Professional Documents
Culture Documents
John Hart - Tišina PDF
John Hart - Tišina PDF
John Hart - Tišina PDF
Ured je bio ljepši nego što je Johnny očekivao. Dvostruki prozori gledali
su prema sudnici i parku pokraj nje. Uokvirene diplome visjele su na
zidovima. Pokućstvo je bilo skupo i novo.
“Evo ga. Na stolu ima papira.”
Johnny nije žurio. Nitko nije mnogo očekivao od malenoga, izgubljenog
dječaka usahle lijeve ruke. Jack je vidio smrt djevojčice i lagao je o tome.
Završio je u maloljetničkom zatvoru, a mnogo je vremena proveo u sjeni
Johnnyja Merrimona. No Jack nije završio onako kako su svi očekivali. Nije
bio u zatvoru, nije radio u praonici automobila, nije bio pijanac ni ovisnik o
drogama ili neka druga vrsta propalice. Johnny je smatrao da to zaslužuje
trenutak pažnje, pa je prevukao prstom preko niza knjiga, pa podigao
fotografiju sa stola. Bila je to jedina fotografija u uredu: dva dječaka na
rijeci - Johnny i Jack, kao braća.
“Slobodno se požurite.”
Sjedokosa je žena bila frustrirana i napeta, ali Johnny je nastavio
promatrati dječake na fotografiji. Bili su goli do pasa, smijali su se, smeđi
poput zemlje od preplanulosti. Iza njih, rijeka je izgledala nepomično
poput stijene, a iza nje nalazila se samo sjena. Činilo se kao da je sunce
blistalo samo za dječake, a na neki način i jest. Prijatelji u toj dobi nisu imali
tajni, a razlike su bile male: X-Meni ili Osvetnici, nogomet ili bejzbol. Kad bi
samo trepnuo, osjetio bi okus svojega prvog piva, koje su popili toplo na
ravnoj stijeni usred iste te rijeke. Jack ga je ukrao od oca, i htio ga je
podijeliti s Johnnyjem. Dječaci postaju muškarci, rekao je. Prvo pivo...
“Gospodine, morate požuriti.”
Johnny je još na tren gledao fotografiju, pa ju je napokon spustio.
Položio je notes usred stola i napisao poruku širokim rukopisom. Kad se
uspravio, žena ju je pročitala bez oklijevanja ili stida.
Jack je vozio, a ona je čitala dosje. Boyd je bio nizak i zgodan - nije
pripadao kategoriji muškaraca à la Johnny Merrimon, no nije loše
izgledao. Igrao je golf i skvoš, no činilo se da mu je lov prava strast. Afrika.
Daleki Istok. Što god se smjelo ubijati, on je ubijao.
“Kako znaš da je uopće u gradu?”
To su bile prve riječi koje je Jack izgovorio u posljednjih pet minuta.
Pogledala ga je. Izgledao je kao da mu je nelagodno za volanom
agresivnog automobila, njezina Jaguara XKR. Zdrava mu je ruka bila na
mjenjaču; kljastom je rukom jedva držao volan. “Ne znam”, rekla je. “No
ako želiš da pomognem tvojem prijatelju, moram znati obje strane priče.”
Nije spomenula da su pred njom još uvijek dvije mogućnosti. Jedna je
bila upoznati Johnnyja Merrimona, a druga, vrbovati najvećeg klijenta u
svojoj karijeri. Prema podatcima iz dosjea, fond Williama Boyda prošle je
fiskalne godine platio dvanaest milijuna dolara odvjetničkom uredu. Deset
posto toga dovelo bi je do statusa starijeg partnera. Dvadeset posto
pretvorilo bi je u rock zvijezdu.
“Je li tvoj prijatelj uistinu tako dobar strijelac?”
“Da.”
“Mogli su ga optužiti za pokušaj ubojstva. To znaš, zar ne?”
Jack je stisnuo zube, prebacio u nižu brzinu kroz zavoj i ubrzao na
otvorenoj cesti.
Nasmiješila se zbog njegove nelagode. “Kad sam ga upitala za
prekršajnu prijavu, nije želio ništa reći o razlozima zbog kojega je
ponuđena. Mislila bih da je Boyd, sa svojim bogatstvom i utjecajem,
mogao zakopati tvojega prijatelja ispod zatvora. Imaš li pojma zašto se to
nije dogodilo?”
Jack je slegnuo ramenima. “Došlo bi do suđenja. A William Boyd nije
imao nikakvu namjeru dopustiti Johnnyju da svjedoči.”
“Zašto?”
“Zato što se upišao u gaće kad je Johnny zapucao i zato što je imao
vreću punu krvavih krzna životinja ubijenih izvan lovne sezone. On je javna
osoba. Mediji bi ga razapeli.”
Pokušala je zamisliti kako bi se osjećala da je na nju netko zapucao u
šumi. “Misliš li da se tvoj prijatelj prelako izvukao?”
“Ne.”
“Zvučiš kao odvjetnik obrane.”
“Bili su pet tjedana stari”, reče Jack.
“Što?”
“Mladunci koje je ostavio da umru od gladi. Bili su samo pet tjedana
stari.”
Randolph se nije pomaknuo pola sata. Ako se pomakne, mislio je, ono
će ga osjetiti i vratiti se. Sramio se zbog kukavičluka, no tek ga je glad
natjerala da se pomakne. Ustao je, zavrtilo mu se u glavi i gotovo je
halucinirao. Sunce više nije bilo tako mutno, a dan više nije bio tako oštar.
Sjene su se protezale i ondje gdje ih prije nije bilo. Okrenuo se začuvši
zvuk, i ugledao zeca bijelog kao snijeg, ni najmanje uplašenoga. Podigao
se na stražnje noge i njuškao, a Randolpha je taj prizor toliko zapanjio da
je mogao samo zuriti, sa jednom jedinom mišlju u glavi: Život! Ovdje ima
života! Kad se napokon sjetio puške pod svojim nogama, zec je već bio na
sve četiri i nestajao je u guštiku. Čak se ni tada Randolph nije pomaknuo.
Ptice su lepetale u krošnjama, a svuda oko njega bilo je tragova jelena i
lisica i manjih životinja. Neki su tragovi bili svježi, drugi dopola prekriveni
snijegom.
Preplavila ga je slabost, mnogo jača od one uzrokovane glađu i bolnim
rebrima. Odmaknuo se od vatre i zateturao prema najsvježijim tragovima.
Jelen, pomislio je, i to nedavno. Dotaknuo je otisak, koji se urušio na
rubovima. Iznad njega brbljala je vjeverica, a Randolph je osjetio
praznovjeran užas, toliko neočekivan i jak, da se počeo još jače tresti.
Je li ovaj život stvorila neka mračna magija?
Ili ga je nešto mračno prikrilo?
Na kraju ga više nije bilo briga, a i to je bilo zbog gladi. Glad ga je
potjerala kilometar, pa još jedan - trljao je oči kao da su prekrivene
paučinom. Unatoč tome, s rubova je prijetila tama. Vidio je majku u
kuhinji, oca pokraj vatre, njegovo iznakaženo lice. Dugo je osjećao vatru i
bilo mu je toplo; ali njegov je otac zurio, a svjetlost u tim očima bila je
nepomirljiva poput željeza u zimskoj noći. Zašto si živ? činilo mu se da
pitaju. Zašto si ti čitav, a ja sam ruševina? Randolph se poželio usprotiviti,
ali led mu je ispunio usta, a njegov je otac nestao u dugačkom, mračnom
hodniku, smanjivao se, sve dok se hodnik nije urušio u maglu bjeline i sivila
i mutnoga narančastog svjetla. Randolph je trepnuo, no magla se nije
raspršila. Ponovno je trepnuo i shvatio da leži licem u nanosu, usta punih
snijega i jednog oka posve smrznutog.
Koliko dugo?
Sunce je provirivalo iza stabala, a on je negdje izgubio rukavicu, pa mu
se ogulila koža s prstiju kad ih je pokušao odvojiti od puške. Zavrištao je
od boli, a snijeg se podizao s nanosa udarajući ga o lice. Prigrlio je ranjenu
ruku i odvukao se do čistine gdje se sa stijene spuštao potočić, davno
smrznut u vodopad mutnoga kristala. Sumorno je svjetlucao, a na uzvisini
s koje se spuštao stajala je najveličanstvenija životinja koju je Randolph
ikada vidio. Dlaka mu je blistala, rogovlje se raskošno uzdizalo. Stajao je u
profilu i gledao ga jednim okom, dječak se mogao zakleti, punim
neizmjerna strpljenja. Čak i kad je Randolph ranjenom lijevom rukom
podignuo pušku i obamrlim prstima bez osjeta pokušao pronaći okidač
jelen je mirno stajao, postojan i bez trunke uzbuđenja, baš onakav kakav je
bio i Randolph u trenutku kad je udahnuo, izdahnuo i naciljao. A kad je
došao posljednji trenutak - dječak je drhtao, a jelen stajao posred željezna
ciljnika - životinja je zatvorila smeđe oko, a Randolph je pritisnuo okidač.
Jelen je pao na mjestu.
Savio se u koljenima, zakotrljao i srušio niz ledeni zid. Na trenutak su
mu zadrhtale noge, a onda je umro.
Randolph se dovukao do jelena - zapanjen - ali nije bilo vremena za
čuđenje zbog njegove veličine. Noć se spuštala. Nije osjećao ruke ni noge.
Nespretno je izvukao nož, rastvorio utrobu životinje i ugurao ruke u nju,
zagrijao ih, tako da je napokon mogao saviti prste i izvući iznutrice. Sve je
u utrobi bilo golemo. Želudac. Crijeva. Srce veličine njegove glave. Sve je
izvadio i odrezao komad jetre i pojeo ju sirovu. Krv mu se razmazala licem i
potekla niz odjeću, no to nije bilo važno. Meso je bilo vruće i slano od krvi,
a kad je napokon prošlo ludilo njegove gladi, spustila se noć. Randolph je
potpalio veliku vatru. U šumi se nešto kretalo i to ga je uplašilo. Oči su
bljeskale od svjetlosti vatre. Pomicale su se, kružile, a onda odjednom
nestale; u njihovoj odsutnosti počeo je rasti pritisak.
“Ne, ne, ne.”
Randolph je dohvatio pušku; leđima se oslonio o još uvijek toplo truplo.
Nije bio sam na čistini.
Nije bio nimalo sam.
OSMO POGLAVLJE
U početku je san rijetko dolazio, a zatim sve češće: isti muškarci na istoj
užadi, divljina i strah i male, crne noge. Johnnyja je najviše uznemirivalo
koliko je živo vidio stablo.
Tamo su robovi umrli.
To je bilo stvarno.
Napokon je zaspao u onom posljednjem, mračnom satu prije zore.
Probudio se u još uvijek mračnoj šumi, obasjanoj tračkom sunca. Poželio je
posjetiti staro naselje; vidjeti drevno stablo. Uzdizalo se iz iste zemlje, i
unatoč munji što ga je pogodila i napola slomila, grana za vješanje i dalje
se protezala preko gole zemlje na kojoj nikada ništa nije raslo. Kad bi ga
Johnny sanjao, najčešće je bilo ovako. Probudio bi se misleći, možda.
Možda, ako dotakne stablo, golu zemlju, ako klekne pokraj malih
nadgrobnih spomenika obješenim robovima tijekom onoga brutalnog,
vrućeg ljeta 1853.
Imao je toliko pitanja.
Izvukao se iz ležaljke i okupao u potoku, pa navukao čistu odjeću i
pojeo doručak. Stigao je u naselje i zastao na čistini jer je tamo najjače
osjećao Sjenovitu Tišinu. Jednom je prebrojao kolibe i pronašao
osamnaest ruševina. Iza posljednje, čistina se sužavala, a staza je vodila do
groblja na drugoj čistini, duboko u šumi. Bila je okružena kamenim zidom,
iza kojega se nalazilo četrdeset i pet nadgrobnih spomenika. Otvorio je
vrata na ogradi i ponovno otišao do stabla za vješanje na stražnjem kraju
naselja. Deblo mu je bilo crno i kvrgavo, najdeblje grane deblje od većine
okolnih stabala. Udari munje ogulili su mu koru i napola ga ubili, ali grana
za vješanje još se protezala iznad tri jadna kamena i zemlje toliko lišene
života da je izgledala kao da je pometena. Koliko je puta Johnny tamo
stajao? Koliko je puta sanjao? Zatvorio je oči i ugledao mrtve ljude i vatru i
krvavi nož. Osjećao je strah gomile.
Ali tko bi se bojao djeteta?
Kleknuo je pokraj kamenja, raširio prste i osjetio mrtvu točku u zemlji
koja nije bila ispravna. U stablima je tekao sok, i osjećao ga je, kao i ptice i
kukce, povijuše i cvijeće koje je slijedilo sunce. Ali ispod stabla nije bilo
ničega. Kamenje je bilo maleno i bez oznaka. Prašina je bila samo prašina.
Otresao je koljena i pogledao trake gologa, bijelog drveta. Rekao je
samome sebi da je to samo stablo, samo staro, polumrtvo, golemo,
zastrašujuće stablo; no nije u to vjerovao, čak ni za najvedrijih dana. San je
bio previše stvaran da bi bio samo san. Bio je previše osoban, previše živ.
Okrenuo se i vratio na čistinu. Prošao je štalu i sušu i ušao u staru crkvu.
Bilo je lako zaboraviti da su ovdje nekoć živjeli ljudi, a Johnny se pitao jesu
li osjećali isto što i on, ili je taj dar bio samo njegov.
“Ne bi smio biti ovdje.”
U nevjerici se okrenuo. Na otvorenim vratima stajala je žena obasjana
suncem. Morao se pribrati kako bi mogao progovoriti. “Ovo je moje.”
“Nije baš”, rekla je. “Možda, no privremeno.”
Bila je mlada i vitka, možda njegovih godina, u trapericama, majici i
čizmama. Ušla je u crkvu, a Johnny ju je prepoznao. Preplavila ga je
gorčina. “Što radiš ovdje?” upitao je.
“Stalno dolazim.”
“Znao bih da je tako.”
Slegnula je ramenima, a težina te tišine udarila je Johnnyja kao šaka.
Nije osjetio njezinu prisutnost dok nije progovorila: ni zvuka, ni osjeta nije
bilo.
“Znaš li tko sam?” upitala je.
“Ti si kći Luane Freemantle, Cree. Vidio sam te na suđenju.”
“Onda znaš da imam jednako mnogo prava na ovo mjesto kao i ti.”
“Sud se ne slaže s tobom.”
Ponovno je slegnula ramenima. “Moji su predci ovdje živjeli dvjesto
godina. Štovali su Boga u ovoj crkvi.” Ušla je u prostoriju; dotaknula
svijećnjak, kamenu krstionicu. “Ti ne pripadaš ovdje.”
“A ti pripadaš?”
“Izgleda da ćemo to morati otkriti, zar ne?”
Zastala je kod vrata i pogledala ga u lice. Imala je uska ramena, tamnu
kosu i kožu. “Jesi li me pratila?” upita Johnny.
“Ti nisi važan.” Rekla je to gotovo prezirno. “Ne pripadaš ovdje.”
“A ti pripadaš?”
Ponovno je slegnula ramenima, a Johnny je u tom trenutku osjetio
nešto od nje, tračak sumnje, prvi koji je vidio. “Odrasla si u Charlotti.”
Pritisnuo ju je. “Tvoja je majka bila druga rodica Levija Freemantlea, u
najboljem slučaju vrlo daleki rod. Nikakav prizivni sud to neće promijeniti.”
“Možda neće, ali ja sam provela djetinjstvo ovdje s bakom i praujnama,
i sa svima koji su još ostali. Poznajem povijest ovoga mjesta onako kako je
ti nikada nećeš upoznati i priče o mojoj obitelji. Trebao bi vratiti zemlju
onima koji je najviše vole.”
“Dvije i pol tisuće hektara?”
“Naravno.”
Johnny ju je ponovno osjetio, a ovoga je puta uvid bio kao blistavi
bljesak. “Znači li ti nešto ime William Boyd?” Njezino se samopouzdanje
poljuljalo kad joj se na licu ukazala istina. “On plaća tvoje odvjetnike, zar
ne? Isuse. Kakav je plan? On plati troškove suđenja i kupi zemlju ako
pobijediš?”
“Neću razgovarati o tome.”
“Imam pravo, zar ne?”
“Nemaš u vezi mene.”
Izašla je, a Johnny krene za njom. “Za tebe je riječ samo o novcu, zar
ne?”
“Ne. Nikada.”
“Ova je zemlja u mojoj obitelji od 1694. godine, a darovnica je starija i
od ove države. To je povijest. To je važno.”
Okrenula se na peti, tako odlučna i odjednom ljutita da je Johnny
ustuknuo. “Je li tvoja obitelj ovdje pokopana?” zapitala je.
“Ondje.” Johnny pokaže rukom. “Sedam kilometara.”
“Pa, moji su pokopani upravo ovdje.” Zabila je prstom prema groblju, a
Johnny je šokirano primijetio da su joj oči pune suza. “Moja baka, koja me
odgojila, moje ujne i ujaci, moja prabaka, koja je bila svetica. Ne možeš me
otjerati.”
“Možeš doći kad god poželiš. Ja samo volim znati tko je na mojoj
zemlji. To je sve. Tko je ovdje i zašto.”
Treptanjem je rastjerala suze, izgledala je mlađe nego što je mislio,
možda joj je bilo dvadeset, možda i manje. “Zašto odlaziš do stabla?”
“Promatrala si me?”
“Vidjela sam te tamo tri puta.”
“Nema razloga”, slaže Johnny. “Valjda zbog povijesti.”
“Misliš na vješanje.” Rekla je to grubo. “Izgleda da nam je i to
zajedničko.”
Imala je pravo. Njegov je predak bio tamo te noći; kao i njezin. Vidjeli su
vatru, tijela koja su se njihala.
Jesu li vidjeli djevojku s krvavim nožem?
“Trebala bili otići”, rekla je.
“Imaš li automobil?”
“Stopirala sam do raskrižja. Od tamo sam hodala.”
“Zašto si me pitala za stablo?”
“Nisam smjela.”
Krenula je, ali ju je sustigao pokraj spaljene ruševine koja je nekoć bila
kuća. “Molim te. Htio bih znati.”
“Zašto?”
“Ne znam. Samo mi je važno.”
“Dobro.” Znoj joj je blistao na koži, oči su bile mirne. “Vidim te dok
sanjam.”
“Što?”
“Vatra i mrtva tijela.” Uozbiljila se, utihnula. “Vidim te kod stabla i
budim se uplašena.”
Cree je tada otišla, laka i brza koraka na stazama kojih se dobro sjećala.
Već dvanaest godina ne živi u Sjenovitoj Tišini - od svoje sedme godine - ali
strah nije bio ništa novo. Najranije joj je sjećanje bilo na stablo za vješanje i
naboranu kožu njezine prabake.
Želim da ga dotakneš... Starica je vodila njezin dlan do stabla i pritisnula
ga tamo. Ovo je povijest. Ovo je život. Bila je slijepa, bezuba, a bore na
njezinu licu kao valići u blatu koje je tvorilo rijeku. Zaboravi na sve što ti je
majka rekla. Sve je počelo ovdje. Ovo smo mi.
Djevojčica se pokušala odmaknuti od stabla, ali starica je bila jaka i
strpljiva. Pritiskala je njezin dlan o koru sve dok je nije zaboljelo.
Bol je dio toga. Pusti je da prođe.
Djevojčica je pokušala, ali nije znala kako.
Vjeruješ li u boga svoje majke? Pusti i njega.
Djevojčica je bila zbunjena. Zar nisu svi vjerovali u njega?
Zašto te tvoja majka dala meni?
Zato što ima novog muža, rekla je djevojčica, pa me više ne želi.
Oduvijek je bila sebična, tvoja majka, sebična i prevažna za mjesto koje ju
je rodilo. I to pusti. Poljubila je djevojčicu u čelo. A sada zatvori oči i reci mi
što vidiš.
Vidim crnilo.
Crnilo je dobro, tvoje i moje. Što još vidiš?
Ništa, rekla je djevojčica i pomislila da je gotovo.
Nije bilo.
Prsti su joj uhvatili zglavak, a mali, blistavi nož rastvorio je kožu njezina
dlana. Djevojčica je vrisnula; ali starica je bila kao kamen, mrtve oči bijele i
tvrde, usta stisnuta u ogorčenu liniju. Pritisnula je krvavi dlan o stablo. Ovo
smo mi. Reci to. Djevojčica je plakala. Starica je jače pritisnula. Ovo je
povijest. Ovo je život. Izreci to. Djevojčica je izgovorila riječi, a starica se
nasmiješila. Gotovo je, rekla je. Ti si jedna od nas.
Zašto si to učinila?
Zato što je bol oduvijek bila cijena.
Djevojčica je liznula krv s dlana i ugledala i druge žene: svoju baku,
praujnu, sjene drugih, davno mrtvih.
A sada je sve bilo drugačije. Johnny je bio redovit gost; bio je izopćenik,
jedan od njih, bijelac koji je živio siromašno poput njih i nije se bojao piti s
njima. “Leone.” Johnny kimne krupnome konobaru. “Kako je?”
“Ne žalim se.”
Johnny se osloni na šank. Bilo je četiri i dvadeset. Vani su samo dva
stola bila zauzeta. Leon stavi bocu piva na šank, a Johnny reče, “Dodaj
viskija.” Krupni muškarac pljusne viski u čašicu i stavi je pokraj piva. “I
jedan za tebe”, reče Johnny.
“Dobro.” Leon ulije viski i kucne svojom čašom o Johnnyjevu. “Za
neviđeno i neslućeno.”
Bila je to tradicionalna zdravica u starome baru, i nije imala nikakve
veze s duhovima. Jedan je most povezivao Leonov bar sa svijetom preko
rijeke. Stoga je bar bio odlično mjesto za bilo kakve ilegalne aktivnosti.
Domaći viski. Švercane cigarete. Ako nije imalo veze sa drogama ili
bandama, Leon bi pomogao. Uzimao je udio od poslova, i tako će biti sve
dok ostanu skriveni.
“Pitanje”, reče Johnny; Leon oprezno kimne. Tijekom ovih šest godina,
Johnny nikada ništa nije pitao. “Močvara.”
“Što s njom?”
“Što mi možeš reći o ljudima koji su tamo nekoć živjeli?”
“Ne razgovaramo o tome.” Krupni se muškarac oslonio na šank. “Loš
juju.”
“Stvarno?”
Ozbiljno je kimnuo, a Johnny je prikrio iznenađenje otpivši gutljaj piva.
Leon je živio težak život i nije mu se činio praznovjernim.
“Zašto u to vjeruješ?”
Leon je lupkao prstima i zagledao se iza Johnnyja, prema rijeci i šumi.
Njegovo je nezadovoljstvo bilo očigledno, kao i sukob u njemu. “Znaš li
zašto sam te poslužio prvoga dana kad si došao ovamo?”
Ne.
“Bilo sam znatiželjan.”
“Zbog čega?”
“Zbog osobe koja bi ušla u moj bar s one strane.” Leon pokaže prema
divljini, pa uzme krpu sa sudopera i počne brisati šank. “Što misliš, koliko
mi je godina?”
“Pedeset?”
“Pedeset i sedam”, reče Leon. “Mnogo se toga nauči tijekom toliko
godina. Neke stvari vidiš sam, za neke čuješ od ljudi kojima vjeruješ. Takav
je bio moj otac. Pametan. Oprezan. Cijeli je život vodio ovaj bar. Odrastao
sam ovdje.”
“Što mi želiš reći?”
“Većina ljudi dolazi preko mosta.” Leon nagne glavu, a Johnny pogleda
prema hrđavome uskom mostu. “Nitko nikada nije došao s druge strane.
Tamo nema cesta. Nema kuća ni ljudi ni razloga da se tamo bude.”
Napunio je svoju čašicu i ispio. “Nitko ne ide u močvaru. To me naučio moj
stari. Nitko ne ide tamo i nitko ne govori o njoj.”
“Zato što je to loš juju?”
“Ti si prevelika neznalica da bi smio koristiti tu riječ.” Leon ponovno
nalije viski. “I previše si bijel.”
Leon je stajao iza šanka kad je ugledao bijelca koji se probio kroz
grmlje. Bio je odjeven za lov, ali pušku je vukao držeći je za kundak, cijev je
udarala o tlo iza njega. Pojavio se prvo iz šumarka breza i divlje trešnje,
spustio se u jarak pa se popeo s druge strane. Iz daljine je izgledao gadno:
šepao je, prljav, krvav. Leon je pio pa je nekoliko puta morao trepnuti da
bude siguran što to vidi.
I dalje je tu. I dalje je bijel i hoda...
Ma ne.
Pao je. Ponovno ustao.
Leon se osvrne po baru. Oko stolova vani bilo je nekoliko gostiju,
nekoliko staraca bacalo je potkove. “Alvine.” Skinuo je pregaču i mahnuo
jedinoj osobi koja je bila unutra. “Pazi na bar.”
“Što ja imam od toga?”
“Popij nešto.” Leonov se pogled zalijepio za bijelca dok je izvlačio bocu
najjeftinijeg viskija i stavljao je na šank. “Popij dva.”
Bacio je pregaču na šank i izašao. Sunce je bilo samo dlan iznad
krošanja, ali njegova je snaga udarala kao čekić. Zasjenio je oči i pogledao
preko pedeset metara šikare.
Muškarac je pao; ostao je ležati. Leon uzdahne i krene prema njemu,
cijelo vrijeme pregledavajući šumu, rijeku. Približio se palome muškarcu i
usporio. Nije volio bijelce, ni puške, ni nepozvane goste. Stao je kad je bio
dovoljno blizu. Muškarac je ležao licem na zemlji, jedva pri svijesti. Leon se
sagne, izvuče mu pušku iz stiska i odmakne je. Ništa se ne dogodi. Okrene
muškarca na leđa i trgne se kad je vrisnuo, a njegova se naizgled slomljena
ruka pomaknula.
Leon reče; “Hej, čovječe. Jesi li dobro?”
Nije bio dobro. Porezotine i ogrebotine prekrivale su mu kožu; oči su se
izvrnule u glavi. Izgledao je kao čovjek koji je bježao kroz kilometre
divljine. Odjeća mu je bila razderana, usna rasječena. Procijenio je da mu je
pedesetak godina. Skupi sat. Skupa puška.
“Čuješ li me? Kako se zoveš?” Čovjek pomakne usta, no gotovo se ništa
nije čulo. Leon se sagne. “Nisam te čuo.”
“Raspeće. Raspet.”
“Ne razumijem te.”
“Bio je raspet. Isuse Kriste.”
“Da, čovječe, znam. Isus je bio raspet.”
Leon se uspravi i razmisli o problemima koji mu nisu trebali.
“‘Oćeš da pozovem policiju?”
To je bio Alvin koji se neočekivano pojavio. Leon nije mogao prikriti
ljutnju. “Rekao sam ti da čuvaš bar.”
“Da, ali dao si mi samo dva pića.”
Leon ustane. Nije htio policiju ovdje, nije želio pitanja.
“Otkud je uopće došao?”
“Nemam pojma.” Leon pogleda prema šumi i ugleda neki pokret. “Pa,
sranje.”
Johnnyju Merrimonu trebale su tri minute da prođe kroz šipražje. Bio je
bos i bez majice, nosio je pušku i neutralan izraz lica. “Bok, Leone.”
Leon kimne. “Pretpostavljam da znaš nešto o ovome?”
“Aha. Možda.”
“Gdje ti je odjeća?”
“Nisam planirao ići među ljude.”
“Jesi li planirao pucati u njih?”
Johnny ne obrati pažnju na sarkazam, već stane pokraj izranjavanog
čovjeka, pogleda mu oči, provjeri puls.
Leon pokaže. “Izgleda da je slomio ruku.”
“Gadno je pao. Je li što rekao?”
“Aha, da je Isus umro na križu. Znaš li tko je to?”
“Nemam pojma.”
“Zašto si ga onda pratio?”
Johnny se uspravi. “Komplicirano je.”
“Malo ili puno?”
“Imamo ovoga ovdje i još jednoga mrtvog u močvari.”
Johnny pokaže palcem u onom smjeru, a Leonu se znoj ohladi na vratu.
Sjetio se povijesti i svojega djeda, kako je čak i star, napola slijep, stisnuo
Leonov zglavak dovoljno jako da je dječak vrisnuo. Drži se podalje od te
močvare, dečko. Drži se podalje ili ću ti dati boljeg razloga za vrištanje.
“Jesi dobro?” upita Johnny.
“Loš juju”
“Loše nešto.” Johnny stavi ruku na Leonovo rame. “Treba mi tvoj
telefon.”
Nakon dva sata hodanja, šerifu su ramena i dalje bila napeta. “Nije nas
trebao nazvati, Willarde. Mogao je ostaviti tijelo u divljini.”
“Previše sam umoran za ovaj razgovor, Clyde.”
Svi su bili umorni. Nakon što je Johnny obavijestio šerifa o identitetu
mrtvaca, čekali su još sat da stigne još ljudi, a šerif im je objasnio zašto.
“Ako idem u šumu s njim, želim pojačanje. Kraj rasprave.”
To je bio stav koji je utjecao na sve šerifove ljude. Čak je i patolog
postrance promatrao Johnnyja.
“Willarde...”
“Rekao sam ti da ušutiš.”
I tako je išlo. Johnny je bio neprijatelj, kao i Clyde. A zbog duga puta
nije bilo ništa lakše. Teren se sastojao od izlomljenih stijena i blata. Kukci
su mučili sve osim Johnnyja.
“Logor je ovdje.” Johnny razdvoji povijuše, a ljudi se rašire po čistini.
“Već sam ga pretražio. Nije bilo ničega.”
“Prčkao si po mjestu zločina?”
Johnny usmjeri svjetiljku prema šerifovu licu. “Nisam ni po čemu
prčkao.”
“Sine, bolje ti je da makneš to svjetlo iz mojih očiju.”
Johnny pričeka trenutak pa spusti svjetiljku. “Još nekoliko stotina
metara”, reče. “Pa ćete doći do tijela.”
Šerif je ostavio dvojicu u logoru i krenuo za Johnnyjem dublje u
močvaru. Johnnyju se sve to gadilo: buka i netrpeljivost, neznanci i njihovo
neznanje. Čuo ih je čak i kad su šaptali.
Koja rupa.
Tko bi ovdje živio?
“Jesi li dobro?”
Johnny zanemari očuhovo pitanje. “Jesi li ti dobro?” upita ozbiljno.
Osjećao je i Clydeovo gađenje i pitanja koja nije postavio.
Kakav bi mladić ovo odabrao?
Je li uopće normalan?
“Evo tijela.”
Johnny zastane na rubu čistine i uperi koplje svjetlosti prema ostatcima
Williama Boyda. Iznad trupla šuštala su crna krila. Žute su oči blistale na
svjetlu.
“Dragi Bože.”
Zamjenik šerifa se prekrižio kad su snopovi svjetlosti pronašli tijelo i
stvorenja koja su se njime hranila. Šerif poviče, “Hajde! Gubite se!” Mahne
rukama, ptice se rasprše, ali kojoti se nisu ni pomaknuli. Samo su iskezili
žute zube, pokazali krvave gubice. Jedan je nastavio jesti. Šerif izvuče
revolver i ispali tri metka u blato deset metara dalje. Kojoti se razbježe, a
šerif uzdahne. “U redu, gospodo. Da vidimo u kakvom je stanju jadnik.”
Bio je u lošem stanju. Dvojici je zamjenika pozlilo. Čak je i patolog
pokrio usta. “Smirite se”, reče šerif. “Dajte svjetla i obavite svoj posao.
Hankins. Martinez. Idemo, dečki.” Upere svjetiljke prema tijelu, a šerif
čučne pokraj njega. Dio lica je potpuno nestao. “Da, Boyd je. Gospodine
Merrimon, jeste li ga takvog pronašli? Ne govorim o strvinarima. Govorim
o mjestu, odjeći, položaju. Što je drugačije?”
“Pomaknuo sam ga”, reče Johnny.
“Što?”
“Noge su mu bile u vodi kad sam ga pronašao. Krv bi privukla još više
strvinara. Činilo mi se da ga je pametno pomaknuti.”
“Već ste dva puta prčkali po mjestu zločina.”
“Dvaput sam napravio ono što je trebalo. Tri puta, ako uračunate i to
da sam vas nazvao.”
“Ovako ćemo.” Šerif ustane pokušavajući ga zastrašiti svojom visinom i
težinom. “Zašto ne bi stao tamo i maknuo mi se s puta.”
“Jeste li završili sa mnom?”
“Sine, nisam ni blizu toga.”
“Imate tijelo. Sami možete naći put iz močvare.”
“Imam još pitanja.”
“Ja nemam odgovora.”
“Stani tamo i čekaj.”
“Jesam li uhićen?”
“Tamo! Odmah!”
Svi su gledali pa Johnny nije želio pokazati bijes. Odmaknuo se do ruba
čistine, a kad mu se Clyde pridružio, postavio je jedino pitanje koje je bilo
važno. “Jesam li uhićen ili nisam?”
“Ne, Johnny, nisi, ali nemoj ga ljutiti. Napravit ću sve što mogu da
pomognem.”
Želio mu je dobro, ali Johnny je znao što će pomoći. Mir i tišina i njegov
prst na pulsu Sjenovite Tišine. Pričekao je trenutak, zbog Clydea, pa
nestao kao duh u noći.
Već je bio kilometrima daleko prije nego što je itko primijetio.
TRINAESTO POGLAVLJE
Otvorila je oči i trepnula zbog svjetla, prizor joj je još uvijek bio u glavi.
Bila je u svojoj sobi, svijet je mirisao na promet. Čula je motore, trube.
Glava ju je boljela, uvijek bi je boljela nakon snova o močvari.
“Mama”, zazvala je bezvoljno. San je već nestajao, a s njim i strah.
Prizori će uskoro izblijediti, poput stare fotografije, još jedna stranica u
spomenaru punom ružnih snova. Tako je razmišljala o njima. Nije ih željela.
Nije željela biti živa zakopana, užasnuta, ogoljela do srži. Jedino dobro što
bi došlo u snovima bili su oni rijetki trenutci kad bi čula bakin glas. Toliko je
godina prošlo otkad su razgovarale, dodirnule se ili podijelile jednostavne
radosti života. Bojala se da će zaboraviti kako je izgledala, da će zaboraviti
dodir njezine ruke, miris suhe kože, kao cimet i kora i suncem opržena
trava.
Izvukla se iz kreveta i navukla traperice i majicu pa metalnom kopčom
pričvrstila kosu. U zrcalu je njezino lice izgledalo neobično, nos je bio
plosnatiji, oči tamnije i okrutnije i dublje postavljene. U tom je trenutku
imala dva lica, jedno na drugome, ali osjećaj je prošao. Previše sna,
pomislila je. Previše čudnovatosti.
U hodniku je začula televiziju iz kuhinje. Zvuk je bio tih, slika zrnata.
Njezina je majka nepokretno sjedila za malim stolom prekrivenim
iskrzanim linoleumom. Nosila je stare papuče i staru, otrcanu kućnu
haljinu. Na cigareti u njezinoj ruci bilo je tri centimetra pepela. Pokraj nje
stajala je napola prazna boca votke.
“Gotovo je.” Tiho je progovorila kad je ugledala kćer, napokon otresla
pepeo i uvukla dim. “Mrtav je. Gotovo je.”
“Što to govoriš?”
Cree sjedne, a majka pokaže prema televizoru. “William Boyd je mrtav.
Cijelo se jutro vrte vijesti.”
Cree pogleda televizor, ugleda reklamu za vafle. “Koliko si popila?”
“Nisam mnogo. Nema smisla.”
“Ima i drugih načina...”
“Kojih načina?” prasne majka. “Naš se priziv temelji na javnoj politici!
Nema odvjetnika koji će se prihvatiti slučaja koji ovisi o nepredvidljivim
okolnostima. Znaš to. Pokušale smo u svakom odvjetničkom uredu u
gradu. Smijali su nam se. Bila si tamo. Sjećaš se.”
“Možemo same skupiti novac.”
“Za odvjetnike čija je cijena petsto dolara na sat. Ne.” Tužno se
nasmijala. “Gotovo je. Izgubile smo.”
“Jesi li dobro?”
“Bile smo ovako blizu.”
Podigla je palac i kažiprst razmaknute pola centimetra. Da su dobile
sud, Boyd bi platio milijune za zemlju. Mnogo milijuna. Creeina je majka
sanjala o tom novcu. Željela je otići iz tog stana tankih zidova u prljavoj
zgradurini. Željela je kuću s dvorištem, željela je da njezina kći ide na
fakultet. To su bili normalni snovi, bez pohlepe, a Cree je također željela
da majka to dobije, ali poslije. Cree je željela provesti vrijeme u Sjenovitoj
Tišini, godine ako bude potrebno. Imala je pitanja iz djetinjstva, sjećanja na
bolne lekcije. Takve bi stvari trebale imati smisla. Zašto bi inače još uvijek
sanjala te snove, zašto bi je još uvijek proganjale vizije starica?
“Hoćeš li mi sada ispričati?”
“Priče o tome mjestu?” Majka je pogleda krvavim očima. “O tim ludim
staricama? Ne. Neću govoriti o tome.”
“To je i moja povijest. Imam pravo znati.”
“Što? O životu u blatu? Zašto sam otišla? Zar se već nisam dovoljno
puta ispričala što sam te tamo poslala? Najbolje ti je da zaboraviš i kreneš
dalje.”
“U što? U bocu? Četiri supruga?”
“Cijelo sam vrijeme govorila da je to mjesto za nas samo novac i ništa
drugo. Ti si premlada da bi mogla suditi o tome.”
“Ah tamo ima nešto posebno. Osjećam to.”
“Ne, dijete.” Majka ugasi cigaretu, a stotinu blijedih ožiljaka pokaže se
na koži njezinih ruku. “Tamo nema ništa posebno.”
Johnny se probudio i osjetio potragu: deset ljudi i još više zlovolje. Bili
su bijesni zbog blata, vrućine, muha koje su grizle. No najviše su bili
uzrujani zbog prošle noći. Imali su Johnnyja i pustili su ga da im izmakne. A
sada su imali bijesnog šerifa, stotinu pitanja i milijardera koji je i dalje bio
mrtav.
Ništa od toga nije smetalo Johnnyju.
Zapalio je vatru i pripremio doručak. Kad je pojeo, polio je žar vodom i
usredotočio se na potragu.
Bili su izgubljeni.
Četvorica su odlutala tri kilometra na istok, slijedili su stazu koja se
izgubila u tresetištu i tamo ih ostavila u vodi do bedara. Trojica su hodali u
krug od zore. Najbliži su bili šerif i još četvorica, ali i oni su tonuli u
močvaru i hodali u pogrešnom smjeru.
Sredinom jutra pojavio se helikopter. Kretao se po mreži, s istoka na
zapad, ali Johnny je izgradio svoju kolibu ispod krošanja i nije ostavljao
tragova za sobom. Možda će ugledati gomilu cjepanica ili rub čamca, no
Johnny je smatrao da neće. Ono što nije bila voda, bila je šuma, a šuma je
čuvala svoje tajne.
Naravno, Johnny je znao kako će to završiti. Boyd je bio bogat i moćan,
a takvi ljudi nisu umirali bez posljedica. Johnny će prije ili kasnije morati
razgovarati sa šerifom. I neće biti zabavno.
Ali ovo je bilo zabavno.
Pratio je šerifovu grupu tri sata. Gledao ih je dok su se mučili i znojili, a
kad bi skrenuli prema njemu, Johnny bi samo nestao. Izgubio bi se među
stablima, kao bljesak. Nisu ga ni jednom ugledali.
U podne je stigao Jack, a Johnny je to osjetio deset sekundi prije nego
što se oglasio šerifov radio. “Šerife, Clark je. Imamo Jacka Crossa ovdje,
kako ste tražili.”
Šerif je obrisao znoj, promrmljao bilo je krajnje vrijeme, pa odgovorio na
prijenosni radio. “Neka ostane tamo. Dolazimo.”
Okružna je tužiteljica bila na sudu pa nije mogla brzo doći. Tri sata.
Novosti su se proširile od šerifa do Clydea pa do Jacka. Za tri će sata doći
okružna tužiteljica.
“Želim ga vidjeti. Ja sam njegov odvjetnik.” Narednika na recepciji nije
impresionirao ni Jackov glas ni posjetnica koju je zalijepio o staklo otporno
na metke. “Odvjetnik.” Jack je to rekao polagano, da ne bi bilo pogreške.
“Odvjetnik.”
Clyde položi dlan na Jackovo rame. “Moraš naći nekoga jačega od
njega da dobiješ ono što želiš.”
“Koga? Svi su sudci na sudu, a ionako se neće petljati ovako rano.
Tužiteljica će se slizati sa šerifom...”
“Možda, Jack. Ali i ona mora odgovarati za svoje postupke. Mislim da
nemaju dovoljno dokaza ni za kakvo uhićenje.”
Jack okrene leđa naredniku. “Govoriš o motivu.”
“Motiv. Oružje kojim je počinjeno ubojstvo. Koliko znam, nitko ne zna
točno kako je Boyd umro, a ni kada.”
“Dakle, zašto su ga uhitili? Zašto sada?”
Hunt sjedne na plastični stolac. Zid iza njega bio je od betonskih
blokova, obojenih u zeleno, podovi betonski. “Nada se da će Johnny reći
neku glupost.”
“Rekao sam mu da ne govori.”
Clyde se tužno nasmiješi. “A on često napravi što mu kažeš?”
Jack sjedne. Znao je da detektiv ima pravo. Johnny je igrao prema
vlastitim pravilima, oduvijek. “Zar ti ne možeš ništa učiniti?”
“Tijelo je pronađeno na području Okruga. Ja sam gradski policajac.”
“A što je s neslužbenom komunikacijom s okružnim tužiteljstvom?
Veze? Usluge?”
Hunt odmahne glavom. “Pozvao sam se na sve usluge koje mi duguju,
ali Boyd je bio milijarder. Ljudi se boje posljedica.”
“Zna li Johnnyjeva mama?”
“Na putu je kući s obale i da, zna.”
“Sranje.”
“Aha.” Hunt protrlja lice. “To bi bilo točno.”
Nakon toga, minute su prolazile, a oni nisu razgovarali. Napetost je
rasla dok Jack nije ustao i ushodao se pa ponovno sjeo.
“Ne olakšavaš situaciju.”
Ali Jack nije mogao stati. Hodao je od ulaza do stakla, naprijed, natrag,
sve dok se nije jednom okrenuo i ugledao šerifa iza stakla. “Cross.”
Šerif ga pozove, pokaže prema unutarnjim vratima. Jack ode do vrata i
pogleda Hunta dok su mu daljinski otvarali vrata.
“Jack...”
Hunt je bio na nogama, očaj mu na licu. Jack se pokušao prikazati
samopouzdanim, ali glas mu je bio slabašan. “Neću mu dopustiti da
govori.”
Nakon toga, Jack je prošao kroz vrata, sam sa šerifom. Zaustio je, ali
šerif podigne ruku da ga ušutka. “Drž’te gaće, odvjetniče. Vaš je klijent na
sigurnome, zdrav i čitav, i nitko ništa nije rekao.”
Jack je slijedio šerifa i pravio se da je tišina bila njegov izbor. U trećem
hodniku šerif stane pokraj metalnih vrata s prozorom u visini očiju. Staklo
je bilo premreženo žicom, a iza žice Jack ugleda svojeg prijatelja. “Hvala
što ste mi dopustili da ga posjetim.”
“Ovo nije nikakva usluga, odvjetniče. Gospodin Merrimon je zaključio
da ipak želi odvjetnika.”
“Zar vam to nije rekao prije dva sata?”
“Ne.” Šerif otvori vrata. “Nije.”
Jack se zagleda u prostoriju i ugleda ono što je zamišljao. Metalni
namještaj. Još betona. Johnnyjeve su ruke bile lisicama privezane za
čelični prsten u sredini stola. Gledao je prema zidu s dvostranim
ogledalom, leđa okrenutih prema vratima. “Koliko imam vremena?”
“To će ovisiti o okružnoj tužiteljici.” Šerif mahne Jacku da uđe i
nasmiješi mu se pokazujući da je svjestan činjenice da mladi odvjetnik
nikada nije imao pravog klijenta i da nikad dosad nije bio u zatvoru.
“Osjećajte se kao kod kuće. Mikrofon je isključen.”
Prostorija je mirisala na beton, sredstvo za čišćenje i ustajali znoj. Jack
pričeka da se za njim vrata zatvore s freskom pa priđe stolu na kojem se
nalazio nepotpisani Miranda obrazac[3] i kemijska olovka. Njegov prijatelj
nije podignuo pogled pa Jack sjedne i šokira se ugledavši Johnnyjevo lice.
U njemu više nije bilo boje; tamni krugovi proširili su mu se ispod očiju.
“Johnny?” Njegov prijatelj odnekud iskopa osmijeh koji stigne iz nekoga
udaljenoga, bolnog mjesta. Jack nikada u životu nije vidio nešto toliko
šuplje. “Isuse, čovječe. Što si ti napravili?”
“Apsolutno ništa.” Johnny se pomakne, lanci zazveče u prstenu.
“Hvala ti što si došao.”
Jack skrene pogled s Johnnyjeva lica. Toliko je upalo da je izgledao
izmoždeno. “Jesi li sigurno dobro?”
“Bit će još gore prije nego što bude bolje.”
“Što to treba značiti?”
“Ništa, čovječe. Samo govorim.” Johnnyjev se pogled popne po zidu i
stane na mjestu blizu stropa. “Je li Sunce zašlo?”
“Što?”
“Ne mogu osjetiti.”
Jacka preplavi nešto vrlo slično panici. Bio je izvan svojeg elementa, a u
ponašanju njegova prijatelja nije bilo nikakve logike. Jack pregleda
Mirandu u potrazi za nekim poslom. Sve su kućice bile ispunjene:
Johnnyjevo ime, datum.
“To je šerif ostavio”, reče Johnny. “Htio je da potpišem.”
“Je li te ispitivao? Jesi li išta rekao?”
“Samo da te želim vidjeti.” Johnnyjev pogled ponovno odluta do iste
točke na istome zidu. I Jack pogleda, ali ne ugleda ništa. “To je zapad.”
Johnnyjeve se vjeđe spuste, nagne glavu i pogleda Jacka. “Što si rekao,
koliko sam dugo ovdje?”
Jack ne odgovori na pitanje. “Razgovarao sam s odvjetnicima”, reče.
“S poznatim, iskusnim tipovima. Clyde plaća pa se ne moraš brinuti o
troškovima. Samo šuti dok nekoga ne dovedem.”
“Reci Clydeu da ne troši svoj novac.”
“Johnny...”
“Do sutra ću biti vani.”
Jack se nasloni u stolac i namršti. “Ne možeš to znati.”
“Je li Sunce zašlo?”
“Zašto me to stalno pitaš?”
Johnny se zagleda u istu točku na istome zidu. “Ne osjećam je li zašlo ili
nije.”
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Kad su ga izveli iz sobe za ispitivanje broj tri, već je bio u bunilu. Hodnici
su bili sivi tuneli, dizalo crna rupa. Tamo su ga odveli, na najniži kat u
najdublju ćeliju, u tamu iza tame.
“Što mu je?”
“Takav je bio i prošli put. Ne brini se.”
Johnny je čuo stražare, ali jedva da su bili stvarni. Svijet se sveo na
beton i težinu, blijede obrise života iza vrata. Nagnuo je glavu, ali čak je i
zatvor blijedio. Čuo je disanje stražara, zveket lisica, zatvaranje vrata.
Stajao je, nesiguran na nogama. Ispružio je ruke poput slijepca. Zatvorio je
oči, osjetio beton, stijenu, ništa.
“Hej.”
Čak mu je i glas posivio.
Znao sam što me čeka.
Ali bilo je lakše u toploj svjetlosti Tišine. Tamo je osjećao pokrete,
okretanje Zemlje. Zaboravio je kako je biti živ zakopan.
“Samo do sutra”, rekao je, odjeknulo mu je to u glavi.
Sutra...
Jad i tuga...
Nasmijao se, slomljeno.
Sekunde su već bili sati.
Kat ispod zemlje, vrijeme nije postojalo. Svjetla su se palila i gasila. Nije
bilo važno. Johnny je zurio u zid, no nije ga vidio. Dodirnuo je pod; nije ga
osjetio. Pod težinom izolacije, njegova je uznemirenost jačala, kao i
glavobolja, nemir, napetost u njegovim grudima. Podigao se na noge,
dlanova skliskih na zidu, uzdrhtala srca. Pokuša progutati knedlu. Nije
mogao disati.
Već si bio ovdje.
Izdržat ćeš.
Riječi su mu bile odjek u glavi. Napipao je put od jednog kuta do
drugog.
Prostorija je bila kutija, beživotna, rupa koja mu je ukrala sve što je
volio.
Ništa ne traje zauvijek.
Ništa ne traje.
Pomisli da je to laž, ali u sivilu se začuju koraci. Metal zaškripi. “Jesi li
spreman za razgovor?”
Johnny si reče da je to šerifov glas. Dolazio je i odlazio. Valovi na
dalekoj obali. Johnny zastane kod kuta, krene dalje; ugleda smrknute oči,
lice starca.
“Ništa…” Nakašlje se, gotovo povrati. “Nemam ništa za reći.”
“Nećeš izaći iz ove sobe dok ne progovoriš.” Johnny se zaljulja na
mjestu. “Glasnije, sine. Ne čujem te.”
Johnny pogledom potraži lice i počne se smijati.
Glasnije, pomisli.
Već vrišti.
Jack se vratio u grad i uputio u ured. Nije imao dovoljan broj sati koje
može naplatiti klijentima, a vjerojatno su ga i stavili na listu za odstrel zbog
Johnnyjeve upetljanosti u Boydovu smrt i zbog gubitka potencijalne
zarade. Neki su partneri bili razumni; drugi su živjeli od ega, inata i moći.
To je bilo u prirodi posla i to je Jack shvaćao od druge godine studija
prava. Ipak, još uvijek mu je to bilo važno: diplome, njegovo ime na
vratima ureda. To je bilo zbog toga što je odrastao siromašan, malen i
kljast. Jack je volio svoju karijeru zbog istog razloga zbog kojega je volio
Johnnyja - bile su to jedine vrijedne stvari koje su preživjele to djetinjstvo.
“Susan.” Pozdravio je tajnicu, kimnuo odvjetniku iza otvorenih vrata
ureda. Smiješio se, no to je bila gluma. Pravni asistent se u prolazu očeše o
njega, a on se trzne. Hladne oči promatrale su ga iz ureda na uglu.
Napokon se našao u sigurnosti vlastita ureda i zatvorio vrata. Morao se
zaštiti od svih tih ljudi. Nije mu bilo jasno zašto je najednom sve postalo
tako besmisleno, i plitko, i lažno.
Zato što jest takvo.
Osmijesi. Pozdravi. Da je Johnny ubio Williama Boyda, sve bi to nestalo.
A ljudi su očekivali da će tako biti. To je vidio dok je ulazio. Iznenađenje,
sažaljenje, odbojnost. Sumnje su mu se potvrdile kad je prišao svojem
stolu i ugledao dnevne novine na čijoj se naslovnici nalazila Johnnyjeva
fotografija i fotografija privatnog aviona ispod debelog naslova koji je
glasio: OBITELJ MILIJARDERA STIŽE U LOKALNU ZRAČNU LUKU,
ZLOGLASNI LOKALNI STANOVNIK JOŠ UVIJEK U ZATVORU. Pokraj novina
ležala je otrcana kopija knjige o Alyssinoj smrti i Johnnyjevu djetinjstvu.
Unutra je negdje bila i Jackova slika. Pocrnjelo lice. Kljasta ruka.
Ljudi ne znaju...
I dalje misle da je Johnny u zatvoru, misle da je Jackov najbolji prijatelj
ubojica. Odvjetnički ga ured nikada ne bi zbog toga otpustio - ne bi bilo
politički ispravno - ali Jack je proglašen sudionikom u zločinu. Na trenutak
se zaledio; a onda je stigao bijes, žar koji je gorio negdje u dubini.
“Tko je ovo donio u moj ured?”
Našao se na hodniku, ljudi su zurili.
“Susan? Mark?”
Desetak ga je ljudi čulo, nitko ga nije pogledao u oči.
“Ima li problema?” Stariji odvjetnik izađe iz pokrajnjeg ureda i teatralno
pogleda na sat. “Lijepo od vas što ste nam se danas odlučili pridružiti.”
Jack podigne novine. “Jeste li vi ovo stavili na moj stol?”
“To su novine, gospodine Cross. Siguran sam da se iste takve nalaze na
većini stolova u ovoj zgradi.”
“On nije ubojica”, reče Jack. “Pustili su ga danas popodne.”
“Siguran sam da nam to nije važno.”
Okrenuo se i ostavio Jacka u mjehuriću tihoga gnjeva. Glave su i dalje
bile spuštene, nitko nije gledao. Jack se vrati u ured i baci novine, baci
knjigu. Bijes je bio stran, neobičan. Toliko ga je dobro poznavao tijekom
djetinjstva da je samoga sebe naučio da se mora ohladiti umjesto da se
zagrije, da mora razmisliti, a ne reagirati. Zato mu je pravo bilo toliko
privlačno, bilo je cerebralno i nudilo je kontrolu.
Ali Jack je više nije imao.
Osjećaji ga potjeraju od vrata do prozora i natrag, a zatim ga preplavi
svjesnost poput vala. Nije to bio bijes, bio je to strah. Jack se bojao da će
izgubiti prijatelja.
Pokupio je nekoliko nasumičnih mapa s dokumentima, izašao iz ureda i
stao pokraj stola tajnice. “Danas ću raditi od kuće. Nazovite me ako me
netko treba.”
“Da, gospodine.” Mlada žena kimne, Jack se okrene. “Oh, gospodine.
Oprostite. Poruke.”
Pružila mu je gomilu papirića, a on ih uzme bez riječi. Siđe u predvorje u
prizemlju i na pločnik pa krene prema stanu. Bilo je vruće, promet gust. Iza
tri automobila ugledao je dvojicu muškaraca u Escaladeu, ali nije obratio
pažnju. Promatrali su ga, ali nije ga bilo briga. Možda je to bilo zbog kljaste
ruke, brzoga hoda. Skrenuo je desno, prošao stambene zgrade i lokalnu
banku. Skrenuo je lijevo, prošao još dva bloka i ušao kroz vrata pokraj
pekarnice pa potrčao uskim stubama do svojega stana na trećem katu.
Zaključa teška vrata, spusti stvari, poprska se vodom po licu i sjedne u
polumraku pokraj navučenih zavjesa.
Gubim li prijatelja?
Johnny je volio svoje tajne - to je bila istina. Nikada nije bio sklon
brbljanju. Ali i tajne su bile manje. Što je osjećao. Što je želio. Čak i kao
dječak, rijetko je tražio priznanje ili razumijevanje. Zbog toga ga je Jack
smatrao opasnim, a to mu se sviđalo: bili su njih dvojica protiv svijeta. Ali
sada su tajne bile mračnije.
Jack sjedne za stol i prelista hrpicu poruka koje je donio iz ureda;
ugleda brojeve telefona drugih odvjetnika, sudskog službenika, Leslie. Ime
koje nije prepoznao pojavilo se dva puta, zajedno s porukom tajnice:
Vezano za: Johnny Merrimon. Jack razmisli na trenutak pa baci poruke.
Približavala se desetgodišnjica otkrivanja Alyssina tijela, a godišnjice su
privlačile luđake, novinare, šašave obožavatelje. A desetgodišnjica će biti
još značajnija. Planirano je novo izdanje knjige. Dokumentarne će biti
prikazan barem deset puta.
A Jack nije želio imati nikakve veze s tim.
Odlučio je spasiti ostatak dana pa je otvorio prvu mapu i primio se
posla. Sažimao je financijska izvješća, povijest zajmova, dugovanja. Klijent
je bila složena tvrtka, s mnogobrojnim podružnicama i desetcima računa u
devet različitih banaka. Posao je bio dugotrajan, ali Jack je pronašao
utjehu u nizovima brojeva, lupkanju tipki. Izvukao je red iz kaosa, bilježio,
tražio put. Sastavio je sažetak od četiri stranice za klijentova direktora;
otvorio je sljedeću mapu.
Sati su prošli kad je napokon ustao. Provjerio je tablicu radnih sati i
ubilježio: 5,2 sata. Bio je gladan.
Protegnuo se, izvadio pivo iz hladnjaka i rastvorio zavjese da vidi što je
ostalo od dana. Prošlo je osam sati. Sumrak. Promatrao je restoran preko
ceste i polagano pijuckao dok je svjetlost blijedila, a nebo postajalo one
nijanse ljubičaste koju je najviše volio: premračno za dan, pretopio za noć.
Upalila se ulična svjetiljka pa još jedna. Promatrao je automobile koji su se
kretali, a onda je ugledao Escalade na pločniku preko ceste. Na trenutak je
pomislio da je to isti onaj automobil koji je prije vidio, ali to nije imalo
smisla. Zašto bi se parkirao kod ureda, a onda ponovno četiri bloka dalje?
Otpio je pivo i pitao se sjedi li netko unutra. Promatrao je, ali to je bio
problem s ljubičastim sumrakom. Uskoro se pretvorio u mrak.
Sljedeći je dan bila subota, ali Jack je svejedno otišao u ured: šest
ujutro, kao i obično. U desnoj je ruci nosio aktovku, jutarnje novine pod
kljastom rukom. Jutro je bilo sivo i prohladno, a njegov korak lagan.
Ušao je u ured, karticom otključao vrata i uputio se dizalom na svoj kat.
Još je jedna poruka ležala na njegovu stolu, s istim brojem i porukom o
Johnnyju. Pozivatelj se zvao Peter Drexel, broj je imao predznak za New
York. Ime mu i dalje ništa nije značilo pa ga je potražio na internetu i otkrio
urednika u New Yorku s tim imenom. Jacku su urednici bili na istoj razini s
novinarima i televizijskim producentima pa je zanemario poruku, zatvorio
vrata i radio do dva i trideset.
Red, trud, sati koje može naplatiti.
Posao ga je utješio, ali dva se puta zatekao kako fućka. Je li to bilo
zlobno? Nije bio siguran, no kad je završio sa zadnjom mapom, podigao je
noge na stol i još jednom pročitao članak s naslovnice.
Šerif Cline vjerovao je samo dvojici u šumi. Bili su lovci i traperi, koščati
šumari koji su vjerovali da sve što leti ili hoda postoji da bi se u to pucalo. A
bili su spremni otići bilo gdje kako bi to učinili. Privatno zemljište. Državne
šume. Nije ih bilo briga i nisu se gubili u šumi. Samo je to bilo važno šerifu
Clineu.
Sastali su se na praznome polju tri kilometra od ruba grada. Njih su se
dvojica opremila nabojnjačama, debelim čizmama, lovačkim nepropusnim
hlačama. Iza njih u daljini uzdizala su se rijetko pošumljena brda, a preko
posljednjeg brda ispred šume kotrljao se kombajn. “Jimmy Ray. Waylone.
Hvala što ste došli. O ovome sam vam govorio.” Šerif raširi zračnu
fotografiju preko haube svojeg automobila. “Sjeverni rub Okruga, ova
močvara, a onda gore, u podnožje ovih brda.”
Jimmy Ray priđe i spusti svoj široki dlan na rub fotografije da se ne bi
srolala u tuljac. Oči su mu bile blijedoplave ispod sijede kose. Priđe im i
Walyon, proćelav, podeblji muškarac. “A gdje su zamjenici?”
“Ovo nije službeno odobreno.”
“Ilegalno?”
“Samo hoću razgledati. Posljednji put kad sam poveo policajce sa
sobom, pola ih se pogubilo, a druga polovica je samo jamrala. Tamo je kao
u labirintu.”
“Koliko je veliko?”
“Dvije i pol tisuće hektara. Pola je močvara, ovo ovdje. A druga
polovina su ova brda koja se protežu na sjever.”
Jimmy Ray se prigne, prouči fotografiju, crvene krugove koji su
označavali vrt i nešto što je izgledalo kao krov ispod krošanja. “Kažeš da je
to zemlja Johnnyja Merrimona?”
“Znaš ga?”
“Čuo sam za njega.”
“Što si čuo?”
“Da je duh. Da je jedan od nas.”
Ta je reakcija zabrinula šerifa Clinea. Za ljude poput Jimmyja Raya Hilla i
Waylona Cartera, Johnny Merrimon bio je heroj. Bilo je to zbog njegove
neovisnosti i hrabrosti, zbog toga što je pucao u logor milijardera i bez
prigovora odradio zatvor. “Nije on ništa posebno”, reče šerif. “Dugo ga
poznajem. Vjeruj mi.”
“Stvarno misliš da je ubojica?”
“Ili je ubio Williama Boyda ili zna tko je to učinio.”
Malo su razmišljali o tome; Waylon onda dotakne kartu. “Koliko će ovo
dugo trajati? Merrimon ima dvije i pol tisuće hektara, ali močvara se
proteže preko sto trideset četvornih kilometara. Ne možemo sve to
pretražiti.”
“Ne planiram se dugo zadržavati. Dva dana, možda tri. Najprije idemo
do kolibe, a onda ćemo dalje planirati ako ga ne nađemo. Jeste za?”
Jimmy Ray kimne, a to nije bilo iznenađujuće. “A ti, Waylone?”
“Ne znam, šerife.” Waylon se počeše po obrazu, po glavi. “Mislio sam
da ćemo samo ući i izaći. Sutra je Daniellin rođendan. Rekao sam joj da ću
je odvesti na plažu. Traje biciklistički tjedan.”
“Sereš.”
“Imam sreće što imam curu kakva je Danielle.” Šerif zakoluta očima, ali
Jimmy Ray kimne. Danielle je imala posao, vlastitu kuću, i bila je draga.
“Žao mi je, šerife. Inače bih...”
“Dobro. U redu. Jimmy Ray, izgleda da idemo samo nas dvojica.” Šerif
smota topografsku kartu i zračnu fotografiju. “Imaš sve što ti treba?”
“Oprema je u kamionetu.”
“Waylone?” Krupni muškarac podigne ruke, a šerif sjedne u automobil.
“Plaža.” Odmahne glavom. “Prokleti biciklistički tjedan.”
Šerif je odveo Jimmyja Raya do svoje kuće, gdje je prebacio svoju
opremu i ostavio policijski automobil. Nisu mnogo razgovarali u
Jimmyjevu kamionetu, kao i obično. Zajedno su lovili. Bili su stari prijatelji.
Stigli su do Sjenovite Tišine i vozili se još kilometar iza ograde pa se
parkirali i pješice otišli do starog naselja. Jimmy Ray još nikada nije bio
tamo. Zagledao se u trule kolibe, zid stabala. “Ovo mjesto je prastaro.”
“Aha.”
Ali Jimmy Ray nije govorio o kolibama. Stabla su bila visoka i iskrivljena,
debelih grana, kakve je malokad viđao. “Nalazimo se na zemlji Johnnyja
Merrimona?”
“Na rubu smo.”
“Pokaži mi.”
Nagnuli su se nad kartu, a Willard mu je pokazao gdje su: močvara,
rijeka, brda. “Njegova je koliba u onome smjeru. Bit će vlažno.”
Pažljivo su proučili kartu i fotografiju. Iza crkve crna se voda tromo
kretala, a Jimmy Ray je znao da je duboka i da ga čeka. Bila je to jedna od
glavnih pritoka koje su se ulijevale u rijeku na jugu. Lovio je uzduž te rijeke,
ali nikada nije bio ovako daleko na sjeveru. “Dobro mjesto.” Dotakne
područje na fotografiji gdje se vidio rub krova. “Srednji dio zemljišta,
izložen prema jugu i prema zapadnim vjetrovima. Dobra voda, brda s leđa.
Gotovo nedostupno.”
“Možeš nas odvesti do tamo?”
“Naravno.”
“Opremi se.”
Šerif zabaci pušku i ruksak na leđa, no Jimmy Ray je i dalje zurio u
šumu. Nešto nije bilo u redu i on osjeti kako mu se ježe dlake na rukama.
“U onom smjeru nema zvukova.” Pokaže prema šumi.
“Nemoj mi se sada prestrašiti.”
Jimmy Ray pogleda nebo, red stabala. Djetlić je uzletio u bljesku
crvenila, a tišina je i dalje bila netaknuta.
“Kamo ćemo?” upita šerif.
Jimmy Ray kimne prema nepokretnim stablima. “Na istok”, reče. “Pa
na sjever.”
“Dobro. Idemo.”
Krenuli su jedan iza drugoga, Jimmy Ray je vodio. Nekoliko je puta bio
u ovako tihome lovu, prije zore, kad bi tek pao snijeg. Takva su jutra
donosila prekrasnu tišinu, koja je obećavala dan.
Ovo je bilo potpuno drugačije.
Jimmy Ray bio je iskusan tragač i oprezno je krenuo na istok preko
suhoga tla. Znao je da će ga na sjeveru dočekati voda. Kad su se zaustavili,
sa svih ih je strana obavila tišina.
“Osjećaš li to?” upita šerif.
Jimmy Ray nije bio siguran što osjeća, no činilo mu se da bi to mogao
biti onaj osjećaj da nešto nije u redu što ga osjeća životinja kad začuje
udaljeno lajanje lovačkih pasa. Uperio je prste u oči pa u stazu iza njih.
Čuvaj si leđa.
Šerif kimne, blijed. Nastavili su dalje, blato im se lijepilo za cipele.
Jimmy se prigne i šapne: “Ne idemo u dobrome smjeru. Prema karti bismo
trebali još biti na suhome tlu. Ne razumijem.”
“Možda je karta prestara.”
“Idemo prijeko.”
Podigao je pušku i poveo ih preko stotinjak metara blata i vode. Jimmy
Ray se prvi izvukao pa pomogao šerifu i poveo ga preko uskoga izboja
suhog tla koje ih je opet odvelo u pogrešnom smjeru. “Moramo ponovno
prijeći.”
Drugi je prijelaz bio brutalan. Voda im je dopirala do prsa, a svako
obećanje suhoga tla bilo je prekršeno. Nailazili su samo na panjeve, travu i
zapetljano korijenje. U daljini su lepetale ptice. Dugo se ništa nije
mijenjalo. U vodi do koljena. U vodi do struka. Ničega osim vode.
“Ne razumijem.” Jimmy Ray stane. Sunce je bilo s krive strane; sjene
nisu imale nikakva smisla. “Ne bismo trebali biti ovdje.” Izvadio je kompas.
“Je li i prije bilo ovako?”
“Nije.”
“Trebali smo već stići.”
“Moram se odmoriti.” Šerif se presamiti blijeda lica.
“Imamo još samo devedeset minuta dnevne svjetlosti.”
“Bože...”
“Naći ću nešto. Ulogorit ćemo se.”
“Hvala ti, Jimmy Ray. Hvala ti.”
“Drži se za moj ruksak. Slobodno se osloni se na mene ako ne možeš.”
Šerif ga je poslušao, a Jimmy Ray ih povede natrag u crnu vodu, u sve
slabiju svjetlost. Voda mu prijeđe preko pojasa, preko trbuha; vukao je
veći dio šerifove težine na leđima. Spotaknuo se, uspio se uspraviti pa se
ponovno spotaknuo i zajedno su pali. Podigao je šerifa na noge, s glave
mu se slijevala voda. Nastavio je dalje, no svjetla je nestalo i pojavili su se
oblaci komaraca. Hranili su se njegovim očima, ušima, usnama. Jimmy Ray
se pošpricao sredstvom protiv komaraca, premazao lice blatom, ali nije
pomagalo. Ulazili su mu pod ovratnik, u rukave. Sat vremena poslije
zavladao je potpuni mrak, i Jimmy Ray stane. Osim komaraca, njihova
daha i kapanja vode, nije bilo ni jednog zvuka.
Stajali su u vodi do prsa.
Šerif je plakao.
Ta noć u močvari bila je najgora što ju je Jimmy Ray Hill ikada doživio,
gora čak i od Vijetnama. Komarci su se rojili, gusto i odlučno, kao da su
namjerno ovdje. Zrak je bio gust od njih. Bilo ih je na tisuće. Na milijune.
Zapetljali su se u Jimmy Rayevu kosu, začepili mu uši i nosnice; ulazili bi
mu u usta kad bi ih otvorio. Jedino je olakšanje nalazio kad bi zaronio, i to
je bio raj, slatko blaženstvo. No kad bi izronio, čekali su ga centimetar
iznad površine i iz tame bi se obrušavali na njega. Jimmy Ray nije bio
pobožan, no do ponoći je u nešto bio siguran: Bog ga je mrzio.
“Willarde? Jesi li dobro?”
Šerif se objesio o njegovo rame, prošli su sati otkad je posljednji put
progovorio. Nije zaronio, nije ni pokušao. Jimmy Ray razmaže još blata po
šerifovu licu i vratu.
“Samo se drži, dobro. Zora je za pet sati.”
Bili su to najdulji sati u Jimmy Rayjevu životu. Gotovo je propustio prvi
tračak zore. Komarči su bili oblak, magla. Kroz natečene je kapke
promatrao dolazak dana. Svjetlost je dotaknula vodu, a roj se raspršio
poput dima na vjetru.
“Willarde, gotovo je. Jesi živ?”
Šerifu je glava visjela gotovo do prsa. Jimmy Ray ga okrene prema
svjetlu.
“Dragi Bože.” Šerifove su vjeđe prekrivene blatom bile toliko natečene
da ih nije mogao otvoriti. Nos je izgledao groteskno, cijelo mu je lice bilo
upaljeno, jezik mu je virio iz usta. “Willarde? Možeš li hodati?” Šerif
zastenje, pokuša se pokrenuti. Padne poput marionete kojoj su prerezali
konce. Jimmy Ray ga povuče na noge, uhvati ga pod ruku i stane ga
opipavati u potrazi za pijavicama. Bilo ih je na objema rukama, ispod
rukava. Odlijepi ih i čvršće ga uhvati. “Hajde. Idemo van.”
Vukao je za sobom šerifa, koji se punom težinom oslonio na njega, i
mrmljao: “Starac, glupi starac.” Govorio je i šerifu i samome sebi. Nisu
imali što tražiti u močvari - nitko nije imao što tražiti u močvari - i trebalo bi
biti lako izaći. Ništa nije moglo biti istočnije od Sunca na izlasku. Bit će lako
naći jug i zapad, no nakon šest sati potrage ništa se nije promijenilo: plitka
voda, duboka voda, ljepljivo crno blato. U dva popodne, Jimmy Ray je
pomislio da je izgubio razum. Stabla su izgledala poput onih koja je već
vidio: čempres odlomljena vrha; napola sasušena breza. Stigao je sumrak,
a čak je i Jimmyju Rayu ponestalo snage. Nosio je šerifa, a svjetlost je
ponovno zamirala. Vukao je šerifa kroz duboku vodu, osjetio kako mu tlo
nestaje pod nogama. S desne se strane nalazio čempres slomljena vrha.
Pokraj njega je bila breza, napola sasušena. Jimmy Ray stane i osjeti kako
mu se duh slama.
Čempres.
Breza.
Hodao je u krug.
Pala je noć, a komarci su ponovno stigli, užasni u tami. Napad je trajao
satima, a Jimmy Ray je u nekom trenutku izgubio razum. Zrak je bio leden,
kao i voda. Delirij je bio još gori jer je kroz oblak komaraca ugledao plavu
svjetlost, sjenu i pokret, još je nešto bilo s njima u vodi. Jimmy Ray se
ukočio. Ništa ga u životu nije pripremilo za taj osjećaj iščekivanja. Tišina je
pucketala; zrak je drhtao kao da trese struja. Privukao je šerifa bliže k sebi,
a svjetlost se pomaknula na lijevo, kružila je oko njih. Jimmy Ray osjeti
pritisak na koži, dodir u glavi.
Ššššš...
Prestane disati. Nije znao je li čuo taj zvuk ili ga je osjetio, ili je poludio.
Nije se mogao pomaknuti, nije mogao misliti. Komarči nestanu i samo je
užas bio stvaran, lupao je poput čekića u njegovim grudima. Nešto je bilo
blizu. Povuklo je šerifa, ali Jimmy Ray ga nije htio pustiti.
Hoćeš li umrijeti za njega?
Čuo je riječi u glavi, ili je to možda bio delirij. Bio je siguran samo u to da
osjeća ustrajno povlačenje i čekićanje u grudima. “On mi je prijatelj.”
Tvoj je prijatelj opasan za mene i moje.
Pokušao je vidjeti kroz sjaj, no kapci su mu bili previše natečeni.
Ugledao je samo blijedu svjetlost koja je lebdjela, osjetio ju je tamo,
njezinu volju i bijes.
Nisu smjeli biti ovdje.
Nisu bili poželjni.
Pusti ga ili umri s njim.
Jimmy Ray gotovo se slomio. No izdržao je. “Ne mogu”, reče. “On je
moj prijatelj.”
Dobro.
Nešto iščupa šerifa iz njegova stiska i povuče ga kroz vodu. Jimmy Ray
zatetura za njim u mrkloj tišini, a onda ga nešto zgrabi za vrat i povuče.
DVADESET I PRVO POGLAVLJE
Johnny je plutao u jezeru boli. Bila je kiselina, bila je vatra, bila je munja
u mraku. Nije bilo vremena, ali vrijeme je bilo sve što je imao. Samo bol i
vrijeme.
Dani.
Godine.
“Što mi se događa?”
Nemoj govoriti, reče glas. Umireš.
Ili sanjam, pomisli Johnny. Udovi su mu bili iskrivljeni, slomljeni. Lijevo
oko puno krhotina kosti. Natjera se otvoriti zdravo oko, ugleda maglicu i
plavu svjetlost i nešto bezoblično.
Ovo će boljeti, začuje.
A onda se njegov svijet rasprsne u bol, i vatru, i vrištanje.
Sati.
Cijeli život.
Noćna mora prestane, Johnny dotakne lijevo oko, osjeti toplinu. Usne
su mu ispucale. U tami je gorjela vatra. “Žedan sam”, reče. Nešto mu da
vode.
Spavaj, reče mu. Zaboravi.
Bilo je rano jutro kad je na Jackovim vratima zazvonilo zvono. Nije znao
koliko je rano. Šest ujutro? Šest i trideset. Ustao je s kauča, navukao hlače
preko bokserica i prstima počešljao raščupanu kosu. Dugo već nije izašao
iz stana. Crteži su bili zalijepljeni po zidovima, rasuti po podu.
“Tko je?”
“Leslie.”
Oklijevao je. Leslie ga je četiri puta nazvala, ostavila tri poruke. Bila je
bijesna. To je shvaćao. “Malo je prerano.”
“Briga me.”
Uzdahnuo je i osvrnuo se po stanu. Crteži su bili već dovoljno gadni. A
bilo je i kutija od pizze, boca piva, hladne kineske hrane u kutijicama.
“Možemo li poslije razgovarati?”
“Nisi se pojavio na Reamerovu sastanku. Danima te nitko nije vidio.”
“Što hoćeš, Leslie?”
“Dužan si mi.”
Opet je zastao.
“Otvori mi vrata, Jack. Ozbiljno to mislim.”
Na trenutak je pomislio da bi trebao raščistiti nered. Umjesto toga,
pritisnuo je tipku, otvorio vrata zgrade. Odškrinuo je vrata stana i čuo
lupkanje potpetica na stubama. Pojavila se na vrhu stubišta, zagledala se u
njega.
“Grozno izgledaš.”
Jack se počeše po neobrijanoj bradi. Gotovo da i nije spavao posljednja
tri dana. Kad god bi zatvorio oči, vidio bi crteže poput crno-bijelih
bljeskova. Nije mogao objasniti moć koju su imali nad njim, ali smatrao je
da je riječ o osjećaju praznine i straha, o svemu što je znao o nestalima i
poginulima.
“Gdje si bio?” upita ga ona.
“Nisam bio svoj.”
“Ma da, stvarno.” Progurala se pokraj njega i ugledala nered. “Isuse,
Jack.” Oprezno je prekoračila crteže, prazne boce. Svi su zidovi bili
prekriveni, sve površine. Podigla je jedan crtež, ispustila ga. “Što je ovo?”
“Projekt.”
“Ovdje smrdi.” Otvorila je prozor i zagledala se u Jacka malo zgađena,
malo zabrinuta. “Jasan ti je koncept odvjetničkog društva, nadam se?
Tech-Stone je golem posao. Ni jedan mladi odvjetnik vrijedan koliko i crno
ispod nokta ne bi samo tako odustao. Kakav je to prokleti projekt kojim se
baviš?” Pronašla je Jackove bilješke o Sjenovitoj Tišini, no uzeo joj je
papire iz ruku prije nego što je stigla pročitati išta o smrtima i nestancima.
“Slušaj, Leslie.” Spustio je bilješke na stol i povukao je prema vratima.
“Oprosti što sam uprskao s Reamerom i Tech-Stoneom. Oprosti mi zbog
svega, ali sada nije dobar trenutak.”
“Nije dobar trenutak? Jesi li ti poludio? Ljudi svašta govore. Partneri
razgovaraju, Jack, oni koji su te zaposlili. Što god ovo bilo, što god da
radiš...” Mahnula je prema zidovima, hladnjaku, ormarićima. “Koštat će te
posla.”
“Nije me briga.”
“Onda nisi muškarac kakvim sam te smatrala. Trebao si postati
najmlađi partner u društvu. Nešto sam vidjela u tebi.”
“Nešto se promijenilo. Oprosti.”
“Još uvijek si mi dužnik.”
“Ah. Posao.”
“Nemoj mi s tom facom. Odmah sam ti rekla da je riječ samo o seksu.”
Izvukla je posjetnicu iz džepa kaputa. “Nazovi ovog čovjeka. On je urednik
iz New Yorka. Želi razgovarati s Johnnyjem Merrimonom.”
“Zašto bih to učinio?”
“Bit će novca. I to mnogo.”
“Za Johnnyja?”
“Naravno.”
“A zašto je tebe briga?”
“Možda i ja jednoga dana poželim napisati knjigu. Nije loše imati nekog
urednika u džepu.”
“Šališ se?”
“Hej, moj se život ne svodi samo na seks, pravo i novac.”
“Koliko novca?”
“Vjerojatno vrlo mnogo. Izgleda da imaju velike planove. Fotografije u
boji. Posebno izdanje u tvrdim koricama. To je najbolje prodavana knjiga u
tom žanru koju su ikada objavili. Žele poslati Johnnyja na turneju s
autorom. Na televiziju. Sve to. Mjesecima pokušavaju doći do njega. Samo
ga pitaj.”
“Neće pristati.” Jack baci posjetnicu na stol i gurne Leslie prema
vratima.
“On samo želi razgovarati...”
“Zbogom, Leslie.”
Izgurao ju je na stubište i zatvorio vrata. Vratio se u sredinu sobe i
okrenuo se oko sebe, tako da vidi crteže poput filma. Vjerovao je da
postoji matrica, osjećaj sloma i zla, previše nepovezana da bi ju se lako
razumjelo. Ipak, crteži gospođe Showalter nisu bili nasumični. Bila je to
slagalica, razlomljeni dijelovi mutne, sive ploče.
Skinuo je jedan crtež, zamijenio ga drugim, pa premjestio još dva.
Odmaknuo se i ponovno pogledao slagalicu. Nešto se kretalo u Tišini.
Osjećao je to u zbroju svih crteža. Virilo je iz praznina i crnih pruga, iz
ugljena koji je bio takvom silinom pritisnut o papir da je na mjestima
gotovo istanjio podlogu. Što god to bilo, taj uzrok smrti ili nestanka tolikih
ljudi, Johnny se nalazio usred toga. U tapiseriji prevare i nasilja, što je Jack
dugovao prijatelju koji nije želio njegovu pomoć? Koliko je jedan prijatelj
uistinu dugovao drugome?
Sve.
Jack je skinuo jedan red crteža; premjestio još tri.
Sve je dugovao Johnnyju.
“Zdravo, dijete.”
Cree je stala. Rukom se držala za povijuše, a pod nogama joj je bilo trnja
jer je puteljak skretao lijevo. Nos joj je curio od hladnoće, no prsti su joj bili
topli u rukavicama koje joj je napravila praujna. Nikada još nije sama otišla iz
sela, i znala je onako kako to znaju djeca da se iza bakina hladnoga, opreznog
osmijeha krije nezadovoljstvo. “Ljutiš se na mene?” upitala je.
“Malo.” Baka je obišla stablo. “Ali samo malo. I ja sam voljela lutati kad
sam bila mala.”
“Žao mi je”, rekla je Cree.
“Žao ti je što si prekršila pravila ili što sam te uhvatila?”
“Zbog jednog i drugog.”
“Reci mi pravilo za curice.”
“U selu je sigurno, u šumi nije.”
“Kada smiješ otići iz sela?”
“Samo kad mi ti to kažeš.”
Baka je kleknula, koljena su joj krenula, a ona je napravila staračku
grimasu. “Bit će drugačije kad budeš starija.”
“Koliko starija?”
“Kad budeš znala dovoljno da izbjegneš opasnost. Kad budeš jača.”
Isti je taj osmijeh poslao Cree u nedopuštenu šetnju. Bio je strpljiv, naoko
radostan, topao, no nekako i ne.
“Želiš li naučiti prvu lekciju?” upitala je, a Cree je kimnula, najednom
prestrašena. “Uzmi me za ruku” Okrenule su se od sela i krenule stazicom
kroz šumu. Baka ju je upitala, “Jesi li sretna ovdje?”
“Jesam, gospojo.”
“Dobronamjerna laž. I to je u redu. Reci mi što ti najviše nedostaje. Tvoja
majka?” Cree je spustila glavu. Postidjela se jer su joj najviše nedostajale
njezine igračke, i njezin krevet, i prijateljica iz susjedstva. Baka je shvatila,
stisnula ju je za ruku. “A što ti se najviše sviđa u Sjenovitoj Tišini?”
“Životinje.”
“A ljudi?” Cree slegne ramenima. Bilo je malo ljudi, a djece uopće nije bilo.
Provodila je vrijeme sa staricama u kolibi. “U redu je”, rekla je baka. “Zbog
tebe su nervozni. To je sve. I zbog mene su nervozni.”
“Zašto?”
“Zato što misle da svašta znamo.”
“Znamo li?”
“Da, znamo neke stvari. A i boje se.”
“Čega?”
“Neki se boje vanjskog svijeta. Tako je velik, tako različit. Ovo je jedini
život koji poznaju. Drugi s boje onoga što živi u močvari. A neki se boje
onoga što je zakopano ispod nje.”
“Što je ispod?” upitala je Cree.
“I to ćeš saznati kad budeš starija.”
Cree je razmišljala o bakinim riječima. Osim starica, u selu je živjelo samo
još dvanaest ljudi. Nekoć ih je bilo više. Vidjela je napuštene kuće, stare štale.
Prošloga je tjedna otišao mladić rekavši da mu je suđeno bilo što samo ne
ovo. Već idućega dana višega nitko nije ni spomenuo. Ljudi su radili u
vrtovima, zaklali svinju; a baka se jednom tužno nasmiješila i namignula.
Snijeg je počeo jače padati. Pahuljice su joj se lijepile za trepavice, topile
joj se na nosu. “Bojiš li se i ti kao i drugi?” upitala je. “Ne”, rekla je baka. “Već
se dugo ne bojim.”
“Čuvaš li ti selo?”
“Djelomice”, rekla je. “To radi i moja majka. Bi li nam željela jednoga
dana pomagati?”
“Da, gospojo.”
Staza ih je dovela do čistine. Baka je ponovno kleknula, privukla Cree sebi
i pokazala na drugu stranu čistine. “Dakle, evo tvoje prve lekcije. Tamo
nikada ne smiješ ići. Ne smiješ prići bliže nego što smo sada, čak ni kada
budeš starija. Razumiješ li?”
Cree je ozbiljno kimnula. “Nikada neću ići tamo.”
“Zakuni se.”
“Kunem se.”
“Dobra djevojčica.” Koščata ju ruka čvrsto zagrli. “Uskoro će mrak. Želiš li
toploga mlijeka?”
“Da, gospojo.”
“Dobro, onda - ti i ja i toplo mlijeko pokraj vatre. Možda bude i malo
čokolade.”
“Volim čokoladu.”
“Sve djevojčice vole čokoladu.”
Baka je ustala i ponovno uzela Cree za ruku. Krenule su prema selu, no
Cree se još jednom okrenula i pogledala čistinu. Prekrasna je, pomislila je.
Vodopad na sivoj stijeni.
Čudno stablo na vrhu.
Cree nije mogla ustati s kauča. Nedostajao joj je dom, njezin pravi dom,
a ti su osjećaji bili snažniji od sjećanja na Sjenovitu Tišinu ili veliki krevet ili
stoličicu pokraj štednjaka. Koliko je god bila mlada, imala je svoje ljude,
imala je budućnost. Uvukla se dublje među jastuke i osjetila miris majčina
parfema, i prolivene kave, i hrane koju je pojela. Sve je smrdjelo na
plastiku: tanjuri i hrana, televizor što je prazno zurio s druge strane sobe.
U kuhinji je kuckao sat, a čak je i to bilo plastično.
Okrenula se na bok i zagledala u crtež.
Rekle su da sam posebna.
Moćna nit.
Gledala je u crtež i pomislila da je njezina baka možda ipak bila luda.
Kako ju je ono nazvala njezina majka.
Luda stara vještica.
Stara vještica potekla od starih vještica...
Cree je zatvorila oči. Trgnula se kad je netko pokucao na vrata.
Odvjetnik, pomislila je. “Odlazite.” Netko ponovno udari o vrata. “Molim
vas, odlazite.”
“Otvori vrata, dijete.”
Glas se slabo čuo kroz vrata, no bio je nalik na glas njezine bake. Nitko
drugi nikada nije zvučao tako krhko, a opet tako samouvjereno. Nitko je
drugi nije nazivao djetetom.
“Tko ste vi?”
Kroz špijunku, ženica je izgledala sitno i sasušeno. Bila je tako niska da
joj Cree nije vidjela lice, samo čelo i kosu, bore i crne oči.
“Možeš me zvati Verdine. Svi to čine.”
“Što želite?”
“Naravno, želim razgovarati s tobom.”
Cree otvori vrata koliko je lanac dopuštao. “Ne poznajem vas.”
“Upoznale smo se kad si bila mala. Tvoja te majka dovela kod mene. Ja
sam te odvela u Tišinu.”
Cree pomisli da se sjeća toga dana: majčine ruke, prečvrste na njezinu
zglavku, starice obavijene dimom. Bilo je vikanja, a za majčinim se
automobilom podigla oluja šljunka i prašine. “Imali ste psa”, reče.
“Tako je, dijete. Imali smo goniča, Redmonda. Nakon što je tvoja majka
otišla, spavao je na trijemu s glavom u tvojem krilu. Vozio se s nama do
Tišine. Htjela si ga zadržati, no nisam ti dala. Jako si se naljutila.”
Cree otvori vrata. Žena je bila jako stara, smiješila se. Pokraj nje je
stajao krupan muškarac, četvrtaste brade i prosijede kose.
“Ovo je Leon, moj unuk. Planiraš li nas ostaviti na hodniku?”
Nije ju uvjerio suhi osmijeh, već miris dima na staričinoj odjeći. Čak joj je
i sada bio poznat.
“Hvala ti, dijete.” Verdine i Leon uđu u stan, Cree zaključa vrata za
njima. “Je li ti majka kod kuće?”
“Vani je.”
“Imaš li kave?”
“Nisam sigurna.”
“Budi ljubazna pa provjeri, može?” Slijedili su je do kuhinje. Sve je to
bilo potpuno nestvarno. Verdine je izgledala kao njezina baka, sitna,
žilava, oštra pogleda. Sjeli su za stol, a Cree je nakon prekapanja po
ormarićima kuhala kavu. “Izgledaš kao tvoja majka dok je bila tinejdžerka,
ali moram reći da mi ne izgledaš dobro.” Staklenka puna šećera zadrhti u
Creeinoj ruci. Uspije skinuti poklopac i ugura žlicu unutra. Okrene se.
Starica je izgledala tužno, unatoč osmijehu. “Hvala ti.” Uzela je šećer i
šalicu. “I mlijeka, ako može.”
Cree izvadi tetrapak iz hladnjaka, pomiriše mlijeko i namršti se.
“Mlijeko se ukiselilo.”
“Onda ću samo šećer.” Cree je kimnula, ali nije se okrenula prema
starici. “Leone, budi srce i odi u dnevnu sobu.” Leon je poslušao uputu, a
kad je kava bila gotova, Cree napuni šalicu i stavi je na stol. “Dakle...”
Žličica u staričinoj ruci zazvecka o stijenke šalice. “O kojem je snu riječ?”
“Što? Ne...”
“Stablo za vješanje ili živa zakopana? Ta su dva najčešća.” Cree je
obamrla od šoka. Vrtjelo joj se u glavi. Bilo joj je hladno. Starica srkne kavu
i kimne. “Kad je počelo?”
“Mislim da će mi pozliti.”
“Samo diši, dijete. Samo razgovaramo.”
Cree zatvori oči, usredotoči se. “Djevojka s nožem” reče. “Taj sam
sanjala godinama, ali ne često. Drugi...” Zastane. “Četiri dana. Četiri noći.”
“Još neki?”
“Ponekad”, reče Cree. Nije bila spremna govoriti o Johnnyju
Merrimonu i vratima na ogradi. I ovo je već bilo preteško. Ova starica. Ovaj
razgovor.
Još šećera završi u šalici, žličica zazvecka. Verdine ispije gutljaj i dalje
gledajući Cree. “Tvoja je majka sanjala kao djevojka, ali će to vjerojatno
poreći ako je upitaš. Tvoja je baka sanjala do svoje smrti, kao i tvoja
prabaka. Snovi pronalaze žene iz tvoje obitelji. Tako je oduvijek bilo.”
“Zato ste došli ovamo?”
“Došla sam zato što nitko ne bi trebao sanjati izvan Tišine. Tijekom
stoljeća i pol, nitko i nije. Osim tebe.”
Cree se promeškoljila pod pogledom tih crnih očiju. Previše je bilo
snage u ovoj starici, previše vatre. “Jeste li dobro poznavali moju baku?”
“Rođakinje smo. Zajedno smo odrasle.”
“A Sjenovitu Tišinu?”
“Živjela sam tamo, kao i ti, ali davno sam otišla.”
“Zašto?”
“Zbog muškarca. Mislila sam da sam se zaljubila.”
“Jeste li... ovaj. Sanjate li?”
“Jednom”, reče Verdine. “Davno.”
“Zašto ste došli?”
“Došla sam ti pomoći.”
“Ali kako...?”
“Razgovarajmo o tim snovima. Čega se sjećaš iz Sjenovite Tišine?”
“Gotovo svega, mislim.”
“Sjećaš li se priče o Aini?”
Pitanje je iznenadilo Cree. “To je priča za djecu”, reče. “Baka ju je
pričala prije spavanja.”
“Ispričaj mi je.”
“Zašto?”
“Zato što sam te zamolila.”
Taj je zahtjev pogodio Cree. Bio je to početak i kraj: jedna od prvih priča
koju joj je baka ispričala, posljednja priča onoga dana kad je umrla. Cree je
bila tako mala da je, klečeći pokraj kreveta, licem gotovo doticala
staričino. Zatvorila je oči i ugledala umoran osmijeh, bore na njezinu licu.
Osjetila je miris čaja, suhog lišća i umiranja.
Jack je ponovno pio. Nije bio pijan, ali ni potpuno trijezan. Sjedio je na
kraju šanka u mračnom restoranu. Pivo pokraj njegova lakta davno se
ugrijalo. Šanker, bucmast muškarac u šezdesetima, pokaže prema čaši.
“Ne ide vam baš?”
“Oprostite?” reče Jack. “Što?”
“Niste taknuli pivo već dvadeset minuta. Hoćete li nešto drugo?”
“Možda viski”, reče Jack.
“Kakav?”
“Burbon. Nije važno.”
Šanker stavi čašu na šank, Jack kimne i otpije, ne osjeti okusa. U drugoj
je ruci držao mobitel. Na njemu je bila poruka od starijeg partnera. Jack je
pusti peti put po redu.
Gospodine Cross, Michael Adkins na telefonu. Dođite sutra u osam ujutro
u moj ured. Vrijeme je za ozbiljan razgovor o vašoj budućnosti u ovom
Uredu.
Bilo je toga još, ali Jack nije htio slušati. Prve su rečenice dovoljno rekle.
Nije ga bilo u uredu.
Nije naplaćivao sate.
Ispio je burbon, ustao, iskopao novčanik. “Koliko sam dužan?” Šanker
mu kaže, a Jack spusti novčanice na šank. Teturao je izlazeći, ali ni za to ga
nije bilo briga.
Morao je razgovarati s Johnnyjem.
Vani je Sunce zašlo, vrući je vjetar oblizivao beton. Jack se osvrne oko
sebe pokušavajući se orijentirati. Nikad još nije bio u ovom restoranu, iako
nije bio daleko od stana i od ureda. Kad se vratio iz Charlotte, parkirao je
automobil i krenuo pješice do jednog ruba centra, pa do drugog. Noge su
ga boljele kad je naišao na restoran i polumrtav pao u stolac. Prvo je pivo
glatko kliznulo, drugo polakše. Sada mu se činilo da je viski bio pogreška.
“Osam sati.” Krenuo je. “Fantastično.”
Do stana je morao proći dvanaest blokova, devet uzbrdo i tri poprijeko.
Ljudi su bili na cesti, bolji su restorani bili krcati. Pomislio je na jelo, no nije
imao teka.
Kako će se opravdati u Uredu?
Je li mu opće bilo stalo?
Posljednje ga je pitanje zaustavilo. Trebalo bi mu biti stalo. Bog zna da
se dovoljno namučio za to.
Stigao je do pekarnice i šmugnuo uza stube. Ugledao je djevojku na
podestu i stao kao ukopan. Spavala je oslonjena u kutu, trzala se; oči su joj
se okrenule u lubanju, ispod drhtavih vjeđa bljeskale su bjeloočice. Nije
odmah prepoznao djevojku iz stana u Charlotti. Vidio je samo pola njezina
lica, jedno oko.
Što radi ovdje?
“Oprostite.” Jack se nagne nad nju, nije znao kako da je probudi.
“Ovaj, gospođice.” Posegnuo je za njezinom rukom, stao kad je otvorila
usta. “Dobar dan”, reče Jack.
A djevojka vrisne.
Cree nije znala gdje je, nije znala što se događa. Svijet je bio krvav i
oštar, nazubljena krhotina. Osjećala je nož u ruci, držak je bio gladak i
topao kao da je živ. Bila je crna noć i polumračan hodnik.
Muškarci su bili unakaženi, vrištali su.
Ona je vrištala.
“Makni se od mene, makni se!”
Zabila se u kut.
“Sve je u redu...”
Cree se uzvere na noge. Hodnik se nagne, a ona osjeti vatru na koži,
pritisak stenjanja stotina robova koji su se njihali s noge na nogu i zurili u
zemlju. “Tko ste vi?”
“Ja sam Jack Cross. Upoznali smo se. Ovdje živim.”
Cree ugleda stubište, ožbukane zidove. “Imala sam nož...”
“Ne”, reče on. “Nema noža.”
Cree trepne. Mogla je imati povjerenja, ili ne, mogla je otići ili ostati.
Mislila je da žele isto - ona i odvjetnik - no nikada još nije sanjala kao Aina.
Vidjela je stablo za vješanje i držala je nož, ali nikada prije nije znala zašto,
nije osjetila povijest ni gole osjećaje, ni strahovitu radost dok su muškarci
vrištali i umirali. “Samo trenutak, molim vas.” San nije blijedio. Treptao je
negdje u dubini, živo stvorenje koje je željelo da ona zna da je Aina
stvarna, da to nije samo priča. Cree se silom uspravi, otvori oči, natjera se
da postane djevojka kakva je oduvijek bila, samo djevojka. Uvuče ruku u
džep i iskopa poderane komadiće papira. “Oprostite, vaš je crtež uništen.”
“Zato ste došli?”
“Gdje ste ga našli?”
“Možda biste trebali ući.” Odvjetnik ju je dugo promatrao. “Htjet ćete
ovo vidjeti.” Stan je bio u sjenama i prazninama. “Samo trenutak.
Oprostite.” Nespretno je rukom potražio prekidač za svjetlo i zastao.
“Nemojte se preplašiti.”
Svjetlost je preplavila sobu, a Cree trepne. Crteži su visjeli po zidovima,
i ormarićima, i vratima. Prostrli su se po stolovima i kauču, rušili se s
gomila na podu. Ugledala je čistinu, kao da joj je opet pet godina. Čula je
bakin glas. Tamo nikada ne smiješ ići, rekla joj je. Ne smiješ prići bliže nego
što smo sada, čak ni kada budeš starija...
“Nacrtani su davno.” Promatrao ju je dok je obilazila sobu i objasnio
kako su crteži završili kod njega. “Umjetnica ih je crtala cijeloga života:
jedne godine deset, druge godine stotinu. Postoji matrica”, rekao je. “Ne
mogu je objasniti. Ima veze s korištenjem ugljena. Vidite kako su neki
dijelovi mnogo tamniji i blistaviji. Proučavam ih već danima, čini mi se da
sam blizu. Kao riječ na vrhu jezika.”
Nastavio je govoriti, no Cree ga više nije slušala. Crteži su probudili
sjećanja na sve zime koje je provela u Tišini: na kratke, hladne dane, velike
vatre u ognjištima, ljude koji su trčali od kolibe do kolibe. Bila je premlada
da bi shvatila strah koji je vidjela, ali crteži su prikazivali tu ogoljenu
samoću.
“Vidio sam ovo mjesto.” Dodirnuo je crtež vodopada i stabla. “Ne
sjećam se gdje, ali vidio sam ga i plaši me. Ljudi su se gubili u toj močvari.
Ljudi su ginuli, a ja tražim odgovore. Nadam se da mi možete pomoći.”
“Svojim starim pričama?”
“Da, s pričama. I želim pronaći vodopad. Sutra ga idem potražiti.”
“Rekli ste da su ljudi ginuli. Mislite na strance?” Oprezno je kimnuo.
“Počnite od početka”, rekla je. “Sve mi recite.”
Potrajalo je, a Cree je saznala više nego što je očekivala. Saznala je za
trapera kojega su pronašli zaleđenog u potoku, za mjernika koji je pao u
jazbinu čegrtuša i zadobio trideset i sedam ugriza, devetnaest u lice.
Govorio je o dječacima izgubljenima u močvari, o toliko mrtvih i nestalih
ljudi da Cree nije mogla vjerovati. No pokazao joj je stare članke.
“Nikada nisam čula za te priče”, rekla je.
“Malo ih je čulo za njih.”
“A što je s vašim prijateljem?”
“Nemojte biti ogorčeni.”
“Zbog parnice?” Cree skrene pogled, jer ogorčena nije bila prava riječ,
nakon snova. Zatvorila bi oči i ugledala Johna Merrimona u ljeto 1853.:
njegovo lice iznad umiruće žene, isto lice žuto od vatre i sjene. Znala je taj
san kao da ga je proživjela. Zato ga je mrzila, nije si mogla pomoći. Koliko
je te mržnje preživjelo i obrušilo se na Johnnyja? Nije bila sigurna, no
ugledala ga je kod ograde, vidjela je njegovu krv u prašini. Bojala se, ali nije
ga žalila. Previše je povijesti bilo između njihovih obitelji, previše ropstva,
krvi i izdaje. “Pogriješila sam. Trebala bih otići.”
“Noć je.” Cree pogleda u prozor i grad koji se prostirao iza njega.
“Imam samo jednu spavaću sobu”, nastavi on. “Ali možete je dobiti ako
želite. Vrata se mogu zaključati.”
Nepovjerenje ju je i dalje proganjalo, no nije imala kamo. Nije mogla
majci. Nije mogla u Tišinu. “Možda će kauč poslužiti...”
“Pričekajte.” Otišao je po plahte i jastuk. “Spavao sam na njemu.
Udoban je.”
Cree mu zahvali, a on ode. Ostala je sama na kauču, uspravnih leđa.
Proučavala je crteže na zidu, crne poteze, pažljivo korištenje praznina.
Prišla je zidu i skinula jedan crtež, nagnula ga prema svjetlu, pa se
odmaknula da pogleda što više crteža odjednom. Zastala je, pa skinula još
jedan crtež, pa još šest. Neki su bili savršeni, znala je, ali mnogi nisu.
Polagano se okrenula oko sebe, osjećajući naznake pogrešnoga, poput
instinkta. Trebao joj je pun sat da skine sve sa dva zida i počne ispočetka.
Potrajalo je gotovo cijelu noć dok nije pronašla što je umjetnica sakrila.
Najtamniji crteži grupirali su se u sredini. Rub uz rub, povremeno su se
preklapali. Trideset crteža tvorilo je jednu sliku koja je prekrila veći dio
zida. Preplavila ju je hladnoća od pogleda na tamu, bljeskove svjetla.
Ugledala je močvaru iz svojeg djetinjstva.
Ugledala je crne oči.
Zora je svanula, a Cree je još bila budna, zbog crteža, zbog straha od
sna. Okrenula se od prozora i promatrala ružičastu svjetlost kako poigrava
na crtežima. Trideset crteža tvorilo je goleme, crne oči. Crtež je bio dug
gotovo dva metra i visok metar i pol, a ugljen je bio blistavo crn, osim gdje
ga nije bilo: bijeli sjaj u zjenicama, nabor između očiju, a obrve poput lišća i
grančica.
Sjela je na kauč i stisnula ruke u krilu. Željela je skinuti crteže, no nije
znala zašto. To su bili samo crteži. No oči su je pratile kad se opet
ushodala, i tako ih je žestoko željela zderati sa zida da ju je zaboljelo. Iza
vrata, odvjetnik se probudio, a ona pomisli da bi ih trebala skinuti. Imala je
vremena. Mogla ih je zderati sa zida i pobjeći. No vrata su se otvorila, a
ona je sjedila na kauču. Osjetila ga je iza sebe: naglo je stao, duboko
udahnuo.
“Isuse dragi.” Sjeo je pokraj nje. Obuo je sjajne cipele, hlače su bile
zapeglane na crtu, kravata žarko plava. “Kako...?”
“Ne spavam baš mnogo ovih dana.” To nije bio nikakav odgovor, no on
ga je prihvatio. Dugo su sjedili u teškoj tišini. “Idete na posao?”
“Što?”
“Odijelo.”
Mahnula je rukom, a on je zbunjeno spustio pogled. Rukom je dodirnuo
rever. “Samo malo.” Nestao je u sobu, vratio se u trapericama i čizmama.
Više nije izgledao zbunjeno, bio je blijed ali odlučan. “Moram pronaći
prijatelja.” Cree ustane, a on uzme ključeve. “Odmah.”
Vozili su se u najljepšem automobilu što ga je Cree ikada vidjela. Metal
je blistao. Mirisao je na novo. Stigli su do Sjenovite Tišine, on je ostao u
automobilu a ona je otišla otvoriti ogradu.
Ista ograda...
Prošao je kroz ogradu, a ona ga je gotovo ostavila na licu mjesta. Sve je
postalo stvarno. Naći će Johnnyja mrtvog. Možda će otkriti što ga je ubilo,
ili će možda to otkriti njih.
“Dolazite?”
Sranje...
Cree se vratila u automobil, a odvjetnik ih poveze dublje u šumu, pa
preko nasipa okruženog vodom. Stao je samo jednom kod starog znaka.
Pokazao ga je i rekao, “Imao sam trinaest godina kad sam ga prvi puta
vidio.”
Znak je bio od istrošena drveta, napola truo i prekriven povijušama.
Pisalo je SJENOVITA TIŠINA. 1853. Cree spusti prozor, osjeti miris blata.
“Zašto ovo radite?” upita je odvjetnik. “Ne poznajete me. Imate i
previše razloga za mržnju prema mojem prijatelju.”
“Zašto ste vi ovdje?” Okrenula se prema njemu. “Prestravljeni ste.
Vidim to. Zbog čega vi to radite?”
“Zbog prijatelja.”
Ništa nije rekla nakon toga, a odvjetnik ih poveze pokraj znaka, u
sumračje.
Tamo je stablo za vješanje.
Kad prođemo ona stabla.
“Prvo ćemo do kolibe po Johnnyja. Onda nam možete pokazati
vodopad.” Parkirali su u napuštenome selu i izašli iz automobila. On je
krenuo lijevo, no ona je ušla u staru crkvu i osjetila vrućinu i mir.
“Gospođice Freemantle?”
Unutra je sve izgledalo kao i godinama prije: svijećnjaci i prevrnute
klupe, taloži prašine. Odvjetnik stane na vrata iza nje, no za nju je bio
samo sjena. Nije obratila pažnju na njega, privukla ju je kamena krstionica.
Bila je malena i nalazila se na izrezbarenom postolju.
Samo, to nije bila krstionica.
Kako to znam?
U djetinjstvu nije smjela prisustvovati tjednim sastancima, no jednom je
stala kod prozora. Stala je na kameni blok i vidjela... što? Sjećala se svojih
prstiju na rubu prozora, sjećala se neravnog stakla. Unutra su gorjele
svijeće, a baka je stajala pokraj krstionice. Ljudi su bili pognuti u klupama.
Bila je noć.
Kišilo je.
“Gospođice Freemantle?”
“Šššš.”
Bilo joj je četiri ili pet godina, bila je mokra do kože i bojala se da će je
otkriti. Baka je podigla ruke, pokazala naboranu kožu, kartu finih, blijedih
ožiljaka. Ljudi su se njihali na klupama, rame do ramena, stisnutih očiju.
“Možete li me ostaviti nasamo?”
Odvjetnik izađe, a Cree zatvori vrata i u misli joj navre nepozvan prizor.
Ugleda blistavi nož i ljude ispred krstionice. Pružali su ruke...
Cree dodirne unutrašnju stranicu zdjele, zamrljane i tamne. Sjeti se noći
i kiše. Osjećala je pokret crnog kamena...
“Gospođice Freemantle...”
Gurne krstionicu, a kamena se zdjela zaljulja na postolju. Podigne ju i
spusti na pod osjećajući nešto nalik na praznovjerno strahopoštovanje.
Posegne u otvoreno postolje i pronađe nož. Nije se promijenio: mali,
koštani držak, korice od zečje kože. Izvuče ga iz korica i ugleda oštricu
blistavu poput leda. Na njezinu je dlanu bio tanak, bijeli ožiljak koji je
dobila prvoga dana u Tišini, prvoga dana pokraj stabla. Koliko je njezinih
ljudi porezao taj nož? Koliko je krvi prolio?
Izašla je. Ništa nije rekla o svojem otkriću. Njezina je prošlost bila tajna,
kao i nož. “Oprostite”, rekla je.
“Nema problema.”
“Jeste li spremni?”
“Jesam.”
Bacila je pogled prema staroj crkvi, pomislila na krv u zamrljanoj
posudi. “Kamo dalje?”
Odveo ju je dublje u močvaru nego što je ikada sama zašla, a ona se
stisnula pod njezinom golemošću. Bila je arogantna, pomislila je, kad je
mislila da poznaje ovo mjesto. Slijedili su stazu koju je samo on vidio, a
Cree je stala i zapiljila se u prizor koji se ukazao kad se vidik rastvorio i
pokazao im kolibu s druge strane mirne vode. Bilo je prekrasno. Samoća.
Kamenita brda.
“Pronašli smo ovo mjesto kad nam je bilo četrnaest.” Odvjetnik ju je
poveo nadesno i prešao od otočića preko busena trave do suhog tla.
“Neće biti sretan što sam vas doveo, pa pustite mene da govorim.”
Koliba je bila prazna.
“Dovraga.” Jack zatvori vrata i zagleda se preko čistine prema divljini.
Zazove Johnnyja pa ga pokuša nazvati na mobitel. “Mogao bi biti bilo
gdje.”
No Cree je laknulo. Močvara se promijenila nakon sna, a još i više nakon
što je pronašla nož u staroj crkvi. Čudne su se prikaze kretale u dnu njezina
uma. Osjećala je sjene sjećanja koja joj nisu pripadala. Poznavala je nož
kao da ga je već sto puta držala. Vidjela je ljude koje nikada nije upoznala,
sjećala se stvari kojih se nije mogla sjećati, sjećala se moći, krvi obješenih
muškaraca, sjećala se kako oderati divlju svinju. Sagnula se, šakom
zgrabila vlažnu zemlju, pustila je da joj padne iz ruke.
“Možemo pričekati”, reče Jack.
“Ne mogu.”
Odvjetnik pruži dlan iznad zamrle vatre. “Još je toplo.”
“Moramo otići.”
“Stvarno mislim...”
“Ako želite vidjeti vodopad, idemo odmah.”
Nakon toga se više nije protivio. Možda zbog njezina glasa ili njezina
užagrena pogleda. Ona je morala krenuti i to odmah. Za deset minuta su
se ponovno našli na prvom otoku, a Cree je zastala i osvrnula se osjetivši
bol prepoznavanja. Poznavala je kretanje ovih bregova, žutu svjetlost i
razlomljene stijene.
Zatvorila je oči i u glavi joj je gorjela vatra. Začula je škripanje užeta,
osjetila pod rukom komade muškaraca. Spoznala je krikove i uplašene
robove. Ista je ona mala oštrica blistala crvenilom...
“Gospođice Freemantle.”
Osjetila je radost i zadovoljstvo. Digla je ruke, stotinu tihih lica je
čekalo. Crnih lica. Žarkih, razrogačenih očiju. Njihali su se u noći, a tamo je
bio i John Merrimon. Krv se skupljala u prašini. Tijela su se izvijala...
“Gospođice Freemantle, molim vas.”
Otvorila je oči, Sunce je sjalo. Odvjetnik je zurio u nju, unio joj se u lice.
“Izgubili ste se na trenutak.” Položio joj je dlan na ruku. “Ne izgledate
dobro.”
Cree otrese njegovu ruku i neko je vrijeme bila dobro. Promatrala je
svoja stopala, odlučno kontrolirala svoje misli.
Zovem se Cree, što je skraćeno od Creola.
To je obiteljsko ime.
Zovem se Cree...
Clyde Hunt volio se voziti s otvorenim prozorima. Volio je taj miris, miris
pokošene trave i toplog asfalta, a volio je i zvukove. Nešto je bilo u
drndanju kosilice, vatrenosti mladića koji su igrali košarku na vrućini.
“Dva-Alan-jedan. Centrala.”
Clyde pritisne tipku na radiju. “Dva-Alan-jedan. Slušam, Centrala.”
“Poziv za vas, detektive. Jack Cross. Zvuči uzrujano.”
Hunt skrene u zavoj, ugleda dvije žene koje su se svađale ispod
nadstrešnice dućana, dva puta opljačkanog prošle godine. “Koliko
uzrujano?”
“Dva-Alan-jedan, jako, rekao bih.”
“U redu, Centrala. Prebacite poziv na moj mobitel.”
John Merrimon je klečao usta punih žuči. Više nije mogao gledati, nije
mogao podnijeti vrištanje. Isaac je kleknuo pokraj njega. “Djevojka kaže da
morate gledati.”
“Ne...”
“Kaže da morate gledati ako želite da vam žena preživi.”
John se prisilio, zbog Marion, no promatrao je nož umjesto djevojke,
usredotočio se na pokrete noža umjesto na ono što je rezao. Oči su joj bile
odlučne. Poticala je gomilu, pokazivala je svoju moć. Sve je to John vidio u
svjetlosti vatre. Bijelac je krvario isto kao i crnci. Krv je bila iste boje. Vriskovi
su jednako zvučali. “Dragi Bože, smiluj se mojoj duši.”
Taj je šapat čuo samo Isaac. “Bog je ovdje mrtav.”
I to je bila njezina namjera, ubijanje bogova, i očekivanja, i sustava. Ovo je
mjesto pretvarala u svoje, kao i neke ljude. John je znao tko će ostati s njim.
Oči su im gorjele, odobravali su svaki rez. Razlika je bila potpuno jasna u toj
gomili: neki su spustili poglede, stisnuli se, a drugi su gledali.
Muškarci su dugo umirali, a kad je napokon došao kraj, zabila je nož u
stablo i skinula prnje koje je nosila. Gola je stala pred robove, a oni su se
poklonili pred njezinom golotinjom. John nikada nije doživio takvu tišinu u
tolikoj gomili. Progovorila je svojim jezikom, blagim glasom, no ipak
dovoljno glasno da je odjeknuo čistinom.
“Razumiju li ju?” upitao je John.
“Neki”, odvratio je Isaac.
“Što govori?”
“Da je ovo sada njezina zemlja i da oni koji su voljni i jaki mogu ovdje
živjeti.”
“Reci joj da još nije gotovo.”
Isaac joj je prenio poruku. Ponovno je progovorila i nasmiješila se. “Rekla
je da joj date svoj sako.” Sako je bio tamnozelene boje, pozlaćene dugmadi,
baršunasta ovratnika. John ga je skinuo i pružio joj.
Nosila ga je poput svečane haljine.
Leonov je bar bio prazan u ovo doba dana, no Leon je bio ondje.
Johnny ga je ugledao kad su prešli polje. Okretao je meso u golemu kotlu
pokraj bara. Johnny je prepoznao oblik njegove glave, golema ramena.
Znao je što ga čeka i prije nego što se Leon okrenuo.
Izgledao je kao Isaac.
Bilo je to u njegovu širokom licu, duboko usađenim očima, mirnoći i
opuštenom osmijehu koji mu je bljesnuo na licu i nestao. Pogledao je
Jacka i Cree, zatvorio poklopac kotla i obrisao ruke o pregaču. “Što je
ovo?”
“Dobro jutro, Leone.”
“Johnny.” Preletio je pogledom preko Jacka, zagledao se u Cree.
“Gospođice.”
“Kako vaša prsa?”
Rekla je to ravnodušno, a Leon se nije nasmiješio.
“Poznajete se?” upitao je Johnny.
“Upoznali smo se”, odvratila je, a nakon toga je nastupila nelagodna
tišina. Cree nije ponovno progovorila, a Leon je nije mogao pogledati u
oči.
“Došli ste na doručak?”
“Da, molim te.”
“Sjedite. Stižem za minutu.”
Johnny ih povede unutra do stola s pogledom na most. “Otkud
poznaješ Leona?”
“Znaš kako je ovdje”, rekla je Cree. “Ljudi se vraćaju. Sve je povezano.”
“Nisi mi odgovorila.”
“Zar ti dugujem odgovor? Baš tebi?”
Ovoga je puta ljutnja bila očita, a Johnnyju nije bila potrebna ona
posebna svjesnost da bi je prepoznao.
Tvoja je obitelj posjedovala sve ovo...
Sve nas...
Sreli su se samo jednom prije ovoga, no ovo je bilo nešto novo. Johnny
pomisli da razumije. “Znači li ti štogod ime Verdine?” Skrenula je pogled,
stisnula zube. Johnny se nagne prema njoj. “A Aina?”
“Aina?” žestoko je odvratila. “Ti me pitaš za Ainu? Ti?”
“Da.”
Njezini su prsti pronašli nož na stolu. “Samo naruči svoj doručak.
Naruči svoje bjelanjke i svoj bijeli tost i nemoj se praviti da me razumiješ.”
No Johnnyju se činilo da je razumije.
“Nazvat ću Clydea”, rekao je. “Jack, daš mi svoj mobitel?”
“Nema signala.”
Johnny se uputio do prvog natkrivenog trijema. Sklonio se od njihovih
pogleda, čučnuo i na trenutak se opustio. Svega je bilo previše: i sna i
buđenja, i tijela u Tišini i tog osjećaja vezanog uz Cree.
Željela ga je ubiti.
I on je nju želio ubiti.
To se protezalo sveudilj. Prepoznavanje. Osjećaji. Aina i John
Merrimon.
“Isuse Kriste...”
Dlanovi su mu bili grubi na licu, no bili su stvarni. Što je još bilo stvarno?
A što je bilo suludo?
Iza njega zaškripe vrata prekrivena mrežicom. Isaac se pojavi s kavom u
ruci. “Čini mi se da bi ti dobro došla.” Doda mu šalicu i pokaže prema
vratima. “Jaja sa slaninom”, reče. “A ti?”
“Dodaj palačinke i griz.”
“Isuse, da nisi malo ogladnio?”
Johnny nije uzvratio osmijehom. Na svjetlu dana, Leon više nije toliko
nalikovao na Isaaca. Bio je jednake građe, no nije bio toliko krupan. Oči su
mu bile svjetlije.
“Jesi li dobro, prijatelju?”
Johnny skrene pogled. Isaac. Leon. Koga on to pokušava zavarati? Isto
su izgledali. “Ovdje ću jesti, Leone. Hvala ti.”
“A tvoji prijatelji?”
“Ispričaj im se u moje ime, može?”
Leon je otišao unutra pa se vratio malo poslije s doručkom. Johnny je
odnio tanjur do najbližega stola i jeo sam. Na istoku je blistalo Sunce, no
dan je još bio prohladan. To se promijenilo dok se Johnny probijao kroz
jaja i palačinke i slaninu.
Sunce se podiglo još više.
Na mostu se pojavio policijski automobil.
Leon je pekao kekse kad se Johnny ušuljao u bar i tiho zatvorio vrata za
sobom. “Dolje, budite tiho.”
Njih su dvoje tupo zurili u njega. Leon im priđe.
“Policija”, reče Johnny.
Leon ode do prozora i zagleda se u automobil. Nije volio policiju, no
nikada nije vidio Johnnyja Merrimona toliko uzrujanog zbog toga.
“Zamjenik šerifa”, rekao je. “Grayson. Poznajem ga.”
“Riješi ga se”, reče Johnny.
“Zašto?”
“Nismo ovdje, dobro? Nisi nas vidio.”
Leon se dovoljno osjećao kao odmetnik da bi mogao lagati policiji bez
imalo problema. “Očistite stol i idite u kuhinju.” Poslušali su ga, a Leon je
izašao van zamrljan brašnom do lakata i s razvijačem za tijesto u ruci.
Zamjenik mu je prišao na drugome trijemu. “Leone”, rekao je.
“Zamjeniče Grayson.”
“Tražim nekoga. Zanima me jesi li ga vidio.”
“Ne.”
“Nisam ti još rekao koga tražim.”
“Nema veze. Ovdje sam od pet i trideset. Vi ste prvi posjetitelj.”
Grayson se namrštio. “Živi tamo, u onome smjeru. Johnny Merrimon.
Čuo si za njega?”
“Svi su čuli za njega.”
“Dolazi li ovamo?”
“Zašto vas zanima?”
“Mislimo da je ubio šerifa Clinea.”
“A meni bi trebalo biti žao zbog toga?”
Nije mu bilo žao. Šerif Cline ga je jednom uhvatio dok je vodio ilegalne
borbe u staroj štali niz cestu. Kockanje, napad, ilegalno točenje alkohola.
Mahao mu je tim optužbama pred nosom deset gadnih minuta, a onda je
otišao namignuvši. Ispalo je da voli jesti i piti besplatno. A volio je i žene:
radnice na poljima, konobarice - što siromašnije, to bolje.
“Znaš, šerif je oduvijek bio slab na tebe, Leone.” Grayson prijeđe preko
posljednjeg trijema i zagleda se kroz prozore. “Znao je da povremeno
kršiš zakon i nije obraćao pažnju na to. Trebao bi to poštovati. Trebao bi
pomoći.”
“Vaš je šerif uzimao više nego što je davao.”
“Možda. A možda nisi pravedan prema njemu.”
Leon se nasloni o stup i prekriži ruke. Razvijač za tijesto izgledao je kao
dječja igračka na njegovu dlanu. “Rekli ste da je bio slab na mene. Dobro.
Možda jest. Ili me možda puštao na miru zbog zemljanih podova i hrđavog
krova, i zato što držim svinjske nožice u hladetini na šanku. Možda je volio
besplatno jesti i piti, a volio je i mlade žene. Možda je bio bijelac koji je
volio to što je bijel. Možda uopće nije bio prijatelj.”
“Možda je tako bilo”, rekao je zamjenik. “A možda je bilo i to da je bio
jednostavan čovjek u složenom svijetu, možda je volio tvoja rebarca i viski
i smatrao da nikome ne štetiš svojim ilegalnim borbama i klađenjem,
svojim domaćim viskijem i cigaretama bez poreza. Možda je sa mnom
razgovarao o tome. Možda mi je objasnio da se ovdje mogao opustiti kako
to nikada nije mogao u gradu, da je bilo ljepote u jednostavnosti i da asfalt
nije uvijek najbolje rješenje. Možda je mislio da ste ti i tvoji već dovoljno
nastradali i da ste zaslužili malo suosjećanja. E sad...” Izvukao je posjetnicu
iz džepa i stavio je na stol. “Svi policajci iz Okruga nalaze se u okolici i ne
namjeravamo otići dok se Johnny Merrimon ne nađe u lisicama, ili mrtav.
Pa nam svima učini uslugu. Ako ga vidiš, nazovi.”
Lupnuo je prstom po posjetnici, prešao preko prašnjavog parkirališta i
ušao u automobil. Prešao je preko mosta i nestao, a Leon je dozvao
Johnnyja i njegove prijatelje iz kuhinje. “Je li šerif stvarno mrtav?”
“Jest”, reče Jack.
Leon je gledao Johnnyja. “Jesi li ga ubio?”
“Nisam.”
“Zašto si pobjegao?”
“Tko kaže da sam pobjegao?”
“Ovdje si, zar ne? Policija te traži.”
Johnny se osloni na laktove gotovo se smiješeći. “Nema tog policajca
koji bi me mogao pronaći u močvari. Ni tisuću policajaca. Čak me ni ti ne bi
mogao pronaći.”
“Praviš se važan.”
“Možda.”
“A ti?” Obratio se Cree. “Koliko ti je godina? Osamnaest? Kako si se ti
upetljala u ovo sranje?”
Slegne ramenima, a on pogleda Jacka.
“Ja idem kamo i Johnny.”
Leon se ponovno zagledao u Johnnyja. Johnny je bio jedini gradski
dečko koji se Leonu ikada svidio, jedini bijelac. “Hoćeš da ti pomognem da
se izvučeš odavde?” upitao je.
“Kamo bismo otišli?”
“Kod moje bake”, reče Leon. “Ona te poznaje. Poznaje i Cree. Osim
toga, ni jedan policajac neće tamo zaći.”
“Stvarno?” upita Jack.
“Aha.” Leon ustane, siguran u sebe. “Čak ni šerif nije gnjavio Verdine.”
Prvi je novinar stigao u osam sati i devet minuta. Tom Lee je saznao za
to od novaka kojeg je ostavio pokraj ceste baš zato da nitko slučajno ne
zaluta na njegovo mjesto zločina.
“Ovaj, zapovjedniče Lee? Dođite, molim vas.”
Lee pritisne tipku mikrofona. Već je bio nezadovoljan. “Što je,
McGreevy?”
“Ovaj, gospodine. Ovdje je novinarka.”
“Što?”
“Da, gospodine. Ovaj, Elbe Pinkerton.”
Lee ugleda Elbe Pinkerton u glavi. Kasne tridesete. Relativno dobro
poznata među glasačima Okruga Raven. Imala je malo prevelike prednje
zube i glas previsok za ozbiljne vijesti. “Može li me ona čuti, McGreevy?”
“Da, ali...”
“Odmakni se, sine. Pričekat ću.” Nije želio čekati; želio je nešto udariti.
McGreevy se ponovno javio, a on je rekao, “Kojeg vraga novinarka radi na
mojemu mjestu zločina?”
“Gospodine, ovaj...”
“Kako je saznala?”
“Ne znam.”
“Što je rekla? Čekaj, nema veze. Daj mi broj svojeg mobitela. Nećemo
razgovarati putem radija.” Novak mu je dao broj, Lee ga je nazvao. “Što
zna o mojemu mjestu zločina?”
“Čula je da su nađena tijela. Rekla je da postoji neka špilja...”
“Sranje.”
“S njom su i kamere, gospodine. Snimaju me.”
“Dobro, slušaj.” Lee pogleda prema zapovjednom centru. “Poslat ću ti
još dvojicu. Zadržite te novinare na državnoj cesti. Nitko ne smije ući.”
“Tu je samo jedna novinarka, gospodine...”
“Začepi, sine. Gdje je jedna, bit će ih još.” Prekinuo je poziv, strpao
mobitel u džep i našao dvojicu policajaca u koje je imao povjerenja.
“Dođite.” Slijedili su ga do Clydeova automobila. Lee udari šakom po
krovu. Gradski se policajac prene. “Kome si rekao?”
“Kako to misliš?”
“Ne seri, Clyde. Koga si nazvao?”
“Državnu policiju. FBI.”
“Ovo je u mojoj nadležnosti. Neće doći ako ih ja ne pozovem.”
“Točno, ali sada čekaju tvoj poziv. Spremaju se.”
“Dovraga. Koga još?”
“Novinare.”
“Koje?”
“Sve.”
Lee napokon kimne, ljut na samoga sebe. Trebao se umiliti Huntu,
trebao je shvatiti što će se dogoditi. “Dobro, Clyde. Jasno mi je zašto si to
učinio. Nisam sretan, ali jasno mi je. Vas dvojica...” Mahnuo je prema
zamjenicima. “Maknite ga s mojega mjesta zločina i ostanite s
McGreevyjem. Nitko drugi ne smije ući. Čak ni državna policija. Najprije
morate provjeriti sa mnom.”
Okrenuo se, no Hunt nije završio s njim.
“Svi te gledaju, Tome. Pazi na svoje ljude.”
Hunt je imao pravo, a Lee je to znao. Unatoč njegovoj grubosti, mnogo
je ljudi voljelo Willarda Clinea i sada su bili uzrujani. Bilo je to zbog načina
na koji je umro. Zbog njegova lica i one proklete špilje. Ušao je u crkvu i
pogledao mapu zalijepljenu na zidu. Trinaest je ekipa pješice obilazilo
močvaru. Devetnaest automobila vozilo se pokrajnjim cestama oko
Sjenovite Tišine. U zraku su bila dva helikoptera.
“Ima li novosti?”
Zamjenica šerifa javljala se na radioprijemniku postavljenome u kutu
crkve. “Mnogo je smetnji. Nisu se svi javili.”
“Tko najviše kasni s javljanjem?”
Rekla mu je neka imena i vremena. Dvije se ekipe nisu javile već
devedeset minuta. Treća se nije javila nekoliko sati. To je bilo loše. Ekipe
su se trebale javljati svakoga sata. “Ima li ikakvih dobrih vijesti?” upita Lee.
“Samo malo.”
Pritisnula je dlanom slušalicu, dodirnula tipku na mikrofonu. “Helić dva,
ponovite molim vas.” Stanka. “Primljeno. Trenutak.” Skinula je slušalice s
glave i okrenula se. “Što ste me pitali?”
“Ima li dobrih vijesti?” upita Lee ponovno.
“Helić dva upravo je pronašao njegovu kuću.”
Lee uzme mikrofon. “Stavi ga na zvučnike.” Pritisnula je tipku, začuo se
šum. “Helić dva, možete li potvrditi lokaciju?”
“Primljeno, kontrola. Pričekajte.” Prošla je sekunda; pilot im izdiktira
koordinate. “Tu je čistina. Spuštamo se.”
“Ima li kakvih znakova života?”
“Nešto je tu...”
“Je li Merrimon?”
“Koji je to vrag?”
“Helić dva...”
“Pričekajte, kontrola.” Šum. “Jamie, vidiš ti ovo?”
“Helić dva.”
“Pričekajte! Pričekajte! Isuse Kriste. Dragi Isuse...”
Lee začuje vrisak, a onda šum. “Što se to dogodilo?” Vratio je mikrofon
operaterki. “Uspostavi vezu.”
Pokušavala je dvije minute. “Ne javljaju se. Oprostite.”
“Sranje.” Lee izađe i zapilji se prema sjeveru. “Ne, ne, ne. Ti. Dolazi
ovamo.” Priđe mu zamjenik. “Digni me.”
“Stvarno?”
“Odmah, jebemu.”
Priđe im još jedan zamjenik i njih dvojica podignu Leea, tako da se
može uzverati na krov crkve. Bio je od metala i strm, no nekako se popeo
do vrha i stao teško dišući. Na sjeveru se dizao dim.
Mnogo dima.
Gusta, crna perjanica.
Nije bilo teško pronaći olupinu. Imali su koordinate i stup dima. Stigli su
do kolibe, prljavi i znojni, lica krvavih od šiblja i trnja. “O, moj Bože.”
Čistina je bila prekrivena kršem. Čak je i koliba gorjela. “Koliko ljudi?” upita
Lee.
“Samo pilot i promatrač.” Operaterka je bila pokraj Leea. Ustrajala je
da mora ići s njim. “Ravenwood je letio...”
“A promatrač?”
“Jamie Kimmel.”
“Sranje.” Ravenwood je bio veteran, šezdeset i tri godine. Kimmel je
bio klinac. “Dobro, ljudi. Raširite se.”
Ušli su na čistinu, držeći se podalje od najveće vatre. Činilo se da je
helikopter udario u gornje grane jedinoga stabla na čistini, preokrenuo se
u zraku, tresnuo u kolibu i raspao se. Stablo je još uvijek gorjelo. Trup
helikoptera bio je čađav, a u njemu je još plamtjelo.
Lee je ugledao pilota, još uvijek u sjedalu helikoptera. Pušio se.
Promatrač se nalazio na tlu, petnaest metara dalje. Pola mu je tijela bilo
opečeno.
“Jamie!”
Operaterka je kleknula pokraj ranjenika, a Lee se tek tada sjetio da su
njih dvoje hodali. “Bolničar!”
Bolničar je bio umirovljeni zamjenik, bilo mu je sedamdeset, no bio je
narednik u Vijetnamu i nije izgubio dodir. Radio je žestoko i brzo,
stabilizirao je dečka i pripremio iglu s morfijem.
“Moram najprije razgovarati s njim.”
“Jako ga boli, zapovjedniče.”
“Jasno mi je.”
“Za Boga miloga”, vrisnula je djevojka. “Dajte mu morfij! Pozovite
drugi helikopter!”
“Jensene.” Lee pogleda jednog od zamjenika i nagne glavu prema
operaterki. “Molim te.”
Jensen ju je pokušao smiriti, no osjećaji su gorjeli poput požara. Drugi
je helikopter bio na putu natrag u grad. Lee ga je poslao. Nisu znali što je
srušilo prvi helikopter i nije želio riskirati živote. Upitao je bolničara: “Čuje
li me dječak?”
“Neće htjeti govoriti.”
Lee se sagne nad dječaka. Jedno mu je oko bilo zatvoreno od opekline.
“Čuješ li me, sine?” Kimnuo je. Licem su mu tekle suze. “Što se dogodilo?”
Kimmel je pokušao progovoriti, riječi su mu zapele u grlu. Progutao je
knedlu; pokušao ponovno. “Nije bilo stabla”, rekao je.
“Što?”
“Sve je bilo mutno. Prilazili smo...”
“Mutno?”
“Nije bilo stabla”, rekao je. “Nije bilo nikakvog stabla, a onda je stajalo
tamo.”
TRIDESET I OSMO POGLAVLJE
Dugo je potrajalo.
Čuo je kako šapću pred vratima.
Zatvorio je oči, okusio zemlju.
San je stigao meko poput pera. Nije ga bilo, a onda se pojavio. I počeo
je s Isaacom.
Colson Hightower znao je vrlo malo o tome što se događa u močvari ili,
ako je o tome riječ, u svijetu izvan Okruga Raven. Postao je zamjenik šerifa
da bi majka bila ponosna, i zato što je mislio da će zbog odore postati
zgodniji. Imao je pravo. Njegova je majka zaboravila na njegov manjak
ambicije, na njegove propuste i godine koje je proveo kao osrednji
student. Smatrala je da izgleda vrlo zgodno u smeđoj odori od poliestera;
a to je zaključila i Jenny Clayburn. Udala se za njega i proveli su zajedno
dvanaest lijepih godina. Imali su psa i malu kuću s vrtom gdje je Jenny
uzgajala rajčice i krastavce i mrkve. Colson ju je rado promatrao u vrtu:
ruke bi zabila u zemlju, a svoje obline odjenula bi u odrezane traperice i
jednu od njegovih starih majica. Posjela bi ga u sjenu, donijela mu pivo i
rekla: Opusti se, uživaj, proveo si naporan dan spašavajući svijet. Uvijek bi se
smiješila kad bi to rekla; smiješila bi se i mirisala na toplu zemlju i biljke što
rastu, a usne bi joj bile meke na njegovu obrazu.
Colson je mislio o Jennynu vrtu dok se vukao kroz močvaru. Bio je
posljednji u redu iscrpljenih ljudi. Ovaj dio njegova posla nije bio naročito
zabavan. Volio se voziti u automobilu, rješavati papirologiju i čistiti svoj
pištolj jednom tjedno, iako nikada nije pucao iz njega. Volio je djeci u školi
držati predavanja o sigurnosti, volio je dežurati petkom za vrijeme
utakmica, a zatim, kad bi svi otišli, popiti pivo s drugim zamjenikom. Volio
je čiste dijelove posla, sigurne i predvidljive, i nije mu smetalo kad bi se
zapovjednici naljutili na njega zbog njegova manjka ambicije. Imao je
odoru i imao je Jenny, i to je bilo dovoljno.
Držao se tih misli, a močvara ga je lomila. Bilo je to zbog blata i vrućine,
zbog gubitka radiokomunikacije i činjenice da nitko nije znao gdje su, iako
se starac koji ih je vodio borio u ratu i trenirao vojnike i trebao je biti
nepogrešiv u šumi.
Nije bio.
Izgubio je orijentir i izgubio se, i toliko su puta izgubili suho tlo pod
nogama da su dva puta morali užetom izvlačiti ljude iz blata toliko
dubokog da se nisu mogli micati.
I tako je Colson razmišljao o svojoj ženi dok je hodao. Spotaknuo se o
povijušu i pao u blato; ustao je, blato se cijedilo s njega, no i dalje je
razmišljao o Jenny. Vrat joj je pocrvenio od sunca, no mirisala je na vrt i na
onaj losion koji je voljela.
Jorgovan...
To je bio taj miris. Jorgovan i stabljike i meka, topla zemlja.
Jenny.
Izgovorio je njezino ime, nije mu bilo čudno što ga govori naglas.
Prelazili su plitku vodu i nitko ga nije čuo zbog pljuskanja i psovki. Colson
je usporio, začuo je Jennynu pjesmu. Pjevala je tako slatkim glasom da je
stao. Bila je to pjesma koju je pjevala u vrtu, a Colson je ostao stajati na
mjestu, nagnute glave, i pokušao uhvatiti note što su visjele u zraku poput
udaljene zvonjave crkvenih zvona. Drugi su ljudi odlazili, no nije se brinuo.
U zraku je nadirala mekoća, neka magla koju nije mogao razaznati.
Nasmiješio se, navirao je i osjećaj da se približava njegova supruga.
Slatki moj...
Nije je još mogao vidjeti.
Dođi k meni...
Riječi su mu se našle u glavi, a močvara je bila magla što se kovitla.
Stajao je na zelenoj travi, Jenny je ležala na leđima pod njim i smiješila mu
se.
Jadniče moj...
Povukla ga je sebi i položila mu glavu na svoja prsa. Plakao je, nije znao
zašto. Sve je bilo previše. Svijet, njegova očekivanja...
Samo diši, sunce. Samo diši...
Trava je bila čudna, bezoblična i mokra, no tu je bila njegova Jenny i
mirisala je na sve što voli: njegovu kuću i dvorište, vrt i sjećanja, jorgovan
na njezinoj koži. Čvrsto ga je držala, a on još nikada nije doživio takvu
potpunost, takvo blaženstvo. U njegovom se naručju nalazilo otjelovljenje
svega što je ikada želio i zato je duboko udahnuo i nije pomislio kako je
čudno što mu je žena tako mokra ili što je njezin miris gust poput vode.
Zabio je prste u meko bogatstvo koje je bila Jenny. Uvukao ju je u pluća i
bio je radostan, topao, ispunjen i utopljen u svemu što je volio.
Verdine je ušla polagano, postrance, kao neki strvinar koji njuši smrad
lešine. Željela je njegovo znanje. Željela je zagristi u njega, pojesti ga. Ta joj
je energija obasjala lice, oči su joj blistale. “Dakle, dečko? Svi smo te čuli
kako vrištiš.”
“Znam gdje je.”
Starica se nagnula. Ništa se drugo nije pomaknulo, no promjena je bila
očigledna. “Reci mi.”
“Zašto je želiš pronaći?”
“Nismo se tako dogovorili.”
“Pitanje je jednostavno.”
“Leone.” Starica se odmakne, a Leon uđe kroz uska vrata. “Što sam te
učila, kako se odnosimo prema onima koji prekrše dogovor?”
“Ne bih se miješao”, reče Leon. “Johnny mi je prijatelj.”
“Nije me briga za tvoja prijateljstva ili tvoje sklonosti. Napravi što sam ti
rekla.” Oklijevao je. “Nemoj si umišljati da me shvaćaš, dečko, i nemoj si
umišljati da znaš bolje od mene. Rekla sam ti što želim. Napravi to.”
Leon pogleda Johnnyja u oči. “Oprosti mi.” Podigne rub košulje i
otkrije revolver za pasom. Bio je krupan i izlizan. “Radi li to još uopće?”
upita Johnny.
“Pucao sam dvaput iz njega prije dvadeset godina. Mislim da radi.”
“A što će biti ako joj ne kažem? Upucat ćeš me?”
“Ovo ne mora biti komplicirano, Johnny. Ti odgovoriš na njezina
pitanja. Ona odgovori na tvoja. Svi dobiju ono što žele i idemo doma.”
“Dobro.” Johnny pogleda Jacka i slegne ramenima. Od početka je znao
da će je odvesti do Ainina groba. No htio ju je bolje pročitati i sada mu je to
uspjelo.
Opasna, rekao je Jack.
Jack je imao pravo.
Sunce je zašlo, a Hunt je bio pokraj ceste. I dalje je bio tamo kad se
nešto stubokom promijenilo. Iz močvare je izronilo vozilo, pa još jedno, pa
još sedam u nepravilnoj, blatom poprskanoj koloni. Muškarci u njima,
kisela lica, nisu skretali pogleda prema novinarima koji su im dovikivali
pitanja i pratili ih kamerama. Hunt ih je brojio dok su prolazili. Šumari,
volonteri, umirovljeni policajci. Prepoznao je jednog vozača i mahnuo mu.
“Hej, Brinsone.”
Kamionet skrene pokraj ceste i stane. Vozač je izgledao smrknuto u
sumraku. Svi su tako izgledali.
“Detektive.”
Brinson je bio umirovljeni vojni instruktor koji se doselio iz Fort
Benninga prije deset godina. Iako mu je bilo sedamdeset godina, bio je
jedan od najopakijih tipova koje je Hunt poznavao. S njim su u kamionetu
bila još dvojica urednih mladića. Hunt ih nije prepoznao.
“Što se događa?” upita Hunt. “Zašto odlazite?”
“Nitko nije vidio tvojeg sina, ako me to pitaš.”
“Ne pitam, ali hvala ti na informaciji.” Brinson je i dalje zurio ravno pred
sebe. Ispod suncem opaljene kože, bio je blijed. Huntu se činilo da je blijed
sve do dubine duše. “Možeš li mi reći što se događa?”
“Izgubio sam čovjeka.”
“Kako to misliš?”
Brinson ga napokon pogleda. “Mrtav je.”
“Tko? Kako?”
“Zamjenik šerifa, Colson Hightower. Mladić. Oženjen. Znaš ga?”
Hunt se sjeti mladoga zamjenika, ponešto debeljuškastog, ponešto
lijenog. “Da, znam ga.”
“Bio je u mojoj grupi i zaostao je. Kad sam ga potražio, našao sam ga
licem zakopanog u pola metra vode.”
“Utopio se?”
“Zapovjednik Lee misli da mu je netko pomogao u tome.”
“Nije Johnny...”
“Policajci kažu da jest, ali ja sam vidio Hightowerovo tijelo. Ja sam ga
izvukao iz vode, bio je opušten i miran kao dijete u majčinu naručju.
Kunem ti se, Clyde, nije imao ni jedne rane. Jadnik se gotovo smiješio.”
Hunt doda taj prizor filmu koji mu se vrtio u glavi. Koliko mrtvih? Koliko
ranjenih? “Zašto svi odlaze?”
“Rekli su da svi neslužbeni tragači moraju otići. Uključila se državna
policija, oni će ući ujutro s helikopterima i svojim ljudima. Tri su policajca
mrtva. Jasno ti je.”
“Da, jasno mi je.”
“Slušaj, Clyde. Oduvijek si bio pošten i to cijenim pa ti moram reći da
svim ovim ljudima, ovim lovcima, gadnim tipovima...” Pokazao je prema
nizu kamioneta koji su se udaljavali cestom. “Ni jednome od njih nije žao
što odlaze. Dobar lov, dobra makljaža - to vole. Dovraga, i ja to volim. Ali
ovo - nestaju odrasli ljudi, helikopteri se ruše za dana bez vjetra. Nije to u
redu, što se ovdje događa, a ovi tipovi...” Ponovno pokaže. “Dovoljno su
pametni da to znaju.”
“Ma daj, Brinsone...”
“Pola metra vode, Clyde. Reci ti meni kako je to moguće.”
Kod crkve se činilo da vrisak dopire sa svih strana: iznad policajaca, oko
njih. Neki su pomislili da je ljudski; drugi nisu u to povjerovali. Bio je previše
prodoran, previše užasan, previše pun boli.
“Dragi Bože.”
Zapovjednik Lee zatvorio je usta i pomolio se u sebi.
“Što ćemo?”
Glas se začuo iza njega, Lee se nije okrenuo. Vrisak je trajao, i trajao, pa
naglo prestao. Nitko se nije pomaknuo punu minutu.
“Zapovjedniče?”
Lee se okrenuo i ugledao ono što je očekivao. Neki su bili odlučni i
mirni, no većina ih je bila blijeda. Cijeli je dan slušao šaptanje: močvara je
opsjednuta; Johnny Merrimon je duh. “Zna li tko otkud se čuo vrisak?
Smjer? Udaljenost? Ideje?” Nitko nije progovorio. Nitko se nije pomaknuo.
Zapovjednik se zagledao u noć.
Nije bilo zvuka, nije bilo ničega.
Među stablima se dizala magla.
Dugo je ostao sjediti nakon toga. Kamen mu je bio pokraj ruke, no nije
ga dotaknuo. Razmišljao je o Johnu i Marion, o godinama koje su proveli
zajedno. Razmišljao je o vlastitom životu i o kamenu, i još je bio tamo kad
se pojavila Cree. Ušla je, a Johnny se zagledao u nju. Kretala se
samopouzdano i mirno, a Johnnyju se učinilo da ne zna ništa o njoj, da se
promijenila na neki veličanstven način. “Rekao je da ćeš me pronaći.”
“Vidim te i zatvorenih očiju.”
“A Massassina duša?”
“Ona je Sunce na izlasku.”
Zagledao se u njezino lice, dubok, staložen pogled. Uistinu je blistala
poput izlazećeg sunca. Izgledala je starije, mudrije. Prišla je krevetu i
pogledala mrtvoga starca, njegovu ženu koja je još uvijek disala. Zagledala
se u Johnove iskrivljene udove, izopačeno tijelo. “Mogla sam mu reći da
će tako završiti.”
“Kako bi ti to mogla znati?”
“Proživjela sam tisuće života prije svojega.” Cree je sjela na pod, no
Johnny je još uvijek bio bliže kamenu. “Poznavala sam Johna Merrimona u
njegovoj mladosti. Upoznala sam mu ženu dok je gorjela od vrućice.”
“Tražio je da uzmem kamen.”
“Hoćeš li ga uzeti?”
“Ako to ne učinim, Marion će umrijeti.”
“Onda bi trebala umrijeti.”
Johnny neočekivano osjeti bol. Bio to san ili ne, intimno je poznavao
Marion. Neki dio njega ju je volio. Ne kao John, no ipak...
“Taj život nije bio tvoj”, rekla je Cree. “A ni moć ne pripada tebi.”
Johnny nije odgovorio, no osjećao je kamen pokraj svoje ruke. Osjećao je
život koji je nudio, sve što bi mogao postati i činiti, znanje cijeloga svijeta.
Cree je nagnula glavu, kao da osjeća njegovu borbu. Vjerojatno ju je i
osjećala. “Znaš li”, upitala je, “da je John Merrimon prvi prekršio zavjet?
Da nije bilo njegova čina, Marion bi proživjela normalan život, kao što je to
Aina obećala?”
Bila je to ružna istina koju John Merrimon nikada nije priznao. No
Johnny je to vidio u snovima i shvatio je. “Dao je zemlju Isaacu, a ne Aini.”
“Prvi je prekršio dogovor.”
“Mislim da je volio Isaaca.”
“No izdaja traži svoju cijenu, zar ne?”
Johnny pogleda Marion i sjeti se, kao i prije, one posljednje cijene. “Žao
mi je zbog tvoje majke”, reče. “Da sam mogao, spriječio bih Verdine.”
“Moja je majka umrla u miru. Shvatila je na kraju.”
Cree se nasmiješila, a Johnny je ponovno pomislio da se promijenila.
Još nije ni pogledala kamen, iako je ležao na tlu pokraj njih. “Vrijeme je da
ispravno postupiš”, rekla je.
“Što će se dogoditi s Marion?”
“S vremenom će umrijeti.”
“Kada?”
“John Merrimon usmjerio je Massassinu moć u sve ono do čega mu je
bilo stalo. Ovo je mjesto natopljeno njome, ona je natopljena njome, pa
čak i ti. Marion će potrajati još dan, ili tjedan, no neće dugo. Život je
najteže održati.”
Johnnyjeva se ruka približi kamenu. Želio ga je i bojao ga se. Taj ga je
sukob još više plašio. “A što ako ga uzmem?”
“Onda ćemo se boriti.”
“A kako će završiti?”
“Ja sam posljednja u nizu i najjača. Izgubit ćeš.”
“A ako ne izgubim?”
“Massassi je duša žena. Na kraju, to je jedina važna istina.”
Zurili su jedno u drugo. Ona nije posustala. “Kamo ćeš otići ako ti dam
kamen?”
“Svijet je širok, a mnoge žene pate. Massassi će me voditi.”
“A ovo mjesto?”
“Sjenovita mi Tišina ne znači mnogo.”
“A što je s nama, s našim obiteljima?”
“Postupi ispravno i više neće biti nas.”
Johnny se zagledao u kamen i sjetio se moći. John ju je koristio kako bi
sačuvao Marion, kako bi strašio i ubijao, kako bi očuvao Sjenovitu Tišinu
po bilo kojoj cijeni. Je li ga kamen izludio, ili je to bilo nešto toliko
jednostavno kao što su usamljenost, i vrijeme, i tuga? Johnny je bio
siguran samo u ono što je rekao Johnu. Uvijek će postojati posljednja
cijena, pa još jedna. No to mu nije bila jedina briga.
“Jesi li ti dobra osoba?” upitao je.
“Ja sam onakva kakvom su me stvorili Bog i moj narod.”
“Ovaj kamen može promijeniti svijet. Opasan je.”
“To ovisi o osobi koja ga nosi.” Cree se ponovno nasmiješila. “Ainu je
ogrubio rat, a dokrajčilo ju je ropstvo. Drugi su nježni, dobri. Moraš imati
vjere.”
Imala je pravo. Što je drugo Johnny imao osim vjere u sebe i svoju
prosudbu, vjere da svemir ipak ima smisla? Tisuće života, rekla je. Johnny
nije imao dovoljno mudrosti da bi se s time nosio. Što je još gore, nije imao
prava. To je znao čak i John Merrimon.
Ni jedan muškarac ne može držati Massassinu dušu...
“Žao mi je zbog svega što je John učinio Aini i tvojoj obitelji.”
“Neki su ljudi slabi”, reče Cree. “Ja ću pokušati biti drugačija.”
Bio je to dobar odgovor, pomislio je Johnny. Dugo je promatrao
njezino lice, a onda je prinio dlan kamenu. Osjetio je njegovu toplinu i moć,
no Cree se nije trznula. Ostala je mirna, pomislio je on, a to je bio najbolji
znak. “Uzmi ga”, rekao je, a ona je ustala i primila ga. Stavila ga je oko
vrata i učinila se starijom, i višom, i veličanstvenom. Okrenula se poput
kraljice i izašla iz špilje bez osvrtanja. Johnny je polagano krenuo za njom.
Stao je pokraj vatre i zagledao se prema Tišini, ljubičastoj u noći. Od Cree
više nije bilo ni traga, no osjetio je Jacka u daljini, i policajce, i Verdine i
Leona. Hoće li sve to osjetiti sutra? Nije znao, no Cree mu je rekla da je
natopljen Massassinom moći, te da je i Tišina puna nje.
Je li bio spreman živjeti bez toga?
Hoće li to uopće moći?
EPILOG
Odvjetnici su se sastali pet dana poslije u tri sata, njih četvorica u velikoj
konferencijskoj dvorani na najvišem katu. Jack je odjenuo traperice,
lanenu košulju i stare cipele. Muškarci iz njegova bivšeg Ureda bili su
ozbiljni u skupim odijelima. Leslie je, kao i obično, bila prekrasna.
“Gospodo. Gospođo.” Na lakim je nogama prešao kroz dvoranu i sjeo po
sredini stola. Spustio je svoj stari ruksak na stol i pogledao ih. Osmijeh mu
je čvrsto stajao na licu.
Leslie je prva progovorila. “Izgleda da ti privatna praksa odgovara.”
“Divno je kad imaš prave klijente.”
Michael Adkins preplete prste i nagne se nad stol. “Meni se čini da je
riječ o jednome klijentu.”
“Tako je.” Jack otvori ruksak, izvuče mapu i doda im četiri kopije istoga
dokumenta. “Naš zahtjev za odštetu. Nije podložno pregovorima.”
Adkins ne dotakne papir. “Milijun dolara.”
“Samo ako platite unutar tri dana. Nakon toga će se utrostručiti.”
Adkins se namršti. Drugi su odvjetnici izgledali zbunjeno, a Jack se šire
nasmiješio. “Vi zastupate Okrug. Zar nisam došao u pravi Ured?”
Samo mu je Leslie uzvratila osmijehom. I dalje je bio blistav. “Mislim da
ste se malo požurili, odvjetniče.”
“Zabili ste helikopter u dom mojeg klijenta.”
“U kolibu, koliko znam.”
“Kolibu koju je izgradio vlastitim rukama.”
“Odgovornost još nije utvrđena”, reče Leslie.
“Naravno, to će se dogoditi na suđenju. Uništavanje privatnog
vlasništva. Pretjerana uporaba sile. Namjerno nanošenje emocionalnih
ozljeda. Zlonamjeran progon. Ima toga još.”
“Molim vas...”
“Šerifov odjel maltretira mojega klijenta od njegova djetinjstva. To je
jasno vidljivo...”
“Vaš klijent ima kriminalni dosje”, prekine ga Adkins. “Ono što vi
nazivate progonom ja zovem provođenjem zakona.”
Jack pogleda starijeg partnera i kiselo se nasmiješi. “Zapovjednik Lee
poslao je civile...”
“Civilne tragače”, upadne Adkins.
“Naoružane civilne tragače.”
“Što? Nije valjda!”
Jack izvuče još dokumenata iz svoje mape. “Izjave pod prisegom”,
reče. “Timmy Beach. Bob Brinson. Još nekoliko.” Sva četvorica odvjetnika
počela su prelistavati dokumente. “Dvojica stražara u zatvoru potvrdila su
da je moj klijent, kad su ga zatvorili zbog sumnji da je uzrokovao smrt
Williama Boyda, bio zadržan pod neprikladnim uvjetima, te da mu je šerif
Cline namjerno uskratio pristup odvjetniku. Evo njihovih izjava.” Dodao im
je još dokumenata. “Nisam još razgovarao s Bonnie Busby, no ona je
savršeno svjesna šerifove želje da se osveti mojem klijentu. Ona je dobra
osoba i mislim da će reći istinu. Na kraju krajeva, ako dođe do suđenja,
Okrug će izgubili milijune. Ja to znam. Vi to znate. A nećemo ni spominjati
loš publicitet i političke posljedice.”
Nitko nije spomenuo dublju istinu, no svi su je bili svjesni. Porote u
Okrugu Raven sastojale su se od radnika, ljudi koji su živjeli izvan grada.
Takvim je ljudima Johnny bio heroj; okružna im je vlast bila neprijatelj. Jack
se smiješio kad god bi se zamislio pred takvom porotom. A to je bilo jasno
i Michaelu Adkinsu. “Milijun dolara...”
“Dobro ste prošli.”
“Prebrzo je.” Adkins mahne rukama iznad dokumenata kao da ih
pokušava magijom otjerati. “Vrlo neuobičajeno.”
“Uistinu.” Jack ustane, zatvori svoj ruksak. “Trebat će vam vremena da
razgovarate. Pričekat ću vani.”
Trajalo je kraće nego što je Jack očekivao. Poslali su Leslie da ga
pronađe pokraj velikoga prozora s pogledom na grad. Koža joj je bila ista
kao i uvijek, savršena, blijeda, obrazi rumeni. Oči su joj blistale na suncu.
“Bravo, odvjetniče.” Jack slegne ramenima. Nije još bilo gotovo. “Žele da
uzmeš pola sume.”
“Nema šanse”, reče Jack.
“Rekla sam im da nećeš pristati. No moram se praviti da sam čvrsta
igračica.”
“Dakle, dogovorili smo se za milijun?”
“Adkins ti neće čestitati. No, da. Milijun, plus sve uobičajene gluposti.”
“Ugovori o tajnosti i to?”
“Naravno.”
“Trebam novac za tri dana.”
“Sutra će biti gotova papirologija.”
Jack kimne. Njegov prvi pravi klijent. Njegov prvi slučaj. Okrenuo se, no
Leslie nije završila s njim. “Jesi li ga vidio nakon... znaš?” Dodirnula mu je
ruku, no Jack nije odgovorio. Primaknula se, jednako je mirisala. Parfem.
Njezina kosa. “Što se dogodilo, Jack? Što se stvarno dogodilo? Sva ona
tijela. A priče? Ljudi govore da su tijela stara i do sto godina, da još uvijek
nitko ne zna kako su umrli Boyd i šerif, kako se Colson Hightower utopio u
pola metra vode.” Jack je odmahnuo glavom, no ona je bila uzbuđena, i
još bliže. “Govore da o nekim stvarima čak ni patolog ne želi razgovarati.
Govore da je nešto u močvari, da Johnny nije poput nas...”
“Ma daj, Leslie.”
Primaknula se još bliže. “Poznajem ljude u šerifovu odjelu i u državnoj
policiji. Razgovarali su sa mnom o Verdine Freemantle i onome što su
pronašli na dnu onoga staroga groba...”
“Leslie...”
“Kažu da nema prirodnog objašnjenja za ono što je bilo pokopano
pokraj Luane Freemantle, da postoje dobri razlozi zbog kojih patolog ne
želi razgovarati o tome. Odrasli su ljudi preplašeni, Jack. Ne znaju što da
misle.”
“Što to govoriš?”
“To su iskusni policajci, previše čvrsti da bi povjerovali u bajke i dječje
priče.”
“Ali sve su to samo priče, Leslie.”
“Ali tko bi mogao živjeti tamo? Tko bi to želio? Daj, Jack. Bio si tamo.
Vidio si što se dogodilo.”
Jack se zagleda kroz prozor. Imala je pravo. Vidio je.
“Voljela bih to čuti od tebe”, rekla je. “Znaš. Kad sve ovo bude
gotovo.”
Stisnula mu je kljastu ruku. Jack je razmišljao o njoj putem prema
dućanu s pićem. Išao je po burbon i cigare. Sjetio se njihovih noći, sjetio se
njezinih očiju u sumraku. Bila je plaćenica, no živjela je život bez žaljenja.
Možda će se opet naći s njom, a možda i neće. No taj je izbor bio samo
njegov.
Vratio se u stan i pomislio na novac koji je dobio za Johnnyja. Njegov će
sljedeći zadatak biti da uvjeri Johnnyja da prihvati olakšice za očuvanje
zemljišta. Njegov će se porez znatno smanjiti, a Jack se smiješio
razmišljajući o toj raspravi. Zato je i završio pravo: kako bi imao odgovore,
kako bi pomogao ljudima koji su mu bili važni.
Natočio je burbon u čašu i otišao na krov. Zagledao se na sjever, prema
Tišini. Za dva će dana večerati s prijateljem, pitat će ga za tijela i špilju i sve
ostalo što je zanimalo ljude u gradu. Pitat će ga za smrti, i strah, i priče
koje su pričali preživjeli. Postavit će mu i ona ružna pitanja, osobna, o
tome što je vidio i čuo one noći, pitanja o drevnom stvorenju što su ga
iskopali iz blata. Pitat će za Verdine i Johnnyjeve tajne i sve ono zbog čega
je Tišina bila toliko prokleto važna. No znao je da će dobiti malo odgovora.
A to je bilo u redu. Odgovori će stići poslije, ili ih uopće neće biti. No Jack
je zasigurno znao da mu je Johnny Merrimon najbolji prijatelj, još iz
djetinjstva. Pričekat će na te odgovore, ako treba i godinama.
Jack će biti strpljiv.
Na kraju će ih dobiti.
Nagnuo je čašu, ispio burbon i sagnuo se po bijeli, glatki oblutak,
dovoljno malen da zaboli, a da ne rani. Bacio ga je u zrak i uhvatio pa ga
stavio u džep.
Marion je umrla sat prije zore. Johnny je bio uz nju. Plakao je više nego
što je samome sebi htio priznati, no i dalje je nosio Johnova sjećanja, te ga
je rastužilo što je proživjela toliko života, a tako je malo živjela. Petnaest
mjeseci braka. Svega nekoliko trenutaka sa svojim djetetom. Do podneva
je iskopao drugi grob, no ostao je stajati nad njim. U Tišini je još uvijek bilo
vruće, puhalo je i bio je beskraj. Obronak je bio dobro mjesto i za Marion,
pomislio je. Tolike je godine provela pod zemljom. Je li ovo išta drugačije?
John je bio s njom. Zemlja je bila ista. Prekrio je njezino tijelo zemljom i
prvi se puta sjetio nadgrobnog kamenja. Njihov je stari kamen još uvijek
stajao na obiteljskome groblju pokraj stare vile. POVEZANI LJUBAVLJU,
DUŠE ZAUVIJEK. Sjetio se tih riječi i znao je da druge neće odgovarati.
Možda će donijeti nadgrobni kamen ovamo.
Možda će urezati datume.
Proveo je još dva dana na brdu, a trećeg se popodneva napokon uputio
do kolibe. Kolibe više gotovo i nije bilo, helikopter je još bio tamo. No to
mu nije smetalo. Izgradit će drugu kolibu. Imao je špilju. Podigao je jedan
stolac, obrisao sjedalo i stol. Okrenuo je lice prema toplini Sunca i u miru
napokon razmislio o svojoj budućnosti. Sve do sada razmišljao je gotovo
isključivo o Marion i Johnu, o prošlosti i o Cree koja je bila negdje tamo.
Samo bi se kasno u noći brinuo o sebi, samo kad bi bio najslabiji.
Što ako i on izblijedi?
Duboko je udahnuo i posegnuo mislima prema Tišini. Osjetio ju je. Znao
je da je Jack kilometar od crkve i da fućka. Znao je da će sutra kišiti i da se
u sjeni, dva kilometra na sjever, hladi stijena. Cree mu je rekla da je zemlja
natopljena moći i da je takav i Johnny.
Možda je ta riječ bila veća nego što je mislio.
Možda se ništa neće promijeniti.
Sjedio je licem okrenut Suncu i zatvorenih je očiju pratio kako Jack
napreduje kroz močvaru. Psovao je i padao, no bio je radostan. Možda će
ovo zauvijek potrajati, pomislio je Johnny. A možda će nestati. No ovoga
je trenutka bio savršeno sretan. Imao je Tišinu, njegov je prijatelj dolazio.
Popit će burbon, popušiti cigare, pričati stare laži. Ostat će dugo budni,
popiti kavu ujutro i pecati u crnoj vodi. Osjetio je to poput vrtloga u struji.
Vidio je kamenčić u Jackovoj ruci. Pričekao je dok nije zamahnuo, a onda
se nasmiješio i rekao: “Nemoj, prijatelju.”
ZAHVALE
Ovaj je roman bilo divno pisati i puštati na tržište, te bih htio zahvaliti
svim profesionalcima iz izdavačkog svijeta koji su u to bili uključeni -
dizajnerima, ekipi iz produkcije, prodaji, ekipi za odnose s javnošću,
urednicima, marketingu, nakladnicima, svima vama. Kao i uvijek, vaš je rad
donio uspjeh. Mary Hart i James Randolph ljubazno su mi pomogli s
pitanjima vezanima za pravo. Oboje su profesionalci. Sve pogreške u
ovom romanu su ili počinjene namjerno u svrhu zapleta, ili su potpuno
moja pogreška. Pete Wolvertown i Jennifer Donovan zaslužili su posebnu
zahvalu, kao i moji prijatelji-pisci u gradu, John, Corban i Inman. Esther
Newberg pročitala je prve verzije i kao i uvijek, njezina je pomoć bila
neprocjenjiva. Zahvaljujem i Davidu Woronoffu, Emlyn Koster, Melanie
Soles, Leslie i Robertu Ketneru, te Bobu i Anne Brinson. Erik Ellsweig i Jay
Kirkpatrick nastavljaju sa svojom krasnom tradicijom podrške, pa i njima
toplo zahvaljujem. Posebno moram zahvaliti svojem prijatelju Johnu
Grishamu, koji mi je pomogao promovirati knjigu na tako značajan način -
dužnik sam ti, Johne. Naravno, najtoplije zahvale mojim roditeljima, braći i
sestrama, djeci i rodbini koji su uvijek uz mene kako bi me podržali,
ohrabrili i naučili me poniznosti. Najbolji ste. Drugi prijatelji donose radost
u životu tako da zahvaljujem Nealu, Chrisu i Ricku - hvala vam svima. Kao i
uvijek, posljednja zahvala ide mojoj divnoj supruzi, Katie, koja hoda pokraj
mene i zbog koje je sve toliko zabavno.
NOTES