Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Odsjek za povijest umjetnosti

Diplomski rad

WABI - SABI: TEMELJNI POJMOVI JAPANSKE ESTETIKE

Mentor: Milan Pelc, prof. dr. sc.

Student: Damir Firšt
povijest umjetnosti/sociologija/japanologija

Zagreb, rujan 2010

1
Sadržaj
PREDGOVOR.................................................................................................................3
UVOD............................................................................................................................5
1. DEFINICIJA ESTETIKE.................................................................................................8
2. UTJECAJNI KULTURNI OBRASCI...............................................................................10
2.1 JAPANSKI JEZIK..................................................................................................10
2.2 JAPANSKA RELIGIJA...........................................................................................12
2.2.1 NASTANAK I RAZVOJ BUDIZMA..................................................................13
2.2.2. EVOLUCIJA BUDIZMA U JAPANU...............................................................14
2.2.3. ZEN BUDIZAM U JAPANU...........................................................................16
2.3 ČAJNA CEREMONIJA..........................................................................................19
2.3.1 DEFINICIJA ČAJNE CEREMONIJE.................................................................20
2.3.2 OPIS IZVEDBE - ŠKOLA ČAJA MUSASHINŌKŌJI...........................................21
2.3.3 POVIJEST ČAJNE CEREMONIJE....................................................................22
2.3.4 SOCIJALNA ULOGA ČAJNE CEREMONIJE....................................................24
2.4. KONCEPT SHUHARI – SAVLADAVANJE VJEŠTINE.............................................25
2.5. KEENE: ČETIRI OSOBINE JAPANSKE KULTURE...................................................27
3.WABI I SABI - IDEJA SIROMAŠTVA PRETVORENA U ESTETSKO NAČELO...................28
3.1 WABI..................................................................................................................29
3.1.1 ETIMOLOGIJA..............................................................................................30
3.1.2 PRVI ESTETSKI POJMOVI.............................................................................31
3.1.3 WABIZUMAI................................................................................................31
3.1.4 HŌJŌKI „ZAPISI IZ KOLIBE OD DESET STOPA“..............................................32
3.1.5 YOSHIDA KENKŌ; „TSUREZUREGUSA: ZAPISI U DOKOLICI“........................34
3.1.6 SEN RIKYŪ (1521. - 1591.).........................................................................35
3.1.7. DEFINICIJA.................................................................................................38
3.2. SABI..................................................................................................................40
3.2.1. ETIMOLOGIJA.............................................................................................40
3.2.2 SABI I ZEN / SABI KAO REDUKCIJA I SUGESTIJA.........................................42
3.2.3 OSJETILNE OSOBINE SABIJA........................................................................42
3.2.4 JUNIPER: MATERIJALNE ODLIKE PREDMETA..............................................44

2
 3.2.5 DEFINICIJA..................................................................................................46
4. ZEN KAO POKRETAČ................................................................................................47
4.1 MUJŌKAN – OSJEĆAJ PROLAZNOSTI SVIJETA....................................................47
4.2 BIGAKU – JAPANSKA ESTETIKA..........................................................................48
4.3 ZEN KAO KOMPLEMENTARNI DUALIZAM.....................................................49
ZAKLJUČAK..................................................................................................................53
Popis literature:...........................................................................................................57

3
PREDGOVOR

Japan je zemlja ekstrema i kontradikcija. Na japanskom arhipelagu miješaju se

tisućljetni običaji i vrhunska napredna tehnologija, jaka ratnička tradicija i profinjena
umjetnička praksa. Rijetko je koja zemlja predmetom brojnih istraživanja, a da i
dalje ostaje toliko izvan dosega razumijevanja. Moglo bi se reći da je Japan blizu
azijske obale, a opet od nje izoliran - kroz povijest ideje prisvojene iz Azije, ali i sa
zapada u Japanu evoluiraju u jedinstvene kulturne hibride. Kao rezultat nastaje
društvo koje ima razne civilizacijske utjecaje, a opet je japanski identitet poseban, i
vrlo prepoznatljiv. Japanska civilizacija je naučila živjeti i opstati kroz složeni
društveni sistem, hijerarhiju i socijalne obveze potrebne za stupanj kohezije dostatan
za preživljavanje u prilično teškim životnim uvjetima (malo obradivih površina,
nedostatak resursa, relativno mala površina naseljenosti, česte prirodne nepogode).

Jedan od prvih japanologa, Donald Keene, autor više od dvadeset pet knjiga o
japanskoj književnosti i kulturi piše: „Gotovo svaka opća izjava o japanskoj estetici
može se lako osporiti i čak dokazati neistinitom navodeći opće poznate suprotne
primjere.“1. Još je i danas, stotinu godinu nakon začetka japanologije, teško naći
znanstvenike koji se slažu oko mnogih pojmova japanske kulture – mnogi poznati
stručnjaci sa Zapada izabrali su pristup i metodologiju koja je dugo godina
obilježavala proučavanje Japana, a pokazala se etnocentričnom unatoč svim svojim
težnjama ka suprotnom. Nažalost (ili na zadovoljstvo upornog istraživača),
Keeneovu izjavu lako možemo proširiti na proučavanje cjelokupnog korpusa
japanske kulture; susrećemo se sa jezičnom barijerom, drugačijim filozofskim
svjetonazorima, različitom znanstvenom metodologijom. U zadnjih šezdesetak
godina naš spoznajni horizont se sve više preklapa, no tu su još uvijek razlike koje
otežavaju međusobno razumijevanje; trend specijalizacije u znanstvenom svijetu
možda nam daje detaljniju sliku predmeta interesa, ali nam otežava suradnju, što nam
se čini kritično za premošćivanje kulturnog jaza. Sir George Sansom, autor opsežne
kompilacije o japanskoj kulturi („Short History of Japanese Culture“ koja ima,
ovisno o izdanju, šestotinjak stranica) jednom se požalio kako su mnogi „novi“

1 Keene, 1981:11

4
zapadni povjesničari Japana previše pod utjecajem ideologija, previše željni da nešto
dokažu, prebrzopleti s usporedbama i često ne znaju dovoljno opće povijesti.

Znanstvenici koji istražuju Japan u Hrvatskoj tek se trebaju pokazati, gdje se trenutno
Odsjek za japanologiju bori za ostvarenje prava redovnog studija, sada još uvijek u
sklopu Odsjeka za indologiju i dalekoistočne studije.

Budući da je ovaj rad jedan od prvih u nas koji se bavi istraživanjem japanske teorije
umjetnosti, morali smo pronaći način da kroz formu diplomskog rada damo cjelovitu
sliku nečeg što je doista teško opisati u ovako malom formatu. Literatura koju sam
našao i koristio u početku bila je prilično oskudna, ovisio sam prvenstveno o
znalačkoj preporuci mr. Klare Gönc Moačanin, koja je dugogodišnja stručnjakinja za
japansku kulturu, kazalište i književnost, i prof. dr. Nadežde Čačinović, predavačice
Estetike, te Filozofije kulture i Filozofije roda na zagrebačkom Filozofskom
fakultetu, koja me je savjetovala o disciplini i načinu pisanja. Za mnoge dodatne
izvore izravno je zaslužna studentska godina provedena na sveučilištu Chuo u Tokiju,
2008/2009. i tamo nabavljena literatura. Otkako je Sumner 1906. definirao
etnocentrizam, dobili smo ime za predrasudu temeljenu na osjećaju nadmoći
„svojeg“ nad drugačijim običajima, vjerama, kulturama – u ovom radu nastojao sam
ga izbjeći u svakom trenutku, svjesno i savjesno.

5
UVOD

Izvori japanske estetike su mnogostruki, no onaj dio estetike koji prednjači kad
pomislimo na japansku umjetnost i dizajn uvijek je jednostavnost, poštivanje prirode
materijala, funkcionalnost i užitak u minucioznosti izrade.

Ovim radom nastojat ćemo pokazati izvore razvoja takve estetike, i objasniti dva
usko povezna pojma, wabi i sabi, izvedena iz budističkih ideala srednjovjekovnog
perioda, kad je širenje budizma po Japanu omogućilo ulazak ovih dviju ideja u
područje kulture. Postavši estetske vrijednosti, oni i danas definiraju bit većine
tradicionalnih japanskih umjetnosti.

Naravno da se cijela japanska umjetnost nije pod utjecajem budizma, kao što ni sva
umjetnost na zapadu nije pod utjecajem kršćanstva; Japan ima bogatu tradiciju
blistavih polikromnih drvoreza, pučkog kazališta, u XX. stoljeću pop kulturu pod
utjecajem zapada, sjajnu suvremenu umjetničku produkciju, strip koji je prihvaćen
kao umjetnička grana istovjetna književnosti… No ne namjeravam se baviti
cjelokupnom umjetnošću, budući da su pojmovi wabi i sabi zatvorena cjelina nastala
pod utjecajem zen budizma i klasične dvorske kulture razdoblja Heian.

Nakon kratke definicije i povijesti discipline estetike na zapadu, smatrao sam važnim
opisati kulturne obrasce koji su wabi i sabi doveli do ulaska u područje ideala. Oni su
dovoljno važni da budu opisani malo detaljnije, kako bi relativno neupućenom
čitatelju pokušao pružiti malo cjelovitiju sliku; od napomena o japanskom jeziku i
osnovnim odrednicama japanske tradicionalne kulture po Keeneu, preko nastanka i
širenja budizma Azijom, do opisa čajne ceremonije i njezinog utjecaja na japansko
društvo u trenutku nastanka pa do modernog doba. Wabi-sabi je japanski pogled na
stvarnost koji slavi nesavršenost, i vidi ljepotu naizgled nedovršenog. Ona je bitna
odlika japanskog mentaliteta, iako često Japancima nije lako definirati što je to tako
wabi ili sabi u određenom predmetu i djelu.

Treći dio sadrži prvu upotrebu pojmova wabi i sabi u klasicima japanske
književnosti, pojašnjenja etimologije i način na koji se percepcija pojmova wabi i

6
sabi mijenjala, te daje osnovne opise karakteristika ovih efemernih estetskih ideala.
Konačno, formalnim karakteristikama može se opisati fizički dio izrade predmeta.

U četvrtom dijelu raspravit ću o određenim razlikama zapadnjačke filozofije i

istočnjačke religijsko – filozofske misli, probati dati ključ za razumijevanje razlike i
pokušati pomiriti različita mišljenja pomoću interpretacije zen budizma. Zen
izbjegava isprazno intelektualiziranje i nastoji izravno pokazati ljepotu koja postoji,
razvija se i rasprskava poput kore dozrelog ploda, u pravom trenutku, budući da krivi
niti ne postoji. Iako su o zenu napisane mnoge knjige, bit zena je objašnjiva u
nekoliko riječi: kontrola uma, prepoznavanje stvarnosti, te razvoj mentalnih i fizičkih
osobina koje trebamo za život bez iluzije oko nas. D. T. Suzuki piše da tomu svi
težimo, i to osjećamo usprkos načinu i tempu življenja. Živjeti wabizumai (život
pustinjaka) znači osjećati puls prirode i time postati zahvalan za svoj unutarnji život,
otkriti kvalitete svoje nutrine, ostati tiho zadovoljan s mističnom kontemplacijom
Prirode i ono najvažnije, osjećati se ugodno u svijetu.

7
1. DEFINICIJA ESTETIKE

Ozbiljno definiranje estetike u Europi započinje u XVIII. stoljeću, u vremenu kada se

povijest umjetnosti u istraživačkim krugovima počinje odvajati od života umjetnika.
Ona je tada po prvi put shvaćena kao povijest posebne duhovne kreativnosti. To je
vrijeme prvih izložbi, a izvještaji s tih polu-javnih događanja polako se oblikuju u
prve prave likovne kritike, prvenstveno kao reakcije na raskoš rokokoa, kao
intelektualni (i moralni) impuls protiv frivolnosti i "razigranosti" bogate aristokracije
koja i nema previše doticaja s problemima društva ogromnih materijalnih razlika.
Lord Shaftesbury u djelu "The Moralist", 1709.g. piše o temeljnim pojmovima
estetike, o "unutarnjoj formi" izvedenoj iz antike i o "nekorisnom sviđanju", koje će
kasnije definirati Baumgarten, a razraditi njemački klasični idealisti (Kant ju u
„Kritici rasudne moći“ usavršava i sistematizira).2

Nakon pada apsolutizma povijest prvi puta biva shvaćena kao znanost koja ne mora
baviti samo sa bilježenjem političkih događaja već i kulturom, a otvaraju se i
mogućnosti za proučavanje povijesti umjetnosti. Usporedo s povijesti, javit će se i
prvi pokušaji sistematizacije širokog spektra znanja koje više nije pod utjecajem
crkvenih dogmi te svjetovnih vladara (Diderotova "Encyclopedie", koja je u trenutku
nastanka obuhvaćala "cjelokupno znanje vremena"3. J.J. Winckelmann pisat će o
konceptu umjetničkog stila i kulturnoj povijesti, kao i proučavanja umjetničkog djela
in situ. Nastojat će promatrati i misliti o umjetnosti u kontekstu kulture u kojoj je
nastala, i koristiti originalne izvore (Homer, Sofoklo, Ksenokrat, Platon…). Za
razliku od renesansnog biografskog pristupa jednog Vasarija, on razmišlja o ulozi
djela u životu društva u kojem je nastalo, a umjetnost nastoji smjestiti unutar
kulturnog konteksta - tako nastaje i koncept umjetničkog stila, koji kroz organski
razvoj prolazi stadije razvitka, vrhunca i propadanja.4

Sredinom XVIII. stoljeća, u ozračju prosvjetiteljstva i klasicizma kao vodeća metoda

spoznaje izvire racionalizam. Pojam estetika prvi put upotrebljava Alexander

2 Kultermann, 2002
3 Kultermann, 2002:43
4 Winckelmann: prava je "umjetnička djela moguće razumjeti samo pomoću osjećaja jer su i stvarana
za osjećaje" (Grlić II, 1974:222.)

8
Gottlieb Baumgarten u habilitaciji 1735., a 1750. izdaje spis "Estetika"5. Riječ je
preuzeta iz grčkog jezika, αισθητικός aisthetikos - senzitivan, a konkretno se odnosi
na percepciju, odnosno percipiranje osjetilima, poglavito vidom. "Estetika je po
Baumgartenu nezavisna znanost koja daje norme za osjetilne spoznaje i zanima se
uopće usavršavanjem osjetilne spoznaje kao takve."6
Estetika je nezavisna znanost o osjetilnoj spoznaji, percepcija vidom je osjetilna
spoznaja svijeta, a uloga estetike je raščlaniti zakone osjetilne spoznaje - ljepota je
savršenstvo osjetilne spoznaje.7

Logika uči o pravilnoj uporabi uma, a estetika o uporabi osjetila. Predmet je

formalno istaknut kao nezavisna filozofska disciplina u drugoj polovici osamnaestog
stoljeća, dok je dotad bila smatrana neodvojivom od drugih glavnih predmeta
proučavanja filozofije - etika, religija, a od racionalista često i prezrena (Descartes),
te od crkvenih mislilaca osuđivana (Grlić II, 1974). Baumgarten smatra da je estetika
ustvari kritika ukusa, a nije naročito vrijedna u njegovom heurističkom sustavu, što
će Kant kasnije nastojati korigirati, no, ova je definicija preživjela te se Baumgarten
smatra ocem paradigme estetike, a riječ se danas općenito koristi onako kako ju je on
zamislio: estetiku danas možemo definirati kao "filozofsku disciplinu... koja ispituje
lijepo ili vrijedno u umjetnosti (ili čak, po nekim estetičarima, u prirodi), koja
istražuje osnovne preduvjete za stvaranje i doživljavanje umjetničkog, kao i smisao,
vrijednost i bit umjetnosti"8. Mogli bismo reći da estetika nastoji definirati umjetnost
kao povijesni slijed stvaralaštva, nanovo vrednuje i iščitava ljepotu u umjetnosti, ali i
prirodi.
S druge strane, povijest umjetnosti bavi se dokumentiranjem i valorizacijom
umjetničke djelatnosti i konkretnih umjetničkih pojava - pristup koji smatra da je za
razumijevanje problematike umjetnosti potrebno poznavati faktografiju vezanu uz
živote umjetnika i njihovih djela, ali i povijesni razvojni put umjetničkog htijenja.

...ne samo da i estetičko mišljenje predstavlja u izvjesnom smislu i izraz općeg

kulturno-historijskog života ljudi, već je ono i u stanju, svojim pitanjima, sumnjama i

5 Grlić II, 1974:49.

6 Grlić II, 1974:49.
7 Čačinović-Puhovski,1988
8 Grlić I, 1974:9

9
misaonom kritičnošću isto tako živo uzburkati duhovni horizont jednog svijeta i
epohe i potaknuti rješavanje i onih pitanja koja nisu isključivo estetske
provenijencije." 9

2. UTJECAJNI KULTURNI OBRASCI

2.1 JAPANSKI JEZIK

Smatram da istraživanje značenja filozofskih pojmova mora početi objašnjenjem

sustava znakova kojim se služi japanski narod, budući da on uvjetuje način mišljenja

9 Grlić I, 1974:14

10
i objašnjenja stvarnosti. Potrebno je znati osnovne odlike jezične konstrukcije, i
način zapisivanja informacija kako bismo izbjegli osnovne pogreške tumačenja tuđe
kulture (iako ćemo uvidjeti kako je on nedovoljan za potpuno tumačenje. No o tome
više u dijelu koji objašnjava zen shvaćanje okoline).

Japanski jezik nije usko povezan niti sa jednim drugim jezikom na svijetu;
strukturalno je sličan korejskom i mongolskom, a u tvorbi riječi turskom.10

Japanski sustav pisanja sastoji se od čak četiri pisma, a najkarakterističniji je sustav

kineskih znakova (漢字, kanji). Japanci preuzimaju ideograme iz Kine, daleko
najrazvijenije civilizacije već od 2000. godine pr. n.e. Za razliku od alfabeta, kanjiji
su logogrami /ideogrami, što zapravo znači da obrnuto od sistema pisanja koji
označuju glasove, ideogrami predstavlja ideju ili koncept. Prema tome, jedan znak
označava riječ, odnosno pojam.

Za razliku od kineskog jezika koji nema infleksiju, japanski jezik ih ima mnogo:
kineski su ideogrami kasnije prilagođeni u slogovno pismo hiraganu i katakanu, od
IX. stoljeća nadalje. Danas se koriste zajedno sa kineskim ideogramima u rečenici:
ideogrami označavaju pojmove, a slogovno pismo odnose u rečenici i gramatičke
nastavke. Hiragana se koristi i za pisanje riječi za koje ne postoji kanji ideogram.
Fleksija glagola i pridjeva se također zapisuje hiraganom. Katakana se pak koristi za
zapisivanje posuđenica iz drugih jezika. Četvrto je pismo latinica, odnosno abeceda,
koja se koristi za posuđenice (DVD,PC… ). U uobičajenoj rečenici naći ćemo sva
četiri pisma, kao i arapske brojeve.

Problem koji se veže uz kineske znakove je taj da se u japanskom jeziku mogu čitati
na različite načine, ovisno o kontekstu (čitanje shin ima oko 62 značenja; između
ostalog „srce“, „um“, „bogovi“, „novo“…). „Većina znakova ima bar dva značenja, a
neki desetak i više.“11 Fonetski identične riječi imaju različito značenje ovisno o
znaku pomoću kojeg su napisane. Ponekad se tokom razgovora gestikulira kako bi
se naglasilo točno značenje nekog inače ambivalentnog pojma.

10 Reischauer i Jansen, 1999

11 Reischauer i Jansen, 1999:382

11
„Nejasnost je pristojna“ 12. Japanci su u komunikaciji oprezni, i neće izravno izraziti
svoje mišljenje, pogotovo ako smatraju da se razlika u mišljenju može protumačiti
kao individualizam. Japansko društvo prvenstveno poštuje grupu, a tek onda
individuu: sve u svrhu održavanja stratificiranih odnosa, i socijalnog mira. To se
odražava i na njihovu komunikaciju; Vertikalna stratifikacija postoji i u načinu
govora, govornik procjenjuje svoju poziciju naspram sugovornika, i bira određeni
nivo pristojnosti, stavljajući sebe niže na socijalnoj ljestvici, ili sugovornika više.

Kao objašnjenje ponudit ću analizu riječi „čovječanstvo“, odnosno „ljudska rasa“

koje se u japanskom jeziku zapisuje s dva ideograma: 人間, ningen. Prvi znak 人,
nin označava osobu, i možemo ga vizualno povezati sa čovjekom koji korača. 間,
gen je ideogram koji označava prostor, točnije „prostor između“ - prikazuje zraku
svjetlosti koja se probija kroz vrata, otvor. Ningen je prema tome prostor između
ljudi, ili ljudski prostor. Svi su stanovnici Japana osobe tek u odnosu na prostor i
vrijeme - u pravom smislu postaju ljudi tek uz druge pokraj sebe (Reader, Andreasen
i Stefansson,1993). Biti čovjek znači dijeliti prostor sa drugima. Mnoge povijesne
knjige mogu nam potvrditi da je Japanac rijetko kad uopće imao priliku biti sam, a u
ovom radu nastojat ćemo pokazati da je upravo samoća jedan od glavnih faktora
oblikovanja tradicionalne japanske estetike.

2.2 JAPANSKA RELIGIJA

Princ Shōtoku (Shōtoku Taishi) je u VII. stoljeću japanske religije usporedio sa

kotlom koji stoji na tri noge; one su šinto, konfucijanizam i budizam (Reader,
Andreasen i Stefansson, 1993).

 Šintoizam inkorporira totemizam, animizam, magiju, kult predaka, vođa i

prirode, to je religija koja štuje prirodna božanstva, a smatra svetim sve što je
čudnovato, zastrašujuće, misteriozno, puno moći ili izvan ljudskog
razumijevanja (Reader, Andreasen i Stefansson,1993)
12 Reader, Andreasen i Stefanson, 1993:24

12
  Konfucijanizam dolazi iz Kine, naglašava racionalni prirodni poredak, u
kojem je čovjek dio sustava i harmonijski element. Socijalni poredak je
temeljen na strogim etičkim pravilima i centralnoj ulozi države, odnosno
vlade, vođen ljudima koji su obrazovaniji, mudriji i moralniji od većine. Ima
svete tekstove, ali nema božanstva, svećenstva, ima malo rituala. (Reischauer
i Jansen,1999)

 Budizam13 putuje kroz Aziju tisuću godina, i dolazi u Japan u VI. stoljeću.
Umjesto da prihvati indijski koncept patnje, japanski budizam se oduvijek
nadahnjivao time da se koncentrira na milosrđe i suosjećanje kao glavne
odlike, s naglaskom na poštivanje svetosti prirode i života. Budistički obredi
bave se sa bolesti, smrti, prosvjetljenjem i obrazovanjem. Budizam i
šintoizam zajedno zatvaraju cjelinu od rođenja do smrti.

2.2.1 NASTANAK I RAZVOJ BUDIZMA

Prije 2500 godina u sjevernoj Indiji, današnjem Nepalu, ispod boddhi stabla
Buddha14 je postigao prosvjetljenje, odnosno buđenje. U tom stanju shvatio je
prirodu postojanja - svijet ljudi je prepun patnje/trpnje, koju sami uzrokujemo
željama, a put oslobođenja čovjeka jednak je putu oslobođenja od žudnje . Nakon
toga, Buddha je ostatak života propovijedao put suzdržanosti i meditacije koja vodi
od svijeta nesvjesne patnje ka svijetu svjesnog transcendentalnog shvaćanja15 –
prosvjetljenja. Temelj Budinog nauka je oslobođenje od beskrajnog ciklusa rođenja,
smrti i ponovne inkarnacije zvanog saṃsāra, i postizanje utrnuća (sans. nirvāna),
čime se prekida samsara i dolazi do prosvjetljenja - stanja savršenog mira uma, i
neposrednog doživljaja stvarnosti. U samsari ostajemo jer se tvrdoglavo držimo
materijalnog i duhovnog navezivanja za prividni svijet (na jeziku kanonskih vedskih

13 Uz kršćanstvo i islam, budizam je najmnogoljudnija monoteistička religija. Budizam je izronio iz

bogate politeističke tradicije hinduizma, i u početku je bio smatran heretičkom školom hinduističkog
učenja; oslobođenje od vedsko–brahmanskog kastinskog sistema.
14 Povijesni osnivač budizma je Siddartha Gautama (563-483 pr.n.e.), kraljević ratničkog Šakja klana,
koji kasnije dobiva atribut Śākyamuni Buddha (Śākyamuni - Mudrac Šakja, Buddha - probuđeni).
15 Po Kantu transcendentalno je ono što ide „iza“ ili „preko“ bilo kakvog mogućeg ljudskog znanja –
transcendira granicu spoznaje

13
tekstova paliju to je dukkha, sans. duḥkha; originalno termin koji označava lončarski
kotač koji škripi dok se okreće), i radi takvog navezivanja osjećamo trpnju, odnosno
frustraciju - postajemo zarobljenici svojih želja.
Iz sjeverne Indije širi se u Šri Lanku i sjeveroistočnu Aziju, na sjeveru u Tibet, te u
Kinu i Koreju. Na tom putu nastaju raznolike škole, sekte, sveti spisi i metode, no
dvije grane na koje ga obično dijelimo su Theravada u južnoj Aziji, i Mahayana na
Dalekom Istoku i Tibetu. Theravada (sans. “učenje starih“) se još naziva i Hinayana,
(sans.„mali kotač“) jer nirvanu nudi samo nekolicini, i to isključivo svećenstvu.
Mahayana budizam (sans. „veliki kotač“) tvrdi da sva bića u sebi imaju potencijal za
izlazak iz samsare, i da je moguće spasenje za sva živa bića. Naglašava vrlinu
suosjećanja, i razvija šaroliki panteon Buddha koji mogu pomoći na putu.16

Prema legendi zapisanoj u Nihon Shokiju17 budizam u Japan dolazi iz Koreje.

Godine 552. Korejski car japancima šalje nekoliko sutri i statuu Buddhe (Reader,
Andreasen i Stefansson, 1993) Dugo je godina budizam bio religija aristokracije. U
početku, neke su se moćne obitelji sukobile oko pitanja treba li Japanu uopće
budizam, budući da je šintoizam bio izvorna japanska religija. Princ Shōtoku 604.
inkorporira budizam u svoj Ustav 17 točaka, zbog njegovih etičkih značajki. Ustav
17. točaka je prvi japanski pravni dokument napravljen po uzoru na kineski dvor i
pravne institucije Kineskog carstva.

2.2.2. EVOLUCIJA BUDIZMA U JAPANU

Prva budistička sekta u Japanu naziva se Tendai, (天台, po planini u sjeveroistočnoj

Kini sa koje su japanski svećenici donijeli svete spise) i bila je isključivo privilegija
aristokracije. Temelji se na Lotus sutri, najvažnijem spisu Mahayane. Redovnici su
izgradili hram na planini Hiei, pod pokroviteljstvom carske obitelji i plemićke

16 rani budizam (Theravada) obećavao izlaz iz samsare samo za inicirane, svećenike i Sangha-u
(zajednica vjernika), dok je u kasnijim interpretacijama budizma uvriježeno postalo i to da laici
prosvjetljenje mogu postići u zemaljskom svijetu.
17日本書紀“Kronike Japana“, prva povijesna knjiga u Japanu naručena carskim dekretom 720.

14
obitelji Fujiwara. Većina učenih ljudi koji su osnovali kasnije sekte inicirana je u
Tendai. Radi svoje popularnosti, uskoro je postala i politički moćna18.

U IX. stoljeću javio se ezoterični budizam, s naglaskom na magične formule, rituale i

umjetnost (odnosno slikovni simbolički prikazi kozmičkih zakona i cijelog
univerzuma). Shingon (真言, „istinita riječ“, odnosno sans. mantra) koristi razne
predmete i znakove kao pomoć pri meditaciji te simbole moći u liturgijskim
obredima. Njegov osnivač Kūkai (774–835) u Japanu je poznat kao svetac i
čudotvorac, a pojavljuje se u mnogim legendama. Kūkai je prvi koji govori jeziku
kao nedostatnom alatu za objašnjenje stvarnosti, ali zagovara slikarstvo kao put do
nirvane (Pilgrim, 1998) odnosno do „postajanja buddhe u ovom tijelu i postojanju“
(即身成仏, sokushin jōbutsu). Umjetnost služi kao alat za pomoć pri razumijevanju
odnosa u svijetu i postizanju prosvijetljenosti: slikovni prikazi uređenja kozmosa su
ujedno i projekcije unutarnjeg života svakog pojedinca. Takvi se prikazi zovu
mandale (sans. krug) , imaju sakralnu funkciju, a sadrže koncentrične dijagrame koji
simboliziraju odnose u kozmosu. Radi se o simboličkom prikazu svemira i čovjeka
odjednom. Mandale mogu pomoći u fokusiranju koncentracije pri meditaciji, služe
kao zaštita od zlih spiritualnih utjecaja, i u dopiranju do razina nesvjesnog u umu,
kako bi se dostiglo mistično sjedinjenje sa stvarnošću. 19

U X. stoljeću razvija se amidistički budizam, koji stavlja naglasak na spasenje kroz

vjeru, i puno je sličniji kršćanstvu nego tradicionalnom indijskom budizmu. Brine se
za život poslije smrti i spasenje individue. Redovnici sekti Jōdo (浄土) i Jōdo Shin
smatrali su da je era u kojoj žive tamno „Doba propadanja Buddhinog zakona“ (末
法, Mappō) i propasti ljudi koji jedino kroz vjeru mogu biti spašeni nakon smrti kroz
recitaciju „Namu Amida Butsu“ (南無阿弥陀仏 - „Hvaljen Amidha Buddha“). Od
XIV. do XVI. stoljeća stvara širok raspon umjetnosti namijenjene masama, a glavni
su motivi slike aktivnosti Amidhe buddhe u raju, i aktivnosti vjernika; poput Biblije
Pauperum na Zapadu.

18 do XVI. stoljeća Enryaku, glavni hram na planini Hiei, imao je trideset tisuća stanovnika, uključujući
i redovnike-ratnike slične Teutonskim vitezovima, križarskom viteškom redu
19 Carl Jung je mandalu vidio kao reprezentaciju nesvjesnog „ja“

15
Nichiren (1222–1282) je bio vatreni nacionalist i nepokolebljiv u svom naumu da u
Japanu stvori raj na zemlji, kroz recitaciju Lotus sutre, i simbiozu vjere i države (u
vrijeme mongolskih provala). Bio je razočaran na planini Hiei, među Tendai
sljedbenicima, stekao je i puno neprijatelja, bio je svadljive naravi i spreman
posvađati se sa svima, pa i s vlastima, a za sebe je smatrao da je Buddha. Današnja
sekta Sōka Gakkai ima Nichiren porijeklo, a pristalice Nichiren zena danas čine deset
posto japanske populacije.

Preostale dvije sekte koje su se razvile u XIII. stoljeću su sekte zena. Zen stavlja
naglasak na samodostatnost u ovom postojanju, traženje spasa u kroz samodisciplinu
i meditaciju.

2.2.3. ZEN BUDIZAM U JAPANU

„Što god kažete, bez obzira na to kako se vladate, sve to nema veze s tim.“ 20

Zen dolazi nakon Tendai i Shingon budizma, u XIII . stoljeću, prihvaća ga vojna
klasa (samuraji), no na početku je bio nevoljen od plemstva, radi čega i nije zaživio u
Kyotou - prijestolnici cara, već u Kamakuri, novom glavnom gradu vojne vlade (幕
府, bakufu, doslovno „vlada pod šatorom“) koja je praktički preuzela vlast od
oslabljene i izolirane dvorske aristokracije, pod vodstvom generala Minamotoa
Yoritomoa.

Dvije su metode samodiscipline ujedno i glavne odlike dviju škola zena:

 Rinzai zen temelji se na uvidu u čovjekovu prirodu pomoću 公案, kōana,

meditacijskih zagonetki, poznatih zen paradoksa. Eisaiju (1141. – 1215,
svećeniku koji je iz Kine donio Rinzai učenje (a donio je i sjemenje čaja tako
započevši dugu vezu zena i čaja u Japanu) bilo je zabranjeno propovijedati u
Kyotou, pa je otišao na istok, u Kamakuru, gdje su ratnički poglavari
prihvatili njegovo učenje.21 Rinzai zen je bio poznat po izrazito napornim
20 Shi Du – Enciklopedija Mistika, 1990: 337

21 Totman, 2003:128

16
 metodama - dugotrajnoj sjedećoj meditaciji pri kojoj se kontemplira kōan;
zbog toga je bio prihvaćen u plemićkim samurajskim krugovima; ratničkoj
klasi odgovarala je religija razvijanja karaktera. „Najvažnija praksa te vjere,
meditacija, obogaćena je sjajnom simbolikom koja je prožimala svakidašnje
običaje, prikazivanja buddha, bodhisattvi, arhata, i drugih mudraca, te slike,
arhitekturu i vrtove koji su bili važan dio kulture kenmon.“22 Propadanjem
bakufua, i Ōnin ratom, uništeni su njegovi glavni samostani. U XVIII.
stoljeću Hakuin (1686.-1769.) ju je, nakon stoljeća stagnacije, ponovo
podigao na visoku i cijenjenu razinu, vraćanjem osnovama; sistematizacijom
koana i meditacijom.

U međuvremenu, sekta Sōtō, koju je nakon boravka u Kini doveo Dōgen Zenji 1227.,
procvala je „odozdo“. Propovjednici su osnivali lokalne zajednice, radili obrede s
plesom i pjevanjem te prenosili svoje učenje jednostavnim propovijedima. Rinzai i
Sōtō slažu se u interpretaciji budizma, no „trening“ je bitno drugačiji.

 Glavna metoda Sōtō zena je mirno sjedenje u dugotrajnoj meditaciji - 座禅,

zazen. No, naglasak nije na meditaciji već na sjedenju; „Odbacivši sve,
čovjek sjedi sa svime onime što postoji, pri čemu su njegov duh i njegovo
tijelo očišćeni od svega što je izvana posuđeno; čak su napušteni to tijelo i ta
duša.“ 23Takvo „sjedenje sjedenja radi“ zove se 只管打坐 – shikantaza;
praktikant ne traži prosvjetljenje, sjedi sjedeći, odnosno pušta da se stvari
događaju same od sebe;

Divlje guske ne namjeravaju bacati odraz na površinu voda.

Vode nemaju um koji prima njihov lik.24

22 Totman, 2003:128.
23 Enciklopedija mistika, 1990, 403
24 po zbirci Zenrin Kuushu: Watts, 1962: 200

17
Zen se protivi svakoj definiciji u smislu religije, teologije, metafizike i jedva pristaje
na to da bude obilježen pojmom djelovanja. Vjerski koncepti grijeha, Boga, milosti,
budućeg života u njemu nema;

…bitno obilježje (zen) budizma je odsutnost dogme i nametnutih mišljenja. Ne

zahtjeva se bezuvjetno prihvaćanje učenja: od sljedbenika se očekuje da provjerava i
iskušava nauk, bez prisile i uvjeravanja, ne zahtjeva se napuštanje njegovih ranijih
stavova i pripadnosti.25

Dva načela zena su:

1) Posebno prenošenje bez svetih spisa i eksplicitnih objašnjenja pravilnih

postupaka

2) Nikakva zavisnost o riječima i slovima/ideogramima26; ono što se mora

prenijeti sa učitelja na učenika nemoguće je obujmiti jezikom

Trenutno buđenje praktikanta zena ne ovisi o posebnom iskustvu, intelektu, riječima,

mašti – zen se temelji na osobnom iskustvu. Učitelji to zovu „vidjeti u narav svog
bića“, zato što je to izravna narav čovjeka, istinski način postojanja koje je Buddha
ostvario prosvijetlivši se. Život redovnika nije bio jednostavan; čak i samo primanje
u samostan često se sastojalo od dugotrajnog čekanja ispred vrata, trpljenja uvreda i
batina od već iniciranih, sve dok mogući kandidat ne pokaže pravu namjeru i
ustrajnost za početak spartanskog načina života unutar samostanskih zidina.

Ne postoji strukturirani način podučavanja ni učenja, valja se probuditi iznutra.

Nepoštivanje svetih spisa i izbjegavanje tradicionalnih metoda prenošenja znanja
kroz zapisivanje jednini je način koji može osigurati dubinsko shvaćanje. Sveti spisi
postaju nepotrebni.

Konceptualizacija mora nestati, u trenutku shvaćanja shvaća se i suvišnost

intelektualiziranja, „otvaraju se vrata“, kako se to često naziva u svijetu

25 Opći religijski leksikon, 2002:130

26 priča o prvom prenošenju učenja Zena; šuteći, Buddha je svojim učenicima pokazao cvijet. Nitko
od njegovih učenika nije reagirao, osim Mahākāśyape, koji se u tom trenutku osmjehnuo., i Buddha
ga je proglasio svojim duhovnim nasljednikom. (Enciklopedija mistika:1990)

18
tradicionalnih borilačkih vještina, kroz koja čovjek može zakoračiti u svijet vlastite
kreativnosti. Postizanje 悟り, satorija je tema mnogih zen priča: stanje duha prije
ovog znakovitog događaja, trenutka spoznaje u narav svog bića, najčešće je
obilježeno potpunom zbunjenošću – učenik zena u ništa više nije siguran! Ne zna je
li blizu ili daleko od cilja, jedino učitelj na temelju svog iskustva (istog!) može o
tome zaključiti. To nije diskurzivni način shvaćanja. „Satori je izrastanje unutarnjeg
života, ne instrukcija primljena od drugoga.“ 27 Nakon dugotrajnog i zahtjevnog
traženja, dešava se iznenadni bljesak. No onda nastavljamo život: prosvjetljenje nije
„…ništa specijalno, već osnovni oblik postojanja koji se može naći i ostvariti izravno
u sadašnjosti, i kao takav se koncentrira na obične, svakodnevne stvari.“ 28. Riječima
zen redovnika, prije prosvjetljenja, cijepanje drva, nakon prosvjetljenja - cijepanje
drva.

Pomak u disciplini i strogoći zena koji se desio u Kamakura periodu, kao

i institucionalizacija odnosa učitelj-učenik, metodologija asketizma i fizički naporne
vježbe. Naglasak na samokontroli i upornosti imponirale su samurajskom staležu.
Stoga su šoguni postali pokrovitelji, a uz njih su praktičari zena ratnicima Japana
ponudili nov način za ostvarenje unutarnjeg mira.

2.3 ČAJNA CEREMONIJA

UVODNA NAPOMENA

Kad se piše o obredu ispijanja čaja, često se koristi izraz ceremonija. Klaić definira
ceremoniju kao obred po ustanovljenim pravilima: vanjski i redoviti oblik kulta:

27 Suzuki, 1958:4
28 Reader, Andreasen i Stefansson, 1993:98

19
svečani običaj svečani čin, pompa.29 Ceremonija je događaj ritualne važnosti, koji se
izvodi u posebnim prilikama. Durkheim govori o ceremoniji i obredu kao izrazito
važnima za povećanje društvene kohezije, gdje pojedinci osjećaju da su povezani sa
višim silama, a sve u svrhu povezivanja sa ostalim članovima svoje zajednice, koja je
de facto predmet štovanja religije. Stoga smatram da bi pojavu posluživanja čaja u
posebnim uvjetima i s oblikovanim pravilima trebalo nazvati izvedbenom umjetnosti
– ceremonija udaljava namjenu tog čina od njegove prave svrhe i dočarava preveliku
formalnost. Tim više što je običaj ispijanja čaja u Japanu izrastao u specifičan čin čije
posljedice danas vidimo u japanskoj estetici. Govorim o wabicha („sirotinjski čaj“),
usavršenom idealu wabija; kultiviranog siromaštva. No, da bih mogao definirali
wabi kao filozofski svjetonazor koji je od XIV. stoljeća nadalje uvjetovao estetske
svjetonazore, moram pojasniti osnovnu definiciju čina, opisati pripremu i ispijanje
čaja, njegovu društvenu ulogu, i objasniti utjecaj budizma na čaj kroz njegovu
povijest i ono što je taj čin počeo predstavljati.

2.3.1 DEFINICIJA ČAJNE CEREMONIJE

„Čaj se može prakticirati bilo gdje i bilo kad, jer nije ništa drugo doli zen“30

Japanska čajna ceremonija (茶事, chaji) je tradicionalni ritual nastao pod utjecajem
zen budizma u kojoj se samljeveni zeleni čaj (抹茶, matcha) ceremonijalno
pripravlja od strane izvježbane osobe, poslužuje maloj grupi gostiju, i ispija u
spokojnom okruženju sobe za čaj (茶室, chashitsu).

Od različitih vrsta ceremonija izdvajam chaji koji uz čaj uključuje i lagani obrok (懐
石, kaiseki), gusti čaj (濃茶 koicha), i rijetki čaj (薄茶, usucha). Izvođač čajne
ceremonije mora biti osoba upoznata sa širokim spektrom tradicionalnih japanskih
vještina i umjetnosti (kaligrafija, ikebana, keramika, slikarstvo, pjesništvo,
arhitektura vrtova…), i također tradicijom škole čaja u kojoj se godinama polira
zanat. Sudionici ceremonije također moraju poznavati određene protokole ponašanja,

29 Klaić, 1998:219
30 Watts, 1962:209

20
uključujući pravilni bonton, pokrete i fraze - uzimanje posuda za čaj, ulazak i izlazak
iz chashitsu.

Kroz čaj, prepoznaje se da je svaki ljudski susret poseban, koji se neće i ne može
ponoviti na jednak način. Zato se svaki dio događaja, i čaja mora „okusiti“; "Okus
čaja i zena je isti." 31

2.3.2 OPIS IZVEDBE - ŠKOLA ČAJA MUSASHINŌKŌJI

Čajna koliba smještena je odvojeno od glavnog zdanja u vlastitom vrtu. Gosti

vanjskim vratima ulaze u dvorište vrta (露地, roji), gdje prošeću po kamenim
pločama usred puta do srednjih vrata, koja obično stoje sama usred zelenila.
Prolaskom kroz srednja vrata (中問, chūmon) ušli su u prostor unutrašnjeg vrta (uchi
roji) i simbolički ostavili po strani vanjski svijet, sve brige i svoj društveni status.
Ispiru ruke i usta u kamenom umivaoniku (tsukubai), izuvaju obuću i spremaju se ući
u chashitsu. Samuraj ovdje ostavlja svoj mač32 i puže kroz maleni ulaz (nijiriguchi)
veličine 70 x 80 centimetara. Klečeći pri ulasku u prostoriju, gosti se još jednom
podsjećaju da su tu sada svi jednaki, ali i bez briga o onom vani.

U jednom zidu predsoblja nalazi se niša, ili tokonoma, posebno napravljena kako bi
se istaknuo okomiti svitak sa kaligrafskim natpisom, obično od tri do četiri
ideograma ili slikom od tinte, te keramičkom ili vazom od bambusa u kojoj se nalazi
birani cvijet. Kaligrafski natpis je često izraz izabran od zen redovnika, a i svitak i
cvijet predstavljaju godišnje doba ili posebnu misao povodom upriličenja
ceremonije. (Watts, 1962)

Nakon promatranja svitka i vaze, gosti se premještaju u prostoriju prekrivenu rižinim

strunjačama (畳, tatami), sa četvrtastim otvorom za ogrjev u sredini prostorije. Krov
je obično od rižine slame; a zidovi, kao u današnjem tradicionalnom japanskom

31 Watts, 1962:106
32 koliko je to bitna i iznimna stvar, govori podatak da je samuraj mač morao nositi bilo gdje u
javnosti, kao klasni status, i za zaštitu. Nositi mač je bio zakon, kažnjiv ako se ne poštuje, i nosio je
ogromno obeščašćenje vlasniku koji nije bio u stanju imati ga uz sebe od buđenja do lijeganja noću

21
domu, od shoji papira s drvenim okvirima i gredama bez laka. Počinju ugodni
razgovori koji izričito zabranjuju priče o politici i onima koji nisu prisutni. Poslužuje
se kaiseki 33, lagani obrok, pripremljen ranije.

Domaćin grije vodu u željeznom čajniku, ispire i briše posudu za čaj i sav pribor.
Zatim bambusovom žlicom (茶杓, chashaku) grabi čaj i stavlja je u posudu, dodaje
vruću vodu bambusovom kutljačom, bambusovom metlicom (茶筅, chasen) muti čaj
do stvaranja pjene34, i poslužuje ga gostima. Posude za ispijanje razlikuju se u
dizajnu ovisno o godišnjem dobu, i naravno, izboru domaćina. Obično se piju dvije
vrste čaja, koicha, koji je dosta gorak, i kojeg svi piju iz iste posude, te usucha, malo
blaži, koji pije svatko posebno. Nakon posluživanja usucha gosti se upuštaju u
neobavezne razgovore, dok je prijašnji dio strogo određen, sa preskribiranim
ulogama i replikama gostiju na određene radnje domaćina.

Nakon što je čaj popijen, domaćin počinje čišćenje i spremanje posuda i posuđa, na
što će netko od gostiju zamoliti da pogleda posudu, koja s velikom pažnjom prelazi
iz ruke u ruku. Zatim domaćin posprema korišteno posuđe, a gosti odlaze svojim
kućama.35

2.3.3 POVIJEST ČAJNE CEREMONIJE

U VIII. stoljeću, caru Shomūu redovnik Eichū poslužuje čaj za vrijeme posebnih
budističkih ceremonija. U IX. stoljeću, nakon tristogodišnje tradicije posuđivanja iz
Kine, japanska kultura odbija daljnji utjecaj s kopna, i stvara se jezgra japanske
dvorske kulture koja će stvoriti najveće pisce i najveće klasike japanske književnosti.

33 kaiseki dolazi od zanimljive prakse budističkih svećenika koji su imali zabranu (vinaya-u) jesti
nakon podneva; zbog fizičkog rada imali bi pravo na lagani obrok u popodnevnim satima, koji su znali
usporediti sa toplim kamenom u svojoj halji tokom zime
34 Kinezi za zeleni čaj u prahu kažu da je „pjena tekućeg žada“ (Watts,1962:210)
35 po Cultural Atlas of Japan, 1988:150

22
Sjemenje čaja donosi redovnik Eisai (1141.-1215.), 1191. Čaj uvodi kao religijsku
praksu, radi poboljšanja zdravlja i lucidnosti pri meditaciji. O blagotvornim odlikama
čaja napisao je knjigu Kissa Yōjōki („Izlaganje o ispijanju čaja za poboljšanje
zdravlja i produžetak života“) , najviše u svrhu spašavanja šoguna Sanetomoa od
alkoholizma – „šalica kojom nazdravljamo, a ne opija“36. Dōgen se nakon učenja
kod Myōzena na planini Tiantong 1227. vraća u Japan i donosi posuđe i pribor za
pravljenje čaja. Početkom XVI. stoljeća Musō Soseki stvorio je kolibu za čaj u kojoj
je počeo služiti čaj.

U periodu Muromachi (1392 - 1573) redovnik Ikkyū (1394.-1481.), poznat po svom

nekonformizmu i stavu o prednostima druženja sa suprotnim spolom, svejedno je bio
iskreni učenik zena, tražio je kompletnu osobnu slobodu. Promovirao je važnost
osiromašenja sobe za čaj u koja služi za komunikaciju dvoje ili više ljudi; smirenih i
prepušteni meditaciji o ljepoti i prolaznosti života - “Čajna ceremonija je proizvela
mnogo veću civilizaciju nego mnogi sati meditacije”. Uvodi upotrebu rustikalnog
pribora.

Murata Shukō (1422-1502) napravio je prezentaciju za šoguna Ashikagu Yoshimasu.

Yoshimasa, a već tada veliki mecena umjetnosti, odmah je zavolio chanoyu, i od tog
trenutka ceremonija počinje dobivati i sekularne pobornike. Shukō razvija ideju
wabicha („sirotinjski čaj“), smanjuje dimenzije čajne sobe na četiri i pol tatamija,
kao što su dimenzije u Yoshimasinom Srebrnom paviljonu. (Juniper, 2003)
Njegov učenik Takenō Jōō (1502–1555) dalje razrađuje ideju wabicha, uvodi viseći
svitak sa kaligrafskim natpisom, i drveni pribor. Najveći procvat wabicha je ipak
doživio za Sen no Rikyūa (1521-1591). U vrijeme Rikyūa koji je točio čaj za šoguna
Toyotomija Hideyoshija, čaj je postao moda samurajima, građanima i redovnicima
zena.37 Uz daljnju redukciju raskoši, danas je Rikyū znan i po pravilima koje je
zabilježio o ceremoniji:

1. Aranžiraj cvijeće kao u prirodi

36 Tsunoda, 1965:257
37 Hideyoshiju, koji je svojim sposobnostima dogurao od običnog vojnika do desne ruke vojskovođe
Ode Nobunage, i nakon njegove smrti do pozicije šoguna, trebala je kulturna potvrda. Našao ga je,
između ostalog i u čaju. 1587 priredio je veliko čajno okupljanje u Kitanou, na koje je došlo oko
osamsto čaj-majstora, a svi su stanovnici su bili pozvani – (Cultural Atlas of Japan, 1988:149)

23
2. Postavi ugljen tako da zagrije vodu

3. Stvori osjećaj hladnoće ljeti

4. Osiguraj da je gostima toplo zimi

5. Učini sve pripreme na vrijeme i ne kasni

6. Pripremi se za kišu i u slučaju da ne pada

7. Uvijek misli na svoje goste, oni su tvoje prvo, tvoje zadnje, tvoje sve 38

Sen no Rikyū poznat je po tome da je čajnu ceremoniju doveo do krajnosti, i smanjio

dimenzije do dva tatamija, na kojma je moglo sjediti naviše troje ljudi, i ulaz kroz
koji se puzeći dolazi u chashitsu. Današnje su škole čaja najviše obilježene njegovim
idejama. Postoje mnoge anegdote o životu i filozofiji ovog trgovca iz Sakaija koji je
postao glavni arbitar ukusa novonastale samurajske aristokracije.

2.3.4 SOCIJALNA ULOGA ČAJNE CEREMONIJE

Čajna ceremonija je itekako djelovala na pomicanje kulturnih granica. U visoko

stratificiranom društvu kao što je japansko, u periodu ponovnog uspostavljanja mira
nakon stoljeća kontinuiranog građanskog rata, čajna soba postala je jedino mjesto na
kojem je status određenih pojedinaca postao sekundaran.

Koliko je to značilo u tom povijesnom trenutku postat će jasnije kada ukratko

analiziram uobičajene sudionike: samuraji - uloga vojne klase samuraja od kraja XII.
stoljeća postaje sve važnija: ratnik preuzima sve važne državne funkcije, osniva
svoju vladu (bakufu) i nameće nove društvene vrijednosti u skladu s teškim ratničkim
životnim uvjetima. Budistički svećenici - budizam koji propovijeda oslobođenje od
življenja gonjenog sebičnim željama koje rezultira frustracijom, dok šintoizam
njeguje čistoću tijela i duha, naglašavajući ulogu i veličinu prirode. Amalgam ovih
duhovnih struja pogoduje nastanku individue koja se koncentrira na spoznaju

38 Ueda, 1967:90

24
stvarnosti kroz rigoroznu disciplinu u mišljenju i meditaciji, odvojene od sekularnog
svijeta. Samuraj živi u konstantnoj opasnosti i pod teretom dužnosti svoje društvene
uloge, a redovnik-asket odbacuje strogo stratificirani društveni poredak i hijerarhiju
kao ovozemaljsku varku. Građanin-trgovac pak dobiva rijetku priliku da sudjeluje u
kulturnom događaju koji je dotad isključivo aristokratska privilegija, a novonastalim
bogatstvom naraslim od trgovine, poglavito s Kinom, „kupuje“ svoj ulazak u više
društvene slojeve. Rađa se kratak trenutak mira, bez uloga, bez očekivanja, Ratnik se
odriče moći, Redovnik samostana, a Građanin površnosti življenja, i cijeli događaj
protječe s posebnim nalaskom na njegovanje međuljudskih odnosa - nestaju status i
svijet izvan chashitsu. Ritual kulminira u ispijanju čaja - svi sudionici piju iz iste
šalice. Oko chawana se brišu društvene razlike. O čaju piše i Iinazo Nitobe u knjizi
Bushido („Put ratnika“) krajem XIX. stoljeća: "Cha-no-yu je više od ceremonije -
ona je istančana umjetnost; ona je poezija, sa naglašenim gestama kao ritmom, ona je
modus operandi čiste sušte discipline"39. Čajna ceremonija nema liturgijske
elemente, a teme za razgovor izbjegavaju politiku i kritiku drugih ljudi („prašinu
duše“, kako takve aktivnosti naziva Rikyū (Ueda,1967) i kad govore o prirodnoj
ljepoti to nije afektacija - bijeg od svakodnevice je nužan poput spavanja, i akteri ne
osjećaju ni najmanju grižnju savjesti kad bježe u svijet prirodne spontanosti tao/chan
pustinjaka; bez posla, bez očekivanja, bez obaveza. „Gdjegod da kreneš naći ćeš
guske kako lete i ribe koje skaču“ 40

2.4. KONCEPT SHUHARI – SAVLADAVANJE VJEŠTINE

Iako se čini da praksi ispijanja čaja nedostaje spontanost, moram naglasiti kako u
japanskoj kulturi, pogotovo dok se uče tradicionalne vještine, postoji protokol
ponašanja koji nakon početnog razdoblja privikavanja postaje spontan. Najveći
problem pri shvaćanju japanskih obrazaca ponašanja je slijed kojim se uči bilo kakav
zanat, obred, ili borilačka vještina. Uvijek je prisutna svijest o shuhari (守破離):
procesu koji opisuje epistemološko shvaćanje:

39 Iz Poglavlja o pristojnosti i pravilnim manirama; Nitobe, 2004:109

40 po Hung Tzuu ,Watts,1962:212

25
  Prvi stadij shvaćanja je shu (守 – očuvati, braniti, štititi), u kojem učenik
vjerno dolazi samo jednog učitelja, sve se informacije uče napamet, i iako se
maksimalno trudi, učenik još ne može uskladiti svoje tijelo i um, ne zna
spojiti sve informacije koje mu učitelj nudi. Zapadnjaci su obično skeptični
kad trebaju imati povjerenje u učitelja, dok japanci puno spremnije prihvaćaju
naputke bez puno pitanja, pokušavajući shvatiti postupke iznutra. Smatra se
da učenik nije spreman istraživati i uspoređivati različite „puteve“ (grane
svog polja interesa). Početnici u borilačkim vještinama često znaju iznenaditi
starije i iskusnije, zato jer se „ne kreću kako bi trebali“. Kreću se slobodno i
bez plana. Shu im daje strukturu i osnove koje trebaju slijediti.
 Ha (破- razdvajanje, lom) je drugi stadij, u kojem učenik sa stečenim
znanjem prekida s tradicijom, i odvaja se od ega (vlastitog“ja“). U procesu
učenja, javljaju se pitanja kako i zašto, i naravno, „Postoji li bolji način?“. Ha
je eksperimentiranje sa stečenim znanjem, oko osnovnih načela učenja.
Metodom pokušaja i pogreške gradi se samopouzdanje, učenik počinje
uviđati priliku za rast u neočekivanim situacijama, i procijeniti svoj uspjeh u
neortodoksnom, kao što mačevalac ne iskorištava „rupe“ u obrani protivnika,
već stvara prilike u kojima se protivnik „otvara“. Eksperimentiranje sa
osnovnim načelima se nastavlja, i svakim danom praktikant primjećuje sve
više situacija u kojima može primijeniti svoja pozitivna prošla iskustva.
Krajnji stadij je slobodno i promišljeno djelovanje, u kojem je učenik može
vjerovati svojoj procjeni svake odluke.
 Ri (離- oslobođenje) Konačno, učenik može funkcionirati slobodno. Nanovo
otkriva spontanost, više nije sputan pravilima, i skreće sa „pravilnog puta“,
kad god smatra potrebnim. Tako i majstor čaja nalazi veliku inspiraciju u
jednostavnoj izjavi da je čajna ceremonija ništa drugo doli kuhanje vode,
posluživanje i ispijanje čaja. Ako je praksa čaja „ispravna“, zašto se ne bi
razlikovala od svake druge? Bitna je prisutnost duha, i konstantni (i već
nesvjesni) napor da se propisana pravila slijede „u duhu“, neovisno o formi.

Na kraju Shu sve izgleda kao pravilo, na kraju Ha, sve izgleda kao da nema pravila,
na kraju Ri više nije bitno kako sve izgleda, vodimo se intuicijom. Ovo je i
objašnjenje postupka spoznaje u praksi zen budizma, u savladavanju tradicionalnih i

26
svakodnevnih vještina, od slikarstva, preko pripreme obroka, do softverskog
programiranja. Shuhari je krajnji izazov u proživljavanju svakodnevice. Postignut,
može se primijeniti na bilo što.

2.5. KEENE: ČETIRI OSOBINE JAPANSKE KULTURE

Donald Keene (1922-…) vjerojatno najveći živući strani poznavatelj japanske

književnosti pokušao je definirati glavne odrednice japanske estetike, koje pomažu u
tumačenju kompletne lepeze tradicionalnih japanskih umjetnosti. Tvrdi da je estetsko
razmišljanje snažno prisutno u japanskoj svakodnevici, puno više nego na zapadu.
Četiri osobine japanske kulture (i estetike) su:

1. Sugestivnost - Japanskom piscu preciznost u jeziku ograničava asocijacije,

slikaru monokromija omogućava beskonačno bogat izražaj crnom tintom i
vodom, kaligrafu dašak osobnosti omogućava da piše/slika ideograme na

27
 potpuno individualan način, „Sugestivnost ovisi o spremnosti da se prizna kako
značenja postoje izvan onog što se da vidjeti ili opisati.“ 41

2. Nepravilnost - Asimetrična arhitektura pri izradi suhih vrtova, kompoziciji slike

ili pjesme. savršeno oblikovana posuda japanskom oku je nezanimljiva, jer nema
osobnog traga autora – nema se što nadopuniti svojom spoznajom. A kod azijske
kaligrafije „Zapadnjaka zapanjuje odsustvo simetrije, izbjegavanje uobičajenih,
geometrijskih oblika – linija kista je nazubljena, valovita, nepravilno se zakreće,
ponekad brza, ponekad spora– uvijek spontana umjesto predvidljiva.“ 42

3. Jednostavnost - Neoslikani zen hramovi, kameni, „suhi“ vrtovi ; ljubav prema

organskome arhitektu pruža priliku da od stijena i šljunka napravi vrt koji postaje
beskonačan krajolik za meditaciju, a od drvenog gređa ogoljenu konstrukciju
kolibe koja postaje važan dio estetskog dojma tradicionalne japanske arhitekture

4. Prolaznost/ venutljivost - Zapadni ideal savršenstva je besmrtnost, vječna

zaleđenost u najboljem postignutom stanju. Kroz cijeli niz motiva i na zapadu
postoji svijest o prolaznosti (memento mori, vanitas), no ona je uvijek prikazana
sa određenom dozom tjeskobe i moraliziranja. Japanski narod je pod utjecajem
budizma uvjeren da bez prolaznosti nema ljepote. "If man were never to fade
away like the dews of Adashino, never to vanish like the smoke over Toribeyama,
but lingered on forever in the world, how things would lose their power to move
us! The most precious thing in life is its uncertainty." 43

41 Keene, 1981: 17 „Suggestion depends on willingness to admit that meanings exist beyond what
can be seen or described."
42 Watts, 1962: 199

43 Kenkō, 1981: 7

28
3.WABI I SABI - IDEJA SIROMAŠTVA PRETVORENA U ESTETSKO NAČELO

Jednostavnost i otmjenost/elegancija često su smatrane dvama najvažnijim estetskim

kvalitetama japanske kulture, a važne su od davnina. Japanska se arhitektura čini
jednostavnom zbog niza karakteristika: naglašavanje prostora nauštrb volumena,
nedostatak glavne osi, višenamjenski pomični zidovi koji ili zagasite boje
arhitektonskih elemenata i naglašavanje prirodnih materijala. Jednostavnost,
nepretencioznost, trezvenost i funkcionalnost i danas definiraju osnovnu prirodu
bitnog dijela vizualnog dojma tradicionalne japanske umjetnosti, ali i suvremenog
japanskog dizajna.

Što je wabi-sabi? Nakon što sam dao kratak pregled religijskih utjecaja; šintoizma (s
naglaskom na sklad i poštivanje prirode) i budizma (čija je struja zen budizam
pripremala svoje sljedbenike posebnim kvalitetama potrebnim za život ravnoteže i
prezira materijalnog i duhovnog pretjerivanja,), vrijeme je da pokušam definirati

29
pojmove wabi i sabi. Navest ću primjere iz literature koje su i suvremeni stručnjaci
prepoznali kao najvažnije, te objasniti razliku između wabija, filozofsko-duhovnog
svjetonazora i sabija, estetskog fenomena.

3.1 WABI

U svakodnevici wabi znači zadovoljstvo malom nastambom, sobom od dva, tri

kvadrata, poput Thoreauove kolibe; s jelom od bilja nabranog na okolnim poljima, i
možda slušajući rominjanje proljetne kiše. Danas je to i dalje važan dio japanskog
života. Poštovanje siromaštva odavno je dio japanske kulture koji se prenio i u
umjetnost, i u dizajn koji danas gotovo trenutačno prepoznajemo kao „japanski“.

Porijeklom iz srednjevjekovne tradicije pustinjaštva, wabi je i moralni princip. Takvo

pustinjaštvo naglašava jednostavan asketski život, smiren i discipliniran um. Ljepota
koju takav um nalazi je ljepota jednostavnosti, smirenosti, običnosti. Um naviknut na
disciplinu nije rigorozan u svakodnevici, takva osoba i dalje može uživati u tihom,
lagodnom životu promatrajući prirodu i njene promjene. U svom arhajskom obliku,
wabi je označavao samoću, usamljenost ili tugu. Kroz svoju povezanost sa
praktikantima zena, postao je filozofija.

30
3.1.1 ETIMOLOGIJA

Wabi je imenski oblik koji dolazi od glagola wabu 侘 / 佗 – brinuti, biti

pesimističan, osjećati se usamljeno, biti zbunjen, osiromašiti, uživati u stanju tišine i
napuštenosti.44 Od istog pojma može se napraviti i pridjev - 佗しい/ 侘しい
wabishii – samotan i nezadovoljavajući, napušten, zabrinjavajući, otrcan, u lošem
stanju, nezanimljiv, nepodnošljiv.45

Prvi put se spominje u Man'yōshūu46 u situacijama gdje se opisuje bol neuzvraćene

ljubavi. Krajem razdoblja Heian, wabi po prvi put počinje označavati osjećaj
razočaranja životom. (Davies i Ikeno, 2002) Kada su redovnici i putnici preuzeli ovaj
pojam, nastavila se i produbila njegova uloga u japanskoj kulturi i umjetnosti.
Povezuje se sa budističkom idejom 無, mu; nepostojanja, nestalnosti, odnosno
promjenjivosti.

Zen propovijeda stanje apsolutne kontrole nad sobom meditacijom, i namjerom

transcendencije, u tome svakako pomaže tišina, kako bi se iskusila Praznina. U zbirci
Zenrin Kuushu (poeziji Zenrin hrama), napisanoj na sotobi (nadgrobnoj ploči)
spominje se praznina koja ustvari ima metafizičku kvalitetu – ona postoji iza prostora
i ispunjava sve stvari – cvijeće, mjesec, nebo, lijep krajolik.

„Kad gledam u nedogled,

Ne vidim trešnjin cvat

Ni obojen list

Samo sirotu kolibu na obali

44 prema rječniku arhaizama Ōbunsha Kogojiten, 1988:1254, u Davies i Ikeno, 2002:230

45 po Ōbunsha Kogojiten, 1988:1254 , u Davies i Ikeno, 2002:230
46 万葉集 , man'yōshū - Zbirka deset tisuća listova, odnosno, Zbirka deset tisuća generacija. Zbirka
poezije iz druge polovice osmog stoljeća, sadrži oko četiri i pol tisuće pjesama u dvadeset
knjiga/svitaka. Smatra se da je kompilator Outomo no Yakamochi. Uz svoju vrijednost kao jedna od
najvećih zbirki poezije Japana i svijeta, za lingviste je zanimljiva jer je, kao i raniji Kojiki 712. Koristila
komplicirani sustav transkripcije japanskog jezika kineskim znakovima samo fonetski, a ne i
značenjski. Po tome je ovaj prvotni sustav bilježenja japanskog jezika dobio naziv man'yōgana – koji
zapravo ni dan danas nije do kraja dešifriran.

31
U sumrak jesenjeg dana.“ 47

Opis ništavila kontrastiran je slici ljepote bujnog lišća i trešnjinog cvijeta. Na

japanskom jeziku ovi stihovi imaju sinestetski učinak, prizivaju sliku bujne prirode
naspram ogoljenosti koja neminovno stiže u jesen.

3.1.2 PRVI ESTETSKI POJMOVI

U razdoblju Heian (794. – 1198.) plemstvo je uvelo širok spektar pojmova koji
označavaju i opisuju razna estetska iskustva. Za visoku dvorsku kulturu izoliranu od
većine stanovništva bio je to preferirani način života. Plemići su smatrali da pravi
poznavatelj ljepote može biti samo osoba izrazito istančanog ukusa, koja može
prepoznavati razne nijanse boje kimonoa od 12 slojeva, procjenjuje kakvoću
kaligrafije, prepoznaje miris raznih vrsta tamjana, primjećuje dirljive prizore u
prirodi i o njima piše pjesme. Takva osoba poznavala je 雅, miyabi, „elegantnu
otmjenost“.

Drugi koncept koji se formirao u razdoblju Heian je 哀れ, aware: „patos stvari“,
osjećajnost prema kratkotrajnosti (materijalnog). Aware je primjećivanje ljepote
radi koje zastajemo, kontemplirajući ljepotu trenutka koji je također gorko-sladak;
shvaćajući ljepotu shvaćamo i njenu prolaznost - sve je efemerno i prekratko traje.
Takva duhovna klima kasnije dobiva infuziju sličnog stava budizma, kasnije i sekte
zena, prihvaća ove pojmove i kasnije ih razvija u ideje koje su estetske koliko su i
religijsko – filozofske.

3.1.3 WABIZUMAI

Širenjem budizma u Kamakura razdoblju, lutajući redovnici počinju život u osami u

prirodi, odvojen od materijalističkog svjetovnog društva. Kako bi se u mirnoj
atmosferi mogli posvetiti duhovnom razvoju, oni počinju živjeti na jednostavan

47 Fujiwara Sadaie , po Davies i Ikeno, 2002:226, sa engleskog preveo D. Firšt

32
način, u skladu s okolinom. Takav način života naziva se 佗住い, wabizumai; život
pustinjaka. Za japanski narod je karakteristična velika povezanost s prirodom od
samih početaka, a u ovakvom okruženju redovnici – isposnici kultiviraju osjećaj za
veličinu i ljepotu života u divljini. Primjećuju prirodne promjene, nepogode i
godišnja doba – pogotovo kiše kasne jeseni i snjegove zime. Promatranje završetka
jednog prirodnog ciklusa u njima budi tugu i usamljenost, ali također i pozitivan stav,
jer ih tu čeka ljepota koje je skrivena od površnih pogleda – u proljeće sve ponovo
raste i klija. Iz ovog, postepeno, stvara se mišljenje da ono što je napušteno i uvelo u
sebi sadrži inherentnu ljepotu.

Wabizumai je bio viđen kao životni izbor kojim se može postići satori i ugoda,
neovisno o svakodnevnim teškim uvjetima. Bitno je naglasiti da su takav život vodili
gotovo svi osim aristokracije Japana, pa nema smisla govoriti o njima kao
isposnicima - radi se o svjesnom izboru pojedinaca koji su mogli živjeti ugodnije, ali
nisu htjeli.

3.1.4 HŌJŌKI „ZAPISI IZ KOLIBE OD DESET STOPA“

„…Najbolji prijatelji što ih čovjek može imati jesu cvjetovi i Mjesec…“48

Hōjōki je književno djelo koje je 1212. napisao Kamo Chōmei, čovjek koji se
povukao iz sekularnog života, u vrijeme kad su se na Japan sručile brojne
elementarne nepogode – Kyoto je bio pogođen potresima, tajfunima, požarima i
epidemijama. Odlučio je živjeti sam, u „kolibi od deset stopa“, što je za ono vrijeme
bilo neobično; običaj je bio zarediti se u samostanu, zajednici sa brojnom sljedbom.
Živio je u planinama, premještajući se sve dublje u divljinu kad bi na njega slučajno
nabasali ljudi. Prva rečenica njegovog djela izražava osjećaj 無常, mujō; nestalnost,
jednu od osnovnih postavki budizma, prolaznost i konstantno fluktuiranje života i
postojanja (u trećem dijelu pozabavit ćemo se tim pojmom):

Tok rijeke je neumoran, a njene vode nikad nisu iste. Pjena u mirnim jezerima sad
iščezne, sad se stvara, postoji samo trenutak: tako je i u svijetu čovjeka i njegovih
prebivališta. U otmjenim oblicima naše blistave prijestolnice domovi velikaša i

48 Devide,1978: 51

33
običnih ljudi od iskona u nadmetanju uzdižu svoje krovove, no zaista ih je malo koji
su potrajali tokom mnogih generacija. Ove godine ruševina a iduće ponovno
sagrađena, kako li se često palača jednog razdoblja pretvara u potleušicu idućeg! A
takvi su i oni što u njima žive. Na ulicama je grada vreva kao i nekad, ali one koje
sam poznavao u mladosti danas više nema. Umiru ujutro, rađaju se uvečer, poput
pjene na vodi.49

Ovo je metafora za prolazan i nepredvidljiv život. Čitajući Hōjōki osjeća se odbijanje

materijalizma, i trezveni, gotovo pesimistični stav prema življenju. Neizmjerno je
važan i njegov opis kolibe u kojoj živi, koja će postati ideal za oskudni,
produhovljeni život, te uzor majstorima čajne ceremonije:

Postavio sam temelje i grubi, slamnati krov. Pričvrstio sam zglobove za grede, kako
bih se lako mogao preseliti ako me nešto ne zadovoljava… Otkad sam prvi put
zameo svoje tragove tu u srcu planine Hino, dodao sam prislonjenu, otvorenu sobu
na jugu i trijem od bambusa. Na zapadu, izgradio sam policu za svetu vodu, a u
kolibi, uz zapadni zid, objesio sam sliku Amide… Iznad kliznih vrata koja gledaju na
sjever izgradio sam malu policu u kojoj držim tri, četiri crna kožna spremnika za
svitke u kojima su knjige poezije, glazbe i izvaci iz svetih spisa. Pored njih stoje
instrument koto i lutnja.

Uz istočni zid rašireni su listovi paprati, i slamnate prostirke, koje su mi noću krevet.
U istočnom zidu izrezao sam rupu za prozor, a pod njim si napravio mjesto za
pisanje. Kraj jastuka mi je četvrtasta grijalica u kojem palim suho pruće. Sjeverno
od kolibe odvojio sam komad zemlje koja mi služi kao vrt. Tamo uzgajam mnoge
vrste trava.50

Takva vrsta kolibe postala je najcjenjenija u XVI. stoljeću kad zapravo kreće čajna
ceremonija, kad čajni majstor gradi svoju kolibu kao seosku nastambu.

Kamo Chōmei započeo je tisućljetnu tradiciju svojim izborom drugačijeg života.

Otkako sam se odrekao svijeta i prekinuo s njime sve veze, nisam osjetio ni straha ni
uvrede. Povjeravam život sudbini bez posebne želje da živim ili umrem. Poput

49 po Keene : Sources of japanese tradition:197, u Varley, 2000:92

50 po Keene : Sources of japanese tradition 206-207, Varley, 2000: 93

34
lebdećeg oblaka ne oslanjam se ni na koga i ne prijanjam ni za što. Moje je
bogatstvo zdrav san i jedino što očekujem ljepota je godišnjih doba u njihovoj
stalnoj mijeni…51

3.1.5 YOSHIDA KENKŌ; „TSUREZUREGUSA: ZAPISI U DOKOLICI“

„…najvrednija stvar u životu je njegova neizvjesnost“52

Život između wabizumai i svjetovnjaštva izabrao je Yoshida Kenkō (1283?–1350?),

dvorski pjesnik koji postaje budistički svećenik. Kenkō se zaredio nakon smrti
umirovljenog cara Go-Ude, i iako je živio po načelima budizma, njegovo djelo
„Tsurezuregusa: Essays in Idleness“ (prijevod po Devideu „Zapisi u dokolici“)
Sastoji se od 243 zapisa koji su nađeni nalijepljeni na unutrašnjoj strani skromne
kolibe u kojoj je živio i pisao. Kenkō uživa u svojoj ulozi kroničara, a iščitavanjem
teksta vidimo da piše stilom zuihitsu, (književnost toka svijesti) bilježeći misli kako
mu dolaze. Varley ide tako daleko da kaže kao Japanci smatraju Tsurezuregusu
pravom biblijom japanske estetike (Varley, 2000), a danas je obavezna lektira u
srednjoj školi (preko stotinu izdanja sa komentarima izašlo je od 1945.). Izgleda da je
Kenkō i prvi koji piše o asimetriji i „nesavršenstvu“ kao važnom aspektu estetike:

Netko je jedanput rekao kako tanka svila ne čini dobar pokrov za svitak jer se lako
podere. Ton'a53 mu je odgovorio:“Tek kad se svileni pokrov podere na vrhu i na dnu,
i kad sedef ispadne iz valjka za namatanje svitak lijepo izgleda.“ Njegovo mišljenje
svjedoči o njegovom izvrsnom ukusu. Ljudi često kažu da skup spisa izgleda ružno
ako svi svitci nisu istog formata, ali ja sam bio impresioniran kad sam čuo opata
Koyua: „Tipično je za neinteligentnog čovjeka da inzistira na sastavljanju
kompletnih asortimana svega. Nesavršeni kompleti su bolji.“

U svemu, štogod to moglo biti, jednoličnost nije poželjna. Ostaviti nešto nesavršenim
čini to zanimljivim, i daje osjećaj da postoji mogućnost rasta/razvoja“54

51 Devide, 1978:51
52 Kenkō, po Varley, 2000:110
53 poznati dvorski pjesnik, Kenkōov suvremenik
54 Kenkō, 1981:70

35
Osim stvari koja pravu čar dobiva protokom vremena, Kenkō ima ponešto za reći i o
kvaliteti sugestivnosti:

Hoćemo li gledati trešnju samo u punom cvati, mjesec kad je jasan i bez oblačka?
Čeznuti za mjesecom dok promatramo kišu, spustiti zavjese/grilje i ne biti svjestan
prolaska proljeća – ovo budi još dublje osjećaje. Granje koje tek treba prolistati ili
vrtovi prekriveni uvelim cvijećem vredniji su našeg divljenja… Ljudi obično žale kad
pupoljke trešnje raznese vjetar, kad se mjesec na nebu spusti nisko, i ovo je prirodno;
samo posebno bešćutan čovjek može reći „Ova i ona grana su ocvale. Tu se više
nema što vidjeti.“55

Također iščitavamo njegov prezir prema prizemnom razmetanju: „Kuća koju je

mnoštvo radnika pažljivo izrađivalo, gdje je izložen čudnovati i rijetki kineski i
japanski namještaj, gdje su čak i vrtovi sa drvećem i travom uzgojeni neprirodno,
ružno je za vidjeti, i depresivno mjesto. Kako bi itko mogao ovako živjeti?“56

Dugo su vremena upravo Kenkōvi eseji bili kanon tradicionalne estetike i od njega
potječe ljubav Japanaca prema asimetriji i nepravilnosti, koji postaju sve važniji u
srednjevjekovnom poimanju ljepote u Japanu, a glavna su odlika wabija.

3.1.6 SEN RIKYŪ (1521. - 1591.)

„Planinska staza prekrita snijegom,

što vijuga među pećinama,

ovdje završava.

Tu stoji koliba

i čovjek u njoj je sam samcat;

niti ima posjetilaca

55 Kenkō, 1981:115
56 Kenkō, 1981:10

36
niti ih očekuje.“57

Kad se za ispijanje čaja počeo koristiti izraz 侘茶, wabicha, „sirotinjski

čaj“označavao je estetski dojam ove vrste obreda, kao i smiren, stišan, jednostavan
um. Također, s probojem ratničke klase na vlast i njihovim obožavanjem svega
kineskog dolazi do potražnje za karamono (kineske stvari). Čak se upriličuju
društvena događanja na kojim se pokazuju zbirke zanimljivosti i dragocjenosti iz
Kine, teško nabavljivi, „skupi i rijetki predmeti“ (često sumnjive stvarne vrijednosti).
Javlja se „opći onodobni entuzijazam za sve kineske stvari“58

Kao reakcija na ovakvo izravno pokazivanje novostečenog bogatstva i moći, dogodit

će se okret ka jednoj drugačijoj, manje očitoj ljepoti, pod utjecajem prirode, njene
nepravilnosti i asimetrije kao ideala. Predmeti nepravilnih oblika i pod „teškim
teretom“ vremena, koju bilježi površina čajne posude i čajnika, kao hrđa, pukotina,
trulež – sa patinom - izazivaju u upućenom razmišljanja o jednostavnom životu
neopterećenom statusnim simbolima, a s druge strane izazivaju melankoliju i
samoću. Uklopljenost u prolaznost svega, govori nam ta prizemljena ljepota.

Rikyū se rodio kao sin trgovca, a rekreativno se bavio čajem i zenom. Kao
pedesetogodišnjak bio je već priznat kao majstor. Njegov grad Sakai je u to vrijeme
bio žiža umjetnosti i proizveo je mnoge connosieure umjetnosti, bio je najveća luka
za uvoz iz Kine. Kasnije je u Daitoku hramu u Kyotou Rikyū je izvježbao59 zen
praksu, i toliko se proslavio da ga je Toyotomi Hideyoshi vodio sa sobom na ratne
kampanje – samuraji su uživali u čaju bez obzira na okolnosti. Navodno je živio
wabizumai. Rikyū govori o skromnoj odjeći, o skromnom opremanju sobe za čaj –
trend postavljanja antiteze materijalnim zadovoljenjima svakodnevnog života se
nastavlja: „U prizemnom životu se raskošno življenje i poslastice smatraju izvorom
ugode. Ako osoba ima tek skrovište koje ga štiti od kiše, dovoljno hrane da ne
ostane gladan, to je sve što mu treba. Ovo je bit čajne ceremonije, kao i Buddhinog
učenja.“60. Wabi ideal nepretencioznosti i rustikalnosti koji je Rikyū usavršio sa

57 Sen Rikyū, preveo Devide, 1978:79

58 Varley, 2000:124.
59 Riječ 練習, renshū, vježbati doslovno znači „polirati/glačati učenje“, kao što se na kamenu glača ili
brusi oštrica mača
60 Ueda,1967:91

37
chanoyu, ljepota neukrašene sobe, s nekoliko detalja koji se ističu iz pozadine, jedan
cvijet i kotao koji tiho ključa postaju ideal kojem se teži na putu postizanja
unutrašnjeg mira, ali i ideal ljepote; utjecaj wabija prožet će cjelokupnu japansku
estetiku, dobrano izvan čajne kolibe – nalazimo ga u arhitekturi, dizajnu vrta,
slikarstvu, aranžiranju cvijeća, keramici, poeziji, pa čak i pripremanju hrane.
„Chanoyu dakle može biti viđen kao jedno od središnjih čvorišta u japanskoj kulturi,
ujedinjujući, transformirajući i preraspodjeljujući različite elemente koji su sastavni
dijelovi osobitog japanskog estetskog ideala koji je wabi“ 61

„Onima koji čekaju

Samo cvjetove,

Pokaži im busen

Trave usred snijega

U planinskom selu.“ 62

Parafrazirajući poznatog pjesnika Heian razdoblja, Fujiwara Ietaku, Rikyū piše o

travi koja klija u nevjerojatnim uvjetima; trezvena, prigušena, gotovo da je od većine
ljudi neprimijećena: ljepota koja se izdiže iz vitalne životne energije pod grubom
površinom. Japanski teoretičar Haga objašnjava:

… Rikyūov wabi je izvana grub, osiromašen, hladan i uveo. Istovremeno, iznutra

njegova ljepota kipi (sa) vitalnošću. Iako se čini da je to ljepota pasivnog
osamljenika, ili ostaci ljepote u starosti, ona u sebi nosi ljepotu ne-bivanja,
pritajenu, sa nemjerljivom energijom i promjenom.63

3.1.7. DEFINICIJA

Jasna definicija pojma wabi (a vidjet ćemo, i sabija) predstavlja problem. Mnogi su
autori različito opisivali i prevodili ove pojmove. Od mnogih interpretacija izabrao

61 Cultural Atlas of Japan, 1988:152.

62 Varley, 2000:160, s japanskog preveo D. Firšt
63 Haga, po Varley, 2000: 160

38
sam dva autora, oba Japanca. Prvi je D. T. Suzuki, dobro poznat svakom tko se
znanstveno bavio zenom, danas nerijetko kritiziran radi nacionalističkog žara u
mnogim svojim tekstovima, a drugi suvremeni povjesničar i teoretičar Kōshirō Haga,
autor radova za koje vjerujem da su vrijedan putokaz mnogima koji žele nanovo
vrednovati japanski stav prema ovim teško odredivim metafizičkim pojmovima.

Daisetz Teitarō Suzuki, (1870.-1966.) japanski učenjak, stručnjak za kineski,

japanski i sanskrt, jedan od pionira u povezivanju Japana sa svijetom, koji je za
zapadnjake interpretirao japansku kulturu za wabi kaže da se radi o transcendentalnoj
samodostatnosti; „Ne biti u pomodnom društvu vremena. Biti siromašan, odnosno
neovisan o svjetovnim stvarima (novcu, moći, ugledu), a u sebi osjećati prisustvo
najviših vrijednosti van vremena i društvenog položaja, to je wabi.“ (Suzuki,
1988:23) Praktički se radi o štovanju siromaštva kao najvišeg duhovnog ideala,
nezamućenog materijalnim, pa niti intelektualnim distrakcijama. Siromaštvo i
umjetnici primjenjuju pri stvaranju, kad „..koriste najmanje riječi i poteza kistom da
izraze svoje osjećaje.“64. A upravo ovdje započinje klasična japanska umjetnost –
jasno izražavanje osjećaja ne ostavlja promatraču da popuni mentalni prostor svojim
iskustvom, što je jedna od najvažnijih odlika japanskom mentaliteta. Kako kaže
Keene: „Savršenstvo, kao neka neprobojna sfera, odbija maštu ne ostavljajući joj
prostora da u nju prodre.“65

Japanski estetičar i povjesničar, Kōshirō Haga bavi se proučavanjem veze wabija i

čaja, i izvorni smisao tog pojma povezuje uz razočaranje, frustraciju i siromaštvo.
Haga definira ljepotu wabija sa tri krakteristike, koji zajedno čine jedan svjetonazor,
filozofski sistem temeljen na jednostavnom i promišljenom življenju:

1) Jednostavna nepretencioznost: siromaštvo koje se prevladava kako bi se

otkrilo duhovno bogatstvo neopterećeno materijalizmom. Radi se o konceptu
povezanom sa osnovnim učenjem budizma 無常感 mujoukan, osjećaju
prolaznosti, nestalnosti života/ svjesnosti prolaznosti, pojmom koji opisuje
budistički stav prema postojanju

64 Suzuki, 1988:257
65 "Perfection, like some inviolable sphere, repels the imagination, allowing it no room to penetrate.“
(Keene, 1981: 17)

39
 2) Nesavršenstvo, nepravilnost: pod premisom da život ne može biti isplaniran
do najmanjeg detalja, opet iz tradicije budizma, dolazi od simpatije prema 数
寄, suki: „formi čiji su dijelovi neobični i ne slažu se“66. Kako je wabicha
uzimao maha, bilo je važno izbjeći konformizam – ustvari se radi o potrebi da
se izbjegne ljudska osobina navikavanja - ekscentrik je onaj koji uživa kada
sve ne ide po propisanom planu. Istovremeno posjeduje i mudrost tipičnu za
praktikanta zena, jer on shvaća da ništa nije vrednije od ičeg drugog ; u zenu
su sve stvari iste.

3) Strogost, ozbiljnost: ozbiljno pristupiti izvođenju čajne ceremonije važno je

kako bi se izbjeglo da nezreli početnici oponašaju učitelj bez razumijevanja.
Također, Takeno Jōō uspoređuje kričavu ljepotu izrazitih boja jesenjeg lišća
sa zaraslim korijenjem uz obalu u sumrak. Za Jōōa je neizrecivo vrednija
scena koja ima karakter monokromne slike kistom i tušem. (Haga,1995) To je
prigušena ljepota, ona koja se ne otkriva na prvi pogled – ona od promatrača
zahtjeva pažnju, pa čak i odgoj koji će dopustiti prepoznavanje naizgled
skrivene estetike.

66 Haga, Japanese Aesthetics and Culture: A Reader., 1995, 248

40
3.2. SABI

Wabi svojom mirnoćom i jednostavnošću pruža idealnu premisu življenja koja se

izdigla iz svakodnevice, i postala filozofski stav67 pomoću kojeg se rješavamo svega
nepotrebnog, a sabi prepoznajemo kao manifestaciju wabija na konkretnom
predmetu; sabi je svaka čajna posuda korištena tokom wabizumai života, svaka
pjesma napisana pod njegovim utjecajem, svaki predmet koji nosi „hrđu vremena“.

3.2.1. ETIMOLOGIJA

Imenski oblik 寂, sabi danas u japanskom jeziku ima dva značenja; venuti, propadati,
stariti, osjećati se usamljenim, te hrđati, slabiti sa vremenom, imati otmjenost koja
raste prolaskom vremena. Homonim 錆 sabi, imenica čije je značenje zapravo hrđa
nerijetko se poistovjećuje sa pojmom usamljenosti. Igra riječi 寂, sabi - usamljenost i
錆, sabi - hrđa se često upotrebljavala pri pisanju waka pjesama, čiju formu
karakterizira određen broj slogova u stihu, pa se dobiva ritam, a pjesničke slike mogu
se umnogostručiti namjernim korištenjem homonima.

67 „U wabiju, esteticizam je spojen sa moralnošću ili duhovnošću.“ (Suzuki, 1988:288)

41
Pridjev iz istog korijena 寂しい, sabishii, znači usamljen, obeshrabrujuć zbog
manjka najpotrebnijeg.68

I sabi se spominje u Man'yōshūu , gdje se upotrijebio kao pojam koji opisuje teške
uvjete života u prirodi i usamljenosti. U XIII. stoljeću Fujiwara Toshinari/Shunzei69,
prvi puta riječ upotrebljava u pozitivnom smislu „korovi uveli od mraza na morskoj
obali“70. U Heike Monogatari („Priča o Heike“, vojno-povijesni ep o sukobu dvije
moćne ratničke obitelji iz XIII. stoljeća) sabi je "…staro mjesto obraslo
mahovinom, tamo gdje bi bilo ugodno živjeti "71

U Heian razdoblju javila se reakcija protiv preurbaniziranih središta, a duhovna

klima je bila vrelo nepovoljna, smatralo se da je došlo vrijeme mappoa , „kraja
Buddhinog zakona“, kraja svijeta izazvanog degradacijom čovječanstva. Mnogi su se
zavjetovali i postali budistički redovnici, odnosno 隠者, inja– skrivene osobe, oni
koji su se povukli iz društva kako bi putovali zemljom i vidjeli slavna mjesta. Radi
ovog, tradicija umjetnosti u XII. I XIII stoljeću povezala se sa putovanjem. Putovanje
je također simboliziralo mujō, nestalnost: za putnike se smatralo da ostavljaju
društvo kako bi lutali dalekim, samotnim mjestima i mislilo se da oni punije
doživljavaju pravu prirodu života. (Varley, 2000). Saigyō (1118.- 1190.) je prvi od
japanskih pjesnika putnika,bivši ratnik koji sam živi na japanskim cestama i
putovima, duboko proživljava prvotnu usamljenost koja se implicira uz sabi:

„Čak i onom slobodnom od

Strasti svijeta jasna je

Ova tuga:

Jesenja večer nad močvarom

68 po Ōbunsha Kogojiten,1988: 551,552 , u Davies i Ikeno, 2002:230

69 Fujiwara Shunzei/ Toshinari Kompiliao je "Senzaishu" („Zbirku tisuću godina pjesama“, po carskom
dekretu). Bio je dvorjanin, svećenik laik, pjesnik i kritičar. Mnoge ideje srednjovjekovne japanske
estetike potječu upravo od njega, pojmovi kao što su 幽玄 yūgen "aura misterije, neuhvatljivosti i
dubine simboličkog značenja" i sabi,
70 Davies i Ikeno, 2002:225.
71 "It was a place of old with moss-covered boulders, and he thought it would be pleasant to live
there." (Tsunoda, 1965:280)

42
I šljuka koja polijeće.“72

Nakon toga, u književnosti sabi upotrebljavaju mnogi pjesnici, pogotovo Basho,

najveći haiku autor iz razdoblja Edo, i danas slavljen kao najveći japanski haiku73
majstor. U međuvremenu, sabi je postao izraz za nenametnutu ljepotu predmeta, koji
na zadovoljavajući način stari.

3.2.2 SABI I ZEN / SABI KAO REDUKCIJA I SUGESTIJA

Sabi je temeljen na metafizičkim i duhovnim principima zena, ali te vrijednosti

prenosi u materijalne kvalitete. Nagoviješta prirodne procese čiji su rezultat
nepravilni i dvosmisleni predmeti. Oni odražavaju nestalnost i nesigurnost postojanja
koja bez straha vodi promatrača u estetsko iskustvo sa namjerom da prouzrokuje
holističku perspektivu koja je ujedno i mirna, i transcendentalna. Sabi predmeti su
nepravilni u svojoj asimetriji, skromni u tome što su proizvod života pustinjaka
wabizumai, višeznačni jer se ne oslanjaju se na razum i logiku; potrebna je intuicija
za njihovo prepoznavanje74. Nedorečenost omogućava svakome da po vlastitoj
sposobnosti uvida doživi značenja bez da druge isključuje (što je osobito važno u
japanskoj kulturi), ili da se iscrpi u interpretaciji doživljaja (što je važno za osobni
duhovni rast):„Upotreba boja može biti izvrsna, ali neizbježno smanjuje granice
nagovještaja: kad je cvijet naslikan crven, ne može biti niti jedne druge boje, ali crni
obris cvijeta dopušta nam da zamislimo boju kakvu poželimo.“ 75

3.2.3 OSJETILNE OSOBINE SABIJA

72 po Keene, 194, Varley, 2000:95, s engleskog preveo D. Firšt

73 Haiku predstavlja „kamenčić bačen u jezero uma“, pjesma od sedamnaest slogova pisana običnim,
svakodnevnim jezikom, izbjegavajući literarne velikane i sofisticirane/profinjene izraze. Bassho
naglašava wushih princip, „ništa posebno“ - „Za pisanje haikua nađi dijete od tri stope“(Watts, 1962:
202.). Haiku je ustvari najjasniji odraz zena u japanskoj poeziji.

74 no ta se intuicija stječe godinama, isto kao što su potrebne godine intelektualnog napora da se
intelekt prestane upotrebljavati, ili godine rada na sebi da se shvati kretnja u borilačkim vještinama:
objašnjeno u 2.4.koncept shuhari
75 Keene, 1981:15

43
Umjetnik radi sa prirodom, usklađuje se s njom i njenim univerzalnim slučajnostima.
Materijali koje koristi redovito pokazuju protok vremena, radilo se o patini, hrđi,
truleži ili lomljenju/lomu. Važna razlika zapadne i istočne estetike je hijerarhija
osjetila. Na zapadu su oduvijek dva najvažnija osjetila bila vid i sluh. Tako se stvorila
i hijerarhija na vrhu sa vizualnom i glazbenom umjetnosti. Japanska estetika nema
vrijednosne ljestvice, dapače, što je više osjetilnih podražaja odjednom, to bolje.
Kulminacija se vidi u opisu ugođaja za vrijeme čajne ceremonije:

Dok posjetitelj mirno sjedi gledajući u tišini dim koji se diže, zasigurno čuje pjev
samotne ptice koja leti kraj kolibe ili kapanje vode u izvoru ispred, ili šum vjetra u
borovima nad sobom. Kao zvonjava udaljenog hrama, takvi se zvukovi pojavljuju iz
nepoznatog smjera i gube u vječnosti kako bi probudili sve-prožimajuću tišinu iz koje
sva glazba izvire i u koju se sva vraća. Kratkotrajnost i prolaznost zvukova to više
naglašava prisutnost tišine.76

Sudionik će okusiti obrok i gorčinu čaja, u rukama držati keramičku posudu u kojoj
osjeća toplinu tekućine i grubo-glatku površinu materijala, namirisati trave iz vrta i
miris napitka, čuti ključanje vode i šum vjetra, vidjeti „pjenu tekućeg žada“,
kaligrafiju na zidu i pažljivo aranžiranu ikebanu, te skladne pokrete majstora koji
toči, muti i nudi čaj. Doživjet će trezveni ugođaj, sinestetski isplaniran užitak zen-
majstora koji vrši ceremoniju.

... prisustvovati čak i danas u čajnoj ceremoniji znači na tren zapaziti sabi u
najčišćem obliku. Čajna je koliba vrlo oskudna i gotovo bez boja. Ako je cvijet
aranžiran u vazi, obično je to jedan, malen pupoljak neke tihe nijanse ili bijel.
Pribor za čaj nije od finog porculana već od grube lončarije, često potmulo smeđe ili
crne boje i nesavršeno oblikovan. Čajnik može biti pomalo hrđav. No iz tih predmeta
ne primamo impresiju sumornosti ili otrcanosti već tihog sklada i mira...77

Dizajnerski princip sabija može se primijeniti na širok spektar japanske kulture, od

arhitekture vrtova, poezije, keramike, kaligrafije, ceremonije čaja, ikebane, bonsaija,
kyudoa (streličarstva), do glazbe i No kazališta. Ali iznimno bitan dio sabija čini
upravo keramika. Čajne su posude bile predmet obožavanja od IX. stoljeća, prvo

76 Tsunoda, 1965:259
77 Tsunoda,1968:280

44
potpuno crne i simetrične posude iz Kine, sve do nepravilne lončarije iz poznatih
peći Bizen, Shigaraki, Seto… Način dobivanja nepravilnosti postao je tradicija, a i
danas proizvode visoko cijenjene predmete. Ono što je u početku bila slučajna
pogreška, postalo je standard; pepeo koji je slučajno sletio na glinu i stvorio mrljastu
glazuru, napuklina nastala daškom hladnijeg zraka za vrijeme pečenja, pa čak i
namjerno loše napravljena posuda koja bi eksplodirala u peći zabijajući se u ostale,
ponekad stvarajući predmete potpuno neočekivanog oblika.

Ovako ih opisuje Alan Watts, Suzukijev učenik i prvi zapadnjak koji je proširio
učenje zena na zapad:

“Posude koje se koriste za cha-no-yu su uobičajeno zagasitih boja, i nedovršenog

izgleda, često neglazirane pri dnu, a na stranama je glazuri često dopušteno da
procuri – originalna sretna pogreška kod koje se vidjelo da nudi bezbrojne prilike za
„kontroliranu nezgodu“. Posebno drage su korejske zdjelice za rižu najjeftinije
kvalitete, seljačko posuđe grube površine od kojih su čajni majstori bili izabrali
nenamjerna remek-djela. Čajna posuda je često od potamnjelog srebra ili
beskonačno tamna crna keramika, iako ponekad može poslužiti i stara posude za
lijekove – čisto funkcionalni predmeti koji su, opet, od majstora izabrani radi
njihove nedodirnute ljepote. Danas slavna posuda jednom je bila razbijena pa
popravljena sa zlatnim ljepilom, i postala je još mnogo cjenjenija radi tanke mreže
zlatnih linija koje su prekrile njenu površinu. Nakon što je čaj popijen, gosti mogu
tražiti da pregledaju svo posuđe koje su koristili, budući da je svaki predmet bio
napravljen ili iznesen s najvećom pažnjom, i izabran za tu prigodu radi nekog
obilježja koje će se posebno dojmiti jednog od gostiju.“78

3.2.4 JUNIPER: MATERIJALNE ODLIKE PREDMETA

Nakon Wattsovog citata, već nam je prilično jasno kakav bi predmet sa obilježjima
zen estetike sabija mogao biti: nenametljiv, grub na dodir, naizgled potpuno običan.
Samo sa mnogo truda čovjek postaje svjestan dublje skrivenih kvaliteta. Iako se ovo

78 Watts, 1962:211

45
protivi logici zena, jer zen voli nagovijestiti umjesto definirati, pokušajmo prodrijeti
u osnove dizajna. Djelomično ćemo se poslužiti Juniperovim opisom.

 Organski materijali - Upotreba organskih materijala, ne sintetičkih, koji se ne

poliraju, čiste ili mijenjaju da bi izgledali novo ili pre-smišljeno; drvo, glina,
papir, tekstil, metal i kamen: svi oni mogu dobiti patinu, odnosno pokazati
prolaznost. Na prvi pogled djeluju obično

 Nepravilnost forme – isticanje karakteristika materijala koji koristimo i

obrađujemo tako da naglasimo njegovu prirodu; čvor u gredi se ne glača, već
vizualno naglašava; tako nastaje asimetrija. Posuda za čaj može biti namjerno
okrhnuta, pa slijepljena, ili napravljena od materijala za crjepove

 Grubost teksture – stari čajnik koji polako hrđa kao da skladišti vrijeme, a
posuda koja ima ispucanu glazuru sinestetski poziva na pažljivi pogled nakon
dodira. Keramika iz peći Bizen, Hagi, Shigaraki je asimetrična, i ima glazure
od pepela koja se neravnomjerno tope po posudama tokom pečenja. Raku
keramika nastala je kad je Rikyū tražio da se tehnika pečenja crjepova i
pločica primjeni pri izradi posuda. Izradio je prve takve posude kod
korejskog izrađivača crjepova Chōjirōa. Napredovanje tehnologije izrade
pećima je omogućilo je veće temperature pečenja i mnoge varijacije izrade.79

 Pastelne zagasite boje; boje prirode koja je nenametljiva i polako ide svojim
tokom. Svjetlo je raspršeno i prigušeno. Boje su iz prirodnih izvora, bez
uniformnosti ili jakih nijansi, evoluirajući i devoluirajući mirno, neizbježno,
entropično:

 Malene dimenzije: od malih čajnih koliba, malih ulaza, malih svitaka i bonsai
drveća do malih posuda.

 Ravnoteža - odražava fizičku ravnotežu u svijetu prirode. Zato svaka

unaprijed smišljena simetričnost nije postojana, jer priroda sebe definira kroz
razne okolnosti; drvo izrasta debelo, usko, lisnato, visoko, nakrivljeno... samo
u odnosu sa drugim drvećem, stijenjem, vodom, zemljom u šumi. Ravnoteža

79 Art of East Asia, 2006:596

46
 se sastoji u usklađivanju nepravilnosti; ovaj princip dizajna umjetnik ugrađuje
u djelo nenametljivo, pokušavajući imitirati prirodu Djelo je, poput drveta,
jedinstveno, što nas vodi do zadnje karakteristike;

 Unikatnost: ne postoje dva ista predmeta, svaki je komad keramike, svaki

suhi vrt i svaka tuš slika drugačija, posebna i neponovljiva

3.2.5 DEFINICIJA

U modernijoj literaturi često nalazimo amalgam wabi-sabi, i iako se radi o trendu za

koji smatram da nije znanstveno valjanim, osjećam se dužan pružiti uvid u jednu od
najcitiranijih knjiga o predmetu ovog prikaznog rada. Autor je Andrew Juniper, čija
osobna interpretacija dobro sumira općeniti stav površnog poznavanja:

Wabi-sabi je intuitivno promišljanje i poštivanje prolazne ljepote u svijetu materije

koja reflektira nepovratni tok života u duhovnom svijetu. To je podcijenjena ljepota
koja postoji u skromnom, prostom, nesavršenom, čak i raspadajućem, estetsko
osjećanje koje nalazi melankoliju i ljepotu u prolaznosti svih materijalnih stvari.
(Juniper,2003:53)

Iako su ovi pojmovi uistinu međusobno povezani, mislim da je bilo bitno naglasiti
njihove različite početke, razvoj i evoluciju. Leonard Koren autor je eseja o wabi-
sabiju, u knjizi koja je danas na zapadu prihvaćena kao svojevrsni priručnik za
inteligentni dizajn, a njegova interpretacija složenice wabi-sabi poslužila je kao uzor
čak i programerima softvera. Za razliku od Junipera, on priznaje da su pojmovi u
početku bili potpuno različiti, ali su kroz vrijeme postali čak i međusobno zamjenjivi.
Danas je to složenica koja je malo lakša za objasniti „previše brzopletima“. No, iako
i Koren prihvaća noviju konvenciju, svejedno ih razlikuje po nizu elemenata. Koren
razliku shvaća ovako: wabi je način života, duhovni put, a sabi materijalni objekt,
umjetnosti i književnost. Dok se wabi bavi unutarnjim sabi se bavi vanjskim. Wabi je
filozofski konstrukt, a sabi estetski ideal. Wabi se povezuje sa događajima u prostoru,
a sabi sa događajima u vremenu (Koren, 2008:23). Sabi je predmet izrađen sa

47
posebnom pažnjom, ali u maniri zena, slaveći slučajnost i nepredvidivost u trenutku
nastajanja, kroz cijeli svoj uporabni vijek, do konačne, potpune, neizbježne entropije.

4. ZEN KAO POKRETAČ

Budući da sam opisao izvore za koje smatram da su oblikovali wabi i sabi, sad želim
detaljnije objasniti zen. Nakon definiranja pojmova koje okvirno možemo zvati
estetskim, zen možemo shvatiti kao pokretač japanske kulture koji izlazi iz okvira
umjetnosti. Nakon opisa njegove povijesti i različitih praksi, ponudio bih zen
perspektivu viđenja svijeta, osnovni osjećaj koji je podloga shvaćanja naše stvarnosti
kao nečeg kratkotrajnog. Izlažem pokušaj savladavanja dualizma svojstvenog
zapadnoj misli, kroz pomirenje i izjednačavanje svih faktora o kojima mislimo
pridajući im jednaku vrijednost (u zenu ništa nije vrednije od bilo čeg drugog), i
shvaćajući vrijeme kao nelinearni proces (ne postoji ništa osim sada).

4.1 MUJŌKAN – OSJEĆAJ PROLAZNOSTI SVIJETA

"Ništa ne traje,
Ništa nije dovršeno,
Ništa nije savršeno." 80

Prapočelo japanske estetike je prolaznost svih stvari i bića. Ono je duboko

ukorijenjeno u budizmu. Promotrimo na trenutak pojam jesen; u zapadnom
kulturnom krugu jesen predstavlja žetva, bogatstvo plodova, zemlja koja rađa, i nada
za ponovnim rođenjem u novom ciklusu; u istočnom kulturnom krugu - put prema
posljednjem cilju, korak do zime, krajnje etape, prihvaćanja neizbježne činjenice
smrti. Taj se senzibilitet naziva 無常感, mujōkan riječi koja opisuje budistički stav

80 Devide, Japan, 2007

48
prema postojanju, doslovno osjećaj ne-vječnosti, a prihvaćen je kao jedan od
najvažnijih zakona budističkog pogleda na svijet. Iz eseja o mujōkanu, XIV. stoljeće:

Kontemplirajući duboko promjenjivost života čovjeka i tijela, uvijek nosite u srcu

sliku nestalnosti (mujō), i napredujući ka planinama ili moru, osjećajte patos
(awaremi) karme samosvjesnih bića i nesvjesnih stvari. Dajte osjećaje onim stvarima
koje srce nemaju (mushintai no mono) i kroz mushintai izrazite misterij dubine
(yugen) u profinjenoj/osjetljivoj formi. Kroz sva godišnja doba bilja i drveća osjetite
„kovitlanje latica i padanje lišća“ (hikarakuyō), prosvijetljeni promjenama rođenja,
starosti, bolesti i smrti..81
Prakticirati budizam je postati svjestan promjenjivosti kao univerzalnog zakona.

4.2 BIGAKU – JAPANSKA ESTETIKA

Japanski naziv za estetiku je 美学, bigaku, doslovno učenje o lijepom. Iako je sam
pojam nov, jer Japan nema tradiciju filozofskog diskursa sve do susreta sa zapadnim
znanostima krajem XIX. stoljeća, japanski esteticizam prepoznatljiv je kao dio
nacionalnog identiteta. Japanski koncept lijepog, kao i mnoge druge ideje, dolazi iz
Kine, „Središnjeg Carstva“centra kulture koji je diktirao politički, intelektualni,
kulturni i umjetnički razvoj cijele jugoistočne Azije. Bigaku je započet u učenjima
Lao Tzua, osnivača taoizma, koji uči da je ljepota sadržana u svemu, odnosno u
postojanju, i da je na promatraču da to svojstvo ugleda. Dvorska aristokracija iz
razdoblja Heian smatrala da je jedini način za pravo uživanje moguće tek kad
pojedinac dopusti ljepoti da zavlada njegovim bićem i usmjeri njegov život. Dok
ljudi nisu sposobni svoje misli učiniti lijepima, svoja djela lijepima, svetogrđe je
baviti se ljepotom. Kada dostignu potencijal, spremni su za doživljaj umjetnosti.
Dvorska kultura Japana je do kraja XII. stoljeća živjela u potpuno odvojenom svijetu,
81 Contemplating deeply the vicissitudes of life of man and body, always keep in your heart the
image of transience (mujoo), and proceeding to the mountains and the sea, feel the pathos
(awaremi) of the karma of sentient beings and non-sentient things. Give feelings to those things
without a heart (mushintai no mono) and through mushintai express yuugen in delicate form. Though
the four seasons of the plants and trees feel hikarakuyoo ("whirling petals and falling leaves"), being
enlightened by the changes of birth, old age, illness and death..." po Ebersole, 1983:60,
Pilgrim,1998:37

49
poput Marije Antoanete, bez znanja o životnim uvjetima velike većine stanovništva
koje je živjelo bijedno. Njihov rafinirani estetski doživljaj stvarnosti moramo
sagledati u takvom socijalnom kontekstu.

Zen budisti razvijaju ideju da svakom umjetničkom djelu mora nedostajati nešto što
promatrač mora dodati od sebe: svojevrstan vakuum u koji promatrač ulazi svjesno i
ispunjava ga do granice svoje estetske sposobnosti. Također, zen budisti bili su jako
svjesni društvene situacije, i postali su red koji podsjeća na cistercite na zapadu,
svjesno odbijajući bogatstvo, živući od milodara ili svog vlastitog rada. Njihova
umjetnost često je znala patrijarhe zena prikazivati u banalnim, čak i ponižavajućim
situacijama, sve u svrhu naglašavanja jednakovrijednosti svega.

Preko zena je ovaj princip u japanu razvijan sveobuhvatno, izvršio je utjecaj na jezik,
pismo, umjetnosti, obrte, a kulminirao u ceremoniji čaja. Na zapadu je običaj
razlikovati i svrstati umjetnosti u grane, odvajati po značenju i važnosti slikarstvo,
kiparstvo i arhitekturu od takozvane. primijenjene umjetnosti (iako ona polako
postaje ravnopravna elitističkim „fine arts“.), radi mišljenja da svakodnevni uporabni
predmeti nemaju čiste estetske funkcije, već da su alati, lišeni „uzvišene“ svrhe. Na
zapadu je doživljaj lijepog osobni čin, a sposobnost prepoznavanja lijepog izrazito
individualna.U Japanu je bigaku utkan u teksturu kulture i prožima sve, od čajne
posude koja je izložena u muzeju, do plastične zdjelice iz koje se ispija čaj u
studentskoj kantini.

No bez obzira na životne uvjete, svaki japanski dom ima pokoji komad keramike koji
je po svim svjetonazorima tradicionalne japanske kulture umjetničko djelo. U
nedostatku keramike, tu je drvo, koje nimalo ne zaostaje niti je manje cijenjeno.
Jednostavan komad rižinog papira, nekoliko poteza kistom i crnom tintom
(monokromno sumie slikarstvo) nakon kojeg nastaje ptica ili planinski pejzaž
ispresijecan brzim rječicama, postavljen u za to posebno namijenjenu udubinu u zidu
tokonomu… sve zaslugom zen budizma.

4.3 ZEN KAO KOMPLEMENTARNI DUALIZAM

50
„Budizam se, kao ni druge japanske religije, ne zamara sa filozofijom kao takvom,
nego sa načinima da se ona sprovede u praksu.“82 Kao rezultat ovakvog stava,
propovijeda važnost prakse meditacije, za spoznaju „ništavila“. Ništavilo je
povezano sa prolaznošću; kroz prolaznost (mujō) ništavilo može postojati –
prolaznost omogućuje izlazak iz i vraćanje u ništavilo, prazninu, „Jednost“.
Osnovno učenje Mahayana budizma iz Sutre srca jest o ništavilu koje je puno
mogućnosti, odnosno komplementarni dualizam:

Da bi se razumjela ništavilo/praznina, bezobličnost, suprotno od raznolikosti i

osobitosti – mora postojati oblik. Praznina i mirnoća mogu se paradoksalno iskusiti
samo kad su prekinuti: rasprskavanje vode radi žabe u mirnom jezercu.83 Praznina
ili apsolut je krajnji cilj meditacije i poništava sve ostalo kao „puku“ interpretaciju.
Paradoks se može ovako postaviti: doživljavamo prazninu kao oblik i oblik kao
prazninu.84

Vratimo se na proces meditacije. Sve tradicionalne japanske umjetnosti zahtijevaju

trening koji je identičan meditaciji, kako bi stvaralačka odluka i izvršenje radnje
moglo biti istovremeno, kao što se vidi u mačevanju, streličarstvu ili slikanju.
Smisao zena i umjetnosti vezanih uz njega jesu da se radnja aktivno čini, bez cilja na
pameti – pravo zadovoljstvo stvaranja leži u „kontroliranim slučajnostima“ koje se
događaju tokom izvođenja radnje. Watts to naziva „..slijediti nenamjernu namjeru“.85
Čovjek se mora pomiriti sa tim da je jedan dio života uvijek izvan njegove svjesne
kontrole. Ono što pri zenu, a tako i ostalim azijskim religijama izostaje je dualizam
svojstven zapadu.

Suprotno dualizmu zapadne misli, istočna filozofija naglašava povezanost svih stvari.
U proučavanju zena primijetili smo razliku u diskursu; naš um naučen je na dualne
podjele koje proizlaze iz grčke antičke filozofije (materijalizam, racionalizam,
logika…), nastavljaju se u novovjekovnoj tradiciji misli (empirizam i skepticizam), i

82 Reader, Andreasen i Stefansson,1993: 94

83 referenca na najpoznatiji japanski haiku:
„Prastari ribnjak
uskočila žaba
- zvuk vode.“ (s japanskog preveo D. Firšt)
84 Reader, Andreasen i Stefansson, 1993:117
85 Watts 1962:213

51
relativiziraju se tek u pluralizmu misli i umjetnosti koji cvjeta u prošlom stoljeću.
Kulturološki, jednostavno još nismo naviknuti na takvu perspektivu.

Radi materijalističkog svjetonazora koji prvenstveno dolazi iz aristotelovog

deduktivnog diskursa, radi uloge i snage Aristotela na cijeli zapadni kulturni krug,
mislioci su izgradili rigidan racionalistički svemir, a znanstvenici poput Newtona i
Descartesa čvrsto odredili linearnost znanstvenog istraživanja temeljenog na
opaženim fizičkim zakonima. Svijet je stvaran jer ga dotičemo, kroz njega se
krećemo i sa priličnom samouvjerenošću empirijski predviđamo budućnost. Iako se u
XX. stoljeću u nizu znanstvenih i spoznajnih otkrića dogodio pomak u paradigmi86,
pojavljuju se teorije relativnosti, kaosa i složenih sustava. Duh dualizma u kojem
smo odgajani u ovom kulturnom krugu prepoznati možemo u cijelom nizu pojmova,
od dobro-zlo, muško-žensko, ja-ostali…

Individua se kreira iz negativne definicije – prvo spoznajemo sve što nismo kako bi
mogli spoznati ono što jesmo. Kierkegaard izjavljuje; „Filozof si gradi naizgled
lijepu palaču, ali je osuđen živjeti u straćari pokraj“ – umjesto da uživa u
neposrednosti svakodnevnog iskustva, on živi u zatvorenom skupu kategorija. Tako
je i u znanosti, negativna definicija uvijek je početak stvaranja nove paradigme, a
nova paradigma može nastati tek kad stara proizvede dovoljno pogrešaka, dovoljno
anomalija, i postaje nedostatna za objašnjenje trenutnog stanja u znanosti.

Veliku ulogu ovdje igra i religija. Kršćanska je tradicija veoma dogmatska, Bog je
nepogrešiv, nedostižni ideal, a jedini je put za približavanje savršenstvu
nepopustljiva vjera u spasenje u „kraljevstvu nebeskom“. „Mi osjećamo da je naša
duša odvojena od tijela , da je duh odvojen od tvari, a na isti način da je i Bog
odvojen od svijeta.“87 Stanje potpunog povezivanja sa prirodom i osvještavanja
moguće je rijetkim pojedincima (samo ponekad beatificiranim). Majstor Eckhart je
danas prihvaćen kao kršćanski mistik, a njegov opis ujedinjenja sa Bogom najbliži je
iskustvu života prosvijetljenog zen budista.

86 gestalt switch – radikalni perceptivni pomak u razumijevanju tumačenju i opažanju činjenica;

pojam Thomasa Kuhna, kojim on tumači znanstveni razvoj koji nije kontinuirano evolutivan, već
revolucionaran
87 Watts, 2008:10

52
Prosvjetljenje je ovotrenutno iskustvo koje istovremeno zahtjeva „veliku vjeru“ (to
stanje je moguće!) i „veliku sumnju“ (je li to stanje moguće?) , kako tvrdi Eisai. Na
prvi pogled se to čini kontradiktorno, no još od kineskog taoizma u Aziji ne postoji
koncept kontradiktornosti, već komplementarnosti – dobro definira zlo, muško
definira žensko, a ja definiram ostale, isto kao i što zlo definira dobro, žensko muško,
a drugi mene. Slikovit prikaz komplementarnosti je usporedba Alana Wattsa je o biti
ne-dualnosti: ne obavija tijelo dušu, već duša tijelo. (Watts, 2008)

Isto kao što prolaznost definira prazninu, a praznina prolaznost.

Zen shvaća; radi komplementarnosti prirode, poništava se dualnost nastala jedino u

našoj percepciji. Takvo iskustvo teško je objašnjivo riječima, odnosno, teško je
objašnjivo riječima onome koji ne razumije – posebni prijenos van kanonskih svetih
spisa, koji nije temeljen na riječima i slovima (znakovima), ukazuje umu direktno na
stvarnost i omogućava nam da prodremo u dubinu stvarnosti i postignemo što budisti
nazivaju buddhinstvo; „Ne razbuđuje se učenjem svetih tekstova, dobrim djelima,
obredima ni štovanjem, nego iznenadnim prekidanjem ograničenja što ih nameće
logičnost misli.“88. Bitno je naglasiti, iskustvo spoznaje nije mistično, ništa nije
misteriozno u tom individualnom iskustvu prijenosa shvaćanja (barem ne upućenima,
koji su ga doživjeli) – radi se o dugotrajnoj potrazi i konačnoj spoznaji o zajedničkoj
sudbini svega i zajedničkom pogledu na stvarnost. Naravno da taj zajednički pogled
mora biti sličan između učitelja i učenika, kako bi se osigurao minimalni dogovor o
shvaćanju biti, kako bi se mogao njegovati i iskomunicirati u sljedeći naraštaj. O
direktnom prijenosu ima mnogo priča, počevši od proglašenja prvog indijskog
patrijarha budizma, Buddhinom učeniku Mahākāśyapi i cvijetu koji mu je učitelj
pokazao.

Druga karakteristika zena je oslobođenje od pojma vremena, odnosno spoznaja da ne

postoji ništa osim sada – to je jedina stvarnost. Prošlost i budućnost zen vidi kao
iluzije. Ovakav stav odgovarao je ratničkoj klasi Japana; pri stalnom stresu od smrti,
samuraj je mogao shvatiti vrijednost koncentracije na „uvijek sada“. Treba osjetiti
život u trenutku, taj trenutak rastegnuti dok naša sadašnjost ne postane kompletno
integrirana u sve što radimo – trenutak se ima razdužiti na cijeli naš život. Kao što u

88 Opći religijski leksikon, 2002:1045

53
borilačkim vještinama ravnoteža mora biti između nogu, jer kad ih
prekrižimo,ravnoteža nestaje, padamo. Ostati u središnjem položaju znači biti
spreman na pokret u bilo kojem smjeru. Ostati u trenutku sada znači živjeti svaki
trenutak sa punim potencijalom, sa punom svijesti o promjenama koje se oko nas
događaju u prirodi i odnosima. Metoda kojom to možemo postići počinje u trenutku
kada prihvatimo da je ono transcendentalno dosežno ne samo uz neku veliku
pripremu, rigoroznu disciplinu i dugotrajnu praksu, već ovdje i sada, samo što se
moramo prepustiti

Sigurno ne postoji ništa osim jedne jedine svrhe sadašnjeg trenutka. Čovjekov cijeli
život je slijed trenutka za trenutkom. Ako osoba potpuno razumije sadašnji trenutak,
nema ništa drugo za učiniti, niti ništa drugo za čime će težiti. Živi vjeran jednoj
svrsi trenutka.89

Uvijek je savršeni trenutak ovdje i sada. Drugo ni ne postoji!

89 po Hagakure, priručniku za samuraje iz ranog XVIII. stoljeća, Tsunetomo, 2002: 68

54
ZAKLJUČAK

Danas je teško znati nešto što je našim precima bilo iznimno važno; jednostavan
suživot sa prirodom oko nas. Prirodna reakcija ljudi bila je neposredno
preživljavanje, bez potrebe za intelektualiziranjem ili filozofiranjem. Vrlo
jednostavno živjeti u ravnoteži sa okolišem koji daje život, živjeti čak i neudobno,
ako ne i bolno, i umrijeti mlad - živjeti u harmoniji s prirodom nije bio nikakav
daleki ideal. Bio je to jasno prisutan zakon u svim aspektima života, od prehrane,
preko brige za potomstvo, pa sve do arhitekture i umjetnosti. A opet, promatrajući
japanska remek-djela sumie tuš slikarstva, ispijajući gorki zeleni čaj i slušajući
rominjanje kiše i huk vjetra shvaćamo oduševljenje životom koji proizlazi iz istih
ovih teškoća. Neimaštinu, usamljenost, melankoliju i neugodu prihvatila je
nekolicina japanskih pjesnika, putnika i redovnika kao brus-kamen za poliranje
svijesti o prolaznosti i nestalnosti univerzuma. Počeli su živjeti kao pustinjaci –
isposnici, ponekad bilježeći svoja razmišljanja i opisujući prirodu koja ih okružuje, i
uskoro je nastao estetski princip koji je danas jedan od najprepoznatljivijih japanskih
odlika.

Veza zena i wabi ideala je jasna: zahvalnost u shvaćanju što je stvarno važno u
životu.
Kako?
Elminiranjem svega što je nebitno.

Pod utjecajem zen budizma, s obzirom na namjernu neizrecivost određenih ideja i

namjernu nejasnost japanskog jezika, odjednom se otvorio prozor kroz koji se mogla
vidjeti prava vrijednost života siromaštva, ne sticajem nesretnih okolnosti, već
svjesnim izborom života bez nepotrebnog. Tako nastaje grana japanske kulture koja
se rađa usred raskoši palača punih ratnog plijena i kineskih dragocjenosti, čajna
ceremonija. Bogati trgovci studiraju i žive zen, odriču se lagodne svakodnevice i

55
postaju arbitri visokog ukusa, naručujući posude i pribor nepravilnih oblika,
asimetričnih, zamrljanih, ispucalih i trošnih. Nekome se ovakve odluke mogu činiti
licemjerne, budući da se nakon čajne ceremonije sudionici vraćaju u svijet obilja.
Povjesničari koji su proučavali pisma suvremenika Sen Rikyūa našli su dokaz da su
ga mnogi smatrali šarlatanom, i političkim spletkarom koji je svoj utjecaj na ratnike-
vladare širio izvan sobe za čaj. No taj problem zaslužuje detaljno istraživanje kojem
nije mjesto u rad ovakvog obujma. Bez obzira na svoje mane, kao privilegirani
članovi japanskog društva i kulturna elita, trgovci i ratnici su započeli trend koji se
do danas pretvorio u estetski ideal – osnovna ideja uspješno je postala više od zbroja
svih svojih dijelova.

Čajni majstori stvaraju sabi u kontekstu u kojem ga i sada prepoznajemo.

Upotrebljavaju prirodne materijale, koji su zagasitih, smirujućih boja. Naglašavaju
unikatnost nastalu slučajnom pogreškom prilikom izrade, grubost koju osjećamo dok
u ruci držimo čajnu posudu ili asimetriju slike na visećem svitku.

Princip običnosti, upotreba organskih materijala i ravnoteža prirode ima praktičnu

primjenu (a danas više nego ikad i ekološku) u filozofiji života i onim što japanci
zovu wabizumai - filozofijom samoće, prihvaćanjem ideala jednostavnosti, te
održivim razvojem.

Ta pravila jednostavnosti i skromnosti ohrabruju disciplinu samosvijesti, a

obeshrabruju pretjerano uživanje u fizičkom svijetu. Nenametljivo promoviraju život
razmišljanja i estetski princip koji teži pojednostavljenju i duhovnom miru, a
potkovan je meditativnim pristupom stvarnosti. Wabizumai na nižu razinu stavlja
ulogu intelekta (kojeg na zapadu više cijenimo), a promiče intuitivni osjećaj
prisutnosti u svijetu gdje je veza čovjeka i njegove okoline uravnotežena (kojeg lako
zaboravljamo). Pomaže nam da poštujemo svoj okoliš. Pomaže nam da ga volimo i
čuvamo, da uživamo u mijenama prirode, koje se kreću u vječnim krugovima.

Današnji način života okrenut je nekim drugim vrijednostima, pa ipak, svatko od nas
se uhvati u situaciji gdje uživa u prirodi, bez očekivanja i bez planova, bez potrebe za
definicijama i povlačenja granica između sebe i svog okruženja. Onda ponovo

56
proradi ratio, i revno nastavljamo zidati Kierkegaardovu palaču, sa mentalnom
fusnotom o onoj straćari koju treba sagraditi pokraj.

Prilog 1. Kronologija Japana (po Totman, 2003)

Jomon razdoblje - 10.000 pr. Kr. - 300. pr. Kr. (縄文時代, Jōmon-jidai)
Ime nosi po ukrasima na lončariji koji su nastali utiskivanjem vrpce na mokru glinu
Yayoi razdoblje - 300 pr. Kr.- 300 g.po.n.e. .(弥生時代, Yayoi-jidai)
Yayoi kultura je dobila ime po istoimenom susjedstvu u Tokiju gdje su pronađeni
predmeti toga razdoblja
Kofun razdoblje, 300. – 552 (古墳時代, Kofun-jidai)
Naziv po ogromnim grobnim humcima tadašnjih careva
Asuka razdoblje 550.- 645. (飛鳥時代 Asuka jidai)
Asuka postaje carskom prijestolnicom. Završava Taika reformom i svrgnućem
obitelji Soga sa vodećih funkcija u državi. Za vrijeme dominacije Soga klana u
Japanu se učvrstio budizam.
Nara razdoblje 710 - 794. (奈良時代, Nara jidai)
po carskoj prijestolnici Nari (tada Heijo-kyo), izgrađenoj po uzoru na kineski glavni
grad Chang'an, plemstvo prihvaća kinesko pismo, dvorske titule i kulturu općenito.
Heian razdoblje 794 - 1185. (平安時代, Heian jidai)
Preseljenjem carskog dvora u Heian-kyo (današnji Kyoto) počinje razdoblje Heian
poznato po procvatu visoko sofisticirane dvorske kulture, književnosti i umjetnosti.
Kamakura razdoblje 1185. - 1333. (鎌倉時代 Kamakura jidai)
Nakon bitke kod Dannoure 1185. godine, u kojoj je ratnički klan Minamoto (Genji)
pobijedio klan Taira (Heike) grad Kamakura je kao sjedište klana Minamoto postalo
središte tadašnjeg Japana. Prijelaz u „japanski srednji vijek“ koji će trajati sljedećih
700 godina. Provala i uspješno odbijanje Mongola.
Muromachi razdoblje 1333.-1573. (室町時代 Muromachi jidai)
Uspostava Ashikaga šogunata 1338. godine. i bakufu – vojne vlade („vlade iz
šatora“)
Azuchi/Momoyama razdoblje 1573. - 1600. (jap. 安土桃山時代 Azuchi-Momoyama
jidai)
Vrijeme reunifikacije i stabilizacije zemlje pod vladavinom moćnog vojskovođe Ode
Nobunage, Toyotomiya Hideyoshija i Tokugawe Ieyasua nakon stoljeća ratovanja
Edo/ Tokugawa razdoblje 1600/3. - 1868. 江戸/ 徳川時代 Edo/Tokugawa jidai)
Tokugawa šogunat ustoličen u gradu Edo (današnji Tokyo),u literaturi znan kao pax
Tokugawa, najdulje razdoblje mira, stabilan rast gospodarstva, razvoj građanske
kulture i trgovine. Zatvaranje zemlje strancima i potpuna izolacija od
interkontinentalnih utjecaja i odnosa
Meiji razdoblje 1868. - 1912. (明治時代 Meiji jidai)
Ponovno otvaranje zemlje Zapadu, restauracija cara, goleme promjene socijalne i

57
političke strukture, nagla modernizacija
Taisho razdoblje 1912. - 1926. (jap. 大正時代 Taishō jidai),
Prijelaz sa oligarhijske vladavine stare elite prema demokraciji i parlamentarizmu
zapadnog svijeta
Showa razdoblje 1926. - 1989. (昭和時代 Shōwa jidai)
Imperijalna ekspanzionistička prijeratna politika, poraz u Drugom svjetskom ratu,
demokratska reforma i „ekonomsko čudo“ pedesetih godina
Heisei razdoblje 1989. do danas (平成時代 Heisei jidai),

Popis literature:
1. Čačinović-Puhovski, N. Estetika. Zagreb: Naprijed, 1988.
2. Davies, R & Ikeno, O.The Japanese Mind: Understanding Contemporary
Japanese Culture, Tokyo: Tuttle Publishing, 2002.
3. Davy, M.M. Enciklopedija mistika.2.svezak. Zagreb: Naprijed. 1990.
4. Devide, V. Japan, Zagreb: Centar za informacije i publicitet, 1978.
5. Eco, U. Povijest ljepote / priredio Eco Zagreb : Hena com, 2004.
6. Fahr-Becker, G. The Art of the East Asia. China: Keonnemann, 2006.
7. Grlić, D. Estetika I-IV. Zagreb: Naprijed, 1974.
8. Grlić, D. Umjetnost i filozofija. Zagreb: Naprijed, 1988.
9. Herrigel, E. Zen and the Art of Archery. Vintage Books Edition, August 1989.
New York, Toronto: Random House, 1989.
10. Japanese Aesthetics and Culture: A Reader. Nancy G. Hume - editor. New
York: State University of New York Press, 1995.
11. Juniper, A. Wabi-Sabi: the Japanese Art of Impermanence. Boston; Tuttle
Publishing, 2003.
12. Kenko,Y. Essays in Idleness: The Tsurezuregusa of Kenko, Japan: Tuttle
Publishing,1981
13. Koren, L. Wabi-Sabi: for Artists, Designers, Poets & Philosophers. California:
Imperfect Publishing, 2008.
14. Opći religijski leksikon, A-Ž [glavni urednik Adalbert Rebić]. Zagreb:
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002.
15. Paine, R.T.; Soper, A. The Art and Architecture of Japan. 3rd Edition. China:
Yale University Press Pelican History,1992.
16. Pilgrim, P. B. Buddhism and the Arts of Japan, 2nd Edition. New York:
Colombia University Press, 1998.
17. Reader, I. , Andreasen E. & Stefanson F., Japanese Religions: Past & Present,
Honolulu: University of Hawaii Press, 1993.
18. Reischauer, E.O., Jansen M.B. The Japanese Today: Change and Continuity
London: The Belknap Press of Harvard University Press, 1999.
19. Suzuki, D.T. Zen and Japanese Culture. 1st edition. Japan: Tuttle Publishing,
1988.
20. Totman, C. Povijest Japana. Zagreb: Barbarat, 2003.
21. Tsunoda, R. Sources of the Japanese tradition. New York: Columbia
University Press, 1965.

58
22. Udo Kultermann, Povijest povijesti umjetnosti, Zagreb: Institut za povijest
umjetnosti/Kontura, 2002.
23. Ueda, M. Literary & Art Theories in Japan. 4th Edition, Michigan Classics in
Japanese Studies. Michigan: University of Michigan, 1967.
24. Varley, P. Japanese Culture. 4th Edition. Honolulu: University of Hawai'i
Press, 2000.
25. Watts, A. Što je Tao?. Zagreb: Planetopija, 2008.
26. Watts, A. Što je Zen?. Zagreb: Planetopija, 2008.
27. Watts, A. The Way of Zen. Hammondsworth: Penguin Books, 1962
28. Yamakage, M.; The Essence of Shinto: Japan's Spiritual Heart. Japan:
Kodansha International, 2006.
29. Yamamoto, T.. Hagakure: The Book of the Samurai, Japan: Kodansha
International Ltd., 2002.

59