Kuća, ni na nebu,

ni na zemlji
Zvonimir Nona Tomić
Gore u planini, tačno na
granici 1000 m n.v. dešava se
promjena: realno postaje
nadrealno, marginalizam se
pomjera u new-primitivs, a
pravi primitivizam dobiva i
pravu oznaku.
Osuđena da ne pripada ni
tamo, ni ovamo, kuća na
granici u stvari je mjesto gdje
se ustaljene vrijednosti
relativiziraju i ruše na
svojstven, duhovit način...
 

Kuća, ni na nebu,
ni na zemlji
Zvonimir Nona Tomić
 S nadom da će se akteri prepoznati…

Kuća ni na nebu, ni na zemlji

Zvonimir Nona Tomić
Design / Layout: Z. Tomić
Fofografije: Dinno Kassalo (str. 62/63 Amir Variščić)

Izdavač:
Tisak/Štampa:
ISBN:

 
 Sadržaj

Čuj… 9
Ljubina 13
Legenda o šiši 19
Body boys 27
Zornjak 35
Bona ne bila 43
Među seldžucima 53
Rođendanski smijer 63
Majstore! 75
Odskočna daska 87
U ledenom dvorcu 99
Zmiuga 113
Kosac 123
Lijena priča 129
U lovu na Novu 143

7
 
 

Čuj...
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Čuj...

U jednom ofucanom vodiču što se po-

vlačio po planinarskom klubu zatekoše:

Kuća Ljubina, Prenj, n.v. 1001m

Planinarska kuća Ljubina leži na oko dva
sata hoda, markiranom stazom, jugozapadno od
Konjica.

(fotografija)

I to je bilo sve.
- E, jesu je vala i uslikali, ko paščara. A..?
- Aha!
...a jel to neko markiro?
Najinteresantnijim ipak činilo se saznanje
da je u onom pravcu jugozapad.
- Čuj...

  10 11
 

Ljubina
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Ljubina

Svijeće trepere na propuhu.

- Ja sam bio preko pedeset puta na
Borašnici, ljeti – zimi!
- Kako si mogo, tamo je vojska?!?
- E…
Visoko ”e”, tajanstveno, superiorno…
- Kako to, zovemo se Borašnica*, a ne
možemo se ni popet? (Valjda na
Borašnicu)
- A kako ćeš se zvat? Planinarsko društvo
Motika...? Ili Velika Kapa..?
Možda Zelena Glava, Kopilice, Lupoglav,
Sivadije… Sve sama dvosmislena imena.* *
- Mostarci se zovu Prenj!
Tajac! Osjećaj da je neko nešto oteo.
- … im materina.

* / * * Pomenuta imena su vrhovi Prenja. 

14 15
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Ljubina

Pala je noć. Oblici u dolinama rasplinjuju Nepodesna kao ishodište za prenjske ture
se ili slijevaju u nešto što bi većina nazvala jer je udaljena od glavnog masiva, van glavnih
mrak. Nebo iza Ljubine osta još neko vrijeme puteva, Ljubinu kao da niko nije ni poznavao.
da slabo zrači, kao eho vatre što ju je sunce sa Prenisko da bi se smatrala ozbiljnim iskušenjem,
sobom odnijelo. ipak... na njoj je mogao zamirisati noćni vjetar s
A onda, velike zvijezde zatreperiše Prenja.
suvereno, bahato zauzimajući najbolje komade - Jarane, ja sam noćio pet dana ovde, sam.
neba. Jadan bio koja je to bejtinja*...
I nisko na horizontu zatreperi poneka - Jesi l’ imo šta popit? Daj meni rakije, ja se
zvjezdica, slabo i nesigurno. Predodređena da ne bojim... sto dana!
blista tu, ni na nebu ni na zemlji, ostaje nešto Bila je potpuna suprotnost velikim pla-
što većina i ne primjeti. Ili se možda poneko i novima i velikim ambicijama. Kao crv sumnje,
upita šta bi to moglo biti..? glas realnosti:
Bez sumnje, i to je zvijezda! - Kako je tek na Prenju kad je vako ovde?
- Ljubina ti i nije planina? A? Iznenada, kao obično, tema izgubi na
- Kako nije kad je preko hiljadu metara... aktuelnosti.
Vidiš, da si samo jedan metar niže sve što
zgriješiš pisalo bi ti se.* - Đe si bio kad onaj čojek napravi čaj od
čubera. Miriše ko bombona.
Kao da iznad hiljadu metara nema grijeha. - ??!
- E, taj jedan metar je neko vala slago!
Obična, prizemna, draga… nekad malo
Okrenuta prema gradu, Ljubina i nije
opora, Ljubina je ipak bila zvijezda.
pokazivala ambicije da bude velika zvijezda –
Prenj. Izuzev Borašnice, vrha u uglu koji kao da
je često imao što reći, ali ga niko nije slušao,
Prenj se odavde nije čak ni vidio.
 
 
*Često  je bilo nejasno da li ”Ljubina” znači kuća (1001m) ili taj sjeverozapadni  *Bejtinja (betinja), pustoš, divljina
dio Prenja (cca11100m) gdje kuća leži.

  16 17
 

Legenda o šiši
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Legenda o šiši

Svijeće su bjesomučno izgarale u pregri-

janoj sobici.
- Došao je tiho...
- I ušao u legendu!
- He..! iskezi se prekinuti, kao da mu je neko
oteo zalogaj iz usta.
- He!
Iznenada, riječ ”legenda” dobi značaj,
zatreperi strano, interesantno... Besmislica se
uobliči:
- Jeste li čuli onu legendu o zakopanoj šiši?
Po ko zna koji put. No, razgovor dobi gorivo za
nastavak.
[Dolazio je tiho, pognut, nejasnih obrisa jer
je gotovo već bio mrak. Kuća je iščezla iza strme
kose kao i glasovi u njoj.]
- I? Šta bi?
Pitanje sa bezbroj značenja, a možda najvažnijim:
- Šta bi sa šišom?

  20 21
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
[U ruci je imao štap. Ne... Bila je to sjekira iz
šupe za drva. Zastao je. Vjetar je ljuljao golo
šiblje. Negdje dole niz mračnu kosu hučalo je
kao da snažan vjetar dolazi s mrakom.]
- Raja, dolazi još žderonja! Eno zovu od
Takiše.
[I on je pomislio kako će zasigurno doći
još ”žderonja”. A njegova rakija će biti na
sigurnom, pošteđena od iskušenja... sve dok ne
dođe vrijeme.
Ogledao se okolo. Na livadi bi to neko
mogao naći. Odustao je od toga da jednostavno
zasiječe ledinu, izvadi busen, položi rakiju i
ponovo namjesti kako je bilo.
Lagano sniježi. Grad, nekoliko
kilometara u dolini, već je u treperavom svjetlu.
Protegao se pojas mraka između Ljubine i
rijetkih seoskih svjetala nisko dole.]
- Ko je zakopo? ubaci neko naivno.
[Odabrao je jedno drvo i ispod njega
udario sjekirom. Udarac je bio tvrd. Kamen!
Polako...
Pretvarajući se da siječe drvo napravio je
udubljenje i flaše (?) su sigurno legle u njega.
Pažljivo je zatrpao. Razgledao je... ponovo
popravio malo. ] 
22
Legenda o šiši
- Hajmo sutra tražit...
Oprezan prijedlog, obojen sumnjom.
- Znaš kad je to bilo? Davno, boga pitaj.
[Zastao je nesiguran pri pomisli da se ovo
može smrznut! Istina, nikad nije čuo kako alkohol
mrzne, ali... Htjede poći.
- Ih, ni ja sam neću ovo nać! presječe ga. A
onda je malo zasjekao drvo i ostala je fleka
da se bjelasa u mraku.
Niko ga nije vidio. Niko i ne bi doveo u
vezu sjekiru, rakiju i to što je uradio. Otišao je
nazad u punu kuću noseći nemir, a masku na licu
i naivnost u pokretima.]
- Zauzmi za stolom dok nije došla alaša.
Čuju se.
Glasovi su već bili pred vratima.
Grla su postajala sve suhlja i užarenija, tako
i riječi. Priča se njihala između sumnji i blistavih
argumenata. Na kraju se ono sakriveno vani, u
mrzlom mraku, činilo sasvim realnim i
neprocjenjivo vrijednim.
- Ma ko je to bio, daj da mu je idemo popit.
- Ko zna ima li toga još?
23
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Legenda o šiši

Trenutak ga zateče, umiješao se:

- Vazda nje ima ovda. Ja znam i đe! Pošto
ćete?
- ...
- Mogo bi ti po nju trčat, znaš! odreza
neko, oštro reagujuči na neumjesnu pro-
vokaciju.
- Ali... ama..!
Niko ga nije slušao.

Tiho se iskrade iz kuće. Stotinjak metara

dalje hladnoća i mrak stvaraju iluziju kao da su
kuća i glasovi u njoj zauvijek iščezli.
Tišina...
Vjetar donese slab miris dima. Odakle
dolazi taj miris? Da li zaista iz stvarnosti?
Ili iz priče... 

  24 25
 

Body boys
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Body boys

Četvorica.
Naklaćeni nad stolom kuće na Ljubini,
diskutiraju glasno. Citiraju. Konverzacija teče,
odmjerena i ubjedljiva.
- Braca! (Zar sam ja Braca?)
Šta’š ti ovde?
Bio sam izgleda suvišan, još vruć od puta i
u mislima gore na ledenoj visoravni.
- Ovo je seansa Prava. Ha, ha, ha...!
Okupio ih je dijelom studij prava, dijelom
body building. Teško je bilo reći ko je student, a
ko builder, osim jednog što je petljao oko vatre.
Taj je izgledao normalan, ostali su bili divovi,
obrijanih glava.
Ispred njih počivale su knjižurine.
- Imaš li ausvajs*, Braca?
(Pa ja nisam Braca)
Ne usudih se odgovoriti. Hladnoća je puzila
uz noge, bilo je vrijeme zapaliti svijeću u sobi.

*Ausweis ‐ Njem.: isprava, dozvola, propusnica 

28 29
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Na sto stiže tepsija krompira sa jajima.
Viljuške poletješe, a komuniciranje se sroza do
neartikulisanosti. Krompiri su pržili u ustima.
Razgovor se vodio laktovima, ramenima pa i
viljuškama.
Odjednom se oči razrogačiše.
Ispod brda krompira izvukoše pohovanu
krpu, nalik maramici onog što je petljao oko
vatre. Postade vruće i preglasno. Neki se u
bijesu skinuše do pojasa. Izgledali su
zastrašujuće jaki.
- Majko moja...
...sad gore na visoravni kasni jesenji
šampinjoni tiskaju se u mraku jedni uz
druge, sitni, nerazvijeni, kao bijele bobice
u redovima, promrzli...
Tu dolaze vile svaki put u zoru da igraju
kolo, zato je trava tu tamno zelena...
Takvim mislima pokušah kompenzirati
neugodnost koja me obuzela.
Jednako brzo se smiriše. Onaj što je
petljao oko peći jeo je, nije se gadio na svoje.
Bilo je to smišljeno. Hrabar? Ili ih je dobro
poznavao? Djelovao je cinično i oštroumno.
Duboko u dolini svjetla su se prorijedila.
- Braca... ( ! )
Na moje ogromno zaprepaštenje, onaj najveći  Ko je izdajnik? Ko to ne učestvuje u zaje-
30
Body boys
i najcrnji koji mi se obraćao podiže na sto 25-lit.
kanister u kome sam mislio da stoji voda.
- …ako imaš ausvajs, neka te.
Shvatih da AUSWEIS znači prije svega PIJ!,
a onda SVOJE VLASTITO PIĆE, jer samo tako
možeš ostati S NAMA.
Noć se vukla. Nivo alkohola u kanisteru
polako je padao zajedno sa nivoom onog u
termometru. Karakteri su ogoljevali kao hridi.
Bujice alkohola erodirale su izvještačeno,
nerođeno...
Vjerovao sam da znam sve o njima. Ispod
bicepsa, tricepsa, deltoideusa, trapezoideusa krila
se nesigurnost, ponos, osjetljivost, romantičnost…
Samo onaj jedan, što je sad petljao sa
fotoaparatom, bio je drugačiji.
- Fuj!!!
Pljunu onaj visoki, plavi.
- Šta je ovo??!
Istog trenutka trojica ih skočiše, držeći
rukama u pijanom strahu jedan drugoga: onaj što je
petljao, onaj veliki sa kukastim nosom i onaj plavi
”macho”.
Njih trojica, tri šolje pomiješane na stolu,
jedna od njih sa vodom.
dničkom poroku?
31
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Body boys
Sjene su progutale zidove, vrijeme je Mrak i tišina uskoro su ponovo uvili
stalo. Ponos je prijetio da eksplodira. Ljubinu. Šampinjončići su se stiskali u redovima,
Svi su pogledali u onog visokog sa prozebli. Zora je ujedala...
kukastim nosom. Da li zato što je njegov - Aj!!!
kukasti nos u tom trenutku bio najmarkantniji? ...neka bolan!
Lagano, dramatično, izašao je iz kuće - Izlazi!
odnoseći svijeću. Ostali smo u mraku, Sve je ’vo tvoje maslo...
strepeći… Bjež’!
Je li osuđen? Priznao? Možda kažnjen? - Neka bolan!!!
...aj, raspara mi vreću!
Ništa nisam shvatao, šampinjončići su se
tiskali pred očima. Ječali su u mraku glasovi onog visokog,
plavog i onog što je petljao. Na kraju je pravda,
izgleda, pobijedila.
Potrajalo je, strasti su se ugasile. Soba je
 
postala hladna. Ko je vani, a ko je ostao unutra,
mrak je bio odgovor. Iskradoh se, pun strepnji.
- Buhuhuuu... Buu...
Najbizarnija scena koju sam mogao
zateći: onaj kukasti plakao je podbočen na
ćošku, jecao gorko, duboko, velik kao planina
kad se ruši.
- Takvim vi mene držiteehe…ehe…ehe...
Uhu...uuu...
Svijeća je prljila, a vosak mu curio niz
ruke. Podupirao je zid u oreolu svjetla, nosa
zabodenog u čatmu.
Blicevi su sijevali.
Onaj sa kamerom skakao je oko njega u
kreativnom zanosu, radostan... Izgledalo je da
veselju nema konca. 
32 33
 
 

Zornjak
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Zornjak

- Znaš šta... znaš šta...

Vodila se borba za riječ.
- Iskočila mu ribica iz akvarija, a nana nije
znala šta će, pa je met’la u frižider. Nek
čeka, kaže, dok moj unuk dođe...
Pomrčina je gutala glasove onih što su imali
priliku govoriti. Vatra je plamsala i rumeno svjetlo
pravilo je krug u kome se tiskala grupa. Iza toga
zida od pomrčine kao da ničega na svijetu više nije
bilo.
Grupa, sam svijet za sebe.
- Znaš šta...
- Bježi akrepe! Ko tebe pusti vamo?
- Znaš šta mu kaže nana kad je pošo: ”Ajde,
sunce te pljuvalo.” Ha, ha, ha, ha...
- Ih, nemogu lajat ovde pred profesorom...

  36 37
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Bila je to grupa srednjoškolaca, utonulih
u meku travu, ušuškanih u ćebad. Prošla je
ponoć. Poneko svjetlo otkine se i lagano
odleluja u kuću, na spavanje. Grupa se čistila od
slabića.
- Iiii, tica mi se naladila, osto kavez
otvoren!
Signal da je postalo hladno. Mrak i
hladnoća krili su se iza šiblja i stijena, spremni
da skoče na najmanju slabost vatre. Vladala je
atmosfera iščekivanja i radoznalosti. Kako to
izgleda provesti noć vani, prvi put?
U mraku smo podigli šator na brijegu
iznad kuće, jedan plavi što je dobro pjevao i ja,
čisto iz obijesti.
Bilo je strmo i klizavo. Probudili smo se
ukočeni, obledenili... Harmonika je ležala u dnu
šatora, mokra od kondenza. Pjevač je gotovo
sasvim isklizao kroz aluminijski feršlus koji se
sam otvarao.
Provukao sam glavu vani. Zora je bila
nezamislivo daleko. Zvijezde su se tresle.
- Nekad se mislilo da je nebo jedan zid, a
zvijezde rupice u zidu kroz koje se vidi
kako treperi vatra u paklu...
Pjevač me nije slušao, srušio se nazad, u
košmar. 
38
Zornjak
Odbauljao sam ponovo grupi koja je, poput
mumija naslonjenih jedni na druge, bludila kraj
pobijeđene vatre. Okrenuo sam leđa žaru i naslonio
na nekoga.
Proći će i ovo...
- Zar te ne peče savjest?
Čuo sam slab, drhtav glas školske kolegi-
nice. Prepoznah frazu koja nije imala namjeru išta
promijeniti, tek toliko da sačuva kontinuitet
razgovora.
- Kakva savjest?
Bio je to glas profesora. Odgovor koji je sve
rekao. Odgovor neodoljivo priličan situaciji.
Komešali su se čudno, neprirodno ispod pokri-
vača.
Profesor i učenica... Zaboga, pa to je incest!
Trčao sam kroz mrak do šatora iz koga su
virile pjevačeve noge. Trčao sam dalje, toliko dugo
dok je strana pružala otpor. Stadoh nad provalijom.
U tom trenutku, daleko na horizontu, nešto
široko, crveno, uznemiravajuće slutilo se iza
planina.
Zora! 
39
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Zornjak
Kao science fiction, kao Genesis. Noć se - Improvizacija - majka opstanka!
iz crnog pretočila u plavičasto da bi se potom Tava se nervozno njihala iznad svijeća.
ugušila u purpurnim dolinama.
U njoj se mučio uštipak, bez ulja. Nestrpljenje je
A onda, prvo zatitravši muklo rumeno, raslo.
svjetlo je prsnulo, kulminirajući u eteričnom
narandžasto-žutom. - Smanji na keca!
Trenutci su bili dramatični. Tu, na rubu Svijeće su se počele kvrčiti od toplote.
stijena, prvi put vani dočekao sam zoru. Poslušasmo ga i ugasismo dvije. Osta samo jedna,
posađena u pepelu hladnog ognjišta.
Uskoro osjetih toplinu velike zvijezde.
Vjetar je njihao grimizne glavice prenjskih - Sad pojačaj na dvojku!
karanfila na dugim peteljkama. Bilo ih je Lakmost je nadjačala oprez. Bio je ”stari”
bezbroj... planinar i njegovom iskustvu se nije moglo
Vratio sam se nazad. Mumije su se kome- protivriječiti. Samouvjereno, dodao je komad
šale. Profesora i učenice nije bilo. Ognjište je parafina u tavu.
bilo samrtno bijelo, pepeljasto, sunce je postalo Uštipak je mirisao na još jednu prevaru. 
bijelo…
Bili su gladni.
- Znaš šta... njegova nana je kazala:
”Nemoj me u đenet*, dina ti. Tamo su
samo djeca i stari...”
Krmeljav glas pokušavao je svezati
sinošnji kraj sa novim početkom. Ali žalostan,
gotovo paničan krik prekide sve asocijacije na
rečeno:
- NEKO JE BUNARIO OVDE!
Posegnusmo za ruksacima. Fakat, hrana
je nestala.

*Eden, raj 

40 41
 
 

Bona ne bila
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Bona ne bila

Ona i on bili su apsolutne krajnosti.

Ona, kancelarijski službenik, flegmatična, neza-
interesovana, sasvim odsutna. Ono prirode što je
pretrpjela na putu ovamo bilo je više nego
dovoljno.
On, kamen, deformisan od čvrstine, sirove,
zalizane glave, stisnutih zuba. Bilo se opasno
rukovati s njim. (Aj! Ruka)
Jedino zajedničko bilo im je krajnji konze-
rvativizam. Njihova moralna načela bila su visoka i
tvrda. Doći na Ljubinu bilo je veoma radikalno, no
strasti su upravljale njima. Bili su zaljubljeni.
Nenavikli na takvu situaciju, ispoljavali su
neočekivane reakcije. Ophodili su se nesigurno,
nezgrapno maskirajući slabost. Osramotiti se bilo
bi prokletstvo, a grijeh je bio tako primamljiv,
pogotovo ovdje. 

44 45
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Njena bojazan bila je: ”Šta će svijet reći,
pa ona je neudata. Blesa!”
Njegova, pak bila je nešto drugačija:
”Sunce ti... šta ako me nešto ne posluša, pa se
počne jogunit...”
Bilo bi to smrt njegovoj muškosti.
Sramota je visila nad njima kao usud.
Potreba da joj naređuje bila je gubitak samo-
pouzdanja. Možda kontrole..?
U sumrak, led je okovao Ljubinu, ohladio
do kosti. Mjesec - ledeno lice. Sniježni puder
uhvatio se u koščato drveće, rašlje liče na pačije
noge.
Sklupčano pašče leži na snijegu pred vra-
tima. Mirno, a onda se žestoko zatrese, gotovo
zatetura. To ga za trenutak podgrije i umiri.
Osluškuje...
Nevjerovatno, čuo se jedan jedini glas iz
kuće. On je govorio, dugo. Kažiprstom je rezao
ispred lica. Pokret između podcrtavanja i pri-
jetnje. Bio je velik, autoritativan…
Glavni.
Začudo, priča mu je bila suvisla, odmje-
rena i privlačna. Svi su nijemo slušali. I kad bi
stao, niko nije narušavao tišinu u kojoj su riječi
sazrijevale.
No, uskoro će njegov autoritet biti na kušnji. 
  46
Bona ne bila
- Čuvaaaj!
Klinci su uglačali do leda stranu iza kuće.
- Metni fenjer na ćošak da znam đe ću
smotat...
Gotovo svi su izašli vani, što zbog ambi-
jenta, što iz radoznalosti.
Prvo je gurkala snijeg nogom, pa onda
bojažljivo šutala u njegovom pravcu. Upitno,
oprezno... Odgovor suh, distancirajući:
- Neka bona, ne budi dijete.
Međutim, bila je ponesena. Ne znajući kako,
našla se na ledu, visoka i nesigurna, poput rode.
Iznenada je postala dio pažnje, akcije,
ambijenta... Nalazila se u tome. Kao da se probila
iz oklopa i našla u novom svijetu uživanja i
slobode.
On je bio prisutan, prijeteći, ali sad nekako
apstraktan, koga se moglo ignorisati.
I ona je cičala od radosti. Bila je kao dijete.
Zašto ga se bojala?
- Sunce ti jebem, ulazi u kuću!
Ne lezi vraže, neko je donio najlon.
- Bona ne bila, nemoj da ti više govorim!
Legla je i poletjela. On je stajao raskrečenih,
krivih nogu u rašnjiranim oficirskim čizmama. 
47
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Stegnutih zuba i šaka, propadao je u
zemlju.
”Bona ne bila” iščezla je u šikari ispod WC-a.
- Aii! Ode...
Noge su nam se odsjekle.
Bog čuva djecu i pijane! Izvukla se odo-
zdo bijela od snijega, nepovrijeđena.
Opasnost se materijalizovala, on takođe.
Postao je realna prijetnja. Bila je duboko
svjesna propusta.
Ali briga i čuđenje ostalih razblažili su
njegov bijes. Ona je opet bila ona stara, po-
nizna. To ga je smirilo.
- Grrrr...
Neko je pustio pašče unutra i sad su tra-
pali po njemu u tijesnom.
Oglašavali su se i pothlađeni uz prozor.
- Urgiraj tamo za tu vatru!
- Turi koje...!
Priča je u nastavku zvučala šuplje i bila
prekidana. Nije se mogao ignorisati incident.
On više nije izgledao muški, ubjedljivo. Bio je
načet, dekoncentrisan i nesiguran. Morao je
povratiti izgubljeno. 
48
Bona ne bila
- Skočider u sobu, donesi ono da se
nareže!
Pokušao je graditi autoritet na račun njihove
zajedničke hrane. Reagovao je naredbama na
najmanju sumnju da nešto nedostaje na stolu.
- Skoči, donesi onu sarmu iz šerpe!
Bila je to krajnja nesebičnost, nezdrava,
napeta...
- Donesi vraga! A šta ću ja jest!
Odjeknulo je kao grom. Neko ciknu:
- Nemoj je pred djecom..!
Bila je dograbljena za dugi vrat i ugurana u
sobu. Niko se nije usudio miješati.
Tišina...
Duga i nepodnošljiva...
Je li zadavljena?
Konačno, vrata se uz cijuk otvoriše i
obadvoje izađoše. Mirni! Šta se tamo desilo?
Radoznalost nas je razdirala. Je li to iluzija ili
njeno mirno lice pri svijećama zaista zrači
prkosom, otporom... Ili pobjedom?
Nemoguće!
On, još tajanstveniji, nedokučiv.
Rano ujutro otišli su nazad. Ostalo je lebdje-
ti u zraku nešto nedovršeno... 
49
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Bona ne bila

- Ti, boga mi, ko zemljoradnik, samo plug, Nismo bili spremni vidjeti mrtvog čovjeka.
plug, plug... Strah nas je ošamutio.
Neki su skijali najsigurnije u plugu i - Vidi kako vuku balvane!?!
plužnim zavojima. Isključivo! - Evo još jednog!!!
- A ti, boga mi, oreš i nosom ledinu!
Nije isključeno! No, neki su u snijegu Ono dvoje od juče... bože, oni su zaista
ostavljali savršene, elegantne rezove. apsolutne krajnosti.  
Jutro i snijeg bili su idealni. Glasovi su
odjekivali muklo u dolovima. Kristali su
lebdjeli zrakom, svjetlucajući, a disanje i
razgovor proizvodili oblak pare što se ledio po
obrvama i brkovima. Ljubina je bila mirna,
bezazlena, prelijepa...
Da li?

Nešto se približavalo. Veliko, potmulo,

neprirodno... Bivalo sve bliže, valjalo se,
orgalo... Uzvici! Kosa se dizala.
Vidjeli smo medvjeda... Ili majmuna?
U razdrljenom kožuhu, zajapurenog kao
krv... čovjeka, ipak.
Promicao je niz korito tik ispred ogro-
mnog balvana koji se jezivo propinjao, tupo
odbijao od strana, izvaljujući kamenje. U
vunenim čarapama što grabe poput kandži u
ledenom, igrao je čudno, divlje, kao vezan na
kratko ispred bezočne mase. 
50 51
 
 

Među seldžucima
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Među seldžucima

- Grrr!
- Idi u... Srce mi stade!
Mrko klupko bacilo se u noge, zubi su
bljesnuli. U slijedećem momentu zategnuti lanac
odbacio ga je nazad.
Onda opet...
- Rrr... rrr!
- Aaa, vidi što ževri, za trojicu.
Džukac, promašeni lovački, kržljav, odra-
stao na lancu... Bilo je u njegovoj mizernoj pojavi
nešto prgavo, žestoko, čemu se moglo od srca
smijati.
- Viči Puto, Puto..!
Bio je mora. Neki su zazirali od odlaska na
Ljubinu upravo zbog njega, neki ga ignorisali.
Čovjek se zaista teško mogao opredijeliti.
Put na Ljubinu dijelio se “do Pute” i “od
Pute”. Idemo dalje!

*Seldžuk, seoska džukela 

54 55
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Među seldžucima

Sunce je palo za Gostić. Naše udaljavanje vidio je kao našu slabost,

ili propuštenu priliku. Ukočismo se od straha. Sta-
- Vu! U! U!
dosmo...
Muklo, duboko...
I džukela ustuknu, pogrešno procjenjujući to
- Vu! O! O! kao otpor. I osta tako zbunjen, lajući...
Odjekuje u dolovima. Raste zebnja i ne- U Mokrom Dolu smo.
prijatnost.
- Laj ti sad!
Prilazimo zadnjoj seoskoj kući, već
Onda popustljivo:
davno najavljeni. Zasigurno neko iza prozora
uživa u našem strahu. - Mora i on zaradit večeru.
- Pa ja, ko bi ga držo.
Susret.
Težak pas, slobodan i samouvjeren stajao
je na putu. Zvijer! Nije pokazivao ni najmanju Kuća Ljubina ličila je na spomenik, mučna i
namjeru da se skloni. tvrda.
- Ajde ako smiješ! - Nikoga...!
- Smiješ ti? Zbacili smo ruksake. Bilo je to vrijeme dok
- Mrš! Mrš! su nam još bili teški.
Idemo po iglama. - Šta sad?
- Mrš! Mrš! Na vratima se ogledao bijes onih koji su,
- Domaćineee! poput nas, stajali ovdje. Obraz pun ožiljaka. Ispod
Vapimo u nadi da će neko izaći iz kuće. otučene trulocrvene boje sijala je stara, zrela
narandžasta, uokvirujući polja sivog lima koji je
Trapajući kaljavim rubom stalno smo
dobio elegantni, izazovan ton.
okrenuti psu, zaobilazimo. Oči nas ukočeno
prate. U njima nevjerica i nerazumijevanje. Ali šta sa bijesom?
Gotovo smo prošli, a onda džukela Iza kuće stajala je nečija šupa, ružna i
prasnu.   slabašna.
- Odvaljuj! 

56 57
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Kasnije...
- Aj’, oladi, da vidimo šta ćemo.
- Ništa. Ložićemo cijelu noć.
- Pa ko će sutra na Veliku Kapu, da vidim
tog manijaka?!
- A ko će nazad? Haj tegli sve ovo opet
dole po mraku!
Plan je visio o koncu. Dan takođe.
- A šta ćeš radit nedjeljom u gradu?
- ?!?
Šupa je imala daske za ležanje i kantu. Tu
ćemo naložiti vatru.
- U kanti?
- Sijenom!?!
Sijeno u kanti dimilo se poput furune.
Kad se konačno zapalilo činilo se da će
progutati i baraku.
Kanta je izletjela napolje u oblaku dima.
Nismo imali čime gasiti, dimna perjanica pro-
tezala se u dolinu.
Odjednom nas probode:
- ’Bem ti, ovo se vidi odozdo!
- Misliće seljaci da kuća gori...
- ’Be se njih za kuću, i oni bi je zapalili da
smiju.
- Misliće da izgori stog...
...ili šupa.
- Bjež’mo odavde!  smo nazad kao divljač. Psi za nama, bezglasno.
58
Među seldžucima
Panika nas je ponijela. Eto seljaka gore,
zasigurno. Ko će im nabusitim i umornim obja-
sniti da je... da smo mi... da nismo...
Počeo je vratolom. Svjetla grada u dolini
bljeskala su spasonosno.
- Čekaj, ajmo rusake ostavit ovde...
…pa ćemo sutra nazad...
...fol tek idemo...
...ko će znat…
…pa ja!
Velika Kapa, veliki plan što je još tinjao.
- Pa ja!
Ponovismo.
Ruksaci ostadoše njihati se okačeni u šikari.
Ko će prije do njih: mi, mravi ili psi?
- Psi!!!
Jedan, pa još jedan, nekoliko ih izroni iz
pomrčine zapriječivši put. Stali su neodlučni,
podignutih repova, ogledajući se.
Ustuknusmo.
Bili su prethodnica. Iza njih začusmo povike.
Seljaci dolaze!
- Bježi nazad, ne znaš kakav je seljak...
Seljak je dobio obličje monstruma. Bježali
59
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Među seldžucima

Probismo se kroz šiprag što je stiskao put
i ispadosmo na livade. Nije se moglo više.
Popadasmo. Gorilo je i bridilo u nogama.
- Šta bude, bude...
Sjenke čopora bezglasno, kao kroz vodu
promakoše starim tragom ka Ljubini. Zavedeni!
Vjetar je bio na ”našoj strani”.
Seljaci protutnjaše na nekoliko metara
pored nas, jezivo kršeći, kao konji u mraku.
Bio nam je to ključni potez. Uskoro je jeo
naš doručak pun mrava, mi pili njegovo oštro,
blijedo vino. Put ka Velikoj kapi stajao je otvoren i
više niko...
Eh, a zar je neko mogao posumnjati kako
nismo dorasli tamo nekim seldžucima.

Novo jutro za Ljubinom, puno rose i

paučine. Ovce bleje.
- Ko je sinoć izlazio vamo?
Vijesti putuju preko noći.
- Ne znamo mi... Stvarno…
Zvučali smo sebi neuvjerljivo, kao da pri-
znajemo.
- Evo mi tek...
- A znate li ko bi mogo..?
Izvalio se, gotovo na putu. Podbočen kao
pozer na starim fotosima, smiješan no nepre-
mostiv. Seljak!
Uz njega psine, nemirne i nervozne.
- Ajmo sjest doručkovat! 

60 61
 
 

Rođendanski smijer
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Rođendanski smijer

Za razliku od sestre ona je izgledala sasvim

utučeno. Ništa je nije interesovalo. Mrzila je izaći
vani na snijeg, žalila se na zimu i stalno nervozno
grizla kraj šala. Bila je kao komad namještaja u
kući koji se samo selio iz ćoška u ćošak. Nije
ispoljavala nikakvu inicijativu, zatvorila se. Bila je
spremna pomaći se, ustupiti mjesto, napraviti
prolaz... I to bi bilo sve.
I ona sama, vjerovatno, imala je utisak da
smeta.
Otac, koji je bio većinom zauzet mlađim
sinom, nije mogao učiniti mnogo da popravi njeno
stanje. Doveo ih je ovdje sa namjerom da djeca u
veselju provedu dio zimskog raspusta.
No, bio je svjestan da ona pati.
 
* ”Smijer”, u planinarskom žargonu, pravac kojim se neko popeo uz stijenu, 
kategoriziran određenim stupnjem težine. 

64 65
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Njena utučena pojava demoralisala je i
izazivala sažaljenje. Na bubuljičavom tinejdže-
rskom licu ogledalo se ono što je nosila u sebi, a
to je bila plamteća želja da se vrati nazad, u
grad. Smjesta!
Nije ni pokušala razumjeti da bi boravak
ovdje mogao imati bilo kakav smisao.
Kao da čitav univerzum počiva u tom
kontaktu prstiju i hladne stijene. U njemu tiliko
pokretačkog naboja da sam se prosto uplašio.
Kuda me to vodi?
Stijena mi, kao odbljesak, vrati sve ulože-
no u taj dodir: osjećaj cjeline, univerzalnosti,
samosvojnosti...
U takvim ekstremnim kontaktima čovjek
postaje kristalno svjestan egzistencije. U njoj i u
tome je ljepota.
- Ako popustim, bogin sam!
Imao sam utisak da visim na vrhovima
noktiju, tu na sedam, osam metara nad
kamenjarom.
- Huu, bog te...
Još koji metar i dohvatih zasnježeni
gornji rub.
Izvukoh se. 
66
Rođendanski smijer
Ispod mene osta tih desetak metara raspu-
cale stijene... Šta se to desi? Toliko emocija,
napora, straha, želje, triumfa... u tih nekoliko
minuta.
Bio sam opijen!
Potom, kao da mi je neko strgnuo slušalice i
muzika nestala. Dođoh sebi i osjetih bolove u
šakama.
- Krv!
Ma, ništa…
Kroz granje se vidio dim iz kuće. U njoj se
pak život odvijao nespojivo različito. Strčah dole
stotinjak metara što nas je dijelilo, ostavljajući u toj
gomili kamena nešto svoje, vlastito...
- Pa danas mi je rođendan!
Pade mi na pamet da sve to što ostavih tu
nekako nazovem, hmm...
- Rođendan!
Januar se bijelio po Ljubini. Škole su
ohladile za kratko, a učenici se razmilili. Mnogi od
njih visili su ovdje, dolazili, odlazili...
- Đe si navro, vidiš da nema mjesta u kući.
- Mogu ja i na podu!
Pa onda još smjelije:
- Mogu ja i vani kad se napijem!
67
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
- Momci, ko će lokat i galamit, marš u
veliku sobu!
U maloj sobi spavala je elita. Otac sa
dvije kćerke i petogodišnjakom spavao je u
velikoj sobi. Bio je skroman i dobar čovjek.
Mlađi što su došli donijeli su promjenu.
Teme se smijeniše. Dominirali su življi, brži i
kreštaviji glasovi. Stariji postadoše nervozni,
prepustiše prostor i vrijeme maloljetnicima bez
respekta (intervenišući često i noću i danju,
naravno).
Starija kćerka kao da je iznenada dobila
sjaj u očima. Počela je zračiti napetom pažnjom
i interesovanjem. Noću nije spavala, slušala je
tajanstvena šuškanja u mraku. Mada još uvijek
šutljiva, pratila je upadljivo momke koji su se
bahato i razmetljivo klatili kućom, izlazili,
ulazili, vikali...
Znala je stajati ne više na mjestima gdje
smeta, već tik uz grupe koje su nesuvislo
žvakale bilo koju temu. Uključivala se. Uskoro,
izdvojila je oko sebe društvo pubertetlija, koji
su neodoljivo podsjećali na pse koji se otimaju
oko komada.
68
Rođendanski smijer
Ona sama u stvari i nije bila pričljiva i to ju
je činilo samosvjesnijom. Jedno veče vodila je
partiju karata za stolom. Svijeće su mutno sjale,
pušilo se do besvjesti. Po podu je šljapkalo od
unijetog snijega...
Ona je blistala. Bilo je mučno priznati da
sebe doživljava jednako intenzivno kao što bi mi
uspijevali sebe, vani u surovom kamenu, naporu i
riziku...
Otac, dobar čovjek, nije rekao ni riječ.
Uže je vodilo do ruba stijene i onda išče-
zavalo u ponoru, u mraku.
- Heeej!
Vjetar i vijavica vratiše vlastiti glas u lice
kao šamare.
- Hiiij!
Kreštavo se oglasi do mene.
Ulagao sam mnogo napora i diplomatije da
to dijete odvratim od prilaska rubu stijena.
- Heeeeej...
Malo je vjerovatno da nas je onaj dole čuo.
Vjetar je urlao. Do maloprije sam osjećao kako se
penje. Onda je uže dugo mrtvo. Kako? Šta se
desilo?
69
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Pitao sam se je li mogao naći mjesto za
predah u stijeni kad je svih njenih četrdesetak
metara gotovo u prevjesu. Strpljivo sam čekao
ankerisan gore na krijesti, što sam mogao.
Greben Gostića iščezao je u mraku i oluji.
Ne vidi se ništa, ni svjetla u dolini.
- Je li ti hladno?
- Nije.
Njen otac se sigurno brine za nju. Ali
svijet bi propao da nije krenula sa nama. Za
razliku od one starije, mlađa sestra bila je pravi
mali biser vedrine, izdržljivosti i ponosa. I mi
smo bili ponosni na nju, onaj prgavi momak što
je sad dole na užetu kao i ja.
Absajlovali smo niz uže sa grebena Go-
stića, a onda penjali neke odabrane, krajnje
teške dijelove, osiguravajući jedan drugog
odozgo. Vladalo je nemirno vrijeme kušanja
mogućnosti, pomjeranja granica...
Uže oživi.
- Eto ga..!
...Šta bi ’bo te, oćemo noćit ovde!?
- Ma ne može čovječe, ne vidiš...
Mrak nas je iznenadio, mada je čitav dan
ličio na sumrak. Stavih čeonu lampu i ukopčah
se na uže. Nisam želio propustiti priliku.
70
Rođendanski smijer
- Vuuuuuu...
Povirio sam preko sniježne strehe i ustu-
knuo. Dolina je ječala u mraku. Nisam bio svjestan
toga na samo koji metar ovamo iza.
Njihanja postadoše duža i... tap. Na dnu sam.
Ovdje i ne puše tako, no osjećaj usamljenosti
smjestio se u grlu.
Dograbih prve zasnježene kamene ljuske.
Krećem. Uže se uredno povlači ispred mene.
Iznenada pad. Ostadoh njihati se.
Rukavice mokre i ledene. Smetaju, radije bih
bez njih.
Opet pad...
- Au... Neš izać odavde...
Vjetar je puhao pravo odozdo uz stijenu i
nosio snijeg vertikalno uvis. Oči su žuljale i suzile.
- Ma ne može čovječe, ne vidiš...
Ponovih riječi onog prgavog momka, sa
potpunim razumijevanjem. Lampa je neprijatno
blještala u stijeni ispred lica. Iznad i ispod, u snopu
svjetla, let snijega ličio je na mlaz.
- Gdje sam!?
Proleti mi glavom dok sam batrgao na užetu
u još jednom padu, tu u magli i mraku, ni na nebu
ni na zemlji.
71
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Rođendanski smijer

Snijeg i vjetar uporno su šibali odozdo, Odbacio se unazad sa namjerom da preleti

bilo je čudno i dezorjentirajuće. Da povratiš! rub stijene. Međutim, suviše blizu sidrišta, zamah
- Hiii... iij... je bio kratak i nedovoljan. Samo su koljena
Začuh prigušeno, nestvarno, kao da ne proletjela iza ruba ploče.
dolazi izvana. Čekao sam dugo na jednoj ljusci Posrnuo je. Vuklo ga je i naprijed i nazad. U
da bi podlaktice ”otkočile” prije nego sam polumraku se vidjelo kako je zadrhtao od napora i
ispuzao na greben. straha. Prije nego smo reagovali, odbacio se još
jednom i nestao dole.
- Mjestaaa! Ge-eS-eS!* - Srce... Srce treba..!
Elita je napunila kuću. Čulo se kroz oluju kako viče, sa olakšanjem.
Kompromis - za taj pojam više nije bilo Vjetar je šibao pogurene, mrke prilike na
mjesta. Konačno, to je bilo vrijeme da otac i rubu stijene, dok se Ljubina gubila u mraku i vi-
kćerke pakuju nazad, u dolinu. javici.
Dva dana na Ljubini ostala se voditi - Ma bježi, ajmo kući!
žestoka polemika oko toga kako i da li se treba
 
osigurati pri abseilu. Toliko se sve zahuktalo da
smo se ponovo, jednog olujnog sumraka, našli
na grebenu Gostića.
- Srce... Srce treba!
Vjetar je zaglušivao.
- Ako nemaš srca, bolan, ne treba ti ni ić
vamo...
GSS-ovac, crn, brkat, tvrdoglav, ”sjeo”
.. 
je u Dulferov abseil i stao leđima okrenut
dolini. Neosiguran.
 
 
* GSS – Gorska Sluzba Spašavanja 
72 73
 
 

Majstore!
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Majstore!

- De majstore, trzni jednu ovu...

- Ihhhhh...
Dooo… bra!
- A? Je li dobra?
- Dobra! Metni je na srijedu!
Neko se zabrinu:
- Ne daj majstoru, ožeć’e se po prstu!
A zvučalo je kao: ”Ne daj smuku, popi kišu
božiju” ili ”Ostavi te rakije malo i nama”.
- Ajde, ne ciganči vazda!
Majstor je sjedio na ćutuku, povremeno
zakrećući glavu od dima. Bilo je očigledno da mu
je visoko, no stomak ili status nisu mu dali sjesti
niže. Svi ostali bili su dole na travi, podređeni.
On je bio majstor na kući i osjećao se slobodnim
davati naredbe, zahtijevati...
Cijelo vrijeme u kačketu, mator, brkat i
okruglast... A znao se družiti:
- Ihhhhh... Huu!

  76 77
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Majstore!

Ispod dvije čađave table salonita naslo- - …I onda vidim: Vama ništa!
njene jedna na drugu tinjala je vatra. Ponekad bi Ma, da mi je znat ko se sinoć igro sa
sa nje zamirisala mesna konzerva. svijećom, glavu bi mu zavrno! Ko pijevcu...
- A, dođe li ti malo sebi? Ne bi’ bolan onolikog straha, aaa...
Ču se majstor odozgo.
- Kakvi, đe ću doć sebi... - Nećeš bolje ni završit ako tako nastaviš.
Ja mislio od alkohola mi ”izbacilo”. Majstor se vraćao iz kuće. Nosio je nešto
Struho..! Gotovo..! zamotano u novinu.
Majstor je štimao olovku za uhom. Štrecnu ga - Iii, majstore, suhovinee...
”Struho! Gotovo!”
- Aj ti nama još jednom onu od sinoć. Majstor je odmotavao novinu sa suhim
Kako ’no? Alkohol, alkohol... mesom. Rasle su zazubice.
(…to je grozna stvar, ko god pije alkohol nije - Ja to sam, svake godine...
planinar!).* Krme, pa na tavan!
- A jes ga sastavio sinoć, alahu dragi... ...Na, dođi sebi.
- Šuti, glava mi ko Cocin bubanj, ne znam
đe udaram. - Krme?!
Majstor je žmirio, od dima ili se malo distanci- - Šta je? Kolko si ga u konzervi pojo?
rao od podređenih?
- Ma more on, njemu vjera ne brani...
- Ali jutros, jutros...
Ja se bolan ukočio, samro... Da nismo, Tema se izgleda smjenjivala. Budući da se
reko’, popili onaj razrjeđivač? moglo naklapati do besvijesti, a da niko i ne
- Ih razrjeđivač, mogo je i on otić! pomene uzrok strahu oko koga se priča ispredala,
- Poleti ja da se vodom...nema vode... moram pojasniti šta se desilo.
I, reko’, mamurluka. Niđe vode!
Naime, noću, dok su orgije bile u jeku, neko
Majstor ustade i ode do kuće. Nešto donijeti ili
je svijećom nakapao po ogledalu i vratio ga na zid
provjeriti razrjeđivač? (ogledalo lampe bi ponekad na stolu služilo kao
pepeljara).
* Ovo u zagradi je verzija u kojoj bi se pjesma, normalno, trebala pjevati. Istina, 
nikad niko nije pjevao ”normalnu” verziju pa je na kraju pitanje bilo koja verzija je   
prava, ova ili ona koju ovdje ne bi bilo pristojno navoditi.

  78 79
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Majstore!

Ujutro, u polumraku sobe, ovaj je zavirio u Majstor je rukovao letvama tako da su se

ogledalo kako bi provjerio podočnjake, šta li... U svi morali saginjati ili izmicati. Kao da se osjetio
takvom stanju kakvom je bio, vidio je kapi zapostavljen.
parafina na ogledalu kao izrasline po vlastitom - Čije su one dvije fukare*?
licu. Naravno, pomislio je da je to reakcija na
Dva lovačka psa unezvijereno su igrala
neobično veliku dozu alkohola, što nije moglo
trijemom. Oštar miris farbe odbijao ih je od vrata.
proći bez šoka. I tako...
Bili su toliko izgladnjeli i tanki da su izazivali
sažaljenje.
U kući je bilo svježe i propuh. Mirisala je - Što ih bolan patiš vako?
friška farba pomješana sa mirisom vlage i - Neka, vako on meni bolje goni...
ustajalosti.
- Vaki usukani? Ma sumnjivi su oni meni.
- Biće ’vo ko kutija. Prijave li oni svakog zeca?
Zašto li je uvijek kutija bila mjerilo - Bezbeli!
intimnosti i urednosti?
- Ne bi im se trebalo kući vraćat... A?
- Oće, topla je lamperija. Nako odoše
Lovci su bili u prolazu.
bubrezi uza zid.
- Dobro, ajde...
Bio je to komentar ”pjaninara”.
Pozdraviše.
Noćobdija. A majstor je kuckao. Izgledao je kao
da neko hvali njega, a ne lamperiju. - Ajde.
U tom trenutku u kući se zamrači. Dvojica Otpozdravismo.
ispuniše okvir vrata. Psi su se neko vrijeme vrtili ispred vrata.
- Oće li? Obično je tu nešto drugo mirisalo.
Pozdraviše. Majstor odloži čekić:
- Odmor!
- Okle vi?
 
Bi odgovor. Među poznanicima i to je dovoljno. *Fukara, siromah, jadnik 

80 81
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
- Nu, majstorov pas!
Izgladnio i mršav kao paučina, nosio je
glavu nisko, njušeći, no više se činilo da se na
nju oslanja kako se ne bi srušio.
- Zar će i majstor danas vamo?
Majstor, smrknut, odšuti. Nešto nije štimalo.
- Ma nije ovo njegovo šćene.
- Ma jest, znam bolan, majstorov, izgladnio
ga za lov.
Na vatri su mirisali prženi naresci. Pas je
frktao okolo kroz travu kao da njuši bodlje.
Počeo je cviliti.
- Drž’! Vidi šta je Društvo...
Pašteta, vlasništvo planinarskog društva,
zakotrlja se livadom. Pas je sustiže i zubi se
zabiše u lim.
Konzerva se kupala u krvi i pjeni dok je
pokušavao natjerati je na kutnjake.
- Bar je otvori čojku!
- Moš mislit kako je, miriše mu, a ne
more...
Tu ovaj umuknu, vjerovatno zatečen mo-
gućnošću da bi se asocijacije na rečeno mogle
dovesti s njim u vezu.
Majstor se nije miješao. Nije htio da se
kaže kako je bio na psećoj strani.
82
Majstore!
Svi su osjećali da pas mora dobiti još, bilo
radi zabave ili iz sažaljenja?
- Ih, da je rakije! Neki (psi) su znali otić
pjani s Ljubine.
Sijaset* je pobijedio suosjećanje. Pola
štruce suhog kruha bubnulo je o ledinu. Pas
ga je dograbio. Komadi su putovali niz
dugo grlo i nestajali pod rebrima.
- Daj još!
(Je li to rekao pas?)
Cijela štruca bubnu o ledinu.
- Ih, ubiće ga majstor kad dođe.
Zabava je prešla granice. Pas je malaksa-
vao. A i majstorovo strpljenje:
- Dobro je, pusti pašče! Ajde...
Crknuće!
- Ko ga jebe, nek crkne kad nema mjere.
Prirodno načelo, izgrađeno možda na
vlastitom iskustvu, većini je zvučalo kao savršen
argument. Još pola štruce bubnu od ledinu.
Majstor skide kačket. Sijeda glava opasno
bljesnu. Kulminirala je napetost u trouglu između
nas, njega i psa.
Što će se desiti?
*Sijaset (u žargonu) čudo, raskalašna zabava, pometnja 
83
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Majstore!

Pašče dograbi kruh u vilicu i uvuče u

šiprag. Tu ga zakopa u lišću i vrati se, očekujući
još.
- Pametno pašče, nije on džaba majstorov!
Ha, ha, ha...
Tenzija pade.
- Ha, ha, ha...
Majstor vrati kačket nazad.
- Ha, ha, ha...
Majstor, onaj drugi, naime bila su dva
majstora, otac i sin, nije se pojavio. Došao je tek
dva dana poslije tražeći psa (jadna mu majka).
Njega smo onda zvali imenom, a majstor je ostao
Majstor.
Tako se renovirala kuća na Ljubini.
 

84 85
 
 

Odskočna daska
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Odskočna daska

Pojam ”odskočna daska” iznenada je, kao i

svaki novi pojam, postao vrlo popularan. Počeli su
ga uvoditi zvaničnici društva, oprezno, a onda čak
javno na skupovima.
I svi su ga prihvatili i koristili sa entuzija-
zmom. Postao je motivom izgradnje planinarske
kuće Rapti.
- Rapti će biti ”odskočna daska” za Prenj!
Dakle, Rapti su se gradili zato da bi bili
odskočna daska. Ako ne bi bili to, ne bi se ni
gradili.
- Jasno...
…a Ljubina će postati odskočna daska za
Rapte!
Postalo je jako važno biti odskočna daska.

  88 89
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Moja cura gazila je ispred mene:
- ...daska... bi bilo... za dalje...
Usporio sam. Počela je zvučati nerazu-
mljivo:
- ...bla... bla, bla... bla...
Onda stadoh da bih potom stupio korak u
stranu, iza šiblja.
- Nemoj se zezat!!!
- Evo, dok samo otresem... Šta cvikaš?
Preko brijegova ljubičaste kadulje, pa
kroz gustu bukovinu i onaj polumrak od koga se
svaki put naježim (zaista naježim), upravo smo
odskakali s Ljubine na Rapte po zamisli onih
koji su odskakanje uvidjeli, definisali i dali na
upotrebu.
- Hm... nije loše...
- Šta, odskakanje?
- ... Ma, ako malo usporimo. A?
Kroz visoku bukovinu činilo se da idemo
između stubova, polumrakom. Osjetih žmarce.
- Vrućina ne stanuje ovdje.
- Ovdje je neko drugi gazda...
Prekidoh. Znao sam da se bojala.
Rojevi sitnih mušica igrali su zrakom
presjecajući povremeno mlazeve svijetla koje bi
se procjedilo kroz krošnje. Pojedina stabla bila
su uvrnuta i raspukla ili raščerečena tamo gdje
90
Odskočna daska
se račvaju glavne grane. Bio je to trag mraza od
koga stabla pucaju kao puške u ledenim noćima.
- Eh, k’o da to tako puca?
Činilo se ubjedljivim koliko led i mraz na
ovoj vrućini.
- Tako kažu...
Šuma nudi izbor između depresije i medita-
tivnog mira, zavisno od toga kako smo predispo-
nirani. Ushićenje je isključeno.
- Oće li to već jednom?
- Evo, još malo uzbrdo i nema više
nizbrdo.
- De, boga ti...
(Ušuti!)
Ušutih. Nervoza zbog napora je kulmi-
nirala.
Za predah se obično bira neko markantno
mjesto pa smo sjeli ispod prelomljene bukve koja
je još visila na patrljku. Tako, u sjenci opasnosti
izbjegnu se sitne prepirke i gunđanja, s koncentra-
cijom na glavnom:
- Ajde brzo da žvaknemo što pa idemo!
Pri tom se ima osjećaj da se stvarno mora
što prije jesti i ići, ne sasvim jasno zašto jer se
opasnost često potisne u podsvjesno.
91
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Na mjestu gdje se put počinje blago spu-
štati u Rapte šuma se otvori. Svjetlo ispuni, a
mir i sigurnost preplavi...
- Ahh... prelijep pogled!
Osjećali smo da izdajemo Ljubinu, počeli
smo voljeti ovo mjesto. Poljubih curu. Opšta
ljubav prožimala je Rapte.
Vladala je atmosfera mira i spokoja. U
niskom popodnevnom suncu Rapti su zračili
nečim tajanstvenim. Da li je to bio miris, svjetlo
u krunama drveća? Ili se to jednostavno prostor
oglašavao mirom i svevremenošću?
Šta nas to ”dira”?
Tišina?
Možda nostalgija..?
- Ovdje se lagano živi, vidi ovo drveće.
Može ovako tiho stotine godina...
- Harmonija, b’a.
Barijera Bjelašnice* i Kape nametala se
masom i smirenošću. Između nas i planine;
prostor, mir ispunjen romantičnom izmaglicom,
onom što golica i izaziva sjetu.
Onda, iz dubine se izlije čežnja. Za da-
ljinama, za onim plavim što je iza brda i iza
svakog sljedećeg brda...
- Eh, da smo sad ptice, šta misliš?
- Koja bi ti volio da si ptica?
- Grabljivica... GRRRR! 
 
* Prenjeva Bjelašnica, vrh u zapadnom grebenu Velike Kape (2007m). 
  92
Odskočna daska
Kuća Rapti stajala je poludovršena, ne-
spretno uglavljena u ambijent. Na jednoj strani
prozor koji je obećavao. No, neko se našao iza
rešetaka, mi ili priroda?
Mirisalo je na drvo.
- Ajmo do čatrnje da se operem ispod
pazuha!
Ah, to ne bi bilo samo to. To je ceremonija
što bi značila da je jedan težak dan odrađen sa
zadovoljstvom.
Ipak, nije gotovo kad je gotovo , već...
Vukli smo noge ka čatrnji u dolu. Iznena-
da, kao iz zemlje nikli, pet, šest tornjaka sjurilo se
niz brijegove divlje lajući. Grlo mi se osuši. Bili
su brzi kao munje.
Bijeg bi značio kraj, to je ono što sam znao
o psima. Gušio sam paniku, moleći i nju da ostane
u mjestu, mirna.
Potom provali odlučnost. Dograbih dva
kamena i stiskoh ih do grča. Njihova čvrstina uli
mi samopouzdanje. Upravo zato ih i ne bacih.
Psi nas zatvoriše u obruč ali se ni jedan ne
usudi skočiti. Da li se to dešava čudo? Dozivali
smo, premrli.
Psi su nas stiskali. Uvijek se jedan hrabriji
primicao korak bliže. Ostali su ga slijedili.
93
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Bili su nedopustivo blizu. Prskali su nas slinom
po golim nogama, urlajući. Bilo je pitanje
vremena kad će prvi, a onda...
- Neeeće, neeeće...
Kao iz zemlje, stvoriše se ovce i spodoba
u crnom. Nismo vjerovali da su psi čuli. Zvuča-
la je tiho i ravnodušno, držeći se na distanci.
- Neeeće, neeeće..!
Onda ovcama:
- Hooj, hoj, hoj...
Psi kao da se nisu mogli primiriti. Potra-
jalo je prije nego su umuknuli.
- Aaa, što su žestoki!
- Ima medjeda... Udaraju na ajvan...
Hooj, hoj, hoj!
Nije se osjećala razlika u obraćanju nama
ili ovcama. Dograbismo se čatrnje, napokon.
Utihnulo je. Čobani su se vratili u zemlju.
S mrakom, šuma je počela rasti, oglašavati se...
Postala je biće sa kojim su se uspostavljali novi
odnosi. Činila se neprolaznom barijerom,
crnim, mekim zidom koji je zvao tajanstveno-
šću da bi progutao.
Bili smo definitivno odvojeni od Ljubi-
ne. Sami.
94
Odskočna daska
- Oni dole, šta rade..?
Pogađali smo. Uspostavljala se nevidljiva
veza sa Ljubinom.
- Ajde da prekinemo! Jesmo li na Ljubini ili
ovdje?
U mraku čovjek i nije sasvim siguran gdje
je. Najvjerovatnijim se čini da je u svojim misli-
ma, sa svojom nelagodom. Bili smo ovdje, a kao
na Ljubini. Misli se nisu dale zauzdati.
- Huhuhuuu!
Drhtavo se oglašavalo iz šume. Plašili su
me time kao dijete, nisam znao je li to ptica ili
nešto veliko, mračno...
Slike planine koje smo doživjeli danas bile
su doista samo daleke slike, sjećanja. Iz kog li
vremena, bože?
Izašao je mjesec. Brijegovi po Raptima
izgledali su kao mokri, svjetlucavi, kamenje je
titralo.
Gore po grebenima Kape, blizu zvijezda,
činilo se primamljivo i čarobno. Da smo gore
samo bismo sjedili i uživali u svježini i mjesecu,
cijelu noć. Bili bismo sretni što smo visoko iznad
šume.
- Odozgo se vide svjetla, sigurno...
Svijetla, kao sa Ljubine. Zazvuča toplo i
umirujuće.
95
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Odskočna daska

Zaspali smo, uhvaćeni u vlastitiom Njih dvoje - crni, čudnih pokreta, nezgra-
svijetu, iza nezaključanih vrata iza kojih je pnih formulacija... Uzbuđeni.
vrebala drugačija stvarnost. Topla nada da će Popili smo mlijeko.
svanuti ostala je tinjati negdje duboko.
- Nemojte nas zaboravit...
Čudna molba žene na rastanku. Ne… nije
Vrućina je pritiskala, miješala se sa
to bila žena. Bio je to glas usamljenosti.
mirisom dima i stoke. Muhe su zujale.
- Pitam se kakve li ima veze ovo sa Ostavismo šume iza Ljubine.
odskočnom daskom... - Ih, odskočna daska!
Nikakve.
- Ma, tako se naklapa po čaršiji.  
Pojam je sasvim izgubio na draži i zna-
čenju. Zvučao je nesuvislo i neprilično.
- Planina se doživljava različito odavde i
odozdo.
- Vidim…
Kad smo stupili u kolibu zapuhnuli su nas
mirisi hrane, miševa, đubreta…
- Zašto sjede u mraku? Pomislih.
Vidio sam samo svijetle rupice na krovu
u šindri, a onda su se oči prilagodile.
Mogu misliti kako smo im izgledali,
nenaviklima. Polugoli, šareni kao ptice,
beskorisni…
Ili smo mirisali na luksuz, obijest, mla-
dost… Ko zna?
 

96 97
 
 

U ledenom dvorcu
Kuća ni na nebu, ni na zemlji U ledenom dvorcu

Ponekad sam bog zna otkud se pojedini

ljudi nađu u isto vrijeme na istom mjestu. Evo ih,
upravo obilaze oko kuće na Ljubini. Lupaju o
zatvorene prozorske kapke. Kuća ne odgovara.
Gluha.
Bilo je hladno, bez snijega. Ali stotinjak
metara gore u brdu visila je oštra granica inja i
magle, čak toliko oštra da su pojedina stabla na
prelazu imala bijele samo gornje dijelove krošnji.
Našli su se tu slučajno. Prvo zajedničko bio
im je cilj - kuća na Ljubini. Drugo je bilo to da su
imali torbetine, sve ostalo podsjećalo je na obične
gradske tipove, zalutale u neobičan ambijent.
Izgledali su kao putnici na željezničkoj stanici na
putu nekuda. Nisu odavali utisak znalaca planine.
A zašto bi? Ljubina i nije planina.

100 101
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Torbe su bile nabijene hranom i pićem. To je
bilo treće, možda najbitnije zajedničko. Svi su
precjenjivali sadržaj tuđe torbe. To ih je zau-
stavilo ovdje, inače bi se sjurili niz strminu
nazad. Uz to, sve ovo je stajalo napora i mora se
naplatiti - gdje drugo do ovdje.
Ali šta sad, kuća nije otvorena?
Sabrali su se ispred i predlagali jer se nisu
dovoljno poznavali da bi raspravljali. Osjetili su
se prevarenima, a na prevari se rasplamsa
ljutnja. Ljut obično postaje, ako ne agresivan,
onda tvrdoglav i spreman ”guliti” do kraja.
Razlike se uravnotežiše; bili su ljuti i
spremni ”guliti”. Zaživio je neispoljen osjećaj
zajedništva. Niko nije našao ljepotu u onome
što se ovdije dešavalo prilično rijetko, u oštroj
ledenoj granici koja je lebdjela iznad kuće i
presijecala šumu. Priroda, što ih se to ticalo? To
je samo napor, zima, blato…
Ljutnja i tvrdoglavost kojima su dopustili
da zažive postadoše odjednom teret što je
isključivao popuštanje i povratak. Krenuše
dalje.
102
U ledenom dvorcu
Gore iza Ljubine su kolibe, čuli su. To ”gore” bilo
je iza crte koja je dijelila zonu sumraka i zonu
bijelog mraka.
Bili su neiskusni, nespremni za takvo
iskustvo, no sva nesigurnost i sumnja sad je
počivala na grupi. Individualnost se gasila.
Nelagodnost se dijelila. Dijelit će se i sadržaj
torbi. Oči su bile velike, gladne i žedne kad je
tuđe u pitanju.
Nada je bila čvrsta: Ožderat će se zajedno i
vratiti nazad.
Inje je zapraštalo pod nogama, a onda su
uronuli u maglu. Svijet se suzio na onih difuznih
desetak metara. Vodio ih je širok put i to je
ulivalo sigurnost. No, uskoro su ga morali
napustiti jer se inje sa grana, koje su dirali u
prolazu, sasipalo kao kiša po njihovim glavama.
Zagazili su livade, oćutivši sad slobodu i
nesputanost. Vrludali su besciljno. Mora iskočiti
iz magle neka koliba u koju će se zavući. Nisu se
žurili, kao da je i osjećaj za vrijeme postao poput
prostora, nejasan i maglovit. Vidjelo se i to je bilo
dovoljno
Kako su se penjali među brijegove čulo se
sve češće suho sssss… To je vjetar sa grana rušio
103
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
debele naslage inja koje su se kroz krošnju
razbijale na kišu neobično krupnih kristala.
Mislili su da je to sasvim normalno, tako debeo
mraz, pa planina je ovo već.
Ipak, bilo je to nešto neobično što bi
mnogi poželjeli vidjeti. Oni nisu imali oči za to.
Dio interesa probudio se kad su počeli
sami otresati inje sa drveća. Čulo bi se žestoko
ššvussss… i postalo je vrlo zabavno pokušati
izvući se nezasut kristalnom kišom.
Jedan od njih, majka mu je bila učiteljica,
vitlao je sjekiricom po drveću, nagrđujući ga.
Ovdje ga niko nije mogao vidjeti, pogotovo ne
sad u magli.
Koliba im se ispriječila na putu. Rado bi
se još zabavljali mada su ih torbetine, koje nisu
bile predviđene za ovakvo nošenje, već žestoko
žuljale.
Vrata su imala katanac i rezu koja se
raspala pod udarcima sjekire. Nije odgovaralo,
po podu je ležao snijeg.
I sljedeća, čija reza se takođe raspala, bila
je zasniježena. Išli su dalje, besciljno i usput
obijali. Onaj sa sjekirom udarao je, iskaljući ne
104
U ledenom dvorcu
sasvim jasno što. Možda je pogrešno shvatio
slobodu koju je osjetio ovdje, na naizgled beskra-
jnim, bijelim prostorima.
Ostali nisu reagovali, pustili su ga. Na kraju
moraju se negdje zavući i početi jesti. Bilo je
vrijeme.
On je, ohrabren šutnjom, razvaljivao, već
više iz obijesti nego iz potrebe. Nije se sam
osjećao odgovornim. Na grupi je odgovornost.
On samo čini uslugu, oni tako hoće, zar ne..?
A torbe su čekale da plate za sav napor koji
su uložili do sad.
Upravo su počeli osjećati da više ne znaju
ni odakle su došli ni kamo idu. No, kao što to
biva, nelagoda i zabrinutost, podijeljena i nije bila
teret. I torbe su, osim toga, ulijevale sigurnost,
teške, debele…
Nije ih bilo briga što su faktički izgubili
šansu da se vrate odavde prije sutra, ako bi i tad,
uz veliki napor i sreću, uspjeli otčitati stare tra-
gove unazad, ka Ljubini. Naime, u magli, ovdje
iznad 1000 metara, bili su potpuni autsajderi.
105
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Mrak ih je natjerao da se napokon
smjeste. Vatra se zaplamsala u kolibi.
Krov je bio zasniježen i nepropusan, dim
je gušio. Počelo je i kapiti odozgo. Stisli su se
uz vatru gdje je cirkulacija zraka bila intenzivna
i moglo se disati, ali je bilo papreno toplo.
Bili su nakvašeni, gradska odjeća nije
spadala ovamo. Torbe su se otkopčavale i
vadila ledenohladna presvlaka.
Dim više nije bio tako neprijatan kad je
zamirisao na pečeno meso, kobasice, ražnjiće,
roštilj… Reckalo se suho meso, bijelio sir.
Povrh svega tekao je alkohol, flaše su zveckale
posvuda, bljeskale na vatri, hladile u ćoško-
vima. Tu nisu bili autsajderi. Torbe su zaista
bile vrijedne napora.
A onda, istovremeno kad se planina
počela ljuljati i iskrivljavati, neki neobičan
osjećaj zalebdio je kolibom. Osjetili su da ih
piće odvaja od stvarnosti, a to je ulivalo nesi-
gurnost i mirisalo na opasnost. Stvarnost se
morala nadzirati.
Kao da im je alkohol pročistio vijuge, no
istovremeno pokvario užitak; nisu se smjeli
napiti jer će se posmrzavati.
Vatra je već odavno tinjala zbog mokrih
komada koje su pokušali ložiti, a bili su nevješti
u održavanju plamena. Na kraju su se predali.
  106
U ledenom dvorcu
Žar se zarumenio. Zavladali su mrak i
hladnoća. Niko čak nije imao ni lampu.
Neko vrijeme kapilo je sa krova i prisi-
ljavalo ih seliti se i gubiti ono malo ušparane
toplote. Obukli su sve što su imali, ne mnogo i
noge zavukli u torbe. Sjedili su i čekali, bolje reći
razmišljali i kajali se. Vrijeme se zaustavljalo.
Ako ima hladni pakao u kome je toliko
bolno hladno kao u onom drugom vrelo, onda je
to počelo bivati tu. Činilo im se da plaćaju za svu
bahatost i razmetljivost.
Obično ostanu zapamćeni oni što ispolja-
vaju krajnosti, bilo dobre ili loše. O prosječnima
kao da nikad ništa nije ovisilo, oni ne ostavljaju
trag.
Dvojica su bila obična. Jedan mršav,
smrknut, što je teško trpio studen, drugi nejasan;
da li čvrst ili pomirljiv?
Treći bi u navali panike vitlao sjekirom,
razvaljući u histeričnoj nadi da će se tako ugri-
jati. Razvaljivao je i puštao studen unutra da
mete.
Četvrti je bio visok, krupan, košarkaš.
Njegova pojava bila je u nespojivoj suprotnosti sa
onim što je ispoljavao. A to je bila malodušnost,
beznadežnost i grč; cvilio je u mraku. U takvom
tijelu, a takav duh!
107
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Kod zadnje dvojice ispoljavale su se su-
protnosti i u suprotnostima krajnosti. Niko se
nije predavao na isti način.
Nevjerovatno kako je studen ugasila
ognjište, kao da tu nikad nije bilo vatre. Ra-
skvašena zemlja i mokre fleke bile su opet
smrznute i tvrde kao kamen.
Nisu više znali da li su šutili ili nisu čuli
jedni druge. Strah je pogasio ideje, nade...
Pobjeći se nije moglo, bar ne daleko.
Odjednom, svjetlo zapara. Potom ga
nečije tijelo zasjeni i ono se gotovo izgubi.
Mrak se vrati.
Ipak ne! Svjetlo preživi, praćeno oštrim
smradom... Gori plastika!
Okamenjenim prstima jedan od njih
zapalio je šibicu, a onda je stavio pod svoju
torbu. Rodio se plamen i toplota. Ne zadugo.
Dodao je kapu, sama se nudila.
Rezignirano, lica su se podizala i okre-
tala svjetlu i kao da se nešto odnekud vraćalo,
neki interes za ono što se dešava, nešto van one
pomirenosti u kojoj više i nije bilo hladno.
Treba još nešto dodati! kao da je pisalo u
zraku i svi su čitali, lagano, lagano postajući
svjesni značenja riječi.
  108
U ledenom dvorcu
A onda bijeg unazad; ne, loženje odjeće
bilo bi kao guljenje kože, žrtvovanje…
Niko ne zna ko je došao na novu ideju. Još
neko ko se budio u vlastitu individualnost? Neko
ko je sad, kad se grupa konačno ”ugasila”, osjetio
punu težinu vlastite umiješanosti? Vjerovatno.
Kad je pljusnulo, buknulo je kratko, ali jako.
I još jednom…
- Boga ti ne... pa alkohol gori!!!
Alkohol? I toliko ga je tu!
Sabraše se. Gdje sve nije bilo flaša. Njih
četvorica imali su još najmanje desetak litara že-
stokog pića. Prava sreća da ga nisu popili.
Stisli su se jedan uz drugog i osjetili kako je
toplije. To im prije nije padalo na pamet, gadili su
se ili stidjeli. Sad je bilo prijatno, uz podgrijanu
nadu.
Uvidjeli su da je najbolje ako alkohol kapi
po krpi i lagano plamti. Mijenjali su se jer je bilo
teško držati dugo hladnu flašu.
Lagano, očajno lagano noć se vukla. Bila je
to patnja. No, alkohol je izgarao i održavao ih,
možda više nadu da neće zaspati od studeni nego
što je realno grijao.
109
Kuća ni na nebu, ni na zemlji U ledenom dvorcu

Na kraju, nije ni sigurno što ih je grijalo, oni Ne, to bi bila samo velika sramota. Takvo što
sami međusobno ili ona besplamena vatrica tu nikad se nije desilo.
među njima. Bilo je teško u jednom trenutku kad je
Presijecali su ih topli, oštri mirisi peče- košarkaš bio ubijđen da je svanulo i da treba ići.
nog ruma, loze, konjaka… i osmuđene krpe. Bilo je očigledno da nije, no nije ga se moglo
Otkrili su da se javljaju različite boje, ovisno ubijediti. Vjerovali su da se nešto sa njim
koliko pića izgara, a pogotovo kojeg. dogodilo. A bio je krupan, nesavladiv. Napravio
Ponekad bi plavičasti plamen stigao grlo je pometnju i opet se morala tražiti šibica.
flaše i onda bi buknulo sve ono što je alkohol Konačno, kad je svanulo moglo se ići,
natopio. No, nije bilo neprijatno. Gorilo je i bolno i polako. Kuda? Kroz maglu, po tragu,
grijalo. Taj plamičak, ta užasno halapljiva i samo dole, dole...
svojeglava životinjica koju su hranili Hranu nisu ni dotakli, smrznutu kao
alkoholom, grijao je nadom. kamenje ostavili su je u kolibi. Bili su prljavi kao
svinje. Po prstima su bujali plikovi od hladnoće.
Flaša je trajala deset do petnaest minuta,
One oštre granice inja iznad Ljubine više
pa onda nova. Alkohol je izgarao bocama. Go-
rile su litre pića. To se proteglo na oko dva sata, nije bilo.
upravo dovoljno dugo da se savlada onaj
najcrnji dio noći prije svitanja.
Da li je ikad iko ovdje toliko nade i vjere
polagao u piće? Je li ikad alkohol odigrao
pozitivniju ulogu od ove sada?
Niko nije vjerovao.
No, nikad niko poslije o ovome nije
pričao. Svi su uvidjeli da je bilo teško, da je
visilo o koncu. A da su ”žrtvovali” toliko da bi
se izvukli možda niko ne bi ni povjerovao.
To bi sigurno govorilo više o njihovom
neiskustvu i lakomislenosti nego o dovitljivosti.  

110 111
 
 

Zmiuga
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Zmiuga 

- Uuu, koja zmiuga!

Zmiuga? Onaj što je čučao poluokrenut
baci jedno oko na ostale. Iskezi se vidljivim
dijelom usta, drugo oko ostade prikovano na
zmiji.
- Zmiu ga ti meni. Jesi čuo!
Napeto je. Čučao je, spreman u svakom
trenutku odskočiti unazad.
- Žibje, žibje!
Žustro se uspravio. Zmija se objesi u ruci,
divlje se uvijajući. Ostali ustuknuše, ostadoše
izvijeni unazad, ukočeni...
Bi tijesno i vruće.
- Šargan!
- Kakav šargan, jadan bio…
- Ma, šargan, žiku šara.

  114 115
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Zmija je bila krupna, prilično svijetla, sa
tamnom cik-cak mustrom duž leđa.
- Najgore su ove iz ladovine!
Nisu se mogli složiti da li je poskok ili
šarka. Oni bi tako rado da to bude poskok, da to
bude najružnija zvijer jer... Imponovalo je:
- Žiku koja zmiuga, a mi se zezamo sa
njom.
Znoj je kipio niz leđa, pa kad stigoše,
hladovina i polumrak u kući Ljubina učiniše se
kao dar.
Zmija se još uvijala u ruci onog, sada već
onemoćala. Malo su se navikli na nju, izgledala
je pripitomljeno.
Zaposjedoše kuću.
Nakon nekog vremena činilo se neshva-
tljivim da je vani onako vruće.
- Samo hajvani idu po ’vakom.
Zmija je ležala sklupčana na dnu kante za
vratima, prikupljajući snagu.
- Mogo sam se sad kupat negdje…
- Idi kupaj!
Poneka “zunzara” zalutala bi u kuću.
Utihnuli bi čas, slušajući kako udara o prozor i
zidove. Uvidješe da se ovdje nema što raditi na
ovoj vrućini.
116
Zmiuga 
- Šta misliš koje je boje otrov?
- ???
Tajac je potrajao. Neodlučnost…
- Crne?
- Sive?
Zar zmijski otrov može biti drugačiji?
Ipak… Radoznalost i nevjerica nabujaše.
- Ajmo vidit!
- Mojne, stipu...
Vrdao je onaj što je uhvatio zmiju. Pustio je
da ga mole, zašto ne.
Ili se bojao da će zmiju na smrt ugnjaviti?
- Stipu, ako neko dođe…
Aha, htio se pokazati.
- Ma, ko će ti doć na vakoj žegi vamo! Lju-
bina je za zime, kad moreš popit…
Radoznalost se osnaži u tome i pobijedi.
- Dobro, ’ajde!
Iznesoše kantu pred vrata, a onda polako,
oprezno… Opet se zmija zakoprca u ruci.
Dadoše joj trijesku da zagrize.
- Uuuu…
Zmija u nekoliko navrata istisnu kapljice
tečnosti. Nije se vidjelo otkud, no znali su da je
došlo kroz zube. Svjetlucalo se na suncu kao kapi
rose.
- Ko suza, jebo te!
117
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Bili su iznenađeni. Više bi voljeli da je
otrov imao boju. Ovako, kristalno čist, nevi-
dljiv, činio se nepojmljivo opasnim.
- Uh! Baci…
Stresoše se.
Zmija preživi torturu. Vratiše je u kantu.
Ležala je ponovo na dnu, sklupčana, ošamućena
naporom.
Jeli su, a onda se izvalili po krevetima,
polugoli. Tako je prijatna ova hladovina.
Tranzistor je čegrtao. Poneka muha bi znala biti
dosadna.
- Spava li?
Neko je, prolazeći, zavirio u kantu.
- Gleda.
Ne upitaše se da li i zmija žmiri dok spava.
Popodne pritisnu. Limeni krov je pucke-
tao, usijan na suncu. Neki su spavali kao oma-
mljeni, umoreni ručkom i vrućinom.
- Nema zmije!
- A?
- Ustaj, ustaj jebo te... Ustaj!
Nema zmije!
- Pa šta?
- Ma, izašla je iz kante, u kući je negdje..!
  118
Zmiuga 
Skočiše kao opareni. Ukočeni, bunovni,
bosi i goli, vidjeli su zmiju u svemu što bi htjeli
dotaći.
- Iiii, šta sad?
Zbilja, šta sad. Kako se obući, izaći..? Pro-
vjeriše mogućnost, ali je isključiše:
- Nije mogla otić iz kuće.
Uzimali su oprezno odjeću i stvari za kra-
jeve i komad po komad izbacivali vani kroz pro-
zore i vrata.
- Evakuacija!
- Aaa, u p… materinu!
- Đe mi je čarapa?
- Potkošulja… čije je ovo?
Možda je zmija baš u čarapi… ili potkošulji?
Ushodaše se oko kuće. Dugo ih je treslo.
Konačno, kad se prašina slegla bilo je jasno da je
zmija u kući, a oni vani. Spašeni. Laknulo je
svima.
ZMIJA U KUĆI!
Napisaše na papir i okačiše vani, na vrata.
Zaključaše.
Za većinu postojala je samo jedna alte-
rnativa:
- Ajmo!
119
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Zmiuga 

Grad se bijelio u daljini, na suncu. Uda-

ljenost do tamo mjerila se vrućinom i naporom.
Tim mjerilima, izgledalo je predaleko.
- Ja neću nazad!
- A ti spavaj sa zmijom.
- I hoću.
Daleko od toga da bi se neko usudio
vratiti u kuću. Dvojica ostadoše sa stvarima
rasutim po livadi. Glasovi ostalih zamukoše
dole u zelenilu.
Osta tišina…

  120 121
 

Kosac
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Kosac 

Ljubinom je izdisala tek pokošena trava.

Zrak je treperio, zasićen teškim mirisima uve-
nulog bilja i otkrivene zemlje.
- Eno neko…
Koščata figura čekala je, naklaćena nad
kosom. Bio je go do pojasa. Gotovo obsceno
bjelasala se put, do sad skrivana ispod one vječito
razdrljene seljačke košulje.
- Kosac!
Crnio se po vratu i rukama. U njegovoj
pojavi i u kosi bilo je nečeg sličnog. Nečeg nei-
zbježnog, oštrog, bespoštednog…
Zamirisa nepovjerenje.

124 125
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Kosac 

Odjeknu metalni zvuk oštrenja kose. Visoke, još nepokošene cvijetne glavice
Ispucali, tamni prsti zaigraše spretno po rubu njihale su se rubom brijega. Zatečen, povukoh
oštrice. samo prst sa okidača, škljocnulo je…
- Ehej! On je vjerovao da sam ga slikao.
Trava je sazrela za kosu. Padala je. Ništa
se nije moglo promijeniti. Gledali smo i miri-
sali. Uskoro će tu ostati samo grube, suhe stra-
ne, more oštrih, odrezanih peteljki. Ništa neće
podsjećati na mekoću, mirise i boje.
Topao vjetar već je sušio…
- De bolan… Ti… čuješ!
De uslikaj koju, nek imam i ja…
Šta sad?
- Ajde, ajde. E, ’vako…
Zauzeo je zgrčenu pozu kosca, rebra se
ocrtaše. Oštrica kose ležala je u travi.
- Eno, eno… Tamo prođi, tamo…
Zašto sam slušao? Okidoh, sa dolinom u
pozadini.
- ’Vako ćeš sad, ’vako… evo…
Sad!
Gledao sam ga kroz objektiv. Izgledao je
taman na podlozi na kojoj se grad nazirao u da-
ljini. Zumirah do kraja i…
Protrnuh.
 

126 127
 
 

Lijena priča
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Lijena priča 

- …i tačka!
Izvaljen preko ruksaka, završi ne gledajući
me. Bio je nezamislivo lijen. Kajao sam se što
sam ga poveo na Ljubinu.
- Ne budi kreten, nećeš ovdje ostat!
- Nema te sile, burazeru…
Vidi, uz to i tvrdoglav. Klonuh u meku
travu pored njega.
- Bolan, pa eto ti kuće, eno je, vidi!
Spava?
Kuća osta na dohvat ruke.
Samo bi on mogao zaspati na suncu i
ovakvoj žezi. Sparina je gušila iz trave.
- Meraka, burazeru…
Ah, pretvarao se. Htjedoh ga ostaviti, no
nisam bio siguran da li bi došao gore. Umrijeće
tu, ležeći na suncu.

130 131
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
No, kako su se noge hladile, sam sam
tonuo dublje u travu. Bio sam zaražen
tromošću. Činilo se da je kuća ”iza sedam
gora”.
Sunce je uskoro počelo žariti po brdima
istočno od Neretve. Našli smo se u sjeni.
- Zar more bit ’vako lijepo u duši,
burazeru?
Počelo je šumiti lišće. Uvidjeh da je svje-
žina predvečerja bilo nešto najprijatnije što sam
doživio. Ležali smo nepokretni, hladeći se kao
kamenje.
- Kuća, kažeš? Haj’ ti..!
Dođe rosa, još prijatnije iskustvo. Ležali
smo, puštajući da se ježimo od svježine ili
prijatnosti.
- Ma, ko zna ima li ko gore.
Uhvatih sebe kako nalazim izgovor.
Pade mrak. Svjetla grada zatitraše u
daljini.
- Ajmo onda nazad!
Rekoh, a bio sam nepokretan, kao parali-
zovan. Prepadoh se da je to od sunca. Trebalo je
ustati, ići, ili skupljati drva za vatru. Toliko
toga, bože…
Digoh ruke od svega (digoh noge preko
ruksaka).
- Kažeš ajmo dole… A?
  132
Lijena priča 
Sa svježinom bujala je rječitost.
- …Pa da me stara pita što sam došo. Misliće
nešto bilo…
Zijevao je kao medvjed.
- Ne znaš… ahuuh!.. koji je to…
Nedostajala je prava riječ.
- …Ih!
Zahladi. Izvadismo flašu vina, još toplu od
danas. Grad je sijao u tami kao brod koji plovi
nekud i odnosi i staru i dvojbe.
Livade su mirisale, zvijezde treperile. Kuda
ići? Zašto?
Bacismo ispijenu bocu u ”more”.
Zoru smo dočekali ukočeni kao mramorni
kipovi. Bilo je hladno kako to samo zna biti u
brdima.
- Lezi burazeru, đe ćeš vaki ukočen, da ti se
zglobovi saspu.
Zbilja! Sad će ugrijat, još malo. Počelo se
pušiti iz vreća i jakni ispod kojih su muklo
zvučali naši glasovi.
Morao sam otići iza grma. Osovih se na
noge, prvi put od juče.
- Au, razlike…
(umalo ne dodah ”burazeru”)
133
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Ono što smo doživljavali to jutro bilo je
neuporedivo sa onim od juče. Ispružili smo se
koliko smo dugi i široki.
- Toplina, burazeru… U duši.
Bože, čime smo zaslužili ovakvu ljepotu?
Grijali smo se i mekšali, topili kao led.
- Ma, kuda ići, zašto?
Opet se uhvatih u popuštanju. Krivio sam
njega za svoju lijenost.
A znao se izležavati, protezati, ono pasje,
životinjski… Ovako, kad je prijatno, više nije
bio krivac već oličenje mira i ravnodušnosti.
Nesvjesno sam ga slijedio, postao sam
gotovo kao i on. Da li zato što je to bilo u skla-
du sa nekom mojom vizijom prirodnosti?
- Pa bože, kud mi ostali u životu
srljamo?
- To ti je na nervnoj bazi, buraz.
Čuo me. Osjeća da sam upao u njegovu
mrežu. Brusi moj entuzijazam.
Bili smo poznanici. On sam nije bio
entuzijast, bio je kočnica, kamen koga se mo-
ralo valjati uzbrdo. Bio je krajnje flegmatičan,
no nije bio podao. To nas je držalo.
134
Lijena priča 
Dođe podne. Usijali smo se. Vraćali smo
dug onoj studeni od jutros. Ležali smo u travi
prošaranoj maslačkom. Jedno vrijeme sijenka
nekog drveta padala je na nas.
- Sloboda, brate…
…to ti je kad moreš probrat.
Zateče me. Bio je to biser koga se nije
moglo ignorisati.
- …pa volja ti u hlad, volja na sunce.
- A ako ti se mrsko pomaknut?
Htjedoh po svaku cijenu biti pametniji.
- ??
Sijenka se povukla, pržilo je preko noga.
Bili smo lijeni pomaknuti se u hlad.
- Kad dođe do glave, onda…
Ne pomakosmo se ni tad.
Vino je prestalo grijati.
- Buraz, je li vrijeme palit televiziju?
Taman sam bio spreman rugati se njegovoj
nostalgiji kad na me pade šibica.
- De, ti to bolje znaš, vidiš da oće mazija.
Kao da je iz tupog flegmatizma pupala
oštroumnost, prijeteći da se rascvjeta. Morao sam
izoštriti čula.
- TV?
135
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Potpalih hrpicu pruća što sam je ovlaš
pripremio za noć, koliko se moglo ležeći izvući
iz grma.
- TV…
Opojnije od vina, zvijezda i samoće bilo
je ležanje kraj vatre i čačkanje štapom po žaru.
Moglo se tako, meko i prijatno, odvojiti odavde
i nestati daleko, ukočena pogleda, razrogačenih
očiju…
Žar je magično fiksirao čula, živio, stalno
u nastajanju i nestajanju. Spajao bi se krug: oči,
žar, štap, ruka…
Bljesnulo je:
- Daljinski!
- ?!
Poplaših štapom roj iskrica iz vatre i
otisnuh se nazad, na krilima njegove nove
dosjetke.
Teglio me, čupao me iz košmara.
- Šta je, jesmo se dogovorili, dva sata ložiš
ti pa onda…
- Aj’ da vidiš kako gori. Aj’, dok nije
prošlo.
- Da vidim kako gori?
Na satu tri. Lebdio sam između neba i
zemlje, nesiguran da li ću gore ili dole.
- Pustio si vatru da se ugasi, e vidjećemo
za ovo.
136
Lijena priča 
- Isto mačije oko… gledaj.
Skočih. U šupljini takiše ispod koje smo
spavali gorilo je i žarilo se, prijeteći da se ra-
zbukta.
Lupao sam odjećom i mahao kako bi se
vatra obuzdala. Vode je bilo malo, u čuturi. No,
nije mi nikako bilo jasno kako gasiti unutra, u
rupi.
I kako mu je uopšte palo na pamet da to
zapali?
- Jesi prob’o gasit...
Što nisi...
Mogo si...
Dok je bilo malo...
- Jesam, vidi!
Zvučao je odvratno ravnodušno. Cugnuvši
iz čuture, štrcnuo je dugi mlaz kroz zube, u rupu.
- Ma nosi se u…
Moradoh u gluho doba ići po vodu, gore do
korita ispod kuće. Sam. To je bilo najzahtjevnije
što sam uradio kako smo se ovdje zavalili.
- Jebi ga, puf… kad sam već izašo do kuće,
puf… mogo sam tu i ostat…
137
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Moram priznati da su mi jutra bila mu-
čenje. Otišao bih da nije na onoj studeni bilo
gore izvući se i kupiti hladne i vlažne stvari
nego ostati gdje jesam.
No, sunce bi nas poslije vezalo tu čitav
dan, istrajavali smo nešto iz osvete onoj ledenoj
pošasti (zori), nešto iz želje da istjeramo bolove
iz kostiju, pareći se.
Onda opet veče, kad je sav mir i blagost
svijeta bila s nama. Pa vino…
- Boca treća!
Bili smo opasno izgoreni od sunca.
- Rećemo raji; bili na moru!
- Bili na moru, a noge bijele ko sir.
Na kojem to moru?
Naš razgovor odavno se pretvorio u sama
kontriranja. Moja nervoza se ispoljila, naročito
pred zoru, kad je i zadnja prazna boca vina
završila u ”moru”.
On je bio nenačet. Nije ga dotakla zima,
vrućina, tvrdoća, nesanica… Mislio sam da ću
dobiti osip od tog flegmatizma.
- Ah meraka, burazeru, u duši…
Zazvučao je usiljeno. I ujede me ono
narodnjačko ”u duši”. Bio sam spreman odmah
napasti, dok me studen već dovodila do bijesa.
138
Lijena priča 
- U duši… U duši…
Takvi debelokošci nemaju dušu, samo
kožu.
- Burazeru, ljepota je u duši, tu…
Čulo se u mraku kako tapše dlanom po
grudima.
- …Haj ti meni reci što ćeš ti u planini?
Misliš da je ljepota ovde?
Kakvi!
Ušutih, zato što je ljepota i mir tu i druga-
čije ne može biti. To je ono što ja tražim i zbog
čega dolazim ovamo u planine. To se ne
raspravlja, to se podrazumijeva.
Ali on je htio reći da ja pojma nemam!
- Šta ti znaš o ljepoti, nisi dvaput
ovde izašo!
- Sa’ću ti nešto reć, burazeru. Ja znam što ti
dolaziš vamo…
Ništa se nije vidjelo. No, po studeni se
ćutilo da je spasonosno svitanje na pragu.
- …Slušaj, tebi je možda merak bit ovde
gore, iznad ostalih. Gornji, a? Radit što
drugi ne mogu…
- Ma, hajde!
- To je nezavršen poso. To je samo, slušaj...
to je samo srljanje, buraz...
139
Kuća ni na nebu, ni na zemlji Lijena priča 

- …Ljepota je u stvari u tebi. Nigdje

drugo…
- !?
- Ljepota je unutra, burazeru. Wherever
you are!
- !!?
Uhvatih se kako mi donja usna visi. Bio
sam zapanjen. Mogao sam reći da je možda u
pravu. Ili da takvoj teoriji ipak nedostaje
inicijalni, spoljni faktor koga ja nalazim ovdje,
ili…
- Treba ovog što prije vodit dole!
Ne čekajući sekund, počeo sam trpati
stvari u ruksak. Čudno, i on bi spreman isto-
vremeno. Zato mu ponudih alternativu:
- Kuda? Gore? Dole?
- Dole.
Osjetih blag ton.
Iza nas osta uvaljana trava, zagoreno
drvo, prljavština od vatre i razbacano, uvelo
lišće. Kao da je stoka spavala ispod drveta.
Ostade nejasno da li se broj noći ovdje
poklopio slučajno sa brojem flaša vina ili to
jednostavno tako biva.
Topao ljetni dan sazrijevao je na istoku,
preko Neretve.

(Napomena: Bačene flaše nisu ostavljene u planini već su pokupljene i date 
seljacima u selu) 

140 141
 
 

U lovu na Novu
Kuća ni na nebu, ni na zemlji U lovu na Novu 

MEKA

Još pet sati do Nove godine. Upravo smo

skrenuli s puta na zasniježene livade.
- Seldžuci!?
Napregnuh se koliko sam mogao nebih li u
mraku opazio što. Čula su se tapkanja, blizu...
- Nečija paščad? A..?
Dijelio nas je mrak, ušutismo se. Nije bilo
prijatno.
- Seldžuk, to ti je stvorenje pola seljak, pola
džukac…
Došaptavanje u mraku bio je pokušaj da se
smanji napetost.
- Ako su džukele tu, onda su sigurno i seljaci.
To ne može jedno bez drugog...
Bili smo u pravu. Seljaci promakoše potokom,

144 145
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
gonjeni nekim vlastitim motivima, ka nekim
vlastitim ciljevima.
Psi iščezoše za njima.
- Džukac je ljepša polovica, a?
- Džukac je donja polovica, ha, ha!
- Ha, ha, ha…
Bi nam lakše. Zadnji smo iz grupe koji
stižu na Ljubinu.
BRLJA
Mračno je, vlažno, naporno, dosadno…
Gazimo livade jer je put stiješnjen otežalim,
zasniježenim granjem.
Pokušavamo odgonetati tragove u snijegu:
- Neko je izgleda “rikno”, gledaj što ga
nosa!
Nečiji trag ispadao je lijevo-desno iz prti-
ne. Onda se stope sabraše na jednom mjestu,
usmjerene haotično u svim pravcima.
- Ili se odmaraju ili čekaju onog što je
”ispuho”?
Odmah iza, širok otisak stražnjice u
snijegu.
- Ah jest ”rikno”, gledaj, nije mogo ni
rusak skinut. Ko li je to..?
Tragovi su odavali.
- Mislim da ovolike cipele ima samo…
- Aha…
- Ih, olešit će se noćas, biće tijesna kuća!
  146
U lovu na Novu 
Sedam je već. Osvijetlih lampom iza nas.
I trag moje saputnice ispadao je iz prtine.
- Polako, nema još puno do Ljubine.
MEKA
Povirih kroz rupu na vratima. Mirisi i
žamor govorili su da je kuća puna. Pokucasmo.
- Je li živa torta!
Od svih mogućih pitanja dočeka nas upravo
to.
- Vama je najvažnija torta. A mi...
Za tortu nije bilo mjesta u ruksaku pa je
bila spetljana vani, u kartonskoj kutiji koja je sad,
nakvašena i deformisana, govorila da se ni torta
ne osjeća dobro.
Otvoriše nestrpljivo vlažnu kutiju.
- Eiii!
Torta se skupila u jednom ćošku, zgnje-
čena i izobličena.
- Nema je ni pola!
- A ne znam vala što su je oni morali nosit.
Po mraku...
- Oću moj dio, gdje je?
I ko nije namjeravao, došao je poviriti u
kutiju. Stajali su u krugu i buljili, oborenih glava,
kao uz bolesnika.
- Eee, sirota…
- Biće za lizat.
- Meni kutija!
147
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
BRLJA
Prvi utisak bio je da nema nikoga, a onda
vidjesmo svjetlo kroz pukotine na vratima.
Tišina. Neshvatljivo.
- Otvaraj!
Viknuh dubokim, kamufliranim glasom.
Reza pade, uđosmo. Najživotnije unutra bile su
svijeće što su treperile.
- Šta je? Đe je dernek? Ko je ružio?
Pomislih da su se možda posvađali.
- Ma bježi, da niste vi došli ja bi evo sad
otišo…
Brko je nervozno odmahivao.
- …Ko me nagovori? Za Novu s ovim
kuronjama! Niđe ženska…
- E, boga mi, ova je moja! Odbij!
- Ma neka je. Samo da je gledamo...
Zalizani je nosio ruku sa podignutim
prstima, kao da traži riječ. Drugom rukom je
podupirao onu.
Nismo odmah opazili krvave prste.
- Šta je bilo, jebo te...?
Niko ništa. Muk.
- Šta je bilo? Posjeko se..?
- Budala. Moglo mu je oči izbit.
- Pa dobro, šta je to bilo?
  148
U lovu na Novu 
- Mećo manevarske metke u šporet.
Eto! Konj!
Ostala dvojica djelovala su apatično i
odsutno da bi komentirali.
MEKA
Sto je bio okrenut poprijeko, uz prozor
kako bi se oslobodio prostor za feštu. Jelka,
pristojno okićena, sakrivala je sliku predsjednika
obješenog iznad prozora.
Stavismo leptir mašne.
- Ajde, salijte!
- Salute!
- Salute!
- Huuu… meka!
Nije dominirao muški faktor, kako je to
obično znalo biti. Niko se nije otimao. Ipak,
stanje je težilo ka konsolidaciji, interesi su se
prelivali iz zone želja ka zonama mogućnosti.
Mirisali su rivalitet, izazovi, revanši…
- Ajde…
- Salijte!
- Salute!
- Huu… meka. Čija je?
Prvo smo opustošili ”švedski sto”. U to je i
kasetofon pojeo prve baterije. Poslije smo se
okačili po klupama sa strana.
149
Kuća ni na nebu, ni na zemlji U lovu na Novu 

Dame izvukoše parove za novogodišnji - I nož zaboden u siniju, bezbeli.

ples. - A, što grmalj može popit… To nema dna,
- Ajmo… salijte! bolan.
- Salute! Uvijek se slika izobliči ako nema dovoljno
- Salute! informacija. Obično, želje i strahovi dobiju eno-
- Huuu… rmne proporcije, svejedno da li sa razlogom ili
Kladio bih se da nisam bio toliko ”u bez.
autu”, a da ne bih uvidio neregularnost izvla- - Ima i jedno žensko!
čenja. - Žensko!?
- Neko mi je podvalio onu..! Niko i ne primjeti kad su nosati i zalizani
Cvikeraš? isparili. Pažnja se ostala njihati između brkinih
nervoznih komentara i treperavih svijeća. Vrijeme
- Nemoj tako, zbog dame…
se vuklo.
(mora neko).
Jednako neupadljivo kako je nestao, zali-
- Nemoj?
zani se i pojavio, ne uzburkavši melanholiju.
Ama, cvike ću mu…
Nosio je glavu uzdignuto, samozadovoljno.
Propala je prilika ali se zato učvrstila - Zaboga..!
namjera: Valjalo je boriti se za jednu smeđu
Iluzija se rasprši dramatično, tu pred nama,
glavicu.
zabezeknutim, presječenim.
- E pa hajde… Salijte! Našao se u dometu svijeća i vidjesmo
kako iz uzdignute, krvave labrnje lipti krv.
BRLJA Uhvatio se grčevito za ivicu stola ranjenim
šakama, još krvavim od prije.
- Evo neki grmalji vamo! Feštaju isto… Krv je bojila sto, crvenija pod usplahirenim
Titralo je svjetlo u ”novokomponovanoj” svijećama.
betonskoj kolibi, tik uz planinarsku kuću. Zati- - Udario me… grmalj.
tra i netrpeljivost, bezrazložna, neobjašnjiva. Pustio je da teče obilno, nezaustavljivo. Pu-
Bili smo dva svijeta. stio je klici mržnje da se hrani tom krvlju, da buja.
- Sad je tamo tovar suha mesa na siniji.

150 151
 
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Gušili smo se u nelagodi i zgražavanju.
- Ama čime te...?
- Ne znam…
Uvuče se jedno novo osjećanje, mračnije
i ledenije. Zgledasmo se:
- Šta je sa onim drugim?
MEKA
- Domar je zavio zdrav prst da ne bi prao
suđe.
- Ma daj, kani me se!
- A cviko… Ej! A cviko pije…
Nikoga nije bilo briga.
- A cviko pije istu čašu… cijelu noć. Tre-
zvenjak..!
Govorio sam sam za sebe. Najveća po-
drška bio mi je zid na koji sam se naslanjao.
Svejedno, vjerujem da sam to veče imao nos za
otkrivanje podvala. Budući da sam bio duhom
budan kao bih stigao ”pokrivati” malu brunettu
i mada užasno dekoncentrisan onim Salijte! –
Salute! (bio sam dobrano ogrezao u tome),
vidio sam, čuo sam, znao sam…
- Valjda… sam znao…
Iznenada se svijeće pogasiše. Nešto se
dešavalo.
- Šta to bi?
  152
U lovu na Novu 
Ništa nisam shvatao. Neko me dohvati i
izljubi.
- Ahaaa…
Peć se crvenila u mraku.
Dvije godine su se mimoišle. Dogodio se
prelom, kontinuitet je prekinut a da se ništa
suštinski nije promijenilo.
- Ma, kakva Nova godina, kako znate da je
došla, ha?
Ko ju je vidio? Ha?
Niko, bezbeli!
Šta se to tako goruće čekalo? Šta to sada
toliko nedostaje? Ili, šta to sad novo moramo
prihvatiti? Zar se sad svi drugačije ponašaju samo
zato što treba tako.
- Ajde, šta je… Sat tamo, sat vamo.
Ej… šta je sad?
Osta praznina. Osjetih se prevaren, razo-
čaran. Lajao sam na sve oko sebe. Zbilja, u čemu
je razlika između ”sad” i ”pet minuta prije”? Sve
je to isto vrijeme…
- Nova godina je čista form...
A onda sam shvatio.
Razlika je u tome što će ona sad plesati s
njim. A on će je šarmirati svojom trezvenošću,
svojim intelektualnim držanjem, naočarima…
-Ih, što ću mu ih…
153
Kuća ni na nebu, ni na zemlji
Nisam mogao ništa izmijeniti. Okolnosti
su neumitno vodile malu, smeđu glavicu u ruke
onog cvikeraša. Mrzio sam tu Novu i tih 24:00
zbog njihovog neumoljivog formalizma.
Pred zoru nastupalo je vrijeme kajanja,
povlačenja, introvertnosti, glavobolja… Poba-
cali smo spužve po kaljavom podu i širom
otvorili vrata. Ležali smo i čekali na svitanje iza
planina.
Iznenada nam se ruke nađoše u mraku.
- Pa ona je bila cijelo vrijeme na mojoj
strani. Mala, smeđa glavica…
BRLJA
Što ih je moglo odvesti tamo u kolibu?
Apatija koju smo sami proizveli? Radoznalost
što smo je sami isprovocirali ili obijest podgri-
jana rakijom?
Jesmo li i mi bili sukrivci?
Onog drugog našli smo daleko dole u
šikari, izderanog o šiblje i kamenje. Onolikog
teškog, nosatog, išlepali smo gore na svjetlo,
pred vrata.
- Aaa… aaj…
- Je li pijan ili ošamućen?
- Položi ga ovde, daj da ga umijemo..!
154
U lovu na Novu 
Lijevo rame izgledalo je odvratno nepri-
rodno, izvaljeno. Nešto se moralo učiniti. Ko
ima hrabrosti i prisebnosti?
- Treba mu ovo namjestit dok je još u
behutu*. Ko će, ko će… ajde!
Brko je sijao paniku.
- Pusti nju, ona je apotekar.
A njene ručice, što su mogle uraditi ono-
likoj masi? Rvala se, izgledalo je tragikomično.
Na kraju smo potegli svi. Puklo je, rame je leglo
nazad.
- Bože dragi…
- Uuuh, ko da sanjam.
Prožimalo nas je isto osjećanje, nalazili
smo isti uzrok svemu:
- GRMALJ!
Više nismo čekali Novu godinu, čekali smo
svitanje. A grmalj, kao usud, kao grijeh, udarao je
na vrata.
- Eto ih, njihov red…
- Šta ćemo..?
Otvorismo, a u kuću se uvukoše dvije niske
prilike. I miris pokisle odjeće. I rakije... I jedno
žensko.
Neodlučnost, neshvatanje. Osjećaju li našu
uznemirenost, odbojnost? Ili vlastitu krivnju..?
*Behut, nesvjesno stanje, pometenost 
155
Kuća ni na nebu, ni na zemlji U lovu na Novu 

Jedan je imao veoma drzak i bahat stav. BRLJA

- Jeste li za kafu?
Oglasi se ženska dovitljivost. Šta je ovaj put donio prvi januar?
- Može. - U...staaaj!
Javi se ženska pomirljivost. Onaj drznik od sinoć derao se pod prozorom.
- Je li, a što ih nagrdiste? Na leđima je nosio šarenu seljačku torbu sa akumu-
Glas iz ćoška rasprši zablude. Onaj drski latorom, držao je u rukama auto-radio, a sa strana su
smjesta se ustremi ka glasu. Rat! se na kablovima klatili zvučnici. Krkljala je muzi-
ka… (muzika?)
- Neka, neka, neka..!
I još je dugo krkljalo dole niz dolove.
Svi se umiješasmo, blokirasmo jedni druge.
- Odoše.
- Neka, nije me on..!
Zadovoljiše se našom popustljivošću.
 
Odoše. Odahnusmo uz porazno shvatanje
koliko smo mekani, slabi, neodlučni…
- Ima tamo jedan drugi, nisam nikad vidio
krupnijeg!
Izgleda, ovdje je bila samo mala maca, a
mečka je spavala tamo u kolibi.

MEKA

Šta nam je donio prvi januar?

Jedan nezaboravan dan na ledenim padinama
Prenjeve Bjelašnice.
- A cvikeraš..?
- Kakav cvikeraš?

  156 157
 KRAJ