Crna Kuća - Stephen King & Peter Straub

Gringos – Knjige.
club
1
Gringos – Knjige.club
Stephen King i Peter Straub
PREVEO
MARIO JOVIĆ
Zagrebačka naklada ZAGREB, listopad 2018.
2
Za Davida Gemerta i Ralpha Vicinanzu
You take me to a place I never go,

You send me kisses made of gold,
I’ll place a crown upon your curls,
All hail the Queen of the World!
The Jayhawks
Vodiš me na mjesta nepoznata,

I šalješ mi poljupce od zlata,
Na uvojke ću tvoje krunu staviti,
Svi kraljicu će svijeta slaviti!
The Jayhawks
3
PRVI DIO
Dobro došli u okrug Coulee
1.
Baš ovdje i sad, kao što je jedan stari prijatelj običavao govoriti, nalazimo se u tekućoj sadašnjosti
gdje jasan vidik nikad ne jamči savršen uvid. Ovdje: na visini na kojoj krstari orao, oko šezdeset metara
iznad krajnjeg zapadnog ruba Wisconsina, gdje krivudanje rijeke Mississippi opisuje prirodnu granicu.
Sad: petak, rano jutro sredinom srpnja, nekoliko godina u novom stoljeću i novom tisućljeću, čiji je
vrludav tok toliko neuhvatljiv da će slijepac prije vidjeti što leži ispred nego vi ili ja. Baš ovdje i sad,
netom je prošlo šest ujutro, i sunce leži nisko na čistu istočnome nebu, debela, samouvjerena bljedožuta
kugla koja po tko zna koji put ponovo putuje u budućnost i za sobom ostavlja nagomilanu prošlost koja
tone u tamu, ostavljena, čineći nas sve slijepcima.
Ispod nas, ranojutarnje sunce dodiruje široke i meke valove rastopljenim zlatom. Zrake sunca
odbijaju se od tračnica pruge Burlington Northern Santa Fe koja prolazi između obale rijeke i posljednjih
zidova dvije trošne katnice pokraj Okružne ceste 00, poznate kao Čavlarska cesta, najnižeg dijela
naizgled udobna gradića što se širi uzbrdo i na istok, prema nama. U ovom trenutku okrug Coulee
izgleda kao da zadržava dah. Nepomičan zrak oko nas tako je savršeno prozračan i svjež da možete
zamisliti čovjeka kako miriši korijen hrena izvađen iz zemlje više od kilometar odavde.
Krećući se prema suncu, klizimo dalje od rijeke preko blistavih tračnica, posljednjih dvorišta i
krovova Čavlarske ceste, pored niza uredno parkiranih Harley-Davidsona. Ove nevesele kućice
izgrađene su početkom nedavno minulog stoljeća za ljevače, modelare i pakirere zaposlene u
Pedersonovoj tvornici čavala. S obzirom na malu vjerojatnost da će se šljakeri buniti zbog nedostataka
u svojim kreditiranim gnjezdašcima, ova su bila izgrađena što je jeftinije moguće. (Pedersonova tvornica
čavala, koja je tijekom pedesetih pretrpjela višestruka krvarenja, napokon je fatalno iskrvarila
šezdesettreće.) Parkirani Harleyji nagovještaju da je tvorničke radnike zamijenila motociklistička banda.
Jednoobrazno divlja pojava vlasnika Harleyja, dugokosih, obraslih, trbušastih tipova s
naušnicama, crnim kožnim jaknama i ne baš svih zubima naizgled potvrđuje ovu pretpostavku. Kao
većina pretpostavki, i ova sadržava uznemirujuću poluistinu.
Sadašnje stanovnike Čavlarske ceste, koje su sumnjičavi starosjedioci ubrzo nakon što su se uselili
u kuće pokraj rijeke prozvali Gromovitom petorkom, ne može se tako lako kategorizirati. Svi su
zaposleni kao stručnjaci u Pivovari Kingsland, smještenoj odmah na južnom izlazu iz gradića, malo
istočno od Mississippija. Pogledamo li desno, vidjet ćemo “najveći six-pack na svijetu”, rezervoare
oslikane divovskim etiketama piva Kingsland Old-Time Lager. Ljudi koji žive u Čavlarskoj cesti
upoznali su se u studentskom naselju Urbana-Champaign na Sveučilištu Illinois, gdje su svi osim
jednoga studirali engleski ili filozofiju. (Izuzetak je bio stažist na kirurgiji u tamošnjoj sveučilišnoj
bolnici.) To što su prozvani Gromovitom petorkom ispunjava ih ironičnim zadovoljstvom: nadimak im
zvuči simpatično stripovski. Oni sami sebe nazivaju “hegelijanskim šljamom”. Ova gospoda čine
zanimljivo društvo i kasnije ćemo se pobliže upoznati s njima. Zasad, imamo vremena tek da
primijetimo ručno oslikane plakate na zidovima nekoliko kuća, dva stupa ulične rasvjete i par
napuštenih zgrada. Plakati poručuju: RIBARU, MOLI SE SVOM SMRDLJIVOM BOGU DA TE MI
NE UHVATIMO PRVI! i SJETI SE AMY!
Od Čavlarske ceste Ulica Chase strmo se uspinje između zgrada izblijedjelih, neoličenih pročelja
boje magle: starog hotela Nelson, u kojem spava nekoliko siromašnih stanara, bezlične gostionice,
sumorne trgovine obuće s reklamom za radne cipele marke Red Wing u izlogu, te nekoliko drugih
mračnih zgrada bez vidljivih oznaka svoje namjene, neobično sanjiva i zamagljena izgleda. Ova zdanja
odišu ozračjem neuspjelih uskrsnuća, pokušaja spašavanja od mračna teritorija na zapadu iako su već
bila mrtva. Na neki način, točno im se to dogodilo. Vodoravna pruga oker boje, tri metra iznad pločnika
4
na fasadi hotela Nelson i pola metra iznad tla na pepeljastim pročeljima dviju posljednjih zgrada preko
puta, trag je vode ostao poslije poplave 1965. godine kad se Mississippi izlio iz korita, potopio prugu i
Čavlarsku cestu, i popeo se gotovo do vrha Ulice Chase.
Tamo gdje se Chase uzdiže iznad linije poplave i nastavlja ravno, širi se i pretvara u glavnu ulicu
French Landinga, gradića ispod nas. Kino Agincourt, Točionica i pečenjarnica, Prva državna
poljoprivrednička banka, fotografski studio Samuela Stutza (koji se uzdržavao slikama
matura, vjenčanja i dječjim portretima), i trgovine, i to ne sablasni ostaci trgovina, duž pločnika se nižu
Bentonova drogerija Rexall, Reliable Hardware, videoteka Subotnja večer, Regal Clothing, Schmitt’s
Allsorts Emporium, trgovine elektroničkom opremom, časopisima i razglednicama, igračkama i
sportskom odjećom s logotipima Brewersa, Twinsa, Packersa, Vikinga i Sveučilišta Wisconsin.
Nekoliko uglova dalje ulica mijenja ime u Lyall, a zgrade se razdvajaju i smanjuju u jednokatne drvene
kuće s natpisima osiguravajućih društava i turističkih agencija. Nakon toga ulica prerasta u autocestu
koja vodi na istok pokraj supermarketa 7-Eleven, Doma veterana Reinhold T. Grauerhammer, velike
trgovine poljoprivrednim strojevima, poznate kao Goltzova, te zalazi u krajolik ravnih, nenastanjenih
polja. Ako se uzdignemo još tridesetak metara u besprijekorno bistar zrak i promotrimo što leži ispod i
ispred, vidjet ćemo morene, klance, zaobljene brežuljke načičkane borovima, crnicom bogate doline
nevidljive s razine tla sve dok se ne stigne do njih, vijugave rijeke, kilometrima dugačak kolaž njiva, i
gradiće - jedan od njih, po imenu Centralia, sastoji se od tek šačice kuća raspršenih oko raskrižja dviju
uskih autocesta, 35 i 93.
Ravno ispod nas, French Landing izgleda kao da je bio evakuiran usred noći. Nitko se ne kreće
pločnicima niti se saginje da stavi ključ u bravu trgovina duž Ulice Chase. Na parkirnim mjestima ispred
njih nema automobila ni dostavnih vozila koja će se početi pojavljivati sat-dva kasnije, prvo jedno ili
dva, a potom će uredno pritjecati ostala. Sjeverno od Chasea, u Ulici Sumner, četiri su jednake
dvokatnice od crvene cigle, od istoka prema zapadu: gradska knjižnica, ordinacija Patricka J. Skarde,
mjesnog liječnika opće prakse, odvjetnička kancelarija Bell & Holland, koju danas vode sinovi
osnivača, Garland Bell i Julius Holland, pogrebni zavod Heartfield i sin, sada u vlasništvu divovskog
pogrebnog carstva sa sjedištem u Saint Louisu, i gradska pošta.
Odvojena od njih širokim prilaznim putom do prostrana parkirališta odostraga, zgrada na kraju
bloka, gdje se Sumner križa s Trećom, također je dvokatnica od crvene opeke, ali je šira od susjednih.
Prozori drugoga kata stražnje strane zgrade zaštićeni su neobojenim željeznim rešetkama, a dva od
ukupno četiri vozila na parkiralištu su patrolna vozila s rotirajućim svjetlima na krovu i slovima
FLPD1 na bokovima. Prisutnost policijskih automobila i prozora s rešetkama djeluje neprimjereno u
ovoj ruralnoj živosti - kakav se zločin ovdje može dogoditi? Sigurno ništa ozbiljno, i svakako ništa gore
od krađa u trgovinama, vožnji u pijanom stanju i pokoje barske tučnjave.
Kao svjedočanstvo mira i reda u životu maloga grada, crveni kombi s natpisom La Riviere
Herald na bočnim stranicama polagano se kreće Trećom ulicom, zastajući kod gotovo svakog
poštanskog sandučića da vozač ubaci primjerke dnevnih novina, zapakirane u plave plastične navlake,
u sive metalne cilindre s istim natpisom. Skrenuvši u Ulicu Sumner, gdje zgrade imaju prorez za poštu
umjesto sandučića, raznosač jednostavno baca novine pred ulazna vrata. Plavi paketi udaraju o vrata
policijske postaje, pogrebnog zavoda i kancelarija. Pošta ne dobiva novine.
Tko bi rekao, iza prozora u prizemlju policijske postaje gori svjetlo. Vrata se otvaraju. Pojavljuje
se visok, tamnokos mladić u uniformi: bljedoplavoj košulji kratkih rukava, s opasačem i tamnoplavim
hlačama. Široki opasač i zlatna značka na prsima Bobbyja Dulaca presijavaju se na ranojutamjem suncu,
i sve što nosi na sebi, uključujući 9-milimetarski pištolj u futroli na boku, izgleda novo novcato, poput
samog Bobbyja Dulaca. Gleda kako crveni kombi skreće u Drugu ulicu i mršti se na smotuljak novina.
Gume ih vrhom crne, dobro ulaštene cipele, nagnut tek toliko da se pomisli kako pokušava pročitati
naslove kroz najlon. Ova tehnika očito nije najdjelotvornija. I dalje namršten, Bobby se saginje skoro
do zemlje i neočekivano pažljivo uzima novine, kao što majka mačka podiže mače koje treba prenijeti
na neko drugo mjesto. Držeći ih malo podalje od sebe, baca brz pogled lijevo i desno duž Ulice Sumner,
1
Kratica za French Landing Police Department, odnosno Policijska uprava French Landinga. Nap. prev.
5
oštro se okreće na petama i ulazi natrag u postaju. Mi, koji smo se u svojoj znatiželji za to vrijeme
spuštali prema zanimljivoj predstavi u izvedbi policajca Dulaca, ulazimo za njim.
Sivi hodnik vodi pokraj neoznačenih vrata i gotovo prazne ploče s tjeralicama do dva metalna
stubišta, od kojih se jedno spušta do male svlačionice, tuševa i streljane, a drugo se penje u sobu za
ispitivanje i dva nasuprotna niza ćelija, trenutno bez i jednog gosta. Negdje u blizini čuje se radio, čini
se preglasno za ovako mimo jutro.
Bobby Dulac otvara neoznačena vrata i ulazi, s nama za blistavim petama, u sobu koju je maloprije
napustio. Uza zid s desne strane prostire se niz ormara za spise, a pokraj njih izubijani drveni stol s
uredno naslaganim papirima u koricama i tranzistorom, izvorom one napadne buke. Iz obližnjeg studija
KDCU-AM, Vašeg glasa okruga Coulee, zabavno manični George Rathbun upravo je usred Jazavčeve
baraže2, svoje popularne jutarnje emisije. Dobri stari George zvuči preglasno za ovu prigodu koliko god
stišaš zvuk. Tip je jednostavno bučan - to je dio njegova šarma.
Na sredini suprotna zida nalaze se zatvorena vrata s prozorom od tamna zrnata stakla s natpisom
DALE GILBERTSON, ŠEF POLICIJE. Dalea neće biti još pola sata ili duže.
Dva metalna stola stoje okomito jedan na drugi u kutu lijevo od nas, a za onim okrenutim prema
nama Tom Lund, plavokosi policajac otprilike istih godina kao njegov partner, ali lišen onog sjaja kao
da je prije pet minuta izašao ispod preše, promatra najlonsku navlaku stisnutu između dva prsta desne
ruke Bobbyja Dulaca.
“U redu”, kaže Lund. “Dobro. Posljednji nastavak.”
“A što si mislio, da nam je Gromovita petorka došla u posjet? Evo. Ne želim čitati to prokleto
smeće.”
Ne udostojivši se pogledati novine, Bobby atletskim izbačajem iz zgloba baca novi broj La Riviere
Heralda u niskom, brzom luku preko tri metra parketa, dugačkim korakom zaokreće udesno i zastaje
ispred drvenog stola trenutak prije nego Tom Lund uhvati njegov projektil. Bobby smrknuto bulji u dva
imena i različite pojedinosti načrčkane kredom na dugačkoj ploči obješenoj iza stola. Ne, Bobby Dulac
nije zadovoljan, izgleda kao da će iskočiti iz uniforme zahvaljujući samoj snazi svoga bijesa.
Debeo i zadovoljan u studiju KDCU-a, George Rathbun urla: “Slušatelju, daj me nemoj, može? Idi
nek’ ti provjere dozu! Govorimo li mi o istoj utakmici? Slušatelju
“Možda se Wendell urazumio i odlučio prestati”, govori Tom Lund.
“Wendell”, ponavlja Bobby. Budući da Lund vidi samo njegov vitak, taman potiljak, podsmješljivo
krivljenje usana potpuno je suvišno, ali on se svejedno krevelji.
“Slušatelju, dozvoli da te nešto pitam, i molim te, istine radi, budi pošten prema meni. Jesi li ti
uopće gledao sinoćnju utakmicu?”
“Nisam znao da ti je Wendell tako dobar frend,” kaže Bobby ,”niti sam znao da si ikad otišao
južnije od La Rivierea. Mislio sam da je za tebe pojam večernjeg provoda krigla pive i nastojanje da
prijeđeš stotku u kuglani Arden, a sad eto saznajem da visiš s novinarima po sveučilišnim gradovima.
Vjerojatno si se skompao i s Winconsinskim Štakorom, onim likom s KWLA. Pokupiš li tako puno
pankerica?”
Slušatelj kaže da je propustio prvi inning zbog toga što je morao pokupiti klinca poslije specijalne
terapije na Mount Hebronu, ali je sigurno poslije gledao do kraja.
“Jesam li ikad rekao da mi je Wendell Green prijatelj?” pita Tom Lund. Preko Bobbyjeva ramena
može vidjeti prvo ime na ploči. Pogled mu se bespomoćno fokusira na njega. “Samo sam ga upoznao
poslije slučaja Kinderling i učinilo mi se da čovjek nije tako loš. Zapravo, čak mi se i dopao. Zapravo,
na kraju mi ga je bilo žao. Htio je napraviti intervju s Hollywoodom, a Hollywood ga je glatko odbio.”
Naravno da je gledao produžetke, kaže nesretni slušatelj, tako i zna da Pokey Reese nije promašio.
“A što se tiče Wisconsinskog Štakora, ne bih ga prepoznao ni da ga vidim, i mislim da je takozvana
glazba koju pušta najgore smeće koje sam u životu čuo. Kako je taj mršavi bljedunjavi bezveznjak uopće
dobio emisiju? I to na kolečkoj postaji? Što ti to govori o našem divnom SW La Riviere, Bobby? Što ti
to govori o cijelom našem društvu? Oh, zaboravio sam, ti voliš to sranje.”
2
U originalu Badger Barrage. Badger engleski znači jazavac, a nadimak Wisconsina je Badger State. Nap. prev.
6
“Ne, ja volim 311 i Kom, a ti si toliko izvan toga da ne bi znao razliku između Jonathana Davisa i
Dee Ramonea, ali zaboravi to, u redu?” Bobby Dulac se polako okreće i osmjehuje se svomu partneru.
“Prestani odugovlačiti.”
“Ja odugovlačim?” Tom Lund širi oči u parodiji povrijeđene nevinosti. “Baš se pitam, jesam li ja
zafrljio novine preko sobe? Ne, mislim da nisam.”
“Ako nikad nisi vidio Wisconsinskog Štakora, kako znaš kako izgleda?”
“Jednako kao što znam da ima blesavo pofarbanu kosu i probušen nos. Jednako kao što znam da
stalno nosi tu ofucanu crnu kožnu jaknu, danju i noću, po kiši i suncu.”
Bobby je čekao.
“Po tome kako zvuči. Ljudski glasovi su puni informacija. Kad čovjek kaže: Izgleda da će danas
biti lijep dan, ispriča ti cijeli svoj život. Hoćeš da ti kažem još nešto o Štakoru? Nije bio kod zubara
jedno šest-sedam godina. Zubi mu izgledaju ko groblje.”
Iz ružne betonske zgrade KDCU-a pokraj pivovare na Peninsula Driveu, putem radija koji je Dale
Gilbertson poklonio postaji puno prije nego su Tom Lund i Bobby Dulac prvi put odjenuli uniforme,
stiže stari dobri patentirani urlik bijesa Georgea Rathbuna, strastven, osjećajima bremenit poklič koji
tjera farmere u krugu od sto kilometara da prekinu doručak i nasmiješe se preko stola suprugama, a
kamiondžije u prolazu da se glasno nasmiju:
“Kunem vam se, publiko, a to podjednako vrijedi za slušatelja od maloprije i za svakoga od vas,
da vas jako volim, i to je čista istina, da vas volim kao što je moja mama voljela svoju lijehu repe, ali
ponekad me IZLUĐUJETE! Oh, čovječe. Kraj drugog produžetka, dva promašaja! Šest naprama sedam
za Redse! Ljudi na drugoj i trećoj bazi. Udarač šalje loptu do centra, Reese napušta treću, dobro dodaje
do osnovne baze, čisto hvatanje, čisto ko suza. I SLIJEPAC BI TAKO DOSUDIO!”
“Hej, i ja sam pomislio da je bilo čisto hvatanje, a slušao sam na radiju!” kaže Tom Lund.
Obojica odugovlače, i znaju da je tako.
“Ustvari,” viče nesumnjivo najpopularniji glas okruga Coulee, “dozvolite da sad odem do kraja,
momci i djevojke, i da dam sljedeću preporuku, može? Zamijenimo sve suce u Miller Parku, ma, sve
suce u Nacionalnoj ligi, SLIJEPCIMA! Znate što, prijatelji? Jamčim vam šezdeset do sedamdeset posto
bolje suđenje. DAJTE POSAO ONIMA KOJI GA ZNAJU RADITI - SLIJEPCIMA!”
Veselje se širi glatkim licem Toma Lunda. Taj George Rathbun, čovječe, baš je zabavan. Bobby
kaže: “Hajde, može?”
Smješkajući se, Lund izvlači presavijene novine iz navlake i razmotava ih na stolu. Lice mu
otvrdne. Ne mijenjajući oblik, osmijeh se skameni. “Oh, ne. Oh, kvragu.”
“Što?”
Lund ispusti bezglasan jecaj i odmahne glavom.
“Isuse. Uopće ne želim znati.” Bobby stavlja ruke u džepove, potom se uspravlja, oslobađa desnu
ruku i njome pokriva oči. “Slijep sam, u redu? Neka me imenuju sucem - ne želim više biti policajac.”
Lund ne govori ništa.
“Je T naslov? Istaknuti naslov? Koliko je loše?” Bobby miče ruku s očiju i ostavlja je lebdjeti u
zraku.
“Pa,” govori mu Lund, “izgleda da se Wendell ipak nije urazumio, i definitivno nije odlučio
prestati. Ne mogu vjerovati da sam rekao da mi se taj šupak sviđa.”
“Dobro jutro”, veli Bobby. “Nitko ti nikad nije rekao da su čuvari reda i novinari na suprotnim
stranama?”
Snažan torzo Toma Lunda naginje se preko stola. Čelo mu dijeli debela bora nalik na ožiljak, a
bezizražajno lice crveno je poput maka. Uperi prst u Bobbyja Dulaca. “To je nešto što me zbilja izluđuje
kod tebe, Bobby. Koliko si dugo ovdje? Pet-šest mjeseci? Dale me zaposlio prije četiri godine, i kad su
on i Hollywood stavili lisice gospodinu Thombergu Kinderlingu, što je bio najveći slučaj u ovom okrugu
u možda trideset godina, ne kažem da sam imao ikakvih zasluga, ali sam ponio svoj dio tereta. Pomogao
sam da poslože dijelove slagalice.”
“Jedan dio”, primijeti Bobby.
7
“Podsjetio sam Dalea na onu šankericu u Točionici, i Dale je to prenio Hollywoodu, a Hollywood
je porazgovarao s curom, i to je ispao itekako velik dio. Pomoglo je da ga uhvate. Zato mi se nemoj tako
obraćati.”
Bobby Dulac poprima izgled potpuno nepostojećeg kajanja. “Oprosti, Tome. Izgleda da sam
razdražljiv i istovremeno ubijen u pojam.” Pritom misli: Imaš, znači, par godina staža više i jednom si
dao Daleu tu jebenu informaciju, pa što! Bolji sam policajac nego što ćeš ti ikada biti. U svakom slučaju,
koliko si hrabar sinoć bio!
Sinoć u 23 i 15 Armand “Nosonja” St. Pierre i njegovo društvo iz Gromovite petorke dogrmjeli su
na motorima iz Čavlarske ceste i upali u policijsku postaju, tražeći od trojice prisutnih, od kojih je svaki
prethodno odradio osamnaestsatnu smjenu, detaljan izvještaj o napretku istrage koja ih je sve najviše
zanimala. Što se, dovraga, ovdje događa? Što je s onom trećom, ha, što je s Irmom Freneau? Jesu li je
već našli? Imaju li ti klaunovi išta, ili i dalje mlate praznu slamu? Trebate li pomoći urlao je Nosonja. Pa
onda nas uzmite za pomoćnike, i pružit ćemo vam svu prokletu pomoć koja vam treba, i više. Div po
imenu Miš krenuo je, podrugljivo se cerekajući, prema Bobbyju i nastavio hodati, gurajući svojim
ogromnim trbuhom Bobbyjev, ravan poput daske, dok ga nije pritisnuo u ormar za spise, nakon čega je
div Miš, obavijen oblakom piva i marihuane, tajanstveno upitao Bobbyja je li se ikada imao prilike
upoznati s djelima gospodina po imenu Jacques Derrida. Kad je Bobby odgovorio da nikad nije čuo za
gospodina, Miš je rekao: “Nemoj me jebat, Sherlock”, i zakoračivši u stranu, zabuljio se u imena na
ploči. Pola sata kasnije Nosonja, Miš i njihova ekipa ispraćeni su van, nezadovoljeni, neregrutirani, ali
umireni, a Dale Gilbertson rekao je da mora otići kući i odspavati, ali da Tom za svaki slučaj ostane.
Oba redovita pozornika iz noćne smjene pronašla su neki izgovor da se ne pojave. Bobby je rekao da bi
i on ostao, nema problema, šefe, pa zato njih dvojicu zatječemo u postaji ovako rano ujutro.
“Daj mi ih”, veli Bobby Dulac.
Lund uzima novine, okreće ih i drži da Bobby vidi: RIBAR JOŠ UVIJEK NA SLOBODI NA
PODRUČJU FRENCH LANDINGA, čita naslov iznad članka koji zauzima tri stupca u lijevom gornjem
dijelu nastavnice. Stupci su otisnuti na bljedoplavoj pozadini, a od ostatka stranice ih odvaja crni okvir.
Ispod nastava sitnijim slovima stoji podnaslov: Identitet suludog ubojice još uvijek enigma
policiji. Ispod podnaslova još sitnijim slovima piše da je autor članka Wendell Green, uz potporu
redakcije.
“Ribar”, kaže Bobby. “Od samog početka, tvoj prijatelj mu se uvlači. Ribar, Ribar, Ribar. Kada
bih se iznenada pretvorio u petnaest metara visokog majmuna i počeo skakati po zgradama, bi li me
nazvao King Kongom?” Lund smiješeći se spušta novine. “U redu,” priznaje Bobby, “loš primjer.
Recimo da opljačkam nekoliko banka. Bi li me zato prozvao Johnom Dillingerom?”
“Pa,” Lundov se osmijeh širi, “kažu da je Dillinger imao tako velik kurac da ga čuvaju u staklenki
u Smithsonianu. Dakle...”
“Pročitaj mi prvu rečenicu”, zatraži Bobby.
Tom Lund spušta pogled i čita: “S obzirom da je policija French Landinga nesposobna otkriti bilo
kakav trag vezan za identitet demonskoga dvostrukog ubojice i seksualnog prijestupnika kojega je ovaj
novinar prozvao Ribarom, ulicama tog gradića sve više bjesne utvare straha, beznađa i sumnje, a odatle
se šire na farme i sela širom Francuskog okruga, bacajući sjenu na svaki kutak pokrajine Coulee."
“Samo nam je to falilo”, veli Bobby. “Iii-suse!” I u trenutku prelazi prostoriju i naginje se preko
ramena Toma Lunda, čitajući naslovnicu Heralda s dlanom na dršci svoga Glocka, kao da je spreman
probušiti rupu u članku upravo ovdje i sada.
“Naša tradicija povjerenja i dobrosusjedskih odnosa, naš običaj da pokazujemo srdačnost i
velikodušnost prema svima (piše Wendell Green, docirajući kao lud) svakodnevno se urušavaju pred
izjedajućom navalom ovih strašnih osjećaja. Strah, očaj i sumnja truju dušu kako velikih tako i malih
zajednica jer okreću susjeda protiv susjeda i izvrgavaju ruglu uljudbu.
Dvoje djece je pronađeno ubijeno, a njihovi su ostaci djelomično pojedeni. Sad je nestalo i treće
dijete. Osmogodišnja Amy St. Pierre i sedmogodišnji Johnny Irkenham postali su žrtve strasti čudovišta
u ljudskom liku. Nijedno od njih neće doživjeti radosti odrastanja, niti sklad zrelosti. Njihovi ojađeni
roditelji nikad neće vidjeti unuke koje bi obožavali. Roditelji Amynih i Johnnyjevih prijatelja skrivaju
djecu u sigurnosti svojih domova, kao i roditelji čija djeca nikad nisu upoznala dvoje preminulih.
8
Posljedica toga je da su svi ljetni programi za mlađu djecu otkazani u doslovno svakom gradu i općini
unutar Francuskog okruga.
Nestankom desetogodišnje Irme Freneau, sedam dana nakon smrti Amy St. Pierre i samo tri poslije
smrti Johnnyja Irkenama, strpljenje javnosti dovedeno je do ruba. Kao što je ovaj izvjestitelj već pisao,
Merlina Graas-heimera (52), nezaposlena poljoprivrednog radnika bez stalna prebivališta, prošlog
utorka kasno navečer pretukla je grupa nepoznatih ljudi u jednoj uličici u Graingeru. Slična se stvar
dogodila u četvrtak ujutro kad su tri neidentificirane osobe napale Elvara Praetoriusa (36), turista iz
Švedske koji putuje sam, dok je spavao u Parku Leifa Erikssona u La Riviereu. Graasheimeru i
Praetoriusu bila je dovoljna samo rutinska medicinska pomoć, no budući će slučajevi odmazde gotovo
sigurno imati teže posljedice.”
Tom Lund baca pogled na sljedeći ulomak, koji opisuje iznenadan nestanak male Freneauove s
pločnika u Ulici Chase i odguruje se od stola.
Bobby Dulac neko vrijeme čita u sebi, a onda se javlja: “Moraš čuti ovo sranje, Tome. Evo kako
završava:
Kada će Ribar ponovo udariti!
Jer da ne bude zabune, prijatelji moji, udarit će ponovo.
I kada će šef policije French Landinga, Dale Gilbertson, izvršiti svoju dužnost i osloboditi građane
ovog okruga Ribarova bestijalna divljaštva i shvatljiva nasilja prouzročena njegovim vlastitim
nečinjenjem!
Bobby Dulac bijesno maršira do sredine prostorije. Lice mu je užareno. Udiše, a odmah potom
izbacuje veličanstvenu količinu zraka. “Kako bi bilo da Ribar, kad ponovo udari,” pita Bobby, “za metu
uzme Greenovu mlitavu stražnjicu?”
“Uz tebe sam”, slaže se Tom Lund. “Možeš vjerovat da tako baljezga? ‘Shvatljivo nasilje’? Pa on
poručuje ljudima da je u redu da unakaze svakoga tko im se učini sumnjivim!”
Bobby upire kažiprst u Lunda. “Osobno ću srediti tog tipa. Obećajem. Bit će moj, živ ili mrtav.”
Ponavlja, za slučaj da ga Lund nije shvatio: “Osobno.”
Mudro odlučivši da ne izgovori riječi koje su mu prve pale na pamet, Tom Lund kima glavom. Prst
ga i dalje nišani. Progovara: “Ako ti bude trebala pomoć u tome, možda bi trebao porazgovarati s
Hollywoodom. Dale nije imao sreće, ali tko zna, možda ti bolje prođeš.”
Bobby pokretom ruke odbacuje tu pomisao. “Nema potrebe. Dale i ja... i ti, naravno, možemo i
sami. Ali ja ću biti taj koji će mu doći glave. Jamčim.” Na trenutak zastane. “Osim toga, Hollywood je
otišao u mirovinu kad se preselio ovamo, ili si to zaboravio?”
“Hollywood je premlad za penziju”, odvraća Lund. “Čak i po murjačkim mjerilima, tip je beba.
Što znači da si ti najbliže fetusu.”
A mi uz zvuke njihova smijeha ponovo isplovljavamo iz sobe u nebo i njime lebdimo prema
sjeveru, do sljedećega ugla i Ulice Queen.
Pomaknuvši se nekoliko blokova istočno, pod sobom vidimo nisku strukturu koja se grana od
glavnog dijela, rasprostrtog, zajedno sa širokom, uzdignutom površinom travnjaka, mjestimično
prošarana visokim hrastovima i javorima, na čitav blok, omeđen gustom živicom, kojoj je
odavno neophodno dobro podrezivanje. Ovo je očigledno neka vrsta ustanove, arhitekturom isprva
podsjeća na neku progresivnu osnovnu školu čija pojedina krila predstavljaju učionice bez zidova, a
četvrtasta središnja lađa blagovaonicu i urede administracije. Kad se malo spustimo, čujemo
veselu galamu Georgea Rathbuna koja se kroz nekoliko prozora uzdiže prema nama. Otvaraju se velika
staklena ulazna vrata i u blistavo jutro izlazi vitka žena s naočalama u obliku mačjih očiju, s plakatom
u jednoj ruci i kolutom ljepljive vrpce u drugoj. Odjednom se okreće i brzim, efikasnim pokretima lijepi
plakat na vrata. Sunčeva svjetlost se odbija od dragog kamena veličine lješnjaka na srednjem prstu
njezine desne ruke.
Dok se na trenutak divi svojoj rukotvorini, koristimo priliku da zavirimo preko njezina nabrana
ramena i pročitamo da plakat najavljuje, šarenim rojem rukom nacrtanih balona: DANAS JE FESTIVAL
JAGODA!!! U trenutku kada žena ulazi natrag unutra, u dijelu ulaznog prostora vidljivom odmah ispod
plakata opažamo dvoja ili troja sklopljena invalidska kolica. Prošavši pored kolica, žena, čije su
9
kestenjaste kovrče kopčama pričvršćene u kompliciranu frizuru, hoda u sandalama visokih potpetica
kroz ugodno predvorje sa stolicama od svijetla drva i odgovarajućim stolovima s pomno raspoređenim
časopisima, prolazi pokraj neke vrste prazna čuvarskog mjesta ili recepcije ispred kamenom obložena
zida i nestaje, blago poskočivši, kroz lakirana vrata s natpisom WILLIAM MAX-TON, UPRAVITELJ.
Kakva je ovo škola? Zašto je otvorena i zašto organizira festivale, i to usred srpnja?
Možemo je nazvati fakultetom jer su svi njezini žitelji diplomirali sve faze svoga postojanja, osim
posljednje, koju pohađaju iz dana u dan pod nemarnim starateljstvom gospodina Williama “Veseljka”
Maxtona, upravitelja. Ovo je Maxtonov dom za brigu o starijim osobama, nekada - u neko nevinije
vrijeme, i prije kozmetičkog renoviranja sredinom osamdesetih - Maxtonov starački dom u vlasništvu i
pod upravom osnivača, Herberta Maxtona, Veseljkova oca. Herbert je bio pošten, iako neodlučan čovjek
koji bi, može se slobodno reći, bio užasnut nekim stvarima koje si jedini plod njegovih slabina
dozvoljava. Veseljko nikada nije želio preuzeti “obiteljske jaslice”, kako naziva dom, s njihovim
tovarom “cuclavaca”, “zombija”, “popišanaca” i “slinavaca”. Stoga je, stekavši zvanje računovođe na
SW La Riviere3, (s pošteno položenim ispitima iz kurvanja, kockanja i lokanja piva) naš dečko prihvatio
posao u Madisonu, Wisconsin, sjedištu Službe kontrole prihoda, ponajviše s ciljem da nauči
kako nekažnjeno krasti od države. U pet godina provedenih u SKP-u naučio je dovoljno korisnih stvari,
ali je, budući da karijera slobodnjaka nakon toga nije zadovoljila njegove ambicije, popustio očevim sve
malodušnijim nagovaranjima i posvetio se neumrlima i slinavcima. Veseljko je nešto kasnije morao
priznati, s određenom dozom autoironije, kako mu očev posao, usprkos izričitom nedostatku glamura,
barem pruža priliku da istovremeno potkrada i klijente i državu.
Uplovimo načas kroz velike staklene dveri, preletimo dopadljivo predvorje (i ne propustimo usput
primijetiti pomiješane mirise osvježivača zraka i amonijaka koji se osjećaju čak i u zajedničkim
prostorijama ustanova ovog tipa), prođimo kroz vrata s Veseljkovim imenom i otkrijmo što ta uredna
mlada žena radi ovdje ovako rano.
Iza Veseljkovih vrata leži kocka bez prozora s pisaćim stolom, vješalicom za kapute i stalažom
pretrpanom kompjutorskim ispisima, brošurama i lecima. Pokraj stola su otvorena vrata i kroz njih
vidimo mnogo veći ured, obložen jednakim lakiranim drvom poput upraviteljevih vrata i namješten
kožnim stolicama, staklenim stolićem za kavu i sofom boje zobene kaše. Na suprotnu kraju širi se
ogroman pisaći stol s neurednim hrpama papira, ispoliran do visokog sjaja tako da se skoro čini da
svijetli.
Naša mlada žena, čije je ime Rebecca Vilas, sjedi na rubu pisaćeg stola, nogu prekriženih u pozi
osobite modeme građevine. Jedno koljeno savija se preko drugoga, listovi su dvije lijepo oblikovane,
približno paralelne linije koje se pružaju do trokutastih vrhova crnih sandala visokih potpetica, o kojih
jedna pokazuje četiri, a druga šest sati. Rebecca Vilas, pretpostavljamo, namjestila se da bude viđena,
zauzela pozu koja treba biti cijenjena, iako sigurno ne s naše strane. Iza naočala u obliku mačjih
očiju, pogled joj je sumnjičav i zabavljen, ali ne možemo vidjeti što je izazvalo ove osjećaje. Zaključili
smo da je ona Veseljkova tajnica, ali i ova pretpostavka izražava samo pola istine: kao što neusiljenost
i ironija njezina stava nagovješćuju, dužnosti gospođice Vilas odavno su prerasle čisto tajničke. (Mogli
bismo nagađati o porijeklu tog lijepog prstena koji nosi, i dokle god bismo bili u domeni pokvarene
mašte, bili bismo na pravome tragu.)
Lebdimo kroz otvorena vrata, prateći liniju Rebeccina sve nestrpljivija pogleda i zaustavljamo se
pred solidnom, u smeđe odjevenom stražnjicom njezina poslodavca koji kleči, s glavom i ramenima
zavučenima u sef solidne veličine, u kojem naziremo hrpu registratora i stanovit broj kuverti očigledno
prepunih gotovine. Nekoliko novčanica zaleprša iz kuverti u trenutku kad ih Veseljko iznosi iz sefa.
“Postavila si onaj oglas, plakat, što li?” pita on ne okrećući se.
“Aha”, odgovara Rebecca Vilas. “I bit će krasan dan za tu svečarsku prigodu, baš ko što je red i
kako priliči.” Njezin irski izgovor je iznenađujuće dobar, iako pomalo umjetan. Najegzotičnije mjesto u
kojemu je ikada bila je Atlantic City, kada je Veseljko prije dvije godine iskoristio svoje nagradne milje
da je odvede na pet čarobnih dana. Izgovor je naučila iz starih filmova.
“Mrzim Festival jagoda”, kaže Veseljko vadeći posljednje kuverte iz sefa. “Žene i djeca zombija
se cijelo popodne motaju okolo i nerviraju ih, pa ih poslije moramo našopati sedativima ne bismo li
3
Sveučilište Wisconsin La Riviere. Nap. prev.
10
imali malo mira. I ako baš hoćeš znati, mrzim balone.” Istresa novac na pod i počinje slagati novčanice
po apoenima.
“Sam’ sam se pitala, onak’ zdravo seljački,” veli Rebecca, “što s’ morala doć u cik zore na ovaj
vel’ki dan.”
“I znaš što još mrzim? To s glazbom. Raspjevani zombiji i glupi DJ Simfonijski Stan sa svojim big
bandovima, čovječe, kad smo kod užasa.”
“Pretpostavljam”, govori Rebecca, odbacujući kabaretski irski izgovor, “da hoćeš da napravim
nešto s tim novcem prije nego događanje počne.”
“Vrijeme je za još jedan izlet do Millera.” Račun na izmišljeno ime u banci State Provident u
sedamdeset kilometara udaljenome Milleru redovno se puni gotovinom pobranom iz fondova pacijenata
namijenjenih za dodatne usluge i pogodnosti. Veseljko se okreće na koljenima, ruku punih novca, i diže
pogled prema Rebecci. Naslanja se na pete i pušta da mu ruke padnu u krilo. “Čovječe, kakve ti imaš
noge. S takvim nogama trebala bi biti zvijezda.”
“Mislila sam da nikada nećeš primijetiti”, kaže Rebecca.
Veseljko Maxton ima četrdeset dvije godine. Ima zdrave zube, gustu kosu, široko, otvoreno lice i
uske smeđe oči koje vječno izgledaju pomalo vlažno. Ima, također, dvoje djece, devetogodišnjeg Treya
i sedmogodišnju Ashley, kojoj su liječnici nedavno dijagnosticirali ADD, pa računa da će ga samo
tablete koštati dvije tisuće godišnje. I naravno, ženu, životnu družicu Marion, koja ima trideset devet
godina, metar šezdeset pet i otprilike devedeset kila. Pored ovih blagoslova, Veseljko od prethodne
večeri duguje svom kladioničaru trinaest tisuća dolara, zahvaljujući ne baš pametnom ulogu na utakmicu
Brewersa zbog koje George Rathbun i dalje diže frku. Primijetio je, oh da, Veseljko je itekako primijetio
spektakularan prizor nogu gospođice Vilas.
“Prije nego što odemo tamo,” kaže on, “mogli bismo se malo poigrati na sofi.”
“Ah,” pita Rebecca, “a čega si se točno mislio igrati?”
“Njam, njam, njam”, Veseljko se smješka poput satira.
“Vraže jedan romantični”, kaže Rebecca, na način koji potpuno promiče njezinu poslodavcu.
Veseljko uistinu vjeruje da je romantičan.
Ona se elegantno spušta sa svog sjedala, a Veseljko nespretno ustaje i nogom zatvara sef. S vlažnim
sjajem u očima, u par dugačkih koraka prelazi tepih, jednom rukom obuhvaća vitak struk Rebecce Vilas,
a drugom odlaže na stol debele kuverte. Počinje otkopčavati remen prije nego što povuče Rebeccu
prema sofi.
“Pa, hoćeš li mi ga pokazati?” pita mudra Rebecca, koja točno zna kako mozak svog ljubavnika
pretvoriti u pekmez...
... i prije nego što joj Veseljko udovolji, činimo razumnu stvar i klizimo natrag u predvorje, gdje
još nema nikoga. Hodnik lijevo od recepcije vodi nas do dvojili velikih, svijetlih vrata s ugrađenim
staklima, obilježenih natpisima TRATINČICA i ZVONČIĆ, nazivima krila u koja vode. Na samom
kraju sivog prostranstva Zvončića čovjek u vrećastom kombinezonu otresa pepeo cigarete na pločice
preko kojih s nestvarnom sporošću gura prljavu krpu. Prelazimo u Tratinčicu.
Funkcionalni dijelovi Maxtonova doma kudikamo su manje privlačni od javnih. Duž obje strane
hodnika nižu se vrata obilježena brojevima. Rukom ispisane kartice u plastičnim držačima ispod brojeva
obavještavaju o imenima stanara. Četvera vrata dalje, stol za kojim upravo drijema krupan bolničar
postavljenje nasuprot ulazima u mušku i žensku kupaonicu - kod Maxtona samo najskuplje sobe, one s
druge strane predvorja, imaju više od umivaonika. Potezi prljave krpe sasušili su se i ukrutili
na popločanu podu, koji se pred nama pruža nevjerojatno daleko. Ovdje se i zidovi i zrak čine jednako
sivima. Ako pažljivije pogledamo kutove hodnika, spojeve zida i stropa, opazit ćemo paučinu, stare
mrlje, talog prljavštine. Zrak smrdi na klor, amonijak, mokraću i gore stvari. Kao što jedna postarija
dama u Zvončiću voli reći, kad živiš s ljudima koji su stari i inkontinentni, nikada nisi daleko od smrada
kakice.
Same se sobe razlikuju ovisno o stanju i sposobnosti svojih stanara. Budući da gotovo svi spavaju,
možemo zaviriti u neka od spomenutih boravišta. Ovdje u Dl0, jednokrevetnoj sobi dvoja vrata od
11
dremovna bolničara, leži stara Alice Weathers (tiho hrčući i sanjajući kako pleše u savršenu skladu s
Fredom Astaireom preko bijelog mramornog poda), okružena tolikom količinom predmeta iz prijašnjeg
života da mora manevrirati između stolica i stolića da bi došla do kreveta. Alice i dalje ima više mozga u
glavi nego starog namještaja i sama čisti svoju sobu, i to besprijekorno. Vrata dalje, u Dl2, dva stara
farmera po imenu Thordvaldson i Jespcrson, koji već godinama ne razgovaraju jedan s drugim, spavaju
odvojeni tankom zavjesom usred šarenila obiteljskih fotografija i dječjih crteža.
Nešto dalje niz hodnik. Dl 8 predstavlja prizor sasvim suprotan čistoj, prenatrpanoj zbrci D10, baš
kao što se njezin stanar, čovjek poznat kao Charles Burnside, može smatrati potpunom suprotnošću
Alice Weathers.
U Dl8 nema stolića, taburea, naslonjača, pozlaćenih ogledala, svjetiljki, tkanih tepiha niti
baršunastih zavjesa: ova gola soba sadržava samo metalni krevet, plastičnu stolicu i komodu. Na komodi
nema fotografija djece i unučadi niti pastelima nacrtanih kućica u cvijeću i nespretnih crteža ljudskih
likova na zidovima. Gospodin Burnside nije sklon kućanskim poslovima tako da pod, prozorsku dasku
i golu površinu komode prekriva tanak sloj prašine. D18 lišena je prošlosti, ispražnjena od
osobnosti; izgleda jednako brutalno i bezdušno kao zatvorska ćelija. Zrak je zagađen oštrim smradom
izmeta.
Usprkos svoj zabavi koju nam nudi Veseljko Maxton i svem šarmu Alice Weathers, upravo je
Charles Burnside “Burny” onaj kojega smo ponajprije došli vidjeti.
2.
Veseljkovo zaleđe već znamo. Alice je u Maxtonov dom došla iz velike kuće u starom dijelu Ulice
Gale, u kojoj je nadživjela dva muža, odgojila petoricu sinova, i poučavala četiri generacije djece iz
French Landinga sviranju klavira. Nitko od njih nije postao profesionalni pijanist, ali je svi pamte po
dobru i rado je se sjećaju. Alice je stigla na ovo mjesto kao i većina ostalih: automobilom koji je vozilo
jedno od njezine djece i s mješavinom otpora i pomirenosti. Postala je prestara da živi sama u velikoj
kući u starom dijelu Ulice Gale. Imala je dva odrasla oženjena sina koja su je željela uzeti k sebi, ali nije
im htjela pasti na teret. Alice Weathers provela je cijeli život u French Landingu i nije imala želju živjeti
nigdje drugdje. Na neki je način oduvijek znala da će kraj života dočekati u Maxtonovu domu, u kojem
smještaj nije bio luksuzan, ali je bio sasvim prihvatljiv. Onoga dana kad ju je njezin sin Martin dovezao
da pogleda ovo mjesto, shvatila je da poznaje barem polovicu ljudi koji ovdje borave.
Za razliku od Alice, Charles Burnside, visok, mršav starac koji leži pred nama pokriven plahtom u
svom metalnom krevetu, nije sasvim pri sebi, niti sanja Freda Astairea. Venama prošarano prostranstvo
njegove uske, ćelave glave svija se prema obrvama nalik na šumu sive žice, ispod koje s obje strane
mesnate kuke nosa dva polustisnuta oka svjetlucaju prema prozoru koji gleda na sjever i prostranstvo
šume iza Maxtonova doma. Od svih stanara Tratinčice, samo je Burny budan - oči mu sjaje, a usne su
razvučene u opak osmijeh - ali ove pojedinosti ne znače ništa s obzirom da je um Charlesa Bumsidea
vjerojatno prazan kao i njegova soba. Burny već godinama boluje od Alzheimerove bolesti, i ono što
izgleda kao oblik agresivne naslade moglo bi biti tjelesno zadovoljstvo najosnovnije vrste. Ako nam je
promaklo da je on izvor smrada u sobi, mrlje koje se šire plahtom kojom je pokriven čine to očiglednim.
Upravo se ispraznio, obilno, u krevet, i najmanje što možemo reći o njegovoj reakciji jest da mu to
nimalo ne smeta, ne, gospodine, na ovoj slici nema mjesta sramu.
Ali ako Bumyju - za razliku od slatke Alice - zaista nisu sve koze na broju, to ne znači da je tipičan
pacijent s Alzheimerom. Zna provesti cijeli dan ili dva mrmljajući u svoju zobenu kašu kao ostali
Veseljkovi zombiji, a zatim se prenuti i pridružiti živima. Kad nije neumrli obično uspijeva, ako je
neophodno, bez pomoći stići niz hodnik do kupaonice, i provodi sate šuljajući se uokolo sam za sebe ili
patrolirajući imanjem, ponašajući se neljubazno - točnije, uvredljivo - prema svakome koga susretne.
Napustivši kvart zombija, on je lukav, podmukao, vulgaran, otrovan, tvrdoglav, pakostan, gadan i
prkosan, ukratko - u Veseljkovu svijetu, rođeni brat ostalih staraca nastanjenih kod Maxtona. Među
osobljem doma ima onih koji ne vjeruju da Burny zbilja ima Alzheimer. Misle da se pretvara, glumata,
laže, namjerno ih tjerajući da rade više dok se on izležava i skuplja snagu za novu epizodu
nepodnošljivosti. Treba ih razumjeti. Ako Burnyjeva dijagnoza nije pogrešna, onda je vjerojatno jedini
12
pacijent u poodmaklom stadiju Alzheimerove bolesti na svijetu koji ima produžena razdoblja povlačenja
simptoma.
Godine 1986. sedamdesetosmogodišnji starac po imenu Charlie Burnside stigao je u Maxtonov
dom, ne u vozilu s brižnim rođakom za volanom, već u ambulantnim kolima Opće bolnice La Riviere.
Jednog se jutra pojavio u tamošnjim prostorijama hitne pomoći, noseći dva teška kovčega puna prljave
odjeće i glasno tražeći da mu se pruži liječnička pomoć. Njegovi su zahtjevi bili nesuvisli, ali su bili
jasni. Tvrdio je je da prepješačio dugačak put da bi stigao do bolnice i tražio je da se bolnica pobrine za
njega. Dužina puta se prilikom svakog novog pripovijedanja mijenjala - petnaest kilometara, dvadeset
pet kilometara, trideset. Pritom je nekoliko noći prespavao, ili uopće nije, u polju ili pokraj puta.
Njegovo opće stanje i tjelesni miris ukazivali su da je otprilike tjedan dana lutao okolicom i spavao na
otvorenom. Ako je ikada imao novčanik, izgubio ga je putem. U Općoj bolnici La Riviere su ga očistili,
nahranili, dali mu krevet i pokušali složiti njegovu priču. Većina njegovih izjava pretvarala se u
nepovezano brbljanje, ali su u nedostatku bilo kakvih dokumenata bar sljedeće činjenice izgledale
uvjerljivo: Burnside je godinama radio u široj okolici kao stolar, staklar i ličilac, za sebe i za veće
izvođače. Imao je sobu kod tete koja je živjela u gradu Blairu.
Je li to značilo da je prepješačio trideset kilometara od Blaira do La Rivierea? Ne, pješačenje je
započeo drugdje, nije se mogao sjetiti gdje, ali bilo je petnaest kilometara daleko, ne, četrdeset
kilometara, u nekom gradu gdje su ljudi pokvarena gamad. Kako se zove ta teta? Althea Burnside. Koja
joj je adresa i broj telefona? Nema pojma, zaboravio je. Radi li njegova teta negdje? Da, ona je prava
zaposlena bezvrijedna glupača. A ipak mu je dozvolila da živi kod nje? Tko? Dozvolila kome? Charles
Burnside nikoga ne pita za dozvolu, već radi što hoće, dovraga. Je li ga teta izbacila iz kuće? O kome to
govoriš, kretenu bezobrazni?
Liječnik opće prakse koji ga je pregledao postavio je polaznu dijagnozu Alzheimerova bolest, koju
su trebali potvrditi rezultati različitih analiza, a socijalna radnica telefonom je zatražila adresu i
telefonski broj Althee Burnside koja živi u Blairu. Telefonska kompanija je odgovorila da nema podatke
o osobi tog imena u Blairu, i da takve nema na popisu ni u Ettricku, Cochraneu, Fountainu, Sparti,
Onalaski, Ardeni, La Riviereu, ni u jednom gradu ni mjestu u krugu od osamdeset kilometara. Kako bi
proširila mrežu, socijalna radnica nazvala je matični ured i službe socijalnog osiguranja, registracije
vozila i poreznu upravu, tražeći podatke o Althei i Charlesu Burnsideu. Od dvije Althee koje je izbacio
sustav, jedna je imala restoran u Butternutu daleko na sjeveru države, a druga je bila crnkinja koja je
radila u jednom centru za dnevnu njegu u Milwaukeeju. Nijedna od njih nije imala nikakve veze s
čovjekom u bolnici u La Riviereu. Ljudi po imenu Charles Burnside pronađeni pretragama baza
podataka nisu bili onaj Charles Burnside o kojem se socijalna radnica raspitivala. Što se tiče Charlesa,
činilo se da je jedan od onih neuhvatljivih likova koji prožive cijeli život, a da nikada ne plate porez,
upišu se u popis birača, podnesu zahtjev za iskaznicu socijalnog osiguranja, otvore račun u banci,
odsluže vojsku, izvade vozačku dozvolu ili provedu koju sezonu radeći na državnoj farmi.
Sljedeća runda telefonskih razgovora završila je tako što je tajanstveni Charles Burnside upisan
kao štićenik okruga i stanar Maxtonova doma za brigu o starijim osobama dok mu se ne pronađe smještaj
u državnoj bolnici u Whitehallu. Kola hitne pomoći prevezla su Burnsidea do Maxtona na trošak
velikodušnih poreznih obveznika, gdje ga je mrzovoljni Veseljko strpao u Tratinčicu. Šest tjedana
kasnije u državnoj se bolnici pojavio slobodan krevet. Nekoliko minuta nakon što je dnevnom poštom
dobio ček, koji je stanovita Althea Burnside potpisala u banci u De Pereu u svrhu Charlesova ostanka u
njegovoj ustanovi, Veseljko je primio telefonski poziv. Adresa Althee Burnside bila je pošta u De Pereu.
Kad su ga nazvali iz državne bolnice, Veseljko je izjavio da će u duhu građanske dužnosti biti sretan
ako gospodin Burnside nastavi obitavati u Maxtonovu domu za brigu o starijim osobama. Stari je
momak upravo postao njegov najdraži pacijent. Ne izloživši Veseljka nijednoj od uobičajenih
birokratskih zavrzlama, Burny je udvostručio svoj doprinos priljevu sredstava.
Sljedećih šest godina starac je nezadrživo klizio u tminu Alzheimerove bolesti. Ako je glumio, bila
je to briljantna izvedba. Tonuo je sve dublje, prolazeći sve usputne stanice gubitka kontrole nad
fiziološkim funkcijama, nepovezanog govora, čestih ispada bijesa, zaboravljivosti, nemogućnosti da se
sam hrani, gubitka osobnosti. Vraćao se, prvo u djetinjstvo, potom u prazninu, provodeći dane vezan u
invalidskim kolicima. Veseljko je bio u žalosti zbog neizbježnog gubitka iznimno kooperativnog
pacijenta. A onda se u ljeto godine prije ovih događaja desio čudesan preokret. U Burnyjevo mrtvo lice
vratio se život i odjednom je sa žarom počeo izgovarati besmislene slogove. Abbalah! Gorg! Munshun!
13
Gorg! Želio je sam jesti, protegnuti noge, teturati naokolo i ponovo se upoznati s okolinom. U roku od
tjedan dana počeo se služiti engleskim i tražiti da odijeva vlastitu odjeću i sam odlazi u kupaonicu.
Udebljao se, ojačao i ponovo postao napast. Sad često tijekom dana prelazi iz obamrlosti svojstvene
kasnoj fazi Alzheimerove bolesti u odbljeske cinične grubosti tako zdrave za čovjeka od osamdeset pet
godina da se može nazvati pronicljivom. Burny podsjeća na čovjeka koji je otišao u Lourdes i podvrgao
se terapiji, ali je prekinuo prije nego što je dovršena. Za Veseljka, čudo je čudo. Dok god je stari pizdek
živ, koga briga da l’ tumara okolo ili slini privezan za invalidska kolica?
Prilazimo. Nastojimo ne primjećivati smrad. Želimo vidjeti što se može pročitati s lica ovog
neobičnog lika. To lice nikad nije bilo lijepo, a sad je koža na njemu siva, obrazi upali. Izražene plave
vene krivudaju preko sive lubanje, pjegave kao prepeličje jaje. Gumasti nos neznatno je svijen udesno,
što pridonosi dojmu prepredenosti i tajnovitosti. Crvolike usne izvijene su u uznemirujuć osmijeh -
osmijeh palikuće koji mašta o novom požaru - koji bi, istini za volju, mogao biti obična grimasa.
Pred nama je istinski američki samotnjak, domaća skitnica, stvorenje otrcanih soba i jeftinih
birceva, besciljnih putovanja započetih iz buntovništva, sakupljač rana i ozljeda koje se uvijek iznova s
ljubavlju dodiruju. Ovo je špijun koji je sam svoj najveći slučaj. Burnyjevo pravo ime je Carl Bierstone
i pod ovim je imenom u Chicagu od sredine svojih dvadesetih do četrdeset šeste godine vodio tajnu
kampanju, neobjavljeni rat u okviru kojega je počinio nedjela samo zbog zadovoljstva koja su mu
pružila. Carl Bierstone je Burnyjeva velika tajna jer nitko ne smije saznati da njegova prethodna
inkarnacija, njegovo bivše ja i dalje živi u njemu. Jeziva zadovoljstva Carla Bierstonea, njegove grozne
igračke istovremeno su i Burnyjeve i mora ih čuvati skrivene u tami u kojoj ih samo on može pronaći.
Je li to odgovor na Veseljkovo čudo? da je Carl Bierstone pronašao pukotinu u Burnyjevoj
umrtvljenosti i preuzeo kormilo napuštena broda? Ljudska se duša sastoji, uglavnom, od beskrajnog
broja soba od kojih su neke ogromne, neke ne veće od spremišta za metle, neke zaključane, a neke
obasjane zasljepljujućom svjetlošću. Naginjemo se bliže venama prošaranoj lubanji, nakrivljenu nosu,
žičanim obrvama, unosimo se dublje u smrad da istražimo te zanimljive oči. Podsjećaju na crni neon,
svjetlucaju kao mjesečina na vlažnu mulju riječne obale. Sve u svemu, izgledaju uznemirujuće veselo,
ali ne sasvim ljudski. Iz njih nećemo ništa pročitati. Burnyjeve se usne pokreću: i dalje se smiješi, ako
se taj grč može nazvati osmijehom, ali je počeo nešto šaputati. Što to govori?
... zgrivaju ze u jebenim rubama bogrivaju odži bundzaju od zdraha, moje zirode bebidze, ali ne
nee neđe im bomođi, neđe bogami.
Ahhh, gle de zdrojeve, daaa, ooo, de zjaajne zdrojeve, gag ’a Ijeboda, zjaajni zdrojevi na židzi,
gago bruje, gago bruje buni zdruje, eno rube, daaa a ruba, ruba je ohoho daago zjajna daaago
zavijena...
Možda to doista govori Carl Bierstone, ali nam njegovo blebetanje baš i ne pomaže. Pogledajmo u
što je uperen Burnyjev blatnjavo-sjajan pogled, možda nam to nagovijesti što je toliko uzbudilo starog
momka. I uzbudilo, sudeći po obrisima ispod plahte. On i Veseljko su u ovom trenutku, čini se, u istoj
fazi, s obzirom da obojici stoji u stavu pozor, iako je Burnyjeva jedina stimulacija, umjesto stručnih
usluga Rebecce Vilas, pogled kroz prozor.
A taj se pogled teško može mjeriti s gospođicom Vilas. Glave malo podignute na jastuku, Charles
Burnside opčinjeno zuri preko kratkog travnjaka u red stabala javora na rubu velike šume. Iza njih se
uzdižu ogromne lisnate glave hrastova. Nekoliko stabala vrba svijetli poput svijeća u polumraku ispod
njih. Prema visini hrastova i raznovrsnosti drveća zaključujemo da promatramo ostatke veličanstvene
prašume koja je nekad prekrivala cijelo ovo područje. Kao svi drugi ostaci drevne prašume, šuma koja
se prostire na sjever i istok od Maxtonova doma govori o velikim tajnama, glasom umalo predubokim
da bismo ga mogli čuti. Ispod njezine zelene kupole vrijeme i spokoj obgrlili su krvoproliće i smrt, a
nevidljivo nasilje neumorno vri prožimajući svaki detalj tiha krajolika koji nikad ne miruje, već se kreće
s ledenom odsutnošću žurbe. U blistavu plodnu tlu posvuda su razasuti milijuni kostiju u bezbrojnim
slojevima: sve što ovdje raste i buja, buja zahvaljujući truleži. Komešaju se svjetovi unutar svjetova, a
veliki uređeni univerzumi bruje jedan uz drugi, svaki od njih darujući obilje i uništenje neslućenim
susjedima.
Razmišlja li Burny o ovim šumama, nadahnjuje li ga ono što vidi u njima? Ili, ustvari, i dalje spava,
a iza neobičnih očiju Charlesa Burnsidea zapravo izviruje Carl Bierstone?
14
Burny šapće: lizidze u lizidžjim jazbinama, ždagori u ždagorzgim rubama, ‘ijene dzvile braznih
želudadza, oho aha ovo je dago zladgo brado moja mila, zve vize i vize maleni dab dabgaju ohoho na
grvavim nožidzama...
Bježimo odavde, može?
Otplovimo podalje od Burnyjevih ružnih usta - što je previše, previše. Potražimo svjež zrak i
poletimo na sjever, iznad šuma. Lisice u lisičjim jazbinama i štakori u štakorskim rupama možda cvile,
istina, tako to ide, ali u zapadnom Wisconsinu sigurno nećemo vidjeti izgladnjele hijene. Hijene su
ionako uvijek gladne. I nitko ih zbog toga ne žali. Trebali biste biti stvarno mekog srca da biste žalili
stvorenje koje ne radi ništa drugo nego se šulja oko drugih vrsta sve do trenutka kad može, keseći se i
hihoćući, poharati njihove ostatke. Odosmo odavde ravno kroz krov.
Istočno od Maxtonova doma šume zastiru tlo dva-tri kilometra prije nego što uska prašnjava cesta
ne zavijuga od Autoceste 35 kao nemaran razdjeljak u gustoj kosi. Šuma se nastavlja još nekih stotinjak
metara pa prepušta prostor trideset godina starom naselju koje čine dvije ulice. Dvorišta i prilazne staze
u Schubertovoj i Galeovoj ulici natrpane su pločama s koševima, klupama-ljuljačkama, triciklima,
biciklima i drugim dječjim vozilima. Djeca koja će ih koristiti su u krevetima, sanjaju šećernu
vatu, štenad, golove, izlete u daleke krajeve i bezbroj drugih stvari koje ih oduševljavaju. U krevetima
su i njihovi zabrinuti roditelji, osuđeni na još veću strepnju nakon što pročitaju prilog Wendella Greena
na prvoj stranici dnevnog Heralda.
Nešto nam privlači pažnju - ona uska prašnjava cesta koja krivuda u šumu od Autoceste 35. To je
više staza nego cesta, i tajnovita atmosfera oko nje kosi se s dojmom da je nitko ne koristi. Cesta zavija
u šumu i završava kilometar dalje. Kakva joj je svrha, čemu služi? S naše visine, staza podsjeća na liniju
nacrtanu olovkom - praktično vam je potreban vid oštar kao u sokola da je uopće opazite - ali se netko
svojski namučio da tu liniju povuče kroz šumu. Trebalo je srušiti i raščistiti drveće i izvaditi panjeve iz
zemlje. Ako je to učinio jedan čovjek, za to su mu trebali mjeseci iscrpljujućeg rada. Rezultat tog
nadljudskog napora ima izraženo svojstvo prikrivenosti, izmicanja pogledu, tako da čim pažnja popusti,
iščezava, i potrebno ga je ponovo tražiti. Mogli bi nam pasti na pamet patuljci i njihovi tajni rudnici,
staza do zmajeve skrivene riznice zlata - blaga tako čuvana da je put do njega sakriven pomoću čini. Ne,
rudnici patuljaka, zmajeva blaga i čini previše su djetinjasti, ali kada otplovimo niže da bolje pogledamo,
vidimo da na početku staze stoji izblijedjeli znak ZABRANJEN PROLAZ, dokaz da se nešto zaista
čuva, makar to bila samo privatnost.
Primijetivši znak, ponovo promatramo kraj staze. Tamo, u tmini pod krošnjama, jedno mjesto nam
se čini mračnijim od ostalih. Iako se stapa s pomrčinom, ova zona posjeduje neprirodnu materijalnost
po kojoj se izdvaja od okolnog drveća. Aha, oho, govorimo sebi, još pod dojmom Bumyjeva blebetanja,
što to imamo ovdje, nekakav zid? Kažemo to jer nam se čini nekako bezličnim. Na sredini zavojite staze
trokutast odsječak tame, gotovo potpuno sakriven krošnjama, odjednom se otkriva kao kosi krov. Tek
kada se nađemo gotovo nad njom, čitava struktura se materijalizira u dvokatnicu od drveta, neobično
trošna izgleda, s rasklimanim prednjim trijemom. Ova kuća očigledno već dugo stoji napuštena, i prvo
što primjećujemo, nakon što smo uočili njenu neobičnost, jest njena negostoljubivost prema novim
stanarima. Drugi znak zabrane prolaza, naheren pod nemogućim kutom u odnosu na stup na kojemu
stoji, samo podcrtava dojam koji zdanje ostavlja.
Središnji dio kuće pokriva visoki krov. S lijeve strane, u šumu se zavlači jednokatno krilo. S desne
iz zgrade niču dodaci u obliku prevelikih šupa, više izrasline nego naknadna dozidavanja. U oba smisla
riječi zdanje izgleda neuravnoteženo: kao da ga je osmislio neki ne baš zdrav um, a zatim i bezobzirno
doveo u sadašnje pomaknuto postojanje. Nastala tvorevina ne dozvoljava istraživanje i opire se
tumačenju. Njene cigle i daske odišu nekom neprirodnom, monolitnom neranjivošću, usprkos šteti
koju su načinili vrijeme i klima. Očigledno sagrađena iz težnje k odvojenosti, ako ne i samotnosti, kuća
kao da ih i sada traži.
Najneobičnije od svega, iz našeg položaja, jest što se čini da je cijela kuća obojena u crno - ne samo
daske, već svaki pedalj njezine vanjštine: trijem, oluci, pa čak i prozori. Sve je crno, od temelja do vrha
krova. A to ne može biti moguće: u ovom bezazlenom, dobronamjernom kutku svijeta čak ni
najporemećeniji čovjekomrzac od graditelja ne bi kuću pretvorio u njezinu vlastitu sjenku. Spuštamo se
skoro do samog tla, i klizimo bliže iznad uske staze...
15
Približivši se dovoljno za pouzdan zaključak, a dovoljno znači uznemiravajuće blizu,

ustanovljavamo da mizantropija može otići dalje nego što smo pretpostavljali. Kuća više nije crna, ali
nekada je bila. Ono u što je izblijedjela čini da pomislimo da smo bili prestrogi prema prvobitnoj boji.
Kuća je zadobila olovnu sivocrnu boju olujnih oblaka, mračnih mora i kostura razbijenih brodova. Čak
bi i crna boja bila bolja od ove potpune beživotnosti.
Skoro smo sigurni da se malo odraslih koji žive u obližnjem naselju, ili onih iz French Landinga i
okolnih mjesta, usudilo zanemariti opomenu na A35 i zaputilo stazom. Gotovo da nitko više ne
primjećuje znak, i nitko ne zna za postojanje crne kuće. No skoro smo podjednako sigurni da su njihova
djeca u mnogo većem broju istražila stazu, i da je dio njih odlutao dovoljno daleko da naiđe na kuću.
Oni bi je vidjeli drugačije nego njihovi roditelji, i to što bi vidjeli natjeralo bi ih da pobjegnu natrag
prema cesti.
Crna kuća čini se jednako stranom u ovom dijelu zapadnog Wisconsina kao neboder ili zamak
okružen jarkom. Ustvari, crna kuća bi predstavljala anomaliju bilo gdje na našem svijetu, osim možda
kao “Ukleta kuća” ili “Kuća užasa” u nekom zabavnom parku, gdje bi je sposobnost da odbije
posjetitelje za tjedan dana izbacila iz posla. Usprkos tomu, mogla bi nas, na neki način, podsjetiti na one
bezlične zgrade duž uspona koji Ulicu Chase vodi od obale i Čavlarske ceste do pristojnijeg dijela
grada. Ofucani hotel Nelson, bezimena krčma, prodavaonica cipela i druga zdanja, obilježena
vodoravnom prugom tamne tinte rijeke, posjeduju isti sablastan, snolik, napola nestvaran duh koji
opsjeda crnu kuću.
U ovom trenutku našeg putovanja - i tijekom svega što nas bude čekalo - trebali bismo imati na
umu da je taj duh snolikog i nestvarnog svojstven graničnim područjima. Može se prepoznati u svakom
spoju između dvaju teritorija, koliko god ta granica bila značajna ili beznačajna. Granična područja
razlikuju se od drugih mjesta - nisu ni ovdje ni ondje.
Recimo da po prvi put vozite kroz polunaseljene dijelove okruga Oostler u vašoj državi, u posjetu
nedavno razvedenom prijatelju suprotnog spola koji se naprečac, i po vašem mišljenju nepromišljeno,
preselio u gradić u susjednom okrugu Orelost. Na sjedištu do vas, povrh izletničke košare s dvije boce
prvoklasnog bijelog bordoa, učvršćene između različitih delicija u finim posudicama, leži karta savijena
tako da pokazuje određeno područje. Možda ne poznajete kraj u koji idete, ali ste na pravom putu i dobro
napredujete.
Krajolik se polako počinje mijenjati. Cesta zavija oko nepostojećeg prijevoja, a onda počinje
neobjašnjivo krivudati. S obje strane nižu se zakržljala stabla; ispod njihovih iskrivljenih grana rijetke
kuće postaju sve manje i bjednije. Malo dalje se kroz živicu provlači tronogo pseto i počinje šepavo
trčati, režeći, za vašom prednjom desnom gumom. Vještica sa šiparičkim slamnatim šeširom i u nečemu
što sliči na mrtvački pokrov pilji crvenim očima s ljuljačke na trijemu. Dva dvorišta niže, djevojčica
odjevena u prljavu ružičastu haljinicu od krepa, s krunom od aluminijske folije na glavi, maše
svjetlucavim štapićem sa zvijezdom na vrhu iznad gomile zapaljenih automobilskih guma. Tada prema
vama dokliže pravokutni znak DOBRODOŠLI U OKRUG ORELOST. Ubrzo drveće
počinje popravljati držanje, a put se ravna. Oslobođeni nespokoja koji ste jedva opažali dok nije nestao,
dodajete gas i žurite ususret prijatelju u nevolji.
Granična područja imaju okus zapuštenosti i izobličenosti. U njima caruju groteskno,
nepredvidljivo i kaotično. Ono što se u njima najviše osjeća jest iskliznuće. Nalazimo se u okruženju
čudesnih prirodnih ljepota, ali i u području prirodne granice, ocrtane tokom velike rijeke i definirane
drugim, manjim rijekama, širokim ledenjačkim morenama, vapnenačkim stijenama i dolinama koje
ostaju nevidljive, kao i crna kuća, dok ne prođete krivinu i nađete se licem u lice s njima.
Jeste li kad vidjeli mahnitog starkelju u odrpanoj odjeći koji gura prazna kolica iz samoposluživanja
niz pustu ulicu i frflja nešto o “fugavom vopovu”? Ponekad nosi bejzbolsku kapu, a ponekad sunčane
naočale sa slomljenim staklom.
Jeste li se nekada sklonili, uplašeni, u dovratak i promatrali kako čovjek vojničkog držanja s
ožiljkom koji mu krivuda preko lica u obliku munje utrčava u gomilu pijanaca i pronalazi, kako leži
16
raskrečen u smrti, dječaka razmrskane glave i izvmutih džepova? Jeste li opazili kako preko čovjekova
unakažena lica prelaze gnjev i žalost?
Sve su to znaci iskliznuća.
Jedan takav znak leži skriven ispod nas na rubu French Landinga, i usprkos užasu i žalosti koji ga
okružuju, nemamo izbora i moramo mu biti svjedoci. Time što smo mu svjedoci odat ćemo mu počast,
onoliko koliko svatko od nas može; time što će nas uzeti za svjedoke, nudeći se našem nijemom pogledu,
odužit će nam se u kudikamo većoj mjeri.
Ponovo smo u visini, i ispod nas leži - mogli bismo reći raskrečen -Francuski okrug, poput
topografske karte. Jutarnje sunce, sada već jače, obasjava zelena pravokutna polja i zasljepljuje
gromobrane na krovovima hambara. Ceste izgledaju čisto. Lokve otopljene svjetlosti blistaju s krovova
malobrojnih automobila koji se duž rubova polja kreću prema gradu.
Holsteinke guraju njuškom vrata pašnjaka, spremne na tijesan prostor boksova i jutarnji susret s
aparatom za mužnju.
Na sigurnoj udaljenosti od Crne kuće, koja nam je već pružila odličan primjer iskliznuća, jedrimo
na istok, preko dugačke i ravne trake Jedanaeste ulice i započinjemo putovanje u prijelazno područje
rasutih kuća i malih obiteljskih poduzeća prije nego što Autocesta broj 35 počne sijeći njive. Ispod nas
promiče 7-Eleven i Dom veterana 4, gdje jarbol još četrdeset pet minuta neće istaknuti Staru Slavnu 5. U
jednoj od kuća dalje od ceste, žena po imenu Wanda Kinderling, supruga Thomberga Kinderlinga,
opakog i nerazumnog čovjeka koji služi doživotnu u jednom kalifornijskom zatvoru, budi se, odmjerava
nivo votke u boci na stoliću pokraj kreveta i odlučuje odgoditi doručak za sat vremena. Pedeset metara
dalje, vojnički postrojeni blistavi traktori stoje sučelice divovskom mjehuru od čelika i stakla, sjedištu
trgovine poljoprivrednim strojevima Teda Goltza, Oprema za farme Francuski okrug, kamo će Fred
Marshall, pošteni zabrinuti muž i otac, uskoro stići na posao.
Iza razmetljiva staklenog mjehura i asfaltnog mora Goltzova parkirališta, kilometar kamenita,
odavno zapuštena pašnjaka postupno prelazi u golu zemlju i zapleten korov. Na kraju dugačke, zarasle
okretnice, između stare šupe i prastare benzinske crpke stoji nešto što sliči na veliku gomilu naslaganih
trulih cjepanica. To je naše odredište. Spuštamo se. Gomila cjepanica pretvara se u naherenu, trošnu
strukturu koja samo što nije pala. Prema pročelju zdanja naginje se stara limena reklama za Coca-Colu,
izbušena mecima. Zaraslo zemljište zasuto je limenkama piva i mliječnim talogom starih opušaka.
Iznutra dopire neprekidno, uspavljujuće zujanje mnogobrojnih muha. Želimo se vratiti u svježiji sloj
zraka i napustiti ovo mjesto. Crna kuća je bila dosta loše iskustvo, ustvari zastrašujuće, ali ovo... ovo će
biti gore.
Druga definicija iskliznuća glasi: osjećaj da stvari odnedavno stoje lošije, ili će se ubrzo pogoršati.
Ruševna, vagonu slična straćara pred nama nekada je bila dom komično loše vođenom i
nehigijenskom ugostiteljskom objektu koji se zvao Edova klopa i kobase. Sa svog mjesta iza pulta u
vječitom neredu, stenjuća, 175 kilograma teška vreća sala po imenu Ed Gilbertson u svoje je vrijeme
služila masne prepečene hamburgere, sendviče sa salamom i majonezom dekorirane crnim otiscima
palaca, i komete poluotopljenog sladoleda maloljetnim, nekritičnim mušterijama, uglavnom lokalnim
klincima koji su dolazili na biciklima. Već odavno na onom svijetu, Ed je bio jedan od brojnih stričeva
šefa policije u French Landingu, Dalea Gilbertsona, čuveni dobrodušni nemarni glupan. Njegova
kuharska pregača bila je neopisivo prljava, stanje ruku i noktiju natjeralo bi svakog zdravstvenog
inspektora na rub povraćanja, a pribor bi bio čišći da su ga lizale mačke. Odmah iza pulta, staklenke s
napola rastopljenim sladoledom kuhale su se u vrelini okorjelog roštilja. Sa stropa su visjele trake
ljepljivog papira, nevidljive pod krznom tisuća mrtvih muha. Tužna je istina da je institucija zvana
Edova klopa desetljećima dopuštala da se generacija za generacijom mikroba neometano množi, rojeći
se s poda, pulta i roštilja - ne libeći se kolonizirati samog Eda! - na lopaticu, vilicu i neopranu žlicu
za sladoled, a odatle u užasnu hranu, i na kraju u usta i crijeva klinaca koji su to jeli, i poneke majke.
Za divno čudo, od Edove hrane nitko nikada nije umro, i kada je davno zakašnjeli srčani udar
oborio vlasnika kada se popeo na stolac da konačno stavi desetak novih ljepljivih traka, nitko nije imao
srca da sruši kolibicu i raščisti zemljište. Već dvadeset pet godina njena školjka prihvaćala je, pod
4
U originalu VFW, kratica za Veterans of Foreign Wars (of United States), otprilike Udruga ratnih veterana. Nap. prev.
5
U originalu Old Glory, nadimak američke zastave. Nap. prev.
17
okriljem tame, romantične tinejdžerske parove, kao i grupe dječaka i djevojčica u potrazi za skrovitim
mjestom na kome će istražiti, činilo im se po prvi put u zabilježenoj povijesti, oslobođenje pijanstva.
Elzbuđeno zujanje muha govori nam da ono što ćemo vidjeti unutar ovih ruševina neće biti par
iscrpljenih mladih ljubavnika niti grupica šašavih, omamljenih klinaca. Taj prigušeni, pohlepni zvuk,
nečujan s ceste, objavljuje prisustvo konačnih stvari. Mogli bismo reći da predstavlja neku vrstu portala.
Ulazimo. Blaga svjetlost sunca koja se probija kroz pukotine u istočnom zidu i izbušenom krovu
crta blistave pruge po prljavom podu. Perje i prašina lebde i talože se preko tragova životinja i
pomiješanih otisaka mnogobrojnih cipela. Pored zida lijevo od nas leže zgužvane ofucane vojničke
deke, šarene od plijesni; nekoliko koraka dalje, odbačene limenke piva i izgaženi opušci okružuju
kerozinsku svjetiljku s napuklim staklenim kućištem. Sunce baca tople pruge na svježe otiske donova
koji u širokom luku obilaze ostatke Edova zastrašujuće prljavog pulta i vode do praznog prostora gdje
se nekada nalazio štednjak, sudoper i niz polica za odlaganje. Tu, u Edovu nekada svetom carstvu,
tragovi iščezavaju. Nekakav divlji ples razbacao je prašinu i smeće, i nešto što nije stara vojnička deka,
iako bismo željeli da je, leži rasprostrto pored zadnjeg zida, napola u tamnoj, nepravilnoj lokvi nekakve
ljepljive tekućine. U najdaljem kutu, pseto s nakostriješenim krznom boje hrđe glođe komad mesa i kosti
koji strši iz bijelog predmeta koji pridržava šapama. Bijeli predmet je sportska tenisica na vezanje.
Točnije rečeno, tenisica marke New Balance. Još točnije rečeno, dječja tenisica marke New Balance,
broj 35.
Dolazi nam da prizovemo svoje letačke sposobnosti i odletimo odavde glavom bez obzira. Želimo
se uzdići kroz izbušeni krov, stići u nevini zrak, ali ne možemo jer moramo biti svjedoci. Ružno pseto
glođe odsječeno stopalo djeteta, pokušavajući ga sve nekako izvući iz bijele New Balance tenisice.
Mršava leđa mješanca se napinju i izvijaju, bodljikava ramena i uska glava se spuštaju, košćate prednje
noge stežu plijen, a zubi vuku vuku vuku, ali tenisice su čvrsto zavezane - džukac baš nema sreće.
Što se tiče onog nečega što nije stara vojnička deka, tamo iza uskomešanih prašnjavih tragova i
brazda, na samom rubu poda, njegovo blijedo obličje leži, plosnato i licem naniže, s gornjom polovicom
izvan tamne lokve. Jedna ruka mlitavo je ispružena u prašini; druga je uzdignuta i naslonjena na zid.
Prsti obje šake savijeni su prema dlanu. Ravna plava kosa zabačena je unatrag s malog lica. Ako oči i
usta imaju ikakav izraz, to je blaga iznenađenost. Ali ovo je strukturalna slučajnost i ništa ne znači jer
je oblik lica djevojčice činio da izgleda pomalo iznenađeno čak i kada je spavala. Na njenim jagodičnim
kostima, sljepoočnici, vratu leže modrice nalik na mrlje od tinte. Bijela majica s logom Milwaukee
Brewersa, umrljana prašinom i osušenom krvlju, pokriva joj torzo od vrata do pupka. Donja polovica
tijela, blijeda kao dim osim na mjestima poprskanim krvlju, pruža se u tamnu lokvu, gdje lebde i
obrušavaju se raspomamljene muhe. Njena gola, vitka lijeva noga ima koljeno prekriveno krastama
od padova i završava krvavom bijelom New Balance tenisicom broj trideset pet, sa žnirancem vezanim
u dvostruku mašnu, uperenom prema stropu. Tamo gdje bi trebala biti druga noga nalazi se praznina jer
njen desni kuk naglo završava izmrcvarenim batrljkom.
Pred nama je Ribarova treća žrtva, desetogodišnja Irma Freneau. Udarni valovi nastali njenim
nestankom jučer popodne s pločnika ispred videokluba pojačat će se i učestati kada Dale Gilbertson
bude pronašao njeno tijelo, dan i koji sat od danas. Ribar ju je pokupio na Ulici Chase i prevezao - ne
znamo kako - čitavom dužinom Chasea i Lyalla, pokraj 7-Eleven i Doma veterana, pored kuće gdje
Wanda Kinderling mrzi cijeli svijet i pije, pored Goltzova staklenoga svemirskog broda, i preko
granice između gradića i farmi.
Bila je živa kada ju je Ribar unio na vrata pokraj izbušene reklame za Coca-Colu. Sigurno se
opirala, sigurno je vrištala. Ribar ju je donio do dna straćare i tu ušutkao udarcima po licu. Vrlo je
vjerojatno da ju je zadavio. Spustio je tijelo na pod i namjestio ga kako mu je odgovaralo. Izuzev bijelih
New Balance tenisica, skinuo joj je svu odjeću od struka naniže, donje rublje, traperice, gaćice, što god
je Irma imala na sebi kada ju je oteo. Na kraju joj je odrezao desnu nogu. Koristeći se nekom vrstom
dugačkog i teškog noža, bez pomoći sjekire ili pile, rezao je meso i kost dok nije uspio odvojiti nogu od
tijela. Onda je, vjerojatno s dva ili tri udarca po zglobu, odsjekao stopalo. Odbacio ga je, zajedno s
bijelom tenisicom, u stranu. Ribaru je bila potrebna samo Irmina noga - stopalo je bilo višak.
Na ovom mjestu, prijatelji moji, dolazi do istinskog iskliznuća.
18
Maleno, beživotno tijelo Irme Freneau kao da se ispuhuje, kao da nastoji procuriti kroz trule podne
daske. Pijane muhe pjevaju svoju pjesmu. Pseto se muči da istrgne sočni plijen iz tenisice. Kada bismo
mogli oživjeti prostodušnog Eda Gilbertsona i postaviti ga tu do nas, ovaj bi pao na koljena i počeo
ridati. Mi, s druge strane...
Mi nismo ovdje da bismo plakali. Bar ne kao Ed, u sramu punom užasa i nevjerici. Ovaj zaklon
nastanila je strahovita zagonetka, i njene posljedice i tragovi lebde svuda oko nas. Mi smo ovdje da
promatramo, uočimo i zapamtimo dojmove, odjeke u kometovu repu misterija. Obraća nam se iz
pojedinosti, što znači da lebdi u vlastitom tragu, što znači da nas okružuje. Prizor djeluje dubokom
privlačnom silom, i ta sila čini da se osjetimo ništavnima. Poniženje je naša najprikladnija, najtočnija
prva reakcija. Bez nje bi nam promakla bit; promakla bi nam velika zagonetka, i otišli bismo dalje gluhi
i slijepi, nesvjesni poput svinja. Nećemo nastaviti poput svinja. Moramo ukazati dužnu pažnju ovom
prizoru - muhama, psetu koje se zabavlja odsječenim stopalom, sirotom, blijedom tjelešcu Irme Freneau,
veličini onoga što je zadesilo Irmu Freneau - time što ćemo priznati svoju ništavnost. U usporedbi s
ovim, mi smo samo izmaglica.
Kroz prazan prozorski okvir udaljen metar i nešto od Irmina tijela ulijeće debela pčela i započinje
sporo, istražujuće kruženje po zadnjem dijelu kolibe. Viseći ispod nevidljivih krila, pčela izgleda gotovo
preteška za let, ali se kreće s lakom, neužurbanom svrhom, dobrano iznad okrvavljenog poda. Muhe,
džukela i Irma ne obraćaju pažnju na nju.
Za nas, međutim, ta pčela, koja nastavlja spokojno lebdjeti po zadnjem dijelu odaje užasa, prestaje
biti dobrodošla promjena i utapa se u sveprisutni misterij. Postala je detalj prizora, i sada i sama zahtijeva
našu poniznost i govori nam. Teško, prodorno zujanje njenih krila kao da određuje točno središte
zvučnih valova, više po učestalosti, koje odašilju pohlepne muhe: kao pjevač za mikrofonom ispred
zbora, pčela kontrolira zvučnu pozadinu. Zvuk se skuplja i koncentrira u jednoj točki. Kada se pčela
nađe u zraku žute svjetlosti koja se ulijeva kroz istočni zid, pruge joj bijesnu crno i zlatno, krila se
materijaliziraju u propeler, a sam kukac postaje složeno leteće čudo. Ubijena djevojčica utapa se u
krvave podne daske. Naša poniznost, naš osjećaj ništavnosti, naše poštovanje prema težini duboko u
srcu ovog prizora daruju nam osjećaj sila izvan našeg poimanja, veličanstva uvijek prisutna i na djelu,
ali uočljiva samo u trenucima kao što je ovaj.
Ukazana nam je čast, ali čast koja je preteška za nas. Pričljiva pčela zaokreće prema prozoru i
prolazi u drugi svijet, a mi krećemo za njom, kroz prozor, na sunce i u gornje slojeve zraka.
Zadasi govana i mokraće u Maxtonovu staračkom domu; krhki, neuhvatljivi osjećaj iskliznuća
pored zbunjujuće kuće sjeverno od Autoceste broj 35; zujanje muha i prizor krvi u bivšoj Edovoj klopi.
Bljak! Fuj! Ima li mjesta u French Landingu, mogli bismo pitati, gdje se pod površinom skriva nešto
lijepo? Gdje je ono što vidimo ono što jest, moglo bi se reći?
Ukratko: ne. French Landing bi trebao biti obilježen velikim natpisima na svakom prilazu:
PAŽNJA! ISKLIZNUĆE U TIJEKU! NASTAVLJATE NA VLASTITU ODGOVORNOST!
Magija koja je ovdje na djelu je Ribarova magija. Ona je ta koja je, makar i privremeno, poništila
sve što je “lijepo”. Ali mi možemo otići na neko zbilja lijepo mjesto, i ako možemo, vjerojatno i hoćemo,
zato što nam je potreban predah. Možda nećemo moći izbjeći iskliznuće, ali barem možemo svratiti
tamo gdje nitko ne sere u krevet ili krvari na pod (bar ne zasad).
Pčela, dakle, odlazi svojim putem, a mi svojim; naš put vodi na jugozapad, iznad šume, gdje
udišemo kisik i životnost iz nje - zrak kao što je ovaj ne postoji nigdje drugdje, bar ne na ovom svijetu
- a zatim ponovo nadlijećemo čovjekovo obitavalište.
Ovaj dio grada zove se Libertyville, kako ga 1976. godine nazvalo gradsko vijeće. Nećete vjerovati,
ali je trbušasti Ed Gilbertson, nitko drugi nego naš kralj hot doga, bio član te grupe gradskih očeva za
dvjestogodišnjicu. Čudni su to dani bili, mamice slatka, jaaako čudni dani. Mada ne tako čudni kao ovi;
u French Landingu u tijeku su Ribarovi dani, dani neuhvatljivog iskliznuća.
Ulice Libertyvillea imaju nazive koji odraslima zvuče živopisno, a djeci glavolomno. Netko je
nedavno ovaj kraj nazvao Faggotyville. Hajde da se spustimo, kroz sladak zrak jutra (već je toplije, ovo
će sigurno biti pravi dan za Festival jagoda). Tiho krstarimo nad Ulicom Camelot, prelazimo križanje
19
Camelota i Avalona, i nastavljamo Avalonom prema Putu djeve Marian. Iz Puta djeve Marian
nastavljamo u - zašto nismo iznenađeni? - Prolaz Robina Hooda.
Ovdje, pod brojem 16, vidimo preslatku kućicu-slobodicu, kao stvorenu za Poštenu I Vrijednu
Obitelj Koja Se Uzdiže U Društvu, i pronalazimo otvoren kuhinjski prozor. Odande dopiru mirisi kave
i prepečenog kruha, primamljiva kombinacija koja poriče iskliznuće (eh, kamo sreće da ne znamo bolje,
kamo sreće da nismo vidjeli ono pseto na djelu, kako jede stopalo u tenisici kao što bi dijete jelo hot
dog), i krećemo za njima unutra. Zgodno je biti nevidljiv, zar ne? Promatrati u božanskoj tišini. Još samo
da ono što su naše božanske oči vidjele nije bilo tako đavolski grozno!
Ali to sada nije važno. Kakvo je da je, u tome smo, i bolje da pođemo za svojim poslom. Dan ne
traje dovijeka, imaju običaj reći u ovom dijelu svijeta.
Ovdje, u kuhinji u kući broj 16, sjedi Fred Marshall, čija se fotografija trenutno nalazi na postolju
rezerviranom za Prodavača mjeseca u Salonu poljoprivredne opreme Francuskog okruga. Fred je u tri
od posljednje četiri godine bio proglašavan za Službenika godine (Ted Goltz je, tek da razbije
monotoniju, prije dvije godine nagradu dao Ottu Eismanu), i kada radi svoj posao, nitko ne zrači šarmom
i uopće dopadljivošću tako kao on. Htjeli ste nešto lijepo? Dame i gospodo, predstavljamo vam Freda
Marshalla!
Samo što sada na licu nema onaj samopouzdani osmijeh, a kosa, uvijek brižljivo počešljana, još
nije vidjela češalj. Umjesto uobičajenih izglačanih svijetlih hlača i sportske košulje odjeven je u Nikeov
dres i majicu bez rukava. Na pultu ispred njega je primjerak La Riviere Heralda, otvoren na unutrašnjoj
strani.
Fred je u posljednje vrijeme imao privatnih problema - točnije Judy, njegova supruga, a njeno je i
njegovo, kao što je rekao svećenik kada ih je vjenčao - i ono što upravo čita ne pomaže mu da se osjeti
bolje. Daleko od toga. Radi se o nastavku priče s naslovne strane, a autor je svima drago škrabalo,
Wendell “RIBAR I DALJE NA SLOBODI” Green.
Nastavak sadržava osnovni sažetak prva dva ubojstva (Fred o njima misli kao o Groznom i
Odvratnom), i dok ga čita, Fred isteže prvo lijevu pa desnu nogu, zagrijavajući toliko bitne mišiće
bedara, pripremajući se za jutarnje trčanje. Ima li veće suprotnosti iskliznuću od jutarnjeg trčanja? Ili
nečeg ljepšeg? Postoji li nešto što bi moglo pokvariti ovako divan početak dana?
Pa, ovako nešto, možda:
Snovi Johnnvja Irkenhama, prema njegovu ojađenu ocu, bili su sasvim jednostavni. (Ojađeni otac,
razmišlja Fred, istežući se i zamišljajući svojeg sina, koji spava gore na katu. Blagi Bože, ne daj da
budem ojađeni otac. Misli tako ne znajući, naravno, koliko će to brzo postati.) "Johnny je želio biti
astronaut", rekao je George Irkenham, sa smiješkom koji mu je na trenutak ozario iscrpljeno lice. "Kada
nije gasio požare u vatrogasnoj službi French Landinga ili se borio protiv zločina u Ligi pravde
Amerike. ”
Ovi nevini snovi okončali su se u noćnoj moh koju ne možemo ni zamisliti. (Siguran sam da ćeš bar
pokušati, razmišlja Fred, započevši vjež. bu propinjanja na prste.) Početkom ovog tjedna, njegovo
raskomadano tijelo pronašao je Spencer Hovdahl iz Centralije. Hovdahl, referent za zajmove Prve
državne poljoprivredničke banke, došao je u French Landing izvršiti inspekciju napuštene farme Johna
Ellisona, nastanjena u susjednom okrugu, i izvidjeti mogućnost ponovnog pokretanja posla.
"Uopće nisam želio biti tamo ", rekao je Hovdahl ovom izvjestitelju. "Ako nešto mrzim, to je gnjavaža s
izvještajima. ” (Fred, koji poznaje Spencea Hovdahla, čisto sumnja da je upotrijebio riječ
“gnjavaža”.) “A još manje sam to želio pošto sam ušao u kokošinjac. Sav je raskliman i trošan, i
ostao bih vani da nije bilo zujanja pčela. Pomislio sam da unutra postoji košnica. Pčele su mi hobi, pa
sam bio radoznao. Bože mi pomozi, bio sam radoznao. Nadam se da više nikada neću biti. "
Ono što je pronašao u kokošinjcu bilo je tijelo sedmogodišnjeg Johna Wesleyja Irkenhama. Leš je
bio raskomadan, a dijelovi su visjeli na lancima s trulih krovnih greda kokošinjca. Iako šef policije Dale
Gilbertson odbija to potvrditi ili poreći, pouzdani izvori u policiji La Rivierea tvrde da su bedra, torzo
i stražnjica bili izgriženi -
Dobro, Fredu je dosta, svi van iz bazena. Sklapa novine i gura ih niz pult sve do Gospodina Kavića.
Pobogu, pa takve stvari nikada nisu stavljali u novine kada je on bio klinac. I zašto Ribar, za ime Božje?
20
Zašto svakom monstrumu moraju dati zvučni nadimak, tipa koji je sve ovo učinio pretvoriti u Bolesnika
mjeseca?
Naravno, ništa se slično nije ni događalo kada je on bio Tylerovih godina, ali princip... prokleti
princip iza svega...
Fred završava propinjanje, podsjećajući se da porazgovara s Tylerom. Bit će teže nego njihov
razgovor o tome zašto mu se stvarčica nekad ukruti, ali ga je apsolutno neophodno obaviti. Prijateljski
sistem, reći će Fred. Ovih dana moraš se držati frendova, Ty. Neko vrijeme ne možeš lunjati sam, jasno?
Usprkos svemu, Fredu se pomisao da bi Ty mogao biti ubijen čini daleka i nemoguća; to je materijal
za dokumentarne drame, ili možda za film Wesa Cravena. Nazovimo ga Vrisak 4: Ribar. Čekaj, zar nije
već snimljen sličan film? Tip koji se šulja okolo u ribarskoj pelerini i ubija tinejdžere kukom? Možda,
ali ne klince, ne dječicu kao što su Amy St. Pierre i Johnny Irkenham. Kriste Bože, svijet je baš otišao
u materinu.
Dijelovi tijela obješeni na lance u polusrušenom kokošinjcu, to je ono što ga u svemu progoni. Je
li to zaista moguće? Može li toga biti ovdje, baš ovdje i sada u domovini Toma Sawyera i Becky
Thatcher?
U redu, ostavimo sad to. Vrijeme je za trčanje.
Ali novine su se jutros možda malo zagubile, misli Fred, podigavši ih s pulta i savivši tako da
podsjećaju na debelu džepnu knjigu (dio naslova ga, međutim, i dalje optužuje: RIBAR I DALJE NA
S). Možda su novine, što ja znam, otišle ravno u staru dobru kantu za smeće ispred kuće.
Daaa, baš dobra ideja. Zato što Judy u posljednje vrijeme nije baš sasvim svoja, i samo joj trebaju
nabrijane priče Wendella Greena o Ribaru (bedra i torzo izgriženi, i kad smo već kod toga, konobaru,
nek’ mi odrežu i jedan lijep, sočan komadić guze.) Ona čita novinske priče kao opsjednuta, bez
komentara, ali se Freddyju ne sviđa način na koji joj oči skaču okolo, niti oni drugi tikovi koje je
pokupila: opsesivno dodirivanje gornje usne jezikom, naprimjer... a nekoliko puta, sve u posljednja dva
ili tri dana, vidio je kako doseže jezikom sve do ispod nosa, što je podvig koji bi smatrao nemogućim
da ga nije ponovo vidio sinoć za vrijeme lokalnih vijesti. I sve ranije odlazi na spavanje, a povremeno i
govori u snu - neobične, nerazgovijetne riječi koje uopće ne zvuče kao da su na engleskom. Ponekad,
kada joj se Fred obrati, ne odgovara, već samo zuri u prazno, raširenih očiju, neznatno pomičući usne i
gnječeći dlan o dlan (a na nadlanicama su se počele pojavljivati ogrebotine, iako redovno skraćuje
nokte).
Ty je također primijetio majčine pomaknute navike. U subotu, dok su njih dvojica ručali zajedno -
Judy je bila na katu, u jednom od svojih dugih drijemeža, još jedna zgodna novotarija - dječak je
odjednom upitao, s neba pa u rebra: “Što je s mamom?”
“Ty, nije ništa...”
“Je! Tommy Erbter kaže da joj u zadnje vrijeme nisu sve koze na broju.” I je li tada gotovo posegao
preko paradajz-juhe i toplih sendviča sa sirom i ošamario sina? Svojeg jedinca? Starog dobrog Tya, koji
je samo bio zabrinut? Bože mi oprosti, je.
Vani, na betonskoj stazi prema ulici, Fred počinje polako cupkati u mjestu, duboko udišući, puneći
pluća kisikom koji će uskoro početi trošiti.
Ovo mu je obično najbolji dio dana (osim kada on i Judy vode ljubav, a to je u posljednje vrijeme
prava rijetkost.) Voli taj osjećaj - spoznaju - da ga put odavde može odvesti bilo kuda, da bi ga mogao
započeti u Libertyvilleu, a završiti u New Yorku... San Franciscu... Mumbaiju... planinskim prijevojima
Nepala. Svaki korak izvan doma poziv je svijetu (možda čak i svemiru), i to je nešto što Fred Marshall
u potpunosti razumije.
Istina je da prodaje traktore John Deere i motokultivatore Case, ali to ne znači da je operiran od
mašte. Kada su on i Judy bili studenti na SW u Madisonu, prve sastanke su provodili u kafiću odmah
izvan studentskog naselja, lokalu čiji su specijaliteti bili espresso, džez i poezija, a zvao se Čokoladna
narukvica. Ne bi bilo nepošteno reći da su se zaljubili jedno u drugo uz zvuke pijanaca koji su gnjevno
recitirali radove Allena Ginsberga i Garyja Snydera u jeftino, ali izuzetno glasno ozvučenje kafića.
Fred još jednom duboko udiše i počinje trčati. Niz Prolaz Robina Hooda do Puta djeve Marian,
gdje usput maše Dekeu Purvisu. Deke, u kućnom ogrtaču i papučama, upravo uzima dnevnu dozu
21
Greenovih mračnih proročanstava s kućnog praga. Potom skreće u Avalon, sada već malo brže,
pokazujući jutru pete. Ali ne može, pa ne može pobjeći brigama.
Judy, Judy, Judy, razmišlja glasom Caryja Granta (mala, već odavno izlizana šala s ljubavlju
njegova života).
Te stvari koje bunca dok spava. Taj način na koji joj pogled skače s predmeta na predmet. I da ne
zaboravimo onu priliku (prije samo tri dana) kada je pošao za njom u kuhinju i kada je vidio da nije
tamo - pokazalo se da je iza njega, silazila je niz stepenice, pri čemu je način na koji je to uspjela učiniti
bio manje važan nego razlog zbog kojeg je to učinila, da se iskrade na sporedna vrata, obiđe oko kuće i
bučno upadne na prednja (pošto je samo tako moglo biti; nije mogao smisliti drugi način). Pa to
neprestano poigravanje jezikom. Fred zna kakvi su to znaci: Judy se ponaša kao žena koju nešto užasno
plaši. Ovo je počelo prije ubojstva Amy St. Pierre, tako da ne može biti zbog Ribara, ili bar ne samo
zbog Ribara.
A tu je i druga, mnogo ozbiljnija stvar. Do prije nekoliko tjedana, Fred bi vam rekao da njegova
žena nema nijednu plašljivu košćicu u tijelu. Jest visoka metar i pedeset sedam (“Pa ti, srećo, nisi duža
od minute”, bio je komentar Fredove bake kada je prvi put vidjela njegovu buduću), ali ima lavovsko
srce, srce vikinškog ratnika. To nije sranje, napuhavanje, ili poetsko uljepšavanje; za Freda je to suha
istina, i upravo je kontrast između onoga što je oduvijek znao i onoga što sada vidi ono što ga najviše
plaši.
Iz Avalona utrčava u Camelot, prešavši križanje ne pazeći na promet, mnogo brže nego obično,
gotovo sprintajući umjesto da trčkara. Sjetio se nečega što se dogodilo otprilike mjesec dana pošto su
njih dvoje počeli izlaziti.
Otišli su, kao i obično, do Čokoladne narukvice, ali ovaj put popodne, slušati jedan zaista dobar
džez kvartet. Što ne znači da su se pretrgli od slušanja, prisjeća se Fred; veći dio vremena je pričao Judy
kako mu nije pravo što je na Koledžu poljoprivrednih i prirodnih znanosti (Mu-U, kako su ga zvali
nadobudni studenti Književnosti i društvenih znanosti), i kako ga nervira neizgovoreno uvjerenje obitelji
da će se po završetku studija vratiti kući i pomoći Philu u vođenju obiteljskog imanja u French Landingu.
Pomisao da provede život upregnut pored Phila izazivala je kod Freda teške napade depresije.
A što bi zapravo volio, upitala ga je Judy. Držala ga je za ruku na stolu, u posudi od obojena stakla
gorjela je svijeća, a sastav je svirao slatku melodijicu pod naslovom I’ll Be There for You.
Ne znam, Jude, rekao je, ali znam da bih trebao biti na Poslovnoj administraciji, a ne na Mu U.
Puno bolje prodajem nego što sadim.
Pa zašto onda ne prijeđeš?
Zato što moja obitelj smatra -
Tvoja obitelj neće živjeti tvoj život, Frede - već ti.
Priča ništa ne košta, sjeća se da je pomislio, ali se kasnije, pri povratku u naselje, nešto dogodilo,
nešto toliko nevjerojatno i izvan njegova poimanja života da ga i dandanas, trinaest godina kasnije,
ispunjava čuđenjem.
Još su razgovarali o njegovoj i njihovoj zajedničkoj budućnosti (pristala bih biti žena farmera, ali
samo ako moj muž zaista želi biti farmer). Bili su zadubljeni u razgovor. Puštali su da ih noge nose, ne
obraćajući naročito pažnju gdje se nalaze. Tada je, na križanju ulica State i Gorham, njihov razgovor
prekinula škripa kočnica i snažan metalni tresak. Fred i Judy su se osvrnuli i ugledali Dodgeov kamionet
koji je upravo isprepleo odbojnik s odbojnikom starog Fordova kombija.
Iz kombija, koji je očigledno prošišao pokraj znaka za zaustavljanje na Uglu Gorhama, izašao je
sredovječni muškarac u jednako sredovječnom smeđem odijelu. Izgledao je preplašeno i uzdrmano, i
Fred je pomislio da ima jak razlog za to: čovjek koji je išao iz smjera kamioneta prema njemu bio je
mlad, teške građe (Fred je naročito zapamtio trbuh koji mu se pre. lijevao preko pojasa traperica), i u
ruci je nosio pajser. Budalo ćorava, dreknuo je Mladi Teškaš. Vidi š’a si mi napravio s kamionom! To
je kamion mog tate, govnaru sjebani!
Sredovječni je počeo uzmicati, sa strahom u očima, podignutih ruku, dok je Fred promatrao,
opčinjeno, s pločnika ispred Rickmanovog alata, misleći: A ne, gospodine, to ti nije baš pametno. Protiv
tipova kao što je ovaj ne smiješ uzmicati, već krenuti na njega, jednako bijesno kao on. Ovako ga
ohrabruješ - zar ne vidiš da ga ohrabruješ? Bio je toliko zanesen da nije primijetio da Judyna šaka više
22
nije u njegovoj, osluškujući s bolnim predosjećajem Gospodina Sredovječnog kako muca, i dalje
uzmičući, kako mu je žao... on je za sve kriv, nije gledao, nije razmišljao... treba ga u zatvor... na
liječenje... neka policija uzme izjave...
A Mladi Teškaš je za to vrijeme išao prema njemu, lupkajući krajem pajsera po dlanu druge ruke,
uopće ga ne slušajući. Ovdje se više nije radilo o osiguranju ili odšteti; ovdje se radilo o tome da ga je
Gospodin Sredovječni na smrt preplašio dok je vozio kamion i gledao svoja posla i slušao Johnnyja
Paychecka kako pjeva Take This Job and Shove It. Mladi Teškaš je namjeravao sam naplatiti nadnicu
za to što se usrao od straha i dobro se natukao za volanom... nije mogao odoljeti jer ga je miris
onog drugog izazivao, taj žuti mokraćni miris straha i bespomoćnosti. Bio je to slučaj zeca i seoskog
pseta, s tim što zec više nije imao kuda uzmaknuti. Gospodin Sredovječni našao se pritiješnjen uz kombi,
i svakog trenutka je mogao početi zviždati pajser i prskati krv. Nije, međutim, bilo ni udaraca ni krvi jer
se tamo odjednom stvorila Judy DeLois, ne duža od minute, ali stojeći između njih dvojice i neustrašivo
gledajući uvis, u zajapureno lice Mladog Teškaša.
Fred je zatreptao, pitajući se kako se, dovraga, našla tamo tako brzo. (Mnogo kasnije, osjećat će se
jednako, onom prilikom kada je otišao za njom u kuhinju samo da bi zatim čuo lupkanje njenih nogu na
stepenicama iza sebe.) I što se tada dogodilo? Tada je Judy pljesnula Mladog Teškaša po mišici! Piješ!
Po mesnatom bicepsu, ostavivši bijeli otisak dlana na pjegavu, suncem opaljenu mesu iznad rukava
čovjekove poderane plave majice. Fred je gledao, ali nije mogao vjerovati.
Prestanite, viknula je Judy u iznenađeno, već pomalo usplahireno lice Mladog Teškaša. Baci to!
Ne budi glup! Hoćeš završiti u zatvoru zbog sedamsto dolara limarije? Spusti to! Saberi se, momčino!
Spusti... to... DOLJE!
Uslijedila je sekunda u tijeku koje je Fred bio prilično siguran da će Mladi Teškaš zaista spustiti
pajser, ali na glavu njegove slatke male djevojke. Judy, međutim, nije ustuknula, zurila je u oči mladića
s pajserom, koji je bio bar tridesetak centimetara viši i stotinjak kila teži od nje. Od nje se tog dana nije
širio nikakav mokraćni vonj straha, niti je jezikom nervozno dodirivala gornju usnu ili pokušavala
doseći nos, njen vatreni pogled bio je nepokolebljiv.
Trenutak kasnije, Mladi Teškaš je spustio željezo.
Fred nije bio svjestan da su se oko njega okupili ljudi dok nije čuo spontani pljesak možda
tridesetak promatrača. Pridružio im se, nikada ponosniji na nju nego u tom trenutku. Na Judynu licu se
tek tada pojavio izraz zbunjenosti. Zbunjena ili ne, ostala je na mjestu. Natjerala ih je da se približe jedan
drugomu, povukavši Gospodina Sredovječnog naprijed za mišicu, i prisilila ih da se rukuju. Kada je
konačno stigla policija, Mladi Teškaš i Gospodin Sredovječni sjedili su jedan do drugoga na rubu
pločnika, proučavajući police osiguranja. Slučaj riješen.
Fred i Judy nastavili su šetnju prema naselju, ponovo se uhvativši za ruke. Prešli su dva bloka
zgrada prije nego što je Fred smogao snage da progovori. Je li to bilo zbog strahopoštovanja prema njoj?
Sada pretpostavlja da je. Konačno se oglasio: Ono je bilo nevjerojatno.
Nelagodno ga je okrznula pogledom, s nesigurnim smiješkom. Nije, odgovorila je. Ja bih to nazvala
dobrom voljom. Vidjela sam da se taj momak spreman poslati u zatvor. Nisam željela da se to dogodi.
Ili da onaj drugi bude ozlijeđen.
Ovo posljednje je dodala kao usputnu pomisao, i Fred je po prvi put osjetio ne samo njenu
odvažnost, već i njeno junačko vikinško srce. Bila je zapravo na strani Mladog Teškaša, zato što... pa,
zato što se onaj drugi uplašio.
I nisi se nimalo brinula, upitao ju je. Bio je i dalje toliko ošamućen onim što je vidio da mu nije
palo na pamet - još - da bi se trebao osjećati bar pomalo posramljeno; na kraju krajeva, njegova djevojka
je bila ta koja se umiješala umjesto njega, a to uopće nije bilo po Evanđelju po Hollywoodu. Nisi se
bojala da bi tip u žestini trenutka mogao potegnuti željezom na tebe?
Judyn pogled postade iznenađen. Nije mi palo na pamet, rekla je.
Camelot naposljetku izbija na Ulicu Chase, odakle se u vedrim danima kao što je ovaj vidi lijep
plav odsjaj Mississippija, ali Fred ne ide tako daleko. Na vrhu Liberty Heightsa se okreće i trči natrag
putem kojim je došao, u majici već natopljenoj znojem. Trčanje obično čini da se osjeti bolje, ali ne i
danas, baš još ne. Neustrašiva Judy iz onog popodneva na uglu Statea i Gorhama toliko odudara od često
23
rastresene Judy nemirnog pogleda koja živi u njegovoj kući - dremljive Judy koja trlja dlanove - da je
Fred morao razgovarati s Patom Skardom o tome. To se dogodilo jučer, kada je liječnik navratio do
Goltza da pogleda modele kosilica za travu koji se mogu voziti. Fred mu je pokazao po jednog Deera i
Hondu, upitao za obitelj, a onda postavio pitanje (ležerno, nadao se): Hej, dok, daj mi nešto reci - misliš
da je moguće da čovjek tek tako poludi? Mislim, onako bez najave?
Skarda mu je uputio oštriji pogled nego što se nadao. Govorimo li o odrasloj osobi ili maloljetniku,
Frede?
Pa, ne govorimo ni o kome određenom, nego uopće. Glasan, srdačan smijeh - neuvjerljiv čak i za
Fredove uši, a sudeći po pogledu Pata Skarde, neuvjerljiv i za njega. Nisam mislio ni na koga. Ali
recimo, čisto kao hipotetski slučaj, da se radi o odrasloj osobi.
Skarda se malo zamislio, pa odmahnuo glavom. U medicini ima malo određenih stvari, a u
psihijatriji još manje. Imajući to u vidu, moram reći da smatram malo vjerojatnim da netko “tek tako
poludi”. To može biti prilično brz proces, ali je ipak proces. Slušamo ljude kako kažu “taj i taj je samo
puknuo”, ali se to rijetko dešava. Mentalni poremećaj - neurotično ili psihotično ponašanje - ne nastaje
preko noći, i obično mu prethode znaci. Kako ti je mama ovih dana, Frede?
Mama? O, pa, hvala, dobro je. Ko avion.
A Judy?
Trebao mu je trenutak dok nije namjestio osmijeh, ali je, kad mu je konačno uspjelo, bio od uha do
uha. Širok i blistav. Judy? I ona je ko avion, dok. Naravno da je. Neuništiva.
Svakako. Neuništiva. Samo što pokazuje par znakova, ali nije to ništa.
Možda će proći, razmišlja on. Možda su konačno proradili dobri stari endorfini; ova pomisao mu
se odjednom čini najprihvatljivija. Optimizam je mnogo prirodnije stanje duha za Freda, koji ne vjeruje
u iskliznuće, i na licu mu se pojavljuje smiješak - prvi ovog jutra. Možda će znaci nestati. Možda će se
to što ne valja kod nje ispuhati onako brzo kao što se pojavilo. Možda je čak ono nešto menstrualno.
Kao onaj PMS.
Bože, kakvo olakšanje, ako se radi samo o tome! U međuvremenu, treba misliti na Tya. Mora pod
hitno popričati s Tyem o prijateljskom sustavu jer iako ne vjeruje u ono što se čini da Wendell Green
pokušava nagovijestiti, da se duh slavnog ljudoždera i monstruma s početka stoljeća, Alberta Fisha, iz
nekog razloga pojavio ovdje u okrugu Coulee, netko očigledno vreba tamo vani, netko tko je ubio dvoje
djece i napravio neke stvari s tijelima koje čovjek ne može ni izgovoriti (ako nije Wendell Green, čini
se).
Bedra, torzo i stražnjica izgriženi, razmišlja Fred, i počinje brže trčati, iako ga je već počelo žigati
sa strane. Ali nije zgorega ponoviti: ne vjeruje da ti užasi mogu stvarno dotaknuti njegova sina, i ne vidi
na koji bi način mogli biti povezani s Judynim stanjem, budući da su čudne pojave kod nje počele dok
je Amy St. Pierre još bila živa, kao i Johnny Irkenham, i spokojno su se igrali u dvorištima iza svojih
kuća.
Možda ovo, možda ono... ali dosta s Fredom i njegovim brigama, u redu? Uzdignimo se iz zabrinute
unutrašnjosti njegove glave i potecimo ispred njega do kuće broj 16 u Prolazu Robina Hooda - ravno na
izvor onoga što ga muči.
Prozor spavaće sobe supružnika na katu je otvoren, a mreža nije nikakav problem za nas;
provlačimo se unutra, s povjetarcem i prvim zvucima dana koji se budi.
Zvuci buđenja French Landinga ne bude i Judy Marshall. A ne, braćo, ta zuri u tamu još od tri,
proučavajući tko zna što u sjenkama, pobjegavši od snova previše strašnih da bi bili upamćeni. Sjeća se,
ipak, ponečega iz njih, iako to ne želi.
“Opet sam vidjela oko”, objašnjava praznoj sobi. Jezik joj puzi iz usta, i budući da nema Freda da
je gleda (zna da je gleda, to što je opsjednuta ne znači da je glupa), ne samo što dodiruje spoj gornje
usne i nosa, već ga sočno liže, isto kao što pas oblizuje zube pošto se najede ostataka ručka. “Crveno
oko. Njegovo oko. Oko Kralja.”
Gleda u sjenke krošanja vani. Plešu na stropu, tvoreći obličja i lica, lica i obličja.
24
“Oko Kralja”, ponavlja, i sada počinje ono sa šakama: trlja ih i izvrće i gnječi i grebe
noktima. “Abbalah! Munshun! Kralj je u kuli, jede kruha i meda. Rušitelji u podrumu rade love kol’ko
treba.” Okreće glavu s jedne na drugu stranu. O, ti glasovi dolaze iz tame, i ponekad se budi s
gorućom vizijom iza očiju, vizijom neizmjerne kule koja se diže u nebo iz polja ruža. Iz polja krvi. Tada
počinje priča, buncanje, propovijed, riječi koje ne razumije i ne kontrolira, bujica engleskog i
nigdjezemskog.
“Tap tap tapkaju”, izgovara. “Maleni tapkaju na krvavim nožicama... o Bože, hoće li ovo ikada
prestati?”
Jezik joj se iskrada i liže vrh nosa; nosnice su joj na trenutak začepljene vlastitom slinom, i u glavi
joj buči
-Abbalah, Abbalcih-doon, Can-tah Abbalah -
tim strašnim tuđinskim riječima, tim užasnim sabijenim slikama Kule i vatrenih pećina ispod nje,
pećina kroz koje maleni tapkaju na krvavim nožicama. Njen um se muči s njima, i postoji samo jedna
stvar koja ih može zaustaviti, samo jedan put do olakšanja.
Judy Marshall se uspravlja u sjedeći položaj. Na stoliću pokraj nje je svjetiljka, primjerak
najnovijeg romana Johna Grishama, blok s ceduljama (rođendanski poklon od Tya, svaki list ima
zaglavlje OPET MI NEŠTO SJAJNO PADA NA PAMET!), i kemijska olovka s natpisom LA RIVIERE
SHERATON.
Judy uzima olovku i počinje pisati po gornjem listu.
Nema Abbalaha nema Abbalah-doona nema Kule nema Rušitelja nema Grimiznog Kralja samo
snovi to su samo snovi
Ovo je dovoljno, ali i u olovke su staze neznane, i prije nego što uspijeva odvojiti vrh od
rođendanskog bloka, ova ispisuje još jedan red:
Crna kuća je prolaz do Abbalaha ulaz u pakao šeol Munshun svi ti svjetovi i duhovi
Dosta! Bože, milostivi Bože, dosta je! A što ako sve to počne dobivati smisao?
Baca kemijsku na stol, gdje se kotrlja do postolja svjetiljke i zaustavlja. Onda otkida list iz bloka,
gužva ga i trpa u usta. Bijesno žvače, ne trgajući papir, ali ga natapajući pljuvačkom, i guta. Na jedan
strašan trenutak joj zastaje u grlu, a onda ipak prolazi. Riječi i svjetovi se povlače, i Judy pada natrag na
jastuke, izmoždena. Lice joj je blijedo i znojno, oči narasle od neprolivenih suza, ali nemirne sjenke na
stropu više ne podsjećaju na lica - lica djece koja tapkaju, štakore u rupama, lisice u jazbinama, oko
Koralja, Abbalah-Abbalah-doon! Sada su to samo sjenke krošanja. A ona je Judy DeLois Marshall,
Fredova supruga i Tyeva majka. Ovo je Libertyville, ovo je French Landing, ovo je Francuski okrug,
ovo je Wisconsin, ovo je Amerika, ovo je sjeverna polutka, ovo je svijet, i ne postoji drugi svijet osim
ovog. Neka bude tako.
Oh, neka bude tako.
Oči joj se sklapaju, i dok konačno zapada u san, klizimo preko sobe prema vratima, ali prije nego
što stižemo do njih, Judy Marshall izgovara još nešto - izgovara to dok prelazi granicu jave i sna.
“Burnside nije tvoje pravo ime. Gdje je tvoja jazbina?”
Vrata spavaće sobe su zatvorena i zato prolazimo kroz ključanicu, prolazimo kao uzdah. Plovimo
kroz hodnik, pored slika Judyne i Fredove obitelji, uključujući i fotografiju obiteljskog imanja
Marshallovih, gdje su Fred i Judy proveli jedno grozno, ali blaženo kratko razdoblje ubrzo nakon što su
se vjenčali. Hoćeš dobar savjet? Ne spominji Fredovog brata Phila pred Judy Marshall. Ne izazivaj je
da počne, kao što bi George Rathbun nesumnjivo rekao.
Na vratima na kraju hodnika nema ključanice, pa klizimo ispod njih kao brzojav i prolazimo u sobu
koju odmah prepoznajemo kao dječačku: to nam odmah kazuju pomiješani mirisi znojem natopljenih
čarapa i mirišljavog ulja za stopala. Soba je mala, ali izgleda veća od Fredove i Judyne, vjerojatno zato
što nema miris nespokoja. Na zidovima su slike Shaquillea O’Neala, Jeromyja Bumitza, prošlogodišnjeg
sastava Milwaukee Bucksa... i Tylerova idola, Marka McGwirea. McGwire igra za Cardse, a Cardsi nisu
naši, ali što sad, ni Brewersi nisu bogzna kakva konkurencija. Brewersi su u Američkoj ligi služili kao
otirač, što su i sada, u Nacionalnoj. A McGwire... pa on je ipak heroj, zar ne? Snažan je, skroman i
zna pogoditi loptu i poslati je u drugo selo. Čak i Tylerov tata, koji navija isključivo za ekipe iz
25
Wisconsina, smatra da je McGwire nešto posebno. “Najbolji udarač u povijesti igre”, nazvao ga je
poslije sezone u kojoj je Postigao sedamdeset home runova, i Tyler, iako je tog znamenitog ljeta još bio
maltene u pelenama, nikada to nije zaboravio.
Na zidu sobe ovog dječačića koji će uskoro postati Ribarova četvrta žrtva (da, već postoji treća,
kao što smo vidjeli), na počasnome mjestu naspram uzglavlja kreveta nalazi se poster koji prikazuje
velik mračan zamak na kraju dugačke i maglovite doline. Na dnu ovog postera, koji je zalijepljen
selotejpom na zid (njegova mama apsolutno zabranjuje pribadače), krupnim zelenim slovima piše
NATRAG U STARU DOMAJU. Ty razmišlja o tome da skine poster, tek toliko da odreže natpis. Ionako
mu se nije svidio zato što ga zanima bilo što irsko, njemu ta slika šapuće o nekom drugom mjestu, nekom
sasvim Drugom Mjestu. Sliči mu na fotografiju nekog čudesnog mitskog kraljevstva gdje bi još moglo
biti jednoroga u šumama i zmajeva u pećinama. Koga briga za Irsku, ili za Harryja Pottera, kad smo već
kod toga? Hogwarts je dobar za ljetna popodneva, ali ovaj zamak se nalazi Kraljevstvu Negdje Drugdje.
To je prva stvar koju Tyler Marshall vidi svakog jutra i posljednja uvečer jer je baš tako htio.
Leži sklupčan na boku u boksericama, živi zarez sa zamršenom tamnoplavom kosom i palcem u
blizini usta, zapravo samo centimetar ili dva od toga da mu bude u ustima. Sanja... vidimo kako mu se
očne jabučice pomiču ispod zatvorenih kapaka. Usne mu se miču... nešto šapuće... Abbalah? Šapuće li
on to majčinu riječ? Svakako da ne, pa ipak...
Naginjemo se da oslušnemo, ali prije nego što išta čujemo, uključuje se elektronsko kolo u
Tylerovu sjajnu crvenu radiosatu i sobu odjednom ispunjava glas Georgea Rathbuna, prizivajući Tylera
iz snova koji protječu ispod te čupave strehe.
“Navijači, slušaj’ ‘vamo, kol’ko sam vam puta ovo morao ponoviti? Tko ne zna za salone
namještaja braće Henreid u French Landingu i Centraliji, taj ne zna što je namještaj. Tako je, govorim
o braći Henreid, i srcu Kolonijalne Slave. Komplet dnevne sobe blagovaonice spavaće sobe, čuvena
imena koja poznajete i vjerujete im, ko što su La-Z-Boy, Breton Woods i Moosehead, ČAK I SLIJEPAC
VIDI DA BRAĆA HENREID ZNAČE KVALITETU!”
Ty Marshall se smije prije nego što je pošteno otvorio oči. Obožava Georgea Rathbuna, George je
mrak.
I odmah, ne mijenjajući brzinu iz reklame: “Inače, ljudi, jedva čekate da počne Pivarski tulum, zar
ne? Šibnuli ste mi dopisnicu s imenom, adresom i el telefono na njoj? Nadam se da jeste jer je natjecanje
zatvoreno u ponoć. Ako ste zakasnili... žalim slučaj, blaco!”
Ty ponovo sklapa oči i tri puta bezvučno ponavlja istu riječ: sranje, sranje, sranje. Zaboravio je
sudjelovati, i sada mu preostaje samo da se nada da se njegov tata (koji zna koliko njegov sin zna biti
zaboravan) sjetio poslati dopisnicu umjesto njega.
“Glavna nagrada?” govori George. “SAMO šansa da vi, ili mlada osoba po vašem izboru, budete
nosač ili nosačica palica Brewersa tijekom cijele serije protiv Cincinnatija. SAMO šansa da osvojite
potpisanu palicu Richieja Sexsona, ŠTAP u kojem se skrivaju MUNJE! Da ne spominjem pedeset
slobodnih mjesta na prvoj bazi pokraj mene, Georgea Rathbuna, Putujućeg Zdanja Bejzbolskog
Sveznanja Okruga Coulee. ALI ZAŠTO VAM SVE OVO GOVORIM? Ako ste zakasnili, ispali ste.
Slučaj zaključen, kraj utakmice, zakopčaj šlic! Ah da, znam zašto - da vas još jednom podsjetim da
budete pokraj radija ako u petak pročitam VAŠE ime!”
Ty ječi. Postoje samo dvije šanse da George pročita njegovo ime na radiju: minimalna i nikakva.
Nije mu toliko stalo da bude nosač palica, da nosi široki dres Brewersa i trčkara okolo pred publikom u
Millerovom parku, koliko da osvoji palicu Richieja Sexsona, palicu punu munja... zar to ne bi bilo
sjajno?
Tyler se prevrće iz kreveta, njuši majicu od jučer, baca je u stranu i vadi drugu iz ladice. Tata ga
ponekad pita zašto navija sat da zvoni tako rano - pa ljetni su praznici, zar ne? - a Tyler mu nikako ne
uspijeva objasniti da je svaki dan važan, naročito oni topli i sunčani i bez obaveza. To je kao da ga neki
glasić iznutra opominje da ne protrati ni jednu jedinu minutu jer vrijeme leti.
George Rathbun izgovara nešto što rastjeruje maglu sna iz Tylerove glave - kao da ga je pljusnuo
hladnom vodom. “Nego, Coulee, da popričamo malo o Ribaru?”
26
Tyler zastaje, a niz ruke i leđa mili mu nekakva jeza nalik na usamljena mrava. Ribar. Neki luđak
koji ubija djecu... i jede ih? Pa, čuo je da se tako priča, uglavnom od starije djece na bejzbolskom
igralištu ili u sportskom centru, ali tko bi mogao raditi tako odvratne stvari? Jesti ljude, bljak!
Georgeov glas postaje tiši. “Sada ću vam odati malu tajnu, zato pažljivo slušajte svog stričeka
Georgea.” Tyler sjeda na krevet, držeći tenisice za vezice i pažljivo slušajući svojeg stričeka Georgea,
kao što mu je rečeno. Neobično mu je što George Rathbun govori o temi koja je tako... nesportska, ali
vjeruje u svaku njegovu riječ. Zar George Rathbun nije prije dvije godine pretkazao da će se Badgersi
plasirati najmanje u prvih osam, iako su svi ostali tvrdili da će ispasti već u prvoj rundi? Je, pretkazao
je. Slučaj zaključen, kraj utakmice, zakopčaj šlic.
Georgeov glas postaje još tiši, i pretvara se gotovo u povjerljiv šapat. “Onaj pravi Ribar, dječaci i
djevojčice, Albert Fish, umro je prije šezdeset godina, i kol’ko ja znam, nikada nije otišo zapadno od
New Jerseyja. Osim toga, vjerojatno je NAVIJO ZA ONE PIŠLJIVE YANKEEJE! ZATO KULIRAJ,
COULEE! BEZ BRIGE!”
Tyler se opušta, smiješeći se, i počinje obuvati tenisice. Bez brige, rekao je čovjek. Svanuo je novi
dan, i je, istina je, mama je u posljednje vrijeme malo na svoju stranu, ali će se već izvući.
Hajmo ga ostaviti s ovom optimističnom mišlju - kako bi to rekao George Rathbun, u čiju se vjeruje
- pretvorimo se u amebu i podijelimo. Kad već spomenusmo Georgea, taj sveprisutni glas okruga
Coulee, zašto ga ne bismo potražili? Nije loša ideja.
Učinimo to odmah, ovdje i sada.
3.
Izlazimo kroz Tylerov prozor, napuštamo Libertyville i letimo dijagonalno na jugozapad, više se
ne zadržavajući već pošteno mašući starim dobrim krilima, prevaljujući razdaljinu do cilja. A cilj nam
je heliografski odbljesak ranog jutarnjeg sunca s Oca Voda, kao i najveći six-pack na svijetu. Između
ovoga i Okružne ceste 00 (sada ju već možemo nazvati i Čavlarskom cestom, budući da smo praktično
postali počasni građani French Landinga) diže se radiotoranj, sa signalnim svjetlom na vrhu
nevidljivom u jarkoj svjetlosti ovog novorođenog srpanjskog dana. Osjećamo miris trave i zemlje koja
se zagrijava, a zatim, dok se približavamo tornju, i kvasast, hranjiv miris piva.
Pored radiotornja, u industrijskom parku istočnog dijela Peninsula Drivea, leži mala zgrada
izgrađena od blokova betona i šljake s parkiralištem taman dovoljnim za pet-šest automobila i reportažni
kombi, stari Ford Econoline obojen u ružičastu boju bombona. Kada dan poodmakne i popodne se
preobuče u suton, cilindrične sjenke six-packa past će prvo preko znaka na polućelavi travnjak naspram
prilaznog puta, pa preko zgradice i na kraju preko parkirališta. KDCU-AM, piše na znaku, GLAS
OKRUGA COULEE. Preko natpisa je, ružičastom bojom koja se gotovo podudara s bojom kombija,
sprejom ispisana vatrena izjava: TROY LIVO MARYANN! DA! Howie Soule, inženjer u U-Crewu6,
kasnije će očistiti grafit (vjerojatno za vrijeme Limba u špici, programa koji se prenosi sa satelita i
potpuno je automatiziran), ali zasada ostaje gdje je, poručujući nam sve što trebamo znati o ljubavi
običnih ljudi u američkoj unutrašnjosti. Izgleda da smo na kraju ipak pronašli nešto lijepo.
U trenutku kada pristižemo na vrata na bočnom zidu zgrade izlazi vitak čovjek u smeđim
Dockersicama zapeglanim na crtu, bijeloj košulji od egipatskog pamuka bez kravate i naramenicama
boje kestena (te naramenice su tanke kao i on sam, i odveć elegantne da bismo ih nazvali tregerima;
tregeri su vulgarne stvari koje nose takve spodobe kao što su Veseljko Maxton ili Sonny Heartfield iz
pogrebnog zavoda). Ovaj momak prosi-jede kose nosi i elegantan slamnati šešir, star, ali savršeno
očuvan. Vrpca boje kestena na šeširu slaže se s naramenicama. Oči su mu sakrivene iza pilotskih
sunčanih naočala. Zastaje na travnjaku lijevo od vrata, ispod izubijanog zvučnika koji emitira trenutni
program KDCU: lokalne vijesti. Iza ovih će ići čikaški poljoprivredni izvještaj, koji mu daje deset
minuta predaha prije nego što ponovo s jedne za mikrofon.
Promatramo s rastućim zanimanjem kako vadi kutiju cigareta American Spirit iz džepa na grudima
košulje i pali jednu zlatnim upaljačem. Ovaj elegantni čovjek s naramenicama, Dockersicama i
6
U-Crew engleski doslovno znači "posada podmornice". Nap. prev.
27
mokasinama Bass Weejuns ne može biti George Rathbun. U glavi smo već uobličili sliku Georgea, i na
njoj je sasvim drugačiji lik od ovoga ovdje. Na svojoj slici vidimo momka s ogromnim trbuhom koji mu
se prelijeva preko bijelog remena kariranih hlača (posljedica svih onih kobasica pojedenih na stadionu),
licem crvenim kao cigla (posljedica svih onih popijenih piva, da ne spominjemo urlanje na onaj ološ od
sudaca), i kratkim i širokim vratom (savršenim za smještaj onih glasnica od azbesta). George Rathbun
iz naše mašte - i čitavog okruga Coulee, gotovo nije potrebno ni spominjati – je buljav, guzat,
ncpočcšljan, grlati srčani udar u najavi, koji guta sodu-bikarbonu, vozi Cadillac i glasa za republikance,
uskipjeli lonac zanimljivosti iz sporta, pomamnih zanosa, luđačkih predrasuda i visokog kolesterola.
Ovaj čovjek nije taj čovjek. Ovaj ovdje kreće se kao plesač. Ovaj ovdje je ledeni čaj na vrućini,
hladan kao kralj pik.
Ali u tome i je fora, zar ne? Je, brate. Šala s debelim DJ-em mršavoga glasa, samo obrnuta
naopačke. On je hobi na djelu, utjelovljena legenda, i samo jedna od višestrukih ličnosti ovog vitkog
muškarca. Ljudi u KDCU-u znaju njegovo pravo ime, i vjeruju da znaju za vic (čija je poenta
naravno Georgeova čuvena uzrečica, ono sa slijepcima), ali zapravo ne znaju ni polovicu priče. Ovo nije
metafora.
Ono što znaju je točno trećina priče jer čovjek s Dockersicama i slamnatim šeširom zapravo ima
četiri lika.
U svakom slučaju, George Rathbun bio je spas za KDCU, posljednju preživjelu postaju koja emitira
na srednjim valovima među kratkovalnim morskim psima. Pet jutara u tjednu, iz tjedna u tjedan, on
predstavlja pogonsko gorivo postaje. U-Crew (kako se osoblje postaje voli nazivati) bi otprilike život
dali za njega.
Iznad njegove glave, zvučnik krekeće dalje: “... i dalje nema nikakvih tragova, prema izjavi Dalea
Gilbertsona, šefa policije, koji je za Wendella Greena, reportera Heralda, rekao da je ‘običan uljez i
širitelj panike kojega više zanima prodaja novina nego način na koji mi u French Landinga rješavamo
probleme’.
U međuvremenu, u Ardenu je kućni požar odnio živote starog farmera Horsta P. Lepplemiera i
njegove supruge Gertrude. Oboje su imali osamdeset dvije godine...”
“Horst P. Lepplemier”, izgovara vitki muškarac, vukući dim iz cigarete sa strašću koja svjedoči o
velikom uživanju u tom činu. “Pokušaj to deset puta brzo izgovoriti, magarče.”
Iza i desno od njega ponovo se otvaraju vrata, i iako pušač i dalje stoji izravno ispod zvučnika,
savršeno ih dobro čuje. Oči iza neprozirnih stakala su čitav njegov život bile mrtve, ali mu je sluh zato
gotovo natprirodan.
Pridošlica je bljedolik i trepće na jutarnjem suncu kao beba krtice koju je sječivo pluga izbacilo sa
zemljom iz njezina tunela. Glava mu je obrijana izuzev mohikanske pruge na sredini i repića koji počinje
odmah ispod potiljka i visi mu do ramena. S uha mu visi naušnica u obliku munje koja sumnjivo sliči
na nacističko SS-ovsko znamenje.
Nosi poderanu crnu majicu s logom NAJVEĆI ŠITOVI ‘97.: TURNEJA “DIGO NAM SE U IME
KRISTA”. Ovaj živopisni momak u ruci nosi kutiju s CD-om.
“Zdravo, Morrise”, kaže vitki muškarac sa šeširom, ne okrećući se.
Morris iznenađeno uvlači dah, i u zatečenosti izgleda kao bezazleni židovski momčić što i je.
Morris Rosen je ljetni stažist u U-Crew sa SW Oshkosh.
“Čovječe, što volim tu neplaćenu radnu snagu!” priča se da Tom Wiggins, upravitelj postaje, ima
običaj govoriti, pritom obično zlurado trljajući ruke. Nikada čekovna knjižica nije bila čuvana tako
predano kako Wigger čuva čekovnu knjižicu KDCU-a. U tome sliči na zmaja Smauga koji leži na svojim
brdima zlata (mada na računu ‘DCU-a nema nikakvih brda; korisno je da se ponovi da postaja, s obzirom
da emitira na srednjim valovima, ima sreće što još postoji). Morrisov iznenađen pogled - bilo bi pošteno
nazvati ga i zabrinutim - topi se u osmijeh. “Opa, g. Leydene! Kakav sluh!”
Onda mu se nabere čelo. Čak i ako je g. Leyden - koji, ne smije se zaboraviti, stoji ispod vanjskog
razglasa - uspio čuti nekoga kako izlazi, kako je, za ime Božje, znao tko je taj netko tko izlazi?
“Kako ste znali da sam ja?” pita.
28
“Samo dvojica ovdje već od jutra mirišu na marihuanu”, kaže Henry Leyden. “Jedan od njih
zalijeva jutarnji dim vodicom za usta, a drugi - to jest ti, Morrise - ga pušta da dere.”
“Opa”, kaže Morris s poštovanjem. “Mrak ste, majke mi.”
“Naravno da sam mrak”, slaže se Henry. Glas mu je blag i zamišljen. Posao je gadan, ali netko ga
mora obavljati. Što se tiče tvojih jutarnjih rendezvousa s nesumnjivo ukusnim tajlandskim štapićem,
smijem li ponuditi jedan apalački aforizam?”
“Samo naprijed, čovječe.” Ovo je Morrisov prvi pravi razgovor s Henryjem Leydenom, koji je
totalno genijalan kao što su mu rekli da će biti. Totalno, pa i više. Više nije toliko teško vjerovati da ima
i drugi identitet... tajni identitet, kao Bruce Wayne. Ali... Sve je to i dalje da poludiš.
“Ono što radimo u djetinjstvu kasnije postaje navika”, kaže Henry istim mekim glasom, nimalo
nalik na Georgea Rathbuna. “Neka ti to bude savjet od mene, Morrise.”
“Aha, mrak”, kaže Morris. Nema predodžbu o čemu gospodin Leyden priča, ali polako, stidljivo
pruža ruku s CD-om. Pošto Henry ne pruža ruku da ga uzme, na trenutak se osjeća zgaženo, odjednom
mu je ponovo sedam godina, i pokušava zadiviti uvijek prezaposlenog tatu crtežom koji je cijelo
popodne radio u svojoj sobi. Onda mu pada na pamet: pa on je slijep, kretenčino. Možda može osjetiti
travu u tvojem dahu i čuje ko šišmiš, ali kako misliš da će skužiti da držiš jebeni CD u ruci?
S oklijevanjem, pomalo preplašen vlastitom drskošću, Morris hvata Henryja iznad šake. Osjeća
kako se čovjek malo trgnuo, ali Leyden onda dozvoljava da mu dovede ruku do tanke kutije.
“Ah, CD”, kaže Henry. “A na njemu je...?”
“Morate pustiti sedmu stvar s njega večeras u emisiji”, kaže Morris. “Molim vas.”
Henry po prvi put izgleda smeteno. Povlači dim iz cigarete i ispušta je (i ne gledajući, naravno, ha-
ha) u plastičnu kantu s pijeskom pored vrata.
“Na koju to emisiju misliš?” pita.
Umjesto da odmah odgovori, Morris kratko cokće usnama, poput malog, ali proždrljivog
mesoždera koji jede nešto ukusno. I da bi stvar bila gora, poprati je karakterističnim pokličem
Wisconsinskog Štakora, jednako poznatim u Morrisovoj dobnoj skupini kao što je Rathbunovo
promuklo “Čak i slijepac...” poznato njihovim starcima: “Evo vam ga, sažvačite ga, progutajte, zalijte
nečim, ionako SVE izlazi na istu rupu!”
Iako to ne radi baš najvještije, nema sumnje koga imitira: jednog i jedinog Wisconsinskog Štakora,
čiji je večernji program na KWLA-FM čuven u okrugu Coulee (mada bi vjerojatno bilo točnije reći
“ozloglašen”). KWLA je mala koleška FM postaja u La Riviereu, jedva više od mrljice na tapetu
wisconsinskog radija, ali zato Štakor ima ogroman auditorij.
A kada bi se nekim slučajem objelodanilo da je stari dobri navijač Brewersa i glasač republikanaca
sa srednjih valova George Rathbun istovremeno i Štakor - koji je jednom prilikom s nasladom
prepričavao kako je ispraznio crijeva na CD Backstreet Boysa - bilo bi gužve. I to prilično ozbiljne,
vjerojatno, koja bi odjeknula daleko izvan ušuškane male radijske zajednice.
“Kako ti je, pobogu, palo na pamet da bih ja mogao biti Wisconsinski Štakor, Morrise?” pita Henry.
“Jedva sam pogodio o kome govoriš. Tko ti je utuvio takvu glupost u glavu?”
“Dobro obaviješteni izvor”, kaže Morris tajanstveno.
Zato što nikada ne bi odao Howieja Soulea, sve i da mu čupaju nokte usijanim kliještima. Osim
toga, i Howie je slučajno otkrio: jednog dana je ušao u stanični zahod pošto je Henry izašao i vidio da
je Henryju ispao novčanik iz zadnjeg džepa dok je sjedio na prijestolju. Pomislili biste da bi momak čija
su preostala čula toliko izoštrena primijetio nedostatak, ali je Henryjev um vjerojatno bio zaokupljen
drugim stvarima - pošto se očigledno radi o žestokom tipu koji mozga o žestokim stvarima. U
svakom slučaju, u Henryjevu novčaniku (koji je Howie pretresao, kako je rekao, iz “dobronamjerne
radoznalosti”) nalazila se legitimacija KWLA, na kojoj je netko u redu obilježenom s IME tintom
otisnuo crtež štakora. Slučaj zaključen, kraj utakmice, zakopčaj šlic.
“Nikada u životu nisam kročio u KWLA”, kaže Henry, i to je apsolutna istina. On snima vrpce s
Wisconsinskim Štakorom (uz ostale) kod kuće, a zatim ih šalje iz jedne pošte u centru, gdje ima
unajmljen poštanski pretinac na ime Joe Strummer. Kartica s otisnutim štakorom bila je zapravo
pozivnica od strane osoblja KWLA na koju nikada nije odgovorio... ali je zadržao karticu.
29
“Jesi li i sam nekome postao obaviješteni izvor, Morrise?”

“A?”
“Jesi li nekom rekao da misliš da sam ja Wisconsinski Štakor?”
“Ne! Naravno da nisam!” Što, kao što svi znamo, ljudi obično kažu u ovakvim prilikama. Na
Henryjevu sreću, u ovom slučaju je to istina. Bar zasad, ali dan je tek počeo.
“Niti hoćeš, zar ne? Zato što govorkanja znaju pustiti korijen. Kao i izvjesne loše navike.” Henry
oponaša uvlačenje i izbacivanje dima.
“Znam šutjeti”, kaže Morris, s možda ne baš opravdanim ponosom.
“Nadam se da je tako. Jer ću te, ako ovo rastrubiš okolo, morati ubiti.”
Ako rastrubim okolo, misli Morris. Čovječe, ovaj tip je stvarno krvav.
“Je, ubit ćete me “, kaže Morris, smijući se.
“I pojesti”, kaže Henry. On se ne smije, niti smiješi.
“Ma naravno”, Morris se ponovo smije, ali mu vlastiti smijeh ovaj put zvuči neobično usiljeno.
“Ko Hanibal Lector.”
“Ne, nego kao Ribar”, kaže Henry. Polako okreće pilotske naočale prema Morrisu. Stakla odbijaju
svjetlost, i na trenutak ih pretvaraju u oči od crvenog ognja. Morris se povlači korak unatrag, nesvjestan
da je to učinio. “Albert Fish je volio početi od stražnjice. Jesi li to znao?”
“N...”
“Je, tako je. Tvrdio je da je dobar komad mlade stražnjice sladak kao teleći kotlet. Točno je tako
rekao. Napisao je to u pismu majci jedne od svojih žrtava.”
“Ludilo”, kaže Morris. Vlastiti glas mu zvuči slabašno, glas praščića koji odbija pustiti zlog vuka
u kuću. “Ali ja, kao, znam da niste Ribar.”
“Nisam? A zašto?”
“Čovječe, pa slijepi ste, naprimjer!”
Henry ne odgovara, već samo zuri zažarenim staklenim očima u sada već potpuno usplahirenog
Morrisa. A Morris razmišlja: Ali kako znamo da je zaista slijep? Prilično se dobro snalazi za slijepca...
i kako me oslovio po imenu čim sam izašao. Totalno opičeno.
“Šutjet ću”, kaže. “Kunem se Bogom.”
“To mi je dovoljno”, odgovara Henry blago. “Sad kad smo se dogovorili, što si mi to donio?” Drži
CD pred sobom, ali ne tako kao da ga vidi, primjećuje Morris s beskrajnim olakšanjem.
“To je, ahm, ona grupa iz Racinea, Dirtysperrn? Oni koji su napravili obradu Where Did Our Love
Go? Onu staru stvar Supremesica! Samo što su je napravili dvjesto na sat. Jebena je. Mislim, totalno
razvaljuje pop, uništava ga!”
“Dirtysperm", ponavlja Henry. “Jesu to oni koji su se prije zvali Jane Wyatt's Clif?
Morris gleda Henryja sa strahopoštovanjem koje se lako može pretvoriti u ljubav. “Solo
gitarist Dirtysperma je otprilike osnovao JWC, čovječe. Onda su on i basist imali taj politički razlaz,
nešto u vezi Deana Kissingera i Henryja Achesona, pa je Ucky Ducky - gitarist - otišao i
osnovao Dirtysperm."
“Where Did Our Love Go?" mrsi Henry, a onda pruža CD natrag. I dodaje, kao da je vidio kako
se Morrisovo lice rastužilo: “Ne smiju me vidjeti s tim - mućni glavom. Gumi ga u moj ormarić.”
Morrisova jada nestaje i zamjenjuje ga blistav osmijeh. “Ah, razumijem! Nema problema, g.
Leydene!”
“I nemoj da te netko vidi kako to radiš. Naročito onaj Howie Soule. Howie ponekad zna biti
njuškalo. Bilo bi dobro da ga ne oponašaš.”
“Nema šanse, šefe!” I dalje se cerekajući, oduševljen načinom na koji je stvar prošla, Moms prima
kvaku.
“I još nešto, Morrise.”
“Da?”
30
“Pošto znaš moju tajnu, mogao bi me zvati Henry.”

“Henry! Super!” Je li ovo najbolje jutro Morrisa Rosena ovog ljeta?
Definitivno jest.
“I još nešto.”
“Da, Henry?” Morris se usuđuje sanjati da bi jednog dana mogli napredovati do Hanka i Morrieja.
“Nemoj nikome reći za Štakora.”
“Već sam rekao da...”
“Jesi, i ja ti vjerujem. Ali iskušenje ne miruje, Morrise, iskušenje ti se prikrada kao lopov u noći,
ili kao lovac plijenu. Ako podlegneš iskušenju, znat ću to. Nanjušit ću ti to na koži kao lošu kolonjsku
vodi. Vjeruješ li mi?”
“Uh... da.” I zaista vjeruje. Kasnije, kada bude imao vremena za razmišljanje, pomislit će kako je
takva pomisao besmislena, ali u ovom trenutku vjeruje u nju.
Vjeruje mu. Gotovo kao da je hipnotiziran.
“Vrlo dobro. Sad idi. Hoću da mi Ace Hardware, Zaglat Chevy i Mr. Tastee Ribs budu pripremljeni
za sljedeći dio.”
“Primljeno.”
“A sa sinoćnje utakmice...”
“Wickmanovo izbacivanje u osmom? Bilo je da poludiš. Totalno nebrewerski.”
“Ne, mislim da nam trebaju poeni Marka Lorette u petom. Loretta rijetko donosi poene, ali ga
navijači vole. Nije mi jasno zašto. Čak i slijepac vidi da nema domet, naročito iz dubine polja. Hajde
kreni, sinko. Stavi CD u moju ormarić, i ako vidim Štakora, dat ću mu ga. Siguran sam da će ga htjeti
pustiti.”
“Stvar broj...”
“Sedam, sedam, rimuje se s gledam. Neću zaboraviti, a neće ni on. Hajde sad.”
Morris mu upućuje zahvalan pogled za oproštaj i vraća se unutra. Henry Leyden, alias George
Rathbun, alias Wisconsinski Štakor, alias Henry Shake (stići ćemo i do toga, ali ne sada; vrijeme leti),
pali još jednu cigaretu i duboko uvlači dim. Neće imati vremena da je popuši do kraja; poljoprivredni
izvještaj je već odmakao (svinjsko salo skočilo, žito palo, a kukuruz se drži visoko ko slonovo oko), ali
mu trebaju dim ili dva da se pribere. Dan se otegao pred njim kao gladna godina, s Festivalom jagoda u
Maxtonovu staračkom domu, toj kući antiknih užasa, na kraju. Često se moli da ga Bog sačuva od toga
da završi u kandžama Williama “Veseljka” Maxtona. Kada bi mu dali da bira između toga da skonča u
MSD-u ili da spali lice letlampom, uvijek bi prije odabrao letlampu. Kasnije, ako ne bude preumoran,
možda će mu doći prijatelj iz ulice, da započnu dugo obećavano čitanje Sumorne kuće. Bio bi to lijep
završetak dana.
Koliko će dugo, pita se, Moms Rosen ustrajati u čuvanju tajne? Pa, pretpostavlja Henry, ostaje da
se vidi. Štakor mu je previše drag da bi ga se odrekao ako ne bude zaista morao, svjestan je te činjenice.
“Dean Kissinger “, mrmlja. “ Henry Acheson. Ucky Ducky. Neka nam Bog pomogne.”
Uvlači još jedan dim cigarete i pušta je da padne u kantu s pijeskom. Vrijeme je da se vrati unutra,
da analizira Lorettin sinoćnji home run, da počne primati pozive vjernih navijača iz okruga Coulee.
A nama je vrijeme da pođemo dalje. Sa zvonika luteranske crkve odzvonilo je sedam sati.
Život u French Landingu prelazi u višu brzinu. U ovom dijelu svijeta nitko ne ostaje dugo u krevetu,
i moramo požuriti da završimo obilazak. Događaji će uskoro otpočeti, možda brže nego što očekujemo.
Ali dosada smo obavili dobar dio posla, i preostalo nam je još samo jedno zaustavljanje do kraja puta.
Uzdižemo se na toplim ljetnim strujama, i na trenutak lebdimo pored tornja KDCU (dovoljno smo
blizu da čujemo tik-tik-tik signalnog svjetla i pritajeno, prijeteće brujanje električnog napona), gledajući
prema sjeveru ne bismo li se orijentirali.
Trinaest kilometara uzvodno od grada nalazi se Great Bluff, mjesto nazvano po krečnjačkoj litici
koja se ondje uzdiže. Za liticu se priča da je ukleta jer je 1888. godine poglavica indijanskog plemena
31
Lisica (zvao se Daleki Pogled) okupio sve svoje ratnike, vračeve, skvo i djecu i naredio im da skoče u
smrt, i na taj način izbjegnu neku goru sudbinu koju je vidio u snovima. Sljedbenici Dalekog Pogleda,
isto kao i sljedbenici Jima Jonesa, učinili su kako im je rečeno.
Ali nećemo uz rijeku; imamo dovoljno posla s duhovima i ovdje u French Landingu. Hajmo
umjesto toga još jedanput preletjeti Čavlarsku cestu (Harleyji nisu tamo, Nosonja St. Pierre je otprašio
na čelu Gromovite petorke na posao u pivovari), Kraljičinu ulicu i Maxtonov starački dom (Burny je
tamo dolje, i još zuri kroz prozor - brrr), do Ulice Bluff. To mjesto je već gotovo izvan naselja, u poljima.
Čak i danas, u dvadeset prvom stoljeću, gradovi okruga Coulee naglo prelaze u šume i polja.
U Hermanovu ulicu se skreće lijevo iz Ulice Bluff, i taj kraj malo sliči na urbanu sredinu. Tu, u
kući od cigala na kraju kilometar dugačke poljane koju planeri još nisu zapazili (ovdje, začudo, ima
malo planera, tih nesvjesnih agenata iskliznuća), živi Dale Gilbertson, sa ženom Sarom i šestogodišnjim
sinom Davidom.
Ne možemo ostati dugo, ali hajmo na trenutak kliznuti unutra kroz prozor kuhinje kad je već
otvoren, a na radnoj površini, između Silexa i tastera, ima taman dovoljno mjesta za nas. Dale
Gilbertson, šef policije, sjedi za kuhinjskim stolom, čita novine i tovari žlicom pšenične pahuljice u
ustane obraćajući pažnju na okus (toliko je uzrujan zbog toga što je vidio novi komentar Wendella
Greena na naslovnoj stranici Heralda da je zaboravio dodati šećer i sjeckanu bananu). Ovog jutra je to
svakako najnesretniji čovjek u French Landingu. Uskoro ćemo upoznati njegova jedinog konkurenta za
tu neprivlačnu titulu, ali zadržimo se koji tren kod Dalea.
Ribar, razmišlja ovaj tmurno, na sličan način kao Bobby Dulac i Tom Lund. Zašto ga nisi nazvao
nekim malo staromodnijim imenom, ti jebeno neugodno škrabalo? Nekim više lokalnim imenom?
Dahmerboy, recimo. E, to bi bilo dobro.
No Dale zna razlog. Sličnosti između Alberta Fisha, koji je ordinirao u New Yorku, i njihova
momka u French Landingu previše su upadljive - previše zgodne - da bi se prešlo preko njih. Fish je
davio svoje žrtve, a Amy St. Pierre i Johnny Irkenham su po svemu sudeći također zadavljeni; Fish je
jeo meso svojih žrtava, a kod leševa oboje djece utvrđeno je da su nekome poslužili kao hrana; i Fish i
njihov čovjek pokazali su posebnu gastronomsku sklonost prema... pa, prema nižim dijelovima leđa.
Dale spušta pogled prema svojim žitaricama, pa spušta žlicu u mješavinu i dlanom gura zdjelu od
sebe.
I ta pisma. Ne može zaboraviti pisma.
Baca pogled prema svojoj aktovci, koja leži pokraj stolice kao vjerno pseto. Dosje je u njoj, i
privlači ga kao što pokvaren, bolan zub privlači jezik. Nekako uspijeva držati ruke daleko od njega, bar
dok je kod kuće, gdje se igra loptom sa sinom i vodi ljubav sa ženom, ali da ga drži daleko od misli... e,
to je već druga pjesma, kao što također imaju običaj reći u ovim krajevima.
Albert Fish je napisao dugo i zastrašujuće detaljno pismo majci Grace Bad, žrtve koja je starom
ljudožderu konačno donijela nagradno putovanje do električne stolice. (“Jedva čekam pogubljenje!”
priča se da je Fish rekao svojim tamničarima. “To je jedino uzbuđenje koje još nisam probao!”) Sadašnji
počinitelj pisao je slična pisma, jedno upućeno Helen Irkenham, a drugo Amynu ocu (naprasitu, ali po
Daleovoj procjeni iskreno ojađenu), Armandu Nosonji St. Pierreu. Dale bi volio vjerovati da je ta pisma
napisao neki mutivoda koji inače nema nikakve veze s ubojstvima, ali oba sadrže pojedinosti koje nisu
dospjele do tiska, podatke koje bi trebao znati samo ubojica.
Dale konačno popušta pred iskušenjem (kako bi ga Henry Leyden dobro razumio!) i podiže
aktovku. Otvara je i polaže debeli dosje tamo gdje je nedavno ležala zdjela. Vraća aktovku na mjesto
pored stolice i otvara korice (obilježene su sa SAINT PIERRE / IRKENHAM umjesto s
RIBAR). Prevrće srceparajuće fotografije dvoje nasmijane, krezube dječice, izvještaje medicinskog
istražitelja previše strašne za čitanje i fotografije s mjesta zločina previše strašne za gledanje (da, ali
posao ga tjera da im se tisuću puta vraća - okrvavljeni lanci, muhe, otvorene oči). Tu su također
različiti prijepisi, od kojih je najduži prijepis saslušanja Spencera Hovdahla, koji je pronašao malog
Irkenhama i nakratko bio pod sumnjom.
Ispod ovih leže fotokopije tri pisma. Jedno je bilo poslano Georgeu i Helen Irkenham (ali
adresirano samo na Helen, ako je to uopće važno). Drugo je stiglo Armandu ‘Nosonji’ St. Pierreu (i bilo
32
je doslovno tako adresirano, uključujući i nadimak). Treće je bilo poslano majci Grace Bad iz New York
Cityja, poslije ubojstva njezine kćeri krajem proljeća 1928. godine-
Dale slaže tri pisma jedno do drugoga.
Grace mi je sjela u krilo i poljubila me. Tada sam je odlučio pojesti. Tako je Fish pisao gospođi
Bad.
Amy mi je sjela u krilo i zagrlila me. Tada sam je odlučio pojesti. Tako je neznanac pisao Nosonji
St. Pierreu, i je li čudo što je ovaj poslije prijetio da će spaliti policijsku postaju u French Landingu do
temelja? Dale ne ljubi tog kučkinog sina, ali mora priznati da bi se osjećao isto na Nosonjinu mjestu.
Otišao sam gore i skinuo svu odjeću sa sebe. Znao sam da ću je uprljati krvlju ako to ne učinim.
Fish, gospođi Bad.
Otišao sam okolo do kokošinjca i skinuo odjeću sa sebe. Znao sam da ću je uprljati krvlju ako to
ne učinim. Nepoznati, Helen Irkenham. Ovdje se nameće pitanje: kako majka može sačuvati zdrav
razum kad primi takvo pismo? Je li tako nešto moguće? Dale smatra da nije. Helen je normalno
odgovarala na pitanja, čak mu je ponudila čaj posljednji put kad je bio tamo, ali je pritom imala staklast,
smlaćen pogled koji je ukazivao na to da se održava na aparatima.
Tri pisma, dva nova, jedno staro skoro sedamdeset pet godina, a ipak sva tri toliko slična. Prema
saveznim ekspertima, pisma St. Pierreovima i Irkenhamovima napisala je ljevoruka osoba. Papir je bio
običan bijeli Hammermill, koji se može kupiti u svakoj prodavaonici kancelarijskog materijala u
Americi. Olovka kojom je pisano vjerojatno je bila marke Bic - a to je tek bio trag.
Fish gospođi Bad, daleke dvadeset osme: Nisam je jebao mada sam mogao da sam htio. Umrla je
kao djevica.
Nepoznati Nosonji St. Pierreu: NISAM je jebao mada sam mogao da sam htio. Umrla je kao
DJEVICA.
Nepoznati Helen Irkenham: Možda će vas utješiti to da ga NISAM jebao mada sam mogao da sam
htio. Umro je kao DJEVAC.
Dale je ovdje potpuno izgubljen, i svjestan je toga, ali se nada da ne izgleda kao potpuni glupan.
Ovaj počinitelj, iako nije potpisao pisma imenom starog ljudoždera, očigledno želi da ga povežu s njim.
Samo je falilo da na mjestima zločina ostavi pokoju crknutu pastrvu.
Gorko uzdahnuvši, Dale vraća pisma u korice, a korice u aktovku.
Dale? Dušo?” Sarin pospani glas, s vrha stubišta. Dale se trza kao čovjek uhvaćen u nečemu
sramotnom, i zatvara aktovku. “U kuhinji sam”, dovikuje. O Daveyju se ne mora brinuti, taj se nikad ne
budi prije pola osam.
“Kasniš?”
“Aha.” Često kasnije dolazi na posao, pa to nadoknađuje radeći do se. dam, osam ili čak devet
navečer. Wendell Green ga nije zakačio zbog to. ga... bar ne zasada, ali ima vremena. Svatko ima svoje
ljudoždere.
“Zalij cvijeće prije nego što pođeš, hoćeš? Zrak je tako suh.”
“Nema problema.” Zalijevanje Sarina cvijeća je jedan od kućnih poslova koje voli. Najbolje
razmišlja s vrtnim crijevom u ruci.
Gore vlada tišina... ali nije čuo zvuk papuča koje se udaljavaju prema spavaćoj sobi. Čeka. Onda
se konačno čuje: ‘“Si dobro, dušo?”
“Odlično”, dovikuje u odgovor, nadajući se da je upumpao pravu količinu živosti u glas.
“Zato što si se još vrtio kada sam ja zaspala.”
“Ne, ne, dobro sam.”
“Znaš što me je Davey pitao dok sam mu sinoć prala kosu?”
Dale prevrće očima. Mrzi te razgovore na daljinu. Čini se da ih Šarah voli. Ustaje i toči još jednu
šalicu kave. “Ne, što?”
“Pitao me je: ‘Hoće li tata izgubiti posao?’”
Dale zaustavlja šalicu na pola puta do usana. “Što si mu odgovorila?”
33
“Rekla sam ‘naravno da neće’.”

“Dobro si rekla.”
Čeka, ali to je sve. Pošto mu je ubrizgala još malo otrovne brige - zbog Davidove lomne psihe, kao
i zbog toga što bi mu stanovita osoba mogla učiniti ako bude toliko nesretan da naleti na nju - Sarah se
odvlači u njihovu sobu i, vjerojatno, u kupaonicu na tuširanje.
Dale se vraća za stol, otpija gutljaj kave, pa naslanja čelo na dlan i sklapa oči. U ovom trenutku
vidimo koliko je zaista preplašen i očajan. Dale ima samo četrdeset dvije godine i čovjek je zdravih
navika, ali na nemilosrdnoj svjetlosti jutra s prozora kroz koji smo ušli, na trenutak izgleda kao boležljivi
šezdesetogodišnjak.
Brine ga posao jer zna da će, ako čovjek koji je ubio Amy i Johnnyja nastavi ubijati, već iduće
godine gotovo sigurno biti smijenjen. Također je zabrinut za Daveyja... iako Davey nije njegova najveća
briga, zato što, kao ni Fred Marshall, ne može zamisliti da bi Ribar mogao uzeti njegovo i Sarino dijete.
Ne, veća briga su mu druga djeca French Landinga, a donekle i djeca iz Centralije i Ardena.
Najviše strahuje od toga da jednostavno nije dovoljno sposoban da ulovi kučkinog sina. Da će ovaj
ubiti i treći, četvrti, pa možda i jedanaesti i dvanaesti put.
Bog mu je svjedok da je tražio pomoć. I dobio je... na neki način. Sada na slučaju rade i dva
detektiva savezne policije, a povremeno se priključuje i agent FBI-a iz Madisona (mada neslužbeno,
FBI formalno ne sudjeluje u istrazi). Daleu čak i ova pomoć izvana djeluje nadrealno, zahvaljujući
neobičnoj podudarnosti ljudi o kojima se radi. Agent FBI-a zove se John P. Redding. Savezni detektivi
su Perry Brown i Jeffrey Black. Što znači da u timu ima Browna, Blacka i Reddinga. Sarah ih je nazvala
Obojenim odredom7. Sva trojica naglašavaju da su, bar zasada, samo i isključivo ispomoć. Da je Dale
Gilbertson taj koji stoji na vjetrometini.
Kriste Bože, volio bih kada bi mi Jack htio pomoći u ovome, razmišlja Dale. U sekundi bih ga
imenovao pomoćnikom, baš kao u onim starim vesternima.
Da, fakat. U sekundi.
Kada je Jack prvi put došao u French Landing, ima tome skoro četiri godine, Dale nije znao što da
misli o čovjeku kojega su njegovi ljudi odmah prozvali Hollywoodom. U trenutku kada su njih dvojica
upecali Thornberga Kinderlinga - da, onog neuglednog, žgoljavog Thomberga Kinderlinga - točno je
znao što da misli o njemu. Momak je bio najbolji rođeni detektiv kojeg je Dale ikada sreo u životu.
Jedini rođeni detektiv, hoćeš reći.
Da, dobro. Jedini pravi. I mada su podijelili lovorike (na bespogovorno insistiranje došljaka iz L.
A.-a), slučaj je bio riješen zahvaljujući Jackovu detektivskom radu. Bio je gotovo kao jedan od onih
detektiva iz knjiga... Hercule Poirot, Ellery Queen, takvi tipovi. Premda Jack nije u toj mjeri zaključivao,
niti je išao okolo lupkajući se prstom po sljepoočnici i govoreći o svojim “malim sivim stanicama”. On...
On sluša”, mrmlja Dale, i ustaje. Kreće prema sporednim vratima, pa se vraća po aktovku. Ubacit
će je na zadnje sjedište patrolnog automobila prije nego što ode zaliti gredice. Ne želi te jezive slike u
kući ni sekundu duže nego što je neophodno.
Jack sluša.
Kao što je slušao Jannu Massengale, šankericu u pivnici. Daleu nije išlo u glavu zašto Jack provodi
toliko vremena s malom radodajkom, pa mu je čak palo na pamet da je gospodin Lanene Hlače iz Los
Angelesa hoće odvući u krevet pa se poslije kod kuće hvaliti trendovima na Rodeo Driveu da je maznuo
dobar komad gore u Wisconsinu, gdje je zrak čist, a noge dugačke i snažne. Ali to uopće nije bilo to.
Jack je slušao, i ona mu je napokon rekla ono što je želio čuti.
Ma daaa, ljudi se počnu čudno ponašati kad piju, rekla je Janna. Ima jedan tip koji poslije nekoliko
rundi počne raditi ovako. I onda je vrhovima prstiju stisnula nosnice... ali s dlanom okrenutim prema
van.
A Jack, i dalje se opušteno smiješeći, i dalje pijuckajući klub-sodu: I uvijek s dlanom okrenutim
prema van? Ovako? Ponovio je pokret.
Janna, smiješeći se, napola zaljubljena: Tako je, macane - brzo učiš.
7
Engleski brown - smeđ; black - crn; red - crven. Nap. prev.
34
Jack: Moguće je, ponekad. Kako se zove taj momak, dušo?

Janna: Kinderling. Thomberg Kinderling. Zahihotala je. Samo što poslije par rundi - čim počne sa
štipanjem nosnica - traži da ga svi zovu Thorny.
Jack, i dalje s onim svojim smiješkom: A da li možda pije Bomba) džin? S jednom kockom leda i
nekoliko kapi bitera?
Jannin osmijeh počinje blijedjeti, i gleda ga kao da je nekakav čarobnjak: Otkud znaš?
Ali nije važno otkud je znao jer je to bio samo dio paketa, zapakiranog s lijepom mašnom. Slučaj
zaključen, kraj utakmice, zakopčaj šlic.
Jack je naposljetku odletio natrag u Los Angeles, vodeći Thomberga Kinderlinga - Thomberga
Kinderlinga, neuglednog kratkovidnog agenta osiguranja iz Centralije koji ne bi mrava zgazio, ne bi
rekao “govno” ni da su mu ga puna usta, ne bi tražio rođenu majku čašu vode na vreo dan, ali je zato
ubio dvije prostitutke u Gradu Anđela. Thorny pritom nije davio, obavio je posao lovačkim nožem, za
koji je Dale poslije utvrdio da je kupljen u Laphamovoj sportskoj opremi, sumnjivom malom dućanu
pored Sand Bara, najzloglasnije jazbine za opijanje u Centraliji.
Dotada su rezultati ispitivanja DNK prikucali Kinderlingovu guzicu uz vrata hambara, ali je Jacku
bilo drago što su utvrdili porijeklo oružja kojim su izvršena ubojstva. Osobno je nazvao Dalea da mu
zahvali, a Dale koji nikada prije toga nije bio zapadno od Denvera, bio je gotovo apsurdno dirnut ovom
ljubaznošću. Jack je tijekom istrage nekoliko puta rekao da dokaza nikada nije dovoljno kada je
počinitelj istinski opak momak, a za Thomyja Kinderlinga se pokazalo da je itekako opak. Naravno,
igrao je na kartu neuračunljivosti, pa je Dale, koji se potajno nadao da će biti pozvan da svjedoči, bio
oduševljen kada je porota odbila zahtjev obrane i osudila ga na nekoliko uzastopnih doživotnih kazni.
A čemu se moglo zahvaliti za to? Što je pomoglo da se to dogodi? Upravo to što je čovjek slušao.
Bilo je dovoljno. Znao je slušati konobaricu naviklu da joj bleje u grudi dok im ono što govori ulazi na
jedno uho i izlazi na drugo. A koga je Hollywood Jack sve slušao prije Janne Massengale? Neku kurvu
sa Sunseta, činilo se... ili, točnije, čitavo jato spomenutih. (Usput, kako nazvati tako nešto? Četa
uličarki? Grupica drolja?) Nijedna od njih nije pokazala na Kinderlinga prilikom prepoznavanja u
policiji, zato što Thomberg na gostovanju u L. A-u. nije previše sličio Thornbergu koji je putovao
uokolo obilazeći kompanije koje prodaju poljoprivrednu opremu u Couleeju, i prijeko u Minnesoti.
Thorny iz L. A.-a nosio je periku, kontaktne leće umjesto naočala, i umjetne brčiće.
“Najgenijalnija stvar bilo je sredstvo za samotamnjenje”, rekao je Jack. “Mala količina, tek toliko
da sliči na tamošnjeg.”
“Išao je u dramsku sekciju sve četiri godine u gimnaziji u French Landingu”, mrko je odgovorio
Dale. “Provjerio sam. Možeš li vjerovati da je mali kopilan na prvoj godini igrao Don Juana?”
Thorny je, dakle, smislio više lukavih promjena izgleda (previše da bi porota progutala pozivanje
na neuračunljivost, činilo se), ali je zaboravio jednu izdajničku sitnicu, ono stezanje nosnica s dlanom
okrenutim od sebe. Jedna od prostitutki se sjetila, i kada ju je spomenula - Dale je bio siguran da je to
rekla onako uzgred, baš kao i Janna Massengale - Jack je čuo.
Zato što je slušao.
Nazvao me da se zahvali zbog noža, i još jednom da me obavijesti što je odlučila porota, razmišlja
Dale, ali taj drugi put je htio nešto i za sebe. A ja sam znao što je to. Znao sam prije nego što je otvorio
usta.
Jer iako nije bio genijalan detektiv kao njegov prijatelj iz Zlatne države. Daleu nije promakla
neočekivana i buma reakcija mlađeg muškarca na prirodu zapadnog Wisconsina. Jack se zaljubio u
Coulee, i Dale se bio spreman kladiti u veliku lovu da je to bila ljubav na prvi pogled. Bilo je nemoguće
drugačije protumačiti izraz njegova lica dok su se vozili iz French Laninga u Centraliju, iz Centralije u
Arden, iz Ardena u Miller: divlje nje, zadovoljstvo, maltene zanos. Daleu je Jack izgledao kao čovjek
koji je došao na mjesto gdje nikada nije bio samo da bi otkrio da se vratio kući.
“Čovječe, ne mogu se nagledati”, priznao je jednom Daleu. Njih dvojica su se vozila u Daleovu
starom patrolnom Capriceu, koji nikako nije uspijevao voziti ravno (a ponekad mu je otkazivala i sirena,
što je znah biti neugodno). “Jesi li svjestan koliko si sretan što živiš ovdje, Dale? Ovo je jedno od
najljepših mjesta na svijetu.”
35
lako je od rođenja živio u Couleeju, Dale se nije imao razloga usprotiviti.

Na kraju njhova posljednjeg razgovora o Thombergu Kinderlingu, Jad je podsjetio Dalea da ga je
u prethodnoj prilici zamolio (ne sasvim u šali, ali ni potpuno ozbiljno) da ga obavijesti ako bude saznao
za neko lijepo mjestašce na prodaju u svojem dijelu svijeta. Dale je po boji njegova glasa - gotovo
uzrujanoj promuklosti - znao da je gotovo sa šalom.
“Što znači da si mi ostao dužan”, mrmlja Dale, prebacujući vrtno crijevo preko ramena. “Dužan si
mi, kurvin sine.” Već je, naravno, molio Jacka da mu neslužbeno pomogne u istrazi oko Ribara, ali je
Jack odbio... gotovo sa strahom. U mirovini sam, rekao je odsječno. Ako ne znaš što ta riječi znači, Dale,
možemo je zajedno potražiti u rječniku.
No to je besmisleno, zar ne? Naravno da je. Kako čovjek od trideset pet godina može biti u
mirovini? Naročito netko tko je tako vraški dobar u svome poslu?
“Dužan si mi, dečko”, ponavlja, idući duž zida kuće prema česmi. Nebo iznad njega je bez oblaka,
redovno zalijevan travnjak je zelen, i nigdje nema vidljivih znakova iskliznuća, bar ne ovdje u Ulici
Herman. A možda ih ipak ima, i možda ih i mi osjećamo. Radi se o nekoj vrsti neujednačenog brujanja,
poput onih smrtonosnih volti koji protječu kroz čeličnu konstrukciju tornja KDCU-a.
No predugo smo se zadržali ovdje. Moramo ponovo uzletjeti i nastaviti prema svome konačnom
odredištu ovog ranog jutra. Još ne znamo sve ali znamo tri važne stvari: prvo, da je French Landing
nezdravo mjestodrugo, da malo ljudi zna duboko u duši (Judy Marshall, naprimjer, kao i Charles
Burnside) da je oboljenje ovog gradića mnogo šire od nedjela jednog bolesnog pedofila-ubojice, i treće,
da nismo sreli nikoga tko je sposoban svjesno prepoznati silu - iskliznuće - koje je zahvatilo ovaj mirni
gradić pored Tomove i Huckove rijeke. Sve osobe koje smo dosada upoznali slijepe su, na svoj način,
kao Henry Leyden. Ovo podjednako vrijedi za one koje dosada nismo susreli - Nosonju St. Pierrea,
Wendella Greena, Obojeni odred - kao i za one koje jesmo.
Naša srca vape za junakom. I premda takvoga možda nećemo naći (ovo je dvadeset prvo stoljeće,
na kraju krajeva, doba Georgea W. Busha i Dirtysperma, a ne d’Artagnana i Jacka Aubreyja), možda
možemo pronaći čovjeka koji jednom jest bio junak. Potražimo, stoga, jednog starog prijatelja, kojega
smo posljednji put vidjeli tisuću i nešto kilometara istočno odavde, na obali postojanog Atlantika. Prošle
su godine, i na neki način prigušile u njemu dječaka kakav je nekada bio; mnogo toga je zaboravio, i
veći dio odraslog doba proveo održavajući to stanje amnezije. No on je jedina nada French Landinga, i
zato pohitajmo na istok, natrag preko šuma i polja i valovitih brežuljaka.
Ono što vidimo jesu kilometri i kilometri njiva i pašnjaka: polja postrojenih kukuruza, raskošna
polja žita, debeli žuti potezi djeteline. Uski prašnjavi putovi vode do bijelih farmerskih kuća i okolnih
visokih hambara, sjenika, cilindričnih betonskih silosa i dugačkih metalnih spremišta za opremu.
Muškarci u traper-jaknama idu dobro utabanim stazama između kuća i hambara. Već se osjeća miris
sunca. Taj miris, dobro zamiješan od maslaca, kvasca, zemlje, raslinja i raspadanja, pojačat će se kada
se sunce popne i svjetlost pojača. Ispod nas, Autocesta broj 93 križa se s Autocestom broj 35 u centru
malene Centralije. Prazno parkiralište iza Sand Bara očekuje bučni dolazak Gromovite petorke, koja po
običaju provodi subotnja popodneva, večeri i noći uživajući u tamošnjim stolovima za bilijar,
hamburgerima i kriglama ambrozije čijem su stvaranju posvetili svoje ekscentrične živote, najboljeg
proizvoda Kingslandske pivovare, piva koje ima pravo da visoko uzdigne pjenušavu glavu u usporedbi
s bilo čim što se proizvodi u malim specijaliziranim pivovarama i belgijskim samostanima, Kingsland
Alea. Ako Nosonja St. Pierre, Miš i društvo tvrde da je to najbolje pivo na svijetu, zašto im ne bismo
vjerovali? Ne samo što znaju više o pivu od nas, već su prikupili svako zrnce znanja, vještine stručnosti
i inspiracije kojim raspolažu da od Kingsland Alea načine uzor pivarskog zanatskog umijeća. Zapravo
se i jesu preselili u French Landing zato što je pivovara, koju su odabrali poslije opsežne potrage, bila
voljna surađivati s njima.
Spomenuti Kingsland Ale znači poželjeti dobar gutljaj istoga, ali ipak, potiskujemo iskušenje; pola
osam ujutro rano je da se popije nešto jače od voćnog soka, kave i mlijeka (ako nismo Wanda
Kinderling, za koju čak i Kingsland Ale predstavlja samo hranljivi dodatak uz Aristokrat votku), osim
toga, u potrazi smo za našim starim prijateljem i najpribližnijom zamjenom za junaka, kojega smo
posljednji put vidjeli kao dječaka na obali Atlantskog oceana. Nećemo tratiti vrijeme, već nastavljamo
put, odmah ovdje i sada. Kilometri promiču pod nama, a njive se sužavaju duž Autoceste broj 93 između
brda koja se dižu s obje strane.
36
Usprkos hitnji, moramo ovo pregledati, moramo vidjeti gdje smo.
4.
Prije tri godine, naš stari prijatelj vozio se ovom istom dionicom Autoceste broj 93, na suvozačkom
sjedištu starog Capricea Dalea Gilbertsona, dok mu je srce luđački tuklo u grudima, grlo se stezalo, a
usta bila suha, i dok ga je srdačni Dale, u to vrijeme tek malo više od provincijskog murjaka kojega je
zadivio preko svake razumne mjere iako je samo radio svoj posao najbolje što je mogao, vozio prema
poljskoj kući i pet jutara zemlje koju je Daleu ostavio pokojni otac. Ova “ljupka kućica” mogla se kupiti
za male novce, budući da Daleovi rođaci nisu bili naročito zainteresirani za nju, a za druge nije imala
nikakvu vrijednost. Dale ju je čuvao iz sentimentalnih razloga, ali ni sam nije imao nikakve planove s
njom. Jedva da je znao što da radi s još jednom kućom, osim što je provodio puno vremena održavajući
je. Bio je to zadatak koji mu je iz nekog razloga bio vrlo ugodan, ali nije imao ništa protiv da ga prepusti
nekomu drugom. U toj fazi njihova prijateljstva Dale je osjećao takvo strahopoštovanje prema našem
prijatelju da ne samo što mu nije smetala mogućnost da se ovaj useli u staru kuću njegova oca, već je to
smatrao čašću.
A čovjek na sjedištu pokraj njega bio je previše obuzet svojom reakcijom na krajolik - previše
zanesen samim krajolikom - da bi se osjećao posramljeno zbog Daleova divljenja. U običnim
okolnostima, naš prijatelj bi odveo svojeg obožavatelja u neki miran bar, počastio bi ga pivom i
rekao: “Vidi, znam da si impresioniran onim što sam učinio, ali ja sam ipak samo običan policajac kao
i ti, Dale. Nema tu nikakvog čuda. Osim toga, da budem pošten do kraja, imam mnogo više sreće nego
što zaslužujem.” (Ovo bi bila čista istina: otkako smo ga posljednji put vidjeli, naš prijatelj bio je
blagoslovljen, ako je to blagoslov, tako natprirodnom srećom da se više ne usuđuje kartati niti se kladiti
na sportske događaje. Kad dobivaš gotovo svaki put, dobivanje počine ostavljati gorak okus u ustima.)
Ali okolnosti nisu bile obične, i u oluji osjećaja koja je prijetila da će ga raznijeti otkako su napustili
Centraliju i uputili se ravnom dionicom Autoceste broj 93, Daleovo divljenje bilo je jedva primjetno.
Ova kratka vožnja do mjesta koje nikada dotada nije vidio bila je poput dugo odgađanog povratka kući:
sve što je vidio činilo mu se bremenitim zapamćenim značenjem, dijelom njega, suštinskim. Sve mu se
činilo dragocjenim. Znao je da će kupiti “ljupku kućicu”, bez obzira kako bude izgledala i koliko bude
koštala, iako cijena ni u jednom trenutku nije bila prepreka. Kupit će je i točka. Daleovo
strahopoštovanje utjecalo je na njega samo zbog svijesti kako će morati spriječiti obožavatelja da mu je
proda ispod cijene. U međuvremenu se borio sa suzama koje su prijetile da će mu napuniti oči.
Odavde vidimo ledenjačke doline koje presijecaju teren desno od 93 poput otiska prstiju diva. On
je vidio samo uske ceste koji se odvajaju od autoceste i gube se u pomiješanoj svjetlosti i tami. Svaki
mu je poručivao: Još malo i stigao si. A autocesta je govorila: Do tamo se ide ovuda. Promatrajući iz
visine, možemo vidjeti parkiralište pored puta, dvije benzinske crpke i dugačak sivi krov s izblijedjelim
natpisom ROYEVA TRGOVINA; kada je on pogledao desno i vidio, iza crpki, široke stepenice koje se
dižu do širokog trijema i ulaza u prodavaonicu, osjetio je kao da se već stotinu puta popeo tim
stepenicama i ušao kupiti kruh, mlijeko, pivo, nareske, radne rukavice, odvijač, vrećicu čavlića, što god
mu je trebalo iz praktičnog izobilja nagomilana na stepenicama, kao što će nakon tog dana i činiti, stotinu
i više puta.
Pedeset metara niže niz cestu, plavosiva vrpca potoka Tamarack počinje vijugati kroz Norvešku
dolinu. Kada je Daleov automobil zatutnjao preko hrđava metalnog mostića, mostić je poručio Tu smo! a
ležerno, ali skupo odjeven čovjek na suvozačkom sjedalu, koji je izgledao kao da o farmama zna onoliko
koliko je vidio sa sjedišta uz prozor u prvoj klasi na interkontinentalnim letovima i uistinu ne bi znao
razlikovati žito od slame, osjetio je kako mu je zadrhtalo srce. Na drugoj strani mosta, putokaz je nosio
natpis ULICA NORVEŠKA DOLINA.
“Tu smo”, rekao je Dale, i skrenuo desno u dolinu. Naš prijatelj je šakom pokrio usta da priguši
zvuke koje ga je njegovo uzdrhtalo srce moglo natjerati da proizvede.
Ovdje-ondje pokraj puta cvjetalo je i povijalo se poljsko cvijeće, što drsko i razmetljivih boja, što
poluskriveno unutar prekrivača od bujnog zelenila. “Uvijek se dobro osjećam kad vozim ovom cestom”,
rekao je Dale.
“Nije čudo”, uspio je izgovoriti naš prijatelj.
37
Malo od onoga što je Dale govorio uspijevalo se probiti kroz kovitlao osjećaja koji je bjesnio u
umu i tijelu njegova suputnika. To je staro imanje Lundovih - rođaka moje majke. Tamo prijeko bila je
školska zgrada s jednom učionicom gdje je prabaka učila djecu, ali su je odavno srušili. Ovo ovdje je
imanje Duanea Updahla, koji, hvala Bogu, nije rođak. Mrmlj bla truć. Bla truć mrmlj. Ponovo su prešli
Tamarack, čija se svjetlucava plavosiva voda hihotala i dovikivala Evo i nas\ Prošli su zavoj, i
prema automobilu se odjednom sa svih strana nagnulo obilje raskošnog divljeg cvijeća. Usred njega su
se vidjela slijepa lica divljih ljiljana koja su se okretala u smjeru lica našeg prijatelja. Val emocija
različitih od onog kovitlaca, tiši, ali ne manje silan, potjerao mu je vrele suze na oči.
Zašto divlji ljiljani? Divlji ljiljani mu ništa nisu značili. Pretvarao se da zijeva ne bi li obrisao suze,
nadajući se da Dale nije ništa primijetio.
“Evo nas”, reče Dale, koji je primijetio ili nije, i skrenu na dug, obrastao prilazni put, obrubljen
poljskim cvijećem i visokom travom, naizgled bez cilja osim samih livada i grmova cvijeća visokih do
pojasa. Iza livada, trake njiva dizale su se prema šumovitim obroncima brda. “Za koji časak ćeš ugledati
kuću mog starog. Livada ide uz kuću, a njive su vlasništvo mojih rođaka Randyja i Kenta.”
Naš prijatelj nije mogao vidjeti bijelu katnicu na kraju posljednjeg zavoja puta sve dok Dale
Gilbertson nije dopola izbio iza zavoja, i nije progovorio dok Dale nije zaustavio auto ispred kuće i
isključio motor, i dok obojica nisu izašli. Pred njim se nalazila “ljupka kućica”, solidno sagrađena, svježe
okrečena, s ljubavlju održavana, skromna, ali lijepih proporcija, skrivena od ceste, daleko od svijeta, na
rubu zelene i žute cvjetne livade.
“Bože, Dale”, rekao je, “ovo je savršeno.”
Ovo je mjesto gdje ćemo pronaći našeg bivšeg suputnika, koji je u djetinjstvu poznavao dječaka
po imenu Richard Sloat, i, prekratko, drugog dječaka koji se jednostavno zvao Vuk. U ovoj solidnoj,
ugodnoj, samotnoj bijeloj poljskoj kući naći ćemo našeg starog prijatelja, koji je kao dječak proputovao
zemlju od oceana do oceana u potrazi za izvjesnom dragocjenom stvari, neophodnom stvari, moćnim
Talismanom, i koji je, usprkos strahovitim preprekama i užasnim opasnostima, uspio pronaći predmet
svoje potrage i upotrijebiti ga mudro i u dobre svrhe. Koji je, mogli bismo reći, kao pravi junak napravio
mnogobrojna čuda. I koji ne pamti ništa od toga. Ovdje ćemo, konačno, pronaći bivšeg poručnika
Odsjeka za ubojstva Policijske uprave Los Angelesa, Jacka Sawyera, kako priprema doručak i sluša
Georgea Rathbuna na KDCU.
Našeg Jacka. Jackyja, kako ga je njegova majka, pokojna Lily Cavanaugh Sawyer, voljela zvati.
Išao je za Daleom kroz praznu kuću, obišao kat i prizemlje, podrum, pokorno se diveći novoj peći
i bojleru koje je Dale ugradio godinu dana prije očeve smrti, kvaliteti popravaka koje je otada izvršio,
sjajnoj šari podnih dasaka, debljini izolacije na tavanu, čvrstoći prozora, mnogim zanatskim
pojedinostima koje je zapazio.
“Aha, dosta sam radio po kući”, rekao mu je Dale. “I bez toga je bila u prilično dobrom stanju, ali
ja volim raditi rukama. To mi je nakon nekog vremena postalo hobi. Kad god bih imao nekoliko
slobodnih sati, vikendom i inače, dovezao bih se ovamo i počeo prčkati okolo. Ne znam, možda sam na
taj način osjećao da sam ostao u dodiru s tatom. Bio je stvarno dobar čovjek, moj tata. Želio je da budem
zemljoradnik, ali je, kada sam mu rekao da razmišljam da se zaposlim u policiji, sto posto stao uz mene.
Znaš što je rekao? ‘Ako preko volje počneš obrađivati zemlju, bit ćeš nesretan od jutra do mraka. Tako
nećeš biti ništa bolji od mazge. Tvoja mama nismo odgojili da budeš mazga.’”
“A što je ona mislila?” upitao je Jack.
“Moja mama potječe iz dugačke loze zemljoradnika”, rekao je Dale “Smatrala je da bih možda na
kraju zaključio da nije tako loše biti mazga. U vrijeme prije nego što je umrla, četiri godine prije mog
starog, već se bila pomirila s tim da sam policajac. Hajmo sad u kuhinju da pogledamo livadu, može?”
Dok su stajali ispred kuće i gledali, Jack je iskoristio priliku da upita Dalea koliko traži za kuću.
Dale, koji je očekivao ovo pitanje, smanjio je iznos koji su on i Sarah vjerovali da mogu dobiti za pet
tisuća. Zašto bi se zavaravao? Dale je želio da Jack Sawyer kupi kuću u kojoj je odrastao - želio je da
Jack makar i nekoliko tjedana godišnje živi blizu njega. A ako Jack ne kupi kuću, nitko neće.
“Ti to ozbiljno?” upitao je Jack.
Zbunjen više nego što je želio priznati, Dale je rekao: “Zvuči mi kao poštena pogodba.”
38
“Poštena za sve osim za tebe", rekao je Jack. “Neću ti dozvoliti da mi pokloniš ovo mjesto samo
zato što ti se sviđam. Povećaj cijenu, ili odustajem.”
“Vi gradski mudrijaši se stvarno znate pogađati. U redu, neka bude tri tisuće više.”
“Pet”, rekao je Jack, “ili odoh odavde.”
“Dogovoreno, iako mi slamaš srce.”
“Nadam se da je ovo posljednji put da kupujem nekretnine od prevarantskih Norvežana”, rekao je
Jack.
Kupio je kuću izdaleka, izvršivši uplatu iz L. A.-a, razmijenivši potpise faksom, bez hipoteke,
gotovinom unaprijed. Odakle god Jack Sawyer potječe, Dale je tada pomislio, znatno je bogatiji nego
što policajci obično jesu. Nekoliko tjedana kasnije, Jack se ponovo pojavio, u središtu tornada koji je
sam uzvitlao. Sredio je da mu uvedu telefon i struju, kupio otprilike polovicu inventara Royeve trgovine,
jurcao u Arden i La Riviere da nabavi novi krevet, posteljinu, pribor za jelo, lonce i tave i
komplet francuskih noževa, mikrovalnu, divovski televizor i brdo glazbenih uređaja koji su bili tako
tanki, crni i sjajni da je Dale, kada je bio pozvan na piće, zaključio da su vjerojatno koštali više od
njegove godišnje zarade. I još mnogo toga je Jack dovukao u kuću, a među mnogo čime bilo je stvari za
koje Dale nije vjerovao da se mogu naći u Francuskom okrugu u Wisconsinu. Za što čovjeku može
zatrebati vadičep koji košta šezdeset pet dolara i zove se “Majstor podrumar”? Tko je uopće ovaj čovjek,
i iz kakve obitelji potječe?
Opazio je vrećicu s njemu nepoznatim logom, punu CD-a po cijeni od petnaest ili šesnaest dolara
komad, a unutra je bilo CD-a za nekoliko stotina dolara. Kako god je glasila puna istina o Jacku Sawyeru,
dio nje bio je da je itekako zaluđen glazbom. Radoznao, Dale se sagnuo, izvadio pregršt kutija i
promotrio slike ljudi, uglavnom crnaca, uglavnom s puhačkim instrumentima na usnama. Clifford
Brown, Lester Young, Tommy Flanagan, Paul Desmond. “Nikada nisam čuo za ove tipove”, rekao je.
“Što je ovo, džez?”
“Pogodio si”, rekao je Jack. “Bi li mi pomogao, za jedno mjesec ili dva, da posložim namještaj,
objesim slike i tako to? Stići će mi dosta stvari.”
“Kad god hoćeš.” Onda mu je sinula sjajna ideja. “Hej, moraš upoznati mog tetka Henryja! On ti
je susjed, živi jedno pola kilometra niz put. Bio je oženjen mojom tetom Rhodom, tatinom sestrom, koja
je umrla prije tri godine. Henry ti je nešto kao enciklopedija otkačene muzike.”
Jack nije komentirao zaključak da džez spada u otkačenu muziku. Možda i spada. Daleu je u
svakom slučaju tako zvučao. “Mislio sam da farmeri nemaju baš puno vremena za glazbu.”
Dale je otvorio usta i počeo se smijati. “Henry nije farmer. Henry...” Cereći se, podigao je ruke s
dlanovima okrenutim uvis i raširenim prstima i zagledao se u prazno, tražeći pravi izraz. “On ti je
sušta suprotnost farmeru. Kada se vratiš, upoznat ću te s njim. Silno će ti se svidjeti.”
Šest tjedana kasnije, Jack se vratio da dočeka kamion sa stvarima i kaže ljudima kamo da postave
namještaj i druge stvari koje su mu dovezli. Nekoliko dana poslije toga, kada je otvorio većinu sanduka,
telefonirao je Daleu i pitao ga je li mu još uvijek voljan pomoći. Bilo je pet popodne na dan koji se
vukao tako sporo da je Tom Lund zaspao za svojim stolom, i Dale se odvezao ravno onamo, ni ne
presvukavši uniformu.
Njegova prva reakcija, kada mu je Jack stegnuo šaku i uveo ga, bio je nerazblažen šok. Pošto je
načinio samo korak preko praga, Dale je stao kao ukopan, nemoćan da nastavi dalje. Prošle su dvije ili
tri sekunde prije nego što je shvatio da se radi o pozitivnom šoku, šoku zadovoljstva. Njegova stara kuća
bila je preobražena: gotovo kao da ga je Jack Sawyer prevario i otvorio mu poznata ulazna vrata u neku
potpuno nepoznatu kuću. Prostor od početka dnevne sobe do kuhinje nije nimalo sličio na onaj kojega se
sjećao iz djetinjstva, niti na onaj čisti, ispražnjeni prostor iz posljednjih godina. Činilo mu se da je Jack
ukrasio kuću pokretom ruke, pretvorivši je u nešto drugo, nije znao što - vilu na Rivije'ri, stan na Park
Aveniji. (Dale nikada nije bio u New Yorku ili na jugu Francuske.) Onda mu je palo na pamet da je,
umjesto da je preobrazi, Jack jednostavno u njoj vidio više nego on sam. Kožne sofe i fotelje, krpare
živih boja, prostrani stolovi i neupadljive svjetiljke došli su iz nekog drugog svijeta, ali su se savršeno
uklopili, kao da su bili napravljeni upravo za ovu kuću. Sve što je vidio pozivalo ga je unutra, i otkrio
je da se ponovo u stanju kretati.
39
“Brate mili”, rekao je. “Ovo mjesto je zaista otišlo u prave ruke.” “Drago mi je što ti se sviđa”,
reče Jack. “I meni, moram priznati. Izgleda čak i bolje nego što sam očekivao.”
“Što ja trebam raditi? Ovo mjesto već izgleda sređeno.”
“Vješat ćemo neke slike”, rekao je Jack. “Tek tada će biti sređeno.” Dale je pretpostavljao da Jack
govori o obiteljskim fotografijama. Nije shvaćao što će nekomu pomoć da postavi nekoliko uramljenih
fotografija na zid, ali ako Jacku treba njegova pomoć, on je tu da mu pomogne. Osim toga, slike će mu
reći dosta toga o Jackovoj obitelji, a to ga je i dalje veoma zanimalo. Ali kada ga je Jack odveo do
plosnatih drvenih sanduka naslaganih uz kuhinjski pult, ponovo mu se javio osjećaj da ništa ne shvaća,
da je zakoračio u nepoznati svijet. Sanduci su bili ručne izrade; bili su to ozbiljni proizvodi, napravljeni
da pruže industrijski stupanj zaštite onomu što se nalazilo u njima. Neki su bili visoki skoro dva metra i
gotovo isto toliko široki. U tim čudima sigurno nisu bile slike mame i tate. On i Jack morali su otkovati
krajeve i olabaviti čavle duž rubova da bi uspjeli otvoriti sanduke. Trebalo im je iznenađujuće mnogo
napora da odvoje poklopce. Dale je zažalio što nije svratio do kuće da skine uniformu, koja je bila
natopljena znojem kada su on i Jack napokon izvukli pet teških pravokutnih predmeta, debelo obloženih
višestrukim slojevima kartona za pakiranje, iz njihovih čahura. A još je puno sanduka ostalo neotvoreno.
Sat kasnije, prenijeli su prazne sanduke u podrum i vratili se gore na pivo. Potom su rasjekli slojeve
kartona, otkrivši ulja i grafike u raznovrsnim11 okvirima, uključujući nekoliko koji su izgledali kao da
ih je umjetnik skucao od letava sa zida hambara. Jackove slike spadale su u kategoriju o kojoj je Dale
neodređeno razmišljao kao “suvremenoj umjetnosti”. Nije shvaćao što neke od tih stvari prikazuju, iako
mu se većina sviđala, naročito onih nekoliko pejzaža. Bio je svjestan da nikada nije čuo za
njihove autore, ali je pretpostavljao da bi njihova imena bila poznata ljudima koji žive u velikim
gradovima i obilaze muzeje i galerije. Sva ta umjetnost - slike velike i male, posložene na kuhinjskom
podu - ga je ošamućivala, i to ne na potpuno ugodan način. Nalazio se u nekom drugom svijetu,
čija obilježja nije poznavao. Onda se sjetio da će ih on i Jack Sawyer objesiti na zidove kuće u kojoj su
nekada živjeli njegovi roditelji, i iznenada ga je obuzela neočekivana, sveprožimajuća toplina. Zašto se
susjedni svjetovi ne bi povremeno ukrstili? Zar taj drugi svijet, uostalom, nije bio Jackov?
“Eh, čovječe”, rekao je. “Volio bih kada bi Henry, znaš, onaj tetak o kojem sam ti pričao? Onaj
koji živi nedaleko odavde? Volio bih kada bi on mogao vidjeti ove stvari. Henry bi ih znao cijeniti.”
“Zašto ih ne bi mogao vidjeti? Pozvat ću ga da navrati.”
“Nisam ti rekao?” upitao je Dale. “Henry je slijep.”
Slike su završile na zidovima dnevne sobe, duž zida stubišta i u spavaćim sobama. Jack je čak
objesio nekoliko minijatura u kupaonici na katu i maloj kupaonici za goste u prizemlju. Dalea su počele
boljeti ruke od pridržavanja okvira dok je Jack obilježavao mjesta za čavle. Poslije prve tri slike skinuo
je kravatu i zavrnuo rukave, i osjećao je kako mu se znoj slijeva iz kose i klizi niz lice. Jack Sawyer je
radio jednako naporno ili napornije nego on, ali je izgledao kao da se nije bavio ničim težim od
razmišljanja o večeri.
“Ti si nešto kao kolekcionar, ha?” pitao ga je Dale. “Je 1’ ti dugo trebalo da skupiš sve ove slike?”
“Ne znam dovoljno o tome da bih bio kolekcionar”, rekao je Jack. “Većinu ovih slika nabavio je
moj otac, tijekom šezdesetih i sedamdesetih. Moja majka je također kupila poneku, kada bi vidjela nešto
što bi joj se dopalo. Nešto kao onaj Fairfield Porter tamo, s trijemom i travnjakom i cvijećem.”
Taj mali Fairfield Porter - Dale je pretpostavljao da je to umjetnikovo ime - dopao se i njemu, čim
su ga on i Jack izvukli iz sanduka. Takvu sliku biste poželjeli objesiti u dnevnoj sobi. U takvu sliku biste
gotovo poželjeli ući. Ali kada biste je objesili u dnevnoj sobi, pomislio je Dale većina posjetitelja je ne
bi ni primijetila.
Jack je rekao nešto o tome kako mu je drago što je konačno izvadio slike iz skladišta. “Znači da su
ti ih mama i tata poklonili?" nabacio je Dale,
“Ostale su mi poslije majčine smrti”, odgovorio je Jack. “Otac mi je, umro kad sam bio mali.”
“Uh, stari, baš mi je žao”, rekao je Dale, grubo povučen iz svijeta u koji ga je odveo gospodin
Fairfield Porter. “Sigurno ti je teško palo što si tako rano ostao bez tate.”
Pomislio je da mu je Jack upravo dao objašnjenje za auru izdvojenosti i nepristupačnosti za koju
se činilo da ga cijelo vrijeme okružuje. Sekundu prije nego što je Jack mogao odgovoriti, rekao je sebi
da sere. Nije imao predodžbu što je potrebno da čovjek postane kao Jack Sawyer.
40
“Aha”, rekao je Jack. “Na svu sreću, moja majka je bila još čvršća.”
Dale je odlučio iskoristiti priliku do kraja. “Čime su se tvoji bavili? Jesi li odrastao u Kalifomiji?”
“Rodio se i odrastao u Los Angelesu”, rekao je Jack. “Moji roditelji su bili na estradi, ali nemoj
zbog toga loše misliti o njima. Bili su sjajni ljudi."
Jack ga nije pozvao da ostane na večeri - Daleu se to urezalo u pamćenje. Trebalo im je više od sat
i pol da objese preostale slike, Jack Sawyer je ostao srdačan i dobro raspoložen, ali je Dale, koji nije bez
razloga bio policajac, osjetio nekakvo ograđivanje i tvrdoću unutar prijateljeve dobrostivosti: vrata su
se prvo malčice odškrinula, a zatim s treskom zatvorila. Fraza “sjajni ljudi” zatvorila je temu Jackovih
roditelja. Kad su dva čovjeka napravila stanku za još jedno pivo, Dale je pokraj mikrovalne pećnice
opazio par vrećica iz dućana u Centraliji. Bližilo se osam uvečer gotovo dva sata poslije vremena kada
se u Francuskom okrugu obično večera. Jack je po tome mogao zaključiti da je Dale već jeo da nije
bilo uniforme koja je svjedočila da nije tako.
Nabacio je Jacku laku loptu o najtežem slučaju koji je ikada riješio, i primaknuo se bliže
kuhinjskom pultu. Iz najbliže vreće stršali su crvenobijeli vrhovi dva kotleta. Želudac mu se bučno
oglasio. Jack je ignorirao ovu tutnjavu i rekao: “Thomberg Kinderling bio je jednako težak kao bilo što
s čim sam imao posla u L. A.-u. Itekako sam ti zahvalan na pomoći."
Dale je shvatio poruku. Bila su to još jedna zaključana vrata. Ova se nisu ni malčice odškrinula.
Povijest neće biti ispripovijedana, prošlost je ostala čvrsto zabravljena.
Dovršili su pivo i postavili preostale slike. Tijekom sljedećih nekoliko sati razgovarali su o stotinu
stvari, ali uvijek unutar granica koje je postavio Jack Sawyer. Dale je bio siguran da je pitanje o
Jackovim roditeljima skratilo večer, ali nije znao zašto. Što je taj momak skrivao? I od koga? Pošto su
dovršili posao, Jack mu se toplo zahvalio i otpratio ga do auta, odagnavši tako svaku nadu da će se u
posljednjem trenutku pokajati. Slušaj zaključen, kraj utakmice, zakopčaj šlic, kako bi to rezimirao
besmrtni George Rathbun. Dok su stajali u mirisnoj tami ispod milijuna rasutih zvijezda, Jack je
uzdahnuo od zadovoljstva i rekao: “Nadam se da znaš koliko sam ti zahvalan. Od srca žalim što se
moram vratiti u L. A. Vidiš li ti ovu Božju ljepotu?”
Vozeći se natrag u French Landing Autocestom broj 93, na kojoj su farovi njegova automobila bili
jedino svjetlo, Dale se zapitao jesu li se Jackovi roditelji možda bavili nekim estradnim zanimanjem
zbog kojeg ih se njihov odrasli sin sramio. Pornografijom, recimo. Možda je tata režirao pomiče, a mama
glumila u njima. Ljudi koji su snimali golotinju lopatom su zgrtali lovu, naročito ako su to radili u
obiteljskom krugu. Prije nego što je daljinomjer otkucao kilometar, sjećanje na onog malog Fairfielda
Portera pretvorilo je Daleovo zadovoljstvo sobom u prašinu. Žena koja zarađuje za život upražnjavajući
seks pred kamerom s neznancima nikada ne bi potrošila novac na takvu sliku.
Uđimo u Jackovu kuhinju. Na stolu za jelo leži savijeni Herald, crna tava, nedavno poprskana
Parnom grije se na krugu plavog plamena gorionika s lijeve strane plinskog štednjaka. Visok, vitak
muškarac odsutna držanja u staroj majici sa slovima USC, trapericama i talijanskim mokasinama boje
karamele miješa kuhačom po zdjeli od nehrđajućeg čelika punoj sirovih jaja.
Promatrajući ga kako se mršti u prazan zrak iznad blistave posude, primjećujemo da je onaj lijepi
dvanaestogodišnji dječak, posljednji put viđen u sobi na četvrtom katu pustog hotela u New Hampshireu
izrastao u čovjeka čiji naočit izgled ponajmanje doprinosi onome što ga čini zanimljivim.
Kažemo to zato što Jack Sawyer već na prvi pogled postaje zanimljiv promatraču. Čak i sada, kada
ga zaokuplja nekakva osobna briga, nekakva zagonetka, kako bismo mogli nazvati to zamišljeno
mrštenje, Jack Sawyer nesvjesno zrači uvjerljivim autoritetom. Dovoljno je da ga pogledate da znate da
je to jedna od onih osoba kojima se drugi okreću kada se osjećaju nemoćni pred problemima, ugroženi
ili pritisnuti okolnostima. Inteligencija, odlučnost i pouzdanost tako su duboko isklesali crte njegova
lica da njihova dopadljivost postaje beznačajna pred njihovim značenjem. Ovaj čovjek nikada ne zastaje
da se divi sebi u ogledalu - taština jednostavno nije dio njegova karaktera. Postaje nam potpuno smisleno
da je bio zvijezda u usponu u losanđeleskoj policiji, da je njegov radni dosje nabubrio od pohvala i da
je bio izabran za nekoliko programa FBI-a i programa obuke za usavršavanje posebno nadarenih
pripadnika službe. (Neki od Jackovih kolega i nadređenih privatno su vjerovali da će ovaj do četrdesete
41
godine postati policijski komesar u nekom od gradova kao što su San Diego ili Seattle, a deset ili petnaest
godina kasnije, ako sve bude išlo kako treba, prijeći na isto mjesto u San Franciscu ili New Yorku.)
Još je snažniji dojam da Jackove godine nisu ništa važnije od njegova dobrog izgleda: čini se da je
proživio mnoge živote prije ovoga, da je vidio mjesta i stvari nedostupne većini drugih ljudi. Nije stoga
nikakvo čudo što mu se Dale Gilbertson divi, niti je čudo što očajnički priželjkuje njegovu pomoć. I mi
bismo, na njegovu mjestu, ali ni sami ne bismo bili bolje sreće od njegove. Ovaj čovjek se povukao,
napustio igru, žalimo slučaj, živa šteta i tako to, ali dok se ne razbiju jaja, ne napravi se kajgana, kao što
je John Wayne rekao Deanu Martinu u Rio Bravu.
“Baš ko što je meni govorila moja mama’’, govori si Jack naglas, “rekla mi je: ‘Sinko moj, kad je
Duke progovorio, svaki prokletnik bi naćulio uši da ga čuje kako oštri jednu od svoji’ brojni’ politički’
sjekira’, da, točno mi je tim riječima govorila.” I pola sekunde potom dodaje: “Onog lijepog jutra na
Beverly Hillsu”, i konačno postaje svjestan što radi.
Pred nama je spektakularno usamljen čovjek. Samoća je toliko dugo bila družica Jacka Sawyera
da je više i ne primjećuje, ali ono što ne možeš popraviti na kraju se pretvara u pozadinu, zar ne? Ima
puno stvari, kao što su cerebralna paraliza i bolest Loua Gehriga, da spomenemo samo dvije, koje su
gore od samoće. Samoća je samo dio paketa. Čak je i Dale primijetio ovu stranu ličnosti svojega
prijatelja, a naš šef policije, usprkos mnogim drugim vrlinama, ne može se opisati kao osobit poznavatelj
ljudske psihe.
Jack gleda na sat iznad štednjaka i zaključuje da ima još četrdeset pet minuta prije nego što se bude
morao odvesti do French Landinga i pokupiti Henryja Leydena na kraju smjene. Dobro je, razmišlja,
ima još dosta vremena, sve je pod kontrolom, a dublje značenje toga je Sve je u redu,
nije mi ništa, hvala na pitanju.
Kada se Jack jutros probudio, nekakav glasić u njegovoj glavi objavio je Ja sam cajac. Vraga
jesam, pomislio je, i poručio glasiću da ga ostavi na miru. Neka se goni glasić. Napustio je posao cajca,
prestao se baviti zanatom rješavanja slučajeva ubojstava...
... Svjetla vrtuljka odbljeskuju s ćelave glave crnca koji leži mrtav na dokovima Santa Monice...
Ne. Ne idi tamo. Jednostavno... nemoj, i gotovo.
Jack ionako nije imao što tražiti u Santa Monici. Santa Monica je imala svoje cajce. Koliko je znao,
bila je to sjajna ekipa ljudi, iako možda ne sasvim uz rame dečku koji obećava, čarobnjaku i najmlađem
poručniku svih vremena u Odsjeku za ubojstva Policijske uprave Los Angelesa, to jest njemu. Jedini
razlog zbog kojeg se dečko koji obećava i čarobnjak našao na njihovu terenu bio je taj što se upravo bio
razišao s onom izuzetnom dragom, ili bar prilično dragom stanovnicom Malibua, gospođicom Brooke
Greer, scenaristicom cijenjenom u svome žanru akcijskih avantura i romantičnih komedija, i osobom
zadivljujuće duhovitosti, pronicljivosti i tjelesne privlačnosti, i što je, žureći se kući dopadljivom
dionicom Pacifičke magistrale ispod izlaza iz kanjona Malibu, dopustio da ga savlada nekarakteristično
snažan napad potištenosti.
Nekoliko sekundi pošto je skrenuo uz Kalifomijsku padinu prema Santa Monici, ugledao je jarko
osvijetljen panoramski kotač koji se okretao iznad niski žarulja i veselog mnoštva ljudi na dokovima. Iz
srca ovog prizora obratila mu se jeftina čarolija, ili je to bila čarobna jeftinoća. Jack je odjednom osjetio
poriv da parkira auto i ode pješice do nizova šarenih svjetala u tami. Posljednji put kad je posjetio dokove
Santa Monice bio je uzbuđeni šestogodišnjak koji je vukao Lily Cavanaugh Sawyer za ruku kao pas koji
zateže uzicu.
Ono što se dogodilo bilo je slučajno. Bilo je previše besmisleno da bi se moglo nazvati
podudarnošću. Podudarnost povezuje dva prethodno nepovezana elementa u širu priču. U ovom slučaju
ništa nije bilo povezano, i nije bilo šire priče.
Stigao je do šareno osvijetljenog ulaza na dokove i opazio da se kotač ipak ne vrti. Iznad praznih
gondola visio je krug nepokretnih svjetala. Divovska naprava je na trenutak dobila izgled osvajača iz
svemira koji čeka, lukavo prerušen, trenutak kada će njegov udar nanijeti najveću štetu. Jack ga je
gotovo mogao čuti kako prede u sebi. Baš, pomislio je, zli kotač - daj se sredi. Uzdrman si puno više
nego što priznaješ. Onda je spustio pogled na prizor ispred sebe i konačno primijetio da je njegova
42
fantazija o dokovima prikrivala stvarno zlo, koje je iz profesionalne deformacije propustio primijetiti
jer mu je postalo previše obično. Nabasao je na početne radnje u okviru istrage ubojstva.
Neka od blistavih svjetala koja je vidio nisu sijevala s kotača, već s krovova vozila policije Santa
Monice. Tamo na dokovima, četiri policajca u uniformama sprječavala su svjetinu da provali u krug od
žute trake oko jarko osvijetljenog vrtuljka. Bio je svjestan da nema što tražiti ovdje. Osim toga, vrtuljak
je probudio nekakav maglovit, neodređen osjećaj, čitav niz osjećaja u njemu. Vrtuljak je bio još
sablasniji od zaustavljenog kotača. Uostalom, vrtuljci su ga oduvijek plašili, zar ne? Obojeni patuljasti
konji, zaleđeni u trku, iskešenih zuba i probodeni čeličnom šipkom - najobičniji sadistički kič.
Odlazi odavde, rekao je sebi. Ostavila te djevojka, i zbog toga si sav nikakav. A što se tiče vrtuljka...
Naglo spuštanje mentalne olovne pregrade okončalo je raspravu o vrtuljcima. S osjećajem da ga
netko gura iznutra, Jack je zakoračio na daske doka i počeo se probijati kroz gomilu. Bio je napola
svjestan da postupe neprofesionalnije nego ikada u karijeri.
Kada se progurao u prvi red, provukao se ispod trake i pokazao značku golobradom policajcu koji
ga je pokušao vratiti. Negdje u blizini netko je zasvirao blues koji je Jack gotovo mogao prepoznati;
naslov je isplivao na površinu njegova uma i odmah ponovo zaronio izvan domašaja. Mlađahni policajac
ga je zbunjeno pogledao i otišao se posavjetovati s jednim od detektiva koji su stajali iznad duguljastog
obličja koje Jack u tom trenutku nije želio pobliže pogledati. Glazba ga je nervirala. Jako ga je nervirala.
Ustvari, tjerala ga je da iskoči iz kože.
Ta nervoza bila je potpuno nerazmjerna svom uzroku, ali koji to idiot smatra da istraga ubojstva
traži glazbenu podlogu?
Obojeni konjić se propinjao, zaleđen u jarkoj svjetlosti.
Jacku se stegao želudac, a duboko u grudima nešto žestoko i napadno, nešto što se nipošto nije
smjelo imenovati, protegnulo se i raširilo ruke. Ili krila. To zastrašujuće nešto željelo se osloboditi i
pokazati. Jack se na trenutak uplašio da će morati povratiti. Prolazak ovog osjećaja pružio mu je trenutak
nelagodne jasnoće.
Dobrovoljno, bez nužde, ušetao je u ludilo, i sada je bio lud. Nije mogao drugačije objasniti ono
gto se dogodilo. A prema njemu je marširao, s izrazom lica koji je zgodno kombinirao nevjericu i srdžbu,
detektiv Angelo Leone, prije ekspresnog prelaska u Santa Monicu Jackov kolega poznat po nezasitnim
apetitima, sklonosti nasilju i podmitljivosti, prijeziru prema civilima bez obzira na boju kože, vjeru ili
položaj u društvu, ali, pošteno je reći, i neustrašivosti i bezrezervnoj odanosti svim policajcima koji su
prihvatili sustav i radili iste stvari kao i on, to jest sve s čim su se mogli provući. Leoneova
podsmješljivost prema Jacku S'awyeru, koji se nije htio uklopiti u sustav, bila je ravno njegovoj zavisti
zbog uspjeha mlađeg kolege. Za nekoliko sekundi ovaj brutalni neandertalac unijet će mu se u lice. A
on se, umjesto da smisli kako da objasni svoje prisustvo neandertalcu, bavio pojedinostima vlastita
silaženja s uma. Nije imao izgovor za sebe. Bilo ga je nemoguće pronaći. Unutrašnja potreba koja ga
je gurnula u taj položaj i dalje je bila glasna u njemu, ali Jack nije mogao razgovarati o unutrašnjim
potrebama s Angelom Leoneom. Niti je mogao svojem kapetanu ponuditi razumno objašnjenje ako
Leone podnese pritužbu.
Ovaj, znaš, bilo je to kao da netko drugi vuče konce umjesto mene, kao da netko drugi sjedi za
volanom...
Prve riječi s Leoneovih mesnatih usana spasile su ga propasti.
- Samo mi nemoj reći da si ovdje s razlogom, pičko ambiciozna.
Gusarska karijera kakva je bila Leoneova neizbježno je izlagala gusara opasnosti službene istrage.
Strateški preskok u susjednu službu bio je nedovoljna zaštita od potajnih arheoloških iskopavanja koja
su policijski službenici vršili po dokumentaciji i karijerama kada bi ih tisak stjerao uza zid. Svakih deset
ili dvadeset godina poštenjačine, tužibabe, slabići, cinkaroši, nadrkani civili i policajci preglupi da se
uklope u provjereni stari sustav nabili bi petardu u kolektivni medijski čmar i potpalili krvopijsku orgiju.
Leoneova urođena, krivicom inspirirana paranoja smjesta mu je došapnula da mladi as losanđeleskog
Odsjeka za ubojstva možda želi uljepšati svoj dosje.
Kao što je Jack znao da će se dogoditi, njegova tvrdnja da ga je nešto privuklo tom mjestu kao
vatrogasno kljuse požaru samo je pojačala Leoneove sumnje.
43
- U redu, slučajno si ušetao u moju istragu. Lijepo. Sad slušaj. Ako u sljedećih šest mjeseci, točnije
ikada, slučajno čujem tvoje ime u bilo kakvom kontekstu koji mi se ne dopadne, ostatak života ćeš pišati
kroz cjevčicu. A sad odjebi odavde i pusti me da radim svoj posao.
- Već me nema, Angelo.
Leoneov partner zaputio se prema njima preko jarko osvijetljenog doka, ali je Leone iskrivio lice i
domahnuo mu da ne prilazi. Bez namjere da to učini, ne razmišljajući o tome, Jack je dopustio da mu
pogled odluta pokraj detektiva, do leša ispred vrtuljka. Kudikamo silovitije nego prvi put, krvožedno
stvorenje u njegovim prsima se protegnulo, razmotalo i raširilo krila, ruke, šape, što god da su bile, i
strahovitim uzletom pokušalo se otrgnuti s lanca.
Ta krila, ruke, šape kidale su Jackova pluća. Jezive kandže su mu parale utrobu.
Postoji jedna stvar koju detektiv odsjeka za ubojstva, naročito poručnik, nikada ne smije sebi
dozvoliti, a to je ova: suočen s lešom, nipošto ne smije povratiti. Jack se upinjao da ostane na sigurnoj
strani Zabranjenog. U grlu ga je zapekla žuč, i morao je sklopiti oči. Preko kapaka mu se širilo zviježđe
blistavih točaka. Ljigavo i gnusno, stvorenje se otimalo u lancima.
Svjetlost se odbijala od ćelave glave crnca koji je ležao mrtav pored vrtuljka...
A, nećeš. Bogami nećeš. Kucaj koliko hoćeš, ali nećeš ući.
Krila, ruke, šape su se povukle; stvorenje se skupilo u usnulu točku. Pošto je uspio izbjeći
Zabranjenu Stvar, Jack je osjetio da ponovo može otvoriti oči. Nije imao predodžbu koliko je vremena
prošlo. Nabrano čelo, mutne oči i mesožderska usta Angela Leonea nagnuli su se prema njemu do
razdaljine od petnaestak centimetara i zauzeli čitav vidik.
- Što radimo sada? Promišljamo situaciju?
- Volio bih da onaj idiot vrati gitaru u kutiju.
Bio je to jedan od najneobičnijih preokreta te večeri.
- Gitaru? Ne čujem nikakvu gitaru.
Jack je tada shvatio da je ni sam ne čuje.
Zar ne bi svaka razumna osoba pokušala izbaciti takav doživljaj iz misli? Pustiti da to smeće odnese
voda? S tim se ništa nije moglo učiniti, ničemu nije koristilo, pa zašto bi ga čuvao? Nije bilo povezano
ni s čim drugim, i nikuda nije vodilo. Bilo je doslovno besmisleno jer nije ništa proizvodilo. Nakon što
ga je ostavila djevojka, Jack je nakratko izgubio dodir sa stvarnošću, i u trenutnoj neuračunljivosti
zalutao na mjesto zločina u tuđoj nadležnosti. Ništa više od neugodne pogreške.
Pedeset šest dana i jedanaest sati kasnije, dečko koji obećava je bez riječi ušao u kapetanovu
kancelariju, spustio značku i pištolj na stol i objavio, na kapetanovo zaprepaštenje, da smjesta napušta
posao. Pošto nije znao ništa o sukobu s detektivom Leoneom na dokovima Santa Monice, kapetan nije
pitao jesu li izvjesni zaustavljeni vrtuljak i jedan mrtav crnac ikako utjecali na njegovu odluku; da je,
Jack bi mu rekao da je to besmislica.
Ne idi tamo, savjetuje sebi, i čini izuzetan napor da tako i bude. Doživljava samo nekoliko
nevoljnih bljesaka, stroboskopskih snimki uzdignute glave drvenog ponija, netrpeljive gubice Angela
Leonea i još jedne stvari, one koja je u svakom smislu zauzimala središte scene, one kojoj nipošto ne
treba biti svjedok... čim mu se jave takve slikovne munje, tjera ih od sebe. Proces ima gotovo magičan
karakter. Bavi se magijom, dobrom magijom. Savršeno protjerivanje ovih slika predstavlja čin
samoobrane, i ako motivi iza ove potrebe za zaštitnom magijom možda jesu nejasni, sama potreba je
dovoljan motiv. Ako hoćeš napraviti kajganu, moraš razbiti jaja, da citiramo onog neospornog znalca,
Dukea Waynea.
Jacku Sawyeru nisu na umu samo besmislice koje mu nabacuje onaj glas iz sna koji je izgovorio
riječ “policajac” djetinjim jezikom. Volio bi kada bi i ove druge stvari mogao otjerati pomoću magije,
ali se prokletinje ne daju; zuje mu oko glave kao roj osa.
Sve u svemu, našem Jacku bi moglo biti i bolje. Besciljno stoji i zuri u jaja, koja mu više ne
izgledaju baš kako treba, iako ne zna zašto. Jaja se opiru tumačenju. Ali jaja su najmanji problem. Na
rubu njegova vidokruga, naslov preko prve strane La Riviere Heralda kao da se diže sa stranice i lebdi
prema njemu. RIBAR I DALJE NA SLOBODI U... Ne, to je dovoljno: okreće se od strašne svijesti da
44
je do cijele te stvari s Ribarom došlo njegovom krivicom. Kako bi bilo U STATEN ISLANDU ILI
BROOKLYNU, gdje je pravi Albert Fish, ono sjebano kopile, pronašao dvije od svojih žrtava?
Zlo mu je od svega toga. Dvoje mrtve djece, mala Freneauova nestala i vjerojatno također mrtva,
dijelovi tijela pojedeni, bezumnik koji imitira Alberta Fisha... Dale ga je namjerno zatrpavao
informacijama. Pojedinosti mu prodiru u sustav kao zagađivači. Što više saznaje - a za čovjeka koji je
samo želio nekako izaći iz kruga, Jack je saznao i previše - to mu veća količina otrova struji krvotokom,
izobličujući mu percepciju. Došao je u Norvešku dolinu bježeći od svijeta koji je odjednom postao
nepouzdani rastezljiv, kao da se rastapa od vala vrućine. Tijekom posljednjeg mjeseca koji je proveo u
Los Angelesu, val vrućine postao je nepodnošljiv. Sa zamračenih prozora i iz procijepa između zgrada
virile su groteskne mogućnosti, prijeteći da će zadobiti oblik. U slobodno vrijeme ga je osjećaj da mu
splačine natapaju pluća tjerao da hvata zrak i bori se s mučninom, i zbog toga je radio bez odmora, i u
međuvremenu riješio više slučajeva nego ikada prije. (Njegova dijagnoza bila je da mu posao počinje
dolaziti glave, ali teško možemo zamjeriti njegovu kapetanu šok s kojim je prihvatio otkaz svog mladog
asa.)
Prebjegao je u ovaj zabačeni kutak Zemlje, ovo sklonište, utočište na rubu žute poljane, udaljeno
od svijeta prijetnji i bezumlja, udaljeno skoro trideset kilometara od French Landinga, čak prilično
udaljeno i od ceste kroz Norvešku dolinu. Ovi slojevi povučenosti nisu, međutim, obavili posao. Ono
od čega je pokušavao pobjeći ponovo bjesni oko njega, usred samog utočišta. Ako se prepusti toj
sebičnoj maštariji, morat će zaključiti da je ono od čega je bježao posljednje tri godine provelo
njuškajući za njim, i da ga je napokon uspjelo pronaći.
U Kalifomiji se iscrpljivao boreći se protiv sebe, sada valja držati nedaće zapadnog Wisconsina
dalje od sebe. Ponekad, kasno noću, budi ga jeka onog piskavog, zatrovanog glasa koji plače Ne više
cajac, ne više, preblizu, preblizu. Jack Sawyer odbija razmišljati o tome što je preblizu, sam taj odjek
dokaz je da mora izbjegavati dalje trovanje.
Svjestan je da je to loša vijest za Dalea, i žali zbog dvostruke nesposobnosti, da se uključi u istragu
i da prijatelju objasni zašto ga odbija. A Daleu je guzica u pitanju, u to nema sumnje. On je dobar šef
policije, više nego dovoljno dobar za French Landing, ali je pogrešno procijenio politiku i dozvolio
federalcima da mu smjeste. S naizgled potpunim uvažavanjem lokalne vlasti, savezni detektivi Brown i
Black su se naklonili, stali u stranu i dopustili Daleu Gilbertsonu, koji je vjerovao da mu čine uslugu, da
sebi navuče omču na vrat. Na svoju nesreću, Dale je upravo shvatio da stoji iznad otvora koji se svakog
časa može otvoriti pod njim, s crnom vrećom na glavi. Ako Ribar ubije još jedno dijete... Pa, Jack
Sawyer šalje svoju najiskreniju sućut., I ispriku što trenutno nije u prilici da napravi čudo. Trenutno su
mu na pameti preče stvari.
Crveno perje, naprimjer. Sićušno. Jack intenzivno razmišlja o crvenim percima, usprkos naporima
da ih odagna pomoću magije, još od onog trenutka mjesec dana prije nego što su počela ubojstva. Onog
jutra kada je izašao iz spavaće sobe i počeo pripremati doručak, jedno jedino crveno pero, perce manje
od bebina prsta, dolebdjelo je, činilo se, s kosog stropa na vrhu stubišta. Za njim su dolebdjela još dva
ili tri. Učinilo mu se da je ovalna površina gipsa širine pet centimetara zatreptala i otvorila se kao oko, i
da je to oko izbacilo gust i debeo snop perja kao da je ispuhano kroz slamku. Eksplozija perja, uragan
perja pogodio mu je grudi, podignute ruke, glavu.
Ali to...
To se nikada nije dogodilo.
Dogodilo se nešto drugo, i trebala mu je minuta ili dvije da shvati što. Neki neuron u mozgu imao
je nepravilno pražnjenje. Mentalni receptor posrkao je pogrešnu kemikaliju, ili previše prave kemikalije.
Prekidači koji su svake noći aktivirali prijenosnike slika odgovorili su na lažni signal i proizveli san u
budnom stanju. Taj san je sličio halucinaciji, ali halucinacije imaju alkoholičari natopljena mozga,
narkomani i luđaci, naročito paranoidni shizofreničari, s kojima je Jack više puta imao posla dok je radio
kao cajac. Jack se nije uklapao ni u jednu od ovih kategorija, uključujući i posljednju. Znao je da nije
paranoidni shizofreničar, niti ikakva druga vrsta luđaka. Ako mislite da je Jack Sawyer lud, vi ste. Imao
je potpunu, u najmanju ruku devedesetdevetpostotnu vjeru u zdravlje svoga razuma.
Pošto nema priviđenja, perje ga je sigurno zasulo u budnom snu. Jedino drugo objašnjenje odnosi
se na stvarnost, a to perje nije ni u kakvoj vezi sa stvarnošću.
45
Kakav bi ovo bio svijet kada bi bilo moguće da nam se dogode takve stvari?
George Rathbun odjednom zaurla: “Boli me što moram ovo reći, stvarno me boli, jer ja volim naše
dobre stare Brewerse, znate da ih volim, ali dođe trenutak kada ljubav mora stegnuti zube i suočiti se
s bolnom realnošću - uzmimo, naprimjer, jadno stanje naše bacačke linije. Bud Selig, o BU-
UD, Houston ovdje, javi se. Da li bi se, molimo te, mogao odmah vratiti na Zemlju? I slijepac bi imao
više pogodaka od te bande SLABIĆA, GUBITNIKA I PRAZNOGLAVACA!”
Dobri stari Henry. Henry je tako dobro skinuo Georgea Rathbuna da ste mu mogli vidjeti mrlje od
znoja ispod pazuha. Ali najbolji od Henryjevih izuma - po Jackovu mišljenju - bilo je utjelovljenje onog
hipijevski opuštenog, autoritativnog Henryja Shakea (“Shake, Šik Šeik od Arabije’’), koji vam je, kada
je bio raspoložen, mogao reći kakve je čarape nosio Lester Young onoga dana kada je snimio Shoe Shine
Boy i Lady Be Good, i opisati interijere dvadesetak slavnih, ali uglavnom odavno nepostojećih džez-
klubova.
... z prije nego što počnemo uživati u ovoj veoma opuštajućoj, veoma lijepoj, veoma simpatico
glazbi koju je jedne nedjelje u Village Vanguardu prošaptao Trio Billa Evansa, recimo koju u pohvalu
trećem, unutarnjem oku. Izrazimo poštovanje prema trećem oku, oku imaginacije. Kasno je srpanjsko
popodne u Greenwich Villageu u New York Citvju. Na Sedmoj južnoj aveniji, poblesavjeloj od sunca,
ulazimo u sjenku nadstrešnice ispred Vanguarda, otvaramo bijela vrata i silazimo dugačkim i uskim
stubištem u prostranu podzemnu pećinu. Glazbenici se penju na pozornicu. Bili Evans sjeda za klavir i
kima glavom publici. Scott LaFaro grli svoj bas. Paul Motian uzima četkice. Evans spušta glavu, nisko,
i polaže šake na dirke. Za nas koji imamo privilegiju da budemo ovdje više ništa neće biti isto.
My Foolish Heart, u izvođenju Trija Billa Evansa, izvedena uživo u Village Vanguardu, dvadeset
petog lipnja 1961. A ovo je vaš domaćin, Henry Shake - Shake, Šik Šeik od Arabije.
Smiješeći se, Jack izlijeva umućena jaja u tavu, dva puta ih miješa vilicom i malčice smanjuje
plinski plamen. Prisjeća se da je zaboravio skuhati kavu. Kvragu i kava. Kava je posljednja stvar koja
mu treba, ima soka od naranče. Pogled na toster govori mu da je također zaboravio prepeći kruh. Treba
li mu uopće kruh, je li kruh neophodan? Treba uzeti u obzir putar, blok kolesterola koji čeka da mu
zakrči arterije. Omlet je već dovoljno rizičan; ustvari, ima dojam da je razbio previše jaja. Sada se
ne može sjetiti ni zašto je odlučio napraviti omlet. Rijetko jede jaja. Ustvari, kupuje ih iz osjećaja da
treba popuniti ona dva niza jajolikih udubljenja na vrhu vrata hladnjaka. Ako ljudi ne kupuju jaja, čime
će popuniti nosiljke za jaja u hladnjacima?
Podvlači lopaticu ispod rubova jaja koja su još meka, ali se polako stežu, naginje tavu da kliznu
kako se ne bi zalijepila, posipa omlet šampinjonima i lukom i preklapa ga na pola. U redu. Tako. Izgleda
dobro. Pred njim se pruža lagodnih četrdeset minuta slobode. Usprkos svemu, čini se da dosta dobro
funkcionira. Ovdje očigledno nije problem u kontroli.
Razmotan na kuhinjskom stolu, La Riviere Herald privlači Jackov pogled. Zaboravio je na novine.
Novine, međutim, nisu zaboravile njega, i zahtijevaju da im se posveti dužna pažnja. RIBAR I DALJE
NA SLOBODI U, i tako dalje. Bilo bi zgodno U POLARNOM KRUGU, ali nije tako, prilazi stolu i vidi
da Ribar tvrdoglavo ustraje u tome da bude lokalni problem. Ispod naslova iskače ime Wendella Greena
i upada mu kao trunka u oko. Wendell Green je sveprisutna, neizbježna napast, neizlječivi
svrab. Pročitavši prva dva ulomka Greenova članka, Jack zastenje i pokriva šakom oči.
Slijep sam, postavite me za suca!
Wendell Green posjeduje samouvjerenost lokalnog sportskog velikana koji nikada nije napustio
rodno mjesto. Visok, širokih ramena, s gustim prekrivačem crvenoplave kose i senatorskim strukom,
Green se šepiri po barovima, sudnicama, javnim arenama La Rivierea i okolnih zajednica, rasipajući
umišljeni šarm. Wendell Green je reporter koji se zna ponašati kao reporter, staromodni novinar-
urednik, živa legenda Heralda.
Prilikom njihova prvog susreta, živa legenda je na Jacka ostavila dojam trećerazrednog foliranta, i
otada nije imao razloga promijeniti mišljenje. Ne vjeruje Wendellu Greenu. Po Jackovu mišljenju,
reporterova besprijekorna fasada skriva neograničene mogućnosti obmane. Green je napuhanko koji
neprestano pozira ispred ogledala, ali lukav napuhanko, od onih tipova koji bi učinili sve da postignu
cilj.
46
Nakon uhićenja Thomberga Kinderlinga, Green je od Jacka tražio intervju. Jack ga je odbio, a
odbio je i tri poziva poslije preseljenja u Norvešku dolinu. Ova odbijanja nisu obeshrabrila reportera da
upriličuje povremene “slučajne” susrete.
Dan poslije otkrića tijela Amy St. Pierre, Jack je bio izašao iz kemijsko čistionice u Ulici Chase
noseći kutiju svježe opranih košulja ispod ruke i pošao prema autu kada je osjetio kako ga netko hvata
za lakat. Osvrnuo se i opazio, razvučenu u razdragan osmijeh, srdačnu javnu masku Wendella Greena.
- Hej, hej, pa to je Holly. - Namješten “nestašan” osmijeh. - Htjedoh reći, poručnik Sawyer. Hej,
baš mi je drago što naletjeh na vas. Ovdje perete košulje? Jesu k čemu?
- Ako im oprostimo što gube gumbe.
- Ha, ta vam je dobra. Veseljak ste, poručniče. Dopustite da vam preporučim. Pouzdano, u Trećoj
ulici u La Riviereu. Posluju u skladu s imenom. Sve čitavo i neoštećeno. Ako hoćete da vam operu veš
kako treba, idite samo Kinezima. Zove se Sam Lee, pa provjerite, poručniče.
-Nisam više poručnik, Wendelle. Zovite me Jack, ili gospodin Sawyer. Ili Hollywood, ako baš
hoćete. A sad...
Pošao je prema autu, a Wendell Green ukorak s njim.
- Ima li izgleda da uskoro porazgovaramo, poručniče? Oprostite, Jack? Šef Gilbertson vam je blizak
prijatelj, znam, a slučaj je tragičan, tako mlada djevojčica, pa još i unakažena, stvarno strašno, pa rekoh
da nam date svoje stručno mišljenje, dojmove, svoje viđenje cijele stvari?
- Zanima vas kako ja vidim stvari?
- Što god ste voljni reći, prijatelju.
Čista, nepromišljena pakost navela je Jacka da obgrli Greena oko ramena i kaže:
- E, pa, Wendelle, prijatelju, trebali biste potražiti podatke o čovjeku po imenu Albert Fish. To je
bilo u dvadesetima.
- Fisch?
- F-i-s-h. Porijeklom iz stare njujorške protestantske obitelji. Čudesan slučaj. Pozabavite se malo
time.
Do tog je trenutka Jack jedva bio svjestan da je zapamtio zvjerstva koja je počinio bizarni gospodin
Albert Fish. Potonji mesari - Ted Bundy, John Wayne Gacy i Jeffrey Dahmer - pomračili su slavu
Alberta Fisha, a da se i ne spominju egzotični primjeri poput Edmunda Emila Kempera III. koji je,
nakon što je ubio osmero ljudi, odsjekao glavu rođenoj majci, postavio je na kamin, i upotrijebio kao
metu za pikado. (Kao objašnjenje, Edmund III. je izjavio sljedeće: “To mi se nekako učinilo
prikladnim.”) Pa ipak je baš ime Alberta Fisha, već zaboravljena epizodista, isplivalo na površinu
Jackova uma, i završilo u prijemčivu uhu Wendella Greena.
Šta ga je spopalo da to učini? Pa, to i jest pravo pitanje, zar ne?
Ups, omlet? Jack brže-bolje uzima tanjur iz kredenca, pribor iz ladice, priskače štednjaku,
isključuje gorionik i prebacuje masu iz tave na tanjur. Sjeda za stol, otvara Herald na petoj strani, gdje
čita o tome kako je Milly Kuby propustila osvojiti treće mjesto na velikom državnom natjecanju
u sricanju samo zato što je zamijenila a s i u riječi opopanax, stvar o kakvima bi lokalne novine trebale
pisati. I kako uopće očekivati od djeteta da pravilno sriče opopanax!
Jack uzima dva ili tri zalogaja omleta prije nego što ga čudan okus u ustima konačno odvraća od
čudovišne nepravde prema Milly Kuby. Okus podsjeća na napola spaljeno smeće. Pljuje hranu na tanjur
i vidi gomilu sive tvari i sirovog, poluprožvakanog povrća. Nepojedeni dio doručka više mu ne izgleda
privlačno. Nije ispekao omlet - upropastio ga je.
Spušta glavu i stenje. Tijelom mu putuje jeza nalik na ogoljelu električnu žicu koja iskri i prži mu
grlo, pluća, odjednom uzdrhtale organe. Opopanax, razmišlja. Raspadam se. Baš ovdje i sada. Zaboravi
da sam to rekao. Krvoločni opopanax zgrabio me u kandže i trese me zastrašujućim opopanaxom svojih
opopanaksičnih udova s namjerom da me baci u uzburkanu rijeku Opopanax gdje ću sresti svog
opopanaxa.
“Što se to događa sa mnom?” kaže glas. Plaši ga plačni zvuk vlastita glasa.
47
Opopanaksične suze peku njegove opopanaksične oči i stenje iz dubine opopanaxa, istresa splačine
u smeće, ispire tanjur i odlučuje da je krajnje vrijeme da se ovdje uvede malo prokletog reda. I nemoj
mi tu opopanaksati nikakve opopanaxe. Svatko griješi. Jack gleda u vrata hladnjaka, pokušavajući se
sjetiti ima li unutra još koje jaje. Naravno: ima jaja kol’ko hoćeš devet ili deset komada, popunio je
gotovo čitav red jajolikih udubljenja u gornjem dijelu vrata. Nije ih imao kad sva potrošiti: toliko
izgubljen još nije.
Jack sklapa prste oko ručice na vratima hladnjaka. Potpuno nepozvana, javlja mu se slika svjetlosti
koja se odbija od crnčeve ćelave glave.
Ne ti.
Osoba kojoj se obraća nije prisutna; osoba kojoj se obraća teško da je uopće osoba.
Ne, ne, ne ti.
Pod dojmom njegovih prstiju, vrata se otvaraju; žarulja u hladnjaku osvjetljava pune pregrade. Jack
Sawyer provjerava nosiljke za jaja. Reklo bi se da su prazne. Pobliži pogled otkriva, ipak, na dnu oblog
udubljenja na kraju prvog reda, prisutnost malog jajolikog predmeta blijede i delikatne nijanse plave
boje: to je nostalgična, nježno plava boja, vrlo vjerojatno poluzapamćena plava boja ljetnog neba kakvo
je u rano popodne vidio dječačić koji je ležao na leđima na travnjaku od četvrt jutra iza lijepe obiteljske
kuće na Roxbury Driveu, na Beverly Hillsu u Kalifomiji. Tko god da je vlasnik ovog stambenog zdanja,
dečko, možeš se slobodno kladiti u jednu stvar: taj sigurno radi kao zabavljač.
Jack zna ime ove nijanse plave boje zahvaljujući produženom razmatranju uzoraka boje u društvu
Claire Evinrude, liječnice, onkologinje, divne, ali u njegovu životu kratkovječne pojave, u vrijeme kada
su planirali prebojiti bungalov na Hollywood Hillsu koji su tada dijelili. Claire, doktorica Evinrude,
izdvojila je ovu boju za spavaću sobu, a on, koji se tek bio vratio s bogznakako važnog, selektivnog
VIKAP tečaja u Quanticu, Virdžinija, i tek bio unaprijeđen u poručnika, odbacio je kao, hm, pa, možda
malo prehladnu.
Jack, jesi li ikada vidio pravo crvendaćevo jaje, zanimalo je doktoricu Evinrude.
Imaš li predodžbu koliko su lijepa? Sive oči doktorice Evinrude raširile su se dok je stezala svoj
mentalni skalpel.
Jack zavlači dva prsta u ležište za jaje i diže iz njega mali, jajasti predmet boje crvendaćevog jajeta.
Gle, pa to jest crvendaćevo jaje. “Pravo”, kako bi to rekla doktorica Claire Evinrude, crvendaćevo jaje,
izašlo iz tijela pravog crvendaća. Spušta jaje na dlan lijeve ruke. Leži tu, taj bljedoplavi ovalni predmet
veličine lješnjaka. Čini mu se da ga je napustila sposobnost razmišljanja. Što je to, dođavola, učinio,
kupio crvendaćevo jaje? A, pardon, neće moći, ova veza nema budućnost, ovaj opopanax je skroz
pogrešan, Royeva trgovina ne prodaje crvendaćeva jaja, a ja odoh odavde.
Polako, ukočeno, nezgrapno kao zombi, Jack odlazi u kuhinju i dolazi do sudopera. Pruža lijevu
ruku iznad ždrijela sudopera i ispušta crvendaćevo jaje. Ono odlazi ravno, nepovratno, u čeljusti uređaja
za sitnjenje smeća. Desna ruka uključuje stroj, s uobičajenim bučnim rezultatom. Naprava reži, melje,
urla, čudovište uživa u užinici. Grrr. Onaj provodnik u njemu se trza, bacajući iskre, ali se on
zombificirao i jedva primjećuje unutrašnje elektroškove. Sve u svemu i s obzirom na sve, ono što
Jack Sawyer osjeća da bi u ovom trenutku najviše želio učiniti...
Kada crven, crven...
Iz nekog razloga, dugo, ali stvarno dugo nije zvao majku. Ne može se sjetiti zašto, ali je krajnje
vrijeme da to učini. I nemoj mi crvendaćiti nikakve crvendaće. Glas Lily Cavanaugh Sawyer, kraljice
filmova B produkcije, nekada njegove jedina družice u zanosom ispunjenoj, transcendentnoj, nestvarno
zaboravljenoj sobi hotela u New Hampshireu, upravo je glas koji Jack u ovom trenutku najviše treba
čuti. Lily Cavanaugh je jedina osoba na svijetu kojoj se može požaliti na apsurdnu zbrku u kojoj se
nalazi. Usprkos nejasnoj i nimalo dobrodošloj svijesti o tome da zalazi izvan granica razuma i na taj
način još više dovodi u pitanje svoju neizvjesnu uračunljivost, pomiče se duž kuhinjskog pulta, uzima
mobilni telefon i ukucava broj lijepe obiteljske kuće na Roxbury Driveu, na Beverly Hillsu u Kalifomiji.
Telefon u njegovoj staroj kući zvoni pet, šest, sedam puta. Onda netko diže slušalicu i ljutit, od sna
izobličen i pomalo pijan muški glas kaže: Kimberley... o čemu god da se radi... tebe radi... nadam se da
je nešto stvarno važno.”
48
Jack pritišće END i zatvara poklopac telefona. O Bože o vraže o prokletstvo. Na Beverly Hillsu, u
Westwoodu, Hancock Parku ili gdje god se već taj broj sada nalazi, tek što je prošlo pet ujutro. Zaboravio
je da mu je majka umrla. O prokletstvo o vraže o Bože, što kažete na to?
Bol, koji se oštrio negdje u podzemlju, uzdiže se još jednom da ga probode kao prvi put, paf, posred
srca. U isto vrijeme, pomisao da je makar i samo na sekundu mogao zaboraviti da mu je majka mrtva
čini mu se, bogzna zašto, beskrajno i neodoljivo smiješnom. Može li se biti apsurdno niji od toga?
Komična palica zviznula ga je u potiljak i, ne znajući hoće li briznuti u plač ili prasnuti u smijeh, Jack
osjeća kako ga preplavljuje kratak val vrtoglavice i svom težinom se naslanja na kuhinjski pult.
Prevrtljivi puran, sjeća se da je govorila njegova majka. Lily je tim riječima opisala upravo
preminulog partnera svojeg pokojnog muža pošto su njeni sumnjičavi knjigovođe otkrili da je partner,
Morgan Sloat, skretao u svoj džep tri četvrtine prihoda od zapanjujuće razvijene trgovine nekretninama
kojima se između ostalog bavila firma Sawyer i Morgana Svake godine od pogibije Phila Sawyera u
navodnoj nesreći u lovu, Sloat je krao milijune dolara, mnogo milijuna dolara, od obitelji svojeg
pokojnog partnera. Lily je preusmjerila protok novca tamo gdje treba i prodala polovicu kompanije
novim partnerima, usput se izborivši za ogromno bogatstvo za svojeg sina, da se i ne spominje godišnji
prihod koji proizvodi kamatu koju Jackovi privatni fondovi dijele u plemenite svrhe. Lily je Sloata
nazvala i mnogo živopisnijim izrazima od prevrtljivog purana, ali taj izraz njen glas izgovara u njegovu
unutrašnjem uhu.
Vjerojatno je još tamo u svibnju, pokušava se utješiti Jack, u rastresenoj šetnji livadom naišao na
crvendaćevo jaje i stavio ga u hladnjak da ga sačuva. Na sigurno. Zato, između ostalog, što je bilo te
delikatne nijanse plave boje, ili kako bi to rekla doktorica Evinrude, divne plave boje. I potom ga je
toliko dugo čuvao na sigurnom da je zaboravio na njega. Što je razlog zbog kojega je, s olakšanjem
zaključuje, budan sanjao onu eksploziju crvenog perja!
Za sve postoji razlog, ma koliko bio skriven; opustiš li se dovoljno da prestaneš biti prevrtljivi
puran, razlog će se možda prestati skrivati.
Jack se naginje iznad sudopera i zbog unutrašnjeg i vanjskog osvježenja, zaranja lice u hladnu vodu
zahvaćenu između dlanova. Pročišćavajući šok na trenutak ispire upropašteni doručak, apsurdni
telefonski poziv i korozivne vizije. Vrijeme je da navuče klizaljke i krene. Za dvadeset pet minuta,
Jackov najbolji prijatelj, jedini kojemu se povjerava, pojavit će se, s uobičajenom aurom unutrašnjeg
vida, na ulaznim vratima zgrade KDCU-AM i pošto prinese plamen zlatnog upaljača vrhu cigarete,
kliznuti niz pločnik prema Peninsula Driveu. Ako ga unutrašnji vid upozori da ga kamionet Jacka
Sawyera čeka na ulici, Henry Leyden će nepogrešivo pronaći ručku na vratima i popeti se u kabinu. Ova
demonstracija sljepačke elegancije previše je opčinjavajuća da bi je propustio.
I ne propušta je jer se usprkos jutarnjim poteškoćama, koje iz uravnotežene, zrele perspektive,
zauzete poslije putovanja kroz prelijepi krajolik, izgledaju beznačajne, Jackov kamionet zaustavlja uz
pločnik Peninsula Drivea ispred zgrade KDCU-AM u 7:55, dobrih pet minuta prije nego što će njegov
prijatelj išetati na sunce. Henry će mu goditi: već to što će vidjeti Henryja bit će doza melema za dušu.
Jack svakako nije prvi muškarac (ili žena) u povijesti svijeta koji (koja) je na trenutak izgubio (izgubila)
dodir sa stvarnošću uslijed stresa i nekako smetnuo (smetnula) s uma da mu (joj) je majka napustila
staro smrtno postojanje i otputovala u više sfere. Smrtnici pod stresom prirodno se okreću majkama
tražeći utjehu i smirenje. Taj poriv ugrađen je u našu DNK. Kada sasluša priču, Henry će se nasmijati i
savjetovati mu da pričvrsti periku.
S druge strane, zašto mutiti Henryjevo nebo tako blesavom pričom? Isto vrijedi za crvendaćevo
jaje, naročito zato što Jack nije spominjao Henryju svoj budni san o erupciji perja, i ne vidi što bi dobio
besmislenim prekapanjem po prošlosti. Živi u sadašnjosti; pusti prošlost da počiva u grobu; glavu gore;
izbjegavaj lokve kad hodaš okolo. Ne obraćaj se prijateljima radi terapije.
Uključuje radio i pritišće tipku sa zapamćenom frekvencijom KWLA-FM, postaje SW La Riviere,
sjedišta Wisconsinskog Štakora i Henryja Šik Šeika Shakea. Ono što se prosipa, svjetlucajući iz
skrivenih zvučnika u kabini ježi mu kožu na rukama: Glenn Gould, s otvorenim duhovnim okom, klizi
kroz nešto, ne može se sjetiti što, od Bacha. Ali je Gould, i je Bach. Jedna od Partita, možda.
S kutijom za CD u ruci, Henry Leyden izlazi na jedna od dvoja vrata na bočnom zidu postaje,
zaranja u sunčevu svjetlost i bez oklijevanja počinje kliziti po popločanom pločniku, stajući gumenim
donovima smeđih mokasina od antilopa u sredinu svake sljedeće ploče.
49
A Henry... Henryja je milina vidjeti.

Danas, primjećuje Jack, Henry je odjeven u jedan od kompleta kakve nose veleposjednici
malezijskih tikovih šuma, lijepu košulju bez okovratnika, sjajne naramenice i naborani antikni slamnati
šešir. Da Jack nije bio s tolikom dobrodošlicom primljen u Henryjev život, ne bi znao da sposobnost
njegova prijatelja da se besprijekorno odijeva ovisi o pomno razrađenu rasporedu u njegovoj ogromnoj
garderobi koji je odavno uspostavila Rhoda Gilbertson Leyden, Henryjeva pokojna supruga: Rhoda je
poredala svaki muževljev dio odjeće po godišnjem dobu, stilu i boji. Komad po komad, Henry je
zapamtio čitav sustav. Iako je slijep od rođenja, i zato nesposoban odrediti koje se boje slažu, a koje ne,
Henry nikada ne griješi. Henry vadi iz džepa košulje zlatni upaljač i žutu kutiju American Spiritsa, pali
cigaretu, izbacuje oblak osvijetljen suncem u boju mlijeka i nastavlja svoj sigurni hod niz pločnik.
Ružičasta, unatrag zakošena slova grafita TROY LIVO MARYANN! DA! Napisana sprejem preko
znaka na goloj ledini sugerira 1) da Troy provodi dosta vremena slušajući KDCU-AM, i 2) da mu
Maryann uzvraća ljubav. Dobro za Troya, dobro za Maryann. Jack pozdravlja objavu ljubavi, svejedno
što je ispisana ružičastim autolakom, i želi zaljubljenima sreću i blagonaklonu sudbinu. Pada mu na
pamet da bi u ovom trenutku svog vlastitog života, ako može reći da nekoga voli, taj netko bio Henry
Leyden. Ne na isti način kao što Troy voli Maryann, ili obrnuto, ali ga svakako voli, čega nikada nije
bio toliko svjestan kao u ovom trenutku. Henry prelazi posljednjih nekoliko ploča i približava se
rubniku. Jedan korak ga dovodi do vrata kamioneta; ruka mu se spušta na uvučenu metalnu
ručicu; otvara vrata, penje se i sjeda u kabinu. Glava mu se naginje da desno uho oslušne muziku. Tamna
stakla njegovih pilotskih naočala odbijaju svjetlost.
“Kako ti to uspijeva?” pita Jack. “Ovaj put je pomogla glazba, ali znam da ti za ovo ne treba
glazba.”
“Uspijeva mi zato što sam totalno, totalno mrak”, kaže Henry. “Taj divni izraz naučio sam od našeg
napušenog stažista, Morrisa Rosena, koji ga je ljubazno upotrijebio za moju malenkost. Morris vjeruje
da sam Bog, ali izgleda da je na pravom tragu, budući da je shvatio da su George Rathbun i Wisconsinski
Štakor jedna te ista osoba. Nadam se da će klinac šutjeti o tome.”
“I ja se nadam,” kaže Jack, “ali ti ne dam da promijeniš temu. Kako uvijek iz prve otvoriš vrata?
Kako pronađeš ručku bez pipanja?”
Henry uzdiše. “Ručka mi kaže gdje je. To je bar očigledno. Samo je trebam čuti.”
“Ručka na vratima proizvodi zvuk'?”
“Ne kao tvoj visokotehnološki radio, ili Goldbergove varijacije. Više vibracije. Zvučanje zvuka.
Zvuk unutar zvuka. Zar Daniel Barenboim nije sjajan pijanist? Čovječe, slušaj to - svaka nota, različita
koloratura. Poželiš poljubiti poklopac njegovog Steinwava, maco. Zamisli mišiće na njegovim rukama.”
“To je Barenboim?”
“A tko bi drugi mogao biti?” Henry polako okreće glavu prema Jacku.
Kutovi usana izvijaju mu se u podsmješljivu grimasu. “A, vidim. Poznavajući te koliko te
poznajem, ti kukavni šmokljane, vidim da si mislio da slušaš Glenna Goulda.”
“Nisam”, kaže Jack.
“Daj, molim te.”
“Možda sam se na trenutak pitao je li to Gould, ali...”
“Nemoj, nemoj, nemoj. I ne pokušavaj. Odaje te glas. Svaka riječ ima taj mali, cmizdrav prizvuk.
To je tako patetično. Hoćemo li se vraćati u Norvešku dolinu, ili ćeš sjediti tu i lagati mi? Hoću ti nešto
reći dok se vozimo kući.”
Podiže CD. “Da ti prekratimo muke. Napušeni mi je dao ovo - Dirtysperm izvodi staru
pjesmicu Supremesica. Što se mene tiče, mrzim takve stvari, ali bi mogla biti savršena za Wisconsinskog
Štakora. Nađi pjesmu broj sedam.”
Pijanist više uopće ne zvuči kao Glenn Gould, a glazba kao da je usporila na polovicu
maloprijašnjeg ritma. Jack prekraćuje sebi muke i ubacuje CD u prorez ispod radija. Pritiska tipku, pa
još jednu. Iz zvučnika grune bolesno brz ritam, vrištanje luđaka podvrgnutih neopisivim mukama. Jack
se trgne unatrag na sjedištu, prestravljen. “Zaboga, Henry”, kaže i poseže za regulatorom jačine zvuka.
50
“Da to nisi taknuo”, kaže Henry. “Ako ti od ovog smeća ne poteče krv iz ušiju, nije postiglo
učinak.”
“Uši” su, zna Jack, džezerski izraz za sposobnost da čuješ što se sve događa u glazbi dok se razvija
u zraku. Glazbenik s dobrim ušima vrlo brzo pamti pjesme i aranžmane koje od njega traže da svira,
pokupi ili već zna harmonijski takt koji podvlači temu, i prati transformacije i supstitcije na taj obrazac
koje uvode ostali glazbenici. Svejedno čita li točno napisane note ili ne, glazbenik sa sjajnim ušima
nauči melodije i aranžmane prvi put kada ih čuje, nepogrešivom intuicijom uhvati harmonijske labirinte,
i odmah prepoznaje note i notne ključeve u sirenama taksija, zvoncima liftova i mijaukanju mačaka.
Takvi ljudi nastanjuju svijet definiran svojstvima pojedinačnih zvukova, a Henry Leyden je jedan od
njih. Što se Jacka tiče, Henryjeve uši su olimpijske, klasa za sebe.
Henryjeve uši bile su te koje su ovome pomogle da otkrije Jackovu veliku tajnu, ulogu koju je
njegova majka, Lily Cavanaugh Sawyer, “Lily Cavanaugh”, imala u njegovu životu, i on je jedina osoba
koja je zna. Ubrzo pošto ih je Dale upoznao jednog s drugim, Jack i Henry Leyden razvili su opušteno,
neopterećeno prijateljstvo koje je za obojicu predstavljalo iznenađenje. Obojica su bila rješenje za
usamljenost onog drugog, i provodili su dvije ili tri večeri svakog tjedna večerajući zajedno, slušajući
glazbu i razgovarajući o svemu što bi im iskrsnulo u dobro opskrbljenim umovima. Jack bi se odvezao
niz cestu do Henryjeve ekscentrične kuće, ili bi pokupio Henryja i odvezao ga do svoje. Poslije šest ili
sedam mjeseci, Jack je upitao prijatelja bi li mu se možda sviđalo provoditi sat ili dva slušajući kako
čita naglas iz knjiga koje zajedno odaberu. Henry je odgovorio: Super, čovječe, kakva divna ideja. Kako
bi bilo da počnemo s nekim od onih opičenih krimića! Počeli su s Chesterom Himesom i Charlesom
Willefordom, promijenili brzinu s nizom suvremenih romana, prolebdjeli kroz radove S. J. Perelmana i
Jamesa Tarbera i zalutali, ohrabreni, u literarna zdanja koja su podigli Ford Madox Ford i Vladimir
Nabokov. (Marcel Proust ih čeka dalje na putu, znaju to, ali Proust može pričekati; trenutno se spremaju
otisnuti u Samomu kuću!)
Jedne večeri, pošto je Jack dovršio planirani odlomak iz Fordova Dobrog vojnika, Henry je
pročistio grlo i započeo: Dale je rekao da si mu spomenuo da su ti roditelji radili u industriji zabave. U
šou biznisu.
- Tako je.
- Ne želim kopati, ali bih te nešto pitao, ako nemaš ništa protiv. Ako budeš htio odgovoriti, samo
reci da ili ne.
Već uznemiren, Jack je rekao: O čemu se radi, Henry?
- Htio bih provjeriti jesam li u pravu u vezi nečega.
- U redu. Pitaj.
- Hvala ti. Jesu li tvoji roditelji bili u različitim branšama?
- Mhm.
- Jedno od njih je bilo više u poslovnom dijelu, a drugo izvođač?
- Mhm.
- Je li ti majka bila glumica?
- Aha.
- Poznata glumica, na neki način. Nikada nije stekla ugled koji je zaslužila, ali je pedesetih i
sredinom šezdesetih godina snimila tonu filmova, a na kraju karijere je dobila Oscara za najbolju
sporednu ulogu.
- Henry, - rekao je Jack - gdje si...
-Umukni. Namjeravam uživati u ovom trenutku. Tvoja majka se zvala Lily Cavanaugh. To je
divno. Lily Cavanaugh je bila mnogo talentiranija nego što su joj ljudi htjeli priznati. Svaki put je
uzdizala uloge koje je glumila, onih djevojaka, onih tvrdih malih konobarica i dama s pištoljima u
torbama, na jedan viši nivo. Lijepa, pametna, bez pretenzija, samo bi se ubacila i saživjela s ulogom.
Bila je otprilike stotinu puta bolja od svih drugih oko nje.
- Henry...
-A neki od tih filmova imali su i finu glazbu, također. Lost Summer, Johnny Mandel? Nenadmašno.
51
- Henry, kako si...

- Ti si mi rekao. Kako bih inače znao? One stvarčice koje radi tvoj glas. Kliziš preko vrhova
svojih r, a ostale konsonante pretrčavaš u nekoj vrsti kadence, i ta kadenca teče kroz sve tvoje rečenice.
- Kadenca?
- Tako je, mladiću. Prateći ritam, nešto kao da imaš osobnog bubnja-
Slušajući Dobrog vojnika, sve sam se vrijeme pokušavao sjetiti gdje sam to već čuo. Bilo mi je
navrh jezika. Nekoliko dana kasnije, sjetio sam se. Lily Cavanaugh. Ne možeš se ljutiti na mene što sam
želio provjeriti jesam li bio u pravu, zar ne?
- Ljutiti se? - rekao je Jack. - Previše sam zapanjen da bih se mogao i na koga ljutiti, ali pričekaj
koju minutu.
- Tvoja tajna je sigurna. Kada te ljudi vide, ne želiš da prvo pomisle. Hej, evo sina Lily Cavanaugh.
To mi ima smisla.
Da, Henry Leyden ima strašne uši.
Dok kamionet klizi kroz French Landing, buka koja ispunjava kabinu čini razgovor
nemogućim. Dirtysperm progorijeva marcipansko jezgrom Where Did Our Love Go, i usput radi grozne
nepodopštine sa slatkim malim Supremesicama. Henry, koji tvrdi da mrzi ovakve stvari, zavaljen je na
sjedištu, podignutih koljena, prstiju isprepletenih ispod brade, i s užitkom se cereka. Dućani na Chaseu
su otvoreni, i ispred njih je ukoso parkirano nekoliko automobila.
Četvorica dječaka na biciklima spuštaju se s pločnika ispred Schmittova dućana na ulicu, dvadeset
koraka od kamioneta u pokretu. Jack staje na kočnicu; dječaci se naglo zaustavljaju, jedan do drugoga,
čekajući da prođe. Henry se uspravlja, osluškuje svoje tajanstvene senzore i ponovo se spušta. Po
Henryju, sve je u redu. Dječaci, međutim, ne znaju što da| misle o treštanju koje se pojačava dok im se
kamionet približava. Zaprepašteno i pomalo zgađeno bulje u vjetrobran, onako kako su njihovi djedovi
nekada davno buljili u sijamske blizance i čovjeka-aligatora u šatoru s nakazama u zabitom kutku
cirkusa. Svatko zna da oni koji voze kamionete slušaju samo dvije vrste glazbe, heavy
metal i country, pa im nije jasno što je ovoj budali?
Dok Jack klizi pored dječaka, prvi po redu, namršteni krupni klinac zajapurena lica školskog
nasilnika, pokazuje im srednji prst. Sljedeća dvojica i dalje imitiraju svoje pradjedove kako hvataju zrak
u nekoj vreloj noći 1921. godine, idiotski otvorenih usta. Četvrti dječak, kojega tamno-plava kosa ispod
kape Brewersa, blistave oči i uopće nevin izraz lica čine najsimpatičnijim u grupi, ukršta pogled s
Jackom i daruje mu ljubazan, stidljiv osmijeh. Ovo je Tyler Marshall, na putu - iako toga nije
nimalo svjestan - u Nigdjezemsku.
Dječaci klize u pozadinu, i Jack baca pogled u ogledalo da ih isprati kako bjesomučno okreću
pedale uzbrdo, Bluto naprijed, a najsimpatičniji na kraju, već pomalo iza grupe.
“Ekspertna komisija s pločnika upravo se izjasnila o Dirtyspermu" kaže Jack. “Četiri klinca na
bajkovima.” Pošto jedva razabire vlastite riječi, ne vjeruje da ga je Henry uopće čuo.
Čini se, međutim, da ga je Henry savršeno čuo, i odgovara pitanjem izgubljenim u urlanju. Pošto
mu nije teško naslutiti o čemu se radilo, Jack ipak odgovara. “Jedno čvrsto protiv, dva neodlučna s
tendencijom da budu protiv, i jedno oprezno za.” Henry kima glavom.
Destrukcija marcipana se s treskom i lomljavom okončava u Jedanaestoj ulici. Kao da je vjetar
rastjerao maglu iz kabine, kao da je vjetrobransko staklo upravo oprano, zrak se čini prozirniji, a boje
življe.
“Zanimljivo”, kaže Henry. Nepogrešivo pronalazi EJECT, izbacuje disk iz proreza i vraća ga u
kutiju. “Ovo je bilo veoma poučno, zar ne? Sirova, subjektivistička mržnja ne smije se automatski
podcjenjivati. Morris Rosen je bio u pravu. Ovo je savršeno za Wisconsinskog Štakora.”
“A meni se čini da bi mogli postati slavniji od Glenna Millera.”
“To me podsjeti”, kaže Henry. “Nikada nećeš pogoditi što radim kasnije. Imam fuš! Veseljko
Maxton, točnije ona njegova pomoćnica, Rebecca Vilas, za koju sam siguran da je seksi koliko zvuči,
unajmila me da puštam ploče za gala finale Maxtonovog festivala jagoda. Točnije, ne ja - već jedna
moja stara, odavno zapostavljena persona, Simfonijski Stan, Big Band Doajen.”
“Trebaš prijevoz?”
52
“Ne trebam. Bajna gospojica Vilas se pobrinula za moje potrebe, u obliku automobila s udobnim
zadnjim sjedištem za moj gramofon i prtljažnikom dovoljno prostranim za zvučnike i kutije s pločama,
koga će poslati. Al' svejedno fala.”
“Simfonijski Stan?” reče Jack.
“Šmekersko, otkačeno, lakirano pa u bijeli frak spakirano utjelovljenje doba velikih orkestara, i
istovremeno šarmantan, uglađen kavalir. Za Maxtonove stanare, podsjećanje na dane meda i mlijeka i
beskrajno veselje.”
“Stvarno imaš bijeli frak?”
Veličanstveno bezizražajno, Henryjevo lice se okreće prema njemu.
“Oprosti, ne znam što mi bi. Da promijenimo temu, ono što si jutros rekao, to jest ono što je George
Rathbun jutros rekao o Ribaru vjerojatno je dosta pomoglo. Dopalo mi se.”
Henry otvara usta i priziva Georgea Rathbuna u svom njegovom uveseljavajućem sjaju. “‘Onaj
pravi Ribar, dječaci i djevojčice, Albert Fish, umro prije šezdeset sedam godina.’” Sablasno je čuti glas
onog nabrijanog debeljka iz vitkog grla Henryja Leydena. Vlastitim glasom, Henry dodaje “Nadam se
da je vrijedilo. Pošto sam pročitao članak tvog frenda Wendella Greena u jutrošnjim novinama, smatrao
sam da bi George morao nešto reći. Henry Leyden uživa koristiti izraze kao što su pročitao sam, čitao
sam vidio sam, gledao sam. Zna da takvi izrazi zbunjuju njegove sugovornike. A Wendella Greena je
nazvao “tvoj frend” zato što je Henry jedina osoba kojoj je Jack priznao da je reporteru skrenuo pažnju
na zločine Alberta Fisha. Sada žali što se ikomu povjerio. Nametljivi Wendell Green nije njegov frend.
“Pošto si već pomogao tisku,” kaže Henry, “prirodno je očekivati da se osjetiš pozvanim da učiniš
isto i za naše dečke u plavom. Oprosti, Jack, ali sam si otvorio ta vrata, i ovo ti govorim još samo ovaj
put. Na kraju krajeva, Dale mi je nećak.”
“Ne mogu vjerovati da mi ovo radiš”, kaže Jack.
“Što ti radim, iznosim svoje mišljenje? Dale mi jest nećak, sjećaš se? Tvoje iskustvo bi mu bilo od
koristi, a ionako smatra da mu duguješ uslugu. Nije ti palo na pamet da bi mu mogao pomoći da sačuva
posao? Ili, ako voliš French Landing i Norvešku dolinu onoliko koliko govoriš da ih voliš, da duguješ
ovim ljudima ponešto od svoga vremena i svoga dara?"
“A je li tebi, Henry, palo na pamet da sam napustio posao?” kaže Jack kroz stisnute zube. “Da je
istraživanje ubojstava posljednja stvar, i kad to kažem, mislim posljednja stvar na svijetu koju bih
poželio raditi?”
“Naravno da je”, kaže Henry. “Ali - i ponovo se nadam da ćeš mi oprostiti, Jack - pošto si ipak tu,
i pošto si osoba kakva znam da jesi, sa sposobnostima koje posjeduješ, i koje su svakako daleko veće
od Daleovihi vjerojatno veće od onih svih ostalih, ne mogu se ne zapitati što je to s tobom."
“Ništa nije sa mnom”, kaže Jack. “Naprosto sam prešao u civile.”
“Kako ti kažeš. Mogli bismo onda odslušati Barenboima do kraja." Henry pruža prst i pritišće tipku
na radiju.
Sljedećih petnaest minuta jedini glas u kabini kamioneta jest glas koncertnog Steinwaya koji
meditira na temu Goldbergovih varijacija u Teatro Colon, u Buenos Airesu. A taj glas je sjajan,
razmišlja Jack, i čovjek treba biti prava neznalica da ga pobrka s Glennom Gouldom. Čovjek
sposoban da tako pogriješi vjerojatno ne bi mogao čuti vibraciji nalik unutrašnji zvuk ručke na vratima
koju je proizveo General Motors.
Pošto su skrenuli s Ceste broj 93 na put kroz Norvešku dolinu, Henry kaže:
“Prestani se duriti. Nisam te trebao nazvati šmokljanom. Niti sam te trebao optužiti da imaš
nekakav problem jer sam ja taj koji ima problem.”
“Ti?” Jack se okreće prema njemu, iznenađen. Dugogodišnje iskustvo odmah mu je sugeriralo da
se Henry sprema zamoliti za neku vrstu neslužbene istražiteljske pomoći. Henry je okrenut prema
naprijed, i ništa ne odaje. “Kakav problem ti možeš imati? Jesu li ti se pomiješale čarape? Ah - da nemaš
problem s jednom od postaja?”
“S tim bih se mogao izboriti.” Henry zastaje, i stanka se rasteže u dugotrajnu tišinu. “Ono što sam
htio reći je da osjećam kako gubim razum. Mislim, čini mi se da ludim.”
53
“Ma, hajde.” Jack otpušta papučicu gasa i smanjuje brzinu na pola. Je li se i Henryju pričinila
eksplozija perja? Naravno da nije, Henry ne vidi. Uostalom, i njegova eksplozija perja bila je samo
budni san.
Henry podrhtava kao glazbena vilica. I dalje je okrenut prema vjetrobranskom staklu.
“Reci mi što se događa”, kaže Jack. “Počinjem se brinuti za tebe.”
Henry otvara usta onoliko koliko bi bilo dovoljno da primi hostiju, a onda ih ponovo zatvara. Još
jednom ga potresa drhtaj.
“Hmm”, kaže. “Ovo je teže nego što sam mislio.” Začudo, njegov suh, odmjeren glas, istinski glas
Henryja Leydena, poigrava širokim, nevoljnim vibratom.
Jack usporava kamionet toliko da mili, otvara usta da nešto kaže, i odlučuje pričekati.
“Čujem svoju ženu”, kaže Henry. “Noću, dok ležim u krevetu. Oko tri, četiri ujutro. Čujem
Rhodine korake u kuhinji, i na stepenicama. Valjda gubim razum.”
“Koliko se to često dešava?”
“Koliko puta, misliš? Ne znam točno. Tri ili četiri.”
“Jesi li ustao i potražio je? Zazvao je imenom?”
Henryjev glas ponovo poskakuje na trampolinu vibrata. “Napravio sam i jedno i drugo. Zato što
sam bio siguran da sam je čuo. Njene korake, način na koji je hodala, njihov zvuk. A prošlo je šest godina
otkako je umrla. Čudno, zar ne? Pomislio bih da je stvarno čudno, da već ne mislim da polako skrećem.”
“Zazvao si je imenom”, kaže Jack. “I ustao si iz kreveta i sišao u prizemlje.”
“Kao luđak, kao bezumnik. ‘Rhoda? Jesi li to ti, Rhoda?’ Sinoć sa m obišao cijelu kuću. ‘Rhoda?
Rhoda?’ Da si me čuo, pomislio bi da sam očekivao da će mi odgovoriti.” Henry ne obraća pažnju na
suze koje mu izbijaju ispod pilotskih naočala i klize niz obraze. “Problem je u tome što jesam."
“U kući nije bilo nikog drugog?” pita Jack. “Nikakvih tragova nečijeg ulaska? Ništa nije bilo
pomaknuto, nestalo, ili tako nešto?”
“Koliko ja znam, ne. Sve je bilo tamo gdje je trebalo biti. Tamo gdje je ostavljeno.” Diže ruku i
briše suze.
Odvajanje za Jackov zaobilazni prilazni put prolazi s desne strane kabine.
“Reći ću ti što mislim”, kaže Jack, zamislivši Henryja kako luta kroz svoju neosvijetljenu kuću.
“Prije šest godina prošao si kroz sve one muke i koje zadese onoga komu umre netko koga voli i ostavi
ga samog: neprihvaćanje, gnjev, bol i što ja znam što sve ne, mirenje s činjenicom, čitav spektar emocija,
ali ti je Rhoda i poslije toga nastavila nedostajati. Nitko ne spominje da čovjeku zauvijek nedostaju mrtvi
koje je volio, ali je tako."
“E, to ti je mudro”, kaže Henry. “I utješno.”
“Ne prekidaj me. Čudne stvari se događaju. Vjeruj mi, znam što govorim. Tvoj um se odupire
istini. Izvrće činjenice, lažno svjedoči. Tko zna zašto? Jednostavno to čini.”
“Drugim riječima, skreneš”, kaže Henry. “Čini mi se da smo od toga krenuli.”
“Mislio sam reći”, kaže Jack, “da ljudi sanjaju najavi. To se i tebi događa. Ništa zabrinjavajuće. U
redu, evo tvoje prilazne staze, kod kuće si."
Skreće na stazu kroz travnjak i vozi do bijele farmerske kuće u kojoj su Henry i Rhoda Leyden
proveli petnaest sretnih godina, od vjenčanja do otkrića da Rhoda ima rak jetara. Gotovo dvije godine
poslije njene smrti, Henry je svake večeri tumarao kroz kuću, paleći svjetla.
“Sanjanje najavi? Odakle ti to?”
“Budni snovi nisu neuobičajena pojava”, kaže Jack. “Naročito kod ljudi koji ne spavaju dovoljno,
kao ti.” Ili kao ja, dodaje u sebi. “Ne izmišljam Henry. I sam sam imao jedan ili dva. Jedan u svakom
slučaju jesam.”
“Budni snovi”, ponavlja Henry, izmijenjenim, zamišljenim tonom. “Bajno.”
“Razmisli o tome. Živimo u logičnom svijetu. Ljudi se ne vraćaju iz mrtvih. Sve se događa s
razlogom, a razlozi su uvijek logični. Stvar je ili u kemiji, ili u koincidenciji. Kada ne bi bili logični,
nikada ništa ne bismo shvatili, i nikada ne bismo znali što se događa.”
54
“Pa to čak i slijepac vidi”, kaže Henry. “Baš ti hvala. Riječi za pamćenje.” Izlazi iz kabine i zatvara
vrata. Kreće, ali se onda vraća i naginje kro prozor. “Hoćemo li načeti Sumornu kuću večeras? Trebao
bih se vratiti do pola devet, ili tako nešto.”
“Doći ću oko devet.”
Opraštajući se, Henry kaže: “Pa-pa.” Okreće se, odlazi do vrata i nestaje u kući, koja je, naravno,
otključana. U ovom kraju samo roditelji zaključavaju vrata, i to tek odnedavno.
Jack okreće kamionet i odvozi se stazom do ceste. Osjeća se kao da je napravio ne baš sasvim
sigurno dobro djelo jer je pomažući Henryju, pomagao i sebi. Baš je zgodno kako se stvari nekad
pogode.
U trenutku kada silazi na dugačak prilazni put do svoje kuće, u pepeljari ispod komandne ploče
čuje se neobično kloparanje. Na posljednjem zavoju, trenutak prije nego što će se ukazati kuća, čuje ga
ponovo. Zvuk nije toliko kloparanje koliko tiho, muklo lupkanje. Kao da je gumb, ili novčić - tako nešto.
Zaustavlja vozilo pokraj kuće, isključuje motor i otvara vrata. A onda, kao na naknadnu pomisao, pruža
ruku i izvlači pepeljaru.
Ono što Jack nalazi između pregradica na dnu posude, majušno je crvendaćevo jaje. Crvendaćevo
jaje veličine M&M čokoladnog bombona s bademom ostavlja ga bez daha.
Jajašce je tako plavo da bi ga i slijepac vidio.
Jackovi drhtavi prsti podižu jaje iz pepeljare. Zureći u njega, izlazi iz kabine i zatvara vrata. I dalje
zagledan, konačno se prisjeća da nastavi disati. Dlan mu se prevrće u zraku i ispušta jaje, koje pada
okomito na travu. Podiže nogu i silovito je spušta na tu neprirodnu plavu lopticu. Ne osvrćući se, stavlja
ključeve u džep i kreće prema sumnjivoj sigurnosti kuće.
55
DRUGI DIO
Nestanak Tylera Marshalla
5.
Tijekom svog kratkog obilaska Maxtonova staračkog doma u prozoru zapazili smo domara - sjećate
li ga se, možda? Vrećasti kombinezon? Malčice popunjen oko struka? Cigareta koja mu iz usta usprkos
znacima ZABRANJENO PUŠENJE! DOZVOLITE RDNICIMA DA RADE! postavljenim na svakih
pet metara hodnika? Res metla koja sliči na grudu crknutih pauka? Ne sjećate se? Ne ispričava se. Nije
nimalo teško previdjeti Petea Wexlera, nekada ni po čemu poznog dječaka (završni prosjek uspjeha u
gimnaziji u French Landingu: koji je prošao kroz isprazno momaštvo i sada je na pragu onoga za
što očekuje da će biti isprazna sredovječnost. Njegov jedini hobi je pomeno potajno, krvoločno štipanje
pljesnivih staraca koji mu ispunjava dane stenjanjem, besmislenim pitanjima i smradom prdeža i
pišaline. Ne gori su oni šupci alzheimeraši. Tu i tamo im je znao ugasiti cigaretu u mršavim leđima ili
stražnjicama. Gode mu njihovi prigušeni jauci koji im vrućina konačno stigne do živaca i probudi bol.
Ovo malo i opako čenje ima dvostruku svrhu: njih malo razdrma, a zadovoljava nešto u mu. Razvedrava
mu dan, nekako. Osvježava staru perspektivu. Uostalom kome će ga tužiti?
I upravo dolazi, Bože me sačuvaj, najgori od svih, vuče noge niz hodnik. Usta Charlesa Bumsidea
širom su otvorena, kao i zadnji dio njegove pidžame. Peter ima bolji pogled na njegovu mršavu, govnima
uprljanu guzicu nego što je ikada želio. Čokoladne mrlje spuštaju mu se, bogmi sve do iza koljena.
Uputio se prema WC-u, ali je malčice zakasnio. Tajnoviti konj smeđe boje - nazovimo ga Jutarnjom
Nepogodom - već je pobjegao iz svojeg boksa u štali i bez sumnje protutnjao preko Bumyjevih plahti.
Hvala Bogu što ih ne moram ja prati, misli Pete, i ceri se oko cigarete. Tvoj rajon, Butch.
Ali za pultom pored prostorija za dječake i djevojčice trenutno nema nikoga. Butch Yerxa će
propustiti dražestan prizor prolaska Bumyjeve usrane guzice. Butch je očigledno izašao zapaliti, iako je
Pete tom idiotu sto puta rekao da natpisi ZABRANJENO PUŠENJE ne znače ništa - Veseljka Maxtona
boli briga tko gdje puši (i tko gdje gasi, kad smo već kod toga). Znaci su postavljeni samo zato da bi
stara dobra Kuća slinavaca bila u skladu s nekim tamo zamornim državnim propisima.
Peteov smiješak se širi, i u tom trenutku jako sliči na svojeg sina Ebbieja, uvjetno rečeno prijatelja
Tylera Marshalla (upravo je Ebbie Wexler pokazao Jacku i Elenryju srednji prst). Pete se pita da li da
izađe i kaže Butchu da mora očistiti nešto u D18 - uključujući i stanara D18, naravno - ili da pusti Butcha
da sam otkrije Burnyjev najnoviji nered. Možda će se Burny vratiti u svoju sobu i pozabaviti slikanjem
prstima, tek da malo proširi sreću. To bi bilo dobro, ali bi bilo jednako dobro vidjeti Butchevo lice kada
mu kaže...
“Pete.”
Oh ne. Kučka ga je pronašla. Istina, zgodna kučka, al' kučka je i dalje kučka. Pete na trenutak
ukočeno stoji, nadajući se da će možda otići ako ne bude obraćao pažnju na nju.
Uzaludna nada.
“Pete.”
Okreće se. Eto Rebecce Vilas, trenutne mace glavne face. Danas je u svijetlocrvenoj haljini, možda
u čast Festivala jagoda, i crnim sandalama s visokim petama, vjerojatno u čast svojih bogovskih nogu.
Pete nakratko zamišlja te bogovske noge omotane oko sebe, sa štiklama ukrštenim u dnu njegovih leđa
kao kazaljke sata, a onda primjećuje kartonsku kutiju u njenim rukama. Šljaka za njega, nema sumnje.
Pete također opaža svjetlucav prsten na njenoj ruci, s dragim kamenom veličine jebenog crvendaćevog
jajeta, mada znatno svjetlije boje. Pita se, ne po prvi put, što je radila da zaradi takav prsten.
Stoji tamo, lupkajući sandalom, puštajući ga da se nagleda. Iza njega, Charles Burnside nastavlja
svoje usporeno, gegavo napredovanje prema zahodu. Tko god vidi staru olupinu, s tim košćatim nogama
56
i paučinastom mliječno bijelom kosom, pomislit će da su trkački dani odavno ostali za njim. Ali će se
prevariti. Grdno će se prevariti.
“Gospojice Vilas?” konačno se oglašava.
“U zajedničku sobu, Pete. Smjesta. I koliko puta ti je rečeno da ne pušiš u stambenim krilima?”
Prije nego što je stigao odgovoriti, ona se okreće sa seksi zamahom skuta haljine i kreće prema
zajedničkoj sobi, gdje će se ovog popodneva održati ples u čast Festivala jagoda.
Uzdahnuvši, Pete naslanja metlu na zid i kreće za njom.
Charles Burnside je sada sam na kraju hodnika Tratinčice. Oči mu više nisu prazne, već sjaje
krvožednom inteligencijom. Odjednom izgledi mlađi. Odjednom to više nije Burny, živi stroj za sranje.
To je sada Carl Bierstone, koji je s tako strašnom efikasnošću kosio mladost Chicaga.
Carl... i nešto drugo. Nešto što nije ljudsko.
On - to - se ceri.
Na napuštenu stolu leži gomila papira pritisnuta okruglim kamenom veličine šalice za kavu. Na
kamenu je sitnim crnim slovima napisano BUTCHEV KAMEN-LJUBIMAC.
Burny uzima kamen-ljubimac Butcha Yerxe i žustro kreće prema muškom toaletu, ne prestajući se
cerekati.
U zajedničkoj sobi, stolovi su poredani duž zidova i prekriveni crvenim papirnatim stolnjacima.
Pete će kasnije uključiti crvene ukrasne žarulje (na baterije, za slinavce nema svijeća). Svuda po
zidovima vise velite kartonske jagode, neke u prilično lošem stanju - vješali su ih i skidali svakog srpnja
otkako je Herbert Maxton krajem razigranih šezdesetih otvorio dom. Linoleumom prekriveni pod
raščišćen je i prazan.
Ovog popodneva i u prvim večernjim satima, pljesnivci koji su u još pokretnu i uračunljivu stanju
će se na njemu vući uz zvuke big bandova iz tridesetih i četrdesetih godina, hvatajući se jedni za druge
tijekom sporih stvari i vjerojatno vlažeći pelene od uzbuđenja na kraju brzih. (Prije tri godine, pljesnivi
po imenu Irving Christie imao je lakši srčani udar tijekom posebno napornog skakanja na Don ’t Sit
Under the Apple Tree
Anyone Else but Me.) O da, ples u čast Festivala jagoda uvijek je uzbudljiv.
Rebecca je sama dogurala i spojila tri dugačka drvena stola i prekrila ih bijelim platnom kao osnovu
za podij Simfonijskog Stana. U kutu stoji blještavi kromirani mikrofon s velikom okruglom glavom,
istinski antikvitet iz tridesetih godina koji je vjerojatno korišten i u Cotton Clubu. To je jedna od
Henryjevih kolekcionarskih dragocjenosti. Pored njega je visoka i uska kutija u kojoj je jučer
dopremljen. Na podiju, pored stupa ukrašenog crvenim i bijelim krep-papirom i s još kartonskih jagoda,
nalaze se niske ljestvice. Ugledavši ih, Pete doživljava trenutak posesivne ljubomore. Rebecca Vilas je
bila u ostavi. Kučka radoznala! Ako mu je digla dio zaliha trave, ima da je...
Rebecca s glasnim stenjanjem spušta svoju kutiju na podij, i uspravljaše. Uklanja pramen
svilenkaste smeđe kose s jednog rumenog obraza. Nije još ni sredina prijepodneva, ali ovo će definitivno
biti jedan od onih užarenih dana u okrugu Coulee. Zato klimatizirajte donje rublje i udvostručite
dezodorans, kao što bi to rekao George Rathbun.
“Već sam se prepala da ne’š nikad stić, moj krasni dečko”, kaže Rebecca.
“Pa, evo me”, mrzovoljno odgovara Pete. “Reko bih da vam ide dobro i bez mene.” Zastaje, pa
dodaje: “Krasno.” Za Petea je ovo prava dosjetka. Prilazi i viri u kutiju, na kojoj je, kao i na onoj pokraj
mikrofona, otisnuto VLASNIŠTVO HENRYJA LEYDENA. Unutar kutije je mali reflektor omotan
kablom za struju, i okrugli ružičasti filtar koji bi trebao obojiti svjetlost u boju bombona i jagoda sa
šećerom.
“Kakvo je ovo sranje?” pita Pete.
Rebecca mu upućuje blistav, opasan osmijeh. Čak i za priglupog čovjeka poput Petea, poruka u
tom osmijehu je jasna: na rubu si bazena s morskim psima, prijatelju: koliko još koraka namjeravaš
napraviti?
57
“Svjetlo”, kaže ona. “S-V-J-E-T-L-O. Bit će obješeno tamo, na onu ku-ku. K-U-K-U. On kaže da
mu je to za štimung. Š-T-I...”
“Što bi s Hot Dog Ericksonom?” gunđa Pete. “Hot Dog nije izvoljevo nikakva sranja. Dva sata bi
pušto jebene ploče, potego bi koju iz pljoske i kuda koji mili moji.”
“Odselio se”, kaže Rebecca nezainteresirano. “U Racine, mislim.”
“E...” Pete gleda uvis, pretražujući pogledom stup, našušuren od crvenog i bijelog krepa. “Ne vidim
nikak’u kuku, gospojice Vilas.”
“Tako ti Isusa na biciklu”, kaže ona, i penje se na ljestve. “Ovdje je. Jesi slijep?”
Pete, koji nije nimalo slijep, rijetko biva blagoslovljen ovakvim prizorom. Sa svojeg mjesta ispod
nje, lijepo joj vidi bedra, crvenu čipku gaćica i polutke guzova, u ovom trenutku tako primamljivo
zategnutih dok stoji na petoj prečki ljestava.
Ona baca pogled odozgo prema njemu, opaža opčinjen izraz njegova lica i smjer njegova pogleda.
Izraz lica joj se malo smekšava. Kao što je njena draga majka mudro primijetila, neki muškarci bi sve
učinili samo da ti vide gaćice.
“Pete. Zemlja zove Petea.”
“A?” Bulji uvis u nju, slina kaplje s njegove donje usne.
“Na mojem donjem rublju nema nikakve kuke, u to sam sigurna kao u rijetko što u životu. Ali ako
bi malo podigao pogled... prema mojoj ruci umjesto prema mojoj guzici...”
Pete podiže pogled, i dalje s blesavim izrazom lica, i vidi crveno lakirani nokat (Rebecca je danas
prava pravcata vizija u crvenoj boji jagoda, nema što) kako kucka po kuki koja svjetluca usred krepa,
kao što ribarova udica smrtonosno svjetluca na kitnjastom mamcu.
“Kuka”, kaže ona. “Staviš filtar na reflektor, objesiš reflektor na kuka Prema DJ-evoj uputi, svjetlo
dobije toplu ružičastu boju. ‘Si skužio, pametnice?”
“Ovaj... aha...”
“Onda te molim da ga, s oproštenjem, digneš.”
Ona silazi s ljestava, zaključivši da je Pete više nego dovoljno pasao oči za tako lak posao. A Pete,
kome se već digao, vadi ružičasto svjetlo Simfonijskog Stana iz kutije i priprema se da izvrši još jedno
podizanje. Dok se penje po ljestvama, njegovo krilo prolazi pokraj Rebeccina lica. Ona primjećuje
izbočinu i grize unutrašnjost obraza da obuzda osmijeh. Muškarci su stvarno budale. Simpatične budale,
bar neki od njih, ali svejedno. Razlika je u tome što neke budale mogu sebi priuštiti da kupuju prstenje
i plaćaju putovanja i ponoćne večere u restoranima u Milwaukeeju, a neke budale ne mogu.
Neke budale su jedva dobre da promijene jebenu žarulju.
“Hej momci, čekajte!” doziva Ty Marshall. “Ebbie! Ronnie, T. J.! Čekajte me!”
Ebbie Wexler (koji zaista izgleda kao ne pretjerano bistar lik iz crtića) dovikuje preko ramena:
“Stigni nas, spori!”
“Da!” viče Ronnie Metzger. “Stigni nas, psori!” Ronnie, pred kojim su mnogi sati vježbanja kod
logopeda, gleda preko ramena i jedva izbjegava nalet biciklom na parkirališni automat. I počinju voziti
još brže, tri bicikla jedan do drugoga na pločniku (Bog neka je na pomoći pješacima koji im se nađu na
putu), a kraj njih voze i njihove sjenke.
Tyler procjenjuje ima li snage za posljednji sprint, i zaključuje da su mu noge preumorne. Otac i
majka su mu rekli da će s vremenom dostići ostale, da je sitan za svoje godine, ali Tyler sumnja u to. I
sve je manje siguran u vezi Ebbieja, Ronnieja i T. J.-ja. Zaslužuju li zaista da juri za njima? (Kada bi
Judy Marshall znala za ove sumnje, ustala bi i počela pljeskati - već se dvije godine pita kada će se njen
pametni i osjećajni sin konačno umoriti od druženja s tim gubitnicima... ili, kako ih ona
naziva, “kockastoglavima”.)
“Ma, popuši vilenjaku”, kaže Ty neveselo - ovaj bezazleni prostakluk pokupio je iz reprize jedne
od epizoda serije The 10th Kingdom na Sci-Fi Channelu - i silazi s bicikla. Na kraju krajeva, nema
razloga da žuri za njima; zna gdje će ih naći, na parkiralištu ispred 7-Elevena, kako piju slurpeeje i
razmjenjuju Magične karte. Ovo je još jedan problem koji Tyler Marshall ima sa svojim prijateljima.
Ovih dana bi radije mijenjao sličice igrača bejzbola. Ebbieja, Ronnieja i T. J.-a nimalo ne zanimaju
58
Cardinalsi, Indiansi, Red Soxi i Brewersi. Ebbie je čak išao dotle da izjavi da je bejzbol pederski sport,
komentar koji Ty smatra više glupavim (gotovo za žaljenje) nego bezobraznim.
Polako gura bicikl uz pločnik, hvatajući dah. Nalazi se na križanju Chasea i Queena. Ebbie Ulicu
Queen naziva Ulicom Queer. Naravno. Nema iznenađenja. Zar to nije, također, popriličan dio problema?
Tyler je dječak koji voli iznenađenja, Ebbie Wexler je dječak koji ih ne voli. Upravo su zbog toga
njihove različite reakcije na glazbu koja se nešto ranije ovoga jutra čula iz kamioneta bile savršeno
predvidljive.
Tyler zastaje na uglu i baca pogled niz Ulicu Queen. S obje strane se vide razlistale živice. Iznad
onih s desne strane diže se nekoliko povezanih crvenih krovova. Starački dom. Pored glavnog ulaza stoji
nekakav znak ili plakat. Radoznao, Tyler ponovo objahuje bicikl i počinje polako voziti prema njemu.
Najduže grančice živice češu se o ručku upravljača bicikla.
Ispostavlja se da je znak u obliku velike jagode. Ispod piše DANAS JE FESTIVAL JAGODA! Što
je, pita se Ty Marshall, festival jagoda? Zabava, nešto što je napravljeno samo za starce? Pitanje ga,
međutim, ne zanima toliko da bi tražio odgovor. Pošto je nekoliko sekundi razmišljao o tome, okreće
bicikl i priprema se odvesti natrag do Ulice Chase.
Charles Burnside ulazi u muški toalet na kraju hodnika Tratinčice, i dalje se keseći i stežući
Butchev kamen-ljubimac u ruci. Desno od njega pruža se niz umivaonika s ogledalima - radi se o onim
metalnim ogledalima koja se mogu vidjeti u jeftinim barovima i kavanama. U jednom od njih Burny
vidi svoj iskešeni odraz. U drugom, onom najbližem prozoru, vidi dječačića u majici Milwaukee
Brewersa. Dječak stoji na biciklu, ispred ulaza u dom, i čita plakat za Festival jagoda.
Burnyju kreće slina na usta. Ta pojava nije nimalo diskretna. Burny slini kao vuk iz bajke, iz kutova
usta navire mu gusta bijela pjena i prelijeva se preko opuštene, beskrvne donje usne. Pljuvačka mu teče
niz bradu kao struja sapunice.
Odsutno je briše nadlanicom kvrgave šake i s pljuskom otresa na pod, ne skidajući pogled s
ogledala. Dječak u ogledalu nije jedna od sirotih izgubljenih bebica ovog stvorenja - Ty Marshall je od
rođenja živio u French Landingu i točno zna gdje je - ali bi mogao postati. Lako bi se mogao izgubiti, i
završiti u stanovitoj sobi. Stanovitoj ćeliji. Ili tapkati prema neprirodnom obzorju na bolnim, krvavim
nožicama. Naročito ako se Burny za to pobrine. Morat će požuriti, ali kao što smo već primijetili,
Charles Burnside se sposoban, uz odgovarajuću motivaciju, zaista brzo kretati.
“Gorg”, obraća se ogledalu. Izgovara tu besmislenu riječ sa savršeno jasnim i savršeno ravnim
naglaskom Srednjeg zapada. “Gorg, dođi.”
I ne čekajući da vidi što će se dogoditi - zna što će se dogoditi - Burny se okreće i kreće prema nizu
od četiri kabine. Ulazi u drugu slijeva i zatvara vrata.
Tyler tek što je ponovo uzjahao bicikl kada na tri metra od plakata za Festival jagoda zašušti živica.
Kroz živicu se provlači krupan crni gavran i izlazi na pločnik Ulice Queen. Nemirnim, inteligentnim
okom promatra dječaka. Zastaje s raširenim crnim nogama, otvara kljun i izgovara “Gorg!”
Zagledan u njega, Tyler se počinje smiješiti, nesiguran je li ovo čuo, ali spreman biti oduševljen (s
deset godina, uvijek si spreman oduševiti se uvijek voljan vjerovati u nevjerojatno). “Što? Ti govoriš?”
Gavran protresa svjetlucava krila i naginje glavu na način koji ružno gotovo pretvara u simpatično.
“Gorg! Ty!”
Dječak se smije. Izgovorio je njegovo ime! Gavran je rekao njegovo ime! Silazi s bicikla, naslanja
ga na nožicu, i radi nekoliko koraka prema ptici. Sudbina Amy St. Pierre i Johnnyja Irkenhama u ovom
trenutku je - nažalost - posljednja stvar koja bi mu pala na pamet.
Uvjeren je da će gavran odletjeti kada krene prema njemu, ali ovaj samo malo zatrese krilima i
klizne prema lisnatoj pomrčini živice.
“Je T ti to reče moje ime?”
“Gorg! Ty! Abbalah!"
Tylerov osmijeh na trenutak postaje nesiguran. Ta posljednja riječ mu je gotovo poznata, a
asocijacije, iako maglovite, nisu ugodne. Navodi ga, zbog nečega, da pomisli na majku. Gavran onda
ponovo izgovara njegovo ime: ovaj put je siguran da je rekao Ty.
59
Tyler radi još jedan korak prema Ulici Queen i prema crnoj ptici. Gavran reagira tako što se pomiče
bliže živici. Na ulici nema nikoga, ovaj dio French Landinga sniva na jutarnjem suncu. Ty stupa još
korak bliže sudbini, i svi se svjetovi tresu.
Ebbie, Ronnie i T. J. izlaze iz 7-Elevena, gdje im je krpoglavac za pultom upravo

poslužio slurpeeje s borovnicom (krpoglavac je samo jedan od brojnih pogrdnih izraza koje je Ebbie
pokupio od svog tate). Kupili su i Magične karte, svatko po dvije vrećice.
Već plav oko usta, Ebbie se okreće T. J.-u. “Sjuri se i pokupi sporoga.”
T. J. izgleda povrijeđeno. “Zašto ja?”
“Zato što je Ronnie kupio karte, tupane. Hajde, požuri.”
“Zašto ga trebamo, Ebbie?” pita Ronnie. Naslanja se na stalak za bicikle, šišajući hladne, slatke
komadiće leda.
“Zato što ja tako kažem”, odgovara Ebbie važno. Istina glasi da Tyler petkom obično ima love.
Ustvari, Tyler skoro uvijek ima love. Roditelji su mu puni ko brodovi. Ebbie, kojega odgaja (ako se to
može tako nazvati) otac zaposlen kao šugavi domar, već je zbog toga isplanirao Tylers daljnji život:
prva poniženja nisu daleko, a odmah za njima slijede batin. U ovom trenutku, međutim, samo bi htio još
Magičnih karata, treću vrećicu za svakog od njih. Činjenica da Tyler baš i ne voli naročito Magične
samo čini nažicanu lovu još slađom.
Ali prvo trebaju dovući sporoga. Ili psoroga, kako ga zove mutavi Ronnie. Ebbieju se sviđa izraz,
i misli da će ga početi koristiti. Psori. Dobra riječ. Istovremeno se ruga Tyu i Ronnieju. Jednim udarcem
dvije muhe.
“Hajde, T. J. Osim ako radije ne bi indijansku vatru.”
T. J. radije ne bi. Indijanske vatre Ebbieja Wexlera bole kao sam đavo. Dramatično uzdiše, izvlači
bicikl iz stalka, penje se i počinje se spuštati niz blagu padinu, jednom rukom pridržavajući upravljač, a
drugom slurpee. Očekuje da će ubrzo ugledati Tya, vjerojatno kako gura bicikl pokraj sebe zato što
se toooliko... umooorio, ali se čini da od Tylera na Chaseu nema ni traga ni glasa - kako sad to?
T. J. počinje brže okretati pedale.
U muškom smo toaletu, i promatramo niz kabina. Vrata druge slijeva su zatvorena. Ostalih troje
vrata je odškrinuto na kromiranim šarkama. Iza zatvorenih vrata vidimo par kvrgavih, venama
prošaranih članaka u prljavim papučama.
Čujemo glas, koji se iznenađujuće snažno prolama. Glas pripada mladom muškarcu, hrapav je,
gladan i bijesan. Muklo se odbija od pločica na zidovima: “Abbalah! Abbalah-doon! Munshun gorg!”
Odjednom u svim školjkama šumi voda. Ne samo u onoj u zatvorenoj kabini, već u svima. U
pisoarima preko puta događa se ista stvar, sve kromirane poluge istovremeno se spuštaju. Niz nagnute
keramičke površine teče voda.
Kada se ponovo okrenemo prema kabinama, vidimo da prljave papuče - zajedno sa stopalima -
nisu više tamo. Po prvi put smo zaista čuli zvuk iskliznuća, nešto kao vreo izdisaj, nešto što se otme iz
pluća kada se čovjek u dva u noći trgne iz ružnog sna.
Dame i gospodo, Charles Burnside je napustio zgradu.
Gavran je sada uzmaknuo uz samu živicu. I dalje promatra Tylera, blistavim, uznemirujućim
očima. Tyler mu prilazi korak bliže, osjećajući se hipnotizirano.
“Hajde ponovi moje ime”, dahne. “Reci moje ime, i možeš ići.”
“Ty!” gavran poslušno grakće pa trese krilima i zamiče u živicu. Tyler ga još trenutak nazire, sjajno
crnilo pomiješano sa sjajnim zelenilom, a onda ga više nema.
“Vranu ti tvoju!” kaže Tyler. Shvaća što je rekao i kratko i drhtavo se smije. Da li se ovo zaista
dogodilo? Je, dogodilo se, zar ne?
Naginje se bliže mjestu gdje je ptica šmugnula u živicu, misleći uzeti pero za uspomenu ako je
ostavila koje, i u tom trenutku iz grmlja izlijeće košćata bijela ruka i nepogrešivo ga grabi za vrat. Tyler
ima vremena samo prestravljeno ciknuti prije nego što ga ruka počne vući kroz živicu. Kratke, krute
60
grančice smiču mu tenisicu. S one strane čuje se grlen, pohlepan usklik “Dečko!” - a zatim mukli udarac,
nešto kao, recimo, zvuk kamena-ljubimca koji se sudara s glavom malog dječaka. Onda se više ne čuje
ništa osim udaljena brujanja kosilice i bližeg zujanja pčele.
Pčela oblijeće cvijeće na drugoj, Maxtonovoj strani živice. Tamo se ne vidi ništa osim zelene trave,
i, bliže zgradi, stolova za koje će vremešni žitelji doma u podne posjedati na piknik u čast Festivala
jagoda.
Tyler Marshall je nestao.
T. J. Renniker zaustavlja bicikl na uglu Chasea i Queena. Slurpee mu zalijeva šaku tamnoplavim
sokom, ali on to jedva primjećuje. Na polovini Ulice Queen vidi Tyev bicikl naslonjen na nožicu, ali ne
i Tya.
Krećući se polako - zbog nečega ima loš osjećaj u vezi ovoga - T. J. vozi prema biciklu. Usput u
jednom trenutku shvaća da se slurpee pretvorio u polutekuću masu. Baca ga u odvod.
Da, to je Tyev bajk. Taj crveni Schwinn s izvinutim rukohvatima i zelenim amblemom Milwaukee
Bucksa sa strane ne može se pomiješati ni s jednim drugim. Tu je bajk, i...
Pokraj živice koja čini granicu između svijeta starih i svijeta pravih ljudi, leži Reebok tenisica. Oko
nje je rasut pregršt zelenih listića. Iz tenisice viri ptičje pero.
Dječak razrogačeno zuri u tenisicu. T. J. možda nije pametan kao Tyler, ali je nekoliko vata bistriji
od Ebbieja Wexlera, i nije mu teško zamisliti da je neko povukao Tylera kroz živicu, ostavivši bajk na
pločniku... i jednu tenisicu... jednu rasparenu, prevrnutu tenisicu...
“Ty?” doziva. “Je l’ ti to, kao, nešto izvodiš? Ako je tako, bolje da prestaneš. Reći ću Ebbieju da ti
napravi najjaču indijansku vatru koju si ikad doživio.”
Nema odgovora. Ty ne izvodi. T. J. nekako zna da je tako.
U glavi mu odjednom bljesne pomisao na Amy St. Pierre i Johnnyja Irkenhama. Čuje (ili zamišlja
da čuje) pritajene korake iza živice: to se Ribar, pošto je osigurao večeru, vraća po desert!
T. J. pokušava vrisnuti, ali ne može. Grlo mu se steglo na veličinn pribadače. Zato, umjesto da
vrisne, naliježe na rukohvate bajka i počinje okretati pedale. Skreće s pločnika na ulicu, u želji da se što
prije udalji od tamne mase živice. Prednja guma njegova Huffyja pritom prelazi
preko ostataka slurpeeja. Jureći prema Ulici Chase, nadnesen nad rukohvate kao profesionalni trkač,
ostavlja taman i sjajan trag na pločniku. Podsjeća na krv. Negdje u blizini, grakće gavran. Zvuči kao
smijeh.
Prolaz Robina Hooda: ovdje smo već bili, kao što je djevojka iz zbora rekla nadbiskupu.
Zavirujemo kroz prozor kuhinje i vidimo Judy Marshall, usnulu na stolici za ljuljanje u kutu. U krilu joj
leži knjiga, roman Johna Grishama koji smo posljednji put vidjeli na stoliću pored kreveta. Pokraj nje
na podu stoji poluprazna šalica kave. Judy je uspjela pročitati desetak stranica prije nego što je
zadrijemala. Bilo bi nepravedno da krivimo pripovjedačko umijeće gospodina Grishama; Judy je imala
tešku noć, i nije joj bila prva. Prošla su već dva mjeseca otkako je posljednji put prespavala dva sata bez
buđenja. Fred osjeća da s njegovom ženom nešto nije u redu, ali nema predodžbu koliko je to duboko.
Da zna, puno bi se više bojao. Uskoro će, neka mu je Bog na pomoći, imati jasniju predodžbu o stanju
njezina uma.
Sada počinje muklo stenjati, i baca glavu s jedne na drugu stranu. Iz nje ponovo naviru one
besmislene riječi. Većinom su previše zamućene od sna da bi se mogle razumjeti, ali prepoznajemo
riječi abbalah i gorg.
Oči joj se iznenada otvaraju. Blistave su i kraljevski plave boje na svjetlosti jutra koje ispunjava
kuhinju prašnjavim zlatom ljeta.
"Ty!"stenje, i stopala joj se trzaju u grču buđenja. Baca pogled na sat iznad štednjaka. Devet je i
dvadeset, i sve joj se čini izvitopereno, kao što se često događa kada spavamo duboko, ali ne i dovoljno
dobro i dugo. Sa sobom je dovukla nekakav nakaradan, ne sasvim košmaran san, kao sluzave niti poslije
porođaja: ljude sa šeširima navučenim na čelo tako da im zaklanjaju lica, koji hodaju na dugačkim
mršavim nogama u velikim cipelama zaobljenih kapica, i zlokobne pokretne sjenke što neprirodno
61
brzo klize naspram gradskog pejzaža - Milwaukeeja? Chicaga? - i jarosno narančastog neba. Zvučni
zapis sna je Benny Goodman koji izvodi King Porter Stomp, melodiju koju je njen otac uvijek svirao
kada bi popio koju, a atmosfera sna je mučna i tmurna mješavina užasa i tuge: dogodile su se strašne
stvari, ali je najgore bilo čekanje. Ni traga od onog olakšanja koje ljudi obično osjećaju kada se probude
iz ružnog sna - olakšanja koje je i samaosjećala kada je bila mlađa i... i...
“I normalna”, izgovara, napuklim glasom tek probuđene osobe. "'King Porter Stomp. Svašta.” Njoj
je to oduvijek zvučalo kao glazba u starim crtanim filmovima, onima u kojima miševi s bijelim
rukavicama vrtoglavom, grozničavom brzinom utrčavaju i istrčavaju iz mišjih rupa. Jednom prilikom,
kada je otac plesao s njom na te zvuke, osjetila je nešto tvrdo uz trbuh. Nešto u njegovim hlačama. Otada
je, kad god bi pustio glazbu za ples, nastojala biti negdje drugdje.
“Prestani”, govori onim istim promuklim glasom. Sliči na graktanje vrane, i pada joj na pamet da
je u njezinu snu postojao i gavran. Je, zbilja. Gavran Gorg.
“Gorg znači smrt”, kaže ona, nesvjesno oblizujući suhu gornju usnu. Jezik joj seže dalje, i u
povratku vrhom prelazi preko nosnica, vlažan i topao i nekako umirujuć.
“Gorg tamo znači smrt. Tamo...”
Riječ koju ne izgovara je Daleko. Prije nego što to stiže učiniti, na kuhinjskom stolu primjećuje
nešto što prije nije bilo tamo. Košaru od pruća. Iz košare dopire zvuk, prigušen, sanjiv zvuk.
Osjeća nemir u donjem trbuhu, i utroba joj postaje nekako pusta i vodena. Zna kako se zovu takve
košare: ribarske. To je ribarska košara.
A ovih dana u French Landingu zaista gostuje ribar. Zao ribar.
“Ty?” zove, ali, naravno, ne dobiva odgovor. Sama je u kući. Fred je na poslu, a Tyler vani, igra
se - mogla bi se kladiti u to. Tek je prošla polovica srpnja, ljetni praznici su u jeku, i Ty lunja negdje po
gradu, radeći sve one stvari koje dječaci u pričama Raya Bradburyja i Augusta Derletha rade kada imaju
beskrajno ljeto na raspolaganju. Ali u tome nije sam, Fred je razgovarao s njim o važnosti druženja dok
ne uhvate Ribara, bar dotada, a i ona je. Judy nije baš naklonjena Wexlerovom malom (niti
Metzgerovom i Rennikerovom), ali je u grupi sigurnije. Ty ovog ljeta neće doživjeti kulturni procvat,
ali je bar...
“Bar je siguran”, kaže, graktavim glasom gavrana Gorga. No košara koja se pojavila na kuhinjskom
stolu dok je ona drijemala nekako to poriče, negira čitav koncept sigurnosti. Kako se tu stvorila? I što je
to bijelo na njezinu poklopcu?
“Poruka”, kaže, i ustaje. Prelazi kratak razmak između stolice i stola kao netko tko još sanja. Poruka
je na presavijenom papiru. Na vidljivoj polovici piše Slatka Judy Plavooka. Na koledžu, prije nego što
je upoznala Freda, imala je dečka koji ju je tako zvao. Zamolila ga je da prestane - nadimak je bio
iritirajući i otužan - i, pošto je on to nastavio zaboravljati (namjerno, pretpostavljala je), bez pardona ga
je ostavila. Sada je ponovo odnekud izronio, taj glupi nadimak, da joj se ruga.
Judy odvrće slavinu na sudoperu ne skidajući pogled s poruke, puni sklopljene šake hladnom
vodom i pije. Nekoliko kapi pada na Slatka Judy Plavooka, i ime se odmah razlijeva. Ispisano je tintom?
Kako je to staromodno! Tko još piše nalivperom? Poseže za ceduljom, pa povlači ruku. Zvuk iz kutije
je sada glasniji. Zujanje. Kao...
“Muhe”, kaže. Grlo joj je pročišćeno vodom i glas joj više nije toliko napukao, ali sebi i dalje zvuči
kao gavran Gorg. “Znaš kako zuje muhe.”
Uzmi cedulju.
Neću.
Da, ali MORAŠ! Sad je uzmi! Što je, izgubila si HRABROST, kukavicel
Dobro pitanje. Jebeno dobro pitanje. Jezik joj ponovo napušta usta* oblizuje gornju usnu i korijen
nosa. Onda uzima poruku i otvara je.
Ispričavam se što je ostao samo jedan bubreščić.

Drugi sam ispekao i pojeo. Bio je baš ukusan!
Ribar
62
Živci u prstima, dlanovima, zglobovima šaka i podlakticama Judy Marshall odjednom otkazuju.
Lice joj tako potpuno ostaje bez boje da joj se počinje vidjeti vene u obrazima. Pravo je čudo što se nije
onesvijestila. Papirić joj ispada iz prstiju i leprša prema podu. Vrišteći sinovo ime, otvara
poklopac ribarske košare.
Unutra su svjetlucavi namotaji crijeva, prekriveni muhama. Tu su i nabrane vreće pluća i mišić
veličine šake, nekada djetinje srce. Tu je debela modra ploča jetara... i jedan bubreg. Ova gomila utrobe
vrvi od muha, i svijet je gorg, svijet je gorg, svijet je gorg.
U osunčanoj tišini kuhinje, Judy Marshall počinje zavijati, i to je zvuk bezumlja, konačno
oslobođenog iz krhkog kaveza.
Butch Yerxa je namjeravao ući čim popuši cigaretu - na Festivalu jagoda uvijek ima puno posla
(iako dobrodušni Butch ne mrzi mali umjetni praznik kao što ga mrzi Pete Wexler). Tada mu prilazi
Petra English, bolničarka iz Asphodela, i počinju razgovarati o motociklima, i dok trepneš ode dvadeset
minuta.
Kaže Petri da mora ići, ona njemu “glavu gore”, i Butch šmugne unutra, gdje ga čeka neugodno
iznenađenje. U hodniku stoji Charles Burnside, gol golcat, pokraj pulta, držeći u ruci kamen koji Butch
koristi kao pritiskač za papir. (Njegov ga je sin napravio prošle godine u ljetnom kampu - bar je naslikao
riječi - i Butch smatra da je baš zgodan.) Butch nema ništa protiv stanara doma - sigurno je da bi razbio
nos Peteu Wexleru da zna za zabavu s cigaretama, pored toga što bi ga prijavio - ali ne voli kada mu
diraju stvari. Naročito ovaj lik, koji zna biti istinski opak kada je pri sebi. Kao što je sada. Butch mu to
vidi u očima. Charles Burnside je izronio da uzme zraka, možda baš povodom Festivala jagoda.
Kad je riječ o jagodama, izgleda da se Burny već počastio njima. Ima crvene tragove u kutovima
usta i na usnama.
Ali Butch jedva obraća pažnju na to. Burny je ulijepljen i drugim mrljama. Smeđe boje.
“A da pustiš to iz ruke, Charles?” kaže.
“Što to?” pita Burny, pa dodaje: “Seronjo.”
Butch ne želi reći moj kamen-ljubimac, zvuči mu glupo. “Moj pritiskač za papir.”
Burny spušta pogled na kamen, koji je upravo vratio (kada se pojavio iz toaleta na kamenu je bilo
malo krvi i kose, ali umivaonici u toaletima ionako služe da se čovjek dovede u red). Miče ruku s njega
i ostaje stajati gdje se zatekao. “Operi me, budalo. Usro sam se.”
“Vidim da jesi. AT prvo mi reci jesi li ostavio govna po kuhinji. Znam da si bio tamo, zato ne laži.”
“Prvo sam oprao ruke”, kaže Burny, i pokazuje ih. Jesu kvrgave i ružne, ali su ružičaste i čiste. Čak
su mu i nokti čisti. Zaista ih je oprao, i to svojski. Onda dodaje: “Glupane.”
“Idemo u kupaonicu”, kaže Butch. “Da te glupavi seronja opere.”
Burny podrugljivo frkće, ali bez pogovora kreće s njim.
“Jesi spreman za današnji ples?” pita ga Butch, tek da se nešto priča. ‘“Si izglancao plesne cipele,
momčino?”
Burny, koji zna iznenaditi kad je doma, smiješeći se pokazuje nekoliko žutih zuba. I na njima ima
crvenih tragova. “Dabome, spreman sam za rokanje”, kaže.
Iako mu se to ne vidi na licu, Ebbie s rastućim nespokojem sluša T. J.-evu priču o napuštenom
bajku i tenisici Tylera Marshalla. Ronniejevo lice, za razliku od njegova, pokazuje veliki nespokoj.
“Što ćemo sad, Ebbie?” pita T. J. nakon što je završio. Polako dolazi do daha poslije sumanute
vožnje uzbrdo.
“Kako to misliš, što ćemo?” kaže Ebbie. “Ono što smo inače namjeravali, pogledati ima li negdje
flaša za vraćanje. Pa idemo do parka, mijenjati se za Magične.”
“Ali... što ako...”
63
“Začepi gubicu”, kaže Ebbie. Zna koje se dvije riječi T. J. sprema reći, i ne želi ih čuti. Ebbiejev
stari kaže da nosi nesreću bacati šešir na krevet, i Ebbie to nikada ne radi. Ako to nosi nesreću,
spominjanje imena nekog opičenog ubojice sigurno nosi dvostruku. Ali ga onaj idiot od Ronnieja
Metzgera tada ipak izgovara... otprilike. “Ali Ebbie, što ako je to bio Birar? Što ako je Tya zgrabio...”
“Umukni, jebote!” praska Ebbie, i povlači šaku unatrag kao da će ga opaliti preko usta.
U tom trenutku iz 7-Elevena izlijeće prodavač, kao čupavac iz kutije s turbanom. “Neću takve riječi
ovdje!” galami. “Odeš sad, psuješ na drugo mjesto! Inače zovem policiju!” Ebbie počinje polako voziti
bajk dalje, u smjeru koji ga udaljava od Ulice Queer (i mrmlja jebena crnčuga, još šarmantan izraz koji
je naučio od oca), a ostala ga dvojica prate.
Našavši se blok zgrada daleko od 7-Elevena, Ebbie zastaje i okreće se prema njima, isturenog
trbuha i vilice.
“Još prije pola sata se odvezao nekud”, kaže.
‘M?” pita T. J..
‘“Ko? Što?” priključuje se Ronnie.
“Ty Marshall. Ako netko pita, prije pola sata se odvezao nekud. Dok smo mi... hmmm...” Ebbie
šalje misli unatrag, nešto što mu ne ide lako jer to rijetko upražnjava. U normalnim okolnostima Ebbieju
Wexleru dovoljna je sadašnjost. “Dok smo gledali u izlog Allsortsa?” pita T. J. stidljivo, nadajući se da
neće zaraditi jednu od Ebbiejevih divljačkih indijanskih vatri.
Ebbie ga na trenutak prazno gleda, a onda mu se lice širi u osmijeh. T. J. se opušta. Ronnie Metzger
i dalje izgleda zbunjeno. S bejzbolskom palicom u ruci ili hokejaškim klizaljkama na nogama, Ronnie
je car nad carevima. Ostatak vremena je naprosto tupan.
“Tako je”, kaže Ebbie. “Gledali smo u izlog Schmitovog dućana, a onda je naišo onaj kamionet iz
koga se čuo punk i Ty je reko da mora ić.”
“A kud?” pita T. J.
Ebbie nije oličenje pameti, ali posjeduje ono što bi se moglo nazvati “jeftinim lukavstvom”.
Nagonski zna da je najbolja priča kratka priča - što manje toga ima, manji su izgledi da te netko uhvati
u laži. “Nije reko. Reko je samo da mora ić.”
“Nije nikud ni otišao”, kaže Ronnie. “Samo je zaostao, zato što je...” Zastaje, i riječ ovaj put izlazi
kako treba. “Spor.”
“To nema veze”, kaže Ebbie. “Što ako... što ako ga je onaj ugrabio, Slupane? ‘Oćeš da ljudi kažu
da se to dogodilo zato što je zaosto za nama? je ubijen il’ tak’ neš’ zato što smo ga ostavili? ‘Oćeš da
ljudi kažu da je to bilo zbog nas?”
“Uh, čovječe”, kaže Ronnie. “Ne misliš stvarno da ga je Birar - Ribar - ugrabio?”
“Ne znam, i ne zanima me,” kaže Ebbie, “ali mi ne smeta što ga nema. Počeo mi je ići na živce.”
“O.” Ronnie uspijeva nabaciti istovremeno neodređen i zadovoljan izraz lica. Kakav moron, divi
se Ebbie. Kakav totalni i savršeni moron. Ako ne vjerujete u to, pomislite samo na to da Ronnie, koji je
jak kao konj, dopušta Ebbieju da ga časti indijanskim vatrama.
Vjerojatno će doći dan kada će Ronnie shvatiti da to više ne mora trpjeti, i tog dana će možda
zakucati Ebbieja u zemlju kao kolac za šator, ali Ebbie ne brine zbog toga: još je slabiji u slanju misli
naprijed.
“Ronnie”, kaže Ebbie.
“Što je?”
‘“Di smo bili kada je Tyler zapalio?”
“Ovaj... ispred Schimittovog dućana?”
“Tako je. A kud je otišo?”
“Nije reko.”
Ebbie vidi da za Ronnieja ovo već postaje istina, i zadovoljan je zbog toga. Okreće se T. J.-u. “Jesi
zapamtio?”
“Jesam.”
64
“Onda idemo.”
Odvoze se dalje. Tupan malo odmiče ispred Ebbieja i T. J.-a ulicom obrubljenom drvećem, i Ebbie
ga pušta. Približava bajk T. J.-evom i kaže: “Jesi nešto vidio tamo? Nekog tipa?”
T. J. vrti glavom. “Samo njegov bajk i tenisicu.” Zastaje, naprežući se da se sjeti. “Okolo je bilo
razbacanog lišća. Sa živice. I mislim da je bilo pero. Nešto kao vranino pero.”
Ebbieja ovo već ne zanima. Zaokupljen je pitanjem da li se ovog jutra zaista našao tako blizu
Ribara, dovoljno blizu da ovaj ugrabi jednog od njegovih frendova. Postoji krvožedni dio njega kojem
se ovo sviđa, koji uživa u pomisli da je neki tajanstveni monstrum bez lica ubio dosadnog Tya Marshalla
i pojeo ga za ručak. Postoji, također, djetinji dio njega koji se užasno boji čudovišta (taj dio će prevladati
večeras, dok bude ležao u krevetu i gledao u sjenke koje kao da zadobivaju obličje i primiču mu se)-Tu
je, naposljetku, prerano sazreli dio njega, koji poduzima instinktivne i hitne korake da ga udalji od
pogleda vlasti, u slučaju da Tylerov nestanak izazove ono što Ebbiejev otac naziva “pičvajzom”.
Ali i u Ebbieju Wexleru, kao i u Daleu Gilbertsonu i Tyevu ocu, Fredu, postoji čitav kontinent
fundamentalne nevjerice. Jednostavno ne može vjerovati da se Tyleru dogodilo nešto tako konačno. Čak
ni sada, poslije Amy St. Pierre i Johnnyja Irkenhama, izrezanog na komade i obješenog ispod krova
starog kokošinjca. Ovo su klinci za koje je Ebbie čuo iz večernjih vijesti, likovi iz TV-zemlje. Pošto nije
poznavao ni Amy ni Johna, oni su mogli umrijeti, kao što izmišljeni likovi uvijek umiru u filmovima
i na televiziji. Ty je nešto drugo. Ty je bio od krvi i mesa. Razgovarao je s Ebbiejem, i Ebbie s njim. U
Ebbiejevoj glavi to je jednako besmrtnosti. Ili bi trebalo biti. Ako je Ribar zgrabio Tya, tada bi mogao
svakoga. Uključujući i njega. Zbog toga, isto kao Dale i Fred, jednostavno ne vjeruje u to. Najdublji i
najskriveniji dio njegova bića, dio koji uvjerava ostatak njega da je na Planetu Ebbie sve cakum-pakum,
poriče Ribara i njegova nedjela. T. J. kaže: “Ebbie, misliš da...”
“Ma jok”, kaže Ebbie. “Iskrsnut će on već. Hajmo mi u park. Limenke i flaše možemo potražiti i
kasnije.”
Fred Marshall je ostavio svoju sportsku jaknu i kravatu u kancelariji, zavnuo rukave i pomaže Rodu
Tisburyju da raspakira novu tanjuraču marke Hiler. Tanjurača je prva iz nove Hilerove serije, i prava je
ljepotica.
“Već više od dvadeset godina čekam ovakvu spravicu”, kaže Rod. Vješto zavlači oštar rub poluge
ispod gornjeg ruba sanduka, i jedna od stranica s muklim treskom pada na betonski pod garaže za
održavanje. Rod je glavni mehaničar kod Goltza, i ovdje u održavanju nalazi se njegovo kraljevstvo.
“Bit će silna pomoć malim farmerima, i gradskim vrtlarima. Ako ih do jeseni ne prodaš bar deset, nisi
za ovaj posao.”
“Prodat ću dvadeset do kraja kolovoza”, kaže Fred sa savršenom sigurnošću. Ovaj sjajan mali
zeleni stroj, koji može poslužiti za još mnogo drugih stvari, privremeno je odagnao sve njegove brige;
uz njega ide još mnoštvo seksi-dodataka koji se priključuju i skidaju kao zimski umetak jakne. Volio bi
ga uključiti, oslušnuti kako radi. Taj dvocilindarski motor izgleda kao bombon.
“Frede?”
Fred se nestrpljivo osvrće. To je Ina Gaitskill, sekretarica Teda Goltza ’domaćica zgrade. “Što je?”
“Imaš poziv na liniji jedan.” Pokazuje preko poda hale - uskipjele od zveketave mašinerije i buke
pneumatskih odvijača koji odvrću šarafe na jednom starom traktoru Case - prema telefonu na zidu, gdje
trepće nekoliko dioda.
“Ina, možeš zapisati poruku? Htio sam pomoći Rodu da stavi akumulator u ovu zvijer i da...”
“Mislim da bi se trebao javiti. Zove neka Enid Purvis. Tvoja susjeda?
Fred je na trenutak zbunjen, a onda mu um, koji po navici pamti imena, priskače u pomoć. Enid
Purvis. Dekeova supruga. S ugla ulica Robina Hooda i Djeve Marian. Jutros je vidio Dekea. Mahnuli su
jedan drugom.
Istovremeno postaje svjestan da su Inine oči krupnije nego inače, a inače sočne usne nekako tanke.
Izgleda zabrinuto.
“O čemu se radi?” pita Fred. “Ina, govori, o čemu se radi?”
“Ne znam.” A onda, bojažljivo: “Nešto u vezi s tvojom ženom.”
65
“Najbolje je da se javiš”, kaže Rod, ali Fred već ide preko uljem umrljanog betonskog poda prema
telefonu.
Stiže kući deset minuta pošto je jurnuo s Goltzovog službenog parkirališta, škripeći gumama kao
tinejdžer. Najgori od svega bio je staloženi oprezan način na koji mu je Enid Purvis prenijela obavijest,
sav taj trud da ne zvuči uplašeno.
Setala je Potsie pokraj kuće Marshallovih, ispričala je, kada je čula Judy kako vrišti. I to ne jednom,
već dvaput. Enid je, naravno, učinila isto što i svaki dobar susjed, Bog je blagoslovio: otišla je do ulaznih
vrata, pokucala, a zatim otvorila poklopac otvora za poštu i zazvala kroz njega. Da nije dobila odgovor,
rekla je Fredu, vjerojatno bi pozvala policiju. Za to se ne bi čak ni vraćala kući; prešla bi ulicu do
Plotskyh i zvala odande. Ali-
“Dobro sam”, doviknula je Judy iz kuće, a onda se nasmijala. Smijeh je bio piskav, i završio je
drhtavim stenjanjem. Enid se zbog nečega učinio jeziviji od vrištanja. “Sve je to bio san. I Tyler je bio
san.”
“Jesi li se porezala, dušo?” upitala je Enid kroz otvor za poštu. “Da nisi pala?”
“Nije bilo nikakve košare”, odgovorila je Judy. Možda je rekla i borbe, ali je bila prilično sigurna
da je čula riječ košara. “I nju sam sanjala." Tada je, Enid je s oklijevanjem ispričala Fredu, Judy počela
plakati. Bilo je veoma uznemiravajuće slušati taj zvuk kako dopire iz otvora za poštu. Čk je i pas počeo
zavijati.
Enid ju je još jednom zazvala, pitala može li ući i uvjeriti se da se Judy nije ozlijedila.
“Odlazi!” doviknula je Judy. I usred plača se ponovo nasmijala - ljutitim, uzrujanim smijehom. “I
ti si san. Cijeli ovaj svijet je san.” Tada se začuo zvuk razbijanja stakla, kao da je potegnula vrč s kavom
ili vodom i srušila ga na pod. Ili ga bacila u zid.
“Nisam zvala policiju zato što je zvučala tako normalno”, rekla je Enid Fredu (a Fred je stajao s
telefonom između uha i ramena i rukom zalijepljenom za drugo da priguši buku u garaži, koju inače
voli, ali mu se u tom trenutku zabijala u glavu poput kromiranih čavala). “Fizički normalno, barem. Ali,
Frede... mislim da bi trebao otići doma i pogledati.”
Kroz glavu su mu munjevito prošle sve Judyne skorašnje neobične navike. I riječi Pata
Skarde. Mentalni poremećaj... Slušamo ljude kako kažu: ‘Taj i taj samo puko ali obično postoje znaci...
A on je vidio znake, zar ne?
Vidio ih je, i ništa nije poduzeo.
Fred parkira auto, praktični Ford Explorer, na stazi ispred kuće i žuri uz stepenice, već dozivajući
ime svoje žene. Nema odgovora. Čak i pošto je grunuo na vrata (gurnuo ih je tako jako da se mesingani
poklopac otvora za poštu oglasio besmislenim sitnim klak), nema odgovora. Rashlađena unutrašnjost
kuće čini mu se prehladna na koži, i shvaća da se znoji.
“Judy? Jude?”
Odgovora i dalje nema. Žuri niz hodnik prema kuhinji, gdje je najčešće zatječe kada usred dana
svrati do kuće da nešto uzme.
Kuhinja je okupana suncem i pusta. Stol i radna ploča su čisti; pribor blista; dvije šalice za kavu
stoje na rešetki za cijeđenje, namigujući na suncu tek umivenim površinama. Sunce namiguje i s
krhotina stakla u jednom kutu. Fred prepoznaje cvjetnu šaru na jednom komadu i shvaća da je to bila
vaza na prozorskoj dasci.
“Judy?” zove ponovo. Osjeća kako mu krv tutnji u grlu i sljepoočnicama. Ona se ne odaziva, ali je
čuje na katu, kako počinje pjevati.
“ U krošnji visoko... ljulja se beba... vjetar je ziba..."
Fred joj prepoznaje glas, i umjesto da zbog toga osjeti olakšanje, koža mu se još više ledi. Tu je
pjesmicu običavala pjevati Tyleru kad je njihov sin bio mali. Tylerova uspavanka. Fred je godinama
nije čuo da pjeva tu pjesmicu.
66
Vraća se do stubišta jer je opazio nešto što isprva nije. Grafika Andrewa Wyetha, Kristinin
svijet, skinuta je sa zida i naslonjena na rešetku grijača. Tapeta ispod kuke za sliku je na nekoliko mjesta
otrgnuta tako da se vidi gipsana ploča zida. Fred, kome je hladnije nego ikada, zna da je to Judy učinila.
To nije intuicija, a nije ni dedukcija. Nazovimo to telepatijom dugogodišnjih parova.
Odozgo plove, lijepo i nimalo falš, ali istovremeno potpuno ravno otpjevane, riječi pjesme: “... do
samog neba. Kad se grana slomi, kolijevka će pasti..."
Fred preskače po dvije stepenice, dozivajući je.
Hodnik na katu je u zastrašujućem neredu. Ovdje su postavili galeriju zajedničke prošlosti: Fred i
Judy ispred Madisonskih cipela, blues-kluba u koji su odlazili kada se u Čokoladnoj narukvici nije
događalo ništa zanimljivo; Fred i Judy kako plešu prvi valcer na svojoj svadbi dok ih uzvanici nasmijano
promatraju; Judy u bolničkoj postelji, iscrpljena, ali nasmiješena, držeći u naručju Tya, koji sliči na
umotanu štrucu kruha; fotografija farme Marshallovih pred kojom bi uvijek počela šmrcati, i još toliko
toga.
Većina ovih uramljenih fotografija skinuta je sa zida. Neke, kao ona s farmom, bačene su na pod.
Hodnik je posut svjetlucavim krhotinama stakla. I ovdje su na bar desetak mjesta napadnute tapete. Na
mjestu gdje je visjela slika Judy i Tya u bolnici papir je gotovo potpuno otrgnut, i Fred vidi da je grebala
i po gipsu ispod njega.
Neke od ogrebotina umrljane su krvlju koja se suši.
“Judy! Judy!”
Tylerova vrata stoje otvorena. Fred trči hodnikom, po staklu koje mu krcka pod mokasinama.
“... a ti ćeš Tvlere veliki narasti.”
“Judy! Ju...”
Zastaje na vratima, privremeno zanijemio.
Tyeva soba izgleda kao poslije bezobzirne premetačine u nekom detektivskom filmu. Ladice su
istrgnute iz pisaćeg stola i pobacane uokolo.
uglavnom prevrnute. Sam stol je odvučen od zida. Ljetna odjeća kao da je eksplodirala po sobi -
traperice i majice i donje rublje i bijele sportske čarape. Vrata ormara su otvorena i još je odjeće skinuto
s vješalica; ista ona bračna telepatija govori mu da je pobacala Tyeve hlače i košulje ne bi li se uvjerila
da se ništa ne skriva iza njih. Sako Tyeva jedinog odijela visi ukoso s ručke na vratima ormara. Njegovi
posteri su strgnuti sa zida, Mark McGwire je poderan na pola. Zidove iza postera je uglavnom ostavila
netaknute, ali je onaj jedan izuzetak prava divota. Iza pravokutnika gdje je visio poster zamka
(NATRAG U STARU DOMAJU), tapeta je gotovo potpuno zguljena sa zida. Na gipsanoj ploči ispod
nje ostalo je još krvavih pruga.
Judy Marshall sjedi na golom madracu sinova kreveta. Plahte su zgužvane u kutu sobe, zajedno s
jastukom. Krevet je odmaknut od zida. Judy sjedi pognute glave. Ne vidi joj lice - zaklanja ga kosa - ali
je odjevena u kratke hlače i vidi krvave mrlje i pruge na njenim osunčanim bedrima. Šake su joj
sklopljene iza koljena, izvan vidokruga, i Fredu je drago zbog toga. Ne želi vidjeti koliko je teško
ozlijeđena prije nego što bude morao. Srce mu tuče u grudima, živčani sustav je od navale adrenalina
otišao u crveno, a u ustima ima okus pregorjelog osigurača.
Ona ponovo počinje pjevati refren Tyeve uspavanke, i on to ne može podnijeti. “Nemoj, Judy”,
kaže, pošavši prema njoj kroz minsko polje koje je još prethodne večeri, kada je ušao poljubiti Tya za
laku noć, bilo razumno uredna dječačka soba. “Nemoj više, dušo.”
Ona, začudo, prestaje. Diže glavu, i on, susrevši njezin prestravljen pogled, gubi i ono malo daha
što mu je ostalo. To nije samo užas. To je praznina, kao da je nešto u njoj kliznulo u stranu i otkrilo crnu
rupu.
“Nema Tya”, jednostavno izgovara. “Gledala sam iza svih slika iza kojih sam mogla... Bila sam
sigurna da će biti iza one jedne, da mora biti baš iza nje...”
Pokazuje prema mjestu gdje je visio irski reklamni poster, i Fred vidi da su joj četiri nokta s te šake
djelomično ili potpuno otkinuta. Prevrće mu se želudac. Prsti joj izgledaju kao da su umočeni u crvenu
tintu. Kamo sreće da je tinta, razmišlja Fred. Kamo sreće.
"...ali to je, naravno, samo slika. Sve su to samo slike. Sada vidim da je tako.”
67
Zastaje, pa jekne: “Abbalah! Munshun! Abbalah-gorg, Abbalah-doon! Jezik joj se pruža iz usta -
pruža se do nemoguće dužine, kao u crtanom filmu - i vlažno prelazi preko nosa. Fred ne vjeruje u ono
što je vidio. Toje kao da stigneš usred projekcije filma strave, otkriješ da je stvaran i ne znaš što da radiš.
Što bi trebao učiniti? Što se radi kada otkriješ da je žena koju voliš sišla s uma - ili bar izgubila dodir sa
stvarnošću - šta se tada radi? Kako se, dođavola, nosiš s tim?
Ali on je voli, voli je još od prvog tjedna njihova poznanstva, bespomoćno i potpuno i bez trunke
kajanja, i ljubav mu sada govori što da radi. Sjeda pokraj nje na krevet, grli je oko ramena i jednostavno
je drži. Osjeća je kako drhti iz unutrašnjosti bića. Tijelo joj vibrira kao zategnuta žica.
“Volim te”, kaže on, iznenađen vlastitim glasom. Zapanjujuće je da iz uzavrelog kotla zbunjenosti
i straha može poteći takva prividna smirenost.
“Volim te, i sve će biti u redu.”
Ona ga gleda, i nešto joj se vraća u oči. Fred ne može reći da je to razum (bez obzira koliko bi volio
da može), ali jest neka vrsta svjesnosti. Svjesna je gdje se nalazi, i tko je s njom. Tada joj se lice grči od
svježeg bola i počinje jecati. To je iscrpljen, izgubljen zvuk koji mu para srci Živce, um i srce.
“Nema Tya”, kaže Judy. “Gorg ga je opčinio, a abbalah ga je odnio. Abbalah-doon!” Niz obraze
joj teku suze. Kada podiže ruku da ih obriše, prsti ostavljaju grozne krvave pruge.
Iako je uvjeren da je Ty dobro (Fred danas definitivno ništa ne predosjeća, ako ne računamo
ružičasta predviđanja prodaje novog Hilera), osjeća kako ga prolazi jeza na prizor tih pruga, ali to nije
zbog njezina stanja, već zbog onoga što je upravo rekla: Nema Tya. Ty je s frendovima; rekao je Fredu
da on, Ronnie, T. J. i onaj nesimpatični Wexlerov mali namjeravaju provesti dan “glupirajući se”.
Obećao je, ako ostala tri dječaka odu nekamo kamo on ne bude htio ići, da će se vratiti ravno doma. Čini
se da su sve baze pokrivene, pa ipak... zar nije činjenica da postoji stvar koja se zove majčinska
intuicija? Pa, razmišlja on, možda, na Foxu.
Podiže Judy na ruke i ponovo je užasnut, ovaj put time koliko je lagana. Izgubila je bar deset kila
otkad sam je posljednji put ovako podigao, razmišlja. Najmanje deset. Kako to nisam primijetio? Ali
zna kako. Dijelom zbog zaokupljenosti poslom, ostatak je činilo tvrdoglavo odbijanje da se odrekne
uvjerenja da su stvari u osnovi u redu. Eto, razmišlja, noseći je iz sobe (ruke su joj umorno uspuzale i
ovile mu se oko vrata), sada sam ispravio i tu malu zabludu. I zaista vjeruje u to, usprkos slijepom
uvjerenju da je njegov sin izvan opasnosti.
Judy za vrijeme rušilačkog napada nije bila u njihovoj sobi, i ova se Fredu čini kao blagotvorna
oaza normalnosti. Izgleda da Judy osjeća isto. Umorno uzdiše, i ruke joj padaju s muževa vrata. Ponovo
plazi jezik, ali ovaj put samo slabašno oblizuje gornju usnu. Fred se saginje i spušta je na pa krevet. Ona
podiže ruke i promatra ih.
“Porezala sam se... izgrebla se...”
“Da”, kaže on. “Donijet ću ti nešto za to.”
“Kako...?”
Na trenutak sjeda pokraj nje. Glava joj je utonula u dvostruku mekoću jastuka, i počinju joj padati
kapci. Čini mu se da joj u očima i dalje vidi, pored čuđenja, onu zastrašujuću prazninu. Nada se da se
vara.
“Ne sjećaš se?” pita je nježno.
“Ne... jesam li pala?”
Fred odlučuje izbjeći odgovor. Ponovo je u stanju razmišljati. Pomalo, doduše, ali ipak. “Dušo, što
je gorg? Što je abbalah? Je li to neka osoba?”
“Ne... znam... Ty...”
“Ty je dobro”, kaže on.
“Nije...”
“Je”, uporan je on. Možda se trudi da uvjeri oboje prisutnih u ovoj dopadljivoj, ukusno namještenoj
sobi. “Ti se sad lijepo odmori, dušice. Idem samo uzeti par stvari.”
Oči joj se sklapaju. Čini mu se da će zaspati, ali joj se kapci s naporom ponovo napola otvaraju.
68
“Ostani ležati”, kaže on. “Nema ustajanja i šetanja. Dosta je toga. Sirota Enid Purvis ostarjela je
godinu dana od straha. Obećavaš?”
‘Obećavam...” Kapci joj ponovo padaju.
Fred odlazi u kupaonicu, osluškujući zvukove iza sebe. Nikada nije vidio nekoga tko izgleda toliko
izmoždeno kao Judy sada, ali luđaci su lukavi, i usprkos urođenoj sposobnosti za poricanje u nekim
stvarima, Fred se više ne može obmanjivati u vezi duševnog stanja svoje žene. Luda? Istinski, kao struja,
kao udarena mokrom krpom? Vjerojatno ne. Ali svakako izvan kolosijeka. Privremeno izvan kolosijeka,
dodaje, otvarajući ormarić za lijekove.
Uzima bočicu Mercurochromea, i proučava ostale bočice na pollici. Nema ih puno. Uzima onu
sasvim lijevo. Sonata, iz gradske apoteke, jedna kapsula prije spavanja, ne uzimati više od četiri večeri
zaredom, recept potpisao doktor Patrick J. Skarda.
Fred ne vidi cijeli krevet u ogledalu, ali vidi podnožje... i jedno Judyno stopalo. I dalje je na krevetu.
To je dobro. Istresa nekoliko Sonata, a zatim i četkice za zube iz čaše - ne pada mu na pamet da silazi
po čistu čašu i da je toliko dugo ostavi samu.
Puni čašu i vraća se u sobu s vodom, pilulom i bočicom Mercurochromea. Judy žmiri. Diše tako
polako da joj mora spustiti ruku na grudi da bi osjetio ima li daha.
Gleda u pilulu za spavanje, premišlja se, a onda prodrma Judyno rame. “Judy! Jude! Probudi se
načas, dušo. Samo da uzmeš pilulu, može?"
Ona ne pušta ni glasa od sebe, i Fred odlaže Sonatu na stranu. Izgleda da ipak neće biti potrebna.
Javlja mu se tračak optimizma zbog brzine kojom je zaspala, i dubine sna. U njoj kao da je pukla vreća
puna neke gadosti, izlila otrov i ostavila je slabu i umornu, ali možda ponovo zdrava Je li to stvarno
moguće? Fred ne zna, ali je siguran da se ona ne pretvara da spava. Sve sadašnje Judyne muke počele
su s nesanicom, i nesanica je ostala da je muči do kraja. Iako tek mjesec ili dva pokazuje
zabrinjavajuće simptome - razgovara sa sobom i radi tu nenormalnu i odvratnu stvar S jezikom, između
ostalog - još se od siječnja nije pošteno naspavala. Otuda Sonata. Čini se da ju je sada konačno stigao
san. Zar je pretjerano nadati se da će se poslije normalnog sna probuditi kao ona stara, normalna Judy?
Da su je brige za sinovu sigurnost tijekom ljeta zbog Ribara dovele do neke vrste pražnjenja? Možda, a
možda i ne... ali je Fred barem dobio na vremenu da smisli što da radi dalje, i bilo bi dobro da to iskoristi.
Jedna stvar mu se čini neospornom: ako Ty bude prisutan kada mu se majka probudi, Ty će imati mnogo
sretniju majku. Treba samo što prije pronaći Tya.
Prva pomisao mu je da nazove doma Tyeve trendove. To bi bar bilo lako; njihovi brojevi su na
hladnjaku, ispisani Judynim urednim, unatrag zakošenim rukopisom, zajedno s brojevima vatrogasaca,
policije (uključujući i privatni broj Dalea Gilbertsona; Dale je stari prijatelj) i hitne pomoći u French
Landingu. No dovoljan je trenutak da shvati koliko bi to bilo pogrešno. Ebbieju je umrla majka, a njegov
otac je neugodni moron - Fred ga je samo jednom sreo, i taj jedan put je previše. Fred ne voli kada
njegova žena nekim ljudima lijepi etiketu “kockastoglavih” (A što zamišljaš da si ti, pitao ju je
jednom, nebeska kraljica?), ali u slučaju Petea Wexlera naziv savršeno pristaje. Taj nema pojma gdje
su dječaci, i nije ga briga.
Gospođa Metzger i Ellen Renniker bi možda znale, ali pošto je nekada i sam bio dječak na ljetnim
praznicima - kada je čitav svijet tvoj, i postoji bar dvije tisuće mjesta gdje možeš otići - Fred snažno
sumnja u to. Postoji mogućnost da dječaci ručaju (približava se vrijeme za to) kod Metzgerovih ili
Rennikerovih, ali je pitanje je li ta neznatna mogućnost vrijedna toga da nasmrt preplaši dvije žene?
Zato što će prvo pomisliti na Ribara, to je sigurno koliko je sigurno da je Bog stvorio ribice... i ribare da
ih love.
Spustivši se još jednom na krevet pokraj žene, Fred osjeća prvi žalac zebnje zbog sina, i odlučno
ga potiskuje. Nije trenutak da se boji strašila. Mora imati na umu da mentalni problemi njegove žene i
sinova sigurnost nisu povezani - osim u njegovoj glavi. Sada se treba pobrinuti da joj dovede Tya, živog
i zdravog, i tako pokaže da su njena strahovanja neosnovana. Fred gleda na sat sa svoje strane kreveta i
vidi da je jedanaest i petnaest. Kako vrijeme leti kad se zabavljaš, pomišlja. Pored njega, Judy kratko,
dahtavo zahrče. Zvuk je tih i sasvim damski, ali se Fred ipak trza. Kako ga je uplašila kada ju je vidio u
Tyevoj sobi! I dalje je sav napet.
69
Možda će Ty doći s frendovima ovamo na ručak. Judy kaže da to često rade zato što Metzgerovi
nemaju bogzna što za jelo, a gospođa Renniker dječacima obično poslužuje “bućkuriš”, tajanstveno jelo
s knedlima i nekakvim sivim mesom. Judy im priprema Campbellovu juhu i sendviče sa salamom, stvari
koje vole. Ali Ty ima kod sebe dovoljno love da ih odvede u McDonald’s pored onog malog tržnog
centra na sjevernoj strani, ili u Sonnyjev putujući restoran, jeftin lokal s otužnom atmosferom pedeseih.
A Ty nije škrt da počasti frendove. Velikodušan je dječak.
“Pričekat ću do ručka”, mrmlja Fred, potpuno nesvjestan da glasno razmišlja. Sigurno je da neće
probuditi Judy; čvrsto je zaspala. “A onda...”
Šta onda? Ne zna, zapravo.
Silazi u prizemlje, uključuje Gospodina Kavića, i zove na posao. Moli Inu da obavijesti Teda
Goltza da se do kraja dana neće vraćati - Judy nije dobro. Prehlada, kaže. Povraćanje i sve ostalo.
Nabraja ljude s kojima se trebao vidjeti, i kaže joj da zamoli Otta Eismana da se pobrine za njih. Otto
jedva čeka takvu priliku.
Dok razgovara s njom, nešto mu pada na pamet, i odmah zatim ipak zove Metzgerove i
Rennikerove. Kod Metzgerovih dobiva automatsku sekretaricu i prekida vezu ne ostavivši poruku. Ellen
Renniker, međutim odmah diže slušalicu. Nastojeći zvučati opušteno i vedro - ide mu to, nije slučajno
vraški sposoban prodavač - moli je da se Ty javi kući ako dječaci svrate na ručak. Kaže da mora nešto
reći sinu, tonom koji ukazuje da je to što mu ima reći nešto dobro. Ellen odgovara da hoće, ali dodaje
da je T. J. imao četiri ili pet dolara koji su ga svrbjeli u trapericama kada je ujutro krenuo od kuće, tako
da ne očekuje da će ga vidjeti prije večere.
Fred se vraća na kat i baca pogled u sobu. Judy nije prstom maknula, i on pretpostavlja da je to
dobro.
Ne. U svemu ovome nema ničeg dobrog.
Umjesto da popusti sada kada su stvari pod kontrolom - na neki način - zebnja u njemu kao da se
pojačava. To što ponavlja sebi da je Ty s drugovima više ne pomaže. Suncem okupana, tiha kuća nekako
mu izgleda sablasno. Postaje svjestan da više ne želi da vidi Tya živog i zdravog samo zbog svoje žene.
Kuda su dječaci mogli otići? Postoji li mjesto...?
Naravno da postoji. Tamo gdje kupuju Magične karte. Za onu glupavu, nerazumljivu igru koju
igraju.
Fred Marshall se žurno vraća u prizemlje, uzima telefonski imenik, prelistava Žute stranice, i zove
7-Eleven. Kao i većina žitelja French Landinga, Fred svraća u 7-Eleven četiri ili pet puta tjedno - po
limenku sode, ili karton soka od naranče - i prepoznaje grleni naglasak Indijca koji tamo radi. Odmah
se prisjeća čovjekova imena: Rajan Patel. To je stari trik prodavača, držati što više imena u glavi. Ovdje
je svakako od pomoći. Pošto je čuo da ga Fred oslovljava kao gospodina Patela, prodavač odmah postaje
ljubazan i spreman pomoći na svaki način. Nažalost, ne može mnogo. Previše dječaka. Kupuju Magične
karte, Pokemone i bejzbolske sličice. Neki ih razmjenjuju pred dućanom. Kaže da se sjeća trojice koja
su jutros došla na biciklima. Kupili su slurpeeje i karte, a onda su se nešto prepirali pred dućanom.
(Rajan Patel ne spominje psovanje, iako dječake pamti najviše zahvaljujući tome.) Malo kasnije, kaže,
otišli su svojim putem.
Fred pije kavu ne sjećajući se kada je napunio šalicu. Svježe niti nespokojstva pletu svilenkaste
paukove mreže u njegovoj glavi. Tri dječaka.
Trojica.
Znaš da to ništa ne znači, zar ne? kaže sebi. Zna, i istovremeno ne zna. Ne može također,
povjerovati da je i njega uhvatila Judyna ludost, kao prehlada. Ovo je samo... pa... ludost radi ludosti.
Traži od Patela da opiše dječake, i nije previše iznenađen što ovaj ne može. Misli da je jedan od
njih bio malo deblji, ali nije siguran u to. “Žao mi je, ali prođe ih tako mnogo”, kaže. Fred mu odgovara
da razumije. I zaista razumije, ali ni sve razumijevanje svijeta neće mu pomoći da se smiri.
Tri dječaka. Ne četvorica, već trojica.
Već je vrijeme i za ručak, ali Fred nije nimalo gladan. Sablasna, sunčana tišina opstaje. Paukove
mreže nastavljaju se plesti.
Ne četvorica, već trojica.
70
Ako je gospodin Patel vidio Tyevo društvo, debeljuškasti dječak je sigurno bio Ebbie Wexler.
Pitanje je tko su bila druga dvojica? I tko je nedostajao? Koji je od njih bio toliko glup da se odvoji?
Nema Tya. Gorg ga je opčinio, a abbalah ga je odnio.
Riječi bez smisla, nema sumnje... ali se Fredu svejedno ježe podlaktice. S treskom spušta šalicu s
kavom. Zna što će: počistit će slomljeno staklo. Da, to je sljedeći korak.
Pravi sljedeći korak, logičan korak, čuje šapat u glavi dok ide uz stepenice, i odmah ga potiskuje.
Siguran je da su u policiji u posljednje vrijeme preplavljeni pozivima histeričnih roditelja koji kakvih
sat vremena ne mogu pronaći svoju djecu. Posljednji put kada je vidio Dalea Gilbertsona, jadničak je
izgledao iznureno i smrknuto. Fred ne želi biti obilježen kao dio problema umjesto kao dio rješenja. A
ipak...
Ne četvorica, već trojica.
Uzima metlu i lopaticu iz spremišta pokraj praonice i počinje mesti slomljeno staklo. Završivši,
provjerava Judy, vidi da i dalje spava (još dublje nego prije, kako se čini), i odlazi do Tyeve sobe. Ako
je Ty vidi ovakvu, uznemirit će se. Pomislit će da njegovoj mami fali mnogo više od poneke koze.
O tome se ne moraš brinuti, šapuće njegov um. Pošto neće vidjeti mama, ni večeras niti ikada više.
Gorg ga je opčinio, a abbalah ga odnio.
“Prestani”, govori si Fred. “Ne budi baba.”
Ali kuća je previše pusta, previše tiha, i Freda Marshalla mori strah.
Dovođenje Tylerove sobe u kakav-takav red traje duže nego što je Fred očekivao; njegova žena je
prošla kroz nju kao tajfun. Otkuda toj ženici tolika snaga? Je li to snaga bezumnika? Može biti, ali Judy
nije potrebna snaga bezumnika.
Kada ta nešto naumi, pravi je stroj.
U trenutku kada dovršava s pospremanjem, prošlo je skoro dva sata i jedini očigledan trag je
izgrebeni pravokutnik tapeta gdje je visio irski poster. Sjedeći na Tylerovu ponovo složenom krevetu,
Fred osjeća da što duže gleda u to mjesto, sve manje može podnijeti prizor bijelog gipsa, koji strši kao
slomljena kost kroz probijenu kožu. Oprao je tragove krvi, ali ne može ništa učiniti s brazdama koje je
napravila noktima.
O, da, mogu, pomišlja. Naravno da mogu.
Tyev ormar za odjeću je od mahagonija, komad namještaja koji su dobili u nasljedstvo od nekog
daljeg rođaka s Judyne strane. Pomaknuti ga nije posao za jednog čovjeka, ali to Fredu pod trenutnim
okolnostima nimalo ne smeta. Podvlači ostatke krpare ispod njega da ne ošteti parket, i počinje ga vući
preko sobe. Postavljen uza suprotni zid, pokriva najveći dio izgrebenog mjesta. Zaklonivši ogoljeno
mjesto, Fred se osjeća bolje. Normalnije. Tyler nije došao kući na ručak, ali Fred nije ni očekivao
da hoće. Vratit će se najkasnije do četiri. Prije večere. Garantirano.
Fred se vraća u bračnu sobu, usput masirajući križa. Judy se još nije pomaknula, i ponovo joj
zabrinuto spušta ruku na grudi. Disanje joj je sporo, ali postojano. To je u redu. Liježe pokraj nje, diže
ruke da olabavi kravatu i smije se napipavši otkopčan okovratnik. Sako i kravata su mu ostali kod
Goltza. Pa, dan je bio prava ludnica. Zasad mu godi da samo tako leži u klimatiziranom miru, da odmara
bolna leđa. Premještanje onog ormara bilo je vraški naporno, ali mu je drago što je to obavio. Uostalom,
nema šanse da zaspi, previše je uzrujan. Osim toga, drijemanje usred dana nikada nije bilo njegov običaj.
Razmišljajući tako, Fred pada u san.
Pokraj njega, u svome snu, Judy počinje šaptati. Gorg... abbalh... Grimizni kralj. I ime neke žene.
Ime je Sophie.
6.
Telefon na stolu u sobi za dežurstva policije French Landinga počinje zvoniti. Bobby Dulac je
upravo tražio zlato u nosu. Briše najnoviji nalaz o đon cipele i diže slušalicu.
‘“Alo, ovdje policija, pozornik Bobby Dulac, kako vam mogu pomoći?”
71
“Hej, Bobby, ovdje Danny Tcheda.”

Bobbyja osjeti nelagodu. Danny Tcheda - prezime se gotovo izgovara čita- jedan je od četrnaest
stalno zaposlenih RMP8 policajaca. Trenutno je na dužnosti, i redovna procedura nalaže da se policajci
na dužnosti javljaju preko radiostanice - otuda, zapravo, ono R u skraćenici. Jedini izuzetak je napravljen
u slučaju Ribara. Dale je dozvolio da se policajci u patroli jave telefonom ako misle da imaju situaciju
koja je na neki način povezana s ubojicom. Vani je previše njih naćulilo uši, uključujući bez sumnje i
Wendella Seronju Greena.
“Što ima, Danny?”
“Možda nije ništa, a možda nešto što nije dobro. U prtljažniku imam bicikl i tenisicu. Našao sam
ih u Ulici Queen. Blizu Maxtonovog staračkog doma.”
Bobby privlači bilježnicu i počinje pisati. Trn nelagode prerastao je u osjećaj propadanja.
“Biciklu ništa nije falilo,” nastavlja Danny, “stajao je tamo naslonjen na nožicu, ali u kombinaciji
s tenisicom...”
“Da, da, shvaćam što misliš, Danny, ali nisi trebao ništa dirati ako se pokaže da se radi o dokaznom
materijalu.” Molim te, Bože, ne daj da bude dokazni materijal, razmišlja Bobby Dulac. Samo da ne bude
još jedan.
Majka Irme Freneau je malo prije toga bila kod Dalea, i iako nije bilo vrištanja i galame, izašla je
sa suzama na obrazima i blijeda kao smrt. Još nije sigurno da je djevojčica Ribarova treća žrtva, ali...
“Morao sam, Bobby”, govori Danny. “Patroliram solo, i nisam htio da ovo ide preko radija, pa sam
morao naći telefon. Da sam ostavio bicikl tamo, netko drugi bi petljao oko njega. Možda bi ga i ukrao.
To je dobar bajk, Schwinnov trobrzinac. Bolji nego onaj moga klinca.”
“Koji je tvoj položaj?”
“7-Eleven, gore na brdu kad ideš 35-icom. Mjesto gdje su bili bajk i tenisica obilježio sam kredom.
Uzimao sam ih u rukavicama, a tenisicu sam stavio u vrećicu za dokazni materijal.” Danny zvuči sve
usplahirenje. Bobby zna kako mu je, i shvaća kakve je odluke morao donijeti. Patrolirati sam je teško,
ali French Landing već plaća više policajaca - stalno zaposlenih i honorarnih - nego što budžet može
podnijeti. Ako se, naravno, stvar s Ribarom potpuno ne otme kontroli; u tom slučaju će gradski oci bez
sumnje otkriti da budžet može biti još rastezljiviji.
Možda se već otela kontroli, razmišlja Bobby.
“U redu, Danny. U redu je. Kužim.” Druga je stvar hoće li Dale skužiti.
Danny spušta glas. “Nitko ne mora znati da sam prekinuo lanac dokaza, zar ne? Mislim, ako se
ikad postavi pitanje. Na sudu, ili tako nešto."
“To valjda ovisi o Daleu.” O Bože, razmišlja Bobby. Upravo mu je pao na pamet novi problem.
Svi pozivi koji idu preko ovog telefona se automatski snimaju. Bobby odlučuje da će aparatura za
snimanje pretrpjeti kvar, unatrag, od otprilike dva popodne.
“Hoćeš da ti kažem još jednu stvar?” pita Danny. “Bitnu stvar? Nisam htio da ljudi vide. Ne moraš
biti jebeni Sherlock Holmes da doneseš zaključke kad vidiš bicikl da tako stoji, ostavljen. A narod je na
rubu panike, naročito poslije one opasno nepromišljene priče u jutrošnjim novinama. To je još jedan
razlog što nisam htio zvati od Maxtona.”
“Prespojit ću te. Najbolje je da razgovaraš s Daleom.”
Krajnje ojađenim glasom, Danny zaključuje: “O, čovječe.”
U kancelariji Dalea Gilbertsona stoji ploča s uvećanim fotografijama Amy St. Pierre i Johnnyja
Irkenhama. Dale strahuje da će uskoro biti dodana i treća fotografija - Irme Freneau. Dale sjedi za stolom
ispod dvije aktualne fotografije, i puši Marlboro 100’s. Uključio je ventilator. Nada se da će tako
rastjerati dim. Sarah bi ga vjerojatno ubila kada bi saznala da ponovo puši, ali, zaboga, mora imati
bar nešto.
8
Kratica za Radio Mobile Patrol ili Radio Mounted Patrol kojom se označava policijski patrolni automobil. Nap. prev.
72
Njegov razgovor s Tansy Freneau bio je kratak, ali mučan. Tansy pije, i redovna je gošća u Sand
Baru, pa je za vrijeme razgovora miris kave s brendijem bio tako prodoran kao da joj izbija iz pora (još
jedan izgovor za ventilator). Bila je polupijana, i Daleu je bilo drago što je tako. Bar je bila mirna. Nije
bilo sjaja u njenim mrtvim očima, kava s brendijem ne pomaže na taj način, ali je bila mirna. Jest strašno,
ali čak je rekla: “Hvala vam na pomoći, gospodine”, prije nego što je otišla.
Tansyn bivši - Irmin otac - živi na drugom kraju države, u Green Ba yu (“Green Bay je ‘đavolji
grad’”, govorio je Daleov otac, Bog će znati zašto), gdje radi u jednoj garaži i, prema Tansynoj priči,
uzdržava nekoliko barova, s imenima kao što su Kazneni prostor i 50 jardi. Do danas je bilo koliko-
toliko razloga da se vjeruje - ili bar da se nada - da je Richard Cubby Freneau oteo svoju kćerku.
Elektronski dopis iz policijske postaje u Green Bayu došao je glave i toj maloj nadi. Cubby Freneau živi
sa ženom koja ima dvoje djece, i onog dana kada je Irma nestala bio je u zatvoru - zbog opijanja i
remećenja javnog reda i mira. Tijelo još nije pronađeno, a Tansy nije primila pismo od Ribara, ali...
Vrata se otvaraju. Bobby Dulac gura glavu u kancelariju. Dale žurno gnječi cigaretu o unutrašnji
zid kante za smeće, usput opekavši prste žarom.
“Sunce mu žarko, Bobby, znaš li ti kucati?’
“Oprostite, šefe.” Bobby nezainteresirano gleda u dim koji se diže iz kante. “Danny Tcheda je na
telefonu. Mislim da biste trebali preuzeti poziv.”
“O čemu se radi?” Ali već zna. Zašto bi se inače javljao telefonom?
Bobby samo ponavlja, ne bez suosjećanja: “Mislim da biste trebali preuzeti poziv.”
Auto koji je poslala Rebecca Vilas dovozi Henryja u Maxtonov starački dom u pola četiri, sat i pol
prije zakazanog početka plesa u čast Festivala jagoda. Zamisao je da starci prvo ogladne na plesnom
podiju pa da ih onda potjeraju u kantinu - prigodno okićenu - na raskošnu poznu (sedam i trideset je kod
Maxtona itekako kasni sat) večeru. S vinom, za one koji ga piju.
Rebecca Vilas je regrutirala mrzovoljnog Petea Wexlera da dovuče sve one disko pizdarije (Henry
je za Petea “slijepi mjenjač ploča”). Spomenute pizdarije čine dva zvučnika (povelika), jedan gramofon
(lagan, ali jebeno nezgodan za nošenje), jedno pretpojačalo (veoma teško), raznorazni kablovi (potpuno
zamršeni, ali to je problem slijepog mjenjača ploča) i četiri kutije samih ploča, koje su zastarjele prije
sto godina. Pete pretpostavlja da slijepi mjenjač ploča nikada nije čuo za CD.
Posljednja stavka je vreća s odijelom na vješalici. Pete je zavirio unutra i utvrdio da je odijelo
bijelo.
“Objesite ga tamo, molim vas”, kaže Henry, s nepogrešivom točnošću pokazujući prema spremištu
koje mu je dodijeljeno za garderobu.
“Okej”, kaže Pete. “A što je to, ako smijem pitati?”
Henry se smiješi. Savršeno dobro zna da je Pete već virnuo unutra. Čuo je šuštanje najlona i
zveckanje zatvarača koje nastaje kada netko odvoji vreću od vješalice na vrhu. “U toj vreći, prijatelju
moj, Simfonijski Stan, Big Band Doajen, čeka da ga odjenem i oživim.”
“Aha”, kaže Pete, nesiguran je li dobio odgovor ili ne. Sve što zna je da su one ploče bile gotovo
jednako teške kao pretpojačalo. Netko bi tom slijepom mjenjaču ploča trebao reći za CD-e, veliki
tehnološki korak naprijed.
“Postavili ste mi pitanje; mogu li i ja vama?”
“Samo izvolite”, kaže Pete.
“Čini mi se da je danas popodne k Maxtonu dolazila policija”, kaže slijepi mjenjač ploča. “Više
nisu tu, ali su bili kada sam stigao. O čemu se radi? Nadam se da među starcima nije bilo pljačke ili
tučnjave?”
Pete zastaje usred hoda ispod velike kartonske jagode, držeći vreću s odijelom i gledajući u slijepog
mjenjača ploča sa zaprepaštenjem koje Henry gotovo može opipati. “Kako znate da su murjaci bili
ovdje?”
Henry stavlja prst na nos i naginje glavu u stranu. Odgovara promuklim, zavjereničkim šapatom.
“Nanjušio sam nešto plavo.”
73
Pete izgleda zbunjeno, razmišlja da li da pita dalje, i odlučuje da to ne čini. Nastavivši put prema
spremištu za metle-garderobi, kaže: “Glume konspiraciju, ali mislim da tragaju za još jednim nestalim
djetetom.”
S Henryjeva lica nestaje izraz šaljive znatiželje. “Blagi Bože”, kaže.
“Došli su i začas opet otišli. Ovdje nema djece, gospodine... ovaj, Leyden?”
“Leyden”, potvrđuje Henry.
“Dijete bi ovdje stršalo ko ruža u koprivama, ako me shvaćate."
Henry ne smatra da se starci na bilo koji način mogu usporediti s koprivama, ali razumije što
gospodin Wexler hoće reći. “Ali zašto bi pomislili...?”
“Neko je našo nešto na pločniku”, kaže Pete. Pokazuje prema prozoru, a onda mu pada na pamet
da tip ne vidi. E, moronu, što bi rekao Ebbie. Spušta ruku. “Ako je oteto dijete, neko je vjerojatno prošo
kolima i zgrabio ga. Ovdje nema kidnapera, tol’ko vam mogu reć.” Peteu je smiješna sama pomisao da
bi neki pljesnivi starac iz Maxtona pokušao oteti klinca dovoljno velikog da vozi bajk. Klinac bi
vjerojatno slomio starca preko koljena kao suhu stabljiku.
“Ne”, kaže Henry trezveno, “to se čini malo vjerojatno, zar ne?”
“Ali pretpostavljam da murjaci moraju staviti točku na sva t i crtu na sva i.” Zastaje. “To je moja
mala šala.”
Henry se pristojno smješka, pomislivši da Alzheimerova bolest za neke ljude zapravo znači
poboljšanje. “Kada budete vješali moje odijelo, gospodine Wexler, biste li ga malo protresli? Tek toliko
da se izravnaju eventualni nabori?” Eventualni - što mu sad to znači? U domu postoji neka
nazoviknjižnica; možda će pogledati u rječnik. Kao što kažu u Reader’s Digestu, isplati se proširivati
rječnik, iako Pete sumnja da će mu se na ovom poslu to nešto naročito isplatiti.
Kad se vraća u dvoranu, slijepi mjenjač ploča - gospodin Leyden, Simfonijski Stan, tko god da je
- počinje raspetljavati kablove brzinom i točnošću od kojih Petea malčice hvata nervoza.
Siroti stari Fred Marshall sanja strašan san. To što zna da sanja trebalo bi pomoći da mu bude manje
strašan, ali nekako ne uspijeva. Sjedi s Judy u čamcu na vesla, vani na jezeru. Judy sjedi na pramcu.
Pecaju. On barem Peca; Judy samo pridržava svoj štap. Lice joj je bezizražajno. Blijeda je. Ima pogled
osobe ubijene u pojam. On se očajnički trudi da joj privuče pažnju, pokušavajući sva konverzacijska
otvaranja koja mu padaju na pamet. Nijedno ne pali. Ili da to izrazi, s obzirom na okolnosti, prilično
prigodnom metaforom: ne želi zagristi nijedan mamac. Praznim pogledom fiksira ribarsku košaru na
dnu čamca između njih dvoje. Između trski curi gusta, ljepljiva krv.
Nije to ništa, to je samo riblja krv, pokušava je umiriti, ali ona ne odmara. Ustvari, Fred ni sam nije
siguran. Razmišlja da pogleda u košaru, tek da bude siguran, ali mu se tada štap silovito trza - da nije
reagirao na Mjerne, izletio bi mu u vodu. Ova je stvarno velika!
Fred namata flaks, natežući se s ribom na drugom kraju za svaki pedalj. I kada ju je konačno
privukao blizu čamca, shvaća da nema mrežu. Dođavola s njom, razmišlja, vuci, pa kako bude. Trza
štap unatrag, izazivajući flaks da se sada prekine, i riba - najveća jebena jezerska pastrva koju je ikada
vidio - izlijeće iz vode i plovi kroz zrak u blistavom, koprcavom luku. Treska na dno čamca (tik pokraj
košare iz koje curi, zapravo) i počinje se bacati. Također proizvodi grozne zvuke gušenja. Fred
nikada nije čuo da riba ispušta takve zvuke. Naginje se naprijed i s užasom primjećuje da pastrva ima
Tylerovo lice. Njegov sin se nekako pretvorio u vukopastrvu, i sada crkava na dnu čamca. Guši se.
Fred poseže za njim, s namjerom da izvadi udicu i baci je natrag dok još ima vremena, ali mu ta
grozna, dahtava stvar klizi iz prstiju, ostavljajući samo svjetlucavu sluz krljušti. Tyriba progutao je cijelu
udicu, i nazubljeni vrh mu strši iz jedne od škrga, odmah ispod mjesta gdje ljudsko lice prelazi u krljušti.
Zvuci Tyeva gušenja postaju glasniji, krkljavijii mučniji...
Fred se uspravlja s tihim uzvikom, s osjećajem da se sam guši. Na trenutak je potpuno zalutao u
prostoru i vremenu - izgubljen u iskliznuća, mogli bismo reći - a onda shvaća da je u svojoj spavaćoj
sobi, sjedi uspravljen na krevetu koji dijeli s Judy.
Primjećuje da je svjetlost ovdje mnogo mutnija, zato što je sunce prešlo na drugu stranu
kuće. Bože, razmišlja, koliko sam spavao? Kako sam mogao...
74
Ali to nije sve: onaj grozni zvuk gušenja došao je s njim iz sna i sad je tu, glasniji nego ikad.
Probudit će Judy, i uplašiti je...
No Judy više nije u krevetu.
“Jude? Judy?”
Ona sjedi u kutu. Oči su još raširene i prazne, baš kao u snu. Iz usta joj strši kraj zgužvana papira.
Grlo joj je groteskno napuhnuto, i Freda podsjeća na kobasicu prženu dok se crijevo nije toliko
napuhnulo da svaki tren može prsnuti.
Sve je to papir, pada mu na pamet. Isuse, ugušit će se papirom.
Fred se prevrće s kreveta i dočekuje se na koljena kao gimnastičar u doskoku. Poseže za njom. Ona
mu se i ne pokušava izmaknuti, bar da mu tako olakša zadatak. I mada se guši, u očima joj i dalje ne
vidi nikakav izraz. To su dvije prašnjave nule.
Fred joj čupa kuglicu papira iz usta. Iza nje je još jedna. Gura joj dva prsta između čeljusti, hvata
drugu kuglicu između prstiju (misleći Samo me nemoj ugristi, Judy, molim te) i izvlači je. Iza ove je
treća kuglica, duboko u ustima. Iako je zgužvana, Fred vidi otisnute riječi SJAJNA IDEJA, i prepoznaje
što je pokušala progutati: listove iz bloka koji joj je Ty poklonio za rođendan.
Ona se i dalje guši. Koža joj poprima modru boju.
Fred je hvata za nadlaktice i povlači uvis. Ona poslušno ustaje, ali čim je popustio zahvat, koljena
joj je savijaju i počinje padati. Pretvorila se u krpenu lutku. Zvuk gušenja traje. Njeno natečeno grlo...
“Pomozi mi, Judy! Pomozi mi, kučko!”
Nesvjestan što govori, silovito je povlači uvis - isto kao onaj štap za pecanje u snu - i okreće je kao
balerinu čim se popela na prste. Onda je prihvaća u medvjeđi zagrljaj, prekriživši ruke odmah ispod
njenih grudi, čvrsto pribijen uz njenu stražnjicu, u položaju koji bi bio veoma erotičan da se njegova
žena slučajno ne guši.
Zabija joj palac između dojki kao autostoper, i izgovara čarobnu riječ, istovremeno je oštro
povlačeći uvis i unatrag. Čarobna riječ glasi Heimlich, i djeluje. Iz Judynih usta izlijeću još dvije grude
papira, praćene mlazom bljuvotine koja je gotovo čista žuč - hrana koju je unijela u posljednja dvadeset
četiri sata svodi se na tri šalice kave i kiflić s pekmezom od borovnica. Ona zadašće, dvaput se nakašlje,
i počinje više ili manje normalno disati.
Spušta je na krevet... pušta je da padne na krevet. U križima ga divlje probada, što nije nikakvo
čudo: prvo Tyev ormar, a sada i ovo.
“Dobro, što si time mislila postići?” pita je glasno. “Što si, pobogu, mislila postići?”
Shvaća da je podigao ruku iznad Judyna uvis okrenuta lica kao da će je udariti. Dio njega je želi
udariti. Voli je, ali je u ovom trenutku i mrzi. Tijekom godina koje su proveli u braku zamišljao je mnoge
loše stvari koji bi im se mogle dogoditi - Judy bolesnu od raka, Judy paraliziranu u prometnoj nezgodi,
Judy kako pronalazi ljubavnika, a zatim traži razvod - ali mu nikada nije palo na pamet da bi Judy mogla
postati kukavica, a ovo je zapravo bilo to, zar ne?
“Što si mislila postići?”
Ona ga gleda bez straha... ali i bez ikakvog drugog izraza, također. Oči su joj mrtve. Njen muž
spušta ruku, razmišljajući: Prije bih je odrezao nego što bih te udario. Mogu se naljutiti na tebe, ljut
sam na tebe, ali bih prije odrezao ruku nego što bih te udario.
Judy se okreće na trbuh, licem prema prekrivaču, s kosom raširenom oko glave kao aureolom.
“Judy?”
Ništa. Samo leži, bez riječi.
Fred je nekoliko trenutaka promatra, pa odmotava jednu od natopljenih loptica od papira kojima
se pokušala ugušiti. Prekrivena je naškrabanim riječima. Gorg, abbalah, eeleelee, munshun, bas, lum,
opopanax: ove mu ništa ne znače.
Druge - gnjavator, šupak, cma, crveni, Chicago i Ty - razumije, ali ne i njihov smisao. Na jednoj
strani papira otisnuto je AKO IMATE PRINCA ALBERTA U KONZERVI, KAKO ĆETE GA
IZVADITI? Na drugoj, kao na teleprinteru zaglavljenom u režimu ponavljanja, niže se: CRNA KUĆA
GRIMIZNI KRALJ CRNA KUĆA GRIMIZNI KRALJ CRNA
75
Budeš li gubio vrijeme tražeći smisao u ovome, jednako si lud kao ona, razmišlja Fred. Ne smiješ
gubiti vrijeme...
Vrijeme.
Gleda na sat sa svoje strane kreveta i ne može vjerovati onome što vidi na njemu: 4:17 poslije
podne. Je li moguće? Gleda na ručni sat, i vidi da je.
Svjestan da je to budalasto, da bi čuo sina kako ulazi u kuću čak i u najdubljem snu, Fred odlazi do
vrata na prevelikim, utrnulim stopalima. "Ty!" viče. “Hey, Ty! TYLER!"
Čekajući odgovor koji neće doći, Fred shvaća da mu se život potpuno promijenio, vjerojatno
nepovratno. Ljudi ti govore da je to moguće - u tren oka, kažu, ne stigneš se okrenuti, kažu - ali ti ne
vjeruješ. A onda se digne vjetar.
Da ode do Tylerove sobe? Čisto da pogleda? Tek da se uvjeri?
Ty nije tamo - Fred zna da je tako - ali to svejedno čini. U sobi nema nikoga, kao što je znao da će
biti. I izgleda nadrealno izobličeno, gotovo zlokobno, s ormarom premještenim na drugu stranu.
Judy. Ostavio si je samu, idiote. Dosada je sigurno ponovo počela žvakati papir, oni su lukavi,
luđaci su lukavi...
Fred se trkom vraća u spavaću sobu i ispušta uzdah olakšanja vidjevši Judy kako kao što ju je
ostavio, na trbuhu i s kosom raširenom oko glave. Spoznaje da su njegove brige zbog poludjele žene
sada sporedne u odnosu na brige zbog nestalog sina.
Vratit će se najkasnije do četiri... garantirano. Bio je uvjeren u to. Ali četiri je došlo i prošlo. Digao
se snažan vjetar i otpuhao sve garancije. Fred prilazi svojoj strani kreveta i sjeda pokraj ispružene desne
noge svoje žene. Podiže slušalicu i ukucava broj. Broj se lako pamti, ima samo tri brojke.
‘“Alo, ovdje policija, pozornik Dulac na telefonu, nazvali ste 911, imate li neki problem?”
“Pozorniče Dulac, ovdje Fred Marshall. Htio bih razgovarati s Daleom, ako je još tamo.” Fred je
prilično siguran da je Dale tamo. Često ostaje do kasno navečer, naročito otkako...
Ostatak gura od sebe, ali mu u glavi onaj vjetar puše jače. Bučnije.
“Ovaj, gospon Marshalle, ovdje je, al’ je na sastanku, i mislim da ne bih smio...”
“Pozovite ga.”
“Gospon Marshalle, niste me čuli. Razgovara s dvojicom iz WDP-a9 i čovjekom iz FBI-a. Ako
biste mi rekli...”
Fred zatvara oči. Zanimljivo, zar ne? Stvar je zapravo zanimljiva. Nazvao je 911, ali se čini da je
idiot na drugom kraju to zaboravio. Zašto? Zato što se radi o nekome koga poznaje. To je samo stari
Fred Marshall, pretprošle godine je od njega kupio Deereov motokultivator. Sigurno je okrenuo 911
zato što mu je bilo lakše nego da okreće privatni broj. Zato što nitko koga Bobby poznaje ne može zaista
imati hitan slučaj.
Fred se prisjeća da je jutros imao sličnu pomisao - ali onaj drugi Fred Marshall, onaj koji vjeruje
da Ribar nikada ne bi mogao stvarno ugroziti njegova sina. Ne njegova sina.
Nema Tya. Gorg ga je opčinio, a abbalah ga je odnio.
“Halo? Gospon Marshalle? Frede? Jeste li još...”
‘Slušaj me”, kaže Fred, i dalje žmireći. Dolje kod Goltza bi ga dosada već zvao Bobby, ali mu se
Goltz nikada nije činio dalje nego sada; Goltz se nalazi u zvjezdanom sustavu Opopanax, na planeti
Abbalah. “Slušaj me pažljivo. Zapiši ako moraš. Moja žena je poludjela, a sin mi je nestao. Razumiješ
što ti govorim? Žena poludjela. Sin nestao. A sada mi daj šefa!"
Ali Bobby Dulac to ne radi, bar ne odmah. Došao je do zaključka Diplomatskiji službenik policije
(Jack Sawyer u danima slave, naprimjer) zadržao bi taj zaključak za sebe, ali Bobby ne može. Bobby je
upravo upecao trofejni primjerak.
“Gospodine Marshalle? Frede? Vaš sin ima Schwinn, zar ne? Trobrzinac, crvene boje? Ima pločicu
na kojoj piše... ovaj... BIG MAC?”
9
Wisconsin State Police. Nap. prev.
76
Fred nije sposoban odgovoriti. Nekoliko dugih i strašnih trenutaka ne može ni udahnuti. Između
ušiju, vjetar puše jače i bučnije. Sada je to uragan.
Gorg ga opčinio... abbalah ga odnio.
Konačno, kada mu se već čini da će se početi gušiti, grudi mu se oslobađaju i uvlači divovski,
razdirući dah. “DAJ MI ŠEFA GILBERTSONA! ODMAH, JEBENI KRETENU!"
Iako ovo vrišti iz punih pluća, žena koja leži pored njega se ne budi. Čuje se klik. Štavljenje na
čekanje. Ne zadugo, ali dovoljno dugo da vidi izgrebeno, golo mjesto na zidu sinovljeve sobe, napuhnuti
stup vrata svoje lude žene, i krv koja se cijedi iz košare u snu. Leđa mu nemilosrdno sijevaju, i Fred
zahvalno dočekuje bol. To je kao da je primio telegram iz stvarnog svijeta.
Onda se Dale javlja na telefon. Dale ga pita što se dogodilo, i Fred Marshall počinje plakati.
7.
Sam Bog zna gdje je Henry Leyden pronašao ono fantastično odijelo, a mi svakako ne znamo. U
posudionici kostima? Ne, previše je elegantno da bi bilo kostim; to je prava stvar, a ne imitacija. Ali
kakva vrsta prave stvari? Široki reveri dosežu prst ispod struka, a račvasti rep gotovo do završetaka
nogavica lepršavih hlača koje se ispod snježnog polja dvorednog prsluka dižu, čini se, skoro do prsne
kosti. Na Henryjevim nogama bijele, visoko zakopčane gamaše krase bijele kožne cipele s patentnim
zatvaračem; oko vrata krut, visok ovratnik prekriva šiljastim vrhovima široku, meku bijelu leptir-
kravatu, savršeno vezanu. Ukupan rezultat je starovremenska diplomatska elegancija, sretno vjenčana s
kabaretskim frakom: šarm kombinacije nadjačava njenu službenost, a dostojanstvo fraka i prsluka
pridonose ukupnoj kraljevskoj kvaliteti naročite vrste, često viđenoj kod afroameričkih zabavljača i
glazbenika.
Prateći Henryja u zajedničku sobu, dok se mrzovoljni Pete Wexler vuče otraga, gurajući kolica
natovarena kutijama s pločama, Rebecca Vilas se maglovito sjeća da je u odlomku iz nekog starog filma
vidjela Dukea Ellingtona da nosi slično bijelo odijelo... ili je to bio Cab Calloway? Sjeća se uzdignute
obrve, blistava osmijeha, zavodničke face i uspravna držanja ispred orkestra, i to je otprilike sve. (Da su
živi, gospoda Ellington i Calloway bili bi u prilici da obavijeste Rebeccu da je Henryjevu
obleku, uključujući visoko strukirane hlače sa “žilet-manšetama” - služeći se ovakvim izrazima, kojih
nema u njezinu rječniku - bez sumnje sašio jedan od stanovita četiri krojača nastanjena u crnačkim
četvrtima New Yorka, Washingtona, Philadelphije ili Los Angelesa, majstora zanata, tijekom tridesetih
ili četrdesetih godina, ilegalnih krojača, danas jednako pokojnih kao i njihove slavne mušterije. Henry
Leyden točno zna tko je sašio ovo odijelo, odakle je došlo, i kako je on došao do njega, ali kada su u
pitanju osobe kao što je Rebecca Vilas, Henry ne odaje više podataka nego što je neophodno.) U hodniku
koji vodi u zajedničku sobu, bijelo odijelo kao da sija iznutra, a taj dojam pojačavaju Henryjeve
prevelike šminkerske naočale tamnih stakala s okvirom od bambusa, u čijim kutovima svjetlucaju, reklo
bi se, majušni usađeni safiri.
Postoji li, možda, trgovina koja prodaje Kicoška Odijela Vođa Velikih
Orkestara iz Tridesetih? Ili neki muzej nasljeđuje takve stvari i prodaje ih na aukciji? Rebecca više
ni trenutka ne može obuzdati radoznalost. “Gospodine Leydene, gdje ste nabavili to divno odijelo?”
U pozadini, pazeći da zvuči kao da gunđa nešto za sebe, Pete Wexler izražava mišljenje da nabavka
takvog odijela vjerojatno zahtijeva da bar nekoliko kilometara jurite za osobom čija se etnička
pripadnost završava na - čuga.
Henry ignorira Petea, i smiješi se. “Treba samo znati gdje tražiti.” “Reklo bi se da nikada niste čuli
za CD-e”, kaže Pete. “To vam je jedna sjajna novotarija.”
“Kuš, i guraj ta kolica, glavonjo”, dočekuje gospođica Vilas. “Samo što nismo stigli.”
“Rebecca, dušo, ako mi dopustite”, kaže Henry. “Gospodin Wexler ima svako pravo da gunđa.
Uostalom, kako bi mogao znati da posjedujem više od tri tisuće CD-a? A ako se za čovjeka koji je prvi
nosio ovu odjeću može reći da je crnčuga, i sam bih bio ponosan da me tako zovu. Bila bi mi
to najveća čast. Volio bih je zaslužiti.”
77
Henry je u međuvremenu zastao. Svatko na svoj način šokiran zbog spomena zabranjene riječi,
Pete i Rebecca su se također zaustavili.
“Osim toga”, nastavlja Henry, “dugujemo poštovanje onima koji nam pomažu u obavljanju naših
dužnosti. Zamolio sam gospodina Wexlera da mi protrese odijelo kada ga bude objesio, i on me veoma
ljubazno poslušao."
“Da”, kaže Pete. “Plus što sam vam objesio svjetlo i postavio gramofon i zvučnike i ostale pizdarije
di ste htjeli.”
“Mnogo vam hvala, gospodine Wexlere”, kaže Henry. “Izuzetno cijenim vaš trud.”
“Pa, jebiga”, kaže Pete, “samo sam radio svoj poso, znate? Ali ako vam bude bilo što trebalo kad
završite, rado ću vam pomoći.”
Bez pokazivanja gaćica i dupeta u njima, Pete Wexler je potpuno razoružan.
Rebecca smatra da je ovo čudesno. Kad se sve zbroji, bez obzira što je slijep, Henry Leyden je,
postaje toga svjesna, uvjerljivo najšarmantnije stvorenje koje je imala čast upoznati za dvadeset šest
godina provedenih na licu Zemlje. Zanemarimo li odjeću - gdje takvi momci rastu'!
“Vjerujete li da je neki dječak nestao s pločnika ispred ovog mjesta danas popodne?” pita Henry.
“Što?” kaže Rebecca.
“Reko bi’ da je tako”, odgovara Pete.
“Što?” pita Rebecca ponovo, ovaj put Petea Wexlera, a ne Henryja. "o čemu to govorite?”
“Pa pito me je, i ja sam mu reko”, kaže Pete. “To je sve.”
Opasno podignutih obrva, Rebecca korača prema njemu. “To se dogodilo na našem pločniku? Još
jedno dijete, ispred naše zgrade? A ti ni meni, ni gospodinu Maxtonu nisi ništa rekao?
“Nije bilo što za reć”, odgovara Pete u svoju obranu.
“Možda biste nam mogli ispričati kako je to bilo”, kaže Henry.
“Jasno. Bio sam izašo da zapalim, znate?” Ovo nije baš sasvim točno. Suočen s izborom da prijeđe
deset metara do muškog toaleta u Tratinčici i tamo baci opušak u školjku, ili da prijeđe deset koraka do
ulaza i frkne ga na parkiralište, Pete je praktično izabrao izbacivanje na svjež zrak. “Zato sam izašo, i
tada sam vidio da se nešto događa. Vidio sam policijski auto, parkiran tamo ispred. Otišo sam do živice,
i tamo je bio taj murjak, mlad momak, mislim da se zove Cheetah il’ tako nešto, i upravo je stavljo taj
bajk, izgledo je ko dječji, u prtljažnik. I još nešto, al’ nisam uspio vidjeti što, osim da je nešto malo.
Pošto je to napravio, izvadio je komadić krede iz auta i vratio se i označio mjesta na pločniku s X.”
“Jesi li razgovarao s njim?” pita Rebecca. “Jesi li ga pitao što to radi?”
“Gospojice Vilas, s murjacima razgovaram samo kad moram, ako razumijete što hoću reć. Onaj
Cheetah me nije ni primijetio. Ionako mi ništa ne bi reko. Imao je taj izraz na licu, u stilu: moram pod
hitno do zahoda, inače ću se isprazniti u gaće.”
“I onda se odvezao?”
“Samo tako. Dvadeset minuta kasnije pojavila su se druga dva murjaka.”
Rebecca diže obje ruke, sklapa oči i vrhovima prstiju pritišće čelo, pruživši Peteu Wexleru savršenu
priliku, koju ovaj ne propušta iskoristiti u potpunosti, da joj se zagleda u grudi ispod bluze. Prizor možda
nije tako efektan kao onaj ispod ljestava, ali nije loš, nije nimalo loš. Što se tiče Ebbiejevog starog,
prizor balona Rebecce Vilas koji napinju bluzu godi kao vatra u kaminu u hladnoj noći. Veći su nego
što bi se očekivalo na tako vitkoj maloj, i znate što još? Kada podigne ruke, dignu se i baloni!
Hej, da je znao da će napravi takvu predstavu, rekao bi joj za Cheetaha i bicikl čim se to dogodilo.
“Dobro, u redu”, kaže ona, i dalje pritišćući prstima čelo. Diže bradu, a s njom još malo i ruke i
mršti se u koncentraciji, tako da na trenutak podsjeća na kip na pijedestalu.
Hura i aleluja, razmišlja Pete. Svako zlo ima svoje dobro. Ako sutra ujutro još nekog balavca
zgrabe s pločnika, bit će mi žao što nisu ranije.
Rebecca progovara: “Dobro je, dobro je, dobro je”, otvara oči i spušta ruke. Pete Wexler fiksira
točku iznad njezina ramena, neodređena izraza lica koji ona odmah prepoznaje. Bože, kakav
neandertalac. “Nije tako loše kao što sam isprva pomislila. Kao prvo, vidio si samo policajca koji
78
utovaruje bicikl. Možda je bio ukraden. Možda je neki drugi klinac posudio bicikl, pa ga se poslije riješio
i pobjegao. Policajac ga je možda tražio. Ili je klinca čiji je bicikl udario auto, ili tako nešto. Čak i da se
dogodilo najgore, ne vidim kako bi nam to moglo naškoditi. Dom nije odgovoran za ono što se događa
izvan njegovog zemljišta.”
Okreće se Henryju, koji izgleda kao da bi volio da je stotinu kilometara daleko.
“Oprostite, znam da je ovo zvučalo grozno hladno. Užasnuta sam onim što se događa s tim Ribarom
kao i svi ostali, posebno zbog ono dvoje djece i nestale djevojčice. Svi smo toliko potreseni da ne
možemo razmišljati normalno. Ali, vidite, ne bih voljela da as upleću u sve to.”
“Savršeno vidim”, kaže Henry. “Iako sam jedan od onih slijepaca o kojima se George Rathbun
stalno dreči.”
“Ha!” otme se Peteu Wexleru.
“I slažete se sa mnom?”
“Kao gospodin, slažem se sa svima”, kaže Henry. “Slažem se s Peteom da je lokalni monstrum
vjerojatno oteo još jedno dijete. Pozornik Cheetah, ili kako se već zove, izgledao je previše uzrujano da
bi se radilo samo o nestalom biciklu. A slažem se i s vama da Maxtonov dom ne može biti okrivljen, što
god da se dogodilo.”
“Drago mi je”, kaže Rebecca.
“Ukoliko, naravno, netko odavde nije umiješan u ubojstva djece.”
“Ali to je nemoguće!” kaže Rebecca. “Većina naših muških klijenata ne sjeća se ni kako se zovu.”
“Te mlakonje bi ko od šale sredila desetogodišnja djevojčica”, kaže Pete. “Čak i oni koji nemaju
onu staračku bolest idu okolo umazani vlastitim... znate već čim.”
“Zaboravljate na osoblje”, kaže Henry.
“Nemojte, molim vas”, kaže Rebecca, na trenutak gotovo ostavši bez riječi. “To je... to je potpuno
besmisleno.”
“Je, besmisleno je. Ali ako se ovo nastavi, nitko neće biti izvan sumnje. To sam htio reći.”
Pete Wexler odjednom osjeća jezu - ako oni klaunovi iz grada počnu ispitivati stanare doma, mogle
bi izaći na vidjelo njegove tajne zabave, a Wendellu Greenu bi to leglo ko budali šamar, zar ne? Pada
mu na pamet sjajna ideja, i odmah je iznosi, nadajući se da će zadiviti gospojicu Vilas. "Znate što?
Murjaci bi trebali popričati s onim momkom iz Kalifomije, onim detektivom što je prije dvije-tri godine
ufatio onu guzicu Kinderlinga Sada živi ovdje negdje, zar ne? Tip je ko stvoren za ovo. Domaći muijaci
su preplitki za to. A taj je, što bi se reklo, jebeni stručnjak za te stvari.”
“Kakva slučajnost da to spomenuste”, kaže Henry. “Potpuno se slažem svama. Krajnje je vrijeme
da Jack Sawyer izvede svoju magiju. Uzet ću ga ponovo u obradu.”
“Poznajete ga?” pita Rebecca.
“O da”, kaže Henry. “Još kako. Ali zar nije vrijeme da i ja izvedem svoju magiju?”
“Uskoro. Svi su još vani.”
Rebecca ga vodi kroz ostatak hodnika i uvodi u zajedničku sobu, gdje svi kreću prema prostranoj
platformi. Henryjev mikrofon stoji pored stola na kome su njegovi zvučnici i gramofon. S
uznemirujućom točnošću, Henry primjećuje: “Ovdje baš ima dosta mjesta.”
“Možete ocijeniti?” pita ona.
“Ko od šale”, kaže Henry. “Sigurno smo blizu.”
“Točno je pred vama. Trebate li pomoć?”
Henry izbacuje nogu i opipava stranicu platforme. Prevlači rukom po rubu stola, napipava postolje
mikrofona i kaže: “Zasad ne, dušo”, i elegantno se penje na platformu. Vođen dodirom, obilazi stol i
pronalazi gramofon. “Sve je sjajno”, kaže. “Pete, bi li, molim te, podigao kutije s pločama na stol? Onu
gornju ovdje, a donju odmah pokraj nje.”
“I, kakav je, vaš prijatelj Jack?” pita Rebecca.
“Siroče oluje. Mica-maca, ali stvarno teška mica-maca. Taj stvarno zna biti, moram reći, prava
glavobolja.”
79
Zvuk svjetine, žagor razgovora pomiješan s glasovima djece i melodije grubo odsvirane na starom
klaviru, čuli su se kroz prozore otkako su ušli u prostoriju, i nakon što je stavio kutije s pločama na stol,
Pete kaže: Trebo bi otić tamo, pošto me Veseljko vjerojatno traži. Bit će pun kurac čišćenja kada uđu
ovamo.”
Pete se vuče van, gurajući kolica pred sobom. Rebecca pita Henryja može li još nešto učiniti za
njega.
'"Lusteri su upaljeni, zar ne? Molim vas da ih ugasite, i pričekate da uđe prvi val. Onda uključite
ružičasto svjetlo, i pripremite se da se ubijete od jiikrbuga10.”
"Hoćete da ugasim svjetla?”
"Vidjet ćete zašto.”
Rebecca odlazi preko dvorane do vrata, isključuje lustere i zaista vidi baš kao što je Henry obećao.
U zraku lebdi meka, mutna svjetlost s niza prozora, koja je prethodno oštro i jarko osvjetljenje zamijenila
neodređenom blagom izmaglicom, kao da soba leži iza zavjese. Rebecca zaključuje da će ružičasto
svjetlo dobro izgledati.
Vani na travnjaku, druženje pred ples se bliži kraju. Starice i staro zaposleni su pražnjenjem tanjura
s kolačima od jagoda i ispijanjem sokova, a pijanist sa slamnatim šeširom i crvenim štitnicima za rukave
svim kraj Heart and Soul, ba bam ba bam ba ba bam ham bam, bez mnogo profinjenosti, ali više nego
dovoljno bučno, zatvara poklopac i ustaje, pozdravljen raštrkanim pljeskom. Unuci koji su se ranije
bunili što moraju na proslavu sada trče između stolova i invalidskih kolica, izbjegavajući pogled
roditelja i nadajući se da će namoliti prodavačicu balona u klaunovskom kostimu i narančastoj perici za
posljednji balon koji joj je ostao, zbog radosti neizmjerne.
Alice Weathers plješće pijanistu, što je i normalno: četrdeset godina ranije, upravo je od nje
nevoljno naučio osnove sviranja na spomenutom instrumentu, tek toliko da zaradi neku lovu u ovakvim
prilikama, kada nije zauzet svojim primamim zanimanjem, a to je prodaja majica i bejzbolskih kapa na
Ulici Chase. Charles Burnside, koga je dobrodušni Butc Yerxa temeljito oprao, odjeven u staru bijelu
košulju i vrećaste, prljave hlače stoji malo po strani, u hladu velikog hrasta, i ne plješće, već zviždi.
Nezakopčani ovratnik košulje visi mu oko žilava vrata. S vremena na vrijeme briše usta ili čačka
zube iskrzanim noktom palca, ali uglavnom samo stoji. Izgleda kao da ga je netko izbacio pokraj puta i
odvezao se. Kad god razigrani unuci protrče blizu Burnyja, rade luk kao da ih odbija polje sile.
Između Alice i Bumyja, tri četvrtine stanara Maxtonova doma posađeno je za stolovima, vuče se
za hodalicama, sjedi ispod drveća, vozi se u invalidskim kolicima, ili se gega okolo na vlastiti pogon -
čavrljajući, drijemajući, hihoćući, prdeći, brišući svježe nastale mrlje boje jagoda na odjeći, zureći u
rođake, zureći u vlastite drhtave ruke, zureći u prazno. Petero ili šestero najodsutnijih među njima nosi
kupaste papirnate šešire, drečavo plave i drečavo crvene boje nametnutog veselja. Žene iz
kuhinje započele su kruženje između stolova s velikim crnim vrećama za otpatke jer će se uskoro morati
povući u svoje carstvo da pripreme veliku večernju gozbu koja će se sastojati od krumpir salate, pire-
krumpira, krumpira s vrhnjem, zapečenog graha, voćne salate, sljezovih kolačića i salate sa šlagom, i,
naravno, još kolača od jagoda!
Neprikosnoveni i nasljedni vladar ovog carstva, Veseljko Maxton, čije držanje najviše podsjeća na
tvora uhvaćena u blatnoj zamci, proveo je prethodnih sat i pol idući okolo, smješkajući se i rukujući, i
svega mu je dosta. “Pete,” reži, “‘di si dosad, dođavola? Počni prenositi sklopive stolce, može? I pomozi
da potjeramo ovaj narod u zajedničku sobu. Daj da se nešto ovdje pomakne. Karavana, pravac Zapad.”
Pete žuri poslušati, a Veseljko plješće rukama, dva puta, glasno, i diže ih iznad glave.
“Hej, društvo,” galami, “zar nije čudo kakav nam je pre-re-divan dan Gospod podario za ovo sjajno
slavlje? Je l’ da je čudo?"
Nekoliko slabačkih glasova mu odobrava.
10
Vrsta plesa popularnog u SAD-u tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, vezana uz swing. Naziv dolazi iz
crnačkog slenga, od riječi jitters (trzaji) kojom su se nazvali simptomi delirium tremensa. Nap.prev.
80
“Hajde, ljudi, možete vi to i bolje! Hoću vas čuti, za ovaj divni dan, za ovaj sjajni provod u kome
svi uživamo, i za nesebičnu pomoć i poslugu koju su nam pružih naši dobrovoljci i osoblje!”
Tek ponešto bučniji odaziv nagrađuje njegov trud.
“Ta-ako! Znate što? Kao što bi rekao George Rathbun, i slijepac bi vidio kako se dobro provodimo.
Meni je bar tako, a tek je počelo! Doveli smo najboljeg DJ-ja koji postoji, momka po imenu Simfonijski
Stan, Big Band Doajen, koji čeka u zajedničkoj sobi da nam priredi ludu zabavu, glazbu i ples sve do
svečane večere, i jeftino smo ga dobili - al` to mu
“Lusteri su upaljeni, zar ne? Molim vas da ih ugasite, i pričekate da uđe prvi val. Onda uključite
ružičasto svjetlo, i pripremite se da se ubijete od jitterbuga10"
“Hoćete da ugasim svjetla?”
“Vidjet ćete zašto.”
Rebecca odlazi preko dvorane do vrata, isključuje lustere i zaista vidi, baš kao što je Henry obećao.
U zraku lebdi meka, mutna svjetlost s niza prozora, koja je prethodno oštro i jarko osvjetljenje zamijenila
neodređenom blagom izmaglicom, kao da soba leži iza zavjese. Rebecca zaključuje da će ružičasto
svjetlo dobro izgledati.
Vani na travnjaku, druženje pred ples se bliži kraju. Starice i starci zaposleni su pražnjenjem tanjura
s kolačima od jagoda i ispijanjem sokova, a pijanist sa slamnatim šeširom i crvenim štitnicima za rukave
svira kraj Heart and Soul, ba bam ba bam ba ba bam bam bam, bez mnogo profinjenosti, ali više nego
dovoljno bučno, zatvara poklopac i ustaje, pozdravljen raštrkanim pljeskom. Unuci koji su se ranije
bunili što moraju na proslavu sada trče između stolova i invalidskih kolica, izbjegavajući pogled
roditelja i nadajući se da će namoliti prodavačicu balona u klaunovskom kostimu i narančastoj perici za
posljednji balon koji joj je ostao, o radosti neizmjerne.
Alice Weathers plješće pijanistu, što je i normalno: četrdeset godina ranije, upravo je od nje
nevoljno naučio osnove sviranja na spomenutom instrumentu, tek toliko da zaradi neku lovu u ovakvim
prilikama, kada nije zauzet svojim primamim zanimanjem, a to je prodaja majica i bejzbolskih kapa na
Ulici Chase. Charles Burnside, koga je dobrodušni Butch Yerxa temeljito oprao, odjeven u staru bijelu
košulju i vrećaste, prljave hlače, stoji malo po strani, u hladu velikog hrasta, i ne plješće, već zviždi.
Nezakopčani ovratnik košulje visi mu oko žilava vrata. S vremena na vrijeme briše usta ili čačka
zube iskrzanim noktom palca, ali uglavnom samo stoji. Izgleda kao da ga je netko izbacio pokraj puta i
odvezao se. Kad god razigrani unuci protrče blizu Burnyja, rade luk kao da ih odbija polje sile.
Između Alice i Burnyja, tri četvrtine stanara Maxtonova doma posađeno je za stolovima, vuče se
za hodalicama, sjedi ispod drveća, vozi se u invalidskim kolicima, ili se gega okolo na vlastiti pogon -
čavrljajući, drijemajući, hihoćući, prdeći, brišući svježe nastale mrlje boje jagoda na odjeći, zureći u
rođake, zureći u vlastite drhtave ruke, zureći u prazno. Petero ili šestero najodsutnijih među njima nosi
kupaste papirnate šešire, drečavo plave i drečavo crvene boje nametnutog veselja. Žene iz
kuhinje započele su kruženje između stolova s velikim crnim vrećama za otpatke jer će se uskoro morati
povući u svoje carstvo da pripreme veliku večernju gozbu koja će se sastojati od krumpir salate, pire-
krumpira, krumpira s vrhnjem, zapečenog graha, voćne salate, sljezovih kolačića i salate sa šlagom, i,
naravno, još kolača od jagoda!
Neprikosnoveni i nasljedni vladar ovog carstva, Veseljko Maxton, čije držanje najviše podsjeća na
tvora uhvaćena u blatnoj zamci, proveo je prethodnih sat i pol idući okolo, smješkajući se i rukujući, i
svega mu je dosta. “Pete,” reži, ‘“di si dosad, dođavola? Počni prenositi sklopive stolce, može? I pomozi
da potjeramo ovaj narod u zajedničku sobu. Daj da se nešto ovdje pomakne. Karavana, pravac Zapad.”
Pete žuri poslušati, a Veseljko plješće rukama, dva puta, glasno, i diže ih iznad glave.
“Hej, društvo,” galami, “zar nije čudo kakav nam je pre-re-divan dan Gospod podario za ovo sjajno
slavlje? Je l’ da je čudo?”
Nekoliko slabačkih glasova mu odobrava.
“Hajde, ljudi, možete vi to i bolje! Hoću vas čuti, za ovaj divni dan, za ovaj sjajni provod u kome
svi uživamo, i za nesebičnu pomoć i poslugu koju su nam pružili naši dobrovoljci i osoblje!”
Tek ponešto bučniji odaziv nagrađuje njegov trud.
81
“Ta-ako! Znate što? Kao što bi rekao George Rathbun, i slijepac bi vidio kako se dobro provodimo.
Meni je bar tako, a tek je počelo! Doveli smo najboljeg DJ-ja koji postoji, momka po imenu Simfonijski
Stan, Big Band Doajen, koji čeka u zajedničkoj sobi da nam priredi ludu zabavu, glazbu i ples sve do
svečane večere, i jeftino smo ga dobili - al’ to mu nemojte reći! Zato, prijatelji i rodbino, hajmo se
pozdraviti i pustiti naše drage starce da malo skaču uz dobre stare zvuke, kao što im i priliči, ha ha!
Ovdje u domu sve je dobro i staro. Eto, ni ja nisam više mlad ko što sam bio, ha-ha, i razmišljam da se
i sam zavrtim s nekom sretnom damom.
Ozbiljno, narode, vrijeme je da obujemo plesne cipele. Izljubite mamu i tatu, baku i dedu, i kada
krenete, možete, ako vam je volja, ostaviti prilog za troškove, u košaru tamo na klaviru Ragtime Willieja,
deset dolara, pet dolara, koliko god budete mogli odvojiti pomoći će nam da pokrijemo troškove ovog
napora da vašoj mami ili vašem tati upriličimo radostan, radostan dan. Mi to činimo iz ljubavi, ali
polovica te ljubavi je vaša ljubav.”
I zaista, za vrijeme nama možda naizgled kratko, ali ne i Veseljku Maxtonu, koji vrlo dobro zna da
je malo onih koji se žele zadržati u staračkom domu duže nego što moraju, rodbina dijeli oproštajne
zagrljaje i poljupce, okuplja iscrpljenu djecu, i upućuje se stazama i preko trave prema parkiralištu, pri
čemu mnogi ostavljaju novčanice u košari na klaviru Ragtime Willieja.
Ubrzo pošto je ovaj egzodus započeo, Pete Wexler i Veseljko Maxton počinju uvjeravati starce,
koristeći sva raspoloživa umijeća, da krenu unutra. Veseljko to čini govoreći stvari kao što su: “Nemate
pojma koliko smo željni da vas vidimo kako vezete po podiju, gospođo Syverson”, a Pete koristi
neposredniji pristup: “Kreći, druže, vrijeme je da malo razdrmaš noge”, ali obojica istovremeno
primjenjuju tehnike diskretnog i manje diskretnog tjeranja, hvatanja za laktove i guranja kolica da
utjeraju svoje drhtave štićenike pod krov.
Sa svojeg strateškog položaja Rebecca Vilas motri na stanare koji ulaze u polumračnu zajedničku
sobu, ponetko odveć živo i hitro za vlastito dobro. Henry Leyden nepomično stoji iza kutija s
longplejkama. Njegovo odijelo svjetluca, glava mu je tek mračna silueta naspram prozora. Prezaposlen
da bi blejao u Rebeccine grudi, Pete Wexler prolazi pridržavajući lakat Elmera Jespersona, ostavlja ga
dva metra od ulaza u prostorijo, i okreće se da pronađe Thorvalda Thorvaldsona, Elmerova
nerazdvojnog neprijatelja i sustanara u D12. Alice Weathers uplovljava bez ičije pomoći i sklapa šake
ispod brade, čekajući da počne glazba. Visok, mršav i upalih obraza, Charles Burnside šulja se kroz
vrata i hitro se pomiče sasvim u stranu. Susrevši pogled njegovih mrtvih očiju, Rebecca se stresa.
Sljedeći par očiju koje će sresti njene pripadaju Veseljku, koji gura kolica Flore Flostad kao da je na
njima gajba naranči. Upućuje joj nestrpljiv pogled koji sasvim odudara od opuštena osmijeha na
njegovu licu. Jest, vrijeme je novac, ali i novac je novac, i zato idemo završiti s ovom igrarijom, što
prije to bolje. Henry joj je rekao prvi val - je li ovo taj prvi val? Gleda preko sobe, pitajući se kako da
ga pita, i vidi da je na pitanje već odgovoreno jer joj Henry pokazuje da je stvar u redu.
Rebecca pomiče prekidač ružičastog svjetla, i gotovo svi u prostoriji, uključujući nekolicinu onih
za koje se činilo da ni na što više ne mogu reagirati, ispuštaju prigušeno aaah. Njegovo odijelo, košulja,
gamaše blistaju u kupi svjetlosti, i preobraženi Henry Leyden klizi i naginje se prema mikrofonu, dok
mu se na dlanu desne ruke vrti longplejka koja se tu magično stvorila. Zubi mu blistaju, zalizana kosa
svjetluca, safiri namiguju s okvira njegovih čarobnih naočala. Dojam je da Henry napola pleše, onim
elegantnim, klizećim korakom u stranu... Samo što to više nije Henry Leyden; nema šanse, čovječe, kao
što se George Rathbun voli proderati. Prava magija ovdje je sam Henry, to jedinstveno višestruko biće.
Kada je George Rathbun, sav je George. Isto vrijedi za Wisconsinskog Štakora, i za Henryja Shakea.
Prošlo je osamnaest mjeseci otkako je posljednji put izvadio Simfonijskog Stana iz ormara i uvukao
se u njega kao šaka u rukavicu da opsjeni skup ratnih veterana u Madisonu, ali mu i dalje pristaje, o da,
itekako mu pristaje, kao i on njoj, saživljen s vremenom koje nikada nije iz prve ruke doživio.
Na njegovu ispruženu dlanu, longplejka se vrti tako brzo da podsjeća na nepomičnu, crnu loptu za
plažu.
Kada god Simfonijski Stan pušta glazbu, započinje s In the Mood. Iako ne prezire Glenna Millera
kao neki ljubitelji džeza, tijekom godina umorio se od ove stvari. Ona, međutim, uvijek čini svoje. Čak
ni ako publika nema drugog izbora nego da pleše s jednom nogom u grobu, a drugom na poslovičnoj
kori od banane, ona ipak pleše. Osim toga, zna da je Miller, pošto je bio regrutiran, izjavio aranžeru
Billyju Mayu da se planira “vratiti iz ovog rata kao junak”, i bilo je kao što je rekao, zar ne?
82
Henry stiže do mikrofona i nemarnim, usputnim pokretom desne ruke prebacuje ploču na
gramofon. Publika ga nagrađuje izdahnutim oooh.
“Dobro došli, dobro došli, micice i macani”, kaže Henry. Riječi dopiru iz zvučnika umotane u mek,
pomalo odsutan glas radiovoditelja iz 1938. ili 1939. godine, jednog od onih ljudi koji su emitirali uživo
plesnih dvorana i noćnih klubova od Bostona do Cataline. Iz usta ovih muza noći tekao je med, i nikada
nisu promašili takt. “Kažite mi, cure i dečki, ima li boljeg načina da se započne soiree nego s Glennom
Millerom? Hajde, braćo i sestre, dajte jedno jeeeee.”
Od stanara Maxtonova doma - od kojih su neki već na podiju, a oni u kolicima oko njega, u
različitim pozama zbunjenosti ili odsutnosti - stiže šaputav odgovor, manje tulumarski poklič nego
zviždanje jesenjeg vjetra kroz golo granje. Simfonijski Stan cereka se poput morskog psa i diže ruke
kao da želi zaustaviti razigranu gomilu, a onda radi okret kao plesaž u plesnoj dvorani Savoy, nadahnut
svirkom Chicka Webba. Repovi njegova fraka šire se kao krila, a iskričava stopala dižu se sa zemlje,
dodiruju je i ponovo uzlijeću. Trenutak kasnije, na DJ-evim dlanovima pojavljuju se dvije crne lopte za
plažu, jedna, vrteći se, ponovo iščezava, a druga se spušta da ponese iglu.
“U-radu-u-redu-u-rodu, vi skakutave koke i raplesani zečići, evo vam Sentimentalnog Džentlmena,
Tommyja Dorseyja, i zato odbaci novac i postani lovac kad pjevač Dick Haymes, ponos Buenos Airesa
u Argentini, postavi glazbeno pitanje How Am I to Know You'? Frank Sinatra još nije ušao u zdanje,
sestrice i bratci, ali život i dalje mmm-mmm miriše fino ko vino.”
Rebecca Vilas ne vjeruje svojim očima. Tip je uspio istjerati skoro sve na podij, čak i neke od onih
u kolicima, i sad se vrte tamo zajedno s pokretnima. Odjeven u svoj egzotični, opčinjavajući kostim,
Simfonijski Stan - Henry Leyden, podsjeća se - otužan je i čaroban, apsurdan i uvjerljiv istovremeno.
Kao da je... neka vrsta vremenske kapsule, zaključane ujedno u svoju ulogu i u ono što starci žele čuti.
Oživio ih je šarmom, vratio ih u ono mladosti što je ostalo u njima. Nevjerojatno! Nema druge riječi za
to. Ljudi koje je otpisala kao grobove doslovno cvjetaju pred njom Simfonijski Stan, taj je poput nekog
elegantnog derviša, i tjera je da smišlja epitete kao što su profinjen, uglađen, svjetski, otkačen, seksi,
skladan. riječi koje se spajaju samo u njemu. I ta stvar koju radi s pločama? Kako je to moguće?
Ne shvaća da lupka nogom i njiše se u ritmu glazbe sve dok Henry ne pusti Artieja Shawa i Begin
the Beguinen11, kada i sama započinje svoje beguine- Henryjev mačji ples u mjestu, prizor prosijedih,
sijedih i ćelavih glava koje klize okolo po podiju, Alice Weathers koja sija od sreće u naručju nikoga
drugog nego mrgodnog Thorvalda Thorvaldsona, Ada Meyerhoff i “Tom Tom” Boettcher koji se vrte
jedno oko drugoga u invalidskim kolicima, zanosan ritam glazbe ispod usijanog sjaja klarineta
Artieja Shawa, sve ove stvari se iznenađujuće, magično stapaju u viziju ovozemaljske ljepote koja joj
tjera vrele suze na oči. Smiješeći se, diže ruke, okreće se oko sebe i završava u majstorskom zahvatu
Tom Tomova brata blizanca, osamdesetšestogodišnjeg Hermieja Boettchera, umirovljenog nastavnika
geografije iz A17, dosada uvijek krutog kao metla, koji je bez riječi fokstrotira do sredine podija.
“Grijeh je da tako lijepa djevojka pleše sama”, kaže Henry.
“Hermie, s tobom bih bilo kuda”, kaže mu ona.
“Hajdemo bliže bini”, veli on. “Hoću malo bolje pogledati onog macana u svečanom odijelu. Kažu
da je slijep ko šišmiš, al` ja ne vjerujem u to.”
S rukom koja čvrsto počiva na njenim križima, njišući kukovima u skladu sa svirkom Artieja
Shawa, Hermie je vodi dok se nisu našli na korak od platforme, gdje Simfonijski Stan već izvodi svoj
trik sa sljedećom pločom dok čeka posljednje note one koja se vrti. Rebecca bi se mogla zakleti da
Stan/Henry ne samo što osjeća njeno prisustvo, već joj i namiguje! Ali to je nemoguće... zar ne?
Simfonijski Stan čini da mu Shawova ploča nestane u rukavu, a nova završi na gramofonu, i
progovara: “Možete li reći ‘super’? Možete li reći ‘kolosalno’? Sad kad smo se razdrmali, hajmo skakati
i vrtjeti kukovima uz Woodyja Hermana i Wild Root. Ova pjesmica posvećena je svim ovdje prisutnim
lijepim damama, naročitoj onoj koja miriše na Calyx."
Rebecca se počinje smijati, i kaže: “O, Bože.” Imao je kada osjetiti njen parfem, i sada ga je
prepoznao!
11
Begin the Beguine - Započni beguine. Beguine je ritmični domorodački ples s Martinika. Igra riječi jer su u
engleskom begin i beguine istozvučnice. Nap. prev.
83
Nimalo zatečen brzim ritmom Wild Roota, Hermie Boettcher klizi unatrag, pruža ruku i okreće
Rebeccu. Na prvi takt sljedeće stvari hvata je u ruke i mijenja smjer, zavrtjevši se s njom prema
suprotnom kraju platforme, gdje Alice Weathers stoji pokraj gospodina Thorvaldsona, zagledana u
Simfonijskog Stana.
“Ta posebna dama zacijelo ste vi”, kaže Hermie. “Pošto taj vaš parfem zaslužuje da mu se posveti
pjesma.”
Rebecca pita: “Gdje si naučio ovako plesati?”
“Brat i ja smo bili dečki iz grada. Naučili smo plesati ispred džuboksa u Alouette’su, tamo u
Ardenu.” Rebecca poznaje Alouette’s, u glavnoj ulici u Ardenu, ali mjesto gdje su se nekad prodavali
sokovi i soda sada je restoran brze hrane, a džuboks je nestao otprilike u vrijeme kada je Johnny Mathis
sišao s top-lista. “Želite li dobrog plesača, nađite sebi gradskog momka. Tom Tom je bio najbolji plesač
u okolici, i možete ga zakucati u tu stolicu, ali ne možete mu oduzeti ritam.”
“Gospodine Stan, juu-huu, gospodine Stan!” Alice Weathers je podigla glavu i savila dlanove u
trubu oko usta. “Ispunjavate li želje?”
Glas ravan i tvrd kao zvuk dva kamena koji se taru jedan o drugi kaže: “Ja sam bio prvi, stara
ženo.”
Ova tvrdokorna neotesanost tjera Rebeccu da zastane. Hermiejevo desno stopalo se blago spušta
na njeno i hitro se diže, ne ozlijedivši je. Nadnesen nad Alicom, Charles Burnside bijesno pilji u
Thorvalda Thorvaldsona. Thorvaldson uzmiče i vuče Alice za ruku.
“Naravno, dušo”, kaže Stan, sagnuvši se. “Reci mi kako se zoveš i što bi voljela čuti.”
“Zovem se Alice Weathers, i...”
“Ja sam bio prvi”, glasno ponavlja Burny.
Rebecca gleda u Hermieja, koji odmahuje glavom i radi kiselu facu. Bio gradski momak ili ne,
jednako je uplašen kao gospodin Thorvaldson.
“Moonglow, molila bih. Od Bennyja Goodmana.”
“Ja sam na redu, sivonjo. ‘Oću onu stvar od Woodyja Hermana, Lady Magowan's Nightmare. Ta je
dobra.”
Hermie se naginje prema Rebeccinu uhu. “Tog tipa nitko ne voli, al' uvijek bude po njegovom.”
“E ovaj put neće”, kaže Rebecca. “Gospodine Burnside, hoću da-
Simfonijski Stan joj rukom daje znak da šuti. Okreće se u smjeru vlasnika onog izrazito neugodnog
glasa. “Neće moći, gospodine. Pjesma se zove Lady Magowan's Dream, i žalim slučaj, ali tu veselu
stvarčicu danas nisam ponio sa sobom.”
Dobro, stari, a I Can 't Get Started Bunnyja Berigana?”
"Oh, ta mi se sviđa”, kaže Alice. “Tako je, pustite 1 Can't Get Started."
"Bit će mi zadovoljstvo”, kaže Stan, normalnim glasom Henryja Leydena. Ne plešući i ne vrteći
ploče u rukama, jednostavno mijenja LP na gramofonu pločom iz bliže kutije. Izgleda nekako splasnulo
dok prilazi mikrofonu i govori: “Letio sam oko svijeta aeroplanom, borio se u Španjolskoj s tiranom. I
Can 't Get Started. Posvećena divnoj Alice U Plavoj Haljini i Onomu Koji Hoda Noću.”
“Nis’ ništa bolji od majmuna na uzici”, kaže Burny.
Glazba počinje. Rebecca tapša Hermieja po ruci i počinje plesati pokraj Charlesa Bumsidea, prema
kome nikada nije osjećala ništa više od blagog gađenja. Sada kada je obratila pažnju na njega, gnjev i
odvratnost tjeraju je da kaže: “Gospodine Burnside, hoću da se ispričate Alice i našem gostu. Vi ste
prostački, odvratni nasilnik, i nakon što se ispričate, hoću da se vratite u svoju sobu, gdje vam je i
mjesto.”
Njene riječi odlaze u prazno. Bumsideova ramena su se u međuvremenu opustila. Na licu mu je
širok, vlažan osmijeh, i prazno zuri ni u što određeno. Izgleda toliko izgubljeno da se ne bi sjetio ni
vlastita imena, a kamoli Bunnyja Berigana. U svakom slučaju, Alice Weathers je otplesala dalje, a
Simfonijski Stan, na suprotnom kraju platforme i izvan kruga ružičaste svjetlosti, kao da se nešto duboko
zamislio. Parovi staraca klize po podiju. Stojeći sa strane, Hermie Boettcher imitira plesne pokrete i
pitaju pogledom.
84
“Oprostite zbog ovoga”, kaže ona Stanu/Henryju.

“Nema potrebe da se ispričavate. I Can 't Get Started bila je omiljena pjesma moje pokojne žene.
Posljednjih dana puno sam mislio na nju. Zato sam bio malo zatečen.” Prelazi dlanom preko zaglađene
kose i proteže ruke, vidnim naporom se vraćajući u ulogu.
Rebecca ga odlučuje ostaviti na miru. Ustvari, trenutno želi sve ostaviti na miru. Mimikom
pokazavši Hermieju da žali, ali ima posla, probija se između ljudi i izlazi iz zajedničke sobe. Stari Burny
je nekako uspio stići u hodnik prije nje.
Odsutno mili prema Tratinčici, pognute glave, vukući noge po podu.
“Gospodine Burnside,” kaže ona, “druge možda možete prevariti tom glumom, ali znajte da mene
ne možete.”
Krećući se u sporim, isprekidanim pomacima, starac se okreće. Prvo se pomiče stopalo, pa koljeno,
košćati kuk i na kraju suhonjavi torzo. Ružni cvijet Bumyjeve glave visi na tankoj stabljici, pokazujući
Rebecci pjegavu lubanju. Dugačak nos strši iz nje kao iskrivljeno kormilo. S istom jezivom sporošću,
glava mu se diže da pokaže mutne oči i otromboljene usne. Oči se odjednom pune sjajem čiste pakosti,
a mrtvačke usne počinju poigravati,
Uplašena, Rebecca nagonski korača unatrag. Burnyjeva usta razvukla su se u zastrašujuć osmijeh.
Rebecca bi najviše voljela pobjeći, ali je bijes zbog toga što je taj bijedni kreten ponižava tjera da ostane
gdje je.
“Lady Magowan imala je gadnu, gadnu noćnu moru”, obavještava je Burny. Zvuči kao da je
nakljukan lijekovima, ili u polusnu. “Kao i lady Sophie. Samo što je njezina bila gora.”
Hihoće. “Kralj je u svojoj brojačnici, broji svoje dušice. To je ono što je Sophie vidjela kad je
zaspala.” Hihot postaje piskaviji, a onda izgovara nešto što zvuči kao “gospodin Munching”. Usne mu
se zavrću, i otkrivaju žute, nepravilne zube, a usahlo lice doživljava fini preobražaj. Crte lica kao da mu
je izoštrila neka nova inteligencija. “Znate li gospodina Munshuna? Gospodina Munshuna i njegovog
malog prijatelja Gorga? Znate li što se dogodilo u Chicagu?”
“Da ste odmah prestali s tim, gospodine Burnside.”
“Znade li Fridza Haarmana, onog ždo je bio dago zgodan? Zvali zu ga, zvali zu ga, zvali zu ga
Ljebodan, Ljebodan, Ljebodan iz Hanovera, jezu bogami, jezu, jezu. I zvi zu, zvi zu, baž zvi zu imali
nođne more zve, zve, baž zve vrijeme ha-ha ho-ho.”
“Prestanite tako govoriti?' viče Rebecca. “Mene nećete prevariti?
Nova inteligencija nekoliko časaka bliješti u Burnyjevim mutnim očima, i odmah zatim se povlači.
Oblizuje usne i kaže: “Brobudi ze, Burn-Burn
“Kako god”, kaže Rebecca. “Večera je u sedam, ako budete htjeli. Idite i odrijemajte ili tako nešto,
može?”
Burny joj upućuje mrk, mutan pogled i spušta stopalo na pod, započevši zamoran proces koji će ga
okrenuti u suprotnom smjeru. “Slobodno zapiši Fritz Haarman. Iz Hanovera.” Usta mu se izvijaju u
uznemirujuće lukav osmijeh. “Kada kralj dođe ovamo, možda bismo mogli plesati zajedno."
“Ne, hvala.” Rebecca okreće leđa staroj sablasti i počinje žurno lupkati visokim potpeticama niz
hodnik, nelagodno svjesna da je on prati pogledom.
Rebeccina slatka torbica marke Coach leži na stolu u sobičku bez prozora koji vodi u Veseljkovu
kancelariju. Prije nego što uđe u ured, zastaje da istrgne list iz bilježnice, zapiše Fritz Harmann(?),
Hanover(?) i gurne ceduljicu u srednji pretinac torbe. To vjerojatno ne znači ništa - ali tko zna? Kipti
od bijesa što je dozvolila Burnsideu da je preplaši, i ako bude mogla pronaći način da upotrijebi tu
besmislicu protiv njega, učinit će sve da ga protjera iz Maxtonova doma.
“Mala, jesi l' to ti?” doziva Veseljko.
“Ne, nego lady Magowan i njena jebena noćna mora.” Ulazi u Veseljkovu kancelariju i zatječe ga
za stolom, kako zadovoljno broji novac koji su popodne priložili sinovi i kćeri klijenata.
“Moja mala Becky izgleda nakurčeno”, kaže on. “Što se dogodilo, je l' ti neki od zombija stao na
nogu?”
“Ne zovi me Becky.”
85
“Ej, ej, lakše malo. Nećeš vjerovati koliko je tvoj slatkorječivi dragan danas izmuzao od rodbine.
Sto dvadeset šes’ zelembaća! Lova nizašto! Dobro, što je to bilo?”
“Uplašio me Charles Burnside, eto što je bilo. Trebalo bi ga strpati u ludnicu.”
“Šališ se? Dotični zombi vrijedi zlata koliko je težak. Dokle god Charles Burnside bude mogao
disati, imat će mjesto u mom srcu.” Cerekajući maše svežnjem novčanica. “Kao što ćeš i ti, šećeru,
uvijek imati besplatan smještaj kod Maxtona.”
Sjećanje na Bumsidea koji govori Kralj je u svojoj brojačnici, broji svoje dušice čini da se osjeća
prljavo. Da se Veseljko ne ceri tako pobjedonosno i samozadovoljno, pretpostavlja, ne bi je toliko
neugodno podsjećao na svoga omiljenog stanara. Zvi zu, zvi zu, baž zvi zu imali nođne more zve, zve,
baž zve vrijeme - nimalo loš opis Ribarova French Landinga. Tko bi rekao da će stari Burny posvetiti
više pažnje tim ubojstvima od Veseljka? Rebecca ga nikada nije čula da spominje Ribarove zločine,
osim se onda požalio da neće nikomu smjeti reći da ide na pecanje dok Dale Gilbertson konačno ne
pomakne debelu guzicu, zar to nije sramota?
8.
Dva telefonska poziva i jedna privatna stvar, koju se trudi na svaki način poreći, urotili su se da
izvuku Jacka Sawyera iz njegove čahure u Norveškoj dolini i pošalju ga niz cestu prema French
Landingu, Ulici Sumner i policijskoj postaji. Prvi poziv bio je od Henryja, a Henry je zvao iz kafeterije
Maxtonova doma u jednoj od stanki Simfonijskoga, zahtijevajući da mu kaže što misli. S pločnika ispred
Maxtonova doma je tijekom dana navodno oteto još jedno dijete. Kakvih god razloga Jack imao da se
drži dalje od slučaja, razloga koje, usput, nikada nije objasnio, žalimo slučaj, ali više se ne priznaju. Ovo
znači da je Ribar dosada odgovoran za četvero djece jer Jack sigurno ne vjeruje da će Irma Freneau
uskoro ušetati u svoju kuću, zar ne? Četvero djece!
-Ne, rekao je Henry, nisam to čuo na radiju. Jutros se dogodilo.
- Od Maxtonovog domara, rekao je Henry. Vidio je zabrinutog policajca kako podiže bicikl i stavlja
ga u prtljažnik patrolnog automobila.
-U redu, rekao je Henry, možda nije provjereno, ali jesam siguran. Dale će do večeri saznati o
kojem se djetetu radi, a sutra će njegovo ime osvanuti u svim novinama. A tada će čitav kraj poludjeti.
Kako ne shvaćaš? Već samo saznanje da si uključen u istragu pomoći će da se ljudi primire. Više nemaš
pravo na luksuz mirovine, Jack. Moraš odigrati svoju ulogu.
Jack mu je odgovorio da donosi preuranjene zaključke, i da će o tome porazgovarati kasnije.
Četrdeset pet minuta kasnije nazvao ga je Dale Gilbertson, s viješću da je dječak po imenu Tyler
Marshall u toku prijepodneva nestao ispred Maxtonova doma i da Tylerov otac, Fred Marshall, koji
upravo sjedi u postaji, zahtijeva da vidi Jacka Sawyera. Fred je super dečko, pošten obiteljski čovjek,
uzoran građanin, moglo bi se reći Daleov prijatelj, ali je sada na rubu sloma. Izgleda da Judy, njegova
žena, ima nekakve mentalne probleme još od vremena prije ubojstava, i da ju je Tylerov nestanak
konačno izbacio iz kolosijeka. Pričala je besmislice, ozlijedila se i polomila sve po kući.
- A ja donekle poznajem Judy Marshall, rekao je Dale. Zaista divna žena, sićušno stvorenje, ali
živa vatra i s obje noge na zemlji, sjajna osoba, prvoklasna osoba, netko za koga čovjek nikada ne bi
pomislio da će poludjeti. Čini se da je pomislila ili znala, štogod, da je Tyler otet još prije što su našli
njegov bicikl. Krajem popodneva postalo joj je toliko loše da je Fred morao pozvati doktora Skardu i
odvesti je u Luteransku bolnicu Francuskog okruga u Ardenu, gdje su je smjestili na Odjel D, za
duševne, čim su je vidjeli. Fred inzistira da razgovara s tobom. Nemam povjerenja u tebe, rekao mi je.
- Ako ne dođeš ovamo, rekao je Dale, Fred Marshall će se pojaviti pred tvojim vratima. Ne mogu
vezati čovjeka, a nemam ga namjeru zatvoriti samo da bih ga držao dalje od tebe. Prije svega zato što te
trebamo ovdje, Jack.
- U redu, rekao je Dale. Znam da ništa ne obećavaš, ali ti znaš što bi trebao napraviti.
Bi li ovi razgovori sami po sebi bili dovoljni da ga smjeste u kamionet i pošalju na put do Ulice
Sumner? Sasvim vjerojatno, pretpostavlja Jack, i na taj način treći čimbenik, onaj tajni i poricani, postaje
nebitan. Beznačajan. Bezopasan napad živaca, posljedica nagomilana nespokojstva, potpuno prirodan s
obzirom na okolnosti.
86
Nešto što bi se svakomu moglo dogoditi. Osjetio je potrebu da izađe iz kuće, pa što? Nitko ga ne
može optužiti da je bježao. Išao je prema, a ne bježao od onoga od čega je najviše želio pobjeći - mračne
struje Ribarovih zločina. Što ne znači da se obavezao da će se do kraja angažirati. Fred Marshall, Daleov
prijatelj i otac djeteta koje je navodno nestalo, inzistira da razgovara s njim; pa dobro, neka razgovara.
Ako pola sata razgovora s bivšim detektivom mogu pomoći Fredu Marshallu da se počne nositi sa svojim
problemima, bivši detektiv mu je spreman osigurati to vrijeme.
Sve ostalo je sasvim osobne prirode. Budni snovi i crvendaćeva jaja pomutili su ti razum, ali to je
osobna stvar. Moguće je pričekati da prođe, nadmudriti ju, odgonetnuti. Nijedna razumna osoba takve
stvari ne shvaća ozbiljno: kao ljetna oluja su, dođu i prođu. Pošto je usporio kroz zeleno svjetlo na
križanju u Centraliji i primijetio, s nagonskom budnošću polica, niz Harleyja poredanih na parkiralištu
ispred Sand Bara, osjeća da ponovo kadar da se ponese s popodnevnim poteškoćama. Bilo bi sasvim
razumljivo da je osjetio kako nije sposoban - u redu, recimo nevoljan - da otvori vrata hladnjaka.
Neugodna iznenađenja čine te opreznim.
Pregorjela mu je žarulja u dnevnoj sobi, i kada je otišao do ladice s pet-šest rezervnih halogenki,
nije ju bio u stanju otvoriti. Ustvari, nije bio u stanju otvoriti nijednu ladicu, ormar ili spremište u kući,
čime se lišio mogućnosti da skuha čaj, presvuče odjeću, pripremi ručak i napravi bilo što osim da preko
volje lista knjige ili gleda televiziju. Kada je poklopac poštanskog sandučića zaprijetio da u sebi skriva
piramidu crvendaćevih plavih jaja, odlučio je odgoditi vađenje pošte za sljedeći dan. Ionako mu dolaze
samo bankovni izvodi, časopisi i reklamne brošure.
Ne dozvolimo da zvuči gore nego što je, poručuje Jack sebi. Mogao sam otvoriti svaka vrata, ladicu
i ormar u kući, ali nisam htio. Nisam se bojao da će se iz frižidera ili ormara početi prosipati
crvendaćeva jaja - samo nisam htio riskirati da pronađem jednu od tih prokletinja. Pokaži mi psihijatra
koji tvrdi da je to neurotično, i pokazat ću ti kretena koji uopće ne poznaje psihologiju. Svi veterani su
mi govorili da rad u odsjeku za ubojstva čovjeku na kraju sjebe mozak. Zato sam se, dođavola, i
povukao!
Što sam trebao učiniti, ostati u službi dok si ne prosviram mozakl Pametan si momak, Henryju
Leydene, i volim te, ali postoje stvari koje naprosto NE KUŽIŠ!
U redu, sada je, eto, krenuo u Ulicu Sumner. Svi su vikali na njega da nešto poduzme, i sada to
čini. Pozdravit će se s Daleom i dečkima, sjest će razgovarati s Fredom Marshallom, uzornim
građaninom kojemu je nestao sin, i servirat će mu uobičajenu priču kako se poduzima sve što je moguće,
bla bla, FBI radi zajedno s nama na ovome, a Biro ima najbolje istražitelje na svijetu. Tu priču. Što se
Jacka tiče, njegova prvenstvena dužnost je da ide Fredu niz dlaku, kao kad tješi ozlijeđenu mačku.
Kada se Marshall umiri, Jackova dužnost prema zajednici - dužnost koja postoji samo u glavama drugih
- bit će izvršena, i bit će se slobodan vratiti u privatnost koju je pošteno zaradio. Ako se to Daleu ne
svidi, može skočitu u Mississippi; ako se ne svidi Henryju, Jack će odbiti čitati Sumornu kuću i prisilit
će ga da umjesto toga sluša Lawrencea Welka, Vaughna Monroea, ili nešto podjednako mučno.
Loš dixieland. Prije više godina, je netko poklonio CD pod naslovom Fats Manassas & His Muskrat
All Stars Stompin’ the Ramble. Trideset sekundi Fats Manassas, i Henry počeo moliti za milost.
Ova slika čini da se Jack osjeti dovoljno opušteno da pokaže kako je njegovo oklijevanje pred
kredencima i ladicama bilo samo prolazna neodlučnost, a ne fobijska nesposobnost. Iako mu je pažnja
bila na drugoj strani kao i obično, uvučena pepeljara ispod komandne ploče rugala mu se i izazivala ga
otkako se ukrcao u kamionet. Plosnatu pločicu pepeljare okružuje nekakva neprirodna sugestivnost, aura
prikrivenog zla.
Boji li se on to da iza pločice vreba maleno plavo jaje?
Naravno da ne. Unutra su samo zrak i oblikovana cma plastika.
U tom slučaju, može je izvući.
Uz prozor kamioneta klize zgrade predgrađa French Landinga. Jack je stigao otprilike do istog
mjesta gdje je Henry prekinuo onu pjesmu Dirtysperma. Naravno da može izvući pepeljaru. Ništa lakše.
Samo podvučeš prste i cimneš. Najlakša stvar na svijetu. Pruža ruku. Prije nego što će prstima dodirnuti
pločicu, povlači ruku natrag. Znoj mu curi niz čelo i zadržava se u nosnicama.
“Kao da je ne znam što”, kaže glasno. “Imaš neki problem s tim, Jacky momče?”
87
Ponovo pruža ruku prema pepeljari. Odjednom svjestan da više obraća pažnju na dno komandne
ploče nego na cestu pred sobom, diže pogled i smanjuje brzinu na polovinu prijašnje. Ne želi stati na
kočnicu. To je samo pepeljara, dovraga. Prsti mu stižu do pločice, i podvlače se ispod donjeg ruba. Jack
još jednom baca pogled na cestu. Onda, s odlučnošću bolničarke koja odljepljuje traku flastera s
pacijentova dlakavog trbuha, s trzajem izvlači posudu. Upaljač kojega je jutros na stazi ispred kuće
nesvjesno pomaknuo, odskače deset centimetara u zrak, Jackovu užasnutu pogledu sličan letećem crno-
srebrnom jajetu.
Skreće s puta, odskače preko korovom obrasle uzvisine, i juri prema telefonskom stupu koji se diže
pred vozilom. Upaljač pada u posudu pepeljare s glasnim, metalnim udarcem kakav nijedno jaje na
svijetu ne može proizvesti. Telefonski stup klizi prema njemu i gotovo ispunjava vjetrobran. Jack gazi
na kočnicu i kamionet se s trzajem zaustavlja, izazvavši seriju lupkanja i zveckanja u pepeljari. Da nije
smanjio brzinu prije nego što je otvorio pepeljaru, zabio bi se ravno u stup koji stoji na samo par koraka
od odbojnika kamioneta. Jack briše znoj s lica i uzima upaljač. “Bog te tvoj.” Gura upaljač u njegovo
ležište i zavaljuje se u naslon sjedišta.
“Dobro kažu da pušenje ubija”, kaže. Šala je previše otrcana da bi ga nasmijala, i nekoliko sekundi
samo miruje na sjedištu i zuri u rijedak promet na Lyall Roadu. Pošto je osjetio da mu se puls koliko-
toliko približio normalnom, podsjeća se da je, na kraju krajeva, ipak otvorio pepeljaru.
Plavokosi, razbarušeni Tom Lund očigledno je pripremljen za njegov dolazak jer u trenutku kada
je Jack prošao pokraj tri bicikla poredana pokraj vrata i ušao u postaju, mladi policajac ustaje od stola i
žuri naprijed da mu šapne da ga Dale i Fred Marshall čekaju u Daleovoj kancelariji i da će ga odvesti
ravno onamo. Gdje će mu se sigurno obradovati. “Kao i ja, poručniče Sawyer”, dodaje Lund. “Čovječe,
moram to reći. Mislim da nanije prijeko potrebno vaše umijeće.”
“Zovi me Jack. Više nisam poručnik. A nisam više ni policajac.” Jack je upoznao Toma Lunda
radeći na slučaju Kinderling, i svidjela mu se mladićeva energičnost i posvećenost. Zaljubljen u svoj
posao, uniformu i značku, s poštovanjem prema pretpostavljenom i divljenjem prema Jacku, Lund je
bez primjedbe proveo stotine sati pokraj telefona, u arhivi i u svom automobilu, više puta provjeravajući
često proturječne pojedinosti vezane za susret agenta osiguranja za farme iz Wisconsina i dvije
prodavačice ljubavi sa Sunset Stripa. Za sve to vrijeme Tom Lund je zadržao energetski naboj
srednjoškolskog vođe navale koji istrčava na teren da odigra svoju prvu utakmicu.
Više ne izgleda tako, primjećuje Jack. Ispod očiju su mu tamne vrećice, a kosti lica su izraženije.
Za Lundov izgled zaslužno je još nešto osim neispavanosti i umora: oči mu imaju bespomoćno
zaprepašten izraz osobe koja je doživjela jak moralni šok. Ribar je ukrao dobar dio mladosti
Toma Lunda.
“Ali vidjet ću što mogu učiniti”, kaže Jack, obećavajući više nego što je zaista spreman ponuditi.
“Svaka vaša pomoć će nam sigurno koristiti”, odgovara Lund. To je pretjerano, odveć servilno, i
pošto se Lund okrenuo da ga povede do kancelarije, Jack pomišlja Nisam došao biti vaš spasitelj.
Ova misao odmah u njemu budi osjećaj krivice.
Lund kuca na vrata, otvara ih da najavi Jacka, gura ga unutra i iščezava kao duh, potpuno
neprimijećen od dva muškarca koja ustaju sa stolica i upiru pogled u posjetiteljevo lice, jedan s vidnom
zahvalnošću, drugi s ogromnom količinom istog osjećaja pomiješana s golom potrebom, zbog koje
Jacku postaje još neugodnije.
Usporedo s Daleovim promumljanim predstavljanjem, Fred Marshall kaže: “Hvala vam što ste
pristali doći, neizmjerno sam vam zahvalan. To je sve što mogu...”
Desna ruka mu se pruža kao ručka pumpe. Kada ju je Jack prihvatio, lice Freda Marshalla
preplavljuje još veća količina emocija. Njegova šaka steže Jackovu, maltene je prisvaja, kao što životinja
polaže pravo na svoj plijen. Steže, čvrsto, i drma više puta nego što je uobičajeno. Oči mu se pune
suzama. “Ne mogu...” Marshall izvlači šaku i otire suze s lica. Oči mu sada djeluju beskrajno ranjivo.
“Oh, čovječe”, kaže. “Zaista mi je drago što ste došli, gospodine Sawyer. Ili da vas zovem ‘poručniče’?”
“Bit će dobro i Jack. Kako bi bilo da me vas dvojica uputite u ono što se danas dogodilo?”
Dale pokazuje prema pripremljenoj stolici; sva trojica zauzimaju mjesta, i bolna, ali u biti
jednostavna priča o Fredu, Judy i Tyleru Marshallu započinje. Neko vrijeme govori samo Fred. U
88
njegovoj verziji priče, plemenita ženica lavovskog srca, predana supruga i majka, postaje žrtva
zbunjujućih, višestrukih promjena i poremećaja, i razvija zagonetne simptome koje njen nemarni, glupi,
egoistični muž potpuno previđa. Bunca riječi bez smisla; piše nepovezane stvari na papiru koji zatim
gužva i pokušava progutati. Unaprijed vidi tragediju koja predstoji, i to je izluđuje. Jest da zvuči
blesavo, ali egoistični muž vjeruje da je tako. Točnije, misli da vjeruje da je tako jer razmišlja o tome
još otkako je prvi put razgovarao s Daleom, i iako stvar zvuči blesavo, nekako ima smisla. Koje bi drugo
objašnjenje moglo postojati? Zato i misli ono što misli - da je njegova žena počela gubiti razum jer je
znala da je Ribar na putu. Pretpostavlja da su takve stvari moguće. Hrabra i izmučena ženica znala je,
naprimjer, da je njen preslatki, divni sinčić nestao prije nego što joj je njen glupi i sebični muž, koji
je otišao na posao kao da se radi o sasvim običnom danu, rekao za bicikl.
To u velikoj mjeri dokazuje ono o čemu je govorio. Divni dječačić izašao se igrati s još tri prijatelja,
ali su se samo tri prijatelja vratila kućama,
’Pozornik Danny Tcheda našao je sinčićev bicikl marke Schwinn i jednu tenisicu na pločniku
ispred Maxtonova staračkog doma.
“Danny Cheetah?” pita Jack, koji, kao i Fred Marshall, počinje misliti da vjeruje u neke veoma
zabrinjavajuće stvari.
“Tcheda”, kaže Dale, i izgovara prezime slovo po slovo. Dale potom priča svoju, kudikamo kraću
verziju priče. U priči Dalea Gilbertsona, dječak se izlazi voziti biciklom i nestaje, moguće kao žrtva
otmice, s pločnika ispred Maxtonovog staračkog doma. To je sve što Dale zna, i vjeruje da će Jack
Sawyer moći popuniti većinu okolnih praznina.
Jack Sawyer, u kojega su se zagledala ostala dvojica u sobi, uzima vremena da se navikne na tri
misli koje trenutno vjeruje da misli. Prva i nije toliko misao koliko reakcija koja sadrži prikrivenu
pomisao: od trenutka kada mu je Fred Marshall stisnuo šaku i rekao “Oh, čovječe”, Jacku je postao drag,
a to je neočekivan obrat u večerašnjem događanju. Fred Marshall mu otprilike sliči na momka s plakata
koji veliča život u malom mjestu. Ako tu sliku postavite na panoe koji reklamiraju zemljište u
Francuskom okrugu, prodat ćete velik broj vikendica ljudima iz Milwaukeeja i Chicaga. Marshallovo
prijateljsko, ugodno lice i vitak stas trkača kao da svjedoče o odgovornosti, pristojnosti, dobrom odgoju
i društvenosti, skromnosti i nesebičnom srcu. Što više Fred Marshall optužuje sebe za sebičnost i
glupost, to je Jacku simpatičniji. A što mu je simpatičniji, to više suosjeća s njegovom strašnom
nevoljom, i više mu želi pomoći. Jack je došao u postaju očekujući da će na Daleova prijatelja reagirati
kao policajac, ali su njegovi policijski refleksi zahrđali od neupotrebe. Zato reagira kao suosjećajan
građanin. Policajci, Jack to dobro zna, civile zahvaćene pratećim valom zločina gotovo nikada ne
promatraju kao građane i supatnike, pogotovo ne u početnim fazama istrage. (Misao skrivena unutar
Jackove reakcije na čovjeka pred njim glasi da Fred Marshall nije sposoban sumnjati ni u koga s kirnje
u prijateljskim odnosima.)
Jackova druga misao istovremeno je misao policajca i solidarnog građanina, i iako se još pokušava
naviknuti na treću, koja je u potpunosti proizvod njegovih zahrđalih, ali i dalje preciznih refleksa
policajca, obznanjuje je: "Bicikli koje sam vidio ispred ulaza pripadaju Tylerovim prijateljima? Netko
ih sada ispituje?”
“Bobby Dulac”, kaže Dale. “Popričao sam s njima kada su stigli, ali nisam ništa saznao. Prema
njihovoj priči, bili su svi zajedno u Ulici Chase, a onda se Tyler nekuda odvezao. Tvrde da ništa nisu
vidjeli. Možda i nisu."
“Ali ti misliš da to nije sve.”
“Iskreno rečeno, mislim. Ali nemam pojma što bi to moglo biti, a moramo ih poslati kućama prije
nego što njihovi roditelji iskoče iz kože.”
“Tko su oni, i kako se zovu?”
Fred Marshall savija šaku kao da stišće dršku nevidljive bejzbolske palice. “Ebbie Wexler, T. J.
Renniker i Ronnie Metzger. To su dječaci s kojima se Ty ovog ljeta družio.” Nad rečenicom lebdi
neizgovorena osuda.
“Zvučite kao da ih ne smatrate najboljim društvom za svog sina.”
“Pa, nije baš tako”, kaže Fred, rastrzan između želje da kaže istinu i želje da ne ispadne nepravedan.
“Ne tako kako ste vi to predočili. Ebbie mi djeluje kao nasilnik, a druga dvojica su možda
89
malo... usporeni''! Nadam se... ili sam se nadao... da će Ty shvatiti da može naći prijatelje koji će biti
više na... znate...”
“Više na njegovom nivou.”
“Tako je. Problem je u tome što je moj sin pomalo sitan za svoj uzrast, a Ebbie Wexler je... ovaj...”
“Krupan za svoj uzrast”, kaže Jack. “Savršena situacija za nasilnika.”
“Hoćete reći da znate Ebbieja Wexlera?”
“Ne, ali sam ga vidio jutros. Bio je s vašim sinom i još dva dječaka.”
Dale se uspravlja na svojoj stolici, a Fred Marshall ispušta nevidljivu palicu. “Kada je to bilo?”
pita Dale. Fred Marshall istovremeno pita: “Gdje?”
“U Ulici Chase, desetak minuta poslije osam. Išao sam po Henryja Leydena, da ga odvezem kući.
Kada smo se vraćali iz grada, dječaci su istjerali bicikle na ulicu točno ispred nas. Dobro sam promotrio
vašeg sina, gospodine Marshall. Učinio mi se kao sjajan klinac.”
Razrogačene oči Freda Marshalla pokazuju da nekakva nada, nekakvo obećanje, zadobiva oblik
pred njim; Dale se konačno opušta. “To se uglavnom poklapa s njihovom pričom. Bilo bi to malo prije
nego što ih je Ty napustio. Ako su rekli istinu.”
“Ili su oni ostavili njega “, kaže Tyev otac. “Brži su na biciklima od Tya, i ponekad ga znaju,
znate... zadirkivati.”
“Tako što odjure naprijed i ostave ga samog”, kaže Jack. Marshallovo sumorno kimanje glavom
govori o dječačkim poniženjima, povjerenim suosjećajnom ocu. Jack se prisjeća zacrvenjena,
neprijateljskog lica i podignutog srednjeg prsta Ebbieja Wexlera i pita se je li se i kako mali uspijevao
obraniti od njega. Dale je rekao da je osjetio neiskrenost u priči koju su mu dječaci ispričali, ali zašto bi
lagali? Koji god razlog da je postojao za to, gotovo je sigurno vezan za Ebbieja Wexlera. Ostala dvojica
slušaju naređenja.
Odloživši na trenutak treću misao u stranu, Jack kaže: “Htio bih porazgovarati s dječacima prije
nego što ih pošaljete kući. Gdje su?”
“U sobi za ispitivanje, na vrhu stepenica.” Dale upire prstom u strop, “Tom će te odvesti.”
Sa zidovima sivim kao na ratnom brodu, sivim metalnim stolom i prozorom uskim poput
puškamice na zidu tvrđave, soba na vrhu stepenica čini se projektirana da izmami priznanja pomoću
dosade i beznađa, i Jacku se čini, pošto ga je Tom Lund uveo, da su četvorica prisutnih već postali žrtve
njene olovne atmosfere. Bobby Dulac okreće glavu, prestaje kuckati olovkom po stolu, i progovara:
“Živio nam, Hollywoode. Dale nam je rekao da dolazite.” Čak i Bobby kao da je pomalo zgasnuo u
ovom polusvjetlu. “Jeste li htjeli ispitati ove prijestupnike, poručniče?”
“Za trenutak, možda.” Dvojica od trojice prijestupnika s one strane stola prate pogledom Jacka
kako prolazi iza Bobbyja Dulaca kao da se boje da će ih baciti u ćeliju. Riječi “ispitati” i “poručniče”
imale su učinak ledenog vjetra iz Kanade. Ebbie Wexler stisnutih očiju gleda u Jacka, nastojeći izgledati
grubo, a dječak pokraj njega, Ronnie Metzger, vrti se na stolici, očiju naraslih kao tanjuri. Treći dječak,
T. J. Renniker, spustio je glavu na prekrižene ruke i čini se da spava.
“Probudite ga”, kaže Jack. “Imam nešto reći, i hoću da svi čujete. Ustvari, nema što reći, ali želi
da ovi dječaci obrate pažnju na njega. Već zna da je Dale bio u pravu. Ako ne lažu, onda bar nešto
prešućuju. Zato ih je njegovo iznenadno pojavljivanje u ovoj uspavanoj atmosferi uplašilo. Da je Jacku
bilo dano da ih ispita, razdvojio bi ih i ispitao pojedinačno, ali sada mora ispraviti pogrešku koju je
Bobby Dulac napravio. Mora ih obraditi sve zajedno, za početak, i mora poraditi na njihovu strahu. Ne
želi li zlostavljati dječake, želi samo da im srce brže zakuca. Poslije toga će ih moći razdvojiti. Najslabija
karika se već pokazala. Jack ne osjeća nikakva grižu savjesti ako lažući dođe do informacija. Ronnie
Metzger drma T. J-a za rame, i kaže: “Probudi se, dubalo... budalo."
Zaspali dječak ječi, diže glavu sa stola i počinje se protezati. Pogled mu pada na Jacka i hitro se
uspravlja, trepćući i gutajući knedle.
“Dobro došao”, kaže Jack. “Želim vam se predstaviti i objasniti zašto sam ovdje. Zovem se Jack
Sawyer i poručnik sam u Odsjeku za ubojstva u losanđeleskoj policiji. Veoma sam uspješan, i imam
punu sobu pohvala i odlikovanja. Kada naganjam nekog zločinca, obično ga i uhapsim. Prije tri godine
došao sam ovamo iz Los Angelesa da riješim jedan slučaj. Dva tjedna kasnije, čovjek po imenu
90
Thomberg Kinderling u lancima je otpremljen u L. A. Budući da poznajem ovaj kraj i već sam radio s
ovdašnjim predstavnicima zakona, LAPD12 me zamolio da im pomognem u istrazi ubojstava koja je
počinio Ribar.” Baca pogled da vidi ceri li se Bobby Dulac na ovu besmislicu, ali Bobby samo zuri
preko stola, ledenog izraza lica. “Vaš prijatelj Tyler Marshall bio je s vama prije nego što je jutros
nestao. Je li ga Ribar oteo? Žao mi je što to moram reći, ali mislim da je. Možda možemo pronaći Tylera,
možda ne, ali da bih zaustavio Ribara, morate mi točno ispričati što se dogodilo, do najmanje
pojedinosti. Morate biti potpuno iskreni prema meni jer ako budete lagali ili bilo što prešutjeli, bit ćete
krivi za ometanje istrage. Ometanje istrage je veoma ozbiljan zločin. Pozorniče Dulac, koja je najmanja
kazna u državi Wisconsin za taj zločin?”
“Pet godina, prilično sam siguran”, kaže Bobby Dulac.
Ebbie Wexler grize unutrašnjost obraza, Ronnie Metzger skreće pogled i mršti se u stol, T. J.
Renniker tupo zuri u uski prozor.
Jack sjeda pored Bobbyja Dulaca. “Ja sam, slučajno, bio onaj momak u kamionetu kojemu si jutros
pokazao srednji prst. Ne mogu reći da sam oduševljen što se ponovo vidimo.”
Dvije glave okreću se prema Ebbieju, koji grčevito stišće oči, nastojeći riješiti ovaj novi problem.
“Nisam”, kaže, odlučivši se za uporno poricanje. “Možda je izgledalo ko da jesam, al’ nisam.” Ebbie se
podrugljivo smješka. “Ne pokazujem srednjak nepoznatim ljudima.”
"Ustani”, kaže Jack.
Ebbie gleda lijevo i desno, ali njegovi mu prijatelji izbjegavaju sresti pogled. Gura stolicu unatrag
i kolebljivo ustaje.
„Pozorniče Dulac,” kaže Jack, “izvedite ovog dječaka iz sobe i pričuvajte ga."
Bobby Dulac savršeno igra svoju ulogu. Gipko ustaje sa stolice i fiksira pogledom Ebbieja dok
klizi prema njemu. Podsjeća na panteru koja se približava dobrom zalogaju. Ebbie Wexler odskače
unatrag i pokušava zaustaviti Bobbyja podignutim dlanom. “Nemojte - povlačim riječ - napravio sam
to, u redu?”
“Prekasno”, kaže Jack. Sjedi i gleda kako Bobby hvata dječaka za lakat i vuče ga prema vratima.
Zajapuren i znojeći se, Ebbie se ukopava u pod, i potisak ga presavija preko izbočenog trbuha. Počinje
teturati naprijed, jaučući i rasipajući suze. Bobby Dulac otvara vrata i vuče ga u bezličan hodnik na katu.
Vrata se s treskom zatvaraju i presijecaju njegovo preplašeno zavijanje.
Preostala dva dječaka bijela su u licu kao sir i, čini se, potpuno skamenjena. “Ne brinite za njega”,
kaže Jack. “Bit će dobro. Za petnaest, dvadeset minuta, bit ćete slobodni otići kući. Smatrao sam da
nema smisla razgovarati s nekim tko laže prije nego što smo i počeli. Zapamtite: čak i najnesposobniji
policajac zna kada mu lažu, a ja sam najbolji policajac. Zato ćemo učiniti ovako. Popričat ćemo o onome
što se jutros dogodilo, o onome što je Tyler radio, kako ste se razdvojili, gdje ste bili, što ste poslije
radili, koga ste sve vidjeli, i takvim stvarima.” Naslanja se unatrag i spušta dlanove na stol. “Hajde sad,
ispričajte mi što se dogodilo.”
Ronnie i T. J. se zgledaju. T. J. gura desni kažiprst u usta i počinje sjekutićima grickati nokat.
“Ebbie vam je pokazo srednjaka”, kaže Ronnie.
“Ma nemoj mi reć. Poslije toga.”
“Uh, Ty je reko da mora nekud ić.”
“Moro je nekud ić”, ubacuje se T. J. kao odjek.
“Gdje ste se u tom trenutku nalazili?”
“Uh... Ispred Allsort’s Pomoriuma.”
“Emporiumc", kaže T. J.. “Nije pomorium, tikvane, nego em-po-ri-um."
“I?”
“I onda je Ty reko...”, Ronnie baca pogled prema T. J.-u. “Ty je reko da mora nekud ić.”
“U kojem je smjeru otišao, na istok ili na zapad?”
12
Kratica za Los Angeles Police Department, Policijska uprava Los Angelesa. Nap. prev.
91
Dječaci na ovo pitanje reagiraju kao da je postavljeno na stranom jeziku, nijemo se premišljajući.
“Prema rijeci, ili od nje?”
Ponovo se zgledaju. Pitanje je bilo na engleskom, ali odgovor izostaje. Onda Ronnie konačno kaže:
“Ne znam.”
‘‘A ti, T. J ? Znaš li ti?”
T. J. odmahuje glavom.
“Dobro. To je pošteno. Ne znate jer ga niste ni vidjeli kako odlazi, zar ne? I nije vam rekao da mora
nekamo otići, zar ne? Kladim se da je to Ebbie izmislio.”
T. J. se vrpolji, a Ronnie sa strahopoštovanjem zuri u Jacka. Upravo se ispostavilo da je zapravo
Sherlock Holmes.
“Sjećate se kada sam prošao pokraj vas u kamionetu?” Kimaju glavom. “Tyler je bio s vama.”
Ponovo kimaju. “Već ste bili sišli s pločnika ispred Allsort’s Emporiuma, i vozili ste se Chaseom prema
istoku - udaljavali ste se od rijeke. Vidio sam vas u retrovizoru. Ebbie je vozio jako brzo. Vas dvojica ste
ga nekako uspijevali pratiti. Tyler je sitniji od vas, pa je zaostao. Eto kako znam da se nikud nije
odvezao. Nije vas mogao stići.”
Ronnie Metzger počinje pištati: “Je, zaosto je, puno je zaosto, a onda se pojavio Birar i zgrabio
ga.” I počinje plakati.
Jack se naginje naprijed. “Jeste li vidjeli da se to dogodilo? Bilo tko od vas?”
“Neeeac", cvili Ronnie. T. J. polako odmahuje glavom.
“Niste vidjeli nekoga da razgovara s Tyem, ili neki auto da se zaustavlja, ili da ulazi u neku
trgovinu, ili tako nešto?”
Dječaci se oglašavaju nerazgovijetnim brbljanjem kojim hoće reći da nisu ništa vidjeli.
“Kada ste primijetili da ga nema?”
T. J. otvara usta, i ponovo ih zatvara. Ronnie kaže: “Kada smo uzeli slurpeeje." Lice mu se grči od
napetosti. T. J. potvrdno kima glavom.
Dva sljedeća pitanja otkrivaju da su u slurpeejima uživali u 7-Elevenu, gdje su također kupili i
Magične karte, i da im vjerojatno nije trebalo više od minutu-dvije da primijete Tylerov nestanak. “Ebbie
je reko da će nam Tyler kupiti još karata”, dodaje uslužni Ronnie.
Stigli su do trenutka koji je Jack čekao. Kakva god bila njihova tajna, dogodila se ubrzo nakon što
su izašli iz 7-Elevena i shvatili da im se Tyler još nije pridružio. A tajna je isključivo T. J.-eva. Dječak
praktično znoji krv, dok je njegova prijatelja prilično smirilo prisjećanje na slurpeeje i Magične karte.
Ostalo je još samo jedno pitanje koje im želi postaviti.
“Ebbie je, dakle, htio naći Tylera. Jeste li svi sjeli na bicikle i tražili uokolo, ili je Ebbie poslao
samo jednog od vas?”
“Ha?” kaže Ronnie. T. J. spušta bradu i stavlja ruke ispred lica kao da se brani od udaraca. “Tyler
je nekud otišo”, kaže Ronnie. “Nismo ga tražili, nego smo otišli u park. Mijenjati se za Magične karte.”
“Shvaćam”, kaže Jack. “Hvala ti, Ronnie. Puno si mi pomogao. Hoću da sad izađeš i ostaneš s
Ebbiejem i pozornikom Dulacom, a ja ću malo popričati s T. J.-em. Neće trajati više od pet minuta, ako
bude i toliko.”
“Mogu ić?” Na Jackovo kimanje glavom, Ronnie se bojažljivo diže od stola.
U trenutku kada je stigao do vrata, T. J. zajeca. Onda Ronnie izlazi, a T. J. se grči u stolici i trudi
se biti što manji dok zuri u Jacka očima koje su postale sjajne, plosnate i savršeno okrugle.
“T. J.,” kaže Jack, “uvjeravam te da se nemaš zbog čega brinuti.” Sada kada je ostao sam s
dječakom koji je priznao krivicu tako što je zaspaon sobi za ispitivanje, Jack Sawyer ga prije svega želi
osloboditi te krivice. Zna T. J.-evu tajnu: zapravo nema tajne, beskorisna je. “Bez obzira što mi budeš
rekao, neću te uhapsiti. To je također obećanje. Nisi ni u kakvoj nevolji, sine. Ustvari, drago mi je što
ste ti i tvoji prijatelji mogli doći i pomoći nam da razjasnimo stvari.”
92
Još dvije ili tri minute nastavlja govoriti u ovom smislu, i T. J. Renniker, prethodno osuđen na smrt
strijeljanjem, postupno počinje shvaćati da je pomilovanje ipak stiglo i da neće, što bi njegov frend
Ronnie rekao, stranadati. Vraća se u prvobitnu veličinu, a oči mu više nemaju prestravljen izraz.
“Reci mi što je Ebbie napravio”, kaže Jack. “Ostat će među nama. Nikomu neću reći. Časna riječ.
Neću te otkucati.”
“Htio je da Ty kupi još Magičnih karata”, kaže T. J., napipavajući put kroz nepoznat teritorij. “Da
je Ty bio tamo, moro bi. Ebbie nekad zna biti stvarno gadan. Reko mi je: ‘Spusti se niz ulicu i dovedi
sporoga, il` ću ti napraviti indijansku vatru.’”
“I ti si sjeo na bicikl i spustio se niz Ulicu Chase.”
“Aha. Gledo sam, al’ nigdje nisam vidijo Tya. A bio sam siguuran da`oću, znate? Jer di je drugdje
mogo bit?”
“Ali...?” Jack izvlači odgovor za koji zna da slijedi kružeći rukom po zraku.
“Al’ ga ipak nisam vidio. Stigo sam do Ulice Queen, tamo di je starački dom, s visokom živicom
ispred. I onda sam ugledo njegov bajk. Na pločniku ispred živice. I njegovu tenisicu. I lišće sa živice.”
Evo konačno i nje, beskorisne tajne. Možda ne potpuno beskorisne: dala je prilično točno vrijeme
dječakova nestanka: 8:15, otprilike, ili 8:20. Bicikl je ležao na pločniku pokraj tenisice otprilike četiri
sata prije nego što ih je Danny Tcheda pronašao. Maxtonov dom zauzima gotovo cjelokupno zemljište
u tom dijelu Ulice Queen, a gosti nisu počeli dolaziti na Festival jagoda prije podneva.
T. J. opisuje kako se uplašio - ako je Ribar uvukao Tya u živicu, mogao se vratiti po još! U odgovor
na Jackovo posljednje pitanje, dječak kaže: “Ebbie nam je reko da kažemo da se Ty odvezo dok smo
stajali ispred Allsortsa, da nas, kao, ne bi okrivili zbog toga. Ako ispadne da je ubijen. Ty nije ubijen, je
1’ da? Djecu ko Ty ne ubijaju.”
“Nadam se da nije”, kaže Jack.
“I ja.” T. J. šmrče i briše nos nadlanicom.
“Hajde, vrijeme je da se vratite kući”, kaže Jack i diže se sa stolice.
T. J. ustaje i kreće duž stola. “Oh! Sad sam se sjetio!”
“Što?”
“Na pločniku je bilo i perja.”
Pod ispod Jackovih nogu počinje se ljuljati, lijevo pa desno, kao da je na palubi broda. Pridržava
se za naslon stolice. “Stvarno?” Čini napor da se sredi prije nego što će se okrenuti dječaku. “Kako to
misliš, bilo je perja?”
“Cma pera. Velika. Ko od vrane. Jedno je bilo pored bajka, a drugo u tenisici.”
“Čudno”, kaže Jack, kupujući vrijeme da se oporavi od neočekivanog pojavljivanja perja u njegovu
razgovoru s T. J.-em Rennikerom. Apsurdno je da je uopće reagirao na tako nešto, a to što je na trenutak
osjetio da će se onesvijestiti, već je groteskno. T. J.-evo perje bilo je pravo perje prave vrane na pločniku.
Njegovo perje bilo je iz sna, perje nepostojećih crvendaća, nestvarnih kao i sve drugo u snu. Jack
podsjeća samog sebe na više ovakvih korisnih stvari, i uskoro se ponovo osjeća normalno, ali bi trebalo
imati na umu da će ostatak noći i veći dio sljedećeg dana riječ perje ostati lebdjeti, okružena aurom
naelektriziranom kao olujni oblak, iza i između njegovih misli, povremeno izranjajući s pištavim
pucketanjem munje..
“Čudno”, kaže T. J. “Mislim, kako je pero dospjelo u tenisicu?"
“Možda ga je donio vjetar”, kaže Jack, spremno ignorirajući činjenicu da je dan bio bez vjetra.
Ohrabren mirovanjem poda, pokazuje T. J.-u da izađe u hodnik, i kreće za njim. Ebbie Wexler se otiskuje
od zida i zaustavlja se pored Bobbyja Dulaca. I dalje igrajući ulogu, Bobby kao da je isklesan od
mramora. Ronnie Metzger se strateški odmiče. “Ove momke sada možete pustiti kući”, kaže Jack.
“Izvršili su svoju dužnost.”
“T. J., što si rekao?” pita Ebbie prijetećim glasom.
“Potvrdio je da ne znate ništa o nestanku svog prijatelja”, kaže Jack.
Ebbie se opušta, mada ne bez mrkih pogleda svima oko sebe. Posljednji i najopakiji pogled upućen
je Jacku, koji podiže obrve. “Nisam plako”, kaže Ebbie. “Uplašio sam se, al’ nisam plako.”
93
“Da si se bojao, jesi”, kaže Jack. “Sljedeći put mi nemoj lagati. Imao si priliku pomoći istrazi, i
uprskao si je.”
Ebbie se muči da shvati ovu poruku i uspijeva ju, barem djelomično, probaviti. “U redu, al’ nisam
vama pokazo srednjaka. Bilo je to zbog one glupave muzike.”
“Ni meni se nije svidjela. Moj suputnik je inzistirao da je čujem. Znate tko je to bio?”
U lice Ebbiejevu sumnjičavu durenju, Jack kaže: “George Rathbun.”
To je isto kao da je rekao Superman ili Arnold Schwarzenegger; Ebbiejeva sumnjičavost isparava,
i lice mu se preobražava. Njegove sitne, blizu smještene oči ispunjavaju se nevinom zadivljenošću.
“Poznajete Georgea Rathbuna?”
“On je jedan od mojih najboljih prijatelja”, kaže Jack, prešutjevši da se većina njegovih ostalih
najboljih prijatelja također svodi na Georgea Rathbuna.
“Mrak”, kaže Ebbie.
T. J. i Ronnie ponavljaju u zboru: "Mrak."
George jest mrak tip”, kaže Jack. “Prenijet ću mu što ste rekli. Haj'demo dolje do vaših bicikala.”
Još opijeni čašću što su vidjeli velikog, veličanstvenog Georgea Rathbuna, dječaci uzjahuju bicikle,
spuštaju se niz Ulicu Sumner i skreć u
Druga. Bobby Dulac progovara: “Dobar vam je bio taj trik s Georgeom Rathbunom. Poslali ste ih
sretne kući.”
“Nije bio trik.”
Toliko iznenađen da se natisnuo kroz vrata postaje zajedno s Jackom, Bobby kaže: “George
Rathbun vam je stvarno prijatelj?”
“Aha”, kaže Jack. “I mogu ti reći da ponekad zna biti pravi davež.”
Dale i Fred Marshall dižu pogled na Jackov ulazak u kancelariju, Dale s opreznim iščekivanjem, a
Fred Marshall s nečim što Jack sa žaljenjem prepoznaje kao nadu.
“Pa?” kaže Dale.
(perje)
“Bio si u pravu, nešto su skrivali, ali ne bogzna što.”
Fred Marshall se svaljuje na naslon stolice, puštajući da nada iscuri iz njega kao zrak iz probušene
gume.
“Ubrzo pošto su izašli iz 7-Elevena, Wexlerov mali je poslao T. J.-a niz ulicu da potraži vašeg
sina”, kaže Jack. “Kada je T. J. stigao u Ulicu Queen, vidio je bicikl i tenisicu kako leže na pločniku.
Naravno, svi su pomislili na Ribara. Ebbieju Wexleru je palo na pamet da bi ih mogli okriviti zato što
su ga ostavili samog, pa je smislio priču koju ste čuli - da je Tyler otišao od njih, a ne obratno.”
“Ako ste vidjeli svu četvoricu zajedno oko osam i deset, to znači da je Tyler nestao samo nekoliko
minuta poslije toga. Što radi taj tip, vreba u živicama?”
“Možda baš to”, kaže Jack. “Jesi li poslao ljude da pretraže živicu?”
(perje)
“Oni iz državne su je pretražili uzduž i poprijeko. Sve što su našli bilo je lišće i zemlja.”
Fred Marshall udara šakom o stol kao da zakucava klin. “Moj sin je neestao četiri sata prije nego
što je netko primijetio njegov bicikl. Sada je već sedam i trideset! Nema ga cijeli dan! Trebao bih se
voziti okolo i tražiti ga, a ja sjedim ovdje s vama!”
“Svi traže tvog sina, Frede”, kaže Dale. “Moji ljudi, državna policija, čak i FBI.”
“Nemam povjerenja u njih”, kaže Fred. “Nisu pronašli ni Irmu Freneau, zar ne? Zašto bi sad našli
mog sina? Koliko ja vidim, ostala mi je samo jedna nada.” Emocije su mu pretvorile oči u svjetiljke
uperen u Jacka. “Ta nada ste vi, poručniče. Hoćete li mi pomoći?”
Jackova treća i najproblematičnija misao, koja pripada isključivo iskusnom policajcu i dosada je
bila potiskivana, tjera ga da kaže: “Htio bih razgovarati s vašom ženom. Ako je planirate sutra posjetiti,
bi li vam smetalo da idem s vama?”
94
Dale trepće, pa kaže: “Možda bismo trebali porazgovarati o tome."

“Mislite da bi bilo neke koristi od toga?”
“Moglo bi biti”, kaže Jack.
“U svakom slučaju, možda bi se ona umirila kada bi vidjela vas”, kaže Fred. “Živite u Norveškoj
dolini, zar ne? To je na putu za Arden. Mogu vas pokupiti oko devet.”
“Jack”, kaže Dale.
“Onda se vidimo u devet”, kaže Jack, praveći se da ne primjećuje znake pomiješanog nemira i
ljutnje koje mu šalje prijatelj, ni glasić koji šapuće.
(perje)
“Sjajno”, kaže Henry Leyden. “Ne znam da li da ti zahvaljujem ili čestitam. Oboje, pretpostavljam.
Prekasno je da budeš ‘mrak’ kao ja, ah mislim da imaš šanse za ‘kul’.”
“Ne pali se. Jedini razlog što sam otišao onamo bio je da spriječim dječakovog oca da dođe k
meni.”
“To nije bio jedini razlog.”
“Imaš pravo. Osjećao sam nekakvu tjeskobu, pa sam pomislio da bi mi godilo izaći malo na zrak,
promijeniti ambijent.”
“Možda, ali postojao je i treći razlog.”
“Ako tako misliš, Henry, zajebo si se. Hoćeš da kažem da sam postupio u skladu s građanskom
svijesti, ili časti, solidarnosti, altruizmom ili bogzna čim. E, nisam. Nije mi drago što ovo moram reći,
ali znaj da sam manje dobrodušan i odgovoran nego što misliš da jesam.” . .
“Zajebo sam se? Čovječe, tu si apsolutno u pravu. Skoro cijeli život mi je ne zajeban, nego
sjeban do daske."
“Pohvalno je što priznaješ.”
“Međutim, pogrešno si me shvatio. U pravu si, zaista mislim da si dobar i pošten čovjek. Ne mislim,
već znam. Skroman si, suosjećajan, častan i odgovoran - bez obzira što u ovom trenutku misliš o sebi.
Ali nisam govorio o tome.”
“Nego o čemu?"
“Drugi razlog zbog kojega si odlučio otići do policijske postaje ima neke veze s tim problemom,
brigom, ili što je već to što te muči posljednjih nekoliko tjedana. Kao da imaš nekakvu sjenku nad
glavom.”
“Eh?” kaže Jack.
“Taj problem, ta tvoja tajna, zaokuplja ti dobar dio pozornosti, tako da si samo napola prisutan;
ostatak je negdje drugdje. Dušo, zar misliš da ne mogu osjetiti kada si zabrinut i odsutan? Možda sam
slijep, ali to ne znači da ne vidim.”
“U redu. Recimo da mi u posljednje vrijeme nešto zaokuplja misli.
Kakve to veze ima s odlaskom u policijsku postaju?”
“Postoje dvije mogućnosti. Ili si se išao suočiti s tim, ili pobjeći od toga.”
Jack šuti.
“Što ukazuje da taj problem ima veze s tvojom policijskom karijerom. Možda se neki stari slučaj
vratio da te proganja. Možda je neki poremećeni nasilnik kojega si poslao u zatvor izašao pa ti prijeti da
će te ubiti. Ili sam se ponovo zajebo, a ti si saznao da imaš rak jetara, i prognozu da ti je ostalo najviše
tri mjeseca života.”
“Koliko mi je poznato, nemam rak, niti me nekakav bivši robijaš želi ubiti. Svi moji stari slučajevi,
bar većina njih, sigurno počivaju u arhivi LAPD. S druge strane, nešto me u posljednje vrijeme je
proganjalo, i trebao sam znati da ćeš to osjetiti. Ali to je zato što te nisam htio, što ja znam, opterećivati
time dok sam ne dokučim o čemu se radi.”
“Reci mi jednu stvar, hoćeš? Jesi li se išao suočiti s tim, ili si bježao od toga?”
"Na to pitanje nema odgovora.”
95
, 'Vidjet ćemo. Kad će ta hrana? Bukvalno sam izgladnio. Presporo kuhaš. Ja bih bio gotov još prije
deset minuta.”
“Strpi se”, kaže Jack. “Sad će. Problem je ta tvoja blesava kuhinja.”
To je najpraktičnija kuhinja u Americi. Možda čak na svijetu.”
Pošto je napustio policijsku postaju, dovoljno žurno da izbjegne beskorisnu raspravu s Daleom,
Jack je podlegao slabosti i nazvao Henryja s ponudom da pripremi večeru za obojicu. Par dobrih
odrezaka, boca kvalitetnog vina, pržene gljive i brdo salate. Pokupio bi sve što im treba usput, u French
Landingu. Jack je već u tri ili četiri prigode pripremao hranu za Henryja, a Henry je priredio jednu
potpuno uvrnutu večeru za Jacka. (Kućna pomoćnica je skinula sve začine i trave s police da je očisti, i
poslije ih vratila na pogrešna mjesta.) Zašto je bio u French Landingu?
Objasnit će kad dođe. U pola devet je stao ispred Henryjeve prostrane bijele kuće, pozdravio se s
njim i unio namirnice i primjerak Sumorne kuće u kuhinju. Bacio je knjigu na rub stola, otvorio vino,
natočio domaćinu i sebi po čašu, i počeo pripremati hranu. Potrošio je nekoliko minuta da se ponovo
upozna s neobičnostima Henryjeve kuhinje, u kojoj predmeti nisu bili poredani po vrsti - tave s tavama,
noževi s noževima, lonci s loncima - već prema tome kakvo se jelo sprema. Kada bi Henry
poželio ispržiti pastrvu i mladi krumpir, trebao je samo otvoriti odgovarajući ormarić i pronaći sav
potreban pribor. Sve je bilo posloženo u četiri osnovne grupe (meso, riba, perad i povrće), s brojnim
podgrupama i podgrupama podgrupa za svaku od kategorija. Ovakav sustav je potpuno zbunjivao Jacka,
koji je često morao zaviriti u nekoliko odvojenih kraljevstava da bi pronašao tavicu ili lopaticu koju želi.
Dok je Jack sjeckao, tragao po policama i kuhao, Henry je prostro stol, a zatim sjeo da ispita zabrinutog
prijatelja.
Sada su odresci, slabo pečeni, prebačeni na tanjure, gljive posložene oko njih, a ogromna drvena
zdjela za salatu postavljena na sredinu stola. Henry objavljuje da je večera izvrsna, otpija gutljaj vina, i
kaže: “Ako i dalje ne želiš razgovarati o svojem problemu, ispričaj mi bar što se dogodilo u postaji.
Pretpostavljam da je ostalo vrlo malo sumnje da je oteto još jedno dijete.”
“Gotovo nimalo, žalim što moram reći. Radi se o dječaku po imenu Tyler Marshall. Otac mu se
zove Fred Marshall, i radi kod Goltza. Poznaješ li ga?”
“Prošlo je dosta vremena otkako sam kupio posljednji kombajn”, kaže Henry.
“Prvi dojam koji sam stekao o Fredu Marshallu bio je da se radi o jako dobrom čovjeku”, kaže Jack
i počinje prepričavati, potanko i ništa ne izostavljajući, što se događalo i do kakvih spoznaja se došlo
tijekom večeri, sve izuzev jedne stvari, a to je ona njegova treća, neizgovorena misao.
“Stvarno si zatražio da posjetiš Marshallovu ženu? Na Odjelu za duševne bolesnike Luteranske
bolnice?”
“Jesam, tražio sam”, kaže Jack. “Sutra idemo tamo.”
“Ne kužim.” Henry jede tako što lovi hranu nožem, nabada je vilicom i odmjerava, prije nego što
je odreže, usku traku odreska. “Zašto bi želio vidjeti majku?”
“Zato što mislim da je, na ovaj ili onaj način, povezana s tim”, kaže Jack.
“Nemoj, molim te. Dječakova rođena majka?”
“Ne kažem da je ona Ribar, pošto naravno nije. Prema priči njezina muža, ponašanje Judy Marshall
počelo se mijenjati prije nego što je nestala Amy St. Pierre. Njeno stanje se pogoršavalo usporedno s
ubojstvima, i kada joj je nestao sin, potpuno je pukla. Muž ju je morao smjestiti u bolnicu.”
“Zar ne misliš da je imala više nego dobar razlog za slom?”
“Prolupala je prije nego što joj je itko rekao za sina. Njen muž misli da je vidovita! Rekao je da je
unaprijed vidjela ubojstva, i da je znala da Ribar dolazi. Znala je da joj je sin nestao prije nego što su
našli bicikl - kada je Fred Marshall stigao kući, zatekao ju je kako grebe po zidovima i govori besmislice.
Bila je potpuno izvan kontrole.”
“Poznati su brojni slučajevi da majka osjeti da njenom djetetu prijeti opasnost ili je ozlijeđeno.
Psihička veza. Zvuči kao praznovjerje, ali vjerujem da je moguće.”
“Ne vjerujem da je u pitanju vidovitost, ili vremenska podudarnost.”
“Što onda misliš da je?”
96
“Judy Marshall nešto zna, a to što zna je prava bomba. Fred to ne vidi - preblizu je - niti Dale.
Trebao si ga čuti kako priča o njoj.”
“Što je to što bi ona trebala znati?”
“Mislim da zna tko to radi. Mislim da je netko blizak njoj. Tko god da je, zna mu ime, i to je
izluđuje.”
Henry mršti čelo, i primjenjuje svoju tehniku pročešljavanja da ulovi još jedan zalogaj odreska. “I
zato ideš u bolnicu da je navedeš da se otvori”, konačno zaključuje.
“Da. Otprilike.”
Izjavu prati tajanstvena tišina. Henry nijemo peca meso, žvače ono što je upecao, i zalijeva to
kabernetom.
“Kako je prošao tvoj fuš? Dobro?”
“Divota Božja. Trebao si vidjeti one slatke stare svingere kako luduju na podiju, čak i oni u
kolicima. Mada me jedan mulac malo iznervirao. Bio je nepristojan prema ženi po imenu Alice, i tražio
je da pustim Lady Magowan s Nightmare iako takva pjesma ne postoji, kao što vjerojatno znaš..."
“Zove se Lady Magowan s Dream. Woody Herman."
“Dobar dečko. Ali tip je osim toga imao i stvarno jeziv glas. Zvučao je kao nešto iz pakla! Bilo
kako bilo, nisam imao ploču Woodyja Hermana, pa je zatražio I Can 't Get Started Bunnyja Berigana.
Što je, slučajno, bila Rhodina omiljena pjesma. S obzirom na one moje šašave zvučne halucinacije, to
me prilično uzdrmalo. Ne znam zašto, ali je.”
Sljedećih nekoliko minuta usredotočeni su na hranu.
Onda Jack kaže: “O čemu razmišljaš, Henry?”
Henry naginje glavu, kao da osluškuje neki unutrašnji glas. Iskrivivši lice, odlaže vilicu na tanjur.
Unutrašnji glas nastavlja zahtijevati njegovu pažnju. Namješta naočale, i okreće se Jacku. “Usprkos
svemu što tvrdiš, i dalje razmišljaš kao policajac.”
Jacka obuzima sumnja da mu Henry zapravo nije dao kompliment. “Što time hoćeš reći?”
“Policajci drugačije promatraju stvari nego oni koji to nisu. Kada policajac pogleda drugog
čovjeka, prvo se pita što je ovaj skrivio. Pritom mu uopće ne padne na pamet da je taj drugi vjerojatno
nedužan. Za dugogodišnjeg policajca, s više od deset godina u službi, svi osim policajaca su krivci, samo
što još nisu uhvaćeni.”
Henry je opisao umno ustrojstvo više desetina ljudi s kojima je Jack nekada radio. “Henry, otkud
ti to znaš?”
“Vidim im u očima”, kaže Henry. “Takav im je pogled na svijet. A ti si policajac.”
Jacku izlijeće: “Ja sam cajac.” Oblijeva ga rumenilo. “Oprosti, ta glupa fraza mi se stalno mota po
glavi, i sada mi je naprosto izletjela.”
“Kako bi bilo da raščistimo stol i počnemo sa Sumornom kućom?"
Pošto su naslagali ono malo posuđa pokraj sudopera, Jack uzima knjigu s drugog kraja stola i kreće
za Henryjem u dnevnu sobu, zastavši u prolazu, kao što uvijek čini, da promotri prijateljev studio.
Zastakljena vrata otvaraju se u malu, zvučno izoliranu prostoriju pretrpanu elektronskom opremom:
mikrofon i gramofon, vraćeni iz Maxtonova doma i ponovo postavljeni ispred Henryjeve debelo
tapecirane pokretne stolice; uređaj za mijenjanje ploča i odgovarajući digitalno-analogni konvertor
postavljeni su nadomak ruke, pored miksete i teškog magnetofona u blizini drugog, većeg prozora, koji
gleda u kuhinju. U vrijeme kada je Henry planirao studio. Rhoda je tražila prozore jer je htjela, kako je
rekla, da joj bude na vidiku dok radi. Nigdje se ne vidi nijedan kabl. Studio odlikuje disciplinirana
urednost kabine brodskog kapetana.
“Reklo bi se da ćeš večeras raditi”, kaže Jack.
“Htio bih pripremiti dva nova Henryja Shakea za slanje, a radim i na nečemu u čast godišnjice
rođenja Lestera Younga i Charlieja Parkera.”
“Rođeni su istog dana?”
97
“Zamalo. Dvadeset sedmog i dvadeset devetog kolovoza. Znaš, nisam siguran hoće li ti trebati
svjetlo ili ne.”
“Hajmo ga uključiti”, kaže Jack.
I Henry Leyden uključuje dvije svjetiljke pored prozora, a Jack Sawyer odlazi do ogromne, meke
fotelje nedaleko od kamina i uključuje jedan od zaobljenih krakova podne svjetiljke i promatra Henryja
kako odlazi ravno do prekidača pokraj sobnih vrata i ukrasnog gnijezda žarulja pored svojeg omiljenog
mjesta za odmor, sofe u misionarskom stilu, uključuje prvo jedan, a zatim i drugi, pa se spušta na sofu,
ispruživši jednu nogu duž sjedišta. Dugačku prostoriju obasjava prigušena, ujednačena svjetlost koja se
pojačava oko Jackove fotelje.
‘''Sumorna kuća Charlesa Dickensa”, kaže on. Pročišćava grlo. “U redu, Henry, isplovljavamo.”
“London. Miholje tek što je prošlo”, čita, i ulazi u svijet od čađi i blata.
Blatnjavi psi, blatnjavi konji, blatnjavi ljudi, dan bez svjetlosti. Uskoro stiže do drugog ulomka:
“Svuda magla. Magla uz rijeku, tamo gdje teče između zelenih otočića i livada; magla niz rijeku, gdje
se valja, prljava, između pristanišnih dokova i nečistih izlučevina velikog (i neopranog) grada. Magla u
eseškim močvarama, magla među kentskim visovima. Uvlači se u kuhinje ugljenarskih škuna, leži na
dvorištima, lebdi među jarboljem velikih lađa; prelijeva se preko razmi teglenica i čamaca.”
Glas mu se ustaljuje, i um mu privremeno napušta stvarnost. Ono što čita bolno ga podsjeća na
French Landing, ulice Sumner i Chase, svjetla iza prozora gostionice Kod hrasta, Gromovitu petorku u
Čavlarskoj cesti i sivi uspon pokraj rijeke, Ulicu Queen i živice oko Maxtonova doma, kućice razastrte
na mreži, sve zagušeno nevidljivom maglom - koja briše izubijani znak ZABRANJEN PROLAZ na
autocesti i guta Sand Bar i klizi, gladno i pretražujući, dolinama.
“Oprosti”, kaže. “Razmišljao sam - “
“I ja”, kaže Henry. “Nastavi, molim te.”
Jack Sawyer, koji i pored te kratke vizije starog znaka ZABRANJEN PROLAZ ostaje potpuno
nesvjestan postojanja crne kuće u koju će jednog dana morati ući, ponovo se usredotočuje na stranicu i
nastavlja čitati Sumornu kuću. Prozori se polako zamračuju, a svjetiljke gore sve toplijim sjajem. Slučaj
Jarndycea i Jarndycea povlači se po sudovima, potpomognut i otežavan utjecajem odvjetnika Chizzlea,
Mizzlea i Drizzlea; lady Dedlock ostavlja sir Leicestera Dedlocka samog na velikom imanju s ruševnom
kapelicom, lijenom vodom rijeke i “Stazom duhova”; Esther Summerson počinje cvrkutati u prvom licu.
Naši prijatelji zaključuju da Estherino pojavljivanje zahtijeva malu “pričest” ako će se duže
prepustiti cvrkutanju. Henry ustaje sa sofe, klizi u kuhinju i vraća se s dvije niske, široke čaše do trećine
napunjene single-malt viskijem Balvenie Doublewood i čašom obične vode za čitača. Nekoliko
gutljajčića, odobravajuće mrmljanje, i Jack nastavlja čitati. Esther, Esther, Esther, ali iza
vodenog mučenja njene nepopustljive vedrine priča dobiva na brzini i nosi čitača i slušača u svojem
vagonu.
Stigavši do pogodnog odmorišta, Jack sklapa knjigu i zijeva. Henry ustaje i proteže se. Odlaze do
vrata, i Henry izlazi za Jackom pod beskrajno noćno nebo, raskošno osvijetljeno zvijezdama. “Reci mi
jednu stvar”, kaže Henry.
“Pitaj.”
“Dok ste bili u postaji, jesi li se osjećao kao policajac? Ili kao da se pretvaraš da jesi?”
“Pa, ustvari, bilo je iznenađujuće”, kaže Jack. “Ubrzo sam se osjećao kao da sam ponovo
policajac.”
“To je dobro.”
“Zašto je to dobro?”
“Zato što znači da si išao prema toj svojoj bajnoj tajni, a ne bježao od nje.”
Vrteći glavom i smiješeći se, namjerno uskraćujući Henryju odgovor, Jack se penje u svoje vozilo
i oprašta od domaćina s neznatno, ali očigledno uzdignuta vozačeva sjedala. Motor kašlje i počinje
brektati, farovi progledavaju, i Jack je sljedećeg trenutka na putu kući.
9.
98
Ne mnogo sati kasnije, Jack hoda središnjom stazom napuštenog zabavnog parka pod sivim
jesenjim nebom. S obje strane nižu se drvene kućice: hot dogovi Fenway Franks, Streljana Annie
Oakley, Bacaj Dok Ne Pogodiš. Pala je kiša, i opet će, zrak je oštar od vlage. U blizini čuje samotnu
grmljavinu valova koji se obrušavaju na napušten šljunak plaže. Još bliže se čuje odsječno okidanje
trzalice gitare. Melodija bi trebala biti vedra, ali Jacku zvuči kao groza pretočena u glazbu. Nije mu
jasno zašto je došao ovamo. Ovo je staro mjesto, opasno mjesto. Prolazi pokraj zatvorenog vrtuljka.
Naprijed istaknut natpis obavještava:
SPEEDY OPOPANAX ĆE PONOVO BITI OTVOREN 1982., NA DAN SJEĆANJA - VIDIMO
SE!
Opopanax, razmišlja Jack, samo što više nije Jack, nego Jacky. Sada je Jacky, i majka i on su u
bijegu. Od koga? Od Sloata, naravno. Od onog hukača i bukača, ujaka Morgana.
Speedy, ponavlja Jack u mislima, i kao da je telepatski prozvan, topao, pomalo zamućen glas
počinje pjevati. "Kad mali, mali crvendać pjeva veselo, VESELO, nećeš više plakati kad zapjeva sve
selo, sve SELO.”
Ne, misli Jack, ne želim te vidjeti. Ne želim čuti tvoju pjesmu veselu. Ionako ne bi trebao biti ovdje,
pošto si mrtav. Ležao si mrtav na doku u Santa Monici. Stari, ćelavi crnac, mrtav u sjenci zaleđenog
konjića na vrtuljku.
Oh, ali nije. Kada se stara logika murjaka jednom vrati, uraste kao tumor, čak i u snu, a ne treba je
puno da se dokuči da ovo nije Santa Monica - previše je hladno i staro. Ovo je zemlja iz davnine, kada
su Jack 'kraljica B-filmova pobjegli iz Kalifornije kao bjegunci kakvi i jesu bili Postali. I nisu prestali
bježati sve dok nisu stigli do druge obale, i mjesta gdje je Lily Cavanaugh Sawyer -
Ne, neću razmišljati o tome, ja nikada ne razmišljam o tome - došla umrijeti.
“Budi se, spavalice!"
Glas njegova starog prijatelja.
Prijatelja, mo’š mislit. Taj me i poslao na stazu trnja, i postavio se između mene i Richarda, mojeg
pravog prijatelja. On je bio taj zbog kojeg sam skoro poginuo, i zbog kojeg sam skoro poludio.
“Budi se, i ustaj iz tog kreveta! ’’
Budse, budse, budse. Vrijeme je da se suočiš sa strašnim opopanaxom. Vrijeme je da se vratiš u
svoje ne-baš-ugodno nekad-bilo.
“Neću”, šapuće Jacky, a onda staza završava. Naprijed je vrtuljak, sličan onom na doku u Santa
Monici, i onom kojega se sjeća iz... pa, iz davne prošlosti. Drugim riječima hibrid, proizvod sna, ni ovdje
ni ondje. Ali zato nema sumnje tko je čovjek koji sjedi s gitarom na koljenu ispod jednog od zaleđenih
propetih konja. Jacky bi svuda prepoznao to lice, i srce mu se ispunjava starom ljubavlju. Opire joj se,
ali to je borba u kojoj je malo njih uspjelo pobijediti, pogotovo oni koji su bili vraćeni u
uzrast dvanaestogodišnjaka.
“Speedy!” uzvikuje.
Starac podiže glavu, i tamno lice mu se lomi u osmijeh. “Putnik Jack!” kaže. “Jako si mi nedostajao,
sinko.”
“I ti meni”, kaže on. “Ali više ne putujem. Nastanio sam se dolje u Wisconsinu. Ovo...” Pokazuje
na svoje čarolijom obnovljeno dječačko tijelo, odjeveno u traperice i majicu. “Ovo je samo san.”
“Možda je, možda nije. U svakom slučaju, morat ćeš još malčice putovati, Jack. Već neko vrijeme
ti to poručujem.”
“Kako to misliš?”
Speedyjev smiješak je prepreden u sredini, i tužan na krajevima. "Ne izigravaj budalu preda mnom,
Jack. Poslao sam ti perje, zar ne? I crvendaćevo jaje? Više no jedno.”
“Kad ćete me već jednom ostaviti na miru?” pita Jack. Glas mu sumnjivo podsjeća na plač. Nimalo
ugodan zvuk. “Ti... Henry... Dale...”
“Prestani s tim”, kaže Speedy ozbiljnije. “Nema više vremena da te ljubazno molim. Igra je postala
oštra. Zar ne?”
“Speedy...”
99
“Ti imaš svoj posao, a ja svoj. Koji je isti. Zato mi nemoj cviliti, Jack, i ne tjeraj me da se opet
igram lovice s tobom. Ti si cajac, ko što si uvijek bio.”
“Povukao sam se iz...”
"Poserem ti se na povlačenje! Ona djeca koju je pobio, užas i strahota! Djeca koju bi tek mogao
poubijati, to bi tek bilo strašno. Al’ onaj kojega je oteo...” Speedy se naginje naprijed, tamnih očiju
užarenih na tamnome licu. “Tog malog moraš vratiti natrag, i to što prije. Ako ga ne budeš mogao vratiti,
morat ćeš ga sam ubiti, grozno je to što ti govorim, al’ moram. Zbog toga što je Rušitelj, i to moćan. Još
jedan takav kao on mogao bi mu biti dovoljan da ju sruši.”
“Kome bi mogao biti dovoljan?” pita Jack.
“Grimiznom Kralju.”
“A što je to što taj Grimizni Kralj hoće srušiti?”
Speedy ga na trenutak nijemo promatra, pa umjesto odgovora ponovo počinje svirati onu živu
melodiju. “... nećeš više plakati kad zapjeva sve selo...”
“Speedy, ne mogu!”
Melodija se prekida raštimanim akordom kojem nema mjesta u njoj. Speedy gleda u
dvanaestogodišnjeg Jacka Sawyera s hladnoćom od koje se dječaku ledi utroba, sve do skrivenog srca
odraslog čovjeka. Speedy Parker progovara s pojačanim južnjačkim naglaskom. Glas je pun prijezira
koji je gotovo opipljiv.
“Smjesta se primi posla, čuješ me? Dosta je kukanja i cviljenja i izvlačenja. Idi nađi muda tamo di
si ih ostavio i na poso!”
Jack korača unatrag. Teška šaka mu pada na rame, i on pomišlja: To je ujak Morgan. On, ili možda
Sunce Gardener. Ponovo je 1981., i moram sve ponovo -
Ali to je dječakova pomisao, a san pripada odraslu čovjeku. Sadašnji Jack Sawyer odbija se pomiriti
s djetinjim očajem. Ne, nije. Ne priznajem ništa od toga. Ta lica i ta mjesta sam predao zaboravu. To
nije bilo nimalo lako postići, i ne dam da nekoliko fantomskih pera, nekoliko fantomskih jajašaca i jedan
ružan san sve ponište. Nađi sebi drugog dječaka, Speedy. Ovaj ti je odrastao.
Okreće se, spreman se boriti, ali tamo nema nikoga. Iza njega na pločniku, izvrnut kao uginuli poni,
leži dječji bicikl. Na registarskoj pločici na zadnjem dijelu piše BIG MAC. Okolo je rasuto vranino
perje. Jack sada čuje drugi glas, hladan i napukao, ružan i neosporno zao. Zna da je to glas stvari koja
ga je dotakla.
“Tako je, seronjo. Ne miješaj se u to. Budeš li se zajebavao sa mnom, rasut ću ti crijeva od Racinea
do La Rivierea.”
Na pločniku ispred bicikla otvara se jama koja se vrti kao vir. Širi se kao začuđeno oko. Nastavlja
se širiti, i Jack se baca u nju. To je prolaz natrag. Izlaz.
Podsmješljivi glas ga prati.
“Tako je, kretenu”, govori. “Bježi! Bježi od abbalaha! Bježi od Kralja! Spašavaj svoj kukavni
jebeni život!” Glas se rastapa u smijeh, i bezuman zvuk tog smijeha prati Jacka Sawyera u tamu između
svjetova.
Satima kasnije, Jack stoji gol na prozoru spavaće sobe, odsutno češući stražnjicu i promatrajući
kako zora rudi na istoku. Budan je još od četiri. Ne sjeća se mnogo toga iz sna (njegovi obrambeni
mehanizmi možda popuštaju, ali još nisu potpuno slomljeni), ali je ostalo dovoljno da bude siguran u
jednu stvar: leš na doku u Santa Monici toliko ga je potresao da je napustio posao zbog toga što ga je
podsjetio na nekoga koga je poznavao.
“Ništa se od toga nikada nije dogodilo”, obraća se lažno strpljivim tonom danu koji sviće. “Imao
sam nešto kao preadolescentni slom živaca, izazvan stresom. Moja majka je pomislila da ima rak,
zgrabila me i pobjegla sa mnom sve do Istočne obale. Sve do New Hampshirea. Vjerovala je da se vraća
umrijeti na Mjestu Prijašnje Sreće. Ispostavilo se da je to bila samo magla, kriza srednjih godina jedne
glumice, ali što zna dijete? Bio sam pod stresom. Imao sam snove.”
Jack uzdiše.
“Sanjao sam da sam spasio majčin život.”
100
Telefon iza njega počinje zvoniti, zvukom prodornim i napuklim u sjenovitoj sobi.
Jack Sawyer vrišti.
“Probudio sam vas”, kaže Fred Marshall, i Jack istog trenutka zna da je bio budan cijelu noć, i
sjedio u kući u kojoj više nema njegove žene i sina. Možda je gledao albume s fotografijama uz uključen
televizor. Svjestan da utrljava sol u rane, ali nesposoban da prestane.
“Ne”, kaže Jack, “ustvari sam...”
Zastaje. Telefon je pokraj kreveta, a pokraj telefona je bilježnica. Na papiru je nešto zapisano.
Samo je Jack to mogao učiniti jer je sam u kući - ele-jebe-mentarno, dragi moj Watsone - ali rukopis
nije njegov. U jednom trenutku, dok je spavao, napravio je bilješku rukopisom pokojne majke.
Kula. Zraci. Ako se Zraci prekinu, Jacky,

ako se Zraci prekinu i Kula padne.
Nema dalje. Ostaje samo siroti Fred Marshall, koji je otkrio koliko se brzo stvari mogu pokvariti
čak i u najsunčanijem životu na Srednjem zapadu. Jackova usta pokušala su reći nekoliko stvari dok mu
je um zaokupljen ovim falsifikatom iz podsvijesti, vjerojatno ne naročito pametnih stvari, ali Fredu to
ne smeta; nastavlja mljeti kao navijen, bez zastajanja i naglašavanja koja ljudi obično primjenjuju da
naznače krajeve rečenica ili promjene tijeka misli. Fred samo sipa, istovaruje, i Jack čak i u
svojem odsutnom stanju spoznaje da se Fred Marshall iz Prolaza Robina Hooda broj 16, onog
bombončića od kućice, približava pragu tolerancije. Ako se Stvari uskoro ne promijene nabolje, neće
morati posjećivati svoju ženu na Odjelu D Luteranske bolnice Francuskog okruga: bit će cimeri.
Jack shvaća da je ono o čemu Fred melje upravo njihov dogovoren posjet Judy. Prestaje s
pokušajima da ga prekine i samo sluša, namršteno zureći u bilješku koju je zapisao. Kula i Zraci. Kakvi
zraci? Sunčevi zraci? Nosive grede?13 Visoko podignite krovnu gredu, tesari?14
"... znam da sam rekao da ću vas pokupiti u devet ali je doktor Spiegleman to je njen liječnik tamo
Spiegleman je rekao da je imala jako tešku noć s puno vike i vrištanja i pokušaja da otrgne tapete i
pojede ih i možda nekakvog napada pa su joj dali taj novi lijek mislim da je rekao Pamizene ili Patizone
nisam zapisao Spiegleman me nazvao prije petnaest minuta pitam se da li ti ljudi ikada spavaju i rekao
da bismo je vjerojatno mogli vidjeti oko četiri misli da će njeno stanje biti stabilnije oko četiri i da bismo
je tada mogli vidjeti pa bih onda došao po vas oko tri ili ako imate...
“Tri će biti u redu”, kaže Jack tiho.
"... neke druge planove razumjet ću, ali bih volio doći po vas ako nemate, najviše zato što bi mi
bilo lakše da ne idem sam...”
“Čekat ću vas”, kaže Jack. “Ići ćemo mojim kamionetom.”
“... mislio sam da će se javiti Ty ili možda onaj koji ga je oteo da zatraži otkupninu, ali je zvao
samo Spiegleman on liječi moju ženu tamo u...!
“Frede, pronaći ću vašeg malog.”
Jack je užasnut ovim neosnovanim pouzdanjem, samoubilačkom samouvjerenošću koju čuje u
svojem glasu, ali ova služi bar jednoj svrsi: okončava Fredovu poplavu mrtvih riječi. Na drugoj strani
nastaje blažena tišina.
Fred konačno progovara drhtavim šapatom. “O, gospodine, kad bih samo mogao vjerovati u to.”
“Želim da pokušate”, kaže Jack. “Možda usput pronađemo i razum vaše žene.”
Možda su oboje na istom mjestu, razmišlja, ali ovo ne izgovara.
Na drugom kraju linije vlažni zvuci. Fred je počeo plakati.
“Frede.”
13
Tower and Beams - riječ beam na engleskom znači i zrak i greda. Nap. Prev.
14
Raise high the roof beam, carpenters - Visoko podignite krovnu gredu, tesari. Novela J. D. Salingera. Nap. prev.
101
“Da?”
“Dolazite k meni u tri.”
“Da.” Silovito šmrcanje; ojađen, gotovo prigušen jecaj. Jack sluti koliko je kuća Freda Marshalla
u ovom trenutku prazna, i već je to djelomično razumijevanje dovoljno loše.
“Moja kuća u Norveškoj dolini. Prođete pored Royevog dućana, pn-jeđete potok Tamarack...”
“Znam gdje je.” U Fredov glas uvukla se laka nota nestrpljivosti. Jacku je jako drago što je čuje.
“Dobro. Vidimo se.”
“Možete se kladit.” Jack čuje natruhu Fredove trgovačke srdačnosti, i to ga dira u srce.
“U koje vrijeme?”
“T-tri?” Onda, s malo većim pouzdanjem: “Tri.”
“Tako je. Ići ćemo mojim kamionetom. Na povratku možemo večerati u Gertinoj
kuhinji. Doviđenja, Frede.”
“Doviđenja, gospodine. I hvala vam.”
Jack spušta slušalicu. Još trenutak gleda u reprodukciju majčina rukopisa i pita se kako bi se tako
nešto zvalo u policijskom žargonu.
Samofalsificiranje? Frknuvši, gužva papirić i počinje se odijevati. Popit će čašu soka, pa malo izaći
na zrak, u šetnju. Da ispuše ružne snove iz glave. A usput i zvuk zastrašujuće ravnoga glasa Freda
Marshalla. Poslije će se istuširati i nazvati Dalea Gilbertsona i pitati je li bilo novih vijesti. A možda i
neće. Ako se stvarno namjerava uplesti u to, morat će pregledati brdo dokumentacije... ponovo
razgovarati s roditeljima... razgledati starački dom u blizini mjesta gdje je nestao Marshallov mali...
Glave pune ovakvih misli (ugodnih misli, ustvari, iako bi, kada bi mu to netko rekao, odlučno odbio
priznati), Jack se gotovo spotiče o kutiju koja leži na otiraču ispred ulaznih vrata. To je mjesto gdje Buck
Evitz, poštar, ostavlja pakete kad ima što ostaviti, ali još nije prošlo ni pola sedam, i Buck još bar tri sata
neće proći u svojem plavom kamiončiću.
Jack se saginje i oprezno podiže paket. Veličine je kutije za cipele, umotan u grubo izrezan smeđi
papir i učvršćen ne ljepljivom trakom već složenim omčama bijele vrpce, vezanim u poveliku dječju
mašnicu. U gornjem kutu je devet ili deset poštanskih maraka, sa slikama različitih ptica. (Nema,
međutim, crvendaća: Jack ovo primjećuje s razumljivim olakšanjem.) S markama nešto nije u redu, ali
Jack isprva ne shvaća što. Zato što je usredotočen na adresu, koja nikako nije u redu. Nema
broja poštanskog pretinca, broja otpremnice i poštanskog broja. Nema, zapravo, ni imena. Adresa se
sastoji od jedne jedine riječi, nažvrljane krupnim tiskanim slovima:
JACKY
Gledajući ta nevješta slova, Jack zamišlja ruku koja drži flomaster Sharpie u šaci kao nož, i jezik
isplažen u kutu usta nekog luđaka. Srce mu ubrzano tuče. “Ne sviđa mi se ovo”, protisne. “Nimalo mi
se ne sviđa.”
Za to, naravno, postoje valjani razlozi, cajski razlozi. To jest kutija za cipele; osjeća rub poklopca
kroz smeđi papir, i zna da bezumnici stavljaju bombe u kutije od cipela. Bio bi lud da je otvori, ali mu
se čini da ipak hoće. Ako odleti u zrak, bit će to dobar izgovor da eskivira Ribarov slučaj.
Jack diže paket da oslušne kuca li, potpuno svjestan da su tiktakave bombe zastarjele kao crtići s
Betty Boop. Ne čuje ništa, ali sada zna što nije u redu s markama, koje uopće nisu marke. Netko je
pažljivo izrezao prednju stranu restoranskih paketića sa šećerom i zalijepio ih na zapakiranu kutiju za
cipele. Jacku se otima sumoran osmijeh. Ovo mu je zaista poslao neki luđak. Neki luđak zatvoren u
ustanovi, s lakšim pristupom šećeru nego markama. Ali kako je stigao do njega? Tko ga je ostavio (s
neponištenim lažnim markama) dok je on sanjao svoje kaotične snove? I tko ga u ovom dijelu svijeta
zna kao Jackyja? Dani kada je bio Jacky odavno su prošli.
A ne, nisu, Putnik Jack, šapuće glas. Ni približno. Vrijeme je da obrišeš suze i sletiš iz visine, dečko.
Počni tako što ćeš pogledati što je u kutiji.
102
Odlučno ignorirajući glas vlastita razuma, koji mu govori da se opasno glupo ponaša, Jack trga
vrpcu i noktom palca prolazi kroz razlivene krugove crvenog voska. Tko još koristi vosak? Odlaže papir
za pakiranje u stranu. Tu će možda biti posla za forenzičare.
Kutija nije od cipela, nego od tenisica. Točnije, od tenisica marke New Balance. Broj trideset pet.
Dječji broj. Jackov puls na ovo utrostručuje ritam. Osjeća kako mu po čelu izbijaju grašci ledenog znoja.
Istovremeno mu se stežu grlo i sfinkter. Ovo je također poznato. Ovako se cajac priprema suočiti s nečim
groznim. A ovo će biti nešto grozno. Jack nimalo ne sumnja u to, i siguran je da zna tko mu je poslao
paket.
Ovo je posljednja prilika da se izvučem, razmišlja. Poslije ovoga, diže se sidro i ovaj brod plovi...
tko zna kuda.
Ali shvaća da je i to laž. Dale će ga do podneva željeti vidjeti u policijskoj postaji u Ulici Sumner.
Fred Marshall dolazi k njemu u tri, i idu u posjet Ludoj Domaćici iz Prolaza Robina Hooda. Trenutak
za povlačenje već je došao i prošao. Jack i dalje nije siguran kako se to dogodilo, ali se čini da je ponovo
upregnut. Ako Henry Leyden bude toliko drzak da mu čestita na tome, Jacku se sve čini da će ga šutnuti
u slijepu guzicu.
Glas iz sna šapuće ispod podnih dasaka Jackove svijesti kao dah kužnog zraka - rasut ću ti crijeva
od Racinea do La Rivierea - ali ga ovo manje brine nego ludilo o kojem svjedoče marke od paketića sa
šećerom i nažvrljana slova njegova starog nadimka. Nije mu prvi put da ima posla s luđacima. Prijetnje
da ne spominjemo.
Sjeda na stepenice i spušta kutiju u krilo. Ispred njega, u sjevernom polju, i dalje vladaju sivilo i
tišina. Bunny Boettcher, Tom Tomov sin, došao je prije tjedan dana još jednom pokositi, i sada iznad
strništa visine nožnih članaka lebde fini pramenovi magle. A nad svim tim, nebo se tek počinje
rasvjetljavati. Tihu bezbojnost njegova prostranstva još ne narušava nijedan oblačak. Negdje se čuje zov
ptice. Jack duboko udiše i misli, Ako ću ovdje umrijeti, mogao sam proći i gore. Mnogo gore.
Onda, veoma pažljivo, skida poklopac s kutije i odlaže ga u stranu. Nema eksplozije. Čini se,
međutim, da je netko napunio kutiju noći. Tada shvaća da je do vrha puna crnog vranina perja, i ježi mu
se koža na nadlakticama.
Poseže za perjem, ali mu se ruka zaustavlja. Jednako bi poželio dodirnuti poluraspadnut leš žrtve
kuge, ali vidi da ispod perja ima još nečega. Da uzme rukavice? U ormaru u predsoblju ima rukavica...
“Jebeš rukavice”, kaže, i istresa sadržaj kutije na smeđi papir koji leži pokraj njega na trijemu.
Nastaje poplava perja, koje se kovitla iako je jutarnji zrak savršeno miran. Onda na Jackov trijem pljeska
predmet koji je do maločas bio obložen perjem. Trenutak kasnije širi se i miris, zadah nalik na pokvarenu
salamu.
Netko je na adresu Sawyera s puta kroz Norvešku dolinu poslao okrvavljenu dječju tenisicu. Nešto
se svojski pomučilo da je sažvače, a još više da sažvače ono što je u njoj. Jack vidi bijelu pamučnu
podstavu - to će biti čarapa. Unutar čarape su krpice kože. Ovo je dječja tenisica New Balance, s
djetinjim stopalom, koju je jako izgrizla neka životinja.
On ju je poslao, razmišlja Jack. Ribar.
Izaziva ga. Poručuje mu: Ako hoćeš skočiti, izvoli. Voda je topla, Jacky, voda je božanstvena.
Jack ustaje. Srce mu žestoko tuče, previše učestalo da bi se otkucaji mogli izbrojiti. Grašci znoja
na njegovu čelu narasli su i razdvojili se i teku mu niz lice kao suze, usne i šake i stopala su mu utrnuli...
pa ipak govori sebi da je miran. Da je vidio i gore stvari, mnogo gore, nasukane na potpornje mostova i
u prolazima ispod autocesta u L. A.-u. A nije ni prvi odrezani dio tijela koji je vidio. Jednom su,
devedeset sedme, on i njegov partner Kirby Tessier našli rasparen testis na školjci u WC-u gradske
knjižice u Culver Cityju, nalik na meko kuhano jaje koje stoji tko zna otkada. Zato i podsjeća sebe da je
zapravo miran.
Ustaje i silazi niz stepenice trijema. Prolazi pored haube svojeg Dodge Rama boje burgundca s
prvoklasnim stereosustavom u kabini; prolazi pokraj hotela za ptice koji su on i Dale postavili na rubu
sjevernog polja, mjesec ili dva nakon što se Jack uselio u ovu, najsavršeniju kuću na svijetu.
Ponavlja sebi da je miran. Da je to samo dokazni materijal, i ništa više. Još jedan uzao na omči za
vješanje koju će si Ribar jednom navući na vrat. Govori sebi da ne misli o tome kao dijelu tijela nekog
djeteta, dijelu tijela djevojčice koja se zvala Irma, već kao o dokazu A. Osjeća kako mu rosa vlaži
103
gležnjeve bez čarapa i rubove nogavica hlača, zna da će iole duža šetnja kroz pokošenu travu upropastiti
petsto dolara plaćene Guccijeve mokasine. Pa što ako ih i upropasti? Toliko je bogat da je to već
vulgarno; može sebi priuštiti cipela kao Imelda Marcos ako hoće. Najvažnije je da je smiren. Netko mu
je donio kutiju od cipela u kojoj je ljudsko stopalo, ostavio je usred noći na njegovu trijemu, ali on je
miran. To je samo dokazni materijal. A on? On je cajac. Dokazi su njegov kruh i voda. Samo da se malo
nadiše zraka, da izbaci iz nosa onaj smrad pokvarene salame koji se podigao iz kutije...
Jacku se otima prigušen zvuk gađenja, i počinje malo brže hodati. U glavi mu narasta osjećaj
klimaksa koji se približava (u mojoj smirenoj glavi, naglašava sebi). Nešto se sprema puknuti... ili
promijeniti... ili vratiti na staro.
Ta posljednja misao je naročito uznemirujuća, i Jack počinje trčati preko polja, više dižući koljena
i zamahujući rukama. Njegov prolazak ostavlja tamnu prugu na travi, dijagonalu koja započinje kod
prilazne staze, a mogla bi završiti bilo gdje. U Kanadi, možda. Ili na Sjevernom polu. Bijeli noćni leptiri,
probuđeni iz rosom otežanog jutarnjeg drijemeža, lepršaju u čipkastim vrtlozima i ponovo padaju u
posječenu travu.
Trči još brže, dalje od prožvakane i krvave tenisice na trijemu svoje savršene kuće, dalje od svojeg
osobnog užasa. Ali taj osjećaj predstojećeg klimaksa ne zaostaje za njim. U umu mu počinju izranjati
lica, svako s vlastitim isječkom zvučnog zapisa. Lica i glasovi koja je više od dvadeset godina
potiskivao. Kad god bi ova lica izronila i glasovi zamrmljali, sve dosada bi sebi ponavljao staru laž o
tome kako je nekad postojao preplašen dječak koji se zarazio majčinim neurotičnim strahom kao
hunjavicom i izmislio priču, veličanstvenu fantaziju s plemenitim Jackom Sawyerom, spasiteljem svoje
majke, kao glavnim junakom. Ništa od toga nije bilo stvarno, i do njegove šesnaeste godine već je bilo
zaboravljeno. Dotada je već bio miran. Baš kao što je sada, dok juri kao luđak preko polja, ostavljajući
taman trag i oblake zatečenih noćnih leptira iza sebe, ali sve to čini mirno.
Usko lice i stisnute oči ispod naherene bijele papirnate kape: Ako mi možeš dokotrljati bačvu kad
zatreba, dobio si posao. Smokey Updike, iz Oatleya u državi New York, gdje popiju pivo pa pojedu
čašu. Oatley, gdje je nešto vrebalo u tunelu izvan grada i gdje ga je Smokey držao zatočena. Sve dok...
Pohlepne oči, umjetan osmijeh, zasljepljujuće bijelo odijelo: Već smo se sreli, Jack... gdje? Reci
mi. Priznaj. Sunce Gardener, propovjednik iz Indiane koji se zvao i Osmond. Osmond u nekom drugom
svijetu.
Široko, kosmato lice i preplašene oči dječaka koji uopće nije bio dječak: Ovo je gadno mjesto,
Jacky’, Vuk zna. I bilo je, jako, jako gadno mjesto. Strpali su ga u kutiju, starog dobrog Vuka strpali su
u kutiju, i na kraju su ga i ubili. Vuk je umro od bolesti koja se zove Amerika.
“Vuče!” stenje čovjek koji trči kroz polje. “Oh, Bože, Vuče, žao mi je!”
Lica i glasovi, sva ta lica i glasovi što izranjaju pred njegovim očima, odzvanjaju mu u ušima,
zahtijevaju da budu viđeni i saslušani, ispunjavaju ga tim osjećajem klimaksa, a sve brane samo što nisu
odnesene kao na plimnom valu.
U njemu bjesni mučnina, i potresa svijet. Ponovo ispušta onaj zagrcnut zvuk, i grlo mu se ovaj put
puni okusom koji pamti: okusom jeftinog, oporog vina. I odjednom je ponovo u New Hampshireu, u
zabavnom parku Arkadija. On i Speedy stoje pokraj vrtuljka, sa svim onim konjićima zaleđenim u
pokretu (Svi konji na vrtuljku imaju imena, nisi to znao?), i Speedy mu pruža bocu vina i govori mu da
je to magični sok, da je dosta da gucne i već je prijeko, prijeko u.
“Ne!” ječi Jack, svjestan da je već kasno. “Ne želim ići prijeko'.”
Svijet se zaljulja na drugu stranu i on pada na travu, na ruke i koljena, čvrsto zatvorenih očiju.
Nema potrebe da ih otvara; bogatiji, dublji mirisi koji mu odjednom ispunjavaju nosnice kazuju mu sve
što treba znati. To, i osjećaj povratka kući poslije tolikih godina mraka u kojima su svaki budni pokret i
odluka na neki način bili posvećeni tome da spriječe (ili bar odgode) dolazak ovog trenutka.
Evo Jacka Sawyera, dame i gospodo, na koljenima u ogromnom polju sočne trave pod jutarnjim
nebom čiju čistoću ne narušava ni jedna jedina čestica zagađenja. Jack jeca. Zna što se dogodilo, i plače.
Srce mu puca od straha i veselja.
Evo Jacka Sawyera, dvadeset godina kasnije, sada odraslog čovjeka konačno ponovo na
Teritorijima.
104
I upravo je glas njegova starog prijatelja Richarda - kojeg tu i tamo zovu i Razumni Richard - to
što ga spašava. Richard kakav je sada, na čelu vlastite odvjetničke tvrtke (Sloat i suradnici), a ne onaj
Richard kojega je Jack možda i ponajbolje poznavao, u vrijeme dugih praznika na Seabrook Islandu u
Južnoj Karolini. Richard od Seabrook Islanda bio je maštovit, jezičav, hitronog, kuštrave kose i tanak
kao jutarnja sjenka. Današnji Richard, Richard od Privrednog Prava je tanak oko glave, okrugao
oko struka, sklon sjedenju i pivu Bushmills. Također se pobrinuo da zgnječi vlastitu maštu, u vrijeme
Seabrook Islanda tako briljantno razigranu, kao dosadnu muhu. Jacku je povremeno padalo na pamet da
se život Richarda Sloata sastojao od odricanja, ali je jedna stvar bila i dodana (vjerojatno na studiju
prava): pompozan, ovčjem blejanju sličan zvuk premišljanja, naročito izluđujuć na telefonu, koji je sada
Richardov zaštitni znak. Ovaj zvuk započinje zatvorenih usta, a onda izbija kada Richard široko
razvuče usne u grimasu zbog koje sliči na apsurdnu kombinaciju zbora bečkih dječaka i lorda Haw-
Hawa15.
I dok sada kleči, žmireći, usred zelene livade koja je do maloprije bila njegovo sjeverno polje,
udišući nove, bogatije mirise kojih se tako dobro sjeća i za kojima je toliko čeznuo iako nije bio svjestan
toga, Jack čuje Richarda Sloata kako mu počinje govoriti u glavi. Kakvo su olakšanje te riječi! Zna da
je to njegov um koji oponaša Richardov glas, ali je usprkos tomu pravi blagoslov. Da je Richard tu, Jack
vjeruje da bi zagrlio starog prijatelja i rekao: Dabogda mi zauvijek propovijedao, Richie, dječače, blejao
ili ne.
Razumni Richard govori: Nadam se da si svjestan da sanjaš, Jack...be-heeee... bez sumnje se radi
o stresu zbog otvaranja tog paketa...beeee... koji te natjerao da se onesvijestiš, a to je opet
izazvalo...HEEEE!... San koji sada sanjaš.
I dalje klečeći, zatvorenih očiju i s kosom na licu, Jack kaže: “Drugim riječima, radi se o onome
što smo zvali...”
Točno! Ono što smo zvali... be-heeee... sibruška stvar. Ali Seabrook Island je davna prošlost, Jack,
i zato ti savjetujem da otvoriš oči i ostaneš i podsjetiš se, u slučaju da vidiš bilo što nenormalno...
b'heel... da to zapravo ne postoji.
“Zapravo ne postoji”, mrmlja Jack. Ustaje i otvara oči.
Zna, već na prvi pogled, da to zaista postoji, ali zadržava Richardov važni “možda izgledam kao
da mi je trideset pet, al’ mi je ustvari šezdeset” glas u glavi, zaklanjajući se njime. Na taj način uspijeva
sačuvati osjetljivu ravnotežu umjesto da se zaista onesvijesti ili - moguće je - potpuno poludi.
Iznad njega, nebo je neizmjerno bistre tamnoplave boje. Oko njega, poljska trava i livadna mačića
visoke su do rebara umjesto do članaka; u ovom dijelu Božje tvorevine nije bilo Bunnyja Boettchera da
ih pokosi. Nema, zapravo, ni kuće kao ondje odakle je došao; ovdje je samo živopisan stari hambar s
vjetrenjačom.
Gdje su leteći ljudi, razmišlja Jack gledajući u nebo, pa žustro odmahuje glavom. Nema letećih
ljudi, nema dvoglavih papagaja, nema vukodlaka. Sve je to sibruška stvar, neuroza koju je pokupio od
majke i njome privremeno zarazio čak i Richarda. A sve to nije bilo ništa drugo nego... he-heee...
besmislica.
Prihvaća ovo, iako istovremeno zna da bi istinska besmislica bila ne Vjerovati u ono što ga
okružuje. Miris trave, sada tako silovit i sladak, pomiješan s cvjetnijim mirisom djeteline i težim, basso
profundo mirisom crnice. Beskonačno glasanje cvrčaka, koji žive svoje nemisleće cvrčave živote u travi.
Lepršavi bijeli poljski leptiri. Gladak obraz neba, bez ijednog telefonskog kabla ili dalekovoda ili traga
mlažnjaka.
Ono što na Jacka ostavlja najupečatljiviji dojam, međutim, jest savršenstvo polja oko njega. Na
mjestu gdje je pao na koljena ostalo je kružno udubljenje ugažene rosne trave. Ali nema traga koji vodi
do kruga, biljega prolaska kroz vlažnu i meku travu. Kao da je pao s neba. To je nemoguće, naravno,
opet sibruška stvar, ali...
15
Lord Haw-Haw bio je nadimak Amerikanca irskog podrijetla Williama Joycea koji je za vrijeme Drugog svjetskog
rata širio nacističku propagandu putem radijskog programa emitiranog iz Njemačke za stanovnike Ujedinjenog Kraljevstva.
Nap, prev.
105
"I jesam pao s neba, ustvari”, kaže Jack, zadivljujuće mirnim glasom.
"Stigao sam ovamo iz Wisconsina. Prebacio sam se.”
Richardov glas na ovo žučno protestira, eksplodira u niz hmfova i be heeetanja, ali Jack to jedva i
primjećuje. To je samo stari dobri Razumni Richard, koji radi ono što Razumni Richard obično radi u
njegovoj glavi Richard je jednom već prošao kroz sve ovo i ostao više ili manje čitav u glavi... ali je
tada imao dvanaest godina. Te su jeseni obojica imala dvanaest godina, a s dvanaest godina tijelo i um
su elastičniji.
Jack se u međuvremenu polako okretao oko sebe, i vidio samo pro strana polja (magla nad njima
se u rastućoj vrućini dana već pretvara u blijedu koprenu) i plavosive šume iza njih. Sada se, međutim,
ukazalo još nešto. Prema jugoistoku nazire se zemljani put. Iza njega, na obzorju ili malo dalje, savršeno
ljetno nebo malčice je uprljano dimom.
To nisu dimnjaci, razmišlja Jack, u srpnju se ne loži, već možda manje manufakture. I...
Čuje zvižduk - točnije tri otegnuta zvižduka, prigušena dalj inom. Čini mu se da mu srce postaje
preveliko za grudi, a kutovi usana izvijaju se u osmijeh koji ne može spriječiti.
“Mississippi je na onoj strani, kunem se”, kaže, i leptiri oko njegakao da plešu u odobravanju, vezu
jutarnju čipku u zraku. “To je Mississippi ili kako ga ovdje već zovu. A zvižduk, prijatelji i susjedi...”
Kroz ljetni dan u nastanku do njega stižu još dva zvižduka. Istina je daljina ih prigušuje, ali bi, da
su bliže, bili gromoviti. Jack zna da je tako.
“To je parobrod. I to poveliki. Možda čak s kotačima.”
Jack kreće prema putu, govoreći sebi da je ovo samo san, ne vjerujući ni u što u njemu, ali ga
koristeći kao što akrobat koristi svoj štap za ravnotežu. Kad je prešao stotinjak metara, okreće se i gleda
za sobom. Kroz livadnu mačiću pruža se tamna pruga, koja započinje na mjestu gdje je doskočio i siječe
ravno do mjesta gdje je sada. To je trag njegova prolaska. Jedini trag. Lijevo od njega, u daljini (sada,
ustvari, gotovo odmah iz njega) dižu se hambar i vjetrenjača. Ono su moja kuća i garaža, razmišlja
Jack. Ili to bar jesu u svijetu Chevroleta, ratova na Bliskom istoku i emisija Ophrah Winfrey.
Ide dalje, i gotovo stiže do puta kada mu postaje jasno da ono na jugoistoku nije samo dim. Osjeća
se i nešto kao podrhtavanje. Pulsira mu u glavi kao početak migrene. I neobično je neujednačeno. Ako
se okrene licem prema jugu, to neugodno pulsiranje slabi. Okrene li se na istok, nema ga. Prema
sjeveru gotovo da ga nema. A onda se, kako se nastavlja okretati, ponovo pojačava do punog intenziteta.
Sada kada ga je svjestan još je dosadnije, kao što zujanje muhe ili kuckanje radijatora u hotelskoj sobi
počnu smetati kada ih počnete primjećivati.
Jack radi još jedan usporen okret. Prema jugu, vibracija slabi. Prema nestaje. Prema sjeveru se
ponovo počinje osjećati. Prema zapadu jača. Prema jugozapadu je ulovljena kao radiostanica. Bam, bam,
bam.
Crno i opako pulsiranje slično glavobolji, i miris dima...
“Ne, ne, nije dim”, kaže Jack. Stoji u ljetnoj travi koja mu dopire gotovo do prsa, natopljenih hlača,
s bijelim leptirima koji mu lepršaju oko glave kao kolebljiva aureola, široko otvorenih očiju, još jednom
blijedih obraza. U ovom trenutku izgleda kao da mu je ponovo dvanaest godina. Sablasno je kako se
glatko vratio u svoje mlađe (i vjerojatno bolje) ja. “Ne miriše na dim, nego na...”
Odjednom ponovo ispušta onaj zagrcnuti zvuk. Zato što mu miriše - ne u nosnicama, već u središtu
glave - na pokvarenu salamu. To je miris poluraspadnutog, odrezanog stopala Irme Freneau.
“Osjećam njega”, šapuće Jack, svjestan da ne misli na miris. Za to pulsiranje može zaključiti bilo
što... uključujući i to, odjednom shvaća, da je prestalo. “Osjećam Ribara... Ili njega, ili... ne znam.”
Ponovo počinje hodati, i stotinjak metara dalje još jednom zastaje. Pulsiranje u glavi je zaista
prestalo. Izgubilo se kao što se radiostanice izgube kada dan otopli i zrak postane gušći. Osjeća
olakšanje.
Jack je gotovo stigao do zemljanog puta, koji bez sumnje vodi do ovdašnje verzije Ardena, a u
drugom smjeru do verzija Centralije i French Landinga, kada čuje zvuk nepravilnog bubnjanja. Ne samo
što ga čuje, već ga i osjeća, penje mu se uz noge kako ritam Genea Krupe.
Okreće se lijevo, i uzvikuje od iznenađenja i razdraganosti. Tri ogromna smeđa stvorenja s
dugačkim kloparavim ušima prolaze u skokovima pokraj mjesta na kojemu stoji, dižući se iznad trave,
106
uranjajući u nju i ponovo se dižući. Sliče na križance zečeva i klokana. Njihove okrugle crne oči pilje u
komičnu užasu. Preskaču put, dižući prašinu ravnim stopalima (prekrivenim bijelim krznom).
Isuse!” kaže Jack, smijući se i jecajući istovremeno. Pljeska se dlanom po čelu. “Što je to bilo,
Richie-dečko? Imaš što reći na to?”
Richie, naravno, ima. Priopćuje Jacku da je upravo imao posebni živopisnu... be-
heee\... halucinaciju.
“Pa naravno”, kaže Jack. “Divovski zečeki. Odvedi me do najbližeg sastanka udruženja
alkoholičara na liječenju.” Zakoračivši na put, ponovo gleda prema jugozapadnom obzorju. U maglu
dima koja se tamo vidi Selo. Strahuju li njegovi žitelji kada se večernje sjenke produže? Boje li se dolaska
noći? Stvorenja koje im odnosi djecu? Treba li i njima cajac? Naravno da se boje. Naravno da im...
Nešto leži na putu. Jack se saginje i podiže bejzbolsku kapu Brewersa, upadljivo nepripadajuću
ovom svijetu divovskih zečeva skakača, ali nepobitno stvarnu. Sudeći po podesivoj plastičnoj traci na
potiljku, to je dječja bejzbolska kapa. Jack gleda unutra, znajući što će naći, i to je stvarno tamo, pažljivo
ispisano po obodu: TY MARSHALL. Kapa nije tako vlažna kao Jackove hlače, koje su natopljene
rosom, ali nije ni suha. Jack pretpostavlja da leži tamo na rubu puta od jučer. Bilo bi logično pretpostaviti
da je otimač odvukao Tya ovim putem, ali Jack ne vjeruje u to. One vibracije od maloprije vjerojatno
su razlog za njegovu nevjericu, za drugačiju sliku u glavi: vidi Ribara koji, nakon što je strpao Tya na
sigurno, hoda ovim zemljanim putem. Ispod ruke nosi umotanu kutiju od cipela, ukrašenu lažnim
markama. Tyeva bejzbolska kapa mu je na glavi, točnije navrh glave zato što je premala za njega, ali i
ne pokušava podesiti traku. Ne želi da Jack ni na trenutak pomisli da se radi o njegovoj kapi, zato što ga
zapravo izaziva, poziva ga da uđe u igru.
“Oteo je dječaka u našem svijetu”, mrmlja Jack. “Prebjegao s njim u ovaj svijet. Sakrio ga negdje
na sigurno, kao pauk muhu. Živog? Mrtvog? Živog, mislim. Premda ne znam zašto. Možda zato što
želim vjerovati u to. Pusti to. Zatim je otišao do mjesta gdje je sakrio Irmu. Uzeo njezino stopalo i donio
ga meni. Donio ga kroz ovaj svijet, pa prešao u moj svijet da bi ga ostavio na trijemu. I usput izgubio
kapu, možda? Spala mu s glave?"
Jack ne misli tako. Jack vjeruje da je taj zajebant, ta baraba, taj smrad koji skače iz svijeta u svijet
namjerno ostavio kapu. Znao je da će ju Jack ako bude prošao ovim putem, pronaći.
Držeći kapu na prsima kao navijač na Miller Parku koji ukazuje poštovanje zastavi tijekom
intoniranja nacionalne himne, Jack zatvara oči i usredotočuje se. Lakše je nego što je očekivao, ali
pretpostavlja da je to zato što se neke stvari nikada ne zaboravljaju - kako se ljušti naranča, kako se vozi
bicikl, kako se preskače između svjetova.
Dečku kao ti jeftino vino ionako nije potrebno, čuje riječi svojeg starog frenda Speedyja Parkera,
glasa na rubu smijeha. Istovremeno ga ponovo prožima onaj osjećaj vrtoglavice. Trenutak kasnije čuje,
opasno blizu, zvuk motora automobila koji se približava.
Povlači se unatrag, i otvara oči. Vidi asfaltiranu cestu - to je cesta kroz Norvešku dolinu, ali...
Trubi sirena, i pored njega sijeva prašnjavi stari Ford, bočni retrovizor sa suvozačeve strane
promašuje Jackov nos za manje od tridesetak centimetara. Jackove obraze i čelo preplavljuje vreo zrak,
u kome se ponovo osjeća oštar miris ugljikovodika, i čuje glas nekog klinca s farme:
“... guzicu s puta, šupku..."
“Mrzim kad mi tamo neki diplomac kravljeg fakulteta kaže da sam šupak”, kaže Jack, imitirajući
što bolje može glas Razumnog Richarda, i iako dodaje jedno pompozno be-heee! umjesto točke, srce
mu tuče kao ludo. Čovječe, umalo se prebacio točno ispred onog dečka!
Daj, poštedi me, Jack, kaže Richard. Sve je to bio san.
Jack, međutim, zna da nije tako. Iako izbezumljeno gleda oko sebe, u dubini njegove duše nema
čuđenja, ne, ni trunčice. Kao prvo, još ima kapu -Tyevu bejzbolsku kapu Brewersa. Kao drugo, most
preko potoka Tamarack nalazi se odmah iza sljedeće uzvisine. U drugom svijetu, tamo gdje oko tebe
skaču divovski zečevi, propješačio je najviše kilometar i pol. U ovome je prešao najmanje šest.
Tako je bilo i nekada, razmišlja, kada je Jackyju bilo šest godina. Ka-su svi živjeli u Kaliforniji i
nitko nije živio nigdje drugdje.
Ali to je pogrešno. Zbog nečega je pogrešno.
107
Jack stoji pokraj puta koji je prije nekoliko sekundi bio zemljani, a sad je asfaltiran, stoji gledajući
u bejzbolsku kapu Tya Marshalla u rukama i pokušava shvatiti što je to pogrešno i zašto je pogrešno,
svjestan da vjerojatno neće uspjeti u tome. Bilo je to jako davno, a on ionako još od trinaeste godine
radi na tome da pokopa svoje neosporno bizarno djetinjstvo. Drugim riječima, više od polovice svojeg
života. Čovjek ne može toliko vremena posvetiti zaboravljanju, da bi zatim pucnuo prstima i očekivao
da odmah...
Jack puca prstima. Obraća se već toplijem ljetnom jutru: “Što se dogodilo kada je Jackyju bilo šest
godina?” I odgovara na vlastito pitanje-“Kada je Jackyju bilo šest godina, tata je svirao trubu.”
Šta sad to znači?
“Ne tata”, odjednom nastavlja. “Ne moj tata. Dexter Gordon. Pjesma se zvala Daddy Played the
Horn. Ili možda album. LP.” Stoji tamo, odmahujući glavom, a onda kimne. “Svira. Tata svira. Tata
svira trubu.” I sve se odjednom vraća. Dexter Gordon svira na glazbenoj liniji. Jacky Sawyer se iza
kauča igra svojim modelom londonskog taksija, tako zadovoljan njegovom težinom, zbog koje se na
neki čini stvarnijim od igračke Njegov i Richardov otac razgovaraju. Phil Sawyer i Morgan Sloat.
Zamisli kakav bi taj frajer bio ovdje, rekao je ujak Morgan, i to je za Jacka Sawyera bio prvi
nagovještaj postojanja Teritorija. Kada je Jackyju bilo šest godina, prvi put je čuo za mjesto. A...
“Kada je Jackyju bilo dvanaest godina, prvi put je otišao onamo", kaže on.
Besmislica, trubi Morganov sin. Totalna... be-heee!... besmislica! Još ćeš mi reći da si zaista vidio
ljude kako lete!
No prije nego što Jack uspijeva išta reći mentalnoj slici starog prijatelja, dolazi još jedan auto. Ovaj
se zaustavlja pokraj njega. Osoba koja sumnjičavo viri kroz vozačev prozor (Jack zna da je ovaj izraz
uobičajen, i da sam po sebi ne znači ništa) je Elvena Morton, domaćica Henryja Leydena.
“Kog vraga radiš ovdje, Jack Sawyer?” pita ga.
On joj upućuje osmijeh. “Loše sam spavao, gospođo Morton, pa sam malo izašao u šetnju da
razbistrim glavu.”
“Uvijek gacaš kroz travuljinu i rosu kad hoćeš razbistriti glavu?” pita on gledajući u njegove
traperice, koje su mokre do koljena i više. “To pomaže?"
“Izgleda da sam se bio malo zamislio”, kaže on.
“I meni se čini”, kaže ona. “Upadaj, odvest ću te skoro do kuće. Osim ako ne želiš još malo bistriti
glavu.”
Jack se ne može ne nasmijati. Ovo joj je bilo dobro. Ustvari, podsjetila ga je na njegovu majku.
(Kada bi je nestrpljivi sin pitao što ima za večeru i kad će biti, Lily Cavanaugh je znala odgovoriti:
“Prženi prdeži s lukom, a za desert puding od vjetra i umak od zraka, dođi za pola krastavca.”)
"Čini mi se da mi glava danas neće biti ništa bistrija “, kaže on obilazeći haube stare smeđe Toyote
gospođe Morton. Na sjedištu pokraj nje je smeđa papirnata vrećica iz koje viri neko zelenje. Jack je
pomiče na sredinu i sjeda.
"Ne znam da l’ onaj tko rano rani zaista dvije sreće grabi,” kaže ona, nastavivši voziti, “al’ znam
da onaj tko porani kod Roya pokupi najbolju zelenjavu. Osim toga, volim doći tamo prije lijenčina.”
“Lijenčina, gospođo Morton?”
Ona mu upućuje svoj najsumnjičaviji pogled pa skreće pogled u stranu, s desnim kutom usana
spuštenim kao da je okusila nešto kiselo.
“Oni’ što vise za šankom i samo blebeću o Ribaru. Ko bi mogo biti, što bi mogo biti - Šveđanin,
Poljak ii’ Irac - i, naravno, što bi mu napravili kad bi ga ufatili, što bi se davno dogodilo da za to nije
zadužen onaj praznoglavac Dale Gilbertson. Po njinim riječima. Lako je biti pametan kad ti se strina
gnijezdi na jednom od stolaca Roya Soderholma, u jednoj ruci ti šalica kave, a u drugoj pecaljka. Po
mom mišljenju. Naravno, polovini nji’ je u zadnjem džepu ček pomoći za nezaposlene, al’ o tome ne
govore. Moj otac je znao reći: ‘Pokaži mi čovjeka kom je ispod časti da skuplja sijeno u srpnju, i
pokazat ću ti čovjeka koji cijele godine ne makne prstom.’”
108
Jack se zavalio u naslon sjedala, s koljenima na kontrolnoj ploči, i promatra kako se cesta odmotava
ispred njih. Uskoro će biti kod kuće. Hlače mu se počinju sušiti, i osjeća se neobično smireno. Elvena
Morton ima tu dobru osobinu da sugovornik uopće ne mora voditi svoj dio razgovora jer će ona rado
preuzeti oba. Pada mu na pamet još jedan lilyzam. Kada bi opisivala neku izrazito brbljavu osobu (ujaka
Morgana, naprimjer), znala je reći da je tome i tome “jezik rascijepljen po sredini, a obje polovice
mlataraju”.
Na licu mu je osmijeh, i skriva ga rukom od gospođe M. Kada bi ga pitala što je toliko smiješno,
što bi odgovorio? Da je upravo pomislio da joj je jezik rascijepljen po sredini? Smiješno je, međutim, i
to što su misli i sjećanja navalila navirati u toj količini. Zar još jučer nije pokušao nazvati majku, kao da
se ne sjeća da je umrla? Sada mu se čini da se to dogodilo u nekom drugom životu. Možda to jest bio
drugi život. Bog zna da nije isti čovjek koji je jutros ustao iz kreveta, umoran i s osjećajem koji se
najbolje može opisati kao proklet. A sada se osjeća živim, po prvi put otkako... pa, recimo, otkako ga je
Dale provozao ovim istim putem, i pokazao mu kućicu koja je nekada pripadala Daleovu ocu.
Elvena Morton u međuvremenu melje dalje.
“Mada priznajem da i sama izmišljam svakojake izgovore da odem iz kuće kad počne izigravati
Mahnitog Mongoloida”, kaže. Mahniti Mongoloid je ime koje gospođa Morton koristi za Henryjeva
Wisconsinskog štakora. Jack s razumijevanjem kima glavom, ne znajući da će za nekoliko sati i sam
sresti lika kojega zovu Mahniti Mađar. Nestašluci života.
“Uvijek je rano jutro kad mu puhne u glavu da izigrava Mahnitog Mongoloida, iako mu stalno
govorim: ‘Henry, ako već moraš vrištati i govoriti gadarije i puštati tu groznu muziku koju sviraju djeca
kojoj ne bi smjeli dati da priđu tubi, a kamoli električnoj gitari, zašto to moraš uvijek raditi ujutro kad
znaš da će ti to pokvariti cijeli dan?’ I stvarno bude tako, četiri od pet puta kad izigrava Mahnitog
Mongoloida dobije glavobolju, pa poslije cijelo popodne leži u spavaćoj sobi s ledom na čelu i tog
dana ne pipne ručak. Kad sljedećeg dana pogledam, vidim da mu nema večere - uvijek je ostavljam na
istom mjestu u frižideru, osim kad mi kaže daće ju sam pripremati - al’ često ni nju ne pipne, a i kad je
nema, mislim da je najčešće samo baci u odvod.”
Jack na to mhmne. To je sve što treba učiniti. Njene riječi se prelijevaju preko njega, a on razmišlja
o tome kako će staviti tenisicu u vrećicu, pridržavajući je hvataljkama za ugljen, i kako će, kada je
odnese u policijsku postaju, početi prikupljanje dokaza. Razmišlja o tome kako treba provjeriti ima li u
kutiji još nečega, i pregledati papir za pakiranje. Također treba provjeriti one paketiće šećera. Možda je
ispod slika ptica otisnuto ime restorana. Vjerojatnost je mala, ali...
“Aon kaže: ‘Gospođo M., ne mogu drugačije. Nekad se naprosto probudim ko Štakor. I mada
kasnije ispaštam zbog toga, pravi je užitak dok traje. Nemate pojma kakav je to užitak.’ A ja pitam:
‘Kakvog može biti užitka u muzici o djeci koja ‘oće ubiti vlastite roditelje i jesti fetuse i seksati se sa
životinjama - o čemu je jedna od ti’ pjesama stvarno bila, Jack, čula sam jasno ko dan - i sličnom?’
pitam ja njega, a on kaže - opsaa, evo stigosmo."
U međuvremenu su zaista stigli do prilaznog puta Henryjeve kuće. Pola kilometra dalje vidi se
krov Jackove kuće. Njegov kamionet Ram veselo svjetluca ispred kuće. Ne vidi trijem, niti užas koji
leži na njegovu drvenom podu, čekajući da ga netko počisti. Da ga netko počisti u ime Boga. “Mogla bi'
te odvesti sve do kuće”, kaže ona. “Zašto ne bi’ baš tako napravila?”
Pomislivši na tenisicu, i miris pokvarene salame oko nje, Jack se smiješi odmahuje glavom i hitro
otvara vrata. “Mislim da ipak moram još malo razmišljati”, kaže on.
Ona ga promatra s onim izrazom nezadovoljne podozrivosti za koju Jack pretpostavlja da je ustvari
ljubav. Svjesna je da je Jack uljepšao Henryjev život, i Jack pretpostavlja da je za nju to dovoljno da ga
voli. Bar mu godi vjerovati da je tako. Pada mu na pamet da nijednom nije pitala za bejzbolsku kapu, a
i zašto bi? U ovom dijelu svijeta svaki muškarac ima barem četiri takve.
Kreće pješice po rubu ceste, s kosom koja poskakuje (dani otmjenog friziranja u Chez-Chezu na
Rodeo Driveu odavno su ostali za njim - ovo je okrug Coulee, i kada se uopće sjeti otići, šiša se kod
starog Herba Roeperau Ulici Chase, pokraj Amveta), korakom lakim i gipkim kao u dječaka. Gospođa
Morton se naginje kroz prozor i doziva ga. “Presvuci te traperice, Jack! Čim uđeš u kuću! Ne čekaj da
se osuše na tebi! Tako se zaradi artritis!”
On diže ruku, ne osvrćući se, i dovikuje: “Vrijedi!”
109
Pet minuta kasnije, ponovo je na prilaznom putu do svoje kuće. Uspio je, makar i privremeno,
sagorjeti strah i depresiju u sebi. A s njima, na svoje olakšanje, i maloprijašnji zanos. Cajcu koji vodi
istragu najmanje od svega treba da to radi u ekstatičnom stanju.
Ugledavši kutiju na trijemu - i papir za pakiranje, a da ne zaboravimo ni simpatičnu dječju tenisicu
- Jack se u mislima okreće gospođi Morton koja navodi riječi velikog mudraca Henryja Leydena.
Nekad se naprosto probudim ko Štakor. I mada kasnije ispaštam zbog toga, pravi je užitak dok
traje. Nemate pojma kakav je to užitak.
Pravi užitak. Jack se kao detektiv s vremena na vrijeme osjećao isto, ponekad kada je provodio
istragu na mjestu zločina, ali najviše kada je ispitivao svjedoka koji zna više nego što govori... a to je
nešto što Jack Sawyer uvijek zna, nešto što jednostavno nanjuši. Pretpostavlja da stolar osjeća takvu
radost kada mu posao naročito dobro ide od ruke, kipari kada dobro isklešu nos ili bradu, arhitekti kada
im se crte same od sebe uklapaju na nacrtima. Problem je u tome što netko u French Landingu (ili u
nekom od okolnih gradića, ali Jack se kladi na French Landing) uživa na takav način kada ubija djecu i
jede dijelove njihovih tijela.
Netko se u French Landingu sve češće budi kao Ribar.
Jack ulazi u kuću na zadnja vrata. Zastaje u kuhinji da pokupi kutiju vreća za smeće, par uložaka
za koš za smeće, lopaticu i metlu. Otvara pregradu za led u zamrzivaču i istovaruje otprilike polovicu
kockica u jedan od plastičnih uložaka - što se tiče Jacka Sawyera, stopalo sirote Irme Freneau dostiglo
je posljednju fazu raspadanja.
Upada u radnu sobu, odakle uzima bilježnicu, crni flomaster i kemijsku olovku. Iz dnevne sobe
uzima kraću od dvije hvataljke za ugljen. U trenutku kada ponovo stupa na trijem već je odložio svoj
tajni identitet u stranu.
Ja sam CAJAC, razmišlja, osmjehujući se. Branitelj američkog načina života, zaštitnik nemoćnih i
osvetnik mrtvih.
I dok tako gleda u tenisicu na trijemu, okruženu onim tužnim oblačkom smrada, njegov osmijeh
blijedi. Osjeća nešto od onog strahovitog tajanstva koje smo i mi osjetili kada smo prvi put vidjeli Irmu
u ruševinama napuštenog restorana. Spreman je učiniti sve da iskaže dostojnu počast ovom jadnom
ostatku, istu kakvu smo mi ukazali djetetu. Razmišlja o obdukcijama kojima je prisustvovao, o tužnoj
svečanosti koja se krije iza viceva i okrutnosti klaonice.
“Jesi li to ti, Irma?” tiho pita. “Ako jesi, pomozi mi. Razgovaraj sa mnom. Ovo je vrijeme kada
mrtvi trebaju pomoći živima.” Ne razmišljajući što radi, Jack ljubi vrhove prstiju i šalje poljubac tenisici
na trijemu. Razmišlja: Želim ubiti čovjeka - ili stvar koja je ovo učinila. Objesiti ga živog, dok vrišti i
puni gaće. Poslati ga na onaj svijet u vlastitoj nečisti.
Ali ovakve misli nisu časne, i zato ih odbacuje.
Prva vreća je za tenisicu s ostacima stopala. Ubaci je hvataljkom. Zatvori vreću. Flomasterom upiši
datum na vreću. Na listu iz bilježnice opiši prirodu dokaznog materijala. Stavi vreću u uložak s ledom.
Druga je za kapu. Ovdje nije potrebna hvataljka, budući da je već dodirivao predmet. Stavlja kapu
u vreću. Zatvara vreću. Zapisuje datum i prirodu dokaza.
Treća vreća je za smeđi papir za pakiranje. Nekoliko trenutaka ga drži podignuta hvataljkom,
razgledajući lažne poštanske marke. Ispod svake slike piše By Domino, i to je sve. Nema imena
restorana, niti ičeg sličnog.
Odlaže je u vreću. Zatvara vreću. Zapisuje datum. Zapisuje prirodu dokaza.
Mete perje, i trpa ga u četvrtu vreću. U kutiji je ostalo još perja. Hvataljkom podiže kutiju,
prebacuje perje iz nje na lopaticu, a onda mu srce silovito poskakuje u grudima, udara mu po lijevoj
strani grudnog koša kao šaka. Na dnu kutije nešto piše. Isti flomaster Sharpie upotrijebljen je da se ispišu
ona naherena slova. Tko god je ovo pisao, znao je komu piše. Ne vanjskom Jacku Sawyeru jer bi ga on
- Ribar - u tom slučaju zvao Hollywood.
Ova poruka namijenjena je onom unutrašnjem čovjeku, i djetetu koje je bio dok Jack ‘Hollywood’
Sawyer nije postojao ni kao pomisao.
110
Pogledaj u Klopi kod Eda, cajac. Tvoj zlotvor,

RIBAR.
“Tvoj zlotvor”, kaže Jack. “Baš tako.” Podiže hvataljkom kutiju i odlaže je u drugi uložak, budući
da nema dovoljno veliku vreću za nju. Onda prikuplja sve dokaze na urednu hrpu. Ove stvari uvijek
izgledaju jednako, istovremeno jezivo i prozaično, kao fotografije što ih objavljuju u dokumentarnim
časopisima o kriminalu.
Ulazi u kuću i ukucava Henryjev broj telefona. Pomalo se pribojava da & dobiti gospođu Morton,
ali se, Bogu hvala, ipak javlja Henry. Čini se da je njegov najnoviji napad štakorštine prošao, mada su
tragovi još prisutni; Jack u pozadini čuje prigušenu tutnjavu i zavijanje “električnih gitara”.
Henry potvrđuje da zna za Klopu kod Eda, i pita zašto bi, za ime Božje, Jacka moglo zanimati
takvo mjesto? “Tamo je sada samo ruševina. Ed Gilbertson je odavno umro, i u French Landingu ima
ljudi koji smatraju da je to bio blagoslov, Jack. To mjesto je bilo prava trovačnica. Idealno da pokvariš
želudac. Očekivalo se da će ga zdravstvena inspekcija zatvoriti, ali je Ed imao veze. Dalea Gilbertsona,
naprimjer.”
“Njih dvojica su u rodu?” pita Jack, i na Henryjev odgovor: “Jebiga, bili su”, nešto što njegov
prijatelj u normalnim okolnostima nikada ne bi rekao, shvaća, iako je Henry ovaj put pošteđen migrene,
Štakor i dalje vršlja u njegovoj glavi. Jack je povremeno imao priliku čuti slične rečenice Georgea
Rathbuna, neočekivane masne pokliče iz Henryjeva vitkog grla, a tu su i izrazi s kojima se Henry često
oprašta, dobacujući pa-pa i doviđenjce preko ramena, ali to Šik Šeik Shake izranja da uzme zrak.
“Gdje se točno nalazi?” pita Jack.
“Teško je reći”, odgovara Henry. Sada već zvuči pomalo nestrpljivo “Blizu onog mjesta gdje se
prodaje poljoprivredna oprema... kod Goltza? Koliko se sjećam, prilazna staza je bila toliko dugačka da
se slobodno mogla nazvati prilaznom cestom. A ako je ikada postojao znak, odavno ga više nema. U
vrijeme kada je Ed Gilbertson prodao svoju posljednju mikrobima zaraženu kobasicu s čilijem ti si
vjerojatno bio u prvom osnovne. O čemu se radi?”
Jack zna da je to o čemu misli po normalnim policijskim standardima apsurdno - civili se ne
pozivaju na mjesto zločina, naročito ne na mjesto ubojstva - ali ovo nije normalna istraga. Kako bi mogla
biti, kada je, recimo, jedan od dokaznih predmeta donio iz drugog svijeta? Izvjesno je da bi uspio pronaći
ruševinu Edova lokala, netko kod Goltza će mu sigurno pokazati gdje je. Ali...
“Ribar mi je upravo poslao jednu tenisicu Irme Freneau”, kaže Jack “S Irminim stopalom.”
Henryjeva prva reakcija je dubok, oštar udisaj.
“Henry, jesi li dobro?”
“Da.” Henryjev glas je potresen, ali ne podrhtava. “Strašno, i zbog male i zbog njene majke.”
Zastaje. “I strašno za tebe. I za Dalea.” Ponovo tišina. “Za ovaj grad.”
“Je.”
“Jack, hoćeš da te odvedeni onamo?”
Jack zna da Henry to može. Mačji kašalj. Laganini. Uostalom, budimo pošteni - zašto je uopće
prvo nazvao Henryja?
“Hoću”, kaže.
“Jesi zvao policiju?”
“Ne.”
Pitat će me zašto nisam, a što ću ja reći? Da ne želim da se Bobby Dulac, Tom Lund i ostali vrzmaju
onuda, miješajući svoje mirise s mirisom počinitelja, prije nego što sam malo pronjuškam? Da nemam
povjerenja ni u jednog od majčinih sinova, uključujući i samog Dalea, da neće nešto zajebati?
Ali Henry ne pita zašto. “Stajat ću na kraju prilaznog puta”, kaže. “Samo mi reci kada.”
111
Jack proračunava preostale zadatke u vezi s dokazima, zadatke koje će završiti trpanjem svega u
sanduk s lokotom na podu svoga kamioneta. Podsjeća se da ponese mobitel, koji obično samo stoji na
punjaču u njegovoj radnoj sobi.
Trebat će mu da nazove sve nadležne kada sam bude vidio Irmine ostatke na licu mjesta i obavio
onaj prvi, vitalni obilazak. Tada Dale i njegovi momci mogu doći. Neka povedu i srednjoškolski paradni
orkestar ako hoće. Gleda na sat, i vidi da je skoro osam. Kad prije? Sjeća se da su na onom drugom
mjestu razdaljine kraće, ali zar i vrijeme prolazi brže? Ili mu je jednostavno promaklo?
“Bit ću tamo u osam i petnaest”, kaže Jack. “A kada stignemo do Edove klope, imaš sjediti u mom
kamionetu kao svaki dobar dječak dok ti ne kažem da možeš izaći.”
“Razumijem, mon capitame.”
“Pa-pa”, Jack prekida vezu i vraća se na trijem.
Stvari neće ispasti kao što se Jack nada. Neće imati priliku za taj neometani prvi pogled i njuškanje.
Ustvari, situacija u French Landingu, koja je već problematična, do popodneva će se naći na samom
rubu kaosa. Iako su na djelu brojni čimbenici, glavni uzrok posljednjeg potresa bit će Mahniti Mađar.
U ovom nadimku postoji doza starog dobrog humora maloga grada, kao kad žgoljavog bankovnog
činovnika zovu Veliki Joe, a poluslijepog knjižara Snajper.
Arnold Hrabowski, s metar i šezdeset pet i sedamdeset pet kila najsitniji je muškarac na trenutnom
popisu službenika Dalea Gilbertsona. Ustvari, najsitnija je osoba na trenutnom popisu Daleovih
službenika, pošto su i Debbi Anderson i Pam Stevens teže i više od njega (sa sto osamdeset i nešto,
Debbi bi mogla jesti kajganu s Amoldove glave). Mahniti Mađar je k tomu i prilično pitom momak, koji
se nastavlja ispričavati kada naplaćuje kazne za prometne prekršaje iako mu je Dale više puta rekao da
je to vrlo loša praksa, i za koga se zna da je započinjao ispitivanje svjedoka neprikladnim frazama
kao što je, recimo: Oprostite što sam znatiželjan, ali zanima me...
Posljedica toga je da ga Dale nastoji što više držati za stolom, ili u glavnoj ulici, gdje ga svi poznaju
i prema njemu se odnose s odsutnim poštovanjem. Obilazi škole po okrugu kao Vaš Prijatelj Policajac.
Nesvjesni da im prve pouke o pošasti marihuane daje Mahniti Mađar, mališani ga obožavaju. Kada u
srednjoj školi poučava o težim stvarima kao što su marihuana, alkohol i prebrza vožnja, djeca drijemaju
ili se dopisuju, iako misle da je iz saveznog budžeta plaćeni DARE16 automobil koji vozi niski,
aerodinamični Pontiac s natpisom SAMO RECI NE na vratima - baš super. Sve u svemu, pozornik
Hrabowski jednako je zanimljiv kao tunjevina na bijelom kruhu, bez majoneze.
Ali sedamdesetih godina je za Saint Louis i Kansas City Royalse igrao rezervni bacač,
momak zaista opake pojave, koji se zvao Al Hrabosky. Pošto bi se više išuljao nego popeo iz pregrade
za rezerve i prije nego što bi počeo bacati (obično u devetom inningu, kada su baze popunjene i kada se
odlučuje utakmica), Al Elrabosky bi okrenuo leđa hvataču, spustio glavu, stisnuo šake i snažno ih trgnuo
nadolje, ohrabrujući se. Onda bi se okrenuo i počeo bacati, uglavnom veoma nezgodne brze lopte, koje
su često prolazile na dlaku od udaračeve glave. Zbog svega toga su ga prozvali Mahnitim Mađarom, i
čak je i slijepac mogao vidjeti da je to najbolji rezervni igrač u ligi. Upravo zato je i Arnold Hrabowski
sada poznat, mora biti poznat, kao Mahniti Mađar. Prije nekoliko godina je čak pokušao pustiti brkove
u stilu Fu Manchua, kakve je nosila i slavna rezerva. Ali dok su brkovi Ala Hraboskog bili zastrašujući
kao ratne boje Zulua, Arnoldovi su samo izazivali hihotanje - zamislite Fuove đavolske dlake na tom
pitomom činovničkom licu! - pa ih je ubrzo obrijao.
Mahniti Mađar iz French Landinga nije loš čovjek; trudi se koliko može, i to je u normalnim
okolnostima dovoljno. Ali okolnosti u French Landingu nisu normalne, ovo su dani klizavog iskliznuća,
abalaško-opopanaški dani, a on upravo pripada onoj vrsti pozornika koje se Jack boji. Ovog jutra će,
iako to nije namjeravao, loše stanje stvari još više pogoršati.
Ribarov poziv na broj 911 stiže u 8:10 ujutro, u trenutku kada Jack dovršava opisivanje dokaza na
žutom papiru bilježnice, a Henry šeta svojim prilaznim putom, s velikim zadovoljstvom udišući miris
ljetnog jutra usprkos sjenci koje su Jackove vijesti bacile na njegov um. Za razliku od nekih drugih
16
Drug Abuse Resistance Education. Program prevencije zloupotrebe narkotika. Nap. prev.
112
službenika (Bobbyja Dulaca, naprimjer), Mahniti Mađar čita obrazac zalijepljen pored prijemnika s
brojem 911 od riječi do riječi.
ARNOLD HRABOWSKI: Halo, ovdje Policijska uprava French Landin ga, pozornik Hrabowski
na vezi. Nazvali ste broj 911. Treba li vam pomoć?
(Neraspoznatljiv zvuk... pročišćavanje grla?)
AH: Halo? Ovdje pozornik Hrabowski, primam poziv na broj 911. Da li...
STRANKA: ‘Alo, seronjo.
AH: Tko je to? Treba li vam pomoć?
S: Vama treba pomoć. Ne meni. Vama.
AH: Predstavite se, molim vas.
S: Tvoja najcrnja noćna mora.
AH: Gospodine, smijem li vas zamoliti da se predstavite?
S: Abbalah. Abbalah-doon. (Fonetski.)
AH: Gospodine, ja ne...
S: Ovdje Ribar.
(Muk.)
S: Što je bilo? Prepao si se? I trebaš se prepasti.
AH: Gospodine... gospodine, kažnjivo je lažno...
S: U paklu su bičevi, a u šajolu lanci. (Stranka je možda rekla “šeol”.)
AH: Gospodine, ako biste mi rekli ime...
S: Legija mi je ime! Ima nas mnogo!17 Ja sam štakor ispod dasaka univerzuma. Ovo je rekao Robert
Frost. (Stranka se smije.)
AH: Gospodine, ako biste ostali na vezi, spojio bih vas sa svojim pretpostavljenim...
S: Ušuti i slušaj, seronjo. Snima li se ovo? Nadam se da se snima. Mogao bih je kresnuti (Stranka
je možda rekla ‘tresnuti ali se riječ nije dobro čula) kad bih htio, ali neću.
AH: Gospodine, ja...
S: Poljubi me u mošnju, majmune. Ostavio sam vam još jednu, i umorio sam se od čekanja da je
nađete. Pokušajte u Edovoj klopi i kobasama. Dosada se možda malo raspala, ali dok je bila svježa, bila
je vrlo (Stranka kotrlja ‘r tako da riječ zvuči kao ‘vrrrlo j ukusna.
AH: Gdje se nalazite? Kako se zovete? Ako je ovo neka šala...
S: Reci cajcu da sam ga pozdravio.
Kada je razgovor započeo, puls Mahnitog Mađara vrtio se oko savršeno normalnih šezdeset osam
otkucaja u minuti. Kada je u osam i dvanaest završio, Amoldovo srce lupalo je ko ludo. Lice mu je
bijelo. Negdje na polovici razgovora pogledao je očitavanje broja s kojeg je došao poziv i zapisao ga
rukom koja se toliko tresla da su brojke razbacane u tri reda na listu bilježnice. Nakon što je Ribar
spustio slušalicu i začuo se signal slobodne veze, Hrabowski je toliko izbezumljen da pokušava okrenuti
njegov broj preko crvenog aparata, zaboravivši da je 911 jednosmjerna linija. Prsti mu padaju na glatku
prednju ploču telefona, i s preplašenom psovkom spušta slušalicu natrag na postolje. Zuri u nju kao da
ga je ugrizla.
Hrabowski grabi slušalicu s aparata pokraj 911 i počinje utipkavati broj posljednjeg poziva, ali ga
prsti izdaju i pritišće dvije brojke istovremeno. Ponovo psuje, i Tom Lund, koji u tom trenutku prolazi
sa šalicom kave, kaže: “U čemu je problem, Arnie?”
“Zovi Dalea!” viče Mahniti Mađar, toliko iznenadivši Toma da ovaj prolijeva kavu po prstima.
“Zovi ga odma’ ‘važno!”
17
Evanđelje po Marku, 5,9. Nap. prev.
113
“Što ti je, čovječe...”

“ODMA`, prokletstvo!”
Tom još trenutak ili dva zuri u Hrabowskog, podignutih obrva, pa odlazi reći Daleu da je Mahniti
Mađar ovaj put izgleda zaista pomahnitao.
Hrabowski u drugom pokušaju uspijeva utipkati broj. Na drugom kraju zvoni. I zvoni. I nitko se
ne javlja.
Dale Gilbertson se pojavljuje sa svojom šalicom kave. Ima crne krugove pod očima, a bore oko
usta su mu dublje nego što su bile.
“Arnie? Što se...”
“Preslušaj posljednji poziv”, kaže Arnold Hrabowski. “Mislim da je to bio... halo!” konačno zaurla,
nagnuvši se naprijed za dispečerskim stolom i razbacavši papire posvuda. “Halo, tko je to?”
Sluša.
“Ovdje policija, eto tko. Pozornik Hrabowski. Sada odgovarajte vi meni. Kako se zovete?”
Dale je u međuvremenu stavio slušalice i s rastućim užasom sluša posljednji poziv na broj
911. Blagi Bože, razmišlja. Njegov prvi poriv - prva pomisao - je da nazove Jacka Sawyera i moli za
pomoć. Da cmizdri za pomoć, kao dijete kojemu su vrata pričepila prst. Trenutak kasnije govori sebi da
se sredi, da je ovo, sviđalo mu se to ili ne, njegov posao, i da se mora srediti i pokušati ga raditi. Jack je
ionako otišao s Fredom Marshallom do Ardena u posjet Fredovoj ludoj ženi. Takav je bar bio plan.
Policajci su se za to vrijeme sjatili oko dispečerskog stola: Lund, Tcheda, Stevensova. Dale vidi
samo razrogačene oči i blijeda, izbezumljena lica. A oni u patroli? Oni koji su trenutno na dužnosti? Ista
stvar. S mogućim izuzetkom Bobbyja Dulaca, ista stvar. Osjeća istovremeno očajanje i užas. Ovo je
prava noćna mora. Kamion bez kočnica u naletu prema školskom dvorištu punom djece.
Zbacuje slušalice s glave, ogrebavši se pokraj uha, ali i ne osjeća da se to dogodilo. “Odakle je bio
poziv?” pita Hrabowskog. Mahniti Mađar je spustio slušalicu i ošamućeno sjedi. Dale ga hvata za rame
i trese. “Odakle je zvao?"
“Iz 7-Elevena”, odgovara Mahniti Mađar, i Dale čuje Dannyja Tchedu kako stenje. To je nedaleko
od mjesta gdje je pronađen bicikl Marshallova ldinca. “Upravo sam razgovarao s gospodinom Rajanom
Patelom, dnevnim prodavačem. Kaže da broj pripada govornici ispred dućana.”
“Je F vidio tko je zvao?”
“Ne. Bio je otraga, primao je pošiljku piva.”
“Siguran si da nije sam Patel...”
“Da, da. Ima onaj indijski naglasak. Težak. Tip s 911... Dale, čuo si ga. Zvučao je kao bilo tko."
“Sto se događa?” pita Pam Stevens. Mada joj je prilično jasno, kao i svima ostalima. Razlike su
samo u pojedinostima. “Što se dogodilo?”
Pošto je to najbrži način da ih pokrene, Dale pušta snimku poziva, ovaj put preko zvučnika.
U tišini koja slijedi, Dale kaže: “Idem do Edove klope. Tome, ideš sa mnom.”
“Razumijem!” kaže Tom Lund. Izgleda gotovo bolesno od uzbuđenja.
“Za nama neka pođu još četiri vozila.” Najveći dio Daleova uma je zaleđen; proceduralni slijed
postupaka se pijano zanosi po tom ledu. Šta se tiče procedure i organizacije, tu sam na
konju, razmišlja. Imam samo mali problem da uhvatim jebenog manijaka. “Po dvoje u svakom vozilu.
Danny, ti i Pam ćete u prvo. Krenite pet minuta poslije mene i Toma. Pet minuta po satu, i bez svjetala
i sirena. Moramo ovo što duže zadržati u tajnosti."
Danny Tcheda i Pam Stevens se zgledaju, kimaju glavom i ponovo okreću Daleu. Dale je zagledan
u Amolda “Mahnitog Mađara” Hrabowskog. Imenuje još tri para, završivši s Ditom Jespersonom i
Bobbyjem Dulacom. Bobby je jedini koji mu stvarno treba tamo vani; ostali idu samo da popune broj i
- daj Bože da ne zatreba - da obuzdaju gomilu. Svi oni trebaju dolaziti u razmacima od pet minuta.
“Daj da i ja idem”, moli Arnie Hrabowski. “Hajde, šefe, što kažeš na to?"
114
Dale otvara usta da izjavi da mu je Arnie potreban tu gdje je, ali onda u tim vodnjikavim smeđim
očima opaža pogled pun nade. Iako je i sam smeten, Dale mu ne može bar djelomično ne udovoljiti.
Amiejev policijski posao prečesto se svodi na to da stoji na pločniku dok parada prolazi.
Kakav cirkus, razmišlja.
“Znaš što, Am?” kaže. “Kada obaviš sve druge pozive, zovni Debbi. Ako je uspiješ dovesti da te
zamijeni, možeš i sam doći do Eda.”
Arnold oduševljeno kima glavom, i Dale jedva suzbija smiješak. Mahniti Mađar mora dovesti
Debbi u postaju do pola devet, čak i ako je bude morao dovući za kosu kao Alley Oop 18. “Tko će ići sa
mnom, Dale?”
“Dođi sam”, kaže Dale. “U DARE vozilu, dobro? Ali ako napustiš stol prije nego što ti dođe
smjena, sutra možeš tražiti novi posao.”
“Oh, ne brini”, kaže Hrabowski, i u svojem uzbuđenju zvuči kao rođeni Šveđanin. Što nije
iznenađujuće, budući da se Centralia, u kojoj je odrastao, nekada zvala Švedsko Selo.
“Hajdemo, Tome”, kaže Dale. “Usput ćemo pokupiti komplet za uzimanje otisa...”
“Ovaj... šefe?”
“Molim, Amie?” Misleći, naravno, reći: Što je sad?
“Trebam li nazvati onu dvojicu iz državne policije, Browna i Blacka?”
Danny Tcheda i Pam Stevens se tiho cerekaju. Tom se smiješi. Daleu, međutim, nije smiješno.
Njegovo srce, već u podrumu, sada tone još niže. Ovo su katakombe, dame i gospodo - lijevo lažne
nade, desno izgubljeni slučajevi. Posljednja stanica, svi van.
Perry Brown i Jeff Black. Potpuno ih je smetnuo s uma. Brown i Black, koji će mu sada gotovo
sigurno oduzeti slučaj.
“I dalje su u motelu Paradise,” nastavlja Mahniti Mađar, “dok za onog iz FBI-a mislim da se vratio
u Milwaukee.”
“Ja...”
“I okrug”, Mađar neumorno nastavlja mljeti. “Nemoj njih zaboraviti. Da li da prvo zovem
medicinske istražitelje ili vozilo za dokaze?” Vozilo za dokaze je plavi kombi Ford Econoline, natovaren
raznovrsnom opremom, od brzosušećeg gipsa za uzimanje otisaka guma do pokretnog video-studija.
Stvari kakve policiji French Landinga nikada neće biti dostupne.
Dale stoji kao ukopan, pognute glave, smrknuto gledajući u pod. Uzet će mu slučaj. Sa svakom
novom riječi koju Hrabowski izgovara to postaje jasnije. A on ga odjednom ne želi izgubiti. Iako mu je
mrzak i plaši ga, svim ga srcem želi zadržati. Ribar je čudovište, ali nije okružno čudovište, državno
čudovište ili FBI-evo čudovište. Ribar je čudovište French Landinga, čudovište Dalea Gilbertsona, i on
želi zadržati taj slučaj, iz razloga koji nemaju nikakve veze s osobnim ugledom ili praktičnom željom da
zadrži posao. Želi ga zato što je Ribar uvreda svega u što Dale vjeruje. To su stvari koje čovjek ne može
glasno izreći, a da ne zazvuči patetično i glupo, ali su usprkos tome istinite. Iznenada osjeća ogorčenje,
besmisleno, prema Jacku. Da je Jack ranije ušao u igru, možda...
Što je babi milo, to se babi snilo. Obavezan je obavijestiti okrug, makar i zato da bi patolog izašao
na mjesto zločina, kao i državnu policiju, utjelovljenu u detektivima Brownu i Blacku. Ali tek kada
pogleda čega ima ondje, u polju iza Goltzova zemljišta. Što je to Ribar ostavio. Tek poslije toga.
I, ako Bog da, još jednog pokušaja da gadu složi frku.
“Neka naši dolaze na pet minuta,” progovara, “kao što sam rekao. Onda ovuci Debbi na dispečersko
mjesto. Neka ona nazove državu i okrug.” Začuđeno lice Arnolda Hrabowskog uzrokuje da Dale poželi
vrištati, ali nekako uspijeva sačuvati strpljenje. “Želim dobiti na vremenu.”
“A”, kaže Arnie, a onda, pošto je zaista shvatio: “A!”
“I nikomu osim našima ne govori o pozivu, ni o onome što smo poduzeli. Nikomu. Lako bi mogla
nastati panika. Jesi li razumio?”
18
Pračovjek, naslovni lik američkog komičnog stripa autora V. T. Hamlina nastalog 1932. godine. Nap. prev.
115
“Apsolutno, šefe”, kaže Mađar.

Dale gleda na sat: osam i dvadeset šest. “Dođi, Tome”, kaže. “Krećemo Tempus fugit.”
Mahniti Mađar nikada nije bio efikasniji, i sve ide kao podmazano Čak je i Debbi Anderson ispala
faca u vezi dežurstva. Ali nikako da zaboravi onaj glas s telefona. Promukao, hrapav, s nagovještajem
naglaska kakav bi svatko u ovom dijelu svijeta mogao imati. Ništa neuobičajeno. A ipak ga progoni. Ne
zato što ga je nazvao seronjom - subotnji pijanci ga redovito nazivaju mnogo gorim imenima - već zbog
onih drugih stvari. U paklu su bičevi, a u šajolu lanci. Legija mi je ime. Takve stvari. I abbalah. Što je
abbalah? Arnold Hrabowski ne zna. Zna samo da ga već to kako riječ zvuči ispunjava grozom i strahom.
Kao riječ iz neke tajne knjige, pomoću koje se prizivaju demoni.
Kada ga spopadnu strahovi, postoji samo jedna osoba koja ih može odagnati, a to je njegova žena.
Zna da mu je Dale rekao da nikomu ne govori što se događa, i shvaća razloge, ali šef sigurno nije mislio
na Paulu. Njih dvoje su već dvadeset godina u braku, i Paula nikako ne može biti netko sa strane. Ona
je sad praktično dio njega. I Mahniti Mađar zato (više da rastjera strah koji ga drma nego radi tračanja,
priznajmo mu bar to) pravi neoprostivu grešku time što se oslanja na sposobnost svoje žene da čuva
tajnu. Zove Paulu i povjerava joj da je prije manje od pola sata razgovarao s Ribarom. Da, tako je,
s Ribarom'.Obavještava je o lešu koji navodno čeka Dalea i Toma Lunda u bivšem Edovu lokalu. Ona
ga pita je li mu dobro. Glas joj drhti od strahopoštovanja i uzbuđenja, i Mahnitom Mađaru je nekako
drago zbog toga, pošto je i sam uzbuđen i uplašen. Razgovaraju još neko vrijeme, i Arnold se poslije
razgovora osjeća bolje. Užas onog grubog, sablasno sveznajućeg glasa na telefonu donekle je uminuo.
Paula Hrabowski je oličenje diskrecije. Zato joj ne pada na pamet da bilo komu drugom kaže za
Ribarov poziv koji je Arnie primio i za leš u bivšem Edovom lokalu osim dvjema najboljim
prijateljicama, a i njih tjera da se zakunu da neće pričati dalje. Ove svečano obećavaju da neće reći
nikom živom, i sat vremena kasnije, prije nego što su obaviješteni državna policija i okružni patolog i
forenzičari, cijeli kraj zna da je policija pronašla pravu klaonicu kod Eda. Petero ili šestero ubijene
djece. A možda i više.
10.
Dok se patrolno vozilo s Tomom Lundom za volanom spušta niz Treću ulicu prema Chaseu - s
ugašenim svjetlima na krovu i isključenom sirenom - Dale vadi novčanik i počinje rovati po
nagomilanim papirima: posjetnicama, nekoliko fotografija s “ušima”, presavijenim papirima iz
bilježnice. Na jednom od ovih posljednjih pronalazi ono što mu je trebalo.
“Što to radiš, šefe?” pita Tom.
“Ne tiče te se. Samo vozi.”
Dale uzima telefon iz ležišta na ploči, mršti se i briše šećer u prahu s nečije krafne, i tipka, bez
puno nade, broj mobitela Jacka Sawyera. Smiješi se kada se na četvrto pištanje netko javlja, ali se
osmijeh već sljedećeg trenutka pretvara u izraz čuđenja. Glas mu je poznat i zna kome bi trebao
pripadati, ali...
“Halo?” kaže osoba koja se javila na Jackov telefon. “Govori, tko god da si, il’ zauvijek šuti.”
Dale zna tko je na vezi. Da je kod kuće ili u kancelariji, odmah bi ga prepoznao, ali u ovim
okolnostima...
“Henry?” kaže, svjestan da zvuči glupo, ali nemoćan da bilo što učini Po tom pitanju. “Ujo Henry,
jesi li to ti?”
U trenutku kada telefon u džepu njegovih hlača počinje s izluđujućim Pištanjem, Jack vozi
kamionet preko mosta iznad Tamaracka. Vadi ga i dodiruje Henryjevu nadlanicu. “Javi se ti”, kaže.
“Mobiteli izazivaju rak mozga.”
“Što je za mene u redu, ali ne i za tebe.”
“Tako nešto.”
116
“E, zbog toga te volim, Jack”, kaže Henry, i elegantnim trzajem zgloba otvara telefon. “Halo?” I
trenutak kasnije dodaje: “Govori, tko god da si, il’ zauvijek šuti.”
Jack ga okrzne pogledom, pa okreće glavu. Približavaju se Royevom dućanu, gdje ranoranioci
pokupuju najbolju zelenjavu. “Da, Dale. Ovdje tvoj uvaženi...” Henry sluša, istovremeno se malo
mršteći i osmjehujući. “U Jackovom sam kamionetu, zajedno s Jackom”, kaže. “George Rathbum jutros
ne radi, pošto KDCU prenosi Ljetni maraton preko u La Riv.”
Ponovo neko vrijeme sluša, pa kaže: “Ako je Nokia - a rekao bih da je - onda je prije digitalni nego
analogni aparat. Pričekaj.” Okreće glavu prema Jacku. “Tvoj mobitel”, kaže. “Je l’ Nokia?”
“Da, ali zašto...”
“Zato što je digitalne telefone navodno teže prisluškivati”, kaže Henry, i ponovo progovara u
telefon. “Digitalni je, i sad ću ti ga dati. Siguran sam da ti Jack može sve objasniti.” Henry mu predaje
telefon, čedno sklapa ruke u krilu i okreće se prema prozoru kao da razgledava okolinu. Možda to zaista
radi, razmišlja Jack. Na neki neobičan način, slično slijepom mišu, možda to i radi.
Na sljedećem proširenju Autoceste broj 93 zaustavlja kamionet. Ne voli mobitele - smatra ih
robovskim okovima dvadeset prvog stoljeća - ali apsolutno mrzi razgovarati njima kad vozi.
“Dale?” javlja se.
“Gdje ste?” pita Dale, i Jack istog trenutka pogađa da je Ribar ponovo negdje bio na poslu. Samo
da nije još jedno ubijeno dijete, razmišlja. Samo da nije to, ne sada. “Kako to da si s Henryjem? Je li i
Fred Marshall tamo?”
Jack ga obavještava o promjeni plana i želi nastaviti kada ga Dale prekida.
“Što god da radiš, hoću da odmah kreneš na mjesto koje se zvalo Edova klopa i kobase, blizu
Goltza. Henry ti može pomoći da ga nađeš. Ribar se javio u postaju, Jack. Zvao je 911. Rekao nam je
da je leš Irme Freneau tamo. Dobro, nije rekao baš tim riječima, ali je rekao ona."
Dale ne govori zbrda-zdola, ali bi uskoro mogao početi. Jack to zapaža kao što dobar klinički
liječnik zapaža simptome kod pacijenta.
“Trebam te, Jack. Stvarno...”
“Već smo krenuli onamo”, kaže Jack tiho, iako trenutno nikamo ne idu, već stoje pokraj Autoceste
broj 93.
“Što?”
Nadajući se da su Dale i Henry u pravu u pogledu prednosti digitalne tehnologije, Jack obavještava
šefa policije u French Landingu o jutrošnjoj isporuci, svjestan da Henry, iako i dalje gleda kroz prozor,
pažljivo sluša. Govori Daleu da je na vrhu kutije s perjem i Irminim stopalom bila i kapa Tylera
Marshalla.
“Svetog mu...” kaže Dale, glasom koji zvuči kao da je ostao bez daha.
“Sranja."
“Reci mi što si poduzeo”, kaže Jack, i Dale to čini. Zvuči prilično dobro - bar dosada - ali se Jacku
ne sviđa dio koji se odnosi na Amolda Hrabowskog. Mahniti Mađar je na njega ostavio dojam čovjeka
koji se nikada neće moći ponašati kao pravi policajac, bez obzira koliko se bude trudio. Tamo u L. A.-
u Arnold Hrabowske ovoga svijeta zvali su Zadnja Pošta Mayberry19.
“Dale, što je s telefonom u 7-Eleven?”
“To je govornica”, govori Dale, kao da objašnjava djetetu.
“Je, ali bi moglo biti otisaka”, kaže Jack. “Mislim, bit će milijun otisaka, ali forenzičari mogu
izdvojiti najsvježije. Bez teškoća. Možda je nosio rukavice, a možda i nije. Ako ostavlja poruke i
posjetnice i piše pisma roditeljima, prešao je u fazu dva. Ubijanje mu više nije dovoljno. Sada bi se htio
igrati. Igrati se s vama. Možda čak želi biti uhvaćen i zaustavljen, kao Samov sin.”
19
Mayberry je fiktivni gradić u zabiti Sjeverne Karoline, mjesto radnje više američkih serija iz šezdestih i ranih
sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Postalo je sinonim za idealiziranu viziju američke prošlosti. Nap. prev.
117
“Telefon. Svježi otisci na telefonu.” Dale zvuči poniženo, i Jack se sažalijeva na njega. “Jack, ne
mogu ovo. Izgubljen sam.”
Ovo je nešto na što Jack odlučuje ne odgovoriti. Umjesto toga, kaže: “Koga imaš tko bi se mogao
pobrinuti za govornicu?”
“Dita Jespersona i Bobbyja Dulaca, rekao bih.”
Jack smatra da je Bobby previše sposoban da bi tratio vrijeme u 7-Elevenu u predgrađu. “Neka
samo oblijepe govornicu žutom trakom i razgovaraju s prodavačem. Poslije mogu doći na lokaciju.”
“U redu.” Dale oklijeva, a zatim postavlja pitanje. Prizvuk poraza u njemu, gotovo potpune nemoći,
rastužuje Jacka. “Još nešto?”
“Jesi li zvao državnu policiju? Okrug? Zna li tip iz FBI-a što se događa? Onaj koji misli da je
Tommy Lee Jones?”
Dale puše kroz nos. “Uh... ustvari, odlučio sam malo pričekati s obavještavanjem.”
“Dobro”, kaže Jack, i krvožedno zadovoljstvo u njegovu glasu tjera Henryja da prestane sa slijepim
razgledavanjem krajolika i okrene glavu prema svojem prijatelju, podignutih obrva.
Uzletimo ponovo - na krilima orla, kako bi prečasni Lance Hovdahl, luteranski pastor u French
Landingu, možda rekao - i poletimo duž crne trake Autoceste broj 35, natrag prema gradu. Stižemo do
Autoceste broj 35 i skrećemo desno. Bliže nama i malo desno pruža se zarasla staza koja ne vodi do
skrivena zmajeva zlata niti do tajni rudnika patuljaka već do one neobjašnjivo neugodne cme kuće.
Nešto dalje, vidimo Goltzovu futorističku kupolu (pa... sedamdesetih godina jest izgledala futuristički).
Sve znamenitosti su na mjestu, uključujući i otpacima i korovom zagušen puteljak koji se od glavne
ceste odvaja na lijevu stranu. Njime se stiže do nekadašnje palače grešnih zadovoljstava Eda
Gilbertsona.
Spustimo se na telefonski kabel malo po strani od puteljka. Razmahana razmjena glasina golica
naše ptičje nožice: Myrtle Harrington, prijateljica Paule Hrabowski, prenosi novost o lešu (ili leševima)
u bivšem lokalu Kod Eda Richieju Bumsteadu, koji će je prenijeti Nosonji St. Pierreu, ojađenom ocu i
duhovnom vođi Gromovite petorke. Ovaj protok glasova kroz žice vjerojatno nas ne bi trebao veseliti,
ali to ipak čini. Tračanje je bez sumnje loša stvar, ali razbuđuje ljudski duh.
Sada sa zapada dolazi patrolno vozilo s Tomom Lundom za volanom i Daleom Gilbertsonom
pokraj njega. S istoka se, opet, približava Jackov Ram kamionet boje burgundca. Istovremeno stižu do
skretanja Kod Eda. Jack pokazuje Daleu da ide prvi, pa kreće za njim. Uzlijećemo i pretičemo ih.
Spuštamo se na zahrđalu Essovu benzinsku crpku kako bismo pratili razvoj događaja.
Jack polako vozi stazom do napola srušene zgrade usred visokog korova i maslačaka. Gleda ima li
tragova prolaska, i vidi samo svježe tragove koje je načinilo Daleovo i Tomovo policijsko vozilo.
“Mjesto nam je na raspolaganju”, obavještava Henryja.
“Da, ali koliko dugo će biti?”
Jackov odgovor bi glasio “ne zadugo”, da ga se udostojio dati. Umjesto toga zaustavlja kamionet
pokraj Daleova auta i izlazi. Henry spušta prozor sa svoje strane ali ostaje u kabini, kao što mu je
naređeno.
Edov lokal je nekada bio jednostavna drvena građevina dugačka otprilike kao vagon Burlington
Northerna s ravnim krovom. Na južnoj strani strani na jednom od tri prozora mogli kupiti sladoled iz
automata. Na sjevernoj ste strani mogli dobiti užasan hot dog, ili još užasniju ribu s krumpirićima za
van. U sredini se nalazio mali restoran sa stolovima, šankom i visokim crvenim stolicama duž njega.
Južna strana se sad potpuno urušila, vjerojatno pod teretom snijega. Svi prozori su razbijeni. Ima i nešto
grafita - taj i taj puši kurac, jebali smo Patty Jarvis dok nije zajecala, Troy livo Maryann - ali manje nego
što je Jack očekivao. Sve su stolice, osim jedne, iščupane iz poda i odnesene. Cvrčci razgovaraju u travi.
Glasni su, ali ne kao muhe unutar ruševine. Tamo ima baš puno muha, pravi svjetski kongres. I...
“Osjećaš li miris?” pita ga Dale.
118
Jack potvrđuje. Naravno da osjeća. Danas ga je već imao prilike osjetiti, ali ovo je gore. Zato što
je ovdje ostalo više Irme da odašilje smrad. Mnogo više nego što bi stalo u kutiju od cipela.
Tom Lund je izvadio maramicu i briše široko, uzbuđeno lice. Toplo je, ali nedovoljno da bude
razlog za znoj koji mu se slijeva s lica i čela. Također je veoma blijed.
“Pozorniče Lund”, kaže Jack.
“A!” Tom se trza i prilično mahnito okreće prema Jacku.
“Možda će vam biti mučno. Ako osjetite da morate, molim vas da povratite tamo.”
Jack pokazuje prema zarasloj stazi, još starijoj i neprimjetnijoj od puteljka kojim se stiže s glavne
ceste. Čini se da ova krivuda prema Goltzu.
“Bit će mi dobro”, kaže Tom.
“Znam da hoće. Ali ako budete morali povratiti, ne radite to na mjestu koje bi se moglo pokazati
važnim za istragu.”
“Počni razvlačiti žutu traku oko zgrade”, kaže Dale svojem pozorniku. “Jack? Želim ti nešto reći.”
Dale spušta ruku na Jackovu nadlakticu i kreće prema kamionetu. Iako ima mnogo toga na umu,
Jack primjećuje koliko je ta ruka snažna. I mirna. Bar zasada.
“Što je sad?” pita Jack nestrpljivo kada su se našli pokraj prozora kamioneta. “Moramo pregledati
mjesto prije nego što se svi sjate ovamo, zar ne? Nije li to ideja, ili sam ja...”
“Moraš donijeti stopalo, Jack”, kaže Dale. I dodaje: “Zdravo, ujo Henry. Sjajno izgledaš.”
“Hvala”, kaže Henry.
“O čemu govoriš?” pita Jack. “Stopalo je dokazni materijal.'1'
Dale kima glavom. “Mislim da bi trebalo biti dokazni materijal pronađen ovdje. Ako, naravno, nisi
željan dvadeset četiri sata odgovarati na pitanja u Madisonu.”
Jack otvara usta da kaže Daleu da ne gube ono malo vremena što im je ostalo na očigledne gluposti,
ali ih onda ponovo zatvara. Odjednom pada na pamet kako bi drugoligaškim pametnjakovićima kao što
su detektivi Brown i Black moglo izgledati to što se stopalo našlo kod njega. A možda čak i
prvoligaškom pametnjakoviću kao što je John Redding iz FBI-a. Izuzetno uspješan policajac neprirodno
rano napušta karijeru, i povlači se u neprirodno idiličan gradić kao što je French Landing, u Wisconsinu.
Ima para ko pljeve, ali je njihov izvor u najmanju ruku mutan. A onda se, gle podudarnosti, u susjedstvu
pojavljuje serijski ubojica.
Možda je uspješnom policajcu pukao film. Možda je poput onih vatrogasaca koji toliko vole gledati
vesele plamičke da i sami počnu podmetati požare. Sigurno je da bi se Daleov Obojeni odred pitao zašto
bi Ribar poslao dio tijela žrtve mladom umirovljeniku kao što je Jack. A tu je i kapa, razmišlja Jack. Ne
zaboravi Tyevu bejzbolsku kapu.
Odjednom mu je jasno kako se Dale osjećao kada mu je rekao da telefon ispred 7-Elevena treba
biti ograđen. Potpuno.
“Oh, čovječe”, izgovara. “U pravu si.” Baca pogled prema Tomu Lundu, koji metodično razvlači
žutu traku s natpisom POLICIJSKA ISTRAGA dok leptiri plešu oko njegovih ramena, a muhe
nastavljaju pijano zujati iz sjenki Edove klope. “A on?”
“Tom će šutjeti”, kaže Dale, i Jack mu to odlučuje vjerovati. Da je u pitanju Mađar, ne bi.
“Ostajem ti dužan”, kaže Jack.
“Tako je”, potvrđuje Henry, sa svoga sjedišta. “Čak i slijepac može vidjeti da ti ostaje dužan.”
“Umukni, ujo Henry”, kaže Dale.
“Razumijem, mon capitaine."
“A što ćemo s kapom?”
“Ako nađemo još nešto što je Tyevo...” Dale zastaje, i guta knedlu. “Ili samog Tya, ostavit ćemo
je. Ako ne, zadrži je još neko vrijeme kod sebe.”
‘‘Mislim da si me upravo oslobodio velike gnjavaže”, kaže Jack, vodeći Dalea do prtljažnika
kamioneta. Otvara sanduk od nehrđajućeg čelika iza kabine, koji nije zaključao prije nego što je krenuo
119
ovamo, i vadi jedan od onih umetaka za kantu za smeće. Unutra se čuje pljuskanje vode i
zveckanje preostalih kockica leda. “Sjeti se toga kada sljedeći put pomisliš da si glup.”
Dale ne obraća pažnju na njegove riječi. “Obože”, kaže, spojivši sve u jednu riječ. Gleda u vrećicu
izvađenu iz umetka. Njene prozirne stranice orošene su kapima vode.
“Taj miris!" kaže Henry potreseno. “Siroto dijete!”
“Osjećaš ga i kroz plastiku?” pita Jack.
“Nego što. I odande.” Henry pokazuje prema urušenom restoranu i vadi cigarete iz džepa. “Da sam
znao, ponio bih Vicks i E1 Producto.”
Ako ništa drugo, više ne mora proći s vrećicom i njenim jezivim sadržajem pokraj Toma Lunda,
pošto je ovaj zašao iza ruševine sa svojim kolutom žute trake.
“Samo uđi”, tiho ga ohrabruje Dale. “Pogledaj okolo i otarasi se te stvari u vrećici ako nađeš... znaš
već. Ja ću porazgovarati s Tomom.”
Jack prolazi kroz iskrivljeni dovratak i zalazi u sve gušći zadah raspadanja. Čuje kako Dale vani
daje instrukcije Tomu da, čim stignu, pošalje Pam Stevens i Dannyja Tchedu na početak prilaznog puta
da zaustavljaju sve koji bi pokušali skrenuti na njega.
U unutrašnjosti Edova lokala će do popodneva vjerojatno biti svjetlo, ali sada je sjenovito,
osvijetljeno samo iskrižanim zrakama sunca. Kroz njih usporeno promiču galaksije prašine. Jack
oprezno stupa, žaleći što nije ponio bateriju, ali ne želi se vratiti i uzeti jednu iz policijskog automobila
prije nego što se otarasi stopala. (O tome misli kao o “vraćanju”.) U prašini, smeću i talogu sivog perja
vide se tragovi cipela. Otisci po veličini pripadaju odrasloj osobi. Oko njih krivudaju tragovi psećih
šapa. S lijeve strane opaža urednu gomilicu izmeta. Obilazi zahrđale ostatke prevrnutog plinskog roštilja
i slijedi oba traga duž prljavog šanka. Vani se čuje dolazak drugog patrolnog automobila. Ovdje unutra,
u ovom mračnijem svijetu, zujanje muha naraslo je u meku riku, a zadah... taj zadah...
Jack vadi maramicu iz džepa i pritišće je na nos dok slijedi tragove u kuhinju.
Ovdje se tragovi šapa umnožavaju, a ljudski nestaju. Jack neveselo pomišlja na krug ugažene trave
koji je načinio na livadi onog drugog svijeta, krug do kojega ne vodi staza ugažene trave.
Uza zid naspram njega, i osušene lokve krvi, leži ono što je ostalo od Irme Freneau. Lice joj
milosrdno skriva ulijepljeno krilo crvenkasto-plave kose. Iznad nje, na zahrđalom komadu lima koji je
nekada vjerojatno služio kao toplotni štitnik za friteze, ispisane su, Jack pretpostavlja
flomasterom Sharpie, dvije riječi:
Bok dečki
“E, jebiga”, javlja se Dale Gilbertson na korak iza njega, i Jack se jedva suzdržava da ne vrisne.
Vani gotovo istog trenutka počinje kaos.
Na pola puta do glavne ceste, Danny i Pam (nimalo razočarani što su dobili stražarski posao pošto
su ugledali ruševinu Edove klope i osjetili smrad koji se širi iz nje) zamalo su se izravno sudarili sa
starim kamionetom International Harvester koji se ljulja u smjeru Edova lokala brzinom od najmanje
sedamdeset kilometara na sat. Sretnim slučajem, Pam skreće desno, a vozač kamioneta - Teddy
Runkleman - lijevo. Vozila se tijesno mimoilaze i zaustavljaju u travi pokraj onoga što se jedva može
nazvati cestom. Zahrđali branik kamioneta udara u stablo mlade breze.
Pam i Danny izlaze iz auta, osjećajući kako im srca mahnito lupaju, a adrenalin pumpa li pumpa.
Iz kabine kamioneta, poput cirkuskih klaunova, ispadaju četiri muške spodobe. Gospođa Morton bi ih
prepoznala kao stalne goste Royevog dućana. I nazvala lijenčinama.
“Što to, za ime Božje, radite?'' urla Danny Tcheda. Šaka mu se spušta na držak pištolja, ali je
odmah nevoljko miče. Počinje ga boljeti glava.
Spodobama (Runkleman je jedini kojega dvoje policajaca znaju po imenu, iako svatko od njih
prepoznaje lica ponekog od ostalih) su oči narasle od uzbuđenja.
“Kol’ko ste i’ našli?” ispljune jedan. Pam ima sumnjivu čast da zaista vidi pljuvačku kako mu
prska iz usta u jutarnji zrak. “Kol’ko i’ je zlikovac pobio?”
120
Pain i Danny se zbunjeno zgledaju. Prije nego što uspijevaju odgovoriti, stiže stari Chevrolet Bel
Air s još četvoricom ili petoricom muškaraca Ne, među njima je jedna žena. I oni se zaustavljaju i iskaču
iz vozila poput klaunova.
klaunovi smo ustvari mi, razmišlja Pam. Mi.
Pam i Danny nalaze se okruženi osmoricom poluhisteričnih muškaraca i jednom poluhisteričnom
ženom koji ih zasipaju pitanjima.
“Ma šta, odo’ s’ ja lično uvjerit!” gotovo radosno viče Teddy Runkleman, i Danny shvaća da
situacija prijeti da će izmaknuti kontroli. Ako ove budale uspiju proći, Dale će mu prvo izrezati novi
čmar, a onda ga usoliti.
“OSTANITE GDJE JESTE, SVI VI!” drekne, i ovaj put zaista poteže pištolj. Prvi put to čini, i
mrska mu je njegova težina u ruci - ovo su ipak nedužni ljudi, a ne neki zlikovci - ali to im privlači
pažnju.
“Ovo je mjesto zločina”, kaže Pam, konačno uspjevši progovoriti normalnim glasom. Ljudi
gunđaju i zgledaju se: strahovanja su im potvrđena. Pam prilazi vozaču Chevroleta. “Kako se zovete,
gospodine? Saknessum? Saknessum, zar ne?”
“Freddy”, potvrđuje ovaj.
“E pa, Freddy Saknessume, vraćaj se u auto, i vi koji ste došli s njim, i gonite se odavde. I ne
pokušavajte se okrenuti jer ćete samo zaglaviti.”
“Ali...” počinje žena. Pam misli da se preziva Sanger, a Sangerovi su poznati kao čopor budala.
“Začepi i gubi se”, poručuje joj Pam.
“A vi odmah za njima”, Danny naređuje Teddyju Runklemanu. Nada se samo da ih neće biti još
jer će u tom slučaju morati upravljati povorkom u obrnutom smjeru. Ne zna kako se pročulo i u ovom
trenutku ga ne zanima. “Ako ne želite na sud zbog ometanja policijske istrage. Za što možete dobiti do
pet godina.” Nema pojma postoji li takva kazna, ali ih to pokreće efikasnije nego oružje u njegovoj ruci.
Chevrolet kreće unatrag, a zadnji kraj mu se zanosi s jedne strane na drugu kao pas kad maše
repom. Runklemanov kamionet ga slijedi, s dvojicom koja stoje u teretnom dijelu i vire preko krova
kabine, nastojeći ugledati bar krov starog restorana. Radoznalost čini da im lica izgledaju sablasno
prazna. Policijsko vozilo kreće posljednje, tjerajući stari automobil i još stariji kamionet pred sobom kao
što ovčarski pas tjera ovce, s uključenim svjetlima na krovu. Pam je prisiljena voziti s nogom na kočnici,
i pritom prosipa tihu bujicu riječi koje sigurno nije naučila od majke.
“Tim ustima ljubiš djecu za laku noć?” pita Danny, ne bez divljenja.
“Zaveži”, kaže ona. I dodaje: “Imaš kakav aspirin?”
“To sam ja tebe htio pitati”, kaže Danny.
U pravi čas stižu do glavne ceste jer iz smjera French Landinga dolaze još tri vozila, i dva od
Centralije i Ardena. U sve topliji zrak diže se zavijanje policijske sirene. Još jedan patrolni auto, treći u
nizu koji je trebao biti neupadljiv, prestiže radoznalce iz grada.
“O, čovječe.” Danny zvuči kao da će zaplakati. “O čovječe, o čovječe, o čovječe. Ovo će biti cirkus,
a kladim se da oni iz državne još ne znaju. Dobit će mlade. Dale će dobiti mlade.”
“Sve će se to srediti”, kaže Pam. “Samo se smiri. Postavit ćemo se tako da prepriječimo put. I vrati
taj pištolj u jebenu futrolu.”
“Da, mama.” Sprema oružje dok Pam manevrira na prilaznom putu, prvo se povlači da propusti
treće vozilo, a zatim vozi naprijed da prepriječi put. “Da, možda smo stigli na vrijeme da spriječimo
tulum.”
“Naravno da jesmo.”
Donekle se opuštaju. Zaboravili su na staru cestu između Edova lokala i Goltza, ali u gradu ima
puno ljudi koji znaju za nju. Nosonja St. Pierre i njegovi momci, naprimjer. A Wendell Green, iako ne
zna za nju, uvijek se uspije ušuljati na sporedan ulaz. Tipovi poput njega imaju osjećaj za to.
11.
121
Nosonjino putovanje počelo je s Myrtle Harrington, voljenom suprugom Michaela Harringtona,

koja šuška preko telefona s Richiejem Bumsteadom, u kojega se zatreskala do daske iako je isti bio
oženjen njenom drugom najboljom prijateljicom Glad, koja je pala mrtva usred vlastite kuhinje u
preranoj trideset prvoj godini života. Što se Richieja Bumsteada tiče, najeo se toliko makarona s
tunjevinom i naslušao toliko urotničkih telefonskih poziva od Myrtle da mu je dovoljno za još dva
života, ali je ovo šaputanje zbog kojeg osjeća zadovoljstvo, pa čak i izvjesno olakšanje, zato što vozi
kamion za Kingslandsku pivovaru i poznaje, makar i površno, Nosonju St. Pierrea i njegove momke.
Richie je isprva mislio da su članovi Gromovite petorke, ti krupni tipovi s kosom do ramena i
bradama koji tutnje okolo na Harleyjima, obične propalice, ali se jednog petka našao u redu za plaću s
onim kojega zovu Miš, i Miš ga je pogledao odozgo i rekao nešto o tome kako rad iz ljubavi čini da
platni nalog izgleda veći, a onda su se upustili u razgovor od kojeg se Richieju zavrtjelo u glavi. Dvije
večeri kasnije, završivši smjenu, vidio je Nosonju St. Pierrea i onoga koga zovu Doc kako razgovaraju
u dvorištu. Pošto je blokirao kotače prikolice, prišao im je i upustio se u još jedan razgovor poslije kojeg
mu se činilo da je upao u kombinaciju najrazvratnijeg blues-bara i kviza Jeopardy!. Ti momci - Nosonja,
Miš, Doc, Sonny i Kaiser Bill - izgledali su krupno i opasno ko sam vrag, ali su bili pametni. Ispostavilo
se da je Nosonja glavni tehnolog za proizvodnju piva u odjelu za specijalne projekte Kingslands Alea,
a ostali odmah ispod njega. I svi su studirali. Bilo im je najvažnije proizvoditi sjajno pivo i zabavljati se,
i Richie je gotovo poželio nabaviti motor i visjeti okolo s njima, ali su mu dugo subotnje popodne i večer
u Sand Baru pokazali da je razlika između dobre zabave i žestokog tulumarenja previše za njega.
Jednostavno nije imao snage smlaviti dva vrča Kingslanda, odigrati dobru partiju bilijara, smlaviti još
dva vrča raspravljajući o utjecaju Sherwooda Andersona i Gertrude Stein na mladog Hemingwaya,
upustiti se u ozbiljnu barsku tučnjavu, smlaviti još nekoliko vrčeva i napustiti lokal dovoljno bistre glave
da protutnji motorom po okolici, pokupi par eksperimentiranju sklonih ženski iz Madisona, popuši
gomilu jake trave i luduje do zore. Ljudi koji su uspijevali sve to izvoditi i zadržati dobre poslove
zasluživali su poštovanje.
Richie osjeća obavezu da obavijesti Nosonju da je policija konačno otkrila gdje se nalazi tijelo Irme
Freneau. Ona brbljivica Myrtle rekla mu je da je to tajna koju treba zadržati za sebe, ali je prilično
siguran da je, čim mu je prenijela novosti, nazvala još četvero ili petero ljudi. Ti ljudi će pozvati svoje
nabolje prijatelje, i za tili čas će se polovica French Landinga zaputiti tridesetpeticom da vidi o čemu se
radi. A Nosonja ima više razloga da bude tamo od većine drugih, zar ne?
Manje od trideset sekundi pošto se riješio Myrtle Harrington, Richie Bumstead traži broj telefona
Nosonje St. Pierrea u imeniku i okreće ga.
“Richie, iskreno se nadam da me ne zajebavaš”, kaže Nosonja.
“Nazvao je doma, je l’?” Nosonja želi da Richie potvrdi ono što mu je rekao. “Onaj bezvrijedni
seronja u državnom autu, Mahniti Mađar?... I rekao je da je mala gdje!"
“Jebiga, cijeli grad će se sjatiti tamo”, kaže Nosonja. “Ipak, hvala, čovječe, puno ti hvala. Dužan
sam ti za ovo.” U trenutku prije nego što će spustiti slušalicu, Richieju se čini da je Nosonja rekao nešto
što se gubi u vrelom naletu emocija.
A u kućici u Čavlarskoj cesti, Nosonja St. Pierre briše suze bradom nježno odguruje telefon desetak
centimetara po stolu i okreće se prema Medvjedici, svojoj nevjenčanoj supruzi, Amynoj majci, kojoj je
pravo ime Suzan Osgood i koja ga netremice promatra ispod gustih plavih kovrča, držeći prst na mjestu
u knjizi na kojem je stala.
“To je Freneauova mala”, kaže on. “Moram ići.”
“Idi”, kaže mu Medvjedica. “Ponesi mobitel i zovi me čim budeš mogao."
“Aha”, kaže on, uzima telefon iz punjača i trpa ga u prednji džep traperica. Umjesto da ode do
vrata, zavlači prste u ogromnu crvenosmeđu čupu brade i odsutno je češlja prstima. Stopala su mu
ukopana u pod, pogled mu je nekud odlutao. “Ribar je zvao 911”, kaže. “Vjeruješ li ti u to sranje? Nisu
bili u stanju sami naći malu Freneauovu, trebali su njega da im kaže gdje je tijelo.”
“Slušaj me”, kaže Medvjedica, pa ustaje i prevaljuje razdaljinu između njih brže nego što se čini
da je sposobna. Priljubljuje svoje sitno tijelo uz njegovu tjelesinu, i Nosonja punim plućima udiše njen
umirujući miris, kombinaciju sapuna i svježeg kruha. “Kada ti i momci stignete tamo, morat ćete
122
obuzdati ljude, a za to trebate obuzdate sebe, Nosonjo. Bez obzira koliko si ljut, ne smiješ poludjeti i
početi mlatiti ljude. Naročito ne policajce.”
“Rekao bih da misliš da ne bih trebao ići onamo.”
“Moraš ići. Samo ne želim da završiš u zatvoru.”
“Hej,” kaže on, “ja sam pivar, a ne štemer.”
“Nemoj to zaboraviti”, kaže ona, i tapša ga po leđima. “Hoćeš li ih sad zvati?”
“Uličnim telefonom.” Nosonja odlazi do vrata, saginje se da uzme kacigu, i izlazi. Niz čelo mu
teče znoj, i slijeva se u bradu. Dva koraka dovode ga do motocikla. Spušta ruku na sjedalo, briše čelo i
počinje urlati:
"JEBENI ribar je rekao onom jebenom murjaku mađaru gdje JE TIJELO IRME FRENEAU. TKO
IDE SA MNOM?”
Na prozorima kuća s obje strane Čavlarske ceste pojavljuju se bradate i kosmate glave i čuju se
uzvici: “Pričekaj! Bog te mazo! Evo!” Četiri grdosije u kožnim jaknama, trapericama i čizmama
ispadaju kroz četvora ulazna vrata. Nosonja obuzdava osmijeh - voli te momke, ali ga ponekad
podsjećaju na likove iz crtića. Već prije nego su stigli do njega, počinje im objašnjavati za Richieja
Bumsteada i poziv na 911, i u trenutku kada završava, Miš, Doc, Sonny i Kaiser Bill već su na
motociklima i čekaju njegov znak.
“AF da se nešto dogovorimo”, kaže Nosonja. “Dvije stvari. Idemo tamo zbog Amy i Irme Freneau
i Johnnyja Irkenhama, a ne zbog sebe. Idemo se pobrinuti da sve bude učinjeno kako treba, i nikomu
nećemo razbijati glavu ako ne bude izazivao. Jasno?”
Ostali zabrundaše, zagunđaše i zarežaše, činilo se, u znak slaganja. Četiri čupave brade zakimaše
gore-dolje.
“I drugo, kad nekomu budemo razbili glavu, bit će to Ribar. Zato što smo se dosta mirili s
glupostima, i prilično sam siguran da je došao red na Bas da nas ulovimo jebenog gada koji je ubio moju
djevojčicu...” Nosonji se na trenutak steže grlo, i diže šaku prije nego što će nastaviti. “A onu drugu
malu ostavio je u jebenoj straćari tamo na tridesetpetici. Zato što namjeravam spustiti šape na tog
jebenog manijaka, i kada to budem učinio, POŠTENO ću mu razvaliti guzicu!”
Njegovi momci, njegova ekipa, njegova potjera prijeti šakama i urla. Pet strojeva bučno oživljava.
“Bacit ćemo pogled na mjesto s puta, a onda produžavamo do sporednog iza Goltza”, viče Nosonja, pa
izlazi na cestu i hvata zalet uzbrdo uz Chase, praćen ostalima.
Tutnje kroz središte grada, Nosonja na čelu, Miš i Sonny praktično iza ispušne cijevi njegova
motora, Doc i Kaiser odmah iza njih, s bradama koje lepršaju na vjetru. Grmljavina njihovih motocikala
trese izloge na Schnittovu dućanu i rastjeruje lastavice s ploče koja označava kino Agincourt. Nagnut
preko upravljača Harleyja, Nosonja izgleda pomalo kao King Kong koji se sprema rastrgati lance.
Prošavši pored 7-Elevena, Kaiser i Doc prelaze u liniju sa Sonnyjem i Mišem i potpuno zauzimaju širinu
ceste.
Ljudi koji voze tridesetpeticom na zapad bacaju pogled na prilike koje jure prema njima i silaze s
ceste; vozači koji ih ugledaju u retrovizorima miču se u stranu, guraju ruku kroz prozor i mašu im da
prođu.
Bliže Centraliji, Nosonja prestiže otprilike dvostruko više vozila nego što bi ih na seoskoj cesti u
neradno jutro trebalo biti. Stvari stoje još gore nego što je pretpostavljao: Dale Gilbertson će vjerojatno
postaviti jednog ili dva policajca da zaustavljaju one koji skrenu s tridesetpetice, ali dva policajca ne
mogu obuzdati više od deset ili dvanaest lešinara odlučnih da vide, svojim očima, Ribarov ručni rad.
French Landing nema dovoljno policajaca da drži pod kontrolom sve čudake koji su se uputili prema
Edovu lokalu. Nosonja psuje, zamislivši sebe kako se gubi i pretvara gomilu izopačenih Ribarovih
obožavatelja u klinove za šator. Gubitak kontrole je nešto što si nikako ne smije dozvoliti ako želi ostati
u prijateljskim odnosima s Daleom Gilbertsonom i njegovim potrčcima.
Nosonja predvodi svoje kompanjone pokraj pokretne olupine crvene Toyote, i u tom trenutku mu
pada na pamet tako savršena zamisao da zaboravlja prestrašiti vozača krša tako što će ga pogledati u oči
i zarežati: "Ja proizvodim Kingsland Ale, najbolje pivo na svijetu, glupavo pseto.” Od jutros je to izveo
već s dvojicom vozača, i nijedan ga nije iznevjerio. Ljudi koji zasluže ovakav tretman time što loše voze
123
ili posjeduju neko stvarno ružno vozilo pomisle da im prijeti nekakvim uvrnutim oblikom seksualnog
zlostavljanja i smrznu se kao zečevi. Prilično smiješna zanimacija, kao što su žitelji Smaragdnog grada
pjevali u Čarobnjaku iz Oza. Zamisao koja odvraća Nosonju od ovih bezazlenih nestašluka odlikuje se
jednostavnošću najdragocjenijih nadahnuća. Najbolji način da osiguraš suradnju je da je sam
ponudiš. Točno zna kako će smekšati Dalea Gilbertsona: odgovor upravo stavlja bejzbolsku kapu na
glavu, uzima ključeve auta i izlazi na vrata - odgovor leži svuda oko njega.
Jedan mali dio tog odgovora sjedi za volanom one crvene Toyote koju su Nosonja i njegova vesela
družina upravo prestigli. Wendell Green je po obje osnove zaslužio šaljivu prijetnju koja mu nije
upućena. Njegov mali automobil nekada možda nije bio ružan, ali je danas toliko izobličen
mnogobrojnim udubljenjima i ogrebotinama da podsjeća na pokretni vic, a Green vozi s
nepokolebljivom nadmenošću o kojoj razmišlja kao o “snalažljivosti”. Prolazi kroz žuta svjetla,
bezobzirno mijenja trake i lijepi se uz odbojnike kao sredstvo zastrašivanja. Uza sve to, naravno, na
najmanju provokaciju liježe na sirenu. Wendell je pošast. Način na koji upravlja automobilom savršeno
odražava njegov karakter - bezobrazno, nepromišljeno i arogantno. Trenutno vozi još gore nego obično,
s obzirom da mu je pažnja, dok pokušava prestići svako drugo vozilo na putu, usredotočena na džepni
kasetofon koji drži ispred usta i na zlata vrijedne riječi koje njegov jednako zlata vrijedan glas pohranjuje
u dragocjenu spravicu. (Wendell često žali zbog kratkovidnosti radijskih postaja koje
posvećuju toliko vremena budalama kao što su George Rathbun i Henry Shake iako bi se mogle uzdići
na viši nivo tako što bi mu svakog dana osigurale sat ili dva za komentar dnevnih događaja.) Ah, ta
slatka kombinacija Wendellovih riječi i Wendellova glasa - Edward R. Murrow ni na samom
vrhuncu slave nije zvučao ovako rječito i duboko.
A ono što govori glasi: Ovog jutra sam se pridružio spontanoj karavani potresenih, ojađenih i
samo radoznalih u tužnom hodočašću na istok živopisnom Autocestom broj 35. Po tko zna koji put, ovaj
izvjestitelj je pogođen, i to duboko pogođen, strahovitim kontrastom između ljepote i spokoja krajolika
okruga Coulee i ružnoće i divljaštva koje je jedno izopačeno ljudsko biće donijelo u njega. Novi
odlomak.
Vijest se širi kao požar. Susjed zove susjeda, prijatelj prijatelja. Ako je vjerovati pozivu na broj
911 primljenom u policijskoj postaji u French Landingu, unakaženo tijelo male Irme Freneau leži u
ruševinama nekadašnje slastičarnice i kafeterije koja se zvala Klopa i kobase kod Eda. A tko je zvao?
Vjerojatno neki savjesni građanin. E, nije, dame i gospodo...
Dame i gospodo, ovo je reportaža s borbenog položaja, ovo je vijest pisana u nastanku, koncept
koji ne može drugo nego šaptati: Pulitzerova nagrada za vrlog novinara. Glasina je do Wendella Greena
stigla preko njegova brijača, Roya Royala, koji ju je čuo od svoje žene, Tillie Royal, koju je prosvijetlila
Myrtle Harrington osobno, a Wendell Green je izvršio svoju dužnost prema čitateljima: dograbio je
kasetofon i fotoaparat i otrčao do svojeg opakog malog vozila ne zastavši ni da telefonira svojim
urednicima u Heraldu. Fotograf mu nije potreban; sve potrebne fotografije može sam snimiti pouzdanim
starim Nikonom F2A na sjedištu pored sebe. Nerazdvojni spoj riječi i slika - duboka analiza najjezivijeg
zločina u novom stoljeću - sveobuhvatna studija prirode zla - suosjećajan prikaz patnji jedne zajednice
- nemilosrdno razotkrivanje nesposobnosti odjela lokalne policije -
Zar je onda čudo što Wendell Green, sa svim ovim na umu, dok med njegovih riječi kaplje u
mikrofon kasetofona, propušta čuti brujanje motocikala, ili na bilo koji način registrirati pojavu
Gromovite petorke sve do trenutka kada odsutno baca pogled na retrovizor na vratima Toyote, u potrazi
za savršenom frazom? Baca on tako pogled u stranu i u iznenadnoj panici opaža, na manje od pola metra
od sebe, Nosonju St. Pierrea na njegovu gromovitu Harleyju kako, sudeći po pokretima usana, pjeva?
Ha?
Ne, to otpada. Prema Wendellovu iskustvu, puno je vjerojatnije da Nosonja St. Pierre psuje kao
kočijaš. Kada je Wendell, poslije smrti Amy St.Pierre, slijedeći prastara pravila svojeg zanata, svratio u
Čavlarsku cestu broj 1 i upitao ožalošćena oca da malo pojasni kakav je to osjećaj živjeli sa spoznajom
da mu je kćer zaklalo kao prase i djelomično pojelo čudovište u ljudskom obliku, Nosonja je dograbio
nedužnog izvjestitelja za vrat, obasuo ga bujicom psovki i dovršio urlajući kako će mu, ako ikada
ponovo vidi gospodina Greena, otkinuti glavu i nastalu rupu upotrijebiti za seksualne radnje.
124
Ova njegova prijetnja zaslužna je za trenutak Wendellove panike. Baca pogled u retrovizor i vidi
Nosonjinu pratnju razvijenu širinom ceste poput osvajačke gotske vojske. U njegovoj mašti vitlaju
lubanjama na konopcima od ljudske kože i urlaju što će napraviti s njegovim vratom kada mu otkinu
glavu. Ono što se spremao izdiktirati u dragocjenu spravicu smjesta isparava, zajedno s maštarijama o
osvajanju Pulitzerove nagrade. Želudac mu se steže, a iz svake pore na široku, preplanulu licu izbija
znoj. Lijeva šaka mu podrhtava na volanu, a desna trese kasetofon kao kastanjetu. Wendell diže đon s
pedale gasa i klizi niz naslon sjedišta, okrećući glavu što je više moguće udesno. Najviše bi se volio
zavući u prostor ispod komandne ploče i pretvarati da je fetus. Grmljavina iza njega se pojačava, i srce
mu pokušava iskočiti iz grudi. Počinje cviljeti. Niz bubnjava udara zrak s one strane tanke školjke vrata
automobila.
Motocikli tada prolaze pokraj njega i tutnje dalje niz cestu. Wendell Green briše lice. Polako
nagovara tijelo da se uspravi. Srce prestaje s pokušajima da iskoči iz grudi. Svijet s druge strane
vjetrobranskog stakla, koji se smanjio na veličinu muhe, ponovo se vraća u normalne razmjere.
Wendellu pada na pamet da nije uplašen više nego što bi normalno ljudsko biće trebalo biti s obzirom
na okolnosti. Samopoštovanje ga ispunjava kao helij balon. Većina momaka koje poznaje skrenula bi s
puta, većina momaka napunila bi gaće. A što je učinio Wendell Green? Malo je smanjio brzinu, i to je
sve. Ponio se kao gospodin, i pustio one guzice iz Gromovite petorke do ga preteknu. Kada je riječ o
Nosonji St. Pierreu i njegovim majmunima, razmišlja Wendell, gospodstvo je nešto na što nisu navikli.
Ubrzava, promatrajući motocikliste kako odmiču naprijed.
Kasetofon mu je i dalje u ruci, uključen. Wendell ga diže do usta, oblizuje usne, i shvaća da je
zaboravio što je htio reći. Koluti prazne vrpce se odmotavaj u. “E, jebiga”, kaže, i pritišće OFF.
Nadahnuta rečenica, melodiozna kadenca, isparila je u eter, vjerojatno bez povratka. Ah situacija je
mnogo mučnija od toga. Wendellu se čini da je s posljednjom rečenicom nestao čitav niz logičkih veza:
pamti da je pred očima imao osnovne obrise mnogo veće strukture, bar pet ih šest povezanih članaka,
koji bi išli dalje i od Ribara, sve do... do čega? Osigurah bi mu Pulitzera, dakako, ali kako? Dio uma
koji mu je omogućio pogled na onu neizmjernu strukturu i dalje joj čuva oblik, ah je oblik prazan.
Nosonja St. Pierre i njegovi nasilnici ubili su nešto što se Wendellu Greenu sada čini kao najbolja
ideja koju je ikada imao, i potpuno je neizvjesno hoće li je moći povratiti u život.
I što ti motorizirani frikovi uopće rade ovdje?
Pitanje odgovara samo na sebe: neki uvrnuti dobročinitelj smatrao je da Nosonja treba znati za
Ribarov poziv, i motorizirani frikovi su sada na pitu prema ruševini Edova lokala, baš kao i on. Srećom,
toliko drugih ljudi ide onamo da Wendell računa da će moći izbjeći svoju nemezu. Za svaki slučaj, drži
se nekoliko automobila iza motorista.
Promet se zgušnjava i usporava. Tamo naprijed, motociklisti obrazu ju kolonu i praše naprijed
pokraj kolone vozila koja mili prema prašnjavu Putu do Edova lokala. Sedamdeset ih osamdeset metara
dalje Wendell vidi dvoje murjaka, muškarca i ženu, kako pokušavaju natjerati znatiželjnike da produže
dalje. Svaki put kad se novo vozilo zaustavi ispred njih, moraju izvesti istu pantomimu za putnike,
pokazujući im da zaokrenu i nastave dalje niz cestu. Da upotpune poruku, policijski automobil je
prepriječio put, sprječavajući prolaz svakomu tko bi pokušao izvesti nešto orginalno. Ova predstava
nimalo ne dira Wendella jer novinari imaju automatski pristup ovakvim mjestima. Novinari su medij,
prozor kroz koji inače nedostupna mjesta postaju dostupna javnosti. Wendell Green je ovdje kao
predstavnik naroda, uz to što je najistaknutiji novinar u zapadnom Wisconsinu.
Nakon što je prešao još desetak metara, vidi da su murjaci koji rastjeruju stoku Danny Tcheda i
Pam Stevens, i njegovo samopouzdanje počinje kopnjeti. Nekoliko dana ranije, upravo su Tcheda i
Stevensova na njegov zahtjev za informacijama odgovorili da se goni u materinu. Pam Stevens je ionako
sveznajuća kučka, profesionalna nasilnica. Zašto bi inače ženska koja pristojno izgleda željela biti
murjakinja? Stevensova će ga vratiti iz čistog hira - i uživat će u tome! Wendell shvaća da će se
vjerojatno morati nekako provući onamo. Zamišlja sebe kako puzi na trbuhu kroz korov i trese se od
gađenja.
Imat će bar to zadovoljstvo da promatra kako murjaci Nosonji i njegovima pokazuju šipak.
Motociklisti grme pokraj još desetak vozila ne usporavajući, i Wendell pretpostavlja da planiraju
načiniti dramatičan, klizeći zaokret u posljednjem trenutku i prošišati pored ona dva glupsona u plavom
125
i patrolnog auta kao da ne postoje. Što će murjaci na to poduzeti, pita se Wendell - izvaditi pucaljke i
pokušati izgledati opasno? Pucati da upozore i upucati jedno drugo u nogu?
Na njegovo čuđenje, Nosonja i njegova motorizirana kompozicija ne obraćaju pažnju na
automobile koji pokušavaju skrenuti na zemljani put, na Tchedu i Stevensovu i sve ostalo. Čak i ne
okreću glave da pogledaju u ruševinu, automobil šefa policije i kamionet - koji Wendell smjesta
prepoznaje - i ljude koji stoje na ugaženoj travi, među kojima su Dale Gilbertson i vlasnik kamioneta,
Hollywood Jack Sawyer, uobražena pizda iz L. A.-a. (Treći čovjek, sa sladoledarskim šeširom,
naočalama za sunce i šminkerskim prslukom, Wendellu je potpuno nepoznat. Izgleda kao da je ispao iz
nekog starog Bogartova filma.) Ne, prolaze pokraj cijelog cirkusa s kacigama uperenim ravno naprijed,
kao da su se naumili odvesti do Centralije i porazbijati inventar u Sand Baru. Petorica gadova praše dalje
ravnodušni kao čopor divljih pasa. I čim se put pred njima oslobodio, četvorica pratitelja obrazuju
paralelnu formaciju iza Nosonje i zauzimaju širinu ceste. A onda, kao jedan, zanose ulijevo, dižu pet
oblaka prašine i šljunka, i rade pet U-zaokreta. Ne zaustavljajući se - reklo bi se čak i ne usporavajući -
razdvajaju se u maloprijašnju formaciju jedan-dva-dva i voze unatrag na zapad, od mjesta zločina, prema
French Landingu.
Neka sam proklet, razmišlja Wendell. Nosonja je podvio rep i odustao. Kakav
mekušac. Motociklisti rastu, približavajući mu se, i zaprepašteni Wendell Green uskoro razaznaje
smrknuto lice Nosonje St. Pierrea, koje također raste ispod kacige dok se približava. “Nisi mi sličio na
nekoga tko se predaje”, kaže Wendell, gledajući kako mu se Nosonja sve više primče. Vjetar mu je
razdijelio bradu na dva jednaka dijela koji lepršaju za njim s obje strane glave. Nosonjine oči iza zaštitnih
naočala izgledaju kao da nišani puškom. Pomisao da bi Nosonja mogao uperiti te oči lovca prema njemu
čini da Wendell opasno gubi hrabrost. “Luzeru”, kaže, ne naročito glasno. Sa zaglušujućom
grmljavinom, Nosonja juri pored izubijane Toyote. Ostatak Gromovite petorke probija zrak i klizi dalje
putom.
Ovaj dokaz Nosonjina kukavičluka razgaljuje Wendellovo srce dok gleda kako se motociklisti
smanjuju u retrovizoru, ali kroz sinapse njegova uma počinje rovati misao koju ne može potisnuti.
Wendell možda nije Edward R. Murrow suvremenog doba, ali već skoro trideset godina radi
kao izvjestitelj i razvio je neke instinkte. Misao koja mu se mota po glavi šalje niz signala za uzbunu
koji mu se konačno probijaju do svijesti. Wendell shvaća - vidi skrivenu zamisao, razumije što se
događa.
“Vidi ti njega”, kaže, i sa širokim osmijehom liježe na sirenu, mota volan nalijevo i radi okret uz
tek neznatno oštećenje odbojnika svog i sljedećeg automobila.
“Lukavo kopile”, kaže, gotovo hihoćući od oduševljenja. Toyota se izvlači iz kolone vozila koja
se vuče prema istoku i presijeca trake koje vode na zapad. Lupajući i prdeći, brza po tragu snalažljivih
motociklista.
Neće Wendell Green puzati kroz korov i kukuruze: onaj lukavi gad od Nosonje St. Pierrea zna
zaobilazni put do Edove klope! Naš vrijedni reporter treba samo održavati dovoljan razmak da ga ne
vide, i imat će slobodnu propusnicu za mjesto zločina. Divota. I ironija: ispada da Nosonja pomaže tisku
- zahvaljujemo, arogantni nasilniče. Wendell ne vjeruje da će mu Dale Gilbertson dopustiti da zavlači
nos kud hoće, ali će ga sada biti teže otjerati. Imat će dovoljno vremena da postavi pokoje pronicljivo
pitanje, snimi nekoliko rječitih fotografija i - prije i iznad svega! - upije dovoljno atmosfere mjesta za
jedan od svojih legendarnih prikaza “u boji”.
Razgaljena srca, Wendell odmiče cestom brzinom od osamdeset kilometara na sat, puštajući
motocikliste da jure naprijed, ali uvijek na vidiku. Broj vozila koja mu dolaze u susret prorjeđuje se u
široko razmaknute grupe od dvoje ili troje, zatim jedno i na kraju potpuno presušuje. Kao da su čekali
da ostanu sami, Nosonja i njegovi pajdaši presijecaju cestu i silaze, tutnjeći, na prilazni put prema
Goltzovoj svemirskoj kupoli.
Wendell osjeća kako u njemu počinje rasti sumnja, ali nije spreman pretpostaviti da su se Nosonja
i njegovi klipani odjednom zainteresirali za traktorsku opremu i kosačice za travu. Ubrzava, pitajući se
jesu li ga vidjeli i sada ga se pokušavaju otresti. Koliko on zna, na toj uzvisini nema ničega osim
izložbenog salona, servisne garaže i parkirališta. Mjesto izgleda kao pustinja. A iza parkirališta... što? S
jedne strane, sjeća se zaraslog polja koje se proteže do horizonta, a s druge, šumarka drveća. Drveće se
već vidi, prostire se nizbrdo kao vjetrobran.
126
Ne gubeći vrijeme da signalizira, presijeca trake puta i skreće na prilazni put do Goltza. Zvuk
motocikala se i dalje čuje, ali postaje slabiji, i Wendell osjeća žalac straha da su ga nekako obmanuli i
udaljavaju se u nepoznatu smjeru, rugajući mu se! Stigavši do vrha uzbrdice, prolijeće pokraj salona i
izbija na prostrano parkiralište. Ispred garaže stoje dva ogromna žuta traktora, ali je njegov automobil
jedino putničko vozilo na vidiku. Na suprotnom kraju pustog parkirališta, nizak betonski zid diže se do
visine branika između asfalta i livade okružene drvećem. Iza linije drveća, zid završava asfaltiranom
cestom koja vodi iza salona.
Wendell okreće volan i ubrzava prema završetku zida. I dalje čuje motocikle, ali mu već zvuče kao
roj pčela u daljini. Sigurno su već kilometar daleko, razmišlja Wendell, i iskače iz Toyote. Trpa
kasetofon u džep jakne, prebacuje remen Nikona oko vrata, obilazi niski zid i istrčava na livadu. Prije
nego što dolazi do ruba šume, vidi ostatke stare makadamske ceste, isprekidane i obrasle travom, kako
sijeku nizbrdo između stabala.
Wendell procjenjuje da je bivši Edov lokal otprilike kilometar i pol daleko, i pita se bi li automobil
mogao prijeći taj put po ovoj gruboj i neravnoj podlozi. Makadam se na nekim mjestima raspuknuo na
tektonske ploče; na drugima se pretvorio u crni šljunak. Od debelog korijenja drveća šire se rupe i
korovom obrasle jaruge. Motociklist bi lako mogao zaobići ili preskočiti ove prepreke, ali Wendell vidi
da će ga za ovo putovanje noge poslužiti bolje nego Toyota, i kreće pješice starim putom između stabala.
Prema onome što je vidio na cesti, preostaje mu dovoljno vremena prije nego što stignu medicinski
istražitelj i vozilo s opremom za prikupljanje dokaza. Iako im pomaže slavni Hollywood Sawyer, lokalni
policajci se vjerojatno motaju po lokaciji kao ošamućeni.
Zvuk motocikala se pojačava dok se Wendell probija dalje, kao da su se momci zaustavili radi
dogovora prije nego što stignu do kraja puta. Savršeno Wendell se nada da će nastaviti naklapati dok ih
gotovo ne stigne; nada da viču jedan na drugog i mašu šakama po zraku. Želi ih vidjeti izbezumljene od
bijesa i adrenalina, a možda i od onoga što imaju u bisagama. Wendell bi volio doći do fotografije na
kojoj Nosonja St. Pierre dobro odmjerenim desnim krošeom izbija Daleu Gilbertsonu prednje zube, ili
davi njegova kompanjona Sawyera. Fotografija koju bi Wendell najviše volio snimiti, međutim, i radi
koje je spreman podmititi svakog murjaka, okružnog dužnosnika, državnog službenika ili nedužnog
prolaznika sposobnog pomoći, jest jasna, oštra slika golog leša Irme Freneau. Po mogućnosti takva da
nedvosmisleno svjedoči o Ribarovim sklonostima, kakve god da su. Dvije bi bile savršene - jedna na
kojoj je njeno lice radi dramatičnosti, i druga na kojoj je cijelo tijelo, za perverznjake - ali će se, ako
bude morao, zadovoljiti i onom na kojoj je tijelo. Takva bi snimka obišla svijet, i usput bi mu zgrnula
milijune. Samo National Enquirer izbrojao bi, koliko - dvjesto tisuća, tristo? - za fotografiju sirote male
ubijene Irme, s očiglednim sakaćenjima. Eto tvoga zlatnog rudnika, eto tvoje velike prilike!
Kada je Wendell prevalio otprilike dvjesto metara niz podrtinu od puta, pozornosti podijeljene
između naslađivanja gomilama love koje će mu mala Irma pretočiti u džepove i strahom da ne padne i
iščaši gležanj, grmljavina Harleyja Gromovite petorke iznenada prestaje. Nastala tišina čini se
bezmjema, ali je odmah zatim narušavaju drugi, tiši zvuci. Wendell čuje vlastito disanje i nekakav drugi
šum, kombinaciju kloparanja i treskanja iza sebe. Okreće se i primjećuje, daleko iza na ostacima puta,
prastari kamionet kako se ljulja prema njemu.
Umalo je smiješno kako se kamionet zanosi s jedne na drugu stranu kada mu gume zapadnu u
nevidljivo ulegnuće ili prijeđu preko nagnutog dijela puta. To jest, bilo bi smiješno da ti ljudi ne dižu
galamu baš na njegovoj
tajnoj stazi do leša Irme Freneau. Svaki put kada se kamionet popne preko nekog posebno debelog
korijena, četiri tamne glave u kabini poskoče kao lutke na žici. Wendell korača naprijed s namjerom da
te lakrdijaše pošalje tamo odakle su došli. Donji trap kamioneta tare se o plosnat kamen i baca iskre. Ta
stvar mora biti stara najmanje trideset godina, razmišlja Wendell - jedno od rijetkih vozila na cesti koje
izgleda gore i od njegova automobila. Kada mu se kamionet doljuljao bliže, prepoznaje International
Harvester. Zahrđali odbojnik okićen je grančicama i stabljikama korova. Je li moguće da I. H. još
proizvodi ove kamionete? Wendell diže ruku kao porotnik koji se zaklinje, i kamionet odskače još
nekoliko metara i zaustavlja se. Lijeva strana mu je primjetno viša nego desna. U tami ispod krošanja,
Wendell ne uspijeva sasvim razaznati lica koja pilje u njega iza stakla, ali ima osjećaj da mu je bar dvoje
putnika poznato.
127
Čovjek za volanom izbacuje glavu kroz prozor na vratima i kaže: “Bog-daj, gospon vel’ki novinar.
Kaj je, i vama zalupili vrata pred nosom?” To je Teddy Runkleman, na čije ime redovno nailazi kada
pregledava dnevne policijske izvještaje. Ostalo troje u kabini njaču kao magarci na Teddyjevu
duhovitost. Wendell poznaje dvojicu - Freddyja Saknessuma, pripadnika ološa koji visi po kojekakvim
jazbinama duž rijeke, i Tootsa Billingera, mršavog klinca koji se nekako izdržava skupljajući staro
željezo u La Riviereu i French Landingu. Kao i Runkleman, Toots je bio hapšen zbog raznih sitnih
prekršaja ali nikada ni za jedan nije osuđen. Zapuštena žena grubog lica između Freddyja i Tootsa samo
mu je maglovito poznata.
“Zdravo, Teddy”, reče Wendell. “I vama, Freddy i Tootse. Ma ne, nego sam vidio zbrku tamo vani,
pa odlučih ući na sporedna vrata.”
“Hej, Wen-delle, a mene se ne sjećaš?” javlja se žena, pomalo povrijeđeno. “Doodles Sanger, u
slučaju da ti je pamćenje skroz o’šlo kvragu. Kren’la sam s momcima u Freddyjevom Bel Airu, a
Teddyje bio s drugim društvom, al’ kad nas je kučka vratila natrag, ostali se htjeli vratit u bar.
Naravno da je se sjeća, iako propalo lice pred njim jedva sliči na radodajku po imenu Doodles
Sanger koja je prije desetak godina služila piće u hotelu Nelson. Wendellu se čini da je bila otpuštena
više zbog opijanja na poslu nego zbog potkradanja, ali Bog zna da se bavila i jednim i drugim. Wendell
je u to vrijeme izdašno trošio za šankom u hotelu Nelson. Pokušava se sjetiti je li ikad otišao u krevet s
Doodles.
Odlučuje igrati na sigurno, i kaže: “Pobogu, Doodles, kako bih mogao zaboraviti tako zgodnu curu
kao što si ti?”
Momcima je ovaj odgovor urnebesno smiješan. Doodles zabija lakat u mršava rebra Tootsa
Billingera, upućuje Wendellu smiješak napućenim usnama kaže: “Fala, fala, veoma ste ljubazni,
gospodine.” Je, povalio ju je.
Ovo je pravi trenutak da naredi moronima da se vrate u svoje štakorske rupe, ali ga odjednom
pohodi prvoklasno nadahnuće. “Društvo moje slatko, jeste l’ zainteresirani da pomognete predstavniku
tiska i usput zaradite pedeset dolara?”
“Pedeset svaki, il’ ukupno?” pita Teddy Runkleman.
“Ne pretjeruj. Ukupno”, kaže Wendell.
Doodles se naginje naprijed i kaže: “Dvadeset svaki, dobro, frajeru? Ako pristanemo napraviti to
što ‘oćeš.”
“Uh, slamate mi srce”, kaže Wendell, izvlači novčanik iz zadnjeg džepa i vadi četiri dvadesetice,
ostavivši samo jednu novčanicu od deset i tri od jednog dolara do kraja dana. Oni prihvaćaju isplatu i
novac za tili čas mijenja vlasnika. “Sad slušajte što trebate napraviti”, kaže Wendell naginjući se prema
prozoru i četiri lica u kabini, slična pokladnim bundevama.
12.
Nekoliko minuta kasnije, kamionet se trzajući zaustavlja na rubu šume, gdje makadam nestaje u
korovu i visokoj travi. Motocikli Gromovite petorke stoje nakrivljeni u urednom redu nekoliko metara
ispred i lijevo. Wendell, koji je zamijenio Freddyja Saknessuma na sjedištu, silazi iz kabine i kreće
nekoliko koraka naprijed, nadajući se da mu se teški zadah sasušenog znoja, neopranih tijela i ustajalog
piva s njegovih suputnika nije uvukao u odjeću. Iza sebe čuje Freddyja kako skače iz teretnog
dijela kamioneta dok ostali napuštaju kabinu i treskaju vratima, dižući samo dvostruko veću buku nego
što je neophodno. Sve što Wendell može vidjeti sa svojeg mjesta je bezbojan, pljesniv zid Edove klope
kako se diže iz gusto isprepletena korova. Do njega dopiru prigušeni glasovi, od kojih jedan pripada
Nosonji St. Pierreu. Wendell hitro provjerava Nikon, skida poklopac s objektiva i ubacuje novu rolu
filma prije nego što će se sporim, opreznim koracima uputiti pored motora i duž zida ruševne građevine.
Uskoro može vidjeti zarasli prilazni put i patrolni auto koji se prepriječio kao barikada. Nešto dalje,
bliže glavnoj cesti, Danny Tcheda i Pam Stevens pokušavaju zadržati desetak muškaraca i žena koji su
izašli iz vozila razbacanih poput igračaka iza sebe. Ovo neće moći još dugo trajati ako su Tcheda i
128
Stevensova brana, brana će uskoro početi ozbiljno puštati. Dobra vijest za Wendella: zbrka će mu znatno
olakšati posao, a priču učiniti živopisnijom. Želio bi odmah početi diktirati u kasetofon.
Neiskustvo jedinice šefa Gilbertsona jasno se pokazalo u jalovim nastojanjima pozornika Tcliede
i Stevensove da zadrže velik broj građana željnih da se osobno uvjere u najnovije dokaze Ribarova
bezumlja... Ah,tu onda dođe još nešto, ne sjeća se što, pa onda: ali se vaš izvjestitelj uspio naći na samom
licu mjesta, gdje se s ponosom i skromnošću prihvatio dužnosti da služi kao oči i uši čitatelja...
Wendell mrzi gubiti ovako sjajan materijal, ali nije siguran da će ga zapamtiti, a ne usuđuje se
riskirati da ga čuju. Šulja se bliže prednjem dijelu lokala.
Do skromnih ušiju javnosti stiže zvuk iznenađujuće prijateljskog razgovora Nosonje St. Pierrea i
Dalea Gilbertsona ispred zgrade; pred skromne oči javnosti izlazi Jack Sawyer, s praznom plastičnom
vrećicom i bejzbolskom kapom koje mu se njišu s prstiju desne šake. Skromni nos javnosti izvještava o
zaista groznom smradu koji jamči prisutnost tijela u raspadanju u straćari desno od njega. Jack se kreće
nešto brže nego obično, i mada je jasno da se uputio samo do svojeg kamioneta, usput baca poglede
lijevo i desno.
Što se to ovdje događa? Zlatni dečko izgleda prilično nervozno. Ponaša se kao netko tko izlazi iz
samoposluživanja s robom skrivenom ispod kaputa, a zlatni dječaci se tako ne ponašaju. Wendell diže
fotoaparat i izoštrava metu. Tu si, dakle, Jack, kućo stara, stari druže, sjajan ko tek otisnuta novčanica i
dvostruko oštriji. Sada se lijepo namjesti za slikanje, i daj da vidimo što ti je to u ruci, može? Wendell
škljoca aparatom i gleda kroz objektiv kako se Jack približava svojem kamionetu. Zlatni dečko
namjerava strpati te stvari u pretinac u kabini, razmišlja Wendell, i ne želi biti viđen kako to radi. E, žao
mi je, mali, ali upravo si snimljen za Skrivenu kameru. Ali ni skromne uši i oči Francuskog okruga ne
prolaze ništa bolje jer Jack Sawyer, stigavši do kamioneta, ne ulazi u kabinu, već se naginje unutra i
nešto petlja, okrenut tako da naš plemeniti novinar vidi samo njegova leđa i ništa više. Plemeniti novinar
ipak škljoca da bi uspostavio slijed s narednim snimkom, na kojemu se Jack Sawyer okreće od
kamioneta, praznih ruku i ne više nervozan. Očigledno je sklonio svoje neugledno blago s vidika, ali što
je to što ga čini blagom?
Onda ga kao munja pogađa spoznaja. Potiljak mu se ježi, a kovrčava kosa samo što se ne izravnava.
Sjajna priča odjednom je postala nevjerojatno sjajna. Zvjerski ubojica, unakaženi leš djeteta, i... pad
heroja! Jack Sawyer izlazi iz ruševine noseći plastičnu vrećicu i kapu Brewersa, nastoji ostati neopažen
i skriva ove stvari u svojem kamionetu. Stvari koje je našao Kod Eda, i iznio ih ispred nosa svog
prijatelja i obožavatelja Dalea Gilbertsona. Zlatni dečko uklanja dokaze s mjesta zločina! A Wendell
ima dokaz za to na filmu, Wendell drži sudbinu bezgrešnog Jacka Sawyera u šaci, Wendell će ga
zgnječiti kao muhu. Oh, čovječe, Wendell bi najradije zaplesao, i ne uspijeva se suzdržati od nespretnog
poskakivanja s čarobnim fotoaparatom u ruci i blesavim smiješkom na licu.
Osjeća se tako dobro, tako trijumfalno da gotovo odlučuje zaboraviti na ono četvero idiota koji
čekaju njegov znak i odmah uhvatiti maglu. Ali hej, hajmo ipak malo pričekati. Tabloidi vape za
sočnom, grozomornom fotografijom leša Irme Freneau, i Wendell Green je čovjek koji će im je dati.
Wendell radi još jedan oprezan korak prema kutu pročelja ruševne zgrade i opaža nešto zbog čega
zastaje kao ukopan. Četvorica motociklista spustila su se do kraja zarasla puteljka, gdje se čini da
pomažu Tchedi i Stevensovoj da vrate ljude koji žele baciti pogled na sve one leševe. Teddy Runkleman
čuo je da je Ribar naslagao najmanje šestero, a možda i osmero polupojedene djece u kolibi: vijest
postaje sve senzacionalnija što više kruži kroz zajednicu. Zato murjacima dobro dođe pomoć sa strane,
ali bi Wendell volio da Nosonja i ekipa doprinose pometnji umjesto što je pokušavaju obuzdati. Ovako
će morati čekati pravi trenutak da bi dobio ono što želi.
Drugo vozilo FLPD-a provlači se između vozila zaustavljenih vani na tridesetpetici i prolazi pokraj
Tchedina auta da bi se zaustavilo usred korova i krša ispred starog lokala. Dva mlađahna honorarna
murjaka po imenu Holtz i Nestler izlaze i kreću prema Daleu Gilbertsonu, upinjući se da ne reagiraju na
smrad koji svakim korakom postaje jači. Wendell vidi da dečkima postaje još teže sakriti užas i
zaprepaštenje nakon što su vidjeli svojeg šefa u očigledno prijateljskom razgovoru s Nosonjom St.
Pierreom, koji je vjerojatno osumnjičen za mali milijun najrazličitijih prekršaja. To su momci s farme,
propali studenti Sveučilišta Wisconsin u River Fallsu, koji dijele jednu plaću i toliko se trude napredovati
kao policijski službenici da nastoje vidjeti stvari kao strogo crne ili bijele. Dale ih smiruje, a Nosonja,
koji bi mogao svakog od njih podići jednom rukom i smrviti im lubanje poput meko kuhanih jaja,
129
dobroćudno se smiješi. Očigledno primivši naređenja od Dalea, pridošlice trkom kreću prema cesti,
bacivši usput poglede pune obožavanja prema Jacku Sawyeru. Jadne budale.
Jack prilazi Daleu da malo popričaju. Šteta samo što Dale ne zna da njegov vrli prijatelj skriva
dokaze, ha! Ili, Wendellu pada na pamet, možda zna - može li biti da je i on u ovome? Jedno je sigurno:
sve će izaći na vidjelo kada Herald objavi rječite fotografije.
A svat sa slamnatim šeširom i naočalama za sunce samo stoji prekriženih ruku, s vedrim i
spokojnim izrazom na licu, kao da ima sve pod kontrolom, pa čak ni miris ne dopire do njega. Taj je
očigledno ključni igrač, razmišlja Wendell. Onaj koji diktira poteze. Zlatnom dečku i Daleu je očito
stalo da mu udovolje; vidi se iz njihova govora tijela. Respekt i poštovanje. Ako nešto petljaju, to rade
za njega. Ali zašto? I koji je on uopće faktor? Tip je srednjih godina, u pedesetima, generacija prije
Jacka i Dalea. Previše je otmjeno odjeven da bi bio netko sa sela, što znači da je vjerojatno iz Madisona,
ili Milwaukeeja. Očigledno je da nije muijak, a ne izgleda ni kao poslovni čovjek. Ali se iz aviona vidi
da je samouvjeren majčin sin.
Onda još jedan policijski auto prolazi blokadu na tridesetpetici i staje pokraj onoga kojim su se
dovezli honorarci. Zlatni dečko i Gilbertson prilaze i pozdravljaju Bobbyja Dulaca i onog drugog,
debelog, Dita Jespersona, ali lik sa šeširom i ne gleda u njihovu smjeru. E, to je već nešto. Stoji tamo,
sam, kao general koji nadgleda jedinice. Wendell promatra kako neznanac vadi cigaretu, pripaljuje i
izbacuje oblak bijelog dima. Jack i Dale uvode novopristigle u ruševinu, a ona ptičica samo puši svoju
cigaretu, filozofski odvojena od svega oko sebe. Wendell čuje kroz truli zid kako se Dulac i Jesperson
žale na smrad, a onda jedan od njih stenje Uh! ugledavši leš. “Halo, ljudi?” kaže Dulac. “Je l` ovo sranje
stvarno? Halo?"
Glasovi odaju Wendellu mjesto gdje se vjerojatno nalazi leš, sasvim otraga, uz stražnji zid.
Prije nego što će tri policajca i Sawyer početi šuškati prema ulazu u lokal, Wendell izviruje, diže
fotoaparat i snima neznanca. Na njegov užas, mačak sa šeširom smjesta okreće glavu u njegovu smjeru
i pita “Tko me slikao?” Wendell se brže-bolje povlači u zaklon zida, ali je siguran da ga je tip vidio.
One naočale bile su uperene ravno u njega! Tip ima sluh kao slijepi miš - kad je uspio čuti škljocanje
fotoaparata. “Izađi”, čuje ga kako govori. “Uzalud se skrivaš; znam da si tamo.”
Sa svoje odjednom ograničene promatračnice Wendell vidi samo vozilo državne policije praćeno
Pontiacom DARE službe French Landinga kako prolaze gužvu na odvojku. A tamo je situacija gotovo
dosegla točku vrenja. Ako ga oči ne varaju, upravo je vidio jednog motociklista kako izvlači čovjeka
kroz prozor na vratima lijepog zelenog Oldsa.
Nema druge, vrijeme je da pozove konjicu. Wendell uzmiče za ugao i maše svojoj vojsci. Teddy
Runkleman viče: To, dečko! Doodles vrišti kao uspaljena mačka, i četvero Wendellovih pomagača
juriša pokraj njega, dižući buku kakva se samo poželjeti može.
13.
Danny Tcheda i Pam Stevens već imaju pune ruke posla s onima koji bi htjeli probiti blokadu kada
do njih dopire zvuk motocikala koji se približavaju, i dolazak Gromovite petorke je sve što je bilo
potrebno da im dan bude potpuno ispunjen. Bilo je relativno lako otjerati Teddyja Runklemana i
Freddyja Saknessuma, ali nije prošlo ni pet minuta od toga kada su se trake Autoceste broj 35 prema
istoku napunile ljudima uvjerenim da imaju puno pravo zvjerati u leševe dječice koji su navodno
ležali na gomili u ruševini Fdove klope. Na svaki automobil koji uspiju poslati natrag pojave se druga
dva, i svi zahtijevaju opširno obrazloženje zašto kao Porezni obveznici i zabrinuti građani ne mogu proći
na mjesto zločina, naočito jedno tako tragično, tako značajno, tako... pa, uzbudljivo. Većina odbija
povjerovati da se u onoj polusrušenoj zgradi nalazi samo leš Irme Freneau; već troje zaredom optužuju
Dannyja da pomaže u zataškavanju, a jedan od njih čak koristi izraz “Ribarijada”. Užas. Nastrano, mnogi
od ovih lovaca na leševe skoro misle da lokalna policija štiti Ribara!
Neki od njih se igraju krunicama dok ga tako spopadaju. Jedna dama maše mu križem ispred lica i
poručuje mu da ima nečistu dušu i da je predviđen za pakao. Bar polovica onih koje je vratio nose
fotoaparate. Kakva je to osoba koja se u subotnje jutro zaputi da snimi fotografije mrtve djece za kućni
album? Danny misli ovo: svi oni vjeruju da su savršeno normalni. Tko je tu onda lud? On, eto tko.
130
Muški dio postarijeg bračnog para iz Puta djeve Marian kaže:

“Mladiću, izgleda da si ti jedina osoba u ovoj zemlji koja ne shvaća da se oko nas događa povijest.
Madge i ja zato osjećamo da imamo pravo sačuvati uspomenu na ovaj dan.”
Uspomenu!
Znojan, uzrujan, i do grla sit svega, Danny gubi živce. “Majstore, potpuno se slažem s tobom”,
kaže. “Da se ja pitam, ti i tvoja divna supruga mogli biste se odvesti kući s krvavom majicom, ili čak
kojim odrezanim prstićem za uspomenu. Ali što da vam kažem? Moj šef vam je jedan krajnje nedokazan
čovjek.”
Put djeve Marian okreće se i odlazi, ubijen u pojam. Sljedeći po redu se počinje derati istog trenutka
kada se Danny nagnuo do prozora. Izgleda točno onako kako Danny zamišlja Georgea Rathbuna, ali mu
je glas promukliji i za nijansu piskaviji.
“Nemoj mislit da ne vidim što ovdje muljaš, buraz!” Danny kaže dobro, budući da samo brani
prilaz do mjesta zločina, a dvojnik Georgea Rathbuna, koji vozi stari plavi Dodge karavan bez prednjeg
branika i retrovizora na desnim vratima, zaurla: “Sjedim ovdje već dvajs minuta dok ti i ta ženska samo
zajebavate ljude! Nemojte se poslije čudit ak’ uzmemo pravdu U SVOJE RUKE!"
Ovo je taj dirljivi trenutak kada Danny čuje prepoznatljivu grmljavinu motora Gromovite petorke
kako tutnji cestom prema njemu. Ne osjeća se dobro još otkako je pronašao bicikl Tylera Marshalla
ispred staračkog doma, i pomisao na hrvanje s Nosonjom St. Pierreom puni mu mozak masnim crnim
dimom i uskovitlanim crvenim iskrama. Spušta glavu i zuri ravno u oči zajapurena Georgeova dvojnika.
Glas kojim progovara potpuno je jednoličan. “Gospodine, ako nastavite kao što ste počeli, vezat ću vas
lisicama, strpati u maricu i ostaviti tamo dok ovo ne prođe, a onda ću vas odvesti u postaju i optužiti za
sve što mi padne na pamet. To vam čvrsto obećavam. A sada učinite sebi uslugu i gubite se odavde.”
Čovjekova usta otvaraju se i zatvaraju kao u zlatne ribice. Na njegovu široku, već zajapurenu licu
pojavljuju se mrlje još intenzivnije crvene boje. Danny nastavlja zuriti u njega, gotovo se nadajući
izgovoru da mu lisice i strpa ga na zadnje sjedište patrolnog automobila. Čovjek procjenjuje odnos
snaga, i oprez konačno pobjeđuje. Spušta pogled, pomiče mjenjač na R, i gotovo se sudara s Miatom iza
sebe.
“Ne mogu vjerovati da se ovo događa”, kaže Pam. “Koja to budala nije mogla šutjeti?”
Pritom promatra, kao i Danny, Nosonju i njegove frendove kako grme prema njima pokraj kolone
automobila koji čekaju.
“Ne znam, al’ imam želju da mu nabijem pendrek u grlo. A odmah poslije njega i Wendellu
Greenu.”
“Nećeš ga morati dugo tražiti. Otprilike je šesti u koloni.” Pam pokazuje prema Wendellovu
pokretnom vicu.
“Blagi Bože”, kaže Danny. “Ustvari, drago mi je što vidim tog bijednog lakrdijaša. Sada mu mogu
reći u lice što mislim o njemu.” Smiješeći se, saginje se da razgovara s tinejdžerom za volanom Miate.
Dječak okreće auto i odlazi, a Danny domahuje vozaču iza njega, ne skidajući pogled s Gromovite
petorke koja se sve više primiče. Okreće se prema Pam: “Ako me Nosonja sada samo
poprijeko pogleda, gotovo je, vadim pištolj.”
“Pravila službe, pravila službe”, kaže Pam.
“Ma zaboli me za pravila.”
“Pa, evo nas”, kaže ona i dodaje da će ga, ako potegne oružje, podržati.
Čak i vozači koji se namjeravaju svađati oko prolaza uzimaju stanku da pogledaju Nosonju i dečke.
S kosom i bradama koje lepršaju u pokretu, Ogledaju kao da će letjeti perje. Dannyju Tchedi srce počinje
brže tući, i osjeća kako mu se steže sfinkter.
Ali Gromovita petorka odlazi dalje, ni ne pogledavši ih u prolazu. Nosonja, Miš, Doc, Sonny i na
kraju Kaiser - odvoze se niz cestu, napuštaju pozornicu.
“E, neka sam proklet", kaže Danny, kojemu nije jasno osjeća li olakšanje ili razočaranje. Iznenadan
nalet zebnje koji slijedi kada su motocikli nakon trideset metara dramatično zaokrenuli, razbacujući
šljunak, govori mu da je ono ipak bilo olakšanje.
131
“O ne”, kaže Pam.

U automobilima koji čekaju, sve glave se okreću kada motociklisti ponovo sijevnu pokraj njih,
vraćajući se u smjeru iz kojega su došli. Nekoliko sekundi se čuje samo grmljavina Harley-Davidsona
koja se stišava. Danny skida šešir i briše čelo. Pam Stevens isteže leđa i ispušta uzdah olakšanja. Tada
netko pritišće sirenu, pridružuju se još dvije, a čovjek s prosijedim morževskim brkovima u platnenoj
košulji pokazuje značku u kožnoj futroli i objašnjava da je rođak okružnog suca i počasni član policijske
službe u La Riviereu, što u osnovi znači da ga nikada ne kažnjava, ju za prebrzu vožnju i pogrešno
parkiranje i da može ići kuda hoće. Brkovi se šire u osmijeh. “Zato me pustite da prođem, a onda možete
nastaviti raditi svoj posao, pozorniče.”
Njegov posao je da ga ne pusti da prođe, odgovara Danny, i mora to nekoliko puta ponoviti prije
nego što će prijeći na sljedeći slučaj. Pošto je vratio još nekoliko nezadovoljnih građana, provjerava
kada će doći red da kaže koju riječ Wendellu Greenu. Reporter ne može biti više od dva ili tri automobila
dalje. Ali čim je podigao glavu, ljudi pritšću sirene i počinju mu dovikivati. Pusti nas da prođemo! Hej,
buraz, ja dajem za tvoju plaću, znaš? Hoću pričat s Daleom, hoću pričat s Daleom!
Nekoliko ljudi izašlo je iz automobila. Upiru prstom u Dannyja, usta im se otvaraju, ali on ne može
razabrati što viču. Od lijevog oka do sredine mozga prolazi mu traka bola, kao usijana željezna poluga.
Nešto nije u redu; ne vidi Greenov ružni crveni auto.
Gdje je, dođavola? Bogamu, bogamu i opet bogamu, Green se sigurno izvukao iz kolone i skrenuo
u polje pokraj Edovog lokala. Danny se okreće i pogledom pretražuje polje. Iza njegovih leđa buče
bijesni glasovi i sirene. Nema izubijane crvene Toyote, ni Wendella Greena. Smrad je izgleda odustao!
Nekoliko minuta kasnije promet se prorjeđuje, i Danny i Pam vjeruju da su uglavnom završili
posao. Sve četiri trake na Autocesti broj 35 su prazne, kao što subotom ujutro inače jesu. Usamljeni
kamion prolazi i nastavlja put prema Centraliji.
“Misliš da bismo trebali otići tamo?” pita Pam, kimnuvši glavom prema ostacima lokala.
“Možda, za koju minutu.” Dannyju se ne žuri vratiti na domet onog mirisa. Bio bi sasvim
zadovoljan da ostane ovdje dok ne stignu medicinski istražitelji i vozilo za prikupljanje dokaza. Nije mu
jasno što je spopalo one ljude. On bi se rado odrekao dvodnevne plaće u zamjenu za to da ne
gleda ostatke sirote Irme Freneau.
Tada on i Pam čuju dva jasno razdvojena zvuka istovremeno, i nijedan im se ne sviđa. Prvi
proizvodi novi val vozila koja žure cestom prema njima, a drugi je grmljavina motocikala koji se
približavaju mjestu zločina odnekud iza srušenog lokala.
“Postoji li sporedni put do ovog mjesta?” pita on u nevjerici. Pam sleže ramenima. “Zvuči kao da
postoji. Ali nije važno - Dale će se morati sam pobrinuti za Nosonjine nasilnike, pošto ćemo mi imati
pune ruke posla ovdje.”
"O Bože”, kaže Danny. Na odvojku se skuplja tridesetak automobila i kamioneta, i oboma je jasno
da je ova grupa žešća i odlučnija od prve. Nekoliko muškaraca i žena na repu kolone ostavljaju vozila
pokraj ceste i kreću prema dvoje policajaca. Vozači s čela kolone prijete šakama i galame prije nego što
pokušavaju skrenuti Jedna žena i dvoje tinejdžera drže podignut dugačak transparent s natpisom
HOĆEMO RIBARA! Čovjek u prašnjavom starom Caddyju izbacuje ruku kroz prozor i pokazuje
pločicu na kojoj piše GILBERTSON MORA OTIĆI.
Danny gleda preko ramena i vidi da je Gromovita petorka ipak pronašla sporedni put jer njih
četvorica stoje poredani ispred Edove klope kao agenti tajne službe, a Nosonja St. Pierre je udubljen u
razgovor sa šefom. A njih dvojica izgledaju, Dannyju pada na pamet, kao dva šefa države koji
dogovaraju trgovinski sporazum. Ovo izgleda nestvarno, i Danny se ponovo okreće koloni vozila,
luđacima s transparentima, i muškarcima i ženama koji se približavaju njemu i Pam.
Hoover Dalrymple, sedamdesetogodišnji starac sa sijedom kozjom bradicom i grudima širokim
poput bačve, postavlja se pred Pam i počinje tražiti svoja neotuđiva prava. Dale mu pamti ime zato što
je Dalrymple šest mjeseci ranije započeo tuču u baru hotela Nelson i sada je došao po pravdu. “Neću
razgovarati s tvojim partnerom,” galami, “i neću slušati što govori, jer tvog partnera ne zanimaju prava
pripadnika ove zajednice.”
132
Danny vraća narančasti Subaru koji vozi mrgodni tinejdžer u majici s natpisom Black Sabbath, a
zatim i crnu Corvettu s pločicom trgovca automobila iz La Rivierea i u njoj izvanredno lijepu mladu
ženu koja se
izvanredno prostački izražava. Odakle dolaze ti ljudi? Ne prepoznaje nikoga osim Hoovera
Dalrymplea. Većina njih koji sada stoje pred njim pretpostavlja, dolazi iz okolnih mjesta.
Kreće pomoći Pam, ali mu tada netko spušta ruku na rame. Osvrće se da bi ugledao Dalea
Gilbertsona rame uz rame s Nosonjom St. Pierreom. Ostala četvorica motociklista stoje nekoliko koraka
dalje. Onaj kojega zovu Miš, koji je naravno velik otprilike kao stog sijena, hvata Daleov pogled i cereka
se.
“Što to radite?" pita Danny.
“Smiri se”, kaže Dale. “Prijatelji gospodina St. Pierrea dobrovoljno su se prijavili da pomognu u
održavanju reda, i mislim da nam je njihova pomoć više nego dobrodošla.”
Danny krajičkom oka primjećuje kako se Nearyjevi blizanci probijaju naprijed kroz gomilu, i diže
ruku da ih zaustavi. “Što oni imaju od toga?"
“Samo informacije”, kaže šef. “U redu, momci, na posao.”
Nosonjini frendovi se razdvajaju i kreću prema okupljenim ljudima. Šef zastaje pokraj Pam, koja
ga prvo zapanjeno gleda, pa kima glavom. Miš strijelja pogledom Hoovera Dalrymplea i govori: “Na
osnovu dobivenih ovlasti, naređujem ti da odjebeš odavde, Hooveru.” Stari nestaje tako brzo kao da se
dematerijalizirao.
I ostali motociklisti jednako djeluju na gnjevne radoznalce. Danny se nada da će uspjeti ostati
hladni pred uvredama: sto pedeset kila teška gromada koja sliči na Hells Angela na oštrici noža između
samokontrole i mraka pred očima, čudesno djeluje na buntovnu rulju. Motorist najbliži Dannyju tjera
Floyda i Franka Nearyja u bijeg tako što im je pokazao stisnutu šaku. Pošto su se odvukli prema svom
autu, motociklist namiguje Dannyju i predstavlja se kao Kaiser Bill. Nosonjin prijatelj uživa u
obuzdavanju svjetine, i ispod njegove smrknute maske prijeti se probiti širok osmijeh, ali ispod njega
istovremeno ključa usijani bijes.
“Tko su ostali?” pita Danny.
Kaiser Bill imenuje Doca i Sonnyja, koji rastjeruju ljude desno od Dannyja.
“Zašto ovo radite?”
Kaiser spušta glavu tako da mu lice lebdi samo nekoliko centimetara od Dannyjeva. Ovaj se osjeća
kao da je suočen s bikom. Iz širokih crta i dlaka zrače vrućina i razjarenost. Danny gotovo očekuje da
će vidjeti paru kako izbija iz čovjekovih raširenih nosnica. Jedna zjenica je manja od druge: bjeloočnica
je premrežena eksplozivnim crvenim žilicama. “Zašto? Zbog Amy, eto zašto. Je 1’ vam sad jasno,
pozorniče Tcheda?”
"Oprosti”, mrmlja Danny. Naravno. Nada se da će Dale znati zadržati ove nemani na uzici.
Gledajući Kaisera Billa kako ljulja prastari Mustang i u njemu nerazumnog klinca koji se nije uspio
okrenuti na vrijeme, beskrajno je sretan što motociklisti nisu donijeli nikakva tupa oruđa.
Kroz prazninu na kojoj se prethodno nalazio dečkov Mustang prema Dannyju i Pam provlači se
policijski auto. Dok prolaze kroz svjetinu, žena u majci bez rukava i kapricama lupa šakom po prozorima
automobila. Auto stiže do Dannyja i iz njega iskaču dvojica honoraraca, Bob Holtz i Paul Nestler,
zabulje se u Kaisera i pitaju da li njemu i Pam treba pomoć. "Idite tamo i porazgovarajte sa šefom”, kaže
Danny, iako nije morao. Holtz i Nestler su pristojni dečki, ali moraju još dosta učiti, između ostalog i
o zapovjednom lancu.
Otprilike minutu i pol poslije toga pojavljuju se i Bobby Dulac i Dit Jesperson. Danny i Pam im
mašu da prođu dok motociklisti jurišaju u gužvu i skidaju građane koji uzvikuju parole s hauba njihovih
vozila, ili ih guraju u stranu. Razmičući širokim potezima ručerdi ljude pred sobom, Sonny se probija i
staje pokraj Pam, koja i sama ima pune ruke posla. Miš i Doc izlaze na nastalu čistinu. S potočićem krvi
iz nosnice koja mu se zadržava u bradi u kutu usta, Kaiser krupnim koracima prilazi i zaustavlja se pored
Dannyja.
133
U trenutku kada svjetina počinje skandirati: “U PAKLENU NOĆ, NE ŽELIMO POĆ! U

PAKLENU NOĆ, NE ŽELIMO POĆ”20 Holtz i Nestlar se vraćaju da pojačaju kordon. U paklenu noć,
ne želimo poć? čudi se Danny. Zar to nije imalo neke veze s ratom u Vijetnamu'!
Samo maglovito svjestan zvuka policijske sirene, Danny gleda kako Miš ulijeće u gomilu i
nokautira prvo troje ljudi koje je dohvatio. Doc spušta šake na rub otvorenog prozora Oldsmobilea koji
je Dannyju odnekud jako poznat i pita sitnog, proćelavog vozača što, dovraga, misli da radi. “Doc, ne
diraj ga”, kaže Danny, ali se sirena ponovo oglašava i zagluše njegove riječi.
Iako sliči na smotanog profesora matematike ili niže rangiranog državnog službenika, čovječuljak
za volanom Oldsa posjeduje odlučnost gladijatora. To je prečasni Lance Hovdahl, Dannyjev nekadašnji
učitelj djeljne škole.
“Mislio sam da bih mogao biti od pomoći”, kaže svećenik.
“Što kažeš, ništa te ne čujem od ove buke? Ček’ da ti pomognem da se približiš”, kaže Doc. Poseže
kroz prozor baš u trenutku kada se sirena ponovo oglašava i automobil državne policije klizi pokraj njih
s druge strana.
“Stani, Doc, NEMOJ!” urla Danny, opazivši dvojicu u državnom vozilu, Browna i Blacka, kako
izvijaju vratove da bolje vide kako bradonja građen poput grizlija izvlači luteranskog svećenika kroz
prozor njegova automobila. Iza njih mili, gle čuda, nitko drugi nego Arnold Hrabowski Mahniti Mađar
zvjera kroz vjetrobran svojeg DAREmobila kao da se prestrašio kaosa oko sebe.
Početak kolone sada podsjeća na ratno područje. Danny ulazi u gomilu koja vrišti i gura nekoliko
ljudi u stranu ne bi li stigao do Doca i svoga starog učitelja iz nedjeljne škole, koji izgleda potreseno, ali
neozlijeđeno. “Danny, momče, tako mi svega,” kaže svećenik, “nemaš pojma koliko mi je drago što te
vidim.”
Doc ih sumnjičavo gleda. “Vas dvojica se znate?”
“Prečasni Hovdahle, ovo je Doc”, kaže Danny. “Doc, ovo je prečasni Hovdahl, pastor luteranske
crkve Mount Hebron.”
“Svetog mu sveca”, kaže Doc, i smjesta počinje tapšati čovječuljka po leđima i povlačiti za revere
sakoa kao da ih želi ponovo izravnati. “Oprostite, prečasni, nadam se da vas nisam ozlijedio.”
Policajci iz državne i Mahniti Mađar konačno se uspijevaju izvući iz gužve.
Nivo buke ponovo se spušta do umjerene graje - ovako ili onako, Docovi frendovi utišali su
najglasnije pripadnike opozicije.
“Prozor je srećom širi od mene”, kaže prečasni.
“Čujte, možda bih mogao jedan dan svratiti do vas da porazgovaramo”, kaže Doc. “U posljednje
vrijeme puno sam čitao o kršćanstvu u prvom stoljeću naše ere. Znate već, Gezu Vermesa, Johna
Dominica Crossana, Paulu Fredriksen i slične stvari, pa bih vam volio nabaciti ideju, dvije.”
Što god je prečasni Hovdahl htio reći, gubi se u iznenadnoj eksploziji druge strane puteljka. Glas
neke žene diže se, kao vrištanje divlje mačke, u neljudski krik od kojega se Dannyju diže kosa na glavi.
Zvuči mu kao da se po okolini vrzmaju odbjegli luđaci, tisuću puta opasniji od vite petorke. Što se,
dođavola, tamo zbiva?
"Bok dečki?” Bobby Dulac više ne može potisnuti negodovanje, i ok - reće se da se zapilji prvo u
Dalea, pa u Jacka. Glas mu se podiže, i postaje tvrđi. "Je l’ ovo neko ludilo, ili što? Bok dečki?”
Dale se nakašljava u šaku i sleže ramenima. “Očigledno je htio da ju nađemo."
“Pa, naravno”, kaže Jack. “Poslao nas je ovamo.”
“Ali zašto bi napravio tako nešto?” pita Bobby.
“Zato što je ponosan na svoje djelo.” s nekog mračnog raskršća u Jackovu sjećanju javlja se ružan
glas: Ne miješaj se u to. Budeš li se zajebavao sa mnom, rasut ću ti crijeva od Racinea do La
Rivierea. Čiji je to bio glas? Iako mu je jedini dokaz uvjerenje, Jack shvaća da bi taj glas najprije pripisao
Ribaru. To, međutim, ne može: Jack Sawyer u ovom trenutni pamti samo smrad gori i od kužnog oblaka
20
U originalu: HELL NO, WE WON’T GO, parola protiv rata u Vijetnamu. Nap. prev.
134
u ovoj ruševini pred sobom (-užasan smrad koji je došao s jugozapada onog drugog svijeta. I to je bio
Ribar, ili ono što je Ribar bio u tom svijetu.
U glavi mu se javlja pomisao dostojna nekadašnje nove zvijezde Odjeka za ubojstva losanđeleske
policije, i izgovara je. “Dale, mislim da bi trebao dati Henryju da čuje vrpcu s pozivom na 911.”
“Ne shvaćam. Zašto?”
“Henry čuje stvari koje ne čuju ni šišmiši. Čak i ako ne prepozna glas, izvući će iz njega sto puta
više nego što sada znamo.”
“Pa, istina je da ujo Henry nikada ne zaboravlja glasove. U redu, kupi-se odavde. Medicinski
istražitelji i vozilo za prikupljanje dokaza trebali bi stići za nekoliko minuta.”
Vukući se za njima dvojicom, Jack razmišlja o kapi Tylera Marshalla i o tome gdje ju je našao - o
svijetu koga je pola života poricao, i povratku koji ga ovog jutra ne prestaje potresati. Ribar mu je ostavio
kapu na Teritorijima, zemlji za koju je prvi put čuo kada je Jackyju bilo šest godina - kada je Jackyju
bilo šest, a tata je svirao trubu.
Sada mu se sve vraća, cijela ona nevjerojatna avantura, ne zato što to želi, već zato što
se mora vratiti: sile izvan njega dograbile su ga za kožu na potiljku i nose ga naprijed. Naprijed, u
prošlost! Da, Ribar je ponosan na svoj ručni rad, Ribar ih namjerno izaziva - ova istina toliko je
očigledna da je nijedan od njih trojice ne mora glasno izgovoriti - ali Ribar pravo mami samo Jacka
Sawyera jer je samo on vidio Teritorije. A ako je to istina, kao što vjerojatno je...
... onda su Teritoriji, i sve što se u njima nalazi, na neki način umiješani u ove kukavičke zločine,
a on je gurnut u dramu s posljedicama koje u ovom trenutku ne može ni djelomično pojmiti. Kula.
Zrak. To su riječi koje je vidio, ispisane majčinim rukopisom, nešto o tome kako Kula pada, a Zrak se
lomi: ove stvari, što god da znače, također su dio zagonetke, kao i Jackovo duboko uvjerenje da je Tyler
Marshall još živ, strpan u neki džep drugog svijeta.
Ova spoznaja, koju ne može povjeriti nikomu drugom, čak ni Henryju Leydenu, čini da se osjeća
sam na svijetu. Jackove misli razgoni bučni kaos koji nastaje preko puta ulaza u kolibu. Zvuči kao napad
Indijanaca u nekom vesternu, vriska i krika i topot nogu u trku. Ženski glas ispušta piskav vrisak,
sablasno sličan pištanju sirene policijskog automobila koje je maločas odsutno registrirao. Dale mrmlja:
“Isuse” i počinje trčati, a Bobby i Jack ga u stopu prate.
A tamo ispred kolibe, pet ili šest spodoba trči tamo-ovamo po korovom obrasloj stazi ispred
Edovog lokala kao luđaci. Dit Jesperson i Nosonja, i dalje previše zatečeni da bi reagirali, promatraju ih
kako mahnitaju. Poznato je da luđaci znaju biti itekako bučni. Jedan od njih viče: “UBI’TE RIBARA!
UBI’TE PRLJAVO KOPILE!” Drugi se dreči: “RED I ZAKON I BESPLATNO PIVO!” Mršavi tip u
radnom kombinezonu prihvaća poklič: “BESPLATNO PIVO! ‘OĆEMO BESPLATNO PIVO!” Rospija
prestara za topić i traperice koje nosi jurca uokolo mašući rukama i vrišteći iz sve snage. Njihova
iskešena lica ukazuju na to da se radi o nekoj idiotskoj šali. Sve u svemu, ludo se zabavljaju.
S kraja puteljka približava se automobil državne policije, a za njim ide Pontiac Mahnitog Mađara.
Usred sveg tog kaosa, Henry Leyden naginje glavu i smiješi se. Vidjevši svog šefa kako se daje u potjeru
za jednim od luđaka, debeli Dit Jesperson i sam kreće u akciju i prepoznaje Doodles Sanger, na koju je
ljut još otkako mu je na kraju jedne večeri u hotelu Nelson dala košaricu. Dit također prepoznaje Teddyja
Runklemana, dugajliju sa slomljenim nosom za kojim Dale upravo trči, a zna i Freddyja Saknessuma,
ali je Freddy vjerojatno prebrz za njega. Osim toga, čini mu se, kada bi dodirnuo Freddyja Saknessuma,
da bi mu osam sati kasnije izbio neki stvarno gadan osip. Bobby Dulac je preuzeo mršavog na sebe
tako da Ditu preostaje Doodles, i jedva čeka da je sruši u korov i natjera da plati za ono što mu je prije
šest godina rekla u prljavom hotelskom baru.
(Pred možda desetak najvećih propalica u gradu, Doodles ga je usporedila s kuharevim smrdljivim
starim džukcem, Tubbyjem.)
Dit hvata njen pogled, i ona na trenutak prestaje skakati okolo, staje u raskorak i poziva ga prstima
obje ruke da je uhvati ako može. On se zalijeće prema njoj, ali ona je već šest koraka lijevo od mjesta
gdje je stajala, poigravajući u mjestu kao košarkašica.
135
“Tubby-Tubby”, zove. “Dođi i uzmi me, Tub-Tub.” Pobjesnio, Dit poseže za njom, promašuje i
jedva ostaje na nogama. Doodles odskakuje dalje, smijući se i zovući ga omrznutim imenom. Dit ne
shvaća - zašto Doodles jednostavno ne pobjegne? Gotovo se čini da želi biti uhvaćena, ali ne prerano.
Poslije još jednog ozbiljnog pokušaja, u kojem je promašio metu za samo nekoliko centimetara,
Dit Jesperson briše znoj s lica i promatra bojište. Bobby Dulac već stavlja lisice mršavku, ali Daleu i
Hollywoodu Sawyeru jedva da ide nešto bolje nego njemu. Teddy Runkleman i Freddy Saknessum
uspješno izbjegavaju svoje progonitelje, cerekajući se kao idioti i izvikujući svoje tupave parole. Zašto
su propalice uvijek tako okretne? Dit pretpostavlja da štakori kao što su Runkleman i Saknessum češće
vježbaju rad nogu od poštenog svijeta.
Ponovo juriša na Doodles, koja se provlači pokraj njega i počinje paradirati kao lipicanac, hihoćući
se. Dit preko njezina ramena vidi kako Hollywood konačno vara Saknessuma, hvata ga rukom oko
struka i ruši na zemlju.
‘‘Nisi mi baš moro razbit guzicu”, kaže Saknessum. Skreće pogled u stranu i kratko kima glavom.
‘“Ej, Runks.”
Teddy Runkleman također baca pogled u stranu i zaustavlja se. Šef kaže: “Što je, nestalo ti goriva?”
“Tulum je završen”, kaže Runkleman. “Hej, samo smo se malo zezali, znaš?”
“Ma, Runksie, ja bi’ se još igrala”, kaže Doodles, ubacivši nekoliko okreta kukovima u paradni
korak. Nosonja St. Pierre se munjevito postavlja između nje i Dita. Kreće naprijed, brekćući kao kamion
s prikolicom, na strmoj uzbrdici. Doodles pokušava otplesati unatrag, ali je Nosonja obuhvaća rukama
i odnosi prema šefu.
“Nosko, zar me više ne voliš?” pita Doodles.
Nosonja gadljivo stenje i spušta je ispred šefa. Dvojica murjaka iz državne, Perry Brown i Jeff
Black, drže se u prikrajku i izgledaju još zgađenije nego motorist.
Kada bi Ditovi misaoni procesi mogli biti transkribirani s njihove stenografije na standardni
engleski, rezultat bi bio: Taj ipak mora imati nešto u glavi čim proizvodi taj Kingsland Ale, s obzirom
da je pivo stvarno odlično. Ali gledaj šefa! Toliko se raspizdio da ne vidi da mu se spremaju oduzeti
slučaj.
“ZEZALI ste se?” urla šef. “Jeste li vi NORMALNI? Zar nemate nimalo poštovanja prema onoj
sirotoj djevojčici unutra?”
Dok državni murjaci prilaze da preuzmu, Dit vidi kako se Nosonja na trenutak koči od šoka, a onda
se što je neprimjetnije moguće odvaja od grupe. Nitko osim Dita Jespersona ne obraća pažnju na njega
- divovski motociklist odradio je svoje, i više nije važan. Arnold Hrabowski, koji je dosada bio manje-
više sakriven iza Browna i Blacka, gura ruke u džepove, diže ramena i upućuje Ditu pogled posramljena
kajanja. Dit ne shvaća o čemu se radi: zbog čega bi se Mahniti Mađar trebao osjećati kao krivac? Pa tek
je stigao! Dit ponovo skreće pogled prema Nosonji, koji se primiče bočnom zidu straćare i - vidi, vidi!
- svima dragom reporteru, gospodina Wendellu Greenu, koji u ovom trenutku izgleda pomalo
usplahireno. Čini se da je više od jedne vrste smeća isplivalo na površinu, razmišlja Dit.
Nosonja voli pametne i razumne žene kao što je Medvjedica; praznoglave luđakinje tipa Doodles
ga izluđuju. Pruža ruke, grabi dvije pregršti gnjecava, sintetikom pokrivena mesa i podiže koprcavu
Doodles ispod mišice.
Doodles kaže: “Nosko, zar me više ne voliš?”
Spušta glupavu kučku ispred Dalea Gilbertsona. Kada Dale konačno ekspodira na ovo troje
odraslih maloljetnih delinkvenata, Nosonja se prisjeća signala koji je Freddy dao Runksieju, i baca
pogled preko šefova ramena prema pročelju ruševnog lokala.
Lijevo od trulog sivog dovratka, Wendell Green cilja fotoaparatom u grupu ispred sebe, izvodeći
bijesne gliste, savijajući se i naginjući, premještajući se lijevo i desno dok škljoca. Opazivši kroz
objektiv da Nosonja gleda u njega, Wendell se uspravlja i spušta fotoaparat. Na licu mu igra zloban
smiješak.
136
Green je sigurno dogmizao odostraga, pretpostavlja Nosonja, jer nema šanse da su ga murjaci tamo
kod ceste pustih da prođe. Kad malo bolje razmisli. Doodles i dupeglavci su sigurno također došli tim
putem. Nada se da za sporedni prilaz nisu saznah prateći njega, ah je to sasvim moguće.
Reporter pušta fotoaparat da visi s remena i počinje se lagano odmicati od ruševine, ne skidajući
pogled s Nosonje. Ovo preplašeno držanje krivca podsjeća Nosonju na hijenu koja se šulja prema strvini.
Wendell Green se boji Nosonje, a ovaj to smatra sasvim opravdanim. Green je imao sreću što mu nije
zaista otkinuo glavu, umjesto da mu samo zaprijeti da hoće. Ipak... Greenovo hijensko šuljanje čini mu
se, s obzirom na okolnosti, prilično čudnim. Ne bi se trebao bojati da će dobiti batine pred
svim tim murjacima, zar ne?
Nosonji pada na pamet da je Greenova uznemirenost povezana s pogledima koje su razmijenili
Runkleman i Freddy. Kada su pogledah u stranu, gledah su zapravo u reportera! Sve je ovo unaprijed
isplanirao. Upotrijebio je tupane kao diverziju da bi mogao neometano fotografirati, naravno. Ovakva
ljigavost i moralna ružnoća dovode Nosonju do bijesa. Potaknut odvratnošću, u tišini se odvaja od Dalea
i ostalih policajaca i kreće prema Wendellu Greenu, gledajući ga ravno u oči.
Vidi da Wendell pomišlja na bijeg, a onda odbacuje tu zamisao, vjerojatno zato što je svjestan da
nema nikakve izglede da pobjegne.
Kada mu se Nosonja primakao na samo tri metra, Green kaže: “Nećemo raditi gužvu, gospodine
St. Pierre. Ja samo radim svoj posao. Siguran sam da to možete shvatiti.”
“Shvaćam ja puno toga”, kaže Nosonja. “Kol’ko si platio onim klaunovima?”
“Kome? Kojim klaunovima?” Wendell se pretvara da je tek sada primijetio Doodles i ostale. “A,
ovi? Oni su napravili ovu gužvu?”
“A zašto bi tako nešto učinili?”
“Zato što su životinje, pretpostavljam.” Izraz na Wendellovu licu govori o jakoj želji da se zajedno
s Nosonjom svrsta na stranu ljudskih bića nasuprot životinjama kao što su Runkleman i Saknessum.
Pazeći da fiksira Greena u oči umjesto u fotoaparat, Nosonja prilazi bliže i kaže:
“Wendy, prava si mustra, znaš?”
Wendell diže ruke da zaustavi Nosonju. “Hej, ako je između nas bilo nesporazuma, to ne znači...”
Gledajući ga i dalje u oči, Nosonja desnom rukom hvata fotoaparat, a lijevu spušta na Greenova
prsa. Onda desnom cima unatrag, a lijevom silovito gura Greena. Jedna od dvije stvari će puknuti,
Greenova šija ili remen fotoaparata, a njemu je svejedno koja će to biti.
Čuje se nešto kao prasak biča, i reporter tetura unatrag vitlajući rukama, jedva ostajući na nogama.
Nosonja vadi fotoaparat iz futrole, s koje vise dvije trake prekinute kože. Pušta futrolu da padne i okreće
fotoaparat u krupnim šakama.
“Hej, ne radi to!” kaže Wendell, glasom između šapata i uzvika.
“Što je ovo, jedan od onih starih F2A?”
“Ako to znaš, znaš i da se radi o klasiku. Vrati mi ga.”
“Ma samo ću ga očistiti.” Nosonja otvara kućište aparata, zavlači debeli prst ispod otkrivenog dijela
filma i čupa čitavu rolu. Kesi se reporteru i baca film u korov. “Je 1’ da je bolje bez onog smeća unutra?
Ovo je sjajna spravica - ne bi je trebao puniti smećem.”
Wendell se ne usuđuje pokazati koliko je bijesan. Trljajući bolno mjesto na zadnjem dijelu vrata,
reži: “Ja od tog smeća živim, volino. A sada mi vrati aparat.”
Nosonja poslušno pruža aparat. “Nisam te najbolje čuo. Što si ono rekao.
Umjesto da odgovori, Wendell mu s rezigniranim pogledom otima aparat iz ruke.
Vidjevši da su se dvojica pripadnika državne policije konačno odlučila umiješati, Jack osjeća
mješavinu razočaranja i olakšanja. Očigledno je što namjeravaju, i nek’ im bude. Perry Brown i Jeff
Black će sada preuzeti Ribarov slučaj od Dalea i započeti vlastitu istragu. Odsada pa nadalje, Dale će
biti sretan ako mu padne pokoja mrvica s njihova stola. Jack najviše žali zbog toga što su Brown i Black
uopće ušetali u ovu ludnicu. Na ovo su čekali od samog početka - čekali su, u biti, da lokalni momak
137
pokaže da nije dorastao - ali ovo što sada rade zapravo je javno ponižavanje Dalea, a Jack to nikako ne
može prihvatiti. Nikada ne bi pomislio da će mu drago zbog dolaska bande motociklista na mjesto
zločina, ali je situacija bila tako loša da je: Nosonja St. Pierre i njegovi kompanjoni efikasnije su zadržali
rulju nego Daleovi pozornici. Pitanje je, međutim, kako se stvar pročula?
Osim štete koju će pretrpjeti Daleov ugled i samopoštovanje, Jack ne žali pretjerano što je slučaj
prešao u nadležnost drugih. Neka Brown i Black pretraže svaki podrum u Francuskom okrugu: Jack ima
osjećaj da će otići onoliko daleko koliko im Ribar dozvoli. Da bi se otišlo dalje, potrebno je uputiti se u
pravcima koji Brownu i Blacku nikada ne bi pali na pamet, i posjetiti mjesta za koja ni ne znaju da
postoje. Otići dalje značilo udružiti se s opopanaxom, a ljudi poput Browna i Blacka mršte čelo na sve
što makar i miriše na opopanaxa. Što dalje znači da će, usprkos svemu što je govorio sebi još od ubojstva
Amy St. Pierre, morati sam uhvatiti Ribara. Dobro, možda ne sasvim sam. Na kraju krajeva, Dale će
imati više vremena da mu pomogne jer je, bez obzira što mu državna učini, previše zagrizao u slučaj da
bi ga tek tako pustio.
“Šefe Gilbertsone,” kaže Perry Brown, “mislim da smo vidjeli dovoljno. Pretpostavljam da ovaj
cirkus nazivate osiguranjem mjesta zločina?”
Dale diže ruke od Teddyja Runklemana i u očaju se okreće državnim policajcima, koji stoje jedan
do drugoga poput smeđokošuljaša. Jack mu čita s lica da točno zna što će se dogoditi, i da se nada da
neće biti previše ponižavajuće. “Poduzeo sam sve što je bilo u mojoj moći da osiguram lokciju”, kaže
Dale. “Nakon što smo primili onaj poziv na 911, obratio sam se ljudima i naredio da izađu na mjesto
zločina u parovima, u pravilnim razmacima, da ne bi izazvali sumnju građana.”
“Onda ste sigurno koristili radio”, kaže Jeff Black. “Pošto netko očigledno jest čuo.”
“Nisam koristio radio,” kaže Dale, “a moji ljudi znaju da ne smiju pričati. Ali znate što, poručniče
Black? Ako je zvao nas, Ribar je mogao anonimno nazvati i nekoliko građana.”
Teddy Runkleman prati razgovor kao gledatelj finala teniskog turnira. Perry Brown nastavlja:
"Idemo po redu. Što namjeravate učiniti s ovim čovjekom i njegovim prijateljima? Hoćete li podići
optužnicu protiv njih? Zlo mi je kad ga gledam.”
Dale trenutak razmišlja, pa kaže: “Neću podizati optužnicu. Gubi se odavde, Runklemane.” Teddy
počinje uzmicati, ali ga Dale zaustavlja: “Čekaj malo. Kako si došao ovamo?”
“Sporednim putem”, kaže Teddy. “Počinje tamo kod Goltza. Istim putem kojim je došla Gromovita
petorka. I onaj reporter, gospon Green."
“Wendell Green je ovdje?”
Teddy pokazuje prema ruševini. Dale baca pogled preko ramena. Jack se okreće taman na vrijeme
da vidi Nosonju St. Pierrea kako čupa film iz fotoaparata dok ga Wendell Green ojađeno promatra.
“Još jedno pitanje”, kaže Dale. “Kako si saznao da je tijelo Freneauove male ovdje?”
“Ja sam čuo da Kod Eda ima bar pet-šest tijela. Nazvao me moj brat Erland i rekao mi. Čuo od
svoje cure.”
“Hajde sad, briši”, kaže Dale, i Teddy Runkleman odlazi, držeći se kao da je dobio medalju za
građanske zasluge.
“Dobro”, kaže Perry Brown. “Šefe Gilbertsone, bojim se da ste vi završili svoje. Od ovog trenutka
istragu vodimo poručnik Black i ja. Dat ćete mi snimku poziva na 911 i kopije svih bilješki i izjava koje
ste uzeli vi i vaši ljudi. Vaša uloga bit će da prihvatite nadležnost državne policije i surađujete kada se
od vas to zatraži. Poručnik Black i ja obavještavat ćemo vas o napretku istrage kada zaključimo da je to
potrebno.
Ako mene pitate, šefe Gilbertsone, dobivate mnogo više nego što zaslužujete. Nikada nisam vidio
lošiju organizaciju na mjestu zločina. Ugrzili ste sigurnost lokacije do nevjerojatnih razmjera. Koliko je
vas ulazilo u... u zgradu?”
“Trojica”, kaže Dale. “Pozornik Dulac, poručnik Sawyer i ja.”
“Poručnik Sawyer”, kaže Brown. “Oprostite, kada se to poručnik Sawyer vratio u LAPD? Ili je
službeno primljen u vaš odjel? Ako nije, zašto ste mu dozvolili da uđe u onu zgradu? Ustvari,
što gospodin Sawyer uopće traži ovdje?”
138
“On je riješio više slučajeva ubojstva nego vi i ja zajedno, i više nego što ćemo ikada riješiti.”
Brown upućuje Jacku zloban pogled, a Jeff Black zuri ravno pred sebe. Iza dvojice državnih
policajaca, Arnold Hrabowski također gleda u Jacka Sawyera, mada ne onako kao Perry Brown. Arnold
sliči na čovjeka koji bi najviše od svega volio da je nevidljiv, i brzo skreće pogled i premješta se s noge
na nogu pošto je primijetio da i Jack promatra njega.
Oh, razmišlja Jack. Naravno, Mahniti, Mahniti, Mahniti Mađar. Eto ga.
Perry Brown pita Dalea što gospodin St. Pierre i njegovi prijatelji rade na mjestu zločina, i Dale
odgovara da pomažu u održavanju reda. Je li Dale obećao gospodinu St. Pierreu da će ga u zamjenu za
spomenute usluge obavještavati o napretku istrage? Da, obećao mu je nešto u tom smislu.
Jack se počinje povlačiti u blagom luku koji će ga dovesti do Amolda Hrabowskog.
“Nevjerojatno”, kaže Brown. “Recite mi, šefe Gilbertsone, jeste li namjerno odugovlačili da
poručnika Blacka i mene obavijestite o onome što ste dogodilo?”
“Sve sam napravio prema proceduri”, govori Dale. U odgovor na sljedeće pitanje kaže da je pozvao
medicinskog istražitelja i vozilo za prikupljanje dokaza, koje, usput, upravo vidi kako dolaze.
Napori Mahnitog Mađara da sačuva mir samo čine da izgleda kao da pod hitno mora pišati.
Osjetivši Jackovu ruku na ramenu, koči se kao drveni Indijanac.
“Smiri se, Amolde”, kaže Jack, pa podiže glas: “Poručniče Black, ako preuzimate ovaj slučaj,
postoji jedna stvar koju biste trebali znati.”
Brown i Black se okreću prema njemu.
“Čovjek koji je zvao 911 upotrijebio je govornicu u prodavaonici 7-Eleven na Autocesti broj 35 u
French Landingu. Dale je dao govornicu ograditi policijskom trakom, a vlasnik zna da treba spriječiti
mušterije da diraju aparat. Moguće je da na njemu ima korisnih otisaka prstiju.”
Black nešto črčka u bilježnicu, a Brown kaže: “Gospodo, mislim da je vaša uloga ovdje završena.
Šefe, neka vaši ljudi rastjeraju one građane s kraja staze. Kada medicinski istražitelj i ja izađemo iz
zgrade, ne želim nikoga ondje vidjeti, uključujući i vas i vaše pozornike. Zvat ću vas tijekom tjedna ako
budem imao novih informacija.”
Dale se bez riječi okreće i znakom upućuje Bobbyja Dulaca niz stazu, prema mjestu gdje se
prethodna gomila svela na nekoliko tvrdoglavih pojedinaca naslonjenih na vozila. Brown i Black se
rukuju s medicinskim istražiteljem i dogovaraju sa specijalistima iz vozila za prikupljanje dokaza.
“Dakle, Amolde,” pita Jack, “voliš raditi kao policajac, zar ne?"
“Ja? Volim.” Arnold nikako ne uspijeva pogledati Jacka u oči. "Mogao bih biti dobar, znam da bih
mogao, ali šef nema dovoljno povjerenja u mene.” Gura drhtave ruke u džepove hlača.
Jack je razapet između sažaljenja prema ovom patetičnom jadniku koji bi uporno htio biti nešto što
nije, i poriva da ga šutira nogom u guzicu do kraja prilazne staze. Dobar policajac? Arnold ne bi bio
dobar ni kao vođa izviđača. Zahvaljujući njemu, Dale Gilbertson je doživio javni ukor zbog kojeg se
vjerojatno osjeća potpuno poniženim. “A ipak nisi postupio po naređenju, zar ne, Amolde?”
Arnold se trese kao stablo pogođeno munjom. “Što? Nisam učinio ništa pogrešno.”
“Izbrbljao si se nekomu. Možda ne samo jednoj osobi.”
“Ne!” Arnold žestoko vrti glavom. “Samo sam se javio ženi, to je sve." Upućuje Jacku molećiv
pogled. “Ribar je zvao mene, meni je rekao gdje je ostavio tijelo djevojčice, i htio sam to reći Pauli.
Časna riječ. Holly - poučniče Sawyer, htio sam samo da ona zna, nisam očekivao da će zvati druge."
“Loš potez, Amolde”, kaže Jack. “Reći ćeš šefu što si napravio, i to ćeš učiniti odmah, zato što
Dale zaslužuje znati što je pošlo naopako, a ne da za to krivi sebe. Sviđa ti se Dale, zar ne?”
“Šef?” Arnoldov glas podrhtava od poštovanja prema šefu. “Naravno. On, on je... faca. Ali...
mogao bi me otpustiti?”
“Odluka je na njemu, Amolde”, kaže Jack. “Ako mene pitaš, zaslužio si, ali tko zna, možda se
provučeš.”
Mahniti Mađar se odvlači prema Daleu. Na trenutak promatra njihov razgovor, pa prolazi pokraj
njih prema uglu ruševine, gdje Nosonja St. Pierre i Wendell Green stoje sučeljeni u neveseloj tišini.
139
“Dobar dan, gospodine St. Pierre”, kaže. “A zdravo i tebi, Wendelle."

“Ulažem pritužbu”, kaže Green. “Ja ovdje pokrivam najznačajniju priču u svom životu, a ovaj
prostak mi uništava rolu filma. Tako se ne ponaša prema novinarima; imamo pravo fotografirati što god
nam se svidi."
“Pretpostavljam da bi isto tako rekao da imaš pravo slikati leš moje djevojčice.” Nosonja strijelja
pogledom Jacka. “Ovo đubre platilo je Teddyju i ostalim praznoglavcima da luduju da bi se mogao
neopaženo ušuljati onamo. Slikao je djevojčicu.”
Wendell bode prstom Jacka u prsa. “Nema dokaza za to. Ali da ja tebi nešto kažem, Sawyeru.
Tebe jesam slikao. Imam fotke na kojima se jasno vidi kako skrivaš dokaze u prtljažnik svojeg
kamioneta. Zato dvaput promisli prije nego se odlučiš zajebavati sa mnom jer ću te uništiti.”
Jack ima dojam da mu se glava počinje puniti crvenom maglom. “Htio si prodati fotografije
djevojčičinog tijela?”
“A što se to tebe tiče?” Greenova se usta razvlače u ružan osmijeh. “I sam imaš putra na glavi, zar
ne? Možda se možemo dogovoriti na obostranu korist, a?”
Crvena magla pred Jackovim očima se zgušnjava. “Nas dvojica da se dogovorimo na obostranu
korist?”
Stojeći pokraj Jacka, Nosonja St. Pierre stišće i opušta ogromne šake.
Jack zna da Nosonja savršeno osjeća ton njegova glasa, ali je Wendella Greena toliko obuzela
vizija dolarskih novčanica da Jackovu prijetnju čuje kao pitanje.
“Ti mene pusti da stavim novi film i snimim fotke koje mi trebaju, a ja neću govoriti o tebi.”
Nosonja spušta glavu i ponovo stišće šake.
“Znaš što? Ja sam velikodušan čovjek - možda ti čak dam dio zarade, recimo deset posto od onoga
što dobijem.”
Jack bi mu najviše volio slomiti nos, ali se zadovoljava snažnim udarcem u reporterov trbuh. Green
se hvata za trbuh, i pada na zemlju. Lice mu postaje grozničavo crveno, i bori se za dah. U očima su mu
šok i nevjerica.
“Vidiš, i ja sam velikodušan čovjek, Wendelle. Vjerojatno sam ti uštedo tisuće dolara za popravak
zuba, a da ne spominjem slomljenu vilicu.”
“Ne zaboravite plastičnu kirurgiju”, kaže Nosonja, trljajući šaku o dlan druge ruke. Izgleda kao da
mu je netko upravo ukrao omiljeno jelo sa stola.
Wendellovo lice poprimilo je tamnoljubičastu boju.
“Tek da znaš, Wendelle, bez obzira što misliš da si vidio, ja ne skrivam dokaze, već ih
objelodanjujem, iako ti to teško možeš shvatiti.”
Green uspijeva uvući otprilike kubni centimetar zraka.
“Čim malo povratiš dah, vuci se odavde. Puzeći, ako ne možeš drukčije. Idi do svojeg auta i nestani.
I nastoj se požuriti jer će te ovaj naš Prijatelj vjerojatno smjestiti u invalidska kolica do kraja života.”
Wendell Green se polako pridiže na koljena, još jednom bučno uvlači zrak, i napola se uspravlja.
Maše jednom rukom prema njima, ali je značenje pokreta nejasno. Možda hoće poručiti Nosonji i Jacku
da se drže podalje od njega, ili da mu je svega dosta, ili oboje. Presavijen i s rukama na trbuhu, zamiče,
teturajući, za ugao zgrade.
“Pretpostavljam da bih vam trebao biti zahvalan”, kaže Nosonja. "Pomogli ste mi da održim
obećanje koje sam dao svojoj staroj. Ali moram reći da je Wendell Green lik kojega bih vrlo rado
demontirao.”
“Čovječe,” kaže Jack, “nisam bio siguran hoću li se stići umiješati prije nego što to učinite.”
“Istina, strpljenje mi je bilo pri kraju.”
Obojica se osmjehuju. “Nosonja St. Pierre”, kaže Nosonja i pruža ruku.
“Jack Sawyer.” Jack prihvaća ruku i bol koji slijedi traje samo sekundu.
“Hoćeš li pustiti ove iz državne da sve rade sami, ili ćeš nastaviti istraživati za sebe?”
140
“Što ti misliš?” kaže Jack.

“Ako ti ikad zatreba pomoć, ili pojačanje, samo traži. Želim da taj kučkin sin bude ulovljen, a
računam da ti imaš bolje izglede da ga pronađeš nego bilo tko drugi.”
Dok se voze natrag u Norvešku dolinu, Henry kaže: “Znaš, Wendell je slikao tijelo. Kada si izašao
iz zgrade i otišao do kamioneta, čuo sam nekoga kako škljoca aparatom, ali sam pomislio da je to Dale.
Onda sam ga čuo ponovo, dok ste ti i Dale bili unutra s Bobbyjem Dulacom, i shvatio sam da taj
slika mene! U tom slučaju, rekoh sebi, to ne može biti nitko drugi nego gospodin Wendell Green, i rekao
sam mu da se prestane skrivati iza ugla. Tada su oni ljudi iskočili i počeli galamiti i vrištati. Čim se to
dogodilo, čuo sam gospona Greena kako istrčava iza ugla, ulazi u zgradu i ponovo škljoca aparatom.
Potom se iskrao i ponovo stao iza ugla, gdje ga je tvoj frend Nosonja sustigao i pobrinuo se za film.
Nosonja je stvarno nevjerojatan momak, zar ne?”
“Henry, jesi li mi to uopće namjeravao ispričati?”
“Naravno, ali si ti jurcao uokolo, a znao sam da Wendell Green neće otići ukoliko ga ne otjeraju.
Nikada više neću pročitati nijednu riječ koju napiše. Nikada.”
“Također”, kaže Jack.
"Ali nećeš dići ruke od Ribara? Usprkos onomu što je rekao onaj prepotentni murjak iz državne?”
"Sada više ne mogu natrag. Da ti pravo kažem, mislim da su oni budni snovi koje sam jučer
spomenuo u vezi s tim slučajem.”
“Super. Nego, da se vratimo Nosonji. Jesam li dobro čuo da bi volio demontirati' Wendella?”
“Da, mislim da jesi.”
“Uvjeren sam da je poseban tip. Čuo sam od nećaka da Gromovita petorka subotnja popodneva i
večeri provodi u Sand Baru. Sljedeći tjedan ću možda upaliti Rhodin stari auto i odvesti se do Centralije,
popiti koje pivo i lijepo popričati s gospodinom St. Pierreom. Siguran sam da ima zanimljiv glazbeni
ukus.”
“Ti bi vozio do Centralije?” Jack zuri u Henryja, koji samo osmijehom priznaje besmislenost svoje
izjave.
“Slijepi ljudi mogu savršeno dobro voziti”, kaže Henry. “Vjerojatno bolje nego većina onih koji
vide. Ray Charles, recimo.”
“Ma daj, Henry. Zašto misliš da Ray Charles zna voziti?”
“Zašto, pitaš? Zato što me jedne večeri u Seattleu, prije jedno četrdesetgodina, kada sam imao fuš
u KIRO-u, Ray provozao autom. Glatko ko guza lady Godive. Bez ikakvih problema. Držali smo se
sporednih cesta, naravno, ali je Ray vozio najmanje osamdeset na sat.”
“Ako pretpostavimo da se to zaista dogodilo, zar te nije bilo strah?” “Je l' me bilo strah? Naravno
da nije. Ja sam mu bio navigator. Siguran sam da bih ovim pospanim seoskim putem bez problema
stigao do Centralije. Jedini razlog što slijepi ljudi ne voze je što im drugi ne dozvoljavaju. To je pitanje
moći. Žele nas onemogućiti. Nosonja St. Pierre bi savršeno razumio.”
“A ja mislio da ću tek popodne posjetiti ludnicu”, kaže Jack.
14.
Na vrhu strme padine između Norveške doline i Ardena, krivudava vrpca Autoceste broj 93,
svedena na dvije trake, izravnava se radi dugačkog, skijaškog spusta u grad, a brdo se na istočnoj strani
ceste širi u travnatu zaravan. Dva oguljena crvena izletnička stola čekaju one koji se odluče nakratko
zaustaviti ne bi li uživali u spektakularnom vidiku. Kvadratna šara farmi i njiva prostire se duž dvadeset
pet kilometara blago valovita zemljišta, prošarana potocima i seoskim putovima. Obzorje je sačinjeno
od neprekidnog niza viših, plavozelenih brežuljaka. Izbijeljeni oblaci lebde na beskrajnom nebu kao
svježe oprano rublje.
Fred Marshall usmjerava Ford Explorer na šljunčano odmorište pokraj ceste, zaustavlja ga i kaže:
“Dozvolite da vam nešto pokažem.”
141
Kada se ukrcao u Explorer ispred svoje kuće, Jack je nosio pomalo izlizanu crnu kožnu torbu, koja
mu sad leži na koljenima. Pokraj ručke na vrhu torbe, zlatnim slovima utisnuti su inicijali Jackova oca,
P. S. S., skraćeno od “Philip Stevenson Sawyer”. Fred je nekoliko puta bacao radoznale poglede prema
torbi, ali nije ništa pitao, a Jack nije ništa govorio. Bit će vremena za pokazivanje i priču, razmišlja Jack,
nakon što bude razgovarao s Judy Marshall. Fred izlazi iz auta, a Jack spušta staru očevu torbu iza nogu
i naslanja je na sjedište prije nego što će poći preko meke trave za Marshallom. Stigavši do bližeg
izletničkog stola, Fred pokazuje rukom prema krajoliku koji se prostire ispod njih. “Ovdje nemamo
mnogo togi što bi se moglo nazvati turističkom atrakcijom, ali ovo nije loše, zar ne?"
“Divno je”, kaže Jack. “Ali meni je ovdje sve divno.”
“Judy jako voli ovaj vidikovac. Kada god idemo u Arden po lijepom vremenu, mora ovdje zastati
i izaći iz auta, opustiti se i malo gledati okolo. Da se napuni lijepim stvarima, znate, prije nego što se
vrati u stroj. Ja ponekad postanem nestrpljiv i pomislim: Daj požuri malo, vidjela si taj prizor tisuću
puta, a ja moram natrag na posao, ali ja sam muško, zar ne? Zato svaki put kada svratimo ovamo i
nekoliko minuta posjedimo, shvatim da moja žena zna više nego ja i da bih trebao raditi kako ona kaže."
Jack se smiješi i sjeda na klupu, čekajući da čuje ostalo. Otkako ga je povezao, Fred Marshall je
izgovorio svega dvije ili tri rečenice o tome kako je zahvalan, ali je jasno da je odabrao ovo mjesto da
se o nečemu ispovjedi.
“Jutros sam otišao do bolnice, i ona je... pa, izgledala je drugačije. Kada je pogledate i popričate s
njom, morate zaključiti da joj je mnogo bolje nego jučer. Iako je i dalje smrtno zabrinuta zbog
Tylera, drugačija je. Mislite da bi to moglo biti od lijekova? Ne znam čak ni što joj daju.
“Jeste li mogli normalno razgovarati s njom?”
“Da, povremeno. Naprimjer, jutros mi je pričala da je pročitala u novinama o djevojčici u La
Riviereu kojoj je promaklo treće mjesto na državnom prvenstvu u sricanju zato što nije uspjela sricati
neku blesavu riječ koju nitko nije čuo. Popoplaks, ili tako nešto.”
"Opopanax", kaže Jack. Zvuči kao da mu je riblja kost zapela u grlu.
"I vi ste to čitali? Zanimljivo kako ste oboje zapamtili tu riječ. Nju kao da je oživjela. Zamolila je
bolničarke da pronađu što znači, i jedna od njih je potražila u par rječnika, ali je nije našla.”
Jack je pronašao riječ u Sažetom oksfordskom rječniku; njeno doslovno značenje bilo je nebitno.
“To vjerojatno i je definicija opopanaxa", kaže “1. Riječ koja se ne može naći u rječnicima. 2.
Zastrašujući misterij.”
“Ha!” Fred Marshall je čitavo vrijeme nervozno šetao okolo, ali se sada spušta pokraj Jacka, koji
diže pogled i otkriva da se njegov sugovornik zagledao u široku panoramu. “Da, možda upravo to znači.”
Fredov pogled ostaje prikovan za krajolik. Još nije sasvim spreman, ali je bliže. “Bilo je sjajno vidjeti
je toliko zainteresiranu za jednu takvu sitnicu u Heraldu...” Briše suze iz očiju i korača prema obzoru.
Okrenuvši se, zagleda se u Jacka. “Uh, prije nego što upoznate Judy, želio bih vam reći nešto o
njoj. Problem je što ne znam kako će vam to zvučati. Jer i meni samom zvuči... ne znam.”
“Pokušajte”, kaže Jack.
Fred kaže: “U redu”, prepleće prste, i spušta glavu. Onda ponovo diže pogled, i oči su mu ranjive
kao u bebe. “Ahhh... ne znam kako ovo da kažem. U redu, kazat ću, pa kako bude. Osjećam, nekako, da
Judy nešto zna. U svakom slučaju, želim misliti da je tako. S druge strane, ne želim se zanositi da to što
izgleda bolje znači da više ne može biti izvan sebe. Ali zaista želim vjerovati u to. Oh, čovječe, kad biste
znali koliko to želim.”
“Vjerujete da ona nešto zna.” Sablasni osjećaj izazvan spomenom riječi opopanax blijedi pred
ovom potvrdom njegove teorije.
“Nešto što ni njoj nije sasvim jasno”, kaže Fred. “Sjećate se, znala je da je Ty nestao prije nego što
sam joj rekao.”
Upućuje Jacku bolan pogled i odmiče se. Udara šakom o šaku i zagleda se u zemlju. Još jedna
unutrašnja barijera ruši se pred potrebom da objasni svoju nedoumicu.
“U redu, slušajte. Evo što trebate shvatiti u vezi Judy. Ona je izuzetna osoba. Dobro, od mnogih
dečki ćete čuti da su im žene izuzetne osobe, ali Judy je to na drugačiji način. Prije svega, anđeoski je
lijepa, ali to nije ono o čemu govorim. Također je strašno hrabra, ali ni to nije to. Reklo bi se da je
142
povezana s nečim što se mi ostali ne možemo ni nadati da ćemo shvatiti. Ali može li tako nešto postojati?
Je li to normalno? Možda se kada ludite isprva iz sve snage borite protiv toga i histerizirate, a ste već
previše ludi da biste se borili, i postanete pasivni i pomireni. Moram razgovarati s njenim liječnikom,
zato što me ovo izjeda.”
“Što vam je govorila? Je li objasnila zašto se toliko primirila?”
Fredove oči progorijevaju Jackove. “Pa, sigurno je da misli da je Ty još živ, i da ste vi jedina osoba
koja ga može pronaći.”
“Dobro”, kaže Jack, nevoljan reći više prije nego što bude imao priliku razgovarati s Judy. “Recite
mi, je li Judy možda spominjala da je netko koga je poznavala - ili neki njen rođak ili bivši dečko -
mogao odvesti Tylera?” Njegova teorija zvuči još neuvjerljivije nego što je zvučala u ultraracionalnoj i
istovremeno bizarnoj kuhinji Henryja Leydena, a odgovor Freda Marshalla još je više podriva.
“Ne, ako se taj netko ne zove Grimizni Kralj, Gorg ili Abbalah. Sve što vam mogu reći je da Judy
vjeruje da nešto vidi, i iako to nema nikakvog smisla, iskreno se nadam da je zaista tako.”
Iznenadna vizija svijeta u kome je našao dječakovu kapu probada Jacka poput koplja s čeličnim
vrhom. “A Tyler se nalazi na tom mjestu.”
“Kada dio mene ne bi vjerovao da bi to moglo biti istina, ovog časa bih i sam poludio”, kaže Fred.
“Ako već nisam poludio.”
“Hajmo razgovarati s vašom ženom”, kaže Jack.
Gledana izvana. Luteranska bolnica Francuskog okruga podsjećana ludnicu iz devetnaestog

stoljeća negdje na sjeveru Engleske: zidovi od prljavih crvenih cigala s pocrnjelim balustradama i oštrim
lukovima, zakošen krov s dimnjacima pokrivenim šiljastim kapicama, natečeni tornjevi, škrti prozori, i
sve to čađavo od vjekovne prljavštine. Smještena u sredini ograđenog parka pod hrastovima na
zapadnom rubu Ardena, ogromna građevina, gotička bez veličanstvenosti, poput kaznionice, lišena
milosti. Jack umalo očekuje da će čuti vrištavu glazbu orgulja iz nekog filma Vincenta Pricea.
Prolaze kroz uska, visoka drvena vrata i ulaze u umirujuće poznato predvorje. Letargičan
uniformiran čovjek na recepciji upućuje posjetitelje prema dizalima; pacijenti u kućnim ogrtačima
povezani sa stalcima za infuziju sjede za nasumce raspoređenim stolovima s članovima obitelji, drugi
na stolicama poredanim uz bočne zidove. U jednom kutu razgovaraju dva liječnika u bijelom. Visoko
iznad glava dva prašnjava, kitnjasta šire meku žućkastu svjetlost koja privremeno pozlaćuje raskošne
cvjetove ljiljana u visokim vazama s obje strane vrata prodavaonice suvenira.
“Iznutra svakako mnogo bolje izgleda”, primjećuje Jack.“To je uglavnom točno”, slaže se Fred.
Prilaze čovjeku za pultom, i Fred kaže: “Odjel D.” Uz blagi bljesak interesa, čovjek im daje dvije
pravokutne kartice s natpisom POSJETITELJ, i pokazuje im da prođu. Dizalo se lupajući spušta i pušta
ih u drvetom obloženu kabinu veličine spremišta za metle. Fred Marshall pritišće tipku sbrojem 5, i
dizalo uz drhtaj kreće prema gore. Deset godina ranije, dizalo veoma slično ovome, ali u jednom velikom
hotelu u Parizu, držalo je točka i Ilianu Tedesco, apsolventicu umjetnosti na Sveučilištu u Los Angelesu,
dva i pol sata zarobljene u kabini, i gospođica Tedesco je iskoristila to vrijeme da objavi da je njihova
veza stigla do kraja puta, hvala i doviđenja, usprkos zahvalnosti na do tog trenutka više nego ugodnu
zajedničkom putovanju. Razmislivši o tome, Jack odlučuje ne zamarati Freda Marshalla ovom
informacijom.
Bolje odgojeno nego njegov francuski rođak, dizalo se uz drhtaj zaustavlja i s jedva primjetnim
otporom otvara vrata i pušta Jacka Sawyera i Freda Marshalla u hodnik na petome katu, gdje se ona
ugodna svjetlost Čini za nijansu prigušenijom nego u dizalu i predvorju. “Nažalost, to je na sasvim
drugom kraju”, kaže Fred Jacku. Naizgled beskrajan hodnik gubi se lijevo od njih u daljini kao vježba
iz perspektive, i Fred pokazuje prstom u tom smjeru.
Prolaze kroz dvoja visoka dvokrilna vrata, pokraj hodnika prema Odjelu B, pored dvije sobe s
pregradama od zavjesa, kod zatvorena ulaza na Gerontologiju ponovo skreću lijevo i kreću još jednim
beskrajnim hodnikom s oglasnim pločama, pokraj ulaza u Odjel C, gdje oštro skreću baš ispred muške
i ženske kupaonice, prolaze pored Oftalmološke ambulante i Arhive, i konačno stižu do hodnika s
143
natpisom ODJEL D. Što dalje idu, čini se da svjetlost sve više slabi, zidovi se približavaju, a prozori
smanjuju. U hodniku prema Odjelu D vrebaju sjenke, a na podu svjetluca lokvica vode.
“Nalazimo se u najstarijem dijelu zgrade”, kaže Fred.
“Siguran sam da želite što prije izvući Judy odavde.”
“Pa naravno, čim Pat Skarda procijeni da je spremna. Ali iznenadit ćete se: Judy kao da se sviđa
što je ovdje. Rekla mi je da se osjeća puno sigurnom, i da su neki od onih koji su u stanju govoriti veoma
zanimljivi. Kaže da se osjeća kao da je na krstarenju.”
Jack se smije u iznenađenju i nevjerici, a Fred Marshall mu dodiruje rame i kaže:
“Znači li to da joj je mnogo bolje ili mnogo gore?”
Na kraju hodnika izbijaju u prostranu odaju koja kao da je sto godina ostala neizmijenjena. Iz
tamnosmeđeg drvenog poda do visine od metari nešto diže se tamnosmeđa zidna oplata. Gore na sivom
zidu desno od njih, dva visoka, uska prozora uokvirena kao slike propuštaju filtriranu sivu svjetlost.
Čovjek za uglačanim drvenim pultom pritišće taster koji otvara debela metalna vrata s natpisom ODJEL
D i prozorčićem od armirani stakla. “Možete ući, gospodine Marshall, ali tko je on?”
“Zove se Jack Sawyer. Došao je sa mnom.”
“Je li on rođak ili zdravstveni radnik?”
“Ne, ali moja žena ga želi vidjeti.”
“Pričekajte trenutak.” Dežurni nestaje iza metalnih vrata i zaključava ih za sobom uz
zatvorsko klang. Trenutak kasnije, pojavljuje se s bolničarkom čije ju teško, izborano lice, krupne ruke
i debele noge čine sličnom natjecatelju u potezanju konopa. Predstavlja se kao Jane Bond, glavna sestra
na Odjelu D, i ova kombinacija riječi i okolnosti neodoljivo priziva bar nekoliko nadimaka. Sestra izlaže
Freda i Jacka, a potom samo Jacka, baražnoj vatri pitanja, prije nego što će ponovo nestati iza velikih
vrata.
“Zovem se Bond, James Bond”, kaže Jack, ne mogavši se suzdržati.
“Mi je zovemo Stražarica Bond”, kaže dežurni. “Gruba je, ali s druge strane, nepravedna.”
Nakašljava se, i gleda prema visokim prozorima. "Bolničari je zovu Nula-nula-nula.”
Pet minuta kasnije, glavna sestra Bond, tajni agent 000, otvara metalna vrata i kaže: “Možete ući,
ali obratite pažnju na ono što ću vam reći."
U prvi tren, odjel podsjeća na ogroman aerodromski hangar, podijeljen na dio s nizom tapeciranih
klupa, dio s okruglim stolovima i plastičnim stolicama i treći dio s dva dugačka stola pretrpana papirom
za crtanje, kutijama pastela i vodenih boja. U tom ogromnom prostoru sav namještaj izgleda kao da je
predviđen za kućicu za lutke. Tu i tamo na betonskom podu, obojenom u ujednačenu, bezličnu nijansu
sive, leže pravokutne prostirke; šest metara iznad poda mali, rešetkama zaštićeni prozori narušavaju
površinu zadnjeg zida, čije su crvene cigle poodavno okrečene u bijelo. U zastakljenu odjeljku lijevo od
vrata bolničarka za stolom podiže pogled s knjige. Sasvim na kraju s desne strane, daleko iza stolova s
umjetničkim materijalom, troja zaključana metalna vrata otvaraju se u druge, odijeljene svjetove.
Osjećaj da se nalazite u hangaru polako prerasta u osjećaj dobroćudna, ali nepopustljiva zatočeništva.
Prigušen žagor glasova dolazi od dvadeset do trideset muškaraca i žena raštekanih po ogromnoj
prostoriji. Samo nekoliko njih razgovara s vidljivim sugovornicima. Hodaju u krug, ukočeno stoje u
mjestu, leže sklupčani kao novorođenčad na prostirkama, trzaju se, zijevaju, jecaju, bulje u prazno ili
unutar sebe. Neki od njih nose zelene bolničke ogrtače, drugi civilnu odjeću svih vrsta: majice i kratke
hlače, trenirke, obične košulje i traperice, pulovere i hlače od štofa. Nitko ne nosi remen, i ni na jednoj
cipeli nema vezica. Za jednim od okruglih stolova sjede dva mišićava, kratko podšišana muškarca u
zasljepljujuće bijelim majicama, nalik na dva strpljiva psa čuvara. Jack pokušava prepoznati Judy
Marshall, ali ne uspijeva.
“Zamolila sam vas za pozornost, gospodine Sawyer.”
“Oprostite”, kaže Jack. “Nisam očekivao da je ovako veliko.”
“Sreća je što je tako, gospodine Sawyer. Opslužujemo sve veću populaciju” Čeka na potvrdu svoje
važnosti, i Jack kima glavom. “Vrlo dobro. Iznijet ću vam neka osnovna pravila. Ako budete slušali što
govorim, vaš posjet će i vama i nama biti ugodan koliko je to moguće. Nemojte zuriti u pacijente i ne
144
uznemiravajte se zbog onoga što govore. Ne pokazujte da vam je ono što se čuli neobično ili
zabrinjavajuće. Nastojte biti pristojni, i poslije nekog vremena će vas ostaviti na miru. Ako vam budu
postavili pitanja, postupite po vlastitoj odluci, ali u granicama razuma. Molim vas, međutim, da im ne
dajete novac, oštre predmete ili hranu za koju vam nitko od liječnika prethodno nije dao dozvolu - neki
lijekovi štetno djeluju u kombinaciji s određenim vrstama hrane. Prije ili kasnije vjerojatno će vam prići
postarija žena po imenu Estelle Packard i pitati vas jeste li njen otac. Odgovorite kako želite, ali ako
kažete ne, otići će od vas razočarana, a ako kažete da, uljepšat ćete joj dan. Imate li pitanja, gospodine
Sawyer?”
“Gdje je Judy Marshall?”
“Sjedi na najdaljoj klupi s ove strane, okrenuta leđima. Vidite li je gospodine Marshall?”
“Odmah sam je vidio”, kaže Fred. “Ima li promjena od jutros?”
“Koliko ja znam, nema. Liječnik koji ju je primio, doktor Spiegleman, bit će ovdje za otprilike pola
sata, i možda će imati više informacija za vas. Hoćete li da odvedem gospodina Sawyera i vas do vaše
supruge ili biste više voljeli sami otići?”
“Sami ćemo”, kaže Fred Marshall. “Koliko možemo ostati?”
“Dajem vam petnaest minuta, najviše dvadeset. Judy je još u fazi promatranja i htjela bih da se što
manje uznemirava. Sada izgleda dosta mirno, ali je i duboko odsutna i, da budem iskrena, fantazira. Ne
bi me iznenadilo da dođe do novog napada histerije, a ne želimo produžiti razdoblje promatranja
uvođenjem novih lijekova, zar ne? Zato vas molim, gospodine Marshall, da razgovor bude opušten, lak
i pozitivan.”
“Smatrate da halucinira?”
Sestra Bond se sažaljivo smiješi. “Sasvim je vjerojatno, gospodine Marshall, da je vaša supruga
već godinama takva. O, uspijevala je to sakrivati, ali misli koje ima ne javljaju se preko noći, ne, ne.
Potrebne su godine da ih čovjek izgradi, a za sve to vrijeme izgleda kao normalno ljudsko biće. Onda se
dogodi nešto što natjera psihozu da izbije na površinu u svojoj veličini. U ovom slučaju, naravno, bio je
to nestanak vašeg sina. Kad smo već kod toga, htjela bih reći da mi je jako žao zbog toga što vam
se dogodilo. Grozna stvar.”
“Da”, kaže Fred Marshall. “Ali Judy se počela čudno ponašati i prije..."
“Ista stvar, bojim se. Bila joj je potrebna utjeha, i njene obmane - njen zamišljeni svijet izbio je na
vidjelo jer joj je upravo taj svijet pružao željenu utjehu. Jutros ste sigurno čuli nešto od toga, gospodine
Marshall. Je li vaša supruga spominjala nešto o posjećivanju drugih svjetova?”
“Posjećivanje drugih svjetova?” pita Jack, iznenađen.
“Dosta tipična shizofrena reakcija”, kaže sestra Bond. “Više od polovice ljudi na ovom odjelu ima
slične maštarije.”
“Mislite da je moja žena shizofreničarka?”
Sestra Bond gleda mimo Freda, provjeravajući aktivnosti pacijenata u svojem carstvu. “Ja nisam
psihijatar, gospodine Marshalle, ali imam dvadeset godina iskustva u liječenju duševnih bolesnika. Na
osnovu tog iskustva, moram vam reći, mislim da vaša žena pokazuje klasične simptome paranoidne
shizofrenije. Voljela bih da imam vedrije vijesti za vas.” Ponovo gleda u Freda Marshalla. “Naravno,
doktor Spiegleman će dati konačnu dijagnozu, i moći će odgovoriti na sva vaša pitanja, i tako dalje.”
Osmijeh koji upućuje Jacku već sljedećeg trenutka se rastapa. “Novim posjetiteljima uvijek
govorim da je obitelji teže nego pacijentu. Neki od ovih ljudi nemaju nijednu brigu na svijetu. Stvarno,
čovjek im skoro zavidi.” “Kako da ne”, slaže se Jack. “Tko ne bi?”
“Idite, onda”, kaže ona s prizvukom ozlojeđenosti. “Uživajte u posjetu.”
Nekoliko glava se okreće dok polako prolaze preko prašnjava drvenog poda do najbližeg niza
klupa, više pari očiju prati njihovo napredovanje. Blijeda lica odaju radoznalost, ravnodušnost,
zbunjenost, sumnju, zadovoljstvo i apstraktni bijes. Jack ima dojam da se svaki pacijent na odjelu šulja,
mic po mic, prema njima.
Mlitav sredovječan muškarac u kućnom ogrtaču se počinje provlačiti između stolova kao da će mu
pobjeći autobus za posao. Na kraju najbliže klupe, mršava starica s raspuštenom sijedom kosom ustaje
i molećivo gleda u Jacka. Njene stisnute, podignute šake silovito se tresu. Kada se našao pokraj nje,
145
oglašava se polušapatom: “Moje milo malo bilo je iza vrata, ali ja nisam znala da je tamo, u svoj onoj
vodi.'"
“Hm”, kaže Fred. “Judy mi je ispričala da joj se sinčić utopio u kadi.”
Jack je krajičkom oka pratio kretanje raščupanog muškarca u kućnom ogrtaču koji je otvorenih
usta jurišao prema njima. U trenutku kada prilaze Judynoj klupi, čovjek podiže prst, kao da daje znak
autobusu da ga pričeka, i daje se u trk. Jack ga promatra kako prilazi, kvragu savjeti Stražarnice Bond.
Nema šanse da dozvoli da ovaj luđak skoči na njega. Uzdignuti prst stiže na tridesetak centimetara od
Jackova nosa, a čovjekove mutne oči pretražuju mu lice. Oči se povlače, usta zatvaraju. Čovjek
se sljedećeg trenutka okreće i počinje trčati u suprotnom smjeru, s prstom koji i dalje traži metu.
Što je ovo bilo, pita se Jack. Pogrešan autobus?
Judy Marshall nije se ni pomaknula. Morala je čuti kada je čovjek protrčao pokraj nje, njegovo
ubrzano disanje kada se zaustavio i lepršanje kućnog ogrtača kada se udaljio, ali su joj leđa i dalje
uspravna u široku zelenu ogrtaču, a glava i dalje okrenuta naprijed pod istim besprijekorno pravim
kutom. Čini se odvojenom od svega oko sebe. Da joj je kosa oprana, očetkana i začešljana, da je
odjevena u uobičajenu odjeću i ima kovčeg pokraj sebe, izgledala bi kao žena koja na klupi na
željezničkoj postaji čeka polazak vlaka.
Tako i prije nego što je Jack stigao vidjeti lice Judy Marshall i prije nego što je ona stigla
progovoriti makar jednu riječ, nastaje taj osjećaj odlaska koji je okružuje, uvijek iznova započetih
putovanja - nagovještaj selidbe, mogućnost onostranosti.
“Reći ću joj da smo stigli”, šapuće Fred i obilazi oko klupe da čučne ispred svoje žene. Njen potiljak
se savija na kraju uspravnih leđa kao da odgovara na pomiješan jad, ljubav i zebnju na naočitu licu svoga
muža. Na djevojačkoj oblini glave Judy Marshall leži tamnoplava kosa, pomiješana sa zlatom. Iza
jednog uha, desetine raznobojnih vlasi zamršene su u paučinast čvor.
“Kako se osjećaš, dušo?” Fred nježno pita svoju ženu.
“Uspijevam da mi bude ugodno”, kaže ona. “Znaš, dušo, bilo bi dobro da još neko vrijeme ostanem
ovdje. Glavna sestra je uvjerena da sam potpuno luda. Zar to nije zgodno?”
“Jack Sawyer je ovdje. Bi li ga voljela vidjeti?”
Judy pruža ruku i tapša ga po savijenom koljenu. “Reci gospodinu Sawyeru da dođe naprijed, a ti
sjedni ovdje pokraj mene, Frede.”
Jack je već u pokretu, ne skidajući pogled s ponovo uzdignute glave Judy Marshall. Čučeći, Fred
je uzeo njenu ispruženu ruku među svoje kao da je namjerava poljubiti. Izgleda kao zaljubljen vitez koji
kleči pred kraljicom. Kad je pritisnuo njenu šaku na svoj obraz, Jack opaža bijeli zavoj oko vrhova
njenih prstiju. Vidi Judynu jagodičnu kost, a zatim i cijeli profil, oštar kao pukotina u ledu na prvi dan
proljeća. To je kraljevski, idealiziran profil s kameje ili kovana novčića: malo uzdignut luk usana,
oštra, isklesana linija nosa, obris brade, svaki kut u savršenu, plemenitu, neznano otkud poznatu skladu
s cjelinom.
Ova neočekivana ljepota ga potresa, na djelić sekunde ga usporava dubokom, zrnastom nostalgijom
fragmentarna podsjećanja na neko drugo lice. Grace Kelly? Catherine Deneuve? Ne, nijedna od njih:
dolazi mu misao da ga Judyn profil podsjeća na nekoga koga tek treba susresti.
Tada taj nestvarni tren prolazi: Fred Marshall se uspravlja, Judyno lice u tročetvrtinskoj perspektivi
gubi kraljevsko svojstvo dok promatra muža kako sjeda pokraj nje na klupu, a Jack odbacuje misao koja
ga je upravo pohodila kao besmislicu.
Ona ne podiže pogled sve dok nije stao ispred nje. Kosa joj je bez sjaja i neuredna, ispod bolničkog
ogrtača nosi spavaćicu opšivenu plavom čipkom koja je izgledala jeftino i kada je bila nova. Usprkos
ovim neprivlačnim pojedinostima, Judy Marshall ga osvaja istog trenutka kada ju je pogledao.
Čini mu se da mu iz očnih živaca počinje strujati električni signal i teći naniže kroz tijelo, i
bespomoćno zaključuje da je to vjerojatno najljepša žena koju je ikada vidio. Strahuje da bi ga silina
reakcije mogla oboriti s nogu, a zatim - još gore! - i da bi ona to mogla vidjeti i pomisliti da ima posla s
budalom. Ima očajničku potrebu da u njenim očima ne ispadne budala. Brooke Greer, Claire Evinrude,
Iliana Tedesco, koliko god su svaka na svoj način privlačne, pored nje izgledaju kao djevojčice u
146
karnevalskim kostimima. Judy Marshall šalje njegove bivše ljubljene na policu, osvjetljava ih kao
hirovite i plitke, opterećene lažnim egom i stotinama ružnih nesigurnosti. Judyna ljepota se ne odijeva
pred ogledalom već izbija, s jednostavnošću koja ostavlja bez daha, iz dubine njezina unutrašnjeg bića:
ono što se vidi samo je mali, vidljivi dio daleko veće, potpunije, svjetlije kvalitete u njoj.
Jack jedva može povjerovati da je ovaj simpatični, dobrodušni Fred Marshall imao fantastičnu
sreću da se oženi ovom ženom. Zna li koliko je ona sjajna, doslovno čudesna? Da je slobodna, Jack bi
je bez razmišljanja uzeo za ženu. Čini mu se da se zaljubio u nju onog časa kada joj je ugledao potiljak.
Ali ne može biti zaljubljen u nju. Ona je žena Freda Marshalla i majka njegova sina, i on će morati
nekako živjeti bez nje.
Ona izgovara kratku rečenicu koja prolazi kroz njega kao treperav zvučni val. Jack se naginje
naprijed mrmljajući ispriku, i Judy mu s osmijehom pokazuje rukom da s jedne ispred nje. On se spušta
na pod i prekriži noge, i dalje uzdrman potresom trenutka kada ju je ugledao.
Lice joj se anđeoski ispunjava osjećajem. Točno je prepoznala ono što mu se dogodilo, i smatra da
je to u redu. Ne misli loše o njemu zbog toga.
Jack otvara usta da postavi pitanje. Iako ne zna koje će to pitanje biti, mora ga postaviti. Priroda
pitanja nije važna. Poslužit će i najgluplje; ne može sjediti tu i naprosto zuriti u to božanstveno lice.
Prije nego što će progovoriti, jedna verzija stvarnosti bešumno se preklapa klapa s drugom i Judy
Marshall bez ikakva prijelaza postaje žena umorna lica od trideset i nešto godina, sa zamršenom kosom
i sjenkama pod očima koje ga netremice promatraju s klupe u zaključanom odjelu za duševne bolesti.
Ovo bi trebao biti povratak razuma, ali mu se umjesto toga čini kao nekakav trik, nešto što je Judy
Marshall napravila da mu susret učini lakšim.
Riječi koje mu bježe banalne su baš kao što je strahovao da će biti. Jack sluša sebe kako govori da
mu je drago što ju je upoznao.
“I meni je drago, gospodine Sawyer. Čula sam toliko divnih stvari o vama."
Jack traga za znakom da je i ona svjesna ogromnosti trenutka koji je upravo prošao, ali vidi samo
nasmiješenu toplinu. S obzirom na okolnosti, čini mu se da je to i više nego dovoljan znak. “Kako vam
je ovdje?” pita i ravnoteža se još više pomiče na njegovu stranu.
“Pa, treba se priviknuti na društvo, ali to su samo ljudi koji su se izgubili i nisu se znali vratiti. Neki
od njih su veoma inteligentni. Ovdje sam vodila zanimljivije razgovore nego u crkvenom ili školskom
odboru. Možda sam trebala ranije doći na odjel! Boravak ovdje pomogao mi je da saznam neke stvari.”
“Što, recimo?”
“Naprimjer to da ima mnogo različitih načina da se čovjek izgubi, i da je lakše izgubiti se nego što
smo spremni priznati. Ovi ljudi ovdje nisu u stanju sakriti kako se osjećaju, i većina njih nikada nije
pronašla način da kontrolira strah.”
“A kako ga mogu kontrolirati?”
“Pa tako što će mu pogledati u oči, eto kako! Umjesto da samo kažete: izgubila sam se, i ne znam
kako da se vratim - nastavite ići u istom smjeru. Nastavite stavljati nogu pred nogu dok se još više ne
izgubite. Svatko bi to trebao znati. Naročito vi, Sawyeru!”
“Naročit...” Prije nego što je uspio izgovoriti pitanje do kraja, pred njim se pojavljuje postarija
žena, izboranog, ali milog lica, i dodiruje mu rame.
“Oprostite.” Spušta bradu prema grlu sa sramežljivošću djeteta. "Nešto bih vas pitala. Jeste li vi
moj otac?”
Jack joj se osmjehuje. “Dozvolite prvo da ja vas nešto pitam. Jeste li vi Estelle Packard?’’
Žena kima glavom, blistavih očiju.
“Onda je odgovor da. Ja jesam vaš otac.”
Estelle Packard sklapa ruke ispred usta, naginje glavu i odlazi, vukući noge, sva ozarena. Devet ili
deset koraka dalje, maše Jacku rukom pa-pa i živo se okreće. Pogledavši ponovo prema Judy Marshall,
Jacku se čini da je još jednom podigla veo običnosti, tek toliko da otkrije djelić svoje ogromne duše.
“Jako ste ljubazan čovjek, zar ne, Sawyeru? Nisam to mogla odmah pogoditi. I dobri ste. Naravno, usto
ste i šarmantni, ali šarm i pristojnost ne idu uvijek zajedno. Trebam vam reći još neke stvari o vama?”
147
Jack skreće pogled prema Fredu, koji drži ruku svoje žene i smiješi se. "Recite sve što mislite da
treba reći.”
“Postoje stvari koje ne mogu reći, bez obzira što osjećam da bih trebala. Ali ovo mogu reći: fizička
privlačnost vas nije učinila uobraženim. Niste plitki, i to bi također trebalo imati neke veze s tim. Sve u
svemu, vidi se da ste imali blagoslov dobrog odgoja. Rekla bih da ste imali divnu majku. U pravu sam,
zar ne?”
Jack se smije, dirnut ovim neočekivanim uvidom. “Nisam znao da se vidi.”
“Znate kako se vidi? Po tome kako se ophodite prema drugima. Prilično sam uvjerena da potječete
iz sredine koju ljudi ovdje znaju samo iz filmova, ali vam to nije udarilo u glavu. Vidite nas kao ljude,
a ne kao proste seljačine, i po tome znam da vam mogu vjerovati. Vaša majka je očigledno sjajno
odradila posao. I sama sam bila dobra majka, ili sam bar pokušala biti, tako da znam o čemu
govorim. Vidim to.”
“Kažete da ste bili dobra majka? Zašto upotrebljavate...”
“Prošlo vrijeme? Zato što govorim o onome što je bilo.”
Fredov osmijeh blijedi u izraz loše prikrivene brige. “Kako to misliš ‘bilo’?”
“Gospodin Sawyer će možda znati”, kaže ona uputivši Jacku pogled u kojem ovaj misli da
prepoznaje ohrabrenje.
“Oprostite, ali mislim da ne znam”, kaže on.
“Htjela sam reći, prije nego što sam završila ovdje i konačno počela razmišljati. Prije nego što su
me stvari koje su mi se događale prestale plašiti do ludila - prije nego što sam shvatila da mogu pogledati
u sebe i preispitati ono što sam čitavog života osjećala. Prije nego što sam našla vremena da putujem.
Mislim da sam i dalje dobra majka, ali više nisam ista majka.”
“Nemoj, dušo, molim te”, kaže Fred. “Ista si, samo si imala neku vrstu sloma. Trebali bismo
razgovarati o Tyleru.”
“Mi i govorimo o Tyleru. Gospodine Sawyer, znate li onaj vidikovac na Autocesti broj 93, tamo
gdje izbija na zaravan otprilike kilometar i pol daleko od Ardena?”
“Danas sam ga vidio”, kaže Jack. “Fred mi ga je pokazao.”
“Jeste li vidjeli one farme što se prostiru u nedogled? I brda u daljini?”
“Da. Fred mi je rekao da volite vidik odozgo.”
“Uvijek poželim da stanemo i da izađem iz auta. Volim sve u vezi s vidikom s tog mjesta. Možete
vidjeti kilometrima i kilometrima daleko, a onda - cak! - prestane, ne možete vidjeti dalje. Ali nebo se
pruža i dalje, zar ne? Nebo dokazuje da svijet postoji i iza onih brda. Ako se zaputite, možete stići
onamo.”
“Tako je, možete.” Jack odjednom osjeća jezu na podlakticama i potiljku.
“Tko, ja? Ja putujem samo u glavi, gospodine Sawyer, a prisjetila sam se kako se to radi tek pošto
sam završila u ludnici. Ali imam dojam da vi možete otići onamo - do druge strane brda.”
Usta su mu suha. Osjeća rastuću zabrinutost Freda Marshalla, ali ne može ništa učiniti da je odagna.
Želi joj postaviti tisuću pitanja, ali počinje s najjednostavnijim:
“Kako ste došli do toga, i što to zapravo znači?”
Judy Marshall oslobađa ruku iz muževljeve i pruža je Jacku, koji je prihvaća u svoje. Ako je ikada
izgledala kao obična žena, sada to sigurno nije. Blista kao svjetionik, kao signalna vatra na dalekoj litici.
“Recimo... kasno noću, ili kada sam duže sama, netko mi je šaputao. Nije bilo ništa u toj mjeri
opipljivo, ali bilo je, recimo, kao da netko šapuće s one strane zida. Djevojčica kao ja, mojih godina.
Ako bih u tim trenucima zaspala, gotovo uvijek sam sanjala mjesto gdje ta djevojka živi. Zvala sam ga
Daleko, i sličilo je na ovaj svijet, na okrug Coulee, samo što je bilo svjetlije i čistije i magičnije. Daleko
se ljudi voze u kočijama i žive u velikim bijelim šatorima. Daleko ima ljudi koji znaju letjeti.”
“U pravu ste”, kaže on. Fred s bolnom nesigurnošću skreće pogled sa svoje žene na Jacka, i Jack
mu govori: “Zvuči ludo, ali ona je u pravu.
148
“U doba kada su se u French Landingu počele događati ove ružne stvari, bila sam gotovo
zaboravila na Daleko. Nisam razmišljala o njemu još od trinaeste ili četrnaeste godine. Ali što su se
ružne stvari više približavale Fredu i Tyu i meni, to sam ja sanjala strašnije stvari, a život mi se činio
nestvarnijim. Pisala sam riječi za koje nisam znala što znače, govorila sam besmislice, i jednostavno
sam se aspadala. Nisam shvaćala da mi Daleko pokušava nešto reći. Djevojčica mi je ponovo počela
šaptati kroz zid, samo što je sada bila odrasla i nasmrt preplašena.”
“Zašto ste pomislili da bih ja mogao pomoći?”
“Imala sam takav osjećaj u vrijeme kada ste uhapsili onog Kinderlinga i kad se vaša slika pojavila
u novinama. Prva stvar koju sam pomislila kada sam pogledala vašu sliku bila je: On zna za
Daleko. Nisam se pitala kako niti zašto sam to pomislila kada sam vidjela vašu sliku, jednostavno sam
osjetila da znate. A onda, kada je Ty nestao i kada sam se ja izgubila iprobudila se ovdje, pomislila sam
da se Odjel D, kada biste mogli zaviriti u glave drugih, ne bi previše razlikovao od Daleko, i sjetila sam
se da sam vidjela vašu sliku. Tada sam počela shvaćati što znači putovati. Cijelog jutra sam šetala
Dalekim u glavi. Razgledajući, dodirujući stvari. Udišući onaj nevjerojatni zrak. Jeste li znali, gospodine
Sawyer, da Daleko ima zečeva veličine klokana? Jako su smiješni.”
Jack razvlači usne u širok osmijeh i saginje se da joj poljubi ruku, na sličan način na koji je to
maloprije učinio njezin muž.
Ona nježno izvlači ruku iz njegovih. “Kada mi je Fred rekao da ste se upoznali i da pomažete
policiji, znala sam da niste slučajno ovdje.”
Jack je zaprepašten onim što je uspjelo ovoj ženi. U najgorem trenutku svojeg života, pošto je
izgubila sina i našla se na pragu ludila, učinila je strahotan napor prisjećanja da sakupi snagu i postigne
ono što je praktično u domenu čuda. Pronašla je u sebi sposobnost da putuje. Iz zaključanog bolničkog
odjela napola je zakoračila u svijet koji je pamtila samo iz djetinjih snova. Samo joj je ona ogromna
hrabrost koju je opisao njen muž mogla pomoći da učini taj korak u neznano.
“Jednom ste nešto učinili, zar ne?” pita ga Judy. “Bili ste Daleko, i nešto ste učinili - nešto veliko.
Ne morate potvrditi, zato što vidim to u vama; jasno je kao dan. Ali morate reći da jeste zbog mene, da
to čujem od vas, i zato vas molim da kažete da.”
“Da.”
“Što ste to učinili?” pita Fred. “Tamo u toj zemlji iz snova? Kako možete reći da?”
“Pričekajte”, kaže mu Jack, “poslije ću vam nešto pokazati”, i ponovo se okreće jedinstvenoj ženi
koja sjedi pred njim. Judy Marshall je rumena od nadahnuća, odvažnosti i vjere, i iako mu je zabranjena,
čini mu se da je jedina žena na ovom ili bilo kojem drugom svijetu koju bi mogao voljeti do kraja života.
“Bili ste kao ja”, kaže ona. “Zaboravili ste onaj svijet. Postali ste policajac, detektiv. Ustvari, postali
ste jedan od najboljih detektiva svih vremena. Znate li zašto ste to učinili?”
“Pretpostavljam da me privlačio taj posao.”
“Što vas je naročito privlačilo u njemu?”
“Mogućnost da pomognem drugima. Da štitim nevine. Da uklanjam loše. Bilo je zanimljivo raditi
ga.”
“I mislili ste da nikada neće prestati biti zanimljivo. Zato što će uvijek postojati novi problem koji
treba riješiti, novo pitanje na koje treba pronaći odgovor.”
Pogodila je nešto za što do ovog trenutka nije znao da postoji. “Upravo tako.”
“I bili ste sjajan detektiv zato što je, iako to niste znali, postojalo nešto - nešto od životne važnosti
- što ste trebali otkriti.”
Ja sam cajac, prisjeća se Jack. Onaj njegov glasić u noći, koji mu se obraća s druge strane debelog,
predebelog zida.
“Nešto što ste morali pronaći, radi vlastite duše.”
“Da”, kaže Jack. Njene riječi prodrle su u samu srž njegova bića i potjerale su suze na oči.
“Oduvijek sam tragao za nečim što je nedostajalo. Cijeli moj život svodio se na traganje za skrivenim
objašnjenjem.”
149
U sjećanju živom kao ulomak filma, vidi veliki paviljon od platna, bijelu odaju gdje prelijepa, ali
ispijena kraljica leži na samrti, a među sluškinjama je djevojčica dvije ili tri godine mlađa od
dvanaestogodišnje verzije njega samoga.
“Jeste li i vi to zvali Daleko?” pita Judy.
“Ne, za mene su to bili Teritoriji.” Izgovaranje ovih riječi podsjeća ga na otvaranje kovčega s
blagom koje konačno ima s kim podijeliti.
“Dobro ime. Fred ovo neće razumjeti, ali sam jutros, u onoj dugačkoj šetnji, osjetila da je moj sin
negdje Daleko - na vašim Teritorijima.
Sklonjen na neko skrovito mjesto. U velikoj opasnosti, ali živ i neozlijeđen. U nekakvoj ćeliji.
Spava na podu. Ali živ. I zdrav. Mislite li da bi to mogla biti istina, gospodine Sawyer?”
“Čekajte malo”, kaže Fred. “Znam da je to nešto što osjećaš, i sam želim da je to istina, ali ovdje
govorimo o stvarnom svijetu.”
“Mislim da postoji mnoštvo stvarnih svjetova”, kaže Jack. “I da, vjerujem da je Tyler negdje na
Teritorijima.”
“Možete li ga spasiti, gospodine Sawyer? Vratiti ga?”
“Kao što sam vam već rekao, gospođo Marshall,” kaže Jack, “mora postojati razlog zašto sam
ovdje.”
“Sawyeru, nadam se da ono što mi namjeravate pokazati ima više smisla nego ono što vas dvoje
govorite”, kaže Fred. “Uostalom, vrijeme je. Evo stražarice.”
Dok napuštaju bolničko parkiralište, Fred Marshall baca pogled na torbu koja leži u Jackovu krilu,
ali ništa ne govori. Ostaje nijem sve dok nisu izbili natrag na devedeset trojku, a onda kaže: “Drago mi
je što ste išli sa mnom.”
“Hvala vam”, kaže Jack. “I meni je.”
“Osjećam se pomalo zbunjeno, znate, ali bih volio čuti vaše dojmove o onome što se tamo
dogodilo. Mislite da je bilo korisno?”
“Mislim da je bilo više nego korisno. Vaša žena je... teško mi ju je opisati. Nemam odgovarajuće
riječi da izrazim koliko mislim da je sjajna.”
Fred kima glavom i krišom baca pogled prema Jacku. “Pretpostavljam da to znači da ne vjerujete
da je luda.”
“Ako je to ludilo, volio bih da sam i sam lud.”
Dvije asfaltirane trake koje se pružaju pred njima strmo se penju uzbrdo i na vrhu uspona kao da
se stapaju s veličanstvenim plavetnilom beskrajnog neba.
Fred mu dobacuje još jedan oprezan pogled. “I kažete da ste i vi vidjeli to... to mjesto koje ona
naziva Daleko.”
“Da, jesam. Koliko god bilo teško povjerovati u to.”
“Bez šale. Bez preseravanja. Zakunite se u majčin grob.”
“Kunem se u majčin grob.”
“Bili ste ondje. I to ne u snu, već stvarno tamo.”
“Onog ljeta kada mi je bilo dvanaest godina.”
“Da li bih i ja mogao otići onamo?”
“Vjerojatno ne”, kaže Jack. Ovo nije istina jer bi Fred mogao otići na Teritorije kada bi ga Jack
onamo poveo, ali Jack želi što je bolje moguće zatvoriti ta vrata. Mogao bi zamisliti da povede Judy
Marshall onamo, Fred je već druga priča. Judy je više nego zaslužila putovanje do Teritorija, dok Fred
još nije spreman povjerovati u njihovo postojanje. Judy bi se tamo osjećala kao kod kuće, ali njen bi
muž bio poput sidra koje bi Jack morao vući za sobom, kakvo je bio i Richard Sloat.
“Tako sam i mislio”, kaže Fred. “Ako nemate ništa protiv, stao bih kada stignemo na vrh.”
“I ja bih to volio”, kaže Jack.
150
Fred vozi do zaravni na vrhu i prelazi uzak put da zaustavi auto na šljunčanom odmorištu. Umjesto
da izađe iz automobila, upire prstom u torbu na Jackovim koljenima. “Je li to što ste mi htjeli pokazati
unutra?”
“Da”, kaže Jack. “Htio sam vam pokazati i ranije, ali kada smo se prvi put zaustavili ovdje, odlučio
sam prvo čuti što Judy ima reći. I drago mi je što jesam. Možda ćete lakše povjerovati sada kad ste čuli
bar dio objašnjenja kako sam to našao.”
Jack otvara torbu i iz njene blijede, kožom podstavljene unutrašnjosti vadi kapu Brewersa koju je
jutros našao. “Pogledajte”, kaže i pruža kapu.
“O moj Bože”, ispaljuje Fred Marshall iznenađeno. “Je li to... je li...?" Zaviruje u kapu i snažno
izbacuje dah vidjevši sinovo ime. Pogled mu skače do Jackovih očiju. “Je Tylerova. Blagi Bože, stvarno
je Tylerova. O, Gospode.” Pritišće kapu na grudi i dva puta duboko udiše, i dalje gledajući Jacka u oči.
“Gdje ste ovo našli? Koliko je prošlo otada?”
“Našao sam je jutros na putu”, kaže Jack. “Na mjestu koje vaša žena zove Daleko.”
Otegnuto zaječavši, Fred Marshall otvara vrata automobila i iskače iz kabine. Prije nego što ga
Jack uspijeva sustići, već je na suprotnom kraju vidikovca, stišćući kapu uz grudi i gledajući u
plavozelene bregove iza dugačkog pokrivača njiva. Naglo se okreće i zagleda u Jacka. “Mislite da je
živ?”
“Da, mislim da je”, kaže Jack.
“U tom svijetu.” Fred pokazuje prema brdima. Oči mu se pune suzam, a usta podrhtavaju. “Svijetu
koji je negdje tamo Daleko, kako Judy kaže."
“Da, u tom svijetu.”
“Onda idite tamo i nađite ga!” viče Fred. Lice mu šija od suza, i divlje razmahuje kapom za bejzbol
prema horizontu. “Idite tamo i vratite ga, proketi bili! Ja to ne mogu, što znači da morate vi." Korača
naprijed kao da se sprema zadati udarac, a onda grli Jacka Sawyera i jeca.
Kada su se Fredu prestala tresti ramena i kada je počeo hvatati zrak, Jack kaže: “Učinit ću sve što
budem mogao.”
“Znam da hoćete.” Odmiče se i briše lice. “Žao mi je što sam vikao na vas. Znam da ćete nam
pomoći.”
Dva muškarca se okreću da bi se vratili do automobila. Daleko na zapadu, meka, vunasta mrlja
prekriva zemlju pokraj rijeke.
“Što je to?” pita Jack. “Kiša?”
“Ne, magla”, kaže Fred. “Dolazi od Mississippija.”
151
TREĆI DIO
Žal hadske noći.
15.
Do večeri je temperatura pala za deset stupnjeva jer se manja fronta hladnog zraka raširila nad
ovim našim komadićem okruga Coulee. Nema oluje s grmljavinom, ali s prelaskom neba u
ljubičastu nijansu dolazi magla. Digla se s rijeke, i sada se uspinje nagnutom rampom Ulice Chase,
prekrivši prvo odvode, zatim pločnike, a na kraju i zgrade. Ne može ih potpuno sakriti kao što proljetne
i zimske magle ponekad znaju, ali je ovo zamućenje zbog nečega gore: krade boje i omekšava oblike.
Magla čini da obično izgleda nestvarno. A tu je i miris, drevni morski miris koji vam se uvlači duboko
u nos i budi neki uspavan dio mozga, dio koji je savršeno sposoban povjerovati u čudovišta kada se
vidik suzi, a srce ispuni nemirom.
Na Ulici Sumner, Debbi Anderson i dalje dežura pored telefona. Arnold “Mahniti Mađar”
Hrabowski otišao je kući bez službene značke - zapravo suspendiran - s potrebom da svojoj ženi postavi
nekoliko pitanja (slutnja da već zna odgovore čini da se osjeća još potištenije). Debbi sada stoji na
prozoru, sa šalicom kave u ruci, i zabrinuto pući usne.
“Ne sviđa mi se ovo”, kaže Bobbyju Dulacu, koji tmurno i u tišini piše izvještaje. “Podsjeća me na
one stare Hammerove filmove koje sam gledala na televiziji kad sam krenula u srednju.”
“Hammerove filmove?” pita Bobby, podigavši pogled.
“Horore”, kaže ona, gledajući van u sve gušću maglu. “Mnogi su bili o Drakuli. I o Jacku
Trbosjeku.”
“Ne želim niti čuti za Jacka Trbosjeka”, kaže Bobby. “Oprosti, Debbi."
I nastavlja pisati.
Na parkiralištu ispred 7-Elevena, gospodin Rajan Patel stoji ispred telefonske govornice (i dalje
ograđene iskrižanom žutom trakom, a kada će se ponovo moći koristiti, gospodin Patel nam ne bi znao
reći). Gleda prema donjem dijelu grada, koji sada kao da je uronjen u ogromnu zdjelu pudinga. Zgrade
u Ulici Chase spuštaju se u zdjelu. One u najnižem dijelu Chasea vidljive su samo od drugog kata.
“Ako je on tamo dolje,” kaže gospodin Patel zamišljeno, kao da ovori sam za sebe, “večeras će
raditi što hoće.”
Prekriži ruke na prsima i strese se.
Dale Gilbertson je za promjenu kod kuće. Planira na miru večerati sa ženom i djetetom makar svijet
propao zbog toga. Izlazi iz svoje jazbine (gdje je proveo dvadeset minuta razgovarajući s poručnikom
Jeffom Blackom iz državne policije, pri čemu se na jedvite jade obuzdao da ne počne urlati), i vidi svoju
ženu kako stoji ispred prozora i gleda van. Stoji u gotovo istovjetnom stavu kao Debbi Anderson, samo
što joj je umjesto šalice s kavom u ruci čaša s vinom. Zabrinut izraz lica potpuno je jednak.
“Magla s rijeke”, kaže Sarah sumorno. “Kao naručena. Ako je on tamo vani...”
Dale upire prstom prema njoj. “Ne spominji to. Nemoj čak ni pomišljati.”
Ali zna da nijedno od njih ne može ne razmišljati o tome. Ulice French Landinga - maglovite ulice
French Landinga - u ovom trenutku su puste: nitko ne kupuje u trgovinama, nitko ne visi na pločnicima,
nikoga nema u parkovima. Ovo se naročito odnosi na djecu. Čak i u Čavlarskoj cesti, gdje je dobro
roditeljstvo prije izuzetak nego pravilo, roditelji će zadržati djecu unutra.
“Neću spominjati”, slaže se ona. “Toliko bar mogu.”
“Što ima za večeru?”
“Što misliš o piti s piletinom?”
152
Takvo vruće jelo u srpanjsku večer obično bi mu izgledalo kao grozan izbor, ali večeras, u magli
koja se širi, zvuči kao prava stvar. Staje iza nje, kratko je steže u naručje i kaže: “Odlično. I što prije
bude, to bolje.”
Ona se okreće, razočarana. “Vraćaš se na posao?”
“Zapravo ne bih trebao, sad kad Brown i Black vode igru...”
“Kreteni”, kaže ona. “Nikada mi se nisu sviđali.”
Dale se smiješi. Zna da nekadašnja Sarah Asbury nikada nije pretjerano marila za njegov posao, i
to njenu ražešćenu odanost čini još dirljivijom. A večeras povrh toga osjeća da mu je potrebna. Bio je
to najbolniji dan u njegovoj karijeri provođenja zakona, okrunjen suspenzijom Arnolda Hrabowskog.
Dale zna da se Amie nada da će se uskoro vratiti na posao. Najgore je od svega što bi Arnie lako mogao
biti u pravu. Kako stoje stvari, Daleu će možda trebati čak i tako očigledan primjer nesposobnost kao
što je Mahniti Mađar.
“U svakom slučaju, ne bih se trebao vratiti, ali...”
“Imaš osjećaj.”
“Da.”
“Dobar ili loš?” Naučila je poštivati predosjećaje svoga muža, ne samo zbog Daleove snažne želje
da vidi Jacka Sawyera nastanjena dovoljno blizu da ga može nazvati biranjem sedam brojeva umjesto
jedanaest. Večeras joj to izgleda - oprostite zbog igre riječi - kao prilično dobro biranje.
“Oba”, kaže Dale, a zatim bez objašnjenja oduzima Sari priliku da pita dalje: “Gdje je Dave?”
“Za stolom u kuhinji, crta pastelama.”
David Gilbertson je u svojoj šestoj godini u strasnoj ljubavi s pastelama, i od kraja škole potrošio
je već dvije kutije. Dale i Sarah se svesrdno nadaju, što jedno drugom priznaju samo uvečer, u krevetu
prije spavanja, da možda odgajaju budućeg umjetnika. Novog Normana Rockwella, kako je Sarah
jednom prilikom rekla. Dale - koji je pomogao Jacku Sawyeru da objesi one čudne i divne slike - ima
još više nada u dječaka. Previsokih da bi ih izrekao, zapravo, čak i u bračnom krevetu nakon što se ugase
svjetla.
Noseći svoju čašu vina, Dale odlazi do kuhinje. “Što crtaš, Dave? Što..."
Zastaje. Pastele leže na stolu, ostavljene. Slika - napola dovršen crtež nečega što bi mogao biti
leteći tanjur ili okrugli stolić - također je ostavljena.
Zadnja vrata su otvorena.
Gledajući u bjelinu koja skriva Davidovu ljuljačku i penjalicu, Dale osjeća kako ga užasan strah
hvata za grlo, gušeći ga. Odjednom ponovo osjeća miris Irme Freneau, onaj strašni smrad pokvarenog
sirovog mesa. Osjećaj da njegova obitelj živi u zaštićenu, čarobnu krugu - to se može dogoditi drugima,
ali nikada, baš nikada nama - sada je nestao. Zamijenit ga je gola izvjesnost: David je otet. Ribar ga je
izmamio iz kuće i odvukao u maglu. Dale može zamisliti osmijeh na Ribarovu licu. Može zamisliti šaku
u rukavici - žutoj - kako prekriva usta njegova sina, ali ne i iskolačene, prestravljene oči.
U maglu i izvan poznatog svijeta.
David.
Kreće kroz kuhinju na nogama u kojima kao da više nema ni kostiju ni živaca. Odlaže vinsku čašu
na stol i ne primjećuje da se nožica spustila na bojicu i da se vino izlilo i pokrilo Daveov poludovršeni
crtež nečim što jezivo podsjeća na vensku krv. Već je na pragu kuće, i iako namjerava vikati, glas mu
je samo slabašan uzdah: “Davide? ... Dave?”
Na trenutak, koji kao da traje tisuću godina, nema ničega. Onda čuje mek topot nogu u trku po
vlažnoj travi. Iz sve gušće juhe izranjaju traperice i ragbijaški dres s crvenim prugama. Trenutak kasnije
prepoznaje drago, široko nasmijano lice svoga sina i čupu žute kose.
“Tata! Tatice! Ljuljao sam se u magli! Kao da sam bio u oblaku!” Dale ga grabi u naručje i podiže.
Načas osjeća opak, zasljepljujuć poriv da ga ošamari, da ga ozlijedi jer ga je tako preplašio. Osjećaj
prolazi jednako brzo kao što je došao. Umjesto toga ljubi Davea.
“Znam”, kaže. “Sigurno je bilo zabavno, ali vrijeme je da idemo unutra.” “Zašto, tatice?”
153
“Zato što se mala djeca ponekad izgube u magli”, kaže, zagledan u pobijeljelo dvorište. Vidi vrtni
stol, ali to je samo duh stola: da ga nije vidio već tisuću puta, ne bi znao u što gleda. Ponovo ljubi sina.
“Mala djeca se ponekad izgube”, ponavlja.
O, mogli bismo birati s kojim prijateljima, i starim i novim, želimo provesti večer. Jack i Fred
Marshall vratili su se iz Ardena (nijedan nije predložio da svrate do Gertine kuhinje u Centraliji kada su
prošli pokraj nje), i sada svaki od njih sjedi sam u svojoj kući. Do kraja vožnje natrag u French Landing
Fred nije ispuštao sinovu kapu, i još mu je u ruci dok večera gotovo jelo zagrijano u mikrovalnoj pećnici
u pustoj dnevnoj sobi i gleda Action News Five.
Večerašnje vijesti su, naravno, uglavnom o Irmi Freneau. Fred uzima daljinski kada se zaljuljani
terenski snimak pročelja Edova lokala promijenio u prilog iz Holiday Trailer Parka. Kamerman drži u
kadru jednu staru kamp-prikolicu. Nekoliko cvjetova, hrabrih, ali osuđenih na propast, muče se u prašini
pokraj stepenica koje se sastoje od tri daske položene dva cementna bloka. “Ovdje, na periferiji French
Landinga, ojađena majka Irme Freneau izolirala se od svijeta”, komentira izvjestiteljica s mjesta.
“Možemo samo nagađati kako se ova samohrana majka večeras vjeća.” Reporterka je privlačnija od
Wendella Greena, ali zrači istim bljutavim, nezdravim uzbuđenjem.
Fred pritiska tipku za gašenje i gunđa: “Zašto ne ostavite sirotu ženu na miru?”
Spušta pogled na usitnjenu govedinu i tost, ali mu se više ne jede.
Polako podiže Tylerovu kapu i stavlja je sebi na glavu. Mala mu je na trenutak pomišlja da otpusti
plastičnu traku na potiljku. Ovakva posao ga užasava. Što ako bi to bilo dovoljno da ubije njegova sina?
Ta jednostavna, smrtonosna izmjena? Ovo mu se čini istovremeno apsurdno i potpuno nepobitnim. Ako
ovako nastavi, pretpostavlja, uskoro će biti jednako lud kao njegova žena... ili Sawyer. Vjerovati
Sawyeru jednako je do kao pomisliti da bi njegova sina moglo ubiti to što je promijenio večinu njegove
kape... a ipak vjeruje u oboje. Uzima vilicu i nastavlja jesti s Tyevom kapom koja mu stoji na glavi kao
pletena kapica Spanky, jednom od starih nastavaka Our Ganga21.
Nosonja St. Pierre sjedi na kauču u donjem rublju, s otvorenom na krilu (radi se, inače, o poemama
Williama Blakea), ali ne 1 Medvjedica je u drugoj sobi, spava, a on se bori sa željom da skokne d do
Sand Bara i malo ušmrkne, što je njegov stari porok, kojemu se već godina nije odavao. Otkako nema
Amy, odupire mu se svakog dana posljednje vrijeme pobjeđuje samo zahvaljujući podsjećanju da neće u
stanju uhvatiti Ribara - i kazniti ga kako zaslužuje - ako se sjebe đavoljim prahom.
Henry Leyden sjedi u svom studiju s ogromnim Akai slušalicama na glavi i sluša Warrena Vachea,
Johna Buncha i Phila Flanigana kako pjevaju I Remember April. Osjeća maglu kroz zidove, i njemu
miriše zrak kod Edova lokala. Kao ružna smrt, točnije. Pita se kako je Jack pronašao u dobrom starom
Odjelu D u Luteranskoj bolnici. Razmišlja također o svojoj ženi, koja mu se u posljednje vrijeme
(naročito poslije onog fuša Maxtona, iako toga nije sasvim svjestan) čini bliža nego ikada.
Da, širok je izbor prijatelja koje bismo mogli posjetiti, ali izgleda da nam se jedan zagubio. Charles
Burnside nije u zajedničkoj sobi u domu (gdje se na prastarom televizoru u boji na zidu daje repriza
stare epizode Obiteljskih veza), niti u blagovaonici, gdje se u ovu ranu večer može prezalogajiti, a nije
ni u svojoj sobi, gdje su plahte trenutno čiste (ali zrak j dalje pomalo zaudara na stara govna). Da nije u
kupaonici? A-a. Tamo je samo Thorvald Thorvaldson, koji je svratio pišati i oprati ruke. I
jedna neobična pojedinost: u jednoj od kabina leži prevrnuta čupava papuča. Sa svojim kontrastnim
crnim i žutim prugama sliči na truplo ogromnog bumbara. I nalazi se u drugoj kabini s lijeve strane.
Burnyjevoj omiljenoj.
Da ga potražimo? Možda bismo trebali. Možda nas to što ne znamo gdje se stara vucibatina točno
nalazi čini nespokojnima. Hajmo, onda, kliznuti kroz maglu i spustiti se, nečujni kao san, do nižeg dijela
Ulice Chase. Evo hotela Nelson, s prizemljem potopljenim u riječnu maglu. Ona oker pruga koja je
označavala najviši nivo vode u onoj davnoj poplavi sada je samo prisjenak boje na sve oskudnijoj
svjetlosti. Uz jedan bok mu je Wisconsinska obuća, u ovo doba zatvorena, a uz drugi Luckyjeva taverna,
gdje se jedna starica iskrivljenih nogu (ako vas baš zanima, zove se Bertha Van Dusen) upravo naginje
naprijed, s rukama na košćatim koljenima i bljuje Kingslands Old-Time Lager u odvod na ulici. Pritom
21
Serija američkih komičnih kratkih igranih filmova (nijemih i zvučnih) snimana između 1922. i 1944. godine u
Hollywoodu o pustolovinama djece iz siromašnih gradskih četvrti. Nap. Prev.
154
proizvodi zvuke kao kad neki loš vozač maltretira mjenjač. Na ulazu hotela Nelson sjedi strpljivi stari
pas mješanac, koji će pričekati da se Berta vrati u tavernu i privući se da pojede napola probavljene
koktel-kobasice koje plutaju u pivu. Iz lokala dopire umoran, napukli glas Dicka Curlessa, Starog
Jednookog country glazbe, koji pjeva o onim hejnzvilskim šumama, gdje se na svakih kilometar može
naići na nadgrobnu ploču.
Pas nezainteresirano reži dok prolazimo kraj njega i uvlačimo se u predvorje Nelsona, gdje
moljcima pojedene glave vuka, medvjeda, irvasa i drevnog, polućelavog bizona s jednim jedinim
staklenim okom gledaju na prazne sofe, prazne stolice, lift koji ne radi još od 1940. i pustu
recepciju. (Morty Fine, recepcionar, sjedi u svojem uredu, s nogama podignutim na prazan kartotečni
ormarić, čita People i kopa nos.) Predvorje hotela Nelsone uvijek miriše na rijeku - uvukla mu se u pore
- ali je večeras taj miris teži nego obično. To je miris koji nas navodi da pomislimo na loše ideje, propala
ulaganja, falsificirane čekove, načeto zdravlje, pokradeni kancelarijski materijal, neplaćenu
alimentaciju, prazna obećanja, tumore kože, nestale ambicije, odbačenu torbu trgovačkog putnika s
jeftinim uzorcima, mrtve nade, mrtvu kožu i spuštena stopala. Ovo je jedno od mjesta na koja ne dolazite
ako već niste i sve dok vam to ne ostane otprilike ni izbor. Ovo je mjesto gdje ljudi koji su prije dva
desetljeća napustili obitelji leže na uskim krevetima s plahtama šarenim od mokraće, kašlju puše
cigarete. Prljavi stari salon (gdje je prljavi stari Hoover Dalrymple nekada bio glavni, i svakog petka i
subote uvečer razbijao glave) je početkom lipnja zatvoren jednoglasnom odlukom gradskog vijeća, kada
je Dale Gilbertson užasnuo lokalnu političku elitu pustivši im videosnimku dijela nastupa tri putujuće
striptizete koje su se predstavile kao ‘Trio s analnog univerziteta’ i izvele koreografiju s krastavcima na
skučenoj pozornici (kamerman je bio policajac: pozornik Tom Lund, zaplješćimo mu), ali stanari hotela
i dalje moraju otići samo do sljedećih vrata na pivo, što im nije nikakav problem. Stanovanje se u
Nelsonu plaća tjedno. U sobi je dozvoljeno držati rešo, ali s dozvolom uprave i tek pošto se pregleda
ispravnost kabla. U Nelsonu možete krepati na rate, i posljednje što ćete čuti vjerojatno će biti škripanje
kreveta iznad vaše glave dok neki drugi stari gubitnik šeće kožicu.
Uzletimo stubištem do prvog kata, pored starog platnenog vatrogasnog šmrka u staklenoj kutiji.
Na vrhu stubišta skrenimo lijevo (kod telefonske govornice s požutjelim natpisom U KVARU) i
popnimo se na sljedeći kat. Ovdje na drugom katu, miris riječne magle miješa se s mirisom pileće juhe
koja se podgrijava na nečijem rešou (čiju su žicu uredno pregledali Morty Fine ili George Smith, dnevni
recepcionar).
Miris dolazi iz broja 307. Ako se provučemo kroz ključanicu (u Nelsonu nikada nije bilo kartica,
niti će ih ikada biti), naći ćemo se u društvu Andrewa Railsbacka, proćelava, mršava, dobroćudna
sedamdesetogodišnjaka. Nekada je prodavao Elektroluxove usisivače i Sylvanijina rasvjetna tijela, ali
su ti dani odavno iza njega. Ovo su njegove zlatne godine.
Još jedan kandidat za Maxtonov dom, pomislilo bi se, ali Andy Railsback poznaje to mjesto, i
njemu slična. Hvala, ali ne bi onamo. Dovoljno je društven, ali ne želi da mu govore kada da ide na
spavanje, kada da ustane i kada može gucnuti malo Davnih Vremena. Ima prijatelje u domu, često ih
posjećuje, i bilo je prilika kada je upao u iskričavo, plitko, grabežljivo oko našeg frenda Veseljka. Već
je nekoliko puta pomislio da gospodin Maxton izgleda kao vrsta momka koji bi s radošću pretopio leševe
svojih stanara u salo ako bi mu od toga mogla kapnuti kakva lova.
Ne, što se tiče Andyja Railsbacka, drugi kat hotela Nelson sasvim odgovara Ima svoj rešo, flašu
žestice i četiri špila karata, tako da u noćima kada sandman22 zaluta putom otvara kraljevsku varijantu
pasijansa.
Večeras je skuhao tri male vrećice Liptonove juhe, namjeravajući pozvati irvinga Throneberryja
na tanjur juhe i čašicu razgovora. A poslije možda skoknu do Luckyja na pivo. Provjerava što je s juhom,
vidi da fino krčka, udiše mirisnu paru i kima glavom. Ima i krekera, dobro će ići uz juhu. Izlazi iz sobe
da se popne na sljedeći kat i kucne na Irvova vrata, ali ono što vidi u hodniku ga na mjestu zaustavlja.
Vidi starca u bezobličnu kućnom ogrtaču kako se sa sumnjivom žurbom udaljava od njega. Ispod
ruba ogrtača, neznančeve noge su bijele kao šaranov trbuh i obilježene plavim čvorovima varikoznih
22
Sandman, eng. - mitološki lik u narodnim predajama Zapadne i Sjeverne Europe koji donosi san i lijepe snove
(prvenstveno djeci] bacajući ljudima čarobni pijesak u oči. Junak brojnih dječjih priča i bajki. Nap. prev.
155
vena. Na lijevom stopalu ima čupavu crno-žutu papuču. Desno mu je boso. Iako naš novi prijatelj nije
siguran u to - pošto mu je čovjek okrenut leđima - ne sliči mu ni na koga poznatog.
Osim toga, isprobava kvake na svim vratima duž hodnika na trećem katu. Svaku po jednom oštro
i kratko povuče. Kao zatvorski čuvar. Ili lopov. Kao jebeni lopov.
Da. Iako je očigledno star - stariji od Andyja, reklo bi se - i odjeven kao da se sprema za spavanje,
pomisao o krađi neobično se oštro urezala u Andyjev um. Čak i ono neobuveno stopalo, koje ukazuje
da vjerojatno nije došao s ulice, ne može rastjerati taj intenzivni osjećaj.
Andy otvara usta da zazove - nešto u stilu Mogu li vam pomoći? ili tražite nekoga? - ali se
predomišlja. Tip mu se nikako ne sviđa. Nešto u načinu na koji se šulja dok isprobava kvake, ali nije
samo to. Nikako nije samo to. Nešto mračno i opasno. Stari ima džepove na kućnom ogrtaču, Andy vidi
da ima, i u jednom od njih bi moglo biti oružje. Lopovi ne nose uvijek oružje, ali...
Starac zalazi za ugao i nestaje. Andy ostaje stajati na mjestu, premišljajući se. Da ima telefon u
sobi, mogao bi nazvati recepciju i uzbuniti Mortyja Finea, ali nema. Što da radi?
Poslije kratke unutrašnje rasprave, na prstima odlazi do ugla i viri iza. Tu je niša s vratima: 312,
313 i na kraju 314, jedina soba u tom slijepom crijevu koja je trenutno zauzeta. Čovjek u 314 stanuje tu
od proljeća, ali Andy o njemu zna samo kako se zove: George Potter. Andy je pitao Irva i Hoovera
Dalrymplea za Pottera, ali Hoover ne zna ništ’, a Irv tek malo više.
“Sigurno znaš nešto”, pobunio se Andy - razgovor se dogodio krajem svibnja ili početkom lipnja,
negdje u vrijeme kada je zatvoren Srndaćev salon u prizemlju. “Vid’o sam te kod Luckyja s njim, pili
ste pivo.”
Irv je podigao čupavu obrvu na onaj svoj ciničan način. “Vid’o si me kako pijem pivo s njim? Što
si ti?” zaškripao je. “Moja jebena žena?”
“Samo kažem. Kad piješ pivo s čovjekom, obično i popričaš...”
“Obično, možda, al’ ne i s ovim. Sjeo sam, naručio kriglu, i imo sumnjivo zadovoljstvo da
uglavnom slušam samog sebe. Pitam ‘Što misliš o Brewersima ove godine?’ a on će ‘Nemaju pojma,
isto ko ni prošle. Uvečer mogu ufatit Cubse na raaadiju...’”
“Tako je reko? Na raaadiju?”
“Pa ja tako ne govorim, zar ne? Jes’ me ikad čuo da kažem raaadijo? Ja govorim radio, ko svi
normalni. ‘Oš me slušat il’ ne’š?”
“Ne zvuči ko da se ima bogzna što čut.”
“E, tu si u pravu, druže. On, dakle, kaže: ‘Uvečer mogu da ufatim Cubse na raaadiju, to je sve što
mi treba. Kad sam bio klinac, stalno sam išo sa starim na Wrigley.’ Tako sam sazno da je iz Chija, al`
osim toga, ništ`."
Prva pomisao koja mu je došla kada je opazio jebenu lopužu u hodniku bila je da je to Potter, ali
je gospodin George Nepričljivi Potter visok svat, oko sto devedeset, s još dosta gustom “sol i papar”
kosom. Gospodin Jedna Papuča bio je niži, i zgrbljen kao žaba. (I to otrovna žaba, sljedeće je što mu
pada na pamet.)
Unutra je, razmišlja Andy. Jebena lopuža je u Potterovoj sobi, možda prekapa po Potterovim
ladicama, tražeći skrivenu lovu. Pedeset ili še`set zelembaća smotanih u prstima čarape, ko što sam ja
radio. IP ‘oče maznut Potterov radio. Njegov jebeni raaadio.
A što se to njega tiče? Prođeš pokraj Pottera u hodniku, pristojno mu poželiš dobro jutro, a dobiješ
nepristojno mumljanje. Drugim riječima, ništ`. Viđao si ga kod Luckyja, uvijek je bio sam, u kutu iza
džuboksa. Andy pretpostavlja da se s njim može posjediti, i da nema ništa protiv da podijeli vrč - kako
je pokazalo ono Irvovo kratko druženje s čovjekom - ali gdje je tu čar ako bar malo ne klepećete? Zašto
bi on, Andy Railsback, riskirao bijes neke otrovne žabe u kućnom ogrtaču zbog starog čudaka koji nit’
smrdi nit’ miriše?
Pa...
Zato što ovo je njegov dom, koliko god da je smrdljiv, eto zašto. Zato što ne možeš, kada vidiš
nekog opičenog starkelju s jednom papučom u potrazi za loše skrivenom gotovinom ili raaadijom na
izvol’te, samo okrenuti leđa i zavući se u rupu. Zato što je loš osjećaj koji je podmukli stari vilenjak
izazvao kod njega (loša vibra, kako bi rekli njegovi unuci) vjerojatno samo kukavičluk. Zato što...
156
Andyju Railsbacku odjednom pada na pamet pomisao koja je, iako nije pogodila u središte, vrlo
blizu istine. Što ako je tip s ulice? Ako je to jedan od starih momaka iz Maxtonovog staračkog doma?
Dom nije daleko, a on pouzdano zna da se nekom od tih staraca (ili starica) s vremena na vrijeme
pobrkaju lončići pa odluta iz rezervata.
Takva osoba bi pod normalnim okolnostima bila primijećena i odvučena natrag prije nego što
odluta ovako daleko - budući da je na ulici prilično upadljiva u domskom kućnom ogrtaču i s jednom
papučom - ali se večeras navukla magla, i ulice su gotovo puste.
Gle kakav si, prekorijeva Andy sebe. Nasmrt si se prepao starkelje koji je vjerojatno deset godina
stariji od tebe i ima ptičicu u glavi. Doluto je vamo pored prazne recepcije - nema šanse da Fine sjedi
tamo; vjerojatno je otraga, čita neki časopis ili pornić - i sada traži sobu koju ima tamo kod Maxtona,
cimajući svaku kvaku redom u jebenom hodniku, pri čemu jednako zna di je kol’ko i kokoš na autocesti.
Potter vjerojatno pije pivo u susjedstvu (ovo je pogodio), a ostavio je otključana vrata (ovo možemo biti
sigurni da nije pogodio).
Iako još osjeća strah, Andy zalazi za ugao i polako se približava otvorim vratima. Srce mu ubrzano
tuče, zato što je i dalje osjeća da bi starac mogao biti opasan. Sjeća se one zle slutnje samo od toga što
je neznanca vidio s leđa...
Ali ide dalje. Neka mu Bog pomogne, ide dalje.
“Gospodine?” doziva, stigavši do otvorenih vrata. “‘Ej, gospodine, mislim da ste pogriješili sobu.
To je soba gospodina Pottera. Jeste li..."
Zastaje. Nema svrhe da govori jer u sobi nema nikoga. Kako je to moguće?
Andy se vraća i isprobava kvake na vratima soba 312 i 313. Zaključana na, kao što je znao da će
biti. Uvjerivši se u to, ulazi u sobu Georgea Pottera i promatra unutrašnjost - radoznalost je ubila macu,
sigurnost ju je oživjela. Potterova gajba je malo veća od njegove, ali se inače puno ne razlikuje: kocka
visokog stropa (u staro vrijeme su zidali kuće u kojima se čovjek može uspraviti, to im se bar mora
priznati). Krevet je ulegnut u sredini, ali je uredno namješten. Na noćnom stoliću stoje bočica s
pilulama (ispostavlja se da se radi o nekakvom antidepresivu koji se zove Zoloft) i uramljena fotografija
neke žene. Andy smatra da je Bog nije baš obdario ljepotom, ali je Potter vjerojatno gleda drugim očima
kad ju je već postavio na mjesto gdje će biti prva stvar koju ujutro ugleda i posljednja stvar koju vidi
prije nego što uvečer ugasi svjetlo.
“Pottere?” zove. ‘“Alo? Ima li koga?”
Odjednom ga obuzima osjećaj da netko stoji iza njega i panično se okreće, usana podignutih sa
zuba u režanju koje je napola grimasa užasa. Jedna ruka se diže da zakloni lice od udarca za koji je
siguran da će pasti... samo što tamo nema nikoga. Da ne vreba iza ugla koji niša čini s
glavnim hodnikom? Ne. Andy je vidio neznanca kako zamiče iza tog ugla. Nema šanse da se još jednom
provukao pokraj njega... ako nije odmilio preko stropa kao neka muha...
Andy podiže pogled, svjestan da se ponaša nerazumno što plaši sebe, ali u sobi nema nikoga tko bi
to vidio, pa kakve veze ima? Kao što ni gore nema ničega. Samo strop, požutio od starosti i desetljeća
upijanja dima cigara i cigareta.
Radio - pardon, raaadio - stoji na prozorskoj dasci, nedirnut. Pritom jedan od boljih, Boseov, od
onih o kojima Paul Harvey uvijek priča u svojoj emisiji u podne.
Iza njega, s druge strane prljavog stakla, vide se požarne stepenice.
A-ha! pomišlja Andy, i žurno prilazi prozoru. Jedan pogled na spušteni jezičac bravice dovoljan je
da mu trijumfalan izraz ispari s lica. Za svaki slučaj ipak proviruje van, i vidi dio crne željezne
konstrukcije koja se spušta u maglu. Nema plavog ogrtača, niti ljuskavog ćelavog tjemena. Naravno da
nema. Tresač kvaka nije mogao izaći ovuda ako nije imao nekakav magičan trik da spusti jezičac
unutrašnje bravice na prozoru s požarnih stepenica.
Andy se okreće, nekoliko trenutaka stoji gdje se zatekao, razmišljaju a onda se spušta na koljena i
zaviruje pod krevet. Vidi staru limenu pepeljaru s neotvorenom kutijom Pall Malla i upaljačem s
reklamom za Kingslands Old-Time Lager. Osim toga i mucica od prašine nema ničega. Spušta dlan na
prekrivač, pripremajući se ustati, i pogled mu se zaustavlja na vratima ormara. Odškrinuta su.
“Tamo”, dašće, jedva čujno i za vlastite uši.
157
Diže se i prilazi vratima ormara. Magla je možda došla, a možda i nije, na mekim mačjim šapama,
kao što je rekao Carl Sandberg, ali se Andy Railsback svakako tako kreće kroz sobu Georgea Pottera.
Srce mu ponovo snažno tuče, toliko snažno da tjera izraženu venu na sredini njegova počela da pulsira.
Čovjek kojega je vidio skriva se u ormaru. Logika nalaže je tako. Intuicija vrišti da je. Ako je tresač
kvaka samo zbunjeni starac koji je zalutao u hotel Nelson iz magle, zašto mu se nije obratio? Zašto se
skriva? Zato što možda je star, ali ne i zbunjen, eto zašto. Nije ništa zbunjeniji od samog Andyja. Tresač
kvaka je jebena lopuža, i skriva se u ormaru. Možda u ruci drži nož koji je izvadio iz džepa ofucanog
starog kućnog ogrtača. Ili vješalicu za odjeću koju je izravnao i pretvorio u oružje. A možda samo stoji
u mraku, razrogačenih očiju i prstiju savijenih u kandže. Andy više ne mari što je od toga točno. Možete
ga prestrašiti, istina je - ipak je samo trgovački putnik u penziji, a ne Superman - ali ako se povrh straha
nagomila dovoljno napetosti, strah se pretvara u gnjev, na isti način kao što pritisak pretvara ugljen u
dijamant. Andy je trenutno više ljutit nego preplašen. Sklapa prste oko hladne staklene kugle na vratima
ormara. Steže je. Udiše... pa još jednom... priprema se... nabrijava se, kako bi rekli unuci... još jedan
udisaj, čisto za sreću, i...
S potmulim, napetim zvukom - napola režanjem, a napola zavijanjem - Andy s trzajem otvara vrata
ormara, natjeravši vješalice da zazveče. Stoji nagnut, stisnutih šaka, nalik na nekog drevnog sparing-
partnera iz dinastičke dvorane koju je zaboravilo vrijeme.
“Izlazi otuda, ti jebeni...”
No tamo nema nikoga. Četiri košulje, jedna jakna, dvije kravate i tri para hlača vise unutra kao
odbačena koža. Izubijani stari kovčeg koji izgleda kao da su ga šutirali po svakoj stanici autobusa
Greyhound u Sjevernoj Americi. I ništa više. Ni jedna jedina...
Ali ne. Na podu ispod košulja ima nečega. Nekoliko nečega. Pet ili šest nečega. Andy Railsback
isprva ne shvaća, ili ne želi shvatiti što vidi. Onda mu dolazi u glavu, utiskuje mu se u um i pamćenje
kao otisak kopita, i tjera ga da vrišti. Htio bi, ali ne može. Pokušava ponovo, ali iz pluća koja kao da
nisu veća od suhih šljiva ne izlazi ništa. Pokušava se okrenuti, ali ne može ni to. Siguran je da se George
Potter vraća i ako ga zatekne tu, gotov je. Vidio je nešto o čemu mu George Potter nikada neće dozvoliti
da govori. Ali ne može se okrenuti. Niti vrisnuti. Niti skrenuti pogled s tajne u ormaru Georgea Pottera.
Ne može se pomaknuti.
Zahvaljujući magli, u French Landingu je neuobičajeno rano pao mrak; tek je prošlo pola sedam.
Mutna žućkasta svjetla Maxtonova staračkog doma podsjećaju na svjetla turističkog broda usidrena na
mirnoj pučini. U Tratinčici, krilu gdje stanuju slatka Alice Weathers i manje slatki Charles Burnside,
Pete Wexler i Butch Yerxa već su otišli kućama. Na recepciji sada sjedi ofarbana plavuša širokih ramena
po imenu Vera Hutchinson. Ispred nje leži knjiga s naslovom Male E-Z križaljke. Trenutno se muči
sa šest vodoravno: Garfield, naprimjer. Pet slova, prvo je M, treće Č, peto K. Mrzi ta zeznuta pitanja.
Čuje se šuštanje otvaranja vrata kupaonice. Vera diže pogled i vidi Charlesa Bumsidea kako izlazi,
vukući noge, u plavom kućnom ogrtaču i žuto-crnim papučama koje sliče na velike čupave bumbare.
Odmah ih prepoznaje.
“Charlie?” kaže odloživši olovku u knjigu s križaljkama i zatvorivši je.
A Charlie nastavlja vući noge, opuštene donje čeljusti, s dugačkom niti pljuvačke koja mu visi iz
kuta usana. Pritom mu je na licu neugodan poluosmijeh koji se Veri nimalo ne sviđa. Ovom možda fale
daske u glavi, ali su onih nekoliko preostalih opake daske. Povremeno zna da Charlie Burnside zaista
ne čuje kada mu se obraća (ili ne razumije), ali je isto tako sigurna da se ponekad pretvara da ne
razumije. Čini joj se da se sada radi o onom drugom.
"Charlie, zašto si uzeo Elmerove papuče? Znaš da ih je dobio od praunuke."
Starac - za nas Burny, za Veru Charlie - se samo vuče dalje, u smjeru koji će ga na kraju odvesti
natrag u Dl8. Ako ga se bude držao.
“Charlie, stani.”
Charlie zastaje. Stoji na kraju hodnika Tratinčice kao isključen stroj. Usta su mu otvorena. Nit
pljuvačke se prekida, i na linoleumu pored jedne od apsurdnih, ali smiješnih papuča ostaje vlažan trag.
158
Vera ustaje, prilazi i spušta se u čučanj ispred njega. Kada bi znala ono što mi znamo, vjerojatno
bi bila kudikamo manje spremna izložiti svoj nebranjeni bijeli vrat tim visećim šakama, zgrčenim od
artritisa, ali i dalje snažnim. Ali, naravno, ne zna. Hvata lijevu papuču. “Diži”, kaže.
Charles Burnside diže desno stopalo.
“Ne budi tupan”, kaže ona. “Drugu nogu.”
Burny malo podiže lijevo stopalo, tek toliko da mu ona skine papuču.
"A sada desnu.”
Potajno od Vere, koja mu gleda u stopala, Burny izvlači penis kroz šlic širokog donjeg dijela
pidžame i pretvara se da piša na Verinu pognutu glavu. Osmijeh mu postaje širi. Istovremeno diže desno
stopalo i dopušta joj da skine desnu papuču. U trenutku kada ona podiže glavu, njegova stara alatka je
ponovo na svojem mjestu. Pomišljao je da je krsti, stvarno je, ali je napravio dovoljno nestašluka za
jednu večer. Još jedan poslić, i moći će otploviti u carstvo snova. Staro je to čudovište. Više ne može
bez odmora.
“U redu”, kaže Vera. “Bi li mi rekao zašto je jedna prljavija od druge?" Nema odgovora. Nije ga
ni očekivala. “Fino, krasno. Sad možeš u svoju sobu, ili dolje u zajedničku, ako hoćeš. Večeras ima
kokica iz mikrovalne i žele-bombona, čini mi se. Prikazuju Moje pjesme, moji snovi. Vratit ću papuče
tamo gdje im je mjesto, i tvoja posudba će biti naša mala tajna. Uzmeš li ih ponovo, morat ću te
prijaviti. Kužiš?”
Burny samo stoji, odsutan... ali s tim zločestim smiješkom koji mu podiže krajeve smežuranih
usana. I s tim sjajem u očima. Kuži, nema što.
“Hajde, odlazi”, kaže Vera. “I bolje bi ti bilo da se nisi olakšao na pod unutra, stari lešinaru.”
Ni na ovo ne očekuje odgovor, ali ga ovaj put dobiva. Burnyjev glas je tih, ali savršeno
razgovijetan: “Pripazi na jezik, kučko debela, da ti ga ne bih pojeo iz usta.”
Ona se trza kao ošamarena. Burny i dalje stoji tamo, s obješenim rukama i onim malim smiješkom
na licu.
“Gubi se odavde”, kaže ona. “Da te ne bih zaista prijavila.” Od čega bi inače bilo silne vajde. Vera
zna da je Charlie jedna od Maxtonovih krava muzara.
Charlie se nastavlja vući (Pete Wexler je ovu vrstu kretanja nazvao geganjem starih budala), sada
bos. Onda se okreće. Mutne svjetiljke njegovih očiju pilje u nju.
“Riječ koju tražiš je mačak. Garfield je mačak. Kužiš? Kravo glupa."
Uz te riječi nastavlja putovanje niz hodnik. Vera stoji gdje ju je ostavio, gledajući za njim otvorenih
usta. Potpuno je zaboravila na križaljku.
Našavši se u svojoj sobi, Burny liježe na krevet i zavlači ruke pod križa. Bole ko sam vrag. Kasnije
će pozvoniti debeloj staroj kučki da mu donese jedan Ibuprofen. Zasada mora ostati oštrih osjetila. Dok
ne obavi onaj poslić.
“Našo sam te, Potteru”, mrmlja. “Stari... dobri... Potsie.”
Burny uopće nije tresao kvake (što Andy Railsback nikada neće saznati). Njuškao je za tipom koji
ga je krajem sedamdesetih zeznuo za jedan slatki građevinski poslić u Chicagu. Na South Sideu, domu
White Soxa. Drugim riječima, u Blacktownu. Radilo se o gomili savezne love, plus nekoliko bušela
ilinojskih para. Pokupio bi vrhnje s više strana nego što ih ima na igralištu za bejzbol, i potrajalo bi mu
godinama, ali je George “Jebo Mater Svoju” Potter bio brži, lova je prešla iz ruke u ruku ispod
poslovičnog stola, i Charles Burnside (a možda je tada još bio Carl Bierstone, teško se sjetiti) je izvisio.
No Burny je godinama poslije nastavio pratiti lopova. (Dobro, ne sam Burny, ali već smo i sami
shvatili da je to čovjek s moćnim prijateljima.) Tijekom devedesetih godina, stari Potsie - kako su ga
njegovi pajdaši zvali u doba kada ih je još imao - objavio je stečaj u La Riviereu, a prilikom velikog dot
com sloma krajem tisućljeća izgubio je i najveći dio onoga što mu je ostalo skriveno u čarapi. Ali
Burnyju to nije dovoljno. Potsie je zaslužio težu kaznu, a slučajnost da se taj kreten našao u
istoj vukojebini od grada je previše dobra da bi se propustila. Burnyjev prvenstveni motiv - bezumni
159
poriv da nastavi miješati po loncu, da od lošeg radi gore - nije se promijenio, ali će i ovo poslužiti toj
svrsi.
Zato je preskočio do Nelsona, na način koji Jack razumije, a Judy Marshall sluti, naciljavši
Potsiejevu sobu kao neki prastari šišmiš. A kada Andyja Railsbacka iza sebe, bio je, naravno,
oduševljen. Railsback će mu prištedjeti trud još jednog anonimnog poziva jer Burny postaje
istinski umoran od toga da obavlja sav posao za njih.
Dok sada leži u svojoj sobi, udobno smješten (ne računajući artritis),skreće misli s Georgea Pottera,
i počinje prizivati.
Zagledane u tamu, oči Charlesa Burnsidea počinju zastrašujuće svijetliti. “Gorg”, izgovara.
“Gorg", izgovara. "Gorg t’eelee. Dinnit a abbalah. Samman Tansy. Samman a montah a Irma. Dinnit a
abbalah, Gorg. Dinnit a Ram Abbalah.” Gorg. Gorg, dođi. Služi abbalahu. Nađi Tansy. Nađi Irminu
majku. Služi abbalahu, Gorg. Služi Grimiznom Kralju.
Burnyjeve oči se zatvaraju. Tone u san s osmijehom na licu. Ispod smežuranih kapaka, oči mu
nastavljaju gorjeti kao svjetiljke pod sjenilima.
Morty Fine, noćni recepcionar hotela Nelson, napola je zaspao nad časopisom kada Andy
Railsback upada u kancelariju, tako ga gadno trgnuvši iz dremeža da se zamalo prevrnuo sa stolice.
Časopis s pljeskom pada na pod.
“Isuse Kriste, Andy, zamalo me udarila kap!” viče Morty. “Što je, nisi naučio kucati, il’ se
bar nakašljati?'
Andy ne obraća pažnju na njegove riječi, i Morty opaža da je stari momak bijel kao zid. Možda
će njega udariti kap. Ne bi bilo prvi put da se tako nešto desi u hotelu Nelson.
“Moraš zvati policiju”, kaže Andy. “To je strašno. Blagi Bože, Morty, ono su najstrašnije slike
koje sam ikad vidio... polaroidi... i, i, čovječe, bio sam siguran, da će naići... da će svakog trenutka
banuti... al’ sam isprva bio smrznut, i... i...”
“Uspori”, kaže Morty, zabrinut. “O čemu to govoriš?”
Andy duboko udiše i pravi vidan napor da se primiri. “Jesi l' vidio Pottera?” pita. “Onog iz broja
314?”
“Jok,” kaže Morty, “ali znam da je u ovo vrijeme najčešće kod Luckya, gdje popije pivo ili dva i
možda pojede hamburger. Mada ne znam tko je još lud da jede na tom mjestu.” Tada povezuje jednu
trovačnicu s drugom i nastavlja: “Hej, jesi čuo što su murjaci našli u Edovom lokalu? Trevor Gordon je
bio tamo, i kaže...”
“Pusti to.” Andy sjeda na stolicu s druge strane stola i zagleda se u Mortyja vlažnim, prestravljenim
očima. “Zovi policiju. Odmah. Reci im da je Ribar čovjek koji se zove George Potter i živi na trećem
katu hotela Nelson.” Andyjevo lice zateže se u tvrdu grimasu, a onda se ponovo opušta. “Malo niže niz
hodnik od ovdje prisutnog.”
“Potter? Sanjaš, Andy. Taj tip je običan građevinar u penziji. Ne bi mrava zgazio.”
“Ne znam za mrave, ali je grdno izmrcvario neku dječicu. Vidio sam polaroide koje je snimio. U
njegovom su ormaru. Nešto gore u života nisam vidio.”
Tada Andy čini nešto što zaprepašćuje Mortyja, i uvjerava ga da se ne radi o šali, a vjerojatno nije
ni greška: Andy Railsback počinje plakati.
Tansy Freneau, ili ožalošćenoj majci Irme Freneau, nekako još ne polazi za rukom da bude
ožalošćena kako dolikuje. Zna da bi trebala biti, ali je žalost odgođena. Trenutno se osjeća kao da lebdi
u oblaku tople i svijetle vune. Prošlo je četiri ili pet sati otkako joj je liječnica (pomoćnica Pata Skarde,
Norma Whitestone) dala pet miligrama Lorazepama, ali to je bio samo početak. Holiday Trailer Park,
gdje Tansy i Irma žive od devedeset osme, kada je Cubby Freneau zbrisao u Green Bay, nalazi se
nadomak Sand Bara, a ona ima povremene “susrete” s Lesterom Moonom, jednim od tamošnjih
konobara. Gromovita petorka je Lesteru iz nekog razloga nadjenula nadimak “Smrdljivi Sir”, ali ga
Tansy zove samo Lester, što on gotovo jednako cijeni kao povremeno pijano hrvanje u Tansynoj
160
spavaćoj sobi ili u spremištu u Baru, gdje postoji madrac (i crno svjetlo). Oko pet popodne, Lester je
skoknuo do nje s četvrt litre brendija s kavom i četiristo miligrama OxyContina, već izmrvljenih i
spremnih za ušmrkavanje. Tansy je već odradila pet-šest razvučenih hrpica praha, i sada je na krstarenju.
Gleda stare Irmine slike i... znate već... plovi.
Kako je to bila lijepa beba, razmišlja Tansy, nesvjesna da nedaleko odavde užasnuti recepcionar
hotela gleda sasvim drugačiju sliku njene slatke bebice, košmarni polaroid koji nikada neće moći
zaboraviti. To je slika koju Tansy nikada neće morati vidjeti, što ukazuje da možda ipak ima Boga.
Okreće stranicu (na koricama albuma piše ZLATNE USPOMENE), i nailazi na fotografiju na kojoj
su Tansy i Irma na izletu Mississippi Electricsa, snimljenu kada je Irma imala četiri godine, a Mississippi
Electrics dijelilo još godinu dana od stečaja i sve je još bilo više ili manje u redu. Irma se na slici probija
kroz gomilu druge mladunčadi, nasmijana lica zamusana sladoledom od čokolade.
Ne skrećući pogled s fotografije, Tansy poseže za čašom brendija s kavom i otpija mali gutljaj. I
odjednom se, niotkuda (ili s mjesta odakle izranjaju sve naše mračne i nepovezane misli), prisjeća one
glupe pjesme Edgara Allana Poea koju su u prvom srednje morali naučiti napamet. Godinama joj nije
pala na pamet i ni sada nema razloga, ali joj riječi početne strofe glatko prolaze kroz um. Zagledana u
Irmu, glasno je recitira šupljim, mehaničkim glasom koji bi bez sumnje natjerao gospođu Normandie da
se uhvati za sijedu kosu i zastenje. Tansyno recitiranje na nas ne utječe tako, već nas prožima dubokom
i dugotrajnom jezom. Kao da slušamo poeziju koju čita neki mrtvac.
Ponoći sam jedne tužne proučavo, slab i snužden, Neobične drevne knjige što prastari nauk skriše
- Gotovo da sam u san pao kad je netko zakucao, Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše...
I baš u tom trenutku čuje se tiho kucanje na vratima od jeftine iverice na Tansynom Airstreamu.
Tansy diže pogled, vodnjikavih očiju, usana skupljenih i svjetlucavih od brendija s kavom.
“Les’eru? Jes’ ti?”
Pretpostavlja da bi to mogao biti on. Nada se samo da nisu oni s televizije. S njima ne želi
razgovarati, i tjera ih s praga. Zna, u nekom dubokom i tužno lukavom kutku uma, da bi je zaluđivali i
tješili samo da od nje naprave budalu na svjetlosti reflektora, isto kao što u emisiji Jerryja Springera
ljudi na kraju uvijek izgledaju kao budale.
Nitko ne odgovara... a onda se ponovo čuje. Tap. Tap-tap.
“Posjetilac”, kaže ona, ustajući. Kao da pokušava ustati u snu. “Posjetilac ”, ja promrmljah, “što
u sobu ući ište, samo to i ništa više. ”
Tap. Tap-tap.
Ne zvuči kao da netko kuca rukom. Zvuk je nekako oštriji. Kao da je samo jedan nokat.
Ili kljun.
Prolazi kroz sobu u izmaglici lijekova i brendija, šušteći bosim stopalima po tepihu koji je nekad
bio hrapav, a danas ćelavi: bivša majka. Otvara vrata u maglovitu ljetnu večer i tamo nema ničega, zato
što joj pogled traži previsoko. Onda nešto zašušti na otiraču ispred vrata.
Nešto, neka crna stvar, gleda odozdo u nju blistavim, ispitivačkim očima. To je gavran, o moj
Bože, pa to je Poeov gavran, došao ju je posjetiti.
“Isuse, priviđa m’ se”, kaže Tansy prolazeći rukama kroz tanku kosu.
“Isuse!” ponavlja gavran na otiraču. I dodaje, veselo kao cvrčak: “Gorg!"
Da ju je netko pitao, Tansy bi rekla da je previše pijana da bi se bojala, ali čini se da ipak nije tako
jer ispušta preplašen krik i korača unatrag.
Gavran žustro skakuće preko praga i izblijedjelog ljubičastog tepiha i dalje je promatrajući
svjetlucavim očima. Perje mu se presijava od kapljica kondenzirane magle. Prolazi pokraj nje, a onda
se zaustavlja i kostriješi perje. Osvrće se oko sebe kao da želi pitati: Kako mi ide, slatkice?
“Odlazi”, kaže Tansy. “Ne znam koji si đavo, i da T uopće postojiš, ali...”
“Gorg!” insistira gavran, pa širi krila i prelijeće preko dnevne sobe prikolice, ugljena mrlja otkinuta
s pokrova noći. Tansy vrišti i rukama instinktivno zaklanja lice, ali Gorg joj ne namjerava prići. Slijeće
na stol pokraj njene boce, iako tamo nema Paladine biste na koju bi se spustio.
161
Tansy razmišlja: Vjerojatno je izgubila orijentaciju u magli. Možda je zaražena bjesnilom, ili
onom, kako se ono zove, lajmskom bolešću. Trebala bih otići do kuhinje i donijeti metlu. Da je otjeram
prije nego što počne srati po sobi...
Ali kuhinja je predaleko. U stanju u kojem se nalazi, kuhinja joj se čini stotinama kilometara
daleko, negdje oko Colorado Springsa. Uostalom, gavran vjerojatno i ne postoji. Razmišljanje o onoj
prokletoj pjesmi uzrokovalo je da joj se priviđa, to je sve... to, i gubitak kćeri.
Bol se po prvi put probija kroz maglu, i Tansy se grči od njezine opake i britke vreline. Sjeća se
ručica koje su joj povremeno tako utješno počivale oko vrata. Plača koji ju je noću prizivao iz sna.
Njezina mirisa, svježeg poslije kupanja.
“Zvala se Irma!” odjednom viče na utvaru koja tako drsko stoji pokraj boce s brendijem. “Irma, a
ne jebena Lenora, i kakvo je to glupavo ime, Lenora? Da te čujem kako kažeš Irma!"
"Irma!" posjetitelj poslušno kriješti, natjeravši je da prestrašeno zašuti. A te oči... Te blistave oči
je privlače, nalik na oči Drevnog Moreplovca 23 u onoj drugoj pjesmi koju je trebala naučiti, ali nikad
nije. “Irma-Irma-Irma-Irma...”
"Prestani!” Ipak ne želi da ga čuje. Prevarila se. Ime njene kćeri iz tog nezemaljskog grla zvuči
prljavo, nepodnošljivo. Želi rukama pokriti uši, ali ne može. Previše su teške. Ruke su joj se pridružile
štednjaku i hladnjaku (šugavoj poluraspadnutoj krntiji) u Colorado Springsu. Može samo zuriti u te
blistave crne oči.
Ptica se šepuri za nju, kostriješeći satensko perje boje ebanovine. Zvuk koji pritom proizvodi je
odurno grebanje, i Tansy pomišlja: Proroče, kog rodi prorok - vrag il ’ptica, ipak prorok!
Izvjesnost joj ispunjava srce poput ledene vode. “Što je to što znaš?” pita. “Zašto si došla?”
“Znaš!” kriješti gavran Gorg, živo kimajući kljunom. “Došla!”
I namiguje li pritom? Blagi Bože, namiguje li joj to?
“Tko ju je ubio?” šapuće Tansy Freneau. “Tko je ubio moju slatku bebicu?”
Gavranove oči zure u nju, pretvaraju je u bubu na pribadači. Polako, osjećajući se više nego ikada
kao u snu (ali ovo je stvarno, na nekom nivou to savršeno razumije), prilazi stolu. Gavran je i dalje
gleda, i dalje je promatra. Žal hadske noći, razmišlja.
Jebeni žal hadske noći.
“Tko? Reci mi što znaš!”
Gavran je promatra blistavim crnim očima. Kljun mu se otvara i zatvara, otkrivajući vlažnu crvenu
unutrašnjost.
“Tansy!” kriješti. “Dođi!”
Noge joj ostaju bez snage i pada na koljena, ugrizavši se za jezik tako da je prokrvario. Grimizne
kapi razdvajaju S od W na njezinoj majici. Lice joj je sada u visini ptičje glave. Vidi kako joj se jedno
krilo trlja gore-dolje, senzualno, o staklenu površinu boce s brendijem. Gorg miriše na prašinu i
nagomilane mrtve muhe i zakopane drevne ume sa začinima. Oči su mu blistavi prozori u neki drugi
svijet. Možda pakao. Ili šeol.
“Tko'?' šapuće.
Gorg isteže leđa i nakostriješeni vrat dok mu se kljun praktično ne uvlači u njeno uho. Počinje
šaptati, a Tansy Freneau poslije nekog vremena počinje kimati glavom. Svjetlost razuma joj je napustila
oči. Kada će se vratiti? Mislim da svi znamo odgovor na to pitanje.
Možete li reći Nikad više?
16.
23
Misli se na pjesmu The Rime of the Ancient Mariner (Pjesma starog mornara]. Samuela Taylora Coleridgea. Nap.
prev.
162
Poslijepodne. U 18:45 French Landing je potopljen u maglu, shrvan umorom, uznemiren u srcu,
ali miran izvana. Taj mir neće potrajati. Kada se jednom pokrene, iskliznuće nikada ne staje na dugo
vrijeme.
U Maxtonovu domu, Veseljko je ostao do kasno, a s obzirom na bogovsko (i uistinu prvoklasno)
pušenje kojim ga je počastila Rebecca Vilas, njegova odluka da se malo duže zadrži i nije toliko
iznenađujuća.
U zajedničkoj sobi, starci sjede očarani s July Andrews i Moje pjesme, moji snovi. Alice Weathers
doslovno plače od sreće - to je njen najomiljeniji film. Pjevanje na kiši je blizu, ali blizu je samo blizu.
Od ostalih pokretnih žitelja MSD-a nedostaje samo Burny... mada nikomu stvarno ne nedostaje. Burny
je duboko u snu. Duh koji upravlja njim - možda je bolje da kažemo demon - ima svoje planove u French
Landingu i u posljednjih nekoliko tjedana nemilice je trošio Burnyja (što ne znači da se Burny tome
protivi, veoma je voljan sudionik).
Na putu kroz Norvešku dolinu, Jack Sawyer upravo zaustavlja svoj Dodge Ram ispred kuće
Henryja Leydena. Magla je ovdje rjeđa, ali su svjetla kamioneta ipak meke korone. Večeras će nastaviti
čitanje Sumorne kuće od sedmog poglavlja (Staza duhova), i nada se da će stići do kraja osmog (U kome
se govori o mnogim grijesima).
Obećao je, međutim, da će prije Dickensa poslušati najnovijeg kandidata Wisconsinskog Štakora
za hit tjedna, pjesmu pod naslovom Gimme Back My Dog grupe Slobherhone.
“Svakih pet godina pojavi se još jedna velika rock and roll pjesma , rekao mu je Henry preko
telefona, i Jack se može zakleti da je čuo Štakora kako vrišti na krajevima glasa njegova prijatelja,
probijajući se ondje na rubu tmine. “A ovo je velika rock and roll pjesma.”
"Ako ti tako kažeš”, odgovorio je Jack sumnjičavo. Njegova zamisao velike rock and roll pjesme
je Dionova Runaround Sue.
U prolazu Robina Hooda broj 16 (onom šećeru od obiteljske kućice), Marshall kleči na koljenima,
sa zelenim gumenim rukavicama, i riba pod. Još nosi Tylerovu kapu na glavi, i jeca.
U Holiday Trailer Parku, gavran Gorg cijedi otrov u uho Tansy Freneau. U solidnoj kući od cigala
u Ulici Herman gdje živi sa slatkom Sarom i jednako slatkim Davidom, Dale Gilbertson se sprema vratiti
u postaju, kretnji pomalo usporenih od dvije porcije pite s piletinom i zdjele pudinga od kruha. Zvonjava
telefona jedva ga iznenađuje. Predosjećao je, zar ne? Na telefonu je Debbi Anderson, i već iz njenih
prvih riječi zna da se nešto dogodilo.
Sluša, kimajući glavom i povremeno postavljajući pitanja. Njegova žena stoji na vratima kuhinje,
promatrajući ga zabrinutim očima. Dale se saginje i črčka po gornjoj strani kocke papira pokraj telefona.
Sarah prilazi i čita dva imena: Andy Railsback i M. Fine.
“Railsback je i dalje na vezi?” pita on.
“Da, na čekanju...”
“Poveži me.”
“Dale, ne znam da li ću znati.” Debbi zvuči neuobičajeno usplahireno. Dale na trenutak zatvara oči
i podsjeća se da to nije njen svakodnevni posao.
“Ernie još nije tamo?”
“Ne.”
“Tko je još tu?”
“Bobby Dulac... Mislim da je Dit također tu, tušira se...”
“Daj mi Bobbyja”, kaže Dale, i osjeća olakšanje pošto je čuo od Bobbyja da zna kako da ga brzo i
bezbolno poveže s Andyjem Railsbackom u kancelariji Mortyja Finea. Ova dvojica su otišla do sobe
314 na katu, i Mortyju je bio dovoljan jedan pogled na razbacane polaroide na dnu Potterova ormara.
Sada je jednako blijed kao Andy. Možda i bljeđi.
Ernie Therriault i Reginald “Doc” Amberson sreli su se na parkiralištu ispred policijske postaje.
Doc se upravo dovezao na svojem starom (ali savršeno očuvanom) Fat Boy Harleyju. Prijateljski se
pozdravljaju u magli. Ernie Therriault je još jedan policajac - tako nešto - ali ne brinite: posljednji je
163
kojega upoznajemo (dobro, tu je i onaj agent FBI-a koji jurca okolo, ali on u ovom trenutku nije važan;
trenutno je u Madisonu, a ionako je budala).
Ernie je vitak šezdesetpetogodišnjak, već dvanaest godina policajac u penziji, ali i dalje četiri puta
bolji policajac nego što će Arnold Hrabowski ikad biti. Mirovinu dopunjava noćnim dežurstvom u
FLPD-u (u posljednje vrijeme ne spava tako dobro, zahvaljujući problematičnoj prostati) petkom radi
kao čuvar u Prvoj wisconsinskoj banci, gdje u dva sata dolaze ljudi iz Wells Farga, a u četiri oni iz
Brinksa.
Doc je pljunuti Hells Angel, s dugačkom, prosijedom crnom bradom (koju ponekad upleće
vrpcama u stilu pirata Edwarda Teacha), i živi od toga što proizvodi pivo, ali se njih dvojica vrlo dobro
slažu. Prije svega zato što obojica prepoznaju inteligenciju onog drugog. Ernie ne zna je li Doc zaista
doktor, ali bi mogao biti. Možda je to u svoje vrijeme zaista bio.
“Ima li novosti?” pita Doc.
“Koliko ja znam, nema, prijatelju”, kaže Ernie. Jedan od članova Gromovite petorke dolazi svake
večeri da se raspita. Večeras je red na Doca.
“Smeta ti ako uđem s tobom?”
“Ne”, kaže Ernie. “Dok god poštuješ pravilo.”
Doc kima glavom. Neki drugi članovi Petorke pizde zbog pravila (naročito Sonny, koji pizdi zbog
svega i svačega), ali ga se Doc pridržava: šalica kave ili pet minuta, što god bude prvo, pa put pod noge.
Ernie, koji je vidio puno pravih Hells Angela tijekom sedamdesetih, dok je bio policajac u Phoenixu,
cijeni strpljenje koje su pokazali Nosonja St. Pierre i njegova ekipa. Ali oni nisu Hells Angels, naravno,
niti Pagans ili Beasts on Bikes. Ernie ne zna točno što su, ali zna da slušaju Nosonju, i pretpostavlja da
je Nosonjino strpljenje na izmaku. Ernie zna da bi njegovo dosada bilo.
“Upadaj, onda”, kaže Ernie, pljesnuvši ljudinu po ramenu. “Da vidimo što se kuha.”
Dosta toga, ispostavlja se.
Dale otkriva da je sposoban razmišljati brzo i jasno. Onaj prijašnji strah je nestao, dijelom zbog
toga što se zajeb već dogodio i što mu je slučaj - službeno, barem - već oduzet, ali uglavnom zato što
zna da može pozvati Jacka kada zatreba, i da će se Jack odazvati. Jack je njegov pojas za spašavanje.
Sluša Railsbackov opis polaroida - tek da starog pusti da se ispuše i primiri - a onda postavlja
pitanje o dvije fotografije na kojima je dječak. "Žuta", odgovara Railsback bez oklijevanja. “Majica je
bila žuta. Vila na njoj piše Kiwanis. Ništa više. Od... od krvi...” kaže da razumije, i govori Railsbacku
da će im se uskoro pridružiti od njegovih pozornika.
Čuje se zvuk koji odaje da slušalica prelazi iz ruke u ruku, a zatim čuje Finea - tipa kojeg poznaje
i o kojemu nema naročito dobro mišljenje. "Što ako se vrati, šefe? Što ako se Potter vrati u hotel?”
"Vidiš li predvorje s tog mjesta?”
"Ne." Tvrdoglavo. “U kancelariji smo. Rekao sam vam to.”
"Onda idi na recepciju. Ponašaj se zaposleno. Ako se vrati...”
"Ne pada mi na pamet da to napravim. Da ste vidjeli one slike, ne bi ni vama."
“Ne moraš mu reći ni riječ”, kaže Dale. “Samo nazovi ako prođe.”
“Ali...”
“Spuštaj slušalicu, gospodine. Imam brdo posla.”
Sarah je u međuvremenu spustila ruku na muževo rame. Dale spušta slobodnu šaku preko njezine.
Čuje škljocanje u uhu, dovoljno glasno da zvuči iznervirano.
“Bobby, slušaš li?”
“Tu sam, šefe. Tu su i Debbi i Dit. A, upravo je ušao i Ernie.” Spušta glas. “S njim je jedan od onih
motorista. Onaj kojeg zovu Doc.”
Dale grozničavo razmišlja. Ernie, Debbi, Dit i Bobby: svi u uniformi. Nisu ono što mu treba.
Odjednom donosi odluku i kaže: “Daj mi čupavca.”
"Što?”
164
“Čuo si me.”
Trenutak kasnije ima na vezi Doca Ambersona. “Hoćeš pomoći da uhapsimo govnara koji je ubio
Nosonjinu malu?”
“Naravno, jebote.” Nema oklijevanja.
“U redu: ništa ne pitaj, i ne traži da ponavljam.”
“Slušam”, kaže Doc trijezno.
“Reci pozorniku Dulacu da ti da plavi mobitel iz spremišta za dokazni materijal, onaj što smo uzeli
od narkomana koji je zbrisao. Znat će na koji mislim.”
Ako netko pokuša okrenuti zvjezdicu-69 da bi utvrdio odakle dolazi poziv, neće ga moći povezati
s postajom. Njega su ionako skinuli sa slučaja.
“Plavi mobitel.”
“Otići ćeš pješice do Luckyjeve taverne, vrata do hotela Nelson.”
“Tu mi je motor...”
“Ne. Pješice. Uđi u lokal. Kupi srećku. Trebaš prepoznati visokog, mršavog čovjeka prosijede
kose, ima oko sedamdeset godina, maslinaste hlače, a vjerojatno i maslinastu košulju. Najvjerojatnije je
sam. Voli sjediti između džuboksa i hodničića koji vodi do zahoda. Ako je tamo, zovi u postaju. Samo
okreni 911. Jesi li sve razumio?”
“Aha.”
“Kreći. Pokreni se, Doktore.”
Doc se ne zamara pozdravljanjem. Trenutak kasnije, ponovo se javlja Bobby Dulac. “Što ćemo mi
raditi, Dale?”
“Ako je on tamo, hvatamo kučkinog sina”, kaže Dale. I dalje gospodari sobom, ali osjeća kako mu
puls ubrzava, sve jače i jače. Svijet oko njega jasan je kako nije bio još od prvog ubojstva. Osjeća svaki
prst ženine ruke na ramenu. Osjeća miris njene šminke i laka za kosu. “Zovi Toma Lunda. I pripremi tri
pancirke.” Zašuti, pa kaže: “Bolje četiri.”
“Zvat ćete Hollywooda?”
“Da,” kaže on, “ali ga nećemo čekati.” S tim riječima prekida vezu. Budući da osjeća želju da
potrči, trenutak mimo stoji. Duboko udiše. Ispušta zrak, pa ponovo udiše.
Sarah ga steže za ruku. “Čuvaj se.”
“O, da”, kaže Dale. “Možeš se kladiti u to.” Kreće prema vratima.
“Što je s Jackom?” pita ona.
“Zvat ću ga iz auta”, kaže on u hodu. “Uz Božju pomoć, imat ćemo ga iza rešetaka prije nego što
Jack stigne na pola puta do postaje.”
Pet minuta kasnije, Doc stoji za šankom kod Luckyja, slušajući kako Trace Adkins pjeva I Left
Something Turned On at Home i grebući instant-srećku wisconsinske lutrije.
Pokazuje se da je srećka dobitna - deset dolara - ali je Docova pažnja usredotočena na džuboks.
Malo trese čupavom glavom, kao da zaista uživa u ovom primjeru zdravoseljačkog veselja.
Čovjek kojega traži sjedi za stolom u kutu, s tanjurom špageta ispred sebe (umak je crven kao krv
iz nosa) i vrčem piva pri ruci: visok iako sjedi mršav, lica izbrazdanog borama i nalik na mrkog psa-
tragača, s prosijedom kosom uredno začešljanom unatrag. Doc mu ne vidi košulju zato što je za ovratnik
zataknuo ubrus, ali je dugačka noga koja strši ispod stola u maslinastoj nogavici.
Kada bi bio potpuno siguran da je to smrdljivi koljač djece koji je ubio Amy, Doc bi bez oklijevanja
izvršio građansko uhićenje - i to izrazito grubo građansko uhićenje. Jebeš murjake i njihovo čitanje
prava. Ali tip je možda samo svjedok, ili sudionik, ili tako nešto.
Uzima kusur od šankera, odbija poziv da ostane na pivu, i izlazi u maglu. Deset koraka uzbrdo,
vadi mobitel iz džepa i kuca 911. Ovaj put se javlja Debbi.
“Tamo je”, kaže Doc. “Što sad?”
165
“Donesi telefon”, kaže ona, i prekida vezu.

“E pa, najljepše se jebi”, kaže Doc blago. Namjerava, međutim, biti dobar dečko. Igrat će po
njihovim pravilima. Ali tek pošto učini jednu stvar...
Okreće drugi broj na plavom telefonu (koji treba obaviti još jedan posao prije nego što zauvijek
napusti našu priču) i javlja mu se Medvjedica. “Daj mi ga, slatkice”, kaže on, nadajući se da mu neće
reći da je Nosonja otišao do Sand Bara. Ako Nosko ikada ode tamo sam, to može biti samo zbog jedne
stvari. Loše stvari.
No trenutak kasnije čuje Nosonjin glas - promukao, kao da je plakao. “Da? Što je?”
“Okupi ih i dovuci tu debelu guzicu na parkiralište policijske postaje”, kaže mu Doc. “Nisam sto
posto siguran, al’ mislim da se spremaju pritisnuti govnara. Moguće je da sam ga čak vidio...”
Nosonja je zbrisao prije nego što je Doc uspio odvojiti telefon od uha i pritisnuti OFF. Stoji u
magli, gledajući uzbrdo u mutna svjetla murije, pitajući se zašto nije rekao Nosonji da ga on i momci
pričekaju ispred Luckyja. Čini mu se da zna odgovor. Ako Nosonja stigne do starog prije murjaka, oni
špageti bi starom mogli biti posljednji obrok.
Možda je bolje pričekati.
Pričekati i vidjeti.
Na Ulici Herman nema ničeg osim fine magle, ali se juha zgušnjava gotovo odmah pošto je Dale
skrenuo nizbrdo. Uključuje pozicije, ali nisu dovoljne. Pali i kratka svjetla, a onda zove Jacka. Čuje
početak snimljene poruke, prekida vezu i okreće broj tetka Henryja. Ujo Henry se javlja. Dale u pozadini
čuje zavijajući zvuk gitare i nekoga kako do besvijesti ponavlja, režeći: “Vrati mi mog psa!"
“Da, upravo je došao”, potvrđuje Henry. “Trenutno smo u fazi slušanja glazbenih noviteta. Poslije
slijedi literatura. Stigli smo do prekretnice u Sumornoj kući - Chesney Wold, Staza duhova, gospođa
Rouncewell, tako to - pa ako nije ništa hitno..."
“Je. Daj ga odmah, ujo.”
Henry uzdiše. “Oui, mon capitaine."
Trenutak zatim već razgovara s Jackom, koji naravno odmah pristaje doći. To je dobro, ali se šefu
policije French Landinga reakcije njegova prijatelja čine malčice neobične. Ne, Jack ne želi da Dale
odlaže hapšenje dok se on ne pojavi. Lijepo od njega što pita, kao i to što mu je sačuvao pancirku (dio
blaga kojim su FLPD i tisuće drugih malih policijskih postaja bile zasute u Reaganovo doba), ali Jack
vjeruje da Dale i njegovi ljudi mogu bez većih problema uhititi Georgea Pottera.
Stvar je u tome što Jack Sawyer zvuči kao da ga George Potter slabo zanima. Isto vrijedi za one
jezive fotografije, iako su gotovo sigurno vjerodostojne; Railsback je identificirao žutu majicu Johnnyja
Irkenhama s logom Kiwanisove male lige, pojedinost koja nikada nije bila objavljena. Čak je ni onaj
odurni Wendell Green nikada nije iščeprkao.
Ono za što Jack pita - ne jednom već nekoliko puta - jest čovjek kojega je Andy Railsback vidio u
hodniku.
“Plavi ogrtač, jedna papuča, i to je sve što znam!” Dale konačno mora priznati. “Isuse, Jack, kakve
to veze ima? Slušaj, moram prekinuti.”
“Pa-pa”, odgovara Jack prilično spokojno, i isključuje se.
Dale skreće na parkiralište u magli. Vidi Ernieja Therriaulta i onog motorista-pivara kojeg zovu
Doc kako stoje ispred sporednog ulaza i razgovaraju. Tek su nešto više od sjenki u plovećoj magli.
Dale se nakon razgovora s Jackom osjeća vrlo uznemireno, kao da je (glupav kakav je) negdje
usput previdio ključeve i tragove koji čovjeka bodu u oko. Ali kakve ključeve? I kakve, za ime Božje,
tragove? Njegov nemir sada je začinjen i mrvicom prijezira prema sebi. A možda prepametni tipovi kao
što je Jack Sawyer jednostavno ne mogu povjerovati u očigledno. Možda tipove kao što je on uvijek
više zanima pseto koje ne laje. Magla je dobar prijenosnik zvuka i Dale na pola puta do sporednog
ulaza u postaju čuje riku pokretanja motora dolje pokraj rijeke. Dolje u Čavlarskoj cesti.
“Dale”, kaže Ernie. Kima glavom u znak pozdrava kao da je ovo večer kao svaka druga.
166
“Hej, šefe”, pridružuje se Doc. Puši cigaretu bez filtera, Daleu se čini da je Pall Mali ili
Chesterfield. Jak mi je to doktor, razmišlja Dale. “Ako dozvolite da drsko i pogrešno citiram
Misterogersa24,” kaže Doc, “divna je večer u susjedstvu. Što vi mislite?”
“Pozvao si ih”, kaže Dale, trgnuvši glavom u smjeru zvuka motocikala. Dva para farova skreću na
parkiralište. Dale vidi da za volanom prvog auta sjedi Tom Lund. Drugo vozilo je sasvim sigurno
privatni automobil Dannyja Tchede. Vojska se ponovo okuplja. Valjda ovaj put neće biti kataklizmičkih
pizdarija. Bilo bi bolje. Ovaj put možda igraju za sve pikule.
“Pa, ne bih mogao izravno odgovoriti na to,” kaže Doc, “ali bih vas pitao, da su to vaši prijatelji,
što biste učinili?”
“Istu prokletu stvar”, kaže Dale i ulazi u zgradu.
Henry Leyden ponovo poslušno sjedi na prednjem sjedištu Rama. Večeras je odjeven u bijelu
košulju otkopčana ovratnika i plave platnene hlače uskih nogavica. Vitak kao maneken, srebrne kose
začešljane unatrag. Je li Sydney Carton izgledao otmjenije kada je išao na giljotinu? Čak i u mašti
Charlesa Dickensa? Jack sumnja u to.
“Henry...”
“Znam”, kaže Henry. “Da sjedim ovdje u kabini kao dobar dečko dok me ne pozovu.”
“Sa zaključanim vratima. I nemoj reći oui, mon capitaine. Ta ti se već Klizala.”
“Kako zvuči primljeno?"
“Dobro.”
Magla se zgušnjava dok se približavaju gradu, i Jack obara farove - duga svjetla u ovom sranju
nisu ni od kakve koristi. Baca pogled na sat na komandnoj ploči: 7:03 navečer. Stvari se zahuktavaju.
Više radi, manje misli - Jackov recept za duševno zdravlje.
“Uvest ću te unutra čim stave Pottera iza brave.”
“Ne očekuješ da će imati problema s tim, zar ne?”
“Ne”, kaže Jack, i mijenja temu. “Znaš, iznenadio si me onom stvari od Slobberbonea." Ne da mu
se da je nazove pjesmom, pošto je odslušao pjevača kako iz petnih žila vrišti riječi. “Baš je bila dobra.”
“Stvar je dobra zbog solo-gitare”, kaže Henry, preuzevši Jackovu rezerviranu upotrebu riječi.
“Iznenađujuće je profinjena. Obično je najviše čemu se možeš nadati zarazna melodija.” Spušta prozor
sa svoje strane izviruje u maglu pa ponovo uvlači glavu. Istim razgovornim tonom primjećuje: “Čitav
grad smrdi.”
“To je zbog magle. Izvlači smrad iz rijeke.”
“Ne,” odgovara Henry bez okolišanja, “zaudara na smrt. Osjećam je, a mislim da je i ti osjećaš,
iako možda ne nosom.”
“Osjećam”, priznaje Jack.
“Potter nije onaj pravi.”
“Mislim da nije.”
“Čovjek kojega je Railsback vidio podmetnuo je kukavičje jaje.”
“Čovjek kojega je Railsback vidio bio je skoro sigurno Ribar.”
Neko vrijeme se voze u tišini.
“Henry?”
“Primljeno.”
“Koja je za tebe najbolja stvar? Najbolja stvar i najbolja pjesma?”
Henry razmišlja o tome. “Shvaćaš li koliko je to osobno pitanje?”
“Da.”
Henry još malo razmišlja, pa kaže: “Sturdast, možda. Hoagy Carmichael. A za tebe?”
Čovjek za volanom šuti, vraćajući se u mislima sve do vremena kada je Jackyju bilo šest godina.
Njegov otac i ujak Morgan bili su zaljubljenici u džez, njegova majka imala je jednostavniji ukus. Sjeća
167
se da je cijelo jedno beskrajno ljeto u LA-u puštala jednu te istu melodiju, sjedeći i gledajući kroz prozor
i pušeći. Tko je ta gospođa koja pjeva, mama? pita Jacky, a njegova majka odgovara: Patsy Cline.
Poginula je u zrakoplovnoj nesreći.
"Crazy Arms”, progovara Jack. “Verzija Patsy Cline. Napisali su je Ralph Mooney i Chuck Seals.
Najbolja stvar. Najbolja pjesma.”
Henry do kraja vožnje ne progovara ni riječ. Jack plače.
Henry osjeća miris njegovih suza.
Hajmo promotriti širu sliku, kao što bi neki, recimo, političar bez sumje rekao. Gotovo moramo,
zato što su se stvari počele poklapati. Dok Nosonja i ostatak Gromovite petorke stižu na parkiralište
FLPD-a nedaleko od Ulice Sumner, Dale, Tom Lund i Bobby Dulac - glomazni u pancirkama - parkiraju
vozila ispred Luckyjeve taverne. Ostavljaju ih na ulici jer Dale želi imati dovoljno prostora da širom
otvori zadnja vrata patrolnog vozila da bi što brže ubacili Pottera na zadnje sjedište. Dit Jesperson i
Danny Tcheda su u hotelu Nelson, gdje će oblijepiti vrata sobe 314 žutom trakom na kojoj piše
POLICIJSKA ISTRAGA. Kada to budu obavili, naređeno im je da dovezu Andyja Railsbacka i Mortyja
Finea u policijsku postaju. U postaji, Ernie Therriault zove pripadnike WDP-a, Browna i Blacka, koji
trebaju stići kada sve bude gotovo... i ako budu pizdili zbog toga, tim bolje. U Sand Baru, Tansy Freneau,
mrtvog pogleda, upravo je izvukla utikač džuboksa iz zida, ušutkavši Wallflowerse. Slušajte
me svi! uzvikuje glasom koji nije njen. Uhvatili su ga! Uhvatili su smrdljivog djecoubojicu! Ime mu je
Potter! Do ponoći će ga prebaciti u Madison, i oko nešto ne poduzmemo, neki mudrijaški advokat će
mu do sljedećeg ponedjeljka pomoći da izađe! TKO MI HOĆE POMOĆI DA UĆINIM NEŠTO U VEZI
TOGA?” Nastaje trenutak tišine... a onda počinje urlanje. Što nafiksani - što pijani posjetitelji Sand
Bara točno znaju što trebaju poduzeti u vezi toga. U međuvremenu, Jack i Henry, koje magla nije
ometala sve do grada, skreću na parkiralište ispred policijske postaje odmah iza Gromovite petorke, koja
je ostavila motore u ravnini s privatnim automobilima policajaca. Vijest o predstojećem hapšenju
proširila se kao vatra kroz suhu travu. Unutra, jedan od Daleovih ljudi - nije važno koji poimence -
primjećuje plavi mobitel koji je Doc upotrijebio ispred Luckyja. Policajac ga hitro uzima i povlači se u
sobičak obilježen kao SPREMIŠTE ZA DOKAZNI MATERIJAL.
U svratištu Kod hrasta, gdje se smjestio dok izvještava o slučaju Ribara, Wendell Green se
smrknuto opija. Usprkos tri dupla viskija, vrat ga i dalje boli na mjestu gdje je onaj šupak od motorista
prekinuo remen fotoaparata, a trbuh od mučkog udarca koji mu je zadao holivudski šupak. Najviše ga
bole, ipak, ponos i novčanik. Sawyer je sakrio dokaze, i to je sigurno kao što govno smrdi. Wendell je
sve skloniji povjerovati da Sawyer je Ribar... ali kako da dokaže i jedno i drugo kad nema film? Kada
ga šanker obavještava da ima telefonski poziv, Wendell mu je spreman odbrusiti da si ga nabije u guzicu.
Ali on je profesionalac, dovraga. profcsionalni lovac na vijesti, i zato odlazi do šanka i javlja se na
telefon.
“Green”, reži.
“Zdravo, šupčino”, kaže policajac s plavim mobitelom. Wendell još ne zna da je njegov sugovornik
policajac, već smatra da je to neki veseli zajebant koji mu troši dragocjeno vrijeme za opijanje. “Bi li za
promjenu objavio dobru vijest?”
“Dobre vijesti ne prodaju novine, prijatelju.”
“Ova hoće. Uhvatili smo ga.”
“Što?” Usprkos tri dupla, Wendell Green je odjednom najtrjezniji čovjek na svijetu.
“Jesi gluh?” Njegov sugovornik se očigledno naslađuje, ali Wendella Greena više nije briga.
“Uhvatili smo Ribara. Ne državni ili savezni, već mi. Ubojica se zove George Potter. Sedamdeset i kusur
godina. Građevinar u penziji. Imao je polaroide sve troje ubijene djece. Ako požuriš, možda stigneš na
vrijeme da snimiš kako ga Dale privodi.”
Ova pomisao - ova blistava pomisao - eksplodira u glavi Wendella Greena kao vatromet. Takva
fotka vrijedila bi pet puta više od snimke leša male Irme, zato što bi je htjeli i ugledni časopisi. I
televizije! A da ne smetnemo s uma i ovo: što bi bilo kad bi netko upucao zlikovca dok ga
168
šerif Dillon24 privodi? S obzirom na raspoloženje u gradu, to uopće nije nemoguće. Wendell se prisjeća,
nakratko i u jarkom svjetlu, Leeja Harveyja Oswalda kako se drži za trbuh, usta otvorenih u smrtnome
hropcu.
“Tko je to?” pita.
“Pozornik Jebeno Uslužni”, kaže glas s druge strane, i prekida vezu.
U Luckyjevoj taverni, Patty Loveless obavještava okupljene (starije od gostiju Sand Bara, i
kudikamo manje zainteresirane za bezalkoholne supstance) da je nezadovoljna cura i da njen traktor
nema tko pogurati. George Potter je pojeo svoje špagete, uredno savio ubrus (koji je na kraju uhvatiti
samo jednu kap crvenog umaka), i ozbiljno se posvetio pivu. Budući da sjedi blizu džuboksa, ne
primjećuje da se soba utišala zbog ulaska trojice ljudi, od kojih je samo jedan u uniformi, premda su sva
trojica naoružana i nose nešto što jako sliči na pancirne prsluke.
“George Potter?” javlja se netko, i George diže pogled. S čašom u jednoj ruci i vrčem u drugoj,
laka je meta.
“Da, pa što?” pita, ali ga na to grabe za nadlaktice i podižu sa stolice.
Udara koljenima o rub stola i prevrće ga. Tanjur od špageta i vrč odlijeću na pod. Tanjur se razbija.
Načinjen od debelog stakla, vrč ostaje čitav. Ženski glas vrišti. Muški glas kaže: “Čovječe!” glasom
tihim i punim poštovanja.
Potter još trenutak ne ispušta djelomično napunjenu čašu, a onda mu Tom Lund izbija potencijalno
oružje iz ruke. Sekundu kasnije, Dale Gilbertson škljoca lisicama, i pritom ima vremena da pomisli da
je to najugodniji zvuk koji je u životu čuo. Njegov traktor je konačno netko pogurao.
Ovaj posao je svjetlosne godine daleko od onog fijaska Kod Eda; ovo je obavljeno glatko i uredno.
Manje od deset sekundi otkako je Dale postavio ono jedino pitanje: “George Potter?” - osumnjičeni je
već izveden u maglu. Tom ga drži za jedan lakat, Bobby za drugi. Dale još vergla Mirandu, zvučeći kao
aukcionar na amfetaminima, a donovi Georgea Pottera nijednog trenutka ne dodiruju pločnik.
Jack Sawyer je u punoj mjeri živ po prvi put otkako mu je bilo dvanaest godina i vozio se natrag
iz Kalifornije u Cadillacu Eldorado, s vukodlakom za volanom. Predosjeća da će kasnije skupo platiti
za ovu uskrsnutu oštrinu osjetila, ali se nada da će, kada dođe vrijeme, stisnuti zube i nekako to
pregrmjeti. Zato što mu se ostatak života koji je vodio kao odrasla osoba čini tako siv.
Stoji pokraj svojeg kamioneta, gledajući Henryja u kabini. Zrak je vlažan već naelektriziran
uzbuđenjem. Čuje kako plavo-bijele svjetiljke na parkiralištu crvče, kao da se nešto prži na vrelom ulju.
“Henry.”
“Prisutan.”
“Znaš li himan Amazing Grace!"
“Naravno. Svi znaju Amazing Grace."
Jack kaže: “Slijep bijah, ali sada vidim.’ Sad razumijem što to znači."
Henry okreće slijepo, zastrašujući inteligentno lice prema Jacku. Smiješi se. To je drugi najslađi
osmijeh koji je Jack ikada vidio. Prvo mjesto i dalje pripada Vuku, onom dragom prijatelju iz njegove
lutalačke dvanaeste jeseni. Dobri stari Vuk, koji je sve volio baš ovdje i sada.
“Vratio si se, zar ne?”
Stojeći na parkiralištu, naš stari prijatelj razvlači usta u osmijeh. “Jack je opet tu, definitivno.”
“Onda idi i učini ono zbog čega si se vratio”, kaže Henry.
“Hoću da podigneš prozore.”
“I da ne mogu čuti? Mislim da to ne dolazi u obzir”, odgovara mu Henry ljubazno.
Stiže još policajaca, i ovaj put plava svjetla čelnog vozila sijevaju, a sirena zavija. Jack u tom zvuku
čuje slavljeničke note i zaključuje da nema vremena da stoji i prepire se s Henryjem oko prozora.
24
Šerif Matt Dillon je fiktivni lik iz nekada popularne američke radijske i televizijske serije Gunsmoke. Nap. prev.
169
Kreće prema sporednom ulazu policijske postaje i dva plavo-bijela reflektora bacaju na zid magle
njegovu udvostručenu sjenku, jednu tamnu glavu na sjever, a drugu na jug.
Honorarni policajci Holtz i Nestler zaustavljaju vozilo iza onog s Gilbertsonom, Lundom, Dulacom
i Potterom. Holtz i Nestler nam nisu naročito važni. Sljedeći po redu su Jesperson i Tcheda, s
Railsbackom i Mortonom Fineom na zadnjem sjedištu (Morty se žali na nedostatak prostora za koljena).
Railsback nam je važan, ali može pričekati. Sljedeće vozilo koje stiže na parkiralište - ah, ovo je
zanimljivo, iako nije sasvim neočekivano: izubijana crvena Toyota Wendella Greena, s dotičnim za
volanom. Oko vrata mu visi rezervni fotoaparat, Minolta koja će slikati sve dok Wendell bude pritiskao
dugme. Nema nikoga iz Sand Bara - bar zasada - ali još jedno vozilo čeka na red da skrene na već
prilično popunjeno parkiralište. To je diskretno zeleni Saab s naljepnicom POLICIJSKA SILA na lijevoj
strani i drugom, ZAGRLJAJI, A NE DROGE, na desnoj. Za upravljačem Saaba, naizgled ošamućen, ali
odlučan da učini pravu stvar (koja god to bila), sjedi Arnold “Mahniti Mađar” Hrabowski.
Gromovita petorka stoji poredana uz cigleni zid policijske postaje. Nose identične prsluke od
trapera sa zlatnim brojem pet na lijevoj strani grudi. Pet pari mesnatih ruku prekriženo je preko petero
širokih prsa. Doc, Kaiser Bill i Sonny nose kosu vezanu u debele repove. Miševa je večeras upletena u
pletenice. Nosonjina se rasipa preko ramena, tako da Jacka podsjeća na Boba Segera 25 u najboljim
danima. Svjetlucaju naušnice. Na ogromnim bicepsima poigravaju tetovaže. “Armand St. Pierre”,
obraća se Jack onom najbliže vratima. “Jack Sawyer. Sjećaš se, Kod Eda?” Pruža ruku, i nije iznenađen
vidjevši da je Nosonja samo promatra. Jack se prijatljski osmjehuje. “Puno si pomogao tamo. Hvala.”
Nosko samo šuti.
“Misliš da će biti problema prilikom privođenja uhićenog?” pita Jack, tonom kao da pita misli li
Nosonja da će poslije ponoći biti kiše.
Nosonja gleda preko Jackova ramena kako Dale, Bobby i Tom izvlače Georgea Pottera sa zadnjeg
sjedala patrolnog automobila i žurno ga odvode prema sporednom ulazu. Wendell Green diže fotoaparat,
ali u tom trenutku biva snažno odgurnut od Dannyja Tchede, koji nema čak ni zadovoljstvo da vidi s
kojim se to šupkom sudario. ‘“Ej, pripazi, majmune”, oči Wendell.
Nosonja u međuvremenu Jacku poklanja - ako je to prava riječ - kratak, hladan pogled. “Pa sad”,
kaže. “Vidjet ćemo kako će ispasti, zar ne?”
“Svakako hoćemo”, slaže se Jack. Zvuči gotovo sretno. Gura se između Miša i Kaisera Billa,
praveći si mjesto: Gromovita petorka plus jedan. I možda zato što osjećaju da ih se ne boji, dva grmalja
mu prave mjesto. Jack prekriži ruke na prsima. Da ima prsluk, naušnicu i tetovažu, potpuno bi se
uklopio.
Uhapšenik i njegovi čuvari brzo savladavaju razdaljinu između automobila i zgrade. Trenutak prije
nego što će ući, Nosonja St. Pierre, duhovni vođa Gromovite petorke i otac male Amy, kojoj su pojedena
jetra i jezik, staje ispred vrata. Ruke su mu i dalje prekrižene. Na bezdušnoj svjetlosti reflektora na
parkiralištu, njegovi masivni bicepsi su plave boje.
Bobby i Tom odjednom izgledaju kao da imaju laganu groznicu. Dale kao da je od kamena. A Jack
se i dalje blago smiješi, mirno prekriženih ruku, i čini se kao da istovremeno gleda svuda i nikuda.
“Miči mi se s puta, Nosonjo”, kaže Dale. “Hoću privesti ovog čovjeka.”
A George Potter? Izgleda li ošamućeno? Pomireno sa sudbinom? Oboje? Teško je reći. Ali kada
se Nosonjine zakrvavljene plave oči sretnu s njegovima, ne spušta pogled. Iza njega, masa okupljena na
parkiralištu se utišava. Stojeći između Dannyja Tchede i Dita Jespersona, Andy Railsback i Morty Fine
zijaju. Wendell Green podiže fotoaparat i zaustavlja dah kao snajperist kojem se posrećilo da uhvati na
nišan - ali samo za jedan metak - zapovijedajućeg generala.
“Jesi li ti ubio moju kćer?” pita Nosonja. Blago izgovoreno pitanje nekako je strašnije od bilo kojeg
urlika, i ljudi kao da prestaju disati. Dale nepomično stoji. U ovom trenutku čini se sleđen kao i svi
ostali. Ljudi iščekuju, a jedini zvuk je prigušen, tužan zov sirene nekog brodića u magli na rijeci.
25
Američki rock glazbenik. Nap. prev.
170
“Gospodine, nikad nikoga nisam ubio”, kaže Potter. Govori tiho i bez naglašavanja. Iako nije
očekivao da će čuti nešto drugo, ove riječi ipak pogađaju Jacka u srce. U njima ima neočekivanog bolnog
ponosa. George Potter kao da govori u ime svih izgubljenih dobrih ljudi na svijetu.
“Pomakni se, Nosonjo”, kaže Jack blago. “Ne želiš ozlijediti ovog čovjeka.”
Odjednom ne više toliko siguran u sebe, Nosonja se zaista pomiče u stranu. Prije nego što Dale
uspijeva pokrenuti svojeg uhićenika, bučan veseo glas - mogao bi biti Wendellov - dovikuje: “Hej! Hej,
Ribare! Nasmiješi se!”
Svi, a ne samo Potter, se osvrću. Zato što moraju: onaj uzvik bio je prodoran poput noktiju koji se
polako vuku po školskoj ploči. Bijeli bljesak osvjetljava parkiralište u magli - jedan! dva! tri! četiri! - i
Dale odjednom reži: “E, da me jebeš! Hajmo, dečki! Jack! Jack, trebam te!”
Iza njih, jedan od preostalih policajaca dovikuje: “Dale! Da lovim gnjidu?”
“Ostavi ga na miru!” viče Dale i probija se unutra. Tek pošto su se vrata zatvorila za njim i pošto
se našao u hodniku s Jackom, Tomom i Bobbyjem, postaje mu jasno koliko je bio siguran da će mu
Nosonja jednostavno preoteti starca. I slomiti mu vrat ko piceku.
“Dale?” Debbi Anderson nesigurno doziva s polovice stubišta. “Je sve u redu?”
Dale gleda u Jacka, koji i dalje stoji prekriženih ruku i s onim osmijehom.
“Mislim da je”, kaže Dale. “Zasad.”
Dvadeset minuta kasnije, Jack i Henry (ovaj posljednji gospodin doveden je iz kamioneta, i dalje
dobro raspoložen) sjede u Daleovoj kancelariji. Iza zatvorenih vrata, glavna se prostorija prolama od
bučna razgovora i smijeha: skoro svi pripadnici policije French Landinga su tamo, i atmosvera je kao
na novogodišnjem slavlju. Čuju se povremeno klicanje i zvuci koji mogu potjecati samo od toga što se
momci (i djevojke) u plavom u olakšanju i pobjednički pljeskaju dlanom o dlan. Dale će uskoro prekinuti
to glupiranje, ali ih trenutno pušta da rade što hoće. Razumije kako se osjećaju, iako se sam više ne
osjeća tako.
George Potter je uveden i strpan u ćeliju na katu da malo razmisli o svemu. Brown i Black iz
državne policije su obaviješteni i dolaze. Zasada je to sasvim dovoljno. Što se tiče likovanja... pa, nešto
u osmijehu i odsutnu pogledu njegova prijatelja ukazalo mu je da valja pričekati.
“Nisam vjerovao da ćeš Nosonji dozvoliti da ima svoj trenutak”, kaže Jack. “Dobro je što jesi.
Moglo je biti nevolje ovdje u River Cityju da si mu stao na put.”
“Pretpostavljam da je to zato što mi je sada jasnije kako mu je”, odgovara Dale. “Večeras sam na
trenutak izgubio klinca iz vida, i to me nasmrt prestrašilo.”
“Davida?” uzvikuje Henry, nagnuvši se naprijed. “Je li David dobro?”
“Je, ujo Henry, Dave je dobro.”
Dale uzvraća pogled čovjeku koji živi u kući njegova oca. Sjeća se kako je to bilo kada je Jack prvi
put vidio Thornberga Kinderlinga. Dale je tada poznavao Jacka tek devet dana - dovoljno dugo da stekne
pozitivan dojam, ali nedovoljno da shvati koliko je Jack Sawyer izuzetan. Bilo je to onog dana kada je
Janna Massengale u Točionici rekla Jacku za onaj pokret koji Kinderling izvodi kada popije koju, ono
stiskanje nosnica s dlanom okrenutim van.
Kada su se zaustavili na parkiralištu policijske postaje poslije razgovora s Jannom, u Daleovu
privatnom automobilu koji je vozio tog dana, dodirnuo je Jacka po ramenu u trenutku kada se ovaj
spremao izaći iz kabine. “Izgovoriš li ime, prije večere ćeš vidjeti lice onoga kome to ime pripada, imala
je običaj reći moja majka.” Pokazao je prema Drugoj ulici, gdje je ćelav čovjek širokih ramena upravo
izašao iz trafike s novinama ispod mišice i kutijom cigareta u ruci. “Eno Thornberga Kinderlinga,
glavom i bradom.”
Jack se bez riječi nagnuo naprijed, zagledavši se najoštrijim (i vjerojatno najnemilosrdnijim)
pogledom koji je Dale u životu vidio.
“Da ga zaustavim?” upitao je Dale.
“Ne. Mir.”
Jack je nastavio sjediti s jednom nogom u Daleovu autu i drugom vani, nepomičan, stisnutih očiju.
Koliko je Dale mogao vidjeti, vjerojatno nije ni disao.
171
Jack je promatrao Kinderlinga kako otvara kutiju, istresa jednu cigaretu, stavlja je u usta i prinosi
upaljač. Promatrao je Kinderlinga kako baca pogled na naslovnu stranu Heralda i polako kreće prema
svom autu, Subaruu s pogonom na sva četiri kotača. Promatrao ga je kako ulazi. Promatrao ga je kako
se odvozi. U tom trenutku Dale je shvatio kako i sam zadržava dah.
“Pa?” upitao je kada se Kinderling-mobil više nije vidio. “Što mislite?"
A Jack je rekao: “Mislim da je to naš čovjek.”
Samo što je Dale znao da to nije sasvim točno. Već je tada znao. Jack je rekao mislim samo zato
što su on i šef policije u French Landingu, Dale Gilbertson i dalje bili na “vi”, usred odmjeravanja i
upoznavanja. Riječ je zapravo značila znam. I mada je to bilo nemoguće, Dale mu je potpuno vjerovao.
A sada, u svojoj kancelariji, sjedeći za stolom nasuprot Jacku - svomu nevoljnu, ali zastrašujuće
darovitu pomoćniku - Dale pita: “Što misliš? Je li to bio on?”
“Daj, Dale, kako mogu...”
“Ne trati mi vrijeme, Jack, zato što one guzice iz WDP-a mogu svakog časa stići i odvući Pottera
daleko preko brda. Znao si da je Kinderling taj onog časa kada si ga vidio, a bio si pola bloka daleko od
njega. Dok sam ga privodio, Potter ti je bio dovoljno blizu da mu prebrojiš dlake u nosu. Zato te pitam:
što misliš?”
Jack je, mora mu se priznati, brz. Pošteđuje ga neizvjesnosti i jednostavno zadaje udarac. “Ne”,
kaže. “Nije Potter. Potter nije Ribar.”
Dale zna da Jack vjeruje u ovo - znao je to već po izrazu njegova lica - ali ipak nije ugodno čuti.
Zavaljuje se u naslon, razočaran.
“Dedukcija ili intuicija?” pita Henry.
“Oboje”, kaže Jack. “I ne gledaj me kao da sam ti zaskočio majku, Dale. Možda ipak imaš ključ za
ovu stvar.”
”Railsback?”
Jack vrti dlanom - možda je, možda nije. “Railsback je vjerojatno vidio ono što je Ribar htio da
vidi... mada je jedna papuča zanimljiv detalj, i htio bih pitati Railsbacka o tome. Ali ako je gospodin
Jedna Papuča bio Ribar, zašto bi odveo Railsbacka - i nas - do Pottera?”
“Da nas skrene s traga”, kaže Dale.
“0, a mi smo bili na tragu?” pita Jack pristojno, i pošto nitko ne odgovara: “Dobro, recimo
da misli da smo na tragu. U to bih još i mogao povjerovati, naročito ako se upravo sjetio neke pogreške
koju je napravio.”
“Još nemamo ništa o onom telefonu ispred 7-Elevena, ako na to miliš”, obavještava ga Dale.
Čini se da Jack ne obraća pažnju na ovo. Gleda u zrak ispred sebe. Onaj smiješak mu je ponovo na
licu. Dale gleda u Henryja i vidi da Henry gleda u Jacka. Ujakov osmijeh je lakše pročitati: olakšanje i
zadovoljstvo. Vidi ga, razmišlja Dale. Radi ono što je stvoren da radi. Čak i slijepac to može vidjeti.
“Zašto Potter?” konačno ponavlja Jack. “Zašto ne netko iz Gromovite petorke, ili Hindus u 7-
Elevenu, ili Ardis Walker dolje u trgovini mamcima? Zašto ne prečasni Hovdahl? Koji motiv obično
ispliva kada otkriješ podmetanje?”
Dale razmišlja o ovome. “Vraćanje dugova”, kaže konačno. “Osveta.”
U glavnoj prostoriji zvoni telefon. “Tišina, tišina!” dere se Ernie na ostale. “Dajte da se bar pola
minute pokušamo ponašati profesionalno!”
Jack u međuvremenu kima glavom Daleu. “Mislim da bih trebao ispitati Pottera, i to detaljno.”
Dale izgleda usplahireno. “Onda bolje odmah počni, prije nego što Brown i Black...” Zastaje,
nabrana čela i nagnute glave. Pažnju mu je privukla daleka tutnjava. Prigušena je, ali se pojačava. “Ujo
Henry, što je to?”
“Motori”, smjesta odgovara Henry. “Puno njih. Istočno odavde, ali se Približavaju. Na rubu su
grada. I ne znam jesi li to primijetio, ali se čini je veselje tu do nas završeno, momče.”
Kao po ključu, do njih dopire uzrujani uzvik Ernieja Therriaulta. “Ooo, sranje.”
Dit Jesperson: “Što s...”
172
Ernie: “Zovi šefa. Nema veze, ja ću...” Čuje se jedno suvišno kucanje na vrata, a onda se pojavljuje
Ernie, i gleda u trust mozgova. Sabran je i vojnički discipliniran kao uvijek, ali su mu obrazi primjetno
problijedjeli ispod ljetne preplanulosti, a na sredini čela mu pulsira vena.
“Šefe, upravo sam primio poziv na 911 iz Sand Bara.”
“Ta rupa”, mrmlja Dale.
“Zvao je šanker. Kaže da između pedeset i sedamdeset ljudi dolazi ovamo.” Zvuk vozila koja se
približavaju sada je veoma jasan. Henryju zvuči kao Indy 500 trenutak prije nego što sigurnosno vozilo
pojuri spašavajući život i spusti se karirana zastava.
“Nemoj mi reći”, kaže Dale. “Što još fali da mi dan bude kompletan? Čekaj da razmislim. Dolaze
mi oteti zatvorenika.”
“Ovaaaj, da, tako je rekao onaj koji je zvao”, potvrđuje Ernie. Iza njega, među ostalim policajcima
vlada tišina. Daleu pada na pamet da u ovom trenutku uopće ne sliče na policajce. Izgledaju kao
preplašena lica nacrtana na desetak bijelih balona (i dva crna - ne treba zaboraviti Pam Stevens i Boba
Holtza). Zvuk motora nastavlja se pojačavati.
“I znate što je još rekao?”
“Isuse, što?”
“Rekao je... ovaj...” Ernie traži riječ koja neće biti rulja. “Prosvjednike predvodi mama male
Freneauove.”
“O... moj... Bože", kaže Dale. Upućuje Jacku pogled bolesne panike i krajnje frustracije - pogled
čovjeka koji zna da sanja, ali se nikako ne uspijeva probuditi. “Ako izgubim Pottera, Jack, French
Landing će sutra ujutro biti glavna vijest na CNN-u.”
Jack otvara usta da odgovori, ali u tom trenutku mobitel u njegovu džepu počinje svoje izluđujuće
pištanje.
Henry Leyden smjesta prekriži ruke i sakrije šake ispod mišica. “Ja ga ne primam”, kaže. “Mobiteli
izazivaju rak. Složili smo se oko toga.”
Dale je u međuvremenu napustio sobu. Dok Jack pokušava iskopati telefon iz džepa (razmišljajući
kako je netko izabrao katastrofalno loš trenutak da ga pita koje bi televizijske programe želio imati),
Henry kreće za svojim nećakom, hodajući žustro, ali s rukama neznatno ispruženim ispred sebe, polako
trepereći prstima kroz zrak kao da određuje položaj prepreka prema strujanju. Jack čuje Dalea kako
govori da će se, ako vidi bilo koga da je potegao oružje, taj pridružiti Amieju Hrabowskom na popisu
suspendiranih. Jack ima samo jednu misao: Pottera neće oteti prije nego što mu Jack Sawyer postavi
nekoliko određenih pitanja. Nema šanse.
Otvara mobitel i kaže: “Ne sad, tko god da si. Ovdje imamo...”
“Zdravo da si, Putnik Jack”, kaže glas na telefonu, i za Jacka Sawyera se vrijeme ponovo pokreće
unatrag.
“Speedy?"
“Taj sam”, kaže Speedy. Prestaje razvlačiti riječi. Glas postaje žustar i poslova. “Kao cajac cajcu,
sine, savjetujem ti da posjetiš osobni toalet Gilbertsona. Iz ovih stopa.”
Vani već ima toliko vozila da zgrada podrhtava. Jack ima loš osjećaj u vezi ovoga, još otkako je
čuo od Ernieja ko predvodi paradu budala.
“Speedy, nisam siguran da imam vremena posjećivati prostorije...”
“Nemaš vremena ići nikamo drugamo”, odgovara Speedy hladno. Samo što je sada onaj drugi.
Onaj tvrdi momak po imenu Parkus. “Ono što ćeš tamo naći moći ćeš upotrijebiti dva puta. Ali ako ga
prvi put ne upotrijebiš dovoljno brzo, drugi put ti neće ni trebati. Zato što će onaj čovjek visjeti s
bandere.”
I samo tako, Speedy nestaje.
Dok Tansy predvodi razbješnjene goste na parkiralište Sand Bara, nema karnevalske raspojasanosti
koja je krasila onu masovnu pizdariju kod Edova lokala.
173
Iako je većina ljudi koje smo sreli Kod Eda provodila večer u Baru, što ozbiljno što umjereno
nalokana, sada su tihi, gotovo pogrebno svečani dok prate Tansy i pokreću motore automobila i
kamioneta. Ali to je krvožedan mir. Tansy je preuzela nešto od Gorga - neki zastrašujuće moćan otrov
- i prenijela ga na njih.
Za pojasom njenih hlača zataknuto je vranino pero.
Doodles Sanger je uzima za ruku i nježno je vodi prema Runklemanovu Harvesteru. Kada Tansy
kreće prema teretnom dijelu (u kojem su već dva muškarca i jedna pozamašna ženska osoba u bijeloj
uniformi konobarice), Doodles je usmjerava prema kabini. “Ne, dušo,” kaže, “ti sjedni naprijed.
Udobnije je.”
Doodles želi to posljednje mjesto straga u kamionetu za sebe. Opazila je nešto, i zna što učiniti s
tim. Doodles ima vješte ruke, oduvijek je imala.
Ovako daleko od rijeke magla nije gusta, ali pošto se dvadesetak automobila i kamioneta malo
udaljilo od prašnjava parkirališta ispred Bara, prateći Runklemanov Harvester. Osvijetljen njegovim
jedinim stražnjim svjetlom, lokal se jedva nazire. Unutra je ostalo jedva petero ili šestero ljudi - ovi su
zbog nečega bili imuni na Tansyn natprirodno sugestivan glas. Jedan od njih je Smrdljivi Sir, šanker.
Smrdljivi ima veliku količinu tekućih dobara koja treba čuvati, i ne namjerava nikud ići. Kada bude
okrenuo 911 i obratio se Ernieju Therriaultu, bit će to iz čiste pakosti. Ako već ne može i sam poći, bar
će pokvariti provod ostalim majmunima.
Dvadeset vozila napušta Sand Bar. U trenutku kada prolazi pored odvojka za Edov lokal (ograđena
žutom policijskom trakom) i znaka ZABRANJEN PROLAZ na početku zarasla puteljka do one uvrnute
zaboravljene kuće (koji nije ograđen, ali ga nitko ne primjećuje), karavana je već narasla na trideset
vozila. A pored Goltzova salona proći će, objema trakama Autoceste broj 35, pedeset automobila i
kamioneta, kojih će, kada budu prošli pored 7-Elevena biti najmanje osamdeset, i možda dvjesto pedeset
ljudi. Ovo neprirodno umnožavanje treba pripisati onoj korisnoj spravici, mobitelu.
Teddy Runkleman, neuobičajeno šutljiv (činjenica je da se boji blijede žene koja sjedi pored njega
- njenih iskešenih usta i širom otvorenih, ukočenih očiju), zaustavlja kamionet ispred ulaza na
parkiralište FLPD-a. Pošto je Ulica Sumner ovdje strma, podiže ručnu kočnicu. Druga vozila
se zaustavljaju iza njegova, zakrčivši ulicu od pločnika do pločnika, grmećl iz zahrđalih i probušenih
ispušnih cijevi. Svjetla nejednake visine probadaju maglu kao zraci reflektora na premijeri filma. Vlažan
riblji miris večeri nadjačali su mirisi sagorijevanja benzina, ključala ulja i usijane obloge kočnica.
Trenutak kasnije, počinju se otvarati i treskati vrata. No nitko ne govori. Nitko ne galami. Nema
neukusnog podvikivanja. Ne večeras. Pridošlice stoje u grupama oko vozila koja su ih dovezla, gledaju
kako ljudi iskaču preko rubova teretnog prostora Teddyjeva kamioneta ih se spuštaju s utovarne strane,
gledaju kako Teddy prilazi vratima kabine, u ovom trenutku pažljiv kao momčić koji stiže s partnericom
na proslavo mature, gledaju kako pomaže vitkoj mladoj ženi koja je izgubila kćer da izađe. Magla kao
da je nekako ocrtava i daje joj čudnu električnu auru, iste plave boje kao svjetla reflektora na Nosonjinim
mišicama. Okupljenima se na njezino pojavljivanje otima zajednički (i gotovo zaljubljen) uzdah. Ona je
ono što ih spaja. Cijeloga svog života Tansy Freneau bila je zaboravljana - čak ju je i Cubby Freneau na
kraju zaboravio, pobjegavši u Green Bay i ostavivši je da sastavlja kraj s krajem, radeći povremene
poslove i primajući pomoć za samohrane majke. Samo je Irma nije zaboravljala, samo je Irmi bilo stalo,
a Irma je sada mrtva. Nije tu da vidi (ako ne gleda s neba, razmišlja Tansy u nekom zabitom i sve
udaljenijem dijelu uma) kako joj majku odjednom obožavaju. Tansy Freneau je večeras miljenica očiju
i srca French Landinga. Ne i pameti, budući da je ova privremeno odsutna (možda je otišla u potragu za
savješću), ali očiju i srca svakako. I sada, s gracioznošću djevojke kakva je nekada bila, Doodles
Sanger prilazi ovoj ljubimici dana. Ono što je Doodles opazila na podu teretnog prostora Teddyjeva
kamioneta bio je kolut starog užeta, prljava i masna, ali dovoljno debela da posluži. Iz njene sitne šake
visi omča koju su njezine vješte ruke vezale za vrijeme vožnje do grada. Pruža uže Tansy, koja ga podiže
u razlivenu svjetlost.
Skup ispušta još jedan uzdah.
S uzdignutom omčom, više slična ženskom Diogenu u potrazi za poštenim čovjekom nego
ljudožderki žednoj linča, Tansy kreće - krhka u trapericama i krvlju umrljanoj bluzi - prema parkiralištu.
Iza nje koračaju Teddy, Doodles i Freddy Saknessum, a za njima se kreću ostali. Nadiru prema
policijskoj postaji kao plima.
174
Gromovita petorka i dalje stoji leđima uz cigleni zid, prekriženih ruku. "Što da radimo, jebote?”
pita Miš.
“Ne znam za tebe”, kaže Nosonja, “al’ ja ću stajati ovdje dok me ne dograbe, a vjerojatno hoće.”
Promatra ženu s uzdignutom omčom. Krupan je i snažan, i bio je na opakim mjestima, ali ga ova ženska
plaši onim praznim, široko otvorenim očima kao u kipa. Uz to ima nešto zataknuto za remen. Nešto
crno. Što je to, nož? Nekakav bodež? “I nemam se namjeru boriti jer bi bilo uzaludno.”
“Zaključat će vrata, zar ne?” pita Doc nervozno. “Mislim, murjaci će zaključati vrata.”
“Pretpostavljam”, kaže Nosonja, ne skidajući pogled s Tansy Freneau. Ali ako hoće Pottera, mogu
ga imati posluženog s limunom. Pogledaj ih, za Boga miloga. Ima ih par stotina.”
Tansy zastaje, i dalje s podignutom omčom. “Izvedite ga”, kaže. Glas joj je glasniji nego što bi
trebao biti, kao da joj je neki liječnik ugradio nekakvu spravicu za pojačavanje u grlo. “Izvedite ga.
Predajte nam ubojicu!"
Doodles se pridružuje. “Izvedite ga!”
I Teddy. “Predajte nam ubojicu! ”
I Freddy. “Izvedite ga! Predajte nam ubojicu!”
A sada i svi ostali. Ovo bi mogao biti zvučni zapis Baraže Georgea Rathbuna, samo što umjesto
“Obrani taj udarac!” i “Naprijed Wisconsin!" vrište “IZVEDITE GA! PREDAJTE NAM UBOJICU!”
“Dokopat će ga se”, mrmlja Nosonja. Okreće se svojima, s pogledom istovremeno žestokim i
uplašenim. Široko čelo orošeno mu je krupnim kapima znoja. “Kada ih dovoljno napumpa, krenut će, a
oni će joj biti odmah za guzicom. Ne bježite, i ne spuštajte ruke. Kada vas dohvate, prepustite se. Ako
hoćete dočekati jutro, prepustite se.”
Gomila stoji u magli do koljena nalik na prekipjelo mlijeko, skandirajući: “IZVEDITE GA!
PREDAJTE NAM UBOJICU!”
Wendell Green uzvikuje isto što i oni, ali ga to ne sprječava da nastavi slikati.
Jebiga, ipak je ovo priča života.
Od vrata iza Nosonje čuje se škljocanje. Je, zaključali su, razmišlja on. Hvala, pizde.
Ali to je zvuk kvake, a ne brave. Vrata se otvaraju. Izlazi Jack Sawyer. Prolazi pored Nosonje ne
pogledavši ga i ne odgovorivši kada mu je ovaj promrmljao: “Hej, čovječe, ja joj se ne bih približavao.”
Jack polako, ali bez oklijevanja napreduje ničijom zemljom između zgrade i rulje sa ženom na čelu,
Kipom slobode s podignutom omčom za vješanje umjesto bakljom u ruci. U jednostavnoj košulji bez
ovratnika i tamnim hlačama, Jack sliči na viteza iz neke stare romantične bajke koji ide zaprositi gospu.
Cvijeće koje nosi u ruci doprinosi tom dojmu. Ove majušne bijele cvjetove ostavio mu je Speedy pokraj
odvoda u Daleovom toaletu, buket nemoguće mirisnih bijelih cvjetića.
To su divlji ljiljani, i potječu s Teritorija. Speedy mu nije ostavio objašnjenje kako da ih upotrijebi,
ali Jacku nije ni potrebno.
U gomili nastaje muk. Samo Tansy, izgubljena u svijetu koji je Gorg stvorio za nju, nastavlja vikati:
“Izvodite ga! Predajte nam ubojicu!” Ne prestaje sve dok Jack ne staje ravno ispred nje, i njemu je jasno
da ovo preglasno ponavljanje nije okončalo njegovo naočito lice ili kršni stas. Bio je to miris cvijeća,
sladak i osvježavajuć, potpuna suprotnost zadahu mesa koji je visio u zraku iznad Edova lokala.
Oči joj postaju bistrije... bar donekle.
“Izvedite ga”, kaže Jacku. Zvuči gotovo kao pitanje.
“Ne”, kaže on, i riječ je puna potresne nježnosti. “Ne, dušo.”
Iza njih, Doodles Sanger po prvi put u dvadeset godina pomišlja na svog oca i počinje jecati.
“Izvedite ga”, moli Tansy. I njoj se oči pune suzama. “Izvedite monstruma koji je ubio moju slatku
bebicu.”
“Da ga imamo, možda bih to i napravio”, kaže Jack. "Možda bih to zaista napravio.” Premda zna
da ne bi. “Ali čovjek kojega imamo nije čovje koga tražiš. On nije taj.”
175
“Ali Gorg je rekao...”

Evo riječi koju i on zna. Jedne od riječi koje je Judy Marshall pokušala progutati. Jack, koji u ovom
trenutku nije na Teritorijima već potpuno novom svijetu, pruža ruku i vadi pero iza njezina remena. “Je
li ti Gorg ovo dao?”
“Da...”
Jack ispušta pero iz ruke, a onda staje na njega. Na trenutak mu se čini - zna - da ga je osjetio kako
mu ljutito zuji pod đonom, kao napola zgažena osa. Zatim se smiruje. “Gorg laže, Tansy. Što god da je,
Gorg laže. Čovjek unutra nije onaj pravi.”
Tansy bolno cvili, i ispušta uže. Iza nje, skup uzdiše.
Jack je grli rukom i ponovo se prisjeća bolnog dostojanstva Georgea Pottera; misli na sve
izgubljene duše koje lutaju kroz tminu, bez ijednog blistavog jutra Teritorija da im osvijetli put. Privlači
je sebi, osjećajući znoj i žalost i ludilo i brendi s kavom.
Šapuće joj na uho: “Uhvatit ću ga za tebe, Tansy.”
Osjeća kako se ukočila. “Ti...”
“Da.”
“Ti ćeš... obećavaš?”
“Da.”
“Onaj tamo nije on?”
“Nije, dušo.”
“Kuneš se?”
Jack joj pruža ljiljane i kaže: “Majčinim imenom.”
Ona saginje glavu do cvijeća i duboko udiše. Kada ponovo podiže glavu, Jack vidi da je opasnost
prošla, ali joj se razum nije vratio. Sada je i ona jedna od izgubljenih. Nešto ju je opsjelo. Možda će je,
ako Ribar bude uhvaćen, osloboditi. Jack bi volio vjerovati u to.
“Netko treba odvesti ovu damu kući”, kaže Jack. Govori blagim, razgovornim tonom, ali i tako
djeluje na ljude. “Jako je umorna, i puna tuge."
“Ja ću”, kaže Doodles. Obrazi joj sijaju od suza. “Odvest ću je Teddyjevim kamionetom, i ako mi
ne da ključeve, razbit ću ga. Ja...”
I tada ponovo počinje skandiranje, ovaj put negdje iz pozadine. “Izvodite ga! Predajte nam ubojicu!
Predajte nam Ribara! Izvedite Ribara!”Na trenutak je to solopjevanje, a onda se pridružuje još nekoliko
neodlučnih glasova i proizvodi polifoniju.
I dalje stojeći leđima uz cigle, Nosonja St. Pierre kaže: “E, sranje. Evo ga opet.”
Jack je zabranio Daleu da izađe na parkiralište s njim, objasnivši da bi se ljudi mogli razjariti kada
vide uniformu. Nije spomenuo buketić koji je nosio, a Dale jedva da ga je primijetio; bio je odveć obuzet
strahom da će izgubiti Pottera u prvom linču u Wisconsinu u novom tisućljeću. Otpratio je Jacka u
prizemlje, i sada po pravu starijeg zapovijeda špijunkomna vratima.
Ostatak FLPD-a je i dalje na katu, s prozora promatra što se događa. Henry je naredio Bobbyju
Dulacu da mu bude komentator. Čak i u sadašnjoj brizi za Jacka (Henry smatra da postoji bar četrdeset
posto izgleda da ga rulja pregazi ili rastrgne), Henryja zabavlja i laska mu što Bobby nesvjesno oponaša
Georgea Rathbuna.
“Dobro, Hollywood je vani... prilazi ženi... ne pokazuje strah... ostali šute... čini se da Jack i žena
razgovaraju i... Sunce ti, izgleda da joj daje buket cvijeća! Dobar pokušaj!”
“Pokušaj” je jedan od omiljenih sportskih izraza Georgea Rathbuna, kao, recimo, u Pokušaj
Brewersa da uhvate protivnika na spavanju ponovo je propao sinoć u Millerovom parku.
"Ona se okreće?' viče Bobby pobjednički. Hvata Henryja za rame i trese ga. “Bokca mu njegovog,
mislim da je gotovo! Mislim da ju je Jack uvjerio!"
“Čak je i slijepcu jasno da je”, kaže Henry.
176
“I taman na vrijeme”, kaže Bobby. “Stiže Channel Five, i još jedno vozilo s onim velikim
narančastim trakama... Fox iz Milwaukeeja, mislim... i..."
"Izvedite ga! ” netko vani počinje vikati. Zvuči prevareno i ozlojeđeno. "Predajte nam ubojicu!
Predajte nam Ribara!"
“O neee!” kaže Bobby, koji čak i sada zvuči kao George Rathbun koji jutarnjoj publici prepričava
kako je još jedan wisconsinski sportski pokušaj neslavno propao. “Ne saaad, ne kad je tu televizija! To
je...”
"Izvedite Ribara?'
Henry već zna tko je to. Čak i kroz dva sloja žicom ojačana stakla, taj visok, prodorni poklič
nemoguće je pobrkati.
Wendell Green zna svoj posao - nemojte se nikada zavaravati da ne zna. Njegov posao je
da prenosi vijesti, da ih analizira, i da ih ponekad ilustrira fotografijama. Njegov posao nije
da stvara vijesti. Ali večeras ne može odoljeti. Ovo je drugi put u posljednjih dvanaest sati da mu se
na dohvat pohlepnih, nezasitnih ruku nađe priča karijere samo da bi mu je u posljednjem trenutku oteli.
“Izvedite ga! ’’ galami Wendell. Sirova snaga u vlastitu glasu prvo ga iznenađuje, a zatim i
uzbuđuje. “Predajte nam ubojicu! Predajte nam Ribara! ”
Drugi glasovi koji mu se pridružuju ispunjavaju ga nevjerojatno slatkom jezom. Kao što bi rekao
njegov nekadašnji cimer s fakulteta, prava nirvana. Wendell radi korak naprijed, dok mu se prsa šire,
obrazi oblijevaju rumenilom, a samopouzdanje raste. Jedva je svjestan da mu se vozilo Action News
Five polako primiče kroz gužvu. Uskoro će desetke i petice zasjati kroz maglu; uskoro će na njihovoj
zasljepljujućoj svjetlosti televizijske kamere početi snimati. Pa što? Ako je žena u okrvavljenoj bluzi na
kraju ispala kukavica i izdala, Wendell će to obaviti umjesto nje! Wendell Green, svijetli primjer
građanske odgovornosti! Wendell Green, narodni vođa!
Počinje dizati i spuštati aparat. Ovo je uzbudljivo. Kao da je ponovo na koledžu! Na
koncertu Skynarda! Napušen! Kao da...
Pred očima Wendella Greena sijeva silovit bljesak, a onda se gase svjetla. Sva do jednog.
“ARNIE GA TRESNUO BATERIJOM U vrišti Bobby.
Grabi Daleova slijepog tetka za ramena i oduševljeno ga okreće. Na Henryja se spušta težak miris
kolonjske vode, i zna da će ga Bobby poljubiti u obraze, na francuski način, sekundu prije nego što će
to Bobby zaista učiniti. A kada nastavlja s prijenosom, Bobby zvuči zaneseno kao George Rathbun u
onim rijetkim prilikama kada lokalne sportske ekipe učine nemoguće i maznu zlato.
“Da čovjek ne povjeruje: Mahniti Mađar tresnuo ga je svojom voljenom baterijom, i... GREEN JE
NA ZEMLJI! JEBENI MAĐAR POLOŽIO JE ONOG ŠUPKA OD REPORTERA NA OBJE PLEĆKE!
BRAVO, HRABOWSKI!”
Svuda oko njega, policajci kliču na sav glas. Debbi Anderson počinje skandirati “Mi smo prvaci”,
i ostali odmah prihvaćaju.
Čudna su vremena u French Landingu, razmišlja Henry. Stoji s rukama u džepovima, osmjehujući
se i slušajući halabuku. U osmijehu nema prijetvornosti: radostan je. No u isto vrijeme osjeća zebnju u
srcu. Strahuje za Jacka.
Strahuje, zapravo, za sve njih.
“Dobro si to izveo, čovječe”, kaže Nosonja Jacku. “Mislim, skidam ti kapu.”
Jack kima glavom. “Hvala.”
“Neću te ponovo pitati je l’ ono taj. Ako kažeš da nije, onda nije. Al` kakva god ti pomoć bude
trebala da uhvatiš pravoga, tu smo.”
Ostali članovi Gromovite petorke brundaju u znak slaganja, Kaiser Bili prijateljski udara Jacka po
ramenu. Vjerojatno će mu ostati masnica.
“Hvala”, ponavlja Jack.
Prije nego što stiže pokucati na vrata, ova se otvaraju. Dale ga grabi i steže u medvjeđi zagrljaj. U
trenutku kada im se prsa dodiruju, Jack osjeća kako ovome snažno kuca srce.
177
“Spasio si mi guzicu”, govori mu Dale u uho. “Ako mogu bilo što..."

“Možeš, jednu stvar, kad smo već kod toga”, kaže Jack, povukavši ga unutra. “Vidio sam još jedan
policijski auto iza reportažnih vozila. Nisam siguran, ali mislim da je ovaj bio plave boje.”
"Uf", kaže Dale.
“‘Uf’, baš tako. Trebat će mi bar dvadeset minuta s Potterom. Možda ne dobijemo ništa, a možda
i puno. Možeš li zadržati Browna i Blacka dvadeset minuta?”
Dale se mrko smiješi prijatelju. “Pobrinut ću se da bude pola sata. Minimum."
“Sjajno. A vrpca s Ribarovim pozivom na 911, imaš li je još?”
“Otišla je s ostalim dokaznim materijalom koji smo imali kada su Brown i Black preuzeli slučaj.
Danas popodne su poslali čovjeka da ga pokupi.”
“Dale! Nije valjda!"
“Smiri se, čovječe. Imam kopiju kasete, na sigurnom, u stolu.”
Jack se plješće po prsima. “Nemoj me više tako plašiti.”
“Oprosti”, kaže Dale, razmišljajući: Gledajući te tamo vani, činilo se da nema toga čega se bojiš.
Na pola puta uz stepenice, Jack se prisjeća Speedyjevih riječi da može dva puta upotrijebiti ono što
mu je ostavio u toaletu... ali je cvijeće poslije dao Tansy Freneau. Sranje. Onda sklapa šake preko nosa,
udiše i razvlači usta u osmijeh.
Možda ipak nije dao sve.
17.
George Potter sjedi na ležaju u trećoj ćeliji u kratkom hodniku koji zaudara na mokraću i
dezinfekcijsko sredstvo. Gleda kroz prozor na parkiralište, koje je do maloprije bilo poprište velike
gužve i još je puno ljudi u pokretu. Ne okreće se na zvuk Jackovih koraka.
Jack usput prolazi pored dva natpisa. JEDAN POZIV ZNAČI JEDAN POZIV, glasi prvi.
SASTANCI D. O. A. PONEDJELJKOM U 19:00, SASTANCI D. O. D. ČETVRTKOM U 20:00,
poručuje drugi. Tu su i prašnjava fontana za piće i prastari aparat za gašenje požara, koji je neki kljivčina
obilježio s “plin smijavac”.
Jack stiže do rešetki ćelije i kuca kućnim ključem po jednoj. Potter se konačno okreće od prozora.
I dalje u stanju pojačane percepcije koje prepoznaje kao odjek utjecaja Teritorija, već na prvi pogled zna
onu bitnu istinu o čovjeku. Odaju je utonule oči i tamne sjenke ispod njih, zapisana je na opuštenim
obrazima i udubljenim sljepoočnicama s mrežom tananih vena, vidi je u preoštroj istaknutosti nosa.
“Zdravo, gospodine Potter”, kaže. “Htio bih porazgovarati s vama, ali moramo biti brzi.”
“Došli su po mene”, primjećuje Potter.
“Da.”
“Možda ste ih trebali pustiti da me uzmu. Za tri ili čet’ri mjeseca, ionako bi’ ispo iz trke.”
Jack u džepu na prsima ima magnetnu karticu koju mu je dao Dale, i upotrebljava je da otključa
vrata ćelije. Čuje se oštro zujanje dok vrata klize po šini. Zujanje prestaje tek pošto je Jack uklonio ključ.
Dolje u zajedničkoj prostoriji, trebala bi biti uključena zelena žarulja obilježena s Z. Ć. 3.
Jack ulazi i sjeda na rub ležaja. Spremio je svoj privjesak s ključevima u džep jer ne želi da miris
metala pokvari miris ljiljana. “Gdje ste ga dobili?”
Ne pitajući Jacka kako zna, Potter diže jednu krupnu, kvrgavu šaku-šaku stolara - i dodiruje trbuh.
Onda je pušta da padne. “Prvo se pojavio u želucu. Prije pet godina. Poslušno sam pio tablete i primao
injekcije. Bilo je to u La Riviereu. Te stvari... čovječe, nema di nisam povraćo. Na ulici, ma di god bi se
zateko. Jednom sam se izbljuvo u vlastitom krevetu, a da nisam ni znao da jesam. Sljedećeg jutra sam
se probudio s bljuvotinom koja mi se sušila na prsima. Znaš li nešto o tome, sinko?”
“Moja majka je imala rak”, kaže Jack tiho. “Kada mi je bilo dvanaest godina. Onda se povukao.”
“I živjela je još pet godina?”
178
“Više.”
“Imala je sreće”, kaže Potter. “AL na kraju je stigo, zar ne?”
Jack potvrđuje.
Potter također kima glavom. Još nisu prijatelji, ali stvar ide u tom smjeru. Jack je oduvijek tako
radio.
“To sranje se uvuče i čeka”, kaže mu Potter. “Moja teorija je da nikad stvarno ne nestane. U
svakom slučaju, s injekcijama je gotovo. I s pilulama. Osim onih koje ubijaju bol. Ovamo sam došo
skončat.”
“Zašto?” Ovo nije stvar koju Jack želi znati, a vrijeme je kratko, ali to je njegova tehnika, i neće
odustati od onoga što donosi rezultate samo zato što par tikvana iz državne policije dolje čeka da
preuzme njegova Dale će ih morati zadržati kako zna i umije.
“Grad mi se učinio u redu. A volim rijeku. Svaki dan odlazim na obalu. Volim gledati sunce na
vodi. Ponekad razmišljam o svim poslovima koje sam radio - u Wisconsinu, Minnesoti, Illinoisu - a
nekada ni o čemu posebno. Ima dana kada samo sjedim na obali i uživam u miru.”
“Čime ste se bavili, gospodine Potter?”
“Počeo sam kao stolar, isto kao Isus. Napredovao sam do građevinara, a onda sam i to prerasto.
Kada se to dogodi građevinaru, obično se počne pedstavljati kao poduzetnik. Napravio sam tri-čet’ri
milijuna dolara, kupio Cadillac, našo mladu žensku za izlaske petkom navečer. Zgodnu mladu curu.
Razumnu. Onda sam izgubio sve. Danas mi samo Cadillac nedostaje. Bolje me je služio nego cura. Onda
su mi rekli loše vijesti, i došo sam ovamo.”
Zagleda se u Jacka.
“Znate što ponekad pomislim? Da je French Landing bliži nekom boljem svijetu, di stvari izgledaju
i mirišu bolje. I di su i ljudi možda bolji. Ne slažem se bogzna kako s ljudima - nisam društvena osoba
- al’ to ne znači da ne osjećam stvari. Imam u glavi tu ideju da još nije kasno biti pošten. Mislite da sam
lud što tako mislim?”
“Ne”, kaže mu Jack. “I sam sam iz otprilike istog razloga došao ovamo. Reći ću vam kako ja to
vidim. Znate ono kad stavite tanku deku na prozor, pa se kroz nju i dalje vidi sunce?”
George Potter ga promatra očima koje su odjednom ispunjene sjajem. Jack ne mora čak ni dovršiti
misao, zbog čega mu je drago. Pronašao je valnu dužinu - što mu gotovo uvijek uspijeva jer je to njegov
dar - i sada je vrijeme da prijeđe na posao.
“Vi zaista znate”, kaže Potter jednostavno.
Jack kima glavom. “Znate zašto ste ovdje?”
“Kažu da sam ubio dijete one gospođe.” Potter odmahuje glavom prema prozoru. “One koja je
držala uže. Ali nisam. To je ono što ja znam.”
“Za početak je dovoljno. Sada me poslušajte.”
Jack na brzinu iznosi slijed događaja zbog kojih je Potter završio u ćeliji. Dok Jack govori, Potteru
se mreška čelo, a krupne šake lome jedna drugu.
“Railsback!” progovara na kraju. “Trebo sam znat! Prokleto staro njuškalo, samo nešto zapitkuje,
te da 1’ bi kartao, te da T bi igrao bilijar ili, nemam pojma, Čovječe ne ljuti se, za ime Božje! Samo da
bi nešto pitao, Staro njuškalo...”
Nastavlja dalje u ovom stilu, i Jack ga neko vrijeme pušta da govori. Čak i da nema rak, ovaj stari
momak bio je bez milosti izbačen iz poznatog poretka stvari, i mora se ispucati. Ako ga Jack prekine da
bi uštedio na vremenu, samo će ga ispustiti iz šaka. Teško je ostati strpljiv (kako li Dale uspijeva zadržati
ona dva dupeglavca? Jack ne želi znati), ali je strpljenje neophodno. Ali kada Potter počinje napadati
druge mete (na redu je Morty Fine, kao i Railsbackov kompanjon Irv Throneberry), Jack ga ipak prekida.
“Stvar je u tome, gospodine Potter, da je Railsback pratio nekoga do vaše sobe. Ne, pogrešno sam
se izrazio. Railsback je namamljen do vaše sobe.”
Potter ne odgovara, već samo sjedi i gleda u šake. Ali zato kima glavom. Star je, bolestan je i sve
bolesniji, ali daleko od toga da je glup.
179
“Osoba koja je namamila Railsbacka gotovo je sigurno ista osoba koja je ostavila fotografije
ubijene djece u vašem ormaru.”
“Je, logično. A ak’ ima slike ubijene djeca, onda je vjerojatno taj koji i’ je ubio.”
“Tako je. Zato se moram zapitati...”
Potter nestrpljivo odmahuje rukom. “Mislim da znam što se morate zapitati. Kom je ovdje stalo da
Chicago Potsie bude obješen za vrat. Il’ za jajca.”
“Točno.”
“Ne želim ti bacati klipove pod noge, sinko, al’ ne mogu se nikog sjetit."
“Ne?” Jack diže obrve. “Nikad niste poslovali u ovim krajevima, gradili kuću ili uređivali teren za
golf?”
Potter diže glavu i kesi se Jacku. “Naravno da jesam. Kako bi’ inače znao koliko je ovdje lijepo?
Naročito ljeti? Znate onaj dio grada koji se zove Libertyville? I one ‘starinske’ ulice, Camelot i Avalon
naprimjer?"
Jack kima glavom.
“E, ja sam pola toga sagradio. Sedamdesetih godina. Tada je tu bio i taj momak... neki muljator
koga sam poznavao iz Chicaga... il’ sam mislio da ga poznajem... Je l' i on bio u poslu?” Čini se da sad
Potter ispituje Pottera. U svakom slučaju, kratko odmahuje glavom. “Ne pamtim. Nije ni
važno, uostalom. Kako bi moglo biti. Tip već tad nije bio mlad, i ziher je odavno umro. Bilo je to jako
davno.”
Ali Jack, koji ispituje kao što Jerry Lee Lewis svira klavir, vjeruje da jest važno. U obično
neosvijetljenu dijelu njegova uma gdje stoluje intuicija, pale se svjetla. Zasad tek poneko, ali se pale.
“Muljator”, kaže, kao da nikada nije čuo taj izraz. “Što to znači?”
Potter mu upućuje kratak, nestrpljiv pogled. “Građanin koji... pa, ne baš građanin. Netko tko zna
ljude s vezama. Ili netko koga ljudi s vezama ponekad pozovu. Znate ono: usluga za uslugu. Muljator.
Ne baš najljepša stvar na svijetu.”
Ne, razmišlja Jack, ali od muljanja možeš zaraditi za Cadillac koji tato fino klizi.
“Jesi li i sam bio muljator, George?” Vrijeme je da postane malo prisniji. Ovo nije pitanje koje bi
mogao postaviti gospodinu Potteru.
“Možda”, kaže Potter, poslije kratkog razmišljanja. “Možda i jesam. Tamo u Chiju. U Chiju si
morao podmazivati i futrati ak’ si htio sklopiti velike poslove. Ne znam kako je tamo sada, ali je u ono
vrijeme čist poduzetnik bio siromašan poduzetnik. Razumiješ?”
Jack kima glavom.
“Najveći poso koji sam ikada sklopio bilo je stambeno naselje u južnom Chicagu. Baš ko u onoj
pjesmi zločestom, zločestom Leroyu Brownu.” Potter škripavo hihoće. Na trenutak je zaboravio na rak,
lažne optužbe i jedva izbjegnut linč. Ponovo živi u prošlosti, i iako je možda pomalo prljava, bolja je od
sadašnjosti - ležaja lancem pričvršćenog za zid, čelične zahodske školjke i raka koji mu se širi utrobom.
“Čovječe, taj je baš bio velik, ozbiljno ti kažem. Brdo federalnog novca, ali su lokalne face
odlučivale di će završit. A ja i taj drugi momak trčali smo trku...”
Prekida priču, i širom otvorenih očiju gleda u Jacka.
“Jebote, što si ti, čarobnjak?”
“Ne znam na što misliš. Ja samo sjedim ovdje.”
“Taj momak bio je isti onaj koji se pojavio ovdje. To je bio muljator!”
“Ne pratim te, George.” Ali misli da ga ipak prati. I mada se počinje uzbuđivati, ne pokazuje to
više nego kada mu je šankerica rekla za Kinderlingovu naviku da stišće nos.
“Vjerojatno nije ništa važno.” kaže Potter. “Tip je imao puno razloga da mu tvoj sugovornik ne
bude nimalo mio, ali ne mogu vjerovati da je još živ. Danas bi imao više od osamdeset, za Boga miloga.”
“Pričaj mi o njemu”, kaže Jack.
“Bio je muljator”, ponavlja Potter, kao da to sve objašnjava. “I bit će da je upao u nevolje u Chicagu
ili u okolici Chicaga jer sam prilično siguran da je, kada se pojavio ovdje, koristio drugo ime.”
180
“Kada si ga to zeznuo za taj posao sa stanovima, George?”

Potter se smješka, i nešto u veličini njegovih zuba i načinu na koji strše iz desni pokazuje Jacku
koliko se tom čovjeku brzo primiče smrt . Osjeća val jeze, ali bez teškoća uzvraća osmijeh. Ovo je
također dio načina na koji radi.
“Ako ćemo razgovarati o muljanju i zezanju, mogao bi me zvati Potsie."
“U redu, Potsie. Kada si zeznuo tog tipa u Chicagu?”
“To je lako”, kaže Potter. “Ponude su otišle u ljeto, ali su glavešine i dalje trubile o tome kako su
godinu dana prije toga hipici došli u grad i murjacima i gradonačelniku zagorčali život. Zato bi reko da
je to bilo šezdes’ devete. Stvar je bila u tome da sam predsjedniku komisije za gradnju učinio veliku
uslugu, kao i staroj gospođi koja je žarila i palila u komisiji za dodjelu stambenih kredita koju je osnovao
gradonačelnik Daley. Zbog toga je mojoj ponudi posvećena posebna pažnja. Onaj drugi - muljator -
siguran sam da je ponudio nižu cijenu. Razumio se u posao, i svakako je imao poznanstva, ali sam ja u
to vrijeme imao bolje veze.”
Osmjehuje se. Jezivi zubi se ponovo pojavljuju i nestaju.
“Što je bilo s muljatorovom ponudom? Nekako se izgubila. Stigla prekasno. Loša sreća. Chicago
Potsie je mazno poso. Pet godina kasnije, muljator se pojavljuje ovdje, konkurira za poso u Libertyvilleu.
Ali ovaj put sam ga potuko na najpošteniji način. Nisam potego nijednu vezu. Večer pošto je dodijeljen
poso, sasvim slučajno sam ga sreo u baru hotela Nelson. Reko mi je: ‘A, ti si onaj tip iz Chicaga.’ A ja
njemu: ‘Ima puno tipova u Chicagu’. E sad, momak je bio muljator, ali opasan muljator. Nekako je
mirisao na nevolju. Ne mogu to bolje opisat. Ja sam u to vrijeme bio krupan i jak, i znao sam biti tvrd,
ali sam u tom trenutku bio pitom ko janje. Iako sam drmno koju čašicu, bio sam pitom.
‘Da,’ kaže on, ‘u Chicagu ima puno tipova, al’ samo jedan koji mi ga je zavuko. Guzica mi još
bridi od toga, Potsie, a imam i dobro pamćenje.’ U svakoj drugoj prilici i svakog drugog vjerojatno bih
pitao kako mu radi pamćenje kad zvekne glavom o pod, al’ od njega sam samo proguto. Bilo je to sve
što smo rekli jedan drugom. Izašao je. Mislim da ga više nikad nisam vidio, al’ sam s vremena na vrijeme
čuo za njega dok sam radio poso u Libertyvilleu. Uglavnom od svojih podizvođača. Pričalo se da
muljator gradi kuću za sebe u French Landingu. Za kad ode u penziju. Tada još nije bio dovoljno star za
penziju, al’ nije bio ni daleko. Imao je pedeset i koju, čini mi se... a to je bilo sedamdeset druge.”
“Gradio je kuću ovdje u gradu”, ponavlja Jack.
“Aha. Imala je i ime, kao jedna od onih engleskih kuća. Vrbe, Kuća na jezeru, Vila Beardsley,
znate.”
“Kako se zvala?”
“Sranje, ne pamtim ni kako se zvao muljator, a kamoli kuća koju je zidao. Al’ jednog se sjećam:
nije se sviđala nijednom od podizvođača. Kružile su priče.”
“Loše?”
“Najružnije. Događale su se nezgode. Jedan momak si je otpilio šaku i skoro iskrvario na smrt prije
nego što su ga odvezli u bolnicu. Drugi je pao sa skele i ostao nepokretan... kako se ono kaže,
kvadriplegičar? Znaš li što je to?”
Jack potvrđuje.
“Jedina kuća za koju sam čuo da je ljudi zovu ukletom prije nego što je do kraja sagrađena.
Vjerujem da ju je moro sam završit.”
“Što su još pričali o tom mjestu?” Jack ovo pita uzgred, kao da mu je više-manje svejedno, ali ga
itekako zanima. Nikada nije čuo ni za kakvu ukletu kuću u French Landingu. Zna da je prekratko ovdje
da bi znao sve priče i legende, ali tako nešto... čovjek bi pomislio da bi tako nešto već iskrsnulo.
“Ah, čovječe, ne mogu se sjetiti. Samo to da je...” Zastaje, odsutna pogleda. Vani se ljudi konačno
počinju razilaziti. Jack se pita kako se Dale nosi s Brownom i Blackom. Ima dojam da vrijeme odmiče,
a on još ništa nije saznao od Pottera. Ono što je dosada čuo samo još više raspiruje znatiželju.
“Jedan momak mi je pričo da tamo nije bilo sunca ni kada je sunčano vrijeme”, odjednom nastavlja
Potter. “Reko je da je kuća bila malo podalje od puta, na čistini, i da je ljeti trebalo biti sunca bar pet sati
dnevno, ali zbog nečega... naprosto nije. Reko je da su ljudi ostajali bez sjenke, baš ko u bajci, i da im
181
se to nije sviđalo. A povremeno se čulo kako neki pas reži u šumi. Zvučalo je ko da je baš poveliki pas,
i bijesan, al’ ga nikad nisu vidjeli. Pretpostavljam da znate kako to ide. Kad jednom krenu priče, poslije
se same sobom hrane...”
Potterova ramena se odjednom opuštaju. Spušta glavu.
“Čovječe, to je sve čega se sjećam.”
“Kako se muljator zvao dok je bio u Chicagu?”
“Ne sjećam se.”
Jack odjednom podmeće otvorene šake pod Potterov nos. Pošto je spustio glavu. Potter ih
primjećuje tek kada su se našle ondje, i trza se, iznenađeno uvukavši zrak. Na taj način puni nos
umirućim mirisom na Jackovoj koži.
“Što...? Isuse, što je to?” Potter hvata Jacka za ruku i ponovo njuši, žudno. “Čovječe, kako je lijepo.
Što je to?”
“Ljiljani”, kaže Jack, ali ne misli tako. Misao glasi: Sjećanje na moju majku. “Kako se muljator
zvao u Chicagu?”
“Nešto... nešto što zvuči kao Boston. Ne baš isto, ali slično. Ne znam točnije reć.”
“Boston”, ponavlja Jack. “A kako se zvao tri godine kasnije, kada se pojavio u French Landingu?”
Na stepenicama se odjednom čuju svadljivi glasovi. “Ne zanima me!" viče netko. Jack misli da je
to Black, onaj razumniji. “Pošto je ovo naš slučaj, i uhapšenik je naš, i vodimo ga sa sobom! Odmah!"
Dale: “To se ne dovodi u pitanje. Govorim vam samo da dokumentacija...”
Brown: “Jebeš dokumentaciju. Ponijet ćemo i nju sa sobom.”
“Kako se zvao u French Landingu, Potsie?”
“Ne mogu se...” Potsie ponovo uzima Jackove šake. Potsiejeve su suhe i hladne. Njuši Jackove
dlanove, žmireći. Polako ispušta zrak, i kaže:
"Burnside. Kompić Burnside. Što ne znači da je bio kompić. Nadimak je bio šala. Mislim da mu je
pravi nadimak bio Charlie.”
Jack povlači ruke. Charles “Kompić” Burnside. U svoje vrijeme poznat Boston. Ili nešto što zvuči
kao Boston.
“A kuća? Kako se zvala kuća?”
Brown i Black se približavaju kroz hodnik, s Daleom koji trčkara za njima. Nema
vremena, razmišlja Jack. Kad bih imao još samo pet minuta...
Ali Potsie ponovo progovara: “Crna kuća. Ne znam je 1’ je on tako zvao il’ oni koji su je zidali,
al’ se tako zvala.”
Jack ga iznenađeno promatra. Javlja mu se slika udobne dnevne sobe Henryja Leydena, gdje je
sjedio s pićem nadohvat mke i čitao o Jarndyceu i Jarndyceu. “Jesi li rekao sumorna kuća?”
“Cma kuća”, ispravlja ga Potsie nestrpljivo. “Zato što jest bila takva. Bila je...”
“Kakvo iznenađenje”, kaže jedan od državnih policajaca onim prezrivim “gle što je dovukla maca”
tonom koji Jacka dovodi u iskušenje da mu preuredi lice. Bio je to Brown, ali pred Jackom stoji njegov
partner. Podudarnost njegova prezimena tjera Jacka da se osmjehne. 26
“Zdravo, dečki”, kaže Jack ustajući s ležaja.
“Što ćeš ti ovdje, Hollywoode?” pita Black.
“Ubijam vrijeme dok vas čekam”, kaže Jack blistavo se smiješeći. “Pretpostavljam da ste došli po
ovog momka.”
“Prokleto si u pravu”, reži Brown. “Ako si nam sjebao slučaj...”
“Cisto sumnjam”, kaže Jack. Kuha iznutra, ali uspijeva sačuvati prijateljski ton. Onda se obraća
Potsieju: “Bit ćete sigurniji s njima nego ovdje u French Landingu, gospodine.”
26
Poicajčevo prezime Black - crn; black house - crna kuća; bleak house - sumorna kuća. Nap. prev.
182
George Potter ponovo izgleda odsutno. Pomireno sa sudbinom. “Svejedno je”, kaže, a onda se
osmjehuje, prisjetivši se nečega. “Ako je stari Kompić još živ i ako naletite na njega, priupitajte ga da li
mu guzica još bridi od šezdes’ devete, kad sam mu zavuko. I kažite mu da ga je pozdravio Chicago
Potsie.”
“O čemu to, dovraga, govorite?” pita Brown, strijeljajući ih pogledom. Pripremio je lisice, i
očigledno jedva čeka da ih stavi Georgeu Potteru na ruke.
“O starim vremenima”, kaže Jack. Gura mirisne ruke u džepove i izlazi iz ćelije. Smiješi se
Brownu i Blacku. “Ništa što bi se vas ticalo"
Black se okreće Daleu. “Ovaj slučaj više nije u vašoj nadležnosti”, kaže. “Sve su to jednostavne
riječi. Ne znam kako da vam ih više pojednostavim. Zato mi recite i zauvijek zapamtite: jeste li
razumjeli?”
“Naravno da jesam”, kaže Dale. “Uzmite svoj slučaj, i neka vam je uzdravlje. Ali i vi malo spustite
nos, vrijedi? Ako ste očekivali da stojim po strani i dopustim da banda pijanaca iz Sand Bara izvede
ovog čovjeka iz Luckyjeve taverne i linčuje ga...”
“Ne pravite se gluplji nego što jeste”, odsijeca Brown. “Čuli su njegovo ime iz vašeg dogovaranja
preko radija.”
“Sumnjam u to”, kaže Dale tiho, misleći na mobitel posuđen iz spremišta za dokazni materijal.
Black hvata Pottera za usko rame, grubo ga okreće i tako žestoko gura prema vratima na kraju
hodnika da ovaj gotovo pada. Potter se uspijeva održati na nogama, s izmučenim licem punim boli i
ponosa.
“Gospodo”, kaže Jack.
Ne govori glasno ni ljutito, ali se obojica okreću.
“Ako vas još jednom vidim kako zlostavljate uhićenog, čim izađete odavde nazvat ću šefove u
Madisonu, i vjerujte mi, gospodo, oni će me htjeti saslušati. Vaše ponašanje je arogantno, nasilno i
kontraproduktivno za rješavanje ovog slučaja. Vaše sposobnosti za međuodjelnu
suradnju su nepostojeće. Vaše držanje je neprofesionalno i nimalo pohvalno za predstavnike države
Wisconsin. Ili ćete se ponašati kako treba, ili vam jamčim da ćete do sljedećeg petka tražiti posao u
osiguranju.”
Iako mu glas do kraja ostaje ujednačen, Black i Brown kao da se smanjuju dok govori. U trenutku
kada završava, izgledaju kao dvoje prekorene djece. Dale sa strahopoštovanjem gleda u Jacka. Čini se
da je samo Potter ostao izvan svega; zuri u lisicama vezane ruke, očima koje bi mogle biti tisuću
kilometara daleko.
“Sad se gubite”, kaže Jack. “Povedite uhapšenog, ponesite dokumentaciju slučaja, i nosite se.”
Black otvara usta da nešto kaže, ali ih ponovo zatvara. Njih dvojica. Kada su se iza njih zatvorila
vrata, Dale se okreće Jacku i kaže, tiho: “Opa.”
"Što?"
"Ako ne znaš što,” kaže Dale, “ja ti neću reći.” Jack sliježe ramenima. “Potter će ih zaposliti, što
nas oslobađa da učinimo nešto konkretno. Ako ova večer ima svijetlu stranu, to je ova.” "Što si saznao
od njega? I jesi li, uopće?”
"Ime. Možda ništa ne znači. Charles Burnside. Nadimak mu je Kompić. Jesi li čuo za njega?”
Dale izbacuje donju usnu i zamišljeno je vuče. Onda je pušta i odmahuje glavom.
“Samo ime kao da mi je odnekud poznato, ali to može biti zato što je često. Kao i nadimak.”
“Bio je građevinar, poduzetnik i prevarant, prije trideset godina u Chicagu. Ako je vjerovati
Potsieju.”
“Potsie”, kaže Dale. Na naljepnici JEDAN POZIV ZNAČI JEDAN POZIV se odlijepio ugao, i
Dale ga zaglađuje pokretom čovjeka koji nije sasvim svjestan što radi. “Prilično ste se skompali, zar
ne?”
“Ne”, kaže Jack. “Burnside je taj koji je Kompić. A policajac Black nije vlasnik Crne kuće.”
“Poludio si. Kakva crna kuća?”
183
“Kao prvo, radi se o imenu. Crna kuća, s velikim C. Jesi li možda čuo da u okolini postoji kuća
koja se tako zove?”
Dale se smije: “Bože me sačuvaj, nisam.”
Jack se smiješi, ali je to odjednom njegov isljednički osmijeh, a ne "razgovaram s prijateljem”
osmijeh. Zato što je ponovo cajac. I zato što je vidio neobičan treptaj u Daleovim očima.
“Jesi li siguran? Razmisli malo.”
“Kažem ti da nisam. U ovim krajevima ljudi kućama ne daju imena. Čini mi se da stare gospođe
Graham i Pentle svoju kuću na drugom kraju grada zovu Orlovi nokti, budući da im je prednja ograda
obrasla orlovim noktima 27, ali to je jedina u ovom kraju za koju sam čuo da ima ime.”
Jack ponovo vidi onaj treptaj. Potter je taj kojeg će državna policija optužiti za ubojstvo, ali Jack
tijekom razgovara nijednom nije vidio taj skriveni treptaj u Potterovim očima. Zato što je Potter bio
iskren prema njemu.
Dale nije iskren.
Ali moram biti blag prema njemu, podsjeća se Jack. Zato što on ne zna da nije iskren. Kako je to
moguće?
Čuje glas Chicago Potsieja koji kao da mu odgovara: Jedan momak mi je pričao da tamo nije bilo
sunca ni kada je sunčano vrijeme... reko je da su ljudi ostajali bez sjenke, baš ko u bajci.
Sjećanje je sjenka, to zna svaki policajac koji pokušava rekonstruirati zločin ili nesretan slučaj na
osnovu proturječnih izjava očevidaca. Je li Potsiejeva Crna kuća takva? Nešto što ne baca sjenku?
Daleov odgovor (sada se okrenuo licem prema posteru koji se ljušti, radeći na njemu s jednakom
ozbiljnošću s kojom bi radio sa žrtvom srčanog udara na ulici, primjenjujući masažu srca kako nalaže
priručnik dok ne stigne prva pomoć) nagovještava da je moguće da se radi o nečemu sličnom. Tri dana
ranije ne bi sebi dozvolio ni da razmatra takvu ideju, ali se tri dana ranije nije bio vratio s Teritorija.
“Prema Potsieju, mjesto je steklo reputaciju uklete kuće još prije nego što je potpuno sagrađeno”,
kaže Jack pomalo ga pritišćući.
“Jok.” Dale se pomiče do obavijesti o sastancima društava liječenih alkoholičara i narkomana.
Pažljivo proučava ljepljivu traku, ne gledajući u Jacka.
“Ne uključuje mi se lampica.”
“Siguran si? Jedan čovjek je gotovo iskrvario na smrt. Drugi je ostao paraliziran poslije pada. Ljudi
su se žalili - slušaj ovo, Dale, zanimljivo je - prema Potsieju, ljudi su se žalili da su izgubili sjenu. Nisu
je mogli vidjeti čak ni usred bijela dana, na suncu. Zanimljivo, zar ne?”
“Ma je, al’ se ja ne sjećam takvih priča.” Dok Jack korača prema Daleu, ovaj se odmiče. Gotovo
bi se moglo reći da se povlači, iako šef Gilbertson nije od onih koji bježe. Sve to izgleda pomalo
smiješno, pomalo tužno, pomalo strašno. Jack je siguran da pritom nije svjestan da to radi. Sjenka
ipak postoji. Jack vidi da je tako, a Dale na nekom nivou zna da on to vidi. Kada bi ga Jack dovoljno
pritisnuo, Dale bi i sam to morao vidjeti... ali ne želi. Zato što je to ružna sjenka. Gora od čudovišta koje
ubija djecu i jede odabrane dijelove njihovih tijela? Jedan dio Dalea očigledno tako misli.
Mogao bih gci natjerati da vidi tu sjenku, razmišlja Jack hladno. Podmetnuti mu ruke pod nos -
ruke koje mirišu na ljiljane - i natjerati ga da vidi. Postoji i dio njega koji to želi vidjeti. Cajac u njemu.
Tada progovara dio Jackova uma, otežući kao Speedy Parker kojega se sad sjeća iz
djetinjstva. Mogao bi ga i gurnuti preko ruba živčanog sloma, Jack. Bog zna da već je na rubu. poslije
svega što se događalo otkako nestao mali Irkenham. Jesi li spreman riskirati tako nešto? 1 zbog čega?
On nije znao ime, bar je u tome bio iskren.
"Dale?"
Dale upućuje Jacku brz, bistar pogled, pa skreće oči. Strah u tom brzom pogledu rastužuje Jacka.
“Što?”
“Hajmo popiti šalicu kave.”
27
Biljka penjačica ljekovitih svojstava, lat. Lonicera caprifolium, poznatija kao kozja krv. Nap. prev.
184
Na ovu promjenu teme, Daleovo lice oblijeva olakšanje. Tapša Jacka ramenu.
“Dobra ideja!”
Ubojito dobra ideja, baš ovdje i sada, razmišlja Jack, i smiješi se. Postoji više načina da se odere
mačka, i više od jednog da se nađe Crna kuća. Bio je ovo dug dan.
Najbolje bi, možda, bilo dići ruke. Bar za večeras.
“Što je s Railsbackom?” pita Dale dok silaze niz stepenice. “I dalje hoćeš razgovarati s njim?”
“Nego što”, odgovara Jack živo, ali ne očekuje da će čuti išta posebno od Andyja Railsbacka,
odabranog očevica koji je vidio upravo ono što je Ribar htio da vidi. S jednim malim izuzetkom... možda.
Jedna papuča. Jack ne zna hoće li se pokazati da to nešto znači, ali moglo bi. Na sudu, recimo... prilikom
identifikacije...
Ovo nikada neće stići do suda, i ti to znaš. Možda se čak neće ni završiti u ovom svij...
Misli mu prekida val klicanja u trenutku kada ulaze u zajedničku prostoriju.
Pripadnici policije French Landinga stoje i plješću. Henry Leyden također stoji i plješće. Dale se
pridružuje.
“Isuse, momci, prekinite”, kaže Jack, smijući se i u isto vrijeme crveneći. No ne može lagati sebi
da mu ove ovacije ne pričinjavaju zadovoljstvo. Osjeća toplinu koju zrače prema njemu; vidi sjaj
u njihovim očima. Ove stvari nisu važne. Ali osjećaj da se vratio kući, e, taj je važan.
Sat i nešto kasnije Jack i Henry izlaze iz policijske postaje, i vide da su Nosonja, Miš i Kaiser Bill
još tamo. Ostala dvojica vratili su se u Čavlarsku cestu da obavijeste dame o događajima večeri.
“Sawyeru”, kaže Nosonja.
“Da”, kaže Jack.
“Sve što možemo učiniti, čovječe. Kužiš? Sve.”
Jack zamišljeno promatra motorista, pitajući se kakva je njegova priča... osim tuge, jasno. Očinske
tuge. Nosonja mu čvrsto uzvraća pogled. Henry Leyden stoji malo po strani, uzdignute glave, i udiše
riječnu maglu, pjevušeći duboko u grlu.
“Sutra prijepodne, oko jedanaest, otići ću posjetiti Irminu mamu”, kaže Jack. “Misliš da biste se ti
i tvoji prijatelji mogli naći sa mnom oko podneva, u Sand Baru? Ona živi u blizini, čini mi se. Kupit ću
vam svima limunadu.”
Nosonja se ne smiješi, ali mu oči malo toplije svijetle. “Bit ćemo tamo."
“Odlično”, kaže Jack.
“Bi l’ mi rekao zašto?”
“Ima jedno mjesto koje treba pronaći.”
“Ima li to neke veze s onim koji je ubio Amy i ostalu djecu?”
“Možda.”
Nosonja kima glavom. “Možda je dovoljno.”
Jack natrag prema Norveškoj dolini vozi polako, ne samo zbog magle. Iako je još rana večer,
umoran je kao pas, a čini mu se da se Henry isto tako osjeća. Ne zato što je šutljiv; Jack je već navikao
na Henryjeve povremene šutnje. Ne zato, već zbog tišine u kabini. U drugim prilikama Henry neumorno
vrti radiostanice, preslušava postaje u La Riviereu, provjerava lokalni KDCU, a zatim širi krug, loveći
stanice u Milwaukeeju, Chicagu, a kada su okolnosti povoljne, čak i sve tamo do Omahe, Denvera i
Saint Louisa. Malo bopa kao aperitiv, duhovna glazba za salatu, možda kriška ili dvije Perryja Coma u
podnožju skale: hot-digiti-dog-digiti, Bum što-mi-to-radiš-čovječe. Ali večeras ne. Večeras Henry
mirno sjedi na svojoj strani kabine, sa šakama u krilu.
Konačno, pošto su stigli na samo tri kilometra od njegove kuće, progovara: “Večeras ništa od
Dickensa, Jack. Odoh ravno na spavanje.”
Umor u Henryjevu glasu zatječe Jacka, i brine ga. Henry ne zvuči kao Henry ili jedan od svojih
likova s radija; u ovom trenutku zvuči samo staro i umorno, nekako istrošeno.
185
“Ja također”, slaže se Jack, nastojeći ne pokazati brigu u glasu. Henry zapa ža i najfinije nijanse.
U tome je natprirodno dobar.
“Što to imaš na umu za Gromovitu petorku, ako smijem pitati?”
“Nisam još sasvim siguran”, kaže Jack, i možda zato što je umoran, uspijeva provući ovu neistinu
pored Henryja. Namjerava poslati Nosonju i njegove da traže mjesto za koje mu je rekao Potsie, mjesto
gdje nestaju sjenke. Ili gdje su nestajale tijekom sedamdesetih. Također je namjeravao pitati Henryja je
li čuo za imanje u French Landingu koje zovu Crna kuća. No sada je odustao, pošto je čuo koliko
izmoždeno Henry zvuči. Sutra, možda. Ustvari, gotovo sigurno, jer je Henry previše dobar izvor da bi
ostao neupotrijebljen. Ali bolje da ga prvo pusti da to malo reciklira.
“Vrpca je kod tebe, zar ne?”
Henry djelomično vadi kasetu s Ribarovim pozivom na 911 iz džepa na prsima i pušta je da upadne
natrag. "Da, mama. Ali mislim da večeras ne mogu slušati ubojicu dječice, Jack. Čak ni ako ti dođeš
slušati sa mnom."
“Može i sutra”, kaže Jack, nadajući se da ovim riječima nije osudio još jedno dijete u French
Landingu na smrt.
“Nisi baš siguran u to.”
“Ne,” priznaje Jack, “ali neće valjati ako budeš tako umoran slušao vrpcu. U to jesam siguran.”
“To je prvo što ću sutra učiniti, obećavam.”
Henryjeva kuća se sada vidi malo dalje niz put. Izgleda samotno s onom jednom žaruljom koja gori
iznad vrata garaže, ali Henryju, naravno, nisu potrebna svjetla da bi se snašao u kući.
‘Henry, možeš li sam?”
“Da”, kaže Henry, ali ne zvuči sasvim uvjeren u to.
“Večeras nema Štakora”, naređuje Jack.
“Ne.”
“Isto vrijedi za Šik Šeika Shakea.”
Kutovi Henryjevih usana se malo podižu. “Neće biti čak ni Georgea Rathbuna, i njegove reklame
za Chevroletov salon u French Landingu, gdje je cijena kralj i gdje u prvih šest mjeseci otplate kredita
nećete platiti ni centa kamate. Ravno u krevet.”
“I ja”, kaže Jack.
No sat vremena nakon što je legao i uključio svjetiljku na stoliću, Jack je i dalje budan. Lica i
glasovi mu kruže po glavi kao poludjele kazaljke sata. Ili vrtuljak u napuštenom zabavnom parku.
Tansy Freneau: Izvedite čudovište koje je ubilo moju bebicu.
Nosonja St. Pierre: Vidjet ćemo kako će ispasti, zar ne?
George Potter: To sranje se uvuče i čeka. Moja teorija je da se nikad stvarno ne povuče.
Speedy, glas iz daleke prošlosti, na telefonu koji je u vrijeme kada ga je Jack upoznao bio
znanstvena fantastika: Zdravo da si, Putnik Jack... Kao cajac cajcu, sine, savjetujem ti da posjetiš
privatni toalet šefa Gilbertsona. Iz ovih stopa.
Da, kao cajac cajcu.
I najviše od svih i uvijek iznova, Judy Marshall: Ne kažeš “izgubio sam se i ne znam se vratiti ”,
već nastaviš dalje...
Da, ali kuda? Kuda?
Na kraju ustaje i s jastukom ispod ruke izlazi na trijem. Noć je topla, u Norveškoj dolini je magla
otpočetka bila rijetka, a sada se sasvim raspršila na blagom istočnom vjetru. Jack oklijeva, a onda silazi
niz stepenice, samo u donjem rublju. Trijem mu nije dovoljno dobar. Na njemu je pronašao onu paklenu
kutiju s markama s vrećica za šećer.
Prolazi pokraj svojeg kamioneta, uz kućicu za ptice, i zalazi u sjeverno polje. Iznad njega gori
milijardu zvijezda. Cvrčci tiho cvrče u travi. Njegova je staza kroz travu i divlji ječam ili nestala, ili je
sada ušao u polje na drugom mjestu.
186
Zašavši malo dublje u polje, liježe na leđa, podmeće jastuk pod glavu i zagleda se u zvijezde. Neću
dugo, razmišlja. Samo da mi oni sablasni glasovi izvjetre iz glave.
Neću dugo.
Pomislivši ovo, počinje drijemati.
Pomislivši ovo, prelazi prijeko.
Iznad njega, šara zvijezda se mijenja. Vidi kako se obrazuju nova zviježđa. Koje je ono, tamo gdje
je maloprije bio Veliki medvjed? Da nije Sveti Opopanax? Moguće.
Čuje tih, ugodan škripav zvuk i zna da je to vjetrenjača koju je vidio kada je preskočio, jutros, prije
tisuću godina. Ne mora gledati onamo da bi bio siguran, isto kao što ne mora gledati prema svojoj kući
kako bi vidio da se ponovo pretvorila u hambar.
Škrip... škrip... škrip: ogromni drveni vjetrokazi koji se okreću na istom onom vjetru s istoka. Samo
što je vjetar sada neusporedivo mirisniji i čišći. Jack dotiče gumu gaća i osjeća nekakvo grubo tkanje. U
ovom svijetu nema džokejki. I njegov jastuk se promijenio. Spužva se pretvorila u guščje perje, ali je i
dalje udoban. Udobniji nego ikada, zapravo. Blagoslov za glavu.
“Uhvatit ću ga, Speedy”, šapuće Jack Sawyer novim ustrojstvima novih zvijezda. “Bar ću
pokušati.”
Tone u san.
Budi se, i vidi da je rano jutro. Povjetarac je prestao. Tamo odakle je puhao vidi se jarko narančasta
pruga na obzorju - uskoro će izaći sunce. Ukočen je i boli ga stražnjica i promočen je rosom, ali je
odmoran. Nema više onog škripanja, ali ga to ne iznenađuje. Od trenutka kada je otvorio oči, znao je da
je ponovo u Wisconsinu. A zna i nešto drugo: da se može vratiti onamo. Kad god poželi. Pravi okrug
Coulee, duboki okrug Coulee, samo je želju i pokret daleko. Ovo ga podjednako ispunjava radošću
i užasom.
Jack ustaje i bos kreće prema kući, s jastukom pod rukom. Procjenjuje da je negdje oko pet ujutro.
Na stepenicama trijema, dodiruje pamuk džokejki. Iako mu je koža vlažna, gotovo su suhe. Naravno da
jesu. Najveći dio vremena koje je proveo spavajući vani (kao i mnogih noći one jeseni kada je imao
dvanaest godina) nisu ni bile na njemu. Bile su negdje drugdje.
“U zemlji Opopanax”, kaže Jack, i ulazi u kuću. Tri minute kasnije Ponovo spava, u svom krevetu.
U osam se ponovo budi, na suncu koje pruža zrake kroz prozor ne bi li ga probudilo, i gotovo je spreman
povjerovati da je njegovo posljednje putovanje bilo samo san.
Ali u srcu zna da nije tako.
18.
Sjećate se onih reportažnih kombija koji su se dovezli na parkiralište iza policijske postaje? I
doprinosa Wendella Greena općem uzbuđenju, prije nego što ga je divovska baterijska svjetiljka
pozornika Hrabowskog poslala u carstvo snova? Čim su posade kombija prepoznale izglednost uličnih
nemira, očigledno su to dostojno popratile jer ovog jutra njihovi izvještaji o burnoj noći prevladavaju
na ekranima televizora širom države. Do devet sati ljudi u Racineu i Milwaukeeju, ljudi u Madisonu i
Delafieldu, i ljudi koji žive toliko daleko na sjeveru države da su im potrebne satelitske antene da uhvate
bilo kakvu televizijsku postaju, gledaju preko palačinki, zdjela s pahuljicama, prženih jaja i engleskih
žemljica s maslacem kako žgoljavi policajac nervozna izgleda tupim predmetom okončava plodnu
demagošku karijeru krupnog, zajapurenog reportera. Možemo također biti sigurni u još jednu stvar: da
se ovaj materijal nigdje toliko masovno i zaokupljeno ne gleda kao u French Landingu i susjednim
zajednicama Centralije i Ardena.
Razmišljajući istovremeno o nekoliko stvari, Jack Sawyer gleda ove izvještaje preko malog
televizora na kuhinjskom pultu. Nada se da Dale Gilbertson neće povući Arnoldovu suspenziju, ali mu
sve govori da će Mahniti Mađar uskoro ponovo biti u uniformi. Dale samo misli da ga želi zauvijek
ukloniti iz službe: previše je meka srca da bi mogao slušati Arniejevo moljakanje - a poslije onoga sinoć,
čak i slijepac može vidjeti da će Amie početi moljakati - bez popuštanja. Jack se također nada da će
nepodnošljivi Wendell Green biti otpušten ili se osramoćeno povući. Izvjestitelji ne bi trebali sudjelovati
187
u onome o čemu izvještavaju, a dobri stari galamdžija Wendell zavijao je kao vukodlak, tražeći krv.
Jack, međutim, ima neveseo osjećaj da će se Wendell Green već nekako iskobeljati iz sadašnjih nedaća
(ne nekako, već lažući) i nastaviti biti napast. Također razmišlja o Railsbackovu opisu onog čudnog
starca koji je isprobavao kvake na trećem katu hotela Nelson.
Bio je to Ribar, konačno u opipljivom obliku. Starac u kućnom ogrtaču, sa samo jednom papučom
s crno-žutim prugama kao u bumbara. Andy Railsback se pitao je li ovaj starac neugodna izgleda dolutao
iz Maxtonova staračkog doma. Jacku se ova pomisao učinila zanimljivom. Ako je “Kompić” Burnside
čovjek koji je podmetnuo fotografije u sobu Georgea Pottera, Maxtonova ustanova bila bi savršeno
skrovište za njega.
Wendell Green gleda vijesti na Sonyju u svojoj hotelskoj sobi. Ne može skinuti pogled s ekrana,
iako ga ono što vidi ispunjava pomiješanim osjećajima - bijesom, stidom i poniženjem - od kojih mu
kuha u želucu. Čvoruga na glavi pulsira, i svaki put kada vidi onu bijedu od murjaka kako mu se prikrada
s podignutom baterijom zavlači prste u gustu, kovrčavu kosu na potiljku i nježno je opipava. Prokletinja
se čini velika kao zreo paradajz, i jednako spremna prsnuti. Sva sreća da nije doživio potres mozga. Onaj
gnom ga je mogao ubiti!
U redu, možda se malo zanio, možda je malčice prekoračio granicu profesionalizma: nikada nije
tvrdio da je savršen. Lokalni novinari ga izluđuju sranjima o Jacku Sawyeru. Tko je bio glavni izvjestitelj
o Ribaru?
Tko je bio na licu mjesta od prvog dana, prenoseći građanima ono što trebaju znati? Tko je stavljao
glavu na panj svakog jebenog dana? Tko je, uostalom, tipu dao ime? Sigurno nisu oni praznoglavci
Bucky i Stacey, ili oni nazovinovinari i lokalni spikeri koji se cerekaju u kameru da pokažu navlake.
Wendell Green je legenda u ovim krajevima, zvijezda, najbliža stvar velikanu novinarstva koja je ikada
ponikla u zapadnom Wisconsinu. Čak i preko u Madisonu, ime Wendella Greena sinonim je za... pa, za
dokazanu kvalitetu. A ako je ime Wendella Greena sada nešto poput zlatnog standarda, pričekajte samo
da se preko Ribarovih krvavih ramena uzvere do Pulitzerove nagrade!
U ponedjeljak ujutro, dakle, mora otići u redakciju i smiriti urednika.
Jaka stvar. Nije mu prvi put, niti će biti posljednji. Dobri novinari dižu prašinu. Nitko to ne priznaje,
ali je istina, otisnuta sitnim slogom koji nitko ne čita dok ne bude prekasno. Već zna što će reći kada
uđe kod urednika: Ovo je najvažnija vijest danas, i tko je od izvjestitelja bio tamo? A kada mu urednik
ponovo bude jeo iz ruke, za što će biti potrebno najviše pet minuta, skoknut će do onog Goltzovog
prodavača, Freda Marshalla. Jedan od Wendellovih najpouzdanijih doušnika nabacio je da
gospodin Marshall ima neke zanimljive informacije o njegovoj zlatnoj ribici, sluča ja Ribara.
Arnold Hrabowski, sada junak za svoju dragu ženu, Paulu, gleda vijesti u postkoitalnom blaženstvu
i razmišlja kako je ona u pravu: stvarno bi trebao nazvati šefa i zatražiti da ga vrati na posao.
Odsutno se pitajući gdje bi mogao potražiti starog neprijatelja Georgea Pottera, Dale Gilbertson
gleda Buckyja i Staceyja kako po tko zna koji put puštaju snimku na kojoj Mahniti Mađar sređuje
Wendella Greena i razmišlja da bi čovječuljka stvarno trebao vratiti na posao. Vidi samo taj sjajni
zamah. Dale jednostavno ne može odoljeti prizoru - taj zamah mu je istinski uljepšao dan. Kao da gleda
Marka McGwirea ili Tigera Woodsa.
Sama u zamračenoj kući podalje od puta, Wanda Kinderling, koju smo povremeno i uzgred
spominjali, sluša radio. Zašto sluša radio? Prije nekoliko mjeseci morala je odlučiti hoće li platiti
pretplatu za kablovsku ili kupiti još dvije litre Aristokrat votke, i bilo je, žalim slučaj, Bucky i Stacey, ali
Wanda će poslušati želju srca svoga. Bez signala kablovske, njen televizor hvata tek nešto više od
snijega i debele cme linije koja promiče ekranom u beskrajnoj petlji. Wanda je oduvijek mrzila Buckyja
i Staceyja, kao i sve druge na televiziji, naročito ako su izgledali zadovoljno i uredno. (Posebno prezire
voditelje jutarnjih informativnih programa i spikere velikih mreža.) Wanda nije bila zadovoljna ni
uredna otkako je njezina muža, Thornyja, onaj pametnjaković Sawyer optužio za strašne zločine koje
on nikada ne bi mogao počiniti. Jack Sawyer joj je upropastio život, i Wanda mu nema namjeru to
zaboraviti niti oprostiti.
Taj čovjek je podvalio njezinu mužu. Smjestio mu je. Uprljao je Thornyjevo časno ime i poslao ga
u zatvor samo da bi sebi podigao ugled. Wanda se nada da nikada neće uhvatiti Ribara, zato što je Ribar
ono što su zaslužili, gadovi pokvareni. Igraš li prljavo, i sam postaješ prljav, a takvi zaslužuju da završe
188
na samom dnu pakla - Wanda čvrsto vjeruje u to. Neka, neka ubije sto derišta, neka ih ubije tisuću, a
poslije neka prijeđe na roditelje. Thorny nije mogao ubiti one kurvetine u Los Angelesu. Bila su to
seksualna ubojstva, a Thomyja, hvala Bogu, seks nije nimalo zanimao. Na njemu se sve moglo ukrutiti,
samo ne ona stvar, a ionako je bila veličine njegova malog prsta. Ne, njega nikako nisu mogle zanimati
lake žene i seksualne stvari. Ali je zato Jack Sawyer živio u Los Angelesu, zar ne? Zašto onda ne bi bilo
moguće da je sam ubio kurvetine, i za to optužio Thornyja?
Spiker opisuje sinoćnje podvige bivšeg poručnika Sawyera, i Wanda Kinderling osjeća kako joj se
diže žuč, grabi čašu sa stolića pored kreveta i gasi požar u utrobi s tri prsta votke.
Gorg, koji bi bio najprirodniji gost takvima kao što je Wanda, ne gleda vijesti, jer je daleko Daleko.
U svom krevetu u Maxtonovu domu Charles Burnside sniva snove koji su zapravo tuđi jer potječu
od drugog bića, s drugog mjesta, i prikazuju svijet koji on nikada nije vidio. Odrpana, okovana djeca
šljapkaju grvavim zdobaldzima pored raspaljenih vatri, okrećući divovske kotače koji okreću još veće
kotače uhu aha koji pokreću grazne zdrojeve uništenja što se dižu u crno i crveno nebo. Velika
Kombinacija! Zrak je ispunjen jetkim zadahom rastopljena metala i nečeg zaista opakog, nečeg poput
zmajeve mokraće, kao i olovnim smradom beznađa. Gušteroliki demoni s debelim lazmahanim
repovima bičuju djecu u hodu. Buka zveketanja i kloparanja, treskanja i tutnjanja kažnjava uši. Ovo su
snovi Burnyjeva najdražeg prijatelja i voljenoga gospodara, gospodina Munshuna, stvorenja neizmjerne
i izopačene naslade.
Dolje na kraju hodnika Tratinčice, kada se prijeđe dopadljivo uređeno predvorje i prođe kroz
sobičak Rebecce Vilas, sjedi Veseljko Maxton i brine o mnogo ispraznijim stvarima. Mali televizor na
polici iznad sefa emitira čudesnu snimku na kojoj Mahniti Mađar Hrabowski uspavljuje Wendella
Greena majstorski izvedenim udarcem teške baterijske svjetiljke, ali Veseljko jedva obraća pažnju na
ovaj magični trenutak. Mora odnekud stvoriti trinaest tisuća dolara koje duguje svojem kladioničaru,
a posjeduje tek otprilike polovicu tog iznosa. Ljupka Rebecca se jučer odvezla do Millera da povuče
ono što je tamo bilo uloženo, a na raspolaganju mu je još oko dvije tisuće s osobnog računa, pod uvjetom
da ih do kraja mjeseca ponovo uplati. Ostaje još šest somova, svota koja zahtijeva malo ozbiljnije
knjigovodstvene akrobatike. Na svu sreću, kreativno knjigovodstvo je Veseljkova specijalnost, i pošto
je mućnuo glavom o problemu, počinje trenutne poteškoće vidjeti kao poslovnu priliku.
Na kraju krajeva, u posao i je ušao da ukrade što više novca, zar ne? Osim usluga gospođice Vilas,
krađa je otprilike jedina aktivnost koja ga čini istinski sretnim. Iznos je gotovo nevažan; kao što smo
vidjeli, Veseljko u istoj mjeri uživa kad na kraju Festivala jagoda izmuze džeparac od rođaka u posjetu
kao kad zajebe državu za deset ili petnaest tisuća dolara. Slast je kada mu to uspije proći. Treba mu šest
tisuća; kada je već tako, zašto ne bi uzeo deset? Na taj će način njegov račun ostati nedirnut, a njemu
će ostati dodatna dva soma za zabavu. Na računalu ima dva kompleta knjga, i može podići novac s
bankovnog računa firme tako da se prilikom sljedeće porezne inspekcije, koja slijedi za mjesec dana, ne
uključe zvona za uzbunu. Pod uvjetom da inspektori ne zatraže evidenciju iz banke, a i tada preostaje
nekoliko trikova koje može primijeniti. Mada ne bi bilo loše ni kada bi inspekcija zakasnila - Veseljko
priželjkuje malo više vremena da pokrpa pukotine. Ne smatra da je problem u tome što je izgubio
trinaest tisuća. Problem je što se to dogodilo u pogrešno vrijeme.
Da bi mu sve ostalo čisto u glavi, Veseljko privlači tipkovnicu i neređuje računalu da ispiše
kompletne izvještaje iz obje verzije knjiga za prethodni mjesec. Kada se inspektori pojave, dušo, ove
stranice će već odavno biti propuštene kroz uništavač papira i pretvorene u rezance.
Hajmo prijeći s jedne vrste ludila na drugu. Pošto mu je vlasnik Holiday Trailer Parka pokazao
drhtavim kažiprstom gdje se nalazi rezidencija Freneau, Jack vozi prašnjavom stazom prema njoj, sve
nesigurniji u ono što radi. Tansyn Airstream je posljednji i najzapušteniji u nizu od četiri prikolice. Dvije
od ostale tri imaju veseli rubnik od cvijeća, a treća je ukrašena prugastom zelenom nadstrešnicom koja
čini da malo više sliči na kuću. Četvrta se ne može podičiti nikakvim ukrasom niti poboljšanjem izgleda.
Rolete na prozorima su spuštene. Prizor odiše bijedom i istrošenošću, kao i svojstvom koje bi Jack
mogao definirati, kada bi se zaustavio da razmisli o tome, kao iskliznuće. Na neki neobjašnjiv način ta
prikolica izgleda pogrešno. Nesreća ju je iskrivila kao što zna iskriviti osobu, i Jackove nedoumice
jačaju u trenutku kada izlazi iz kamioneta i kreće prema blokovima šindre ispred ulaza. Više nije siguran
189
zašto je došao ovamo. Shvaća da Tansy Freneau može ponuditi samo sažaljenje i ta ga pomisao
uznemirava.
Onda mu pada na pamet da ove sumnje prikrivaju prave osjećaje, koji su u vezi s nelagodom koju
prikolica izaziva u njemu. Ne želi ući onamo. No od premišljanja nema nikakve koristi; ne preostaje mu
ništa drugo nego da produži dalje. Pogled mu pada na otirač, umirujući djelić stvarnog svijeta za koji
osjeća da već nestaje oko njega, a onda staje na najvišu stepenicu i kuca na vrata. Ništa se ne događa.
Možda ona zaista još spava, i možda bi voljela da tako i ostane. Da je na njezinu mjestu, sigurno bi ostao
u krevetu što je duže moguće. Da je na njezinu mjestu, ne bi ustajao tjednima. Još jednom potisnuvši
oklijevanje, Jack kuca na vrata i zove:
“Tansy? Jeste li gore?”
Glasić iznutra pita: “Gdje gore?”
Uh, oh, pomišlja, i kaže: “Mislim, jeste li ustali? Ovdje Jack Sawyer, Tansy. Sinoć smo se upoznali.
Pomažem policiji, i rekao sam vam da ću danas svratiti do vas.”
Čuje korake kako se približavaju vratima. “Jeste li vi onaj koji mi je dao cvijeće? Bio je tako drag.”
“Da, to sam bio ja.”
Škljoca brava, i ručica se okreće. Vrata se malo otvaraju. Iz mraka izranja odsječak lica blijede
maslinaste boje kože i jedno oko. “To ste vi. Uđite, ali brzo. Brzo." Odmiče se, otvorivši vrata tek toliko
da se on može provući. Čim se našao unutra, treska vratima i ponovo ih zaključava.
Otopljena svjetlost nagorijeva rubove zavjese, a rolete produbljuju tamu u dugačkoj unutrašnjosti
prikolice. Iznad sudopera gori slaba žarulja, a druga, jednako slaba, osvjetljava stolić na kojem pokraj
nje stoje boca brendija s kavom, prljava čaša ukrašena likom iz crtanog filma, i fotoalbum. Krug
svjetlosti lampe obuhvaća i polovicu niske tapecirane stolice pored stolića. Tansy Freneau odvaja leđa
od vrata i radi dva laka, oprezna koraka prema njemu. Naginje glavu i sklapa ruke ispod brade. Njen
gladan, pomalo staklast pogled uznemirava Jacka. Ova se žena ni po najširoj, najslobodnijoj definiciji
ne može ubrojiti u normalne osobe. Ne zna što bi joj rekao.
“Hoćete li... sjesti?” Pokretom ruke hostese pokazuje mu drvenu stolcu visoka naslona.
“Ako dopustite.”
“Zašto ne bih? Ja ću sjesti na svoju stolicu, pa zašto vi ne biste na ovu?”
“Hvala”, kaže Jack i sjeda, promatrajući je kako klizi natrag do vrata da provjeri bravu. Zadovoljna,
Tansy ga nagrađuje blistavim osmijehom i tapka do svoje stolice, krećući se sitnim pačjim koracima
balerine. Kada se spustila na stolicu, on ju pita:
“Bojite se da bi netko mogao ući, Tansy? Postoji li netko zbog koga zaključavate vrata?”
“O da”, kaže ona, i naginje se naprijed, skupivši obrve u prenaglašennoj imitaciji djetinje
ozbiljnosti. “Samo što to nije netko, već nešto. Nešto što neću nikad, ali baš nikad više pustiti u kuću.
Vas sam pustila zato što ste tako dragi i zato što se mi poklonili ono divno cvijeće. Usto ste vrlo zgodni.”
“Je li Gorg stvar koju ne želite pustiti u kuću, Tansy? Bojite se Gorga?”
“Da”, kaže ona ozbiljno. “Jeste li za šalicu čaja?”
“Ne, hvala.”
“E, ja jesam. To je jako dobar čaj. Ima sličan okus kao kava.” Diže obrve i upućuje mu bistar,
ispitivački pogled. On odmahuje glavom. Ne ustajući sa stolice, Tansy toči dva prsta brendija u svoju
čašu i vraća bocu na stol. Jack primjećuje da je lik na čaši Scoobey-Doo. Tansy otpija iz čaše. “Mmm.
Imate li djevojku? Ako nemate, mogla bih vam ja biti djevojka, znate, naročito ako mi poklonite još
onog divnog cvijeća. Stavila sam ga u vazu.” Posljednju riječ izgovara u šaljivoj imitaciji neke
bostonske matrone: vaaazu. “Vidite?”
Na kuhinjskom pultu, divlji ljiljani klonuli su u staklenci napola punoj vode. Preseljeni s Teritorija,
osuđeni su biti kratkog vijeka. Jack pretpostavlja da ih ovaj svijet truje brže nego što ga oni uspijevaju
liječiti. Svaka unca dobrote koju šire na okolinu oduzima dio njihove esencije. Pada mu na pamet da je
Tansy obitavala u dahu Teritorija sačuvanu u ljiljanima - kada uvenu, njena zaštitnička uloga djevojčice
će se pretvoriti u prašinu i ponovo će je obuzeti ludilo. To ludilo došlo je od Gorga, Jack se
spreman kladiti u život da je tako.
190
“Imam dečka, ali kao da ga nemam. Zove se Lester Moon. Nosonja i njegovi zovu ga Smrdljivi
Sir, ali ne znam zašto. Lester skoro uopće nije smrdljiv, naročito kada je trijezan.”
“Pričajte mi o Gorgu”, kaže Jack.
Ispruživši mali prst, Tansy ispija još jedan gutljaj brendija s kavom iz čaše sa Scooby-Dooom. Čelo
joj se nabire. “Oh, to je baš bljak tema.
“Moram saznati više o njemu, Tansy. Ako mi pomognete, moći ću se pobrinuti da vas više nikada
ne uznemirava.”
“Stvarno?”
«A ujedno biste mi pomogli da uhvatim čovjeka koji je ubio vašu kćer.”
“Ne mogu sada o tome govoriti. Previše je uznemirujuće.” Tansy prelazi šakom preko krila kao da
zbacuje mrvicu. Lice joj se grči i u očima joj se pojavljuje novi izraz. Na površinu na trenutak izbija
očajna, nezaštićena Tansy, prijeteći da će izliti bezumnu bol i gnjev iz sebe.
“Izgleda li Gorg kao osoba ili nešto drugo?”
Tansy usporeno vrti glavom s jedne na drugu stranu. Ponovo se smiruje, uspostavljajući osobnost
koja može ignorirati njene prave osjećaje. “Gorg ne izgleda kao osoba. Uopće.”
“Rekli ste da vam je dao pero koje ste nosili. Izgleda li kao ptica?”
“Gorg ne izgleda kao ptica, već jest ptica. I znate li koje vrste?” Ponovo se naginje naprijed i lice
joj poprima izraz šestogodišnje djevojčice koja se sprema izgovoriti najstrašniju stvar koju
zna. "Gavran. Eto što je, veliki stari gavran. Sav crn. Ali ne sjajno crn.” Oči joj se šire od ozbiljnosti
onoga što ima reći. “Došao je sa žala hadske noći. To je iz pjesme koju nas je gospođa Normandie učila
u šestom razredu. Gavran od Edgara Allana Poea.”
Tansy se uspravlja, pošto je podijelila ovo zrnce povijesti književnosti. Jack pretpostavlja da je
gospođa Normandie imala isti zadovoljan, pedagoški izraz koji sada vidi na Tansynu licu, ali bez
staklena, nezdrava sjaja u Tansynim očima.
“Žal hadske noći nije dio ovog svijeta”, nastavlja Tansy. “Jeste li to znali? Pokraj našeg svijeta je,
ali izvan njega. Ako hoćete otići onamo, prvo morate naći vrata.”
Jack odjednom shvaća da je ovo kao da razgovara s Judy Marshall, ali Judy bez dubine duše i
nevjerojatne hrabrosti koja ju je sačuvala od ludi la. Istog trenutka kada se sjetio Judy Marshall, javlja
mu se želja da je ponovo vidi, toliko snažna da mu se Judy čini kao glavni ključ zagonetke oko njega.
A ako ona jest ključ, također predstavlja i vrata koja taj ključ otvara. Jack želi van iz mračne,
izvitoperene atmosfere u Tansynu Airstreamu; želi odgoditi Gromovitu petorku i odjuriti do Ardena i
sumorne bolnice gdje je zračeća Judy Marshall pronašla slobodu na zaključanom odjelu za duševne
bolesti.
“Al˙ ja ne želim naći ta vrata, zato što mi ne pada na pamet da kročim onamo”, govori Tansy
pjevušećim glasom. “Žal hadske noći je loš svijet. Ondje je sve u plamenu."
“Kako znate?”
“Gorg mi je rekao”, šapuće ona. Pogled joj skreće s njega i zaustavilja se na čaši sa Scooby-Dooom.
“Gorg voli vatru. Al’ ne zato što ga grije već zato što spaljuje stvari, a to ga čini sretnim. Gorg je rekao...”
Odmahuje glavom i diže čašu do usana. Umjesto da pije iz nje, aginje tekućinu prema rubu čaše i lapće
jezikom. Pogled joj klizi uvis da se susretne s njegovim. “Mislim da je moj čaj čaroban.”
Kladim se da to stvarno misliš, razmišlja Jack, i srce mu se skoro slama od tuge za krhkom,
izgubljenom Tansy.
“Ovdje ne možete plakati”, kaže mu ona. “Izgledali ste kao da ćete zaplakati, ali to je zabranjeno.
Gospođa Normandie ne dozvoljava plakanje. Ali možete me poljubiti. Želite li me poljubiti?”
“Naravno”, kaže on. “Ali gospođa Normandie ne dozvoljava ni ljubljenje."
“Oh, dobro onda.” Tansy ponovo lapće piće. “Možemo kasnije, kad ona ode. A moći ćete me i
zagrliti, kao što radi Lester Moon. I sve drugo što Lester radi. Sa mnom.”
“Hvala vam”, kaže Jack. “Tansy, je T Gorg još nešto govorio?”
191
Ona naginje glavu, i izbacuje i uvlači usne. “Rekao je da je prošao ovamo kroz vatrenu rupu. Sa
savijenim rubovima. I rekao mi je da sam majka i da trebam pomoći svojoj kćeri. U pjesmi se ona zove
Lenora, ali joj je pravo ime Irma. Također je rekao... rekao je da je onaj gadni starac pojeo nogu moje
Irme, ali da postoje gore stvari koje su joj se mogle dogoditi."
Tansy izgleda kao da se na nekoliko sekundi povukla u sebe, kao da je potonula ispod one
površinske maske. Usta su joj poluotvorena, i ne trepće. Njen povratak s mjesta na koje je otišla podsjeća
na kip koji polako oživljava. Glas joj je jedva čujan.
“Trebala sam srediti onog starog, srediti ga zauvijek. Ali vi ste mi dali moje lijepe ljiljane, a on
ionako nije bio onaj pravi, zar ne?”
Jack osjeća želju da vrisne.
“Rekao je da postoje gore stvari”, šapuće Tansy s nevjericom. “Ali nije rekao kakve. Pokazao mi
je. Kada sam vidjela, mislila sam da su mi izgorjele oči. Mada sam još mogla vidjeti.”
“Što ste vidjeli?”
“Veliko, ogromno mjesto od same vatre”, kaže Tansy. “I diže se unedogled.” Prestaje govoriti i
počinje je tresti nekakva unutrašnja drhtavica koja počinje od lica, struji naniže, i prazni se kroz
prste. “Irma nije tamo. Ne, ne, nije. Mrtva je, a opaki starac joj je pojeo nogu. Poslao mi je pismo, ali
ga nikada nisam dobila. Zato mi ga je Gorg pročitao. Ne želim misliti o tom pismu.” Zvuči kao
djevojčica koja je nešto čula iz treće ruke ili izmislila. Između Tansy i onoga što je čula leži debeo zastor
koji joj pomaže da funkcionira. Jack se ponovo pita što će biti s njom kada ljiljani uvenu.
“A sada,” kaže ona, “ako me nećete poljubiti, vrijeme je da odete. Želim malo biti sama.”
Iznenađen njezinom odlučnošću, Jack ustaje i otvara usta da kaže neš to ljubazno i besmisleno.
Tansy ga mahanjem ruku tjera prema vratima.
Vani, zrak se čini zasićen neugodnim mirisima i nevidljivim kemikalijama. Ljiljani s Teritorija
zadržali su veću moć nego što je Jack zamislio, dovoljnu da osvježi i pročisti zrak u Tansynoj prikolici.
Tlo pod Jackovim nogama je spečeno, a u zraku lebdi nekakva suha kiselost. Jack se gotovo mora
prisiliti da diše dok ide prema kamionetu, ali što intenzivnije bude disao, to će se brže priviknuti na
svakodnevni svijet. Njegov svijet, iako se sada čini zatrovan. Ima samo jednu želju: da se odveze
Autocestom broj 93 do Judyna vidikovca i nastavi dalje, kroz Arden, parkiralište, vrata bolnice, pored
rampi doktora Spiegelmana i nadzornice Jane Bond, sve dok se ponovo ne nađe u životvornom prisustvu
Judy Marshall.
Ne može se oteti dojmu da se zaljubio u Judy Marshall. Možda je zaista voli. Zna da mu je potrebna:
Judy je njegova vrata, i njegov ključ. Njegova vrata, njegov ključ. Što god da to znači, istina je. U redu,
žena koju želi udana je za onog dobričinu Freda Marshalla, ali on ne želi da mu bude žena, ustvari, ne
želi ni spavati s njom, ne to - želi se samo naći ispred nje i vidjeti što će se dogoditi. Nešto će se sigurno
dogoditi, ali kad god to pokuša zamisliti, vidi samo eksploziju crvenog perja, što svakako nije slika koju
se nadao da će vidjeti.
Osjećajući se nesigurno na nogama, Jack se jednom rukom naslanja na kabinu kamioneta, a drugom
hvata kvaku na vratima. Obje površine mu peku ruke, i neko vrijeme maše po zraku da ih ohladi. Sjedište
u kabini također je usijano. Spušta prozor i s ubodom žaljenja primjećuje da mu svijet ponovo miriše
normalno. Miriše mu dobro. Miriše na ljeto. Kuda da krene? Pitanje mu se čini zanimljivo, ali kad je
izašao na cestu i prešao jedva tridesetak metara, lijevo od njega pojavljuje se nisko, sivo drevno obličje
Sand Bara, i on bez oklijevanja skreće na apsurdno veliko parkiralište, kao da je cijelo vrijeme znao
kamo ide. Tražeći mjesto u hladnu, Jack vozi oko zgrade i opaža jedini ukras u blizini, javor
široke krošnje koji raste iz otvora u asfaltu na suprotnome kraju parkirališta. Vozi Ram u sjenu javora
i izlazi, ostavivši spuštene prozore. S dva jedina vozila na parkiralištu dižu se valovi žege.
Jedanaest je i dvadeset prijepodne. Počinje osjećati glad jer mu se doručak sastojao od šalice kave
i tosta s marmeladom, a otada su prošla tri sata. Jack ima dojam da će popodne potrajati. Mogao bi nešto
pojesti dok čeka motoriste.
Sporedni ulaz Sand Bara vodi u usku prostorijicu iz koje se ulazi u dugačak pravokutni prostor sa
svjetlucavim šankom na jednoj strani i nizom separea od masivnog drva na drugoj. Sredinu prostorije
192
zauzimaju dva velika bilijarska stola, a na zid između njih naslanja se džuboks. U prednjem dijelu
prostorije, dva i pol ili tri metra od poda, na mjestu gdje ga svi mogu vidjeti, visi veliki televizijski ekran.
Zvuk je potpuno utišan, a na ekranu je reklama koja nijednog trenutka ne otkriva do kraja svrhu
reklamiranog proizvoda. Poslije zasljepljujuće svjetlosti parkirališta, u baru je na prvi pogled ugodno
mračno, i dok se Jackove oči privikavaju na polutamu, nekoliko niskih svjetiljki šire mutne krugove
svjetlosti oko sebe.
Šanker, za kojega Jack pretpostavlja da je čuveni Lester “Smrdljivi Sir” Moon, diže pogled prema
njemu, a onda ga ponovo spušta na otvoreni Herald na šanku. Pošto je Jack zauzeo visoku barsku stolicu
par metara desno od njega, ponovo diže pogled. Smrdljivi Sir nije tako odbojan kao što je Jack očekivao.
Nosi čistu košulju, samo nekoliko nijansi svjetliju od njegova okruglog lica sitnih crta i obrijane glave.
Moon ima na licu prepoznatljiv izraz, istovremeno profesionalan i kiseo, osobe koja je preuzela
obiteljski posao, ali vjeruje da bi negdje drugdje bolje prošla. Jack sluti da je ta grimasa umorna
nezadovoljstva razlog što su mu motoristi prišili onaj nadimak jer mu daje izgled čovjeka koji očekuje
da će svakog trenutka nanjušiti nešto smrdljivo.
“Može li se ovdje dobiti nešto za jelo?” pita ga Jack.
“Sve piše na ploči.” Šanker se okreće postrance i pokazuje bijelu ploču s magnetnim slovima
kojima je ispisan jelovnik. Hamburger, cheeseburger, domaća kobasica, roštiljka, dimljena kobasica,
sendviči, pomfrit, pohani lik. Čovjekov pokret rukom trebao bi poručiti Jacku da je slijep kod zdravih
očiju, i uspijeva u tome.
“Oprostite, nisam primijetio ploču.”
Šanker sleže ramenima.
“Cheeseburger, srednje pečen, i krumpiriće, molim.”
“Ručak poslužujemo tek od pola dvanaest, kao što piše na ploči. Vidite?” Još jedan polupodrugljiv
pokret rukom prema natpisu. “Ali mama je već počela pripremati roštilj. Mogu joj prenijeti narudžbu, a
ona će početi pripremati kad bude spremna.”
Jack mu zahvaljuje, a šanker diže pogled prema ekranu televizora, odlazi do kraja šanka i nestaje
iza ugla. Nekoliko sekundi kasnije ponovo se pojavljuje, baca pogled na ekran i pita Jacka što će popiti.
“Pivo od đumbira”, kaže Jack.
Gledajući u ekran, Lester Moon istače pivo iz točionika u pivsku čašu i gura je prema Jacku. Onda
klizi šakom po šanku do daljinskog upravljača i kaže: “Nadam se da ne zamjerate, upravo sam gledao
jedan stari film. Jako je smiješan.” Pritišće tipku na daljinskom, i Jack preko lijevog ramena čuje glas
svoje majke kako govori: Izgleda da Smokey danas kasni. Voljela bih da ta mala vucibatina nauči
podnositi piće.
Prije nego što se stigao okrenuti prema ekranu, Lester Moon ga pita sjeća li se Lily Cavanaugh.
“Oh, kako da ne.”
“Jako sam je volio kad sam bio klinac.”
“Isti slučaj”, kaže Jack.
Jack je odmah prepoznao film: to je The Terror of Deadwood Gulch, komični vestern iz 1950.
godine, u kome je tada slavni i nikada zaboravljeni Bill Towns, neka vrsta Boba Hopea za sirotinju,
igrao plašljivog kockara koji stiže u malu Potemkinovu zajednicu Deadwood Gulcha u Arizoni, gdje ga
pomiješaju sa zloglasnim revolverašem. Kao lijepa i duhovita vlasnica saluna Lijena osmica, živog
središta društvenog života gradića, Lily Cavanaugh je predmet obožavanja goniča stoke, besposličara,
rančera, trgovaca, čuvara reda i ološa koji ga svake večeri dupkom napuni. Kod nje vrijedi pravilo da se
oružje ostavlja na ulazu i da se pristojno ponaša, što je za svaki opopanax. U sceni koja trenutno ide,
otprilike pola sata od početka filma, Lily je sama u salonu i pokušava otjerati dosadnu pčelu.
Pčela za kraljicu ‘B’ filmova28, razmišlja Jack, i smiješi se.
28
A bee for the Queen of the B's. Neprevodiva igra riječi, zasnovana na jednakom izgovoru riječi bee - eng. pčela i
slova B. Nap. prev.
193
Lily pokušava otjerati zujeću napast krpom za prašinu, muholovkom, mopom, metlom, opasačem
za revolver. Pčela odolijeva svim njenim pokušajima, krivudajući u letu, prelijećući od šanka do
kartaškog stola, grlića boce s viskijem i sljedeće tri boce po redu, poklopca klavira, često čekajući da joj
se protivnica skoro sasvim prikrade i bježeći sekundu prije nego što najnovije oružje tresne na mjesto
gdje se nalazila. To je prelijepa scena na rubu slapsticka, i kada se Jacky, kome je u to vrijeme bilo šest,
šest, šest, a bogami možda i sedam godina, napola histeričan od smijha gledajući svoju sposobnu majku
kako se uzaludno pokušava otarasiti letećeg gnjavatora zainteresirao kako filmaši uspijevaju natjerati
kukca da radi sve te stvari, majka mu je objasnila da to nije obična pčela, već čarobna, stvorena u odjelu
za specijalne efekte.
Lester Moon kaže: “Nikada mi neće biti jasno na koju su foru natjerali pčelu da leti tamo gdje oni
hoće. Mislim, što su napravili, dresirali je?”
“Prvo su snimili samo glumicu na lokaciji”, kaže Jack, zaključivši da je Smrdljivi Sir ipak sasvim
pristojan momak, sa sjajnim ukusom za glumice. “Specijalni efekti su kasnije ubacili pčelu. To nije
prava pčela, već nacrtana - animacija. Ali izgleda kao prava, zar ne?”
“Pljunuta. Jeste li sigurni? I kako to znate, uostalom?”
“Pročitao sam u nekoj knjizi”, kaže Jack, upotrijebivši svoj uobičajeni odgovor na takva pitanja.
Raskošan u otmjenom kockarskom odijelu, Bill Towns bez žurbe ulazi na vrata saluna i smiješi se
vlasnici, propustivši primijetiti da se ova primiče pčeli koja se ponovo spustila na blistavu površinu
šanka. Na pameti mu je romansa, i šepuri se prema njoj.
A, vratio si se, frajeru, kaže Lily. Izgleda da ti se dopalo ovdje.
Dušo, ovo je najslađi birc zapadno od širokog Missourija. Podsjeća me na mjesto gdje sam odrao
Black Jacka McGurka. Siroti Black Jack-Nikad nije naučio kad ih treba baciti na stol.
Sa zvukom nalik na brujanje bombardera B-52, čarobna pčela, stvorenje mašte unutar fantazije,
zalijeće se na glavu Billa Townsa pod kicoškim šeširom. Komičarevo lice razvlači se kao guma od
prenaglašena užasa.
Maše rukama, poskakuje, vrišti kao baba. Začarana pčela izvodi letačke akrobacije oko
uspaničenog nazovirevolveraša. Townsov sjajni šešir odlijeće s glave; frizura mu odlazi dođavola.
Uzmiče prema stolu i uz završno razmahivanje rukama zavlači se ispod i počinje preklinjati za pomoć.
Fiksirajući pogledom pčelu koja sada mili po stolu, Lily odlazi do šanka i uzima čašu i presavijene
novine. Prilazi stolu, motreći na pčelu koja radi krugove po stolu. Skače naprijed, spušta čašu i hvata
pčelu ispod stakla. Pčela uzlijeće i udara u dno čaše. Lily podiže rub čaše, podmeće novine i diže sve
zajedno, držeći čašu na novinama.
Kamera klizi unatrag, i vidimo kukavičkog kockara kako viri ispod stola dok Lily gura vrata salona
i oslobađa pčelu.
Iza Jacka, Lester Moon kaže: “Cheeseburger je spreman, gospodine.”
Sljedećih pola sata, Jack jede svoj burger i pokušava naći zaborav u filmu. Burger je odličan,
svjetski, s onim sočnim okusom koji se može dobiti samo sa zamašćene rešetke roštilja, a krumpirići
savršeni, sa zlatnom i hrskavom korom, ali ne uspijeva se usredotočiti na The Terror of Deadwood
Gulch. Problem pritom nije to što ga je gledao bar desetak puta, već Tansy Freneau. Muče ga neke stvari
koje je rekla. Što duže razmišlja o njima, manje razumije što se događa.
Prema onome što je Tansy rekla, gavran po imenu Gorg došao je iz svijeta koji se nalazi uz i izvan
svijeta koji znamo. Sigurno je govorila o Teritorijima. Upotrijebivši izraz iz Poeova Gavrana, taj drugi
svijet nazvala je žalom hadske noći, što je od nekoga kao Tansy prilično dobro, ali se nikako ne može
primijeniti na magične Teritorije. Gorg je rekao Tansy da je u njegovu svijetu sve u plamenu, a čak ni
Proklete zemlje ne odgovaraju tom opisu. Jack se sjeća Prokletih zemalja i neobičnog vlaka koji je
prevezao njega i Razumnog Richarda, tada bolesnog, iscrpljenog Razumnog Richarda, preko te velike
crvene pustinje. Tamo su živjela čudna stvorenja, ljudi-aligatori i ptice s licima bradatih majmuna, ali
svakako nije bila u plamenu. Proklete zemlje bile su proizvod neke davne katastrofe, a ne mjesto
neugašenih požara. Što je ono Tansy rekla? Veliko, ogromno mjesto od same vatre... I diže se
unedogled. Što je to vidjela, prema kakvu joj je pejzažu Gorg otvorio pogled? Zvučalo je kao da se radi
o visokoj zapaljenoj kuli ili nekakvoj drugoj visokoj zgradi u plamenu. Goruća kula, goruća zgrada u
gorućem svijetu - kako to mogu biti Teritoriji?
194
Jack je u posljednjih četrdeset osam sati dvaput pohodio Teritorije i ono što je vidio bilo je divno.
Više nego divno - pročišćavajuće. Najdublja istina koju Jack zna o Teritorijima je da ga prožima neka
vrsta svete magije: magije koju je prepoznao u Judy Marshall. Zahvaljujući toj magiji, Teritoriji mogu
prenijeti čudesan blagoslov na ljudska bića. Život one neobično čvrste, voljene žene koja zbija šalu s
Billom Townsom gore na ekranu spasio je predmet iz Teritorija. Zato što je bio na
Teritorijima - a možda i zato što je nosio Talisman - skoro svaki konj na koga se Jack kladi stiže prvi
na cilj, svaki paket dionica koje kupi utrostruči vrijednost, a svaka ruka pokera koju mu podijele odnese
svu lovu sa stola.
O kakvom onda svijetu Tansy govori? I što joj znači ono da je Gorg prošao kroz plameni otvor?
Kada se jučer prebacio onamo, osjetio je nešto neveselo, nezdravo, daleko na jugozapadu, i
pretpostavio je da se tamo nalazi Ribarov dvojnik. Ubije li Ribara, ubit će i Dvojnika. Nije važno tko
padne prvi, to će ubiti i drugoga. Ali...
Nešto se i dalje nije uklapalo. Kada putujete između svjetova, samo preskočite - ne palite rub
svijeta i pretrčavate kroz njega u drugi.
Nekoliko minuta prije dvanaest, glasove s ekrana zaglušuje tutnjava motora. “Ovaj, gospodine,
možda ne bi bilo loše da se izvučete dok je vrijeme”, kaže Moon. “To je...”
“Gromovita petorka”, kaže Jack. “Znam.”
“U redu. Kažem to samo zato što ih se neki gosti nasmrt boje. Ali dok god ih ne dirate, neće ni oni
vas.”
“Znam. Ništa ne brinite.”
“Hoću reći, ako ih častite pivom ili tako nešto, zaključit će da ste u redu.
Jack se spušta sa stolice i okreće prema šankeru. “Lestere, nema razloga za nervozu. Dolaze se naći
sa mnom.”
Lester trepće. Jack po prvi put primjećuje da su mu obrve tanke i izvijene, kao kod nekog kicoša
iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. “Bolje da odmah natočim vrč Kingslanda.” Uzima vrč ispod
šanka, postavlja ga ispod slavine Kingsland Alea, i otvara ventil. U vrč počinje teći i pjenušati se debela
struja zlatne tekućine.
Zvuk motora pretvara se u riku ispred zgrade, a onda prestaje. Nosonja St. Pierre upada na vrata,
na čelu grupe u kojoj su Doc, Miš, Sonny i Kaiser Bill. Izgledaju kao Vikinzi, i Jacku je drago što ih
vidi.
"Smrdo, isključuj jebeni televizor”, urla Nosonja. “I nismo došli ovamo piti zato isprazni taj vrč u
sudoper. Ionako točiš samu pjenu. Kada završiš tornjaj se u kuhinju k mami. Naš posao s ovim čovjekom
te se ne tiče.”
“Dobro, Nosonjo”, kaže Moon drhtavim glasom. “Za sekundu ću.”
‘‘Tol’ko ti i dajem”, kaže Nosonja.
Nosonja i ostali postrojavaju se ispred šanka i zagledaju se, kako tko, u Smrdljivog i u Jacka, s tim
što ovog drugog gledaju ljubaznije. Miš i dalje ima pletenice, a ispod očiju je namazao neko crno
sredstvo protiv odsjaja kao da je igrač ragbija. Kaiser Bill i Sonny ponovo su vezali grive u repove. Pivo
i pjena teku iz vrča u odvod. “U redu, dečki”, kaže Moon. Udaljava se duž šanka i nestaje iza ugla. Čuje
se kako se zatvaraju vrata.
Članovi Gromovite petorke staju u vrstu ispred Jacka. Većina drži mišićave ruke prekrižene na
prsima.
Jack gura tanjur od sebe, ustaje i kaže: “Je li netko od vas do večeras čuo za Georgea Pottera?”
Sjedeći oslonjen na rub bilijarskog stola najbližeg ulaznim vratima, Jack je okrenut prema Nosonji
i Docu, koji se naginju naprijed na barskim stolicama. Kaiser Bill stoji pokraj Nosonje, s jednim prstom
na usnama i pognute glave. Miš leži ispružen na drugom bilijarskom stolu, glave poduprte rukom.
Udarajući jednom šakom u drugu i mršteći se, Sonny šeta amo-tamo između šanka i džuboksa.
195
“Siguran si da nije rekao Sumorna kuća29, kao onaj Dickensov roman?” kaže Miš.
“Siguran sam”, kaže Jack, podsjetivši se da se ne bi trebao iznenaditi svaki put kad neki od ovih
dečki pokaže da je išao na koledž. “Rekao je ‘Crna kuća’.”
“Sine, gotovo da bih mogao...” Miš trese glavom.
“Kako kažeš da se zvao poduzetnik?” pita Nosonja.
“Burnside. Ime mu je vjerojatno bilo Charles, a neki su ga znali i kao `Kompića’. Prije mnogo
godina, prije nego što je promijenio prezime, Pozivao se nešto kao ‘Boston’.”
“Boston? Bernstein?”
“Nemam pojma”, kaže Jack.
“I misliš da je to Ribar?”
Jack kima glavom. Nosonja zuri u njega kao da mu želi vidjeti potiljak.
“Koliko si siguran u to?”
“Devedeset devet posto. Podmetnuo je polaroide u Potterovu sobu."
“Prokletstvo.” Nosonja silazi sa stolice i odlazi iza šanka. “Želim se uvjeriti da nitko ne previđa
nešto očigledno.” Saginje se i uspravlja s telefonskim imenikom u ruci. “Razumijete na što mislim?”
Nosonja otvara knjigu na šanku i prevlači debelim prstom po stupcu s imenima. “Nema Bumsidea.
Šteta.”
“Ipak, bila je dobra ideja”, kaže Jack. “Jutros sam i ja to napravio.”
Sonny zastaje na povratku od džuboksa i upire prstom u Jacka. “Kol’ko je prošlo otkako je prokleta
stvar sagrađena?”
“Skoro trideset godina. Tijekom sedamdesetih.”
“Jebi ga, tada smo još bili klinci, tamo u Illinoisu. Kako bismo mogli znati za takvu kuću?”
“Motate se okolo. Pomislio sam da je sasvim moguće da ste je pritom negdje vidjeli. Osim toga,
mjesto je sablasno. O takvim mjestima obično kruže priče.” Bar u normalnim slučajevima, razmišlja
Jack. U normalnim slučajevima uklete kuće postaju takve pošto nekoliko godina ostanu napuštene ili
zato što se u njima dogodilo nešto strašno. U ovom slučaju, čini mu se, strašna je sama kuća, i ljudi koji
bi inače pričali o njoj jedva pamte da su je vidjeli. Sudeći prema Daleovu odgovoru, Cma kuća je nestala
u svojoj nepostojećoj sjenci.
Progovara: “Razmislite o ovome. Pokušajte se prisjetiti. Tijekom godina koje ste proživjeli u
French Landingu, jeste li ikada čuli za kućuo kojoj se govori da je ukleta? Čini se da je Crna kuća
ozljeđivala ljude koji su je gradili. Radnici su mrzili to mjesto, bojali su ga se. Pričali su da više ne vidiš
svoju sjenku kada joj priđeš. Tvrdili su da je bila ukleta dok su još radili na njoj! Na kraju su svi otkazali
posao, i Burnside je sam morao dovršiti radove.”
“Onda je sigurno negdje izdvojena”, kaže Doc. “Ta stvar očigledno ne stoji negdje naočigled svih.
Nije u nekom naselju kao što je, recimo, Libertyville. Nećete je naći u Prolazu Robina Hooda.”
“Tako je”, kaže Jack. “Trebao sam to ranije spomenuti. Potter mi je rekao da je sagrađena malo
podalje od onoga što je nazvao ‘cesta’, na nekoj čistini. To znači da se nalazi u šumi, Doc. U pravu si.
Izdvojena je."
“Hej, hej, hej”, javlja se Miš, prebacuje noge s jedne strane bilijarskog stola i uz stenjanje se
uspravlja.
Oči su mu čvrsto zatvorene, a mesnatom šakom se drži za čelo. “Kad bih se samo mogao sjetiti...”
Zavija od frustracije.
“Čega?” Nosonjin glas dvostruko je glasniji nego obično, a riječ zvuči kao da je kocka kaldrme
tresnula na betonski pločnik.
“Znam da sam vidio to jebeno mjesto”, kaže Miš. “Čim si počeo govoriti o tome, imao sam osjećaj
da mi zvuči odnekud poznato. Imao sam ga negdje u glavi, ali nikako da izbije na površinu. Kad god
29
Roman Charlesa Dickensa koji Jack čita Henryju, na hrvatski preveden kao Sumorna kuća u originalu se zove Bleak
House, što zvuči slično kao Black house, Crna kuća. Nap. prev.
196
bih pokušao razmišljati o tome - znate, pokušati se sjetiti - vidio sam samo neka iskričava svjetla. Kada
je Jack rekao da je to negdje zavučeno u šumi, sinulo mi je o čemu govori. Pojavila mi se slika mjesta.
Okruženog tim iskričavim svjetlima.”
“To mi baš ne sliči na Crnu kuću”, kaže Jack.
“Je, je. Svjetla nisu stvarno bila tamo, nego sam ih ja vidio.” Miš nudi ovo objašnjenje kao da je
savršeno razumno.
Sonnyju se otima kratak lavež smijeha, a Nosonja odmahuje glavom i kaže: “Sranje.”
“Ne kužim”, kaže Jack.
Nosonja gleda u Jacka, diže prst, i pita Miša: “Govorimo li o srpnju ili kolovozu prije dvije
godine?”
“Naravno”, kaže Miš. “Ljeto Božanstvenog Acida.” Gleda u Jacka i smiješi se. “Prije dvije godine,
nabavili smo taj nevjerojatni, fenomenalni acid. Progutaš tabletu, i imaš pet ili šest
sati najnevjerojatnijih ludorija u glavi. Nitko nikada nije imao loše iskustvo s tim. Stvar
je razvaljivala, ako razumiješ što hoću reći?”
“Mislim da mogu zamisliti”, kaže Jack.
“Mogao si čak i raditi svoj posao dok si na tome. Mogao si voziti, čovječe. Uzjahati zvijer, i otfurati
se di ti puhne. Normalni poslovi bili su dječja igra. Nisi bio sjeban, već moćniji nego ikad.”
“Timothy Leary30 nije bio posve u krivu”, kaže Doc.
“Bože, kako je to bila moćna stvar”, kaže Miš. “Trošili smo je dok je trajala, a onda je bilo
gotovo. Cijela ta stvar s acidom. Ako nisi mogao nabaviti to, nije imalo smisla uzimati išta drugo.
Nikada nisam saznao odakle je dolazio.”
“Bolje da ne znaš”, kaže Nosonja. “Vjeruj mi.”
“Znači, bio si na acidu kada si vidio Crnu kuću?” kaže Jack.
“Naravno. Zato i jesam vidio svjetla.”
Vrlo polako, Nosonja pita: “U redu, gdje je, Mišu?”
“Ne znam točno. Ali pričekaj, Nosonjo, pusti me da ispričam. Tog ljeta sam se spetljao s Malom
Nancy Hale, sjećaš se?”
“Naravno”, kaže Nosonja. “Bila je to vraška šteta.” Baca pogled ma Jacku.
“Mala Nancy je umrla odmah poslije tog ljeta.”
“Skoro sam svisnuo od tuge”, kaže Miš. “Kao da je odjednom postah alergična na zrak i sunce.
Neprestano joj je bilo zlo. Izbijali su joj osipi svuda po tijelu. Nije mogla podnijeti da bude vani jer joj
je svjetlost ozljeđivala oči. Doc nije mogao otkriti što joj je, pa smo je odvezli u onu veliku bolnicu u
La Riviereu, ali ni tamo nisu uspjeli ništa naći. Razgovarali smo s par tipova s Maya, ali ni oni nisu bili
od pomoći. Umrla je u mukama, čovječe. Srce ti prepukne kad to gledaš. Bar meni je.”
Jedan dug trenutak šuti, zagledan u trbuh i koljena, i za to vrijeme nitko ne progovara. “U redu”,
Miš konačno prekida tišinu. “Evo čega se sjećam. U subotu, Mala Nancy i ja tripali smo na
Božanstvenom, i vozili se obilazeći mjesta koja smo voljeli. Skoknuli smo do parka pored rijeke u La
Riviereu, odvezli se do Psećeg otoka i Vidikovca. Okrenuli smo u ovom smjeru i otišli do litice -
prelijepo, čovječe. Poslije toga nam se nije išlo kući, pa smo se još malo vozili okolo. Mala Nancy je
spazila znak ZABRANJEN PROLAZ pokraj kojeg sam sigurno prošao tisuću puta prije toga, a da ga
nisam primijetio.”
Gleda u Jacka Sawyera. “Nišani siguran, ali mislim da je bilo na Autocesti broj 35."
Jack klima glavom.
"Da nismo bili na Božanstvenom, vjerujem da ona ni tada ne bi vidjela taj znak. Čovječe, sada mi
se sve vraća. ‘Što je ono?’ pitala je, i kunem se da sam morao pogledati dva ili tri puta prije nego što
sam ugledao znak - bio je sav ulubljen i iskrivljen, s nekoliko zahrđalih rupa od metaka. Bio se nekako
30
Timothy Francis Leary [1920. - 1996.), američki psiholog, pisac i aktivist. Zagovornik terapeutske upotrebe te
navodnih duhovnih kvaliteta koje se ostvaruju uzimanjem LSD-a. Tijekom 1960-ih osmislio je popularnu frazu: "Turn on, tune
in, drop out. Nap. prev.
197
naherio unatrag među drveće. ‘Netko ne želi da skrećemo na tu cestu’, rekla je Mala Nancy. ‘Što
skrivaju, pitam se?’ Nešto u tom smislu. ‘Koju cestu?’ velim ja, a onda ju ugledam. Jedva se moglo
nazvati cestom. Široka taman toliko da prođe automobil, ako nije neki veći. S obje strane debela stabla.
Ma nisam zapravo ni vjerovao da tamo ima ičeg zanimljivog, osim možda neke stare šupe. Osim toga,
nije mi se sviđalo kako izgleda.” Okrzne pogledom Nosonju.
"Kako to misliš da ti se nije sviđalo kako izgleda?” pita Nosonja. “Vidio sam te da zalaziš na mjesta
za koja si dobro znao da su loša. Jesi to počeo prodavati misticizam, Mišu?”
“Nazovi to kako god jebeno hoćeš. Pričam ti kako je bilo. A bilo je kao da je taj znak govorio
DRŽ’TE SE PODALJE AKO VAM JE ŽIVOT MIO. Imao sam loš osjećaj dok sam ga gledao.”
“U vezi loših mjesta”, upada Sonny. “Viđao sam loša mjesta. Ne žele da zalaziš tamo, i daju ti to
do znanja.”
Nosonja mu upućuje pogled iskosa i kaže: “Briga me koliko je to mjesto zlo. Ako je Ribar tamo, i
ja idem tamo.”
“A ja s tobom,” dodaje Miš, “ali saslušaj me do kraja. Htio sam prekinuti stvar i odvesti se s njom
na pečeno pile ili tako nešto, što bi u kombinaciji s Božanstvenim imalo okus raja, ili kako je to već
Coleridge rekao, ali se Mala Nancy zainatila baš zato što je imala isti osjećaj kao ja. Bila je to poduzetna
ženska, čovječe. I tvrdoglava. Zato sam skrenuo tamo, a Mala Nancy mi se zalijepila za leđa, govoreći:
‘Ne budi pička, Mišu, potegni malo’, pa sam malo dodao gas, iako mi se sve činilo opičeno i sjebano,
al’ sam ispred vidio samo stazu kako krivuda među stablima, i neka sranja za koja sam znao da nisu
tamo.”
“Kao, recimo...?” pita Sonny, tonom koji zvuči kao akademska znatiželja.
“Neka mračna obličja koja su se privlačila do ruba staze i motrila iz šume. Nekoliko ih se zaletjelo
prema meni, ali sam prošao kroz njih ko kroz dim. Što ja znam, možda jesu bila dim.”
“Zajebi, sve je to bilo od acida”, kaže Nosonja.
“Možda, ali nije izgledalo tako. Osim toga, Božanstveni se nikada nije okretao na zlo, sjećaš se?
Nije vukao na tamnu stranu. Bilo kako bilo, prije nego što je počelo sranje, odjednom sam se sjetio Kiz
Martin. Dobro se sjećam da jesam. Bilo je kao da je praktično mogu vidjeti kako stoji ispred mene -
izgledala je isto kao kad su je unosili u ambulantno vozilo."
“Kiz Martin”, kaže Nosonja.
Miš se okreće Jacku. “Kiz je bila cura s kojom sam izlazio dok smo bili na fakultetu. Stalno nas je
moljakala da se poveze s nama, i Kaiser je jednog dana reko da može posuditi njegov motor. Kiz se
oduševila ko malo dijete, čovječe, bila je luda za tim. A onda se prevrnula preko neke pišljive grančice.
Mislim da je bila...”
“Malo veća od grančice”, kaže Doc. “Grana. Možda tri-čet’ri centimetra u promjeru.”
“Što je sasvim dovoljno da ti poremeti ravnotežu, naročito ako nisi naviknut na jake strojeve”, kaže
Miš. “Prešla je preko te grane, motor se prevrnuo, i Kiz je izletjela iz sjedišta i tresnula na cestu. Skoro
mi je stalo srce, čovječe.”
“Znao sam da je gotova čim sam se približio dovoljno da vidim pod kojim kutom joj je iskrivljen
vrat”, kaže Doc. “Nije imalo smisla čak ni pokušavati s oživljavanjem. Pokrili smo je jaknama, a ja sam
se odvezo da pozovem hitnu pomoć. Deset minuta kasnije utovarili su je u auto. Jedan od dečki
prepoznao me je iz vremena kad sam radio u hitnoj, i zato nisu pravili frku.”
“Pitao sam se jesi li zaista liječnik”, kaže Jack.
“Odstažirao sam kirurgiju, a onda sam digao ruke od svega.” Doc mu se smješka. “Visjeti s
dečkima i petljati se oko proizvodnje piva zvučalo je zabavnije nego provodite dane rezuckajući ljude.”
“Mišu”, kaže Nosonja.
“Da. Upravo sam bio stigao do mjesta gdje je staza zavijala, i lijepo mi se činilo da Kiz stoji ispred
mene. Žmirila je, a glava joj je visjela ko list koji samo što nije otpao. O, čovječe, pomislio sam, ovo
sada nisam vtrebao idjeti. Ponovo sam osjećao isto - kao onog dana kad je Kiz pala s motora. Bolesni
užas. Da, to je pravi izraz, bolesni užas.
198
Onda smo prošli zavoj, i tada sam začuo tog psa kako reži negdje u šumi. I taj nije tek režao, nego
je režao. Kao da tamo ima dvajes’ krupnih pasa, i bijesnih ko sam đavo. Imao sam osjećaj da će mi se
glava raspasti. Pogledao sam naprijed da vidim ne juri li prema nama čopor vukova ili nešto slično, i
trebalo mi je vremena da shvatim da je neobična sjenovita stvar koju sam tamo vidio bila kuća. Cma
kuća.
Mala Nancy me počela lupati po leđima i po glavi, vrišteći da stanem. Vjerujte mi, bio sam potpuno
za jer nipošto nisam htio prilaziti tom mjestu. Zakočio sam, a Mala Nancy je skočila s motora i počela
povraćati pokraj staze. Držala se za glavu, i povraćala dušu. Osjećao sam da mi se noge pretvaraju u
gumu, kao da mi nešto teško pritišće prsa. Ta stvar, što god je bila, i dalje je bješnjela u šumi, i zvučala
kao da se primiče. Ponovo sam pogledao naprijed, i učinilo mi se da se ta ružna kućerina pruža duboko
u šumu, kao da se zavlači u nju, iako je stajala nepokretno. Što ste je više gledali, izgledala je veća!
Onda sam ponovo ugledao ona iskričava svjetla kako lebde oko nje, i izgledala su opasno
- Odbi’, govorila su mi, gubi se odavde, Mišu. Na trijem se naslanjao još jedan znak
ZABRANJEN PROLAZ, i taj znak, čovječe... taj znak je nekako sijevao, kao da poručuje OVAJ PUT
SE NE ŠALIM, PRIJATELJU.
Glava mi se htjela raspasti, ali je Mala Nancy bila iza mene na motoru, obješena kao krpena lutka,
pa sam stisnuo gas, okrenuo i zapalio natrag. Kad smo stigli k meni, pala je u krevet i tri dana nije
ustajala. Što se mene tiče, jedva sam se sjećao što se dogodilo. Čitava stvar bila je u nekakvom mraku. U
mraku koji mi je bio u glavi. Ali ionako sam jedva imao vremena da razmišljam o tome jer se Mala
Nancy razboljela i morao sam se brinuti o njoj kad god nisam bio na poslu. Doc joj je dao neke lijekove
za skidanje temperature i malo je živnula, tako da smo mogli ponovo piti pivo i pušiti šit i vozikati se
okolo kao prije, ali nikada više nije bila ona stara. Krajem kolovoza ponovo se razboljela i morao sam
je smjestiti u bolnicu. U drugom tjednu rujna, iako se borila kao lavica, Malu Nancy je preminula.”
“Kolika je bila Mala Nancy?” pita Jack, zamišljajući ženu krupnu otprilike kao Miš.
“Mala Nancy Hale bila jc otprilike istog rasta i građe kao Tansy Freneau”, kaže Miš, koji kao da
je iznenađen ovim pitanjem. “Kada bi mi stala na dlan, mogao sam je podići jednom rukom.”
“I nikada ni s kim nisi razgovarao o ovome?” kaže Jack.
“Kako sam mogao?” pita Miš. “Prvo, bio sam lud od brige zbog Male Nancy, a onda mi je naprosto
isparilo iz glave. Opičene stvari se tako ponašaju, čovječe. Umjesto da se urežu, izbrišu se.”
“Točno znam na što misliš”, kaže Jack.
“Ja također, čini mi se,” kaže Nosonja, “ali bih rekao da ti je Božanstveni tada totalno sjebao mozak
na neko vrijeme. Ali mjesto jesi vidio - Crnu kuću, mislim.”
“Tako je”, kaže Miš.
Nosonja se okreće Jacku. “A ti tvrdiš da ju je Ribar, taj Burnside, sagradio.”
Jack kima glavom.
“Znači da možda živi tamo, i da je postavio gomilu sprava da otjera uljeze.”
“Moguće je.”
“Onda mislim da bismo trebali pustiti Miša da nas povede do tridesetpetice i vidjeti da T možemo
naći tu cesticu o kojoj je govorio. Ideš s nama?”
“Ne mogu”, odgovara Jack. “Moram prvo posjetiti nekoga u Ardenu, nekoga za koga vjerujem da
nam također može pomoći. I ona je dio slagalice, ali ne mogu vam to objasniti prije nego što je vidim.”
“Ta žena nešto zna?”
“Oh, da”, kaže Jack. “Ona svakako nešto zna.”
“U redu”, Nosonja će spuštajući se sa stolice. “Kako hoćeš. Ali poslije moramo popričati.”
“Nosonjo, želim biti s vama kada budete ulazili u Crnu kuću. Što god budemo morali učiniti tamo,
što god budemo vidjeli...” Jack zastaje, nastojeći da pronađe prave riječi. Nosonja se klati na petama,
praktično izvan sebe od nestrpljenja da pođe u potragu za Ribarovim gnijezdom. “Trebat ćete me tamo.
U ovoj stvari se skriva više nego što se čini, Nosonjo. Ubrzo ćete znati o čemu govorim, i bit ćete se
spremni suočiti s tim - mislim da to vrijedi za sve vas - ali da vam sada pokušam objasniti, ne biste mi
povjerovali. Kada dođe vrijeme, trebat ćete me da vam pomognem da prođete kroz to, ako uopće budemo
199
imali priliku. Bit će vam drago što sam s vama. Stigli smo do opasne točke i nitko od nas ne želi uprskati
stvar.”
»Zašto misliš da bih uprskao?” pita Nosonja s varljivom blagošću.
“Zato što bi uprskao svatko tko nema kompletnu sliku. Idite tamo. Vidite može li Miš pronaći kuću
koju je prije dvije godine vidio. Pogledajte mjesto. Ne ulazite u kuću - za to sam vam potreban ja. Kada
je promotrite, vratite se ovamo, a ja ću vam se pridružiti čim budem mogao. Trebao bih se vratiti do
pola tri, najkasnije do tri.”
“Kamo to ideš u Ardenu? Možda te budem trebao nazvati.”
“Luteranska bolnica Francuskog okruga. Odjel D. Ako me ne uspiješ dobiti, ostavi poruku kod
doktora Spieglemana.”
“Odjel D, a?” kaže Nosonja. “U redu, izgleda da su danas svi ludi.
Izgleda, također, da se moram zadovoljiti time što ću baciti pogled na ku jo, pod uvjetom da mi
danas popodne objasniš sve te dijelove zagonetke koje sam preglup da shvatim.”
“Uskoro, Nosonjo. Približavamo se. A za tebe nikada ne bih rekao da si glup.”
“Izgleda da si zaista bio vraški dobar policajac”, kaže Nosonja. “I pored toga što mislim da je
polovica onoga što govoriš obično sranje, ne mogu ti ne vjerovati.”
Okreće se i treska šakama po šanku. “Smrdo! Možeš se vratiti. Dovlači to blijedo dupe iz kuhinje.”
19.
Jack izlazi za Gromovitom petorkom na parkiralište i na trenutak ga ostavljamo da se sam zaputi
Autocestom broj 93 na sjever, ususret vidikovcu i zaključanu carstvu Judy Marshall. Kao i Jack,
motoristi su se zaputili u nepoznato, ali njihovo nepoznato leži na Autocesti broj 35 i na zapadu, u
području gdje se neprestano taloži prošlost, a nas zanima što će tamo pronaći. Ovi se ljudi ne čine
nervoznima; i dalje zrače onim ogromnim samopouzdanjem s kojim su upali u Sand Bar. Ustvari, oni
nikada ne pokazuju nervozu jer situacije koje druge ljude čine zabrinutima ili uzrujanima kod njih
izazivaju želju za nasiljem. Strah na njih također utječe drugačije nego na druge ljude: u rijetkim
trenucima kada su osjetili strah, težili su tome da uživaju u njemu. U njihovim očima strah predstavlja
bogomdanu priliku da se zajednički usredotoče.
Zahvaljujući nesvakidašnjoj slozi njihova je usredotočenost zadivljujuća. Za nas koji nismo članovi
motociklističke bande niti marinci zajedništvo je tek nešto više od samilosnog poriva da utješimo
prijatelja u nevolji; za Nosonju i njegovu veselu družinu zajedništvo je sigurnost da će ti netko uvijek
čuvati leđa. Ovise jedan o drugome, i znaju da je tako. Za Gromovitu petorku sigurnost doslovno leži u
brojnosti.
Ali susret prema kojem tutnje nema nikakve sličnosti s onim što su ikada iskusili. Crna kuća je
nešto sasvim novo, i ta novost - i neobičnost Miševe priče - svakom od njih zavlači pipke u utrobu.
Dvanaest kilometara zapadno od Centralije, gdje ravnice oko Potsiejeva trideset godina starog
građevinskog projekta prelaze u dugačak potez šuma što se proteže sve do Maxtonova doma, Miš i
Nosonja voze usporedno ispred ostalih. Po treći put odmahnuvši glavom, Miš popraćuje taj pokret
zamahom ruke unatrag koji poručuje: Skini mi se, reći ću kada stignemo tamo. Nosonja usporava i
zaostaje; Sonny, Kaiser Bill i Doc automatski pretpostavljaju da im Nosonja time daje signal i
raspoređuju se u kolonu po jedan.
Na čelu kolone, Miš promatra desnu stranu ceste. Zna da cesticu nije lako opaziti, i da je sada
sigurno još više zarasla nego prije dvije godine. Pokušava uočiti izubijanu bijelu ploču znaka
ZABRANJEN PROLAZ. I ona je vjerojatno skrivena među raslinjem. Usporava na šezdeset kilometara
na sat. Četvorica iza njega izvježbano usklađuju brzinu s njim. Miš je jedini član Gromovite petorke
koji je vidio njihovo odredište, i duboko u duši jedva vjeruje da se ponovo uputio tamo. Lakoća s kojom
su sjećanja isplovila iz svojeg mračnog zakutka isprva ga je obradovala. Sada, međutim, umjesto
osjećaja da je bez napora prizvao zaboravljeni dio svojeg života, muči ga osjećaj da se ponovo izložio
pogibelji tog izgubljenog popodneva. Tadašnja smrtna opasnost - a nimalo ne sumnja da se
nekakva strahotna i pogubna sila očešala o njega u znak upozorenja - sada je samo veća. Sjećanje je
200
povratilo kukavni zaključak koji je odavno bio potisnuo: da je jezivo zdanje koje je Jack Sawyer nazvao
Crnom kućom ubilo Malu Nancy Hale isto kao da se obrušilo na nju. Više moralna nego fizička, ružnoća
Crne kuće izdisala je otrovna isparenja. Malu Nancy ubili su nevidljivi otrovi s one ruke upozorenja;
Miš se sada mora bez treptanja suočiti s tom spoznajom. Osjeća njene šake na ramenima: tanke kosti u
njima pokrivene su mesom koje se raspada.
Da sam imao metar i šezdeset i pedeset kila umjesto metar i devedeset i sto četrdeset kila, sada bih
se i ja raspadao, razmišlja.
Miš može tražiti usku cestu i znak pored njega očima pilota lovca, ali će ga netko drugi morati
opaziti jer on nikada neće. Njegova podsvijest je glasala, i odluka je bila jednoglasna.
Svi ostali, Sonny, Doc, Kaiser, pa čak i Nosonja, također su povezali smrt Male Nancy s Crnom
kućom i napravili istu usporedbu visine i težine. Ali Sonny Cantinaro, Doc Amberson, Kaiser Bill
Strassner, a ponajviše više Nosonja St. Pierre, vjeruju da je otrov koji okružuje Crnu kuću smućkan u
laboratoriju, od ljudskih bića koja su znala što rade. Njih četvorica osjećaju onu staru, primitivnu
sigurnost koju im daruje međusobna blizina i koja ih je držala još od koledža. Ako ih išta tjera da se
osjećaju nesigurno, to je činjenica da Miš Baumann, a ne Nosonja, predvodi kolonu. Iako je Nosonja
pristao pustiti Miša naprijed, Mišev položaj na čelu ima prisjenak neposlušnosti, pobune: poredak
njihova svijeta je jedva primjetno poremećen.
Dvadesetak metara prije granice Maxtonova posjeda Sonny odlučuje okončati farsu, ubrzava,
prestiže svoje prijatelje i počinje voziti usporedno s Mišem. Miš baca pomalo zabrinut pogled prema
njemu i Sonny mu da je znak da stane pokraj ceste.
Kada su se svi zaustavili, Miš pita: “U čemu je problem, Sonny?”
“U tebi”, kaže Sonny. “Ili si promašio odvojak, ili je čitava tvoja priča sranje.”
“Rekao sam da nisam siguran gdje je”, s neizmjernim olakšanjem primjećuje da mu mrtve šake
Male Nancy više ne počivaju na ramenima. “Naravno da nisi. Kad si bio odvaljen od acida!”
“Od dobrog acida.”
“Pa, koliko ja znam, tamo naprijed nema nikakvog skretanja. Do doma starih prdonja pruža se
samo drveće.”
Miš promatra dio ceste ispred njih kao da bi put ipak mogao biti tamo, iako zna da nije.
“Sranje, Mišu, praktično smo u gradu. Odavde se gotovo vidi Kraljičina ulica."
“Da”, kaže Miš. “Je.” Ako se domogne Kraljičine ulice, razmišlja, one šake se više nikada neće
spustiti na njega.
Nosonja gura svoj Electra Glide do njih i pita: “Što je, Mišu? Negdje je iza nas, ili negdje drugdje?”
Mršteći se, Miš okreće glavu da pogleda natrag niz put. “Bog ga ubio, mislim da je negdje ovdje,
ako onog dana nisam bio totalno poludio.”
“A tako nešto se nikako nije moglo dogoditi, je l’?” kaže Sonny. “Pogledao sam svaki pedalj
zemljišta koje smo prošli i prokleto sam siguran da nisam vidio nikakav put. A ti, Nosonjo? A znak
ZABRANJEN PROLAZ, jesi li možda vidio tako nešto?”
“Ne kužiš”, kaže Miš. “To sranje ne želi biti primijećeno.”
“Možda si trebao skoknuti do Odjela D sa Sawyerom”, kaže Sonny. “Ljudi ondje jako cijene
vizionare.”
“Umukni, Sonny”, kaže Nosonja.
“Ja sam već bio ovdje, a ti nisi”, kaže Miš. “Koji od nas onda zna o čemu govori?”
“Dosta sam slušao obojicu”, kaže Nosonja. “I dalje misliš da je negdje duž ove ceste, Mišu?”
“Koliko se mogu sjetiti, da.”
“Onda nam je promaknuo. Vratit ćemo se i provjeriti ponovo, i ako ga ne nađemo, tražit ćemo
negdje drugdje. Ako nije ovdje, sigurno je negdje između dviju dolina na devedeset trojki, ili u šumi na
padini koja vodi prema vidikovcu. Imamo vremena napretek.”
201
“Zbog čega si tako siguran?” pita Sonny. Blaga uznemirenost zbog onoga što bi tamo mogli pronaći
čini ga ratobornim. Radije bi se vratio u Sand Bar, iskapio vrč Kingslanda i zezao Smrdljivog nego što
trati vrijeme vukući se lokalnim cestama.
Nosonja ga promatra s munjama u očima. “Znaš li neko drugo mjesto s dovoljno drveća da bi se
moglo nazvati šumom?”
Sonny se smjesta povlači. Nosonja nikada neće odustati i vratiti se u Sand Bar. Previše je zagrizao
u ovo. Najviše zbog Amy, ali dijelom i zbog Jacka Sawyera. Sawyer je one večeri ostavio snažan dojam
na Nosonju, eto što se dogodilo, i Nosonja sada vjeruje da je sve što taj tip kaže suho zlato. Sonnyju to
nema nikakvog smisla, ali Nosonja je taj koji govori što se radi, i Sonny pretpostavlja da će bar neko
vrijeme trčkarati uokolo kao agenti pripravnici. Sonny planira popričati s Mišem i Kaiserom. Doc će
se uvijek složiti s Nosonjom, ali druga dvojica znaju poslušati glas razuma.
“U redu, onda”, kaže Nosonja. “Precrtavamo potez odavde do Kraljičine ulice. Znamo da tamo
nema nikakve jebene cestice. Vratit ćemo se dio puta koji smo već prošli i potražiti ponovo. U koloni
po jedan. Mišu, ti si ponovo na čelu.”
Miš kima glavom i priprema se da ponovo osjeti one šake na ramenima. Turirajući svoj Fat Boy,
kreće naprijed i zauzima mjesto na čelu kolone. Nosonja kreće za njim, a Sonny za Nosonjom, dok su
Doc i Kaiser na posljednja dva mjesta.
Pet pari očiju, razmišlja Sonny. Ako ju ovaj put ne ugledamo, nikad nećemo. A nećemo, zato što je
ta prokleta cestica pola države daleko odavde. Kada su Miš i njegova ženska tripali na Božanstvenom,
mogli su prevaliti stotine kilometara i vjerovati da su se provozali u krug oko kvarta.
Svi motre suprotnu stranu ceste i rub šume. Pet pari očiju, kako je to Sonny opisao, vidi nenarušenu
liniju hrastova i borova. Miš vozi tempom koji je negdje između brzog hoda i lakog trčkaranja, i stabla
sporo promiču u suprotnom smjeru.
Pri ovoj brzini mogu vidjeti mahovinu na stablima hrastova i svijetle mrlje sunčeve svjetlosti na
šumskom tlu, koje je smeđosive boje i podsjeća na sloj čupavog baršuna. Iza prvog, stražarskog niza
prostire se skriveni svijet ravnih stabala, zraka svjetlosti i jaruga. U tom svijetu, staze koje nisu staze
krivudaju između debelih trupaca kao kroz labirint i vode do tajanstvenih čistina. Sonny odjednom
postaje svjestan plemena vjeverica koje izvode vjeveričju gimnastiku u prepletu grana ispod lisnata
krova. Zajedno s vjevericama otkriva mu se i čitav svijet ptica.
Sve ga ovo podsjeća na duboke šume Pennsylvanije koje je istraživao kao dječak, prije nego što su
roditelji prodali kuću i preselili se u Illinois. Te Šume ispunjavale su ga ushitom koji nije pronašao
nigdje drugdje. Uvjerenje da je Miš pobrkao stvari i da traže na pogrešnom mjestu se produbljuje.
Maloprije je spomenuo loša mjesta, od kojih je vidio bar jedno za koje je apsolutno siguran da je bilo
takvo. Prema Sonnyjevu iskustvu loša mjesta, ona koja vam daju do znanja da niste dobrodošli, obično
su na ili u blizini granice.
U ljeto kada je završio srednju školu, on i dva njegova najbolja prijatelja, također zaljubljenika u
motore, povezli su se do Rice Lakea u Wisconsinu, gdje je imao dvije rođakinje koje su bile dovoljno
zgodne da ih upozna s frendovima. Sal i Harry su bili očarani djevojkama, a djevojke su smatrale da su
motoristi seksi i egzotični. Poslije nekoliko dana koje je proveo kao peti kotač (ili peti z šesti kotač,
zavisno od toga što se broji), Sonny je predložio da produže izlet za tjedan dana i, u cilju proširenja
obrazovanja, otpraše dolje do Chicaga i potroše ostatak novca na pivo i kurve prije nego što se vrate
kući. Sal i Harry su pozdravili zamisao, i treće večeri u Rice Lakeu natovarili vreće za spavanje na
motore i odgrmjeli što su bučnije mogli na jug. Do deset sati uspjeli su se potpuno izgubiti.
Možda je to bilo zbog piva, možda zbog nepažnje, ali su iz ovog ili onog razloga odlutali s glavne
ceste da bi se, u dubokoj pomrčini seoske noći, našli na rubu gotovo nepostojećeg gradića po imenu
Harko. Harko nije bio na njihovoj mapi s benzinske pumpe, ali je morao biti u blizini granice Illinoisa,
s jedne ili druge strane. Činilo se da se Harko sastoji od napuštena motela, ruševne trgovine i praznog
mlina za žito. Kada su dječaci stigli do mlina, Sal i Harry su zakukali kako su iscrpljeni i gladni i kako
se žele vratiti i provesti noć u motelu.
Pošto nije bio ništa manje umoran, Sonny se odvezao natrag s njima. Istog trenutka kada su kročili
u mračno prednje dvorište motela, imao je loš predosjećaj u vezi mjesta. Zrak se činio teži, tama
mračnija nego što bi trebala biti. Činilo mu se da je mjesto opsjednuto nekim zlokobnim i nevidljivim
202
prisustvima. Gotovo ih je mogao razaznati kako promiču između kućica. Sal i Henry su mu se narugali
zbog loših slutnji: bio je kukavica, peder, curica. Provalili su vrata i razmotali vreće u goloj,
prašnjavoj pravokutnoj prostoriji. On je svoju prenio preko ulice i prespavao na livadi.
Probudio se u svitanje, lica vlažnog od rose. Skočio je na noge, ispisao se u visokoj travi, i provjerio
motore parkirane preko puta. Bili su tamo, sva tri, naslonjeni na papučice ispred provaljenih vrata.
Ugašeni neonski natpis na ulazu u dvorište glasio je MLADENAČKO GNIJEZDO. Prešao je uzak put
i prevukao dlanom preko vlage na sjedištima motocikala. Iz sobe gdje su spavali njegovi prijatelji
dopirao je čudan zvuk. Smjesta osjetivši zebnju, Sonny je gurnuo polurazvaljena vrata. Da nije u prvom
trenutku odbio shvatiti što gleda, prizor koji je zatekao u sobi natjerao bi ga da se onesvijesti.
Sal Turso je sjedio na podu, lica umrljana krvlju i suzama. Odsječena glava Harryja Reillyja
počivala mu je u krilu, a pod i zidovi sobe bili su prekrivreni oceanom krvi. Harryjevo tijelo ležalo je
beživotno i nekako razbacano povrh njegove krvlju natopljene vreće za spavanje. Tijelo je bilo golo. Sal
je na sebi imao samo krvavo crvenu majicu. Sal je podigao ruku - u jednoj je bio njegov trofejni lovački
nož, a dlan druge bio je pun krvi - i podigao iskrivljeno lice prema Sonnyjevu sleđenu pogledu. Ne znam
što se dogodilo. Glas mu je bio piskav i histeričan, tuđ. Ne sjećam se da sam ovo učinio, kako bih mogao
ovo učiniti? Pomozi mi, Sonny. Ne znam što se dogodilo.
Zanijemio, Sonny je izašao natraške iz sobe i odjurio na svojem motoru. Nije imao predodžbu kuda
ide osim da želi napustiti Harko. Tri kilometra dalje niz put stigao je do još jednog gradića, ovaj put
pravog, nastanjenog, i netko ga je konačno odveo do šerifova ureda.
Harko: bez sumnje jedno od loših mjesta. Na neki način, oba njegova školska druga su umrla ondje,
pošto se Sal Turso šest mjeseci kasnije objesio u državnom zatvoru, kamo je bio poslan na doživotnu
kaznu za ubojstvo bez predumišljaja. U Harku niste mogli vidjeti crvenokrile kosove ili djetliće. Čak su
se i vrapci klonili Harka.
A ovaj komadić tridesetpetice? Najobičnije pitomo, dopadljivo šumovito zemljište. Znate što,
senatore, Sonny Cantinaro je bio u Harku, i ovo ovdje nema blage veze s Harkom. Ovo ovdje mu nije
ni blizu. Kao da je u sasvim drugom svijetu. Ono što se otkriva Sonnyjevu ispitivačkom pogledu i sve
nestrpljivijem duhu je nešto više od dva kilometra prelijepog šumskog pejzaža. Moglo bi se čak nazvati
mini-šumom. Razmišlja kako bi bilo dobro da se jednog dana vrati sam ovamo, sakrije Harley u grmlju,
i prošeta okolo između onih visokih hrastova i borova, po debelom tepihu ispod nogu, promatrajući ptice
i šašave vjeverice.
Sonny pokušava prozreti prvu borbenu liniju stabala s druge strane ceste, uživajući u zamišljanju
zadovoljstva šetnje, i tada iz tame ispod ogromne krošnje hrasta prema njemu iznenada skače bljesak
bjeline. Zanesen vizijom samotnog lutanja ispod zelenog krova, gotovo ga otpisuje kao igru svjetlosti,
kratkotrajnu iluziju. Onda se prisjeća onoga na što bi trebao paziti, i usporava, naginje se u stranu i
razaznaje u prepletu čestara u podnožju hrasta zahrđalu rupu od metka i veliko crno slovo Z. Skreće na
drugu stranu ceste i Z se širi u ZABRA. Ne može vjerovati, ali je to stvarno tamo, Mišev prokleti znak.
Prilazi još malo bliže, i pred očima mu se pojavljuje čitav natpis.
Sonny izbacuje motor iz brzine i spušta đon na asfalt. Tama pored hrastova debla pruža se kao
mreža do sljedećeg drveta pokraj puta, koje je također hrast, iako ne tako velik. Iza njega, Doc i Kaiser
također prelaze u suprotnu traku i staju. On ne obraća pažnju na njih, već gleda za Nosonjom i Mišem,
koji su odmakli već desetak metara niz cestu, zagledani u drveće.
‘“Hej”, dovikuje. Nosonja i Miš ga ne čuju. “Hej! Stanite!”
“Si našao?” doziva Doc.
“Idi do onih šupaka i dovedi ih”, kaže Sonny.
“Je l` ovdje negdje?” pita Doc zvjerajući u drveće.
“Što misliš da sam našo, leš? Naravno da je ovdje.”
Doc daje gas, zaustavlja se iza Sonnyja, i zagleda se u šumu.
“Doc, vidiš li ga?” viče Kaiser Bill, pa i sam ubrzava.
“Jok”, odgovara Doc.
“Odatle ga i ne možeš vidjeti”, kaže mu Sonny. “Hoćeš li, molim te, pomaknuti guzicu i reći
Nosonji da se vrati ovamo?”
203
“Zašto ti to ne napraviš?” pita Doc.

“Ako se pomaknem s ovog mjesta, možda ga nikada neću ponovo naći, eto zašto”, kaže Sonny.
Miš i Nosonja, sada već dvadesetak metara daleko, odmiču cestom, nesvjesni onoga što se događa
iza njih.
“E pa ja ga i dalje ne vidim”, kaže Doc.
Sonny uzdiše. “Dođi ovamo do mene.” Doc gura svoj Fat Boy do točke paralelne sa Sonnyjevim
motorom, a onda se pomiče još nekoliko centimetara dalje. “Tamo”, kaže Sonny, uperivši prstom prema
znaku.
Doc škilji i naginje se naprijed preko vilice upravljača Sonnyjeva motora. “Gdje? A, sad ga vidim.
Sav je razvaljen.”
Gornja polovica znaka nadnosi se i baca sjenu na donju. Neki rušilački nastrojen momak obradio
ga je palicom za bejzbol. Njegova starija braća, više ogrezla u bezakonje, prethodno su ga pokušala ubiti
puškama kalibra .22, a on ga je samo htio dokrajčiti.
“A gdje bi trebao biti put?” pita Doc.
Sonny, koji je pomalo nesiguran u vezi toga, pokazuje ravan tame desno od znaka, razapetu prema
sljedećem, manjem hrastu. Dok gleda onamo, tama gubi dvodimenzionalnost i produbljuje se unatrag
kao pećina ili crna rupa, blago probušena u zraku. Ova pećina, ili crna rupa, topi se i širi u zemljani
puteljak, širok metar i pol ili dva, što mora da je oduvijek i bio.
“To mora da je to”, kaže Kaiser Bill. “Ne znam kako nam je mogao svima promaknuti.”
Sonny i Doc se zgledaju, shvativši da je Kaiser stigao prekasno da vidi kako se put materijalizira
iz zida tame debljine lista papira.
“Malo ga je teško opaziti “, kaže Sonny.
“Treba vremena da ti se privikne pogled”, kaže Doc.
“U redu,” kaže Kaiser Bill, “ali ako se vas dvojica namjeravate i dalje natezati tko će obavijestiti
Miša i Noska, oslobodit ću vas muke.” Daje gas i juri putom kao neki kurir u Prvom svjetskom ratu s
hitnom depešom za front. Sada već dobrano odmakli, Miš i Nosonja su stali i gledaju una trag, pošto su
vjerojatno čuli grmljavinu njegova motora.
“Izgleda da je to”, kaže Sonny, uputivši nespokojan pogled Docu. “Oči su nam se morale
priviknuti.”
“Nije moglo biti ništa drugo.”
Manje uvjereni nego što bi voljeli biti, napuštaju temu da bi promatrali Kaisera Billa kako
razgovara s Nosonjom i Mišem. Kaiser pokazuje prema Sonnyju i Docu, a onda i Nosonja. Na kraju i
Miš odmahuje prema njima, a Kaiser ponavlja pokret. Razgovor podsjeća na razvijeni oblik znakovnog
jezika. Pošto su svi shvatili o čemu je riječ, Kaiser Bill okreće motor i s grmljavinom se vraća cestom,
a Nosonja i Miš ga prate.
Kada Nosonja ne predvodi, uvijek postoji taj osjećaj nereda i rasula.
Kaiser se zaustavlja na početku uskog puteljka. Nosonja i Miš staju pored njega, tako da se Miš
nalazi točno naspram otvora koji vodi u šumu.
“Ne čini se da ga je bilo tako teško pronaći”, kaže Nosonja. “Ali bilo tako bilo, tu je. Već sam
počeo sumnjati, Mišonjo.”
“Aha”, kaže Miš. Njegovo uobičajeno držanje intelektualnog grubijana sa šaljivim pogledom na
svijet sasvim je izgubilo lakoću. Ispod brončanog tena motorista, koža mu izgleda blijedo i bolesno.
“Prvo vam želim reći kako stoje stvari”, kaže Nosonja. “Ako je Sawyer u pravu u vezi ovog mjesta,
bolesno kopile koje ga je sagradilo vjerojatno je postavilo zamke i tko zna kakva još iznenađenja. Bilo
je to davno, ali ako je ovo zaista Ribar, ima više razloga nego ikad da zadrži ljude podalje od svoje
jazbine. Zato moramo čuvati leđa. Najbolji način da to postignemo je da upadnemo na prepad, i spremni.
Držite oružje nadohvat ruke, dobro?”
Nosonja otvara bisagu iza sjedišta motora i vadi Colt kalibra devet milimetara s drškom od
slonovače i cijevi od plavog čelika. Ubacuje metak u cijev i oslobađa okidač.
204
Zatim promatra kako Sonny vadi svoj teški Magnum .357 iz futrole, Doc istovjetan Colt kao
njegov, a Kaiser Bill stari Smith & Wesson Special kalibra .38 koji posjeduje još od kraja sedamdesetih.
Guraju oružje, koje su do ovog trenutka koristili samo na streljanama, u džepove kožnih jakni. Miš, koji
nema vatreno oružje, opipava raznovrsne noževe koje je sakrio ispod jakne, na križima, po džepovima
traperica, i u sarama obje čizme.
“U redu”, kaže Nosonja. “Tko god je tamo, čut će nas kako stižemo, a možda nas je već čuo, tako
da nema svrhe da se šuljamo. Hoću brz, agresivan upad - ono u čemu ste vi inače dobri. Brzina bi nam
trebala biti adut. Ovisno o tome što se bude događalo, nastojat ćemo se što više približiti kući.”
“A ako se ništa ne dogodi?” pita Kaiser. “Ako, recimo, uletimo tamo i neometano se dovezemo do
same kuće? Hoću reći da ne vidim neki poseban razlog za brigu. U redu, Mišu se dogodila loša stvar,
ali... znate već. Ne znači da će se ponovo desiti.”
“Onda ćemo naprosto uživati u vožnji”, kaže Nosonja.
“Zar nećeš pogledati unutra?” pita Kaiser. “Možda unutra drži neku djecu.’
“Možda je on osobno unutra”, odgovara mu Nosonja. “Ako je, što god da sam rekao Sawyeru,
izvodimo ga odande. Bolje živog nego mrtvog, ali nemam ništa protiv da mu ozbiljno narušimo
zdravlje.”
Za ove riječi dobiva odobravajuće brundanje. Miš ne sudjeluje u ovom općem slaganju bez riječi;
saginje glavu i čvršće steže rukohvate upravljača svojeg motora.
“Pošto je Miš već bio ovdje, on ide prvi. Doc i ja vozimo odmah iza njega, a Sonny i Kaiser nam
pokrivaju guzice.” Nosonja baca pogled na ovu dvojicu i kaže: “Držite se dva do tri metra iza nas,
jasno?”
Ne stavljaj Miša na čelo, ti moraš voditi, razmišlja Sonny, ali kaže samo: “Jasno, Nosko.”
“Postrojite se”, kaže Nosonja.
Pomiču motore u formaciju koju je Nosonja naveo. Svatko tko iole brže vozi tridesetpeticom morao
bi nagaziti na kočnicu da ne naleti na bar dvojicu krupnih muškaraca na motociklima, ali cesta ostaje
pusta. Svi, uključujuči Miša, turiraju motore, spremajući se za pokret. Sonny udara šakom u Kaiserovu
i osvrće se da pogleda u onaj mračni tunel što vodi u šumu.
Na jednu od nižih grana slijeće krupan gavran, naginje glavu, i Sonny ju se čini da mu se zapiljio
u oči. Zna da gavran vjerojatno gleda sve njih, ali ne može se oteti dojmu da zuri ravno u njega, i da se
te nezasitne crne oči cakle zlobom. Neugodan osjećaj da mu se, tako nagnutom nad motocikl, ptica
zapravo smije, navodi ga da pomisli na svoj Magnum.
Mogo bi’ te pretvorit u gomilu krvavog perja, macane.
Ne pomažući se krilima, gavran odskače unatrag po grani i nestaje među hrastovim lišćem.
“KREĆI!” viče Nosonja.
Onog trenutka kada Miš pokreće motor, na ramena mu se spuštaju raspadnute šake Male Nancy.
Njene tanke kosti pritišću kožu jakne dovoljno mazno da mu ispod ostavljaju masnice. Iako zna da je to
nemoguće - ne možeš se osloboditi nečega što ne postoji - iznenadan sijev bola tjera ga da je pokuša
otresti sa sebe. Trza ramenima i pomiče ručke upravljača tako da motor počinje krivudati. Mala Nancy
na to pojačava stisak. Kada se Miš uspravio, ona se pomiče naprijed, obuhvaća ga košćatim
podlakticama oko prsa, i priljubljuje mu se uz leđa. Lubanja joj se tare o njegov potiljak, njezini mu se
zubi zarivaju u kožu.
To je već previše. Miš je znao da će se ona ponovo pojaviti, ali ne i da će ga uhvatiti u škripac.
Usprkos brzini kojom vozi ima osjećaj da se kreće kroz supstancu težu i ljepljiviju od zraka, nekakav
sirup koji ga usporava i zadržava. On i motor čine se neprirodno gusti, kao da gravitacija jače djeluje na
puteljku nego igdje drugdje. U glavi mu tuče, i već čuje onog psa kako reži u šumi s njegove desne
strane. Sve bi to još i mogao podnijeti, pretpostavlja, da ga upravo to nije zaustavilo kada se posljednji
put vozio istom stazom: mrtva žena. Tada je to bila Kiz Martin, sada je pokojnica Mala Nancy, koja ga
jaše kao derviš, udarajući ga po glavi, ritajući ga koljenima u bubrege, tukući ga po ušima. Osjeća njene
zube kako mu napuštaju vrat i zaranjaju u lijevo rame jakne. Jedna ruka joj izbija ispred njega i on
zapada u još dublji šok i užas shvativši da je ta ruka vidljiva. S dugačkih kostiju lepršaju krpice kože;
vidi bijele crve kako se uvijaju u preostalim čvorovima mesa.
205
Šake koje se čine istovremeno spužvaste i košćate spuštaju mu se na obraze i počinju mu militi uz
lice. Miš više ne može ostati priseban: um mu se ispunjava slijepom panikom, i gubi kontrolu nad
motorom. U trenutku kada je ušao u zavoj iza kojeg leži Crna kuća, kotači su već opasno nagnuti, i
njegov užasnuti trzaj u stranu tjera ih na putanju koja se ne može popraviti.
Dok se motor prevrće, čuje psa kako reži samo nekoliko metara od njega. Harley mu se spušta na
lijevu nogu i nastavlja kliziti naprijed, a oni njegov jezivi putnik klize za njim. Istovremeno s
pojavljivanjem Crne kuće u zasjedi među drvećem, trula šaka mu zaklanja oči. Njegov vrisak je blistava,
tanka nit, zvuk naspram bješnjenja psa.
Nekoliko sekundi pošto je započeo juriš, Nosonja osjeća kako se zrak zgušnjava oko njega. To je
nekakav trik, uvjerava sebe, opsjena izazvana djelovanjem Ribarovih otrova za sjebavanje mozga.
Uzdajući se da ostali neće biti obmanuti ovom opsjenom, diže glavu i gleda preko Miševih širokih leđa
i razdijeljene grive kako petnaestak metara dalje staza zavija ulijevo. Ima dojam da mu zgrušani zrak
otežava ruke i ramena, i osjeća dolazak majke i oca svih glavobolja, tup, nepopustljiv bol koji počinje
kao oštro probadanje iza očiju i ukopava mu se, pulsirajući, dublje u mozak. Nosonja posvećuje pola
sekunde pažnje Docu i, po onome što vidi, Doc se još drži. Pogled na brzinomjer govori mu da se kreću
šezdeset kilometara na sat i ubrzavaju, tako da će u trenutku kada uđu u zavoj vjerojatno postići i svih
sto.
S njegove lijeve strane reži pas. Nosonja poteže pištolj iz džepa i sluša kako ih režanje prati dok
brzaju prema zavoju. Obruč bola u glavi širi se i pojačava; čini mu se da mu gura oči iznutra, potiskujući
ih iz duplji. Onaj se veliki pas - mora biti pas jer što bi drugo moglo biti? - približava, i zvuci njegova
bijesa čine da Nosonja vidi divovsku, razmahanu glavu s gorućim crvenim očima i bičevima sline koji
vitlaju iz razjapljenih čeljusti načičkanih oštrim zubima.
Dvije odvojene stvari razaraju mu koncentraciju: prva je što vidi Miša kako se baca naprijed-natrag
na motoru ulazeći u zavoj, kao da pokušava počešati leđa o zgusnuti zrak; druga je što se pritisak iza
očiju utrostručuje, a odmah pošto je shvatio da će Miš neizbježno pasti, kapilare u očima mu pucaju.
Vid mu iz dubokog crvenila ubrzano zaranja u apsolutnu tminu. Čuje ružan glas u glavi: Amy mi je
zjedila u grilu i grlila me. Od-ludžio zam je pojezdi. O gago ze odimala, odimala i grebala. Zdezo zam je
za vrad dogje nizam zadavio...
“Ne!” viče Nosonja, i glas koji mu gnječi oči prerasta u hrapav hihot. Na trenutak mu se ukazuje
vizija visoke, mračne prilike s jednim okom, sijev zuba ispod šešira ili kukuljice...
... i svijet se iznenada okreće oko njega i on završava na leđima, s motorom koji mu pritišće prsa.
Sve što vidi zamrljano je mračnim, uzavrelim crvenilom. Miš vrišti i Nosonja, okrenuvši glavu u smjeru
vrištanja, opaža crvenog Miša kako leži na crvenoj stazi dok prema njemu juri ogroman crveni pas.
Nosonja ne vidi svoj pištolj, odletio je nekud u šumu. Vika, krici i urlanje motora ga zaglušuju. Izvlači
se ispod motora, vičući ni sam ne zna što. Pokraj njega sijeva crveni Doc na motoru i gotovo ga ponovo
ruši. Čuje pucanj, a zatim još jedan.
Doc vidi da ga Nosonja gleda i pokušava sakriti koliko se loše osjeća. U želucu mu ključa gnoj i
utroba mu se grči. Zrak je toliko gust i kužan damu se čini da se kreće jedva deset kilometara na sat. Iz
nekog razloga, vrag će ga znati zašto, glava mu teži dvadeset kila; bilo bi gotovo zanimljivo kada bi
mogao zaustaviti raspad koji se događa unutar njega. Zrak kao da se sabija, očvršćuje, a
onda Burn, glava mu se pretvara u supertešku kuglu za kuglanje koja mu nastoji pasti na grudi. Iz šume
pokraj njega dolazi gromoglasno režanje, i Doc gotovo popušta porivu da povrati. Maglovito je svjestan
da Nosonja vadi pištolj, i pretpostavlja da bi i sam trebao učiniti isto, ali dio njegova problema je što mu
se prikralo sjećanje na dijete po imenu Daisy Temperly, i sjećanje na Daisy Temperly paralizira volju.
Kao stažist na kirurgiji u Sveučilišnoj bolnici u Urbani, Doc je izvršio, uz nadzor, skoro stotinu
raznovrsnih operacija i asistirao u još toliko. Prije nego što su u operacijsku salu dogurali Daisy
Temperly, sve su dobro završile. Složen, ali ne naročito težak ili opasan po život, njezin slučaj zahtijevao
je koštane transplantate i druge popravke. Daisy je trebalo ponovo sastaviti poslije prometne nezgode, i
prije ove je već imala dvije operacije. Dva sata poslije početka procedure, šef odjela, Docov mentor bio
je pozvan da izvrši hitnu operaciju, i Doc je ostao sam dovršiti posao Dijelom zato što četrdeset osam
sati nije spavao, a dijelom zato što je u iscrpljenosti zamišljao sebe kako krstari autocestom s Nosonjom,
Mišem i ostalim svojim novim prijateljima, napravio je pogrešku - ne tijekom same operacije, već
206
poslije nje. Pišući recept za lijekove, pogrešno je proračunao dozu i dva sata kasnije Daisy Temperly
bila je mrtva. Postojale su stvari koje je mogao poduzeti da sačuva karijeru, ali nije poduzeo nijednu od
njih. Bilo mu je dozvoljeno da dovrši stažiranje, a onda je zauvijek napustio medicinu. Razgovarajući s
Jackom Sawyerom, krajnje je pojednostavio svoje motive za to.
Bura u njegovu tijelu ne može se više zadržavati. Doc okreće glavu u stranu i počinje povraćati
dok juri naprijed. Nije mu prvi put da povrati dok vozi, ali je ovo najgadnije i najbolnije. Težina kugle
koju ima umjesto glave znači da ne može ispružiti vrat, tako da mu bljuvotina prska po desnom ramenu
i ruci, a to što kulja iz njega čini se živo i naoružano zubima i kandžama. Nije iznenađen što vidi da je
tekućina pomiješana s krvlju. Želudac mu se grči od bola.
Bez namjere da to učini, Doc je usporio, i u trenutku kada ubrzava i ponovo se okreće naprijed,
vidi Miša kako se ruši u stranu i klizi iza svojeg motora prema zavoju koji leži naprijed. Njegove uši
registriraju zvuk protjecanja, poput udaljena vodopada. Prigušeno, Miš vrišti; jednako prigušeno,
Nosonja viče: “Ne!” Odmah zatim, Nosko nalijeće ravno na velik kamen ili neku drugu prepreku jer se
njegova Electra Glide odiže sa staze, potpuno se preokreće u sabijenu zraku i pada na njega. Pada mu
na pamet da je čitava misija otišla u kurac. Svijet im se izmaknuo ispod nogu i ostavio ih u sranju do
grla. Čini jedinu razumnu stvar: poteže staru dobru devetku iz džepa i pokušava shvatiti u što prvo treba
pucati.
Puca mu u ušima i svijet oko njega se odjednom puni zvucima. Miš i dalje vrišti. Doc ne može
shvatiti kako nije ranije čuo psa jer je to pokretno režanje i uz urlanje motora i Miševo vrištanje
najglasniji zvuk u šumi. Prema njima juri jebeni Baskervillski pas, a Miš i Nosonja su izvan stroja. Po
buci koju stvara, ta stvar mora biti velika kao medvjed. Doc okreće cijev pištolja naprijed i jednom
rukom upravlja motorom dok juri pokraj Nosonje, koji se izvlači ispod svog stroja. Onaj strašni zvuk -
Doc zamišlja psa veličine medvjeda kako širi čeljusti oko Miševe glave i smjesta briše tu sliku. Stvari
se prebrzo događaju i ako ne bude pazio, te čeljusti bi se mogle sklopiti oko njega. Ima tek toliko
vremena da pomisli: To nije običan pas, koliko god bio velik...
... kada nešto ogromno i crno izbija iz šume s desne strane i siječe ukoso prema Mišu. Doc povlači
okidač, i životinja se na zvuk pucnja napola okreće i zapjenjeno reži na njega. Sve što Doc razaznaje
jesu dva crvena oka i otvorena crvena usta s dugačkim jezikom i mnoštvom oštrih psećih zuba. Sve
ostalo je zamućeno i stopljeno, neodređeno kao da je pokriveno uskovitlanim plaštem. Munja čistog
užasa, okusa jasnog i oštrog poput jeftine votke, probada Doca od grla do testisa, i motor mu se
zanosi zadnjim krajem i staje - zaustavio ga je sasvim refleksno. Odjednom ima dojam da je duboka
noć. To, naravno, ne može biti istina - kako biste uopće mogli vidjeti crnog psa usred noći?
Stvorenje se ponovo okreće naprijed i nastavlja juriti prema Mišu.
Ne želi me napasti zbog revolvera i zato što su odmah iza mene još dvojica, razmišlja Doc. Glava
i ruke kao da su otežale svaka za po još dvadeset kila, ali se bori protiv težine mišića i izravnava ruke i
ponovo puca. Ovaj put zna da je pogodio tu stvar, ali je njezina jedina reakcija što se na trenutak zanosi
u trku. Velika mrlja njezine glave okreće se prema Docu. Režanje postaje još glasnije i iz otvorenih usta
joj izlijeću dugački, srebmasti lanci sline. Nešto što podsjeća na rep šiba tamo-amo.
Pogledavši u otvorenu crvenu jamu, Doc osjeća kako ga napušta odlučnost, ruke mu postaju teže i
jedva je u stanju držati glavu uspravno. Čini mu se da propada u ono crveno grotlo. Pištolj mu visi iz
omlitavjele ruke. U trenutku zaleđenu u vječnosti, ista ruka ispisuje postoperativni recept za Daisy
Temperly. Stvorenje galopira prema Mišu. Doc čuje Sonnyja kako bijesno psuje. Glasna eksplozija s
desne strane zaglušuje mu uši i svijet postaje savršeno tih. Eto ti, poručuje sebi. Mrak u podne.
Što se tiče Sonnyja, tama udara istovremeno s usijanim bolom u glavi i utrobi. Tijelo mu se trga po
liniji agonije, i ta pojava je za njega nešto toliko nezapamćeno i strano da zaključuje da je uslijed nje
nestalo i svjetlosti. On i Kaiser Bill su tri metra iza Nosonje i Doca, i oko pet metara dalje na Uskom
zemljanom putu. Kaiser ispušta upravljač motocikla i hvata se za glavu. Sonny točno zna kako se ovaj
osjeća: metar dugačka usijana željezna cijev provučena mu je kroz glavu i gurnuta sve do crijeva,
spaljvši sve što je dodirnula. “Hej, čovječe”, kaže, opazivši u svom jadu da je zrak postao kašast, kao da
su pojedinačni atomi kisika i ugljičnog dioksida odjednom dovoljno ljepljivi da mu se zalijepe za kožu.
Tada primjećuje da se Kaiseru prevrću oči i shvaća a ovaj gubi svijest pred njim. I sam obuzet slabošću,
pokreće se da nekako pomogne Kaiseru. Pruža ruku prema njegovu motoru, gledajući kako mu zjenice
207
nestaju iza gornjih kapaka. Iz nosnica mu počinje prskati krv i tijelo mu se zanosi unatrag na sjedištu i
prevrće se u stranu. Motor ga nekoliko sekundi vuče za čizmu uhvaćenu u vilicu upravljača, ali se čizma
onda oslobađa i motor klizeći usporava i zaustavlja se.
Sonnyju se čini da mu usijana željezna šipka probija želudac, i prisiljen je pustiti drugi motor da
padne, stenje i izbacuje iz sebe, reklo bi se, svu hranu koju jc ikada pojeo. Pošto se potpuno ispraznio,
osjećaj u želucu popušta, ali mu je John Henry31 u međuvremenu odlučio ukucati divovske željezničke
klinove u lubanju. Ruke i noge su mu načinjene od gume. Usredotočuje pažnju na motor. Ima dojam da
stoji u mjestu. Nije mu jasno kako i dalje napreduje, ali promatra kako krvlju poprskana ruka dodaje gas
i uspijeva ostati u sjedištu kada je ovaj jurnuo naprijed. Je li to moja krvi pita se, i sjeća se dvije dugačke
crvene zastave koje su se odmotale iz Kaiserova nosa.
Buka koja je rasla u pozadini pretvara se u zvuk 747 koji slijeće. Sonny razmišlja kako mu danas
još samo treba da ugleda životinju sposobnu proizvesti taj zvuk. Miš je bio potpuno u pravu: ovo je jako,
jako loše mjesto, rame uz rame s očaravajućim gradićem Harko u Illinoisu. Sonny ne želi više upoznati
nijedno mjesto slično Harku, u redu? Dosta je jedan. Zašto onda ide dalje, umjesto da se okrene i pojuri
prema sunčanom dijelu Autoceste broj trideset pet? Zašto izvlači taj teški revolver iz džepa? Odgovor
je jednostavan. Ne želi dozvoliti da onaj mlažnjak od psa naudi njegovim frendovima, bez obzira koliko
ga boli glava.
John Henry nastavlja ukucavati one klinove dok on ubrzava i škilji ispred sebe, nastojeći shvatiti
što se događa. Netko vrišti, ali ne može odrediti tko. Kroz režanje čuje poznati zvuk motora koji treska
na zemlju pošto se preokrenuo u zraku, i osjeća zebnju u srcu. Nosonja bi trebao uvijek voziti na
čelu, razmišlja, jer u suprotnom prizivamo nevolju. Čuje prasak pucnja. Prisiljava se da se nastavi
probijati kroz ljepljive atome zraka i poslije pet ili šest sekundi ugleda Nosonju, koji se bolno uspravlja
pored svoto srušenog motora. Nekoliko koraka iza Nosonje vidi Docovu krupnu priliku kako sjedi na
motoru i nišani svojom devetkom u nešto na stazi ispred sebe. Doc pritiska okidač, i iz cijevi njegova
revolvera izbija crveni plamen.
Osjećajući se premlaćenim i beskorisnim kao nikad u životu, Sonny skače sa svog motocikla u
pokretu i trči prema Docu, pokušavajući vidjeti to što se nalazi iza njega. Prva stvar koju vidi je odsjaj
svjetlosti s Miševa motora, koji leži na zemlji nekoliko metara dalje, na sredini zavoja. Onda opaža i
Miša: vuče se unatrag na guzici, uzmičući od nekakve životinje koju Sonny jedva razaznaje, ako se
izuzmu oči i zubi. Nesvjestan bujice prostakluka koja mu navire iz usta, Sonny poravnava nišan
revolvera sa stvorenjem i otvara vatru u trenutku kada protrčava pokraj Doca.
Doc samo stoji kao ukopan, Doc je izvan stroja. Ona nemoguća životinja na stazi sklapa čeljusti
na Miševoj nozi. Namjerava mu otkinuti komad mesa veličine pljeskavice, ali je Sonny tada pogađa
jebenim projektilom sa šupljim vrhom iz svojeg Magnuma, pomalo razmetljivim za streljanu, no pod
sadašnjim okolnostima, oprostite, molim lijepo, ali sasvim dobrodošlim. Suprotno svim očekivanjima i
zakonima fizike, Sonnyjev čudesni supermetak ne buši rupu veličine nogometne lopte u koži čudovita.
Supermetak gura životinju u stranu i odvraća joj pažnju od Miševe noge: čak je i ne ruši s nogu. Miš
ispušta urlik bola.
Pas se okreće u stranu i bijesno zagleda u Sonnyja crvenim očima veličine bejzbolskih loptica.
Otvara usta načičkana bijelim trnjem zuba i grize zrak. Iz čeljusti mu izlijeću konopci sline. Stvorenje
spušta ramena i radi korak naprijed. Režanje se, ako je to moguće, pojačava i postaje još bješnje. Sonny
je upozoren: ako se ne okrene i pobjegne, bit će sljedeći na jelovniku.
“Zajebi to”, kaže Sonny i puca životinji u usta. Glava bi joj se od toga trebala razletjeti na krvave
komadiće, ali se sekundu nakon što je Magnum opalio ništa ne mijenja.
E, sranje, razmišlja Sonny.
Oči psolike stvari sijevaju, a grdna, klinasta glava kao da se stvrdnjava od tame u zraku i postaje
vidljiva. Kao da je netko djelomično uklonio crni ogrtač, Sonny sada vidi debeli vrat koji se širi u
mesnata ramena i snažne prednje noge. Možda se to mijenja sreća, možda će se pokazati da je neman
ipak ranjiva. Sonny hvata zglob desne ruke lijevom, nišani u prsa psolike stvari i ispaljuje još jedan
31
Afroamerički legendarni narodni junak. Svojim čeličnim čekićem utrkivao se u gradnji tunela protiv čekića na parni
pogon, pobijedio i umro od iscrpljenosti. Nap. prev.
208
metak. Eksplozija kao da mu puni uši vatom. Željeznički klinovi u njegovoj glavi usijavaju se kao
električni grijači i između sljepoočnica mu treperi blještav bol.
Iz čekinja stvorenja kulja tamna krv. U središtu bića Sonnyja Cantinara buja čista, primitivna radost
pobjede. Monstrum postaje još vidljiviji, široka leđa i nagovještaj stražnjih nogu. Neprepoznatljive vrste
i visok skoro metar i pol, psoliki stvor maglovito podsjeća na divovskoga vuka. U trenutku kada kreće
prema njemu, Sonny ponovo povlači okidač. Prasak njegova revolvera ponavlja se poput jeke odnekud
iz blizine iza njega. Metak prolijeće pored njegovih prsa poput nadzvučne pčele.
Stvorenje tetura unatrag, šepajući na ozlijeđenoj nozi. Užarene oči svrdlaju Sonnyjeve. Ovaj riskira
pogled u stranu i vidi Nosonju kako stoji, raskrečen, nasred staze.
“Ne gledaj mene, pucaj!” dere se Nosonja.
Njegov glas kao da budi Doca, koji diže ruku i nišani. Onda sva trojica počinju povlačiti okidače,
i prostor iznad puteljka odjekuje kao strelište u najživlje dane. Psolika stvar (pakleni pas, razmišlja
Sonny) posrče korak unatrag i otvara strahotna usta da zaurla u bijesu i nemoći. Prije nego što se
zavijanje završava, stvorenje podvlači stražnje noge pod trup, skače preko staze i nestaje u šumi.
Sonny se bori da ga ne obori val olakšanja i umora. Doc se izvija i nastavlja pucati u tamu iza
stabala, i Nosonja mu stavlja ruku na rame i naređuje mu da prestane. Zrak smrdi na barut i neki
životinjski vonj, mošusan i odvratno sladak. Bljedosiv dim treperi, gotovo bijel, dižući se uvis kroz
okolni tamniji zrak.
Nosonjino izmučeno lice okreće se Sonnyju i on primjećuje da su mu bjeloočnice crvene. “Pogodio
si onu jebenu životinju, zar ne?” Kroz vatu u ušima, Nosonjin glas zvuči krhko i tiho.
“Jesam, jebote. Barem dvaput, a možda i triput.”
“I Doc i ja po jednom. Što je ta stvar, dovraga?”
“‘Vrag’je sigurno”, kaže Sonny.
Jecajući od bola, Miš po treći put ponavlja vapaj: “Pomozite!” i ostali ga tek sada čuju. Krećući se
polako i pritišćući dlanovima dijelove tijela koji ih najviše bole, šepaju stazom i spuštaju se na koljena
ispred Miša. Desna nogavica traperica mu je poderana i natopljena krvlju, a lice iskrivljeno.
“Jeste li vi seronje gluhi?”
“Skoro da jesmo”, kaže Doc. “Reci mi da nisi popio metak u nogu.”
“Ne, ali samo zahvaljujući čudu.” Mršti se i oštro udiše. Zrak mu šišti kroza zube. “S obzirom na
to kako ste pucali. Šteta što se niste pokrenuli prije nego što me ugrizao za nogu.”
“Ja jesam”, kaže Sonny. “Zahvaljujući tome još imaš nogu.”
Miš se zagleda u njega, pa odmahuje glavu. “Što je bilo s Kaiserom?”
“Izgubio je otprilike litru krvi iz nosa i onesvijestio se”, kaže mu Sonny.
Miš uzdiše kao da žali krhkost ljudske vrste. “Rekao bih da bismo se trebali pokušati izvući iz ove
usrane ludnice.”
“Kako ti je noga?” pita Nosonja.
“Nije slomljena, ako na to misliš. Ali nije ni dobro.”
“Zašto?” pita Doc.
“Ne znam”, odgovara mu Miš. “Ne odgovaram na medicinska pitanja pobljuvanim tipovima.”
“Možeš li voziti?”
“Jebote, da, Nosonjo - kada to nisam mogao voziti?”
Nosonja i Sonny staju mu svaki s po jedne strane i teškom mukom ga podižu na noge. Kad su mu
oslobodili ruke, Miš radi nekoliko teturavih koraka u stranu.
“Ovo ne valja”, kaže.
“Genijalno zapažanje”, kaže Nosonja.
“Nosko, prijatelju stari, znaš da su ti oči crvene ko paradajz? Izgledaš ko jebeni Drakula.”
U mjeri u kojoj je žurba moguća, svi se sada žure. Doc želi pogledati Miševu nogu; Nosonja se želi
uvjeriti da je Kaiser Bill još živ; svi zajedno žele izvući s ovog mjesta i vratiti na sunce i normalan zrak.
209
U glavama bubnja, a mišići ih bole od napetosti. Nitko od njih nije siguran da se psoliki stvor ne sprema
ponovo napasti.
Dok su razgovarali, Sonny je uspravio Mišev Fat Boy i odgurao ga do vlasnika. Miš hvata ručke
upravljača i gura stroj naprijed, trzajući se od bola. Nosonja i Doc uzimaju svoje motore, a dva metra
dalje Sonny izvlači i podiže svoj iz grmlja korova. Nosonja shvaća da je na zavoju propustio pogledati
je li Crna kuća stvarno tamo. Sjeća se Miševih riječi: To sranje ne želi da ga vide, i sada vjeruje da je
Miš bio otprilike u pravu: Ribar nije želio da dođu ovamo i vide njegovu kuću. Sve ostalo mu se miješa
u glavi na isti način na koji se njegova Electra Glide okrenula oko sebe kad mu je onaj ružni glas
progovorio u glavi. Siguran je, međutim, u jedno: Jack Sawyer ga neće još dugo držati u neznanju.
Onda mu pada na pamet strašna pomisao, i pita: “Dečki, je li vam se dogodilo nešto neobično - ali
stvarno neobično - prije nego što je pakleni pas iskočio iz šume? Pritom ne mislim fizički.”
Gleda u Doca, Doc se crveni. Halo, misli Nosonja.
Miš kaže: “Jebi se. Ne želim pričati o tome.”
“Uz Miša sam”, kaže Sonny.
“Pretpostavljam da odgovor glasi da”, kaže Nosonja.
Kaiser Bill leži pokraj staze, zatvorenih očiju i prekriven krvlju od usta do pojasa. Zrak je i dalje
siv i ljepljiv, tijela kao da im teže pola tone, a motori kao da imaju kotače od olova. Sonny gura svoj
motor do Kaiserova ispružena tijela i gura ga nogom u rebra, ne baš nježno.
Kaiser otvara oči i stenje. “Jebi ga, Sonny”, kaže. “Udario si me.” Očni kapci mu trepere, diže
glavu sa zemlje i primjećuje da mu je odjeća natopljena krvlju. “Što se dogodilo? Jesam li ranjen?”
“Junački si se držao”, kaže Sonny. “Kako se osjećaš?”
“Ušljivo. Gdje sam pogođen?”
“Otkud ja znam?” kaže Sonny. “Hajde, idemo odavde.”
Ostali prolaze pored njih. Kaiser Bill uspijeva ustati i, poslije još jednog epskog napora, podiže
motor. Gura ga po stazi za ostalima, čudeći se glavobolji i količini krvi na sebi. Kada je prošao između
posljednjih stabala i pridružio se frendovima na Autocesti broj 35, oči mu ranjava iznenadan sjaj, tijelo
mu se čini dovoljno lako da odlebdi, i malo nedostaje da se ponovo onesvijesti. “Izgleda da ipak nisam
ranjen”, kaže.
Nitko ne obraća pažnju na njega. Doc pita Miša želi li da odu do bolnice.
“Neću u bolnicu, čovječe. Bolnice ubijaju ljude.”
“Onda mi bar dozvoli da ti pogledam nogu.”
“Evo, gledaj ako hoćeš.”
Doc se spušta na koljeno pored staze i podiže nogavicu Miševih traperica do koljena. Iznenađujuće
nježno opipava nogu, i Miš se trza.
“Mišu,” kaže Doc, “nikada nisam vidio da pas ovako ugrize.”
“Nikad nisi vidio ni onakvog psa.”
Javlja se Kaiser: “Kakvog psa?”
“Ova rana je nekako čudna”, kaže Doc. “Trebaju ti antibiotici, i to što prije.”
“Imaš li antibiotike?”
“Naravno.”
“Hajmo onda do Nosonjine kuće, di me možeš do mile volje bosti iglama.”
“Kak’ god hoćeš”, kaže Doc.
20.
Otprilike u isto vrijeme kada Miš i Nosonja prvi put propuštaju vidjeti stazu i znak ZABRANJEN
PROLAZ pored nje, Jack Sawyer odgovara na izluđujuće pištanje mobitela, nadajući se da ga to zove
Henry Leyden s novostima o glasu s policijske vrpce. Iako bi bilo sjajno kada bi prepoznao glas, ne
210
očekuje da će Henry izvršiti identifikaciju. Ribar - Burnside je Potsiejevih godina, a Jack ne vjeruje da
je stari zlikovac ikada imao bogat društveni život, bilo ovdje bilo na Teritorijima.
Ono što Henry, međutim, može, je iskoristiti svoj oštar sluh da uhvati nijanse u Burnsideovu glasu
i opiše što čuje u njemu. Da ne znamo da je Jackova vjera u prijateljevu sposobnost da čuje ono što drugi
ne mogu opravdana, izgledala bi nam kao vjera u moć magije: Jack vjeruje da će osvježeni, odmorni
Henry Leyden doći do bar jedne ili dvije važne pojedinosti o Ribarovoj prošlosti ili karakteru koje će
suziti istragu. Jacka zanima sve što Henry bude uspio čuti. Ako ga zove netko drugi, namjerava ga se
po kratkom postupku riješiti.
Glas koji se javlja s one strane mijenja njegove planove. Fred Marshall želi razgovarati s njim, i
toliko je uznemiren i nepovezan da ga Jack mora zamoliti da uspori i ponovi ono što je rekao.
“Judy se opet gubi”, kaže Fred. “Samo... bunca i divlja kao prije, kao da želi progrepsti put kroz
zidove - obukli su joj košulju, zaboga, a ona to ne može podnijeti, htjela bi pomoći Tyu, sve zbog one
vrpce. Isuse, ovo postaje neizdrživo, gospodine Sawyer, znam da brbljam besmislice, ali stvarno sam
zabrinut.”
“Nemojte mi reći da joj je netko poslao snimku poziva na 911”, kaže Jack.
“Ne, ne... kakvog poziva? Govorim o onoj koja je danas stigla u bolnicu. Adresirana na Judy.
Vjerujete li da su joj dopustili da ju posluša! Došlo mi je da zadavim doktora Spieglemana i onu sestru,
Jane Bond. Što je tim ljudima? Stigne vrpca, a oni kažu: o, fino, evo lijepe vrpčice za vas, gospođo
Marshall, pričekajte samo da se vratim s kasetofonom. Na odjelu za duševne bolesti? Valjda bi je trebali
prvo sami preslušati? Slušajte, što god trenutno radite, bio bih vam vječno zahvalan ako dozvolite da
dođem po vas i odvezem vas tamo. Morate razgovarati s njom. Vi ste jedina osoba koja je može smiriti.”
“Ne morate dolaziti po mene. Već sam krenuo onamo. Što je bilo na kaseti?”
“Ne razumijem.” Fred Marshall sada govori mnogo razgovjetnije. “Zašto idete tamo bez mene?”
Pošto je sekundu razmišljao, Jack mu odlučuje slagati. “Mislio sam da ste vjerojatno već tamo.
Šteta što niste bili.”
“Ja bih bar imao toliko zdravog razuma da preslušam snimku prije nego što bih to njoj dozvolio.
Znate li što je bilo na kaseti?”
“Ribar”, kaže Jack.
“Kako ste znali?”
“On obožava komunikaciju”, kaže Jack. “Koliko je bilo loše?”
“To recite vi meni, i obojica ćemo znati. Ja samo slažem kockice na osnovu onoga što sam uspio
saznati od Judy i onoga što mi je doktor Spiegleman kasnije rekao.” Fredov glas počinje drhtati. “Ribar
ju je izazivao. Možete li vjerovati? Rekao je: Vaš mali je veoma usamljen. Onda je dodao nešto u
stilu: Molio je i molio da nazove doma i pozdravi mamicu. S tim što je Judy rekla da je imao nekakav
čudan strani naglasak ili govornu manu, pa ga u početku nije bilo lako razumjeti. Onda je rekao: Hajde,
pozdravi mamicu, Tylere, a Tyler je...” Fredov glas se lomi, i Jack ga čuje kako potiskuje agoniju prije
nego što nastavlja. “Tyler, ah, Tyler je izgleda bio previše uznemiren da bi mogao reći bilo što drugo
osim vrištati da mu pomognu.” Iz telefona se čuje dug, bolan uzdah. “I plakao je, Jack, plakao je."
Nesposoban da i dalje obuzdava osjećaje, Fred otvoreno, neprikriveno jeca. Dah mu krklja u grlu. Jack
sluša one mokre, nedostojanstvene, bespomoćne zvuke koje ljudi ispuštaju kada jad i tuga ponište
svaki drugi osjećaj, i srce ga boli zbog Freda Marshalla.
Jecanje popušta. “Oprostite. Nekad pomislim da bi meni trebali navući košulju.”
“Je li to bio kraj vrpce?”
“Onda se ponovo javio on." Fred na trenutak bučno diše, pročišćavajući glavu.
“Hvalio se što će učiniti. Bid đe jož ubizdava, jož mnogo ubizdava, Choo-dee, ludo đemo ze
zabavljadi - Spiegleman mi je citirao to smeće! Djeca French Landinga bit će košena kao žito. Gožena
gao žido. Tko još tako govori? Kakav je to čovjek?”
“Volio bih znati”, kaže Jack. “Možda namjerno tako govori da bi zvučao strašnije. Ili da sakrije
pravi glas.” Taj nikada ne bi skrivao glas, razmišlja Jack, previše je zaljubljen u sebe da bi se skrivao
iza naglaska. “Morat ću uzeti tu vrpcu iz bolnice i sam je preslušati. Nazvat ću vas čim budem imao
neke novosti.”
211
“Ima još jedna stvar”, kaže Marshall. “Mislim da sam napravio grešku. Prije sat vremena došao je
Wendell Green.”
“Sve u vezi s Wendellom Greenom automatski je pogreška. Što se dogodilo?”
“Činilo se da zna sve o Tyleru i da samo traži da potvrdim. Mislio sam da je čuo od Dalea ili ljudi
iz državne policije. Ali Dale još nije izašao s tim u javnost, zar ne?”
“Wendell ima čitavu mrežu lasica koje ga hrane informacijama. Ako išta zna, samo je tako mogao
saznati. Što ste mu rekli?”
“Više ili manje sve”, kaže Marshall. “Uključujući i ono o vrpci. O Bože, ako sam glup. Ali mislio
sam da neće smetati - da će se ionako sve saznati.”
“Frede, jeste li mu rekli nešto u vezi mene?”
“Samo to da vam Judy vjeruje i da smo vam oboje zahvalni na pomoći. Mislim da sam također
rekao da ćete je danas popodne vjerojatno otići posjetiti.”
“Jeste li spominjali Tyevu bejzbolsku kapu?”
“Ne mislite valjda da sam blesavi Što se mene tiče, to je između vas i Judy. Ako sam ne razumijem,
sigurno neću o tome razgovarati s Wendellom Greenom. Bar sam ga uspio natjerati da obeća da će se
držati podalje od Judy. Cijene ga, ali imam osjećaj da nije sve ono za što se izdaje”
“Ta vam je dobra”, kaže Jack. “Čut ćemo se.”
Kad je Fred Marshall spustio slušalicu, Jack ukucava Henryjev broj.
“Možda ću malo kasniti, Henry. Krenuo sam u Luteransku bolnicu Francuskog okruga. Judy
Marshall je dobila vrpcu od Ribara, i ako mi dopuste da je uzmem, donijet ću ju sa sobom. Ovdje se
nešto čudno događa - izgleda da na Judynoj vrpci ima strani naglasak.”
Henry odgovara Jacku da se ne treba žuriti. Još nije preslušao ni prvu vrpcu, a sada će pričekati da
Jack dođe s drugom. Možda čuje nešto korisno ako ih pusti jednu za drugom. Bar će moći reći je li ih
snimio isti čovjek. “I ne brini za mene, Jack. Uskoro će doći gospođa Morton da me odveze do KDCU.
Danas George Rathbun osigurava putar za moj kruh, mačak - šest ili sedam radioreklama. ‘Čak
i slijepac zna da svoju medenu, svoje srčeko, svoju golubicu, svoju životnu suputnicu, svojeg
najboljeg prijatelja u dobru i zlu večeras trebate odvesti na večeru nekamo gdje je klopa mmm-mmm za
prste polizati, a nema boljeg mjesta da pokažete naklonost svojoj staroj prikolici od Cousin Buddy’s Rib
Crib u Ulici South Wabash u živopisnom centru La Rivierea!”’
“‘Staroj prikolici’?”
“Platiš li Georgea Rathbuna - dobit ćeš Georgea Rathbuna, sa svim prištevima i madežima.”
Smijući se, Jack kaže Henryju da će se vidjeti kasnije, i tjera Ram preko stotke. Što će Dale učiniti,
naplatiti mu kaznu?
Zaustavlja ispred bolnice umjesto da vozi okolo do parkirališta, i pretrčava betonski pločnik, misli
zaokupljenih Teritorijima i Judy Marshall. Stvari se zahuktavaju, događaji ubrzavaju, i Jack ima dojam
da se sve vrti oko Judy - ne, nego oko Judy i njega. Ribar ih je odabrao smišljenije nego prve tri žrtve:
Amy St. Pierre, Johnny Irkenham i Irma Freneau su samo pravog uzrasta - bilo koja tri djeteta bi
poslužila - ali Tyler je bio sin Judy Marshall, i to ga je izdvajalo. Judy je naslutila postojanje Teritorija,
Jack je putovao kroz njih, a Ribar živi tamo kao što ćelija raka živi u zdravom organizmu. Ribar je Judy
poslao vrpcu, a Jacku onaj jezivi poklon. Kod Tansy Freneau vidio je Judy kao ključ i kao vrata koja taj
ključ otvara, a gdje su ta vrata vodila nego u Judyno Daleko?
Daleko. Bože, kako je to lijepo. Divno, ustvari.
Aaah... riječ priziva Judyno lice i kada vidi to lice, vrata u njegovu umu, vrata koja su samo
njegova, odjednom se otvaraju, i Jack Sawyer na trenutak staje potpuno nepomično i u šoku, zebnji i
radosnom iščekivanju stoji kao ukopan na samo tri metra od ulaza u bolnicu.
Kroz vrata u njegovu umu prolijeva se bujica nepovezanih slika: zaustavljeni sajamski vrtuljak,
zaposlena policija Santa Monice iza žute trake, odbljesak svjetlosti s crnčeve ćelave glave. Da, crnčeve
ćelave glave, one koju nimalo, ustvari baš nipošto, nije želio vidjeti, a sada se dobro nagledaj, dečko, jer
evo nje opet. Tamo je trebala biti i gitara, ali je gitara bila negdje drugdje, gitara je pripadala onom
212
veličanstvenom zahtjevnom nemilosrdnom utješnom Speedyju Parkeru, Bog ga blagoslovio i Bog ga

ubio i Bog ga čuvao, koji je dodirnuo njezine žice i zapjevao:
Putnik si, Jack, stari moj.

Dugačak čeka te put.
Još duži povratak tvoj.
Oko njega se okreću svjetovi, svjetovi unutar svjetova i drugi svjetovi pokraj ovih, razdvojeni
tankom opnom sastavljenom od tisuća i tisuća vrata, koja samo treba znati pronaći. Tisuće i tisuće
crvenih perca, sićušnih, perca s crvendaćevih grudi, grudi stotina crvendaća, proletjelo je kroz jedna od
tih vrata, ona Speedyjeva. Crvendać, kao u onoj pjesmi, gdje se još kaže Ustani... ustani, pospanko...
Ili: Budi se, probudi se, GLUPANE!
Jacku se pričinjava da čuje sada više ne tako duhovit urlik Georgea Rathbuna: Čak i SLIJEEEPAC
može vidjeti da TO slijedi, TUPANE!
Ma nemoj?” kaže Jack glasno. Dobro je što ga glavna sestra Jane Bond, stražarica Bond, agent
000, ne čuje. Gruba je, ali s druge strane, nepravedna, i kada bi se sada pojavila pokraj njega vjerojatno
bi ga okovala u željezo, nakljukala sedativima i odvukla u svoje carstvo. “E, ja znam nešto što ti ne znaš,
druže stari: Judy Marshall ima Dvojnicu, koja joj već poduže vrijeme, šapuće kroz zid. Nikakvo čudo
što je na kraju počela vikati.”
Riđokosi tinejdžeru majici s natpisom Arden Highschool Baseball otvara vrata tri metra od Jacka
i odmjerava ga sumnjičavim, zabrinutim pogledom. Čovječe, odrasli su stvarno opičeni, poručuje taj
pogled, zar nije super što sam mlad? S obzirom da je srednjoškolac, a ne specijalist za duševno zdravlje,
ne okiva našeg junaka u željezo i ne odvlači ga, nakljukana sedativima, u tapeciranu sobu. Umjesto toga
pravi široki luk oko luđaka i nastavlja se udaljavati, mada pomalo ukočenim korakom.
Naravno, stvar je u Dvojnicima. Predbacujući sebi zbog gluposti, lupa se savijenim prstima po
glavi. Trebao je to ranije shvatiti, trebao je shvatiti odmah. Ako postoji ikakav izgovor što nije, to može
biti samo činjenica da je isprva odbijao razmišljati o slučaju usprkos Speedyjevim naporima da ga
probudi, a onda je postao toliko opsjednut Ribarom da je sve do jutros, kad je vidio svoju majku na
velikom televizoru u Sand Baru, propustio uzeti u obzir mogućnost da monstrum ima Dvojnika. Judy
Marshall je u djetinjstvu slušala svoju Dvojnicu kako joj govori kroz onu opnu između svjetova.
Postajući sve uznemirenija, ova u posljednjih mjesec dana samo što nije provukla ruke kroz opnu i
istresla Judy iz kože. Pošto je Jack jedinstven i nema Dvojnika, Speedyju je dopao sličan zadatak.
Sada kada se čini da je sve dobilo smisao, Jack ne može vjerovati da mu je trebalo toliko vremena da
prepozna znakove.
A razlog zbog kojeg je mrzio sve što ga je sprječavalo da stane pred Judy Marshall je ovaj: Judy
je put koji vodi do njene Dvojnice, Tylera i uništenja kako Ribara tako i njegova dvojnika na
Teritorijima, graditelja sotonske, ognjene tvorevine koju je gavran po imenu Gorg pokazao
Tansy Freneau. Što god da se danas dogodi na Odjelu D, promijenit će ustrojstvo više od jednog svijeta.
Dok mu srce uzbuđeno lupa, Jack prelazi s jake svjetlosti sunca u ogromno predvorje oker boje.
Na mnogobrojnim stolicama sjede, čini se, isti pacijenti u kućnim ogrtačima, u udaljenom kutu isti
liječnici raspravljaju o problematičnom slučaju ili, tko zna, o onoj zeznutoj desetoj rupi u klubu u
Ardenu, isti zlatni ljiljani dižu raskošne, budne glave ispred prodavaonice suvenira. Ovo ponavljanje
umiruje Jacka i ubrzava mu korak jer ušuškava i čini dobroćudnijim nepredvidljive događaje koji ga
očekuju na petom katu.
Isti letargični službenik odgovara na istu lozinku identičnom, ako ne i istom zelenom karticom s
natpisom POSJETITELJ. Dizalo koje iznenađujuće sliči na ono u hotelu Ritz na Place Vendom poslušno
se trese uvis prolazeći drugi, treći i četvrti kat, zastavši u svojem staračkom hodu da primi mršavog
213
mladog liječnika koji priziva u pamet lik Rodericka Ushera 32, da bi zatim pustio Jacka da izađe na petom,
gdje se ugodna žućkasta svjetlost čini dvije nijanse tamnijom nego dolje u predvorju.
Našavši se ispred dizala, Jack kreće istim putem koji je prošao s Fredom Marshallom kao vodičem,
niz hodnik i kroz dvoja dvokrilna vrata i pored usputnih stanica, Gerontologije i Oftalmološke ambulante
i Arhive, sve se više približavajući nepredvidljivom dok hodnici postaju uži i mračniji, i izbija kao i prije
u stoljetnu odaju s visokim, uskim prozorima i mnogo drva boje oraha.
Tu čarolija prestaje jer je dežurni iza lakiranog pulta, osoba trenutno zadužena da bude ključar
kraljevstva, viši, mlađi i znatno neljubazniji od svojeg prethodnika.
Na Jackov zahtjev da vidi gospođu Marshall, mlada osoba s omalovažavanjem baca pogled na
njegovu karticu s natpisom POSJETITELJ i pita je li gospodin slučajno rođak ili - još jedan pogled na
karticu - zdravstveni radnik. Nijedno, priznaje Jack, ali ako bi mlada osoba bila ljubazna da obavijesti
sestru Bond da gospodin Sawyer želi razgovarati s gospođom Marshall, sestra Bond bi gotovo sigurno
otvorila stroga metalna vrata i domahnula mu da uđe jer je jučer više ili manje jednako postupila.
To je sve lijepo i krasno, ako je istina, priznaje mlada osoba, ali sestra Bond danas neće biti u prilici
da otvara vrata i domahuje, budući da sestra Bond danas ima slobodan dan. Je li nekim slučajem
gospodin Sawyer kada je jučer dolazio posjetiti gospođu Marshall, bio u pratnji člana obitelji, recimo
gospodina Marshalla?
Da, je. Ako bi gospodin Marshall bio upitan za dozvolu preko, recimo, telefona, uputio bi mladog
gospodina koji trenutno na pohvalno odgovoran način razmatra problem s gospodinom Sawyerom da
ovom gospodinu odmah dopusti ulazak.
Može biti da je tako, dopušta mlada osoba, ali bolnički propisi zahtijevaju da medicinsko osoblje,
u koje spada i mlada osoba, zatraži izričito odobrenje za svaki telefonski poziv izvan bolnice.
A od koga bi se, zanima Jacka, takvo odobrenje moglo dobiti?
Od vršitelja dužnosti glavne sestre, sestre Rack. Jack, kojem se, kao što kažu, počinje pušiti iz
ušiju, predlaže da mlada osoba u tom slučaju potraži vrlu sestru Rack i osigura potrebno odobrenje da
bi se stvari razriješile na način koji bi gospodin Marshall, suprug bolesnice, želio.
Ne, mlada osoba ne vidi razlog zbog kojeg bi tako postupila, pošto bi to predstavljalo nepotrebno
traćenje vremena i snage. Gospodin Sawyer nije član obitelji gospođe Marshall i vrla sestra Rack ni u
kom slučaju ne bi dala takvo odobrenje.
“U redu,” kaže Jack, koji bi najradije zadavio ovog nepodnošljivog balavca, “hajmo se onda popeti
korak više na administrativnoj ljestvici, može? Je li doktor Spiegleman možda negdje na odjelu?”
“Moguće je”, kaže mlada osoba. “Kako bih ja to mogao znati? Doktor Spiegleman me ne
obavještava o svemu što radi.”
Jack pokazuje prema telefonu na kraju pulta. “Ne očekujem da znate, već da doznate. Zato
se smjesta primite telefona.”
Mladi čovjek se odvlači do telefona, prevrće očima, pritišće dva broja i naslanja se na pult, leđima
okrenut prostoriji. Jack ga čuje kako mrmlja o Spieglemanu, uzdiše, a zatim kaže: “U redu, prespojite
me.” Prespojen, mrmlja nešto što uključuje i Jackovo ime. Što god da mu je odgovoreno, tjera ga da se
uz trzaj uspravi i baci pogled raširenih očiju prema Jacku. "Da, gospodine. Je, ovdje je. Reći ću mu.”
Spušta slušalicu. “Doktor Spiegleman će odmah stići.” Mladić - nije mu više od dvadeset godina -
radi korak unatrag i gura ruke u džepove. “Vi ste onaj policajac, a?”
“Koji policajac?” pita Jack, i dalje iznerviran.
“Onaj iz Kalifornije, koji je došao ovamo i uhapsio gospodina Kinderlinga.”
“Da, to sam ja.”
“Ja sam iz French Landinga, i mogu vam reći da je to bio pravi šok. Za cijelo mjesto. Nitko nije
mogao ni pretpostaviti. Gospodin Kinderling! Šalite se? Tko bi rekao da bi netko kao on mogao... znate
već, ubijati ljude.
“Jeste li ga poznavali?”
32
Lik iz horor pripovijetke Edgara Allana Poea Pad kuće Usher. Nap.prev.
214
“Pa, u gradiću kao što je French Landing, može se reći da svatko zna svakoga, ali ja nisam stvarno
poznavao gospodina Kinderlinga, tek toliko da se pozdravimo na ulici. Poznavao sam njegovu ženu.
Predavala mi je u nedjeljnoj školi u Luteranskoj crkvi Mount Hebron.”
Jack se ne može da suzdržati: smije se apsurdu da ubojičina žena predaje u nedjeljnoj školi.
Sjećanje na Wandu Kinderling kako isijava mržnju prema njemu za vrijeme izricanja kazne njezinu
mužu zaustavlja njegov smijeh, ali je već prekasno. Vidi da je uvrijedio mladića. “Kakva je bila?” pita.
“Kao učiteljica.”
“Kao i svaka učiteljica”, kaže mladić. Glas mu je opor, prkosan. “Tjerala nas je da naučimo
napamet sve knjige Biblije.” Okreće se i mrmlja. “Neki misle da on to nije napravio.”
“Što ste rekli?”
Mladić se napola okreće prema Jacku, ali gleda u smeđi zid ispred sebe. “Rekao sam, neki misle
da on to nije napravio. Gospodin Kinderling. Misle da je završio u zatvoru zato što je običan čovjek iz
malog mjesta koji tamo nikog nije poznavao.”
“Baš ga žalim”, kaže Jack. “Hoćete da vam kažem pravi razlog zbog kojeg je gospodin Kinderling
otišao u zatvor?”
Mladić se potpuno okreće prema Jacku i gleda u njega.
“Zato što je bio kriv za ubojstvo, i zato što je to priznao. To je to, i to je sve. Dva svjedoka su
potvrdila da je bio na mjestu zločina, a još dvoje ga je vidjelo u avionu koji je letio u L. A., iako je svima
rekao da leti u Denver. Poslije toga je rekao: U redu, učinio sam to. Oduvijek me zanimalo kakav je
osjećaj ubiti djevojku, i jednog dana više nisam mogao izdržati, pa sam otišao tamo i ubio dvije kurve.
Njegov odvjetnik ga je pokušao osloboditi na osnovu neuračunljivosti, ali ga je porota proglasila
uračunljivim, i tako je otišao u zatvor.”
Mladić spušta glavu i nešto mrmlja.
“Nisam čuo”, kaže Jack.
“Postoji više načina da čovjek prizna krivicu.” Mladić ponavlja rečenicu tek toliko glasno da se
može čuti.
U hodniku se čuje odjek koraka, i punačak čovjek u bijelom ogrtaču, s naočalama sa žičanim
okvirom i kozjom bradicom žurnim korakom ide prema Jacku, raširenih ruku. Mladić im je okrenuo
leđa. Prilika da uvjeri dežurnoga da nije batinama izvukao priznanje iz Thomberga Kinderlinga je
propuštena. Nasmiješeni čovjek u bijelom ogrtaču i s bradicom hvata Jacka za ruku, predstavlja se kao
doktor Spiegleman i izjavljuje da mu je drago što je upoznao tako slavnu ličnost. (Ličnost,
sličnost, razmišlja Jack.)
Na korak iza liječnika, čovjek koji je do ovog trenutka ostao neprimijećen izlazi na vidjelo i kaže:
“Hej, doktore, znate li što bi bilo savršeno? Kada bi gospodin Slavni i ja zajedno intervjuirali damu.
Dvostruko više informacija za upola manje vremena - savršeno.”
Jack osjeća mučninu. Wendell Green se pridružio društvu.
Pošto se pozdravio s liječnikom, Jack se okreće onom drugom. “Što ti radiš ovdje, Wendelle?
Obećao si Fredu Marshallu da ćeš se držati podalje od njegove žene.”
Wendell Green diže ruke i na prstima pleše unatrag. “Jesmo li danas manje nervozni, poručniče
Sawyer? Ne svrbe nas prsti da udaramo poštene novinare u trbuh? Moram reći da mi je već pomalo
dosadilo da me napada policija.”
Doktor Spiegleman se namršteno zagleda u njega. “Što to govorite, gospodine Green?”
“Jučer, prije nego što me onaj murjak nokautirao baterijom, poručnik Sawyer me bez ikakvog
razloga udario u trbuh. Sva sreća što sam razuman čovjek, inače bih već podnio tužbe. Ali znate što,
doktore? Ja ne radim takve stvari. Vjerujem da je mnogo bolje kada ljudi surađuju.”
Negdje na polovici ovog samoopravdavajućeg govora, Jack pomišlja: E, dođavola, i baca pogled
prema mladiću. Ovome oči gore od mržnje. Izgubljen slučaj: Jack ga poslije ovoga nikada neće uvjeriti
da nije zlostavljao Kinderlinga. U trenutku kada Wendell Green završava s čestitanjem sebi, Jacku je
već zlo od njegove lažne, ljigave humanosti.
215
“Gospodin Green mi je ponudio dio zarade ako mu dozvolim da proda fotografije leša Irme
Freneau”, kaže liječniku. “Ono što sada traži jednako je nezamislivo. Gospodin Marshall me zamolio
da dođem ovamo i vidim njegovu ženu, a gospodina Greena je natjerao da obeća da neće dolaziti."
“Tehnički je to možda točno”, kaže Green. “Kao iskusan novinar, znam da ljudi često govore stvari
koje ne misle i zbog kojih kad-tad zažale. Fred Marshall razumije da će priča njegove žene kad tada biti
objelodanjena."
“Je li?”
“Posebno kad se ima u vidu Ribarovo najnovije javljanje”, kaže Green. “Ta vrpca dokazuje da je
Tyler Marshall njegova četvrta žrtva i da je, nekim čudom, i dalje živ. Koliko dugo mislite da će se to
moći tajiti od javnosti? I zar se ne slažete da bi dječakova majka trebala biti sposobna objasniti situaciju
svojim riječima?”
“Neću dozvoliti da me više maltretirate.” Liječnik se mršti na Greena, a Jacku upućuje pogled
upozorenja. “Gospodine Green, ovoliko sam blizu da vas izbacim iz bolnice. Htio bih o nečemu nasamo
razgovarati s poručnikom Sawyerom. Ako vi i poručnik imate nekakav dogovor između sebe, to je vaša
stvar. Ja sigurno neću dozvoliti da zajedno ispitujete moju pacijenticu. Nisam siguran ni bi li trebala
razgovarati s poručnikom Sawyerom. Nešto je mirnija nego jutros, ali je i dalje u osjetljivom stanju.”
“Najbolje ćete postupiti prema njoj ako joj dozvolite da otvori dušu”, kaže Green.
“Sada ćete zašutjeti, gospodine Green”, kaže doktor Spiegleman. Dvostruki podbradak ispod
njegove bradice poprimio je zažarenu ružičastu boju. Ljutito se okreće Jacku.
“A što vi konkretno tražite, poručniče?”
“Imate li kabinet u ovoj bolnici, doktore?”
“Imam.”
“Bilo bi idealno kada bih mogao pola sata ili manje razgovarati s gospođom Marshall na nekom
sigurnom, tihom mjestu gdje bi naš razgovor ostao u potpunom povjerenju. Vaš kabinet bi vjerojatno
bio najpogodniji za to. Na ovom odjelu ima previše ljudi i nemoguće je razgovarati, a da vas nitko ne
prekine ili da drugi pacijenti ne slušaju.”
“Onda u mom kabinetu”, kaže Spiegleman.
“Ako nemate ništa protiv.”
“Pođite sa mnom”, kaže liječnik. “Gospodine Green, molim vas da ostanete kod pulta kada
poručnik Sawyer i ja uđemo u hodnik.”
“Što god kažete.” Green se podrugljivo klanja i odmiče do pulta, kolcima koji bi trebali podsjećati
na plesne. “Siguran sam da ćemo ovaj naočiti mladi čovjek i ja naći temu za razgovor u vašoj
odsutnosti.”
Smiješeći se, Wendell Green naslanja laktove na pult i promatra kako Jack i doktor Spiegleman
napuštaju prostoriju. Koraci im odjekuju na podnim pločicama kao da su prešli više od polovine
hodnika, a onda nastoje tišina. I dalje se osmjehujući, Wendell se okreće i zatječe dežurnog kako
otvoreno zuri u njega.
“Redovno vas čitam”, kaže mladić. “Zaista dobro pišete.”
Wendellov osmijeh postaje blažen. “Naočit i inteligentan. Kakva čarobna kombinacija. Recite mi
kako se zovete.”
“Ethan Evans.”
“Ethane, nemamo mnogo vremena, pa bih zato odmah prešao na stvar Smatrate li da odgovorni
predstavnici tiska trebaju imati pristup informacijama od opće dobrobiti?”
“Nego što.”
“Slažete li se pritom da je valjano informiran tisak jedno od najboljih oružja protiv čudovišta kao
što je Ribar?”
Između obrva Ethana Evansa pojavljuje se okomita bora. “Oružja?”
“Izrazit ću se drugačije. Nije li istina da su izgledi da zaustavimo Ribara utoliko veći ukoliko više
znamo o njemu?”
216
Mladić kima glavom, i vertikalna bora nestaje.

“Recite mi, vjerujete li da će doktor dozvoliti Sawyeru da upotrijebi njegov kabinet?”
“Vjerojatno ‘oće”, kaže Evans. “Ali ne sviđa mi se način na koji radi taj Sawyer. To što radi je
policijska brutalnost. Ko kad tuku ljude ne bi li priznali. To je čista brutalnost.”
“Imam još jedno pitanje za tebe. Zapravo dva pitanja. Postoji li možda u doktorovom kabinetu
garderoba? I postoji li način da me odvedete tamo, a da ne prođemo kroz onaj hodnik?”
“A.” Evansove mutne oči na trenutak nadahnuto sijevaju. “Htjeli biste slušati."
“Slušati i snimati.” Wendell Green se tapša po džepu u kojemu je njegov kasetofon. “Za dobrobit
svih, Bog ih blagoslovio.”
“Pa, ovaj, da, možda”, kaže mladić. “Ali doktor Spiegleman, on...”
Smotana oko srednjeg prsta Greenove desne šake, čudesno se pojavila novčanica od dvadeset
dolara. “Djeluj brzo, i doktor Spiegleman nikada neće saznati. Je 1’ tako, Ethane?”
Ethan Evans grabi novčanicu iz Wendellove ruke i domahuje mu da dođe iza pulta, gdje otvara
vrata i kaže: “Ovuda, samo brzo.”
Na oba kraja mračnog hodnika gore slaba svjetla. Doktor Spiegleman progovara:
“Pretpostavljam da vam je muž moje pacijentice rekao za vrpcu koju je jutros primila.”
“Je. Znate li kako je dospjela ovamo?”
“Vjerujte mi, poručniče, kad sam vidio kako je snimka djelovala na gospođu Marshall i nakon što
sam ju sam preslušao, pokušao sam doznati kako je stigla do moje pacijentice. Sva naša pošta ide kroz
bolnički odjel za prijem pošte prije nego što bude isporučena; sva pošta, bilo da je za pacijente,
medicinsko osoblje ili administraciju. Odande ju par volontera raznosi primateljima. Pretpostavljam da
je paket s vrpcom već bio na odjelu kada je volonter jutros provjeravao ima li pošte. Budući da je paket
bio adresiran samo na ime moje pacijentice, volonter ga je odnio u našu službu za informacije. Ovamo
ga je donijela jedna od djevojaka koje tamo rade.”
“Zar netko nije trebao pitati vas prije nego što je dao vrpcu i kasetofon Judy?”
“Naravno. Sestra Bond bi to odmah napravila, ali ona danas nije na poslu. Sestra Rack, koja je
mijenja, zaključila je da se adresa odnosi na nadimak iz djetinjstva i pomislila da je neki od starih
prijatelja poslao gospođi Marshall malo glazbe da je razveseli. Pošto u sobi za bolničarke postoji
kasetofon, stavila je vrpcu u njega i dala ga gospođi Marshall.”
U tami hodnika, doktorove oči poprimaju ciničan sjaj. “A onda je, kao što možete zamisliti, nastao
pakao. Gospođa Marshall vratila se u stanje u kome je bila kada je stigla u bolnicu, što podrazumijeva
čitav niz zabrinjavajućih postupaka. Sreća je htjela da sam bio u bolnici, i kada sam čuo što se dogodilo,
naredio sam da joj daju sredstva za smirenje i da je smjeste u izoliranu sobu. Izolirana soba, poručniče,
ima tapecirane zidove - gospođa Marshall je ponovo otvorila rane na prstima i nisam smio dozvoliti da
si još više naškodi. Čim su sedativi počeli djelovati, ušao sam onamo i razgovarao s njom. Preslušao
sam vrpcu. Možda sam trebao odmah pozvati policiju, ali moja prvenstvena briga bila je moja
pacijentica, pa sam umjesto toga nazvao gospodina Marshalla.”
“Odakle?”
“Iz izolirane sobe, s mobitela. Gospodin Marshall je, naravno, insistirao da se čuje sa svojom
ženom, a ona je također htjela razgovarati s njim. Tijekom razgovora ponovo se jako uznemirila, i morao
sam joj dati još jedan blagi sedativ. Kada se primirila, izašao sam iz sobe i ponovo pozvao gospodina
Marshalla, da mu kažem više pojedinosti o sadržaju snimke. Hoćete li čuti?”
“Hvala, doktore, ali ne bih sada. Ali bih vas pitao o jednoj stvari u vezi sa snimkom.”
“Pitajte.”
“Fred Marshall je pokušao imitirati način na koji ste vi oponašali naglasak čovjeka koji je snimio
vrpcu. Je li vam zvučao prepoznatljivo? Njemački, možda?”
“Razmišljao sam o tome. Donekle je sličilo na njemački izgovor engleskog, ali ne potpuno. Moglo
bi se opisati kao engleski koji govori Francuz nastojeći zvučati kao Nijemac, ako tako nešto uopće ima
smisla. Ali istina je da nikada nisam čuo da netko tako govori.”
217
Od početka razgovora, doktor Spiegleman je proučavao Jacka, procjenjujući ga prema standardima

koje Jack ne može ni naslutiti. Izraz njegova lica je pritom ostao neutralan i bezličan kao kod prometnog
policajca. “Gospodin Marshall me obavijestio da vas namjerava nazvati. Izgleda da ste uspostavili
prilično neuobičajenu vezu s gospođom Marshall. Ona cijeni vašu stručnost u onome što radite, što je
za očekivati, ali se također čini da vam vjeruje. Gospodin Marshall je zatražio da vam dozvolimo da
ispitate njegovu ženu, a ona mi je rekla da je neophodno da razgovara s vama.”
“Onda ne bi trebalo biti problema da mi dozvolite da se na pola sata vidim nasamo s njom.”
Spieglemanov osmijeh nestaje gotovo istog trenutka kada se pojavio. “Moja pacijentica i njen
suprug pokazali su mi da imaju povjerenja u vas, poručniče Sawyer, ali nije stvar u tome. Pitanje je
mogu li vam ja vjerovati.
“U vezi čega?”
“U vezi više stvari. Prije svega, hoćete li se ponašati u najboljem interesu moje pacijentice. Hoćete
li se suzdržati od toga da je nepotrebno zbunjujete i da joj dajete lažnu nadu. Moja pacijentica razvila je
stanovit broj pogrešnih vjerovanja u čijem je središtu postojanje drugog svijeta, koji je na neki način
povezan s našim. Vjeruje da njenog sina drže zarobljenog u tom drugom svijetu. Moram vam reći,
poručniče, da moja pacijentica i njen muž vjeruju da ste vi upoznati s tim svijetom iz mašte - to jest,
moja pacijentica bezuvjetno vjeruje u to, a njen muž uvjetno, zato što se čini da to donosi utjehu njegovoj
ženi.”
“Razumijem.” Postoji samo jedna stvar koju Jack u ovom trenutku može reći liječniku, i on to čini.
“Ono što biste vi trebali shvatiti je da sam sve svoje razgovore s Marshallovima vodio u svojstvu
neslužbenog savjetnika policijske službe French Landinga i njezina šefa, Dalea Gilbertsona."
“Neslužbenog savjetnika?”
“Šef Gilbertson me zamolio da mu pomognem u vođenju istrage slučaja Ribara i ja sam prije dva
dana, poslije nestanka Tylera Marshalla, konačno pristao učiniti sve što bude u mojoj moći. U svemu
tome nemam nikakvu službenu punomoć. Jednostavno nastojim šefu i njegovim ljudima staviti na
raspolaganje svoje iskustvo.”
“Da vidim jesam li vas dobro razumio, poručniče. Hoćete reći da ste obmanjivali Marshallove u
vezi postojanja izmišljenog svijeta gospođe Marshall?”
“Odgovorit ću vam na sljedeći način, doktore. Znamo, zahvaljujući snimci, da Ribar zaista drži
Tylera Marshalla kao taoca. Mogli bismo, dakle, reći da on više nije u našem, već u Ribarovom svijetu.”
Doktor Spiegleman diže obrve.
“Mislite li da monstrum obitava u istom svijetu kao mi?” pita Jack. “Ja ne mislim, a ni vi. Ribar
živi u svojem svijetu, koji funkcionira u skladu s fantastično složenim pravilima koja je on tijekom
godina osmislio. Uz dužno poštovanje, iskustvo me učinilo mnogo upućenijim u tu vrstu struktura nego
što su Marshallovi, policija, a ukoliko niste intenzivno radili s psihopatskim zločincima, i vi. Žao mi je
ako ovo zvuči arogantno, pošto uopće ne razmišljam na takav način.”
“Govorite o profdiranju? O takvim stvarima?”
“Prije više godina bio sam pozvan u specijalnu VICAP-ovu jedinicu za profiliranje koju vodi FBI,
gdje sam puno toga naučio, ali ono o čemu sada govorim nadilazi profiliranje.” Najblaže moguće
rečeno, dodaje Jack u sebi. Lopta je sada na vašoj polovici terena, doktore.
Spiegleman polako kima glavom. Stakla njegovih naočala odbijaju daleki sjaj žarulja. “Mislim da
razumijem.” Razmišlja. Uzdiše, križa ruke na prsima, i razmišlja još malo. Onda diže pogled. “U redu.
Dopustit ću vam da je vidite. Nasamo. U mojem kabinetu. Na pola sata. Ne bih htio biti smetnja
naprednom istražnom postupku.”
“Zahvaljujem vam”, kaže Jack. “Uvjeravam vas da će ovo biti od izuzetne koristi.”
“Predugo sam psihijatar da bih povjerovao u takva obećanja, poručniče Sawyer, ali se iskreno
nadam da ćete uspjeti spasiti Tylera Marshalla. Dozvolite da vas odvedeni do kabineta. Možete pričekati
tamo da dovedem pacijenticu kroz drugi hodnik. Malo je kraći put.”
Doktor Spiegleman odlazi do kraja mračnog hodnika i skreće lijevo, pa opet lijevo, vadi debeli
svežanj ključeva iz džepa i otključava neobilježena vrata. Jack ulazi za njim u sobu koja izgleda kao da
je nastala spajanjem dvije manje kancelarije. Polovicu prostorije zauzima dugačak drveni pisaći stol,
218
stolica, čajni stolić sa staklenom pločom natrpan časopisima, i arhivski ormari; drugom polovinom
dominiraju kauč i kožni naslonjač pored njegova uzglavlja. Zidovi su ukrašeni reprodukcijama grafika
Georgije O’Keeffe. Iza stola su vrata za koja Jack pretpostavlja da vode u neveliku garderobu; vrata
nasuprot ovih, iza naslonjača i na središnjoj točki između dvije polovice kabineta, izgledaju kao da vode
u još jednu sobu.
“Kao što vidite,” kaže doktor Spiegleman, “ovu prostoriju koristim kao kabinet i kao pomoćnu
sobu za savjetovanje. Većina pacijenata ulazi iz čekaonice, pa ću tim putem dovesti i gospođu Marshall.
Dajte mi dvije-tri minute.”
Jack mu zahvaljuje i doktor žurno izlazi na vrata prema čekaonici.
U maloj garderobi Wendell Green vadi kasetofon iz džepa jakne i pritišće i njega i uho na vrata.
Palac mu počiva na tipki SNIMANJE, a srce mu lupa. Najistaknutiji novinar u zapadnom Wisconsinu
ponovo izvršava svoju dužnost prema običnom građaninu. Šteta samo što je u garderobi tako prokleto
mračno, ali čučanje u crnoj rupi nije prva žrtva koju je Wendell podnio u ime svojeg svetog poziva.
Osim toga, jedino što je neophodno da vidi jest malo crveno svjetlo na kasetofonu.
Slijedi iznenađenje: iako je doktor Spiegleman izašao iz sobe, njegov glas je još tu, zove poručnika
Sawyera. Na koju foru se taj frojdovski šarlatan vratio, a da nije otvorio vrata, i što je s Judy Marshall?
Poručniče Sawyer, moram razgovarati s vama. Podignite slušalicu. Imate poziv, i reklo bi se da je
nešto hitno.
Naravno - govori preko interkoma. Tko bi to mogao zvati Jacka Sawyera, i čemu žurba? Wendell
se nada da će zlatni dečko uključiti zvučnik, ali zlatni dečko to nažalost ne radi, i Wendell se mora
zadovolji slušanjem samo jednog sudionika u razgovoru.
"Poziv?” kaže Jack. “Od koga je?”
"Odbio se predstaviti”, kaže liječnik. “Netko komu ste rekli da ćete posjetiti Odjel D.
Nosonja, s vijestima o Crnoj kući. “Kako da primim poziv?”
“Samo pritisnite tipku koja trepće”, kaže liječnik. “Linija jedan. Uvest ću gospođu Marshall kada
vidim da više niste na telefonu.”
Jack pritiska tipku i kaže: “Jack Sawyer.”
"Hvala Bogu”, odgovara glas boje meda i duhana Nosonje St. Pierrea. "Hej, čovječe, moraš doći
do moje gajbe, što prije to bolje. Sve se sjebalo.”
"Jeste li je našli?”
"O da, našli smo Crnu kuću, još kako. Nije nas baš najtoplije dočekah. To mjesto želi
ostati skriveno, i to ti daje do znanja. Ima nas ozlijeđenih. Većini će biti dobro, ali Miš, za njega nisam
siguran. Zaradio je nešto grozno od ugriza psa, ako je to bio pas, u što sumnjam. Doc je pomogao koliko
je mogao, ali... Jebi ga, momak je totalno popizdio, i ne da da ga odvezemo u bolnicu.”
“Nosonjo, zašto ga svejedno ne odvezete ako je to ono što mu treba?”
"Zato što mi tako ne radimo. Miš nije kročio u bolnicu otkako mu je tamo umro stari. Dvostruko
se više boji bolnice nego onoga što mu se dešava s nogom. Kada bismo ga odveli u gradsku bolnicu u
La Riviereu, vjerojatno bi umro u hitnoj pomoći.”
“A ako i ne bi, nikad vam ne bi oprostio.”
“Tako je. Kad možeš doći?”
"Još se nisam vidio sa ženom o kojoj sam vam pričao. Možda za sat vremena - u svakom slučaju,
ne puno kasnije.”
"Nisi me čuo? Miš nam umire. Imamo puno toga ispričati jedan drugom.”
"Slažem se”, kaže Jack. “Pomozi mi u ovome, Nosko.” Spušta slušalicu, okreće se vratima iza
naslonjača i čeka da se njegov svijet promijeni.
Šta je sad ovo bilo? pita se Wendell. Potratio je dvije minute vrpce na razgovor između Jacka
Sawyera i glupavog kučkinog sina koji je uništio film od čije bi prodaje zaradio za novi auto i luksuznu
219
kuću iznad rijeke, a ovako mu je ostalo bezvrijedno smeće. Zlatnim dječacima sve stiže servirano na
srebrnim pladnjevima, ljudi se trgaju da im daju i ono što im uopće ne treba, a legendarnom, nesebičnom
radnom čovjeku i gospodinu iz tiska kao što je Wendell Green ostaje šipak. Skrivanje u mračnoj, tijesnoj
garderobi, samo da bi obavio svoj posao, koštalo ga je dvadeset dolara!
Naćulio je uši na zvuk otvaranja vrata. Crveno svjetlo gori, vjerni kasetofon premotava kolut po
kolut vrpce, i ono što će se sada dogoditi izmijenit će sve: Wendellov želudac, taj nepogrešivi organ i
njegov najbolji prijatelj, grije se u vjeri da će zadovoljština uskoro biti njegova.
Kroz vrata spremišta dopire glas doktora Spieglemana i ostaje zabilježen na vrpci koja se
premotava: “Sada vas ostavljam nasamo.”
Zlatni dečko: “Hvala vam, doktore. Vrlo sam vam zahvalan?”
“Trideset minuta, može? To znači da ću se vratiti, hm, u dva i deset."
Zlatni dečko: “O. K..”
Tiho zatvaranje vrata, škljocanje brave. Slijede duge sekunde tišine. Zašto ne razgovaraju?
Naravno... nepotrebno pitanje. Čekaju da se debeloguzi Spiegleman dovoljno udalji da ih ne čuje.
‘Ej, pa ovo je prste da poližeš! Šapat koraka zlatnog dečka koji se udaljavaju od vrata potvrđuje
slutnje oštroumnog reportera. O želučiću Wendella Greena, o instrumente čudesni i pouzdani, po tko
zna koji put ga dovodiš do novinarskog blaga! Wendell sluša, a stroj bilježi neminovan sljedeći zvuk:
škljocanje brave.
Judy Marshall: “Ne zaboravite vrata iza sebe.”
Zlatni dečko: “Kako ste?”
Judy Marshall: “Mnogo, mnogo bolje, sad kad ste vi ovdje. Vrata, Jack.”
Ponovo koraci, ponovo zvuk zaključavanja vrata.
Dečko koji će uskoro nastradati: “Cijeli dan mislim na vas. Na ovo.
Bludnica, kurva, radodajka: “Hoće li pola sata biti dovoljno?”
Onaj s nogom u zamci za medvjede: “Ako ne bude, morat će lupati na vrata.”
Wendell se jedva suzdržava da ne zaciči od zadovoljstva. Ovo dvoje će se stvarno poševiti, strgnuti
odjeću sa sebe i navaliti jedno na drugo kao životinje. Čovječe, to se zove naplata! Kada Wendell Green
završi s njim, Jack Sawyer će biti omrznutiji od Ribara.
Judyne oči izgledaju umorno, kosa joj visi, a vrhovi prstiju umotani su u šokantno bijelu, novu
gazu, ali njeno lice, osim što odaje dubinu osjećaja, sija čistom, teško izvojevanom ljepotom
imaginativne snage koju je prizvala da bi mogla prihvatiti ono što je vidjela. Za Jacka, Judy Marshall
izgleda kao nepravedno zatočena kraljica. Umjesto da sakriju urođenu plemenitost njezina duha,
bolnički ogrtač i izblijedjela spavaćica još je više podcrtavaju. Jack skida pogled s nje samo toliko da
zaključa druga vrata, a onda radi korak prema njoj.
Jasno mu je da joj ne može reći ništa što ona već ne zna. Judy dovršava pokret koji je on započeo;
staje pred njega i pruža ruke ispred sebe. "Cijeli dan mislim na vas”, kaže on, primivši je za ruke.
“Na ovo.”
Njen odgovor obuhvaća sve što je došla vidjeti, sve što moraju učiniti.
"Hoće li pola sata biti dovoljno?”
"Ako ne bude, morat će lupati na vrata.”
Osmjehuju se, stisak njezinih prstiju se pojačava. “Onda neka lupa.” Jedva primjetnim trzajem ona
ga vuče naprijed, i Jacku srce brže tuče u nju zagrljaja.
što ona čini mnogo je čarobnije od zagrljaja: spušta glavu i s dva laka, suha dodira usnama ljubi
mu ruke. Onda pritišće njegovu nadlanicu uz obraz, i odmiče se. Oči joj blistaju. “Znate za vrpcu.”
On potvrđuje.
“Pomahnitala sam kada sam je čula, ali je pogriješio što mi ju je poslao. Prejako me gurnuo. Ponovo
me pretvorio u ono dijete koje je slušalo drugo dijete kako šapuće kroz zid. Izbezumila sam se i pokušala
220
probiti zid. Čula sam svog sina kako zapomaže. Bio je ondje - s one strane zida. Ondje kamo vi morate
otići.”
“Ondje kamo oboje moramo otići.”
“Ondje kamo oboje moramo otići. Da. Ali ja ne mogu kroz zid, a vi možete. Što znači da vas čeka
posao, najvažniji posao koji se može zamisliti. Morate pronaći Tya, i zaustaviti abbalaha. Ne znam što
je to zapravo, ali je vaš zadatak da ga zaustavite. Govorim li pravilno: vi ste cajac, zar ne? “U pravu
ste”, kaže Jack. “Jesam cajac. Zato je to moj posao.”
“Onda je i ovo drugo točno. Morate ukloniti Gorga, i njegovog gospodara, gospodina Munshuna.
Zapravo se zove drugačije, ali tako zvuči: gospodin Munshun. U trenutku kada sam poludjela, i pokušala
se probiti u onaj svijet, ona mi je to rekla, i činilo se da mi šapuće u uho. Bila sam tako blizu!”
Što može Wendell Green, koji je prilijepio uho i zujeći kasetofon na vrata, zaključiti iz ovog
razgovora? Sigurno je da se ne radi o onome što je očekivao čuti: životinjsko stenjanje i ječanje od želje
koja se užurbano zadovoljava. Wendell Green škripi zubima i rasteže lice u grimasu nezadovoljstva.
“Drago mi je što ste si dozvolili da vidite”, kaže Jack. “Vi ste nevjerojatna osoba. Nema jedne
osobe u tisuću koja bi mogla makar naslutiti što to znači, a kamoli to učiniti.”
“Previše pričate”, kaže Judy.
“Htio sam reći da vas volim.”
“Znam, volite me, na svoj način. Ali znate što? Samim tim što ste došli, učinili ste da postanem
nešto više nego što sam bila. Postoji nešto poput zrake svjetlosti što izbija iz vas, i ja sam se samo
uključila u tu zraku. Jack, vi ste tamo živjeli, a ja sam uspjela samo nakratko zaviriti. Ali i to je dovoljno.
Zadovoljna sam. Vi i Odjel D omogućili ste mi da putujem.”
“Ono što imate u sebi vam je to omogućilo.”
“U redu, triput hura za kontrolirani napad ludila. Sada je, međutim, vrijeme. Da budete cajac. Ja
mogu pomoći samo donekle, dok će vama trebati sva vaša snaga.”
“Mislim da će vas iznenaditi koliko imate snage.”
“Uzmite me za ruku i učinite to, Jack. Idite prijeko. Ona čeka, i ja vas moram dati njoj. Znate joj
ime, zar ne?”
On otvara usta, ali ne progovara. Sila koja kao da dolazi iz središta Zemlje teče u njegovo tijelo,
plavi njegov krvotok elektricitetom, zateze mu kožu na glavi, vezuje njegove drhtave prste s prstima
Judy Marshall, koji također drhte. U svim šupljinama njegova tijela raste osjećaj čudesne lakoće i
pokretljivosti. Istovremeno, nikada nije bio toliko svjestan ograničenja svoga tijela, otpora koji pruža
letenju. Kada se pokrenu, razmišlja, bit će to kao polijetanje rakete. Čini mu se da pod vibrira pod
njegovim nogama.
Uspijeva pogledati niz ruke prema Judy Marshall, koja se izvila unatrag tako da joj je glava
paralelno u odnosu na podrhtavajući pod, zatvorenih očiju, smiješeći se u zanosu postignuća. Njena
lijepa koljena, njene noge koje sijaju ispod ruba izblijedjele plave spavaćice, ukopana bosa stopala. Ta
svjetlost treperi i oko njega. Sve ovo dolazi od nje, razmišlja Jack, i od...
Zrak ispunjava huka, i reprodukcije Georgije O’Keeffe polijeću sa zidova. Niski kauč odskače od
zida; kovitlac odnosi listove papira sa stola koji poigrava. Tanka halogena svjetiljka pada na pod. Svuda
u bolnici, na svim odjelima, u svakoj sobi, kreveti se tresu, zasloni televizora tamne, instrumenti
zveckaju u posudama koje također poskakuju, svjetla trepere. S polica u prodavaonici suvenira padaju
igračke, a visoki ljiljani klize po mramornom podu u svojim vazama. Na petom katu, žarulje
eksplodiraju u kišu zlatnih iskri.
Buka uragana se pojačava, i sa silnim šumom prerasta u široku bijelu zavjesu svjetlosti, koja se
smjesta sužava u točku i iščezava. Iščezao je i Jack Sawyer, a Wendella Greena više nema u garderobi.
Usisan u Teritorije, ispaljen iz jednog svijeta i usisan u drugi, raznesen i odvučen, čovječe, ovo je
stotinu puta jače od jednostavnog, dobro znanog preskoka. Jack leži na zemlji, zagledan u poderanu
bijelu plahtu koja leprša kao rastrgano jedro. Četvrtinu sekunde ranije, vidio je drugu bijelu plahtu, ili
zavjesu načinjenu od čiste svjetlosti i nestvarnu, za razliku od ove. Osjeća blaženstvo pitkog, mirisnog
221
zraka. Isprva je samo svjestan činjenice da ga netko drži za desnu ruku, a zatim i čarobne žene koja leži
pokraj njega. Judy Marshall. Ne, to nije Judy Marshall, koju voli na svoj način, već druga čarobna žena,
koja je nekada šaputala Judy kroz zid noći, a u posljednje vrijeme se primakla znatno bliže. Spremao se
izgovoriti njezino ime kada...
U vidokrugu mu se pojavljuje prelijepo lice koje istovremeno sliči i ne sliči na Judyno. Oblikovano
je na istom tocilu, pečeno u istoj peći, isklesano rukom istog opijenog kipara, ali delikatnije, mekšim,
nježnijim potezima. Jack je ukočen od čuda. Jedva diše. Ova žena čije je lice sada iznad njega, koja mu
se smiješi s nježnim strpljenjem, nikada nije rađala, nikada nije putovala izvan rodnih Teritorija, nikada
nije letjela avionom, vozila automobil, uključila televizor, uzela led iz ledomata ili upotrijebila
mikrovalnu, ali zrači duhom i unutrašnjim skladom. I ona je, Jack to vidi, osvijetljena iznutra.
Duhovitost, nježnost, suosjećanje, inteligencija, snaga blistaju joj u očima i govore s linija njenih
usana, iz samog sklopa njezina lica. On zna njeno ime, i to ime joj savršeno odgovara. Jacku se čini da
se zaljubio u ovu ženu istog trenutka kada ju je vidio, da je odmah postao njen rob, i konačno otkriva da
može izgovoriti njeno savršeno ime:
Sophie.
21.
“Sophie.”
I dalje je držeći za ruku, ustaje, povukavši je za sobom. Noge mu drhte. Oči mu se čine vrele i
prevelike za duplje. Potpuno je jednako prestrašen i ushićen. Srce mu tuče, ali je svaki otkucaj tako
sladak. U drugom pokušaju uspijeva glasnije izgovoriti njeno ime, ali mu je glas i dalje slab, a usne tako
utrnule kao da su istrljane ledom. Zvuči kao čovjek koji se oporavlja od snažnog udarca u trbuh.
“Da.”
“Sophie.”
“Da.”
“Sophie.”
“Da.”
U ovome ima nečeg nestvarno poznatog, u njegovu ponavljanju njezina imena i njezinu
jednostavnu potvrđivanju. Poznatog i komičnog. Tada mu sine: u The Terror of Deadwood
Gulch postoji scena gotovo jednaka ovoj, a događa se nakon što je jedan od gostiju saluna Lijena osmica
onesvijestio Billa Townsa bocom viskija. Lily, u ulozi slatke Nancy O’Neal, pljuska mu kantu vode u
lice, i kada on dođe sebi...
“Ovo je smiješno”, kaže Jack. “Ovo je dobro. Trebali bismo se smijati.
S jedva primjetnim osmijehom na licu, Sophie kaže: “Da.”
“Smijati se dok nam ne otpadnu ove lude glave.”
“Da.”
“Ove tarnalne glave.”
“Da.”
“Više ne govorim engleski, zar ne?”
“Ne.”
Iz njenih plavih očiju čita dvije stvari. Prva je da ona ne zna što znači riječ engleski. Druga je da
točno zna što je mislio.
“Sophie.”
“Da.”
“Sophie-Sophie-Sophie.”
Pokušava pojmiti da je ono što mu se događa stvarno. Zakucati si tu činjenicu u glavu kao čavao.
222
Osmijeh joj osvjetljava lice, a usne čini još privlačnijima. Jack razmišlja o tome kako bi ih bilo
cjelivati, i od te pomisli mu klecaju koljena. Ponovo mu je četrnaest godina, i pita se smije li poljubiti
djevojčicu za laku noć kad ju otprati do kuće.
“Da-da-da”, kaže ona, i osmijeh se pojačava. Zatim dodaje: “Jesi li shvatio? Razumiješ li da jesi
ovdje, i na koji način si stigao?”
Iznad i oko njega, valovi prozirnog bijelog platna lepršaju i uzdišu kao živa bića. Pet ili šest
sukobljenih struja zraka dodiruje mu lice i čini ga svjesnim da je iz drugog svijeta donio na koži sloj
znoja, i da smrdi. Žuri ga obrisati podlakticom s čela i obraza da je ne bi gubio iz vida duže od časka.
Nalaze se u nekoj vrsti šatora. Ogroman je - s više odaja - i Jack na trenutak pomišlja na šator u
kojem je Kraljica Teritorija, Dvojnica njegove majke, ležala na samrti. To mjesto bilo je bogato bojama,
sastojalo se od više odaja, s mirisom tamjana i tuge (jer je Kraljičina smrt izgledala neizbježna - bila je
samo pitanje vremena). Ovaj je oronuo i odrpan. Zidovi i svod su puni rupa, a tamo gdje je bijeli
materijal ostao čitav, toliko je tanak da Jack može kroz njega vidjeti padinu vani, i drveće kojim
je prekrivena. Kada puhne vjetar, s rubova nekih od rupa zalepršaju dronjci. Direktno iznad glave vidi
sjenovit oblik boje kestena. Neku vrstu križa.
“Jack, razumiješ li kako si...”
“Da. Prebacio sam se.” Iako to nije riječ koja mu izlazi iz usta. Doslovno značenje riječi koju je
izgovorio je put obzorja. “Izgleda da sam pritom povukao priličnu količinu Spieglemanovih stvari.”
Saginje se i podiže plosnat kamen s urezanim cvijetom. “Mislim da je u mom svijetu ovo bila grafika
Georgije O’Keeffe. A ono...”
Pokazuje na pocrnjelu, ugašenu baklju naslonjenu na jednu od krhkih stijenki šatora.
“Mislim da je to bila...” Ali u ovom svijetu nema riječi za to, i ono što izgovara zvuči kao ružna
psovka na njemačkom: “... halogena lampa.”
Njoj se nabiru vjeđe. “Hal-do-džena... lumpa? Lempa?”
On osjeća kako mu se krajevi utrnulih usana dižu u osmijeh. “Nije važno.”
“Ali ti si dobro.”
Shvaća da ona želi da mu bude dobro, i zato kaže da je, ali nije. Slabo mu je, i drago mu je što mu
je slabo. Osjeća se kao zaljubljena budala, i ne bi to mijenjao ni za što na svijetu. Ako se ne računa ono
što je osjećao prema majci - sasvim drugačiju vrstu ljubavi, bez obzira što misle frojdovci - ovo mu je
prvi put. O, sigurno je da je vjerovao da se zaljubio ili odljubio, ali to je bilo prije ovoga. Prije bistrog
plavetnila njenih očiju, osmijeha, pa čak i načina na koji sjenke što ih baca oronuli šator prelijeću preko
njezina lica kao jata riba. U ovom trenutku bi pokušao poletjeti s planinske litice kada bi to od njega
zatražila, ili proći kroz šumski požar, ili donijeti polarni led da joj rashladi čaj, a takve stvari ne govore
da mu je dobro.
Ali ona želi da mu bude dobro.
Tyleru treba da mu bude dobro.
Ja sam cajac, razmišlja. Ta činjenica se u prvom trenutku čini beznačajnom pored njene ljepote -
samog njezina postojanja - ali onda postaje važna. Što uvijek jest bila. Što ga je drugo dovelo ovamo,
naposljetku? Dovelo ga protiv njegove volje i namjera?
“Jack?”
“Da, dobro mi je. I ranije sam se prebacivao.” Ali nikada u prisustvo ovakve ljepote, razmišlja. U
tome je problem. Vi ste problem, moja gospo.
“Da. To je tvoj dar, da odlaziš i dolaziš. Jedan od tvojih darova. Tako sam čula.”
“Od koga?”
“Uskoro”, kaže ona. “Uskoro. Mnogo se toga mora učiniti, ali svejedno mislim da mi treba malo
vremena. Ti... ostavljaš me bez daha.”
Jacku je neizrecivo drago što to čuje. Opaža da je i dalje drži za ruku, i sada je ljubi kao što je Judy
ljubila njegovu u svijetu s one strane zida, i pritom vidi finu mrežicu zavoja na vrhovima tri prsta. Volio
bi da je smije uzeti u naručje, ali ga ona previše opsjenjuje: njena ljepota i njena pojava. Malo je viša od
Judy - pet centimetara, ne više - a kosa joj je svjetlija, zlatne nijanse prirodnog meda koji se cijedi iz
223
probijena saća. Odjevena je u jednostavnu pamučnu haljinu, bijelu, s plavim vezom koji joj se slaže s
očima. Grlo joj uokviruje uski “V” izrez. Skut haljine završava odmah ispod koljena. Noge su joj bose,
ali na jednom članku nosi srebrn obruč, toliko tanak da jc gotovo nevidljiv. Grudi su joj punije nego
Judyne, a bokovi nešto širi. Sestre, pomislilo bi se, da nije onog istog posipa pjega preko nosa i bijele
linije ožiljka preko lijeve nadlanice. Jack ne sumnja da su za taj ožiljak krive različite nezgode, ali ne
sumnja ni da su se te nezgode dogodile u isti sat istoga dana.
“Ti si njena Dvojnica. Dvojnica Judy Marshall.” Samo što riječ koju izgovara nije Dvojnica; iako
mu zvuči ludo, misli da je rekao harfa. Kasnije će pomisliti na to kako strune harfe leže blizu jedna
druge, na prstohvat razmaka, i zaključiti da ta riječ i nije tako šašava. Ona spušta pogled i krajeve usana,
pa ponovo diže glavu i pokušava se osmjehnuti.
“Judy. S one strane zida. Kada smo bile male, Jack, često smo razgovarale. Tako je ostalo i kada
smo odrasle, samo što smo tada razgovarale usnovima.” Uznemiruju ga suze koje joj se pojavljuju u
očima i klize niz obraze.
“Jesam li je otjerala u ludilo? Jesam li? Molim te, reci da nisam.”
“Ma ne”, kaže Jack. “Hoda po užetu, ali još nije pala. Ta se ne da tek tako.”
“Moraš joj vratiti Tylera”, kaže mu Sophie. “Zbog nas obje. Ja nikada nisam imala dijete. Ne
mogu imati djecu. Znaš, bila sam... zlostavljana. Kad sam bila mlađa. Od nekoga koga si dobro
poznavao.”
U Jackovu umu javlja se strašna izvjesnost. Oko njih, oronuli šator leprša i uzdiše na miomirisnu
povjetarcu.
“Je li to bio Morgan? Morgan od Orrisa?”
Ona obara glavu, i njemu je to sasvim dovoljno. Jackovo lice je u ovom trenutku iskrivljeno u
ružnu masku bijesa. U ovom trenutku želi da može uvijek iznova ubijati Dvojnika Morgana Sloata.
Razmišlja da je pita na koji je način bila zlostavljana, ali shvaća da je to suvišno.
“Koliko ti je bilo godina?”
“Dvanaest”, kaže ona... a Jack je znao da će to reći. To se dogodilo iste one godine kada je Jackyju
bilo dvanaest i kada je došao ovamo da spasi svoju majku. Čekaj, je li došao ovamo? Jesu li ovo zaista
Teritoriji? Nekako mu se ne čini isto. Gotovo... ali ne sasvim.
Ne čudi ga da je Morgan mogao silovati dvanaestogodišnju djevojčicu, i to na takav način da nikada
ne može imati djece. Nimalo ga ne čudi. Morgan Sloat, negdje poznat i kao Morgan od Orrisa, želio je
vladati ne nad jednim ili dva svijeta, već nad čitavim svemirom. Što je nekoliko silovane djece za
čovjeka takvih ambicija?
Ona nježno prelazi palcima preko kože ispod njegovih očiju. Osjećaj je kao da ga miluje perje.
Gleda ga s nečim što sliči na čuđenje. “Zašto plačeš, Jack?”
“Zbog prošlosti”, kaže on. “Uvijek nam to radi, zar ne?” Misli također na svoju majku, kako sjedi
pored prozora, puši cigaretu i sluša Crazy Arms na radiju. Da, prošlost nam to stalno radi. Tamo je sve
što boli, sve što neće proći.
“Možda”, dozvoljava ona. “Ali danas nemamo vremena misliti na prošlost. Danas moramo misliti
na budućnost.”
“Da, ali bih ipak htio postaviti nekoliko pitanja...”
“U redu, ali samo nekoliko.”
Jack otvara usta, pokušava progovoriti, i ostaje u komičnom izrazu otvorenih usta pošto iz njih
ništa nije htjelo izaći. Počinje se smijati. “I ti mene ostavljaš bez daha”, kaže joj. “Što je, je.”
Sophiene obraze oblijeva blago rumenilo. Spušta pogled. Otvara usta da nešto kaže... i ponovo ih
zatvara. Jack žali što to nije izgovorila i istovremeno mu je drago što nije. Nježno joj steže ruku i ona
podiže glavu i gleda široko otvorenim plavim očima.
“Jesam li te poznavao? Kad si imala dvanaest godina?”
Ona odmahuje glavom.
“Ali sam te vidio.”
224
“Moguće je. U velikom šatoru. Moja majka je bila jedna od sluškinja Dobre Kraljice. Ja također...
najmlađa među sluškinjama. Možda si me tada vidio. Mislim da me Jesi vidio.”
Jack na trenutak pokušava pojmiti čudesnost ovog otkrića, pa nastavlja. Vrijeme je kratko. Oboje
to znaju. Gotovo ga osjeća kako istječe.
“Ti i Judy ste Dvojnice, ali nijedna od vas ne putuje - ona nikada nije bila u tvojoj glavi ovdje, a ti
nikada nisi bila u njenoj, tamo prijeko. Vas dvije... razgovarate kroz zid.”
“Da.”
“Kada je pisala one stvari, to si joj ti šaputala kroz zid.”
“Da. Znala sam što joj činim, ali nisam imala izbora. Morala sam! I nije u pitanju samo to da joj
se vrati dijete, koliko god da je to važno. Postoje važniji razlozi.”
“Kao što su?”
Ona trese glavom. “Nije na meni da ti kažem. Onaj koji će ti to reći daleko je značajniji od mene.”
Jack proučava sićušne gaze na vrhovima njenih prstiju i razmišlja koliko su se očajnički Sophie i
Judy nastojale probiti kroz onaj zid i stići jedna do druge. Morgan Sloat je izgleda mogao po volji postati
Morgan od Orrisa. Kao dječak od dvanaest godina, Jack je sreo i druge s takvim darom. To ne vrijedi i
za njega: on je jedinstven po prirodi i uvijek je, u oba svijeta, bio Jack. Kod Judy i Sophie, opet, pokazalo
se da nikako ne mogu preskakati tamo i natrag. Postoji nešto što im nije dano i mogu samo šaptati kroz
zid između svjetova. Sigurno postoje i tužnije stvari, ali on se u ovom trenutku ne može sjetiti nijedne.
Jack se osvrće po poderanom šatoru, koji kao da diše sunčevom svjetlošću i sjenkom. Dronjci
lepršaju. U susjednoj prostoriji vidi, kroz poluproziran zid, nekoliko prevrnutih ležajeva. “Što je ovo
mjesto?” pita.
Ona se smiješi. “Za neke, bolnica.”
“Je li?” Diže pogled, i još jednom primjećuje križ. Sada boje kestena, ali nekada bez sumnje crven.
Crveni križ, budalo, razmišlja. “A! Ali zar nije pomalo... ovaj... stara?”
Sophien osmijeh se širi, i Jack shvaća da je taj osmijeh ironičan. O kakvoj god se bolnici radi, ili
se radilo, pretpostavlja da je malo ili nimalo sličila na one u General Hospital ili ER. “Da,
Jack. Veoma stara. Nekada je u prostranstvu, Nadsvijetu i Srednjem Svijetu bilo bar desetak ovakvih
šatora, sada ih ima svega nekoliko. Možda samo ovaj. Danas još stoji ovdje. Sutra...” Sophie diže ruke
i ponovo ih spušta. “Bilo gdje! Možda čak i na Judynoj strani zida.”
“Neka vrsta putujućeg medicinskog cirkusa.”
Ovo bi trebala biti šala i iznenađen je kada ona prvo kima glavom, a zatim se smije i plješće rukama.
“Tako je! Baš tako! Iako ne bi želio da te ovdje liječe.”
Šta to ona točno pokušava reći? “Pretpostavljam da ne”, slaže se promotrivši istrunule stijenke,
poderane segmente svoda i prastare noseće stupove. “Ne izgleda baš sterilno.”
Ozbiljnim tonom (iako joj oči sjaje), Sophie kaže: “Ali da jesi bolesnik, činila bi ti se predivna. A
tvoje bolničarke, Sestrice, činile bi ti se najljepše koje su ikada njegovale nekog bolesnog jadnika.”
Jack gleda oko sebe. “Gdje su?”
“Sestrice ne izlaze dok sija sunce. Ako želimo nastaviti živjeti s blagoslovom, Jack, svatko od nas
će otići odavde svojim putem mnogo prije mraka.”
Boli ga kada je sluša kako govori o rastanku, iako zna da je neizbježan. Bol, međutim, ne umanjuje
njegovu radoznalost: jednom cajac, čini se, uvijek cajac.
“Zašto?”
“Zato što su Sestrice vampiri, a njihovi bolesnici nikada ne ozdrave."
Iznenađen, usplahiren, Jack se osvrće kao da će ih ugledati. Nijednog trenutka mu ne pada na pamet
da posumnja u njene riječi - svijet koji rađa vukodlake, može roditi bilo što, pretpostavlja.
Ona mu dodiruje zglob. Prožima ga drhtaj želje.
“Ne boj se, Jack - one također služe Zraku. Sve stvari služe Zraku."
“Kakvom zraku?”
225
“Nije važno.” Prsti oko njegova zgloba pojačavaju stisak. “Onaj koji može odgovoriti na tvoja
pitanja uskoro će biti ovdje, ako već nije.” Upućuje mu pogled iskosa u kojem se krije tračak osmijeha.
“Kad ga saslušaš, bit ćeš spremniji postavljati bitna pitanja.”
Jack shvaća da je bio ukoren, ali njezin ukor ne peče. Dozvoljava joj da ga vodi iz prostorije u
prostoriju velike i drevne bolnice. Počinje shvaćati koliko je to mjesto zaista veliko. Također počinje
osjećati, usprkos svježem povjetarcu, slab, neugodan miris, nešto što bi moglo biti mješavina ciknuta
vina i pokvarena mesa. Što se tiče vrste mesa, Jack se boji da je može dosta točno prepoznati. Budući
da je obišao više od stotinu mjesta na kojima su se dogodila ubojstva, trebao bi moći.
Bilo bi nepristojno otići u trenutku kada Jack upoznaje ljubav svog života (da ne spominjemo loš
pripovjedački postupak), i zato to ne činimo. Hajmo se, ipak, provući kroz tanke stijenke bolničkog
šatora. Vani zatječemo suh, ali živopisan krajolik od crvenih stijena, grmlja kadulje, pustinjskog cvijeća
koje pomalo sliči na sego ljiljane, i nekoliko bačvastih kaktusa. Negdje u blizini čuje se neprestan,
hladan šum rijeke. Šator klepeće i leprša sanjivo poput jedara broda koji plovi na povoljnom,
svježem vjetru. Dok lebdimo duž istočne strane velikog ruševnog šatora na onaj naš lagodan, bestežinski
način, opažamo da je tlo posuto predmetima. Tu je još kamenja s urezanim crtežima, divno izrađena
bakrena ruža iskrivljena od nekakve velike vrućine, mala krpena prostirka koju kao da je presjekla
satara. Ima još toga, stvari koje su ostale pošteđene od promjene prilikom svojeg ciklonskog prolaska iz
jednog u drugi svijet. Vidimo pocrnjelu ljušturu katodne cijevi televizora usred slomljena stakla,
nekoliko Duracell AA baterija, češalj, i - ovo je vjerojatno najčudnije - par bijelih najlonskih gaćica s
riječi NEDJELJA ispisanom ružičastim krasopisom sa strane. Dogodio se sudar svjetova; ovdje duž
istočne strane bolničkog šatora, razasut je pomiješan krš koji pokazuje koliko je taj sudar bio žestok.
Na kraju ovog kružno razbacanog nanosa - glave kometa, mogli bi reći - sjedi čovjek kojeg
prepoznajemo. Nismo ga navikli vidjeti u tako ružnoj smeđoj halji (usto je očigledno da ne zna nositi
ovakvu vrstu odjeće jer ako ga pogledamo iz pogrešnog kuta, vidjet ćemo mnogo više nego što bismo
željeli), niti u sandalama umjesto špičastih cipela, niti s kosom skupljenom u konjski rep i vezanom
kožnom vrpcom, ali to svakako je Wendell Green. Mrmlja nešto sebi u bradu. Iz kutova usta cijedi mu
se slina. Netremice je zagledan u zgužvani svitak papira u desnoj ruci. Usredotočen na tu jednu, ne
obraća pažnju na sve druge, mnogo kataklizmičnije promjene oko sebe. Ako uspije dokučiti kako se
njegov kasetofon Panasonic pretvorio u svežnjić drevnog papira, možda će prijeći na ostalo. Ne prije.
Wendell (nastavit ćemo ga zvati Wendell, zar ne, i zanemariti svako drugo ime koje bi možda
mogao imati u ovom zakutku postojanja, pošto ga sam ne zna ili ne želi znati) primjećuje Duracell AA
baterije. Odvlači se do njih, uzima ih i počinje ih gurati u svitak papira. Ovo, naravno, nije izvedivo, ali
Wendella to ne sprječava da nastavi pokušavati. Kao što bi rekao George Rathbun: “Date li tom momku
muholovku, pokušat će njome uloviti večeru.”
“Ulaz”’, kaže najpopularniji novinar okruga Coulee, uporno gurajući baterije u papir. “Ulaz’...
‘nutra. Ulaz’ ‘nutra! Bogatitvoga, ulaz’ u...”
Zvuk - zveckanje, Bog nam je svjedok, mamuza koje se približavaju - razbija Wendellovu
koncentraciju, i on diže pogled unezvijerenih, iskolačenih očiju. Možda nije zauvijek izgubio razum, ali
nema sumnje da je pokupio ženu i djecu i otišao u Disneyland. Ono što mu se ukazuje pred očima teško
da će ga uskoro prizvati pameti.
Nekada je u našem svijetu postojao odličan crni glumac po imenu Woody Stroud. (Lily ga je
poznavala, pa čak i glumila s njim u petparačkom filmu Execution Express American Internacionala.)
Čovjek koji se približava mjestu gdje Wendell Green čuči s baterijama i svežnjem papira neobično
podsjeća na tog glumca. Nosi izblijedjele traperice, plavu flanelsku košulju, maramu oko vrata, i težak
revolver na široku kožnom opasaču u kojem svjetluca četrdesetak metaka. Glava mu je ćelava, oči
duboko utonule. Na leđima, na remenu složene šare prebačenu preko ramena, nosi gitaru. Na drugom
mu ramenu čuči nešto što podsjeća na papagaja. Papagaj ima dvije glave.
“Ne, ne”, kaže Wendell blago prijekornim glasom. “Ne. Ne vidiš. Ne vidiš. To.”
Spušta glavu i ponovo počinje gurati baterije u svitak papira.
Sjenka pridošlice pada preko Wendella, koji odlučno odbija pogledati uvis.
“Zdravo da si, stranče”, kaže pridošlica.
226
Wendell i dalje ne želi pogledati.

“Zovem se Parkus. U ovim krajevima ja predstavljam zakon. Mogu li znati tvoje cijenjeno ime?”
Wendell odbija odgovoriti, ako tiho stenjanje koje dopire iz njegovih slinavih usta ne računamo
kao odgovor.
“Pitao sam te za ime.”
“Wen”, kaže naš stari poznanik (pošto ga ne možemo baš nazvati prijateljem) ne dižući pogled.
“Wen. Dell. Gr... Green. Ja... ja... ja...”
“Ne žuri se”, kaže Parkus (ne bez suosjećanja). “Pričekat ću da ti se usija željezo.”
“Ja... jastreb glasonoša?'
“O? Tako kažeš?” Parkus se spušta u čučanj, Wendell se pribija uz tanak zid šatora.
“Nije li to čudo nad čudima? Pravo da ti kažem, čuo sam za jastrebe ribare, i crvene jastrebe, i
vidio jastrebe kokošare, al’ ti si mi prvi jastreb glasonoša."
Wendell diže pogled, trepćući.
Na Parkusovu lijevom ramenom jedna papagajeva glava progovara: “Bog je ljubav.”
“Jebi si mater”, odgovara druga.
“Svatko mora potražiti rijeku života”, kaže prva glava.
“Ma popuši mi”, kaže druga.
“Težimo Bogu”, odgovara prva.
“popišaj se uz vjetar”, predlaže druga.
Iako obje glave govore mimo - čak tonom normalna razgovora - Wendell još više uzmiče, pa spušta
pogled i nastavlja mahnito ponavljati svoju uzaludnu radnju s baterijama i papirom, koji sada nestaje u
znojavo prljavoj šupljini njegove šake.
“Ne obaziri se na njih”, kaže Parkus. “Ja se svakako ne obazirem. Maltene sam ih prestao
primjećivati, i to ti je živa istina. Umuknite, momci.”
Papagaj prestaje govoriti.
“Jedna glava je Svetačka, a druga Prostačka”, kaže Parkus. “Trpim ih samo zato da bi me podsjetile
da...”
Prekida ga zvuk koraka koji se približavaju i uspravlja se gipkim, lakim pokretom. Dolaze Jack i
Sophie, držeći se za ruke, prirodno kao djeca koja idu u školu.
“Speedy!” uzvikuje Jack i lice mu se razvlači u radostan osmijeh.
“Pa to je Putnik Jack!” kaže Parkus i sam se nasmijavši. “Dobrog li susreta! Vidi ga - kako je
narastao.”
Jack hita naprijed i grli Parkusa, koji mu srdačno uzvraća. Trenutak kasnije, Jack odmiče Parkusa
na dužinu ruku i proučava ga. “Bio si stariji-ili si mi bar izgledao starije. U oba svijeta.”
I dalje se smiješeći, Parkus kima glavom. Ponovo progovara, ovaj put razvlačeći riječi kao što je
to radio Speedy Parker. “Računam da jesam izgledo starije, Jack. Bio si dijete, sjećaš se?”
“Ali...”
Parkus odmahuje rukom. “Nekad izgledam starije, nekad ne tako staro. Sve ovisi o...”
“Starost je mudrost”, kaže jedna papagajeva glava s poštovanjem, a druga dočekuje: “Kretenu
senilni.”
“... ovisi o mjestu i okolnostima”, dovršava Parkus, i nastavlja: “A vama sam reko da umuknete.
Nastavite li, zavrnut ću vam tu mršavu šiju.”
Okreće se Sophie, koja ga gleda širom otvorenih očiju, plaha kao srna. Sophie”, kaže on. “Divno
je vidjeti te, dušo. Jesam li ti rekao da će doći? Istina, trebalo mu je nešto više nego što sam očekivao.”
Ona se spušta na koljeno i savija glavu u dubokom naklonu. “Blagodarim, sai" odgovara. “Došao
nam u miru, revolverašu, a kada pođeš putem Zraka neka te moja ljubav prati.”
227
Na ove riječi, Jack osjeća kako ga prožima jeza do srži bića, kao da je više svjetova progovorilo
odjednom, u dubokoj, ali zvonkoj harmoniji.
Speedy - Jack ga i dalje tako vidi - uzima Sophie za ruku i podiže je. “Ustani, djevojko, i pogledaj
me. Ovdje u pograničju nisam revolveraš, iako povremeno i dalje opašem staro željezo. U svakom
slučaju, imamo puno tema za razgovor. Nema vremena za ceremonije. Dođite sa mnom na onu stranu
uzvisine. Moramo prozboriti koju, što bi rekli revolveraši. Ili kao što su govorili, prije nego što je svijet
otišao dalje. Ustrijelio sam nekoliko divljih kokoši, i mislim da će biti ukusne kad se ispeku.”
“A što ćemo s...” Jack pokazuje prema mrmljavoj, šćućurenoj prilici Wendella Greena.
“Što, meni izgleda dovoljno zaposleno”, kaže Parkus. “Rekao mi je da je jastreb glasonoša.”
“Bojim se da se malo precijenio”, odgovara Jack. “Naš Wendell je lešinar glasonoša.”
Wendell okreće glavu prema njima. Ni sada ne diže pogled, ali mu se usna podiže u prezriv izraz
koji je možda više refleksan nego namjeran. “Čuo. To.” Usna se ponovo diže, i izraz ovaj put izgleda
manje refleksan. To, ustvari, jest prijezir. “Zla. Zla. Zla-tni dečko. Holly. Wood.”
“Ipak je uspio sačuvati bar dio svojeg šarma i životne radosti”, kaže Jack.
“Hoće li biti siguran ovdje?”
“Sve što ima trunku mozga u glavi izbjegava prići šatoru Sestrica”, kaže Parkus. “Bit će mu dobro.
A ako nanjuši nešto ukusno i dođe pogledati, možemo, zašto ne, i njega nahraniti.” Okreće se prema
Wendellu. “Idemo odmah tu prijeko. Ako nas poželiš posjetiti, slobodno došeći. Jesi li me razumio,
gospodine Jastrebe Glasonošo?”
“Wen. Dell. Green."
“Razumijem, Wendelle Greenu.” Parkus se okreće ostalima. “Hajmo. Protegnimo noge.”
“Ne smijemo zaboraviti na njega”, mrmlja Sophie, osvrnuvši se da pogleda. “Za nekoliko sati će
se smračiti.”
“Nećemo”, slaže se Parkus dok se približavaju vrhu najbliže padine. “Ne bi bilo dobro da ga
ostavimo pokraj šatora kada se smrači. Ne bi bilo nimalo dobro.”
U dolini s druge strane uzvisine ima više zelenila - pa čak i uska traka potoka, vjerojatno na putu
prema rijeci koju Jack čuje u daljini - ali predio i dalje više sliči na sjevernu Nevadu nego na zapadni
Wisconsin. No to na neki način, razmišlja on, ipak ima smisla. Posljednji preskok uopće nije bio običan.
Osjeća se kao kamenčić koji je odskočio preko cijele povtšine jezera, a što se tiče sirotog Wendella...
Desno od mjesta gdje su se spustili drugom stranom uzvisine stoji konj, vezan u hladu nečega za
što Jack pretpostavlja da je Jošuino drvo. Dvadesetak metara lijevo nalazi se krug izlokanog kamenja.
Unutar njega je pažljivo naslagano drvo za još neupaljenu vatru. Jacku se ne sviđa previše kako mjesto
izgleda - kamenje ga podsjeća na prastare zube. U ovome nije sam. Sophie zastaje i jače steže njegove
prste.
“Parkuse, moramo li ući onamo? Molim te, reci da ne moramo.” Parkus se okreće prema njoj s
blagim osmijehom koji Jack dobro poznaje: nema što, to je osmijeh Speedyja Parkera.
“Razgovorljivi Demon je odavno napustio taj krug, dušo”, kaže. “A ti znaš da su takva mjesta
najbolja za priču.”
“Ipak...”
“Nije trenutak da se plašimo strašilima”, kaže joj Parkus. Govori s prizvukom nestrpljenja, i nije
baš upotrijebio riječ “strašila”, ali je Jackov um tako prevodi. “Čekala si ga da dođe u bolničkom šatoru
Sestrica...”
“Samo zato što je ona bila s druge strane...”
“... i sada ja tražim da ideš kuda ja idem.” Jacku se čini da je odjednom postao viši. Oči mu sijevaju.
Jack razmišlja: Revolveraš. Da, pretpostavljam da bi mogao biti revolveraš. Kao jedan od onih iz
maminih starih filmova, ali pravi.
“U redu”, kaže ona tihim glasom. “Ako se mora.” Onda gleda u Jacka. "Pitam se bi li me možda
htio obgrliti rukom?”
Jack je, možemo biti sigurni, presretan što joj može ispuniti ovu želju. Dok prolaze između dva
kamena, Jacku se čini da čuje ružno prepletanje prošaptanih riječi. Jedan od glasova na trenutak postaje
228
jasan i kao da za sobom ostavlja trag sluzi, uvukavši mu se u uho: Dab dab dabgaju oho grvava
zdobalca, a on zamo ždo nije zdigo, moj dobar brijadelj Munshun, džeg zamo da vidi ždo imam za njega,
oho, oho...
Jack promatra svog starog prijatelja Parkusa koji je čučnuo pored vreće i razvezuje vrpcu kojom je
stegnuta na vrhu. “Blizu je, zar ne? Ribar. I Crna kuća.”
“Aha”, kaže Parkus, i prosipa iz vreće desetak već rasporenih i očišćenih debelih mrtvih ptica.
Prizor leševa kokoši budi kod Jacka pomisao na Irmu Freneau, i čini mu se da neće moći jesti.
Gledajući kako Parkus i Sophie nabadaju ptice na odlomljene grane, postaje još uvjereniji u to. Ali pošto
je vatra zapaljena i ptice počinju dobivati reš boju, javlja se njegov želudac, tvrdeći da kokoši mirišu
odlično i da će im okus vjerojatno biti još bolji. Ovdje prijeko, prisjeća se Jack, sve je takvo.
“Evo nas, dakle, u krugu za priču”, kaže Parkus. Osmijehe je, čini se, odgodio za kasnije. Gleda u
Jacka i Sophie, koji sjede jedno do drugoga i dalje se držeći za ruke, svečano ozbiljni. Njegova gitara
stoji naslonjena na obližnji kamen. Pored nje, Svetačka i Prostačka spavaju zavučene u papagajevo
perje, sanjajući bez sumnje dvojake snove. “Demon je možda odavno otišao odavde, ali legende kažu
da takve stvari ostavljaju za sobom talog koji zna razvezati jezik.”
“Kao kad poljubiš Laskavi Kamen33, možda”, nabacuje Jack.
Parkus vrti glavom. “Danas nema mjesta laskanju.”
Jack kaže: “Kada bismo samo imali posla s običnim krimosom. Lakše bi mi bilo.”
Sophie ga gleda, ne shvaćajući.
“Misli na mutikašu”, objašnjava joj Parkus. “Zlikovca.” Gleda u Jacka. “Na neki način, s takvim
i imaš posla. Carl Bierstone nije bio bogzna što - običan monstrum, rekao bih. Što ne znači da tu i tamo
nije ubijao. Ali što se tiče ovoga što se događa u French Landingu, on je samo oruđe. U vašem svijetu
bi za to rekli opsjednut, Jack. Na Teritorijima za to kažemo zaludjeli ga duhovi...”
“Ili izjednačio se sa svinjama”, dodaje Sophie.
“Tako je.” Parkus kima glavom. “U svijetu odmah iza ovog pograničja - Srednjem Svijetu - rekli
bi da ga je opsjeo demon. Ali demon mnogo močniji od kukavnog, odrpanog duha koji je nekada
nastanjivao ovaj krug od kamenja”
Jack ga jedva sluša. Oči mu blistaju. Zvučalo je kao Boston, rekao mu je George Potter prethodne
večeri, prije tisuću godina. Ne baš isto, ali slično.
“Carl Bierstone”, ponavlja. Diže stisnutu šaku i pobjednički je trese.
"Tako se zvao u Chicagu. Ovdje u French Landingu Burnside. Slušaj riješen, utakmica završena,
zakopčaj šlic. Gdje je on sada, Speedy? Uštedi mi malo vremena, da...”
“Mir”, kaže Parkus.
Ton kojim je ovo rekao tih je i gotovo ubojit. Jack osjeća kako se Sophie privija uz njega. I sam se
pomalo skuplja u sebe. Ovo nimalo ne sliči na njegova starog prijatelja, baš nimalo. Moraš prestati
misliti o njemu kao o Speedyju, kaže Jack sebi. On to nije, niti je ikada bio. To je samo lik kojega je
glumio, netko tko je mogao istovremeno utješiti i očarati uplašenog klinca koji je u bijegu s majkom.
Parkus okreće ptice, koje su sada lijepo porumenjele s jedne strane i kaplju sok u vatru.
“Žao mi je što sam bio oštar prema tebi, Jack, ali moraš shvatiti da je tvoj Ribar prilično sitna riba
u odnosu na ono što se stvarno događa.”
Zašto ne kažeš Tansy Freneau da je on sitna riba? Ili Nosonji St. Pierreu?
Jack misli ove stvari, ali ih ne izgovara glasno. Poprilično ga je uplašila svjetlost u Parkusovim
očima.
“A ne radi se ni o Dvojnicima”, kaže Parkus. “Moraš izbaciti tu pomisao iz glave. Ovo je nešto što
se odnosi i na tvoj svijet i svijet Teritorija "Veza između njih. Time što ćeš ubiti nekog zlikovca ovdje,
33
Blarney Stone - Blarney je dvorac u Irskoj za koji se vežu narodna vjerovanja koja su razlog za Jackovu usporedbu:
onaj tko poljubi kamen, nikada neće ostati bez rijeci; postaje vrlo elokventan, slatkorječiv. Nap. prev.
229
nećeš okončati karijeru vašeg ljudoždera tamo prijeko. A ako ga ubiješ ondje, u Wisconsinu, stvar u
njemu će samo uskočiti u drugog domaćina.”
“Stvar?”
“Kada je to bio Albert Fish, Fish ga je zvao Ponedjeljko. Tip kojeg ti loviš zove ga gospodin
Munshun. I jedno i drugo su pokušaji da se kaže nešto što se ne može izgovoriti nijednim ljudskim
jezikom ni u jednom ljudskom svijetu.”
“Koliko ima svjetova, Speedy?”
“Mnogo”, kaže Parkus, gledajući u vatru. “I ova stvar se tiče svih njih. Zašto misliš da sam vršio
onakav pritisak na tebe? Slao ti perje, crvendaćeva jaja, radio sav onaj cirkus ne bih li te probudio?”
Jack misli na Judy, na to kako je grebala po zidovima dok joj vrhovi prstiju nisu prokrvarili, i osjeća
se posramljeno. Čini se da je Speedy radio otprilike istu stvar.
“Ustani... ustani, pospanko”, kaže.
Parkus kao da se dvoumi između prijekora i osmijeha. “Sigurno si me vidio kada si nabasao na
slučaj koji te je konačno otjerao iz L. A.-a.”
“Ah, čovječe - zašto misliš da sam otišao?”
“Pobjegao si kao Jona kada mu je Gospod naredio da propovijeda protiv opačine u Ninivi. Mislio
sam da ću morati poslati kita da te proguta.”
“I osjećam se progutano”, odgovara mu Jack.
Jedva čujno, Sophie dodaje: “Ja također.”
“Svi smo progutani”, kaže čovjek s revolverom na boku. “Nalazimo se u utrobi zvijeri, sviđalo
nam se to ili ne. To je ka, a ka je sudba i usud. Tvoj Ribar, Jack, sada je tvoje ka. Naše ka. Ovo je više
od ubijanja. Mnogo više.”
I Jacku se ukazuje nešto zbog čega, pošteno rečeno, umire od straha. Lester Parker, ili Speedy ili
Parkus, i sam je gotovo nasmrt uplašen.
“Ova stvar tiče se Mračne kule”, kaže.
Pored Jacka, Sophie ispušta prigušen, očajnički jecaj užasa i saginje glavu. U isto vrijeme podiže
ruku i više puta pokazuje Parkusu znak urokljiva oka.
Ovog gospodina to kao da ne vrijeđa. Zapošljava se okretanjem ptica na njihovim štapovima.
“Slušajte me sada”, kaže. “Počujte, i pitajte što manje možete. Još nije kasno da spasimo sina Judy
Marshall, ali nam vrijeme puše u vrat.”
“Pričaj”, kaže Jack.
Parkus priča. U jednom trenutku ocjenjuje da su ptice pečene i poslužuje ih na plosnatu kamenju.
Meso je mekano, gotovo spada sa sitnih kostiju. Jack halapljivo jede i svaki put kada dođe red na njega,
poteže duboko iz Parkusove mješine sa životvomom vodom. Više ne gubi vrijeme na usporedbu mrtvih
kokoši s mrtvom djecom. Peć je potrebno ložiti i on je s voljom loži. Isto čini i Sophie, jede prstima i
liže ih bez imalo ustručavanja ili srama. Isto čini, konačno, i Wendell Green, iako odbija ući u krug od
drevnoga kamenja. Kada mu je Parkus dobacio zlatnosmeđu kokoš, Wendell ju je iznenađujuće vješto
uhvatio i smjesta zagnjurio lice u sočno meso.
“Pitao si koliko ima svjetova”, počinje Parkus. “Odgovor, izrečen Visokim govorom,
glasi dafarr. nebrojeno svjetova.” Jednim od nagorjelih prutova crta položenu osmicu u prašini, a Jack
je prepoznaje kao grčki simbol za beskonačno.
“Postoji Kula koja ih povezuje. Zamisli osovinu oko koje se vrti više kotača ako hoćeš. Postoji,
također, biće koje želi srušiti Kulu. Ram Abbalah."
Na ove riječi, plamen vatre kao da na trenutak postaje tamniji, crven. Jack želi vjerovati da je ovo
samo privid njegova prenapregnuta uma, ali ne uspijeva.
“Grimizni Kralj”, kaže.
“Tako je. Njegovo fizičko biće zatočeno je u ćeliji na vrhu Kule, ali ima još jedno utjelovljenje,
jednako stvarno, kome je prebivalište Can-tah Abbalah - Dvorac Grimiznog Kralja.”
230
“Istovremeno na dva mjesta.” S obzirom na njegovo putovanje između svijeta Amerike i svijeta
Teritorija, Jacku nije teško prihvatiti ovaj koncept.
“Da.”
“Ako on - ili to - uništi Kulu, zar neće tako i sam biti poništen? Zar neće uništiti i svoje fizičko
biće?”
“Baš suprotno: oslobodit će ga da po volji luta kroz nastali kaos... dintah... peć. Neki dijelovi
Srednjeg Svijeta već su propali u tu peć.”
“Koliko od ovoga stvarno moram znati?” pita Jack. Svjestan je da i s njegove strane zida vrijeme
istječe.
“Teško je reći što moraš znati, a što ne”, kaže Parkus. “Ako izostavim pogrešan dio priče, možda
će se zbog toga sve zvijezde ugasiti. Ne samo ovdje, već i u tisuću tisuća univerzuma. Zbog toga je ovo
tako vraški teško. Slušaj, Jack - Kralj od pamtivijeka pokušava uništiti Kulu i osloboditi se. Oduvijek,
može biti. To je spor posao, zato što Kulu drže isprepleteni zraci sile koje na nju djeluju kao sidrena
užad. Zraci izdržavaju već tisućljećima, ali u posljednjih dvije stotine godina - pritom mislim na vrijeme
kako ga ti računaš, Jack; za tebe, Sophie, to je gotovo pet stotina pute okrenut krug Pune Zemlje...”
“Toliko dugo”, kaže ona. “Tako mnogo vremena.”
“U općem poretku stvari, to vrijeme je kratko kao plamsaj šibice u mračnoj sobi. Ali dok dobrim
stvarima obično treba dugo da nastanu, zlo ima svojstvo da iskrsne u punoj veličini i potpuno odraslo,
kao čupavac iz kutije. Ka je jednako prijatelj zlu kao i dobru. Ne odbacuje nijedno. Kada spomenusmo
tebe, Jack34...” Parkus se okreće prema njemu. “Čuo si za željezno doba i brončano doba, naravno?”
Jack potvrđuje.
“Na višim katovima Kule ima onih koji posljednjih dvije stotine godina u vašem svijetu nazivaju
Dobom zatrovane misli. To znači...”
“Ne moraš mi objašnjavati”, kaže Jack. “Poznavao sam Morgana Sloata, sjećaš se? Znao sam što
je planirao za Sophien svijet.” Da, zaista. Plan je bio da se jedno od najslađih mednih saća univerzuma
pretvori prvo u odmaralište za bogate, zatim u izvor jeftine radne snage i konačno u deponij, vjerojatno
radioaktivan. Ako to nije bio primjer zatrovana razmišljanja, Jack ne zna što jest.
Parkus kaže: “Među razumnim bićima oduvijek su postojali telepati, to vrijedi za sve svjetove. Ali
su isto tako vrlo malobrojni. Izuzeci, moglo bi se reći. Ali otkako je u tvoj svijet došlo Doba zatrovane
misli, Jack - opsjelo ga kao demon - broj takvih se mnogostruko uvećao. Ne u toj mjeri kao spori mutanti
u Prokletim zemljama, ali više svakako nisu toliko rijetki.”
“Govoriš o čitačima misli”, kaže Sophie, kao da se želi uvjeriti da je dobro shvatila.
“Da”, potvrđuje Parkus, “ali ne samo o čitačima misli. Prekognitivcima. Teleportima - drugim
riječima, skakačima između svjetova kakav je naš Putnik Jack - i telekinetičarima. Čitači misli su
najčešći, a telekinetičari najrjeđi... i najdragocjeniji.”
“'Njemu, misliš”, kaže Jack. “Grimiznom Kralju.”
“Da. U posljednjih dvije stotine godina ili tako nešto, abbalah je dobar dio vremena potrošio na
prikupljanje skupine telepatskih robova. Većina njih su sa Zemlje i s Teritorija. Svi telekinetičari su sa
Zemlje. Ova zbirka robova - ovaj gulag - njegovo je krunsko dostignuće. Mi ih
nazivamo Rušiteljima. Oni...” Razmišlja. Onda: “Znate li što pokreće galiju?”
Sophie kima glavom, ali Jack isprva nema predodžbu o čemu Parkus govori. Ima kratkotrajnu,
luđačku viziju potpuno opremljene kuhinje35 koja putuje po Route 66.
“Velik broj veslača”, kaže Sophie i radi pokret kao da vesla koji joj očaravajuće ističe grudi.
Parkus kima glavom. “To su obično robovi, okovani zajedno u lance. Oni..."
Sa svog mjesta izvan kruga, Wendell odjednom ubacuje svoje veslo. "Spar-kat.”
Zastaje, namrštivši se, pa pokušava ponovo: “Spar-tak.”
34
Parkus je prije toga rekao "čupavac iz kutije". Na engleskom taj izraz glasi Jack out of his box - Jack iz kutije. Nap.prev.
35
Galley na engleskom znači i galija i brodska kuhinja. Nap. prev.
231
“O čemu on to?” pita Parkus podigavši vjeđe. “Imaš li ideju, Jack?”

“Govori o filmu Spartak," kaže Jack, “i kao i obično, griješiš, Wendelle. Vjerujem da si mislio
na Ben Hura."
S povrijeđenim izrazom na licu, Wendell pruža masne ruke. “Još. Mesa.”
Parkus smiče posljednju kokoš sa štapa i baca je između dva kamena, gdje Wendell sjedi s blijedim,
masnim licem koje viri između koljena. “Svjež plijen za jastreba glasonošu”, kaže on. “A sada nam učini
uslugu i umukni.”
“Ili. Što.” U Wendellovim očima ponovo je onaj stari prkosni sjaj.
Parkus djelomično izvlači svoju streljačku gvožđuriju iz futrole. Drška od sandalovine je izlizana,
ali metal cijevi ubilački svjetluca. Ne mora ništa reći; noseći svoju drugu pticu, Wendell Green pridiže
skute haljetka i odvlači se natrag preko uzvisine. Jack osjeća ogromno olakšanje što ga vidi kako odlazi.
Spartak malo sutra, razmišlja, i puše kroz nos.
“Grimizni Kralj, znači, namjerava upotrijebiti Rušitelje da unište Zrake?” kaže Jack. “To je to, zar
ne? To mu je plan.”
“Govoriš o tome kao da je u budućnosti”, blago odgovara Parkus. “To se već dešava, Jack. Pogledaj
samo svoj svijet, ako želiš vidjeti raspad na djelu. Od šest Zraka, samo jedan još nije načet. Dva i dalje
donekle drže. Ostala tri su mrtva. Jedan od njih se ugasio prije više tisuća godina, na prirodan način.
Druge su uništili Rušitelji, i to za manje od dva stoljeća.”
“Isuse”, kaže Jack. Počinje shvaćati kako Speedy može Ribara nazvati sitnom ribom.
“Zadatak zaštite Kule i Zraka oduvijek je bio povjeren drevnoj ratničkoj gildi Gileada, koju u ovom
i mnogim drugim svjetovima zovu revolverašima. Oni su također prikupili i znatne psihičke moći, Jack,
potpuno dorasle Rušiteljima Grimiznog Kralja, ali...”
“Od revolveraša je ostao samo jedan”, kaže Sophie, gledajući u veliki revolver na Parkusovu boku.
I dodaje, sa stidljivom nadom: “Ako nisi i ti jedan od njih, Parkuse.”
“Ja nisam, dušo,” kaže on, “ali ima ih više od jednoga.”
“Mislila sam da je Roland posljednji. Tako se bar priča.”
“Obučio je najmanje još troje”, kaže joj Parkus. “Ne znam kako je to moguće, ali vjerujem da je
istina. Da je Roland i dalje sam, Rušitelji bi već odavno oborili Kulu. Ali sa snagom ovih drugih
pridodanom njegovoj...”
“Nemam pojma o čemu vi to govorite”, kaže Jack. “Ponešto jesam razumio, al’ izgubili ste me
prije otprilike dva kruga.”
“Nema potrebe da ovo razumiješ da bi napravio svoj dio posla”, kaže Parkus.
“Hvala Bogu što je tako.”
“Što se tiče onoga što je potrebno da razumiješ, zaboravi galije i veslače i prisjeti se vesterna koje
je tvoja majka snimala. Za početak, zamisli utvrdu u pustinji.”
“Ova Tamna kula o kojoj govoriš. To je utvrda.”
“Tako je. E, ta utvrda je opkoljena, ali ne divljim Indijancima...”
“Već Rušiteljima. Koje predvodi veliki poglavica Abbalah.”
Sophie mrmlja: “Kralj je u kuli, jede kruha i meda. Rušitelji u podrumu rade love kol’ko treba.”
Jack osjeća laku, ali posebno neugodnu jezu kako mu struji uz kralježnicu: padaju mu na pamet
štakorske šapice koje pretrčavaju preko slomljenog stakla. “Što? Zašto si to sad rekla?”
Sophie ga gleda, crveni, trese glavom i spušta pogled. “To ona ponekad govori. Judy. Ponekad je
čujem da to govori.”
Parkus uzima jedan od nagorjelih štapova i crta u kamenoj prašini pokraj figure osmice. “Utvrda
je ovdje. Pobunjeni Indijanci su ovdje, predvođeni svojim nemilosrdnim, zlim - i najvjerojatnije
bezumnim - poglavicom. Ali ovdje, međutim...” Malo dalje lijevo crta grubu strijelu u prašini. Uperena
je u rudimentarna obličja koja predstavljaju utvrdu i Indijance koji je opsjedaju. “U najboljim vesternima
Lily Cavanaugh, tko uvijek u posljednjem trenutku stigne u pomoć?”
“Konjica”, kaže Jack. “A to smo mi, pretpostavljam.”
232
“Ne”, kaže Parkus. Ton mu je strpljiv, ali Jack sluti da ga stoji dosta napora da ga sačuva. “Konjica
su Roland od Gileada i njegovi novi revolveraši. Ili se bar tako mi koji želimo da Kula ostane stajati -
ili da padne kada joj za to po prirodi dođe vrijeme - nadamo. Grimizni Kralj se nada da će uspjeti zadržati
Rolanda i dovršiti posao rušenja Kule dok su on i njegova družina još daleko. A to znači da mora okupiti
sve Rušitelje koje može, naročito telekinetičare.”
“Je li Tyler Marshall...”
“Ne prekidaj me više. Ovo je dovoljno teško i bez toga.”
“Nekada si bio mnogo ugodniji tip, Speedy”, prijekorno kaže Jack. Na trenutak mu se čini da će
ga njegov stari prijatelj ponovo prekoriti - ili potpuno izgubiti živce i pretvoriti ga u žabu - ali se Parkus
donekle opušta i počinje se smijati.
Sophie diže pogled s izrazom olakšanja i steže Jackovu ruku.
“Pa, možda sam i zaslužio da me malo protreseš”, kaže Parkus. “Nema koristi od toga da smo
preozbiljni, zar ne?” Dodiruje veliku pucaljku na boku. “Ne bi me čudilo da mi je nošenje ovoga stvorilo
iluziju ili dvije o veličini.”
“U odnosu na domara u zabavnom parku, nije da nije napredak”, priznaje Jack.
“U Bibliji - u tvom svijetu, Jack - kao i u Knjizi dobrog domaćina - u tvom, Sophie, dušo - postoji
zapis koji glasi otprilike ‘Jer u carstvu mojem mnoge kuće stoje’. E, na dvoru Grimiznog Kralja mnoga
su čudovišta.”
Jack čuje kratak, tvrd smijeh koji mu se otima iz usta. Njegov stari Prijatelj upravo je napravio
tipično glup policijski pokušaj da se našali.
“Ona su Kraljevi dvorjani... njegovi vitezovi i sluge. Obavljaju svakojake zadatke, rekao bih, ali je
ovih posljednjih godina njihov prvenstveni Posao bio pronalaženje nadarenih Rušitelja. Što je Rušitelj
darovitiji, nagrada je veća.”
“Lovci na ljude”, mrmlja Jack, ne shvaćajući zvučnost izraza sve dok ga nije čuo. Upotrijebio ga
je u kontekstu, ali postoji, naravno, i drugo, doslovnije značenje. Lovci na ljude i ljudožderi.
“Da”, prihvaća Parkus. “Ovi opet imaju smrtnike koji rade za njih iz... čovjeku se ne mili reći iz
užitka, ali kako to drugačije nazvati?”
Jack zamišlja sliku iz noćne more: nacrtani Albert Fish koji stoji na pločniku New Yorka i drži
natpis RADIO BIH ZA HRANU. Čvršće obuhvaća Sophieno rame. Njene plave oči okreću se prema
njemu, i on se sa zadovoljstvom zagledava u njih. Liječe ga.
“Koliko je Rušitelja Albert Fish poslao svojem ortaku gospodinu Ponedjeljku?” pita Jack. “Dva?
Tri? Deset? I umiru li oni, pa im abbalah mora naći zamjenu?”
“Ne umiru”, neveselo odgovara Parkus. “Drži ih na posebnom mjestu - u podrumu, ili pećini - gdje
u biti ne protječe vrijeme.”
“Čistilište. Gospode.”
“To i nije važno. Albert Fish je odavno umro. Gospodin Ponedjeljko je sada gospodin Munshun.
Pogodba koju gospodin Munshun ima s tvojim ubojicom vrlo je jednostavna: taj Burnside može ubiti i
pojesti onoliko djece koliko poželi, samo ako nisu nadarena djeca. Ako pronađe nadareno dijete -
Rušitelja - dužan ga je smjesta predati gospodinu Munshunu.”
“Koji će ga odvesti abbalahu”, mrmlja Sophie.
“Tako je”, kaže Parkus.
Jack osjeća da je ponovo na relativnom čvrstom tlu, i jako mu je drago što je tako. “Budući da
Tyler nije ubijen, zacijelo je nadaren.”
“‘Nadaren’ nije prava riječ. Tyler Marshall je potencijalno jedan od dva najmoćnija Rušitelja u
povijesti svih svjetova. Ako dozvoliš da se na kratko vratim analogiji utvrde opkoljene Indijancima,
mogli bismo reći da su Rušitelji kao vatrene strijele koje prelijeću zidine... novi način ratovanja. Tyler
Marshall, međutim, nije obična vatrena strijela. Prije bi se reklo da je navođena raketa.”
“Ili nuklearno oružje.”
Sophie kaže: “Ne znam što je to.”
233
“Ne želiš znati”, kaže Jack. “Vjeruj mi.”

Spušta pogled na crteže u prašini. Iznenađuje li ga spoznaja da je Tyler toliko moćan? Zapravo ne.
Ne otkako je osjetio auru snage koja okružuje dječakovu majku.
Ne otkako je upoznao Judynu Dvojnicu, čija skromna haljina i držanje ne mogu sakriti osobnost
koja mu se čini gotovo kraljevskom. Lijepa je, ali on osjeća da je ljepota jedna od njenih najmanje važnih
osobina.
“Jack?” doziva ga Parkus. “Jesi li dobro?” Nema vremena da ne budeš, nagovještava ton njegova
glasa.
“Daj mi samo minutu”, kaže Jack.
“Nemamo toliko vre...”
“To si mi već savršeno jasno dao do znanja”, govori Jack odsječno i osjeća kako se Sophie pomiče
od iznenađenja zbog oštrine u njegovu glasu." “A sada mi daj moju minutu. Pusti me da radim svoj
posao.”
Iz našušurenog zelenog perja, jedna od papagajevih glava mrmlja: “Bog voli ubogog radnika.”
Druga odgovara: “Je l’ ih zato pustio da se toliko namnože?
“U redu, Jack”, kaže Parkus, i zagleda se u nebo.
U redu, što imamo ovdje! razmišlja Jack. Imamo dragocjenog dječaka, i Ribar zna da je on
dragocjen. Ali gospodin Munshun ga se još nije dokopao jer Speedy u tom slučaju ne bi bio ovdje.
Zaključak!
Sophie ga napeto promatra. Parkus, i dalje zagledan u besprijekorno plavo nebo iznad ovog
pograničja između Teritorija - ili, kako ga Judy zove, Daleko - i onog što slijedi, što god to bilo. Jackov
um sada kuca brže, zahuktavajući se kao ekspresni vlak koji napušta kolodvor. Svjestan je da ćelavi
crnac promatra nebo ne bi li ugledao stanovitog zlogukog gavrana. Svjestan je da ga bjeloputa žena
pokraj njega gleda s opčinje-nošću koja bi mogla prerasti u ljubav, bude li svijeta i vremena. Najviše je,
međutim, zaokupljen vlastitim mislima. A to su misli cajca.
Bierstone je sada Burnside i u godinama je. Ostario, i s pokojom daskom manje. Mislim da je
možda rastrzan između onoga što želi, a to je da zadrži Tylera za sebe, i onoga što je obećao tom
Munshunu. To je zamućen, zahrđao, opasan um koji se pokušava odlučiti. Ako odluči ubiti Tylera i
strpati ga u kotao kao vještica u Ivici i Marici, to je loše za Judy i Freda. Da ne spominjemo Tylera, koji
je možda već vidio stvari koje bi otjerale u ludilo i prekaljenog marinca. Ako Ribar preda dječaka
gospodinu Munshunu, to je loše za čitavo postojanje. Nije čudo što je Speedy rekao da nam vrijeme puše
za vrat.
“Znao si da će se ovo dogoditi, zar ne?” kaže. “Oboje ste znali. Sigurno jeste. Zato što je Judy znala.
Mjesecima se čudno osjećala, mnogo prije nego što su započela ubojstva.”
Parkus se meškolji i s nelagodom gleda u stranu. “Da, znao sam da se nešto sprema - na ovoj strani
dogodili su se veliki poremećaji - ali sam bio zauzet drugim poslom. A Sophie se ne može prebacivati.
Došla je ovamo s letačima, i na isti način će se vratiti kada naše savjetovanje završi.”
Jack se okreće prema njoj. “Ti si ono što je moja majka nekada bila. Siguran sam u to.”
Pretpostavlja da nije sasvim jasan, ali ne može drugačije, njegov um se pokušava kretati u previše
smjerova odjednom. "Ti si nasljednica Laure DeLoessian. Kraljica ovog svijeta.”
Sada je Sophie ta koja izgleda kao da joj je neugodno. “U biti sam bila sasvim nevažna, zaista, i
odgovaralo mi je da bude tako. Uglavnom sam pisala preporuke i zahvaljivala ljudima što su me došli
posjetiti... samo što sam u službenim prigodama uvijek govorila ‘nas’. Uživala sam u šetnjama, crtanju
i skupljanju cvijeća. Voljela sam lov. Onda sam, uslijed zle kobi, teških vremena i loših navika,
odjednom ostala posljednja u kraljevskoj lozi. Kraljica ovog svijeta, kao što si rekao. Jednom sam bila
udana, za dobrog i jednostavnog čovjeka, ali je moj Fred Marshall umro i ostavio me samu. Jalova
Sophie.”
“Nemoj”, kaže Jack. Iznenađenje koliko ga duboko pogađa što je čuje da o sebi govori na tako
gorak, podsmješljiv način.
“Da nisi jedinstvene prirode, Jack, tvoj Dvojnik bio bi mi rođak.”
234
Ona okreće vitke prste tako da sad ona steže njega, a ne obrnuto. Kada ponovo progovara, glas joj
je dubok i strastven. “Pusti sad sva ta sudbinska pitanja. Sve što ja znam jest da je Tyler Marshall Judyno
dijete, da je volim, i da ne bih dozvolila da bude povrijeđena za sve svjetove koji postoje. Za njega
osjećam isto kao da je moje rođeno dijete. To su stvari koje ja znam, uz još jednu: da si ti jedini koji ga
može spasiti.”
“Zašto?” Naravno, i sam je to osjetio - zašto bi inače, za ime Božje, bio ovdje? - ali to ne umanjuje
njegovo čuđenje. “Zašto?”
“Zato što si dodirnuo Talisman. I premda te dio njegove moći tijekom godina napustio, još je dosta
preostalo.”
Jacku padaju na pamet ljiljani koje mu je Speedy ostavio u Daleovu toaletu. Kako mu se miris
zadržao na rukama i pošto je buket dao Tansy. Sjeća se također kako je Talisman izgledao u šuštavoj
tami u kraljičinu šatoru, dižući se, blistav, mijenjajući sve oko sebe prije nego što je konačno nestao.
Razmišlja: I dalje sve mijenja.
“Parkuse.” Je li ovo prvi put da je drugog čovjeka - drugog cajca - tako nazvao? Nije siguran, ali
misli da bi moglo biti.
“Da, Jack.” “Ono što je ostalo od Talismana - je li dovoljno? Dovoljno da se suočim s Grimiznim
Kraljem?”
Parkus i protiv svoje volje izgleda užasnuto. “Ni izdaleka, Jack. Ni da mu se približiš. Abbalah bi
te ugasio kao svijeću. Ali bi moglo biti dovoljno da se suočiš s gospodinom Munshunom - da uđeš
onamo gdje su peći i izbaviš Tylera.”
“Tamo su strojevi”, kaže Sophie. Izgleda kao da je zarobljena u nekakvu mračnu i nesretnu snu.
“Crveni strojevi, i crni strojevi, sve u dimu. Postoje ogromni remeni, i na njima nebrojeno mnogo djece.
Djeca tapkaju i tapkaju, pokrećući remene koji pokreću strojeve. Dolje u lisičjim jazbinama. Dolje u
štakorskim rupama gdje sunce nikada ne sija. Dolje u velikim pećinama gdje su peći.”
Jack je potresen do dna uma i duše. Hvata sebe kako razmišlja o Dickensu - ne o Sumornoj kući, već
o Oliveru Twistu. I misli, naravno, na svoj razgovor s Tansy Freneau. Dobro je da bar Irma nije tamo,
razmišlja. Ne, ona nije završila u pećima. Ona je mrtva, i zli starac joj je pojeo nogu. Ali Tyler... Tyler...
“Tapkaju dok im ne prokrvare stopala”, mrmlja. “A put dotamo...?”
“Mislim da ga znaš”, kaže Parkus. “Kada pronađeš Crnu kuću, naći ćeš i put do peći... strojeva...
gospodina Munshuna... i Tylera.”
“Dječak je živ. Sigurni ste u to.”
“Da”, Parkus i Sophie odgovaraju uglas.
“A gdje je Burnside? Taj bi podatak pomogao da se malo ubrza stvar.”
“Ne znam”, kaže Parkus.
“Pobogu, ako znaš tko je bio..."
“To je bilo zahvaljujući otiscima prstiju”, kaže Parkus. “Otiscima prstiju na telefonu. Tvoja prva
prava ideja u vezi sa slučajem. Wisconsinska policija je izvukla Bierstoneovo ime iz VICAP baze
podataka FBI-a. Imaš Burnsideovo ime. To bi trebalo biti dovoljno.”
Wisconsinska policija, FBI, VICAP, baza podataka: ovi izrazi su iz starog dobrog američkog
engleskog, i na ovome mjestu Jacku zvuče neugodno i strano.
“Otkud sve to znaš?”
“Imam svoje izvore u tvojem svijetu, držim uho na zemlji. Kao što znaš iz osobnog iskustva.
Dovoljno si policajac da sam odradiš ostalo.”
“Judy misli da imaš prijatelja koji bi mogao pomoći”, odjednom kaže Sophie.
“Dalea? Dalea Gilbertsona?” Jack smatra da je ovo malo vjerojatna, ali dopušta da je Dale možda
nešto otkrio.
“Ne znam to ime. Judy misli da je poput mnogih ovdje Daleko. Čovjek koji vidi mnogo zato što
ne vidi.”
Ne, ipak nije Dale. Govori o Henryju.
235
Parkus se diže na noge. Glave njegova papagaja se uspravljaju, i ukazuju se dva para bistrih očiju.
Svetačka i Prostačka uzlijeću i spuštaju mu se na rame. “Mislim da je naš razgovor završen”, kaže
Parkus. “Mora biti. Jesi li se spreman vratiti, prijatelju moj?”
“Da. I pretpostavljam da bih trebao povesti Greena, iako mi se ne mili. Ne vjerujem da bi dugo
izdržao ovdje.”
“Kako ti kažeš.”
Jack i Sophie, i dalje se držeći za ruke, stižu do pola uzvisine kada Jack shvaća da Parkus i dalje
stoji u krugu, s papagajem na ramenu. “Ideš li?”
Parkus odmahuje glavom. “Putovi nam se razilaze, Jack. Možda se ponovo vidimo.”
Ako preživim, razmišlja Jack. Ako itko od nas preživi.
“U međuvremenu, idi svojim putem. I budi dostojan.”
Sophie se još jednom duboko klanja. “Sai.”
Parkus joj kima glavom i upućuje Jacku kratak, vojnički pozdrav. Jack se okreće i odvodi Sophie
natrag do poderanog bolničkog šatora, pitajući se hoće li ikada više vidjeti Speedyja Parkera.
Wendell Green - novinarski as, neustrašivi istražitelj, tumač dobra i zla prostom puku - sjedi na
istom mjestu kao prije, držeći zgužvani svitak u jednoj i baterije u drugoj ruci. Nastavio je mrmljati i
jedva diže pogled kada su mu se Sophie i Jack približili.
“Učinit ćeš sve što možeš, zar ne?” pita Sophie. “Zbog nje.”
“I zbog tebe”, dodaje Jack. “Slušaj me sada. Ako se ovo okonča i mi još budemo tu... ako se vratim
ovamo...” Otkriva da ne može dalje. Užasnut je zbog svoje drskosti. Ona je ipak kraljica. Kraljica. A
on... što? Pokušava dogovoriti spoj?
“Možda”, kaže ona, netremice ga gledajući plavim očima. “Možda."
“Je li možda to što želiš?” pita je tiho.
“Da.”
On se saginje i ovlaš dodiruje njene usne svojima. To se jedva može nazvati poljupcem. To je
ujedno najbolji poljubac u njegovu životu.
“Osjećam se kao da ću se onesvijestiti”, kaže ona kada se ponovo uspravio.
“Ne šali se sa mnom, Sophie.”
Ona uzima njegovu ruku i pritiska je ispod svoje lijeve dojke. Jack osjeća kako joj tuče srce. “Je li
ovo šala? Kada bi radilo brže, spotaklo bi se i palo.” Pušta mu ruku, ali je on još trenutak zadržava ondje,
dlana savijena oko elastične topline.
“Pošla bih s tobom da mogu”, kaže ona.
“Znam.”
Gleda je, svjestan da mora smjesta krenuti jer inače nikada neće. Zato što se ne želi odvojiti od nje,
ali ne samo zato. Činjenica je da nikada nije osjećao ovoliki strah. Traži nešto prizemno da ga vrati u
stvarnost - da uspori lupanje vlastita srca - i pronalazi savršen cilj u gunđavu stvorenju pred sobom,
Wendellu Greenu. Spušta se na jedno koljeno. “Jesi spreman, vel’ki dečko? Hoćemo na put do moćnog
Mississippi a?”
“Ne. Dodiruj. Me.” A onda nastavlja u gotovo poetskom žaru: “Jebeno holivudsko kopile!”
“Vjeruj mi, ne bih da ne moram. I da znaš da planiram oprati ruke čim budem mogao.”
Diže pogled prema Sophie i vidi u njoj sve ono što je vidio u Judy. Svu njenu ljepotu. “Volim te”,
kaže.
Prije nego što ona stiže odgovoriti, hvata Wendella za ruku, zatvara oči, i prebacuje se.
22.
236
Tišina ovaj put nije savršena: tu je onaj ugodan statički šum koji je već jednom čuo. U ljeto 1997.
godine, Jack je otišao na sjever do Vacavillea s padobranskim klubom losanđeleske policije koji se zvao
P. S. letači. Bio je to izazov, jedna od onih gluposti u koje se upletete u sitne sate kao rezultat previše
popijenog piva i iz kojih se poslije ne možete izvući. Bar ne dostojanstveno. Drugim riječima, ne tako
da ne ispadnete šupak. Očekivao je da će biti prestravljen, ali ne, ispalo je da je bio u zanosu. To ipak
nikada više nije ponovio, i sada zna i zašto: previše se približio prisjećanju, i neki preplašen dio njega
sigurno je to osjetio. Bio je to zvuk koji se čuje prije nego što povučete vrpcu padobrana - ono samotno
statičko šuštanje vjetra pokraj ušiju. Ništa drugo osim toga, prigušenog, ubrzanog bubnjanja pulsa i -
možda - onog pucketanja u ušima kad progutate slinu koja je također bila u slobodnom padu.
Povuci vrpcu, Jack, razmišlja. Vrijeme je da povučeš vrpcu jer će prizemljenje inače biti prokleto
tvrdo.
Sada se javlja novi zvuk, isprva nejasan, ali ubrzo narasta u drečanje od kojega podrhtavaju zubi.
Protupožarna sirena, razmišlja on, a onda: Ne, to je simfonija za protupožarne sirene. U isto vrijeme
ruka Wendella Greena se otima iz njegova stiska.
Čuje slab, jecav zvuk kada pad odnosi drugog padobranca dalje od njega, a onda do njega stiže
miris -
kozje krvi -
Ne, to je njena kosa -
- a onda stenje od pritiska na prsima i ošitu, i osjećaja da mu je izbijen zrak. Osjeća ruke na sebi,
jednu na ramenu, drugu na križima. Kosa mu škaklja obraz. Zvuk sirena. Zvuk ljudi koji galame u
pomutnji. Zvuk koraka u trku koji kloparaju i odjekuju.
“Jack Jack Jack što ti je jesi li dobro'!”
“Pozoveš li kraljicu na spoj, bubnu te u sljedeći tjedan”, gunđa on. Zašto je tako mračno? Da nije
oslijepio? Da se nije kvalificirao za onaj intelektualno izazovan i financijski primamljiv posao suca u
Miller Parku?
“Jack!" Ruka ga pljuska po obrazu. Nimalo nježno.
Ne, nije slijep. Samo žmiri. Otvara oči i vidi Judy kako se naginje nad njim. Lice joj je sasvim
blizu njegova. Ne razmišljajući, zavlači prste u kosu na njezinu potiljku, privlači je i ljubi. Ona izdiše u
njegova usta - iznenađeni obrnuti dahtaj koji mu puni pluća njenim elektricitetom - a onda uzvraća
poljubac. Nikada ga u životu nitko nije tako strasno poljubio. Ruka mu luta do njene dojke ispod
spavaćice, i osjeća kako joj srce pomamno tuče - kada bi kucalo brže, spotaklo bi se i palo, pada mu na
pamet - ispod tog čvrstog brdašca. Istovremeno osjeća kako njena ruka klizi ispod njegove košulje, koja
se nekako našla otkopčana, i okreće mu bradavicu. Osjećaj je jednako silovit i vreo kao onaj šamar. Dok
to radi, jezik joj se hitro zavlači u njegova usta i ponovo bježi, kao kad pčela uzleti s cvijeta. On pojačava
stisak na njezinu potiljku i samo Bog zna što bi se sljedeće dogodilo, ali se u tom trenutku u hodniku
nešto ruši sa strahovitim treskom stakla i netko vrišti. Glas je piskav i gotovo bespolan od straha, ali
Jack vjeruje da pripada Ethanu Evansu, mrzovoljnoj mladoj osobi iz hodnika. “Vraćaj se ovamo! Stani,
slave ti nebeske!” Da, to je Ethan; samo bi svršeni đak luteranske nedjeljne škole Mount Hebron
upotrijebio izraz slave ti nebeske, čak i u ekstremnoj situaciji.
Jack se odvaja od Judy. Ona se odmiče od njega. Nalaze se na podu. Judyna spavaćica je zadignuta
do struka, i Jack vidi njene jednostavne bijele gaćice. Njemu je raskopčana košulja, kao i hlače. Cipele
su mu još na nogama, ali, po onome što osjeća, naopako. Nedaleko od njih leži čajni stolić sa staklenom
pločom, prevrnut, a okolo časopisi koji su bili na njemu, razbacani. Čini se da ih je netko doslovno
istrgnuo iz korica.
U hodniku vrište, a čuje se, bogami, i cerekanje, i luđačko urlikanje. Ethan Evans se nastavlja derati
na podivljale duševne bolesnike, a pridružio mu se i ženski glas - vjerojatno glavne sestre Rack. Sirene
zavijaju i zavijaju.
U istom trenutku se otvaraju vrata i u sobu utrčava Wendell Green. Iza njega je ormar pun rezervne
odjeće doktora Spieglemana, razbacane kao da je prošla oluja. Wendell u jednoj ruci drži svoj kasetofon
Panasonic, a u drugoj nekoliko svjetlucavih valjkastih predmeta. Jack se spreman kladiti da se radi o
Duracell AA baterijama.
237
Jackova odjeća je raskopčana (ili ju je raskupusao vjetar), ali je Wendell prošao mnogo gore.
Košulja mu je u dronjcima. Trbuh mu visi preko bijelih bokserica, sprijeda žutih od osušene mokraće.
Smeđe gabardenske hlače se vuku za njim na jednoj nozi. Klize po tepihu kao presvučena koža. Iako su
mu čarape na nogama, čini se da je jedna izvrnuta naopako.
“Što si to napravio?” vrišti. “Holivudski kučkin sine, ŠTO SI MI TO Na...”
Zastaje u pola riječi. Zuri, otvorenih usta i izbuljenih očiju. Jack primjećuje da mu je kosa
nakostriješena kao dikobrazove bodlje.
Wendell dotle vidi pred sobom Jacka Sawyera i Judy Marshall kako se grle na podu posutu
razbijenim staklom i papirima, razdrljene odjeće.
Nisu baš in flagranti, ali ako je ikada vidio dvoje koji samo što nisu, dotični to jesu. Sve mu se
pomiješalo u glavi i sjeća se nemogućih stvari, osjećaj za ravnotežu mu je sjeban, želudac mu se muči
kao prepunjena perilica rublja; očajnički mu je potrebno nešto za što bi se uhvatio. Trebaju mu vijesti.
Još bolje, treba mu skandal. A ovdje, na podu pred njim, nalazi se i jedno i drugo.
“SILOVANJE!” urla Wendell iz petnih žila. Kutovi usta mu se izvijaju u luđački, iskrivljen
osmijeh. “SAWYER ME PRETUKAO, A SAD SILUJE PACIJENTICU!”
Istini za volju, Wendellu prizor ne sliči bogzna koliko na silovanje, ali ima li svrhe urlati
DOBROVOLJNI SEKS da bi se privukla pažnja?
“Ušutkaj tog idiota”, kaže Judy. Žurno spušta rub spavaćice i sprema se ustati.
“Oprezno”, kaže Jack. “Svuda ima slomljenog stakla.”
“Bez brige”, odgovara ona odsječno. Onda se okreće Wendellu, s neustrašivošću koju Fred tako
dobro poznaje: “Umukni! Ne znam tko si, ali prestani s galamom! Nikoga ne...”
Wendell uzmiče od Hollywooda Sawyera, vukući hlače za sobom. Zašto nitko ne dolazi? razmišlja.
Zašto nitko ne dolazi prije nego što me upuca ili tako nešto? U pomutnji i na rubu histerije, Wendell ili
nije primijetio sirene i opći metež ili vjeruje da postoje samo u njegovoj glavi, dio lažnih informacija u
paketu s apsurdnim sjećanjima na crnog revolveraša, ljepoticu u halji, i samog sebe kako čuči u prašini
i ždere nedopečenu pticu kao pećinski čovjek.
“Dalje od mene, Sawyeru”, kaže povlačeći se, ruku ispruženih ispred sebe.
“Moj advokat je krajnje nezasitan čovjek. Upozoravam te, šupčino, pipneš li me samo, on i ja ćemo
te odrati do - JAO! JAO!”
Jack vidi da je Wendell stao na krhotinu stakla - vjerojatno od jedne od reprodukcija kojima su
prethodno bili ukrašeni zidovi, a sada ukrašavaju pod. Radi još jedan posrćući korak unatrag, staje na
vlastite hlače i pada u kožni naslonjač u kojem doktor Spiegleman vjerojatno sjedi dok ispituje pacijente
o problematičnim djetinjstvima.
Vodeći lovac u mutnom iz La Rivierea iskolačenih očiju prestravljeno zuri u neandertalca koji mu
se približava, a onda baca kasetofon na njega. Jack vidi da je sav izgreben. Gura ga u stranu.
“SILOVANJE!” ciči Wendell. “SILUJE JEDNU OD LUĐAKINJA! "ON..."
Jack ga udara u vrh brade, u posljednjem trenutku zaustavivši šaku tako je udarac gotovo
znanstveno odmjeren. Wendell se izvrće unatrag u naslonjaču doktora Spieglemana, prevrnuvši očima,
i trza nogama kao da prati ritam koji samo polusvjesni znaju istinski cijeniti.
"Ni Mahniti Mađar ne bi to bolje izveo”, mrmlja Jack. Pada mu na pamet da bi se Wendell u bliskoj
budućnosti trebao podvrgnuti detaljnom neurološkom pregledu. Glava mu se u posljednjih nekoliko
dana nije baš najbolje provela.
Vrata prema hodniku s treskom se otvaraju. Jack staje ispred naslonjača da zakloni Wendella,
gurajući košulju u hlače (hvala Bogu što je u međuvremenu zakopčao šlic). Volonterka gura čupavu
glavu u kabinet doktora Spieglemana. lako vjerojatno ima osamnaest godina, panika čini da izgleda kao
da joj je dvanaest.
“Tko se to dere?” pita. “Tko je ozlijeđen?”
Jack ne zna što bi rekao, ali se Judy snalazi kao profesionalka. “Pacijent”, kaže. “Gospodin
Lackley, čini mi se. Ušao je, vičući da će nas netko sve silovati i ponovo istrčao.”
238
“Morate odmah izaći”, govori im volonterka. “Ne slušajte onog idiota Ethana. I nemojte dizalom.
Izgleda da je bio potres.”
“Odmah”, kaže Jack trezveno i, iako se ne pomiče, volonterki je to dovoljno: izlazi. Judy hitro
prilazi vratima. Zatvara ih, ali ih ne uspijeva zaključati. Dovratak je donekle iskrivljen.
Na zidu se prethodno nalazio sat. Jack gleda u tom smjeru, ali sat sada leži na podu. Odlazi do Judy
i prima je za ruke. “Koliko dugo sam bio prijeko?”
“Nisi dugo,” kaže ona, “ali kakav je to bio izlazak! Baaam! Jesi li nešto saznao?”
Njezin ga pogled preklinje.
“Dovoljno da se smjesta vratim u French Landing”, kaže joj. Dovoljno da znam da te volim - da
ću te uvijek voljeti, u ovom ili onom svijetu.
“Tyler... je li živ?” Sada ona njega steže. Jack se sjeća da je Sophie daleko učinila isto.
“Je li moj sin živi"
“Je, i dovest ću ti ga.”
Pogled mu pada na Spieglemanov stol, koji je otplesao do sredine sobe i stoji tamo s otvorenim
ladicama. U jednoj od ladica opaža nešto zanimljivo i žurno prelazi preko tepiha, drobeći slomljeno
staklo i usput odbacujući nogom jednu od reprodukcija.
U najgornjoj ladici s lijeve strane stola leži kasetofon, znatno veći od Wendellova pouzdanog
Panasonica, i poderan omot od smeđeg papira. Jack prvo uzima omot. Preko njega je, pijanim slovima
koja je vidio u Edovoj klopi i na trijemu svoje kuće, ispisano sljedeće:
Predati JUDY MARSHALL,

također poznatoj kao SOPHIE.
U gornjem kutu zalijepljene su, reklo bi se, poštanske marke. Ne mora ih promotriti izbliza da bi
znao da su zapravo izrezane s vrećica sa šećerom, i da ih je zalijepio opasni stari senilac po imenu
Charles Burnside. Ali Ribarov identitet više nije pretjerano važan, i Speedy je to znao. Kao ni to gdje se
nalazi, budući da Jack sluti da se Kompić Burnside može prebacivati gotovo kad mu se prohtije.
Ali ne može sa sobom ponijeti i vrata. Vrata koja vode do peći, do gospodina Munshuna, do Tya.
Ako su Nosonja i njegovi frendovi pronašli tu...
Jack odlaže omot natrag u ladicu, pritiska taster EJECT na kasetofonu, i vadi kasetu koja se nalazi
u njemu. Gura kasetu u džep i kreće prema vratima.
“Jack.”
Osvrće se prema njoj. Iza njih, sirene trube i zavijaju, luđaci vrište i smiju se, osoblje trči tamo-
amo. Pogledi im se susreću. U jasnoj plavoj svjetlosti Judynih očiju Jack gotovo može dodirnuti onaj
drugi svijet, s njegovim slatkim mirisima i nepoznatim zviježđima.
“Je li tamo prijeko zaista tako divno? Je li divno kao u mojim snovima?
“Divno je”, odgovara joj. “I ti si. Drži se, može?”
Na sredini hodnika Jack nailazi na mučan prizor: Ethan Evans, mladić kojemu je svojevremeno
Wanda Kinderling predavala u nedjeljnoj školi, dograbio je izbezumljenu staricu za debele nadlaktice i
drmusa je. Kovrčava kosa joj leti oko glave.
“Umukni!” galami gospodin Evans. “Umukni, luda stara kravo! Nikuda ti ne ideš, osim natrag u
svoju sobu!’’
Nešto u načinu na koji se kesi odaje da i sada, kada je svijet otišao kvragu, mladi gospodin Evans
uživa, koliko u svojoj moći da naređuje, toliko i u kršćanskoj dužnosti da zlostavlja. Ovo je dovoljno da
se Jack razljuti. Ono što ga izbezumljuje je izraz prestravljena neshvaćanja na staričinu licu. Podsjeća
na dječake s kojima je nekada davno živio, na mjestu koje se zvalo Kuća Sunca.
Tjera ga da se sjeti Vuka.
239
Ne zastavši i ne usporivši (nešto mu govori da je veselje ušlo u završnu fazu), Jack zabija šaku u
sljepoočnicu mladog gospodina Evansa. Vrli mladić pušta svoju punačku, skvičeću žrtvu, udara u zid i
klizi niz njega, staklastih očiju.
“Ili nisi pazio u nedjeljnoj školi, ili te Kinderlingova žena pogrešno učila”, kaže mu Jack.
“Udarili... ste... me...” šapuće mladi gospodin Evans. Završava svoj spori pad raskrečenih nogu na
podu, na sredini puta između Arhive i Oftalmološke ambulante.
“Budeš li ponovo maltretirao pacijentice - ovu ovdje, onu s kojom sam upravo razgovarao ili bilo
koju drugu - napravit ću mnogo više od toga”, obećava mu Jack. Onda trči niz stepenice, po dvije
odjednom, ne primjećujući grupicu pacijenata u pidžamama koji zure u njega s izrazom začuđena i
napola prestrašena divljenja. Gledaju ga kao priviđenje koje prolazi pokraj njih u oklopu od svjetlosti,
kao nekakvo čudo, u jednakoj mjeri blistavo i tajanstveno.
Deset minuta kasnije (prilično dugo nakon što je Judy smireno i bez profesionalne pomoći otišla
do svoje sobe), sirene prestaju zavijati. Uzbuđen glas - koji vjerojatno ni Spieglemanova majka ne bi
prepoznala kao sinov - počinje treštati iz zvučnika. Na ovu neočekivanu galamu bolesnici, koji su se u
međuvremenu dosta primirili, ponovo počinju vrištati i plakati. Starica čije je zlostavljanje toliko
razgnjevilo Jacka Sawyera čuči ispod prijemnog pulta pokrivajući glavu rukama i mrmljajući nešto o
Rusima i civilnoj zaštiti.
“UZBUNA JE PRESTALA!” uvjerava Spiegleman svoje putnike i posadu. “NIJE BILO
POŽARA! MOLIM VAS DA SE SVI VRATITE U SVOJE SOBE! OVO VRIJEDI ZA SVE KATOVE!
OVDJE DOKTOR SPlEGLEMAN! PONAVLJAM DA UZBUNA VIŠE NE VRIJEDI!”
Pojavljuje se Wendell Green, polako se probijajući prema stubištu i nježno trljajući bradu jednom
rukom. Primjećuje mladog gospodina Evansa i nudi mu ruku da ustane. Na trenutak se čini da će se i
Wendell naći na podu, ali mladi gospodin Evans uspijeva pronaći oslonac na zidu i osoviti se na noge.
“UZBUNA JE PRESTALA! PONAVLJAM, UZBUNA JE PRESTALA! BOLNIČARKE,
TEHNIČARI I LIJEČNICI, MOLIM VAS DA OTPRATITE PACIJENTE DO ZAJEDNIČKIH SOBA
NA SVAKOM KATU!”
Mladi gospodin Evans odmjerava ljubičastu masnicu koja je sve uočljivija na Wendellovoj bradi.
Wendell odmjerava ljubičastu masnicu koja je sve uočljivija na sljepoočnici mladog gospodina
Evansa.
“Sawyer?” pita mladi gospodin Evans.
“Sawyer”, potvrđuje Wendell.
“Gad me udario”, povjerava se mladi gospodin Evans.
“Kučkin sin mi je prišao s leđa", kaže Wendell. “Marshallova ženska. Bio je na njoj.” Spušta glas.
“Spremao ju se silovati."
Cjelokupno držanje mladog gospodina Evansa poručuje da je ojađen, ali ne i iznenađen.
“Nešto se mora poduzeti”, kaže Wendell.
“Neizostavno.”
“Treba obavijestiti javnost.” U Wendellovim očima se postupno razgorijeva stari plamen. Javnost
će biti obaviještena. On će to učiniti! Zato što to i je njegov posao! Da obavještava javnost!
“To”, kaže mladi gospodin Evans. Nije u istoj mjeri zagrijan kao Wendell - nedostaje mu
Wendellova vatrena posvećenost - ali postoji osoba kojoj želi reći. Osoba koja zaslužuje utjehu u svojim
usamljeničkim satima, osoba ostavljena na vlastitoj Maslinskoj gori. Osoba koja će ispiti saznanje o
pokvarenosti Jacka Sawyera kao vodu života.
“Ovakvo ponašanje ne može se gurnuti pod tepih”, kaže Wendell.
“Nema šanse”, slaže se mladi gospodin Evans. “Nema šanse, čovječe.
Jack je jedva prošao kroz vrata Luteranske bolnice kada njegov mobitel počinje zvoniti. Razmišlja
da zaustavi kamionet i primi poziv, ali čuje zvuk sirena vatrogasnih vozila koja se približavaju i odlučuje
240
ovaj put riskirati da istovremeno vozi i razgovara. Želi odmaknuti prije nego što stigne lokalna
vatrogasna postrojba i uspori ga.
Otvara poklopac male Nokie. “Sawyer.”
“Dobro di si, jebote?” grmi glas Nosonje St. Pierrea. “Čovječe, tol’ko sam puta pritisnuo ponovno
biranje da sam ga skoro zakucao u telefon!”
“Bio sam...” Ali nema šanse da završi rečenicu i ostane iole blizu istine. A možda, opet, i ima.
“Pretpostavljam da sam se našao negdje gdje mobitel nema signal...”
“Poštedi me predavanja, prijatelju. Odma' da si dovuko guzicu ovamo. Adresa je Čavlarska cesta
1 - Okružna cesta 00, južno od Chasea. Dvokatnica boje dječje kakice na uglu.”
“Naći ću je”, kaže Jack, i malo jače gazi papučicu gasa. “Na putu sam tamo.”
“‘Di si sada, čovječe?”
“I dalje u Ardenu, ali u pokretu. Mogu stići za otprilike pola sata.”
“Jebi ga!” Jack čuje zabrinjavajući tresak negdje u Čavlarskoj cesti: to je Nosonja udario šakom
po nečemu. Vjerojatno po najbližem zidu. “Koji je tebi kurac, čovječe? Miš nam odlazi, i to brzo.
Činimo sve što možemo -mi koji smo još ostali - ali on ipak odlazi." Nosonja stenje, i Jacku se čini da
se bori da ne zaplače. Pomisao na Armanda St. Pierrea u spomenutom stanju više je nego dovoljan razlog
za uzbunu. Jack gleda u brzinomjer Rama, vidi da dodiruje sto deset kilometara na sat, i malo
usporava. Neće pomoći nikomu ako se slupa negdje između Ardena i Centralije.
“Što ti znači ono ‘mi koji smo još ostali’?”
“Nije važno. Dovlači se ovamo, ak’ hoćeš razgovarat s Mišem. Činjenica je da on hoće razgovarat
s tobom, pošto neprestano ponavlja tvoje ime.” Nosonja nastavlja tišim glasom. “Kada ne bunca
koještarije. Doc čini sve što zna - kao i ja i Medvjedica - ali samo pišamo u vjetar.”
“Reci mu da izdrži”, kaže Jack.
“Zajebi to, čovječe - reci mu sam.”
Jack čuje kloparanje, i nerazgovijetne glasove. Tada mu u uho progovara drugi glas, koji jedva
prepoznaje kao ljudski. “Moraš požuriti... da stigneš dok je još vrijeme, čovječe. Ta stvar... ugrizla me.
Osjećam to unutra. Kao kiselinu.”
“Drži se, Mišu”, kaže Jack. Prsti na telefonu su mu mrtvački bijeli. Pita se hoće li kućište naprosto
puknuti u njegovu stisku. “Stižem što brže mogu.”
“Bolje bi ti bilo. Ostali su... već zaboravili. Al’ja nisam.” Miš hihoće. Glas je jeziv, dah iz otvorena
groba. “Primio sam... serum pamćenja, znaš? Jede me... živog me proždire... al’ bar nisam zaboravio.”
Na telefonu se čuje šuškanje prelaska iz ruke u ruku i javlja se novi glas. Ženski. Jack pretpostavlja
da je to Medvjedica.
“Ti si ih poslao onamo”, kaže ona. “Ti si sve ovo započeo. Nemoj da bude nizašto.”
Veza se prekida. Jack baca mobitel na sjedalo i odlučuje da sto deset kilometara na sat možda ipak
nije prebrzo.
Nekoliko minuta kasnije (čini mu se veoma dugih), stiska oči na odbljesak sunca s potoka
Tamarack. Odavde gotovo može vidjeti svoju kuću, i Henryjevu.
Henry.
Jack lagano kucka palcem po džepu na prsima i čuje zveckanje kasete koju je izvadio iz kasetofona
u Spieglemanovu kabinetu. Nije hitno da je sada preda Henryju. S obzirom na ono što mu je Potter sinoć
rekao i ono što mu Miš ima reći, ova snimka i snimka poziva na 911 postale su manje-više nevažne.
Osim toga, mora požuriti u Čavlarsku cestu. Vlak se sprema napustiti stanicu, i Miš Baumann će
vjerojatno biti u njemu.
Pa ipak...
“Brinem se zbog njega”, kaže Jack tiho. “Čak i slijepac može vidjeti da sam zabrinut zbog
Henryja.”
241
Jarko ljetno sunce, koje sada klizi niz popodnevnu stranu neba, ogleda se u potoku i šalje treptaje
svjetla da mu plešu po licu. Svaki put kada mu ova svjetlost prijeđe preko očiju, kao da ih zapali.
Henry nije jedini zbog kojega se Jack brine. Ima loše slutnje u vezi svih svojih prijatelja i poznanika
u French Landingu, od Dalea Gilbertsona i Freda Marshalla do takvih epizodista kao što je stari Steamy
McKay, starčić koji živi od toga što čisti cipele ispred knjižnice, i Ardis Walker, koji drži trošnu
prodavaonicu mamaca dolje pored rijeke. U njegovoj mašti svi ovi ljudi sada kao da su načinjeni od
stakla. Ako Ribar odluči otpjevati visoki C, zatreperit će i raspasti se u prah. Mada ga sam Ribar više
toliko ne brine.
Ovo je policijska istraga kao i svaka druga, podsjeća se. Čak i sa svom neobičnošću Teritorija,
nije ništa drugo nego još jedan slučaj, i nije prvi u kojem ti se sve odjedanput počelo činiti prevelikim.
U kome su se sjenke počele činiti predugačkima.
Sve je to točno, ali cirkuski osjećaj lažne perspektive obično se počne gubiti kada počne sagledavati
činjenice. Ovaj put se samo pogoršava. Jasno mu je i zašto. Ribarova dugačka sjenka je nešto što se zove
gospodin Munshun, besmrtni lovac na talente iz neke druge razine postojanja. No ni to nije kraj, zato
što i sam gospodin Munshun ima sjenku. Crvenu.
“Abbalah”, mrmlja Jack. “Abbalah-doon i gospodin Munshun i gavran Gorg, tri stara prijatelja u
šetnji hadskim žalom u noći.” Iz nekog razloga ovo ga navodi da pomisli na Morža i Tesara
iz Alise36. Što su ono ponijeli u šetnju po mjesečini? Školjke? Dagnje? Jack se nikako ne može sjetiti,
iako mu jedan citat zvoni u umu, izrečen glasom njegove majke: Kucnuo je čas, reče Morž, da
porazgovaramo o mnogim stvarima.
Abbalah vjerojatno sjedi u svojem dvorcu (točnije, dio njega koji nije zatvoren u Speedyjevoj
Mračnoj kuli), ali Ribar i gospodin Munshun mogu biti bilo gdje. Znaju li da se Jack Sawyer umiješao
u slučaj? Naravno da znaju. Danas to već svi znaju. Hoće li ga možda pokušati usporiti tako što će učiniti
nešto opako jednom od njegovih prijatelja? Stanovitom slijepom sportskom komentatoru-rokeru-
bebopperu, naprimjer?
Itekako. I sada, možda zato što je postao osjetljiv na to, još jednom osjeća ono nezdravo pulsiranje
iz smjera jugozapada, isto koje je osjećao kada se prebacio prvi put otkako je odrastao. Kada je cesta
ponovo skrenula na jugoistok, osjećaj se gotovo gubi. A onda, pošto je Ram opet okrenuo prednji branik
prema jugozapadu, otrovno pulsiranje se iznova pojačava i tuče mu u glavi kao početak migrene.
Ta Crna kuća koju osjećaš nije samo kuća. To je crvotočina u jabuci postojanja, tunel koji vodi sve
tamo do peći. To su dveri. Do danas su možda bile tek odškrinute, ali sada su širom otvorene i propuštaju
vraški snažan propuh. Treba vratiti Tya natrag, da... ali i zatvoriti ta vrata. Prije nego što Bog zna kakve
grozne stvari navru na njih, iskešenih zuba.
Jack iznenada izlazi kamionetom na Tamaračku cestu. Gume škripe. Sigurnosni pojas se zateže, i
na trenutak mu se čini da bi se kamionet mogao prevrnuti. To se, međutim, ne događa, i sljedećeg
trenutka već juri prema cesti kroz Norvešku dolinu.
Miš će ipak morati još malo pričekati, nema namjeru ostaviti Henryja samog. Njegov prijatelj to
još ne zna, ali i njega čeka vožnja do Čavlarske ceste. Dok se situacija ne sredi, način kretanja u grupi
se Jacku čini veoma preporučljivim.
Sve bi to bilo lijepo i dobro kad bi Henry bio kod kuće, ali nije. Na Jackovo uporno pritiskanje
zvona Elvena Morton, s mopom u ruci, napokon otvara vrata.
“U KDCU je, čita reklame”, kaže Elvena. “Ja sam ga odvezla. Ne znam zašto ih nije snimio ovdje
u studiju, mislim da je spomenuo nešto u vezi zvučnih efekata. Čudi me da ti to nije rekao.”
Što je najgore, Henry mu to je rekao. Cousin Buddy’s Rib Crib. Stara prikolica. Živopisni centar
La Rivierea. I tako to. Rekao mu je čak i to da će ga odvesti Elvena Morton. Jacku se od tog razgovora
dogodilo nekoliko stvari - ponovo je sreo prijatelja iz djetinjstva, zaljubio se u Dvojnicu Judy Marshall,
i onako usput bio poučen srži Tajne Sveukupnog Postojanja - ali ga ništa od toga ne sprječava da stisne
36
Riječ je o naslovnim likovima pjesme koju Tweedledee i Tweedledum recitiraju Alisi u Alisi o one strane
ogledala Lewisa Carrolla. Nap.prev.
242
lijevu šaku i pljesne se njome između očiju. S obzirom na to koliko se brzo stvari sada odvijaju, ovo
nepotrebno skretanje čini mu se kao gotovo neoprostiva pogreška.
Gospođa Morton ga uznemireno gleda.
“Hoćete li vi otići po njega, gospođo Morton?”
“Ne, ide na piće s nekim iz ESPN-a. Rekao je da će ga isti čovjek poslije vratiti kući.”
Spušta glas u povjerljiv ton kojim je zbog nečega najuputnije dijeliti tajne. “Henry to nije izričito
rekao, ali mislim da Georgea Rathbuna čeka velika karijera. Vee-elika karijera.”
Jazavčeva baraža postaje nacionalna emisija? Jacka to ne bi posebno začudilo, ali sada se nema
vremena veseliti zbog Henryja. Da je gospođi Morton kasetu sa snimkom, najviše zato da bi se oslobodio
osjećaja da je potpuno bezrazložno skrenuo s puta. “Ostavite mu ovo negdje gdje...”
Zastaje. Gospođa Morton ga zabavljeno promatra. Skoro je rekao gdje će sigurno vidjeti. Još jedna
pogreška. Detektiv iz velikog grada, baš.
“Ostavit ću je pokraj miksete u studiju”, kaže ona. “Tamo će je sigurno naći. Jack, možda nije moja
stvar, ali ne izgledaš mi dobro. Jako si blijed, i zaklela bih sc da si izgubio bar pet kila od prošlog tjedna.
Također...” Sada izgleda pomalo posramljeno. “Obuo si cipele naopako.”
Ipak jesu, znači. Jack se preobuva, stojeći prvo na jednoj, pa na drugoj nozi. “Imao sam napornih
četrdeset osam sati, ali se nekako držim, gospođo M.
“Ta stvar s Ribarom, zar ne?”
On potvrđuje. “I moram odmah dalje. Gori, kao što kažu, pod nogama.” Okreće se, prisjeća se
nečega, i ponovo se okreće prema njoj. “Ostavite mu poruku na kasetofonu u kuhinji, može? Recite mu
da me nazove na mobitel. Čim stigne.” I budući da jedna misao vodi do druge, pokazuje na neobilježenu
kasetu u njenoj ruci. “I ne puštajte to, u redu?”
Gospođa Morton izgleda užasnuto. “Nikada ne bih nešto tako učinila! To bi bilo kao da otvaram
tuđu poštu.”
Jack kima glavom i upućuje joj škrt osmijeh. “Dobro.”
“Je li... na vrpci on? Ribar?”
“Da”, kaže Jack. “On je.” A slijede i gore stvari, razmišlja, ali to ne kaže. Mnogo gore stvari.
I žuri natrag prema kamionetu, gotovo trčeći.
Dvadeset minuta kasnije Jack parkira ispred jednokatnice boje dječje kakice u Čavlarskoj cesti broj
1. Čavlarska cesta i prljavi splet uličica oko nje čine mu se neprirodno tihi u ovo vrelo ljetno popodne.
Pas mješanac (radi se, zapravo, o starom poznaniku kojeg smo još sinoć vidjeli na ulazu hotela Nelson)
šepajući prelazi križanje Amesa i Okružne ceste 00, ali to je uglavnom sav promet. Jack ima neugodnu
viziju Morža i Tesara kako se gegaju istočnom obalom Mississippija, s povorkom hipnotiziranih žitelja
Čavlarske ceste za sobom. Gegaju se prema vatri. I kotlu.
Dva ili tri puta udiše, nastojeći se primiriti. Ovdje, malo izvan mjesta - ustvari, blizu puteljka koji
vodi do Edova lokala - ono opako brujanje u glavi se pojačava, pretvarajući se u nešto nalik na vrisak
pun mraka. Nekoliko trenutaka bilo je toliko snažno da je Jack pomislio da će sletjeti s ceste, pa je
smanjio brzinu na četrdeset.
Osjećaj se tada počeo pomicati prema zadnjem dijelu glave i slabjeti. Nije vidio znak
ZABRANJEN PROLAZ koji obilježava zaraslu stazu do Crne kuće niti ga je tražio, ali je znao da je
tamo. Pitanje je hoće li joj biti sposoban prići, kada za to dođe vrijeme, a da jednostavno ne eksplodira.
“Hajde”, kaže sebi. “Nema vremena za te gluposti.”
Izlazi iz kamioneta i kreće napuklom betonskom stazom. Na stazi je izblijedjeli crtež školice, i Jack
ga ne razmišljajući zaobilazi, znajući da je to jedan od nekoliko preostalih tragova kratkog hoda malene
osobe po imenu Amy St. Pierre po daskama života. Drvene stepenice trijema su suhe i također ispucale.
Strašno je žedan, i razmišlja: Čovječe, ubio bih za čašu vode, ili fino, hladno...
Vrata se naglo otvaraju i treskaju u zid koji u sunčanoj tišini odjekuje kao hitac iz pištolja, i iz kuće
istrčava Nosonja.
243
“Kriste Svemogući, mislio sam da nikada nećeš stići!”

Zagledavši se u Nosonjine uznemirene, bolne oči, Jack shvaća da ovom momku nikada neće reći
da bi možda mogao pronaći Crnu kuću i bez Miševe pomoći, da zahvaljujući vremenu provedenu na
Teritorijima ima u glavi neku vrstu tragačkog uređaja. Neće, makar do kraja života bili bliski prijatelji,
koji jedan drugom sve povjeravaju. Nosko je propatio kao Job, i ne treba mu spoznaja da su muke
njegova prijatelja možda bile nepotrebne.
“Je li još živ, Nosonjo?”
“Drži se za slamku. Možda za dvije slamke. Ostali smo samo ja, Doc i Medvjedica. Sonny i Kaiser
Bill su se prepali i pobjegli kao pretučeni psi. Upadaj, sunašce.” Što ne znači da mu Nosonja ostavlja
izbor; hvata ga za rame i uvlači ga u malenu jednokatnicu u Čavlarskoj cesti kao kufer.
23.
“Još jednu!” kaže čovjek s ESPN-a.
Ovo više zvuči kao naređenje nego kao pristojan zahtjev, i iako Henry ne vidi tipa, zna da se rođak
nikada nije bavio sportom, profesionalnim ih bilo kakvim drugim. Širi oko sebe masnu, pomalo uljastu
aromu nekoga tko je gotovo od rođenja imao višak kilograma. Sport mu je možda kompenzacija, način
da potisne uspomene na odjeću kupljenu na odjelu za gospodu krupnije građe u Searsu i one dječje
pjesmice rugalice tipa: “Sve sam deblji svakog dana, važna mi je samo hrana”.
Preziva se Penniman. “Isto kao Little Richard!” rekao je Henryju kada su se rukovali u studiju.
“Slavni roker iz pedesetih? Možda ga se sjećas.
“Maglovito”, kaže Henry, kao da u svoje vrijeme nije posjedovao svaki singl koji je Little Richard
ikada izdao. “Zar to nije bio jedan od očeva nacije?" Penniman se gromoglasno nasmijao i Henry je u
tom smijehu prepoznao moguću budućnost za sebe. No je li to budućnost koju želi? Ljudi su se smijali
i Howardu Sternu, a Howard Stem je bio blesan.
“Još jedno piće!” ponavlja Penniman. Sjede u baru svratišta Kod hrasta, gdje je Penniman gurnuo
barmenu pet dolara da promijeni kanal na televizoru s ABC-a na ESPN, iako u ovaj sat na programu
nema ničega osim savjeta za igranje golfa i pecanje pastrva. “Još jedno piće, da zapečatimo dogovor!”
Da, kad bismo imali dogovor, a Henry nije siguran da ga želi sklopiti. Prelazak s Georgeom
Rathbunom na nacionalni nivo u okviru ESPN-ova radiopaketa trebao bi biti privlačan, i ne bi mu
naročito smetalo da ime emisije promijeni iz Jazavčeva baraža u, recimo, ESPN-ova sportska banda
- budući da bi se i dalje uglavnom bavila središnjim i sjevernim dijelom države - ali...
Ali što?
Prije nego što će se uopće stići pozabaviti tim pitanjem, ponovo osjeća miris: My Sin, parfem koji
je njegova žena stavljala određenih večeri, kad je htjela poslati stanovite signale. U tim večerima, kada
je soba bila u mraku i kada su oboje bili slijepi za sve drugo osim za mirise i teksture i međusobnu
blizinu, zvao ju je golubicom.
Golubica.
“Znate, mislim da ću preskočiti to piće”, kaže Henry. “Imam nekog posla kod kuće. Ali ću ozbiljno
razmisliti o vašoj ponudi. Najozbiljnije.”
“A-a-a”, kaže Penniman, i Henry po jedva primjetnim poremećajima strujanja zraka prepoznaje da
mu čovjek maše prstom ispod nosa. Pita se kako bi Penniman reagirao kada bi iznenada sunuo glavom
naprijed i ugrizao ga za nepristojni prst. Kada bi mu demonstrirao malo lokalne gostoljubivosti u
Ribarovu stilu. Koliko bi glasno Penniman zajaukao? Jednako glasno kao Little Richard prije
instrumentala u Tutti Frutti, možda? Ili ipak malo tiše?
“Nema polaska dok vas ja ne budem spreman odbaciti”, kaže mu gospodin Debeo Sam No Više
Nije Važno. “Kao što znaš, večeras sam ja tvoj Prijevoz.” Pije već četvrti gimlet 37, i govor mu je pomalo
nerazgovijetan.
37
Koktel na bazi džina i soka limete. Nap. prev.
244
Stari moj, razmišlja Henry, prije bih si pustio tvora u guzicu nego što bih sjeo u auto koji ćeš ti
voziti.
“Pa, ustvari, ima”, odgovara Henry ljubaznim tonom. Nick Avery, barmen men, ima uspješno
popodne: debeljko mu je tutnuo petaka da promijeni TV kanal, a slijepac isto toliko da pozove Skeeterov
taksi dok je debeljko bio u zahodu.
“Ha?”
“Rekoh da, ustvari, ima. Gospon barmen?”
“Već je vani, gospodine”, kaže mu Avery. “Stigao je prije dvije minute."
Čuje se krckanje kada se Penniman okrenuo na svojoj barskoj stolici. Henry ne vidi čovjekov
iznenađen izraz lica dok primjećuje taksi koji čeka, upaljena motora, na okretištu ispred hotela, ali može
ga osjetiti.
“Čuj, Henry”, kaže Penniman. “Mislim da ne sagledavaš najbolje svoj trenutni položaj. Na nebu
sportskog radija postoje prave pravcate zvijezde - ljudi kao Fantastično Sportsko Čedo i Tony
Komheiser zarađuju šesteroznamenkast iznos godišnje, ko od šale - al’ ti još nisi tamo. Ta vrata su ti još
zatvorena. Na sreću, stari moj, ja sam vratar koji ti treba. Zaključak je, ako ja kažem da popijemo još
jedno piće...”
“Barmene”, kaže Henry tiho, pa odmahuje glavom. “Ne mogu vas zvati barmene; Humphrey
Bogart je možda mogao, ali ja ne. Kako se zovete?”
“Nick Avery, gospodine.” Posljednju riječ dodaje automatski, ali je Avery nikada ne bi upotrijebio
da oslovi onog drugog, ni u milijun godina. Obojica su mu dali petaka, ali je ovaj s tamnim naočalama
gospodin. To nema nikakve veze s tim što je slijep, naprosto je takav.
“Nick, koga još ima za šankom?”
Avery se osvrće. U jednom od separea u dnu sale dvojica piju pivo. U hodniku portir razgovara
telefonom. Na samom šanku nema nikog osim ove dvojice - gdje je jedan vitak, smiren i slijep, a drugi
debeo, znojan i počinje pizditi.
“Nikoga, gospodine.”
“Nema... dama?” Zamalo da kaže golubica. Nema golubica'l
“Ne.”
“Slušaj ovamo”, kaže Penniman, i Henry razmišlja da nikada nije čuo nekoga tko manje podsjeća
na Little Richarda. Ovaj tip je bijel kao Moby Dick... i vjerojatno približnih dimenzija. “Imamo još dosta
toga raspraviti."
Ono što se čuje je dosta toga raspraviti. “To jest, ako...” - To st - “ mi ne pokušavaš dati do znanja
da nisi zainteresiran.” Malo sutra, Pennimanov glas poručuje izvježbanu uhu Henryja
Leydena. Govorimo o tome da ti postavimo bankomat u dnevnu sobu, dušo draga, tvoj osobni bankomat,
a tako nešto ćeš malo sutra odbiti.
“Nick, osjećaš li i ti miris parfema? Nešto lako i staromodno? My sin, možda?”
Mlitava ruka pada na Henryjevo rame kao boca s toplom vodom. “Bio bi grijeh, prijatelju stari, da
odbiješ popiti još jedno piće sa mnom. Čak i slijepac može vidjeti d...”
“Savjetujem vam da skinete ruku s gospodina”, kaže Avery, i Penninanove uši možda i nisu sasvim
gluhe za nijanse, pošto se ruka istog trenutka sklanja s Henryjeva ramena.
Tada je zamjenjuje druga ruka, malo više. Dodiruje mu potiljak, hladno milovanje koje traje
trenutak i prestaje. Henry uvlači zrak. S njim ide i miris parfema. Mirisi poslije nekog vremena slabe,
pošto receptori koji su ih uhvatili bivaju umrtvljeni. Ne i ovaj put. Ovaj miris ne.
“Ne osjećaš parfem?” gotovo preklinje Henry. Dodir njene ruke na vratu još i može otpisati kao
taktilni privid, ali ga nos nikada ne vara.
Bar dosada nije.
“Žao mi je”, kaže Avery. “Osjećam pivo... kikiriki... džin i losion ovog čovjeka...”
Henry kima glavom. Svjetla iznad šanka klize mu preko tamnih stakala naočala dok se skladno
spušta sa stolice.
245
“Mislim da ti treba još jedno piće, prijatelju”, kaže mu Penniman tonom za koji bez sumnje vjeruje
da sadrži ljubaznu prijetnju. “Jedno piće, da proslavimo, i onda te vozim kući svojim Lexusom.”
Henry osjeća parfem svoje žene. Siguran je u to. Također mu se čini da osjeća dodir njene ruke na
potiljku. Usprkos tomu, odjednom misli na mršavog, sitnog Morrisa Rosena - Morrisa, koji ga je molio
da posluša Where Did Our Love Go u obradi Dirtvsperma. I da je, naravno, pusti u svojoj ulozi
Wisconsinskog Štakora. Morrisa Rosena, koji ima više karaktera u prstićima izgriženih noktiju nego
ovaj klaun u čitavu tijelu.
Spušta šaku na Pennimanovu podlakticu. Smiješi se u Pennimanovo nevidljivo lice, i osjeća kako
se mišići pod njegovim dlanom opuštaju. Penniman je zaključio da će biti kako on kaže. Ponovo.
“Uzmi to moje piće,” kaže Henry ljubazno, “dodaj ga svojem, i zaguraj si obadva u tu debelu
prištavu guzicu. Ako trebaš nešto da ih tamo zadrži, možeš odmah za njima gurnuti i taj posao o kome
govoriš.”
Henry se okreće i žustro kreće prema vratima, orijentirajući se u prostoru s uobičajenom točnošću
i tek za svaki slučaj držeći jednu ruku ispred sebe. Nick Avery ga ispraća spontanim pljeskom, ali Henry
to jedva čuje, a Pennimana je već izbacio iz glave. Zaokuplja ga miris parfema. Miris malo slabi nakon
što je izašao na popodnevnu žegu... ali zar to što sad čuje pokraj uha nije zaljubljen uzdah? Uzdah koji
bi njegova žena ponekad ispustila prije nego što zaspi poslije vođenja ljubavi? Njegova Rhoda? Njegova
Golubica?
“Halo, taksi!” doziva s ruba pločnika.
“Ovdje, šefe - jesi slijep, ili što?”
“Ko krtica”, priznaje Henry, i kreće u smjeru glasa. Otići će kući, raskomotiti se, popiti šalicu čaja,
a onda će preslušati snimku jebenog poziva na 911. Taj još neodrađeni posao možda je uzrok ove
trenutne jeze i nemira, svijest da će sjediti u mraku i slušati glas ljudoždera djecoubojice. Sigurno je
tako jer nema razloga da se boji svoje Golubice, zar ne? Ako bi se i vratila - da ga opsjeda - to bi svakako
bilo iz ljubavi.
Zar ne?
Naravno, razmišlja, i spušta se na zagušljivo zadnje sjedalo taksija.
“Kuda, šefe?”
“Norveška dolina”, kaže Henry. “Bijela kuća s plavom drvenarijom, malo uvučena od ceste. Vidjet
ćete je ubrzo pošto prijeđete potok.”
Henry se zavaljuje u sjedište i okreće zabrinuto lice prema otvorenu prozoru.
French Landing mu se danas čini nekako čudan... napet. Kao da je nešto klizilo sve dok se nije
našlo na rubu stola i prijeti da će pasti i razbiti se na komadiće na podu.
Recimo da se vratila. Recimo da je. Ako se vratila iz ljubavi, zašto me miris njenog parfema čini
tako nespokojnim? Toliko da mi je od njega gotovo zlo? I zašto je njezin dodir (njezin zamišljeni dodir,
uvjerava sebe) bio tako neugodan?
Zašto joj je dodir bio tako hladan?
Poslije blistavih dana, dnevna soba Nosonjina kućerka toliko je mračna da Jack isprva ništa ne
razaznaje. Potom, pošto su mu se oči malo privikle, vidi i zašto je tako: na prozorima dnevne sobe vise
- i to dvostruko presavijene, čini se - deke, a vrata druge prostorije u prizemlju, gotovo sigurno kuhinje,
zatvorena su.
“Smeta mu svjetlost”, kaže Nosonja. Govori tiho da se ne bi čulo na drugom kraju sobe, gdje netko
leži na kauču. Netko drugi kleči pored njega.
“Možda je pas koji ga je ugrizao bio bijesan”, kaže Jack. Mada ne vjeruje u to.
Nosonja odlučno odmahuje glavom. “To nije fobična reakcija. Doc kaže da je fiziološka. Gdje
svjetlost padne na njega, koža mu se počinje topiti. ‘Si ikad čuo za tako nešto?”
“Ne.” Jack također nikada nije osjetio miris kakav se sada osjeća u sobi. Čuje se zujanje ne jednog,
već dva stolna ventilatora, i osjeća ukrštene struje zraka, ali je zadah previše ljepljiv da bi bio rastjeran.
Zaudara na pokvareno meso - gangrenu u rani - ali je Jack tako nešto već imao prilike osjetiti. Tu je onaj
246
drugi miris, nešto što asocira istovremeno na krv i pogrebno cvijeće i fekalije. Otima mu se zvuk gađenja
i Nosonja mu upućuje pogled nestrpljiva suosjećanja.
“Da, znam, gadno je. Ali to je kao u nastambi majmuna u zoološkom vrtu, čovječe - poslije nekog
vremena se navikneš.”
Vrata prema drugoj prostoriji se otvaraju i ulazi vitka ženica s plavom kosom do ramena. Nosi
zdjelu. Svjetlost pada na priliku na kauču, i Miš vrišti. Zvuk je zastrašujuće krkljav, kao da mu se pluća
pretvaraju u tekućinu. Nešto - dim, možda, ili para - počinje se dizati s kože na njegovu čelu.
“Drži se, Mišu”, kaže čovjek koji kleči. To je Doc. Prije nego što su se kuhinjska vrata zatvorila,
Jack je uspio pročitati natpis na njegovoj ofucanoj crnoj torbi. Negdje u Americi možda postoji još jedan
medicinar koji na liječničkoj torbi ima naljepnicu za auto na kojoj piše STEPPENWOLF RASTURA,
ali u Wisconsinu vjerojatno ne.
Jack kreće naprijed, uvjeravajući sebe da će se naviknuti na miris, naravno da hoće. To je možda
čak i istina. U međuvremenu žali što nema malo onog Vicksovog VapoRuba koji većina detektiva u
LAPD-u uvijek imaju u autu. Bilo bi jako dobro kada bi mogao nanijeti malo toga ispod obje nosnice.
U sobi postoji glazbena linija (starijeg datuma) i dva zvučnika (ogromna) u kutovima, ali nema
televizora. Na svim zidovima su naslagane drvene kutije pune knjiga, koje čine da prostor izgleda još
tješnji nego što je, gotovo kao grobnica. Jacku djeluje pomalo klaustrofobično, a sada se to strujno kolo
još više zagrijava, i pojačava nelagodu. Većina se knjiga izgleda bavi religijom i filozofijom - vidi
Descartesa, C. S. Lewisa, Bhagavad-Gitu, Načela postojanja Stevena Averyja - ali ima i puno proze,
knjiga o pivarstvu, i (na jednom od divovskih zvučnika) primjerak ogovaračke knjige Alberta Goldmana
o Elvisu Presleyju. Na drugom zvučniku je fotografija djevojčice s prelijepim osmijehom, pjegama i
oceanom crvenkastozlatne kose. Lik djeteta koje je nacrtalo mrežu za školicu ispred kuće čini da se Jack
osjeća bolesno od gnjeva i žalosti. Možda su u ovo uključena onostrana bića i motivi, ali i bolesno staro
kopile koje vršlja okolo i koje treba zaustaviti. Ne smije to zaboraviti.
Medvjedica radi mjesta za Jacka ispred kauča, krećući se skladno iako je na koljenima i još drži
zdjelu. Jack vidi da su u njoj ostale još dvije mokre krpe i gomila kocki leda koje se tope. Vidjevši ih,
Jack osjeća još veću žeđ. Uzima jednu i ubacuje je u usta pa se okreće Mišu.
Pokriven je kariranom dekom navučenom do grla. Čelo i jagodice-mjesta koja nisu pokrivena
bradom - su mu sivi. Oči su mu zatvorene. Usne su povučene i otkrivaju zube šokantne bjeline.
“Je li...” počinje Jack, i Miš otvara oči. Pitanje, kakvo god da je bilo, potpuno mu isparava iz glave.
Miševe oči, oko šarenica boje lješnjaka, imaju nepostojanu, promjenljivu grimiznu boju. Efekt je kao da
gledate zastrašujuć, radioaktivan zalazak sunca. Iz suznih žlijezda cijedi mu se nekakva cma tekućina.
“Knjiga o filozofskoj transformaciji razmatra suvremenu dijalektiku, kaže Miš, blagim i lucidnim
tonom, “a o ovim pitanjima govori i Machiavelli.” Jack ga gotovo može zamisliti u predavaonici. Bar
do trenutka kada mu zubi počinju cvokotati.
“Mišu, to sam ja, Jack Sawyer.” U onim jezivim crveno-smeđim očima nema prepoznavanja. Crna
sluz koja se cijedi iz njih, međutim, kao da se grči, kao da je nešto svjesno. Nešto što ga sluša.
“To je Hollywood”, mrmlja Nosonja. “Onaj murjak, znaš?”
Jedna Miševa ruka počiva na kariranoj deki. Jack je uzima, i guši iznenađen uzvik kada ga ova
zapanjujuće snažno steže. Osim toga, jako je vrela. Kao keks tek ispečen u pećnici. Miš ispušta otegnut,
dahtav uzdah, i smrad koji nastaje je užasan - bazdi na pokvareno meso, trulo cvijeće.
Raspada se, razmišlja Jack. Trune iznutra. Isuse, pomozi mi da ovo izdržim.
Isus možda neće, ali bi sjećanje na Sophie moglo. Jack se pokušava usredotočiti na njezine oči,
onaj opčinjavajući, otvoreni pogled najbistrijeg plavetnila.
“Slušaj”, kaže Miš.
“Slušam.”
Miš kao da se pribire. Ispod deke, tijelo se nekontrolirano trese na način koji Jacku sliči na
epileptički napad. Negdje se čuje kako kuca sat. Negdje laje pas. Na Mississippiju se oglašava brodska
sirena. Osim ovih zvukova, sve je tiho. Jack se sjeća samo jedne prilike kada se činilo da je svijet stao,
a to je bilo u bolnici na Beverly Hillsu, dok je čekao da njegova majka dovrši dugotrajan posao umiranja.
Tamo negdje, Tyler Marshall čeka da ga spase. Čeka, ili se bar nada da će biti spašen. Tamo negdje,
247
rušitelji naprežu snage, nastojeći uništiti osovinu oko koje se okreće cjelokupno postojanje. Ovdje je
samo ova bezvremena soba s nejakim ventilatorima i zagušljivim isparenjima.
Miševe oči se zatvaraju i opet otvaraju. Zaustavljaju se na pridošlici, i Jack je odjednom siguran
da će mu biti prenesena nekakva bitna istina. Kocka leda je nestala. Pretpostavlja da ju je skrckao i
progutao, a da toga nije bio svjestan, ali se ne usuđuje uzeti još jednu.
“Hajde, brate”, kaže Doc. “Izbaci to iz sebe, a onda ću ti koknuti još jednu injekciju narkotika.
Dobra stvar. Možda ćeš čak i zaspati.”
Miš ga ne sluša. Njegove mutirajuće oči fiksiraju Jackove. Steže Jacka za ruku, sve jače i jače. Jack
gotovo osjeća kako mu se kosti šake taru jedna od drugu.
“Nemoj... nikada kupovati najsuvremeniju opremu”, kaže Miš, i izdiše još jedan nepodnošljivo
kužni dah iz pluća koja se raspadaju.
“Da ne kupujem...?”
“Većina digne ruke od kuhanja piva već... za godinu ili dvije. Čak i najzagriženiji... najzagriženiji
hobisti. Pravljenje piva nije... nije za mekušce.”
Jack se osvrće prema Nosonji, koji mu mirno uzvraća pogled. “Gubi se i vraća. Budi strpljiv.
Pričekaj ga.”
Mišev stisak se još pojačava, a onda popušta baš kada je Jack pomislio da ne može više izdržati.
“Uzmi veliki lonac”, savjetuje mu Miš. Oči su mu iskolačene. Crvenkaste sjenke izbijaju i nestaju,
izbijaju i nestaju, prelijećući zaobljenim pejzažem njegovih rožnica, i Jack pomišlja: To
je njegova sjenka. Sjenka Grimiznog Kralja. Miš je već jednom nogom na njegovu
dvoru. “Najmanje... dvadeset pet litara. Najbolje ćeš naći... u prodavaonicama morske hrane. A za
fermentacijsku posudu... dobre su plastične boce rashlađene vode... lakše su od stakla, i... Izgorjeli.
Isuse, Nosonjo, izgorjeh ti!"
“Zajebi ovo, dajem mu injekciju”, govori Doc i otvara torbu.
Nosonja ga hvata za ruku. “Još ne.”
Iz Miševih očiju počinju kliziti krvave suze. Crna tvar kao da obrazuje sićušne pipke. Ovi se
pohlepno pružaju naniže, kao da nastoje pokupiti tekučinu i popiti je.
“Poklopac i ventil posude za fermentaciju”, šapuće Miš. “Thomas Merton 38 je govno, tko god ti
kaže drugačije, laže. Tu se nema što misliti. Moraš pustiti plinove da se oslobađaju, a prašinu zadržati
vani. Jerry Garcia nije bio Bog. Kurt Cobain nije bio Bog. Parfem koji osjeća nije od njegove pokojne
žene. Privukao je Kraljevu pažnju. Gorg-ten-abbalah, ee-lee-lee. Opopanax je mrtav, živio opopanax.”
Jack se naginje dublje u Mišev miris. “Tko osjeća parfem? Tko je privukao Kraljevu pažnju.”
“Ludi Kralj, opaki Kralj, tužni Kralj. Valja nam, valja, da slavimo Kralja.”
“Mišu, tko je privukao Kraljevu pažnju?”
Doc kaže: “Mislio sam da te zanimalo...”
“Tko?” Jack ne zna zašto mu se ovo čini važno, ali je tako. Da li zbog nečega što mu je netko
nedavno rekao? Dale? Tansy? Ili, Bože sačuvaj, Wendell Green?
“Štap od trske i crijevo za pretakanje”, kaže Miš povjerljivim tonom. “To će ti trebati kada završi
fermentacija! I pivo nikako ne smiješ držati u bocama s poklopcem s navojem! Ti...”
Miš okreće glavu od Jacka, udobno je naslanja na rame, otvara usta i počinje povraćati. Medvjedica
vrišti. Bljuvotina je gnojno žuta i puna pokretnih crnih čestica nalik na tvar u kutovima Miševih očiju.
Te stvari su žive.
Nosonja žurno, mada ne trkom, izlazi iz sobe i Jack koliko može zaklanja Miša od kratkotrajna
bljeska sunčeve svjetlosti iz kuhinje. Šaka koja ga steže malo popušta stisak.
Jack se okreće Docu. “Misliš da umire?”
38
Thomas Feverel Merton (1915. - 1968.), trapistički redovnik, katolički filozof, mistik i teolog. Nap. prev.
248
Doc odmahuje glavom. “Ponovo se onesvijestio. Sirotom starom Mišu nije dano da ode na lak
način.” Upućuje Jacku mračan, opsjednut pogled. "Bolje bi ti bilo da od ovoga bude neke koristi,
gospodine policajče. Jer ako ne bude, lično ću ti razmontirati cjevovod.”
Nosonja se vraća s velikom gomilom krpa, a na rukama su mu zelene kuhinjske rukavice. Bez riječi
počinje skupljati bljuvotinu koja se sakupila između Miševa ramena i naslona kauča. Crne točkice su se
prestale kretati, i to je dobro. Bilo bi još bolje da nije ni vidio kako se kreću. Onda na svoj užas primjećuje
da je bljuvotina izgrizla izlizani materijal kauča kao kiselina.
“Nakratko ću maknuti deku”, kaže Doc i Medvjedica smjesta ustaje, i dalj držeći posudu s ledom
koji se topi. Odlazi do jedne od polica s knjigama i ostaje ondje, okrenuta leđima, drhteći.
“Doc, je li to sigurno nešto što trebam vidjeti?”
“Mislim da je. Mislim da još nisi svjestan s čim imaš posla.” Doc uzima rub deke i izvlači ga ispod
Miševe omlitavjele ruke. Jack vidi da ispod noktiju umirućega curi još one crne tvari. “Sjeti se da se ovo
dogodilo prije samo nekoliko sati, gospodine policajče.”
Vuče deku naniže. Stojeći okrenuta leđima, Susan “Medvjedica” Osgood zuri u najveća djela
zapadne filozofije i počinje tiho plakati. Jack pokušava progutati vrisak, ali ne uspijeva.
Henry plaća taksistu, ulazi u kuću i duboko udiše rashlađenu i umirujuću svježinu. Osjeća se slab
miris - sladak - i on podsjeća sebe da je to svježe ubrano cvijeće, jedna od navika gospođe Morton. Zna
da nije tako, ali u ovom trenutku ne želi se baviti duhovima. Zapravo se osjeća bolje, i pretpostavlja da
zna i zašto: zahvaljujući tome što je rekao onom tipu iz ESPN-a gdje da nabije svoj posao. Ništa ne
može više čovjeku uljepšati dan, naročito kada dotični usto ima sasvim pristojan posao, dvije kreditne
kartice koje još ni izdaleka nisu dostigle limit, i bokal ledenog čaja u hladnjaku.
Henry kreće prema kuhinji, krećući se kroz hodnik s rukom ispruženom ispred sebe, ispitujući zrak
ne bi li osjetio prepreke ili predmete koji nisu tamo gdje bi trebali biti. Čuje se samo šapat klime, brujanje
hladnjaka, kuckanje njegovih peta na parketu...
... i uzdah.
Zaljubljen uzdah.
Henry na trenutak zastaje u mjestu, a onda se oprezno okreće. Je li onaj slatkasti miris postao jači,
naročito sad kada je okrenut u smjeru dnevne sobe i ulaznih vrata? Čini mu se da je. I to nikako nije
cvijeće, nema smisla da se zavarava. Njegov nos, kao i uvijek, zna bolje. To miriše My sin.
“Rhoda?” kaže, pa dodaje, tiše: “Golubice?”
Nema odgovora. Naravno. Opet ga hvata napetost, to je sve, općepoznato drhtanje i cvokotanje, i
zašto ne?
“Zato što sam šeik, draga”, kaže Henry. “Šik Šeik Shake.”
Nema mirisa. Nema seksi uzdaha. Ali iako zna da je tako, opsjeda ga pomisao da njegova žena
stoji tamo u dnevnoj sobi, u namirisanoj pogrebnoj odjeći, nijemo ga promatrajući kako ulazi i slijepo
prolazi pokraj nje. Njegova je Golubica skoknula s groblja Noggin Mound da ga posjeti. I da čuje, može
biti, najnoviji CD Slobberbonea.
“Prestani”, kaže tiho. “Prestani, budalo.”
Ulazi u svoju prostranu, dobro organiziranu kuhinju. U prolazu kroz dovratak, i ne razmišljajući o
tome, pritišće tipku na ploči koja se ondje nalazi. Iz zvučnika na stropu, razliježe se glas gospođe
Morton, tako kvalitetan kao da je ona tu u prostoriji.
“Navratio je Jack Sawyer, i ostavio vam još jednu vrpcu da preslušate. Rekao je da je od... znate,
onog čovjeka. Onog zlikovca.”
“Baš je zlikovac”, gunđa Henry, pa otvara hladnjak i uživa u dahu studenog zraka. Ruka mu
nepogrešivo pronalazi jednu od limenki Kingslanda u vratima. Zaboravi ledeni čaj.
“Obje vrpce su u vašem studiju, pokraj miksete. Jack je također zamolio da ga nazovete na
mobitel.” Glas gospođe Morton poprima poučan ton. “Ako se čujete s njim, nadam se da ćete mu reći
da bude oprezan. A to vrijedi i za vas.” Stanka. “Također vas podsjećam da pojedete večeru. Već je
pripremljena. Druga polica u frižideru, pa lijevo.”
249
“Ko-ko-dak”, kaže Henry, ali se smiješi dok otvara pivo. Odlazi do telefona i okreće Jackov broj.
Na sjedištu Dodge Rama parkiranog ispred kuće u Čavlarskoj cesti broj jedan. Jackov mobitel
počinje zvoniti. U kabini ovaj put nema nikoga koga bi nerviralo njegovo tanušno, ali prodorno pištanje.
“Korisnik trenutno nije dostupan. Molimo vas, pokušajte kasnije.”

Henry spušta slušalicu, vraća se do vrata i pritiska drugu tipku na ploči. Glasovi koji obavještavaju
o vremenu i temperaturi verzije su njegova glasa. ali je uređaj programirao na slučajno biranje, tako da
nikada ne zna koji će se javiti. Ovaj put je to Wisconsinski Štakor; vrišti kao luđak u sunčanoj,
klimatiziranoj tišini kuće, koja se nikada nije činila toliko daleko od grada kao danas:
“Sad je četiri i dvadeset dva popodne! Vanjska temperatura dvadeset osam! Temperatura unutra
dvadeset jedan! Što to tebe briga? Što to ikoga briga? Požvači, pojedi, popij, sve...”
... na kraju izađe na istom mjestu. Tako je. Henry ponovo pritišće tip ku i ušutkuje Štakorov
prepoznatljiv poklič. Kad je vrijeme prije prošlo? Bože, pa zar još maloprije nije bilo podne? Što se toga
tiče, zar još maloprije nije bio mlad, imao dvadeset godina i bio tako pun hormona da su mu izlazili na
uši? Što...
Ponovo se čuje uzdah i prekida njegov ironičan tijek misli. Uzdah? Zaista? Prije će biti zvuk
isključivanja kompresora klima-uređaja. Tako bar može zavaravati sebe.
Mogao bi, kada bi htio.
“Ima li koga?” pita. U glasu mu se osjeća podrhtavanje koje mu je mrsko: staračko, paralitično
poigravanje. “Ima li u kući još nekoga osim mene?”
Na jedan beskrajan, jeziv trenutak sa strepnjom očekuje da će mu nešto odgovoriti. To se, međutim,
ne događa - naravno da se ne događa - i on u tri duga gutljaja ispija polovicu sadržaja limenke. Odlučuje
se vratiti u dnevnu sobu i malo čitati. Možda će se javiti Jack. Možda će se uspjeti donekle srediti kad
unese malo svježeg alkohola u sustav.
A možda će u sljedećih pet minuta biti propast svijeta, razmišlja. Tako nećeš morati slušati glas s
onih prokletih vrpci koje čekaju u studiju. Onih prokletih vrpci što leže na mikseti kao neaktivirane
bombe.
Henry polako kreće niz hodnik prema dnevnoj sobi s jednom rukom ispruženom ispred sebe,
uvjeravajući sebe da se ne boji, da se nimalo ne boji da će dodirnuti lice svoje pokojne žene.
Jack Sawyer je u životu vidio svašta i putovao na mjesta gdje se ne može unajmiti vozilo od Avisa,
i gdje voda ima okus kao vino, ali nikada njje vidio nešto poput noge Miša Baumanna. Ili, točnije, kužni,
apokaliptični užas koji je jednom bio noga Miša Baumanna. Jackov je prvi poriv, nakon što se kao malo
pribrao, da prekori Doca što je Mišu skinuo hlače. Neprestano mu se javlja pomisao na kobasice, na to
kako ih napeto crijevo prisiljava da zadrže oblik čak i kada tava počne cvrčati na usijanoj ploči štednjaka.
Ova usporedba je bez sumnje glupava, primo stupido, ali ljudski um pod pritiskom zna pokazati prilično
blesave ćudi i tikove.
Ta stvar i dalje ima oblik noge - otprilike - ali se tkivo razlilo s kosti. Kože gotovo uopće više
nema, istopila se u polutekuću supstancu koja sliči na mješavinu mlijeka i bijelih dijelova slanine.
Isprepleteni sloj mišića ispod onoga što je preostalo od kože također je razliven i prolazi kroz istu
kataklizmičnu metamorfozu. Inficirana noga je sada zapravo neka vrsta nekontrolirana komešanja u
kojemu čvrsto postaje tekuće, a tekuće nezadrživo nagriza i prodire u kauč na kojem Miš leži. Pored
gotovo neizdrživog smrada raspadanja, Jack osjeća i miris nagorjelog pamuka i izjedenog štofa.
Iz ovog kaosa, koji tek maglovito podsjeća na nogu i širi se, strši stopalo koje na neki đavolski
način izgleda neoštećeno. Mogao bih ga otkinuti... kao zrno iz grozda. Ova misao utječe na njega tako
kako prizor strahotno ozlijeđene noge nije sasvim uspio, i na trenutak samo stoji pognute glave, nastojeći
se ne ispovraćati po košulji.
Ono što ga vjerojatno spašava je ruka koja mu se spušta na rame. To je Nosonja, pokušava ga
utješiti koliko može. Lice mu više nije nimalo rumeno. Podsjeća na motociklista iz neke urbane legende
koji je ustao iz groba.
“‘Ti sad jasno?” pita Doc, glasom koji kao da dolazi iz velike daljine. “Ovo nisu vodene kozice,
iako je pomalo sličilo na njih dok je još hvatalo zamah. Već mu se pojavljuju crvene točke na lijevoj
250
nozi, trbuhu i mudima. Tako mu je otprilike izgledala koža oko ugriza kada smo ga doveli ovamo, lako
pocrvenjela i otečena. Pomislio sam: ‘Ma ovo nije ništa, imam dovoljno Zithromaxa da do večeri sve
bude pod kontrolom.’ I sam si vidio koliko je Zithro pomogao. Koliko je sve što smo poduzeli pomoglo.
Ta stvar progriza kauč, a kada završi s kaučem, pretpostavljam da će nastaviti jesti pod. Ta stvar
je gladna. Zato te pitam da li zaista misliš da je vrijedilo, Hollywoode? Reklo bi se da samo ti i Miš
znate odgovor na to.”
“On barem i dalje zna gdje je kuća”, kaže Nosonja. “Ja više nemam predođžbu, iako smo
upravo došli odande. A ni ti, zar ne?”
Doc odmahuje glavom.
“Ali Miš, on zna.”
“Suzy, dušo”, obraća se Doc Medvjedici. “Donesi još jednu deku, hoćeš? Ova je skoro skroz otišla
kvragu.”
Medvjedica se spremno udaljava. Jack ustaje. Noge kao da su mu od gume, ali ga još nose. “Pokrij
ga”, kaže Docu. “Idem do kuhinje. Ako odmah ne popijem malo vode, umrijet ću.”
Jack pije izravno iz slavine, gutajući dok mu se u sredinu čela ne zarije klin, a onda podriguje kao
prasac. Zatim neko vrijeme samo stoji tamo, zagledan u dvorište iza Nosonjine i Medvjedičine kuće. U
korovom obrasloj pustoši stoji uredna mala ljuljačka. Jacku ju je bolno gledati, ali ipak to čini. Poslije
košmarna prizora Miševe noge, čini mu se važnim podsjetiti sebe da postoji razlog što je ovdje. Ako
podsjećanje zaboli, tim bolje.
Sunce, koje poprima zlatnu boju spuštajući se prema Mississippiju, bliješti mu u oči. Čini se da
vrijeme ipak nije bilo stalo. Izvan ove kućice barem nije. Izvan Čavlarske ceste broj 1 vrijeme kao da je
čak protjecalo brže. Opsjeda ga pomisao da je dolazak ovamo bio uzaludan kao i navraćanje do
Henryjeve kuće. Čini mu se, i to ga izluđuje, da ga gospodin Munshun i njegov gazda, abbalah, vozaju
kao igračku s ključem za navijanje u leđima dok nastavljaju raditi svoje. Mogao bi pratiti zujanje u glavi
do Crne kuće, što ga onda sprječava da s jedne u kamionet i ode onamo?
Miris koji osjeća nije parfem njegove pokojne žene.
Što to znači? Zašto ga pomisao da netko osjeća miris parfema toliko muči i plaši?
Nosonja kuca na vrata kuhinje, natjeravši ga da poskoči. Pogled mu pada na pregaču obješenu na
zidu iznad kuhinjskog stola. Umjesto BOG blagoslovio naš dom, na njoj piše teškometalna grmljavina.
Ispod ovoga je pažljivo izvezeno HARLEY-DAVIDSON.
“Vraćaj se unutra, čovječe”, kaže Nosonja. “Ponovo se probudio.”
Henry se nalazi na stazi u šumi - ili puteljku - i nešto ga prati. Svaki put kada se osvrne da vidi - u
ovom snu vidi, ali vid nije nikakav blagoslov - tamo otraga ima malo više toga nečega. Sliči mu na
čovjeka u večernjem odijelu, ali je taj čovjek zastrašujuće izdužen, s klinastim zubima koji strše preko
iskešene crvene donje usne. Također se čini - je li to moguće? - da ima samo jedno oko.
Prvi put kada se okrenuo, obličje je bilo samo bjeličasta magla između stabala. Sljedeći put već
uspijeva razaznati crno krilo njegova kaputa i plutajuću crvenu mrlju koja bi mogla biti kravata ili
marama. Ispred njega leži jazbina te stvari, smrdljiva rupčaga koja samo slučajno izgleda kao kuća.
Njeno prisustvo izaziva mu zujanje u glavi. Umjesto na borovinu, šuma koja se privlači s obje strane
miriše na težak, otužan parfem: My sin.
Navodi me, uznemireno razmišlja. Ta stvar, što god da je, tjera me kao stoku na klanje.
Razmišlja da skrene lijevo ili desno sa staze, da iskoristi čudo novostečenoga vida i pobjegne u
šumi. No i tamo su neke stvari. Mračna, lebdeća obličja nalik na čađave marame. Gotovo može razabrati
najbližu. Radi se o nekoj vrsti divovskog psa s dugačkim jezikom, crvenim kao kravata onog priviđenja,
i iskolačenim očima.
Ne smijem dozvoliti da me otjera do kuće, razmišlja. Moram se izvući prije nego što me otjera
tamo... ali kako? Kako?
251
Tada mu, sa zapanjujućom jednostavnošću, sviće pred očima. Sve što treba učiniti je probuditi se.
Zato što je ovo samo san. Ovo je samo...
“Ovo je san!” viče Henry i trza se unatrag. Ne hoda, već sjedi, sjedi u svojoj vlastitoj fotelji, i
uskoro će biti mokar zato što je zaspao s limenkom Kingslanda u krilu, i...
Ali ništa se nije prolilo, zato što limenka nije tamo. Oprezno pipa s desne strane i da, tamo je, na
stoliću pokraj knjige, Dama i njen vojnik, izdanje na brajici. Sigurno ju je odložio tamo prije nego što je
zadrijemao i našao se u onoj užasnoj noćnoj mori.
Da, kad ne bi bio siguran da nije učinio ništa slično. Držao je knjigu, a pivo mu je bilo između
nogu da bi mu šake bile slobodne da dodiruju one uzdignute točkice koje pričaju priču. Nešto je veoma
pažljivo uzelo knjigu i limenku nakon što je on zaspao, i odložilo ih na stol. Nešto što miriše na My sin.
Zrak je zasićen njime.
Henry dugo i sporo udiše, raširenih nosnica i čvrsto zatvorenih usta.
“Ne”, kaže razgovijetno. “Osjećam miris cvijeća... i šampona za tepihe... i prženog luka od sinoć.
Veoma je slab, ali još je tu. Nos zna što zna.
Sve je to točno, ali miris je bio tu. Sada ga više nema zato što ona više nije tu, ali će se vratiti.
Odjednom postaje svjestan da želi da se ona vrati. Ako i je uplašen, to je samo strah od nepoznatog, zar
ne? Samo to i ništa više. Ne želi više ovdje biti sam, sam sa sjećanjem na onaj grozni san.
I vrpcama.
Mora preslušati vrpce. Obećao je Jacku.
Drhtavo ustaje i kreće prema komandnoj ploči dnevne sobe. Ovaj put ga pozdravlja glas Henryja
Shakea, blagoslovljeno pitoma momka.
“Hej tamo, skakutave mačkice i razigrani mačići, sat marke Bulova otkucava sedam i četrnaest
poslije podne. Vani je ugodno svježih dvadeset četiri stupnja, a ovdje u plesnoj dvorani iz mašte još
ugodnijih dvadeset jedan. Kad je već tako, zašto malo ne zaboravite lovicu, dohvatite curicu i predate
se magiji?”
Sedam i četrnaest! Kada je posljednji put prespavao tri sata po danu? Kad smo već kod toga, kada
je posljednji put imao san u kojem vidi? Odgovor na ovo drugo pitanje, koliko se može sjetiti, glasi:
nikad.
Gdje je bila ta staza?
Što ga je to pratilo?
I kakvo je bilo to mjesto ispred njega?
“Nije važno”, obraća se Henry praznoj sobi - ako jest prazna. “Bio je to samo san. One vrpce,
međutim...”
Ne želi ih čuti, nikada u životu nije manje želio nešto čuti (osim možda Chicago u pjesmi Does
Anybody Really Know What Time It Is?), ali mora. Ako to može spasiti život Tyleru Marshallu, ili nekom
drugom djetetu, mora.
Polako, užasavajući se svakog koraka, Henry Leyden slijepo kreće prema svom studiju, gdje ga
na mikseti čekaju dvije kasete.
“U raju ne toče pivo”, pjeva Miš šupljim, ravnim glasom.

Obrazi su mu sada prekriveni ružnim crvenim mrljama, a nos, čini se, tone postrance u lice, kao
atol poslije potresa u podmorju.
“I zato ga pijemo uživo. Kad ga ne budemo... mogli... piti uživo... naši će prijatelji popiti sve pivo.”
Ovo traje već satima: filozofski biseri, upute za početnike pivare-entuzijaste, odlomci iz pjesama.
Svjetlost koja se probija kroz deke na prozorima već je znatno oslabjela.
Miš zastaje, sklopljenih očiju, pa započinje drugu pjesmicu.
“Stotinu boca piva na zidu, svih stotinu boca piva na zidu... ako samo jedna boca padne...”
“Moram ići”, kaže Jack. Ostao je koliko je mogao, vjerujući da će mu Miš nešto reći, ali više ne
može čekati. Negdje tamo, Ty Marshall čeka njega.
252
“Pričekaj”, kaže Doc. Prekapa po torbi i vadi injekciju. Diže je u polumraku i noktom kuca po
staklenom cilindru.
“Što je to?”
Doc šalje Jacku i Nosonji kratak, mrk osmijeh. “Speed”, kaže, i ubrizgava ga u Miševu ruku.
Na trenutak se ništa ne događa. A onda, u trenutku kada se Jack sprema ponoviti da mora ići, Miš
naglo otvara oči. Sada su potpuno crvene-jarko i krvavo crvene. Ipak, kada su se okrenule prema njemu,
Jack zna da ga Miš vidi.
Možda ga po prvi put otkako je došao stvarno vidi.
Medvjedica bježi iz sobe, ostavljajući za sobom frazu koja se ponavlja i polako utišava: “Dosta
dosta dosta dosta dosta...”
“Jebi ga”, kaže Miš hrapavim glasom. “Jebi ga, najebo sam. Je 1’ da?”
Nosonja kratko, ali nježno dodiruje vrh prijateljeve glave. “Jesi, čovječe. Mislim da jesi. Možeš li
nam pomoći?”
“Ugrizo me jednom. Samo jednom, i sada... Sada...” Njegov jezivi crveni pogled prelazi na Doca.
“Jedva te vidim. Jebene oči totalno su mi sjebane.”
“Odlaziš”, kaže Doc. “Neću ti lagati, čovječe.”
“Ali još ne”, kaže Miš. “Dajte mi nešto na čemu ću pisati. Da nacrtam kartu. Samo brzo. Ne znam
što si mi to koknuo, Doc, ali je ono iz psa jače. Neću dugo biti pri pameti. Požurite!”
Nosonja pipa po podu oko kauča i uspravlja se s džepnom knjigom većeg formata u ruci. S obzirom
na tešku artiljeriju na policama, Jacku gotovo dolazi da se nasmije - knjiga je 7 navika veoma uspješnih
ljudi. Nosonja otkida zadnji dio korica i pruža ga Mišu s čistom stranicom okrenutom prema gore.
“Olovku”, krekeće Miš. “Brže malo. Svega se sjećam, čovječe. Sve mi je tu... unutra.” Dodiruje
čelo. Na njegov dodir ljušti se komadić kože veličine novčića. Miš ga briše s deke kao da je slina.
Nosonja vadi kratku, ižvakanu olovku iz unutrašnjeg džepa prsluka. Miš je uzima i čini dirljiv
napor da se osmjehne. Crna sluz koja mu se cijedi iz kutova očiju nastavila se taložiti, i sada mu leži na
obrazima poput lokvi napola rastopljenog želea. Još toga izbija mu iz pora na čelu, u sićušnim crnim
točkama koje Jacka podsjećaju na Henryjeve knjige otisnute Braillevim pismom. Miš grize donju usnu
u naporu da se usredotoči, i meko tkivo se odmah trga. U bradu mu počinje curkati krv. Jack
pretpostavlja da je miris pokvarena mesa i dalje prisutan, ali je Nosonja bio u pravu: navikao se na njega.
Miš okreće koricu knjige u stranu i počinje hitro crtati niz škrabotina. "Gledaj”, kaže Jacku. “Ovo
je Mississippi, je 1’ tako?”
“Tako je”, kaže Jack. Pošto se nagnuo naprijed, ponovo počinje osjećati smrad. Izbliza se to ni ne
može nazvati smradom: to je kužno isparavanje, koje mu se pokušava uvući u grlo. Ali Jack se ne
odmiče. Zna koliko se Miš napreže. Najmanje što može učiniti je da odigra svoju ulogu.
“Ovo je centar - Nelson, Luckyjev lokal, kino Agincourt, Točionica... ovdje Chase prelazi u Lyall,
pa postaje Autocesta broj 35... ovdje je Libertyville... Dom veterana... Goltz... o, Bože...”
Miš se počinje bacati po kauču. Pečati na licu i gornjem dijelu tijela pucaju i počinju curiti. Miš
vrišti od bola. Ruka koja ne drži olovku se diže do lica i nemoćno grebe po njemu.
Nešto u Jacku progovara - veličanstvenim glasom punim svjetlosti koji pamti iz one davne
avanture. Pretpostavlja da je to glas Talismana ili onoga što je od njega preostalo u njegovu umu i srcu.
To ga hoće spriječiti da govori, pokušava ga uhiti prije nego što progovori, nalazi se u toj crnoj
tvari, možda se nalazi u toj crnoj tvari, moraš je ukloniti...
Neke se stvari mogu obaviti samo bez čistunskog upletanja uma: kad je posao gadan, najčešće je
najefikasniji instinkt. Jack zato bez razmišljanja pruža ruku, grabi crnu sluz koja se cijedi iz Miševih
očiju, i vuče. Tvar se isprva samo rasteže kao da je od gume. Jack u isto vrijeme osjeća kako se vrpolji
i otima iz zahvata, možda ga čak pokušava uštipnuti ili ugristi. Onda odjednom popušta, i pritom se
čuje tvang. Jack s krikom baca crnu stvar koja se grči na pod.
Ova pokušava skliznuti pod kauč - Jack to primjećuje dok pokušava obrisati ruke o košulju, tresući
se od gađenja. Doc s treskom spušta torbu na jedan od njenih dijelova. Nosonja gazi drugi potpeticom
čizme. Stvar ispušta piskav zvuk.
253
“Jebote, kakvo je ovo sranje?” pita Doc. Njegov glas, obično dubok, sada se podigao gotovo do
falseta. “Kakvo je, jebote...'"
“Ništa s ovog svijeta,” kaže Jack, “i nemoj ni pitati. Pogledaj ga! poledaj Miša!”
Crvenilo u Miševim očima se povuklo. Na trenutak izgleda skoro normalno.
Očigledno je, međutim, da ih vidi, a čini se da je i bol prestao. "Hvala”, šapuće. “Volio bih samo
da si mogao sve ukloniti, zato što se već vraća, čovječe. Zato obrati pažnju.”
“Slušam”, kaže Jack.
“Bolje bi ti bilo”, odgovara Miš. “Misliš da znaš. Čini ti se da možeš ponovo naći to mjesto iako
njih dvojica ne mogu, a možda i možeš, ali istovremeno možda ne znaš toliko koliko misliš da... ah, jebi
ga." Odnekud ispod deke čuje se jeziv zvuk pucanja. Niz Miševo lice teče znoj, pomiješan s crnim
otrovom koji mu se cijedi iz pora i boji mu bradu u vlažnu, prljavo sivu boju. Oči mu kolutaju prema
Jacku i ovaj vidi da ponovo postaju zapaljeno crvene.
“Ovo je sranje”, stenje Miš. “Nisam sanjao da ću otići na ovakav način. Gledaj, Hollywoode...”
Umirući docrtava pravokutnik na svoju škrabotinu od mape. “Ovo...”
“Edova klopa, gdje smo našli Irmu”, kaže Jack. “Znam.”
“U redu”, šapuće Miš. “Dobro. Gledaj sada... s druge strane... gdje su Schubert i Gale... pa na
zapad...”
Miš crta liniju koja se od Autoceste broj 35 pruža na sjever. S obje strane linije crta kružiće. Jack
pretpostavlja da se radi o drveću. Liniju na početku precrtava, nalik na vrata, natpis: ZABRANJEN
PROLAZ.
“Da”, tiho će Doc. “Točno, tamo je. Crna kuća.”
Miš kao da ne primjećuje. Njegov sve mutniji pogled ne skida se s Jacka. “Slušaj što ću ti reći,
murjače. Slušaš li me?”
“Da.”
“Kriste, bolje bi ti bilo”, kaže mu Miš.
Kao što uvijek biva, rad zaokuplja Henryja, uvlači ga u sebe i odvodi. Dosada i tuga nikada se nisu
mogle nositi s ovim starim zanosom koji donose zvuci iz videćeg svijeta. Sada se čini da ne može ni
strah. Najteži dio nije samo preslušavanje kaseta, već prikupljanje hrabrosti da gurne u veliki TEAC-ov
kasetofon. U tom trenutku oklijevanja siguran je da osjeća parfem svoje žene iako sjedi u zvučno
izoliranoj i klimatiziranoj sredini studija. U tom trenutku oklijevanja siguran je da nije sam, da netko
(ili nešto) stoji ispred samih vrata studija, promatrajući ga kroz njihovu gornju, zastakljenu površinu. I
u tome je, ustvari, potpuno u pravu. Blagoslovljeni vidom, vidimo ono što Henry ne može. Želimo mu
reći što je to što stoji tamo vani, da zaključa vrata studija, da ih smjesta zaključa, ali možemo samo
gledati. Henry poseže za tipkom PLAY na kasetofonu, ali mu prst onda mijenja smjer i pritišće prekidač
interkoma.
“Halo? Ima li koga tamo?”
Prilika koja stoji u Henryjevoj dnevnoj sobi, gledajući ga kao što bi netko drugi gledao egzotičnu
ribicu u akvariju, ne daje glasa od sebe. Posljednji zraci sunca sada su na drugoj strani kuće i u dnevnoj
sobi je već prilično mračno, budući da je Henry razumljivo zaboravan kada je riječ o paljenju svjetla.
Smiješne šarene papuče Elmera Jespersona (koje nama, u trenutnim okolnostima, nisu naročito
smiješne) su otprilike najsvjetlija stvar tamo vani.
“Halo? Itko?”
Prilika koja gleda kroz staklenu polovicu vrata studija se cereka. U jednoj ruci drži škare za
podrezivanje živice iz Henryjeve garaže.
“Posljednja prilika”, kaže Henry, i pošto ni sada nema odgovora, postaje Wisconsinski Štakor i
vrišti u interkom, pokušavajući uplašiti onoga ili ono ne bi li se odalo: “‘Ajde dušo, ‘ajde, pičko,
odgovori Štakoru!”
Prilika koja zuri u Henryja se trza - kao što bi se zmija trgnula kada žrtva napravi pokret kao da će
se zaletjeti prema njoj - ali je i dalje nečujna. Između iskešenih zuba pojavljuje se kožnati jezik i
254
podrugljivo poigrava i bode. Ovo stvorenje se poslužilo parfemom koji gospođa Morton nikada nije
imala srca ukloniti s police u maloj garderobi pokraj glavne spavaonice, i Henryjev posjetitelj zato sada
vonja na My sin.
Henry zaključuje da se to opet mašta poigrava s njim - ups, greščica, rekao bi mu Morris Rosen da
je tu - i vrhom prsta pritišće PLAY.
Čuje zvuk pročišćavanja grla, a onda se javlja Arnold Hrabowski, i predstavlja se. Ribar ga prekida
prije nego što stiže dovršiti: ‘Alo, seronjo.
Henry vraća vrpcu, sluša ponovo: ‘Alo, seronjo. Vraća, sluša još jednom: ‘Alo, seronjo. Da, taj glas
je već negdje čuo. Siguran je u to. Ali gdje?
Odgovor će doći, odgovori kao što je ovaj uvijek dođu - kad-tad - a put do njih čini bar polovicu
zabave. Henry sluša, zanesen. Prsti mu plešu po tipkama kasetofona poput prstiju koncertnog pijanista
po dirkama Steinwaya. Osjećaj da ga promatraju popušta, iako se prilika ispred vrata studija - stvar u
papučama u bojama bumbara, sa škarama za živicu - nikud ne miče. Cerek joj je donekle splasnuo.
Izborano lice postaje nadureno. U pogledu ima zbunjenosti, a možda i prvih naznaka straha. Starom
čudovištu se ne sviđa što je slijepa ribica u akvariju zarobila njegov glas. Ali to, ravno, nije važno; moglo
bi čak biti zabavno, ali ako i jest, zabavno je za gospodina Munshuna, a ne za njega. A trebalo bi biti
zajedničko... zarne?
Vama treba pomoć. Ne meni. Vama.
“Ne meni. Vama", kaže Henry. Imitacija je tako dobra da zvuči sablasno. “Malkice kopasice u tfoja
salata, mein prijatelj, ja?”
Tvoja najcrnja noćna mora... najcrnja noćna mora.
Abbalah.
Ovdje Ribar
Henry pažljivo sluša. Pušta vrpcu da se neko vrijeme vrti, a onda četiri puta preslušava istu
rečenicu: Poljubi me u mošnju, majmune... poljubi me u mošnju, majmune... majmune... majmune...
Ne, ne majmune. Glas to izgovara nekako kroz nos, baj-bune. BAJ-bune.
“Ne znam gdje si sada, ali si odrastao u Chicagu”, mrmlja Henry. “Na South Sideu. I...”
Toplina na licu. Odjednom se prisjeća topline na licu. Zašto to, prijatelji i susjedi? Zašto to, o veliki
i mudri?
Nis’ ništa bolji od majmuna na uzici.
Majmuna na uzici.
Bajbuna...
“Bajbuna”, ponavlja Henry. Sada vrhovima prstiju trlja sljepoočnice. “Majmuna na uzici. BAJ-
buna na uzidzi. Tko je to rekao?”
Pušta traku s pozivom na 911: Poljubi me u mošnju, majmune.
Pušta glas iz sjećanja: Nis’ništa bolji od majmuna na uzici.
Toplina na licu.
Toplina? Svjetlost?
Oboje?
Henry vadi kasetu i stavlja onu koju mu je Jack danas donio.
Zdravo, Judy. Jesi li danas Judy, ili Sophie? Abbalah šalje najtoplije pozdrave, a Gorg poručuje
‘Kra-kra-kra! ’ (Promukao, sluzav smijeh). Ty također kaže zdravo. Tvoj dečkić je jako usamljen...
Kada plačni, prestravljeni glas Tylera Marshalla grune iz zvučnika, Henry se trza i premotava dalje.
Bid đe jož ubojzdava.
Naglasak je sada mnogo jači, burleska, sprdnja, Katzenjammerovi klinci susreću vukodlaka, ali
zbog toga na neki način još zanimljiviji za rasvjetljavanje.
Male djedze... bozjedžene gao gorov. Gao gorov. Bozjedžene gao...
“Posječene kao majmun na uzici”, kaže Henry. “BAJ-bun. Bozjedžen. Tko si ti, kučkin sine?”
255
Vraća se snimci poziva na 911.

U paklu su bičevi, a u šajolu lanci. Ali to zvuči skoro kao u baglu bičevi, skoro kao u žajolu landzi.
Bidževi. Landzi. BAJ-bun na uzici. Uzidzi.
“Nis’ ništa bolji od...” počinje Henry, a onda mu se, iznenada, vraća još jedna rečenica.
Lady Magowan 's Nightmare. Ta je dobra.
Noćna mora s čim? Bidževima u baglu? Landzima u žajolu? Baj-bunima na uzidzama?
“Bože”, otima se Henryju. “O... moj... Bože. Ples. Bio je na plesu."
Sada se sve počinje uklapati. Kako su bili glupi! Kako su bili kriminalno glupi! Dječakov bicikl...
bio je baš tamo. Baš tamo, za ime Božje! Svi su bili slijepci, treba ih postaviti za suce.
“Ali on je bio tako star", šapuće Henry. “I ishlapio! Kako smo mogli pretpostaviti da bi netko takav
mogao biti Ribar?”
Za ovim pitanjem naviru druga. Ako je Ribar stanar Maxtonova staračkog doma, naprimjer, gdje
je, za ime Božje, mogao sakriti Tya Marshalla? I kako se kopile šetalo French Landingom neopaženo?
Možda negdje automobil?
“Nije važno”, mrmlja Henry. “Sada više nije. Tko je on, i gdje je? To su stvari koje su sada važne.”
Toplina na njegovu licu - prvi pokušaj njegova uma da Ribarovu glasu dodijeli mjesto u vremenu
i prostoru - bila je od reflektora, naravno, reflektora Simfonijskog Stana, ružičaste boje napola sazrelih
bobica. I neka žena, neka fina stara žena...
Gospodine Stane, ju-hu, gospodine Stane?
... koja ga je pitala ispunjava li želje. Ali prije nego što je Stan mogao odgovoriti, glas tvrd i hladan
kao dva kamena koji se taru...
Ja sam bio prvi, stara ženo.
... upao im je u riječ. Ravan... i tvrd... i s izvjesnom njemačkom oštrinom koja je ukazivala na južni
dio Chicaga, i vjerojatno drugu ili čak treću generaciju. Ne pio, ne stara šeno, ali da ono bezvučno ‘v’,
zar ne? Naravno.
“Baj-bun”, kaže Henry, zagledan ispred sebe. Zagledan ravno u Charlesa Bumsidea, iako to ne
zna. “Uzidža. Pozjedžene. Hasta la vista... baby."
I na koga se na kraju sve svodi? Na šašavog starog manijaka koji zvuči otprilike kao Arnold
Schwarzenegger?
I tko je bila ta žena? Ako se uspije sjetiti njezina imena, može nazvati Jacka... ili Dalea, ako se Jack
i dalje ne bude javljao na telefon... i okončati noćnu mom u kojoj se nalazi French Landing.
Lady Magowan s Nightmare. Ta je dobra.
“Noćna”, kaže Henry, pa podešava glas: “AW-na.” Imitacija je ponovo dobra.
Svakako predobra da bi se to svidjelo starkelji koji stoji ispred vrata studija, budući da se sada mršti
i škljoca škarama ispred stakla. Kako taj slijepac uspijeva zvučati toliko nalik njemu? To nije u redu, to
je krajnje nepristojno. Staro čudovište žudi iščupati glasnice iz grla Henryja Leydena. Uskoro će,
obećava sebi, to i učiniti.
A onda će ih pojesti.
Sjedeći u uredskoj fotelji i nervozno lupkajući prstima po lakiranoj hrastovim ispred sebe, Henry
se sjeća kratkog susreta na podiju. Ples u čast Festivala jagoda tek što je bio počeo.
Reci mi kako se zoveš i što bi voljela čuti.
Zovem se Alice Weathers, i... Moonglow, molila bih. Od Bennyja Goodmana.
“Alice Weathers”, kaže Henry. “Tako se zvala, i ako ne zna i tvoje ime, moj krvožedni prijatelju,
onda sam stvarno majmun na uzici.”
Sprema se ustati, i tada netko - nešto - počinje kucati, sasvim tiho, na gornju, staklenu površinu
vrata.
256
Medvjedica je u međuvremenu prišla, gotovo protiv svoje volje, i sada ona, Jack, Doc i Nosonja
stoje oko kauča. Miš je napola utonuo u njega. Izgleda kao netko tko umire strašnom smrću u živom
pijesku.
Pa, razmišlja Jack, živog pijeska nema, ali da umire strašnom smrću, umire. U to, nažalost, nema
nikakve sumnje.
“Slušajte ovamo”, kaže im Miš. U kutovima očiju mu se ponovo skuplja crna sluz. Još gore, curi
mu iz kutova usana. Smrad truleži je jači nego ikad jer raspadanje zahvaća Miševe unutrašnje organe.
Jack je iskreno iznenađen što je i ovoliko izdržao.
“Govori”, kaže Nosonja. “Slušamo te.”
Miš gleda u Doca. “Kada završim, napravi mi vatromet. Hoću Cadillac dozu. Jesi li razumio?”
“Hoćeš preduhitriti ono što ti se događa.”
Miš kima glavom.
“Budi bez brige”, pristaje Dok. “Otputovat ćeš s osmijehom na licu.”
“Sumnjam u to, brate, ali ću pokušati.”
Miš skreće zakrvavljeni pogled prema Nosonji. “Kada bude gotovo, umotajte me u jedan od onih
najlonskih šatora u garaži. Stavite me u kadu. Kladim se da ćete me do ponoći moći isprati u odvod
kao... kao višak pivske pjene. Budite, međutim, oprezni. Ne... dodirujte ono što bude preostalo.”
Medvjedica počinje plakati.
“Ne plači, dušo”, kaže Miš. “Neću ništa osjetiti. Doc mi je obećao. Nosko?”
“Tu sam, druže.”
“Održi mi kratko slovo, može? Pročitaj pjesmu... onu od Audena... onu od koje su ti se uvijek ledila
jaja...”
“Thou shalt not read the Bible for its prose", kaže Nosonja. I on plače. “Dogovoreno, Mišu.”
“Pusti nešto od Deada... Ripple, možda... i pobrini se da budeš dovoljno pun Kingslanda da me
ispratiš na onaj svijet kako valja... Pretpostavljam da neće... biti groba na koji bi se ispišao, ali... daj sve
od sebe.”
Jack se na to smije. Ne može se suzdržati. Ovaj put je red na njega da bude metom Miševa
grimiznog pogleda.
“Obećaj mi da ćeš čekati do sutra da odeš tamo, murjače.”
“Mišu, nisam siguran da ti to mogu obećati.”
“Moraš. Ne idi tamo večeras, i ne moraš se brinuti zbog paklenog druge stvari u šumi oko te kuće...
druge stvari...” Crvene oči zastrašujuće kolutaju. Cma tvar curi u Miševu bradu kao katran. Onda se
nekako prisiljava da nastavi. “Drage će te stvari u toj šumi smazati ko bombon.”
“Mislim da je to rizik koji moram preuzeti”, kaže Jack mrko. “Tamo negdje se nalazi taj dečkić...”
“Siguran”, šapuće Miš.
Jack diže obrve, nesiguran je li dobro čuo Miša. Ako i je, može li vjerovati u to što je čuo? Miš ima
neki moćan i opak otrov koji radi u njemu. Dosada mu se nekako uspijevao oduprijeti, komunicirati
usprkos njegovu djelovanju, ali...
“Još neko vrijeme će biti siguran”, kaže Miš. “Ne od svega... postoje stvari koje ga se ipak mogu
dočepati, pretpostavljam... ali je zasada siguran od gospodina Munchinga. Je 1’ se tako zove?
Munching39?”
“Munshun, mislim. Otkud znaš?”
Miš upućuje Jacku sablastan osmijeh. To je osmijeh umiruće proročice. Još se jednom uspijeva
pipnuti po čelu i Jack s užasom primjećuje da mu se prsti sada stapaju jedan s dragim i postaju crni od
noktiju naniže. “Sve je ovdje, čovječe. Sve je ovdje unutra. Rekao sam ti. Slušaj sad: bolje je da ga ubije
39
Munch eng. žvakati, mljackati. Nap. prev.
257
neka divovska buba ili rak tamo prijeko... gdje je... nego da ti umreš pokušavajući ga spasiti. Ako se to
dogodi, abbalah će ga sigurno dobiti. Tako kaže... tvoj prijatelj.”
“Koji prijatelj?” sumnjičavo pita Doc.
“Nije važno”, kaže Miš. "Hollywood zna. Zar ne, Hollywoode?”
Jack s oklijevanjem potvrđuje. To je Speedy, naravno. Ili Parkus, ako vam se više sviđa.
“Pričekaj do sutra”, kaže Miš. “Do podneva, kada je sunce u oba svijeta najjače. Obećaj."
Jack isprva ništa ne odgovara. Moglo bi se reći da je u agoniji.
“Ionako će se već skoro sasvim smračiti prije nego što stigneš do tridesetpetice”, tiho se javlja
Medvjedica.
“A u šumi se zaista događa neko gadno sranje”, kaže Doc. “U usporedbi s tim, stvari u Vješticama
iz Blaira izgledaju jebeno bezazlene. Ne znam je li pametno da se suočavaš s tim po mraku. Ukoliko
nemaš želju da umreš, naravno.”
“Kad obavite posao...” šapuće Miš. “Kad obavite posao... ako netko od vas još bude živ... Spalite
to mjesto do temelja. Tu rupu. Taj grob. Spalite ga do temelja, čujete li? Zatvorite vrata."
“Da”, kaže Nosonja. “Čuli i razumjeli, druže.”
“Posljednja stvar”, kaže Miš. Sada se obraća samo Jacku. “Možda ćeš uspjeti naći kuću... ali mislim
da će ti trebati još nešto. Riječ. Riječ koja ima moć zbog nečega što si... što si dodirnuo. Nekada davno.
Taj dio ne razumijem, ali...”
“U redu je”, kaže mu Jack. “Ja razumijem. Koja je riječ, Mišu?”
Na trenutak mu se čini da mu Miš na kraju ipak neće uspjeti to reći. Nešto ga očigledno pokušava
spriječiti da izgovori riječ, ali Miš iz ovog okršaja izlazi kao pobjednik. Ovo je, razmišlja Jack,
vjerojatno njegova posljednja pobjeda.
“D 'yamba", kaže Miš. “Sada ti, Hollywoode. Reci to.”
“D 'yamba", ponavlja Jack, i na to s jedne od improviziranih polica u podnožju kauča uzlijeće čitav
red debelih knjiga. Lebde tamo u polumraku... i lebde... i lebde... a onda s treskom padaju na pod.
Medvjedica ispušta kratak vrisak.
“Nemoj je zaboraviti”, kaže Miš. “Trebat će ti.”
“Kako? Kako će mi trebati?”
Miš umorno vrti glavom. “Ne... znam.”
Nosonja poseže preko Jackova ramena i uzima onu jadnu škrabotinu od karte.
“Sastat ćemo se sutra prijepodne u Sand Baru”, kaže Jacku. “Budi tamo oko pola dvanaest i već
oko podneva bismo trebali skrenuti na onaj prokleti puteljak. U međuvremenu mislim ovo zadržati kod
sebe. Kao osiguranje da ćeš postupiti kao što ti je Miš rekao.”
“U redu”, kaže Jack. Karta mu ionako ne treba da pronađe Crnu kuću Kompića Bumsidea, ali je
Miš gotovo sigurno u pravu: to vjerojatno nije mjesto u koje treba ulaziti noću. Teško mu je što ostavlja
Tya Marshalla tamo gdje su peći - osjećaj je toliko pogrešan da se gotovo čini kao zločin - ali mora imati
na umu da su u pitanju veće stvari od jednog izgubljenog dječaka.
“Nosonjo, jesi li siguran da se želiš vratiti onamo?”
“Ne, dođavola, naravno da ne želim”, kaže Nosonja gotovo uvrijeđeno. “Ali nešto mi je ubilo kćer
- moju rođenu kćeri - i to nešto je došlo odandel Hoćeš reći da još sumnjaš u to?”
Jack ne odgovara. Naravno da je tako. Istina je, također, da želi Doca i Nosonju kraj sebe kada
pođe stazom prema Crnoj kući. Ako budu imali snage da pođu s njim.
D 'yamba, misli. D ’yamba. Ne zaboravi.
Okreće se prema kauču. “Mišu, jesi li...?”
“Ne”, kaže Doc. “Izgleda da mu ipak neće trebati Cadillac.”
“Ha?” Jack tupo zuri u krupnog pivara-motorista. Osjeća se tupo. Tupo i iscrpljeno.
258
“Tu više ništa ne kuca osim njegovog sata”, kaže Doc i počinje pjevati. Trenutak kasnije pridružuje
mu se Nosonja, a zatim i Medvjedica. Jack se odmiče od kauča, s mišlju koja je sablasno slična
Henryjevoj: Kad je prije prošlo toliko vremena? Kako se to dođavola desilo?
“U raju ne toče pivo... i zato ga pijemo uživo... a kad... ga ne budemo mogli... piti uživo...”
Jack se na prstima kreće kroz sobu. Na suprotnom zidu nalazi se osvijetljen sat s reklamom
Kingslands Premium Gold Ale. Naš stari prijatelj - koji konačno izgleda točno onoliko star koliko
stvarno je - s nevjericom zuri u vrijeme koje pokazuje, ne prihvaćajući ga dok ga ne provjeri na vlastitu
satu. Skoro je osam. Već je satima ovdje.
Skoro se smračilo, a Ribar je i dalje negdje tamo vani. Da ne spominjemo njegove onostrane
kompanjone.
D 'yamba, misli ponovo dok otvara vrata. Zatim izlazi na škripavi trijem i zatvara vrata za sobom,
pa glasno i od srca izgovara u suton: “Speedy, ponekad te poželim zadaviti.”
24.
D’yamba je blistava i silna čarolija; moćne veze obrazuju mrežu koja se pruža, granajući se, u
beskonačnost. Kada je Jack Sawyer istrgnuo živi otrov iz Miševih očiju, d’yamba je prvo sinula u umu
umirućega, i taj um se istog trenutka pretvorio u spoznaju. Nitima mreže potekao je dio njegove blistave
snage i dodir d’yambe ubrzo je stigao do Henryja Leydena.
D`yamba je usput okrznula Tansy Freneau, koja sjedi u zastakljenoj niši Sand Bara i gleda kako
lijepa mlada žena zadobiva nasmiješeno obličje u krugu svjetlosti na suprotnom kraju parkirališta i
shvaća, trenutak prije nego što će mlada žena nestati, da je upravo imala viziju osobe u koju bi njena
Irma odrasla. Dodiruje, također, Dalea Gilbertsona, a ovaj, vozeći se kući iz postaje, osjeća iznenadnu i
duboku potrebu za prisustvom Jacka Sawyera, potrebu od koje ga boli srce, i zaklinje se da će ostati s
njim do kraja na slučaj Ribara, bez obzira na prepreke. D ’yamba treperi niz jednu od niti do Judy
Marshall i otvara prozor u Daleko, gdje Ty spava u ćeliji boje željeza, čekajući spas, živ i zdrav. U
Charlesu Bumsideu dodiruje istinskog Ribara, gospodina Munshuna, nekada znanog kao
Ponedjeljko, baš u trenutku kada Burny kuca u staklo. Gospodin Munshun osjeća kako mu laka struja
hladnog zraka nadima pluća poput upozorenja, i ledi se od bijesa i mržnje prema ovom uljezu. Charles
Burnside, koji ne zna ništa o nečemu što se zove d’yamba i zato ga ne može ni mrziti, prima ovu emociju
svoga gospodara i sjeća se kako je onda u Chicagu dječak koji je trebao biti mrtav ispuzao iz platnene
vreće i natopio zadnje sjedište njegova automobila optužujućom krvlju. Prokleto optužujućom krvlju,
supstancom koja mu se nastavila rugati dugo pošto je izbrisao njene vidljive tragove. No Henryja
Leydena, s kojim smo započeli ovo nizanje, ne pohode ni blagoslov ni bijes: ono što dotiče Henryja je
neka vrsta svevideće jasnoće.
Rhodini posjeti, sada to shvaća, bili su isključivo proizvod njegove usamljenosti. Jedina stvar koju
je čuo dok se penjao po stepenicama bila je njegova neprolazna čežnja za pokojnom ženom. Biće koje
stoji s one strana vrata studija je onaj užasni starac iz Maxtonova doma, koji namjerava s njim učiniti
isto što je učinio s troje djece. Tko bi drugi došao u ovaj sat kucati na prozor studija? Dale ne bi, niti
Jack, a ponajmanje Elvena Morton. Svi drugi bi ostali vani i zvonili na vrata.
Henryju ne treba više od nekoliko sekundi da razmotri mogućnosti i razradi neku vrstu plana.
Pretpostavlja da je brži i jači od Ribara, koji zvuči kao čovjek koji se bliži osamdesetoj. Osim toga,
Ribar vjerojatno ne sluti da njegova žrtva zna tko je on. Da bi što bolje iskoristio situaciju, Henry mora
izgledati iznenađeno, ali prijateljski, kao da je jednostavno znatiželjan u vezi svojeg posjetitelja. Onog
trenutka kada otvori vrata studija, koja je, nažalost, ostavio otključana, morat će djelovati brzo i
odlučno.
Jesmo li spremni za to? pita se, i razmišlja: Bolje bi bilo da jesmo.
Je li svjetlo upaljeno? Nije; budući da je očekivao da će biti sam, nije se zamarao nepotrebnom
farsom uključivanja svjetla. Pitanje zato treba glasiti: koliko se vani smračilo? Možda još nije dovoljno
- da je prošao sat više, mogao bi potpuno neopažen proći kroz kuću i pobjeći na sporedna vrata. Izgledi
mu trenutno nisu veći od pola-pola, ali sunce već tone iza kuće, i svaka sekunda odgađanja kupuje mu
malo više tame u dnevnoj sobi i kuhinji.
259
Prošlo je možda dvije sekunde otkako je prilika koja vreba zakucala na prozor, i Henry, koji je
sačuvao spokojno držanje nekoga tko nije čuo zvuk koji je načinio njegov posjetitelj, više ne može
odugovlačiti. Pretvarajući se da je izgubljen u mislima, jednom rukom hvata postolje teške figure koju
je prije nekoliko godina dobio kao nagradu za Kvalitetu radijske izvedbe i preuzeo u odsutnosti Georgea
Rathbuna, a drugom iz plitke posude pred sobom uzima skakavac koji je neki obožavatelj ostavio u
studiju sveučilišnog radija na poklon Wisconsinskom Štakoru. Henry taj nož koristi za otvaranje
celofanskih omota na kutijama s CD-ima, a prije nekog vremena ga je, da bi nečim zaposlio ruke, naučio
oštriti. S uvučenim sječivom, nož podsjeća na neobičnu, plosnatu kemijsku olovku. Dva oružja su bolje
nego jedno, razmišlja, naročito ako tvoj protivnik vjeruje da je ono drugo bezopasno.
Sada su prošle već četiri sekunde otkako se na prozoru pokraj njega začulo kucanje, i u
međuvremenu su Burny i gospodin Munshun, svaki na svoj način, postali znatno nestrpljiviji. Gospodin
Munshun se s odvratnošću stresa od nagovještaja riječi d 'yamba koja je donekle pokvarila inače
uveseljavajuću scenu. Njeno javljanje može značiti samo jedno: da se netko blizak slijepcu uspio
dovoljno približiti Crnoj kući da okusi otrove njezina krvožedna čuvara. To opet znači da omrznuti Jack
Sawyer sada zna za postojanje Crne kuće i namjerava probiti njezinu obranu. Vrijeme je da unište
slijepca i vrate se kući.
Burny je svjestan samo kaotične mješavine mržnje i osjećaja iznenađujuće nalik strahu koji dolazi
od njegova gospodara. Burny osjeća bijes zbog toga što je Henry Leyden prisvojio njegov glas jer zna
da to predstavlja prijetnju; još snažnije od ovog samoobrambenog impulsa osjeća čežnju za
jednostavnim, ali dubokim užitkom krvoprolića. Kada izmrcvari Henryja Leydena, Charles Burnside
želi uzeti još jednu žrtvu prije nego što skoči do Cme kuće i uđe u carstvo o kojemu razmišlja kao o
šeolu.
Krupni, kvrgavi zglobovi njegove šake još jednom kucaju na staklo. Henry okreće glavu prema
prozoru u besprijekornoj imitaciji umjerene iznenađenosti. "Učinilo mi se da je netko tu. Tko je to?...
Hajde, oglasi se." Pomiče prekidač i govori u mikrofon: “Ako i jeste nešto rekli, nisam vas čuo. Dajte
mi sekundu ili dvije da se organiziram ovdje, i odmah izlazim." Ponovo se okreće naprijed i naginje
preko stola. Lijevom rukom kao da odsutno dodiruje svoju lijepu nagradu; desna nije na vidiku.
Henry izgleda kao da je nečim duboko zaokupljen. Istina je da osluškuje kako nikad u životu nije
osluškivao.
Čuje kako se kvaka na vratima studija s čudesnom sporošću okreće u smjeru kazaljke na satu. Vrata
se šapatom otvaraju za centimetar, dva, tri. Studio se puni napadnim cvjetnim mirisom My sina, koji kao
da tankim kemijskim filmom oblaže mikrofon, kutije s vrpcama, potenciometre i Henryjev namjerno
izložen potiljak. Đon, po zvuku bi se reklo plišane papuče, meko šuška preko poda. Henry čvršće steže
oružje i čeka zvuk koji će biti signal da se pokrene. Čuje još jedan gotovo bešuman korak, zatim još
jedan, i zna da mu je Ribar iza leđa. I sam nosi nekakvo oružje, nešto što siječe izmaglicu parfema i ima
miris travnjaka ispred kuće i glatkoću strojnog ulja. Ne može odrediti što je to, ali mu kretanje zraka
govori da je teže od noža. To čak i slijepac može vidjeti. Nezgrapnost s kojom Ribar radi sljedeći
pritajeni korak ukazuje da starac oružje drži objema rukama.
U Henryjevu umu se formirala slika prema kojoj njegov protivnik stoji iza njega, spreman napasti,
i toj slici sada dodaje ispružene, podignute ruke. Ruke koje drže instrument nalik na vrtlarske škare.
Henry i sam ima oružje, kod kojeg je najbolje iznenađenje, ali iznenađenje mora biti dobro tempirano
da bi uspjelo. Ustvari, ako želi izbjeći brzu i krvavu smrt, morat će biti savršeno. Spušta glavu još niže
i čeka signal. Čudi se svojem miru.
Čovjeku koji stoji, nevidljiv, s predmetom nalik na vrtlarske škare ili teške krojačke škare u rukama
iza svoje žrtve koja sjedi, treba cijela sekunda da izravna leđa i podigne ruke ne bi li mu zamah naniže
imao najveću moguću snagu. U tom pokretu će mu se odjeća pomaknuti na tijelu. Materijal će skliznuti
preko kože, jedna tekstura će se možda očešati o drugu, možda će mu zaškripati remen. Čut će se udisaj.
Običan čovjek bi čuo tek ponešto od ovih upozoravaj ućih šumova, ali Henry Leyden može biti siguran
da će ih čuti sve.
Naposljetku se to i događa. Materijal se trlja o kožu i šušti sam od sebe; u Bumyjeve nosnice šišteći
ulazi zrak. Henry smjesta gura stolicu unatrag i u istom se pokretu okreće i zamahuje figurom prema
svojem napadaču koji stoji. Uspjelo je! Osjeća kako mu potres udarca struji kroz ruku i čuje stenjanje
od iznenađenja i bola. Miris My sina mu puni nosnice. Rub stolice ga udara u koljena. Pritišće dugme
260
na skakavcu, osjeća kako iskače dugačko sječivo, i gura ga naprijed. Nož se zabada u nešto. S razdaljine
od dvadesetak centimetara od njegova lica dolazi silovit vrisak. Henry ponovo zamahuje figurom prema
napadaču, a onda izvlači nož i ponovo bode. Mršave ruke mu se obavijaju oko vrata i ramena,
ispunjavajući ga odvratnošću, a u lice mu puše smrdljiv dah.
Primjećuje da je ozlijeđen jer mu se na lijevoj strani leđa javlja bol koji je oštar na površini i tup u
dubini. Proklete škare za živicu, razmišlja, i ponovo bode nožem. Ovaj put probada samo zrak. Prsti mu
se divljački stežu oko lakta, a druga ga ruka hvata za rame. Ruke ga vuku naprijed, i da bi ostao na
nogama, oslanja se koljenom o sjedište stolice. Dugačak nos sudara se s njegovim i pomiče mu sunčane
naočale. Ono što slijedi ispunjava ga gađenjem: dva reda zuba nalik na slomljene školjke sklapaju mu
se na obrazu i pregrizaju kožu. Niz lice mu teče krv. Redovi zuba se sklapaju i otkidaju ovalan komad
kože, i Henry čuje, kroz bijeli bljesak bola koji je nepojmljiv, daleko gori od bola u leđima, vlastitu krv
kako prska po licu starog čudovišta. Strah i odvratnost, kao i nevjerojatna količina adrenalina, daju mu
snagu da zamahne nožem i da se istovremeno izmigolji iz čovjekova zahvata. Sječivo pronalazi neki
pokretni dio Ribarova tijela - čini mu se da je nadlaktica.
Prije nego što stiže osjetiti išta nalik zadovoljstvu, čuje kako sječivo škara reže zrak, a zatim i kako
grize njegovu šaku s nožem. Shvaća tek pošto se dogodilo: škare su mu rasjekle kožu, presjekle kosti i
odsjekle dva prsta desne šake.
A onda, kao da je dodir škara bio Ribarov posljednji dodir s njim, osjeća da je slobodan. Stopalo
mu pronalazi rub vrata, gura ih od sebe i baca se kroz zamišljen otvor. Dočekuje se na podu koji je toliko
ljepljiv da mu donovi klize u trenutku kada pokušava ustati. Je li moguće da je sva ova krv njegova?
Glas koji je proučavao u neko drugo doba, u nekom drugom životu, dopire iz smjera vrata studija.
“Ubo si me, seronjo jedan.”
Henry se ne zadržava da sluša, Henry je u pokretu, želeći da nije osjetio kako ostavlja širok trag
krvi za sobom. Zbog nečega ima dojam da je natopljen njome, da mu je košulja promočena do kože, i
da mu se odostraga slijeva niz noge. Krv mu nastavlja teći niz lice i usprkos adrenalinu, osjeća kako ga
napušta energija. Koliko mu je ostalo prije nego što iskrvari - dvadeset minuta?
Klizi kroz hodnik i utrčava u dnevnu sobu.
Neću se izvući iz ovoga, razmišlja. Izgubio sam previše krvi. Ali bar mogu stići do vrata i umrijeti
vani, na svježem zraku.
Ribarov glas stiže do njega iz hodnika. “Poj’o sam ti dio obraza, a sa’ ću ti pojest i prste. Čuješ me,
seronjo?”
Henry stiže do vrata. Ruka mu klizi i pada s kvake, ne uspijeva je okrenuti. Pipa za dugmetom
brave koje treba otpustiti.
“Pito sam da 1’ me čuješ." Ribar se primiče, i glas mu kipti od bijesa.
Henry treba samo pritisnuti dugme koje otključava vrata i okrenuti kvaku. Mogao bi se za sekundu
naći izvan kuće, ali preostali prsti neće slušati. U redu, umrijet ću, kaže sebi. Poći ću za Rhodom, za
svojom Golubicom, svojom lijepom Golubicom.
Zvuk žvakanja, zajedno s coktanjem i krckanjem. “Imaš okus ko govno. Jedem tvoje prste, i imaju
okus ko govno. Znaš što volim? Znaš što najviše volim jesti? Guzove malog djeteta. I Albert Fish ih je
vol’o, bogme je. Mmm-mmm! DJEČJA GUZA! E, to je DOBAR ZALOGAJ!”
Henry shvaća da je nekako skliznuo niz nesavladiva vrata sve do poda i da sada počiva, preteško
dišući, na šakama i koljenima. Odguruje se naprijed i zavlači se iza sofe u misionarskom stilu, iz čije je
udobnosti slušao Jacka Sawyera kako čita rječitu prozu Charlesa Dickensa. Među stvarima koje nikada
neće ostvariti, shvaća, bit će i saznati što se na kraju dogodilo u Sumornoj kući. Niti će još jednom vidjeti
svojeg prijatelja Jacka.
Ribarovi koraci ulaze u dnevnu sobu i više se ne čuju. “U redu, di si se sakrio, seronjo? Od mene
ne možeš pobjeći.” Vrtlarske škare rade cak-cak.
Ili je Ribar odjednom oslijepio kao Henry, ili se u sobi u međuvremenu smračilo. Tračak nade,
plamičak šibice, razgorijeva se u Henryjevoj duši. Možda njegov protivnik neće uspjeti pronaći
prekidače za svjetlo.
“Seronjo!” Zerronjo. “Bog te ubio, di si se zavuko?” Bog de ubio, di ze zavugo?
261
Ovo je da ne povjeruješ, razmišlja Henry. Što je ljući i nezadovoljniji, Ribar sve više preuzima onaj
uvrnuti akcent ozeblog Nijemca. To više nije južni Chicago, ali ni bilo što poznato. A sigurno nije ni
njemački. Da je Henry čuo doktora Spieglemana kako opisuje Francuza koji pokušava govoriti engleski
kao Nijemac, s odobravajućim smiješkom bi kimao glavom. To zaista podsjeća na
neki svemirski njemački akcent, nešto što je mutiralo prema njemačkom, a da ga nikada nije čulo.
“Ozlijedio si me, svinjo smrdljiva!” Ozlijedio zi me, zbinjo zbrrdljiba!
Ribar se povodi prema pokretnoj stolici i gura je u stranu. Progovara svojim čikaškim glasom:
“Naći ću te, kompa, i otkinuti ti tu jebenu tikvu."
Svjetiljka se ruši na pod. Stopala u papučama teško se vuku prema desnoj strani sobe. “Slijepac se
sakrio u mraku, a? O, to je slatko, to je tako slatko. E, da ti striček nešto kaže. Već dugo nikome nisam
poj’o jezik, al' mislim da tvoj ‘oću.” Stolić i svjetiljka na njemu s treskom padaju na pod. “Imam
informaciju za tebe. To s jezicima je čudna stvar. Jezik starca ne razlikuje se mnogo po okusu od jezika
dječaka - mada je, naravno, dječji jezik duplo bolji od ovi’. Gad zam bio Fridz Hamun bojo zam mnogo
jeziga ha ha.”
Čudno... ta izvanzemaljska verzija njemačkog javlja se u Ribaru kao druga strana podijeljene
ličnosti. Šaka udara po zidu i koraci se šuljaju bliže. Pomažući se laktovima, Henry puzi oko drugog
kraja sofe i vuče se prema zaklonu dugačkog, niskog stola. Koraci šljapkaju po krvi i Henry osjeća, kad
god osloni glavu na ruke, kako mu topla krv lipti u lice. Plamena agonija u prstima gotovo poništava
bol u obrazu i leđima.
“Ne mo’š se skrivat zauvijek”, kaže Ribar. Zatim smjesta prelazi na onaj čudni naglasak i
odgovara. “Dozda z dim, Burn-Burn. Imamo mnogo važnija bozla.”
“Što, pa sam si ga nazvo zeronjom. Ozlijedio me je!”
“Lizidze u jazbinama, oho, ždagori u rubama, njih dagođer boli. Moje zirode bebidze dagođer
boli, aha, mnogo mnogo viže.”
“A on, što je s njim?”
On đe izgrvaridi, izgrvaridi nadžizdo, aha. Nega, neg dzrgne.”
Tama je tolika da samo naziremo što se događa. Reklo bi se da Charles Burnside izvodi sablasnu
imitaciju Parkusova dvoglavog papagaja, Svetačkog i Prostačkog.
Kada govori vlastitim glasom, okreće glavu ulijevo, kada govori naglaskom izvanzemaljca, gleda
udesno. Gledajući ga kako okreće glavu lijevo-desno, skoro imamo dojam da promatramo nekog
komičara, Jima Carreyja ili Stevea Martina, kako glume dvije polovice podvojene ličnosti - s tim što
ovaj čovjek nije smiješan. Obje njegove ličnosti su odvratne, a njihovi glasovi nam vrijeđaju uši.
Najveća razlika među njima je u tome što lijeva strana, ozebli izvanzemaljac, dirigira. Njegove ruke
drže upravljač vozila, to jest onog drugog, dok je desna strana - naš Burny - uglavnom rob. S obzirom
da je razlika među njima postala toliko vidljiva, počinjemo stjecati dojam da neće proći dugo prije nego
što gospodin Munshun zguli Charlesa Bumsidea i odbaci ga kao iznošenu čarapu.
“Ali ja ga OĆU ubiti!” kriješti Burny.
"On je veđ mrdav, mrdav, mrdav. Džegu Zojeru đe brebugnudi zrdze. Džeg Zojer neđe znadi ždo
đe od duge. A mi zad idemo u dom, oho, da ubijemo Vezeljga, ahaaa? Dio zi ubidi Vezeljga, daaa?”
Burny hihoće. “Aha. Dio sam ubiti Veseljka. Dio sam isjeckati tog seronju na komadiće, i oglodati
mu kosti. A ako je i ona uobražena kučka tamo, odrezat ću joj glavu i u slast popapati onaj sočni jezik.”
Henryju Leydenu ovaj razgovor sliči na ludilo, opsjednutost demonima, ili oboje. Krv mu se
nastavlja slijevati niz leđa i iz ostataka odsječenih prstiju, i ne može je zaustaviti. Miris sve te krvi ispod
i oko njega ispunjava ga mučninom, ali je mučnina najmanji od njegovih problema. Osjećaj vrtoglavice,
ugodne ošamućenosti - to je trenutno najveći problem, a najbolje oružje protiv toga je upravo bol. Mora
ostati svjestan. Mora nekako ostaviti poruku Jacku.
"Mi ze zad idemo, Burn-Burn, bobrinudi za Bezeljga, daaa? A onda... oho a onda, onda, onda
idemo do naže divne Dzrne gude, Burn-Burn moj, da bribremimo zve za dolazag Grimiznog Gralja!”
“Želim upoznati Grimiznog Kralja”, kaže Burny. Iz kuta usta mu visi traka sline, i oči mu se na
trenutak crveno žare u tami. “Predat ću Grimiznom Kralju ono derište Marshallovih, i Grimizni Kralj će
me voljeti jer ću malom pojesti samo jedan guz, ručicu, il’ tako nešto.”
262
"Bid đe zredan zbog bene, Burn-Burn, on najviže voli mene, mene mene, gozbodina Munžuna! A
gad Gralj gonadžno bozdane Gralj, lizidze u jazbinama đe blagadi, gorgo đe blagadi, odži đe izblagadi,
zado ždo đemo di i ja jezdi zve dog od oba zvijeda ne ozdanu zamo brazne ljuzge!"
“Dok ne ostanu prazne ljuske.” Burny se cereka, i bučno uvlači nit sline u usta. “E, to će biti
jedenje.”
Grozni stari Burn-Burn, razmišlja Henry, uskoro će dati povelik prilog za Brooklynski most.
“Dodži."
“Dolazim”, kaže Burnside. “Prvo želim ostaviti poruku.”
Nastaje tišina.
Sljedeća stvar koju Henry čuje je čudno šuštanje i šljap-šljap natopljene obuće po ljepljivu podu.
Vrata spremišta ispod stepenica s treskom se otvaraju, vrata studija s treskom se zatvaraju. Na trenutak
osjeća miris ozona. Otišli su. Henry ne zna kako se to dogodilo, ali je prilično siguran da je ostao sam.
Koga briga kako se dogodilo? Ima važnijih briga. “Bnogo bažnije brige", glasno izgovara. “Ako je on
Nijemac, ja sam pirgava kvočka.”
Izvlači se ispod dugačkog stola i oslanja se na njegovu ploču ne bi li se uspravio. Izravnavši leđa,
osjeća kako mu se vrti u glavi, i hvata se za stalak podne lampe da bi ostao na nogama. “Nemoj se
onesvijestiti”, kaže. “A ne, onesvješćivanje nije dozvoljeno.”
Siguran je da može hodati. To je ionako cijeli život radio, zar ne? Kad smo već kod toga, znao bi i
voziti auto; vožnja je još lakša od hodanja, samo što nitko nije imao cojones da mu dopusti da pokaže
svoje umijeće za volanom. Što, ako Ray Charles može voziti - a može, zna, Ray Charles se
vjerojatno upravoprestrojava u lijevu traku na autocesti - zašto ne bi Henry Leyden? Istina, Henry u
ovom trenutku nema na raspolaganju automobil koji bi vozio, pa će se morati zadovoljiti kratkom, ali
žustrom šetnjom. Dobro, onoliko žustrom koliko bude moguće.
A kuda Henry namjerava poći u šetnju kroz krvlju natopljenu dnevne sobu? “Zašto?” odgovara
sebi. “Pa odgovor je očit. Idem u svoj studio. Baš sam se zaželio šetnje do svojeg malog studija.”
Um mu ponovo zaranja u sivilo, a sivilo pod svaku cijenu valja izbjegavati. Ali znamo lijek protiv
sivila, zar ne? O da, znamo: lijek je dobar, oštar bol. Henry se pljeska zdravom šakom po batrljcima
odrezanih prstiju - uhhh, čovječe, to je to, kao da je cijelu ruku gurnuo u vatru. Ruka u vatri: to mora
funkcionirati. Usijane iskre iz zapaljenih prstiju će nas sigurno dovesti do studija.
Neka suze samo teku. Mrtvi ne plaču.
“Miris krvi je poput smijeha”, kaže Henry. “Ko je to rekao? Netko. Negdje. U knjizi. ‘Miris krvi
bio je poput smijeha.’ Sjajna misao. Sad stavljaj nogu pred nogu.”
Stigavši do kraja kratkog hodnika koji vodi do studija, na trenutak se naslanja na zid. Iz sredine
prsa širi mu se val blažene malaksalosti i zapljuskuje mu tijelo. Onda trza glavom naviše, tako naglo da
mu krv iz razderanog obraza prska po zidu.
“Nastavi govoriti, šašavko. Razgovarati sam sa sobom ne znači da si lud. To je jedna sjajna stvar.
Uostalom, znaš što? Od toga živiš - po cijeli dan pričaš sam sa sobom!”
Henry se odbija od zida, pravi korak naprijed, i iz njega progovara George Rathbun. “Prijatelji, a
vi JESTE moji prijatelji, moram vas, na svoju žalost, obavijestiti da ovdje u KDCU-u imamo neke
tehničke probleme. Došlo je do pada napona, i otada je, bogme, zabilježeno već nekoliko zamračenja.
Al’ ne bojte se, mili i dragi moji. Straha nemajte! Još dok ovo govorim, samo sam četiri laka koraka od
vrata i bit ću tamo dok kažete ‘keks’. Nema tog starog ljudoždera i njegovog kompanjona
izvanzemaljaca koji će ovu postaju skinuti s valova, a-NE, bar ne dok ne dovršimo ovu posljednju,
oproštajnu emisiju.”
George Rathbun kao da daje život Henryju Leydenu, a ne obrnuto. Držanje mu je postalo
uspravnije. Dva koraka dovode ga do zatvorenih vrata studija. “Ova je bilo teška za hvatanje, prijatelji,
i ako Pokey Reese bude htio uhvatiti sljedeću, neka se pobrine da mu rukavica bude čista ko suza. Ali
što on to radi, narode? Trebamo li vjerovati vlastitim očima? Gura li to ruku u džep hlača? Izvlači li
nešto iz džepa? Čovječe, ovo je da ti se zavrti u glavi... Pokey će izvesti stari TRIK S DŽEPNOM
MARAMICOM! Bogme, da! Evo ga, upravo BRIŠE rukavicu, BRIŠE ruku kojom baca, ISPUŠTA
263
maramicu, PRIMA kvaku... i vrata su OTVORENA! Po-key Reese je ponovo uspio, I SADA JE U
STUDIJU!”
Henry omotava maramicu oko prstiju i pipa za stolicom. “Rafael Furcal izgleda izgubljeno tamo
na terenu, čovjek POSEŽE za loptom... Ali pričekajte da vidimo hoće li je uhvatiti? Je li napipao rub?
DA! Upravo je uhvatio NASLON za ruke lopte, uhvatio je LEĐA lopte i uspravlja je, dame i gospodo,
i evo je, lopta ponovo STOJI na KOTAČIMA! Furcal sjeda, i odguruje se prema mikseti. Krvi je
napretek, ali bejzbol je krvava igra kad protivnik krene KLINOVIMA na tebe.”
Prstima desne ruke, s kojih je uglavnom uspio obrisati krv, Henry pritišće tipku ON na velikom
magnetofonu i privlači mikrofon. Sjedi u tami, slušajući zvuk vrpce koja se odmotava, i zbog nečega je
zadovoljan što je ovdje, radeći ono što je tisuću noći, iz noći u noć, radio. Tijelom i umom mu struji
baršunasta meka slabost, pomračujući sve što dodirne. Prerano je, međutim, da se preda. Uskoro će, ali
prvo mora obaviti posao. Mora razgovarati s Jackom Sawyerom tako što će razgovarati sa sobom, i za
to priziva poznate duhove koji mu posuđuju svoje glasove.
George Rathbun: “Na kraju smo devetog, i domaća ekipa se već uputila pod tuševe, prijatelju. Ali
utakmica nije ZAVRŠENA sve dok je posljednji SLIJEPAC na nogama!”
Henry Shake: “Ovo govorim tebi, Jack, zato što neću da poludiš, ili nešto slično. Ostani Tadan i
slušaj što ti tvoj stari prijatelj, Šik Šeik Henry Shake, ima reći? Ribar je navratio do mene, a odavde je
produžio do Maxtonovog doma. Planira ubiti Veseljka, vlasnika. Zovi policiju, spasi ga ako budeš
mogao. Ne znam da li to znaš, ali Ribar zapravo stanuje u Maxtonovom domu. To je starac kojega je
opsjeo demon. Htio me spriječiti da ti kažem da sam mu prepoznao glas. Htio se, također, poigrati tvojim
osjećajima - misli da te može sjebati tako što će me ubiti. Nemoj mu pružiti to zadovoljstvo, može?”
Wisconsinski Štakor: “ZATO ŠTO BI TO STVARNO BILO PUŠIONA! RIBOGLAVI ĆE TE
ČEKATI NA MJESTU KOJE SE ZOVE CRNA KUĆA, I MORAŠ SE PRIPREMITI ZA GADA!
ODREZATI MU JAJCA!”
Štakorov glas nalik na motornu pilu završava napadom kašlja.
Henry Shake, teško dišući: “Naš prijatelj Štakor iznenada je pozvan na drugo mjesto. Dečko se
lako uzbuđuje.”
George Rathbun: “SINE, ‘oćeš reć da...”
Henry Shake: “Smiri se. Da, s razlogom se uzbuđuje. Ali Jack ne treba slušati kako vrištimo na
njega. Jacku trebaju informacije.”
George Rathbun: “Onda mislim da je bolje da mu ih požuriš reći.”
Henry Shake: “Evo kako stoji stvar, Jack. Ribar nije bogzna kako bistar, a nije ni njegov, što mu
već je, demon, koji se zove gospodin Munching, ili tako nekako. Usto je veoma tašt.”
Henry Leyden se zavaljuje u naslon stolice i trenutak ili dva zuri u prazno. Od struka naniže više
ništa ne osjeća, a krv iz desne ruke napravila je baru oko mikrofona. Iz batrljaka prstiju i dalje uporno,
ali sve slabije curi.
George Rathbun: “Ne sad, Smješko!”
Henry Leyden odmahuje glavom i kaže: “A tašte i glupe moguće je pobijediti, prijatelju. Nego,
vrijeme je da odjavim emisiju. Jack, ne treba ti biti teško zbog mene. Imao sam vraški lijep život, a sada
odoh svojoj dragoj Rhodi.” Smiješi se u tami, osmijeh mu postaje širi. “Ah, Golubice. Tu si.”
Miris krvi ponekad doista može biti poput smijeha.
Što je ovo, ovdje na kraju Čavlarske ceste? Horda, roj debelih, zujavih stvari koje kruže i zalijeću
se oko Jacka Sawyera, koje u umirućoj svjetlosti izgledaju gotovo iluminirano, poput zlatnih stranica
nekog svetog zapisa. Premale da bi bile kolibrići, čini se da nose sa sobom neki vlastiti, unutrašnji sjaj
dok tkaju mrežu u zraku. Ako su to ose, Jack Sawyer će se naći u ozbiljnom problemu. Ali što god da
su, ne grizu, njihova okrugla tijela češu mu se o lice i ruke, sudarajući se nježno s njegovim tijelom
kao što se mačka češe o vlasnikovu nogu, istovremeno pružajući i primajući zadovoljstvo bliskosti.
U ovom trenutku mnogo više pružaju utjehu nego što je primaju, iako ni sam Jack ne zna objasniti
zašto je tako. Stvorenja koja ga okružuju nisu ose, kolibrići niti mačke, ali jesu pčele, medne pčele, a on
bi se u normalnim okolnostima uplašio kada bi se našao usred roja pčela. Pogotovo kada bi se činilo da
264
pripadaju nekoj kraljevskoj vrsti ovih kukaca, superpčelama, većim od svih koje je ikada vidio, zlatnije
zlatnim i dublje crnim od običnih. Ali Jack se zbog nečega ne boji. Da su ga htjele izbosti, već bi to
učinile. Dodir mnoštva njihovih tijela nadasve je mek i nježan, njihovo grupno zujanje duboko je i
skladno, miroljubivo kao protestantski himan. Poslije prvih nekoliko sekundi, Jack se jednostavno
prepušta.
Pčele se roje sve bliže i njihov šum mu pulsira u ušima. Na trenutak vidi samo gusto istkanu mrežu
pčela koje lete tamo-amo, a onda mu se spuštaju svuda po tijelu, izuzev ovala lica. Na glavi kao da nosi
kacigu od pčela. Potpuno mu prekrivaju ruke, grudi, leđa i noge. Pčele mu u tolikom broju mile po
cipelama da se ove više uopće ne vide. Usprkos brojnosti, gotovo da nemaju težinu. Otkriveni dijelovi
Jackova tijela, šake i vrat, kao da su prekriveni kašmirom. Na Jacku Sawyeru svjetluca zlatna i
crna, poput perja laka odora od pčela. Podiže ruke, i pčele se dižu zajedno i njima.
Jack je viđao fotografije pčelara prekrivenih pčelama, ali ovo nije fotografija, a on nije pčelar.
Čuđenje - ustvari, najčistije ushićenje zbog neočekivanosti ove posjete - čini da se osjeća opijeno. S
pčelama na sebi, zaboravlja Miševu strašnu smrt i zastrašujući posao koji ga sutra čeka. Ona koju ne
zaboravlja je Sophie: volio bi da Nosonja i Doc izađu i vide što se događa, ali bi još više volio kada bi
Sophie mogla vidjeti. A možda, zahvaljujući d'yambi, i može. Netko šalje utjehu Jacku Sawyeru,
netko mu želi dobro. Osjeća podršku nevidljiva, dobrostiva prisustva. Ta podrška je kao blagoslov.
Odjeven u svjetlucavo crno-žuto odijelo od pčela, Jack ima dojam da bi, ako zakorači prema nebu,
uzletio. Pčele bi ga ponijele preko dolina. Ponijele bi ga preko nabranih bregova. Kao krilati ljudi na
Teritorijima koji su nosili Sophie, letio bi. Umjesto njihova dva, imao bi dvije tisuće krila da ga nose.
U našem svijetu, prisjeća se Jack, pčele se vraćaju u košnicu prije mraka. Kao da su ih podsjetili
na ovaj običaj, pčele uzlijeću s Jackova glave, trupa, ruku i nogu, ne odjednom, kao živi tepih, već
pojedinačno i u grupama od pet ili šest, kratko kruže iznad njegove glave, a onda zaokreću i ubrzavaju
poput metaka iznad kuća u zaleđu Čavlarske ceste i nestaju, do posljednje, u crnom beskraju. Jack
postaje svjestan njihova šuma tek kada je iščezao zajedno s njima.
U onih nekoliko sekundi prije nego što će se ponovo pokrenuti prema svojem kamionetu, ima
osjećaj da netko bdi nad njim. Bio je... što? Dolzi mu u trenutku kada okreće ključ motora Rama i pritiska
pedalu gasa: bio je zagrljen.
Jack nema predodžbu koliko će mu toplina tog zagrljaja biti potrebna, niti na koji način će mu se
vratiti u noći koja dolazi.
Ono što sada osjećaje ponajprije iscrpljenost. Iza njega je dan koji je morao okončati nadrealnim
događajem kakav je bio zagrljaj roja pčela: Sophie, Wendell Green, Judy Marshall, Parkus - ta
kataklizma, taj potop! - i čudna smrt Miša Baumanna, sve ove stvari rastegle su ga do pucanja, ostavile
ga bez zraka. Tijelo mu vapi za odmorom. Kad napušta French Landing i zalazi u prostrana, mračna
polja, u iskušenju je da stane pokraj puta i odrijema jedno pola sata. Sve dublja noć obećava osvježenje
sna, i u tome zapravo i leži problem: mogao bi prespavati cijelu noć u kamionetu, poslije čega bi se na
dan kada bi valjalo biti u najboljem izdanju osjećao ošamućeno i artritično.
Trenutno nije u najboljem izdanju - ni blizu, kao što je njegov otac, Phil Sawyer, imao običaj
govoriti. Trenutno vozi na rezervi, još jedan omiljeni izraz Phila Sawyera, ali računa da će uspjeti ostati
budan još toliko da svrati do Henryja Leydena. Možda je Henry postigao dogovor s čovjekom iz ESPN-
a - možda će prijeći na širu scenu i početi praviti mnogo više love. Henryju uopće ne treba više love
nego što je sada ima, jer se čini da je u Henryjevu životu sve na svojem mjestu, ali se Jacku sviđa
pomisao da vidi svojeg dragog prijatelja odjednom zatrpanog kešom. A Henry s viškom keša za
razbacivanje jest nešto što bi Jack jako volio vidjeti. Pomislite, djeco, samo kakva bi si čudesna odijela
mogao priuštiti! Jack zamišlja kako putuje u New York s njim, odsjeda u nekom finom hotelu poput
Carlylea ili St. Regisa, kako ga prati kroz niz sjajnih prodavaonica za gospodu, pomažući mu da odabere
sve što poželi.
Na Henryju ionako gotovo sve dobro izgleda. On kao da oplemenjuje odjeću koju nosi, bez obzira
o čemu se radi, a uz to ima poseban, istančan Henry voli dah klasične, gotovo staromodne elegancije.
Često se odijeva u prugasto, karirano, tvid uzorka riblje kosti. Voli pamuk, lan i vunu. Ponekad nosi
leptirke, kravate, malene rupčiće koji mu vire, nabrani, iz džepa na prsima. Od obuće nosi mokasine,
špičaste cipele, pačji kljun i niske čizme od meke, fine kože. Nikada ne nosi tenisice ili traperice, i Jack
265
ga nikada nije vidio u majici s natpisom. Pitanje je, samo, kako je čovjek koji je slijep od rođenja razvio
tako istančan ukus?
Pa da, Jacku pada na pamet, za to je zaslužna njegova majka. Naravno. Naslijedio je ukus od
majke.
Iz nekog razloga, ova spoznaja prijeti da Jacku natjera suze na oči. Kad god si umoran, postaješ
pekmezast, prekorijeva sebe. Pazi da ne pikneš. Ali prepoznavanje problema nije isto što i njegovo
otklanjanje, i svjestan je da nije u stanju poslušati vlastito upozorenje. Pomisao da je Henry Leyden
cijeli život slijedio majčine zamisli o muškoj odjeći čini mu se dirljiva i divna. Ukazuje na vrstu odanosti
kojoj se divi - neizgovorene odanosti. Henry je vjerojatno naslijedio još dosta toga od majke:
britak jezik, ljubav prema glazbi, razboritost, potpuno odsustvo samosažaljenja.
Razboritost i odsustvo samosažaljenja su sjajna kombinacija, razmišlja Jack, blizu su definiciji
hrabrosti.
Jer Henry jest hrabar, podsjeća se Jack. Henry je praktično neustrašiv. Kada priča o vožnji
automobila zabavan jc, ali Jack je prilično siguran da bi njegov prijatelj, kada bi mu bilo dozvoljeno,
bez oklijevanja uskočio za volan najbližeg Chryslera, pokrenuo motor i zdimio prema autocesti. Pritom
se ne bi junačio i razmetao jer mu je takvo ponašanje strano; Henry bi kimnuo glavom prema
vjetrobranskom staklu i rekao nešto u stilu: “Kukuruz izgleda dosta visoko za ovo doba godine”, i
“Drago mi je što je Duane konačno našao vremena da okreči kuću.” A kukuruz bi zaista bio visok, i
Duaneova kuća bi bila okrečena, informacije do kojih je Henry došao preko svojih zagonetnih
spoznajnih sustava.
Jack zaključuje da će, ako izađe živ iz Crne kuće, Henryju pružiti priliku da provoza Ram. Možda
završe prevrnuti u jarku, ali bi to bila mala cijena za izraz Henryjeva lica. Jednog subotnjeg popodneva
će odvesti Henryja na Autocestu broj 93 i pustiti ga da vozi do Sand Bara. Ako Nosonju i Doca ne
rastrgnu vukodlaci i prežive izlet do Crne kuće, trebalo bi im dati priliku da uživaju u razgovoru s
Henryjem, koji je, ma koliko to čudno zvučalo, sasvim u njihovu duhu. Nosonja i Doc
bi trebali upoznati Henryja Leydena; zaljubili bi se u njega. Poslije par tjedana već bi ga naveliko vozali
okolo na Harleyjima, od Norveške doline do Centralije.
Kada bi samo Plenty mogao poći s njima do Crne kuće. Na ovu misao Jacka probada tuga zbog
nadahnute zamisli koja se nikada neće moći provesti u praksi. Zna da bi Henry bio hrabar i
nepokolebljiv, ali mu se najviše sviđa pomisao da bi Henry i on poslije uvijek mogli razgovarati o onome
što su doživjeli. Ti razgovori - njih dvojica sami, u dnevnoj sobi jednog ili drugog, pod krovom bijelim
od snijega - bili bi divna stvar, ali Jack je svjestan da ne želi na takav način dovesti Henryja u opasnost.
“Glupo je uopće pomisliti tako nešto”, kaže glasno, i shvaća da žali što nije bio potpuno otvoren i
iskren s Henryjem - odatle i potječe ta glupava briga, iz njegove tvrdoglave šutnje. Ne radi se o onome
što neće biti u stanju prevaliti preko usta u budućnosti, već o onome što je propustio reći u prošlosti.
Trebao je od samog početka biti iskren prema Henryju. Trebao mu je reći za crveno perje i crvendaćeva
jaja i svoju rastuću uznemirenost. Henry bi mu pomogao da otvori oči, pomogao bi Jacku da se oslobodi
vlastita sljepila, koje je bilo teže od njegova.
S tim je sada gotovo, odlučuje. Više neće biti tajni. Kad je već toliko sretan da ima Henryjevo
prijateljstvo, pokazat će da ga je dostojan. Odsada će Henryju govoriti sve, uključujući i pozadinu
slučaja: o Teritorijima, Speedyju Parkeru, lešu na doku u Santa Monici, bejzbolskoj kapi Tylera
Marshalla. O Judy Marshall. Sophie. Da, mora obavezno ispričati Henryju o Sophie - zar je moguće da
to dosad nije napravio?
Henry će se radovati s njim i Jack ne može dočekati da to vidi. Henry će se radovati kao nitko
drugi; Henry će izrazu svojeg veselja već dati neki profinjen, elegantan, dobroćudan ton i tako još
uvećati Jackovo zadovoljstvo. Kakav nevjerojatan, ali doslovno nevjerojatan prijatelj! Kada biste morali
opisati Henryja nekomu tko ga nikada nije vidio, zvučao bi mu nevjerojatno. Netko takav da živi sam,
u zabiti, bogu iza nogu? Ali jest tako, on živi baš tamo, sasvim sam u potpuno izdvojenom dijelu
Norveške doline, Francuskog okruga u Wisconsinu, čekajući sljedeću epizodu Sumorne kuće. Dosada
je, očekujući Jackov dolazak, vjerojatno već uključio svjetla u kuhinji i dnevnoj sobi, kao što je
godinama činio u spomen na svoju pokojnu voljenu ženu.
Jack razmišlja: Sigurno ipak nisam toliko loš, kad imam takvog prijatelja.
266
I razmišlja: Stvarno obožavam Henryja.

U ovom trenutku mu se, iako je mrak, sve čini prelijepo. Sand Bar, blistav od neonki na ogromnom
parkiralištu; vretenasta, razvedena stabla osvijetljena farovima kamioneta poslije skretanja na
devedesettrojku; dugačka, nevidljiva polja; žarulje koje vise s trijema Royeve trgovine kao ukrasi na
božičnom drvcu. Truckanje preko prvog mosta i oštro skretanje u dubine doline. Sagrađena podalje s
lijeve strane ceste, kuća prvog imanja bijeli se u tami, a svjetla s prozora gore poput obrednih svijeća.
Sve mu se čini nadahnuto višim značenjem, sve kao da govori. Putuje, usred svete tišine, kroz sveti gaj.
Jack se prisjeća one prilike kada ga je Dale prvi put dovezao u dolinu, i to sjećanje je također sveto.
Jack to ne zna, ali mu niz obraze teku suze. Krv mu treperi u venama. Blijede poljske kuće
svjetlucaju, napola skrivene tamom, iz koje se spušta i zavjesa divljih ljiljana koji su ga dočekali i na
onom prvom putovanju kroz dolinu. Ljiljani se šarene, raskošno, u svjetlosti farova, pa šapućući zamiču
iza njega. Njihov izgubljeni šapat pridružuje se šapatu guma koje nestrpljivo klize prema toploj kući
Henryja Leydena.
Jack zna da ga sutra možda čeka smrt, da mu ovo može biti posljednja noć.
Neophodnost da pobijedi ne znači da će pobijediti. Gorda kraljevstva i plemenite epohe progutao
je zaborav, poražene, i sasvim je moguće da će Grimizni Kralj provaliti iz Kule i protutnjati kroz svijet
za svijetom, šireći kaos.
Cma kuća bi mogla značiti smrt za sve njih: Nosonju, Doca i njega. Ako se to dogodi, Tyler
Marshall neće biti samo Rušitelj, rob okovan za veslo u bezvremenom Čistilištu, već super-Rušitelj,
Rušitelj na nuklearni pogon kojega će abbalah upotrijebiti da sve svjetove pretvori u peći naložene
leševima. Samo preko mene mrtvog, misli Jack, i smije se, pomalo rastrojeno - doslovno tako!
Kakav nevjerojatan trenutak: smije se i briše suze iz očiju. Paradoks odjednom čini da se osjeća
rascijepljen nadvoje. Ljepota i užas, ushit i bol - i nigdje izlaza iz začaranog kruga. Iscrpljen,
prenapregnut, Jack ne može odagnati svijest o suštinskoj krhkosti svijeta, neprestanu, nezaustavljivu
hodu prema smrti, niti dublju spoznaju da u tom hodu leži izvor svog njegova smisla. Vidiš li svu ovu
ljepotu od koje zastaje dah? Pogledaj bolje jer ti već sljedećeg trenutka srce zaista može stati.
Sljedećeg trenutka prisjeća se roja zlatnih pčela koji je sletio na njega: njihova utjeha bila je od
ovoga, upravo od ovoga, govori sebi. Blagoslov za sve blagoslove koji prolaze. Ono što voliš trebaš
voljeti još više jer će jednog dana proći. Činilo mu se istinito, ali ne i kao cijela istina.
Naspram beskraja noći vidi divovsko obličje Grimiznog Kralja koji drži, podignutog ispred sebe,
malena dječaka kao da je staklo čijom će iskrom sagorjeti svjetove u ognjenu pustoš. Parkus je bio u
pravu: ne može oboriti diva, ali možda može nekako spasiti dječaka.
Pčele su govorile: Spasi Tya Marshalla.
Pčele su rekle: Voli Henryja Leydena.
Pčele su poručile: Voli Sophie.
Ovo je dovoljno blizu, dovoljno opravdano za Jacka. Za pčele je sve to bila ista stvar. Pretpostavlja
da su pčele također mogle reći: Radi svoj posao, cajče, i ta bi rečenica bila tek neznatno različita. U
redu, radit će svoj posao, pa što bude. Sad kada mu je podareno ovo čudo, ne bi ni mogao drugačije.
Srce mu je puno topline dok skreće na stazu do Henryjeve kuće. Nije li i Henry bio neka vrsta
čuda?
Večeras će, razdragano odlučuje, čudesnom Henryju Leydenu prirediti uzbuđenje koje nikada neće
zaboraviti. Večeras će Henryju ispriča cijelu priču, cijelu dugačku povijest o putovanju na koje je pošao
u svojoj dvanaestoj godini: o Prokletim zemljama, Razumnom Richardu, Agincourtu i Talismanu. Neće
ispustiti ni Točionicu u Oatleyju ni Kuću Sunca jer će te nedaće najbolje uvući Henryja u priču. A tek
Vuk! Henry će se zaljubiti u Vuka, Vuk će ga dirnuti do donova čokoladno smeđih mokasina od
antilopa. Kada Jack bude govorio, svaka njegova riječ bit će isprika zbog toga što je tako dugo šutio.
A kada bude završio priču, cijelu priču, ispričanu onoliko dobro koliko bude znao, cijeli ovaj svijet
će biti izmijenjen jer će još jedna osoba osim njega znati što se sve zbilo. Jack jedva može zamisliti
kakav bi to osjećaj bio kada bi brana njegove samoće bila na takav način srušena, sravnjena, ali ga sama
pomisao ispunjava iščekivanjem olakšanja.
Čekaj, ovo je čudno... Henry nije uključio svjetla, i kuća izgleda mračna i pusta. Sigurno je zaspao.
267
Smiješeći se, Jack isključuje motor i izlazi iz kabine kamioneta. Iskustvo mu govori da neće
napraviti više od tri koraka kroz dnevnu sobu prije nego što se Henry prene i počne se pretvarati da je
cijelo vrijeme bio budan. Kada ga je jednom Jack tako zatekao u tami, rekao je: “Samo sam odmarao
oči.” Kakav će izgovor biti večeras? Smišljao je emisiju u čast rođendana Lestera Younga i Charlieja
Parkera, pa mu se ovako bilo lakše koncentrirati? Palo mu je na pamet da isprži malo ribe, pa je htio
vidjeti ima li hrana drugačiji okus ako se pripremi u mraku? Što god bude bit će zabavno. A možda će i
proslaviti Henryjev poslovni dogovor s ESPN-om?
“Henry?” Jack kuca na vrata, pa ih otvara i naginje se unutra. “Henry prevarantu jedan, jesi li
zaspao?”
Henry ne odgovara, i Jackovo pitanje propada u bezvučnu prazninu. Tama je takva da ne vidi ništa.
Soba je dvodimenzionalna ploča crnila. “Hej, Henry, ovdje sam. Čovječe, kakvu priču imam za tebe!”
Još mrtve tišine. “A”, kaže Jack i korača unutra. Nagon mu odmah vrišti da treba izaći, pokupiti
se, uhvatiti maglu. Ali zašto bi se tako osjećao? Ovo je samo Henryjeva kuća i ništa više, bio je u njoj
stotinama puta, i zna da je Henry ili zadrijemao na kauču ili odšetao do njegove kuće, što se, kad malo
bolje razmisli, najvjerojatnije dogodilo. Henry je dobio nevjerojatnu ponudu od predstavnika ESPN-a i
u svojem uzbuđenju - jer čak se i Henry Leyden zna ponekad uzbuditi, samo ga trebate malo bolje
promotriti nego druge ljude - odlučio je iznenaditi Jacka u njegovoj kući. Pošto Jack nije stigao do pet,
a zatim ni do šest, odlučio ga je pričekati. I sada vjerojatno spava ko beba na Jackovu umjesto na
svom kauču.
Sve je ovo vrlo uvjerljivo, ali ne uspijeva promijeniti poruku koju šalju njegovi živčani
završeci. Odlazi! Gubi se! Ne želiš biti ovdje!
Ponovo doziva Henryjevo ime i odgovara mu tišina koju očekuje.
Transcendentno raspoloženje koje ga je pratilo kroz dolinu već je iščezlo, ali nije primijetio kada,
već samo da ga više nema. Da je još detektiv odsjeka za ubojstva, ovo bi bio trenutak kada bi izvadio
oružje. Jack tiho stupa u dnevnu sobu. Do njega odmah dopiru dva jaka mirisa. Jedan parfema, a drugi...
Taj drugi dobro poznaje. Njegovo prisustvo ukazuje da je Henry mrtav. Dio Jacka koji nije
policijski buni se da miris krvi ne znači tako nešto. Henry je mogao biti ranjen u borbi, i Ribar ga je
mogao prenijeti u drugi svijet, kao što je učinio s Tylerom Marshallom. Henry je možda strpan u neki
džep Teritorija, pohranjen da bi poslužio kao roba za razmjenu ili kao mamac. On i Ty možda se nalaze
jedan pored drugoga, čekajući spas.
Jack zna da ništa od toga nije istina. Henry je mrtav, a ubio ga je Ribar.
Njegov je posao sada da pronađe leš. Cajac je, i mora se ponašati shodno tome. To što je potraga
za mrtvim Henryjevim tijelom posljednja stvar na svijetu koju želi raditi, ne mijenja prirodu njegova
zadatka. Žalost dolazi u mnogim oblicima, ali žalost koja se skuplja u Jacku Sawyeru kao da je isklesana
od granita. Usporava mu korak i steže vilicu. U trenutku kada se pomiče lijevo i poseže za prekidačem
svjetla, ova kamena žalost vodi njegovu ruku do pravog mjesta na zidu kao da je to sam Henry učinio.
Budući da u trenutku kada se soba osvjetljava gleda u zid, isprva je samo djelomično sagledava, i
šteta ne izgleda tako velika kao što je strahovao. Srušena lampa, prevmuta stolica. No kada je okrenuo
glavu, u mrežnice mu se urezuju dva aspekta Henryjeve dnevne sobe. Prvi je crveni natpis na suprotnom
zidu krem boje, drugi je količina krvi na podu. Krvave mrlje su poput mape Henryjeva ulaska i izlaska
iz sobe. Mlazovi krvi kakve ostavlja ranjena životinja počinju u hodniku i pružaju se u brojnim petljama
i šarama do leđa misionarske sofe, gdje je čitava lokva krvi. Još jedna velika lokva prekriva drveni pod
ispod dugačkog, niskog stola gdje je Henry ponekad parkirao svoj CD-player i slagao diskove za
večer. Druga staza mrlja i mlazova pruža se natrag od stola do hodnika. Jacku sve ovo govori da je
Henry izgubio veliku količinu krvi prije nego što je osjetio da je dovoljno sigurno da ispuže ispod
stola. Ako je bilo tako.
Dok je Henry ležao mrtav ili na samrti, Ribar je uzeo nekakvu tkaninu - njegovu košulju?
maramicu? - i upotrijebio je kao debelu, nepravilnu slikarsku četkicu.
Umočio ju je u krv iza kauča, podigao, kapavu, do zida i našarao nekoliko slova. Onda je ponavljao
postupak sve dok nije namazao posljednje slovo poruke na zid.
BOK HOLLYWOODE DOĐI ULOVI ME GK GK GK GK.
268
Ali Grimizni Kralj nije napisao ove izazivačke inicijale, niti Charles Burnside.
Našarao ih je Ribarov gazda, čije ime, u našim ušima, zvuči otprilike kao gospodin Munshun.
Bez brige, evo mene uskoro kod tebe, razmišlja Jack.
U ovom trenutku ne treba ga kritizirati što je izašao iz kuće, gdje zrak ne vonja na krv i parfem, i
upotrijebio mobitel da nazove Ulicu Sumner.
Možda je Bobby Dulac na poslu. Možda čak zatekne Dalea u postaji. Da bi ispunio građansku
dužnost, treba izgovoriti samo osam ili devet riječi. Poslije toga može vratiti mobitel u džep i sjesti na
stepenice Henryjeva trijema dok čuvari zakona i reda ne dojure stazom. Bit će ih poprilično, bar četiri,
a možda i pet vozila. Dale će morati pozvati državnu policiju, a Brown i Black će možda smatrati da su
dužni pozvati FBI. Za otprilike tri četvrt sata, Henryjeva dnevna soba bit će preplavljena ljudima koji
premjeravaju, zapisuju u bilježnice, obilježavaju dokazni materijal i fotografiraju krvave mrlje. Doći će
medicinski istražitelji i vozilo za prikupljanje dokaza. A kada prva faza njihovih različitih poslova
bude okončana, dvojica u bijelim ogrtačima unijet će nosila na prednja vrata i opet ih iznijeti da ih
utovare u ono u čemu su se već dovezli.
Jack razmatra ovu mogućnost tek nekoliko sekundi. Želi vidjeti što su Ribar i gospodin Munshun
napravili Henryju - nema izbora, mora vidjeti. To od njega traži njegova mrka žalost, i ako ne bude
izvršavao njena naređenja, nikada se više neće ponovo osjećati cijelim.
A žalost, zatvorena kao čelični trezor oko njegove ljubavi prema Henryju, tjera ga dublje u sobu.
Jack se kreće polako, birajući put ispred sebe kao da s kamena na kamen prelazi potok. Traži mjesta
gdje može stati. Sa zida na drugoj strani sobe, dvadeset i nešto centimetara visoka, razlivena crvena
slova rugaju se njegovu napredovanju.
BOK HOLLYWOODE
Čini mu se da trepću, nestajući i ponovo se pojavljujući, kao neonska reklama. BOK

HOLLYWOODE BOK HOLLYWOODE.
DOĐI ULOVI ME
DOĐI ULOVI ME
Želi opsovati, ali breme njegove žalosti neće mu dozvoliti da izgovori riječi koje mu lebde u umu.
Na kraju hodnika, pokraj studija i kuhinje,
Jack preskače dugačku mrlju krvi i okreće leđa dnevnoj sobi i podrugljivom sijevanju neona.
Svjetlost prodire samo tri ili četiri koraka u hodnik. Kuhinja je neprozirna, bezlična tama. Vrata studija
su napola otvorena, i svjetlost se meko odbija od njihova stakla.
Krv koja je prskala razmazana je svuda po podu hodnika. Više ne može izbjeći da stane u nju već
nastavlja kroz hodnik motreći na otvorena vrata studija. Henry Leyden nikada nije ostavljao otvorena
vrata prema uskom hodniku, držao ih je zatvorena. Henry je bio uredan. Bio je prisiljen biti: da ih je
ikada ostavio otvorena, naletio bi na njih kada bi sljedeći put pošao u kuhinju. Ovaj nered, koji je za
sobom ostavio Henryjev ubojica, uznemirava ga više nego što je spreman priznati, možda i više nego
što je svjestan. Ova neurednost predstavlja istinsko skrnavljenje i Jack je, u ime svojeg prijatelja,
ogorčen zbog nje.
Stiže do vrata, dodiruje ih i šire otvara. U zraku lebdi gust oblak zadaha parfema i krvi. Gotovo
jednako mračan kao kuhinja, studio otkriva Jacku samo nejasan obris miksete i mutne pravokutnike
zvučnika na zidu. Prozor prema kuhinji lebdi kao crna plahta, nevidljiv. S rukom i dalje na vratima, Jack
se primiče i vidi, ili vjeruje da vidi, leđa visoke stolice i obličje prostrto po stolu ispred miksete.
Tek tada čuje vup-vup-vup vrpce koja udara u kraj kalema.
“Omojbože”, kaže Jack, sve u jednoj riječi, kao da nije sve vrijeme očekivao upravo ovo što vidi
pred sobom. Sa strašnom, neizbježnom izvjesnošću, zvuk vrpce podvlači činjenicu da je Henry mrtav.
269
Jackova žalost nadjačava kukavičku želju da izađe i pozove sve policajce u Wisconsinu tako što ga
navodi da posegne za prekidačem za svjetlo. Ne može sada otići, mora biti svjedok, kao što smo mi bili
s Irmom Freneau.
Prsti mu prelaze preko spuštenog plastičnog prekidača i vraćaju se na njega. U dnu grla diže se
kiseli, mesingan okus. Podiže ga, i svjetlost preplavljuje studio.
Henryjevo tijelo nagnuto je naprijed iz visoke kožne stolice i preko stola, ruke počivaju s obje
strane trofejnog mikrofona, lice leži, spljošteno, na lijevoj strani. I dalje nosi tamne naočale, ali je jedan
od tankih metalnih lukova iskrivljen. Isprva se čini da je sve obojeno u crveno jer je gotovo ujednačen
sloj krvi koji pokriva stol neko vrijeme kapao u Henryjevo krilo i na gornje dijelove nogavica, a sva
oprema je poprskana crvenim kapljicama. Dio Henryjeva obraza je odgrizen. Na desnoj šaci nedostaju
mu dva prsta. Jackovu pogledu, koji je radio inventar svega što se može vidjeti u prostoriji, čini se da
najveći dio krvi ipak potječe iz rane na Henryjevim leđima. Krvlju natopljena odjeća skriva ranu, ali
jednako mnogo krvi nakupilo, kapljući, u dnu naslona sjedišta, kao i na stolu. Krv na podu uglavnom
potječe sa stolice. Ribar je sigurno zarezao neki unutrašnji organ ili presjekao arteriju.
Osim fine magle na komandama, na magnetofonu gotovo da nema krvi. Jack se samo maglovito
sjeća kako ovi strojevi rade, ali je dovoljno često gledao Henryja kako mijenja kolute vrpce da bi znao
što treba učiniti. Isključuje magnetofon i uvlači kraj trake u prazni kolut. Uključuje stroj i pušta
premotavanje. Vrpca glatko klizi preko glava, odmotavajući se.
“Jesi li ovu vrpcu snimio za mene, Henry?” pita Jack. “Kladim se da jesi, ali se nadam da nisi umro
govoreći mi ono što već znam.”
Vrpca se zaustavlja. Jack pritišće PLAY i zadržava dah.
U svom svojem bikovskom, zajapurenom sjaju, iz zvučnika gruva George Rathbun: “Na kraju smo
devetog, i domaća ekipa se već uputila pod tuševe, prijatelju. Ali utakmica nije ZAVRŠENA sve dok je
posljednji SLIJEPAC na nogama!”
Jack se onemoćalo naslanja na zid.
U sobu ulazi Henry Shake, i poručuje mu da nazove Maxtonov dom. Wisconsinski Štakor gura
glavu unutra i vrišti o Crnoj kući. Šik Šeik Shake i George Rathbun vode kratku raspravu, u kojoj
pobjeđuje Shake. Ovo je previše za Jacka: ne može zaustaviti suze, i ne pokušava. Pušta ih da navru.
Henryjeva posljednja predstava silovito ga pogađa u srce. Tako je velikodušna, tako čista - tako
svojstvena Henryju. Henry Leyden se održavao u životu prizivajući svoja druga ja, i ova su odradila
posao. Bili su vjerna posada, George i Shake i Štakor, i otišli su na dno s brodom, mada nisu ni imali
mnogo izbora. Henry Leyden se ponovo pojavljuje, i glasom koji svakom rečenicom postaje slabiji
poručuje Jacku da može pobijediti ohole i glupe. Henryjev samrtnički glas izjavljuje da je imao divan
život. Glas mu se spušta do šapata i izgovara četiri riječi, do vrha pune zadovoljne iznenađenosti. Ah,
Golubice. Tu si. Jack čuje osmijeh u njima.
Jecajući, Jack tetura iz studija. Želi se srušiti na stolicu i plakati dok ne presahnu suze, ali zna da
ne može na takav način iznevjeriti ni Henryja ni sebe. Nastavlja kroz hodnik, otirući oči i čekajući da
mu granitna žalost pomogne da se izbori s boli. Isto tako će mu pomoći i u Crnoj kući. Ta žalost se ne
može pokolebati niti uzdrmati, osjećaje kao čelik u kralježnici. Duh Henryja Shakea šapuće: Jack, ova
žalost te nikada neće napustiti.
Jesi li se spreman pomiriti s tim?
.. Ne bih volio da bude drugačije.
Htio sam samo da znaš. Gdje god budeš pošao, što god budeš radio. Kroz svaka vrata. Sa svakom
ženom. Ako budeš imao djecu, s tvojom djecom. Čut ćeš je u glazbi koju budeš slušao, vidjet ćeš je u
svakoj knjizi koju budeš čitao. Bit će u hrani koju budeš jeo. Zauvijek s tobom. U svim svjetovima. U
Crnoj kući.
... Ja sam ona, ona je ja.
Šapat Georgea Rathbuna dvostruko je glasniji od šapta Šik Šeika Shakea: Kvragu, sinko, mogu li
čuti kako kažeš D'YAMBA?
... D'yamba.
Pretpostavljam da sad znaš zašto su te pčele zagrlile. Zar ne trebaš nazvati nekoga?
270
Da, treba. Ali ne može više ostati u ovoj krvlju natopljenoj kući, treba biti vani, u toploj ljetnoj
noći. Ne gledajući više kamo staje, Jack prolazi kroz zaprljanu dnevnu sobu i izlazi na vrata. Njegova
žalost hoda s njim jer je on ona, a ona je on. Nad njim visi ogromno nebo, probodeno zvijezdama. Poteže
vjerni mobitel.
I tko se javlja na telefon u policijskoj postaji French Landinga? Arnold “Baterijski” Hrabowski,
naravno, s novim nadimkom i svježe vraćen u policijske redove. Jackova obavijest dovodi Baterijskog
Hrabowskog u stanje krajnje uzrujanosti. Što? Bože! O, ne. Ne mogu vjerovati. Ajme. Da, da, gospodine.
Odmah ću se pobrinuti za to.
Dok bivši Mahniti Mađar nastoji da mu ruke i glas ne drhte dok okreće kućni broj svoga šefa i
prenosi Jackovu dvostranu poruku, Jack se udaljava od kuće, od staze i svojeg kamioneta, dalje od svega
što ga podsjeća na ljudska bića, i ulazi u polje visoke, žutozelene trave. Vodi ga njegova žalost jer
njegova žalost zna bolje od njega što mu je potrebno.
Prije svega odmor. San, ako je san moguć. Meko mjesto na ravnoj zemlji daleko od nadolazećeg
kaosa crvenih svjetala i sirena i izbezumljenih, hiperaktivnih policajaca. Kilometar dalje u polju, Jack
stiže do takva mjesta, između njive kukuruza i kamenitih početaka šumovitih bregova. Njegov
ožalošćeni um poručuje ožalošćenu, iscrpljenu tijelu da legne i udobno se ispruži, i tijelo to čini. Iznad
njega, zvijezde kao da poigravaju i udaljavaju se, iako se, naravno, stvarne zvijezde na poznatim,
stvarnim nebesima ne ponašaju tako, te se svakako radi o optičkoj varci. Jackovo tijelo se pruža po travi,
i travnata prostirka i zemlja ispod njega kao da ga ušuškavaju, mada je i to zacijelo opsjena jer svatko
zna da u stvarnom životu tlo teži biti tvrdo, nepopustljivo, i puno kamenja koje žulja. Ožalošćeni um
Jacka Sawyera naređuje ožalošćenoj kolekciji bolova koja je njegovo tijelo da zaspi, i iako se to čini
nemogućim, ono zaista tone u san.
Za samo nekoliko minuta, usnulo tijelo Jacka Sawyera prolazi kroz jedva primjetan preobražaj.
Obrisi kao da mu omekšavaju, a boje - svijetla kosa, svijetlosmeđa jakna, meke smeđe cipele - postaju
bljeđe. Neobična prozirnost, maglovitost ili oblačnost postaje dio procesa. Čini nam se kao da možemo
zaviriti kroz nejasnu, maglovitu masu njegova sporo dišućeg tijela i nazrijeti meke, pritisnute vlati trave
koje su mu ležaj. Što duže gledamo, sve jasnije vidimo travu pod njim jer njegovo tijelo postaje sve
nejasnije. Sada nije više od svjetlucanja povrh trave, i u trenutku kada se zelena postelja u obliku Jacka
počinje uspravljati, tijelo koje juje oblikovalo već odavno više nije tu.
25.
O, zaboravite sada na to. Znamo kuda je Jack Sawyer otišao kada je nestao s ruba kukuruzišta, i
znamo koga će po svojoj prilici susresti kada se nađe tamo. Dosta o tome. Hoćemo zabavu, treba nam
uzbuđenje! Srećom po nas, onaj šarmantni stari momak, Charles Burnside, na koga se uvijek može
računati da će podmetnuti jastučić smijeha na sjedište guvernerove stolice na banketu, sipati malo
paprenog umaka u varivo, prdnuti usred mise, upravo se izvlači iz zahodske školjke u muškom WC-u u
Tratinčici. Primjećujemo da stari Burny, naš Burn-Burn, objema rukama grli škare za živicu Henryja
Leydena na kokošjim grudima, ili, točnije, ljulja ih kao bebu. Na košćatoj desnoj ruci iz gadne rane curi
krv i slijeva se prema laktu. Oslonivši stopalo, obuveno u prugastu papuču drugog stanara doma, na rub
školjke, odguruje se i izvlači, pomalo nesigurno. Usta su mu iskrivljena u grimasu, a oči mu sliče na
rupe od metaka, ali pretpostavljamo da to nije zato što i on nosi breme teške žalosti. Zadnji dio
njegovih hlača i prednji dio košulje natopljeni su i tamni od krvi iz rane od noža na trbuhu.
Mršteći se od bola, Burny otvara vrata kabine i ulazi u pust muški toalet. Fluorescentna svjetla na
stropu odbijaju se od dugačkog ogledala iznad niza umivaonika; zahvaljujući Butchu Yerxi, koji
odrađuje dvostruku smjenu zato što se noćni dežurni pojavio pijan, bijele podne ploče se blistaju. U svoj
ovoj iskričavoj bjelini, krv na odjeći i tijelu Charlesa Burnsidea izgleda jarkocrvena. Skida košulju sa
sebe i baca je u umivaonik, pa kreće prema drugom kraju kupaonice, gdje se nalazi ormar s trakom
na kojoj je netko tiskanim slovima ispisao ZAVOJI. Starci imaju lošu naviku da padaju u kupaonicama,
pa je Veseljkov otac opreza radi postavio ormar tamo gdje je smatrao da bi mogao biti potreban. Bijele
pločice poprskane su kapljicama krvi.
Burny otkida grudu toalet-papira, moči je hladnom vodom i odlaže na rub najbližeg umivaonika.
Onda otvara ormar sa zavojima, vadi kolut široke trake i jastučić zavoja s gazom, i otkida dvadeset
271
centimetara trake. Briše krv s kože oko rane na trbuhu i pritišće mokar papir preko otvora. Diže papir i
pritišće jastučić gaze na ranu. Nespretno lijepi traku preko gaze. Na isti način previja ubodnu ranu na
ruci.
Okreće se i kapi krvi padaju po bijelim pločicama.
Vraća se duž umivaonika i podmeće košulju pod hladnu vodu iz slavine. Voda u umivaoniku se
boji crveno. Burny nastavlja trljati staru košulju pod hladnim mlazom vode dok ne postaje
bljedoružičasta, samo nekoliko nijansi svjetlija od njegove kože. Zadovoljan, cijedi košulju, par puta je
protresa i ponovo odijeva. To što mu prianja uz tijelo nimalo mu ne smeta. Njegov cilj je najosnovniji
nivo prihvatljivosti, a ne elegancija: dokle god je to moguće, želi ostati neopažen. Rubovi nogavica su
mu natopljeni krvlju, a papuče Elmera Jespersona tamnocrvene i promočene, ali vjeruje da većina ljudi
neće gledati njegove noge.
U njemu, hrapav glas ponavlja: Božuri, Burn-Burn, božuri!
Bumyjeva jedina greška je to što se, zakopčavajući košulju, pogledao u ogledalu. Ono što je vidio
tjera ga da zaprepašteno zastane. Usprkos svojoj ružnoći, Charles Burnside oduvijek je bio zadovoljan
onim što je vidio u ogledalima. Po vlastitu mišljenju, izgleda kao čovjek koji zna uloviti priliku,
nepredvidljiv i lukav. Čovjek koji zuri u njega s one strane ogledala nimalo ne sliči na starog lisca koga
se sjeća. Čovjek pred njim izgleda tupavo, istrošeno i ozbiljno bolesno. Utonule, crveno obrubljene oči,
obrazi poput kratera, venama išarana ćelava, gotovo mrtvačka lubanja... čak mu i nos izgleda košćatiji i
krivlji nego prije. Postao je jedan od onih staraca kojih se djeca boje.
I drebaju de ze bojadi, Burn-Burn. Vrijeme je da grenemo.
Nemoguće je da zaista izgleda tako loše, zar ne? Da je stvarno tako, već bi to odavno primijetio.
Neee, Charles Burnside ne izgleda tako pred očima svijeta. To je zato što je kupaonica tako prokleto
bijela. Sva ta bjelina čini da izgledaš izbijeljeno. Da izgledaš odran kao zec. Umirući stari užas u
ogledalu stupa korak bliže i staračke pjege na njegovoj koži kao da tamne. Prizor iskešenih zuba tjera
ga da zatvori usta.
Tada njegov gospodar postaje udica u njegovu umu, vuče ga prema vratima i mrmlja: Vrijeme,
vrijeme.
Burny zna zašto je vrijeme: gospodin Munshun se želi vratiti u Crnu kuću. Gospodin Munshun
dolazi s mjesta koje je nepojmljivo udaljeno od French Landinga, i određeni dijelovi Crne kuće, koju su
zajedno sagradili, podsjećaju ga na svijet iz kojega potječe - njeni najdublji dijelovi, koje Charles
Burnside rijetko posjećuje i koji čine da se osjeća hipnotizirano, slabo od čežnje i zgađeno kada ih
posjeti. Kada pokuša dočarati sliku svijeta koji je porodio gospodina Munshuna, zamišlja mračan,
krševit krajolik posut lubanjama. Na njegovim golim padinama i visovima dižu se zamcima nalik
građevine koje mijenjaju oblik ili nestaju kada trepneš. Iz tih nepostojanih utvrda čuje se industrijska
kakofonija, pomiješana s jaucima djece u mukama.
I Burnside se želi vratiti u Crnu kuću, ali samo u njene prve prostorije, gdje se može odmoriti, jesti
hranu iz konzerve i čitati svoje tekice. Uživa u specifičnom mirisu koji se osjeća u tim odajama,
mješavini truleži, znoja, skorene krvi, prašine i kanalizacije. Kada bi se taj miris mogao destilirati, nosio
bi ga kao parfem. Osim toga, onaj slatki zalogajčić po imenu Tyler Marshall sjedi zaključan u sobi u
drugom sloju Crne kuće - i drugom svijetu - i Burny jedva čeka da počne zlostavljati malog Tylera, da
prijeđe naboranim rukama preko dječakove divne kože. Tyler Marshall tjera Burnyja da se oblizuje.
No i u ovom svijetu ima još nedoživljenih zadovoljstava i vrijeme je da im se posveti. Burny viri
kroz odškrinuta vrata kupaonice i vidi da je Butch Yerxa podlegao umoru i mesnoj štruci iz kantine.
Sjedi na svojoj stolici kao velika lutka, s rukama na stolu i debelom bradom spuštenom na ono što bi
kod normalne osobe bio vrat. Onaj korisni obojeni mali kamen stoji nekoliko centimetara od Butcheve
desne ruke, ali Burnyju ne treba kamen jer je nabavio mnogo raznovrsniji instrument. Žao mu je što nije
mnogo ranije otkrio mogućnosti škara za živicu. Umjesto jednog sječiva imaš dva. Jedno gore, jedno
dolje, cak-cak! A što su oštra! Nije namjeravao slijepcu amputirati prste. Tada je o škarama još
razmišljao kao o velikom, primitivnom tipu noža, ali kada je zadobio ubod u ruku, trznuo je škarama u
smjeru slijepca i ove su mu manje-više same od sebe otfikarile prste, jednako lako i brzo kao što su stari
mesari u Chicagu sjeckali slaninu.
272
S Veseljkom Maxtonom će biti zabavno. Uostalom, zaslužio je ono što mu slijedi. Burny smatra
da je Veseljko odgovoran za njegov propali izgled. Ogledalo mu je pokazalo da ima otprilike deset,
možda čak i petnaest kila manje nego što bi trebao, što nije nikakvo čudo - pogledajte samo kakve
splačine poslužuju u kantini. Burny vjeruje da je Veseljko zakidao na hrani, kao što zakida i na svemu
ostalom. Država, Medicaid, Medicare - Veseljko ih sve potkrada. Nekoliko puta kada je mislio da je
Charles Burnside previše izgubljen da bi znao što se događa, Veseljko mu je davao da potpiše obrasce
u kojima je stajalo da je imao neki zahvat, operaciju prostate, operaciju pluća. Po Burnyjevu mišljenju,
polovica novca koji je Medicaid platio za nepostojeću operaciju trebala je pripasti njemu. Na obrascu je
bilo njegovo ime, zar ne?
Burnside se iskrada u hodnik i tapka prema predvorju, ostavljajući otiske krvlju natopljenim
papučama. Budući da će morati proći pokraj pulta dežurne sestre, gura škare za pojas hlača i pokriva ih
košuljom. Burnside prepoznaje iznad pulta mlitave obraze, naočale sa zlatnim okvirom i kosu boje
lavande beskorisne babuskare po imenu Georgette Porter. Moglo je biti i gore, razmišlja. Otkako je
ušetala u Dl8 i uhvatila ga kako gol golcat masturbira nasred sobe, Georgette ga se užasava.
Ona baca pogled prema njemu, čini se da potiskuje drhtanje, i vraća pogled na ono što radi s
rukama. Vjerojatno plete, ili čita jedan od onih krimića u kojima mačka rješava zločin. Burny se dovlači
bliže pultu i razmišlja bi li upotrijebio škare na Georgetteinu licu, ali zaključuje da bi to bilo traćenje
energije. Stigavši do pulta, baca pogled prijeko i vidi da ona u rukama drži džepnu knjigu, baš kao što
je pretpostavljao.
Georgette ga promatra s potpunim nepovjerenjem.
“Večeras izgledamo ko bombončić, Georgie.”
Ona gleda niz hodnik, pa prema recepciji, i shvaća da će se morati sama suočiti s njim. “Trebali
biste biti u svojoj sobi, gospodine Burnside. Kasno je.”
“Gledaj svoja posla, Georgie. Imam se pravo prošetati ak’ ‘oću.”
“Gospodin Maxton ne voli da stanari zalaze u druga krila, te vas molim da ostanete u Tratinčici.”
“Je l' gazda večeras tu?”
“Mislim da je.”
“Fino.”
On se okreće i nastavlja prema recepciji, a ona dovikuje za njim: “Pričekajte!”
Osvrće se. Uspravila se, a to je pouzdan znak da je zabrinuta.
“Nećete uznemiravati gospodina Maxtona, zar ne?”
“Zucneš li još riječ, uznemiravat ću tebe."
Ona pokriva šakom grlo, i pogled joj se konačno spušta na pod. Usta joj se otvaraju, a obrve podižu.
“Gospodine Burnside, što vam je to na papučama? I na nogavicama? Ostavljate trag za sobom!”
“Baš ne možeš ne lajati, je l' da?”
Smrknuto se vraća prema pultu. Georgette Porter se pribija uza zid, i u trenutku kada shvaća da je
imala vremena pokušati pobjeći, Burny stiže do nje. Miče joj ruku s grla i uspravlja je kao znak za
zaustavljanje.
“Kučko glupa.”
Burnside poteže škare iz pojasa, hvata ručke i reže joj prste kao da su grančice. “Glupačo.”
Georgette je zapala u stanje užasnute nevjerice koje ju paralizira. Zuri u krv koja šiklja iz četiri
batrljka na šaci.
“Idiotkinjo prokleta.”
Otvara škare i zariva joj jednu od oštrica u grlo. Georgette ispušta prigušen, krkljav zvuk. Pokušava
uhvatiti škare, ali ih on izvlači iz njezina vrata i podiže prema glavi. Ruke joj mašu, rasipajući krv.
Bumyjevo lice ima izraz čovjeka koji konačno priznaje da mora isprazniti mačkinu posudu s pijeskom.
Nišani vlažnim sječivom u njeno desno oko i bode, i Georgette je mrtva prije nego što će joj tijelo
skliznuti niz zid i svaliti se na pod.
Desetak metara dalje niz hodnik, Butch Yerxa nešto mrmlja u snu.
273
“Neće slušati”, gunđa Burny za sebe. “Kol’ko god se trudiš, na kraju sami traže da im to napraviš.
Što znači da to žele - ko ona glupava derišta u Chicagu.” Izvlači sječivo škara iz Georgetteine glave i
briše ga o rame njene bluze. Sjećanje na derišta u Chicagu šalje mu trnce kroz ud, koji se počinje
ukrućivati u vrećastim starim hlačama. O-paaa! Ah, ta moćna magija nježnih uspomena... Iako, kao što
smo se već uvjerili, Charles Burnside tu i tamo doživljava erekcije u snu, u budnom stanju su tako
rijetke da bi se moglo reći da se ne događaju, što ga dovodi u iskušenje da smakne hlače i vidi što može
u tom pogledu poduzeti. Ali što ako se Yerxa probudi? Pomislio bi da je Georgette Porter, odnosno njen
leš, probudio Burnyjevu davno ugašenu požudu. To nipošto ne bi valjalo - nipošto. Čak i monstrum ima
svoj ponos. Zato je najbolje da nastavi do Veseljkove kancelarije i nada se da čekić neće omekšati prije
nego što dođe vrijeme da zakuca čavao.
Burny ponovo gura škare u pojas hlača i povlači mokru košulju da je odvoji od tijela. Vuče noge
niz hodnik Tratinčice i preko praznog predvorja do lakiranih vrata s mesinganom pločicom na kojoj piše
WILLIAM MAXTON, UPRAVITELJ. Smjerno ih otvara, prizivajući u mislima lik odavno pokojnog
desetogodišnjeg dječaka po imenu Herman Flagler, poznatog i po nadimku “Pesek”, jedne od njegovih
prvih žrtava. Pesek! Nježni Pesek! Te suze, ti jecaji bola pomiješanog s radošću, pa prepuštanje
potpunoj bespomoćnosti: lagan sloj prljavštine na Pesekovim izubijanim koljenima i vitkim
podlakticama. Vrele suze, mlaz mokraće iz njegova prestravljena pupoljka.
Veseljko mu neće podariti takvo blaženstvo, ali možemo biti sigurni da nekakvo hoće. Uostalom,
Tyler Marshall leži vezan u Crnoj kući i čeka, bespomoćan koliko bespomoćan može biti.
Charles Burnside na prstima prolazi kroz sobičak Rebecce Vilas, sa slikom blijede, duboko
razdijeljene pozadine Peseka Flaglera koja mu bliješti u umu. Spušta prste na sljedeću kvaku, na trenutak
zastaje da se primiri, i bešumno spušta kvaku. Vrata se otvaraju tek toliko da otkriju Veseljka Maxtona,
suverenog monarha ovog carstva, kako se naginje nad stol, s glavom naslonjenom na jednu šaku, i žutim
markerom nešto obilježava na dva kompleta papira. Čvrsto stisnuta usta omekšava tračak
osmijeha, vlažne oči zadovoljno blistaju, zaposlena olovka klizi tamo-amo između dvije hrpe papira,
ostavljajući sićušne oznake. Veseljko je tako blaženo zaokupljen poslom da ne primjećuje da više nije
sam sve dok njegov posjetitelj ne ulazi u sobu i nogom zatvara vrata za sobom.
Kada su se vrata s treskom zalupila, Veseljko diže pogled pun uzrujane iznenađenosti i zagleda se
u priliku pred sobom. Držanje mu se gotovo odmah mijenja u lukavu, zajedljivu srdačnost za koju
vjeruje da je razoružavajuća. “Tamo odakle dolazite ne kucaju na vrata, gospodine Burnside? Odmah
ulaze, zar ne?”
“Odmah ulaze”, odgovara njegov posjetitelj.
“Nema veze. Ustvari, namjeravao sam porazgoravati s vama.”
“Sa mnom?”
“Da. Uđite, molim vas. Sjednite. Bojim se da imamo mali problem i htio bih da istražimo neke
mogućnosti.”
“O”, kaže Burny. “Problem, znači.” Odljepljuje košulju od prsa i šljapka naprijed, ostavljajući sada
već bljeđe tragove za sobom.
“Smjestite se”, kaže Veseljko, mahnuvši prema stolici ispred svojeg stola. “Privucite bitvu i
odmorite kosti.” Ovaj izraz potječe od Frankyja Shellbargera, glavnog kreditnog referenta Prve
poljoprivredničke banke, koji ga stalno koristi na sastancima lokalnog kluba rotarijanaca, i iako
Veseljko nema pojma što je bitva, smatra da zvuči vraški simpatično. “Starino moja, vi i ja ćemo sada
jedan drugom otvoriti dušu.”
“A”, kaže Burny i sjeda, leđa uspravljenih i krutih zbog škara. "Odmorimo dužu."
“Da, tako je. Hej, je 1’ ta košulja mokra? Je! Nećemo tako, druže stari - mogli biste se prehladiti i
umrijeti, a to se nijednom od nas ne bi svidjelo, zar ne? Treba vam suha košulja. Čekajte da vidim što
mogu učiniti za vas.”
“Ne trudi se, jebeni majmune.”
Veseljko Maxton je već na nogama i popravlja svoju košulju, i starčeve riječi ga na trenutak
zaustavljaju usred koraka, ali se odmah oporavlja, razvlači usta u osmijeh i kaže: “Pričekaj tu, Chicago.”
274
Iako spomen njegova rodnog grada šalje trnce niz Burnyjevu kralježnicu, ničim to ne pokazuje dok
Maxton obilazi stol i kreće prema vratima kancelarije. Promatra upravitelja kako napušta
sobu. Chicago. Gdje su Pesek Flagler i Sammy Hooten i Fred Brogan i svi drugi živjeli i umrli, Bog ih
blagoslovio. Stabljike žita, vlati trave, tako prljavi tako divni tako uzbuđujući. Sa svojim osmijesima i
kricima. Kao sva bijela djeca iz geta, čista slonovača pod korom prljavštine, riblja bjelina gradskih
sirotana, uskoro izgubljenih. Krhke kosti njihovih lopatica, što strše kao da će se probiti kroz tanak sloj
mesa i kože. Burnyjev se stari organ meškolji i kruti kao da se sam sjeća slatkih ludosti prošlosti. Tylere
Marshalle, prede za sebe, slatki mali Tye, uskoro ćemo se poigrati prije nego što te predam gazdi, o da
hoćemo da da još kako ćemo.
Iza njega treskaju vrata i bude ga iz erotskog sanjarenja. Ali njegov stari mulac, njegov stari mačak,
ostaje budan i napet, drzak i gord kao u najboljim danima.
“Na recepciji nema nikog”, žali se Maxton. “Ona stara vreća, kako se zove, Porter, Georgette
Porter, garantirano je u kuhinji, i ždere, a Butch Yerxa spava ko top na svojoj stolici. Što da radim, da
prekapam po sobama da nađem suhu košulju?”
Prolazi pokraj Bumsidea, diže ruke i spušta se u fotelju. Sve je to gluma, a Burny je vidio mnogo
bolje izvedbe od ove. Veseljko ne može obmanuti Bumyja, čak ni ako zna ponešto o Chicagu.
“Ne treba mi nova košulja”, kaže. “Seronjo.”
Veseljko se zavaljuje u fotelju i sklapa ruke iza glave. Cereka se - ovaj Pacijent ga silno zabavlja.
“No, no. Nema potrebe da se vrijeđamo. Više me ne možeš prevariti, starce. Više ne padam na priču o
Alzheimeru. Ustvari, više ti ništa ne može proći.”
Ljubazan je i opušten i zrači samopouzdanjem kao kockar koji drži četiri asa. Burny pretpostavlja
da mu se priprema nekakva mućka ili ucjena, što trenutak čini još zabavnijim.
“Mada ti moram odati priznanje”, nastavlja Veseljko. “Uspio si prevariti sve, uključujući i mene.
Mora da je bila potrebna silna disciplina da se odglumi završna faza Alzheimera. Sve ono ležanje u
kolicima, hranjenje na žlicu, sranje u gaće. Pretvaranje da ne razumiješ što ti ljudi govore.”
“Nisam se pretvarao, magarče.”
“Zato nije nikakvo čudo što si odglumio oporavak - kad je to ono bilo, prije godinu dana? I sam
bih isto učinio. Mislim, jedno je pretvarati se, a sasvim drugo izigravati biljku. Zato nam se dogodilo
čudo, je li? Naša boljka se postupno povlači, vraća se i odlazi, kao obična prehlada. Tako ti je lakše.
Možeš se šetati okolo i maltretirati ljude, a ima manje posla i za osoblje. I dalje si jedan od mojih
omiljenih pacijenata, Charlie. Ili da te zovem Carl?”
“Jebe mi se kako me zoveš.”
“Ali Carl ti je pravo ime, zar ne?”
Burny se ne trudi ni slegnuti ramenima. Nada se da će Veseljko prijeći na stvar prije nego što se
Butch Yerxa probudi, primijeti krvave tragove i otkrije tijelo Georgette Porter, jer iako ga zanima
Maxtonova priča, želi se bez većih problema vratiti u Crnu kuću. Butch Yerxa bi mu vjerojatno pružio
dostojan otpor.
Vjerujući da se igra mačke i miša i da je u toj igri mačka, Veseljko se osmjehuje starcu u ružičastoj
košulji i nastavlja. “Danas me nazvao detektiv iz državne policije. Kaže da mu je FBI poslao
identifikaciju otiska prsta koji su ovdje pokupili. Pripadao je jednom jako zlom čovjeku po imenu Carl
Bierstone kojega traže već četrdeset godina. Osuđen je na smrt 1964. godine zbog ubojstva nekoliko
djece koju je zlostavljao, ali je pobjegao iz automobila koji ga je vozio u zatvor - pošto je golim rukama
ubio dva čuvara. Otada mu se gubi svaki trag. Danas bi mu bilo osamdeset pet godina, i detektiv vjeruje
da bi Bierstone mogao biti jedan od naših stanara. Što kažeš na to, Charles?”
Ništa, očito.
“Charles Burnside zvuči dosta slično kao Carl Bierstone, zar ne? Osim toga, o tvojoj prošlosti
nemamo nikakve podatke. Po tome si ovdje jedinstven. Za svakog drugog imamo maltene kompletno
obiteljsko stablo, ali ti kao da si pao s Marsa. Jedini podatak koji imamo o tebi je koliko ti je godina.
Kada si se 1996. pojavio u glavnoj bolnici u La Riviereu, tvrdio si da imaš sedamdeset devet. To bi
značilo da si istih godina kao onaj bjegunac.”
Burnside mu se uznemirujuće smješka. “Pretpostavljam da sam onda i Ribar.”
275
“Ne vjerujem da si u stanju vući svu tu djecu preko pola okruga s osamdeset pet godina. Ali da si
Carl Bierstone, to vjerujem, a policija te i dalje željna uhapsiti. Što nas dovodi do pisma koje je stiglo
prije nekoliko dana. Namjeravao sam porazgovarati s tobom o njemu, ali i sam znaš koliko ovdje ima
posla.” Otvara ladicu stola i vadi list papira istrgnut iz žute bilježnice. Na njemu je kratka, uredno
otipkana poruka. ‘“De Pere, Wisconsin’, piše. Bez datuma. ‘Nadležnima’, počinje. ‘Sa žaljenjem vas
obavještavam da više neću biti u stanju vršiti mjesečne uplate u korist svog nećaka, Charlesa Burnsidea’.
To je sve. Umjesto da se potpiše, otipkala je svoje ime. ‘Althea Burnside.’”
Veseljko spušta žuti papir pred sebe i križa ruke na njemu. “O čemu se ovdje radi, Charles? Znam
da u De Pereu ne živi nikakva Althea Burnside. A ne bi ti ni mogla biti teta. Koliko bi morala imati
godina? Najmanje sto, ili čak sto deset. U to nikako ne mogu povjerovati. Ali čekovi jesu pristizali,
redovno, od prvog mjeseca otkako si u domu. To se neki tvoj prijatelj, ili nekadašnji partner, brinuo o
tebi, stari moj. A svima je u interesu da nastavi raditi ono što je radio, zar ne?”
“Zaboli me, seronjo.” Ovo nije sasvim točno. Sve što Burny zna o mjesečnim uplatama je da ih je
organizirao gospodin Munshun i ako prestanu... što će još prestati s njima? On i gospodin Munshun su
zajedno u ovome, zar ne?
“Hajde, dečko”, kaže Veseljko. “Možeš ti bolje od toga. Sve što tražim je malo suradnje. Siguran
sam da ne želiš prolaziti kroz gnjavažu hapšenja, uzimanja otisaka, plus ono što bi uslijedilo poslije. Što
se mene osobno tiče, nemam želju da te izlažem svemu tome. Zato što je jedini Pokvaren u svemu ovome
taj tvoj prijatelj. Imam dojam da je dotični, tko god da je, malčice smetnuo s uma da vjerojatno ima neki
stari dug prema tebi, zar ne? I da računa da se više nije obavezan brinuti da ovdje i dalje uživaš
dosadašnje udobnosti. Al' tu se malo zajebo. Kladim se da bi ga mogao dovesti u red, natjerati da shvati
kako stvari stoje.”
Burnyjev mulac, njegov stari mačak, u međuvremenu je smekškao i splasnuo kao probušen balon,
što mu dodatno kvari raspoloženje. Otkako je ušao u kancelariju ovog ljigavog prevaranta, izgubio je
nešto vitalno: osjećaj svrhe, osjećaj nedodirljivosti, oštrinu. Želi se što prije vratiti u Crnu kuću. Crna
kuća će ga obnoviti jer Cma kuća je magija, mračna magija. U njene temelje ugrađena je gorčina
njegove duše, a svaka greda i spoj natopljeni su mrakom njegova srca.
Gospodin Munshun mu je pomogao da uvidi mogućnosti Cme kuće i unio u nju mnogo svoga.
Postoje dijelovi Crne kuće koje Charles Burnside nikada nije do kraja razumio i koji ga plaše, i to jako:
čini se da jedno podzemno krilo sadržava njegovu tajnu karijeru u Chicagu - i kad god se približi tom
dijelu kuće, čuje molećivo jecanje i prodorne krike iz grla stotine izgubljenih dječaka, kao i vlastita
promukla naređenja i ekstatično stenjanje. Iz nekog razloga, blizina nekadašnjih pobjeda čini da se
osjeti sićušno i progonjeno, izgnanik umjesto gospodara. Gospodin Munshun mu je pomogao da se sjeti
razmjera svojih dostignuća, ali gospodin Munshun nije bio ni od kakve koristi s drugim dijelom Cme
kuće, nevelikim, ne većim od jedne sobe, zapravo podmmom, u kojem se nalazi cjelokupno njegovo
djetinjstvo i koji nikada, ali baš nikada nije posjetio. Dovoljno je prisjećanje na postojanje te sobe da se
Burny osjeti kao novorođenče ostavljeno vani da umre od hladnoće.
Vijest o dezerterstvu izmišljene Althee Burnside izaziva nešto blažu verziju istog efekta. To je
neprihvatljivo, i on to ne mora, točnije ne može, trpjeti.
“Da”, kaže. “Hajmo razjasniti o čemu se tu radi. Pokušati shvatiti.” Diže se sa stolice, a zvuk za
koji se čini da dolazi iz smjera French Landinga samo ga ubrzava. To je zavijanje policijskih sirena,
najmanje dvije, a možda i tri. Burny nije siguran u to, ali pretpostavlja da je Jack Sawyer pronašao tijelo
svojeg prijatelja Henryja, s tim što Henry nije bio gotov i što je uspio reći da je prepoznao glas svojeg
ubojice. Jack je onda pozvao muriju, i sad smo tu gdje jesmo.
Sljedeći korak dovodi ga do stola. Baca pogled na papire na stolu i smjesta mu postaje jasno o
čemu se radi.
“Prepravljamo knjige, ha? Usto što si seronja, znači, ti si i lukavi mali žongler s brojkama, je li?”
U zapanjujuće malom broju sekundi, lice Veseljka Maxtona prolazi kroz nevjerojatan niz osjećaja.
Uzrujanost, iznenađenje, zbunjenost, povrijeđeni ponos, gnjev i nevjerica pretrčavaju preko pejzaža
njegovih crta dok Burnside poseže iza leđa i izvlači škare za živicu. Ovdje u kancelariji izgledaju veće
i zlokobnije nego u dnevnoj sobi Henryja Leydena.
276
Veseljku se čine dugačke poput srpova. Podigavši pogled s njih i zagledavši se u starca koji stoji
pred njim, vidi lice koje je više demonsko nego ljudsko. Burnsideove oči crveno sjaje, a usne su
povučene s groznih, svjetlucavih zuba nalik na krhotine slomljenih ogledala.
“Odbij, čovječe”, pišti Veseljko. “Murjaci su praktično već na recepciji”
“Nisam gluh.” Burny nabija sječivo u Veseljkova usta i zatvara škare na znojnom obrazu. Krv
prska preko stola, a Veseljku iskaču oči. Burny cima škare i iz razjapljene rane izlijeće nekoliko zuba i
dio Veseljkova jezika. Uspravlja se i naginje naprijed da dograbi sječiva. Burnside uzmiče i odsijeca
polovinu Veseljkove desne šake.
“E, stvarno su oštre”, kaže.
Maxton tetura oko stola, prskajući krv svuda oko sebe i ričući kao los. Burny odskače unatrag pa
ponovo priskače i zariva oštrice u izbočinu trbuha ispod Veseljkove plave košulje. Odmah zatim ih
izvlači i Veseljko posrće, stenjući, i pada na koljena. Krv teče iz njega kao iz prevrnutog bokala. Svaljuje
se naprijed, na laktove. U Veseljku Maxtonu više nema ni traga vragolanstva; trese glavom i mrmlja
nešto što je valjda molba da ga ostave na miru. Zakrvavljene, volovske oči kolutaju prema
Charlesu Burnsideu i nijemo odašilju neobičnu bezličnu molbu za milost.
“Majko Božja,” kaže Burny, “je li ovo Ricov kraj?” Baš je to smiješno - godinama nije pomislio
na taj film40. Hihoćući se vlastitoj duhovitosti, naginje se, postavlja sječiva škara s obje strane
Veseljkova vrata i gotovo mu uspijeva odrezati glavu.
Buka sirena skreće u Kraljičinu ulicu. Pločnikom će uskoro trčati policajci; odmah zatim će
nagrnuti u predvorje. Burnside spušta škare na Veseljkova široka leđa i žali što nema vremena da se
popiša na tijelo ili posere na glavu, ali gospodin Munshun samo gunđa vrijeme, vrijeme, vrijeme.
“Ne moraš ponavljati, nisam glup”, kaže Burny.
Produžuje iz ureda i prolazi kroz kutak gospođice Vilas. Našavši se u predvorju, vidi sijevanje
svjetala na krovovima dva policijska automobla koji prolaze s vanjske strane živice. Zaustavljaju se
nedaleko od mjesta gdje je prvi put sklopio prste oko vitkog dječačkog vrata Tylera Marshalla. Burny
počinje nešto brže vući noge. U trenutku kada je stigao do početka hodnika Tratinčice, kroz otvor na
živici upadaju dva žutokljuna policajca.
Malo dalje u hodniku, Butch Yerxa ustaje i trlja lice. Zagleda se u Burnyja i kaže:
“Što se događa?”
“Pokreni se”, kaže Burny. “Vodi ih u ured. Maxton je ozlijeđen.”
“Ozlijeđen?” Butch sleđeno zuri u Burnyjevu krvavu odjeću i ruke.
“Kreći!”
Butch se nespretno zalijeće naprijed, a dva mlađahna policajca navaljuju na velika staklena vrata,
s kojih je uklonjen poster Rebecce Vilas. “Kancelarija!” viče Butch, pokazujući udesno. “Gazda je
ozlijeđen!”
Dok Yerxa pokazuje prema vratima ureda bodući rukom u zid, Charles Burnside koristi priliku da
šmugne pokraj njega. Trenutak kasnije ulazi u muški toalet u Tratinčici i hitro šljapka prema jednoj od
kabina.
A Jack Sawyer, što je s njim? To već znamo. Točnije, znamo da je zaspao na mekom mjestu između
ruba kukuruzišta i brda na zapadnoj strani Norveške ulice. Znamo da mu je tijelo postalo lakše, manje
opipljivo, maglovito. Da je zatim postalo zamućeno i prozirno. Možemo pretpostaviti da je, prije nego
što je zadobilo potpunu prozirnost, Jack zapao u određeni okrepljujući san. Također možemo
pretpostaviti da u tom snu nebo boje plavog crvendaćeva jajeta sugerira beskraj svemira žiteljima lijepog
obiteljskog zdanja na Roxbury Driveu u brdima Beverlyja, gdje je Jacku šest, šest, šest ili dvanaest,
dvanaest, dvanaest ili u isto vrijeme oboje, a tatica svira one super tonove na svojoj trubi, trubi,
trubi. (Darn That Dream, Henry Shake bi vas mogao poučiti, posljednja je pjesma na Daddy Plays the
Horn Dextera Gordona - najvećeg od svih tatica.) U tom snu svi odlaze na put i nitko ne odlazi nikamo
40
Burny citira poznatu rečenicu iz filma Mah Cezar iz 1931. godine s Edwardom G. Robinsonom i Douglasom
Fairbanksom Jr. u glavnim ulogama, koji se smatra prvim klasičnim ostvarenjem gangsterskog filma. Nap. prev.
277
drugamo, dječak lutalica osvaja čudesnu nagradu, a Lily Cavanaugh Sawyer zarobljava bumbara ispod
čaše.
Smiješeći se, odnosi ga do vrata saluna i lansira u zrak. Bumbar tako odlijeće Daleko, i dok putuje
tamo, paralelni svjetovi na svojim neznanim putanjama podrhtavaju i ljuljaju se, a Jack također putuje
svojom neznanom putanjom u beskrajno, kao crvendaćevo jaje plavo plavetnilo i prateći bumbarov
siguran let, vraća se na Teritorije, gdje leži, usnuo, u tihom polju. Tako, u istom skrpanom snu, Jacka
Sawyera, osobu mlađu od dvanaest i stariju od trideset godina, istovremeno pogođenu žalošću i
ljubavlju, pohodi stanovita žena nježnog lika. I liježe pokraj njega na postelju od djeteline, i uzima ga u
naručje, i njegovo zahvalno tijelo prepoznaje blaženstvo njezina dodira, njezin poljubac, njen duboki
blagoslov. Ono što rade, sami u dalekim Teritorijima, nije naša stvar, ali Sophienu blagoslovu
pridružujemo svoj i ostavljamo ih onomu što je, na kraju krajeva, njiihova stvar, onome što blagoslivlja
ovog dječaka i ovu djevojčicu, ovog muškarca i ovu ženu, ovaj dragi par, onako kako ništa drugo,
uključujući i nas, ne može.
Povratak slijedi kao što dolikuje, s čistim, opojnim mirisom plodne zemlje i kukuruza, i
kukuričućim alarmom pijetla s imanja Gilbertsonovih rođaka. Od rose blistava paukova mreža veže
Jackovu lijevu nogu za kamen obrastao mahovinom. Mrav koji putuje preko zgloba Jackove desne šake
nosi vlat trave koja u svojem “V” izrezu nosi blistavu i drhtavu kap svježe nastale vode. Osjećajući se
čudesno osvježen, kao da je i sam tek nastao, Jack pušta vrijednog mrava s ruke, odvaja cipelu od
paukove mreže i ustaje. U kosi i obrvama svjetluca mu rosa. Kilometar dalje preko polja, oko Henryjeve
kuće zavija Henryjeva livada. Divlji ljiljani podrhtavaju na svježem jutarnjem povjetarcu.
Divlji ljiljani podrhtavaju...
Pogled na prednji dio njegova kamioneta koji izviruje iza kuće vraća mu sve što se dogodilo. Miša,
i riječ koju je dobio od Miša. Henryjevu kuću, Henryjev studio, njegovu samrtnu poruku. Policajci i
istražitelji su se dosada već razišli i kuća će biti pusta, puna odjeka krvavih mrlja. Dale Gilbertson - a
vjerojatno i Brown i Black iz državne policije - sigurno će ga tražiti. Jack se nema želju susresti s
državnima, ali želi razgovarati s Daleom. Vrijeme je da ga upozna s nekim iznenađujućim činjenicama.
Ono što Jack ima reći Daleu ovoga će natjerati da zine od čuda, ali treba se sjetiti što je Duke rekao
Deanu Martinu o razbijanju jaja i pripremanju kajgane. Ako je vjerovati Lily Cavanaugh, kada bi Duke
progovorio, svi su zastajali da čuju, pa će tako morati i Dale Gilbertson jer Jack želi uz sebe svoju odanu
i odlučnu družinu kada bude putovao kroz Crnu kuću.
U prolazu pokraj Henryjeve kuće, Jack naslanja vrhove prstiju na usne i prevlači ih preko drveta
da prenese poljubac. Henry. Za sve svjetove, za Tylera Marshalla, za Judy, za Sophie, i za tebe, Henryju
Leydene.
Mobitel u kabini Rama navodno je sačuvao tri poruke, sve od Dalea, koje Jack briše nepreslušane.
U kući, crvene diode telefonske sekretarice trepću 4-4-4, ponavljajući se s bezobzirnom upornošću
gladnog novorođenčeta. Jack pritišće PLAYBACK. Četiri puta zaredom, svaki put sve očajnijim
glasom, Dale Gilbertson preklinje da mu njegov prijatelj Jack Sawyer javi gdje se nalazi i izražava svoju
veliku želju da razgovara sa spomenutim gospodinom, uglavnom u vezi ubojstva njegova tetka i
zajedničkog prijatelja, Henryja, ali ne bi škodilo ni da se popriča o jebenoj klaonici kod Maxtona, zar
ne? I tome znači li mu nešto ime Charles Burnside?
Jack gleda na sat i, uz pomisao da vrijeme na njemu ne može biti točno, baca pogled na zidnu uru
u kuhinji. Izgleda da je njegov sat ipak u pravu. Točno je 5:42 ujutro i iza hambara Randyja i Kenta
Gilbertsona pijetao i dalje pjeva svoje. Odjednom ga obuzima umor, teži od sile teže. U Ulici Sumner
netko bez sumnje dežura na telefonu, ali Dale sigurno spava u svom krevetu, a Jack bi htio razgovarati
samo s Daleom. Zijeva široko otvorenih usta, kao mačka. Pa još nisu ni dostavili novine!
Skida jaknu i baca je na stolicu pa ponovo zijeva, još šire nego maloprije. Ono kukuruzište možda
ipak nije bilo baš toliko udobno: vrat mu je ukliješten, a leđa bolna. Odvlači se uz stepenice, stresa
odjeću na dvosjed u spavaćoj sobi i svaljuje se na krevet. Na zidu iznad dvosjeda visi njegov osunčani
Fairfield Porter, i Jack se sjeća kako je Dale reagirao na njega, one večeri kada su raspakirali i objesili
slike. Zaljubio se u tu sliku čim ju je ugledao - za Dalea je vjerojatno bila novost što uopće može toliko
uživati u jednoj slici. U redu, razmišlja Jack, ako se izvučemo živi iz Crne kuće, poklonit ću mu je. I
278
natjerat ću ga da je primi: zaprijetit ću da ću je izrezati i spaliti u peći ako je ne uzme. Reći ću mu da

ću je dati Wendellu Greenu!
Kapci mu se već sklapaju; zaranja u posteljinu i nestaje, iako to ovaj put nije doslovno, iz ovog
svijeta. Sanja.
Hoda niz varljivu, strmu šumsku stazu prema zgradi u plamenu. Dolje, s obje njene strane,
komešaju se i glasaju zvijeri i čudovišta, uglavnom nevidljivi, ali tu i tamo izbacujući čvornatu šaku,
bodljikavi rep, crno, košćato krilo. On sve to siječe teškim mačem. Ruka ga boli od napora, a tijelo mu
je umorno i izubijano. Osjeća da negdje krvari, ali ne vidi i ne osjeća ranu, već samo sporo slijevanje
krvi niz noge. Ljudi koji su na početku putovanja bili s njim svi su mrtvi, a i on - može biti - umire.
Volio bi da nije tako sam jer je prestravljen.
Goruća zgrada raste sve više kako joj se približava. Iz nje dopiru krici ijaukanje, a oko nje se
prostire groteskni krug pocrnjela drveća i zadimljena pepela. Ovaj krug se svake sekunde sve više širi,
kao da zgrada polako proždire okolnu prirodu. Sve je izgubljeno, i goruća zgrada i bezdušno stvorenje
koje je ujedno njezin gospodar i sužanj će trijumfirati u jednom spaljenom svijetu za drugim, i amen.
Din-tah, velika peć, koja guta sve na svojem putu.
Stabla s desne strane bolno uvijaju i grče grane i među tamnim, šiljastim lišćem vlada velik nemir.
Škripeći, ogromna stabla se klanjaju, a grane se prepleću jedna oko druge poput zmija, obrazujući
neprobojan zid od sivog, oštrog lišća. Iz tog zida izranja, sa strahotnom sporošću, reljef ispijena, košćata
lica. Visoko preko metar i pol od kose do brade, lice se nadima iz sloja lišća, ljuljajući se lijevo-desno u
potrazi za Jackom.
Ono je sve što ga je ikada plašilo, ranjavalo, željelo mu zlo, kako u ovom svijetu, tako i na
Teritorijima. To divovsko lice isprva maglovito podsjeća na ljudskog monstruma po imenu Elroy koji
je nekada davno pokušao silovati Jacka u prljavoj krčmetini po imenu Oatleyjeva točionica, zatim na
Morgana od Orrisa, pa na Sunce Gardenera i Charlesa Burnsidea, ali u svojem slijepom zibanju s jedne
na drugu stranu preklapa i stapa sve ove opake likove u jedan. Najdublji užas pretvara Jacka u kamen.
Lice koje izviruje iz sabijenog lišća promatra strmu stazu, a onda se okreće natrag i prekida svoje
neprestano, treperavo okretanje s jedne na drugu stranu. Ostaje okrenuto ravno prema njemu. Slijepe oči
ga vide, nos bez nosnica osjeća njegov miris. Lišćem struji val zadovoljstva i lice se naginje naprijed,
postajući sve veće. Nesposoban pomaknuti se s mjesta, Jack se okreće i vidi čovjeka koji se raspada
kako se pridiže na uskom ležaju. Čovjek otvara usta i viče: “D’YAMBA!”
S podivljalim srcem u grudima i krikom koji zamire prije nego što je napustio grlo, Jack skače iz
kreveta i dočekuje se na noge prije nego što je shvatio da se probudio iz sna. Čini mu se da mu cijelo
tijelo podrhtava. Znoj mu se slijeva niz čelo i natapa mu prsa. Drhtanje postupno zamire i on počinje
raspoznavati što ga doista okružuje: nikakvo divovsko lice istureno iz ružnog zida od lišća, već poznato
okruženje njegove spavaće sobe. Na zidu naspram njega visi slika koju namjerava pokloniti Daleu
Gilbertsonu. Briše lice i smiruje se. Osjeća potrebu da se istušira. Sat pokazuje da je 9:47 ujutro. Spavao
je četiri sata i vrijeme je da započne pripreme.
Četrdeset pet minuta kasnije, okupan, odjeven i nahranjen, Jack zove policijsku postaju i traži da
razgovara s Daleom Gilbertsonom. U 11:25 on i sumnjičavi, tek poučeni Dale - Dale koji žarko želi
vidjeti bilo kakav dokaz za blesavu priču svog prijatelja - ostavljaju automobil šefa policije ispod
jedinog drveta na parkiralištu Sand Bara i kreću preko vrelog asfalta, pokraj dva nagnuta Harleyja,
prema sporednom ulazu.
279
ČETVRTI DIO
Crna kuća i ono iza
26.
Već smo rekli koju o iskliznuću i prekasno je da dalje razrađujemo temu, ali zar vam se ne čini da
većina kuća zapravo predstavlja pokušaj da se ono zadrži? Da se u svijetu uspostavi barem
privid normalnosti i zdravog razuma? Sjetite se Libertyvillea s pompoznim, ali dirljivim imenima ulica
- Camelot i Avalon i Put djeve Marian. Sjetite se, također, slatke kućice u Libertyvilleu gdje su nekada
zajedno živjeli Fred, Judy i Tyler Marshall. Što je Prolaz Robina Hooda broj 16 nego oda običnosti,
himna prozaičnosti? Istu bismo stvar mogli reći o domu Dalea Gilbertsona, ili Jackovu, ili Henryjevom,
zar ne? O većini domova na području French Landinga, zapravo. Rušilački uragan koji je projurio kroz
grad ne mijenja činjenicu da ove kuće stoje kao grudobrani pred iskliznućem, jednako plemenite koliko
su skromne. To su oaze zdravog razuma. Crna kuća - kao Kuća na brdu Shirley Jackson41, kao grozota
s početka stoljeća u Seattleu, poznata kao Rose Red 42 - nije normalna. Nije sasvim od ovog svijeta.
Teško ju je sagledati izvana - oči vas neprestano varaju - ali ako bi netko uspio bar na nekoliko sekundi
zadržati pogled na njoj, vidio bi dvokatno zdanje sasvim normalne veličine. Boja jest neobična - ta
mrtvački crna vanjština, gdje su čak i prozori premazani crnom farbom - i djeluje nekako zgrbljeno,
vrebajuće, čime priziva nelagodne sumnje u svoju strukturalnu postojanost, ali kada bi je netko mogao
vidjeti ogoljenu od odsjaja svih onih drugih svjetova, izgledala bi gotovo jednako obična kao Fredova i
Judyna kuća... mada možda ne i tako dobro održavana.
Iznutra, međutim, stvari stoje drugačije.
Iznutra, Crna kuća je velika.
Crna kuća je, ustvari, gotovo beskrajna.
U svakom slučaju, nije mjesto gdje je bezopasno izgubiti se, mada se to ljudima povremeno događa
- skitnicama i ponekom nesretnom odbjeglom djetetu - i posijana je tragovima njhova prolaska -
krpicama odjeće, iz očajanja urezanim porukama na zidovima divovskih soba čudnih dimenzija,
ponegdje gomilicom kostiju. Posjetitelj tu i tamo može naći čak i lubanju, sličnu onima koje je rijeka
Hanover izbacila dvadesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme haranja Fritza Haarmana.
Ne, to nije mjesto gdje biste se poželjeli izgubiti.
Hajmo proći kroz sobe i niše i hodnike i zakutke, spokojni u sigurnosti da se možemo vratiti u
vanjski svijet, u normalan, iskliznućem nedodirnut svijet kada god poželimo (ali smo i pored toga
uznemireni dok silazimo stubištima kojima kao da nema kraja i prolazimo hodnicima koji se sužavaju
u točku u daljini). Usput čujemo vječito prigušeno brujanje i treskanje nemogućih strojeva. Čujemo
idiotsko zviždanje neprestanog vjetra, bilo vani ili na katovima iznad i ispod nas. Povremeno do nas
dopre daleko, zavijajuće lajanje kojim se bez sumnje glasa abbalahov pakleni pas, onaj koji je došao
glave sirotom Mišu. Ili pakosno kriještanje gavrana, i tada znamo da je Gorg također ovdje - negdje.
Prolazimo kroz sobe-ruševine i sobe još namještene blijedom i trulom raskoši. Mnoge od njih
sigurno su prostranije od kuće u kojoj se skrivaju. Konačno stižemo do skromnog salona s vremešnom
sofom od konjske dlake i foteljama od izblijedjela crvena baršuna. U zraku se osjeća težak miris
kuhanja. (Negdje u blizini nalazi se kuhinja koju nipošto ne smijemo posjetiti... ako želimo ikada više
prespavati noć bez noćne more.) Električne instalacije su ovdje stare najmanje sedamdeset godina.
41
The Haunting of Hill House, gotički horor roman Shirley Jackson iz 1959. godine po kojem je snimljena televizijska
serija čije emitiranje počinje 2018. godine na Netflixu. Nap. prev.
42
Rose Red, televizijska miniserija iz 2002. godine o opsjednutoj kući, za koju je originalni scenarij napisao Stephen
King. Nap, prev.
280
Kako je to moguće, pitamo se, ako je Crna kuća sagrađena sedamdesetih godina? Odgovor je
jednostavan: velik dio Crne kuće - najveći dio Crne kuće - postoji mnogo duže. Zastori u ovoj sobi su
teški i izblijedjeli. Da nije požutjelih isječaka iz novina, trakom prilijepljenih na ružne zelene tapete, ova
odaja bi se lako mogla nalaziti u prizemlju hotela Nelson. Ovo je mjesto koje je istovremeno sablasno i
banalno, odgovarajuće ogledalo mašte starog monstruma koji se ovdje ukopao, koji leži, usnuo, na sofi
od konjske dlake, s prsima košulje zlokobno umrljanim crvenom bojom. Crna kuća nije njegova, iako
on u svojoj patološkoj umišljenosti vjeruje da je (a gospodin Munshun se nije gnjavio razuvjeravanjem).
Ova ovdje soba, međutim, jest.
Isječci oko njega govore nam sve što želimo znati o smrtonosnim interesima Charlesa “Kompića”
Bumsidea.
JESAM, POJEO SAM JE, PRIZNAJE FISH: New York Herald Tribune
PRIJATELJ BILLYJA GAFFNEYJA TVRDI “BILLYJA JE ODNIO SIVI ČOVJEK,
KRAMPUS”: New York World Telegram
UŽAS GRACE BAD SE NASTAVLJA: FISH PRIZNAJE ZLOČIN! Long Island Star
FISH PRIZNAJE DA JE “PRŽIO I JEO” W. M. GAFFNEYJA: New York American
FRITZ HAARMAN, TAKOZVANI “MESAR IZ HANOVERA”, POGUBLJEN ZBOG
UBOJSTVA 24 OSOBE: New York World
VUKODLAK TVRDI: “VODILA ME LJUBAV, A NE POŽUDA.” HAARMAN OTIŠAO U
SMRT BEZ POKAJANJA: The Guardian
POSLJEDNJE PISMO HANOVERSKOG LJUDOŽDERA: “NE MOŽETE ME UBITI, VJEČNO
ČU BITI MEĐU VAMA”: New York World
Wendell Green bi bio oduševljen ovim materijalom, zar ne?

A toga ima još. Bože nam pomozi, ima još toliko toga. Čak je i Jeffrey Dahmer ovdje, s izjavom:
TREBAO SAM ZOMBIJE.
Prilika na kauču se počinje meškoljiti i stenjati.
“Brobudi ze, Burny!” Umjesto iz njegovih usta, riječi kao da dolaze niotkuda... iako mu se usne
pomiču kao kod drugorazrednog trbuhozborca.
Burny stenje. Glava mu se okreće na lijevu stranu. “Ne... moram spavati. Sve... boli.”
Glava se okreće desno u znak odbijanja i gospodin Munshun ponovo progovara.
"Budi ze, oni zdižu. Moraž bremjezdidi djedžaga.”
Glava se okreće na drugu stranu. U snu, Burny vjeruje da je gospodin Munshun i dalje samo u
njegovoj glavi, bezopasan. Smetnuo je s uma da u Crnoj kući stvari stoje drugačije. Lakomisleni Burny,
ne zna da je gotovo istrošen! Gotovo, ali još ne sasvim.
“Ne mogu... pus’i me... boli trbuh... Slijepac... jebeni slijepac ranio me u trbuh...”
Ali glava se ponovo okreće natrag i glas progovara iz zraka pored Burnyjeva lijevog uha. Burny se
opire, nevoljan se probuditi i suočiti s punim, divljačkim naletom bola. Slijepac ga je
ozlijedio mnogo teže nego što je u prvom trenutku, dok je još bio vruć, pomislio. Burny uporno ponavlja
nametljivom glasu da je dječak na sigurnom tamo gdje je, da ga nikada neće naći čak i ako uspiju ući u
Crnu kuću, da će se izgubiti u neznanoj dubini soba i hodnika i lutati dok prvo ne polude, a na kraju i
pomru. Gospodin Munshun, međutim, zna da je među njima jedan koji se razlikuje od svih koji su
zalutali na ovo mjesto. Jack Sawyer se već imao prilike suočiti s beskonačnim, i to ga čini opasnim.
Dječak mora biti izveden kroz sporedni prolaz i u Krajnji Svijet, u samu sjenku Din-taha, velike peći.
Gospodin Munshun govori Burnyju da će se još imati prilike zasladiti dječakom prije nego što ga preda
abbalahu, ali ne ovdje. Previše je opasno. Žalimo slučaj.
Burny se nastavlja buniti, ali mi znamo da je ovo bitka koju neće dobiti. Ustajali, smradom kuhana
mesa zasićen zrak u sobi već se počinje kovitlati, najavljujući dolazak vlasnika glasa. Prvo vidimo vir
crnila, pa crvenu mrlju - maramu - a zatim i začetke nemoguće izdužena bijela lica, na kojem dominira
jedno jedino, crno grabežljivo oko. Ovo je pravi gospodin Munshun, stvorenje koje izvan Crne kuće i
njenih začaranih odaja može obitavati samo u Burnyjevoj glavi. Uskoro će biti sasvim ovdje i natjerati
281
Burnyja da se razbudi (mučeći ga ako bude neophodno), i upotrijebiti ga dok od njega još može biti
koristi. Zato što gospodin Munshun ne može sam premjestiti Tya iz njegove ćelije u Crnoj kući.
Kada jednom bude u Krajnjem Svijetu - Bumyjevu šeolu - stvari će se promijeniti.
Burny konačno otvara oči. Njegove kvrgave šake, koje su prolile toliko krvi, sada posežu da
opipaju vlagu vlastite krvi koja natapa košulju. Gleda, vidi što je tamo procvjetalo, i ispušta vrisak užasa
i kukavičluka. Ne čini mu se pravednim to što ga je sada, pošto je ubio toliko djece, smrtno ranio slijep
čovjek; ne, to mu se čini strašnim i nepravednim.
Po prvi put mu se javlja jedna krajnje neugodna pomisao: što ako cijena koju će morati platiti za
stvari koje je radio tijekom svoje duge karijere bude još viša? Vidio je Krajnji Svijet, vidio je Ugorov
put, koji vijuga kroz njega do Din-taha. Spaljeni, gorući krajolik oko Ugorova puta sliči na pakao, a An-
tak, Velika Kombinacija, svakako jest sam pakao. Što ako injega čeka takvo mjesto? Što ako...
Utrobu mu para užasan, paralizirajući bol. Gospodin Munshun, koji se sada već gotovo sasvim
materijalizirao, pružio je maglovitu, poluprozirnu ruku i okrenuo je u rani koju je Henry nanio svojim
skakavcem.
Burny pišti. Niz obraze starog djecoubojice teku suze. "Nemoj! Boli!"
“Onda udžini gago gažem.”
"Ne mogu", cvili Burny. “Umirem. Pogledaj koliko je krvi! Misliš da ovo mogu tek tako
izdržati? Imam jebenih osamdeset i pet godina, čovječe!"
“Žalim zludžaj, Burn-Burn... ali damo brego ima onih goji di mogu izlijedžidi rane.” Gospodin
Munshun, kao i sama Crna kuća, izmiče pogledu. Treperi, zamućuje se i ponovo izoštrava. To
zastrašujuće izduženo lice (koje zaklanja najveći dio njegova tijela, kao napuhnuta glava karikature iz
novina) čas ima dva oka, čas samo jedno.
Nekad se čini da mu iz razvučene lubanje izbijaju pramenovi narančaste kose, a nekad da je ćelav
kao Yul Brynner. Postojane su samo crvene usne i šiljati zubi iza njih.
Burny promatra svojeg suučesnika s izvjesnom dozom nade. Njegove ruke u međuvremenu
nastavljaju istraživati trbuh, koji je sada tvrd i prekriven čvorovima, za koje pretpostavlja da su ugrušci.
Kako je moguće da ga je netko tako gadno ozlijedio? Nije trebalo biti tako! Nipošto nije trebalo biti
tako! Trebao je biti zaštićen! Trebao je...
“Do je zazvim moguđe,” kaže gospodin Munshun, “da godine zbadnu z debe izdo go ždo je Izuz
Grizd izlijedžio miža.”
“Biti ponovo mlad”, kaže Burny, i ispušta dubok, hrapav uzdah. Dah mu zaudara na krv i trulež.
“E, to bi bilo dobro.”
“Naravno! Do je zazvim moguđe”, kaže gospodin Munshun, kimajući groteskno nestalnim licem.
“Abbalah di do može dadi. Ali ja di do ne mogu obeđadi, Džarlz, bundevidze moja mala. Mogu di
obeđadi zamo jedno.”
Stvorenje u crnom večernjem odijelu s crvenom maramom zastrašujuće hitro priskače naprijed.
Njegova dugoprsta šaka ponovo se zavlači u košulju Kompića Bumsidea, ovaj put se steže u pesnicu, i
proizvodi bol za koji stari monstrum nije imao pojma da može postojati... iako ga je toliko zadao
nevinima.
Smrdljivo lice gospodina Munshuna unosi se u Bumyjevo. Oko gori. “Ozjeđaž li do, Burny?
Ozjeđaž li, gugavna vređo govana? Ho ho, ha ha, naravno da ozjeđaž! Zdego zam de za dzrijeva! Ago
ze odmah ne bogrenež, schweinhund, bodžubad đu di ih iz dog grvavog dijela, ho ho, ha ha,
i omodadi ogo vrada! Umrijed đež zvjezdan da ze daviž vlazdidim dzrijevima! Drig goji zam naudžio
od žarnog Fritza, Fritza Haarmana, dog je bio jož mlad i zelen! Ždo gažež na do? ‘Ođež li ga dovezdi,
ili ze udavidi?”
“Dovest ću ga!” vrišti Burny. “Dovest ću ga, samo prestani, rastrgnut ćeš me!”
“Dovedi ga na zdanidzu. Na zdanidzu, Burn-Burn. Ovaj nije za lizidžnjage, za ždagorzge rube -
nije za Gombi-na-dziju. Dayler neđe drubgadi grvavim nodžidzama; on đe radidi za
abbalaha ovim.” Dugačak prst s brutalnim crnim noktom diže se do ogromnog čela i kucka ga iznad
oka (Burny na trenutak vidi dva, a onda drugog ponovo nema). “Jazno?”
“Jasno! Jasno!” Utroba mu je u plamenu. A šaka u njegovoj košulji nastavlja kopati.
282
Jeziva magistrala Munshunova lica visi ispred njega. “Na zdanidzu-gamo zi doveo zve druge
bozebne.”
“RAZUMIJEM!”
Gospodin Munshun ga pušta. Stupa korak natrag. Srećom po Burnyja, ponovo postaje
nematerijalan, rastvara se. Vidi požutjele isječke, ali ne iza njega, već kroz njega. Oko, međutim, ostaje
visjeti u zraku, iznad blijede mrlje marame.
“I mora nozidi gabu. Bobrini ze da nozi gabu.”
Burnside svesrdno kima glavom. I dalje malo miriše na My sin. “Da, kapu. Kod mene je.”
“Budi obrezan, Burny. Zdar zi i ranjen. Djedžag je mlad i odžajan. I brz. Ago di bobjegne...”
Usprkos bolu, Burny se smiješi. Jedno derište da pobjegne od njega! Čak i ako je posebno! Kakva
pomisao! “Ne brini”, kaže. “Nego... ako budeš razgovarao s njim... S Abbalah-doonom... reci mu da još
nisam za bajanje. Ako učini da mi bude bolje, neće zažaliti. A ako me podmladi, dovest ću mu tisuću
mladih. Tisuću Rušitelja.”
Nestajanje. Gospodin Munshun je sada samo sjaj, mliječna nijansa u zraku Burnyjeva salona
duboko u kući koju je ovaj napustio tek kada je shvatio da će mu zaista biti potreban netko da vodi brigu
o njemu u godinama na zalasku.
“Dovedi mu zamo ovog, Burn-Burn. Dovedi mu zamo ovog, i bid đež nagrađen.”
Gospodin Munshun više nije tu. Burny ustaje i naginje se preko sofe od konjske dlake. Ta radnja
mu pritiska trbuh, i bol koji proizvodi tjera ga da vrisne, ali ga ne zaustavlja. Poseže u tamu i iznosi
odrpanu crnu kožnu torbu. Grabi je i napušta sobu, šepajući i držeći se za krvareći, otečeni trbuh.
A što je s Tylerom Marshallom, koji je na svim ovim stranicama postojao kao tek nešto više od
glasine? Koliko je teško bio ozlijeđen? Koliko je uplašen? Je li uspio sačuvati razum?
Što se tiče njegova fizičkog stanja, imao je potres mozga, ali od toga se već oporavlja. Ribar ga je
osim toga samo malo gladio po ruci i butinama (jeziv dodir koji Tylera navodi da pomisli na vješticu
u Ivici i Marici). U duši... bi li vas potreslo kada biste čuli, dok gospodin Munshun goni Burnyja dalje,
da je Fredov i Judyn sin sretan?
Je. Sretan je. Zašto i ne bi bio? Nalazi se na Miller Parku.
Milwaukee Brewersi su ove godine ušutkali sve pametnjakoviće, sve ptice zloslutnice koje su
graktale da će se do Četvrtog srpnja naći u podrumu. U redu, još je relativno rano, ali Četvrti je došao i
prošao, a Brewersi su se vratili na Miller dijeleći prvo mjesto sa Cincinnatijem. I ozbiljno love prvo,
ponajviše zahvaljujući udaranju Richieja Sexsona, koji je prešao u Milwaukee iz Cleveland Indiansa i
koji je, kako bi to George Rathbun živopisno rekao, “stvarno vadio krumpire”.
Love, dakle, prvo mjesto, a Ty je na utakmici! PREKRASNO! Ne samo da je na utakmici, već ima
mjesto u prvom redu. Odmah do njega sjedi - pozamašan, oznojen, crvenog lica, s Kinglsandom u jednoj
ruci, a drugom za svaki slučaj zavučenom ispod sjedala - glavom Veličanstveni George, urlajući koliko
ga služe ona njegova nepoderiva pluća. Jeromy Burnitz iz Brewersa upravo je pozvan na prvu bazu
usred najžešće frke, i mada nije sporno da je bek Cincinnatija dobro prihvatio loptu i brzo je se otarasio,
također nije sporno (bar ne u glavi Georgea Rathbuna) da je Burnitz prošao! Diže se u suton, s ćelavim
tjemenom koje se presijava, znojno, s pivskom pjenom koja mu se slijeva niz uzdignutu podlakticu,
blistavih plavih očiju (jasno je da tim očima vidi dosta toga, a možda i sve), i Ty čeka na ono, svi čekaju
na ono, i ono dolazi, avatar ljeta u okrugu Coulee, ono veličanstveno njakanje koje znači da je sve u
redu, da je užas otjeran, i da je iskliznuće poništeno.
“SUČE, DAJ NAS NEMOJ! MOOOLIM TE, NEMOOOJ NAS! I SLIJEPCU JE JASNO DA JE
PROŠAO!”
Publika na strani prve baze na taj poklič podivlja, ali nitko više od otprilike četrnaestoro ljudi koji
sjede ispod natpisa MILLER PARK POZDRAVLJA GEORGEA RATHBUNA I POBJEDNIKE
OVOGODIŠNJE NAGRADNE IGRE ZA NAVIJAČE BREWERSA. Ty poskakuje u mjestu, smijući
se i mašući svojom kapom Brewersa. Ono što stvar čini još dvostruko boljom je što se ove godine
zaboravio natjecati. Pretpostavlja da je njegov otac (ili majka) poslao kuvertu... i izvučen je kao jedan
283
od pobjednika! Nije osvojio glavnu nagradu, da bude nosač palica Brewersima tijekom cijele turneje u
Cincinnatiju, ali je ono što je osvojio (uz odlično mjesto zajedno s ostalim dobitnicima), po njegovu
mišljenju, još bolje. Naravno, Richie Sexson nije Mark McGwire - nitko ne može raspaliti po loptici kao
Big Mac - ali Sexson ove godine igra božanstveno za Brewerse, božanstveno, a Tyler Marshall je
osvojio...
Netko mu trese nogu.
Ty se pokušava otrgnuti, ne želeći izgubiti ovaj san (ovo nenadmašno pribježište iz užasa u kojem
se našao), ali je ruka nepopustljiva. Trese. Trese i trese.
“Budi ze”, reži glas, i san se počinje mračiti.
George Rathbun se okreće Tyu, i dječak postaje svjedok čudesne stvari: oči koje su prije samo
nekoliko sekundi bile tako svevideće i bistro plave sada su mutne i prekrivene mliječnom
mrenom. Isuse, pa on je slijep, razmišlja Ty. George Rathbun je ustvari...
“Budi ze”, režeći glas ponavlja. Sada je bliže. San samo što se nije ugasio. Prije nego što dolazi do
toga, George mu se obraća. Glas je tih, nimalo nalik na uobičajenu komentatorovu galamu. “Pomoć je
na putu”, kaže.
"Zato samo mimo, mačku mali. Samo...”
“Budi ZE, govno malo!”
Stisak na članku je drobeći, paralizirajući. S jaukom protesta, Ty otvara oči. Tako se vraća u svijet,
i u našu priču.
Odmah se prisjeća gdje je. Nalazi se u ćeliji s crvenkasto-sivim rešetkama na sredini kamenom
popločana hodnika osvijetljena električnim žaruljama zaraslim u paučinu. U jednom kutu stoji posuda s
nekakvom kašom. U drugom je kanta u koju bi trebao piškiti (ili se pokakati ako baš bude morao -
dosada, hvala Bogu, nije). U ćeliji se nalazi još samo poderana stara strunjača s koje ga je Burny upravo
digao.
“U redu”, kaže Burny. “Konačno si se probudio. To je dobro. Sad se diži. Na noge, seronjo. Nemam
se vremena zajebavati s tobom.”
Tyler ustaje. Preplavljuje ga val vrtoglavice, i mora se pridržavati rukom za glavu. Napipava
spužvasto, skoreno mjesto. Dodir s njim šalje mu munju bola sve do vilica, koje se stiskaju, ali
istovremeno otklanja omamljenost. Baca pogled na šaku. Dlan mu je prekriven krasticama i osušenom
krvi. Tu me udario onom kamenčinom. Da je bilo jače, sad bih svijao harfu.
Ali i starac se u međuvremenu nekako ozlijedio. Košulja mu je sva krvava; njegovo smežurano
trolovsko lice je voštano i blijedo. Iza njega, vrata ćelije stoje otvorena. Ty procjenjuje razdaljinu do
hodnika, nadajući se da to ne radi previše upadljivo. Ali Burny već dugo igra ovu igru. Već mu je bogoje
maleno bogužalo bobjeđi na grvavim nožidzama, oho.
Poseže u torbu i vadi crnu spravu s pištoljskom drškom i vrhom od nehrđajućeg čelika.
“Znaš što je ovo, Tylere?” pita.
“Elektrošoker”, kaže Ty. “Zar ne?”
Burny se ceri, pokazujući krnje zube. “Pametan dečko! Dečko koji gleda TV, kladio bi’ se. Da, to
je elektrošoker. Ali posebne vrste - može oboriti kravu na trijes’ metara. Jesi razumio? Pokušaš li
pobjeći, dečko, srušit ću te ko tonu cigala. Dolaz ‘vamo.”
Ty izlazi iz ćelije. Ne zna kuda ga ovaj grozni starac namjerava odvesti, ali osjeća stanovito
olakšanje zbog toga što više nije u ćeliji. Strunjača je bila najgora od svega. Zna, odnekud, da nije bio
prvo dijete koje je plačući zaspalo na njoj, s bolom u srcu i glavi, niti deseto. Niti, vjerojatno, pedeseto.
“Okren’ se lijevo.”
Ty se okreće. Starac je sada iza njega. Trenutak kasnije, osjeća košćate prste kako ga hvataju za
desni guz. Nije prvi put kako starac to čini (svaki put kada se dogodi, ponovo pomišlja na vješticu u Ivici
i Marici, kako traži od izgubljene dječice da gumu ručice iz kaveza), ali je dodir ovaj put drugačiji.
Slabiji.
284
Crkni što prije, misli Ty, i ova misao - njena hladna pribranost - veoma podsjeća na Judy. Crkni
što prije, starče, da ne moram ja.
“Ovaj je moj”, kaže starac... ali zvuči kao da je bez daha, i ne više sasvim siguran u sebe. “Pola ću
ispeći, a ostatak ispržiti. Sa špekom.”
“Ne vjerujem da ćete moći puno pojesti”, kaže Ty, iznenađen smirenošću svoga glasa. “Izgleda da
vam je netko dobro provjetrio trb...”
Čuje se pucketanje, praćeno strašnim, drhtavim osjećajem pečenja u njegovu lijevom ramenu. Ty
vrišti i posrče prema zidu preko puta vrata ćelije, pokušavajući se primiti za ranjeno mjesto, trudeći se
da ne zaplače, nastojeći se uhvatiti za bar malo od onog divnog sna o gledanju utakmice u društvu
Georgea Rathbuna i ostalih pobjednika na natječaju za navijače Brewersa. Zna da je ove godine zaista
zaboravio sudjelovati, ali takve stvari u snovima nisu važne. To je ono što je najljepše u njima.
O, to stvarno opasno boli. Usprkos svim naporima - i naslijeđu Judy Marshall u njemu - suze
počinju teći.
‘“O’š još jedan?” stenje starac. Zvuči bolesno i histerično, a čak i klinac poput Tya zna da je to
opasna kombinacija. “‘O’š još jedan, za sreću?”
“Ne”, dašće Ty. “Nemojte više, molim vas.”
“Onda kreći! I ne laj više!”
Ty počinje hodati. Negdje se čuje kako kaplje voda. Negdje, jedva čujno, čuje kriještanje gavrana
koje sliči na smijeh - vjerojatno onog istog koji ga je namamio, i pomišlja kako bi bilo dobro posuditi
Ebbiejevu dvadesetdvojku i raznijeti mu ono opako crno perje. Ali George Rathbun mu je rekao da je
pomoć na putu, a stvari koje čuješ u snu ponekad se znaju ostvariti. To mu je jednom prilikom rekla
njegova majka, mnogo prije nego što se počela gubiti.
Stižu do stubišta koje beskrajno kruži naniže. Iz dubine dopiru miris sumpora i jare. Čuje nešto što
sliči na krike i jauke. Klopotanje postojenja je glasnije. Čuju se i zlokobni krckavi zvuci koji bi mogli
biti od remena i lanaca.
Ty zastaje, uvjeren da će ga starac ponovo opržiti samo ako baš bude morao. Zato što bi Ty mogao
pasti niz ovo dugačko spiralno stubište. Mogao bi udariti ono mjesto na glavi koje mu je starac već načeo
kamenom, ili slomiti vrat, ili se sunovratiti preko ruba. A starac ga, bar zasada, želi živog. Ty ne zna
zašto, ali zna da ga osjećaj ne vara.
“Kuda idemo, gospodine?”
“Saznat ćeš”, kaže Burny svojim stegnutim, zadihanim glasom. “I ako misliš da te se neću usuditi
elektrošokerom dok si na stepenicama, prijatelju moj mali, grdno se varaš. Kreći sada.”
Tyler Marshall kreće niz stepenice i spušta se pokraj ogromnih galerija i balkona, u krug i naniže.
Zrak nekad zasmrdi na trulo zelje. Nekad na dogorjele svijeće. Nekad na vlažnu trulež. Izbrojivši stotinu
i pedeset stepenica, prestaje brojati.
Bedra mu sijevaju. Iza njega starac dašće, a dvaput se i spotiče, psujući i pridržavajući se za praštam
ogradu.
Padni, starče, navija Ty u glavi. Padni i crkni, padni i crkni.
No na kraju ipak stižu do dna. Stižu u kružnu odaju sa stropom od prljava stakla. Iznad njih visi
sivo nebo kao nekakva prljava vreća. Iz razbijenih posuda razlijevaju se puzavci, pipajući gladnim
pipcima preko poda od slomljenih narančastih cigala. Ispred njih se nalaze otvorena dvokrilna vrata -
Ty misli da ih zovu francuska. Iza njih je trošan trijem okružen drevnim stablima. Neka od njih su palme.
Druga - s visećim, ljepljivim plodovima - mogli bi biti banjanovci. Ostala ne prepoznaje. Jedno je
sigurno: više nisu u Wisconsinu.
Na trijemu stoji predmet koji vrlo dobro poznaje. Nešto što pripada njegovu svijetu. Oči Tylera
Marshalla ponovo se pune suzama na taj prizor, kao da je u nekoj potpunoj tuđini ugledao poznato lice.
“Stoj, majmunče.” Starac zvuči kao da se guši. “Okreni se.”
Poslušavši ga, raduje ga što vidi da se mrlja na starčevoj košulji joj više proširila. Potočići krvi
sada mu se pružaju sve do ramena, a pojas šlampavih starih traperica postao je blatnjavo crn. Ali ruka
koja drži elektrošoker i dalje je čvrsta kao kamen.
285
Bog te ubio, razmišlja Tyler. Bog te ubio i đavo te odnio.

Starac je spustio torbu na stolić. Na trenutak samo stoji, hvatajući zrak. Zatim počinje prekapati po
torbi (unutra muklo zvecka nešto metalno) i vadi meku smeđu kapu. Od one vrste koju glumci poput
Seana Conneryja ponekad nose u filmovima. Starac mu je pruža.
“Stavi je. I ako me probaš uhvatiti za ruku, šokerom ću te.”
Tyler stavlja kapu. Njegove prste, koji očekuju teksturu antilopa, iznenađuje nešto nalik metalu,
gotovo kao aluminijska folija. Osjeća neugodno zujanje u ruci, poput blaže verzije strujnog udara iz
elektrošokera. Molećivo gleda u starca. “Moram li?”
Burny diže elektrošoker i otkriva zube u nijemom smiješku.
Ty s oklijevanjem navlači kapu.
Zujanje mu sada ispunjava glavu. Na trenutak ne može misliti... a onda osjećaj prolazi, ostavivši
ga s neobičnom slabošću u mišićima i sijevanjem u sljepoočnicama.
“Posebnim dječacima trebaju posebne igračke”, kaže Burny, i to zvuči kao bozebni djedžadzi,
bozebne igradžge. Kao i uvijek, apsurdni naglasak gospodina Munshuna ostavio je traga, odebljao
prizvuk južnog Chicaga koji je Henry prepoznao na snimci poziva na 911. “E, sada možemo van.”
Zato što s kapom nisam opasan, razmišlja Ty, ali se ta pomisao razbija i otplovljava dalje gotovo
odmah čim se pojavila. Pokušava se sjetiti očeva imena, i ne uspijeva. Pokušava se sjetiti imena onog
đavolskog gavrana i ni to ne uspijeva - zar nije bilo nešto kao Korgi? Ne, to je vrsta psa. Kapa ga ometa,
shvaća, što joj i jest svrha.
Sada prolaze kroz otvorena vrata na trijem. Zrak je zasićen mirisima drveća i grmlja koje opkoljava
zadnji dio Crne kuće, teškim i zagušljivim-Nekako mesnatim. Sivo nebo se čini dovoljno nisko da se
može dodirnuti. Ty osjeća sumpor i nešto gorko i električno i sočno. Zvuk mašinerije je ovdje vani puno
glasniji.
Stvar koju je Ty prepoznao i koja stoji na slomljenim ciglama je E-Z-Go, vozilo za golf. Model
Tiger Woods.
“Moj tata ih prodaje”, kaže Ty. “Kod Goltza, gdje radi.”
“A odakle misliš da je ovo, seronjo? Upadaj. Za volan.”
Ty ga zapanjeno gleda. Njegove plave oči, vjerojatno zahvaljujući djelovanju kape, postale su
crvene i poprilično zbunjene. “Premlad sam da vozim.”
“Oh, snaći ćeš se. Beba bi mogla voziti ovu bebicu. Sjedaj za volan.”
Ty postupa kako mu je rečeno. Ustvari, upravo je ovakva vozio na parkiralištu kod Goltza, s ocem
koji je budno sjedio pokraj njega. Sada se ovaj grozni starac smješta na to isto mjesto, stenjući i držeći
se za probušeni trbuh. U drugoj ruci drži elektrošoker, čeličnog vrha uperena u Tya.
Ključ je u starteru. Ty ga okreće. Baterija ispod se sa škljocajem uključuje. Svjetlo s natpisom
CHARGE na komandnoj ploči svijetli jarko zeleno. Sada treba samo pritiskati papučicu gasa. I
upravljati, naravno.
“Dosad je dobro”, kaže starac. Sklanja desnu ruku s trbuha i pokazuje okrvavljenim prstom. Ty
vidi stazu od svjetlijeg šljunka - nekada, prije nego što je zarasla u drveće i čestar, vjerojatno je bila
prilazni put - koja se udaljava od kuće.
“Kreći sad. Al’ polako. Ubrzaš li, pržim te. Pokušaš li nas sudariti s nečim, slomit ću ti ruku, pa
ćeš voziti jednom.”
Ty daje gas. Vozilo s trzajem kreće naprijed. Starac biva bačen naprijed, psuje i prijeteći maše
elektrošokerom.
“Bilo bi lakše kada ne bih imao kapu”, kaže Ty. “Molim vas, siguran sam, ako biste mi dopustili
da...”
“Ne! Kapa ostaje! Vozi!”
Ty pažljivije pritišće pedalu. E-Z-Go prelazi preko trijema, drobeći novim gumama krhotine cigala.
Odskaču spuštajući se s niske stepenice i nastavljaju stazom. Teško lišće - vlažno kao da je znojno - tare
se o Tylerove nadlaktice. S trzajem se izmiče. Vozilo se zanosi. Burny mu gura elektrošoker u rebra,
režeći.
286
“Sljedeći put ćeš popiti struju! Obećavam ti!”

Preko obraslog šljunka puzi zmija, vijugajući, i Ty ispušta uplašen jauk kroz stisnute zube. Ne voli
zmije, nije se usudio dodirnuti bezopasnu malu bjeloušku koju je gospođa Locher donijela u školu, a
ova stvar je velika kao piton, rubinskih očiju i očnjaka koji joj čeljusti drže vječito iskešenima.
“Samo vozi!” Elektrošoker mu se njiše pred licem. Od kape mu zuji U ušima. U glavi.
Staza skreće lijevo. Neka vrsta drveća bremenita nečim nalik ticalima nadnosi se nad njih. Vrhovi
ticala škakljaju Tyeva ramena i naježen, nakostriješen potiljak.
Našššš dečkooo...
Čuje ovo u glavi usprkos kapi. Tiho, iz daljine, ali čuje.
Našššš deč-kooo...daaaa... našššš...
Burny se kesi. “Čuješ ih, zar ne? Sviđaš im se. Kao i meni. Ovdje smo svi prijatelji, znaš?” Osmijeh
se pretvara u grimasu. Ponovo se hvata za krvavi trbuh. “Prokleta slijepa budala!” stenje.
Tada, odjednom, drveća više nema. Vozilo izbija na sumornu, suhu ledinu. Grmlje se prorjeđuje i
Ty vidi da naprijed potpuno ustupa mjesto kamenjaru: pod neveselim sivim nebom dižu se i spuštaju
brda. Gore lijeno kruži nekoliko ogromnih ptica. Čupavo stvorenje spuštenih ramena teturavo prelazi
preko uske staze i nestaje s vidika prije nego što Ty uspijeva vidjeti što je... premda i nije osobito želio
saznati. Brujanje i tutnjava mašinerije postaju glasniji, potresajući tlo. Grmljavina maljeva za
nabijanje, škrgutanje prastarih zupčanika, cvilež kotača. Tyler osjeća kako mu volan podrhtava u
rukama. Staza se ispred njih ulijeva u širok put od nabijene zemlje. Duž njegove suprotne strane pruža
se zid od oblog bijelog kamenja.
“To što čuješ je elektrana Grimiznog Kralja”, kaže Burny. Govori s ponosom, ali ispod njega ima
i poprilično straha. “Velika Kombinacija. Na njenim prijenosnim remenima umrlo je milijun djece, a
bezbroj njih će tek doći, koliko ja znam. Ali to nije predviđeno za tebe, Tylere. Ti ćeš možda još imati
budućnost. Naravno, pošto ja uzmem svoj dio. O, da.”
Njegova krvlju umrljana ruka poseže i miluje gornji dio Tylerove stražnjice.
“Dobar agent ima pravo na deset posto provizije. Čak i ovaj stari lešinar to zna.”
Ruka se povlači. Dobro je. Ty je osjećao da će početi vrištati, i zadržavao je taj zvuk samo tako što
je zamišljao kako sjedi na Miller Parku, sa starim dobrim Georgeom Rathbunom. Da sam se zaista
prijavio na natječaj, razmišlja, ništa se od ovoga ne bi dogodilo.
Ali ne vjeruje zaista u to. Neke stvari su jednostavno suđene. Suđene.
Nada se samo da ono što ovo užasno staro stvorenje želi nije jedna od njih.
“Skreni lijevo”, stenje Burny, i zavaljuje se u sjedište. “Još pet kilometara. Otprilike.”
Okrenuvši volan ulijevo, Tyler shvaća da trake izmaglice koje se dižu iz zemlje uopće nisu magla,
već trake dima.
“Šeol”, kaže Burny, kao da mu čita misli. “A ovo je jedini put kroz njega - Ugorov put. Siđeš li s
njega, naići ćeš na stvari koje će te raskomadati samo da čuju kako vrištiš. Prijatelj mi je reko di da te
vodim, al' bi moglo doći do maledzge promjene plana.” Njegovo od bola iskrivljeno lice dobiva naduren
izraz. Ty smatra da tako izgleda naročito glupo. “Ozlijedio me. Čupao mi crijeva. Ne vjerujem mu.” I
nastavlja jezivim djetinjim pjevuckanjem: “Carl Bierstone ne vjeruje gospodinu Munshunu! Ne više!
Ne više!”
Ty ništa ne govori. Usredotočuje se na održavanje vozila na sredini Ugorova puta. Riskira i baca
pogled unatrag, ali je kuća, u svom efemernom obilju tropskog zelenila, već zaklonjena prvim
razrovanim brdom.
“Dobit će svoje, al' prvo ću ja uzeti ono što je moje. Čuješ li me, mali?” Pošto Ty ne odgovara,
Burny prijeti elektrošokerom. “Čuješ li me, seronjo majmunski?”
“Da”, kaže Ty. “Da, naravno.” Zašto već jednom ne crkneš? Bože, ako te ima, zašto mu ne staviš
prst na pokvareno srce i zaustaviš ga?
Burny ponovo progovara, ovaj put lukavim glasom. “Gledo si onaj zid tamo prijeko, al' nisi
dovoljno dobro gledo. Bolje još jednom baci pogled.”
287
Tyler gleda preko starca koji se srozao na sjedištu. Na trenutak ne shvaća... a onda mu postaje
jasno. Krupno bijelo kamenje koje se pruža u beskraj duž Ugorova puta uopće nije kamenje. To su
lubanje.
Kakvo je ovo mjesto? Bože, kako treba svoju mamu! Kako hoće doma!
Ponovo uplakan, s glavom u kojoj je mutno i zuji ispod kape koja sliči na tkaninu, ali nije, Ty vozi
terensko vozilo za golf sve dublje i dublje u peći Zemlje. U šeol.
Spas - ili pomoć bilo kakve vrste - se čini daljom nego ikada.
27.
Kad Jack i Dale kroče u klimatiziranu hladovinu, u Sand Baru je samo troje ljudi. Nosonja i Doc
sjede za šankom, s Coca-Colama ispred sebe - najsigurniji mogući znak da se sprema propast svijeta,
razmišlja Jack. Duboko otraga u sjenkama (još malo dalje i našao bi se u primitivnoj kuhinji lokala),
mota se Smrdljivi Sir. Dvojica motorista šalju opasne vibracije, i Smrdljivi se drži na sigurnoj
udaljenosti. Pod jedan, ovo je prvi put da vidi Nosonju i Doca bez Miša, Sonnyja i Kaisera Billa. Pod
dva... o Bože, evo i onog detektiva iz Kalifomije i jebenog šefa policije.
Džuboks je u mraku i tih, ali je televizor uključen i Jack nije iznenađen što vidi da se u današnjoj
AMC-evoj Filmskoj matineji prikazuje nešto u čemu glume njegova majka i Woody Strode. Pokušava
se sjetiti imena filma, i trenutak kasnije mu sviće: Execution Express.
“Bolje da se ne miješaš, Bea”, govori Woody - Lily u ovom filmu igra bostonsku nasljednicu
Beatrice Lodge, koja dolazi na zapad i postaje odmetnica, uglavnom iz inata prema uskogrudnom ocu.
“Ovo bi moglo biti bandino posljednje jahanje.”
“Fino”, kaže Lily. Glas joj je tvrd, oči još tvrđe. Film je bezvrijedan, ali je ona, kao i uvijek,
savršeno ušla u lik. Jack se ne može malo ne osmjehnuti.
“Što je smiješno?” pita ga Dale. “To što je čitav svijet poludio?”
Na TV-u, Woody Strode kaže: “Što je tu fino? Čitav svijet je poludio.”
Jack Sawyer veoma tiho kaže: “Bar ćemo skupo prodati kožu. Neka nas dobro zapamte.”
Na ekranu, Lily istim riječima odgovara Woodyju. Njih se dvoje spremaju ukrcati na krvnički
ekspres, i uskoro će se kotrljati glave - dobrih, loših i zlih.
Dale zapanjeno zuri u prijatelja.
“Znam većinu njenih replika”, kaže Jack, gotovo kao da se ispričava. “To je ipak bila moja majka.”
Prije nego što Dale uspijeva odgovoriti (pod pretpostavkom da ima što odgovoriti), Jack se
pridružuje Nosonji i Docu za šankom. Gleda na sat s reklamom za Kingslands Ale pokraj televizora:
11:40. Uskoro će podne - ovakve stvari se ionako uvijek događaju točno u podne, zar ne?
“Jack”, kaže Nosonja i kima mu glavom. “Kako je, prijatelju?”
“I nije tako loše. Jeste li se opremili?”
Doc zadiže prsluk i otkriva dršku revolvera. “Colt, devetka. Nosko ima isti ovakav. Dobra stvar, s
dozvolom i svim što treba.” Gleda u Dalea. “Ideš i ti?”
“Ovo je moj grad,” kaže Dale, “a Ribar mi je upravo ubio tetka. Nisam razumio mnogo od onoga
što mi je Jack ispričao, ali toliko znam. A ako on kaže da postoje izgledi da spasimo Judynog malog,
trebali bismo pokušati.” Baca pogled prema Jacku. “Donio sam ti službeni revolver. Jedan od onih
Ruger automatika. Vani je u autu.”
Jack odsutno kima glavom. Ne pouzdaje se previše u pištolje jer će se tamo prijeko gotovo sigurno
pretvoriti u nešto drugo. U koplja, možda, ili džilite. Možda čak u praćke. Bit će to Krvnički ekspres -
posljednje jahanje Sawyerove bande - ali ne vjeruje da će naročito sličiti na ono iz ovog starog filma iz
šezdesetih. Što ne znači da neće uzeti Ruger. Možda bude posla za njega na ovoj strani. Nikad se ne zna,
zar ne?
“Jašimo?” Nosonja pita Jacka. Oči su mu duboko utonule u duplje, pogled opsjednut. Jack
pretpostavlja da se Nosko nije naspavao. Gleda u sat na zidu i zaključuje - makar bilo iz čistog
praznovjerja - da ipak ne želi još krenuti u Crnu kuću.
288
Napustit će Sand Bar kada se kazaljke na kingslandskom satu poklope na dvanaest, ni prije ni
poslije. U vještičji sat Garyja Coopera.
“Uskoro”, odgovara. “Imaš li kartu, Nosonjo?”
“Imam, ali mi se čini da ti nije zaista potrebna, zar ne?”
“Možda nije,” priznaje Jack, “ali hoću se potpuno osigurati.”
Nosonja kima glavom. “Tu se slažemo. Poslao sam svoju staru k mami u Idaho. Poslije onoga što
se dogodilo sirotom Mišku, nisam je morao puno nagovarati. Nikad je prije nisam slao od kuće, čovječe.
Čak ni onda kad smo se zakačili s Poganima. Al’ od ovog me hvata jeza.” Načas oklijeva, Pa otvara
dušu. “Osjećam da se nitko od nas neće vratiti živ odande.”
Jack spušta šaku na Nosonjinu mesnatu podlakticu. “Nije kasno da se Povučeš. Neću misliti ništa
loše o tebi zbog toga.”
Nosonja razmišlja o ovome, pa odmahuje glavom. “Amy mi ponekad dolazi u snove, i
razgovaramo. Kako da ju pogledam u oči ako ne budem bio tamo radi nje? Ne, čovječe, ostajem.”
Jack gleda u Doca.
“Ja sam uz Noska”, kaže Doc. “Nekad se jednostavno moraš suprotstaviti. A poslije onoga što se
dogodilo Mišu...” Sliježe ramenima. “Bog zna što smo mogli pokupiti od njega. Ili dok smo se zajebavali
tamo oko kuće. Budućnost lako može biti kratka, ovako ili onako.”
“Kako je završilo ono s Mišem?” pita Jack.
Doc se kratko smije. “Baš kao što je rekao. Oko tri ujutro, starog Miška smo jednostavno isprali u
odvod. Bila je ostala samo pjena i kosa.” Mršti se kao da mu se diže želudac, i brže-bolje ispija Colu iz
čaše.
“Ako ćemo nešto raditi,” otima se Daleu, “hajmo već jednom početi.”
Jack gleda u sat. Jedanaest i pedeset. “Još malo.”
“Ne bojim se umrijeti”, iznenada se javlja Nosonja. “Ne bojim se čak ni onog đavolskog psa.
Dokazali smo da ga je moguće ozlijediti ako ga dovoljno napuniš olovom. Bojim se samog
jebenog mjesta. Zrak postane nekako gust. Boli te glava, a mišići onemoćaju.” I dodaje, s
iznenađujuće dobrim britanskim naglaskom: “A to nipošto nije mamurluk, momče staro.”
“Meni je najgori onaj osjećaj u želucu”, kaže Doc. “To, i....” Ne dovršava. Nikada ne spominje
Daisy Temperly, djevojku koju je ubio s par pogrešnih poteza tintom na receptu, ali je sada vidi jednako
jasno kao one kvazikauboje na ekranu televizora. Bila je plavokosa. Smeđih očiju. Ponekad bi je
nasmijao (čak i kada je imala bolove), pjevajući joj onu pjesmu Vana Morrisona o djevojci smeđih očiju.
“Idem zbog Miša”, kaže. “Moram. Ali to mjesto je... potpuno bolesno. Ti to ne znaš, čovječe.
Možda misliš da razumiješ, ali nije tako.”
“Razumijem više nego što misliš”, kaže Jack. Njegov je red da zastane, da promisli o razlozima.
Sjećaju li se Nosonja i Doc riječi koju je Miš izgovorio prije nego što je umro? Sjećaju li
se d’yambel Trebali bi, bili su tamo, vidjeli su kako knjige klize s police i lebde u zraku kad je
izgovorio riječ... ali je gotovo siguran, kada bi ih sada pitao, da bi ga pogledali upitno, ili čak s
nerazumijevanjem. Dijelom zato što se d’yamba teško pamti, isto kao točan položaj staze koja vodi s
normalne Autoceste broj 35 u iskliznuće, do Cme kuće. Najviše, ipak, zato što je riječ namijenjena
njemu, Jacku Sawyeru, Philovu i Lilynu sinu. A on je vođa Sawyerove bande zato što je drugačiji. Zato
što je putovao, a putovanje širi vidike.
Koliko od ovoga im treba reći? Vjerojatno ništa. Ali moraju vjerovati, a da bi se to dogodilo, mora
izgovoriti Miševu riječ. Zna, u srcu, da treba biti oprezan kada je koristi - d’yamba je kao pištolj: možeš
iz nje pucati samo dok ne škljocne, prazna - i ne želi je upotrijebiti ovdje i sada, daleko od Crne kuće,
ali će to ipak učiniti. Zato što oni moraju povjerovati. Ako ne budu vjerovali, njihova hrabra misija
spašavanja Tya vjerojatno će završiti tako što će klečati u dvorištu ispred Crne kuće, krvareći iz nosa i
očiju, povraćajući i pljujući zube u otrovni zrak. Jack im može reći da najveći dio otrova potječe iz
njihovih umova, ali riječi su jeftine. Moraju vjerovati.
Osim toga, tek je jedanaest i pedeset tri.
“Lesteru”, zove.
289
Barmen je dotle stajao, zaboravljen, kod kuhinjskih vrata. Ne zato da bi prisluškivao - predaleko
je za to - već zato što se trudio ne privući pozornost. Sada mu se čini da ju je ipak nekako privukao.
“Imaš li meda?” pita Jack.
“M-meda?”
“Pčele ga rade, Lesteru. Ledomati rade led, a pčele rade med.”
U Lesterovim očima pojavljuje se nešto nalik razumijevanju. “A, to. Ima meda. Koristim ga kad
pripremam Kentucky Getaways. Također...”
“Donesi ga na šank”, kaže mu Jack.
Dale se nestrpljivo meškolji. “Ako je vrijeme tako dragocjeno kao što tvrdiš, Jack...”
“Ovo je važno.” Promatra Lestera Moona kako spušta plastičnu bočicu na istiskivanje s medom na
šank i hvata sebe kako misli na Henryja. Kako bi Henry uživao u džepnom čudu koje se sprema izvesti!
Ali, naravno, za Henryja ne bi ni trebao izvoditi takav trik. Ne bi morao trošiti dragocjenu energiju na
magične riječi. Zato što bi Henry odmah povjerovao, isto kao što je vjerovao da je u stanju odvesti
automobil od Trempealeaua do French Landinga - ma do jebenog Mjeseca, ako treba - samo kad bi mu
se netko usudio pružiti priliku i ključeve auta.
“Ja ću vam ga donijeti”, govori Lester odvažno. “Ne bojim se.”
“Samo ga odloži na kraj šanka”, kaže mu Jack. “To će biti dovoljno.”
Lester postupa kako mu je rečeno. Boca je u obliku medvjeda. Stoji tamo u zraci svjetlosti još malo
pa podnevnog sunca. Na ekranu televizora je počela pucnjava. Jack je ignorira. Ignorira sve,
usredotočivši um jednako usko i blistavo kao što je točka svjetlosti propuštene kroz uveličavajuće staklo.
Na trenutak pušta da to usko žarište ostane prazno, a onda ga ispunjava jednom jedinom riječi:
(D’YAMBA)
Istog trenutka čuje duboko zujanje. Ono se pojačava u brujanje. Nosonja, Doc i Dale gledaju oko
sebe. Na trenutak se ništa ne događa, a onda se sunčani dovratak osvjetljava. Učinak je gotovo isti kao
da je u Sand Bar uplovio veoma malen kišni oblak - Smrdljivi Sir kratko i prigušeno ciči i uzmiče mašući
rukama. “Ose!” viče. “To su ose! Spašavajte se!”
Ali to nisu ose. Doc i Lester Moon to možda ne uviđaju, ali su i Nosonja i Dale Gilbertson momci
sa sela. Prepoznaju pčele kada ih vide. Jack za to vrijeme gleda samo u roj. Na čelu mu je izbio znoj. Iz
sve snage se koncentrira na ono što pčele trebaju učiniti.
Roje se oko bočice meda, tako gusto da ova gotovo nestaje. Njihov bruj se pojačava, i bočica se
počinje dizati, zibajući se kao minijaturan projektil sa sjebanim sustavom za navođenje. Onda se, polako,
počinje njihati na putanji prema Sawyerovoj bandi. Bočica lebdi na jastuku pčela dvadesetak
centimetara iznad bara.
Jack pruža šaku i otvara je. Bočica stiže do nje i spušta mu se na dlan. Jack sklapa prste. Pristajanje
obavljeno.
Pčele mu se na trenutak roje oko glave, nastojeći zujanjem nadjačati Lily, koja viče: “Onog visokog
ostavite meni! To je onaj koji je silovao Stellu!”
Roj se rasteže prema vratima i nestaje.
Sat Kingslands Alea pokazuje 11:57.
“Sveta Marijo, majko Božja”, šapuće Nosonja. Oči su mu ogromne, skoro iskaču iz duplji.
“Reklo bi se da si dosada skrivao svoju svjetlost pod bačvom”, kaže Dale. Glas mu podrhtava.
S ruba šanka dopire meki tresak. Lester Smrdljivi Sir Moon se, po prvi put u životu, onesvijestio.
“Sada možemo krenuti”, kaže Jack. “Nosonjo, ti i Doc ćete voditi. Mi ćemo vas pratiti u Daleovom
autu. Kada stignete do staze i znaka ZABRANJEN PROLAZ, ne skrećite na nju. Samo parkirajte
strojeve. Ostatak puta ćemo prijeći autom, ali ćemo prvo nanijeti malo ovoga ispod nosa.” Jack pokazuje
bočicu na istiskivanje. To je plastična verzija Winnieja Pooha, malo zaprljana oko sredine, gdje je Lester
prima i steže. “Možda čak ugurati malo i u nosnice. Malo je ljepljivo, ali je bolje od eksplozivnog
povraćanja.”
290
U Daleovim očima pojavljuje se razumijevanje i odobravanje. “Kao kad naneseš Vicks ispod nosa
na mjestu ubojstva”, kaže.
Ovo nema nikakve sličnosti s tim, ali Jack kima glavom. Zato što se radi o vjerovanju.
“Hoće li pomoći?” sumnjičavo pita Doc.
“Da”, odgovara Jack. “I dalje ćete osjećati nelagodu, u to nema sumnje, ali će biti blaga. Potom
ćemo prijeći u... pa, na drugo mjesto. Poslije toga ništa više neće biti sigurno.”
“Mislio sam da je klinac u kući”, kaže Nosonja.
“Mislim da su ga premjestili. A kuća... je zapravo neka vrsta crvotočine. Koja vodi u drugi...” Riječ
koja mu je na jeziku glasi svijet, ali nekako ne vjeruje da se radi o svijetu, ne u istom smislu kao
Teritoriji. “Drugdje.”
Na TV-u, Lily je upravo pogodio prvi od pet ili šest metaka. U ovom filmu gine, i Jack je kao dijete
mrzio taj kraj, ali je bar pala uzvraćajući vatru. Povlači nekoliko gadova sa sobom, uključujući onog
visokog koji je silovao njezinu prijateljicu, i to je dobro. Jack se nada da će imati priliku učiniti isto.
Najviše se, međutim, nada da će uspjeti vratiti Tylera Marshalla majci i ocu.
Pokraj televizora, brojke na satu se mijenjaju s 11:59 na 12:00.
“Hajmo, momci”, kaže Jack Sawyer. “U sedla i jašimo.”
Nosonja i Doc uzjahuju svoje željezne konje. Jack i Dale polako idu prema automobilu šefa
policije, ali zastaju jer na parkiralište Sand Bara dolijeće Ford Explorer, klizeći po šljunku i jureći prema
njima, dižući oblak prašine u ljetni zrak.
“Oh, Bože”, mrmlja Dale. Jack na osnovu premale bejzbolske kape koja smiješno leži na vozačevoj
glavi prepoznaje Freda Marshalla. Ali ako Tyev otac vjeruje da će se priključiti spasilačkoj misiji, bolje
da ponovo razmisli.
“Hvala Bogu da sam vas ulovio!” viče Fred dok maltene pada na glavu iz kamioneta. “Hvala
Bogu!”
“Tko je sljedeći?” pita Dale blago. “Wendell Green? Tom Cruise? George W. Bush, ruku pod ruku
s Miss jebenog svijeta?”
Jack ga jedva čuje. Fred s mukom diže dugačak zavežljaj s poda kamioneta, i Jack smjesta postaje
radoznao. Stvar u tom zavežljaju mogla bi biti puška, ali zbog nečega vjeruje da nije. Odjednom se
osjeća kao bočica meda koju nose pčele, više kao objekt nego kao subjekt. Kreće naprijed.
‘“Ej, brate, hajmo!” viče Nosonja. Ispod njega, Harley počinje grmjeti. “‘Ajde da...”
Nosonja tada ispušta jauk. Kao i Doc, koji se trza tako silovito da gotovo odbacuje motor koji mu
brunda između bedara. Njih dvojica na trenutak izgledaju kao da plešu s dugačkim umotanim
predmetom koji im je Fred donio ili se otimaju oko njega.
Samo Dale Gilbertson - koji nije bio na Teritorijima, niti u blizini Crne kuće, i koji nije Tyev otac
- ostaje pošteđen. Ali i on osjeća kako mu se nešto diže u glavi, nešto kao unutrašnji poklič. Svijet
podrhtava. Odjednom se čini da se sastoji od više boja, više dimenzija.
“Što je to bilo?” viče. “Dobro ili loše? Dobro ili loše? Što se kvragu ovdje događa!“
Na trenutak nitko od njih ne odgovara. Previše su ošamućeni da bi mogli.
Dok roj pčela nosi bočicu s medom iznad šanka, u drugom svijetu Burny naređuje Tyu Marshallu
da se okrene prema zidu, dovraga, neka se samo okrene prema zidu.
Nalaze se u prljavoj šupi. Treštanje mašinerije sada je mnogo bliže. Ty također čuje krike i
promuklu viku i nešto što može biti samo praskanje bičeva. Sasvim su se približili Velikoj Kombinaciji.
Ty ju je vidio, divovsku isprepletenu skalameriju od metala koja se diže u oblake iz zadimljene jame
oko kilometar dalje na istok. Sliči na luđačku predodžbu nebodera, goldbergovsku 43 zbirku padobrana i
43
Rube Goldbergov stroj je izum, pronalazak ili uređaj koji je namjerno projektiran tako da jednostavne zadatke izvršava
na što složeniji način. U pravilu uključuje lančanu reakciju. Ime je dobio po pronalazaču i karikaturistu Rubeu Goldbergu. S
vremenom se počelo općenito koristiti kao izraz za obavljanje jednostavne radnje na nepotrebno složen način. Nap. prev.
291
kablova i pokretnih traka i platformi kojoj pogon da ju teturava djeca koja pokreću trake i vuku
velike poluge. Iz nje izbija crvenkast, smrdljiv dim.
Dok je vozilo još išlo zemljanim putem, s Tyem za volanom i Burnyjem koji je iskrivljen ležao na
suvozačkom sjedalu s uperenim elektrošokerom, pokraj njih su dvaput prošle čete nakaznih zelenih
ljudi. Crte lica bile su im izbrisane, koža prekrivena pločicama i ljuskama. Nosili su primitivne kožne
tunike s kojih su mjestimično još visjeli pramenovi krzna. Većina je nosila koplja, nekoliko ih je imalo
bičeve.
Nadzornici, rekao je Burny. Brinu se da se kotači napretka okreću. Počeo se smijati, ali se smijeh
pretvorio u stenjanje, a stenjanje u oštar i prigušen vrisak bola.
Samo tako, pomislio je Ty hladno. A onda je po prvi put upotrijebio omiljenu psovku Ebbieja
Wexlera: Crkni što prije, mamu ti jebem.
Nakon otprilike tri kilometra od zadnjeg dvorišta Crne kuće, stigli su do ogromne drvene platforme
koja se dizala lijevo od njih. Iz nje se dizalo nešto nalik na skelu. Od vrha te stvari pružala se, skoro do
puta, dugačka prečka. S nje je visjelo više iskrzanih konopaca, ljuljajući se na vrelom sumpornom
povjetarcu. Ispod platforme, na mrtvom tlu koje nikada nije osjetilo sunce, dizale su se gomile kostiju i
vjekovne bijele prašine. Na jednom mjestu bila je velika gomila cipela. Zašto bi zadržavali odjeću, a
ostavljali cipele bilo je pitanje na koje Ty vjerojatno ne bi uspio odgovori čak ni da nije nosio
kapu (bozebne igradžge za bozebne djedžage), ali mu je na pamet pala ni s čim povezana fraza: lokalni
običaj. Čini mu se da ga je njegov otac povremeno koristio, ali nije sasvim siguran. Više ne može jasno
prizvati čak ni očevo lice.
Vješala su bila okružena vranama. Gurale su se i okretale da isprate zujavo napredovanje E-Z-Goa.
Među njima nije bilo onog posebnog gavrana, onog s imenom koje Ty više nije pamtio, ali je zato znao
zašto su se okupile tu. Čekale su svježe meso koje će moći kljucati, eto zašto. Čekale su svježe mrtve
oči da ih iskopaju i progutaju. Da ne spominjemo gole nožne prstiće mrtvaca bez obuće.
Iza gomile odbačene, istrunule obuće, isprekidana staza vodila je na sjever, preko zadimljenog
brda.
“Stanični put”, rekao je Burny. Činilo se da u tom trenutku govori više za sebe nego Tyu, da se
možda bliži deliriju. No elektrošoker je i dalje bio Uperen u Tyev vrat, i ni za trenutak se nije kolebao.
“Tamo bi’ trebo odvesti posebnog dječaka.” Odvezdi bozebnog djedžaga. “Di idu svi posebni. Gospodin
Munshun je otišo dovest jednošinac. Jednošinac do Krajnjeg Svijeta. Nekada je bilo još dvoje. Patricia...
i Blaine. Više ih nema. Poludjeli. Izvršili samoubojstvo.”
Ty je vozio i šutio, ali je bio uvjeren da je stari Burn-Burn taj koji je zapravo poludio
(još više, podsjetio se). Znao je za jednotračne vlakove, pa se čak jednim i vozio u Disney Worldu u
Orlandu, ali da postoje jednošinci koji se zovu Blaine i Patricia? Blesavo.
Stanični put je ostao iza njih. Ispred njih je rasla zahrđalo crvena i siva Velika Kombinacija. Ty je
vidio mrave kako mile na njenim okrutno nagnutim pokretnim trakama. Djeca. Neka su iz drugih
svjetova, vjerojatno-svjetova koji graniče s ovim - ali su mnoga iz njegova. Djeca čija su se lica neko
vrijeme pojavljivala na poleđini tetrapaka s mlijekom44, a onda zauvijek nestajala. Još su se zadržavala
u srcima svojih roditelja, naravno, ali su na kraju i tamo postajala prašnjava, pretvarajući se iz živih
sjećanja u stare fotografije. Djeca za koju se vjeruje da su mrtva, da su ih u nekoj plitkoj jami zakopali
perverznjaci koji su ih iskoristili i potom uklonili. A zapravo su ovdje. Bar dio njih. Puno njih. Mučeći
se da vuku poluge i okreću kotače i pokreću remenje dok žutooki nadzornici zelene kože
pucaju bičevima.
Dok gleda onamo, jedan od sićušnih mrava strmoglavljuje se s iskrivljene, parom omotane
građevine. Čini mu se da čuje prigušen krik. Ili je to uzvik olakšanja?
“Divan dan”, rekao je Burny omamljeno. “Još više ću uživati u njemu kad budem nešto pojeo.
Dobar zalogaj me uvijek... uvijek me razveseli.” Njegove prastare oči proučavale su Tya, skupljajući se
u kutovima od iznenadne topline. “Najbolje su bebačke guze, al’ ni tvoja neće biti loša. A ne, neće uopće
biti loša. Reko je da te dovedem na stanicu, al’ nisam siguran da će mi dati moj dio.
44
Praksa printanja fotografija nestale djece u SAD-u, nastala u rujnu 1984. i primjenjivana sve do 1996. godine. Nap.
Prev.
292
Moju... proviziju. Možda je pošten... možda mi je još prijatelj... al’ mislim da ću svoj dio za svaki slučaj
ipak uzeti unaprijed. Većina agenata odma’ skine svojih deset posto s vrha.” Pružio je ruku i munuo Tya
odmah ispod pojasa. Čak i kroz traperice, dječak je osjetio tvrd, tup rub starčeva nokta. “Mislim da ću
ja svoj skinuti odozdo.” Začuo se šištav, bolan smijeh, i Tyu nije bilo naročito krivo što vidi svijetli
mjehur krvi kako se pojavljuje između starčevih ispucanih usana. “Odozdo, kužiš?” Nokat je ponovo
ubo Tya sa strane u bok.
“Kužim”, odgovorio je.
“To ti neće smetati da rušiš”, rekao je Burny. “Samo ćeš, kad god budeš ‘tio prdnuti, morati
napeti jedan obraz!” Još šištavog smijeha. Da, zvučao je delirično - delirično ili veoma slično tome - ali
je vrh elektro-jokera i dalje bio miran. “Samo vozi, mali. Još kilometar i pol Ugorovim putom. Vidjet
ćeš šupu s limenim krovom, dolje u jaruzi. S desne strane. To je specijalno mjesto. Moje mjesto. Tamo
ćeš skrenuti.”
Ty nije imao drugog izbora nego poslušati. I sada...
“Slušaj što ti se govori! Okreni se prema jebenom zidu! Digni ruke i provuci ih kroz te alke!”
Ty ne bi znao definirati riječ eufemizam ni za okladu, ali zna da je čisto sranje nazvati te metalne
kolute alkama. Stvari koje vise sa stražnjeg zida straćare jesu okovi.
Umom mu poput jata vrabaca leprša panika, prijeteći mu pomračiti misli. Bori se da ostane pribran
- bori se sa smrknutom odlučnošću. Ako podlegne panici, ako počne zapomagati i vrištati, gotov je. Ili
će ga starac ubiti prilikom komadanja, ili će ga starčev prijatelj odvesti na to grozno mjesto koje je Burny
nazvao Din-tahom. Ovako ili onako, više nikada neće vidjeti roditelje. Ni French Landing. Ali ako
sačuva prisebnost... pričeka priliku...
Ali to nije lako. Kapa koju nosi zapravo mu u tome donekle pomaže - ima otupljujuće djelovanje
koje ublažava paniku - ali je svejedno teško. Zato što nije prvo dijete koje je starac doveo ovamo, kao
što nije bio prvo koje je provelo dugačke, spore sate u onoj ćeliji u starčevoj kući. U lijevom kutu šupe,
ispod limom obložena otvora za dim, postavljenje čađav, mašću zamazan roštilj. Roštilj je povezan s
par plinskih boca s natpisom LA RIVIERE PROPAN. Na zidu vise azbestne rukavice, lopatice,
hvataljke, kistovi za premazivanje pečenja i vilice za meso. Tu su i škare i batovi za omekšavanje i bar
četiri oštra noža za sjeckanje. Jedan od noževa izgleda gotovo jednako dugačak kao ceremonijalni mač.
Pored ovoga visi pregača s natpisom MOŽETE POLJUBITI KUHARICU.
Miris u zraku podsjeća Tya na piknik Udruge ratnih veterana na koji su ga mama i tata poveli za
prošli Dan rada. Piknik je bio nazvan Maui Wowie jer je su se sudionici trebali osjećati kao da provode
dan na Havajima.
U središtu La Follette Parka pokraj rijeke bila je iskopana velika jama za ražnjeve, pored koje su
radile žene u suknjama od trave i muškarci u košuljama s pticama i tropskim raslinjem drečavih boja.
Iznad žara u jami vrtjeli su se odojci na ražnjevima, i miris je bilo sličan kao u ovoj šupi. S tim što je
miris ovdje ustajao... i star... i...
I ne miriše baš na prasetinu, razmišlja Ty. Već na...
“Trebam cijeli dan stajati ovdje i gnjaviti se s tobom, gnjido?”
Elektrošoker šalje pucketavu munju. Kroz Tyev vrat razlijeva se trepereći, izluđujući bol. Mjehur
mu popušta i piša u hlače. Ne može to nikako spriječiti. Ustvari, jedva je svjestan toga. Negdje drugdje
(u dalekoj, dalekoj galaksiji), drhtava, ali i dalje užasno jaka ruka gura Tya prema zadnjem zidu i
okovima zavarenim za čelične ploče nešto niže od dva metra od zemlje.
“Eto!” grakće Burny i praska u umoran, histeričan smijeh. “Znao sam da ćeš na kraju popiti jednu
za sreću! Pravimo se pametni, je 1’ da? Mali Wisenheimer! Sad stavljaj ruke kroz alke i da se više nisi
glupirao!”
Ty je bio ispružio ruke ispred sebe da ne bi naletio na zid šupe. Oči su mu jedva tridesetak
centimetara udaljene od drveta i ima jako dobar pogled na slojeve skorene krvi kojima je obloženo.
Kojima je oklopljeno. Krv ima sirov, metalan miris. Tlo ispod njegovih stopala nekako je
spužvasto. Želatinozno. Ljigavo. Ovo bi u fizičkom smislu mogla biti iluzija, ali Ty zna da je ono što
osjeća inače sasvim stvarno. Ovo je grobljanska zemlja. Starac možda ne priprema svaki put svoje
293
strašne obroke na ovom mjestu - možda mu se ne pruža takva privilegija - ali ovo je njegovo
omiljeno mjesto. Njegovo specijalno mjesto, kako ga je nazvao.
Ako mu dopustim da mi zaključa obje ruke u te okove, razmišlja Ty, gotov sam. Izmasakrirat će
me. Kada jednom počne rezati, možda se neće moći zaustaviti - ni za onog gospodina Munchinga, niti
za bilo koga drugog. Zato bolje budi spreman.
Ovo posljednje kao da nije bila njegova misao. Kao da je čuo majčin glas u glavi. Majčin, ili neki
koji sliči njezinu. Ty se smiruje. Jato ptica paničarki odjednom je nestalo i u glavi mu je bistro onoliko
koliko to kapa dopušta. Zna što mora učiniti. Ili pokušati učiniti.
Osjeća vrh elektrošokera kako mu se zavlači između nogu i zamišlja onu zmiju koja je vijugala
preko zarasla puta, s onim oštrim očnjacima.
“Odma’ da si provuko ruke, da ti ne bi’ spržio jajca ko ostrige.” Zvuči kao ozdrige.
“U redu”, kaže Ty. Govori piskavim, cvilećim glasom. Nada se da zvuči izbezumljeno od straha.
Bog zna da mu uopće nije teško zvučati tako. “U redu, u redu, samo me nemojte ozlijediti, evo stavljam
ih, vidite? Vidite?”
Provlači šake kroz alke. Debele su i široke.
“Više!” Režeći glas mu je i dalje u uhu, ali mu barem elektrošoker više nije među nogama. “Gurni
ih što dublje možeš!”
Ty radi kao što mu je rečeno. Okovi mu klize do točke odmah iza zglobova. Ruke su mu kao
morska zvijezda u pomrčini. Iza sebe ponovo čuje ono tiho zveckanje dok Burny prekapa po torbi.
Odjednom shvaća. Kapa mu možda donekle ometa misli, ali je ovo previše očigledno. Staro smeće tamo
ima lisice. Lisice koje su bile upotrijebljene mnogo, mnogo puta. Vezat će mu ruke iznad okova, i ostavit
će ga tako da stoji - ili visi, ako se bude onesvijestio - dok ga bude komadao.
“A sad slušaj”, kaže Burny. Zvuči zadihano, ali istovremeno zvuči osnaženo. Obećanje obroka ga
je osvježilo, vratilo mu izvjesnu dozu nekadašnje vitalnosti.
“Jednom rukom te držim na nišanu ove peckalice. Drugom ću ti staviti lisice na zglob lijeve ruke.
Ako se pomakneš... ako se samo mrdneš, mali... popit ćeš struju. Jasno?”
Ty kima glavom prema okrvavljenom zidu. “Neću se pomicati”, cvili. “Majke mi.”
“Prvo jednu ruku, pa drugu. Tako ja to radim.” U glasu mu je odvratno samozadovoljstvo.
Elektrošoker se bolno zariva u Tyeva leđa između lopatica. Stenjući od napora, starac se naginje preko
Tyeva lijevog ramena. Ty osjeća zadah znoja, krvi i godina. Isto kao u Ivici i Marici, razmišlja, s tim što
nema peći u koju bi gurnuo svojeg mučitelja.
Znaš što trebaš učiniti, hladno mu govori Judy. Možda ti neće pružiti Priliku, i ako je ne pruži, što
se može. Ali ako je pruži...
Lisice mu se sklapaju oko zgloba lijeve šake. Burny tiho, gadno stenje u Tyevo uho. Starac poseže
rukom... elektrošoker se pomiče... ali se ne odmiče dovoljno. Ty je miran dok Burny zatvara narukvicu
lisica i zateže je. Tyeva lijeva ruka sada je vezana za zid šupe. Sa zgloba visi, na čeličnom lancu,
narukvica koju mu Burny namjerava staviti na desni zglob.
I dalje napregnuto stenjući, starac prelazi na desnu stranu. Poseže ispred Tya da dohvati narukvicu
koja visi. Elektrošoker ponovo bode Tya u leđa. Ako starac uspije dohvatiti lisice, Ty je vjerojatno pečen
(na više načina). Gotovo mu uspijeva, ali mu narukvica bježi iz zahvata, i umjesto da čeka da se zaljulja
natrag i uhvati je, Burny se još više naginje naprijed. Košćata strana njegova lica pritisnuta je uz Tyevo
desno rame.
I u trenutku kada se naginje da dohvati narukvicu koja se ljulja, Ty osjeća kako pritisak
elektrošokera prvo popušta, a zatim i potpuno nestaje.
Sad! vrišti Judy u Tyevoj glavi. Ona ili Sophie. Ili obje zajedno. Sad, Tye! Evo ti prilike, drage
neće biti!
Ty spušta desnu ruku, izvukavši je iz okova. Nema smisla da pokušava odgurnuti Bumyja od sebe
- stari monstrum je najmanje trideset kila teži od njega. Umjesto toga se isteže ulijevo, izloživši rame i
zglob lijeve ruke, zaključan u lisice, gotovo neizdrživu pritisku.
294
“Što...” počinje Burny, ali Tyeva desna ruka tada pronalazi ono što traži: otegnutu vrećicu starčevih
jaja. I steže svom preostalom snagom. Osjeća kako se testisi starog čudovišta gnječe jedan o drugi;
osjeća kako je jedan od njih prsnuo i spljoštio se. Ty viče, i u tom zvuku pomiješani su konfuzija, užas
i divlje likovanje.
Potpuno zatečen, Burny urla. Pokušava se izmaknuti, ali ga je Ty ščepao kao harpija. Njegova šaka
- tako mala, tako nesposobna (tako bi se bar pomislilo) za svaku iole ozbiljniju obranu - pretvorila se u
kandžu. Ako je ikada bio trenutak da se upotrijebi elektrošoker, to je ovaj... ali u svojoj iznenađenosti,
Burny je otvorio šaku. Elektrošoker leži na drevnoj, krvlju natopljenoj zemlji poda šupe.
“Puštaj me! To BOLI! To ho..T
Prije nego što uspijeva dovršiti, Ty vuče spužvastu ispuhanu vreću u starim pamučnim hlačama
prema sebi; vuče je silinom koju mu daje panika, i tamo unutra se nešto trga. Bumyjeve riječi se
rastapaju u urlik agonije. Ovakav bol nije mogao ni zamisliti... naročito ne u vezi sa sobom-
Ali to nije dovoljno. Judyn glas kaže da nije, a Ty to i sam pretpostavlja. Uspio je ozlijediti starca
- napraviti mu ono što bi Ebbie Wexler bez sumnje nazvao “jebenim izljevom” - ali to nije dovoljno.
Otvara šaku i okreće se ulijevo na obješenoj ruci. Vidi starca kako se ljulja u sjenkama pred njim.
Iza njega, u vratima se vidi terensko vozilo, ocrtano naspram neba prekrivenog oblacima i ognjenim
dimom. Oči starog čudovišta su iskolačene i pune nevjerice, otekle od suza. Bleji u dječaka koji mu je
to učinio.
Uskoro će shvatiti. Kada se to dogodi, vjerojatno će uzeti jedan od noževa sa zida - ili jednu od
vilica za meso - i izbosti svojeg okovanog zarobljenika do smrti, vrišteći psovke i uvrede, nazivajući ga
majmunom, kopiletom, jebenim seronjom.
Svaka pomisao na Tyev veliki dar će ispariti. S njom i strah od onoga što bi se njemu samom moglo
dogoditi ako gospodin Munshun - i abbalah - budu lišeni svojeg dragocjenog plijena. Burny zapravo
nije ništa drugo nego psihotična životinja, i za koji trenutak će se njegova istinska priroda osloboditi i
iskaliti na zatočenom djetetu.
Tyler Marshall, sin Freda i zadivljujuće Judy, ne daje Burnyju priliku za to. Tijekom posljednje
dionice vožnje, neprestano je razmišljao o onome što je starac rekao o gospodinu Munshunu - ozlijedio
me je, čupo mi crijeva - i nadao se da će mu se ukazati prilika da i sam malo čupa. Sada je čas. Viseći s
lisica na okrutno istegnutoj lijevoj ruci, izbacuje desnu naprijed. Kroz rupu na Burnyjevoj košulji. Kroz
rupu koju je Henry napravio nožem. Prsti mu napipavaju nešto duguljasto i vlažno. Hvata to i kroz
prorez na košulji izvlači kolut Bumsideovih crijeva.
Burnyjeva glava se podiže prema stropu šupe. Vilica mu grčevito škljoca, žile na smežuranu vratu
se zatežu i oglašava se gromoglasnim, bolnim zavijanjem. Pokušava se otrgnuti, što je najgora stvar koju
čovjek može pokušati kada ga drže za iznutrice. Plavosivi valjak crijeva, debeo kao kobasica i vjerojatno
još u naporu da probavi Burnyjev posljednji obrok u domskoj kantini, ispada s praskom čepa koji izlijeće
iz boce sa šampanjcem.
Posljednje riječi Charlesa “Kompića” Bumsidea: “PUŠTAJ, SVINJO MALA!”
Tyler, međutim, ne pušta. Umjesto toga trese namotaj crijeva kao terijer štakora u čeljustima. Iz
rupe u Bumyjevu trbuhu prskaju krv i žućkasta tekućina. “Crkni!” Tyler čuje sebe kako vrišti. “Crkni,
govno staro, CRKNI VEĆ JEDNOM'.”
Burny pravi još jedan teturav korak unatrag. Usta mu se otvaraju, i dio gornje proteze ispada u
prašinu. Zuri u namotaje vlastitih crijeva, razvučene poput gumilastike od razjapljenih crveno-crnih
grudi košulje do desne šake groznog djeteta. Istovremeno vidi još strašniju stvar: dječaka
okružuje nekakav bijeli sjaj. Napaja ga snagom koju inače ne posjeduje. Napaja ga snagom da Burnyju
naživo počupa crijeva iz trbuha i kako to boli, kako to samo boli, gago do booooo -
“Crkni!" vrišti dječak, piskavim i napuklim glasom. “ZAŠTO VEĆ JEDNOM NE UMREŠ?"
I napokon - činilo se da nikad neće - Burny pada na koljena. Zamućen pogled spušta se na
elektrošoker, i pruža drhtavu ruku prema njemu. Prije nego što mu se približila, Burnyjeve oči napušta
svijest. Nije pretrpio dovoljno bola da nadomjesti ni stoti dio patnji koje je nanio, ali njegovo staro tijelo
ne može više izdržati. Duboko u grlu proizvodi oštar krik i prevrće se unatrag, pri čemu mu se iz trbuha
prosipa još crijeva. On, međutim, nije svjestan toga, niti ičega drugog.
295
Carl Bierstone, poznat i kao Charles Burnside, poznat isto tako kao Kompić Burnside, umire.
Više od trideset sekundi ništa se ne pomiče. Tyler Marshall je živ, ali isprva samo visi na okovanoj
lijevoj ruci, i dalje stežući omču Bumyjevih crijeva u desnoj ruci. Stežući je u mrtvačkom stisku. Tada
mu lice počinje pokazivati znake svijesti. Podvlači noge pod sebe i uspravlja se, olakšavajući gotovo
nepodnošljivo naprezanje zgloba lijevog ramena. Iznenada postaje svjestan da mu je desna ruka
poprskana sve do bicepsa i da drži punu šaku mrtvačevih crijeva. Pušta ih i baca se prema vratima, ne
sjetivši se da je i dalje okovan za zid sve dok ga lanac nije povukao natrag, ponovo mu prostrijelivši
zglob lijevog ramena razdirućim bolom.
Dobro si učinio, šapuće glas Judy-Sophie. Ali moraš otići odavde, i to što prije.
Niz Tyevo prljavo, blijedo lice ponovo počinju teći suze, i on počinje vikati iz sveg glasa.
“Pomozite mi! Neka mi netko pomogne! Ovdje sam, u šupi! U ŠUPI?
Ispred Sand Bara, Doc stoji u mjestu, s motorom koji brunda između nogu, ali Nosonja isključuje
svoj, đonom čizme spušta papučicu, oslanja motor i prilazi Jacku, Daleu i Fredu. Jack je preuzeo
umotani predmet koji im je donio Tyev otac.
Fred je u međuvremenu zgrabio Jacka za košulju. Dale ga pokušava obuzdati, ali za Freda
Marshalla u ovom trenutku na svijetu postoje samo dvije osobe: on i Hollywood Jack Sawyer.
“To je bio on, zar ne? To je bio Ty. To je bio moj dečko, čuo sam ga!”
“Da”, kaže Jack. “Bio je on, i jesi ga čuo.” Nosonja primjećuje da je jako problijedio, ali da je inače
miran. Nimalo ga ne uznemirava što mu je otac nestalog dječaka gotovo izvukao košulju iz hlača. Ne,
Jackova je pažnja potpuno usredotočena na paket.
“Što se, za ime Božje, ovdje događa?” pita Dale molećivo. Okreće se Nosonji. “Znaš li ti?”
“Dečko je u nekoj šupi”, kaže Nosonja. “Jesam li u pravu?”
“Da”, kaže Jack. Fred naglo pušta Jackovu košulju i tetura unatrag, jecajući.
Jack ne obraća pažnju na njega i uopće ne pokušava uvući zgužvane krajeve košulje u hlače. I dalje
stoji i zuri u paket. Napola očekuje da će ugledati marke s vrećica sa šećerom, ali ne, ovo je stara dobra
redovna pošta. Što god da je unutra, adresirano je preporučeno na gospodina Tylera Marshalla, Prolaz
Robina Hooda 16, French Landing. Povratna adresa je otisnuta crvenom bojom: gospodin George
Rathbun, KDCU, Peninsula Drive 5, French Landing. Ispod ovoga, otisnuto krupnim crnim slovima,
stoji:
ČAK I SLIJEPAC MOŽE VIDJETI DA

OKRUG COULEE OBOŽAVA NATJEČAJ BREWERSA!
“Henry, ti baš ne odustaješ, zar ne?” mrmlja Jack. Oči ga peku od suza. Pomisao na život bez
svojeg starog prijatelja ponovo ga pogađa, i ostavlja mu osjećaj bespomoćnosti i gubitka i gluposti i
ranjivosti.
“Što je s ujom Henryjem?” pita Dale. “Jack, ujo Henry je mrtav.”
Jack odjednom nije više sasvim siguran u to.
“Hajmo krenuti”, kaže Nosonja. “Moramo spasiti tog dečka. Živ je, ali je još u opasnosti. To sam
sasvim jasno osjetio. Hajmo to učiniti. Ostalo možemo razjašnjavati kasnije.”
Ali Jack - koji ne samo što je čuo Tylerovo zapomaganje već je, na trenutak, i gledao Tyevim očima
- gotovo nema što razjašnjavati. Ustvari, razjašnjavanje se sada svodi samo na jednu stvar. Ne obraćajući
pažnju na Nosonju i Dalea, korača prema Tyevu uplakanu ocu.
“Frede.”
Fred nastavlja jecati.
“Frede, ako želiš ponovo vidjeti sina, moraš se odmah sabrati i saslušati me.”
Fred diže pogled, crvenih i vlažnih očiju. Na glavi nosi smiješno malu bejzbolsku kapu.
296
“Što je u paketu, Frede?”

“Morala bi biti nagrada u onoj igri koju George Rathbun svake godine organizira - Natječaju
Brewersa. Ali ne znam kako je Ty mogao bilo što osvojiti. Prije nekoliko tjedana kukao je kako se
zaboravio prijaviti. Čak je pitao da ga nisam kojim slučajem ja prijavio, a ja sam... ovaj, malo sam se
otresao na njega.” Na ovo sjećanje se niz Fredove neobrijane obraze počinju slijevati nove suze. “Bilo
je to otprilike u vrijeme kada se Judy počela... čudno ponašati... i pošto sam bio zabrinut zbog nje...
istresao sam se na njega. Razumijete?” Prsa mu se dižu i spuštaju. Hvata zrak poput utopljenika i
Adamova jabučica mu poskakuje. Prelazi rukom preko očiju. “A Ty... Samo je rekao ‘Dobro, tata’. Nije
se naljutio na mene, durio ili tako nešto. Zato što je bio takav dječak. Zato što jest takav.”
“Kako si znao da mi to trebaš donijeti?”
“Nazvao me tvoj prijatelj”, kaže Fred. “Rekao mi je da je poštar donio nešto što ti trebam odmah
donijeti ovamo. Prije nego što odeš. Nazvao te...”
“Nazvao me Putnikom Jackom.”
Fred Marshall ga začuđeno gleda. “Tako je.”
“Dobro.” Jack govori blago, gotovo odsutno. “Sada ćemo otići po tvog dječaka.”
“Idem i ja, u kamionu mi je lovačka puška...”
“Gdje će i ostati. Idi kući. Uredi je za njega. Uredi je za svoju ženu. I pusti nas da učinimo ono što
se mora.” Jack gleda prvo u Dalea, pa u Nosonju. “Hajde”, kaže. “Krećemo.”
Pet minuta kasnije, automobil šefa FLPD-a brza Autocestom broj 35 na zapad. Ispred njega, poput
počasne straže, voze jedan do drugoga Nosonja i Doc, a s kromiranih dijelova njihovih motora bliješti
sunce. S obje strane ceste nadnose se krošnje u punoj raskoši ljeta.
Jack osjeća kako mu se u glavi javlja zujanje koje je vjesnik blizine Crne kuće. Otkrio je da se
može ograditi od te buke ako želi, spriječit je da se proširi i potpuno mu blokira misaoni proces statičkim
šumom, ali je i dalje vraški neugodna.
Dale mu je dao jedan od onih Rugera kalibra .357 koji su službeno policijsko oružje, sada mu je
zataknut za pojas traperica. Bio je iznenađen koliko mu godi osjećaj njegove težine u ruci, osjećaj je bio
gotovo kao povratak kući. U svijetu iza Cme kuće oružje možda neće biti od bogzna kakve koristi, ali
prvo moraju stići onamo, zar ne? A pristup, ako je vjerovati Nosonji i Docu, nije baš nebranjen.
“Dale, imaš li džepni nožić?”
“U pretincu za rukavice”, kaže Dale. Baca pogled na dugačak paket u Jackovu krilu.
“Pretpostavljam da ćeš to otvoriti.”
“Pravilno pretpostavljaš.”
“Bi li mi usput mogao objasniti nekoliko stvari? Recimo to, kada se jednom nađemo u Crnoj kući,
možemo li očekivati da Charles Burnside iskoči sa sjekirom iz nekog tajnog prolaza i počne...”
“Dani iskakanja iz zasjede Kompića Bumsidea zauvijek su prošli”, kaže Jack. “Mrtav je. Ty
Marshall ga je ubio. To je ono što smo osjetili ispred Sand Bara.”
Automobil šefa policije počinje tako jako krivudati - sve do lijevog tuba ceste - da se Nosonja na
trenutak okreće da pogleda, iznenađen onim što je vidio u retrovizoru. Jack mu kratko i oštro odmahuje
- Vozi dalje i ne brini za nas - i Nosko se ponovo okreće naprijed.
“Što?” izgovara Dale bez daha.
“Stari kopilan je bio ranjen, ali imam dojam da se Ty usprkos tome vraški hrabro ponio. Hrabro i
vješto.” Jack razmišlja o tome da je Henry Bačeo Bumsidea, a Ty ga dokrajčio. Ono što bi George
Rathbun bez sumnje nazvao timskom igrom.
“Kako...”
“Prosuo mu crijeva. Golim rukama. Rukom. Prilično sam siguran da mu je druga nekako vezana.”
Dale trenutak šuti, promatrajući motocikliste kako se naginju u zavoju, s kosom koja vijori ispod
onoga što imaju na glavama u ime poštovanja zakona o nošenju zaštitnih kaciga koji je na snazi u
297
Wisconsinu. Jack u međuvremenu otvara smeđi papir za pakiranje i otkriva dugačku bijelu kartonsku
kutiju. Unutra se nešto kotrlja amo-tamo.
“Hoćeš reći da je desetogodišnji dječak prosuo crijeva serijskom ubojici? Serijskom ljudožderu. Da
to nekako znaš?”
“Da.”
“To mi je zbilja jako teško povjerovati.”
“Kad mu vidim oca, otprilike razumijem zašto tako misliš. Fred je...” Riječ koja mu je na pameti
je slabić, ali to nije ni pošteno ni istinito. “Fred je nježna duša”, kaže Jack. “Judy, međutim...”
“Ima petlju”, kaže Dale. “Tako sam čuo za nju.”
Jack upućuje prijatelju suh osmijeh. Ograničio je zujanje na mali dio mozga, ali taj mali dio vrišti
kao protupožarni alarm. Blizu su. “U to možeš biti siguran”, kaže Daleu. “Isto vrijedi za dječaka. On
je... hrabar.” Malo je nedostajalo da kaže: On je kraljević.
“I živ je.”
“Da.”
“Okovan u nekakvoj šupi.”
“Tako je.”
“Iza Bumsideove kuće.”
“Aha.”
“Ako dobro razmišljam, to znači da je negdje u šumi blizu Schuberta i Galea.”
Jack se osmjehuje i ništa ne odgovara.
“U redu”, polako izgovara Dale. “Što je to što nisam shvatio?”
“Nije važno. Što je dobro, zato što je nemoguće objasniti.” Jack se samo nada da je Daleov um
dobro usidren, budući da će u sljedećih sat i nešto vremena morati izdržati teške udarce.
Rasijeca noktom vrpcu kojom je kutija zavezana. Otvara je. Unutra je najlonska vrećica s
mjehurićima zraka. Jack je izvlači, baca je u prostor za noge, i promatra nagradu koju je Tyler Marshall
osvojio na Natječaju Brewersa - nagradu koju je osvojio iako navodno nije ni sudjelovao u igri.
Jack ispušta tih uzdah divljenja. U njemu još ima dovoljno dječačkog da bi reagirao na predmet
koji vidi, iako nije igrao bejzbol još otkako je prerastao Malu ligu. Zato što u palici za bejzbol ima
nekakve posebne magije, zar ne? Nečega što se obraća našim primitivnim vjerovanjima u čistoću borbe
i snagu našeg tima. Domaćeg tima. U pravedno i u bijelo. Bernard Malamud je to itekako znao; Jack je
nekoliko puta čitao The Natural45, svaki put se nadajući drugačijem završetku (a kada mu ga je film
ponudio, nije mu se svidio), uživajući u tome što je Roy Hobbs svoju palicu nazvao Wonderhoy. Koga
briga za kritičare i njihove visokoparne priče o legendi o Arthuru i falusnim simbolima; cigara je nekad
samo cigara, a palica samo palica. Veliki štap. Nešto čime se raspaljuje po lopti.
“Bog te mazo”, kaže Dale, vidjevši o čemu se radi. On također izgleda mlađe. Dječački.
Razrogačenih očiju. Jack, znači, nije jedini. “Čija je?”
Jack pažljivo podiže palicu iz kutije. Na njoj je crnim flomasterom Magic ispisana poruka:
Tyleru Marshallu,
Samo udaraj!
Tvoj prijatelj, Richie Sexson.
“Richieja Sexsona”, kaže Jack. “Tko je Richie Sexson?”

“Poznati udarač koji igra za Brewerse”, kaže Dale.
“Je li dobar kao Roy Hobbs?”
45
Bernard Malamud autor je romana o bejzbolu The Natural (1952.) po kojem je 1984. snimljen istoimeni film s
Robertom Redfordom u glavnoj ulozi talentiranog udaraca Roya Hobbsa. Nap. prev.
298
“Roy...” Dale razvlači usta u osmijeh. “A, u onom filmu! Robert Redford, zar ne? Ne, mislim da...
Hej, što to radiš?”
Ne puštajući palicu (ustvari malo nedostaje da zakvači Dalea po desnom obrazu), Jack pruža ruku
i pritišće trubu. “Zaustavi”, kaže. “To je to. Ovi smotanci su jučer bili ovdje, a sada su skoro prošli kao
da nije tu.”
Dale skreće, s trzajem zaustavlja patrolni automobil i izbacuje ga iz brzine. Okreće se prema Jacku
i lice mu je jako blijedo. “Čovječe, Jack - ne osjećam se najbolje. Možda od nečega što sam doručkovao.
Gospode, nadam se da neću povraćati.”
“A zujanje u glavi, je T i ono od doručka?” raspituje se Jack.
Dale širi oči. “Kako...”
“Tako što ga i sam čujem. I osjećam, u želucu. To nije od doručka. To je Crna kuća.” Jack pruža
bočicu s medom. “Hajde, nanesi malo ovoga oko nosnica. Možeš malo i unutra. Osjećat ćeš se bolje.”
Projicira apsolutno samopouzdanje. Zato što se ne radi o tajnom oružju ili tajnim formulama, a pogotovo
ne o medu. Već o vjeri. Napustili su domenu razuma i zašli u domenu iskliznuća. Jack to pouzdano
osjeća istog trenutka kada je otvorio vrata automobila.
Ispred njega, motori su zaokrenuli i krenuli natrag. S nestrpljivim izrazom na licu, Nosonja
odmahuje glavom: Ne, ne, nije tu.
Dale se pridružuje Jacku ispred haube. Lice mu je i dalje blijedo, ali koža oko i ispod nosa sija od
meda, i čini se da je stabilan na nogama. “Hvala, Jack. Ovako je mnogo bolje. Ne znam kako mi med
oko nosa pomaže kod ušiju, ali i zujanje manje smeta. Sada se jedva čuje.”
“Pogrešno mjesto!” dere se Nosonja zaustavivši Harley ispred patrolnog auta.
“E, nije”, kaže Jack mirno, gledajući u monolitni zid šume. Sunce na lišću u kontrastu s ludim
crnim prepletom sjenki. Sve podrhtava i nestalno je, igra se s perspektivom. “Ovo je to. Skrovište
gospodina Munshuna i bande Cme kuće, kao što Duke nikada nije rekao.”
Buku sada pojačava i Docov motor koji se zaustavlja uz Nosonjin. “Nosko je u pravu! Jučer smo
bili ovdje, budalo nedokazana! Zar ne misliš da znamo o čemu govorimo?”
“S obje strane je samo šuma”, pridružuje se i Dale. Pokazuje na drugu stranu ceste gdje, pedesetak
metara od njih, žuta policijska traka leprša s nekoliko stabala.
“Tamo je cesta do Edovog lokala. Mjesto koje tražimo vjerojatno je poslije njega...”
Usprkos tomu što znaš da je ovdje, razmišlja Jack. Čudi se, zapravo. Zašto si se onda zamusao
medom kao Winnie Pooh kojem se posrećilo?
Skreće pogled na Nosonju i Doca, koji također izgledaju bolesno. Jack otvara usta da im se obrati...
ali primjećuje kako nešto leprša na gornjoj granici vidokruga.
Obuzdava prirodni poriv da pogleda uvis i odredi izvor pokreta. Nešto u njemu - vjerojatno ono
što je ostalo od Putnika Jacka - smatra da bi bila vrlo loša ideja da to učini. Nešto ih već promatra. U
tom slučaju bolje da ne zna da je primijećeno.
Spušta palicu Richieja Sexsona i naslanja se na vrata automobila koji radi u mjestu. Uzima med od
Dalea i pruža ga Nosonji. “Evo,” kaže, “nasapunaj se.”
“Zašto kad nema razloga, magarče tvrdoglavi!” uzvikuje Nosonja u očajanju. “Ovo... nije... to...
mjesto!”
“Krvariš iz nosa”, kaže Jack blago. “Malo, ali krvariš. I ti, Doc.”
Doc povlači prstom ispod nosa i gleda u crvenu mrlju, iznenađen. Počinje: “Ali siguran sam da
ovo nije...”
Ponovo ono lepršanje, na gornjoj granici Jackova vidokruga. Ignorira ga i pokazuje ravno naprijed.
Nosonja, Doc i Dale gledaju tamo, i Dale je prvi koji vidi.
“Neka sam proklet”, kaže tiho. “Znak ZABRANJEN PROLAZ. Je l’ i maloprije bio tu?”
“Aha”, kaže Jack. “Tu je već trideset i više godina, pretpostavljam.”
“Jebi ga”, kaže Nosonja, i počinje se mazati medom oko nosa. Gura izdašne količine u nosnice,
smolaste kapi svjetlucaju u njegovoj vikinškoj bradi. “A mi bismo samo tako prošli dalje, Doktore. I
299
nastavili sve do grada. Kvragu, možda i sve do Rapid Cityja u Južnoj Dakoti.” Dodaje med Docu i
krevelji se prema Jacku. “Oprosti, čovječe. Trebali smo znati. Nema opravdanja.”
“Gdje je odvojak?” pita Dale, a onda: “O. Eno ga. A zakleo bih se...”
“Da tamo nije bilo ničega. Znam”, kaže Jack. Smiješi se. Gleda u prijatelje. U Sawyerovu bandu.
I nipošto ne gleda u crne krpe koje nemirno lepršaju u gornjem kutu njegova vidokruga, niti dolje u
pojas, gdje njegova ruka polako izvlači Ruger.
Oduvijek je bio jedan od najboljih u tome. Kada se gađalo u običnom stojećem stavu samo je par
puta osvajao značke, ali kada se nadmetalo u Potezanju, tu je bio pravi. Obično među pet najboljih.
Nema pojma koliko se od ovog umijeća očuvalo, ali vjeruje da će ubrzo saznati.
Osmjehujući im se, promatrajući Doca kako oblaže nos medom, progovara razgovornim tonom:
“Nešto nas promatra. Ne gledajte uvis. Pokušat ću ga pogoditi.”
“Što je to?” pita Dale, i sam se osmjehujući. Ne diže pogled, već gleda ravno ispred sebe. Sada već
prilično jasno razaznaje sjenovitu stazu koja zacijelo vodi do Burnsideove kuće. Do maloprije nije bila
tamo, može se zakleti da nije, ali sada jest.
“Glavobolja”, kaže Jack, i odjednom poteže Ruger uvis, hvatajući ga objema rukama. Puca i prije
nego što je vidio u što gađa i hvata krupnog crnog gavrana koji čuči na nadnesenoj grani potpuno
nespremnog. Ovaj ispušta glasno, prestrašeno - “GAAAAK!” - a onda se razlijeće tu gdje se zatekao.
Naspram izblijedjelo plavog neba prska krv. Okolo počinje padati perje, crno kao ponoćne sjenke. I
tijelo. Teško treska na zemlju ispred ušća staze. Jedno tamno, zastakljeno oko zuri u Jacka, iznenađeno.
“Jesi li ispalio pet ili šes’?” pita Nosonja s najdubljim strahopoštovanjem. “Bilo je toliko brzo da
nisam mogao odrediti.”
“Svih šest”, kaže Jack. Zaključuje da ipak još nije tako loš u potezanju i gađanju.
“Bio je to jebeno krupan gavran”, kaže Doc.
“To nije bilo koji gavran”, kaže mu Jack. “To je Gorg.” Prilazi raznesenom tijelu u prašini. “Pa,
kako smo, prijatelju? Jesmo li dobro?” Sočno pljuje na Gorga. “Ovo ti je za to što si mamio djecu”,
objašnjava. Onda, odjednom, šutira gavranove ostatke u grmlje. Strvina odlijeće u mlitavu luku, krila
obmotanih oko tijela poput mrtvačkoga pokrova. “A ovo je za to što si izludio Irminu majku.”
Gledaju ga, sva trojica, s istovjetnim izrazom zapanjena strahopoštovanja. Gotovo straha. Radi se
o pogledu koji čini da se Jack osjeća umorno, iako pretpostavlja da ga mora prihvatiti. Sjeća se svojeg
starog prijatelja Richarda Sloata koji ga je promatrao na isti način kad je shvatio da “sibruška posla”
nisu ograničena na otok Seabrook.
“Hajde”, kaže. “Svi u auto. Da završimo s tim.” Da, a pritom moraju požuriti jer će izvjesni
jednooki gospodin uskoro i sam potražiti Tya. Gospodin Munshun.
Kraljevo oko, razmišlja Jack. Abbalahovo oko. Na to je Judy mislilo - na gospodina Munshuna.
Tko god ili što god on zapravo jest.
“Ne sviđa mi se što ostavljamo motore ovdje pokraj ceste, čovječe , kaže Nosonja. “Gdje svatko
tko naiđe može...”
“Nitko ih neće vidjeti”, kaže mu Jack. “Otkako smo stali, prošla su tri ili četiri vozila, i nitko nije
ni pogledao na našu stranu. A znate i zašto.
“Već smo počeli s prelaskom, zar ne?” pita Doc. “Ovdje je početak toga. Granica.”
“Opopanax”, kaže Jack. Riječ mu jednostavno izlijeće.
"A?”
Jack uzima Tyevu palicu s potpisom Richieja Sexsona i sjeda u patrolni auto, na sjedište do vozača.
“To znači pokret”, kaže. “Obavimo to.”
I Sawyerova banda posljednji put jaše - otrovnom šumskom stazom koja vodi do Cme kuće. Jarka
svjetlost poslijepodneva ubrzo prelazi u tmuran sjaj nekog oblačnog predvečerja u studenome. Među
zbijenim stablima s obje strane staze vijugaju, puze i ponekad lete tamna obličja. Ali Jack sluti da nisu
naročito važna, to su samo utvare.
“Namjeravaš ponovo napuniti Rugalator?” pita Nosonja sa zadnjeg sjedišta.
“Ne”, kaže Jack, nezainteresirano promotrivši Ruger. “Mislim da je odradio svoj posao.”
300
“Na što trebamo biti spremni?” tanušnim glasom pita Dale.

“Na sve”, kaže Jack. Upućuje Daleu suh osmijeh. Tamo ispred njih leži kuća koja ne zadržava
oblik, već se kovitla i treperi na krajnje mučan način. Nekad se ne čini veća od skromne rančerske kuće;
trepnete li, učinit će vam se kao monolit koji zaklanja čitavo nebo; trepnete li ponovo, ugledat ćete nisko,
neravno zdanje koje kao da se zavlači kilometrima duboko pod strehu šume. Odašilje duboko brujanje
koje zvuči kao glasovi.
“Budite spremni na sve.”
28.
Ali isprva nema ničega.
Njih četvorica izlaze i staju ispred Daleova automobila, svakomu sa strane nalik ljudima koji
poziraju za grupnu fotografiju koja će možda završiti na zidu nečije dnevne sobe. S tim što bi fotograf
morao stajati na trijemu Cme kuće - prema kojoj su okrenuti - a tamo je samo drugi znak ZABRANJEN
PROLAZ, naslonjen na središnji nosač s kojega se ljušti boja. Netko je markerom Magic ili masnom
olovkom na njemu nacrtao lubanju. Burny? Neki neustrašivi tinejdžer koji je za okladu došao do same
kuće? Dale je sa sedamnaest godina izvodio svakojake ludosti, i više Puta je riskirao život s limenkom
spreja, ali u ovo mu je teško povjerovati.
Zrak je mračan i težak kao pred oluju. Uz to i zaudara, ali se čini da med otklanja veći dio toga. U
šumi se nešto oglašava, dubokim zvukom kakav Dale nikada prije nije čuo. Gru-uuuu.
“Što je to?” pita Jacka.
“Ne znam”, odgovara ovaj.
Doc kaže: “Čuo sam zov mužjaka aligatora. Ovako zvuče kada su napaljeni.”
“Ovo nije Everglades”, kaže Dale.
Doc mu uzvraća tankim osmijehom. “Nije ni Wisconsin, Toto. Ili možda nisi primijetio.”
Dale je itekako primijetio, mnogo toga. Naprimjer, to kako kuća mijenja oblik - pa je nekad
ogromna, kao da se sastoji od više kuća odjednom. Grad velik otprilike kao London smješten pod jednim
jedinim suludim krovom. Pa ono drveće. Ima starih hrastova i borova, vrba nalik na mršave duhove,
crvenih javora - sve vrste karakteristične za područje - ali vidi i iskrivljeno, korjenasto raslinje koje sliči
na mutirana stabla banjanovca. Koje se usto još i kreće? Od sveg srca se nada da nije tako.
Ali bez obzira na to kreće li se ili ne, sigurno je da šapuće. Gotovo je sasvim siguran u to. Čuje
riječi kako se provlače kroz zujanje u glavi, i to riječi koje nisu ama baš nimalo ohrabrujuće.
Ubićemote... poješćemote... mrzimote...
“A gdje je pseto?” pita Nosonja. U jednoj ruci drži svoju devetku. “Dođi, psiću! Evo nečeg ukusnog
za tebe! Navali dok ima!”
Ono grleno režanje ponovo se razliježe iz šume, ovaj put bliže: GRUUUUUU. A drveće šapuće.
Dale gleda naprijed prema kući, promatra kako najednom slaže katove do neba koje je postalo bijelo i
hladno, i glavu mu poput vala toplog strojnog ulja zapljuskuje vrtoglavica. Maglovito osjeća da ga je
Jack uhvatio za lakat da ga pridrži. Ovo donekle pomaže, ali ne dovoljno: šef policije French Landinga
okreće se na lijevu stranu i počinje povraćati.
“Dobro je”, kaže Jack. “Izbaci to iz sebe. Očisti se. Kako si ti, Doc. Nosonjo?”
Gromovita dvojica mu javljaju da su dobro. Zasad je tako, ali Nosonja ne zna koliko će još
ravnoteža trajati. U želucu mu kuha, tiho i sporo. Pa što ako ovdje povratim? razmišlja. Jack kaže da je
Burnside mrtav, što znači da neće zamjeriti.
Jack ih predvodi uz stepenice trijema, zastavši da baci zahrđali znak ZABRNJEN
PROLAZ s grafitom mrtvačke glave u grm korova koji se odmah zatvara za njim, poput pohlepne šake.
Dale se prisjeća kako je Jack pljunuo na gavrana. Prijatelj mu se sada čini nekako drugačiji, mlađi i
snažniji. “Ali mi hoćemoproći. I proći ćemo, ko kroz putar."
301
Isprva se, međutim, čini da neće. Ulazna vrata Crne kuće nisu samo zaključana. Između ruba vrata
i dovratka ne postoji zazor. Ustvari, ovako izbliza, vrata izgledaju kao da su naslikana, trompe l’oeil46.
Iza njih, u šumi, nešto vrišti. Dale se trza. Vrisak se uzdiže u nepodnošljivo visoku notu, prelazi u
manijački smijeh i odjednom prestaje.
“Domaći su jebeno nervozni”, primjećuje Doc.
“Da probamo s prozorom?” Nosonja pita Jacka.
“Jok. Ulazimo na glavni ulaz.”
Dok je ovo govorio, Jack je dizao palicu Richieja Sexsona. Sada je spušta, sa začuđenim izrazom
lica. Iza njega se čuje zujanje, koje se ubrzano pojačava. A svjetlost dana, već slaba na ovoj neobičnoj
šumskoj čistini, kao da postaje još slabija.
“Što je sad?” pita Nosonja, okrenuvši se prema stazi i parkiranom policijskom automobilu. Devetku
drži podignutu pokraj desnog uha. “Koji kurac...” I ušuti.
Pištolj pada naprijed i naniže. Istovremeno mu pada i vilica.
“Svetog mu sranja”, tiho se javlja Doc.
A Dale, još tiše, pita: “To ti radiš, Jack? Ako sam u pravu, onda si stvarno skrivao adute.”
Svjetlost se pomračila zato što je čistina ispred Crne kuće dobila nadstrešnicu od pčela. Još pristižu
sa staze, kao smeđezlatan rep kometa. Prati ih lijeno, dobroćudno zujanje koje potpuno poništava oštro,
vatrogasno pištanje kuće. Promukla aligatorska stvar u šumi je utihnula, a treperava obličja među
stablima su nestala.
Jackov um je odjednom ispunjen mislima i slikama njegove majke: Lily kako pleše, Lily kako šeće
iza jedne od kamera prije važne scene, s cigaretom zaglavljenom među zubima, Lily kako sjedi pokraj
prozora drevne sobe i gleda van dok Patsy Cline pjeva Crazy Arms.
U drugom svijetu, naravno, bila je nešto poput kraljice, a što je kraljica bez kraljevske svite? Jack
Sawyer promatra ogromni oblak pčela - ima ih na milijune, možda i milijarde; sve košnice Srednjeg
zapada mora da su opustjele ovog popodneva - i smiješi se. Ovo mu mijenja oblik očiju i suze koje su
se ondje skupljale počinju teći niz obraze. Zdravo, razmišlja. Zdravo, djeco.
Meko, ugodno zujanje pčela se neznatno mijenja, kao da odgovara. Možda to samo njemu radi
mašta.
“Što one rade ovdje, Jack?” pita Nosonja. Glas mu treperi od strahopoštovanja.
“Ne znam točno”, kaže Jack. Okreće se prema vratima, diže palicu i kuca njome jednom, oštro, po
drvetu. “Otvori se!" uzvikuje. “Naređujem ti, u ime kraljice Laure DeLoessian! I u ime svoje majke!"
Čuje se glasna lomljava, tako visoka i prodorna da Dale i Nosonja uzmiču, mršteći se. Nosonja čak
pokriva uši. Na vrhu vrata pojavljuje se pukotina i proširuje se lijevo i desno. U gornjem desnom kutu
pukotina se ustremljuje ravno naniže, vukući liniju kroz koju puše prašnjavi propuh. Jack osjeća miris
nečeg istovremeno kiselog i poznatog: miris smrti koji su prvo zatekli u Edovoj klopi.
Jack poseže za kvakom i isprobava je. Ova mu se bez otpora okreće u ruci. Otvara ulaz u Crnu
kuću.
No prije nego što uspijeva pozvati ostale unutra, Doc Amberson počinje vrištati.
Netko - možda Ebbie, možda T. J., možda budalasti Ronnie Metzger - vuče Tya za mišicu. To boli
ko sam đavo, ali nije najgora stvar. Povlačitelj također stvara onu čudnu pjevušeću buku koja kao da mu
vibrira duboko u glavi. Čuje se i metalno treskanje
(Velika Kombinacija, to je Velika Kombinacija) ali to pjevušenje...! Čovječe, to pjevušenje boli.
“Prestani”, mrmlja Ty. “Prestani, Ebbie, ili ću...”
46
Franc, varka oka, u likovnim umjetnostima, osobito u slikarstvu, vještina ostvarenja što točnije iluzije viđene
stvarnosti. Postiže se linearnom i zračnom perspektivom, chiaroscurom, bojom i reduciranjem detalja. Nap. prev.
302
Kroz to električno brujanje provlače se daleki krici i Ty Marshall otvara oči. Nema onog
milosrdnog trenutka u kome bi bio nesiguran gdje je i što mu se dogodilo. Sve se vraća sa žestinom
nekakve užasne slike - prometne nezgode s mrtvima koji leže okolo, recimo - koju ti podmetnu prije
nego što uspiješ skrenuti pogled.
Držao se dok starac nije konačno umro; poslušao je majčin glas i sačuvao prisebnost. Ali onog
trenutka kada je počeo zvati upomoć, panika se vratila i progutala ga. Ili je to bio šok. Ili oboje. U
svakom slučaju, onesvijestio se dok je još vrištao, preklinjući za pomoć. Koliko dugo je visio na
okovanoj lijevoj ruci, onesviješten? Svjetlost koja se slijeva kroz vrata šupe ne pomaže mu da to odredi;
čini mu se neizmijenjena. Isto vrijedi za raznovrsno klopotanje i stenjanje divovskog stroja, i Ty shvaća
da ono nikada i ne prestaje, kao ni krici djece i pucanje bičeva dok se strašni stražari brinu da rad ne
prestane. Velika Kombinacija se nikada ne zaustavlja. Hrani se krvlju i užasom i nikada ne uzima
slobodan dan.
Ali ono zujanje - ono napadno električno zujanje, nalik na najveći električni brijač na svijetu - što
bi to, dođavola, moglo biti?
Gospodin Munshun je otišao po jednošinac. Čuje Bumyjev glas u glavi. Opak šapat.
Jednošinac Krajnjeg Svijeta.
U Tyevo srce uvlači se teška zebnja. Nimalo ne sumnja da je ono što čuje taj isti jednošinac, koji
se upravo zaustavlja pod nadstrešnicom Staničnog puta. Gospodin Munshun će uskoro doći po svojeg
dječaka, zvojeg bozebnog djedžaga, i ako ga ne zatekne (kao ni Burn-Buma), neće li ga poći potražiti?
“Naravno da hoće”, škripi Ty. “O, čovječe. Popušio sam vilenjaku.”
Diže pogled da pogleda lijevu šaku. Ne bi trebalo biti teško istrgnuti je kroz preširoku alku, ako ne
i kroz narukvicu lisica. Nekoliko puta cima naniže, ali narukvica samo udara u alku. Druga narukvica,
ona za kojom je Burny posegnuo kada ga je Ty zgrabio za jaja, ljulja se i poskakuje, navodeći dječaka
da pomisli na vješala na bližoj strani Staničnog puta.
Ono zujanje od kojega suze oči i podrhtavaju zubi odjednom prestaje.
Isključio ga je. Sada me traži po stanici, provjerava jesam li tamo. Kada se uvjeri da nisam, što će
hiti? Zna li za ovo mjesto? Naravno da zna.
Tyeva zebnja pojačava se u ledeni užas. Burny to ne bi priznao. Burny bi rekao da je šupa u ovoj
suhoj vododerini njegova tajna, njegovo specijalno mjesto. U svojoj luđačkoj uobraženosti nikada ne bi
pomislio koliko bi dobro ova zabluda mogla poslužiti planovima njegova navodnog prijatelja.
Ty ponovo čuje majku, i ovaj put je prilično siguran da je to zaista ona. Ne smiješ računati na
druge. Možda će stići na vrijeme, a možda i neće. Moraš pretpostaviti da neće. Iz ovoga se moraš sam
izvući.
Ali kako?
Ty spušta pogled na starčevo iskrivljeno tijelo u krvavoj prašini, s glavom gotovo na vratima. U
glavu mu se pokušava uvući pomisao na gospodina Munshuna, Bumyjeva prijatelja, kako žuri niz
Stanični put (ili čak vozi njegov E-Z-Go), da ga pokupi i odvede abbalahu. Ty odbacuje ovu sliku. Samo
će ga ponovo gurnuti u paniku, a to sebi više ne može priuštiti. Vrijeme je isteklo.
“Ne mogu ga dohvatiti”, kaže. “Ako mu je ključ u džepu, gotov sam. Slučaj završen, kraj utakmice,
zakopčaj...”
Pogled mu se zaustavlja na nečemu što leži na podu. To je starčeva torba. Ona u kojoj je bila kapa.
I lisice.
Ako su lisice bile u njoj, možda je i ključ.
Ty pruža lijevu nogu naprijed, istegnuvši je koliko god može. Nije dovoljno. Ne uspijeva dosegnuti
torbu. Nedostaje desetak centimetara. Desetak centimetara, a gospodin Munshun dolazi.
Ty ga skoro može nanjušiti.
Doc vrišti i vrišti, maglovito svjestan da drugi viču na njega da prestane, da je sve u redu, da se
nema čega bojati, maglovito svjestan da ozljeđuje grlo, možda i do krvi. Ove stvari nisu važne. Važno
je to da je Hollywood, otvorivši vrata Crne kuće, otkrio osobu za doček.
303
A osoba za doček je Daisy Temperly, Docova djevojka smeđih očiju. Na sebi ima lijepu ružičastu
haljinu. Koža joj je blijeda poput papira, izuzev na desnoj strani čela, gdje komad kože visi, zarezan, i
ispod se vidi crvena lubanja.
“Uđi, Doc”, govori Daisy . “Možemo popričati o tome kako si me ubio. A poslije možeš pjevati.
Pjevati za mene.” Smiješi se. Osmijeh postaje cerek. Cerek otkriva usta puna isturenih vampirskih zuba.
“Pjevati zauvijek.
Doc slijepo uzmiče, okreće se da pobjegne, i Jack ga u tom trenutku hvata za nadlaktice i počinje
tresti. Doc Amberson je krupan momak - sto dvadeset pet kila kad izađe ispod tuša, i desetak više u
punoj opremi drumskog ratnika koja je sada na njemu - ali ga Jack s lakoćom trese, tako da mu se glava
ljulja naprijed-natrag.
Dugačka kosa mu leprša oko glave.
“To su sve opsjene”, kaže Jack. “Projekcije smišljene da otjeraju neželjene goste kao što smo mi.
Ne znam što si vidio, Doc, ali to nije tamo.”
Doc oprezno viri preko Jackova ramena. Vidi ružičasto, zamućeno komešanje - kao dolazak
paklenog psa, ali obrnut - koje sljedećeg trenutka iščezava. Skreće pogled prema Jacku. Niz suncem
opaljeno lice polako mu klize suze.
“Nisam je htio ubiti”, kaže. “ Volio sam je. Ali te sam noći bio umoran. Jako umoran. Znaš li što
znači biti umoran, Hollywoode?”
“Da”, kaže Jack. “I ako se izvučemo iz ovoga, namjeravam spavati tjedan dana. Ali zasada...” Baca
pogled prema Nosonji. Zatim prema Daleu. “Vidjet ćemo još toga. Kuća će upotrijebiti vaša najgora
sjećanja protiv vas: greške koje ste napravili, ljude koje ste povrijedili. Ali nije tako strašno kao što sam
očekivao. Mislim da je dosta otrova isteklo iz ovog mjesta kada je Burny umro. Moramo samo naći put
do druge strane.”
“Jack”, javlja se Dale. Stoji u dovratku, na istom mjestu gdje je Daisy dočekala svojeg liječnika.
Oči su mu širom otvorene.
“Što je?”
“To pronalaženje puta... može se pokazati prilično zeznutim.”
Okupljaju se oko njega. Iza vrata se širi divovsko kružno predvorje, mjesto toliko prostrano da Jack
načas pomišlja na baziliku Svetog Petra. Pod je prekriven jutrom otrovno zelenog tepiha, izvezenog
scenama mučenja i svetogrđa. Iz ove prostorije na sve strane se otvaraju vrata. Jack pored toga uspijeva
izbrojiti četiri isprepletena stubišta. Treptaj kasnije već ih ima šest. Sljedeći treptaj čini da ih bude
desetak, zbunjujućih za oko poput Escherova crteža.
Čuje ono idiotsko brujanje koje je glas Crne kuće. I još nešto: smijeh.
Uđite, poručuje Crna kuća. Uđite, i zauvijek lutajte ovim odajama.
Jack trepće i vidi tisuću stubišta, od kojih se neka pokreću, izvlače i uvlače. Vrata vode do galerija
sa slikama, galerija s kipovima, vrtoglavih kovitlaca, ništavila.
“Što sada?” pita Dale šuplje. “Što sada, dođavola?”
Ty nikada nije vidio Burnyjeva prijatelja, ali dok visi, okovan, otkriva da ga lako može zamisliti.
U ovom svijetu, gospodin Munshun je stvarno biće... ali ne i ljudsko. Ty vidi užurbanu figuru u crnom
odijelu sa širokom crvenom kravatom kako se primiče Staničnim putem. Stvorenje ima ogromno bijelo
lice s crvenim ustima i samo jednim, mutnim okom. Abbalahov izaslanik i glavni zamjenik izgleda, u
Tyevoj viziji, kao izopačena verzija Humpty-Dumptyja47. Nosi prsluk zakopčan kostima.
Moram se izvući odavde. Moram dohvatiti tu torbu... ali kako?
Ponovo se okreće Burnyju. Jezivom klupku Bumyjevih prosutih crijeva. Odjednom mu pada na
pamet što treba učiniti. Ponovo isteže nogu, ali ovaj put ne prema torbi. Zavlači vrh tenisice ispod
47
Humpty Dumpty je nizak, zdepast lik iz dječje pjesmice, personifikacija jajeta, koji je pao sa zida i razbio se. Nap.
prev.
304
prašinom ulijepljena koluta Bumyjevih iznutrica. Diže ga, balansira, a onda ga lagano odbacuje.
Namotaj crijeva polijeće s vrha tenisice.
I pada preko kožne torbe.
Zasad je dobro. Sad je još samo treba privući dovoljno blizu da stane na nju. Nastojeći ne misliti
na zdepastu, užurbanu figuru groteskno dugačkog lica, Ty ponovo lovi nogom. Zavlači je ispod prljavog
remena crijeva i počinje vući, polako i beskrajno pažljivo.
“Nemoguće”, ravnim glasom kaže Nosonja. “Ništa ne može biti tako veliko. Znaš to, zar ne?”
Jack duboko udiše, ispušta zrak, ponovo udiše, i tihim, čvrstim glasom izgovara riječ.
“Dee-yamber?” sumnjičavo pita Nosonja. “Što je, kvragu, taj deee-vamber?”
Jack se ne trudi odgovoriti. Iz velikog mračnog oblaka pčela koji lebdi, brujeći, iznad čistine
(Daleov automobil je sada samo čupava crnozlatna silueta ispred trijema), izdvaja se jedna pčela. Ona
- jer to je sasvim sigurno matica - prolijeće između Dalea i Doca, načas se zaustavlja ispred Nosonje
kao da ga želi odmjeriti (njega ili med kojim se obilno namazao), pa nastavlja i ostaje lebdjeti ispred
Jacka.
Sva je okrugla i nimalo aerodinamična i smiješna i nekako potpuno divna. Jack diže prst kao
profesor koji se sprema nešto naglasiti ili vođa orkestra koji najavljuje tuš. Pčela se spušta na sam vrh.
“Ona te šalje?” Jack postavlja ovo pitanje tihim glasom - pretihim da bi ga čuli ostali, pa čak i
Nosonja, koji stoji odmah pokraj njega. Nije sasvim siguran na koga misli. Na svoju majku? Lauru
DeLoessian? Judy? Sophie? Ili postoji još neka Ona, sila koja je u protuteži Grimiznom Kralju? Ovo
mu se zbog nečega čini vjerojatnim, ali pretpostavlja da to nikada neće pouzdano znati.
U svakom slučaju, pčela ga samo promatra širokim crnim očima, zamućenih krila, i njemu postaje
jasno da postoje pitanja koja ne traže odgovor. Da, bio je spavalica, ali sada je budan, i na nogama. Ova
kuća je ogromna i duboka, mjesto krcato zlom i bremenito tajnama, ali zašto bi ga to plašilo? Tu je
Tyeva trofejna palica, tu su mu prijatelji, tu je Matica svih pčela. To je dovoljno. Spreman je krenuti
dalje. I što je još bolje - možda i najbolje od svega - jedva čeka da krene dalje.
Jack diže vrh prsta do usta i nježno otpuhuje pčelu u predvorje Crne kuće. Ova na trenutak besciljno
kruži, a onda polijeće lijevo, kroz vrata neobično napuhnuta, mesnata izgleda.
“Dođite”, kaže Jack. “Počelo je.”
Ostala trojica uznemireno se zgledaju pa kreću za njim, prema onome što im je očito bilo oduvijek
pisano.
Nemoguće je odrediti koliko je vremena Sawyerova banda provela u Crnoj kući, toj rupi koja je
French Landing i okolna mjesta zalila ljigavom tvari. Podjednako je teško točno opisati ono što tamo
vide. Obilazak Crne kuće najviše sliči šetnji kroz um poremećena bezumnika, i u takvu mentalnom
okruženju ne možemo očekivati da ćemo pronaći bilo kakav plan za budućnost ili sjećanje na prošlost.
U umu bezumnika postoji samo zapjenjena stvarnost, s neprekidnom bukom potreba, paranoičnih
zaključaka i grandioznih zabluda. Zbog svega toga nije nikakvo čudo što će im stvari koje vide u Crnoj
kući ispariti iz glava čim se maknu s vidika, i ostaviti samo nejasan šapat nespokoja koji bi mogao biti
daleki zov opopanaxa. Ova amnezija je blagoslov.
Matica ih predvodi, a ostale pčele slijede u roju koji pomračuje zrak i treperi kroz sobe u kojima je
stoljećima vladao muk (jer sada bi nam već trebalo biti jasno - zahvaljujući intuiciji ako ne logici - da je
Cma kuća postojala mnogo prije nego što je Burny sagradio ovo njeno krilo u French Landingu). U
jednom trenutku četvorka silazi niz stubište od zelenog stakla. Usput vide kako u ponoru ispod stubišta
kruže ptice slične lešinarima, s bijelim, vrištećim licima izgubljenih beba. U sobi dugačkoj i uskoj
kao Pullmanov vagon, živi crteži - dva zeca, lisica i žaba drogiranog lika s bijelim rukavicama - sjede
za stolom, loveći i trpajući u usta nešto što sliči na buhe. To su likovi iz crtića, crno-bijelih crtića iz
četrdesetih godina prošlog stoljeća, i Jacka bole oči kada ih gleda jer su ujedno stvarni. U trenutku kada
Sawyerova banda prolazi pokraj njega, zec mu zavjerenički namiguje, a u oku koje ostaje otvoreno Jack
prepoznaje izraz bezumna nasilja. Nešto kasnije ulaze u pust salon, ispunjen glasovima koji viču
na nekom nepoznatom jeziku koji podsjeća na francuski, ali nije. Jedna od sljedećih odaja zarasla je u
džunglu boje žuči i osvijetljena vrelim tropskim suncem. S jedne od grana visi ogromna čahura s nečim
305
što sliči na bebu zmaja, još umotanu u vlastita krila. “To ne može biti zmaj”, kaže Doc Amberson
bizarno mirnim, poučnim glasom. “Oni se izlegu iz jaja ili iz zuba drugih zmajeva. Ili oboje.” Idu kroz
dugačak hodnik koji se polako odmotava, postaje tunel, a onda ih spušta niz dugačak i sklizak tobogan
dok iz nevidljivih zvučnika tuku luđačke udaraljke. Jacka taj solo podsjeća na Cozyja Colea, ili možda
Genea Krupu. Zidovi se ruše, i na trenutak klize preko ponora koji doslovno nema dna. “Upravljajte
šakama i stopalima”, dovikuje Nosonja. “Ako nećete pasti preko ruba, UPRAVLJAJTE!” Na kraju
spusta bivaju izbačeni u sobu koju Dale odmah krsti Sobom smrada. Penju se preko ogromnih gomila
smrdljive zemlje ispod zahrđala limena stropa, prošarana golim žaruljama. Po tlu trčkaraju čete sićušnih
zelenkasto-bijelih pauka. Konačno stižu na drugu stranu, bez daha, blatni i prljavi. Iz odaje vode troja
vrata. Njihov vodič zuji i izvodi Immelmannove akrobacije ispred onih u sredini. “Nema šanse”, kaže
Dale. “Prvo hoću znati što je iza zavjese.”
Jack mu govori da ga čeka svjetla budućnost u stand-up komediji, pa otvara vrata koja im je pčela
pokazala. Iza leži ogromna automatizirana praonica, koju Nosonja spremno naziva Sobom čistoće.
Zbijeni u gomilu, prate pčelu sparnim prolazom između zapjenjenih strojeva za pranje i brujavih,
uzdrhtalih sušilica. Zrak miriše na kruh koji se peče. Strojevi za pranje - svaki s po jednim okruglim,
sjajnim okom - naslagani su petnaest i više metara u visinu. Iznad njih, u oceanu prašnjava zraka, lete
jata golubova. Svako malo prolaze pored gomilica kostiju ili nekog drugog traga da su ovuda prošla (ili
bila provedena) ljudska bića. U prolazu nailaze na moped obrastao paučinom. Nešto dalje, par ženskih
klizaljki debelo obloženih prašinom. U ogromnoj knjižnici je na stolu od mahagonija ljudskim kostima
ispisano SMIJ SE. U bogato namještenu (i očigledno zapuštenu) salonu za primanje kroz koji ih pčela
vodi u strogo ravnoj liniji Dale i Doc primjećuju da jedan od zidova ukrašavaju ljudska lica, zguljena,
preparirana i razapeta na drvene ploče. U praznim dupljama naslikane su krupne, izbezumljene oči. Dale
misli da prepoznaje bar jedno od lica: Miltona Wanderlyja, učitelja koji je nestao prije tri ili četiri godine.
Svi su bili uvjereni da je mlađi brat Dona Wanderlyja jednostavno otišao iz grada. 'Pa, razmišlja Dale, i
je otišao. Na polovini kamenom popločana hodnika s nizom ćelija, pčela ulijeće u prljav sobičak i kruži
oko ofucane strunjače. Isprva nitko od njih ne progovara. Nema potrebe. Ty je nedavno bio ovdje.
Gotovo mu mogu osjetiti miris - miris njegova straha. Nosonja se okreće prema Jacku. Plave oči iznad
raskošne riđe brade stisnute su od gnjeva.
“Staro kopile ga je nečim spržilo. Ili streslo strujom.”
Jack kima glavom. I sam to osjeća, iako ne zna, niti ga zanima, osjeća li nosom ili umom. “Burnside
više nikoga neće pržiti”, kaže.
Matica zviždi oko njih i nestrpljivo kruži po hodniku. S lijeve strane, u smjeru iz kojega s došli,
hodnik se crni od pčela. Oni nastavljaju desno, i pčela ih uskoro vodi niz druge, naizgled beskonačne
stepenice. U jednom trenutku prolaze kroz kratku, slinavu kišu - negdje unutar nezamislive utrobe Cme
kuće, vjerojatno je pukla neka cijev. Pet ili šest nogostupa je mokro, i na njima se vide tragovi. Previše
su razmazani da bi forenzičarima bili od bogzna kakve koristi (ova misao dolazi i Jacku i Daleu), ali je
Sawyerova banda ohrabrena: očigledno se radi o tragovima velikih i malih stopala, i relativno su svježi.
Konačno je jasno da ne lutaju bez cilja, hvala Bogu! Ubrzavaju korak, a iza njih se, kao neka pošast iz
Starog zavjeta, u ogromnom zujavom oblaku spuštaju pčele.
Za Sawyerovu bandu je vrijeme možda stalo, ali je za Tya Marshalla postalo neizdrživa muka. Ne
zna je li osjećaj da se gospodin Munshun približava plod mašte ili predosjećaj, ali se užasno boji da je
ovo drugo. Mora što prije izaći iz šupe, što prije, ali mu prokleta torba uvijek iznova bježi iz dohvata.
Uspio ju je uz pomoć koluta crijeva dovući do sebe, ali je ironija u tome što je to bio lakši dio posla.
Teži dio je podići prokletinju nadohvat ruke.
Nikako je ne uspijeva dosegnuti, bez obzira koliko se isteže i koliko nemilosrdno iskušava lijevo
rame i okovan zglob šake, i dalje je oko pola metra kratak. Niz obraze mu teku suze bola. Ovaj gubitak
vlage brzo nadomješta jedak znoj koji mu se slijeva u oči s masnog čela.
“Odigni je nogom”, govori. “Kao u nogometu.” Gleda u rasporeno obličje na vratima - u svojeg
doskorašnjeg mučitelja. “Baš kao u nogometu, zar ne, Burn-Burn?” Pritišće torbu rubom stopala, gura
je do zida i počinje je vući uz okrvavljeno drvo. U isto vrijeme poseže naniže... još četrdeset
centimetara... Sada još samo trideset... još samo...
... i kožna torba sljedećeg trenutka spada s vrha njegove tenisice u prašinu. Plop.
306
“Paziš na njega, je l` da, Burny?” stenje Ty. “Moraš, znaš, pošto sam ja okrenut leđima. Ti si moj
izviđač, zar ne? Ti si - jebiga!" Torba mu ovaj put spada prije nego što ju je počeo podizati. Ty treska
slobodnom rukom po zidu.
Zašto to radiš? čuje glas kako ga smireno pita. Onaj koji zvuči kao njegova majka, ali nije ona, ne
sasvim. Hoće li ti to pomoći?
“Ne,” kaže Ty prkosno, “ali se od toga bolje osjećam.”
Bolje ćeš se osjećati kad se oslobodiš. Pokušaj ponovo.
Ty još jednom pritišće torbu uza zid. Pritišće je nogom, pokušavajući osjetiti što je u njoj - ključ,
naprimjer - ali ne može odrediti. Smeta mu tenisica. Počinje rolati torbu uza zid. Polako... ne prebrzo...
kao kad vodiš loptu prema golu...
“Ne puštaj ga unutra, Burny, može?” stenjući govori mrtvacu iza sebe. “Duguješ mi to. Neću u
jednošinac. Neću u Krajnji Svijet. Neću biti Rušitelj. Neću, što god to bilo. Želim biti istraživač... možda
podvodni, kao Jacques Cousteau... ili pilot u Zrakoplovnim snagama... ili možda... JEBI-GA!” Reakcija
na to što mu je torba spala s vrha tenisice nije uzrujanost, već bijes i strah koji se bliži panici.
Gospodin Munshun žuri i juri. I sve je bliže. Dolazi ga odvesti. U Dintah. Abbalah-doonu. Za
vijeke vjekova.
“Prokleti ključ vjerojatno ionako nije unutra.” Glas mu podrhtava, na rubu plača.
“Zar ne, Burny?”
Kompić Burnside se ne izjašnjava.
“Kladim se da unutra nema ničega. Osim, možda... ne znam... pakiranja Tunisa. Ljudsko meso
se mora teško probavljati.”
Usprkos svemu, Ty ponovo pritišće torbu nogom, i ponovo započinje pipavi zadatak rolanja uza
zid do visine dovoljne da je dosegne ispruženim prstima.
Dale Gilbertson je proveo cijeli život u okrugu Coulee, i navikao je na zelenilo. Drveće i travnjaci
i polja koja se prostiru sve do obzorja za njega su sasvim normalna stvar. Možda je to razlog što s takvim
negodovanjem i zgražanjem reagira na prizor pougljenjena i zadimljena zemljišta koje okružuje Ugorov
put.
"Kakvo je ovo mjesto?” pita Jacka. Zvuči uspuhano. Sawyerova banda nema terensko vozilo za
golf i mora putovati pješice. Ustvari, Jack je zadao tempo koji je nešto brži nego što je Ty vozio E-Z-
Go.
“Nisam siguran”, kaže Jack. “Nekada davno vidio sam slično mjesto. Zvalo se Proklete zemlje.
Bilo je...”
Iza rasute grupe stijena na njih iznenada skače zelenkast čovjek oklopljene kože.
U jednoj ruci drži kratak bič - za koji Jack vjeruje da se zove korbač. “Bahhrrr!” njače prikaza,
apsurdno slično Richardu Sloatu kada se smije.
Jack diže Tyevu palicu i upitno se zagleda u prikazu - Da ne bi malo ovoga?
Prikaza, reklo bi se, ipak ne bi. Na trenutak stoji gdje se zatekla, a onda se okreće i bježi. Prije nego
što će ponovo nestati u labirintu stijenja, Jack opaža da joj povrh obje Ahilove tetive u nepravilnoj liniji
raste iskrivljeno trnje.
“Ne sviđa im se Wonderboy”, kaže Nosonja, s poštovanjem gledajući u palicu. Koja je i dalje
palica, isto kao što su devetka i Rugeri i dalje pištolji, a oni su i dalje oni'. Jack, Dale, Nosonja i Doc.
Jack otkriva da nije naročito iznenađen. Parkus mu je rekao da se ne radi o Dvojnicima, rekao mu je to
dok su razgovarali blizu bolničkog šatora. Ovo mjesto možda graniči s Teritorijima, ali nisu Teritoriji.
Zaboravio je tu činjenicu.
U redu, jesam - ali nije da nisam imao drugih stvari na umu.
“Ne znam jeste li pogledali zid s druge strane ovog ljupkog seoskog Putića,” kaže Doc, “al` ono
krupno bijelo kamenje jako sliči na lubanje.”
Nosonja baca kratak pogled na zid od lubanja, pa ponovo gleda naprijed.
307
“Više me brine ono tamo”, kaže. Iznad krnjih zuba obzorja diže se komplicirano ustrojstvo od
čelika, stakla i strojeva. Diže se i gubi među oblacima. Vide sićušne prilike kako trčkaraju i naprežu se
na njemu, čuju praskanje bičeva. S ove udaljenosti podsjeća na pucnje iz malokalibarskih pušaka. “Što
je to, Jack?”
Jack isprva misli da vidi Rušitelje Grimiznog Kralja, ali to nisu oni - ima ih previše. Ta građevina
je nekakva tvornica ili elektrana koju pokreće rad robova. U srcu mu raste beskrajan gnjev. Kao da to
osjeća, zujanje pčela iza njega se pojačava. Speedyjev glas mu šapuće u glavi: Sačuvaj svoj bijes, Jack
- sada je najvažniji onaj mali. A vrijeme samo što nije isteklo.
“O, Gospode”, javlja se Dale, i pokazuje prstom. “Je li to ono što mislim da je?”
Vješala vise kao kostur iznad nagnutog puta.
Doc kaže: “Ako misliš na vješala, vjerujem da si osvojio komplet posuđa od nehrđajućeg čelika, i
prolaziš u naredni krug.”
“Vidi kol’ko cipela”, kaže Dale. “Zašto su ih nabacali tamo?”
“Bog zna”, kaže Nosonja. “Lokalni običaj, pretpostavljam. Koliko smo blizu, Jack? Imaš li bar
neku predodžbu?”
Jack gleda prvo u put pred njima, pa u onaj koji se odvaja ulijevo, onaj s drevnim galgama na uglu.
“Blizu”, kaže. “Mislim da smo...”
Tada negdje ispred njih počinje vrištanje. To su vapaji djeteta koje je gurnuto na sam rub ludila. Ili
možda preko njega.
Ty Marshall čuje zujanje pčela koje se približava, ali vjeruje da ono postoji samo u njegovoj glavi,
da nije ništa drugo do zvuk njegove sve veće strepnje. Ne zna više koliko je puta pokušao podići
Bumyjevu kožnu vreću uz zid šupe, izgubio je računicu. Ne pada mu na pamet da bi bez one čudne kape
- one koja sliči na tkaninu, a pod prstima je kao metal - vjerojatno imao bolju koordinaciju. Potpuno je
zaboravio na nju. Zna samo da je umoran i znojan i da se trese, vjerojatno od šoka, i da će, ako ovaj put
ne uspije dohvatiti vreću, vjerojatno odustati.
Vjerujem da bih pošao s gospodinom Munshunom za čašu vode, razmišlja. Ali u njemu ipak ima
Judyne čvrstine, kao i ponešto od Sophiene kraljevske nepokolebljivosti. Zato zaboravlja na bol u bedru
i počinje ponovo rolati torbu uza zid, istovremeno posežući desnom rukom naniže.
Trideset centimetara... dvadeset i pet... to je dosad najbliže...
Vreća klizi na lijevu stranu. Past će. Ponovo.
“Ne”, tiho moli Ty. “Ne opet.”
Čvršće pritišće tenisicu uz drvo i nastavlja podizati.
Petnaest centimetara... deset... pet i torba još više klizi ulijevo, sada će stvarno pasti...
“Ne!” viče Ty, i naginje se naprijed u napregnutu luku. Leđa mu škripe. Isto čini i izmučeno lijevo
rame. Ali prsti dodiruju torbu... a onda je grabe. Privlači je k sebi i pritom malo nedostaje da je ipak
ispusti!
“Nema šanse, Burny”, dašće, prvo žonglirajući torbom, a zatim je pritisnuvši na prsa. “Ne možeš
me zeznuti na ta prastaru foru, nema teorije da me zezneš na tu foru.” Zariva zube u rub torbe. Smrad
je odvratan, truo - eau de Burnside. Ignorira ga i otvara torbu. Isprva mu se čini da je prazna, i ispušta
prigušen, jecav uzvik. Onda primjećuje srebrni sjaj. Ječeći kroz stisnute zube, poseže u torbu koja mu
visi iz usta i vadi ključ.
Ne smijem ga ispustiti, razmišlja. Ako ga ispustim, poludjet ću, stvarno hoću.
Ne ispušta ga. Diže ga iznad glave, gura u rupicu sa strane narukvice na lijevom zglobu, i okreće.
Narukvica se otvara.
Polako, sasvim polako, Ty izvlači ruku. Lisice padaju na zemljani pod šupe. Dok tako stoji, dolazi
mu neobično uvjerljiva pomisao: zapravo je i dalje u Crnoj kući, spava na ofucanoj strunjači, u ćeliji s
kantom u jednom kutu i posudom odmrznutog goveđeg gulaša Dinty Moore u drugom. Ovo je samo
opsjena kojom mu iscrpljeni um želi dati malo nade. Posljednji predah prije nego što sam završi u loncu.
308
Izvana dopire brujanje Velike Kombinacije i krici djece koja marširaju, marširaju, marširaju na
krvavim nožicama, pokrećući je. Tamo negdje je i gospodin Munshun, koji ga želi odvesti na neko
mjesto koje je još gore od ovoga.
I to nije san. Ty ne zna kuda odavde krenuti i hoće li se ikada vratiti u svoj svijet, ali prvi korak
vodi van iz šupe i njene neposredne okoline. Pokrećući drhtave noge, kao žrtva prometne nezgode koja
po prvi put poslije dužeg vremena ustaje iz kreveta, Ty Marshall stupa preko Burnyjeva ispružena tijela
i izlazi iz šupe. Nebo je oblačno, krajolik jalov, a onaj klimavi neboder muka i bola i ovdje dominira
vidikom, ali Ty ipak osjeća neizmjerno zadovoljstvo što je ponovo na svjetlu. Što je slobodan. Tek pošto
je okrenuo leđa šupi shvaća koliko je bio siguran da će umrijeti u njoj. Na trenutak sklapa oči i okreće
lice prema sivom nebu. To ga sprječava da primijeti priliku koja je stajala pokraj zida šupe, strpljivo
čekajući da se uvjeri da Ty i dalje nosi kapu kada bude izašao. Uvjerivši se da je tako - lord Malshun -
ovo je najbliže njegovu pravom imenu što možemo izgovoriti - stupa naprijed. Njegovo groteskno lice
neprirodno se nadima. Crvene usne se kese. Osjetivši ruku koja mu se ovila oko struka, Ty počinje
vrištati - ne samo od straha i iznenađenja, već i bijesa. Poslije tolikih muka koje je pretrpio da se
oslobodi, tolikih strašnih muka...
“Pssst”, šapuće lord Malshun, i pošto Ty nastavlja izbezumljeno vrištati (na višim katovima Velike
Kombinacije, nekoliko mališana okreće se i gleda u smjeru ovih vapaja, ali ih zvjerski nadzornici
bičevima tjeraju da nastave raditi), abbalahov lord ponovo izgovara jednu jedinu riječ Mračnim
Govorom. “Pnung.”
Ty obamire. Da ga lord Malshun nije držao odostraga, srušio bi se. Iz dječakovih slinavih, mlitavih
usta nastavlja dopirati grleni jecaj protesta, ali je vrištanje prestalo. Lord Malshun naginje dugačko,
žlicoliko lice prema Velikoj Kombinaciji i razvlači usne u cerek. Život je tako dobar! Onda baca pogled
u šupu - samo nakratko, ali s velikim zanimanjem.
“Što mu je učinio”, kaže lord Malshun. “I to s kapom na glavi. Čudo od dječaka! Kralj te želi
osobno upoznati prije nego što odeš u Din-tah, znaš. Možda čak dobiješ kolače i kavu. Zamisli, mladi
Tyleru! Kolači i kava s abbalahom! Kolači i kava s Kraljem!”
“... neću ići... hoću kući... svojoj maaaa...” Riječi se cijede kao krv iz smrtonosne rane.
Lord Malshun vuče prstom preko Tyevih usana i one se spajaju za njegovim dodirom. “Šut”’, kaže
abbalahov lovac na talente. “U životu je malo toga gore od bučnog suputnika. A još je dug put pred
nama. Putovat ćeš daleko od kuće i prijatelja i obitelji... ah, ali ne plači.” Malshun je opazio suze koje
su potekle iz kutova očiju onemoćalog dječaka i klize mu niz obraze. “Ne plači, mali Tye. Steći ćeš nove
prijatelje. Glavnog Rušitelja, naprimjer. I druge dječake kao što je on. Zove se gospodin Bratigan.
Možda će ti pričati priče o svim svojim bjegovima. Kako su smiješne! Za umrijeti! A sad moramo
krenuti! Kolači i kava s Kraljem! Misli na to!”
Lord Malshun je zdepast i izrazito krivonog (noge su mu zapravo znatno kraće od groteskno
dugačkog lica), ali je snažan. Podiže Tya i stavlja ga ispod ruke kao da ovaj nije teži od dvije ili tri
složene plahte. Osvrće se da posljednji put pogleda Burnyja, ali bez naročitog žaljenja - gore u New
Yorku postoji dečko koji mnogo obećava, a Burny je ionako bio prilično istrošen.
Lord Malshun naginje glavu u stranu i oglašava se svojim gotovo bezvučnim, šištavim smijehom.
Kreće na put, ali ne propušta snažno povući dječakovu kapu naniže. Dječak ne samo da je Rušitelj, već
je možda najmoćniji koji se ikada pojavio. Sva sreća što još nije svjestan svojih moći. Vjerojatno se
ništa ne bi dogodilo kada bi mu kapa spala, ali je bolje ništa ne prepuštati slučaju.
Poletno koračajući - a pritom čak i malo pjevušeći za sebe - lord Malshun stiže do kraja vododerine,
skreće lijevo na Ugorov put i staje kao ukopan. Na putu mu stoje četvorica iz svijeta kojemu u glavi
pripisuje naziv Ter-tah. Pojam je žargonski, i nije nimalo laskav. U Knjizi dobrog domaćina, Ter je
period Pune Zemlje u kojem se obnavlja stočni fond. Lord Malshun svijet s one strane glavnog ulaza
Crne kuće vidi kao svojevrstan caldo largo, kotao žive juhe koji je tu da u njega umače zaimaču -
uvijek u ime abbalaha, naravno! - kad god mu se prohtije.
Četvorica iz Tera? Malshun prezrivo izvija gornju usnu i time pokreće poremećaje čitavom
dužinom lica. Što traže ovdje? Što misle postići?
Osmijeh počinje blijedjeti jer je opazio palicu koju nosi jedan od njih. Palica gori svjetlošću koja
se prelijeva i višebojna je, ali se nekako uvijek čini bijelom u svojoj jezgri. I zasljepljujućom. Lord
309
Malshun zna samo jednu stvar koja je gorjela takvom svjetlošću, Kuglu Vječnosti, koju je jedan mali,
lutajući dječak poznavao kao Talisman. Taj dječak ju je jednom dodirnuo, a kao što mu je Laura
DeLoessian možda rekla - kao što Jack sada i sam zna - dodir Talismana uvijek u nekoj mjeri ostaje.
Osmijeh lorda Malshuna potpuno iščezava, budući je shvatio da čovjek s palicom jest bio taj
dječak. Sada se vratio da im zadaje glavobolje, ali ako misli da će mu oduzeti plijen, grdno se vara. To
je, na kraju krajeva, ipak samo palica, a ne sama Kugla. U tom čovjeku možda i dalje živi nešto od
njezine moći, ali toga svakako nije ostalo mnogo. Poslije toliko godina teško da je ostalo nešto više od
prašine.
Ali ni moj život neće biti vrjedniji od prašine ako im dozvolim da mi otmu dječaka, razmišlja lord
Malshun. Moram...
Pogled njegova kiklopskog oka skreće na crn olujan oblak koji lebdi iza ljudi iz Tera. Iz njega
dopire duboko, lijeno zujanje. Pčele? Pčele sa žalcima? Pčele sa žalcima između njega i Staničnog puta?
Pa, i za njih će se pobrinuti. Na vrijeme. Nakon što se obračuna s ovim gnjavatorima.
“Dobar dan, gospodo”, kaže lord Malshun svojim najljubaznijim glasom. Lažni njemački naglasak
je nestao, sada zvuči kao lažni engleski aristokrat u kazališnoj komediji s West Enda iz pedesetih godina.
Ili kao nacistički propagandist iz Drugog svjetskog rata, lord Haw-Haw. “Očaran sam što ste svratili da
nas posjetite, apsolutno sam očaran, i to na ovako truo dan. Ali bojim se da je većina dana ovdje trula,
Krajnji Svijet je naprosto stvoren kao patetična obmana, znate, a ja vam - đavo ga odnio - ne mogu više
praviti društvo. Ovo ovdje vam je, bojim se, pokvarljiva roba.”
Lord Malshun diže Tya i trese ga. Iako su mu oči otvorene i svjestan je, Tyeve mke i noge klate se
kao da je krpena lutka.
“Spusti ga, Munshune”, kaže onaj s palicom, i lord Malshun s rastućom uznemirenošću spoznaje
da bi s ovim mogao imati problema. Stvarno bi mogao. Ali osmijeh mu se svejedno širi i otkriva pun,
zvjerski polukrug zuba. Oštri su i zakošeni prema unutra. Ono što oni zagrizu rastrgalo bi se na rezance
pokušavajući se osloboditi iz te koštane klopke.
“Munshun? Munshun? Ovdje nema nikoga tko se tako zove. Niti gospodina Ponedjeljka, kad smo
već kod toga. Nijedan od njih više nije tu, otišli pa-pa, doviđenja i sretan put. A što se tiče spuštanja
malca, bojim se da to ne mogu, momče staro, jednostavno ne mogu. Osim toga, društvo, trebali biste se
smatrati sretnicima. Vladavina straha u vašem kraju je okončana! Hu-raaa! Ribar je mrtav - sredio ga je
upravo ovaj ovdje dečkić, ovo apsolutno čudo od dečkića.” Još jednom protresa Tya, pazeći da mu glava
ostane uspravna. Ne bismo htjeli da mu ta kapa spadne, to nikako ne.
Brinu ga pčele.
Tko je poslao pčele?
“Dječakova majka je u ludnici”, kaže čovjek s palicom. Lord Malshun sa strahom primjećuje da
palica sve jače svijetli. Sada se osjeća jako prestrašeno, a sa strahom dolazi i bijes. Mogu li mu ipak
pokvariti posao? Oduzeti mu dječaka? “U ludnici je, i želi svog sina natrag.”
Ako je tako, sve što će dobiti bit će njegov leš.
Usprkos strahu, cerek lorda Malshuna još se više širi. (Daleu se odjednom javlja košmarna vizija:
William F. Buckley Jr., s jednim okom i metar i pol dugačkim.) Diže Tyevo mlitavo tijelo bliže ustima
i rafalno škljoca zubima par centimetara od izložena vrata.
“Neka joj ga muž stavi i napravi drugoga, druže stari - siguran sam da je u stanju. Ionako žive u
Ter-tahu. U Ter-tahu žene zatrudne čim prošeću ulicom.”
Jedan od bradonja kaže: “Ona želi ovoga ovdje.”
“AF i ja, mladiću moj dragi, i ja." Lord Malshun ovaj put zaista načinje Tyevu kožu i pušta krv,
kao iz posjekotine prilikom brijanja. Iza njih, Velika Kombinacija melje dalje, ali su krici utihnuli, kao
da su djeca koja je pokreću shvatila da se nešto promijenilo ili bi se moglo promijeniti, da je svijet stigao
do prekretnice.
Čovjek s blistavom palicom stupa naprijed. Lord Malshun i protiv svoje volje uzmiče. Pogrešno je
pokazati slabost i strah, zna da je, ali ne može drugačije. To je zato što ovo nije običan tah. Ovo je netko
poput onih starih revolveraša, ratnika Uzvišenog.
310
“Napraviš li još jedan korak, otvorit ću mu grlo, dečko dragi. Teško bi mi palo da to učinim, vraški
bi mi teško palo, ali nemoj misliti da ne bih.”
“Dvije sekunde poslije toga i sam bi bio mrtav”, kaže čovjek s palicom. Izgleda kao da se uopće
ne boji, ni za sebe ni za Tya. “To hoćeš?”
Ustvari, kada bi morao birati između umiranja i vraćanja Grimiznom Kralju praznih ruku, lord
Malshun bi svakako izabrao smrt. Ali možda neće doći do toga.
Utišavajuća riječ djelovala je na dječaka, i djelovat će makar na trojicu ostalih - trojicu običnih.
Kada oni budu ležali otvorenih očiju i umrtvljeni, lord Malshun će se lako obračunati s četvrtim. Koji
je, naravno, Sawyer. To mu je ime. Što se pčela tiče, siguran je da zna dovoljno obrambenih riječi da
sigurno stigne Staničnim putem do jednošinca. Pa što ako ga koja i ubode?
“7b hoćeš?” Sawyer ponavlja pitanje.
Lord Malshun se smiješi. “Pnung!” uzvikuje, i iza Jacka Sawyera, Dale, Nosonja i Doc staju kao
ukopani.
Osmijeh lorda Malshuna se širi. “Što ćemo sada, moj nedokazani prijatelju? Što ćemo sada kada
nam prijatelji nisu tu da nam čuvaju...”
Armand “Nosonja” St. Pierre stupa naprijed. Prvi korak mu predstavlja napor, ali je poslije lako.
Hladan osmijeh mu otkriva zube skrivene u bradi. “Odgovoran si za smrt moje male”, kaže. “Možda to
nisi osobno napravio, ali si nahuškao Bumsidea na to. Jesam li u pravu? Ja sam joj otac, šupčino. Misliš
da me možeš zaustaviti običnom riječi?”
Doc ukočeno staje pokraj prijatelja.
“Sjebao si moj grad”, reži Dale Gilbertson. I sam pristupa ostalima.
Lord Malshun s nevjericom zuri u njih. Mračni Govor ih nije zaustavio. Nijednog od njih. I dalje
mu stoje na putu! Drznuli su se da mu stanu na put!
“Ubit ću ga!” reži na Jacka. “Ubit ću ga. Što kažeš na to, sunašce? Što ćemo?”
I eto, naposljetku, obračuna. Ne možemo ga promatrati odozgo, nažalost, jer je gavran kojega smo
toliko puta koristili da se provozamo (uvijek bez Gorgova znanja, naravno) mrtav, ali čak i odavde sa
strane prepoznajemo ovu arhetipsku scenu iz deset tisuća filmova - i bar desetak s Lily Cavanaugh.
Jack podiže palicu, onu koju je Nosonja prepoznao kao Wonderboy. Drži je tako da je kraj drške
uprt u unutrašnju stranu njegove podlaktice, a vrh uperen ravno u glavu lorda Malshuna.
“Spusti ga”, kaže. “Posljednja prilika, prijatelju.”
Lord Malshun podiže dječaka još više. “Hajde!” viče. “Gađaj me energetskom zrakom iz te stvari!
Znam da možeš! Ali ćeš pogoditi i dječaka! Pogodit ćeš dječaka...”
Iz vrha palice Richieja Sexsona pruža se linija čiste bijele vatre, tanka kao grafit u olovci. Pogađa
lorda Malshuna u oko i spaljuje ga u duplji-Stvor vrišti - nije očekivao da će Jack pročitati njegov blef,
ne od jednog bića s Tera, bez obzira koliko je privremeno prosvijetljeno - i trza se naprijed, otvarajući
vilice da ugrize, iako je već mrtvo.
Prije nego što uspijeva u tome, još jedan zrak bijele svjetlosti, ovaj put iz zaručničkog prstena od
kovanog srebra na lijevoj ruci Armanda St. Pierrea, pogađa abbalahova izaslanika ravno u usta. Crveni
baršun usana lorda Malshuna zahvaća plamen... ali on i dalje posrče po putu, s kosturnim neboderom
Velike Kombinacije u pozadini, pokušavajući ugristi, okončati život darovita sina Judy Marshall.
Dale priskače, obuhvaća dječaka oko struka i ramena i preotima ga, zateturavši prema rubu puta.
Njegovo pošteno lice blijedo je i ozbiljno. “Dovrši ga, Jack!” viče. "Dokrajči kučkinog sina!"
Jack prilazi mjestu gdje se oslijepljena, zavijajuća, oprljena stvar ljulja naprijed-natrag na Ugorovu
putu, dok mu se kostima prikopčan prsluk dimi, a dugačke bijele ruke grabe uokolo. Jack naslanja palicu
na desno rame i pomiče zahvat do samog kraja drške. Danas nema suzdržavanja, danas u rukama ima
palicu koja bliješti bijelim plamenom, i bio bi budala da ne lansira jednu preko ograde.
“Čuvaj, dušo”, kaže, i zamahuje na način dostojan i samog Richieja Sexsona. Ili Big Maca. Čuje
se sočan, mesnat zvuk kada se palica, još na sredini putanje, bočno susreće s ogromnom glavom lorda
311
Malshuna. Ova se urušava kao kora trule lubenice, i iz nje pršti grimizni mlaz. Trenutak kasnije glava
doslovno eksplodira i sve ih zalijeva svojim sadržajem.
“Izgleda da će Kralj morati pronaći novog potrčka”, tiho kaže Nosonja. Briše lice, gleda krv i tkivo
koje se naočigled raspada na dlanu, i spokojno ga otire o izblijedjele traperice. “Čist pogodak, Jack. I
slijepac bi to vidio.”
A Dale, s Tylerom u naručju, dodaje: “Kraj utakmice, slučaj riješen, zakopčaj šlic.”
Šef policije French Landinga pažljivo spušta Tya na noge. Dječak se zagleda prvo u njega, pa u
Jacka. U očima mu se pojavljuje tračak svjetlosti. To može biti olakšanje, a možda i svijest o tome što
se dogodilo.
“Palica”, kaže. Glas mu je promukao, i jedva ga razumiju. Pročišćava grlo i pokušava ponovo.
“Palica. Sanjao sam je.”
“Stvarno?” Jack se spušta na koljeno ispred dječaka i pruža mu palicu. Ty ne pokazuje nikakvu
želju da uzme u ruke čarobnu palicu Richieja Sexsona, već je dodiruje prstima. Prelazi njima preko
prljave površine. Ne skida pogled s Jacka. Čini se da ga nastoji dokučiti. Činjenicu njegova prisustva.
Shvatiti da je, na kraju krajeva, zaista spašen.
“George”, kaže. “George. Rathbun. Slijep je.”
“Je”, kaže Jack. “Ali slijepilo ponekad ne znači da čovjek ne vidi. Znaš li to, Tyleru?”
Dječak kima glavom. Jack nikada u životu nije vidio nekoga tko je toliko temeljito iscrpljen, toliko
potresen i izgubljen, toliko potpuno smožden.
“Molim”, kaže dječak. Oblizuje usne i ponovo pročišćava grlo. “Molim... vode. Vode. Majka.
Vidjeti majku.”
“Dobar plan, rekao bih”, kaže Doc. Baca nespokojan pogled na razasute ostatke stvorenja o kojem
i dalje razmišlja kao o gospodinu Munshunu “Hajmo odvesti ovog momka natrag u Wisconsin prije
nego što se pojavi neki od prijatelja starog Jednookog.”
“Tako je”, kaže Nosonja. “Moj plan također obuhvaća spaljivanje Crne kuće do temelja. Osobno
ću baciti prvu šibicu. Ili, ako budem mogao, ponovo poslati zraku iz prstena. To bih baš volio. Al’ prije
svega, bježmo odavde.”
“Potpuno se slažem”, kaže Dale. “Ne vjerujem da će Ty moći hodati ni dugo ni brzo, ali možemo
ga na smjenu nositi na ram...”
“Ne”, kaže Jack.
Gledaju ga s različitim dozama čuđenja i iznenađenja.
“Jack”, kaže Nosonja. Govori s neobičnom blagošću. “Nije pametno da izazivamo sreću, čovječe.”
“Nismo završili”, odgovara Jack. Onda odmahuje glavom i uspravlja se. “Ty još nije završio.”
Jack kleči na Ugorovu putu, razmišljajući: Nisam bio mnogo stariji od ovog klinca kada sam
krenuo na put preko Amerike - i Teritorija - da spasim majčin život. Zna da je to istina, ali mu se u isto
vrijeme ne da povjerovati u to. Ne sjeća se kakav je to bio osjećaj imati dvanaest godina i ništa više, biti
malen i preplašen, beznačajan za svijet, i tek za korak ispred njegovih sjenki. Trebalo bi biti gotovo. Ty
je prošao kroz devet krugova pakla, i zaslužuje se vratiti kući.
Da, ali posao, nažalost, nije završen. Mora se učiniti još jedna stvar.
“Ty.”
“Hoću. Kući.”
Ako je maloprije u dječakovim očima bilo svjetlosti, više je nema. Ima od šoka otupjelo lice
izbjeglica na graničnim prijelazima i dverima logora smrti. To je izraz nekoga tko je predugo boravio u
skliskom opopanaškom krajoliku iskliznuća. Osim toga, to je dijete, prokletstvo, obično dijete.
Zaslužuje nešto bolje od onoga što mu se Jack Sawyer sprema prirediti. Ali i Jack Sawyer je zasluživao
bolje od onoga što ga je snašlo, pa je ipak preživio da priča o tome. Ovo nije nikakvo opravdanje,
naravno, ali mu da je snagu da bude gad.
312
“Ty.” Hvata dječaka za rame.

“Vode. Majku. Kući.”
“Ne”, kaže Jack. “Ne još.” Okreće dječaka. Kapi krvi lorda Malshuna na njegovu licu vrlo su
upadljive. Jack osjeća kako se ljudi s kojima je došao - ljudi koji su stavili život i razum na kocku za
njega - počinju mrštiti. Nije važno. Ima svoj zadatak. Cajac je, a ovdje je i dalje u tijeku zločin.
“Tye.”
Ništa. Dječak mlitavo stoji. Pokušava se pretvoriti u meso koje ne radi ništa drugo osim što diše.
Jack pokazuje prema ružnoj skalameriji od greda i remenja i podupirača i dimnjaka iz kojih se
dimi. Pokazuje prema mravima koji mile po njoj. Velika Kombinacija se gubi u oblacima i zaranja u
mrtvo tlo. Koliko visoko i duboko? Kilometar? Dva? Ima li djece i iznad oblaka, drhte li pod maskama
s kisikom dok pokreću trake i vuku poluge i okreću kotače? Ima li djece dolje, koja se peku u vrelini
podzemnih lomača? Dolje u lisičjim jazbinama i štakorskim rupama gdje nikada nije zasjalo sunce?
“Što je to?” pita ga Jack. “Kako zoveš tu stvar? Što je Burny rekao za nju?”
Ty ne odgovara.
Jack ga trese. Nimalo nježno. “Kako je zoveš?”
“‘Hej, čovječe”, kaže Doc. Glas mu je pun prijekora. “Nema potrebe za tim.”
“Umukni”, kaže Jack i ne pogledavši ga. Gleda u Tya. Pokušava u tim plavim očima prepoznati
još nešto osim praznine. Želi da Ty vidi divovski, ječeći stroj u pozadini. Da ga zaista vidi. Jer kako će
ga zamrziti ako ga ne vidi? “Što je to?”
Poslije duge stanke, Ty odgovara: “Velika. Velika. Velika Kombinacija.” Riječi se nižu sporo i
sanjivo, kao da govori u snu.
“Tako je, Velika Kombinacija”, kaže Jack. “A sad je zaustavi.”
Nosonja otvara usta od čuda. Dale kaže: “Jack, pretjerao si...” ali ne dovršava.
“Ja. Ne mogu.” Ty ga ranjeno gleda, kao da želi reći da bi Jack trebao znati.
“Možeš”, kaže Jack. “Možeš, i hoćeš. Što si mislio, Tye? Da ćemo satno okrenuti leđa i odvesti te
majci, da ti pripremi Ovaltine i ušuška te u krevet, i da svi zauvijek žive u sreći i veselju?” Glas mu se
pojačava ali ne pokušava ga utišati, iako vidi da Ty plače. Ponovo trese dječaka. Ty se grči, ali ne
pokušava se odmaknuti. “Misliš da će itko živjeti u sreći i veselju sve dok se ona djeca budu nastavila
mučiti dok se ne sruše i na njihovo mjesto dođu druga? Vidjet ćeš im lica u snu, Tylere. Vidjet
ćeš njihova lica i prljave ručice i krvave nožice u jebenim snovima.”
“Prestani!” oštro se javlja Nosonja. “Smjesta prestani ili ću te razbiti.”
Jack se okreće, i Nosonja uzmiče pred divljim sjajem u njegovim očima. Gledati u Jacka Sawyera
u ovom trenutku isto je kao gledati u sam din-tah.
“Tylere.”
Tyleru drhte usta. Niz musave, krvave obraze teku suze. “Prestanite. Hoću doma!"
“Čim zaustaviš Veliku Kombinaciju. Tek tada ćeš doma. Ne prije.”
“Ne mogul”
“Da, Tylere. Možeš!”
Tyler gleda u Veliku Kombinaciju i Jack osjeća kako dječak čini slabašan, oklijevajući napor. Ništa
se ne događa. Remeni se nastavljaju kretati, bičevi i dalje praskaju, povremeno se vrišteća točkica ruši
(ili skače) sa zahrđale južne strane konstrukcije.
Tyler se ponovo okreće prema njemu i Jacku je zlo od tupa, prazna izraza u djetetovim
očima, prezire ga. “Ne mooguu”, cvili Tyler i Jack se pita kako je takav slabić uopće uspio preživjeti
ovdje. Zar je potrošio svu svoju moć u jednom mahnitom, impulzivnom naporu da pobjegne? Je li bilo
tako? Ne prihvaća to. U njemu se rasplamsava gnjev i šamara Tylera. Oštro. Dale stenje. Tyeva glava
leti u stranu, a oči mu se iznenađeno šire.
I pritom mu kapa pada s glave.
Jack je dotle klečao ispred dječaka. Sada je odbačen unatrag i sjedi na stražnjici nasred Ugorova
puta. Dječak je... što?
313
Odgurnuo me. Odgurnuo me svojim umom.

Tako je. Jack je odjednom svjestan nove, blistave sile na ovom tmurnom mjestu, zasljepljujućeg
grumena svjetlosti ravne onoj koja je osvjetljavala palicu Richieja Sexona.
“Sunce ti, što se to dogodilo?” viče Doc.
I pčele to osjećaju, možda više nego ljudi. Njihovo pospano zujanje pretvara se u oštar pisak i oblak
postaje mračniji jer se sada roje bliže jedna drugoj. Sada sliči na divovsku tamnu šaku ispod teških,
olovnih oblaka.
“Zašto ste me udarili?" viče Ty na Jacka i Jackje odjednom svjestan da bi ga dječak mogao ubiti
kao muhu, samo kad bi htio. U Wisconsinu je ova moć bila skrivena (osim za izvježbane oči). Ovdje,
međutim... ovdje...
“Da bih te probudio'." uzvraća Jack vikom. Ustaje. “Je l’ to bilo zbog ovoga?” pokazuje kapu.
Ty spušta pogled na nju, pa kima glavom. Da. Zbog kape. Ali to nisi znao, nisi mogao znati koliko
ti kapa oduzima dok je ne skineš. Ili dok ti je netko ne makne s te zaboravne glave. Ponovo gleda u Jacka.
Oči su mu širom otvorene i bistre. U njima više nema šoka, niti tuposti. Nije baš da doslovno sjaji, već
je ozaren unutrašnjom svjetlošću koju svi osjećaju - silom u usporedbi s kojom lord Malshun izgleda
kao patuljak.
“Što želite da učinim?” pita. Tyler Marshall: lavičino mladunče.
Jack još jednom pokazuje prema Velikoj Kombinaciji. “Sve se zapravo vrtjelo oko tebe, Ty. Zato
što si Rušitelj.” Duboko udiše i šapuće u ružičastu školjku dječakova uha.
“Sruši je."
Tyler Marshall okreće glavu i zagleda se duboko u Jackove oči. Ponavlja: “Da je srušim?”
Jack kima glavom i Tyler se ponovo okreće Velikoj Kombinaciji.
“Dobro onda”, kaže više za sebe nego Jacku. Trepće, čvršće ukopava stopala i sklapa ruke ispred
svog struka. Među obrvama mu se pojavljuje sićušna bora, a kutovi usana se podižu u nagovještaju
osmijeha. “Dobro”, šapuće.
Na trenutak se ne događa ništa.
A onda iz utrobe Velike Kombinacije dopire tutnjava. Njeni viši dijelovi poigravaju kao u
memljivoj izmaglici. Stražari zastaju, a zrak para vrištanje prenapregnuta metala. Vidno zbunjena,
izmučena se djeca osvrću oko sebe. Mehaničko vrištanje se pojačava, a zatim se dijeli u stotinu različitih
verzija muka. Kotači se počinju okretati u suprotnom smjeru. Zupčanici se zaglavljuju, dimeći se,
zupčanici ubrzavaju i ostaju bez zuba. Čitava Velika Kombinacija podrhtava i ljulja se. Duboko u
zemlji eksplodiraju kotlovi i dižu se stupovi plamena i pare, usput povremeno trgajući trake koje se
tisućama godina nisu zaustavljale, pokretane milijardama krvavih nožica.
Učinak je kao da je ogroman metalni vrč počeo istovremeno propuštati na stotinu mjesta. Jack
promatra kako djeca skaču s nižih nivoa i spuštaju se vanjskom stranom konstrukcije u dugačkim,
neprekinutim linijama. Djeca se slijevaju s uzdrhtale građevine u desetinama postojanih potoka.
Prije nego što zelenokožni bičevatelji uspijevaju napraviti organiziran pokušaj zaustavljanja bijega
svojih sužanja, pčele se počinju rojiti oko velike kovačnice. U trenutku kada čuvari kreću na djecu, pčele
se obrušavaju na njih u pomamnoj bujici zujećih krila i žalaca. Nešto od Tyeve sile prešlo je i na njih i
ubodi su im smrtonosni. Čuvari padaju sa zaustavljenih traka i uzdrhtalih ograda. Drugi se, izbezumljeni,
okreću protiv svojih, bičujući i primajući udarce bičem dok na kraju ne polete kroz pomračen zrak.
Sawyerova banda se ne zadržava da vidi kraj pokolja. Matica izlijeće iz uskomešanog kaosa i leti
prema njima, na trenutak zastaje iznad njihovih uvis okrenutih glava, a onda polijeće ispred njih natrag
prema Crnoj kući.
U svjetovima poredanim jedan do drugoga u mnogobrojnim dimenzijama koje se nižu u beskraj,
zlo vene i rastače se: despoti se dave pilećim kostima; tirani padaju od metaka atentatora, od otrovane
hrane koju im služe izdajničke ljubavnice; maskirani mučitelji ruše se u samrtnom hropcu na krvave
kamene podove tamnica.
Tyevo djelo odjekuje kroz nebrojene univerzume, kažnjavajući zlo na svom putu. Tri svijeta dalje
od našeg, u velikom gradu poznatom kao Londinorium, Turner Topham, dva desetljeća cijenjeni član
314
Parlamenta, a tri sadistički pedofil, iznenada počinje gorjeti dok šeće prometnom Avenijom Pick-a-
Derry. Dva svijeta dalje, simpatični mladi varilac po imenu Freddy Garver s ostrva Irse, manje prekaljen
pripadnik Tophamova klana, okreće acetilensku baklju prema svojoj lijevoj ruci i spaljuje svaku česticu
mesa na kostima.
Visoko u svojoj nedostupnoj tamnici, Grimizni Kralj osjeća oštar bol duboko u utrobi i ruši se na
stolicu, iskrivljena lica. Svjestan je da se u njegovu turobnu feudu dogodila neka suštinska promjena.
Prateći maticu, Tyler Marshall, blistavih očiju i lica oslobođena straha, jaše na Jackovim ramenima
kao mlađahni kralj. Iza Jacka i njegovih prijatelja stotine i stotine djece koja bježe od raspadajuće
strukture Velike Kombinacije slijevaju se na Ugorov put i pusta polja oko njega. Neka od ove djece su
s našeg svijeta, mnoga nisu. Djeca se roje preko mračnih, pustih polja u odrpanim bojnama, krećući se
prema prolazima u svjetove iz kojih su dovedena. Šepave povorke djece teturaju kao kolone pijanih
mrava.
Djeca koja slijede Sawyerovu bandu nisu ništa manje odrpana od druge djece. Polovina njih je gola
ili skoro gola. Ova djeca imaju lica koja smo viđali na tetrapacima mlijeka i lecima s natpisom NESTAO
i na internetskim stranicama posvećenim traženju nestalih, lica iz snova slomljenih majki i očajnih
očeva. Neka od njih se smiju, neka plaču, a neka rade i jedno i drugo. Jača djeca pomažu slabijoj u hodu.
Ne znaju kuda idu i to im nije važno. Dovoljno im je što idu. Sve što znaju je da su slobodna. Veliki
stroj koji im je ukrao snagu i radost i nadu ostao je iza njih, i nad njima je svilen, zaštitnički baldahin od
pčela, i slobodna su.
Točno u četiri i šesnaest minuta poslijepodne, Sawyerova banda izlazi iz Crne kuće. Tyler sada
jaše na Nosonjinim mesnatim ramenima. Silaze niz stepenice i zastaju ispred patrolnog automobila
Dalea Gilbertsona (poklopac motora i ležišta brisača prekriveni su mrtvim pčelama).
“Pogledaj kuću, Hollywoode”, mrmlja Doc.
Jack se okreće. To je sada samo kuća - dvokatno zdanje koje je nekada moglo biti dom uglednog
rančera, ali je tijekom godina zapušteno. Da bi stvar bila gora, netko ju je od temelja do krova i od
pročelja do začelja obojio u crno - čak su i prozori zaprljani bojom. Ukupan učinak je tužan i
ekscentričan, ali nije nimalo zlokoban. Nepostojani oblik kuće se umirio, i bez abbalahova sjaja, ono što
je preostalo je napušteni dom jednog prilično ludog i izuzetno opasnog starca. Starca koji bi mogao stati
uz rame takvim monstrumima kao što su bili Dahmer, Haarman i Albert Fish. Nacereno bijesno zlo koje
je stanovalo u ovoj zgradi se raspršilo, otpuhalo, i ono što je preostalo prozaično je koliko i starac koji
mumlja sebi u bradu u ćeliji osuđenika na smrt. Ostala je jedna stvar koju Jack mora učiniti s ovim
čemernim mjestom - nešto što je umirućem Mišu obećao da će učiniti.
“Doc”, kaže Nosonja. “Gle tamo.”
Krupan pas - velik, ali ne i čudovišan - polako tetura stazom koja vodi prema Autocesti broj 35.
Izgleda kao mješanac boksera i danske doge. Jedna strana glave i zadnja šapa su mu razneseni.
“To je tvoj pakleni pas”, kaže Nosonja.
Doc zuri. “Što, tol"
“To”, potvrđuje Nosonja. Izvlači svoju devetku, s namjerom da toj stva ri skrati muke, ali se ova
sama svaljuje na bok, još jednom duboko i drhtavo uvlači zrak, i ostaje nepomično ležati. Nosonja se
okreće Jacku i Daleu. “Izgleda znatno manji sada kada je stroj isključen, zar ne?”
“Hoću vidjeti svoju mamu”, tiho se javlja Ty. “Mogu li, molim vas?”
“Možeš”, kaže Jack. “Kako bi bilo da navratimo do vaše kuće i pokupimo tvojeg oca? Mislim da
bi i on volio ići.”
Tyler širi usta u umoran osmijeh. “Da”, kaže. “Hajmo to napraviti.”
“Dogovoreno”, kaže mu Jack.
Dale pažljivo okreće auto u dvorištu i stiže do početka staze kada Ty uzvikuje:
“Gledajte! Gledajte, ljudi! Evo ih!”
Dale koči, gleda u retrovizor i šapće: “O, Jack. Sveta Majko Božja.” Izbacuje mjenjač iz brzine i
izlazi. Svi izlaze i okreću se prema Crnoj kući. Oblik joj je i dalje običan, ali se čini da ipak nije potpuno
315
ostala bez magije. Negdje su neka vrata - možda u podrumu ili spavaćoj sobi ili prljavoj i zapuštenoj,
ali inače sasvim normalnoj kuhinji - ostala otvorena. S ove strane vrata je okrug Coulee, a s druge
Ugorov put, zadimljena i tek zaustavljena grdosija Velike Kombinacije, i Din-tah.
Na trijemu Cme kuće pojavljuju se pčele. Pčele, i djeca koju predvode. Naviru u beskrajnoj rijeci,
smijući se i plačući i držeći se za ruke. Jacku se javlja kratkotrajna, blistava vizija životinja koje
napuštaju Noinu arku poslije potopa.
“Sveta Marijo, Majko Božja”, šapuće Dale ponovo. Dvorište se puni djecom koja se smiju, jecaju,
žamore.
Jack prilazi Nosonji, koji se okreće prema njemu s blistavim osmijehom.
“Kada sva djeca prođu, moramo zatvoriti vrata”, kaže Jack. “Zauvijek.
“Znam da moramo”, kaže Nosonja.
“Imaš neku genijalnu ideju?”
“Pa,” kaže Nosonja, “reći ću ti samo ovo: ako mi obećaš, zaista obećaš, da nećeš postavljati
nezgodna pitanja i da ovo poslije nećeš spominjati, svi su izgledi da još prije ponoći mogu nabaviti
priličnu količinu nečeg vraški djelotvornog.”
“Čega? Dinamita?”
“Molim te”, kaže Nosonja. “Zar nisam rekao djelotvornog?”
“Misliš na...?”
Nosonja se osmjehuje, i oči mu se pretvaraju u proreze.
“Drago mi je što si na mojoj strani”, kaže Jack. “Znači da se prije ponoći ponovo vidimo na cesti.
Morat ćemo se ušuljati, ali ne vjerujem da ćemo imati problema.”
“U povratku sigurno nećemo”, kaže Nosonja.
Doc pljeska Dalea po ramenu. “Nadam se da znaš neke organizacije za brigu o djeci u ovom dijelu
svijeta, šefe. Imam dojam da će ti trebati.”
“Svetog mu...” Dale se zabrinuto okreće Jacku. “Što da radim?”
Jack se cereka. “Mislim da bi bilo najbolje da pozoveš... kako ih Sarah zove? Obojeni odred?”
U očima Dalea Gilbertsona pojavljuje se tračak nade ili začetak likovanja. John P. Redding iz FBI-
a, detektivi Perry Brown i Jeffrey Black iz državne policije Wisconsina. Zamišlja ovu trojicu šupaka
suočenu sa srednjovjekovnim dječjim križarskim pohodom u zapadnom Wisconsinu. Zamišlja
dikensovske gomile papira koje će ovakav nečuven događaj neizostavno generirati. Godinama neće
moći dići glavu od posla. Možda ih to čak dovede do sloma živaca. U svakom slučaju, natjerat će ih da
misle na druge stvari umjesto na šefa Dalea Gilbertsona iz French Landinga.
“Jack”, progovara. “Što zapravo predlažeš?”
“Ukratko rečeno,” kaže Jack, “predlažem da im uvališ sav posao i pobereš sve zasluge. Kako ti to
zvuči?”
Dale razmišlja o ovome. “Pošteno", kaže. “Što kažeš na to da sad odvezemo ovog mališana
njegovom tati, a zatim obojicu do Ardena, da vidi mamu?”
“Dobro zvuči”, kaže Jack. “Volio bih samo da je i Henry ovdje.”
“Isto mislimo”, slaže se Dale i ponovo sjeda za volan. Trenutak kasnije već se voze stazom.
“Što će biti sa svom onom djecom?” pita Ty, gledajući kroz stražnji prozor. “Nećete ih valjda samo
tako ostaviti?"
“Čim se nađemo na cesti, pozvat ću WDP", odgovara Dale. “Mislim da bi se trebali odmah time
pozabaviti, zar ne, momci? Kao i oni iz FBI-a, naravno.”
“Tako je”, kaže Nosonja.
“Jebeno točno”, prihvaća Doc.
“Izvrstan administrativni potez”, slaže se Jack i smješta Tylera sebi u krilo. “U međuvremenu će
im biti dobro”, kaže dječaku na uho. “Vidjeli su mnogo gore stvari od Wisconsina.”
316
Hajmo se sada provući kroz prozor s vozačeve strane poput lahora, što i jesmo, i ispratiti ih
pogledom - četvoricu hrabrih ljudi i jedno hrabro dijete koje više nikada neće biti mlado (ili nevino) kao
prije ovoga. Iza njih sada bezopasno i magije lišeno dvorište Crne kuće vrvi od djece prljavih lica i očiju
razrogačenih od čuda.
Engleski je ovdje manjinski jezik i neki od jezika koji se čuju zbunjivat će u narednim godinama
najbolje lingviste svijeta. Ovo je početak svjetske senzacije (naslovna priča u sljedećem
broju Timesa imat će naslov: “Djeca koja su se stvorila niotkuda”) i, kao što je Dale već predvidio,
noćne more za birokrate.
No najvažnije je da su sigurna. Kao i naši prijatelji. Svi su se vratili u jednom komadu s druge
strane, što svakako nismo očekivali; pohodi ovakve vrste obično uzimaju bar jednu žrtvu (relativno
sporedan lik kao što je Doc, naprimjer). Ali sve je dobro što se dobro svrši. A ovo može biti kraj, ako
tako želite; nijedno od škrabala koja su vas dovela dovde ne bi vam to osporilo. No ako odlučite čitati
dalje, ne žalite se poslije da niste bili upozoreni: ono što slijedi neće vam se svidjeti.
XXXXX PAKLENE MUKE NADLEŽNIH XXXXX

ŠEF POLICIJE FRENCH LANDINGA ODBIJA ODGODITI KONFERENCIJU ZA TISAK,
NAVODI PODRŠKU GRADSKIH ČELNIKA; IZVORI POTVRĐUJU SUDJELOVANJE
POZNATOG POLIC. DETEKTIVA IZ L. A..a; FBI, WISC D. P. IZRAŽAVAJU SNAŽNO
PROTIVLJENJE
** Ekskluzivno**
Jedno od djece, Tyler Marshall, potječe iz French Landinga. Josella Rakine je iz Batinga, mjestašca
na jugu Engleske. Jedno od djece je iz Bagdada. Sve u svemu, tjedan dana pošto su otkrivena kako idu
u koloni rubom lokalne autoceste (broj 35) u zapadnom Wisconsinu, identificirano je sedamnaestoro
takozvane Nebeske Djece.
Ali ovo sedamnaestoro je samo vrh ledenog brega.
Izvori bliski združenoj istrazi FBI-a i WDP-a (sada i CIA-e?) tvrde da je djece najmanje 750,
daleko više nego što je objavljeno u službenim izvorima. Tko su ta djeca? Tko ih je oteo, i kuda ih je
odveo? Kako su se našla na području French Landinga, gradića koji je posljednjih tjedana opsjedao
serijski ubojica (za kojega se tvrdi da je mrtav)? Kakvu je ulogu u svemu tome imao Jack Sawyer,
detektiv iz Los Angelesa koji se munjevito proslavio da bi u trideset prvoj godini otišao u mirovinu? I
tko je odgovoran za snažnu eksploziju koja je uništila tajanstvenu kuću u šumi, za koju se priča da je
bila u središtu slučaja Ribara?
Na neka od ovih pitanja možda će biti odgovoreno sutra, u parku La Follette u French Landingu,
gdje šef policije Dale Gilbertson treba održati konferenciju za tisak. Njegov dugogodišnji prijatelj Jack
Sawyer - za kojega se priča da je sam riješio slučaj Ribara - stajat će pokraj njega kada bude izašao na
govornicu. Očekuje se da će biti prisutna i dva civilna pomoćnika, Armand St. Pierre i Reginald
Amberson, koji su sudjelovali u prošlotjednoj spasilačkoj misiji.
Konferencija za tisak će biti održana usprkos snažnom - gotovo histeričnom - protivljenju

združenog FBI/WDP tima na čijem su čelu agent FBI-a John P. Redding i detektiv Državne policije
Wisconsina Jeffrey Black. “Oni (vođe tima) vjeruju da ovo nije ništa drugo do Gilbertsonov posljednji
pokušaj da sačuva položaj”, kaže izvor. “Ništa nije učinio kako treba, ali na sreću ima prijatelja koji
dosta zna o odnosima s javnošću.”
Gradski čelnici French Landinga pjevaju drugu pjesmu. “Ovo ljeto je bilo noćna mora za žitelje
French Landinga”, kaže gradska rizničarka Beth Warren. “Šef Gilbertson želi uvjeriti ljude da joj je
došao kraj. Ako nam pritom bude mogao reći nešto više o djeci, tim bolje.”
U središtu pozornosti je Jack “Hollywood” Sawyer, koji je upoznao šefa Gilbertsona i French
Landing za vrijeme rada na slučaju Thomberga Kinderlinga, takozvanog Ubojice Prostitutki. Sawyer je
317
aktivno sudjelovao u slučaju Ribara na molbu Gilbertsona, i čini se da je odigrao važnu Ulogu u
događajima koji su uslijedili.
A što se uistinu događalo? To je ono što svijet očekuje saznati. Prve odgovore mogao bi dobiti
sutra, u parku La Follette, na obali moćnog Mississippija.
Nastavak slijedi...
29.
“Jeste li spremni?” pita Dale.
“Joj, čovječe, nisam siguran”, kaže Doc. Nije ni peti, ali ni petnaesti put kako ovo govori. Blijed
je i preznojava se. Njih četvorica sjede u Winnebagu - nekoj vrsti pokretne konferencijske sale - na kraju
parka La Follette. U blizini je podij na kojem će stajati (ako Doca uopće budu držale noge) i davati
unaprijed i detaljno razrađene odgovore.
Na padini koja vodi do široke rijeke skupilo se barem četiri stotine predstavnika medija, ne
računajući ekipe snimatelja šest američkih televizijskih mreža i sam Bog zna koliko stranih. Gospoda
novinari nisu u najboljem raspoloženju, budući da je prostor ispred same govornice rezerviran za
(izvlačenjem) odabrane predstavnike zajednice French Landinga. Ovo je bio Daleov neopozivi zahtjev
uoči konferencije za tisak. Ideja o konferenciji za tisak potekla je od Jacka Sawyera.
“Skuliraj se, Doc”, kaže Nosonja. Izgleda krupniji nego ikad u svojim sivim lanenim hlačama i
bijeloj košulji s otkopčanim ovratnikom - gotovo kao medvjed u fraku. Čak je pokušao počešljati onu
silnu kosurinu. “Ako stvarno misliš da ćeš izvesti jedan od tri P - popišati se, povratiti ili pasti u nesvijest
- bolje da ostaneš ovdje.”
“Nah”, kaže Doc ojađeno. “Ako smo započeli, idemo, dovraga, i završiti. Kad smo to već odlučili
učiniti, hajmo onda.”
Dale, sav gizdav u svečanoj uniformi, gleda u Jacka. Ovaj izgleda u najmanju ruku još blistavije u
sivom ljetnom odijelu i s tamnoplavom svilenom kravatom. Iz džepa na sakou viri ista takva maramica.
“Siguran si da je to prava stvar?”
Jack je potpuno siguran. Ne radi se tome da se Obojenom odredu Sare Gilbertson uskrati prilika da
preuzme svu slavu, već o tome da se pobrine da njegov stari prijatelj bude osiguran od napada. Ovo
može postići tako što će ispričati vrlo jednostavnu priču, koju će ostala trojica podržati. Uvjerenje da će
Ty učiniti isto.
Priča je sljedeća: Jackov drugi stari prijatelj, pokojni Henry Leyden, otkrio je Ribarov identitet sa
snimke poziva na 911. Vrpcu je dobio od svojeg nećaka Dalea. Ribar je ubio Henryja, ali tek pošto ga
je junački gospodin Leyden smrtno ranio i rekao njegovo ime policiji. (Drugi je razlog što Jack želi
konferenciju za tisak, uz Daleovo potpuno razumijevanje i slaganje, što želi biti siguran da će Henryju
biti odano zasluženo priznanje.) Provjera vlasničkih knjiga French Landinga otkrila je činjenicu da je
Char Burnside posjedovao kuću na Autocesti broj 35, nedaleko od grada. Dale je regrutirao kao
pomoćnike Jacka i još dvojicu ljudi koji su se zatekli u blizini (ovo se odnosi na gospodu Ambersona i
St. Pierrea), i s njima otišao onamo.
“U pogledu toga što je dalje bilo,” Jack je ovo u danima uoči konferencije više puta ponavljao
prijateljima, “važno je da zapamtite tri slatke liječi koje u kaznenim postupcima najčešće vode do
oslobađajuće presude. Koje su to riječi?”
‘“Ne sjećam se’”, rekao je Dale.
Jack je kimnuo glavom. “Tako je. Ako se ne budete imali čega sjetiti, gadovi vas neće moći uloviti
u laži. U zraku na tom mjestu bilo je nečega...”
“Ma nemoj mi reć”, zabrundao je Nosonja i napravio grimasu.
“... od čega nam se sve smiješalo u glavi. Ono čega se sjećamo je ovo: Ty Marshall je bio u dvorištu
iza kuće, vezan lisicama za držač konopca za rublje.” Prije nego što su se Nosonja St. Pierre i Jack
Sawyer provukli kroz policijske barikade i dematerijalizirali Crnu kuću plastičnim eksplozivom, jedan
318
reporter je uspio doći onamo i snimiti velik broj fotografija. Znamo, naravno, tko je bio taj reporter:
Wendell Green je konačno ostvario svoje snove o slavi i bogatstvu.
“A Burnside je ležao mrtav kraj njegovih nogu”, rekao je Nosonja.
“Tako je. S ključem lisica u džepu. Koji si ti pronašao, Dale, i oslobodio dječaka. U dvorištu je bilo
još nekoliko djece, ali koliko ih je točno bilo...”
“Ne sjećamo se”, kaže Doc.
“Što se tiče kojeg su bila spola...”
“Bilo je i dječaka i djevojčica”, kaže Dale. “Ne sjećamo se točno koliko kojeg.”
“A što se tiče Tya, kako je otet, što mu se dogodilo...”
“Rekao je da se ne sjeća”, veli Dale, smiješeći se.
“Potom smo otišli. Čini nam se da smo pozvali drugu djecu...”
“Ali se ne sjećamo točno”, dodaje Nosonja.
“Tako je, ali nam se u svakom slučaju činilo da su privremeno dovoljno sigurna tu gdje jesu. Vidjeli
smo ih kako izlaze iz kuće u trenutku kada smo smještali Tya u auto.”
“I odmah smo pozvali državnu policiju”, kaže Dale. “Toga se sjećam ”
“Naravno da se sjećaš”, dobroćudno se slaže Jack.
“Ali nemamo pojma kako je prokleto mjesto otišlo u materinu, niti tko je to učinio.”
“Ima dosta onih”, govori Jack, “koje svrbe prsti da uzmu pravdu u svoje ruke.”
“Sva sreća što nisu i sami odletjeli u zrak”, dodaje Dale.
“U redu”, kaže Jack sada. Stoje na vratima. Doc je odnekud izvadio džoint, i četiri brza, duboka
udisaja vidno su ga smirila. “Ne zaboravite zašto ovo radimo. Poruka je da smo prvi stigli onamo,
pronašli Tya, vidjeli samo nekoliko djece, i zaključili da je situacija dovoljno sigurna s obzirom na to da
je Charles Burnside, također poznat kao Carl Bierstone, Monstrum sa South Sidea, i kao Ribar, bio
mrtav. Poruka je da je Dale postupio ispravno - kao i svi mi - i da je potom predao istragu FBI-u i WDP-
u, koji sada ljuljaju bebu. U ovom slučaju bebe. Poruka je da je French Landing ponovo siguran. A
posljednja, ali ne i najmanje važna poruka glasi da je u svemu ovome prava zvijezda bio Henry Leyden.
Junački slijepac koji je identificirao Charlesa Bumsidea i riješio slučaj Ribara, smrtno ranio monstruma
i pritom izgubio život.”
“Amen”, kaže Dale. “Dragi stari ujo Henry.”
S one strane vrata Winnebaga čuje valovima sličan žagor stotina ljudi. Možda čak i tisuća.
Razmišlja: Ovako se osjećaju rock-grupe prije nego što izađu na pozornicu. U grlu mu se iznenada
stvara knedla i napreže se da je proguta. Računa da će se, ako prestane misliti na uju Henryja, osjećati
bolje.
“Za sve drugo,” veli Jack, “ako pitanja postanu previše određena...”
“Ne sjećamo se”, kaže Nosonja.
“Zato što je zrak bio zatrovan”, slaže se Doc. “Mirisao je na kloroform, ili tako nešto.”
Jack ih odmjerava, kima glavom, smješka se. Ovo će, sve u svemu, biti radostan događaj, razmišlja.
Svečanost. Ne pada mu na pamet da bi za nekoliko minuta mogao umrijeti.
“Dobro,” kaže, “idemo to obaviti. Ovog popodneva smo političari, političari koji drže konferenciju
za tisak, a znamo da političari prvi saznaju tko je izabran.”
Otvara vrata vozila. Huka svjetine se s iščekivanjem pojačava.
Prelaze do stepenaste platforme u sljedećem poretku: Nosonja, Dale, Jack i dobri Doktor. Kreću se
kroz zasljepljujuće sijevanje bliceva i sjaj moćnih televizijskih reflektora. Jack nema predodžbu zašto
su im potrebne te stvari - dan je topao i blistav, tipičan šarmer okruga Coulee - ali izgleda da zbog nečega
jesu. Da uvijek jesu.
Glasovi s raznih strana dovikuju “Ovamo!” Dobacuju im i pitanja, na koja ne obraćaju pažnju.
Učinit će to kada dođe vrijeme za odgovaranje na pitanja - što budu mogli bolje - ali su trenutno
ošamućeni čitavom halabukom.
319
A ovu započinje otprilike dvije stotine građana French Landinga koji sjede na izletničkim stolicama
u ograđenom prostoru ispred podija. Skaču na noge, neki plješćući, neki mašući stisnutim šakama iznad
glave kao boksači koji su dobili meč.
Novinari to preuzimaju od njih, i dok se naši prijatelji penju na podij, rika se pretvara u grmljavinu.
S njima smo, gore na podiju s njima, i Bože, koliko poznatih lica gleda odozdo u nas! Tu je Morris
Rosen, koji je našeg prvog dana u gradu uvalio Henryju CD Dirtysperma. Iza njega je grupa stanara
sada zatvorenog Maxtonova staračkog doma: oko slatke Alice Weathers sjede Elmer Jesperson, Ada
Meierhoff (u invalidskim kolicima), Flora Flostad i braća Boettcher, Hermie i Tom Tom. Tansy Freneau,
naizgled pomalo u oblacima, ali ne više potpuno izgubljena, stoji pokraj Lestera Moona, koji ju je
obgrlio rukom. Arnold “Baterijski” Hrabowski, Tom Lund, Bobby Dulac i ostali Daleovi kolege su na
nogama, plešu i oduševljeno kliču. Gle tamo - eno Enid Purvis, susjede koja je nazvala Freda na posao
onog dana kada je Judy konačno poludjela. Tu je i Rebecca Vilas, koja izgleda gotovo kao opatica u
haljini s visokim ovratnikom (ali ne plači za njom, Argentino; Becky je, hvala na pitanju, na
vrijeme spremila lijepu svotu za sebe). Kraj nje je Butch Yerxa. U pozadini, posramljeno se skrivajući,
ali nemoćni da ne sudjeluju u trijumfu svojih prijatelja, stoje William Strassner i Hubert Cantinaro,
poznatiji kao Kaiser Bill i Sonny. Pogledajte tamo! Herb Roeper, kod kojeg se Jack šiša, stoji pored
Bucka Evitza, poštara. Tu je još toliko ljudi koje poznajemo i s kojima se moramo oprostiti pod manje
sretnim okolnostima. U prvom redu, Wendell Green skače kao kokoš na rešetki roštilja (samo Bog zna
kako je dospio u ograđeni dio, budući da je iz La Rivierea, a ne iz French Landinga, ali je tamo),
škljocajući fotoaparatom. Pritom je već dva puta udario Elvcnu Morton, Henryjevu domaćicu. Treći put
pošteno dobiva od nje po glavi, ali to jedva primjećuje. Glava mu je, dok slučaj još nije bio riješen
izdržala mnogo jače pogotke. Sasvim po strani vidimo nekoga koga možda poznajemo, a možda i ne.
Sredovječnog gospodina tamne puti sa sunčanim naočalama. Pomalo sliči na nekog starog
pjevača bluesa. Također pomalo podsjeća na filmskog glumca po imenu Woody Strode.
Pljesak grmi i grmi. Ljudi kliču. Šeširi lete u zrak i jedre na ljetnom povjetarcu. Njihova
dobrodošlica postaje čudo za sebe, potvrda, možda čak i znak prihvaćanja djece, za koju se vjeruje da
su bila držana u nekakvom bizarnom seksualnom ropstvu povezanom s internetom. (Zar nije sve što je
bizarno na neki način povezano s internetom?) Pozdravljaju, naravno, i to što je noćna mora završena.
Čudovište je umrlo u vlastitu dvorištu, ispod prozaičnog, sada raznesenog, aluminijskog držača konopca
za rublje, i ponovo su sigurni.
O kako ovo klicanje odjekuje u Jackovim posljednjim trenucima na planetu Zemlji! Toliko da plaši
ptice s obala rijeke, tjera ih da uzlete u nebo i potraže tiše susjedstvo. Na samoj rijeci, teretni brod
odgovara na klicanje - a možda mu se i pridružuje - trubeći sirenom. Ostala plovila slijede primjer i da
ju obol kakofoniji.
Ne razmišljajući o tome što radi, Jack lijevom rukom hvata Doca za desnu, a desnom Dalea za
lijevu. Dale hvata za ruku Nosonju, i Sawyerova banda zajedno diže ruke, okrenuta prema publici.
Koja, naravno, šizi. Ako ne zbog onoga što će se sljedeće dogoditi, bit će to slika desetljeća, a
možda i stoljeća. Stoje tamo u trijumfu, živi simboli pobjede s rukama spojenim u zraku, publika kliče,
videokamere snimaju, Nikoni sijevaju, i to je trenutak kada žena u trećem redu stupa u akciju. Nju
također poznajemo, ali nam treba sekunda ili dvije da je prepoznamo jer nije imala nikakve veze sa
slučajem koji smo pratili. Samo je... bila tu. Dvije stotine sjedišta u prvim redovima bilo je dodijeljeno
nasumičnim izvlačenjem iz glasačkih kutija u French Landingu, a sretne dobitnike su obavijestili Debbi
Anderson, Pam Stevens i Dit Jesperson. Ova žena bila je dobitnik broj 199. Nekoliko ljudi se odmiče
od nje dok prolazi, iako su u radosnom uzbuđenju jedva svjesni toga. Ova blijeda žena s pramenovima
kose boje slame zalijepljenim za obraze miriše na znoj, nesanicu i votku. U ruci nosi torbicu. Torbica je
otvorena. Poseže u nju, i mi koji smo proživjeli drugu polovicu dvadesetog stoljeća i zahvaljujući čudu
televizije bili svjedoci desetak uspjelih i zamalo uspjelih atentata, točno znamo za čime poseže. Želimo
vrisnuti upozorenje četvorici muškaraca koja stoje držeći se za ruke podignute prema nebu, ali možemo
samo promatrati.
Samo još crni gospodin s naočalama za sunce vidi što se događa. Okreće se i kreće, svjestan da ga
je vjerojatno preduhitrila, da je vjerojatno zakasnio.
Ne, razmišlja Speedy Parker. Nije pošteno da ovako završi, nije.
320
‘‘''Lezi, Jack?' dovikuje, ali ga nitko ne čuje od pljeskanja, zviždanja, divljeg klicanja. Svjetina kao
da mu namjerno ometa prolazak, valjajući se ispred njega bez obzira kojim putem pokuša proći. Wendell
Green, i dalje poskakujući kao da ga trese epileptički napad, u jednom trenutku preprječuje ženi put.
Ova ga odbacuje u stranu snagom luđakinje. Zašto ne? Ona i jest luđakinja.
“Narode...” Dale je praktično priljubio usta uz mikrofon, i trube javnog ozvučenja postavljene na
okolno drveće ječe od distorzije. I dalje drži Jackovu ruku s lijeve i Nosonjinu s desne strane. Na licu
mu je ošamućen smiješak. “Ljudi, hvala vam, cijenimo vašu podršku, ali kada biste se samo malo
stišali...”
Jack tada primjećuje ženu.
Prošlo je dosta vremena, čitave godine, ali je smjesta prepoznaje. Trebao bi; onog dana kad je
izašao iz sudnice u Los Angelesu pljunula mu je u lice. Pljunula, i nazvala ga lažljivim
smećem. Smršavjela je bar dvadeset pet kila, razmišlja Jack. Možda i više. Onda primjećuje ruku u
torbici i prije nego što će se pojaviti odande, zna što se događa.
Najgore je što ne može poduzeti ništa u vezi toga. Doc i Dale mu drže ruke u čeličnom stisku.
Duboko uvlači zrak i viče kao što su ga učili da radi u ovakvim situacijama - "‘Pazi, oružje?' - i Dale
Gilbertson na to kima glavom kao da hoće reći: Da, ludo je. Iza nje, u gomili koja plješće i kliče vidi
Speedyja Parkera, ali ako Speedy nema neki dobar mađioničarski trik u rukavu...
Izgleda da nema. Speedy Parker, u Teritorijima poznat kao Parkus, uspijeva se tek probiti do
prolaza u trenutku kada žena ispod platforme vadi pištolj. To je ružna stvarčica, zdepasta tridesetdvojka
s drškom omotanom crnom ljepljivom trakom, ali Jack ima jedva pola sekunde da pomisli da bi joj
mogla eksplodirati u ruci.
“Oružje!” viče ponovo, i Doc Amberson je taj koji ga ovaj put čuje i vidi iskešenu ženu neposredno
ispod njih.
“E jebiga”, kaže.
“Wanda, nemoj!” viče Jack. Doc mu je oslobodio lijevu ruku (Dale mu i dalje drži desnu podignutu
u topli ljetni zrak) i Jack je pruža ispred sebe kao prometnik.
Wandin prvi metak prolazi mu kroz dlan, biva donekle zadržan i skrenut, i pogađa ga u udubljenje
lijevog ramena.
Wanda mu se obraća. Previše je bučno da bi je čuo, ali zna što mu govori: Evo ti, lažljivi kučkin
sine - pozdrav od Thornyja.
I ispaljuje preostalih pet metaka u grudi i grlo Jacka Sawyera.
U gromoglasnom pljeskanju i klicanju nitko ne čuje nejako praskanje Wandina Bulldoga kalibra
.32, ali Wendell Green drži podignut fotoaparat i u trenutku kada se detektiv trza unatrag, naš omiljeni
reporter refleksno pritiska okidač Nikona. Aparat snima osam snimaka. Treći je ta slika, slika koja će
jednom postati poznata kao snimak marinaca koji postavljaju zastavu na Iwo Jimi, ili Leeja Harveyja
Oswalda kako se drži za trbuh u garaži policijske postaje u Dallasu. Na Wendellovoj fotografiji, Jack
Sawyer mimo gleda naniže u ubojicu (koja je samo mrlja u dnu kadra). Izraz na njegovu licu mogao bi
se protumačiti kao praštanje. Kroz rupu na dlanu njegove ispružene ruke jasno se vidi svjetlost dana.
Kapljice krvi, crvene kao rubini, lebde zamrznute u zraku oko njegova grla, koje je razderano.
Klicanje i pljeskanje prestaje kao odrezano. Nastaje trenutak strašne, neshvaćanjem ispunjene
tišine. Pogođen dvaput u pluća i jednom u srce osim u ruku i u grlo, Jack Sawyer stoji gdje se zatekao,
zagledan u rupu ispod raširenih prstiju i iznad zgloba šake. Wanda Kinderling zuri u njega iskešenih
pocrnjelih zuba. Speedy Parker gleda u Jacka s izrazom čistog užasa koji njegove široke naočale za
sunce ne mogu sakriti. Lijevo od njega, na jednoj od četiri televizijske skele oko platforme, mladi
kamerman gubi svijest i pada na zemlju.
Onda, odjednom, oko zamrznutog kadra koji je Wendell i ne znajući uhvatio, prska led i sve je
ponovo u pokretu.
Wanda Kinderling vrišti: “Vidimo se u paklu, Hollywoode” - ovo će kasnije potvrditi nekoliko
ljudi - i prislanja cijev tridesetdvojke na sljepoočnicu. Izraz zlobnog zadovoljstva na njezinu licu ustupa
321
mjesto tipičnijem izrazu ošamućena neshvaćanja kada je grč prsta proizveo samo suh škljocaj. Bulldog
je prazan.
Trenutak kasnije praktično je zbrisana - slomljen vrat, slomljeno lijevo rame, četiri slomljena rebra
- jer se Doc baca s podija na nju i ruši je na zemlju. Njezina lijeva cipela pogađa glavu Wendella Greena,
ali Wendell ovaj put prolazi samo s krvavim uhom. Pa, bilo je i vrijeme da ga posluži sreća, zar ne?
Gore na platformi, Jack Sawyer s nevjericom gleda u Dalea, pokušava progovoriti, ali ne može.
Posrće, još trenutak ostaje na nogama, a onda se ruši.
Razdragani zanos na Daleovu licu prešao je u otkucaju srca u najdublji šok i užas. Grabi mikrofon
i vrišti: “POGOĐEN JE! TREBAMO LIJEČNIKA!” Razglas ponovo cvili od povratnih informacija.
Nema liječnika. Mnoge u publici hvata panika i počinju bježati. Panika se širi.
Nosonja kleči na koljenu i prevrće Jacka na leđa. Jack ga gleda odozdo, i dalje pokušavajući
govoriti. Iz kutova usta navire mu krv.
“Ah, jebi ga, ne valja, Dale, ništa ne valja”, ječi Nosonja, a onda netko i njega baca na podij. Nitko
ne bi rekao da mršavi stari crnac koji se prebacio na platformu može oboriti ljudinu kao što je Nosonja,
ali ovo nije običan stari crnac. Što nam je dobro poznato. Okružuje ga tanka, ali savršeno vidljiva korona
svjetlosti. Nosonja to primjećuje. Oči mu se šire od čuda.
Svjetina, u međuvremenu, bježi na sve četiri strane svijeta. Panika zahvaća i dio dama i gospode
izvjestitelja. Ali ne i Wendella Greena; ovaj junački drži položaj, škljocajući aparatom sve dok Nikon
ne ostaje prazan kao revolver Wande Kinderling. Slika crnca dok stoji s Jackom Sawyerom na rukama;
Dalea Gilbertsona kako spušta ruku na crnčevo rame; crnca kako se okreće i nešto govori Daleu. Kada
Wendell kasnije pita šefa policije French Landinga što mu je stari rekao, Dale odgovara da se ne sjeća -
u onom kaosu, razumije se, teško da je i mogao išta razabrati. Čisto muljanje, naravno, ali da je Jack
Sawyer mogao čuti Daleov odgovor, sigurni smo da bi bio ponosan. Kad god si u nedoumici, reci im da
se ne sjećaš.
Wendellova posljednja snimka prikazuje Dalea i Nosonju kako s istovjetnim ošamućenim izrazom
promatraju starog kako se penje u Winnebago s Jackom Sawyerom u naručju. Wendell ne shvaća kako
tako star čovjek može nositi tako krupnog muškarca - Sawyer ima preko sto devedeset i najmanje
devedeset kilograma - ali pretpostavlja da je to isti slučaj kao kad izbezumljena majka podigne
automobil ili kamion pod kojim leži njezino dijete. Uostalom, nije ni važno. Sve je to sića u odnosu na
ono što slijedi. Naime, kada grupa ljudi koju predvode Dale, Nosko i Doc utrčava u Winnebago
(Wendell je na začelju ove grupe), ne zatječe ništa osim prevrnute stolice i nekoliko barica Sawyerove
krvi u kuhinjici u kojoj je Jack svojoj maloj bandi davao posljednje upute. Trag krvi vodi prema
zadnjem dijelu, gdje se nalaze krevet na sklapanje i WC. Tu barice i kapi jednostavno prestaju.
Jack i starac koji ga je nosio su nestali.
Doc i Nosonja nešto govore, gotovo u histeriji. Skaču od pitanja kuda je Jack mogao nestati do
smušenog prisjećanja na posljednjih nekoliko trenutaka na platformi prije nego što je počela pucnjava.
Čini se da ih nikako ne mogu izbiti iz glave, a Daleu se čini da ni sam to dugo neće moći. Tek sada
počinje shvaćati da je Jack vidio ženu kako prilazi, da je pokušao osloboditi ruku da bi mogao reagirati.
Dale razmišlja da je možda ipak vrijeme da napusti mjesto šefa policije, i potraži neko drugo
zanimanje. Ali ne odmah. Sada mora maknuti Nosonju i Doca od Obojenog odreda, natjerati ih da se
smire. Mora im reći nešto što bi moglo pomoći u tome.
Pridružuju mu se Tom Lund i Bobby Dulac, i njih trojica zajedno odvode Nosonju i Doca od
Winnebaga, gdje specijalni agent Redding i detektiv WDP Black već ograđuju PMZ (perimetar mjesta
zločina). Kada su se našli iza platforme, Dale se zagleda u ošamućena lica dva stasita motorista.
“Slušajte me”, kaže.
“Trebao sam stati ispred njega”, govori Doc. “Vidio sam je kako prilazi, i zašto nisam stao pred...”
“Umukni i slušaj?'
Doc prestaje govoriti. Tom i Bobby također slušaju, širom otvorenih očiju.
“Onaj crnac mi je nešto rekao.”
“Što?” pita Nosonja.
322
“Rekao je: ‘Pusti da ga odnesem - možda još ima nade.’”

Doc, koji je već imao prilike viđati rane nanesene vatrenim oružjem, oglašava se neveselim
hihotom. “I ti si mu povjerovao?"
“U tom trenutku nisam”, kaže Dale. “Ali kad smo ušli tamo i vidjeli da nema nikoga...”
“Iako nije postojao sporedni izlaz”, dodaje Nosonja.
Docov skepticizam malo popušta. “Stvarno misliš...?”
“Da”, kaže Dale Gilbertson brišuži oči. “Moram se nadati. A vi mi momci morate pomoći u tome.”
“U redu”, kaže Nosonja. “Ako je tako, hoćemo.”
A nama se čini da je ovo trenutak kada ih trebamo napustiti, dok stoje pod plavim nebom ljeta u
blizini Oca svih voda, pored platforme s krvi na daskama. Život će ih uskoro dostići i povući natrag u
svoju pomamnu struju, ali će sljedećih nekoliko trenutaka ostati zajedno, udruženi u nadi za zajedničkog
prijatelja.
Ostavimo ih tako, može?
Ostavimo ih u nadi.
JEDNOM DAVNO NA TERITORIJIMA...

Jednom davno (kako su počinjale najbolje stare priče dok smo još svi živjeli u šumi i nitko nije
živio nigdje drugdje), ožiljcima obilježeni kapetan Vanjske straže po imenu Farren proveo je
preplašenog dječačića po imenu Jack Sawyer kroz kraljičin šator. Taj dječačić, međutim, nije
vidio kraljičin dvor. Ne, bio je proveden kroz labirint sporednih hodnika, tajnih i rijetko posjećenih
mjesta gdje su u najvišim kutovima pauci pleli mreže, a topao zrak bio zasićen mirisima kuhinje.
Na kraju je Farren stavio po jednu ruku ispod Jackovih pazuha te ga potpuno podigao s poda. “Sad
je pred tobom jedna ploča, šapnuo je - sjećaš li se. Mislim da si bio tamo. Mislim da smo obojica bili
tamo, iako smo bili mlađi, zar ne? - Gurni je ulijevo."
Jack je učinio kao što mu je rečeno, i našao se kako viri u kraljičine odaje; bila je to soba u kojoj
su gotovi svi očekivali da će umrijeti... baš kao što je Jack očekivao da će njegova majka umrijeti u sobi
u svratištu Alhambra Inn i Park u New Hampshireu. Bila je to svijetla, provjetrena soba puna užurbanih
bolničarki koje su se ponašale zaposleno i važno zato što nisu znale kako da stvarno pomognu svojoj
pacijentici. Dječak je gledao kroz špijunku, gledao u ženu za koju je isprva pomislio da je njegova
majka, na neki magičan način prebačena na ovo mjesto, a mi smo gledali s njim, i nitko od nas nije slutio
da će godinama kasnije, kao odrastao čovjek, Jack Sawyer ležati u istom krevetu u kojem je prvi put
vidio Dvojnicu svoje majke.
Parkus, koji ga je prenio iz French Landinga u Unutrašnje barunije sada stoji pokraj istog
prozorčića kroz koji je Jack, dok ga je kapetan Farren držao u zraku, gledao u sobu. Pored njega je
Sophie od Canne, sada širom Teritorija poznata kao Mlada Kraljica i Sophie Dobrodušna. U spavaćoj
sobi danas nema bolničarki. Jack tiho leži ispod ventilatora koji se sporo okreće. Tamo gdje nije umotan
u zavoje, koža mu je blijeda. Zatvoreni očni kapci imaju slabu ljubičastu sjenku modrice. Podizanje i
spuštanje fine lanene plahte navučene do brade jedva je primjetno... ali postoji. On diše.
Bar zasada je, dakle, živ.
Sophie progovara tihim glasom: “Da onda nije dodirnuo Talisman...”
“Da onda nije dodirnuo Talisman, zapravo ga držao u rukama, bio bi mrtav tamo na platformi, prije
nego što bih stigao do njega”, kaže Parkus. “Ali naravno, da nije bilo Talismana, ne bi ni bio ondje.”
“Kakvi su mu izgledi?” Gleda u njega. Negdje, u nekom drugom svijetu, Judy Marshall se već
počela vraćati u svakodnevni život u provinciji. Za njenu Dvojnicu, međutim, neće biti takva života - u
ovaj dio univerzuma stigla su teška vremena - i oči joj sjaje kraljevskim autoritetom. “Recite mi istinu,
sir, neću trpjeti laž.”
“Od mene je ne biste ni dobili, moja gospo”, kaže joj on. “Vjerujem da će se, zahvaljujući
tragovima Talismanove zaštite, oporaviti. Jednog jutra ili večeri, dok budete sjedili pokraj njega, oči će
mu se otvoriti. Ne danas, i vjerojatno ne ovaj tjedan, ali uskoro.”
“A što se tiče povratka u njegov svijet? Svijet njegovih prijatelja?”
323
Parkus ju je doveo ovamo jer ovdje još luta duh dječaka Jacka, tanan i djetinje sladak. Bio je ovdje
prije nego što se pred njim otvorio put iskušenja i na neki ga način otvrdnuo. Bio je ovdje sa svom
svojom nevinošću. Ono što ga je iznenadilo kod odraslog Jacka - i dimulo na način na koji Parkus nije
očekivao da će ikada više biti dirnut - jest to koliko se te nevinosti očuvalo u čovjeku u kojega je dječak
izrastao.
Ali i to je Talismanovo djelo, naravno.
“Parkuse? Misli su ti odlutale.”
“Ne daleko, moja gospo, ne daleko. Pitaš me hoće li se moći vratiti u svoj svijet pošto je bio smrtno
ranjen tri, možda četiri puta - ustvari, pošto mu je bilo prostrijeljeno srce. Donio sam ga ovamo zato što
je ona magija koja je dodirnula i izmijenila njegov život ovdje i dalje jača; u dobru i u zlu, Teritoriji su
još od djetinjstva bili Jackov izvor snage. Donio sam ga, i uspjelo je. Živ je. Ali će se probuditi drugačiji.
Bit će kao...”
Parkus prestaje govoriti, duboko zamišljen. Sophie bez riječi čeka pokraj njega. U daljini, iz
kuhinje, dopire vika kuharice koja kori jednog od pomoćnika.
“Postoje životinje koje žive u moru, i dišu na škrge”, konačno progovara Parkus. “Tijekom
vremena, kod nekih su se razvila pluća. Takve životinje mogu živjeti i pod vodom i na suhom. Je li
tako?”
“Tako su me učili kad sam bila mala”, Sophie strpljivo potvrđuje.
“Ali neka od ovih stvorenja kasnije su izgubila škrge i sada žive samo na kopnu. Mislim da je Jack
Sawyer sada jedno od takvih stvorenja. Ti i ja možemo zaroniti u vodu i neko vrijeme plivati ispod
površine, a on će možda moći odlaziti i nakratko posjećivati svoj svijet... poslije nekog vremena,
naravno. Ali ako bismo ti ili ja pokušali živjeti ispod vode...”
“Utopili bismo se.”
“Tako je. A kada bi Jack pokušao ponovo živjeti u svojem svijetu, vratiti se u svoju kućicu u
Norveškoj dolini, naprimjer, tijekom nekoliko dana ili tjedana rane bi mu se ponovo pojavile. Možda u
drugačijim oblicima - u smrtovnici bi možda bio naveden prestanak rada srca, recimo - ali bi metak
Wande Kinderling svejedno bio ono što ga je ubilo. Metak Wande Kinderling koji ga je pogodio u srce.”
Parkus kesi zube. “Mrska žena! Vjerujem da abbalah nije bio svjesniji njezina postojanja nego ja, a vidi
koliko je zla nanijela!”
Sophie ga ne sluša. Zagledana je u čovjeka koji tiho spava u drugoj sobi.
“Osuđen da živi na tako ugodnom mjestu kao što je ovo...” Okreće se prema njemu.
“Ovo jest ugodno mjesto, zar ne, gospodine? Još je ugodno umjesto, usprkos svemu?”
Parkus se osmjehuje i klanja. Na tankom zlatnom lancu oko vrata ljulja se zub morskog psa. “O,
da.”
Ona žustro kima glavom. “Znači da život ovdje ne mora biti tako strašan.”
On šuti. Trenutak ili dva kasnije, polet je napušta, i ramena joj se opuštaju.
“Teško bi mi palo”, kaže tiho. “Da budem odvojena od svojeg svijeta, osim povremenih kratkih
posjeta... dopusta... da ga moram napustiti čim se nakašljem ili me nešto probode u prsima... ne, teško
bi mi palo.”
Parkus sleže ramenima. “Morat će prihvatiti ono što jest. Sviđalo mu se to ili ne, nema više škrge.
Sada je stvorenje Teritorija. A sam Bog Drvodjelja zna da za njega ovdje ima posla. Posao s Kulom
približava se konačnoj odluci. Vjerujem da bi Jack Sawyer mogao imati ulogu u tome, iako
nisam siguran hoće li zaista biti tako. U svakom slučaju, kada se zaliječi, neće mu nedostajati posla. On
je cajac, a za takve uvijek ima posla.”
Ona gleda kroz prorez u zidu, i lijepo lice joj je zabrinuto.
“Morat ćeš mu pomoći, dušo”, kaže Parkus.
“Volim ga”, kaže ona jedva čujno.
“I on voli tebe. Ali predstoje teške stvari.”
“Zašto mora tako biti, Parkuse? Zašto život uvijek toliko traži, a tako malo daje zauzvrat?”
324
On je uzima u naručje i ona to prihvaća, i pritišće lice na njegove grudi. U tami iza sobe u kojoj
spava Jack Sawyer, Parkus odgovara na njeno pitanje jednom riječju:
Ka.
325
EPILOG
U prvoj noći Mjeseca Pune Zemlje, deset dana poslije razgovora s Parkusom u tajnom prolazu, ona
sjedi pokraj njegova kreveta. Čuje kako ispred šatora djeca pjevaju “Mlad kukuruz svaki dan”. Na krilu
joj leži vez. Još je ljeto, i zrak je sladak od njegove tajne.
U sobi lepršavih zidova, gdje je jednom ležala Dvojnica njegove majke, Jack Sawyer konačno
otvara oči.
Sophie odlaže vez u stranu, naginje se naprijed, i blago pritišće usne uz školjku njegova uha.
“Dobro došao”, kaže. “Srce moje, živote moj, ljubavi moja: dobro mi došao.”
14. travnja 2001.
O autorima
STEPHEN KING autor je više od trideset knjiga, trideset svjetskih bestselera. Živi u Bangoru u
državi Maine, sa suprugom, književnicom Tabithom King.
PETER STRAUB je napisao četrnaest romana, prevedenih na više od dvadeset jezika. Živi u New
Yorku, sa svojom suprugom Susan, direktoricom projekta “Čitaj mi”.
Pismo urednika
U studenome 1999. naša izdavačica, Ann Godoff, pozvala me u svoju kancelariju i pružila mi list
papira. Rekla je: “Licitiramo za ovu knjigu. Sutra ćemo saznati jesmo li je dobili.” Knjiga je bila
nastavak Talismana, bestselera iz 1984. Stephena Kinga i Petera Strauba.
“Ako je dobijemo,” nastavila je Ann, “ti ćeš biti urednik.” Tada sam već četvrtu godinu radio za
Random House, u početku kao pomoćnik urednika i, ne treba ni reći, većina projekata na kojima sam
radio nije podrazumijevala brojke koje sam vidio na tom listu papira. Mislim da sam samo kimnuo
glavom, vratio se u svoju kancelariju i sjeo da razmislim o nevjerojatnoj sreći koja me zadesila. Random
House je, naravno, dobio knjigu, i otada su me više desetina puta pitali: “Kako izgleda raditi s tim
momcima?” Odgovor glasi: uživancija.
Radeći na Crnoj kući, osjećao sam da radim najbolji urednički posao koji se može zamisliti. Bio
sam urednik značajne knjige, i imao sam obavezu da ostavim autore na miru i omogućim im da rade
ono što najbolje znaju. Tu i tamo sam čitao elektronsku prepisku između njih dvojice dok su razvijali
ideje za knjigu, i kreativna razmjena je bila veoma plodna - glavni likovi, epizodni likovi, obiteljske
povijesti, jezivi detalji, čudne podudarnosti, napete situacije i tušta i trna drugih stvari, dovoljno za tri
nastavka. U jednom trenutku, kada je Peter Straub planirao posjetiti Stephena Kinga da bi utvrdili neke
pojedinosti, King je napisao: “Zaista jedva čekam da radimo zajedno sljedeći tjedan, Peter. Ako su ikada
postojala dva momka koja su trebala prestati gomilati bilješke i ideje, to smo mi.”
Kada su jednom odlučili što raditi s Jackom Sawyerom, glavnim junakom romana - što mu raditi -
počeli su pisati. Malo bi pisali, a onda bi napisano poslali elektronskom poštom onom drugom, kao kad
trkač preda štafetu članu svoje ekipe. Načinili su glavni siže za Crnu kuću, kao što su učinili i
za Talisman, ali u rukama ove dvojice pisaca sve ostaje otvoreno, postojao siže ili ne. Ako smijem
ponovo upotrijebiti svoje sportske metafore, bilo je to kao da gledate dva fantastična tenisača u
najžešćoj razmjeni udaraca u njihovoj karijeri. Jedan od njih bi opisao Crnu kuću, naprimjer, a onda bi
drugi imao zadatak da, recimo, opiše kako je Jack prešao na Teritorije - drugi svijet u knjizi - po prvi
put. Jedan od njih bi nam omogućio pogled od kojeg se prevrće želudac na opakog Bumyja, a drugi bi
dočarao zlog gavrana Gorga kako mami sljedeću Ribarovu žrtvu u živicu, ostavivši na pločniku samo
326
tenisicu. Je li im trebao urednik da ih gura dalje, vodi i ohrabruje? Ne, ovoj dvojici nije. Bilo im je
dovoljno uzbuđenja iščekivanja da preuzmu štafetu i potrče s njom dalje. Mislim da se to uzbuđenje
osjeća na svakoj stranici knjige.
U trenutku kada smo potpisali ugovor za Crnu kuću, već sam nekoliko godina radio s Peterom na
nekim njegovim knjigama. Bili smo veterani nekoliko ručkova, mnogobrojnih kasnih noćnih
elektronskih poruka (imao sam dojam da Peter veći dio posla obavlja između dva u noći i zore), kućnih
sastanaka s publicistima i ljudima iz marketinga, večera s klubovima čitatelja, pa čak i jedne neljudski
rane vožnje vlakom do Baltimorea, na sajam knjiga gdje smo gostovali kao govornici. Dok
se Crna kuća uobličavala od ideje preko sižea do knjige, tu i tamo sam se viđao s Peterom da se raspitam
kako ide. Lak posao. Rekao bi mi da sve ide kako treba, a onda bismo još malo razgovarali o ovome i
onome i na kraju bismo jedan drugomu rekli sayonara do sljedećeg mjeseca. U jednom trenutku,
međutim, morao sam nešto pitati Stephena Kinga. Nikada se nisam sreo s njim i samo sam mu jednom
poslao e-mail, kratak, da izjavim koliko sam oduševljen što smo kupili knjigu. Moja nedoumica bila je
sljedeća: kako da mu se obratim? Evo kako sam to na kraju riješio:
“Dragi Steve (mogu li vas zvati Steve? Inače vas obično spominjem kao ‘stepehenakinga’, jer ne
bih mogao zamisliti da budem tako umišljen da izgovorim: T tako mi je Steve prije neki dan rekao’, ali
imam dojam da vas većina onih koji vas poznaju zovu Steve, a ne izgledate mi kao netko tko bi insistirao
da mu se obraćaju kao gospodinu Kingu, ali vjerujem da ćete me ispraviti ako uzmem sebi previše
slobode):” ... a onda sam ga pitao ono što sam ga trebao pitati. Odgovorio mi je nešto u stilu “S
obzirom na sve što Random House čini za ovu knjigu, možete me zvati i Mali Štefek ako hoćete.” Kao
što već rekoh, zadovoljstvo je raditi s ovim momcima.
Počeli su mi slati dijelove teksta kada su napisali otprilike tri stotine stranica. Prvu turu su mi
poslali FedExom na Dan zahvalnosti. Drugu turu su mi poslali kući za Božić. Izluđivalo me čitanje Crne
kuće u nastavcima, kao da ponovo čitam Zelenu milju, pošto je pripovijedanje veoma zarazno - jedva
čekate da vidite što je dalje bilo - i zato što je priča bila zaista zastrašujuća. Upecali su me od prvog
ulomka, pogleda iz ptičje (u ovom slučaju gavranove) perspektive na idiličan gradić u Wisconsinu,
s onim zlim propuhom koji je strujao iz otvorenih vrata Crne kuće. Do trenutka kada smo se sreli s
povučenim, neodlučnim, umirovljenim Jackom Sawyerom i kada je slatki mali Tyler Marshall bio
uvučen u onu živicu, umirao sam od želje da pročitam još. A kada je glavnu ulogu preuzeo Burny? Dok
sam tog dana sjedio u kancelariji, čitajući rukopis, zacijelo sam bar četiri puta pogledao preko ramena,
savršeno siguran da mi se netko prikrada iza leđa. Toliko sam se prestrašio da sam morao sjesti s
nekoliko kolega dok me ne prođe jeza. Rukopis su završili u travnju, i za mene je to bio majstorski
odrađen posao. Ne znam za vas, ali meni se čini da će Jack Putnik još putovati. Još sjedim, isto kao za
vrijeme nastajanja Crne kuće, na rubu stolice, u iščekivanju da stigne sljedeća pošiljka od Petera... i
Stevea.
Lee Boudreaux,
4. srpnja 2001.
327
Nekoliko riječi s Peterom Straubom

1. Što vas je ponovo odvelo u svjetove Talismana, i vratilo liku Jacka Sawyera?
Steve je zapamtio nešto što sam mu rekao prije nekoliko godina, i zatekao sebe kako razmišlja
može li se to pretočiti u roman. Izjava je imala neke veze s tim može li jedna kuća, sama po sebi, biti
istinski pokvarena, zla, ili tako nešto. Ako može, u kojoj mjeri može biti loša? Na kraju me nazvao i
upitao bih li htio da istražimo ovo pitanje u nastavku Talismana. Zvučalo mi je kao dobra zamisao.
2. Ima li naslov nove knjige, Crna kuća, veze s nečim konkretnim?
S dvije stvari: Dickensovim romanom Sumorna kuća, koji Jack Sawyer naglas čita drugom liku u
knjizi, i samom građevinom po imenu Cma kuća, smještenom u mračnoj šumi podalje od ceste koja je
vrlo opasno i opako mjesto. Kao što bi rekla Shirley Jackson, Cma kuća je nezdravo mjesto.
3. Jeste li bili uzbuđeni što ćete raditi nastavak?
Imao sam samo uobičajenu tremu pred nastup i nespokoj zbog toga što puštam drugog kuhara u
kuhinju: hoće li mu se svidjeti koristiti moje rajngle i lonce? Je li mu pećnica dovoljno velika? Znate,
kuhari znaju biti ćudljivi.
4. Zašto je Jack tako privlačan lik?
Ah, šarm Jacka Sawyera je svakako u tome što posjeduje neke ključne osobine svoja dva tatice,
kao što su veliko bogatstvo, izuzetna ljepota, opušten, samoironičan smisao za humor, sjajan književni,
glazbeni i likovni ukus, velika osjećajnost i dobro izbrušeni društveni maniri. Osim toga, u Jacku postoji
nekakva zagonetna melankolija, nesvojstvena obojici njegovih okorjelih, debelokožnih tvoraca. Osim
toga, vjerojatno je i pametniji od nas dvojice.
5. Jeste li iznenađeni kultnim statusom Talismana!
Pa, znate kako to ide: trudite se da što bolje odgojite djecu, da im osigurate zdravu prehranu i
zdrave vrijednosti, činite sve da ih naučite da razmišljaju svojom glavom, a onda ih pošaljete u svijet i
čekate da vidite što će učiniti sa sobom. Kao dijete, Talisman je bio živ i okretan dječačić, ali je imao i
trenutke introspekcije, čitave dane kada se maltene nije pomicao sa svoje stoličice, toliko obuzet mislima
da mu je pogled bio potpuno odsutan, i bio je sklon ćudljivosti i mistifikaciji. Uvijek je dobro jeo, i
uvijek je dijelio ono što ima s drugom, manje imućnom djecom. Ovo u što se pretvorio čini se otprilike
u redu, iako takve stvari nikada ne smijete uzimati zdravo za gotovo.
6. Kako ste se vas dvojica uopće upoznali, i kako ste odlučili zajedno napisati knjigu?
U drugoj polovici sedamdesetih nije bilo toliko pisaca horora kao danas, i malo njih mlađih od
šezdeset godina. Zbog toga smo King i ja odmah zapazili djela onog drugog i shvatili da imamo neke
zajedničke ambicije i stavove prema bizarnom području kojim se bavimo. Pošto mi je napisao dvije
sjajne pohvale za korice knjiga, pročitao sam njegovu drugu knjigu, Salem s lot, koja je tek bila
objavljena u Londonu, gdje sam tada živio, i bio sam toliko oduševljen, dirnut i očaran da sam mu
napisao pismo. Nekoliko mjeseci kasnije pojavio se u Londonu i dogovorili smo se da se nađemo u baru
hotela Brown. Uživali smo u razgovoru. Kasnije, kada su se Kingovi privremeno preselili u Englesku,
još smo se nekoliko puta vidjeli. U jednoj od tih prilika, kasno navečer kada su nam žene otišle na
spavanje i kada je čajni stolić bio prekriven praznim bocama od piva, Steve je rekao: “Kako bi bilo da
se malo zezamo, da zajedno napišemo knjigu?” Jesam li bio zainteresiran, jesam li bio prijemčiv? Ahem.
7. Je li zajednički rad ovaj put bio drugačiji?
U odnosu na prvi put, svakako je. Obojica smo petnaest godina stariji i manje skloni romantičnim
promjenama klime. Ova knjiga kao da je jedrila nošena vlastitim unutrašnjim zračnim strujama.
8. Kakve konkretne izazove donosi suradnja na pisanju romana? Što je, po vašem mišljenju,
omogućilo da je uspješno okončate?
Svi romanopisci su ćudljivi, arogantni kraljevići, uglavnom strašno zadovoljni sobom kada koriste
prirodno pravo da se ponašaju kako im se hoće i rade što god im padne na pamet, koliko god da je to
nezrelo. Rušenje sela, premještanje planina, mijenjanje tokova rijeka i klanje čitavih populacija su kruh
i voda za ove momke, pa možete zamisliti da im suradnja ne pada lako. Neophodna je poprilična doza
328
uzajamnog poštovanja jer tolika količina poštovanja jamči manje ili više jednaku količinu
povjerenja. Bez povjerenja ste od samog početka izgubljeni i osuđeni na gorčinu. Izgleda da Steve King
i ja gajimo ogromno uzajamno poštovanje, i sada već nema nikakve sumnje da je povjerenje koje imamo
jedan prema drugom gotovo bezrezervno. Što se mene tiče, skočio bih s vrha nebodera kada bi mi on
rekao da će biti dolje da me uhvati.
9. Objasnite nam taj proces. Pišete li poglavlja naizmjenično? Tko je počeo, a tko završio?
Naizmjenično smo pisali blokove od isprva pedeset, a kasnije i stotinu strana, i slali ih jedan
drugom kao priloge e-mailu. Tko je započeo knjigu? Više nisam siguran... ali svakako ili on ili ja. A
onaj koji nije pisao početak napisao je kraj, ako isti jadničak nije napisao i jedno i drugo.
10. U Crnoj kući se spominje istinita ličnost, grozni serijski ubojica po imenu Albert Fish.
Kako ste se upoznali s njegovim zločinima i zašto ste ga odlučili spomenuti u romanu?
Taj očaravajući Albert Fish, mršavi, sivi psihopat bezbojnih očiju čija se omiljena hrana sastoji od
ragua i gulaša pripremljenih od ostataka njegovih brojnih maloljetnih žrtava, dugo je bio omiljeni lik
među djelatnicima horora. Karl Edward Wagner, moj stari prijatelj i sjajan pisac jednom je upotrijebio
ime “Albert Fish” na povratnoj adresi pisma koje poslao Davidu J. Schowu, drugom mojem starom
prijatelju i jednako divnom piscu. David je tada vjerovao da je to urnebesno smiješno, a meni se i danas
čini takvo. Neposredno prije nego što smo King i ja počeli pisati Crnu kuću, pročitao sam knjigu
Harolda Schechtera o Fishu pod naslovom Poremećen, tako da sam bio potpuno spreman kada mi je
Steve e-mailom poslao prijedlog da u središte knjige ugradimo lik po uzoru na Fisha.
11. Ali u romanu je glavni zlikovac stanoviti Charles Burnside, čovjek koji pati od
Alzheimerove bolesti i nesvjesni domaćin veoma zloćudne sile iz drugog svijeta. Odakle on
potječe?
Stari Burny? Jedna od ljepota naše velike zemlje jest to da svatko tko je makar nakratko bio dijete,
najčešće prije svoje osme godine, doživi bliski susret s ogorčenim, ljutitim, zlonamjernim, smrdljivim,
grozno odjevenim starim šišmišem koji njega ili nju mrzi kao smrtnog neprijatelja, i to onako, iz
principa. Bjež’s mog travnjaka! Ne galami! Odakle ti ta jabuka? Tužit ću te majci, derište jedno! Burny
je srdačna mješavina ovih pohvalnih susjedskih likova.
12. Konkretna crna kuća u Crnoj kući u alternativnom svijetu je Mračna kula. Treba li ovo
kod čitatelja prizvati asocijaciju na Ringove romane o Mračnoj kuli? Kakve veze ima Crna kuća s
tim romanima?
Crna kuća je, pretpostavljam, neka vrsta dodatka knjigama o Mračnoj kuli, i svjetovima o kojima
govore. Talisman je to također bio, ali to u to vrijeme nitko nije znao, pa ni autori, budući da - bar koliko
ja znam - prvi od romana o Mračnoj kuli još nije bio napisan.
13. Jeste li završili s Jackom Sawyerom ili će biti još njegovih pustolovina?
S obzirom na tendenciju romana epske fantastike da izlaze u trilogijama, bilo bi sasvim razumno
pretpostaviti da će serijal o Talismanu dobiti treći dio. Uostalom, radnja prve knjige smještena je manje
ili više ravnomjerno u ovaj svijet i Teritorije, radnja ove knjiga odvija se uglavnom u ovom svijetu, dok
bi se treća mogla ponajviše baviti Teritorijima. Takva struktura ima nekakvu lijepu ravnotežu. A Jack
Sawyer će, kao što smo vidjeli na kraju Crne kuće, provoditi dosta vremena daleko od kuće.
14. Obojica imate sjajne stranice. Osjećate li da ste zahvaljujući internetu postali bliži
obožavateljima?
Mogu govoriti samo u svoje ime, ali se svakako nadam da je tako. Steveova stranica, koju je
postavila i održava kuća Simon & Schuster, divna je i raskošna i čudesno informativna - obožavatelji
mogu mnogo toga saznati. Moju je, pak, postavio i osmislio moj brat John, i sadržava dosta stvari koje
sam napisao više iz zabave, u šali, nego kao točnu informaciju. Ustvari, ako zalutate na moju stranicu i
ono što tamo pročitate uzmete zdravo za gotovo, bit ćete potpuno zbunjeni.
15. Lutate li po internetu u potrazi za onim što obožavatelji misle o vašim djelima? Ako to
radite, iznenade li vas ponekad?
Znam da Steve to ne radi, ali ja radim, i to besramno. Je, bilo je iznenađenja. Hm. Hajmo ne zalaziti
dublje u to. Ipak, neka od mojih djela, moglo bi se reći, nisu baš naišla na sveopće odobravanje. Ovo
povremeno neodobravanje - pa čak, osjećam da moram dodati, nedopadanje - mom starom prijatelju iz
vremena ljuljački i igranja u pijesku, profesoru Putneyju Tysonu Ridgeu čini se sasvim opravdano, ali
329
je povremeno zahtijevalo usluge čitavih vodova psihijatara dvadeset četiri sata dnevno, da ne spominjem
vještine nekoliko vrhunskih barmena, da bi povratili moj duševni mir pošto bih naišao na neku naročito
grubu kritiku. U redu, priznajem, istina je da me Stephen King, pošto je Talisman bio napisan, zamolio
da još jednom prođem kroz rukopis i ubacim dosadne dijelove, ali to je trebalo ostati tajna. (Smatrao je
da imam poseban dar, da sam čak možda i genij za dosadne dijelove.)
16. Kada uvečer odlazite na počinak, možete li ostaviti svoje priče i svoje likove za sobom ili
su uvijek s vama dok pišete knjigu?
Siguran sam da znate kako to ide - djeca i mačke ponašaju se na isti način. Pokušate poslati te
slatkiše na spavanje u njihove krevetiće, ušuš-kate ih, mrmljate im uspavljujuće besmislice dok im ne
padnu kapci, a onda otapkate na prstima do vlastita kreveta i pokušate ukrasti malo prijeko potrebnog
odmora. I što se dogodi, u četiri od sedam noći? Upadnu vam u sobu mašući rukama kao vjetrenjače,
vrišteći kao da im deru kožu, skoče vam na prsa i zariju vam nokte u kožu. Gladni su, žedni, ružno
su sanjali, uplašili su se da ste ih zaboravili, da ih više ne volite, da im pripremate pogrešnu sudbinu.
Povrh svega toga su ljuti. Nikada niste shvaćali koliko su brilijantni, koliko su duhoviti, nikada niste
imali razumijevanja za njihov bol, potpuno ste ih pogrešno shvatili, glupane! Najsmješnije od svega je
to što ujutro, kada ih postrojite i izdate im naređenja, više od polovice njih odluta svojim putem, ne
obraćajući pažnju na vas.
17. Koji su pisci utjecali na vas?
Moj suradnik bi vam dao potpuno drugačiji popis, ali evo nekih pisaca koji su utjecali na mene:
Charles Dickens, Wilkie Collins, Henry James, Raymond Chandler, Iris Murdoch, Vladimir Nabokov,
John Barth, John Crowley, Donald Harington, Ross Macdonald, John Updike, John Ashbery. Stephen
King je također utjecao na mene, na potpuno pozitivan način.
Jack se vratio:
Razmišljanja o nastavku
Kako je došlo do toga da Peter i ja napišemo ne jednu, već dvije
4, knjige o Jacku Sawyeru i njegovim putovanjima u drugi svijet, po imenu Teritoriji? I kako se
odvijala naša suradnja?
Pretpostavljam da se početak suradnje dogodio zato što se Peteru i meni sviđalo ono što je onaj
drugi radio, i što smo jedan drugom bili simpatični (prvi put smo se našli u dijelu Londona koji se zove
Crouch End, gdje su Peter i Suzy živjeli krajem sedamdesetih). Obojica smo bili proglašeni za pisce
horora i uglavnom su nas ignorirali tipovi iz književnih krugova, koji su u to vrijeme bili opčinjeni
piscima kao što su John Gardner, E. L. Doktorow i Philip Roth (stalno taj Philip Roth). To što smo
na takav način bili strpani u geto nije vrijeđalo Peterove osjećaje niti moje, što ne znači da smo se mirili
s takvom klasifikacijom. Mi smo samo pisali knjige i trudili se koliko smo mogli da stvorimo likove
koji se realno ponašaju u ponekad fantastičnim okolnostima. Peter me impresionirao svojim sjajnim
uvidom u to kako se ljudi ponašaju. Pored toga je imao smisao za humor i znao je ispričati priču. Sjećam
se da smo počeli razgovarati o suradnji prilikom tog prvog sastanka u Londonu. Priča je postala
ozbiljna pošto su se Peter i Suzy početkom osamdesetih vratili u Države (točnije u Connecticut, malo
dalje niz cestu od Mainea, gdje smo Tabby i ja živjeli s naše troje djece). Ishod je bio Talisman.
Iako je objavljen 1984., radnja Talismana bila je smještena u 1981. godinu. U trenutku kada stiče
prve nagovještaje o postojanju svijeta zvanog Teritoriji (15. rujna, na predloženi dan objavljivanja Crne
kuće), Jack ima dvanaest godina. Njegovi tvorci imaju po trideset i nešto. A onda... pa... kako da se
izrazim? “Čudo kako vrijeme brzo prolazi”, kaže se u jednoj staroj pjesmi, i to je jednako dobro
objašnjenje onoga što se dogodilo kao i bilo koje drugo. Jackove pustolovine imale su sasvim dobru
prođu na listama bestselera, prvo s tvrdim, a zatim i s mekim koricama; Talisman se potom povukao u
miran i dobrostojeći život na listi djela koja se polako, ali i dalje uredno prodaju. (Činjenica koja veseli,
ali ne čudi - dobri romani fantasyja imaju dug život.) Peter se latio pisanja serijala romana o Vijetnamu;
ja sam počeo pisati ono o čemu razmišljam kao o Lady Trilogy (Dolores Claiborne, Gerald's Game,
Rose Madder). U jednom trenutku Peter i ja počeli smo razgovarati o tome gdje bi se Jack Sawyer
mogao nalaziti na pragu dvadeset prvog stoljeća. Shvatili smo da je dječak postao čovjek, i da bi bio
uspješan čovjek - čovjek zdravog razuma - morao je pronaći način da uklopi svoje nevjerojatne dječačke
330
pustolovine u život odrasle osobe. A njegov prijatelj Richard, što je bilo s njim? Što on sada radi? (Dok
smo se pripremali za Crnu kuću, koja je tijekom začeća i stvaranja uglavnom imala naslov T2, Peter je
u jednom trenutku napisao četiri spektakularne strane gustog teksta o apsurdnom, uspješnom i
nesretnom životu Richarda Sloata. Malo od toga je našlo mjesto u dovršenom romanu, ali postoji ako i
kada zatreba.) A Jackova majka? Je li živa ili nije? Što se događa na Teritorijima? Ali najviše nas je
zanimao Jack Sawyer. Bio je, u određenom smislu, prijatelj iz djetinjstva kojem se izgubio trag. Željeli
smo saznati što se dogodilo s njim. Ovo je bilo moguće izvesti... ali za momke kao što smo mi,
saznavanje znači zapisivanje. Momke kao što smo mi mašta može odvesti bilo kuda, ali ju je potrebno
prvo pokrenuti, a to se postiže pisanjem. Odlučili smo je uključiti. Koliko se sjećam, ova odluka pala je
na jednom ručku početkom travnja 1999. godine. Plan je bio da započnemo tog ljeta. Dogodilo se,
međutim, da sam dva mjeseca kasnije doživio tešku prometnu nezgodu, koju sam čistom srećom
preživio (udario me kombi dok sam bio u popodnevnoj šetnji), tako da smo počeli raditi tek u zimu
2000. godine.
Ono što s najviše zadovoljstva pamtim jest kako je brzo Jack Sawyer za obojicu postao stvaran. U
obje naše početne rasprave (New York) i kasnijim, ozbiljnijim (Longbout Key, Florida), razgovarali
smo o Jacku Sawyeru kao o stvarnoj, živoj osobi. Peter bi rekao: “Jack je sigurno otišao u čuvare
zakona”, a ja bih odgovorio: “Pa, mogao je postati i odvjetnik.” Peter, suosjećajno odmahujući glavom:
“A ne, naš prijatelj ne bi. Richard Sloat bi još mogao postati odvjetnik, ali Jack nikada.”
Malo-pomalo, razvijali smo pozadinu priče - dopadljivu povijest Jacka Sawyera, Nedostajuće
Godine. Dok smo pisali Talisman, Peter je spomenuo - što u šali, što ozbiljno - da će, ako ikada budemo
željeli ponovo pisati o Jacku Sawyeru, to morati biti priča o ukletoj kući. Ali knjige su skliski tereni;
iako je to s ukletom kućom svakako bio plan kada smo započeli rad na Crnoj kući, ubrzo je postalo
sporedno u odnosu na monstruma koji je sagradio ukletu kuću. Ali to je u redu. Ako knjiga oživi sama
će ti reći što želi... a Crna kuća je bila itekako živa, iako je bila samo slovo i brojka - T2.
Čega se još sjećam iz stvaranja? Sjećam se Peterove primjedbe kako bi starog monstruma bilo
teško uloviti. “Na stare monstrume nitko ne obraća pažnju”, rekao je. Od tog trenutka počeli smo
razgovarati o staračkim domovima, umirovljeničkim zajednicama, Alzheimerovoj bolesti. Mislim da
sam ja bio taj koji je rekao da bi Alzheimerova bolest bila savršen paravan za starog monstruma. To
smo i primijenili, čini mi se. To vam je kada počnete igrati tenis bez loptice, mreža, reketa, terena, a
onda polako mislima stvarate sve te stvari. Talisman smo, bar na početku, smjestili u Novu Englesku,
teritorij Stephena Kinga. Peter je želio u T2 ponovo posjetiti Wisconsin iz svojih ranih djela, i ja nisam
imao ništa protiv. Konačni detalj koji je sve doveo u fokus? Moja žena i ja imali smo ljetnikovac na
jezeru u zapadnom Maineu (to je zapravo kuća u kojoj smo Peter i ja dovršili pisanje Talismana u ljeto
1982.) Moja radna soba nalazi se na katu i gleda na dnevni boravak. Jedne večeri sam sjedio u sobi,
zabavljajuči se nečim (mislim da se radilo o nekim ispravcima na Zamci za snove), Tabby je gledala
televiziju u dnevnom boravku. Bio je to povijesni program i govorili su o serijskom ubojici po imenu
Albert Fish. “Koji bi normalan čovjek posumnjao u tako dostojanstvenog starca?” upitao je naravno, a
onda je moja žena promijenila program. Pritrčao sam do ograde galerije iznad dnevne sobe i dreknuo:
“Vrati to!” Moja supruga je divna žena koja razumije moja ludila. Bez pitanja je ponovo prebacila na
dokumentarac Fishu. (Ah ipak s jednom primjedbom: “Steve, ovo je tako grozno.” “Znam sretno sam
odgovorio.) Kasnije te večeri, poslao sam Peteru Straubu e-mail s prijedlogom da Fish bude osnova za
našeg zlikovca, zlikovca koji će na kraju postati poznat kao Ribar. Ima još takvih stvari - nastajanje
Crne kuće odvijalo se u više slojeva - ali mislim da ste stekli predodžbu o tome. Stvarno smišljanje priče
bilo je gotovo savršena suradnja. Krenulo bi naprijed... zastalo... ponovo krenulo... ponovo zastalo. I
neprekidno smo u središtu imali Jacka Sawyera. Bio je osovina oko koje se okretalo sve ostalo. Prije
nego što smo išta stavili na papir, postojala je silna, združujuća radoznalost: kako je dijete postalo
čovjek, naročito ako je to dijete prošlo kroz niz fantastičnih pustolovina u drugom svijetu? Kako će
takva osoba postići zrelost i racionalnost odraslih? Kako ih sačuvati ako otkrije da svijet Teritorija nije
bio samo san? I što ako sazna da se mora onamo vratiti? Bila su to pitanja koja su nas ispunjavala
energijom i vodila našu maštu dok smo s razgovora prelazili na postavku i konačno na samu knjigu.
Odgovoriti na njih nije uvijek bilo lako, ali je čin suradnje imao neke jedinstvene pogodnosti. Jedna od
njih je mogućnost, ako shvatiš da si apsolutno i nepopravljivo zaglavio, možeš gurnuti loptu suigraču!
Samo pisanje Crne kuće imalo je isti princip kao pisanje Talismana'. na smjenu. Prvo bi neko
vrijeme pisao Peter, a onda bi knjigu poslao meni. Nastavio bih neko vrijeme pisati, pa bih je opet poslao
331
njemu. Ovaj put smo se više dogovarali (što telefonom, što preko e-maila), zbog toga što se Crna
kuća po strukturi veoma razlikuje od Talismana. T1 je bio roman o pohodu, uglavnom nastanjen mladim
ljudima. T2/Crna kuća imao je širi spektar likova, i u svojoj jezgri ima taj uzbudljivo složen misterij,
kao i neke zanimljive veze s romanima o Mračnoj kuli (a to je, Vjerni Čitatelju, bila Peterova ideja). Ali
bez obzira je li zaplet zaista bio toliko složen ili ne, pisanje je napredovalo prilično glatko.
Sve u svemu, željeli smo napisati uzbudljiv detektivski roman koji će se svidjeti čitateljima. Da
bismo to postigli, morali smo sami biti zadovoljni. Trebalo bi biti dovoljno reći da u ovom slučaju jesmo.
Bilo je istinsko zadovoljstvo ponovo se sresti s Jackom Sawyerom i još jednom posjetiti Teritorije.
Steve King 3. srpnja 2001.
332

Crna Kuća - Stephen King &amp; Peter Straub

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Crna Kuća - Stephen King &amp; Peter Straub

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Gringos – Knjige.

Stephen King i Peter Straub

Za Davida Gemerta i Ralpha Vicinanzu

You take me to a place I never go,

Vodiš me na mjesta nepoznata,

Približivši se dovoljno za pouzdan zaključak, a dovoljno znači uznemiravajuće blizu,

Na ovom mjestu, prijatelji moji, dolazi do istinskog iskliznuća.

“Jesi li i sam nekome postao obaviješteni izvor, Morrise?”

“Pošto znaš moju tajnu, mogao bi me zvati Henry.”

“Rekla sam ‘naravno da neće’.”

Jack: Moguće je, ponekad. Kako se zove taj momak, dušo?

lako je od rođenja živio u Couleeju, Dale se nije imao razloga usprotiviti.

Usprkos hitnji, moramo ovo pregledati, moramo vidjeti gdje smo.

A Henry... Henryja je milina vidjeti.

- Henry, kako si...

Ebbie, Ronnie i T. J. izlaze iz 7-Elevena, gdje im je krpoglavac za pultom upravo

Ispričavam se što je ostao samo jedan bubreščić.

“Hej, Bobby, ovdje Danny Tcheda.”

“Oprostite zbog ovoga”, kaže ona Stanu/Henryju.

Dale trepće, pa kaže: “Možda bismo trebali porazgovarati o tome."

Kula. Zraci. Ako se Zraci prekinu, Jacky,

Pogledaj u Klopi kod Eda, cajac. Tvoj zlotvor,

“Što ti je, čovječe...”

“Apsolutno, šefe”, kaže Mađar.

Nosonjino putovanje počelo je s Myrtle Harrington, voljenom suprugom Michaela Harringtona,

Muški dio postarijeg bračnog para iz Puta djeve Marian kaže:

“O ne”, kaže Pam.

U trenutku kada svjetina počinje skandirati: “U PAKLENU NOĆ, NE ŽELIMO POĆ! U

“Dobar dan, gospodine St. Pierre”, kaže. “A zdravo i tebi, Wendelle."

“Što ti misliš?” kaže Jack.

Gledana izvana. Luteranska bolnica Francuskog okruga podsjećana ludnicu iz devetnaestog

“Donesi telefon”, kaže ona, i prekida vezu.

“Ali Gorg je rekao...”

“Spasio si mi guzicu”, govori mu Dale u uho. “Ako mogu bilo što..."

“Kada si ga to zeznuo za taj posao sa stanovima, George?”

“Zašto ti to ne napraviš?” pita Doc.

veličanstvenom zahtjevnom nemilosrdnom utješnom Speedyju Parkeru, Bog ga blagoslovio i Bog ga

Putnik si, Jack, stari moj.

Mladić kima glavom, i vertikalna bora nestaje.

Od početka razgovora, doktor Spiegleman je proučavao Jacka, procjenjujući ga prema standardima

Wendell i dalje ne želi pogledati.

“O čemu on to?” pita Parkus podigavši vjeđe. “Imaš li ideju, Jack?”

“Ne želiš znati”, kaže Jack. “Vjeruj mi.”

Predati JUDY MARSHALL,

“Kriste Svemogući, mislio sam da nikada nećeš stići!”

“Korisnik trenutno nije dostupan. Molimo vas, pokušajte kasnije.”

“U raju ne toče pivo”, pjeva Miš šupljim, ravnim glasom.

Vraća se snimci poziva na 911.

I razmišlja: Stvarno obožavam Henryja.

BOK HOLLYWOODE DOĐI ULOVI ME GK GK GK GK.

Čini mu se da trepću, nestajući i ponovo se pojavljujući, kao neonska reklama. BOK

natjerat ću ga da je primi: zaprijetit ću da ću je izrezati i spaliti u peći ako je ne uzme. Reći ću mu da

Wendell Green bi bio oduševljen ovim materijalom, zar ne?

Bog te ubio, razmišlja Tyler. Bog te ubio i đavo te odnio.

“Sljedeći put ćeš popiti struju! Obećavam ti!”

ČAK I SLIJEPAC MOŽE VIDJETI DA

“Što je u paketu, Frede?”

“Richieja Sexsona”, kaže Jack. “Tko je Richie Sexson?”

“Na što trebamo biti spremni?” tanušnim glasom pita Dale.

“Ty.” Hvata dječaka za rame.

Odgurnuo me. Odgurnuo me svojim umom.

XXXXX PAKLENE MUKE NADLEŽNIH XXXXX

Konferencija za tisak će biti održana usprkos snažnom - gotovo histeričnom - protivljenju

“Rekao je: ‘Pusti da ga odnesem - možda još ima nade.’”

Crna Kuća - Stephen King & Peter Straub

Crna Kuća - Stephen King & Peter Straub