1.

GLANDULA THYROIDEA

Glandula tireoidea je endokrina žlijezda smještena u prednjem dijelu vrata, ispred dušnika. Izgrađena je od dva
režnja desnog i lijevog, lobus dekster et sinister. Ove režnjeve povezuje istmus glandule tireoidee koji se nalazi u
visini od 2-4. trahealne hrskavice. Nekada od istmusa polazi uski krak žljezdanog tkiva koji dopire do hioidne
kosti. To je lobus piramidalis koji predstavlja ostatak duktus tireoglosusa iz embrionalnog doba. O njemu treba
voditi računa kod izvođenja gornje traheotomije. Stražnji dijelovi medijalne površine režnjeva tireoidne žlijezde
dolaze u odnos sa jednjakom i n. laringeus rekurensom koji teče u brazdi između jednjaka i dušnika. Lateralno
režnjevi su u odnosu sa žilno-nervnim snopom vrata kojeg čine a. karotis komunis-medijalno, v. jugularis interna-
lateralno i n. vagus-u sredini i straga. Glandula tireoidea je povezana sa trahejom pomoću nekoliko fibroznih
snopova koji su označeni kao ligamenta suspenzoria glandule tireoidee. Osim toga dijelovi m. sternotireideusa
koji se spuštaju sa jezične kosti i fiksiraju na kapsulu ove žlijezde čine tzv. m. levator glandule tireoidee.
Osim prethodno opisanog kompaktnog dijela žlijezde, često nalazimo tzv. akcesorne tireoidne žlijezde.
Razlikujemo:
1. glandule tireoidee akcesorije suprahioidee koje leže iznad jezične kosti,
2. glandule tireoidee akcesorije infrahioidee koje leže ispod jezične kosti,
3. glandule tireoidee akcesorije prehioidee koje leže ispred jezične kosti,
4. glandule tireoidee akcesorije posteriores koje leže između traheje i ezofagusa i
5. glandule tireoidee akcesorije inferiores koje se nalaze u toraksu, a smještene su ispred traheje.
Tireoidna žlijezda je dobro vaskularizirana. Arterijsku krv joj dovode dvije aa. tireoidee superiores, grane a. karotis
eksterne, te dvije aa. tireoidee inferiores koje se odvajaju od trunkus tireocervikalisa, koji pripada a. subklaviji.
Nekada imamo i petu tireoidnu arteriju. To je arterija tireoidea ima koja se odvaja od a. karotis komunis ili od
trunkus brahiocefalikusa. Sa gornjih dijelova žlijezde vensku krv odvode vv. tireoidee superiores koje se uljevaju u
v. jugularis internu. Sa lateralnih strana idu vv. tireoidee medije koje se takođe uljevaju u v. jugularis internu. U
donjim dijelovima žlijezde formira se pleksus tireoideus impar iz kojeg odlazi v. tireoidea ima koja se uljeva u v.
brahiocefaliku sinistru.
Tireoidna žlijezda luči tiroksin i trijod tironin. To su hormoni koji imaju veoma važnu ulogu u normalnom odvijanju
metabolizma i regulaciji brojnih funkcija u organizmu (sazrijevanje nervnog sistema, rad srca itd).

2. TRACHEA

Traheja ili dušnik je dio respiratorne cijevi koji se proteže od donjeg ruba prstenaste hrskavice do mjesta gdje
počinju bronhi. Proteže se od 6. cervikalnog do 4. torakalnog pršljena. Mjesto gdje se dijeli na bronhe zove se
bifurkacijo traheje I nalazi se u projekciji 4. torakalnog, odnosno procesus spinosusa 3. torakalnog pršljena. Na
traheji opisujemo cervikalni I torakalni dio. Cervikalni dio leži u medijalnoj liniji, dok je torakalni pomaknut malo u
desnu stranu. Na njenoj vanjskoj površini imamo jedno udubljenje koga čini glandula tireoidea. To je impresio
tireoidea. Osim njega, malo poviše bifurkacije imamo otisak od arkusa aorte koji se zove impresio aortika.
Što se tiče odnosa, sprijeda na cervikalni dio prilježe istmus glandule tireoidee, potom jeprednji zid u odnosu sa
pleksus tireoideus impar I venom tireoideom imom, te sa timusom. Straga je u odnosu sa ezofagusom. Lateralne
strane pokrivaju režnjevi štitne žlijezde, a prema dolje lateralne strane su odnosu sa žilno-nervnim snopom vrata
koga čine arterija karotis komunis-medijalno, vena jugularis interna-lateralno i nervus vagus-u sredini i straga. U
uglu između traheje i ezofagusa teku nervi laringei rekurentes. Torakalni dio je smješten u gornjem medijatinumu.
Sprijeda ga križa vena brahijocefalika sinistra, a ispod toga trunkus brahijocefalikus, arterija karotis komunis
sinistra i arkus aorte. Straga leži nja jednjaku. Lijeva strana torakalnog dijela je u odnosu sa pleurom
medijastinalis, nervus laringeus rekurensom i arkusom aorte. Desna strana torakalnog dijela je takođe u odnosu
sa pleurom medijastinalis, sa venom kavom superior i venom azigos.
U građi traheje imamo:
1. tunika fibroelastika koja se proteže korz cijelu traheju. U nju su uložene hrskavice traheje, a dio ove tunike
fibroelastike koji spaja dvije hrskavice zove se lig. anulare.
2. kartilagines traheales, odnosno hrskavice traheje imaju oblik nepotpunih prstenova koji su otvoreni prema
natrag. Imai ih 16-20. Zadnja hrskavica posjeduje izdanak koji ide prema dolje i podupire tzv. trahealni greben.
Ovaj greben dijeli struju zraka i raspoređuje je u odgovarajući bronh.
3. tunika muskularis nalazi se na stražnjem zidu koji se označava kao parijes membranaceus.
4. tunika mukoza-sluznica je blijedocrvena i u lamini propriji posjeduje mnogobrojne žlijezde nazvane glandule
traheales.

3. SINUS PARANASALES

Paranazalni sinusi su pneumatizirani prostori koji se nalaze uz nosnu duplju i sa njom komuniciraju. Ima ih 4:
sinus spfenoidalis, maksilaris, frontalis i etmoidalis.
Sinus sfenoidalis je smješten u trupu klinaste kosti, i jednom pregradom, septum sinuum sfenoidalium podijeljen
je na dva dijela koji ne moraju biti jednaki. Nekada postoji i više pregrada koje sfenoidalni sinus dijele na više
odjeljaka. Sfenoidalni sinusi, kada su jako razvijeni šalju svoje produžetke prema malim i velikim krilima, te
pterigoidnim narastcima, što može uzrokovati komplikacije pri upalama i operativnim zahvatima u ovom području.
Aperturae sinus sfenodalis se nalaze u malim koštanim školjkama zvanim conhae sfenoidales (osicula Bertini),
koje su najprije samostalne, a potom srastu sa klinastom kosti. Sinus sfenoidalis e otvara preko recesus
sfenoetmoidalis u gornji nosni hodnik. Kroz sfenoidalni sinus se može pristupit na hipofizu, što se označava kao
transfenoidalni pristup.
Sinus maxillaris je koštana šupljina ispunjena zrakom i obložena sluznicom nosne duplje. Ima kao i trup gornje
vilice oblik trostrane piramide sa bazom prema medijalno i vrhom prema lateralno. Koštani zidovi maksilarnoga
sinusa predstavljeni stranama na trupu gornje vilice. Na medijalnom zidu sinusa koji ujedno predstavlja njegovu
bazu, nalazi se trokutasti procjep hiatus maksilaris koji je pomoću nastavaka triju susjednih kostiju podijeljen na tri
manja, sekundarna otvora, prednji, srednji i stražnji. Jedino je srednji prolazan, dok su prednji i stražnji zatvoreni
sluznicom nosne duplje označenom kao fontikuli nasales. Pomenuti narastci susjednih kostiju koji učestvuju u
sužavanju hiatusa maksilarisa su: odozgo, procesus uncinatus osis etmoidalis, straga, procesus maksilaris osis
palatini i odozdo, procesus etmoidalis conhae nasalis inferioris. Otvor koji ostaje prohodan ima polumjesečast
oblik te je nazvan hiatus semilunaris. On se otvara u meatus nasi medius. Osim centralne šupljine sinus maxillaris
posjeduje i četiri produžetka ili recesusa i to: recesus zigomatikus prema istoimenom narastku, recesus frontalis
prema procesusu frontalisu, recesus palatinus prema procesusu palatinusu i recesus alveolaris prema
alveolarnom narastku. Od njih je sa praktičnog aspekta najznačajniji recessus alveolaris koji se pruža iznad
korijenova predkutnjaka i kutnjaka, a izuzetno iznad korijena očnjaka. Korijenovi zuba preko ovog recesusa imaju
blizak odnos sa sinusnom šupljinom, a često svojim vrhovima strše u nju. Najbliže odnose sa sinusom imaju
korijenovi prvog i drugog kutnjaka, te umnjak, čime se objašnjava mogućnost prenosa patoloških procesa sa
korijenova ovih zuba na sinus maxillaris, kao i mogućnost prodiranja njihovih zalomljenih dijelova u šupljinu
sinusa prillikom ekstrakcija (vađenja zuba). Kroz šupljinu maksilarnog sinusa često se pružaju parcijalne ili
Underwood-ove i totalne pregrade, koje maksilarni sinus dijele na tzv. akcesorne sinuse. Ove pregrade imaju
veliki značaj pri operacijama maksilarnog sinusa.
U unutrašnjosti frontalne kosti, na mjestu koje odgovara glabeli i supercilijarnim arkusima, čeona kost je
pneumatizirana, odnosno posjeduje šupljinu, sinus frontalis. On se otvara na donjoj strani kosti, na apertura sinus
frontalis. Obično je podijeljen na dva dijela (koji ne moraju biti simetrični) pregradom, septum sinuum frontalium.
Može postojati više pregrada koje čeoni sinus dijele na više odjeljaka. Volumen mu varira od 5 do 25 cm³, a u
slučajevima maksimalne razvijenosti čeoni sinus se pruža prema gore sve do tjemene kosti, a dolje i nazad do
malih krila klinaste kosti. Komunicira sa srednjim nosnim hodnikom preko infundibuluma.
Etmoidalni sinus se sastoji od tankih koštanih lamela koje međusobno ograničavaju veći broj šupljina zvanih
etmoidalne odajice, celulae etmoidales. Odajice su obložene sluznicom nosne duplje i sve skupa čine sinus
etmodalis. Neke od ovih odajica pripadaju isključivo etmoidalnoj kosti i nalaze se u unutrašnjosti labirinta. Druge
su u vidu poluodajica, te budu nadopunjene i zatvorene susjednim kostima sa kojima grade potpune koštane
odajice. S obzirom na svoj položaj celulae etmoidales se dijele na prednje, srednje i stražnje. Prednje, celulae
etmoidales anteriores i srednje, celulae etmoidales mediae otvaraju se u meatus nasi medius, a stražnje, cellulae
ethmoidales posteriores u meatus nasi superior.

4. NASUS EXTERNUS

Vanjski nos ima oblik trostrane piramide. Na njemu opisujemo basis nasi koja leži na licu, te prelazi na obraze,
potom vrh, apeks nasi koji je slobodan i okrenut prema dolje i naprijed, te tri ploštine, od kojih je jedna donja, a
dvije lateralne. Na donjoj ploštini nalaze se otvori, nares ili aperture nasales eksterne, koji su odjeljeni sa pars
mobilis septi nasi. Lateralne ploštine u donjoj polovini pokazuju jednu brazdu, sulkus alaris, čiji je konkavitet
okrenut prema gore i natrag. Dio lateralne ploštine koji se nalazi ispred i ispod ove brazde naziva se krilo nosa ili
ala nasi. Mjesto gdje nos prelazi u čelo označava se kao radiks nasi. Od radiksa do apeksa proteže se dorzum
nasi.
Osnovu vanjskog nosa čine koštani i hrskavični skelet. Na njega se prislanjaju mišićni sloj, potkožno tkivo i koža.
Koštanu osnovu vanjskog nosa čine procesus frontalis maksile i osa nasalia. Hrskavičnu osnovu predstavljaju
kartilago nasi lateralis, kartilago alaris major, kartilagines alares minores i kartilagines alares akcesorije.

5. HYPOPHYSIS CEREBRI

Hipofiza (hypophysis s. glandula pituitaria) je mala endokrina žlijezda koja se nalazi na ventralnom dijelu
hipotalamusa sa kojim je povezana svojom peteljkom ili infundibulumom. Smještena je u hipofiznoj udubini (fossa
hypophysialis) na gornjoj strani trupa klinaste kosti, a između desnog i lijevog sinus cavernosusa. Gornja strana
trupa klinaste kosti između tuberculuma i dorsuma sellae je u cjelini oblikovana kao tursko sedlo, pa se i zove
sella turcica. Udubina u kojoj je smještena hipofiza pokrivena je duplikaturom tvrde moždane opna zvanom
diaphragma sellae, koja u sredini posjeduje otvor za prolaz infundibuluma. Iznad hipofize nalaze se hipotalamus i
optička hijazma. Težina joj varira od 0,3 do 0,8 grama.
Hipofiza se sastoji iz dva osnovna dijela, adeno i neurohipofize, koji se razlikuju kako po razvoju, tako i po građi i
funkciji. Adenohipofiza je ektodermalnog porijekla, a neurohipofiza po svom razvoju pripada diencefalonu.
Adenohipofiza se najvećim dijelom nalazi u sella turcica, a manjim dijelom iznad diaphragmae sellae. Zauzima
četiri petine hipofize. Sastoji se od tri dijela: prednji (pars anterior), srednji (pars intermedia) i stražnji dio (pars
infundibularis). Pars anterior zauzima rostralni dio hipofizne udubine i predstavlja najveći i najvažniji dio
adenohipofize. Pars intermedia se nalazi na granici između adeno i neurohipofize, dok pars infundibularis
predstavlja supraselarni nastavak adenohipofize koji u vidu nepotpune ogrlice obuhvata gornji dio infundibuluma.
U ovom dijelu adenohipofize nalazi se jedan dio primarne kapilarne mreže, te završeci aksona iz pojedinih jedara
hipotalamusa. Adenohipofizni hormoni su u zavisnosti od njihove hemijske građe, grupisani u tri klase:
glukoproteinski, mamosomatotropni i opiomelanokortni hormoni.
Glukoproteinski hormoni (tiro-stimulirajući – TSH, luteinizirajući – LH i folikulostimulirajući – FSH). Tiro
– stimulirajući hormon (TSH) djeluje na folikularne ćelije štitne žlijezde koje pod njegovim uticajem izlučuju
hormon tiroksin. Folikulo – stimulirajući hormon (FSH) potiče rast folikula u ovarijumu, a kod muškaraca
aktivira spermatogeni epitel testisa.Luteinizirajući hormon (LH) uzrokuje ovulaciju, dok kod muškaraca stimulira
intersticijske (Leydig-ove) ćelije na sekreciju testosterona
Mamosomatotropni hormoni (somatotropni hormon – STH; i prolaktin) Somatotropni hormon (STH) stimulira
rast tijela nakon rođenja. Prolaktin potiče razvoj mlječne žlijezde i laktaciju.
U skupinu opiomelanokortnih hormona spadaju adrenokortikotropni (ACTH) i melanostimulirajući hoormon
(MSH).Adrenokortikotropni hormon (ACTH) stimulira sekreciju glukokortikoida iz kore nadbubrežne žlijezde, a
u nešto manjoj mjeri i sekreciju mineralokortikoida. Funkcija melanostimulirajućeg hormona kod čovjeka nije
poznata.
Neurohipofiza je dio pituitarne žlijezde koji se razvija iz diencefalona. Sastoji se iz tri dijela: eminentia mediana,
infundibulum i pars posterior. Eminentia mediana se nalazi na granici sa hipotalamusom. Ona obuhvata gornji dio
infundibuluma na ventralnom zidu treće moždane komore. U njoj se nalazi proksimalni dio tzv. portalnog krvotoka
hipofize, potom završeci aksona peptidergičkih neurona iz jedara hipotalamusa na čijim se krajevima luče
releasing i inhibiting hormoni, te završeci dopaminergičkih aksona tuberoinfundibularnog trakta iz nc. arcuatusa.
Infundibulum, zajedno sa pars infundibularisom adenohipofize čini peteljku čitave hipofize. Pars posterior se
nalazi u kaudalnom dijelu sellae turcicae. Čine ga pituciti, brojni kapilari, te aksonski završeci koji uglavnom potiču
iz magnocelularnih jedara hipotalamusa. Na fenestriranim kapilarama partis posterioris završavaju aksoni iz
magnocelularnih jedara hipotalamusa ( nc. supraopticus i nc. paraventricularis) koji prethodno formiraju tr.
hypothalamohypophysialis. Na aksonskim terminalima oslobađaju se oksitocin i antidiuretski hormon (ADH) ili
vazopresin.
Oksitocin je hormon kojeg stvaraju magnocelularni neuroni paraventrikularnog jedra hipotalamusa. Ovaj hormon
ima dva glavna fiziološka učinka: podstiče otpuštanje mlijeka iz dojke i uzrokuje kontrakciju glatke muskulature
materice za vrijeme porođaja. Antidiuretski hormon (ADH) ili vazopresin stavaraju magnocelularni neuroni
supraoptičkog jedra hipotalamusa. On djeluje na permeabilnost distalnih tubula bubrega u smislu povećanja
reapsorpcije vode i elektrolita iz primarnog urina u cirkulaciju.
Hipofizu vaskulariziraju aa. hypophysiales superiores et inferiores koje se odvajaju od supraklinoidnog i
kavernoznog segmenta a. carotis internae. Eminentiu medianu i gornji dio infundibuluma opskrbljuju gornje
hipofizarne arterije koje u pomenutim strukturama prave tzv. primarni kapilarni splet. Kapilari u ovom spletu su
fenestrirani i u kontaktu su sa peptidergičnim i dopaminergičnim aksonima iz hipotalamusa. Kapilari iz primarnog
kapilarnog spleta se spajaju i formiraju duge portalne sudove koji se spuštaju kroz infundibulum do adenohipofize.
Od ovih sudova u adenohipofizi se formira sekundarni kapilarni splet. Portalne krvne žile hipofize, su slično v.
portae u jetri, umetnute između dva kapilarna spleta, jednog u eminentia mediana i drugog u adenohipofizi.
Portalni krvotok hipofize je dio tzv. neurovaskularne mreže preko koje hipotalamus djeluje na izlučivanje hormona
adenohipofize (preko releasing i inhibiting hormona). Donje hipofizarne arterije snabdjevaju neurohipofizu.Vensku
krv iz hipofize skupljaju tzv. hipofizarne vene koje se uljevaju u sinus cavernosus.

27. MEDULLA OBLONGATA

Produžena moždina (medulla oblongata s. myelencephalon s.bulbus) je formacija koničnog oblika smještena
između kičmene moždine i mosta. Proteže se od gornjeg ruba prvog vratnog pršljena ili atlas-a do sredine clivus-
a potiljačne kosti. Granica produžene moždine na ventralnoj strani prema kičmenoj moždini je nepotpuno
ukrštanje piramidnih puteva (decussatio pyramidum), a prema mostu poprečni, bulbopontinski žlijeb (sulcus
bulbontinus). Na dorzalnoj strani, granicu produžene prema kičmenoj moždini označava prvi par vratnih živaca,
a prema mostu bijeličaste, horizontalno upravljene pruge (striae medullares ventriculi quarti). Na ventralnoj
strani produžene moždine, u medijalnoj liniji, uočava se duboka uzdužna pukotina (fissura mediana anterior)
koja predstavlja nastavak istoimene pukotine sa ventralne strane kičmene moždine. U svom donjem dijelu, na
granici sa kičmenom moždinom, ova pukotina je neravna i ispresjecana ukrštenim vlaknima kortikospinalnog puta
koja u tom dijelu čine decussatio pyramidum. Rostralni kraj fissurae medianae anterior je proširen u plitko
udubljenje nazvano slijepi otvor produžene moždine (foramen caecum medullae oblongatae). Lateralno od
prednje uzdužne pukotine nalazi se po jedno parno izbočenje (pyramis medullae oblongatae s. pyramis bulbi)
prouzrokovano prolaskom grupisanih vlakana kortikospinalnog puta. Lateralnu granicu ovog izbočenja
predstavlja sulcus anterolateralis koji je takođe nastavak istoimenog žlijeba na kičmenoj moždini. Kroz sulcus
anterolateralis medullae oblongatae izlazi 12-15 korijenčića dvanaestog moždanog živca (n. hypoglossus).
Neposredno iznad decussatio pyramidum kroz fissura mediana anterior izlaze lučna vlakna (fibrae arcuatae
externae anteriores) porijeklom iz nucleus arcuatus-a. Na dorzalnoj strani produžene moždine razlikujemo
dva dijela: kaudalni, koji se nastavlja na kičmenu moždinu i rostralni, koji učestvuje u izgradnji donjeg dijela
fossae rhomboideae. Sredinom dorzalne strane kaudalnog dijela produžene moždine pruža se plitak
žlijeb, sulcus medianus posterior koji predstavlja nastavak istoimenog žlijeba sa stražnje strane kičmene
moždine. Lateralno od sulcus medianus posterior-a uočavaju se dva dobro izražena izbočenja u obliku grudica, i
to: tuberculum gracile, medijalno i tuberculum cuneatum, lateralno. Ispod ovih grudica nalaze se istoimena
jedra (nucleus gracilis i nucleus cuneatus) na kojima završavaju istoimeni putevi iz dorzalne bijele kolumne
kičmene moždine: fasciculus gracilis i fasciculus cuneatus. Rostrolateralno od tuberculum cuneatum-a nalazi se
još jedna obla grudica, tuberculum trigeminale, koju prouzrokuje spinalno jedro n. trigeminus-a. Rostralno od
ovih grudica formiraju se donji malomoždani kraci (pedunculi cerebellares inferiores), koji bočno ograničavaju
donji dio fossae rhomboideae. Sredinom bulbarnog dijela fossae rhomboideae pruža se duboki središnji
žlijeb, sulcus medianus, koji je dijeli na dvije simetrične polovine. Lateralno od njega, nalazi se plitki, granični
žlijeb, sulcus limitans. Između središnjeg i graničnih žlijebova nalazi se izbočenje rombaste jame označeno
kao trigonum nervi hypoglossi. Ovaj trokut prouzrokuje rostralni dio motornog jedra dvanaestog moždanog
živca (nucleus nervi hypoglossi). Lateralno od donjeg dijela hipoglosnog trokuta leži sljedeće trokutasto polje
sivkaste boje, označeno kao trigonum nervi vagi s. trigonum vagale, ispod koga se nalazi parasimpatičko jedro
n. vagusa (nucleus dorsalis s. posterior nervi vagi). Vrh vagalnog trokuta okrenut je prema gore i čini ga mala
udubina (fovea inferior), a bazu mu predstavlja uska vrpca poznata kao funiculus separans. Funiculus
separans odvaja trigonum vagale od areae postremeae, koja se u vidu malog uzvišenja pruža do donjeg
malomoždanog kraka. Area postrema spada u cirkumventrikularne organe i predpostavlja se da neuroni koji je
grade pokazuju veliku osjetljivost na različite emetičke agense (supstance koje izazivaju povraćanje) u krvi.
Bočno od sulcus limitansa (u rostralnom dijelu medullae oblongatae i kaudalnom dijelu ponsa), a u području
lateralnih uglova fossae rhomboideae nalazi se area vestibularis ispod koje leže četiri vestibularna jedra osmog
moždanog živca (nucleus vestibularis superior, inferior, medialis et lateralis).Lateralna strana produžene moždine
prostire se između sulcus anterolateralis-a i sulcus posterolateralis-a. Sulcus posterolateralis je (kao i sulcus
anterolateralis) nastavak istoimenog žlijeba kičmene moždine. Kroz njega, u vertikalnom nizu od gore prema
dolje, izlaze korijenovi devetog, desetog, kao i kranijalni korijen jedanaestog moždanog živca (n.
glossopharyngeus, n. vagus et radix cranialis s. pars vagalis n. accessorii). U gornjem dijelu lateralne strane
nalazi se ovalno, glatko izbočenje (oliva – maslina), koje svojim izgledom podsjeća na maslinu po čemu je i
dobilo ime. Maslinasto izbočenje formiraju jedra donjeg olivarnog kompleksa (complexus olivaris inferior), i
to: nucleus olivaris principalis, nucleus olivaris accessorius medialis inucleus olivaris accessorius
posterior. Preko kaudalnog dijela olivae prolaze već pomenute fibrae arcuatae externae anteriores, koje ulaze u
donje malomoždane krakove i završavaju u kori cerebellum-a. Iznad rostralnog dijela olivae prolaze šesti, sedmi i
osmi moždani živac (n. abducens, n. facialis, n. intermedius i n. vestibulocochlearis s. n. statoacusticus),
koji na površinu izbijaju u području bulbopontinskog žlijeba u horizontalnom nizu od medijalno prema lateralno.
28. MEDULLA SPINALIS

Produžena moždina (medulla oblongata s. myelencephalon s.bulbus) je formacija koničnog oblika

smještena između kičmene moždine i mosta. Proteže se od gornjeg ruba prvog vratnog pršljena ili atlas-a
do sredine clivus-a potiljačne kosti. Granica produžene moždine na ventralnoj strani prema kičmenoj
moždini je nepotpuno ukrštanje piramidnih puteva (decussatio pyramidum), a prema mostu poprečni,
bulbopontinski žlijeb (sulcus bulbontinus). Na dorzalnoj strani, granicu produžene prema kičmenoj
moždini označava prvi par vratnih živaca, a prema mostu bijeličaste, horizontalno upravljene pruge (striae
medullares ventriculi quarti). Na ventralnoj strani produžene moždine, u medijalnoj liniji, uočava se
duboka uzdužna pukotina (fissura mediana anterior) koja predstavlja nastavak istoimene pukotine sa
ventralne strane kičmene moždine. U svom donjem dijelu, na granici sa kičmenom moždinom, ova
pukotina je neravna i ispresjecana ukrštenim vlaknima kortikospinalnog puta koja u tom dijelu
čine decussatio pyramidum. Rostralni kraj fissurae medianae anterior je proširen u plitko udubljenje
nazvano slijepi otvor produžene moždine (foramen caecum medullae oblongatae). Lateralno od prednje
uzdužne pukotine nalazi se po jedno parno izbočenje (pyramis medullae oblongatae s. pyramis bulbi)
prouzrokovano prolaskom grupisanih vlakana kortikospinalnog puta. Lateralnu granicu ovog izbočenja
predstavlja sulcus anterolateralis koji je takođe nastavak istoimenog žlijeba na kičmenoj moždini. Kroz
sulcus anterolateralis medullae oblongatae izlazi 12-15 korijenčića dvanaestog moždanog živca
(n. hypoglossus). Neposredno iznad decussatio pyramidum kroz fissura mediana anterior izlaze lučna
vlakna (fibrae arcuatae externae anteriores) porijeklom iz nucleus arcuatus-a. Na dorzalnoj strani
produžene moždine razlikujemo dva dijela: kaudalni, koji se nastavlja na kičmenu moždinu i rostralni, koji
učestvuje u izgradnji donjeg dijela fossae rhomboideae. Sredinom dorzalne strane kaudalnog dijela
produžene moždine pruža se plitak žlijeb, sulcus medianus posterior koji predstavlja nastavak
istoimenog žlijeba sa stražnje strane kičmene moždine. Lateralno od sulcus medianus posterior-a
uočavaju se dva dobro izražena izbočenja u obliku grudica, i to: tuberculum gracile, medijalno
i tuberculum cuneatum, lateralno. Ispod ovih grudica nalaze se istoimena jedra (nucleus gracilis i nucleus
cuneatus) na kojima završavaju istoimeni putevi iz dorzalne bijele kolumne kičmene moždine: fasciculus
gracilis i fasciculus cuneatus. Rostrolateralno od tuberculum cuneatum-a nalazi se još jedna obla
grudica, tuberculum trigeminale, koju prouzrokuje spinalno jedro n. trigeminus-a. Rostralno od ovih
grudica formiraju se donji malomoždani kraci (pedunculi cerebellares inferiores), koji bočno ograničavaju
donji dio fossae rhomboideae. Sredinom bulbarnog dijela fossae rhomboideae pruža se duboki
središnji žlijeb, sulcus medianus, koji je dijeli na dvije simetrične polovine. Lateralno od njega, nalazi se
plitki, granični žlijeb, sulcus limitans. Između središnjeg i graničnih žlijebova nalazi se izbočenje
rombaste jame označeno kao trigonum nervi hypoglossi. Ovaj trokut prouzrokuje rostralni dio motornog
jedra dvanaestog moždanog živca (nucleus nervi hypoglossi). Lateralno od donjeg dijela hipoglosnog
trokuta leži sljedeće trokutasto polje sivkaste boje, označeno kao trigonum nervi vagi s. trigonum vagale,
ispod koga se nalazi parasimpatičko jedro n. vagusa (nucleus dorsalis s. posterior nervi vagi). Vrh
vagalnog trokuta okrenut je prema gore i čini ga mala udubina (fovea inferior), a bazu mu predstavlja
uska vrpca poznata kao funiculus separans. Funiculus separans odvaja trigonum vagale od areae
postremeae, koja se u vidu malog uzvišenja pruža do donjeg malomoždanog kraka. Area postrema spada
u cirkumventrikularne organe i predpostavlja se da neuroni koji je grade pokazuju veliku osjetljivost na
različite emetičke agense (supstance koje izazivaju povraćanje) u krvi. Bočno od sulcus limitansa (u
rostralnom dijelu medullae oblongatae i kaudalnom dijelu ponsa), a u području lateralnih uglova fossae
rhomboideae nalazi se area vestibularis ispod koje leže četiri vestibularna jedra osmog moždanog živca
(nucleus vestibularis superior, inferior, medialis et lateralis).Lateralna strana produžene moždine prostire
se između sulcus anterolateralis-a i sulcus posterolateralis-a. Sulcus posterolateralis je (kao i sulcus
anterolateralis) nastavak istoimenog žlijeba kičmene moždine. Kroz njega, u vertikalnom nizu od gore
prema dolje, izlaze korijenovi devetog, desetog, kao i kranijalni korijen jedanaestog moždanog živca (n.
glossopharyngeus, n. vagus et radix cranialis s. pars vagalis n. accessorii). U gornjem dijelu lateralne
strane nalazi se ovalno, glatko izbočenje (oliva – maslina), koje svojim izgledom podsjeća na maslinu po
čemu je i dobilo ime. Maslinasto izbočenje formiraju jedra donjeg olivarnog kompleksa (complexus
olivaris inferior), i to: nucleus olivaris principalis, nucleus olivaris accessorius medialis inucleus olivaris
accessorius posterior. Preko kaudalnog dijela olivae prolaze već pomenute fibrae arcuatae externae
anteriores, koje ulaze u donje malomoždane krakove i završavaju u kori cerebellum-a. Iznad rostralnog
dijela olivae prolaze šesti, sedmi i osmi moždani živac (n. abducens, n. facialis, n. intermedius i n.
vestibulocochlearis s. n. statoacusticus), koji na površinu izbijaju u području bulbopontinskog žlijeba u
horizontalnom nizu od medijalno prema lateralno. GRAĐA KIČMENE MOŽDINE
Kičmena moždina je, kao i drugi dijelovi centralnog nervnog sistema, građena od sive i bijele mase. Siva masa
(substantia grisea) zauzima središnji dio kičmene moždine, dok se oko nje u vidu širokog omotača nalazi bijela
masa (substantia alba). Sivu masu formiraju tijela neurona, dendriti i glija ćelije, a bijela je izgrađena od
mijeliniziranih vlakana projekcionih, komisuralnih i asocijativnih puteva kičmene moždine.
SIVA MASA KIČMENE MOŽDINE
Na poprečnom presjeku kroz kičmenu moždinu siva masa ima oblik leptira ili slova H, na kojem razlikujemo
prednje, stražnje i bočne rogove (cornu anterius, posterius et laterale) i središnju zonu (zona intermedia). Na
uzdužnim presjecima kako frontalnim, tako i sagitalnim, zapaža se da rogovima sive mase odgovaraju tri para
uzdužnih stubova sive mase, i to: prednji (columna anterior), stražnji (columna posterior) i bočni (columna
lateralis), koji je dobro izražen u grudnom i slabinskom dijelu kičmene moždine. Središnjoj sivoj zoni odgovara,
po novoj terminologiji,columna intermedia čije bočno proširenje predstavlja columna lateralis. Prednji stubovi su
najmasivniji u vratnom i slabinskom dijelu, a mnogo su manjih dimenzija u ostalim dijelovima kičmene moždine.
Stražnji stubovi obično su manji od prednjih. Oni počinju blizu dorzolateralne površine kičmene moždine i pružaju
se do središnje sive mase. Na njima razlikujemo apex, caput, cervix i basis. Srednji dio sive mase nalazi se
između prednjih i stražnjih stubova. Na njemu se nalazi, već pomenuti lateralni stub koji se prostire od prvog
grudnog (T1) do trećeg slabinskog segmenta (L3) kičmene moždine. Medijalni dijelovi desne i lijeve zonae
intermediae međusobno su povezani sa comisura grisea anterior et posterior. U centru spojnog dijela nalazi se
djelimično obliterirani canalis centralis.
Cjelokupnu sivu masu kičmene moždine moguće je sistematizirati u manje dijelove ili jedra (nuclei) koje čine
manje ili veće grupe funkcionalno srodnih neurona. Neki autori su sivu masu podijelili na slojeve – lamine. Radi
lakšeg proučavanja sive mase i njene funkcionalne organizacije švedski neuroanatom B. Rexed je (1952)
podijelio sivu masu kičmene moždine u deset slojeva ili lamina (laminae spinales), koje se označavaju rimskim
brojevima od I do X. U stražnjem rogu nalazi se prvih šest lamina, sedma zauzima središnju zonu, osma i deveta
pripadaju prednjem rogu, a deseta obuhvata sivu masu oko centralnog kanala. Treba međutim istaći da lamine ne
prate segmentalnu podjelu kičmene moždine, te da su u nekim segmentima jasno uočljive, dok su u drugim slabo
razvijene ili ih nema.
Uska površina na vrhu stražnjeg roga pripada lamini spinalis I (nucleus marginalis), čiji neuroni prenose
podražaj bola, kao i termalne i taktilne senzacije sa kontralateralne strane tijela u sklopu tr. spinothalamicusa.
Neposredno ispred ove, leži lamina spinalis II (substantia gelatinosa), čije ćelije svojim nastavcima ulaze u
lamina I i lamina III. Rostralno od drugog vratnog segmenta, substantia gelatinosa se nastavlja u spinalno jedro n.
trigeminusa (nucleus spinalis nervi trigemini) koje se nastavlja u produženu moždinu i most. Pretpostavlja se da
lamina spinalis II igra ulogu u prenošenju i modulaciji nociceptivnih (bolnih) senzacija. Laminae spinales III i IV
pružaju se čitavom dužinom kičmene moždine formirajući veliko jedro, nucleus proprius.
Smatra se da ovo jedro ima integrativnu funkciju u sklopu senzibilnog sistema. U poručju vrata i baze stražnjeg
roga nalaze se laminae spinales V i VI. Lamina spinalis VI prisutna je samo u najproksimalnijem i najdistalnijem
dijelu kičmene moždine. I jedna i druga su izgrađene od ćelija srednje veličine, a pretpostavlja se da imaju ulogu
u integraciji odgovora na različite nadražaje sa impulsima koji dolaze iz viših dijelova centralnog nervnog sistema.
Lamina spinalis VII odgovara području zonae intermediae, a nalazi se između baza prednjih i stražnjih rogova.
Ona se pruža čitavom dužinom kičmene moždine, tvoreći stub sive mase označen kao columna intermedia. U
medijalnom dijelu laminae spinalis VII nalazi se nucleus dorsalis s. nucleus thoracicus posterior koji se pruža
od C8 do L3 segmenta kičmene moždine. Aksoni iz ovog jedra formiraju tr. spinocerebellaris posterior. U
lateralnom dijelu laminae spinalis VII nalaze se vegetativni (simpatički i parasimpatički) preganglijski neuroni koji u
grudnom i slabinskom dijelu (T1 – L2) gradenucleus intermediolateralis (centar simpatikusa), a u krstačnom
dijelu (S2 – S4) obrazuju nuclei parasymphathici sacrales. Prednji rogovi uglavnom sadrže laminae spinales VIII
i IX, mada je u određenim segmentima na bazi ovog roga prisutna i lamina spinalis VII. Lamina spinalis VIII
zauzima medijalni, a lamina spinalis IX lateralni dio prednjeg roga. Lamina spinalis X je siva masa oko centralnog
kanala i po sastavu je gelatinozne prirode (substantia gelatinosa centralis).
U prednjim stubovima kičmene moždine motorni neuroni su grupisani u jedra namijenjena inervaciji
porečnoprugastih mićića u različitim dijelovima trupa i ekstremiteta. Ova jedra predstavljaju dijelove laminae
spinalis IX i dijele se na medijalna i lateralna. Medijalna jedra se pružaju duž gotovo čitave kičmene moždine, dok
se lateralna nalaze samo u cervikalnom i lumbosakralnom proširenju. Medijalnu grupu jedara čine dva jedra
(nucleus anteromedialis i nucleus posteromedialis) koja inerviraju vratne, leđne, međurebarne i trbušne
mišiće. U lateralnoj grupi jedara nalaze senucleus anterolateralis, nucleus posterolateralis, nucleus
retroposterolateralis i nucleus anterior. Anterolateralno jedro u cervikalnom dijelu inervira mišiće ramena i
nadlaktice, a u lumbosakralnom, mišiće zdjelice i natkoljenice. Posterolateralno jedro u vratnom dijelu (C6 –C8)
inervira mišiće podlaktice, a u segmentima L3 – S3 mišiće potkoljenice. Nc. retroposterolateralis u vratnom dijelu
inervira mišiće šake, a iz sakralnog dijela polazi inervacija za mišiće stopala. Pored ovih, postoje i neka specifična
motorna jedra u koje spadaju: nc. n. accessorii i nc. n. phrenici.Nucleus nervi accessorii obuhvata grupu alfa-
motoneurona u lateralnom dijelu prednje kolumne prvih pet ili šest vratnih segmenta. Nucleus nervi phrenici leži
blizu medjalnog ruba prednjeg roga kičmene moždine, pružajući se od trećeg (C3) do petog vratnog segmenta
(C5). Svako jedro n. phrenicusa inervira isključivo ipsilateralnu polovinu dijafragme.
BIJELA MASA KIČMENE MOŽDINE
Bijela masa kičmene moždine sistematizovana je u tri vrpce, odnosno snopa bijele mase označene kao funikulusi.
To su : prednji (funiculus anterior), bočni (funiculus lateralis) i stražnji (funiculus posterior). U anglosaksonskoj
literaturi funikulusi se označavaju kao bijeli stubovi (kolumne), što se naročito odnosi na funiculus posterior, za
koji se često koristi naziv “dorzalna kolumna”. Kao i u svim drugim dijelovima centralnog nervnog sistema, tako i u
kičmenoj moždini bijelu masu čine asocijativni, komisuralni i projekcioni putevi. Asocijativni putevi kičmene
moždine povezuju sive mase na istoj strani ovog organa obrazujući intra i intersegmentalne puteve. Oni se nalaze
u sva tri snopa bijele mase i grade posebne snopiće označene kao fasciculus proprius
anterior, lateralis et posterior. Komisuralni putevi predstavljaju grupe vlakana koje povezuje kontralateralne
segmente kičmene moždine. Projekcioni putevi, aferentni i eferentni zauzimaju najveći dio bijele mase kičmene
moždine, dobro su proučeni i jasno je određen njihov položaj i raspored unutar pojedinih funiculusa.
Funiculus anterior se pruža od fissurae medianae anterior do sulcus anterolateralisa. Desni i lijevi funikulus
međusobno su povezani bijelom spojnicom (commissura alba). Kroz njega prolazi više puteva i to uglavnom
eferentnih, motornih (tr. corticospinalis anterior, tr. vestibulospinalis medialis et lateralis, tr. tectospinalis, tr.
pontoreticulospinalis, fibrae reticulospinales, fibrae olivospinales) i jedan aferentni, senzitivni put (tr.
spinothalamicus anterior).
Funiculus lateralis se prostire između sulcus anterolateralis-a i sulcus posterolateralis-a. Može se podijeliti na
anterolateralni i posterolateralni dio. Kroz anterolateralni dio prolaze: tr. spinothalamicus lateralis, tr.
spinocerebellaris anterior, tr. spinoreticularis, tr. spinotectalis i tr. spinoolivaris. Kroz posterolateralni dio idu: tr.
corticospinalis lateralis, tr. rubrospinalis, tr. bulboreticulospinalis, te senzitivni tr. spinocerebellaris posterior.
Funiculus posterior je smješten između sulcus medianus posterior-a i sulcus posterolateralis-a. Ovaj snop bijele
mase ispunjavaju dva velika aferentna puta, i to: fasciculus gracilis (medijalno) i fasciculus cuneatus (lateralno).
Fasciculus gracilis se pruža čitavom dužinom dorzalne kolumne, a fasciculus cuneatus od nivoa šestog
torakalnog segmenta (T6) naviše.
Lamine medullae spinalis
Cjelokupnu sivu masu kičmene moždine moguće je sistematizirati u manje dijelove ili jedra (nuclei) koje čine
manje ili veće grupe funkcionalno srodnih neurona. Neki autori su sivu masu podijelili na slojeve – lamine. Radi
lakšeg proučavanja sive mase i njene funkcionalne organizacije B. Rexed je (1952) podijelio sivu masu kičmene
moždine u deset slojeva ili lamina (laminae spinales), koje se označavaju rimskim brojevima od I do X. U
stražnjem rogu nalazi se prvih šest lamina, sedma zauzima središnju zonu, osma i deveta pripadaju prednjem
rogu, a deseta obuhvata sivu masu oko centralnog kanala. Treba međutim istaći da lamine ne prate segmentalnu
podjelu kičmene moždine, te da su u nekim segmentima jasno uočljive, dok su u drugim slabo razvijene ili ih
nema. Uska površina na vrhu stražnjeg roga pripada lamini I (nucleus marginalis), čiji neuroni prenose podražaj
bola, kao i termalne i taktilne senzacije sa kontralateralne strane tijela u sklopu tr. spinothalamicusa. Neposredno
ispred ove, leži lamina II (substantia gelatinosa), čije ćelije svojim nastavcima ulaze u lamina I i lamina III.
Rostralno od drugog vratnog segmenta, substantia gelatinosa se nastavlja u spinalno jedro n. trigeminusa
(nucleus spinalis nervi trigemini) koje se nastavlja u produženu moždinu i most. Pretpostavlja se da lamina
spinalis II igra ulogu u prenošenju i modulaciji nociceptivnih (bolnih) senzacija. Laminae spinales III i IV pružaju se
čitavom dužinom kičmene moždine formirajući veliko jedro,nucleus proprius.Smatra se da ovo jedro ima
integrativnu funkciju u sklopu senzibilnog sistema. U području vrata i baze stražnjeg roga nalaze se laminae
spinales V i VI. Lamina spinalis VI prisutna je samo u najproksimalnijem i najdistalnijem dijelu kičmene moždine. I
jedna i druga su izgrađene od ćelija srednje veličine, a pretpostavlja se da imaju ulogu u integraciji odgovora na
različite nadražaje sa impulsima koji doalze iz viših dijelova centralnog nervnog sistema. Lamina VII odgovara
području zonae intermediae, a nalazi se između baza prednjih i stražnjih rogova. Ona se pruža čitavom dužinom
kičmene moždine, tvoreći stub sive mase označen kao columna intermedia. U medijalnom dijelu laminae VII
nalazi se nucleus dorsalis s. nucleus thoracicus posterior koji se pruža od C8 do L3 segmenta kičmene
moždine. Aksoni iz ovog jedra formiraju tr. spinocerebellaris posterior. U lateralnom dijelu laminae spinalis VII
nalaze se vegetativni (simpatički i parasimpatički) preganglijski neuroni koji u grudnom i slabinskom dijelu (T 1 –
L2) grade nucleus intermediolateralis (centar simpatikusa), a u krstačnom dijelu (S2 – S4) obrazuju nuclei
parasymphathici sacrales. Prednji rogovi uglavnom sadrže laminae spinales VIII i IX, mada je u određenim
segmentima na bazi ovog roga prisutna i lamina spinalis VII. Lamina VIII zauzima medijalni, a lamina IX lateralni
dio prednjeg roga. Lamina spinalis X je siva masa oko centralnog kanala i po sastavu je gelatinozne prirode
(substantia gelatinosa centralis). U prednjim stubovima kičmene moždine motorni neuroni su grupisani u jedra
namijenjena inervaciji porečnoprugastih mićića u različitim dijelovima trupa i ekstremiteta. Ova jedra predstavljaju
dijelove laminae IX i dijele se na medijalna i lateralna. Medijalna jedra se pružaju duž gotovo čitave kičmene
moždine, dok se lateralna nalaze samo u cervikalnom i lumbosakralnom proširenju. Medijalnu grupu jedara čine
dva jedra (nucleus anteromedialis i nucleus posteromedialis) koja inerviraju vratne, leđne, međurebarne i
trbušne mišiće. U lateralnoj grupi jedara nalaze se nucleus anterolateralis, nucleus posterolateralis, nucleus
retroposterolateralis i nucleusanterior. Anterolateralno jedro u cervikalnom dijelu inervira mišiće ramena i
nadlaktice, a u lumbosakralnom, mišiće zdjelice i natkoljenice. Posterolateralno jedro u vratnom dijelu (C6 –C8)
inervira mišiće podlaktice, a u segmentima L3 – S3 mišiće potkoljenice. Nc. retroposterolateralis u vratnom dijelu
inervira mišiće šake, a iz sakralnog dijela polazi inervacija za mišiće stopala. Pored ovih, postoje i neka specifična
motorna jedra u koje spadaju: nc. n. accessorii i nc. n. phrenici. Nucleus nervi accessorii obuhvata grupu alfa-
motoneurona u lateralnom dijelu prednje kolumne prvih pet ili šest vratnih segmenta. Nucleus nervi phrenici leži
blizu medjalnog ruba prednjeg roga kičmene moždine, pružajući se od trećeg (C3) do petog vratnog segmenta
(C5). Svako jedro n. phrenicusa inervira isključivo ipsilateralnu polovinu dijafragme.

29. UHO

Auris externa
Vanjsko uho čine ušna školjka i vanjski slušni hodnik. Ove dvije strukture zadužene su za primanje i slanje
zvučnih talasa prema strukturama srednjeg uha.
Auricula
Ušna školjka opisana u Peroviću i njene strukture su dobro vidljive u atlasu. Hrskavica ušne školjke je pomoću
dva usjeka icisura terminalis medijalno i incisura intertragica lateralno podijeljena na dva dijela. Veći dio pripada
aurikuli, manji je podijeljen na dva dijela, a to su lamina tragi i kartilago meatus akustici eksterni. Ova dva dijela,
veći i manji su povezana pomoću istmus kartilaginis auris. Na većem dijelu koji čini osnovu za ušnu školjku
nalazimo na prednjem dijelu heliksa jedno izbočenje označeno kao spina helicis. Pozadi heliks završava sa kauda
helicis koja je od antitragusa odijeljena sa pukotinom zvanom fisura antitragohelicina. Konha je podijeljena sa
crus helicis kojem na medijalnoj strani odgovara sulkus kruris helicis. Na medijalnoj strani nalazi se greben zvani
pontikulus. Od anteheliksa dobro je izražen crus antehelicis inferior kojem na medijalnoj strani odgovara sulkus
antehelicis transversus. Od prethodno pomenutih incisura, prva, inisura terminalis odjeljuje hrskavicu aurikule od
hrskavice vanjskog slušnog hodnika, a druga, incisura intertragica odjeljuje hrskavice tragusa i antitragusa. Od
hrskavičnih elemenata treba pomenuti i laminu tragi koja predstavlja osnovu tragusa. Ova hrskavica se medijalno
nastavlja u hrskavicu meatusa eksternusa. Pomenute hrskavice su povezane nekim ligamentima sa susjednim
strukturama. To su lig aurikulare anterius koji ide od tragusa na arkus zigomatikus, lig. aurikulare posterius koji ide
sa eminencije konhe i pontikulusa na procesus mastoideus i lig. aurikulare superius koji ide od konhe na arkus
zigomatikus. Osim ovih tzv. vanjskih imamo i veći broj ligamenata koji održavaju oblik aurikule. To su lig.
antitragohelicinum, tragohelicinum, aurikulare transversum aurikulare oblikvum, helicis i incisure terminalis.
Unutrašnji i vanjski mišići iz Perovića.
Lateralnu stranu aurikule obskrbljuje a. temporalis superficialis, a medijalnu a. Aurikularis posterior. Vene utiču u
venu temporalis superficialis i venu aurikularis posterior. Limfa sa lateralne strane odlazi u parotidne, a sa
medijalne strane u retroaurikularne limfne čvorove. Senzibilnu inervaciju daje n. aurikulotemporalis ( za lateralnu)
i n. aurikularis magnus (za medijalnu stranu). Motornu inervaciju ua mišiće aurikule daje n. facialis.
Meatus acuticus externus
Meatus akustikus eksternus je fibrokartilaginozni i koštani kanal koji ide od ušne školjke do membrane timpani.
Počinje na porus akustikus eksternusu, a medijalna granica je već pomenuta membrana timpani. Meatus
eksternus je zavijen u horizontalnoj i frontalnoj ravni. Posmatrano u horizontalnoj ravni meatus najprije ide prema
naprijed, pa onda okreće prema natrag, čime se dijeli na tri dijela:lateralni, srednji i medijalni. Lateralni i veći dio
srednjeg je fibrokartilaginozan, a ostatak srednjeg i medijalni dio je koštan. U frontalnoj ravni vidimo da se meatus
prvo diže prema gore, pa se potom spušta prema dolje formirajući sa membranom timpani oštar ugao nazvan
recesus meatus akustici eksterni. Što se tiče odnosa, meatus naprijed dolazi u odnos sa temporomandibularnim
zglobom, straga sa mastoidnim ćelijama, gore sa bazom lubanje, a prema dolje sa glandulom parotis.
Fibrokartilaginozni dio meatusa gradi kartilago meatus akustici eksterni i fibrozna ploča koja ga upotpunjuje.
Kartilago meatusa formira brazdu koju sa gornje i stražnje strane nadopunjava fibrozna ploča. Medijalno,
hrskavični dio meatusa se veže na pars timpanika osis temporalis, a lateralno se nastavlja u laminu tragi. Koštani
dio meatusa čini pars timpanika koja ima formu ploče uvinute u brazdu koja je otvorena prema gore. Ova brazdu
sa gornje strane zatvara pars skvamoza i pretvara je u kompletan kanal. Medijalno, pars timpanika završava sa
sulkus timpanikus u kojem se hvata nategnuti dio membrane timpani. Pars timpanika je prema naprijed odvojena
od pars petrosa i pars skvamoza sa fisura petrotimpanika i fisura petroskvamoza, a prema nazad je od pars
mastoidee odvojena sa fisura timpanomastoidea. Meatus je iznutra obložen kožom koja se prema membrani
timpani stanjuje. Koža posjeduje dlačice koje su u lateralnom dijelu dobro izražene i zovu se tragi. Takođe koža
posjeduje dosta ceruminoznih žlijezda koje luče žućkastu ušnu mast koja se zove cerumen. Cerumen u velikim
količinama može začepiti meatus i onda se mora vršiti ispiranje.
Auris media
Srednje uho je aparat koji prenosi zvučne valove iz meatus akustikus eksternusa u unutrašnje uho. Čine ga tuba
auditiva, kavitas timpani i antrum mastoideum. U kavitasu timpani smještene su slušne koščice, povezane
zglobovima i ligamentima i pokretane sa dva mala mišića, m. Tensor timpani i m. Stapedius. Između kavitasa
timpani i meatus akustikus eksternusa nalazi se membrana timpani koje prima zvučne talase i predaje ih slušnim
koščicama.
Membrana tympani
Membrana timpani ili bubna opna je kutaneofibromukozna membrana koja se nalazi između meatus akustikus
eksternusa i kavitasa timpani, tj. odjeljuje vanjsko od srednjeg uha. Sastoji se od dva dijela. Jedan je nategnut i
razapet je u sulkus timpanikusu, a nazvan je pars tenza membrane timpani. Drugi dio je uložen u incisuri
timpanici. To je labavi dio označen kao pars flakcida membrane timpani. Pars tensa je od pars flakcide odvojena
sa dva nabora, plika membrane timpani anterior i posterior koje polaze sa spine timpanike major i minor i
usmjerene su prema vrhu pars flakcide. Na membrani timpani opisujemo lateralnu i medijalnu stranu, te rub-
limbus membrane timpani. Lateralna strana je udubljena na mjestu gdje se iznutra veže manubrium malei. To je
pupak ili umbo membrane timpani. Manubrium se svana vidi kao pruga strija malearis. Na vrhu te strije nalazi se
malo izbočenje, prominencija malearis koju uzrokuje procesus lateralis malei. Medijalna strana membrane je u
sredini izbočena što odgovara udubljenosti na lateralnoj strani. Na granici između pars tense i pars flakcide nalazi
se nabor, plika horde timpani, kroz koju prolazi istoimeni živac, horda timpani, grana n. facialisa. Ova plika se
dijeli na dva dijela, jedan ispred manubrijuma nazvan plika malearis anterior, i drugi iza manubrijuma koji je
 označen kao plika malearis posterior. Limbus membrane timpani uložen je u sulkus timpanikus, a prekinut je u
području incisure timpanike. Membrana timpani je idući od svana prema iznutra građena od tri sloja:
1. Koža-stratum kutaneum koja predstavlja nastavak kože iz meatus akustikus eksternusa
2. Fibrozni sloj-stratum proprium kojeg izgrađuju cirkularne i radijalne niti. Cirkularne niti idu kružno
obuhvativši manubrijum. Radijalne niti idu zrakasto od periferije membrane ka njenom centru. Radijalne niti
nedostaju u području pars flakcide i to je polje označeno kao trigonum interadiale. Cirkularne i radijalne niti se
isprepliću u području limbusa te se formira tzv. anulus fibrokartilagineus.
3. Mukozni sloj-stratum mukozum čini zapravo sluznica kavitasa timpani.
Ossicula auditus
U slušne koščice spadaju maleus-čekić, incus-nakovanj i stapes-uzengija. Ovo ispitno pitanje ima u osteologiji.
Articulationes ossiculorum auditus
Slušne koščice su povezane pomoću dva zgloba, i to artikulacio inkudomalearis i artikulacio inkudostapedialis.
Osim toga maleus je manubriumom i lateralnim procesusom uložen u membranu timpani,dok je stapes povezan
sa fenestra ovalis pomoću sindezmozis timpanostapedialis. Artikulacio inkudomalearis je zglob između maleusa i
inkusa. Konveksna zglobna ploština nalazi se na kaputu maleusa, dok je konkavna zglobna ploština locirana na
prednjoj strani korpusa inkusa. Zglobne ploštine su obložene hijalnom hrskavicom. Cijeli zglob je uložen u
zglobnu čahuru koja se veže na rubove zglobnih ploština, dok se u unutrašnjosti zgloba nalazi jedan meniskus
koji nepotpuno dijeli zglobne ploštine.Artikulacio inkudostapedialis je zglob između inkusa i stapesa.Konveksna
zglobna ploština nalazi se na procesus lentikularisu na inkusu, dok se konkavna nalazi na glavi stapesa.
Funkcionalno ovo je zglob sa više osovina, te spada u artikulacio kotilika. Sindezmozis timpanostapedialis je
vezivni spoj između baze stapesa i fenestre ovalis. Ove strukture povezuje ligamentum anulare stapedis. Nekada
se između baze stapesa i fenestre ovalis nalazi mali glatki mišić nazvan m. fiksator bazeos stapedis.
Ligamenta ossiculorum auditus
Slušne koščice povezane su sa zidovima kavitasa timpani odgovarajućim ligamentima. Maleus povezuju tri
ligamenta. Lig. malei anterius ide sa procesus anterior i hvata se u području fissure petrotimpanike. Lig. malei
superius povezuje caput malei sa gornjim zidom recesus epitimpanikusa. Lig malei laterale ide sa koluma
maleusa na incisuru timpaniku. Inkus ima dva ligamenta. To su lig. incudis superius koji ide sa korpus inkudis na
gornji zid recesus epitimpanikusa i lig. inkudis posterius koji povezuje crus breve sa fossom inkudis na stražnjem
zidu kavitasa timpani. Osim ovim ligamenata u području plike membrane timpani anterior i posterior nalazimo
zadebljanja nazvana lig. timpanomaleolare anterius i posterius.
Musculi ossiculorum auditus
U musculi ossiculorum auditus spadaju dva mala poprečno prugasta mišića:m. tensor tympani i m. stapedius.
1.M. tensor tympani polazi sa periosta velikog krila sfenoidalne kosti i sa hrskavičnog dijela tube auditive. Ulazi u
semicanalis musculi tensoris timpani koji je dio kanalisa muskulotubularisa. Zavija oko procesus kohleariformisa i
hvata se na medijalni dio koluma i manubriuma maleusa. Inervira ga n. tensoris timpani, grana n. pterigoideus
medialisa od n. mandibularisa. Svojom kontrakcijom ovaj mišić vuče maleus prema medijalno i nateže membranu
timpani. U tom slučaju membrana prima jake zvučne podražaje.
2. M. stapedius je najmanji poprečno-prugasti mišić ljudskog tijela. Dug je svega 8 milimetara. Nalazi se u
koštanoj supstanci eminencije piramidalis na čijom vrhu izlazi i hvata se na stražnjoj strani koluma stapesa.
Inervira ga n. stapedius, grana n. facialisa. Ovaj mišić svojom kontrakcijom izvlači stapes iz fenestre ovalis i
pomjera čitav sistem slušnih koščica prema lateralno, čime se membrana timpani olabavi i tada prima slabije
zvučne podražaje.
Tuba auditiva
Tuba auditiva je dijelom koštani, a dijelom fibrokartilaginozni kanal koji spaja srednje uho i epifarings. Počinje na
lateralnom zidu faringsa, ide gore, natrag i lateralno, te ulazi u semikanalis tube auditive u piramidi temporalne
kosti. U svom toku tuba auditiva pokazuje jedno suženje, istmus koji se nalazi na granici prednje tri četvrtine I
stražnje četvrtine. Na tubi auditivi opisujemo pet dijelova, i to:
1. ostium faringeum tube auditive nalazi se na lateralnom zidu epifaringsa iza konhe nasalis inferior.Hrskavični
skelet tube uzrokuje izbočenje u faringsu nazvano torus tubarius.
2. pars kartilaginea je drugi dio. Čini je kartilago tube auditive na kojoj razlikujemo dvije lamele i to medijalnu i
lateralnu. Prostor između dvije lamele nadopunjava vezivna lamina membranacea koja čini dio lateralnog i donji
zid tube. Za laminu membranaceu veže se m. tensor veli palatine koji svojom kontrakcijom otvori lumen tube.
3. Istmus je suženo mjesto koje odgovara vanjskom otvoru semikanalisa tube auditive.
4. Pars osea je zapravo semikanalis tube auditive koji je dio kanalis muskulotubariusa. Kroz ovaj kanal prolaze
tuba auditiva i m. tensor timpani.
5. Ostium timpanikum tube auditive je otvor kojim se tuba otvara u kavitas timpani.
Tuba je iznutra obložena sluznicom sa višerednim trepetljikacim epitelom. U lamini propriji nalazi se tonzila
tubaria i glandule tubarije.
Cavitas tympani
Ovo pitanje treba naučiti iz osteologije. Isto se odnosi i na antrum mastoideum, koji može da se pita u sklopu
ispitnog pitanja auris media, kao njegov sastavni dio.
Auris interna
Unutrašnje uho je najkomplikovaniji dio uha.Sastoji se iz koštanog i membranoznog dijela koji se označavaju kao
labirintus oseus i labirintus membranaceus. Sa funkcionalnog aspekta unutrašnje uho dijeloma na akustički i
statički dio. Akustički dio čini kohlea u kojoj je smješten duktus kohlearis, a statički čine vestibulum u kojem su
smješteni sakulus i utrikulus, te semicirkularni kanali u kojima su smješteni semicirkularni duktusi.
Labyrinthus osseus
Koštani labirint je smješten u piramidi sljepoočne kosti. Čine ga tri dijela, i to kohlea koja se nalazi najviše prema
naprijed i medijalno, potom vestibulum koji leži u sredini i tri semicirkularna kanala koji se nalaze najviše straga i
lateralno. Unutar koštanog labirinta nalazi se membranozni labirint kojeg čine duktus cohlearis koji je smješten u
kohlei, potom sakulus i utrikulus koji su smješteni u vestibulumu, te tri semicirkularna duktusa koji se nalaze u
odgovarajućim semicirkularnim kanalima. Između koštanog i membranoznog labirinta je tzv. perilimfatički prostor
kojeg ispunjava tekućina nazvana perilimfa.
Cochlea
Kohlea je spiralni kanal, kanalis spiralis kohlee koji zavija slično puževoj školjci. Polazi sa prednje-donjeg zida
vestibuluma, te ide prema dolje i naprijed, a zatim zavija prema gore i natrag dva i po puta pri ćemu se svaki
zavoj sužava i odmakne u lateralnu stranu. Takvim tokom kohlea dobija oblik konusa na kojem opisujemo bazu,
bazis kohlee koja je okrenuta prema medijalno i vrh, kupula kohlee koji je okrenut prema lateralno. Unutrašnjost
konusa kojeg pravi kanalis spiralis ispunjava modiolus koji takođe ima oblik konusa sa bazom prema medijalno i
vrhom zvanim apeks modioli sa kojeg odlazi koštana pločica zvana lamina modioli. Baza modiolusa projicira se u
fundus meatus acusticus internus u području aree kohlee. Naime modiolus je pun kanalića, kanales longitudinales
modioli od kojih svaki odgovara jednom otvoru u traktus spiralis foraminosus. Ovi kanalići završavaju na bazi
lamine spiralis osee u kanalu koji se zove canalis spiralis modioli, a u kojem je smješten ganglion spirale kohlee.
Canalis spiralis je koštanom pločom koja se zove lamina spiralis osea nepotpuno podijeljen na dva dijela i to
skala vestibuli i skala timpani. Potpunu podijelu vrši duktus kohlearis koji leži u skala media. Lamina spiralis osea
u području kupule završava sa hamulus lamine spiralis. Između ovog hamulusa i lamine modioli nalazi se tzv
helikotrema preko koje komuniciraju skala timpani i skala vestibuli. U bazalnom dijelu skale timpani nalazi se
otvor kojim počinje kanalikulus kohlee koji se otvara na donjoj strani piramide. Kroz ovaj kanalić prolazi duktus
perilimfatikus.
Meatus acusticus internus
Meatus akusticus internus je koštani kanal koji počinje na stražnjoj strani piramide sljepoočne kosti sa otvorom
porus akusticus internus. Ide prema lateralno i natrag i završava slijepim dnom, fundus meatus akustici interni.
Ovaj fundus je sa dva grebena krista vertikalis i krista transversa podijeljen na 4 polja. Prednje gornje se zove
area n. facialis i kroz njega prolaze n. facialis i n. intermedius. Prednje-donje ima na sebi spiralni niz rupica,
traktus spiralis foraminosus kroz koje prolaze niti n. kohlearisa. Zato se ovo polje zove area kohlee. Stražnje-
gornje polje je area vestibularis superior i kroz nju prolaze niti n. utrikuloampularisa. Stražnje-donje polje je area
vestibularis inferior i kroz nju prolaze niti n. sakularisa. Na stražnjem zidu meatusa internusa nalazi se foramen
singulare kroz koji prolazi n. ampularis posterior. Inače kroz meatus akusticus internus prolaze n. facialis, n.
intermedius, n. vestibulokohlearis te a. i vv. labirinti.
Vestibulum
Vestibulum je ovoidalna šupljina smještena između kohlee i semicirkularnih kanala. Na njemu opisujemo šest
zidova. Lateralni zid je kos od gore prema dolje i do vani prema unutra. Na njemu se projicira fenestra vestibuli u
koju je uložena baza stapesa. Medijalni zid odgovara stražnjem dijelu fundus meatus akustikus internusa. Na
njemu nalazimo tri udubine. Gornja se zove recesus eliptikus i njoj je smješten utrikulus. Sprijeda i dolje u odnosu
na recesus eliptikus, nalazi se druga udubina, recesus sferikus u koji je uložen sakulus. Prema dolje i nazad
nalazi se recesus kohlearis u koji je uložen cekum vestibulare duktus kohlearis. Između recesus eliptikusa i
sferikusa nalazi se crista vestibuli koja se prema naprijed proširi u izbočenje, piramis vestibuli.U prednjem dijelu
recesus eliptikusa i na piramisu nalazi se makula kribroza superior kroz koju prolaze niti n. utrikuloampularisa. U
recesus sferikusu nalazi se makula kribroza media kroz koju prolaze niti n. sakularisa. Iznad recesus kohlearisa
nalazi se unutrašnji otvor kanalikusa vestibuli kroz koji prolazi duktus endolimfatikus. Na gornjem zidu nalazimo 4
otvora, dva sprijeda i dva straga.Prednji lateralni je ampularni otvor od kanalis semicirkularis anterior, a prednji
medijalni je otvor za krus komune prednjeg i stražnjeg semicirkularnog kanala. Stražnji lateralni je ampularni otvor
lateralnog semicirkularnog kanala, a stražnji medijalni je neampularni otvor istog kanala. Na donjem zidu
nalazimo dvije ploče i to medijalnu i lateralnu. Medijalna se nastavlja u lamina spiralis osea, a lateralna takođe ide
u kohleu kao lamina spiralis sekundaria koja je izražena u bazalnom zavoju kohlee. Ove dvije ploče dijele
vestibulum od kohlee, i kod živog čovjeka pukotina između njih premoštena je laminom basilaris. Prednji zid
vestibuluma je uzak i odgovara početku skale vestibuli. Na stražnjem zidu nalazimo ampularni otvor stražnjeg
semicirkularnog kanala. Blizu tog otvora, a djelimično u ampuli nalazi se makula kribroza inferior kroz koju prolazi
n. ampularis posterior.
Canales semicirculares
Semicirkularni kanali zajedno sa kohleom i vestibulumom čine koštani labirint. Smješteni su iza vestibuluma. Ima
ih tri:kanalis semicirkularis anterior, posterior i lateralis. Svaki od ta tri kanala ima jedan ampularni-krus ampulare i
neampularni krak-crus simpleks. Neampularni krakovi prednjeg i stražnjeg kanalića se spajaju i čine crus
comune.Kanalis semicirkularis anterior smješten je u frontalnoj ravni, a na prednjoj strani piramide izrokuje lučno
izbočenje nazvano eminencija arkuata. Kanalis semicirkularis posterior smješten je u sagitalnoj ravni. Kanalis
semicirkularis lateralis smješten je pod uglom od 30 stepeni u odnosu na horizontalnu ravan, a na medijalnom
 zidu kavitasa timpani ovaj kanal pravi izbočenje koje je nazvano prominencija kanalis semicirkularis lateralis.
Otvori semicirkularnih kanala nalaze se u vestibulumu i to na njegovom gornjem i stražnjem zidu. Na gornjem
zidu su 4 otvora. Prednji lateralni je ampularni otvor od kanalis semicirkularis anterior, a prednji medijalni je otvor
za krus komune prednjeg i stražnjeg semicirkularnog kanala. Stražnji lateralni je ampularni otvor lateralnog
semicirkularnog kanala, a stražnji medijalni je neampularni otvor istog. Na stražnjem zidu nalazimo ampularni
otvor stražnjeg semicirkularnog kanala.
Labyrinthus membranaceus
Membranozni labirint leži u koštanom labirintu od kojega ga odvaja perilimfatički prostor ispunjen tekućinom
zvanom perilimfa. Membranozni labirint čine duktus cohlearis koji je smješten u kohlei, zatim sakulus i utrikulus
koji su smješteni u vestibulumu, te tri semicirkularna duktusa koji se nalaze u odgovarajućim koštanim
semicirkularnim kanalima. Membranozni labirint ispunjava tekućina nazvana endolimfa. Inače sa funkcionalnog
aspekta membranozni labirint se dijeli na akustički dio kojeg čini duktus kohlearis i statički dio kojem pripadaju
sakulus, utrikulus i semicirkularni duktusi.
Vasa sanquinea auris internae
Unutrašnje uho opskrbljuje a. labirinti koja je grana a. basilaris. Ova arterija prati n. statoakustikus i u meatusu
internusu dijeli se na rami vestibulares i rami kohleares. Rami vestibulares prate odgovarajuće grane statičkog
nerva i granaju se po statičkom aparatu. Jedan od ovih ogranaka ulazi u kohleu i anastomozira sa kohlearnim
granama, te obskrbljuje akustički organ. Kohlearne grane teku kao traktus arteriozus spiralis koji šalje ogranke ka
duktusu kohlearisu ili čine gustu mrežu u području lig. spirale kohlee. Vene se skupljaju u venu spiralis modioli
koja je u vezi sa vas spirale.Iz jednog dijela kohlee idu dvije vene spiralis modioli koje se spoje u venu kanalikuli
kohlee koja se uljeva u v. jugularis internu.Od drugog dijela kohlee odlazi traktus venosus spiralis koji čini venu
labirinti.

30. CEREBELLUM
Mali mozak (cerebellum) je glavni koordinator mišićne aktivnosti, a igra i veoma važnu ulogu u procesima
motornog učenja. On usklađuje kontrakcije pojedinih mišića unutar i između odgovarajućih mišićnih grupa
modulirajući njihove reakcije, tako što reguliše i gradira mišićni tonus. Osim toga, cerebellum učestvuje i u
održavanju ravnoteže, te na nesvjesnom nivou obrađuje senzibilne informacije vezane za trenutnu motornu
aktivnost. Uz gore pobrojano, najnovija istraživanja ukazuju na mogućnost da mali mozak učestvuje i u nekim
kognitivnim funkcijama.
Smješten je u stražnjoj lubanjskoj jami (fossa cranii posterior) ventralno od potiljačnih režnjeva velikog mozga, od
kojih ga odvaja tentorium cerebelli, i dorzalno od moždanog stabla sa čijim je sastavnim dijelovima povezan
pomoću tri para svojih krakova (pedunculi cerebellare superiores, medii et inferiores). Kod odraslog čovjeka
težina mu varira od 130 – 150 grama.
Mali mozak se, na osnovu nekoliko kriterija dijeli na tri različita načina:
1. Longitudinalno posmatran, mali mozak ima jedan mediosagitalni dio (vermis cerebelli) i dvije simetrične
polovine (haemispheria cerebelli)
2. Transverzalno posmatran, cerebellum se sastoji od tri dijela: lobus flocculonoddularis, lobus cerebelli
anterior i lobus cerebelli posterior. Svaki od ovih režnjeva čine odgovarajući dijelovi vermisa i hemisfera.

 Lobus flocculonodularis gradi parni naborani uzani dio hemisfere nazvan pahuljica (flocculus) koji je

pomoću tanke trake (pedunculus flocculi) povezan sa neparnim zaobljenim čvorićem (nodulus) na rostralnom

kraju donjeg dijela vermisa. Ovaj režanj je filogenetski najstarija cerebelarna struktura, pa se još naziva
 i archicerebellum. Posjeduje recipročne veze sa vestibularnim jedrima zbog čega se naziva

i vestibulocerebellum. Glavna funkcija ovog dijela malog mozga jeste održavanje ravnoteže i položaja tijela,

zahvaljujući prije svega uticaju na aksijalnu muskulaturu.

 Ostali, filogenetski mlađi dijelovi cerebelluma čine tzv. corpus cerebelli. On je pomoću duboke pukotine

na gornjoj strani malog mozga (fissura prima s. preclivalis) podijeljen na dva dijela: lobus cerebelli anterior et

posterior.

 Lobus cerebelli anterior je manji i leži rostralno od fissurae primae, zauzimajući praktično samo dio

gornje strane malog mozga. Ovaj režanj čine lingula cerebelli, lobulus centralis i culmen (na vermisu), te ala

lobuli centralis ilobulus quadrangularis anterior (na hemisferama). Lobus cerebelli anterior je filogenetski

mlađi dio malog mozga, pa se još naziva i paleocerebellum. Prima eksteroceptivne i proprioceptivne informacije

iz kičmene moždine (preko spinocerebelarnih puteva) zbog čega se naziva i spinocerebellum. Uključen je u

regulisanje mišićnog tonusa.

 Lobus cerebelli posterior je najveći režanj malog mozga, smješten između fissurae primae i fissurae

posterolateralis. On obuhvata cijelu donju i dvije trećine gornje strane malog mozga. Na gornjoj strani pripadaju

mudeclive i folium vermis (na vermisu) kojima na hemisferama odgovaraju lobulus quadrangularis

posterior i lobuli semilunares superior et inferior (koji leži na donjoj strani hemisfere ispod fissurae

horizontalis) s. lobulus ansiformis. Declive i lobulus quadrangularis posterior čine lobulus simplex. Na donjoj

strani malog mozga nalazi se jako dubok usjek u koji se uvlači falx cerebelli. Na dnu usjeka leži vermis koji ovdje

ima sljedeće dijelove: tuber,pyramis i najveći dio uvulae. Hemisfere su na donjoj strani zaobljene i ulaze u

fossae cerebellares potiljačne kosti. Na njima se razlikuje nekoliko dijelova odvojenih odgovarajućim žljebovima, i

to: već pomenuti lobulus semilunaris inferior s. crus secundum lobuli ansiformis (za koga smo rekli da

odgovara foliumu vermisa), lobulus gracilis,lobulus biventer i dio tonsillae cerebelli. Ostatak uvulae i tonsillae

cerebelli leže na prednjoj strani malog mozga, kaudalno od fastigiuma. Tonsilla cerebelli leži u neposrednoj blizini

medullae oblongate i foramen magnuma što je od ogromnog kliničkog značaja u slučaju povećanog

intrakranijalnog pritiska. Naime, tada dolazi do uklještenja tonsillae cerebelli u kičmeni kanal, što kompromituje

protok krvi kroz vertebralne arterije i funkcije respiratornog i vazomotornog centra. Lobus cerebelli posterior je

filogenetski najmlađi dio malog mozga, pa se još naziva ineocerebellum. Prima aferentna vlakna iz cerebralnog

korteksa preko relejnih jedara u bazilarnom dijelu ponsa (ncc. pontis), zbog čega se naziva i pontocerebellum (u

anglosaksonskoj literaturi zovu ga cerebrocerebellum). Važan je kod planiranja i programiranja pokreta tijela i

udova, naročito pokreta šake.

Pored longitudinalne podjele malog mozga na vermis i hemisfere, može se izvršiti i logitudinalna podjela od
medijalno prema lateralno na tri cerebelarne zone: 1) medijalna ili vermalna zona, 2) paramedijalna ili
paravermalna zona i 3) lateralna ili hemisferna zona. Svaka od ovih zona se sastoji od odgovarajućeg dijela
korteksa i bijele mase, te dubokih cerebelarnih jedara na koji se topografski projicira. Vermalna zona uključuje
vermalni korteks i nucleus fastigii, paravermalna podrazumjeva paravermalni korteks, te nucleus globosus i
nucleus emboliformis, a hemisferna zona uključuje korteks cerebelarne hemisfere i nucleus dentatus.
GRAĐA MALOG MOZGA
Mali mozak, kao i ostali dijelovi centralnog nervnog sistema izgrađen je od sive i bijele mase. Siva masa obuhvata
površni sloj, formirajući koru (cortex cerebelli) i centralne dijelove malog mozga, gdje obrazuje jedra (nuclei
cerebelli). Bijela masa (corpus medullare cerebelli) gradi čitav ostali dio malog mozga, a formiraju je aferentni i
eferentni putevi malog mozga, kao i aksoni Purkinje-ovih ćelija. Od corpusa medullare prema periferiji se pružaju i
račvaju nastavci bijele mase koji zalaze u veoma naboranu koru. Ovakva laminacija bijele mase malog mozga
daje na sagitalnim presjecima izgled veoma razgranatog drveta (arbor vitae).

KORA MALOG MOZGA – CORTEX CEREBELLI

Kora malog mozga je izdjeljena na veliki broj listića (folia cerebelli), debela je oko 1 mm. i prekriva sve vijuge i
brazde cerebelluma. Usljed velike naboranosti površine malog mozga, najveći dio kore (oko 85%) se ne vidi, jer je
sakriven između njegovih listića. Postoje tri kortikalna sloja: vanjski (molekularni), srednji (sloj Purkinje-ovih ćelija)
i unutrašnji (granularni).
Stratum molekulare posjeduje veliki broj dendritskih arborizacija Purkinje-ovih ćelija iz drugog sloja, vertikalne
aksone koji predstavljaju puzava vlakna, vertikalne akone granularnih ćelija iz trećeg sloja i njihove horizontalne
ogranke, dendrite Golgi II neurona, te dvije vrste ćelija: zvjezdaste i košaraste. Aksoni ovih ćelija idu paraleleno sa
površinom kore. Akson jedne zvjezdase ćelije uspostavlja inhibitorne sinapse sa dendritima nekoliko Purkinje-ovih
ćelija. Akson jedne košaraste ćelije uspostavlja inhibitorne sinaptičke veze sa ćelijskim tijelima nekoliko Purkinje-
ovih ćelija oko kojih gradi košarastu formaciju, po čemu je dobila ime.
Stratum purkinjense predstavlja srednji sloj malomoždanog korteksa. U njemu se nalazi oko petnaest miliona
Purkinje-ovih ćelija, koje spadaju u najveće neurone unutar centralnog nervnog sistema. Tijela ovih ćelija su
peharastog ili kruškolikog oblika i leže blizu granularnog sloja. Njihovi dendriti arboriraju u molekularni sloj
okomito na površinu kore uspostavlajući preko 100000 sinapsi, a njihov akson koji polazi sa baze ćelije, napušta
koru, prolazi kroz bijelu masu i uspostavlja inhibitorne sinaptičke veze sa neuronima dubokih cerebelarnih jedara.
Na njihovim terminalima oslobađa se gama-amino buterna kiselina (GABA). Neke Purkinje-ove ćelije iz
archicerebelluma, kao i vermisa anteriornog i posteriornog režnja projiciraju svoje aksone na neurone nucleus
vestibularis lateralis-a. Preko ovih inhibitornih uticaja Purkinje-ove ćelije moduliraju outpute iz dubokih
cerebelarnih jedara, kao i lateralnog vestibularnog jedra. Pri prolasku kroz granularni sloj kolaterale aksona
Purkinje-ovih ćelija grade sinapse sa neuronima ovog sloja, osbito sa Golgi II neuronima.
Stratum granulosum sadrži dva tipa ćelija: granularne i Golgi II ćelije. Granularne ćelije imaju malo tijelo i 4-6
dendrita smještenih u granularnom sloju. Ovi dendriti sinaptički kontaktiraju sa mahovinastim vlaknima formirajući
cerebelarne glomerule. Glomerul je sinaptička procesorska jedinica obavijena glijalnom lamelom. Sastoji se od
ekscitatornih aksonskih terminala mahovinastih vlakana, dendritskih završetaka jedne ili više granularnih ćelija i
inhibitornih aksonskih terminala Golgi II neurona koji su u sinaptičkoj vezi sa granularnim ćelijama. Aksoni
granularnih ćelija idu vertikalno prema molekularnom sloju gdje se račvavaju u obliku slova T na dva ogranka
suprotnog smjera, koji predstavljaju tzv. paralelna vlakna. Paralelna vlakna stvaraju ekscitatorne sinapse sa
dendritima gotovo 1000 Purkinje-ovih ćelija, te sa dendritima zvjezdastih, košarastih i Golgi II ćelija. Golgi II ćelije
imaju dendritsku arborizaciju unutar molekularnog sloja, dok im aksoni završavaju unutar glomerula granularnog
sloja formirajući sinapse sa dendritima granularnih ćelija.
Aferentna vlakna cerebellum-a, bez obzira odakle dolaze, jesu dvojakog tipa. Vlakna prvog tipa nazivaju se
puzava (climbing fibres), a drugog tipa mahovinasta (mossy fibres). Puzava vlakna potiču isključivo iz donjeg
olivarnog jedra i ulaze u cerebellum kroz pedunculi cerebellares inferiores suprotne strane. Ova vlakna ispoljavaju
snažne ekscitatorne uticaje na neurone dubokih cerebelarnih jedara, kao i na Purkinje-ove ćelije. Svako puzavo
vlakno se unutar granularnog sloja dijeli na najviše deset grana (koja se takođe zovu puzava vlakna) koje prodiru
u molekularni sloj i tvore nekoliko stotina sinapsi sa dendritima samo jedne Purkinje-ove ćelije. Mahovinasta
vlakna predstavljaju aksone spinocerebelarnih, vestibulocerebelarnih, pontocerebelarnih i retikulocerebelarnih
puteva. Ova vlakna, koja se obilato granaju, ispoljavaju ekscitatorne uticaje na brojne granularne ćelije unutar
glomerula granularnog sloja. Kolaterale mahovinastih i puzavih vlakana mogu, zavisno od izvora iz kojeg potiču,
formirati ekscitatorne sinapse sa neuronima malomoždanih jedara. Preko paralelnih vlakana, granularne stanice
uspostavljaju ekscitatorne sinapse sa dendritima Purkinje-ovih stanica, i uz to sa dendritima Golgi II, zvjezdastih i
košarastih ćelija molekularnog sloja. Nakon ekscitacije, zvjezdaste i košaraste ćelije ispoljavaju inhibitorni uticaj
na Purkinje-ove ćelije. Slično tome, Golgi II inhibiraju granularne ćelije unutar glomerula.
Eferentna vlakna kore malog mozga čine isključivo aksoni Purkinje-ovih ćelija. Obrađene informacije iz
cerebelarnog korteksa, aksonima Purkinje-ovih ćelija usmjeravaju se na neurone malomoždanih jedara i na nc.
vestibularis lateralis na koje imaju inhibitorni uticaj. Dok su mahovinasta i puzava vlakna rezervirana za
ekscitatorni impuls, aksoni Purkinje-ovih neurona, moduliraju, kroz inhibiciju izlaze (output) iz dubokih
cerebelarnih jedara ka drugim dijelovima centralnog nervnog sistema, kao i output iz lateralnog vestibularnog
jedra.

JEDRA MALOG MOZGA – NUCLEI CEREBELLI

Ispod kore, u bijeloj masi malog mozga leže četiri parna jedra, i to: nc fastigii, nc. globosus, nc. emboliformis i nc.
dentatus.
Nucleus fastigii s. nucleus medialis cerebeli je filogenteski najstarije jedro malog mozga. Leži uz samu
medijalnu liniju, uz zid fastigiuma na krovu četvrte moždane komore. Aferentna vlakna dobija iz kore
archicerebellum-a, naročito vermis-a. Eferentna vlakna koja odlaze iz ovog jedra završavaju na nc. vestibularis
lateralis et inferior, jedrima retikularne formacije moždanog stabla, jedrima okularnih živaca, gornjim kolikulima i
pretektalnom području, te na jedrima talamusa i cervikalnim segmentima kičmene moždine.
Nucleus globosus s. nucleus interpositus posterior leži između nucleus-a fastigii (medijalno) i nucleus
emboliformis-a (lateralno). Nucleus emboliformis s. nucleus interpositus anterior je nešto veći od nucleus
globosus-a, a leži uz sam hilum nuclei dentati. Oba jedra prmaju aksone Purkinje-ovih ćelija i kolaterale aferentnih
puteva malog mozga. Eferentna vlakna odlaze u nucleus ruber i thalamus. Primljeni impulsi iz talamusa odlaze u
koru velikog mozga, a iz nucleus ruber-a prenose se na donji olivarni kompleks (preko tr. tegmentalis centralis) i
kičmenu moždinu (preko tr. rubrospinalis).
Nucleus dentatus s. nucleus lateralis cerebelli je najveće jedro malog mozga. Ima oblik vreće sa mjehurasto
izbočenim zidovima i otvorom (hilum nuclei dentati) koji je okrenut dorzomedijalno. Izgrađen je iz velikih
multipolarnih neurona, naročito u dorzalnom dijelu. Aferentna vlakna dolaze od Purkinje-ovih ćelija koje imaju
isključivo inhibitorno dejstvo, te iz nuclei pontis, nucleus olivaris principalis, nucleus principalis nervi trigemini,
nucleus caeruleus i nuclei raphes. Najveći broj vlakana dolazi iz nuclei pontis. Eferentna vlakna nucleus dentatus-
a napuštaju cerebellum i formiraju tr. cerebellothalamicus koji završava na nc. ventralis anterior et lateralis
thalami. Ova dva jedra talamusa projiciraju se na motorni i premotorni korteks velikog mozga, pa se pretpostavlja
da preko njih mali mozak utiče na aktivnost ovih dijelova kore, a naročito na područja za gornji ekstremitet
primarnog motornog polja.
VEZE MALOG MOZGA
Aferentni i eferentni putevi malog mozga prolaze kroz malomošdane krake (pedunculi cerebellares). Gornji krak
(pedunculus cerebelaris superior) se pruža rostralno, ka srednjem mozgu, srednji krak (pedunculus cerebellaris
medius) ide medijalno, ka mostu, a donji krak (pedunculus cerebelaris inferior) je upravljen kaudalno prema
produženoj moždini.
Pedunculus cerebellaris inferior čine corpus restiforme i corpus juxtarestiforme. Corpus restiforme sadrži
aferentne puteve iz kičmene i produžene moždine, i to: tr. spinocerebellaris posterior, fibrae cuneocerebellares, tr.
olivocerebellaris i tr. reticulocerebellaris. Corpus juxtarestiforme (koji predstavlja skupinu vlakana na medijalnoj
strani donjeg malomoždanog kraka) sadrži vlakna tr. vestibulocerebellaris-a. Tr. spinocerebellaris posterior, kao i
fibrae cuneocerebellares prenose proprioceptivni (duboki nesvjesni) i dijelom eksteroceptivni (površni svjesni)
senzibilitet trupa i udova preko kičmene moždine u prednji režanj malog mozga. Retikulocerebelarna vlakna
potiču iz lateralnih i paramedijalnih retikularnih jedara produžene moždine, idu kao neukrštena vlakna i završavaju
u prednjem režnju. Tr. olivocerebellaris potiče iz jedara donjeg olivarnog kompleksa. Akcesorna olivarna jedra
projiciraju se u vermis, a glavno u suprotnu cerebelarnu hemisferu. Vestibulocerebelarna vlakna dijele se na
primarna i sekundarna. Primarna dolaze iz vestibularnog gangliona, a sekundarna iz nc. vestibularis inferior i
medialis. Ova vlakna završavaju archicerebellumu.
Kroz corpus juxtarestiforme prolaze i vlakna tr. cerebellospinalisa (eferentni put). Ona polaze iz nc. fastigii i
završavaju u prednjim rogovima vratnog dijela kičmene moždine gdje sinaptički kontaktiraju sa alfa-
motoneuronima. Pored cerebelospinalnog puta kroz jukstarestiformno tijelo prolaze i vlakna koja potiču iz kore
arhicerebelluma i završavaju u vestibularnim jedrima, a naročito u nc. vestibularis lateralis. Vlakna koja polaze iz
nc. fastigii zavijaju oko rostralnog dijela gornjeg malomoždanog kraka formirajući fasciculus uncinatus
cerebelli.
Pedunculus cerebellaris medius sastoji se od ukrštenih pontocerebelarnih vlakana (fibrae pontocerebellares)
koja se projiciraju iz pontinskih jedara u bazilarnom dijelu ponsa do neocerebelluma i paleocerebelluma. Ova
vlakna predstavljaju dio složenog kortiko-ponto-cerebelarnog sistema.
Pedunculus cerebellaris superior polazi od prednje strane malog mozga, ide prema naprijed i gore, ulazi u
tegmentum mezencefalona i u njemu se ukršta čineći deccusatio pedunculorum cerebellarium superiorum.
Od aferentnih, sadrži vlakna prednjeg spinocerebelarnog puta (tr. spinocerebellaris anterior) koji kao i prednji,
prenosi proprioceptivni senzibilitet trupa i udova i završava u prednjem režnju malog mozga.
Osim prednjeg spinocerebelarnog puta, svi ostali putevi koji prolaze kroz pedunculus cerebellaris superior su
eferentni. Veći dio vlakana iz nc. dentatusa odlazi u talamus (tr. cerebellothalamicus) gradeći najveći dio gornjih
malomoždanih krakova. Cerebelotalamička vlakna se projektuju u mnoga jedra talamusa: nc. ventralis anterior,
nc. ventralis lateralis i ncc. intralaminares. Neka vlakna iz nc. dentatusa završavaju u rostralnoj (parvocelularnoj)
trećini nc. rubera iz kojeg polazi tr. rubroolivaris. Druga grupa vlakana porijeklom iz nc. dentatusa ide kaudalno
kao tzv. silazni dio gornjeg malomoždanog kraka i završavaju u retikularnim jedrima moždanog stabla, te u nc.
olivaris inferior (fibrae cerebelloolivares). Eferentna vlakna iz nucleus globosus i nucleus emboliformis projiciraju
se u kaudalni dio nucleus ruber-a iz kojeg polazi tr. rubrospinalis, a neka vlakna odlaze i u nucleus olivaris
accessorius medialis et dorsalis i gornje segmente vratnog dijela kičmene moždine gdje završavaju na
interneuronima u središnjoj sivoj masi.
FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA I NEURONSKI
KRUGOVI MALOG MOZGA
Mali mozak je na bazi filogenetskog razvoja podijeljen na archi, paleo i neocerebellum. Funkcionalna podijela na
vestibulo, spino i pontocerebellum nastala je na osnovu funkcije i veza malog mozga i uglavnom se podudara sa
filogenetskom podijelom. Archicerebellum odgovara vestibulocerebellum-u, paleocerebellum odgovara
spinocerebellum-u, a neocerebellum odgovara pontocerebellum-u.
Vestibulocerebellum učestvuje u regulisanju mišićnog tonusa, održavanju ravnoteže i uobličavanju pokreta u
vezi sa stimulacijom vestibularnih receptora u unutrašnjem uhu. U ovom dijelu malog mozga završavaju vlakna
vestibulocerebelarnog puta koja dolaze iz vestibularnog živca, te medijalnog i donjeg vestibularnog jedra. Aksoni
Purkinje-ovih ćelija iz ovog dijela korteksa projiciraju se ipsilateralno na nc. fastigii kao i na nc. vestibularis
superior, medialis et inferior. Aksoni iz korteksa uvulae (koja se funkcionalno smatra dijelom vestibulocerebellum-
a) odlaze na nc. vestibularis lateralis. Iz vestibuarnih jedara polaze vestibulospinalni putevi, i to: iz nucleus
vestibularis lateralis-a polazi tr. vestibulospinalis lateralis koji završava u nivou alfa i gama-motoneurona
lumbosakralnih segmenata kičmene moždine i značajan je za održavanje uspravnog stava i hodanje, a iz nucleus
vestibularis medialis-a polazi tr.vestibulospinalis medialis koji završava u laminama VII i VIII vratnih i grudnih
segmenata kičmene moždine. Ovaj se put pridružuje glavnom asocijativnom putu moždanog stabla (fasciculus
longitudinalis medialis) Veze vestibularnih jedara sa malim mozgom i kičmenom moždinom služe za održavanje
ravnoteže i uspravnog stava tijela. U toku stajanja makule statike šalju impulse u nc. vestibularis lateralis. Ovo
jedro, pod kontrolom malog mozga, vrži ekscitaciju motoneurona za antigravitacionu muskulaturu pomoću
vestibulospinalnog puta. Naginjanjem glave naprijed ili nazad izaziva aktivaciju makula i opisanim neuronskim
vezama dovode do ekscitacije motoneurona za ekstenzore i fleksore vrata.
Spinocerebellum kontroliše mišićni tonus i sinergično djelovanje mišića kod raznih položaja tijela. U ovaj dio
malog mozga dolaze impulsi iz proprioceptivnih receptora u mišićima, tetivama i zglobnim čahurama kao tr.
spinocerebellaris anterior et posterior, tr. cuneocerebellaris i tr. reticulocerebellaris. Aksoni Purkinje-ovih neurona
spinocerebellum-a projiciraju se u nc. globosus i nc. emboliformis. Vlakna iz ovih jedara prolaze kroz pedunculus
cerebellaris superior i ukrštaju se u deccusatio pedunculorum cerebellarium superiorum, te završavaju u
magnocelularnom dijelu nc. rubera ili idu u nc. ventralis anterior et lateralis thalami. Iz njih se projiciraju u
primarno motorno (area 4) i premotorno polje (area 6) odakle preko kortikospinalnog puta kontolišu kontrolišu
aktivnost aksijalne i muskulature ekstremiteta.
Pontocerebellum, indirektno preko kore velikog mozga i moždanog stabla omogućava i automatski reguliše
redoslijed, koordinaciju i opseg voljnih kretnji, kao i njihovu preciznost. Između kore velikog mozga i kore
neocerebellum-a postoji uzajamna povezanost. Aferentne niti polaze iz određenih područja kore velikog mozga
(primarno motorno i premorno polje - area 4 i 6, te primarno i asocijativno senzibilno polje – area 3,1,2 i area 5) i
projiciraju se preko kortikopontinskih puteva u ncc. pontis. Iz ovih jedara polaze pontocerebelarna vlakna koja se
ukrštaju i formiraju srednje malomoždane krake, te završavaju u korteksu neocerebelluma. Aksoni Purkinje-ovih
neurona korteksa neocerebelluma projiciraju se u nc. dentatus. Iz ovog jedra polaze vlakna koja idu kroz gornje
pedunkule i završavaju u: 1) kontralateralnom parvocelularnom dijelu nc. rubera i 2) ventrolateralnim jedrama
talamusa. Iz parvocelularnog dijela nc. rubera polazi tr. rubroolivaris koji završava u nc. olivaris inferior. Iz jedara
talamusa informacije se proslijeđuju do motornih centara u kori velikog mozga, a odatle preko kortikospinalnog i
kortikonuklearnog puta do nižih motornih neurona u kičmenoj moždini i motornim jedrima kranijalnih živaca, čime
se reguliše redoslijed, koordinacija, opseg i preciznost voljnih pokreta. Smatra se da mali mozak omogućava
regulaciju preciznosti motornih pokreta, tako što neprekidno upoređuje informacije iz kore velikog mozga, sa
onima koje stižu iz propriceptivnih receptora u mišićima, tetivama i zglobnim čahurama. Mali mozak automatski
izračunava “grešku” u pokretu (koja se procjenjuje upoređivanjem namjeravanog izvršenja i same realizacije
pokreta) i šalje korektivne impulse preko talamusa u veliki mozak.

31. FOSSA RHOMBOIDEA

Fossa rhomboidea je udubina koja se nalazi na dorzalnoj strani moždanog stabla. U njenoj izgradnji učestvuju
rostralni dio dorzalne strane produžene moždine (bulbarni dio) i dorzalna strana mosta (pontinski dio). Granicu
između njih čine poprečne, uske, paralelene pruge (striae medullares ventriculi quarti), porijeklom iz nucleus
arcuatus-a koji je smješten u ventromedijalnom dijelu produžene moždine. Ova vlakna upravljena prema natrag
dospijevaju na dorzalnu stranu, ukrštaju se, i iz središnjeg žlijeba fossae rhomboideae, ulaze u kontralateralni
pedunculus cerebellaris inferior i odlaze u mali mozak. Sredinom bulbarnog dijela fossae rhomboideae pruža se
duboki središnji žlijeb, sulcus medianus, koji je dijeli na dvije simetrične polovine. Lateralno od njega, nalazi se
plitki, granični žlijeb, sulcus limitans. Između središnjeg i graničnih žlijebova nalazi se izbočenje rombaste jame
označeno kao eminentia medialis. Kaudalni dio eminentiae medialis u formi trokutastog, glatkog izbočenja
nazvan je trigonum nervi hypoglossi. Ovaj trokut prouzrokuje rostralni dio motornog jedra dvanaestog
moždanog živca (nucleus nervi hypoglossi). Lateralno od donjeg dijela hipoglosnog trokuta leži sljedeće
trokutasto polje sivkaste boje, označeno kao trigonum nervi vagi s. trigonum vagale, ispod koga se nalazi
parasimpatičko jedro n. vagusa (nucleus dorsalis s. posterior nervi vagi). Vrh vagalnog trokuta okrenut je prema
gore i čini ga mala udubina (fovea inferior), a bazu mu predstavlja uska vrpca poznata kao funiculus separans.
Funiculus separans odvaja trigonum vagale od areae postremeae, koja se u vidu malog uzvišenja pruža do
donjeg malomoždanog kraka. Area postrema spada u cirkumventrikularne organe i predpostavlja se da neuroni
koji je grade pokazuju veliku osjetljivost na različite emetičke agense (supstance koje izazivaju povraćanje) u
krvi. Bočno od sulcus limitansa (u rostralnom dijelu medullae oblongatae i kaudalnom dijelu ponsa), a u području
lateralnih uglova fossae rhomboideae nalazi searea vestibularis ispod koje leže četiri vestibularna jedra osmog
moždanog živca (nucleus vestibularis superior, inferior, medialis et lateralis).Rostralni dio fossae rhomboideae
grade pons i isthmus rhombencephali. I u ovom, kao i u bulbarnom dijelu imamo sulcus medianus i lateralno sulci
limitantes. Pomenuti žlijebovi ograničavaju oblo izbočenje, eminetia medialis, u čijem se donjem dijelu nalazi
tzv. facijalni briježuljak (coliculus facialis). Ovo izbočenje formira jedro n. abducensa oko kojeg lučno obilaze
korijena vlakna n. facialisa porijeklom iz nucleus n. facialis (motorno jedro). Iznad facijalnog brežuljka dio sulcus
limitansa je udubljen u malu jamicu (fovea superior), ispod koje leži motorno jedro n. trigeminusa. U području
isthmusa rhombencephali, rostrolateralno od foveae superior nalazi se mala plavičasta mrlja, locus caeruleus.
Formira ga istoimeno jedro, nucleus caeruleus čiji neuroni sadrže pigment melanin od kojeg i potiče boja ove
mrlje.Bulbarni dio fossae fhomboideae ograničavaju pedunculi cerebellares inferiores, a pontinski pedunculi
cerebellares superiores.

32. VENTRICULUS TERTIUS

Treća moždana komora je centralna šupljina diencephalona. Na njoj opisujemo prednji, stražnji, gornji, donji i dva
lateralna zida.
Prednji zid u gornjem dijelu grade commissura anterior, te desna i lijeva columna fornicis. Pomenute strukture
na prednjem zidu obrazuju recessus triangularis. Donji dio prednjeg zida gradi lamina terminalis, tanka opna
koja predstavlja kranijalni završetak primitivne neuralne cijevi. Lamina terminalis spaja optičku hijazmu sa rostrum
corporis callosi. Strukture koje smo opisali na prednjem zidu treće moždane komore po svom razvoju pripadaju
velikom mozgu.
Stražnji zid grade, idući od gore prema dolje: recessus suprapinealis (između epifize i krova treće moždane
komore),commissura habenularum, recessus pinealis, commissura posterior s. epithalamica i apertura
aqueductus mesencephali s. apertura aqueductus cerebri.
Gornji zid ili krov treće moždane komore obrazuje tanki epitelijalni list (lamina tectoria) sa horoidnim pleksusom.
Lamina tectoria je razapeta straga između habenula, a sprijeda između striae medullares thalami. Iznad krova
treće moždane komore nalaze se fornix i corpus callosum.
Donji zid ili pod grade desni i lijevi hipotalamus. Pruža se od aperturae aqueductus mesencephali prema naprijed
i dolje, sve do prednjeg ruba optičke hijazme. Na ovom zidu nalaze se dva udubljenja ili špaga: recessus
infundibularis s. infudibuli i recessus supraopticus.
Lateralne zidove treće moždane komore grade medijalne strane oba talamusa i hipotalamusa razdvojene
međusobno plitkim hipotalamičkim žlijebom (sulcus hypothalamicus). Oni su u oko 70 % slučajeva spojeni
sa adhaesio interthalamica, koja na sagitalnom presjeku ima elipsoidan oblik. U prednje-gornjem dijelu
lateralnog zida nalazi se međukomorni otvor (foramen interventriculare), pomoću kojeg treća komora
komunicira sa odgovarajućom lateralnom moždanom komorom. Otvor ograničava sprijeda pars libera columnae
fornicis, a straga tuberculum anterius thalami.
Cerebrospinalni likvor dospijeva iz lateralnih u treću moždanu komoru preko foramina interventricularia, a napušta
je kroz aqueductus mesencephali s. cerebri odakle odlazi u četvru moždanu komoru.
Na medijalnoj strani forniksa, iznad interventrikularnih otvora nalazi se organum subfornicale koji će biti opisan
u sklopu cirkumventrikularnih organa.