Alija H.

Dubočanin - Lađarski put

Lađraski put je knjiga koja započinje plovidbom dječaka i njegova oca

Savom. Otac je u upravljao čamcem i pričao dječaku kako je radio na lađi.
Putujući lađarskim putom, zaustavili su se u hladu vrbe, te se približavaju
ušću Ukrine u Savu, a u travi bez obje noge leži Savo.

Savo moli Huanovog oca da ga upuca i da mu tim olakša muke i patnje koje
proživljava i koje će tek doživjeti ukoliko ostane na životu. Sama bit knjige
nam poručuje da trebamo biti ustrajni u onome što želimo i na čemu radimo.

Kratak sadržaj

Sava je pod ledom, a ribe sigurno otežano dišu, jer plavičaste mrlje nafte prekrivaju Savu, a zrak miriše
na benzin. Februarsko inje ne opada s grana, a ljeti plove brodovi, jer je tada rijeka najdublja. Momci su
se okupili, kupili sanduk piva i loptu pa zaigrali, a grudvama se kažnjavaju slabi potezi. Navijači skakuću i
galame, kako ne bi cvokotali od prijepodnevne studeni. Sve dok Burdana nije napao pas i utakmica je
izgubila svoj smisao. Nitko se nije sjetio ni posvađati oko podjele sanduka piva. Brežuljci Save se bijele.
Februarski dan, pun je bjeline i kratkotrajnih zraka sunca. Bijeli se voćnjak, livade, vrbe i pod ledom
maleni potčići. Dva lovca Dedo i Nisvet, koračaju njihovom i idu u lov, a njihovo oružje je veoma čudno.
Vilama love zečeve, jer maleni zečići ostavljaju tragove u snijegu i lako ih je uhvatiti. Vjerovatnoća da će
pogoditi zeca je vrlo mala, ali nikad se ne zna. Nadaju se da će im se posrećiti. Uspiju li vilama uloviti
zeca, to će biti doživljaj o kojem će se pričati. Na oštrim šiljcima vila, vide se samo tragovi zemlje.

Nastavili su zabijati vile u snijeg, jer gdje je jedan zec, sigurno će biti i drugi. No Dedo ugleda ispod
snijega na zemlji, zlatnu narukvicu. Gledali su je i uživali u žutom iznenađenju. Razmišljali su kako s
narukvicom mogu kupiti čamac, najljepši čamac na Savi. San im je kratko potrajao, jer su se sjetili
Nešanu koji je nestao i pomislili su da je to Nešanova narukvica i da će ga možda opet vidjeti ako
razglase da su našli narukvicu. Nešan je star čovjek, kojeg smatraju vrlo bogatim, jer se svako proljeće
seli, a možda ima i ženu i djecu. Čim zamiriše zemlja i rijeka nabuja, Nešan nestaje, putuje bez pozdrava.
Starac je šutljiv i svake zime boravi kod Nikole. Kod njega radi po cijeli dan, a zauzvrat dobije stan i
hranu, pa tako svake godine, bježi kod Nikole, a onda od Nikole bježi u rodni kraj, Dubočc. Optužili su ga
da je ukrao Nikolinoj Veri narukvicu i zato je pobjegao, ali Dedo i Nisvet žele obraniti starčev obraz.

Zimska je noć puna zvijeda, studena tišina, čak se čuje kako pucaju grane pod snijegom od studeni.
Gluha mica, makazama reže dječje hlače. Baba Kaja je ponudi rakijom, rekavši joj da potegne. Mica
oplakuje Andriju kojem je rekla da ne ide u rat. A Kajin muž i sin su sjeli na čamac i plove maglovitom
Savom. Drvena lađa je naletila nan podvodno kamenje i raspala se, sina su našli i sahranili ga, ali oca
nikada. Andrija se još nije vratio. Tri unuka nose njegovo ime, a njega još nema.

Proljeće je, zimske igre završavaju, a proljeće miriše nad Savom. Sava je naglo nadošla. Na vrhu visoke
jarbole učvršćena je alka, a za nju je zavezan konopac. Na lijevoj strani Save, koja je okrenuta prema
suncu, ima mnogo zmija. Takve gmizave zmije mu se uvlače u san i ne daju mu mira. Majka mu je rekla
da mu se zmije u san javljaju zato što je žedan, te da je samo to razlog zašto ga zmije posjećuju u snu.
Jednom, kada je bila teška zima, kada ni prstom vani nisi mogao izaći, a otac je sjedio i pričao kako je po
takvoj studeni studeni radio na lađi. Put kojim Hum gazi, zove se lađarski put. Put je zarastao u vrbinu.
Ispred pošte u Derventi stoje stara kola, iskrivljena i sasušena, a ispred njih opregnuti maleni konj
poderana repa. Odma se vidi da se taj konj i kola godinama ne rastaju. Kolima prilazi starac i nešto reče
konju, starac se zove Marka, a konj Putko. Iz obližnje pekare, osjeti se miris peciva, pa se Putko zaustavi
i pogleda na stranu gdje je pekara. Starac kupi kiflu i daje pola Putku, a pola ostavlja sebi. Kada su se
zasladili, nastavili su dalje.

A Dženis je vodio poslove oko kolibe i radovi samo što nisu završili. Koliba je na lijepom mjestu, blizu
vode. Ovdje ribe grizu bolje, nego na drugim mjestima. Skrivena je međuu vrbama, na samoj obali uz
Savu. Pruća ima u izobilj, a velika vrata gledaju točno prema Savi. Krov je ispleo najljepšim štapovima. S
najvećom pažnjom, unosio je u posao svoje umijeće. U ovoj kolibi bi u slučaju nevolje, čovjek mogao
provesti cijelu zimu. A Dženis i Dena mu se čine kao praljudi u ovom pripitomljenom dijelu uz Savu.

Na autobuskom stajalištu, u ljetno predvečer je uvijek živo. Sa autobusima dolaze posljednje vijesti koje
se odma šire selom. Netko će doputovati iz svijeta, a netko će ostati tužan, a bit će i onih koji će
nadodavati na vijest ono što joj nedostaje. Tako se jednom na autobuskoj stanici pojavio visok i vitak
mladić. Mladić se široko i srčano nasmijao, kao da daje na znanje da je miroljubiv i da nema nikakvih zlih
namjera. A baba Katja, koja je cijeli svoj život provela u Dubočcu, kada je vidjela crnog i prekrasnog
mladića, sasvim lijepog i mirnog, onesvijestila se i pala na prašinu. Madić im je bio čudo neviđeno.
Afrikanac koji je došao u njiove krajeve. Diraju ga, trče oko njega, približuju mu se kako bi mu što bolje
vidjeli lice. Gledali su kofer, očekivajući da će iz kofera uzaći krokodil, kojeg će pustiti u Savu i koji će ih
kasnije naganjati. Svi su bili u šoku gledajući crnog čovjeka. Vrata avlija su se otvarale kako bi ga precizno
vidjeli i njegove ruke koje mu vise do koljena. Tu noć se nikad više i nikad češće nije razglabalo o dalekoj
Keniji. Zaključili su da i tamo ima naroda, samo su im malo čudni ljudi iz Kenije. A kada se istog dana
pojavi na plazi u bijelom kupaćem kostimu i bijelim osmijehom, svi su se okupili, i stari i mladi i gledali ga
u nevjerici.

A Matan, hoda po selu i prodaje korpe. Svaka kuća je imala jednu Matanovu korpu, jer on je od toga
živio. Matan je gluh i on ne zna kako je to kada te miluje topla ljudska riječ, kako je prekrasno čuti ljudski
smijeh, dječji plač i osluškivati zvukove prirode.

A lađarske mrlje nafte, čak i zrak miriše na benzin. Kao gusarska zastava, ovio ih je crni dim. Približavajući
se Zbjegu osjeća se strah, jer u imenu toga sela postoji nekakav strah. S brda se vidi Huanova jarbola, a
kako su se približavali ušću Ukrine u Savu, vidjeli su veliko riječno ostrvo koje je pripadalo Mrkalju, očevu
prijatelju. A Hum je u jednoj priči vidio njega i oca, a s njima je bio i Savo. Bježali su kroz gust travu, te je
Savo ostao bez obje noge. Kako je bio pri svijesti, moli Huanova oca da ga upuca i da ga na taj način
oslobodi muka. Nakon toga je Hum noćima sanjao Savine noge, jer nije znao što je otac učinio. No otac
mu je bio jako bolestan, dugo i teško je Huanovoj majci šaptaoo kako mu se dizala kosa na glavi, a
njegova majka je plakala, no on je u mašti vidio kako njezine suze padaju na njega, te kako očevo lice
postaje zdravije i kako nestaju žutilo s njegovog lica.

Vrsta djela - pripovjetka

Vrijeme radnje - 1988. godina
Mjesto radnje - na Savi

Glavni likovi - Huan i njegov otac, Savo

Analiza likova
Huan je još dijete koje živi u svijetu mašte. Ima bolesnog oca koji ih unatoč svojoj bolesti uzdržava i
omoćuje im dostojan život, ali on silno želi da njegov otac ozdravi kako bi mogli imati normalan i
dostojan život. Kako ne bi morao maštati o majčinim suzama koje liječe njegovu bolest. Zbog toga on u
svojoj mašti stvara sliku kako majčine suze liječe njegova oca. Možemo uočiti da je Huan potišten zbog
stvari koje se događaju u njegovoj obitelji, jer on bi htio da je i njegov otac zdrav poput očeva njegovih
prijatelja. Huan je poput većine dječaka dobronamjeran i naivan, te zbog toga misli da se neke stvari
mogu jako lako promijeniti i ići na bolje.
_________________________________________

Alija H. Dubočanin (Alija Hasagić Dubočanin) rođen je 2. maja 1949. godine u

Bosanskom Dubočcu, na Savi. Školovao se u rodnom mjestu, Koraću kod Bosanskog
Broda, Kranju i Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu
(književnost i jezik). Dubočanin je pjesnik, pripovjedač, romansijer, književni kritičar,
novinar, urednik. Dobitnik je ugledne književne nagrade "Neven" za knjigu
pripovjedaka "Brod na vidiku", a nagradu "Oktobarska poetska drugovanja" za knjigu
pripovjedaka "Vatre na rijeci". Višestruki je dobitnik prvih nagrada za priču pojedinih
listova. Pjesme i priče Alije H. Dubočanina uvrštene su u različite izbore, čitanke,
antologije, preglede, a pojedine su prevođene (pjesme i priče) na makedonski, turski, bugarski, albanski,
njemački, španski, francuski, holandski i engleski jezik. U toku rata pokrenuo je i uređivao list za mlade
"Lastavica" (1994-1996), kao i Dječije novine "Vrelo Bosne".

Objavljene knjige za odrasle: SVAKODNEVNI PROMETEJ, pjesme (1977), SAN U ČAMCU, priče (1987),
HOD ZA TOBOM, pjesme (1989), SLIKA NA VODI, pjesme (1995), SVETA KRUŠKA, pjesme (1996),
KUPAČICA, priče (1996), BEHAR U SARAJEVU, roman (1998) i druga djela.

Objavljene knjige za djecu: ZAGRLJENI VIDIK, pjesme (1978), BROD NA VIDIKU, priče (1982), VATRE NA
RIJECI, priče (1984), LAĐA ZA DALJINE, priče (1985), DA HOĆE NEŠTO DA TI SE DESI, pjesme (1986),
NEMIRNO LJETO, roman (1988), LAĐARSKI PUT, priče (1988), TIHA RIJEKA DJETINJSTVA, pjesme (1997),
JEDNA MAMA I DVANAEST SINOVA, proza (1997) i druga djela.

Alija H. Dubočanin živi u Sarajevu. Urednik je u izdavačkoj kući "Sarajevo-publishing".