Fucking stupid pojmovi koje je Drinić dao za postmodernu

ANTIHUMANIZAM- Ne zagovara mržnju među ljudima već je suprotstavljen humanizmu.

Postoje dvije dimenzije antihumanizuma koje se ne trebaju miješati-označava uopštenu
negaciju mogućnosti da se definiše ljudska narav i opovrgavanje svojstva po kojem bi čovjek
bio radikalno drugačiji od ostalih bića.
Filozofska određenja čovjekove biti tijekom čitave povijesti filozofije možemo nazvati
humanizmom. Antihumanizam je u tom slučaju negacija takvih određenja. Antihumanizam se
načelo suprotstavlja ideji da je čovjekovu bit moguće jednom zauvijek odrediti i fiksirati.
Glavni razlog tom protivljenju jest povijesnost čovjeka, odnosno njegova uvjetovanost
vremenom i kulturom u kojem živi. Međutim, postoji značajan diskontinuitet između čovjeka
antičke i srednjovjekovne filozofije s jedne strane i novovjekovne filozofije s druge strane.
Čovjek antičke i srednjovjekovne filozofije je jedno među bićima; istina, sa svojim
specifičnostima, ali također sa vrlo jasno određenim položajem u kozmosu. Novovjekovna
filozofija zamišlja čovjeka kao posebno biće sa sposobnošću promjene samoga sebe. Čovjek
nije obično biće i nema precizno određen položaj u kozmosu. Postmodernistička filozofija
kritizira prvenstveno te 'posebnosti' po kojima čovjek odudara od ostalih bića. One su
pogotovo vidljive u novovjekovnim koncepcijama čovjeka, ali su također prisutne od samih
početaka filozofije. Riječ je o slobodi, razumu, kreativnosti, odgovornosti, dobroti, ukusu,
svjesnosti, unikatnosti, dostojanstvu, individualnosti, altruizmu, istinoljubivosti i
sličnome.Kritika etike od strane antihumanizma se sazniva na tome što humanizam smatra da
je slobnod biće koje ima izbora u svome djelovanju i time zna za posljedice svoga djelanja.
Antihumanizam dovodi u pitanje čovjekovu slobodu i racionalnost, a samim time i njegovu
odgovornost. Kritika etike koju je izvršio Nietzsche jedan je element antihumanizma. U
Radosnoj znanosti Nietzsche tvrdi da je moral kolektivna, a ne individualna pojava:
“Moralnost je instinkt stada u pojedincu.” (Nietzsche, 2003a: 103). Ovakvim određenjem
morala Nietzsche decentira moralnost sa pojedinca na kolektiv. Ako pojedinac djeluje u
skladu s društvenim normama, ako je on društveni proizvod koji samo provodi volju društva,
onda on nije odgovoran za svoje postupke. To pak znači da on nije niti slobodan, niti svjestan,
a niti odgovoran za svoja djela. Humanizam tradicionalne filozofije nije uopće uzimao u obzir
mogućnost takvih međuljudskih odnosa.

Heidegger je smatrao humanizam neraskidivo vezanim za metafiziku. Zato prebolijevanje

metafizike ujedno označava i nadilaženje humanizma. Prema njemu, svako određenje čovjeka
u konačnici za sobom povlači i nekakav model metafizičkog ustrojstva svijeta. Reći da se
čovjek sastoji od duše i tijela, primjerice, automatski znači ustvrditi postojanje dviju
dimenzija stvarnosti - materijalne i duhovne. Odbijajući odrediti narav čovjeka kao
transcendentalnu nepromjenjivu jezgru, Heidegger je zagovarao i kritiku metafizike i kritiku
humanizma. Heidegger, kao i egzistencijalizam općenito, daje primat egzistenciji nad
čovjekovom esencijom, i tako postavlja temelje za razvoj antihumanizma. Dok humanizam
smatra da treba postojati sklad između konkretnih pojedinaca i čovjekove biti, kakva god da
ona bila, antihumanizam zagovara da ona ne postoji, da se ne može spoznati ili da je posrijedi
samo retorički fenomen sa opasnim političkim posljedicama. Postmodernistički subjekt je
utjelovljen, isto koliko i Heideggerov tubitak.
Strukturalizam, kao i Heidegger, preispituje uvriježen stav o autonomiji i samostalnosti
svijesti, kakav pronalazimo kod, primjerice, Descartesa ili Husserla. Fredric Jameson u knjizi
U tamnici jezika tvrdi da je strukturalizam bio šokantan zato što je odbacio predodžbu ljudske
svijesti kao individualne i inteligibilne. Njegova teza o 'kraju čovjeka' zapravo je parola
antihumanizma. Kao što je i Nietzsche tvrdio, čovjek je samo kratkotrajna pojava u znanju,
gledajući iz perspektive stoljetnih transformacija ljudskog znanja. Prema Foucaultu, on nije
postojao oduvijek, a uskoro će i prestati postojati: “Prije kraja XVIII. stoljeća čovjek nije
postojao. [...] On je sasvim recentna kreatura koju je prije manje od dvjesto godina svojim
rukama proizvela demijurgija znanja: ali on je tako brzo ostario da smo lako pomislili da je
tijekom tisuća godina u sjeni čekao trenutak rasvjetljavanja u kojemu će napokon postati
poznat.” (Foucault, 2002b: 333). Za Foucaulta, u njegovoj strukturalističkoj fazi, riječ čovjek
označava diskurzivnu tvorevinu, sa vrlo uskim značenjem kakvo nije postojalo oduvijek.

Antihumanizam smatra da je čovjekova sloboda rezultat uvjetovanja, odgoja, socijalnog

statusa i konteksta, a ne transcendentalno svojstvo u jezgri pojedinca. On time zapravo dokida
čovjekovu slobodu u tradicionalnom značenju. Odavno je u povijesti filozofije poznato kako
je preduvjet etičnog djelovanja sloboda. Tamo gdje vlada nužnost nema ni slobode, a ni
morala. Tek u sferi biranja, dileme, odnosno slobode, moguća je i etika. Ukidajući slobodu,
antihumanizam ukida i mogućnost etičnog ponašanja. Ako sam ja predkondicioniran širim
društvenim strukturama, onda nisam niti odgovoran za vlastito ponašanje. Ukidajući drugi
aspekt čovjeka - svjesnost - antihumanizam totalno ruši klasičnu viziju čovjeka.
Antihumanistički uvidi nisu samo teorijsko-filozofske naravi, već se mogu oprimjeriti kroz
čitav niz aktualnih društvenih procesa. Tako antihumanizam postoji i u kontekstu
postmodernizma, i u kontekstu postmoderne.

DEKONSTRUKCIJA- Jacques Derrida je tvorac koncepta dekonstrukcije, kao i brojnih

drugih neologizama. Da bi se razumjelo njegovo shvaćanje dekonstrukcije, prvo je potrebno
razumjeti ideju destrukcije u djelu Martina Heideggera, koju Derrida po vlastitom priznanju
nastavlja razvijati i s kojom dekonstrukcija ima niz zajedničkih točaka. Dakle, što bi to bila
destrukcija prema Heideggeru? Na početku svoje knjige Bitak i vrijeme, Martin Heidegger
sebi stavlja u zadatak otkrivanje izvornog smisla riječi bitak (Sein). Međutim, on smatra kako
je kroz povijest značenje riječi bitak iskrivljeno pogrešnim interpretacijama. Kako bi došao do
predsokratovskog, autentičnog shvaćanja bitka Heidegger shvaća kako će morati polagano
proći kroz sve one nataložene slojeve pogrešnog interpretiranja, potpuno svjestan pluralnosti
različitih modelâ svijeta. U tom smislu, pitanje o bitku predstavlja eruditsko obračunavanje sa
čitavom poviješću ontologije, odnosno njezinu destrukciju. Zato Heidegger ne shvaća
destrukciju kao uništavanje prošlosti značenja, nego prije kao razgradnju: “Destrukcija ne
znači razaranje, nego razgrađivanje, skidanje i odstranjivanje.”

Međutim, tu postoji bitna razlika između Heideggerove destrukcije i Derridine

dekonstrukcije. Dok destrukcija traga za iskonom, autentičnim značenjem na početku
vremena, destrukcija odustaje od tog ideala i svodi se na historicističko destabiliziranje
identiteta. Zbog toga je Heideggerova pozicija bliska metafizici i esencijalizmu, što nije
svojstveno postmodernističkoj filozofiji.

Destrukcija je određen odnos spram prošlosti. Heidegger u Bitku i vremenu razmatra prošlost
ontologije i shvaćanje bitka, što je jedan prilično uzak problem. Derridina dekonstrukcija je u
tom smislu općenitija - ona zahvaća puno širi spektar problema: od filozofije i književnosti,
preko biblijske egzegeze i historiografije, do kulturnih tvorevina i bilo kakvog drugog sustava
značenja. Kao drugo, destrukcija je metoda. To se isto može reći i za dekonstrukciju. U oba
slučaja govorimo o epistemološkom stavu primjenjivom na mnoštvo različitih fenomena. Kao
što je fenomenologija oprezna prema vlastitom predmetu promišljanja, a ipak jest određena
metoda, isto je tako i dekonstrukcija metoda, usprkos vlastitoj isprepletenosti sa predmetom
promišljanja. Kao treće, destrukcija je ambivalentna prema vlastitom predmetu promišljanja.
Isto vrijedi i za dekonstrukciju. Dekonstrukcija ne nastupa kao vulgarna diskreditacija ili
nekritička afirmacija, već kao prikaz situacija u kojima se pojavljuju takva vrednovanja.
Utoliko je dekonstrukcijski pristup ambivalentan. On otkriva jedno općenito svojstvo
postmodernističke filozofije, a to je antiesencijalizam. Identitet bića nije vječno fiksiran u
metafizičkoj podlozi svijeta, već ovisi o kontekstu i okolnostima. Upravo ga zato nije moguće
jednoznačno odrediti i pridati mu nedvosmislenu vrijednost. Kao četvrto, destrukcija je
repetitivna. U slučaju dekonstrukcije to se vidi na kompulzivnom citiranju izvornih tekstova i
detaljnom promišljanju njihovih neartikuliranih pretpostavki.

Kao prvo, dekonstrukcija je antiesencijalistički pristup tekstu. Kao drugo, dekonstrukcija je

kritika binarnih opozicija. Kao treće, dekonstrukcija je genealogija ljudske povijesti. Ta tri
značenja mogu se preklapati u konkretnoj upotrebi dekonstrukcije, ali ih valja teorijski
omeđiti ne bi li se što jasnije odredila njezina bit. Dekonstrukciju u njezinom prvom značenju
možemo odrediti kao interpretativni antiesencijalizam. To znači da dekonstrukcija pristupa
filozofskom, književnom, vjerskom ili bilo kojem drugom tekstu bez pretpostavke kako ga je
moguće interpretirati na jedan jedini način. Za razliku od hermeneutike Friedricha
Schleiermachera, Friedricha Schlegela i Matije Vlačića Ilirika, prema kojima je tekst skladna
cjelina sa esencijalnom porukom (Zovko, 2005), dekonstrukcija tvrdi kako se isti tekst može
interpretirati na mnoštvo načina, te da su svi oni jednako legitimni. Kriterij određivanja prave
interpretacije ne ovisi o samome tekstu, nego prvenstveno o povijesnim okolnostima i
konstelaciji moći, što su potpuno van-tekstualni faktori. U tom smislu je dekonstrukciju
potrebno odrediti kao interpretativni antiesencijalizam. Dekonstrukcija je kreativna ili uopće
ne postoji; ona se ne zadovoljava metodološkim procedurama, ona otvara prolaz, ona
napreduje i ostavlja trag; njezino pisanje nije samo performativno, ona stvara pravila -
drugačije konvencije - za nove izvedbe i nikada se ne oslanja na teorijsko osiguranje
jednostavne opozicije između performative i konstativa

U svojem drugom značenju, dekonstrukcija označava kritiku binarnih opozicija. Koncept

binarnih opozicija bio je vjerojatno najsnažniji oslonac strukturalizma u njegovom pokušaju
znanstvenog opisa ljudskih aktivnosti i tvorevina. Neke od binarnih opozicija su:
muško/žensko, crno/bijelo, imati/biti, subjekt/objekt (epistemologija), ljevica i desnica
(politika), materija/forma (hilemorfizam), supstancija/akcidenti, akt/potencija,
idealizam/materijalizam, baza/nadgradnja (marksizam), teorija/praksa, esencija/egzistencija..
Iz poststrukturalističke perspektive, sve binarne opozicije su problematične, odnosno, sam
koncept binarnih opozicija problematičan je po sebi. U čemu se sastoji poststrukturalistička
kritika binarnih opozicija? Kao prvo, svaka binarna opozicija sačinjena je od dvije kategorije
ili od dva elementa. Jedan element ovisi o drugom elementu, i obrnuto; oni su zapravo
ujedinjeni kao članovi iste binarne opozicije. Jedan element duguje svoj identitet drugome
elementu, i nije ga moguće misliti samostalno. Kao drugo, kategorije binarnih opozicija ne
moraju biti isključive kao što to sam koncept nalaže. Između dvije kategorije može stajati
čitav spektar nijansi, a primjenjivanje binarne opozicije na njih samo će dovesti do zablude.
Prema tome, elementi binarne opozicije ne moraju biti isključivi, čime je dovedena u pitanje
sama ideja binarnosti. Kao treće, svaka binarna opozicija privilegira jedan element na štetu
drugoga. Autentično je bolje od otuđenoga, vječno od prolaznoga, a denotacija od konotacije.
Takva vrednovanja sadržana su u samoj ideji binarne opozicije i uvijek je prate.
Dekonstrukcija kritizira binarne opozicije prema sva tri navedena kriterija. Ona osporava
njihovu suprotstavljenost, isključivost i vrednovanje. Kritika binarnosti je općenito mjesto
postmodernističke filozofije. Mnoštvo je primjera na kojima se može primijetiti
dekonstrukcijski postupak, bez obzira što se sami autori možda nisu eksplicitno deklarirali
kao poststrukturalisti ili dekonstrukcionisti.

U konačnici, kako definirati dekonstrukciju? Dekonstrukcija je epistemološka metoda za

antiesencijalističko interpretiranje teksta, za kritiku binarnih opozicija, te za analizu
genealogije ljudske povijesti. To su njezina najobuhvatnija značenja, ali ona ne iscrpljuju sve
načine prakticiranja dekonstrukcije. S obzirom na Derridino suprotstavljanje logocentrizmu i
nazivanju vlastite pozicije gramatološkom, možda prema tim pojmovima treba odrediti
dekonstrukciju. U tom slučaju, dekonstrukcija je metoda gramatologije za kritiku
logocentrizma.

DETERITORIZACIJA- Deteritorijalizacija je proces dislokacije određenog resursa iz

njegove primarne situacije u sekundarni kontekst, kako bi se on iskoristio što efikasnije, i to
na dobrobit sekundarnog konteksta. Resurs o kojem je riječ može biti bilo što: poljoprivredno
zemljište i stoka, genetska sekvenca, ljudi, tehnologija, društvene institucije, oružje, želja,
knjige, ponašanje, sjećanje, revolucija ili povijest. Deteritorijalizaciju treba razumjeti kao
strukturalistički pojam; on označava premještanje elementa iz jedne strukture u drugu. Pri
tome jačaju supstancijalne funkcije premještenog elementa, kao i struktura u koju se on
premješta. Upotrebljavaju ga Gilles Deleuze i Félix Guattari u svom opisu kapitalizma, kao
najsavršenijeg sustava deteritorijalizacije.

Prema Deleuzeu i Guattariju, čitav svijet se sastoji od mnoštva raznovrsnih elemenata. Svi su
oni u međusobnom odnosu. Njihovim kombiniranjem nastaju kompleksnije tvorbe. Kada se
odgovarajući niz elemenata okupi u jedan centar, govorimo o teritorijalizaciji.
Teritorijalizacija je okrupnjavanje, organiziranje, koncentriranje i koordiniranje jednostavnih
elemenata. Ako promatramo društvo, njegovi elementarni dijelovi su pojedinci. Najstariji
oblik njihova ujedinjavanja Deleuze i Guattari nazivaju 'primitivnim'. Kada je među
mnoštvom primitivnih zajednica jedna formirala 'despotsku državu', ona je počela asimilirati
ostale zajednice kao resurs: “Prvo veliko kretanje deteritorijalizacije pojavilo se s
natkodiranjem despotske države.” (Deleuze i Guattari, 1990: 181). Deteritorijalizirati u ovom
slučaju znači, primjerice, oteti posjede i stoku, a članove primitivnih zajednica koristiti kao
robove. Tako izvorna tvorba teritorijalizacije nestaje, a njezini elementi se procesom
deteritorijalizacije ugrađuju u kompleksniju cjelinu despotske države. Zašto Deleuze i
Guattari pokušavaju rekonstruirati tijek povijesti na ovaj način? Oni smatraju da je proces
deteritorijalizacije krucijalan za funkcioniranje suvremenog kapitalizma. Kapitalizam
ponavlja identičan postupak, ali puno sofisticiranije, češće i intenzivnije.

Predmet deteritorijalizacije nisu isključivo društvene tvorevine i ljudi. Deteritorijalizirati se

može bilo što. Ako je DNA lanac najbolji primjer strukture, onda je možda najbolje ilustrirati
proces deteritorijalizacije u tom slučaju. Jeremy Riffkin u svojoj knjizi Biotehnološko stoljeće
prati razvoj genetike i njezinu primjenu unutar kapitalističke ekonomije. Svaki živi organizam
posjeduje DNA strukturu. Suvremena genetika je otkrila načine umjetnog kombiniranja
različitih segmenata bilo koje DNAstrukture: “Biolozi Stanley Cohen sa sveučilišta Stanford i
Herbert Boyle s kalifornijskog sveučilišta izveli su 1973. godine podvig u svijetu žive tvari,
koje neki biotehnološki analitičari smatraju jednakom iskorištavanju vatre. Ta dva istraživača
izvijestila su da su uzeli dva nesrodna organizma koji se u prirodi ne bi mogli pariti, iz svakog
od njih izolirali djelić DNA i zatim rekombinirali ta dva komadića genetskog materijala.”
(Riffkin, 1999: 30). Na ovaj način se svojstva jednog organizma mogu kopirati na drugi
organizam, ili se mogu stvarati potpuno nove vrste organizama: “Nove genetičke tehnologije
omogućuju nam da kombiniramo genetski materijal preko prirodnih granica, svodeći sve ono
što čini život na kemijske tvari kojima se može manipulirati.” (Rifkin, 1999: 33). Što znači
deteritorijalizacija kada govorimo o genetici? Izvjesna sekvenca genetskog koda ima
odgovarajuću funkciju u nekom organizmu. Novim tehnikama ta se sekvenca može izrezati iz
primarnog konteksta i ubaciti u neki drugi kontekst. Riffkin pokazuje kako je to iskorištavanje
uvjetovano kapitalističkim zahtjevima. Prirodni resursi se rekodiraju, gube funkciju koju su
izvorno imali i integriraju se u kapitalistički sustav na njegovu korist. To je savršeni primjer
deteritorijalizacije.

DISKURS- Koristiti riječ diskurs u značenju rasprave znači pretpostaviti da on vjerno

oslikava stvarnost, na onaj način kakva ona jest po sebi. Takvo esencijalističko shvaćanje
jezika svojstveno je tradicionalnoj filozofiji. U postmodernističkoj filozofiji koncept diskursa
ima drugačije značenje. Filozof od kojeg je poteklo to novo značenje jest Michel Foucault.
Prema njegovom shvaćanju, jezik nije samo medij koji objektivno oslikava stvarnost; jezik je
'iskrivljuje', ili preciznije rečeno, producira. Objektivna reprezentacija stvarnosti jednostavno
nije moguća u jeziku zbog same prirode jezika. Takvo shvaćanje jezika je antiesencijalističko.
Međutim, ostaje činjenica da ljudi koriste jezik i na različite načine si objašnjavaju stvarnost.
Koncept diskursa je primjenjiv u tim slučajevima. Zato možemo reći: diskurs je jezična
struktura jednog od nekoliko mogućih oblika reprezentacije. Dakle, diskurs je oblik
reprezentacije. Što to znači? Stvarnost nesumnjivo postoji izvan čovjeka, bez obzira nastojao
on nju spoznati ili nešto reći o njoj. Stablo je palo u šumi čak iako ga nitko nije čuo da pada.
Međutim, način na koji čovjek organizira i interpretira informacije dobivene iz vanjskog
svijeta daleko je od pasivnog registriranja činjenica. Pad stabla može se interpretirati kao
Božja intervencija, prirodna slučajnost, potpuno beznačajan događaj, ekološka katastrofa,
gubitak nacionalnog bogatstva, gubitak osobnog imetka, kraj uspomena iz djetinjstva itd.
Prema tome, ista zbilja se može interpretirati na mnoštvo načina. Sve te interpretacije su
različiti diskursi. Zašto je to važno? Koncept diskursa upućuje na to da je određeni
svjetonazor samo jedna od mnogih reprezentacija stvarnosti, ili psihoanalitički rečeno - jedna
od mnogih racionalizacija stvarnosti, bez potpunog, cjelovitog i neosporivog znanja i istine o
zbilji. Prva i najvažnija karakteristika koncepta diskursa je njegova parcijalnost. Monolitni
koncept Istine se fragmentirao na pluralizirajući, pomalo relativistički koncept diskursa. Istina
je jedna i totalna, a diskursi su pluralni i parcijalni. Diskurs nikada ne iscrpljuje stvarnost i
uvijek ostavlja otvorenom mogućnost drugačijeg pogleda na zbilju. U knjizi Riječi i stvari
Michel Foucault ovako određuje diskurs: “...diskurs nije jednostavno reprezentativna cjelina
već udvostručena reprezentacija koja označava drugu reprezentaciju...” (Foucault, 2002b:
111). Diskurs je prvenstveno lingvistički metapojam za određeni tip predstavljanja stvarnosti.
Sam koncept diskursa kao takav automatski diskvalificira određeni skup iskaza kao konačnu i
apsolutnu istinu, određujući je kao samo jednu od mnoštva jednakovrijednih reprezentacijskih
shema. Zato Foucault tvrdi: “Diskurs će imati zadaću da kaže što jest, ali neće biti ništa više
od onoga što kaže.” Pojam diskursa je pluralan - uvijek postoji mnoštvo diskursâ. Ti diskursi
se međusobno isključuju: “Diskursi se moraju promatrati kao diskontinuirane prakse koje se
ukrštaju, ponekad idu zajedno, ali se međusobno ne poznaju ili se pak isključuju.” (Foucault,
1994b: 132). Zato se mogu povući paralele između diskursa u Foucaultovom smislu i
koncepta paradigme Thomasa Kuhna. Kao što između paradigmi vlada nesumjerljivost, tako i
između različitih diskursa vlada nesumjerljivost. Suprotstavljeni diskursi, kao i
suprotstavljene paradigme mogu se odnositi na istu realnost, ali je interpretiraju na različit
način.

DOGAĐAJ- Događaj je strukturalistički pojam za nepredviđenu mogućnost unutar određene

strukture znanja. Događaj je nepredviđena, neuobičajena i čudna pojava koja negira
uvriježena pravila. Jean Baudrillard smatra kako događaj, prije nego što se pojavi, uopće nije
moguć. Jacques Lacan upravo na takav način određuje ljudskog subjekta: “Za Lacana (kao i
za Schellinga) subjekt kao $ nije niti stvar niti stanje stvari nego događaj do kojeg se dolazi
kad simbolički lanac ne uspije u svome pokušaju da bez ostatka apsorbira ono Realno Stvari.”
(Žižek, 2007: 70). Subjekt je događaj unutar simboličkog poretka. Slavoj Žižek primjenjuje
koncept događaja u svojoj teoriji društva. U njegovom slučaju, društveni poredak ili
simboličko je struktura, a revolucionarna transformacija ili destabilizacija tog poretka je
događaj. Lacanovim kategorijama izrečeno, realno je događaj unutar simboličkoga. Upravo
zato, svaka društvena transformacija dolazi, prema Žižekovom mišljenju, iz realnoga,
odnosno onih potpuno isključenih i nepriznatih društvenih grupa: “...on smatra da je
sučeljavanje sa nemogućim znak čistoće i autentičnosti izvjesnog djelovanja, odnosno onoga
što on naziva autentičnim Događajem. Za Žižeka, autentičan, radikalan Događaj nužno dolazi
iz potisnutog Realnog, i sadrži povratak ove potisnute nemogućnosti.” (Robinson i Tormey,
2005: 98). Prema tome, jedino događaj utemeljen na totalnom diskontinuitetu sa aktualnom
društvenom strukturom može biti polazna točka radikalne društvene transformacije.

FRAGMENTIRANJE- Fragmentiranje je proces raspadanja, dijeljenja, rastakanja, osipanja,

dezintegracije, lomljenja, cijepanja, razdvajanja, demontaže, razjedinjavanja, komadanja i
mrvljenja neke prethodno jedinstvene, skladne i stabilne cjeline. Postmodernistička filozofija
obilježena je općim prihvaćanjem fragmentacije. U svojoj knjizi Tri studije o Hegelu Theodor
Adorno reagira na Hegelov holizam, tvrdeći: “Cjelina je neistinita...” (Adorno, 1972: 79). U
vremenu prije razvoja posebnih znanosti, dok je ljudsko znanje bilo drastično manje i
skromnije, filozofija je još mogla pretendirati na status kraljevske discipline koja otkriva
cjelinu ljudskog znanja. Međutim, sa eksplozivnim razvojem znanosti u 19., a pogotovo u 20.
stoljeću, dolazi kraj takvog ideala. Znanosti su do te mjere specijalizirane i uske, a ujedno i
bogate informacijama, da je fizički nemoguće sintetizirati sve ljudske spoznaje u jedinstveni
filozofski sistem. Uz to, znanstvena spoznaja savršeno funkcionira kada je specijalizirana i
neopterećena totalizirajućim modelima, čime je holizam nepovratno destabiliziran. U takvoj
situaciji, filozofija se mora zadovoljiti fragmentiranim tezama, posebnim temama i
zanimljivim elementima.

Drugu metu fragmentacije predstavlja svjetonazor. Vjerojatno najpopularniji primjer

fragmentacije čini Lyotardova definicija postmoderne kao vremena skepse prema velikim
pričama. Holistički, totalizirajući svjetonazori zamijenjeni su malim, posebnim
svjetonazorima:.
Treći aspekt fragmentacije čini društvo. Čak i u individualizmu sklonim teorijama društvenog
ugovora, društvo je cjelina sastavljena od kompatibilnih i povezanih dijelova. Razlike postoje,
ali cijelo društvo je prožeto identičnom konstituirajućom podlogom. U Hegelovoj društvenoj
teoriji, princip podjele rada samo naizgled razdvaja članove društva; on ih zapravo još jače
povezuje, jer je nemoguće razumjeti djelovanje pojedinca bez ostatka društva s kojim stoji u
interakciji.
Četvrtu regiju fragmentiranja predstavlja rad. Podjela rada kao teorijski princip bila je poznata
još od Platonovih vremena (Harmid, 161e), ali njezin procvat nastupa u vremenu
industrijalizacije i nastanka kapitalizma. U svom beskonačnom preziru prema kapitalizmu,
Karl Marx je postao savjesni kroničar njegove geneze i funkcioniranja. Tako on primjećuje:
“Ukoliko podjela rada raste, utoliko rad postaje prostiji.“
Nadalje, jezik je također pod utjecajem fragmentacije. Snažan i stabilan jezični sustav kojeg
bi dijelili svi članovi jednog društva više ne postoji, donekle zbog fragmentiranja
svjetonazora, društva, kulture i rada. Dvije osobe iz iste profesije i sličnog svjetonazora puno
će lakše komunicirati, čak iako ne govore isti jezik, nego dvije osobe unutar istog jezika sa
potpuno različitim interesima.
Fragmentacija se odnosi i na politiku. Velik dio kanonskih autora postmodernizma je u svojim
mlađim danima bio blizak marksizmu. Nakon razočarenja u Sovjetski Savez, nestalo je
uvjerenje kako će radikalna transformacija cjelokupnog društva i čitave ekonomije nužno
dovesti do boljeg društvenog uređenja. Zato politički zahtjevi postmodernizma nisu usmjereni
na velike promijene.
pojedinac-Ljudski subjekt je u postmodernističkoj paradigmi fragmentiran. To znači da on
može biti faktički fragmentiran, zbog utjecaja suvremenih društvenih kretanja, ali isto tako
može značiti da je tradicionalna filozofija zamišljala čovjeka kao koherentnog aktera
neopravdano mu pripisujući cjelovitost koju zapravo nikada nije imao. U tom smislu,
pojedinac je fragmentiran u vremenu postmoderne s jedne strane, i fragmentiran je u
teorijskom smislu, iz perspektive postmodernističke filozofije s druge strane. Važnu ulogu u
tom konceptualnom fragmentiranju imala je psihoanaliza. Subjekt je fragmentiran ako se
njegov psihički aparat etika-Zašto je etika fragmentirana? I kako etika uopće može biti
fragmentirana? Razlog leži u fragmentaciji rada. Suvremena ekonomija sa iznimno
razvijenom podjelom rada prisiljava svakog pojedinca sa svojom ekspertizom, kakva god da
ona bila, da sudjeluje u dinamici tržišta. Svatko je povezan sa svakim i svatko sudjeluje,
makar u sitnom postotku, u ukupnim efektima ekonomije. I upravo zato što svatko sudjeluje u
malom omjeru, ukupna odgovornost se disperzira i na kraju nestaje i onaj minimalni dio
odgovornoststoji od tri samostalne instance, kao što su Id, Ego i Super-Ego.
fragmentiranje obuhvaća kozmos ili bitak. Drevna predrasuda tradicionalne filozofije jest ona
o jedinstvu bitka. Sve je prožeto jednim, istim, unificirajućim i vječnim logosom. Međutim,
postmodernistička filozofija smatra da to nije tako. Lyotard je konceptom différenda ili
raskola omogućio promišljanje diskontinuiteta u svim cjelinama, pa tako i u slučaju bitka:
“Lyotard je, dakle, uspostavio dvojbu u jedinstvo uma utemeljenu u jedinstvu subjekta.”
(Kopić, 1997: 776). Sveprisutnost logosa služila je kao temelj realističkog modela spoznaje.
No, ako je antirealizam valjana epistemološka paradigma, onda se postavlja i pitanje o
jedinstvu bitka. Prema tome, bitak je fragmentiran.

LINGVISTIČKI ZAOKRET- je sintagma Richarda Rortyja za dominaciju filozofije jezika

nad ostalim filozofskim disciplinama (prvenstveno epistemologijom i ontologijom) i
reduciranje misli na njezino konkretnu jezičnu formulaciju. Drugi nazivi za lingvistički
zaokret su lingvistički obrat ili jezični zaokret. Pored toga što je lingvističkim zaokretom
naglašena do tada zanemarena. autonomija jezika, također je dovedena u pitanje i teza o
jeziku kao o instrumentu misli. Jedan učestali motiv logocentrizma jest da čovjek prvo
razmišlja, a tek potom traži adekvatni izraz u riječima. Primjerice, Platon u Fedonu (65c) tvrdi
da se istina zahvaća dušom; ako nešto tjelesno sudjeluje u spoznaji, a jezik je zasigurno
tjelesan i 'ovostran', tada istinu nije moguće zahvatiti. Dakle, misao je primarna, a izričaj
sekundaran. Terry Eagleton je to koncizno i lijepo formulirao: “Moto 'lingvističke revolucije'
dvadesetog stoljeća, od de Saussurea i Wittgensteina i suvremene teorije književnosti tvrdnja
je da značenje nije tek nešto 'izraženo' ili 'odraženo' u jeziku, već da jezik proizvodi značenje.
Značenje, ili iskustvo, nije nešto što smo unaprijed stekli pa tek zatim zaodjenuli u riječi.”
U epistemološkom smislu, lingvistički zaokret predstavlja smjenu realizma antirealizmom.
Lyotard je to izrazio u komentaru o Aureliju Augustinu: “Iz rečenice: 'Ja sumnjam' ne slijedi
'ja jesam', nego slijedi: 'Bila je jedna rečenica'.” (Lyotard, 1991: 66). Aurelije Augustin, kao i
Rene Descartes, nastoje zaključiti nešto o svijetu polazeći od samih sebe. Lyotard to negira i
ograničava se samo na jezičnu komponentu. To je dominantan način filozofiranja nakon
jezičnog zaokreta, prema mišljenju Richarda Rortyja. U kojoj je mjeri Rortyjev koncept
lingvističkog zaokreta opravdan? On pretpostavlja da se filozofija sastoji od dvije kronološki
sukcesivne epohe, razdvojene lingvističkim zaokretom. To bi značilo da elementi
antirealizma, ironije i konstruktivizma ne postoje u prvom periodu filozofije, kao i da
elementi realizma i referencijalne teorije istine ne postoje u drugom periodu filozofije. To,
naravno, nije točno. Filozofija nije monolitan, kompaktan i skladan organizam koji bi se
kretao kroz takve faze. Upravo zato, lingvistički zaokret treba shvatiti, ne kao kronološku
transformaciju filozofije, nego kao problematsku klasifikaciju filozofskih paradigmi. Te
paradigme se ne isključuju kronološki, nego problematski. U tom slučaju, prvu 'epohu'
filozofije možemo nazvati tradicionalnom, a drugu postmodernističkom.

LOGOCENTRIZAM- Jacques Derrida čitavu povijest zapadne filozofije naziva

logocentrizmom. Sam naziv upućuje na grčku riječ logos, koja se može prevesti kao riječ,
govor, razum, razlog, logika i sl. U ovom slučaju, treba je prevoditi kao usmeni govor. Drugi
naziv za logocentrizam je fonologizam. Glavnu karakteristiku logocentrizma Derrida vidi u
dominaciji žive riječi ili govora, logosa, nad materijalnim pismom, iz koje potom naviru
brojne druge odlike logocentrizma. Jedan od zasigurno najvećih i najvažnijih logocentrika u
povijesti filozofije jest dakako Platon.
Prema Derridi, čitava povijest zapadne filozofije obilježena je logocentrizmom. U knjizi O
gramatologiji on se posebno fokusira na Platona, Ferdinanda de Saussurea, Jean-Jacques
Rousseaua i Claude Lévi-Straussa, ali de facto logocentrizam uzima kao zajednički nazivnik
svih prethodnih filozofskih pozicija. Saussure u Tečaju opće lingvistike sasvim očigledno
zŠto bi bio logocentrizam općenito? Logocentrizam je Derridin naziv za prevladavajući oblik
metafizike utemeljene na: binarnim opozicijama, uvjerenju kako je čitava stvarnost prožeta
sjedinjujućim principom (logosom), zbog kojega je ona potpuno inteligibilna, racionalna i
svrhovita, uvjerenju kako svaki čovjek posjeduje transcendentalnu narav, neovisnu o
povijesnom trenutku, kulturi i osobnom iskustvu, uvjerenju kako logički kontradiktorno biće
ne može postojati i mora propasti, uvjerenju kako se povijesna kretanja događaju po
zakonitostima, uvjerenju kako identitet bića ne ovisi o njegovom odnosu s čovjekom,
uvjerenju kako je mnoštvo partikularnosti moguće svesti pod ujedinjujuću općenitost,
uvjerenju kako je čovjek slobodan (odnosno, predstavlja određeni eksces u odnosu na prirodni
poredak), uvjerenju kako jezik nimalo ne utječe na spoznaju i uvjerenju kako je, zbog svega
navedenog, bitak u konačnici pravedanauzima stav logocentrizma.
Kao prvo, pojam logosa je problematičan. Logos ima mnoštvo značenja. Prvenstveno ga treba
shvatiti kao usmeni govor. Potom, valja ga shvatiti kao apsolutnu zakonitost. U ovom smislu,
logos odgovara Anaksagorinom pojmu uma (nous). Ta dva značenja riječi logos treba što
jasnije razlučiti, kako bi se izbjegle nejasnoće nastale zbog preklapanja značenja i upotrebe.
Veza između logosa kao usmenog govora i logosa kao apsolutne zakonitosti je snažna; logos
kao usmeni govor, prisutan u čovjeku, zapravo je artikulacija onog logosa kao apsolutne
zakonitosti, prisutnog u prirodi, tj. kozmosu. Ta veza predstavlja mjesto istine.
NIHILIZAM- Pojam nihilizma javlja se kod Nietzschea u dva osnovna, preklapajuća i
suprotstavljena značenja. Kao prvo, nihilizam je naziv za dvoslojni model metafizike, tzv.
'platonizam'. Kao drugo, nihilizam je Nietzscheov naziv za vlastitu filozofiju, suprotstavljenu
prvobitno shvaćenom nihilizmu. U Volji za moć, Nietzsche razlikuje aktivni i pasivni
nihilizam: “Nihilizam. Dvosmislen je: A. Nihilizam kao znak povećane moći duha: kao
aktivni nihilizam. B. Nihilizam kao propadanje i nazadovanje moći duha: pasivni nihilizam.”
(Nietzsche, 2006: 22). Aktivni nihilizam je njegova vlastita filozofija. Pasivni nihilizam je
naziv za platonizam. U prvom značenju nihilizam označava dvoslojni model metafizike.
Prema takvoj filozofiji, bitak se sastoji od dva dijela. Prvi dio je vječan, stalan, neprimjenjiv,
statičan, nedjeljiv, nepomičan, jedan, neuništiv, idealan, neutemeljen, unificirajući i skladan;
drugi dio je prolazan, kontingentan, propadljiv, promjenjiv, dinamičan, djeljiv, uvjetovan,
utemeljen, konkretan, pluralan, uništiv i osjetilan. U takvom modelu metafizike, čovjek je
biće sastavljeno od dva dijela - duše i tijela, odnosno osjetilnog i inteligibilnog. Zahvaljujući
svojoj duši on je neuništiv, odnosno besmrtan i vječan. U toj perspektivi, ukupnost prolaznog
svijeta potpuno je beznačajna i bezvrijedna - samo ono vječno je važno. Na taj način
dualistička metafizika - platonizam - obezvređuje konkretnu čovjekovu egzistenciju.
Primjerice, teza da je duša važnija od tijela predstavlja jedan oblik takvog vrednovanja. U tom
smislu, Nietzsche govori o svojoj filozofiji kao o negaciji takvih vrednovanja: “Što znači
nihilizam? - Da se obezvrjeđuju vrhunske vrijednosti.” (Nietzsche, 2006: 15). Dakle,
nihilizam je istovremeno naziv za filozofiju koja vrednuje, i za filozofiju koja ukida
neopravdana vrednovanja.
Transformacija pasivnog nihilizma u aktivni nihilizam odvija se posredstvom pesimizma,
čime Nietzsche odaje priznanje Schopenhaueru kao vlastitom učitelju: “Pesimizam je
predoblik nihilizma.”

PERSPEKTIVIZAM- Perspektivizam je uvjerenje prema kojem znanje nikada nije neutralno i

objektivno, nego uvijek ovisi o položaju onoga koji spoznaje. Koristi ga Friedrich Nietzsche u
osporavanju ideala objektivnog znanja, svojstvenog kako pozitivizmu 19. stoljeća, tako i
čitavoj tradicionalnoj filozofiji. Prema Nietzscheovom perspektivizmu, istina je relativna.
Tijekom povijesti filozofije, ovakvo shvaćanje istine pripisivalo se hiperboličnim figurama
solipsista i sofista raznih vrsta. Ono se diskreditiralo kao stav luđaka i filozofskih amatera.
Nietzsche ne niječe mogućnost spoznaje i istine, ali preispituje uvriježeno shvaćanje istine
kao slaganja misli i stvari. Ako odbacimo to slaganje, onda su kompromitirani i pojmovi
istine i spoznaje, spoznaja postoji, dok ju shvatimo kao tumačenje. Riječju tumačenje
Nietzsche naglašava aktivnost subjekta u uređivanju i otkrivanju informacija o vanjskom
svijetu.
Ovakvim shvaćanjem spoznaje, Nietzsche inaugurira vrlo važan segment postmodernističke
filozofije, a to je utjelovljenost subjekta. Za postmodernizam, ljudski subjekt je uvijek dio
svijeta, neraskidivo isprepleten sa svojom okolinom, bez neke transcendentalne jezgre koja bi
u direktnom kontaktu sa logosom nadilazila sva osjetilno-partikularna ograničenja. Spoznaju
nikada ne vrši 'čovjek po sebi', nego je to uvijek neki konkretni muškarac ili žena. Spol
određuje granice i predmet spoznaje. Ne može bilo tko spoznati bilo što; za kompleksne
matematičke modele svemira potrebno je nekoliko godina visokoškolskog obrazovanja.
Horizonti spoznaje ovise o vrlo pragmatičnom faktoru stupnja obrazovanja. Vrhunsko
umjetničko djelo književnosti osobi bez razvijenog ukusa i prakse čitanja ne znači apsolutno
ništa. Istina se ne pojavljuje bilo kada i bilo gdje; za njezino pojavljivanje potrebni su
odgovarajući uvjeti, i to je ono što perspektivizam naglašava.
Koncept perspektivizma važan je za postmodernističku filozofiju iz nekoliko razloga. On
ukazuje na relativnost istine, otkriva situiranost subjekta u povijesno-kulturnom kontekstu,
uvažava zanemarena svojstva stvarnosti koja su bila odbačena kao nebitna, objašnjava razlike
u interpretaciji istog fenomena iz različitih diskursa, te prihvaća transformacije osobnih
svjetonazora i znanstvenih paradigmi kao potpuno normalnu pojavu

PARADIGMA- Paradigma je koncept povjesničara znanosti Thomasa Kuhna. Potekao je iz

problema pri objašnjenju razvoja znanosti, ali se često primjenjuje u sklopu epistemoloških
problema filozofije. Najjednostavnije ga je shvatiti kao izvjestan pogled na svijet. Paradigma
je tip znanja o dijelu zbilje; dok pojam istine ima tendenciju ka holističkom zahvaćanju
cjelokupne zbilje jednom zauvijek, paradigma nema pretenzije na totalnost, niti opsegom niti
trajanjem. Jedna paradigma ne isključuje nužno druge paradigme. Znanstveno znanje je po
definiciji podložno preispitivanjima i otvoreno za promijene. Koncept paradigme je koristan
jer objašnjava promijene unutar same znanosti kroz vrijeme, ali i općenito promijene bilo
kakvog tipa znanja.
znanost nije linearno-progresivni napredak istinitog znanja, nego diskontinuirani slijed
različitih i nesumjerljivih paradigmi. Precizno govoreći, riječ paradigma se odnosi isključivo
na fazu normalne znanosti: “...'normalna znanost' označava istraživanje koje je čvrsto
utemeljeno na jednom ili više prošlih znanstvenih dostignuća za koja neka određena
znanstvena zajednica priznaje da neko vrijeme čine temelj za daljnju znanstvenu praksu.”
(Kuhn, 1999: 23). Formuliranje paradigme omogućuje funkcioniranje normalne znanosti.
Normalna znanost konstruira eksperimente i potvrđuje predviđanja i objašnjenja paradigme iz
koje je nastala. Paradigma ne može objasniti sve eksperimente, a empirijski podaci odstupaju
od predviđanja. Tada nastupa kriza znanosti. Možda su dvije krize znanosti najpoznatije. Prvi
primjer predstavlja transformacija geocentrične paradigme u heliocentričnu: “Kad je Kopernik
oživio 'pitagorejsku ideju' kretanja Zemlje, ta ideja naišla je na teškoće koje su nadmašile
teškoće s kojima se suočila ptolomejska astronomija.” (Feyerabend, 1987: 150). Drugi primjer
predstavlja formuliranje kvantne teorije i otkriće granica newtonovske paradigme: “Misao da
energija može biti emitirana i apsorbirana samo u diskretnim kvantima energije bila je tako
nova da se nije mogla prilagoditi tradicionalnim okvirima fizike.” (Heisenberg, 1997: 22).
Paradigma u vremenu krize znanosti prestaje vrijediti, ali još nije zamijenjena s boljom
paradigmom. Anomalije i paradoksi se gomilaju, uz paralelno traženje njihova objašnjenja.
Oblikuju se nove paradigme koji imaju za cilj objasniti ono što stara paradigma ne može.
Novu paradigmu uvijek stvara ili mlada osoba, ili pojedinac koji se tek počeo baviti nekim
područjem. Ovo je vrlo važno: ne možemo reći da je nova paradigma istinita, a stara ne, nego
samo da je nova istinitija od druge. I nova paradigma ima vlastite probleme, koji će doći do
izražaja nakon nekog vremena normalne znanosti. Nastanak nove paradigme odvija se kao
restrukturiranje već postojećih informacija. Riječ je o intelektualnoj promijeni, o drugačijem
načinu organiziranja činjenica. Dvije suprotstavljene paradigme su međusobno nesumjerljive i
neskladne. Ne postoji zajednički kriterij prema kojem bi ih se moglo vrednovati.

POLISEMIJA- Polisemija je višeznačnost teksta. Kada nešto ima više značenja, a ne samo
jedno, govorimo o polisemiji. Tradicionalna filozofija, u potrazi za biti, uvijek pronalazi jedno
značenje. Postmodernistička filozofija traga za mnoštvom značenja.