti
koji su koristili marihuanu i halucinogene bili uznemire-
ni te da su patili od nedostatka smislenosti života više
od onih koji drogu nisu upotrebljavali. Drugo istraživa-
nje, koje je vodio Mirin sa suradnicima, otkrilo je da je
upotreba droge u velikim količinama u međusobnom od-
nosu s traženjem smislenog doživljaja i smanjenom svr-
sishodnom aktivnošću. Linn je 1968. godine proučavao
700 studenata sa Sveučilišta u Wisconsinu, Milwaukee, i
objavio je da su studenti koji su upotrebljavali marihu-
anu bili više zaokupljeni smislom života u odnosu na
one' koji je nisu koristili. Krippner je sa suradnicima po-
stavio teoriju da upotreba droge može predstavljati oblik
osobne psihoterapije i to za ljude s egzistencijskim pro-
blemima. U sto posto slučajeva naveli su pozitivan odgo-
vor na pitanja: »Da li vam se sve čini besmislenim?«
Shean i Fechtmann su otkrili da su studenti koji su više
od šest mjeseci redovno pušili marihuanu postigli da-
leko niži rezultat (p < 0,001) na Crumbaughovom pur-
pose-in-life (PIL) testu nego oni koji je nisu koristili.
Slična isu otkrića objavljena i u vezi s navikom na al-
kohol. Annemarie von Forstmeyer je pokazala u svojoj
disertaciji da je 18 do 20 alkoholičara smatralo svoje
postojanje besmislenim i bez ikakve svrhe. (United Sta-
tes International University, 1970). Tehnike koje su te-

25
meljene na logoterapiji dokazale su da su snažnije od
drugih oblika terapije. Kad je James C. Crumbaugh mje-
rio egzistencijsku prazninu, da bi usporedio rezultate
postignute liječenjem grupnom logoterapijom s rezulta-
tima postignutim u zajednici za liječenje alkoholičara i
rezultatima liječenja dugotrajnim terapijskim progra-
mom, pokazalo se da je »samo logoterapija postigla sta-
tistički značajan napredak«. 8
Alvin R. Fraiser iz Centra za rehabilitaciju narkomana
u Norcu, Kalifornija, pokazao je da je logoterapija je-
dnako podesna i za liječenje ovisnosti o drogi. On je još
od 1966. upotrebljavao logoterapiju u radu s narkoma-
nima. O postignutim rezultatima kaže: »Postao sam je-
dini savjetnik u povijesti ove ustanove koji iza sebe ima
tri neprekidne godine najvećih uspjeha (pod uspjehom
se podrazumijeva da se ovisnik, unutar jedne godine na-
kon otpuštanja iz ustanove, nije ponovo vratio u nju).
Moj je pristup rješavanju problema ovisnika u razdoblju
od tri godine dao rezultat od 40 posto uspješno riješenih
slučajeva, za razliku od ranijih pristupa i prosjeka od
oko 11 posto.«
Samo se po sebi razumije da se uz tri prikrivena sim-
ptoma egzistencijske praznine koji se ubrajaju u trijadu
masovne neuroze javljaju i drugi simptomi, bili oni pri-
kriveni ili otvoreni. U vezi s pitanjem da li sam osjećaj
besmislenosti predstavlja duševnu bolest ili ne, Sigmund
Freud kaže u pismu princezi Bonaparte: »U trenutku ka-
da se čovjek zapita postoji li smisao i vrijednost života,
on je bolestan.« No, ja smatram da je to traženje smisla
života prije dokaz ljudskosti negoli odraz duševne bo-
lesti. Čovjek ne mora biti neurotična osoba da bi ga za-
nimalo pitanje smisla života, ali zato mora biti istinsko
ljudsko biće. Napokon, kako sam i sam istakao, vapaj za
smislom predstavlja osebujnu oznaku ljudskosti. Ni je-
8
»Changes in Frankl's Existential Vacuum as a Measure of The-
rapeutic Outcome«, Newsletter for Research in Psychology, 14,
1972, str. 35—37.

26
dnu drugu životinju, pa tako ni guske Konrada Lorenza,
nikada nije brinulo pitanje postoji li ili ne postoji smi-
sao života. Ali, čovjeka jest.

VOLJA ZA SMISAO

Čovjek uvijek nastoji doseći smisao, uvijek ponovo zapo-

činje potragu za njim; drugim, riječima, »volju za smi-
sao«9 možemo smatrati »najvažnijim predmetom intere-
sa svakog čovjeka«, kako je rekao Abraham Maslow u
komentaru jednog mog članka.10
U današnjem društvu upravo sama volja za smisao
ostaje neispunjena — a zanemaruje je i današnja psiho-
logija. Suvremene teorije motivacije gledaju čovjeka kao
biće koje reagira na podražaje, a istovremeno potiskuje
svoje nagone. One ne uzimaju u obzir da čovjek zapravo
odgovara, ali ne u strogom smislu reagiranja ili nereagi-
ranja na nešto —odgovara na pitanja koja mu život po-
stavlja i na taj način ispunjava smisao koji- mu život
nudi.
Nekome se može činiti da je to samo stanovito uvje-
renje, a ne činjenica. Otkako sam 1938. godine stvorio
izraz »visinska psihologija«, prije u namjeri da nadopu-
nim nego istisnem ono što se nazivalo »dubinskom psi-
hologijom« (to jest, psihodinamički usmjerenom psiho-
logijom), neprestano su me optuživali da precjenjujem
čovjeka, da ga stavljam na prijestolje koje je za njega
previsoko. Dopustite mi da vam to ilustriram na način
koji se često pokazao didaktičkim. U avijaciji postoji iz-
raz »prisilno skretanje«. Recimo, pojavi se nepovoljan
vjetar sa sjevera, a aerodrom na koji se ja želim spustiti
leži ravno na istoku. Ako letim na istok, promašit ću
svoj cilj, jer će moj avion biti nošen prema sjeveroiisto-
9
Viktor E. Frankl, Der unbedingte Mensch: Metaklinische Vor-
lesungen, Beč, Franz Deuticke, 1949.
10
U izd. Anthony J. Sutich i Miles A. Vieh, Readings in Humani-
stic Psychology, New York, The Free Press, 1969.

27
ku. Kako bih stigao na cilj, moram nadoknaditi to zano-
šenje skretanjem, u ovom slučaju upravljanjem aviona
u pravcu sjevernijem od mjesta na koje se želim spusti-
ti. Slično je i sa čovjekom: on također završava na točki
nižoj od one koju je mogao doseći; ako ga ne promatra-
mo na višoj razitni što uključuje i njegova viša strem-
ljenja.
Želimo li govoriti o ljudskim mogućnostima u njiho-
vom najboljem svjetlu, moramo najprije vjerovati u nji-
hovo postojanje i prisutnost. U suprotnom, čovjeka će
»vjetar nositi kako hoće« i on će se izroditi, jer postoje
i ljudske mogućnosti u najgorem mogućem obliku. Ne
smijemo dopustiti da nas vjerovanje u moguću huma-
nost čovjeka zaslijepi pred činjenicom da humana ljud-
ska bića jesu, a vjerojatno će uvijek i biti, u manjini.
No, upravo ta činjenica svakog od nas poziva da se pri-
druži manjini: stvari loše stoje, ali ne dadnemo li sve
od sebe da ih učinimo boljima, sve će postati još gore.
Umjesto da pojam volje za smisao jednostavno odba-
cujemo kao zavaravanje samog sebe, bilo bi mnogo pra-
vilnije shvatiti ga kao proročanstvo kojim ispunjavamo
sami sebe. Ima nešto u riječima Anatolea Broyarda: »Ka-
žemo li za frojdovskog analitičara da je 'skučen', onda
bi se za logoterapeuta moralo reći da ima 'široki ras-
pon'.«11 Činjenica je da se logoterapija ne bavi samo poj-
mom čovjeka, uzimajući u obzir njegove više težnje, već
i vizionarskom stranom pacijenta kao što je mogućnost
da on potiče i odgaja svoju volju za smisao. Drugim ri-
ječima, logoterapija daje pacijentu potreban imunitet
protiv dehumanizirajućeg, mehanističkog pojma o čo-
vjeku kojem je priklonjena većina onih »skučenih« —
jednom riječju, ona pacijenta čini »otpornim na skuče-
nost«.
Tvrdnja da se o čovjeku ne smije previše visoko misli-
ti pretpostavlja da postoji opasnost da ga precijenimo.
Međutim, postoji i veća opasnost, opasnost da ga potci-
11
The New York Times, 26. studeni, 1975.

28
jenimo, na što je upozorio još Goethe. Potcijenimo li čo-
vjeka, a posebno čovjeka mlađe generacije, možemo do-
biti iskrivljenu sliku o njemu. I obratno. Ako su mi po-
znate više težnje čovjeka — kao što je njegova volja za
smisao — dobio sam mogućnost da njima vladam i da
ih pokrećem.
Volja za smisao nije samo stvar uvjerenja već je i či-
njenica. Otkako sam 1949. godine uveo taj pojam, neko-
liko ga je autora empirijski potvrdilo i priznalo, koriste-
ći se testovima i statistikom. Purpose-in-life (PIL) test,12
koji su stvorili James C. Crumbaugh i Leonard T. Ma-
holick te logo-test Elisabeth S. Lukas primijenjeni su na
tisućama ispitanika i kompjutorizirani podaci ne daju
mjesta sumnji u stvarnost volje za smisao.
Istraživanje koje su vodili S. Kratochvil i I. Planova
sa Odsjeka za psihologiju na Sveučilištu u Brnu, Čeho-
slovačka, dalo je slične dokaze da je »volja za smisao
stvarno specifična potreba koja se ne može svesti u dru-
ge potrebe i u većem je ili manjem stupnju prisutna kod
svih ljudskih bića«. Autori nastavljaju: »Frustracije ove
potrebe vrlo su važne, a to je i dokumentirano materija-
lom o slučajevima neurotičnih i depresivnih pacijenata.
U nekim slučajevima frustracija volje za smisao ima va-
žnu ulogu etiološkog činioca u nastanku neuroze ili po-
kušaju samoubojstva.«
Možemo uzeti u obzir i rezultate razmatranja objav-
ljenog od strane Američkog vijeća za obrazovanje: od
171.509 studenata koji su podvrgnuti ispitivanju najviše
njih — 68,1 posto — tražilo je »stvaranje smislene filo-
zofije života«.13 Drugo je ispitivanje obuhvatilo 7.948
studenata sa četrdeset osam fakulteta, a vodilo ga je
Sveučilište Johns Hopkins, pod pokroviteljstvom Nacio-
nalnog instituta za duševno zdravlje. Od tog je velikog
12
13
Psychometric Affiliates, P. O. Box 3167, Munster, Indiana 46321.
Robert L. Jacobson, The Chronicle of Higher Education (Wa-
shington, D. C.: American Council on Education, 10. siječnja,
1972).

29
 broja samo 16 posto studenata izjavilo da je njihov pr-
venstveni cilj »zaraditi što više novaca«, dok se 78 posto
studenata izjasnilo za »pronalaženje svrhe i smisla živo-
ta«.14 Do sličnih se otkrića došlo i na Sveučilištu u Michi-
ganu: ispitano je 1.533 radnika, od kojih se tražilo da
poredaju različita stanovišta o radu prema njihovoj važ-
nosti; »dobro plaćeni« poslovi došli su tek na peto mje-
sto. Zato nije čudo da je Joseph Katz s Državnog sve-
učilišta u New Yorku, osvrćući se na neka skorašnja mi-
šljenja glasača, rekao kako će »sljedeći val onih koji se
budu zaposlili u industriji biti zainteresirani za napredo-
vanje u poslu koji će imati neki smisao, a ne samo nov-
čanu korist«.15
Vratimo se za trenutak na istraživanje koje je proveo
Nacionalni institut za duševno zdravlje. Sedamdeset i
osam posto studenata podvrgnutih ispitivanju izjasnilo
se da je njihov prvenstveni cilj bio pronalaženje smisla
života. Isti taj postotak od sedamdeset osam, u ispitiva-
nju mladića u Poljskoj, smatralo je da je najveća svrha
njihovog života nešto sasvim suprotno, naime glavni im
je cilj bio da »poprave svoj životni standard« (Kurier,
8. kolovoza, 1973). Čini se da se ovdje može primijeniti
Maslowova ljestvica potreba: čovjek prvo mora dostići
zadovoljavajući životni standard i tek se onda može pri-
bližiti zadatku pronalaženja svrhe i smisla života — što
sa potvrdili i američki studenti. Postavlja se pitanje je
li točno da onaj koji sebi želi stvoriti dobar i ugodan ži-
vot treba samo srediti svoje društveno-ekonomsko sta-
nje (tako da, na primjer, može sebi priuštiti psihoanali-
tičara kako bi sredio svoje psihodinamičko stanje). Ja
vjerujem da nije. Samo se po sebi razumije da bolestan
želi da ozdravi pa se može činiti da mu je zdravlje naj-
važniji cilj) u životu. No, zdravlje je u ovom slučaju sa-
mo sredstvo da se dođe do nekog cilja, preduvjet da se
nešto postigne što se smatra pravim smislom u određe-
14
LosAngeles Times, 12. veljače, 1971.
15
Joseph Katz, u Psychology Today, sv. 5, br. 1.

30
nim prilikama. U takvom je slučaju prvenstveno potreb-
no ispitati kakva pobuda stoji iza toga sredstva. Neka
vrsta sokratskog razgovora mogla bi dobro poslužiti kao
jedna od prikladnih metoda za takvo ispitivanje.
Maslowova teorija motivacije nije ovdje dovoljna, jer
ono što je potrebno ispitati nije toliko razlika između
viših i nižih potreba već prije odgovor na pitanje da li
su ciljevi pojedinca samo puka sredstva ili pak sadrže
neki smisao. U svakodnevnom smo životu potpuno svje-
sni te razlike. Da nismo, ne bismo se smijali smiješnom
stripu koji prikazuje Snoopyja kako se žali na osjećaj
besmislenosti i praznine — sve dok se Charlie Brown ne
pojavi sa zdjelicom punom pseće hrane, a Snoopy uzvik-
ne: »Ah, smisao!!« Ono što nas nasmijava je upravo po
metnja između sredstava i smisla: dok je hrana svakako
neophodan uvjet za opstanak na životu, ona istovreme-
no nije dovoljan uvjet da nečijem životu podari smisao
i tako ga oslobodi osjećaja besmislenosti i praznine.
U razlikovanju viših od nižih potreba, Maslow nije
uzeo u obzir da i u slučaju kada niže potrebe nisu zado-
voljene viša potreba, kao što je volja za smisao, može
postati snažno izražena. Uzmimo samo takve situacije
kakve se susreću u logorima smrti, ili jednostavno one
na samrtnoj postelji: tko će poreći da u čovjeku u tak-
vim prilikama upravo nezaustavljivo ne navire žeđ za
smislom, štoviše, za konačnim smislom?
Takve su misli same po sebi razumljive u času kad
nam se približava smrt. Teže bismo razumjeli ono što
se za vrijeme rata dogodilo u getu Theresienstadt: trans-
port sa oko tisuću mladih ljudi trebao je po rasporedu
otići sljedeće jutro. Ujutro se otkrilo da je preko noći
opljačkana knjižnica u getu. Svaki je od tih mladića —
koji su bili osuđeni na smrt u koncentracionom logoru
u Auschwitzu — uzeo po nekoliko knjiga svog najdražeg
pjesnika, romanopisca ili znanstvenika i sakrio ih u svo-
je torbe. Tko bi me nakon ovoga htio uvjeriti kako je
Bertolt Brecht bio u pravu kada je, u djelu Dreigro-

31
schenoper, izjavio: »Prvo dolazi hranä, ä zatim moral«
(Erst kommt das Fressen, dann kommt die Moral)?
Čovjeku u traženju smisla poticaj može biti ne samo
krajnja nužda već i bogatstvo koje, ovisno o slučaju,
može i frustrirati čovjekovu volju za smislom. To se ti-
če bogatstva u općenitom smislu, a posebno bogatstva
u obliku slobodnog vremena. Budući da zadovoljstvo
jednako kao i frustracija nižih potreba mogu čovjeka
potaknuti da traga za smislom, proizlazi da je potreba
za smislom nezavisna od ostalih potreba. Stoga ona ne
može biti na njih svedena niti se može iz njih izvesti.
Volja za smisao nije samo istinski odraz čovjekove
humanosti već također — kako je dokazao Theodore A.
Kotchen — pouzdano mjerilo duševnog zdravlja. Tu su
pretpostavku podržali James C. Crumbaugh, sestra Mary
Raphael i Raymond R. Shrader, koji su ispitivali volju
za smisao i došli do najvećih rezultata kod populacija
u kojima je vladala dobra motivacija i uspjeh u zvanju
i poslovima. Suprotno tome, nedostatak smisla i svrhe
pokazatelj je emocionalne neprilagođenosti kao što je
empirijski dokazala Elisabeth S. Lukas. Albert Einstein
je rekao: »Čovjek koji smatra da mu je život besmislen
nije samo nesretan već je jedva i zreo da život živi.« To
nije samo stvar uspjeha i sreće već i samog opstanka.
U terminologiji moderne psihologije volja za smisao
ima »vrijednost opstanka«. To je bila zadaća koju sam
morao naučiti u tri godine provedene u Auschwitzu i
Dachauu: caeteris paribus (uz inače iste uvjete), najviše
izgleda da prežive logor imali su oni koji su bili upravlje-
ni na budućnost — na neki zadatak ili osobu koja ih je
negdje čekala, na smisao koji bi takvo što ispunilo u bu-
dućnosti.16
16
Istina je da, postoji li išta što je čovjeka moglo podržati u
takvoj krajnjoj situaciji kakva je bila u Auschwitzu i Dachauu,
onda je to svijest da život ima smisao koji treba ispuniti, pa
makar i u budućnosti. No, smisao i svrha bili su samo neopho-
dan uvjet za opstanak — ne i dovoljan. Milijuni ljudi su mora-
li umrijeti usprkos svojoj viziji smisla i svrhe. Vjerovanje im

32
 Do istih su zaključaka nedavno došli i drugi autori
knjiga o koncentracionim logorima kao i psihijatri ispi-
tujući zarobljeničke logore u Japanu, Sjevernoj Koreji
i Sjevernom Vijetnamu. Jednom sam prilikom među
studentima imao tri američka ofioira koji su duže vri-
jeme — sedam godina — proveli u sjeverno vijetnam-
skim POW logorima. Oni su isto tako došli do zaključka
da su najviše šanse da prežive imali upravo oni zarob-
ljenici koji su osjećali da netko ili nešto čeka na njih.
Poruka (a nama ostavština) glasi: opstanak je ovisio
o dvjema stvarima — »radi čega« i »radi koga«. Jednom
riječju, postojanje je ovisilo o »samotranscendenciji« —
ovaj pojam sam uveo u logoterapiju još 1949. godine.
Stoga i shvaćam temeljnu antropološku činjenicu da
biti čovjek znači uvijek biti nekako usmjeren, biti u-
pravljen na nešto ili nekog drugog: na smisao koji valja
ispuniti ili na susret s drugim čovjekom, na neki razlog
koji treba udovoljiti ili na voljenu osobu. Postiže li čo-
vjek istinsku ljudskost i svoje pravo sebstvo, tek uto-
liko što živi po pravilima samotranscendencije. Postiže,
ali ne brigom o ostvarivanju svoga sebstva, već samo-
zaboravom, predavanjem, dižući se iznad sebe i usredo-
točujući se na vanjski svijet. Sličnost na koju se uvijek
rado pozivam nalazim u primjeru onog što vide naše oči.
Mogu li oči, osim kada se gledamo u ogledalu, ikada vi-
djeti išta svoga? Oko koje ima katarakt može vidjeti ne-
što kao oblak, što pak predstavlja njegov katarakt; oko

nije moglo spasiti živote, ali im je dalo snage da smrt dočekaju

visoko uzdignute glave. Stoga sam smatrao da im je potrebno
odati priznanje u prilici kao što je otvaranje »Frankl Library
and Memorabilia« na Graduate Theological Union u Berkeleyju,
Kalifornija, kada sam kustosima poklonio uzorak zemlje i pepe-
la što sam ih donio iz Auscwitza. Rekao sam: »To je u spomen
onima koji su tamo živjeli kao heroji i umrli kao mučenici.«
Nebrojeni primjeri takvog junaštva i mučeništva svjedoče o bes-
krajnim ljudskim sposobnostima da pronalaze i ispunjavaju smi-
sao čak i »in extremis« i »in ultimis« — u krajnjoj životnoj si-
tuaciji kakva je bila u Auschwitzu i oči u oči sa smrću u plin-
skim komorama. Iz nezamislivih patnji može izrastati sve jača
svijest o bezuvjetnoj smislenosti života.

33
sa glaukomom može vidjeti svoj glaukom kao obris du-
ge oko svjetla. Zdravo oko sebe uopće ne vidi — ono je
samotranscendentno.
Samoostvarivanje je nenamjeran učinak samotrans-
cendencije, a moralo bi to i ostati; ako je ono cilj naših
namjera, onda je štetno i samouništavajuće. Ono što vri-
jedi za isamoostvarivanje, vrijedi i za identitet i za sreću.
Pravo »trčanje za srećom« upravo priječi sreću. Što više
uzimamo sreću kao cilj, to ćemo je prije i više proma-
šiti, što je najvidljivije kad se radi o sreći u spolnom
životu, »traženju zadovoljstva« u spolnosti. Posljedica
su spolne neuroze. Što više muškarac želi pokazati svo-
ju potenciju, to je sigurnije da će biti osuđen na neus-
pjeh. Što žena više želi samoj sebi dokazati da je spo-
sobna doživjeti orgazam, to postoji veća vjerojatnost
da će biti frigidna. Dozvolite mi da vas ovdje podsjetim
na poglavlje koje izričito govori o kliničkim primjena-
ma logoterapije i njezinim tehnikama (»Paradoksna in-
tencija i derefleksija«) gdje je ta tema obrađena uz kli-
ničke slučajeve.
U dobro poznatom pokusu što ga je napravila Caro-
lyn Wood Sherif pokazalo se da najviše grupnih agresija
ima među mladim ljudima. Međutim, jednom udruženi
u zajednički zadatak izvlačenja kola iz blata, oni jedno-
stavno »zaboravljaju« ispoljavati agresiju. Netko može
reći da je prevagnula njihova želja za smislom! Mislim
da bi mirovni pokret, umjesto da se ograničava na raz-
ne kalupe o agresivnim ispadima i slično, trebao krenu-
ti od volje za smisao i uzeti u obzir da ono što vrijedi
za pojedinca jednako vrijedi i za čitavo čovječanstvo.
Ne bi li opstanak čovječanstva također trebao ovisiti o
tome da li se čovjek može ili ne može smjestiti pod za-
jednički nazivnik smisla? Ne bi li taj opstanak trebao
ovisiti o tome nalaze li svi ljudi i narodi neki zajednički
smisao ili ga ne nalaze, ujedinjavaju li se u zajedničkoj
volji za zajedničkim smislom?
Ne znam odgovor na to pitanje. Bio bih zadovoljan da
znam jesam li postavio pravo pitanje. No, prema po-

34
sljednjim podacima izgleda da ima nade za opstanak
planeta, ali samo onda ako se narodi mogu ujediniti i
kao takvi se suočiti i obvezati za zajednički zadatak.
Netko može reći da smo u ovom trenutku tek na putu
da to postignemo. No, očito je da svi ljudi na svijetu tra-
gaju za nekim smislom; naša je generacija svjedok te
pojave i zašto onda ta zajednička potraga za smislom »ne
bi dovela i do zajedničkog cilja i svrhe?

SMISAO ŽIVOTA

U čovjeku, dakle, postoji volja za smisao; no, postoji li

i osjećaj da život ima smisao? Drugim riječima, do sada
smo se bavili motivacijsko-teorijskim stanovištima lo-
goterapije, a sada se okrećemo »logo-teoriji« — tj. logo-
terapijskoj teoriji smisla. I, za početak, zapitajmo se
može li logoterapeut pokazati čovjeku smisao. Rekao
bih da on na prvom mjestu treba nastojati da se smisao
ne izgubi — jer je upravo to učinio redukcionizam. U
sljedećim su poglavljima, kao i u drugim mojim knjiga-
ma, navedeni brojni primjeri za takve slučajeve.
Dopustite mi da se ovdje prisjetim jednog slučaja ko-
ji mi se dogodio kada sam imao trinaest godina. Jednom
je moj učitelj prirodopisa šetao gore-dolje po razredu
i govorio nam kako, prema posljednjim pouzdanim po-
dacima, život nije ništa drugo do proces izgaranja, na-
prosto proces oksidacije. Ja sam skočio sa svog mjesta
i ne tražeći dozvolu, što u to vrijeme nije bio običaj, do-
bacio mu pitanje: »Koji je onda smisao života?« Narav-
no, on nije mogao odgovoriti baš zato što je bio reduk-
cionist.
Postavlja se pitanje kako zapravo pomažemo ljudima
koji očajavaju zbog očigledne besmislenosti života. Na
početku sam rekao da vrijednosti propadaju upravo za-
to što tradicije nose vrijednosti, a mi se suočavamo s
njihovim propadanjem. No, ja mislim da je čak i u o-
vakvom stanju još uvijek moguće naći smisao. Stvar-

35
nost se prikazuje uvijek u obliku specifične, konkretne
situacije, a budući da je svaka životna situacija jedin-
stvena, proizlazi da i smisao situacije mora biti jedin-
stven. Stoga zapravo ne bi bilo ni moguće da se smisao
prenosi tradicijama. Samo vrijednosti — koje bi se mo-
glo definirati kao univerzalna značenja — mogu biti pod
utjecajem propadanja tradicija.
Moglo bi se reći da se nagoni prenose genima, a vri-
jednosti tradicijama, dok je smisao, budući da je jedin-
stven, stvar osobnog otkrovenja. Svatko ga mora naći
sam, otkriti ga sam, a takvo će otkriće imati jedinstveni
smisao. Današnje shvaćanje dopušta da će otkrića tak-
vog smisla biti moguća čak ako potpuno nestanu sve
univerzalne vrijednosti. Kratko rečeno: vrijednosti su
mrtve — živio smisao.
No, što zapravo predstavlja to otkrivanje smisla? Ja-
mes C. Crumbaugh je istakao da traženje smisla ima za-
četak u procesu Gestalt opažanja. Ja sam, međutim, u-
očio razliku jer u Gestalt opažanju u tradicionalnom
smislu tog izraza zapažamo lik nasuprot pozadine; me-
đutim, u traganju za smislom zapažamo mogućnost kao
sastavni dio stvarnosti. Da budemo jasniji, to predstav-
lja mogućnost da nešto učinimo u vezi sa situacijom s
kojom se suočavamo, da promijenimo stvarnost ako tre-
ba. Budući da je svaka situacija jedinstvena, sa smislom
koji je također neophodno jedinstven, slijedi da je i
»mogućnost da nešto učinimo u vezi sa situacijom« ta-
kođer jedinstvena, ali je istovremeno i prolazna. Ona
iima »kairos« kvalitetu, što znači, ukoliko ne iskoristimo
priliku da ispunimo smisao svojstven situaciji i skriven
u njoj, da će ona proći i otići zauvijek.
No, samo su mogućnosti — prilike da se učini nešto sa
stvarnošću — prolazne. Kada jednom iskoristimo mo-
gućnost koju nam pruža situacija, kada ispunimo smi-
sao koji ona sadrži, onda smo mogućnost pretvorili u
stvarnost i to smo učinili jednom i zauvijek. Prolaznost
to onda više ne može zahvatiti. Ništa i nitko nam ne mo-

36
že uzeti i lišiti nas onog što srno položili i pohranili u.
prošlost. U prošlosti ništa nije nenadoknadivo i nepo-
vratno izgubljeno, već je sve trajno pohranjeno. Čudno
je da ljudi obično vide samo strnokošu prolaznosti — a
ne vide pune žitnice u koje su položili žetve svojih živo-
ta: svoja hrabra djela, ostvarene poslove, voljene ljuba-
vi, hrabro prebrođene patnje. U Knjizi o Jobu (5, 26) sto-
ji: »U grob ti ćeš leći kada budeš zreo, kao što se žito
snosi kad dozori.«17
Budući da je smisao jedinstven, on se stalno mijenja.
No, nikada nije promašen. Životu nikada ne nedostaje
smisao. Začudo, to postaje razumljivo tek ako shvatimo
da postoji potencijalni smisao koji se mora otkriti, čak
i u poslu i u ljubavi. Svakako, već smo i navikli otkriva-
ti smisao u poslovima koje radimo, hrabrim djelima ko-
je činimo ili pak kad nešto doživljavamo ili susrećemo
drugu osobu. No, nikada ne smijemo zaboraviti da smi-
sao u životu možemo naći i kad se nađemo oči u oči sa
beznadnom situacijom kao njene bespomoćne žrtve, ka-
da se suočimo sa sudbinom koja se ne može promijeni-
ti. U takvom je trenutku jedino važno osvjedočiti se o
jedinstvenim ljudskim mogućnostima u njihovom najbo-
ljem svjetlu, što znači tragediju preokrenuti u osobni
trijumf, nesreću pretvoriti u veliko ljudsko dostignuće.
Dođe li trenutak da više nismo u stanju promijeniti situ-
aciju — pomislimo samo na neku neizlječivu bolest, re-
cimo, neizlječivi karcinom — i dobit ćemo snage da se
promijenimo.
Yehuda Bacon, izraelski kipar koji je kao maleni dje-
čak bio zatvoren u Auschwitzu, vrlo je lijepo opisao taj
osjećaj u knjizi koju je napisao poslije rata: »Kao dje-
čak sam: mislio: reći ću svima što sam vidio, jer se na-
dam da će se ljudi promijeniti na bolje. No, ljudi se ni-
su promijenili, nisu čak željeli niti znati. Tek sam mno-
go kasnije shvatio smisao patnje. Ona može imati smi-
17
Prema izdanju Biblije, Stvarnost, Zagreb, 1968. (op. prev.).

37
sao samo ako nekoga mijenja na bolje..« On je konačno
spoznao i smisao svoje patnje: promijenio je sebe.
Mijenjati sebe često znači uzdizati se iznad sebe, nad-
rasti svoje osobne okvire. Najbolji primjer za to nalazi-
mo u romanu Lava Tolstoja Smrt Ivana Iljiča.18 Skre-
ćem vam pažnju i na naslov posljednje knjige Elisabeth
Kübler-Ross, Smrt, posljednji stupanj rasta (Death, the
Final Stage of Growth), naslov koji je u ovom kontekstu
vrlo značajan.
Bit onoga što sam vam želio -saopćiti jest tajna bezu-
vjetnog smisla života, što znači da se smisao može naći
čak i u patnji i u smrti. U časopisu The American Jour-
nal of Psychiatry objavljena je rečenica: »Poruka dra
Frankla je bezuvjetna vjera u bezuvjetan smisao.« Me-
đutim, ja smatram da je to više nego samo »vjera«. Isti-
na je da je moje uvjerenje da život ima bezuvjetan smi-
sao počelo kao neka vrsta predosjećaja. Nikakvo čudo:
u to sam vrijeme bio tek student. No, kasnije se do isto-
ga zaključka došlo i to strogo empirijskim putem. Da
samo spomenem imena kao što su Brown, Casciani,
Crumbaugh, Dansart, Durlak, Kratochvil, Lukas, Lunce-
ford, Mason, Meier, Murphy, Planova, Popielski, Rich-
mond, Ruch, Sällee, Smith, Yarnell i Young. Tii su autori
pomoću testova i statistike dokazali da je smisao zapra-
vo dostupan svakom pojedincu — bez obzira na spol i
godine starosti, kvocijent inteligencije ili stupanj obra-
zovanja, bez obzira na okolinu u kojoj živi ili na vrstu
karaktera, ili, na posljednjem ali ne i manje važnom
mjestu, bez obzira na to je li dotična osoba vjernik ili to
nije, a ako pak jest, onda bez obzira ina to kojoj vjeri
pripadala.
Sve to ne utječe na činjenicu da se uvjeti mogu mije-
njati u stupnju u kojem olakšavaju ili otežavaju poje-
dincu da nađe smisao u svom životu ili da ispuni smisao
dane situacije. Razmotrimo samo različita društva i raz-
ličite razmjere u kojima ona potpomažu ili pak koče is-
punjavanje smiisla. Usprkos tome, u načelu i dalje vri-

38
jedi činjenica da je smisao dostupan pod bilo kojim uvje-
tima, čak i pod najgore zamislivim.
Logoterapeut ne može reći pacijentu što je smisao, ali
mu barem može pokazati da u životu postoji smisao, da
je on svakom dostupan i da, štoviše, život zadržava svoj
smisao pod bilo kojim uvjetima. On ostaje smislen do-
slovno do posljednjeg trenutka, sve do posljednjeg
daha.
Trihotomija mogućnosti koje smisao posjeduje dolazi
u hijerarhiji i značajno je da je smisao i njegovu hije-
rarhiju, empirijski potvrdila Elisabeth S. Lukas. Kada
su podaci dobiveni testovima i statističkom obradom
podvrgnuti faktorskoj analizi, pojavili su se dokazi u pri-
log mojoj pretpostavci da smisao koji se nailazi u patnji
pripada drugačijoj dimenziji, nego li smisao koji se na-
lazi u poslu ili u ljubavi — ili, da ostanemo vjerni fak-
torsko-analitiičkoj terminologiji, smješten je na ortogo-
nalnoj osi:

ISPUNJENJE
ZATVORENICI U / 0 | ,
FLORIDI SDr

HOMO SAPIENS
NEU5PJEH 0 4 " USPJEH

STUDENTI U
IDAHO
OCAJ

Čovjeka obično gledamo kao homo sapiensa, razumno

biće koje zna što i kako, koje zna kako će uspjeti, kako
od sebe napraviti uspješnog poslovnog čovjeka ili pak
18
U poglavlju »Simptomi ili terapija?« kao primjer navodim go-
vor kojim sam se obratio zatvorenicima u San Quentinu i tom
prilikom navodim djelo Smrt Ivana Iljiča.

39
zavodnika, a to znači kako uspjeti u zarađivanju novca
ili u vođenju ljubavi. Homo sapiens se kreće između'dvi-
ju krajnosti1: pozitivne, u smislu uspjeha, te njezinog ne-
gativnog odraza, neuspjeha.
Drugoj vrsti čovjeka dao sam naziv homo patiens}9
To je čovjek koji pati, koji zna što znači patiti, koji čak
zna svoje patnje pretvoriti u ljudska dostignuća. Homo
patiens se kreće na osi koja je okomita na os uspjeh/ne-
uspjeh homo sapiensa. On se kreće po osi koja se prote-
že između poslova ispunjenja i očaja. Pod ispunjenjem
podrazumijevamo ispunjenje nečijeg sebstva kroz ispu-
njenje smisla, a pod očajem očaj zbog očite besmisleno-
sti vlastitog života.
Tek ako spoznamo da u igri postoje dvije dimenzije20
možemo razumjeti kako, na jednoj strani, susrećemo
ljude koji su bez obzira na uspjeh shrvani očajem — sje-
timo se (samo studenata u Iđahu koji su pokušali učiniti
samoubojstvo usprkos svom bogatstvu — dok, na dru-
goj strani, nailazimo na ljude koji su bez obzira na ne-
uspjeh dostigli smisao ispunjenja pa čak ii sreću, zato
što su otkrili smisao čak i u patnji. Prisjetimo se i onih
dvaju pisama iz kojih sam naveo odlomke još na početku
knjige. Dopustite mi da kao zaključak navedem odlom-
ke iz još dva pisma koja sam primio, jedno od Franka
E., koji je bio broj 020640 u jednom američkom držav-
nom zatvoru: »Istinski smisao svog postojanja našao
sam čak i ovdje, u zatvoru. Našao sam svrhu svog živo-
ta i vrijeme koje ovdje ostavljam je samo «kratko čeka-
nje na priliku da učinim bolje i više.« I od drugog za-
tvorenika, broj 552022:

19
Moja knjiga pod naslovom Homo potiens: Versuch einer Pa-
thodizee, Beč, Franz Deuticke, 1950.
20
U stvarnosti dimenzija homo patiensa nije samo različita od
dimenzije homo sapiensa već je i superiornija. To je viša dimen-
zija, zato što mijenjajući sebe (ako već ne možemo promijeniti
svoju sudbinu) tako što sebe nadrastamo i na sebe zaboravlja-
mo, ispoljavamo naj kreativniju od svih ljudskih mogućnosti.

40
 Dragi dre Frankl,

U nekoliko prošlih mjeseci grupa ovdašnjih stanara izmje-

njivala je vaše knjige i vrpce. Da, patnja je zaista naj-
dublji smisao koji nam je dan da ga doživimo. Tek sam
sada počeo živjeti i mogu samo reći, kakav je to uzvišen
osjećaj! Neprestano me drže u poniznosti suze moje su-
braće kada vidim kako spoznaju smisao za koji nisu ni
znali da postoji. Promjene su zaista čudesne. Životi koji
su do sada bili bez nade i pomoći dobili su smisao. Ovdje,
u najsigurnijem zatvoru Floride, kojih 500 jardi od elek-
trične stolice, mi ostvarujemo svoje snove. Približava se
Božić, ali logoterapija predstavlja moje uskrsno jutro. Iz
Auschwitza dolazi naše uskrsnuće. Iza bodljikave žice i
dimnjaka Auschwitza rada se sunce... Bože, kakav mora
da je novi dan!
Iskreno Vaš, Greg B.

Zahvaljujem Gregu na ovom pismu, koje čuvam zato što

je više nego samo pismo — ono je pravi document hu-
main, dokument ljudskosti.
2
Determiniram i humanizam:
kritika pandetermini^ma

Postoje dva vječna filozofska pitanja koja do dana da-

našnjeg nemaju rješenja, a to su problem tijela i duše,
te problem slobodnog izbora (ili, možemo reći, determi-
nizam nasuprot inter determinizmu). No, ako ništa dru-
go, moguće je barem prepoznati razlog iz kojeg su ti pro-
blemi nerješivi.
Problem tijelo-duša može se svesti na pitanje: kako je
moguće spoznati tu jedinstvenost u raznolikosti kao mo-
guću definiciju čovjeka? I tko će poreći da u čovjeku ne
postoji raznolikost i mnogostrukost? Konrad Lorenz ka-
že: »Nesavladiv je zid koji razdvaja dvije velike neraz-
mjernosti, fiziološku i psihološku. Čak nas ni proširiva-
nje znanstvenog istraživanja na polje psihofeike nije
približilo rješenju problema tijelo-duša.«1 Što se tiče na-
de da bi nova istraživanja u budućnosti mogla dati rje-
šenje, Werner Heisenberg je jednako pesimističan kad
tvrdi da »ne očekujemo izravan put do razumijevanja
tjelesnih pokreta i psiholoških procesa u smislu jedne
cjeline, jer se čak i u egzaktnim znanostima stvarnost
rasipa na odvojena područja«.
Mi, u stvari, živimo u vremenu koje bih nazvao plura-
lizmom znanosti. Pojedinačne znanosti prikazuju stvar-
nost na toliko različitih načina da te slike protuslove
1
Über tierisches und menschliches Verhalten, München, 1965,
str. 362. i 372.

42
jedna drugoj. Ja, međutim, tvrdim da ta protuslovlja
ne protuslove jedinstvenosti stvarnosti. To vrijedi i za
stvarnost čovjeka. Kao primjer uzmimo činjenicu da
svaka znanost zapravo na neki način isijeca poprečne
presjeke stvarnosti. Pogledajmo primjenu te analogije
u geometriji:

Načinimo li dva ortogonalna poprečna presjeka kroz ci-

lindar, vodoravni presjek predstavlja cilindar kao krug,
dok ga okomiti presjek predstavlja kao kvadrat. A, ko-
liko znamo, nitko još nije uspio pretvoriti krug u kvad-
rat. Slično tome, nitko do sada nije uspio premostiti po-
nor između somatskih i psiholoških gledišta na ljudsku
stvarnost. Možemo još dodati da nema ni nade da će to
itko uspjeti, jer coincidentia oppositorum, naziv koji je
dao Nikola Kuzanski, nije moguća unutar bilo kojeg po-
prečnog presjeka, već samo negdje izvan svega toga u
sljedećoj višoj dimenziji. Sa čovjekom nije ništa druga-
čije. Na biološkom smo polju, na planu biologije, suoče-
ni sa somatskim gledištem na čovjeka, a na psihološkom
polju, na planu psihologije, sa psihološkim gledištem na
njega. Tako se na planu obaju znanstvenih pristupa su-
očavamo sa raznolikošću koja predstavlja čovjeka, ali
nam nedostaje ona njegova jedinstvenost, jer ta je jedin-
stvenost dostupna samo u ljudskoj dimenziji. Samo u
ljudskoj dimenziji leži »unitas multiplex« kako je čovje-
ka definirao Toma Akvinski. Čovjek nije jedinstven u
svojoj raznolikosti, već prije bez obzira na raznolikost.
Ono što vrijedi za jedinstvo čovjeka vrijedi i za njego-
vu otvorenost:

43
 Vratimo se na cilindar i zamislimo da on nije puna,
otvorena posuda, recimo, poput čaše. Kako će u tom slu-
čaju izgledati poprečni presjek? Dok vodoravni presjek
još uvijek predstavlja zatvoreni krug, u okomitom se
presjeku čaša sada vidi kao otvoren lik. No, čim uvidi-
mo da su oba lika samo poprečni presjeci, zatvorenost
jednog lika savršeno se usklađuje s otvorenošću dru-
gog. Nešto slično vrijedi i za čovjeka. Njega također po-
nekad prikazujemo kao zatvoren sustav, unutar kojeg
djeluju odnosi uzroka i posljedice kao što su uvjetni ili
neuvjetni refleksi. S druge strane, biti čovjek u osnovi
znači biti otvoren prema svijetu, kao što su to pokazali
Max Scheler, Arnold Gehlen i Adolf Portmann. Ili, kako
je rekao Martin Heidegger, biti čovjek znači »živjeti me-
đu ljudima«. Ono što sam ja nazvao samotranscendenci-
jom postojanja, označava temeljnu činjenicu da biti čo-
vjek znači biti u odnosu prema nečemu ili nekome, ne-
čemu izvan sebe, bio to smisao koji treba ispuniti ili
ljudsko biće koje se očekuje. Ako te samotranscendentne
kvalitete nema, onda i samo postojanje čovjeka doživ-
ljava padove i nesigurnosti.
Sasvim je razumljivo da samotranscendentno svojstvo
postojanja, otvorenost koja daje obilježje ljudskom bi1-
ću, jedan poprečni presjek dodiruje, a drugi zaobilazi.
Zatvorenost i otvorenost se usklađuju. Ja mislim da isto
vrijedi i za slobodu i determinizam. Postoji determini-
zam u psihološkoj dimenziji, kao i sloboda u noološkoj,
koja je pak ljudska dimenzija, dimenzija ljudskog feno-
mena. Problem tijelo-duša zaključili smo izrekom »je-
dinstvenog usprkos raznolikosti«. Što se pak tiče pro-

44
blema slobodnog izbora, zaključujemo ga izrekom »slo-
boda usprkos determinizmu«. To odgovara izreci Nico-
laia Hartmanna, »autonomija usprkos ovisnosti«.
Sloboda je, međutim, kao ljudski fenomen sasvim i u
potpunosti ljudska. Ljudska sloboda je ograničena slo-
boda. Čovjek nije oslobođen uvjeta koji mu se postav-
ljaju. No, slobodan je da zauzme stav u odnosu na njih.
Uvjeti ga ne uvjetuju u potpunosti. Do njega stoji hoće
li ili neće podleći uvjetima i predati se. Može se isto ta-
ko uzdiči iznad njih, tako se otvoriti i ući u ljudsku di-
menziju. Ja sam jednom dao ovakvu usporedbu: kao
profesor na dva područja, neurologiji i psihijatriji, pot-
puno sam svjestan u kolikoj je mjeri čovjek predmet bi-
oloških, psiholoških i socijalnih uvjeta. Ali, uz to što
sam profesor na dva područja^ ja sam i preživjeli inter-
nirao iz četiri koncentraciona logora, što znači da kao
takav svjedočim i o neočekivano velikoj mjeri u kojoj
je čovjek sposoban da se ne predaje i da bude hrabar,
čak i u najgore zamislivim uvjetima. Sigmund Freud je
jednom rekao: »Pokušajmo izvjestan broj najrazličitijih
ljudi istovremeno izložili gladi. S porastom imperativ-
ne neizdržljivosti gladi, sve će individualne razlike ne-
stati i na njihovom će se mjestu pojaviti jednak izraz
nezadovoljenog poriva.« Međutim, u koncentracionim
logorima istina je bila drugačija. Ljudi su postajali još
više razdvojeni. Zvijer je skinula krinku — iisto tako i
svetac. Glad je bila ista, ali su ljudi bili drugačiji. Istinu
govoreći, kalorije ovdje ne vrijede.
Čovjek, napokon, nije podvrgnut uvjetima koji mu se
suprotstavljaju; ti su uvjeti prije podvrgnuti njegovoj
odluci. On hotimice ili nehotice odlučuje hoće li se su-
očiti s njima ili se predati, hoće li ili neće dopustiti da
mu uvjeti postavljaju granice. Naravno, moglo bi se re-
ći da takve odluke same po sebi već imaju ograničavaju-
ću ulogu. No, očito je da takva razmatranja završavaju
kao regressus in infinit um. Magda B. Arnold je sve to
vrlo lijepo sažela i rekla: »Svaki izbor ima svoj uzrok,
ali ga uzrokuje onaj koji bira.«2

45
 Interdisciplinarno istraživanje ne pokriva samo jedan
poprečni presjek. Ono sprečava jednostranost. U odnosu
na problem slobodnog izbora, ono nam ne daje moguć-
nost da poričemo deterministička i mehanička stanovi-
šta ljudske stvarnosti s jedne strane, ili pak, s druge
strane, ljudsku slobodu da ta stanovišta transcendira.
Tu slobodu ne poriče determinizam, već prije pandeter-
minizam, kako sam ga ja nazvao. Drugim riječima, stvar-
ne alternative su pandeterminizam nasuprot determiniz-
mu, a ne determinizam nasuprot interdeterminizmu.
Freud se samo teoretski zalagao za pandeterminizam. U
praksi niije bio tako slijep za činjenicu da se ljudska
sloboda mijenja i povećava; na primjer, jednom je re-
kao kako je cilj psihoanalize da »pacijentovom egu pru-
ži slobodu da izabere ovaj ili onaj put«.3
Ljudska sloboda uključuje i čovjekovu sposobnost da
se odvoji od sebe sama. Kao ilustraciju, ispričat ću vam
sljedeću priču: Za vrijeme prvog svjetskog rata u stre-
ljačkom zaklonu zajedno su bili jedan vojni liječniik Ži-
dov i njegov prijatelj, aristokratski pukovnik koji nije
bio Židov — kada je započela žestoka paljba. Pukovnik
je ironičnim glasom rekao: »Strah vas je, zar ne? To je
samo još jedan dokaz da je arijska rasa nadmoćnija od
semitske.« »Svakako, bojim se,« odgovorio je liječnik.
»Samo, pitanje je tko je nadmoćniji. Da ste vi, dragi moj
pukovniče, tako uplašeni kao ja, već biste davno pobje-
gli.« Nisu važni naši strahovi i tjeskobe kao takvi, već
stav koji zauzimamo prema njima, a t a j stav je stvar
našeg slobodnog izbora.
Sloboda izbora stava prema našem psihološkom izgle-
du proteže se čak i na patološku stranu tog izgleda. Mi
psihijatri vrlo često susrećemo pacijente čiji su odnosi
prema vlastitim obmanama sve prije nego patološki.
Imao sam prilike susresti paranoične pacijente koji su,
zbog sumanutih ideja proganjanja, ubili svoje navodne
2
The Human Person, New York, 1954, str. 40.
3
The Ego and the Id, London, 1927, str. 72.

46
neprijatelje; no, isto sam tako susreo paranoike koji su
opraštali svojim zamišljenim protivnicima. Ovi posljed-
nji su isto tako bili duševni bolesnici; razlika je u tome
što su u svojoj bolesti, više pokazivali ljudske osjećaje.
Postoje slučajevi depresije u kojima ljudi počinjaju sa-
moubojstvo, a postoje i slučajevi u kojima ljudi uspije-
vaju prevladati nagon na samoubojstvo zahvaljujući ne-
kom povodu ili osobi. A, ti su pacijenti bili jednako pod-
ložni počinjanju samoubojstva kao i oni prvi.
Ja sam uvjeren da je psihoza, npr. paranoja ili endoge-
na depresija, somatogenetska bolest. Da budem jasniji,
njezina je etiologija biokemijska — iako se vrlo često
događa da se njezina prava priroda još uvijek ne može
odrediti (pogledaj bilješku 1, na str. 58). Ipak, nije u re-
du da donosimo fatalističke zaključke. Oni ne bi vrijedili
čak ni u slučajevima u kojima se biokemija temelji na
nasljednosti. U vezi s tim uvijek navodim priču Johan-
nesa Langea o slučaju jednojajčanih blizanaca. Jedan
je brat postao vješt kriminalac, dok je drugi postao
vješt kriminolog. To što su obojica bili vješti, moglo je
vrlo lako biti stvar nasljeđa. No, to što je jedan postao
kriminalac a drugi kriminolog stvar je stava koji su za-
uzeli. Nasljeđe je samo podloga iz koje se čovjek izgra-
đuje. Ono je tek kamen koji graditelj prihvaća ili ga od-
bacuje. No, sam graditelj nije izgrađen od kamena.
Rano djetinjstvo više određuje dalji tok života nego
što to čini nasljeđe. Jedan čovjek, koji inače nije bio
moj pacijent, napisao mi je pismo u kojem je rekao:
»Više sam patio od pomisli da bih mogao imati kom-
plekse nego od toga što sam ih stvarno imao. Ne bih,
zaista, ni za što mijenjao svoja iskustva i vjerujem da
je iz njih proizašlo mnogo toga dobrog.«4
4
Doživljaji iz ranog djetinjstva nisu odlučujući u pitanju vjer-
skog života kako su neki psiholozi smatrali. Najmanje je istina
da je pojam Boga jednostrano određen zamišljenom slikom oče-
va lika. Moji suradnici u Bečkoj poliklinici ispitali su jednog
dana sve vanjske pacijente kako se odnose prema ovom proble-
mu. Dvadeset i tri njih nosilo je u sebi zamišljenu pozitivnu

47
 Fatalizam psihijatra može vrlo lako pojačati fatalizam
pacijenta što je, svakako, karakteristika neuroze. Ono
što vrijedi za psihijatriju, također vrijedi i za socijatri-
ju. Pandeterminizam zločincu pruža alibi: za sve su krivi
njegovi unutarnji mehanizmi. Međutim, takav stav mo-
že djelovati kao bumerang: tvrdi li optuženik da stvarno
nije bio slobodan i odgovoran kada je počinio zločin, su-
dac može to isto potvrditi prilikom odobravanja presu-
de.
U stvarnosti je slučaj da zločinci ne žele, uglavnom
onda kada je već donesena presuda, da ih se smatra pu-
kim žrtvama psihodinamičkih mehanizama ili procesa
uvjetovanja. Kako je jednom istakao Scheler, čovjek
ima pravo da ga smatraju krivim i da bude kažnjen.
Ako se njegova krivica objašnjava tako da se on ne pri-
kazuje kao žrtva, to također znači da mu je oduzeto nje-
govo ljudsko dostojanstvo. Rekao bih da je čak čovjeko-
va povlastica da bude krivac. No, on uz to posjeduje i
odgovornost da prevlada krivnju. Jednom sam se, na
zahtjev direktora zatvora u San Quentinu u Kaliforniji,
obratio zatvorenicima i rekao im upravo tu misao. Tom

sliku oca, a trinaest negativnu. Međutim, samo šesnaestorica

onih koji su pozitivno ocjenjivali ulogu oca u svom životu, te
samo dvojica od onih koji su oca negativno doživljavali —
smatrali su da im je doživljaj oca potpuno odredio vjerski raz-
voj. Siromašan se vjerski život ne može uvijek smatrati poslje-
dicom utjecaja negativno primljene slike očeva lika. Isto tako,
čak i najgore zamišljena slika oca ne mora biti zapreka neko-
me da uspostavi skladan odnos s Bogom (Viktor E. Frankl,
Volja za smisao, New York i Cleveland, 1969, str. 136 f). Obećanje
da će vas »istina učiniti slobodnim ljudima« ne smije se tuma-
čiti kao jamstvo da onaj tko je istinski vjernik neće oboljeti od
neuroze. No, isto tako ni odsutnost neuroze nije jamstvo istin-
skog vjerskog života. Prije tri godine imao sam priliku razgova-
rati o tom pitanju sa svećenikom koji je vodio Benediktinski
samostan u Meksiku i koji je tražio da se redovnici moraju
strogo podvrći Freudovoj psihoanalizi. Posljedica? Samo je 20
posto njih ostalo u samostanu. Zanima me koliko bi psihijatara
izabralo to zvanje i ostalo mu vjerno, da se i njih, kojim sluča-
jem, podvrgnulo ispitivanju neurotičnosti. Neka onaj među va-
ma, koji nema neurotičnih simptoma, bude prvi koji će mi do-
baciti izazov, bio on teolog ili psihijatar.

48
me je prilikom pratio Joseph B. Fabry, urednik s Ka-
lifornijskog sveučilišta i kasnije mi je opisao kako su ti
zatvorenici, koji su bili najtvrdokorniji zločinci u Kali-
forniji, reagirali na moje poruke. Jedan je zatvorenik
rekao: »Psiholozi nas (za razliku od dra Frankla) uvijek
ispituju o našem djetinjstvu i lošim stvarima iz prošlo-
sti. Uvijek prošlost — ona je kao mlinski kamen oko
našeg vrata.« A zatim je dodao: »Većina nas više i ne do-
lazi da sluša predavanja psihologa. Ja sam sada došao
samo zato što sam čitao da je Frankl i sam bio zatvore-
nik.«5
Carl Rogers je dao »empirijsku definiciju onog što
predstavlja 'slobodu'«.6 Njegov je student W. L. Kell iz-
vršio ispitivanje 151 maloljetnog prestupnika i pokazalo
se da se ponašanje te djece ne može predskazati na os-
novi stanja u njihovim obiteljima, kao ni na osnovni stup-
nja obrazovanja, društvenog iskustva, susjednih odno-
sa, kulturnih utjecaja, povijesti bolesti, nasljeđa ili bilo
čega sličnog. Do sada je najbolji predskazatelj bio stu-
panj razumijevanja samog sebe, koji je bio u korelaciji
od 0,84 sa prijašnjim ponašanjem. Razumijevanje samog
sebe moralo bi uključivati i sposobnost da se od sebe
odvojimo, sposobnost samoodvajanja. Međutim, razvoj
te sposobnosti onemogućava upravo pandeterminizam.
Usporedimo determinizam i pandeterminizam. To zna-
či, pokušajmo dati strogo uzročno objašnjenje ovog po-
sljednjeg: Zapitajmo se koji su uzroci pandeterminiz-
ma? Rekao bih da je uzrok pandeterminizma nedosta-
tak diskriminacije. S jedne strane uzroka stoje razlozi,
a s druge uvjeti. Kakva je onda razlika između uzroka
i razloga? Ako natrljate oči lukom, plačete — vaše suze
imaju svoj uzrok. No, vi zapravo nemate nikakvog raz-
loga za plač. Penjete li se na brdo i stignete do vrha od
10.000 stopa, može se dogoditi da se morate boriti s os-
jećajem potištenosti i tjeskobe. U tome mogu imati ud-
5
Joseph B. Fabry, The Pursuit of Meaning, Boston, 1968, str. 24.
6
»Discussion«, Existentiell Inquiries, sv. 1, br. 2, 1960, str. 9—13.

49
jela uzroci jednako kao i razlozi. Nedostatak kisika mo-
že biti uzrok. Ali, ako znate da imate lošu opremu ili da
ste slabo izvježbani za takav pothvat, onda tjeskoba ima
i svoj razlog.
Rekli smo da biti čovjek znači »živjeti među ljudima«.
Svijet u kojem žive ljudi sadrži razloge i smisao. No,
razlozi i smisao se isključuju, ukoliko čovjeka smatrate
zatvorenim sustavom. Ono što ostaje su uzroci i poslje-
dice. Posljedice se prikazuju pomoću uvjetnih refleksa
ili odgovora na poticaj. Uzroke predstavljaju procesi uvje-
tovanja ili porivi i nagoni. Porivi i nagoni guraju, ali
razlozi i smisao vuku. Ako čovjeka shvaćate kao zatvo-
ren sustav, onda primjećujete samo snage koje guraju,
ali ne i motive koji vuku. Promotrite ulazna vrata u bilo
kojem američkom hotelu. S nutarnje strane predvorja
primijetit ćete samo znak »guraj«. Znak »vuci« vidljiv je
samo s vanjske strane. Čovjek ima svoja vrata jednako
kao i hoteli. On nije zatvorena jedinica i piisohološki de-
generira u neku vrstu organske jedinke ukoliko ne spoz-
na svoju otvorenost prema svijetu. Ta otvorenost posto-
janja odražava se njegovom samotranscendencijom.
(Pogledaj bilješku 2, na str. 59). Samotranscendentno
svojstvo ljudske stvarnosti zauzvrat se ispoljava kao »in-
tencionalno« svojstvo ljudskog fenomena, kako su to re-
kli Franz Brentano i Edmund Husserl. Ljudski fenomen
upućen je i usmjeren na »intencionalne predmete«. 7 Te
7
Beyond Freedom and Dignity, New York: Alfred A. Knoph,
1971. Ludwig von Bertalanffy primjećuje: »Proširena ekonomija
'bogatog društva' ne bi mogla opstojati bez takve manipulaci-
je. To veliko društvo može slijediti svoj napredak prema sve
većem i većem nacionalnom učinku samo tako da manipulaci-
jom ljude pretvara u štrajkolomce, robote, automate koji rade
kad se u njih ubaci novac, homeostatski prilagođene pokorne
duše i oportuniste, čovjek-robot je odraz industrijaliziranog ma-
sovnog društva, a istovremeno i njegova snažna motivacijska
snaga. To predstavlja osnovu za planiranje ponašanja u trgo-
vačkom, ekonomskom, političkom i drugom obliku reklame i
propagande.« (»General System Theory and Psychiatry«, ured
nik Silvano Arieti, American Handbook of Psychiatry, sv. 3, str.
70-71).

50
predmete predstavljaju razlozi i smisao. Oni su logos za
kojim teži psiha. Želi li psiihologija biti zaslužna svoga
imena, onda mora prihvaćati oba njegova dijela: logos
jednako kao i psihu.
Ako se porekne samotranscendenoija postojanja, onda
je uništeno i samo postojanje. Ljudsko se biće svodi na
puku stvar, sasvim je razosobljeno (depersonalizirano).
A najvažnije je da se pritom subjekt pretvara u objekt.
To se događa zbog činjenice da je karakteristika subjek-
ta da bude upućen na objekte. Isto je tako karakteristi-
ka čovjeka da bude upućen na »intencionalne predme-
te«, i to u pravcu smisla i vrijednosti koji služe kao raz-
lozi i motivi. Poreknemo li samotranscendenciju i zatvo-
rimo li vrata pred smislom i vrijednostima, onda razloge
i motive zamjenjuju procesi uvjetovanja; u tom trenut-
ku »skriveni uvjeravači« postavljaju uvjete i upravljaju
čovjekom. Reifikaaiija otvara vrata manipulaciji. I obrat-
no. Želi li netko manipulirati ljudskim bićima, mora ih
prvo reificirati, a zatim ih obraditi prema stavovima
pandeterminizma. B. F. Skinner kaže: »Prave uzroke
ljudskog ponašanja, koji su inače nepristupačni, može-
mo pretvoriti u uzroke kojima se može manipulirati, sa-
mo u slučaju da nezavisnog čovjeka lišimo njegovih pra-
va.«8 Na prvom mjestu, mislim da procesi uvjetovanja
nisu s/tvarni uzroci ljudskog ponašanja; drugo, smatram
da je stvaran uzrok nešto nama blisko i pristupačno, što
nam kazuje da ne odbacujemo a priori vjerovanje u po-
stojanje ljudskosti ljudskog ponašanja; i treće, da se
ljudskost ljudskog ponašanja ne može spoznati, ukoliko
ne shvatimo da stvarni »uzrok« ponašanja nekog poje-
dinca zapravo nije uzrok već prije razlog.
Uzroke brkamo ne samo s razlozima već i s uvjetima.
Međutim, uzroci na neki način i jesu uvjeti. Postoje
dovoljni uvjeti, za razliku od uvjeta koji su u strogom
smislu neophodni. Slučaj je da ne postoje samo neop-
8
Herbert Spiegelberg, The Phenomenological Movement, sv. 2,
1960, str. 721.

51
hodni uvjeti već i uvjeti koje bih nazvao mogućim. Pod
tim mislim na uvjete koji čovjeka opuštaju i na one koji
su poticajni. Na primjer, takozvane psihosomatske bole-
sti nisu uzrokovane psihološkim činiocem — to znači da
one nisu psihogenetske kao što su neuroze. Psihosomat-
ske bolesti su prije somatske bolesti kojima su povod
psihološki činioci.
Dovoljan uvjet je sasvim dos tanan da prouzroči i stvo-
ri fenomen: tj. takav uzrok određuje fenomen ne samo
u njegovoj biti već i u njegovom postojanju. Suprotno
tome, neophodan uvjet postoji i prije samog uvjeta. On
je preduvjetan. Postoje, na primjer, slučajevi duševne
zaostalosti kojima je uzrok hipofunkcija tiroidne žlijez-
de. Ako takvom pacijentu dademo ekstrakt tiroidnih hor-
mona, njegov kvocijent inteligencije pokazat će znakove
napretka i poboljšanja. Znači li to da je oštroumnost sa-
mo taj tiroidni hormon i ništa drugo — ta je tvrdnja sta-
jala u jednoj knjizi o kojoj sam trebao dati prikaz. Pri-
je bih rekao da tirod'dni hormon nije »ništa drugo« do
neophodan uvjet, koji autor knjige brka s dovoljnim
uvjetom. Osvrnimo se i na hipofunkciju adrenokortikal-
nih žlijezda. Napisao sam dva članka u kojima se govo-
ri o slučajevima razosobljenja, koji se na osnovi labora-
torijskih istraživanja povezuju s hipofunkcijom adreno-
kortikalnih žlijezda. Damo li takvom pacijentu acetat
dezoksikortikosterona, on će ponovo doći sebi. U njemu
se nanovo uspostavlja osjećaj sebstva. Znači li to da seb-
stvo nije ništa drugo do taj dezoksikortikosteron ace-
tat?
Došli smo do točke u kojoj pandeterminizam prelazi
u redukcionizam. Zahvaljujući tome što ne shvaća razli-
ku između uzroka i uvjeta, redukcionizam izvodi porije-
klo ljudskog fenomena iz subhumanog fenomena, te ga
svodi na ovaj drugi. I upravo zato što je izveden iz sub-
humanog fenomena, ljudski je fenomen pretvoren u pu-
ki epifenomen.
Redukcionizam je nihilizam današnjice. Istina je da
je uporište egzistencijalizma Jean-Paul Sartrea »Biće i

52
mišljenom crticom spojeno ništavilo, naime, ono ništa-
ništavilo«, no iz egzistencijalizma se mora izvući ono za-
-prisutno u ljudskom biću. Ljudsko biće nije stvar među
drugim stvarima. Stvari određuju jedna drugu. Među-
t)iim, čovjek sam sebe određuje. Ili, bolje, on odlučuje
hoće li ili neće sam sebi dopustiti da uđe u neke granice,
da bude pod utjecajem bilo poriva i nagona koji ga gu-
raju, bilo razloga i smisla koji ga vuku u životu.
Nihilizam jučer, zagovarao je ništavilo. Redukcionizam
danas, zagovara neko ništa-osim, ništavilo u uvjetnom
smislu. Čovjek se smatra tek kompjutorom ili »golim
majmunom«. Sasvim je u redu da se, recimo, kao model
za rad našeg središnjeg živčanog sustava uzme kompju-
tor. Analogija entis se proširuje i važi sve do kompjutora.
Međutim, postoje i dimenzionalne razlike koje redukcio-
nizam zanemaruje i zapostavlja. Pogledajmo, na pri-
mjer, tipičnu redukcioinističku teoriju svijesti, prema
kojoj je ovaj jedinstveno ljudski fenomen samo i tek po-
sljedica procesa uvjetovanja. Ponašanje psa koji je za-
prljao pod ii posramljeno se podvukao pod krevet, s re-
pom između nogu, ne dokazuje svijest, već nešto što bih
ja radije nazvao: slutnja tjeskobe — u ovom slučaju,
očekivanje zaslužene kazne ispunjeno strahom. To može
biti sasvim lako posljedica procesa uvjetovanja. Među-
tim, to ipak nema nikakve veze sa sviješću, jer istinska
svijest nema nikakve veze s očekivanjem kazne. Dok
god u čovjeku postoji strah od kazne ili pak nada u na-
gradu — odnosno, želja da se zadovolji superego — svi-
jest još uvijek nije rekla svoje.
Lorenz, uz potreban oprez, govori o »morel-analoges
Verhalten bei Tieren« — ponašanju životinja koje je
analogno moralnom ponašanju čovjeka. Redukcionisti
ne vide nikakve kvalitetne razlike između ta dva oblika
ponašanja. Oni poriču postojanje nekakvog jedinstveno
ljudskog fenomena, a to uopće ne čine na empirijskoj
osnovi, kako bi se moglo pretpostaviti, već prema a pri-
ori postavljenim stavovima. Uporno tvrde da u čovjeku
ne postoji ništa što ne bi postojalo i kod drugih životi-

53
n j a . Nihil est in homine, quod non prius fuerit in ani-
malibus, kaže poznata izreka.
Sviđa mi se priča o tome kako su dva župljanina pi-
tala za savjet nekog rabina. Jedan je tvrdio da je mačka
onog drugog ukrala i pojela dva kilograma maslaca, za
što je drugi tvrdio da nije istina. »Donesite mi mačku«,
naredio je rabin. Donijeli su mu mačku. »Sada mi donesi-
te vagu.« Donijeli su mu vagu. »Koliko ste ono rekli da
je mačka pojela?« upitao je rabin. »Dva kilograma masla-
ca, rabine«, bio je odgovor. Na to je rabin stavio mačku
na vagu i ona je težila točno dva kilograma. »Sada imamo
maslac«, rekao je rabin, »ali, gdje je mačka?« Slična je
situacija kada redukcionisti uvijek iznova u čovjeku ispi-
tuju razne uvjetne reflekse, procese uvjetovanja, priro-
đene mehanizme opuštanja ili slično. »Sada to imamom
kažu, kao i rabin, »ali, gdje je čovjek?«
Redukcionizam može pasti pod razoran utjecaj indok-
trinacije i to se ne smije potcijeniti. Iznijet ću vam po-
datke što ih je u svom znanstvenoistraživačkom radu
prikupio R. N. Gray zajedno sa još 64 liječnika (11-ero
njih su bili psihijatri). Taj je rad pokazao da za vrijeme
studija medicine u studenata raste cinizam a humanizam
opada. Do obrnutog omjera dolazi tek po završetku stu-
dija, ali, na žalost, ne na svim područjima. 9 Ironično je
da i sam autor članka, u kojem se iznose ovi podaci, de-
finira čovjeka kao »kontrolni sistem sklon prilagođava-
nju«, a vrijednosti kao »homeostatske kočnice u proce-
su podražaj-odgovor«.10 Jedan drugi pristaša redukcioniz-
ma kaže da vrijednosti predstavljaju samo reakcijske
oblike i mehanizme obrane. Nepotrebno je reći da takve
interpretacije podrivaju i srozavaju prosuđivanje vrijed-
nosti.
9
»An Analysis of Physicians' Attitudes of Cynicism and Huma-
nitarianism before and after Entering Medical Practice«, Jour-
nal of Medical Education, sv. 40, 1955, str. 760.
10
Joseph Wilder, »Values and Psychotherapy«, American Journal
of Psychotherapy, sv. 23, 1969, str. 405.

54
 Sljedeći primjer govori o mladom američkom bračnom
paru koji se, potpuno sit svega, vratio iz Afrike gdje su
supružnici radili kao dobrovoljci u Mirovnim snagama.
Na početku su morali sudjelovati u grupnim sastancima
koje je vodio psiholog. Razgovor je tekao otprilike ova-
ko: »Zašto ste pristupili Mirovnim snagama?« »Željeli
smo pomoći ljudima koji su obespravljeni.« »Znači da
smatrate da ste u boljem položaju od njih?« »Na neki
način da.« »Znači da u vama, u vašem nesvjesnom, mo-
ra postojati potreba da sebi dokažete kako ste na neki
način jači.« »Pa, nikada o tome nisam razmišljao na taj
način, ali vi ste psiholog, vi sigurno bolje znate.« Grupa
je jednostavno, pod utjecajem indoktrinacije, interpreti-
rala njihov idealizam i altruizam kao puke nedorečeno-
sti. Što je još gore, ta su dva dobrovoljca uvučena u igru
u kojoj se sve vrti oko pitanja: »Koji je vaš skriveni mo-
tiv?« Tu se suočavamo s presedanom koji bih nazvao:
hiperinterpretacija.
Nedavno proveden znanstvenoistraživački rad Edith
Weisskopf-Joelson i njenih suradnika pokazuje da ame-
rički studenti najviše drže do vrijednosti »interpretacije
samog sebe«.11 I sama kulturna klima koja prevladava u
Sjedinjenim Državama pridonosi opasnosti da interpre-
tacija samog sebe postane ne samo opsesija, kao što je
slučaj s našim dobrovoljcima u Mirovnim snagama, već
i kolektivna opsesivna neuroza. »Bivši pacijenti analizi-
raju svoje motive u svim situacijama.« kaže E. Becker,
»u kojima osjete tjeskobu: ovo mora da je penis-zavist,
ovo pak incestuozna privlačnost, strah od kastracije, Edi-
povo suparništvo, polimorfna perverznost' i tako da-
lje.«12
Do sada smo uspoređivali uzroke i razloge, te neophod-
ne uvjete s dovoljnima. Međutim, postoji i treća diskri-
minacija, koju trebamo uzeti u obzir. Pod »dovoljnim
uvjetima« obično podrazumijevamo uzroke koji su dje-

»Relative Emphasis on Nine Values by a Group of College

Students«, Psychological Reports, sv. 24, 1969, str. 299.
12
The Denial of Death, New York, Free Press, 1974, str. 272.

55
lotvorni, za razliku od uzroka koji su krajnji, koji vode
nekom zaključku. Tvrdim da se krajnji uzroci (ovdje se
to odnosi na smisao i svrhu) mogu uočiti jedino znan-
stvenim pristupom koji je za to prikladan. Pandetermi-
nist, koji tvrdi da smisao i svrha ne postoje, postupa po-
put čovjeka »koji bi se bavio samo organskim postoja-
njem ljudske rase« kako kaže Johann Wolfgang Goethe.

Tko nešto živo hoće da kako treba shvati,

Duh najprije iz toga mora istjerati.
U ruci tada dijelove on ima,
Al' duhovne, ah! veze nema među nj,ima.
Encheiresis naturae kemija zove to,
Pri tom se sama sebi ruga nesvjesno.
Faust13

Istina je da »nedostaje veza«. Mnoge su znanosti tako

prikazale svd'jet, da je očito da mu nedostaje smisao. Me-
đutim, to ne znači da je svijet uopće bez smisla, već sa-
mo da su mnoge znanosti slijepe da ga vide. One su smi-
sao skotomizirale. Tako što ipak nije prisutno u svakom
znanstvenom pristupu; da se vratimo našem primjeru
iz geometrije, svaki »poprečni presjek« ne zadire u taj
problem. Pogledajmo krivulju koja leži na okomitoj
plohi. Od ove linije na vodoravnoj plohi ostaju samo

tri točke, tri izdvojene i nepovezane točke, točke bez me-

đusobne smislene veze. Smislena povezanost leži iznad
i ispod vodoravne plohe. Zašto se ista slika ne bi primi-
jenila i na događaje koje znanost tumači kao slučajne,
13
J. W. Goethe, Faust, preveo Tito Strozzi, Matica Hrvatska —
Zora, Zagreb, 1970, str. 89. (op. prev.),

56
npr., slučajnost mutacija? Nije li onda shvatljivo da ne-
gdje postoji skriveni smisao, viši ili dublji smisao koji
izmiče poprečnom presjeku, zato što leži iznad ili ispod
njega, kao što je slučaj s gornjim i donjim dijelovima
krivulje? (Pogledaj bilješku 3, str. 59). Ostaje činjenica
da se sve ne može protumačiti smislenim terminima. No,
danas barem možemo objasniti razlog zašto je to nužno
tako.
Dolazimo i do pitanja što je to što predstavlja krajnji
smisao? Što je smisao opsežniji, to je manje shvatljiv.
Beskrajni smisao se bezuvjetno nalazi ispod razine shva-
tljivosti konačnog bića. (Pogledaj bilješku 4, str. 60).
Blaise Pascal je jednom rekao: »Le coeur a ses raisons,
que la raison ne connait point« (Srce ima razloge, koje
razum ne poznaje). Zaii'sta je istina da postoji nešto što
se zove mudrost srca.14 Netko bi to mogao nazvati i onto-
loško razumijevanje samog sebe. Fulton J. Sheen je po-
malo podrugljivo rekao kako nas fenomenološke anali-
ze načina na koji čovjek s ulice, zahvaljujući mudrosti
srca, razumije samog sebe, mogu poučiti kako više znači
biti human nego biti bojno polje sukobljenih zahtjeva
ega, ida i superega; te da se trebamo ponašati čovječno,
a ne samo kao zalog i igračka procesa uvjetovanja ili po
riva i nagona. Od takvog čovjeka s ulice možemo naučiti
da biti human znači biti neprestano oči u oči sa različi-
tim situacijama koje su istovremeno prilika i izazov.
One nam pružaju priliku da ispunimo sebe ako prihva-
timo izazov da ispunimo njezin smisao. Svaka situacija
predstavlja poziv koji treba prvo poslušati, a onda se
na njega odazvati.
Došli smo do točke u kojoj se krug zatvara. Krenuli
smo od determinizma kao ograničenja slobode i stigli
smo do humanizma kao proširenja slobode. Sloboda je
dio priče i polovica istine. Biti slobodan je zapravo nega-
tivno stanovište čitavog fenomena, dok je biti odgovo-
ran njegovo pozitivno stanovište. Sloboda se može izro-
14
»In praecordiis sapientiam me doces

57
diti u puku samovolju, ukoliko se ne živi u smislu odgo-
vornosti. Zato bih želio poručiti neka se kipu Slobode
na Fs točnoj obali pridruži i kip Odgovornosti sa Zapadne
obale.

BILJEŠKA 1: Onaj tko radi u medicinskoj struci, upo-

znat je s ovakvim stanjem stvari; s koliko se mnogo bo-
lesti nepoznatog porijekla susreće liječnik — uzmimo sa-
mo kardinom. U svakom slučaju, psihoza predstavlja do-
gađaj unutar sustava biokemije tijela. Međutim, ono što
pacijent čini od svoje psihoze, isključivo je u vlasti nje-
gove ljudske osobnosti. Psihoza koja ga muči je bioke-
mijski proces, ali kako on reagira na nju, što u nju ula-
že, kako je prihvaća — sve je to njegovo osobno ostva-
renje, ljudsko djelo u koje je ugradio svoje patnje; to
je način na koji je vlastitu patnju obdario smislom. Psi-
hoza sama po sebi nije smislena, ali joj smisao može da-
ti sam pacijent — trajnim i postojanim unutarnjim uz-
dizanjem koje izvlači litz nje.
Edith Weisskopf-Joelson je postavila hipotezu da »pa-
ranoična osoba ima posebno jaku potrebu za čvrstom
filozofijom života, a svoje obmane razvija upravo kao
nadomjestak takvoj filozofiji«. (»Paranoia and the Will-
-tOHMeaning.« Existentiell Psychiatry, I, 1966, 316—320).
Ona, drugim riječima, kaže da je »uzrok paranoje potra-
ga za smislom«. Međutim, moje je mišljenje drugačije.
Pretpostavimo li da paranoju ponekad prati hipertrofija
smisla, onda ta hipertrofija ne predstavlja etiologiju psi-
hoze, već prije njezinu simptomatologiju. Slično tome
je i endogena depresija, kao drugi oblik psihoze, pone-
kad povezana s hipotrofijom smisla, no pacijentova
sljepoća za smisao nije uzrok depresije, već njezin simp-
tom. Naravno, ta se tvrdnja odnosi samo na poseban tip
(endogene) depresije koja je, u krajnjoj analizi, organ-
skog porijekla jednako kao i paranoja. Jednostavno re-
čeno: pacijenta koji pati od endogene depresije, njego-
va psihoza sprečava da vidi bilo kakav smisao života,
dok pacijent koji boluje od neurotične depresije postaje

58
potišten upravo stoga što ne može vidjeti smisao u svom
životu.
Ostaje činjenica da je primarno porijeklo psihoza neke
vrste biokemijske prirode.

BILJEŠKA 2: Moglo bi se reći da, za razliku od Freu-

dove psihoanalize, Adlerova »individualna psihologija«
poklanja dužnu pažnju samotranscendenciji. Adlerova
psihologija, u stvari, promatra čovjeka kao biće koje je
više usmjereno prema ciljevima nego što je vođeno pori-
vima; no pobliža ispitivanja kažu da ciljevi zapravo
uopće ne transcendiraju čovjekovo sebstvo ili njegovu
psihu. Shvaćamo ih kao nešto intrapsihičko; kao što su
i čovjekove težnje, u konačnoj analizi, samo puko sred-
stvo da se usklade osjećaji inferiornosti i nesigurnosti.

BILJEŠKA 3: Posve je opravdano da Jacques Monod,

kao stručnjak za molekularnu biologiju, tvrdi da je či-
tav život posljedica međusobnog djelovanja mutacija i
selekcije. U knjizi Le hasard et la necessite (»Slučaj i
nužnost«) on piše da je »Čisti slučaj, samo slučaj kori-
jen evolucije«. Ali, griješi kada nastavlja: »Jedino je po-
jam slučaja shvatljiv, zato što jedino on odgovara činje-
nicama koje opažamo ili doživljavamo. Nema osnove za
pretpostavku da će se t a j stav morati mijenjati ili pak
da će podleći promjeni.« To više nema nikakve veze s
empirijskom znanošću, to je stav kojem je osnova osob-
na filozofija, privatna ideologija i, što je još gore, ima
a priori negativan stav prema mogućnosti da postoje i
druge, više dimenzije. Znanstvenik može ostati vjeran
svojoj znanosti i držati se jedne dimenzije, ali bi isto-
vremeno morao i ostajati otvoren, držati svoju znanost
otvorenom barem prema vjerojatnosti da postoji i dru-
ga, viša dimenzija.
Kako sam prije rekao, viša dimenzija predstavlja di-
menziju u ikoju je više toga uključeno. Uzmemo li, reci-
mo, kvadrat i projiciramo ga okomito tako da postane
kocka, onda možemo reći da je taj kvadrat sastavni dio

59
kocke. Sve ono što posjeduje kvadrat bit će sadržano i
u kocki; svaki sastavni dio kvadrata odgovara dijelovi-
ma koji se pojavljuju u višoj dimenziji kocke. Viša di-
menzija ne isključuje; ona uključuje. Isto tako između
viših i nižih dimenzija istine može postojati samo uklju-
čivost.
Bilo bi poštenije kada bi biolog, umjesto da pod izli-
kom znanosti prodaje vlastita vjerovanja ili nevjerova-
nja, jednostavno izjavio da se unutar područja biologije
ne pojavljuju kategorije kao što je viši ili krajnji smi-
sao i svrha. Mogao b,i reći kako tu nema nikakvih tele-
oloških dokaza. Ukoliko nije redukcionist, on neće
isključiti mogućnost da unutar sljedeće vć'še dimenzije
teleologija može vrlo lako postojati. Našim je znanstve-
nicima potrebno više od samog znanja: potrebna im je
i mudrost. Mudrost definiram kao znanje plus svijest o
njegovim postojećim granicama.

BILJEŠKA 4: Koncept takvog meta-smisla nije neop-

hodno teistički. Čak i pojam Boga ne mora biti bezuvjet-
no tedstički. Sa otprilike petnaest godina došao sam do
definicije Boga kojoj se, sada kad sam stariji, sve više i
više vraćam. Nazvao bih je operativnom definicijom.
Ona ovako glasi: Bog je pratilac vašeg najintimnijeg raz-
govora sa samim sobom. Kad god govorite sami sebi u
najvećoj iskrenosti i najdubljoj samoći — onaj kome se
obraćate može se s pravom nazvati Bogom. Takva defi-
nicija izbjegava razmimoilaženje između ateističkog i te-
ističkog Weltanschauunga (pogleda na svijet). Ta se razli-
ka javlja tek kasnije kada osoba koja nije vjernik osta-
je kod toga da je njezin razgovor sa samom sobom samo
monolog i ništa više, a osoba koja vjeruje interpretira
svoje razgovore kao stvarne dijaloge s nekim drugim.
Ja mislim da krajnja iskrenost i poštenje dolaze na prvo
mjesto i vrijede više od svega. Ako Bog stvarno postoji,
on se sigurno neće prepirati s osobama koje nisu vjer-
nici zato što ga pogrešno tumače kao svoja vlastita seb-
stva i nazivaju ga krivim imenom.

60
3
Kritika susret-grupe:
koliko je „humanistička psihologija"
humanistička

Psihoterapija mora ući u ljudsku dimenziju, dimenzi-

ju ljudskog fenomena i to je najvažniji zadatak koji sto-
ji pred psihologijom danas. Postavlja se pitanje pred-
stavlja li pokret »humanističke psihologije« stvarno po-
duzet korak u tom pravcu. Iako se smatra da se logote-
rapija »pridružila« tom pokretu (Charlotte Bühler i Me-
lanie Allen, 1972) bilo bi, iz heurističkih razloga, razbo-
rito da se logoterapija odvoji od humanističke psiho-
logije kako bi cijeli problem mogla kritički sagledati. Po-
seban ćemo naglasak staviti na ono stanovište pokreta
koje je vezano za pojam susreta (encounter) budući da
je upravo tu dolazilo do pogrešnih shvaćanja, da ne ka-
žemo i pogrešnog nastupa, od strane onih koji su to sta-
novište zastupali.
Pojam susreta je zapravo prije potekao iz egzistenci-
jalističke negoli iz humanističke psihološke literature.
Uveli su ga Martin Buber, Ferdinand Ebner i Jacob L.
Moreno, čiji doprinos egzistencijalističkoj misli seže sve
do interpretacije postojanja u smislu koegzistencije. U
tom se smislu susret shvaća kao odnos između Mene i
Tebe — odnos koji, već samom svojom prirodom, može
biti uspostavljen samo na području ljudskog i osobnog.
Ostaje činjenica da je ovdje nešto izostavljeno, a to
je ni više ni manje nego čitava dimenzija. To postaje ra-
zumljivo prisjetimo li se i primijenimo li teoriju govora

61
 koju je predložio Karl Buhler. On kaže da govor ima
trostruku ulogu. Prvo, on govorniku omogućuje da se
izrazi — znači da mu služi kao sredstvo za izražavanje
samog sebe. Drugo, govor je poziv koji govornik upuću-
je osobi s kojom razgovara. I treće, govor uvijek ima
neko značenje, govornik uvijek »o« nečem priča. Drugim
riječima, onaj koji govori (a) izražava sebe dok se (b)
obraća »prema« nekom drugom; međutim, ukoliko on
istovremeno i ne govori »o« nečemu, nemamo prava da
taj proces nazivamo »govorom«. U tom se slučaju radi o
pseudo-govoru, koji stvarno predstavlja način samoizra-
žavanja i ništa više, a ponekad ni ne nailazi na odaziv
sugovornika. Način na koji govore neki shizofrenici mo-
že se interpretirati kao takav »govor« koji je samo izraz
raspoloženja ali nema veze sa stvarnošću. 1
Ono što vrijedi za govor, vrijedi i za koegzistenciju i
za susret, tako da se ovdje mora uzeti u obzir i razmo-
triti treća uloga međuljudske i međusobne komunikaci-
je. U vezi s tom ulogom fenomenologija, čiji su začetnici
Brentano i Husserl, stvorila je izraz »svjesni odnos in-
tencionailnosti«, tj. upućenost doživljaja na predmete
(Spiegelberg, 1972). A svi ti mogući svjesni odnosi inten-
cionalnosti, svi predmeti na koje se odnosi govor, svi
predmeti koje dva subjekta »spominju« kada saobraćaju
jedan s drugim, sve to zajedno tvori strukturnu cjelinu,
svijet »smisla«, a taj »kozmos« smisla s pravom može-
mo nazvati »logos«. Iz ovoga se može vidjeti da svaka
psihologija koja zatvara vrata pred smislom presijeca
veze ljudskoga bića s njegovim »svjesnim odnosima in-
tencionalnosti«, odnosno, na neki način osakaćuje samu
sebe. Psihologija koja želi zavrijediti svoje ime mora ob-
ratiti dužnu pažnju na oba dijela svoga imena — na lo-
gos jednako kao i na psihu.
Buber i Ebner nisu samo otkrili središnje mjesto koje
susret zauzima u životu čovjekova duha već su dali i de-
1
Još' početkom tridesetih godina opisao sam takav slučaj u
Gesellschaft für Angewandte Psychologie u Beču.

62
finiciju takva života: to je život čiju osnovu predstavlja
razgovor između Mene i Tebe. Ja, međutim, tvrdim da
nikakav istinski razgovor nije moguć ukoliko nije pri-
sutna i dimenzija logosa. Rekao bih da je razgovor bez
logosa, kojem nedostaje usmjerenost prema nekom svje-
snom odnosu intencionalnosti, zapravo uzajaman mono-
log, tek obično uzajamno samoizražavanje. Nedostaje
ono svojstvo ljudske stvarnosti koje nazivam »samo-
transcendencijom« (Frankl, 1966). Biti čovjek prvenstve-
no znači uspostaviti odnos prema nečem izvan sebe i ži-
vjeti za nešto izvan sebe. Fenomenološka škola mišlje-
nja uvijek je jako naglašavala »intenoionalnost« spoznaj-
nog čina koja predstavlja tek jedan vid mnogo opsežni-
jeg ljudskog fenomena: samotranscendencija ljudskog
postojanja. Razgovor koji se svodi na puko samoizraža-
vanje nema udjela u samotranscenidentnom svojstvu ljud-
ske stvarnosti. Istinski susret je načiln koegzistencije ko-
ji je otvoren prema logosu, koji sugovornicima dopušta
da sami sebe transcendiraju prema logosu i koji čak pot-
pomaže takvu uzajamnu samotranscendenciju.
Međutim, ne bismo smjeli previdjeti i zaboraviti da
samotranscendenoiija ne znači tek traganje za smislom
koji treba ispuniti već i traganje za drugim ljudskim
bićem, drugom osobom koja bi se voljela. Začudo, lju-
bav je s onu stranu samog susreta, jer se susret zbiva na
ljudskoj a ljubav na osobnoj razini. U širem smislu ri-
ječi susret nam omogućava da shvatimo ljudskost dru-
ge osobe, dok nam ljubav prema njoj više pokazuje nje-
zinu bitnu jedinstvenost. Ta je jedinstvenost glavna ka-
rakteristika zrelog čovjeka. Samotranscendencija se, me-
đutim, u jednakoj mjeri javlja bilo da,čovjek sebe trans-
cendira kroz ispunjavanje smisla ili kroz susret s volje-
nom osobom; u prvom se slučaju radi o neosobnom lo-
gosu, dok se u drugom slučaju radi o osobnom logosu —
rekli bismo da je to inkarnirani logos.
Za razliku od tradicionalnog pojma susreta koji su raz-
radili Buber i Ebner, konvencionalni pojam susreta, ka-
kav predlaže većina literature s područja humanističke

63
 psihologije, još uvijek ostaje privržen staromodnoj psiho-
logiji koja je, u stvari, monadologija, jer čovjeka proma-
tra kao monadu — zatvorenu organsku jedinicu u koju
samotranscendentni odnosi nemaju pristupa. Ovakvim
se stavom pojam susreta vulgarizira. Umjesto da bude
doista humanistički, on je zapravo mehanistički. Točno
je da »libidna hidraulika«, kako je to nazvao Peter R.
Hofstätter sa Sveučilišta u Hamburgu, još uvijek proži-
ma velik dio pokreta susret-grupe.
Sljedeći slučaj može dobro poslužiti kao očit primjer.
Susret-grupi pridružila se žena koja se jako ljutila i uz-
buđivala zbog svog bivšeg supruga od kojega se razvela.
Voditelj grupe joj je dao neka probuši balon-igračku ka-
ko bi ispuhala svoju agresivnost i ljutnju. Drugim rije-
čima, balon je trebao nadomjestiti stvaran objekt, od-
nosno supruga. Međutim, netko bi mogao primijetiti da
je balon zapravo bio nadomjestak za ženu, kao subjekt
eksplozije. Napokon, svrha je bila da se žena spriječi da
ne »eksplodira«. Nakon takvog ispuhavanja ona bi, za-
pravo, morala osjetiti olakšanje. No, tvrdimo li zaista s
pravom da je olakšanje nakon pretpostavljenog osloba-
đanja agresivnosti autentičan doživljaj? Ima li dokaza
da to nije prije rezultat nesmotrene indoktrinacije, in-
doktrinacije koja je u skladu sa zastarjelim i u cjelini
mehanističkim poimanjem čovjeka? To što je ona ispu-
hala svoju ljutnju nije ništa promijenilo: razlozi ljutnje
su i dalje ostali! čovjek, u osnovi, prvenstveno brine po-
stoji li ili ne postoji razlog za ljutnju, a i nije mu toliko
stalo do vlastitih emocija, bilo u obliku ljutnje ili neke
druge reakcije. No, mehanističko poimanje čovjeka, ko-
je je prisutno i u našem gore istaknutom primjeru, na-
vodi pacijenta da interpretira sebe kao »libidnu hidra-
uliku« što u njemu vlada. Na taj način čovjek zaboravlja
da je ljudsko biće, na kraju krajeva, sposobno da i samo
nešto učini u vezi s datom situacijom; može zauzeti svoj
stav, može čak i izabrati stav prema vlastitim emocijama,
agresivnosti itd. U istinski humanističkom poimanju čo-

64
 vjeka, taj bi najsvjetliji »ljudski potencijal« morao za-
uzimati središnje mjesto. Terapija, kojoj je osnova ova-
kva teorija, uvidjela bi da u čovjeku postoji svijest o ta-
kvom potencijalu. To je svijest da je čovjek slobodan da,
ako je moguće, mijenja svoj svijet nabolje, odnosno da
se, ako je pak potrebno, sam promijeni nabolje. Da se
vratimo našem slučaju rastavljene žene — ona je iza-
brala »pomirenje«, svejedno odnosilo se to na pomirenje
sa suprugom, ako je moguće, ili, ako je potrebno, na po-
mirenje sa sudbinom rastavljene žene, a zatim će kre-
nuti dalje i pretvoriti to neugodno iskustvo u pozitivno
ljiudsko dostignuće! Uvjerimo li je sada da je ona u sva-
kom slučaju neurotična ličnost, odnosno zalog i žrtva
vanjskih utjecaja i unutarnjih okolnosti, nećemo li za-
pravo poreći mogućnost da se pacijentica uzdigne iznad
svog neugodnog položaja, da ga nadraste i da konačno
svoja negativna iskustva ugradi u nešto pozitivno, kons-
truktivno i kreativno — takvim bismo postupkom spri-
ječili razvoj njene sposobnosti da vidi tu svoju moguć-
nost. Drugim riječima, isto bismo učinili da je uvjerimo
kako je ovisna o suprugu, o njegovoj dobroj volji hoće
li se ili neće s njom pomiriti, ili pak o agresivnosti, koja
možda hoće, a možda i neće nestati; da joj jednostavno
kažemo kako će joj biti lakše ako, recimo, probuši i is-
puše onaj balon.
Osvrnimo se, za promjenu, na osjećaj tuge i zapitajmo
se kakva bi mogla biti reakcija osobe koja tuguje za vo-
ljenim bićem i koja je dobila sredstvo za umirenje: »Za-
tvoriti oči pred stvarnošću ne znači i rastanak od stvar-
nosti. To što spavam i nisam svjestan smrti onoga koga
volim, ne poništava činjenicu da je ta osoba mrtva. Je
li živa ili je više nema na ovom smijetu — to je jedina
stvar do koje mi je stalo; ne zanima me jesam li ja uz-
nemiren ili nisam!« Drugim riječima, toj osobi nije sta-
lo do toga je li sretna ili nesretna, već da ima razlog da
bude sretna ili nesretna. Za sustav Wilhelma Wundta se
reklo da predstavlja »psihologiju bez psihe«. Već odav-
no misli se drugačije, ali još uvijek postoji nešto što bih

65
ja nazvao »psihologija bez logosa«, psihologija koja ne
interpretira ljudsko ponašanje kao ponašanje potaknuto
razlozima što nam ih svijet pruža, već prije kao poslje-
dicu uzroka koji djeluju u nečijoj psihi (ili tijelu). No,
kao što sam već istakao, uzroci nisu isto što i razlozi.
Ako si nesretan i popiješ viski, onda će on, kao »uzrok«
pomoći da tvoje nesretno raspoloženje nestane, no ra-
zlog tvoje nesretnosti ostaje A dalje. Isto vrijedi i za sred-
stva za umirenje; ni ona ne mogu izmijeniti nečiju sud-
binu ili bol zbog gubitka smrću. Zapitajmo se ponovo što
je s mijenjanjem stavova, kako se negativno stanje pre-
tvara u pozitivno ljudsko dostignuće? Sigurno je da u
psihologiji nema mjesta ponašanju koje bi čovjeka od-
vojilo od svijeta, jer jedino u tom svijetu njegova dje-
la mogu imati svoje razloge a njegove patnje smisao.
Psihologija koja čovjeka promatra kao zatvoren sustav
u kojem glavnu riječ ima dinamika, a ne kao biće koje
traga za smislom koji bi okrunio njegovo postojanje —
neizbježno mora čovjeku oduzeti njegovu sposobnost da
tragediju pretvori u trijumf.
Prava nevolja započinje s pojmom agresivnosti, bilo
da se radi o biološkom pojmu koji zastupa Konrad Lo-
renz, ili o psihološkom pojmu Sigmunda Freuda. Oba
shvaćanja agresivnosti nisu prihvatljiva jer sasvim zane-
maruju činjenicu da je čovjekova sposobnost da teži ne-
čemu i da nešto čini s namjerom bitno ljudski fenomen.
Unutar moje psihe, zapravo, ne postoji agresivnost kao
takva — agresivnost koja traži oduška i koja mene, svo-
ju »jadnu žrtvu«, prisiljiava da tragam za objektima koji
će joj pomoći da taj odušak nađe. Na ljudskoj razini —
tj. kao ljudsko biče — ja ne čuvam u sebi neku određe-
nu količinu agresivnosti kako bih je zatim usmjerio pre-
ma podesnom cilju; činim, zapravo, nešto sasvim drugo:
ja mrzim! Svejedno je mrzim li nekoga ili nešto. No ipak,
mrziti nešto sadrži u sebi mnogo više smisla nego mrziti
nekoga (stvaraoca ili »vlasnika« onoga što mrziim). To je
stoga što, ako baš osobno ne mrzim tu osobu, mogu joj
pomoći da svlada ono što mrzim u njoj. Mogu je čak i

66
 voljeti, bez obzira na ono što u njoj mrzim. Kako god bi-
lo, mržnja jednako kao i ljubav predstavlja ljudski fe-
nomen — za razliku od agresivnosti — i obje su ljudske,
zato što sadrže nekakvu namjeru: imam razloga da ne-
što mrzim i dimam razloga da nekoga volim. Agresivnost
je, za razliku od toga, povezana s uzrocima koji mogu
biti psihološke ili fiziološke prirode. U vezi s ovom po-
sljednjom mogućnosti razmotrimo samo Hessove klasič-
ne pokuse, kojima je kod mačaka mogao postići agresiv-
nost pomoću električnog podražaj,a određenih dijelova
mozga.
Bilo bi nepravedno reći da su one koji su pristupili
pokretu otpora protiv nacional-socijalizma, vodili samo
nagoni agresivnosti, koji su se, tek slučajno, okrenuli
protiv Adolfa Hitlera. Zapravo, namjera većine tih ljudi
nije bila da se bore protiv čovjeka zvanog Adolf Hitler,
već prije protiv sistema zvanog nacional-socijalizam.
Agresivnost je danas aktualna — da ne kažemo i po-
modna — tema o kojoj se govori na kongresima i kon-
ferencijama. Ta je tema postala zanimljivija čak i od ta-
kozvanog mirovnog pokreta. No, ja smatram da je mi-
rovni pokret osuđen na neuspjeh sve dok se oslanja na
nešto tako neljudsko i neosobno kao što je agresivnost.
Istina je da čovjek posjeduje agresivne nagone koje mo-
žemo interpretirati kao baštinu naših životinjskih pre-
daka ili pak kao nešto reaktivno, u skladu sa psihodina-
mičkim teorijama. Međutim, gledajući sa razine ljudskog,
agresivni nagoni ne postoje u čovjeku per se, već uvijek
kao nešto prema čemu on mora zauzeti stav, prema če-
mu je zapravo uvijek zauzimao stav, bilo da je izabrao
da se s njima poistovjeti ili da se od njih odvoji.2 U od-
ređenom je slučaju važniji osobni stav prema neosob-
nim agresivnim nagonima (kao onima koji su izvan čo-
vjeka) negoli sami nagoni.
2
To je odraz jedinstvene čovjekove sposobnosti samoodvaja-
nja. Samotranscendencija se ispoljava u gore spomenutoj činje-
nici da iza mržnje uvijek stoji nekakva namjera, što je i čini
različitom od agresivnosti.

67
 Isti je slučaj i sa samoubilačkim nagonima. Nema ni-
kakve svrhe da, na primjer, mjerimo njihovu jačinu. Po-
sljednje analize kažu da opasnost od samoubojstva ne
ovisi o jačini nagona koji vlada nekom osobom, već o
njezinom odnosu prema tim nagonima; reakcija takvog
čovjeka u svojoj će osnovi ovisiti o činjenici vidi li on
ili ne vidi u svom opstanku nešto smisleno — makar to
bilo nešto što mu nanosi bol. Tako postoji i test kojim
se ne mjere sami nagoni na samoubojstvo, već se ocje-
n j u j e neusporedivo važniji činilac kao što je osobni stav
svakog čovjeka prema takvim nagonima. Taj sam test
razradio još tridesetih godina i prvo ga opisao na engle-
skom jeziku u djelu Liječnik i duša (The Doctor and the
Soul, Frankl, 1955, str. 282).
Možemo reći da se mirovni pokret odnosi na opstanak
ljudske vrste u cjelini. No, hendikepiran je fatalizmom
koji je posljedica činjenice da se ograničavamo na agre-
sivne nagone, umjesto da pažnju obratimo na sposobnost
čovjeka da prema njima zauzme osobni stav. Tako se
agresivni nagoni pretvaraju u alibi, u jednostavnu ispri-
ku za mržnju. Čovjek neće prestati mrziti sve dok ga
budemo učili da su nagoni i mehanizmi krivci njegove
mržnje. Zapravo je krivac on sam, on je taj koji mrzi!
Još je važnije da stav prema kojem postoje »agresivni
potencijali« ostavlja ljude u uvjerenju da je agresivnost
podložna promjeni. Ekipa Konrada Lorenza, proučava-
jući ponašanje, došla je do zaključka da pokušaji preba-
civanja agresivnosti na nevažne objekte i onemogućava-
nje njena djelovanja kroz bezazlene aktivnosti, samo iza-
zivaju agresivnost i obično je još više pojačavaju.
Razlika između agresivnosti i mržnje jednaka je razli-
ci između spolnosti i ljubavi: spolni nagon je taj koji
me privlači osobi suprotnog spola. S druge strane, od-
nosno s ljudskog stanovišta, ja tu osobu volim, jer osje-
ćam da za to imam mnogo razloga: spolni odnos s njom
je isto tako odraz ljubavi, rekli bismo, njezina »inkarna-
cija«. Sa subhumanog bih je stanovišta gledao samo kao
običan objekt libidne katekse — jednostavno, kao manje

68
ili više pogodno sredstvo da se oslobodim viška sperme.
Spolnu aktivnost koju prati ovakav stav naši su pacijen-
ti često opisivali kao »masturbaciju nad ženom«. Takvo
su ponašanje, bez imalo razmišljanja, suprotstavljali nor-
malnom pristupu partneru sa spolnim ponašanjem koje
ima ljudsku kvalitetu i osobnu notu. U tom slučaju part-
nera nisu smatrali »objektom«, već prije drugim subjek-
tom. To je omogućavalo da drugo biće ne smatraju sa-
mo pukim sredstvom da se dođe do nekakvog — bilo ka-
kvog cilja. Sa ljudskog stanovišta, čovjek ne »iskorišta-
va« svog partnera, već se s njim susreće kao čovjek sa
čovjekom. Sa osobnog stanovišta, on ga prihvaća upravo
kao drugu osobu, a to znači da ga voli. Ako drugu osobu
prihvatimo kao čovjek-čovjeka, sačuvat ćemo njezinu
ljudskost; ako je volimo, otkrit ćemo njezinu jedinstve-
nost.
Istinski susret, odnosno prihvaćanje čovjeka kao čo-
vjeka, više počiva na samotranscendenciji, negoli na pu-
kom samoizražavanju. Istinski susret se transcendira pre-
ma logosu. Dok je, s druge strane, osnova pseudo-susre-
ta »dijalog bez logosa« (Frankl, 1967), tj. on je samo os-
nova za uzajamno izražavanje svakog zasebno. Ljudi su
danas previše zaokupljeni težnjom da netko o njima bri-
ne i zbog toga je ovaj drugi način pristupa toliko raspro-
stranjen. A sve se to događa zato što neke stvari nedo-
staju. U industrijskom društvu, u kojem vlada klima bez-
ličnih odnosa, očito je da ljudi sve više pate od osjećaja
usamljenosti — usamljenosti usred »usamljenog mno-
štva«. Da budemo jasnija, javlja se jaka želja da se taj
nedostatak topline nadomjesti — da se nadomjesti bli-
skošću. Ljudi vape za bliskošću. Taj vapaj je tako glasan
da se bliskost traži na svaki način, bilo gdje i bilo kako,
čak izvan onog osobnog, odnosno kao p u k a senzualna
bliskost. Vapaj se tako pretvara u poziv »molim te, do-
dirni me«. A od te senzualne bliskosti, samo je jedan ko-
rak do spolnog promiskuiteta.
Još je veća potreba za privatnošću života. Treba znati
iskoristiti samoću što je više moguće, iimati »hrabrosti«

69
biti sam. Postoji i samoća sa stvaralačkom osobinom ko-
ja pruža mogućnost da se nešto negativno — kao što je
odsutnost drugih ljudi — pretvori u nešto pozitivno —
priliku da se razmišlja. Iskoristimo li tu priliku, riješit
ćemo se preteškoga tereta što ga industrijsko društvo u
našem vita activa stavlja pred nas i povremeno provesti
neko vrijeme u vita contemplativa. Prava suprotnost
aktivnosti nije pasivnost, već moć recepcije. Važno je
naći sklad između stvaralačkih i iskustvenih snaga ko-
jima ispunjavamo smisao pri čemu, očito, treba znati
»odgajati osj ećaj e«.
Što se pak tiče onih koji toliko mnogo čeznu da se o
njima brine, nevolja je u tome što oni u većini slučajeva
moraju dobro platiti da bi takvo što dobili, a nije teško
zamisliti koliko mnogo pravog interesa mogu pokazati
takvi »skrbnici« bez profesionalne etike, potrebne i pro-
pisane naobrazbe i bez ikoga tko bi ih nadzirao. U vre-
menu u kojem se toliko zazire od hipokrizije u pitanjima
spolnosti, trebalo bi uvidjeti da spolni promiskuitet ne-
ma vrijednost osjećajnosti. U usporedbi s prodajom sek-
sa pod izlikom spolnog odgoja, u vidu masovne golotinje
i slično, naprosto bi se moralo znati cijeniti poštenje je-
dne prosječne prostitutke; ona se barem ne pretvara da
svoj posao radi za dobrobit čovječanstva. A čovječanstvo
je došlo do toga da gotovo svim bolestima traži korije-
na u običnom orgazmu i shodno tome ih liječi. Istina je
da nam često ne uspijeva da živimo prema idealima pro-
fesionalne etike; napokon, neuspjeh je isto tako dio ži-
vota i ljudska osobina, ali ako nam se i dogodi, sigurno
je da se njime nećemo ponositi. No, u određenim se kru-
govima upravo to sve češće događa. Freud je predobro
znao što radi kada je izrekao praviilo kojim se protivi da
čovjek daje oduška vlastitom protu-prijenosu. Činjenica
da se povremeno javljaju izuzeci od pravila ne opravdava
da se izuzetak pretvori u pravilo.
Pa ipak, današnji je kult intimnosti razumljiv. Irvin
Yalom (1970) je istakao pojavu u Sjedinjenim Američkim
Državama, prema kojoj se seoba ljudi iz jednog grada

70
 u drugi događa zahvaljujući otuđenja koje ljudi osjeća-
ju. Rekao bih da se to otuđenje ne tiče samo drugih već
i nas samih. Postoji društveno otuđenje, a postoji i emo-
cionalno otuđenje — otuđenje od vlastitih emocija. Zbog
prevlasti puritaniizma u anglosaksonskim zemljama, lju-
di su predugo živjeli životom u kojem su morali nadzi-
rati, pa i svladavati vlastite emocije. Nešto slično vrijedi
i za obuzdavanje spolnog nagona. No, popularizacijom,
da ne kažemo i vulgarizacijom, Freudovog učenja, došlo
je do zamaha u suprotnu krajnost. Danas vidimo poslje-
dice krajnjih dopuštanja: ljudi više ne mogu podnijeti
život u kojem su njihovi nagoni frustrirani i u kojem po-
stoji emocionalna napetost, moglo bi se reći da su ljudi
danas »razuzdani«, zato što ne mogu svladati svoje emo-
cije, ne mogu se suzdržati da ih ne pokazuju i ne dijele
s drugim ljudima.
»Susret-grupa«, kao sredstvo, upravo jie prikladna za
postizanje tog cilja. Međutim, mi ovdje moramo razmi-
šljati ne samo o terapiji već i o simptomima. Na kraju
krajeva, »razuzdanost« je jednak nedostatak kako na po-
dručju duševnog, tako i na području tjelesnog. Što se ti-
če tjelesnog, osvrnimo se samo na slučajeve arterioskle-
roze kod kojih se događa da se pacijent počne smijati
ili plakati iz razloga koji su sasvim neumjesni, a zatim
ne može prestati. To je povezano i sa drugim simptomi-
ma koji jednako ukazuju na oštećenje moždane funkci-
je; kod takvog čovjeka, naime, nij,e prisutan osjećaj oso-
bne odvojenosti, što je primijećeno i kod jakih epilep-
tičnih poremećaja: pacijent se vrlo brzo pobratimljuje
sa svakim čovjekom — naprosto vam ne može prestati
pričati o svom privatnom životu ili vas pak ispitivati o
vašem.
Da zaključimo, pokret susret-grupe i pokret odgaja-
nja osjećajnosti svode se na reakcije na društveno i emo-
cionalno otuđenje. Međutim, reakciju na postojeći pro-
blem ne smijemo pobrkati s njegovim rješenjem. Ako se
»reakcija« i pokaže kao djelotvoran lijek, ozdravljenje je
zapravo simptomatično, na neki način ublaženo, štoviše,

71
može se dogoditi da takvo ozdravljenje pogorša stanje
bolesti. Emocije, kao rješenje koje nam se nalazi pri ru-
ci, ne mogu se hotimice uvlačiti u igru. One izmiču »hi-
perintenciji«, kako sam ja znao reći. To nigdje nije tako
vidljivo kao u vezi sa srećom: sreća jednostavno mora
doći i za njom se ne može trčati. Ona je nešto što se na-
prosto mora dogoditi i mi joj to moramo dopustiti. Na-
protiv, što joj više težimo, to ćemo prije promašiti svoj
cilj. Jedan moj vrlo napredan student poduzeo je samo-
stalno istraživanje susret-grupa i evo što mu se dogodilo
kada je pristupio jednoj takvoj grupi: »Ljudi su tražili
od mene da im budem prijatelj. Osjećao sam da nisam
iskren dok sam ih grlio i govorio im kako ih volim, ka-
ko ću biti njihov prijatelj, ali sam to svejedno činio. Pri-
siljavao sam se da budem osjećajan — ali nije pomaga-
lo: što sam se više trudio, to je bilo teže.«
Moramo prihvatiti činjenicu da u životu čovjeka po-
stoje neke stvari koje se ne mogu tražiti, zahtijevati, na-
ručivati. Razlog leži u činjenici da se one ne mogu stvo-
riti po volji: ja nisam u stanju vjerovati u nešto samo
zato što to »hoću«; ne mogu naprosto »htjeti« da se ne-
čemu nadam; ne mogu »htjeti« voljeti; a najmanje od
svega mogu »htjeti« da nešto hoću. Pokušaj da se postu-
pa na taj način otkriva jedan potpuno manipulativni pri-
stup ljudskim fenomenima kao što su vjera, nada, lju-
bav i volja. Do takvog pristupa dolazi zbog neumjesne
objektifikacije i reifikacije fenomena o kojem je riječ.
Da bismo to bolje razumjeli, osvrnimo se na, rekao bih,
glavnu karakteristiku svakog subjekta, naime, na činje-
nicu da je subjekt — uslijed svoje samotranscendencije
ili intencionalnosti spoznajnog čina — uvijek upućen na
svoje predmete, tj. na »odnose intencionalnosti« prema
kojima teži spoznajnim činom. Ako se subjekt pretvori
u puku stvar (»reifikacija«), čime se zapravo pretvara u
običan objekt (»objektifikacija«), neizbježno je da čo-
vjek izgubi i svoje valjane objekte, a time se gubi i nje-
govo svojstvo subjekta. To ne vrijedi samo za ljudsko
biće, već i za bilo koji ljudski fenomen; što o njemu više

72
razmišljamo, to više gubimo iz vida njegovu »namjenu«
(odnos intencionalnosti).
Proces opus tanja je iisto tako izvan dohvata svake »ma-
nufakturizacije«. J. H. Schultz je, uzevši to u obzir, na-
pravio sistematizacija! vježbi za opuštanje. Kako je sa-
mo bio domišljat kad je pacijente, za vrijeme vježbe, vo-
dio zamišljanju kako im ruke postaju teške što je auto-
matski izazvalo opuštanje. Da im je kojim slučajem na-
redio neka se opuste, njihova bi napetost postala još ve-
ća, zato što bi svom snagom i namjerno nastojali da se
opuste. Isti je slučaj i sa liječenjem osjećaja manje vri-
jednosti: pacijent neće nikada uspjeti savladati taj osje-
ćaj ako to čini izravnim putem. Treba poći zaobilaznim
putem, npr. odlaziti: na neka mjesta usprkos osjećaju
manje vrijednosti ili truditi se obavljati svoj posao bez
obzira na taj osjećaj. Sve dok neprestano misli na osje-
ćaj manje vrijednosti i »bori« se protiv njega, mučenje
se samo nastavlja; međutim, čim usmjeri pažnju na ne-
što izvan sebe, recimo, na neki zadatak ili obavezu, taj
će osjećaj svakako nestati.
Pojavu da se nečemu posvećuje previše pažnje nazvao
sam »hiper-refleksija«. To odgovara hiperintenciji, utoli-
ko da obje mogu imati za posljedicu neurozu. »Susret-
-grupa«, odnosno njezin pristup, može u ova oba slučaja
dovesti do pogoršanja samog stanja pacijenta. Od paci-
jenta se traži da. se sam pažljivo ispituje i promatra; još
je važnije to što ga pojedini članovi grupe naprosto tje-
raju u beskonačne razgovore o svemu što ga zaokuplja.
U takvim slučajevima dolazi do »hiper-diskusije«, da tako
kažemo. Posljedica toga je da hiper-diskusija sve više i
više postaje nadomjestak za smisao života, koji danas
ionako nedostaje ljudima — pacijenti žive u »egzisten-
cijskom vakuumu« (Frankl, 1955), imaju osjećaj prazni-
ne i besmisla. Neophodno je da neuroze hipertrofiraju
u takvoj praznini života. S druge strane, dođe li do toga
da se osjećaj praznine ispuni, neuroze će bezuvjetno at-
rofirati.

73
 U potpunosti se slažem s onim što kaže Charlotte Bü-
hler (1970): »Bez obzira na mnogo zbrke i zabrinutosti
oko negativnih popratnih učinaka, sasvim je očito da je
pokret susret-grupe dao i pozitivnih rezultata.« U najvaž-
nije doprinose ovakve grupe ona ubraja »duh suradnje
i uzajamno pomaganje«. Istina je da ispravno zamišlje-
na susret-grupa može čovjeku pružiti priliku za uzajamno
pomaganje i razgovor o smislu života. Takva grupa ne
pruža čovjeku samo priliku da izrazi sam sebe već mu
omogućava da postigne samotranscendendju. Ili, kako
kaže Robert M. Holmes (1970): »Grupna logoterapija bi
mogla platiti velike dividende.« »Holmes predviđa da po-
stoje »mogućnosti da se logoterapijska filozofija primi-
jeni na konkretne situacije u grupi«, te zaključuje članak
riječima: »Tko može predvidjeti rezultate koje takva gru-
pa može postići — kada čovjeka pozovemo da govori o
vlastitim neuspjesima, o vlastitoj »egzistencijskoj praz-
nini«? Što takav čovjek može otkri'ti u sebi, pričajući vla-
stitu priču koju, uz nezaobilazne životne činjenice, prati
traganje za smislom postojanja?«

LITERATURA

Bühler, Ch. (1970), Group psychotherapy as related to problems

of our time, Interpersonal Development, 1, 3—5.
Bühler, Ch., i M. Allen (1972), »Introduction into Humanistic
Psychology«, Belmont: Brooks/Cole.
Frankl, V. E. (1955), »The Doctor and the Soul: From Psycho-
therapy to Logotherapy«, Bantam Books, New York.
Frankl, V. E. (1966), Self-transcendence as a human phenomenon,
J. Humanistic Psych., 6, 97—106.
Frankl, V. E. (1967), »Psychotherapy and Existentialism: Selected
Papers on Logotherapy«, Simon and Schuster, New York
Holmes, R. M. (1970), Alcoholics anonymous as group logo-
therapy, Past oral Psych., 21, 30—36.
Spiegelberg, H. (1972), »Phenomenology in Psychology and Psy-
chiatry«, Northwestern University Press, New York.
Yalom, I. D. (1970), »The Theory and Practice of Group Psycho-
therapy«, Basic Books, New York.

74
4
Dehumanizacija spolnosti1

Ne može se govoriti o ljudskoj spolnosti, a da se istovre-

meno ne govori i o ljubavi. Ne smijemo, međutim, zabo-
raviti da je ljubav specifično ljudski fenomen niti se
prema njoj smijemo odnositi na redukcionistički način,
već je moramo gledati zaštićenu i očuvanu u svojoj hu-
manosti.
Što je zapravo redukcionizam? Rekao bih da je to pse-
udoznanstvena procedura koja ljudske fenomene ili redu-
cira na subhumane fenomene, ili im pak izvodi porijeklo
iz njih. Primjer za to je tumačenje ljubavi kao sublima-
cije spolnih nagona i poriva koje imaju i čovjek i živo-
tinje. Takvo tumačenje može samo priječiti istinsko ra-
zumijevanje ljudskog fenomena.
Ljubav je, zapravo, jedan vid mnogo složenijeg ljud-
skog fenomena, koji sam nazvao samotranscendenci-
jom (Frankl, 1963). Predominantne teorije motivacije že-
le nas uvjeriti kako je prvenstvena čovjekova briga da za-
dovolji svoje potrebe i udovolji svoj/im nagonima i pori-
vima, te da stoga živi u stalnom održavanju ili obnavlja-
nju homeostaze, tj. unutarnje ravnoteže. To nije točno.
Čovjek je biće koje — zahvaljujući samotranscendent-
noj kvaliteti ljudske stvarnosti — prvenstveno zaokuplja
1
Izmijenjena i proširena verzija članka »Love and Society«
(Ljubav i društvo), koji je preveden na japanski jezik i objav-
ljen u časopisu: Pathology of Modem Men, urednik Sadayo Ishi-
kawa. Tokio: Seishin Shobo, 1974.

75
traženje nečeg izvan sebe, bilo da se radi o smislu koji
treba ispuniti iili o drugom ljudskom biću koje se želi
-susresti i zavoljeti.
Takav ljubavni susret, međutim, sasvim isključuje mo-
gućnost da se drugo ljudsko biće gleda ili koristi samo
kao puko sredstvo da se dođe do nekog cilja — naprosto
kao oruđe kojim se smanjuje napetost koja je izazvana
spolnim ili agresivnim nagonima i porivima. Takav bi
odnos bio čisto masturbiranje — mnogi seksualno ne-
urotični pacijenti upravo se tako ponašaju. Kada priča-
ju o načinu na koji se ponašaju prema partneru, oni če-
sto kažu da zapravo »masturbiraju« nad njima. Takav
stav je specifično neurotično -izopačenje ljudske spolno-
sti.
Ljudska spolnost je uvijek nešto više od samog fizič-
kog dodira; ona predstavlja fizički izraz nečeg metasek-
sualnog — ona je fizički odraz ljubavi. Budući da ispu-
njava tu funkciju, ona je stvarno vrijedan doživljaj. Ma-
slow (1964) je s punim pravom rekao da »ljudi koji ne
mogu voljeti ne mogu ni u spolnom odnosu naći zado-
voljstvo i sreću kao što to mogu oni koji vole.« (str. 105).
Prema anketi jednog američkog psihološkog časopisa, u
kojoj je 20.000 čitalaca odgovorilo na pitanja postavlje-
na u upitniku, pokazalo se da ljudi, u svojim odnositma,
najviše cijene romantičnost, te da je ona glavni činilac
koji pojačava potenciju i doživljaj orgazma — a to je
opet nešto što je blisko ljubavi.
Ipak, nije baš uvijek ispravno reći kako je ljudska
spolnost više nego sama spolnost. Irenaeus Eibl-Eibes-
feldt (1970) je dokazao kako kod nekih kralješnjaka spol-
no ponašanje pridonosi i koheziji grupe, što je poseban
slučaj sa primatima koji žive u grupama. Tako u nekih
određenih vrsta majmuna spolni odnos ponekad služi
isključivo u društvene svrhe; no, Eibl-Eibesfeldt nadalje
tvrdi kako nema sumnje da spolni odnos u ljudi ne pri-
donosi samo širenju vrste već i monogamnom odnosu
među partnerima.

76
 Ljubav je već po samoj svojoj prirodi izrazito ljudski
fenomen, dok spolnost dobiva ljudsku dimenziju tek kad
postane rezultat razvojnog procesa, tek kao proizvod po-
stupnog dozrijevanja (Frankl, 1955). Još je Sigmund
Freud rekao kako postoji razlika između ciljeva koje
imaju nagoni i porivi, te objekta njihovog interesa: cilj
spolnog odnosa je da se smanji spolna napetost, dok ob-
jekt predstavlja seksualni partner. Međutim, ja smatram
da takva tvrdnja stoji samo za neurotičnu seksualnost:
samo se neurotični pojedinac na prvom mjestu i prije
svega želi riješiti svoje sperme, svejedno činio to mas-
turbiranjem ili koristeći partnera tek kao drugo sred-
stvo za isti cilj. Za osobu koja je dovoljno zrela partner
nije nikakav »objekt«; odrasla osoba partnera smatra
drugim subjektom, drugim ljudskim bićem koje ima svo-
je ljudske osobine; ako čovjek stvarno voli, onda svog
partnera prima samo i jedino kao drugu osobu, što zna-
či da doživljava i njegovu jedinstvenost kao ljudskog bi-
ća. Jedinstvenost tvori osobnost ljudskog bića, a jedino
nam ljubav omogućuje da spoznamo tu činjenicu i da na
taj način prihvatimo drugu osobu.
Spoznaja da je osoba koju volimo jedinstveno ljudskp
biće, nesumnjivo ima za posljedicu monogaman odnos.
Voljenog čovjeka više nitko ne može zamijeniti. S dru-
ge strane, čovjek koji nije u stanju voljeti neizbježno za-
vršava u promiskuitetu. 2 Čovjek koji se tako ponaša
uopće se ne obazire na jedinstvenost svog partnera i to,
zauzvrat, onemogućava istinski ljubavni odnos. Kvalite-
ta spolnog života takvog pojedinca vrlo je siromašna bu-
dući da samo spolni odnos koji prati i vodi ljubav mo-
že biti stvaran izvor nagrade i zadovoljstva. Mala je ko-
rist od toga što takav čovjek pokušava nedostatak kva-
litete nadomjestiti kvantitetom. To samo zahtijeva sve
2
Kako je cilj masturbacije postizanje ugode smanjivanjem na-
petosti, tako promiskuitet predstavlja postizanje zadovoljstva
u kojem partner predstavlja objekt. Ni u jednom ni u drugom
slučaju ne ostvaruju se vrijednosti koje posjeduje spolni život
čovjeka.

77
 veće i snažnije podražaje kakve neki ljudi nalaze u porno-
grafiji.
Vjerojatno je sasvim jasno da ni na koji način ne po-
državamo razvijanje takvih masovnih fenomena kao što
su promiskuitet i pornografija, odnosno da ih ni slučaj-
no ne smatramo progresivnim. Oni su regresivni; to su
simptomi retardacije u spolnom dozrijevanju svakog čo-
vjeka.
No, moramo znati da mit o seksu, kao izvoru užitka i
nečem progresivnom, stvaraju ljudi koji znaju da se iza
toga krije dobar posao. Moju radoznalost ne pobuđuje
samo činjenica da mlada generacija kupuje taj mit već i
činjenica da ona ne vidi hipokriziju koja se iza njega
krije. U vremenu u kojem se tako prijekorno gleda na hi-
pokriziju u pitanjima spolnosti neobično je da nezamije-
ćenom ostaje očita hipokrizija onih koji zagovaraju i
traže izvjesnu slobodu cenzure. Je li baš toliko teško
shvatiti da im je glavni cilj stjecanje neograničene slo-
bode radi što veće zarade?
Istina je da niti jedan posao ne može uspjeti ukoliko
nema zahtjeva i potrebe da se on radi. Svjedoci smo da
u današnjoj kulturi postoji inflacija seksa, kako bi to
netko mogao nazvati. To je shvatljivo samo u širim okvi-
rima egzistencijske praznine i činjenice da čovjeku da-
nas porivi i nagoni više ne govore što mora činiti niti
mu tradicije i vrijednosti pokazuju što bi trebao činiti,
taiko da on često uopće ne zna što zapravo želi učiniti.
Kao posljedica ovakvog stanja stvari javlja se egzisten-
cijska praznina u kojoj seksualni libido zapravo hiper-
trofira, što je pak, s druge strane, razlog da dolazi do
inflacije seksa. Kao i svaki drugi oblik inflacije — na
tržištu cijena, na primjer — i seksualna je inflacija po-
vezana s gubitkom vrijednosti: spolnost je toliko dehu-
manizirana, da je izgubila svaku vrijednost. Čest je slu-
čaj da spolni život čovjeka ne čini cjelinu s njegovim
osobnim životom, već se odvija samo za volju zadovolj-
stva. Takva depersonalizacija spolnosti je simptom egzi-

78
stencijske frustracije: frustracije čovjekove težnje za
smislom.
Toliko o uzrocima, no, što je ,sa posljedicama? Što je
više čovjek frustriran u svom traganju za smislom, to
će prije i više »trčati za srećom« — kako se ta pojava
naziva još od vremena američke Deklaracije o nezavis-
nosti. Čovjek koji zbog frustriranog traganja za smislom
trči za srećom neće daleko stići — ta će trka samo za-
trovati i otupjeti njegova osjetila. Najnovijim proučava-
njem došlo se do zaključka da čovjek koji živi takvim
životom, hoće-neće, mora doživjeti razočaranje, jer se
osjećaj sreće može postići tek ako se živi samotranscen-
dentno, odnosno samo ako čovjek pred sobom ima va-
ljan razlog i volju da nešto napravi ili ako se potpuno
predaje čovjeku koga voli.
To je najočitije u primjeru sreće u spolnom životu.
Što više težimo da postignemo takvu sreću, to ćemo se
više udaljiti od nje. Čovjek kojeg previše zaokuplja bri-
ga oko vlastite potencije, ima i više nade da postane im-
potentan. Isti je slučaj i sa ženom koja nastoji samoj
sebi dokazati da je sposobna doživjeti orgazam: što se
više trudi, to je veća mogućnost da će biti frigidna. U
svojoj prilično velikoj psihijatrijskoj praksi imao sam
prilike vidjeti da se velikoj većini slučajeva seksualne
neuroze uzrok može pronaći upravo u ovakvom stanju
stvari.
Već sam u ranije objavljenim radovima rekao kako
seksualno neurotični pacijenti često govore da nad spol-
nim životom i doživljajem lebdi neka vrsta zahtjeva
(Frankl, 1952, 1955; kao i u odlomku »Paradoksna inten-
cija i derefleksija« u ovoj knjizi). Zbog toga se mora na-
stojati takve slučajeve liječiti prvenstveno otklanjanjem
tog osjećaja. Razradio sam tehniku kojom se takvo lije-
čenje može provesti i prvi puta sam je objavio u engle-
skom časopisu International Journal of Sexology (Frankl,
1952). Ovdje samo želim istaći činjenicu da kultura da-
našnjice, zahvaljujući gore navedenim motivima, od spol-

79
nog doživljaja pravi idolatriju, a na seksualno neurotič-
nog pojedinca stalno stavlja nove zahtjeve čime samo
potpomaže i jača njegovu neurozu.
Kontracepcijska pilula također ima ulogu u svemu
tome. Ona ženi omogućava da postavlja veće zahtjeve i
bude spontana, zbog čega se događa da muškarci doživ-
ljavaju spolni odnos kao nešto što se od njih jednostav-
no traži. Američki autori čak napadaju ženski pokret za
oslobođenjem, zato što je u tolikoj mjeri oslobodio ženu
starih tabua i zabrana da čak i studentice zahtijevaju
spolno zadovoljenje — i to od svojih kolega. Posljedica
toga je nova skupina problema koji nose različite nazive
kao »impotencija među studentima« ili »novi oblik im-
potencije« (Ginsberg i sur., 1972)3.
Nešto se slično događa i na području subhumanog ži-
vota. Kod nekih vrsta riba javlja se pojava da ženke »ko-
ketno« plivaju, iz daljine mameći mužjaka koji se želi
pariti. No, Konrad Lorenz je uspio postići da se ženke
ponašaju sasvim suprotno — da se silom približavaju
mužjaku. Što se događalo? Upravo ono što bismo očeki-
vali i od studenata koje »napadaju« njihove kolegice: pot-
puna nemoć da dođe do spolnog odnosa!
Spominjući pilulu, govorili smo samo o njezinom po-
pratnom, i to negativnom učinku. Gledajući njezinu po-
zitivnu stranu, moramo priznati da je napravila i nepro-
cjenjivu uslugu. Ako je istina da ljubav spolnost čini
ljudskom, onda je kontracepcijska pilula pomogla da
spolni život više ne povezujemo samo sa procesom rađa-
3
»Žene su naučile sve što se odnosi na orgazam«, kaže Nyles A.
Freedman, direktor Sexual Health Centers (Centara za seksual
no zdravlje«) u New England. »Danas se jak i razoran naglasak
stavlja na ponašanje koje stvara tjeskobu i strah od neuspjeha.
Pojava impotencije u seksualnom životu je u porastu, a to se
barem djelomično duguje činjenici da muškarci žive u napeto-
sti, jer očekuju i boje se onog što žene očekuju od njih.« Dena
K. Whitebook, sa American Institute of Family Relations (Ame-
rički institut za odnose u obitelji), otvoreno kaže da su za tu po-
javu krive same žene koje postavljaju nerazumne zahtjeve
(Newsweek, 16. siječnja, 1978).

80
nja i produžetka vrste već mu omogućavamo da posta-
ne i, naravno, ostane čist izraz ljubavi. Ljudska se spol-
nost ne smije nikada pretvoriti u puko oruđe u službi
načela užitka. Isto tako nam je jasno da ona ne smije
predstavljati ni puko sredstvo da se dođe do cilja koji
pred nas postavljaju nagoni za rađanjem. Pilula je spol-
ni život čovjeka oslobodila takve tiranije i tako mu dala
priliku da ostvari svoje prave mogućnosti.
Viktorijanski seksualni tabui i zabrane nestaju; pita-
njima i problemima spolnosti prilazi se slobodno. No,
ne smijemo zaboraviti da je sloboda mač sa dvije oštrice:
prijeti da degenerira u puku razuzdanost i svojevoljnost,
ukoliko se ne uživa i živi s punom odgovornošću.

LITERATURA:

Irenaeus Eibl-Eibesfeldt, Frankfurter Allgemeine Zeitung (28.

veljače, 1970).
Viktor E. Frankl, »The Pleasure Principle and Sexual Neurosis«,
The International Journal of Sexology, 5, 1952, 128.
The Doctor and the Soul, New York, Knopf, 1955.
Man's Search for Meaning, New York, Washington Square
Press, 1963.
George L. Ginsberg, William A. Frosch i Teodor Shapiro, »The
New Impotence«, Arch. Gern Psychiat, 26, 1972, 218.
Abraham H. Maslow, Religions, Values and Peak-Experiencest
Columbus, Ohio State University Press, 1964.
5
Simptom ili terapija?
Stavovi psihijatra prema modernoj
književnosti1

Nisam se baš rado odazvao pozivu da govorim na ovom

sastanku. U modernoj književnosti ima mnogo primjera
amaterskog pristupa psihijatriji (naročito zastarjelim
oblicima psihijatrijske zaštite), tako da nikako nisam že-
lio biti psihijatar koji će amaterski pristupiti modernoj
književnosti. U tom kontekstu, vrlo je važno pitanje ima
li psihijatrija uopće što reći u vezi s modernom književ-
nošću. Jednostavna je istina da psihijatrija nema odgo-
vore na baš sva pitanja. Psihijatri, na primjer, još ni da-
nas ne znaju koji je glavni uzrok shizofrenije. Čak sve
manje znaju način na koji je liječiti. Ja često kažem: ni-
smo sveznajući, a nismo ni svemogući; jedini božanski
pridjev koji nam se može pripisati jest da smo svepri-
sutni — na nas možete naići u svakom javnom razgovo-
ru, spominju nas na svakom simpoziju, čak i na vašem
sastanku...
Smatram da bismo morali prestati divinizirati psihi-
jatriju i početi je humanizirati. Stoga moramo naučiti
razlikovati ono što je u čovjeku ljudsko od onog što je
patološko. Drugim riječima, moramo, s jedne strane, na-
praviti razliku između duševne ili emocionalne bolesti
te, s druge strane, onog što se može primjerice označiti
kao očajanje postojanja, dvojba zbog očite besmislenosti
1
Počasno predavanje na sastanku internacionalnog PEN-kluba,
održanom u hotelu »Hilton« u Beču, 18. studenog, 1975.

82
ljudskog života — što je stvarno omiljena tema moder-
ne književnosti, zar ne? Sigmund Freud je jednom rekao
da je »bolestan onaj koji se u jednom trenutku zapita o
smislu i vrijednosti života«. No, moje je mišljenje da taj
čovjek prije pokazuje svoju ljudskost. Ljudska je oso-
bina tražiti i zahtijevati smisao života, pa i pitati se po-
stoji li uopće takvo što.
Ako je neki čovjek stvarno bolestan, ne tek neurotičan
već u pravom smislu psihotičan, da li to nužno znači da
u njegovom radu nema nikakve vrijednosti i istine? Ja
ne mislim tako. Da je dva puta dva četiri uvijek je točno
— čak i ako to tvrdi shizofrenična osoba. Hölderlin j e
bolovao od opće pareze, a Nietzsche od shizofrenije, ali
to nimalo ne umanjuje vrijednost poezije jednog, odnos-
no filozofije drugog. Siguran sam da će se Hölderlin i
Nietzsche još dugo čitati i njihova imena duboko štovati,
a već su davno zaboravljena imena psihijatara koji su
pisali knjige o psihozama ova dva »slučaja«.
Prisutnost nekog patološkog stanja, dakle, niukoliko
ne umanjuje vrijednost piščeva djela; no, jednako kao
što ne govori protiv njega, ne govori ni njemu u prilog.
Naime, ni jedan pisac koji je bolovao od psihoze nije
nikada stvorio neko vrijedno djelo zahvaljujući upravo
svojoj bolesti, nego samo njoj usprkos. Bolest per se
nikada nije stvaralačka.
U posljednje se vrijeme iz čiste zabave na modernu
književnost gleda sa stanovišta psihijatrije, te posebno
promatra kao proizvod nesvjesne psihodinamike. Poslje-
dica toga je da takozvana dubinska psihologija svojim
glavnim zadatkom smatra razotkrivanje prikrivenih mo-
tivacija u književnim djelima. Kao primjer što se doga-
đa kada neki znanstvenik pokuša analizirati pisca na
način koji ja rado nazivam »Prokrustovom posteljom«,
dozvolite mi da navedem dio članka koji je u dva dijela
objavljen u časopisu Journal of Existentialism; članak
je posvećen Goetheu, a napisao ga je jedan poznati Freu-
dov sljedbenik: »Goethe nam se na 1538 stranica prika-
zuje kao genije, kojeg prate pridjevi manično-depresiv-

83
nog, paranoidnog i; epileptičnog poremećaja, znakovi ho-
moseksualnosti, incesta, vuajerizma, ekshibicionizma,
fetišizma, impotencije, narcizma, opsesivno-kompulzivne
neuroze, histerije, megalomanije itd. Stječe se dojam da
se autor isljučivo usmjerio na nagonske dinamičke sna-
ge. Dovedeni smo do toga da vjerujemo kako je Goethe-
ovo djelo samo rezultat pregenitalnih fiksacija. Stvarni
cilj njegove borbe nije dostizanje nekog ideala, ljepote
1 vrijednosti, već naprosto savladavanje zbunjujućeg pro-
blema prerane ejakulacije.« 2
Smatram da psiholog koji razotkriva ličnost nekog
čovjeka mora stati u trenutku kad se suoči s onim što je
u tom čovjeku istinsko i izvorno. Ne zaustavi li se na
tom mjestu, sva dalja otkrića odnosit će se na njegove
vlastite nesvjesne motivacije, odnosno on će samo uma-
njivati vrijednost čovjeka kojeg pokušava analizirati.
Možemo se pitati zašto je čitaocu tako privlačno ova-
kvo raskrinkavanje i razotkrivanje nekog autora. Ako
čujemo da je Goethe bio isto tako neurotičan — u naj-
manju ruku kao vi, ja i svaki drugi čovjek — to nam,
čini se, može pružiti olakšanje (a onaj koji smatra da
nema neurotičnih mana neka slobodno bude prvi koji će
baciti kamen na nas). Isto je tako nekako ugodno čuti
da je čovjek samo »goli majmun« i ništa drugo; obično
igralište na kojem igru vode id, ego i superego; naprosto
pion i igračka u rukama poriva i nagona; proizvod pro-
cesa uvjetovanja i učenja; tek žrtva društveno-ekonom-
skih uvjeta, kočnica i kompleksa.
Brian Goodwin je jednom vrlo vješto primijetio: »Lju-
dima će dobro doći da se suoče s činjenicom da nisu ni-
šta drugo do ovo ili ono, isto kao što se nekad vjerovalo
da dobar lijek mora imati gadan okus.«3 Čini mi se da
poneki ljudi koje posebno privlači razotkrivanje nečije
2
Journal of Existentialism, 5, 1964, str. 229.
3
»Science and Alchemy« u djelu The Rules of the Game: Cross-
disciplinary Essays on Models in Scholarly Thought. Urednik
Teodor Shanin, London: Tavistock Publications, 1972, str. 375.

84
osobnosti nalaze gotovo mazohističko zadovoljstvo u
onom ništa-osim što ga propovijeda redukcionizam (us.
str. 53).
Da se vratimo modernoj književnosti i načinu na koji
ona otkriva pravo stanje stvari. Svejedno da li su na-
vodni korijeni književnih djela abnormalni ili normalni,
odnosno svjesni ili nesvjesni, ostaje činjenica da se pisa-
nje najčešće smatra samo činom kojim pisac sam sebe
izražava. No, ja tvrdim da pisanje predstavlja nastavak
govora, a govor je, zauzvrat, posljedica mišljenja; mi-
šljenje postoji samo zato što se ima o čemu misliti. Isto
vrijedi i za pitanje i razgovor kojim ljudi saobraćaju:
i oni su uvijek vezani za smisao koji moraju izraziti.
Ukoliko nema takve poruke, jezik nije istinski i pravi.
Jednostavno nije istina da »medijum istovremeno pred-
stavlja i poruku«; smatram da sama poruka medijum
čini pravim medijumom.
Sposobnost govora nešto je više od pukog izražavanja
samog sebe.4 Ljudski govor uvijek ukazuje na nešto vi-
še. Drugim riječima, on je uvijek samotranscendentan
— kao što je to i ljudsko nastojanje općenito. Biti čo-
vjek znači uvijek biti usmjeren prema nečem ili nekom
izvan sebe, prema smislu koji valja ispuniti ili prema
susretu s drugim ljudskim bićem. Kao i zdravo oko ko-
je samo sebe ne vidi, čovjek najbolje ispunjava sam se-
be kada zaboravlja i ne misli na sebe, kada se jedno-
stavno daje. Zaboravljajući sebe postaje osjećajniji, a
dajući sebe — kreativniji.
Čovjek je biće u neprekidnom traganju za smislom
zahvaljujući samotranscendenciji ljudskoga postojanja.
Volja za smisao gotovo je najjača sila koja vlada čovje-
kom. Danas je, međutim, ta volja za smisao frustrirana.
Pacijenti se sve više obraćaju psihijatrima žaleći se na
4
Jedina je iznimka govor shizofrenične osobe. Još sam prije
mnogo godina eksperimentalno pokazao da govor shizofrenične
osobe nije usmjeren prema nekom objektu, već da samo odra-
žava rapoloženje subjekta.

85
 osjećaje besmislenosti i praznine, osjećaje jalovosti i ap-
surdnosti. Oni su naprosto žrtve masovne neuroze današ-
njeg vremena.
Ovaj osjećaj besmislenosti vjerojatno je i osnovna te-
ma vaših razgovora. Tri desetljeća relativnog mira pru-
žila su čovjeku uvjete da razmišlja i preko borbe za op-
stanak. Danas se pitamo kakav to krajnji smisao posto-
ji iznad golog opstanka — ako ga uopće i ima? Ernst
Bloch je rekao: »Danas ljude zaokupljaju pitanja s koji-
ma su se nekad suočavali samo na svojim smrtnim po-
steljama.«
Široko rasprostranjene pojave kao što su nasilje i
ovisnost o drogi, te zapanjujuće velik postotak samouboj-
stava, posebno među akademskom omladinom, samo su
neki od simptoma neuroze; jedan takav simptom je i
dio moderne književnosti. Sve dok se moderna književ-
nost ograničava i zadovoljava da bude puko sredstvo
nečijeg samoizražavanja — da ne kažemo nečijeg ekshi-
bicionizma — ona će samo odražavati osjećaj jalovosti
i apsurdnosti svojih autora. Ona čak i stvara apsurdna
stanja. To će nam biti shvatljivo ako znamo za činjeni-
cu da se smisao naprosto mora otkriti, da se smisao ni-
kako ne može izmisliti. Smisao ne možemo stvoriti, ali
zato možemo vrlo lako stvoriti besmisao.
Nije ni čudo da pisac, kojeg muči osjećaj besmisleno-
sti, osjeti kušnju da tu prazninu ispuni besmislom i ap-
surdnošću.
Međutim, postoji i druga mogućnost izbora. Moderna
književnost ne mora biti samo simptom masovne neuro-
ze današnjice. Ona također može pridonijeti terapiji.
Pisci koji su i sami prošli kroz pakao očajanja zbog oči-
te besmislenosti života mogu svoje patnje položiti kao
žrtvu na oltar čovječanstva. Takvi pisci, otvaranjem
svoje duše, mogu pomoći čitaocu kojeg muči isto stanje
— mogu mu pomoći da prevlada svoje muke.
Najmanje što pisac može učiniti jest da u čitaocu iza-
zove osjećaj solidarnosti. U tom bi slučaju simptom po-
stao terapija. Međutim, ako je moderna književnost pred-

86
određena da provede takav terapijski zadatak — dru-
gim riječima, ako ona treba aktualizirati terapijski po-
tencijal — onda joj je prvenstveno zabranjeno da nihi-
lizam pretvara u cinizam. Koliko god može biti ispravno
da pisac dijeli vlastiti osjećaj jalovosti sa čitaocem, ne-
odgovorno je cinički propovijedati apsurdnost postoja-
nja. Ako pisac već nije u stanju zaštititi čitaoca od oča-
janja, onda bi se barem trebao obuzdati od toga da ga
cijepi očajanjem.
Imat ću tu čast da otvorim Austrijski sajam knjiga, a
za uvodno sam predavanje izabrao naslov »Knjiga kao
terapija«. Drugim riječima, govorit ću o mogućnosti da
čovjek liječi vlastite rane čitajući knjige. Iznijet ću slu-
šateljstvu primjere u kojima je knjiga promijenila život
čitaoca ili mu spasila život, spriječivši ga da počini sa-
moubojstvo. Postoje i slučajevi u kojima je knjiga po-
mogla ljudima koji su bili na samrti ili ljudima koji su
bili u zatvoru. Govorit ću i o slučaju Aarona Mitchella,
posljednje žrtve plinske komore u zatvoru San Quentin
u San Franciscu. Direktor toga zatvora me zamolio da
se s nekoliko riječi obratim zatvorenicima. Kada sam
završio, jedan je zatvorenik ustao i upitao da li bih po-
sebno nekoliko riječi rekao Aaronu Mitchellu, koji je
trebao biti smaknut za koji dan. Bio je to izazov koji
sam morao prihvatiti i tako sam gospodinu Mitchellu
pričao o vlastitom iskustvu iz nacističkih koncentracio-
nih logora, o vremenu u kojem sam i ja živio u sjeni
plinske komore. Čak i tada, rekao sam mu, nisam pre-
stao vjerovati da postoji bezuvjetan smisao života, jer
život je takav da ili ima smisao — i mora ga zadržati
čak i kad se živi kratko — ili ga uopće nema, u kojem
bi slučaju sve dalje godine života i nastojanje da se
ovjekovječi taj besmislen posao i tako bili bez ikakvog
smisla. »Vjerujte mi«, rekao sam, »da i život koji je ci-
jelo vrijeme svog trajanja bio besmislen, a to znači po-
trošen uzalud, može — makar i u posljednjem trenutku
— dobiti smisao, već samim načinom na koji se hvata-
mo ukoštac i prihvaćamo ono što dolazi.« Da mu to bo-

87
 lje prikažem, ispričao sam mu priču iz romana Lava
Tolstoja Smrt Ivana Iljiča — kao što se sjećate, priču
o čovjeku od oko šezdeset godina, koji je iznenada spo-
znao da će umrijeti za nekoliko dana. Taj je čovjek, oči
u oči sa smrću, shvatio da je zapravo potratio svoj život,
da mu je život stvarno bio besmislen — i shvativši to,
on se uzdigao iznad sebe, nadrastao sebe i tako konač-
no, retroaktivno, stekao sposobnost da svoj život prepla-
vi beskrajnim i beskonačnim smislom.
Kratko prije smaknuća, Aaron Mitchell je dao inter-
vju za lokalni list Chronicle u San Franoiscu, iz kojeg
se vidi da nema nikakve sumnje u to da je shvatio Tol-
stojevu poruku.
Potpuno je shvatljivo da i običan čovjek može izvući
mnogo koristi iz knjiga koje čita; da može mnogo toga
shvatiti čak u krajnosti vlastite životne situacije, da ne
kažemo u smrtnom času. Isto je tako jasno koliko dale-
ko seže odgovornost pisca koji piše knjigu..Točno je da
bi se njemu trebala dozvoliti sloboda mišljenja i izraža-
vanja; no, sloboda nije i posljednja riječ, ona ne pred-
stavlja čitavu priču. Sloboda prijeti da degenerira u svo-
jevoljnost, ukoliko nije uravnotežena osjećajem odgo-
vornosti.
6
Sport—asketi^am današnjice1

Želio bih govoriti o sportu u najširem smislu te riječi

— to znači, o sportu kao ljudskom fenomenu. To podra-
zumijeva da ću govoriti o autentičnom fenomenu, a ne
0 njegovoj degeneraciji u obliku šovinizma Olimpijskih
igara ili o tome kako ga se iskorištava kroz komercija-
lizam. Međutim, sve dok se sport bude analizirao kroz
onakav koncept čovjeka kakav podražavaju danas prisut-
ne teorije motivacije, nećemo mu moći pristupiti kao
autentičnom fenomenu. Prema tim teorijama, čovjek je
biće koje ima određene potrebe, a nastoji ih zadovoljiti
1 riješiti ih se samo u obliku »redukcije napetosti« — tj.
samo da bi održao ili uspostavio unutarnju ravnotežu
koja se naziva »homeostaza«. Taj je pojam posuđen iz
biologije, u kojoj se, u međuvremenu, pokazao nepodes-
nim. Ludwig von Bertalanffy je pokazao da se primarni
biološki fenomeni, kao što su rast i razmnožavanje, ne
mogu objasniti prema načelima home£5fctaze, a Kurt
Goldstein je čak dokazao da napetost bezuvjetno nasto-
ji izbjeći samo onaj čovjek čiji mozak patološki funk-
cionira. Moje je osobno mišljenje da čovjek nije prven-
stveno zaokupljen takvim unutarnjim stanjima svog or-
ganizma, već da mu je zvijezda vodilja uvijek nešto ili
netko iz svijeta što ga okružuje, bio to razlog kojem tre-
1
članak pročitan na znanstvenom kongresu kojem su pokrovi-
telj bile Olimpijske igre u Münchenu 1972. godine.

89
ba udovoljiti ili druga osoba koju će voljeti (što podra-
zumijeva da se ta druga osoba ne smatra sredstvom ko-
jim se tek zadovoljava neka potreba). Drugim riječima,
ljudsko postojanje — sve dok mu neurotično stanje ne
promijeni smisao — ima za cilj da čovjek uspostavi od-
nos s nečim izvan sebe. Ja sam to osnovno obilježje na-
zvao »samotranscendencijom ljudskog postojanja«. Čo-
vjekovo samoostvarenje moguće je jedino putem samo-
tr anscendencij e }
Kao suprotnost hipotezama homeostaze iznijet ću
vam i objasniti sljedeća četiri stava: (1) Nije točno da
je čovjek prvenstveno zaokupljen redukcijom napetosti
— štoviše, njemu je napetost i potrebna. (2) Iz tog raz-
loga, on živi u neprestanom traganju za napetostima. (3)
No, u današnjem svijetu nema dovoljno takvih situaci-
ja, tako da je to (4) razlog što čovjek ponekad sam iza-
ziva i stvara napeta stanja.
(1) Samo je po sebi razumljivo da se čovjek, zapravo,
ne bi smio izlagati prevelikoj napetosti. Njemu je po-
trebna umjerena, opravdana i zdrava doza napetosti. 3
Uzrok bolesti ne moraju biti samo preveliki zahtjevi ko-
ji se pred njega postavljaju već i nedostatak izazova. U
tom je smislu Werner Schulte jednom rekao kako je
pražnjenje napetosti tipičan uzrok nastanka' živčanog
sloma. Čak je Seyle, kao otac pojma stresa, nedavno pri-
znao da stres predstavlja »sol života«. Ja bih pošao ko-
rak dalje i rekao da je čovjeku potrebna određena i po-
sebna vrsta napetosti, odnosno napetost koja se uspo-
2
To se ne bi smjelo brkati s transcendencijom u vjerskom smi-
slu. »Samotranscendencija« se isključivo odnosi na činjenicu da
čovjek, što više zaboravlja na sebe i što se više daje, to više
dokazuje i potvrđuje svoju ljudskost.
3
Ljudsko postojanje ne obilježava samo njegova samotrans-
cendencija već i sposobnost samoodvajanja. Trebalo bi uzeti u
obzir da je određena razdaljina između pravog stanja stvari i
nekog ideala bitna osobina naše ljudskosti; empirijska su istra-
živanja pokazala da je premala napetost između ega i njegovog
ideala jednako štetna za duševno zdravlje kao i prevelika koli-
čina napetosti.

90
 stavlja između ljudskog bića, s jedne strane, te smisla
što ga ono mora ispuniti, s druge strane. Naime, ako se
čovjeku ne pruži izazov da ispuni neki zadatak, te tako
bude pošteđen posebnih vrsta napetosti koje takva vrsta
zadatka izaziva i donosi, onda se kao posljedica može ja-
viti stanovit oblik neuroze — noogena neuroza.
(2) Na ovaj način postaje jasno da čovjek ne traga sa-
mo za napetostima per se već posebno traži zadatke, is-
punjenje kojih bi moglo dati smisao njegovom postoja-
nju. Empirijska su istraživanja posljednjih godina po-
tvrdila da čovjeka u osnovi motivira upravo ono što na-
zivam »volja za smisao«.
(3) Međutim, danas se događa da ljudi više nisu u sta-
nju da sami pronađu takav smisao i svrhu. Za razliku od
otkrića Sigmunda Freuda, osnovna frustracija čovjeka
više nije spolne naravi, već je to prije »egzistencijska
frustraoija«. Isto tako, za razliku od otkrića Alf reda Ad-
lera, glavna pritužba čovjeka više se ne odnosi na osje-
ćaj inferiornosti, već prije na osjećaj jalovosti, besmi-
slenosti i praznine koji sam ja nazvao »egzistencijskim
vakuumom« Njegov glavni simptom je dosada! Arthur
Schopenhauer je još u prošlom stoljeću rekao kako se
čini da je ljudska vrsta sudbinom predodređena da se
vječno koleba između dviju krajnosti: volje i dosade;4
danas °,mo došli do ove posljednje krajnosti. Društvo
obilja osiguralo je velikom dijelu populacije sredstva
za živjt, no ljudi nisu u stanju naći cilj, smisao za koji
bi živjeli. Još nešto: mi živimo u društvu koje je doko-
no; danas ljudi imaju sve više dokolice, ali nemaju je ni
na što smisleno utrošiti. Sve nas to navodi na zaključak
da čovjek pomalo gubi sposobnost da se nosi sa voljom
i napetošću ovisno o stupnju u kojem su mu ta dva os-
jećaja uskraćena. Još je značajnije da on istovremeno
gubi i sposobnost odricanja. Hölderlin je s pravom re-
4
Smatram da također postoje razdoblja strogog odgoja, nasu-
prot razdobljima popustljivog odgoja, ćini se da je krajnja
popustljivost sada u opadanju.

91
 kao: »Ali gdje je opasnost, raste i ono spasonosno.«5
Budući da društvo obilja pruža premalo napetosti, čo-
vjek je počinje sam stvarati.
(4) Čovjek na umjetan način stvara napetosti kojih ga
njegovo društvo obilja pošteđuje! Osigurava si određe-
nu dozu napetosti tako što namjerno i promišljeno sebi
postavlja zahtjeve — dobrovoljno se izlaže stresnim sta-
njima, makar i samo privremeno. Moje je mišljenje da
sport igra upravo ovakvu ulogu u životu čovjeka! On
čovjeku daje mogućnost da stvara stanja opasnosti. Čo-
vjek tada od sebe zahtijeva podvige koji ni'su neophod-
ni — daje izlišne žrtve. Usred mora obilja izranjaju oto-
ci asketizma! Zapravo, sport smatram modernim svje-
tovnim oblikom asketizma.
Što sam mislio kada sam spomenuo podvige koji nisu
neophodni? Živimo u vremenu kada čovjek uopće ne
treba hodati — jer može voziti automobil; ne mora se
penjati stepenicama — može to činiti liftom. A on, iz či-
stog mira, kreće u osvajanje planinskih visina! Za »go-
log majmuna« više nema potrebe da se penje po drveću
i tako on namjerno i dobrovoljno planinari i vere se na
strme stijene! Iako planinarenje kao disciplina ne po-
stoji u programu Olimpijskih igara, nadam se da ćete
mi oprostiti što ću se, na trenutak, zadržati na toj vrsti
sporta.
Rekao sam da čovjek planinarenjem umjetno stvara
potrebe kojih ga je evolucija poštedjela. Budući da je
planinarenje stupnjevano ovisno o težini poduzetog pod-
viga, ova se tvrdnja odnosi samo na planinarenje do tre-
ćeg stupnja težine — nikada ni jednom majmunu nije
uspjelo da se popne preko tog trećeg stupnja. Ni pozna-
ta vrsta majmuna koji se penju na stijene Gibraltara
ne bi mogli izaći na kraj s teškoćama s kojima su se
susreli planinari iz Tirola i Bavarske, kada su prvi tre-
bali savladati Sugar Hat u Rio de Jeneiru. No, prisjeti-
5
Friedrich Hölderin, Kruh i vino, preveo Zvonimir Mrkonjić,
Razlog biblioteka, Zagreb, 1969, str. 79. (op. prev.).

92
mo se definicije šestog stupnja težine u disciplini plani-
n a r e n j a : Što bliže krajnjim granicama ljudskih moguć-
nosti! I to je to: takozvani »ekstremni« planinar ide
preko samih (umjetno stvorenih) potreba; njega zani-
maju samo mogućnosti — pita se gdje leže krajnje gra-
nice do kojih sežu ljudske mogućnosti i sposobnosti! I
želi ih pronaći. Ali, ispada da granica zapravo nema;
one su kao horizont: čovjek je naprosto prisiljen da ga
pomiče sve dalje svakim korakom kojim ide prema nje-
mu.
Postoje i druga tumačenja sporta koja ni na koji na-
čin ne opravdavaju humanost tog fenomena. Ne samo
da zaobilaze ulogu stoljetnog asketizma već su im osno-
ve staromodne, zastarjele teorije motivacije koje čovje-
ka prikazuju kao biće kojem svijet služi tek kao obično
sredstvo za zadovoljavanje nagona i poriva — uključu-
jući tu i agresivne nagone — čime se čovjek rješava unu-
tarnje napetosti što su ih oni stvorili. Međutim, za raz-
liku i sasvim suprotno od tog koncepta zatvorenog su-
stava, čovjek je biće u neprestanoj potrazi za smislom
koji bi ispunio, za susretom s drugim ljudskim bićem
i sigurno je da mu to znači mnogo više od pukog sred-
stva da dođe do cilja iživljavanja agresivnih i seksualnih
nagona i poriva.
Međutim, uzevši u obzir mogućnost iživljavanja tih
nagona — to znači, mogućnost da ih se sublimira — Ca-
rolyn Wood Sherif nas je upozorila da ne stvaramo ilu-
ziju, kao što to čini teorija koja čovjeka smatra zatvo-
renim sustavom, da se agresivnost može oslabiti i uma-
njiti ako se usmjeri u bezopasne aktivnosti kao što
je, na primjer, sport. Sasvim suprotno tome, »istraživa-
nja su dala čvrste podatke u prilog činjenici da uspješ-
no izvršenje agresivnog ponašanja uopće ne ublažuje ka-
snije nastalu agresivnost, nego je zapravo najbolji na-
čin da se samo poveća učestalost agresivnih odnosa (is-
traživanja su uzela u obzir ponašanje životinja jednako
kao i ponašanje čovjeka)«.

93
 Može se zaključiti da u egzistencijskoj praznini ne
cvate uspješno samo seksualni libido već to uspijeva i
agresivni »destrudo«. čini se da se Robert Jay Lifton
slaže sa mnom kada tvrdi da »ljudi najlakše počine
ubojstvo onda kada u njima prevlada osjećaj besmisle-
nosti«,6 a statistički dokazi idu ukorak s tom pretpo-
stavkom.
Zapitajmo se sada kako se moja teorija o sportu može
primijeniti u praksi. Rekao sam da je čovjek radoznao,
želi da odredi granice svojih mogućnosti, no kako im se
primiče, tako ih i sve dalje pomiče, kao što se događa
i u primjeru horizonta. Iz toga proizlazi da se, u svakom
sportskom nadmetanju, čovjek zapravo nadmeće sam
sa sobom. On je svoj vlastiti suparnik. Ili bi to, b a r e m ,
trebao biti. To nije nikakvo moralno pravilo, nego stvar-
na činjenica, jer što čovjek više nastoji da se takmiči
š drugim ljudima i pobijedi ih, to je manje u stanju da
potpuno ostvari i iskoristi svoje mogućnosti. Naprotiv,
ako misli samo na to da pruži najbolje što može i zna,
a da istovremeno suviše ne brine oko uspjeha i trijum-
fa nad drugim ljudima, njegovi će napori mnogo lakše
i prije biti okrunjeni uspjehom. Postoje stvari koje iz-
miču izravnoj namjeri; one se mogu postići samo kao
popratni učinci, kada se zapravo smjera nešto sasvim
drugo. Postavimo li ih za cilj, promašit ćemo. Sreća u
spolnom životu je jedan primjer: trudeći se, ne možemo
je dostići.
Nešto slično vrijedi i za sport. Pokušaj dati sve od
sebe, vjerojatno je da ćeš pobijediti; naprotiv, nastojiš
li pobijediti, imaš sve izglede da izgubiš. U tom si sluča-
ju napet, umjesto da ostaneš opušten. Drugim riječima,
ne bi se smio ponašati kao da si »ti najveći«, već radije
pokušati otkriti »tko je veći — ti ili ti«, kako se kaže u
poznatoj komediji iz starog Beča. Ilona Gusenbauer (ko-
ja je do Olimpijskih igara u Miinchenu 1972. godine
držala svjetski rekord u skoku u vis) nedavno je rekla
6
History and Human Survival, New York, Random House, 1969.

94
u jednom razgovoru: »Ne smijem samoj sebi govoriti
kako je pobjeđivanje drugih zahtjev pod svaku cijenu.«
Navest ću vam i primjer austrijske nacionalne nogomet-
ne ekipe koja je, u susretu sa Mađarima, u poluvremenu
utakmice gubila s rezultatom 0:2. Austrijanci su bili »po-
tišteni, obeshrabreni i pesimistički raspoloženi«, kako
je rekao njihov trener, ali su nakon pauze nastavili uta-
kmicu u dobrom raspoloženju. Što se zapravo dogodilo?
Herr Stastny, njihov trener, rekao im je da još uvijek
imaju prilike promijeniti rezultat, ali da ih isto tako
neće kriviti ako izgube — tako ih je ohrabrio i pomo-
gao im da zaista dadu sve od sebe. Konačni rezultat je
bio vrijedan pažnje — 2:2.
Optimalna motivacija u sportu — kako bi se postigli
maksimalni rezultati — zahtijeva da se svaki pojedinac
takmiči najprije sa samim sobom, a nikako ne s drugi-
ma. Takav stav je suprotan »hiperintenciji« (prekomjer-
na nakana), kojom logoterapija označava neurotičnu na-
viku da se nešto postavlja kao cilj nakane, kao glavni
objekt pažnje. Paradoksna intencija (obratna nakana)
je logoterapijska tehnika, koja je stvorena kako bi se
osujetila hiperintencija. Uspješno se koristila u liječe-
nju neuroze, a Robert L. Korzep, trener jedne američke
bejzbol momčadi, potvrdio je da se može primijeniti i u
sportu. U Logoterapijskom institutu Internacionalnog
sveučilišta SAD u San Diegu on je sabrao svoja prethod-
na iskustva u sljedećoj izjavi: »Moj je posao da treni-
ram atletičare, tako da me posebno zanima duševno sta-
nje mojih sportaša i posljedice koje ono može ostaviti,
kako u odnosu na postizanje pobjede ili pak na gublje-
nje u sportskom nadmetanju. Tvrdim da se logoterapija
može korisno upotrijebiti i primijeniti na situacije koje
se javljaju u atletici — kao što su osjećaji pritiska, tje-
skobe prije početka takmičenja, naglog pada borbeno-
sti, nedostatka samopouzdanja, požrtvovanja i predano-
sti cilju. Na osnovi svog trenerskog iskustva, mogu se
osvrnuti unazad i reći da u sportu ima mnogo stvari i
događaja koji utječu kako na ponašanje pojedinca tako

95
i na ponašanje grupe kao cjeline, a koji bi se mogli is-
praviti . . . upravo logoterapijskom tehnikom. S poseb-
nim optimizmom gledam na mogućnosti što ih logotera-
pijska tehnika pairadoksne intencije pruža atletici.«
Warren Jeffrey Byers, koji je godinama bio trener pli-
vanja, također je objavio »neka iskustva u vezi s pri-
mjenom logoterapije na takmičarsko plivanje«. Rekao
je: »Logoterapija nalazi primjenu u samoj tehnici i nači-
nu treniranja. Svaki trener zna da je napetost neprija-
telj uspješnog nastupa. Primarni uzrok napetosti za vri-
j e m e plivanja je prevelika zaokupljenost pobjedom ili
previše željen uspjeh. Atletičara obično najviše zaokup-
lja misao da pobijedi plivača u susjednoj stazi. U tre-
nutku kad se previše i namjerno želi postići uspjeh, obi-
čno slijedi pad. Može se dogoditi da plivač koji s preko-
mjernom nakanom i željom da postigne uspjeh pristupa
nastupu, naprosto precijeni svoje mogućnosti i silom
ubrzava tempo. Takav će se plivač neprestano okretati
i gledati protivnika da vidi kako se stvari razvijaju. Pri-
likom treniranja studenata koji su pokazivali takve zna-
kove uvijek sam naglašavao činjenicu da se mora plivati
samo vlastita trka. Također sam koristio i oblik para-
doksne intencije. Postoji i druga negativna posljedica
takve hiperintencije. Poznavao sam atletičare koji su po-
stajali krajnje nervozni i nemirni, prije početka plivač-
kih susreta. Nisu mogli spavati, posebno noć prije same
trke. U takvom je trenutku glavni zadatak smiriti ih. Ja
u tu svrhu koristim jedan oblik derefleksije. Želim da se
atletičar okani razmišljanja o pobjedi, te da misli samo
na plivanje vlastite trke. Atletičar će najbolje plivati ako
nastoji da bude svoj vlastiti protivnik. To su neki nači-
ni na koje je logoterapija utjecala na svijet takmičar-
skog plivanja i moj red kao trenera. Osjećam da logote-
rapija može biti snažno trenersko oruđe. Na nesreću,
nema mnogo trenera kojima su poznate njezine tehnike.
Nema sumnje da će logoterapija biti od velike koristi
u plivačkom sportu, kada vijest o njoj, preko časopisa
o plivanju, dođe do većeg broja trenera.«

96
 Čujmo što kaže jedan atletičar, koji je nekada bio
prvak Evrope: »Bio sam nepobijeđen sedam godina. Ka-
snije sam bio i u nacionalnoj ekipi. Tada sam osjećao
pritisak. Morao sam pobijediti, cijela je nacija to očeki-
vala od mene. Vrijeme prije početka svake utrke bilo je
užasno.« Hiperintencija se razvijala na štetu drugarstva:
»Ti su momci« — njegovi drugovi — uvijek najbolji pri-
jatelji, osim pred sam početak utrke, kada jedan drugo-
ga gotovo mrze.«
E. Kim Adams, inače moj bivši student i šampion u
padobranstvu, rekao je nešto sasvim suprotno o jednom
drugom uspješnom atletičaru: »Pravi se atletičar takmi-
či jedino sam sa sobom i protiv sebe. Danas je apsolut-
ni svjetski šampion u padobranstvu Clay Schoelpple,
momak s kojim sam odrastao. Govoreći o tome zašto su
SAD u posljednjem susretu pobijedile SSSR, on je re-
kao kako su oni jednostavno došli pobijediti. Clay se
takmiči jedino protiv samog sebe.« On je i pobijedio.
7
Prolaznost i smrtnost:
Ontološka rasprava1

Oči u oči sa prolaznošću života možemo reći da buduć-

nosti još nema; da prošlost više ne postoji; te da jedino
što stvarno postoji jest sadašnjost. Odnosno, možemo
reći da je budućnost jedno veliko ništa; prošlost je ta-
kođer ništa; a, čovjek je biće koje izranja iz tog ništavi-
la; naprosto je »bačen« u postojanje i ništavilo mu kao
prijetnja visi nad glavom. Kako onda, sa stanovišta esen-
cijalne prolaznosti ljudskog postojanja, čovjek može
pronaći smisao u životu?
Egzistencijalistička filozofija tvrdi da može. Ono što
ona naziva »tragičnim heroizmom« jest mogućnost da
se životu kaže da — usprkos njegovoj prolaznosti. Egzi-
stencijalizam stavlja naglasak na sadašnjost, koliko god
ta sadašnjost bila prolazna.
Kvijetizam je, međutim, nešto sasvim suprotno; on,
prema tradiciji Platona i sv. Augustina, smatra da je is-
tinska stvarnost vječnost, a ne sadašnjost. Pod vječno-
šću se misli na svijet koji postoji istovremeno, odnosno
jednako obuhvaća sadašnjost, prošlost i budućnost. Dru-
gim riječima, ne poriče se samo stvarnost prošlosti i
stvarnost budućnosti nego sama stvarnost vremena kao

Na osnovi članka pod naslovom »Der seelisch kranke Mensch

vor der Frage nach dem Sinn des Daseins« (»Neuroza i zahtjev
za smislom«), koji sam pročitao na Sveučilištu u Innsbrucku u
Tirolu, 19. veljače, 1947.

98
 takvog. Vječnost se smatra svijetom sa četiri dimenzije
— ona je nepromjenjiva, kruta i već unaprijed određe-
na. Kvijetizam kaže da je vrijeme nešto imaginarno, a
prošlost, sadašnjost i budućnost su tek puke iluzije na-
še svijesti. Sve što postoji, postoji istovremeno. Događa-
ji ne slijede jedan za drugim u vremenskim razmacima,
a ono što nam se čini vremenskim slijedom tek je samo-
zavaravanje; uzrok takvom mišljenju je naša svijest ko-
ja kliže preko »događaja«, odnosno gledišta pojedinca
na nepromjenjivu stvarnost, koji ne slijede jedan za
drugim, već stvarno koegzistiraju.
Sasvim je razumljivo da kvijetizam nužno vodi u fata-
lizam: ako već sve »postoji« i mora biti tako kako jest,
onda se više ništa ne može promijeniti i uopće nema ni-
kakve svrhe bilo što raditi. Fatalizam, koji počiva na
vjerovanju u čovjeka kao nepromjenjivo biće, ima pan-
dan u pesimizmu egzistencijalizma, kao posljedice uv-
jerenja da je sve na svijetu nepostojano i promjenjivo.
Logoterapija ima svoje mjesto negdje između kvijetiz-
ma i egzistencijalizma: to ćemo najbolje razjasniti pri-
mjerom pješčanog sata, tog drevnog simbola vremena.
Neka gornji dio pješčanog sata predstavlja budućnost
— koja tek treba nastupiti, kao što i pijesak iz gornjeg
dijela mora proći kroz uzak prolaz — koji će za nas
predstavljati sadašnjost — u donji dio pješčanog sata,
koji će predstavljati prošlost — dakle, pijesak koji je
već prošao kroz uzak prolaz njemu namijenjen. Egzi-
stencijalizam vidi samo onaj uski prolaz sadašnjosti,
dok gornje i donje dijelove — budućnost i prošlost —
zanemaruje. S druge strane, kvijetizam gleda pješčani
sat kao cjelinu, ali smatra da je pijesak nepokretna ma-
sa koja ne »struji«, već naprosto tu »postoji«.
Logoterapija će reći da je točno da budućnosti doista
još »nema«, ali je zato prošlost nešto što je istinski
stvarno. I t a j se stav može objasniti pomoću usporedbe
s pješčanim satom. No, kao i sve usporedbe i ova ima
grešaka; a, upravo se kroz te greške može prikazati bit
samog vremena. Da vidimo:

99
 Pješčani sat možemo jednostavno okrenuti, kada se
isprazni njegov gornji dio. S vremenom, međutim, to ne
možemo učiniti — vrijeme ne možemo vratiti natrag.
Sljedeća je razlika: stresemo li pješčani sat, možemo
zrnca pijeska pomiješati tako da promijenimo njihov
položaj. S vremenom to možemo učiniti samo djelomič-
no: možemo malo »protresti« i promijeniti budućnost
— a time, naravno u budućnosti, promijeniti čak i sebe
— no, prošlost ostaje nepromjenjiva. Ostanemo li vjerni
primjeru pješčanog sata, to bi bilo kao da se pijesak,
onog časa kada je prošao kroz uski otvor sadašnjosti,
pretvorio u krutu i nesalomljivu masu. U prošlosti je sve
pohranjeno i to pohranjeno zauvijek.
Što se pak tiče neosporive prolaznosti života, logote-
rapija smatra da se takvo što može primijeniti samo na
mogućnost da se ispuni smisao, na priliku da se nešto
stvara, doživljava i pati uz osjećaj da je ipak smisleno.
Kad se jednom takve mogućnosti ostvare, one više nisu
prolazne — Sistina je da su one prošle, da jesu prošlost,
ali to znači da još uvijek na neki način postoje, naime,
postoje kao dio prošlosti. Ništa ih ne može izmijeniti,
ništa uništiti. Kada se jednom mogućnost pretvori u
stvarnost, onda je to učinjeno »jednom zauvijek«, za či-
tavu vječnost.
Ovdje se možemo osvrnuti i na stanovište prema ko-
jem logoterapija suprotstavlja »optimizam prošlosti«
»pesimizmu sadašnjosti«, kojeg zastupa egzistencijali-
zam. Jednom sam dao ovakvu usporedbu razlika između
ova dva shvaćanja: »Pesimist nalikuje čovjeku koji sa
strahom i žaljenjem primjećuje kako je njegov zidni
kalendar, s kojeg svaki dan otkida list, svakim danom
sve tanji i tanji. S druge strane, osoba koja se aktivno
hvata ukoštac s problemima nalikuje čovjeku koji opre-
zno skida svaki naredni list sa svog kalendara, te ga
uredno i pažljivo odlaže u stranu, na gomilu već ranije
otrgnutih listova, nakon što prethodno na poleđini lista
zapiše što mu se tog dana dogodilo. Takav čovjek može
biti ponosan i sretan zbog čitavog bogatstva koje je sa-

100
držano u takvim zabilješkama, zbog čitavog svog života
koji je tako ispunjeno proživio. Hoće li njega pogoditi
činjenica da postaje sve stariji? Treba li zavidjeti mla-
dim ljudima oko sebe i plakati zbog svoje izgubljene
mladosti? Ima li uopće razloga da zavidi mladom čovje-
ku; da mu zavidi na svim mogućnostima koje su otvo-
rene pred njim, na budućnosti koja pred njim stoji?
»Ne, hvala«, pomislit će. »Umjesto svih tih mogućnosti
ja iza sebe, u svojoj prošlosti, imam stvarnost; stvarnost
koja je satkana od svih poslova što sam ih obavio, od
svih ljubavi što sam ih volio i napose, od svih patnji što
sam ih hrabro prepatio. Najviše sam ponosan upravo na
te patnje, iako one nisu nešto na čemu mi se može za-
vidjeti.«
Mladi ljudi ne bi smjeli dopustiti da ih zatruje sveop-
ći prezir kojim društvo, pretežno zaokupljeno proble-
mima mladih, prilazi starim ljudima. Budu li oni koji su
danas mladi imali dovoljno sreće da i sami ostare, imat
će prilike da shvate i dožive osjećaj kad se prezir prema
starima okreće u prezir prema samom sebi.
Logoterapija smatra da »nešto što je bilo« još uvijek
znači neki oblik postojanja, možda čak i najsigurniji.
U rečenici »bilo pa prošlo« logoterapija stavlja nagla-
sak na riječ »bilo«. Martin Heidegger je, prilikom svoje
prve posjete Beču, došao do mene i razgovarali smo u-
pravo o toj temi. Da izrazi svoje slaganje s mojim pogle-
dima na prošlost, on je na poleđini svoje slike napisao:

Das Vergangene geht;

Das Gewesene kommt.

Što u mom prijevodu zvuči:

What has passed has gone;

What is past, will come.
(Što je prošlo, otišlo je;
Što je prošlost, doći će.)
101
 Razmotrimo sada praktičnu primjenjivost logoterapij-
ske ontologije, a posebno ontologije vremena. Zamislite
ženu koja je izgubila supruga nakon tek jedne godine
braka; očajna je i ne vidi nikakvog smisla u budućem
životu. Za takvu bi osobu mnogo značilo kad bi mogla
ostvariti da joj se njezina jednogodišnja bračna sreća
nikada ne oduzme. Ona ju je stoga, tako reći, spasila u
vlastitoj prošlosti. Nitko, ništa i nikada neće moći ukra-
sti to dobro skriveno blago. Pa i ako se dogodi da
nema djece ni potomaka, njezin život jednostavno ne
može postati besmislen, jer je u sigurno skrovište proš-
losti pohranila najsnažniji doživljaj ljubavi koji je osje-
tila.2
No, može se postaviti pitanje nije li i to sjećanje za-
pravo prolazno? Tko će ga spasiti i održati u životu kada
ta udovica umre? Moj bi odgovor bio: nije važno sjeća
li se netko ili ne; baš kao što i nije važno da li mi gle-
damo ili mislimo na nešto što još uvijek postoji i što je
u nama. To postoji i postojat će dalje, mislili mi na to ili
ne. To naprosto postoji, neovisno o našem vlastitom po-
stojanju.
Istina je, kad umremo više ništa ne možemo uzeti sa
sobom; no, cjelovitost našeg života, koju zaokružujemo
u samom času smrti, leži izvan groba i tamo ostaje — ne
iako, već upravo zato što je postala sastavni dio prošlo-
sti. Svijet neće zaboraviti čak ni ono što smo mi sami
zaboravili, što je pobjeglo iz naše svijesti; to je postalo
dio prošlosti, a time ostaje i dio svijeta.
Odrediti što je to što predstavlja dio prošlosti, samo
prema onom čega se netko sjeća, bila bi subjektivistički
pogrešna interpretacija naše ontologije vremena. No, ta
ontologija nikako nije bjelokosna kula na visokom stup-
nju apstrakcije, nego može biti shvatljiva i jednostav-
nom čovjeku, ako mu je prikažemo sokratskim pristu-
2
Pretpostavka da je razmnožavanje smisao života nije točna;
ako je život sam po sebi besmislen, nikada ga nećemo moći
osmisliti time što ga nastojimo ovjekovječiti.

102
pom. To se vidi iz razgovora, koji sam vodio s jednom
pacijenticom. Bila je obeshrabrena i zaokupljena mišlju
o prolaznosti života. »Prije ili kasnije bit će isve gotovo«,
rekla je, »i ništa neće ostati«. Nisam je mogao uvjeriti
da prolaznost života nimalo ne oduzima vrijednost nje-
gova smisla i zato sam je izazvao pitanjem: »Jeste li ika-
da sreli čovjeka za čije ste uspjehe i ponašanje osjetili
duboko poštovanje?« »Svakako«, odgovorila je, »naš je
obiteljski liječnik bio poseban čovjek. Kako se samo bri-
nuo za svoje pacijente, kako je živio za njih . . . »Umro
je?« upitao sam. »Da«, odgovorila je. »No, njegov je ži-
vot bio potpuno ispunjen smislom, zar ne?« upitao sam.
»Ako je ičiji život imao smisla, onda je njegov to sigur-
no«, rekla je. »No, nije li sva ta smisjenost njegova ži-
vota nestala u trenutku njegove smrti?« upitao sam. »Ni-
kako«, odgovorila je, »ništa ne može promijeniti činjeni-
cu da je njegov život stvarno imao smisla. Nastavio
sam je izazivati: »A, što ako više ni jedan pacijent ne
cijeni to što duguje vašem obiteljskom liječniku?« »Smi-
sao ostaje i dalje«, promrmljala je. »A, ako to ni jedan
pacijent više ne pamti?« »Ostaje«. »A, što kada jednog
dana i posljednji od njegovih pacijenata umre — ?«
»Ostaje...
Dozvolite mi da vam, kao drugi primjer, ispričam raz-
govor, koji je snimljen na magnetofonskoj traci, a koji
sam vodio s jednom drugom pacijenticom. 3 Bolovala
je od neizlječivog oblika karcinoma i znala je to. Razgo-
varao sam s njom pred slušačima u predavaonici i evo
kako je razgovor tekao:

Frankl: Što mislite ikad se osvrnete i sagledate svoj život?

Da li je 'taj život bio vrijedan življenja?
Pacijentica: Pa, doktore, moram reći da sam imala dobar
život. Stvarno je to bio lijep život. I, moram za-
hvaliti Gospodu za sve što mi je dao: išla sam u
3
Modem Psychotherapeutic Practice: Innovations in Technique,
urednik Arthur Burton, Palo Alto, Kalifornija: Science and Be-
havior Books, 1965.

103
 kazališta, bila na koncertima i taiko... Vidite, dok-
tore, to mi je omogućila obiftelj u čijoj sam kući
služila mnoge godine, prvo u Pragu, a zatim u Be-
ču. I, za čar svih tih divnih doživljaja, zahvalna sam
Gospodu.

Ja sam, ipak, osjećao da ona sumnja u konačni smisao

svog života i želio sam je voditi kroz te sumnje, tako da
sam namjerno htio da ona potpuno svjesno priča o nji-
ma i o smislu svog života, a ne da to potiskuje.

F: Govorite o nekim pred'ivnim doživljajima; no svemu

će tome morati doći kraj, zar ne?
P: (zamišljeno): Da, sve ima svoj završetak...
F: Dobro, mislite li sada da se sve te lijepe stvari u va-
šem životu mogu uništiti i jednostavno zaboraviti?
P: (još zamišljenije): Sve te lijepe stvari...
F: No, recite mi — mislite li da itko može uništiti tu sre-
ću 'koju ste doživjeli? Može li je itko izbrisati?
P: Ne, doktore, nitko je ne može izbrisati!
F: A, može ili itko izbrisati sve ono dobro što ste sreli u
svom životu?
P: (postajući sve uzbuđenija): Nitko to ne može izbrisati!
F: Sve ono što ste postigli i ispunili —
P: NitSko to ne može izbrisati!
F: Ili, sve ono što ste hrabro i pošteno prepatili: može li
itko reći da toga jednostavno nema, da ne postoji —
može li to nestati iz vaše prošlosti, kamo ste sve na
neki način spremili?
P: (dovedena do suza): 'Nitko ne može učiniti takvo što,
to ne može samo ta!ko nestati! (Stanka) Istina je da
sam mnogo propatila; ali, uvijek sam nastojala biti
hrabra i čvrsto izdržati ono što moram. Znate, dokto-
re, ja svoje patnje gledam kao kaznu. Ja vjerujem u
Boga.
F: (pokušavajući se uživjeti u njezinu ulogu): No, može
li se dogoditi da patnje ponekad budu izazov? Možda
je Bog naprosto želio vidjeti kako će ih Anastasia Ko-
tek podnijeti? I, možda je morao priznati: »Da, ona
je sve stvarno hrabro izdržala.« Recite mi sada: može
li itko sa svijeta izbrisati sve to što je postignuto i
ispunjeno, gospođo Kotek?
P: Svakako da to nitko ne može učiniti!
F: To ostaje, zar ne?

104
 P: Ostaje!
F: U životu je jedino važno nešto postići. I, to je upravo
ono što ste vi učinili. Izvukli ste najbolje iz svojih
patnji. Postali ste primjer našim pacijentima, zbog na-
čina na koji ste prihvatili svoje patnje. Čestitam vam
na tome što ste postigli i drago mi je što su d drugi
pacijenti imali prilike da budu očevici takvog jednog
primjera. {Okrenuo sam se slušateljstvu) Ecce homo!
(Slušateljstvom se prolomio spontani pljesak) Ovaj
pljesak je za vas, gospođo Kotek. {Sada je plakala) On
se odnosi na vaš život, koji je bio velik i ispunjen. Mo-
žete biti ponosni na njega, gospođo Kotek. Tako je
malo ljudi koji mogu biti ponosni na svoje živote...
Rekao bih da je vaš život jedan spomenik — i nitko
ga ne može uništiti, ni maknuti s ovog svijeta.
P: (sabravši se): Sve što ste rekli, profesore Frankl, utje-
ha je. To mi daje snage. Nikada, stvarno nikada, ni-
sam imala prilike čuti ovakvo š t o . . . (Polako je i tiho
napustila predavaonicu.)

Umrla je tjedan dana kasnije. Međutim, tog posljed-

njeg tjedna svog života, više nije bila potištena; napro-
tiv, bila je puna vjere i ponosa. Prije je živjela u agoni-
ji, jednostavno u vlasti tjeskobnog osjećaja da je potpu-
no beskorisna. Naš je razgovor pomogao da postane
svjesna činjenice da je njezin život imao smisla, da nje-
zine patnje nisu bile uzaludne. Posljednje su joj riječi
bile: »Moj je život spomenik. Tako je profesor Frankl
rekao pred svim onim ljudima, svim studentima. Moj
život nije bio uzaludan ..
Istina je da je sve prolazno — sve i svatko; svejedno,
radi li se o djetetu koje smo rodili, velikoj ljubavi u ko-
joj je dijete nastalo ili nekoj velikoj misli — sve to zaje-
dno je prolazno i to se ne može izbjeći. Ljudski život
traje sedamdeset, možda i osamdeset godina — i ako je
to dobar život, bit će i vrijedan truda. Misao može traja-
ti možda sedam sekundi — i ako je to dobra misao, sa-
državat će istinu. No, i velika je misao prolazna jednako
kao i dijete i velika ljubav. Sve zajedno je prolazno; sve,
jednostavno prolazi.

105
 Pa ipak, gledamo li s druge strane, sve je vječno. I vi-
še od toga: sve samo po sebi postaje vječno. Mi ne mo-
ramo ništa činiti na tome. Kad već jednom nešto učini-
mo, vječnost će se pobrinuti za dalje. No, mi samo mo-
ramo preuzeti odgovornost za ono što smo izabrali da
učinimo, što smo odabrali da postane dio prošlosti, za
što smo se odlučili da uđe u vječnost!
Sve je zapisano na ploči vječnosti — čitav naš život,
sva naša djela i ostvarenja, susreti i doživljaji, sve naše
ljubavi i patnje. Sve je to u vječnosti zabilježeno i osta-
je u njoj. Svijet ne predstavlja, kako je veliki egzisten-
cijalistički filozof Karl Jaspers rekao, šifrirani rukopis
koji tek moramo odgonetnuti: ne, svijet je prije list pa-
pira na koji moramo izdiktirati svoje poruke.
Vječnost ima dramatičnu prirodu, jer život nam iz
dana u dan postavlja pitanja: ispituje nas i mi mo-
ramo odgovarati. Čitav je život, rekao bih, razdoblje ne-
prestanih pitanja i odgovora. Što se tiče odgovora, ja
i dalje uporno tvrdim da životu možemo odgovarati sa-
mo odgovarajući za vlastite živote. Odazvati se životu
znači biti odgovoran prema vlastitom životu.
Sve što je u vječnosti zapisano ne može se više zagu-
biti — to nam je utjeha i nada. No, isto tako vrijedi da
se u njoj više ništa ne da ispraviti — a, to nam je opo-
mena i podsjetnik. Budući da se iz prošlosti ništa ne mo-
že izbrisati, to je na nama veća obaveza da upravo u
njoj spasimo one naše izabrane mogućnosti. Sada po-
staje jasno da logoterapija ne predstavlja samo »opti-
mizam prošlosti« (za razliku od egzistencijalističkog
»pesimizma sadašnjosti«), nego i »aktivizam budućno-
sti« (za razliku od kvijetističkog »fatalizma vječnosti«).
Jer, ako je već sve zauvijek pohranjeno u prošlosti, važ-
no je u sadašnjosti odlučiti što to želimo ovjekovječiti
i ostaviti kao dio prošlosti. To je tajna stvaralaštva: da
promičemo sadržaje iz ništavila budućnosti u »dio pro-
šlosti«. Odgovornost čovjeka tako počiva na »aktivizmu
budućnosti«, znači na promišljenom izboru mogućnosti
iz budućnosti, te na »optimizmu prošlosti«, tj. ostvari-

106
vanju tih mogućnosti tako što ćemo im naći spas u ne-
beskom svodu prošlosti.
To je razlog prolaznosti: sve je nepostojano, zato što
šve nestaje i prelazi iz praznine budućnosti u sigurnost
prošlosti! To su stari fizičari nazivali horror vacui, strah
od praznine, koji kao prijetnja visi nad nama: zbog toga
sve juri iz budućnosti u prošlost, iz vakuuma i neizvjes-
nost^ budućnosti u sigurno postojanje u prošlosti. Zato
i dolazi do prenatrpanosti u »uskom prolazu i otvoru sa-
dašnjosti«, jer tamo je sve zakrčeno i nagurano i čeka
da se oslobodi — u obliku nekog događaja koji prelazi
u prošlost, ili kao jedno od naših djela i ostvarenja ko-
jima smo dopustili da uđu u vječnost.
Sadašnjost je granica između nestvarnosti budućnosti
i vječne stvarnosti prošlosti. Ona je »granica« vječnosti;
drugim riječima, vječnost je ipak ograničena: proteže se
samo do sadašnjosti, do sadašnjeg trenutka, u kojem
izabiremo ono što želimo pustiti u vječnost. Granica vje-
čnosti je mjesto na kojem se, u svakom trenutku naših
života, donosi odluka o tome što bi trebalo ovjekovječi-
ti, a što ne.
Sada možemo razumjeti kako je krivo oslanjati se na
izreku »treba dobiti na vremenu«, u smislu odlaganja
nekih ostvarenja u budućnost. Vrijeme ćemo dobiti i
spasiti samo time što ga prenosimo i pohranjujemo u
prošlost.
Vratimo se našem primjeru pješčanog sata i pogle-
dajmo što se događa kada sav pijesak prođe kroz nami-
jenjen mu otvor i gornji dio sata ostane prazan: drugim
riječima, što se događa kad nam vrijeme istekne, a ži-
vot se završava. Jednom riječju, što se događa u smrti?
U smrti se, sve što je prošlo i dogodilo se, jednostav-
no zaleđuje u samoj prošlosti. Ništa se više ne može iz-
mijeniti. Čovjek više ništa nema i više ništa ne može;
nema duše, nema tijela; izgubio je svoj psihofizički ego.
Ono što je preostalo i što ostaje jest sebstvo, duhovno
sebstvo.

107
 Mnogi ljudi vjeruju da čovjek koji umire može u dje-
liću sekunde sagledati čitav svoj život, kao »ubrzam«
film.4 Da ostanemo kod ove usporedbe: moglo bi se reći
da se u smrti i čovjek sam pretvara u neku vrstu film-
skog ostvarenja. U tom trenutku on sam »predstavlja«
svoj život, postaje povijest svoga života — svejedno do-
bra ili loša, naprosto onakva kakva je već mogla biti.
Čovjek postaje svoj vlastiti raj ili pakao.
To vodi do paradoksalne činjenice da je čovjekova vla-
stita prošlost zapravo njegova prava budućnost. Živ čo-
vjek ima pred sobom budućnost, a iza sebe prošlost: da-
kle, ima oboje; umirući čovjek nema budućnosti u onom
uobičajenom smislu, ima samo prošlost; no, mrtav čo-
vjek sam »je« svoja prošlost. On nema života, on »je«
sam svoj život. To što je to »samo« njegov prošli život,
nema nikakve važnosti; napokon, prošlost je najsigurni-
ji oblik postojanja. Upravo je prošlost ono što nam nitko
ne može oduzeti.
Prošlost predstavlja »pluskvamperfekt«, u doslovnom
smislu tog izraza. Život je tada završen, zaokružen. Dok
u toku života samo pojedinačni faits accomplis prolaze
kroz grlo pješčanog sata, poslije smrti čitav život na-
prosto istekne — postaje tako par-fait accompli!
To vodi do drugog paradoksa — zapravo dvostrukog.
Ako je istina da čovjek nešto stvara i ostvaruje upravo
time što to odlaže u prošlost (pomalo je ironično da on
to nešto spašava od prolaznosti!) — ako je to tako, zna-
či da čovjek sam sebi stvara vlastitu stvarnost, da »stva-
ra« sebe. Drugo: čovjek ne postaje stvarnost rođenjem,
već prije smrću; on tek u trenutku smrti »ostvaruje« se-
be. Njegovo sebstvo nije nešto što »jest«, već nešto što
4
Tu priču dugujem pokojnom Rudolfu Reifu, prijatelju koji me
je pratio prilikom planinarskih pothvata; objavio sam i članak
o toj priči, zajedno s pokojnim Ottom Pötzlom, poznatim ne-
uropatologom (»Über die seelischen Zustände wahrend des Ab-
sturzes«, Monatsschrift für Psychiatrie und Neurologie, 123, 1952,
str. 362—380.

108
postaje i stoga postaje potpuno tek kad se smrću ži-
vot zaokruži u cjelinu.
Začudo, u svakodnevnom životu čovjek je sklon da
krivo shvati smisao smrti. Kada nam ujutro zvoni budi-
lica i prestrašene nas prene iz snova, to buđenje doživ-
ljavamo kao da je nešto strašno prodrlo u svijet naših
snova. I, još uvijek opijeni snom, često ne shvaćamo (ba-
rem ne odmah), da nas to budilica budi u naše stvarno
postojanje, naše postojanje u stvarnom svijetu. No, nije
li točno da se i mi, smrtnici, ponašamo na sličan način u
trenutku u kojem se približavamo smrti? Ne zaboravlja-
mo li, isto tako, da nas smrt zapravo budi za pravu stvar-
nost naših seb stava?
Čak ako nas budi brižna ruka koju volimo, i premda
je njezin dodir uvijek tako blag — u času buđenja mi
zapravo ne shvaćamo tu blagost. To zbivanje doživljava-
mo samo kao ometanje našeg svijeta snova i kao poku-
šaj da ga se prekine. I smrt, isto tako, najčešće smatramo
nečim strašnim i tragičnim i teško da uopće slutimo ka-
ko je ona dobro smišljena, što sve znači i koliko krije
iza sebe . . .
8
Paradoksna intencija i derefleksija

Paradoksna intencija i derefleksija su dvije tehnike, ko-

je su se razvile u okviru logoterapije (Frankl, 1938, 1955,
1958; Weisskopf-Joelson, 1955). Logoterapija se obično
smatra jednom od kategorija humanističke psihologije
(Buhler i Allen, 1972) ili se poistovjećuje s fenomenolo-
škom (Spiegelberg, 1972) ili pak egzistencijalističkom
psihijatrijom (Allport, 1959; Lyons, 1961; Pervin, 1960).
Međutim, nekolicina autora tvrde da je logoterapija jedi-
na koja je uspjela razviti psihoterapijske tehnike upra-
vom smislu te riječi (Leslie, 1965; Kaczanowski, 1965,
1967; Tweedie, 1961; Ungersma, 1961). Tim sam tehnika-
ma dao naziv »paradoksna intencija« (Frankl, 1947, 1955)
i »derefleksija« (Frankl, 1947, 1955).

PARADOKSNA INTENCIJA

Paradoksnu intenciju koristim još od 1929. godine,

iako je nisam formalno objasnio sve do 1939. godine.
Kasnije je ta tehnika opširno opisana u metodologiji
(Frankl, 1953) i postala je sastivni dio logoterapijskog
sustava (Frankl, 1956). Od tada je veliki broj objavlje-
nih radova o paradoksnoj intenciji pokazao da je ta
tehnika vrlo korisna u slučajevima opsesivnonkompul-
zivnih i fobičnih stanja (Gerz, 1962; Kaczanowski 1965;
Kocourek, Niebauer i Polak, 1959; Lehembre, 1964; Me-
dlicott, 1969; Muller-Hegemann, 1963; Victor i Krug, 1967;

110
Weisskopf-Joelson, 1968), u kojima se često dokazala kao
kratkotrajni oblik liječenja (Dilling i sur., 1971; Gerz,
1966; Henkel i sur., 1972; Jacobs, 1972; Marks, 1969,
1972; Solyom i sur., 1972).
Da bismo razumjeli kako djeluje paradoksna intenci-
ja (obratna nakana) uzmimo, kao polaznu točku, meha-
nizam nazvan predosjećaj tjeskobe: pod utjecajem do-
življaja određenog simptoma pacijent u strahu iščekuje
da bi se isti mogao vratiti. Strah uvijek može izazvati
ono čega se bojimo a, u istom smislu, i predosjećaj tje-
skobe djeluje kao pokretač i poticaj da se dogodi upra-
vo ono čega se pacijent, u svom velikom strahu, pribo-
java. Tako se uspostavlja pravi začarani krug: simptom
izaziva fobiju — fobija potiče simptom — a povratak
simptoma ponovo pojačava fobiju.
Jedan od oblika straha je strah sam po sebi: naši še
pacijenti često prepuštaju »tjeskobi zbog tjeskobe«. Pa-
žljivim ispitivanjem često izlazi na vidjelo da taj »strah
od straha« nastaje stoga što se pacijent boji mogućih
posljedica svojih napada tjeskobe: boji se da će doži-
vjeti slom, pasti u nesvijest, doživjeti srčani udar ili mož-
danu kap. Na žalost, strah od straha samo pojačava sam
strah.

SIMPTOM FOBIJU

V (2) POTIČE

Najtipičnija reakcija na »strah od straha« jest »bijeg

od straha« (Frankl, 1953): pacijent počinje izbjegavati si-
tuacije koje u njemu izazivaju tjeskobu. Drugim riječi-
ma, on bježi od onoga čega se boji. To je polazna točka
svake neuroze koja ima obilježje tjeskobe: »Do fobija

111
dolazi upravo zbog nastojanja da se izbjegnu situacije
koje izazivaju tjeskobu« (Frankl, 1960). Kasnije su teo-
retičari i behavior-terapeuti potvrdili tu postavku. Marks
(1970), na primjer, tvrdi da »izbjegavanje, kao mehani-
zam za redukciju tjeskobe, upravo podržava fobiju«.
Suprotno tome, »razvoj fobije se može spriječiti upravo
tako da čovjeka suočimo sa situacijom koje se počinje
bojati« (Frankl, 1969).
»Bijeg od straha«, kao reakcija na »strah od straha«,
predstavlja simptom fobije koja je jedan od tri oblika
neuroza što ih razlikujemo u logoterapija (Frankl, 1953).
Drugi je oblik opsesivno-kompulzivna neuroza: dok kod
fobije pacijent razvija »strah od straha«, opsesivno-kom-
pulzivna neurotična osoba pokazuje »strah od same se-
be«, bilo da je zaokupljena mišlju da bi mogla počiniti
samoubojstvo — ili čak ubojstvo — bilo da ocjenjuje ne-
obične misli koje je salijeću kao znakove prijeteće, ako
ne i prisutne, psihoze. Otkud bi takva osoba uopće mo-
gla znati da je upravo opsesivno-kompulzivna struktura
karaktera zaštićuje protiv prave psihoze (Frankl, 1955)?
Dok se »strah od straha« pripisuje fobiji, obilježje op-
sesivno-kompulzivnog pacijenta jest »strah od opsesije i
prisile«. No, na žalost, što se više bori s tim strahovima
to oni postaju jači: pritisak izaziva protupritisak a ovaj,
zauzvrat, ponovo pojačava onaj prvi«.1 I, ponovo smo su-
očeni sa začaranim krugom.

PRITISAK SUPROTNI PRITISAK

1
To je najvidljivije kod opsesije bogohuljenja. O posebnim teh-
nikama za liječenje takvih opsesija vidi Frankl, 1955.

112
 Na koji se način, onda, može prekinuti taj mehanizam
povratne sprege? Na koji način suzbiti individualne stra-
hove naših pacijenata? To je izvedivo upravo pomoću
paradoksne intencije koja se može definirati kao proces
k o j i m pacijent potiče da učini ili da zaželi da se do-
godi upravo ono čega se zapravo boji (prvo se odnosi n a
pacijenta koji pati od fobije, a drugo na pacijenta koji
pati od opsesivno-kompulzivne neuroze). Na taj način
možemo postići da fobični pacijent prestane bježati od
svojih strahova, te da se opsesivno-kompulzivni pacijent
prestane boriti sa svojim opsesijama i prisilama. Pato-
geni se strah, naprosto, zamjenjuje paradoksnom željom.
Prekinut je začarani krug predosjećane tjeskobe.
Čitalac se upućuje na literaturu u vezi sa slučajevima
koji pobliže prikazuju ovakva stanja (Frankl, 1955, 1962,
1967, 1969; Gerz, 1962, 1966; Jacobs, 1972; Kaczanowski,
1965; Medlicott, 1969; Solyom i sur., 1972; Victor i Krug,
1967; Weisskopf-Joelson, 1968). Ovdje ću objaviti samo
do sada neobjavljen materijal. Za početak, evo pisma
koje sam primio od jednog čitaoca:

Jučer sam trebao izaći na ispit i pola sata prije vreme-

na određenog za ispit odjednom sam shvatio da sam se
gotovo smrzao od straha. Pogledao sam u bilješke, a mo-
zak mi je bio prazan. Stvari koje sam toliko dugo učio
činile su mi se potpuno nepoznate i panično sam povi-
kao: »Ničega se ne sjećam! Past ću na ispitu!« Nepotrebno
je reći da se moj strah povećavao kako su minute prola-
zile, moje su mi zabilješke izgledale sve više i više strane,
znojio sam se, a strah se povećavao svaki puta kada sam
ponovo pogledao u bilješke! Pet minuta prije ispita znao
sam da ću sigurno pasti budem li se tako osjećao i za
vrijeme ispita; tada mi je pala na um vaša paradoksna in-
tencija. Rekao sam sebi: »Budući da ću ionako pasti, mo-
gu isto tako dobro i dati sve od sebe u tom padanju! Po-
kazat ću tom profesoru tako loš test da će ga zbuniti za
sva vremena! Napisat ću takve koještarije i gluposti, dat
ću odgovore koji uopće nemaju nikakve veze s pitanjima!
Pokazat ću mu kako student stvarno pada na ispitu! To
će biti najsmješniji test što ga je ocjenjivao u čitavoj

113
 svojoj karijeri!« S takvim mislima, ja sam se doslovno
smijao kada je došlo vrijeme ispita. Vjerovali ili ne, svako
mi je pitanje bilo potpuno jasno — bio sam opušten,
osjećao sam se lagodno i koliko god to čudno zvučalo,
bio sam u sjajnom raspoloženju! Ispit sam položio i do-
bio visoku ocjenu.

P. S. Paradoksna intencija također liječi i štucavicu. Na-

stojite li štucanje produžiti, nećete uspjeti!

Evo odlomka iz još jednog pisma koji može poslužiti

kao drugi primjer:

Imam četrdeset godina i gotovo deset godina bolovao

sam od neuroze. Tražio sam psihijatrijsku pomoć, ali nije
bilo nikakvih rezultata, nije došlo do olakšanja za kojim
sam tragao (ukupno sam imao oko osamnaest mjeseci te-
rapije). Poslije jednog od vaših predavanja 1968. godine
čuo sam da vas je jedan čovjek pitao ikako da izliječi
strah od letenja. Slušao sam pažljivije, jer je to bila i
moja fobija. Pretpostavljao sam da se radi o vašoj tehnici
»paradoksne intencije«, kada ste mu rekli neka jednostav-
no zamisli da je avion u kojem leti eksplodirao i pokuša
sebe vidjeti kako bi izgledao sav raskomadan i mrtav!
Jedva mjesec dama kasnije, trebao sam letjeti oko 2500
milja daleko i, kao obično, bojao sam se. Ruke su mi se
znojile, srce lupalo i odjednom sam se sjetio savjeta što
ste ga dali onom drugom čovjeku. I, tako sam i ja poku-
šao zamisliti da je avion eksplodirao, a ja se prevrćem
kroz oblake, glavom prema zemlji. Prije nego sam i mo-
gao završiti to maštanje, iznenada sam shvatio kako ve-
oma mirno razmišljam o poslu koji sam netom sklopio.
Pokušao sam maštati i dalje, sve doik nisam uspio za-
misliti sebe kako u krvavoj gomili ležim na zemlji. Kada
je avion uzletio bio sam miran, čak sam uživao u pogledu
na zemlju s visine s koje je samo ptice gledaju. Budući
da sam po učenju i terapiji bio Freudov pristalica, uhva-
tio sam se kako se pitam ima li u patološkom stanju ne-
kog čovjeka i nešto dublje, nešto što paradoksna intencija
ne može dohvatiti. Još i sada se pitam ne radi li se tu i
ne odnosi li se to zapravo na moguće izvore same terapije,
koji su čak i dublji od same patologije, izvore koji su u
svojoj osnovi ljudski, a koji bi se mogli osloboditi para-
doksnom intencijom.

114
 Drugi slučaj, koji po svojoj prirodi više ide u područ-
je prisile nego u fobije, ispričao mi je Darrell Burnett
koji radi u jednom savjetovalištu:

U Centar za duševno zdravlje zajednice došao je čovjek

koji se žalio na prisilu da svako veče prije nego pođe spa-
vati mora provjeriti jesu li zaključana ulazna vrata. Do-
šao je dotle da je prisilno provjeravao vrata po deset pu-
ta u rasponu od dvije minute. Rekao je kako se poku-
šavao odviknuti od toga, ali bez ikakvog uspjeha. Savje-
tovao sam mu neka pokuša postaviti novi rekord! Neka
vidi koliko bi najviše puta bio u stanju provjeriti vrata i
neka to zbraja! Isprva je mislio da je to glupo, ali osjećaj
prisile nestao je nakon tri dana.

U sljedećem se primjeru radi o slučaju koji mi je

ispričao Larry Ramirez:

Prilikom svojih konzilijarnih sastanaka koristio sam se

paradoksnom intencijom, jer se ta tehnika pokazala kao
najbolja i davala najviše nade u uspjeh liječenja. Na pri-
mjer, Linda T., privlačna devetnaestogodišnja studentica,
obratila mi se s molbom za razgovor, jer je imala nekih
problema sa svojim roditeljima. Kad je došla na razgovor,
bilo je sasvim očito da je vrlo napeta. Mucala je. Moja bi
prirodna reakcija bila da kažem: »Opustite se, sve je u
redu« ili »Smirite se«, no iz prijašnjeg sam iskustva znao
da bi to samo još više pojačalo njenu napetost. Postupio
sam sasvim suprotno: »Linda, želim da budete što je više
moguće napeti. Ponašajte se nervozno, koliko god to naj-
više možete.« »U redu«, rekla je, »to mi neće biti teško«.
Počela je stiskati šake i tresti rukama, tako da je izgledalo
kao da joj ruke drhću. »Nije loše«, rekao sam, »ali, po-
kušajte još malo jače, pokušajte biti još nervozniji«. Od-
jednom joj je postalo jasno da je situacija smiješna i rekla
je: »Ne znam što je to; bila sam stvarno nervozna i na-
peta, ali više ne mogu. Čudno, što to više nastojim, to
sam manje u stanju da to ii budem.« Sjećajući se tog slu-
čaja, jasno mi je da je upravo ta smiješna situacija, koja
je nastala upotrebom paradoksne intencije, pomogla Lin-
di da shvati da je ona prije svega ljudsko biće, a tek na-
kon toga pacijent, te da sam ja također prvo čovjek, a
tek onda psihijatar i čovjek koji daje savjete. Komičnost
situacije je bila najbolja ilustracija naše čovječnosti.

115
 Uloga humora u praksi paradoksne intencije postaje
još očitija u primjeru koji sam uzeo iz članka Moham-
meda Sadiqa:

Gospođa N., žena od 48 godina s dijagnozom histerije,

patila je od tresavice tijela i drhtanja. Imala je takve na-
pade drhtavice da nije bila u stanju držati šalicu kave a
da je ne prolijeva. Nije uopće mogla pisati, niti držati
knjigu dovoljno čvrsto da bi mogla čitati. Jednog je ju-
tra izašla iz svoje sobe, došla do mene, sjela sučelice i od-
jednom počela drhtati i tresti se. U sobi nije bilo drugih
pacijenata, tako da sam odlučio upotrijebiti paradoksnu
intenciju, na jedan zaista komičan način.
Terapeut: Biste li se voljeli takmičiti sa mnom u drhta-
nju, gospođo N.?
Pacijentica: (zaprepašteno): što?
T: Da vidimo tko će se od nas dvoje tresti duže i brže?
P: Patite li i vi od tih tresavica?
T: Ne, ja nemam tih problema, ali mogu drhtati ako to
želim. (Počeo sam se tresti).
P: Gle, vi to radite brže. (Smijući se, pokušavala je ubrza-
ti drhtanje).
T: Brže, hajde gospođo N., brže!
P: Ne mogu (Umorila se). Baš tako. Ne mogu više. (Usta-
la je, otišla u dnevnu sobu i donijela šalicu kave. Po-
pila je svu kavu, a da nije prolila ni kapi.)
T: Ovo je zabavno, zar ne?
Kasnije, kad god sam je vidio kako se trese, rekao bih
joj: »Hajde, gospođo N., idemo se takmičiti«, a ona bi
rekla: »O. K. To svakako pomaže«.

Zaista je najvažnije i najosnovnije kod upotrebe pa-

radoksne intencije učiniti ono što su Ramirez i Sadiq
učinili: naime, pokrenuti i iskoristiti čovjekovu sposob-
nost da se smije, sposobnost koja je inače samo njemu
svojstvena. Lazarus (1971) ističe da je »integralni ele-
ment Franklove paradoksne intencije namjerno izaziva-
nje smijeha. Pacijent, koji se boji da će se početi zno-
jiti, dobije zapovijed da gledaocima oko sebe pokaže ka-
ko izgleda pravo znojenje, da se znoji što više može, u
mlazovima, da napravi pravu poplavu, da sve oko sebe
preplavi«. Raskin i Klein (1976) postavljaju pitanje: »Mo-

116
žemo li neku pritužbu opovrći na bolji način nego što je
taj da je smjesta potvrdimo?« Međutim, ne bismo smjeli
zaboraviti da je smisao za humor isključivo ljudska oso-
bina — jedino je čovjek, od svih živih bića, sposoban da
se smije. Osjećaj za humor se treba promatrati kao izraz
one posebno ljudske sposobnosti, koja se u logoterapiji
naziva samoodvajanjem, odvajanjem od samog sebe
(Frankl, 1966). Lorenz (1967) se tužio »da smijehu ne
pridajemo ozbiljno značenje«, međutim to danas više
nije tako. Logoterapeuti su koristili smijeh u svojoj te-
rapiji još od v1929. godine. Vrijedno je ovdje zabilježiti
da su čak i behavior-terapeuti došli do spoznaje o važno-
sti humora. Hand i sur. (1974) su uspješno liječili pa-
cijente sa kroničnom agorafobijom pomoću grupnog iz-
laganja in vivo« i otkrili da se »humor pokazao kao
vrlo uspješan način pronalaženja izlaza iz poteškoća pri-
likom rada s grupama ljudi (obratiti se i na Franklovu
paradoksnu intenciju, 1960). Tu se humor spontano pri-
mjenjivao i često pomagao u prevladavanju teških sta-
nja. Kada je cijela grupa bila u strahu i napeta, netko
hi probio led kakvom šalom i ova bi dobila nagradu u
obliku smijeha olakšanja«.
Kao što logoterapija uči, sposobnost samoodvajanja
— zajedno sa drugom sposobnošću samotranscendenci-
je (Frankl, 1959) — predstavlja bitno i nedvosmisleno
ljudski fenomen koji, kao takav, izmiče svakom redukci-
onističkom pokušaju da bude sveden na subhumani fe-
nomen. Zahvaljujući samoodvajanju čovjek je sposoban
da pravi šale na svoj račun, da se sam sebi smije i ru-
ga se vlastitim strahovima. S druge strane, zahvaljujući
samotranscendenciji čovjek je sposoban da zaboravi na
samog sebe, da se daje i da traga za smislom svog posto-
janja. Na tom svom putu u traganju za smislom, izložen
je i frustracijama, što se također može shvatiti samo ako
se promatra u okvirima ljudskog. Psihijatrijski pristupi
koji se drže »modela stroja« ili »modela štakora« — ka-
ko je takve stavove nazvao Gordon Allport (1960) — ne-
maju zapravo nikakve terapijske vrijednosti i na neki

117
način izdaju psihoterapiju. Konačno, sasvim nam je
jasno da se ni jedan kompjutor ne može sam sebi smi-
jati, kao što se ni štakor ne može zapitati ima li nje-
govo postojanje smisla.
Međutim, ove kritike ne poriču važnost teoretskih kon-
cepata učenja i pristupa behavior-terapije. U usporedbi
se behavior-terapijom, logoterapija jednostavno dodaje
još jednu dimenziju — osebujno ljudsku dimenziju —
1 tako se nalazi u položaju da vlada izvorima, koji su
dostupni samo u toj ljudskoj dimenziji. U tom je smi-
slu i norveški psiholog Bjarne Kvilhaug rekao da bi lo-
goterapija mogla ostvariti »humanizaciju« behavior-te-
rapije. S druge strane, istraživanja, kojima je osnova be-
havior-terapija, empirijski su potvrdila velik dio logo-
terapijske prakse i teorije. Agras (1972) kaže da »para-
doksna intencija s uspjehom izlaže pacijenta situacija-
ma kojih se on boji, tako što otvoreno traži od njega da
pokuša sam potaknuti i izazvati posljedice nekih postu-
paka kojih se boji, umjesto da takve situacije izbjegava.
Jednoj je ženi, koja je imala agorafobičan strah da će
pasti u nesvijest ako sama hoda ulicom, rečeno neka
upravo to i učini, neka hoda i pusti se da padne. I stvar-
no, kada je to namjerno htjela, otkrila je da zapravo ne
može pasti i postala sposobna da se suoči s vlastitom
fobijom«. Lazarus (1971) je istakao nešto još značajni-
je: »Ljudi koje unaprijed predosjećana tjeskoba napro-
sto tjera da eksplodiraju, gotovo uvijek pronalaze neku
suprotnu reakciju koja izbija u prvi plan — i njihovi naj-
gori strahovi se stišavaju. Kada se ta metoda upotri-
jebi nekoliko puta, njihove bojazni konačno nestaju.«
Dilling, Rosefeldt, Kockott i Heyse (1971) tvrde da se
»dobri, a ponekad i vrlo brzi, rezultati koji se postižu pa-
radoksnom intencijom mogu objasniti stavovima teorije
2
Kada se govori o sličnostima između logoterapije i behavior-
-terapije ne smijemo previdjeti ili zaboraviti i razlike. Uz lju-
baznost Elizabeth Bedoya dobio sam priču koja ilustrira razliku
između logoterapijske tehnike paradoksne intencije, s jedne

118
 Lapinsohn (1971) je pokušao tumačiti rezultate postig-
nute paradoksnom intencijom kao posljedice neuropsi-
holoških stanovišta, što je u redu jednako kao i objaš-
njenje koje je dao Muller-Hegemann (1963), čije je os-
novno usmjerenje refleksološko. To se podudara i s tu-
mačenjem neuroze koje sam dao 1974. godine:

Sve se psihoanalitički usmjerene psihoterapije uglavnom

bave razotkrivanjem primarnih uvjeta »uvjetnih reflek-
sa«. Neuroza se na osnovi njih može vrlo dobro i lako
prepoznati i razumjeti; naime, može se shvatiti situacija
— vanjska ili unutarnja — u kojoj se određeni neurotični
simptom pojavljuje po prvi puta. Neki autori, međutim,
tvrde da neurozu ne uzrokuju samo primarni uvjeti, već
i sekundarni. Tako dolazi do pojačanja simptoma, a to-
me je uzrok povratni mehanizam zvan unaprijed predo-
sjećana tjeskoba. Zbog toga, ako želimo ponovno oslobo-
diti uvjetni refleks, moramo najprije prekinuti začarani
krug koji stvara predosjećana tjeskoba, a naša tehnika
paradoksne intencije upravo to i čini.

Behavior-terapeuti nisu došli samo do spoznaje kako

djeluje paradoksna intencija već su pokušali i eksperi-
mentalno dokazati njezino stvarno djelovanje. Solyom
i sur. (1972) su s uspjehom liječili kronične bolesnike ko-
ji su bolovali od opsesivne neuroze, a bolest je trajala
između četiri i dvadeset godina. Jedan pacijent je če-
tiri i pol godine bio podvrgnut psihoanalizi, a četvero

strane, te s druge strane tehnike modifikacije ponašanja, koja

je dio behavior-terapije: »Gospodin i gospođa... bili su vrlo uz-
buđeni zbog svog devetogodišnjeg sina Rudyja, koji je još uvijek
svake noći mokrio u krevet. Došli su da im moj otac pomogne
jer, kako su rekli, već su sve pokušali: tukli su ga, razgovarali
s njim, sprečavali ga, nisu se obazirali na njega itd. No, bilo što
rekli ili uradili, ništa nije pomagalo. Postalo je čak i gore. Otac
im je savjetovao da djetetu dadu novčić za svaku noć kada se
pomokri u krevet. Rudy je bio veseo i obećao mi da će me vo-
diti u kino i kupiti slatkiša, jer je očekivao da će zaraditi mno-
go novaca. No, već prilikom sljedećeg posjeta, Rudy je žalosno
rekao kako je zaradio samo dva novčića. Pričao je kako se jako
trudio da se svake noći pomokri u krevet jer je htio zaraditi
mnogo novaca. Bio je vrlo tužan i nije mogao razumjeti što se
to dogodilo: nikada prije nije doživio neuspjeh!

119
pacijenata je liječeno elektrošokovima. Autori su izabra-
li dva simptoma koji su bili približno jednaki, kako po
važnosti za pacijenta tako i po učestalosti pojavljivanja,
te su primijenili paradoksnu intenciju na jedan od ta
dva simptoma. Drugi, »kontrolna misao«, ostao je ne-
liječen. Iako je vrijeme liječenja bilo kratko (6 tjedana),
došlo je do poboljšanja u 50% slučajeva liječenja onog
prvog, izabranog simptoma. »Neki su pacijenti kasnije
izjavili kako su, nakon ovih pokusa, uspješno primjenji-
vali paradoksnu intenciju i na druge opsesivne misli.«
Istovremeno »nije dolazilo do zamjene simptoma«. Auto-
ri zaključuju da »paradoksna intencija, sama ili u kom-
binaciji s drugim oblicima liječenja, može biti relativno
brza metoda za liječenje nekih slučajeva opsesije«.
Literatura o paradoksnoj intenciji spominje slučajeve
u kojima se ta logoterapijska tehnika kombinirala s
modifikacijom ponašanja, a neki su behavior-terapeuti
pokazali da se terapijski učinci postignuti behavior-tera-
pijom mogu povećati dodatnom primjenom logoterapij-
skih tehnika kao što je, na primjer, paradoksna intenci-
ja. Jacobs (1972) je naveo slučaj gospođe K. koja je pet-
naest godina patila od jake klaustrofobije:

Fobija se proširila i na putovanje avionom, vožnju lif-

tom, boravak u vlakovima, u kinu, restoranima, kazalištu,
robnim kućama i svim drugim zatvorenim .i ograničenim
prostorima... To je predstavljalo velik problem budući
da je gospođa K., koja je živjela u Velikoj Britaniji, bila
glumica i često se od nje tražilo da putuje u inozemstvo,
jer je trebala glumiti u kazalištu ili na televiziji... Paci-
jentica se javila na liječenje osam dana prije nego što je
trebala otputovati iz Sjeverne Afrike, gdje je bila na od-
moru, i vratiti se u domovinu... Bojala se da će se zagu-
šiti i umrijeti... Rekli su joj neka prestane misliti, neka
sve »misli o katastrofi« izbaci iz glave. Zatim su primije-
nili Franklovu paradoksnu intenciju, kojom su zapravo
napadana njezina shvaćanja i ponašanje prema fobijama.
Naučili su je kako da se ponaša: uvijek kad osjeti tjesko-
bu zbog neke situacije koje se boji, umjesto da nastoji
susprezati i boriti se protiv simptoma i misli koje je mu-

120
 če, neka samoj sebi kaže: »Znam da sam tjelesno zdrava,
samo sam napeta i ubrzano dišem. To ću i dokazati, tako
što ću se potruditi da ti simptomi postanu još jači.« Do-
bila je savjet neka se nastoji što jače gušiti i umrijeti »na
licu mjesta« i ytako jednostavno pretjerivati u fizičkim
-izrazima simptoma. Zatim je došlo do primjene kratkog
modificiranog oblika Jacobsonove progresivne relaksacije.
Rekli su joj da to primijeni i koristi kod fobičnih situaci-
ja kako bi ostala mirna, ali su naglasili da se ne smije pre-
više truditi da se opusti ili da se bori s napetošću. Dok
je bila pod relaksacijom, otpočelo je smanjivanje pre-
osjetljivosti . . . Prije otpuštanja iz savjetovališta, uputili
su je da upravo traži sve prethodne situacije koje su iza-
zivale strah: kao što su liftovi, prepuni dućani, kina, re-
storani — da to u početku čini zajedno sa suprugom, a
zatim sama; neka jednostavno uđe i učini sljedeće: opu-
sti se i oslobodi misli, zadrži dah ako počne ubrzano di-
sati, i kaže samoj sebi da je spremna na sve što .ima doći:
»Nije me briga, ja to mogu savladati, neka sve dođe u svom
najgorem obliku, želim sebi dokazati da se zapravo ništa
ne događa...« Vratila se nakon dva dana i izjavila da se
držala svih uputa, da je bila u kinu i restoranu, nebro-
jeno se puta vozila sama liftom, putovala autobusom
i bila u prepunim dućanima... četiri dana kasnije, upra-
vo prije nego što je trebala avionom otputovati za Veliku
Britaniju, ponovo je došla. Stanje joj se i da'lje poboljša-
valo i više nije doživljavala osjećaj tjeskobe, čak ni u od-
nosu na let koji je trebala poduzeti. Izjavila je, a njezin
je suprug to i potvrdio, da se vozila u liftovima, autobu-
sima, bila u dućanima, u restoranu, kinu dtd. bez ikakvog
osjećaja tjeskobe ili straha... Pacijentica mi je poslala
pismo koje sam dobio dva tjedna nakon što je napustila
Sjevernu Afriku. Pisala je da uopće nije imala nikakvih
poteškoća prilikom leta kući i da je bila potpuno oslobo-
đena svih fobija. Vozila se i londonskom podzemnom že-
ljeznicom — što godinama nije činila. Vidio sam gospođu
K. i njezinog supruga petnaest mjeseci nakon liječenja.
Oboje su potvrdili da se prijašnji simptomi više nisu
javljali.

Jacobs opisuje i liječenje pacijenta koji nije patio od

fobija, već je imao simptome koji su ukazivali da ga
proganjaju prisilne radnje. Bio je to gospodin T. koji

121
je dvanaest godina patio od oslabljenog oblika opsesiv-
no-kompulzivne neuroze. Različiti oblici liječenja, uklju-
čujući psihoanalizu i elektrošokove, nisu doveli do po-
boljšanja.

Kod njega se u posljednjih sedam godina razvila opse-

sija i strah da će se ugušiti, tako da gotovo više nije mo-
gao ni jesti ni piti; sve to zbog toga što je bio pod utje-
cajem krajnje tjeskobe — u nastojanju da se prisili na
gutanje, izazivao bi u sebi stanje globus hystericus. Teško
mu je bilo prijeći ulicu, jer je mislio da bi se na pola pu-
ta mogao ugušiti. Savjetovano mu je da namjerno radi
upravo one stvari kojih se toliko boji ii koje su mu opse-
sije onemogućavale da čini, sve do časa u kojem će ih
se osloboditi... Rečeno mu je i da se opusti prilikom je-
la, kada pije ili prelazi ulicu. Koristeći tehniku paradoks-
ne intencije, dali su mu da ispije čašu vode te da se pri-
tom svom snagom nastoji ugušiti. Naravno, nije bio u sta-
nju da to i učini. Savjetovano mu je da taj obred ponav-
lja tri puta dnevno . . . Nekoliko je sljedećih sastanaka po-
svećeno daljim tehnikama redukcioniranja prisutne tje-
skobe i primjeni paradoksne intencije . . . Kod dvanaestog
je Sastanka pacijent saopćio da su sve njegove prijašnje
opsesije potpuno nestale.

Evo još jednog sličnog primjera:

U savjetovalište je došla mlada djevojka; zvala se Viicki

di bila je učenica srednje škole. Plačući je ispričala kako
je inače dobra učenica, ali da nikako ne može dobiti pro-
laznu ocjenu iz predmeta koji je sadržavao obavezu da
se pred cijelim razredom održi govor. Upitao sam je da
li zna zašto se to događa. Odgovorila je da svaki puta ka-
da ustane da održi govor, njome prevlada takav strah da
više naprosto niije u stanju ni otvoriti usta ni stajati na
vlastitim nogama. Pokazivala je mnoge znakove predosje-
ćane tjeskobe, tako da sam predložio neku vrstu (igre: ona
neka bude govornik, a ja ću predstavljati slušateljstvo.
U toku tri dana takve terapije koristio sam tehniike mo-
difikacije ponašanja s pozitivnim pojačanim djelovanjem.
Ona je pred sebe postavila cilj da poslije prvog uspješno
održanog govora dobije prolaznu ocjenu, nešto što je ja-
ko željela. No, dogodilo se da sljedećeg dana ponovo nije
uspjela i jecajući vratila se u moj ured. Budući da pri-

122
 stup modifikacije ponašanja nije pokazivao i davao nade
u poboljšanje njenog stanja, pokušao sam s paradoksnom
intencijom. Odlučno sam rekao Vicki neka sutradan cije-
lom razredu pokaže kako je zapravo grozna: neka plače,
jeca, trese se i znoji što je više moguće i pokazao sam joj
kako da to učini. Sutradan, kada je ustala da održi govor,
nastojala je i trudila se da bude upravo takva, ali mije mo-
gla. Umjesto toga, održala je tako dobar govor da je do-
bila najvišu ocjenu.

Barbara W. Martin, inače savjetnik u srednjoj školi,

također je »ispočetka koristila tehniku modifikacije po-
našanja, ali je kasnije došla do zaključka da su logote-
rapijske tehnike mnogo uspješnije, te da više obećavaju
prilikom rada sa studentima«. Milton E. Burglass sa Od-
sjeka za rehabilitaciju u pariškim zatvorima uveo je i
pokusni program od 72 sata terapijskog savjetovanja.
Tom su prilikom osnovane četiri grupe sa po šesnaest
članova. Jedna je grupa izabrana kao kontrolna: to zna-
či da članovi te grupe nisu primali nikakvu terapiju. Dru-
gu je grupu vodio psihijatar koji je zastupao Freudovu
analizu; treća je grupa podvrgnuta behavior-terapiji ili
terapiji učenja, a četvrta je obrađivana prema osnovama
logoterapije. »Nakon primjene terapije, poveo se razgo-
vor koji je pokazao i ukazao na opće nezadovoljstvo u
pogledu Freudove terapije, na ravnodušan stav prema
behavior-terapiji, te na sasvim pozitivan stav u odnosu
na logoterapiju i njene prednosti.«
Sve što vrijedi za pristupe kojima je osnova behavior-
-terapaja, vrijedi i za psihodinamičke pristupe. Neki psi-
hoanalitičari primjenjuju paradoksnu intenciju, ali nje-
zine uspjehe nastoje objasniti prema učenjima Freuda
(Gerz, 1966; Hävens, 1968; Weisskopf-Joelson, 1955). Har-
rington je nedavno, u članku koji još nije objavljen, iz-
razio uvjerenje da je »paradoksna intencija pokušaj da
se svjesno potakne automatska obrana i to tako da se
u čovjeku stvara jedan protufobičan stav, čiji je opis
dao Fenichel. Prema psihoanalitičkom modelu paradok-
sna se intencija može promatrati kao oslobađanje simp-

123
toma pomoću korisno upotrijebljenih obrana, koje pak
zahtijevaju manji utrošak psihičke snage čovjeka nego
što to zahtijevaju fobični ili opsesivno-kompulzivni simp-
tomi. Prilikom uspješne primjene paradoksne intencije
događa se proces u kojem se zadovoljavaju poticaji ida,
super-ego postaje saveznik ega, a sam ego dobiva veću
snagu i postaje manje ograničen — posljedica toga je da
osjećaj tjeskobe slabi i nestaje, a stvaranje simptoma se
umanjuje«.
Paradoksnu intenciju ne upotrebljavaju samo psiho-
analitičari i behavior-terapeuti već i psihijatri, koji je
upotrebljavaju zajedno sa sugestivnim liječenjem. Ta-
kav je primjer iznio Briggs (1970) na sastanku Kraljev-
skog medicinskog društva:

Zamolili su me da pogledam jednog mladića iz Liver-

poola čiji se problem sastojao u mucanju. Želio je posta-
ti nastavnik, ali mucanje je nespojivo s predavačkim po-
zivom. Najviše se bojao i brinuo zato što je, uslijed mu-
canja, postajao smeten i zbunjen, tako da je prolazio
kroz pravu duševnu agoniju kad se nalazio u situaciji da
mora nešto reći. Običavao je primjenjivati neku vrstu
duševnog uvježbavanja svega onog što je namjeravao re-
ći, a tek onda bi to pokušavao i izreći. No, to nije išlo,
zato što bi se ponovo uplašio i zbunio. Izgledalo mi je sa-
svim logično da bih ovom mladom čovjeku pomogao ako
bih ga osposobio da učini upravo ono čega se boji. Sjetio
sam se članka Viktora Frankla što sam ga nedavno proči-
tao, a koji govori o reakciji paradoksa. Tako sam pacijen-
tu dao savjet: »Ovog ćeš vikenda izaći i pokazati ljudima
kakav si ti primjeran i zabavan mucavac. I nećeš uspjeti
u tome kao što ni sve ove godine nisi uspijevao pravilno
govoriti.« Sljedećeg je tjedna ponovo došao i bio je sa-
svim očito ushićen, jer mu se govor dosta popravio. Re-
kao mi je: »Što mislite što se dogodilo? Otišao sam s pri-
jateljima u gostionicu i jedan od njih mi je rekao 'mislio
sam da ti inače mucaš', na što sam ja odgovorio — 'mu-
cam, pa što'!« Pokazalo se da je to bila uspješna terapija.
Ne tražim nikakve zasluge za uspjeh u ovom slučaju; njih
zaslužuje, osim samog pacijenta, jedino Viktor Frankl.

124
 Briggs je namjerno upotrijebio paradoksnu intenciju
u kombinaciij sa sugestijom; no, sugestija se ionako ne
može potpuno izbaciti iz terapije. Međutim, ne bi nika-
ko bilo umjesno terapijski učinak paradoksne intencije
smatrati tek pukim sugestivnim učinkom. Sljedeći pri-
mjer, koji se odnosi na jedan drugi slučaj mucanja, mo-
gao bi rasvijetliti taj problem. Taj sam primjer dobio
zahvaljujući jednorp studentu sa Duquesne sveučilišta:

Sedamnaest godina sam patio zato što sam jako mu-

cao; povremeno uopće nisam mogao govoriti. Obilazio
sam brojne terapeute koji su se bavili problemom govo-
ra, ali pomoć nisam dobio. Jednom sam prilikom dobio
u zadatak da pročitam vašu knjigu Čovjekovo traganje
za smislom.3 I tako, kada sam pročitao knjigu odlučio
sam da i sam pokušavam s paradoksnom intencijom. Već
je u prvom pokušaju djelovala nevjerojatno — mucanje
je nestalo. Zatim sam tragao za drugim situacijama u ko-
jima bih inače normalno mucao, te ponovo primjenjivao
paradoksnu intenciju i ona se opet pokazala kao uspješ-
no sredstvo za ublažavanje mucanja. U situacijama u ko-
jima nisam koristio paradoksnu intenciju — mucanje se
vrlo brzo ponovo vraćalo. To je zapravo dokaz da uspješ-
no rješavanje i olakšanje svog problema dugujem djelo-
tvornoj upotrebi paradoksne intencije.

Paradoksna intencija može pokazati još jače i uspješ-

nije djelovanje u slučajevima u kojima se radi o nega-
tivnoj sugestiji, to znači tamo gdje pacijent uopće i ni-
kako »ne vjeruje« u uspješnost i korisnost liječenja. Evo
primjera što sam ga dobio od Abrahama Georgea Py-
nummootila, inače socijalnog radnika:

U moj je ured došao mladić čiji se problem sastojao u

tome da je vrlo jako i napadno žmirkao očima. Uvijek
kad se trebao nekome obratiti, počinjao bi ubrzano trep-
tati očima. Ljudi su ga počeli ispitivati zašto to čini i on
se zbog toga počeo brinuti. Savjetovao sam mu da se ob-
3
U nas objavljeno pod naslovom Zašto se niste ubili?, u nakla-
di prevodioca Karla Prendivoja, u biblioteci »Oko tri ujutro«,
Zagreb, 1978. (op. prev.).

125
 rati psihoanalitičaru. Nakon mnogih sati razgovora, vratio
se rekavši da psihoanalitičar nije mogao pronaći razlog
njegovu problemu i pomoći mu da ga riješi. Tada sam
mu dao savjet: sljedeći put kad budeš s nekim razgova-
rao trepći očima što je moguće brže i jače, tako da na-
mjerno pokažeš toj osobi koliko istinski brzo možeš žmir-
kati. Odgovorio mi je da mora da sam lud kad mu tako
što savjetujem misleći da će, ako tako postupi, samo po-
jačati naviku da trepće očima, umjesto da taj problem
riješi. Naprosto je izjurio iz moje sobe i ja ga nisam ne-
koliko tjedana ni čuo ni vidio. A onda se jednog dana
pojavio. Bio je vrlo radostan i ispričao mi što se dogodi-
lo. Budući da se u onom trenutku nije slagao s mojim
savjetom, nekoliko dana nije o njemu uopće razmišljao.
Za to se vrijeme njegovo stanje još više pogoršalo i goto-
vo je poludio. Jedne noći, prije nego što je pošao na spa-
vanje, sjetio se mog savjeta i rekao sam sebi: »Pdkušao
sam sve što znam da riješim svoj problem, ali ništa nije
pomoglo. Zašto da ne pokušam i to što mi je predložio
moj socijalni radnik?« I tako, sutradan se slučajno do-
godilo da je prva osoba koju je sreo bila njegov bliski
prijatelj. Odmah mu je najavio da će treptati očima što
najviše i najbrže može, dok bude s njim razgovarao. No,
na svoje iznenađenje, uopće nije mogao ni trepnuti za ci-
jelo vrijeme razgovora. Od toga se vremena počeo sasvim
normalno ponašati i nakon nekoliko tjedana više uopće
nije pomišljao na tu svoju naviku.

Benedikt (1968) je pripremio brojne testove za paci-

jente kod kojih se paradoksna intencija pokazala uspješ-
nom kako bi procijenio njihovu podložnost sugestiji. Po-
kazalo se da su ovi pacijenti sugestiji podložni ispod
prosjeka, štoviše, mnogi su pacijenti u početku primje-
njivali paradoksnu intenciju sa snažnim uvjerenjem
kako ona ne može pomoći, no ipak se na kraju uspjeh
ukazao. Uspjeli su ne zbog sugestije, već upravo suprot-
no — bez obzira na nju. Uzmimo za primjer priču jednog
mog čitaoca:

Dva dana nakon što sam pročitao knjigu Čovjekovo

traganje za smislom našao sam se u situaciji koja je pru-
žala mogućnosti da se iskuša logoterapija. Za vrijeme
prvog seminarskog predavanja o Martinu Buberu otvore-

126
 no sam se suprotstavio do tada iznesenim stavovima. Dok
sam iznosio svoje poglede, počeo sam se iznenada jako
znojiti. Postavši svjestan tog pretjeranog znojenja, osje-
tio sam još veći nemir zbog toga što me drugi vide kako
se znojim, što je izazvalo još više i jače znojenje. Gotovo
istoga časa sjetio sam se slučaja što ga je obrađivao liječ-
nik prema savjetu Vas, dre Frankl, u vezi sa strahom od
znojenja i pomislio sam: »Evo i mene u sličnoj situaciji.«
Budući da sam oduvijek bio sumnjičav prema različitim
metodama, a posejpno prema logoterapiji, shvatio sam da
je ovaj trenutak idealna prilika da se iskuša logoterapija.
Sjetio sam se vašeg savjeta onom liječniku i odlučio da
namjerno pokažem ljudima koji su me slušali koliko se
jako mogu znojiti. Nastavio sam govoriti o svojoj temi,
a istovremeno sam jednolično ponavljao u sebi: »Jače!
Jače! Jače! Pokaži tim ljudima koliko se jako možeš zno-
jiti, stvarno im to pokaži!« U roku od dvije ili tri sekun-
de kako sam na taj način primijenio paradoksnu inten-
ciju, iznenada sam mogao osjetiti kako se znoj na mojoj
koži počinje sušiti i u sebi sam se nasmijao. Bio sam
zapravo zaprepašten i iznenađen takvim rezultatom, jer
nisam vjerovao da će logoterapija djelovati. A djelovala
je, i to još kako brzo! Uzbuđen zbog tog otkrića, pomislio
sam: »Do vraga, dr Frankl stvarno ima nešto s tim! Bez
obzira na moje sumnjičave osjećaje, logoterapija je u
mom slučaju zaista pokazala svoj učinak.«

Paradoksna intencija se može vrlo uspješno koristiti

x radu s djecom (Lehembre, 1964), čak i u okvirima ra-
zrednih zajednica. Sljedeći primjer dugujem Paulini Fur-
less, savjetniku i nastavniku:

Libby (stara 11 godina) je imala običaj da neprekidno

i uporno zuri u drugu djecu. Djeca su se tužila na nju,
prijetila joj, ali sve bez koristi. Gospođica H., učiteljica,
bila je uporna u nastojanju da odvikne Liibby od te na-
vike. Svašta je pokušavala da bi to postigla, od primje-
njivanja tehnika modifikacije ponašanja, preko kažnja-
vanja izdvajanjem od druge djece, sve do razgovora u
četiri oka. No, stanje je postalo još gore. Gospođica H.
je bila od velike pomoći kada sam ja preuzela slučaj dje-
vojčice i tako smo stvorile plan rada. Sljedeći dan, prije
početka nastave, ona je pozvala Libby u sobu i rekla joj:
»Libby, danas želim da se duboko i uporno zagledaš u

127
 Ann, Richarda i Lods. Prvo u jednog, zatim u drugog ,i ta-
ko redom, po petnaest minuta u svakog i tako cijeli dan.
Ako zaboraviš, podsjetit ću te. Nećeš ništa drugo raditi,
samo zuriti u njih. Neće li to biti zabavno?« Libby je po-
malo sumnjičavo pogledala u nj i rekla: »A . . . a . . . ali,
gospođice H., to zvuči glupo.« »Uopće ne, Libby, ja to
stvarno ozbiljno mislim«, odgovorila je gospođica H. »To
izgleda tako smiješno«, rekla je Libby, smiješeći se. Tada
se i gospođica H. nasmiješila: »To stvarno izgleda smije-
šno, zar ne? Hoćeš li pokušati?« Libby se zarumenjela.
Gospođica H. joj je zatim objasnila da se ponekad doga-
đa da navika nestaje ako sami sebe prisiljavamo da čini-
mo nešto što zapravo ne želimo činiti. Kad su svi učenici
ušli u razred i sjeli, gospođica H. je dala Libby tajni znak
da započne sa svojom igrom. Libby je na trenutak pogle-
dala u gospođicu H., a zatim došla do nje i braneći se,
rekla: »Ja to ne mogu učiniti!« »U redu«, odgovorila je
gospođica H., »pokušat ćemo kasnije«. Pred kraj dana ob-
je su bile oduševljene jer Libby više nije bila u stanju
da ponovi svoju prijašnju naviku. Djevojčica je bila po-
nosna što je to postigla i kasnije je upitala gospođicu H.
da li je i ona primijetila da se to više ne događa. Gospo-
đica H. je to potvrdila i čestitala joj na tome. U našem
posljednjem razgovoru o Libby, gospođica H. me je izvije-
stila kako je Libby ponovo zadobila ugled među drugom
djecom, da se promijenila i da je svi vole. Ja naprosto
uživam raditi s paradoksnom intencijom, jer ona pruža
nešto poput onog: »Hajde da život ne uzimamo baš tako
ozbiljno i strogo. Zabavljajmo se na račun vlastitih pro-
blema. Postavimo li se u stranu, te iz prikrajka gledamo
na njih i smijemo im se, oni će naprosto i jednostavno
nestati — kao dim!« To često govorim djeci i ona shva-
ćaju duh takve šale.

Možemo slobodno reći da je i autorica vrlo dobro shva-

tila duh naše tehnike, koji počiva na čovjekovoj sposob-
nosti samoodvajanja.
Ovakvim i sličnim slučajevima ne mislim tvrditi da je
paradoksna intencija djelotvorna i uspješna u svakom
slučaju ili pak da se njezin učinak sasvim lako postiže.
Paradoksna intencija, kao ni logoterapija općenito, ni-
je lijek za sve — takvo što jednostavno ne postoji na po-
lju psihoterapije. No, paradoksna intencija se može

128
 pokazati djelotvornom čak u vrlo teškim i kroničnim
slučajevima — kod djece, jednako dobro kao i kod sta-
rijih ljudi. Kocourek, Niebauer i Polak (1959), Gerz (1962,
1966), te Victor i Krug (1967) objavili su s tim u vezi
opširan i opsežan materijal. Jedan od slučajeva koji je
obradio i objavio Niebauer, odnosio se na staricu od 65
godina koja je tokom šest godina patila od prisile da
neprestano pere ruke; Gerz je liječio ženu koja je 25
godina imala fobfthjLu neurozu; Victor i Krug su imali
slučaj prisile na neprestano kockanje, koja je jednog čo-
vjeka mučila već dvadeset godina. Čak se i u tim i ta-
kvim slučajevima može postići uspjeh. No, uspjeh je
dostupan samo uz, da tako kažemo, žrtvu potpunog
osobnog sudjelovanja samog terapeuta. To je u detalje
prikazano u izvještaju o jednom odvjetniku koji je bo-
lovao od opsesivno-kompulzivne neuroze, a liječio ga
je Kocourek. Slučaj je objavio Friedrich M. Benedikt i
on predstavlja dio njegove disertacije na Medicinskoj
školi Sveučilišta u Miinchenu:4

Slučaj se odnosi na četrdesetjednogodišnjeg odvjetnika,

koji je rano otišao u mirovinu, upravo zbog svoje opse-
sivno-kompulzivne neuroze. Njegov je otac bolovao od bak-
teriofobije, što može ukazivati i na nasljednu pozadinu
same njegove bolesti.5 Pacijent je kao dijete imao naviku
da iz straha od moguće zaraze vrata otvara laktovima.
Pretjerano se brinuo za čistoću i izbjegavao je dodire s
drugom djecom, zato što su ona mogla biti prenosioci
bolesti. U toku osnovne i srednje škole bio je dosta povu-
čen i izdvojen od drugih. Bio je sramežljiv i povučen zbog
čega su ga njegovi školski drugovi zadirkivali. Pacijent se
sjeća i jednog od prvih simptoma svoje bolesti. Kada se
jedne noći 1938. godine vratio kući, našao je neku dopis-
nicu i bio je naprosto prisiljen da je pročita šest puta.
»Da je nisam pročitao, ne bih imao mira.« Provodio je
4
Za prijevod ovog izvještaja, sa njemačkog na engleski, zahvalan
sam dru Josephu B. Fabryju, direktoru Instituta za logoterapiju
u Berkeleyju.
5
Potpuno se slažem sa Haysom (1972) koji tvrdi da je »genet-
ska predispozicija gotovo sine qua non«, barem kad se radi o
teškim slučajevima.

129
 večeri i večeri naprosto prisiljen da čita knjige, sve dok
»sve ne bi bilo kako treba«. Nije htio jesti banane zato
što je smatrao da se na njima zadržavaju baikterije iz
različitih mjesta i morskih pristaništa i zato što su dola-
zile iz primitivnih krajeva — posebno se bojao bakterija
koje prenose lepru. Zatim ga je 1939. godine zaokupila
»fiksna ideja Velikog petka«; naime, bojao se da bi se
slučajno moglo dogoditi da na taj dan jede meso ili da
pak prekrši neko drugo vjersko pravilo. Kada je u sred-
njoj školi čuo za Kantovu Kritiku čistog uma, potpuno ga
je zaokupila pomisao da su svi objekti ovog svijeta ne-
stvarni. »Ta je misao bila za mene odlučujući udarac, sve
što je bilo prije toga predstavljalo je samo uvod«, tužio
se kasnije. Ta je zaokupljenost postala i središnja tema
njegove bolesti. Neprestano je strahovao i brinuo se da
sve što radi napravi »sto posto« točno.6 Stalno je ispitivao
svoju savjest, prema točno određenom obredu. »Živio
sam u svijetu formalizma«, izjavio je, »koji je još i danas
prisutan.« Na primjer, naprosto je bio prisiljen da nada-
leko i naširoko zaobiđe svaki križ na koji bi naišao, iz
straha da bi mogao dodirnuti nešto sveto. Počeo je po-
navljati neke rečenice, kao — »Ja nisam učinio ništa lo-
še« — kako bi izbjegao kazni. Ti su simptomi za vrijeme
rata donekle izgubili na jačini. No, u ratu je postao pred-
met zadirkivanja, zato što sa svojim drugovima nije odla-
zio u javne kuće. U pitanjima spolnog života bio je pot-
puno naivan — uopće nije znao da je za spolni čin po-
trebna erekcija. Jedna mu je djevojka rekla da s njim
nešto nije u redu, jer mu nedostaje muška odlučnost.
Kasnije se podvrgnuo psihoanalitičkom liječenju i hipno-
zi i to je pomoglo utoliko da je postigao erekciju. Među-
tim, to liječenje nije uklonilo njegove opsesivno-kompul-
zivne simptome. Oženio se 1949. godine. Tiim su potezom
nestale prvobitne nevolje s potencijom, ali tek pošto se
ponovo podvrgnuo liječenju. Do tog je vremena završio
i studij, te diplomirao. Radio je u policiji, a kasnije i u
Ministarstvu financija, ali je izgubio posao zato što je
bio prilično spor i nesposoban. Ponovo je razgovarao s
liječnikom, ali to nije donijelo nikakvo poboljšanje. Na-
šao je novi posao na željeznici. Istovremeno je došao u
fazu da je vlastitoj kćeri zabranjivao da mu prilazi, jer
6
Za pobliže informacije o takvim »stopostotnim radnjama«, kao
osnovnom obilježju opsesivno-kompulzivne strukture karaktera,
vidi Frankl, 1955.

130
 se potajno bojao da bi je mogao spolno zloupotrijebiti.
Opsesivno-kompulzivni simptomi još su se više pogoršali
počevši od 1953. godine. Dogodilo se da je 1956. godine
čitao nešto o jednoj medicinskoj sestri koja je imala shi-
zofreniju, a koja je došla u takvo stanje da je iskopala
vlastite očne jabučice. Počeo se bojati da bi on to isto
mogao učiniti sebi ili nekom malom djetetu. »Što sam se
više borio s tom pomisli, to je ona jače odzvanjala u me-
ni«, izjavio je. Brojevi i njihov red postali su mu sve zna-
čajniji. Preko noći je obavezno morao ostaviti tri naran-
če na stolu, jer se inače uopće ne bi mogao smiriti. Po-
novo je ušao u razdoblje neprestanog mijenjanja poslova.
Nije uspjelo ni liječenje homeopatijom i akupunkturom,
kojem se podvrgnuo 1961. godine, dok je godinu dana pri-
je, dakle 1960. godine, bio na liječenju kod jednog psiho-
loga, također bezuspješno. Napokon je 1962. godine do-
spio u duševnu bolnicu, gdje su mu, nakon postavljene
dijagnoze shizofrenije, dali ukupno četrdeset pet inzulin-
skih šokova. Noć prije otpuštanja iz bolnice doživio je
živčani slom i u glavu mu se uvukla misao da je sve za-
pravo nestvarno. »Od toga dana nadalje«, izjavio je pa-
cijent, »to je bila moja osnovna i središnja misao koja
mi je neprestano prijetila, i bio sam u velikoj nevolji«.
Pokušavao se liječiti u inozemstvu, ali ni to nije bilo od
pomoći. U roku od jedne godine, dvadeset je puta promi-
jenio posao, radeći svašta — od poslova turističkog vodi-
ča, agenta za prodaju karata, sve do poslova pomoćnika
u tiskari. 1963. godine podvrgnut je radnoj terapiji, koju
je smatrao barem djelomično uspješnom. Međutim, 1964.
godine opsesivno-kompulzivni simptomi su postali još ja-
če izraženi, tako da je pacijent postao sasvim nesposoban
za posao. U tom ga je razdoblju najčešće zaokupljala mi-
sao: »Moglo bi se dogoditi da nekome iskopam oči. Svaki
puta kad na ulici prođem pored nekog čovjeka, moram
se okrenuti da bih se uvjerio da to nisam učinio.« Njegova
porodica više nije mogla podnositi takvo stanje. Zbog to-
ga je primljen u našu Poliklimku, pod dijagnozom »te-
ška opsesivno-kompuilzivna neuroza«. Ispitivanja nisu ot-
krila nikakve organske poremećaje. Dobio je lijekove da
bi se smirio. Ovako je izgledao prvi dan psihoterapijskog
liječenja: pacijent se pdkazuje kao nemiran i napet; nepre-
stano gleda u vrata da bi se uvjerio nije li nekome ipak
iskopao oči. Široko zaobilazi svako dijete koje sretne na
hodniku (u susjednoj klinici za uho, grlo i nos nalazi se
dosta djece) Neprestano vrši neke »ceremonijalne« kret-

131
 nje, kako bd bio siguran da nije nekoga ozlijedio. Stalno
promatra svoje ruke u strahu da nije nekome možda ipak
iskopao oči, pa se sada na njegovim rukama suši ona sta-
klasta tekućina što je iscurila iz tih očiju. Drugog dana s
pacijentom se počinje razgovarati — takvi se dugi i pre-
težno općeniti razgovori nastavljaju tokom čitavog lije-
čenja. Dr Kocourek se trudi da prodre u pacijentove osje-
ćaje krivnje, da razjasni odnose s majkom, ženom i dje-
com, neprestano mijenjanje poslova, opsesiju da je sve
nestvarno i tome slično. Pacijent je jednom prilikom iz-
razio svoj strah da će mu život skončati u nekoj ustanovi
ili da će početi napadati ljude i djecu, a onda će ga zatvo-
riti kao »ludog«. Dr Kocourek mu je tada objasnio razli-
ku između prisilne radnje i misli koja ga opsjeda. Uka-
zao je pacijentu na_činjenicu da, upravo zahvaljujući svo-
joj bolesti, on uopće nije sposoban da nekome učini zlo
ili nanese nepravdu. Njegova je bolest, kao opsesivno-
-kompulzivna neuroza, najbolje jamstvo da on neće poči-
niti nikakvo zločinstvo: sam strah da bi mogao nekome
iskopati oči, dovoljno je jamstvo da uopće ne bi bio u
stanju provesti tu svoju opsesivnu misao. Četvrtog dana
liječenja pacijent je izgledao nešto mirnije i opuštenije.
Peti dan liječenja protekao je ovako: pacijent nije sigu-
ran i pomalo je neodređen, iako kaže da sve sasvim is-
pravno razumije. Neprestano zahtijeva sigurne potvrde
da objašnjenja što mu ih daje dr Kocourek vrijede »u
svako vrijeme i na svakom mjestu«. Između šestog i de-
setog dana razgovori se nastavljaju. Pacijent postavlja
mnoga pitanja, na koja dobija potanke odgovore. Čini se
da je manje nemiran. Jedanaesti dan liječenja: pacijentu
je objašnjena bit paradoksne intencije: rečeno mu je
kako ne bi smio obuzdavati svoje misli, već, naprotiv, pu-
stiti da naprosto naviru kako hoće — ne treba strahovati
zbog posljedica, jer' se ništa neće dogoditi. Mora nasto-
jati da se suoči s mislima koje ga opsjedaju primajući ih
uz dozu ironije ili »smijeha« — onda više neće imati raz-
loga da ih se boji, a ako se ne trudi da se s njima bori,
one će same izblijedjeti. Budući da ima obilježje opsesiv-
no-kompulzivnog neurotičara, jednostavno može sebi do-
pustiti i priuštiti da stvarno i učini ono čega se toliko bo-
ji. Dr Kocourek će naprosto preuzeti odgovornost za sve
što pacijent bude napravio. Petnaesti dan liječenja: otpo-
činju aktivne vježbe. U pratnji dra Kocoureka, gospodin
H. šeće bolnicom, neprestano vježbajući paradoksnu in-
tenciju. Prvo je dobio nalog da izgovara i ponavlja odre-

132
 đene rečenice kao: »No dobro, hajde već jedanput da
iskopamo te oči! Prvo će doći na red svi pacijenti u ovoj
sobi, zatim ćemo uhvatiti liječnike, a na kraju i bolničar-
ke. Ali, nije dosta da se oko iskopa samo jednom; ja ću
to učiniti pet puta za svako. A, kad završim s ovim ljudi-
ma ovdje, neće više ostati ništa osim te slijepe gomile. A
iz njihovih će očiju posvuda curiti staklasta tekućina! Če-
mu služe čistačice, pitam se? Sada će barem imati što
čistiti!« Ili ovako: »Ah, evo sestre; ona je baš pogodna
žrtva — iskopat ću joj oči! U prizemlju ima mnogo posje-
tilaca, tamo ima dosta posla za mene. Kakva divna prili-
ka za iskopavanje očiju en masse! Ima tu i ljudi koji su
važni i na visokim položajima; isplati se obraditi i h . . .
Kad zavnšim sa-svima njima, neće ostati ništa osim gomi-
le slijepaca i rijeke staklaste tekućine iz njihovih očnih
duplja...« Ovakve su rečenice primjenjivane u raznim va-
rijacijama, već prema tome o kojoj se prisilnoj misli ra-
dilo. Za vrijeme tih vježbi dr Kocourek se morao i lično
vezati uz pacijenta, jer je ovaj, naročito u početku, pru-
žio veliki otpor prihvaćanju paradoksne intencije. Nije
vjerovao u uspjeh metode i bojao se da bi se i pored svega
ipak mogao okomiti na žrtvu svoje opsesivne misli. Tek
kada mu je dr Kocourek pokazao što zapravo treba da
radi, pacijent je pristao da surađuje. Uredno je ponavljao
rečenice koje su mu sugerirane i savjesno vježbao onaj
»smiješan način hodanja« po bolnici, u kojem je, kako je
kasnije priznao, stvarno uživao. Nakon takvih uvodnih
vježbi, sledi su ga natrag u sobu i rekli mu neka dalje sam
vježba paradoksnu intenciju. Još istog dana njegovim je
usnama po prvi puta proletio stidljiv osmijeh i primijetio
je: »Prvi puta shvaćam i uviđam da su moje misli zaista
smiješne!« Pacijent je dvadesetog dana liječenja izjavio
da je sada sposoban da bez teškoća prihvati i primijeni tu
metodu liječenja. Rečeno mu je da nastavi s primjenom
paradoksne intencije ii to ne samo ikad susretne čovjeka
kome misli da je iskopao oči, već i da bi otklonio svaku
opsesivnu misao time što će jednostavno unaprijed misliti
na nju. Sljedećih je dana uporno vježbao paradoksnu in-
tenciju — sam iili zajedno s drom Kocourekom. Liječenje
se proširilo odlaskom na dječju kliniku za uho, grlo i nos,
koje se posebno bojao. Ohrabrivali su ga da nađe nekakvu
ispriku i ode na tu kliniku, te da tamo nastoji primijeniti
paradoksnu intenciju na ovakav način: »U redu, sad ću
otići da se pozabavim i oslijepim neke klince; krajnje je
vrijeme da ispunim svoju dnevnu normu. Ona staklasta

133
 tekućina zalijepit će se za moje ruke, ali ne marim i nije
mi stalo ni do čega, a posebno do opsesivnih misli koje
me opsjedaju.« Ili: »Slučaj je da mi nadolaze brojne opse-
sivne misli. One mi tako pružaju priliku da vježbam pa-
radoksnu intenciju, tako da budem sasvim spreman, kad
se vratim kući.« Dvadeset peti dan liječenja: pacijent oba-
vještava dra Kocoureka da ga, barem ovdje u bolnici, više
gotovo i ne muče nikakve opsesivne misli; ne pojavljuju
se ni u prisutnosti odraslih, a ni u prisutnosti djece. Do-
godi se da čak i zaboravi na paradoksnu intenciju, a op-
sesivne misli se ne pojavljuju, no ako mu i dođe koja ta-
kva misao, izgleda da ga ona više ne plaši. Paradoksna in-
tencija pokazala je svoj učinak (i u vezi s onom misli o ne-
stvarnosti svijeta. U tu je svrhu vježbao rečenice poput:
»Dobro dakle, živim u sasvim nestvarnom svijetu; ovaj
stol nije uopće stvaran, liječnici oko mene isto tako nisu
stvarni; ali ipak, ovaj 'nestvarni svijet' čak i takav kakav
jest, nije tako loš za život. Ali, na kraju krajeva, to što
razmišljam o takvim stvarima zapravo je dokaz da sam
ja stvarno ovdje prisutan. Da sam kojim slučajem nestva-
ran, ne bih o tome uopće mogao razmišljati.« Pacijentu
je dvadeset osmog dana liječenja dopušteno da po prvi
puta napusti bolnicu. Tog je dana bio uplašen, jer je mi-
slio da neće imati snage i moći 'dotad primjenjivanu tera-
piju koristiti ,i vani. Dobio je savjet da svoje misli ovako
oblikuje: »Tako, evo sad ću izaći van i imam divnu prili-
ku da tamo vani, na ulici, napravim pravi dar-mar. Do-
bro će mi doći promjena, jer ću sad moći kopati oči i
ljudima izvan bolnice. Neće biti čovjeka koji mi neće do-
pasti šaka, ni jedan neće pobjeći ni izbjeći.« Bolnicu je
napustio u velikom strahu. No, vratio se sav sretan i oza-
ren, jer je sve dobro ispalo. Usprkos svojim sumnjama, sa-
svim se lijepo snašao i bez problema je koristio rečenice
koje je naučio. Za razliku od iskustava u krugu bolnice,
na ulici su se opsesivne misli ipak javljale, ali ga zato vi-
še nisu plašile. Šetao je gradom otprilike jedan sat i za
to je vrijeme svega dva puta bio prisiljen da se osvrne iza
sebe. A, i to se dogodilo zato što je previše kasno pomi-
slio na paradoksnu intenciju. »Jedva da sam i imao neka-
kvih opsesivnih misli, a kad su se i javile, nisu me uopće
uznemiravale«, rekao je trideset drugog dana liječenja.
Trideset petog dana boravka u bolnici otpušten je kući, a
liječenje se nastavilo povremenim dolascima u bolnicu.
Tom prilikom je sudjelovao u grupnoj terapiji. Ovakvo
mu je bilo stanje nakon otpusta iz bolnice: pacijent unu-

134
tar bolničkog kruga više nema opsesivnih misli; one se
još povremeno javljaju dok šeta ulicama, ali je već na-
učio i sam izmišljati rečenice i tako se uhvatiti ukoštac
i savladati svoje misli. One više nisu nikakva zapreka nje-
govom svakodnevnom životu. Po odlasku iz bolnice, od-
mah nalazi posao, koji bez ustezanja prihvaća. U prva dva
tjedna gospodin H. posjećuje dra Kocoureka svaki dan ka-
ko bi ga obavijestio o novostima s posla i dobio savjet
kako da sobom vlada. Nakon toga, njegove se posjete svo-
de na tri puta tjedno, a nakon četiri mjeseca, jedanput
tjedno. Tek ponekad prisustvuje grupnoj terapiji. Dobro
se prilagodio na poslu (šef je zadovoljan njime). Sasvim
je sposoban svaki dan vježbati paradoksnu intenciju. Za
vrijeme posla jedva da i primjećuje pojavu bilo kakvih
opsesivnih misli; javljaju se samo kada je premoren. U
toku petog mjeseca liječenja, uoči Uskrsa, ponovo se u
njemu javio nemir i tjeskoba zbog fiksne ideje Velikog
petka. Bojao se da bi se moglo dogoditi da taj dan ipak
pojede neko meso, a da toga nije ni svjestan. Razgovarao
je o tom strahu s drom Kocourekom i složili su se da pri-
mijeni ponavljanje ove rečenice: »Znam da ću jesti juhu i
da će u njoj biti puno mesa. Ja ga ne mogu vidjeti, no
budući da imam opsesivnu neurozu, mogu biti siguran i
jesam siguran da je meso tu. To što jedem takvu juhu za
mene nije grijeh, već terapija koja pomaže da ozdravim.«
Sljedeći put kad je došao radosno je ispričao kako za
vrijeme uskršnjih praznika nije imao nikakvih problema.
Čak mu nije bila ni potrebna upotreba paradoksne inten-
cije. No, tokom šestog mjeseca liječenja ponovo je zapao
u staro stanje. Opsesivne misli su se opet vratile, tako da
se ponovo morala primijeniti paradoksna intnecija. Nakon
dva tjedna obnovljenog liječenja pacijent se oporavio, po-
novo stekao nadzor nad sobom i oslobodio se opsesivnih
misli. I kasnije je povremeno dolazilo do sličnih vraćanja
na staro, no sve se vrlo lijepo moglo ispraviti u svega ne-
koliko terapijskih sastanaka. Pacijent je dobio savjet da
se u takvom slučaju odmah obrati dru Kocoureku, to zna-
či čim osjeti strah da će mu se stanje pogoršati. U toku
sedmog mjeseca liječenja, pacijent je izjavio da su opse-
sivne misli potpuno nestale, te da se pojavljuju samo ako
ise nađe pod nekim pritiskom ili ako je fizički jako iscrp-
ljen. Jednog je vikenda dobio posao kao turistički vodič
— to je bio posao koji je jako volio. Vrativši se s izleta
— prvi puta nakon mnogo godina bio je izvan Beča — sav
je sretan javio da je to bio veliki uspjeh. »Sada mogu

135
 vladati svakom situacijom«, rekao je, »moje me misli više
me uznemiravaju.« Pri kraju sedmog mjeseca liječenja od-
lazi s obitelji na odmor, koji također provodi bez ikakvih
problema. Nakon toga je prošlo tri mjeseca a da se nije
javio dru Kocoureku. Kasnije je objasnio da se osjećao ta-
ko dobro da mu liječnik uopće nije bio potreban. U tom
razdoblju uopće nije imao potrebe da upotrebljava para-
doksnu intenciju. Opsesivne ga misli nisu mučile cijela
tri mjeseca. Rekao je: »To se nikada prije nije dogodilo.«
Ipak, ako su se opsesivne misli povremeno i javljale,
nije barem više bilo onih prisilnih radnji. Naučio je da
se ravnodušno odnosi prema svojim opsesivnim mislima;
one više nisu imale nikakva utjecaja na njegov svako-
dnevni život. Uspjeh liječenja može se vidjeti i iz činje-
nice da je gospodin H. bio sposoban da normalno obavlja
svoj posao punih jedanaest mjeseeci nakon izlaska iz bol-
nice i nije više, kao prije, mijenjao zaposlenje.

Kad se radi o opsesivno-kompulzivnoj neurozi, rezul-

tate postignute paradoksnom intencijom moramo pro-
cjenjivati kroz iskustvo da je u ovom slučaju »prognoza
bolesti vjerojatno lošija nego što je to kod drugog neu-
rotičnog poremećaja« (Solyom i sur., 1972); »Nedavno je
pregledano dvanaest radova iz sedam različitih zemalja,
koji su se bavili problemom proučavanja opsesivne neu-
roze. Pokazalo se da u 50% slučajeva nije bilo znakova
poboljšanja bolesti (Yates, 1970).« U osam rasprava ko-
je govore o liječenju opsesivnih neuroza behavior-tera-
pijom, kaže se da je samo »46% slučajeva pokazalo zna-
kove poboljšanja bolesti« (Solyom i sur., 1972).
Iznosim za kraj i jedno ne manje značajno otkriće, a
to je da je tehnika paradoksne intencije pogodna i za li-
ječenje nesanice. Navest ću vam kao primjer slučaj pe-
desetčetverogodišnje žene koja je postala rob tableta za
spavanje. Sadiq je u njenom slučaju primijenio tehniku
paradoksne intencije. Jedne je noći, oko 22 sata, izašla
iz svoje sobe, došla do njega i poveo se sljedeći razgovor:

Pacijentica: Mogu li dobiti svoju tabletu za spavanje?

Terapeut: Žao mi je — večeras je ne možete dobiti. Pone-
stale su nam, a zaboravili smo obnoviti zalihe.

136
 P: Oh, kako ću sada zaspati?
T: Pa, mislim da ćete morati noćas pokušati bez ta-
blete. (Otišla je u svoju sobu, ležala na krevetu otpri-
like dva sata, a onda došla natrag).
P: Ja naprosto i jednostavno ne mogu zaspati.
T: Dobro, probajte ovako: otiđite u svoju sobu, legnite u
krevet i nastojte da uopće ne zaspite. Da vidimo jeste
li u stanju da cijele noći ne spavate.
P: Mislila sam da sam samo ja luda, ali izgleda da ste
i vi tu negdje.
T: Na trenutak je zabavno biti lud, zar ne!
P: Stvarno ste to mislili?
T: Što?
P: Da se trudim da uopće ne zaspim?
T: Naravno, mislio sam baš tako. Hajde, pokušajte! Da
vidimo možete li čitave noći ostati budni. Pomoći ću
vam tako što ću vas zazvati pri svakom obilasku. Što
mislite o tome?
P: U redu.

»Ujutro«, kaže Sadiq, »kada sam je došao probuditi

za doručak, još je uvijek spavala.« S tim u vezi prisje-
ćam se i događaja što ga je objavio Jay Haley (1963):
»Za vrijeme predavanja o hipnozi jedan se mladić obra-
tio Miltonu H. Ericksonu: 'Možda možete hipnotizirati
druge ljude, ali mene ne možete!' Dr Erickson ga je po-
zvao na podij, zamolio ga da sjedne i zatim mu rekao:
'Želim da ostanete budni, sasvim, potpuno i do kraja
budni .. budni ' Mladić je istog časa zapao u duboki
trans.«
Bolesna ideja popušta pred paradoksnom intencijom.
Međutim, bolesnik oklijeva da prihvati tu metodu, jer
nije upoznat i svjestan dobro poznate i potvrđene činje-
nice da tijelo samo osigurava onu najmanju količinu
sna koja mu je potrebna. Paradoksna intencija — npr.
kao želja bolesnika da napravi upravo suprotno, tj. da
provede neprospavanu noć — ne bi mu trebala stvarati
probleme i zabrinjavati ga.
Medlicott (1969) je koristio paradoksnu intenciju ne
samo da bi utjecao na pacijentov san već i da bi se upleo
u njegove snove. Tu je tehniku posebno primijenio na

137
slučajeve fobija i našao da ona pokazuje dobar i uspje-
šan učinak; čak i analitički usmjeren psihijatar može
je uspješno koristiti. Međutim, najznačajnije je da se
»pravilo paradoksne intencije pokuša primijeniti i na
noćne more, onako kako je to činilo jedno afričko pleme,
a o čemu se prije nekoliko godina pisalo u časopisu
Transcultural Psychology. Evo još jednog primjera: Ne-
ka je pacijentica primljena u bolnicu zbog ozbiljnog ne-
urotično-depresivnog stanja. Primijenjena je paradoks-
na intencija i njeno se stanje izvrsno popravilo; osposo-
bila se za povratak kući, ponovno preuzimanje svih oba-
veza i postala je sposobna da se suoči sa svim svojim
svjesnim tjeskobama. Međutim, nakon izvjesnog vreme-
na došla je ponovo, tužeći se da joj je san uznemiren
snovima u kojima je progoni osoba koja kao da hoće
pucati u nju ili je pak zaklati. Suprug se budio od nje-
nog vriskanja, a tada bi i nju probudio. Odlučno smo
joj savjetovali neka se samo trudi da i dalje sanja takve
snove, ali tako da u njima ne bježi od te sudbine, već
da ostane stajati na mjestu i dozvoli da taj netko u nju
puca ili je zakolje, svejedno. Suprugu je rečeno da je ni-
kako i ni pod kojim uvjetom ne budi, pa makar ne znam
kako vrištala. Kada smo se ponovo vidjeli, rekla mi je
da su noćne more nestale, ali se njezin suprug žalio ka-
ko ga ona još uvijek budi u snu — ovaj puta zato što se
smije«.
Postoji nekoliko primjera koji govore o tome kako se
paradoksna intencija pokušavala upotrebljavati čak i
kod psihotičnih manifestacija, kao što su slušne halu-
cinacije. Sljedeći primjer također navodimo iz Sadiqova
članka:

Frederick je bio dvadesetčetverogodišnji pacijent, koji

je bolovao od shizofrenije. Slušne halucinacije su bile nje-
gov glavni simptom. Neprestano je čuo glasove koji ga
ismijavaju i na taj mu način prijete. Kada sam došao u
priliku da s njim razgovaram, nalazio se u bolnici već de-
setak dana. Razgovor smo poveli kada je jedne noći, oko

138
 dva sata ujutro, izašao iz svoje ^sobe i potužio se da mu
glasovi ne daju da zaspi.
Pacijent: Ne mogu zaspati. Možete li mi, molim vas, dati
neke tablete za spavanje?
Terapeut: Zašto ne možete zaspati? Muči li vas nešto?
P: Da, svuda oko mene bruje glasovi koji mi se smiju i
ne mogu ih se otresti.
T: Jeste li o tome razgovarali sa svojim liječnikom?
P: Jesam. Rekao mi je neka ne obraćam pažnju na njih.
Ali, ja to naprosto ne mogu.
T; Jeste li uopće pokušali ne obraćati pažnju na njih?
P: Sve ove dane samo sam to i pokušavao, ali čini se da
to jednostavno ne djeluje.
T: Kako bi vam se sviđalo da pokušate učiniti nešto sa-
svim suprotno?
P: Na što mislite?
T: Jednostavno otiđite u svoju sobu, legnite u krevet i
svu svoju pažnju posvetite baš tim glasovima. Ne daj-
te im da prestanu. Nastojte da budu sve glasniji i glas-
niji.
P: Šalite se?!
T: Ne šalim se uopće. Zašto da jednostavno ne pokušate
uživati u tim prokletim stvarima.
P: Ali, moj liječnik . . .
T: Zašto ne biste barem pokušali?
Tako je on odlučio pokušati. Provjerio sam njegovo stanje
poslije otprilike četrdeset pet minuta: čvrsto je spavao!
Ujutro sam ga upitao kako je spavao protekle noći. »Oh,
spavao sam sasvim dobro«, odgovorio je. Upitao sam ga
da li je još dugo čuo glasove, a on je rekao: »Ne znam,
mislim da sam ubrzo zaspao.«

Ovaj slučaj na neki način podsjeća na ono što je Hu-

ber (1968), prilikom posjete Zen-psihijatrijskoj bolnici,
opisao kao »naglasak koji se stavlja na činjenicu da se
s patnjama mora nastojati živjeti, umjesto da se na njih
neprestano žalimo, da ih analiziramo ili pokušamo iz-
bjeći«. U tom smislu on spominje i slučaj duševno pore-
mećene budističke redovnice:

Glavni simptom u te redovnice bio je strah od zmi-

ja; posvuda je vidjela zmije i osjećala kako gmižu po
njenom tijelu. Pregledavali su je liječnici, psiholozi i psi-
hijatri, ali joj nisu mogli pomoći. Na kraju je došao i zen-

139
 -psihijatar. Bio je u njenoj sobi oko pet minuta. »Sto nije
u redu?« pitao je. »Zmije gmilžu po meni i plaše me.« Zen-
-psihijatar ise na trenutak zamislio, a zatim rekao: »Sada
nemam vremena i moram otići, ali doći ću da vas vidim
za tjedan dana. Dok me nema, želim da vrlo pažljivo pro-
matrate te zmije kako biste mi mogli, kad se vratim, to-
čno opisati njihove pokrete.« Kad se nakon sedam dana
vratio, našao je redovnicu kako obavlja svoje dužnosti, to
znači one iste dužnosti koje je obavljala prije nego što
se razboljela. Pozdravio ju je i odmah upitao: »Jeste li se
držali mojih uputa?« »Jesam«, odgovorila je, »strogo sam
obratila pažnju na zmije. Na žalost, dogodilo se da ih vi-
še ne vidim, jer su naprosto nestale kada sam ih htjela
pažljivije promatrati«.

Ako je pravilo paradoksne intencije od ikakve vrijed-

nosti, bilo bi čudno i nevjerojatno da se nije već ranije
otkrilo i dokazalo. Očito je da ga tek logoterapija obli-
kuje u znanstveno prihvatljivu metodu. Međutim, treba
spomenuti da među autorima, koji su s mnogo uspjeha
primijenili paradoksnu intenciju i objavili stečena isku-
stva, većina njih nije prošla pravu obuku iz logoterapije
niti je ikada imala prilike promatrati kako radi pravi
logoterapeut, pa čak ni u obliku edukativne demonstra-
cije. Učili su samo i jedino iz literature koja se odnosi
na to područje. Iz odlomka jednog nenadano primljenog
pisma može se vidjeti da i nestručnjaci mogu iz knjige
o logoterapiji izvući koristi — tako što paradoksnu in-
tenciju upotrebljavaju po vlastitom nahođenju:

Pet mjeseci sam lutao tražeći bilo kakve informacije o

paradoksnoj intenciji po čitavom Chicagu. Prvi puta sam
čuo o vašoj metodi iz knjige Liječnik i duša (The Doctor
and the Soul). Od tog sam vremena obavio brojne tele-
fonske razgovore; dao sam i oglas u novine (»Jeste li ko-
jim slučajem čuli za nekoga tko poznaje ili je paradoks-
nom intencijom liječio agorafobiju...«), koji je tjedan da-
na izlazio u našim novinama Tribune, ali nisam dobio od-
govora. Zašto onda još uvijek nastojim nešto više saznati
0 paradoksnoj intenciji? Zato što sam u to vrijeme, sam
1 na svoju ruku, primjenjivao paradoksnu intenciju držeći
se što sam bolje mogao primjera iz knjige. Sam sam već

140
četrnaest godina bolovao od agorafobije. Sa dvadeset če-
tiri godine doživio sam živčani slom, u vrijeme kada sam
tokom tri godine posjećivao jednog frojdovski orijentira-
nog psihijatra zbog nekog sasvim drugog problema. Te,
treće godine liječenja, doživio sam slom. Nisam više mo-
gao raditi, čak nisam mogao izlaziti van. Sestra me je
morala uzdržavati kaiko je najbolje mogla i znala. Nakon
četiri godine provedene u nastojanju da sam sebi pomog-
nem, otišao sam u bolnicu — težina mi je pala na četrde-
set pet kilograma. Šest tjedana kasnije otpušten sam iz
bolnice u »poboljšanom stanju«. Sedam mjeseci nakon
toga doživio sam novi slom. Uopće nisam mogao izaći iz
kuće. Taj sam puta dvije godine posjećivao hipnotizera.
Nije bilo baš velike pomoći. Hvatala me panika, drhtavica,
osjećao sam malodušnost. Bojao sam se da ću zapasti
u paniku, a događalo se da sam uvijek u nju i zapadao. U
ovih proteklih četrnaest godina bojao sam se zaista koje-
čega: prepurlih dućana, mnoštva ljudi na ulicama ili dru-
gim mjestima, udaljenosti itd., i ništa nije stvarno izmije-
nilo i popravilo to stanje za cijelo to vrijeme. Prije neko-
liko tjedana počeo sam se odjednom osjećati nervozno i
uplašeno — kad mi je na um došla vaša metoda. Rekao
sam sebi: »Svima ću na ulici pokazati kako je lijepo i za-
bavno paničariti i rušiti se u nesvijest.« činilo se da
sam se smirio. Nastavio sam tako što sam otišao u du-
ćan u susjedstvu. Dok je trgovac obračunavao stvari ko-
je sam kupio, ponovo sam osjetio nervozu i počeo
osjećati kako nadolazi panika. Primijetio sam da mi
se ruke znoje. Ne želeći pobjeći, baš kada je trgovac bio
pri kraju računa, upotrijebio sam paradoksnu intenciju,
govoreći sebi: »Pokazat ću ja tim ljudima i njemu koliko
se stvarno mogu i znam znojiti. Bit će svi zapanjeni.« Tek
kada sam uzeo stvari i krenuo kući, shvatio sam da sam
zapravo prestao biti nervozan i uplašen. Prije dva tjedna
u našem je susjedstvu počela karnevalska predstava. Uvi-
jek sam u takvim situacijama bio vrlo nervozan i zastra-
šen. Ovaj putä, prije nego što sam izašao iz kuće, pomi-
slio sam u sebi: »Baš ću se truditi i nastojati da zapad-
nem u paniku i padnem u nesvijest.« Prvi puta nakon to-
liko dugo vremena bio sam u stanju da odem u samo sre-
dište karnevalske priredbe, tamo gdje je bila najveća gu-
žva. Da, istina je da su se povremeno opet javljale misli
o strahu i počinjao bih osjećati 'kako nadolazi panika,
ali svaki sam puta upotrijebio paradoksnu intenciju, koja
je pomagala. Vašu sam metodu koristio kada god mi je

141
 bilo neprijatno. One večeri, na karnevalu, ostao sam do
tri sata izjutra i nisam se godinama tako dobro zabavljao.
Prvi puta nakon dugo vremena osjetio sam se ponosnim.
Otada sam učinio mnoge stvari, koje prije u strahu ne
bih činio. (Ne, još uvijek nisam izliječen, niti sam posti-
gao da učinim mnoge druge, pa i veće podvige, koje na-
prosto ne mogu učiniti jer se bojim. No, znam da se mno-
go toga promijenilo kada izađem napolje. Ima razdoblja
u kojima se osjećam kao da nikada nisam bio bolestan.
Paradoksna intencija mi pomaže da se osjećam jači. Po
prvi puta osjećam da imam nešto čime mogu uzvratiti
udarac, nešto čime se borim protiv panike. Ne osjećam
se tako bespomoćan prema njoj. Pokušao sam i iskušao
brojne metode, ali nijedna mi nije donijela tako brzo
olakšanje kao vaša, čak kada se nije radilo o najtežim
stvarima što sam ih u životu radio. Vjerujem u vašu me-
todu, zato što sam je sam iskušao i to samo na osnovi pro-
čitane knjige. Iskreno v a š . . . P. S. Paradoksnu intenciju
primjenjujem i prilikom besanih noći i ona mi pomaže
da vrlo brzo zaspim. Imam i nekoliko prijatelja kojima
vaša paradoksna intencija isto tako dobro i brzo pomaže.

Evo slučaja još jedne pacijentice koja me obavještava

o svom »pokusu«:

Kada sam odlazila na spavanje, zamišljala sam sebe u

situacijama koje su u meni izazvale paniku. Željela sam
provesti i upotrijebiti paradoksnu intenciju kod kuće, ta-
ko da bih imala dovoljno iskustva i spretnosti da je pri-
mijenim kada izađem van. Dakle, prije nego što sam znala
za paradoksnu intenciju, svom bih snagom nastojala osta-
ti mirna kada su mi se javljale takve i slične slike i uzru-
jala bih se kada bih sebe vidjela u tim situacijama. Sada
se više ne bojim i ne podliježem panici — zato što sada
znam da će mi paradoksna intencija pomoći. Mislim da
upravo zato što želim i nastojim paničariti, to ne mogu
učiniti.

Drugi se slučaj također odnosi na samostalnu primje-

nu tehnike paradoksne intencije:

U četvrtak ujutro probudila sam se uznemirena; proga-

njala me misao: »Nikada se više neću oporaviti, što da
radim?« Kako je dan odmicao, sve sam dublje i duiblje
zapadala u potištenost. Već sam počela i plakati, osjećala

142
 sam se tako beznadno. Iznenada sam se sjetila paradoks-
ne intencije i pomislila sam da bi bilo dobro da je poku-
šam primijeniti na vlastitu potištenost. Rekla sam sama
sebi: »Hajde da vidim koliko duboko mogu zapasti u po-
tištenost!« I pomislila sam: »Bit ću stvarno i istinski po-
tištena i počet ću plakati, plakat ću posvuda.« U mašti
sam počela stvarati slike koje su prikazivale mene kako
lijem potoke velikih suza, zamišljala sam kako toliko ja-
ko plačem da će suze napraviti pravu poplavu. Na tu po-
misao i na sliku koju sam pritom zamislila, naprosto sam
se počela smijati. Zamislila sam kako moja sestra dolazi
kući i kaže: »Esther, Esther, što si to zaboga radila; jesi
li morala baš toliko plakati da si poplavila čitavu kuću?«
I tako, dre Frankl, pomislivši na takav prizor, počela sam
se smijati i smijati, tako jako i glasno da sam se sama
uplašila. A, zatim sam sebi rekla: »Neka, smijat ću se ta-
ko snažno i bučno, da će svi susjedi dojuriti da vide tko
se to tako smije.« Čini se da me je to malo smirilo. To se
dogodilo u četvrtak ujutro; danas je subota, a potištenost
se još uvijek nije vratila. To što sam učinila s paradoks-
nom intencijom, slično je primjeru s ogledalom — pro-
matramo li sami sebe kako plačemo, iz nekog se razloga
dogodi da upravo zato prestanemo plakati. Ja ne mogu
plakati dok se gledam u ogledalo. P. S. Nisam vam napi-
sala ovo pismo da bih tražila pomoć — ja sam sama sebi
pomogla.

To da ljudi mogu »pomoći sami sebi« upotrebom pa-

radoksne ifitencije u vlastitom slučaju, može nam biti
shvatljivo jedino ako se ta tehnika uzima kao mehani-
zam koji umiruje ili pokreće, mehanizam koji pomaže
savladavanju poteškoća koje ima svako ljudsko biće. Iz
tog razloga paradoksna se intencija često primjenjuje
nesvjesno. Ruvsn A. K. izjavio je:

Želio sam služiti u izraelskoj vojsci. Nalazio sam u tome

smisao, jer sam želio sudjelovati u borbi svoje zemlje za
opstanak. Zbog toga sam odlučio da služim najbolje što
mogu i da pružim sve od sebe. Dobrovoljno sam se pri-
javio u najistureniju jedinicu u vojsci, u padobransku.
Bio sam izložen brojnim situacijama u kojima mi je ži-
vot bio u opasnosti. Na primjer, prilikom prvog skoka s
padobranom, strahovito sam se uplašio i doslovno se sva-

143
 kim mišićem tresao; međutim, nastojanje da to sakrijem
samo je još više pojačalo drhtavicu. Tada sam odlučio da
se opustim i dozvolim da moj strah svi vide, te da se
tresem što najjače mogu. I, nakon nekog vremena trese-
nje i drhtavica su prošli. Nehotice sam primijenio para-
doksnu intenciju i začudo — djelovala je.

Jedan drugi primjer govori o temeljnom načelu tehni-

ke paradoksne intencije, što se ne primjenjuje samo ne-
hotice već i protiv volje. Ova se priča odnosi na pacijen-
ta kojeg je liječio moj bivši student Uriel Meshoulama
sa Harvardskog sveučilišta. On kaže:

Naš je pacijent, koji je inače živio u Australiji, dobio

poziv za odsluženje vojnog roka, no bio je siguran da će
izbjeći tom pozivu, zato što je imao govornu manu — na-
ime mucao je. Da skratimo čitavu priču: dogodilo se da
je tri puta želio liječniku pokazati svoju govornu manu i
poteškoću, ali naprosto nije mogao! Došlo je i do jedne
smiješne situacije. Naime, dogodilo se da je ipak na kra-
ju oslobođen služenja vojnog roka i to na osnovi — viso-
kog krvnog pritiska. Australijska vojska vjerojatno i do7
dana današnjega ne vjeruje da taj čovjek zapravo muca.

Sličan se slučaj nalazi i u zbirci radova dr Elisabeth Lukas,

objavljenoj u Uniquestu (17, 1977, str. 32—33): »Anneliese K.,
stara pedeset četiri godine, udata i bez djece, patila je od jako
izraženog osjećaja potištenosti koji je liječila psihofarmakolo-
ški. Međutim u njoj je ipak ostajao strah da bi se bolest mogla
ponovo javiti. Zatim je primijenjena metoda paradoksne inten-
cije, kako bi joj se pokazalo na koji će način ovladati svojim
strahovima. Dobila je savjet da se nastoji odvojiti od fobije, a
da pritom koristi i svoj smisao za smiješno. Rečeno joj je da,
u času u kojem osjeti da će se javiti ta predosjećana tjeskoba,
kao terapiju upotrijebi ovakve vrste rečenica« 'No, evo, opet je
došlo vrijeme za jednu od mojih slatkih malih tjeskoba. Već se
stoljećima nije javljala... možda danas negdje oko ručka ...
neka bude jedna od onih koje su tako dobre, tako dobre da mi
oduzmu želju za jelom/ Ili: 'U redu, potištenosti moja! Samo
me pokušavaj napasti i dobro me uhvati, jer danas ti to neće
uspjeti!' Ili: 'Ne znam što je to sa mnom; ne mogu više osjeća-
ti potištenost, a bila sam tako dobra u tome. Mora da sam iza-
šla iz forme. Sve izgleda tako sjajno i veselo, a trebalo bi biti
tužno i sivo i ja bih trebala biti u dubokom očaju.' Gospođa
K. nije u sljedećih pola godine imala ni jedan ponovni napad
bolesti i sve je manje i manje morala upotrebljavati paradoksnu
intenciju.«

144
 Upravo kao što pojedinci mogu nenamjerno i samo-
stalno primjenjivati paradoksnu intenciju, to može čini-
ti i čitava grupa ljudi. Ochs (1968) je istakao kako se či-
ni da su, ne samo zen-psihijatri, već i druge vrste »etno-
psihijatrije koristile u svom radu neka pravila, koja je
logoterapija kasnije sistematizirala«. Tako izlazi da je
»temeljno načelo koje se provlači ifaluk-terapijom, za-
pravo logoiterapeutskog značenja«, a šaman meksičko-
-američke narodne psihijatrije »curandero, je logotera-
peut. Wallace i Vogelson ističu činjenicu da etnopsihi-
jatrijski sustav često koristi psihoterapijska pravila, ko-
ja je tek nedavno uočio i počeo primjenjivati psihijatrij-
ski sustav Zapadnog svijeta. Ispada da je logoterapija
jedna veza između dvije ...« (Ochs, 1969).
Slično se tvrdi i za japansku morita-psihoterapiju, kao
drugi oblik istočnjačke metode. Kako su dokazali Ya-
mamoto (1968) i Noonan (1969), morita-terapija posje-
duje »pažnje vrijedne sličnosti s Franklovom paradoks-
nom intencijom«, a Reynolds (1976) kaže da te dvije me-
tode koriste i primjenjuju »jako slične i usklađene tera-
pijske korake, koji su otkriveni nezavisno jedni od dru-
gih i tisuće milja daleko jedni od drugih«. Međutim, No-
onan (1969) ukazuje na razliku koja se očituje u tome
da morita-terapija odražava istočnjački pogled na svijet,
dok je za Zapad karakteristična logoterapija. Reynolds
zaključuje: »Frankl i njegovo učenje predstavlja kulturu
u kojoj je pojedinac na prvom mjestu, a racionalizam
traži da se otkriju osobni ciljevi«, dok »morita predstav-
lja kulturu u kojoj grupa ljudi ima prvenstveno mjesto
i u kojoj tradicija određuje ciljeve kao nešto dano«.
Vidimo da su narodi, odnosno sami ljudi pomagali,
iako nesustavno, da se logoterapija unaprijedi i razvije.
S druge je strane, međutim, logoterapija uvelike pospje-
šila i unaprijedila veliki dio onoga sto su, manje ili više
metodički, otkrili behavior-terapeuti. Ukratko, prošlost
je nadogradila logoterapiju, a ova je sama »nadogradila
budućnost, čije je posljednje desetljeće i osvojila« (Stein-

145
 zor, 1969). Na primjer, logoterapija kaže da »strah od
straha« proizlazi iz pacijentove bojazni u vezi s poslje-
dicama što ih njegov strah može izazvati (Frankl, 1953).
Valins i Ray načinili su pokus (objavio ga je Marks,
1969) kojim potvrđuju ovu logoterapijsku pretpostavku:
»Na studentima, koji su se bojali zmija, izvršen je po-
kus koji se sastojao u tome da im se pruži prilika da
slušaju lažan zvučni snimak otkucaja vlastitog srca, dok
istovremeno gledaju slike zmija. Došli su do takvog sta-
nja da su jednostavno povjerovali kako im se otkucaji
srca uopće nisu pojačali pri pogledu na zmiju. Takva je
terapija pomogla da se znatno umanji njihov strah.«
Logoterapija također uči da »strah od straha« izaziva
pojavu »bijega od straha«, te da fobija započinje onda
kada se uspostavlja patogenetski odnos izbjegavanja.
Paradoksna intencija sprečava takvo izbjegavanje time
što u potpunosti preokreće pacijentovu namjeru da po-
bjegne od straha (Frankl, 1953). To se savršeno slaže s
Marksovim otkrićima (1970), da se »fobija može sasvim
prevladati samo onda kada se pacijent nanovo suoči s
fobičnom situacijom«. Isto pravilo postoji i kod tehnika
behavior-terapije, a naziva se »flooding«. Rachman,
Hodgson i Marks (1971) objašnjavaju da se za vrijeme
»flooding« liječenja pacijent »ohrabruje i nagovara da
uđe u situacije koje ga najviše uznemiravaju«. Slično
tome, u behavior-terapiji postoji tehnika koja se naziva
»produženim izlaganjem« (o kojoj se govori u jednom
članku, 1971, Watsona, Gainda i Marksa), a koja se sa-
stoji u tome da se pacijent »ohrabruje da se što više
i što brže približi objektima kojih se boji, jer će tako
oslabiti želja za izbjegavanjem«. Marks (1969) vrlo jasno
uočava da »flooding« (preplavljivanje) ima »izvjesne
sličnosti s tehnikom paradoksne intencije«. Marks (1974)
također primjećuje da je tehnika paradoksne intencije
»dosta slična tehnici koja se zove modeliranje« (Bandu-
ra, 1968). Paradoksnoj intenciji su isto tako slične teh-

146
 nike »izazivanja tjeskobe«, »izlaganje in vivo«, »tehnika
imp lošije«, »induoirana tjeskoba«, »modifikacija očeki-
vanja nečeg«, te tehnika »produženog izlaganja«. To su
tehnike o kojima su prvi radovi objavljeni između 1967.
i 1971. godine.

DEREFLEKSIJA

Do sada smo govorili o dvije, od tri patogene pojave, ko-

je razlikujemo u logoterapiji: to su fobija, koju obilje-
žava bijeg od straha, te opsesivno-kompulzivna neuroza,
koja ima obilježje borbe protiv opsesija i prisila. Što je
treće? To je seksualno-neurotski sindrom koji, kao i
prethodna dva, obilježava neprestana pacijentova borba.
Međutim, ovdje se pacijent ne bori protiv nečeg, već se
prije i više bori za nešto, odnosno bori se da postigne
zadovoljstvo u spolnom životu. Pri tome moramo reći
da u logoterapiji postoji načelo po kojem čovjek ima
više izgleda da mu cilj potpuno izbjegne što više i jače
želi i nastoji postići zadovoljstvo.
Ako se cilj namjere u spolnom životu svede isključivo
na problem potencije i orgazma, onda taj problem isto-
vremeno postaje i središte pažnje (Frankl, 1969). U lo-
goterapiji za tu pojavu koristimo izraze »hiper-intencija«
(prekomjerna nakana) i »hiper-refleksija« (prekomjerna
pažnja). Ta dva fenomena jačaju jedan drugog, čime se
uspostavlja povratni mehanizam. Kako bi sam sebi osi-
gurao dobru T potenciju i postizanje orgazma, pacijent
svu pažnju obraća samo sebi, vlastitoj vještini, umijeću
i doživljaju. Istovremeno, on uopće ne obraća pažnju na
svog partnera, ne trudi se da mu pruži bilo kakve sti-
mulanse, koji bi ga spolno uzbudili. Posljedica toga je
opadanje potencije i mogućnosti da se doživi orgazam.
To zauzvrat samo pojačava pacijentovu hiper-intenciju
i tako se zatvara začarani krug.

147
 HIPER.-INTENCIJA HIPER-REFLEKSUA

Da bi se taj krug razbio, u igru moraju ući centrifu-

galne sile. Umjesto da samo teži postizanju što bolje
potencije i orgazmu, pacijent bi trebao biti onakav ka-
kav zapravo jest, to znači da bi trebao dati sebe. Umje-
sto da se neprestano samo proučava i gleda, morao bi
jednostavno zaboraviti na sebe i potpuno se otvoriti.
Da bi se to provelo — drugim riječima, da bi se osujeti-
la pacijentova hiper-refleksija — mora se primijeniti
jedna druga logoterapijska tehnika: to je »derefleksija«
(Frankl, 1955).
Kaczanowski (1965, 1967) je autor koji nas je mnogo
zadužio što se tiče tog problema, jer je opisao brojne
slučajeve primjene derefleksije (isključenja iz svijesti),
odnosno logoterapijskog liječenja impotencije. Ovdje ću
iznijeti slučaj jednog njegovog pacijenta, koji je imao
vrlo lijepu ženu, tako da su ljudi za njega pričali: »Sret-
nik — dobio je za ženu najzamamniju djevojku koju je
susreo.« Stoga je razumljivo da je on »želio da joj pruži
i najveće zadovoljstvo u spolnom životu, jer ga ona sva-
kako zaslužuje, a i očekuje«. Kaczenowski je zaključio
da je pacijent »očajno težio savršenosti u spolnom živo-
tu, tako da bi upravo ta njegova hiper-intencija za posti-
zanjem muževnosti, mogla biti i razlog njegove impo-
tencije«. Uspjelo mu je da pacijentu pomogne da shvati
»kako u pravoj ljubavi ima mnogo toga što je vrijedno
da se oplemenjuje. Pacijent je naučio sljedeće: ako voli
svoju ženu, onda joj može dati čitavog sebe, umjesto da
se trudi da joj pruži samo vrhunac u spolnom odnosu.
Tek tada će i njezino zadovoljstvo biti posljedica njego-

148
vog ponašanja i postupaka, a ne samo cilj postavljen
sam po sebi« (Kaczanowski. 1967).
Kao dalji korak osujećivanju pacijentove samoob-
rambene »borbe za postizanjem zadovoljstva«, Kacza-
nowski je dobro primijenio derefleksiju, na osnovi onog
što sam ja prvi puta objavio 1946. godine u Njemačkoj,
a zatim i 1952. godine u Engleskoj, a t o se sastoji u ovo-
me: Kaczanowski »je savjetovao pacijentu i njegovoj že-
ni da prekinu sa održavanjem spolnih odnosa za izvjesno
vrijeme. Takav je savjet spriječio da se javi tjeskoba
koju je pacijent predosjećao i koje se bojao. Nekoliko
tjedana kasnije pacijent je prekršio obavezu uzdržava-
nja; žena ga je na to pokušala podsjetiti, ali — na sreću
— i ona je u tom času zanemarila zabranu. Tako su nji-
hovi spolni odnosi postali sasvim normalni«. (Kacza-
nowski, 1967). Mogli bismo dodati: a onda su godinama
živjeli u s-reći i ljubavi, pa da bude kao u bajci, zar ne?
Kada sam opisivao ovu tehniku, istakao sam da je u
stvaranju hiper-intencije odlučujući činilac pojava da u
pacijentovom spolnom životu postoji određen »zahtjev«
koji lebdi nad njim. Taj se osjećaj zahtjeva može stvori-
ti zbog: (1) »Hic Rhodus, hic salta« situacije (Frankl,
1952); (2) samog pacijenta (odnosno njegove borbe da
postigne zadovoljstvo); ili (3) zbog samog partnera. U
slučajevima koji se ubrajaju u treću kategoriju, paci-
jent je potentan tako dugo dok može preuzeti inicija-
tivu.
U posljednje se vrijeme u etiologiju impotencije ubra-
jaju još dva patogena činioca: (4) pritisci zbog postig-
nute ravnopravnosti spolova, te (5) pritisak grupe. Ovdje
pojam zahtjeva^ potječe iz društva koje je zaokupljeno
uspjesima, a taj se naglasak proširuje i postavlja i na
pitanja spolnog života.
Ginsberg, Frosch i Shapiro (1972) su ukazali na »pove-
ćanu slobodu koju su žene postigle u spolnom životu«,
te na posljedicu te pojave, naime, žene su sada u prilici
da »zahtijevaju sam spolni čin«. Stewart (1972) u članku
objavljenom u medicinskom časopisu Pulse, govori o

149
 impotenciji koja se javlja kod muškaraca iz Oksforda, te
primjećuje kako »žene naprosto trče naokolo zahtijeva-
jući seksualna prava«. Nije dakle čudo da se danas
»mladi čovjek sve više tuži na impotenciju«, kako za-
ključuju Ginsberg, Frosch i Shapiro. Čini se da ovakva
opažanja, koja su gotovo ista u svim dijelovima svijeta,
potvrđuju mnoge logoterapijske pretpostavke o etiolo-
giji impotencije. Što se pak tiče pritisaka grupe, uzmimo
u obzir samo pornografiju i obrazovanje u pitanjima
spolnosti. Ljudi su od toga napravili dobar posao i raz-
vili pravu industriju. U službi tog posla uključeni su svi
oni »pritajeni i skriveni nagovarači«, kao i mass-mediji,
koji naprosto potkrepljuju i podržavaju očekivani uži-
tak u spolnom životu i zahtjev koji nad njim stoji.
Kako bih vam pobliže opisao terapeutski pristup sek-
sualnoj neurozi, navest ću vam dio članka, prvog što je
na tu temu objavljen u Engleskoj. Radi se o »dosjetki,
koja je smišljena kako bi se pacijent oslobodio osjećaja
da njegov partner nešto od njega zahtijeva: pacijentu
smo dali savjet da kaže svojoj partnerici kako je liječ-
nik strogo zabranio da imaju spolne odnose. U takvoj
situaciji žena više ne očekuje spolni čin i pacijent je na
taj način 'oslobođen obaveze'. Budući da je sada oslo-
bođen osjećaja da partner na njega postavlja zahtjeve,
pacijent dobiva mogućnost da se njegova spolnost po-
novo izrazi, da postane prava i iskrena, jer je više ne
uznemirava i ne sprečava osjećaj nekakvog zahtjeva
očekivanja. Ponekad se čak događa da se partnerica iz-
nenadi, kad joj muškarac priđe s jako izraženim uzbu-
đenjem i potencijom, pa ga čak i odbija zbog savjeta
zabrane liječnika. U takvom trenutku dolazi do promje-
ne stanja, odnosno do poboljšanja. Naime, jedino u tre-
nutku u kojem pacijent nema pred sobom nikakav drugi
cilj osim uzajamne spolne igre nježnosti i davanja —
tada i samo tada može se razbiti ranije stvoreni začara-
ni krug« (Frankl, 1952).

150
 B. J. Sahakian i W. S. Sahakian (1972) su primijetili
da je ova moja tehnika liječenja, koju sam prvi puta
objavio na njemačkom 1946. godine, u skladu s radovi-
ma Mastersa i Johnsonove (1970), koji su proučavali
spolnu nedoraslost čovjeka. Logoterapija smatra da su
unaprijed predosjećana tjeskoba i hiper-refleksija pato-
geni činioci u etiologiji seksualnih neuroza. Uzmemo li
to u obzir, netko bi mogao pitati vrijedi li tvrdnja Mas-
tersa i Johnsonove (1976) kada kaže da »još uvijek nije
jasno da li su strah od spolnog čina i s njim usko pove-
zana uloga promatrača, zaista primarni činioci koji spre-
čavaju i osujećuju normalan i uspješan spolni život«.
Sljedeći je slučaj dobar primjer za tehniku koju sam
objavio 1946. godine, a taj primjer dugujem svom biv-
šem studentu s Internacionalnog sveučilišta SAD, Myro-
nu J. Hornu:

U m o j u je sobu došao mladi bračni par, (koji se tužio

na neusklađenost u spolnom životu. Žena je često prigo-
varala svom suprugu da je loš ljubavnik, te da će ona
otići i potražiti zadovoljenje svojih potreba na drugom
mjestu. Zatražio sam da mi obećaju da će se ponašati
onako kako im kažem; naime, savjetovao sam im da to-
kom sljedećeg t j e d n a legnu potpuno nagi zajedno u kre-
vet i tako ostanu barem jedan sat. Rekao s a m i m da je
sasvim u redu da se malo ljube i miluju, ali da ni pod ka-
kvim okolnostima ne dopus'te da dođe do spolnog odnosa.
Sljedećeg su tjedna ponovo došli i rekli da su se pokuša-
vali suzdržati od spolnog odnosa, ali je ipalk tri p u t a do
njega došlo. E lergično s a m zatražio od n j i h da se i dalje
m o r a j u držati mojih uputa. Nazvali su sredinom tjedna
i rekli da naprosto nisu u s t a n j u održati obećanje; napro-
tiv, i m a j u odnos čak i nekoliko p u t a na dan. Više se nisu
vratili. Godinu dana kasnije, sreo sam m a j k u t e žene i
ona mi je rekla da se kod mladog bračnog para više nije
javio problem impotencije.

Umjetnost improvizacije igra odlučujuću ulogu u lo-

goterapijiskom liječenju impotencije. Iz primjera, koji
zahvaljujem Josephu B. Fabryju, mogu se vidjeti mo-
gućnosti i potrebe za improvizacijom:

151
 Održao sam predavanje o derefleksiji, näkon kojeg mi
se obratila jedna slušateljica i zapitala da li bi mogla .pri-
mijeniti tu tehniku i na svog mladića. Naime, on je ot-
krio da je impotentan; to je prvi puta shvatio kada je bio
s djevojkom s kojom je imao kratku avanturu. Djevojka
koja mi se obratila zva'la se Susan. Koristeći Franklovu
tehniku, odlučili smo da će Susan reći svom prijatelju
kako se nailazi pod nadzorom liječnika, koji joj je dao
neke lijekove i rekao neka se mjesec dana ne upušta u
spolni odnos. Dopustio im je da se fizički približavaju i
čine sve drugo, osim stvarnog spolnog odnosa. Sljedeći me
tjedan Susan izvijestila da je stvar uspjela. Njezin je pri-
jatelj inače bio psiholog, koji je poznavao upute Mastersa
i Johnsonove za liječenje seksualnih problema, te je sam
o tim pitanjima davao savjete pacijentima. Četiri tjedna
kasnije, Susan je ponovo došla i ispričala kako je u me-
đuvremenu kod njezinog prijatelja došlo do povratka na
staro stanje, međutim, ona ga je uspjela »izliječiti«. Bu-
dući da više nije mogla ponoviti priču o zabranama i na-
ređenjima liječnika, rekla mu je da rijetko, gotovo nikako,
doživljava orgazam i zamolila ga da te noći nemaju od-
nos, već da joj pomogne riješiti taj problem. Uspjeh je
ponovo bio potpun. Susan je vlastitom domišljatošću do-
kazala da stvarno «dobro razumije upotrebu i djelovanje
derefleksije... Od tog se vremena u njihovom odnosu vi-
še nije javljao problem impotencije.

Susan je vrlo dosjetljivo upotrijebila »centrifugalne

sile« koje sam spomenuo na početku. Kako bi pomogla
svom prijatelju da prevlada hiper-intenciju i hiper-re-
fleksiju, kako bi mu pomogla da shvati da u njihovom
odnosu mora davati sebe i zaboravljati na sebe, ona je
preuzela ulogu pacijenta. Njemu je u takvoj situaciji
dodijeljena uloga terapeuta.
Slučaj koji sam objavio još 1962. godine govori o pa-
cijentici koja ima problem fiigidnosti:

Mlada je žena došla k meni tužeći se da je frigidna.

Ispitivanjem ise otkrilo da je u djetinjstvu imala neugo-
dan doživljaj seksualne prirode, u koji je bio umiješan
njen otac. Međutim, to tragično iskustvo nije bilo glavni
razlog njene seksualne neuroze. Pokazalo se da je pacijen-
tica, budući da je bila pod utjecajem čitanja popularne

152
 psihoanalitičke literature, zapravo cijeli život živjela u
strahu da će platiti danak tom teškom doživljaju. Njena
prekomjerna nalkana i prekomjerna pažnja usredotočena
na to da potvrdi svoju ženstvenost bili su posljedica te
tjeskobe koju je predosjećala i koje se bojala; umjesto
da obrati pažnju na partnera, ona ju je pretjerano obra-
ćala sebi samoj. Orgazam je u ovom slučaju bio postav-
ljen kao isključivi cilj nakane, a istovremeno i kao sre-
dišnji objekt na koji se usmjeravala pozornost. Znao sam
da bi se u njenom slučaju uspjeh mogao postići i kraćom
logoterapijskom intervencijom, ali sam joj ipak, sasvim
namjerno, rekao kako za sada za nju nemam ni mjesta,
ni vremena, te da je moram staviti na -listu čekamja kroz
nekoliko mjeseci. Savjetovao sam joj da za to vrijeme na-
stoji da ne analizira i proučava da li stvarno jest ili nije
sposobna da doživi orgazam, već da se trudi da svu pažnju
posveti svom partneru, da mu pokaže da ga stvarno i
iskreno voli. Zatražio sam od nje: »Obećajte mi da uopće
nećete misliti ni mariti za orgazam. 0 tome ćemo razgo-
varati za nekoliko mjeseci kad vas budem počeo 'liječiti.«
Ono što sam predvidio dogodilo se nakon nekoliko dana,
bo)lje rečeno noći. Sva je sretna došla do mene da mi kaže
kako je doživjela orgazam već prvi puta kada na njega
nije uporno mislila.

Darreil Burnett je objavio sličan slučaj: »Jedna žena

koja je inače imala problem frigidnosti, imala je običai
da budno pazi što se događa u njezinu tijelu za vrijeme
odnosa, trudeći se da sve što čini, čini onako kako stoji
u priručniku. Savjetovao sam joj da ne misli na sebe,
već da svu pažnju obrati suprugu. Tjedan dana kasnije
doživjela je orgazam.«
Na ovom mjestu navest ću i jedan inače neobjavljen
slučaj u kojem se radi o preranoj ejakulaciji. Radi se o
pacijentu kojeg, je liječio Gustave Ehrentraut, koji je
studirao logoterapiju na Internacionalnom sveučilištu
SAD. On je u ovom slučaju više upotrijebio tehniku pa-
radoksalne intenćije nego derefleksije:

Tokom proteklih šest godina sve se više gubila Fredo-

va sposobnost da produži spolno sjedinjavanje sa svojom
partnericom. Pokušavao sam riješiti njegov problem kom-
binacijom različitih tehnika: modifikacije ponašanja, bio-
 energetike i odgoja u pitanjima spolnosti. Dolazio je na
sastanke gotovo dva mjeseca, a da nije postignuta nika-
kva pažnje vrijedna promjena. Odi/učio sam da pokušam
i Franiklovom paradoksnom intencijom. Rekao sam Fre-
du neka se uopće ne brine o svojoj preranoj ejaikulaciji;
jer ionako neće moći ništa promijeniti. Neka ne misli ni
na šta drugo do da zadovolji sebe. Neka skrati trajanje
odnosa na svega jednu minutu! Prilikom sljedećeg sastan-
ka, nakon tjedan dana, Fred je rekao kako je tokom tjed-
na dva puta imao odnos sa svojom suprugom, ali da nije
mogao doseći vrhunac u vremenu manjem od pet minuta.
Odgovorio sam mu da je to predugo, da to vrijeme mora
skratiti. Tokom sljedećeg tjedna, vrijeme se produžilo na
sedam minuta kod prvog odnosa, te na jedanaest minuta
kod drugog odnosa. Denise, njegova supruga je potvrdila
da je oba puta bila zadovoljena. Problem je nakon toga
nestao i oni više niisu imali potrebe da ponovo dolaze.

Claude Farris, terapeut-savjetnik u Kaliforniji, jed-

nom je prilikom primjenom paradoksalne intencije liječio
bračni par kod kojeg se javljao izvjestan oblik seksual-
ne neuroze:

Gospodina i gospođu Y. preporučio mi je ginekolog go-

spođe Y. Ona se tužila na bolove za vrijeme spolnog od-
nosa. Bili su u braku tri godine, a opisane smetnje posto-
jale su od početka. Gospođa Y. je odgojena u katoličkom
samostanu; odgajale su je redovnice, a pitanja 'spolno-
sti bila su zabranjena tema. Prišao sam joj na osnovama
paradoksne intencije. Savjetovao sam joj neka se uopće
ne trudi da se opusti, što se posebno odnosi na genitalno
područje njezina tijela; naprotiv, neka se stegne što /jače
i čvršće, te da što upornije nastoji svom suprugu onemo-
gućiti da uopće uđe u nju. Njemu je s druge strane savje-
tovano da sve snage usmjeri upravo u tom pravcu. Tjedan
dana kasnije došli su ponovo. Rekli su da su se držali
mojih uputa i savjeta i da su prvi puta uspjeli uživati u
bezbolnom odnosu. Već nakon tri naša sastanka simptomi
su prestali pokazivati znakove povratka. Paradoksna in-
tencija je dokazala svoju djelotvornost i uspješnost; poka-
zala se kao tehnika kojom se relativno brzo dolazi do
uspješnog rješenja, tako da mi nije ostavljala mnogo po-
sla.

154
 U radu Farrisa, u njegovom maštovitom pronalaženju
izlaza i rješenja različitih problema i slučajeva, sma-
tram najznačajnijom ideju da se postigne opuštanje kroz
paradoksnu intenciju. David L. Norris, istraživač iz Ka-
lifornije, načinio je pokus koji potvrđuje da je paradok-
sna intencija na pravom putu. Pokusu je podvrgnut Ste-
ve S. koji se »trudio da se aktivno opusti. Elektromio-
grafometar, kojim se koristim u svojim istraživanjima,
neprestano je pokazivao najveće vrijednosti (50 mikro-
ampera), dakle napetost je bila velika. To je trajalo sve
dok Steveu nisam rekao kako nema nade da će ikada
naučiti kako da se opusti i da je bolje da se pomiri s či-
njenicom da će čitav život provesti u napetosti. Pet mi-
nuta kasnije Steve S. je iznenada rekao: 'Oh, bože, odu-
stajem/ U tom je trenutku kazaljka mjernog instrumen-
ta naglo pala na najnižu vrijednost (10 mikroampera);
to se dogodilo takvom brzinom da sam pomislio kako
se čitav spoj negdje iskopčao. Steve S. je uspio da se
opusti upravo zato što to više nije nastojao.«
Edith Weisskopf-Joelson je ispričala slično iskustvo:
»Nedavno sam imala priliku da upoznam transcenden-
talnu meditaciju. Odlazila sam na seanse, ali sam nakon
nekoliko tjedana odustala, jer osjećam da sama od sebe
spontano meditiram, ali kad se to od mene počinje tra-
žiti, onda zapravo prestajem meditirati.«
Videant consides!

LITERATURA

Agras, W. S. (ur.), Behavior Modification: Principles and Clinical

Applications. Boston, Little, Brown and Company, 1972.
Allport, G. W., Predgovor u V. E. Frankl, From Death-Camp to
Existentialism. Boston, Beacon Press, 1959.
Personality and Social Encounter Boston, Beacon Press, 1960.
Bandura, A,, »Modelling Approaches to the Modification of Pho-
bie Disorders«, u The Role of Leaming in Psvchoterapy. Lon-
don, Churchill, 1968.

155
 Benedikt, F. M., Zur Therapie angst- und zwangsneurotischer
Symptome mit Hilfe der »Paradoxen Intention« und »Dere-
flexion« nach V. E. Frankl. Disertacija. Minhensko sveučilište,
1968.
Briggs, G. J. F., »Courage and Identity.« Članak pročitan pred
Kraljevskim medicinskim društvom, London, 5. travnja, 1970.
Buhler, C., and M. Allen, Introduction to Humanistic Psychology.
Monterey, Brooks-Cole, 1972.
Dilling, H., H. Rosefeldt, G. Kockott, and H. Heyes, »Verhaltens-
therapie bei Phobien, Zwangsneurosen, sexuellen Störungen
und Süchten.« Fortschr. Neurol. Psychiat. 39, 1971, 293—344.
Frankl, V. E. »Zur geistigen Problematik der Psychotherapie.«
Zentralblatt für Psychotherapie, 10, 1938, 33.
»Zur medikamentösen Unterstützung der Psychotherapie bei
Neurosen.« Schweizer Archiv für Neurologie und Psychiatrie,
43, 1939, 26—31.
Ärztliche Seelsorge. Vienna, Deuticke, 1946.
Die Psychotherapie in der Praxis. Beč, Deuticke, 1947.
»The Pleasure Principle and Sexual Neurosis.« International Jour-
nal of Sexology, 5, 1952, 128—30.
»Angst und Zwang.« Acta Psychotherapeutica, 1, 1953, 111—20.
The Doctor and the Soul: From Psychotherapy to Logotherapy.
New York, Knopf, 1955.
Theorie und Therapie der Neurosen. Beč, Urban & Schwarzen-
berg, 1956.
»On Logotherapy and Existential Analysis.« American Journal
of Psychoanalysis, IS, 1958, 28—37.
»Beyond Self-Actualization and Self-Expression.« Članak proči-
tan na Skupu o egzistencijalističkoj psihijatriji, Chicago, 13.
prosinca, 1959.
»Paradoxical Intention: A Logotherapeutic Technique.« American
Journal of Psychotherapy, 14, 1960, 520—35.
Man's Search for Meaning: An Introduction to Logotherapy.
Boston, Beacon Press, 1962.
»Logotherapy and Existential Analysis; A Review.« American
Journal of Psychotherapy, 20, 1966, 252—60.
Psychotherapy and Existentiälism: Selected papers on Logothe-
rapy, New York, Washington Square Press, 1967.
The Will to Meaning: Foundations and Applications of Logothe-
rapy. New York, New American Library, 1969.
Gerz, H. O., »The Treatment of the Phobie and the Obsessive-
Compulsive Patient Using Paradoxical Intention sec. Viktor
E. Frankl.« Journal of Neuro psychiatry, 3, 6, 1962, 375—87.
»Experience with the Logotherapeutic Technique of Paradoxical
Intention in the Treatment od Phobie and Obsessive-Compul-
sive Patients.« American Journal of Psychiatry, 123, 5, 1969,
548—53.
Ginsberg, G. L., W. A. Frosch, and T. Shapiro, »The New Impo-
tence.« Arch. Gen. Psychiat., 26, 1972, 21&—20.

156
Hand, I., Y. Lamontagne, and I. M. Marks, »Group Exposure
(Flooding) in vivo for Agoraphobics.« Brit. J. Psychiat., 124,
1974, 588—602.
Hävens, L. L., »Paradoxical Intention.« Psychiatry & Social Sci-
ence Review, 2, 2, 1968, 16—19.
Henkel, D., C. Schmook, and R. Bastine, Praxis der Psychothe-
rapie, 17, 1972, 236.
Huber, J., Through an Eastern Window. New York: Bantam
Books, 1968.
Jacobs, M., »An Holistic Approach to Behavior Therapy.« U A.
A. Lazarus (ur.), Clinical Behavior Therapy. New York, Brun-
ner-Mazel, 1972.
Kaczanowski, G., u A. Burton (ur.), Modern Psychotherapeutic
Practice. Palo Alto, Science and Behavior, 1965.
»Logotherapy: A New Psychotherapeutic Tool.« Psychosomatics,
8, 1967, 158—61.
Kocourek, K., E. Niebauer, i P. Polak, »Ergebnisse der klinischen
Anwendung der Logotherapie.« U V. E. Frankl, V. E. von
Gebsattel and J. H. Schultz (ur.), Handbuch der Neurosen-
lehre und Psychoterapie. München, Urban & Schwarzen-
berg, 1959.
Kvilhaug, B., »Klinische Erfahrungen mit der logotherapeutischen
Technik der Paradoxen Intention.« članak pročitan pred
Austrijskim medicinskim društvom za psihoterapiju, Beč,
18. srpnja, 1963.
Lapinsohn, L. I., »Relationship of the Logotherapeutic Concepts
of Anticipatory Anxiety and Paradoxical Intention to the
Neurophysiological Theory of Induction.« Behav. neuropsv-
chiat., 3, 3 - 4 , 1971, 12—24.
Lazarus, A. A., Behavior Therapy and Beyond. New York, Mc-
Graw Hill, 1$71.
Lehembre, J., »L'intention paradoxale, procede de psychothera-
pie.« Acta Neurologica et Psychiatrica Belgica, 64, 1964, 725—
—3i5.
Leslie, R. C., Jesus and Logotherapy: The Ministry of Jesus as
Interpreted through the Psychotherapy of Viktor FrankL
New York, Abingdon, 1965.
Lorenz, K., On Aggression. New York, Bantam, 1967.
Lyons, J., »Existential Psychotherapy.« Journal of Abnormal and
Social Psycholdgy, 62, 1961, 242—49.
Marks, I. M., Fears and Phobias. New York, Academic Press,
1969.
»The Origin of Phobie States.« American Journal of Psychothe-
rapy, 24, 1970, 652—76.
»Paradoxical Intention.« In W. S. Agras (ur.), Behavior Modifica-
tion. Boston: Little, Brown and Company, 1972.
»Treatment of Obsessive-Compulsive Disorders.« U iz. H. H.
Strupp i sur., Psychotherapy and Behavior Change 1973. Chi-
cago, Aldine, 1974.

157
Masters, W. H., and V. E. Johnson, »Principles of the New Sex
Therapy.« Am. J. Psychiatry, 133, 1976, 548—54.
Medlicott, R. W., »The Management of Anxiety.« New Zealand
Medical Journal, 70, 1969, 155—58.
Muller-Hegemann, D., »Methodological Approaches in Psychothe-
rapy.« American Journal of Psychotherapy, 17, 1963, 554—68.
Noonan, J. Robert, »A Note on an Eastern Counterpart of
Frankl's Paradoxical Intention.« Psychologia, 12, 1969, 147—
—49.
Ochs, J. M., »Logotherapy and Religious Ethnopsychiatric The-
rapy.« Članak za Sociološko društvo Sveučilišta u Villanovi,
Pensilvanija, 1968.
Pervin, L. A., »Existentialism, Psychology, and Psychotherapy.«
American Psychologist, 15, 1960, 305—309.
Polak, P., »Frankl's Existential Analysis.« American Journal of
Psychotherapy, 3, 1949, 517—22.
Rachman, S., R. Hodgson, i I. M. Marks, »The Treatment of
Chronic Obsessive-Compulsive Neurosis.« Behav. Res. Ther.,
9, 1971, 237—47.
Raskin, David E., and Zanvel E. Klein, ^Losing a Symptom Thro-
ugh Keeping It: A Review of Paradoxical Treatment Techni-
ques and Rationale.« Archives of General Psychiatry, 33, 1976,
548-55.
Reynolds, D. K., Morita Psychotherapy. Barkeley, University of
California Press, 1976.
Sahakian, W. S., i B. J. Sahakian, »Logotherapy as a Personality
Theory.« Israel Annais of Psychiatry, 10, 1972, 230—44.
Solyom, L., J. Garza-Perez, B. L. Ledwidge, i C. Solyom, »Para-
doxical Intention in the Treatment of Obsessive Thoughts:
A Pilot Study.« Comprehensive Psychiatry, 13, 1972, 3, 291—
—97.
Spiegelberg, H., Phenomenology in Psychology and Psychiatry.
Evanston, Northwestern University Press, 1972.
Steinzor, B., u Psychiatry & Social Science Review, 3, 1969, 23—
—28.
Stewart, J. M., u Psychology and Life Newsletter, 1, 1, 1972, 5.
Tweedie, D. F., Logotherapy and the Christian Faith: An Evalu-
ation of Frankl's Existential Approach to Psychotherapy.
Grand Rapids, Baker Book House, 1961.
Ungersma, A. J., The Search for Meaning. Philadelphia, West-
minster Press, 1961.
Victor, R. G., i C. M. Krug, »Paradoxical Intention in the Treat-
ment of Compulsive Gambling.« American Journal of Psy-
chotherapy, 21, 1967, 808—14.
Watson, J. P., R. Gaind, i I. M. Marks, »Prolonged Exposure.«
Brit. Med. J., 1, 1971, 13—15.
Weisskopf-Joelson, E., »Some Comments on a Viennese School
of Psychiatry.« Journal of Abnormal and Social Psychology,
51, 1955, 701—703.

158
»The Present Crisis in Psychotherapy.« The Journal of Psycho-
logy, 69, 1968, 107—15.
Yamamoto, I. »Die japanische Morita-Therapie im Vergleich zu
der Existenzanalyse und Logotherapie Frankls.« U W. Bitter
(ur.), Abendländische Therapie und östliche Weisheit, Stutt-
gart, Klett, 1958.
Yates, A. J., Behavior Therapy, New York, Wiley, 1970.
 KAZALO IMENA I POJMOVA
Adams, E. Kim, 97
Adler, Alfred, 14, 21, 59, 91
Agorafobija, 117—18, 140—41
Agras, W. Stewart, 118
Agresivnost 24, 34, 64, 66—67,
67 bilj., 93
Alkoholizam, 25—26
Allen, Melanie, 61, 110
Allport, Gordon, 110, 117
American Journal of Psychi-
atry, 38
Arnold, Magda B., 45
Asketizam, 92—93
Bacheis, Leonard, 14
Bacon, Yehuda, 37
Becker, E., 55
Bedoya, Elizabeth, :i8 bilj.
Behavior-terapija, 12—14, 20,
112, 117—118, 118—119 bilj.,
119—120, 123—124,r 145; »flo-
oding«, 146; modifikacija po-
našanja, 118—119, 119 bilj.,
120, 122, 123, 153; produženo
izlaganje, 147
Benedikt, Friedrich M., 126,
129
Bertalanffy, Ludwig von, 50
bilj., 89
Besanica, v. Nesanica
Besmislenost, osjećaj — živo-
ta, 14, 15, 18, 20—26, 40, 82,
85,—86, 91, 94
Blagostanje, 18, 22
Bloch, Ernst, 86
Bog, 60
»Bog podsvijesti: Psihoterapi-
ja i religija« (V. E. Frankl),
11
Bol zbog gubitka smrću, v.
Smrt
Brecht, Bertolt, 31
Brentano, Franz, 50, 62
Briggs, G. J. F., 124, 125
Brown, Bob, 38
Broyard, Anatole, 28
Buber, Martin, 61—63, 126
Budućnost, aktivizam —, 106—
—107
Bühler, Charlotte 61, 74
Buhler, Karl, 62, 110
Burglass, Milton, E., 123
Burnett, Darreil, 115, 153
Byers, Warren Jeffrey, 96
Camus, Albert, 21
Casciani, 38
Centar za rehabilitaciju narko-
mana (Norco, Kalifornija),
26
161
Crumbaugh, James C., 23, 26, Egzistencijska frustracija, 21,
29, 32, 36, 38 23, 79, 91
Egzistencijska praznina, 21,
Čovjekovo traganje za smi- 23—26, 73-74, 78, 91, 94
slom (V. E. Frankl), 125, 126 Egzistencijski vakuum, v. Egzi-
stencijska praznina
Ehrentraut, Gustave, 153
Dansart, Bernard, 23, 38
Eibl-Eibesfeldt, Irenaeus, 76
Demaskiranje, v. Raskrinkava-
Einstein, Albert, 32
nje
Elektrošokovi, 122
Demitologizacija neuroze, v.
Emocija, 71—72
Neuroza
Emocionalno otuđenje, 71
Depersonalizacija, v. Razosob-
Enureza, 119 bilj.
Ijenje
Erickson, Milton H., 137
Depresija, v. Potištenost
Etiologija duševnih bolesti, 12,
Derefleksija, 34, 96, 110, 147—
21, 23, 29, 47, 58, 149, 151
—154
Etnopsihijatrija, 145
Determinizam, 42, 44—46, 49,
57
Dijalog, 63, 69
Fabry, Joseph, B., 49, 49 bilj.,
Dilling, H., 111, 118
129 bilj., 151
Dimenzija, 44, 59; ljudska —,
Farris, Claude, 154—55
12, 20—21, 39—41, 40 bilj.,
Fatalizam, 48, 68, 99
42-46, 53—54, 61, 93, 116—
Fechtmann, Freddie, 25
—18; noološka —, 20, 44; psi-
Fenichel, O., 123
hološka —, 44
Fenomenologija, 57, 62, 63, 110
Djetinjstvo, 47, 47 bilj.
Fobija, 111—15, 119-22, 124,
Dopuštenost u spolnom pona-
129, 138, 144 bilj., 145-47;
šanju, 71
bijeg od straha, 111—13, 147;
Dosada, 91
v. i Strah
Drhtavica, v. Tresavica
Forstmeyer, Annemarie von,
Društvena odgovornost, 88
25
Društveno-ekonomska situacija
Fraiser, Alvin R., 26
(stanje, položaj), 19, 30, 38,
Frankl Library and Memora-
84
bilia, 33 bilj.
Društvo, — dokolice, 22, 31, 91;
Freud, Sigmund, 11—12, 14, 18,
industrijsko —, 70; — obilja,
21, 26, 45—46, 59, 66, 70, 71,
18, 22, 31, 40, 50 bilj., 91—92
77, 83, 91, 123, 141
Durlak, 38
Frigidnost, 79, 152—53
Duševna bolest, 26, 82—85
Frosch, W. A., 149—50
Furness, Pauline, 127
East Side Mental Health Cen-
ter (Bellevue, Wa), 24
Ebner Ferdinand, 61—63 Gaind, R., 146
Egzistencijalizam, 11 , 21 22, Gehlen, Arnold, 44
52—53, 61, 98—100, 106 Gerz, Hans O., 111, 113, 123

162
Gestalt opažanje, 36
Ginsberg G. L., 149—50
Goethe, Johann Wolfgang, 29,
56, 56 bilj., 83—84
Goldstein, Kurt, 89
Goodwin, Brian, 84
Govor, 61—62, 85, 85 büj.
Gray, R. N., 54
Grupna logoterapija, 26, 74,
134—35
Gusenbauer, Ilona, 94—95
Haley, Jay, 137
Halucinacija, 138—39
Hand, I., 117
Harrington, Donald Szantho,
123
Hartmann, Nicolai, 45
Hävens, L. L., 123
Hays, 129 büj.
Heidegger, Martin, 44, 101
Heisenberg, Werner, 42
Henkel, D., 111
Hess, W. R., 67
Heyse, H., 118
Hiper-diskusija, 73
Hiper-intencija, 72—73, 95—97,
147—48, 152
Hiperinterpretacija, 55
Hiper-refleksij a, 73, 147, 151,
152
Hipertrofija smisla, 58, 73
Hipnoza, 137
Hipokrizija, 70, 78
Hipotrofija smisla, 58
Histerija, 116—18
Hodgson, R., 146
Hofstätter, Peter R., 64
Hölderlin, Friedrich, 83, 91, 92
büj.
Holmes, Robert M., 74, 74 bilj.
Homeostaza, 75, 89
Horn, Myron J., 151
Htjeti, 72; v. Volja
Huber, J., 139
Humanistička psihologija, 11,
61, 63—65, 110
Humanizam, 11, 14, 57
Humor, 13, 115—18, 132, 144
bilj.
Husserl, Edmund, 50, 62
Ifaluk-terapija, 145
Impotencija, 79—80, 148—51
Individualna psihologija, 59
Indoktrinacija, 64
Industrijsko društvo, v. Dru-
štvo
Inferiornost, osjećaj —, 59, 73,
91
Insomnija, v. Nesanica
Institut za logoterapiju (Berke-
ley, Kalifornija), 129 bilj.
Intencionalnost, 62—63; inten-
cionalni predmeti, 50; svjes-
ni odnosi —, 62—63, 72
International Journal of Psy-
choanalysis, 11
Interpretacija samog sebe, 55
Intimnost, v. Senzualna blis-
kost
Jacobs, M., 111, 113, 120, 121
Jacobson, Robert L., 121
Jaspers, Karl, 106
Jezik, v. Govor
Johnson, V. E., 151, 152
Judd, 25
Kaczanowski, Godfryd, 110, 113,
148—49
»Kairos« kvaliteta, 36
Katz, Joseph, 30
Kell, W. L., 49
Klaustrofobija, 120—21
Klein, Zanvel E., 116
Kockott, G., 118
163
Kocourek, K., 110, 129, 132—36
Koegzistencija, 61—63
Komercijalizam (sport), 89
Komičnost, v. Humor
Komunikacija, v. Saobraćanje
Koncentracioni logori, 32—33,
32 bilj., 33. bilj., 37, 41, 45,
87
Konformizam, 23
Kontracepcijska pilula, 80
Korzep, Robert L., 95
Kotchen, Theodore A., 32
Kratochvil, S„ 29, 38
Kreativnost, v. Stvaralaštvo
Kreisky, Bruno, 22
Krippner, Stanley, 25
Krivica, 48
Kriza srednje dobi, 19 bilj.
Krug, Carolyn M., 110, 113
Kvijetizam, 98—99, 106
Kvilhaug, Bjarne, 12, 14, 118
Lange, Johannes, 47
Lapinsohn, L. I., 119
Lazarus, A. A., 116, 118
Lehembre, J., 110
Leslie, Robert C., 110
»Libidna hidraulika«, 64
Libidna kateksa, 68
Lifton, Robert Jay, 94
»Liječenje smislom« (V. E.
Frankl), 17 bilj.
Liječnik i duša (V. E. Frankl),
68, 140
Linn, Lawrence S., 25
Loch, Wolfgang, 14
Logos, 62—63, 69
Logo-teorija, 35
Logoterapija, 11, 12—14, 17,
20—23, 26, 28, 33—35, 41, 61,
95—96, 99—102, 106, 110—12,
117—20, 118—19 bilj., 123,
126-40, 144 bilj., 145-47, 151,
153; derefleksija, 34, 96, 110,
147; grupna —, 26, 74, 133—
164
—34; paradoksna intencija,
13, 34, 95—96, 110-55
Logoterapijski institut SAD
(San Diego, Kalifornija), 95
Logo-test, 29
Lorenz, Konrad, 27, 42, 53, 66,
68, 80, 117
Lukas, Elisabeth S., 23, 29, 32,
39, 144 bilj.
Lunceford, Roland D., 38
Lyons, J., 110
Ljubav, 37, 39, 63, 67—69, 72,
75—81
Ljudska dimenzija, v. Dimenzi-
ja
Ljudske mogućnosti, 28—29,
37—38, bilj., 65, 93
Ljudski fenomen, 52—53, 61, 63,
66, 67, 72, 75, 76, 89, 93, 117
»Ljudski potencijal«, v. Ljud-
ske mogućnosti
Ljutnja, 64
Maholick, Leonard T., 23, 29
Mandel, Jerry, 22
Marks, Isaac M., 111, 112, 146
Marshal, Karol, 24
Martin, Barbara W., 123
Maslow, Abraham H., 27, 30,
31, 76
Mason, Robert L., 38
Masovna neuroza, v. Neuroza
Masters, W. H., 151, 152
Masturbacija, 76, 77, 77 bilj.;
>3— nad ženom«, 69, 76
Meditacija, v. Razmišljanje
Medlicott, R. W., 110, 113, 137
Meier, Augustine, 38
Mentalna bolest, v. Duševna
bolest
Meshoulam, Uriel, 144
Meta-smisao, 60
Metaseksualnost, 76
Mirin, Steven M., 25
Mirovni pokret, 34, 67—68
Mokrenje u krevet, v. Enureza
Monadologija, 64
Monod, Jacques, 59
Monogamija, 76
Moreno, Jacob L., 61
Morita-psihoterapija, 145
Mržnja, 66—68, 67 bilj.
Mucanje, 115—124—25, 144
Mudrost, 57, 60
Muller-Hegemann, D., 110, 119
Murphy, Leonard, 38
Nacionalna komisija o zloupo-
trebi marihuane i droga, 25
Nacionalni institut za duševno
zdravlje, 29, 30
Nadrastanje, 38, 40 bilj. 65, 88
Napetost, 89—93, 115
Nasilje, 86
Nasljeđe (nasljednost), 21, 47,
49
Nesanica, 136—37, 142
Neurotična trijada, 24—26
Neuroza, 12, 13, 18, 20, 29, 48,
52, 73, 84, 95, 111, 119; demi-
tologiziranje —, 12; masovna
—, 15, 21, 23—24; — nezapo-
slenosti, 22; noogena —, 13,
20—21, 91; opsesivno-kompul-
zivna —, 110, 112—15, 119—
22, 124, 129—36, 147; seksual-
na —, 34, 79—80, 147—54; so-
ciogenetska —, 21—22
Neuroza nezaposlenosti, v. Ne-
uroza
Niebauer, K. E., 110, 129
Nietzsche, Friedrich Wilhelm,
83
Nihilizam, 52—53, 87
Nikola Kuzanski, 43
»Ništa-osim«, 53, 85
Noćne more, 138
Noogena neuroza, v. Neuroza
Noološka dimenzija, v. Dimen-
zija
Noonan, J. Robert, 145
Norris, David L., 155
Nowlis, Helen H., 25
Objektifikacija, 72
Ochs, J. M., 145
Odgoj, 91; popustljivost u —,
71, 91 bilj.
Odgovornost, 57—58, 88, 106
Ontološko razumijevanje sa-
mog sebe, 57
Opsesija bogohuljenja, 112 bilj.
Opsesivno-kompulzivna neuro-
za, v. Neuroza; borba protiv
—, 112—13
Opuštanje, v. Relaksacija
Osjećaj manje vrijednosti, v.
Inferiornost
Osjećajnost, 70, 71, 85
Otuđenje, 71
Otvaranje (duše), 86
Ovisnost o drogi, 24—26, 86
Padelford, Betty Lou, 24, 25
Padobranstvo, 97, 143
Pandeterminizam, 42, 46, 48—
—52, 56, 60
Paracelsus, 20
Paradoksna intencija, 13, 34,
95—96, 110—47, 118 bilj. 144
bilj., 153—55; eksperimental-
na —, 119; samostalna pri-
mjena —, 139—45
Pascal, Blaise, 57
Pavlov, Ivan Petrovič, 14
Pervin, Lawrence A., 110
Petrilovitsch, Nikolaus, 12, 13
Planinarenje, 92—93
Planova, I., 29, 38
Platon, 98
Polak, Paul, 110, 129
Popielski, Kazimierz, 38
Popustljivost, v. Odgoj
Pornografija, 78, 150
165
 Portmann, Adolf, 44
Potištenost, 24, 47, 49, 58, 142—
—43, 144 bilj.
»preplavljivanje«, v. Behavior-
-terapija, »flooding«
Preuranjena ejakulacija, v.
Spolnost
Privatnost života, 69
Prokrustova postelja, 14, 83
Prolaznost, 36—37, 107; — živo-
ta, 98—107
Promiskuitet, 69—70, 77 bilj.,
78
Prostitucija, 70
Prošlost, 100, 106
Protu-prijenos, 70
Psihijatrija, 11, 48, 82, 117, 123
24; 141; egzistencijalistička
—, 11, 110; etnopsihijatrija,
145; humanizacija —, 82; zen-
-psihijatrija, 139—40, 145
Psihoanaliza, 13—14, 20—21, 28,
46, 47—48 bilj., 58—59, 66—
—67, 70—71, 83—84, 114—15,
118—19 bilj., 119, 122—24
Psihodinamika, 13, 18, 20, 48,
66, 67, 83—84, 123
Psihologija, 11—12, 20, 27, 32,
42—43, 50—51, 58, 61, 62, 65—
—66, 83; dubinska —, 27, 83;
humanistička —, 11, 61, 63—
—65, 110; individualna —, 59;
visinska —, 27—28
Psihosomatske bolesti, 52
Psihološka dimenzija, v. Di-
menzija
Psihoterapija, 11—13, 17, 25, 61,
118—19 bilj., 128
Psihoterapija i egzistencijali-
zam (V. E. Frankl), 11
Psihoza, 21, 47, 58—59, 83, 112,
138—39
Pulse (medicinski časopis), 149
Puritanizam, 71
»Purpose-in-Life« test, 25, 29
166
Pynummootil, Abraham Geor-
ge, 125
Rachman, S., 146
Ramirez, Larry, 115
Raphael, Mary, 32
Raskin, David E., 116
Raskrinkavanje, 12, 13, 83, 84
Ray, 146
Razgovor, v. Dijalog
Razmišljanje, 70, 155
Razosobljenje, 12, 51—52
Razotkrivanje, v. Raskrinkava-
nje
Razuzdanost, 71
Redukcionizam, 14, 17, 35, 52—
54, 60, 75, 84, 85, 117
Refleksologija, 119
Reifikacija, 51, 72
Relaksacija, 73, 1-15, 155; pro-
gresivna —, 121
Religija, 38, 47—48 bilj.
Reynolds, David K., 145
Richmond, Bert O., 38
Rogers, Carl, 49
Romantičnost, 76
Rosefeldt, H., 118
Ruch, 38
Ruven, A. K., 143
Sadašnjost, 106
Sadiq, Mohammed, 116, 136—
—38
Sahakian, Barbara J„, 152
Sahakian, William S., 151
Sallee, 38
Samoizražavanje, 62, 63, 69, 74,
85—86
Samoodvajanje, 13, 46, 49, 67
bilj., 90 bilj., 117, 128
Samoostvarenje, 34, 90
Samotranscendencija, 13, 33,
44, 50—51, 59, 63—64, 67 bilj.,
 69, 72, 74, 75, 79, 85, 90, 90
bilj., 117
Samoubojstvo, 18, 21, 24, 29,
40, 47, 68, 86, 87, 112
Saobraćatije, 62
Sartre, Jean-Paul, 52
Scheler, Max, 44, 48
'Schoelpple, Clay, 97
Schopenhauer, Arthur, 91
Schulte, Werner, 90
Schultz, J. H., 73
Seksualna neuroza, v. Neuro-
za; borba za užitak, 147—52
Selye, Hans, 90
Senzualna bliskost, 69—71
Shapiro, T., 149—50
Shean, Glenn D., 25
Sheen, Fulton J., 57
Sherif, Carolyn Wood, 34, 93
Shizofrenija, 82, 85 bilj., 138—
—39
Shrader, Raymond R., 32
Skinner, B. F., 14, 18, 51
Sloboda, 44-46, 48, 57, 65, 80—
—81, 88; — volje, 42
Slučaj i nužnosti (Jacques Mo-
nod), 59
Smanjivanje preosjetljivosti,
121
Smisao, 17—22, 19 bilj., 25—27,
34—41, 56—60, 63, 70, 73, 75,
79, 83, 85—87, 91, 98—100, 102
bilj., 102—104, 117—18; hiper-
trofija —, 58, 73* hipotrofija
—, 58; krajnji —, 57, 86; —
opstanka, 86; —^patnje, 32—
—33, 37—41, 65—66, 105; vo-
lja za —, 13, 26—35, 50, 58,
85, 91, 117
Smith, Virginia, 38
Smrt, 19, 38, 65—66, 87—88,
102—105, 107—109; bol zbog
gubitka smrću, 65
Smrt Ivana Iljiča (Lav Tol-
stoj), 38, 88
Smrt, posljednji stupanj rasta
(Elisabeth Kubler-Ross), 38
Snovi, 137—38
Sociogenetska neuroza, v. Ne-
uroza
»Sokratski« dijalog, 102—105
Solyom, L. J., 111, 113, 119, 136
Spavanje, 137—38
Spiegelberg, H., 62, 110
Spolna neuroza, v. Seksualna
neuroza
Spolnost, 21, 34, 68—73, 75—81,
93—94, 147—52; depersonali-
zacija —, 78; frigidnost, 79—
—80, 148—53; inflacija — 78;
preuranjena ejakulacija, 153
—54; vaginizam, 154; zahtjev
za _ 149—51
Sportovi, 89—97
Sreća, 18—20, 34, 40, 65, 72, 79,
94
Sredstva za umirenje, 65—66
Strah, 111—19; — od straha,
111, 146; bijeg od —, 111—13,
146; — od letenja, 114, 120—
21; trema, 113—14, 122—23;
— od znojenja, 127
Stres, 90—92
Stvaralaštvo, 83, 85, 106
Stvarnost, 36, 42—43, 63, 65,
75—76, 98—101, 107—108
Subhumanizam, 14, 75, 117
Sugestija, 123—27
Supstitucija simptoma, 12, 120
Susret (encounter), 61—74, 76
Sveti Augustin, 98
Svijest, 53
Šovinizam (u sportu), 89
Teleologija, 60
Tenzija, v. Napetost
Teorija motivacije, 27, 31, 75,
89, 93
167
Teorija nagona, 12 bilj.
Terapijske tehnike, 146—47
Testovi, 23, 25, 29, 38, 39, 68,
120, 123—26, 135—36
Tijelo-duša problem, 42, 44
Tikovi, 125—26
Tjeskoba, predosjećaj —, 111,
118—19, 121—24, 144 bilj., 149,
150, 153
Toma Akvinski, 43
Totalitarizam, 23
Tradicije, 23—24, 35—36
Trankvilizeri, v. Sredstva za u-
mirenje
Transcultural psychiatry, 138
Treniranje (sport), 95—96
Tresavica, 116
Tuga, 65—66
Tweedie, Donald F., 110
Ungersma, Aaron J., 110
Usamljenost, 69—70
Uspjeh, 39—41
»Utjecaj etničke pozadine, spol-
nosti i zamišljene slike oca
na odnos između narkoma-
nije i svrhe života« (Betty
Lou Padelford), 24—25
Uvjetovanje, 15, 48—55, 84, 119;
uvjetni refleks, 15,50,54,119
Vaginizam, 154—55
Valins, 146
Vich, Miles A., 27 bilj.
Victor, Ralph G., 110, 113
Visinska psihologija, v. Psiho-
logija
Vjera, v. Religija
Vogelson, 145
Volja, 72
Volja za smisao, v. Smisao
Vrijednosti, 22—23, 35—37, 54—
—55
Wallace, 145
Watson, J. P„ 14, 146
Weisskopf-Joelson, Edith, 55,
58, 110, 111, 113, 123, 155
Wilder, Joseph, 54 bilj.
Wundt, Wilhelm, 65
Yalom, Irvin, 70
Yamamoto, I., 145
Yarnell, Thomas D., 38
Yates, A. J., 136
Young, Diana D., 23, 38
Zamjena simptoma, v. Supsti-
tucija simptoma
Zatočenik ratnih logora, 33
Zen-psihijatrija, v. Psihijatrija
Zločin, 48—49
Znanost, 56, 59—60; pluralizam
—, 42—43
Žmirkanje, 125, 126
 Muradif Kulenovii

SMISAO ŽIVOTA I BOLEST

Viktor Frankl je poznato ime u svijetu, jednako m e đ u psi-

hijatrima, psihoterapeutima, filozofima kao i m e đ u širokom
čitalačkom publikom. Djela su m u prevedena na mnoge je-
zike. U nekim zemljama j e prihvaćena i već se u praksi pri-
m j e n j u j e njegova psihoterapijska metoda k o j u naziva logo-
terapijom, što u slobodnom prijevodu znači »liječenje smi-
slom«. U predgovorima njihovim knjigama obično ga pred-
stavljaju kao profesora neurologije i psihijatrije na Bečkom
sveučilištu i pri tome se n e propušta spomenuti da je i »pro-
fesor logoterapije« na United States International. Univer-
sity u Kalif orni ji (SAD), kao i predavač na velikom b r o j u
čuvenih sveučilišta.
Za nas je zanimljivo spomenuti da se Frankl smatra osni-
vačem treće psihijatrijske škole u Beču. Svakako je u tom
redoslijedu na prvom m j e s t u Freud, zatim Adler i, konačno,
Frankl. Viktor Frankl ne osporava da j e počeo kao Adlerov
učenik. U p o k u š a j u usporedbe ove dvojice psihoterapeuta,
Birnbaum isitiče da Franklov »parareligi'jski stav« u r a d u s
pacijentima proistječe iz Adlerova »kosmičkog osjećaja«.
Viktor Frankl polazi od shvaćanja egzistencijalista koji,
pojednostavnjeno rečeno, odbacuju isključivost metafizičkog
bavljenja esencijom, i u osnovnoj postavci ističu da egzisten-
cija prethodi esenciji. U središtu njihova interesa nalazi se
čovjek k o j i živi u sasvim konkretnom, određenom odsječku
vremena i k r a j n j e je odgovoran i angažiran u svakom trenut-
ku svog postojanja. Filozofi, psiholozi, psihijatri i psihotera-
peuti koji su prihvatili u svojem r a d u egzistencijalizam kao

169
praktično u s m j e r e n j e r a z m a t r a j u samospoznaju i uopće po-
s t o j a n j e kao nešto što se neprekidno razvija, pojaviijuje: čo-
vjeka ne treba promatrati kao zbir statičkih tvari ili mehani-
zama, čovjek je u stalnom razvoju i (neponovljivom k r e t a n j u .
Čitajući eseje koje n a m Frankl nudi u knjizi »Nečujan va-
p a j za smislom« upoznajemo autorovu misaonu orijentaciju
i iz toga terapijsku metodu — logoterapiju koja je najbliža
stavovima egzistencijalista, koji slijede razvojnu liniju Jas-
persa i dalje Gabriela Marcela. Viktor Frankl, kao Jaspersov
učenik, smatra da duh ne može oboljeti, otuda i njegov po-
sebni psihoterapijski pristup, j e r k o d njegovih se pacijenata,
ili točnije psihijatrijskih poremećaja, n e radi o bolesit ilego o
izgubljenom ili uopće nepronađenom smislu života. S ovak-
vim shvaćanjem Viktor Frankl se ništa ne pomiče od shvaća-
n j a Tome Akvinskog i neotomista koji s m a t r a j u da duh ne
može oboljeti kao što duša ne može podleći ili biti podvrgnuta
raspadanju.
Viktor Frankl je zanimljiva pojava među filozofima i u iz-
vjesnom smislu disonantna ličnost među psihijatrima. Svojim
radom pridružuje se onim znanstvenicima k o j i p o t v r đ u j u kri-
zu psihijatrije kao znanosti koja nema nikakvog osnovnog
apriornog plana.
Neki marksisti, naročito iz SSSR, s m a t r a j u Frankla kao i
ostale pristalice egzistencijalističke analize p r o d u k t o m ma-
terijalizmu neprijateljske filozofije, subjektivno-idealističke
teorije, čija je p r i m j e n a u psihijatriji štetna i besplodna.
Frankl, osobno, nije nimalo nepraktičan čovjek: veoma je
komunikativan i dobar propagator svojih shvaćanja i doživ-
l j a j a svijeta. Kod nas su m u prevedene već dvije knjige:
jedna koja je u svijetu poznata pod naslovom »Čovjekovo
traženje smisla«, u nas ima nešto komercijalniji naslov »Za-
što se nisite ubili?«, a sadrži njegove osniovne stavove i za-
pise o nacističkom logoru gdje je proživio četiri godine za
vrijeme rata, te druga s naslovom »Bog podsvijesti — Psiho-
terapija i religija«. 1
Knjiga »Nečujan vapaj za smislom«, s podnaslovom »Psi-
hoterapija i humanizam«, sadrži sve bitne odlike misaona
i praktična u s m j e r e n j a svojega autora. U osam eseja Frankl
razrađuje svoje odnose p r e m a nekim ključnim problemima
našeg vremena koji nas potiču na razmišljanje svojim
snažnim polemičkim tonom o stanovitim druištvenim poja-
vama u javnom pa i znanstvenom, suvremenom životu. Ovdje
1
Vidi bilješke na str. 11 i 125.

170
je istaknuta n a m j e r a autora da se odredi prema njima, da
da svoj sud i ukaže na moguće posljedice i ishode takvih
pojava ako im ne posvetimo potrebnu pažnju.
0 Viktoru Franiklu bismo s pravom mogli reći da je on
angažirani znanstvenik u našem vremenu bez obzira na pri-
rodu njegova o p r e d j e l j e n j a i poticaja k o j e je u osnovi ljud-
sko i p u n o skrbi za sudbinu ljudske jedinke, za n j e n o duhov-
no osmišljenje u vremenu koje baš nije sentimentalno p r e m a
čovjeku i njegovoj sreći.
Logoterapija je primijenjena Franklova filozofijska teori-
ja u psihoterapijskoj praksi, ona kao i sve ostale inovacije
i teorijski pristupi u liječenju emotivno poremećenih izaziva
mnoštvo različitih sudova: prihvaćanja i odbijanja. No bez
obzira n a sve prigovore Frankl se svojom teorijom i psiho-
terapijskom tehnikom uključio u pokušaje da se pomogne
čovjeku u njegovim nevoljama r, što nije bez stvarne osnove,
pol^ušao j e da čovjeku u najtežim momentima izgubljenosti
svojim pristupom ipak pomogne u okviru svoje 'teorijske
spoznaje i praktičnog umijeća da se osloni na moguće svoje
snage i tako pronađe smisao svojeg života. To nije nimalo
lak zadatak, ali u svojim b r o j n i m praktičnim iskustvima on
pokazuje da ga je moguće ostvariti. Njegovo praktično us-
m j e r e n j e i teorijske spoznaje doilaze 'iz njegovih osobnih do-
življaja: kod njega susrećemo snažne dojmove iz čitanja
ruske literature (Dostojevski, Tolstoj i drugi) s jedne strane
i dramatična suočenja s n a j s t r a š n i j o m stvarnosti u nacistič-
kim logorima; sve je to stopljeno s njegovom pronicavom
naravi dječaka koji je izašao iz roditeljske kuće sa sigur-
nošću da je voljen i da može voljeti, i u t o m osnaženju on
je bio u 'stanju da traži i vidi smisao života: to je preporu-
čivao i drugima. Međutim, postoje ljudi koji za to nisu pri-
pravljeni i koji t o ne mogu postići bez o s l a n j a n j a n a druge,
bez složenijih samoistraživanja i pomoći drugih psihotera-
pijskih pristupa.
Frankl se često pokušava u svojim radovima određivati
ili uspoređivati sa psihoanalitičkim učenjem. Suprotstavlja
se onima koji psihoanalizi p r e d b a c u j u njezin, talkozvani, pan-
seksualizam, i kaže: »Ja s u m n j a m da li je t a j prigovor bio
uvijek opravdan.« Ali neposredno nakon toga dodaje: »Psi-
hoanaliza se zasniva na još opasnijoj pretpostavci — naime,
na 'pandetermmizmu', pod tim mislim gledište koje se ne
obazire n a čovjekovu sposobnost da zauzme stav p r e m a bilo
kakvim uvjetovanostima. Čovjek nije sasvim uvjetovan i
sasvim određen, nego on sebe određuje — bilo tako da pred
uvjetima popušta ili tako d a im se h r a b r o odupire. Drugim

171
 riječima, čovjek na k r a j u krajeva sam sebe određuje, čovjek
ne egzistira naprosto, nego uvijek odlučuje kakva će njegova
egzistencija biti, što će on u slijedećem času postati.« (V.
Frankl, »Zašto se niste ubili?«)
Psihoanaliza nije svjetonazor i psihoanaliza zahtijeva mir-
niji i razložniji pristup od onoga pojednostavnjenoga pa i
ovoga Franklova. Bolestan čovjek, poremećen čovjek u svo-
j e m psihoseksualnom i psihosocijalnom smislu nije u stanju
da se odredi; psihoanaliza nastoji da ga dovede u 'stanje u
k o j e m bi se mogao odrediti. Franklovo shvaćanje i filozofij-
sko u v j e r e n j e vrijedi, ali ne jednako za sve ljude. Zato Frank-
love preporuke možemo prihvatiti, ali samo u izvjesnim si-
tuacijama i za izvjesne ljude, ali n e za sve. Njegovo parafra-
ziranje Nietzschea — »Što me ne ubi — učini m e (jačim« n i j e
uvijek prihvatljivo; oni koji se bave psihoterapijom d o b r o
znaju da nije uvijek tako.
Životni smisao za koji toliko pledira Viktor FiranM mno-
gima je teško dokučiv: svaki je čovjek osobno i posebno
pozvan da ostvari svoj život; p r e m a ljudskim standardima,
to podrazumijeva radost i zadovoljstvo, život se ostvaruje
radom, uživanjem životnih radosti ali ni p a t n j a ne izostaje.
Uživanje u životnim pojavnostima i određenostima može biti
ometano kočenjima i vlastitim nemogućnostima, k o j e dovode
u p i t a n j e smisao života. Frankl ističe dvije nevolje u mnoštvu
drugih: seksualnu nemoć m u š k a r a c a i seksualnu hladnoću
žena, uprošćeno bi biilo reći, kako on objašnjava da je to
zbog hiper4ntencije ili hiper-refleksije. Da, može se desiti f
ito, ali mreža uzroka je daleko kompliciranija i uzeti ovo kao
jedini ili češći uzrok, bilo bi veliko p o j e d n o s t a v n j e n j e i po-
jave i čovjeka.
Freud je davno negdje zapisao da j e čovjek koji se zapita
za smisao života ili bolestan ili na pragu ozbiljne bolesti. Iz-
lično bi bilo s ovom izrekom se sporiti j e r biološki, psihički
i sociološki ljudski standardi to potvrđuju. Ovo p i t a n j e može
postojati samo kao kadenca ljudskih r a z m i š l j a n j a i filozo-
fijskih nagađanja. Čovjek ovo p i t a n j e obično postavlja samo
u predasima svojega ostvarivanja i potvrđivanja u povije-
snom bivanju, inače je ono u suprotnosti sa životom i zdrav-
ijem, u suprotnosti s p o s t o j a n j e m i razvojem l j u d s k e vrste.
Pitanje o smislu života uvijek je, na neki način, refleksija
bolesti i poraza u procesu ostvarivanja ljudske jedinke, da-
kle, odraz nesklada i sa samim sobom*

172
 Uz sve ove primjedbe, Viktora Frankla treba uzeti veoma
ozbiljno u svijetu suvremene civilizacije, u k o j o j j e čovjek
zbog izolacije i neočekivanih promjena, sa slabim duhovnim
i psihičkim snagama, naprosto izložen traganju za ljudskim
i moralnim smislom zbivanja, i često osobno nesposoban d a
nađe odgovor t e zapada u krize. Frankl pokušava naći izlaze
i u p u ć u j e n a r j e š e n j a , k o j a tek u zajednici s drugim pristu-
pima mogu pomoći o t k l a n j a n j u tegoba jedinke ali ne i rje-
šenju problema suvremenog svijeta.