Professional Documents
Culture Documents
BZR Pri Zavarivanju
BZR Pri Zavarivanju
JONIZUJUĆE ZRAČENJE
Može se javiti prilikom zavarivanja elektronskim snopom.
Postupak koristi intenzivan snop elektrona za zagrevanje i topljenje osnovnog materijala. Toplota nastaje apsorpcijom
elektrona u metalu. S obzirom da elektrone može zaustaviti bilo koja materija, uključujući vazduh, sam postupak
zavarivanja se gotovo uvek obavlja u vakuum komori.
Svaki put kada se snop elektrona ubrzava u vakuumu i pogodi osnovni materijal, moguće je generisati x zrake. Što je
veći atomski broj materijala koji je pogođen snopom elektrona, veća je verovatnoća za stvaranje x zraka. Materijali
koji se obično koriste za zavarivanje elektronskim snopom su legure bakra, kalaja, nikla i drugih metala. Maksimalna
energija proizvedenih x zraka zavisi od maksimalnog napona koji se koristi da ubrza elektrone, a koji opet zavisi od
veličine zavara, materijala koji se zavaruju, i dubine prodiranja. Od veličine ove energije zavisi da li može doći do
prodora x zraka kroz zidove komore.
U mnogim industrijskim uređajima za zavarivanje elektronskim snopom, zidovi vakum komore su od čelika debljine
oko 2 centimetra. Otvori na komori koji služe operateru za vizuelno praćenje procesa, izrađuju se od olovnog stakla
debljine koja ima istu moć absorbovanja x zraka kao i čelični zid.
Ukoliko bi operater radio pored aktivnog uređaja 2 sata svakog dana, izračunata doza koju bi primio za godinu dana
takvog rada je oko 200µSv (20 mrem), što predstavlja dozu koja ne proizvodi štetne efekte po zdravlje operatera.
Da ne bi došlo do neželjenog „curenja“ x zračenja van komore, važno je uvek proveriti ispravnost svih vrata i uređaja
za zabravljivanje na komori i obezbediti da nikad ne dođe do zamene olovnog stakla na otvorima na komori sa
neolovnim.
Kako su x zraci elektromagnetno zračenje, kada se isključi „top“ koji generiše i ubrzava snop elektrona, nestaje i
mogućnost za generisanje x zraka. Tada je moguće otvoriti komoru jer ne postoji opasnost od ozračivanja x zracima.
Volfram elektrode legirane torijumom nalaze se u širokoj upotrebi: dobre su za zavarivanje, dugotrajne su i veoma
jednostavne za korišćenje. Rade na temperaturi daleko ispod sopstvene tačke topljenja u odnosu na čistu volfram
elektrodu, što za rezultat ima znatno nižu stopu potrošnje elektrode za vreme procesa zavarivanja. Ostale prednosti
korišćenja ovog tipa elektroda su: lakše uspostavljanje luka, smanjena mogućnost kontaminacije metala šava,
mogućnost rada sa većim jačinama struje, “bolje” oštrenje elektrode.
Volfram elektrode sa torijumom mogu da predstavljaju rizik po zdravlje i životnu sredinu zbog sadržaja radioaktivnog
torijuma. Torijum je radioaktivni material niskog nivoa radioaktivnosti koji emituje, pre svega, alfa čestice.
Ove elektrode se obično oštre brušenjem kao deo standardne procedure, prilikom priprema za TIG zavarivanje.
Čestice prašine koje nastaju brušenjem, mogu dovesti do izlaganja unutrašnjih organa zračenju ukoliko bi došlo do
udisanja prašine (ili ukoliko bi se konzumirala npr. hrana koja se nalazi u blizini u trenutku brušenja), tako da je oprez
neophodan .
Opasnost od izlaganja zračenju delova tela spolja praktično je minimalna (kratko rastojanje delovanja alfa čestica).
Sve u svemu, rizik od izloženosti radijaciji tokom skladištenja, rukovanja i zavarivanje sa volfram elektrodama
legiranim torijumom je zanemarljiv ukoliko se preduzmu jednostavne mere opreza.
Pri većini poslova zavarivanja formiraju se dimovi i gasovi koji mogu biti opasni po zdravlje. Pored zaštitnih gasova
koji se koriste, postoje i gasovi koji su rezultat procesa zavarivanja. Količina i mešanje ovih dimova i gasova zavisi od
mešanja OM i DM, procesa zavarivanja, jačine struje, upotrebom raznih praškova (EPP, lemljenje) i drugih faktora.
Svi ovi gasovi i dimovi smanjuju procent kiseonika u vazduhu koji udiše zavarivač, a sem toga i sami su manje ili više
štetni.
Negativni efekti se mogu dogoditi neposredno u toku rada ili kasnije, a zavisno od opsega primenjenih materijala
kreću se od iritacije očiju, kože i respiratornog sistema do ozbiljnijih komplikacija kao što su alergija, trovanje,
oštećenje pluća i rak.
Od gasova u atmosferi električog luka treba posebno pomenuti nitrozne gasove. To su oksidi azota nastali zbog
visoke temperature električnog luka. Pored njih, kao proizvod nepotpunog sagorevanja ugljenika nastaje ugljenmo-
noksid, a potpunog sagorevanja ugljendioksid. Iz elektrodne obloge pri zavarivanju se oslobađa niz aerosola,
najčešće gvožđa oksida, oksida titana i mangana, kao i dioksida mangana i silicijuma.
Dimovi su čvrsti delovi koji potiču iz: dodatnih materijala, osnovnog materijala a značajan izvor štetnih dimova su i
zašitne prevlake na osnovnim materijalima.
Iz osnovnih materijala i zaštitnih prevlaka oslobađaju se dimovi kadmijuma, cinka, olova, nikla, hroma i bakra, a pri
upotrebi bazičnih elektroda i fluoridi.
Neki od primera negativnih efekata po zdravlje ljudi usled isparavanja pojedinih metala:
Zn: Groznica koja nastaje udisanjem metalnih isparenja je naziv za bolest koja je prouzrokovana prvenstveno
izloženosti dimovima cink-oksida (ZnO). Bakar ili magnezijum, mogu izazvati slične efekte. Simptomi groznice
uzrokovane udisanjem metalnih isparenja su: zapaljenje crevne sluzokože, bol u crevima, bol u grudima,
glavobolja, groznica, drhtavica, mučnina, povraćanje, grčevi u nogama, slabost i umor, žeđ. Simptomi obično
počinju nekoliko sati posle izlaganja, a napad može da traje od 6 do 24 sata. Kompletan oporavak obično se javlja
bez intervencije u roku od 24 do 48 sati. Visok nivo izlaganja može izazvati metalni ili slatki ukus u ustima, suvo i
iritirano grlo, žeđ.
Cr i Ni: Neposredni negativni efekti preteranom izlaganju dimovima koji sadrže Cr i Ni su slični efektima nastalim
izlaganju dimovima od ostalih metala. Simptom su: muka, glavobolja, vrtoglavica, iritacija respiratornih organa. Kod
nekih osoba može se razviti osetljivost na Cr i Ni koja ima za rezultat dermatitis ili osip kože.
Cd: Negativni efekti preteranog izlaganja kadmijumu se mogu definisati kao:
1. Akutni (kratkoročni) uticaji, koji su slični ali mnogo teži u odnosu na učinak dima i prašine iz drugih
metala. Udisanje-izloženost visokim koncentracijama od dima može prouzrokovati simptome kao što su
vrtoglavica, glavobolja, mučnina, dugotrajno povraćanje, nervoza, komplikacije na plućima i smrt.
2. Hronični (dugoročni) uticaji: dugotrajna izloženost dimu i prašini sa oksidima kadmijuma izaziva: otkaz u
radu bubrega, može (s više izlaganje i / ili višim koncentracijama) dovesti do teških bolesti disajnog
sistema i smrt.
Ukoliko se primete neki od ovih simptoma, obavezno se treba obratiti lekaru.
Za najčešće gasove i dimove utvrđene su maksimalne dozvoljene koncentracije (MDK), tj. maksimalne dozvoljene
količine (SRPS Z.B0.001) koje zavarivač može podneti za 8 časova neprekidnog rada. To ne znači da navedene
količine ne izazivaju nikakve promene u organizmu. Izvesne promene mogu da nastanu, ali su one, po pravilu, takve
prirode da se svaki zdrav organizam posle 16 časova odmora potpuno oporavi. U tabeli 10. su date neke vrednosti
MDK za najčešće slučajeve gasova i dimova, kao i delovanje na organizam.
Tabela 10: Maksimalne dozvoljene koncentracije (MDK) nekih para i gasova i nepovoljno delovanje
MDK
Naziv Delovanje i znaci trovanja Napomena
mg/m3
Ugljendioksid Ubrzano i teško disanje, šum u ušima, ubrzan rad srca, Zavarivanje bazičnom
9000
CO2 gubitak svesti elektrodom
Olovni oksid Povraćanje, grčevi u crevima i želucu, bledo smeđa Zavarivanje delova premazanih
0,15
PbO boja lica, opšta slabost, trovanje krvi i koštane srži bojom na bazi olova
Napomena: osobine škodljivih supstanci daju se na MSDS-listama na kojima se nalaze i preporuke o tome kako se
sa njima ponašati.
Na osnovu ovih ispitivanja sprovode se mere zaštite na tim mestima, najčešće prinudnom opštom i lokalnom
ventilacijom, upotrebom sredstava za zaštitu disajnih organa i puteva (filterski uređaji), nošenjem odgovarajućih
zaštitnih maski.
Ventilacija je najsigurniji način uklanjanja štetnih materija, a može biti prirodna ili prinudna. Sem toga, štetne materije
se uklanjaju odsisavanjem iz prostora u kome nastaju. U nekim prostorima (npr. skučeni prostor) u kojima postoji
opasnost da gasovi mogu da smanje nivo kiseonika i izazovu gušenje, zahteva se nošenje maske sa posebnim
dovođenjem kiseonika ili gas maske da bi se na siguran način uklonio dim iz zone disanja operatera. Tip ventilacije se
određuje prema postupku zavarivanja, materijalu, trajanju operacija sa električnim lukom i gorionikom i veličini radne
površine.
Kod sledećih elemenata je potrebno posebno voditi tračuna o ventilaciji: antimon, arsen, barijum, berilijum, kadmijum,
hrom, kobalt, bakar, olovo, mangan, živa, nikl, ozon, selen, srebro, vanadijum osim ako se dokaže da se količina ovih
elemenata nalazi ispod donje granice koja predstavlja opasnost po zdravlje.
Nekim postupcima se može smanjiti koncentracija štetnih materija, npr. zamenom procesa zavarivanja onim koji
emituje manje štetnih materija, dobrim položajem radnog predmeta i tela zavarivača, dobrim izborom radnih
parametara i optimalnim radnim uslovima (uređaji za prečišćavanje).
Regulativa:
- Pravilnik o tehničkim normativima za sisteme za ventilaciju ili klimatizaciju ("Službeni list SFRJ", br. 38/89) od
30.6.1989. godine.
Standardi:
- SRPS Z.B0.001:1991, Maksimalno dozvoljene koncentracije škodljivih para, gasova i aerosola u atmosferi
radnih prostorija i radilišta
- SRPS Z.B0.001/1:2007, Maksimalno dozvoljene koncentracije škodljivih para, gasova i aerosola u atmosferi
radnih prostorija i radilišta-Izmena 1
- SRPS EN ISO 10882-1:2008, Zdravlje i bezbednost pri zavarivanju i srodnim postupcima. Uzorkovanje čestica
i gasova iz vazduha u zoni disanja operatera. Deo 1: Uzorkovanje čestica iz vazduha
- SRPS EN ISO 10882-2:2008, Zdravlje i bezbednost pri zavarivanju i srodnim postupcima. Uzorkovanje čestica
i gasova iz vazduha u zoni disanja operatera. Deo 1: Uzorkovanje gasova
Osobine gasova
Gasovi sa kojima se radi u poslovima zavarivanja i srodnim procesima su: Argon, Ugljendoksid, Azot, Kiseonik,
Acetilen, tečni naftni gasovi (propan, butan, itd.), zemni gas, Vodonik
Svakako da je za rad sa gasovima potrebno, za početak, poznavati osobine ovih gasova.
Argon (Ar)
je inertan gas, bez boje, mirisa i ukusa. Iako nije otrovan, treba imati u vidu da Ar u zatvorenoj prostoriji može da
smanji koncentraciju kiseonika. Argon je standardizovan po SRPS H.F1.014 i SRPS H.F1.015, gde je propisan
kvalitet, upotreba, metoda ispitivanja i način isporuke. Argon se proizvodi u četiri kvaliteta, zavisno od čistoće:
A (najmanje 99,999% Ar), B (99,99% Ar), C (99,96% Ar) i D (85% Ar). Za zavarivanje se koristi Ar kvaliteta C, a za
specijalne slučajeve kvaliteta B. Argon se isporučuje u čeličnim bocama označenim tamno zelenom bojom,
3
zapremine 40 l i pritiska do 200 bara, pri čemu u bocu staje 6 Nm , odnosno 10 kg argona. Boce sa Ar se ne prazne
do kraja, već se uvek ostavlja dovoljan natpritisak da se spreči prodiranje vazduha u bocu.
Ugljendioksid (CO2)
je gas bez boje i mirisa, kiselkastog ukusa. Do koncentracije 2,5% CO2 nije opasan za udisanje (kraće vreme), ali u
većoj koncentraciji ili pri dugotrajnijem dejstvu može da bude štetan. Ugljendioksid je standardizovan po SRPS
H.F1.016, skladišti se u čeličnim bocama, označenim sivom bojom, zapremine 40 l i pritiska od 70-100 bara, tako
3
da u svaku bocu staje 15 Nm , odnosno 30 kg CO2. Standardom su definisana tri kvaliteta CO2: tehnički, čisti i čvrsti
(suvi led).
Azot (N2)
Azot se u slobodnom obliku javlja u vidu N2. Pod normalnim uslovima je u gasovitom agregatnom stanju. Azot je
standardizovan po SRPS H.F1.012 i SRPS H.F1.013. Bez mirisa, nije otrovan, zagušljiv je. Pod normalnim
tehnološkim uslovima ponaša se kao intertan gas. Prelazi u tečno stanje na -195 °C (1,013 bara). Dobija se
rektifikacijom tečnog vazduha na temperaturi ispod -185 °C. Isporučuje se u čeličnim sudovima - bocama, pod
pritiskom od 150 bara. Boce su pojedinačne ili u baterijama - paletama sa zajedničkim ventilom za punjenje i
pražnjenje, u baterijama sudova - boca trajno ugrađenim na transportno vozilo ili u tečnom agregatnom stanju
specijalnim transportnim vozilima do rezervoara korisnika. Boce su crne boje.
Kiseonik (O2)
je gas bez boje, mirisa i ukusa, nije zapaljiv i eksplozivan. Ipak, rukovanje kiseonikom mora da bude oprezno, jer pri
dodiru kiseonika pod pritiskom sa mineralnim ili životinjskim mastima i drugim zapaljivim sredstvima, može doći do
njihovog samozapaljenja. Kiseonik je standardizovan po SRPS H.F1.010 i SRPS H.F1.011. Slabo rastvorljiv u vodi.
Pri kondenzaciji prelazi u svetloplavu tečnost ili plave kristale. Na sobnoj temperaturi veoma brzo isparava. Hemijski
je vrlo aktivan, lako stupa u hemijske reakcije sa skoro svim poznatim elementima (to nazivamo oksidacijom), osim sa
inertnim gasovima.
Kiseonik omogućava sagorevanje gorivih gasova, a nalazi se u vazduhu (21% zapreminskog udela). Na 15C i
3
atmosferskom pritisku gustina kiseonika iznosi 1,43 kg/m , molarna masa 32 g/mol, a u tečno stanje prelazi na -
183C (tačka ključanja). Tačka topljenja kiseonika je -218.4 C.
Smeše kiseonika i gorivih gasova se pale ako se zagreju do tačke samozapaljenja. Uz određeni sastav, pritisak i
temperaturu ove smeše su veoma eksplozivne.
Kiseonik se najčešće proizvodi frakcionom destilacijom tečnog vazduha. Tehnički kiseonik je čistoće 99,2 do 99,8%, a
nečistoće su azot, argon i voda. Čistoća kiseonika kod potrošača je 99,5 do 99,7%.
3
Kiseonik se prenosi i čuva u čeličnim bocama pod pritiskom od 150bar. Boca≈6m ≈40l≈8kg.
Kiseonička boca je bela.
Acetilen (C2H2)
je zapaljivi gas bez boje, slabog eteričnog mirisa, nije otrovan. Tehnički acetilen ima oštriji karakterističan miris zbog
prisustva primesa i to uglavnom fosforvodonika i sumporvodonika. Acetilen je standardizovan po SRPS H.F1.020.
3
gustina 1.17 kg/m
tačka topljenja -80.8 C
tačka sagorevanja -83.6 C
o
temperatura samopaljenja -17.8 C
donja granica eksplozivnosti 1.5 %
gornja granica eksplozivnosti 82 %
lakši od vazduha
sredstva za gašenje: voda, suva sredstva za gašenje, ugljen-dioksid.
Acetilen spada u grupu nezasićenih ugljovodonika. Veza između atoma ugljenika je troguba veza (H-C≡C-H), veoma
je nestabilna pa je iz tog razloga i acetilen nestabilan gas. Sklon je samoraspadanju i bez kiseonika na pritiscima
većim od 2 bar. Ukoliko temperatura u jednoj tački pređe 500C tada dolazi do eksplozivnog razlaganja, čitavog
volumena acetilena. Acetilen u smeši sa kiseonikom eksplodira na temperaturi od 300C na atmosferskom pritisku.
Ukoliko acetilen sadrži vlagu i amonijak, pri dužem dodiru sa bakrom obrazuje eksplozivna jedinjenja. Da bi se to
onemogućilo, propisima je određeno da armature za rad sa acetilenom ne smeju imati više od 70% bakra.
Acetilen se dobija iz kalcijum-karbida sa vodom (CaC2+2H2O=C2H2+Ca(OH)2+Q). Za dobijanje acetilena se koriste
još i postupci pirolize ugljovodonika i delimičnog sagorevanja metana u kiseoniku. Veoma je rastvorljiv u tečnostima
pa se ta osobina koristi za transport i skladištenje acetilena. Na sobnoj temperaturi i atmosferskom pritisku jedan litar
acetilena se rastvara u jednom litru vode, a u litru acetona rastvara se 20 litara acetilena.
Pošto je acetilen pri povišenom pritisku sklon eksplozivnom razlaganju, boce acetilena su do grla napunjene
visokoporoznom masom i do izvesne mere i acetonom.
Acetilen se transportuje i čuva u čeličnim bocama pod pritiskom 15bar. Boca≈6m3≈6,5kg. Boca za acetilen je
kestenjasta.
Tečni naftni gas (TNG)
Tečni naftni gas (u daljem tekstu TNG) su naftni ugljovodinici (propan, propen, butan, buten i njihovi izomeri) i njihove
0
smeše u tečnom ili gasovitom stanju, čiji parni pritisak prelazi 1,25 bar pri 40 C. U tečnom naftnom gasu najviše su
zastupljeni propan (C3H8) i butan (C4H10), a ostatak čine ostali ugljovodonici, inertni gasovi i druge primese u
neznatnim količinama. U našim uslovima najčešće se koriste mešavine 65-70% butana i 30-35% propana.
0
Temperatura plamena ovakvih mešavina je ≈2800 C.
0
Propan i butan su pri običnim uslovima ( 15 C i 760mmHg ) gasovi bez boje, mirisa i ukusa, teži od vazduha. Nisu
otrovni, ali su zagušljivi. Tečan gas za široku potrošnju je zamirisan tako da ga čovek može da utvrdi putem čula
mirisa. Ovo zamirisavanje (odorizacija), vrši se obično sa etil-merkaptanom (C2H5SH), organskim jedinjenjima koje
sadrži sumpor.
Zapaljivi i eksplozivni su samo u određenim smešama sa vazduhom ili kiseonikom. Mogu biti u tečnom stanju i na
običnoj temperaturi, ukoliko su pod povišenim pritiskom (u boci ili rezervoaru, npr.). U tečnom stanju, mogu da budu i
pri atmosferskom pritisku, ukoliko su ohlađeni ispod tačke ključanja.
Kod odgovarajućeg dovođenja kiseonika, ovi gasovi potpuno sagorevaju, pri čemu se oslobađa ugljendioksid (CO2) i
vodena para (H2O), kao i velika količina toplote.
C3H8 + 5O2 = 3CO2 + 4H2O + Q
Ovakvo sagorevanje, kada je količina kiseonika (t.j. vazduha) tačno određena, kada je sagorevanje potpuno, naziva
se stehiometrijskim.
Temperatura samozapaljivosti za tečne gasove je vrlo visoka u odnosu na acetilen, međutim, to ne znači da su tečni
gasovi manje opasni od acetilena. Opasnost je u tome što i vrlo male količine gasa koji istekne van gasnog suda
može da, mešanjem sa vazduhom, napravi veliku količinu zapaljive smeše.
3 3
TNG se transportuje i čuva u stabilnim rezervoarima: cilindričnim (30÷250 m ) ili loptastim (500 do 2000 m ),
kontejnerima (od 250 do 2000kg), čeličnim bocama (1, 2, 5, 10, 15, 25 i 35kg). Za industrijske svrhe koriste se boce
od 35kg. Boce su narandžaste boje.
Brzina sagorevanja propana sa kiseonikom iznosi 0,7m/s.
Zemni gas
Prirodni gas predstavlja smešu gasovitih ugljovodonika, od kojih je metan dominantna komponenta (do iznad 90 %
zapreminskih). U preostalih 10% osim ugljovodonika zastupljeni su i ugljendioksid, sumporvodonik, azot i ređe
helijum.
Zemni gas je zapaljiv gas lakši od vazduha, nalazi se u zemljinoj kori zajedno sa sirovom naftom. Pošto je veoma
opasan sa stanovišta eksplozija i požara mora mu se posvetiti posebna pažnja. Bez mirisa je pa se u cilju zaštite vrši
odorisanje. Njihova glavna odlika je jak karakterističan upozoravajući miris. U pogledu požarnih osobina prirodni gas
se može tretirati kao metan, koji ima sledeće osobine:
relativna gustina u odnosu na vazduh 0.55
tačka samopaljenja 482.3 - 632.3 C
granice eksplozivnosti 3.8-6.5 - 13-17 %vol
sredstva za gašenje: pena, haloni, prah, ugljen-dioksid
Temperatura plamena zemnog gasa je ≈2750C. Brzina sagorevanja zemnog gasa sa kiseonikom iznosi 3,3m/s.
Temperatura isparavanja je -162C. Transportuje se iz prirodnih resursa direktno do potrošača.
Vodonik (H2)
Bezbojan gas, bez mirisa i ukusa, fiziološki je inertan i netoksičan. Lakoća kojom se pali predstavlja najveću opasnost
u proizvodnji, upotrebi i skladištenju. Od vazduha je lakši 14 puta. U vazduhu gori bledo-plavim, skoro nevidljivim
plamenom. Na temperaturi tečnog vodonika svi gasovi (sem helijuma) prelaze u čvrsto stanje. Od ostalih gasova
razlikuje se po tome što se pri širenju sa visokih pritisaka, zagreva, a ne hladi. Prodire kroz metale pri crvenom
usijanju, curi iz instalacija koje su nepropustljive za druge gasove. Vodonik je standardizovan po SRPS H.F1.018. On
predstavlja stalnu opasnost od eksplozije tj. sa vazduhom gradi eksplozivnu smešu te je poznavanje fizičko hemijskih
osobina od značaja za analizu i procenu ugroženosti od požara i eksplozije.
gustina u odnosu na vazduh (vazduh =1) 0,07
kritična temperatura 33,3 K
kritični pritisak 13,2 bar
temperatura paljenja 560C
3
toplotna moć 10815 kJ/Nm
2
koeficijent difuzije 0,69cm /s
3
donja granica eksplozivnosti je 4 % vol ili 3,3g/m
3
gornja granica eksplozivnosti je 75 % vol ili 64g/m
Prilikom sagorevanja javlja se vodena para.
Dobija se elektrolizom vode i rastvora kiselina i baza. Takođe je poznat postupak dobijanja iz vodenog gasa,
razlaganjem amonijaka, reakcijom zemnog gasa ili lakih ugljovodonika sa vodenom parom.
Temperatura plamena vodonika je ≈2650C. Brzina sagorevanja sa kiseonikom iznosi 8,9m/s. Temperatura
isparavanja je veoma niska, -253C.
Skladišti se i transportuje u tečnom stanju pod visokim pritiskom u specijalnim rezervoarima ili u gasovitom stanju na
150bar u bocama od 40l. Boca se obeležava crvenom bojom.
Mlaznice koje se koriste za acetilen mogu se koristiti i za vodonik. Granica zapaljivosti i eksplozivnosti prilično velika,
približava se vrednostima za acetilen.
Zaposleni radnici, u objektima gde se radi sa gasovima, moraju da imaju takve,psihofizičke osobine, da mogu
nesmetano obavljati određene zadatke. Oni su dužni da poznaju i da se pridržavaju protivpožarnih propisa, naročito
pravila o ponašanju za vreme pojave požara. Takođe, oni moraju proći obuku za protivpožarnu zaštitu, upoznati
korišćenje sredstva za zaštitu požara kao i njihov raspored. Svaki zaposleni radnik je dužan da svom
pretpostavljenom prijavi nedostatak koji bi mogao da bude uzrok nastanka požara. Ako ovaj nedostatak može sam da
odstrani, dužan je da to neizostavno učini.
U slučaju nastajanja požara dužan je da postupi u smislu protivpožarnih uputstva i učini sve potrebno da bi se požar
na vreme i u začetku ugasio.
Svim zaposlenim licima pre preuzimanja dužnosti mora se naročito ukazati, pismeno i usmeno, na:
- raspored i način upotrebe sredstava za gašenje, signalizaciju i telefonsko obaveštavanje,
- opasnosti koje prete pri nepravilnom radu sa gasovima,
- opasnosti i moguće uzroke požara i eksplozije,
- održavanje reda i čistoće u objektima i vođenje računa da se otpaci uklanjaju na za to određena mesta,
- sve mere bezbednosti i načina gašenja požara,
- mesto i upotrebu kompleta prve pomoći i
- korišćenje ličnih zaštitnih sredstava.
Gasovi se skladište u odgovarajućim bocama. Boce se označavaju različitom bojom (u zavisnosti od vrste gasa) u
skladu sa standardom SRPS EN 1089-3.
Na slikama 5 i 6 nalaze se oznake boca prema bojama ranije (stara oznaka, važilo do 01.07.2010), i danas (nova
oznaka).
Boce nikada ne skladištiti tako da budu izložene dejstvu sunčevih zraka, u blizini vatre ili nekog drugog izvora
toplote.
Zabranjeno je podgrevanje boca otvorenim plamenom. Podgrevanje boca (od snega ili leda) obaviti toplom
vodom i toplim krpama.
Radnici koji rukuju teškim bocama, pri njihovom transportovanju treba da imaju zaštitnu obuću i rukavice jer
može doći do povreda tipa prignječenja ruke ili stopala.
Čišćenje boca u paleti ne sme se vršiti čvrstim predmetima koji mogu oštetiti plašt boca.
Paziti da ne dođe do upotrebe pogrešnog gasa za date svrhe, na primer, neispravna identifikacija boca.
Svako oštećenje palete boca ili pojedinačne boce odmah prijaviti odgovornom tehničkom licu.
Boce skladištiti u određene boksove sa natpisnim tablama prema određenom gasu.
Boce moraju da budu zašticene od pada pomoću obujmica ili lanca
Odvojeno držati pune od praznih boca, sa natpisnim tablama “pune boce“ i “prazne boce“.
Specifičnosti za boce:
Acetilen
Prilikom rada sa bocama acetilena, one moraju da budu u vertikalnom položaju ili pod nagibom od 45, čime se
sprečava isticanje acetona.
Zaostali pritisak u boci acetilena u zavisnosti od okolne temperature treba da bude 0,5 bara (t<0C), 1 bar
(0<t<5C), 2 bara (15<t<25C) ili 3 bara (25<t<35C), da gubici acetona iz boce ne bi prekomerno porasli.
Ventil na boci acetilena sme da se otvara samo pomoću specijalnog ključa.
Kiseonik
Treba obratiti naročitu pažnju da se bocom za kiseonik ne rukuje masnim rukama, rukavicama ili alatom.
Vodonik
Sa paletama boca za vodonik mora se uvek pažljivo rukovati i pridržavati se određenih uputstava i propisa.
Vodonik se u boci nalazi pod visokim pritiskom i kao takav predstavlja opasnost od požara i eksplozije.
Temperatura na mestu uskladištenja i praženjenje boca sa vodonikom ne sme prelaziti +35°C.
Palete boca sa vodonikom ne smeju se skladištiti sa paletama boca ili slobodnima bocama kiseonika, acetilena
i drugih gasova sem inertnih (N2, CO2,) s tim da vrsta gasa bude vidno obeležena natpisnom tablom “AZOT“,
“UGLJENDIOKSID“.
TNG
Postoji opasnost od gasova pri vrlo visokoj ili niskoj temperaturi, na primer promrzline od dodira sa tečnim
gasom ili opekotine od dodira sa gasom visoke temperature.
U cilju što potpunijih preventivnih mera zaštite od požara gasnog postrojenja, potrebno je u blizini na odgovarajućim
mestima postaviti znake upozorenja i to :