1.

Pojmovno – faktička distinkcija (razlika) između pojmova komuniciranje – informiranje

Samo se komunikacije razmjenjuju, dok se informacije saopćavaju, jednosmjerno transmituju. Zajedničko
jezgro za oba fenomena ljudske prakse, i informaciju i komunikaciju jeste – poruka. Komunikacijom se, znači,
razmjenjuju poruke s ciljem da se osvijetle i artikulišu intencije informativnog sadržaja ili poruke čiju vrijednost može
verifikovati tek praksa. Informacija je sadržaj komunikacije i ona je temelj ove nauke.

2. Teorija informacija, konstituiranje

U okviru komunikologije, a zatim i zasebno, razvila se i teorija informacija, odnosno informatologija, kao
nova naučna disciplina. Tragove ove naučne discipline moguće je naći i u dalekoj historiji – u antičkoj Heladi, u starom
Rimu, itd. Savremena teorija informacija je ''čedo'' masovnog društva i masovnog komuniciranja. Nije bez osnova
tvrdnja nekih teoretičara da je upravo težnja da se neistina ''proda'' pod istinu najviše uticala na nastanak i razvoj
teorije informacija.

3. Teorija informacija i druge nauke

Teorija informacija razvila se iz: književnosti, sociologije, psihologije, pedagogije, lingvistike, politikologije.
Svaka od ovih nauka sadržavala je neke elemente značajne za uspješno informiranje tj. za komuniciranje, ali ni jedna
od njih nije istraživala fenomen u cjelini i nije mogla da odgovori na sva pitanja koja su se u vezi sa informacijom i
njenom funkcijom postavljala.

4. Teorija informacija i teorija komunikacija

Razlika između komunikologije i teorije informacija je u sljedećem: Komunikologija je proces, tok. Ona istražuje
odnose između subjekata u komunikacionom činu. Teorija informacija je ono što je sadržaj tog procesa – ona je sam
čin. To je ono što razdvaja ove dvije naučne discipline.

5. Zašto je potrebna teorija informacija

Odgovor je jednostavan: poruku treba znati iskazati da bi doprla do svijesti, postala stav i ponašanje. I istina,
humana poruka mora se dobro ''upakovati'' – dizajnirati, saopćiti na vrijeme i na pravi način. Ona druga, neistinita,
nehumana, persuazivna to zahtijeva još i više. Nije bez osnova tvrdnja nekih teoretičara da je upravo težnja da se
neistina ''proda'' pod istinu najviše uticala na nastanak i razvoj teorije informacija.

6. Ethos – pathos – logos informacije

U antičko doba najbolji govor po Quintilijanu je onaj koji sadrži sve ove komponente tj. ethos - pathos - logos.
Istinu je najbolje jezički i simbolički upakovati. Tome je prethodio trijade / troslojni odnos u antičko doba. Danas,
najbolji tekstovi su oni koji se fokusiraju na moral / etiku, na emocije i koje su u suvlašću sa logičkim elementima.

7. Antička informacija - Savremena informacija

U 6. stoljeću prije nove ere Grčka i Rim bili su dva velika polisa u antici i skupa se nazivaju antičkim periodom.
 Grčka antika – antika demokratije i mira, kulture, filozofije, muzike, poezije (predstavnici ''fine kulture'' su
Aristotel, Platon);
 Rimska antika – civilizacija, osvajanje, borba – ovdje se utemeljuje nauka komunikologije, a ona pravi
novinarstvo;
U ovom periodu utemeljuje se koncept države, naroda, društva, a time i govorništvo koje se smatra pretečom
novinarstva. Svako novinarstvo je govor: izgovoreni ili napisani.

 Demosten i Ciceron – najveći grčki govornici (govore duhovne stvari);

 U Rimu se govorništvo kao kreacija događalo u polisu i tu se i utemeljuje. Polis je zajednica slobodnih ljudi,
pa se novinarstvo piše za slobodne ljude. Prvo govorničko novinarstvo javlja se u polisu, gdje je postojala
agora (trg), a današnja agora je mikrofon, kamera i ostala tehnika.
 U antičkom rimskom periodu postojale su: Acta Diurni – zidne novine i Acta Senatus.
 Savremena informacija – i pored toga ljudi i dalje nisu dovoljno obaviješteni, te se dolazi do zaključka da se
uspostavi validna informacija (ko, šta, gdje, kada, kako) te se bez 5W ne može pojaviti u javnosti.
 Današnji standard je 7W (+ zašto + 2 izvora) koji predstavljaju ''zlatni zahtjev profesije'';
 ''Zlatno doba štampe'' – njemačko novinarstvo, zarad smanjenja prenošenja neistine tih 5W prošireno je na
7W, a današnji printani mediji nastoje sačuvati tih 7W, ali u elektronskim medijima informacija se nekad svodi
i na 3W ili 4W. Riječ je o savremenom novinarstvu koje se zadovoljava skraćenom informacijom tj. flash
informacijom. Tada najčešće izostaju izvori.
8. Razvoj teorije informacija i Quintilijanova teorema
Teorija informacija, kao i druge nauke, izgrađivala se postepeno, praćenjem i uopštavanjem prakse. A ta
praksa razvijala se od oratorstva do interneta. To potvrđuju i Aristotelove teoreme i Quintilijanova teorema 5W,
Gejslerovi zahtjevi govorniku itd.

Teorija informacija razvila se iz: književnosti, sociologije, psihologije, pedagogije, lingvistike, politikologije.
Svaka od ovih nauka sadržavala je neke elemente značajne za uspješno informisanje tj. za komuniciranje, ali ni jedna
od njih nije istraživala fenomen u cjelini i nije mogla da odgovori na sva pitanja koja su se u vezi sa informacijom i
njenom funkcijom postavljala.
Razvoj teorije informacija trajat će sve dok postoje mas mediji.
Validnost informacije prvi je još u antičko doba uspostavio Quintilijan. Da bi informacija bila validna, po
njemu, ona mora sadržavati odgovore na pet pitanja, i to:
KO, ŠTA, KAD, GDJE, ZAŠTO.

9. Šta je informacija?
Informaciju možemo definisati kao obavještenje, saopštenje o nekom događaju, djelatnosti itd. Informacija nije
ono što od ranije znamo, nego ono što nam je novo.

10. Wienner, Porat, McWay – definicija informacija

Norbert Wienner ne daje eksplicitnu definiciju, ali iz onog što o informaciji kaže, definicija se nameće:
''Proces poimanja i korištenja informacije je proces našeg prilagođavanja slučajnostima spoljne okoline i nastojanja da
u toj okolini djelotvorno živimo''.
Max Porat: ''Informacija je podatak koji je organizovan i koji komunicira.''
Denis McWay: ''Informacija je ono što logičnim putem djeluje na organizaciju organizma, da bi preko
adaptacije tog organizma na okolinu djelovao normalno.''

11. Aristotelov pristup teoriji informacija

Aristotel je postavio temeljne kategorije ljudske svijesti / misli:
 KVANTITET – sve što postoji u svijetu, javlja se u određenom broju činjenica, to je količina činjenica, empirije
kojom operira novinarstvo.
 KVALITET – vrijednost činjenica, argumenata, subjektivno je uslovljen.
 RELACIJA – ima višestruko značenje, mogućnost relacije između učesnika u komunikacijskom procesu,
između vremena i prostora, kvaliteta i kvantiteta. Potrebno je naći mjeru.
 PROSTOR – ''obujam države Atine '' – za Aristotela. Danas je naš prostor uvjetovan i drugim prostorima;
prostorom u kojem pravimo informaciju, ali i populacijom kojoj se obraćamo. Jedan prostor zahtijeva jedan
odnos, a drugi drugi.
 VRIJEME – vrlo važan društveno-historijski fakat, ali i vrijeme trajanja komunikacije.
 STANJE – mora se poznavati opće / psihičko / stanje društva, recipijenta, da bi bilo shvaćeno.
 POSJEDOVANJE – obraćanje se odnosilo na slobodne građane, a robovi su služili za teške fizičke poslove u
Aristotelovo doba. Danas komunikator mora imati slobodu obraćanja, i to da bi se obraćao slobodnim ljudima.
 RADNJA – za Aristotela predstavlja ''dinamiku govora'', treba znati održati pažnju.
 TRPLJENJE / TOLERISANJE – komunikatori moraju trpiti zahtjeve publike.
 SUPSTANCIJA – tvar, materija, suština, temeljno pitanje kakva je poruka, kakav je njen cilj i šta se njom želi
postići.

12. Kantova teorema validne informacije

Imanuel Kant na ovih 10 kategorija dodaje još dvije nove: MNOŠTVO i JEDINSTVO. On je utemeljio etičku
teoriju.
 CJELOKUPNOST
 REALITET
 NEGACIJA
 AFIRMACIJA
 LIMITACIJA
 SUPSTITUCIJA
 INHERENCIJA
 KAUZALITET
 NUŽNOST
 SLUČAJNOST
Ove kategorije ne tretira informacijkso-komunikacijski, nego filozofski sa stanovišta javnosti, jer je on utemeljitelj
javnosti.
13. Informacija i kultura
Kulturološka definicija – tri etape razvoja historije: usmena, pismena, elektronska.
 usmena kultura i civilizacija – njena karakteristika je pripovijetka;
 pisana – roman;
 elektronska – drama i informacija;
Naša tradicijska karakteristika je usmena lirika i epika /pripovijetka, pa bez obzira posjedujemo elemente
elektronske kulture – naša kultura je usmenog tipa.

14. Neke definicije informacije: Đorđević, Kulenović, Ecco

Toma Đorđević: ''Informacija je praksom stečeno znanje do tada nepoznato ljudskom iskustvu, saopšteno
jezičkim ili ne jezičkim sistemima znakova, kako bi bilo razumljivo među subjektima komunikativnih članova''.
Tvrtko Kulenović se oslanja na Ernesta Firšea i kaže: ''Informacija jeste vrijednost poruke,ono što poruka
stvarno kazuje. Izvještaj o novim, nepoznatim događajima. Informacija je obrnuto proporcionalna vjerovatnoći
događaja''.
Umberto Ecco: ''Informacija je ono što je novo. Kada saznajemo koji će se od dva očekivana događaja
ostvariti, dobili smo informaciju''.

15. Informacije po Biškupu i Sapunaru

Josip Biškup: ''Informacija nije ono što znamo, nego ono što je novo. Ona je sredstvo društvenog
sporazumijevanja, razmjena iskustava, usmjeravanje društva, grupe, pojedinaca u skladu da dogovorenim i
usklađenim odnosima. Ona je društveno usklađena kategorija.''
Marko Sapunar: ''Informacija je bitnost onoga što se prenosi. Ona je prelazila od neodređenosti ka
određenosti, predmet i mjera složenosti neke organizacije u kojoj su složenost i vjerovatnost zbivanja međusobno
povezana. Svaka stvar koja nije potpuno određena nije informacija.'' ''Informacija mora recipijenta povesti od
neodređenosti ka određenosti''.

16. Humana informacija

Humana informacija – smisaona zamjena za neki aspekt svekolikog okruženja u fizičkom i metafizičkom
stanju i upotrebljava se umjesto njega.

17. Predmet teorije informacije

Svako stanje, proces, razvoj ili događaj koji se ispoljavaju u okviru društva mogu biti predmet informacije.
Predmet informacije je uvijek povezan sa čovjekom, posredno ili neposredno. Predmet informacije je život koji živimo.
Kada sa teorijskog stanovišta govorimo o predmetu informacije, govorimo o događaju.
Informacija prati novo, relevantno i bitno.
Pored događaja predmet informacije je i zbivanje (fizičko kretanje). Temeljni sadržaj informacije je društveno
stanje (npr. politika dominira 90% na TV-u)
Informacija pokriva događaj, stanje, zbivanje i lično stanje. Lično stanje mora imati čovjeka (ostali ne moraju).
Za informaciju je bitan stav, stav može biti i događaj ukoliko je relevantan, nov, aktuelan, itd.

18. Šta je događaj?

Događaj je nešto uhvaćeno u trenutku. Događaj je neka zgusnuta tačka nekog kontinuiranog zbivanja, ili neka
kritična tačka nekog zbivanja ili stanja. Događaj nije sve što se oko nas događa, jer je događaj neka struktuirana tačka
u nekom kretanju koje čine empirijske činjence, odnosi između i unutar njih. Događaj je vremenski određena tačka
kretanja koja ima svoju unutrašnju dinamiku.
Postoje dvije vrste događaja:
a) Evidentni, empirijski, konkretni – ovi događaji su dostupni čulima i njh je najlakše pratiti.
b) Događaji apstraktne forme (voacije) – oni nisu empirijski, konkretni i dostupni (neposredno) čulima. Do
njih dolazimo zaključivanjem na osnovu obrade informacija iz prve grupe – to su pojave nematerijalne vrijednosti,
mitovi, stereotipi, ideologija, politika i sl.
Međutim, novinar mora znati da obe ove grupe moraju uspješnom informacijom ili transformacijom elemenata,
pretvoriti u čulno dostupni model, kako bi to bilo komunikabilno.
Događaj može biti i mišljenje, a i ličnost. Recimo, kada Papa dolazi u Sarajevo, onda je ličnost događaj.
Komunikabilnost – ono što se da iz empirije pretvoriti u informativni sadržaj, ono što se da razumjeti.

19. Opservacija emiriskih činjenica

Opservacija je temeljni komunikatorski zadatak i ona podrazumijeva mogućnost komunakatora da vidi,
prihvati, shvati i opservira događaj, stanje ili pojavu. Opsrerviranje komunikatora ne znači samo registrovanje
kamerom, fotoaparatom i sl., jer što on vidi, to propušta kroz misaoni aparat i to kao takvo treba razumjeti odnosno
shvatiti. Iz ovoga jasno vidimo da percepcija znači da se empirija shvatila.

20. Entropija sistema, medijska entropija

 Pod entropijom se, po pravilu, podrazumijeva gubitak reda u informaciji ili nered u poruci. Entropija stvarnosti
je u suštini isto – poremećaj reda, tačka na kojoj dolazi do odstupanja od sređenosti u svakom sistemu, kako
tehničkom tako i društvenom (pa i prirodnom).

21. Podatak kao element informacije

Podatak nije samo simbol u klasičnom smislu, on je jedan veoma bitan dio informacije, bez kojeg informacije
praktično ne bi ni bilo. Podatak ima funkciju da izvrši prelaz od neodređenosti ka određenosti. Podatak je ono što
poruka hoće da kaže zavisno od toga kako se uspostavlja odnos među informacijama. Novinari podatke dobijaju iz
više izvora, ali sam podatak je izvor informacije.

Podatak ima svoje:

a) Bukvalno značenje
b) Stvarno značenje
Podatak može da ima i konotativno (prekriveno) značenje koje se dobija u semantičkom sistemu. Podatak je
također onaj element informacije koji treba da osigura njenu istinitost, vjerodostojnost, posebno ako podatke uzimamo
iz više izvora.
Danas postoji jedna negativna pojave koja se naziva redundanca. To je ustavari pretrpanost informacije
podacima u tolikoj mjeri da recipijent ne može da odredi one prave i ostaje naprosto zbunjen. Informacija u ovom
slučaju postaje bezvrijedna. Persuazija je nagovaranje u novinarstvu.

22. Činjenica kao element informacije

Činjenica je ono što se događa. Stoga ona može biti i pojava i stanje.
 Empirijska činjenica je ono što je dostupno čulima.
 Informativna činjenica je ranije iskustvo ili znanje komunikatora. Iz ovoga vidimo da ove dvije vrste činjenica
nisu iste.
Činjenica - logika.

23. Odnos činjenice i mišljenja

Racionalno mišljenje je utemeljeno na činjenicama, ali čovjek može da razmišlja i bez činjenica (filozofsko
mišljenje). To je mišljenje utemeljeno na sudovima, pa je prisutno i u komunkativnom procesu, najčešće kada sudovi
dobijaju neki vid praktične primjene – tada kažemo da mišljenje postaje činjenica.

24. Izvori informacije

Postoje dva izvora informacije:
a) Primarni izvori – oni se neposredno odnose na posmatranu pojavu. Relevantniji su, ali se do njih teže
dolazi. U neposredne izvore spadaju neposredni učesnici u pojavi, te dokumenti koji se odnose na pojavu.
b) Sekundarni izvor – oni su manje pouzdani, ali se lakše dolazi do njih. Koriste se u slučajevima kada je
nemoguće doći do primarnih izvora. U sekundarne izvore spada: članak u štampi, izjava osobe koja nema
neposredne veza sa događajem itd.

25. Kanali poruke

Kanal poruke možemo definisati kao sredstvo pomoću kojeg se poruka prenosi do recipijenta.

26. Informativne i empirijske činjenice

Empiriska činjenica: je ono što je dostupno čulima.
Inforativna činjenica: je ranije isustvo ili znanje komunikatora. Iz ovoga vidimo da ove dvije vrste činjenica nisu
iste.

27. Struktura poruke

Nositelj poruke je informacija. Poruka je ono što želimo kazati. Poruku također možemo definirati kao intenciju
izraženu nekim skupom informativnih činjenica oblikovanih u vijest.
Poruka nije nešto materijalno. Svaka poruka se sastoji od intencija i informativnih činjenica oblikovanih u
vijest.
Struktura poruke je jedna složena cjelina koja se obrazuje na funkcionalnoj vezi informativnih i relevantnih
elemenata saznanja. Bez prisustva redundancije u poruci, ona se ne može obrazovati. S druge stane, ako se
informacija zasniva samo na redundanciji, ona postaje bezpredmetna i neinformativna.
Struktura poruke poprima i persuazivne aspekte - sadrži u sebi i vrjednosne kvalifikacije događaja. Svaka
poruka sadrži taj vrijednosni aspekt.
Sve poruke se organizuju na osnovu dva nivoa.
1. faktografsko-činjenički nivo
2. vrijednosni nivo
28. Faktografska poruka
Ova poruka je elementarno uproščena. Čini je informativni i redundantni sadržaj, a organizuje se na čisto
faktografskom materijalu. Takve poruke sadrže elementarna saznanja o događaju. Ovom vrstom poruke javnost se
obavještava o elementarnim društvenim zbivanjima koja su se desila ili još traju. Ovakve poruke brzo postaju predmet
neformalne i interpersonalne komunikacije.
Faktografski određene informacije se transformišu u složenije strukture u kojima je sadržana i vrijednosna
dimenzija.

29. Vrijednosna porka

Struktura vrjednosno oblikovane poruke je kompleksnija, složenija po sadržaju. Po istom modelu kao i
faktografska poruka obrazuje se i vrijednosna poruka. Jedino se kod vrijednosnih poruka proširuje interpretativno
polje činjenica i kontekst analize događaja.

30. Semantičke i estetičke poruke

a) Semantičke poruke – ove poruke djeluju spoznajno, racionalno i utemeljene su na činjenicama koje su
empirijske i informativne. Stoga su one racionalne i kognitivne. Smisao svake poruke, posebno semantičke, zasnovan
je na intelektualno-logičkom kompleksu.
Osnova na kojoj se gradi semantička poruka je simbol. On je temeljni element trijade.
Simbol – značenje – smisao = SEMANTIČKA TRIJADA
U semantičkom porukama različite informativne činjenice moraju voditi ka jednoznačnosti, jer se semantička
poruka svodi na jedan cilj, jedno ponašanje i samo takva praksa može biti djelotvorna.
Univoknost semantičke informacije je veoma značajna za teoriju javnog mišljenja. Moramo voditi računa da
infomacija ne bude višeznačna i da ne zbunjuje javnost.
Simbol je materijalni nosilac značenja. Simboli su relativno samostalni, jer značenje može biti i denotativno i
konotativno.
Značenje je ono što se kazuje simbolom. Ono nikada ne može biti bez simbola. Ono je također završna
komponenta semantičke trijade i zavisna je komponenta, dok je simbol stalan i nezavistan.
Odnos smisla i simbola također je nezavisan. Smisao može biti značajniji čak i od denotativnog značenja.
Npr: Danas je pasije vrijeme. Konotativno – vrijeme bijede, prevare, neimaštine. Denotativno – vrijeme gdje vladaju
psi.
b) Estetičke poruke – kod estetičkih poruka moramo tragati za njihovim fotografskim jezgrom. Tek onda one
mogu djelovati na recipijente. Estetička poruka može da nosi više značenja koja međusobno mogu biti neovisna.
Značenje simbola kod estetičke poruke iz denotativnog u konotativno značenje, a vrlo često konotativno
značenje se pretvara u njihov smisao.

31. Diskurzivnost poruke

DISKURZ – raščlanjivanje, temeljna, dubinska analiza, i vrlo je bitna za intenciju poruke i njenu diskurzivnost.
Diskurz inforacije je recipijent. (prvo je komunikator enkodira)

32. Intencija poruke

Intencija je bitno unutrašnje svojstvo poruke. Intencije poruke su simbolički posredovane namjere onih koji
poruke oblikuju s namjerom da usmjere sopstvenu i tuđu praksu. Intencija se govori javno i smišljeno.
Intencija može biti:
 Direktna – ona se sažima, i zasniva se na denotativnom nivou;
 Indirektna – intencija na komunikacijskom nivou je posredno kazana;
 Skrivena intencija ostavljena je recpijentu, često ga ostavljajući bez stava ako on ne dokuči smisao i suštinu
intencije. Kaže se da je tu u pitanju dezinformiranje.
Slobodno možemo reći da ne postoji poruka bez intencije. Intencija je sloj unutar strukture poruke. Intencija je
onaj sloj koji može biti vidljiv ili nevidljiv.
Intencija kao fenomen je sadržana u tome kakav se značaj pridaje pojavi. Nekoj pojavi možemo dati prevelik
značaj, iako ona to ne zaslužuje. To je najčešće intencija urednika. Intenciju imamo najčešće u predimenzioniranju ili
minimiziranju pojava i to najčešće dolazi od novinara.

33. Vrste intencije

Intencija može biti:
Direktna - ona se stvara na denotativnom nivou.
Indirektna – intencija na komunikacijskom nivou je posredno kazana.
Intencija u odnosu na događaje može se graditi:
- Transparentnim događajima
- Netransparentnim događajima
34. Istina informacije
Istinitost je jedan od bitnijih elemenata dobre informacije. Za istinitost informacije je bitna referentnost
komunikatora, poruke i recipijenta.
Moć informacije se nalazi u njenoj istini i ništa nije tako pouzdano kao istina. Značaj istine potvrđuju činjenice
koje kažu da nijedno društvo nije postalo demokratsko na osnovu laži.
Za saznanje istine bitna su 3 faktora.
- Opažanje
- Mišljenje
- Volja

35. Istina i interes

Istina: Postoje razne teorije istine, ali one se u biti svode na isto.
Recimo, pragmatičari kažu: istina se sastoji iz korisnosti.
Idealisti pak tvrde da je istina ideal kojem se ljudi približavaju.
Logika tvrdi da se istina sastoji iz neprotivriječnosti sudova.

Ovu su samo neke od definicija istine. Ono što je bitno zapamtiti jeste da je istina jedan od ključnih elemenata
dobre informacije i da je ona osnov za sa kvalitet. Moć informacije se nalazi u njenoj istini, ništa nije tako dobro kao
istina. Istina pobuđuje ljude na akciju i sa njom se slaže sve što je realno. Za saznanje istine bitna su 3 faktora:
opažanje, mišljenje i volja.
Interes: Informacija uvijek teži da pobudi neki interes (politički, kulturni). Informacija težeći za interesom može
težiti ka pouzdanom interesu – tada povratno djeluje, ali može da interesuje i nepoznati interes.

36. Funkcije informacije

a) Prva funkcija informacije je da stvara osnovu za mišljenje.
Postoji pojmovno mišljenje i standardno mišljenje.
I u komunikologiji i u teoriji informacije kada govorimo o mišljenju, kažemo da informacija treba da utječe na
mišljenje kako bi stav proizveo određeno ponašanje.
STAV je naš odnos prema nečemu. On je pokretač našeg ponašanja. Stav se formira na osnovu informacija i
empirijskih činjenica. Stav prethodi ljudskom mišljenju.
Misao je stalni proces u čovjeku i on misli čak i onda kada toga nije ni svjestan.
Mišljenje stvara signale za stvaranje stavova.
Prave informacije uvijek podstiču mišljenje i kažemo da je informacija agens mišljenja - to je njena prava
funkcija.
b) Druga funkcija informacije je da ona proizvodi stav.
c) Treča funkcija informacije je da ona proizvodi ponašanje.
Ponašanje može biti iskaz fizičke akcije.

37. Koncept flasha kao osnove informacije

Flash vijest je po mnogim teoretičarima moderni interes, odnosno vijest za moderno društvo. Ona se sastoji iz
nekoliko rečenica i obično najavljuje neku važnu vijest.

38. Teorija novinarskih žanrova

Novinarske žanrove možemo definisati kao načine novinarskog izražavanja, odnosno načine pomoću kojih
novinari iskazuju, saopćavaju neku vijest.
U novinarske žanrove ubrajamo: vijest, fleš vijest, informaciju, reportažu itd.

39. Vijest u teoriji informacija

Vijest je jedna od najčeščih oblika novinarskog izražavanja. Iako je ona oblik koji je najsažetiji i najbrži, to ne
znači da je najmanje važan. Naprotiv, vijest je najčešći oblik novinarskg izražavanja.
Da bi jedna vijest bila profesionalno odrađena, ona mora da odgovara na 5 ključnih pitanja: KO, ŠTA, KAD,
GDJE i ZAŠTO. Također mora biti aktuelna, nova i zanimljiva.
 Postoje dvije vrste vijesti: pisane i vizuelne.
Pisane: vijesti svoj sadržaj objavljuju putem pisane forme, tj. putem riječi. I ove pisane vijesti možemo
podijeliti na dvije grupe:
a) Vijesti osnovnog tipa:
 Interpretativne – nešto objašnjavaju, tumače itd.
 Vijesti u nizu – kontinuirano obavještavanje o nekom događaju koji traje već određeni vremenski period;
b) Ostale vijesti
 Fleš - On se satoiji iz nekoliko rečenica i obično najavljuje neku važnu vijest.
 Sitne vijesti – one nam govore o nekim sporednim temama, zanimljivostima i obično služe za razonodu.
 Protokolne vijesti – one nam govore o nekim važnim diplomatskim poslovima i posjetama.
Vizualne: one svoj sadržaj objavljuju putem slika, a ne putem teksta. Možemo ih podijeliti na:
 Fotovijesti – može da bude samo dopuna teksta ili da samostalno stoji;
 Filmovna vijest – koja se svakodnevno susreće na našim tv ekranima. Njen predmet je svaka važna vijest.

40. Izvještaj u teoriji informacija

Neki teoretičari smatraju da je izvještaj po važnosti odmah iza vijesti. On odgovara svim vrstama medija.
Prisustvo događaju je osnovna karakteristika izvještaja. Kod ovog novinarskog žanra izražena su pitanja kako,
zašto i kojim sredstvima.
Kompozicija izvještaja:
1) glava – to je sama vijest;
2) tok događaja – podrazumijeva proces odvijanja tog događaja;
Postoje 3 vrste izvještaja: običan, reporterski i komentatorski.

41. Komentar u teoriji informacija

Komentar se najčešče susreće u printanim medijima. Postoje tzv. afirmativni komentari i kritički komentari.
Komentar je prije svega pisani žanr, ali može biti i govorni. Komentar također može biti u obliku fotografije ili u
obliku karikature.
Komentar počinje glavom gdje je saopćena neka glavna vijest. Zatim slijede argumenti za jednu ili za drugu
stranu, što nam govori da komentar mora imati bar dvije strane. Komentar je autorski žanr i uvijek je predmet
jednog čovjeka.
Komentar mora imati sljedeće elemente.
1. šire objašnjenje teze o postojećem problemu;
2. činjenice bitne za temu;
3. uzroke nastanka određene pojave;
4. predviđene posljedice;
5. kategoričan stav autora;

42. Virtualnost u teoriji inforacija

Recipijent kao i komunikator su primorani da budu u stvarnom i virtualnom okruženju. Međutim, ako se iz
virtuanog (mas medijskog) okruženja u javnost prečesto plasiraju informacije dolazi do tzv. etebliranja vijesti,
odnosno recipijent nije sposoban da od silnih informacija odvoji one nabitnije, jednostavno ostaje zbunjen.

43. Lokalno i globalno u teoriji informacija

Lokalno i globalno je u teoriji informacije sve prisutnije. Globalni su uslovi u kojima danas živimo. O nastanku
globalizacije možemo govoriti sa pojavom mass-medija. Globalizacija je proces koji podrazumijeva stvaranje opšte
ekonomije, privrede, finasija i sve to na opštem nivou.
Globalzaciju možemo definirati i kao jačanje svjetskih odnosa.