„Otac Goriot – tu oko nas!

Roman „Otac Goriot“ djelo je francuskog književnika Honorea de Balzaca i pripada

razdoblju realizma. 1842. godine Honore de Balzac ujedinjuje cjelokupan opus u posljednjih
trinaest godina stvaralaštva u jedinstven ciklus „Ljudska komedija“ te u njemu objektivno
prikazuje mračnu stranu francuskog društva onoga vremena,jad i trulež, laž i prijetvornost,
licemjerje i beskrupuloznost skrivene iza blještavila i raskoši Pariza devetnaestog stoljeća.

Likovi romana „Otac Goriot“ opisani su u duhu vremena kojem pripadaju te se

odlikuju zanimljivim opisom vanjskog izgleda likova što upotpunjuje tijek fabularne radnje te
čini ovaj roman jednim od najvećih romana svjetskog realizma, a pisca Balzaca velikim
piscem. Otac Goriot, bivši tvorničar rezanaca i nekada bogat, sretan čovjek, u starosti gubi
snagu osobne egzistencije u neimaštini, bolesti i brizi za društveno i duhovno osiromašene
kćeri. Nakon smrti svoje žene, otac Goriot ima veliko srce i svu ljubav poklanja svojim
kćerima, Delphini i Anastasie. Djevojčice odrastu u pohlepne žene željne raskošnih haljina i
pažnje bogatih plemića. Nesretni starac umire u nadia da će ga kćeri paziti i na trenutak
usrećiti i posvetiti mu pažnju u trenucima boli. Bezobzirne kćeri su zaboravile na oca.
Tijekom života u pansionu Vauquer život oca Goriota isprepliće se sa sudbinom naočitog
mladića Eugenea de Rastignaca koji dolazi u Pariz da postane obrazovan građanin. Eugene de
Rastignac se zagleda u blještavilo grada i želi ući u elitno društvo. Pansion predstavlja Pariz u
malom, na četiri kata kuće žive otac Goriot i Eugene, između, mlada gospođica Victorine i
bivši robijaš, zvan Laži – Smrt, Vautrin. Otac Goriot je istinski dobar, a pored svoje dobrote
otac Goriot je postao slijep. Nije uvidio što se događa oko njega. Ocu Goriotu smisao života
postaje briga u o Delphini i Anastasie, ali one naviknute na očevu pažnju, brigu i pomoć ne
znaju ga cijeniti. One su emotivno prazne jer samo brinu o haljinama, raskoši i novcu, a na taj
način uništavaju svog oca. Delphinina hladnokrvnost vidi se u ovim riječima u posljednjim
trenucima očeva života kada se uzruja zbog Eugeneove brige: „Opet moj otac!“, uzviknu ona i
presiječe mu riječ. „Nećete me valjda učiti mojim dužnostima prema ocu. Poznajem ja oca
odavno. Ni riječ više, Eugene.“ Goriot pomisli da je cijeli njegov život promašaj i doživljava
živčani slom. „Bilo bi bolje da umre što prije“, bila je njegova posljednja riječ.

Eugene i Bianchon su jedini koji osjećaju tugu i žale za nesretnom sudbinom najstarijeg
stanara pansiona Vauquer. Sami su platili sprovod.

Lik oca Goriota za mene je simbol nesebičnosti i neiskvarenosti. Ustrajan je da izrazi

ljubav prema kćerima i pravi se da ne vidi ponašanje svojih kćeri Delphine i Anastasie prema
sebi. On nesvjesno potiče kćeri u lošem ponašanju i traženju sreće u novcu i materijalnim
stvarima jer misli da će one tako biti sretne. Otac Goriot je razmišljao srcem, a da je
razmišljao razumom drugačije bi se ponašao prema kćerima. Zabranio bi im nepotrebno
trošenje novca i učio bi ih da se sreća ne dobiva, nego da se ona stvara. Možda bi tada
Delphine i Anastasie drugačije brinule o svom ocu u njegovoj starosti i pred smrt.