Filosofija umjetnosti II

1. Klasicni pristup razumijevanju djela umjetnosti: analiza planova I

slojeva djela umjetnosti N. Hartman
Hartman je poznat po svojoj teoriji o dvostrukom slojevanju djela umjetnosti. On smatra da treba
razlikovati prednji plan od pozadine. Čulna strana djela jeste njegov prednji plan dok pozadinu čine
značenja, efekti kretanja, trodimenzionalnost. Cijela tvorevina jeste dvoslojna prema strukturi I
načinu bivstvovanja. Realan je samo prednji plan dok je pozadina irealna. On smatra da prednji plan
zajedno sa svojim oblikovanjem postoji po sebi a sama pozadina postoji samo za živi duh koji je
spreman da primi I unese nešto svoje. Pozadina djela umjetnosti jeste duhovni sadržaj koji označava
nešto što nije realno sadržano u umjetničkim tvorevinama kao cjelini. Za način bivstvovanja pozadine
dovoljno je da se ona izaziva kao predstavljeni sadržaj u svijesti onog ko sluša, čita itd.. Prednji plan je
ono materijalno I čulno što je stvarno oblikovano u djelu. Punoća forme u njemu je dovoljna da
posmatraču omogući pojavljivanje duhovnog sadržaja što znači da je veza između prednjeg plana I
pozadine jako bitna. Potrebno je napraviti analizu slojeva u djelu umjetnosti da bi se mogla shvatiti
snaga međusobnog povezivanja ontičkih slojeva u umjetničkim djelima.

2. Klasični pristup razumijevanju djela umjetnosti: prednji plan i

pozadina u prikazivackim umjetnostima
Pozadina djela određuje prednji plan. Sama ljepota se sastoji u načinu bivstvovanja. U plastičnom
djelu umjetnosti nalaze se 4 momenta odnosa pojavljivanja: materijalno-realni prednji plan s
prostornim oblikovanjem, irealna pozadina koja se pojavljuje sa istom konkretnošću ali bez iluzije
realnosti, čvrsta povezanost pozadine sa prednji planom u očima posmatrača, očuvanje suprotnosti
načina bivstvovanja bez degradiranja u konkretnosti u irealnom. Samo za posmatrača umjetnost
postaje providan mirijući materijalni prednji plan. Ta providnost materijalne forme za posmatrače je
ono pravo u odnosu na pojavljivanje- ono prema čemu je cijelo djelo podešeno. Realni i pojavni
prostor ne smetaju jedan drugom. U irealnom ontičkom sloju djela, nisu prisutni samo kretanje i život
nego je to i poseban prostor koji uz to ide.

Dvoslojnost slike: Slika ne izaziva sliku realnosti. Ono što stvarno postoji je neprikazano „ slika
prikazanog“. Na slici razlikujemo 2 sloja tj realnoj tvorevini pripadaju platno sa mrljama boja, crtež, ..
ali po Hartmanu sve ovo pripada pozadini i irealno, a čak ni posmatrač to ne smatra realnim. Prostor
u slici je samo pojavni prostor koji se jasno odvaja od realnog prostora u kom se pojavljuje.
Prostornost koje se pojavljuje nije u potpunosti nezavisna od realne. Posmatrač posmatra kroz ravan
slikanja u prostor koji se pojavljuje. Providnost slike omogućava da se nešto pojavi. Svjetlost je drugi
momenta koji odvaja slojeve jer su svjetlost i boja komplmentarni. Mora se razlikovati realno i
pojavljujuće svjetlo u slici. Svjetlost u slici ima svoj vlastiti izvor koji se ne poklapa sa izvorom realne
svjetlosti. Izvedenost pozadine iz realne povezanosti u slikarstvu jeste fenomen po sebi. Slikarstvu je
neophodno vanjsko naglašavanje te izdvojnosti a to se postiže naglašavanjem ograničenja slike(
ramom) . Okvir odvaja pojavljujuće kao takvo od stvarnog.

Sličnost pjesništva sa likovnim umjetnostima u pogledu slojeva: Pjesništvo je prikazivačka umjetnost

koja tretira sadržaj i započinje sa podržavanjem realnog. Pjesništvo ne oblikuje svoj sadržaj direktno u
materiji u kojoj bi se ono čulno moglo pojaviti. Ono ide preko riječi i posredstvom njih ono se obraća
fantaziji primaoca. Materij kojom se ono sluđi jeste jezik, riječ i misao. Stih je govorni ukras, on
potpuno pripada čulnom prednjem planu jer je on ono što se čuje. On je važan je slušaoca vezuje sa
prednji plan i utonjava ga u dubinu pojavljujuće pozadine. Pojavljujuća pozadina se nalazi u sadržaju
govora. Pjesništvo ima učinak da se pred čovjekovim unutrašnjim pogledom pojavi čitav ljudski život
koji se pojavljuje koji je sadržajno dat. On ima nadmoć u odnosu na stvaran život. Pjesništvo se
direktno obraća čulima, ontički sloj prednjeg plana kroz koji se pozadina pojavljuje jeste realan i
opažajan sloj. Likovi kao karakteri ne pojavljuju se direktno u riječi već na posredovan način.
Pjesništvo dopušta da likovi sami sebe otkriju. U pjesništvu postoji i međusloj koji je irealan kao i
prava pozadina kojoj i on pripada. On čini neku vrstu drugog prednjeg plana koji ima ulogu čulne
datosti. Njega izaziva realan sloj riječi ali ga reproduktivno proizvodi fantazija te zbog toga pripada
pojavljujućoj pozadini. Kada on potpuno nestane pjesništvo prelazi u prozu a govor postaje
apstraktan i razborit.

3. Klasični pristup razumijevanju djela umjetnosti: prednji plan i

pozadina u ne prikazivackim umjetnostima
U svakom umjetničkom oblikovanju čovjek prikazuje samog sebe u širem smislu. Vlastito biće se
direktno ne prikazuje već se pojavljuje. Tako da nisu sve umjetnosti prikazivačke. U arhitekturi, muzici
i ornamentici stvari stoje drugačije. Oblikovanje je ovdje sasvim autonomno, ono se može posmatrati
kao čista proizodnja kao čisto stvaranje iz ničeg. Ali ta sloboda nije bez posljedica.

Čista muzika jeste jedino i stvarno slobodna. Muzika je igra u tonovima, tonskim nizovima,
harmonijama, bojama zvuka.. koja najvećim dijelom izmiče vanestetskim svrhama.muzička tema je
čisti proizvod fantazije. U muzici zvučni ton čini materiju u kojoj se oblikuje, ona čini pravo jedinstvo a
sinteza se dešava u samom muzičkom slušanju. Sinetza se vrši sukcesivno na osnovu određenog
unutrašnjeg jedinsta i cjelovisti djela. Muzičko slušanje transcendira čulno slušanje. U muzici imamo
ulogu receptivnog subjekta jer samo se u njemu pojavljuje ona cjelina koja ispunjava uslove
muzikalnog slušanja.

Svim neprikazivačkim umjetnostima zajednička je čista igra formom u određenoj materiji, ta igra nije
uvijek apsolutno slobodna nego se odvija samo zbog nje same ali je ograničena materijom igre.

Nesloboda arhitekture: služi prevahodno praktičnim svrhama,

Ornamentika: neslobodna jer se javlja na drugim predmetima,

4. Stvarnost u djelu umjetnosti: imaginarni i stvarni svijet u djelu

umjetnosti
Racionalisti su razliku između stvarnosti djela umjetnosti i stvarnog svijeta tražili u svijetu mišeljenja.
Dekart prvi daje deskripciju percepcije koja nam na indirektan način omogućuje da sagledamo odnos
između svijeta dela umjetnosti i realnog svijeta. On smatra da je percepcija predstava objekta koju
svjetlosne zrake projektuju na pozadinu oka. Sartr uspostavlja razliku između svijeta djela umjetnosti
i realnog svijeta. On nam daje objašnjenje kako imaginarni svijet izbija iz realnog. Djelo umjetnosti
prereflektovano u realni prdmet se doživljava kao prisutan a imaginarno kao odsutan. Pontz razlikuje
ova dva svijeta na prereflektovanom nivou svijesti. Posmtrač ne zna gdje je slika koju gleda dok je
posmatra jer pogled u slici luta. Slike jesu dimnezije tj opšti načini viđenja, tako da slika kao dimnezija
ne predstavlja stvar čije biće jeste izvan nje same. Slika nije varka. Umjetnost je dovođenje u svijet
datosti po kojoj postoji igra pored ozbiljnosti. Ona ima zadatak da stvori nešto novo i da to na svoj
ontički način ozakoni kao jednu novu stvarnost.
 5. Stvarnost u djelu umjetnosti: načini na koje djelo umjetnosti sadrži
stvarnost
Danas vlada mišljenje da je umjetnost podražavanje stvarnosti. Djelo umjetnosti je stvaranje jedne
nove životne realnosti, ono je novostvoreno biće. Stvarnost djela umjetnosti jeste umjetnička
stvarnost. Da bi djelo moglo stvoriti tu stvarnost ono i samo mora da postiže estetski učinak.
Umjetnik do umjetničke stvarnosti tj do stvaranja djela umjetnosti dolazi polazeći od realnog ka
umjetničkoj stvarnosti. Uzelac smatra da ako krenemo od stajališta po kom je umjetnost izvor djela
umjetnosti onda ono postji kao stvarno i posledica je uteeljenosti utemeljene u materijalnosti. Pojam
stvarnosti postaje ključan za razumijevanje djela umjetnosti a samo promišljanje umjetnosti postaje
promišljanje igre. Djelo umjetnosti sadrži jedan imaginarni svijet, ono oblikuje svijet nerealnog. Na
isti način su vezani igra i svijet kao što su umjetnost i svijet.

6. Stvarnost u djelu umjetnosti: relacija- igra- stvarnost- djelo umjetnosti

Da bismo pokušali razumijeti svijet moramo pokušati razumijeti igru . igra se pokazuje kao slobodna
djelatnost koja se može prekinuti u svakom trenutku a da to nema nikakvih posljedica. U igri se
doživljava sama sreća stvaranja. Slično stanju igre dešava se i u samom umjetničkom stvaranju.
Umjetnik ima pred sobom neograničen broj mogućnosti i on ih sam bira i jedini je odgovoran za svoj
izbor. Igra se kroz djelatnost umjetnika pokazuje kao stvaračaki obrat. Igra je naša najviša
mogućnost u medijuma privida. Kroz igru čovjek je upleten u svijet umjetnosti. Umjetnost i igra
povezuju svjet imaginarnog koji kao realna mogućnost jeste stvarniji od svake stvarnosti. Igra je ta
koja vodi čovjeka ka razumijevanju svijeta.

Igra kao stvaranje: Tatrkijević kaže da je pojam stvaranja pojam kojim se ne može sa preciznošću
operisati. Po Uzelcu blizina igre i umjetnosti ogleda se u stvaranju jednog fiktivnog svijeta u stvaranju
fiktivnog bića. U njoj se stvarnost i nestvarnost određuju kao modaliteti bivstvujućeg. Umjetnost
nastaje na granici starnosti i nestvarnosti. Djelo umjetnosti je dokaz da stvarnost postoji. Stvaranje
djela umjetnosti je potvrda da svijet postoji i da sama stvarnost još uvijek ima neki smisao.

7. Stvarnost u djelu umjetnosti: od igre do unutrasnje sustine

Šta je unutrašnja suština umjetnosti?

Pol sezan je traagao za unutrašnjom suštinom on je želio da od treptaja svjetlosti I razlaganja boja
stvori jaku konstrukciju svog haotičnog apsekta prirode te je htio da ih svede na pravilne oblike koji
su usklađeni prema perspektivi. Paralelno sa stvarnošću on je stvorio svoju novu umjetničku
stvarnost. Unutrašnja sustina umjetnosti je ona duboka I apstraktna sadržina koja egzistira u
potpunosti bez vanjskog svijeta.

Zola ima drugačiji pristup. Unutrašnja susština umjetnosti se otkriva u ukorporiranosti umjetnosti u
sruštvenu stvarnost.

Društveni I estetički svijetovi postoje u svakom djelu umjetnosti u različitoj mjeri. Ona se ne može
posmatrati kao samostalni relitet jer je složena pojava. Složenost izlazi iz činjenice da je djelo
umjetnosti to koje iznova stvara stvarnost. Između svijeta I strukture značenja djela umjetnosti
postoji autonima umjetnosti ali ne I njena nezavisnost.
 8. Savremenost djela umjetnosti: hegelova pesimisticka vizija odnosa
stvarnosti I umjetnosti
Sama forma umjetnosti postepeno se pripremala u starogrčkoj filosofiji . Platonova estetička
shvatanja su ostavila jak uticaj na Hegelovu estetiku. Obojica ideju lijepog stavljaju iznad umjetničkog
stvaranja. On smatra da umjetnost trajno umire onog trenutka kada filosofija konačno zavlada. Hegel
je mišljenja da djelo umjetnosti stoji između neposredne čulnosti i idealne misli. On je svjestan da
ljudi imaju snažnu potrebu za umjetnošću ali je vtrdio da umjetnost ne posjeduje više onu izvornu
snagu i da kao takva više ne govori ništa. U svojoj Estetici govori o umjetnosti kao o varci a o lijepom
kao o prividu- On je umjetnost posmatrao isključivo gnoseološki. Umjetnost se posmatra koa nužna
pojava ali se ona mora napustiti da bi duh mogao negirati svoju sopstvenu pojavnost. Zato umjetnost
nužno mora umrijeti. Vezana je i za religiju, pogledi na svijet koji su izrodili umjetničku formu čine
samu religiju koja je supstencijalni duh jednog naroda i vremena. Umjetnik nije čvrsto vezan za
religijski pogled on će se prema materiji odnositi kao prema nečemu spoljašnjem.

Ograničenost umjetnosti leži u njenoj formi, jer je njome određena na određeni sadržaj tj taj sadržaj
mora posjedovati mogućnost da pređe u čulno. Zato se umjetnički lijepo pojavljuje u formi tj
umjetničko lijepo predstavlja otušivanje pojma u čulno. Za Hegela ljepota je apsolutna ideja u njenoj
odgovarajućoj pojavi.

9. Savremenost djela umjetnosti: sudbina umjetnosti u hegelovom

filozofskom sistemu
Hegelovo shvatanje da umjetnost odumire diktirano je duhom njegove filosofije u Fenomenologiji
duha. A početke vuče iz njegovih predavanja o estetici. Hegel smatra da je umjetnost za nas prošlost.
Ona je to I u njegovom dobu kada je bila romantičarska. Sama umjetnička proizvodnja I njena djela
ne zadovoljavaju više najviše potrebe. Najviše potrebe pronalaze ispunjenje u drugim kulturnim
oblicima I prelaze iz jednog modusa u drugi. Možemo se nadati da će se umjetnost sve više uzdizati
ali je njena forma prestala da bude njaviša potreba duha. Misao I refleksija su forme koje najviše
odgovaraju apsolutu jer mu omogućavaju da se bolje I njima izrazi I oblikuje.

Grčka umjetnost je najuže vezana sa religijom. Kod Hegela veza umjetnosti sa religijom ulazi u sam
pojam umjetnosti. Potebe koje više ne zadovoljava umjetnost kao takva ležale su na strain religije tj
zbog njih se religija vezivala za umjetnost da bi njome došla do izraza. Umjetnost je izgubila
mogućnost da zadovolji najviše potrebe jer je izgubila staru vezu s religijom. Hegelova estetika se
sastoji u tome da se umjetnički lijepo saznaje kao jedno od središta u kom se ukidaju I svode na
jedinstvo ono suprotnosti I protivrječnosti u sebi apstraktno mirujućeg duha I prirode. Hegel kaže da
je filosofija duha estetična . neposredna spoznaja je niži oblik spoznavanja a umjetnost je vezana za
neposrednu spoznaju I intuciju. Neposredno znanje se oslanja na čulni momenat a to je u umjetnosti
neizbježno. Zadatak estetike je da proučava onaj oblik spoznavanja koji je vezan za zor I ima
neposredni put do religije I filosofije koje operišu pojmovima. Estetička spoznaja je pripremni stepen
za pravu spoznaju. Lijepo ima vrijednost u koliko se u njemu ogleda istinito. Umjetnost je samo put
da se u svijesti dovede I izrazi božansko, najdublji interesi čovjeka I najobuhvatnije istine duha.

10.Suštinski smisao savremene umjetnosti: sesnsus stricto apstraktna

slika
Sensus stricto “apstraktna” slika je slika koja je lišena predmeta prihvatanih putem aspekta. U njoj ne
postoje vizuelni aspekti, iz nje ne može proizaći prikazani predmet koji se u vizuelnim aspektima
pojavljuju. U apstraktnoj slici postoji zbir oblikovanih I prostorno raspoređenjih obojenih polja I
sjenki. Oni posmatraču daju mnoštvo vizuelno datih osjećanja. Ta data osjećanja jesu objekti koji
zajedno postavljaju činioce structure slike kao jednog cjelovito nadređenog predmeta estetskog
shvatanja. U apstraktnoj slici određena slaganja boja, svijetlosti, sjenki nisu prosto doživljeni jer bi se
posmatračev akt posmatranja odnosio na nešto drugo već se upravlja na prikazani predmet I poimao
bi ga predmetno. Opažaji prisiljavaju posmatrača da se zadrži na njima ali da I njih shvati kao
posebne objekte za sebe. Zato se ne treba govoriti o apstraktnim slikama nego o slikama koje
pokazuju. Mogu se nazivati apstraktnim jer se u njima ne pojavljuju prikazani predmeti koji čine
jednu istovjetnost sa stvarima vanumjetničke stvarnosti koje su date u samom opažanju.

11.–II- umjetnost kao dekorativna tvorevina

Ingarden iznosi mišljenje da je apstraktna slika dekorativna tvorevina koja se kao sam predmet
uklapa u arhitektonsko djelo u čijem se okviru pojavljuje. Tatarkijević smatra je ona jedna
samostalna cjelina. Ingarden postavlja niz postulata koji se moraju postaviti pred jednu takvu
tvorevinu: pojedinačna obojena polja, obojena polja moraju biti tako raspoređena da posatraču budu
data kao nešto što je dato kao cjelina I pravni object za sebe, obojena polja moraju privlačiti pažnju
na sebe kao na objekte estetske relacije.

12.Savremena umjetnost I savremeni covjek

Čovjek ima različite interese I potrebe te stoga u isto vrijeme egzistira I više različitih vrsta
umjetnosti. Kriza savremenog čovjeka se odražava I na umjetnost. Ali je I ona mjesto na kom se
najbolje ukazuje na jedan novi fenomen: savremeno djelo umjetnosti koje se rađa u postojećoj krizi
koja je zahvatila cijelu umjetnost. Ta kriza ne znači kraj umjetnosti već ukazuje na nove vidove I
mogućnosti umjetničkog stvaranja. Ako bi smo riješili pitanje šta je umjetnost da li došli I do odgovra
šta je to čovjek?

Danas se javlja I kriza likovnih umjetnosti jer je likovni izraz ograničen na pojedinačne predmete koje
slika. Interes današnjeg društva je usmjeren na pojedinačne stvari a ti odnosi postaju sve složeniji te I
udaljeniji samoj likovnoj umjetnosti. Javlja se sve veća tendencija ka apstrahovanju I odvajanju od
pojedinačnih predmeta da bi se moglo izraziti ono opšte(ideja). Predmet je I dalje tu samo je dat na
jedan drugačiji način nego je to u klasičnoj umjetnosti.

Današnja muzika pokušava da iz tonova stvori sebe tj da prikazuje sama seebe. Takva muzika stavlja
naglasak na izdvojeno uzet pojedinačni ton I time usitnjava horizontalni niz tonova I narušava
funkcionalni odnos. Muzika u pokušaju da izrazi pojedinačni predemet gubi svaku mogućnost izraza.

Književnost jedina zadovoljava potrebe savremenog čovjeka. Ona posjeduje snagu da umjetnički
izrazi složenije I apstraktnije moralne I društvene odnose koji su danas u žiži interesovanja
savremenog čovjeka. Ona to može umjetnički jer je u stanju da ideju poveže sa konkretnim
pojedinačnim zbivanjem te da joj time preda život. Ona ujedinjuje ideju I stvarnost.

13.Sudbina umjetnosti u nasem vremenu

Danas umjetnost odumire u cjelini, a do toga dovodi industrijalizacija I potrošačko društvo kao I
stanje u kome se nalazi čovjek. Danas čovjek živi užurbano I veoma površno shvata umjetnost.
Savremenost odlikuje progress koji za svoj kranji cilj ima materijalno blagostanje . po Fohtu mi danas
gajimo tehnološki način shvatanja vrijednosti. Umjetnik je danas osuđen na samoću a od njega se
izričito traži da proizvodi kič I robu koja služi samo za zabavu. Umjetnost određene vrste se stavlja u
prvi plan dok se neke druge sklanjaju. Danas umjetnost želi izraziti istinu a ne ljepotu. Ona postaje
izraz snažnog I grubog izraza čitavog duhovnog stanja. Nastupa prozaičnost jer proza preko
apstrakcije uspijeva da uspostavi čulni svijet. Iza misaonih analiza ona doživljava sintezu.

Po Fohtu postoje 4 elementa koja osiguravaju budućnost umjetnosti: naivnost I spontanost,

sposobnost umjetnika da odredi I individualizuje predmete, morlana funkcija umjetnosti, moć da
zadovolji nezadovoljeno.

Ona ima moć kontemplacije koju ne možemo pronaći ni ujednom drugom području čovjekovog
djelanja.

Max Bense današnji svijet naziva svijetom plakata u kome umjetnost ima zadatak da razotkirva
brojna stanja ljudskih laži. Umjetnost sve iznosi I objelodanjuje kao istinu savremenog čovjeka I zato
umjetnost postaje nepoželjna.

14.Odnos umjetnosti I kulture u nasem dobu

Ovaj odnos je veoma kompleksan. Klasika je sadržavala pravila a danas se izmijenio koncept
umjetničkog stvaralaštva I same umjetnosti. Savremeni čovjek umjetničke predmete koristi I za
druge svrhe. Proctor umjetnosti izmiče svakoj definiciji .

V.Grisvold pravi razliku između implicitne I eksplicitne culture navodeći kako je eksplicitna samo
proizvod umjetničkog stvaralaštva. Takođe razlikuje popularne od lijepih umjetnosti a na to je
presudan uticaj postmoderne. Postmodernisti stavljaju u prvi plan apsolutnu relativnost svih oblika
znanja I odbacuju sve forme uopštavanja.

Danas u kapitalizmu imamo pojavu masovne culture koja je lišena svake duhovnosti. Rad u
kapitalizmu je monoton te radniku treba bijeg u zabavu I svoje utočište nalazi u popularnoj muzici I
lakoj zabavi. Lijepe umjetnosti su te koje pomažu čovjeku da potisne nagone te da se duhovno
uzdigne. Danas je uticaj umjetnosti prodorniji u kulturu nego prije zbog postojanja masovnih medija.