Viktor E. Frankl Covekovo Traganje Za Smislom

Biblioteka
alter:ego
Naslov originala
Man’s Search for Meaning
Prvi put objavio Beacon Press 1959.
Copyright © Viktor E. Frankl

published by arrangement with the Estate of Viktor E. Frankl
Prijevod Suzana Keleković

Lektura Renata Mihalić Dobrić
Urednica Danijela Duvnjak
Naslovnica Bee biro
Grafičko oblikovanje Ermego, Zagreb
Tisak Printera grupa, Sveta Nedelja
Za nakladnika Marina Kralj Vidačak
Nakladnik Planetopija, Zagreb
listopad 2010.
U sjećanje na moju majku
Sadržaj
Čovjekovo traganje za smislom
Predgovor
Predgovor izdanju iz 1984.
Prvi dio
Drugi dio
Dodatak 1984.
Knjige Viktora E. Frankla

O autoru
Zabilješke
Viktor E. Frankl
Predgovor
Dr. Frankl, psihijatar i pisac, katkad svoje pacijente, koje muči mnoštvo velikih i malih
muka, pita: “Zašto se ne ubijete?” Njihov mu odgovor često nudi smjernice za psihote-
rapiju: u jednom životu tu je ljubav prema vlastitoj djeci za koju se osoba može uhvatiti;
u drugom talent koji se može iskoristiti; u trećem možda samo ostaci sjećanja koje vrije-
di sačuvati. Istkati ove tanke niti slomljenog života u čvrsto tkanje smisla i odgovornosti
cilj je i izazov logoterapije, Franklove verzije moderne egzistencijalne analize.
U svojoj knjizi dr. Frankl opisuje iskustvo koje ga je dovelo do otkrića logoterapije.
Kao višegodišnji zatočenik zvjerskih koncentracijskih logora borio se za goli život. Nje-
govi otac, majka, brat i supruga umrli su u logorima ili su poslani u plinske komore tako
da mu je cijela obitelj, osim sestre, nestala u logorima. Kako mu se – bez ikakve imovi-
ne, uništenih moralnih vrijednosti, dok je patio od gladi, hladnoće i okrutnosti, iz sata u
sat iščekujući smrt – život mogao učiniti vrijednim spašavanja? Psihijatar koji se osobno
suočio s takvom krajnošću, psihijatar je kojeg vrijedi čuti. Ako je itko u stanju sagledati
naše ljudsko postojanje mudro i suosjećajno, onda je to on. Riječi dr. Frankla zvuče is-
kreno jer počivaju na iskustvu predubokom da bi varalo. Ono što ima reći dobiva na te-
žini zbog njegova trenutačna položaja na Medicinskom fakultetu Bečkog sveučilišta i
zbog ugleda logoterapijskih klinika koje danas niču u mnogim zemljama po uzoru na
njegovu slavnu Neurološku polikliniku u Beču.
Ne možemo ne usporediti Franklov pristup teoriji i terapiji s radom njegova prethod-
nika, Sigmunda Freuda. Oba se liječnika ponajprije bave prirodom neuroza i njihovim li-
ječenjem. Korijen ovih nesretnih poremećaja Freud nalazi u anksioznosti uzrokovanoj
konfliktnim i nesvjesnim motivima. Frankl razlikuje nekoliko oblika neuroza i neke od
njih (noogene neuroze) dovodi u vezu s nemogućnošću oboljele osobe da u svojem ži-
votu pronađe smisao i osjećaj odgovornosti. Freud naglašava frustraciju u spolnom ži-
votu; Frankl frustraciju u “volji za smislom”. U današnjoj Europi dolazi do upadljivog
okretanja od Freuda i do sveopćeg prihvaćanja egzistencijalne analize koja ima nekoliko
oblika – od kojih je jedan i škola logoterapije. Značajka je Franklova tolerantnog nazora
da ne pobija Freuda nego spremno gradi na njegovu doprinosu; jednako se tako ne su-
kobljava ni s ostalim oblicima egzistencijalne terapije nego pozdravlja sličnosti s njima.
Ova priča, koliko god da je kratka, vješto je osmišljena i potpuno zaokuplja pozor-
nost. Dvaput sam je pročitao, u jednom dahu, ne mogavši se odvojiti od nje. Negdje
oko polovice dr. Frankl uvodi svoju filozofiju logoterapije. Uvodi je tako postupno u
www.balkandownload.org
priču koja teče da čitatelj, tek nakon što pročita knjigu, shvati da se radi o eseju iznimne
dubine, a ne samo o još jednom brutalnom prikazu koncentracijskih logora.
Čitatelj mnogo nauči iz ovog autobiografskog fragmenta. Nauči što ljudsko biće čini
kad iznenada shvati da “nema što izgubiti osim smiješno golog života”. Franklov opis
miješanja osjećaja i apatije potpuno zaokuplja. Najprije u spas priskače hladna i suzdrža-
na radoznalost u vezi vlastite sudbine. Ubrzo pristižu i strategije za to kako sačuvati ono
što je preostalo od vlastitog života, iako su izgledi za preživljavanje slabi. Glad, poniže-
nje, strah i silan gnjev zbog nepravde podnošljivijima čine brižno čuvana sjećanja na vo-
ljene osobe, vjera, sumoran smisao za humor, pa čak i letimični pogledi na iscjeljujuću
ljepotu prirode – na drvo ili zalazak sunca.
No ovi trenuci utjehe učvršćuju volju za životom samo ako zatvoreniku pomažu da
vidi širi smisao svoje naoko besmislene patnje. Ovdje se susrećemo sa središnjom te-
mom egzistencijalizma: živjeti znači patiti, preživjeti znači naći smisao u patnji. Ako ži-
vot ima svrhu, onda i u patnji i umiranju mora postojati svrha. No nitko drugi čovjeku
ne može reći što je ona. Svatko je sam mora pronaći i prihvatiti odgovornost koju mu
ona nalaže. Uspije li, nastavit će se razvijati unatoč svim poniženjima. Frankl rado citira
Nietzschea: “Onaj koji ima ima zašto živjeti može se nositi s gotovo svakim kako.”
U koncentracijskom logoru svaka okolnost pridonosi tomu da logoraš izgubi oslo-
nac. Ostao je bez svih životnih ciljeva. Preostaje mu samo “posljednja ljudska sloboda”
– sposobnost “izbora stajališta koje će zauzeti u određenim okolnostima”. Ova krajnja
sloboda, koju su prepoznali kako drevni stoici tako i moderni egzistencijalisti, u Franklo-
voj priči poprima presudno značenje. Zatvorenici su bili prosječni ljudi, no neki su ba-
rem, izborom da budu “dostojni svoje patnje”, dokazali da je čovjek sposoban izdignuti
se iznad svoje izvanjske sudbine.
Autora, kao psihoterapeuta, naravno, zanima kako se ljudima može pomoći da stek-
nu tu specifično ljudsku sposobnost. Kako u pacijentu probuditi osjećaj da je zbog ne-
čega odgovoran za život, ma kako nemile okolnosti bile? Frankl nam nudi potresan opis
grupnog terapijskog razgovora koji je održao s ostalim logorašima.
Za razliku od mnogih europskih egzistencijalista Frankl nije ni pesimističan ni antire-
ligiozan. Naprotiv, kao pisac koji se potpuno suočava s općom rasprostranjenošću pat-
nje i silama zla, iznenađujuće optimistično gleda na čovjekovu sposobnost da nadiđe te-
žak položaj u kojem se našao i da otkrije odgovarajuću istinu koja će ga voditi.
Od srca preporučujem ovu knjižicu zato što je pravi dragulj dramske naracije, usre-
dotočen na najdublje ljudske probleme. Ima književnu i filozofsku vrijednost te služi
kao zanimljiv uvod u najznačajniji psihologijski pokret današnjice.
Gordon W. Allport1
Viktor E. Frankl
Predgovor izdanju iz 1984.
Ova je knjiga doživjela svoje sedamdeset treće izdanje na engleskom – usto što je objav-
ljena još i na devetnaest drugih jezika. A samo su se engleska izdanja prodala u više od
dva i pol milijuna primjeraka.
To su suhoparne činjenice i vjerojatno su razlog zašto izvjestitelji američkih novina i,
osobito, američkih televizijskih postaja, nakon što ih navedu, često započinju svoje inter-
vjue uzvikom: “Dr. Frankl, vaša je knjiga postala pravi bestseler – što mislite o takvom
uspjehu?” Na što odgovaram da činjenicu što mi je knjiga bestseler prije svega ne doživ-
ljavam toliko kao dokaz svojeg uspjeha i postignuća koliko kao odraz bijede našeg doba:
ako stotine tisuća ljudi poseže za knjigom koja u svojem naslovu obećava da će se poza-
baviti pitanjem smisla života, sigurno se radi o prilično gorućem pitanju.
Doduše, možda je još nešto pridonijelo utjecajnosti ove knjige: njezin, teoretski Dru-
gi dio (“Logoterapija u kratkim crtama“) svodi se, zapravo, na lekciju koja se može izvu-
ći iz Prvog dijela, autobiografske priče (“Iskustva u koncentracijskom logoru“), dok je
Prvi dio egzistencijalna potvrda mojih teorija. I tako se oba dijela međusobno potkrep-
ljuju.
Ništa od ovoga nisam imao na umu 1945. kad sam napisao knjigu. A napisao sam je
u devet dana čvrsto odlučivši da će biti objavljena anonimno. Zapravo, na naslovnici pr-
vog tiska originalne njemačke verzije nema mojeg imena, no u posljednjem trenutku, ne-
tom prije prvog objavljivanja knjige, popustio sam prijateljima koji su me preklinjali da
bude objavljena s mojim imenom barem na prednjim koricama. Međutim prvotno je
bila pisana u apsolutnom uvjerenju da, kao anonimno djelo, nikad neće svojem autoru
donijeti književnu slavu. Samo sam konkretnim primjerom čitatelju htio pokazati da ži-
vot u svim uvjetima, čak i onim najjadnijim, ima potencijalni smisao. I mislio sam da će,
demonstriram li to situacijom ekstremnom poput one u koncentracijskom logoru, moja
knjiga privući pozornost. Smatrao sam stoga da moram opisati što sam proživio jer sam
mislio da bi to moglo pomoći ljudima sklonim očajavanju.
I zato mi je čudno i nevjerojatno da je – od desetak knjiga koje sam napisao – baš
ova, koju sam namjeravao objaviti anonimno kako nikad autoru ne bi mogla donijeti
ugled, postigla uspjeh. Stoga stalno upozoravam svoje studente, kako u Europi tako i u
Americi: “Neka vam nikad uspjeh ne bude cilj – što ćete više prema njemu stremiti, to
ćete ga lakše promašiti. Naime, za uspjehom se, kao ni za srećom, ne smije težiti; on
mora proizaći, a proizlazi samo kao slučajna posljedica osobne posvećenosti cilju koji
nadilazi samog čovjeka ili kao nuspojava predanosti drugoj osobi. Sreća se mora dogodi-
ti, a isto vrijedi za uspjeh: morate mu dopustiti da se dogodi i to tako da vam ne bude
stalo do njega. Želim da slušate ono što vam nalaže savjest i da to ostvarujete što bolje
možete. A onda ćete vidjeti da će dugoročno gledano – kažem, dugoročno gledano! –
uspjeh uslijediti baš zato što ste zaboravili na nj.”
Pruži li vam nastavak ove knjige, dragi čitatelju, kakvu pouku iz Auschwitza, ovaj
vam predgovor nudi pouku neočekivanog bestselera.
Što se tiče ovog novog izdanja, dodao sam jedno poglavlje kako bih dopunio teoret-
ske zaključke knjige. Izvučeno je iz predavanja koje sam kao počasni predsjednik Trećeg
svjetskog kongresa logoterapeuta održao u Auditoriumu maximumu Sveučilišta Regen-
sburg u Zapadnoj Njemačkoj (lipanj 1983.), a sada čini “Dodatak 1984” ove knjige i
naslovljeno je “Slučaj za tragični optimizam”. Poglavlje se bavi problemima današnjice i
time kako “reći da životu” unatoč svim tragičnim aspektima ljudskog postojanja. Osvr-
nemo li se na naslov, poglavlje izražava nadu da iz pouke izvučene iz “tragične” prošlosti
može proisteći “optimizam” za budućnost.
V. E. F.
Beč, 1983.
Viktor E. Frankl
PRVI DIO
Iskustva u
koncentracijskom
logoru
Ova knjiga nije prikaz činjenica i događaja već osobnih iskustava, iskustava koja su mili-
juni zatočenika opetovano propatili. Ovo je priča iz prve ruke o koncentracijskom logo-
ru koju je ispričao jedan od preživjelih. Ona se ne bavi velikim strahotama koje su već
dovoljno često opisivane (iako se nedovoljno često u njih vjerovalo), nego mnoštvom
sitnih muka. Drugim riječima, pokušat će odgovoriti na ovo pitanje: kako se svakodnev-
ni život u koncentracijskom logoru odražavao na um prosječnog logoraša?
Većina ovdje opisanih događaja nije se zbila u velikim i općepoznatim logorima,
nego u malima u kojima se dogodila većina stvarnog istrebljivanja. Ova priča ne govori
o velikim junacima i mučenicima ni o istaknutim kapoima – logorašima koji su djelovali
kao povjerenici, s posebnim povlasticama – ni o poznatim logorašima. Stoga nije toliko
zaokupljena patnjama moćnih nego stradanjem, razapinjanjem i smrću velike vojske ne-
poznatih i nezabilježenih žrtava. Te su obične logoraše, koji nisu nosili nikakva posebna
obilježja na rukavima, kapoi doista prezirali. Dok ti obični logoraši nisu imali gotovo ni-
šta za jelo, kapoi nikad nisu bili gladni; štoviše, mnogim je kapoima u logoru bilo bolje
nego ikad prije u životu. Često su bili nemilosrdniji prema logorašima nego sami čuvari i
okrutnije su ih mlatili nego SS-ovci. Za kapoe su, naravno, bili izabirani samo oni logo-
raši čiji je karakter obećavao da će biti prikladni za takvo postupanje, a ako se nisu pona-
šali onako kako se od njih očekivalo, odmah su ih degradirali. Ubrzo su postali poput
SS-ovaca i logorskih čuvara i može ih se procjenjivati sa slične psihološke osnove.
Autsajder bi lako mogao steći pogrešan dojam o logoru, predodžbu zasnovanu na
osjećajima i sažaljenju. Zato što ništa ne zna o teškoj borbi za život koja je divljala među
logorašima. Bila je to nesmiljena borba za kruh svagdašnji i za sam život, za sebe ili za
dobrog prijatelja.
Pozabavimo se transportom kojim je, prema službenoj objavi, određen broj logoraša
trebao biti prebačen u drugi logor; no bilo je poprilično sigurno da su mu krajnje odre-
dište plinske komore. Skupina bolesnih i slabih logoraša, nesposobnih za rad, bila je
poslana u jedan od velikih središnjih logora opremljenih plinskim komorama i kremato-
rijima. Proces kojim se birala ta skupina bio je znak za slobodnu borbu među svim logo-
rašima ili među skupinama. Jedino je bilo važno da vlastito ili prijateljevo ime bude pre-
križeno na popisu žrtava, iako su svi znah da se za svakog spašenog čovjeka mora naći
nova žrtva.
U svakom je transportu morao ići određen broj logoraša. Nije bilo bitno kojih jer su
Viktor E. Frankl
svi bili samo broj. Nakon dolaska u logor (barem je tako bilo u Auschwitzu) oduzeti su
im svi dokumenti zajedno s ostalom imovinom. Svaki je logoraš tako imao priliku pri-
svojiti lažno ime ili zanimanje; iz različitih razloga mnogi su to i učinili. Upravitelje su
zanimali samo njihovi brojevi. Često su im ih tetovirali na kožu i morali su biti našiveni
na određeno mjesto na hlačama, jakni ili kaputu. Svaki čuvar koji je htio prijaviti logora-
ša samo je pogledao broj (a kako smo se bojali tih pogleda!); nikad nije pitao za ime.
Vratimo se konvoju koji je trebao krenuti. Nije bilo ni vremena ni želje za razmatra-
nje moralnih i etičkih pitanja. Svakim je čovjekom upravljala samo jedna misao: ostati
živ za obitelj koja ga čeka kod kuće i spasiti prijatelje. I zato bi, bez ikakvog oklijevanja,
sredio da neki drugi logoraš, neki drugi “broj”, zauzme njegovo mjesto u transportu.
Kao što sam već spomenuo, izbor kapoa bio je negativan proces; za ovaj su posao
uzimali samo najbrutalnije logoraše (iako je bilo sretnih iznimki). No uz izbor kapoa,
koji su obavljali SS-ovci, postojao je i svojevrstan samoizbor koji se neprestano odvijao
među logorašima. U prosjeku, mogli su preživjeti samo oni koji, nakon godina i godina
putovanja od jednog do drugog logora, nisu imali više nikakvih skrupula u svojoj borbi
za opstanak; bili su spremni koristiti se svim sredstvima, poštenim i nepoštenim, čak i
brutalnom silom, krađom i izdajom prijatelja, samo da bi spasili sebe. Mi koji smo se
vratili, uz pomoć mnogo sreće ili čuda – kako god to netko želio nazvati – mi znamo:
najbolji se među nama nisu vratili.
Mnogi činjenični iskazi o koncentracijskim logorima već su zabilježeni. Ovdje će či-

njenice biti važne samo toliko koliko su dijelom čovjekovih iskustava. I upravo će opis
koji slijedi pokušati prikazati točnu prirodu tih iskustava. Onima koji su bili zatočeni u
logoru pokušat će, u okviru današnjih spoznaja, objasniti što su doživjeli. A onima koji
nikad nisu bili u logoru možda će pomoći da shvate iskustva onog malog postotka logo-
raša koji je preživio i kojem je život sad jako težak. Bivši logoraši često kažu: “Ne voli-
mo govoriti o našim iskustvima. Onima koji su bili unutra ne treba ništa objašnjavati, a
ostali neće shvatiti ni kako smo se osjećali tada ni kako se osjećamo sada.”
Jako je teško metodički prezentirati temu zato što psihologija iziskuje određeno
znanstveno distanciranje. No može li se čovjek koji iznosi svoja opažanja, a i sam je bio
logoraš, dovoljno distancirati? Takvu distanciranost ima autsajder, no on je previše uda-
ljen da bi mogao reći išta korisno. Samo onaj tko je bio unutra zna. Njegove prosudbe
možda nisu objektivne; njegove su procjene možda prenapuhane. To je neminovno. No
mora se pokušati izbjeći svaka pristranost, i to je bila stvarna poteškoća s knjigom ove
vrste. Povremeno je trebalo imati hrabrosti pričati i o vrlo intimnim iskustvima. Namje-
ravao sam ovu knjigu napisati anonimno, koristeći se samo svojim logoraškim brojem.
No kad sam završio rukopis, shvatio sam da će kao anonimna publikacija izgubiti pola
svoje vrijednosti te da moram imati hrabrosti otvoreno iznijeti svoja uvjerenja. I zato ni-
sam izbrisao nijedan odlomak, unatoč golemoj odbojnosti prema ekshibicionizmu.
Prepustit ću drugima da sadržaj ove knjige razluče na suhoparne teorije. Možda će

one biti doprinos zatvorskoj psihologiji kojom se počelo baviti nakon Prvog svjetskog
rata i koja nas je upoznala sa sindromom “bolesti bodljikave žice”. Drugi nas je svjetski
rat zadužio time što nam je proširio znanje o “psihopatologiji mase” (ako smijem naves-
ti varijaciju dobro poznate fraze i naslova LeBonove knjige), zato što nam je dao rat ži-
vaca i koncentracijske logore.
S obzirom na to da je ovo priča o mojim iskustvima kao običnog logoraša, važno je
da naglasim, ne bez ponosa, da u logoru nisam bio zaposlen kao psihijatar, pa čak ni kao
liječnik, osim posljednjih nekoliko tjedana. Nekoliko mojih kolega imalo je sreću da su
bili zaposleni u slabo grijanim postajama za pružanje prve pomoći gdje su stavljali zavo-
je složene od ostataka starog papira. No ja sam bio broj 119 104 i većinu vremena ko-
pao sam i postavljao tračnice za željezničku prugu. U jednom sam trenutku morao ko-
pati tunel, bez pomoći, za vodovodnu cijev ispod ceste. Taj pothvat nije prošao nenagra-
đeno; nešto prije Božića 1944. dobio sam na dar takozvane “nagradne kupone”. Izdava-
la ih je građevinska tvrtka kojoj smo praktično bili prodani kao robovi: tvrtka je upravi
logora plaćala fiksnu cijenu po danu i po logorašu. Svaki kupon tvrtku je stajao pedeset
pfeniga i mogao se zamijeniti za šest cigareta, često tjednima poslije, iako je katkad do-
tad već prestao vrijediti. Postao sam ponosnim vlasnikom dva kupona koja su ukupno
vrijedila dvanaest cigareta. No što je još važnije, cigarete su se mogle zamijeniti za dva-
naest juha, a dvanaest juha vrlo je često bilo istinsko odgađanje skapavanja od gladi.
U stvarnoj povlastici pušenja cigareta uživao je samo kapo koji je imao osiguranu
tjednu kvotu kupona ili možda logoraš koji je radio kao predradnik u skladištu ili radi-
onici i dobivao nekoliko cigareta u zamjenu za obavljanje opasnih poslova. Osim njih,
jedina su iznimka bili oni koji su izgubili volju za životom i htjeli su “uživati” u svojim
posljednjim danima. Tako da, kad bismo vidjeli druga kako puši cigarete, znali smo da je
prestao vjerovati u svoju snagu da može dalje, a jednom izgubljena volja za životom ri-
jetko se opet vraćala.
Prouče li se goleme količine materijala prikupljenog opažanjem i iskustvima logoraša,

vidljive su tri faze zatočenikovih mentalnih reakcija na život u logoru: razdoblje nakon
dolaska; razdoblje kad je već ušao u rutinu logoraškog života; razdoblje nakon puštanja i
oslobođenja.
Simptom koji karakterizira prvu fazu je šok. U određenim okolnostima šok može čak
i prethoditi logoraševu formalnom dolasku u logor. Kao primjer ću navesti okolnosti
svojeg dolaska.
Tisuću petsto ljudi putovalo je vlakom sedam dana i sedam noći: u svakom je vagonu
bilo osamdeset ljudi. Svi su morali ležati na svojoj prtljazi, malobrojnim ostacima osob-
ne imovine. Vagoni su bili tako krcati da je siva zora prodirala samo kroz gornje dijelove
prozora. Svi smo očekivali da vlak ide prema nekoj tvornici streljiva gdje će nas zaposliti
Viktor E. Frankl
kao prisilnu radnu snagu. Nismo znali jesmo li još u Šleziji ili već u Poljskoj. Zvižduk lo-
komotive zvučao je sablasno, kao poziv u pomoć odaslan iz samilosti prema nesretnom
teretu koji je vozio u propast. A onda je vlak skrenuo na sporednu prugu približavajući
se očito glavnoj postaji. Iznenada se prolomio krik iz redova prestrašenih putnika: “Eno
znaka: Auschwitz!” Svima je u tom trenutku stalo srce. Auschwitz – već je sâm naziv
simbolizirao sve što je užasno: plinske komore, krematorije, masakre. Vlak je nastavio
dalje, polako, gotovo oklijevajući, kao da je svoje putnike što dulje htio poštedjeti strašne
spoznaje: Auschwitz!
Kako je svitalo, postali su vidljivi obrisi golemog logora: dugi nizovi od nekoliko re-
dova ograde od bodljikave žice; stražarski tornjevi; reflektori; i duge kolone zapuštenih
ljudskih likova, sivih u sivilu zore, kako pješače pustim, ravnim putevima, nismo znali
kamo. Čuli su se izdvojeni pojedinačni zapovjedni uzvici i zvižduci. Nismo znali što zna-
če. Moja mi je mašta stvorila sliku vješala s kojih vise ljudi. Bio sam užasnut, no to je
bilo dobro zato što smo se, korak po korak, morali navikavati na grozne i goleme stra-
hote.
Na kraju smo došli na postaju. Prvotnu tišinu prekinule su izvikivane zapovijedi.
Otad smo te grube, prodorne glasove slušali u svim logorima. Zvučali su poput posljed-
njeg krika žrtve, no opet nekako drukčije. Bili su oštro promukli, kao da dolaze iz grla
čovjeka koji je morao tako vikati, čovjeka kojeg se neprestano ubijalo. Vrata vagona na-
glo su se otvorila i unutra je nasrnuo malen odred logoraša. Nosili su prugaste odore,
glave su im bile obrijane, no izgledali su uhranjeno. Govorili su svim mogućim europ-
skim jezicima i s određenim stupnjem humora što je, s obzirom na okolnosti, zvučalo
groteskno. Poput utopljenika koji se hvata za slamku, moj se urođeni optimizam (koji mi
je često kontrolirao osjećaje, čak i u najočajnijim situacijama) uhvatio za ovu misao:
“Ovi logoraši izgledaju prilično dobro, djeluju raspoloženo, čak se i smiju. Tko zna? Mo-
žda se i meni posreći kao njima.”
U psihijatriji postoji stanje poznato kao “iluzija o odgodi izvršenja smaknuća”. Osu-
đenik, neposredno prije nego što će ga pogubiti, ima iluziju da bi u posljednjem trenut-
ku mogao biti pomilovan. I mi smo se hvatali za tračke nade i do posljednjeg trenutka
vjerovali da neće biti tako loše. Već je i pogled na rumene obraze i okrugla lica tih logo-
raša hrabrio. Tada još nismo znali da su bili posebno izabrana elita koja je godinama bila
odbor za doček novih robijaša koji su iz dana u dan pristizali na postaju. Preuzimali su
brigu za novopristigle i njihovu prtljagu, uključujući vrijedne predmete i prokrijumčaren
nakit. Auschwitz je bio čudno mjesto u toj Europi posljednih godina rata. Ondje se za-
teklo jedinstveno blago od zlata i srebra, platine i dijamanata, ne samo u velikim skladi-
štima nego i u rukama SS-ovaca.
Tisuću petsto zatočenika skupljeno je u dvorani izgrađenoj da primi možda najviše
dvjesto ljudi. Bilo nam je hladno, bili smo gladni i bilo je premalo mjesta da bismo svi
čučnuli, a kamoli legli na golo. Jedan komadić kruha od 150 grama bio je sve što smo
pojeli u četiri dana. Čuo sam starije logoraše zadužene za dvoranu kako se cjenkaju s
jednim od članova odbora za doček oko igle za kravatu izrađene od platine i dijamanata.
Većina zarade na kraju će otići na alkohol – rakiju. Ne sjećam se više točno koliko je ti-
suća maraka trebalo da bi se kupila količina rakije potrebna za “veselu večer”, no znam
da je tim višegodišnjim logorašima trebala rakija. Tko im je, u tim uvjetima, mogao
predbaciti što se pokušavaju umrtviti? Postojala je još jedna skupina logoraša koju su SS-
ovci opskrbljivali gotovo neograničenim količinama rakije: ljudi koji su radili u plinskim
komorama i krematorijima i koji su vrlo dobro znali da će ih jednog dana zamijeniti
nova smjena i da će morati napustiti svoju nametnutu ulogu krvnika i sami postati žrtve.
Gotovo svatko u našem transportu živio je u iluziji da će biti pošteđen, da će sve na
kraju biti dobro. Nismo shvaćali značenje scene koja je trebala uslijediti. Rečeno nam je
da prtljagu ostavimo u vlaku i da stanemo u dva reda – žene na jednu stranu, muškarci
na drugu. Nekim čudom imao sam hrabrosti skriti torbu ispod kaputa. Moj je red, čo-
vjek po čovjek, prolazio pokraj časnika. Shvatio sam da bi bilo opasno da mi primijeti
torbu. U najmanju bi me ruku srušio na zemlju. Znao sam to iz prijašnjeg iskustva. Pri-
bližavajući mu se, instinktivno sam se ispravio tako da ne primijeti moj težak teret. A
onda sam se s njim našao licem u lice. Bio je visok muškarac koji je izgledao mršavo i
skladno u svojoj besprijekornoj odori. Za razliku od nas, prljavih i musavih nakon du-
gog puta! Bezbrižno je stajao, podbočivši desni lakat lijevom rukom. Desna mu je ruka
bila podignuta i kažiprstom je bez žurbe pokazivao nadesno ili nalijevo. Nitko od nas
nije bio svjestan zlokobnog značenja koje je imao malen pokret čovjekova prsta, upirući
sad udesno, sad ulijevo, no mnogo češće ulijevo.
Došao je red na mene. Netko mi je šapnuo da biti poslan nadesno znači rad, a da je
lijevi smjer za bolesne i one koji ne mogu raditi te će oni biti poslani u poseban logor.
Pustio sam da stvari idu svojim tijekom, kao i mnogo puta nakon toga. Moja me torba
vukla prema dolje, no nastojao sam hodati uspravno. SS-ovac me pregledao, djelovao je
kao da oklijeva, a onda mi je obje ruke položio na ramena. Svim sam se silama trudio iz-
gledati energično. Polako je okretao moja ramena, sve dok nisam gledao nadesno i kre-
nuo sam na tu stranu.
Značenje igre prstom objasnili su nam navečer. Bio je to prvi odabir, prva presuda
koja je odlučila o našem životu, odnosno smrti. Za veliku većinu našeg transporta, za
nekih 90 posto, ona je značila smrt. Njihova je presuda izvršena u sljedećih nekoliko
sati. Oni koji su poslani nalijevo odvedeni su s postaje direktno u krematorij. Ta je zgra-
da, rekao mi je netko tko je ondje radio, na vratima imala riječ “kupaonica” ispisanu na
nekoliko europskih jezika. Kad bi ušao, svaki bi logoraš dobio sapun i onda – srećom ne
moram opisivati događaje koji su uslijedili. Mnogi su već pisali o tom užasu.
Mi koji smo bili spašeni, manjina našeg transporta, saznali smo istinu navečer. Pitao
sam logoraše, koji su ondje bili već neko vrijeme, kamo mi je poslan kolega i prijatelj P.
“Je li bio poslan na lijevu stranu?”
“Da”, odgovorio sam.
“Onda ga možeš vidjeti ondje”, rečeno mi je.
Viktor E. Frankl
“Gdje?” Ruka je pokazivala dimnjak udaljen nekoliko stotina metara iz kojeg se pla-
meni stup penjao prema sivom nebu Poljske. Završavao je zlokobnim oblakom dima.
“Eno ti prijatelja, lebdi prema Raju”, glasio je odgovor. No još nisam shvaćao sve
dok mi nisu rekli istinu jasnim riječima.
No ne držim se redoslijeda. S psihološkog stajališta čekao nas je jako, jako dug put od
tog svitanja na postaji do prve noći u logoru.
Uz pratnju SS-ovih čuvara s nabijenim puškama morali smo trčati od postaje, uz
bodljikavu žicu pod naponom, kroz logor, do stanice za čišćenje; za one od nas koji su
prošli prvi odabir ovdje je bila prava kupaonica. I opet su zaživjele naše iluzije o pomilo-
vanju. Naime, SS-ovci su gotovo bili šarmantni. Ubrzo smo otkrili razlog. Bili su ljubaz-
ni prema nama sve dok su na našim zapešćima vidjeli satove i dok su nas dobronamjer-
nim tonom mogli nagovoriti da im ih damo. Nećemo li ionako morati predati svu imo-
vinu? Zašto da onda ta razmjerno draga osoba ne dobije sat? Možda će jednom uzvratiti
dobrim djelom?
Čekali smo u dvorani koja je bila predsoblje komori za dezinfekciju. Došli su SS-ovci
i rasprostrli deke na koje smo trebali baciti svu svoju imovinu, sve satove i nakit. Među
nama je još bilo naivaca koji su pitali, na radost iskusnijih logoraša koji su ondje bili kao
pomagači, mogu li zadržati vjenčani prsten, medalju ili amajliju. Nitko još nije mogao
shvatiti da će sve biti oduzeto.
Pokušao sam se povjeriti jednom od starijih logoraša. Prišavši mu kradomice, poka-
zao sam mu smotuljak papira u unutarnjem džepu mojeg kaputa i rekao: “Vidi, ovo je
rukopis znanstvene knjige. Znam što ćeš reći: da bih trebao biti sretan izvučem li živu
glavu, da je to sve što bih trebao očekivati od sudbine. Ali ne mogu si pomoći. Moram
pod svaku cijenu zadržati ovaj rukopis; sadrži moje životno djelo. Shvaćaš?”
Da, počeo je shvaćati. Cerek se raširio njegovim licem, prvo sažalan, a onda rados-
tan, podrugljiv, uvredljiv, dok kao odgovor nije zaurlao jednu riječ, riječ koja je uvijek
bila prisutna u rječniku logoraša: “Sranje!” U tom sam trenutku vidio golu istinu i učinio
nešto što je obilježilo ključni trenutak prve faze moje psihološke reakcije: izbrisao sam
svoj čitav prijašnji život.
Iznenada je došlo do komešanja među mojim suputnicima koji su blijedih, prestraše-
nih lica stajali okolo, bespomoćno raspravljajući. Opet su se začule promuklo izvikivane
zapovijedi. Udarcima su nas stjerali u samo predsoblje kupaonice. Ondje smo se okupili
oko SS-ovca koji je čekao dok svi nisu stigli. Onda je rekao: “Dajem vam dvije minute.
Mjerit ću vrijeme na svojem satu. U te dvije minute skinut ćete se do gola i baciti sve na
pod gdje stojite. Ponijet ćete sa sobom samo cipele, remen ili naramenice za hlače, i po-
jas za kilu. Počinjem mjeriti – sad!”
Nezamislivom brzinom ljudi su trgali odjeću sa sebe. Kako se vrijeme bližilo kraju,
postajali su sve nervozniji i nespretno su vukli rublje, remenje i vezice za cipele. A onda
smo čuli prve zvuke bičevanja; kožni remeni mlatili su po goloj koži.
Zatim su nas stjerali u sljedeću prostoriju na brijanje: nisu nam obrijali samo glave –
nijedna nam dlaka nije ostala na tijelu. A onda pod tuševe, gdje smo opet stali u red. Je-
dva da smo se prepoznali; no neki su ljudi s velikim olakšanjem primijetili da iz tuševa
kaplje prava voda.
Dok smo čekali tuširanje, postali smo svjesni svoje golotinje: sad doista nismo imali
ništa osim tijela – čak ni kosu; jedino što smo imali bio je, doslovce, goli život. Što nam
je još preostalo kao materijalna veza s prijašnjim životom? Meni su ostale naočale i re-
men; remen sam poslije morao zamijeniti za komad kruha. Vlasnike pojasa za kilu čeka-
lo je posebno iznenađenje. Navečer nam je stariji logoraš, zadužen za našu baraku, zaže-
lio dobrodošlicu govorom u kojem nam je dao svoju časnu riječ da će osobno “o gredu”
– pokazavši prema njoj – objesiti svakoga tko je u pojas ušio novac ili drago kamenje.
Ponosno nam je objasnio da ga logorski zakoni kao starijeg logoraša ovlašćuju za to.
Kad se radilo o cipelama, stvari nisu bile tako jednostavne. Iako smo ih trebali zadr-
žati, oni koji su imali donekle pristojan par, morali su ga na kraju dati, a u zamjenu bi
dobili cipele koje im nisu odgovarale. Prave su nevolje čekale one koji su poslušali naoko
dobronamjeran savjet (dan u predsoblju) starijih logoraša i skratili svoje visoke čizme
odrezavši im gornji dio, a onda odrezane rubove premazali sapunom kako bi prikrili sa-
botažu. SS-ovci kao da su to jedva dočekali. Svi osumnjičeni za ovaj zločin morali su u
malu susjednu prostoriju. Nakon nekog vremena opet smo začuli udarce remena i jauke
mučenih ljudi. Ovaj se put to odužilo.
I tako su iluzije, koje su neki od nas gajili, nestajale jedna po jedna da bi nas većinu,
prilično neočekivano, obuzeo gorak smisao za humor. Znali smo da nemamo što izgubi-
ti osim svog tako smiješno golog života. Kad je iz tuševa potekla voda, svim smo se sila-
ma nastojali šaliti, na svoj račun i na račun drugih. Na kraju krajeva, iz tuševa je krenula
prava voda!
Uz taj neobičan humor obuzelo nas je još nešto: radoznalost. Osjetio sam tu radoz-
nalost već prije, kao osnovnu reakciju na neke neobične okolnosti. Kad mi je, prilikom
jedne alpinističke nezgode, život bio u opasnosti, u kritičnom sam trenutku osjećao
samo jedno: radoznalost, radoznalost hoću li se izvući živ ili s frakturom lubanje ili ne-
kim drugim ozljedama.
Ravnodušna radoznalost prevladala je i u Auschwitzu, odvajajući um od okoline koju
je onda sagledavao svojevrsnom objektivnošću. U to smo vrijeme ovo stanje svijesti ču-
vali kao zaštitno sredstvo. Zanimalo nas je što će se dogoditi sljedeće; i koje će biti pos-
ljedice, recimo, toga što smo stajali na zraku, na kasnojesenskoj hladnoći, goli golcati i
još mokri od tuširanja. U nekoliko sljedećih dana naša je radoznalost prerasla u iznena-
đenje; iznenađenje što se nismo prehladili.
Novopristigle su čekala mnoga slična iznenađenja. Liječnici među nama najprije su
naučili da priručnici lažu. Negdje je stajalo da čovjek ne može izdržati bez određenog
broja sati sna. Pogrešno! Bio sam uvjeren da neke stvari jednostavno ne mogu: ne mogu
spavati bez ovoga, ne mogu živjeti bez onoga. Prvu noć u Auschwitzu spavali smo na
krevetima na kat. Na svakom je katu (širokom dva do dva i pol metra) spavalo devetero
Viktor E. Frankl
ljudi, na samim daskama. Svih devetero dijelilo je dvije deke. Mogli smo, jasno, ležati
samo na boku, nagurani i zbijeni jedni uz druge, što je imalo određenu prednost s obzi-
rom na ciču zimu. Iako je bilo zabranjeno unositi cipele na ležajeve, nekima su potajno
služile kao jastuci unatoč tome što su bile blatnjave. U protivnom glava bi im morala le-
žati na pregibu gotovo dislociranog ramena. No san je i ovako dolazio i, barem na neko-
liko sati, donosio zaborav i spas od boli.
Spomenuo bih još nekoliko sličnih iznenađenja glede naše izdržljivosti: nismo mogli
prati zube, no unatoč tome i teškom nedostatku vitamina, imali smo zdravije desni nego
ikad prije. Istu smo košulju morali nositi pola godine sve dok ne bi sasvim prestala nali-
kovati na košulju. Danima se nismo mogli oprati, čak ni djelomično, zbog zaleđenih cije-
vi, no rane i ogrebotine na rukama prljavim od rada na zemlji nisu se gnojile (osim ako
se nije radilo o ozeblinama). Ili, primjerice, netko tko je imao lagan san i komu bi smeta-
la i najmanja buka u susjednoj sobi, sada je, stiješnjen uz druga koji je glasno hrkao
samo nekoliko centimetara od njegova uha, čvrsto spavao unatoč buci.
Da nas je sad netko pitao je li točna tvrdnja Dostojevskog, koja neuvijeno opisuje čo-
vjeka kao biće koje se može naviknuti na sve, odgovorili bismo: “Da, čovjek se može
naviknuti na sve, ali ne pitajte nas kako.” No naša nas psihološka istraživanja još nisu
dovela tako daleko niti smo mi logoraši dosegnuli tu točku. Još smo bili u prvoj fazi psi-
hičkih reakcija.
Svi smo se, makar nakratko, bavili mišlju o samoubojstvu. Rađala se iz beznadnosti
situacije, neprestane opasnosti od smrti koja se svaki dan i svaki sat nadvijala nad nas i
blizine smrti mnogih drugih. Zbog vlastitih uvjerenja, koja ću poslije iznijeti, čvrsto sam
sebi već prvu večer u logoru obećao da se neću “zaletjeti u žicu”. Ovom se frazom u lo-
goru opisivala najpopularnija metoda samoubojstva – doticanje ograde od bodljikave
žice koja je bila pod naponom. Nije mi bilo teško donijeti tu odluku. Nije imalo smisla
počiniti samoubojstvo budući da je životni vijek prosječnog zatočenika, izračuna li se
objektivno i uzmu li se u obzir sve izglednosti, bio vrlo kratak. Logoraš nije mogao ni s
kakvom sigurnošću očekivati da će biti među malim postotkom onih koji će preživjeti
sve odabire. Zatočenik u Auschwitzu u prvoj se fazi šoka nije bojao smrti. Čak su mu i
plinske komore nakon nekoliko prvih dana prestale biti užasne – uostalom, poštedjele bi
ga čina samoubojstva.
Prijatelji koje sam poslije sretao rekli su mi da nisam bio među onima koje je početni
šok jako deprimirao. Samo sam se smiješio, i to prilično iskreno, kad se dogodila sljedeća
epizoda, jutro nakon naše prve noći u Auschwitzu. Unatoč strogoj naredbi da ne napu-
štamo svoj “blok”, moj se kolega, koji je stigao u Auschwitz nekoliko tjedana prije, do-
šuljao u našu baraku. Htio nas je smiriti i utješiti i reći nam nekoliko stvari. Toliko je
smršavio da ga isprva nismo prepoznali. Dobro raspoložen i sa stajalištem “neka vrag
nosi sve” dao nam je nekoliko brzih savjeta: “Ne bojte se! Ne strahujte od odabira! Dr.
M----- (SS-ovski liječnički nadstojnik) slab je na liječnike.” (To nije bilo točno. Ljubazne
riječi mojeg prijatelja navodile su na pogrešan zaključak. Jedan logoraš, šezdesetogodiš-
nji liječnik zadužen za blok baraka, rekao mi je da je preklinjao Dr. M----- da mu poštedi
sina kojem je prijetila plinska komora. Dr. M----- hladno ga je odbio.)
“No jedno vas molim”, nastavio je, “brijte se, ako je moguće, svaki dan. Čak ako to
morate raditi komadom stakla... Čak ako za to morate dati posljednji komad kruha. Iz-
gledat ćete mlađe i od struganja će vam obrazi biti rumeniji. Želite li preživjeti, za to
postoji samo jedan način: izgledajte sposobni za rad. Čak i ako šepate jer, recimo, imate
žulj na peti, i ako to SS-ovac primijeti, pozvat će vas na stranu i možete biti sigurni da
ćete sljedeći dan završiti u plinskoj komori. Znate koga nazivamo ‘muslimanom’? Čovje-
ka koji izgleda bijedno, iscrpljeno, bolesno i mršavo i koji više ne može izdržati težak fi-
zički rad... to je ‘musliman’. Prije ili poslije, a obično prije, svaki ‘musliman’ završi u plin-
skoj komori. I zato zapamtite: brijte se, uspravno stojte i hodajte okretno; tada se ne
morate bojati plina. Svi koji ovdje stojite, čak i ako ste ovdje tek dvadeset četiri sata, ne
morate se bojati plina, osim možda ti.” I tada je prstom upro u mene i rekao: “Nadam
se da se ne ljutiš što ti to tako otvoreno kažem.”
Ostalima je ponovio: “Od svih vas jedino se on mora bojati sljedećeg odabira. Stoga,
ne strahujte!”
A ja sam se smješkao. Danas sam uvjeren da bi toga dana svatko na mojem mjestu
učinio isto.
Mislim da je Doris Lessing jednom rekla: “Postoje stvari zbog kojih morate izgubiti
razum ili ga nemate pa ga i ne možete izgubiti.” Nenormalna reakcija na nenormalnu si-
tuaciju normalno je ponašanje. Čak i mi psihijatri očekujemo da će čovjekove reakcije na
nenormalnu situaciju, kao što je zatvaranje u duševnu bolnicu, biti nenormalne u odno-
su na stupanj njegove normalnosti. Čovjekova reakcija na dolazak u koncentracijski lo-
gor također je nenormalno stanje svijesti, ali procjenjuje li se objektivno, normalna je i,
kao što ću poslije pokazati, tipična reakcija na dane okolnosti. Ta se reakcija, kao što
sam opisao, počela mijenjati u nekoliko dana. Logoraš je iz prve faze prelazio u drugu: u
fazu relativne apatije u kojoj je zapadao u svojevrsnu emocionalnu smrt.
Uz već opisane reakcije, novopristiglog logoraša mučile su druge, bolnije emocije
koje je pokušavao otupiti. Ponajprije, tu je bila golema čežnja za domom i obitelji. To je
znalo postati tako akutno da ga je čežnja čitavog prožimala. Zatim, tu je bilo gađenje;
gađenje prema svemu ružnom što ga je okruživalo, čak i pukim vanjskim oblicima.
Većina logoraša dobila je otrcanu odoru u usporedbi s kojom bi i strašilo izgledalo
elegantno. Između baraka u logoru ležala je čista prljavština i što ju je čovjek više želio
očistiti, više je dolazio u dodir s njom. Omiljena je praksa bila novopristiglog logoraša
dodijeliti radnoj skupini zaduženoj za čišćenje zahoda i uklanjanje nečisti iz kanalizacije.
Ako bi logoraša, što se obično događalo, dio izmeta poprskao po licu tijekom transporta
po neravnim poljima, svaki znak gađenja ili pokušaj brisanja prljavštine kapo bi kažnja-
vao udarcem. I tako se ubrzavalo odumiranje normalnih reakcija.
Viktor E. Frankl
Isprva je logoraš skretao pogled ako bi vidio kazneno paradiranje neke druge skupi-
ne; nije mogao gledati druge logoraše kako satima marširaju gore-dolje po blatu dok im
kretanje usmjeravaju udarci. Danima ili tjednima poslije to se promijenilo. Rano ujutro,
dok je još bio mrak, logoraš je stajao ispred vrata sa svojim odredom, spreman marširati.
Začuo je jauk i vidio kako mu je drug srušen na pod, podignut na noge i opet srušen na
pod – a zašto? Imao je temperaturu, ali se u pogrešno vrijeme javio u ambulantu. Kaž-
njavalo ga se za taj protupropisan pokušaj oslobađanja od dužnosti.
No logoraš koji je prešao u drugu fazu psihičkih reakcija nije više skretao pogled.
Dotad su mu osjećaji već otupjeli i ravnodušno je gledao. Još jedan primjer: logoraš čeka
u ambulanti nadajući se da će mu, zbog ozljeda ili možda otekline ili temperature, odo-
briti dva dana lakšeg rada unutar logora. Ravnodušno stoji dok unose dvanaestogodiš-
njaka koji je morao mirno stajati satima u snijegu ili koji je vani radio bos zato što u lo-
goru nije bilo obuće za njega. Prsti su mu promrzli i dežurni liječnik pincetom skida, je-
dan po jedan, crne gangrenozne batrljke. Gađenje, užas i sažaljenje nisu emocije koje
naš promatrač više može osjetiti. Nakon nekoliko tjedana života u logoru, patnici, umi-
rući i mrtvi postali su mu tako uobičajen prizor da ga više ne mogu potresti.
Proveo sam neko vrijeme u baraci s tifusarima koji su imali vrlo visoku temperaturu i
često su buncali, a mnogi su bili i na samrti. Nakon što je jedan tek umro, bez ikakve
sam emocionalne uzrujanosti promatrao scenu koja je uslijedila, a koja se ponavljala na-
kon svake smrti. Jedan po jedan, logoraši su prilazili još toplomu tijelu. Jedan bi zgrabio
ostatke zbrčkanog obroka od krumpira; drugi bi zaključio da su drvene cokule trupla
bolje od njegovih te bi ih zamijenio. Treći bi čovjek učinio isto s mrtvačevim kaputom, a
četvrti bi bio sretan što može zgrabiti – zamislite samo! – komad užeta.
Sve bih to ravnodušno gledao. Na kraju bih tražio “medicinskog tehničara” da mak-
ne truplo. Kad bi to krenuo raditi, primio bi truplo za noge, ono bi palo u malen prolaz
između dva reda dasaka koje su služile kao krevet pedesetorici tifusara, a onda bi ga
odvukao preko kvrgavog zemljanog poda prema vratima. Dvije stube koje su vodile pre-
ma van uvijek su nam bile problem jer smo bili iscrpljeni zbog kroničnog nedostatka
hrane. Nakon nekoliko mjeseci boravka u logoru tim smo se stubama, visokim petnaes-
tak centimetara, mogli popeti samo ako bismo se rukama primili za dovratak i povukli
prema gore.
Čovjek s truplom približavao se stubama. Umorno se uspio popeti. A onda truplo:
najprije stopala, onda trup i, na kraju – uz sablasno štropotanje – glava trupla udarila je
o dvije stube.
Moje je mjesto bilo na suprotnom kraju barake, uz malen, jedini prozor izbijen blizu
poda. Dok su mi hladne ruke držale posudu s vrućom juhom iz koje sam pohlepno sr-
kao, gledao sam kroz prozor. Truplo koje su upravo uklonili zurilo je u mene staklenim
očima. Dva sata prije razgovarao sam s tim čovjekom. Sada sam srkao svoju juhu.
Da me moj izostanak emocija nije iznenadio s profesionalnog stajališta, danas se ne

bih sjećao tog događaja zato što je bio popraćen s vrlo malo osjećaja.
Apatija, otupljivanje emocija i osjećaj da čovjeku više nije stalo, bih su simptomi koji
su se javljali u drugoj fazi logoraševih psihičkih reakcija i zbog kojih je s vremenom pos-
tao neosjetljiv na batine koje je dobivao iz dana u dan, iz sata u sat. Zahvaljujući toj neo-
sjetljivosti, logoraš se ubrzo zaogrnuo neophodnim zaštitnim oklopom.
Batine su slijedile za najmanju provokaciju, a često i bez ikakva razloga. Primjerice,
kruh se dijelio na radnome mjestu i morali smo stati u red da bismo ga dobili. Jedanput
je čovjek koji je stajao iza mene malo stršao iz reda i to se narušavanje simetrije nije svi-
djelo jednom od SS-ovih čuvara. Nisam znao što se događa u redu iza mene, a ni u ču-
varevoj glavi, no iznenada sam dobio dva udarca u glavu. Tek sam tad primijetio čuvara
uz sebe koji je vitlao palicom.
U takvim trenucima nije fizička bol ta koja najviše boli (a to se jednako odnosi i na
odrasle i na kažnjenu djecu); najgora je mentalna agonija zbog nepravde, zbog bezraz-
ložnosti čina.
Čudno je da udarac koji vas promaši katkad može, u određenim okolnostima, biti
bolniji od onog koji vas zahvati. Jednom sam tijekom snježne oluje stajao na željezničkoj
pruzi. Unatoč vremenu naša je skupina morala nastaviti s radom. Prilično sam se mučio
s navlačenjem šljunka na prugu jer je to bio jedini način da se zagrijem. U jednom sam
trenutku zastao kako bih došao do zraka i naslonio se na lopatu. Nažalost, čuvar se baš
tada okrenuo i pomislio da zabušavam. Bol koju mi je nanio nije bila posljedica uvreda
ili udaraca. Nije uopće smatrao vrijednim da uputi ma i jednu riječ, pa ni psovku, pode-
ranom i iscrpljenom liku koji je stajao pred njim i koji ga je tek maglovito podsjećao na
ljudsko biće. Umjesto toga zafrkantski je uzeo kamen i bacio ga prema meni. Meni je to
djelovalo poput privlačenja pozornosti marve, pozivanja domaće životinje da se vrati
poslu, stvorenja s kojim imaš tako malo zajedničkog da ga ni ne kažnjavaš.
Najbolniji dio batina je uvreda koju podrazumijevaju. Jednom smo preko zaleđenih
tračnica morali nositi duge, teške grede. Ako bi se čovjek poskliznuo, ne bi ugrozio
samo sebe nego i sve ostale koji su nosili istu gredu. Jedan moj stari prijatelj imao je uro-
đeno dislociran kuk. Bio je sretan što unatoč tome može raditi jer se prilikom odabira fi-
zički nesposobne gotovo sigurno slalo u smrt. Šepao je preko tračnica, noseći osobito
tešku gredu, i činilo se kao da će pasti i povući i druge za sobom. Kako u tom trenutku
još nisam nosio gredu, ne razmišljajući, priskočio sam mu u pomoć. Odmah sam dobio
udarac u leđa, grubo su me ukorili i naredili da se vratim na svoje mjesto. Nekoliko mi-
nuta prije taj isti čuvar koji me udario, s omalovažavanjem nam je rekao kako mi “svi-
nje” ne osjećamo duh zajedništva.
Drugom prilikom, u šumi, na temperaturi od -16 °C morali smo odići gornji sloj
zemlje, koji je bio čvrsto zamrznut, kako bismo postavili cijevi za vodu. Tad sam već fi-
Viktor E. Frankl
zički bio prilično slab. Naišao je predradnik bucmastih ružičastih obraza. Njegovo me
lice podsjećalo na svinjsku glavu. Primijetio sam da je na toj cičoj zimi nosio lijepe tople
rukavice. Neko me vrijeme tiho promatrao. Osjetio sam da se sprema nevolja zato što je
ispred mene ležala gomila zemlje koja je točno pokazivala koliko sam iskopao.
A onda je počeo: “Ti svinjo! Čitavo te vrijeme gledam! Naučit ću te ja kako se radi!
Kopat ćeš ti meni zubima – umrijet ćeš kao životinja! Dokrajčit ću te za dva dana! Nikad
u životu nisi radio. Što si bio, svinjo? Biznismen?”
Bilo mi je svejedno. No morao sam ozbiljno shvatiti prijetnju da će me ubiti i zato
sam se uspravio i pogledao ga ravno u oči. “Bio sam liječnik – specijalist.”
“Što? Liječnik? Sigurno si ljudima izvlačio mnogo novca.”
“Zapravo sam najvećim dijelom radio besplatno, u klinikama za siromašne.” No, sad
sam rekao previše. Bacio se na mene i srušio me na zemlju, vičući poput luđaka. Više se
ne sjećam što je vikao.
Želim ovom trivijalnom pričom pokazati kako se zbog ogorčenosti i naoko okorjeli
logoraš može uzrujati – ogorčenosti ne zbog okrutnosti ili boli nego zbog uvrede pove-
zane s njima. Taj mi je put krv navrla u glavu jer sam morao slušati nekog kako osuđuje
moj život o kojem ništa nije znao, nekog (moram priznati da mi je sljedeća opaska, koju
sam nakon događaja izrekao pred ostalim logorašima, pružila djetinjasto olakšanje) “tko
je izgledao tako vulgarno i divljački da ga sestra u ambulanti moje bolnice ne bi pustila
ni u čekaonicu”.
Srećom, kapo u mojoj radnoj skupini imao je osjećaj obveze prema meni; bio sam
mu drag jer sam slušao njegove ljubavne priče i bračne probleme o kojima je raspredao
tijekom dugih marševa do mjesta na kojem smo radili. Dojmio sam ga se dijagnozom o
njegovu karakteru i psihoterapijskim savjetima. Poslije mi je bio zahvalan i imao sam ko-
risti od toga. Nekoliko mi je puta sačuvao mjesto uz sebe u jednom od prvih pet redova
našeg odreda koji je obično imao dvjesto osamdeset ljudi. Ta je usluga bila važna. Morali
smo se postrojiti rano ujutro, dok je još bio mrak. Svi su se bojali da ne zakasne i da ne
moraju stajati u posljednjim redovima. Ako je trebalo ljudi za neugodan i omražen po-
sao, obično bi došao viši kapo i uzimao ih iz stražnjih redova. Ti su ljudi morali, pod za-
povjedništvom čudnih čuvara, marširati na drugu vrstu posla, od koje se osobito strepi-
lo. Katkad bi viši kapo izabrao ljude iz prvih pet redova da bi uhvatio one koji su se pra-
vili pametnima. Svi prosvjedi i preklinjanja bili bi ugušeni s nekoliko dobro odmjerenih
udaraca i izabrane su žrtve vikom i udarcima bile otjerane do mjesta sastanka.
Međutim tako dugo dok je moj kapo imao potrebu otvarati srce, meni se to nije mo-
glo dogoditi. Imao sam zajamčeno počasno mjesto uz njega. No imao sam još jednu
povlasticu. Kao i gotovo sve logoraše, mučile su me otekline. Noge su mi bile toliko
otekle i koža na njima toliko napeta da sam jedva mogao savinuti koljena. Nisam vezao
cipele kako bi mi otekla stopala imala mjesta. Čarape u njih ne bi stale, čak i da sam ih
imao. I tako su mi djelomice gola stopala uvijek bila mokra i cipele uvijek pune snijega.
To je, naravno, uzrokovalo ozebline. Svaki je korak bio pravo mučenje. Tijekom marševa
po snijegom prekrivenim poljima na cipelama su nam se stvarali komadi leda. Ljudi bi se

svako malo poskliznuli i oni koji su ih slijedili spoticali su se o njih. A onda bi kolona na
trenutak stala, ali ne dugo. Jedan bi od čuvara uzeo stvar u svoje ruke i izudarao ljude
kundakom kako bi ih natjerao da što brže ustanu. Što si bio bliže prednjim redovima ko-
lone, to su te manje ometali zastoji zbog kojih si onda morao trčati na bolnim nogama
da bi nadoknadio izgubljeno vrijeme. Bio sam jako sretan što me Njegovo Gospodstvo
Kapo imenovao svojim osobnim liječnikom i što sam mogao marširati u prvom redu
ravnomjernim korakom.
Postojala je i dodatna nagrada za moje usluge: mogao sam biti siguran da će, tako
dugo dok se na našem gradilištu za ručak dijelila juha, kad na mene dođe red, kutlačom
zagrabiti sve do dna kace i uloviti nekoliko zrna graška. Taj kapo, bivši vojni časnik,
imao je čak hrabrosti šapnuti predradniku, s kojim sam se posvađao, da zna da sam neo-
bično dobar radnik. To nije pomoglo, no ipak mi je uspio spasiti život (koji je dosta čes-
to bio spašavan). Dan nakon epizode s predradnikom potajno me prebacio u drugu rad-
nu skupinu.
* * *
Bilo je predradnika koji su nas sažalijevali i koji su činili sve kako bi nam olakšali situ-
aciju, barem na gradilištu. No i oni su nas podsjećali da prosječan radnik napravi nekoli-
ko puta više posla nego mi, i u kraćem vremenu. Međutim dalo ih se urazumiti kad im
se reklo da normalan radnik ne preživljava na 300 grama kruha (teoretski smo, zapravo,
često dobivali manje) i 1 litri rijetke juhe na dan; da normalan radnik ne trpi mentalni
stres kojem smo mi bili izloženi, ne znajući ništa o svojim obiteljima, koje su ili poslane
u neki drugi koncentracijski logor ili su odmah pobijene u plinskim komorama; da se
normalnom radniku ne prijeti smrću, iz dana u dan, iz sata u sat. Čak sam si dopustio
reći jednom ljubaznom predradniku: “Da vi od mene naučite obavljati operaciju mozga
u ovako kratkom vremenu kako ja od vas učim graditi ceste, osjećao bih prema vama
golemo poštovanje.” Nacerio se.
Apatija, glavni simptom druge faze, bila je važan mehanizam samoobrane. U mračnoj
stvarnosti sva nastojanja i sve emocije bili su usredotočeni na jedno: sačuvati svoj život i
život drugoga. Kad ih se navečer vodilo natrag s gradilišta u logor, logoraše se moglo
čuti kako s olakšanjem odišu i kažu: “E pa još je jedan dan prošao.”
Nije teško shvatiti da je neprestana napetost, zajedno sa stalnom usredotočenošću na
zadatak da se preživi, logorašev unutarnji život svela na primitivnu razinu. Nekoliko mo-
jih kolega u logoru, školovanih psihoanalitičara, često je govorilo o logoraševoj “regresi-
ji” – o povlačenju prema primitivnijem obliku mentalnog života. Njegove su se nade i
želje manifestirale u snovima.
O čemu je logoraš najčešće sanjao? O kruhu, kolačima, cigaretama i lijepoj toploj
Viktor E. Frankl
kupki. Kako te jednostavne želje nisu mogle biti zadovoljene, ostvarivao ih je u snovima.
Je li od tih snova bilo ikakve koristi, druga je stvar; čovjek se iz njih budio u stvarnost
logoraškog života, u užasan kontrast između toga i iluzija iz njegovih snova.
Nikad neću zaboraviti kako me jednu noć probudilo stenjanje jednog logoraša koji se
bacao u snu, očito pod utjecajem užasne noćne more. Budući da sam uvijek posebno ža-
lio ljude koje su mučili strašni snovi ili delirij, htio sam jadnika probuditi. Iznenada sam
povukao ruku kojom sam ga htio prodrmati, prestrašen svojom namjerom. U tom sam
trenutku postao svjestan činjenice da nikakav san, kako god strašan bio, ne može biti
gori od logoraške stvarnosti koja nas je okruživala i u koju sam ga htio prizvati.
Zbog visokog stupnja pothranjenosti od koje su logoraši patili, prirodno je da je želja

za hranom bila glavni primitivni instinkt oko kojeg se vrtio mentalni život. Pogledamo li
većinu logoraša kad bi radili jedan blizu drugog i kad, za promjenu, ne bi bili pomno
nadgledani, odmah bi počeli razgovor o hrani. Jedan bi drugog, koji je radio pokraj nje-
ga u jarku, pitao koja su mu jela omiljena. A onda bi razmjenjivali recepte i planirali je-
lovnik za dan kad će se opet susresti – dan u dalekoj budućnosti kad će biti spašeni i
vraćeni kući. Raspredali bi tako, zamišljajući sve do najmanjih pojedinosti, sve dok se ro-
vom ne bi proširilo upozorenje, obično u obliku posebne lozinke ili broja: “Ide čuvar.”
Ja sam uvijek razgovor o hrani smatrao opasnim. Nije li opasno provocirati organi-
zam tako detaljnim i afektivnim slikama delikatesa kad se nekako uspio prilagoditi iz-
nimno malim obrocima i malom broju kalorija? Iako to možda pruža privremeno psiho-
loško olakšanje, sigurno nije bezopasno.
Tijekom drugog dijela našeg zatočeništva, dnevni su se obroci sastojali od vrlo vo-
denkaste juhe i uobičajenog malog komada kruha. Usto, postojala je i takozvana “dodat-
na porcija”, koja se sastojala od 20 grama margarina ili komada nekvalitetne kobasice ili
komadića sira ili malo umjetnog meda ili žlice razvodnjenog džema, ovisno o danu. Ka-
lorijski gledano, takva je prehrana bila krajnje neprimjerena, osobito uzme li se u obzir
naš težak fizički rad i stalna izloženost hladnoći, bez odgovarajuće odjeće. Bolesni koji
su bili “pod posebnom skrbi” – odnosno oni kojima je bilo dopušteno da leže u baraci
umjesto da odlaze iz logora na rad – prolazili su još gore.
Kad su posljednji slojevi potkožne masnoće nestali i kad smo izgledali kao kosturi
maskirani kožom i dronjcima, mogli smo promatrati kako nam tijelo proždire samo
sebe. Organizam je probavljao vlastite bjelančevine i mišići su nestajali. Tijelo tada više
nije imalo nikakve snage za otpor. Članovi male zajednice u našoj baraci umirali su jedan
za drugim. Svatko je od nas prilično točno mogao izračunati tko je sljedeći na redu i kad
će na njega samog doći red. Zbog stalne izloženosti tim prizorima dobro smo znali
simptome tako da su naše prognoze bile prilično sigurne. “On neće još dugo” ili “On je
sljedeći”, šaptali smo jedni drugima. I kad bismo navečer, tijekom svakodnevne potrage
za ušima, ugledali svoje golo tijelo, svi smo mislili isto: Ovo tijelo, moje tijelo, zapravo je
već truplo. Što je ostalo od mene? Ja sam tek djelić goleme mase ljudskog mesa... mase
iza bodljikave žice, nagurane u nekoliko zemljanih baraka; mase od koje svaki dan odre-
đeni dio počne trunuti jer je postao beživotan.
Već sam spomenuo kako su bile neizbježne misli o hrani i omiljenim jelima koje su se
nametale logoraševoj svijesti kad god je imao slobodan trenutak. Možda onda nije teško
shvatiti da su i najjači među nama žudjeli za trenutkom kad će opet jesti kvalitetnu hra-
nu, ne zbog same hrane nego zato što su znali da će tad neljudska egzistencija, zbog
koje nismo mogli razmišljati ni o čemu drugom osim o hrani, napokon prestati.
Oni koji nisu prošli slično iskustvo teško mogu zamisliti mentalne konflikte i borbu
volje koje izgladnio čovjek proživljava i koji mu uništavaju dušu. Teško mogu shvatiti
što znači biti u rovu i kopati, osluškujući samo kad će se oglasiti sirena i označiti pauzu
od 9.30 do 10.00 ujutro – pola sata za ručak – kad će se dijeliti kruh (dok ne nestane);
neprestano zapitkujući predradnika – ako nije bio neugodan tip – koliko je sati; i nježno
dotičući komad kruha u džepu kaputa, prvo prelazeći preko njega promrzlim prstima
bez rukavica, onda trgajući komadić i stavljajući ga u usta i, na kraju, s posljednjim ato-
mima volje, vraćajući ga opet u džep zbog obećanja danom sebi da će se taj dan kruh sa-
čuvati do popodneva.
Bili smo u stanju voditi beskonačne rasprave o smislu i besmislenosti određenih me-
toda postupanja s komadom kruha koji su nam, tijekom drugog dijela našeg zatočeniš-
tva, davali samo jedanput na dan. Postojala su dva pravca razmišljanja. Jedan se zalagao
za to da se čitav komad kruha pojede odmah. To je imalo dvostruku prednost: barem se
jedanput na dan, iako vrlo kratko, udovoljilo najgoroj gladi i uklonila se opasnost od
moguće krađe ili gubitka kruha. Druga skupina, koja je smatrala da kruh treba podijeliti
na manje porcije, koristila se drukčijim argumentima. Na kraju sam joj se pridružio.
Najmučniji trenutak u dvadeset četiri sata logoraškog života bilo je buđenje, kada bi
nas, još u noćni sat, tri prodorna zvižduka nemilosrdno iščupala iz umornog i čeznutlji-
vog sna. Tada bismo započeli hrvanje s mokrim cipelama u koje jedva da smo mogli na-
gurati izranjavana i otekla stopala. Slijedilo je uobičajeno gunđanje i prigovaranje zbog
sitnih problema, kao što je pucanje žice koja je zamjenjivala vezice. Jedno sam jutro čuo
čovjeka, kojeg sam poznavao kao hrabrog i dostojanstvenog, kako plače kao dijete što je
i on sad morao bosonog marširati po snijegu jer su mu se cipele stisle pa ih više nije mo-
gao obuti. I u tim jezivim minutama nalazio sam malu utjehu; u komadiću kruha koji
sam izvlačio iz džepa i žvakao potpuno zaokupljen zadovoljstvom.
Vjerojatno se pothranjenošću, usto što je bila glavni uzrok opće zaokupljenosti hra-
nom, moglo objasniti i nepostojanje seksualnih potreba. Uz prvotno djelovanje šoka,
ona se čini kao jedino objašnjenje pojave koja nije mogla promaknuti psihijatru u tim
muškim logorima: za razliku od drugih strogo muških nastambi – kao što su, recimo,
vojarne – bilo je vrlo malo seksualnih perverzija. Logoraš čak ni u snovima nije bio za-
okupljen seksom iako je u njima izražavao svoje frustracije i finije, više osjećaje.
Kod većine logoraša primitivan život i napor koji je iziskivala neprestana usredotoče-
Viktor E. Frankl
nost na spašavanje žive glave, rezultirali su potpunim zanemarivanjem svega što tomu
nije pridonosilo i objašnjavali su totalni nedostatak emocija. To sam shvatio kad su me iz
Auschwitza prebacivali u logor povezan s Dachauom. Vlak koji nas je vozio – oko 2 000
logoraša – prolazio je kroz Beč. Oko ponoći smo prolazili jednom od bečkih željeznič-
kih postaja. Pruga nas je vodila uz ulicu u kojoj sam se rodio, uz kuću u kojoj sam živio
mnoge godine, zapravo, sve do zatočenja.
Bilo nas je pedeset u zatvoreničkom vagonu koji je imao dvije male rupe s rešetkama.
Na podu je mogao čučati samo manji broj ljudi dok su se ostali, koji su morali stajati sa-
tima, nagurali oko rupa. Stojeći na vršcima prstiju i gledajući preko tuđih glava kroz re-
šetke prozora, uhvatio sam sablastan tračak svojeg rodnog grada. Svi smo bili više mrtvi
nego živi jer smo mislili da nas vlak vozi u logor u Mauthausenu i da nam preostaje
samo tjedan-dva života. Imao sam osjećaj da ulice, trgove i kuće svojeg djetinjstva gle-
dam očima mrtvaca koji se vratio s onog svijeta i sad odozgo gleda na sablastan grad.
Nakon sati i sati stajanja vlak je krenuo s postaje. Ugledao sam ulicu – svoju ulicu!
Mladi momci koji su imali određen broj godina logoraškog života iza sebe i za koje je
ovakvo putovanje bio velik događaj napeto su zurili kroz rupe. Počeo sam ih moliti,
preklinjati da me barem na trenutak puste naprijed. Pokušao sam im objasniti koliko bi
mi značio jedan pogled kroz taj prozor. Moj je zahtjev bio odbijen grubo i cinično: “To-
like si godine živio ovdje? Onda si se dosta nagledao!”
U logoru je, općenito gledajući, vladala i “kulturna hibernacija”. Uz dvije iznimke:
politiku i religiju. O politici se raspravljalo posvuda i to gotovo neprestano; rasprave su
se uglavnom temeljile na glasinama koje su se pohlepno gutale i širile. Glasine o vojnoj
situaciji obično su bile protuslovne. Brzo su slijedile jedna za drugom i samo su prido-
nosile ratu živaca koji se vodio u glavi svakog logoraša. Mnogo se puta događalo da su
se nade u brz završetak rata, potkrijepljene optimističnim glasinama, rasplinule. Neki su
izgubili svaku nadu, no najiritantnije su društvo bili vječni optimisti.
Logoraško zanimanje za vjeru, čim bi se razvilo, nije moglo biti iskrenije nego što je
bilo. Dubina i snaga vjerovanja često bi iznenadila i ganula novopristigle. Najdojmljivije
su glede toga bile improvizirane molitve ili mise u kutu barake ili u tami zaključanog
stočnog kamiona kojim su nas vraćali s dalekog gradilišta, umorne, gladne i promrzle u
našoj dronjavoj odjeći.
U zimu i proljeće 1945. izbila je epidemija tifusa i gotovo svi logoraši bili su zaraženi.
Smrtnost je bila velika među slabima koji su morali nastaviti raditi sve do iznemoglosti.
Nastambe za oboljele bile su sasvim neprimjerene, gotovo da uopće nije bilo lijekova i
bolničara. Neki simptomi bolesti bili su osobito neugodni: nesavladivo gađenje prema i
najmanjem komadiću hrane (što je dodatno ugrožavalo život) i užasni napadaji delirija.
Najgori slučaj delirija imao je jedan moj prijatelj koji je mislio da umire pa je htio moliti.
U svojem bulažnjenju nije nalazio riječi za molitvu. Kako bih izbjegao te napadaje, po-
kušavao sam, kao i mnogi drugi, ostati budan većinu noći. Satima sam u mislima sastav-
ljao govore. Na kraju sam počeo rekonstruirati rukopis, bez kojeg sam ostao u komori
za dezinfekciju u Auschwitzu, i stenografski zapisivati ključne riječi na komadiće papira.

Povremeno bi se u logoru razvila znanstvena rasprava. Jednom sam svjedočio neče-
mu što nikad prije nisam vidio, čak ni u normalnom životu, iako je bilo donekle blizu
mojim profesionalnim interesima: prizivanju duhova. Pozvao me logorski liječnički nad-
stojnik (također zatočenik), koji je znao da sam psihijatar. Sastanak se održao u njegovoj
maloj, privatnoj sobi u nastambi za oboljele. Okupio se malen krug, a među njima i, sa-
svim protupropisno, časnički namjesnik iz sanitarnog odreda.
Jedan je čovjek počeo prizivati duhove nekom vrstom molitve. Logorski je pisar sje-
dio pred praznim listom papira, bez ikakve svjesne namjere da išta piše. Sljedećih deset
minuta (nakon kojih je seansa prekinuta jer medij više nije mogao navesti duhove da se
pojave) olovka mu je polako papirom vukla crte čitko ispisujući “VAE V”. Potvrđeno je
da pisar nikad u životu nije učio latinski i da nikad prije nije čuo riječi “vae victis” – jao
pobijeđenima. Mislim da ih je morao čuti barem jedanput u životu, a da se toga nije sje-
ćao, i da su morale biti dostupne “duhu” (duhu njegove podsvijesti) u tom trenutku, ne-
koliko mjeseci prije našeg oslobođenja i kraja rata.
Unatoč svoj nametnutoj fizičkoj i mentalnoj primitivnosti života u koncentracijskom

logoru, duhovni se život ipak mogao produbiti. Osjetljivi ljudi koji su bili naviknuti na
bogat intelektualni život možda su trpjeli veći bol (često su bili nježnije konstitucije), ali
je zato njihovo unutarnje ja pretrpjelo manju štetu. Mogli su se iz užasne okoline povući
u život unutarnjeg bogatstva i duhovne slobode. Jedino se tako može objasniti očiti pa-
radoks da su neki logoraši slabije građe bolje podnosili život u logoru od onih robusnije
prirode. Kako bi ovo što govorim bilo jasnije, navest ću vlastiti primjer. Dopustite mi da
vam ispričam što se događalo onih ranih jutara kad smo morali marširati do gradilišta.
Izvikivane su zapovijedi: “Odred, naprijed marš! Lijevo 2-3-4! Lijevo 2-3-4! Lijevo 2-
3-4! Lijevo 2-3-4! Čelom nazad, i lijevo i lijevo i lijevo i lijevo! Kape dolje!” Te mi riječi i
danas odzvanjaju u ušima. Na naredbu “Kape dolje!” prolazili smo kroz vrata logora i
reflektori su bili upereni na nas. Tko god nije žustro marširao, dobio bi udarac. A najgo-
re bi prošao onaj koji bi, zbog hladnoće, navukao kapu preko ušiju prije nego što je iz-
dano dopuštenje.
Spoticali smo se u mraku, preko golemog kamenja i velikih mlaka, uz jedinu cestu
koja je vodila od logora. Čuvari koji su nas pratili vikali su na nas i požurivali nas kunda-
cima pušaka. Oni koji su imali izranjavane noge oslanjali su se na susjedovo rame. Jedva
da je koja riječ bila izgovorena: ledeni vjetar nije poticao na razgovor. Skrivajući usta iza
podignutog ovratnika, čovjek koji je marširao do mene iznenada je šapnuo: “Da nas
naše žene sad mogu vidjeti! Nadam se da je njima bolje u njihovim logorima i da ne zna-
ju što se događa s nama.”
To me navelo na misli o mojoj ženi. I dok smo tako posrtali kilometrima, posklizuju-
ći se na ledu, neprestano se međusobno pridržavajući, podižući jedan drugog i vukući
Viktor E. Frankl
naprijed, ništa nismo govorili, no obojica smo znali: i jedan i drugi razmišljali smo o
svojoj ženi. Povremeno bih pogledao nebo na kojem su zvijezde blijedjele i na kojem se,
iza tamne gomile oblaka, počelo širiti ružičasto svjetlo jutra. No u mislima mi se zadrža-
la slika moje žene. Zamišljao sam je nevjerojatnom preciznošću. Čuo sam je kako mi od-
govara, vidio sam njezin osmijeh, iskren i ohrabrujuć pogled. Stvarne ili ne, oči su joj
tada bile sjajnije od sunca koje je počelo izlaziti.
Prožela me jedna misao: prvi sam put u životu vidio istinu kakvom su je opjevali
mnogi pjesnici, kakvom su je, kao konačnu mudrost, proglasili toliki mislioci. Istinu – da
je ljubav konačni i najviši cilj kojem čovjek može stremiti. A onda sam dokučio najveću
tajnu koju ljudsko pjesništvo, ljudska misao i vjerovanje mogu priopćiti: Čovjek spasenje
postiže ljubavlju i u ljubavi. Shvatio sam da čovjek kojem nije ostalo ništa na svijetu, ipak
može spoznati blaženstvo, pa makar i nakratko, razmišljajući o svojoj voljenoj. U stanju
krajnjeg očaja, kad se ne može iskazati pozitivnim djelovanjem, kad mu se sva dostignu-
ća svode na podnošenje patnje na ispravan način – na častan način – i u takvom stanju
čovjek može, u ljubavnom razmišljanju o slici koju ima o voljenoj, doseći ispunjenje.
Prvi sam put u životu shvatio značenje riječi: “Anđeli su utonuli u stalno promišljanje
beskonačne slave.”
Čovjek ispred mene spotaknuo se i oni koji su ga slijedili pali su preko njega. Čuvar
je pojurio prema njima i udario ih bičem. I tako su mi nakratko prekinute misli. No duša
mi je ubrzo opet pronašla put iz zatočeničkog života u drugi svijet i nastavio sam razgo-
vor s voljenom: zapitkivao sam je, odgovarala mi je; onda je ona mene zapitkivala i od-
govarao sam joj.
“Stoj!” Stigli smo na gradilište. Svi su požurili u mračnu straćaru u nadi da će ondje
naći donekle pristojan alat. Svaki je logoraš dobio štihaču ili pijuk.
“Ne možete brže, svinje?” Ubrzo smo u jarku zauzeli položaj od prethodnog dana.
Zaleđena je zemlja pucala pod pijucima i iskre su letjele na sve strane. Ljudi su šutjeli
praznih misli.
Ja sam i dalje razmišljao o svojoj ženi. Glavom mi je prošla misao: nisam uopće znao
je li još živa. Znao sam samo jedno – što sam dosad već dobro naučio: ljubav uvelike
nadilazi fizički aspekt voljene osobe. Nalazi najdublje značenje u njezinu duhovnom
biću, u njezinu unutarnjem ja. Je li doista prisutna, je li još živa ili ne, nekako prestaje biti
važno.
Nisam znao je li mi žena živa i nikako to nisam mogao saznati (tijekom čitavog mog
zatočeničkog života nikakva pošta nije slana niti je pristizala); no u tom je trenutku to
prestalo biti važno. Nisam morao znati; ništa nije moglo utjecati na snagu moje ljubavi,
na moje misli i na sliku voljene. Da sam tad znao da mi je žena mrtva, mislim da bih se i
dalje prepuštao, neometen tom spoznajom, razmišljanjima o njoj i moji bi mentalni raz-
govori s njom bili jednako živi i ispunjavajući. “Stavi me poput pečata na svoje srce, lju-
bav je snažna poput smrti.”
To jačanje unutarnjeg života pomagalo je logorašu da se skloni od ispraznosti, očaja i

duhovnog siromaštva svog života tako što je bježao u prošlost. Kad je imala slobodne
ruke, njegova bi se mašta poigravala prošlim događajima, često ne važnim događajima
nego minornim epizodama i beznačajnim stvarima. Njegovo ih je nostalgično sjećanje
veličalo i poprimale su neobičan značaj. Svijet i život u kojem su nastale djelovao je jako
dalekim i duh je čeznutljivo posezao za njima: u mislima sam se vozio autobusom, ot-
ključavao ulazna vrata stana, javljao se na telefon, palio svjetlo. Naše su se misli često
bavile takvim pojedinostima i ta su nam sjećanja znala izmamiti suze.
Kako mu je unutarnji život jačao, tako je logoraš ljepotu umjetnosti i prirode doživ-
ljavao kao nikad prije. Katkad bi pod njihovim utjecajem zaboravljao svoje užasne okol-
nosti. Da je netko vidio naša lica kad smo na putu od Auschwitza u jedan bavarski logor
ugledali vrhove salzburških planina kako blistaju na zalazećem suncu, kroz male prozore
s rešetkama zatvoreničkog vagona, nikad ne bi povjerovao da su to lica ljudi koji su se
prestali nadati životu i slobodi. Unatoč toj činjenici – ili možda baš zbog nje – zanosili
smo se prirodnim ljepotama koje su nam tako dugo nedostajale.
I u logoru je čovjek mogao usmjeriti pozornost druga, koji je radio uz njega, na zala-
zeće sunce koje se probijalo kroz visoko drveće bavarske šume (kao na slavnom Düre-
rovu akvarelu), iste šume u kojoj smo izgradili golemu, skrivenu tvornicu streljiva. Jednu
večer, kad smo se već odmarali na podu barake, mrtvi umorni, sa zdjelama juhe u ruka-
ma, jedan je logoraš uletio unutra i rekao da odjurimo do mjesta za postrojavanje i po-
gledamo predivan suton. Stojeći vani, vidjeli smo kako zlokobni oblaci sjaje na zapadu i
kako je čitavo nebo zaživjelo oblacima koji su mijenjali oblike i boje, od ledeno plave do
krvavo crvene. Zapuštene sive zemljane barake bile su jak kontrast dok se u mlakama na
blatnom tlu ocrtavalo blistavo nebo. A onda je, nakon nekoliko minuta ganute tišine, je-
dan logoraš rekao drugomu: “Kako predivan svijet može biti!”
Nekom drugom prilikom radili smo u rovu. Oko nas je bila siva zora; sivo je bilo i
nebo iznad; siv snijeg na blijedom svjetlu svitanja; sivi dronjci mojih supatnika i siva nji-
hova lica. Opet sam tiho razgovarao sa svojom ženom ili sam se možda naprezao da na-
đem razlog svojoj patnji, svojem polaganom umiranju. U posljednjoj pobuni protiv bez-
nađa neminovne smrti, osjetio sam kako mi duh prodire u potištenost koja me obavila.
Osjetio sam kako nadilazi taj beznadan, besmislen svijet i odnekud sam čuo pobjedo-
nosno “da” kao odgovor na moje pitanje o postojanju krajnje svrhe. U tom se trenutku
zapalilo svjetlo u udaljenoj seoskoj kući, koja je kao naslikana stajala na obzoru, usred
bijednog sivila ranog jutra u Bavarskoj. “Et lux in tenebris lucet” – i zasja svjetlo u tami.
Satima sam stajao razbijajući zaleđenu zemlju. Čuvar je prolazio, vrijeđao me, a ja sam
opet razgovarao sa svojom voljenom. Sve sam više osjećao da je prisutna, da je sa
mnom; imao sam osjećaj da je mogu dotaknuti, da mogu ispružiti ruku i primiti njezinu.
Osjećaj je bio vrlo snažan: bila je ondje. A onda je, u tom istom trenutku, polako sletjela
ptica i sjela odmah ispred mene, na gomilu zemlje koju sam iskopao iz jarka i mirno me
gledala.
Viktor E. Frankl
Već sam prije spomenuo umjetnost. Postoji li takvo što u koncentracijskom logoru?
Ovisi o tome što nazivamo umjetnošću. Povremeno se improvizirala neka vrsta kabarea.
Baraka bi se privremeno raščistila, nekoliko bi drvenih klupa bilo složeno ili začavlano
zajedno i sastavio bi se program. Navečer bi se oni koji su imali prilično dobar status u
logoru – kapoi i radnici koji nisu morali napuštati logor i odlaziti na duge marševe –
okupili ondje. Dolazili bi kako bi se nasmijali ili malo rasplakali; u svakom slučaju, da bi
zaboravili. Bilo je pjesama, recitacija, šala, nekih protkanih satirom na račun logora. Sve
nam je to trebalo pomoći da zaboravimo, i pomagalo je. Okupljanja su bila tako učinko-
vita da je i nekolicina običnih logoraša odlazila vidjeti kabare unatoč umoru i unatoč
tomu što bi ostajali bez dnevne porcije hrane.
Tijekom polusatne pauze za ručak, kad se na gradilištu dijelila juha (koju je plaćala
građevinska tvrtka i koja je nije stajala mnogo), bilo nam je dopušteno da se okupimo u
nezavršenoj strojarnici. Na ulasku bi svatko dobio kutlaču vodenkaste juhe. Dok smo je
pohlepno srkali, jedan bi logoraš stao na kabao i pjevao talijanske arije. Uživali smo u
pjesmama, a njemu je bila zajamčena još jedna porcija juhe, ravno “s dna” – što je znači-
lo s graškom!
U logoru se nije nagrađivala samo zabava nego i pljesak. Ja sam, primjerice, mogao
naći zaštitu (sva sreća što mi nikad nije trebala!) u najzazornijem kapou u logoru koji je
iz više nego jednog opravdanog razloga bio poznat kao “kapo ubojica”. Evo kako se to
dogodilo. Jednu sam večer opet imao veliku čast biti pozvan u sobu gdje se održavala
spiritistička seansa. Opet su se okupili isti bliski prijatelji liječničkog nadstojnika i, sa-
svim protupropisno, opet je bio nazočan i časnički namjesnik iz sanitarnog odreda.
Kapo ubojica ušao je slučajno u sobu i zamolili smo ga da nam odrecitira koju od svojih
pjesama koje su u logoru postale slavne (ili zloglasne). Nije ga trebalo dvaput moliti i
brzo je izvadio nešto poput dnevnika iz kojeg je počeo čitati primjerke svoje umjetnosti.
Grizao sam usne do bola kako se ne bih počeo smijati na jednu njegovu ljubavnu pje-
smu i to mi je vjerojatno spasilo život. Budući da sam mu i velikodušno pljeskao, život
bi mi možda bio spašen i da sam bio dodijeljen njegovoj radnoj skupini u kojoj sam već
jedanput prije proveo jedan dan – i taj mi je dan bio sasvim dovoljan. U svakom slučaju,
bilo je korisno da me kapo ubojica poznaje u lijepom svjetlu. I zato sam pljeskao što
sam jače mogao.
Općenito govoreći, naravno, bilo kakva umjetnička nastojanja u logoru bila su grote-
skna. Rekao bih da je jedini dojam, oblikovan nečim povezanim s umjetnošću, proizla-
zio samo iz sablasnog kontrasta između izvedbe i pozadine očajnog logoraškog života.
Nikad neću zaboraviti kako sam se drugu noć u Auschwitzu prenuo iz dubokog iscrplju-
jućeg sna – probudila me glazba. Viši upravitelj barake slavio je nešto u svojoj sobi koja
se nalazila blizu ulaza u baraku. Pripiti glasovi urlali su neke otrcane pjesme. Iznenada je
zavladala tišina i violina je u noć zapjevala beznadno tužan tango, neobičnu melodiju ne-
iskvarenu prečestim izvođenjem. Violina je plakala i dio mene s njom zato što je tog is-
tog dana netko slavio svoj dvadeset četvrti rođendan. Taj netko ležao je u drugom dijelu
logora Auschwitz, možda samo nekoliko stotina ili tisuću metara dalje, a opet sasvim iz-
van dohvata. Taj netko bila je moja žena.
Otkriće da je u koncentracijskom logoru postojalo nešto nalik na umjetnost možda

će začuditi autsajdera, no možda bi se još više zabezeknuo kad bi čuo da se ondje mo-
gao naći i smisao za humor; jasno, samo u blagim tragovima i to na nekoliko sekundi ili
minuta. Humor je bio još jedno oružje duše u borbi za samoodržanje. Dobro je poznato
da humor, više nego bilo što drugo u čovjekovu ustroju, može priuštiti distanciranost i
sposobnost izdizanja iznad bilo koje situacije, pa makar i na nekoliko sekundi. Svojeg
sam prijatelja, koji je radio uz mene na gradilištu, praktično naučio kako da stekne smi-
sao za humor. Predložio sam mu da jedan drugom obećamo da ćemo svaki dan izmisliti
barem jednu smiješnu priču o nečem što bi se moglo dogoditi nakon našeg oslobođenja.
Bio je kirurg i asistent u velikoj bolnici pa sam ga jednom pokušao nasmijati opisujući
mu kako se neće moći osloboditi logoraških navika kad se jednom vrati na prijašnji po-
sao. Na gradilištu (osobito kad je nadzornik išao u obilazak), predradnik nas je poticao
da radimo brže uzvikujući: “Rad! Rad!” Rekao sam svojem prijatelju: “Jednog ćeš dana
biti u operacijskoj sali i izvoditi veliku operaciju trbuha. Iznenada će uletjeti bolničar i
najaviti dolazak šefa kirurgije uzvikujući: “Rad! Rad!”
Katkad su ostali izmišljali smiješne snove o budućnosti, recimo, kako bi se tijekom
neke buduće večere u gostima mogli zabuniti prilikom posluživanja juhe i zamoliti do-
maćicu da zagrebe “po dnu”.
Pokušaj razvijanja smisla za humor i sagledavanja stvari u smiješnom svjetlu svojevr-
stan je trik naučen prilikom svladavanja vještine življenja. No vještina življenja može se
primjenjivati i u koncentracijskom logoru, unatoč sveprisutnoj patnji. Poslužit ću se slje-
dećom analogijom: ljudska se patnja ponaša slično plinu. Ako se u praznu komoru pusti
određena količina plina, ispunit će je potpuno i ravnomjerno, neovisno o veličini komo-
re. Tako i patnja potpuno ispuni ljudsku dušu i svijest, neovisno o tome radi li se o veli-
koj ili maloj patnji. I stoga je “veličina” ljudske patnje sasvim relativna.
Jednako tako i posve beznačajna sitnica može priuštiti veliko veselje. Kao primjer ću
navesti nešto što se dogodilo tijekom našeg puta iz Auschwitza u logor povezan s Dac-
hauom. Svi smo se bojali da naš vlak ide prema logoru u Mauthausenu. Postajali smo
sve napetiji kako smo se približavali jednom mostu preko Dunava kojim vlak treba pro-
ći, prema tvrdnjama iskusnih suputnika, kako bi stigao do Mauthausena. Oni koji nisu
vidjeli nešto slično ne mogu zamisliti radostan ples logoraša kad su vidjeli da vlak ne
prelazi most nego, umjesto toga, ide “samo” za Dachau.
A što se zatim dogodilo, nakon našeg dolaska u logor, nakon putovanja koje je trajalo
dva dana i tri noći? U vagonu nije bilo dovoljno mjesta da bismo svi istodobno mogli
Viktor E. Frankl
čučati na podu. Većina nas je čitavim putem morala stajati dok se nekolicina izmjenjivala
i čučala na oskudnoj slami namočenoj ljudskom mokraćom. Kad smo stigli, prva važna
vijest, koju smo čuli od starijih logoraša, bila je da ovaj razmjerno malen logor (imao je 2
500 logoraša) nema “pećnicu”, nema krematorij, nema plin! To je značilo da osoba koja
je postala “musliman” neće biti odmah odvedena u komoru, nego će morati čekati da se
organizira takozvani “bolesnički konvoj” koji će se vraćati u Auschwitz. To nas je rados-
no iznenađenje sve raspoložilo. Ostvarila se želja višeg upravitelja naše barake u Ausc-
hwitzu: došli smo, što smo brže mogli, u logor koji nema “dimnjak” – za razliku od
Auschwitza. Smijali smo se i zbijali šale unatoč onomu što smo morali proći u sljedećih
nekoliko sati, a smijali smo se i za vrijeme toga.
Kad se nas novopristigle prebrojavalo, jedan je nedostajao. I tako smo morali čekati
vani na kiši i hladnom vjetru sve dok nisu pronašli izgubljenog logoraša. Na kraju su ga
otkrili u nekoj baraci gdje je zaspao od iscrpljenosti. A onda se prozivka pretvorila u
kazneno paradiranje. Čitavu noć i do kasno ujutro morali smo stajati vani, promrzli i
mokri do kože nakon napornog dugog putovanja. No ipak smo svi bili vrlo zadovoljni.
U ovom logoru nije bilo dimnjaka, a Auschwitz je bio daleko. Kako nam se tad očitom
učinila relativnost sve patnje! Zavidjeli smo tim logorašima na razmjerno urednom, si-
gurnom i sretnom životu. Sigurno su se redovito mogli kupati, tužno smo mislili. Sigur-
no su imali četkice za zube i četke za odjeću, madrace – svatko svoj – i svaki su mjesec
dobivali poštu s vijestima o tome gdje im je rodbina ili barem je li živa ili ne. Mi smo sve
to odavno izgubili.
A kako smo tek zavidjeli onima kojima se posrećilo raditi u tvornici u zatvorenoj
prostoriji! Svatko je priželjkivao da mu se sreća tako nasmiješi i spasi mu život. Skala re-
lativne sreće protezala se još dalje. Čak su i među odredima koji su radili izvan logora (a
jednom sam i ja pripadao) postojale jedinice koje su se smatrale gorima od ostalih. Čo-
vjek je mogao zavidjeti logorašu koji nije morao dvanaest sati na dan gacati dubokom,
ljepljivom ilovačom na strmoj kosini i prazniti kante s male vojne željezničke pruge. Na
ovom se poslu događala većina dnevnih nezgoda i često su bile smrtonosne.
U ostalim radnim skupinama predradnici su se očito držali lokalne tradicije i dijelili su
brojne udarce, zbog čega smo govorili o sreći što nismo pod njihovim zapovjedništvom
ili što smo pod njim samo privremeno. Jednom sam, spletom nesretnih okolnosti, upao
u takvu skupinu. Da nas zračna uzbuna nije prekinula nakon dva sata (tijekom kojih je
predradnik mene posebno obrađivao), zbog čega su se radnici poslije morali regrupirati,
mislim da bih se vratio u logor na jednima od onih saonica koje su nosile umrle ili umi-
ruće od iznemoglosti. Nitko ne može zamisliti kakvo olakšanje može donijeti sirena u
takvim trenucima; čak ni boksač koji je začuo zvono za kraj runde i tako se u posljednjoj
sekundi spasio od opasnosti nokauta.
Bili smo zahvalni i na najmanjim milostima. Bili smo sretni kad bi prije odlaska na
spavanje bilo vremena za trijebljenje ušiju, iako ono samo po sebi nije bilo užitak jer
smo morali stajati goli u negrijanoj baraci u kojoj su sa stropa visjele sige. No bili smo
zahvalni ako se tijekom te operacije ne bi oglasila sirena za zračnu uzbunu i ne bi se uga-

sila svjetla. Ako to ne bismo mogli obaviti kako treba, probdjeli bismo pola noći.
Oskudna zadovoljstva logoraškog života pružala su svojevrsnu negativnu sreću –
“slobodu od patnje”, kako to Schopenhauer naziva – pa i nju samo razmjerno. Stvarna
pozitivna zadovoljstva, čak i ona mala, bila su rijetka. Sjećam se da sam jednom napravio
bilancu zadovoljstava i otkrio da sam u brojnim proteklim tjednima imao samo dva
ugodna trenutka. Jedan se dogodio kad sam na povratku s rada, nakon dugog čekanja,
pušten u poljsku kuhinju i razvrstan u red koji je vodio do logoraškog kuhara F-----. Sta-
jao je iza velikog lonca i nalijevao juhu u zdjele koje su mu, brzo prolazeći, pružali logo-
raši. On je bio jedini kuhar koji nije gledao ljude kojima je punio zdjele; jedini kuhar koji
je ravnomjerno dijelio juhu, neovisno o vlasniku zdjele, i koji nije davao prednost prija-
teljima ili zemljacima, izabirući im krumpir, dok bi ostali dobivali vodenkastu juhu po-
kupljenu s vrha.
No nije na meni da sudim o onim logorašima kojima su njihovi ljudi bili važniji od
ostalih. Tko može baciti kamen na čovjeka koji daje prednost svojim prijateljima u okol-
nostima kad je to, prije ili poslije, pitanje života i smrti? Nijedan čovjek ne smije osuđi-
vati, a da se iskreno ne zapita ne bi li i on u sličnoj situaciji postupao jednako.
Mnogo vremena nakon što sam nastavio s normalnim životom (što znači, mnogo
vremena nakon što sam pušten iz logora), netko mi je pokazao ilustrirani tjednik s foto-
grafijama logoraša kako zbijeni leže na krevetima i tupo bulje u posjetitelja. “Nije li to
strašno, ta jeziva lica koja bulje – ma čitava situacija?”
“Zašto?” pitao sam, jer doista nisam shvaćao. Zato što mi se u tom trenutku sve vra-
tilo: u 5 ujutro vani je još bio mrkli mrak. Ležao sam na tvrdim daskama u zemljanoj ba-
raci u kojoj su se “brinuli” za nas sedamdesetak. Bili smo bolesni i nismo morali odlaziti
iz logora na rad; nismo morali na parade. Čitav smo dan mogli ležati u svojem kutu ba-
rake, drijemati i čekati dnevnu porciju kruha (koja je, naravno, za bolesne bila manja) i
dnevnu porciju juhe (razvodnjene i također u manjoj količini). Ali kako smo zadovoljni
bili; sretni usprkos svemu. Dok smo se zgurili jedni uz druge, da ne bismo nepotrebno
gubili toplinu, prelijeni i prenezainteresirani da bismo maknuli prstom, čuli smo prodor-
ne zvižduke i uzvike s dvorišta na koje se noćna smjena upravo vratila i okupljala za pro-
zivku. Vrata su se otvorila i mećava je zapuhala u našu baraku. Iscrpljen drug, prekriven
snijegom, ušao je unutra kako bi sjeo na nekoliko minuta. No viši ga je upravitelj izba-
cio. Bilo je strogo zabranjeno pustiti stranca u baraku dok traje prozivka. Kako mi je
bilo žao momka i kako sam bio sretan što u tom trenutku nisam u njegovoj koži nego
bolestan, s dopuštenjem da drijemam u nastambi za bolesne. Kako je samo bilo spaso-
nosno imati ta dva dana u nastambi za bolesne, a možda nakon toga i dva dodatna dana!
Svega sam se toga sjetio kad sam vidio fotografije u časopisu. Kad sam objasnio,
osoba je razumjela zašto meni ta fotografija nije bila tako strašna: ljudi na njoj možda i
Viktor E. Frankl
nisu bili tako nesretni.

Četvrtog dana u nastambi za bolesne baš su me bili rasporedili u noćnu smjenu kad
je dojurio glavni liječnik i pitao me želim li volontirati kao liječnik u drugom logoru s ti-
fusarima. Protivno savjetu svojih prijatelja (i unatoč činjenici da gotovo nitko od mojih
kolega nije ponudio svoje usluge), odlučio sam volontirati. Znao sam da bih u radnoj
skupini brzo umro. No ako sam morao umrijeti, moja je smrt mogla imati bar neki smi-
sao. Mislio sam da bi nesumnjivo svrsishodnije bilo da kao liječnik pokušam pomoći
drugovima nego da vegetiram ili na kraju izgubim život kao neproduktivan radnik, što
sam tada bio.
Za mene je to bila jednostavna matematika, a ne žrtvovanje. No časnički namjesnik
iz sanitarnog odreda potajno je naredio da se o dvojici liječnika koji će volontirati među
tifusarima “posebno brine” prije njihova odlaska. Izgledali smo tako slabo da se bojao
kako će umjesto dva liječnika dobiti dva dodatna trupla.
Već sam spomenuo da je sve što nije bilo direktno povezano sa zadatkom održavanja
sebe i svojih najbližih prijatelja na životu izgubilo svaku vrijednost. Sve je bilo žrtvovano
u tu svrhu. Karakter je bio toliko svime zahvaćen da je čovjek bio u stalnim mentalnim
previranjima koja su prijetila svim njegovim dotadašnjim vrijednostima i dovodila ga u
sumnju. Pod utjecajem svijeta koji više nije priznavao vrijednost ljudskog života i ljud-
skog dostojanstva, koji je lišio čovjeka volje i pretvorio ga u predmet koji treba uništiti
(ali uz prethodno smišljen plan da ga se najprije iskoristi – do posljednjeg atoma njegove
fizičke snage) – pod tim utjecajem osobni je ego na kraju pretrpio gubitak vrijednosti.
Ako se čovjek u koncentracijskom logoru nije borio protiv toga da u krajnjem pokušaju
spasi svoje samopoštovanje, izgubio je osjećaj da je pojedinac, biće sa sviješću, s unutar-
njom slobodom i osobnom vrijednošću. Razmišljao bi tada o sebi samo kao o dijelu
mase ljudi; njegov bi se život sveo na razinu životinjskog. Ljude su sabirali – katkad na
jedno mjesto pa onda na drugo; katkad stjerane zajedno pa onda odvojene – poput sta-
da ovaca bez ikakvih misli ili volje. Malen, ali opasan čopor čuvao ih je sa svih strana,
dobro obučen u metodama mučenja i sadizma. Neprestano su tjerali stado, naprijed-na-
zad, uzvicima i udarcima. A mi, ovce, razmišljali smo o samo dvije stvari – kako izmak-
nuti zlim psima i kako se domoći malo hrane.
Baš poput ovaca koje se plašljivo zbijaju u središte stada, svatko je od nas pokušavao
biti u središtu formacije. Tako smo imali veće izglede izbjeći udarce čuvara koji su marši-
rali uz obje strane i uz prednji i stražnji dio naše kolone. Središnje je mjesto imalo i tu
prednost što je pružalo zaštitu od hladnog vjetra. I stoga smo, pokušavajući spasiti živu
glavu, doslovce uranjali u gomilu. U formacijama se to događalo automatski. Međutim u
drugim se trenucima radilo o svjesnom nastojanju – u skladu s jednim od najvažnijih lo-
goraških zakona preživljavanja: ne budi upadljiv. U svakom smo trenutku nastojali ne
privlačiti pozornost SS-ovaca.
Bilo je trenutaka, naravno, kad je bilo moguće, pa čak i neophodno, držati se podalje
od gomile. Dobro je poznato da prisilan život u zajednici, u kojoj se u svakom trenutku
prati tko što radi, može rezultirati nesavladivim porivom da se pobjegne, barem nakrat-
ko. Logoraš je žudio za tim da bude sam sa sobom i svojim mislima. Vapio je za privat-
nošću i samoćom. Nakon što su me prebacili u takozvani “logor za odmor”, imao sam
rijetku sreću da barem pet minuta u komadu mogu biti sam. Iza zemljane barake, u kojoj
sam radio i u koju je bilo nagurano pedesetak deliričnih pacijenata, bilo je jedno tiho
mjesto u kutu dvostruke ograde od bodljikave žice koja je okruživala logor. Ondje je od
nekoliko kolaca i grana improviziran šator kako bi zaklonio pet trupala (dnevna stopa
smrtnosti u logoru). Ondje je bilo i okno koje je vodilo prema cijevima za vodu. Čučao
sam na drvenom poklopcu tog okna kad god me nisu trebali. Samo sam sjedio i gledao
zelene rascvjetale padine i daleke plave brežuljke bavarskog krajobraza, uokvirene očica-
ma mreže bodljikave žice. Čeznutljivo sam snatrio i misli su mi lutale prema sjeveru i
sjeveroistoku, u smjeru doma, no mogao sam vidjeti samo oblake.
Trupla uz mene, preplavljena ušima, nisu mi smetala. Samo bi me koraci čuvara koji
su prolazili mogli prenuti iz snatrenja; ili poziv u bolnicu ili da pokupim pristiglu pošilj-
ku lijekova za moju baraku – pošiljku koja se sastojala od možda pet ili deset tableta as-
pirina, koje su na pedeset pacijenata trebale trajati nekoliko dana. Pokupio sam ih i onda
krenuo u vizitu, pipajući pacijentima bilo i dajući teškim slučajevima pola tablete. No
najbolesniji nisu dobivali lijekove. Ionako im ne bi pomogli, a zakinuli bi one za koje je
još bilo nade. Lakšim slučajevima nisam davao ništa, samo možda riječ ohrabrenja. Tako
sam se vukao od pacijenta do pacijenta, iako me i samog oslabio i iscrpio težak napadaj
tifusa. A onda sam se vraćao svojem usamljenom mjestu na drvenom poklopcu okna za
vodu.
To je okno, usput budi rečeno, spasilo život trojici logoraša. Nešto prije oslobođenja
organizirani su masovni transporti za Dachau i ta su tri logoraša pametno pokušala iz-
bjeći put. Spustili su se u okno i ondje skrili od čuvara. Mirno sam sjedio na poklopcu,
nedužnog izgleda i poput djeteta kamenjem gađajući bodljikavu žicu. Vidjevši me, čuvar
je nakratko oklijevao, no onda je produžio. Ubrzo sam trojici u oknu mogao reći da je
najgore prošlo.
* * *
Autsajderu je veoma teško shvatiti kako se malo polagalo na ljudski život u logoru.
Zatočenik je već bio okorio, no vjerojatno je bio svjesniji tog potpunog prezira prema
ljudskom životu kad su organizirali konvoj sastavljen od bolesnih ljudi. Mršava tijela bo-
lesnih bacah su na kola s dva kotača koja su logoraši vukli miljama, često kroz mećavu,
do sljedećeg logora. Ako bi netko od bolesnih umro prije nego što bi kola krenula, sve-
jedno bi bio ukrcan – popis je morao biti točan! Jedino je popis bio važan. Čovjek je bio
važan samo zato što je nosio zatvorenički broj. Doslovno smo postali brojevi: mrtvi ili
Viktor E. Frankl
živi – to je bilo nevažno. Ono što je stajalo iza tog broja – čovjekova sudbina, prošlost,
ime – bilo je još manje važno. U transportu bolesnih pacijenata koje sam ja, kao liječnik,
morao pratiti od jednog bavarskog logora do drugog, bio je mladi logoraš kojem brat
nije bio na popisu pa je zato morao ostati. Mladić je toliko preklinjao da je logorski ču-
var napravio zamjenu pa je brat bio ukrcan umjesto nekog drugog, tko je u tom trenut-
ku želio ostati. Ali popis je morao biti točan! To nije bilo teško postići. Brat je samo za-
mijenio broj s drugim logorašem.
Kao što sam već spomenuo, nismo imali dokumente; svi smo bili sretni što uopće
imamo tijelo koje još diše. Sve ostalo, tj. dronjci koji su visjeli s naših izmoždenih kostu-
ra, bilo je važno samo ako bi nas dodijelili transportu bolesnih pacijenata. Odlazeće
“muslimane” pregledavali su s neskrivenom radoznalošću kako bi se vidjelo nisu li nji-
hovi kaputi i cipele možda bolji. Uostalom, njihova je sudbina bila zapečaćena. No oni
koji su ostajali u logoru, koji su još bili sposobni za nekakav rad, morali su iskoristiti sva
sredstva da poboljšaju vlastite izglede za opstanak. Nisu bili sentimentalni. Logoraše su
smatrali potpuno ovisnima o raspoloženju čuvara – bili su igračke sudbine – i to ih je či-
nilo još manje ljudskima nego što su okolnosti nametale.
Balk.anD.ownload.org
U Auschwitzu sam sâm sebi postavio pravilo koje se pokazalo dobrim i kojeg se veći-
na mojih drugova poslije pridržavala. Općenito sam na sva pitanja odgovarao iskreno.
No nisam govorio ništa više od onog što su me pitali. Ako su me pitali koliko sam star,
odgovorio sam. Ako su me pitali za zanimanje, rekao sam liječnik, ne obrazlažući dalje.
Prvo je jutro u Auschwitzu na mjesto za smotru došao jedan SS-ov časnik. Morali smo
se podijeliti u skupine: stariji od četrdeset, mlađi od četrdeset, metalci, mehaničari i tako
dalje. A onda su nas pregledali da vide imamo li prijelome i neki su logoraši morali for-
mirati novu skupinu. Skupinu u kojoj sam ja bio odveli su u drugu baraku gdje smo se
opet postrojili. Nakon što su me opet izdvojili i pitali za dob i zanimanje, poslali su me u
drugu malu skupinu. Opet su nas odveli u drugu baraku i drukčije grupirali. To se neko
vrijeme nastavilo i bio sam prilično nesretan našavši se među neznancima koji su govori-
li nerazumljivim stranim jezicima. A onda je došao posljednji odabir i ponovno sam se
našao u skupini koja je bila sa mnom u prvoj baraci! Jedva da su primijetili da su me u
međuvremenu slali iz barake u baraku. No bio sam svjestan da me u tih nekoliko minuta
sudbina, na najrazličitije načine, mnogo puta zaobišla.
Kad je organiziran transport bolesnih pacijenata za “logor za odmor”, moje je ime
(odnosno moj broj) stavljeno na popis, jer nije bilo potrebe za liječnicima. No nitko nije
vjerovao da je stvarno odredište logor za odmor. I nekoliko tjedana prije pripreman je
jednak transport. I tada su svi mislili da im je suđena plinska komora. Kad je najavljeno
da će svi oni koji se dobrovoljno jave za noćnu smjenu, koje smo se svi užasavali, biti
skinuti s popisa, odmah su se javila osamdeset dva logoraša. Četvrt sata poslije transport
je otkazan, no osamdeset dvojica ostala su na popisu za noćnu smjenu. Za većinu njih to
je značilo smrt u sljedećih četrnaest dana.

Sad je transport za logor za odmor ponovno organiziran. Nitko nije znao radi li se
opet o varci da se iz bolesnih izvuče još malo rada – makar samo četrnaest dana – ili
hoće li transport završiti u plinskoj komori ili doista u logoru za odmor. Glavni liječnik,
koji me zavolio, jedne mi je večeri u petnaest do deset potajno rekao: “Obznanio sam u
satnijskom uredu da još možeš skinuti svoje ime s popisa; možeš to učiniti sve do de-
set.”
Odgovorio sam mu da to nije moj način; da sam se naučio prepuštati sudbini. “Mo-
gao bih ostati s prijateljima”, rekao sam. U očima mu se vidjelo sažaljenje, kao da je
znao... Tiho mi je stisnuo ruku, kao da se radi o oproštaju, ne za čitav život nego od ži-
vota. Polako sam se vratio u svoju baraku. Ondje me čekao dobar prijatelj.
“Zaista želiš s njima?” tužno me pitao.
“Da, idem.”
Suze su mu navrle na oči, pokušao sam ga utješiti. A onda je preostalo još nešto –
moja oporuka:
“Slušaj, Otto, ako se ne vratim kući svojoj ženi i ako je opet vidiš, reci joj da sam sva-
ki dan, svaki sat govorio o njoj. Nemoj zaboraviti. Drugo, volio sam je više nego bilo
kog drugog. Treće, to kratko vrijeme što sam bio u braku s njom upečatljivije je od sve-
ga, čak i od ovog što smo ovdje prošli.”
Otto, gdje si sad? Jesi li živ? Što ti se dogodilo od našeg posljednjeg sata zajedno? Jesi
li opet našao svoju ženu? I sjećaš li se kako sam te natjerao da napamet naučiš moju
oporuku – svaku riječ – unatoč tvojim djetinjim suzama?
Sljedeće sam jutro otputovao s transportom. Ovaj se put nije radilo o varci. Nisu nas
čekale plinske komore nego smo doista završili u logoru za odmor. Oni koji su me žalili
ostali su u logoru u kojem će glad podivljati još žešće nego u našem novom. Pokušali su
se spasiti, no samo su zapečatili vlastitu sudbinu. Mjesecima poslije, nakon oslobođenja,
sreo sam prijatelja iz starog logora. Ispričao mi je kako je, kao logorski policajac, tragao
za komadom ljudskog mesa koje je nestalo s hrpe trupala. Zaplijenio ga je iz lonca u ko-
jem se kuhalo. Izbio je kanibalizam. Otišao sam na vrijeme.
Ne podsjeća li to na priču “Smrt u Teheranu”? Bogat i moćan Perzijanac šetao je jed-
nom vrtom s jednim od svojih slugu. Sluga je jecao da je upravo sreo Smrt koja mu je
zaprijetila. Preklinjao je gospodara da mu da svojeg najbržeg konja kako bi pobjegao u
Teheran, u koji bi stigao već tu večer. Gospodar je pristao i sluga je odjurio na konju.
Vraćajući se kući i sâm je gospodar sreo Smrt i zapitao je: “Zašto si prestrašila mojeg
slugu i zaprijetila mu?” “Nisam mu zaprijetila; samo sam se iznenadila što ga još zatičem
ovdje kad sam se namjeravala noćas naći s njime u Teheranu”, rekla je Smrt.
Logoraš se bojao donositi odluke i preuzimati bilo kakvu inicijativu. Bila je to poslje-
dica snažnog osjećaja da mu je sudbina gospodarica te da ni na koji način ne smije po-
Viktor E. Frankl
kušati utjecati na nju nego da joj se treba prepustiti. Usto, vladala je apatija koja je uveli-
ke pridonosila logoraševim osjećajima. Katkad je trebalo donositi munjevite odluke, od-
luke koje su značile život ili smrt. Logoraš bi najradije prepustio sudbini da odluči
umjesto njega. Taj je bijeg od obveza bio najočitiji kad je trebao odlučiti hoće li pokušati
pobjeći ili ne. U tim minutama u kojima je trebao odlučiti – a uvijek se radilo o minuta-
ma – prolazio je paklene muke. Bi li trebao pokušati pobjeći? Bi li trebao riskirati?
I ja sam iskusio te muke. Kako se bojišnica približavala, imao sam priliku pobjeći.
Moj kolega, koji je u sklopu svojih medicinskih obveza obilazio barake izvan logora, htio
je pobjeći i povesti me sa sobom. Pretvarajući se da se konzultira sa mnom glede paci-
jenta čije je stanje iziskivalo savjet specijalista, kriomice me izveo van. Izvan logora pri-
padnik stranog pokreta otpora trebao nam je nabaviti odore i isprave. U posljednjem su
se trenutku javili neki tehnički problemi tako da smo se opet morali vratiti u logor. Isko-
ristili smo tu priliku da se opskrbimo namirnicama – nekoliko trulih krumpira – i da po-
tražimo naprtnjaču.
Provalili smo u baraku u ženskom logoru koja je bila prazna jer su žene poslane u
drugi logor. U baraci je bio velik nered; bilo je očito da su mnoge žene skupile stvari i
pobjegle. Bilo je dronjaka, slame, trule hrane i polupanog suđa. Neke zdjele bile su još u
dobrom stanju i koristile bi nam, ali odlučili smo ih ne uzeti. Znali smo da se u posljed-
nje vrijeme, kako se stanje pogoršavalo, nisu rabile samo za hranu nego i kao lavori i
noćne posude. (Postojalo je strogo pravilo da u baraci ne smije biti nikakvog posuđa.
No neki su ljudi morali kršiti to pravilo, osobito tifusari koji su, čak i uz pomoć, bili
preslabi da bi izlazili.) Dok sam čuvao stražu, moj je prijatelj provalio u baraku i ubrzo
se vratio s naprtnjačom koju je skrio pod kaput. Vidio je još jednu koju sam ja trebao
uzeti. Zamijenili smo se i ušao sam unutra. Dok sam pretraživao po smeću, našavši na-
prtnjaču pa čak i četkicu za zube, iznenada sam, među svim stvarima koje su bile ostav-
ljene, ugledao truplo žene.
Otrčao sam natrag u svoju baraku da skupim svu imovinu: zdjelu za hranu, par pode-
ranih rukavica “naslijeđenih” od mrtvog tifusara i nekoliko komada papira sa stenograf-
skim bilješkama (papira na kojem sam, kao što sam već spomenuo, počeo rekonstruirati
rukopis koji sam izgubio u Auschwitzu). Na brzinu sam posljednji put obišao pacijente,
koji su ležali nagurani na trulim drvenim daskama s obje strane barake. Došao sam do
svojeg jedinog sunarodnjaka, koji je gotovo umirao i čiji sam život htio spasiti unatoč
njegovu tešku stanju. Morao sam tajiti da namjeravam pobjeći, no moj je drug osjećao
da nešto nije u redu (možda sam bio malo nervozan). Umornim me glasom pitao: “I ti
bježiš?” Zanijekao sam to, no trudio sam se da izbjegnem njegov tužan pogled. Nakon
vizite sam se vratio k njemu. Opet me pozdravio beznadnim pogledom i nekako sam
imao osjećaj da me optužuje. Neugodan osjećaj koji me obuzeo kad sam prijatelju bio
rekao da ću pobjeći s njim, sad se pojačao. Iznenada sam odlučio da ću barem jedanput
uzeti sudbinu u svoje ruke. Istrčao sam iz barake i rekao prijatelju da ne mogu s njim.
Čim sam mu odlučno obznanio da sam odlučio ostati s pacijentima, neugodan je osjećaj
nestao. Nisam znao što donose sljedeći dani, no obuzeo me unutarnji mir koji nikad pri-
je nisam osjetio. Vratio sam se u baraku, sjeo na daske uz noge mojeg sunarodnjaka i po-
kušao ga utješiti; onda sam razgovarao s ostalima, pokušavajući ih smiriti u deliriju u koji
su zapali.
Stigao je i naš posljednji dan u logoru. Kako se bojišnica približavala, gotovo svi lo-
goraši masovnim su transportima prebacivani u druge logore. Zapovjednici logora, ka-
poi i kuhari pobjegli su. Tog je dana izdana zapovijed da se logor mora kompletno eva-
kuirati do zalaska sunca. Čak je i nekoliko preostalih logoraša (bolesni, nekolicina liječni-
ka i neki “medicinski tehničari“) moralo otići. Logor se noću namjeravalo zapaliti. Ka-
mioni koji su trebali pokupiti bolesne ni popodne se još nisu pojavili. Umjesto toga, lo-
gorska su se vrata iznenada zatvorila i pomno se nadgledao prostor uz bodljikavu žicu
kako nitko ne bi pokušao pobjeći. Činilo se da su preostali logoraši trebali izgorjeti za-
jedno s logorom. Moj prijatelj i ja po drugi smo put odlučili pobjeći.
Naređeno nam je da pokopamo tri muškarca s druge strane ograde od bodljikave
žice. Bili smo jedina dvojica u logoru koji su za to imali snage. Gotovo svi ostali ležali su
u nekoliko baraka koje su se još koristile, shrvani groznicom ili delirijem. Skovali smo
plan: uz prvo ćemo truplo prokrijumčariti prijateljevu naprtnjaču, sakrivši je u staroj
kadi za pranje rublja koja je služila kao lijes. Uz drugo bismo truplo iznijeli moju naprt-
njaču, a prilikom trećeg izlaska namjeravali smo pobjeći. Tijekom prva dva izlaska sve je
išlo po planu. Nakon što smo se vratili, čekao sam dok je prijatelj pokušavao pronaći
komad kruha kako bismo imali što jesti sljedećih nekoliko dana u šumi. Čekao sam. Mi-
nute su prolazile. S obzirom na to da se nije vraćao, postajao sam sve nestrpljiviji. Na-
kon tri godine zatočeništva, veselo sam snivao o slobodi, zamišljajući kako bi bilo divno
trčati prema bojišnici. No nismo stigli tako daleko.
Istog trenutka kad se moj prijatelj vratio, logorska su vrata razvaljena. Sjajan, srebr-
nastobijel auto oslikan velikim crvenim križevima, polako je ušao na mjesto za smotru.
Stigao je izaslanik Međunarodnog Crvenog križa iz Ženeve te su logor i logoraši bili pod
njegovom zaštitom. Delegat se nastanio u obližnjoj seoskoj kući kako bi, u slučaju nu-
žde, bio blizu logora. Tko bi se sad zamarao bijegom? Iz auta su vadili kutije s lijekovi-
ma, dijelili su cigarete, slikali su nas, vladalo je opće veselje. Nije bilo potrebe da se izla-
žemo opasnosti bijega prema crti bojišnice.
U uzbuđenju smo zaboravili na treće truplo, tako da smo ga iznijeli iz logora i spustili
u plitak grob koji smo iskopali za tri trupla. Čuvar koji nas je pratio – razmjerno bezaz-
len čovjek – iznenada je postao prilično obziran. Vidio je da se situacija možda promije-
nila i pokušao nas je pridobiti. Pridružio se našoj kratkoj molitvi nad trojicom muškara-
ca prije nego što smo ih zatrpali zemljom. Nakon napetosti i uzbuđenja posljednjih dana
i sati, tih posljednjih dana naše utrke sa smrću, riječi naše molitve za mir bile su usrdnije
od bilo kojih izgovorenih ljudskim glasom.
I tako je posljednji dan u logoru prošao u iščekivanju slobode. No prerano smo se
poveselili. Izaslanik Crvenog križa uvjerio nas je da je potpisan sporazum te da se logor
Viktor E. Frankl
ne mora evakuirati. No tu su noć SS-ovci stigli s kamionima i zapovjedili pražnjenje lo-

gora. Preostale logoraše trebalo je odvesti u središnji logor odakle će za četrdeset osam
sati biti poslani u Švicarsku – kako bi ih se zamijenilo za ratne zarobljenike. SS-ovci se
nisu mogli prepoznati. Bili su tako ljubazni, nastojeći nas nagovoriti da bez straha uđe-
mo u kamione, govoreći nam da bismo trebali biti zahvalni što nam se tako posrećilo.
Oni koji su bili dovoljno jaki nagurali su se u kamione, a teško bolesne i slabe s napo-
rom su ukrcali. Moj prijatelj i ja – sad više nismo skrivali naprtnjače – stajali smo u pos-
ljednjoj skupini iz koje je trinaestoro ljudi trebalo biti izabrano za posljednji kamion.
Glavni je liječnik prozvao trinaest ljudi, no nas je izostavio. Trinaestoricu su ukrcali, a mi
smo ostali. Iznenađeni, jako uzrujani i razočarani krivili smo glavnog liječnika koji se is-
pričavao pravdajući se da je umoran i rastresen. Rekao je kako je mislio da i dalje namje-
ravamo pobjeći. Nestrpljivo smo sjeli, i dalje s naprtnjačama na leđima, i s nekoliko pre-
ostalih logoraša čekali smo posljednji kamion. Dugo smo čekali. Na kraju smo legli na
madrac u napuštenoj čuvarskoj sobi, iscrpljeni od uzbuđenja nekoliko posljednjih sati i
dana, tijekom kojih smo neprestano oscilirali između nade i očaja. Spavali smo u odjeći i
cipelama, spremni za put.
Probudile su nas puške i topovi; u baraku su prodrla svjetleća zrna i meci. Glavni li-
ječnik uletio je i naredio da se sklonimo na pod. Jedan mi je logoraš s cipelama na noga-
ma skočio na trbuh. Odmah sam se probudio! A onda smo shvatili što se događa: bojiš-
nica je došla do nas! Pucnjava je jenjala i svanulo je. Vani, na logorskom stijegu, na vje-
tru se vijorila bijela zastava.
Tjednima poslije saznali smo da se i u tim posljednjim satima sudbina poigravala s

nama, nekolicinom preostalih logoraša. Saznali smo kako su neizvjesne ljudske odluke,
osobito kad se radi o životu i smrti. Pokazali su mi fotografije snimljene u malom logo-
ru nedaleko od našeg. Naši prijatelji, koji su tu noć mislili da putuju u slobodu, odvezeni
su kamionima u taj logor, gdje su ih zaključali u barake i spalili. Na fotografiji su se mo-
gla vidjeti njihova dijelom pougljenjena trupla. Opet sam se sjetio “Smrti u Teheranu”.
Usto što je bila obrambeni mehanizam, apatija logoraša bila je rezultat i drugih čim-
benika. Pridonosili su joj (kao i u normalnom životu) glad i manjak sna, a pridonosili su
i općoj razdražljivosti, kao još jednoj značajki mentalnog stanja logoraša. Manjak sna di-
jelom je bio posljedica dodijavanja nametnika koji su preplavili pretrpane barake zbog
potpunog izostanka higijene i provođenja zdravstvenih mjera. Činjenica da nismo imali
nikotina i kofeina također je pridonosila stanju apatije i razdražljivosti.
Uz te fizičke postojali su i mentalni uzroci, u obliku određenih kompleksa. Većina lo-
goraša patila je od svojevrsnog kompleksa inferiornosti. Svi smo mi nekoć bili ili smo
zamišljali da smo “netko i nešto”. Sada su nas tretirali kao obične nule. (Svijest o čovje-
kovim unutarnjim vrijednostima vezana je uz više, duhovnije stvari i ne može je uzdrma-

ti logoraški život. No koliko je slobodnih ljudi, a kamoli logoraša, ima?) Iako o tome nije
svjesno razmišljao, prosječan se logoraš osjećao potpuno degradiranim. To se osobito
moglo vidjeti ako se promatrao kontrast u jedinstvenoj sociološkoj strukturi logora. “Is-
taknutiji” logoraši, kapoi, kuhari, skladištari i logorski policajci nisu se, u pravilu, uopće
osjećali degradiranima kao većina logoraša, nego naprotiv – unaprijeđenima! Kod nekih
su se čak javile slabije iluzije o vlastitoj veličini. Mentalna reakcija zavidne i nezadovoljne
većine na tu favoriziranu manjinu iskazivala se na nekoliko načina, katkad i šalom. Pri-
mjerice čuo sam jednog logoraša kako govori drugom o nekom kapou: “Zamisli! Pozna-
vao sam tog čovjeka dok je bio samo predsjednik banke. Nije li prava sreća da je tako
daleko dogurao?”
Kad god bi se degradirana većina i unaprijeđena manjina sukobile (a za to je bilo
mnogo prilika, počevši s podjelom hrane), posljedice su bile eksplozivne. I zato je opća
razdražljivost (a fizičke sam joj uzroke već naveo) uz te mentalne napetosti postala in-
tenzivnija. Ne iznenađuje da je ta napetost često završavala općom tučnjavom. Kako je
logoraš neprestano svjedočio scenama batinanja, poriv prema nasilju bio je izraženiji. I
sâm sam osjećao kako mi se stežu šake kad bi me, gladnog i umornog, preplavio gnjev.
Obično sam bio jako umoran jer smo peć – koju smo smjeli imati u baraci s tifusarima –
morali ložiti čitavu noć. Međutim i najidiličniji trenuci koje sam ikad proveo bili su usred
noći kad su svi ostali buncali ili spavali. Mogao sam ispružen ležati ispred peći i u vatri
od ukradenog ugljena peći nekoliko ukradenih krumpira. No sljedeći sam dan uvijek bio
još umorniji, bešćutniji i razdraženiji.
Dok sam radio kao liječnik u bloku s tifusarima, morao sam zamijeniti i višeg upravi-
telja bloka koji se razbolio. I tako sam zapovjednicima logora morao odgovarati za čisto-
ću barake – ako se “čistoćom” može nazvati stanje koje je vladalo. Tobožnja inspekcija,
kojoj je baraka često bila podvrgnuta, više se obavljala u svrhu mučenja nego higijene.
Pomoglo bi nam bilo više hrane i nešto lijekova, no inspektore je više mučilo ima li na
središnjem hodniku ostataka slame i jesu li prljave, dronjave deke pune nametnika ured-
no podvijene pod noge pacijenata. Što se tiče sudbine zatočenika, za nju su bili prilično
nezainteresirani. Sve dok sam žustro raportirao, skidajući logorašku kapu s obrijane gla-
ve i udarajući petama: “Broj barake VI/9: 52 pacijenta, dva medicinska tehničara i jedan
liječnik”, bili su zadovoljni. I onda bi otišli. No do njihova dolaska – često su dolazili sa-
tima poslije najavljenog vremena, a katkad uopće ne bi ni došli – morao sam popravljati
deke, skupljati komadiće slame koji su ispadali iz ležajeva i vikati na jadnike koji su se
okretali u krevetima i ugrožavali moja nastojanja da sve bude uredno i čisto. Apatija je
osobito bila izražena kod grozničavih pacijenata, tako da su reagirali tek kad se na njih
vikalo. Katkad ni to nije pomagalo pa mi je trebala strahovita samokontrola da ih ne
udaram. Naime vlastita je razdraženost poprimala goleme razmjere pred apatijom, a
osobito pred opasnošću (tj. predstojećom inspekcijom) koja ju je, zapravo, i uzrokovala.
Viktor E. Frankl
U svojem pokušaju da iznesem psihološku prezentaciju i psihopatologijsko objašnje-

nje tipičnih karakteristika zatočenika koncentracijskog logora, možda stvaram dojam da
je ljudsko biće potpuno i neizbježno pod utjecajem svoje okoline. (U ovom slučaju oko-
lina je bila jedinstvena struktura logoraškog života koja je prisiljavala logoraša da svoje
ponašanje prilagodi određenom postavljenom obrascu.) Ali što je s ljudskom slobodom?
Ne postoji li duhovna sloboda kad je riječ o ponašanju i reagiranju na okolinu ma kakva
ona bila? Je li točna teorija koja nas uvjerava da je čovjek tek proizvod okolnosti i okoli-
ne – bile one biološke, psihičke ili sociološke prirode? Je li čovjek tek njihov slučajni
proizvod? Ili, što je još važnije, dokazuju li reakcije logoraša, na jedinstven svijet kon-
centracijskog logora, da čovjek ne može izbjeći utjecaj svoje okoline? Zar čovjek nema
nikakvu mogućnost izbora djelovanja u takvim okolnostima?
Na ta pitanja možemo odgovoriti na temelju iskustva, ali i načelno. Iskustvo logora-
škog života pokazuje da čovjek može birati kako će djelovati. Bilo je mnogo primjera,
često junačkih, koji dokazuju da se apatija može prevladati, razdražljivost potisnuti. Čo-
vjek može sačuvati trag duhovne slobode, neovisnosti uma, čak i u tako strašnim uvjeti-
ma psihičkog i fizičkog stresa.
Mi koji smo živjeli u koncentracijskim logorima sjećamo se ljudi koji su hodali bara-
kama tješeći ostale, dijeleći im svoj posljednji komad kruha. Možda ih je bilo malo, no
dovoljan su dokaz da se čovjeku može oduzeti sve, ali jedno ne: krajnja ljudska sloboda
– izbor vlastitog stajališta neovisno o okolnostima, izbor vlastitog puta.
A uvijek je trebalo birati. Svakoga dana, svakoga sata stvarala se prilika za donošenje
odluke, odluke koja je određivala hoćete li ili ne pokleknuti pred silama koje su vas liša-
vale vas samih, vaše unutarnje slobode; koja je određivala hoćete li postati igračkom
okolnosti, odreći se slobode i dostojanstva i dati se oblikovati u tipičnog logoraša.
Gleda li ih se s ovog stajališta, mentalne reakcije zatočenika koncentracijskog logora
djeluju nam kao nešto više od pukog odraza fizičkih i socioloških uvjeta. Iako uvjeti po-
put manjka sna, nedostatka hrane i raznih mentalnih stresova mogu upućivati na zaklju-
čak da su logoraši jednostavno morali reagirati na određene načine, u konačnoj analizi
ipak postaje jasno da je to u kakvu se osobu logoraš pretvarao bila posljedica njegove
unutarnje odluke, a ne samo logorskih uvjeta. U osnovi, dakle, svaki čovjek može, čak i
u takvim okolnostima, odlučiti što će od njega postati – mentalno i duhovno. Može za-
držati ljudsko dostojanstvo čak i u koncentracijskom logoru. Dostojevski je jednom re-
kao: “Bojim se samo jedne stvari: da ne budem dostojan svoje patnje.” Te su mi riječi
često padale na pamet nakon što sam upoznao mučenike čije je ponašanje u logoru, čija
su patnja i smrt svjedočili o činjenici da se krajnja unutarnja sloboda ne može izgubiti.
Može se reći da su bih dostojni svoje patnje; način na koji su se s njome nosili pravo je
unutarnje dostignuće. Upravo ta duhovna sloboda – koju se ne može oduzeti – životu
daje značenje i svrhu.
Svrha aktivnog života jest da čovjeku pruži priliku da shvati vrijednost kreativnog
rada, dok mu pasivan život uživanja omogućava da osjeti ispunjenje u doživljaju ljepote,
umjetnosti ili prirode. No postoji svrha i u životu gotovo potpuno lišenom i stvaranja i
uživanja, koji nudi samo jednu mogućnost visokomoralnog ponašanja: u čovjekovu sta-
jalištu prema vlastitom postojanju, postojanju ograničenom vanjskim okolnostima. Kre-
ativan život i život uživanja zabranjeni su mu. No nisu samo stvaranje i uživanje smisle-
ni. Ako život ima smisla, onda ga i patnja mora imati. Patnja je neiskorjenjiv dio života,
čak u obliku sudbine i smrti. Bez patnje i smrti ljudski život ne može biti potpun.
Način na koji čovjek prihvaća sudbinu i svu patnju koju ona donosi sa sobom, način
na koji nosi svoj križ, pruža mu golemu priliku – čak i u najtežim okolnostima – da svo-
jem životu dâ dublje značenje. Može ostati hrabar, dostojanstven i nesebičan. Ili, u ne-
milosrdnoj borbi za samoočuvanje, može zaboraviti svoje ljudsko dostojanstvo i ne biti
ništa više od životinje. Ovdje se čovjeku pruža prilika da iskoristi ili propusti mogućnos-
ti da dosegne moralne vrijednosti koje mu teška situacija pruža. I to odlučuje je li dosto-
jan svoje patnje ili ne.
Nemojte misliti da su ova razmatranja nerealna ili daleka od stvarnog života. Istina je
da tek malobrojni ljudi mogu dosegnuti tako visoke moralne standarde. Od logoraša su
tek nekolicina sačuvala potpunu unutarnju slobodu i dosegnula vrijednosti koje im je
patnja ponudila, no već je i jedan takav primjer dovoljan dokaz da čovjeka unutarnja
snaga može uzdignuti iznad vanjske sudbine. Takvi ljudi ne postoje samo u koncentra-
cijskim logorima. Svugdje se čovjek suočava sa sudbinom, s prilikom da nešto postigne
patnjom.
Pogledajmo, primjerice, patnju bolesnih – osobito onih koji pate od neizlječivih bo-
lesti. Pročitao sam jednom pismo jednog mladog invalida, u kojem je pisao prijatelju
kako je upravo saznao da neće još dugo živjeti, da mu čak ni operacija ne bi pomogla. U
pismu je pisao da se sjetio filma koji je gledao i u kojem je čovjek iščekivao smrt hrabro i
dostojanstveno. Dječak je smatrao velikim dostignućem na taj se način susresti sa smrću.
Sada mi – pisao je – sudbina nudi sličnu priliku.
Onima među nama koji su prije mnogo godina gledali film Uskrsnuće – snimljen pre-
ma Tolstojevu romanu – možda su na pamet pale slične misli. Prikazivao je velike sudbi-
ne i velike ljude. Za nas, tada, nije bilo velike sudbine; nije bilo prilike da se dosegne tak-
va veličina. Nakon filma otišli smo u obližnji kafić i, uz šalicu kave i sendvič, zaboravili
čudne metafizičke misli koje su nam nakratko prošle glavom. No kada smo se poslije i
sami suočili s velikom sudbinom i odlukom hoćemo li je dočekati s jednakom duhov-
nom veličinom, već smo zaboravili davnu mladenačku odlučnost i podbacili smo.
Možda su neki od nas doživjeli dan kad su ponovno vidjeli taj film ili neki sličan. No
tad su se možda pred našim unutarnjim okom simultano vrtjeli drugi filmovi: filmovi o
ljudima koji su u životu postigli mnogo više od onoga što jedan sentimentalan film
može pokazati. Na pamet mi padaju pojedinosti unutarnje veličine nekih osoba, kao, re-
cimo, priča mlade žene čijoj sam smrti svjedočio u koncentracijskom logoru. Priča je
jednostavna. Nema se što mnogo reći i možda će zvučati kao da sam je izmislio; no
meni djeluje kao pjesma.
Viktor E. Frankl
Ta je mlada žena znala da će u nekoliko sljedećih dana umrijeti. No kad sam razgova-
rao s njom, bila je vesela unatoč toj spoznaji. “Zahvalna sam što me sudbina pogodila
tako snažno”, rekla mi je. “U prijašnjem životu bila sam razmažena i nisam mnogo pri-
davala duhovnim postignućima.” Upirući prstom kroz prozor barake, rekla je: “Ovo mi
je drvo jedini prijatelj u samoći.” Kroz prozor je vidjela samo jednu granu kestena i na
grani dva cvata. “Često razgovaram s njim”, rekla mi je. Bio sam zatečen i nisam znao
kako da shvatim njezine riječi. Je li bila u deliriju? Je li povremeno halucinirala? Sa stra-
hom sam je pitao odgovara li joj drvo. “Da.” Što joj kaže? Odgovorila je: “Reklo mi je:
‘Ovdje sam – ovdje sam – ja sam život, vječni život.’”
Već sam rekao da za stanje logoraševa unutarnjeg ja nisu bili toliko odgovorni brojni
psihofizički uzroci koliko je ono bilo posljedica slobodne odluke. Psihološka promatra-
nja logoraša pokazala su da su samo oni ljudi koji su dopustili da im unutarnja kontrola
nad moralnim i duhovnim dijelom sebe popusti, na kraju postali žrtve logorskih degene-
rativnih utjecaja. Sada se javlja pitanje što je moglo ili trebalo sačinjavati tu “unutarnju
kontrolu”.
Bivši logoraši, kada pišu ili govore o svojim iskustvima, slažu se da je najdepresivnije
bilo to što logoraš nije mogao znati koliko će trajati njegovo zatočeništvo. Nije dobio ni-
kakav datum kad će biti pušten. (U našem logoru uopće nije imalo smisla govoriti o
tome.) Zapravo, ne samo da je bio neodređen, zatvorski je rok bio i neograničen. Pozna-
ti psiholog istraživač istaknuo je da bi se život u koncentracijskom logoru moglo nazvati
“provizornim postojanjem”. Možemo proširiti taj naziv u “provizorno postojanje kojem
se ne zna kraj”.
Novopristigli obično nisu znali ništa o uvjetima u logoru. Oni koji su se vratili iz dru-
gih logora morali su šutjeti, a iz nekih se logora nitko nije ni vratio. Ulaskom u logor u
ljudskoj je svijesti dolazilo do promjene. S krajem neizvjesnosti dolazila je neizvjesnost
kraja. Bilo je nemoguće predvidjeti hoće li i kada, ako uopće ikada, ovom obliku života
doći kraj.
Latinska riječ finis ima dva značenja: kraj ili završetak i cilj koji treba ostvariti. Čovjek
koji nije mogao vidjeti kraj svojeg “provizornog postojanja” nije mogao stremiti kraj-
njem cilju u životu. Prestao je živjeti za budućnost, za razliku od čovjeka u normalnom
životu. I stoga se čitava struktura njegova unutarnjeg života promijenila; pojavili su se
znakovi propadanja koje poznajemo iz drugih područja života. Nezaposlen radnik, pri-
mjerice, u sličnom je položaju. Njegova je egzistencija postala provizorna i on, u određe-
nom smislu, ne može živjeti za budućnost ni stremiti nekom cilju. Istraživanja rađena na
nezaposlenim rudarima pokazala su da oni pate od svojevrsnog deformiranog vremena
– unutarnjeg vremena – koje je posljedica njihova stanja nezaposlenosti. I logoraši su
patili od tog čudnog “doživljaja vremena”. U logoru je mala vremenska jedinica, primje-
rice dan, ispunjena mučenjem i umorom iz sata u sat, djelovala poput vječnosti. Veća
vremenska jedinica, poput tjedna, djelovala je kao da prolazi vrlo brzo. Moji su se dru-
govi složili kad sam rekao da je u logoru dan trajao dulje od tjedna. Kako je paradoksa-
lan bio naš doživljaj vremena! U vezi s tim sjećam se Čudesnog brijega Thomasa Manna,
koji sadrži neke vrlo oštroumne psihološke opaske. Mann proučava duhovni razvoj ljudi
zatečenih u sličnoj psihičkoj situaciji. Naime radi se o u tuberkuloznim pacijentima u sa-
natoriju, koji također ne znaju kad će biti otpušteni. Njihova je egzistencija bila slična –
bez budućnosti i bez cilja.
Jedan logoraš, koji je na dolasku marširao u dugačkoj koloni novih zatočenika od
postaje do logora, poslije mi je rekao da se osjećao kao da maršira na vlastitom pogrebu.
Život mu se činio sasvim lišenim budućnosti. Smatrao ga je završenim i gotovim, kao da
je već umro. Taj osjećaj beživotnosti učvršćivali su drugi uzroci: s aspekta vremena, naja-
kutnije je djelovala neograničenost trajanja zatočenja; s aspekta prostora, bila je to za-
tvorska skučenost. Sve izvan bodljikave žice postalo je daleko – izvan dohvata i, na neki
način, nestvarno. Događaji i ljudi vani, sav normalan život, logorašu su djelovali sablas-
no. Vanjski život, u mjeri u kojoj ga je mogao vidjeti, djelovao je na njega kao što bi dje-
lovao na mrtvaca koji ga promatra s drugog svijeta.
Čovjek koji si je dopuštao da poklekne zato što nije vidio nikakav cilj u budućnosti
našao bi se zaokupljen mislima o prošlosti. Već sam, u jednom drugom kontekstu, go-
vorio o sklonosti, koja je ondje postojala, da se gleda u prošlost kako bi sadašnjost, sa
svim svojim užasima, bila nestvarnija. Međutim bilo je određene opasnosti u tome da se
sadašnjosti oduzme stvarnost. Lako su se previđale prilike da se iz logoraškog života iz-
vuče nešto pozitivno, prilike koje su doista postojale. Smatrati našu “provizornu egzis-
tenciju” nestvarnom bilo je samo po sebi važan čimbenik koji je pridonosio tome da lo-
goraši izgube kontrolu nad životom; sve im je na neki način postajalo besmisleno. Takvi
su ljudi zaboravljali da često baš iznimno teška vanjska situacija pruža čovjeku priliku da
duhovno nadraste sam sebe. Umjesto da su logoraške poteškoće prihvatili kao test vlas-
tite unutarnje snage, svoj život nisu shvaćali ozbiljno i prezirali su ga kao nešto nevažno.
Bilo im je draže zatvoriti oči i živjeti u prošlosti. Takvim je ljudima život postajao be-
smislen.
Jasno, samo su malobrojni ljudi mogli dosegnuti velike duhovne visine. No nekolicini
je ipak dana prilika da ostvare ljudsku veličinu unatoč prividnom izvanjskom neuspjehu i
smrti, da postignu nešto što u običnim okolnostima nikad ne bi postigli. Na nas ostale,
prosječne i malodušne, mogle bi se primijeniti Bismarckove riječi: “Život je poput odla-
ska zubaru. Uvijek mislite da najgore tek slijedi, a zapravo je već iza vas.” Varirajući ovu
rečenicu, mogli bismo reći da je većina ljudi u koncentracijskim logorima vjerovala da su
prave životne prilike već prošle. No, zapravo, prilike i izazovi i dalje su postojali. Čovjek
je iz tih iskustava mogao izvući pobjedu pretvarajući život u unutarnji trijumf ili je mo-
gao ignorirati izazove i jednostavno vegetirati, što je većina logoraša i radila.
Svaki pokušaj borbe protiv psihopatološkog utjecaja logora na logoraša, psihoterapij-
skim ili psihohigijenskim metodama, morao je imati za cilj dati logorašu unutarnju snagu
Viktor E. Frankl
usmjeravajući ga prema nekom budućem cilju kojem je mogao stremiti. Neki su logoraši
instinktivno sami pokušali naći cilj. Čovjekova je karakteristika da može živjeti samo gle-
dajući, u budućnost – sub speciae aetemitatis. I to ga spašava u najtežim trenucima njegova
života, iako se katkad mora usredotočiti na zadatak.
Sjećam se jednog osobnog iskustva. Gotovo u suzama od bola (imao sam grozne
rane na nogama od nošenja poderanih cipela), u dugoj sam koloni šepao nekoliko kilo-
metara od logora do gradilišta. Šibao nas je hladan, oštar vjetar. Razmišljao sam o bez-
brojnim sitnim problemima našeg bijednog života. Što će biti za jelo navečer? Hoće li
biti kobasica kao dodatak obroku? Da je zamijenim za komad kruha? Da zamijenim po-
sljednju cigaretu, ostatak bonusa koji sam dobio prije četrnaest dana, za zdjelu juhe?
Kako da nabavim komad žice da zamijenim dio koji mi je služio kao vezica? Hoću li na
gradilište stići na vrijeme da se pridružim svojoj uobičajenoj radnoj skupini ili ću se mo-
rati pridružiti drugoj, koja bi mogla imati brutalnog predradnika? Što da poduzmem da
budem u dobrim odnosima s kapoom koji bi mi mogao pomoći da radim u logoru,
umjesto da svaki dan ovako užasno dugo marširam?
Zgadilo mi se stanje stvari koje me prisiljavalo da svaki dan, svaki sat, razmišljam o
tako trivijalnim stvarima. Usmjerio sam misli na drugu temu. Iznenada sam se vidio
kako stojim na podiju osvijetljene, tople i ugodne predavaonice. Preda mnom je, na
udobnim, tapeciranim stolcima, sjedilo pozorno slušateljstvo. Držao sam predavanje o
psihologiji koncentracijskog logora! Sve ono što me u tom trenutku tlačilo postalo je
predmetom promatranja, sagledano i opisano s dalekog, znanstvenog stajališta. Tom
sam se metodom nekako uspio izdići iznad situacije, iznad trenutačne patnje i promatrao
sam ih kao da su već stvar prošlosti. I ja i moje muke postali smo predmetom zanimljive
psihološke studije, koju sam provodio ja sam. Što kaže Spinoza u Etici? – “Affectus, cla-
ram et distinctam formamus ideam.” Osjećaj, koji je patnja, prestaje biti patnja čim stvorimo
jasnu i točnu sliku o njemu.
Logoraš koji je izgubio vjeru u budućnost – svoju budućnost – bio je osuđen na pro-
past. S gubitkom vjere u budućnost izgubio je i duhovnu kontrolu; pustio se i tako izlo-
žio mentalnom i fizičkom propadanju. Obično se to događalo prilično nenadano, u obli-
ku krize, sa simptomima koji su svakom iskusnom logorašu bili dobro poznati. Svi smo
se bojali tog trenutka – ne zbog sebe, što bi bilo besmisleno, nego zbog naših prijatelja.
Obično je počinjalo tako da logoraš jedno jutro odbije obući se i oprati ili izaći na mjes-
to za smotru. Nikakva preklinjanja, udarci i prijetnje nisu djelovali. Jednostavno je ležao,
gotovo bez ikakvog pokreta. Ako je kriza bila uzrokovana bolešću, odbijao bi da ga
odvedu u bolnicu ili da učini bilo što što bi mu moglo pomoći. Jednostavno bi odustao.
Ležao bi ondje, u vlastitom izmetu, i ništa mu više ne bi smetalo.
Jednom sam bio svjedokom dramatične demonstracije čvrste povezanosti između gu-
bitka vjere u budućnost i tog opasnog odustajanja. F-----, moj viši upravitelj bloka, pri-
lično poznat skladatelj i libretist, jednog mi se dana povjerio: “Htio bih ti nešto reći,
Doktore. Nešto sam čudno sanjao. Neki mi je glas rekao da mogu nešto poželjeti, da je
dovoljno da pitam što me zanima i da ću na sva pitanja dobiti odgovor. Što misliš što
sam pitao? Kad će za mene završiti rat. Znaš što mislim, Doktore – za mene! Zanimalo
me kad ćemo mi, naš logor, biti oslobođeni i kad će našoj patnji biti kraj.”
“Kad si to sanjao?” pitao sam.
“U veljači 1945.”, odgovorio je. Sad je bio početak ožujka.
“Što ti je glas u snu odgovorio?”
Potajno mi je šapnuo: “Tridesetog ožujka.”
Kad mi je F.....ispričao svoj san, bio je još pun nade i uvjeren da će glas iz njegova
sna imati pravo. No kako se obećani dan približavao, vijesti o ratu koje su dopirale do
našeg logora nisu dale naslutiti da ćemo biti oslobođeni obećanog datuma. Dvadeset de-
vetog ožujka F----- se iznenada razbolio i dobio visoku temperaturu. Tridesetog ožujka,
dana za koji mu je prorečeno da će za njega rat i patnja završiti, pao je u delirij i izgubio
svijest. Trideset prvog ožujka je umro. Po svim vanjskim znacima umro je od tifusa.
Oni koji su svjesni snažne povezanosti čovjekova duševnog stanja – njegove hrabros-
ti i nade, odnosno njihova izostanka – i imuniteta njegova tijela, razumjet će da iznena-
dan gubitak nade i hrabrosti mogu djelovati pogubno. Ono što je u konačnici uzrokova-
lo smrt mojeg prijatelja bila je činjenica da do očekivanog oslobođenja nije došlo pa je
bio jako razočaran. To je iznenada smanjilo otpornost njegova tijela i izložilo ga latent-
noj tifusnoj infekciji. Njegova vjera u budućnost i volja za životom paralizirale su se i ti-
jelo mu je postalo žrtvom – i tako je glas iz njegova sna na kraju ipak imao pravo.
Opaske iz ovog slučaja i zaključak do kojeg sam došao slažu se s nečim na što me
upozorio glavni liječnik našeg koncentracijskog logora. Stopa smrtnosti u tjednu između
Božića 1944. i Nove godine 1945. bila je veća nego ikad prije. Smatrao je da uzrok tom
povećanju nisu ni teži radni uvjeti, ni manje zalihe hrane, ni promjena vremena, ni nova
epidemija. Stvar je bila u tome da se većina logoraša naivno nadala da će za Božić opet
biti kod kuće. Kako se rok približavao, a nije bilo ohrabrujućih vijesti, logoraši su gubili
hrabrost i obuzimalo ih je razočaranje. To se opasno odrazilo na njihovu otpornost i ve-
lik ih je broj umro.
Kao što sam već rekao, svaki pokušaj da se čovjeku u logoru obnovi unutarnja snaga
morao je početi time da ga se uspješno usmjeri na neki cilj u budućnosti. Nietzscheove
riječi, ‘Onaj koji ima zašto živjeti može se nositi s gotovo svakim kako’ mogle bi poslužiti
kao glavni moto svim psihoterapijskim i psihohigijenskim nastojanjima kad je riječ o za-
tvorenicima. Kad god je za to postojala prilika, čovjek im je morao dati neko zašto – cilj
– za život, kako bi im dao snage da podnesu užasno kako svojeg postojanja. Jao onomu
tko u svojem životu više nije vidio nikakav smisao, nikakav cilj, nikakvu svrhu pa tako ni
razlog da nastavi dalje. Ubrzo je bio izgubljen. Tipičan odgovor kojim je takav čovjek
Viktor E. Frankl
odbijao svako bodrenje glasio je: “Nemam više što očekivati od života.” Što se na to
može odgovoriti?
Ono što nam je doista trebalo bila je temeljita promjena našeg shvaćanja života. Mo-
rali smo naučiti sebe, a onda i ljude koji su očajavali, da nije zapravo bitno što mi očekujemo
od života nego što život očekuje od nas. Trebali smo prestati zapitkivati što je smisao života i
umjesto toga razmišljati o sebi kao onima koje život propitkuje – svakog dana, svakog
sata. Naš se odgovor mora sastojati ne od govora i meditacije nego od ispravnog djelo-
vanja i ispravnog ponašanja. Život, u konačnici, znači preuzeti na sebe odgovornost za
pronalaženje pravog odgovora na životne probleme i ispunjavati zadatke koje život ne-
prestano stavlja pred svakog pojedinca.
Ti su zadaci, pa tako i smisao života, drukčiji za svakog čovjeka i razlikuju se od tre-
nutka do trenutka. Stoga je nemoguće, na nekakav općenit način, definirati smisao živo-
ta. Na pitanja o smislu života nikad se ne može odgovoriti širokim i sveobuhvatnim
tvrdnjama. “Život” nije nešto neodređeno nego nešto vrlo stvarno i konkretno, baš kao
što su i životni zadaci vrlo stvarni i konkretni. Oni oblikuju čovjekovu sudbinu koja je za
svakog pojedinca drukčija i jedinstvena. Nijedan se čovjek i njegova sudbina ne mogu
usporediti s nekim drugim čovjekom i njegovom sudbinom. Nijedna se situacija ne po-
navlja i svaka traži drukčiji odgovor. Katkad situacija u kojoj se čovjek nađe iziskuje od
njega da svoju sudbinu oblikuje djelovanjem. U nekom drugom trenutku više će koristi
imati iskoristi li priliku za razmišljanje i na taj način ostvari prednost. Katkad se od čo-
vjeka traži da jednostavno prihvati sudbinu, da nosi križ. Svaka je situacija jedinstvena i
zato uvijek postoji samo jedan točan odgovor na problem s kojim nas određena situacija
suoči.
Kad čovjek shvati da mu je sudbina da pati, mora tu patnju prihvatiti kao zadatak;
svoj jedini i jedinstveni zadatak. Mora prihvatiti činjenicu da je čak i u patnji jedinstven i
sam u univerzumu. Nitko ga ne može osloboditi patnje ili patiti umjesto njega. Jedins-
tvena prilika koja mu se nudi leži u načinu na koji nosi svoj teret.
Nama logorašima takve misli nisu bile spekulacije koje nemaju nikakve veze sa stvar-
nošću. Bile su to jedine misli koje su nam mogle pomoći. Spašavale su nas od očaja, čak
i onda kad se činilo da nema nikakvih izgleda da ćemo se izvući živi. Davno smo već
prošli fazu zapitkivanja o smislu života, naivno traganje koje život shvaća kao postizanje
nekog cilja aktivnim stvaranjem nečeg vrijednog. Za nas je smisao života obuhvaćao šire
cikluse života i smrti, patnje i umiranja.
Od onog trenutka kad smo shvatili smisao patnje, prestali smo umanjivati i ublažavati
logorsku torturu ignoriranjem, gajenjem lažnih iluzija ili širenjem umjetnog optimizma.
Patnja je postala zadatak kojem nismo htjeli okretati leđa. Uvidjeli smo njegove skrivene
mogućnosti, mogućnosti koje su pjesnika Rilkea navele da napiše: “Wie viel ist aufzule-
iden!” (“Koliko patnje treba odraditi!“) Rilke je govorio o “odrađivanju patnje” kao što bi os-
tali govorili o “odrađivanju posla”. Mi smo je morali odraditi puno. I stoga je bilo važno
suočiti se s njom u cjelini i što manje se izlagati trenucima slabosti i kradomičnim suza-
ma. No nije bilo razloga sramiti se suza, zato što su suze svjedočile o čovjekovoj najve-
ćoj hrabrosti, hrabrosti da pati. Malobrojni su to shvaćali. Neki su postiđeno povremeno
priznavali da su plakali, poput druga koji mi je na pitanje kako se riješio edema priznao:
“Isplakao sam ga iz tijela.”
Blagi počeci psihoterapije ili psihohigijene, kad su uopće bili mogući u logoru, bili su
pojedinačni ili kolektivni. Pojedinačni psihoterapijski pokušaji često su bili svojevrstan
“postupak za spašavanje života”. Ti su se pokušaji uglavnom bavili prevencijom samo-
ubojstava. Vrlo strogo logorsko pravilo zabranjivalo je svaki pokušaj spašavanja čovjeka
koji se želi ubiti. Primjerice bilo je zabranjeno prerezati uže čovjeku koji se pokušava
objesiti. I zato je bilo važno spriječiti da do takvih situacija uopće dolazi.
Sjećam se dva, neobično slična, slučaja potencijalnih samoubojstava. Oba su čovjeka
govorila o svojoj namjeri da počine samoubojstvo. Oba su navodila uobičajen argument
– nemaju više što očekivati od života. I u jednom i u drugom slučaju čovjeka je trebalo
navesti da shvati kako, život i dalje nešto očekuje od njega; nešto se u budućnosti očeku-
je od njega. Za jednog smo otkrili da se radi o djetetu koje je obožavao i koje ga je čeka-
lo u jednoj stranoj državi. Za drugog je to bila stvar, ne osoba. Taj je čovjek bio znans-
tvenik i napisao je niz knjiga koje je još trebalo završiti. Njegov posao nije mogao obavi-
ti nitko drugi, baš kao što nitko drugi u djetetovu srcu nije mogao zauzeti mjesto oca.
Jedinstvenost i posebnost po kojoj se razlikuje svaki pojedinac, i koja daje značenje
njegovu postojanju, jednako utječe na kreativan rad kao i na ljudsku ljubav. Kad čovjek
shvati da ga je nemoguće zamijeniti, postaje u potpunosti svjestan odgovornosti prema
životu i njegovu nastavku. Čovjek koji postane svjestan odgovornosti koju ima prema
ljudskom biću koje ga s ljubavlju čeka, ili prema nedovršenom radu, nikad ne može od-
baciti život. Zna zašto svojeg života i može se nositi s gotovo svakim kako.
Mogućnosti za kolektivnu psihoterapiju bile su u logoru, naravno, ograničene. Dobar

je primjer bio učinkovitiji od bilo kakvih riječi. Viši upravitelj bloka, koji se nije prikla-
njao zapovjedništvu logora, svojim je poticajnim ponašanjem imao brojne prilike dale-
kosežno moralno utjecati na one koji su bili pod njegovom nadležnošću. Neposredan
utjecaj ponašanja uvijek je mnogo učinkovitiji od riječi. No katkad je riječ bila učinkovi-
ta, onda kad je mentalna osjetljivost bila pojačana nekim vanjskim okolnostima. Sjećam
se kako sam jednom imao priliku za psihoterapijski rad s logorašima čitave jedne barake,
zahvaljujući njihovoj pojačanoj osjetljivosti zbog određene vanjske situacije.
Bio je loš dan. Na smotri su nas obavijestili o mnogim postupcima koji će se ubudu-
će smatrati sabotažom i stoga odmah kažnjavati smrću vješanjem. Među tim postupcima
bili su zločini poput izrezivanja uskih vrpci iz naših starih deka (kako bismo njima učvr-
stili gležnjeve) i sitne “krađe”. Nekoliko dana prije, napola izgladnio logoraš provalio je
Viktor E. Frankl
u skladište krumpira i ukrao nekoliko kilograma. Krađa je otkrivena i neki su logoraši

prepoznali “lopova”. Kad su zapovjednici logora čuli za to, naredili su da im predamo
krivca ili će čitav logor jedan dan gladovati. Jasno da se 2 500 ljudi odlučilo za post.
Uvečer tog posnog dana ležali smo u zemljanim barakama – loše raspoloženi. Malo
se govorilo i svaka je riječ zvučala razdražljivo. A onda, da bi situacija bila još gora, uga-
šena su svjetla. Raspoloženje je bilo na dnu. No viši upravitelj našeg bloka bio je mudar
čovjek. Improvizirao je mali govor o svemu onom što nam je prolazilo glavom u tom
trenutku. Govorio je o mnogim drugovima koji su umrli u nekoliko proteklih dana, bilo
od bolesti bilo od svoje ruke. No spomenuo je i nešto što je bilo stvaran uzrok njihove
smrti: gubitak nade. Smatrao je da sigurno mora postojati neki način da se spriječi da
daljnje žrtve zapadnu u to ekstremno stanje. Upravitelj je pokazao prema meni da im
dam savjet.
Sam Bog zna da nisam bio raspoložen za psihološka objašnjavanja ili držanje prodika
– za pružanje medicinske pomoći dušama mojih drugova. Bilo mi je hladno i bio sam
gladan, razdražljiv i umoran, ali morao sam se potruditi i iskoristiti ovu jedinstvenu prili-
ku. Ohrabrenje im je sad bilo potrebnije nego ikad.
Počeo sam tako da sam prvo spomenuo najtrivijalnije lagodnosti. Rekao sam da u
ovoj Europi, šestu zimu Drugog svjetskog rata, naša situacija nije najgora koju bismo
mogli zamisliti. Tražio sam da se svatko zapita koje je dotad nepopravljive gubitke pretr-
pio. Pretpostavljao sam da je većina imala malo gubitaka. Tko god je još bio živ imao je
razlog nadati se. Zdravlje, obitelj, sreća, profesionalne vještine, bogatstvo, društveni po-
ložaj – sve se to još moglo ostvariti ili obnoviti. Uostalom, svima su nam kosti još bile
netaknute. Što god da smo prošli moglo nam je poslužiti u budućnosti. I citirao sam Ni-
etzschea: “Was mich nicht umbringt, macht mich stärker.” (“Sve što me ne uništi, čini me jačim.”)
A onda sam govorio o budućnosti. Rekao sam da svakom tko je nepristran buduć-
nost sigurno djeluje beznadnom. Složio sam se da svatko od nas i sam može procijeniti
kako ima vrlo malo izgleda za preživljavanje. Rekao sam im da, iako u logoru još nema
epidemije tifusa, procjenjujem da moji izgledi iznose otprilike dvadeset posto. No tako-
đer sam im rekao da, unatoč tome, nemam nikakvu namjeru gubiti nadu i odustati. Zato
što nitko ne zna što mu donosi budućnosti, a još manje sljedeći sat. Iako ne možemo
očekivati nikakve senzacionalne vojne rezultate u sljedećih nekoliko dana, tko je bolje od
nas samih znao, s obzirom na naše logoraško iskustvo, kakve se velike prilike iznenada
stvaraju, barem za pojedinca. Primjerice čovjeka su neočekivano mogli dodijeliti poseb-
noj skupini s iznimno dobrim radnim uvjetima – takve su stvari, naime, logorašima čini-
le “sreću”.
No nisam govorio samo o budućnosti i velu kojim je bila obavljena. Spomenuo sam i
prošlost; sve njezine radosti i kako njezino svjetlo sjaji i u sadašnjem mraku. Opet sam
citirao pjesnika – da ne bih zvučao kao propovjednik – koji je napisao: “Was Du erlebst,
kann keine Macht der Welt Dir rauben.” (“Nema te moći na svijetu koja ti može oduzeti ono što si
proživio.”) Ne samo naša iskustva nego sve što smo učinili, sve velike misli koje su nam
prošle glavom i sve što smo propatili, ništa od toga nije izgubljeno, iako je prošlo; posto-
ji zahvaljujući nama. A i postojanje u prošlosti svojevrsno je postojanje, možda čak i naj-
sigurnije.
A onda sam govorio o mnogim mogućnostima da se životu dâ smisao. Rekao sam
svojim drugovima (koji su nepomično ležali, iako se povremeno čuo koji uzdah) da ljud-
ski život, neovisno o okolnostima, nikad ne gubi smisao te da taj beskonačni smisao ži-
vota uključuje patnju i umiranje, neimaštinu i smrt. Tražio sam od jadnih bića, koja su
me pozorno slušala u mraku barake, da se suoče s ozbiljnošću našeg položaja. Ne smiju
gubiti nadu nego moraju ostati hrabri i sigurni, kako beznadnost naše borbe ne bi izgu-
bila na dostojanstvu i smislu. Rekao sam da u teškim trenucima uvijek netko gleda na
nas – prijatelj, žena, netko živ ili mrtav, Bog – i da taj netko očekuje da ga ne razočara-
mo. Nada se da patimo ponosno – ne bijedno – znajući kako umrijeti.
I na kraju sam govorio o našoj žrtvi koja u svakom slučaju ima smisla. Ta se žrtva po
svojoj prirodi čini besmislenom u normalnom svijetu, svijetu materijalnog uspjeha. No u
stvarnosti je imala smisla. Oni među nama koji su vjernici, otvoreno sam rekao, lako
mogu shvatiti o čemu govorim. Ispričao sam im o drugu koji je nakon dolaska u logor
sklopio savez s Bogom da će njegova patnja i smrt od bolnog kraja spasiti osobu koju je
volio. Tom su čovjeku patnja i smrt imale smisla: njegova je žrtva imala duboko znače-
nje. Nije htio umrijeti ni za što. Nitko to od nas nije htio.
Svrha mojih riječi bila je pronaći puni smisao u našem životu, tada i ondje, u onoj ba-
raci i u onoj gotovo beznadnoj situaciji. Vidio sam da je moj trud urodio plodom. Kad
je električna žarulja opet bljesnula, vidio sam kako jadna tijela mojih prijatelja šepaju
prema meni da bi mi suznih očiju zahvalili. No moram priznati da sam rijetko imao unu-
tarnju snagu da uspostavim kontakt sa svojim supatnicima i da sam zbog toga vjerojatno
propustio mnoge prilike.
Sada dolazimo do treće faze logoraševih mentalnih reakcija: psihologije logoraša na-
kon oslobođenja. No prije toga pozabavit ćemo se pitanjem koje se često postavlja psi-
hologu, osobito kad ima vlastita iskustva: Što nam možete reći o psihičkom ustroju za-
tvorskih čuvara? Kako je moguće da se ljudi od krvi i mesa prema ostalima ponašaju
onako kako su mnogi logoraši rekli da su se prema njima ponašali? Kad čuje te priče i
kad u njih povjeruje, čovjek se mora zapitati kako su se, s psihološkog stajališta, te stvari
uopće mogle događati. Da bih odgovorio na to pitanje, bez puno obrazlaganja, moram
istaknuti nekoliko stvari:
Prvo, među čuvarima je bilo sadista, sadista u čistom kliničkom smislu.
Drugo, te su sadiste uvijek odabirali kad je bio potreban doista bezobziran odred ču-
vara.
Na gradilištu bi zavladalo veliko veselje kad bi nam (nakon dva sata provedena na ci-
čoj zimi) dopustili da se nekoliko minuta grijemo ispred pećice ložene grančicama i ko-
Viktor E. Frankl
madićima drveta. No uvijek bi se našli neki predradnici koji su uživali u tome da nam
oduzimaju tu udobnost. Kako im se samo na licu odražavalo zadovoljstvo kad ne samo
da bi nam zabranili da stojimo ispred peći nego bi je čak prevrnuli i izbacili predivnu va-
tru u snijeg! Kad bi se netko zamjerio SS-ovcu, uvijek je u njihovim redovima postojao
čovjek poznat po strasti prema sadističkome mučenju, i po visokoj specijaliziranosti za
nju, kojem bi slali nesretnog logoraša.
Treće, osjećaji većine čuvara otupjeli su. tijekom mnogih godina kako su, u sve većoj
količini, svjedočili brutalnim logorskim metodama. Ti moralno i mentalno ogrubjeli lju-
di barem su odbijali aktivno sudjelovati u sadističkim mjerama. Ali nisu sprečavali ostale
da ih provode.
Četvrto, mora se reći da je i među čuvarima bilo onih koji su nam se znali smilovati.
Spomenut ću samo zapovjednika našega logora. Nakon oslobođenja otkrilo se – samo je
logorski liječnik, koji je i sâm bio logoraš, za to znao prije – da je taj čovjek iz vlastitog
džepa izdvajao poprilične sume novca kako bi, u najbližem trgovištu2, nabavljao lijekove
za svoje logoraše. No viši upravitelj logora, logoraš kao i mi, bio je nemilosrdniji od bilo
kojeg SS-ovca. Tukao je ostale logoraše kad bi mu se pružila i najmanja prilika za to, dok
zapovjednik logora, koliko ja znam, nikad ni na koga od nas nije podigao ruku.
Očito je da nam sama spoznaja je li netko bio zatvorski čuvar ili logoraš ne govori
gotovo ništa. Ljudska se dobrota može naći u svim skupinama, čak i u onima koje bi se
kao cjelinu lako moglo osuditi. Granice između skupina preklapale su se i ne smijemo
pokušavati pojednostavniti stvari i reći da su ovi ljudi bili anđeli, a oni vragovi. Naravno,
smatralo se pravim dostignućem ako su čuvar ili predradnik, unatoč svim logorskim
utjecajima, bili dobri prema logorašima dok se, s druge strane, podlost logoraša koji se
loše ponašao prema svojim drugovima osobito prezirala. Jasno da je logoraše beskarak-
ternost takvih ljudi naročito uznemiravala, dok ih je i najmanji znak dobrote bilo kojeg
čuvara znao duboko ganuti. Sjećam se kako mi je jednom jedan predradnik krišom dao
komad kruha koji je sačuvao od doručka. U tom me trenutku do suza ganulo nešto
mnogo veće od komadića kruha. Ganulo me “nešto” ljudsko što mi je taj čovjek dao –
riječ i pogled koji su popratili dar.
Iz svega ovog možemo zaključiti da na svijetu postoje dvije vrste ljudi, ali samo te
dvije – “vrsta” časnih ljudi i “vrsta” nečasnih ljudi. Obiju ima posvuda; prodiru u sve
društvene skupine. Nijedna se skupina ne sastoji samo od časnih ili nečasnih ljudi. U
tom smislu, nijedna skupina nije “rasno čista” – pa se stoga i među logorskim čuvarima
povremeno moglo naići na časnog momka.
Život u koncentracijskom logoru otvarao je ljudsku dušu i otkrivao njezinu dubinu.
Iznenađuje li da smo i u tim dubinama nalazili ljudske značajke koje su u samoj svojoj
prirodi bile mješavina dobra i zla? Procjep koji dijeli dobro od zla, koji prolazi svim ljud-
skim bićima, doseže do najvećih dubina i bio je vidljiv čak i na dnu ponora koji je zjapio
otvoren u koncentracijskom logoru.
A sada posljednje poglavlje psihologije koncentracijskog logora – psihologije logora-

ša koji je pušten na slobodu. U opisu iskustva oslobođenja, koje naravno mora biti
osobno, nadovezat ćemo se na onaj dio u kojem smo govorili o jutru kad se bijela zasta-
va, nakon brojnih dana napetosti, zavijorila nad ulazom u logor. Nakon tog osjećaja
unutarnje napetosti uslijedilo je totalno opuštanje. No bilo bi pogrešno misliti da smo
bili ludi od sreće. Što se onda, doista, dogodilo?
Umornih koraka dovukli smo se do ulaza u logor. Bojažljivo smo se osvrtali oko sebe
i upitno gledali jedni druge. A onda smo napravili nekoliko koraka izvan logora. Ovaj
put nisu na nas urlali zapovijedi niti smo se brzo morali sagnuti kako bismo izbjegli uda-
rac. O, ne! Ovaj su nas put čuvari nudili cigaretama! Jedva da smo ih isprva prepoznali;
hitro su se presvukli u civilnu odjeću. Polagano smo hodali cestom koja je vodila od lo-
gora. Ubrzo su nas počele boljeti noge, kao da će popustiti pod nama. No šepali smo
dalje; htjeli smo, po prvi put, vidjeti logorsko okruženje očima slobodnih ljudi. “Slobo-
da” – ponavljali smo sebi, no nismo je mogli shvatiti. Toliko smo često izgovarali tu riječ
tijekom svih tih godina što smo sanjali o njoj da je izgubila smisao. Njezino značenje
nije nam dopiralo do svijesti; nismo mogli shvatiti činjenicu da je sloboda naša.
Došli smo do livada punih cvijeća. Vidjeli smo ih i shvaćali da su ondje, ali ništa ni-
smo osjećali. Prvi trunak radosti javio se tek kad smo ugledali pijetla s repom od šare-
nog perja. No ostao je samo trunak; još nismo pripadali ovom svijetu.
Navečer, kad smo se svi ponovno okupili u baraci, jedan smo drugog krišom pitali:
“Reci mi, jesi li danas bio zadovoljan?”
A drugi je odgovarao, posramljen jer nije znao da se svi slično osjećamo: “Iskreno
govoreći, ne!” Doslovce smo izgubili sposobnost da osjećamo zadovoljstva i morali smo
je polako opet steći.
Psihološki gledano, ono što se događalo oslobođenim logorašima može se nazvati

“depersonalizacijom”. Sve se činilo nestvarnim, nevjerojatnim, kao u snu. Nismo mogli
vjerovati da je to istina. Kako su nas samo često proteklih godina naši snovi prevarili!
Sanjali smo da je došao dan oslobođenja, da smo pušteni, vratili smo se kući, pozdravili
prijatelje, poljubili ženu, sjeli za stol i počeli pričati o svemu što smo proživjeli – čak i o
tome kako smo često u snovima vidjeli dan oslobođenja. A onda bi nam u ušima odjek-
nula zviždaljka, znak za ustajanje, i našim bi snovima o slobodi došao kraj. A sad se san
ostvario. No jesmo li doista mogli vjerovati u njega?
Tijelo ima manje inhibicija od uma. Od prvog je trenutka dobro iskoristilo novu slo-
bodu. Počelo je proždrljivo jesti, satima i danima, čak i polovicu noći. Nevjerojatno je
kolike količine čovjek može pojesti. A kad je jednog logoraša neki ljubazan seljak iz su-
sjedstva pozvao van, jeo je i jeo, pa popio kavu koja mu je razvezala jezik, a onda počeo
Viktor E. Frankl
govoriti, što je trajalo satima. Pritisak koji mu je godinama opterećivao um napokon je

popustio. Slušajući ga, čovjek je imao dojam da mora govoriti, da ima nesavladivu želju
za govorom. Poznavao sam ljude koji su čak i nakon kratke izloženosti teškom pritisku
(recimo, tijekom gestapovskog ispitivanja) imali slične reakcije. Prošlo bi mnogo dana, a
onda se ne bi razvezao samo jezik nego bi se u čovjeku nešto oslobodilo; i tada bi osje-
ćaji zbacili čudne lance koji su ih sputavali.
Jednog dana, nedugo nakon oslobođenja, hodao sam kilometrima i kilometrima uz
procvjetale livade prema trgovištu nedaleko od logora. Ševe su se izdizale prema nebu i
čula se njihova vesela pjesma. Nikoga nije bilo kilometrima uokolo; samo prostranstvo
polja, nebo i veselo klicanje ševa te sloboda prostora. Stao sam, pogledao oko sebe pa
prema nebu – i onda sam se spustio na koljena. U tom sam trenutku znao vrlo malo o
sebi ili o svijetu – imao sam samo jednu rečenicu u glavi – uvijek istu: “Zazvao sam
Gospodina iz svog skučenog zatvora i On mi je odgovorio u slobodi prostora.”
Koliko sam ondje klečao i ponavljao tu rečenicu više se ne sjećam. No znam da je
tog dana, tog sata počeo moj novi život. Napredovao sam korak po korak dok nisam
ponovno postao ljudsko biće.
Put koji je vodio od te akutne mentalne napetosti posljednjih dana u logoru (od rata
živaca do mentalnog mira) nikako nije bio bez prepreka. Pogrešno bi bilo misliti kako
oslobođenom logorašu više nije trebala duhovna pomoć. Moramo uzeti u obzir da je
čovjeku, koji je tako dugo bio pod golemim mentalnim pritiskom, prijetila određena
opasnost, osobito stoga što je do popuštanja pritiska došlo tako naglo. Ta opasnost (u
smislu psihičke higijene) psihički je pandan kesonske bolesti. Baš kao što bi fizičko
zdravlje kesonskog radnika bilo ugroženo kad bi iznenada izašao iz kabine (s povišenim
atmosferskim tlakom), tako se može ugroziti i moralno i duhovno zdravlje čovjeka kojeg
se iznenada oslobodi mentalnog pritiska.
Tijekom ove psihološke faze dalo se primijetiti da se ljudi primitivnije prirode nisu
mogli oteti utjecaju brutalnosti koja ih je okruživala u logoru. Sada oslobođeni, mislili su
da se svojom slobodom mogu koristiti samovoljno i bezobzirno. Jedina stvar koja se za
njih promijenila jest da su sad bili tlačitelji, a ne potlačeni. Poticali su, a ne više trpjeli
svojeglavu silu i nepravdu. Opravdavali su svoje ponašanje vlastitim užasnim iskustvima.
To se često otkrivalo u naoko beznačajnim događajima. Hodao sam s prijateljem poljem
prema logoru kad smo iznenada naišli na polje s usjevima. Ja sam ga automatski htio iz-
bjeći, no on me primio pod ruku i povukao kroz polje. Promucao sam nešto o tome
kako ne smijemo gaziti po mladim usjevima. Uzrujao se, gnjevno me pogledao i uzvik-
nuo: “Ma nemoj?! Kao da nama nije mnogo oduzeto! Žena i dijete ubijeni su mi u plin-
skoj komori – da ne spominjem sve ostalo – a ti bi mi zabranio da hodam po nekoliko
vlati zobi!”
U tim se ljudima tek polako mogla opet osvijestiti banalna istina da nitko nema pravo
činiti zlo, čak i ako je njemu učinjeno zlo. Morali smo im osvijestiti tu istinu zato što bi
posljedice bile mnogo gore od nekoliko tisuća pregaženih vlati zobi. Još i danas u misli-
ma mogu vidjeti logoraša koji je zavrnuo rukav košulje, gurnuo mi desnicu pod nos i
uzviknuo: “Neka mi odsijeku ovu ruku ako je ne zakrvavim onog dana kad se vratim
kući!” Želio bih naglasiti da čovjek koji je rekao te riječi nije bio loš momak. U logoru, a
i poslije, bio mi je jedan od najboljih drugova.
Uz moralnu deformaciju nastalu iznenadnim popuštanjem mentalnog pritiska, još su
dva temeljna iskustva prijetila karakteru oslobođenog logoraša: ogorčenost i razočaranje
kad se vratio svojem prijašnjem životu.
Do ogorčenosti je dolazilo zbog niza stvari s kojima se susretao u svojem nekadaš-
njem gradu. Kad je, nakon povratka, otkrio da ga na mnogim mjestima dočekuju slijega-
njem ramena i otrcanim frazama, postajao je ogorčen i pitao se zašto je prošao sve to
što je prošao. Kako je gotovo svugdje slušao iste fraze – “Nismo znali za to” i “I mi
smo patili”, pitao se: “Nemaju li mi ništa bolje reći?”
Razočaranje je drukčije. Ovdje se okrutnima nisu činili bližnji (čije su površnost i
bezosjećajnost bile toliko odvratne da se čovjek imao potrebu zavući u rupu kako više
nikad ne bi čuo ni vidio ljudsko biće) nego sama sudbina. Netko tko je godinama mislio
kako je dosegnuo krajnju granicu moguće patnje sad je otkrio da patnja nema granice te
da i dalje može patiti i to još jače.
Kad smo govorili o pokušajima da se čovjeku u logoru dâ mentalna hrabrost, rekli
smo da mu se trebalo pokazati nešto u budućnosti čemu se mogao radovati. Trebalo ga
se podsjetiti da ga život i dalje čeka, da neko ljudsko biće čeka njegov povratak. No na-
kon oslobođenja? Neki su ljudi otkrili da ih nitko ne čeka. Jao onomu tko je otkrio da
osoba na koju mu je sjećanje davalo hrabrosti u logoru, više ne postoji! Jao onomu
komu je dan iz njegovih snova, kad je napokon došao, bio toliko drukčiji od svega za
čim je žudio! Možda je ušao u tramvaj, zaputio se domu koji je godinama gledao u svo-
jim mislima, i samo u svojim mislima, i pritisnuo zvonce, baš kao što je to tisuću puta
htio učiniti u snovima, da bi otkrio kako osoba koja je trebala otvoriti vrata nije ondje
niti će ikad više biti.
Svi smo u logoru govorili kako nema te zemaljske sreće koja može nadoknaditi sve
ono što smo propatili. Nismo se nadali sreći – nije nam ona davala hrabrost i smisao na-
šoj patnji, žrtvi i umiranju. No ipak nismo bili spremni za nesreću. Ljudi su se teško no-
sili s razočaranjem koje je dočekalo popriličan broj logoraša, a ni psihijatru nije bilo ništa
lakše pomoći im da ga prebrode. No to ga ne bi trebalo obeshrabriti; naprotiv, trebalo bi
mu poslužiti kao dodatan poticaj.
Za svakog oslobođenog logoraša dođe dan kad, razmišljajući o svojim logoraškim is-
kustvima, ne može više shvatiti kako je sve to izdržao. Kao što je i dan njegova oslobo-
đenja na kraju došao, kad mu je sve djelovalo poput predivna sna, tako je došao i dan
Viktor E. Frankl
kad su mu logoraška iskustva izgledala samo kao noćna mora.

Vrhunsko iskustvo za čovjeka koji se vratio kući predivan je osjećaj da se, nakon sve-
ga što je propatio ne mora bojati više ničeg – osim Boga.
DRUGI DIO
Logoterapija u kratkim
crtama 3
Viktor E. Frankl
Čitatelji moje kratke autobiografske priče obično traže potpunije i direktnije objašnjenje
moje terapijske doktrine. Zbog toga sam prvom izdanju Od logora smrti do egzistencijalizma
dodao kratak dio o logoterapiji. No to nije bilo dovoljno i opsjedali su me zahtjevima da
se time temeljitije pozabavim. Stoga sam za ovo izdanje svoj prikaz potpuno preradio i
bitno proširio.
Zadaća nije bila jednostavna. Prenijeti čitatelju ukratko sav materijal, koji je iziskivao
dvadeset svezaka na njemačkom, gotovo je beznadan zadatak. Sjetio sam se američkog
liječnika koji se jednom pojavio u mojem uredu u Beču i pitao me: “Jeste li vi, doktore,
psihoanalitičar?” Na što sam odgovorio: “Ne baš psihoanalitičar; recimo prije psihotera-
peut.” A onda me nastavio ispitivati: “Koju školu zastupate?” Odgovorio sam: “Radi se
o mojoj vlastitoj teoriji; zove se logoterapija.” “Možete li mi u jednoj rečenici reći što je lo-
goterapija?”, pitao je. “Ili barem koja je razlika između psihoanalize i logoterapije?”
“Mogu”, rekao sam, “ali možete li najprije vi meni reći što smatrate da je bit psihoanali-
ze?” Ovo je bio njegov odgovor: “Tijekom psihoanalize pacijent mora ležati na kauču i
reći vam stvari koje je katkad jako neugodno izreći.” Na što sam odmah odgovorio slje-
dećom improvizacijom: “U logoterapiji pacijent može ostati sjediti uspravno, ali mora
slušati stvari koje je katkad jako neugodno čuti.”
Naravno da sam ovo izrekao kao šalu, a ne kao skraćenu verziju logoterapije. Među-
tim, ima nešto u tome zato što je logoterapija, u usporedbi s psihoanalizom, manje re-
trospektivna i manje introspektivna metoda. Logoterapija je više usredotočena na buduć-
nost, odnosno na smisao koji će pacijent ispuniti u budućnosti. (Logoterapija je, zapra-
vo, psihoterapija usredotočena na smisao.) Istodobno, logoterapija prekida fokusiranost
na formacije začaranih krugova i mehanizme povratne sprege koji igraju veliku ulogu u
nastanku neuroza. Tako se tipična neurotičareva usredotočenost na samog sebe razbija
umjesto da je se neprestano potiče i učvršćuje.
Jasno da je ovo pojednostavljivanje; no u logoterapiji se pacijenta suočava sa smislom
njegova života i usmjerava ga se prema njemu. Osvijesti li mu se smisao, to može mno-
go pridonijeti njegovoj sposobnosti da svlada neurozu.
Dopustite da objasnim zašto sam za naziv svoje teorije upotrijebio termin “logotera-
pija”. Logos je grčka riječ za “smisao”. Logoterapija ili, kako je neki autori nazivaju, “tre-
ća bečka psihoterapijska škola”, usredotočena je na smisao ljudskog postojanja, kao i na
čovjekovo traganje za smislom. Prema logoterapiji, ta težnja da u svojem životu pronađe
smisao primarna je motivacijska sila u čovjeku. Zato govorim o volji za smislom za razliku
od načela zadovoljstva (ili, kako bismo ga također mogli nazvati, voljom za zadovoljstvom)
na kojem se temelji frojdovska psihoanaliza i za razliku od volje za moći, na kojoj se teme-

lji adlerovska psihologija, ali je pritom naziva “željom za superiornosti”.
VOLJA ZA SMISLOM
Čovjekovo traganje za smislom primarna je motivacija u njegovu životu, a ne “sekun-

darna racionalizacija” instinktivnih poriva. Taj je smisao jedinstven i specifičan zato što
ga mora i može ispuniti samo on sam; tek će onda poprimiti značenje koje će zadovoljiti
njegovu vlastitu volju za smislom. Ima nekih autora koji tvrde da su smisao i vrijednosti
“samo obrambeni mehanizmi, reakcijske formacije i sublimacije”. No što se mene tiče,
ja ne bih bio spreman živjeti samo za svoje “obrambene mehanizme” niti bih bio spre-
man umrijeti samo za svoje “reakcijske formacije”. Međutim čovjek je u stanju živjeti pa
čak i umrijeti za svoje ideale i vrijednosti!
Prije nekoliko godina u Francuskoj je provedena anketa javnog mišljenja. Prema re-
zultatima, 89 posto ispitanika priznalo je da čovjeku treba “nešto” za što će živjeti. Što-
više, 61 posto čak je ustvrdio da i u vlastitom životu imaju nešto ili nekoga za kog su
spremni i umrijeti. Ponovio sam tu anketu među pacijentima i osobljem na odjelu svoje
bolnice u Beču i rezultat je bio gotovo jednak onom dobivenom među tisućama ispita-
nih Francuza; razlika je iznosila samo 2 posto.
Drugu statističku anketu, provedenu na 7 948 studenata na četrdeset osam koledža,
radili su društveni znanstvenici sa Sveučilišta Johns Hopkins. Njihov preliminarni izvje-
štaj dio je dvogodišnje studije koju je sponzorirao Nacionalni institut za mentalno
zdravlje. Kad ih se pitalo što smatraju “jako važnim”, 16 posto studenata stavilo je kva-
čicu uz rečenicu “zaraditi mnogo novca”; 78 posto odgovorilo je da im je najvažniji cilj
“pronaći svrhu i smisao života”.
Naravno da možda u nekim slučajevima individualna zaokupljenost vrijednostima,
zapravo, samo prikriva skrivene unutarnje konflikte; no ako i jest tako, ti su slučajevi pri-
je iznimka od pravila nego samo pravilo. U njima, zapravo, imamo pseudovrijednosti
koje treba i razotkriti. Razotkrivanje bi, međutim, trebalo prestati čim se čovjeka suoči s
onim što je autentično i nepatvoreno u njemu, tj. s njegovom željom za što je moguće
smislenijim životom. Ako tada ne prestane, onda je “psiholog razotkrivatelj” samo, u
stvari, razotkrio svoje vlastite “skrivene motive” – odnosno svoju podsvjesnu potrebu
da ponizi i omalovaži ono što je iskreno i istinski ljudsko u čovjeku.
EGZISTENCIJALNA FRUSTRACIJA
I čovjekova volja za smislom može biti frustrirana i u tom slučaju logoterapija govori
o “egzistencijalnoj frustraciji”. Izraz “egzistencijalan” može se koristiti na tri načina: u
odnosu na (1) samu egzistenciju, tj. specifično ljudski način postojanja; na (2) smisao egzis-
Viktor E. Frankl
tencije; i na (3) težnju da se pronađe konkretan smisao osobne egzistencije, odnosno vo-
lja za smislom.
I egzistencijalna frustracija može rezultirati neurozama. Za taj tip neuroza logoterapi-
ja je skovala termin “noogene neuroze”, za razliku od neuroza u tradicionalnom smislu
riječi, tj. psihogenih neuroza. Noogene neuroze nemaju svoje podrijetlo u psihičkoj
nego u “noološkoj” (od grčke riječi noös za “um“) dimenziji ljudskog postojanja. To je
još jedan logoterapijski termin koji označava sve ono što pripada specifično ljudskoj di-
menziji.
NOOGENE NEUROZE
Noogene neuroze ne proizlaze iz konflikata između poriva i instinkata nego iz egzisten-
cijalnih problema. Među tim problemima frustrirana volja za smislom igra važnu ulogu.
Očito je da je u noogenim slučajevima od psihoterapije prikladnija i adekvatnija logo-
terapija, odnosno terapija koja se usudi ući u specifično ljudsku dimenziju.
Dopustite mi da navedem sljedeći primjer: visokopozicioniran američki diplomat do-
šao je u moj ured u Beču kako bi nastavio s psihoanalitičkim liječenjem koje je prije pet
godina započeo s psihoanalitičarem u New Yorku. Na samom početku pitao sam ga za-
što misli da ga treba analizirati, što ga je uopće potaknulo na to. Pokazalo se da je paci-
jent bio nezadovoljan svojom karijerom i nikako se nije mogao složiti s američkom vanj-
skom politikom. Njegov mu je psihoanalitičar, međutim, neprestano ponavljao da se
mora pokušati pomiriti s ocem; zato što američka vlada i njegovi pretpostavljeni nisu
“ništa drugo nego” slika oca pa je stoga njegovo nezadovoljstvo poslom bilo posljedica
mržnje koju je nesvjesno gajio prema ocu. Analizom koja je trajala pet godina, pacijenta
je navodio da što više prihvaća psihoanalitičareve interpretacije sve dok od drveća sim-
bola i slika više nije vidio šumu stvarnosti. Nakon nekoliko razgovora postalo je jasno
da je njegova volja za smislom frustrirana njegovim pozivom te da pacijent zapravo žudi
za tim da se bavi nekim drugim poslom. S obzirom na to da nije bilo nikakvog razloga
da se ne prestane baviti trenutačnim zanimanjem i započne neko drugo, to je i učinio, s
vrlo zadovoljavajućim rezultatima. Ostao je zadovoljan na tom novom poslu više od pet
godina, kako mi je nedavno javio. Sumnjam da sam se u ovom slučaju uopće bavio ne-
urotičnim stanjem i zato sam mislio da mu ne treba nikakva psihoterapija, čak ni logote-
rapija, iz jednostavnog razloga što nije bio pacijent. Nije svaki konflikt nužno neuroti-
čan; određena količina konflikata normalna je i zdrava. Jednako tako ni patnja nije uvijek
patološki fenomen; umjesto simptom neuroze, patnja može biti ljudsko dostignuće, oso-
bito ako nastane iz egzistencijalne frustracije. Strogo bih se usprotivio tvrdnji da čovje-
kovo traganje za smislom života, ili čak sumnja u njegovo postojanje, u svakom pojedi-
nom slučaju proizlaze iz bolesti ili da njome rezultiraju. Egzistencijalna frustracija sama
po sebi nije patološka ni patogena. Čovjekova zabrinutost, čak i očaj, zbog nesvrsishod-
nosti života egzistencijalna su tjeskoba, ali nikako mentalna bolest. Itekako je moguće da inter-
pretiranje prvog terminima drugog motivira liječnika da zakopa egzistencijalni očaj paci-
jenta pod hrpu umirujućih lijekova. Međutim njegova je zadaća voditi pacijenta kroz eg-
zistencijalnu krizu rasta i razvoja.
Logoterapija smatra da je njezin zadatak pomoći pacijentu da pronađe smisao života.
Budući da ga čini svjesnim skrivenog logosa njegove egzistencije, može se reći da je ona
analitički proces. U toj mjeri slična je psihoanalizi. Međutim u pokušaju da u pacijentu
opet nešto osvijesti, logoterapija ne ograničava svoju aktivnost na instinktivne činjenice u
pojedinčevoj podsvijesti nego se bavi i egzistencijalnim stvarnostima, kao što su ostvariva-
nje potencijalnog smisla pojedinčeve egzistencije i njegova volja za smislom. Međutim,
svaka analiza, čak i kad u svojem terapijskom procesu ne uključuje noološku dimenziju,
pokušava u pacijentu osvijestiti ono za čim on doista žudi u dubini svojeg bića. Logote-
rapija se udaljuje od psihoterapije u tome što čovjeka smatra bićem kojem je glavna bri-
ga ostvarenje smisla, a ne zadovoljavanje poriva i instinkata, mirenje konfliktnih zahtjeva
ida, ega i superega ili puko prilagođavanje društvu i okruženju.
NOODINAMIKA
Jasno da čovjekovo traganje za smislom prije može stvoriti unutarnju napetost nego rav-
notežu. Međutim upravo je ta napetost neophodan preduvjet mentalnog zdravlja. Ne
postoji ništa na svijetu, usudio bih se reći, što bi tako učinkovito pomoglo čovjeku da
preživi i najgore uvjete, kao što je spoznaja da vlastiti život ima smisao. Mnogo je mu-
drosti u Nietzscheovim riječima: “Onaj koji ima Zašto živjeti može se nositi s gotovo
svakim kako.” U tim riječima vidim moto primjenjiv u svakoj psihoterapiji. U nacistič-
kim koncentracijskim logorima moglo se vidjeti da su oni koji su znali da ih čeka zada-
tak koji moraju ispuniti lakše preživljavali. Do istog su zaključka došli i drugi autori koji
su pisali o koncentracijskim logorima, a i psihijatri koji su istraživali japanske, sjeverno-
korejske i sjevernovijetnamske logore s ratnim zarobljenicima.
Što se mene tiče, kad su me odveli u koncentracijski logor Auschwitz, zaplijenili su
mi rukopis spreman za objavljivanje.4 Naravno, moja duboka želja da ga ponovno napi-
šem pomogla mi je da preživim surovost logora u kojem sam bio. Primjerice kad sam se
u bavarskom logoru razbolio od tifusa, na komadićima papira zapisivao sam bilješke
koje su mi trebale omogućiti da ponovno napišem rukopis ako doživim dan oslobođe-
nja. Siguran sam da mi je to rekonstruiranje izgubljenog rukopisa, u mračnim barakama
bavarskog koncentracijskog logora, pomoglo da svladam opasnost od kardiovaskularnog
kolapsa.
Tako se može vidjeti da se mentalno zdravlje temelji na određenom stupnju napetos-
ti, napetosti između onog što je čovjek već postigao i onog što bi još trebao postići ili
jaza između onog što jest i onog što bi trebao postati. Ta je napetost svojstvena ljud-
Viktor E. Frankl
skom biću i zato je neophodna za mentalno zdravlje. Stoga ne bismo trebali oklijevati u
tome da čovjeka izazovemo potencijalnim smislom koji mora ostvariti. Jedino ćemo
tako probuditi njegovu volju za smislom iz njezina latentnog stanja. Smatram opasnim
pogrešno shvaćanje mentalne higijene da čovjeku ponajprije treba ravnoteža ili, kao što
se to u biologiji naziva, “homeostaza”, tj. stanje bez napetosti. Ono što čovjeku doista
treba nije stanje bez napetosti nego težnja i stremljenje za svrsishodnim ciljem, za slo-
bodno izabranim zadatkom. Ono što on treba nije popuštanje napetosti pod svaku cije-
nu nego zov potencijalnog smisla koji čeka da ga čovjek ispuni. Ono što čovjeku treba
nije homeostaza nego nešto što nazivam “noodinamika”, tj. egzistencijalna dinamika na
polju napetosti gdje je jedan pol smisao koji treba biti ispunjen, a drugi pol čovjek koji
ga treba ispuniti. I ne treba misliti da to vrijedi samo za normalne uvjete; za neurotične
pojedince to još više vrijedi. Kad arhitekti žele ojačati oronuo lûk, izlažu ga većem optere-
ćenju zato što se dijelovi tako jače spajaju. Tako da, ako terapeuti žele unaprijediti paci-
jentovo mentalno zdravlje, ne trebaju se bojati stvoriti zdravu količinu napetosti preus-
mjeravanjem pacijenta prema smislu njegova života.
Nakon što sam pokazao koristan učinak usmjerenosti smislu, okrećem se štetnom
utjecaju osjećaja na koji se mnogi pacijenti danas žale, osjećaja totalne i krajnje besmisle-
nosti njihova života. Nedostaje im svijest o smislu za koji bi vrijedilo živjeti. Progoni ih
unutarnja praznina, ništavilo u njima samima; zarobljeni su u situaciji koju nazivam “eg-
zistencijalnim vakuumom”.
EGZISTENCIJALNI VAKUUM
Egzistencijalni vakuum široko je rasprostranjen fenomen dvadesetog stoljeća. Što je ra-

zumljivo; posljedica je dvostrukog gubitka koji je čovjek morao pretrpjeti otkako je dois-
ta postao ljudsko biće. Na početku ljudske povijesti čovjek je izgubio neke temeljne ži-
votinjske instinkte koji koče i osiguravaju ponašanje životinje. Takva sigurnost, poput
one rajske, čovjeku je zauvijek nedostupna; on mora odlučivati. Međutim čovjek je usto
u svojem novijem razvoju pretrpio još jedan gubitak jer tradicija koja je podupirala nje-
govo ponašanje sada naglo slabi. Nema instinkata koji bi mu govorili što mora raditi ni
tradicije koja bi mu rekla što treba raditi; katkad ne zna ni što bi želio raditi. Umjesto
toga, ili želi raditi ono što drugi ljudi rade (konformizam) ili čini ono što drugi ljudi od
njega očekuju (totalitarizam).
Statistička anketa nedavno je otkrila da 25 posto europskih studenata pokazuje više-
manje jak stupanj egzistencijalnog vakuuma. Kad je riječ o američkim studentima, to
nije iznosilo 25 nego 60 posto.
Egzistencijalni se vakuum uglavnom manifestira kao stanje dosade. Sada možemo
shvatiti Schopenhauera kada kaže da je čovječanstvo vjerojatno osuđeno na vječno kole-
banje između dviju krajnosti – tjeskobe i dosade. U biti je dosada ta koja danas uzrokuje,
i definitivno donosi psihijatrima, više problema za rješavanje nego tjeskoba. K tomu, ti

će problemi postajati sve presudniji zato što će progresivna automatizacija vjerojatno
bitno povećati broj slobodnih sati koje će prosječan radnik imati. Najžalosnije u svemu
je što mnogi neće znati što raditi s novostečenim slobodnim vremenom.
Pozabavimo se, primjerice, “nedjeljnom neurozom”, vrstom depresije koja pogađa
ljude koji postanu svjesni nepostojanja sadržaja u njihovu životu kad se završi strka
užurbanog radnog tjedna i kad praznina u njima postane vidljiva. Brojni se slučajevi sa-
moubojstava mogu dovesti u vezu s tim egzistencijalnim vakuumom. Rašireni fenomeni
poput depresije, agresije i ovisnosti mogu se shvatiti tek kad uočimo egzistencijalni va-
kuum koji se krije u njihovoj pozadini. Isto vrijedi za krize umirovljenika i starijih ljudi.
Štoviše, postoje brojne krinke pod kojima se javlja egzistencijalni vakuum. Katkad se
frustrirana volja za smislom posredno kompenzira voljom za moći, uključujući i njezin
najprimitiviji oblik – volju za novcem. U drugim slučajevima, frustriranu volju za smis-
lom zamjenjuje volja za zadovoljstvom. Iz tog razloga egzistencijalna frustracija često
završava seksualnom kompenzacijom. U takvim slučajevima možemo primijetiti da
spolni libido u egzistencijalnom vakuumu postaje neobuzdan.
Slično se događa u slučajevima neuroze. Postoje određeni tipovi mehanizama povrat-
ne sprege i formacija začaranih krugova kojih ću se poslije dotaknuti. Međutim svaki se
put može primijetiti da ti simptomi zahvaćaju egzistencijalni vakuum i da se nastavljaju
širiti unutar njega. Ono čime se kod takvih pacijenata bavim nije noogena neuroza. No
nikad nećemo uspjeti pomoći pacijentu da svlada svoje stanje ne zamijenimo li psihote-
rapijsko liječenje logoterapijom. Zato što se ispunjavanjem egzistencijalnog vakuuma
sprečava da pacijent pati od budućih relapsa. I stoga se logoterapija ne preporučuje
samo u slučajevima noogene neuroze, kao što je već istaknuto, nego i u slučajevima psi-
hogenih neuroza, a katkad i u somatogenim (pseudo) neurozama. U ovom kontekstu
tvrdnja koju je Magda B. Arnold jednom iznijela sasvim je opravdana: “Svaka terapija
mora na neki način, koliko god ograničena bila, biti i logoterapija.”5
Pogledajmo sad što možemo učiniti zapita li nas pacijent što je smisao njegova živo-
ta.
SMISAO ŽIVOTA
Sumnjam da liječnik na ovo pitanje može dati općenit odgovor. Zato što se smisao živo-
ta razlikuje od čovjeka do čovjeka, iz dana u dan, iz sata u sat. I stoga nije važan smisao
života općenito već smisao života određenog pojedinca u danom trenutku. Općenito
postavljeno pitanje moglo bi se usporediti s pitanjem postavljenim šahovskom prvaku:
“Recite mi, majstore, koji je najbolji potez na svijetu?” Ne postoji najbolji pa čak ni do-
bar potez, a da nije vezan za određenu situaciju u partiji i za određenu osobnost čovje-
kova protivnika. Isto vrijedi za ljudsko postojanje. Čovjek ne bi trebao tražiti apstraktan
Viktor E. Frankl
smisao života. Svatko ima svoj specifičan poziv ili misiju u životu da ispuni konkretan
zadatak. Zato se nijedan pojedinac ne može nadomjestiti niti se njegov život može po-
noviti. I zato je pojedinčev zadatak jedinstven baš kao i njegova sposobnost da ga ispu-
ni.
Budući da je svaka situacija u životu čovjeku izazov i problem koji mora riješiti, pita-
nje smisla života moglo bi se zapravo obrnuti. Čovjek, u konačnici, ne bi trebao pitati
što je smisao života nego bi trebao shvatiti da je on taj kojeg se pita. Jednom riječju, život
svakom čovjeku postavlja pitanje; a on životu može odgovoriti jedino odgovarajući za svoj
vlastiti život; on životu može odgovoriti jedino tako da bude odgovoran. Zato logotera-
pija u odgovornosti vidi bit ljudskog postojanja.
BIT POSTOJANJA
Naglasak na odgovornosti odražava se u kategoričkom imperativu logoterapije koji glasi:

“Živi kao da već živiš drugi put i kao da si prvi put griješio kao što se sad spremaš po-
griješiti!” Čini mi se da ništa ne bi bolje potaknulo čovjekov osjećaj odgovornosti od ove
maksime koja ga poziva da, prvo, zamisli da je sadašnjost prošlost i, drugo, da se proš-
lost može promijeniti i ispraviti. Takvo ga načelo suočava sa životnom svršenošću kao i s
konačnošću onoga što čini sa životom i sobom.
Logoterapija u pacijentu pokušava probuditi svijest o njegovoj odgovornosti; i stoga
mu mora prepustiti da sâm odluči čemu ili komu se smatra odgovornim. Zato je logote-
rapeut od svih psihoterapeuta najmanje izložen napasti da svojim pacijentima nameće
vrijednosne sudove zato što nikad neće pacijentu dopustiti da njemu, liječniku, prepusti
odgovornost prosuđivanja.
I zato je na pacijentu da odluči treba li svoj životni zadatak shvatiti kao odgovornost
prema društvu ili svojoj vlastitoj savjesti. Ima, međutim, ljudi koji svoj život ne tumače
samo po dodijeljenom zadatku nego i po onom tko im ga je dodijelio.
Logoterapija ne podučava i ne propovijeda. Udaljena je od logičkog razmišljanja koli-
ko i od moraliziranja. Želimo li se slikovito izraziti, reći ćemo da uloga logoterapeuta
više nalikuje na ulogu specijalista za očne bolesti nego na ulogu slikara. Slikar nam poku-
šava prenijeti sliku svijeta onako kako ga on vidi; oftalmolog nam pokušava omogućiti
da svijet vidimo onakvim kakav doista jest. Uloga logoterapeuta sastoji se u širenju i po-
većavanju pacijentova vidnog polja tako da on vidi i osvijesti čitav spektar potencijalnog
smisla.
Tvrdnjom da je čovjek odgovoran i da mora ostvariti potencijalni smisao svojeg živo-
ta želim naglasiti da se pravi smisao života treba otkriti u svijetu, a ne u samom čovjeku
ili njegovoj psihi kao da se radi o zatvorenom sustavu. Nazvao sam ovu temeljnu značaj-
ku “samonadilaženje ljudskog postojanja”. Taj naziv potkrepljuje činjenicu da biti čovjek
uvijek upućuje i usmjereno je na nešto drugo ili nekog drugog osim sebe – bilo da se
radi o smislu koji treba ispuniti ili o drugom ljudskom biću koje treba upoznati. Što čo-
vjek više zaboravi sebe – predajući se služenju nekom cilju ili voljenju neke osobe – to je
više čovjek i to se više ostvaruje. Ono što se naziva samoostvarenjem nije uopće ostva-
riv cilj iz jednostavnog razloga – što više osoba prema njemu stremi, to će ga više pro-
mašiti. Drugim riječima, samoostvarenje je vjerojatno nuspojava samonadilaženja.
Zasad smo pokazali da se smisao života uvijek mijenja, no da nikad ne prestaje. Pre-
ma logoterapiji taj smisao u životu možemo otkriti na tri načina: (1) ostvarivanjem ne-
kog djela ili provođenjem nekog čina; (2) doživljavanjem nečega ili upoznavanjem neko-
ga; i (3) stajalištem koje zauzimamo prema neizbježnoj patnji. U prvom slučaju način os-
tvarenja ili dostignuća prilično je očigledan. Drugo i treće treba dodatno objasniti.
Drugi način pronalaženja smisla u životu jest doživljavanje nečega – kao što su do-
brota, istina i ljepota – doživljavanje prirode i kulture ili, posljednje, ali zato ništa manje
važno, doživljavanje drugog ljudskog bića u njegovoj jedinstvenosti – tako da ga se voli.
SMISAO LJUBAVI
Ljubav je jedini način da se drugo ljudsko biće pojmi u najduboljoj srži njegove osob-
nosti. Nitko ne može biti potpuno svjestan same biti drugog ljudskog bića ako ga ne
voli. Ljubav mu omogućava da vidi bitne crte i značajke voljene osobe; pa čak i više, da
vidi i njezine potencijale, ono što još nije ostvareno nego tek treba ostvariti. Nadalje,
svojom ljubavlju, osoba koja voli omogućava voljenoj osobi da te potencijale ostvari. Uz
nju voljena osoba postaje svjesna onog što može biti i što bi trebala postati pa onda i re-
alizira te potencijale.
U logoterapiji se ljubav ne tumači kao puki epifenomen6 spolnih nagona i instinkata
u smislu takozvane sublimacije. Ljubav je primaran fenomen baš kao i seks. Seks je,
obično, način izražavanja ljubavi. Opravdan je, čak i posvećen, čim postane, ali samo
tako dugo dok jest, sredstvo ljubavi. Dakle ljubav se ne shvaća kao puka nuspojava sek-
sa; naprotiv, seks je način izražavanja iskustva tog krajnjeg zajedništva kojeg nazivamo
ljubavlju.
Treći način pronalaženja smisla u životu jest u patnji.
SMISAO PATNJE
Nikad ne smijemo zaboraviti da smisao u životu možemo naći čak i kad se nalazimo u
beznadnoj situaciji, suočeni sa sudbinom koju ne možemo promijeniti. U takvim trenu-
cima treba svjedočiti o jedinstvenom ljudskom potencijalu u njegovu najboljem izdanju,
a to je preobražaj osobne tragedije u pobjedu, preokretanje vlastitog neugodnog položa-
ja u ljudsko dostignuće. Kad više nismo u stanju promijeniti situaciju – dovoljno je da
zamislite neizlječivu bolest poput neoperabilnog raka – nalazimo se pred izazovom da
Viktor E. Frankl
promijenimo sebe.
Navest ću vam jasan primjer: jednom mi se obratio stariji liječnik opće prakse zbog
teške depresije. Nije mogao preboljeti gubitak svoje žene koja je umrla dvije godine rani-
je i koju je volio više od svega na svijetu. Kako sam mu mogao pomoći? Što sam mu
trebao reći? Suzdržao sam se od bilo kakvog savjeta i suočio sam ga sa sljedećim pita-
njem: “Što bi bilo, doktore, da ste vi prvi umrli, da vas je žena nadživjela?” “Oh”, rekao
je, “to bi bilo strašno za nju. Kako bi patila!” Na što sam odgovorio: “Vidite, doktore,
pošteđena je takve patnje, a vi ste taj koji ju je poštedio – jasno, uz cijenu da vi nadživite
nju i da je oplakujete.” Nije rekao ni riječ, samo mi je stisnuo ruku i mirno izašao iz
moje ordinacije. Patnja, na neki način, prestaje biti patnja u trenutku kada dobije smisao,
kao, recimo, smisao žrtvovanja.
Naravno, ovo nije bila terapija u pravom smislu riječi. Prvo, njegov očaj nije bio bo-
lest. Drugo, nisam mu mogao promijeniti sudbinu; nisam mu mogao oživiti ženu. No
uspio sam mu promijeniti stajalište prema nepromjenjivoj sudbini tako što je od tog tre-
nutka nadalje barem vidio smisao u svojoj patnji. Jedna je od temeljnih postavki logote-
rapije da čovjekov glavni cilj nije postići zadovoljstvo ili izbjeći patnju nego, naprotiv, vi-
djeti smisao u životu. Zato je, uostalom, spreman patiti, pod uvjetom, naravno, da nje-
gova patnja ima smisao.
No želim odmah jasno naglasiti da patnja nikako nije neophodna da bi se pronašao
smisao. Samo tvrdim da smisao postoji unatoč patnji – pod uvjetom, naravno, da je pat-
nja neizbježna. Ako je se, međutim, može izbjeći, smisleno bi bilo ukloniti njezin uzrok,
bilo da je psihološki, biološki ili politički. Nepotrebna patnja je mazohizam, a ne junaš-
tvo.
Edith Weisskopf-Joelson, nekadašnja profesorica psihologije na Sveučilištu u Georgi-
ji, ustvrdila je, u svojem članku o logoterapiji, da “naša trenutačna filozofija mentalne hi-
gijene naglašava stajalište da bi ljudi trebali biti sretni, da je nesretnost simptom neprila-
gođenosti. Takav je vrijednosni sustav možda odgovoran za činjenicu da je teret neiz-
bježne nesretnosti dodatno povećan nesretnošću zbog toga što smo nesretni”.7 U dru-
gom radu izrazila je nadu da logoterapija “može pomoći suzbiti određene nezdrave tren-
dove u današnjoj kulturi Sjedinjenih Država u kojoj se neizlječivom patniku daje vrlo
malo mogućnosti da se ponosi svojom patnjom i da je smatra oplemenjujućom, a ne po-
nižavajućom” tako da “ne samo da je nesretan nego je još i postiđen što je nesretan”.8
Ima situacija u kojima je čovjeku onemogućeno da obavlja svoj posao ili da uživa u
životu; ali ono što se nikad ne može isključiti jest neizbježnost patnje. U hrabrom pri-
hvaćanju tog izazova, život ima smisao do posljednjeg trenutka i zadržava ga doslovce
do samoga kraja. Drugim riječima, smisao života je bezuvjetan zato što obuhvaća i po-
tencijalni smisao neizbježne patnje.
Dopustite mi da se prisjetim nečeg što je možda bilo moje najdublje iskustvo u kon-
centracijskom logoru. Izgledi preživljavanja bili su tek 1: 28 (u logoru je preživio tek
svaki 28. zatočenik), što se vrlo lako može provjeriti u točnim statističkim podacima.
Nije se uopće činilo mogućim, a kamoli vjerojatnim, da će rukopis moje prve knjige,
koji sam skrio ispod kaputa na dolasku u Auschwitz, ikad biti nađen. Tako da sam mo-
rao pretrpjeti i preboljeti gubitak svojeg mentalnog čeda. Činilo se da me ništa i nitko
neće nadživjeti; ni fizičko ni mentalno čedo! Našao sam se pred pitanjem je li u takvim
okolnostima moj život zapravo lišen bilo kakvog smisla.
Nisam još primjećivao da me odgovor na to pitanje, s kojim sam se tako strastveno
hrvao, već čeka i da ću ga ubrzo dobiti. To se dogodilo kad sam predao svoju odjeću i
naslijedio iznošene dronje logoraša koji je odmah nakon dolaska na željezničku postaju
u Auschwitzu bio poslan u plinsku komoru. Umjesto mnogobrojnih stranica mojeg ru-
kopisa, u džepu tek dobivenog kaputa našao sam jednu jedinu stranicu istrgnutu iz he-
brejskog molitvenika s najvažnijom židovskom molitvom, Šema Izrael. Kako sam takvu
“slučajnost” mogao protumačiti nego kao izazov da živim svoje misli umjesto da ih samo
zapisujem na papir?
Sjećam se da sam nešto poslije mislio kako ću ubrzo umrijeti. Međutim u toj kritičnoj
situaciji mene su morile drukčije brige nego većinu mojih drugova. Njihovo je pitanje
bilo: “Hoćemo li preživjeti logor? Zato što, ako nećemo, ova patnja nema nikakvog
smisla.” Pitanje koje je mene zaokupljalo glasilo je: “Imaju li sva ova patnja, i sve ovo
umiranje oko nas smisla? Zato što, ako nemaju, onda u konačnici preživljavanje nema
nikakva smisla; zato što život kojem smisao ovisi o slučajnosti – kao što je hoće li netko
pobjeći ili ne – u konačnici ne bi bio vrijedan življenja.”
METAKLINIČKI PROBLEMI
Psihijatru danas sve više dolaze pacijenti koji ga suočavaju s ljudskim problemima
umjesto sa simptomima neuroze. Neki od ljudi koji danas dolaze psihijatru nekoć bi se
obratili pastoru, svećeniku ili rabinu. Sada odbijaju da ih se proslijedi svećenstvu i umjes-
to toga suočavaju liječnika s pitanjima poput: “Što je smisao mog života?”
LOGODRAMA
Želio bih navesti sljedeći primjer: jednom je na moj bolnički odjel primljena majka koja
je nakon smrti svojeg jedanaestogodišnjeg sina pokušala samoubojstvo. Dr. Kurt Koco-
urek pozvao ju je da se pridruži terapijskoj skupini. Slučajno sam ušao u prostoriju u ko-
joj je provodio psihodramu. Pričala je svoju priču. Nakon sinove smrti ostala je s dru-
gim, starijim sinom invalidom koji je patio od posljedica dječje paralize. Jadnog se dječa-
ka moralo voziti u kolicima. Njegova se majka, međutim, pobunila protiv svoje sudbine.
No kad je pokušala počiniti samoubojstvo zajedno s njim, on ju je u tome spriječio; vo-
lio je živjeti! Njemu je život i dalje imao smisao. Zašto majčin nije? Kako da joj život još
ima smisla? I kako da joj pomognemo da toga postane svjesna?
Viktor E. Frankl
Improvizirajući, uključio sam se u raspravu i obratio se drugoj ženi u skupini. Pitao

sam je koliko ima godina i ona je odgovorila: “Trideset.” Rekao sam: “Ne, nemate tride-
set nego osamdeset godina i ležite na samrtnoj postelji. I gledate svoj protekli život, ži-
vot bez djece, ali ispunjen financijskim uspjehom i društvenim prestižom.” I onda sam
je zatražio da zamisli što bi osjećala u takvoj situaciji. “Što biste mislili o tome? Što biste
rekli sebi?” Citirat ću njezine točne riječi kako ih je zabilježio magnetofon koji je snimao
rad sa skupinom. “Oh, udala sam se za milijunaša, imala sam lagodan život pun bogat-
stva i živjela sam punim plućima! Očijukala sam s muškarcima; poigravala sam se njima!
No sad mi je osamdeset; nemam djece. Pogledam li unatrag, nije mi jasno čemu sve to;
zapravo, moram priznati da mi je život bio promašaj!”
Onda sam zamolio majku hendikepiranog djeteta da jednako tako zamisli sebe kako
se osvrće na svoj život. Poslušajmo njezine riječi kako ih je zabilježio magnetofon: “Že-
ljela sam imati djecu i ta mi je želja uslišana. Jedan sin mi je umro. Drugi bi, hendikepi-
ran, bio poslan u specijaliziranu ustanovu da se ne brinem o njemu. Iako je hendikepiran
i bespomoćan, sin mi je. I zato sam mu omogućila ispunjeniji život; omogućila sam mu
da bude bolja osoba.” U tom je trenutku briznula u plač i, kroz suze, nastavila: “Što se
mene tiče, mogu se mirno osvrnuti na svoj život zato što mogu reći da mi je život imao
smisla i svim sam se silama trudila da ga ispunim; dala sam sve od sebe – dala sam sve
od sebe za svog sina. Moj život nije bio promašaj!” Sagledavajući život kao sa samrtne
postelje, iznenada je u njemu vidjela smisao, smisao koji je uključivao i njezinu patnju.
Također joj je postalo jasno da kratak život, poput života njezina sina, može biti toliko
ispunjen radošću i ljubavlju da može imati više smisla nego život koji je trajao osamde-
set godina.
Nakon nekog vremena prešao sam na sljedeće pitanje, obraćajući se ovaj put cijeloj
skupini. Pitanje je bilo bi li majmun kojeg se koristilo za dobivanje seruma protiv poli-
omijelitisa, i stoga neprestano ubadalo iglama, ikad mogao shvatiti smisao svoje patnje.
Skupina je jednoglasno odgovorila da jasno da ne bi; zbog svoje ograničene inteligencije
ne bi mogao shvatiti ljudski svijet, tj. jedini svijet u kojem bi njegova patnja bila shvatlji-
va. A onda sam nastavio sljedećim pitanjem: “A što je s čovjekom? Mislite li da je ljudski
svijet krajnja točka evolucije svemira? Nije li zamislivo da postoji još koja dimenzija, svi-
jet izvan ljudskog svijeta; svijet u kojem bi pitanje o krajnjem smislu ljudske patnje imalo
odgovor?”
NADSMISAO
Taj krajnji smisao nužno nadilazi i nadmašuje čovjekove ograničene intelektualne kapa-
citete; u logoterapiji u tom kontekstu govorimo o nadsmislu. Od čovjeka se ne traži, kao
što neki filozofi egzistencijalisti uče, da trpi besmisao života nego da podnosi svoju nes-
posobnost da racionalno shvati životnu bezuvjetnu smislenost. Logos je dublji od logike.
Psihijatra koji kreće od koncepta nadsmisla pacijenti će prije ili poslije dovesti u nez-
godan položaj, baš kao što je i mene moja kći kad je s otprilike šest godina pitala: “Za-
što govorimo o dobrom Bogu?” Na što sam odgovorio: “Prije nekoliko tjedana imala si
ospice, a onda te dobri Bog ozdravio.” Međutim mala nije bila zadovoljna; odgovorila je:
“Ali ne zaboravi, tata, on mi je i poslao ospice.”
Međutim, kad je pacijent čvrst u svojem vjerovanju, nema nikakvog razloga da se ne
iskoristi terapijsko djelovanje njegovih vjerskih uvjerenja i tako crpi iz njegove duhovne
snage. Da bi u tome uspio, psihijatar se mora zamisliti u pacijentovoj koži. I ja sam to,
primjerice, jednom učinio kad mi se obratio jedan rabin iz Istočne Europe i ispričao
svoju priču. Izgubio je prvu ženu i šestero djece u koncentracijskom logoru u Auschwit-
zu gdje su ubijeni u plinskoj komori, a sad se ispostavilo da je njegova druga žena ne-
plodna. Primijetio sam da rađanje nije jedini smisao života jer bi onda život sam po sebi
bio besmislen, a nešto što je samo po sebi besmisleno ne može postati smisleno pukim
neprekidnim održavanjem. Međutim rabin je na svoju nesreću gledao kao ortodoksni
Židov, očajavajući što neće imati sina koji će mu izmoliti kadiš9 kad umre.
No nisam odustajao. Posljednji pokušaj da mu pomognem bio je u obliku pitanja ne
nada li se da će svoju djecu opet vidjeti u raju. Međutim moje je pitanje izazvalo bujicu
suza i sad je na vidjelo izašao pravi razlog njegova očaja: objasnio mi je da su njegova
djeca, s obzirom na to su umrla kao nedužni mučenici,10 bila dostojna najvišeg položaja
u raju, no da se on, star i grešan čovjek, ne može nadati da će i njemu taj položaj biti do-
dijeljen. Nisam odustajao nego sam odgovorio: “Ne bi li baš u tome, rabine, bio smisao
vašeg nadživljavanja vlastite djece? Da vas sve te godine patnje pročiste kako biste na
kraju i sami, iako ne nedužni kao vaša djeca, postali dostojni toga da im se pridružite u
raju? Ne stoji li zapisano u Psalmima da Bog čuva sve naše suze?11 Tako da možda vaša
patnja nije bila uzaludna.” Prvi put nakon mnogo godina drukčije sagledavanje stvari,
prema kojem sam ga usmjerio, pružilo mu je olakšanje u njegovoj patnji.
PROLAZNOST ŽIVOTA
Patnja nije jedina koja oduzima smisao ljudskom životu; tu je i umiranje. Uvijek neumor-
no ponavljam da su jedini pravi prolazni aspekti ljudskog života mogućnosti; no čim ih
se ostvari, u istom trenutku postaju stvarnost; spašene su i predane prošlosti, gdje su na
sigurnom i sačuvane od prolaznosti. Zato što u prošlosti ništa nije nenadoknadivo iz-
gubljeno nego je sve nepovratno pohranjeno.
I zato prolaznost postojanja nikako ne čini postojanje besmislenim. Ali u njoj leži
naša odgovornost: zato što sve ovisi o našem ostvarenju u biti prolaznih mogućnosti.
Čovjek neprestano izabire između mnoštva postojećih mogućnosti: koje će od njih biti
osuđene na nepostojanje, a koje će biti aktualizirane? Koja će odluka jednom zauvijek
biti ostvarena, postati besmrtan “otisak stopala u pijesku vremena”? Čovjek u svakom
Viktor E. Frankl
trenutku mora odlučivati, bilo dobro ili loše, što će biti spomenik njegovu postojanju.
Jasno, čovjek je zaokupljen samo strništem prolaznosti, a promiču mu pune žitnice
prošlosti u koje je jednom zauvijek pohranio sva svoja djela, radosti pa i patnju. Ništa ne
može biti izmijenjeno i ništa ne može biti poništeno. Rekao bih da je postojanje u prošlosti
najsigurniji oblik postojanja.
Logoterapija nije, uzmemo li u obzir suštinsku prolaznost ljudskog postojanja, pesi-
mistična nego, prije bi se moglo reći, aktivistična. Želimo li to slikovito izraziti, možemo
reći: pesimist nalikuje na čovjeka koji sa strahom i tugom gleda kako mu zidni kalendar,
s kojeg svakog dana trga po jedan list, iz dana u dan postaje sve tanji. S druge strane,
osoba koja se aktivno suočava sa životnim problemima slična je čovjeku koji skida novi
list s kalendara te ga uredno i pažljivo sprema k prethodnim listovima, nakon što je na
poleđini zapisao nekoliko dnevničkih bilješki. S ponosom i radošću može razmišljati o
bogatstvu sadržanom u tim bilješkama, o čitavom životu koji je već proživio punim plu-
ćima. Što će njemu značiti primijeti li da stari? Ima li ikakvog razloga zavidjeti mladim
ljudima koje vidi ili se nostalgično nadvinuti nad vlastitom izgubljenom mladošću? Za-
što bi zavidio mladoj osobi? Zbog mogućnosti koje mlada osoba ima, zbog budućnosti
koja je čeka? “Ne, hvala”, pomislio bi. “Umjesto mogućnosti, ja u svojoj prošlosti imam
ostvarenja, ne samo ostvarenje obavljenog posla i odvoljene ljubavi nego i hrabro otpa-
ćene patnje. Čak se tom patnjom i najviše ponosim iako ona nije nešto što bi izazvalo
zavist.”
LOGOTERAPIJA KAO TEHNIKA
Realan strah, poput straha od smrti, ne može se ublažiti psihodinamičkim tumačenjem; s

druge strane, neurotičan strah, poput agorafobije, ne može se izliječiti filozofskim shva-
ćanjem. Međutim logoterapija je razvila posebnu tehniku i za takve slučajeve. Da bismo
razumjeli što se događa tijekom primjene ove tehnike, polazišna nam je točka stanje koje
se često može primijetiti kod neurotičara: anticipacijska anksioznost. Za ovaj je strah ka-
rakteristično da izaziva upravo ono čega se pacijent najviše boji. Primjerice pojedinac
koji strahuje od toga da će pocrvenjeti kad uđe u veliku prostoriju punu ljudi doista će
biti skloniji tomu da u takvim okolnostima pocrveni. U tom se kontekstu izreka “Što se
babi htilo, to se babi snilo” može preformulirati u “Što se babi htilo, to se babi dogodi-
lo”.
Ironično je kako strah izaziva baš ono čega se bojimo, jednako kao što forsirana in-
tencija onemogućava ono što silom želimo. Ta pretjerana intencija ili “hiperintencija”,
kako je ja nazivam, osobito je primjetna kod seksualnih neuroza. Što muškarac više po-
kušava demonstrirati svoju seksualnu potenciju ili žena svoju sposobnost da doživi orga-
zam, to im manje polazi za rukom. Zadovoljstvo je, i mora ostati, nuspojava ili nuspro-
izvod te se uništava i kvari u onoj mjeri u kojoj ga osoba nastoji učiniti samim ciljem.
Uz pretjeranu intenciju, kao što je već opisano, i pretjerana pozornost ili “hiperre-
fleksija”, kao što se naziva u logoterapiji, može biti patogena (odnosno može voditi bo-
lesti). Sljedeći klinički izvještaj pokazat će o čemu govorim: došla mi je mlada žena žaleći
se da je frigidna. Anamneza je pokazala da ju je u djetinjstvu otac spolno zlostavljao.
Međutim ovo traumatično iskustvo samo po sebi nije rezultiralo seksualnom neurozom,
što se lako moglo dokazati. Naime pokazalo se da je, čitajući popularnu psihoanalitičku
literaturu, pacijentica neprestano živjela u strahu iščekujući dan kad će njezino trauma-
tično iskustvo uzeti svoj danak. Ta anticipacijska anksioznost rezultirala je pretjeranom
intencijom da potvrdi svoju ženstvenost i pretjeranom pozornošću usmjerenom na sebe
umjesto na partnera. To je bilo dovoljno da pacijenticu onesposobi da doživi vrhunac
spolnog zadovoljstva jer je orgazam postao predmetom intencije, a i pozornosti, umjes-
to da ostane neočekivana posljedica neopterećene posvećenosti i predanosti partneru.
Nakon što se pacijentica kratko podvrgnula logoterapiji, njezina pretjerana pozornost i
intencija vezane za sposobnost doživljavanja orgazma “dereflektirane” su, da upotrije-
bim još jedan logoterapijski termin. Kad je pozornost usmjerila prema pravom predme-
tu, tj. partneru, orgazam se spontano pojavio.12
Logoterapija temelji svoju tehniku nazvanu “paradoksalna intencija” na dvije činjeni-
ce: da strah donosi upravo ono čega se bojimo te da hiperintencija onemogućava ono
što želimo. Na njemačkom sam paradoksalnu intenciju opisao još 1939.13 U ovom pris-
tupu fobičnog se pacijenta potiče da, makar i nakratko, priželjkuje baš ono čega se boji.
Navest ću jedan slučaj. Za pomoć mi se obratio jedan mladi liječnik zbog straha od
znojenja. Svaki put kad je očekivao da će se jako znojiti, ta anticipacijska anksioznost
bila je dovoljna da doista i potakne prekomjerno znojenje. Kako bih prekinuo formaciju
začaranog kruga, savjetovao sam pacijentu da, počne li ga oblijevati znoj, namjerno od-
luči ljudima pokazati kako se on jako može znojiti. Tjedan dana poslije rekao mi je da je,
svaki put kad bi sreo nekog tko je u njemu izazivao anticipacijsku anksioznost, sam sebi
govorio: “Prije sam iznojio samo litru, no sad ću iscijediti najmanje deset litara!” Rezul-
tat je bio taj da se u roku od tjedan dana i nakon samo jednog razgovora trajno oslobo-
dio fobije od koje je patio četiri godine.
Čitatelj primjećuje da se ovaj postupak sastoji u izokretanju pacijentova stajališta jer
mu se strah zamjenjuje paradoksalnom željom. Ovim se načinom liječenja anksioznosti
kvare računi.
Takav postupak, međutim, mora iskoristiti specifičnu ljudsku sposobnost samodis-
tanciranja svojstvenu smislu za humor. Ta temeljna sposobnost da se čovjek distancira
od sebe aktualizira se svaki put kad se primjenjuje logoterapijska tehnika nazvana para-
doksalna intencija. Pacijentu se istodobno omogućava da se distancira od vlastite neuro-
ze. To potvrđuje i rečenica iz knjige The Individual and His Religion, Gordona W. Allporta:
“Neurotičar koji se nauči smijati sam sebi mogao bi biti na najboljem putu da počne
upravljati sobom, a možda i da se izliječi.”14 Paradoksalna intencija empirijska je potvrda
i klinička primjena Allportove tvrdnje.
Viktor E. Frankl
Navest ću još nekoliko slučajeva da dodatno približim ovu metodu. Sljedeći pacijent
bio je knjigovođa kojeg su liječili mnogi liječnici i koji je bio u nekoliko klinika, no bez
ikakvog terapijskog uspjeha. Kad je primljen na moj bolnički odjel, bio je krajnje očajan
i priznao je da na rubu samoubojstva. Nekoliko je godina patio od distonije pisanja koja
se u posljednje vrijeme toliko pogoršala da mu je prijetila opasnost da ostane bez posla.
I stoga je samo trenutačna i brza terapija mogla olakšati situaciju. U početnom tretmanu
dr. Eva Kozdera savjetovala je pacijentu da učini upravo suprotno od onog što uvijek
čini; naime, umjesto da nastoji pisati što urednije i čitkije, neka piše najgorim mogućim
švrakopisom. Savjetovala mu je da govori sam sebi: “A sada ću ljudima pokazati kako
znam črčkati!” U trenutku kad je namjerno pokušavao črčkati, nije mogao. “Pokušavao
sam pisati švrakopisom, ali jednostavno nije išlo”, rekao je sljedeći dan. U roku od četr-
deset osam sati pacijent je ovako oslobođen distonije pisanja koja se nije vratila ni tije-
kom razdoblja promatranja nakon liječenja. Opet je bio sretan čovjek potpuno sposo-
ban za rad.
Sličan mi je slučaj, no radilo se o govoru, a ne o pisanju, ispričao kolega s laringolo-
škog odjela Bečke poliklinike. Radilo se o najgorem slučaju mucanja na koji je naišao u
svojoj dugogodišnjoj liječničkoj praksi. Nikad u životu, koliko se pacijent sjećao, ni u
jednom trenutku nije bio pošteđen problema s govorom, osim jedanput. Imao je dvana-
est godina i švercao se u tramvaju. Kad ga je kondukter uhvatio, mislio je da će se izvući
jedino ako izazove njegove simpatije i zato je htio pokazati da je jadan, mucavi dječak. U
tom trenutku, kad je pokušao mucati, nije mogao. Iako to nije namjeravao, primijenio je
paradoksalnu intenciju, no ne u terapijske svrhe.
Međutim ovaj prikaz ne bi trebao stvoriti dojam da je paradoksalna intencija učinko-
vita samo kad se radi o monosimptomatskim slučajevima. Koristeći se ovom tehnikom,
moje osoblje u Bečkoj poliklinici uspjelo je pomoći čak i u slučajevima opsesivno-kom-
pulzivnih neuroza najvišeg stupnja i trajanja. Prisjećam se, primjerice, šezdesetpetogo-
dišnje žene koja je šezdeset godina patila od kompulzije pranja. Dr. Eva Kozdera zapo-
čela je logoterapijski tretman paradoksalnom intencijom i dva mjeseca poslije pacijentica
je mogla normalno živjeti. Prije dolaska na neurološki odjel Bečke poliklinike priznala je:
“Moj život je pakao.” Hendikepirana svojom kompulzijom i bakteriofobijskom opsesi-
jom, na kraju je čitav dan ostajala u krevetu, nesposobna obavljati bilo kakve kućanske
poslove. Ne može se reći da više nema nikakvih simptoma zato što joj se opsesija po-
vremeno vraća. Međutim može se “šaliti na račun toga”, kao što kaže; ukratko, može
primijeniti paradoksalnu intenciju.
Paradoksalna se intencija može primijeniti i u slučajevima poremećaja spavanja. Strah
od nesanice15 rezultira hiperintencijom da se zaspi koja onda pacijenta u tome onemogu-
ćava. Kako bi se svladao ovaj strah, savjetujem pacijentu da ne pokušava zaspati nego da
čini upravo suprotno, odnosno da ostane što dulje budan. Drugim riječima, hiperinten-
ciju da se zaspi, proizašlu iz anticipacijske anksioznosti da se u tome neće uspjeti, treba
zamijeniti paradoksalnom intencijom da se ne zaspi, nakon koje će san ubrzo uslijediti.

Paradoksalna intencija nije panaceja. No može poslužiti kao korisno sredstvo u liječe-
nju opsesivno-kompulzivnih i fobijskih stanja, osobito kod prisutne anticipacijske anksi-
oznosti. Usto, to je brzo terapijsko sredstvo. Međutim iz toga ne bi trebalo zaključiti da
tako brzo liječenje rezultira privremenim terapijskim učincima. Jedna od “češćih iluzija
frojdovske ortodoksije”, da citiram pokojnog Emila A. Gutheila, “jest da trajanje rezul-
tata odgovara trajanju liječenja”.16 U mojoj kartoteci nalaze se, na primjer, podaci o paci-
jentu na kojem je paradoksalna intencija primijenjena prije više od dvadeset godina; po-
kazalo se, međutim, da je njezino terapijsko djelovanje trajno.
Jedna od najfascinantnijih činjenica jest da je paradoksalna intencija učinkovita neo-
visno o etiološkoj osnovi pojedinog slučaja. To potvrđuju i nekadašnje riječi Edith Weis-
skopf-Joelson: “Iako je tradicionalna psihoterapija inzistirala na tome da se liječenje
mora temeljiti na etiološkim otkrićima, moguće je da jedni čimbenici uzrokuju neuroze
u ranom djetinjstvu, a da ih sasvim drugi čimbenici ublažuju u odrasloj dobi.”17
Što se tiče stvarnog uzroka neuroza, uz konstitucionalne elemente, bilo somatske ili
psihičke prirode, čini se da su mehanizmi povratne sprege, poput anticipacijske anksioz-
nosti, glavni patogeni čimbenik. Kad se na pojedini simptom reagira fobijom, ona potiče
simptom i simptom, zauzvrat, učvršćuje fobiju. Sličan se slijed događaja može vidjeti i u
opsesivno-kompulzivnim slučajevima gdje se pacijent bori protiv ideja koje ga opsjeda-
ju.18 Time im, međutim, samo daje dodatnu snagu da mu smetaju, s obzirom na to da
pritisak izaziva protupritisak. Opet dolazi do učvršćivanja simptoma! S druge strane, čim
se pacijent prestane boriti protiv opsesija i pokuša ih ismijavati tako što se prema njima
odnosi s ironijom – primjenjujući paradoksalnu intenciju – začarani se krug prekida, simp-
tom se ublažava i na kraju atrofira. Ako se posreći da ne postoji egzistencijalni vakuum
koji izaziva i potiče simptom, pacijent ne samo da će uspješno ismijati svoj neurotični
strah nego će ga uspjeti sasvim ignorirati.
Kao što vidimo, anticipacijskoj anksioznosti treba se suprotstaviti paradoksalnom in-
tencijom; hiperintenciji kao i hiperrefleksiji treba se suprotstaviti derefleksijom; među-
tim derefleksija je u konačnici moguća samo usmjeri li se pacijent prema svojoj vokaciji
ili životnoj misiji.19
Nije neurotičareva obuzetost sobom, neovisno o tome radilo se o sažaljenju ili prezi-
ru, ta koja razbija začarani krug; ključ izlječenja je samonadilaženje!
KOLEKTIVNA NEUROZA
Svako doba ima svoju kolektivnu neurozu i svako doba treba svoju psihoterapiju da se s
njome nosi. Egzistencijalni vakuum, koji je masovna neuroza sadašnjeg vremena, može
se opisati kao privatni i osobni oblik nihilizma; naime, nihilizam se može definirati kao
tvrdnja da postojanje nema smisla. Što se tiče psihoterapije, nikad se neće moći masov-
Viktor E. Frankl
no nositi s takvim stanjem stvari ne ostane li oslobođena utjecaja suvremenih trendova

nihilističke filozofije; u protivnom je simptom masovne neuroze umjesto njezin mogući
lijek. U tom slučaju psihoterapija ne bi odražavala nihilističku filozofiju nego bi također,
iako protiv svoje volje i nenamjerno, prenosila pacijentu karikaturu, a ne stvarnu sliku
čovjeka.
Kao prvo, postoji inherentna opasnost u učenju o čovjekovoj ništadrugonegosti (u origi-
nalu nothingbutness; op. ur.), teoriji da čovjek nije ništa drugo nego rezultat bioloških, psi-
holoških i socioloških uvjeta, odnosno proizvod naslijeđa i okoline. Takvo viđenje o čo-
vjeku navodi neurotičara da vjeruje ono što je ionako već sklon vjerovati, naime, da je
pijun i žrtva vanjskih utjecaja ili unutarnjih okolnosti. Takav se neurotični fatalizam pot-
hranjuje i jača psihoterapijom koja niječe da je čovjek slobodan.
Dakako da je ljudsko biće konačna stvar i da je njegova sloboda ograničena. Ne radi
se o slobodi od uvjeta nego o slobodi da se zauzme stajalište prema uvjetima. Kao što
sam jednom rekao: “Kao profesor dvaju područja, neurologije i psihijatrije, potpuno
sam svjestan do koje je mjere čovjek podložan biološkim, psihološkim i sociološkim
uvjetima. No usto što sam profesor dvaju područja, ja sam i osoba koja je preživjela če-
tiri logora – tj. četiri koncentracijska logora – i kao takav sam bio svjedokom do kojih je
neočekivanih razmjera čovjek u stanju prkositi i inatiti se čak i u najgorim zamislivim
uvjetima.”20
KRITIKA PANDETERMINIZMA
Psihoanalizi se često predbacivao njezin takozvani panseksualizam. Ja sam jedan od onih

koji sumnjaju u opravdanost tog prigovora. Međutim postoji nešto što mi se čini čak i
netočnijom i opasnijom pretpostavkom, naime, nešto što ja nazivam “pandeterminiz-
mom”. Pritom mislim na viđenje o čovjeku koje zanemaruje njegovu sposobnost da za-
uzme stajalište o bilo kakvim uvjetima. Čovjek nije sasvim uvjetovan i određen nego sâm
sebe određuje time što popušta uvjetima ili im se odupire. Drugim riječima, čovjek je u
konačnici samoodrediv. Nije da čovjek samo postoji; on uvijek odlučuje što će biti nje-
govo postojanje, što će on postati u sljedećem trenutku.
Po istom načelu, svako ljudsko biće ima slobodu u svakom se trenutku promijeniti.
Stoga njegovu budućnost možemo predvidjeti samo u širem okviru statističke ankete
koja obuhvaća čitavu skupinu; pojedinac, međutim, ostaje u biti nepredvidljiv. Temelj za
bilo kakva predviđanja činili bi biološki, psihološki ih sociološki uvjeti. No jedna od
glavnih osobina ljudskog postojanja sposobnost je izdizanja iznad takvih uvjeta, njihova
nadrastanja. Čovjek je u stanju promijeniti svijet nabolje, ako je to moguće, i promijeniti
sebe nabolje, ako je to potrebno.
Dopustite mi da navedem primjer dr. J.-a. On je jedini čovjek kojeg sam sreo u živo-
tu, a kojeg bih se usudio nazvati mefistovskim bićem, sotonskim likom. U ono su ga vri-
jeme uglavnom zvali “štajnhofskim masovnim ubojicom” (Steinhof je bila velika dušev-
na bolnica u Beču). Kad su nacisti započeli program eutanazije, cijela je stvar bila u nje-
govim rukama i toliko je fanatično obavljao posao koji mu je bio povjeren da se svim si-
lama trudio da ni jedna psihotična osoba ne izbjegne plinsku komoru. Kad sam se na-
kon rata vratio u Beč, pitao sam što se dogodilo s dr. J.-em. “Rusi su ga zatvorili u jednu
od soba za izolaciju u Steinhofu”, rekli su mi. “Sljedeći dan, međutim, vrata njegove
sobe bila su otvorena i nitko ga više nikad nije vidio.” Poslije sam bio uvjeren da je, po-
put ostalih, uz pomoć drugova pobjegao u Južnu Ameriku. Nedavno mi se, međutim, za
pomoć obratio bivši austrijski diplomat koji je godinama bio zatočen iza željezne zavje-
se, najprije u Sibiru, a poslije u poznatom moskovskom zatvoru Lubjanki. Dok sam
obavljao neurološki pregled, iznenada me pitao poznajem li slučajno dr. J.-a. Nakon mog
potvrdnog odgovora, nastavio je: “Upoznao sam ga u Lubjanki. Ondje je i umro, u dobi
od četrdesetak godina, od raka mokraćnog mjehura. No za života se pokazao kao najbo-
lji drug kojeg možete zamisliti! Svima je pružao utjehu. Živio je u skladu s najvišim za-
mislivim moralnim standardima. Bio je najbolji od svih prijatelja koje sam upoznao tije-
kom dugih godina u zatvoru!”
To je priča o dr. J.-u, “štajnhofskom masovnom ubojici”. Kako da se onda usudimo
predvidjeti čovjekovo ponašanje? Možemo predvidjeti pokrete stroja, automata; može-
mo i više od toga, možemo čak pokušati predvidjeti i mehanizme ili “dinamizme” ljud-
ske psihe. No čovjek je više od psihe.
Sloboda, međutim, nije posljednja riječ. Sloboda je tek dio priče i pola istine. Sloboda
je tek negativan aspekt čitavog fenomena kojem je pozitivan aspekt odgovornost. Štovi-
še, slobodi prijeti opasnost da degenerira u puku proizvoljnost ako je se ne živi u okviri-
ma odgovornosti. Zato preporučujem da se Kipu slobode na Istočnoj obali doda Kip odgovornosti
na Zapadnoj obali.
PSIHIJATRIJSKI KREDO
Ne postoji ništa zamislivo što bi čovjeka tako uvjetovalo da ga liši i najmanje slobode. I
stoga čovjek koji boluje od neuroze, pa čak i psihoze, uvijek ima nekakav ostatak slobo-
de, koliko god ograničen bio. Doista, psihoza ne uspijeva ni dotaknuti samu srž pacijen-
tove osobnosti.
Neizlječivo psihotična osoba može postati beskorisna, ali zadržat će dostojanstvo
ljudskog bića. To je moj psihijatrijski kredo. Da ga nemam, smatrao bih beskorisnim
obavljati posao psihijatra. Za koga? Za oštećen stroj mozga koji se ne može popraviti?
Da pacijent nije mnogo više od toga, eutanazija bi bila opravdana.
REHUMANIZIRANA PSIHIJATRIJA
Viktor E. Frankl
Psihijatrija je predugo – pola stoljeća, da budemo precizni – pokušavala tumačiti ljudski

um samo kao mehanizam, a u skladu s tim, i liječenje mentalnih bolesti samo u okvirima
tehnike. Mislim da je taj san odsanjan. Ono što se sad počinje pojavljivati na obzoru
nisu obrisi psihologizirane medicine, već humanizirane psihijatrije.
Liječnik koji bi, međutim, i dalje tumačio svoju ulogu uglavnom kao ulogu tehničara,
priznao bi da u pacijentu ne vidi ništa više od stroja, umjesto da iza bolesti vidi ljudsko
biće!
Ljudsko biće nije jedna stvar između mnogih; stvari se međusobno određuju, no čovjek
je samoodrediv. Ono što je postao – unutar granica naslijeđa i okoline – stvorio je sam.
U koncentracijskim logorima, primjerice, u tim živim laboratorijima i na tim poligonima,
gledali smo kako se neki od naših drugova ponašaju kao svinje dok su se drugi ponašali
kao sveci. Čovjek u sebi ima obje mogućnosti; koja će se aktualizirati ovisi o odlukama, a
ne o uvjetima.
Naš je naraštaj realan zato što smo upoznali čovjeka onakvim kakav jest. Uostalom,
čovjek je to biće koje je izumilo plinske komore u Auschwitzu; no on je i to biće koje je
uspravno ulazilo u plinske komore, s Očenašem ili sa Šema Izrael na usnama.
DODATAK 1984.
Slučaj za tragični
optimizam 21
Viktor E. Frankl
U sjećanje na Edith Weisskopf-Joelson, čiji su pionirski pokušaji u logoterapiji u

Sjedinjenim Državama počeli već 1955. i čiji je doprinos na tom području od ne-
procjenjive važnosti.
Zapitajmo se najprije što se smatra “tragičnim optimizmom”. To ukratko znači da osoba

jest, i ostaje, optimistična unatoč “tragičnoj trijadi”, kako se to naziva u logoterapiji, tri-
jadi koja se sastoji od onih aspekata ljudske egzistencije koji se mogu obuhvatiti: (1) boli,
(2) krivnjom i (3) smrću. Ovo se poglavlje, zapravo, bavi pitanjem: Kako je moguće reći
‘da’ životu unatoč svemu ovomu? Ili da preoblikujem pitanje: Može li život zadržati po-
tencijalni smisao unatoč svojim tragičnim aspektima? Uostalom, “reći ‘da’ životu unatoč
njegovim tragičnim aspektima”, da upotrijebim frazu sadržanu u naslovu jedne moje
knjige na njemačkom, pretpostavlja da život ima smisla u svim uvjetima, čak i u onim
najbjednijim. A to, nadalje, pretpostavlja postojanje ljudske sposobnosti da negativne as-
pekte života kreativno preokrene u nešto pozitivno ili konstruktivno. Drugim riječima,
najvažnije je da se iz svake situacije izvuče ono najbolje. Međutim ‘najbolje’ je ono što se
u latinskom naziva optimum – iz tog razloga govorim o tragičnom optimizmu, odnosno o
optimizmu u tragediji i s obzirom na ljudski potencijal koji, u svojem najboljem izdanju,
uvijek omogućava: (1) da se patnja pretvori u ljudsko postignuće; (2) da se iz osjećaja
krivnje stvori prilika da se pojedinac promijeni nabolje i (3) da se iz prolaznosti života
izvuče poticaj za odgovorno djelovanje.
No ne smije se zaboraviti da optimizam nije nešto što se može narediti ili zapovjediti.
Čovjek se ne može natjerati da bude optimističan pod svaku cijenu, unatoč lošim izgle-
dima, unatoč beznadnosti. A ono što vrijedi za nadu, vrijedi i za dvije preostale kompo-
nente trijade s obzirom na to da se ni nadanje ni ljubav ne mogu narediti ni zapovjediti.
To da se pojedincu neprestano naređuje i zapovijeda da “bude sretan”, Europljanin
vidi kao značajku američke kulture. No za srećom se ne može težiti; ona mora proizaći.
Čovjek mora imati razloga “biti sretan”. No čim ga nađe, automatski postaje sretan.
Kao što vidimo, ljudsko biće ne teži za srećom nego je u potrazi za razlogom da posta-
ne sretno ostvarivanjem potencijalnog smisla, postojećeg i dormantnog u određenoj si-
tuaciji.
Slična potreba za razlogom postoji u još jednom, tipično ljudskom fenomenu – smi-
jehu. Želimo li nekoga navesti na smijeh, moramo mu dati razlog, tj. moramo mu ispri-
čati vic. Iskren smijeh nikako nije moguće izazvati tako da osobu tjeramo ili da se ona
sama tjera na smijanje. To bi bilo kao da ljude namještene ispred fotoaparata tjerate da
kažu “ptičica” da biste na kraju otkrili samo da su im se lica ukočila u umjetnom osmije-
hu.
U logoterapiji se takav obrazac ponašanja naziva “hiperintencijom”. Igra važnu ulogu

u izazivanju seksualne neuroze, radilo se o frigidnosti ili impotenciji. Što pacijent direkt-
nije teži za orgazmom, tj. spolnim zadovoljstvom, umjesto da davanjem zaboravi sebe,
to više težnju za spolnim zadovoljstvom unaprijed osuđuje na neuspjeh. Ono što se na-
ziva “načelom zadovoljstva” zapravo uništava svu zabavu.
Kad pojedinčevo traganje za smislom rezultira uspjehom, ne samo da ga čini sretnim
nego i sposobnim da se nosi s patnjom. A što se događa kad je nečije tapkanje za smis-
lom uzaludno? To itekako može rezultirati fatalnim stanjem. Prisjetimo se, primjerice,
što se katkad događalo u ekstremnim situacijama poput onih u logorima ratnih zaroblje-
nika ili koncentracijskim logorima. U ovim prvima, kako sam saznao od američkih voj-
nika, kristalizirao se obrazac ponašanja koji su nazivali odustajitis (“give-up-itis“). U kon-
centracijskim je logorima usporedivo tomu bilo ponašanje onih koji su jedno jutro, u
pet, odbili ustati i ići raditi te su ostajali u baraci, na slami vlažnoj od mokraće i izmeta.
Ništa – ni upozorenja ni prijetnje – nije ih moglo navesti da promijene mišljenje. A onda
je slijedilo nešto tipično: izvukli bi cigaretu iz dubine džepa, u kojem su je skrivali, i po-
čeli pušiti. U tom smo trenutku znali da ćemo ih sljedećih četrdeset osam sati gledati
kako umiru. Usmjerenost prema smislu popustila je i, logično, prevladala je potraga za
neposrednim zadovoljstvom.
Ne podsjeća li to na još nešto, nešto s čime se suočavamo svaki dan? Mislim na one
mlade, posvuda u svijetu, koji sebe nazivaju naraštajem “bez budućnosti”. Jasno, ne pri-
bjegavaju samo cigaretama; njih vuče droga.
Narkoscena je, zapravo, samo jedan aspekt općenitije masovne pojave i to osjećaja
besmisla koji proizlazi iz frustracije egzistencijalnih potreba, koja je u našim industrij-
skim društvima postala univerzalan problem. Danas nisu samo logoterapeuti ti koji tvr-
de da osjećaj besmisla igra sve veću ulogu u etiologiji neuroze. Kao što Irvin D. Yalom
sa Sveučilišta Stanford u Egzistencijalnoj psihoterapiji (Existential Psychotherapy) kaže: “Od če-
trdeset pacijenata u nizu, koji su tražili liječenje u ambulantnoj psihijatrijskoj klinici...
dvanaestoricu (30 posto) je mučio nekakav velik problem vezan za smisao (prema pro-
cjenama samih pacijenata, terapeuta ili neovisnih osoba).”22 Tisućama milja istočno od
Palo Alta situacija se razlikuje samo za 1 posto; najnoviji statistički podaci pokazuju da
se u Beču 29 posto stanovništva žali da mu u životu nedostaje smisao.
Glede uzroka tog osjećaja besmisla može se reći, iako u pomalo pojednostavljujućem
tonu, da ljudi imaju od čega živjeti, ali nemaju za što; imaju sredstva, ali ne i smisao. Na-
ravno, neki nemaju ni sredstva. Osobito pritom mislim na puno ljudi koji su danas neza-
posleni. Prije pedeset godina objavio sam studiju23 posvećenu specifičnom tipu depresije
koju sam dijagnosticirao kod mladih pacijenata koji su patili od nečeg što sam nazvao
“neuroza nezaposlenosti”. I pokazao sam da ta neuroza proizlazi iz dvije pogrešne iden-
tifikacije: biti nezaposlen znači biti beskoristan i biti nezaposlen znači imati besmislen ži-
vot. Stoga, svaki put kad bih uspio nagovoriti pacijente da volontiraju u organizacijama
Viktor E. Frankl
za mlade, ustanovama za obrazovanje odraslih, javnim knjižnicama i sličnom – drugim

riječima, čim bi golemu količinu svojeg slobodnog vremena ispunili nekim oblikom ne-
plaćene, ali smislene aktivnosti – njihova bi depresija nestala iako im se ekonomska situ-
acija nije promijenila i iako ih je i dalje mučila glad. Činjenica je da čovjek ne živi samo
od socijalne pomoći.
Uz neurozu nezaposlenosti, koju potiče pojedinčeva socioekonomska situacija, pos-
toje i drugi tipovi depresije koji se mogu povezati sa psihodinamičkim ili biokemijskim
uvjetima. U skladu s tim primjenjuje se psihoterapija, odnosno farmakoterapija. Među-
tim, kad je riječ o osjećaju besmisla, ne bismo smjeli previdjeti i zaboraviti da se, per se,
ne radi o nečemu patološkom; ne samo da nije znak i simptom neuroze, nego je, rekao
bih, dokaz čovjekove ljudskosti. No iako nije uzrokovan ničim patološkim, može izazva-
ti patološku reakciju; drugim riječima, potencijalno je patogen. Pogledajmo samo ma-
sovni neurotični sindrom tako učestao među mladim naraštajem: postoje brojni empirij-
ski dokazi da su tri čimbenika ovog sindroma – depresija, agresija, ovisnost – uzrokova-
na onim što se u logoterapiji naziva “egzistencijalnim vakuumom”, osjećajem praznine i
besmisla.
Samo je po sebi jasno da se svaki slučaj depresije ne može objasniti osjećajem be-
smisla, kao što ni samoubojstvo – kojim depresija katkad završava – nije uvijek posljedi-
ca egzistencijalnog vakuuma. No čak i ako svaki slučaj samoubojstva nije proistekao iz
osjećaja besmisla, i te kako je moguće da bi pojedinčev poriv da si oduzme život bio nad-
jačan da je čovjek bio svjestan nekog smisla ili svrhe za koju bi se isplatilo živjeti.
Ako, dakle, snažna usmjerenost prema smislu igra presudnu ulogu u prevenciji samo-
ubojstava, kako intervenirati kad postoji opasnost od samoubojstva? Kao mlad liječnik
proveo sam četiri godine u najvećoj austrijskoj javnoj bolnici vodeći odjel s teško depre-
sivnim pacijentima – od kojih je većina bila primljena nakon pokušaja samoubojstva.
Jednom sam izračunao da sam u te četiri godine proučio dvanaest tisuća pacijenata. Iz
toga sam stekao poprilično iskustvo koje još i danas koristim svaki put kad pred sobom
imam osobu sklonu samoubojstvu. Takvoj osobi objašnjavam da su mi pacijenti nebro-
jeno puta rekli kako su sretni što se nisu uspjeli ubiti; tjednima, mjesecima, godinama
poslije govorili bi mi da je ipak postojalo rješenje za njihov problem, odgovor na njihovo
pitanje, smisao u njihovu životu. “Čak i ako se posreći samo jednom od tisuću”, nastav-
ljao sam objašnjavati, “tko može jamčiti da to nećete jednog dana, prije ili poslije, biti
baš vi? No onda, ponajprije, morate živjeti da biste doživjeli dan kad bi se to moglo do-
goditi, morate preživjeti da biste vidjeli svitanje tog dana i odsada je na vama odgovor-
nost da preživite.”
Što se tiče drugog aspekta masovnog neurotičnog sindroma – agresije – dopustite mi
da navedem eksperiment koji je jednom provela Carolyn Wood Sherif. Uspjela je umjet-
no izazvati agresiju između izviđačkih skupina i primijetila je da bi agresija minula jedino
kad bi se dječaci posvetili nekom zajedničkom cilju – recimo, kad bi zajednički izvlačili
iz blata kolica kojima se hrana trebala dovoziti u kamp. U trenu ne samo da im je smisao
koji su trebali ispuniti bio izazov nego ih je i ujedinio.24

Što se tiče trećeg aspekta, na pamet mi padaju otkrića koja je iznijela Annemarie von
Forstmeyer, koja je primijetila, što su potvrdili testovi i statistički podaci, da je 90 posto
alkoholičara koje je proučavala patilo od krajnjeg osjećaja besmisla. Od narkomana koje
je proučavao Stanley Krippner, 100 posto ih je mislilo da su “stvari besmislene”.25
Pozabavimo se sad samim pitanjem besmisla. Na samom bih početku objasnio da se
logoterapija ponajprije bavi potencijalnim smislom postojećim i dormantnim u apsolut-
no svim situacijama s kojima se osoba mora suočiti u životu. I stoga ovdje neću elabori-
rati o smislu čovjekova života kao cjeline, iako ne tvrdim da takav sveobuhvatan smisao
ne postoji. Analogije radi, kao primjer uzmite film: sastoji se od tisuća i tisuća zasebnih
slika i svaka od njih ima smisao i nosi određeno značenje, no smisao čitavog filma ne
može se dokučiti prije nego što se prikaže njegova posljednja sekvenca. No jednako
tako ne možemo shvatiti čitav film ako prije toga nismo shvatili svaku od njegovih kom-
ponenti, svaku pojedinu sliku. Ne vrijedi li isto za život? Ne otkriva li se i konačan smi-
sao života tek na njegovu kraju, pred samu smrt, ako uopće i onda? I ne ovisi li i taj ko-
načan smisao o tome je li ili nije potencijalni smisao svake pojedine situacije bio aktuali-
ziran najbolje što je moguće s obzirom na pojedinčeva znanja i uvjerenja?
Ostaje činjenica da su smisao i njegova percepcija, gledani s logoterapijskog stajališta,
krajnje prizemljeni i da nikako ne lebde u zraku i ne obitavaju ni u kakvoj bjelokosnoj
kuli. Smjestio bih poimanje smisla – osobnog smisla konkretne situacije – na pola puta
između aha-doživljaja prema konceptu Karla Bühlera i geštaltističke percepcije prema
teoriji Maxa Wertheimera. Percepcija smisla razlikuje se od klasičnog koncepta geštaltis-
tičke percepcije utoliko što ova posljednja podrazumijeva iznenadnu svijest o “liku” na
“pozadini”, dok se percepcija smisla, kako je ja vidim, više svodi na svijest o mogućnosti
koja se izdvaja od pozadine stvarnosti ili, rečeno jednostavnim rječnikom, na svijest o
onom što se može učiniti u određenoj situaciji.
Kako se ljudsko biće nosi s pronalaženjem smisla? Kao što je Charlotte Bühler rekla:
“Jedino što možemo učiniti jest proučavati živote ljudi koji su pronašli odgovor na pita-
nje ‘na što se u konačnici svodi ljudski život’ i usporediti ih sa životima onih koji nisu.”26
Uz takav biografski pristup možemo se, međutim, upustiti i u biološki pristup. Logote-
rapija zamišlja svijest kao poticatelja koji, u slučaju potrebe, pokazuje smjer u kojem se
trebamo kretati u određenoj životnoj situaciji. Da bi mogla obavljati taj zadatak, svijest
mora odmjeriti situaciju s kojom je pojedinac suočen i ta se situacija mora procijeniti u
okviru određenih kriterija, u okviru hijerarhije vrijednosti. Međutim te vrijednosti ne
usvajamo i ne prihvaćamo na svjesnoj razini – one su nešto što jesmo. Kristalizirale su se
tijekom evolucije naše vrste; utemeljene su na našoj biološkoj povijesti i ukorijenjene su
u našoj biološkoj dubini. Vjerojatno je i Konrad Lorenz imao na umu nešto slično kad
je razvio koncept biološkog apriorizma. Kad smo nedavno raspravljali o mojem stajali-
štu da je proces vrednovanja biološki utemeljen, ushićeno se složio. Kako bilo da bilo,
ako predrefleksivno aksiološko samorazumijevanje postoji, slobodno možemo pretpos-
Viktor E. Frankl
taviti da je usidreno u našem biološkom naslijeđu.

Kao što logoterapija podučava, postoje tri glavne avenije kojima čovjek u životu stiže
do smisla. Prva je kreativan rad ili izvršavanje nekog čina. Druga je stjecanje nekog is-
kustva ili upoznavanje neke osobe; drugim riječima, kao u radu, smisao možemo naći i u
ljubavi. Edith Weisskopf-Joelson primijetila je u tom kontekstu da logoterapijsko “po-
imanje da doživljavanje može biti jednako vrijedno kao i postizanje ima terapijski značaj
zato što kompenzira jednostrani naglasak koji stavljamo na vanjski svijet postignuća na-
uštrb unutarnjeg svijeta doživljavanja”.27
Najvažnija je, međutim, treća avenija prema smislu u životu: čak i bespomoćna žrtva
beznadne situacije može se, suočena sa sudbinom koju ne može promijeniti, izdići, na-
drasti samu sebe i na taj se način promijeniti. Osobnu tragediju može pretvoriti u pobje-
du. I opet je Edith Weisskopf-Joelsen bila ta koja je, kao što je spomenuto na stranici
105, jednom izrazila nadu da logoterapija “može pomoći u suzbijanju određenih nezdra-
vih trendova u današnjoj kulturi Sjedinjenih Država u kojoj se neizlječivom patniku daje
vrlo malo prilike da se ponosi svojom patnjom i da je smatra oplemenjujućom, a ne po-
nižavajućom”, tako da “ne samo da je nesretan nego je još i postiđen što je nesretan”.
Četvrt stoljeća vodio sam neurološki odjel opće bolnice i svjedočio sam sposobnosti
svojih pacijenata da neugodan položaj pretvore u ljudska dostignuća. Uz to moje prak-
tično iskustvo postoje i empirijski dokazi koji govore u prilog tomu da osoba može pro-
naći smisao u patnji. Istraživače s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Yale “impresionirao
je broj ratnih zarobljenika u Vijetnamskom ratu koji su izričito tvrdili da, iako im je zato-
čeništvo bilo iznimno stresno – zbog mučenja, bolesti, neishranjenosti i samica – ipak
su... imali koristi od tog zatočeničkog iskustva zato što su ga doživjeli kao osobni ra-
zvoj”.28
No najsnažniji argumenti u korist “tragičnog optimizma” oni su koje se u latinskom
naziva argumenta ad hominem. Jerry Long, da navedem primjer, živi je dokaz “prkosne sna-
ge ljudskog duha”, kako se to naziva u logoterapiji.29 Da citiram novine Texarkana Gazet-
te: “Jerry Long paraliziran je od vrata nadolje otkako je prije tri godine zbog nezgode
prilikom skakanja u vodu postao kvadriplegičar. Imao je 17 godina kad se nesreća dogo-
dila. Long danas uspijeva tipkati ustima u kojima drži štapić. ‘Sluša’ dva kolegija na kole-
džu preko posebnog telefona. Interkom Longu omogućava da sluša i sudjeluje u raspra-
vama. Vrijeme također provodi čitajući, gledajući TV i pišući.” U pismu koje sam primio
od njega piše: “Smatram svoj život bogat smislom i svrhom. Stajalište koje sam zauzeo
tog sudbonosnog dana postalo je moj osobni kredo za život: Slomio sam vrat, ali to nije
slomilo mene. Trenutačno na koledžu slušam prvi kolegij iz psihologije. Vjerujem da će
mi moja hendikepiranost samo pomoći da još bolje pomažem ostalima. Znam da bi bez
patnje razvoj koji sam postigao bio nemoguć.”
Znači li to da je patnja neophodna da bi se otkrio smisao? Nikako. Samo tvrdim da
smisao postoji i unatoč patnji, ne, čak pateći, pod uvjetom, kao što stoji u Drugom dije-
lu, da je patnja neizbježna. Ako je se može izbjeći, smisleno bi bilo ukloniti njezin uzrok,
zato što je nepotrebna patnja mazohistična, a ne junačka. Ako, s druge strane, osoba ne
može promijeniti situaciju koja izaziva patnju, ipak može izabrati svoje stajalište.30 Nije
bila Longova odluka da slomi vrat, no njegova je odluka bila da ga to što mu se dogodi-
lo neće slomiti.
Kao što vidimo, važno je kreativno promijeniti situaciju zbog koje patimo. No još je
važnije “znati kako patiti”, ako je potrebno. Postoje empirijski dokazi da se s tim slaže i
– doslovce – “čovjek na ulici”. Austrijski stručnjaci za ispitivanje javnog mnijenja nedav-
no su izvijestili da većina intervjuiranih ljudi ne cijeni najviše velike umjetnike ili velike
znanstvenike, ni velike državnike ni velika sportska imena, nego one koji se uspiju nositi
s teškom sudbinom uzdignuta čela.
Ba.lk.anDownload.org
Što se tiče drugog aspekta tragične trijade, dakle krivnje, krenuo bih od teološkog
koncepta koji me oduvijek fascinirao. Pritom mislim na nešto što se zove mysterium iniqu-
itatis, a što znači, kako ja to vidim, da zločin u konačnoj analizi ostaje neobjašnjiv s obzi-
rom na to da se ne može u potpunosti pratiti unatrag do bioloških, psiholoških i/ili so-
cioloških čimbenika. U potpunosti objasniti nečiji zločin značilo bi isto što i objašnje-
njem ukloniti nečiju krivnju i ne gledati ga kao slobodno i odgovorno ljudsko biće, nego
kao stroj koji treba popraviti. Čak se i sami zločinci groze ovakvog tretmana i draže im
je da ih se smatra odgovornima za njihova nedjela. Od zatvorenika koji svoju kaznu slu-
ži u kaznionici u Illinoisu primio sam pismo u kojem se žali što “zločinac nikad nema
priliku objasniti svoje postupke. Nude mu se najrazličitija opravdanja između kojih
može birati. Krivnja se svaljuje na društvo, a u mnogim slučajevima i na žrtvu”. Nadalje,
u svojem obraćanju zatvorenicima u San Quentinu, rekao sam: “Ljudska ste bića kao i
ja, i kao takvi ste imali slobodu počiniti zločin, postati krivi. Sad, međutim, imate odgo-
vornost da svladate krivnju tako što ćete se izdići iznad nje, što ćete nadrasti sebe, što
ćete se promijeniti nabolje.” Osjećali su da ih netko razumije.31 I od Franka E. W.-a, biv-
šeg zatvorenika, primio sam poruku da je “pokrenuo logoterapijsku skupinu za bivše
počinitelje teških krivičnih djela. Brojimo 27 ljudi i oni noviji uspijevaju se držati podalje
od kriminala zahvaljujući snazi onih među nama iz prvotne skupine. Samo se jedan vra-
tio u zatvor – no i on je sada slobodan”.32
Što se tiče koncepta kolektivne krivnje, smatram da je sasvim neopravdano neku oso-
bu smatrati odgovornom za ponašanje neke druge osobe ili skupine osoba. Još od Dru-
gog svjetskog rata neumorno u javnim debatama govorim protiv koncepta kolektivne
krivnje.33 Katkad je, međutim, potrebno mnogo didaktičkih trikova da bi se ljudi oslobo-
dili njihova praznovjerja. Jedna mi je Amerikanka jednom predbacila: “Kako i dalje mo-
žete neke od svojih knjiga pisati na njemačkom, jeziku Adolfa Hitlera?” Da joj odgovo-
rim, pitao sam je ima li u svojoj kuhinji noževe. Kad mi je odgovorila da ima, sablažnje-
no i šokirano sam uzviknuo: “Kako se i dalje možete koristiti noževima nakon što se to-
liko ubojica njima poslužilo da bi izbolo i ubilo svoje žrtve?” Prestala mi je predbacivati
Viktor E. Frankl
što svoje knjige pišem na njemačkom.

Treći aspekt tragične trijade odnosi se na smrt. No odnosi se i na život, zato što se u
svako doba svaki trenutak života sastoji od smrti i taj se trenutak više nikad neće pono-
viti. No nije li baš ta prolaznost podsjetnik koji nas potiče da najbolje što možemo isko-
ristimo svaki trenutak života? Naravno da jest i otuda moj imperativ: Živi kao da već živiš
drugi put i kao da si prvi put griješio kao što se sad spremaš pogriješiti.
Zapravo su prilike da se pravilno djeluje, mogućnosti da se ispuni smisao pogođene
ireverzibilnošću našeg života. No već su i same mogućnosti pogođene njome. Čim isko-
ristimo jednu priliku i aktualiziramo njezin potencijalni smisao, učinili smo to jedanput
zauvijek. Sklonili smo je u prošlost gdje je smještena na sigurnom. U prošlosti ništa nije
nenadoknadivo izgubljeno nego, naprotiv, sve je nepovratno pohranjeno i čuvano. Jasno,
ljudi vide samo strnište prolaznosti, a promiču im pune žitnice prošlosti u koje su po-
hranili svoj životni urod: učinjena djela, odvoljene ljubavi i, na kraju, ali zato ništa manje
važno, patnju koju su prošli hrabro i dostojanstveno.
Iz toga se može vidjeti da nema razloga žaliti stare ljude. Naprotiv, mladi bi im trebali
zavidjeti. Istina je da stari nemaju nikakvih prilika, nikakvih mogućnosti u budućnosti.
Ali imaju više od toga. Umjesto prilika u budućnosti, oni imaju ostvarenja u prošlosti –
mogućnosti koje su aktualizirali, smisao koji su ispunili, vrijednosti koje su ostvarili – i
nitko i ništa ne može ukloniti te vrijednosti iz prošlosti.
Što se tiče mogućnosti pronalaženja smisla u patnji, životni je smisao bezuvjetan, ba-
rem potencijalno. Uz taj bezuvjetni smisao, međutim, ide i bezuvjetna vrijednost svake
pojedine osobe. To je ono što jamči neizbrisivu kvalitetu čovjekova dostojanstva. Baš
kao što život ostaje potencijalno smislen u svim uvjetima, pa čak i onim najbjednijim,
tako i vrijednost svake pojedine osobe ostaje uz nju i to zato što se temelji na vrijednos-
tima koje je osoba realizirala u prošlosti i nije uvjetovana korisnošću koju je osoba u sa-
dašnjosti zadržala ili ne.
Da budem konkretniji, ta se korisnost obično definira u okvirima funkcioniranja u
korist društva. No današnje društvo karakterizira usredotočenost na postignuća i, u skla-
du s tim, obožava ljude koji su uspješni i sretni, a osobito obožava mlade ljude. Doslov-
ce ignorira vrijednost svih onih koji su drukčiji i tako zamućuje presudnu granicu izme-
đu pojedinčeve vrijednosti u smislu dostojanstva i pojedinčeve vrijednosti u smislu ko-
risnosti. Ako netko nije svjestan te razlike i smatra da pojedinčeva vrijednost proizlazi
samo iz njegove sadašnje korisnosti, onda, vjerujte mi, samo iz osobne nedosljednosti
ne zagovara eutanaziju prema Hitlerovu programu, “milosrdno” ubijanje svih onih koji
su prestali biti društveno korisni, bilo zbog starosti, neizlječive bolesti, mentalnog pro-
padanja ili bilo koje druge hendikepiranosti od koje pate.
Pogrešno poistovjećivati čovjekovo dostojanstvo s pukom korisnošću proizlazi iz
konceptualne zbrke koja potječe iz suvremenog nihilizma koji su širili mnogi sveučilišni
kampusi i analitičarski kauči. Takva se indoktrinacija može događati čak i tijekom podu-
čavanja analize. Nihilizam ne tvrdi da nema ničega nego da je sve besmisleno. uǝpoq
:ɐpɐɹqo I George A. Sargent imao je pravo kad je javno obznanio koncept “naučene
besmislenosti”. Sjetio se terapeuta koji mu je rekao: “George, moraš shvatiti da je svijet
bezvezarija. Nema pravde, sve je slučajno. Tek kad to uvidiš, shvatit ćeš kako je glupo
sebe shvaćati ozbiljno. Ne postoji nikakva viša svrha u univerzumu. Stvari jednostavno
jesu. Ne postoji nikakav osobit smisao u tvojoj današnjoj odluci kako ćeš djelovati.”34
Ne treba generalizirati takvu kritičnost. U načelu, obrazovanje je neophodno, no ako
je tako, terapeut bi trebao smatrati da mu je zadatak imunizirati studenta protiv nihiliz-
ma, a ne zaraziti ga cinizmom koji je, zapravo, terapeutov obrambeni mehanizam protiv
vlastitog nihilizma.
Logoterapeut može prihvatiti neka učenja drugih škola psihoterapije. Drugim riječi-
ma, terapeut može, ako treba, zavijati i s vukovima, ali neka pritom bude ovca u vučjem
krznu. Nema potrebe da postane nelojalan osnovnim konceptima čovjeka i načelima fi-
lozofije o životu, svojstvenima logoterapiji. Takvu lojalnost nije teško zadržati s obzirom
na činjenicu, kao što je Elisabeth S. Lukas jednom istaknula, da “u čitavoj povijesti psi-
hoterapije nikad nije postojala škola koja bi bila nedogmatska poput logoterapije”.35 I na
1. svjetskom kongresu logoterapeuta (San Diego, Kalifornija, 6. – 8. studenog 1980.) za-
govarao sam ne samo rehumanizaciju psihoterapije nego i nešto što sam nazvao “degu-
rufikacijom logoterapije”. Ne zanima me uzgoj papiga koje će prežvakavati “riječi svojeg
gospodara”. Želim prenijeti baklju “neovisnim i inventivnim, inovativnim i kreativnim
duhovima”.
Sigmund Freud jednom je ustvrdio: “Neka netko, u jednakim uvjetima, izloži gladi
određen broj najrazličitijih ljudi. S povećanjem imperativnog poriva gladi sve će se indi-
vidualne razlike izbrisati, a umjesto njih pojavit će se uniformni izraz neutaženog pori-
va.” Hvala Bogu, Sigmund Freud bio je pošteđen upoznavanja koncentracijskih logora s
unutarnje strane ograde. Njegovi su pacijenti ležali na plišanom kauču dizajniranom u
stilu viktorijanske kulture, a ne u prljavštini Auschwitza. Ondje se “individualne razlike”
nisu “izbrisale” nego su se ljudi, naprotiv, počeli još više razlikovati; većina, i svinje i sve-
ci, skinuli su maske. Danas više ne morate oklijevati pri uporabi riječi “svetac”: sjetite se
oca Maximiliana Kolbea kojeg su izgladnjivali da bi ga na kraju ubili, ubrizgavanjem kar-
bolne kiseline, u Auschwitzu. Kanoniziran je 1983. godine.
Možda mi predbacite da sam navodio primjere koji su iznimka od pravila. “Sed omnia
praeclara tam difficilia quam rara sunt” (no sve što je izvanredno lijepo, teško se i rijetko
može naći) glasi posljednja rečenica Spinozine Etike. Jasno, možete pitati moramo li baš
o tim ljudima govoriti kao o “svecima”. Ne bi li bilo dovoljno nazvati ih “časnim ljudi-
ma”? Istina je da čine manjinu. I ne samo to, uvijek će biti u manjini. No baš u tome vi-
dim izazov da se pridružim manjini. Zato što je svijet u lošem stanju, no stvari će postati
još gore ako svatko od sebe ne dâ maksimum.
I, stoga, budimo na oprezu – iz dva razloga:
Viktor E. Frankl
Otkako se dogodio Auschwitz, znamo za što je čovjek sposoban.
A otkako se dogodila Hiroshima, znamo što možemo izgubiti.

Scan: michonne
Obrada: boden
Knjige Viktora E. Frankla
(Popis svih knjiga Viktora E. Frankla, kao i sveobuhvatna online bibliografija o logotera-
piji, može se pronaći na internetskoj stranici Instituta Viktor Frankl, www.viktorfran-
kl.org)
KNJIGE NA ENGLESKOM
Man’s Search for Meaning. An Introduction to Logotherapy. Beacon Press, Boston,
2006; i Random House/Rider 2008.
The Doctor and the Soul. From Psychotherapy to Logotherapy. Alfred A. Knopf, New
York, 1986; meki uvez: Souvenir, London, 2004. (Liječnik i duša: temelji logoterapije
i egzistencijske analize. 2. izd., prijevod Jasenka Udier. Zagreb: Kršćanska sadašnjost,
1993.)
The Will to Meaning: Foundations and Applications of Logotherapy. New York and
Cleveland, The World Publishing Company, 1969; meki uvez: New American Li-
brary, New York, 1989.
The Unheard Cry for Meaning. Psychotherapy and Humanism. Simon and Schuster,
New York; i Hodder and Stoughton, London, 1988. (Nečujan vapaj za smislom. 2.
izd., prevela Rahela Berghofer. Zagreb: Naprijed, 1987.)
Viktor Frankl – Recollections. An Autobiography. Insight Books, Perseus Books Publi-
shing, New York 1997; meki uvez: Perseus Book Group, New York, 2000.
Man’s Search for Ultimate Meaning. (A revised and extended edition of The Unconsci-
ous God; with a Foreword by Swanee Hunt). Perseus
Book Publishing, New York, 1997; meki uvez: Perseus Book Group; New York, 2000.
On the Theory and Therapy of Mental Disorders. An Introduction to Logotherapy and
Existential Analysis. Preveo James M. DuBois. Brunner-Routledge, London-New
York ISBN: 0415950295
The Feeling of Meaninglessness – A Challenge to Psychotherapy and Philosophy. Ure-
dio i predgovor napisao Alexander Batthyány. Marquette University Press, Milwaukee
2010; Marquette Studies in Philosophy Sv. 60. ISBN 978-0-87462-758-9 također
2008, ISBN 987-1-84-604124-2
KNJIGE NA NJEMAČKOM
Ärztliche Seelsorge. Grundlagen der Logotherapie und Existenzanalyse. Neuauflage
Zsolnay i dtv, 2007; u ovoj nakladi po prvi puta dopunjeno: Zehn Thesen über die
Person. (Liječnik i duša: temelji logoterapije i egzistencijske analize. 2. izd., prijevod
Jasenka Udier. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993.)
... trotzdem ja zum Leben sagen Ein Psychologe erlebt das Konzentrationslager. Kösel,
München 2009, i dtv/Deutscher Taschenbuch Verlag, 2008.
Die Psychotherapie in der Praxis. Eine kasuistische Einführung für Ärzte. Franz Deutic-
ke, Wien, 1982; i Piper, München, 1997.
Der unbewußte Gott. Psychotherapie und Religion. Kösel-Verlag, München, 1994 i
dtv/Deutscher Taschenbuch Verlag, 2009. (Bog kojega nismo svjesni: psihoterapija i
religija. 5. izd., s njemačkog preveli Karlo Prendivoj i Petar Bašić. Zagreb: Provincija-
lat franjevaca trećoredaca, 2001.)
Theorie und Therapie der Neurosen. Einführung in Logotherapie und Existenzanalyse.
Uni-Taschenbücher 457, Ernst Reinhardt, München-Basel, 2007.
Psychotherapie für den Alltag. Rundfunkvorträge über Seelenheilkunde. Herder, Fre-
iburg im Breisgau, 2000.
Der Wille zum Sinn. Ausgewählte Vorträge über Logotherapie. Hans Huber, Bern-Stutt-
gart-Wien, 2005.
Der leidende Mensch. Anthropologische Grundlagen der Psychotherapie. Hans Huber,
Bern, 2005.
Das Leiden am sinnlosen Leben. Psychotherapie für heute. Herder, Freiburg im Bre-
isgau, 2009. (Patnja zbog besmislena života: psihoterapija za današnje vrijeme, s nje-
mačkog preveo Božidar Brezinščak Bagola. Đakovo: Karitativni fond UPT “Ne živi
čovjek samo o kruhu”, 1998.)
Der Mensch vor der Frage nach dem Sinn. Eine Auswahl aus dem Gesamtwerk. Pred-
govor napisao Konrad Lorenz. Serie Piper 289, München, 2010.
Die Sinnfrage in der Psychotherapie. Predgovor napisao Franz Kreuzer. Serie Piper 214,
München, 1997.
Logotherapie und Existenzanalyse. Texte aus sechs Jahrzehnten. Psychologie Verlags
Union, Weinheim, 1998; BELTZ Taschenbuch 2010.
Was nicht in meinen Büchern steht. Lebenserinnerungen. Psychologie Verlags Union,
Weinheim, 2002.
Zeiten der Entscheidung. Izdavač Elisabeth Lukas. Herder, Freiburg i. Br. 2000. (Vre-
mena odluke., s njemačkog preveli Marijan Cipra i Ivan Zirdum, 2. hrv. izd., Đakovo:
Karitativni fond UPT “Ne živi čovjek samo o kruhu”, 2007.)
Bergerlebnis und Sinnerfahrung. (Bilder von Christian Handl.) Tyrolia, Innsbruck-Wien
2008.
Frühe Schriften 1923-1942. Izdavač Gabriele Vesely-Frankl. Maudrich, Wien 2005.
Gesammelte Werke, Teilband 1:... trotzdem Ja zum Leben sagen / Ausgewählte Briefe
1945-1949. Izdavači A. Batthyany, K. Biller i E. Fizzotti. Böhlau, Wien 2005.
Gesammelte Werke, Teilband 2: Psychologie des Konzentrationslagers / Synchronisati-
on in Birkenwald / Ausgewählte Texte 1945-1993. Izdavači A. Batthyany, K. Biller i
E. Fizzotti. Böhlau, Wien 2006.
Gesammelte Werke, Teilband 3: Die Psychotherapie in der Praxis / Und ausgewählte
Texte über angewandte Psychotherapie. Izdavači A. Batthyany, K. Biller i E. Fizzotti.
Böhlau, Wien 2008.
Viktor Frankl i Pinchas Lapide: Gottsuche und Sinnfrage. Gütersloh 2007.
O autoru
Viktor E. Frankl (1905.-1997.) bio je profesor neurologije i psihijatrije na Bečkom sve-

učilištu. Tijekom 25 godina bio je na čelu Bečke neurološke poliklinike. Njegova logote-
rapija/egzistencijalna analiza postala je poznata kao “treća bečka psihoterapijska škola”.
Predavao je na Harvardu, Stanfordu, Dallasu i Pittsburgu i bio je profesor logoterapije
na Međunarodnom sveučilištu u San Diegu, u Kaliforniji.
Franklovih 39 knjiga objavljeno je na 38 jezika. Njegova knjiga “Čovjekovo traganje
za smislom” prodana je u milijunima primjeraka i proglašena je jednom od “deset naju-
tjecajnijih knjiga u Americi”.
Zabilješke
1 Gordon W. Allport, bivši profesor psihologije na Sveučilištu Harvard, bio je jedan od najistaknutijih pisaca i preda-
vača psihologije u ovom dijelu svijeta. Autor je velikog broja originalnih radova s područja psihologije i uređivao je ča-
sopis Journal of Abnormal and Social Psychology. Upravo je najvećim dijelom zahvaljujući pionirskom radu profesora All-
porta, ova zemlja upoznala važnu teoriju dr. Frankla; štoviše, njegova je zasluga da ovdašnje zanimanje za logoterapiju
nezaustavljivo raste.
2 Zanimljiv događaj vezan za ovog SS-ovog zapovjednika pokazuje stajalište koje su neki židovski logoraši imali pre-
ma njemu. Potkraj rata, kad su američki vojnici oslobodili logoraše iz našeg logora, tri mlada mađarska Židova skrila
su ovog zapovjednika u bavarsku šumu. A onda su otišli zapovjedniku američkih snaga, koji je silom htio uhititi ovog
SS-ovca, i rekli mu da će mu otkriti gdje se nalazi, ali pod određenim uvjetima: američki zapovjednik morao je obećati
da se tom čovjeku ama baš ništa loše neće dogoditi. Nakon nekog vremena američki je časnik napokon obećao mla-
dim Židovima da se SS-ovskom zapovjedniku, kad ga uhite, ništa neće dogoditi. Ne samo da je održao obećanje nego
je bivšeg SS-ovog zapovjednika našeg koncentracijskog logora na neki način rehabilitirao: zapovjednik je nadgledao
prikupljanje odjeće u okolnim bavarskim selima i njezinu raspodjelu nama koji smo u to vrijeme još nosili odjeću nas-
lijeđenu od ostalih logoraša Auschwitza, koji nisu imali sreće kao mi i koji su odmah nakon dolaska na željezničku
postaju bili poslani u plinsku komoru.
3 Ovaj dio, koji je sad revidiran i dopunjen, prvi je put objavljen pod nazivom Basic Concepts of Logotherapy (Osnovne
koncepcije logoterapije) u izdanju Čovjekova traganja ga smislom iz 1962. godine.
4 Bila je to prva verzija moje prve knjige koju je u engleskom prijevodu objavio Alfred A. Knopf u New Yorku 1955.
pod naslovom Liječnik i duša: Uvod u logoterapiju (The Doctor and the Soul: An Introduction to Logotherapy).
5 Magda B. Arnold i John A. Gasson: The Human Person, Ronald Press, New York, 1954., str. 618.
6 Fenomen koji se javlja kao rezultat primarnog fenomena.
7 “Some Comments on a Viennese School of Psychiatry”, The journal of Abnormal and Social Psychology, 51 (1955.), str.
701 – 703.
8 “Logotherapy and Existential Analysis”, Acta Psychotherapeutica, 6 (1958.), str. 193 – 204.
9 Molitva za mrtve.
10 L’kiddush basbem, tj. za posvećenje Božjeg imena.
11 “Ti izbroji dane mog progonstva, sabrao si suze moje u mijehu svom. Nije li sve zapisano u knjizi tvojoj?” (Ps.
56,9)
12 U svrhu liječenja spolne impotencije, razvili smo posebnu logoterapijsku tehniku utemeljenu na teoriji hiperinten-
cije i hiperrefleksije, kao što je prikazano (Viktor E. Frankl, “The Pleasure Principle and Sexual Neurosis”, The Interna-
tional ]ournal of Sexology, svezak 5, br. 3 [1952.], str. 128 – 130). Jasno, time se ne možemo baviti u ovom kratkom pred-
stavljanju načela logoterapije.
13 Viktor E. Frankl: “Zur medikamentösen Unterstützung der Psychotherapie bei Neurosen”, Schweizer Archiv für
Neurologie und Psychiatrie, svezak 43, str. 26 -31.
14 New York, The Macmillan Co., 1956., str. 92.
15 Strah od nesanice, u većini slučajeva, uzrokovan je pacijentovim nepoznavanjem činjenice da se organizam sam po
sebi opskrbljuje minimalnom količinom potrebnog sna.
16 American Journal of Psychotherapy, 10 (1956.), str. 134.
17 “Some Comments on a Viennese School of Psychiatry”, The Journal of Abnormal and Social Psychology, 51 (1955.), str.
701 – 703.
18 To je često motivirano pacijentovim strahom da su njegove opsesije indikacija neminovne ili već postojeće psiho-
ze; pacijent nije svjestan empirijske činjenice da ne samo da ga opsesivno-kompulzivna neuroza ne ugrožava u tom
smislu nego ga, štoviše, čini imunim na formalnu psihozu.
19 Tog je uvjerenja i Allport koji je jednom rekao: “Kako se žarište težnje preusmjeri s konflikta na nesebične ciljeve,
život u cijelosti postaje zdraviji iako neuroza možda nikad sasvim ne nestane” (op. cit., str. 95).
20 “Value Dimension in Teaching”, televizijski film u boji koji su za Udrugu Kalifornijske više škole (California Junior
College Association) producirali Hollywood Animators Inc.
21 Ovo se poglavlje temelji na predavanju koje sam održao na 3. svjetskom kongresu logoterapeuta, u lipnju 1983., na
Sveučilištu Regensburg u Zapadnoj Njemačkoj.
22 Basic Books, New York, 1980., str. 448.
23 “Wirtschaftskrise und Seelenleben vom Standpunkt des Jugendberaters”, Sozialärtzliche Rundschau, svezak 4 (1933.),
str. 43 – 46.
24 Za dodatne informacije o ovom eksperimentu vidjeti Viktor E. Frankl, The Unconscious God, New York, Simon and
Schuster, 1978., str. 140; i Viktor E. Frankl, The Unheard Cry for Meaning, New York, Simon and Schuster, 1978., str. 36.
25 Za dodatne informacije vidjeti The Unconscious God, str. 97 – 100 i The Unheard Cry for Meaning, str. 26 – 28.
26 “Basic Theoretical Concepts of Humanistic Psychology”, American Psychologist, XXVI (travanj 1971.), str. 378.
27 “The Place of Logotherapy in the World Today”, The International Forum for Logotherapy, svezak 1, br. 3 (1980.), str. 3
– 7.
28 W. H. Sledge, J. A. Boydstzn i A. J. Rabe: “Self-Concept Changes Related to War Captivity”, Arch. Gen. Psychiatry,
37 (1980.), str. 430 – 443.
29 “The Defiant Power of the Human Spirit” zapravo je bio naslov rada koji je Long pročitao na 3. svjetskom kon-
gresu logoterapeuta u lipnju 1983.
30 Nikad neću zaboraviti intervju, koji sam jednom čuo na austrijskoj televiziji, s poljskim kardiologom koji je tijekom
Drugog svjetskog rata pomagao u organiziranju ustanka u varšavskom getu. “Kakvo junačko djelo”, uzviknuo je re-
porter. “Slušajte”, mirno je odgovorio liječnik, “uzeti pištolj i pucati nije nešto osobito; no ako te SS-ovci vode u plin-
sku komoru ili masovnu grobnicu kako bi te ondje na licu mjesta smaknuli, a ti ništa ne možeš učiniti – osim svoj put
privesti kraju dostojanstveno – vidite, to bih ja nazvao junaštvom.” Junaštvom stajališta, tako reći.
31 Također vidjeti Joseph B. Fabry, The Pursuit of Meaning, New York, Harper and Row, 1980.
32 Viktor E. Frankl, The Unheared Cry for Meaning, New York, Simon and Schuster, 1978. str. 42-43.
33 Također vidjeti Viktor E. Frankl, Psychotherapy and Existentialism, New York, Simon and Schuster, 1967.
34 “Transference and Countertransference in Logotherapy”, The International Forum for Logotherapy, svezak 5, br. 2 (je-
sen/zima 1982.), str. 115 – 118.
35 Logoterapija se ne nameće onima koje zanima psihoterapija. Ne može je se usporediti s istočnjačkim bazarom,
nego sa samoposlugom. Na bazaru se mušteriju nagovara da nešto kupi. U samoposluzi joj se pokažu i ponude razli-
čite stvari među kojima može izabrati što smatra korisnim i vrijednim.

Viktor E. Frankl Covekovo Traganje Za Smislom

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Viktor E. Frankl Covekovo Traganje Za Smislom

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Biblioteka

Prvi put objavio Beacon Press 1959.

Copyright © Viktor E. Frankl

Prijevod Suzana Keleković

Čovjekovo traganje za smislom

Knjige Viktora E. Frankla

Predgovor izdanju iz 1984.

Mnogi činjenični iskazi o koncentracijskim logorima već su zabilježeni. Ovdje će či-

Prepustit ću drugima da sadržaj ove knjige razluče na suhoparne teorije. Možda će

Prouče li se goleme količine materijala prikupljenog opažanjem i iskustvima logoraša,

Da me moj izostanak emocija nije iznenadio s profesionalnog stajališta, danas se ne

po snijegom prekrivenim poljima na cipelama su nam se stvarali komadi leda. Ljudi bi se

Zbog visokog stupnja pothranjenosti od koje su logoraši patili, prirodno je da je želja

za dezinfekciju u Auschwitzu, i stenografski zapisivati ključne riječi na komadiće papira.

Unatoč svoj nametnutoj fizičkoj i mentalnoj primitivnosti života u koncentracijskom

To jačanje unutarnjeg života pomagalo je logorašu da se skloni od ispraznosti, očaja i

Otkriće da je u koncentracijskom logoru postojalo nešto nalik na umjetnost možda

zahvalni ako se tijekom te operacije ne bi oglasila sirena za zračnu uzbunu i ne bi se uga-

nisu bili tako nesretni.

je značilo smrt u sljedećih četrnaest dana.

ne mora evakuirati. No tu su noć SS-ovci stigli s kamionima i zapovjedili pražnjenje lo-

Tjednima poslije saznali smo da se i u tim posljednjim satima sudbina poigravala s

kovim unutarnjim vrijednostima vezana je uz više, duhovnije stvari i ne može je uzdrma-

U svojem pokušaju da iznesem psihološku prezentaciju i psihopatologijsko objašnje-

Mogućnosti za kolektivnu psihoterapiju bile su u logoru, naravno, ograničene. Dobar

u skladište krumpira i ukrao nekoliko kilograma. Krađa je otkrivena i neki su logoraši

A sada posljednje poglavlje psihologije koncentracijskog logora – psihologije logora-

Psihološki gledano, ono što se događalo oslobođenim logorašima može se nazvati

govoriti, što je trajalo satima. Pritisak koji mu je godinama opterećivao um napokon je

kad su mu logoraška iskustva izgledala samo kao noćna mora.

na kojem se temelji frojdovska psihoanaliza i za razliku od volje za moći, na kojoj se teme-

Čovjekovo traganje za smislom primarna je motivacija u njegovu životu, a ne “sekun-

Egzistencijalni vakuum široko je rasprostranjen fenomen dvadesetog stoljeća. Što je ra-

i definitivno donosi psihijatrima, više problema za rješavanje nego tjeskoba. K tomu, ti

Naglasak na odgovornosti odražava se u kategoričkom imperativu logoterapije koji glasi:

Improvizirajući, uključio sam se u raspravu i obratio se drugoj ženi u skupini. Pitao

LOGOTERAPIJA KAO TEHNIKA

Realan strah, poput straha od smrti, ne može se ublažiti psihodinamičkim tumačenjem; s

zamijeniti paradoksalnom intencijom da se ne zaspi, nakon koje će san ubrzo uslijediti.

no nositi s takvim stanjem stvari ne ostane li oslobođena utjecaja suvremenih trendova

Psihoanalizi se često predbacivao njezin takozvani panseksualizam. Ja sam jedan od onih

Psihijatrija je predugo – pola stoljeća, da budemo precizni – pokušavala tumačiti ljudski

U sjećanje na Edith Weisskopf-Joelson, čiji su pionirski pokušaji u logoterapiji u

Zapitajmo se najprije što se smatra “tragičnim optimizmom”. To ukratko znači da osoba

U logoterapiji se takav obrazac ponašanja naziva “hiperintencijom”. Igra važnu ulogu

za mlade, ustanovama za obrazovanje odraslih, javnim knjižnicama i sličnom – drugim

koji su trebali ispuniti bio izazov nego ih je i ujedinio.24

taviti da je usidreno u našem biološkom naslijeđu.

što svoje knjige pišem na njemačkom.

I, stoga, budimo na oprezu – iz dva razloga:

Otkako se dogodio Auschwitz, znamo za što je čovjek sposoban.

A otkako se dogodila Hiroshima, znamo što možemo izgubiti.

Viktor E. Frankl (1905.-1997.) bio je profesor neurologije i psihijatrije na Bečkom sve-

You might also like