Professional Documents
Culture Documents
ZVEZDANI KOLODVOR - NOVOGODIŠNJI BROJ 16 (Januar 2019) PDF
ZVEZDANI KOLODVOR - NOVOGODIŠNJI BROJ 16 (Januar 2019) PDF
ZVEZDANI KOLODVOR - NOVOGODIŠNJI BROJ 16 (Januar 2019) PDF
Dostojevski
2
SADRŽAJ
5-6/KOLUMNA
REMINISCENCIJE GRIMIZNIH AURA
7-8/GODIŠNJICE
100 GODINA OD ROĐENJA SELINDŽERA
9-11/KULTURA
KULT SEĆANJA KOD SLOVENA
12-14/PLANET POEZIJA
PESNIČKA NOVA GODINA
15/PRIKAZI 27-30/PRIKAZI 59-60/RECENZIJE 74-75/CITATI
JELENA SKORBIĆ O MIODRAGU LEKIĆU DUŠAN VARIĆAK - MARIANA KUMBAR-
LJUBAV U DOBA
16/HAIGU SLOVENSKA VERZIJA MALIH BOGINJA CITATI IZ ROMANA
PRVI HRVATSKI HAIGU ZBORNIK
17/POEZIJA
RIKARD DIMIĆ NOVOGODIŠNJA NADA
18/POEZIJA Svake nove godine sabiramo rezultate. Nekad je
MAJA HERŠAK godina, manje ili više uspešna, ali svakako
volimo da saberemo utiske i da se zahvalimo na
19/POEZIJA svemu. Za mene su novogodišnji i božićni
MARIO LOVREKOVIĆ LOVRA blagdani miris tople čokolade sa vanilom i
20/POEZIJA cimetom posutim po kiflicama, kolač od limuna
koji pravi moja majka, novogodišnje čestitke
TANJA OCELIĆ PESNIKINJA UNDERGROUND POEZIJE
koje moj tata još uvek šalje rođacima i svima
21-22/INTERVJU onima koji imaju adresu.
STEFAN NIKOLČIĆ - GLUMA KAO AUTENTIČAN IZRAZ U želji da zadržimo dašak onog tradicionalnog,
KOMUNIKACIJE čekamo bolje sutra. Svedoci smo promena ali
moramo biti svesni da smo njihovi nosioci samo
23-26/FOTOGRAFIJA mi. Zato ne čekajmo da nam Deda Mraz donese
UMETNOST FOTOGRAFIJE - BOJANA DURMAN radost, već pričinimo radost bližnjima,
zagrljajem, skromnim poklonom, neka i dobro
27-30/PRIKAZI raspoloženje bude jedan od njih - biće dovoljno.
DUŠAN VARIĆAK - SLOVENSKA VERZIJA „ORKANSKIH VISOVA“ I oni što tužni čekaju novu godinu, oni koji su
31-33/PUTOPIS izgubili nekog, izgubili nešto, i koji će leći pre
ponoći, ipak nisu bez nade. Ne postoji čovek koji
HERCEG NOVI - BORIS MAKSIMOVIĆ je odustao od sebe.
34/RAZGLEDNICA Zato, u ime svih nas okupljenih na peronu, na
BORNA KEKIĆ - RAZGLEDNICA IZ ZAGREBA kolodvoru ispod zvezda, želimo vam srećnu i
uspešnu Novu godinu.
35-40/PREVODI Hvala što ste i dalje sa nama, što nas čitate i
DAJANA LAZAREVIĆ - BELORUSKA POEZIJA pišete za Zvezdani....
41-42/POEZIJA
PETAR GORDIĆ
3
43/UTISCI 85/POEZIJA 116-126/DEČIJE STRANE
UTISCI O RECITOVANJU ILINKA MARKOVIĆ MILICA JOVIČIĆ; MILICA POPOVIĆ;
44/PEOZIJA 86/POEZIJA DIMITRIJE POPOVIĆ; ĐURĐICA
FATIMA SIBILA H. GORENČEVSKI JASMINKA BJELETIĆ JOVANOVIĆ; NIKOLA KREJOVIĆ ;
JOVANA PLAZINČIĆ; IRENA VAJOVIĆ;
45/KNJIGE 87-89/NAGRADE ĐORĐE SAVIĆ; AMELA TOKIĆ
ZNAK NA PUTU – SNEŽANA MARKO BRANKA VOJINOVIĆ JEGDIĆ DŽENITA BEGOVIĆ; KENAN
MUSINOV 90/AFORIZMI BRITVAREVIĆ; NEDIM SUBAŠIĆ; LANA
48/ISTORIJA UMETNOSTI SLEPI KOLOSEK – ZORAN DODEROVIĆ RISTIĆ; SONJA POPOV
DINASTIJA TANG – IVAN A MINIĆ 91/POEZIJA 127/POEZIJA
49-53/ESEJ IVA HERC CAKIĆ SVETA
EVROPA – KINA: 92/POEZIJA 128-129/NOSTALGIJE
UMETNOST KAO POČELO DIJALOGA JADRANKA BJEDOV ZORAN ŠOLAJA
49/POEZIJA 93/POEZIJA 130/POEZIJA
NEBOJŠA STANOJKOVIĆ MLADOMIR KNEŽEVIĆ ANA SAVKOVIĆ
48/POEZIJA 94/POEZIJA 131/POEZIJA
MIRJANA MAGURA DRAGAN MALJIK OLGA NAUMOVSKA
57-58/PRIČA 95/PROZA 132-133/POEZIJA
DRAGANA MILJKOVIĆ CAKIĆ SVETA SOVJETA GRUBEŠIĆ
59/RECENZIJE 96-/ROMAN 134/POEZIJA
LJUBAV U DOBA MALIH BOGINJA MAJA JAKOVLJEVIĆ – TRI KARTE ZA MIRJANA ŠTEFANICKI ANTONIĆ - JUČE
60/RECENZIJE PARIZ 135/POEZIJA
POEZIJA LJUBAVI I UZVIŠENOSTI 97-98/RECENZIJE BILJANA DIMČIĆ – KAD POŽELIŠ DA SE
61/POEZIJA MILIJAN DESPOTOVIĆ O KNJIZI VRATIŠ
MILAN DRAŠKOVIĆ – PANDORINA SNEŽANE M. MUSINOV 136-137/PROZA
ULICA 99-100/POEZIJA DANA HIL
62/MLADE NADE BELMA HUSOVIĆ 138-139/POEZIJA U SLIKAMA
SLAĐANA LAZIĆ 101/PRIČA TEODORA ŠIKLOŠIĆ
63/POEZIJA ZORANA PETRIČEVIĆ 140/PROZA
MILOŠ NASTIĆ 102-103/PRIČA, POEZIJA MARIJANA JOVANOVIĆ
64-65/POEZIJA VESNA V. MAKSIMOVIĆ 141-143/PRIKAZ
SLAVKO MARKOVIĆ 104-105/PRIČA TATJANA TOMIĆ O KNJIZI DRAGANE
66-68/PORTRET SLIKARA SANJA TRNINIĆ ĆATIĆ
NEMIR KOJI TEŽI SPOKOJU – 106/POEZIJA 144-155/HORIZONTI UMA
UMETNOST MILICE SAVIĆ NATAŠA MARKOVIĆ ŽIVKO TEODOSIĆ – IZMIŠLJENI SVET
69-73/PRIKAZI, POEZIJA, PROZA - ALISA IZA PLANKOVOG ZIDA -
107/PRIČA
SREĆKO ALEKSIĆ DARIJA MARKOVIĆ 156/CITATI
74-75/CITATI CITATI O PESNIŠTVU
108/PRIKAZ
CITATI IZ ROMANA ŽENA S DUŠOM NIKOLA ŠIMIĆ TONIN 157/PESAK U ZUBIMA
KAMELEONA – MARIANA KUNBAR ŽIVKO TEODOSIĆ
109/POEZIJA
76-79/RECENZIJE, POEZIJA IVAN GAĆINA
MIRJANA ŠTEFANICKI; VALENTINA
VULIĆ 110/POEZIJA
GORAN KRAPIĆ
80/PRIČA
VLADO JOVIĆ – ANA SA ZELENIM OČIMA 111/POEZIJA
MARIJANA LAZAREVIĆ
81-82/PREVODI
ŠOLKOTOVIĆ SNEŽANA I MELANIJA 112/POEZIJA
BOJANOVIĆ SPOMENKA DENDA HAMOVIĆ
83/POEZIJA 113/PRIČA
MILA MARKOVIĆ ZORAN ŠOLAJA
84/POEZIJA 115/POEZIJA
VESNA ANDREJIĆ MIŠKOVIĆ KATARINA DESPOTOVIĆ
Ilustracija:
Keti Radevska
Страх од смрти је највећи страх код људи. Страх од смрти у рату је „најмања“, она не
фигурира као нешто што је страшно. Она је све присутна, и она тада „влада“. Смрт се у екстремно
ратним ситуацијама доживљава и као „спасење“. Код савременог Западног човека смрт постоје
извор индивидуалног страха од смрти. У пређашњим цивилизацијама смрт је била колективна,
колектив је тај са којим се делила емоција, и колектив је обезбеђивао „излечење“. Данас, смрт је
индивидуални „проблем“, више је апстрактна тема него што је била пре само пар деценија. Ми се
данас више ужасавамо смрти неко што су то наши преци. Целивање умрлог као ритуал који је
посебно значајан за Русе и Србе, све ређе је присутно на сахранама. Примери визуелне културе
смрти у српској уметности, емоционални доживљај и осећајности је посебно изражено на слици
Уроша Предића, Сироче на мајчином гробу, настала 1888. Године.
Izašli smo iz olimpijskog grada zaodjenutog u prvo ovogodišnje sniježno ruho, neosnovano
strepeći što je bijela vjenčanica poprilično duga u decembarskom jutru na svim putevima. Klizeći
predjelima čarobne zimske idile, istrajavamo u realizaciji poetskog nauma da programima
„Planet Poezije“ povežemo i međusobno zbližimo regionalne umjetnike, ne samo književnike i
pjesnike, već slikare, skulptore, filmske radnike, glumce i muzičare. Zamišljeno je da se
međunarodna manifestacija „Poetski doček Nove godine i Šarena poetska čorba“ odvija na
drugom mjestu ne samo u Sarajevu, gdje smo započeli s druženjima 2013. godine, a do sada smo
odlazili u Maribor (2014) i Zagreb (2016). Domaćin za 2018. je Beograd.
Uprkos historijskom kontekstu, vremenskim (ne)prilikama, hroničnoj pjesničkoj besparici i
vremenskoj oskudici izazvanoj povratkom ranog robovlasništva, u kojem mnogi ne haju a tek
rijetki mare za umjetnost, 15. decembra okupili su se umjetnici koji se razumiju iz dubine duše i
čiji su se otkucaji srca nadopunjavali na Skadarliji, upravo tamo gdje su, a i još dugo će, boemi
osvanjivati kad sav normalan svijet sni.
„Zisov boemski krug“ ushićen je podržao ideju „Planet Poezije“ o upražnjavanju kulture u
suprotstavljanju nekulturi. Tako su se i posjetioci i učesnici oslobodili, pustivši duh slobode iz
čarobne lampe u multimedijalnom programu „Poetski doček Nove godine“. Svako na svoj način
stigao je u galeriju „Polet“ iz zavijanih gradova Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine.
„Poletova“ pozornica dopunjena je Novakovim šarenim kokotima, skulpturama od drveta i
metala iz serije „Zornjaci“. Zabava je mogla početi. U premijernom bloku poezije slušali smo
stihove Lili Koci (Zagreb), Ilijane Ilić (Kovin), Gorana Matića (Zemun), Romane Redžić-
Todorović (Beograd) i Belme Glibić (Sarajevo). Za muzički predah pobrinuo se sarajevski duet
Suzana Vinković, profesorica violine, i Enes Ibričević, profesor gitare. Pjesničko druženje
nastavljeno je stihovima Ljiljane Lipovac (Zagreb), Vladanke Cvetković (Beograd), Dževada
Hadžihasanovića (Beograd-Sarajevo) i Ljiljane Miličević (Beograd).
Prilog pripremili:
Tamara Čapelj i
Dino Porović
NA PERONU
ta
Gluma kao
autentičan izraz
komunikacije
21
ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART
Postoji mnogo vrsta mi zapravo. Recite nam da li spadate u
nasilja, pa i medijskog, Uvažavam Prustovu teoriju, ali pristalice osavremenjava-
naročito s obzirom na ne vodim se po njoj, niti bih nja lektire? Uvedene su
rijalitije i žutu štampu, pa nekome preporučio da neke izmene, i da li mislite
nam recite, da li mislite da razmišlja kao on. da je to dovoljno? Šta biste
su mišljenja podeljena i da Kakvi su vaši planovi u vi uveli u obaveznu lektiru?
je, kao što pojedinci budućnosti što se tiče Pa i ne baš. Upućen sam u to
sugerišu, u redu samo glume? Da li ste planirali da je došlo do nekih promena,
promeniti kanal? da ostanete u Subotici i da ali opet, po meni ne treba više
Naprotiv. Nisu mišljenja se bavite glumom, a možda ništa da se uvodi. Iskren da
podeljena, na veliku žalost. Ali i osnivanjem dramske budem, lektire mi nikad nisu
kad bi svi razmišljali radionice? bile jača strana. Dok mi je bilo
racionalno i kad bi svi bili Ako mi verujete, sve što u obavezi, čitao sam, ali ih
složni, pisali bi peticiju da se planiram, nikad mi se ne nisam doživljavao. Mislim da
ukinu svi rijaliti programi u ostvari, ali svakako bih voleo se radi o savremenosti.
Srbiji. To je po meni odsustvo da mi se ostvari to što oduvek Možete li izdvojiti tri knjige
mozgova i magnet za želim. Ako se već pitam da li kao vašu preporuku za
beskorisno prikupljanje bih voleo da ostanem ovde, čitaoce?
informacija i podataka. Jedan apsolutno ne. Nije ovo moj Dobro obratiti pažnju na:
skroz nepotreban i razoran teren, ne mogu da se naviknem "Stefan Nemanja - rađanje
projekat koji nas je doveo do na boravak ovde, iako je prošlo države" , "Pokondirena tikva" i
minusa. Nije dovoljno više od dve godine. Što znači i "Krvava bajka"
promeniti kanal, jer obično sve da ne razmišljam o osnivanju S obzirom da ste apsolvent
što je prikazano na Tv-u, to je i dramske radionice, koliko god ekonomije, da li je ona bila
na društvenim mrežama da volim ovu profesiju, iako vaš prvi izbor ili je
(Fejsbuk, Tviter itd...), pa i u sam pozvan da budem deo porodica imala uticaj na
novinama. ekipe. vas?
Imali ste priliku da Kako vidite sebe za nekih Nije, ali roditelji su me
sarađujete sa Milenom deset godina? posavetovali da je uvek dobro
Dravić. U kakvoj vam je Vidim sebe kao jednu imati dva zanimanja i da je
uspomeni ostala i da li ste ostvarenu i potpuno formiranu diploma uvek dobrodošla. Lepo
propustili da je nešto pitate ličnost. Mnogo truda sam je danas kad imaš neko zvanje,
ili da joj nešto kažete? uložio u sebe i u neke stvari u nešto po čemu se ističeš.
Bila je to jedna kratka, ali jako životu, tako da očekujem sebe Kako izgleda jedan dan
značajna saradnja. Bilo ju je da vidim u tom izdanju. Jer studenta u Subotici?
čast poznavati. Ako neko može kako kažu "kako radimo, tako Svaki moj dan je kreativan.
da ti pokloni toliku količinu nam i jeste". Teretana, učenje, prikupljanje
ljubavi i saveta, onda je to Sigurno je da svaki mladi informacija na internetu i
apsolutno Milena Dravić. glumac želi da bude novinama, i izlazak po
Ostaće mi u zaista lepom autentičan ali ipak moram mogućnosti. Bitno je da ne
sećanju, mada ona i dalje živi. da vas pitam da li ste imali izgubimo vreme i dan na nešto
Hteo sam samo da je pitam da uzore u svetu glume kada što nam nije korisno.
li želi biti moj gost kad sledeći ste poželeli njome da se Za kraj, podelite sa nama
put dođe u Suboticu. bavite? jednu novogodišnju želju?
Šta je za vas gluma: Svakako. Prodoran i Biću skroman. Želja mi je samo
umetnost ili ujedno i jedna autentičan, drugačiji od da Novu Godinu ne dočekam u
od mogućnosti autentične ostalih. Nabrojaću vam stanu, jer to bi bila četvrta po
komunikacije s drugima, umetnike iliti uzore pomoću redu. Znači bilo gde, u društvu,
jer kako je Prust rekao, kojih sam zavoleo ovo okružen zimskim čarolijama i
samo pomoću umetnosti zanimanje: Bata Živojinović, ljudima koji će ceniti moje
možemo izaći iz sebe i Nikola Simić, Milorad Mandić prisustvo.
znati što neko drugi ne vidi Manda i Dragan Nikolić.
od tog svemira koji nije isti Zatim: Milena Dravić,
kao naš? Radmila Savičević, Seka Sablić
Za mene je gluma prvenstveno i Ružica Sokić.
umetnost, a može i da bude U kojoj pozorišnoj
jedna od mogućnosti predstavi biste voleli da
autentične komunikacije, kako glumite?
ste i naveli. Nažalost, kada smo Uh, malo teže pitanje. Izdvojiću
na sceni i kada glumimo, to je dve, možda "Koštana" i "Čudo
često odraz onoga kakvi smo u Poskokovoj Dragi"
Dušan Varićak
Besciljno lutamo slepim orbitama, bespomoćni, sami
Posle četiri romana, isto toliko zbirki poezije, prevedene poezije i priča za decu, Zorica Tija-
nić javlja se svojim novim romanom, „Do svidanja Avgustina“, u izdanju Neopresa iz Beo-
grada. Šta reći o novom delu ove savremene srpske književnice i novinarke? Roman je to čija
se radnja odvija u Rusiji, ali i mnogo šire – između jave i sna, života i smrti; isprepletanost je
to ovog i onog sveta, sveta živih i sveta mrtvih, mada su ličnosti (i žive, i one koje to nisu)
uglavnom sa prostora bivše Jugoslavije. Koloplet isprepletanih, teško razmrsivih, zagonet-
nih odnosa između živih aktera, kao i između živih i mrtvih; preplitanje i međuzavisnost
ovostranog i onostranog; ljudska bića i njihovi duhovni „čuvari“ i „pratioci“ s one strane; sve
je to milje u kojem se, kao zbunjeni i ošamućeni prolaznici kroz život (ili ono što se životom
naziva), kreću, glavinjaju bolje rečeno, likovi romana „Do svidanja Avgustina“.
I zašto dvoje ljudi u nekoj svojoj emotivnoj sprezi obično ne mogu da ostvare norma-
lan, zdrav, kreativan i stabilan odnos (kao što to već znamo iz iskustva – i svog, i tuđeg), već
neprekidno tavore u uzajamnom povređivanju svih mogućih vrsta i oblika – prebacivanjima,
optužbama, uvredama i svemu ostalom? Šta je istina o ljubavi između dva ljudska bića, nje-
na suština, i šta se krije iza maske ćudljivog, okrutnog demona? Šta čovek uopšte traži u on-
om drugom, u tom odnosu koji nazivamo ljubavlju? Pitanje je to na kojem su koplja lomili
nebrojeni pesnici, pisci, umetnici uopšte, filozofi, psiholozi i svi ostali, kao i običan svet,
odvajkada.
Posle još jednog u nizu njegovih odlazaka, Avgustina počinje da preispituje sebe i njihov odnos
– ubeđena da je konačno shvatila da je Teo (misteriozni Gospodin T.) samo iskorišćava, manip-
uliše njome i da mu ona suštinski ništa ne znači, uprkos njegovim uveravanjima da je stvarno
voli. Mogućnosti da u tako nešto poveruje nimalo ne doprinose ni njegovi protivurečni postupci
– nakon izliva naizgled najiskrenije ljubavi, obično slede salve uvreda ničim potaknute s njene
strane. Misli da je najzad uvidela da joj je Teo bio samo sinonim za iluziju koja joj je prijala, pa
ju je pohranjivala. Prvo joj je pomogao u psihološkom smislu, kroz razgovore, a potom se
udaljio od nje – kada je nekako stala na svoje noge, a on našao novu „žrtvu“ (po njenom
mišljenju), ostavivši joj insulinsku rezistenciju za uspomenu. Stvorio je ovisnost u njoj, a onda
otišao.
„Shvatila sam da volim zarobljenost u kojoj me Gospodin T. držao. Volim i njegovu pos-
esivnost, ludilo, to što me ostavlja. Mazohista u meni voli kad patim.“
Da, na prvi pogled zaista izgleda kao da je tako kako ona zaključuje, i pored dilema koje
nastavljaju da je proganjaju (i na javi, i u svetu snova). Ali, ništa nije isključivo samo crno ili
samo belo, pogotovo pokretač često kotradiktornih čovekovih postupaka koji učestvuju u
kreiranju komplikovanih, zamšenih i teško objašnjivih ljudskih odnosa – ličnost njegova u
prevodu. Ona najčešće obitava u „sivoj“ zoni.
Izvor: https://hodoljub.wordpress.com/
Ne znam u kom mi se tačno trenutku javila želja da idem u Herceg Novi, ali znam da je bila
praćena idejom da u tom gradu nikad nisam bio, da su u njemu živjeli Ivo Andrić i Zuko Džumhur
i da ima predivan stari grad. Nije to bog zna kakav spisak razloga, ali meni i mojoj krasnoj supruzi
bio je dovoljan da se krajem jula ove godine našim automobilom japanske proizvodnje zaputimo
ka tom gradu ne baš sasvim sugurni šta ćemo u njemu da nađemo.
Put od Trebinja ka Herceg Novom izgleda kao da se tu ništa nije promijenilo u zadnjih nekoliko
hiljada godina. Malo je kuća, sve su kamene i izgledaju kao ostaci iz nekog drugog vremena, a
okolna brda i planine daju utisak kao da bi svakog trenutka, umjesto građana koji idu da u slanoj
vodi liječe rane nastale pod uticajem poznog kapitalizma, mogao pored puta da ugledaš humske
sebre kako vode sermiju na ispašu. Prostor je toliko nezagađen primjerima savremene civilizacije
da čovjeku i ne treba puno mašte da zamisli kako je svijet nekada davno izgledao. Ima nešto
zastrašujuće i veličanstveno u tom prizoru, nešto što te tjera da osjetiš strahopoštovanje prema
proticanju vremena, prema svima onima koji su tu živjeli i umrli, koji su naseljavali te krajeve i iz
njih naselili dobar dio prostora na prostoru današnje Bosne, Hrvatske i Srbije. I sama imena
mjesta koja se nalaze uz put djeluju nekako drevno: Rasovac, Tuli, Turmenti, Bugovina…Ako
preskočimo praistorijske žitelje hercegnovskog područja iz mlađeg kamenog i ranog bronzanog
doba, Rimljane, koji su ga oteli od Ilira, rane Slovene, koji su počeli tu da se naseljavaju u
sedmom vijeku, ako preskočimo i Nemanjiće, koji su vladali regijom sve do smrti cara Dušana,
ako, naposljetku, preskočimo Vojinoviće i Balšiće, Herceg Novi na istorijsku scenu stupa 1382.
godine, iako se ni tada nije tako zvao. Prvo njegovo ime bilo je Sveti Stefan, a osnovao ga je kralj
Bosne Tvrtko Prvi Kotromanić. Njegova želja bila je da Bosna dobije sopstvenu luku i tako
postane trgovinski nezavisna od Dubrovnika.
NA SEPTEMBARSKOJ PLAŽI
U HERCEG-NOVOM 1991.
GODINE
Ne znam da li da stojim?
Ne znam da li da bežim?
(Ja se pomalo bojim
Na ovom pesku gde ležim.)
Da li da krenem Bogu?
Ili okrenem vragu?
Da maknem nekud nogu
Il stojim u svom tragu?
Sam nasred pusta žala
Sa glavom koja strši
Pod suncem što je loče:
Kao u zevu ala
Ja čekam da se svrši
Možda će se nekome činiti da između „jedinog
I ovo što ne poče.
našeg nobelovca“ i jednog karikaturiste i putopisca
koji je danas, ne svojom zaslugom, skoro nepoznat Mi koji smo imali tu sreću da dočekamo svršetak
i nema mnogo veze, ali to je samo varka. Između toga što je u tom trenutku počinjalo, sada, ako se
njih dvojice ima i te kako mnogo veza. Zukin otac potrudimo, možemo na to da gledamo kao na
Abduselam bio je imam Bajrakli džamije u košmar iz kojeg smo se, valjda, probudili. Ali treba
Beogradu, a kasnije glavni imam Vojske Kraljevine biti pošten i reći da naši dani danas u Herceg
Jugoslavije i s njim se Andrić družio, a priča kaže Novom nemaju sjenku smrti. Herceg Novi je
da je volio i tufahije njegove supruge Vasvije, zapravo svojevrsna pobjeda života nad smrću jer u
Zukine majke. Kada je Zuko otišao na svoje njemu i smrt izgleda nekako blago i podnošljivo, ne
putovanje po Bliskom istoku Andrić je čitao kao prekid, već kao prelaz. Najljepši dokaz za to su
redovno njegove tekstove koje je slao za „Politiku“, dva gradska groblja – parohijalno groblje uz Crkvu
a koji će se kasnije naći u njegovoj prvoj zbirci Svetog Spasa i Savina. Groblje uz Crkvu Svetog
putopisa divnog imena „Nekrolog jednoj čaršiji“. Spasa izgleda kao pariski Per Laše, ono slavno
Kada se vratio, Andrić mu je priznao da je iskreno groblje na kojem su sahranjeni Oskar Vajld, Džim
uživao u njegovim tekstovima i da ih je čak i naglas Morison, Balzak, Marija Kalas, Šopen i mnogi
znao čitati svojoj supruzi. To je Zuku ohrabrilo da drugi. Veliki devetnaestovjekovni spomenici
ga zamoli da mu napiše predgovor za njegovu prvu poznatih i nepoznatih gradskih porodica koji
knjigu i Andrić je pristao. To je, inače, jedini kaskadno poređani na ono malo strmog terena
predgovor koji je Andrić napisao bilo kome. Zuko gledaju na bokotorski zaliv izgledaju kao vječno
je umro u hercegnovskom hotelu „Plaža“ 27. počivalište kakvo čovjek samo poželjeti može. Ležiš
novembra 1989. Kažu da je u jednom trenutku, i gledaš u more. Šta više čovjek više da traži od
nakon dužeg perioda bolovanja, uhvatio svoju života ili od smrti? Moj prijatelj Osta mi je
suprugu za ruku i samo joj rekao: „Odoh ti ja, jedanput rekao da ja život vidim kao potragu za
Vezira.“ kvalitetnim grobnim mjestom i moram priznati da
Ako nastavimo dalje Njegoševom ulicom ka starom ima istine u toj izjavi. Istina, pogled ti mjestimično
gradu sa lijeve strane vidjećemo kuću na kojoj stoji kvare nove višespratnice koje zaklanjaju more i to
ploča koja kaže da je u njoj živio pjesnik Stevan čovjeku strašno zna ići na živce. Umjesto barki koje
Raičković, inače veliki Zukin prijatelj. U Herceg u predvečerje uplovljaju u zaliv ti čitavu vječnost
Novom on je napisao i svoj posljednji sonet. moraš gledati nekoga kako širi veš na balkonu i
Zadesio se jednog dana na plaži, a do njega su iz zbog toga je manastirsko groblje Savima možda
okoline Dubrovnika dopirali zvukovi prvih vojnih ipak bolje počivalište. Nema zgradurina koje ti
dejstava koja će staviti tačku na državu u kojoj je priječe pogled, more je blizu, povremeno ti, istina,
čovjek mogao da se osjeća na svome i u Herceg vječni mir malo naruši neko čeljade koje tu zna
Novom, i u Dubrovniku, i u Ljubljani, i u Prizrenu, doći s knjigom i čitati, ali to je zahvalan i diskretan
i u Subotici, i u Sarajevu. U jednom trenutku iznad svijet koji zna da cijeni tišinu i spokoj, kako tuđu
plaže je „u gromoglasnom brišućem letu preletela tako i svoju – jer inače ne bi ni dolazio tu. A kada
grupa jugoslovenskih vojnih aviona“. „Imao sam jednog dana kucne čas za varsksenje mrtvih i život
osećaj da mi je čitav taj pakleni konglomerat budućeg vijeka možeš biti siguran da ćeš taj život
zvukova projurio kroz sami mozak“, zapisao je on. početi sa najljepše moguće tačke koju si mogao da
izabereš.
33 ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART
BORNA KEKIĆ - RAZGLEDNICA IZ
ZAGREBA
Grade moj,
pitam se kakav bih bio da sam odrastao
na nekim drugim ulicama i trgovima,
na nekim livadama i šumama,
bio bih isti, jer ti si mi,
grade moj, dao i livade i šume,
У мраку Белорус
Волим да размишљам увече у мраку, Нека омршала сенка иде: видим,
Када свет обуче црна одела, Бедна тканина леђа покрива,
Звезда у мали прозорчић гледа, - И глава над дроњцима сива,
О, тада мисли узлећу к небу високу! Ноге криве у папучама старим.
1905. 1908.
39
ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART
На рукама жуљеви, Санке је бацио, у кућу упао:
Дан и ноћ се трудим, "Опрости ми, свекрвице,
Немајући среће, И ти ми опрости, татице.
Лежем као бедник. Опрости и ти, Гануља,
Жено драга, срцу мила,
А устајући рано, Моја птичица си, кукавица,
Косу узимам у руке Памти то, да не би жалила.
И идем код господара Опрости ми, сине рођени,
Да косим траве луке. Некрштеног сам те оставио, -
Можда ћеш бити гладан,
За четрдесет новчића Можда ћеш сламу јести,
Цео дан косом машем. Можда ћеш клети оца,
Кажу - господар је добар, - Можда камен за мном бацити,
А ја не знам о томе! Можда ћеш мајку грдити...
Бој се Бога или ћеш погинути.
Или можда знам, - Отац тебе много воли,
Оно што не бих смео, Не може те се нагледати.
Свакога дана чекам А шта учинити, ако звери
На сену, које сам жео. Увуку тебе у невољу?
А тамо могу, и не судивши,
Сваки дан слушати треба, На уже тебе, па у планину..."
Господска језика бритка. Ту Томаш, сузу проливши,
Не може се без хлеба, Оде кроз врата и у јазбину.
Трпи, мој Микитка.
1906.
Трпим, стиснувши зубе,
И косом машем,
Сунце суши усне,
Од жеђи умирем. Срећна Нова година
А кући се враћам -
(З Новым Годам)
Само мало да одахнем -
Хеј, сестро, Нова годино,
И поново узимам
Шта нам ти са собом носиш?
Косу, да њоме машем,
Шта ћеш у народу посејати?
А шта на њивама пожњети?
Да бих сутра рано,
Са оштром косом
Хоћеш ли нам пут завезати,
Косио код господара
Хоћеш ли нам туге донети?
Откосе међу росом.
Да ли ћеш бити љута, немила,
Као што је и стара била?
Судбо моја, прозбори,
Где си, одговори!
Хоћеш ли отерати тамне облаке,
И сузу из очију обрисати?
1903.
Или ћеш, као мајка, бацити чари
И на спавање нас позвати?
Бунтовник (Бунтаўнік) Хеј, хоћеш ли казати?!
Снежне планине. Мраз притиска, 1908.
Мале санке чујеш шкрипом,
А Томаш по Сивки шибне -
Она по мравињаку копитом.
Тако журе кући галопом,
А у хркање се дале звери.
Или да не иде он у сватове?
Можда тамо девојка тугује?
Можда он жури на игранку?
Да тамо музику свира?
Све корбач звижди и звижди,
Све Сивку напред гони.
Долетевши у двориште,
ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART 40
POEZIJA
ПЕТАР ГОРДИЋ
Крст
Некад сам мислио да је прича о Христу измишљена,
Да је то мајка свих митова,
Састављена да људи постану бољи или да њима они гори лакше владају...
Онда је дошла Она које више нема,
Она која је волела па више не воли,
И рекла ту магичну, а ја мислио митску, реч:
„Васкрсење“,
па синтагму:
„Живот вечни“,
па молитву:
„Васкрсли из мртвих Христос истинити Бог наш...“
Па се ту негде појавило и оно „Сећајући се дакле свега, Рођења, Крста, Страдања, Гроба,
Вазнесења, Васкрсења...Другог и Славног Доласка“
Све мит до мита, тада...
Једино што је преостало сада.
У шта још увек не верујем… ипак свестан да треба.
Да нема ничега без Њега.
Зашто Га зовеш а не верујеш да је био овде...или је „секс ипак у корену свега“ – што „рече“
„најбољи“ писац овога српског неба...
Šta je sreća
Sreća je biti živ
I to je sreća
Ni za čiju smrt
I to se može
Ne biti kriv
Ako si dušom uzleteo iz zdravog ploda
U svakom sutonu
Suncu ispod kože
Prepoznati jutro
Da otkriješ lepotu budnog sna
U svakom danu
Novo sutra
Jer život je iluzija od smeha i tuge
Al izbora nema
Sreća je
Već kroz svetlost duge
Kad su ti snovi uvek u srcu
Na zaljubljenoj mesečini
I u sedoj glavi
Sreća je
Kad ubdeiš zloću
Da se zastidi
Kad svoju pobedu
U tvojoj nesreći vidi
Sreća je
Kad prazan želudac
Snagom duha hraniš
I one bolesnog uma
Sa ropskim bogatstvom paklenog boga
U osmehu sahraniš
Sreća je
Imati iskrenog prijatelja
U životnoj nevolji
I biti od zla uvek bolji
Sreća je
U kapi rose prepoznati svemir
I u njenom drhtaju naći svoj mir
Sreća je
Zasaditi ljudsku rodnicu
S mnogo ljubavi od znanja
Da se život u zrevnici humanosti čoveku klanja
Još će se neko vreme, po zatvaranju bilo kojoj drugoj iz zemlje i popularno rečeno
sajamskih dveri, polemisati o šezdeset trećem regiona. Važno je da mu leži, i da može
sajmu knjiga u miholjski toplom Beogradu. finansijski da je priušti sebi ili pokloni drugom
Nesumnjivo. Ima i razloga. Iz godine u godinu kao preporuku. Neke naslove, naći će kod dva-
mogućnost izbora se menja. Ranije je isključivi tri renomirana ili „mala” izdavača istovremeno.
akcenat bio na knjizi, sada se to malo pomerilo. Volja mu da bira. Težište je na knjizi i autoru.
Ponosni su glavni organizatori, direktori, Ili možda stripu, ako ste ljubitelj? U poslednje
vlasnici, šta već, pojedinih izdavačkih kuća vreme ne tako malu pažnju i otimanje kolača
kojima nije teret da svoju ponudu sami „slave” odvlače i grafički dizajneri. Što je knjiga
prezentuju čitaocima, prodajući knjige i lično. bolje opremljena, ako ima i audio izdanje, tim
(Kao primer, mogu se navesti gospođa Verica bolje.
Sekirarski – Književna omladina Srbije, i
gospodin Đorđe Otašević – Alma). Ne verujem Svako ima pravo da uključi svoj kulturni
da su nesuđeni prodavci, za vreme sajamske radar i da se njime rukovodi. Možda baš iza
manifestacije, nosili u sebi pitanje sa naslovnice širokom auditorijumu nepoznatog imena leži
noviteta Emira Kusturice Šta mi ovo treba. Obe dobro štivo? Ako ga ne proprati snažan
kuće, u ponudi su imale ranija ostvarenja kao i marketing, nema mu srećnog života u
knjige tek izašle ispod štamparskog čekića, bilo književnim vodama gde aždaje jedva čekaju da
prvog, bilo ponovljenih izdanja. progutaju sitnije od sebe.
Za koju god ste se knjigu opredelili da
Iz široke lepeze ponude, koju ni u snu ponesete u svoj dom neka bude biser niske
niste, ma koliko polako hodali i očima pratili kojoj kraja nema. Svet knjiga ne završava se
naslove, mogli da u visokom procentu odlaskom cirkusa. Ko je napisao jednu, gleda da
obuhvatite, mogli ste birati od klasika do napiše i drugu knjigu, ko zatvori koricu knjige
savremenika, ili onih koji se o književnost tek kao čitalac, nije na odmet da se lati sledeće.
češu. Bio je dobar izbor filozofskih misli, Dobro će mu doći u spoznajnom, istraživačkom,
latinskih izreka, pravopisa, rečnika, mogli ste za terapeutskom čak planu. Ako se odluči za
nešto manje novca nego u knjižarama doći do ljubavnu poeziju, i mladi autori imaju šta da
raznih odgovora ubačenih veštom rukom poruče. I izvan bestselera ima kvaliteta.
između korica. Mogli ste se preko slova sresti sa Uključite intuiciju, poslušajte preporuku,
davno priznatima, ali i osporavanima, otvorite nozdrve i eto vam pravog puta sve do
romantičnima, realnima, naučnoj fantastici čitanja Zaustavljenog toka npr. koga sam,
vernima, verski nastrojenima. Moglo vam je želeći da obeležim nezaustavljivo vreme,
privući pažnju Pismo nerođenom detetu napisala i punudila na uvid radoznalim očima.
Orijane Falači, iako davno napisano, mogli ste
izdvojiti iz novčanika za dela Branka Đurića Za one kojima je vreme novac, i koji
Đure, Božidarke Stojšić, Neleta Karajlića, Siniše brižljivo biraju šta će i koliko raditi u koje
Ubovića, Vesne Dedić... po matičnoj profesiji na vreme, dobro bi poslužili sitni magneti,
drugu stranu orijentisanih: pevački, glumački, obeleživači stranica do kojih ste u čitanju došli,
novinarski itd. a mogli ste ih pod kupolama sajma sebi
nabaviti.
Mogao vas je zaintrigirati brojnim 30.10.2018.
naslovima Igor Mandić na primer ili mnoga
strana imena poput dobro prodavanog Haleda
Hoseinija npr. Misli vladike Nikolaja nuđene su
po izuzetno niskoj ceni, za neke druge buđelar
bi trebalo da vam je dobro napunjen. U
principu, čitocu nije toliko bitno da li će knjigu
naći kod Lagune, Arhipelagu, Prometeju,
Dereti, Kreativnom centru, Akademskoj knjizi,
Beopolisu, Mladinskoj knjizi, nekoj niškoj,
novosadskoj ili banjalučkoj izdavačkoj kući ili
Основач династије Танг је породица Ли (李), која је дошла на власт током зенита и
распада Суи Царства. Династија је делимично била прекинута за време Друге Џоу
династије, када је царица Ву Цетјен преузела престо, поставши тако једина кинеска
царица која је самостално владала.
Д
инастија Танг се сматра врхунцем кинеске цивилизације и златним добом
космополитске кинеске културе. Територија Кине је за време династије Танг
нарасла више него за време династије Хан, а популација је прешла са 50
милиона становника на чак око 80 милиона становника. Захваљујући тако
великом броју становника, династија је могла подизати професионалне и регрутоване
војске од стотина хиљада војника да би се надметала с номадским народима за
доминацију над средишњом Азијом и уносним трговачким путевима уздуж Пута Свиле.
Њена територија, освојена током ратова њених првих владара, била је већа него
територија Династије Хан, а била је подједнака с територијем каснијих династија Јуан
и Ћинг. Династија Танг, са својим главним градом у Чангану, је опшеприхваћена као
највиша тачка у развоју кинеске цивилизације. Имала је и снажан културолошки утицај
на суседне државе попут оних на подручију данашње Кореје, Јапана и Вијетнама.
Династија Танг је на почетку успела са створи снажно централизирано царство са
делотворним системом управљања. Њену владавину подржавао је Царски испитни
систем, чији задатак је био - избор образованих грађана који ће служити царству.
Граничарски генерал Ан Лушан дигао је 755. године буну која је знатно ослабила
династију Танг. У бурним годинама које су уследиле, Кина се повукла из средишње Азије
и постала затворенија.
Крајем 9. века велики сељачки устанак је готово уништио средишњу власт. Кина је
подељена на 10 држава са малим остатком царства којим је владало пет династија у низу
(тзв. Период пет династија и десет краљевстава). Тек 960. године долази до поновног
уједињења земље под династијом Сунг.
Samo četiri meseca pre tragičnog događaja koji se nikada nije odigrao (februar 1989.),
praznim trgom Tjenanmen prolazio je mladi slikar Ju Mindžun (Yue Minjun), nakon što je
obišao upečatljivu izložbu Kina/Avangarda u Nacionalnom muzeju, gde je među izloženim ra-
dovima kineskih avangardnih stvaralaca tražio originalnu iskru koja će ga inspirisati u potrazi za
sopstvenim izrazom.
Četiri godine pre toga, Mindžun je završio akademske studije na odseku uljanog slikarst-
va. Upoznaje i prati narastajuću scenu savremenog kineskog umetničkog izraza, čiji su uzori, sa-
da već klasični majstori moderne Evrope i postmoderne Amerike. Zahvaljujući skoro već punoj
deceniji otvorenije politike sekretara Jaobanga, kako u unutrašnjoj tako i u spoljašnjoj
društvenoj sferi, umetnici su inspirisani da čitaju i prevode, pa i sami objavljuju teorijske i
kritičke osvrte na savremena umetnička dešavanja. Mindžun (rođen 1962), koji je odrastao u
sasvim drugačijoj deceniji Maove Kulturne revolucije (1966-1976) upijao je grozničavo raznolike
uticaje tokom ove pulsirajuće dekade koja će se uskoro naglo okončati.
EVROPA – KINA:
UMETNOST KAO POČELO DIJALOGA
Zadržavši aktivno u imaginaciji osmeh koji je Ženg Jianji (Geng Jianyi) prikazao na
sopstvenom portretu sa izložbe Kina/Avangarda (ali i sve ono neizrečeno što se iza njega krije)
sa jedne strane, i masovne scene demonstracija sa druge strane, već 1992. nastaju slike poput
Velike solidarnosti, na kojim se umetnikov nasmejani autoportret multiplicira. Ograničen
zvaničnom zabranom prikazivanja u bilo kom obliku bilo kakvog sećanja na proteste na Tjenan-
menu, Mindžun ipak odlučuje da scenu postavi ispred Kapije nebeskog mira.
Gde je bolje još jednom iskazati veliku tradicionalnu kinesku solidarnost nego na velikom
kineskom trgu? Ukratko, slikar instinktivno shvata da se umetničkom intervencijom realnost
može predstaviti drugačije, čak obrnuta naglavačke, a da u sebi ipak zadrži istinu, možda čak i
dublju i potpuniju od proste istine realnih događanja. Baš te godine prodaje svoju prvu sliku
vlasniku galerije iz Hong Konga, za sumu od 1,500 američkih dolara. Lagani porast prodaje i
cena, omogućiće mu da u sledećih nekoliko godina nastavi putem koji se sada već sasvim jasno
ocrtavao, pa tako već naredne godine nastaje i Velika radost smeštena opet ispred kapije Za-
branjenog grada.
Da čin revolta anonimne individue poput Čoveka tenka, može da bude i efikasna medijska
taktika pokazaće svojim grafitima i intervencijama u javnom prostoru ulični umetnik pod
pseudonimom Banksi (Banksy, 1974). Banksi će pomoću spreja i šablona na zidovima rodnog
Bristola multiplicirati i svoje preinačenje već kultne scene zaustavljanja kolone tenkova. Britak
britanski humor, krajnje pojednostavljena crno-bela ikonografija dopunjena tipično jetkim
detaljem-sloganom, preuzetim iz potrošačkog miljea, koji otvara nove neslućene dimenzije
interpretiranja, pokušava da prenese svu dubinu i oprečnosti konfuznog pokroviteljskog odnosa
prema Istoku kojeg Zapad podržava u
neminovnim promenama čije negativne
strane već uveliko izjedaju srž društva iz
kojeg potiču.
Slika je prodata vlasniku galerije iz Hong Konga za 5,000 američkih dolara. Već naredne
godine kupuje je britanski bankarski investitor za 32,200 dolara, i prebacuje brodom za London,
gde će po uslovima kupoprodajnog ugovora biti uskladištena sledećih 10 godina.
Nakon uspešnog proboja na Zapad, debitovanjem mladih kineskih umetnika na 45. Vene-
cijanskom bijenalu, početkom poslednje dekade XX veka, uspešno je ostvaren upravo nago-
vešteni prolaz ka Istoku. Uspostavlja se aktivna komunikacija dve kulture što za mnoge kineske
stvaraoce poput Fang
Lidžuna označava
dugo priželjkivan
suštinski zaokret
kako u karijeri tako i
u životu, stvaranjem
plodnih kontakata sa
mnogim znamenitim
Zapadnim umet-
ničkim manifestaci-
jama, galerijama,
kolekcionarima.
Uzavrela kineska
umetnička scena sa
jedne strane
yuE_MiNJuN_05 - The Execution, 19 ... Oil on canvas (150 X 300 ).jpg pokušava da nadok-
nadi propušteno i da
sustigne iskusnije, uspešnije i popularnije Zapadne kolege već uveliko zašle u bespuća post-
postmodernizma dok istovremeno nastoji da u svemu ostavi i svoj jedinstven i prepoznatljiv
trag.
53
ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART
POEZIJA
Boli i tako je teško I međ` pantalonama,
Kad izgubiš onu snagu što nisu mi više u broju
U grudima I onda, kad nadjem
Kad noge neće, pa ih vučeš bačene nade svoje
Za ljudima, Odbačene zbog drugih
Koji te redom pretiču Shvatim, nijedne nije bio vredan,
A do juče.... .... baš ni jedne
Do juče si ih čuo gde viču niko od njih
Da staneš, jer te ne mogu stići
I ko bi sad reko? ***
Ko? Sve tuge sveta
Da će me snaga tako brzo zaobići u jednoj majčinoj suzi
I da će i mladost s njom otići Sve patnje u jednom
Možda u nepovrat uzdahu
NEBOJŠA STANOJKOVIĆ
A do juče, mogla se preskočiti U samo jednom pitanju, zašto
Planina Sav bol
A da ne zaboli ni noga ni glava I ne umire nikad
Ni vrat i ne nestaje u prahu
I do juce jos, bila je milina Ljubav sto gradove gradi
Hodati satima I što ruši galaksije odvajkad
Putevima što prvi put vidiš
I kad stignes kući pred vratima ***
Nije ti teško i ni na telu i u duši
ne boli te ništa Samo je pusti nek ode,
I ponovo spreman da isploviš nije to ona prava,
U široko more ona tvoja, samo tvoja
Iz svog pristaništa Samo pusti, tek tako
Bolje i bos, nego da žulja,
*** kada već nema pravog broja
Znam nije lako
Ne, ne moram ja ništa da to sada vidiš
Ne moram na ova Al kada ode i prodje vreme
poprišta i ratišta i stratišta samo ćeš da se postidiš
Da svoje gubim rad tuđeg ćara Kad shvatiš,
I ne moram svesno da dopustim Zbog kog si nosio toliko breme
da me vara, onaj što vara zbog čega si morao toliko da patiš
jer nema dara, Toliko dugo i tako ludo
jer ne zna da stvara Pitaćeš se, šta te to spopalo
pa ruši, I kakvo se to desilo čudo
I ne moram da nosim na duši Il magija ko vlaške čini
baš svaku tugu i lažnu i pravu Pa ti nidočeg ne beše stalo
Ako je želim, još malo zdravu Osim do nje
I ne moram baš svakog da volim I po danu i po mesečini
I baš svakog da molim Tražio sebe u pogledu njenom
za zrno obzira Druge su iste bile sve
I malo mira A svi su videli i svi su znali
Jer ne umem Tako to nažalost obično biva
uzdahu tuđem da odolim Kojima sebe si najviše dao
Jer sam bolećiv i zaboravan Oni su tvoje najviše krali
Pa bacim na tavan Zato pusti, prosto, tek tako
Zgažene snove i sve izdaje Ko što bi ona pustila tebe
Sve sto srcu neda da traje Teško je znam, al njoj bi bilo lako
Pa ih onda jednom, slučjno nađem Jer nije ko ti, ona gleda sebe
međ starim bluzama
I starim suzama
Sasušenim na njima
KUTIJA OD ZLATA
ČAROBNI BOŽIĆ
Oteta baklja razljutila Zevsa,
sunce nestaje, mrak se spušta, Okupili smo se oko stola u sjaju Božične sveće,
u snažnom dahu gori zvezda mali plamen radostno srce greje.
plamen besni, u pepeo je pretvara, a mirisi badema, smokava, lešnika,
sivi veo se vije iznad gnezda, pečenih kestenja i jabuka
prekriva i guši pesmu slavuja, oko okićene Božične jelke se širi,
moćna oluja guta nadu, a vruću pogaču domaćica iznosi.
gnev nosi svetu vatrenu kaznu. U dolasku prvih snežnih pahulja
Iznad Olimpa tama grize svetlost, Božični duh je zakucao na vrata,
grešna ruka zemlju trese, da nas okupi ispod Božjeg ogrtača
ispod oblaka vlada rat i gadost, gde se tiho čuje Božična pesma,
strah i zlobu seje avet, na Badnji dan, blaženo vreme ljubavi i mira,
iz bunara kulja blato da veru i spokoj u svaki dom vraća.
uvijeno u njemu, leži izvor života. U tišini sveta, tamjan zamiriše,
Znatiželja, otvara kutiju od zlata, svaka kuća zdravo i veselo diše,
u tren oka prosipa gordost i bolest a dok bele pahulje sa neba padaju,
i borbom sve oko sebe kida, molitvom čar Božića dočekuju,
bolom veru u ljubav lomi, sjajne sveće dušu im greju,
iz ljudskih srca uzima, bogati i siromašni Spasitelju se raduju.
mržnju i zlo sveta u njoj otkriva. Nebeska se pesma u ponoć čuje,
Kovana kutija od zlata, crkvena zvona čarobno zvone,
iz svake vijuge, djavolu otvara vrata, u magičnom svetlu, sa nebeskog svoda,
a na zemlji tajno veštica gata, jedna zvezda zablista,
ispod nebesa narod da posvađa, u svako oko zasija,
sve dok se nova nada ne rađa. to je rođenje našega Gospoda Hrista.
USAMLJENA GROBLJA
Izvetreo sladak miris tamjana,
odavno ugašen plamen sveće,
kao tuga i sva bol
i molitva iz srca pobožnog.
Iz zemlje viri truli drveni krst
prekriven mahovinom i korovom
a teškoća tiho duva kroz travu,
tako su zaboravljena, usamljena groblja.
Preko spomenika pada uvelo lišće,
izbledela imena na mermeru,
izbrisana iz svake misli,
samo sačuvana u hladnoći mraka.
Ulile se suze u kišu
udahnute molitve u vetru odletele
nijedno oko ne traži one koji počivaju u miru
niko ne posećuje skrivena groblja u lišću.
Kada zimi grobovi nose snežne pokrivače
nadleću ih samo sveti božji anđeli
a na nebeskom svodu za Božić
zasija jedna svetla zvezda.
55
ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART
PAHULJICA
Tiho i nežno padaju,
lete, lete i vrte se
magično u vetru se viju,
samo jedna pahuljica ODAHNUĆE
bez daha te ostavlja.
Čarobna pahuljica Odahnuće jednom zemlja
na trepavicu je sletela, od mojih teških koraka.
kao sjajna zvezda Maštom sam danju i noću
u tvoje oči zasijala letela nebeskim visinama,
njenim sjajem raznežila. a zemaljski život nisam uspela
Snežna pahuljica lagano da preletim KADA JE SVE TIHO
je oko tebe letela, sa nežnim krilima leptira,
tako mala, bela koji odmara svoja šarena krila Tiho dolazi Božični duh,
na tvoje se usne istoplila, i leluja na širokom listu preko polja i livada kruži
u kap vode se pretvorila, kestenja. miris svetog mira i tamjana,
tebe žednog napojila. Odahnuće pero u zadnjem dahom vetra se širi.
Pogledaj, dok sneg sipi, dahu, Šuma tone u zimski san,
ispod tvog koraka sneg škripi, koje je neumorno ležalo snegom prekriveno je svako
stani, ne gazi ledena krila u ostareloj, naboranoj ruci, drvo,
ta pahuljica je jedinstvena, a mastilo će presušiti pahulje kao paperje prekrivaju
prava je nebeska balerina. kao na obrazu zadnja suza, jezero,
Posmatraj kako sneg veje, pretvarajući se u sjajne kristale, snegom je zavejana tiha noć.
zima livadi belu košuljicu plete. ne govoreći više osećanja Zima vence od zimzelena u belo
osvrni se, pahuljice bajkovito na prašnjavom papiru, boji,
lete, koji leži na mračnom snežne pahulje na jelenzeleno
pogledaj, tvom srcu želju greje. pisaćem stolu, padaju,
Raduj se, oseti snežnu čaroliju, ne noseći više teret bolne ruke. omorika je ukrašena u svom
zamisli da sam pahuljica, Odahnuće jednom stara duša, sjaju
koja je na tvoj dlan pala, neke kišne jeseni, belu haljinu nosi Božična noć.
na tren u plesu na njemu stala, kada lišće prekriva sve korake Snežne pahulje lebde, igraju,
da tihi zimski san odsanja. a priroda za duboki san se preko zemlje debeli tepih tkaju,
sprema, umotan u meku magiju,
kada sve zaćuti u neko zavejano Božični san je tiho ispunjen.
vreme Sa nebeskog prostora, sijaju
jedne hladne zime, zvezde,
koja krije buđenje proleća svaki krov je pun snežnog
ispod snežnog prekrivača, paperja,
od snežne mećave, preliveni zvezdanim sjajem
gde kazaljke sata smiruju dodirom svete tišine..
hiljade nemirnih pahulja, Za Badnji dan, kada je sve tiho.
tamo gde ničega nije bilo, u svim srcima, po Božjoj volji
a iz srca se ponovo snilo. svetlost vodi kroz zavejanu noć
preko svakog praga prelazi
njena moć.
Dragana Miljković
Postelja za snove
"Jesi li za kafu?", upita ona.
"Može ", bio je njegov kratki odgovor. Ona stavi đezvu na ringlu šporeta i sipa dve šoljice vode.
"Kakvu kafu piješ", bacivši pogled u njegovom pravcu postavi mu pitanje.
"Slađu, zar si zaboravila?", bio je njegov odgovor.
"Zaboravila sam. Nismo se odavno videli. A tada čini mi se da si rekao da kafu ne piješ, ali ćeš je
popiti zbog mene." Rekla je tiho.
"Ustao sam rano i umoran sam, sada bi mi kafa prijala." , rekao je još tiše.
"Šta želiš za piće?"
"Neću ništa. Bolje je kada mi je prazan stomak."
Ubrzo je i kafa bila gotova. Ona je donela šoljice i stavila ih na drveni stočić prekriven staklom. Ot-
vorila i kesicu čipsa i sipala u staklenu posudu. Malo su govorili, osećala se blaga nspetost u vazdu-
hu. Nju nije bilo ni briga. Pogledala ga je. Njegovo mišićavo telo mamilo je na dodir. "Ne mora
ništa ni da priča. Čemu sve to, i onako ne bi imalo svrhe. Znamo oboje zašto je on večeras ovde."
Mislila je u sebi. Kada je on popio kafu, predložila mu je da odu do njene spavaće sobe. On se
složio i krenuo, ona je ponela svoju kafu sa sobom. Ušli su u sobu i ona je stavila šoljicu na stočiću
koji je bio skoro pretrpan šminkom, a zatim se navalila na njega. Nosila je crnu haljinu pripijemu
uz telo. On je odmah legao na krevet i raskomotio se. Primetio je previše sredstava za ulepšavanje i
upitao je sa čuđenjem.
"Šta će ti tolika šminka?" Ona mu odgovori.
"Treba mi da budem lepa. Nisam lepa bez šminke." On se blago nasmeja.
"Ne znam, nikad te nisam video bez šminke."
Pantalone koje je skinuo lagano je spustio kraj kreveta i u blizini nočnog stočića na kojem je stajala
lampica i jedna mirišljava svećica. Ona je uzela šibicu i krenula da upali svećicu kako bi napravila
malo romantičniju atmosferu, ma da je osećala da on puno i ne mari za to. Kako je izgleda malo
jače kresnula šibicu drvce se upalilo i u isto vreme prelomilo i tako upaljeno palo na pod u blizini
njegovih pantalona gde se samo ugasilo. On se cimnuo.
"Pazi, nisi li mi zapalila pantalone?"
"Nisam ne brini, palo je pored pantalona". Izgovorila je ona a zatim pokušala sa još jednim
palidrvcem da upali svećicu. Uspela je tek sa trećim. On se sad opustio na krevetu i pozvao je.
"Dođi ovde pored mene.". Ona je poziv prihvatila sa osmehom. On je zatim krenuo nežno ljubiti.
Njoj se sve to dopalo i predala mu se u potpunosti. Strast je trajala puna dva sata. Trudio da joj
udovolji kao i ona njemu. Kada je znojav i umoran stavio svoju glavu na jastuk i nju prigrlio uz
sebe u njoj su se rađala neka pitanja. "Baš nam je lepo i prijatno kada smo ovako zajedno. Ali on sa
mnom želi samo to, seks." Prigrlila ga je jače, a onda blago počela da češka. On je samo čutao, a
ona je nastavila sa svojim mislima. "Lepo bi bilo da kraj sebe imam ovakvog muškarca. Šta li on
misli o meni? Suvišno je da ga pitam. I pokvarim ovaj trenutak." Svećica je i dalje treperila i osvet-
ljavala nihova lica koja su bila u polumraku, kao i njihove prave želje.
"Hajdemo još jedanput, pa posle moram da idem". On je prekinuo tok njenih misli. Složila se. A
kada je ponovo posle toga naslonila glavu na njegovo rame pitala se. "Između nas fizička pri-
vlačnost i strast postoje, i seks je dobar, što on onda nije sa mnom? Nije zaljubljen, dala je sebi od-
govor, koji je rodio novo pitanje. Da li strast može da preraste u ljubav? I posle ovako strastvenih
noći, kako se on ne zaljubi u mene?"On kao da je pročitao njene misli koje mu se nisu dopale.
Rekao je.
"Moram da idem, imam sutra obaveze." Ona je samo mirno rekla .
"OK." pomerila se i pustila ga da ustane iz kreveta i obuče se. Ona je obukla roze čipkanu
spavaćicu. Zatim joj reče.
Власта Младеновић
MILAN DRAŠKOVIĆ
PANDORINA KUTIJA
PANDORINA ULICA
Lepa je moja ulica - označena brojem 666
na velikoj mapi džungla-lavirinta - ne može
da se promaši. Nikada ista, stalno menja
izgled, glavni dekor su njeni stanovnici.
Pa, momče-biberče, ako večeras kreneš
mojom ulicom, čeka te uzbudljiv šou!
Slađana Lazić
SPKD „PROSVJETA“ TUZLA
PREKASNO
OVDE, TEBI
Nadam se da ti je toplo.
Tu, u stihu kome daješ dah.
Tu, u strofi što sve suze pretvara u prah,
što ga nosi daleko od tebe
i odlučno ne da srcu da ti zebe.
Nadam se da te ne boli.
Tu, u duši što je samo tvoja,
I u mišlju što proleti sada.
Na mom nebu sa milion zvezda,
sa milion i još više boja.
Nadam se da si srećan.
Tu, u delu mene i mog sveta,
tu, na mestu gde mi duša cveta,
tu, gde cvet si što beskrajem miriše
I u pesmi što tebi se piše.
O OSMEHU
Nekada shvatimo koliko je nekome bilo teško tek kada svojevoljno ode.
Tada se setimo lepih stvari koje taj neko ostavi za sobom, ali i setimo se da njemu samome nismo
podarili nešto barem približno lepo. Nismo bili tu kao ruka pomoći u teškim trenucima.
Dođe dan kada više ni tih trenutaka ne bude, a ni osobe. Pitamo se da li bi bilo drugačije da smo
postupali drugačije, da smo bili manje sebični. Međutim, sve su to prekasna kajanja i želje sa boljom
prošlošću koje ne bismo bili ni svesni da je sadašnjost različita od one u kojoj smo sada.
МИЛОШ НАСТИЋ
празнинама хучи
збивања сплет
крик у маглу строфе
испјеват ал мрјет
о птицо жалосна
ал нису ли одувјек
над најслађи мед
касапили цвјет
разуларен свјет
ПЈЕНА
PESNIK STEPE
S. Jesenjinu
U stepi peva :
Lepoti pesme u stepi -
jutru,danu, leptiru,rosi; poslednje zvezde na nebu...
Njenoj u travi kosi -
plavom oku neba … Poslednje pesme -
što muti svest na omči,
Pesniče stepe – želimo, dok poziva ljubav, dok doziva ljubav u stepi,
da se sudbina tvoja na proplanku -
ne lomi, i peva : jutru,danu ,cvetu,
u dušama mladih pesnika! leptiru, rosi -
Omča “Angletera ” - njenoj u travi kosi...
sve nas opominje :
Ne taji boli! U stepi -
Ne zovi ljubav - ona ga uzalud čeka -
koja te neće ! da peva o njenoj u travi kosi,
Okuj se pesmom! plavom oku neba...
Lagum (Svetlana Velmar-Janković) je mračno mesto odsustva svetlosti. Umetnost Milice Savić
isijava bojama Nade mogućnost izlaza iz minotaurovskog lavirinta Tame.
Da je trebalo ranije, ne bi valjalo-kaže jedan veliki narodni pesnik, persiskog staroga grada. A šta
je od nas valjano i znatiželjno, osetićemo u ljubavnim dirkama našeg ozbiljnog pesnika i
stvaraoca svoje najnovije zbirke. Prosto sam zadivljen ozbiljnošću i ponudom ove nove
pesmarice, da je iščitam u jednom dobrom duhu i stvaranju moderne srpske poezije, Beketovskog
sadržaja i klišea. Svaki pesnik je urodjeni stvaralac svoje tajne, nekog talismana ili ljubavnog
znaka da ovaj svet ispeva, ili oslika svojim jedinstvenim rečima. Rečima koje nose plašt novog
doba u vremenu zluradih stvari i ponovnog zaljubljivanja. Koliko si voljen toliko ti se ostvaruju
snovi, krilatica velikih stvaraoca književnosti.Od starih Egipćana, Hindusa, Grka, Rimljana i
ostalih naroda stvaralačke kulture i zanosa za svetom poezije.
Nova zbirka pesama pod radnim naslovom “Dvadeset peta nova” je ulica u imaginaciji pesnikove
mašte i stvaranja. Izmišljena na prečac oslikava mladalačku ljubav i zanos u prvom ciklusu
pesama. Naš pesnik je očaran spoznajom da se ljubav dešava u vazduhu, zvezdama, u šetnji, na
reci, na sastancima u zelenim parkovima, sa vrabcem u ruci, belim labudom koji pleše. Francuski
romantičarski duh našeg pesnika prirodnjaka odvodi u poseban deo lirske spoznaje i mladalačke
visprenosti zaljubljivanja.U koga se pesnik zaljubljuje, postavlja se refleksivno pitanje? U
prirodu, u devojke, u ptice, reku, dodir, pogled, šetnju, u osamu svoje duše, gde stalno govori
sebi: Više nisam sam! Samoća je dana mnogima na raspolaganju, da vide gde ih život vodi. U
duhovnost ili pravu ljubav prema voljenoj osobi, u toplom domu sa običnim ljudima. Okružen
svojom maštom stalno je u kontaktu sa nežnošću, koja drhti kao lišće na vetru. Njegova malena
lutajuća zvezda, prkosi mu vozovima, prostranstvima, zaledjenom rekom, čekanjem na keju
Dunava.
Stilske figure i pesničke imaginarne slike nose francusko obeležje Simine deskriptivne strofe,
pomalo neuhvatljive i sjajne, s lakoćom da se ostvare u mislima svoga zaljubljenog pesnika,
snohvatača i realizatora svoje refleksivne imaginacije. Maštovitost je data od boga, a bistrina uma
i oštrog pera od roditelja, kao nasledni faktor za pisanjem, dobre, opore ljubavne lirike,
nadahnute savremenim pesnicima. Profesor fizike prati svoje emocije kroz vreme koje beraču
snova i ljubavne mašte donosi nova iskušenja i slatkoću ljubavnog grozda. Zrno nevine ljubavi i
slatkoće, oseća se u ovoj novoj stihozbirci našega autora. Okrenut reci, otiskuje se daleko, prema
obalama svoga života. Radosno se smeši, iščekuje datu ljubav u šetnji sa Reksom, pogledom na
Dunav, mladošću prohujale kiše, koja sve jače lije, lije...a pesnik čeka ? Ne znamo gde, zašto i
zbog čega, ali lirski subjekat u rečenici nosi zagonetnu maštu.Pod kišobran svojih snova i
nadanja, da će je sresti, baš tu ulici “Dvadeset petoj novoj” sa smeškom na licu, njegove male
ridjokose devojke.
Pesma Labud i delovi iz nje. Istopljeno se sunce poigrava/sneg i dalje šapuće/tiho/
da se ne probudiš/spavaj, spavaj/ko li će te sada nahraniti beli labude/
U sve ove pesnikove reči ne može da stane jedno zrno stabljike kukuruza, i ruke modre od teškog
posla i neuhvatljive sreće za životom. Samo gorka prašina prlja nos, kaže naš mudri pesnik u
slobodnom stihu misli i reči.Ovaj sociološki momenat ostao mi je urezan u sećanju. Da zapamtimo i
poštujemo rad krvavih ruku i znoja onih ljudi, koji donose drugima sreću i blagostanje.
Opčinjeni ljubavlju, tražimo je svim svojim bićem. Da sutra bude bolje, onim tek nerodjenim,
generacijama koji dolaze. Čitaocima ostavljam da ozbiljno pročitaju novu zbirku pesama zbog preke
potrebe i opomene mladima, da neslede negativne uticaje ovog modernog društva, okruženog
beznadju, delikvenciji, samovolji, nasilju, agresiji... i sve ono što poput osude dolazi. Trpeljivost je viši
nivo inteligencije i spasenja u svemu što nas okružuje.
Živite u svojoj mladosti okruženi ljubavlju svojih roditelja i najbližih. Mi odrasli pravićemo novi
“Svet” ne od čokolade i mašte, nego od pravih stvari koji čine život.
Zato sam u nazivu recenzije rekao: Berači snova i gorka prašina u refleksijama ljubavnih niti. Onih
nevidljivih sa kojima ratujemo celi život!
Odmorio sam se od mnogih, telefon mi ne zvoni često, ne razmišljam više ništa. Glupo je biti
ćutljiv, ali vidim da me okružuju razni (pacijenti) koji ni sebi, ne misle dobro. Pijem kafu na terasi
i svi vide da sam kod kuće. Komšiluk radoznao voli sve, onako kraičkom oka da isprati. Nešto sam
novo pisao, pesme koje idu na takmičenje.Sunce me beskrajno osvežava, zracima razmazuje boju
po mojoj novoj slici “ Kraj jednog leta”. Nedovršena slika, koju moram uskoro da osmislim novom
idejom. Nisam ništa obećao Nori, ali ona mora da nosi u Dablin kod oca. Živi u jednom manjem
gradiću 70-tak kilometara od Dablina. Irska je vrlo interesantna zemlja, imam nameru da
otputujem jednom, kao i za Nju Jork. To je sve, preko Atlanskog okeana. Raspitao sam se za
kartu, bukiranje, ali džabe. Ovde kod nas sve je nestabilno, pod kontrolom i sumljivog porekla.
Nacrtao sam Adu i njenu plažu sa sitnim kamenom i jezerom. Nedostaje mi detalj vode i odsjaj
plavetnog neba. Imam vremena da o tome opušteno razmišljam. Vreme mi je na pretek. Moram
da sredim stan od kreativnog haosa, i nereda po sobama. Cveće sam zalio ustajalom vodom i
obrisao lišće, a bršljeni radoznalo se povijaju prema sunčevim zracima. Morao bih da odem na
plažu, da sakupim malo pozitivne energije. Pravim neku makrobiotičku hranu punu vitamina.
Cedim šargarepu u blenderu, želim da imam narandžasti sok pun vitamina. Treba mi malo
sunčane energije za bolje raspoloženje. Poruke mi stalno stižu na mobilnom telefonu. Ne čitam ih,
niti odgovaram. Pustio sam Betovena, on najbolje zna šta treba u ovom trenutku, mesečeva
sinfonija u de-molu. Nisam tačno zapamtio partitudu iz njegovih notnih svesaka. Pakujem se
brzinom vetra i odlazim. Ada mi miriše na more, kolone ljudi radoznalo poziraju na vrelom
asfaltu. Stavio sam naočare i šešir, pijem sok i meditiram u svom svetu Oskara Vajlda. Ne znam
šta pričam stvarno? Roman mi stoji ne završen, i bezbroj obećanja koje sam dao uredniku Lagune
i Derete. Posle se naprasno izvinjavam i lažem, šta dalje pisati. Stavio sam ležaljku na sunce.
Svuko se u jednom potezu i glumim ludilo. Prepoznaju me neki ljudi, pravim se važan, trpim svoje
zlo duboko sakriveno u meni. Pojeo sam slatkiše, voda mi prija i plivam. Iza nekih topola vrana se
prikrada. Dolazi do ležaljke i uzima umotan papir od grisina, tu mi stoji i ručni sat, poklon od oca.
Strah mi provlači zebnju, leto me naprasno zbunjuje. Mirno prihvatam igru lopova, izlazim iz
vode i brišem se. Vrana jede grickalice, uzimam olovku i skiciram minijaturu. To je taj detalj iz
prirode. To je poruka onoga ko me prati ceo život. Inspiracija pomešana sa ilustracijom za Norinu
sliku. Sada je stvarno kraj. Prepuštam se mašti i uživam. Irska je daleko od mene, ali mi crna
vrana donosi sreću. U jednom vrelom danu na plaži sudbine. Grozdove ljubavi svaki umetnik
plaća svojom inspiracijom. Ona se pojavljuje u svakom trenutku. Samo je treba čitati kroz svoje
sopstvene misli, kičicom pera u mastilu krvi. Priča je ovim događajem završena, to je i bila poenta
svega.A ja sam se na plaži svo vreme kupao nag, bez osećaja da drugi ljudi postoje. To je primetila
i crna vrana, zato mi je oduzela minutažu u svemu. Hvala joj, drugi put ću joj kupiti nešto lepše,
da mi priča bude originalnija. Već sam je oslikao u svojoj novoj knjizi i minijaturi. Slika će biti
perfekt odrađena.
Валентина ВУЛИЋ
професор југословенске књижевности
и српскохрватског језика
Написано у Кули,
20. новембра 2018. на Светски дан детета.
Мото најновије, треће по реду, ауторске књиге Бранка Ђукића (Грла, Пеуље, Босанско
Грахово), гласи „Име је знак“, по латинској изреци „Nomen est omen“. После две објављене књиге:
„Унац Уна Сава Дунав“, (поезија), поднаслов „Из живота слика у облику стиха“, 1997, и
„Хумортворине Лафоризми Двојкаче“ поднаслов „Неседлане и непотковане мисли“, (афоризми),
2004, о којима су писали угледни књижевници Ненад Грујичић, Милан Ненадић и Владимир
Куљача, пред нама се после тринаест година, од изласка друге књиге из штампарије, ( у
међувремену је дипломирао на Факултету техничких наука у Новом Саду, 2009.), налази и књига
насловљена као „Знаковница“, знак по знак, језик знакова у поезији... Један глас, једно слово, једно
слово, један знак...
На неки начин експериментална, иновативна књижевност.
Врста енигматике, нека врста, плетенице, спиралнице, двостручнице... Пишчев начин
виђења, на пример Бранка Радичевића, Јована Јовановића Змаја, Алексе Шантића, Петра Кочића –
знаменитих писаца и других знаменитих људи, њихових имена, презимена и места рођења, која су
разложена на слогове и стављена у контекст стихова:
Иновација у писању. Две речи које су везане и које дају нови смисао. Иновација која се
најлакше прати на видео биму, пројекцијом, демонстрацијом на зиду. Књига, на неки начин
непреводива на стране језике, због одговора који се крије у стиховима.
Знаковнице су стиховане и римоване, из којих ишчитавамо, име, презиме (име може имати и
други контекст, када говоримо о њему), и место рођења, и понекад наслов неког дела тога аутора о
коме се пише. Одговор о личности о којој се пише је скривен у стиховима, попут скривалице, тако да
је слоган књиге: „У питању је – одговор!“
Писац је растављао речи на слогове, где је на појединим местима, после слова „н“ и „л“,
користио такозвани `руски мјаки знак`, `танко јер`, „ь“, а искористио је и `дебело јер` „ъ“ код Сàве
Мркаља.
Рукопис Бранка Ђукића садржи три поглавља или циклуса:
Нови Сад,
18. новембар 2018.
(недеља)
79 ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART
PRIČA
Vlado Jović
Najgore zlo koje te može zadesiti je kada te pozdravi lijepa, još uvijek mlada žena,a ti se ne
možeš sjetiti tko je ona i kako se zove. Uzalud, po pretincima sjećanja, predumbaješ sve ladice,
izvlačeći ih u potrazi za njenim likom, ili barem imenom.
I dok ju, zbunjen i iziritiran, neprepoznavanjem, već smještaš u bajku koja završava: I živjeli su
dugo i sretno do kraja života, gledaš kako iz čarobnog zelenila njenih očiju, nestaje onaj početni
predivni osmjeh prepoznavanja draga joj lica.
On nestaje, i vidiš da će ustuknuti pred grimasom nepovjerenja, ako odmah ne daš do znanja
da znaš tko je ona. Zamire posljednji ugarak osmjeha, u zelenilu njenih zjenica, sve dok se
posve ne ugasi, i već joj je na licu mješavina izraza: Oprostite s nekim sam vas zamjenila i
opreznost: Tko zna tko je pak ovaj.
Vidiš da se odmiče od tebe, opreznim korakom u stranu, pri tom stavljajući ruku na džep sa
novčanikom, čiji se obris nazire u džepu jakne, kao da si drumski razbojnik, kojega je osujetila
u pljački. Užurbano odlazeći niz ulicu, osvrće se preko ramena, u strahu, valjda da ćeš ju
pratiti.
Osjećaš se kao magarac kada se nekoliko dana kasnije sjetiš tko je lijepa, tajanstvena
zelenooka. I mada si ju tokom godina rijetko viđao, zapravo gotovo nikako, sa tjeskobom se
pitaš kako si ju ipak mogao zaboraviti.
Jednom je i bila kod tebe. Sa svojim ocem, koji je došao kod tvoga kako bi mogao gledati
nogometnu utakmicu.Rijeka je gazila Real Madrid, tvoj tata, tetak Ranko i njen tata su pali u
delirij, kada je Rijeka zabila treći gol. Grlili su se, vikali, podizali čaše sa pićem, nazdravljali.
Tetak Ranko je prosuo vino po košulji, tetka je koreći ga pokušavala očistiti crvenu mrlju, koja
se nekako sve više širila.
"Mani me se ženo", odvraćao ju je tetak, sav euforičan, kao da je i on nekim čudom zaslužan za
gol postignut pod stijenama Kantride. Tetka mu uzvraća: "Smiri se, pijana budalo, da obrišem.
Poslje se neće dati...", a tebe zelenooka Ana... Ana! Da, tako je! Zove se Ana! A tebe zelenooka
Ana, valjda,mada djevojčica od četiri godine, nošena tom nekom zaraznom euforijim poljubi
utisnuvši ti pusicu u obraz.
I već iz omaglice memorije izvlačiš i drugo sjećanje u kojem ste u školskoj predstavi. Učiteljica
vođena mišlju da ćete zbog toga izvući neku pouku pripremila je školsku predstavu Buridanov
magarac. Dok je učiteljica pričala o neodlučnom magarcu, Ana je sjedila pokraj tebe, mada
niste išli u isti razred. Kada je učiteljica tražila dobrovoljca koji će glumiti magarca iz priče, Ana
ti je stisnula dlan i rekla: Hajde ti. I pristao si na ulogu magarca, sve kako bi joj ugodio.
Poslje, u odrasloj dobi, znao si ju sresti u prolazu. Htio si ju pozvati na piće u par navrata,ali u
svojoj neodlučnosti to nikada nisi učinio. S vremenom si ju sve rijeđe viđao, svaki put prošlo bi
sve više vremena od kada si ju zadnji put vidio. Sudbine bi vam se sve manje ispreplitale,
makar i tim slučajnim, neplaniranim susretom u prolazu....
Dve pesnikinje, Melanija Bojanović i Šolkotović Snežana, na dva jezika, rusinskom i srpskom,
predstavljaju svoju zajedničku knjigu -Poezija duše- kao most prijateljstva i ljubavi prema
poeziji. Svaka pesma nosi poruku, lepotu duše pretočenu u rimama.
Profesor: Šolkotović Zlatko
ŠOLKOTOVIĆ SNEŽANA
JA TO ONAKO
POBEDA
20. oktobar.
Beograd obasjan prvim
slobodnim suncem!
Pun pesmi majki - radosnih žena
što sina svog čekaju sad.
Jasminka Bjeletić
РЕЗУЛТАТИ КОНКУРСА
ФЕСТИВАЛА ПОЕЗИЈЕ „ОЛОВКО НЕ
ЋУТИ“
ПОХВАЛА
ПОХВАЛА
ТРАГОВИ VIRDŽINA
Ево ме ноћас, сасвим изненада Bezbratnica, kad pristasa
на конаку у кући нашој, старој, Viđe da će kuća pokleknuti
знам да ништа није као некада, Pa odsiječe pletenicu,
тихо газим по степеници трулој. Obuče pantalone, uze kosu u ruke
Da je otkuje iz inata,
Креденцу ком` се ољуштила боја Neka svo selo čuje
висе блиједе слике родитеља, Da se ovaj dom neće zatvoroti
и браће у униформама из ЈНА, I onda krenu među ljude.
сестара са различих такмичења.
Sada drhtavim i požutjelim prstima
Како стасавасмо, тако одосмо Mota duvan, a sjećanja se
и виђали се све мање и мање, U zimskom zatvorenom danu
када топло гнијездо изгубисмо Razmiljela po sobi,
онда неста и наше окупљање. Samoća je teška
Ali ne žali za tuđim duvarima,
Ево их сад, сјета и паучина Dobra je njoj i ova kuća kapavica
љуљушкају се са трошног плафона, Koju više ne podupire,
док ме упорно пратила горчина Pa se kao i ona
заспах ломна и склупчана без снова. Nakrivila na jednu stranu,
Nema snage da mijenja,
Када јутарње свијетло стидљиво Obamrla, prepušta se čekanju...
кроз мутно окно провири у собу,
устах срећна и поново рођена Ali kad razgoluba izaći će polako
и загрлих ову нову слободу. Da zakuje još poneku
Ispod snijega istrulu ljesu,
Ту гдје коначих сасвим изненада Izvešće šarulju u onu livadu
обгрли ме нека чудна топлина, Đe je nekad bila najbolja trava,
с мирисом прољећа уђе и нада (jes da se sad ispostilo,
у кућу дође радост и милина. A trnjaci aknuli na sve strane)
Ali dobra je to zemlja,
Davala je mnogo...
Glasovi Melpomene“ (2017)
Gluva je ova kuća (kao i ona)
Ma, bolje je da ne čuje
Kako je iza leđa olajavaju
Što se ne uda ko sestre,
No osta da bude ono što nije.
Sad nema ko da je pogleda,
Čašu vode da doda,
A eto i njina se đeca
Razbježala niza svijet
Pa i oni sa tišinom druguju
I čekaju....
Rođen je sa jednom kraćom nogom, među braćom i sestrama koji su mogli trčati. Živio je na
selu pa je njegovo odrastanje dodatno bilo otežano. Učio je zemljopis, krasnopis i vjeronauku.
Nije mnogo boravio u školi zbog daljine, što je za njegovu nogu čak i uz pomoć štapa iziskivalo
ogroman napor. Nije želio sažaljenje pa je radio svaki posao.
Drugovao je sa vjetrom i kurjakom, ogrtao se kaput planinom, ljubio lednu izvorsku vodu.
Stasavao sa raonikom i kosom, ali u kolo nije ulazio. Otac ga oženi jednom ubogom djevojkom,
ni lijepom, ni ružnom. U selu su govorili: Našla vreća zakrpu, a on je ćutao i šarao štapom po
zemlji.
Oni podariše jedno drugom ljubav i poštovanje i biše nagrađeni sa petoro djece.
U tom nježnom i vrijednom gnijezdu zateče ih i rat. Smjenjivale su se vojske, zavađena braća i
uzimali sve što se moglo odnijeti. U tom mješovitom selu svako se svakog bojao.
Jednom zaboravi štap gdje su vojnici tajno razgovarali.
Nenadano začu najavu pohoda na seljane druge vjere u susjednom selu. Iskrao se teško vukući
nogu, kao da dobi neku natprirodnu snagu dođe do njih i reče da bježe. Vratio se i slomljeno
pao u postelju. Ležao je i čekao glas nade. Taj glas dođe ujutro a on je ćuteći ispisivao
štapom pobjedu.
Alma 2017
Ива Херц (Iva Herz) је псеудоним под којим све своје рукописе потписује Ивана
Петровић. Рођена је 1986. године у Крагујевцу. Она је мастер-учитељ, песник,
писац кратких прича, сликар, гитариста, итд. Члан је књижевног клуба СКЦ.
Као песник, добитник је награда: ,,Џојсов Књигослов” (коју јој
додељује ,,Звездани Колодвор” – часопис за уметност и културу),
,,Ђурђевдански Венчић” (Крагујевац, мај 2018.) и ,,Песнички Весник ” (Алексинац,
мај 2018.). Своје песме и кратке приче објављује у књижевним часописима и
зборницима. Живи и ради у Крагујевцу.
ДЕТЕ
Ти си
сајам Снова,
недостижна Висина,
неисписана Књига,
Срце Малог Принца,
Бајка која те чита,
Песникова игра:
Невиност – твоја
драгоцена Успомена,
Платно Поштовања,
празна Колевка Петра Пана,
Глас Недођије – Сан
сваког човека.
_______________________________
БОЛ БЕЗ СНА
Живот Смт
не познаје.
Загрљај
сопствених руку
стеже попут
омче.
Не пружа
Утеху.
_______________________________
НА ПОСЛЕТКУ
Прошлости, драга,
истина је.
Лепе ствари
имају зубе
и огреботине.
Јесен је
тако лепа,
а ипак све
умире.
JADRANKA BJEDOV
Na putu morio Božje mudrosti
Što ne pođe ujak? Nikad dosta
Mrak je jači Mišljah
Može li me ujna sačuvati? Duša je to
Tražim momka za devojku, kume, šaljivo Prevariti neće
reče ujna štiglicu A duša k'o ptica
Što nas na putu srete Obleće
Igranka još nije počela Sleće
Mnogo je mladih Odleće
U veselju svirače čekalo Doleće
Znale smo ujna i ja I nikad ne znaš
Da ovde momka neću naći Da li je to ona ista
Pođosmo kući Što je juče bila
Štiglic nas pratio Ili neka druga
Procvrkuta usput Njoj slična
Da su to đavolji svirači Koja još gnezdo
Ljude prevarili Nije svila
Nisu došli
A možda I ne postoje EGO
Stigosmo kući
Ujak nas čekao Oko laže
Tek sam se u svetloj sobi Uvo vara
Od straha povratila Ruke grabe
Čula su nam
Posve gruba
UROK I lukava
U zamku nas
Prođe danas Često vabe
Ulicom mojom Ego nam je
Grupa Cigana svirača Grlo steg'o
U belim košuljama Strah u kavez
I crvenim prslucima Dušu leg'o
Kao nekad u snu Dok sejemo
Reči prazne
Dugo se iz komšiluka Gledaju nas
Čula svirka Oči žedne
Uši gladne
Videh sebe Ruke mrazne
Kako do iznemoglosti
U zanosu bez osmeha
Kolo igram
Dok dragi s' mene
Oči ne skida
PUTOVANJE DUŠE
Maja Jakovljević
Horor soba
(odlomak iz romana „Tri karte za Pariz“ Maje Jakovljević)
Често, између два крајња трајања, као спона, смешта се поезија да каже како само
људска дела бивају продужеци оног било и бити. И не само то, поезија је велики одушак
у одмотавању сваког смрска од противречја. Поезија је дакле и мерило снаге духа. Она
нам често недостаје а да тога нисмо ни свесни. Њена надприродност бива и пометња
оном што је „заустављен ток“1 са поетичког гледишта, како је своју књигу песама назвала
песникиња Снежана Марко Мусинов.2
Каже: „Стиховну књигу посвећујем свима прерано отишлима...“, и већ у првој
песми,3 она тврди да „живот је квргав“ и тиме потврђује да су та места застанци да се узме
дах и ток продужи, упркос чињеници: „Мора једном да стане.“ Песникиња Снежана
Марко Мусинов свој поетички став не поистовећује са том чињеницом увек „гласајући за
живот“ макар он био и ограничено доживљајни моменат јер,
Највиши тон духовног звона јесте поезија, она има јасан глас, садржај који је
разапет „међу противностима путева живота, раскршћима између земље и неба“. Ипак, у
тој разапетости ништа није изгубљено и у сабласном свезнадарству, долазимо до
закључка да све „што се дешава меру иште“. У сусрет тој мери сасвим сигурно иде ова
поезија кроз препознавање првог лица стварности.
То је на моменте путовање у супротном правцу да би се стигло на исто место. Но, да
стање ствари поједностави песникиња то назива „гашењем снова“. То је блажи израз
признавања само једне животне крајности и њене физичке суштине. Но, постоје и други
облици суштина око којих се окупљају сви они којима уметност даје за право на други
поглед „дизање из безнађа“. То је посебан начин борбе против оног што се назива
„јасноћа“, која контролише импулсе у живом бићу разапетом „између сујеверја и
жилавости“. Наша песникиња свему томе прилази без предрасуда јер, она уме добро да
слуша и „говор метафоричких слика“, уочених некако иза бреговних неравнина живота
као синтаксу трајања. То је њено отајство, „спознаја брижности у овом немарном и често
глувом свету наших невоља и, покаткад, наших истина (...), она суптилна потаја грубих и
сивих наших дана, – све је то, јединствено и устрептало, одиста често грчевито и
непресушено изазовно,“ 4 отворило се пред читаоцима ове поезије.
Посвећени читалац може да рачуна „на снагу“ ове поезије, која неправде у смрти
сматра формалним маниром теме, коју поезија наше песникиње оспорава просецањем
стиховне светлости и она у том ликује: „Живот је, наравно, вечити фаворит мој.“
Озбиљна је ово и поетичка указница, поред других области у којима се зло спознаје и
осуђује, али човек никако да га одбаци и буде слободан. Но, узроке не треба тражити само у
политици, економији... Узрок је је и то што „човек нарушава природу, силом мења ствари,“ 5
сила му се злом враћа. Нема јунака над природом, природа је старац-мудрац и треба је
следити. Сведоци смо да нас је поправљање природе зарад бизниса довело у тежак положај.
„Данас је бизнис највећи непријатељ здравља и мира међу браћом и народима јер бизнис не
бира средства. Данас, кад нам је сав живот постао неуредан, нико не тражи кривце већ као
ћорава мачка блеји у изопачене нагоне и стално се боји да ће му испред носа побећи.“ 6
Наша песникиња узрок види и у људској себичности која је „попут набујале реке
надошла“. На све то већ упорно указује поезија, и можда ту треба тражити што се она све
мање чита али то само привидно изгледа јер, једноставно, многи читаоци су и сами постали
и песници и остали читаоци. И ту долазимо до потврде мисли Снежане Марко Мусинов која
гласи: „Водопад мисли изграђује мозак.“ Та-ко се човек уопште најлакше враћа себи и сваки
је такав „глас за спас“.
Снежана Марко Мусинов је своју поетику довела у закључак мисли Федерика Гарсије
Лорке која каже: „Није живот сан. Будите будни“:
Одвикнути од сна
придружиће се,
моћним ставом издржљивости,
наметнуће се.
Кад каже одвикавање од сна, песникиња мисли на оно „будите будни.“ Она дотиче бит
љубави према животу и живљењу као општој теми и ствари не огра-ничавајући се само на
одређену повест јер, право на живот „и пољубац звезде“ није укинуто никад и никоме а није
га могуће увек остварити.
Оно што врхуни у овој поезији јесте нада да иза сваког треба да „има пута“. То је
врховна порука ове поетике.
____________________________________
1) Снежана Марко Мусинов: „Заустављен ток“, Књижевна омладина Србије, Београд, 2018.
2) Снежана Марко Мусинов (Падина, код Ковачице, 1958) пише поезију за децу и одрасле,
афоризме, есеје и критичке осврте. Ово је њена прва књига.
3) Песма „Кад живот стане“, коју је посветила др вет. наука Милану Лалићу.
4) Драшко Ређеп: „Страх и неизвесност“, Прометеј, Нови Сад, 2017. стр. 99, 100.
5) „А човека је“, како у песми „Сaкривено зло на сто”, записује Мусиновљева, „на свет
јединственог облика мајка донела.“
6) Стојан Касамовић: „Рак, шећер, тромб, шлог и све болести можемо спречити“, Развигор,
Пожега, 7524/2016. стр. 90.
Ja te zovem...
Gde si sada ljubavi moja?
VASPITANJE
Zorana Petričević
Ja sam lopov. Moj otac je bio lopov. I mada me otac nikada nije učio da kradem, ja sam
od njega vidio kako.
Oduvjek smo živjeli siromašno, u maloj kući sa dvije prostorije i kupatilom. I te dvije
prostorije bile su male, oronule od zuba vremena i nedolične za život čovjeka. Ali, živjelo se,
zapavo preživljavalo jer bi bilo smiješno to nazvati životom. Pijaca je bila naš izvor prihoda i ono
što tu i tamo ukradem. Nisam volio taj život, ali bio je moj i pomirio sam se sa tim. Ono sa čim
nisam mogao da se pomirim je da svoju djecu umiješam u to.
Sljedeće godine dobio sam sina. Iako opijen srećom što imam nasljednika, neka tuga je
obavila moje srce. Znam da ne mogu da mu pružim bolje od ove male kuće i suve kore hljeba, ali
sam u jedno bio siguran - naučiću ga da bude pošten i vrijedan radnik. Moj sin neće znati za
drhtaj lake ruke. Moj sin neće krasti!
Kao i svaki otac često sam vodio sina sa sobom na pijacu. Smatrao sam da se zanat tako
najbolje uči – na djelu! Volio je ta mala naša druženja i nikada mu nije smetalo rano ustajanje
zbog polaska, niti pijačna buka i smrad na koji sam ja odavno navikao. Vrijeme je teklo svojom
ustaljenim tempom – brzo, i on je rastao i porastao u, slobodan ću biti da kažem, finog mladića
od šesnaest godina. Lice mu je odisalo nevinošću, a ruke čistotom. Sam pogled na njega
obasipao me srećom pa ipak i nekom tugom što će to lice stariti na ovakom mjestu.
Pijaca je bila kao košnica. Nesnosno vrela i bučna. Kao pčele radilice koje zuje dok
donose med svaki radnik je slagao robu na svoj tezgi. Velika je to pijaca, raznovrsna i prljava.
Uhvatio sam ga na djelu. U ruci mu je bio zamotuljak papirnih novčanica. Njihove boje
od plave do ljubičaste su mi se prelivale pred očima. Gledao sam ga pravo u oči očekujući da
vidim strah u njima. Da osjetim drhtaj njegovog bića što se našlo u tako sramnoj situaciji. Ništa!
Dječak me gleda pravo u oči čvrsto držeći dugine boje u rukama. Konačno sam progutao knedlu
i obrusio:
Kako te nije sramota! Kradeš!
Dječak me mirno gledao ćutke.
Još se ni ne stidiš tog čina. Koliko puta sam ti pričao da to ne smiješ da radiš. To je
sramota!
Njegova smirenost me sve više ljutila pa sam podigao ruku i udario mu šamara. Nisam
imao namjeru tu da se zaustavim. Razmišljao sam da, ako treba, batinom ću mu izbiti lopovluk
iz glave. U tom trenutku dječak se trže, pogleda me u oči razjareno i gordo:
I ti kradeš! Vidio sam ja tebe! Ono kada si...
Od silnog nabrajanja zaglušio mi se um i blaga vrtoglavica protrese moje tijelo. Stajao
sam pred svojim djetetom kao pred prekim sudom. Upijao sam svaku njegovu riječ sklapajući
živopisne slike pred očima...
Ja sam lopov. Moj otac i djeda su bili lopovi. I mada mi je otac govorio da ne treba da
kradem, ja sam od njega vidio kako.
VESNA V. MAKSIMOVIĆ
Kraj puta
Kada sam tišinu poput slika odložila na policu sa knjigama, u ramu od bagremovih grančica
skupljenih pored puta, srela sam se sa tvojim pogledom.
Kada sam tvoje stvari pakovala u crveni karirani kofer sa poderanim štofom, tu pored samih
okovanih ivica, nekako sam pažljivo slagala i svoja pisma između košulja i džempera, kao da
sam se bojala pogužvanih reči i stranica.
Klečeći dok sam senkom prelazila preko tvojih sitnica uredno složenih u providne džepove
štepanih pregrada, pitala sam se koliko је veliki taj tvoj svet za moje malene prste vernosti koje
se protežu preko uglađenih strvari složenih da napune tuđe praznine. Na život se ne bih
osvrtala da me već nije pregazio svojim oprečnostima i izdajama. Tako sam i tvoje tragove pod
tepih gurnula, da mi mekše bude kada padnem. A saplitala sam se i padala u zadnje vreme
prečesto.
Na slepa kucanja nisam otvarala pitanja, već okretala list da nastavim smisao. A smisao se
nekako izgubio među policama sa bajkovitim pričama.
Kada sam pomislila da dišem, zagrcnula me prašina sa srca podignuta. A ti si me samo nemo
kroz bagrenje gledao, ništa progovorio...
Kada si me zaboravio?
Vesna V. Maksimović
Član SKrC-a Kragujevac
Pusti da odem
sa bala kristalnih lutaka Šegrtska priča
u haljinama dugim do zemlje
koje se otimaju o tebe,
sa šeširima i šarenim perjem Udarac jedan, udarac dva, tri, bez broja
na prašnjavim perikama, pretopljenih poput stakla, poređanih u izlogu
pod lažnim svetlima i veštačkim trepavicama, poput klovnova i lepih lutaka
pusti da se povučem divljenja vrednih veštih ruku
pred preljubama, svilom i dragim kamenjem šegrtskih da pokažu se svetu,
koje ti visi oko vrata, odoleva vremenu
pre nego izgubiš dah čiste poezije
glavu da okrenem od filmskih poljubaca Čekić mekano na dlan prijanja
„velikih ljubavi“ i pogužvanog platna i kako se čovek na čoveka grudima oslanja
na kome odavno nema nevinih. pulsira snaga stvaralačka, ritam
čuješ li kako divlja zanosno, lud
Vidi me, kriva sam i kuca na jedna, i druga, treća vrata, bez broja
za očaj buđenja kome svedočim ponavlja pokret i stvara
otvarajući oči prisustvom prostim. samoga sebe iz kamena podiže
rukom vajara na tabli života rza.
Kriva sam, priznajem,
pusti da pobegnem. Proklet da je odmorio bi dušu
i savest pustio da se mirno sveže
tu, gde nikava snaga ne prolazi i gde telo se
odmara,
Prva jutarnja kafa da proklet jeste, od umora bi se i mir kočoperni
predao,
Kada se dobro jutro iz taloga podigne kad sklopi oči da i danje ne sanja
i zadnju kap gorčine naštinu proguta, kako glavom kroz zid proranja.
otvori dlan
i biću tu, u oči da te pogledam
kao prvi ili poslednji put
onako kako znaš, i znam
tišine kada se napnu da puste glas
u miru, biću tu, da podelimo dah
i onaj isti inat koji gleda na sat, čuješ li
otvori dlan,
žila kucavica probija vrat,
kuca i otkucava,
vreme je
tik tak, tik tak
Darija Marković
Damar
Ne može bič ukrotiti ovaj čergarski vjetar
što sipa moje korake po kamenju i travi.
Ćudljivo srce i nemirne ruke
ne poznaju strah.
Kad je behar pao po dolini dječak je imao devet godina. Imao je rijeku punu rakova sa dugim
smiješnim antenama na glavi, oguljena koljena i sklonište u očevom zagrljaju. Pod strehom
njegovih podlaktica skrivao se preplašen čudovištima stvorenim od šuštanja lišća i sjena u
predvečerje.
Imao je i šarene klikere i jednu djevojčicu, u čije oči bi gledao kao u dva mala sunca, sve dok mu se
trepavice ne bi upetljale od nekog smušenog stida.
Ali ništa od toga nije se moglo porediti sa onim jutrom kad ga je probudio opojni miris behara.
Istrčao je u dvorište, još sanjiv i trapav, bosim nogama gazeći bijeli tepih od latica, kome se nije
nazirao kraj. Bio je posvuda. Po krovovima, kapijama, klupama… Nošene povjetarcem latice su
pravile ukrase u kosi, lijepile se za odjeću, spuštale na stolove i kredence kroz otvorene prozore.
To mora da je neki dobar znak - čulo se sve do vrhova brda koja su okruživala mjestašce na koje su
uporno slijetale uskovitlane cvjetne loptice.
,, Kao pernati blagoslovi rasuti iz Božije jastučnice.”, rekao je dječakov otac.
Kad sljedećeg jutra umjesto tih malih nebeskih izaslanika dolinu probude sivkaste mrvice što lelu-
jaju zrakom, otac uzima dječaka u naručje, i bezglavo trči ne znajući ni kuda, ni zbog čega tačno.
Jedino što shvata jeste da mora biti daleko, što dalje od mjesta iz čijeg sivila je i dalje ponegdje kao
opomena bljeskalo jučerašnje čudo. Čudo koje su gazila panična stopala, mala i velika, bosa i obu-
vena. Stopala koja mrve kredu, i sa kamenih ploča u najtoplijem dvorištu u dolini brišu naherene
zmajeve i iskrzane mačeve, koje je juče nacrtao dječak. Zatiru nakinđurene princeze u širokim
haljinama, koje je pored njih nacrtala djevočica.
Dječak je znao samo da je glatke latice behara zamijenio pepeo. I da sivkasti prah ispisuje musave
hijeroglife po rukama i obrazima, grize nosnice i taloži se negdje u dnu grudi.
Čudovišta su se istrgla iz zagrljaja.
I kad su prestali da bježe, kad ih je okean dijelio od voćnog cvijeta i sivih gužvica, opet su ih čuli
kako dišu u sjenama.
Više jedan kraj drugog, nego jedan s drugim, lomili su jezike o tuđe riječi. Lomili osmijehe o
strana lica.
Godine neće saprati miris gareži nikad.
Neki ljudi imaju srce od jagoda, slatko i mirisno. Mogu se prepoznati po tome što im tuga ispisuje
crveni trag u besanim beonjačama. Drugi opet čuvaju u sebi premale iznosane kofere umjesto
srčanih zalizaka. Ima i onih iz čijih grudi niču ivice noža. Režući sve oko sebe, i sami bivaju
izranjavani ogoljenim sječivom.
Od dana kad je pepeo prekrio dolinu, srce dječakovog oca bilo je poput školjke. Mekane srži ali s
oklopom koji ne propušta ni riječi ni suze.
Ponekad, kad bi mu rakija zagrijala zjenice, u zacakljenim očima nazirao se nekadašnji pogled koji
pomjera planine, i gasi se u trenutku kad su oživjele sjene.
Kopnio je u svojoj nijemoj tuzi, u pijanim magnovenjima, u snovima, sve dok na javi nije ostalo
od njega ništa sem pitanja: ,,Iz čije jastučnice se rasula ona čađ?”
Dvadeset ljeta poslije, dječak sa nešto više godina na ramenima, još uvijek traži bljesak behara po
travi i ciglama. Traži riječne rakove i nacrtane aždaje. I nikako da ih dosegne iako su sve vrijeme s
njim, utisnuti u godove duše, tik do dva mala sunca.
Znao je to dok je s uzvišice posmatrao dolinu, mnogo manju nego što je pamti, zaraslu u šiblje i
koprive, punu ranjenih kuća sa tek pokojom kapom od crijepa.
Dok je gledao krhku žensku siluetu u podnožju i osjećao kako mu se mrse trepavice. U dvorištu u
kom su izgrižene vremenom stajale kamene ploče, djevojčica sa dvadeset i nešto ljeta u prstima,
kačila je veš štipaljkama na štrik. Prišao je, blago joj dodirnuo nadlakticu, i isto tako se nasmijao
kad se okrenula, i kad je zemlja počela brže da se vrti oko svoje ose.
Osmijehnula se i jedna gologlava kuća. Opet će ovu dolinu jednom prekriti pepeo. I opet će nekad
padati behar. A u međuvremenu, jedan dječak je pronašao jednu djevojčicu.
Nikola Šimić Tonin: Ivan Gaćina, književni prvijenac, knjiga pjesama Tebe traži moja
rima.
Rukopis knjige pjesama, Tebe traži moja rima, književni prvijenac, knjiga pjesama
pjesnika Ivana Gaćine, otvara poetski svijet, krenutu lavu nabijenih osjećaja kojima dodiruje
ljubav, život, vrijedno u njemu, kad-kad robujući nametnutoj rimi, kad-kad iznenadi pogođenim
slikama, mislima, donesenim stihovima u maniri vrsna pjesnika same gornje razine:
„Izgubljen u noći / Tražio sam lunu / Ali napipah vunu / I spazih tvoje oči.“
Krivudaju skale vrijednosti unutar Gaćinine stihozbirke, zvijezdama u susret,
nagovješćujući u tom poetskom hodu kuda nas sve može odvesti svojim stihovanim dosezima:
„Ujutro kad livadom lete vile / Hodaju patuljci i vilenjaci / Čekaj me tamo u odjeći od
svile / Sve dok ne odzvone moji koraci.“
Ljubav je bogatstvo, ona je izvor svih ljudskih rijeka, poručuje nam kroz svoje pjesme
Gaćina, i u svom obraćanju nama na samom početku pjesmopisa poručuje:
„Ljubav je istina koja produbljuje misli i stapa ih s osjećajima u jedno veliko, nezamislivo i
neizrecivo prostranstvo u čovjekovom životu koje čini čitav svemir.“
Visine doseže masom, uspinje se i pada pjesmama, pa opet doseže stremeći nebu nebovrhe
snovima postavljene, takmičeći se sam sa samim sobom nebeskom čistotom utire svoju stazu
nebohoda pjevajući o unutarnjim vrijednostima koje će nas odrediti, pjeva obojenog ljubavlju
onoj koju traže njegove rime.
Ljubav je ta alkemija koja svemu daje draž, ona je u Gaćininim pjesmama
interplanetarna. Raspjevano i razigrano od Zemlje do svemira, Gaćina tka svoju pjesničku
tkaninu ljubavnoga stihovlja, tu krenutu bujicu riječi. Bruje i bujaju stihovi bjelinama knjige,
gore vatrom sanjara, pjesnika Ivana Gaćine. Između već citiranih treba ukazati i na posebno
uspjele pjesme kojih se ne bi postidjeli ni pjesnici poodmakle stvaralačke dobi:
„Mene nema više, Molim te za ljubav, Volim…, Tebe traži moja rima, Ruža i slavuj, San o
ljubavi, Oči u noći (izuzetna pjesma), Gavran (nevjerojatna pjesma na pjesmu Gavran, E. A.
Poe), Nije li ljubav, Zakopana tajna (sonet), Igra rima (sonet).“ – Sonet je forma u kojoj se
izuzetno našao, općenito zadate forme, trebao bi više zaći u slobodan stih i sve više se oslobađati
rime, uzeti se zadatih formi u kojima je više svoj na svom, iznenađujuće za pjesnika koji se javlja
prvom knjigom pjesama.
Govori Gaćina primjerom pjesme. Uči kako uvijek ima netko tko zavisi od nas, od trenutka
kad se otisnemo ko grudvica života.
Pjesnici idu, rame uz rame, ruku pod ruku sa zvijezdama, govoreći nam govorom pjesama:
Ništa nije nedostižno, ništa nije nemoguće!
Raspjevanog i razigranog stiha, koji radostan zvoni, od svjetla, ljubavi i sreće, stiha koji je
ponekad buntovan i prkosan, pa iznenađujuće liričan, topal, ali dominatno rimom nasmijan,
doplovio niz slapove rijeke života, živottoka.
Smjerokaz je ova knjiga koja nas ljubavlju snaži do buntovnog krika pjesnika Gaćine:
„Odsvirat će mi zadnju pjesmu na paklenim guslama.“
UČINITI MILIMA
I od uzdaha se i od treptaja...
Primaknuti se daleke može –
učiniti milima.
ISKUSTVO
krojači će
krojit će
Kome
Početak i kraj
Kome verovati sada,
Da bi nešto novo kada licemerje vlada?
dobili,staro moramo Kome, pružiti ruku, a ne
pustiti da ode zato ne ubosti se na trn?
žali za onim čega više Koga zagrliti, a ne
nema nego spreman dobiti nož u leđa?
dočekaj ono što ti Postoji dobri i pošten
dolazi. svet u masi licemernih
U sreći sačekaj i loših ljudi, samo je teško
godinu novu,a isto tako doći do njih skriveni su da se
isprati godinu staru. ne razočaraju ponovo i budu
Zapevaj uzmi gitaru povredjeni.
nek svaka nota bude Prevari se čovek pa se opeče na
prazničnim duhom sopstvene reči, što izreče nekome,
ispunjena. ko prijatelj kobajagi je.
Neka svuda osmeh se Zaboli pa se bojiš verovati
čuje,nek se svako raduje ljudima, ali ima onih koji zaslužuju da im se
samo uz veru i strpljenje veruje.
uspeh u svemu zagarantovan je. Ko srca nema taj lažna prijateljstva pruža.
Voli, veruj u čuda, ma koliko nekad
bolelo nadaj se ma koliko beznadežno bilo.
Вера га води!
ВОЛЕХ Блиста у сузи!
И оку Милостивог!
Буди ме зора
а олујна ноћ 5. август 2017.
у мислима лута
док сунце грли дланове
на белини пути ‒
утиснуте отиске страсне
и сјај ока што пева
о звезданом додиру.
Zoran Šolaja
Znam da se taj auto ne proizvodi, znam i da je nekako nastao kao da su studenti vezanih očiju
dobili zadatak od fote, ne nužno masne da se naslika automobil, ili je projektant ljut na šea koji
mu ignoriše molbu za veći stan u tadašnjem DDR-u rekao: „evo ti crtež..te crtež“, a možda se
neko potrudio, ali efekat iznenađenja je odmah bio tu. Možete napraviti auto kakav god hoćete
ali auto u kome su svi imali osmeh bio je Trabant, i taj osmeh je zanemarivao sve ostale
nedostatke koji su i činili 100% vozila. Baš me briga što se Nemačka ujedinila nego što vam taj
zid pade na trabanta, baš bezveze.
Ne sećam se kad sam se poslednji put naspavala ili da mi se u snu nisu reprizirali užasi tog
sudnjeg dana. Ne znam ni odakle mi pravo da pomišljam na želju za odmorom. Ono u šta sam sig-
urna jeste da moj rad ne sme prestati. Jedino što me držalo u životu i pribranoj svesti jeste nada
da sve mogu promeniti i saznanje da sam sada bliže nego ikada. Izlazim iz kapsule, vadim kameru
iz ranca sa stola i beležim dan, sandardna rutina koja ne sme da priušti propust. Ponavljam je
tačno 27375. put, odnosno danas je 100. godina od dana kojeg preživeli nazivaju “Doomsday”.
Razlog zašto vodim dnevni zapisnik jeste zato što sam napunila 135 godina i recimo da me
pamćenje slabije služi, no nisam se znatno promenila u poslednjem veku.
Na dan mog 35. rođendana spremala sam se za najveći uspeh u svom životu. Bila sam sprem-
na da svetu prezentujem revolucionaran instrument “Forever Young” koji će moći da održava ljud-
sko telo u najboljoj formi tokom života koji će uz pomoć zamene svih matičnih ćelija trajati koliko
god korisnik to želi, ma to značilo i večnost. Stvorila sam kulturu nediferenciranih ćelija koja bi se
ubrizgavala u ljudski krvotok, prepoznavala i rešavala sve nedostatke, oštećenja i bolesti. Nikad
nisam bila sigurnija u svoj izum. Radila sam na tome od kada sam počela školovanje na Harvard-
u, gde se moja naučna konferencija i održavala. Tu su bili moji članovi porodice, prijatelji i naj-
priznatiji, najkvalitetniji i najslavniji lekari i naučnici sveta koji nisu mogli da veruju da postoji
ozbiljna šansa da će ljudskom uzvišenom i neizbežnom strahu od smrti, bilo prirodnoj ili uzroko-
vanoj, doći kraj. Mada, moram priznati, svojim dotadašnjim radom i uspesima nisam davala
razlog da sumnjaju u moju revoluciju. Konačno sam bila među njima, jedna od njih, ostvarivala
sam svoje snove. Menjala sam svet i mojoj sreći nije bilo kraja! Naravno, trebalo je da dokažem
tačnost svog izuma i proglasila sam sebe kao prvog testera, što je govorilo o mojoj velikoj sig-
urnosti. Sve je bilo spremno za dugogodišnje posmatranje i praćenje funkcionisanja i spoljašnjeg
izgelda mog tela. Na svečanoj proslavi posle prezentacije dekan Univerziteta, moj večiti mentor,
učitelj i saradnik, pohvalio me, čestitao i iskazao duboko poštovanje. Međutim, u njegovom glasu
sam ubrzo osetila napetost i drhtavost. Pozvao me da popričamo nasamo. Rekao mi je da je samo
čekao dan kada ću završiti svoj projekat da bih mogla da ga koristim i spasem svet. Iz prva sam to
shvatila kao pohvalu i rekla mu da ne bih mogla ništa bez njegove pomoći. Nije umeo da mi sruči u
lice šta će se uskoro desiti. Čula sam komešanje sa svih strana, i spolja i u prijemnoj sali, zatim su
se čuli glasni krici, vrištanje, bezbroj koraka...Uznemirila sam se i profesor mi je rekao da odmah
moramo poći. Odveo me kroz bezbroj do tada nepoznatih prolaza dok nismo stigli do nekakvog
otvora. Izgovorio je reči koje nisam razumela i odmah se na mestu otvora pojavio lift.
Bio je pod nekakvom lozinkom. Usput mi je pričao da će mi sve biti jasno, da nemam razloga da se
brinem za ostale i da ću ih sve ponovo videti, da ću uspeti, da sam se ceo život spremala za “ovo” i
da je svet čekao na mene. Iza sam čula jake udarce, zvuk se približavao. Pozvao je lift i naručio da
sledeća stanica bude B2135. Govorio mi je da moram da se vratim i zaustavim Smak sveta koji se
dešava, da sada idem u duboko podzemlje i da će me dole čekati samo ljudi koji mogu da mi
pomognu, da je tamo uveliko originalni “Forever Young”, da koristim znanja koja sam stekla na
Akademiji i da će mi knjige i njegova dalja pisana uputstva pomoći. Najviše ću pamtiti momenat
kada se lift otvorio. Ugurao me unutra i odmah, pretpostavljam, naredio liftu da se zatvori i
odvede me. Poslednji prizor iz sada već “Gone World” kako ga ovde dole zovemo, bio je kako
čoveka kojeg mi je najviše u životu pomogao, ubija čudovište sa ljudskim likom, očima boje bakra i
definitivno telom višim i mnogo snažnijim od ljudskog. Dok sam se spuštala čula sam samo:“Ab
initio!!!”, što sam kasnije jasno razumela da znači: iz početka.
Никола Крејовић
У маленој Пољској
Пуној равнице
Народ пун је страха и
Неверице
На улици никог нема, тек
По које уплакано лице
Могао си
Могао си јој бити сунце.
Светлост која би јој давала снаге.
Ирена Вајовић
Обасу ме црница пуста, расу се по свим шајкачама мог рова, замириса мирисом смрти.
Сави нас све у свој црни плашт, ех тако олако, тако заносно, толико глава у његовом
загрљају.
Толико метака по невиним жртвама. У овом сутону више је изгинуло нег што се
родило за претходне три године. Све то очи моје сагледаше.
Био је мрак. Не видех све душе своје чете, ал’ зато чух сваки јаук, крик; осетих сваку
сузу и дрхтај. Све ме то обузе. Хладан зној сли се низ слано чело.
Памет ме на једну страну вуче, мислим се. Остати за државу ил’ за слободу, у рату је
исто.
Овај страховити осећај просто ме натера да вичем и гласно рекох: Не може Србија опет
пропасти!
Појачању звучности допринели су непријатељи: пушке, револвери и бомбе, стварали
су страховито болан ритам. Наду уливах браћи својој, наду им продах, знајући да им у
ово црно време и гола реч загрва озебло срце. Слобода има смисла само за онога ко има
наду.
У једном трептају кроз главу ми се врати време. Колико друмова ноге прегазише,
колико села обиђоше, суве земље претабаше—ето, само душу да би оставили, срца
угасили, очи одморили.
Ваљда због отаџбине, због братства и земље. Никад ми не би јасно. Зар толико иксана
убише, измучише, осакатише због пусте земље, због шаке славе или због степена дигнуте
главе? Наједном, осетих врелину са леве старне недара, топлина ми угреја срце.
Привукох руку грудима. Ту оста траг. Моја ми крв засула шаке. Несвест ме окупирала
брже него било који противник.
Сан ме полако ухватио, метак ми отпевао успаванку. Прочистио врелу главу и срце.
Није ми више била битна земља, ни отаџбина, ни краљ, ни рат. Схватих живот. Варљива
је то игра. Кратак је век.
Терба ли вама успаванка?
Брзина живота
Ђорђе Савић
Питате ли се, колико се брзо одвија наш живот данас? Да ли вам то изгледа чудно и
необјашњиво? Какав је однос брзине садашњег и некадашњег живота?
Још од Великог праска, па настанка Земље, живот се борио да се удоми. Немилосрдна
планета, пуна вулкана и олуја, ипак је топло примила жива бића. Тако и еволуција је
позвала човека, једну од најсавршенијих врста данас, да живи.
Од камене секире до компјутера. Данас се и аутомобили возе. Шта ће бити у блиској
будућности? То заиста не знам. Брзо прође један човек поред другог, и ако познајете тог
што вам прозуји поред вас, а не поздравите га, време је своје откуцало. Две секунде
постале су нечијих пет минута некад. Точак је олењио човека, ускоро ће то урадити и
крила. Не кажем да ваља ићи пешице у овој брзој борби за опстанак. Ваља понекад. Због
себе.
Некада су се и два кромањонца у пећини боље споразумевала него сада два човека у
граду. Зуре у онај бедни телефон, одговарају са „да“, „не“, „не знам“. Јесте да је
технологија напредовала, али она је и повећала брзину живљења. Узрок опште нејасноће
друштвеног бића када жели да се изјасни и затупљује га. Оно губи креативност,
способност да изрази своје мишљење.
BIBLIOTEKARKA
Moja je bibliotekarka
ko sunce što grije,
kad „njenu“ knjigu čitam
srce mi se zagrije.
I zato navratite
u našu biblioteku
i u riznici knjiga
otkrijte svoju Eureku.
123
ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART
SLOBODA PRVI SNIJEG
124
ЛАНА РИСТИЋ
Лана Ристић
Ученица седмог разреда. Пише поезију, црта и
прави колаже.
Тихо снеговање
ŠIR - KAN
126
POEZIJA
ЦАКИЋ СВЕТА
Zoran Šolaja
Vozom u beskraj
Servus nedeljom
INSOMNIJA
Tu sam
nevidljiv za moje oči
Koraci
ne zastaju
Glasovi
u odjecima nestaju
Osjećam
sunce na licu
Glazbu
uspavanih nota
Semafor
disonantnost misli
Vrijeme
na tren umire
Plače
lutka u izlogu
Danas
imam razlog
Dozvoliti
suze slijepim očima.
SNIJEG
Snijegom
Pokrivena konjska griva
Ledenim stakalcima
Utjehu pruža.
Dolaze i odlaze.
Tragajući
Za zelenim.
ЈУЧЕ
Јуче си ме закључао у мислима. ВЕЗ РАЂЕН РУКОМ МОЈЕ МАЈКЕ
Затворио ме у сновиђењу
и чини ми се да су ти капци Франциски ( рођена Печник) Штефаницки
били пресахли,
јер ниси видео моју жуту хаљину.
Ниси видео ни тебе у мени, Урамљена слика Реyнолдса
ни мене у теби. Гоблен вез рађен руком моје Мајке
А, ми смо били. ,,Доба безазлености „ - портрет девојчице у
Били смо, држали се за руке, жутој хаљини
као у недосањаном сну, Идеализација не/савршеног
модром певању. Рам посут вилинским златним прахом
На зиду собе четири деценије
Песму си о мени написао.
И питао се да ли сам ја Песма Мајко, мени од тебе гоблен слика на дар
или је Песма ја? За оно што си бескрајно сањала
Донело време за/на/век
Јуче си ме закључао у сећањима. Оцене мојих испита уписане у Живот
Срце ти се растопило у стварности.
Заборавио си и мене и себе. Преплели се дрхтаји и бдење
Привио се уз реку, Не/спокоји и благост уроњени у Сунце
скрио ми се у погледу. Речи и савети којима си ме наткрилила
Јуче си ме закључао у прошлост. МИР - дала ми
Желела сам јецај да одгризем, ЈА - своје поклонила ми
покрет да пробудим, НА - дар ме принела свету овом
реку да окујем...
Водиљо, драга и предобра моја
Сенке нам се просипале низводно, Ослањам ти се на руку топлу
кроз прсте клизиле. Ван доба
Жеље недоречене у истом ушћу.
Дана Хил
Данијела Вршкова
Iz starog ormara, koji je njegova davno pokojna majka
donela u miraz, izvukao je svoj crni sako. Iako ga je
juče, pre stavljanja na vešalicu, očetkao, ipak je
dohvatio četku i kratkim potezima iščetkao ramena
sakoa. Obukao ga i proverio ručni sat.
U ogledalu se zagledao u umorne staračke oči, popravio
kravatu, poslednji Elvirin rođendanski poklon, i pokrio
sedu kratku kosu crnim šeširom.
Nije vadio mantil, danas su na radiju najavili najtopliji
martovski dan u poslednjih sto godina, iako se on seća i
toplijeg marta a možda je to bio samo zato što je tada
upoznao nju. Devojku crvene kose, sitnih pegica
rasutih po nosu i širokog osmeha od kojeg je zastajao
dah. Elviru. Njegovu prvu i jedinu ljubav. Najmlađu
nećaku udovice Lenhart, vlasnice zgrade u kojoj je stanovao sa svojom porodicom, u kojoj još uvek
stanuje.
„Dobar dan gospodine Kovač,“ pozdravila ga je mlada komšinica Milica od prekoputa. Pametna
mlada žena. Novinar. Podseća ga na njegovu Elviru i ona je uvek negde žurila. „Već je toliko sati?“
zapitala se ne proverivši sat. Za time nije bilo potrebe. On svakog dana u tri i petnaest izlazi iz svog stana.
„Kasnim. Izvinite.“ Požurila je žena zlatne kose stepeništem i sprat niže mu viknula, „želim vam prijatan
dan.“
Za razliku od svojih kolega penzionera, nije negodovao, „ovi mladi uvek negde žure“, mladi su
uvek negde žurili, zato što su mladi.
Poletnost je božanska snaga mladosti koja te tera u nove izazove a onda je otplaćuješ u starosti.
Ne, ne gunđaju stari na mladalačku užurbanost zato što oni kao mladi nisu trčali, već je razlog
negodovanju ljubomora, oni su svoju snagu potrošili i ono što im je ostalo sada moraju štedeti kako bi
produžili svoje putovanje životom za još koji umoran korak.
A on. On se već celih dvadeset godina moli da ga njegova snaga napokon izda. Da će koraci ka
krevetu biti oni poslednji. Svake večeri leže u krevet sa nadom da se neće probuditi sledećeg jutra a mesto
na koje ide svakog dana u tri i petnaest je podsetnik da ih ima dosta koji ga čekaju da im se, napokon,
pridruži.
Do tada drži se svojih rituala kao štapa koji nosi samo zato što mu je teško ustati sa klupe na
groblju, postavljene ispred porodične grobnice u čiji crni granit ima običaj da se zagleda i u njemu vidi
prošla vremena kako se smenjuju, kao na bioskopskom platnu.
Koliko mu je samo hrabrosti trebalo da je pozove u bioskop, i uspeo je... jednom, onda je došao rat
a ona se vratila kod svojih na selo ali on nikad nije zaboravio tu nemirnu crvenu kosu.
Čak i deset godina kasnije, kad ju je obuzdala u veliku punđu, prepoznao ju je. Gazila je Zmaj
Jovinom ka katedrali i prvo je pomislio da je priviđenje, ali ovog puta nije tražio hrabrost u sebi, zazvao je
njeno ime a sve ostalo je išlo tokom kojim je trebalo ići pre rata.
Skoro sve. Pogled mu pade na ime ispisano pored ženinog - Edvard je ime koje bi nosio njihov sin,
da je poživeo koji dan više.
Ironično je da vam Bog da sve, ali to i naplati. Zar sin nije bio dovoljan i svi ostali propali pokušaji
posle njega. Zar i on mora ovom samoćom da otplaćuje onu kratkotrajnu, ali bezgraničnu sreću.
Valjda tako mora biti, kad ne može biti drugačije.
Proverio je sat.
Pet i petnaest.
Rituali su čekali na njega, jer bez njih ne bi umeo da živi, ne sam.
Dodirnuo je crnu hladnu ploču i izgovorio tih pozdrav, „do sutra draga moja, ovde ili onde,“
nadajući se ovom potonjem.
Sreća na vratima
Uporno kucanje dovuče me do vrata, otvorim ih, kad tamo, nasmejana neznanka. Nešto mi je
poznato na njoj, ali ne znam šta.
„Dobar dan,“ pozdravi me Ona.
„Dobar dan,“ odgovorim ja.
„Mogu li da uđem?“ zatraži ljubazno.
„Izvinite, a ko ste vi?“ upitam zbunjeno.
„Zar me ne prepoznajete?“ nasmeje se radosno. „Često me dozivate. Ja sam Sreća i evo me, tu
sam.“
Sklonim se i pustim je unutra, ko još ostavlja Sreću da čeka pred vratima.
„Imam nekoliko uslova,“ počne poslovno, „i da bih ostala moraćete da ih ispunite.“
„Kao prvo i najvažnije, moraćete, znatno više da se smejete. Svet ne voli namrgođene ljude,“
krene da nabraja. „Kao drugo, nema više prigovora na vreme. Bila kiša ili sneg, vrućina ili mraz, morate
prihvatiti da će njih biti i bez vas. Nema razloga da se proklinje magla, to je najobičnija prirodna pojava.
Zatim, nema više psovanja na saobraćaj, svako negde žuri kao i vi, što ne znači da svi morate biti ljuti,
bitno je stići do odredišta, manje je bitna brzina. Kao sledeći moj zahtev je da ne odbijate male znakove
pažnje, tuđe osmehe i komplimente, nisu svi dvolični i neki od njih su, zaista, iskreni. Zatim, sledeći moj
zahtev je, da prigrlite promene koje se u životu jave. Dalje, htela bih da se više nadate, više verujete u
sebe i druge...“ nastavi Ona sa nabrajanjem. „Da li me slušate?“ primeti oštro moje trenutno odsustvo.
„Da, naravno da slušam.“
„Neću više da vas zamaram, sve vam ovde piše,“ izvadi neki dokument iz torbe i stavi ga pred
mene. „Najbitniji od svih mojih zahteva je da otvorite svoje srce, u njemu se krije ključ istinske Sreće.“
„Da li se slažete sa svim nabrojanim, ako da, onda ovde potpišite.“ Ponudi mi zlatnu olovku a ja
se zagledam u poznate mi crte i prepoznam svoje lice, drugačije, bezbrižnije i srećnije, ali moje. „I
nasmejte se, pobogu, živi ste i radujte se tome, sve ostalo će da prođe.“
U tom trenu me iz dremeža trgne uporna zvonjava na vratima i skočim na noge sva radosna...
možda je Sreća na vratima.
Reči su ispisane,
a potom iz sećanja izbrisane,
odnešene vetrom
i tim poslednjim svetlom.
SIMBOLI
Hodam ulicom,
nailazim na simbole,
one večne, stare i nove
koji se prostiru kroz zvukove i boje.
Nailazim na reke
koje vode u novi dan,
i kao da sam sišla s uma
nose me u njihov san.
I na jedan tren,
stajem i gledam
u senku pesme bola,
pesme koja je nastala
kao proizvod mojih simbola.
Temišvar
Kažu nam da treba da mislimo svojom glavom, a onda nam nametnu tuđe mišljenje.
Mlade generacije su gladne znanja. Meni se sve nešto čini da su site.
Uče te da radiš izvan granica, a kad pređeš granicu, kazne te.
Dozvoljavaju ti da pukneš, a posle niko neće da te skuplja.
Svi smo mi iskreni, samo nećemo sve da priznamo.
Sad smo na vrhu jer smo već odavno dotakli dno.
Nije sve izgubljeno kad nismo mnogo ni imali.
Do sad smo imali samo ono za osnovno, a sad nemamo ni toliko.
Živimo u skladu sa prirodom. Piroda je u skladu, a mi živimo sa njom.
Lupili smo glavom o zid, ni zid više nije čitav.
Sve je u čovekovim rukama. Zato smo dovde i došli.
Najpametniji je onaj koga svi smatraju budalom.
Stavili smo ruku u vatru, i vatra nam se ugasila.
Nada ostaje poslednja. Bolje da smo se nje prvo setili.
Zbirka „Plavetni snevač“ je peta po redu pjesnička knjiga Dragane Ćatić i predstavlja
svojevrsnu krunu i sintezu njenog cjelokupnog pjesničkog rada. Sa pjesničkim djelom Dragane
Ćatić sam se prvi put susrela prije nekih desetak godina kada mi je u ruke dospjela njena
pjesnička knjiga „Ram za pesmu“. Ono što me je u susretu sa Draganinom poezijom zadivilo, bilo
je njeno suvereno jezikom, svježina snažne riječi, pjevnost stiha, ali ne na uštrb psihološke
dubine.
Već u ovoj zbirci nalazimo neke motive njene poezije koji su karakteristični za njeno
pjesništvo. Tako u naslovnoj pjesmi-sonetu imamo vizionarski nagovještaj rađanja njene
naredne zbirke simboličnog naziva „Plavetni snevač“: „sklona sam modrom, čudnom
uzrastanju / i nit sam, pesmo, u tvom plavom tkanju“. (Ram za pesmu). S druge strane, motivi
slike, rama, preobražaja vlastitog bića koje se može umetnuti u ram nekog novog življenja, često
se pojavljuju u zbirci „Plavetni snevač“.
Za Draganu Ćatić bismo mogli reći da je pjesnikinja snova. Jednu apstraktnu ideju o
iracionalnom karakteru pjesničkog stvaranja ona će moćno lirski razgranati u svojoj pjesničkoj
zbirci simboličnog i znakovitog naslova „Plavetni snevač“. Poput Laze Kostića u njegovoj čuvenoj
pjesmi „Među javom i med snom“ Dragana iznosi formulu poezije, pjesničkog zanosa, kao
budnog sanjanja, kao stvaranja snova na javi, teoriju lucidnih snova. Upravo plavetnom snevaču
pjesnikinja duguje zahvalnost za svoje nadahnuće i otkriće svog moćnog pjesničkog glasa; „Hvala
ti, moj snevaču plavi, / što pomogao si meni/ sva srećna da izvijem svoj pesnički stas, / hvala ti
jer – cvet radosti / već niče u mojoj zeni, / hvala ti – put nebesa šaljem / svoj preobraženi glas“.
(Plavetni snevač)
Misija snova je i spoznaja budućnosti, neki susreti su unaprijed nagovješteni u snovima:
„možda te je dozvao onaj čudni san, san o boravku mom na Suncu, u svemiru. / Da baš sam se
čudila svom nemiru/ koji je došao poslije noći bremenite/ svetlim snovima“... „i otud u oku
mome/ posle toliko vremena izvor plav.“ (Posle mnogo godina) Ti snovi su koloristički,
pjesnikinja pjeva o „lepim bojama ljubavi“, potom „lik sam iz ljubičastog ljubavnog sna...“, no
boja koja suvereno nameće svojom simbolikom je plava. Plava boja u snovima predstavlja istinu,
mudrost, raj, vječnost, mir, ali i simboliše duhovnog vodiča i optimizma za budućnost, to je i boja
kreativnosti.
Pjesme su raspoređene u pet ujednačenih idejno-tematskih ciklusa: Vertikalom tišine, Za
kim zvono zvoni, Preobražaju sklona, Ljubavlju ugravirano i Raščini me pesmom. U zbirci
imamo raznolike forme lirskog izražavanja, pjesme su pisane u slobodnom i u vezanom stihu, a
kao pjesnička vrsta pojavljuje se i sonet, odnosno sonetni vijenac, najzahtjevnija poetska forma i
izazov za svakog pjesnika. Sve to svjedoči o velikom stvaralačkom umijeću i virtuoznosti autorke,
ali i njenoj hrabrosti da se okuša u svim formama pjesničkog stvaranja.
Lirsko kazivanje je neposredno, u prvom licu jednine; njeno obraćanje je zapravo
ispovijest kroz koju autorka oslikava svoju životnu priču suptilno izatkanu od ljubavi, nježnosti,
razočarenja, neispunjenih očekivanja i razdraganosti srca...
Dragana piše o vječnim temama: potrazi za pjesničkom rječju, ljubavi, suočavanju sa
prolaznošću i smrću, okrenutosti ka božanskom u okviru hrišćanske provinijencije, o suočavanju
sa varkama i iluzijama stvarnosti koje nam se neprestano nameću.
Draganina poezija posjeduje visok njivo erudicije, brojne reminscencije, provejava izvrsno
poznavanje domaće i svjetske književnosti, mitologije, slikarstva, muzike, psihoanalize...
Već sam naslov ciklusa „Za kim zvono zvoni“ direktno korespondira s naslovom čuvenog
romana nobelovca Hemingveja. Kao podtekst nakon čitanja se nameće i odgovor na postavljeno
pitanje: moto iz istoimenog romana, riječi Džona Dona:
Ciklus sadrži petnaest numerisanih soneta koji čine sonetni vijenac. Iako, ovi soneti mogu
biti posvećeni bilo kome ko senku prijateljskog dodira za sobom ostavlja, ove stihove autor
uramljuje sjećanjem na prof. dr. Predraga Vuletu.
U sonetima pjesnikinja načinje jednu od vječnih književnih tema, promišlja o životu i
smrti, o tom konačnom putu o kome tako malo znamo „živi i mrtvi na istoj su stazi“. Utjehu
pronalazi u tome „da za senkom Čoveka svetli trag gazi.“ U tom smislu soneti i jesu povećeni
jednom takvom čovjeku koji je vlastitom „vertikalom tišine“ dosegnuo do toga „ da postane
Plavetni snevač nebeskih prostranstava“ i koji sada bdije nad njemu bliskim ljudima i pomaže im
da nađu svoj duhovni put. „Za senkom Čoveka svetli trag gazi, /Osvetljava naše krivudave
pute, / S nebeskog svoda u snove silazi / Da puteve lepše koraci slute“.
Pjesnički iskaz u sonetima je vrhunski, uglačan, ne nazire se ni trag nekog nategnutog
uklapanja da be se ostvarila npr. pravilna rima, pjesnikinja pokazuje vrhunsko pjesničko
majstorstvo i zanatsko umijeće.
Tri sljedeća ciklusa: Preobražaju sklona, Ljubavlju ugravirano i Raščini me pesmom zbog
svoje snažne motivske i tematske povezanosti i objedinjenosti mogla bi se izdvojiti i u zasebnu
pjesničku zbirku. U njihovom središtu suvereno vladaju ljubav, ustreptalost, spremnost na
duhovni preobražaj, životna radost, i usljed tog njenog prelivanja u stihove, pjesme ljubavlju
ugravirane.
Nije slučajno za moto ciklusa „Preobražaju sklona“ pjesnikinja izabrala riječi čuvenog
majstora psihoanalize Karla Gustava Junga:
ИзМишљени Свет
– Алиса иза Планковог зида –
Кратак увод:
Бајка Луиса Керола о Алиси, малој девочици, која је случајно упала у зечију рупу и тако
се нашла у Земљи чуда, где открива један необичан свет, пун чаробних бића, већ
деценијама плени, не са-мо дечија срца и знатижељу, него и многих одраслих.
Планков зид у квантној физици представља метафоричку границу до које има смисла
теоријски израчунавати физичке процесе у Квантној теорији поља, односно, стање тог
поља у тренутку Великог праска. Наука (за сада) нема сазнања о стању тог поља пре
ББ, и може само да спекулише о томе. Име је колоквијалне природе и настало је по
чувеном немачком физичару и нобеловцу Максу Планку, који је 1910. године, открио да
енергија није континуелне природе, него да се састоји од дискретних делића, којима је
дао назив кванти (quant), по латинској речи за мало.
Слично Луисовој бајци, ја сам се нашао у улози Алисе, бежећи од бројних животних
проблема у стварном свету, користећи постојећа научниа сазнања, упустио сам се у
мисаоно истраживање о томе, како би било логично да Космос изгледа пре Великог
праска. Тиме сам зашао у домен метафичког, што је дисциплина филозофије, чиме се,
иначе баве филозофи физике. Ја мислим да не потоји таква граница између физике и
метафизике, већ да је то све једноте исто поље. О тој идеји се говори у овом чланку.
Кажу, да се најбоље учи на грешкама. Овде ће, сигурно бити прилике за то. Све грешке
су моје, (нипошто намерне). Надам се, међутим, да ће у тексту бити препознате као
корисне и занимљиве (ако не и сасвим нове), неке од мојих идеја и ставова. Због њих сам и
писао чланак, у нади да ће бити од неке користи, барем за оне који немају довољно
сазнања из ове области.
Чисте, и недвосмислено научне чинњенице, неће бити тешко препознати и проверити,
јер се могу наћи и у средњошколским уџбеницима, а посебно у бројној, научној
литератури.
145
ZVEZDANI KOLODVOR I ONLINE ART
Сама енергија, када је у форми Ума (инфо.поља), има своју логику, а када је у форми
физичког Универзума, какав је овај садашњи, има своје Законе. Не можемо бити сигурни
да смо открили све законе, али ови до сада, показују универзалност, постојаност,
проверљивост, као и велику способност предвиђања будућих појава, да се може поуздано
закључивати о природи појава и феномена који се јављају.
Целина “не мари” за било који свој део, (укључујући и човека), слично океану, који не мари
шта о њему “мисли” један молекул воде; једна кап; неки поток, па и велики Амазон. Кад се
улије у океан, он више није Амазон, него део океана. Унутрашња својства и закони водене
масе, приморавају океан да се понаша као целина и он то чини – без изузетка и одступања.
Сви елементи и делови Целине се понашају по закономерности или логици скупа као
Целине, иначе она не би била то што јесте. Целина не може имати фокус – она увек
задржава универзални карактер.
Најједноставнији принцип којим се може описати функционисање Целине, јесте принцип
пумпе.
Скуп B „усисава” елементе скупа А, а скуп С “усисава” елементе скупа B. Процеси у скупу
С, су процеси трајања, које ми меримо конвенционално договореном величином, коју
називамо временом, све док скуп С не постане поново скуп А. И, тако у недоглед.
(осцилантни Унивезум, или различити скупови мехурастих Универзума – Мултиверзум).
У почетној сцени Великог праска, мисаони (информациони) концентрат Ума је
експлодирао као хомогено, изомерно и савршено симетрично море магнетних
монопола, који су представљали згуснути облик информација. Мисли су добиле
физички карактер. Мисао (информација), има неку самотворну енергију, те би могли
представљати магнетне монополе и прву форму паковања енергетског поља.
***
***
Протони су око себе уплели – напрегли, делове енергетског поља у концентрат енергије,
кога зо-вемо електроном, а који има својство масе и наелектрисања. Комбинацијом
електромагнетног и гравитационог поља, протони су их везали за себе, тако да се елекрони
упредају свијајући се према протону, али скоковито – квантно, и распредају, извијајући се,
такође квантно, до прве стабилне орбите, која представља равнотежу између снаге ЕМ
силе протона и свеприсутне, спољне силе експанзије Универзума, тј. непознате, тамне
енергије.
У том процесу, електрони повлаче за собом околни вакуум (енергетско поље), доле-горе,
по ри-тму који задаје игра три кварка у протону, што је уствари, хармонично осциловање
атома као це-лине у енергетском пољу (вакууму). Докле год је то повлачење (натезање) у
оквиру импулса дисторзије, тј. Диракове константе ħ, (h/2π), оно је еластично и не
изазива промену вибрације околног вакуума (енергетског поља). Кад величина тог
импулса постане довољно јака, да почне да “кида” уређену магнетску везу са околним
вакуумом, електрон “скаче” за одређени износ – квант енергетског поља, на вишу
орбиту, чије се растојање прелама преко константе фине структуре алфа (α). Кад изгуби –
преда околини, део енергије који је примио побуђивањем, електрон, попут трзалице на
гитари, “окида” околни вакуум (енерг. поље), и враћа се на нижи, стабилан, равнотежни
положај. Побуђено око-лно енергетско поље, почиње да осцилује у синусном ритму,
трансферзално. Из самог електрона не излази никаква честица, појединачни фотон, него
су ћелије енергетског поља сферно побуђене истовремено, а тај импулс се преноси
брзином светлости. Ако не би било следећег окидачког импулса, онај први би био запажен
као ситна сцинтилација и ништа се више не би догађало. (знамо сви из искуства: чим
угасимо сијалицу, истом брзином настаје/нестаје тама). Међутим, ако електрон настави да
окида околину фреквенцијом која одговара растојању између основне орбите и следеће, на
коју је електрон “подигнут”, а која представља таласну дужину ламбда (λ), за ту
фреквенцију, онда ће околно енергетско поље бити стално побуђено, тј. осветљено сферно,
фо-тонима који одговарају фреквенцији осциловања, у складу за Планковом енергијом:
E=hν. (ν је грчо слово ни, и ознава фреквенцију).
Побуђено енерг. поље (вакуум), мења ритам у складу са величином побудног импусла и тај
се поремећај преноси радијално као талас, брзином светлости. Сваки нови побудни импулс
поља, потискује, такође сверно, сва претходна таласања, истом брзином, тако да су сви они
испред нове светлости, за брзину светлости, чиме се објашњава уочени, загонетни, и до
сада неразјашњени феномен.
Postoje trenuci u kojima, preko jedne jedine reči, jedne jedine rime, pisac pesme
uspeva da se nađe tamo gde niko pre njega nije bio, dalje, možda, nego što je i sam
želeo. Onaj ko piše pesmu piše je najviše zato što je pisanje stihova izuzetan
pokretač svesti, razmišljanja, razumevanja vaseljene. Kada jednom iskusi to
pokretanje, više nije u stanju da ispusti priliku da ga iskusi ponovo; postaje
zavisan od procesa, onako kako drugi postaju zavisni od droge ili alkohola.
Josif Brodski
Pesnik se igra, ali to nije dečja igrarija. Upravo u ovome i leži tajna metoda
maštanja. Ono što pesnik izmašta na ovakav način, postaje činjenica koju niko na
ovom svetu ne može da porekne.
Slobodan Škerović
Moć sna je u sanjanju, u postojanju koje ne zna za moć buđenja. Pesnik svoju
maštu, ili san, prevodi u život i taj izmaštani život prevlađuje nad ovim na silu,
zkonima prirode, ili ljudi, nametnutim.
Slobodan Škerović
Proživljavanje paralelnog života u mašti nužno je pesniku jer je taj život onaj u ko-
jem se odluke, donete u sili koja ne pati, sastavljaju i obznanjuju. Prvo tamo, a tek
onda na papiru, na koji se pesnik potpisuje bezrezervno.
Slobodan Škerović
156
PESAK U ZUBIMA
Живко Теодосић
Поглед за крај
Т а м о ...
Меша Селимовић: „Душа често може да одржи тијело, али тијело душу никад!“
157
http://klubzvezdanikolodvor.blogspot.com/
158