01rihtman PDF

PRISTUP ISTRAŽIVANJU FOLKLORA DANAS
Dunja Rihtman-Auguštin
Pretpostavke suvremenog
etnološkog istraživanja
Istraživanje transformacije tradicijske k u l t u r e , i povezano s tim folklor

nih tradicija, u svojoj osnovnoj pretpostavci iziskuje j e d a n dinamički m o d e l
p r e d m e t a istraživanja. Postavlja se stoga pitanje u kojoj su m j e r i etnolo
ška metodologija, osnovni pojmovi teorije historijske etnologije ili k u l t u r n e
antropologije podesni za operacionalizaciju t a k v o g istraživanja.
P r o b l e m j e n a r a v n o prilično složen, to više što je n a š a etnologija r e
dovito zazirala od teorijske formulacije, zastupajući stajalište: n e k a drugi,
oni dokoni, filozofiraju, mi ćemo za to v r i j e m e m a r l j i v o istraživati, a teorija
će doći n a k o n toga. Teorija je bila n e k a uzvišena stvar, koja nije bila d a n a
običnim etnografima i etnolozima.
T a k a v stav imao j e dvije posljedice. Empirijski se istraživalo, n a v o d n o
bez »učenih« teoretiziranja, a z a p r a v o se svako istraživanje zasnivalo n a
vrlo čvrstoj koncepciji. Ta se koncepcija, m e đ u t i m , samo »učila« a n i k a d
se nije p o d v r g a v a l a znanstvenoj kritici. P o v e z a n a s t i m je i d r u g a poslje
dica —• nije se, naime, razvijala teorijska kritika, jer bi kritika n a v o d n o
ugrozila jedinstvo etnologije. Čuvalo se to »jedinstvo« etnološke misli, p a
se pri tome nije zamjećivalo da ta misao s t a g n i r a n a razini početka stoljeća.
S u s t a v n o f o r m u l i r a n o polazište n a kojem se zasniva veći dio etnoloških
istraživanja i objavljenih r a d o v a u n a s poznata j e Radićeva Osnova za sa
biranje i proučavanje građe o narodnom životu (Radić, 1897). Hipotetski
okvir koji služi kao uvod Osnovi Radić j e podijelio u d v a dijela: 1. n a r o d ,
2. narodoznanstvo. N a r o d je ključni pojam i poticaj Radićevu istraživanju.
N a r o d o z n a n s t v o je po Radiću znanost koja sabire p o d a t k e o n a r o d n o j k u l t u r i
a r a d n a hipoteza s a d r ž a n a j e u ovoj misli: »Ako i n a r o d ima svoju k u l t u r u ,
t r e b a ispitati, u čemu stoji, kakova je; t r e b a joj, p a bila k a k o v a m u drago,
odrediti mjesto uz druge, a ne pod drugima« (Radić, 1897, 12). P o n j e m u
cilj istraživanja k u l t u r e n a r o d a jest »pomirba gospode i naroda, t j . različitih
2 Dunja Rihtman-Auguštin
k u l t u r a « (Radić, 1897, 13). S metodološkog stajališta p r v i posao n a r o d o -

z n a n s t v a j e sabiranje građe. Zato on i poduzima akciju, k o n s t r u i r a Osnovu
i uskoro objavljuje p r v e rezultate.
Iz citata koji najavljuje Radićev p r i s t u p j a s a n je i njegov d r u š t v e n o -
-politički stav, n o to je u ovom t r e n u t k u važno tek utoliko koliko označuje
k o n t e k s t metodologiji.
Z a s a m u metodologiju r e l e v a n t n a su dva pojma — k u l t u r a i n a r o d . Uz
pomoć tih dvaju pojmova određuje se p r e d m e t istraživanja.
Zbog toga p o t r e b n o je još j e d n o m r a z m o t r i t i pojmove kultura i narod
(makar je to već sijaset p u t a učinjeno) da bismo ocijenili koliko su oni
podesni za s u v r e m e n u teorijsku operacionalizaciju u istraživanju t r a n s f o r
macija folklornih tradicija.
1. Još jednom o kulturi
P o j a m k u l t u r a j e d v a da je moguće izbjeći u bilo kojem etnološkom ili

antropološkom istraživanju. Toliko je mnogo o n j e m u pisano, toliko j e i s t r a
živan i definiran d a već i s a m pregled definicija k u l t u r e , govori o historiji
a i o usmjerenostima etnologije, odnosno socijalne ili k u l t u r n e antropologije.
Cak i oni teorijski p r a v c i koji k u l t u r i n e p r i d a j u važnost kao analitičkom
pojmu ili t u važnost osporavaju p o n e k a d je, pošto su j e izbacili n a velika
v r a t a , ponovo u v o d e n a mala. T a k o je kod G u r v i t c h a pojam k u l t u r a p o d
v r g n u t kritici da bi se autori gotovo svih priloga tim p o j m o m i dalje slu
žili (Balandier, 1966, 115—118).
S m a t r a se da je p r v i Tylor u v e o definiciju k u l t u r e u etnologiju p r e m d a
1
nije nepoznato da je i on imao p r e t e č a .
Kasnije koncipiranje k u l t u r e n u d i različite definicije. One u p u ć u j u n a
mogućnost opisnog, historijskog, n o r m a t i v n o g i genetskog p r i s t u p a k u l t u r i .
K u l t u r a se označava kao nebiološki dio okoline, odnosno kao ona okolina
koju je čovjek stvorio, za razliku od p r i r o d n e okoline. Dok je jedni izvode
neposredno iz zadovoljavanja potreba, drugi je koncipiraju znatno s a m o s t a l
nije. U krajnjim stavovima zastupa se »superorganski« k a r a k t e r k u l t u r e .
Bitno je, nadalje, n a g l a š a v a n j e e l e m e n a t a prenošenja kao v a ž n e značajke
k u l t u r e . E l e m e n t učenja povezuje se s psihološkim koncepcijama k u l t u r e ,
razvijaju se teorije o k u l t u r i i ličnosti i si.
Funkcionalističke i statične koncepcije k u l t u r e korigiraju se teorijama
o dinamici k u l t u r e i k u l t u r n i m p r o m j e n a m a .
U j e d n o m t r e n u t k u teorija k u l t u r e se bila polarizirala oko dvaju p o
lazišta: onog koje bismo mogli n a z v a t i pretežno k u l t u r o l o š k i m i onog d r u
gog koji nosi značajku sociologijskih pogleda. K u l t u r a se, dakle, t r e t i r a l a
1
»Kultura ili civilizacija, shvaćena u svom širokom etnografskom smislu, jest
ona kompleksna cjelina koja uključuje znanje, vjerovanje, umjetnost, moral, pravo,
običaje i sve druge sposobnosti i navike koje je čovjek stekao kao član društva.«
(Tyilor, 1958, vol. 1,1)
Pretpostavke suvremenog etnološkog istraživanja 3
kao splet ideja, n o r m i ponašanja, v r e d n o t a koje utječu n a ponašanje, ili s e

2
p a k k u l t u r a s m a t r a l a institucionaliziranom u d r u š t v e n o m sistemu.
Polazeći od toga d a je k u l t u r a proizvod učenja a n e nasljeđivanja,
Murdock n a g l a š a v a da su »kulture svijeta sustavi kolektivnih n a v i k a « .
D r u š t v o n a različite načine usvaja n a v i k e koje t v o r e njegovu k u l t u r u : u o s t a
lom, r a d i se o dva r a z r e d a n a v i k a : o n a v i k a m a akcije i o n a v i k a m a m i
šljenja, a može ih se n a z v a t i i t e r m i n i m a »običaji« i »kolektivne ideje«.
»Stvarno d r u š t v e n o p o n a š a n j e koje zapažamo u s t v a r n o m životu valja p a
žljivo razlikovati od k u l t u r e , koja se sastoji od n a v i k a i tendencija k a akciji,
a n e od samih a k c i j a . . . Opis n e k e k u l t u r e , p r e m a tome, nije n i k a d p r i k a z
s t v a r n o g d r u š t v e n o g ponašanja, nego r e k o n s t r u k c i j a kolektivnih n a v i k a koje
leže ispod njega« (Murdock, 1965, 114—115).
Etnologija je uz pomoć pojma k u l t u r a o d a v n a bila spoznala p l u r a l i z a m
tih sustava kolektivnih n a v i k a . Etnološko u v a ž a v a n j e pojedinih k u l t u r a , b e z
obzira n a njihov civilizacijski s t a n d a r d , jest nešto što m a l o koja d r u g a
d r u š t v e n a znanost postiže. Ono i samoj etnologiji omogućuje najširi r a s p o n
interesa sve od najprimitivnijih i najjednostavnijih zajednica i seljačkih
k u l t u r a p a do k o m p l e k s n i h m o d e r n i h d r u š t a v a i g r u p a u t a k o z v a n i m v i s o
k i m civilizacijama.
Ali p r i tome se dogodilo nešto što je donekle izmicalo n e k i m t e o r e t i
č a r i m a k u l t u r e . To je o d r e đ e n a reifikacija samog p o j m a i njegovih daljih
razrada, npr. k u l t u r n i h obrazaca ili pogotovu k u l t u r n i h k r u g o v a i si. Ma.
k a k o a p s t r a k t n o k u l t u r a bila definirana, u teorijskim p r i s t u p i m a gotovo s v i h
p r a v a c a — bilo k a d se r a d i o materijalnoj k u l t u r i , bilo o takozvanoj d u
hovnoj k u l t u r i ili p a k o p o n a š a n j u — događalo se d a se k u l t u r a više ili
m a n j e opredmećivala. Zbog toga s u v r e m e n i teoretičari k u l t u r e sve više n a
3
glašavaju k a k o k u l t u r a nije m a t e r i j a l n i f e n o m e n .
Za C. L é v i - S t r a u s s a : »Socijalna antropologija n e ograničava se n a j e d a n
dio etnološkog područja; ona n e dijeli m a t e r i j a l n u od d u h o v n e k u l t u r e . U
vlastitoj perspektivi, u kojoj se i mi m o r a m o naći, ona svakome od t i h
područja poklanja j e d n a k u pažnju. Ljudi komuniciraju pomoću simbola i
znakova; za antropologiju, koja j e konverzacija čovjeka s čovjekom, sve j e
simbol i znak ako djeluje k a o posrednik m e đ u dva subjekta«. (C. L é v i -
-Strauss, 1966, 115)
2
Pareons i Kroeber, u jednoj zajedničkoj izjavi, rješavaju taj problem na n a
čin da govoreći o analitičkoj nezavisnosti kulture i socijalnoga sustava ne smatraju
ta dva sustava nepovezanima. Oni se zalažu za primjenu različitih pristupa analizi
te povezanosti. Preporučuju i tvrde da je korisno za isti konkretni fenomen uzeti
kao konstantne kulturne aspekte i ujedno obratiti pažnju društvenima ili pak
obratno (Kroeber, Parsons, 1958, Rihtman-Auguštin 1970).
Na određeni način ovaj stav omogućuje da se cijela problematika definiranja
kulture izvede iz slijepe ulice kamo je bila zapala i dopušta dalji razvoj u studi
jama tog pojma.
3
»Očito je nemoguće točno opisati neku kulturu opisujući naprosto ponašanje
ili društvena, ekonomska ili ceremonijalna zbivanja ii uređenja kao opažene mate
rijalne fenomene. Potrebno je konstruirati teoriju o koncepcijskim modelima koje
oni predstavljaju i čiji su artefakti.« (Goudenough, 1964, 36—39)
U potrazi za u n u t a r n j i m značenjima »etnografska semantika«, t j . s e m a n

tika n e k e o d r e đ e n e k u l t u r e istražuje one aspekte značenja u jeziku koji
4
otkrivaju k u l t u r u .
S t r u k t u r a l n i , sistemski i semantički p r i s t u p i k u l t u r i potječu i iz n a s t o
j a n j a d a se antropološko, odnosno etnološko istraživanje dovede n a što
egzaktniju razinu. Ali t u nastaju i novi problemi. J e r ako k u l t u r a nije
ponašanje, ako nije ono što u p r a v o zapažamo, nego ako je ona negdje u
odnosima n a implicitnoj razini ili u dubini — k a k o da j e i n t e r p r e t i r a m o ?
Z a r s našeg istraživačkog ili teorijskog stajališta? Ili iznutra, iz nje same?
K u l t u r a očito o b u h v a ć a oboje. O t v o r e n e dileme s u v r e m e n e etnologije
k r e ć u se u p r a v o n a t o m području. Dok n e k i s t r u k t u r a l i s t i t r a ž e p r v e n s t v e n o
s k r i v e n u u n u t a r n j u s t r u k t u r u , Cliford Geertz pledira za istraživanje vla
stitih interpretacija datoga društva. To je v a r i j a n t a s t r u k t u r a l n e analize
koja ide u p o t r a g u za u n u t r a š n j i m značenjima koje samo d r u š t v o daje p o
j a v a m a , a n e za s t r u k t u r a l n i m objašnjenjima koja bismo i m mogli dati.
Geertz se p i t a n e bi li se k u l t u r n i oblici mogli t r e t i r a t i kao tekstovi, kao
s t v a r a l a š t v o sazdano od d r u š t v e n e građe. To bi, po njegovu mišljenju,
omogućilo u v i d n e u d r u š t v e n o funkcioniranje, nego u d r u š t v e n u s e m a n t i k u
(Geertz, 1971, 26—27).
Ovdje ću upozoriti i n a nastojanje da se k u l t u r a p r o t u m a č i u n u t a r t e o
rije sustava. P r i t o m e izdvajam dvije tendencije. J e d n a ide za t i m da svu
t u k o m p l e k s n u p r o b l e m a t i k u uključi u opću teoriju sustava, da dosadašnja
nastojanja n a p o d r u č j u etnologije, k u l t u r n e i socijalne antropologije kritički
analizira i p r e v e d e n a zajednički jezik teorije sustava. D r u g a pokušava s
pomoću teorije sustava izgraditi j e d n u g e n e r a l n u etnološku teoriju, koja će
obuhvatiti sve etnološke p r o b l e m e za razliku od većine dosadašnjih koje
su r j e š a v a l e s a m o parcijalne.
B u c k l e y se služi pojmom » d r u š t v e n o - k u l t u r n i sustav« k a k o bi »ekspli-
citno pokazao razliku ljudske razine organizacije i niže, više-manje » d r u
štvene« razine n e k i h v r s t a životinja ili insekata« (Buckley, 1967, 1). » K u l t u r
no«, p r e m a tome, kod njega označuje »ljudsko«. Time u isto v r i j e m e
uključuje pojam k u l t u r e u teoriju sustava, ali je i isključuje. Isključuje,
naime, statični, j e d n o m zauvijek definirani pojam k u l t u r e a uključuje pojam
dinamičnog, procesnog, ciljnog, konfliktnog d r u š t v e n o - k u l t u r n o g s u s t a v a koji
rješava probleme.
B u c k l e y e v model sustava, koji nije ni m e h a n i č k i ekvilibrij, ni organici-
stička homeostaza, samo djelomično sadrži mogućnost istraživanja s j e d n e
s t r a n e promjenljivih odnosa i procesa u čovjekovu svijetu, a s d r u g e s t r a n e
konceptualizacije t i h procesa i njihovih ciljeva, odnosno simbola.
Njemački etnolog Günter W i e g e l m a n n polazi od postojeće etnološke i
k u l t u r n o - a n t r o p o l o š k e teorije p a p r e d l a ž e da k u l t u r n e s u s t a v e s h v a t i m o kao
r e l a t i v n u in v a r i j a n t u s t r u k t u r e s u s t a v a i granica sustava n a s u p r o t p r o m j e n
ljivoj okolini. Okolinu pojedinog k u l t u r n o g sustava, p r e m a W i e g e l m a n n u ,
tvorit će »drugi k u l t u r n i sustavi (drugih v r e m e n a , regija, društava) kao i
4
»Usmjerena je riječima kao sredstvu, a ne kao cilju. Krajnji je cilj razumi
jevanje vrednovanja, emocija i vjerovanja koja se kriju iza upotrebe riječi.« (Colby,
1966, 3)
i z v a n k u l t u r n e okolnosti, p r i v r e d n i i d r u š t v e n i položaj, državne, c r k v e n e i

d r u g e prilike« (Wiegelmann, 1972, 205).
T a k v a p r i m j e n a teorije s u s t a v a spotiče se n a dvije b i t n e p r e p r e k e . K u l
t u r a je, naime, definirana kao m n o š t v o r a z n o v r s n i h fenomena (znanje, n o r m e ,
običaji itd): s u s t a v n o gledano ona prije sadrži niz podsustava negoli tvori su
stav. K u l t u r a bi se, dakle, mogla shvatiti k a o interakcija djelomičnih ili
različitih sustava. Može li stoga ona uopće biti analitičkim pojmom u o k v i r u
teorije sustava?
D r u g o se ograničenje takvog p r i s t u p a krije u dosadašnjem statičnom i
djelomično p o s t v a r e n o m n a č i n u mišljenja u okviru tradicionalne etnologije
p a i k u l t u r n e antropologije. K u l t u r a je obično nešto dato: istraživanje p r o
mjena i odstupanja u biti n e mijenja koncepciju te datosti.
Napokon, koliko god m o d e r n e teorije sustava (Buckley, 1967, passim) ili
L u h m a n n (prema A r t u s , 1973, 1—18) n a g l a š a v a j u proceisnost sustava, k r i t i
čari upozoravaju n a n e d o s t a t a k dijalektičnosti tih teorija, pogotovu s obzi
r o m n a k u l t u r u (Artus, 1973, isto). Čak ako smisao sustava n e t r a ž i m o u
ravnoteži, k a k o to čini Parsons, nego u rješavanju problema, k a k o to čini
L u h m a n n , ili u adaptaciji, k a k o predlaže Buckley, to još uvijek ostaje teorija
za analizu postojećih sustava. Ona ne omogućuje uključivanje prakse, b i t n u
izmjenu sustava.
I za s t r u k t u r a l i z a m se m i r n e duše može reći k a k o je ograničen n a z a d a n i
okvir d r u š t v e n o g sustava. P a ipak, m a k a r j e već pomalo izišao iz m o d e
a v a n g a r d n i h teoretičara, čini mi se d a je u etnologiji i socijalnoj a n t r o p o
logiji to još uvijek teorija koja daje o d r e đ e n e šanse u v i d u u čovjeka, u
kompleksnost njegova svijeta. Ovdje t r e b a s p o m e n u t i da se obično s m a t r a
k a k o se s t r u k t u r a l i z a m odrekao pojma k u l t u r a . To je djelomično točno,
jer L é v i - S t r a u s s z a p r a v o operacionalizira taj pojam, dajući m u drugačiju
analitičku dimenziju. P o njegovu je mišljenju . . . »pojam k u l t u r a f u n d a m e n
t a l a n za etnologiju i posjeduje j e d n a k u heurističku vrijednost k a o isolât u
demografiji«. Odnosno: »Zovemo k u l t u r o m svaki etnografski skup koji sa
stajališta ispitivanja pokazuje, u odnosu n a druge, značajna odstupanja«.
P r e m a tome, »krajnji cilj s t r u k t u r a l n i h istraživanja su konstante vezane uz
t a k v a odstupanja; stoga pojam k u l t u r a može odgovarati objektivnoj r e a l n o
sti ostajući funkcijom tipa r a z m a t r a n o g a istraživanja. Isti skup pojedinaca,
pod u v j e t o m da je objektivno d a t u v r e m e n u i prostoru, r e l e v a n t a n je u
isto v r i j e m e za više k u l t u r n i h sistema: univerzalni, k o n t i n e n t a l n i , nacionalni,
provincijalni, lokalni itd. i obiteljski, profesionalni, vjerski, politički itd.«
(Lévi-Strauss, 1958, 325).
Na k r a j u ovog »ponovnog« r a z m a t r a n j a pojma k u l t u r e možemo se slo
žiti s L o t m a n o m koji kaže da se p r o b l e m definiranja tipologije k u l t u r e javlja
periodički u o d r e đ e n i m t r e n u c i m a znanstvenog i općeg k u l t u r n o g razvoja.
»Može se reći da svaki aspekt k u l t u r e s t v a r a vlastitu koncepciju k u l t u r n o g
5
razvoja, t j . vlastitu k u l t u r n u tipologiju«. (Lotman, 1975, str. 97)
5
Lotman vidi dva najčešća prtiisitupa tipologiji kulture: jedan koji vlastitu kul
turu smatra jedinom i drugi koji uvažava povijest čovječanstva kao povijest više
međusobno neovisnih tipova kulture. A pogled na svijet neke kulture izražava se
preko »kulturnih tekstova« kao najapstraktnijlih modela realnosti sa stajališta neke
kulture. Kulturni tekstovi su konstrukcije dobivene konačnom analizom varijanti
koja daje invarijantu. (Lotman, 1975, 100—101)
Ovdje j e dat kraći pregled shvaćanja pojma k u l t u r a u teoriji etnolo

gije i k u l t u r n e , odnosno socijalne antropologije. Taj pregled ima za cilj samo
t o da pomogne određivanje p r e m a ovom p o j m u uopće i p r e m a Radićevoj
koncepciji posebno. No ovo posljednje neće biti moguće dok se n e odredimo
i p r e m a d r u g o m ključnom pojmu Radićeva p r i s t u p a . To je p o j a m n a r o d .
2. Narod ili socijalna struktura kao odrednica predmeta
P o j a m n a r o d nije moguće posve razumijeti dok se n e podsjetimo n a n j e

g o v u novovjeku povijest. Pošto j e u francuskoj revoluciji »narod« dobio s u
v e r e n i t e t , n e može se osporiti ni to da je u g r a đ a n s k o j demokraciji došlo do
političke trivijalizacije samog p o j m a koji se u o d r e đ e n i m t r e n u c i m a p r e t v a r a o
u demagošku frazu. Možda se to dogodilo i zato što je vrlo teško, gotovo
i nemoguće, čak i u s u v r e m e n o m svijetu osloboditi taj pojam njegove m n o -
goznačnosti (narod-nacija, narod-jezik, n a r o d - k u l t u r a , n a r o d - d r u š t v o , n a r o d -
-politička moć itd.). A možda nevolja potječe iz doba r o m a n t i z m a u 18, od
nosno 19. stoljeću. Bausinger, (1972, 31) upozorava da j e H e r d e r personalizirao
n a r o d , govorio o n a r o d n o j duši i o n a r o d n o m k a r a k t e r u , ali s a m p o j a m nije
d r u š t v e n o definirao.
N a r o d je zapravo uvijek subjektivna kategorija, ovisna o poziciji onih
koji je definiraju. Znanost se toj subjektivnosti nije otrgnula. N a prijelazu
stoljeća, u doba industrijalizacije u Njemačkoj, A. Dietrich definira n a r o d
k a o sloj n e o b r a z o v a n i h »koji nije d u h o v n o f o r m i r a n ni p r e f o r m i r a n o d r e đ e
n i m obrazovanjem« (I. W e b e r - K e l l e r m a n n 1969, 52).
U vrijeme te definicije N j e m a č k a se iz a g r a r n e zemlje naglo p r e t v o r i l a
u industrijsku, ali »vladajuće d r u š t v e n e predodžbe ostale su a g r a r n o - k o r p o -
r a t i v n e . P o j a m n a r o d služio je k a o integral tih predodžbi, koje su dobivale
sve više k a r a k t e r obračuna« (Bausinger, 1957—65, 1435). P o z n a t je nacional-
socijalistički politički finale te koncepcije. Zato je 1934. B r e c h t protestirao,
opet e k s t r e m n i m s t a v o m : »Tko u n a š e doba mjesto n a r o d kaže stanovništvo
a mjesto zemlja zemljišni posjed (Volk-Bevölkerung, Boden, Landbesitz), već
s a m i m tim prestaje podržavati m n o g e laži. On riječima oduzima njihovu
l a ž n u mistiku«. (I. W e b e r - K e l l e r m a n n , 1969, 83)
Služila s a m se nešto više ovim n j e m a č k i m izvorima zato što se n a š a
z n a n o s t dugo razvijala p o d utjecajem znanosti u Njemačkoj. Dugo smo se
u g l e d a l i u n j e m a č k e uzore, pa su t a k o putovi i s t r a n p u t i c e pojma n a r o d i
k o d nas bili slični. Ali to nije bilo samo zbog ugledanja u l i t e r a t u r u nego
i zbog sličnog, ali u nas nešto r e t a r d i r a n o g , d r u š t v e n o - e k o n o m s k o g razvoja.
Vrlo iscrpnu analizu pojma n a r o d s obzirom n a teoriju u s m e n e k n j i
ževnosti izvršila je Maja Bošković-Stulli. Govoreći o pojmovima u s m e n a i
p u č k a književnost, ona je prikazala reviju definicija i koncepcija v e z a n i h
u z p o j a m n a r o d u k o n t e k s t u s književnošću ili k u l t u r o m i n a v e l a a u t o r e
počevši od Montaignea, H e r d e r a , zatim b r a ć e G r i m m , Vicoa, p a Gramscija,
R i c h a r d a Weissa, H u l t k r a n t z a , Bronzinija i n a p o k o n Gorkoga i Lenjina da
bi zaključila k a k o se »ne samo sadržaj pojma n a r o d nego i sam p r i s t u p tom
p o j m u mijenjaju zavisno o povijesno-društvenim okolnostima ...«. Stoga a u t o
rica p r e p o r u č a da je p o t r e b n o uvijek znati n a k a k v i m se sve shvaćanjima
t e m e l j e pojedine definicije koje taj pojam uključuju (Bošković-Stulli, 1973,
154). Govoreći o genezi pojma u s m e n a književnost kod n a s Maja Stulli kaže:

»Kada su i gdje po p r v i p u t u n a s upotrijebljeni nazivi n a r o d n a književnost,
u s m e n a književnost, n a r o d n e u m o t v o r i n e i si., n e bih mogla posve p o u z d a n o
utvrditi, ali je kraj šezdesetih godina proteklog stoljeća bilo razdoblje k a d a
su ti pojmovi i n e k i njihovi nazivi već bili usvojeni u h r v a t s k o j i srpskoj
književnoznanstvenoj literaturi«. (Bošković-Stulli, 1973, 243)
U socijalnoantropološkoj ili etnološkoj primjeni pojma n a r o d kod n a s
moglo bi se Radićevu mišljenju suprotstaviti ono V l a d i m i r a Mažuranića.
Za M a ž u r a n i ć a n a r o d j e nosilac tradicije, ali on vidi i njegovu sociolo
šku mnogoznačnost. »U književnosti zapadnoj i u izvorih n e k i h opaža se
često nastojanje, da se rđeči n a r o d poda obsežno značenje: ljudi jednoga
jezika ili porietla, koji imaju j e d n u domovinu, ili b a r e m zajedničke t r a d i
cije. O b u h v a ć a rieč p r i t o m razne staleže, od najviših do najnižega . . . « (Ma-
žuranić, 1914.V, 715).
Radić, m e đ u t i m , koncipira n a r o d kao s u b k u l t u r u n a način koji će n j e
govim sljedbenicima omogućiti idealiziranje: »Što je narod? Ne misli se t u
n a čitav n a r o d ili h r v a t s k i , ili srpski, ili slovenski, ili bugarski, već se
misli n a onaj veći d i o n a r o d a , koji — recimo za sada —• živi po selima,
r u k a m a radi, koji u velikoj većini n e nosi francuskog odiela, koji nije učio
n i k a k i h ili gotovo 'nikakih škola. I ovo su istina, razlike koje dijele n a
r o d o d g o s p o d e , i n t e l i g e n c i j e , n o ni s v a k a za se, n i sve zajedno
nijesu, k a k o ćemo vidjeti p r a v a razlika, p o kojoj bismo mogli p r e p o z n a t i
čovjeka iz n a r o d a o d g o s p o d i n a . P r a v a je razlika — d r u g a k u l t u
r a . G o s p o d a i m a d u svoju, n a r o d svoju k u l t u r u « . (Radić, 1897, 1)
Industrijalizacija u nas, u v r i j e m e te definicije, j e d v a d a je bila želja
nekolicine, p a zato n i p o j a m n a r o d nije t a d a doživio političku evoluciju
svoga njemačkog uzora, p r e m d a se to moglo dogoditi kasnije. Odnosno, m o
žda se u p r a v o zbog d r u š t v e n o - e k o n o m s k i h razloga u našoj etnologiji i p a k
još dugo održao pojam narod, uvijek j e d n a k o j e d n o s t r a n o i nedovoljno defi
n i r a n (»Jedna je — p r e m d a n e jedina — t a k v a ljudska zajednica, koja i m a
naročito veliko značenje za p o s t a n a k i razvijanje k u l t u r e , narod, što i e t i m o
loški o p r a v d a v a naziv, etnologija«. — Bratanić, 1957, 12).
U anglosaksonskoj etnologiji pojavio se godine 1846. p o j a m f o l k . I n d u
strijalizacija u Engleskoj historijski je p r e t h o d i l a onoj u Njemačkoj, a d a
o našoj i n e govorimo. Socijalna antropologija stoga, k a d je postala z n a
čajnijom, imala je p o k r a j sebe seljačku k u l t u r u koja više nije izolirana i
koja se sve više i n t e g r i r a u opći d r u š t v e n i sustav. (Drugim dijelom svojih
interesa t a j e socijalna antropologija bila v e z a n a uz ekspanziju u kolonija
ma. Bavila se »primitivnim« plemenima, p a se u vezi s p i t a n j e m koje n a s
z a n i m a ondje javljao p r o b l e m p l e m e n a kao nosioca političke moći, odnosno
potencijalno b u d u ć e nacionalnosti ili p a k kao nosioca k u l t u r e . Malinowski
osjeća mogućnost n e s p o r a z u m a p a pledira za odvojene t r e t m a n e svakog od
tih fenomena. — Malinowski, 1971, 371).
P r e m d a i u pojmu f o l k i svim njegovim izvedenicama prijeti slična b o
lest ideologiziranja i idealiziranja, odnosno n e a d e k v a t n o g definiranja, n a v e
d e n e okolnosti p r u ž a j u dobre razloge da se on shvati i t r e t i r a d r u š t v e n o .
B a u s i n g e r stoga upozorava n a r a z l i k u m e đ u pojmovima »narod« (od
nosno njemački »Volk«) i »folk«: »Dok se anglosaksonskim p o j m o m »folk«
može označiti d r u š t v e n i segment (Sozialer Teil) između čisto seljačkog i

posve industrijaliziranog sloja — prijelaznu k u l t u r n u fazu, u pozivanju n a
n a r o d (Volkstum) uvijek se krije pretenzija n a d r u š t v e n u cjelinu i k u l t u r n o
trajanje. To ideološko značenje pojma n a r o d (Volkstum) posve je n a r o d n j a
čko (vokstumlich), i to u smislu nacionalne osobitosti kao i u smislu p o p u
larnosti. N a s u p r o t t o m e etnologija, kojoj j e p r e d m e t n a r o d n a k u l t u r a , oslo
bodila se fikcije k u l t u r n i h oblika koji t r a j u izvan povijesti. O n a se d a n a s
m n o g o s t r a n o b a v i p o j m o m temeljni sloj (Grundschicht), koji se može uzeti
d r u š t v e n o kao donji sloj i psihološki k a o dubinski sloj, i ona n e traži više
n a r o d n u k u l t u r u samo u p r e d i n d u s t r i j s k i m izrazima nego i u s r e d tehničkog
svijeta«. (H. Bausinger, 1957—65, 436)
Naš pojmovni okvir, k a k o vidimo, znatno mijenja poimanje k u l t u r e .
P r i h v a ć a k u l t u r u pretežno u komunikacijskom smislu, zazirući od reifika-
cije, i svaki p u t j e iznova definira u s v a k o m istraživanju.
Taj isti pojmovni okvir nalaže dezideologizaciju pojma narod, odnosno
pledira za u v i d u sve one d r u š t v e n e slojeve koji t v o r e taj k o n g l o m e r a t .
A ako idemo t i m p u t e m , onda ćemo se najprije osloniti n a teorije o
seljačkim k u l t u r a m a , u p r a v o zato što j e u etnološkim p r i s t u p i m a »narod«
često zamjenjivao p o j a m »seljaštvo«.
Određeni pečat teorijama o seljačkim k u l t u r a m a zacijelo je dao Redfield.
On polazi od toga d a seljačko d r u š t v o i k u l t u r a p r e d s t a v l j a j u nešto gene
ričko i d a se r a d i o ljudskom u r e đ e n j u koje nalazimo, s dosta sličnosti,
svuda u svijetu (Redfield, 1965, 17). Seljak je vezan uz određeni k o m a d
zemlje a poljoprivredom sebi dobavlja p r e h r a n u . U isto v r i j e m e p o l j o p r i v r e
da n j e m u znači n a č i n života a n e posao radi profita (Redfield, 1965, 18).
Seljak je ekonomski, d r u š t v e n o i k u l t u r n o vezan uz civilizacijski viši sloj,
plemstvo ili grad, u koje se ugleda, koji n a njega utječu i n a koje on utječe.
Naglašavajući k o m u n i c i r a n j e i povezanost seljaka s tim civilizacijski višim
slojem, Redfield usvaja K r o e b e r o v u misao o »parcijalnim d r u š t v i m a s p a r
cijalnim k u l t u r a m a « (Redfield, 1965, 21).
K o m u n i c i r a n j e seljačkog d r u š t v a i k u l t u r e s onim koje je n a višoj civi
lizacijskoj razini (feudalno ili građansko) i koje je stratificirano (sadrži
elite) po Redfieldu r e z u l t i r a n a s t a j a n j e m dviju tradicija: velike i male. M o
žemo ih zamisliti kao »dvije struje misli i akcije, koje se m e đ u s o b n o razli
k u j u ali se i stalno isprepleću« (Redfield, 1965, 43). Tijekom razvoja u
zapadnoevropskoj civilizaciji dolazi n a p o k o n i do njihova p o t p u n o g odvaja
nja. Velika tradicija, koju njeguju elite i gradovi, postaje znanošću i insti
tucionalizira se u crkvenoj i profanoj moći. Mala p a k tradicija ostaje
neformalnom i ispoljava se kao magija, praznovjerja, n a r o d n e m u d r o s t i i
s p o m e n u t a »narodna k u l t u r a « .
Neki definiraju seljačku k u l t u r u k a o s u b k u l t u r u . T a k o H a l p e r n s m a t r a
d a je b i t n a značajka te s u b k u l t u r e »prostorno zasnovan odnos i z m e đ u obi
teljskih jedinica, n u k l e a r n i h ili proširenih, i zemlje koju obrađuju, pretežno
vlastitim r a d o m . Taj odnos ima v r e m e n s k i k o n t i n u i t e t . P o j a m seljak p r e t p o
stavlja t a k o đ e r u d r u ž i v a n j e t i h obiteljskih jedinica u političke, d r u š t v e n e i
e k o n o m s k e jedinice zvane sela. Nije n u ž n o da se svi p r i p a d n i c i tog d r u
štva b a v e poljoprivredom kao osnovnim zanimanjem, niti je p o t r e b n o da
trajno žive n a selu, sve dok ondje t r a j u njihove g l a v n e d r u š t v e n e i e k o -
nomske v e z e . . . J e d n a od osovnih crta seljačke s u b k u l t u r e jest n j e n a p o

vezanost s n e k o m nacionalnom državom. Seljaci su obavezni pridonositi
usluge u radu, u n a t u r i ili u gotovom, i oni p r i m a j u kao neki m i n i m u m ,
n e k u v r s t u zaštite života i vlasništva u slučaju vanjske ili u n u t a r n j e u g r o
ženosti« (Halpern, 1968, 290).
Kod Redfielda i kod većine antropologa koji se b a v e seljačkom k u l t u r o m
zemlja fungirá kao b i t n a odrednica.
P o mišljenju Erica Wolfa, m e đ u t i m , seljaci se razlikuju od p r i m i t i v n i h
n a r o d a p r v e n s t v e n o po r e n t i i po raspodjeli r e n t e . A k o p r i m i t i v n i n a r o d i
proizvodu n e k i višak iznad m i n i m u m a egzistencije, oni to izravno m e đ u
sobno razmjenjuju, bilo pojedinci, bilo g r u p e . Seljaci p a k svoje viškove
razmjenjuju uz posredništvo d o m i n a n t n e g r u p e vladalaca koja se koristi t i m
viškovima r a d i održavanja vlastitog s t a n d a r d a i r e d i s t r i b u i r á ih onim d r u
štvenim g r u p a m a koje h r a n u izravno n e proizvode. U t o m smislu seljaštvo
je onda asimetričan odnos proizvođača poljoprivrednih viškova i onih koji
tim viškovima upravljaju. (Wolf, 1966, 10)
Wolf u p o z o r a v a n a različite tipove seljaštva. U s u v r e m e n o m svijetu se
ljaštvo može imati p r i m a r n i položaj u s t v a r a n j u bogatstva, k a d ono proizvodi
r e n t u koja održava cijelu d r u š t v e n u s t r u k t u r u . Ali ono može imati i se
k u n d a r n i položaj u s t v a r a n j u b o g a t s t v a i u d r u š t v u , k a o što j e to većinom
slučaj n a k o n industrijske revolucije u E v r o p i (Wolf, 1966, 12).
K a o pojedinac seljak sudjeluje u r a d u j e d n e e k o n o m s k e jedinice koja
j e u isto v r i j e m e njegova obitelj. Mjesto proizvodnje i potrošnje, k a o i
mjesto najužih bioloških, rodbinskih veza, identično je. A to seljaka dovo
di do kritične dileme u ekonomskoj akciji i u d r u š t v e n o m ponašanju.
Seljak se, naime, trajno nalazi u p o d r e đ e n o m položaju s p r a m nosilaca
ekonomske i d r u š t v e n e moći. Zato će on uvijek nastojati n e k a k o uskladiti
zahtjeve tih g r u p a za viškom, odnosno rentom, s j e d n e s t r a n e , i zahtjeve
svoje obitelji, koja je ekonomska i potrošačka jedinica, s d r u g e s t r a n e . Želi
li se prilagoditi općem d r u š t v e n o m sustavu, on će imati dvije a l t e r n a t i v e :
povećati proizvodnju (npr. kulaci) ili smanjiti potrošnju.
Stoga »postojanje seljaštva n e uključuje samo odnos m e đ u seljacima i
neseljacima nego i tip adaptacije, kombinaciju stavova i aktivnosti (potcrtala
D. R. A.) u s m j e r e n i h ka održavanju poljoprivrednika i njegovih n a p o r a da
održi sebe i svoje u j e d n o m d r u š t v e n o m r e d u koji to održanje n e p r e s t a n o
ugrožava« (Wolf, 1966, 17).
3. Etnološki pristup problemu sukoba j

Taj isti d r u š t v e n i red n e samo da ugrožava ekonomsko održanje seljaka
nego dovodi u pitanje i njegov pogled n a svijet, v r e d n o t e . A ako je tako,
onda s t r u k t u r a l n i model seljačke k u l t u r e i d r u š t v a nagriza hipotezu o se
ljačkoj idili, o skladu odnosa i o j e d i n s t v e n i m vrijednosnim obrascima se
ljačkih zajednica.
U p r a v o ovo posljednje sadržano j e u teorijskim p r e t p o s t a v k a m a većeg
dijela etnologije i k u l t u x n e p a i socijalne antropologije. N a više ili m a n j e
jasno d e k l a r i r a n način u etnologiji se probijaju osnovne ideje onog modela
d r u š t v a koji j e Tönnies (Tönnies,1912) o k a r a k t e r i z i r a o kao d v a tipa zajed

nica — Gemeinschaft, o r g a n s k a zajednica koja je stvorena p r i r o d n i m p u t e m ,
i Gesellschaft, d r u š t v o koje je u m j e t n o izgrađeno.
Etnologija polazi od zamisli o organskoj zajednici i p r i r o d n i m odnosima
u njoj, uključivši emocionalne povezanosti koje spajaju t a k v e zajednice. To
i n e bi bilo posve promašeno, jer tip a u t e n t i č n i h odnosa, t a k v i h odnosa u
kojima vezu m e đ u ljudima n e uspostavlja p o s r e d a n nego i z r a v a n odnos, n e
pisana riječ nego ona izgovorena u osobnom dodiru, i u budućnosti će
vjerojatno o d r e đ i v a t i bit odnosa u zajednicama koje su p r e d m e t etnološkog
istraživanja.
U teoriji i u istraživačkoj praksi, m e đ u t i m , pokazalo se slijedeće: bilo
da je Gemeinschaft-zajednica shvaćena kao primitivno društvo, bilo kao se
ljačka zajednica koja koči razvoj — ona je uvijek zamišljena skladno, u r a v n o
teži i bez konflikta. Zato nije n i čudno d a t a koncepcija d e p r o b l e m a t i z i r a
m i n u l e d r u š t v e n e oblike i dopušta da u njih projiciramo v r e d n o t e n e k i h k a s
nijih (svojih) d r u š t v e n o - k u l t u r n i h sredina. B a u s i n g e r je pokazao k a k o su g r a
đ a n s k i etnolozi u Njemačkoj u etnološko istraživanje seljačke obitelji projicirali
v r e d n o t e koje su se tek mnogo kasnije razvile u porodici g r a đ a n s k o g d r u
štva. Tek, naime, u u r b a n o m , g r a đ a n s k o m d r u š t v u razvija se ona v r s t a e m o
cionalne povezanosti u obitelji k a k v a je i d a n a s model obiteljske ljubavi,
i to j e d n o s t a v n o zato što je n a č i n o m p r i v r e đ i v a n j a i života ta obitelj stje
r a n a u sve uže okvire. Seljačka p r o š i r e n a obitelj, koja nesumnjivo rješava
n e k e neriješene p r o b l e m e s u v r e m e n e obitelji (briga o djeci, koju p r e u z i m a
j e d n a žena dok ostale m a j k e r a d e n a polju; b r i g u o n e m o ć n i m starcima,
koja se distribuira n a više članova obitelji) n e m o r a biti emocionalno p o v e
zana n a j e d n a k način k a k o je to u g r a đ a n s k o m i p o s t g r a đ a n s k o m d r u š t v u p o
t r e b n o i poželjno (Bausinger, 1972, 89). Ta ista obitelj t a k o đ e r n e mora, p r e m d a
može, žvjeti bez sukoba.
S u k o b n a različitim razinama, u obitelji, m e đ u obiteljima i susjedima,
m e đ u selima i m e đ u različitim d r u š t v e n i m slojevima (koji se susreću n a
selu) l a t e n t a n j e i u n a š i m seljačkim zajednicama i lijepo se r a z a b i r e čak
6
i u monografijama sastavljenim po Radićevoj Osnovi. Očito je, stoga, d a
adaptacijskom modelu egzistencije odgovara model k o n k u r e n t n i h v r e d n o t a
i konflikta u seljačkim zajednicama. Sukobi i s u p r o t n e v r e d n o t e označuju i
n a š u tradiciju. Štoviše, oni k u l t u r i i folkloru daju specifičnu boju i ton.
4. Još jednom o historiji
K u l t u r n o - h i s t o r i j s k a etnologija, koja se p r i h v a t i l a skupljanja d o k u m e n t a
cije za k o m p l e t n u k u l t u r n u povijest čovječanstva, bila je lišila »narodni
život« socijalne stvarnosti i socijalne p r o b l e m a t i k e i p r e t v o r i l a ga u genre
sliku. Zanimljivo j e da se u toj etnologiji obično stavljao znak jednakosti iz
m e đ u povijesti i kulturno-historijskog p r i s t u p a . Vjerovalo se da jedino k u l -
6
Ne radi se samo o sukobu koji se konačno razrješuje raspadanjem zadruga.
Sukob u seljačkim zajednicama može se pratiti u našoj prošlosti najmanje unatrag
dvjesto godina. O tome sam pisala u doktorskoj disertađijii Ekonomske vrijednosne
orijentacije i modeli odlučivanja tradicijskog kulturnođruštvenog sustava. No o to
me ima malo riječi u etnološkoj literaturu. Treba čitati druge knjige neromantički
orijentiranih pisaca da bi se došlo do podataka koji daju nešto drugačiju sliku o
»plešućim seljacima«, njihovu položaju, standardu i odnosima.
turno-historijski p r i s t u p omogućuju historijsko etnološko istraživanje. A kad

b i n e t k o prišao povijesti s točke gledišta kojoj je polazište u sadašnjosti, o n d a
se tvrdilo k a k o to nije historijski p r i s t u p n i etnologija (Bausinger 1970, 156).
Dosadašnji k u l t u r n o - h i s t o r i j s k i p r i s t u p z a p r a v o počiva n a k a n o n u (Scharfe,
1970, 74—84); narod, izvornost, starina. Taj k a n o n početak j e i k r a j istraži
vanja; o n j e m u se n e raspravlja, nego se on p r i k u p l j a n j e m n o v e i n o v e g r a đ e
dalje potvrđuje.
Ovdje je pokazano što donosi k r i t i k a pojma n a r o d , odnosno, čini mi se
d o k a z a n o m p o t r e b a uvođenja socijalne stvarnosti u etnološko istraživanje.
U* novijoj h r v a t s k o j etnologiji postoji j e d a n n a i v n i pokušaj d a se o d r e d i
p o j a m izvornosti uz pomoć sličice o čistoj vodi s izvora. No t o n a r a v n o
n e znači ništa. Obično se pod »izvornim« misli n a n e k e oblike seljačke k u l t u
re, za koje se nije uspjelo dokazati d a podliježu kontaminacijama, utjecajima
»tuđe« ili k a k o bi Radić r e k a o »gospodske« k u l t u r e . No i to je posve r e l a
tivno, j e r gotovo i n e m a pojave u bilo kojem d r u š t v u i bilo kojoj k u l t u r i za
k o j u bi se moglo reći da se razvijala, ili d a je u n e k o m t r e n u t k u povijesti
(ne samo sadašnjem, p r e m d a sada zacijelo još m a n j e nego nekad) egzistirala
posve neovisno o svim tokovima d r u š t v a i bez interakcija s d r u š t v e n o m i
k u l t u r n o m okolinom. U n a j m a n j u r u k u zakonodavstva triju imperija koja su
dijelila naše zemlje i t r i svjetska religijska sustava nisu dopuštali »izvornost«
k u l t u r i i folkloru. To m e đ u t i m n e znači da pisac ovih r e d a k a želi osporiti
a u t e n t i č n o s t vlastite k u l t u r n e tradicije. U p r a v o adaptirajući se i birajući
m e đ u različitim utjecajima, pritiscima i m o d a m a mogu se stvoriti i s t v a r a l e
7
su se pojave koje jesu i ostaju z n a č a j k a m a n a š e k u l t u r e ili folklora. V r i
jedilo bi još bolje i svrsishodnije istražiti posredničke uloge p l e m e n i t a š a i
njihovih »dvorova« u prenošenju i posredovanju evropskih m o d a od r e n e
sanse n a d a l j e n a n a š e »narodne« seljačke nošnje, glazbu, ples. I n t e r a k c i j a
pisane književnosti i u s m e n e već jest p r e d m e t istraživanja i pokazuje m o
gućnost autentičnog stvaralaštva, m a k a r opovrgava »izvornost«.
S modelom izvornosti koji je formulirala znanost dogodilo se m e đ u t i m
to da ga je, kao stereotip ili klišej, j a v n o s t prihvatila. O izvornosti d a n a s pišu
n o v i n e i o njoj govore organizatori folklornih p r i r e d b i više negoli z n a n s t v e
nici koji se ozbiljno b a v e istraživanjem folklora. A b u d u ć i da je klišej p r i
hvaćen, on i djeluje n a stvarnost, živi u njoj i realizira se u svakoj novoj
koreografiji »izvorne« folklorne grupe, p o t k r a d e se i u p o d a t k u s t e r e n a
ili se čak ostvaruje u r e v i t a l i z i r a n o m običaju. A kao t a k a v taj klišej opet
djeluje n a znanost i t i m e se z a t v a r a k r u g . Istraživač koji traži izvornost
odlazi o n a m o gdje će je i naći, n e misleći koliko je t a i t a k v a izvornost
p o v r a t n i odjek znanstvenoga modela (v. o tome N. Ritig-Beljak, 1976, u
tisku).
Treći član k a n o n a odnosi se n a starinu, a u s k o je povezan s p r v a dva.
S n a g u i moć tog trećeg člana k a n o n a t r e b a tražiti u povijesti s a m e znanosti.
G r a đ a n s k a historijska etnologija, kao što je poznato, razvijala se zajedno
s r a z v i t k o m g r a đ a n s k i h d r u š t a v a . Njena uloga u t i m d r u š t v i m a j e stabili-
zirajuća: u prošlosti ona je nalazila p o t v r d e i o p r a v d a n j a s a d a š n j e m stanju.
U o b r a n u te etnologije i njena p o i m a n j a s t a r i n e t r e b a reći da je zaista
7
Misli se na folklor i kulturu u Hrvatskoj a i u cijeloj Jugoslaviji.
t a k v o poimanje neizbježno, da n e k a ž e m nužno, u v r i j e m e g r a đ a n s k i h r e v o

lucija, a u n a š i m k r a j e v i m a u v r i j e m e razvoja nacionalnih pokreta, uključivši
nacionalno b u đ e n j e i izlazak iz podređenosti velikim silama. U t a k v i m
t r e n u c i m a doista nije svejedno može li se ili n e može dokazivati davno ili
još davni je postojanje nacionalne k u l t u r e . Međutim, i t o dokazivanje ima
svoje granice, koje se kasnije m o g u očitovati kao više ili m a n j e jalova t r k a
za početkom ili kao mitologiziranje. K a d k a ž e m jalova t r k a za početkom,
mislim n a ona etnološka istraživanja kojima je jedini cilj skupiti detalj do
detalja u nizu koji vodi u n a t r a g p r e m a prošlosti (naravno, uvijek n e d o
staje g r a đ e da se taj niz dovrši). Mitologiziranje, opet, i m a uvijek ideološku
p a i političku s v r h u (bez obzira n a to završilo li ono v a š a r s k i p r i m i t i v n o
ili p a k opremljeno ambalažom s u v r e m e n e tehnologije kao što je n a p r i m j e r
sintetska proizvodnja glasa).
U okviru kulturno-historijskog p r i s t u p a u etnologiji, koji polazi od u t v r
đivanja s p o m e n u t e s t a r i n e pojava, o d r e đ e n u važnost ima i uvjerenje o
vrijednosti zabitnih područja u kojima se, navodno, najbolje čuvaju najstarije
i n a j v r e d n i j e k u l t u r n e tvorevine. P r i tome se zaboravlja da ta z a b i t n a p o
dručja, dakle područja izvan ključnih komunikacija, ostavljaju s p o m e n u t e
krajeve u isto v r i j e m e i bez bitnih -impulsa razvoju. S a m o k o n t a k t i d r u š t a v a
i k u l t u r a potiču ljudsko stvaralaštvo, pa tako i folklorno. A ono što ostaje
sačuvano u zabitnim p o d r u č j i m a uopće n e mora biti ni najstarije ni najbolje
niti r e l e v a n t n o za povijest k u l t u r e , p r e m d a to može biti. N e k a slučajno z a
l u t a l a m o d a može ondje, s obzirom n a n e d o s t a t a k komunikacija, odigrati
sasvim drugačiju ulogu nego u n e k o m d r u g o m k r a j u koji p r i h v a ć a impulse
komunikacija s različitih s t r a n a . K a k o j e d a n dio svijeta n a n a s i n a n a š u k u l
t u r u još uvijek gleda kao n a zabitno područje ili p r i m i t i v n o društvo, odnosno
kao n a eldorado za folkloriste (Oinas, 1966, 398), što zvuči znatno ljepše ali j e
u biti isto, možda b i bilo dobro razmisliti i o ulozi tih zabitnih k r a j e v a kao
nosilaca tradicije. P o z n a t o j e da su s u v r e m e n i istraživači našli v r i j e d n u
usmenoknjiževnu g r a đ u npr. u Dalmaciji (uz m o r e i n a otocima) ili u H r v a t
skom zagorju, dakle u k r a j e v i m a koji se n e mogu s m a t r a t i zabitnim, nego
su, dapače, odavna, da n e kažemo oduvijek, izloženi različitim p r o m e t n i m ,
t r g o v a č k i m i k u l t u r n i m utjecajima.
Vraćajući se sada odnosu s p r a m historije i historijskom istraživanju,
podsjetit ću n a j e d a n pledoaje H. Mosera, s t a r već više od dvadeset godina.
Govoreći o etnološkom povijesnom pristupu, on k a ž e : »Želja da se dođe do
; početaka svih s t v a r i je shvatljiva, ali ćemo se ipak m o r a t i p i t a t i može li
doista biti t a k o v a ž n o m zadaćom historije iznaći e l e m e n t a r n e misli, p r a o b l i k e
i p r a s i m b o l e kao i prasmisao p r e d m e t a koje istražujemo. Hipotetski se to
može ostvariti, ali što je time postignuto? . . . N e bi li bio hitniji i bliži
z a d a t a k k a d bi se nastojalo spoznati razvoje koji se m o g u p r a t i t i . . . U
etnologiji, u 'kojoj se uvijek pitalo za povijesnost fenomena, često se više
radilo n a istraživanju porijekla negoli razvoja, p a bi bilo p o t r e b n o i k o
r i s n o k a d b i ovdje j e d n o m došlo do odlučne promjene«. (Moser, 1954, 217)
P i t a n j e o povijesti pitanje je i smisla etnologije. J e r ako se smisao
etnologije n e iscrpljuje u t r a g a n j u za porijeklom (da bi se tako o p r a v d a l a
sadašnjost), nije li taj smisao u spoznaji čovjeka i odnosa u kojima živi. U
t o m slučaju moguće je drugačije shvaćanje povijesti.
Povijest se, k a k o t v r d i Katičić, može shvatiti geometrijski ali i k i b e r -

netski. Geometrijski shvaćena prošlost sadrži prošlost, sadašnjost i b u d u ć n o s t
n a istoj liniji, p r i čemu j e sadašnjost točka bez v r e m e n s k e dimenzije n a
kojoj se prošlost i budućnost susreću. Po k i b e r n e t s k o m p o i m a n j u »prošlo
j e . . . sve ono što n e m a budućnosti, što je isključilo sve svoje mogućnosti
osim jedne. Ta je prošlost doista m r t v a jer u njoj n e m a otvorenih situacija
ni zbivanja. Tu se uvijek zna što je bilo dalje. B u d u ć n o s t j e p a k ono što
još ni j e d n u svoju mogućnost nije ostvarilo, što je sve mogućnost i samo
otvoreno«. (Katičić, 1971, 255).
Ako, dakle, n e istražujemo liniju prošlosti do njena n i k a d vidljiva p o
četka, nego ako analiziramo o n u j e d i n u v a r i j a n t u koju je prošlost iskoristila
da bismo je stavili u odnos p r e m a svim mogućim v a r i j a n t a m a sadašnjosti i
budućnosti, o n d a etnološko istraživanje mijenja smisao.
U t o m slučaju n e mogu se više pisati etnološke studije n a temelju m o d i
ficiranih zahtjeva Osnove ili Cvijićeve metodologije, domećući poglavlje o
»suvremenim p r o m j e n a m a « ili o »društvenom k a r a k t e r u n e k e folklorne p o
jave« (kao da se folklor ikad i igdje mogao realizirati bez svog d r u š t v e n o g
konteksta). U t o m slučaju i procesi p r o m j e n e i cjelokupni d r u š t v e n o - k u l t u r n i
k o n t e k s t neodvojivi su dio svakog etnološkog istraživanja, bez obzira n a to
bio m u p r e d m e t s i t u i r a n u prošlosti ili sadašnjosti, radilo se o oraćim s p r a
v a m a ili o ophodima g r a d s k i h m a t u r a n a t a .
No n i u t o m e se, s obzirom n a ovo r a z m a t r a n j e , još ne iscrpljuje p r o
b l e m povijesti. Radi se o odnosu p i s a n e i n e p i s a n e povijesti.
8
P r e t e ž n o se s m a t r a da a r h a j s k a d r u š t v a (primitivna d r u š t v a p a donekle
i seljačke zajednice) koja n e m a j u pisane povijesti u l a z e u okvir etnološkog
istraživanja da bi se uz pomoć k u l t u r n o - h i s t o r i j s k e m e t o d e došlo do p o u z d a
n i h p o d a t a k a koji će zamijeniti one pisane. Etnologija u t o m pogledu bilježi
o d r e đ e n e uspjehe, p a neki čak dijele d r u š t v a i k u l t u r e n a p i s m e n e — g r a -
fične i nepismene — agrafične.
No, zar doista d r u š t v a koja imaju pismo i služe se tim tipom k o m u n i c i
r a n j a bilježe cjelokupnu svoju povijest? Mislim ovdje i n a m o d e r n a d r u š t v a
koja su z a t r p a n a p l e t o r o m pisanih ili elektronskih informacija.
Želim, naime, reći ovo: uz velike historijske procese, r a t o v e i r e v o l u
cije, krize i p o l e t n a razdoblja d r u š t a v a , uz značajne ličnosti i heroje — histo
riju t v o r e i milijunske ljudske sudbine, njihova u k r š t a n j a , sitna, d a n e
kažemo banalna, ljudska sreća i nesreća. U t r e n u c i m a nacionalnih slavlja
ima pojedinaca koji gladuju, trpe, m r z e se i vole, ubijaju iz k r i m i n a l n i h p o
b u d a ili zato što n e znaju drugačiji izlaz iz zapletenih životnih prilika.
Historijski procesi koji potresaju društva, koji im omogućuju p r o g r e s ili ih
bacaju u regresiju n e m o r a j u j e d n a k o m intenzivnošću djelovati n a ljudske
g r u p e ili i n d i v i d u a l n e sudbine. To n e znači da t v r d i m k a k o n e m a korelacije
m e đ u povijesnim procesima u oba t i p a d r u š t v e n i h asocijacija. U p o z o r a v a m
samo n a to da se uz utjecajne institucije u d r u š t v i m a s t v a r a j u (i razilaze) veće
ili m a n j e g r u p e ljudi koje su povezane r a d n i m ili s t r u č n i m ili r o d b i n s k i m ili
n e k i m d r u g i m odnosima i koje u svojim više ili m a n j e o g r a n i č e n i m s r e d i -
8
Pojam arhajsUsi upotrebljavam ovdje u smislu koji mu daje Cazeneuve u
Gurvitchevoj Sociologiji (Cazeneuve 1946—1966, 447—457).
n a m a imaju o d r e đ e n u moć i smisao. U kibernetici povijesti moguće j e z a m i

sliti koegzistiranje n e b r o j e n o mnogo subsistema različite veličine, snage i
trajanja. Neki o d t i h subsistema n e r i j e t k o funkcioniraju n a r u b u banalnosti.
Oni zbog toga gotovo i nisu p r e d m e t znanosti. Tek k a d n e k i o d n j i h »dora-
stu« d o ozbiljnog poremećaja, koji u n e k o m t r e n u t k u ugrozi d r u š t v e n i red,
oni postaju p r e d m e t o m istraživanja d r u š t v e n i h znanosti.
Postoje različita mišljenja o utjecaju veličine d r u š t v e n e g r u p e n a njezi
n u k u l t u r u . Koncepcija d r u š t v a i k u l t u r e koja n a č i n k o m u n i c i r a n j a s m a t r a
b i t n o m specifičnom razlikom n e odbacuje značenje veličine socijalne g r u p e .
5. Značenje komunikacija: konkretna znanja o ljudima

A k o j e za k u l t u r u i d r u š t v o b i t a n način k a k o se ljudi sporazumijevaju,
tj. d a li osnovne obavijesti i odluke donose u n e p o s r e d n o m u s m e n o m k o n
t a k t u ili p r e k o posrednika, onda nije isto žive li oni u populaciji od nekoli
ko stotina ili č a k tisuća ljudi ili u milijuskom g r a d u . »Mislim«, k a ž e L é v i -
Strauss, »na postojanje m e đ u l j u d s k i h odnosa n a razini samoga d r u š t v a .
Malobrojna populacja tih d r u š t a v a (tzv. p r i m i t i v n i h zajednica, o. D. R. A.)
znači u stvari, ili u n a j m a n j u r u k u teorijski, da j e s v a k o m p r i p a d n i k u d r u
štva moguće upoznati sve ostale pojedince, dok j e to, k a d populacija p r e
maši određeni broj, n a r a v n o posve nemoguće«. (Charbonier, 1969, 53).
Ljudi t a d a raspolažu s » k o n k r e t n i m znanjima o drugima«, što omogućuje
a u t e n t i č a n odnos i k o m p e t e n t n o odlučivanje.
U modernoj civilizaciji, po L é v i - S t r a u s s o v u mišljenju, »i u z a p a d n j a č k i m
društvima, n a r a v n o , i m a razina autentičnosti u obliku institucionaliziranih ili
neinstitucionaliziranih g r u p a u kojima individualni članovi raspolažu s k o n
k r e t n i m znanjem o d r u g i m a . Ali n e a u t e n t i č n e razine su u p o r a s t u : mislim n a
načine k a k o su s u v r e m e n i ljudi jedni od d r u g i h odsječeni ili su povezani
samo p r e k o p o s r e d n i k a ili p r i j e n o s n i m sistemima kao što je administracija
ili ideologije« (Charbonier, 1969, 54).
Može se r a s p r a v l j a t i o ovome: da li p o r a s t neautentičnosti, dakle općih
d r u š t v e n i h institucija, posredničkih k o m u n i k a c i j a itd., u isto v r i j e m e znači
i n e p o v r a t n i n e s t a n a k autentičnosti.
Vjerojatno u n u t a r d r u š t a v a u kojima d o m i n i r a j u n e a u t e n t i č n i odnosi
egzistiraju g r u p e u kojima su odnosi i k o m u n i c i r a n j e autentični. Njihovo
trajanje v a r i r a j e d n a k o kao i njihov utjecaj. N e k a profesionalna s k u p i n a ili
poduzeće ili p a k n e k i školski r a z r e d m o g u i m a t i vlastitu k u l t u r u i ostvariti
a u t e n t i č n e odnose ali t i m e neće biti o b u h v a ć e n i n p r . rodbinski ili svi rod
binski odnosi. S d r u g e strane, n e k a srodnička g r u p a u s u v r e m e n o m d r u š t v u
(u g r a d u i n a selu) nije više povezana proizvodnim v e z a m a p r e m d a je može
vezivati zajednički ekonomski interes. Stoga se a u t e n t i č n o s t g r u p e u n u t a r
civilizacije i kompleksnog društvenog sustava n e može izjednačiti s a u t e n -
tičnošću nekog p l e m e n a p a čak i prošlostoljetnog sela. Pleme, naime, u okvi
r u svoje k u l t u r e i d r u š t v e n e g r u p e (koje se poklapaju) a u t e n t i č n i m odnosom
rješava sve svoje p r o b l e m e — od održanja egzistencije do p r o d u ž a v a n j a
vrste. Na n e k i način to čini i seoska zajednica, p r e m d a je ona ovisna o e k o
n o m s k i m i k l a s n i m odnosima cijeloga društva. T a k o je, h a primjer, n a š a
tradicionalna obiteljska z a d r u g a odlučivala samostalno ali i p a k u o k v i r i m a
feudalnog i postfeudalnog zakonodavstva, a svaki gospodar bio je do odre

đ e n e m j e r e ovisan o feudalcu ili kasnije o općinskoj »gospodi«. Podsjećam
9
da su n e k i n a r o d n i običaji djelomično funkcija feudalnog sistema.
Ove t v r d n j e donekle o d u d a r a j u s j e d n e s t r a n e od idiličnih opisa s a m o
svojnog n a r o d n o g života i običaja, a s d r u g e s t r a n e od čuđenja n a d selja
čkom neracionalnošću i p r e k o m j e r n i m trošenjem. Na svaki način, ovaj tip
p o d a t a k a upozorava n a značajne i u svakom slučaju dvosmjerne utjecaje
dominirajućeg d r u š t v e n o g sustava i njegovih institucija i »izvorne«, odnosno
autentične seljačke k u l t u r e i d r u š t v a .
Uza sve to mislim da se model dinamičkog etnološkog istraživanja može
locirati u d o m e n u autentičnih g r u p a , dakle u g r u p e ljudi koji žive, k o m u n i
ciraju (i odlučuju) o svom životu imajući vrlo konkretna znanja o svima
onima s kojima dijele (dok je dijele) s u d b i n u g r u p e i koji se p r i k o m u n i c i
r a n j u n e služe n i k a k v i m posrednikom. To n e znači da u t a k v i m g r u p a m a n e
postoji pisana riječ i da t a k v e g r u p e ili pojedinci u njima m o r a j u biti izo
lirani od složenih procesa koji se odvijaju n a razini kompleksnoga d r u š t v a .
U p r a v o impulsi velikih komunikacijskih sistema j e d n a k o kao i autoriteta,
odnosno načina k a k o se moć ostvaruje, t e p o v r a t n i utjecaji specifičnih g r u p a
na opće sustave p r e d m e t o m su etnologije.
K r u g u ovih kritičkih razmišljanja koja p r e t h o d e formuliranju p r i s t u p a
istraživanja transformacija dodat ću j e d a n malo duži cfrtat H. B a u s i n g e r a :
»Dosadašnju s t r u k u V o l k s k u n d e (etnologija, p r i m j . D. R. A.) po m o j e m
bi mišljenju t r e b a l o iznova koncipirati kao kritički s h v a ć e n u empirijsku
znanost o kulturi (potcrtao H. B.). Slično kao empirijsko d r u š t v e n o istra
živanje, i o r i j e n t i r a n a p r e m a njemu, empirijska znanost o k u l t u r i m o r a t će
izoštriti i usavršiti i n s t r u m e n t a r i j za o b u h v a ć a n j e stvarnosti. Ali t a k v o
obuhvaćanje zbilje tvori, gledano shematski —• samo srednji dio njezine za
daće. Najprije, p r i izboru p r e d m e t a i metode te pri u t v r đ i v a n j u okvira, a
zatim pri interpretaciji u t v r đ e n o g stanja, ona mora, u d u h u kritičke teorije,
usmjeriti pogled p r e m a u k u p n o m društvu, njegovim u v j e t i m a i mogućnosti
ma. Theodor A d o r n o je više p u t a naglasio 'kako je r a k u r s n a ' g r u p u ' irele
v a n t a n n a s p r a m r a k u r s u n a industrijsko društvo'. Ta tvrdnja, koja relativira
svako detaljističko istraživnje, m o r a biti p r i s u t n a i u pojedinačnim etnolo
škim istraživanjima •— i to n e k a o dogma, nego kao pitanje. Odnos m e đ u
s u b k u l t u r a m a i ukupnom k u l t u r o m , m e đ u parcijalnim sustavom i u k u p n i m
sustavom (potcrtao H. Bausinger) p r i p a d a c e n t r a l n i m p i t a n j i m a struke, jer
odgovor n a to pitanje odlučuje o mogućnostima p r o m j e n e društva«. (Bau
singer, 1972, 272—273).
U isto v r i j e m e istraživački model može se zamisliti i kao odnos pisane
povijesti, odnosno tradicije n e k o g a d r u š t v a i bezbroj n e p i s a n i h povijesti g r u p a .
9
»Što god spahija nije mogao upotrebiti, čega se god htio da rliješt, silom bi
narinuo kmetu: i smrdljivo meso iz spahijske mesnice, i ciknuto vino, i pokvarenu
mast, i maslac, 1 matoru kljusad, i marvu s griješkom, sve je to kmet imao da po
troši ili da dalje rasturi. Vrhunac je nemorala bio prisilno trošenje kod svih vedrih
i tmurnih dana u kmetovu životu. Kod svatova, krštenja, ukopa, moralo se trošiti
spahijsko vino i rakija. Neke su općine upravo dužne, da na svečane dane (vašar,
crkveni god) preuzmu i rastoče određenu količinu pića.« (Bosendorfer, 1950, 58)
6. Vrednote, norme i stvarni život

No ako smo ovako odredili demografsko-sociološki i povijesni p r o b l e m n a
šeg istraživanja (uz komunikacijsko poimanje kulture), ostaje n a m još uvijek
neriješen odnos n o r m a t i v n o g i stvarnog. Taj je odnos i z v a n r e d n o značajan n e
samo za istraživanje folklora nego i za etnološku analizu uopće. Ne bi se m o
glo reći da se etnologija u n a s odlikovala velikom oštroumnošću u tom pogledu,
u p r a v o zato što je polazila od prije analizirane koncepcije, koju je n a t e r e n u
p o t v r đ i v a l a ili je nije potvrđivala, a svako odstupanje od koncepcije — k a n o
n a (narod — izvornost — s t a r i n a ili: pisana povijest — bez povijesti) t r e t i r a n o
j e više-manje kao neetnologija. Na taj način iz korita je izbacivana n e samo
voda (opis i analiza nekog dosad nepoznatog fenomena i si.) nego i dijete (et
nološka mogućnost percepcije k u l t u r n i h i d r u š t v e n i h s t r u k t u r a ) .
U životu se, pak, redovito zapaža r a s k o r a k m e đ u s t r u k t u r a m a mišljenja
i objektivnom stvarnosti. O tome govori s v a k o d n e v n o t e r e n s k o iskustvo e t n o
loškog istraživanja: etnolog redovito nailazi n a nekoliko razina svakoga fe
n o m e n a koji p r o m a t r a . Istraživač običaja, n a primjer, naići će n a t e r e n u vrlo
često n a prilično konzistentan model, dok će suprotstavljanje tog modela
objektivnoj stvarnosti u slučaju svakog kazivača pokazati drugačiju v a r i j a n t u
te stvarnosti. Z. Rajković i l u s t r i r a t a k v u sitauciju p r i m j e r o m iz svoje p r a k s e :
»Kada sam 1968. godine ispitivala o običajima pri sklapanju b r a k a u selu C a
revo Polje k r a j Jajca, u kući M a r k a L a d a n a okup-lo se pet-šest žena. Sve su
sudjelovale u kazivanju nastojeći što p o t p u n i j e opisati sve detalje običajne
svadbe. K a d s a m zapitala koja je od njih imala t a k v u svadbu, a sve su bile
u d a t e i z n a t n i h razlika u godinama, nastao j e smijeh i ustanovilo se da n i
j e d n a nije dovedena sa svatovima, nego da su sve bile ' k r a d e n e ' — k a k o oni
kažu«. (Rajković, 1974, 133) Ostvareno, proživljeno iskustvo redovito se r a z
likuje od n o r m a m a propisanoga, v r e d n o v a n o g a , zamišljenoga.
I m a t o m e već d v a d e s e t a k godina otkad j e L é v i - S t r a u s s upozorio n a u s p o
r e d n o postojanje a p s t r a k t n i h s t r u k t u r a i k o n k r e t n i h činjenica kao i n a m e đ u
odnose tih pojava. Postojanje »zamišljenoga« i »ostvarenoga« potiče tog t e o
r e t i č a r a n a istraživanje.
Na istim d u r š t v e n i m činjenicama, k a k o p r e p o r u č u j e Lévi-Strauss, istražit
ćemo pojedine pojave »konkretno i individualizirano«, a usporedo ćemo t r a
gati, » a p s t r a k t n o i formalno«, za s k r i v e n i m u n u t a r n j i m s t r u k t u r a m a . R a d i se,
dakle, o dvije razine istraživanja: »Na razini p r o m a t r a n j a glavno je p r a v i l o
•—• moglo bi se reći i jedino — d a sve činjenice b u d u egzaktno zapažene i o p i
sane, n e dopuštajući teorijskim p r e d r a s u d a m a da izmijene njihovu p r i r o d u i
njihovu važnost. Ovo pravilo implicira još jedno, i to sa stajališta posljedica:
činjenice m o r a j u biti p r o u č e n e same po sebi (s pomoću k a k v i h su k o n k r e t n i h
procesa nastale?) ali t a k o đ e r u odnosu s cjelinom (to znači da će svaka p r o
mjena zapažena u jednoj točki biti stavljena u neki odnos p r e m a globalnim
okolnostima svog pojavljivanja)« (Lévi-Strauss, 1958, 307).
P r e m a tome, između istraživača i p r e d m e t a njegova istraživanja, ako su
taj p r e d m e t u n u t r a š n j e d r u š t v e n e s t r u k t u r e ili sustavi odnosa ili nesvjesni
modeli, uvijek će se naći evidentni, svjesni modeli. Sto su ti svjesni modeli
jasniji, evidentniji, to će biti teže prodrijeti do d u b o k i h u n u t a r n j i h s t r u k t u
ra. »Etnolog će stoga uvijek m o r a t i razlikovati dvije situacije u kojima b i se
mogao naći. Morat će možda k o n s t r u i r a t i model koji odgovara fenomenima a

da taj model d r u š t v o koje on istražuje nije percipiralo.« (Lévi-Strauss, 1958,
309) To je ipak donekle jednostavnija situacija. »U d r u g i m slučajevima, m e
đutim, etnolog ima posla n e samo sa sirovinama nego t a k o đ e r i s m o d e l i m a
što ih je k u l t u r a koju r a z m a t r a p r e t h o d n o k o n s t r u i r a l a u obliku svojih i n t e r
pretacija.« (Lévi-Strauss, 1958, 309)
Ali i te, nazovimo ih uvjetno, s e k u n d a r n e modele, p o t r e b n o j e istražiti j e r
mogu biti, k a k o kaže L é v i - S t r a u s s —• dobri, a ako i nisu, njihove greške ili
nizovi g r e š a k a upozorit će n a tendencije date k u l t u r e .
U daljoj r a z r a d i ove ideje L é v i - S t r a u s s želi iznaći n e k e povezanosti mo
dela, skupine s t r u k t u r a koje odgovaraju različitim tipovima reda. Takvi su
tipovi reda, na primjer, sustav srodstva, d r u š t v e n a organizacija, socijalna iii
ekonomska stratifikacija. Pomoću njih se ljudi povezuju ili svrstavaju n a t e
melju datih pravila. Tipovi r e d a nalaze se u m e đ u s o b n i m odnosima, p a jedni
reagiraju n a druge. Načini tih r e a g i r a n j a mogu otkriti totalni model društva.
Ovdje se javlja značajan istraživački p r o b l e m : »Ovi pokušaji formulacije
totalnog modela nekog datog d r u š t v a suočavaju etnologa s teškoćom s kojom
smo se već susreli: do koje točke način kako neko d r u š t v o koncipira različite
svoje s t r u k t u r e reda kao i odnose koji ih sjedinjavaju odgovara realnosti?
Već sam upozorio da je moguće više odgovora, već p r e m a funkciji g r a đ e koju
r a z m a t r a m o . Ali mi smo dosad p r o m a t r a l i samo 'proživljene' redove, t j . r e
dove koji su i sami funkcija jedne objektivne realnosti i kojima se može prići
izvana, neovisno o p r e d o d ž b a m a što ih ljudi imaju o njima. S a d a će se p r i
mijetiti da se t a k v i m 'proživljenim' redovima uvijek pretpostavljaju drugi, o
kojima t r e b a voditi r a č u n a da bi se shvatile n e samo p r e t p o s t a v k e nego i n a
čin k a k o ih svako d r u š t v o pokušava i n t e g r i r a t i u j e d a n sređeni totalitet. Te
s t r u k t u r e reda koje su 'zamišljene' ali nisu 'proživljene' ne odgovaraju izravno
nijednoj objektivnoj realnosti; za razliku od prvih, one nisu podložne nekoj
eksperimentalnoj provjeri b u d u ć i da se pozivaju n a n e k o specifično iskustvo,
s kojim se opet k a t k a d miješaju. J e d i n a p r o v j e r a kojoj bismo ih mogli p o d
v r g n u t i radi analize jest p r o j v e r a redova p r v o g a tipa ili 'proživljenih' redova.
'Zamišljeni' redovi odgovaraju domeni m i t a ili religije. Možemo postaviti p i
tanje nije li ta kategorija r e l e v a n t n a za političku ideologiju s u v r e m e n i h d r u
štava?« (Lévi-Strauss, 1958, 347, 348)
Usporedo s utjecajem k i b e r n e t i k e i lingvistike u m o d e r n u se etnologiju
probio, od v r e m e n a k a d su p r v i p u t izrečene ove misli, z n a n s t v e n i p o s t u p a k
koji uvijek ima n a u m u te dvije razine egzistencije p a polazi od toga da k o n
k r e t n e činjenice (ispitane do detalja) analizira u odnosu p r e m a zamišljenom
r e d u n e k e zajednice, p r e m a n j e n i m v r e d n o t a m a i n o r m a m a .
Poseban poticaj razvoju analize ovoga tipa daje i s u v r e m e n a m a r k s i s t i č k a
etnologija. Za razliku od p r a v c a koji je, u k i n u v š i etnologiju, razvijao e t n o
grafiju kao d o g m a t s k u apologiju nekih M a r x o v i h ili Engelsovih postavki, su
v r e m e n a marksistička etnologija potiče kritičku misao n a razini teorija —
praksa, teorija-terensko iskustvo. K a k o se kod nas uvijek sa zakašnjenjem j a
vlja interes za inovacije u ovoj znanosti, t a k o se j e d v a i čuje glas m a r k s i s t i č k e
etnologije. (Osim p r i k a z a n e k i h marksističkih etnoloških djela j e d a n od p r v i h
priloga n a t o m p o d r u č j u u nas je r a s p r a v a O. S u p e k - Z u p a n »Od teorije do
p r a k s e i nazad«, str. 57 u ovoj knjizi.) Može se čak reći da, s obzirom n a
2 Narodna umjetnost
jalovost dogmatskog etnološkog p r i s t u p a u prošlosti, postoji o d r e đ e n a skepsa

u pogledu mogućnosti m a r k s i s t i č k e etnologije. Istina je, doduše, d a u jugosla
venskoj etnologiji nije ni bilo značajnijih orijentacija m a r k s i s t i č k e etnologije.
(Na p r s t e se mogu nabrojiti pojedinci koji su pokušali marksistički p r i s t u p i t i
etnologiji.) To s j e d n e s t r a n e donekle olakšava situaciju i omogućuje d a se bez
p r e t h o d n i h d o g m a t s k i h opterećenja p r i đ e marksističkoj etnološkoj analizi.
U svakom slučaju, i s t r u k t u r a l n a i m a r k s i s t i č k a analiza u etnologiji ot
k r i v a j e d a n posve novi svijet, različit od onoga o kojem je etnologija, baveći
se »narodnim« životom, dosada govorila. Umjesto r o m a n t i č n e B a u e r n k u n d e et
nologija počinje r a z o t k r i v a t i k o n k u r e n t n e v r e d n o t e tradicijskoga društva, so
cijalnu slojevitost sela i seljačke k u l t u r e , etnološke pojave u prošlosti izvan
10
sela, odnosno usporedo u selu i g r a d u .
Nastojeći očuvati n e k u i m a g i n a r n u objektivnost, tvrdeći da izbjegava
vrednovanje, etnologija, i n e samo naša, sustavno se klonila socijalne s t v a r
nosti. Tako se događalo da u »našim« k n j i g a m a pišemo o lijepim, s t a r i m i iz
v o r n i m stvarima, pretežno bez ljudi, dok su se podaci o ljudima i o njihovoj
nerijetko teškoj socijalnoj situaciji nalazili u d r u g i m knjigama, koje smo m i
možda čitali, ali se njima nismo koristili r a d i »objektivnosti« etnološkoga m a
terijala. »Etnologija bez ljudi« p r i s u t n a je i u s u v r e m e n i m etnološkim istraži
vanjima; to je zapravo sastavni dio orijentacije.
7. Obrisi suvremenog teorijskog pristupa

K r i t i k a etnologije i njenih osnovnih postavki, o kojoj je bilo riječi u ovoj
raspravi, nije sama sebi cilj Ta je k r i t i k a bila n e o p h o d n o p o t r e b n a da se još
jednom promisli o dosadašnjim osnovicama i r e z u l t a t i m a ove znanosti k a k o bi
se zacrtali obrisi s u v r e m e n o g teorijskog p r i s t u p a istraživanju.
J a s n o je iz svega o čemu je bilo riječi da su dvije b i t n e točke tog p r i s t u p a :
a. trajno kritičko preispitivanje teorijskog okvira
b. etnološko empirijsko istraživanje.
Ad a. P r e d u v j e t i kritičkog preispitivanja teorijskog okvira jesu:
1. P r a ć e n j e etnološke teorije u svijetu i kod nas. Može se reći d a naši et
nolozi n a različite načine p r i s t u p a j u etnološkoj teoriji u svijetu. Osim čistih
empiričara koji se gotovo i n e osvrću n a razvoj teorijske misli, postoje orijen
tacije koje se oslanjaju n a k u l t u r n o - h i s t o r i j s k u i njoj srodne etnologije kao i
n a k u l t u r n u antropologiju. Među n e k i m m l a đ i m etnolozima, pogotovu m e đ u
n a j m l a đ i m a (mislim n a one koji su prije nekoliko godina diplomirali n a za
grebačkom, b e o g r a d s k o m i ljubljanskom sveučilištu) razvijen j e p r v i p u t u
ovom stoljeću t a k a v interes za razvoj etnološke teorije koji o b u h v a ć a njene
n a j s u v r e m e n i j e tokove. N a g l a š a v a m p r v i p u t u ovom stoljeću zato što je u
prošlom stoljeću u nas bilo etnologa koji su pratili, i to vrlo ažurno, razvoj
etnologije; Bogišić npr. spominje T y l o r a neposredno n a k o n izlaska Tvlorove
10
Etnologija je, na primjer, dobro izučila seljačku svadbu; ta ista znanost ne
zna gotovo ništa o građanskoj svadbi i običajima koji je prate u posljednjih stotinu
godina, a da i ne govorimo o povezanostima gradskih i seljačkih običaja prilikom
svadbe.
knjige (Bogišić, 1874, XIV). Taj interes već r a đ a o d r e đ e n i m rezultatima, bilo

u s t r u č n i m publikacijama, bilo n a s t r u č n i m sastancima i kongresima.
2. Kritika postojeće teorije i rezultata koji su postignuti na temelju te
teorije, kritika osnovnih pojmova
S obzirom n a razvoj n a š e znanosti, koja j e često nicala iz nesebičnih i
požrtvovnih ali a m a t e r s k i h p o b u d a ili su se etnologijom bavili p r a v n i c i i d r u g i
stručnjaci, došlo je do nedovoljno z n a n s t v e n i h pristupa, do pogrešnih i n t e r
pretacija i površnih objašnjenja etnoloških pojava i procesa. Studija Z. R a j -
ković o p o k u s n o m b r a k u (Rajković, 1975) dokazala j e osnovno nepoznavanje i
n e r a z u m i j e v a n j e života u seljačkim zajednicama u pisaca koji su se bavili t i m
etnološkim problemom. A to je urodilo i f o r m u l i r a n j e m jednog pojma koji n e
može izdržati temeljitu i p e d a n t n u z n a n s t v e n u analizu. Studija s t r u k t u r e t r a
dicijskoga mišljenja (Rihtman, neobjavljeno) n a k o n istraživanja monografija
koje su n a p i s a n e p o Radićevoj Osnovi i objavljene u »Zborniku za n a r o d n i
život i običaje« o t k r i v a idealnu, zamišljenu r a z i n u seljačke zajednice (egalitar-
no'St i kolektivna imovina k a o d o m i n a n t n a v r e d n o t a ; neovisnost gospodara;
sloga; apsolutna podređenost žena) uz usporedno postojanje r e a l n e razine s e
ljačkog života i mišljenja (razlike u imovinskom s t a t u s u čak i u zadruzi, k o m
p l e m e n t a r n a uloga osebunjka uz k o l e k t i v n u imovinu; ovisnost moći gospodara
o široj društvenoj zajednici, feudalcima, gospodi; nekoliko razina sukoba u
seljačkoj obitelji, m e đ u obiteljima i susjedima, m e đ u seljačkim zajednicama;
uz formalnu podređenost žena njihova n e f o r m a l n a ekonomska i r a d n a n e z a
visnost i utjecaj n a odlučivanje).
Može se gotovo sa sigurnošću reći da svaka značajnija t e m a tradicionalne

etnologije doživljava b i t n e korekcije n a k o n s u v r e m e n e kritičke z n a n s t v e n e
analize. Te korekcije pridonose s j e d n e s t r a n e teorijskoj misli a s d r u g e s t r a
n e omogućuju spoznaju jučerašnjega i današnjega čovjeka, ovdje i kod n a s
(»obuhvaćanje stvarnosti«).
Mislim da j e kritičko p r a ć e n j e etnološke teorije u svijetu, i to n a svim
područjima i svih teorijskih p a i idejnih usmjerenosti, usporedo s kritičkom
analizom dosadašnjih i sadašnjih n a š i h teorijskih p r e t p o s t a v k i (čak k a d su
one samo implicitne) t r a j a n izazov naše s u v r e m e n e etnologije koja će konačno
dati znanstveno i d r u š t v e n o r e l e v a n t n e rezultate.
Ad b. Empirijsko etnološko istraživanje u sadašnjem t r e n u t k u stoji ispred
dvaju p r o b l e m a : to su p r o b l e m t e r e n a i p r o b l e m metode.
1. Problem terena postavlja se u obliku p i t a n j a : ostaje li selo j e d i n i m t e
r e n o m etnološkog istraživanja ili taj t e r e n postaje i grad. Na ovo j e pitanje
zapravo već u osnovi odgovoreno nizom u r b a n i h etnoloških istraživanja (Lju
bljana, Beograd, Zagreb). No u p r a v o odgovori n a to pitanje u obliku p r o v e d e
nih istraživanja upozoravaju n a p o t r e b u detaljnijeg i finijeg p l a n i r a n j a i izvo
đenja takvog istraživanja. Posve je jasno da j e g r a d p o svojoj socijalnoj, e k o
nomskoj, demografskoj s t r u k t u r i i po tipu i g r u p i r a n j u naselja vrlo k o m p l e k
san d r u š t v e n i i k u l t u r n i fenomen, koji iziskuje pluralistički p r i s t u p . Postavlja
se pitanje obujma i o b u h v a t a g r a d s k i h etnoloških istraživanja: da li istraživati
k u l t u r u određenog g r a d a ili k u l t u r u pojedinih promjenljivih d r u š t v e n o k u l t u r -
nih skupina u t o m g r a d u . P o mišljenju A b r a h a m s a » s t r u k t u r e komunikacija
n e k e k u l t u r e , k a d se te komunikacije ponavljaju, po definiciji, postaju t r a d i

cionalne«. Odnosno »svaka g r u p a s osjećajem zajednice najavit će taj osjećaj
posuđujući ili razvijajući tradicionalne komunikacijske uzorke ili obrasce.
Obrasci u stvari definiraju g r u p u i postaju njen folklor« (Abrahams, 230).
Hoćemo li čekati signale koje će g r u p a najaviti prije ili kasnije (npr. m a
t u r a n t i u svojim ophodima) ili ćemo n a neki drugačiji način izabrati u r b a n u
ili seljačku d r u š t v e n o k u l t u r n u zajednicu da bismo je etnološki istraživali? Ho
ćemo li istraživati sami (etnolozi) ili ćemo osnivati k o m b i n i r a n e istraživačke
timove?
I u jednom i u d r u g o m slučaju vjerojatno je moguće oboje. A k o se r a d i o
čisto etnološkom p r o b l e m u i o g r u p i koja je »najavila« nastajanje svoje t r a d i
cije, etnolozi će možda moći istraživati sami; radi li se o kompleksnoj situaciji
jednog cijelog naselja, gdje su mogući pluralistički d r u š t v e n i i k u l t u r n i u t j e
caji, i tim istraživača m o r a t će biti k o m p l e k s a n i obuhvatiti više s t r u k a .
Na svaki način, već je naša s u v r e m e n a istraživačka p r a k s a pokazala da se
ne radi o problemu istraživanja sela ili grada. Ako naš p r e d m e t odredimo t i
pom komunikacije i socijalnom grupom, onda n a m se odnos selo-grad ne j a v
lja više kao Redfieldov geometrijski k o n t i n u u m . K o n t i n u u m možemo zamijeniti
složenim međuodnosom komunikacijskih g r u p a koje se oglasu ju kao v a r i j a n t e
k u l t u r e . Vjerojatno je k u l t u r a uvijek samo zamišljeni model, apstrakcija p r i
hvatljiva mnogima. S v a k a p a k g r u p a svojim s t v a r a l a č k i m potencijalom i kon
k r e t n i m iskustvom modelira svoju posebnu v a r i j a n t u .
Ta je v a r i j a n t a naš teren.
2. Problem metode sadrži t a k o đ e r dva b i t n a pitanja: d a li je dosadašnja
etnološka metoda istraživanja (dubinsko istraživanje s p o t p u n i m ili djelomič
n i m ali v i š e k r a t n i m sudjelovanjem) dovoljna da bi se došlo do g r a đ e koja n a m
je potrebna?
Ne ulazeći ovdje dublje u p r o b l e m metode, jer se t i m e b a v i poseban tekst
u ovoj knjizi, p l e d i r a t ću uvijek za dubinsko, minuciozno i indiviđualizirano
etnološko istraživanje, koje je, uza svu teorijsku nedorečenost n a š e znanosti, u
prošlosti i u sadašnjosti uvijek osiguravalo etnologiji z n a t n e prednosti p r e d
n e k i m d r u g i m m e t o d a m a istraživanja u d r u š t v e n i m znanostima. Ali ovdje že
lim upozoriti n a još j e d n u mogućnost.
Ako, naime, dinamički istražujemo k u l t u r n e procese, nećemo se moći zado
voljiti dijakronijskim uvidom koji obuhvaća n e k o k r a ć e razdoblje prošlosti,
č i n i mi se, zapravo, da se problemi naše k u l t u r e i d r u š t v a n e mogu z n a n s t v e
no analizirati uvidom u razdoblje od početka ovog stoljeća, nego d a je vrlo
često p o t r e b n o posegnuti za podacima u n a t r a g , do sredine prošlog stoljeća
(ukinuće kmetstva, početak industrijalizacije), a p o n e k a d i u znatno ranije do
ba. S obzirom n a to da postojimo kao civilizirano društvo, sa svojom pisanom
ali i s mnogo nepisane povijesti, i m a m o t u s r e t n u mogućnost istraživanja u
arhivima, u starijoj l i t e r a t u r i te uspoređivanja pisane i u s m e n e književnosti i
zakonodavstva, propisa, religijskih odredbi i si. Istraživanje k u l t u r n i h i d r u
štvenih procesa ali i mogućnosti uvida u k o n k r e t n a znanja o ljudima k r i j u se
u tim i t a k v i m materijalima. Polazeći p r e m a njima iz današnjice, s k r i t i č k o m
z n a n s t v e n o m akribijom, saznat ćemo iz t a k v e g r a đ e v r l o m n o g o o ljudima p r o
šlosti, ali i o n a m a samima.
8. Zaključak
Ovaj r a d imao je za cilj formuliranje koncepcijskog okvira za dinamičko
etnološko istraživanje. Zbog toga n i s a m mogla, a n i s a m ni željela, izbjeći z n a n
stvenu k r i t i k u dosadašnjih koncepcija i pojmova kojima se služila n a š a e t n o
logija.
U ovom t r e n u t k u svoga znanja sklona sam odrediti taj koncepcijski okvir
n a temelju s t r u k t u r a l n e i komunikacijske definicije k u l t u r e , koja se m e đ u t i m
ponovo određuje u s v a k o m k o n k r e t n o m istraživanju. Odbacujući r o m a n t i č k i
zamišljen pojam narod, s m a t r a m p o t r e b n i m usporedno istraživanje d r u š t v e n o -
- k u l t u r n i h procesa pojedinih d r u š t v e n i h klasa, slojeva i g r u p a . Napokon, n a
g l a š a v a m r e l e v a n t n o s t t a k v e analize koja uzima u obzir obje razine r e d a —
zamišljeni i ostvareni, kao i njihov međuodnos.
Polazim od k o n s t a n t n e k r i t i k e etnološke teorije, k a k o one koja je n a s t a l a
u prošlosti, tako i one koja se s t v a r a u suvremenosti.
Interes za teoriju, po m o m mišljenju, stalno rezultira korekcijama teorije
n a temelju istraživačkih rezultata. Susret s k o n k r e t n i m ljudima, s njihovim
željama i p o t r e b a m a , s njihovim v r e d n o t a m a , s njihovim k r i z a m a i sukobima
i napokon s njihovim s t v a r a l a š t v o m jedini je valjani test teorije.
K a k o je etnologija kod n a s d o n e d a v n a išla j e d n o s t r a n i m p r a v c e m n e u v a
žavanja teorije, n e bi bilo korisno k a d bi n a r e d n o razdoblje (koje n e može a
da n e b u d e reakcija n a prethodno) i generacija etnologa koja dolazi razvijala
teoriju bez toga testa.
Citirana literatura
Abrahams, Roger, D.
— The Negro Stereotype, »Journal of American Folklore«, 83, 1970, No 328, 229—
—249.
Artus, Helmut, M.
— Kultur als System, »Zeitschrift für Volskunde«, 69, 1973, I, 1—18.
Balandier, Georges
— Sociologija, etnologija i etnografija, 111—126, u knjizi Gurvitch, Georges,
Sociologija, Naprijed, Zagreb 1946—1966.
Bausinger, Hermann
— Volk und Volkstum, u Die Religion in Geschichte und Gegenwart, 3. izd.
Tübingen 1957—1965, s.v. 6, stup. 1434—1435.
— Zur Problematik historischer Volkskunde, 155—172, u zborniku Abschied vom
Vo'ksleben, Tübingen, 1970.
— Volkskunde, von der Altertumsforschung zur Kulturanalyse, Berlin und
Darmstadt (1972).
Bogišić, Valtazar
—• Građa u odgovorima iz različitih krajeva slovenskoga juga, Jugoslavenska
akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1874.
Bošković-Stulli, Maja
—• O pojmovima usmena i pučka književnost i njihovim nazivima, »Umjetnost
riječi«, 3, 1973, 149—184; 4, 1973, 237—260.
Bösendorfer, dr Josip
— Agrarni odnosi u Slavoniji, Izdavački zavod JAZU, Zagreb 1950.
Bratanić, Branimir
— Regionalna ili nacionalna i opća etnologija, »Slovenski etnograf«, X, 1957,
7—18.
Buckley, Walter
—• Sociology and Modern Systems Theory, Prentice-Hall, Englewood Cliffs,
1967.
Cazeneuve, Jean
—• Pojam arhajskog društva, sv. 2, 447—457, u knjizi Gurvitch, Georges, Socio
logija, Naprijed, Zagreb, 1946—1966.
Charbonnier, Georges
— Conversations with Claude Lévi-Strauss, J. Cape, London, 1969.
Colby, B. N.
— Ethnographic semantics, a preliminary survey, »Current Anthropology«, vol.
7, 1 (veljača), 1966, 3—32.
Geertz, Cliford
— Deep Play: Notes on the Balinese Cockfight, »Daedalus«, 101, No 1 (zima),
1972, 1—37.
Goudenough, Ward, H.
—• Cultural anthropology and linguistics, u Hymes, Dell, H., Language and Cul
ture in Society, Harper, New York 1964. (citirano prema M. Singer).
Halpern, Joel
—• Peasant culture and urbanization in Yugoslavia, 289—311, u knjizi Peristiany,
J. G., Contributions to Mediterranean Sociology, Mouton, Paris 1968.
Katičić, Radoslav
—• Jezikoslovni ogledi, Školska knjiga, Zagreb 1971.
Knoeber, A. L., Parsons, T.
— Concepts of culture and of social system, »American Sociological Review«,
23, 1958, 582—583.
Lévi-Strauss, Claude
— Anthropologie Structurale, Pion, Paris 1958.
Lotman, Ju. M.
—• On the Metalanguage of a Typological Description of Culture, »Semiotica«,
1975, 14:2, 97—123.
Malinowski, BronsisXav
— Magija, nauka i religija, Presveta, Beograd 1971.
Mažuranić, Vladimir
— Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik, Jugoslavenska akademija zna
nosti i umjetnosti, Zagreb 1908—1914.
Moser, Hans
— Gedanken zur heutigen Volkskunde, »Bayerisches Jahrbuch für Volkskunde«,
1954, 217, citirano prema Assion, Peter, Zur Kritik einer Parapsychologischen
Volkskunde, »Zeitschrift für Volkskunde«, 7, 1975, II.
Murdock, G. P.
— Culture and Society, Univ. Pittsburgh Press, 1965.
Oinas, Felix
— The Study of Folklore in Yugoslavia, »Journal of the Folklore Institute«, III,
1966, 3, 398—418.
Parsons, T., Kroeber, A. L.
— vidi Kroeber, A. L., Parsons, T.
Radić, Antun
— Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, u Zbornik za
narodni život i običaje južnih Slavena, Jugoslavenska akademija znanosti i
umjetnosti, Zagreb 1897, knj. 2, 1—88.
Rajković, Zorica
— Obilježja etnografske građe i metode njezina terenskog istraživanja, »Etno
loški pregled«, 1974, 12, 129—134.
—• Tradicijski oblici nevjenčanog braka kod Hrvata i Srba u svjetlu pojma »po
kusni brak«, Institut za narodnu umjetnost, Zagreb 1975.
Redfield, Robert
— Peasant Society and Culture, Univ. of Chicago Press, Chicago—London, 4.
izdanje, 1965.
Rihtman-Auguštin, Dunja
—• Neka pitanja odnosa sociologije i etnologije, u knjizi Radovi XI savjetovanja
etnologa Jugoslavije, Zenlica 1970, 199—208.
— Ekonomske vrijednosne orijentacije i modeli odlučivanja tradicijskog
društvenokulturnog sustava, doktorska disertacija, neobjavljeno.
Ritig-Beljak, Mves
— Istraživačeva i kazivačeva pjesma, referat na kongresu Saveza udruženja fol
klorista Jugoslavije, Slavonski Brod 1976, Narodno stvaralaštvo, u tisku.
Scharfe, Martin
— Kritik des Kanons, 74—84, u zborniku Abschied vom Volksleben, Tübinger
Veretinigung für Volkskunde, Tübingen 1970.
Singer, Milton
— The concept of culture, 527—541, u International Eneyclopedia of Social
Sciences, knj. 3, Macmillan and Free Press, 1968.
Tönnies, Ferdinand
— Gemeinschaft und Gesellschaft, Berlin, 2. izdanje, 1912.
Tylor, Edward
— Primitive Culture, Gloucester 1871.
Weber-Kellerman, Ingeborg
—• Deutsche Volkskunde zwischen Germanistik und Sozialwissenschaften, J. B.
Metzlersche Verlagsbuchhandlung, Stuttgart 1969.
Wiegelmann, Gunter
— Theoretiche Konzepte der Europäischen Ethnologie, »Zeitschrift für Volks
kunde, 68, 1972, II, 196—212.
Wolf, Eric
— Peasants, Prentice Hall, Englewood Cliffs, 1966.
24 Dunja-Rihtman Augustin
Dunja Rihtman-Augustin
ASSUMPTIONS FOR M O D E R N E T H N O L O G I C A L RESEARCH
Summary This paper intends to formulate a conceptual framework

for dynamic ethnological research. The author, therefore,
neither wished nor could afford to avoid a scientific critique
of the concepts used by Yugoslav ethnologists in the past.
This refers in particular to the concepts of 'folk culture'
and 'folk life'. A comparison is thus made between the
different approaches to the concept of culture (from Tylor's
approach, through the joint statement by Kroeber and
Parsons, to Murdock and Lévi-Strauss, and to the systemic
and semantic approaches to culture). In agreement with the
criticism of the concept of 'folk' (Volk) by some German
ethnologists (H. Bausinger, I. Weber-Kellerman) and with
the criticalanalysis of the concept of »folk literature« given
by Maja Boskovic-Stulli, the author expresses the view that
'folk' is a subjective category in ethnology (whose defintion
depends on the position taken by the one who defines it)
which also remains undefined sociologically. Furthermore,
the author rejects as unsuitable the concept of Gemein-
schaft (Tônnies) — a harmonious, conflict-free communii"
— which, together with the concept of 'folk', has establish
ed deep roots in Radio's view of 'folk culture' and in the
greater part of contemporary Yugoslav ethnology.
In the present state of her knowledge, the author is in
clined to determine the ethnological conceptual framework
on the basis of the structural and communicative definitions
of culture. A model of dynamic ethnological research may
be located in the domain of authentic groups, that is, groups
of people who live, communicate and make decisions about
their lives relying on very specific knowledge about all
those whose fate they share (as long as they share it) in the
group, and who resort to no intermediaries in their com
munication with others. This is not to say that written
communication does not take place within such groups and
that such groups, or individuals belonging to them, are
necessarily isolated from the complex processes characteristic
of society as a whole. It is precisely the impulses coming
from the large communication systems, as well as from
authority and from the manner is which power is exercised,
together with feedback effects of specific groups upon global
systems, that form the subject matter of ethnology.
Rejecting the romantic notion of 'folk', the author makes a
case for parallel investigations of socio-cultural processes
within certain social classes, strata and groups. She emphas
izes the relevance of the analysis which will account for
both levels of order, the ideally conceived order and the
actually realized order, the norm and the reality, and their
mutual relationship.
Permanent criticism of ethnological theory, both the one
dating from earlier periods and the one developed at the
present time, will enable us to correct the theory and each
new correction will lead to new research. Encounters with
Pretpostavke suvremenog etnološkog istraž'vanja 25
living people, their needs and desires, their values, their

crises and conflicts, as well as with their creative achiev
ements, represent the only valid test of ethnological theory.
Since ethnology in Yugoslavia has until recently developed
one-sidedly, in a neglect of theory, it would he anything but
ideal if the new generation of ethnologists, in a period
which cannot but he a reaction to the preceding period,
developed theory without that test.
(Translated by Vladimir Ivir)

01rihtman PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

01rihtman PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

01rihtman PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

PRISTUP ISTRAŽIVANJU FOLKLORA DANAS

Istraživanje transformacije tradicijske k u l t u r e , i povezano s tim folklor­

k u l t u r a « (Radić, 1897, 13). S metodološkog stajališta p r v i posao n a r o d o -

1. Još jednom o kulturi

P o j a m k u l t u r a j e d v a da je moguće izbjeći u bilo kojem etnološkom ili

kao splet ideja, n o r m i ponašanja, v r e d n o t a koje utječu n a ponašanje, ili s e

U potrazi za u n u t a r n j i m značenjima »etnografska semantika«, t j . s e m a n ­

i z v a n k u l t u r n e okolnosti, p r i v r e d n i i d r u š t v e n i položaj, državne, c r k v e n e i

Ovdje j e dat kraći pregled shvaćanja pojma k u l t u r a u teoriji etnolo­

2. Narod ili socijalna struktura kao odrednica predmeta

P o j a m n a r o d nije moguće posve razumijeti dok se n e podsjetimo n a n j e ­

154). Govoreći o genezi pojma u s m e n a književnost kod n a s Maja Stulli kaže:

može označiti d r u š t v e n i segment (Sozialer Teil) između čisto seljačkog i

nomske v e z e . . . J e d n a od osovnih crta seljačke s u b k u l t u r e jest n j e n a p o ­

3. Etnološki pristup problemu sukoba j

d r u š t v a koji j e Tönnies (Tönnies,1912) o k a r a k t e r i z i r a o kao d v a tipa zajed­

turno-historijski p r i s t u p omogućuju historijsko etnološko istraživanje. A kad

t a k v o poimanje neizbježno, da n e k a ž e m nužno, u v r i j e m e g r a đ a n s k i h r e v o ­

Povijest se, k a k o t v r d i Katičić, može shvatiti geometrijski ali i k i b e r -

n a m a imaju o d r e đ e n u moć i smisao. U kibernetici povijesti moguće j e z a m i ­

5. Značenje komunikacija: konkretna znanja o ljudima

feudalnog i postfeudalnog zakonodavstva, a svaki gospodar bio je do odre­

6. Vrednote, norme i stvarni život

mogao naći. Morat će možda k o n s t r u i r a t i model koji odgovara fenomenima a

jalovost dogmatskog etnološkog p r i s t u p a u prošlosti, postoji o d r e đ e n a skepsa

7. Obrisi suvremenog teorijskog pristupa

knjige (Bogišić, 1874, XIV). Taj interes već r a đ a o d r e đ e n i m rezultatima, bilo

Može se gotovo sa sigurnošću reći da svaka značajnija t e m a tradicionalne

n e k e k u l t u r e , k a d se te komunikacije ponavljaju, po definiciji, postaju t r a d i ­

ASSUMPTIONS FOR M O D E R N E T H N O L O G I C A L RESEARCH

Summary This paper intends to formulate a conceptual framework

living people, their needs and desires, their values, their

You might also like

Istraživanje transformacije tradicijske k u l t u r e , i povezano s tim folklor

U potrazi za u n u t a r n j i m značenjima »etnografska semantika«, t j . s e m a n

Ovdje j e dat kraći pregled shvaćanja pojma k u l t u r a u teoriji etnolo

P o j a m n a r o d nije moguće posve razumijeti dok se n e podsjetimo n a n j e

nomske v e z e . . . J e d n a od osovnih crta seljačke s u b k u l t u r e jest n j e n a p o

d r u š t v a koji j e Tönnies (Tönnies,1912) o k a r a k t e r i z i r a o kao d v a tipa zajed

t a k v o poimanje neizbježno, da n e k a ž e m nužno, u v r i j e m e g r a đ a n s k i h r e v o

n a m a imaju o d r e đ e n u moć i smisao. U kibernetici povijesti moguće j e z a m i

feudalnog i postfeudalnog zakonodavstva, a svaki gospodar bio je do odre

n e k e k u l t u r e , k a d se te komunikacije ponavljaju, po definiciji, postaju t r a d i