Maya Banks

NAJDRAŽI NEPRIJATELJ
KRALJICE LJUBAVNIH ROMANA
knjiga osamdesetpeta

Naslov izvornika
Never Seduce a Scot

Copyright © 2012 by Maya Banks

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2019.

Urednik
Zoran Maljković

Nakladnik
Mozaik knjiga

Za nakladnika
Bojan Vidmar

Glavni urednik
Zoran Maljković

Grafička urednica
Marija Morić

Oblikovanje naslovnice
Marija Morić

Ilustracija na naslovnici
Amanda Elwell © Arcangel

Tisak
Denona, Zagreb, veljača 2019.

ISBN 978-953-14-2502-5
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 1019790.
 PROLOG

N a Visočju je zavladao mir. Zemlja je nježno šaptala svoju zahvalnost zbog

kratka predaha od nasilja, pobune i krvoprolića. Došlo je proljeće i
donijelo bujnu zelenu travu koja je niknula među kamenjem i stijenama što su
se izdizale iz tla i prekrivale veći dio terena.
Zimski snjegovi su nestali, otjerala ih je toplina dužih dana. Sve je bilo
dobro. Kralj Aleksandar II. mogao se usredotočiti na druge stvari.
Ali nešto ipak nije mogao smetnuti s uma.
Nešto vrlo važno.
Njegova dva najmoćnija saveznika, dva najmoćnija klana u njegovu
kraljevstvu, prezirali su jedni druge.
Klanovi Montgomery i Armstrong bili su u zavadi. Nije to bila obična
svađa. Kralj nije imao ni vremena ni volje izgubiti tako vrijedne saveznike u
međusobnim borbama.
Sada kad se snijeg otopio i duge su noći završile, sukobi će se nastaviti.
Pripadnici klanova će ginuti.
Zato je kralj smislio plan kako silom uvesti mir između dvaju ogorčenih
neprijatelja.
Rano jednoga jutra, prije nego što se sunce izdiglo ponad obzora, poslao
je dva glasnika na konjima, jednoga da odnese kraljevsku odluku lairdu
Armstrongu, a drugoga lairdu Montgomeryju.
Jedino se mogao vraški nadati da se neće međusobno poklati na vjenčanju.
 1. POGLAVLJE

T o je ludost! – povikao je Bowen Montgomery. – Ne može te vezati za onu

glupavu kćer našega najmrskijeg neprijatelja. Graeme Montgomery
smrknuto je gledao brata i nije mogao sročiti odgovor jer mu je u prsima sve
više bujao bijes. Kraljev glasnik otišao je i već je zacijelo prešao granice klana
Montgomery. Graeme se pobrinuo za to. Osjećao je da ga je kralj duboko
iznevjerio i nije želio ni sekundu duže trpjeti predstavnika krune na svojoj
zemlji.
– Ona je još dijete – reče Bowen s gađenjem. – I ona je... ona... pa, svi znaju
da nije prava. Dovraga, što bi ti trebao raditi s njom, Graeme?
Graeme podigne ruku da ga ušutka, a prsti su mu izdajnički drhtali od
bijesa. Okrenuo se i dugim koracima udaljio od brata, jer morao je biti sam, u
miru i tišini, da shvati težinu onoga što je upravo zadesilo njega i njegov klan.
Njegov kralj nije samo donio odluku o braku nastojeći zaustaviti
neprijateljstvo između dvaju zaraćenih klanova. Zapravo je odabrao Graemeu
oduzeti mogućnost da i njegovi nasljednici jednoga dana budu vođe.
Jer neće biti nijednoga.
Sve će završiti s Graemeom.
Bez sina koji bi postao laird, jedan od njegove braće – Bowen ili Teague –
morat će preuzeti tu ulogu i pobrinuti se za nasljednike tako da se ime
Montgomery i dalje pronosi u budućnost. Njegov bi klan čak mogao odlučiti
da je jedan od njegove braće bolji izbor za lairda, jednostavno zato što će on
imati suprugu koja u njihovu klanu neće moći preuzeti svoju ulogu i on s njom
neće moći začeti djecu.
Cijela stvar pretvorila se u prokletu zbrku.
Kako mu je gospodar mogao to učiniti? Sigurno je morao znati na kakvu
je budućnost osudio Graemea.
Izašavši iz velike dvorane, pošao je uskim hodnikom i našao se u maloj
sobi. Prostorija je bila mračna, jer još nisu maknuli krzna s prozora. Odlučio ih
je ostaviti pokrivenima pa je zapalio svijeću na jednom od zidnih držača u
hodniku.
Sjaj svijeće nije baš jako osvijetlio sobu, ali našao je put do čvrsta stola za
kojim je njegov otac prosjedio mnoge noći, sređujući knjige računa i pišući
škripavim perom. Stari je laird bio škrt, oprezan čovjek koji bi zabilježio svaku
vrijednu stvar u vlasništvu klana.
Ali imao je srce veliko poput planine i bio je pošten i pravedan prema
pripadnicima klana. Pazio je da svi imaju ono što im je potrebno. Svi su bili
dobro odjeveni, nitko nije bio gladan, pa makar to značilo da će on osobno
ostati bez jela.
Graemeu je nedostajao svakoga dana.
Umorno se spustio na stolicu od kvrgavoga starog drva i prešao rukama
preko njega, gotovo kao da upravo u toj prostoriji može osjetiti bit svojega oca.
Brak. S jednom iz klana Armstrong. O tome se nije moglo ni misliti.
I još je Bowen brbljao o tome da je djevojka glupa. Graeme nije pridavao
puno pozornosti glasinama da je djevojka malo udarena u glavu. To ga nije
zabrinjavalo. Bar nije dosad. Bilo je općepoznato da nešto nije u redu s
djevojkom i da je klan Armstrong stisnuo redove oko nje.
Čak je već jednom bila zaručena, za onog McHughova malog. Poglavar
klana McHugh priželjkivao je savez s Armstrongovima, jer jedanput kad bi se
taj savez oformio, on bi postao sila na koju valja računati. Klanovi Montgomery
i McHugh nisu se baš voljeli. McHughovi su također bili krivi za smrt
Graemeova oca, ali Graeme je znao tko je izravno odgovoran. Armstrongovi su
bili oni koje je najviše mrzio.
Onomad mu nije bilo žao što su zaruke razvrgnute pa se dva klana nisu
formalno povezala brakom. Armstrongovi nisu baš žurili stvoriti savezništvo sa
susjednim klanovima. To im nije trebalo. Bili su dovoljno snažni da sigurno
pobijede u bitki, osim ako se mnogi drugi klanovi ne bi urotili protiv njih.
Tavis Armstrong bio je kao i njegov otac prije njega. Nepovjerljiv prema
mirovnim sporazumima i obećanjima. Nikome nije pružao priliku da ga izda i
sam se brinuo za dobrobit svojega klana.
Da nisu bili takvi ogorčeni neprijatelji, Graeme bi gotovo mogao poštovati
energiju kojom je Tavis vladao i činjenicu da se nije oslanjao ni na koga.
Kad su otkazane zaruke između kćeri Armstrongovih i McHughova sina,
o tome se više nije govorilo, osim što bi netko tu i tamo mrmljajući doveo u
pitanje djevojčino stanje uma. S obzirom na to da Armstrongovi nisu bili baš
društven klan i čvrsto su se držali podalje od drugih, nije se više mnogo čulo o
toj njihovoj jedinoj kćeri.
Ne, Graeme nije žalio zbog toga što do vjenčanja nije došlo. Znao je da bi
McHugh iskoristio svoj položaj kod Armstronga da ga nahuška protiv
Montgomeryja. McHugh je želio više zemlje, više moći, a klan Montgomery bio
mu je trn u oku, jer su ga na sjeveru okružili sa svih strana.
Ali sada će njemu na grbaču natovariti ženu o kojoj nije ništa znao. Već je
bilo dovoljno to što je šupljoglava i nije mogla biti suprugom, ali bila je
Armstrongova, što je značilo da Graeme nije želio imati ništa s njom sve i da je
najsavršenija žena u cijelom Visočju.
Kad se bude ženio, izabrat će djevojku iz svojega klana. Nikada se ne bi
oženio nekom koja bi njegovim ljudima donijela opasnost, bijes i razdor. A
Eveline Armstrong sigurno će učiniti upravo to.
– Graeme?
Na vratima se začuo šapat, a dio ljutnje i napetosti nestao je kad je njegova
sestra Rorie zabrinuta lica provirila u sobu.
– Što je, zlato? – upitao je i rukom je pozvao da uđe.
Rorie je imala petnaest zima, ali zaostajala je za većinom djevojaka svojih
godina. Dok su one dobivale ženske obline i rasle su im grudi, Rorie je još bila
mršava i ravna, i da nije bilo njezinih prekrasnih zelenih očiju i ženstvenih crta
lica, mogla je proći kao momčić.
Uz tri starija brata, čovjek bi pomislio da će odrasti spremna suočiti se sa
svime, ali bila je krajnje sramežljiva i tiša od bilo koje kćeri njegovih poznanika.
Osim kad je bila s njim i ostalom braćom. Njima je zapovijedala, bila odlučna i
pravi vražićak. Uglavnom je izbjegavala ostale pripadnike klana i više je voljela
biti sama.
– Je li istina ono što je Bowen rekao?
Sad je bila tek nekoliko koraka od njega, stajala je pred stolom za kojim je
sjedio i na čijoj je drvenoj plohi čvrsto stisnuo šake.
– Hoćeš li se oženiti Armstrongovom kćeri?
Sa strahom je pomno proučavao njezino lice jer učinio bi sve samo da joj
ublaži brigu. Gubitak oca njoj je osobito teško pao jer je bila očevo najveće
bogatstvo. Ona je više i od koga od njih Armstrongove smatrala čudovištima.
Ali on je sada u njezinim izražajnim očima vidio samo nemir i
zabrinutost.
– Tako je kralj odlučio.
Namrštila se. – Ali zašto? Zašto bi učinio takvo što?
– Nije na tebi da propituješ njegove odluke – rekao je mirno. Nije ju
mogao koriti zbog nedostatka poštovanja, kad se i sam pitao isto.
– Oni su ubili tatu – naglasila je. – Kako između nas ikada može zavladati
mir? Kako kralj može vjerovati da će prisilni brak između tebe i jedne od njih
išta riješiti?
– Ššš – rekao je nježno. – Dosta, Rorie. Dobili smo poziv da odemo u klan
Armstrong i onamo ćemo i otići.
Na licu joj se odmah pojavio užas. – Ići onamo? Na njihovu zemlju? Gdje
nas mogu sve pobiti? Zašto oni ne bi došli ovamo? Zašto baš mi moramo sve
žrtvovati? Jesu li učinili nešto čime su stekli kraljevu naklonost?
Graeme se načas osmjehnuo, jer su ga zabavljale njezine riječi. –
Vjerojatno ni oni ne misle da je to što mi moraju dati ruku svoju kćeri rezultat
kraljeve naklonosti. Sumnjam da im se cijela stvar sviđa išta više nego nama.
– Govori se da ona nije sva svoja – izjavila je Rorie.
Graeme se zahihotao. – Vjerujem da ćemo to otkriti na vjenčanju, zar ne?
U tom se trenutku s drugog kraja hodnika začuo Teague kako viče iz svega
glasa. – Graeme! Za ime Božje, gdje si?
Graeme opet uzdahne. Rorie se blijedo nasmiješila i okrenula upravo kad
se Teague pojavio na vratima, znojan i skorene krvi po tijelu.
– Reci mi da to nije istina – ispljunuo je Teague riječi.
– Napustio si trening samo da provjeriš je li istina ono što ti je Bowen
rekao? – upitao je Graeme. – Zar hoćeš reći da bi ti on lagao i da moraš ostaviti
svoje dužnosti kako bi me ispitao o tome?
Teague ga je mrko gledao i zaustio je nešto kazati, ali zaustavio se jer je
tek tada primijetio da je i Rorie prisutna. Čvrsto je stisnuo usne, a onda spustio
pogled na krv koja se na njemu već sasušila.
Rorie je bila... pa, bila je drukčija. Za većinu žena njihova klana krv, nasilje,
bitke... bili su dio života. Nešto potpuno normalno kao što je jesti i spavati. Ali
Rorie je bila osjetljiva na takve stvari. Problijedjela bi ugledavši krv i mrzila je
čuti zvukove koji su bili rezultat bola ili tučnjave.
– Dovraga, Graeme, prestani makar jednom izigravati lairda i reci je li to
istina pa da se mogu udaljiti od Rorie prije nego što je još više uznemirim.
– Već je uznemirena – naglasi Graeme. – Očito, zbog istog razloga zbog
kojega ti juriš hodnikom, vičeš i dozivaš me.
Teague nije od sebe davao ni glasa. Tijelo mu je bilo napeto, a donju je
čeljust isturio. – Znači, istina je.
– Da, istina je.
Teague proguta psovku prije nego što je bijesno izjurio iz sobe, a koraci
su mu odjekivali hodnikom.
– Ah – reče Rorie kao da je dotad zadržavala dah. – Ovo je prošlo dobro,
zar ne?
 2. POGLAVLJE

R ika Tavisa Armstronga mogla se čuti kroz središnju utvrdu zamka i daleko
u dvorištu, gdje su njegovi ljudi trenirali. Mnogi su spustili mačeve dok su
ih neki brzo podignuli u samoobrani, oprezni zbog moguće opasnosti koja bi
se mogla ukazati.
Eveline nije čula oca, ali osjetila je vibracije preko kamenog poda i znala
da se nešto dogodilo u velikoj dvorani. Bilo je previše kretanja. Previše sile.
Činilo se kao da je stado ovaca odjedanput bezglavo protrčalo kroz zamak.
Ne promijenivši izraz lica, provirila je iza ugla stubišta, znatiželjna zbog
toga što je tako uznemirilo ljude u utvrdi zamka.
Njezin je otac ustao, lica zajapurena od bijesa, a u ruci je čvrsto stiskao
zgužvan svitak. Uz njega su stajala njezina braća Brodie i Aiden, ruku
prekriženih na prsima, ali čak i s te udaljenosti Eveline je vidjela da su i oni
poprilično narogušeni od istoga bijesa koji je iskazivao njezin otac.
Pogled joj je odlutao do muškarca koji je stajao pred lairdom, čovjeka koji
je izgledao kao da bi se najradije nalazio bilo gdje drugdje, samo ne tu. Očito je
donio loše vijesti u svitku koji je njezin otac držao u ruci.
Nakrivila je glavu u stranu dok ga je proučavala. Bio je to kraljev čovjek.
Imao je na sebi kraljevski grb, a na desnoj ruci prsten s rubinom koji je odavao
njegov status kraljeva glasnika.
Na njezinu veliku žalost, otac je stajao tako da mu nije vidjela usne, ali
zato je dobro vidjela glasnikova usta – kad su se naposljetku čvrsto zatvorila.
Kad ih je opet otvorio da progovori, oštro se usredotočila u namjeri da
vidi što će ovaj reći njezinu ocu.
– Volja Njegova Veličanstva bit će provedena. Zapovjedio je da se
vjenčanje obavi za četrnaest dana. Dotad imate vremena pripremiti se. Obred
će se održati ovdje, a kralj će poslati svojega predstavnika da bude siguran da je
sve učinjeno kako treba.
 Vjenčanje? Eveline je nato živnula. Njezin se otac sigurno nije naljutio
samo zbog nekog vjenčanja. O čijem se vjenčanju radi? Kralj će poslati svojega
predstavnika. Sve je zvučalo silno važno i uzbudljivo. To će joj sigurno pružiti
priliku da vidi nove i zanimljive ljude.
Ali tada je njezina majka, koja je očito prisluškivala, uletjela u prostoriju i
Eveline se trgnula zbog njezine odvažnosti. Otac je majku uvijek korio zbog
toga što se gurala onamo gdje nije pripadala. No, od toga nije bilo nikakve
koristi, a i njezin se otac nikada nije dugo ljutio na majku, ali ovo je sada bilo
drukčije. Tu se nalazio kraljev predstavnik i uvrijediti njega značilo je uvrijediti
kralja.
– Tavise, ne možeš to dopustiti!
Eveline je jedva mogla razabrati riječi s majčinih usana. Lice joj je bilo
obliveno suzama. I sve zbog jednog vjenčanja? Eveline se namrštila. To nije
imalo nikakva smisla.
Tavis je čvrsto spustio ruku na ženinu nadlakticu i okrenuo se tek
dovoljno da Eveline vidi kako je ljutito procijedio riječi njezinu bratu Aidenu:
– Odvedi svoju majku odavde.
Robina Armstrong žestoko je odmahivala glavom i opirala se Aidenovu
stisku. – To je ludost. On je ne može samo tako baciti vukovima. To nije
ispravno! Ona ne može izvršavati svoje bračne dužnosti. Ovo je lakrdija, Tavise.
To se ne može dopustiti.
Eveline osjeti kako joj kralježnicom prolaze neugodni žmarci. U njoj se
počeo buditi loš osjećaj zbog tog razloga koji je tako uzbunio njezinu obitelj.
Vjenčanje? Njezina majka u suzama? Ne može izvršavati bračne dužnosti?
Baciti je pred vukove? Tko su bili vukovi?
Kraljev glasnik namrštio se i očito mu se nije svidjela neprijateljska
atmosfera u kojoj se našao. – Kralj je tako odredio. Graeme Montgomery i
Eveline Armstrong će se vjenčati.
Eveline je čvrsto rukom pokrila usta iako već više od tri godine nije
izgovorila ni riječ. Reakcija je bila automatska, da utiša nečujni povik koji joj se
izvio sa samoga dna duše.
 Naglo se okrenula jer više nije željela svjedočiti tome. Potrčala je iz
središnje utvrde zamka i u žurbi se zamalo spotaknula na kamenim stubama.
Čvrsto je prstima skupila suknje i jurnula preko neravnog terena iza utvrde,
prema šumarku koji se protezao uz potok što se ulijevao u obližnje jezero.
Instinktivno je potražila veliku stijenu što je stršala nad vodom. Ondje je
potok brže tekao i žuborio preko većeg kamenja i stijena. Zamišljala je taj zvuk,
držala ga se poput kakva nejasna sjećanja. Prošlo je mnogo vremena otkad je
posljednji put išta čula pa je sjećanje na zvukove blijedjelo.
Žalovala je za tim gubitkom. Nekada je mogla sjediti na svojoj stijeni i
sjećati se zvukova klokotanja, žubora vode i mira koji joj je to donosilo. S
vremenom su ti fantomski zvukovi izblijedjeli i nestali. Ostalo je prazno
ništavilo u koje, barem joj se tako činilo, tone sve dublje kako je vrijeme
prolazilo.
Privukla je koljena k sebi tako da na njih može osloniti bradu, zaklopila
oči, ali onda ih brzo otvorila. Strašio ju je svijet bez zvukova i bez vida.
Udat će se.
Prethodne zaruke bile su razlog zbog kojeg je varku održavala na životu
tijekom protekle tri godine. Zadesila ju je tragedija, ali također ju je spasila od
neželjena braka – braka koji je njezin otac tako odlučno nastojao sklopiti.
Kako je to bilo moguće? Panika ju je svojim kandžama stiskala za grlo već
na samu pomisao da će napustiti svoje utočište. Ovdje su je svi voljeli. Pazili.
Nitko nije mislio zlo o njoj – ili se barem nitko nije usudio takvo mišljenje
iznijeti naglas. Njezin bi otac probo mačem svakoga tko bi omalovažavao
njegovu jedinu kćer.
Ali znala je što su joj govorili iza leđa. Neki od onih neljubaznih. Čak ne
njoj iza leđa, nego njoj pred očima. Glupa. Luda. Malo udarena. Sirota djevojka.
Nikome od koristi.
Imali su krivo, ali ona ih nije željela ispravljati. Bilo je to previše opasno.
Bila je zaručena za Iana McHugha. Do tog je braka osobito stalo Ianovu
ocu, poglavaru, a i njezin je otac naposljetku odobrio taj brak. Otac je bio
oprezan u vezi s tim kakve je saveze sklapao, a Patrick McHugh bio je jedan od
malobrojnih kojima je, očito, vjerovao. Tu dvojicu muškaraca čak se moglo
nazvati prijateljima. Bilo je prirodno da se dogovori brak između Tavisove
jedine kćeri i McHughova nasljednika.
Međutim, Ian nije bio šarmantan muškarac kakvim se doimao. Izvana je
bio savršen. Utjelovljenje džentlmena. Osvojio je njezinu majku i čak dobio
blagoslov i od Evelineine previše zaštitnički raspoložene braće.
Ali ispod te fasade bio je muškarac koji je u Evelineinu srcu izazivao užas.
Kao da je želi povrijediti, podrugljivo joj je opisivao kako će joj biti u braku s
njim, a onda joj se smijao kad je obećala da će se potužiti ocu. Rekao joj je da
nitko neće vjerovati optužbama koje bi iznijela protiv njegova karaktera. Nije
mu vjerovala sve dok nije otišla k svojem ocu i učinila ono čime je Ianu
zaprijetila.
Otac nije bio neljubazan, ali njezine je optužbe pripisao djevojačkim
strahovima. Obećao joj je da će sve biti dobro i da će joj Ian biti dobar muž. I
da je Ian pravedan i častan čovjek.
Još gore, Ian joj se otvoreno udvarao i zavodio je pred njezinom obitelji.
Često ju je posjećivao i grandioznim gestama želio pokazati koliko joj je
privržen. Savršeno je igrao svoju ulogu. Cijeli njezin klan jeo mu je iz ruke. Tek
kad su bili nasamo, Eveline bi u njegovoj duši vidjela prevladavajuće zlo.
Eveline je uzdahnula i pognula glavu, pustivši suknje da joj lepršaju oko
nogu. Tajne. Toliko tajni. Toliko laži.
Voljela je jahati, ali nikad joj nisu dopuštali da jaše sama – prijetnja
Montgomeryjevih uvijek je bila prisutna i otac se plašio što bi se moglo dogoditi
njegovoj kćeri padne li u ruke njegovim smrtnim neprijateljima.
Jednoga jutra otišla je u staju, osedlala svoga konja i pošla jahati. Samo što
nije baš otišla na uobičajeno jahanje. Planirala je pobjeći. Bila je to ludo
odvažna, nagla odluka koja ju je progonila do današnjega dana.
Nije znala čak ni hoće li provesti plan do kraja, hoće li imati hrabrosti i
prijeći granice zemlje Armstrongovih. Naposljetku, kako će mlada djevojka
preživjeti sama i bez zaštite obitelji?
Taj jednostavni očajnički čin stajao ju je više nego što je mogla zamisliti.
Usmjerila je konja na stazu kojom su prošli mnogo puta, duž strme gudure kroz
koju je rijeka izdubila svoj tok i načinila mali kanjon. Kad joj se konj spotaknuo,
zbacio ju je preko leđa i poletjela je niz strminu.
Nije se jasno sjećala što se sljedeće dogodilo, samo da je bila prestrašena i
sama, a glava ju je strahovito boljela. I bilo je hladno. Hladnoća je prodirala do
kostiju. Vrijeme je prolazilo.
Probudila se u svojoj sobi u svijetu tišine. Nije shvaćala, nije znala kako da
im dade do znanja što je boli. Grlo joj je nateklo i mnogo je dana bila u vrućici.
Čak da je i htjela govoriti, taj bi joj napor nanio toliko bola da je ostala šutjeti,
zbunjena tišinom koja ju je okruživala.
Poslije će joj reći da je više od četrnaest dana bila na rubu smrti.
Iscjeliteljica je primijetila da joj je glava otečena i zabrinula se zbog mogućnosti
da bi joj vrućica mogla oštetiti um. Eveline joj je možda isprva i povjerovala.
Potom je došlo vrijeme kad je Eveline mislila da je gubitak sluha kazna za
njezinu sudbonosnu odluku da se pobuni protiv oca. Trebalo joj je dugo da se
prilagodi i sramila se roditeljima reći istinu. Gledali su je s tolikim razočaranjem
i takvim očajem, i možda bi smogla hrabrosti sve im kazati i objasniti da više ne
čuje, ali tada su McHughovi došli njezinu ocu zahtijevajući doznati u kakvom
je stanju Eveline.
Kako ga nisu mogli uvjeriti da je Eveline dobro i da je zdrava, Ian je brzo
razvrgnuo zaruke, a tko bi ga i mogao kriviti zbog toga? Čak ni njezin otac nije
mogao zamjeriti čovjeku koji nije želio suprugu čije su mentalne sposobnosti
bile upitne.
Nije željela priznati da je izgubila sluh jer potajno se nadala da će joj se taj
osjet nekim čudom opet vratiti. Jednoga će se dana probuditi i sve će opet biti
dobro.
Bila je to smiješna zamisao, ali ona se čvrsto držala te nade sve dok nije
postalo jasno da je njezina navodna pomućenost uma zapravo njezin spas.
Tako se rodila laž. Ne zato što je izgovorena, nego zato što je istina
prešućena. Dopustila je svojoj obitelji, svojem klanu, da povjeruju kako je
nesreća ostavila na njoj posljedice zato što ju je to štitilo od mogućeg braka s
čovjekom kojega je prezirala i kojega se bojala.
Tu laž poslije nije mogla ispraviti, jer tako dugo dok je Ian neoženjen, a
otkrije li se da je njezin jedini problem gluhoća, lako bi mogao zatražiti obnovu
zaruka.
Prijevara je rasla i dobila neki svoj život, a što je vrijeme više prolazilo, ona
se osjećala sve nemoćnijom učiniti išta kako bi to ispravila.
Ali sada se sve pokazalo uzaludnim jer izbjegla je brak s vražjim
potomkom samo da bi se udala za vraga osobno, a ovaj put bila je bespomoćna
to spriječiti.
Zadrhtala je, opet pritisnula čelo na koljena i počela se lagano njihati
naprijed-natrag.
Graeme Montgomery.
Već joj je to ime budilo strah u srcu.
Zavada između njezina i njegova klana trajala je pet desetljeća. Eveline se
nije sjećala kako je ta krvava svađa započela, ali krvava je svakako bila. Njezin
djed ubio je Graemeova oca i to je bilo nešto što Graeme nikada neće oprostiti.
Montgomeryjevi su živjeli da napadaju Armstronge i kradu od njih, da ih
dočekuju u zasjedi i prolijevaju krv svakoga živog Armstronga. Njezin otac i
braća nisu bili nimalo drukčiji. Zaklali bi mačem svakog Montgomeryja samo
zato što diše.
Njoj sve to nije imalo smisla, ali od nje se očekivalo da bude nježan
cvijetak od žene, da nema um za takva pitanja čak i onda dok su još vjerovali da
je pri zdravoj pameti.
Odsutno je rukom protrljala čelo, predosjećajući kako joj ponovo dolazi
jedna od onih glavobolja. Uvijek su počinjale na dnu zatiljka i širile se iza ušiju.
Pritisak bi rastao sve dok joj ne bi došlo da vrišti od bola.
Ali nije mogla istisnuti ni glas kroz grlo. Nije znala kako procijeniti koliko
glasno ili tiho govori. Nije željela da itko dozna kako zapravo ne može ništa čuti.
Tako je ostala čvrsto zarobljena u grobnici tišine.
Osjetila je prije nego čula da se netko približava. Otkad je izgubila sluh svi
drugi osjeti su joj se izoštrili. To ju je zbunjivalo, ali primijetila je da može jasnije
osjetiti stvari. Gotovo kao da u zraku može uhvatiti i najmanje vibracije.
Okrenula se i vidjela da joj prilazi Brodie smrknuta lica, ali razvedrio se
jer mu je laknulo kad ju je ugledao kako sjedi na svojoj stijeni.
Najviše će joj nedostajati upravo Brodie bude li se doista udala za
poglavara klana Montgomery. Jedva je mogla disati koliko joj se plakalo, a grlo
joj se nekontrolirano stegnulo u čvor.
Nešto je rekao dok joj je prilazio, ali nije mogla razabrati što jer je
podlakticom sakrio usta. Kad ga je nastavila gledati, polako je uzdahnuo i sjeo
na kamen pokraj nje, baš kao što je učinio već toliko puta prije.
Brodie je uvijek znao gdje je može naći. Znao je sva njezina skrovišta. Nije
mogla nikamo poći a da on već nije znao za to mjesto.
Uhvatio ju je za ruku, koja kao da se izgubila u njegovoj znatno većoj šaci,
i stisnuo je. Usne su mu se opet počele micati i morala se nagnuti naprijed da
vidi što govori.
– Žele te vidjeti u utvrdi, pilence.
Voljela je kad ju je tako zvao iako nije znala zašto. Bila je to odmilica
gotovo uvijek popraćena blagim smiješkom. Jedino što danas nije bilo smiješka.
Samo duboka tuga u očima i čelo izborano brigom.
Nije ga htjela još više uznemiriti pa je i drugu ruku stavila u njegovu
čekajući da on ustane i povuče je da stane uz njega. Bilo je bolje da se ponaša
kao da ništa ne zna. Možda se može pretvarati da je glupa u vezi s cijelom tom
pričom. Kad bi kralj doznao koliko je nesposobna za brak, sigurno ne bi ni
odobrio takvo što.
Ta ju je misao prilično oraspoložila dok je hodala uz brata natrag prema
zamku. Njezin otac uvijek govori da je kralj pošten i pravedan vladar. Da je
donio mir Visočju tako što je potpisao primirje s Engleskom.
Ako će njegov predstavnik pratiti čin vjenčanja, onda će, vidjevši nju,
sigurno zaustaviti obred i javiti kralju da je nesposobna obnašati ulogu koja joj
je dodijeljena.
 3. POGLAVLJE

E veline se trudila ostati mirna dok ju je Brodie vodio u veliku dvoranu, jer
joj je srce neobuzdano lupalo u grudima.
Otac je koračao gore-dolje ispred ognjišta, a njezin drugi brat, Aiden,
ležerno je sjedio na stolici za velikim drvenim stolom. Bijes mu je plamtio u
očima dok je stopalom lupkao o pod u oštrom staccatu.
Eveline se usredotočila na majku i oca očajnički poželjevši doznati što
govore. Izvukla je ruku iz Brodiejeve i pomaknula se tako da bolje vidi.
– Tavise, ne možeš dopustiti da tako ostane!
Evelinein otac uhvatio je majku za ramena i čvrsto ih stisnuo. Zagledao se
u nju izmučenim, ljutitim pogledom.
– Robina, kralj je tako zapovjedio. Ne mogu mu proturječiti.
Trznuvši se, Robina se odmaknula i okrenula više prema Eveline. Oči su
joj bile crvene i podbuhle, i iz njih su u valovima isijavali tuga i jad. Onda joj se
pogled zaustavio na Eveline i lice joj se još više smrknulo.
Požurila je naprijed i jednom rukom zagrlila kćer oko ramena, čvrsto je
stisnula i polako je povukla naprijed. Eveline je osjetila kako majka drhti uz nju
i još se više trudila zadržati smiren izraz lica dok su prilazile ocu.
Tavis je podignuo ruku, a i ona je zamjetno drhtala kad ju je nježno
spustio na Evelinein obraz. Kako nije mogla podnijeti žalost u njegovim očima,
Eveline je okrenula glavu prema njegovoj ruci i protrljala lice o njegov dlan.
– Moja djevojčica. Moj najdragocjeniji dar. Kralj se okrenuo protiv nas.
Pustio je ruku da mu padne, a onda ju je opet podignuo i prinio stražnjoj
strani svojega vrata pa se okrenuo od njih. Eveline se namrštila, jer nije željela
propustiti ništa od onoga što će on možda reći.
– Moraš ga usrdno zamoliti, Tavise – rekla je Robina dodirnuvši
suprugovu ruku kako bi ga navela da se okrene. – Možda on ne zna za
Evelineinu bolest.
 Tavis se okrenuo, skupljenih obrva i mračna lica koje je Eveline podsjetilo
na proljetnu oluju.
– Kako bi mogao ne znati? Bio je ovdje nekoliko mjeseci nakon što se
Eveline razboljela. Vidio je da se... promijenila. Izrazio je žaljenje što se nikada
neće moći dobro udati ni imati djecu. A sada je šalje našem najgorem
neprijatelju kao žrtveno janje, koje bi silom trebalo unijeti mir među nas?
Eveline je osjetila kako joj je iz lica nestalo krvi i nadala se da majka nije
primijetila kad se trznula na očeve riječi.
– Pogledaj je, Robina. Ona čak i ne shvaća – rekao je Tavis i podignuo
ruku kao da reže zrak, pokazujući na Eveline.
– Nećeš reći ni riječ protiv nje – rekla je Robina, a po izrazu njezina
jarosnog lica Eveline je znala da je sigurno podjednako žestoko izgovorila te
riječi. – Ona je draga i dobra djevojka. Nije glupa. Zna prekrasno šivati.
Razumije osnovne stvari. Pomaže pripadnicima klana i uvijek za svakoga ima
osmijeh. Ono će je čudovište zgaziti.
– Ne omalovažavam je! – zaurla Tavis. Ovaj put Eveline je znala da je
zaurlao jer je osjetila vibracije, ali također je neke zvukove – ne mnogo njih –
zapravo mogla čuti.
Glasove dubokih tonova. Ništa visoko ni prodorno. Ništa normalno ni
monotono. Ali svako malo osjetila bi da načas, prolazno, nešto čuje.
– Volim je jednako kao i ti, Robina. Zar misliš da želim udati svoju kćer
za zakletoga krvnog neprijatelja?
Njezina se majka povukla jedan korak i prinijela stisnutu šaku ustima.
Otac je zakoračio prema njoj lica ljubičasta od bijesa.
– Nemam izbora. Usprotiviti se kralju znači svima nama potpisati smrtnu
presudu. Proglasit će nas odmetnicima i svaki plaćenik koji poželi napuniti
vreću novcem krenut će u lov na naše glave.
– Neka nam Bog svima pomogne – rekla je Robina, a lice joj se tako
zgužvalo i oči ispunile strahom da je Eveline bilo bolno gledati je.
Njezina su braća ostala šutjeti. Možda nisu imali posebno mišljenje o tome
ili se, što je vjerojatnije, nisu htjeli miješati između roditelja dok su emocije bile
tako uzavrele.
Ali Eveline im nije mogla dopustiti da tako muče jedni druge. Ako joj je
suđeno biti žrtva kao zalog zaustavljanja rata između klanova, onda joj je
sudbina zapečaćena i tu se više nije moglo ništa učiniti. Nije željela da se njezina
obitelj i dalje muči i pati.
Zakoračila je korak naprijed i uvukla ruku u očev dlan. Zatreptao je od
iznenađenja i vidljivo se potrudio smiriti svoje emocije zagledavši se u njezino
ozbiljno lice.
A ona se tada nasmiješila i istegnula na prste da ga poljubi u obraz.
Potapšala ga je po ramenu kao da mu želi reći da je sve u redu.
Lice mu se smekšalo, ali tuga u njegovim očima se pojačala. Odjedanput
se činio znatno starijim, koža mu je bila sivlja, a ramena opuštena. Nikada prije
nije vidjela oca takvoga.
Lagano joj je položio ruku na zatiljak i privukao je k sebi da joj utisne
poljubac u čelo. Osjetila je usne na svojoj koži dok joj je nešto govorio, ali nije
se htjela nagnuti unatrag da vidi što je rekao.
Kad se naposljetku odmaknuo, usne su mu se micale, a ona se trudila
uloviti riječi.
–... draga djevojka. Uvijek si bila. Ti si moje srce, Eveline, a kralj neka bude
proklet što mi je oduzeo srce.
Okrenula se majci, ali prije nego što ju je mogla poljubiti u obraz kao što
je poljubila i oca, Robina ju je privukla u naručje i čvrsto je zagrlila.
Majka joj je bila očajna, a Eveline nije znala kako je utješiti. Kako bi i
mogla kad je i sama bila zgranuta?
Nikada joj nije palo na pamet da će se ipak udati ili da će od nje očekivati
da obavlja svoje dužnosti kao i svaka druga žena. Zapravo se skrivala iza svoje
gluhoće, koristeći se njome kao štitom. Bila je to laž. Varka.
Ah, bile su to užasne riječi i zbog njih je osjećala silnu krivnju. Htjela je
sklopiti oči pa da više ništa ne može pročitati ni s čijih usana.
Pod je poskočio pod Evelineinim nogama. Okrenula se prije ostalih da
vidi tko će se pojaviti na ulazu u veliku dvoranu.
 – Poruka, lairde – rekao je Niall dok im je prilazio.
Izraz lica bio mu je napet, a tijelo kao da je govorilo da se radi o nečemu
važnom. U ruci je držao svitak, ali Eveline nije mogla vidjeti pečat pa nije znala
tko ga je poslao. Je li to još jedna kraljeva poruka?
– Od lairda Montgomeryja. – Izgovarajući te riječi, Niall je iskrivio usta
od gađenja. – Nisam dopustio njegovu glasniku da uđe nego sam vam sam
donio poruku.
Aiden je ustao sa stolice i usta iskrivio kao da će zarežati, a onda stao uz
oca. Brodie je prišao bliže majci i Eveline kao da ih želi zaštititi od onoga što će
se razotkriti u pismu.
Tavis je slomio pečat, razvukao svitak povukavši rukom nadolje i preletio
očima sadržaj. Sve više se mrštio kako mu se pogled spuštao.
Naposljetku je podignuo glavu, a oči su mu bljeskale dok je pažljivo opet
zamatao svitak.
– Graeme Montgomery javlja nam da će doći po svoju nevjestu u skladu
s kraljevom odredbom.
Njezina su braća u trenutku reagirala. Brodie se progurao naprijed, a ona
ga je naglo pogledala kad je progovorio.
– To je budalaština! Kralj to ne misli ozbiljno. Sigurno nije tako zao da
pošalje janje među lavove.
– Montgomeryjevi? Na našoj zemlji? – upitao je Aiden, očito zaprepašten.
– Zakleli smo se da se to neće dogoditi ili će zemlja biti natopljena krvlju.
Vrat ju je bolio od pogledavanja amo-tamo, od jedne osobe do druge,
kako bi pratila razgovor, ali puno je propustila. Svi su govorili istodobno.
Razumjela je samo pojedine dijelove, većinom usklike, psovke i nagađanja zašto
bi kralj učinio takvu podlost.
Ona nikada nije vidjela Graemea Montgomeryja. Bog joj je svjedok,
nikada nije vidjela nijednoga Montgomeryja. Bilo je teško ne zamišljati ga kao
starca velika trbuha, gomoljasta nosa i odvratnih crta lica. Nikad se nije
zanimala za razgovore koji su se odnosili na klan Montgomery, jer oni je
jednostavno nisu zanimali. Znala je da su smrtni neprijatelji njezina klana i da
bi njezin otac prije umro nego dopustio jednom Montgomeryju da kroči na
njegovu zemlju.
Njezini otac i braća bili su ratnici kojima nitko nije bio ravan u vještini i
snazi. Možda je s njezine strane bilo hvalisavo tako razmišljati, ali dotada nije
vidjela ništa zbog čega bi promijenila mišljenje o svojoj braći i ocu.
Uvijek se osjećala sigurnom od bilo kakve vanjske opasnosti jer klan
Armstrong ljubomorno je čuvao svoje granice i nikome nije dopuštao prijeći ih
bez dopuštenja.
Prije mnogo godina Montgomeryjevi su bez dopuštenja prešli granicu i
napali. Mnogo je pripadnika klana Armstrong platilo životom. Među njima i
Evelineina baka. Njezin djed, koji je tada bio laird, duboko je žalovao i poginuo
je osvećujući se za smrt svoje žene. Ubio je lairda klana Montgomery, ali pao je
od ruke drugog Montgomeryjeva ratnika.
Toliko smrti, a Eveline nije imala pojma kako je sve počelo. Tijekom
godina čula bi tek tu i tamo nepovezane djeliće priče. Trebala je pozornije
slušati dok je još mogla čuti, ali za nju su pripadnici klana Montgomery bili
čudovišta tame. Poput zamišljenih zvijeri o kojima su bardovi pripovijedali
priče. U svakom slučaju, nisu bili prijetnja otkad je ona znala za sebe.
A sada će je izručiti u njihovo okrilje. Poslat će je daleko od sigurnosti
njezina klana i voljene obitelji. Udati je. Očekivati od nje da bude supruga
čovjeka kojega je smatrala dijelom mita.
Umalo je zadrhtala, ali obuzdala se. Nije željela uznemiriti majku time što
bi pokazala strah.
Okrenula se i izašla iz velike dvorane, ne potrudivši se pogledati bi li ipak
trebala ostati. Često je činila takve stvari, naglo je odlazila kad joj se prohtjelo.
Činilo se da nitko to više i ne primjećuje pa ako su to nekoć smatrali čudnim,
sada je to bilo općeprihvaćeno ponašanje.
Jednostavno je morala srediti misli o ovom preokretu u svojemu životu.
Kako se mogla suočiti s nekim tko nije iz njezina klana? Njezin ju je klan volio,
iako su neki ljudi bili oprezni kad se radilo o njezinoj nevolji. Primijetila je da
neki brzo izgovore molitvu kad bi prošla pokraj njih. Jesu li se brinuli da bi
njezina gluhoća mogla prijeći na druge? Da će, ako je dotaknu, i njih pogoditi
ista nevolja?
Nestašni dio nje poželio bi tada ispružiti ruku i dotaknuti ih, samo da vidi
hoće li reagirati kao da su se opekli. Ili će vrišteći otrčati što dalje od nje i
potražiti svećenika?
Ali tada bi se brzo osjetila jadnom jer oni su ipak bili iz njezina klana i
nisu krivi što je ona drukčija. Nisu znali ništa bolje, a Eveline nije učinila ništa
da promijeni njihovo mišljenje. Većina je bila vrlo ljubazna prema njoj. Mnogi
su se istinski trudili učiniti za nju stvari za koje su mislili da će je usrećiti.
A ona je doista bila sretna ovdje. Dugo joj je trebalo da se snađe u toj zbrci
koju je prouzročio njezin nesretan pad s konja i naknadna bolest. Nije shvaćala
zašto joj je oduzet sluh, ali naučili su je da ne propituje Božju volju.
Sada je imala svoje mjesto. Naučila je razumjeti mnogo od onoga što su
ljudi govorili tako što im je čitala s usana. Voljela bi da je smogla hrabrosti
govoriti, ali s obzirom na to da nije znala kako će to zvučati – i može li uopće
oblikovati riječi nakon što tako dugo nije govorila – i dalje je šutjela, zaključana
u svojemu tihom svijetu, samo se prisjećajući nekih zvukova koji su joj nježno
odjekivali u glavi.
Ali više neće imati to svoje mjesto ovdje. U svojemu klanu. Među svojim
rođacima i ljudima koji su je voljeli i prihvaćali.
Umjesto toga poslat će je u neprijateljski klan.
Drhtaj joj prođe kralježnicom. Što će oni tamo misliti o njoj? Hoće li biti
okrutni? Hoće li je mrziti samo zato što je jedna od Armstrongovih? Hoće li je
prezirati zbog njezina nedostatka?
Hoće li joj se rugati i zvati je ludom i glupom?
Hoće li ići i dalje od toga i ozlijediti je, misleći da u sebi nosi zle duhove?
Ispreplela je prste pred sobom dok se žurno vraćala na svoju stijenu. Nije
važno što će Brodie točno znati gdje će je potražiti. To je bilo jedino mjesto
kamo bi uvijek odlazila kad je tražila utjehu i mir.
Dok je sjedila zagledana u vodu što je brzo tekla, shvatila je da više nema
ni to utočište. Više neće moći dolaziti i odlaziti kako bude htjela i satima sjediti
na svojoj stijeni upijajući smirenost svega što je okružuje.
Ne, udat će se u klan Montgomery. Postat će upravo ono što su je oduvijek
učili mrziti. I dok joj je otac dopuštao da čini što želi, njezin muž možda neće
imati toliko razumijevanja.
 4. POGLAVLJE

U utvrdi zamka već je danima vladala neprekidna užurbanost. Osmoga

dana po primitku kraljeve poruke stigao je kraljev predstavnik, grof od
Dunbara, kako bi svjedočio vjenčanju, koje će unijeti mir između dvaju
zavađenih klanova.
Tavis je dočekao i pozdravio grofa na dvorištu, a kada su odveli grofova
konja, dvojica muškaraca ušli su u utvrdu i odmah se uputili do glavnog stola
na jednom kraju velike dvorane, gdje su bili posluženi hrana i pivo.
– Aleksandar izražava žaljenje što neće osobno biti na vjenčanju – rekao
je grof otpivši iz pehara optočena draguljima.
Po sjaju u grofovu oku, Tavis je shvatio da se kralj nije ni namjeravao
pojaviti na vjenčanju. U njegovoj odsutnosti Tavis se nije imao kome obratiti s
molbom da prekine svu tu zbrku.
Dunbar je imao naklonost kralja Aleksandra, zapravo bio je grof najvišega
ranga u kraljevstvu. On i Aleksandar bili su bliski saveznici i prijatelji, a to što
je kralj poslao najmoćnijega grofa na vjenčanje, govorilo je Tavisu koliko je to
monarhu važno.
– On ne zna što čini – progunđa Tavis.
Dunbar je podignuo jednu obrvu, popio velik gutljaj piva, a potom
pozorno gledao Tavisa dok se ležerno opuštao na stolici. Odavao je dojam
nehaja i arogancije zureći u Tavisa kao da ga pokušava zastrašiti. Ali Tavis nije
preživio kao vođa jedne od najvećih tvrđava u Škotskoj tako što se povlačio pred
izazovom.
Dočekao je grofov pogled ni ne trepnuvši.
Grof je uzdahnuo, oštrini pokretom spustio pehar i udario njime o stol. –
Ako ti je to ikakva utjeha, Tavise, rekao sam Aleksandru da je lud. I te kako sam
svjestan onoga što se dogodilo tvojoj kćeri i suosjećam s tobom i njom. Ona nije
za brak, ali, nažalost, imaš samo jednu kćer, a Aleksandar si je utuvio u glavu
da je jedini način pomirbe dvaju najjačih klanova taj da tvoju kćer dade tvojemu
neprijatelju. Misli da nikada nećeš dignuti mač protiv Montgomeryjevih bude
li ti kći udana za njihova poglavara.
– A što mi jamči da oni neće krenuti na moj klan? – odlučno upita Tavis.
– Naravno, ne bih se dignuo na oružje protiv čovjeka koji u rukama drži život
moje kćeri. Ali što ću ja dobiti njegovo zauzvrat?
Grof je zamišljeno trljao bradu. – To je dobro pitanje i pitam se je li
Aleksandar razmišljao o tome. Možda je mislio da je brak dovoljan da vas prisili
na savezništvo, bez obzira na to koliko bili oprezni. On želi mir. Sada kad smo
potpisali primirje s Engleskom, Aleksandar se mora usredotočiti na unutarnje
probleme s pobunjenim poglavarima. Trebaju mu saveznici, a klanovi
Armstrong i Montgomery uvijek su bili odani kruni, iako preziru jedni druge.
– Voljan sam potpisati primirje s Montgomeryjem – reče Tavis ukočeno.
Bila je to najteža stvar koju je ikada izgovorio u životu. Progutati ponos bilo je
bolno, ali za svoju kćer učinio bi sve, čak se i ponizio pred neprijateljem. – Ni
oni ne žele ovaj brak baš kao ni mi. Točno si rekao. Eveline nije prikladna za
brak ni s jednim muškarcem. Zato su i razvrgnute zaruke s Ianom McHughom.
Graeme Montgomery će je... skršiti, a ja ne mogu podnijeti pomisao na to.
Grof je odmahnuo glavom. – Nisam došao ovamo cjenkati se s tobom,
Tavise. Prekasno je govoriti o primirju i miru. Rat između vas predugo traje.
Aleksandar je nestrpljiv i želi uvesti mir u Visočje, a krvna zavada između vaših
klanova prijetnja je stabilnosti koju želi. Ja se možda ne slažem s njegovom
metodom, ali ima moju punu potporu. Poslao me ovamo da svjedočim
vjenčanju i na povratku moram podnijeti službeni izvještaj. Tijekom
ceremonije moram pročitati njegovu zapovijed i dati blagoslov, predati pismo
s njegovim kraljevskim pečatom i službenu izjavu o sklopljenom braku.
– Sudbina joj je zapečaćena – šapnuo je Tavis.
– Vjerujem da je Graeme Montgomery pošten i pravedan čovjek – reče
grof oprezno. – Mislim da neće biti okrutan prema tvojoj kćeri samo kako bi se
osvetio.
Tavis se nikada u životu nije osjećao tako bespomoćnim. Kad je podignuo
pogled, vidio je svoju ženu na drugom kraju dvorane, a njezina tuga osjećala se
u prostoriji kao živo biće što diše.
Ali dobro ju je skrivala dok se približavala žustra koraka. Odjenula je
najbolju odjeću u čast grofova posjeta i samo je Tavisovo oštro oko moglo
primijetiti košmar koji je vrio ispod površine njezina pomno složena izraza
smirenosti.
On i grof ustali su kada im je Robina prišla.
– Moja gospo – rekao je grof ljubazno i uzeo je za ruku da je poljubi. –
Prošlo je mnogo godina otkad smo se posljednji put sreli i zaklinjem se da ste
ljepši nego što ste bili onda.
Robina se graciozno osmjehnula, ali osmijeh joj nije dopro do očiju. –
Previše ste ljubazni, gospodaru. Iskazali ste nam čast došavši na vjenčanje naše
kćeri. Nadam se da ćete biti zadovoljni smještajem. Ako vam išta zatreba,
molim vas da mi to javite i odmah ćete dobiti.
Tavis nije shvatio da je zadržavao dah sve dok mu se pluća nisu počela
buniti. Nije bio siguran da Robina neće zabosti nož grofu u srce, samo kad bi
pomislila da će tako spasiti kćer.
Robina je otvorena i odlučna žena, a on ju je volio cijelim svojim
ratničkim srcem. Da je bila muškarac, bila bi najvatreniji od svih u Škotskoj.
Malo bi koji muškarac tolerirao spremnost kojom je izražavala svoje
stavove i to što je odmjeravala svoju snagu s njegovom. Takav bi je suprug želio
podjarmiti. Oslabiti je i ugušiti u njoj upravo ono što je čini tako posebnom.
Robina nikako nije bila krotka žena i Tavis se svakodnevno zahvaljivao
Bogu na tome. Bila je njegova i nije se želio ispričavati u njezino ime. Volio ju
je upravo takvu kakva jest.
Ali onda se počeo brinuti. Jer Robina je bila previše ljubazna i susretljiva.
Njezin osmijeh činio ga je nervoznim. Da nije možda planirala otrovati grofu
piće? Ili će mu neopazice zarinuti bodež među rebra dok ga bude pratila do
njegove odaje. Oboje je bilo moguće, jer Robina je bila nesmiljena kada se radilo
o zaštiti njezine djece.
– Otpratit ću grofa do njegove odaje – rekao je Tavis prije nego što se
ponudila Robina. – Neka mu donesu jelo i piće da se može odmoriti od puta.
 Prije nego što je stigao povesti grofa prema stubištu, jedan od čuvara s
tornja banuo je u dvoranu. Naglo se zaustavio ugledavši grofa kako stoji uz
Tavisa, a onda pognuo glavu u znak poštovanja.
– Lairde, stigao je Montgomeryjev glasnik s viješću da njegov poglavar s
pratnjom stiže još prije noći.
Robina je stisnula usne, ali svaka joj čast, ostala je šutjeti iako je ruke,
opuštene uz tijelo, stisnula u šake.
Grof je podignuo jednu obrvu i pogledao Tavisa kao da se zabavlja. –
Čovjek bi pomislio da Graeme Montgomery jedva čeka uzeti svoju mladenku.
Tavisov želudac se zgrčio, zgađen već samom pomisli na svoju kćer u
rukama klana Montgomery. On i žena tužno su se pogledali jer postajalo je
jasno da ne mogu učiniti ništa osim objaviti rat i izdati kralja, a to bi značilo
smrt za cijeli klan.
Njihova voljena kći ili život svakoga pojedinog rođaka, koji svi ovise o
njemu da ih zaštiti.
Nijedan čovjek nikada se ne bi trebao naći u situaciji da bira između toga
dvoga.
 5. POGLAVLJE

E veline je sjedila na vrhu uzvisine s koje se pružao pogled na prednji dio

zamka. Promatrala je impresivnu povorku Montgomeryjevih vojnika na
konjima, koji su se približavali pokretnome mostu.
Pitala se hoće li ih njezin otac sve primiti ili će natjerati većinu ratnika da
ostanu izvan zidina zamka. Ali Graeme Montgomery možda nikada neće
pristati na to da se dovede u ranjiv položaj time što bi ušao u neprijateljsko
gnijezdo samo s nekoliko svojih ljudi.
Pretraživala je pogledom čelo kolone, naprezala se vidjeti muškarca koji
će joj postati suprugom. Svi su izgledali golemi i nije ih se moglo razaznati u
oklopima. Pred sobom su držali štitove, a neki isukane mačeve.
Sve to nimalo nije sličilo svadbenoj družini. Izgledalo je kao uvod u rat.
Zadrhtala je i čvrsto se obgrlila rukama, još se više sagnuvši tako da je
nitko ne vidi. Majka će je sigurno tražiti. A i braća. Namjerno nije otišla u svoje
uobičajeno skrovište jer Brodieja su zacijelo već poslali da je ondje potraži.
Umjesto toga izabrala je ovo mjesto jer joj je omogućavalo pogled... na
budućnost.
Trojica muškaraca odvojila su se iz kolone konjanika. Krenuli su naprijed,
a jedan je podignuo glavu kao da nešto viče stražaru. Eveline je poželjela da
može čuti. Iz tako krupna muškarca zacijelo je izlazio impresivan glas.
Vjerojatno je preplašio svakoga tko bi ga čuo.
Nekoliko konja iza njega se trznulo i jahači su ih morali brzo umiriti.
Naslonila se bradom na koljena i nastavila gledati kako se pomični most
lagano spušta.
Njezin suprug.
Došao ju je odvesti daleko od svega što je poznavala i voljela. Ovo je bilo
jedino mjesto na kojemu se osjećala sigurnom i zaštićenom. Obitelj ju je pazila,
a cijeli joj je klan ugađao.
 Ali nije li nekoć čeznula za normalnim životom? Novom pustolovinom?
Nije li željela vidjeti nešto izvan zidina zamka? Nikada u životu nije prešla
granice teritorija Armstrongovih.
Bilo je vrijeme kada je s radošću dočekala svoje zaruke za Iana McHugha.
Tada ju je preplavilo uzbuđenje i ispunjavali su je snovi o mužu, djeci i vlastitom
zamku u kojemu će vladati. O, sve je isplanirala. Kako će posjećivati svoju
obitelj. Otputovali bi na suprugovo imanje gdje bi rodila prvo dijete. Svi bi se
radovali i bili sretni.
Ali ta je fantazija brzo isparila u trenutku kad joj je Ian pokazao kakve su
mu namjere prema njoj. Njezine snove zamijenila je noćna mora, koje se nikako
nije mogla osloboditi.
Mrzila se sada skrivati ovdje, iza oca, majke pa čak i svoje braće. Dopustiti
drugima da misle kako je manja nego što doista jest. Ali najviše je mrzila što je
morala odustati od svojega sna. A sada? Bez obzira na sve što je učinila kako bi
ostala skrivena na očevoj zemlji, činilo se da je stigao dan kada će biti prisiljena
krenuti preko granice u novi život.
To nikako nije bio način na koji je zamišljala širenje svojih obzora, ali nije
imala izbora. Ne bi li trebala pokušati izvući ono najbolje iz loše situacije?
Majka je bila izvan sebe. Otac je bio smrknut, zabrinut i tako loše
raspoložen da mu se nitko nije usudio smetati, osim ako nije bilo iznimno
važno. Čak su i njezina braća bila razdražljiva. Kao da se crni oblak spustio nad
zamak i od trenutka kada su dobili poruku da Montgomery stiže prije noći,
utvrda je treperila od aktivnosti.
Eveline je neopazice pobjegla, ali sada je vjerojatno već svi traže. Možda
zato da je sakriju. Ili da je predstave muškarcu koji će joj postati muž.
Dovoljno je pročitala s mnogih usana i shvatila da bi se u grofovoj
prisutnosti svaki vid neposluha prema kraljevoj zapovijedi smatrao ratnim
činom protiv kralja.
Kad je završila s promatranjem klana Montgomery, opustila se i legla na
tlo, nakratko zatvorivši oči da se zaštiti od sunca. Kada ih je opet otvorila,
zagledala se u modro nebo i nježne oblake.
 Okružena tišinom, tu je mogla nakratko pobjeći od svega, ali negdje
duboko u zakucima uma prizivala je sjećanje na glazbu. I dok je ponad sebe
gledala beskrajan plavi svod, zaklela bi se da glazbu čuje ušima.

– Pogledaj uzbrdo, s tvoje desne strane – reče Teague oštro.

Graeme naglo podigne glavu i zagleda se u daljinu, onamo gdje mu je
Teague pokazao, dok se pokretni most počeo polako spuštati.
Gotovo mu je promaknula vitka figura, ali onda je još jednom bolje
pogledao, namrštio se i okrenuo prema bratu, pitajući se zašto mu je, zaboga,
Teague skrenuo pozornost na to.
– Je li to neki čovjek? – upitao je Teague. – Što radi tamo sam na brdu?
– Bojiš se da će ona sići ovamo i srušiti te s konja? – upita Bowen ležerno.
– Ona? – reče Teague s nevjericom.
– To je djevojka – reče Bowen pokazujući glavom prema udaljenoj
žućkastoj mrlji.
Graeme se opet nagne naprijed kao da želi bolje vidjeti. – Kako možeš biti
siguran s ove udaljenosti?
Bowen ih obojicu podrugljivo pogleda, a onda razočarano zatrese glavom.
– Zar mislite da bi ijedan muškarac trčkarao naokolo u žutim haljinama?
Teague je podignuo obrvu. – Pa, ovo su Armstrongovi i pretpostavljam
da je sve moguće.
Muškarci oko njih su se nasmijali, a onda se pokretni most spustio do
kraja i udario o tlo podignuvši prašinu oko konja. Kada je Graeme opet
pogledao prema brdu, više nije vidio djevojku. Kako je tako brzo nestala?
Potjerao je konja i usmjerio pozornost naprijed, spreman za predstojeći
sukob. Istina je da bi se radije upustio u bitku s triput brojnijim neprijateljem
nego ovako krotko ulazio u Armstrongov zamak da vjenčanjem združi njihove
klanove.
To ga je potpuno prenerazilo. Njegov otac okrenuo bi se u grobu. Bio je
to mračan dan za svakog Montgomeryja, dan koji će se dugo pamtiti u njihovoj
povijesti. Da je po njegovu, taj bi se događaj izbrisao iz usmene ili pisane
predaje.
Ali, naravno, takvo što nije mogao učiniti sa suprugom. Koliko god bilo
primamljivo.
Ujahao je u dvorište i ugledao Tavisa Armstronga kako stoji pokraj grofa
Dunbara. Graeme se nije iznenadio zbog prisutnosti kraljeva čovjeka, iako je
zapravo očekivao samoga kralja s obzirom na to koliko mu je ovo bilo važno.
Graeme zauzda konja i ostane u sedlu, zagledavši se u poglavara klana
Armstrong. Tavis mu je uzvraćao pogled, a onda su se uz njega pojavila njegova
dva sina. Graeme ih nije dobro poznavao. Kad se posljednji put susreo s tim
balavcima, brzo ih je otpravio kući nakon kratkog okršaja u mrtvoj zoni – na
uskom komadu zemljišta koje se prostiralo između granica dvaju klanova.
Zemlja je pripadala klanu McAlpinovih, ali oni su je već davno napustili zbog
blizine zaraćenih klanova. Bio je to sićušan klin zemlje, komadić njihova imanja
i nije im bilo teško držati se južnog dijela posjeda, što dalje od zavade.
Tavis se prvi trznuo, zbog čega je Graeme bio zadovoljan. Volio je pobjedu
bez obzira na to koliko bila beznačajna. Ako su ga i prisilili da krotko dođe na
Armstrongov teren, neka bude proklet dopusti li ijednom Armstrongu da ga
zastraši.
Tavis je zakoračio naprijed, pročistio grlo i rekao: – Dobro došli u naš
zamak, lairde Montgomery. Vi i vaša braća dobro došli ste unutar zidina. Vaši
će ljudi naći smještaj vani u okolici gdje su za njih podignuti šatori. Za sve je
osigurana brana i piće.
Graeme je na trenutak šutio. Potom je pogledao braću i dao im znak da
sjašu. I on je prebacio nogu preko konja i spustio se na tlo.
Tavis je rukom pokazao nekolicini svojih ljudi da preuzmu konje i odvedu
ih u staje.
I tako su svi stajali. Montgomeryjevi ratnici licem u lice s
Armstrongovima. Nakostriješili su se od odbojnosti. Armstrongovi su izgledali
kao da su upravo pozvali vraga u svoje svetište, a tko zna, možda i jesu.
Takvo što još se nije dogodilo u povijesti njihovih klanova. Nikada nisu
stajali tako blizu bez isukanih mačeva i prolivene krvi. Graemea je ruka svrbjela
i želio je čvrsto zgrabiti mač. A grlo ga je boljelo od želje da pusti ratni poklič.
– Ne sviđa mi se ovo – reče Tavis tiho, glasom čvrstim poput čelika. – Bog
mi je svjedok, nijedan dio mojega bića ne slaže se s ovom ludošću.
Graeme kimne glavom da pokaže kako cijeni iskrenost starijega
muškarca. Potom je i sam progovorio, podjednako neuvijeno. – Ni meni se
ništa više ne sviđa nego vama.
– Vi ništa ne žrtvujete – procijedi Tavis. – Vama se nema što ne sviđati.
Otići ćete s mojom kćeri, a ništa nećete dati zauzvrat.
Graeme je podignuo obrvu dok mu je ljutnja plazila uz zatiljak i čvrsto mu
obuhvatila glavu. Morao se truditi da ne izgubi živce. Trebala mu je sva snaga
da ne navali na drugog muškarca. Pred očima mu je bilo očevo lice i sada je
zurio u čovjeka čiji je otac bio odgovoran za njegovu smrt.
– Mislite da ne žrtvujem? Natovarena mi je duševno zaostala žena, koja
mi nikada neće roditi nasljednike. Odričem se puno toga. Odričem se svega.
– Nije duševno zaostala! – rikne jedan od Armstrongovih sinova i skoči
naprijed.
Teague i Bowen u djeliću sekunde izvukli su mačeve i zakoračili pred
Graemea da odbiju napad. Ruke su im se tresle, a Graeme je znao koliko se
suzdržavaju da na mjestu ne prohodu Armstrongove.
Situacija je mogla eksplodirati svakoga trenutka. Obje su strane jedva
čekale izliku da onoj drugoj puste krv.
– Sada je dosta – zareži grof Dunbar. – Kralj bi bio vrlo nezadovoljan. On
želi mir i mir ćemo imati. Kada se vjenčanje obavi, klanovi će položiti zakletvu
i krvlju potpisati primirje. Svako narušavanje tog primirja smatrat će se činom
izdaje krune. Zemlja će vam biti zaplijenjena, proglasit će vas odmetnicima i
kao takve vas progoniti.
– Brodie, povuci se – reče Tavis sinu koji je zarikao od bijesa. – Aidene,
spusti mač.
Brodie je jarosno gledao Graemea kao da mu ništa ne bi bilo draže nego
ga odmah nabosti na mač. Graeme mu se polako i podrugljivo osmjehnuo, kao
da je htio reći: Pokušaj.
 – Ona vrijedi deset puta više od tebe – procijedi Brodie kroza zube
povlačeći se.
On i Teague polako su vratili mačeve u korice, ali i zadržali ruke u blizini
držaka.
Tavis je podignuo ruku u zrak. Odjedanput je izgledao umorno i staro,
čela punog bora. Izgledao je kao muškarac koji bi krenuo u rat i protiv samoga
vraga. Graeme nije osjećao nikakvu sućut. Jer otac tog muškarca ubio je njegova
oca. Jer njegov je klan tijekom godina izgubio toliko toga od ruku
Armstrongovih.
– Uđite – rekao je Tavis tonom koji je sugerirao koliko mu je mrsko
ponuditi taj poziv. – Moja supruga pripremila vam je piće i zakusku nakon
putovanja.
– Doista, a volio bih i upoznati svoju buduću mladenku – rekao je Graeme
podrugljivo.
Brodiejeve usne opet su se izvile u režanju, ali Tavis ga je brzim pogledom
ušutkao. Rukom je pozvao Graemea i njegovu braću te su brzo ušli u utvrdu.
Grof Dunbar stajao je između dviju skupina dok su u koloni ulazili u veliku
dvoranu.
Krhka žena ustala je sa stolice pokraj ognjišta i odložila tkaninu koju je
šivala. Bilo je očito da je Tavisova supruga, iako nije izgledala kao žena u
godinama.
Na licu joj se pokazao strah, ali odvažno ga je pokušala sakriti. Graeme je
osjetio ogorčenje jer nikada nije podignuo oružje na ženu. Bez obzira na to što
je bila supruga njegova neprijatelja, valjalo joj je iskazati poštovanje i udvornost
koju je zahtijevao njezin položaj.
Pošao je naprijed nadajući se da se ona neće okrenuti i vrišteći pobjeći iz
prostorije. Ali ostala je čvrsto stajati na mjestu i uzvratila mu je pogled i ne
trepnuvši.
– Moja gospo – reče on i duboko se pokloni.
Kada je podignuo glavu, posegnuo je za njezinom rukom, a ona mu je to
dopustila. Prinio je nadlanicu usnama i tek lagano je okrznuo u gesti iskazivanja
poštovanja.
– Vi ste Graeme Montgomery – rekla je napeto.
– Jesam – odgovorio je ozbiljno. – A vi ste ledi Armstrong.
– Robina – ispravila ga je. – Zovite me imenom, naposljetku, bit ćemo...
o-obitelj – zamucala je. Izrekavši te riječi, izgledala je kao da joj je zlo.
Iskreno govoreći, i njemu je od toga bilo zlo. Obitelj? Nikada.
– Dobro onda, Robina.
Okrenuo se svojoj braći. – Ovo su moja braća, Bowen i Teague.
– Imate i sestru, zar ne? – upitala je Robina.
Graemeovo lice kao da se ukočilo. – Nikada je ne bih doveo ovamo. Kod
kuće je i dobro je čuvamo. Još je mlada i ne bih je želio izložiti potencijalno...
neprijateljskoj... situaciji.
– A ja sam ipak prisiljena svoju kćer dati u ruke naših neprijatelja – rekla
je Robina gotovo šapatom.
– Moja gospo, ne ratujem protiv žena. Vaša kći neće umrijeti od moje ruke
ni od ruke ikoga u mojemu klanu. Kao supruzi lairda iskazivat će joj se čast u
skladu s njezinim položajem.
Robinu kao da nije razvedrilo njegovo obećanje. Izgledala je kao da će
zaplakati.
Graeme se okrenuo i pogledom prešao po praznoj dvorani. Kao da je svaki
Armstrong nestao prije dolaska Montgomeryjevih. Tu su bili samo on sa
svojom braćom, grof, Tavis te lairdova supruga i sinovi.
Potom se usredotočio na Tavisa jer doista nije želio još više uznemiriti
lairdovu suprugu. Ona nije bila kriva za grijehe svojega supruga i njegovih
bližnjih.
– Volio bih vidjeti ženu kojom ću se oženiti. Rado bih se upoznao s njom
prije vjenčanja.
– Lairde Montgomery – prekine ga Robina i opet privuče njegovu
pozornost. Na licu je imala molećiv izraz. – Molim vas, smijem li vam otvoreno
reći o svojoj kćeri prije nego što je dovedu pred vas?
 – Recite što vam je na duši, moja gospo. Neću se uvrijediti ako vam
namjera nije vrijeđati.
– Zar vam nitko nije ništa rekao o njoj?
– Nazvao ju je duševno zaostalom – zareži Brodie s drugoga kraja
prostorije.
Robina je problijedjela, iako Graeme nije mogao reći je li to zbog ljutnje
ili zato što je bila povrijeđena.
– Čuo sam da nije... zdrava – rekao je Graeme nastojeći biti ljubazan.
– Recite istinu – obrecnuo se Teague. – Općepoznato je da je djevojka
priglupa i ne može ti roditi nasljednika. Ovaj brak je ludost. Njime se ništa ne
može riješiti.
Graeme je u tom trenutku vjerovao da bi Robina, samo da je bila
naoružana, pokušala ubiti njegova mlađeg brata. Nagonski je zakoračio između
nje i Teaguea kako bi spriječio bilo kakav sukob.
Brodie se počeo glasno prepirati, a Tavis se okrenuo prema Teagueu. U
dvorani se prolomila vika, a začule su se i uvrede. Jedino je grofova prisutnost
spriječila krvoproliće.
– Dosta! – zagrmio je grof. – Izađite iz dvorane! – Rukom je pokazao na
Armstrongove sinove, a potom i na Graemeovu braću. – Van. Ostavite ih same
da rasprave što imaju.
– Neću ostaviti brata da ga ubiju u zmijskom gnijezdu – zareži Bowen.
Graeme je podignuo ruku. – Bowene, dobro sam zaštićen. Slobodno izađi.
Provjeri naše ljude i pobrini se da je sve u redu. Što prije s ovim završimo, prije
ćemo se vratiti kući.
Njegova braća i Armstrongovi mladci nevoljko su izašli. Onda se Graeme
okrenuo prema Robini. – A sada, gospo, recite što mi želite reći. Postajem
nestrpljiv.
Tavis je prišao i stao uz suprugu, kao da izaziva Graemea da joj iskaže
nepoštovanje bilo riječju ili pogledom.
– Eveline je... drukčija. Nije glupa. Sam Bog zna da ne razumijem potpuno
njezinu bolest. Kao dijete, prije tri godine, pala je s konja u guduru i ostala ondje
tri dana prije nego što smo je pronašli.
Graeme se namrštio. – Hoćete reći da nije takva rođena? Da je ta njezina
nevolja, kakva god da jest, posljedica ozljede?
– Da. Zapravo, ne. Nije rođena takva. Nikada nije postojalo slađe dijete.
Bila je inteligentna. Oštroumna. Puna života i smijeha. Bila bi supruga za koju
bi se svaki muškarac borio. Ali nakon pada dugo je bolovala. Poslije više nije
bila ista. Ne govori. Nije progovorila otkad se probudila iz duboka sna u kojemu
je bila četrnaest dana.
– To je sve? Ne govori? – Neki bi muževi bili zahvalni na takvome daru.
Robina je odmahnula glavom. – Pokušavam vam reći da vam neće biti
dobra supruga. Ne možete se prema njoj ponašati kao što biste se ponašali
prema drugoj ženi. Molim vas, ako imate imalo milosti, postupajte s njom
ljubazno i ostavite je na miru. Ne zaslužuje biti kažnjena za ono što su učinili
njezini rođaci.
Bijes ga je bockao po koži i penjao se uz zatiljak sve dok nije čvrsto stisnuo
čeljust.
– Ne ratujem protiv žena i nevinih – zarežao je. – Neću to više ponavljati.
– Zaklinjem se svime što je sveto, Montgomery, ako se mojoj kćeri išta
dogodi dok je kod vas, nema tog kamena pod koji ćete se moći sakriti – procijedi
Tavis kroza zube. – Doći ću sa svim svojim ratnicima i saveznicima.
– Još bih vas manje cijenio nego sada kada to ne biste učinili – odreže mu
Graeme. – A sada je dosta beskrajnog ćeretanja. Nije mi želja vjenčati se
djetetom ograničenih sposobnosti baš kao što vi ne želite svoju kćer udati za
mene. Ali nijedan od nas ne može birati. Bolje je da to obavimo prije nego što
učinimo ili kažemo nešto što se neće moći povući.
– U tome se slažemo – reče grof udaljen nekoliko koraka. – Tavise, izrekao
si svoje mišljenje. Više se nema što reći. Dovedi kćer da Graeme upozna
mladenku.
 6. POGLAVLJE

E veline je osjetila kako joj se zemlja trese pod nogama i automatski je

podignula glavu pitajući se tko je krenuo jahati brdom na kojemu je ona
ležala. Ugledala je Brodieja na konju kako gleda lijevo i desno pretražujući
teren. Kad ju je ugledao, primijetila mu je olakšanje u očima.
Kliznuo je s konja i olabavio uzde da konj može pasti, a sam je krenuo
prema njoj. Dok se približavao, vidjela je što govori.
– ... te posvuda, Eveline. Baš si me – nas – zabrinula. Majka je sva izvan
sebe jer misli da si u strahu pobjegla.
Namrštila se jer iako je jednom učinila nešto tako sebično i kukavičko,
nikada to više neće ponoviti. Možda se i boji predstojećega braka, ali izravno će
se suočiti s budućnosti i obitelji neće pokazati koliko je u sebi uznemirena.
Toliko im barem duguje.
Brodie ju je uhvatio za ruku i povukao na noge, a onda je na njezino
iznenađenje snažno zagrlio i dugo je držao prislonjenu na svojim grudima.
Dopustila je to i uživala u iskazu njegove ljubavi. Nije se radilo o tome da
joj Brodie nikada nije pokazivao naklonost. Od svih rođaka, on je u tome bio
najotvoreniji. Također, nije se prema njoj ponašao kao ostali, kao da je
praznoglava. Njemu je ona bila samo mlađa sestrica i to je bilo sve.
Ali ovaj zagrljaj bio je drukčiji. Kao da je utjeha potrebna njemu, a ne njoj.
Obavila mu je ruke oko struka i zagrlila ga iz sve snage. Što nije bilo baš jako s
obzirom na to da nije mogla spojiti ruke oko njegova mišićava tijela.
Znala je da joj nešto govori jer mu je u grudima osjetila vibracije, ali nije
se htjela odreći zagrljaja i odmaknuti kako bi vidjela što govori.
Kada ju je napokon pustio, uhvatio ju je za ruku i počeo voditi prema
zamku. Zastala je, namrštila se i osvrnula prema njegovu konju.
– Poslat ću nekoga po njega. Mislio sam da ću morati jahati daleko kako
bih te našao. Znaš da te neću tjerati da jašeš sa mnom.
 Na tren je skrenula pogled s brata i okrenula se prema konju, koji je
zadovoljno pasao nekoliko koraka od njih. Nije mrzila konje. Nekoć ih je voljela
više od ičega. Mrzila je što bi je oblio hladan znoj i preplavio užas kad bi im se
sada približila i osjetila njihov miris i snagu.
Nije jahala od nesreće. Nedostajalo joj je to. Nedostajala joj je sloboda
jahanja preko otvorenoga terena, dok joj kosa leprša na vjetru, a ona je potpuno
bezbrižna. Sada ju je paralizirala već sama pomisao da zajaše takvu snažnu
životinju. U usporedbi, njezina je težina bila poput perca. Konj ju je vrlo lako
mogao zbaciti.
Brodie ju je opet povukao, ali ovaj put malo snažnije. Imala je tisuću
pitanja koja je željela postaviti bratu, ali nije znala kako ih formulirati. Nije bilo
načina da mu dade do znanja što je sve željela doznati.
Kakav je bio poglavar klana Montgomery? Je li bio groteskan? Izgleda li
prijeteće?
Opet je zastala i izvukla ruku iz Brodiejeve. Onda ga je dotaknula po
ramenu i nagnula glavu prema zamku. Potom je podignula obrve u jasnom
znaku pitanja.
Brodie je napućio usne i otpuhnuo, a obrazi su mu se pritom malo naduli.
Skrenuo je pogled u stranu, prošao rukom kroz kosu i naposljetku je izravno
pogledao. U očima mu se vidjela tuga. Zabrinutost. Ljubav. Nemir.
– Graeme Montgomery je ovdje. Želi te upoznati. Ne želi se zadržavati
duže nego što je potrebno, a grof Dunbar mu to odobrava jer se boji što bi se
moglo dogoditi budu li Montgomeryjevi i Armstrongovi ljudi morali predugo
ostati jedni blizu drugih.
Položila mu je prst na usne i odmahnula glavom. Zatim se nasmiješila jer
nije htjela da on izgleda tako tužno. Ako je ikada postojao trenutak u kojemu je
poželjela smoći snage da pokuša progovoriti, bilo je to sada. Otvorila je usta
voljna pokušati, ne znajući što će izaći, ali prije nego što je uspjela proizvesti
grlene zvukove za koje se nadala da će se oblikovati u riječi, brat se naglo
okrenuo i podignuo šaku u zrak.
Povikao je nešto što nije mogla razabrati, ali osjetila je vibracije njegova
tijela. Kada je pogledala u smjeru kamo se zagledao, ugledala je u daljini Aidena
kako ih mahanjem poziva da se vrate u zamak.
Brodie joj je spustio dlan na sredinu leđa i ponukao je da krene. Bila je
sigurna da nešto govori, ali bila je previše usredotočena na zamak kojemu su se
približavali da bi pazila na njegove riječi. Znala je da su je u takvim trenucima
ostali smatrali glupom jer jednostavno nije odgovarala, nije reagirala. On je
mogao reći bilo što, a ona toga ne bi bila svjesna.
Došli su do Aidena koji se mrštio, a ona je znala da joj slijedi prijekor, pa
ga namjerno nije htjela pogledati, jer ako ne vidi što govori, to se nije ni
dogodilo.
Savršeno logično u njezinu umu.
Iako Aiden nikada nije bio zao. Bio je samo manje strpljiv od Brodieja. I
bio je zabrinut zbog nje. Da je bilo po njegovu, ona bi ostala u zamku i nikada
ne bi odlutala daleko. Nikada neće zaboraviti da ju je upravo on našao u guduri
i da se preplašio kako se dogodilo ono najgore. Da je poginula.
Vratila se u zamak u pratnji braće i morala je priznati da su joj dali
hrabrost, jer joj se stojeći između njih neće dogoditi nikakvo zlo.
Čim je ušla u veliku dvoranu, naglo se zaustavila a oči su joj automatski
potražile muškaraca koji je iskazivao najviše autoriteta. Bilo je očito – barem
njoj – tko je poglavar klana Montgomery.
Iz njega je izbijala moć. Bila je zamalo poput vidljive aure koja ga okružuje.
Eveline je nervozno progutala knedlu, a dlanovi su joj bili vlažni. Bio je
krupan. Zaista krupan. Viši čak i od njezine braće. Imao je široka ramena,
podjednako široka prsa, uzak struk, a noge su mu bile čvrsta masa mišića,
obujma kao i njezino tijelo. Možda je prvi dojam bio mrvicu pretjeran, ali činilo
joj se da je velik kao planina.
Imao je smeđu razbarušenu kosu. Pokrivala mu je vrat i uvijala se na
krajevima, padajući na jednu ili drugu stranu kad bi okrenuo glavu. Bilo je očito
da nije baš mario za kosu onda kada se dao ošišati. Za razliku od svoje braće –
pretpostavila je da su mu ona dvojica muškaraca braća – on je imao kraću kosu.
Jedan od tih muškaraca s njime bio je prekrasan. Činilo joj se čudnim
opisati muškarca takvom feminiziranom riječju – na njemu nije bilo ničega ni
približno ženskastog. Koliko je Eveline mogla vidjeti, nije imao nikakva
nedostatka. Kosa mu je bila crna poput gavranova krila, a oči intenzivno plave.
Eveline je bila sigurna da nikada nije vidjela ikoga tko bi mu bio ravan kada se
radi o privlačnosti lica. Bilo je teško odvojiti pogled od njega.
Muškarac koji je stajao s druge strane Graemea bio je podjednako krupan
kao i ostala dvojica i bio je vrlo sličan svojemu doista privlačnom bratu.
Zapravo, od njih trojice Graeme je vjerojatno bio najmanje blagoslovljen licem
koje bi oduševilo žene ili koje bi opjevali pjesnici i bardovi, ali Eveline je ipak
osjećala kako joj se pogled svako malo vraća na Graemea. Na crte njegova lica.
Na snagu u njegovu naizgled opuštenom tijelu.
Ne, nije bio lijep kao braća, ali bilo je nečega posebno privlačnog u
njegovu izgledu. Nečega što ju je zaintrigiralo i tjeralo da ga neprekidno
pogledava.
Nepažljivom promatraču činio bi se opuštenim, ali ona je imala dojam da
je napet i spreman napasti u svakom trenutku.
A onda se dogodilo nešto začuđujuće. Dok je stajala i netremice gledala,
dobro skrivena iza svoje braće, u ušima je osjetila čudnu vibraciju.
Bila je blaga – tako blaga da je pomislila da joj se to samo učinilo. Ali ne,
evo, javila se opet. Prigušeni titraj – glas! Dubok poput malobrojnih drugih
zvukova koje je mogla čuti iako dosad nikada nije bila sigurna da su doista
stvarni. Mislila je da su samo sjećanja na zvukove koje je prije čula, prije nego
što je svijet utihnuo.
Progurala se zaobišavši braću tako da jasnije vidi prostoriju. Tražila je
izvor zvuka. Tog prekrasnoga zvuka.
Čim se pokazala, svi su pogledali prema njoj, a onda je vidjela da se
Graemeove usne miču. Njega je čula!
Ne mareći koliko će biti izravna ili nepristojna, pojurila je naprijed želeći
biti što bliže, želeći još tog slatkog osjeta u ušima.
Ali usne su mu se prestale micati onoga trenutka kada se zaustavila pred
njim. Opustile su se nezadovoljno dok je zurio u nju, gotovo kao da je smatra
nedostatnom.
Rumenilo joj je oblilo obraze i odjedanput se posramila i spustila pogled.
Naravno da ju je smatrao manjkavom. Sigurno je čuo priče o njoj, a ona je sada
odvažno dojurila pred njega, nije se čak ni osvježila ni prikladno odjenula za
upoznavanje s budućim suprugom. Zacijelo će je smatrati vrlo neuljudnom.
Odmaknula se korak, a ruke su joj se tresle opuštene uz tijelo. Potom se
usudila pogledati ga, nadajući se da će on opet progovoriti, pa makar da izrazi
svoje nezadovoljstvo. Čeznula je za onim osjetom u ušima, nečim što će
prekinuti beskrajnu, zagušljivu tišinu u kojoj je živjela.
Graeme se zagledao u sitnu mršavu djevojku pred sobom. Vidio je njezino
pojačano rumenilo i naglu posramljenost koja joj se pojavila u očima.
Za Boga miloga, djevojka je bila prekrasna. Toliko da je oduzimala dah.
Nije zamišljao – kako je i mogao? – da će mu nametnuta mladenka biti tako
lijepa.
Bila je sitne građe i činila se krhkom. Mogao bi joj slomiti kosti
jednostavnim stiskom. Kosa kao da joj je bila okupana suncem, čak malo bljeđa,
boje meda, a imala je modre oči kakve nikada nije vidio na ženi. Podsjetile su
ga na Bowenove oči, a on ih je naslijedio od njihove majke. Njezine su bile
obrubljene dugim tamnim trepavicama, zbog čega su joj oči izgledale još veće
na sitnome licu.
Očekivao je... dijete. Možda čak nekoga tko podsjeća na dijete. Ali ovo nije
bila djevojka na pragu ženstvenosti. Bila je prava žena, blago zaobljenih bokova
i s dojkama koje su, iako ne prevelike, bile daleko više od početnog bujanja
mlade djevojke.
Morao se podsjetiti da nije... normalna. Ili barem da nije normalna koliko
bi žena trebala biti. Još nije bio siguran u opseg, pa čak ni prirodu njezine
bolesti. Puno je toga što je još morao doznati.
Nije mu se svidjela bezizražajnost njezina lica. Nešto u tom izrazu budilo
je neobične titraje u njegovu prsnom košu. Je li se brinula da će je zanijekati?
Da će je odbaciti pred cijelom njezinom i svojom obitelji?
Iako mu njihovo združivanje nije bilo drago i bez obzira na okolnosti koje
mu je kralj nametnuo, pomisao da bi naudio takvoj slatkoj djevojci izazivala mu
je mučninu. Nije bila kriva za ono što nije bilo u redu s njom. Bila je nedužni
pijun u proračunatom potezu krune.
– Pretpostavljam da si ti Eveline – reče on nježno.
Podignula je malo bradu i na njegovo iznenađenje uzvratila mu je
osmijehom. Oči su joj zaiskrile – cijelo se lice ozarilo – i to u tolikoj mjeri da
mu je zastao dah i sa strahopoštovanjem se zagledao u njezinu ljepotu.
– Ja sam Graeme Montgomery. Tvoj budući suprug.
Naposljetku se malo pribrala i bilo je očito da shvaća situaciju. Čelo joj se
naboralo, a onda je nagnula glavu u stranu dok ga je proučavala iznenađujuće
modrim očima.
Počeo se meškoljiti pod njezinim pogledom, zbog čega se namrgodio. Oči
su joj se raširile i brzo je zakoračila unatrag prema ocu.
Dovraga, nije je imao namjeru preplašiti. Načas je bacio pogled prema
grofu Dunbaru i dopustio da mu se nezadovoljstvo pokaže na licu. Međutim,
grof kao da se zabavljao, što je bila još jedna stvar koja se Graemeu nije sviđala.
Potom je, na Graemeovo potpuno zaprepaštenje, Eveline zakoračila
naprijed i uvukla svoju malu ruku u njegovu mnogo veću, mnogo grublju, i s
povjerenjem je obavila prstima.
Kada se okrenuo prema njoj i pogledao je, smiješila se pokazujući ravne
bijele zube.
Laird Armstrong zastenjao je tako glasno da ga se čulo u cijeloj dvorani.
Robina Armstrong prekrila je usta rukom dok su Evelineina braća izgledala
uistinu vrlo ljutito.
Bez obzira na suzdržanost i sumnje obitelji Armstrong u taj brak, bilo je
jasno da njihova kći nema takvih dvojbi.
 7. POGLAVLJE

K ad se toga prisjećala, Eveline nije bila potpuno sigurna što ju je ponukalo

da promijeni mišljenje o Graemeu Montgomeryju. S njezine strane ono je
bila impulzivna gesta i moglo se dogoditi da se zbog toga pokaje. Ali ništa se
nije moglo promijeniti u vezi s njezinim brakom. Čitala je s mnogih usana i
dobro je to znala. Nije mogla izbjeći svojoj sudbini pa zašto je onda ne bi
prigrlila?
Graeme ju je fascinirao. Nije se radilo o tome da je čula njegove riječi, ali
njegov joj je glas bio poput tihog zujanja u ušima. Ugodan. Trak sunčeve
svjetlosti u njezinu mračnom svijetu tišine. Postojali su i drugi zvukovi za koje
je smatrala da ih je samo zamislila, ali sada se pitala ne čuje li doista neke
ograničene stvari. A ako čuje, zašto?
Čelo joj je se naboralo od usredotočenosti i nije pridavala pozornost
onome što joj je govorila majka. Čula je dublje tonove. U to je bila sigurna. Nije
se sjećala da je od nesreće čula ženski glas. Sigurno ne vrištanje. Visoke tonove.
A glazba, koja joj je najviše nedostajala, za nju je bila potpuno izgubljena.
Ali ne i dublji zvukovi. Katkad bi se mogla zakleti da je čula nešto kada bi
Brodie bio bijesan i kada bi podignuo glas. Jednom kada se otac naljutio na nju
zato što se previše udaljila od zamka, gotovo da je bila sigurna da čuje ili barem
osjeti vibracije u uhu dok je vikao.
To je za nju bila tajanstvena zagonetka koja ju je fascinirala. Poželjela je
ponovno potražiti svojega budućeg supruga samo da joj on opet nešto kaže. Sve
je bilo bolje od zjapeće tišine čija je bila zatočenica. Dobrodošao je bilo kakav
zvuk, bez obzira na to koliko beznačajan bio.
Majka se pojavila pred njom, uhvatila je za ramena i nježno protresla. –
Eveline! Slušaš li me?
Eveline je zatreptala i zagledala se u majku. Stajale su u majčinoj odaji dok
su krojačice uzimale Eveline mjere za vjenčanicu.
Zbog priprema za vjenčanje, Robina je dignula na noge sve ljude u zamku,
a najmanje se šest žena uzvrtjelo oko Eveline kako bi haljina za ceremoniju bila
sašivena dovoljno brzo.
– Što si radila dolje? – upitala je Robina.
U majčinim očima vidjela se blaga zabrinutost. Briga za Eveline i iskrena
znatiželja.
– Moraš naučiti obuzdati svoje reakcije – korila ju je Robina. – Graeme
Montgomery nije muškarac kojim se možeš poigravati. Bojim se što bi ti mogao
učiniti kad bi u njegovu zamku tako narušila pravila pristojna ponašanja. Ne
znam kakav je muškarac. Zaklinje se da ne zlostavlja žene, ali moraš znati da
nikada ne možeš odmah upoznati pravi karakter čovjeka.
Eveline se namrštila na to. Graeme joj se nije činio tako zastrašujući nakon
što ga je proučavala neko vrijeme. Crte lice bile su mu kao isklesane u kamenu.
Neki bi čak rekli da je u stanju prelomiti čovjeka poput štapića na dva dijela,
samo ako ga tko pogrešno pogleda. Ali Eveline je osjetila nešto potpuno drugo
i nije bila posve sigurna što je to. Ono što jest znala bilo je da je prema njoj
krajnje ljubazan i strpljiv.
Nije ju prekorio zbog nepristojna upada. Nije zahtijevao od nje da se
povuče. Nije ju udario zbog njezine drskosti. Izrekao joj je neke ljubazne riječi,
što nikako nisu mogle biti riječi čudovišnog muškarca koji se planira loše
odnositi prema budućoj supruzi.
U tome se zacijelo nije prevarila.
Ali s druge strane, ona baš i nije bila vješta u procjeni karaktera.
Izbjegavala je većinu ljudi jednostavno zato što se nije željela suočiti s prezirom,
strahom ili porugom. Zapravo nije imala iskustva s ljudima izvan obiteljskoga
kruga.
Ali nije se prevarila s Ianom McHughom i nastavit će se podsjećati na tu
činjenicu. Ian je nasamario njezina oca, a braću da i ne spominje.
Uhvatila je majku za ruke i privukla ih na svoje srce. Robina se iznenadila,
a čelo joj se nabralo od zbunjenosti. Eveline je stisnula majčine ruke i nagnula
se poljubiti je u obraz.
Kada se odmaknula, majka je izgledala smeteno. Oči su joj gorjele od šoka
i iznenadnog shvaćanja.
– Ti želiš ovo. Želiš se udati za Graemea Montgomeryja.
Eveline je opet stisnula majčine ruke, a onda je polako kimnula glavom.
Robina se odmaknula i slomljeno srušila na stolicu pokraj stolića uz
prozor. – Nikada to nisam očekivala. Tako sam se bojala. Ne želim da napustiš
našu zaštitu. Eveline, ti si naša beba.
Izgledala je tako izvan sebe da se Eveline srce stisnulo, a usne se iskrivile
do tuge.
– Trebala sam znati. Trebala sam shvatiti da ćeš htjeti sve što žele
normalne djevojke. Muža. Djecu. Svoj život. Jedino što nisam mislila da si
sposobna za to... da ćeš shvatiti svoje dužnosti. Razumiješ li me uopće, Eveline?
Majka je zabrinuto pogledala Eveline, tražeći odgovor na njezinu licu i u
njezinim očima.
Puno toga Eveline nije razumjela. Dobro je shvaćala ono što je pripadalo
svakodnevnici, ali neke joj stvari sigurno još nitko nije objasnio. Nije
namjeravala uzrujati majku još više tako što će niječno odmahnuti glavom.
Pa bračne obaveze nisu tako teške, zar ne? Cijeloga života gleda majku i
oca. Majka je prilično spretna u vođenju kućanstva, a podjednako je dobro
upravljala ocem kad joj je to odgovaralo.
Eveline možda nije mogla uvježbati znanje koje je stekla, ali zbog toga nije
bila ništa manje sposobna.
Pogledala je majku, kratko kimnula glavom i pustila je da to protumači
kako želi.
Robina je uzdahnula i umorno protrljala čelo. – Želim da budeš sretna,
Eveline. Mrzim pomisliti da ovdje nisi bila sretna. Samo smo te htjeli zaštititi.
Nadam se da to znaš.
Eveline se nasmiješila dopuštajući da joj se na licu vidi sva ljubav koju je
osjećala za majku. Robinina reakcija bila je brza. Ustala je, pohrlila naprijed i
privukla Eveline u čvrst zagrljaj.
Eveline više nije znala što majka govori, ali to nije bilo ni važno jer Eveline
je razumjela. Sve što je trebala znati bilo je upravo tu, u majčinu zagrljaju.
– Moramo razgovarati, Armstrong – rekao je Graeme gledajući Evelineina oca.
Tavis ga je gledao umornim očima i Graeme je prvi put osjetio mrvicu
suosjećanja za starijeg muškarca, no brzo ga je zatomio. Armstrongovi nisu
zaslužili njegovo suosjećanje. Nikada nisu iskazali nikakvu milost njegovu
klanu pa je ni on neće ponuditi njima.
– Dođite, sjednimo i popijmo malo piva. Onda ćemo razgovarati o tome
što vam je na umu.
Graeme je rukom pokazao braći da ostanu gdje jesu, a sam je pošao za
lairdom do glavnog stola na podiju, na drugom kraju velike dvorane. Iznenadio
se što mu je Armstrong iskazao čast smjestivši ga za stol gdje inače sjede počasni
gosti.
Pojavila se sluškinja, donijevši vrč piva i dva pehara. Kada ih je napunila,
brzo se udaljila ostavljajući muškarce same za stolom.
Grof se već ranije povukao na počinak, očito uvjeren da neće izbiti
nikakvo neprijateljstvo. Bowen i Teague stajali su na suprotnom kraju
prostorije i ratoborno zurili u Evelineinu braću. Graeme ih je oštro pogledao, a
onda lagano kimnuo glavom prema jednom od manjih stolova dajući im znak
da bi tamo trebali sjesti.
Potom je svu pozornost usmjerio na lairda Armstronga.
– Jasno je da nijedan od nas ne želi ovaj savez.
Tavis je prvo stisnuo usne, a onda počeo govoriti, no zašutio je vidjevši
Graemeov izraz lica.
– Postupat ću dobro s vašom kćeri. Iskazat ću joj više poštovanja nego što
ste vi i vaša obitelj ikada iskazali mojemu klanu.
Ljutnja zasja u Tavisovim očima, ali nastavio je zuriti u Graemea u
grobnoj tišini.
– Bio sam iskren prema vašoj supruzi. Ne ratujem protiv nevinih, a vaša
je kći možda nevinija od mnogih. Očito je drukčija. Ne bojte se zbog toga kako
ću se odnositi prema njoj, jer dobro ću se skrbiti za nju. Međutim, ne očekujte
da je naš brak ujedno i otvoreni poziv vama da kročite na moju zemlju.
– Zar želite da pošaljem kćer od kuće i više je nikada ne vidim? – upitao je
Tavis. – Kako ću znati jeste li održali riječ ako nikada ne vidim potvrdu vaših
tvrdnji?
– Dopustit ću joj da povremeno dođe u posjet, bude li povoljna situacija i
ako se uvjerim da nema prljave igre. Ali nijedan Armstrong osim nje nikada
neće nogom stupiti preko naše granice. Zaklinjem se krvlju, jer ako se to ikada
dogodi, poteći će krv.
– Znajte i vi da nijednom Montgomeryju, osim onome koji će mi dopratiti
kćer, neće biti dopušten povratak na moju zemlju. Ovo sada smatrajte
iznimkom do koje je došlo na kraljevu zapovijed – procijedi Tavis kroza zube.
– Dobro – rekao je Graeme. – Potpisat ćemo primirje, dati kralju ono što
želi, ali mi smo se dogovorili.
– Tako je, jesmo.
– A sada mi recite nešto više o Eveline. Ponaša li se uvijek tako čudno?
Tavis se počeo mrštiti, ali Graeme je podignuo ruku.
– Ne namjeravam nikoga vrijeđati. Ali vidjeli ste da mi je prišla i nije se
bojala. Vi i vaša obitelj ponašali ste se kao da je to neobično ponašanje za nju.
Tavis smrknuto kimne glavom. – Da, neobično. Nikada je nisam vidio da
se tako ponaša. Obično je vrlo plaha i zadovoljna ako je ostavimo na miru,
štoviše, i meni je tako draže. Nemaju baš svi u našem klanu razumijevanja za
njezinu bolest. Ne dopuštam da joj se podsmjehuju, izruguju ili čak da je
potencijalno ozlijede oni koji je smatraju đavoljim oruđem.
Graeme podigne obrve. – Đavoljim oruđem?
– Dobro znate što ljudi misle kad se nađu oči u oči s nekim kao što je
Eveline. Budala ste ako mislite da se to neće dogoditi u vašem klanu. Moja kći
ima dvije stvari koje rade protiv nje. Prvo, ona je iz klana Armstrong i psovat
će je samo zbog toga. Drugo, smatrat će je glupom, udarenom u glavu,
šupljoglavom i još će joj prišivati mnoge manje ljubazne riječi. Bit će to opasna
situacija na koju ćete morati pomno paziti. Ako si pogrešni ljudi zabiju u glavu
da je ona vražje oruđe, mogli bi je lako ubiti.
– Je li ona išta od svega? Glupa? Udarena u glavu? – upita Graeme
smireno.
 – Ne znam – odgovori Tavis umorno. – Ima dana kad pomislim da
savršeno razumije što se događa oko nje. Odgovara kada joj se obratimo. Čini
se da shvaća određene situacije. A opet, ima dana kada kao da nitko od nas ne
postoji i ona je u svojemu svijetu.
– I nikada ne govori?
Tavis je odmahnuo glavom. – Nije progovorila od nesreće i groznice u
kojoj je bila. Ne znam zašto. Ne znam je li imala upalu mozga i nije li to
posljedica. Ili ju je taj događaj tako pogodio da ne može ni govoriti o tome. –
Nagnuo se naprijed ozbiljna lica. – Ne može ni sjesti na konja. Važno je da je
ne silite na to.
Graeme se namrštio. – Ne može sjesti na konja? Zašto ste je tako
zanemarili? Nemam nosiljku u kojoj bih je odnio u svoj zamak, a prokleto sam
siguran da je neću tjerati da hoda.
– Nismo je zanemarili. Dapače, bila je izvrsna jahačica. Nikada takvu
nisam vidio. Od najranije dobi znala je postupati s konjima. Sami su joj prilazili.
Voljeli je. Mogla ih je navesti da učine bilo što. A jahala je kao na vjetru. Znala
me je nasmrt preplašiti. Bosonoga bi se bacila na konja, bez sedla, kosa joj je
vijorila dok je kao vihor jahala preko livade. Uvijek sam bio uvjeren da će se
ubiti, ali toliko je uživala u tome da je nisam mogao zaustaviti. – Tavis je
uzdahnuo i dlanom protrljao lice. – A onda se dogodilo. Baš kao što sam se
bojao. Doživjela je težak pad. Konj se preplašio, zbacio je i pala je u dubok usjek.
Prošla su tri dana prije nego što smo je našli, a dotad je već bila ozbiljno bolesna.
Imala je ozljedu glave, a vrućica je trajala četrnaest dana. Nakon toga više nije
bila ista i silno se boji konja. To morate znati tako da je ne prisiljavate jahati.
– Dovraga, kako ću je odvesti u svoj zamak? – oštro upita Graeme.
– Posudit ću vam seljačka kola – rekao je Tavis.
Graeme je ogorčeno ispuhao zrak iz pluća. Svakim trenutkom njegova
mladenka postajala je sve veća gnjavaža. Njihov brak trebao je spriječiti buduće
krvoproliće, ali njemu se činilo da mu je to smrtna presuda.
– Nisam siguran da će vam ona ikada biti prava supruga – tiho je rekao
Tavis, a glas mu je zvučao gotovo molećivo. – Nemojte forsirati. Nizašto na
svijetu ne bih volio da bude povrijeđena ili da se prema njoj loše postupa. Svima
nam puno znači. Primate od nas dar, lairde. Ne znam hoćete li povjerovati u to,
ali dobivate nešto dragocjenije od zlata.
 8. POGLAVLJE

G raeme se stubama popeo do sobe koju su mu dodijelili. Kao počasni gost

dobio je sobu u gornjem krilu, dok su njegova braća bila u zajedničkoj
dvorani gdje su mnogi ratnici spavali na slamaricama poredanim duž zidova.
Kako je njegova soba bila odmah do one grofa Dunbara, pitao se nije li
upravo grof ustrajao da se Graemeu iskaže takva počast. Armstrong bi
vjerojatno želio da on i braća logoruju izvan zidina zajedno sa svojim ljudima.
Ili još bolje, da nikada nisu ni stupili nogom na zemlju Armstrongovih.
Graeme je otvorio vrata s jedinom željom da legne i odmori se. Sutra će se
oženiti, a onda krenuti kući i suočiti se s neizbježnom budućnošću. Ili s
njezinim nedostatkom. Nije imao naviku usredotočiti se na ono negativno, ali
sada mu se prvi put sve činilo pomalo crnim, jer nestao je njegov san o
nasljednicima i o tome kako će produžiti svoju lozu. Baš kao i svaka pomisao o
osveti nad klanom koji mu je ubio oca.
Ušao je u sobu i iznenadio se vidjevši da su svijeće već zapaljene, a u
ognjištu gori vatra. Još se više iznenadio ugledavši Eveline kako sjedi na rubu
kreveta. Izgledala je oprezno i suzdržano dok ga je gledala.
Na sebi je imala istu haljinu kao i ranije toga dana. Dok se lady Armstrong
odjenula svečano da dočeka goste – iako neželjene – Eveline ga je isprva
pozdravila u jednostavnoj haljini sličnoj radnoj opravi žena iz klana. Upravo
zbog te jednostavnosti, haljina je još više isticala razliku između Evelineine
ljepote i njezine obične odjeće.
No Graeme je sumnjao da postoji ijedan komad odjeće koji bi mogla
nositi, a koji bi umanjio njezinu ljepotu.
Eveline kao da je bila zabrinuta da bi se on mogao naljutiti zbog toga što
je došla nepozvana. A i trebao bi. Narušila mu je privatnost, a nije bilo pristojno
ni to što je sama s njim u sobi, večer prije vjenčanja. Njezina bi se obitelj
naljutila kada bi znala gdje se ona nalazi. Usto, u pitanje bi mogla doći i njegova
čast koju je tako ljubomorno čuvao.
 Svejedno nije mogao iskazati nikakvu zlovolju prema djevojci.
Kako nije bio siguran što učiniti, ušao je u sobu i zatvorio vrata za sobom.
Okrenuo se i pogledao je. Pri blagom svjetlu svijeće vidio je da su joj se obrazi
lagano zarumenjeli.
Izgledala je kao anđeo. Nevjerojatno lijepa. Nikada joj nije vidio ravne.
Nije se radilo o tome da je bila najljepša žena koju je ikada vidio, nego je
jednostavno bila naj...
Namrštio se. Što naj?
Bilo je nečega neodoljivog u njoj, ali nije mogao točno reći što je to.
Nedostajalo joj je izvježbano otmjeno držanje starijih i zrelijih žena. Ali isto
tako nije izgledala kao djevojka koja bi bila premlada da je muškarac uopće
pogleda.
Bila je... baš kako treba.
Za ime Božje, zar je već žudio za svojom mladenkom? Ispunio ga je prezir
prema samome sebi. Trebao bi s njom postupati nježno i ljubazno. Bilo je očito
da je djevojka neobična, ali nije znao u kojoj mjeri, a eto, on ju je sada gledao
kao buduću suprugu sa svime što to podrazumijeva.
Nije bilo važno što je Armstrongova. Bilo je jasno da ju se ne može kazniti
ni definirati prema postupcima njezine obitelji kad vjerojatno nije bila ni
svjesna većine stvari oko sebe.
On nijednoga Armstronga nije želio nazvati žrtvom, ali bio je dovoljno
inteligentan da zna kako ona nije zavrijedila taj brak ništa više nego što je i on
bio prisiljen na njega.
Odvest će je iz njezina doma – jedinoga sigurnog utočišta koje je imala.
Daleko od svih ljudi koji su je štitili i voljeli – a bilo je očito da je obitelj silno
voli. Uskoro će se naći u neprijateljskoj okolini. Može li ijedan Armstrong ikada
naći mjesto u klanu Montgomery? Bit će to težak problem bez obzira na to kako
će se rješavati, a upravo je ona imala izgleda izgubiti najviše, dok je on samo
dobio neželjenu suprugu i preko volje sklopljeno primirje s Armstrongovima.
Ona kao da je postala nestrpljiva zato što on samo stoji i netremice je gleda
pa je ustala ozbiljna lica, prišla mu i stala pred njega. Ispružila je ruke prema
njemu, a on se instinktivno odmaknuo.
Na licu joj se vidjelo da je povrijeđena i brzo je povukla ruku, a usne su joj
se tužno opustile.
Zabrinuo se da ju je nekako povrijedio pa ju je pažljivo uzeo za ruku i
podignuo joj dlan prema svojoj bradi gdje ga je prije zamalo dotaknula. Nije
znao što je namjeravala, ali vidjet će što će se dalje dogoditi.
Nasmiješila se, a on se ponovno iznenadio koliko joj je osmijeh preobrazio
cijelo lice, kao da ju je obasjalo sunce. Prstima je nježno prelazila preko njegove
grube čeljusti i prema usnama. Širom je otvorio oči kad mu je dotaknula usta,
a onda pritisnula usnice gore i dolje.
Kada nije odmah reagirao, namrštila se i snažnije je pritisnula. Onda je
odmaknula ruku i prstima i palcem pritisnula mu obraze tako da su mu se usne
napućile.
Još više se namrštila i netremice ga gledala kao da želi reći: Zar ne
razumiješ? Bilo je jasno da je djevojka htjela da on govori.
Zamalo se nasmijao. Svi su se prema njoj ponašali kao da je priglupa, ali
sada se ponašala kao da je on tikvan koji ništa ne shvaća.
Željela je da on progovori. O čemu, nije imao pojma, ali bilo je jasno da je
htjela da nešto kaže.
– Eveline, ne bi trebala biti ovdje – rekao je ljubazno. – Ne pristoji se, a
ako tvoj otac dozna, sigurno će objaviti rat, što se kralju nikako ne bi svidjelo.
Čelo joj se naboralo i oštro ga je i ljutito pogledala. Onda je zatresla
glavom i podignula ruke kao da kaže: Tko će znati?
Opet mu je spustila prst na usne, ali sada je već znao što je željela.
Uzdahnuo je, poveo je do stolice pokraj vatre i rukom joj pokazao da sjedne.
Sebi je privukao klupu što je stajala ispod prozora i sjeo pokraj nje.
Sjedili su jedno uz drugo, ali prije nego što se dosjetio što bi još rekao, ona
je ustala i okrenula stolicu tako da je licem bila okrenuta prema njemu. Onda je
opet sjela i nagnula se naprijed, sva usredotočena na njega.
Nikada se nije osjećao tako uznemirenim. Jezik kao da mu se zavezao i
nije znao što bi djevojci rekao. Bilo bi mnogo lakše kad bi ona govorila, jer
mogla bi mu postavljati pitanja. Da, on bi lako odgovarao na pitanja, ali kako
da sada sam smisli temu o kojoj će govoriti?
On nije bio čovjek od mnogo riječi i nikada nije uživao u neobaveznim
razgovorima. Uvijek je bio izravan u govoru. Braća su ga često zadirkivala
govoreći da je izvući iz njega više od nekoliko riječi isto što i pokušavati provući
uže kroz ušicu igle.
Zato će... govoriti o braku. S obzirom na to da će se sutra održati vjenčanje,
mogao je samo pretpostavljati zašto je ona ovdje u njegovoj odaji. Možda da
ublaži svoje strahove? Da dozna nije li on od onih muškaraca koji zlostavljaju
žene? Tko bi znao?
Pročistio je grlo, mrzeći koliko je zapravo nesiguran u toj situaciji. Dajte
mu mač i nekoga koga treba ubiti. S tim će se lijepo snaći. Ali da mu žena sjedi
nasuprot i netremice ga gleda željno očekujući da progovori? To baš i nije
predmet nijednog treninga koji su on i njegovi ljudi ikada prošli.
– Razumiješ da ćemo se sutra vjenčati – počne on mrzovoljno.
Nasmiješila se i kimnula glavom.
Smiješak je bio dobar. Barem nije pobjegla iz njegove odaje kao da je
progone paklenski psi. Ali to mu ipak nije jamčilo da ona doista razumije
posljedice njihova braka.
– Razumiješ li da odlazimo čim se ceremonija završi, da ćemo... otići iz
ovog zamka... i putovati natrag na teritorij klana Montgomery?
Lice joj se uozbiljilo, ali opet je kimnula glavom.
– Istina je da ne znam što bih učinio s tobom, Eveline Armstrong –
priznao je. – Nisam se još planirao ženiti. A da jesam, izabrao bih, naravno,
djevojku iz svojega klana. Neku koja je navikla živjeti kao Montgomery i koja
je vješta u upravljanju zamkom. Moji ljudi...
Prekinuo se na tren jer je ona naginjala glavu naprijed-natrag, a sve
vrijeme pogled joj je bio prikovan za... njegova usta. Ali na licu joj se vidjelo
takvo zadovoljstvo da se potpuno iznenadio.
Opet je pročistio grlo s namjerom da nastavi, ignorirajući njezino
neobično ponašanje. – Svakodnevno treniram sa svojim ljudima. Imam i
drugih poslova kojima se kao poglavar moram baviti. Ljudi mi dolaze s molbom
da riješim prepirke, da mi se požale, da zatraže savjet.
U očima joj se pojavilo nestrpljenje i zatresla je glavom. Napravila je
pokret rukom, širok kružni pokret kojim kao da je obuhvatila cijeli zamak, a
onda ga opet nestrpljivo pogledala kao da ga želi podsjetiti da je kći poglavara i
dobro zna dužnosti lairda.
Graeme je uzdahnuo. Znači, nije htjela sažetak njegovih obveza kao
lairda. Nije ju krivio zbog toga. Nisu vodili nikakav duhovit razgovor, ali on
ionako nije volio duge razgovore.
– O čemu bi ti voljela razgovarati, Eveline?
To je zvučalo smiješno s obzirom na to da nije mogla govoriti, ali bilo je
očito da joj se nisu svidjele teme koje je on načeo.
Vratio joj je osmijeh, nagnula se naprijed, uperila jedan prst u njega, a
onda ga pritisnula u njegovo rame.
– Ja? – upitao je s nevjericom. – Želiš razgovarati o meni?
Nije mogao sakriti užas u svojemu glasu ni na licu. Što bi trebao reći?
Osjećao se kao da mu sude. Da se nalazi pred kraljem, dvoranima i mnoštvom
ljudi koji su ga optužili pa je sada prisiljen dati iskaz pred Bogom.
Kako je uspijevala postići da se osjeća tako prokleto nesiguran?
Tada mu se široko nasmiješila, lice joj je zasjalo i snažno je kimnula
glavom.
Za ime Božje, mora što prije otpraviti tu djevojku iz svoje odaje. Bila je to
ludost. Sve to.
Ali nije mogao gledati iskrenje njezinih očiju ni pogled kojim ga je molila
i zadržati čvrstu odlučnost koju je obično imao u srcu i umu. Postoji li muškarac
u Škotskoj koji bi mogao sjediti pred tom očaravajućom ljepoticom i reći joj ne?
– Što želiš znati? – upitao ju je osorno. Onda je shvatio kako je glupo
postavljati pitanja ženi koja ne može odgovoriti pa je zatresao glavom. – Nije
važno. To nije baš bilo pametno s moje strane.
Ali ona ga je i dalje radoznalo gledala čekajući da nastavi. No on nije imao
pojma što bi rekao o sebi. Nije običavao sjediti i procjenjivati samoga sebe, svoje
odluke ni svoj život. Jednostavno je... postojao. Bio je poglavar svojim ljudima,
a to je sa sobom nosilo veliku odgovornost. Nije imao vremena udubiti se u
misli ni razmišljati kakav je zapravo muškarac.
Možda je samo željela da joj umiri strahove. Graeme se sjetio kako je
uvjeravao njezina oca, pa čak i majku, da su mu namjere prema Eveline časne,
ali Eveline tada nije bila prisutna niti je znala za ta obećanja.
Da, to je vjerojatno bilo ono što je htjela čuti, a on je o tome mogao
nesputano govoriti.
– Eveline – počeo je oprezno, jer želio je biti siguran da ga pozorno prati.
Ali nije se trebao brinuti jer ona je još iščekujući zurila u njegovo lice. Zapravo
ni u jednom trenutku nije skrenula pogled. Nikada ga nitko nije tako
proučavao. – Želim da znaš kako te ne smatram odgovornom za grijehe tvoje
obitelji.
Namrštila se – ne, srdito ga je pogledala – a lice joj je poprimilo divlji izraz.
To ga je zabavljalo i bila mu je simpatična.
– Znam da nisi povezana s nedjelima i da si zapravo žrtva u svemu ovome.
Postupat ću prema tebi ljubazno i s poštovanjem kakvo zaslužuješ kao kći
poglavara klana, a sada i poglavarova supruga. Nikada neću kažnjavati kćer
zbog očevih grijeha.
Ustala je odgurnuvši stolicu i šokirala ga kada je stisnula šaku i udarila ga
ravno u nos.
Zateturao je natraške, a ruka mu je automatski poletjela na mjesto gdje ga
je udarila. Nije ga udarila dovoljno jako da bi ga doista ozlijedila ili mu nanijela
velik bol. Više i od čega zaprepastila ga je njezina reakcija.
Odlučno je prošla pokraj njega, ali koraci su joj bili lagani unatoč trudu
da pokaže bijes.
Otvorila je vrata, ali on je odmah skočio na noge jer ako zalupi njima – a
činilo se da joj je upravo to namjera – probudit će ostale u susjednim odajama.
Svi će se pojaviti u hodniku i vidjeti je kako bijesno izlazi iz njegove sobe.
A onda? Onda bi nastao pakao.
Uhvatio je vrata upravo u trenutku kad ih je pustila i izašao za njom u
hodnik. Ostao je tamo nekoliko trenutaka teško dišući i gledajući za njom dok
nestaje u polumračnom hodniku.
Možda je bila priglupa ili malo luda, ali sigurno joj se nije sviđalo da itko
omalovažava njezinu obitelj. Gorko se osmjehnuo. Divio se odanosti. I sam ju
je zahtijevao. Ne bi mogao poštovati tu djevojku da je ostala stoički sjediti i da
je prihvatila sve što je loše rekao o njezinu klanu.
Tiho je zatvorio vrata i počeo se svlačiti. Potom se nasmijao.
Djevojka ga je doista krajnje iznenadila i još nije znao što bi, zaboga,
mislio o njoj.
Jedino u što je bio siguran bilo je da vjerojatno nikada neće moći biti
siguran u nju ni što mu nosi svaki dan.
 9. POGLAVLJE

P rvi letimičan pogled na mladenku zbunio je Graemea. Žena s kojom je

sinoć proveo kratko vrijeme sada kao da je bila netko potpuno drugi, posve
se razlikovala od ove žene koja je stajala u dvorani gdje su se trebali vjenčati.
Zastao je na ulazu i zagledao se u prisutne, ali najviše se usredotočio na
Eveline.
Krasila ju je haljina ljepša od bilo čega što je vidio, pa čak i na dvoru. Bila
je intenzivno plava, s raskošnim vezom, a tkanina se od struka spuštala u
preciznim slojevima. Korzet je bio čedan, ali isticao je njezine ženske obline –
obline zbog kojih se još osjećao krivim zato što ih je primjećivao.
Plava joj je kosa, poput sunčevih zraka u proljetnom danu na Visočju,
djelomično bila podignuta i skupljena na tjemenu, ali ostatak je u svilenim
valovima padao sve do struka. Bila je prekrasna, ali nešto je nedostajalo.
Njezina iskričavost. Ono što je vidio večer prije.
Izgledala je... kao da se nalazi bilo gdje, a ne ovdje. Imala je distanciran,
prazan pogled i kao da nije registrirala ništa od onoga što se događalo oko nje.
Izgledala je umorno, poraženo i... preplašeno.
Taj dio je mrzio. Ljutilo ga je, a nije čak znao ni zašto. Posljednje što je
želio bilo je da se ona nečega boji. U njemu su se probudili zaštitnički instinkti
koje nikako nije trebao osjećati ni za koga s prezimenom Armstrong. Ali upravo
se tako dogodilo. Bio je spreman odmarširati unutra i otkriti razlog njezina
lošeg raspoloženja.
Još je malo stajao i promatrao kako se ubrzavaju pripreme za vjenčanje.
Eveline je tiho stajala uz majku, a ruke je čvrsto stisnula pred sobom. Dok ju je
promatrao, shvatio je da zapravo nije preplašena. Bila je samo... nesvjesna svega
oko sebe.
Zbog toga se namrštio. Je li imala dobre i loše dane? Je li nasumce imala
lucidne trenutke i gubila ih? Je li patila od bolesti mozga koja je uzrokovala
drastične promjene ponašanja?
To bi svakako objasnilo njezino neobično ponašanje prethodne večeri.
Obuzela ga je neka nelagoda jer ponovno mu je bilo jasno da je taj brak
zapravo smrtna presuda. Umjesto da bude suprug, imat će ulogu skrbnika. Štitit
će je i brinuti se za njezinu dobrobit, ali ona mu nikada neće biti prava supruga.
Nitko mu ne bi zamjerio da nađe utjehu s drugom ženom kad jednom
bude u braku sa ženom kao što je Eveline. Nitko tome ne bi pridavao pozornost,
jer Eveline sigurno nije u stanju ispunjavati svoje bračne dužnosti.
Ali to mu je teško padalo. Bilo je to nečasno. Eveline nije bila kriva što je
takva kakva jest. Nije se mogao prisiliti da je iznevjeri na taj način. Ili da ih oboje
time ukalja.
Bit će vjeran ženi s kojom nikada neće moći biti intiman i čekala ga je
prokleto sumorna budućnost.
Još jedanput je prešao pogledom preko dvorane, a onda se vratio na
Eveline koja je još stajala na istome mjestu. I dalje mirna i spokojna kao da se
nalazi negdje drugdje.
Ali onda je podignula pogled, susrela njegov i cijelo joj se držanje
promijenilo. Nasmiješila se. Svjetlo joj se pojavilo u očima. Lice joj je živnulo,
rumeno i blistavo. U tom je trenutku bila prisutna. U dvorani. Zagledala se u
njega, a prazan pogled je nestao.
Odlučno je krenuo prema njoj želeći spriječiti još jedan susret pri kojemu
bi ona pohrlila k njemu i stisnula mu usne da ga potakne govoriti.
Ugledavši ga, Evelineina majka uznemireno je rastvorila oči. Rukom je
obuhvatila Eveline oko struka, ali Eveline ju je stresla i sva blistava zakoračila
prema Graemeu.
Graeme se poklonio lady Armstrong, a onda se okrenuo k Eveline upravo
kad je pružila ruku prema njemu. Da ga dotakne po nadlaktici.
Tek jednostavan dodir, ali ta je mala gesta sadržavala mnogo više.
Zadržala je prste na njegovoj goloj ruci, kao da je to znak... povjerenja.
Podignula je bradu uvis i pogledala ga. Još se šire osmjehnula, a plave su joj oči
iskrile jasnom srećom.
 Želio joj je udovoljiti pa je progovorio, a i zato da ga ne mora moliti da joj
nešto kaže.
– Eveline, izgledaš ljupko. Siguran sam da nikada nije bilo ljepše
mladenke.
Sva je zablistala. Očarano ga je gledala.
Majka joj je bila zaprepaštena. Ne zbog komplimenta koji je Graeme dao
Eveline. Gledala je svoju kćer zinuvši od šoka. Potom je brzo pogledala
Graemea, a na licu joj se ocrtavala zbunjenost.
– Što to ima između vas i moje kćeri, lairde? – upitala je tiho.
Graeme se namrštio, a Eveline se odmah okrenula majci. Lice joj je sada
bilo ozbiljno.
– Moja gospo, uvjeravam vas da je između vaše kćeri i mene samo brak.
Nismo li se zbog toga svi okupili ovdje u velikoj dvorani? Sigurno nismo zato
da bismo razmjenjivali lijepe riječi ili da bi Montgomeryjevi uživali u posjetu
vašemu klanu.
– Reagirala je na vas – rekla je Robina, a usne su joj zadrhtale. Potpuno je
ignorirala primjesu bijesa i prijekor u Graemeovim riječima.
Graemeovo čelo naboralo se od zbunjenosti. – Ne razumijem vas, gospo.
Robina je odmahnula glavom i lagano rukom protrljala sljepoočnicu. Tek
je tada Graeme na njezinu licu i u očima primijetio da je iscrpljena. Kao da
danima nije spavala. Shvatio je da je žali, iako je to bilo posljednje što je želio.
Sućut za neprijatelja. To se protivilo samoj njegovoj srži.
Robina podigne i drugu ruku, koja je ostala treperiti u zraku jer nije znala
kako bi objasnila što želi reći. – Eveline većinu vremena nije prisebna. Ali sretna
je. Draga je. I dobra. No rijetko obraća pozornost na bilo što oko sebe. Nisam
čak sigurna shvaća li uopće što se oko nje događa. Ali reagirala je na vaš
kompliment. Baš kao što bi učinila svaka normalna žena.
– Ovo nije normalno ponašanje za nju? – upita Graeme.
Prokleto je dobro znao da je Eveline razumjela što joj je rekao dok je
razgovarao s njom. U to nije bilo sumnje i zato je sada želio biti oprezan.
Njezina majka nije se previše brinula zbog toga što pred Eveline slobodno
raspravlja o njezinoj situaciji. Graeme je nije želio povrijediti razgovorom. Je li
se cijela obitelj ovako odnosila prema njoj? Kao da je bezumni idiot?
– Pođite načas sa mnom, gospo – rekao je Graeme i uglađeno ponudio
Robini ruku.
Eveline se još više namrštila i povrijeđeno ga pogledala.
– Odmah se vraćam, Eveline – rekao je Graeme. – Želio bih nakratko
razgovarati s tvojom majkom i uvjeriti je da ćeš biti u dobrim rukama. To će je
osloboditi briga na dan tvojega vjenčanja.
Izraz Evelineina lica se smekšao. Pogledala je majku očima punim ljubavi.
– Dođite – ponovio je Graeme prije nego što je Robina stigla išta više reći
u kćerinoj prisutnosti.
Robina je kao zaslijepljena pošla za njim, usta stisnutih od šoka. Kada su
se dovoljno udaljili i Graeme je smatrao da mogu razgovarati a da ne povrijede
Evelineine osjećaje, zaustavio se i pogledao Robinu.
– Priznajem da sam malo zbunjen, gospo. Eveline je reagirala na mene.
Usudio bih se čak reći da smo razgovarali, iako mi ona, naravno, nije ništa rekla.
Ali to je nije spriječilo da mi jasno dade do znanja što želi i što je zanima.
Robina se zagledala u njega iskreno zaprepaštena.
– Ponašate se kao da to nije normalno – rekao je ozbiljno Graeme.
– Nije normalno? Lairde, za Eveline je normalno da bude slatka, nježna
duša kakva jest. Istina, ona reagira, ali na obitelj. Nikada na strance. Ne znam
događa li se da povremeno jednostavno ne razumije ili je u nekim prilikama
nesvjesna svega oko sebe. Većinu vremena čini što hoće, a mi smo joj to drage
volje dopuštali jer želimo da bude sretna.
Graeme je primijetio žestinu u Robininu glasu. Čuo je koliko ta žena voli
svoju kćer i koliko je boli što Eveline nije normalna djevojka koja se može
veseliti normalnoj budućnosti.
Ponovo je osjetio kako se smekšava. Prema jednoj Armstrongovoj. Ako
uskoro ne ode iz ove proklete utvrde Armstrongovih, počet će suosjećati sa
svima njima.
– Mogu vam reći da smo – nastavio je oprezno – svakako komunicirali,
iako nismo razgovarali na uobičajeni način. Štoviše, apsolutno je svjesna ovoga
što se danas događa i ne boji se.
– Kako to znate? – odlučno upita Robina. – Ona ne govori. Kako uopće
možete znati što misli?
Graeme je slegnuo ramenima. – Komunicirali smo. Gospo, tražite od
mene da objasnim nešto što ni sam ne razumijem. Ali osjećam da što više
vremena provodim s Eveline, to ću više razumjeti njezinu viziju svijeta oko nje,
a također i koliko i što shvaća.
Robina baci pogled prema kćeri, a onda opet pogleda Graemea. U očima
joj se vidjela nesigurnost. – Budite ljubazni prema njoj. Čini se da joj se sviđate,
lairde.
Potom je bez pozdrava, pa čak i brze isprike, ostavila Graemea i požurila
natrag kćeri.
Robina joj je nešto ozbiljno govorila, a trenutak poslije Eveline je
pogledala preko majčina ramena i očima potražila Graemea. I nasmiješila se.
Učinila je samo to, ali taj je izvanredan osmijeh obasjao cijelu prostoriju. Zastao
mu je dah, a u grudima mu se nešto stegnulo, tako da mu je postalo nelagodno.
Majka ju je privukla u čvrst zagrljaj i Eveline mu je nestala s očiju. To je
bilo dobro, jer u tom trenutku nečija mu se ruka spustila na rame, a kada se
okrenuo ugledao je iza sebe Bowena i Teaguea.
– Koliko još dugo moramo ovo trpjeti? – upitao je Teague. – Naši ljudi
postaju nemirni. Nećemo još dugo moći održavati mir. To je kao da od
izgladnjelog vuka tražiš da sjedi i gleda dok dereš kožu s jelena, a on ne može
napasti ni požderati ga.
– Čim se pojave njezin otac i grof, održat će se obred vjenčanja, a onda
odlazimo – rekao je Graeme.
Bowen se namrštio. – Graeme, što misliš o cijeloj toj priči s grofom? Ne
sviđa mi se koliko vremena Armstrong provodi s Dunbarom. To mi izaziva
nelagodu. Kralj sluša Dunbara. On je Aleksandrov miljenik. I priznajmo, mi
Montgomeryjevi najgore smo prošli u ovom takozvanom primirju.
Graeme se namrštio. – Ne, nije točno. Mi se ničega ne odričemo, dok
Armstrongovi daju kćer zakletom neprijatelju. Moglo bi se reći da smo u
kraljevoj većoj milosti.
Teague je zinuo od čuđenja. – Ne odričemo se? Graeme, nećeš imati
nasljednike. Nećeš imati... ništa. Ta cura je beskorisna.
Graeme se okrenuo bijesna lica i pogledao brata. – Nije beskorisna. Da to
više nisi rekao preda mnom. Ni bilo gdje drugdje.
Teagueove obrve naglo su se podignule, ali zašutio je.
– Mogao je zapovjediti da se Rorie uda za nekoga od njih – blaže nastavi
Graeme. – To bi bilo logično. Kćer za kćer. Armstrong ima dva sina zrela za
ženidbu, a nijedan nije zaručen.
– Samo preko mene mrtvoga – zarežao je Bowen. – Rorie je još dijete.
Graeme se oštro zagledao u njega. – A zar je Eveline išta manje dijete? Na
mnogo načina Rorie bi bila prikladnija supruga nego što će biti Eveline. Rorie
je mlada, ali zdrava je, snažna i sposobna muškarcu roditi djecu. Stasala je za
udaju. Vi i ja znamo da nije spremna za muža. Ali kralj to ne zna. Lako nam ju
je mogao uzeti i ništa ne bismo mogli učiniti osim objaviti rat kruni.
Teague je s mukom progutao, a čeljust mu se zategnula. Razbjesnila ga je
već sama ta pomisao.
– Sada zamislite kako se oni osjećaju – rekao je Graeme tiho. – Zamislite
kako bismo se mi osjećali da sada gledamo Rorie kako se sprema udati za nekog
Armstronga.
– Postao si premekan – prosiktao je Teague. – Ne možeš suosjećati s tim
kučkinim sinovima. Ne zaslužuju ni naš obzir ni suosjećanje.
Graeme kimne u znak slaganja. – Da, znam. Ne očekujem da vam se oni
svide. Samo tražim da zamislite obratnu situaciju, da je došla zapovijed da se
Rorie mora udati za jednog Armstronga.
– To je nezamislivo – rekao je Bowen. – Ne mogu zamisliti zašto se
Evelineina obitelj nije pobunila protiv krune.
– Zato što Armstrong zna da bi time potpisao smrtnu presudu cijelome
klanu – odgovorio je Graeme. – Ako i mrzimo tog čovjeka, on ipak nije glup.
Kći ili cijeli njegov klan? Ne sviđa mu se to, ali zna da nema izbora, koliko god
mu to bilo bolno. Da se Rorie morala udati za Armstronga, ni mi ne bismo imali
drugog izbora.
– Oženi se curom pa da što prije odemo – promrmljao je Teague. – Želim
se vratiti na našu zemlju prije nego što netko zaključi da nismo dali zauzvrat
ono što smo sami dobili. Još uvijek tvrdim da su Armstrongovi u kraljevoj ili
grofovoj milosti. Kralj misli da ih je oslobodio tereta, a tebi je natovario ženu
koja ti neće dati nasljednike. Čega se oni doista odriču, Graeme? Jer kako ja to
vidim, kralj ti je učinio veliku nepravdu. Ti si poglavar. Tvoja se loza mora
nastaviti. On ti je sada to onemogućio.
 10. POGLAVLJE

E veline je s Graemeom stajala pred svećenikom. Čekali su početak obreda.

Pretpostavljala je da bi bilo bolje kad bi položila ruku Graemeu na
podlakticu ili kad bi je on primio pod ruku. Ali prste je ispreplela čvrsto pred
sobom i sakrila ih je ispod slojeva raskošne haljine tako da nitko ne vidi kako
joj ruke jako drhte.
Skupila je dovoljno informacija brzo čitajući s mnogih usana razgovore
koji su se vodili prije obreda. Znala je da će otac odgovarati umjesto nje.
Nije bila sigurna što misli o tome. Sve bi dala da sama može izgovoriti
zavjete, ali bojala se pokušati. Bojala se oblikovati riječi, a ne znati jesu li zvučale
kao šapat ili kao rika.
Jednom kad stignu u zamak Montgomery, možda bi mogla početi iznova.
Možda bi mogla početi s Graemeom, ali ne dok ne bude sigurna da je to
ispravno učiniti.
Fascinirao ju je muškarac za kojega će se uskoro udati, ali ipak je on bio
Montgomery, a nijedan Armstrong nije imao razloga vjerovati da su
Montgomeryjevi bili išta više od krvoločnih divljaka. Iako je tomu proturječilo
sve što je dosad vidjela kod Graemea.
Također nije smjela zaboraviti da se zbog grofove prisutnosti i kraljeve
odredbe Montogomeryjevi ponašaju najbolje što mogu.
Eveline će više doznati o karakteru svojega muža kada stigne na njegovu
zemlju i kada se on više ne bude suzdržavao u riječima i djelima.
Toliko se unijela u misli te nije primijetila da je obred već počeo i da joj se
Graeme okrenuo sučelice. Sagnuo se da je uhvati za ruku i ona je na tren
pomislila da će je poljubiti.
Kakva neobična pomisao. Dosad joj to nije palo na pamet i sada joj se od
toga opasno zavrtjelo u glavi.
Ali samo je podignuo njezinu ruku, okrenuo se ostalima i nešto izjavio.
Nije znala što jer mu nije vidjela lice.
Mogla je samo pretpostavljati da je rekao kako su njih dvoje sada muž i
žena. Ili da je ona sada Montgomery. A možda je čak rekao da odlazi. Što god
da je rekao, to je s obje strane dočekano sa suzdržanošću.
Trezveno. Upravo je ta riječ opisivala izraze lica svih prisutnih. Nije bilo
radosti. Ni svečarskog duha. Neće biti proslave vjenčanja s glazbom i jelima do
kasno u noć.
Ne, njezin je dan vjenčanja bio poput crnog oblaka koji narušava savršen
proljetni dan. Nju sada čeka oproštaj sa životom kakav je dotad poznavala. S
obitelji koja ju je zdušno štitila, iako je nije potpuno razumjela. Oproštaj s
obitelji koja ju je voljela bez ustručavanja i bezuvjetno.
U njezinoj obitelji nisu marili je li glupa kao stup ili ju je prokleo sam vrag.
Bila je Armstrong. Jedina Armstrongova kći. I bila je voljena.
Graeme ju je povukao za ruku i poveo prema vratima. Obuzela ju je
panika kada je shvatila da uistinu odlaze istoga trenutka kada su vjenčani i da
mu je postala suprugom.
Načas se opirala očekujući ljutnju i možda nestrpljivost. Ali on je samo
zastao, a ruke su im bile ispružene jer se ona nije pomaknula s mjesta kada je
on počeo hodati.
Zagledao se u nju, bez ljutnje i osude. Samo je čekao. A onda je rekao: –
Eveline, moramo ići. Moji ljudi čekaju.
To je bilo dovoljno da je potakne krenuti. Koraci su joj bili drhtavi i
nesigurni dok ga je slijedila iz dvorane i niz stube koje su vodile u dvorište.
Ondje je ugledala konja upregnuta u drvena kola. Otac ih je dao načiniti za nju
kada je poslije nesreće izjavila da više nikada neće jahati.
Iza kola bila su još tri konja, od kojih su dva nosila njezin miraz.
Potrepštine, začine, nakit. Dragocjene i vrlo vrijedne stvari. A onda još jedna
kola natovarena kovčezima u kojima je bilo sve što joj je pripadalo.
Bilo je to tako konačno. Iz njezina doma izbrisat će svaki spomen na nju.
Kao da nikada nije postojala. Nikada živjela ovdje.
Suze su joj zamaglile vid.
 Iako se radovala tome što će biti supruga i imati stvari za koje je mislila da
će joj biti uskraćene, sada ju je preplavila tuga jer znala je da će rijetko, a možda
i više nikada, vidjeti svoju obitelj.
Graeme joj dotakne obraz i tada je shvatila da joj briše suzu koja je
kliznula. Okrenula se pogledati ga i pročitala riječi koje su se oblikovale na
njegovim usnama.
– Idi i pozdravi se s obitelji, Eveline. Moramo krenuti.
Ukočeno je pošla prema majci, ocu i braći koji su se poredali duž puta od
stuba do mjesta gdje su stajali konji.
Zagrlila je Aidena, a on joj je uzvratio brzim i snažnim stiskom. Rekao je
nešto, ali nije znala što jer je već prišla Brodieju. On je nježno obavio ruke oko
nje i držao je tako nekoliko trenutaka.
Kada ju je pustio, čvrsto je stisnuo usta i hladno se zagledao u smjeru
njezina supruga.
Majka i otac privukli su je k sebi i stojeći zagrljeni sve troje, oblikovali su
krug. Otac ju je poljubio u sljepoočnicu. Majka je pritisnula obraz uz njezin, a
Eveline je osjetila vlagu majčinih suza.
Grlo joj se tako stisnulo od tuge da je jedva mogla gutati. Ono što se prije
činilo kao velika pustolovina sada je postalo zastrašujuće stvarno. To više nije
bila fantazija. Doista je ostavljala krilo svoje obitelji i kretala prema neizvjesnoj
budućnosti u klanu koji je mrzio nju i sve što je predstavljala.
Jedva se suzdržavala da se ne baci ocu u zagrljaj i gurne ga između sebe i
Graemea.
Došao je trenutak da bude jaka. Posljednjih se nekoliko godina skrivala.
Ako sada ustukne, ako pokaže tjeskobu ili bilo kakav znak da ne želi otići, to bi
moglo biti katastrofalno.
Patio bi cijeli njezin klan. Mnogi bi platili životom. A sve zato što se ona
boji suočiti s vanjskim svijetom i svojim strahovima.
Namjerno se okrenula od roditelja, a srce ju je boljelo sa svakim udahom.
Napravila je korak prema suprugu, a onda još jedan. Leđa su je boljela od
ukočena uspravnog držanja. Prisilila se da joj lice bude mirno iako je u njoj
kipjelo more kao u najvećoj oluji.
Neće osramotiti oca ni svoj klan. Učinit će sve da majka bude ponosna.
Neće zabrinuti braću. Otići će odavde svojom voljom, prihvatit će supruga jer
je to njezina odluka, a ne zato što je tako zapovjedio kralj.
Kad je bila tek korak udaljena od Graemea, zastala je, podignula bradu i
ponosno se ukočila. Dočekala je njegov pogled i ispravila ramena, a njezina je
poruka bila jasna.
Bila je spremna za odlazak.
 11. POGLAVLJE

P utovanje od granice Armstrongovih do granice posjeda klana Montgomery

trajalo je samo pola dana po lijepu vremenu, a vrijeme je bilo
spektakularno. Proljetno, većinom toplo s tek naznakom hladnoće kad bi malo
zapuhao vjetar. Sunce je sjalo visoko ponad njih, a zemlja je bila okupana
zlatnim sunčevim zrakama.
Po takvu bi danu mlađa Eveline otišla jahati s osjećajem čiste radosti već
samo zato što sjedi na konju. Okrenula bi lice prema suncu i zaklopila oči dok
bi jurila preko terena.
Ali to je bilo prije nesreće kada je izgubila svijest. Nije krivila konja, ali
nije mogla ni prevladati veliki strah koji bi je obuzeo na samu pomisao da
zajaše.
Bio je dovoljan već miris konja da joj vrati sjećanje na onaj strašni dan,
sjećanje na bol i strah, i buđenje u svijetu tišine.
Nije ni čudno što je klan smatrao da je poludjela. Vjerojatno je to bilo
točno. Tijekom prvih mjeseci, Eveline je bila luda. Nije se znala nositi s onim
što se dogodilo. Nije to razumjela, plašila se što će drugi učiniti kada doznaju
da ima trajne posljedice.
Sada, godinama poslije, činila joj se glupom ta pomisao, ali kako bi nakon
toliko vremena mogla otići k roditeljima i pokušala im reći što doista nije u redu
s njom? Kako bi to uopće objasnila?
Nagnula je glavu u stranu kad je u ušima osjetila blagu jeku. Brzo se
ogledala oko sebe nastojeći pronaći izvor zvuka. Htjela je još.
Ugledala je ratnike koji su svi, poredani u koloni, zamahnuli šakama uvis
i činilo se da nešto glasno izvikuju. Uši su je zasvrbjele od vibracija i učinilo joj
se da čuje njihove povike. Imala je dojam kao da poseže za nečim izvan dohvata
ruku. Kao da je dotaknula vrhove nečijih prstiju nastojeći uhvatiti cijelu ruku.
A onda je sve zamrlo brzo kao što je i počelo.
 Zagrizla je usnicu od frustracije, jer htjela je da se to ponovi. Živjela je za
takve trenutke kada je gotovo mogla ispružiti ruku i uhvatiti zvuk. Nije htjela
zaboraviti taj osjećaj, a sa svakim danom koji bi prošao plašila se da će zauvijek
izgubiti tu sposobnost.
Kola na kojima se vozila krenula su brže. Muškarac koji je jahao
zapregnutog konja potjerao ga je naprijed. Kada su se našli na vrhu uzvisine,
Eveline je pogledala dolje u dolinu i ostala bez daha.
Zamak Armstrongovih nalazio se na vrhu uzvisine i iz njega se pogled
pruža dolje na strmine sa svih strana. Zamak je ugrađen u padinu velikog brda.
Kamen i zemlja lijepo su spojeni pri gradnji zamka koji je stršao na uzvisini.
Ali uporište Montgomeryjevih smjestilo se između dviju planina. U
blizini je tekla rijeka i krivudala stražnjim dijelom njihovih posjeda, a potom
nestajala u daljini. Sigurno se ulijevala u neko jezero.
Zemlja je obilovala bujnim zelenilom, sve je živnulo od proljeća. Na
padinama brežuljaka vidjelo se cvijeće. U daljini je paslo stado ovaca. Još dalje,
konji su također izašli na ispašu. Tri reda kućica smjestila su se u podnožju
strmog usjeka izvan zidina zamka. Kućice kao da su se penjale uvis, po osam
njih u svakom redu.
Dok je pogledom prelazila preko masivnoga zamka, ugledala je još kućica,
nekoliko njih uz rijeku, na mjestu gdje je tekla usporedno sa zamkom. Iza njih,
na suprotno se brdo penjalo još kućica, nasumično raspoređenih, ne onako
uredno razmještenih poput onih koje je prve ugledala.
Sam zamak bio je dobro izgrađen. Nije vidjela nikakvih oštećenja, nikakva
znaka ruševnosti ili zapuštenosti. Kameni zid okruživao je zamak, a s prednje
strane nalazio se ulaz s dvama stražarskim tornjevima. Vrata su bila od golemih
trupaca i Eveline je pomislila da je sigurno potrebno nekoliko ljudi da ih otvore
i zatvore.
Iza ulaznih vrata dizala se utvrda, gotovo kao savršena kocka, ali visoka.
Eveline je procijenila da su unutra najmanje četiri niza stuba koje vode do vrha.
Ta je utvrda građena s ciljem obrane. Bila bi potrebna silna vojska koja bi
prodrla preko zidina, porazila Montgomeryjeve snage i uspjela ući u utvrdu.
Jedina takva vojna sila, osim kraljeve, bio je njezin klan.
A sada su prisilno sklopili primirje koje nisu željeli. Eveline se osjećala
krivom zbog nelojalnosti i pitala se hoće li se obje strane dugoročno pridržavati
sporazuma.
Kola su štropotala spuštajući se niz padinu i dok su se približavali zamku,
velika drvena vrata počela su se polako otvarati.
Graeme je jahao na čelu, a odmah iza njega braća. Potom su išla njezina
kola, a iza nje Montgomeryjevi ratnici koji su u koloni ujahali u prostrano
dvorište.
Kola su se naglo zaustavila. Vidjela je da je Graeme sjahao, a onda prišao
da joj pomogne sići. Malo je zateturala stavši na tlo. Od dugotrajnog sjedenja u
kolima, noge su joj drhtale kao tek oždrijebljenom ždrebetu.
Postupno je postala svjesna da su svi pogledi na njoj. Kamo god se
okrenula, netko je stajao, zapravo puno njih, znatiželjno zureći u nju.
Većina je nije gledala prijateljski. Štoviše, gotovo svi držali su se otvoreno
neprijateljski. Iskrivljenih usta. Jarosnih očiju. S grimasama na licima. S
izrazom gađenja.
Pogled joj se dovoljno dugo zaustavio na jednoj osobi da je s usana
pročitala riječi „Armstrongova kuja“. Eveline ju je pažljivije pogledala i brzo
zapamtila ženino lice. Neće zaboraviti takvu uvredu.
Graeme je razgovarao sa skupinom ljudi koja im je prišla. Lagano je
prebacio jednu ruku oko Evelineina ramena. Prekasno je shvatila da se obraća
svojemu klanu i prekasno se okrenula kako bi vidjela što govori.
Što god to bilo, većini se nije svidjelo. Lica su im postala još
nezadovoljnija, a na usnama nekolicine primijetila je riječi omalovažavanja.
U životu se nikada nije osjećala tako usamljenom i prestrašenom. To nije
bio samo neprijateljski doček. To nije bila nikakva dobrodošlica. Pod njihovim
je pogledima osjećala trnce na koži. Kao da je trgaju na dijelove, procjenjuju i
donose odluku da je bezvrijedna.
Brada joj se automatski podignula u tihom prkosu. Neće dopustiti tim
ljudima da je natjeraju da se osjeća manje vrijednom, a neće je ni zastrašiti. Ona
je kći lairda. Jednoga od najmoćnijih u cijeloj Škotskoj. Neće je preplašiti
nijedan Montgomery. Neće osramotiti Armstronge tako što će pred ovim
klanom pokazati slabost.
Graeme ju je poveo prema vratima utvrde. Prošli su pokraj nekolicine
žena, ali nijedna joj se nije nasmiješila.
Eveline je usredotočeno gledala preda se, jer nije željela vidjeti što su joj
imale reći. Već je dovoljno vidjela da zna kako su svi nezadovoljni njezinim
dolaskom.
Dvorana je bila veća od one Armstrongovih. Prostorija je doista bila
prostrana, s dva velika kamena ognjišta na svakome kraju. Bio je tu i izdignuti
podij sa stolom za kojim je moglo sjediti desetak ljudi. U ostalom dijelu dvorane
bilo je još stolova, po čemu se moglo zaključiti da je mnogo ljudi objedovalo u
utvrdi.
Ispred jednog ognjišta bilo je područje za sjedenje i boravak. Tu se nalazilo
nekoliko naslonjača i podložaka za noge. Bilo je jasno da je to mjesto opuštanja.
A Graeme ju je odveo upravo tamo. Spustio ju je u jedan od mekših
naslonjača blizu vatre. Eveline ga je pomno proučavala, bojeći se da joj ne
promakne kakva uputa koju bi joj mogao dati.
– Želiš li nešto pojesti ili popiti?
Bila je gladna, ali i na samu pomisao da išta stavi u usta, želudac joj se
zgrčio od protesta. Bila je previše nervozna da bi jela.
– Pričekaj časak ovdje. Brzo ću se vratiti i pokazati ti tvoje odaje. Reći ću
im da odnesu tvoje stvari na kat i raspakiraju ih.
Nije imala vremena ni kimnuti, a on se već okrenuo i nestao iz dvorane.
Ostala je nepomično sjediti. Bojala se i disati kako ne bi skretala pozornost
na sebe. Montgomeryjevi su ulazili i izlazili iz dvorane, očito u želji da vide
pridošlicu u klan.
Nije primijetila nijedno prijateljsko lice. Ništa što bi je umirilo ili joj
pružilo utjehu. Tuga zbog napuštanja doma i klana ni u jednom trenutku nije
bila oštrija nego sada.
Doista je bila sama i zaključana u svijetu tišine, gdje su je ljudi gledali kao
ludu kćer njihova najmrskijeg neprijatelja.
Trenutak poslije vratio se Graeme, došao do mjesta gdje je sjedila i pružio
joj ruku. Zbunjena, uvukla je prste u njegov dlan i dopustila da joj pomogne
ustati.
Nešto je govorio, ali bio joj je okrenut leđima i poveo ju je preko
prostorije. Frustriralo ju je jer nije mogla vidjeti što govori.
Pokušala je ubrzati kako bi bila ispred njega tek toliko da ga može iskosa
pogledati, ali nije mogla držati korak s njim.
Kada su stigli do stubišta, rukom joj je pokazao da krene prva. Oklijevala
je, a onda se popela stubama. Kada su stigli na odmorište na katu, poveo ju je
na tu razinu umjesto da se nastave uspinjati.
U tom je hodniku bilo nekoliko soba. Zaustavili su se na kraju, otvorio je
vrata i rukom joj pokazao da uđe.
Odaja je bila mala, ali ipak ne premalena. Imala je dva prozora, po čemu
je Eveline zaključila da je to soba u kutu utvrde, jer su prozori bili na susjednim
zidovima. Na jednome su teška krzna bila odmaknuta, a na drugome su visjela
čvrsto privezana kožnatim uzicama kako vjetar ne bi nadizao krajeve.
Sunčevo svjetlo prodiralo je u sobu i osvjetljavalo je tako da nije bilo
potrebno zapaliti svijeće. Uza zid stajali su krevet i umivaonik, i stolica pokraj
malog ognjišta. U sobi nije bilo više ničega. Bilo je očito da tu nitko ne boravi,
osim možda kakav gost.
Zbunjeno se okrenula Graemeu ne shvaćajući zašto ju je doveo u tu sobu.
Rukom je pokazao na unutrašnjost i rekao: – Reći ću da donesu tvoje škrinje i
da ti ih netko pomogne raspakirati i smjestiti se. Možda je najbolje da se
odmoriš prije večere.
Začuđeno ga je gledala, a onda još jednom pogledala sobu u kojoj su
stajali. Zar će to biti njezina soba? Namrštila se ne znajući kako to shvatiti.
Graeme joj je bio muž. Trebao bi dijeliti sobu s njom. Takav je običaj. Njezini
otac i majka spavali su u istoj sobi otkad je Eveline znala za sebe. Štoviše, njezin
bi se otac silno protivio kad bi njegova supruga spavala bilo gdje drugdje.
Zar će joj dodijeliti položaj gošće? Neželjene gošće, sudeći po svemu.
 Graeme se povukao iz sobe i ostavio je samu da se mršti i razmišlja o
situaciji. Ne, ovo nije dobro. Nikako nije bilo dobro.
Ženi je mjesto bilo uz muža, a ne skrivenoj u gostinjskoj sobi sa svojim
stvarima. Morao je postojati način da odmah ispravi tu situaciju.
 12. POGLAVLJE

G raeme je otišao potražiti Rorie. Nije ju vidio na dvorištu. Obično bi uvijek

došla pozdraviti njega i bradu kada bi se vratili u zamak.
Kako je i očekivao, našao ju je u sobici kojom se koristio kao radnom
sobom. Tu je pisao pisma, vodio knjige računa i bilježio sve što je bilo važno za
klan, kao što su rođenja i smrti svih Montgomeryja pod njegovom skrbi.
Njegov je otac bio pedantan u vezi s takvim stvarima i ustrajao je da
Graeme još kao dijete nauči čitati i pisati. Dok su drugi dječaci vježbali i učili
ratne vještine, Graeme je provodio duge sate pri svjetlu svijeća učeći abecedu i
čitajući očeve poslovne knjige.
Robert Montgomery ustrajao je na tome da se prvo mora razvijati i
oblikovati um kako bi dječak postao dobar i snažan ratnik. Tvrdio je da će
inteligentan ratnik uvijek pobijediti neobrazovana protivnika.
Graeme nije bio siguran da se s tim slaže, ali tada ga se nije ništa pitalo.
Rorie je pak čvrsto odlučila naučiti čitati i pisati i zadubila bi se nad svakim
tekstom koji bi joj došao u ruke nastojeći samostalno naučiti.
Uvijek je bila pomalo neobična, ali bila je prava Montgomeryjeva i
Graeme ju je silno volio.
– Još uvijek si odlučna u tome da jednoga dana postaneš laird? – ležerno
je upita Graeme stojeći na vratima.
Rorie je poput okrivljenika zabacila glavu i brzo sakrila svitak u koji je
buljila silno usredotočena.
– Zašto nas nisi dočekala vani? – upitao ju je tiše.
Uzdahnula je. – Činilo se besmislenim. Doveo si kući malu glupu curu
Armstrongovih. Baš i nije neki razlog za slavlje, zar ne?
Graeme se namrštio. – Kada si postala tako nemilosrdna, Rorie? Ne sliči
ti osuđivati prije nego što upoznaš čovjeka.
Rorie ga je pogledala kao da je idiot. – Graeme, ona je Armstrongova. Što
se tu ima znati? I prije nego što mi održiš lekciju o kritiziranju drugih ljudi,
trebam li te podsjetiti da nas od malih nogu uče mrziti ime Armstrong i svakoga
tko ga nosi?
Umorno je uzdahnuo. – Rorie, ona nije bilo koji Armstrong. Supruga mi
je i sada je Montgomery. Očekujem da joj iskažeš poštovanje. Volio bih... volio
bih da je potražiš i budeš ljubazna prema njoj. Sada je gore u svojoj sobi, pomalo
prestrašena i sama. Nije imala ljubazan doček. Ne znam koliko je razumjela, ali
čak bi i potpuna luda shvatila da ju je klan neprijateljski dočekao. Trebam te da
mi to učiniš.
Rorie se zamislila. – Koliko je glupa, Graeme? Jesu li glasine bile
pretjerane?
Prošao je rukom kroz kosu i glasno otpuhnuo. – Ne znam. Moram još
mnogo naučiti o njoj. Katkad se čini... dalekom. Nesvjesnom okoline. Ali uspio
sam komunicirati s njom. Što je navodno neobično, jer je njezina majka ostala
zaprepaštena kada je Eveline reagirala na mene. Moram zaključiti da nije sve
kako izgleda, ali zasad nisam imao vremena sve sagledati.
Rorie je prekrižila ruke na grudima i uputila Graemeu pogled koji je on
već odavna tumačio kao znak da nešto smjera. Nije voljela krv ni nasilje, ali
imala je um krvoločnoga ratnika. Uvijek je htjela pobjedu i borbu do zadnje
kapi krvi, naravno, ne doslovno. – Koliko ti vrijedi moja ljubaznost?
Graeme je morao pročistiti grlo i nakašljati se kako se ne bi nasmijao.
Djevojka je bila drska, ali nikada se nije mogao prisiliti da je prekori zbog toga.
Dopuštali su joj da se ponaša nesputano, a nema sumnje čak pomalo divlje.
Rorie je odrasla bez majke i većinu je djetinjstva provela vjerujući da je
momak.
– Što želiš, vrapčiću? – reče Graeme vedro.
– Želim učitelja. Pravoga, Graeme. Želim naučiti čitati i pisati.
Malo je podignula bradu i odvažno se zagledala u njega.
– A gdje želiš da ti nađem učitelja?
– Hoću oca Drummonda.
– Rorie, on je Božji čovjek i ima obveze prema nekolicini klanova. Ne
mogu ga oteti za svoje osobne ciljeve.
– S obzirom na to da nisi potpuno siguran u razum svoje supruge, bilo bi
dolično da ti Božji čovjek blagoslovi brak i tako uvjeri klan da tvoja supruga nije
obilježena vražjim pečatom. Naravno, u slobodno vrijeme može me
podučavati.
Graeme se tada nasmijao. Mala spletkarica. Bocnulo ga je to što je imala
vrlo dobar argument. Kada bi im velečasni blagoslovio brak, to bi umirilo
bojazni klana i praznovjerice, a dugoročno gledano, Eveline bi osiguralo
zadovoljstvo i sreću.
– U redu, Rorie. Poslat ću poruku velečasnom. Od tebe pak očekujem da
budeš ljubazna prema Eveline. Draga je djevojka i mislim da će ti se svidjeti.
Ona je... samo drukčija.
– Nikada te nisam čula da se tako izražavaš – rekla je trpko.
Pokazao joj je rukom vrata. – Idi sada, vražićku. Prije negoli te istučem po
turu.
Široko mu se nasmiješila i brzo prošla pokraj njega rukom štiteći
stražnjicu.

***

Rorie je zastala pred zatvorenim vratima Evelineine sobe. Iako to ne bi priznala,

osjećala je nervozu zbog susreta s nevjestom, sestrom koju je dobila bratovom
ženidbom.
U jednu ruku, imati sestru bila je zanimljiva pomisao. Međutim, imati
ludu sestru baš i nije bilo privlačno.
Dugo je držala dlan na vratima, a onda je duboko udahnula i pokucala.
Čekala je i svakim trenutkom postajala sve nervoznija. Kada nije bilo odgovora,
pokucala je ponovno. I opet je čekala neko vrijeme.
Prislonila je uho na vrata. Iznutra su se čuli neobični zvukovi. Struganje?
Kao da netko nešto vuče po podu. Zvuk je postajao sve glasniji, a onda su se
vrata naglo otvorila i Rorie se našla licem u lice s plavokosom ženom, tek malo
višom od sebe.
 Eveline je odskočila, očito iznenađena ugledavši Rorie. Lice joj je bilo
crveno od napora, a kosa raščupana. Rorie je spustila pogled i vidjela da je
Eveline dovukla jednu škrinju pred vrata. Činilo se da je namjerava odvući van
iz sobe.
– Ja sam Rorie – rekla je. Nije znala što se od nje očekuje da učini. – Ja
sam Graemeova sestra.
Eveline je zurila u Rorie i pažljivo je proučavala sve dok se Rorie nije
počela meškoljiti. U njezinu je pogledu bilo nečega inteligentnog i oštroumnog,
kao da je procjenjivala Rorie, kojoj je zbog toga postalo vrlo nelagodno.
Eveline je ovdje bila uljez, ne Rorie. Rorie je pripadala, a Eveline je bila
autsajder. Neprijatelj.
Zatim, na Rorieno još veće čuđenje, Eveline ju je uhvatila za ruku i
povukla nadolje pokazujući joj škrinju.
– Ah, Eveline? Što namjeravaš sa škrinjom? – upitala je Rorie.
Eveline je zastala i namrštila se. Potom se uspravila u punoj visini – nije
bila baš visoka – i provirila u hodnik.
Na licu joj se vidjela zbunjenost, a onda je naglo ostavila Rorie, prešla na
drugu stranu hodnika i otvorila vrata Bowenove sobe.
– Hej! Ne možeš samo tako upadati u sobu mojega brata – pobunila se
Rorie.
Eveline je gurnula glavu u sobu, a onda se povukla i okrenula k Rorie.
Skupila je obrve mršteći se. Liznula je usne kao da želi nešto reći, ali Rorie je
znala da je to nemoguće. Graeme je rekao da je još od nesreće nijema.
Eveline je pokazala rukom na otvorenu sobu i upitno podignula dlanove.
Rorie je zbunjeno zatresla glavom.
Eveline je rukom pokazala na Rorie, potom opet na sobu i ponovno je
dignula dlanove.
Napokon shvativši, Rorie je odmahnula glavom. – Ne, to nije moja soba.
Ta pripada Bowenu.
Eveline opet uhvati Rorie za ruku i gotovo je odvuče niz hodnik do
sljedeće sobe. Prislonila je dlan na vrata i okrenula se k Rorie s istim pitanjem
u očima.
Rorie je sada već razumjela što Eveline želi.
– To je moja soba – rekla je Rorie.
Eveline se ponovno nezadovoljno namrštila i odvukla Rorie do sljedeće
sobe. Sada joj je sve bilo jasno i umorila se da je hodnikom vuče žena tek malo
viša od nje. Zato se oslobodila Evelineina stiska i uzela je za ruku tako da ona
sada vodi nju.
Odvela je Eveline hodnikom i pokazujući vrata govorila čija je to soba ili
čemu prostorija služi. Sa svakom novom, Eveline kao da je postajala sve
nezadovoljnija.
Rorie je odjedanput shvatila. – Ti zapravo tražiš Graemeovu sobu, zar ne?
Eveline se nasmiješila i snažno kimnula. Na trenutak Rorie je ostala kao
očarana promjenom koju je osmijeh donio na lice mlade žene. Bila je vrlo lijepa
i nije izgledala nimalo glupo. Nije bilo ludila u njezinim očima, iako joj je
ponašanje bilo donekle neuobičajeno. Zapravo, prilično neuobičajeno.
A onda je Rorie pažljivije pogleda. – Zašto?
Eveline je osmijeh brzo nestao s lica, a onda je Rorie osjetila da je Eveline
opet vuče niz hodnik prema svojoj sobi. Tamo joj je Eveline pokazala škrinju i
napravila gestu kao da je gura niz hodnik.
Onda je izbacila bradu, zamahnula prema unutrašnjosti sobe, buntovno
zatresla glavom i prekrižila ruke na grudima.
Rorie je prasnula u smijeh. Njezina šogorica nije bila zadovoljna
smještajem i htjela se preseliti u Graemeovu sobu. Trebala bi biti odana bratu i
strogo reći njegovoj supruzi da bi je Graeme, da ju je želio u svojoj sobi, tamo i
odveo. Ali onaj vražićak na njezinu ramenu govorio joj je da bi bilo zabavno
pomoći Eveline i Graemeu prirediti šok kada se poslije povuče na počinak.
– Dobro, pomoći ću ti – rekla je Rorie i dalje se smiješeći.
Eveline joj je uzvratila blistavim licem, a onda se sagnula uhvatiti ručku
škrinje. I Rorie se sagnula i zajedno su je povukle u hodnik.
Rorie je pokazala rukom prema kraju hodnika. – Graemeova soba je posve
dolje. Moramo požuriti ako želimo preseliti sve tvoje stvari prije nego što nas
netko zatekne.
 13. POGLAVLJE

G raeme je zastao pred vratima Evelineine sobe. Mučile su ga neodlučnost i

osjećaj krivnje nakon što ju je ostavio u sobi i nije se vratio po nju. Nije
došao provjeriti je li se dobro smjestila. Nije joj čak dodijelio sluškinju da joj
pomogne raspakirati stvari.
Razlog tome bio je taj što nije bio siguran kome bi povjerio taj zadatak.
Kamo god se okrenuo, svi su se prema njemu ponašali hladno zato što je jedna
Armstrongova došla u zamak Montgomeryjevih.
Sada se trebala spustiti u prizemlje na večeru. Dvojio je hoće li je odvesti
tako brzo dolje da upozna klan, ali čekanje bi samo produžilo agoniju. Bolje da
to obave što prije, a onda će se potruditi da se Eveline što bolje uklopi među
njegove rođake.
Nije imao pojma kako će to izvesti.
Tiho je pokucao i čekao. Nije joj želio smetati iako je kao suprug imao
svako pravo da učini kako želi. Nije imao namjeru okrenuti je protiv sebe ili u
njoj izazvati strah. Zapravo, ta mu je misao bila odvratna.
Namrštio se kada mu nije odgovorila na kucanje. Otvorio je vrata i vidio
da je soba u potpunome mraku. Uzeo je svijeću iz stalka na zidu hodnika i ušao
u Evelineinu sobu, ali još se više iznenadio uvjerivši se da je soba prazna.
Nije bilo škrinja ni njezinih stvari. Soba je izgledala nedirnuto, posve
jednako kao i kad je prije nekoliko sati doveo Eveline.
Na trenutak se zapitao nije li joj dodijelio pogrešnu sobu, ali čak ni on nije
bio toliko rastresen. Brzo je izašao i pošao hodnikom, otvarajući vrata lijevo i
desno.
Kada je stigao do svoje sobe, zamalo je ušao, ali onda se predomislio i
otvorio vrata. Ako ju je želio naći, morao je pregledati svaki centimetar zamka.
Sigurno bi je vidio da se pojavila u prizemlju.
To baš nije ono što je imao na umu za prvi dan bračne sreće. Supruga koja
je nestala, a možda i nije potpuno prisebna.
Zamalo ju je previdio kada je uletio u sobu i brzo pogledom prešao po
unutrašnjosti. Ali nikako mu nije promaknulo da se u njegovoj sobi sada nalaze
svi kovčezi koje je donijela sa sobom u zamak Montgomery. Bili su otvoreni, a
njezine stvari prekrivale su sve slobodne površine.
Najvažnije od svega, ona je ležala sklupčana na jednoj strani kreveta, onoj
bliže zidu, i sudeći po svemu, čvrsto je spavala.
Uzdahnuo je, podignuo ruke i razočaran pustio da mu padnu uz tijelo.
Bila je posvuda u njegovoj sobi. Njezine stvari. Čak i njezin miris. Kovčezi.
Odjeća. Osim toga, i ona se nalazila u njegovu krevetu. Tu gdje je on morao
spavati.
Nije večerala i sigurno je bila jako gladna. Istrgnuo ju je iz njezina doma
istoga trena kada su položili zavjete, a nije ništa jela ni kada su stigli ovamo.
Djevojka je već ionako bila dovoljno mršava. Sigurno nije trebala preskakati
obroke.
Ali nije ju želio buditi. Nije se ni pomaknula u snu, a on baš nije tiho ušao
u sobu. Vjerojatno je bila iscrpljena nakon duga dana.
Ipak je tiho prišao krevetu i nagnuo se nad nju da je pogleda. Bilo je
smiješno što je u vlastitoj sobi hodao na prstima iz obzira prema supruzi, koja
se samostalno doselila u njegove privatne odaje.
Izgledala je kao usnuli anđeo, tamnih trepavica spuštenih na blijede
obraze. Plava joj je kosa bila raščupana i raspuštena preko njegova jastuka.
Namrštio se. Ukrala mu je čak i jastuk.
Na sebi je imala jednostavnu bijelu lanenu noćnu košulju koja je čedno
skrivala sve važne dijelove. Mogao joj je vidjeti samo lice i jednu golu ruku koju
je spustila uz tijelo. Drugu je podvukla pod sebe kada se okrenula licem prema
zidu.
Ako je sada probudi, morala bi se odjenuti da siđe u prizemlje, a večera bi
dotada ionako već završila. On će se pobrinuti da joj donesu nešto za jelo čim
se ujutro probudi.
Još je malo oklijevao i zagledao se u njezine grudi koje su se lagano dizale
i spuštale. Onda se osvrnuo oko sebe po stvarima koje su se sada nalazile u
njegovoj sobi. Ili bolje rečeno, njihovoj sobi, jer ju je ona očito prisvojila.
Okrenuo se od kreveta i protrljao zatiljak tiho izlazeći iz prostorije. Nije
znao što učiniti. S njom nije mogao očekivati normalan brak. Njihov se brak
nije mogao čak ni konzumirati.
A ipak, evo je tu u njegovu krevetu, na njegovu jastuku, i čvrsto spava kao
da se s pravom tu nalazi.
Spustio se stubama do dvorane, gdje su žene raznosile hranu na stolove.
Zauzeo je mjesto na jednom kraju, gdje je uvijek sjedio. Teague mu je bio slijeva,
a Bowen zdesna. Rorie je sjedila s druge strane do Bowena i, što je bilo sumnjivo,
nije podigla pogled da ga pozdravi kad je sjeo.
– Znaš li išta o tome kako je Eveline uspjela premjestiti svoje škrinje u
moju sobu? – upitao je blago Rorie netremice je gledajući. – I kad smo već kod
toga, kako je znala koja je moja soba?
Rorie se zacrvenjela i spustila pogled, odjedanput vrlo zainteresirana za
jelo pred sobom.
– O čemu to govoriš? – oštro upita Bowen. – Djevojka se preselila u tvoju
sobu?
Teague je podignuo obrve. – Kakve su joj namjere?
– Spavala je kad sam došao, pa je nisam mogao pitati – rekao je Graeme
trpko. – Više me zanima kako je završila ondje.
Rorie je glasno otpuhnula. – Ja sam joj pomogla.
Graeme je suzio oči. – Je li to bila tvoja ili njezina ideja? Da to nije neki
tvoj trik.
– Zamolio si me da budem ljubazna prema njoj – naglasila je. – Otišla sam
gore u njezinu sobu. Zatekla sam je pred vratima kako vuče, ili bolje reći
pokušava izvući škrinje u hodnik. Onda je mene odvukla niz hodnik tražeći da
joj pokažem tvoju sobu.
Graeme je podignuo ruku. – Čekaj malo. Pitala te je? Kako znaš da je to
htjela?
– Naravno da nije pitala. Ne govori. I ti si mi to rekao, a ona nije izgovorila
ni riječ. Ali svakako zna prenijeti ono što želi reći.
Graeme se morao složiti s tim.
– Znači, odvukla te niz hodnik, a ti si zaključila da želi znati put do
Graemeove sobe? – upitao je Teague s nevjericom.
Rorie je bijesno pogledala brata. – Ne očekujem da razumiješ, ali vjeruj
mi, da si bio tamo, i ti bi znao što je željela. Istoga trenutka kada sam joj
pokazala koja je soba Graemeova, odvukla me natrag niz hodnik do svoje sobe
i htjela je da joj pomognem prenijeti sve njezine stvari.
Graeme je duboko uzdahnuo. – Tko zna što se zbiva u djevojčinoj glavi.
– Nije bila sretna tvojim izborom soba – rekla je Rorie, a usne su joj se
trzale dok je podizala glavu pogledati Graemea. – Zapravo, mislim da se
uvrijedila što je nisi odmah smjestio u svoju sobu.
Bowen je zatresao glavom. – Sirota djevojka je... – Prekinuo se usred
rečenice i nekoliko se puta potapkao po sljepoočnici da pokaže što misli o
njezinoj mentalnoj sposobnosti.
Graeme se namrštio na njega. – Još moram vidjeti koliko je poremećena.
Pomalo sumnjam da nije sve onako kako izgleda. Bez obzira na to koliko ona
bila trknuta ili ne, očekujem da joj iskazujete poštovanje i budete ljubazni
prema njoj. Ona nam nije nikakva prijetnja. Nije kriva za svoju obitelj. Nitko
od nas nije želio ovaj savez, ali svejedno smo tu. Trebamo izvući ono najbolje
iz loše situacije.
Teague je iskrivio usne. – Bez obzira na sklopljeni savez, nijednog
Armstronga ne smatram saveznikom. To su samo bezvrijedne riječi na
pergamentu. Reći da neću napasti nije isto kao reći da su oni pouzdani
saveznici.
– Slažem se – procijedio je Graeme kroza zube. – Mislim da nitko nije
sugerirao takvo što. Ono što trebam i očekujem od vas troje jest razumijevanje
i strpljivost. Neće vam naškoditi budete li ljubazni prema djevojci. Ne zaslužuje
da se naš klan ponaša prema njoj kao da je gubava.
– Ne možeš kontrolirati ono što klan misli – rekao je Bowen.
Graemeovo strpljenje bilo je pri kraju. – Ne, ne mogu, ali vi možete pružiti
primjer. Klan je neće prihvatiti preko noći, ali vi mi možete pomoći tako što se
prema njoj nećete ponašati podjednako prezirno kao i ostatak rođaka. Možda
će s vremenom i ona naći svoje mjesto ovdje. Pomislite samo kako se osjeća.
Odvedena je iz svojega sigurnog doma, gdje je bila okružena ljudima koji je vole
i štite. Bačena je u neprijateljski svijet u kojemu se vjerojatno boji za život,
posebno kada vidi kako se drugi odnose prema njoj.
Prešao je pogledom od Bowena do Teaguea i natrag. – Zamislite da je
netko Rorie odveo od nas, kao što sam vam napomenuo dok smo bili u
Armstrongovu zamku. Zar ne biste željeli da se prema njoj postupa časno i
ljubazno dok nismo uz nju da je štitimo?
– Mene neće odvesti, zar ne? – upitala je Rorie oštro.
Graeme je opsovao ispod glasa vidjevši joj strah u očima.
– Prokletstvo, Graeme – zarežao je Teague. – Glupo je od tebe što si to
spomenuo.
– Ne, zlato – rekao je Graeme. – Bio je to samo primjer. Tvoje mjesto je
ovdje, s nama, i to se neće promijeniti.
– Ali moglo bi – ustrajala je Rorie. – Sigurna sam da je Evelineina obitelj
njoj rekla isto što i ti govoriš meni. Vjerojatno su je jednako tješili, ali tko može
reći da me naš kralj neće ponuditi na pladnju kao sljedeću žrtvu?
– Da je to namjeravao, već bi tako učinio – rekao je Bowen utješno. – Kralj
je već previše tražio od nas. Neće nas više pritiskati.
Graeme nije bio baš posve siguran u to, a vjerovao je da nisu ni Bowen ni
Teague. Ipak, nisu pred Rorie htjeli reći išta o tome.
– Volio bih razgovarati o vašem ponašanju prema Eveline – rekao je
Graeme usmjeravajući razgovor natrag na glavnu temu. – Želim da mi svi
obećate da ćete joj pomoći u prilagodbi i da će među svim neprijateljskim licima
vaša biti prijateljska.
– U redu – rekao je Teague nevoljko.
– Meni se ona sviđa – veselo se oglasila Rorie.
Sva trojica braće začuđeno su se okrenuli prema njoj. Dosad nije ništa
rekla o svojoj ocjeni Eveline. Samo je ispričala što se ranije dogodilo.
 Rorie je slegnula ramenima. – Ima nečega u njoj. Čini se... odlučnom.
Očekivala sam da ću je naći kako se skriva u kutu ili kako leži na krevetu lica
zagnjurena u jastuke i plače. Umjesto toga, zatekla sam je kako vuče škrinje u
hodnik i zahtijeva da joj kažem gdje je Graemeova soba. Sve to bilo mi je
zabavno.
Pogledala je Graemea. – Ne znam je li bolesna, glupa ili što već nije u redu
s njom kao što si sam rekao. Ali znam da je hrabra. Nije važno može li govoriti
ili ne, jer dobro komunicira i dala mi je jasno do znanja što hoće... ne,
zahtijevala je to od mene.
– Ako nije glupa, onda, kvragu, što je? – promrmljao je Graeme.
 14. POGLAVLJE

G raeme se probudio osjetivši uza se privijeno žensko tijelo. Eveline je

prebacila ruku preko njegovih prsa i ugodno se smjestila ispod njegova
ramena.
Na trenutak se nije usudio disati. Za ime Božje, ovo je bilo nezgodno.
Sinoć se uvukao u krevet nakon borbe sa samim sobom oko toga treba li uopće
spavati u svojoj sobi. Legao je na sam rub kreveta tako da je ostalo dosta
prostora između njega i Eveline, koja je tada bila na drugome kraju, uza zid.
Ali sada? Protegnula se preko kreveta i priljubila uz njega. Možda joj je u
noći bilo hladno pa ju je privukla njegova toplina.
Stisnuo je zube kad mu je jutarnja erekcija bila još čvršća nego inače.
Obuzeo ga je osjećaj krivnje iako je to bila normalna muška reakcija na žensko
tijelo stisnuto uz njega. Nije imao pravo misliti o njoj na taj način. To je sigurno
bio grijeh.
Mučila ga je misao kako da se sada lagano izvuče iz njezina stiska a da je
ne probudi i ne dovede se u još nelagodniju situaciju. Posljednje što je želio bilo
je da se ona naglo osvijesti i prestraši.
Razmišljajući još trenutak, počeo se centimetar po centimetar odmicati
prema rubu kreveta, a njezinu je ruku odignuo tek toliko da se može
odmaknuti.
Zadržao je dah kada se pomaknula, ali onda se okrenula na drugu stranu.
Uzdahnuo je s olakšanjem, ustao i brzo se odjenuo prije nego što se ona
probudi.
Upravo kad se spremao otići, pogled mu je pao na prazno ognjište. Ona
mu se približila tijekom noći vjerojatno zato što joj je bilo hladno. Jutro je doista
bilo prohladno i ona će cvokotati zubima kada se probudi.
Polako je prešao preko sobe, gurnuo u stranu jednu od njezinih škrinja
pazeći da ne sruši odjeću koju je prebacila preko stolice i jedne klupe. Uzeo je
cjepanice s poda, gdje su bile naslagane uz ognjište, posložio drvca za potpalu i
jednom napola dogorjelom svijećom zapalio vatru.
Uskoro je vatra zahvatila cjepanice i toplina se počela širiti iz ognjišta. Ona
će se barem moći odjenuti pokraj vatre, a da ne poplavi od hladnoće.
Zadovoljan što je obavio svoju dužnost, izašao je iz sobe potražiti Rorie.
Pogledao je u njezinoj sobi, ali znao je da ona vjerojatno već jede u prizemlju ili
je u očevoj radnoj sobi gdje želi naučiti čitati.
Zatresao je glavom. Takve interese ne bi inače poticao, ali činilo se da joj
to mnogo znači iako mu nije bilo jasno zašto. Nije vidio nikakvu štetu u tome
da je otac Drummond poučava ako će je to doista usrećiti. A nije se ustručavao
iskoristiti to za svoj cilj, tako što će ona pristati na njegove zahtjeve vezane uz
Eveline.
Ali zatekao ju je za stolom kako se prepire s Teagueom – što je bila
svakodnevna pojava.
Graeme je zauzeo svoje mjesto i zakolutao očima kad njih dvoje nisu ni
na tren zastali pozdraviti ga. Nakašljao se, a kada ni to nije dalo rezultata, čvrsto
je šakom lupio o stol.
Teague i Rorie trznuli su se i okrenuli prema Graemeu.
– Gdje je Bowen? – upitao je mirno.
Rorie je slegnula ramenima. – Već je jeo. Rekao je da će biti vani s ljudima.
Graeme je šutio dok su pred njega stavljali jelo, a kada se žena koja je
posluživala hranu udaljila, ponovno je pogledao Rorie.
– Volio bih da odeš gore po Eveline. Pobrini se da nešto pojede. Jučer nije
jela gotovo ništa pa je vjerojatno gladna. Također bih volio da joj praviš društvo
i ponudiš joj pomoć oko slaganja njezinih stvari.
Rorie je naborala nos. – Znači, dopustit ćeš joj ostati u tvojoj sobi?
Graeme se namrštio. – To se tebe ne tiče. Međutim, ne vidim razlog da je
izbacim, barem dok se ne snađe i ne navikne na okolinu. Tko zna kakve su joj
čudne ideje pale na pamet i zašto je odbila ostati u svojoj sobi. Zasad, želim da
se osjeća ugodno, a ako će joj u tome pomoći ostanak u mojoj sobi, onda to
mogu preživjeti nekoliko dana.
 Rorie se okrenula i vragolasto osmjehnula Teagueu. – Mislim da sam
dobila okladu.
Teague se smrknuo, a onda je nezadovoljno pogledao Graemea.
– Kakva je to bila oklada? – upita Graeme.
– Teague je tvrdio da ćeš odmah ujutro izbaciti Eveline iz sobe. Ja sam
znala da nećeš – rekla je zadovoljno.
Oboje ih je strogo pogledao. – Vrlo sam sretan što sam vam oboma dao
povoda za zabavu.
– Sam si prostro postelju u kojoj ćeš sada ležati – rekao mu je Teague.
– To nije tvoja briga – odvratio je Graeme ledeno.
Teague je ustao, a na licu mu se vidjelo da je razdražen. – Bit ću na
dvorištu i vježbati, a ako odlučiš naći svoja muda, dođi i pridruži nam se.
Graeme je u istom trenutku odlučio da će prvu sparing vježbu imati s
Teagueom i naučiti mlađega brata lekciju o poštovanju.

***

Eveline se probudila i na tren nije znala gdje se nalazi. Nije bila u svojoj sobi ni
u svojemu krevetu. Ni mirisi joj nisu bili poznati. Trebalo joj je malo da razbistri
um i sjeti se kako se udala, da je u krevetu svojega supruga i u njegovoj sobi –
sobi u koju se uselila bez dopuštenja.
Ali nije ju probudio kako bi je izbacio, što možda znači da se ne ljuti zbog
toga.
Zapravo, radilo se o tome da se osjećala očajno usamljenom i izoliranom
u sobi koju joj je dodijelio. Iako je neprijatelj njezina klana, prema njoj je bio
ljubazan – jedini Montgomery koji je bio donekle nježan.
Namrštila se. To nije bilo baš posve istinito. Rorie joj je pomogla, iako
Eveline nije bila sigurna koji su motivi vodili Graemeovu sestru. U očima joj se
vidio nestašluk kada je pristala pomoći Eveline s premještanjem stvari.
Odgurnula je pokrivače i osjetivši hladan zrak, zadrhtala. Ali kada se
okrenula, dočekala ju je toplina i shvatila je da je netko već zapalio vatru u
ognjištu.
Sudeći po visini i jačini plamena, vatra je tek nedavno zapaljena. Graeme
je sigurno nekome rekao da to učini kako joj ne bi bilo hladno kada ustane.
Čovjek koji je pokazao toliko obzira prema kćeri svojega neprijatelja i nije
baš potpuno loš, zar ne?
Ništa što je dotad vidjela nije joj govorilo da je Graeme Montgomery
opasan za nju. Ni on nije bio sretan njihovim brakom – tko bi ga krivio zbog
toga? Ali nije se loše ponašao prema njoj niti ju je zlostavljao. Ne još.
Nikada prije ne bi pomislila da jedan Montgomery može biti plemenit i
pravedan, ali Graemeu kao da je sudbina namijenila da promijeni njezino
mišljenje o tome.
Prišla je bliže ognjištu i ispružila ruke ugrijati hladne prste. Kada joj je
postalo toplo, okrenula se potražiti što će odjenuti.
Kod kuće ne bi o tome puno razmišljala. Ovdje se odjedanput zabrinula
zbog toga treba li ostaviti kosu raspuštenu ili je splesti, treba li odjenuti običnu,
jednobojnu haljinu ili neku ljepšu. Što bi Graeme očekivao od svoje supruge?
Namrštila se shvativši da ne zna kakva su njegova očekivanja. Činilo se da
od nje ne očekuje ništa, da je želi maknuti u stranu i možda nastaviti sa svojim
uobičajenim aktivnostima. Možda je zato i planirao za nju odvojenu sobu.
Odlučila se za nešto jednostavno. Posljednje što je željela bilo je da
pripadnici klana Montgomery pomisle kako je umišljena i pravi se važnom.
Jučer je uočila kakve haljine nose žene u zamku. Većinom je to bila jednostavna
radna odjeća.
Nakon odijevanja počela je četkati kosu. Bio je to pravi posao jer joj je
tijekom dugog jahanja do zamka Montgomeryjevih vjetar zamrsio kosu, a nije
ju počešljala ni prethodne večer prije spavanja.
Sada je iz pramenova raščešljavala čvorove, a onda počela plesti pletenicu
preko jednoga ramena. Pritom je sjedila na klupi tik do vatre, ali u jednom je
trenutku osjetila da je još netko u sobi.
Prošli su je žmarci. Brzo se osvrnula i ugledala Rorie na vratima.
Nasmiješila se ne znajući je li joj Rorie već nešto rekla. Rukom ju je pozvala da
priđe bliže.
U tom trenutku bilo joj je silno drago vidjeti djevojku. Osjećala se
potpuno izoliranom u Graemeovoj sobi, ali nije imala hrabrosti sama sići u
prizemlje. Još su joj u pamćenju bili svježi pogledi Graemeovih ljudi.
– Dobro jutro, Eveline – rekla je Rorie.
Nesigurno se nasmiješila prema Eveline dok ju je pozdravljala, a Eveline
joj je također uzvratila osmijehom, nadajući se da će tako potaknuti svaki
razgovor koji bi Rorie mogla započeti.
– Dakle, planiraš li cijeli dan ostati ovdje na katu? – upitala je Rorie.
Eveline se namrštila, jer nije bila sigurna kamo to pitanje vodi.
– Graeme misli da si možda gladna. Jučer si malo jela.
Eveline lagano kimne glavom.
Roriene oči su zasjale dok je sjedala na stolicu nasuprot klupi na kojoj se
smjestila Eveline.
– Žene se klade hoćeš li ili nećeš imati hrabrosti pokazati lice izvan sobe.
Eveline je začuđeno zatreptala, a onda nabrala obrve i zagledala se u Rorie.
Što je Rorie smjerala? Je li pokušavala razljutiti Eveline? Uznemiriti je?
Podsjetiti na svoj nesiguran položaj u novome klanu?
– Sigurna sam da ne očekuju da odvažno odmarširaš dolje i zatražiš da ti
daju jesti – nastavila je Rorie, naizgled nimalo uznemirena Evelineinom
reakcijom. – Moglo bi biti zabavno vidjeti im lica kad to učiniš.
Evelineine usne su se trznule, a onda su se podignule u osmijeh. Rorie je
očito bila nestašna djevojka. Bilo je jasno zašto je jučer pomogla Eveline
preseliti stvari u Graemeovu sobu.
Zato je jednostavno jedanput kimnula.
Rorie se široko nasmiješila. – Dođi, onda. Nema smisla skrivati se ovdje
kada se dolje možemo zabavljati.
Eveline je brzo zavezala kraj pletenice kožnatom vrpcom i pošla za Rorie
iz sobe.
Kada su ušle u dvoranu, žene su čistile nakon jutarnjeg obroka. Dvije su
mele pod dok su ostale dizale krzna s prozora kako bi unutra pustile svjetlo i
toplinu sunca.
Svaka je aktivnost naglo prestala onoga trenutka kada su uočile Eveline.
Rorie je produžila dalje, a Eveline ju je slijedila. Rorie je rekla nešto što se
ženama nije svidjelo. Jedna se otvoreno namrgodila prema Eveline i rekla: –
Ako hoće jesti, onda je trebala ustati kada i ostatak zamka.
Eveline ju je netremice gledala i nije htjela pokleknuti pred tom
neljubaznom ženom.
Rorie je rukom pokazala ženi da se udalji, a onda se okrenula k Eveline. –
Sjedni i pojedi nešto.
Eveline je pogledala stolove, a onda i veliki stol na podiju, vrlo sličan
onome kod kuće. Oči su joj se suzile i odlučno je krenula naprijed. Ona je
poglavarova supruga i sjedit će za glavnim stolom.
Pazila je da sjedne s one strane stola odakle će licem biti okrenuta prema
prostoriji. Htjela je vidjeti što drugi govore. Rorie joj je sjela nasuprot. Široko
se osmjehivala.
– Sviđa mi se tvoja odvažnost. Hrabar potez. Ali dobra ideja. Odmah im
pokaži da te ne mogu zlostavljati. Žene u našemu klanu znaju biti prilično
svojeglave. Imaj na umu da su odane, ali prilično su žestoke u svojim stavovima.
Često se kaže da je Graeme laird, ali da zamkom upravljaju žene.
Eveline je podignula obrve. Pa nije se Rorie valjda šalila.
– Naravno, Graeme to nikada ne bi priznao – dometnula je Rorie, i dalje
se cerekajući. – Ali one mogu biti zastrašujuće. Neke me vole, neke ne.
Eveline se načas zagledala u Rorie. Evo još jedne djevojke koju
najvjerojatnije podcjenjuju. Bila je krhke, gotovo dječačke građe, ali ipak je bila
drska i Eveline se dojmila kao vrlo oštroumna i inteligentna.
Pogledavši preko Roriena ramena vidjela je žene kako razgovaraju. Jedna
je držala metlu i samo se pravila da mete dok je razgovarala s jednom od žena
koje su raščišćavale stolove.
Eveline je bilo teško pratiti što govore, ali uhvatila je dovoljno da zna da
je ona predmet razgovora. Nabacivale su se uobičajenim riječima. Luckasta.
Praznoglava. Smušena. Trznula se kada im je s usana pročitala riječi „glupa“,
„arogantna“ i „Armstrongovo smeće“.
Stisnula je usne od bijesa. Prvo što je poželjela bilo je obraniti se, ali to je
bilo apsurdno s obzirom na činjenicu da je posljednje tri godine dopuštala
ljudima da misle o njoj što žele i nimalo se nije trudila ispraviti njihove
pretpostavke. Zablude koje je namjerno poticala.
Ali više ju je boljelo kada su te riječi dolazile od ovih ljudi. Nisu je još
upoznali. Sudili su je samo prema tome što je bila Armstrong. Njezin klan bio
je deseterostruko vrjedniji i žene u njezinu zamku nisu bile tako lijene.
Žena koja se obrecnula na Eveline riječima da je trebala ustati ranije prišla
je stolu i nepristojno tresnula pred nju porciju kruha i sira. Ogorčeno je
pogledala Eveline, a onda se okrenula i otišla. Nije joj donijela nikakvo piće, ali
Eveline se nije htjela sukobljavati. Mogla je i bez toga.
Grickala je kruh. Bio je prilično dobar i netko se potrudio da ga malo
zagrije ili je možda u kuhinji stajao pokraj izvora topline. U svakom slučaju, bio
je mekan i slastan.
– Želiš li da te provedem po zamku nakon što pojedeš? – upitala je Rorie.
Eveline je zamišljeno napućila usne, odjedanput nervozna zbog takva
izravna pristupa. Većinu hrabrosti potrošila je na to da se spusti u dvoranu i
jede.
– Ne bojiš se valjda? – upitala je Rorie s posebnim sjajem u očima.
Eveline se namrštila i podignula jedan kraj usana, dajući Rorie tako do
znanja što misli o njezinu zadirkivanju. Ali Rorie je to očito i očekivala, jer
Eveline je sada nije mogla odbiti. Nije mogla dopustiti da je šačica
Montgomeryja prestraši i prisili da se sakrije.
Bila je poglavarova kći, a sada je i poglavarova supruga. To nešto znači,
zar ne? Ona nije snažan ratnik, ali jedno je naučila promatrajući svoju majku.
Ako išta može slomiti ratnika, onda je to odlučna žena.
Rorie joj se zadovoljno nasmiješila i ponovno sjela da pričeka Eveline dok
ne pojede.
Kada je završila, značajno je pogledala Rorie, potom ustala i preuzela
inicijativu tako što je zaobišla stol, prošla pokraj Rorie i našla se na čelu. Nije se
skrivala iza svoje šogorice.
Podignula je bradu, pošla sredinom dvorane hrabro susrećući poglede
žena pokraj kojih je prolazila. Na kraju joj je put prepriječila tamnokosa žena i
Eveline je morala naglo zastati da se ne zaleti u nju.
Žena je bila vrlo lijepa. Možda nešto mlađa od ostalih žena koje su radile
u dvorani. Zelene bi joj oči bile lijepe da se u njima nije vidjela hladna zloba.
Gledala je Eveline s neskrivenim neprijateljstvom, a nosnice su joj se širile kao
da je izaziva.
– Armstrongova kujo.
Riječi su se oblikovale na njezinim usnama tako jasno da nije bilo
mogućnosti da ih Eveline pogrešno shvati. Zbog drskosti te žene, Eveline je
ustuknula i zinuvši, zaprepašteno se zagledala u nju.
Rorie se progurala i stala pred Eveline prije nego što je ova stigla reagirati.
Stajala je okrenuta postrance pa je Eveline mogla vidjeti što Rorie govori.
– Jedina kuja ovdje si ti, Kierstan – rekla je Rorie lica zategnuta od bijesa.
– Povuci se ili ću reći Graemeu da mu zlostavljaš suprugu.
Kierstanino lice zgrčilo se u grimasi gađenja, ali okrenula se i udaljila od
Rorie i Eveline. Rorie se okrenula k Eveline i nasmiješila.
– Eto. I to je riješeno. Hoćemo li sada razgledati zamak?
 15. POGLAVLJE

G raeme je znao da Rorie vodi Eveline u obilazak zamka, jer tu mu je vijest

prenijelo desetak ljudi. Ponašali su se kao da bi trebao Eveline zaključati u
sobi i držati je tamo sve vrijeme.
Razumio je njihovu mržnju prema Armstrongovima jer ju je i sam dijelio
s njima. Ali nije razumio njihovu spremnost da tu mržnju usmjere na nedužnu
ženu. Nije mogao reći da ga je to iznenadilo, ali nije razumio.
Kad mu je ponovno netko došao dojaviti da njegova supruga hoda po
zemlji Montgomeryjevih kao da pripada ovamo, Graemeovo strpljenje bilo je
pri kraju.
– Ona pripada ovamo – povikao je, iznenadivši starijega muškarca
snagom svojega glasa.
Okrenuo se oko sebe tako da ga svi mogu čuti i znati koliko je
nezadovoljan.
– Sada je dosta! Kralj je zapovjedio taj brak i ništa se u vezi s tim ne može
učiniti. Prestanite se ponašati kao nadurena djeca i ne tjerajte nedužnu ženu da
pati zbog nečega što joj nije ni poznato. Sramite se zbog svojega ponašanja.
Bowen se namrštio stojeći nedaleko od brata, na mjestu gdje je skupinu
dječaka poučavao gađati lukom i strijelom. Snop strijela koji je držao u ruci dao
je jednom dječaku i krenuo prema Graemeu.
– Ne možeš ignorirati to što im se događa – oštro je rekao Bowen prišavši
bliže. – Očekuješ od njih da to prihvate i zaborave sve što se dogodilo u
prošlosti, kako si ti učinio. Previše očekuješ, Graeme.
Graeme je strogo pogledao brata, osjećajući kako u njemu buja bijes. –
Usuđuješ se meni reći da sam zaboravio prošlost? Usuđuješ mi se govoriti o
tome što bih trebao očekivati?
Sa svakom riječi ljutnja je uzimala maha sve dok se nije pretvorila u
uzavreli kotao bijesa. Zakoračio je prema Bowenu i nastavio ga gledati ne
trepnuvši okom.
– Ako se ne slažeš s tim kako rješavam situaciju, možda bi me trebao
izazvati i oduzeti mi titulu poglavara.
Bowen je razrogačio oči. – Nisam to rekao ni mislio!
– Ili si mi odan i podržavaš me ili mi se suprotstavljaš i dovodiš u pitanje
moj položaj. Sam odaberi – rekao je Graeme.
– Znaš da te podupirem – rekao je Bowen tiše.
– Ne, ne znam. Kad bi to bilo tako, ne bi se suprotstavljao mojim željama
vezanim za Eveline. Ne bi mirno sjedio dok je ostali iz klana omalovažavaju. Što
bi tata mislio o tome, Bowene? Misliš li da bi odobravao način na koji se postupa
s nedužnom osobom? On je bio pošten i pravedan čovjek. Nikada ne bi
dopustio da ijedan Montgomery bude nepristojan prema Eveline bez obzira na
njezine roditelje.
Bowen je barem imao pristojnosti izgledati posramljeno. – Da, imaš
pravo, Graeme. Oprosti. Otac bi je uzeo u svoje okrilje i pljunuo u oči svakome
tko bi joj uputio ijednu lošu riječ.
Okrenuo se i čvrsto rukom prešao preko zatiljka. Kada je opet pogledao
Graemea, u očima mu se jasno vidjela frustracija.
– Samo sam ljutit. Svi smo. Ne želimo mir s Armstrongovima. Bilo bi
najbolje kad bismo ih zbrisali s lica zemlje. Kralj nas je pretvorio u žene, zapravo
nam je vezao ruke i natovario na leđa stalni podsjetnik na ono što svi mrzimo i
ono što sada ne možemo učiniti.
Graeme je potisnuo razdraženost koja mu je stezala grudi. – Bowene, i te
kako sam svjestan toga. Misliš li da je meni ova situacija imalo draža nego tebi?
Nego ijednom pripadniku mojega klana? Kralj mi je oteo mogućnost da
osvetim očevu smrt. To nije nešto čega ću se tek tako odreći. Ali ne mogu učiniti
ništa zbog čega bi sirota djevojka patila, a nizašto od svega toga nije kriva.
Moram biti pravedan i pošten jer se to od mene kao poglavara očekuje. Kako
mogu biti vođa klana ako kažnjavam nedužne?
– Zbog toga i jesi laird, a ja nisam nikada dovodio u pitanje tvoje pravo da
to budeš – rekao je Bowen ozbiljno. – Uvelike si sličan ocu. Ponosio bi se tobom.
Ja nemam tvoj osjećaj za pravdu, jer žilama mi teče samo mržnja za one koji su
našem klanu donijeli patnju. I meni.
Prije nego što je Graeme stigao odgovoriti, Bowen se okrenuo i udaljio.
Prošao je pokraj skupine mladića koji su čekali upute, produžio dalje i nestao iz
vida. Odlučio je otići jahati, što je često činio. Od svih Montgomeryjevih sinova,
Bowen je bio najbliži ocu.
Graemeov odnos s Robertom Montgomeryjem uvijek je bio drukčiji.
Morao je biti. Bio je Robertov nasljednik i već je odmalena morao naučiti svoje
obveze prema klanu. Međutim, s Bowenom je otac bio opušteniji. Za njega je
imao više strpljenja. Obojica su voljeli konje. Graeme nije bio ljubomoran na
njihov odnos. Prihvaćao ga je kao što je prihvatio i sve drugo u životu.
Jednostavno je bilo tako.
Bowen je bio strastveniji. U vezi sa svime. Svaku emociju duboko je
proživljavao. Kada je otac ubijen, svladala ga je tuga, a Graeme i Teague morali
su ga fizički spriječiti da sam ne ode napasti Armstrongove.
Zakleo se na osvetu, a sada kad mu je to oduzeto, instinktivno se
okomljivao na sve oko sebe. Nažalost, Eveline je bila laka meta. Bila je
Armstrongova. Predstavljala je sve što je Bowen najviše mrzio.
Graeme je uzdahnuo i protrljao čelo. Situacija se pretvorila u pravi kaos.
Kraljevo rješenje zapravo nije bilo nikakvo rješenje. Bilo je labav zavoj na rani
koju je trebalo spaliti užarenim nožem.
Prošao je rukom kroz kosu i niže prema vratu, okrenuvši se postrance dok
je to činio. Iznenadio se ugledavši Eveline u blizini. Oči su joj bile tamne od
zabrinutosti. Je li čula njihov razgovor? Pogledao je za bratom i opsovao zbog
toga što su se javno sukobili.
Rorie se pojavila trenutak poslije i upitno podignula obrvu gledajući
Graemea. – Ti i Bowen ste se posvađali?
Graeme nije bio raspoložen za Rorieno podbadanje. – Koliko si čula?
Koliko je ona čula?
Rorie je odmahnula glavom. – Stigle smo upravo kada se Bowen ljutito
udaljio i otišao nekamo duriti se.
 – Dosta je tvojega vrijeđanja – obrecnuo se Graeme.
Eveline se jako namrštila gledajući ga, a onda je zakoračila pred Rorie.
Prekrižila je ruke na grudima i ljutito ga gledala.
Rorie se iza nje nasmijala. – Mislim da me ona štiti od tebe, Graeme.
– Kvragu, kao da je tebi potrebna zaštita – promrmljao je Graeme. – Mene
treba zaštititi od tvojih smicalica.
Rorie je zaobišla Eveline, uzela je za ruku i povukla natrag prema
unutrašnjosti utvrde. – Dođi, Eveline. Ostavit ćemo lairda neka se prepusti
teškim mislima.
Graeme je gledao za Eveline kad je pošla za Rorie i opet se začudio koliko
je djevojka lijepa. Čak i dok ga je bijesno gledala, bila je melem za oči, bujne
plave kose što je blistala na suncu i modrih očiju u kojima se mogao utopiti.
Bio je užitak gledati je, toliko da ga je boljelo. Zubi su mu trnuli zbog te
potraćene ljepote. Tako mlada i lijepa, a tragedija joj je oduzela puno toga. Ako
nakon tri godine još nije normalna, vjerojatno nikada neće ni biti.

Ponovno proći kroz špalir žena u utvrdi bilo je posljednje što je Eveline željela.
Već je dvaput morala proći pokraj njih otkad joj je Rorie počela pokazivati
zamak, a svaki put je s njihovih usana čitala porugu. Okrutne i bešćutne
primjedbe. A na svakom koraku tu je bila i Kierstan, svrdlajući očima kroz
Eveline, a na usnama samo s riječju „kuja“, kao da je to jedina riječ koju zna
izgovoriti.
Ali, Eveline je to bilo dovoljno da poželi raskrvariti ta usta.
Dok je bila kod kuće, nije joj smetalo da ljudi misle o njoj što žele. To je
bilo važno za njezinu varku. Ali ovdje? Nije imala razloga dopuštati da se takvo
što događa. To joj neće olakšati položaj. Dosad je svakako nije poštedjelo braka
s Graemeom. A sada kad je već udana, sigurno je nitko neće siliti na brak s
Ianom McHughom.
Svaki je muškarac bio bolji od Iana. Udala bi se i za samoga vraga samo
da ne padne u ruke muškarcu koji joj je jasno dao do znanja kako će se ponašati
prema njoj kad bude pod njegovom „zaštitom“.
 Ali... Čini se da je postojao jedan „ali“. Uvijek je bilo tako kad stvorite
mrežu laži i prevare. Izmaknule su kontroli i preuzele svoj život, a Eveline je
provodila besane noći nastojeći sve ispraviti. Osjećala se zatočenicom svojega
rješenja.
Što ako Graeme bude bijesan zbog toga što nije glupa? Sigurno se neće
jako ljutiti zato što nije šupljoglava – vjerojatno će mu i laknuti zbog toga – a
dosad je bio ljubazan i nježan prema njoj. Ako je neće smatrati „trknutom“,
hoće li joj svejedno iskazivati isto poštovanje i razumijevanje? Ili će si dopustiti
da je mrzi zbog onoga što ona jest? I hoće li pobjesnjeti zbog njezine varke?
Skupila je hrabrost ulazeći u dvoranu. Sada unutra nije bilo onoliko žena
kao prije. Eveline je odahnula jer Kierstan nije bilo ni traga ni glasa. Ali one koje
su bile prisutne prekinule su posao, okrenule se i zabuljile u nju.
Ovaj put Eveline se nije trudila vidjeti što govore. Prisilila se gledati u
Roriena leđa i pratila je u uzak hodnik u kojem su se našle kada su prošle kroz
prostoriju. Ušle su u sobicu u kojoj je zaudaralo na plijesan.
Knjige računa bile su naslagane na radnome stolu. Samo se jedna tanka
zraka svjetla probijala ispod krzna koja su prekrivala prozor. Rorie je
odmaknula krzno i dopustila da sunčevo svjetlo osvijetli prostoriju.
Onda se bacila na stolicu, pogledala Eveline i činila se poprilično
zadovoljnom sobom.
Eveline je upitno podignula obrvu, a onda pogledom obuhvatila sobu. Bila
je sićušna, više skrovit kutak nego prava soba. Jedva je bilo prostora za radni
stol i sve one nagomilane svitke i knjige računa, zbog kojih je soba izgledala još
manja nego što je bila.
Kada je pogledala Rorie, ona je već nezaustavljivo nešto govorila. Eveline
se namrštila i pokušala se usredotočiti kako bi mogla pratiti što djevojka govori.
–... tatina soba. Ali ja je namjeravam prisvojiti. Graeme mi je obećao da će
poslati po oca Drummonda, koji će me naučiti čitati i pisati. Onda ću Graemeu
moći voditi knjige računa i neće se sam morati time opterećivati.
Evelineino čelo još se više naboralo. Bilo joj je neobično da jedna žena želi
to činiti, ali onda je pomislila što bi njoj značilo da zna čitati i pisati. Mogla bi
komunicirati pod uvjetom da i osoba s kojom razgovara također zna čitati i
pisati. Bi li i ona mogla to naučiti s obzirom na to da ne čuje?
Prišla je stolu i znatiželjno se zagledala u Rorie. Onda je prstom pokazala
na sebe pa na knjige i svitke. Nagnula je glavu u stranu u jasnom pitanju.
Rorie se načas namrštila proučavajući Eveline. Eveline je ponovila geste,
ali sada je uključila i Rorie tako da razumije što je pita.
– I ti želiš naučiti čitati i pisati? – Ta misao kao da je zaprepastila Rorie.
Eveline je snažno kimnula glavom.
Rorie je sumnjičavo suzila oči i ustala, spustivši dlanove na staro drvo.
Nagnula se naprijed, a lice joj se zgrčilo od mrgođenja. Izravno je pogledala
Eveline u oči.
– Eveline Armstrong, koliko si ti zapravo luda?
 16. POGLAVLJE

E veline je stisnula usne u čvrstu crtu. Htjela je pogledati u stranu, praviti se

da nije razumjela, ali ako to učini, izlaže se riziku da Rorie primijeti i više
nego što već jest.
Uostalom, nije li odlučila da više nema potrebe za varkom? Možda bi
polako mogla naći put u tom novom životu. Korak po korak.
Eveline je progutala knedlu i polako je zatresla glavom.
– Što? Ne, nisi luda? Ili ne, nisi normalna? Što znači to odmahivanje
glavom? – oštro ju je upitala Rorie.
Eveline je ispravila ramena, podignula bradu uvis, a onda hrabro
pogledala Rorie. Prekrižila je ruke na grudima i još jedanput odlučno
odmahnula glavom.
– Nisi luda?
Eveline je opet zatresla glavom.
– Razumiješ li što te uopće pitam?
Eveline je kimnula.
Rorie je otpuhnula, a onda se spustila na stolicu i u nevjerici se zagledala
u Eveline.
– Zaboga, zašto onda hodaš po svijetu i puštaš da ljudi misle kako si
trknuta?
Eveline je široko dignula ruke, a onda ih još više raširila. Rorie je
podignula obrve. – Duga priča?
Eveline je žustro kimnula.
– Svakako bih je voljela čuti.
Eveline se tužno namrštila i kao da se štiti, prekrižila ruke na grudima.
– Bojiš se – rekla je Rorie.
Eveline je oklijevala jedan trenutak, a onda brzo kimnula. Mrzila je
priznati takvu slabost, ali kako se ne bi bojala? Svi su je ovdje mrzili.
Rorie ju je još pozorno proučavala kao da pokušava prodrijeti u njezin um
i pregledati joj misli ili barem vidjeti koliko je zdrava i pribrana.
– Ali ne samo ovdje. I kod kuće si bila takva. Bojala si se.
Jedan trenutak Eveline je samo stajala i nije htjela priznati da je bilo tako,
da se bojala i tamo, na jedinom mjestu gdje se trebala osjećati sigurnom.
– Eveline? – Rorie ju je poticala na reakciju.
Odmah je spustila pogled, ali kimnula je još jedanput.
– Reci mi – kazala je Rorie nagnuvši se naprijed – zar si se pretvarala i
glumila sve vrijeme? Još otkad se dogodila nesreća? Zar to nije bilo prije
nekoliko godina?
Eveline je slegnula ramenima. Tko bi znao. Prvih dana nakon nesreće,
možda je doista bila luda. Nije se baš sjećala puno toga. Svijet joj je bio u kaosu
dok je pokušavala shvatiti što se dogodilo. Bilo joj je jasno zašto je njezin klan
došao do tog zaključka. Svakako se ponašala kao netko tko nije pri zdravom
razumu.
Rorie je razrogačila oči jer joj je nešto upravo palo na pamet. – Možeš li
govoriti?
Eveline je odmahnula glavom. To nije bila laž. Nije mogla znati je li još
uvijek sposobna za to. Nije mogla procijeniti zvukove. Nije mogla pratiti koliko
glasno ili tiho govori. Usne su joj se trzale dok se prisjećala kako je to oblikovati
riječi, ali nije popustila želji.
– Znači, pretvarala si se da si luda jer te je nešto prestrašilo i to je bio tvoj
način skrivanja. – Rorie je zamišljeno protrljala bradu, a onda nagnula glavu u
stranu i pogledala Eveline. – Ne znam čini li te to onoliko ludom koliko su svi
mislili ili si zbog toga vraški pametna. Kako god bilo, sigurno si se nečega silno
prestrašila kada si bila spremna ići do krajnjih granica.
Evelineine su usne drhtale i čvrsto se uhvatila za prekrižene podlaktice sve
dok joj prsti nisu pobijeljeli.
– Nisam te htjela uznemiriti – kazala je Rorie. – Vidim da te to, što god
bilo, i dalje straši. Graeme bi to trebao znati, Eveline. On će te zaštititi. Častan
je čovjek.
Eveline je progutala knedlu i odmahnula glavom. Položila je dlan na grudi
i lagano se potapšala. Potom je stavila prst na usta i opet natrag na grudi.
– Molim te lijepo, a kako ćeš mu reći? – upitala je Rorie.
Dlanom nagore, Eveline je ispružila ruku prema Rorie i odlučno je
pogledala.
– Priznajem da imaš pravo. Uspjela si reći meni, iako, dopusti mi da
kažem, ovo je najčudniji jednostrani razgovor u mojemu životu. Sada sam već
iscrpljena.
Eveline se nasmiješila.
– Bila sam pripravna na to da mi se nećeš svidjeti.
Eveline se trznula. Odbojnost na koju je nailazila nije joj bilo ništa novo,
a ipak se zbog toga osjećala manje vrijednom.
– Ne znam zašto, ali ne mogu osjećati odbojnost. Rekla bih da imaš
izvjestan šarm. A sada, s obzirom na to da si mi draga, to znači da ću te morati
štititi od ostatka klana, što također znači da oni neće biti sretni zbog toga.
Rekavši to, Rorie je slegnula ramenima.
– Ionako me ne vole previše, tek toliko da znaš. Žene misle da sam
nepopravljiva, a muškarci misle da se previše zanimam za stvari koje nisu
prikladne za djevojku mojih godina. Uglavnom me ignoriraju, ali da mi brat
nije laird, pokazivali bi više prezira prema meni.
Eveline se namrgodila. Stisnula je prste u šaku, a Rorie se nasmijala. –
Sjedim ovdje i govorim kako ću te zaštititi, ali zbog nečega smatram da će biti
obratno, zar ne?
Uhvativši Rorien pogled, Eveline je stavila prst na usne i zadržala ga tamo,
tako da Rorie nikako nije mogla pogrešno shvatiti njezinu molbu.
Rorie je uzdahnula. – Naravno da nikome neću odati tvoju tajnu, pod
uvjetom da to ne potraje predugo i da nikoga time ne povrijedimo, pa čak ni
tebe. Međutim, neću ti dopustiti da se skrivaš u onoj sobi. Večeras ćeš jesti u
dvorani. Možeš sjediti do mene. Znam da će ti biti bolno čuti uvrede koje će ti
moj klan dobacivati, ali bit će samo još gore ako se povučeš i skrivaš.
 Eveline je znala da Rorie ima pravo, a ni sama nije željela nastaviti živjeti
u osami. Kod kuće, i s obitelji, bila je okružena ljudima koji su je voljeli, a ipak
je bila potpuno sama. Ovdje je, okružena neznancima i neprijateljima, našla
osobu zbog koje se nije osjećala tako izoliranom. Rorie je znala njezinu tajnu.
To je bio početak. S vremenom će pronaći način kako Graemeu ispričati o
svemu što je tajila i nadati se da će on to dobro prihvatiti.
Rorie je odjednom napravila grimasu. – Ah, Graeme galami i doziva nas.
Pretpostavljam da nas bezuspješno traži. Uskoro će večera. Dođi, krenimo prije
nego što nas nađe.

Graeme se upravo spustio stubama s kata, kada je ugledao Rorie i Eveline kako
ulaze u veliku dvoranu.
– Gdje ste bile? – odlučno ih je upitao prilazeći im.
Rorie se namrštila. – Znao si da sam je odvela u razgledavanje zamka.
Važno je da se upozna s novim domom.
Graeme je nestrpljivo uzdahnuo. – Gdje ste bile? Davno ste već ušle u
utvrdu, a ipak vas nisam mogao naći i nitko vas nije vidio.
– Odvela sam je u tatinu sobu.
Graeme je pogledavao obje žene, a onda se upitno zagledao u Rorie. –
Zaboga, zašto si je odvela onamo?
Rorie je slegnula ramenima. – To je jedno od mojih omiljenih mjesta.
Graeme je pogledao Eveline. – Jesi li gladna? Vrijeme je da sjednemo za
večeru. Ili bi možda više voljela jesti gore u svojoj sobi?
Evelineino lice se ukočilo, ali prije nego što je stigla reagirati, javila se
Rorie.
– Večeras će sjediti sa mnom.
Još dok je Rorie govorila, Eveline joj se primaknula tako da su stajale jedna
uz drugu. Rorie ju je uhvatila za ruku.
Dakle, Rorie je učinila ono što ju je zamolio i pomogla Eveline. Štoviše,
čini se da je postigla i više. Rorie je inače bila povučena djevojka i zadovoljna
time. Ali sada kao da je bila sretna što se može družiti s Eveline. Graeme je zbog
toga trebao biti sretan, jer mu je teret pao s leđa. Ako se Eveline sprijatelji s
njegovom sestrom, on se više neće morati brinuti oko toga što učiniti s Eveline.
Ali nije mu bilo jasno zašto ga muči sumnja da ne zna sve činjenice?
– Dođite, idemo jesti – rekao je.
Poslužiteljice su obilazile stolove, mnogi članovi klana već su sjedili i
čekali svoje porcije.
Pošao je ispred Rorie i Eveline, a one su ga pratile do povišenoga podija.
Zakoračio je gore, a onda pristojno ispružio ruku da pomogne Eveline.
Raširila je jače oči, ali spustila je ruku u njegovu prije nego što je zakoračila
prema stolu.
Njezin dodir izazvao je šok u njemu. Grmljavinu i munju istodobno.
Imala je glatke i meke prste, čiji je dodir godio njegovoj grubljoj ruci. Nije ju
trebao tako dugo ni držati. Njegova ogrubjela ruka nije imala što raditi s
njezinom nježnom.
Kada ju je smjestio sebi zdesna, Rorie se namrštila i htjela se usprotiviti.
– Sjedni do nje s druge strane – rekao je Graeme. – Bowen može večeras
sjediti pokraj tebe.
– To mu se neće svidjeti – promrmljala je Rorie. – Bilo bi bolje da Eveline
smjestiš s moje druge strane tako da je dalje od Teaguea i Bowena. Nije im baš
draga.
Graeme je uzdahnuo. – Misliš li da ću im dopustiti da je vrijeđaju dok ja
sjedim ovdje?
– Ne, ali ona će znati. Lako može vidjeti kako je gledaju.
– Cijenim to što je pokušavaš zaštititi, Rorie, ali nemoj misliti da joj ja ne
mogu pružiti zaštitu od onih koji joj žele zlo. To mi je dužnost kao suprugu i ne
pristupam tome olako. A sada sjedni. Obje sjednite.
Eveline se spustila na klupu, a Rorie ju je prekoračila i otišla sjesti s njezine
druge strane. Graeme je sjeo za čelo stola. Članovi klana ulazili su u prostoriju,
a onda su se pojavila i njegova braća.
Teague kao da se razljutio vidjevši da Eveline sjedi na Bowenovu mjestu.
Bowen to nije primijetio sve dok se nije približio, a onda je uspio zadržati
kontrolu i nije pokazao nikakvu reakciju.
– Bowene, večeras ćeš sjediti do Rorie.
Bowen je šuteći zauzeo mjesto pokraj Rorie. Teague se smjestio preko
puta Eveline i namrgođeno je pogledao.
Graeme se iznenadio vidjevši da je uzvratila Teagueu podjednako oštrim
pogledom. Nije se pokunjila. Teague je to shvatio kao izazov i zabuljio se u nju
pa su se netremice gledali u nečujnoj bitki.
Sa svakom sekundom koja je prolazila, Eveline je postajala sve
namrgođenijom, a usta je stisnula u prkosnu crtu.
Začudo, Teague je prvi popustio. Skrenuo je pogled u stranu, potom brzo
prema Graemeu kao da očekuje prijekor. Prijekor je bio u pogledu koji mu je
Graeme uputio. Teagueovi obrazi lagano su porumenjeli i više nije pogledao
Eveline.
– A sada bismo mogli večerati – rekao je Graeme smireno.
Za stolom je bilo neuobičajeno tiho kad su svi počeli jesti janjeći gulaš.
Obično bi se govorilo o događajima toga dana i braća bi raspravljala o
strategijama treninga ili sutrašnjim planovima.
Umjesto toga, Bowen se okrenuo njihovim najstarijim ratnicima,
muškarcima koji su svakodnevno jeli za Graemeovim stolom, i s njima je
razgovarao o treningu i vježbama protekloga dana. Nakon nekog vremena
razgovor je prešao na zabavne priče o dječacima koje je Bowen učio gađati
lukom i strijelom i na to koliko vojnika još uvijek izvlače strijele iz stražnjica
nakon završetka vježbe.
Odlučan da se večera ne pretvori u previše neugodan događaj, Graeme se
okrenuo prema Eveline.
– Što misliš o zamku?
Ignorirala ga je i usredotočila se na jelo pred sobom. Žvakala je komad
kruh koji je otrgnula, a onda posegnula za svojim peharom piva. U tom je
trenutku pogledala prema njemu i zatreptala.
Obrazi su joj se zarumenjeli. Nagnula je glavu u stranu i gledala ga s očitim
pitanjem.
– Pitao sam te što misliš o zamku.
Eveline je kimnula, a onda podignula ruke i raširila ih tako da je zamalo
udarila Rorie po nosu.
– Nije ništa veći od onoga tvoje obitelji – rekao je.
Odmahnula je glavom ne slažući se s njim, a onda napućila usne. Osvrnula
se po prostoriji, ispružila ruku i širokim zamahom pokazala na dvoranu pa
prstom uprla u stol. Tada je još jedanput raširila ruke sugerirajući veličinu.
Graeme je kimnuo. – Da, naša je dvorana veća od vaše, ali mislim da
imamo i više ljudi.
Eveline se složila i kimnula glavom.
Želio ju je još nešto pitati, ali Eveline se ukočila. Po držanju tijela vidio je
da je oprezna. Zastala je i spustila žlicu u svoj gulaš.
Ničega nije bilo osim žene koja je posluživala jelo, Kierstan. Nosila je vrč
piva i prišla Teagueu napuniti mu pehar. Potom je prišla Graemeu, ali prišla
mu je s druge strane, tako da se našla između njega i Eveline.
– Eveline, hoćeš li i ti još piva? – upitao je Graeme, želeći da Kierstan prvo
natoči njoj, a ne njemu.
Ali Kierstan se okrenula, posrnula i izlila vrč Eveline u krilo. Pivo joj je
poprskalo grudi i ruke i natopilo haljinu. Kapalo joj je s brade i pokvarilo gulaš
u zdjelici iz koje je jela.
Graeme je bio tako zatečen da je isprva samo zurio, zaprepašten
pogreškom te žene. Evelineine oči povrijeđeno su bljesnule, ali onda kao da se
očeličila i tiho je ustala.
– Jako mi je žao – promrmljala je Kierstan. – Bila je to nezgoda, lairde.
– Trebala bi se ispričati svojoj gospodarici – procijedio je Graeme.
Ali Kierstan se nije okrenula k Eveline. Brzo je počela brisati tekućinu koja
se skupila na stolu pred Graemeom, ali bacala ju je u Evelineinu smjeru.
Eveline je još stajala, lica ukočena od poniženja, tamnih očiju.
– Idi i donesi joj nešto da se očisti – obrecnuo se Graeme na Kierstan. –
Nisam ja taj za kojega se treba brinuti.
Potom je ustao namjeravajući uhvatiti Eveline za ruku. Ali ona se
provukla pokraj njega, a pivo joj je još kapalo s odjeće. Nije ga ni pogledala,
mirno izlazeći iz dvorane.
Rorie je bila na nogama i siktala je poput ljute mačke. – Kujo.
– Rorie! – viknuo je Bowen, a u glasu mu se jasno čulo da je šokiran. – Ne
smiješ tako govoriti, pa čak ni ženi koja poslužuje jelo.
– Namjerno je to učinila – odreže mu Rorie. – Cijeli dan muči Eveline i
ona to dobro zna. Nije propustila ni jednu priliku da Eveline nazove kujom. Ja
joj samo vraćam istom mjerom.
– Je li to istina? – upitao je Graeme okrenuvši se ka Kierstan.
– Ne! Ovo je bila nezgoda. Kunem se.
– A druge optužbe? Jesi li zvala svoju gospodaricu kujom? Jesi li joj
napakostila na bilo koji način?
Kierstanino lice poprimilo je mrzovoljan izraz, a u očima joj je zaiskrio
prkos. – Nisam napakostila svojoj gospodarici. Ona nije moja gospodarica.
– Gubi mi se s očiju! – zagrmio je Graeme. – I ne izlazi preda me. Više
nećeš posluživati jelo u velikoj dvorani.
Kierstan je problijedjela. Zaustila je nešto kazati, ali Graeme ju je ušutkao
pogledom.
– Odlazi! – zapovjedio je.
Okrenula se i pobjegla.
Rorie je još bila bijesna. Lice joj je bilo crveno, a šake je čvrsto stisnula uz
tijelo. – Graeme, to je preblaga kazna.
– Gotovo je, Rorie. Više to ne spominji. Klan mora dobiti vremena da se
prilagodi na Evelineinu prisutnost.
– I dopuštat ćeš ovakvo vrijeđanje dok se svi ne prilagode? – upitala je s
nevjericom.
Suzio je oči. – Propituješ moje postupke. Kierstan neće ostati nekažnjena.
Ali neću srušiti zidove utvrde ni izazvati bijes klana sve dok su emocije ovako
uzburkane. Ti moju želju za smirivanjem situacije tumačiš kao da im dopuštam
da zlostavljaju Eveline. Trebala bi me ipak bolje poznavati.
Okrenuo se i udaljio od stola. Rorie je viknula za njim: – Kamo ideš?
Zaustavio se tek na vratima i tada se okrenuo prema njoj. – Idem vidjeti
kako mi je supruga.
Rorie je izgledala kao da joj je to neobično drago i ponovno je sjela za stol.
 17. POGLAVLJE

D ok se penjao stubama, Graeme je shvatio da je potpuno nesiguran u sebe.

Čak je zastao na pola puta do svoje sobe, jer nije bio siguran što učiniti s
Eveline kada je nađe.
Ako je Rorie u pravu i Kierstan je namjerno prolila pivo po Eveline, onda
će Kierstan morati protjerati iz zamka i poslati je da radi na žitnim poljima.
Našao se u teškom položaju. Nije želio da klan pomisli kako je stao na
stranu jedne Armstrongove protiv njih, ali također nije želio dopustiti da se
prema njegovoj supruzi – bez obzira na njezino podrijetlo – itko ponaša loše.
Kad je napokon stigao do vrata svoje sobe, gurnuo ih je i ušao. Zatekao ga
je prizor gole Eveline, okrenute mu leđima.
Na trenutak je ostao ukočen. Kosu je raspustila i u valovima joj je padala
niz gola leđa, dosežući vrh okrugle stražnjice, gdje je zavodljivo visjela iznad
polutki.
Djevojka je imala lijepo tijelo. Sočnu, zaobljenu stražnjicu, uzak struk,
bokove koji su se privlačno širili.
Onda ga je naglo obuzeo osjećaj krivnje zato što stoji i požudno je gleda –
ženu koja vjerojatno ništa ne zna o takvim stvarima niti ih razumije.
Okrenuo se namjeravajući joj dati privatnost i dopustiti da se odjene u
miru. Ipak, bio je u iskušenju pričekati da se ona okrene pa da je može
nesmetano pogledati.
Čuo je zapljuskivanje vode i samo što nije zastenjao zbog pomisli da se
pere tek nekoliko koraka udaljena od njega. Morao se samo okrenuti. I te kako
bi uživao u tom prizoru. Gledati suprugu kako se pere. Dobro je mogao
zamisliti put krpice za pranje dok klizi njezinim tijelom.
Trebao bi ležati na krevetu i uživati u slasnom prizoru, a ne ukočeno ovdje
stajati, okrenut joj leđima jer je ne želi prestrašiti. Privlačnost koju je osjećao
nije bila pristojna, ali njegovo tijelo nije marilo za ono protiv čega se um bunio.
Sviđala se njegovu tijelu i on tu nije mogao učiniti ništa.
Onda je čuo kako je tiho uzdahnula i shvatio da se zacijelo okrenula i
ugledala ga. I on se polako okrenuo, ne gledajući je izravno. Kad je slučajno
podignuo pogled, vidio je da se čvrsto omotala plahtom s kreveta i gleda ga
razrogačenih očiju.
Ali u njezinim očima nije pročitao strah i neizmjerno mu je laknulo.
Posljednje što mu je trebalo bila je histerična žena u njegovoj sobi.
– Htio sam vidjeti kako si – rekao je Graeme.
Eveline je kimnula glavom i dalje stišćući plahtu na grudima.
– Možda bih se trebao vratiti kada budeš odjevena.
Oklijevala je trenutak prije nego što je polako kimnula. Začudio se tom
oklijevanju i upitao se što je mislila dok ga je gledala. Oči su joj bile ozbiljne i
zamišljene.
– U redu, onda – promrmljao je Graeme. Okrenuo se i brzo izašao iz
prostorije, zatvorivši vrata za sobom.
Osjetio se deseterostrukom ludom stojeći ispred svoje spavaće sobe dok
se unutra njegova supruga odijeva. Bila je njegova. Pripadala mu je. Nijedan dio
nje ne bi mu trebao biti uskraćen. Ali koliko god to sam sebi govorio ili
racionalizirao želju koja mu je vrila u venama, nije mogao uvjeriti svoj um da
nije najprljavije stvorenje koje je ispuzalo iz jezerske sluzi, zato što o njoj misli
na takav način.
Još je stajao u hodniku i nadao se da se nitko neće popeti na kat i vidjeti
ga, kad su se otvorila vrata i Eveline je provirila. Ugledala ga je, široko se
nasmiješila i rukom ga pozvala da uđe.
Sada je bila potpuno odjevena. Na sebi je imala čistu haljinu s izrezom
ukrašenim lijepim vezom.
Polako je ušao u sobu i našao je kako sjedi na rubu kreveta – njegova
kreveta – i smiješi se kad su im se pogledi sreli.
– Žao mi je zbog onoga što se dolje dogodilo – rekao je tiho. – Kierstan
više neće posluživati u dvorani.
Eveline se uozbiljila, a tuga joj je zasjenila blistave oči.
 Graeme je sjeo na klupu ispred vatre. Nije imao povjerenja u sebe sjedne
li pokraj nje na krevet.
– Misliš li da je bilo namjerno, Eveline? Je li ti Kierstan dosad pokazala da
nisi dobrodošla?
Nije joj mogao pročitati izraz lica. Činilo se da razmišlja o pitanju, a onda
su joj se oči napola zatvorile. Slegnula je ramenima, a Graeme ni na trenutak
nije vjerovao da ona nema mišljenje o toj stvari, ali poštovao je činjenicu da se
ne nabacuje optužbama, pa makar bile i te kako zaslužene.
Prije se brinuo je li Eveline sposobna razumjeti situaciju, kako će se
uklopiti, kakve će probleme donijeti njezina prisutnost. Ali dosad se njezinim
postupcima nije imalo što prigovoriti. No on se sramio zato što se njegov klan
ponaša tako djetinjasto, iako je mogao razumjeti razloge koji su stajali iza toga.
– Eveline, želim da se ovdje osjećaš dobrodošlom. Važno je da budeš
sretna.
Opet se nasmiješila, a oči su joj blistale pri svjetlu svijeća. Onda je nagnula
glavu u stranu i pokazala rukom na krevet i na njega.
Na tren je nabrao čelo, ali onda je shvatio da ga pita namjerava li leći.
Zapravo nikada se nije tako rano povlačio na počinak, ali sada kad je već
bio ovdje, bilo bi nezgodno reći joj ne i vratiti se u prizemlje.
Zato je kimnuo glavom.
Nasmiješila se, očito radosna što on ne namjerava otići. Onda je ustala i
prišla cjepanicama naslaganima pokraj vatre. Bacio je pogled preko ramena i
vidio da je sramežljivo protrčala pokraj njega staviti još drva na vatru. Brzo se
okrenuo i uhvatio je za zapešće.
Uznemireno ga je pogledala. Pazio je da je drži nježno i odmahnuo
glavom.
– Od tebe se, Eveline, ne očekuje da obavljaš poslove sluškinje kada si sa
mnom. Rado ću sam dodati drva na vatru. Je li ti hladno?
Porumenjela je, odmahnula glavom i pokazala rukom na njega. U njemu
se nešto raznježilo kad je shvatio da mu ona želi udovoljiti. Mislila je da soba
treba biti topla ako se on sprema na počinak.
 – To je bilo obzirno od tebe – rekao je smiješeći se. – Ali nije nužno.
Uzeo joj je cjepanicu iz ruke i bacio je na vatru, koja se ponovno
rasplamsala.
Kada se odmaknuo od ognjišta, vidio je da se smjestila na rub kreveta i
zagledala se u njega. Činilo se da ga želi nešto pitati. Nije bio siguran kako to
zna, ali vidio je na njoj da oklijeva, gotovo kao da želi komunicirati s njim, ali
se boji.
Opet je sjeo na klupu i okrenuo se licem prema njoj. Čvrsto je odlučio da
joj se ne nameće, da joj pruži dovoljno prostora. Želio je izgledati što manje
prijeteće.
– Eveline, želiš li o nečemu razgovarati sa mnom?
Ispreplela je prste na krilu i pogledala prema jastucima na krevetu. Onda
je pogledala Graemea i pokazala na jastuk na kojemu je prošle noći spavala.
Pokazala je rukom na sebe pa na jastuk i potom na Graemea.
Namrštio se jer nije bio siguran što ga pita. I ona se namrštila, a onda kao
da se zamislila. Razgrnula je krzna na krevetu i uvukla se ispod njih. Smjestila
se na drugoj strani kreveta i glavu spustila na jastuk. Zagledala se u Graemea i
potapšala mjesto pokraj sebe.
Oči su mu se razrogačile kad je naposljetku shvatio njezinu namjeru.
Htjela je da legne u krevet s njom.
Ispuhavši zrak iz pluća, ustao je, nesiguran što bi trebao reći ili učiniti.
Nije znao što ona očekuje, ali prokleto je dobro znao da je ne želi preplašiti.
Zakotrljala se u krevetu i povukla krzna preko ramena. Okrenula se licem
prema zidu i dala mu dovoljno privatnosti, baš kao i on njoj prije toga kad joj
je okrenuo leđa. Osmjehnuo se jer ga je zabavljala pomisao da ga ona smatra
dovoljno čednim da bi se brinuo kako će se razodjenuti pred njom.
Ipak, bilo je slatko od nje što je uzimala u obzir njegove želje u vezi s tim.
Iako nije bio siguran da je to ispravno, zaključio je da neće škoditi ako još
jedanput spava s njom. Nekako je mislio da će, odbije li, ona to loše prihvatiti.
Bila je draga djevojka i on je ni po koju cijenu nije želio povrijediti.
Odlučivši da je najbolje leći odjeven, pažljivo je odmaknuo krzna i kliznuo
u krevet pokraj nje.
Osjećao je njezinu toplinu čak i preko praznog prostora između njih, a
njezin miris zanosno mu je draškao nosnice. Imala je sapun lijepa mirisa. Poput
proljetnoga cvijeća.
Ispružio je ruku i puhnuo da ugasi svijeću. Soba je ostala u polumraku.
Jedino svjetlo davala je vatra na ognjištu.
Eveline se okrenula na leđa i prije nego što se stigao zapitati kakve su joj
namjere, priljubila se uz njega i položila mu glavu na rame.
Ležao je potpuno nepomično, a ona kao da se topila pokraj njega, tijelo
joj je postalo meko dok se sve više opuštala. Pospano je uzdahnula i zagnjurila
glavu dublje u pregib njegove ruke. Učas mu je njezino nježno i ravnomjerno
disanje ispunjalo uši i shvatio je da ona već spava.
Poput zadovoljnog mačića na krznu, čvrsto se privila uz njega i noge
ispružila uz njegove.
San mu neće tako skoro doći na oči.
 18. POGLAVLJE

K ada se probudila sljedećega jutra, Eveline je prišla prozoru, zavrnula jedan

kraj krzana i zavezala ih kožnatom uzicom. Potom je provjerila koliko je
zrak hladan tako što je pustila povjetarcu da joj puše u lice. Sunce se već
dovoljno visoko uzdignulo da okupa zemlju toplim sjajem i otjera jutarnju
svježinu.
U daljini rijeka kao da ju je dozivala. Na jednome mjestu riječnoga zavoja
voda je usporavala i lijeno tekla pokraj zamka. Nekoliko stabala, kamenje i
stijene tvorili su prirodni zaklon i ako bi se ondje kupala, mogao bi je vidjeti
samo netko tko se ne nalazi na kakvoj uzvisini.
Ono površno pranje prethodne večeri nije bilo dovoljno. Još je bila malo
ljepljiva od piva, koje joj je poprskalo i kosu, pa ju je valjalo dobro oprati. Ali
nije željela otići u kupalište, gdje bi se morala družiti s ostalim ženama iz klana.
Ako uspije pronaći Rorie, možda bi je mogla nagovoriti da joj pravi
društvo ili da barem stražari da se nitko drugi ne približi tom dijelu rijeke.
Eveline je bila zadovoljna svojim planom i radovala se mogućnosti da
malo pliva. Uzela je rezervnu odjeću, odabrala jednu od toplih deka na kojoj će
se osušiti, a onda je pronašla i mirisni sapun, kojim se i sinoć oprala.
Punih ruku izašla je iz sobe. Prošla je pokraj otvorenih vrata Roriene sobe
i shvatila da nema pojma gdje bi je mogla naći. Osjetila je strah, čak duboko u
želucu, i zastala na vrhu stubišta. Onda je bijesno stisnula usne. Neće priuštiti
ženama klana Montgomery zadovoljstvo da je toliko zastraše da bi se bojala
izaći iz svoje sobe.
Čvrsta koraka spustila se stubama i ušla u dvoranu. Glavu je držala
ponosno kao da je vlasnica tog mjesta. Ni trenutka nije zastala iako su mnogi,
baš kao i dan prije, prekinuli posao i zurili u nju.
Složila je ohol izraz lica, nos je dignula u zrak i pošla prema vratima radne
sobice, koju joj je Rorie jučer pokazala.
 Na Evelineino olakšanje, kada ih je otvorila, Rorie je sjedila za stolom,
držala pero za pisanje u ruci i proučavala jedan svitak.
Rorie je podignula pogled i začuđeno zatreptala ugledavši Eveline s
naramkom odjeće i dekom.
– Eveline, zar se opet seliš iz sobe?
Eveline se široko nasmiješila i odmahnula glavom. Spustila je naramak na
stol, pokazala na Rorie, a onda rukom na prozor.
– Želiš da skočim kroz prozor?
Evelinein osmijeh još se više rastegnuo, a ramena su joj zadrhtala u
nečujnom smijehu. Pokazala je na sebe, potom na prozor, a onda je skupila obje
ruke i raširila ih kao da pliva.
Nakon toga naborala je nos kao od gađenja i pokazala na svoju kožu i
kosu. Dvama prstima uštipnula si je nos tako da poruka bude što jasnija.
– Želiš ići na plivanje... kako bi se okupala? – upitala je Rorie. – Znaš li
uopće plivati?
Eveline je snažno kimnula glavom.
– Eveline, hladno je, možda ne toliko na suncu, ali voda će biti ledena.
Eveline je slegnula ramenima. Bila je navikla na takve stvari. Voda je u
Armstrongovu zamku bila podjednako hladna kao i ovdje.
– Graemeu se to neće svidjeti.
Eveline se oštro namrštila na Rorie, a onda odmahnula glavom. Potom je
ponovno rukom pokazala na Rorie pa na sebe.
Rorie se nasmijala. – Ah, hoćeš da idem s tobom tako da Graeme ne sazna.
Eveline je odmahnula glavom. Onda je spustila dlanove na stol tako da
Rorie što bolje objasni svoju zamisao. Pokazala je prstom na sebe, potom ga je
spustila na stol i napravila kružne pokrete kao da pliva. Tada je pokazala na
Rorie, a nju je smjestila na stolu na pristojnoj udaljenosti od mjesta na kojemu
bi ona bila. Kad je bila sigurna da je Rorie shvatila gdje bi se nalazila, podignula
je obje ruke, pokazala na Rorie i onda prekrižila ruke na grudima, složila strog
izraz lica i napuhnula se kao da je ratnik.
 Rorie je zabacila glavu i glasno se nasmijala. – Ah, joj – rekla je kad se
napokon prestala smijati. – Želiš da ti stojim na straži. To je zabavno. Ti i ja
smo vjerojatno najmanje djevojke u klanu, osim onih mnogo mlađih od nas, i
želiš da otjeram svakoga tko bi se približio mjestu gdje ćeš se kupati.
Eveline je kimnula glavom.
– U redu, onda. Možda će to biti najzabavnije što ću danas raditi.
Njih dvije prošle su dvoranom, a Eveline je ignorirala sumnjičave poglede
kojima su je svi gledali. Nikoga nije izravno pogledala pa nije znala ni što govore
o njoj, a dobro je pazila da u širokom luku zaobiđe svaku ženu koja joj se našla
na putu.
Kada su se našle vani, Eveline je duboko udahnula svjež zrak i podignula
lice uvis prema suncu da se ogrije. Rorie je pošla ispred nje i povela je do izlaza
iz zamka i kapije ispod stražarskoga tornja.
Eveline nije uzela u obzir da će netko drugi morati znati kamo idu i
uplašila se što će im Rorie reći.
Još više se zaprepastila kad su se pojavila dvojica muškaraca na konjima s
očitom namjerom da ih prate kada prođu kroz ulazna vrata dvorca i krenu
prema rijeci. Užasnuto je zurila u Rorie kada se ova vratila nakon razgovora sa
stražarima.
Rorie je podignula ruke u znak isprike. – Tu se ništa ne može učiniti,
Eveline. Graeme je dao stroge upute u vezi s takvim stvarima. Nikada ne bi
dopustio da dvije žene izađu iz zamka bez pratnje. Rekla sam muškarcima da
moraju ostati na što većoj udaljenosti. Neće te vidjeti. Ali nemoguće je da same
odemo do rijeke.
Eveline je oprezno pogledala dva ratnika, ali nisu je zlovoljno gledali. U
očima im nije bilo osude. Nije se činilo ni da joj zamjeraju što sada moraju do
rijeke otpratiti poglavarovu suprugu i sestru.
– Žele znati hoćemo li jahati s njima umjesto da hodamo? – rekla je Rorie.
Eveline je smjesta odmahnula glavom i brzo se povukla jedan korak. U
grlu ju je gušila panika kad je pogledala uvis i vidjela divovske životinje na
kojima su muškarci jahali.
 Rorie ju je uhvatila za ruku. – Sve je u redu. Reći ću im da ostanu iza nas.
Hajde, krenimo. Otvaraju nam vrata.

– Cijela ova stvar mene čini ludim – promrmljao je Graeme.

Bowen je protrljao konja po vratu, a onda ga s ljubavlju potapšao kada su
usporili u postojan kas.
Prije jednoga sata Graeme je izašao jahati s Bowenom. Osjećao je potrebu
da se makne iz zamka i malo pročisti glavu. Zbog situacije s Eveline, nije spavao
cijelu noć. Ona ga je držala budnim.
Ponašala se kao da je najnormalnija stvar na svijetu spavati u njegovu
krevetu, priljubiti se uz njega, doticati ga kao što supruga dotakne muža.
Nije on bio previše intiman s njom, ali bilo je jasno da je znatiželjna.
Štoviše, čini se da ga se nimalo nije bojala. Nije znao ima li ona pojma kakvu
reakciju izaziva u njemu. Smatrao je da nije upoznata s normalnim odnosima
između muža i žene. Ili jest?
U svakom slučaju, biti noću tako blizu nje, osjećati njezin miris, dodirivati
je... Bilo je to više nego što se od muškarca može tražiti da izdrži. Da je bio netko
drugi, već bi otišao drugoj ženi da se olakša. Našao bi ljubavnicu. Ali čak i prije
braka s Eveline, uglavnom je živio u celibatu, jer povremeno zadizanje ženske
suknje za brzo valjanje uvijek je u njemu izazivalo osjećaj da je... prevaren.
Braća su se šalila i zvala ga velečasnim Montgomeryjem. Zadirkivali su ga
i govorili da redovnici vjerojatno imaju više iskustva sa ženama od njega, a
možda je i bilo tako.
Graeme nije bio neznalica kada se radilo o ženskome tijelu, ali teško bi ga
se moglo nazvati stručnjakom kakva su mu bila braća. Dobro je znao što treba
činiti sa ženom. Problem se sastojao u tome što je imao najgore perverzne
fantazije o ženama o kojima nije smio maštati.
– Zašto dopuštaš da te cura tako smota? – upitao ga je Bowen. – Ako je ne
želiš u svojoj sobi, jednostavno je potjeraj u njezinu.
Graeme je uzdahnuo. – Ne radi se o tome što ja želim učiniti. Čini se da
je ona potpuno zadovoljna u mojoj... našoj sobi. Mislim da bih joj povrijedio
osjećaje kad bih je otjerao. Ona očekuje da smo... zajedno.
– Onda bi možda trebao konzumirati svoj brak – rekao je Bowen
neuvijeno.
Graeme je otpuhnuo. Nije želio o tome razgovarati s bratom. Nije želio
razgovarati ni s kim. Ali nešto mu je trebao. Valjan savjet. Nečije mudre riječi
da mu kažu što učiniti, a da se pritom ne osjeća kao kučkin sin.
– Vidio si je, Bowene. Bi li ti legao s njom da ti je žena?
Bowen se namrštio. – Teško pitanje s obzirom na to da nisam oženjen
njome. Ti jesi.
– Ti nisi zavodnik nevinih. Toliko o tebi znam. Imaš lijepo lice, muškarac
si kojega žene vole gledati i da, ima ih dosta koje su i te kako spremne leći s
tobom, ali ne mogu zamisliti da bi ti to učinio sa ženom za koju nisi potpuno
siguran da točno zna što se događa.
– Graeme, mnogi muškarci ne bi puno razmišljali. Žena ti je. Tvoje je
vlasništvo. Apsolutno je moguće da bi ti mogla roditi nasljednike bez problema.
Čini se da je prilično zdrava i jedra djevojka. Što god s njom nije u redu, to je
ne prati od rođenja, nego je posljedica nesreće koju je doživjela. Zato se ne bi
trebao brinuti da će taj nedostatak prenijeti na tvoju djecu. Mislim da se
pretjerano brineš.
– Nemoj misliti da nisam došao u napast – rekao je Graeme smrknuto. –
Mislim da je to ono što me najviše brine. Ne bi me trebale mučiti takve stvari.
Ne bih čak s tobom trebao raspravljati ni vagati svoje opcije ili osjećaj krivnje.
Ne bih smio ni razmišljati o tome što mi u posljednje vrijeme zaokuplja misli.
Bowen je zauzdao konja, stao i tiho se nasmijao. – Dakle, ne mogu reći da
te krivim zbog tvojih misli. Dapače, dobro vidim zašto te to muči.
Graeme se namrštio i pogledao u smjeru Bowenova pogleda i malo je
nedostajalo da se zagrcne. Zinuo je i zatresao glavom jer nije mogao vjerovati
svojim očima.
Na drugoj strani rijeke, pokraj zamka, Eveline je stajala u vodi do struka i
sapunala kosu.
– Brate, ona meni izgleda potpuno normalno. I vrlo je privlačna. Za ime
Božje, izgleda kao odrasla žena. Prošlo je dosta godina otkad sam vidio ženu
takvih lijepih oblina. Mislim da tvojem osjećaju krivnje nema mjesta i da uzalud
razbijaš glavu.
Razdraganost u Bowenovu glasu trgnula je Graemea iz sanjarenja.
– Nosi se odavde! – oštro je rekao Graeme. – Da je više nisi pogledao.
Bowen se nasmijao, ali okrenuo je konja i krenuo u suprotnome smjeru.
– Razmisli o onome što sam rekao, Graeme. Djevojka svakako nije dijete, čak
ni premlada curica. Odrasla je žena, a dokaz ti je ravno pred nosom.
Dok se udaljavao, zvuk njegova razdraganog smijeha dopirao je do
Graemea. A on se opet okrenuo prema Eveline upravo na vrijeme da vidi kako
ispire ruke u vodi. Nagnuo se naprijed sjedeći u sedlu i glasno je pozvao.
Namjeravao joj je reći da izađe iz vode i navuče na sebe tu prokletu odjeću. Što
je uopće mislila odlučivši se okupati usred dana kada je bilo tko mogao naići?
Ali ona ga nije čula ili ga je ignorirala. Nije čak ni podignula pogled, nego
je nastavila gacati u vodu.
Graemea je obuzela nelagoda. Rijeka je tu bila duboka, a struja jaka.
Nizvodno je voda postajala plića, ali još je bila dovoljno duboka da brzo odnese
tijelo, a stijene su stršale iz riječnog korita i stvarale brzace. Ako izgubi
ravnotežu ili ode preduboko, voda bi je lako mogla odnijeti i razbiti na
stijenama.
Na trenutak je zaklopila oči i nakrivila glavu kao da traži toplinu sunca.
Taj pokret izbacio joj je naprijed grudi i Graeme je zastenjao. Stvarno je bila
prekrasna. A možda je njezinoj ljepoti pridonosilo i to što je nije bila svjesna ili
se jednostavno nije obazirala na svoju ljepotu. Nije bio siguran zbog čega mu je
tako privlačna. I zato se osjećao prokleto krivim zbog požude prema njoj.
Nimalo nije sumnjao da bi za nju osjećao samo sažaljenje da je na njezinu
mjestu bila neka druga žena, koja je pretrpjela isto što i ona i da se njezine
mentalne sposobnosti dovode u pitanje. Tada sigurno ne bi razmišljao o tome
da je odvede u krevet.
Zasluživala je suosjećanje. To joj je trebalo, ali nije ga našla ni kod
pripadnika klana ni kod njega.
 Kao što je prije naglo zabacila glavu, tako se sada nagnula naprijed i
zaronila. Potjerao je konja, pogledom pretražujući površinu vode čekajući da
izroni.
Krenuo je u puni galop. Srce mu je snažno tuklo dok je bila pod vodom.
Konj je još bio u pokretu, a on je skliznuo iz sedla i požurio prema obali rijeke.
Još nije izronila.
Nije ni pokušao izuti čizme ni skinuti odjeću. Otklizao je niz obalu i
naglavce se bacio u vodu.
Hladna voda ostavila ga je bez daha, ali uspio je ne progutati nimalo dok
je zaranjao dublje i pružao ruke pred sebe nastojeći je napipati. Ako ju je
uhvatila struja, već je mogla biti daleko nizvodno.
Upravo se spremao izroniti i udahnuti zrak kada je osjetio nečiju ruku u
kosi kako ga vuče uvis. Izronivši, našao se licem u lice s Eveline, koja je izgledala
zabrinutom. Zbog njega.
Nagnula je glavu u stranu, stavila dlan na njegov obraz i namrštila se.
Očima ga je jasno pitala kako mu je. Odjednom ju je poželio zadaviti.
– Za ime svijeta, ženo, što to radiš? – povikao je. – Znaš li što sam
pomislio? Mislio sam da se utapaš, da ne znaš plivati ili da te je vodena struja
odnijela nizvodno gdje bi te razbila o stijene.
Zatreptala je kao da joj ništa od toga nikada ne bi palo na pamet. Opsovao
je i još se više smrknuo gledajući je. Guzica mu se smrzavala, a ona je gazila
vodu da ostane na mjestu i zurila u njega kao da je poludio.
Podignula je jednu ruku, potom prstima prešla po podlaktici kao da je
briše, a onda nabrala nos kao da nešto smrdi. Tada je dvama prstima začepila
nos.
– Kupanje – promrmljao je. – Htjela si se okupati. Zaboga, i misliš da
smrdiš?
Ozbiljno je kimnula. Potom je podignula krajeve kose kao da mu želi reći
da ju je ispirala. Zatresao je glavom.
Ali potpuno se umirio kada mu je dotaknula bradu. Bio je to jednostavan
dodir, no učinilo mu se kao da ga je pritisnula užarenim željezom. Toplina mu
je prostrujala tijelom i raspršila hladnoću od koje je već malo obamro.
Usne su joj se micale kao da pokušava nešto reći, ali onda ih je čvrsto
stisnula i tužno ga pogledala pogledom koji se samo mogao protumačiti kao
isprika.
Potom mu je, na njegovo zaprepaštenje, obavila ruke oko vrata da ima
uporište te se izdignula iz vode dovoljno visoko da pritisne usne na njegove.
Nekoliko stvari dogodilo se istodobno.
Bujne grudi pritisnula je uz njegova prsa. Bradavice su joj bile tvrde i
stisnute od hladnoće i osjetio je kako mu se utiskuju u kožu. Usne su joj pak
bile meke, tople i nježne. Odjednom mu je postalo vruće kao kad se za vreloga
ljetnog dana prži na suncu.
Ah, kako je slatka ta djevojka. S najslađim usnama koje je ikada okusio.
Popustio je pred grešnom željom da posjeduje ta slasna usta i punom
mjerom joj uzvratio poljubac. Jezikom joj je lagano prešao preko usana,
milujući je i tražeći da ga pusti unutra.
Zadihano je uzdahnula i razdvojila usne, dopuštajući njegovu jeziku da
uđe.
Volio se ljubiti. Mnogi muškarci nisu imali strpljenja za to. Njegovi ljudi
u šali su govorili da je ljubljenje gubitak vremena i služi samo za udvaranje i
zavođenje djevojaka koje nemaju volje za ljubav. Ali ako je djevojka spremna,
muškarci bi radije odmah prešli na osnovne elemente parenja.
No, za Graemea je ljubljenje bilo gotovo podjednako intimno kao i
vođenje ljubavi. S tim se nije trebalo žuriti niti se njime valjalo služiti u
zavođenju neodlučnih djevojaka. Ono je bilo izraz poštovanja.
Eveline je oprezno prešla jezikom preko njegova. Jedan brz dodir vrškom
jezika, a onda se brzo povukla, ali kako je on produbio poljubac, vratila se i
uskoro mu je istraživala usta na isti način kao i on njezina.
Kada se napokon odvojila, bila je bez daha. Obrazi su joj gorjeli, a oči
blistale. Izgledala je kao netko tko je popio previše piva. I gledala ga je tako da
mu je cijelo tijelo proželo uzbuđenje i požuda. I to u tolikoj mjeri da ju je poželio
uzeti na obali rijeke, gdje će ih sunce oboje ugrijati.
 Dotaknula mu je usnicu, a onda svoje. Prst joj se zadržao na donjoj koja
je natekla od siline i trajanja njihova poljupca. Nasmiješila se i nešto u njemu
kao da se rastopilo.
– Smrznut ćeš se – promrmljao je, primijetivši da se naježila po ramenima
i nadlakticama.
Povukao ju je u naručje i odveo na suprotnu obalu od one na kojoj je
ostavio konja. Okrenuo i zazviždao konju, a on je poslušno prešao preko rijeke.
Graeme je vidio Evelineinu odjeću uredno složenu na obližnjem kamenu,
a pripremila je i deku, što je bilo dobro jer kada su izašli iz vode, prilično je
drhtala.
Spustio ju je na deku i zamotao je njome, prekrivši je od glave do peta.
Gledala ga je odozdo, a oči su joj radosno sjale dok se pokušavala
pomaknuti. Tako ju je zamotao da nije mogla micati rukama, a kamoli se pješice
vratiti u zamak.
Pogledao je prema konju znajući da će to biti najlakši način povratka.
Vidio je da ona prati njegov pogled i u očima joj je primijetio paniku. Znači da
njezin otac nije lagao. Užasavala ju je već i sama pomisao da zajaše konja.
Pogledala ga je kad joj je dlanovima obuhvatio obraze.
– Eveline, neću te tjerati da učiniš nešto što te plaši.
Opustila se, a onda naslonila obraz na njegovu ruku. Iznenadio se kad je
malo okrenula glavu da mu poljubi dlan. Bilo je to nešto tako jednostavno, a on
je to ipak osjetio do dna duše.
Sagnuo se i podignuo je u naručje. Do zamka nije bilo daleko, a i on se
morao što prije presvući u suhu odjeću. Svidjelo mu se držati je u rukama. Bilo
mu je prirodno tako je nositi.
Kao da se potpuno slaže s njim, privinula se uz njega i okrenula lice u
njegov vrat.
Zviždukom je pozvao konja i pješice krenuo prema zamku. Kada je prošao
između nekoliko stabala koja su štitila to mjesto uz rijeku, koje je Eveline
odabrala za plivanje, ugledao je Rorie kako sjedi na zemlji. Spustila je glavu, a
kad joj se približio, vidio je da drijema. U daljini, iza nje čekala su dvojica
njegovih ratnika na konjima i razgovarala.
Samo što se nije nasmijao. Rorie je očito trebala biti Evelineina straža, ali
zaspala je na dužnosti. Barem su njegovi ljudi ostali stražariti, iako se Eveline
mogla utopiti i nitko ne bi znao. No Graeme ne bi volio ni da su gledali dok se
kupala gola.
– Rorie – pozvao ju je.
Rorie je poskočila i razrogačila oči gledajući oko sebe. Kad joj je pogled
napokon pao na brata i ugledavši Eveline u njegovu naručju, brzo je ustala.
– Što se dogodilo? Što nije u redu? – upitala je.
– Ništa se nije dogodilo – rekao je Graeme mirno. – Otrči naprijed i zapali
vatru u mojoj sobi. Nađi joj nešto za odjenuti i stavi jedno krzno s kreveta
pokraj ognjišta da se zagrije. Onda reci jednom od stražara da se vrate po
Evelineinu odjeću.
Rorieno čelo se nabralo i činilo se da će se usprotiviti, ali Graeme joj je
uputio mračan pogled koji je govorio da joj se posljedice neće svidjeti.
– Idi – ponovio je.
Potrčala je livadom prema tornju na ulazu u zamak.
 19. POGLAVLJE

E veline je zadovoljno uzdahnula dok ju je Graeme nosio kroz dvorište prema

utvrdi. Držala je oči zaklopljenima, jer je odlučila da joj ništa neće pokvariti
taj trenutak. Nikakvi pogledi pripadnika klana. Nikakve uvredljive primjedbe.
Nikakve uvrede.
Nosio ju je u utvrdu, a onda uza stube, i tek je tada otvorila oči, dok ju je
nosio hodnikom prema svojoj sobi.
Rorie je stavljala drva na vatru kada je Graeme ušao. Brzo se uspravila i
rukom pokazala na krevet.
– Pripremila sam joj haljinu, a pred ognjištem se grije krzno, kako si rekao.
Eveline nije podignula glavu vidjeti Graemeov odgovor, ali osjetila mu je
vibracije u prsnome košu. Zatreperile su, ne samo u njezinim ušima nego i na
njezinoj koži.
Voljela je zvuk i osjet njegova glasa. Budio je u njoj čežnju da može opet
normalno čuti i zato se prepustila i slušala dok govori. Sigurno je imao najljepši
glas na svijetu. Zašto bi inače imala takav divan osjećaj u ušima?
Rorie je kratko mahnula Eveline i pogledala je kao da želi reći: Sad si
prepuštena sebi, a onda je izašla iz sobe. No Eveline nije imala ništa protiv toga.
Voljela je imati svojega muža samo za sebe, kada govori izravno njoj i nema
drugih da im smetaju ili rade stvari kao što je prolijevanje piva po njoj.
Vrlo joj se sviđalo to što joj je Graeme suprug, samo kad bi mogli
prevladati tu nezgodnu situaciju, nastalu zbog varke koju je dugo održavala.
Znala je da mu se u jednom trenutku mora potpuno razotkriti, ali kada? I hoće
li tada nestati sva nježnost koju osjeća prema njoj? Ili je zapravo gajio tu
nježnost samo zato što ju je sažalijevao?
U želucu joj se stvorio čvor, jer sve je moglo biti prekrasno, ali je isto tako
moglo poći po zlu. Sva zaštita u kojoj je sada uživala, zato što ju je smatrao
nesposobnom, mogla bi nestati jednom kada se sazna istina.
 Graeme ju je spustio na pod pred vatrom, a onda podignuo krzno koje je
Rorie prostrla da se ugrije. Eveline ga je brzo pogledala jer nije htjela propustiti
nijednu riječ koju Graeme izgovori.
– Držat ću krzno ovako da možeš odmotati deku i umotati se u ovo. Moraš
se potpuno osušiti prije nego što se odjeneš.
Vidjela mu je na licu da se osjeća nelagodno i bila je znatiželjna. Zar u njoj
nije vidio ženu? To bi mogao biti odgovor na sve. Bio ju je poljubio. Reagirao
je kao što muškarac reagira na ženu. Viđala je i svoje roditelje kako se ljube.
Vidjela je i druge u svojemu klanu kako razmjenjuju strastvene poljupce. Ono
što su ona i Graeme podijelili prodrlo joj je do kostiju.
Možda je nije želio vidjeti kao ženu. Možda je nije htio ni kao suprugu.
Nije tu bilo nikakvog možda. Bilo je očito da nije želio suprugu, a vjerojatno
sada nije promijenio mišljenje u vezi s tim.
Ali, nijedno od njih nije moglo birati i Eveline je smatrala da je
najpametnije iz loše situacije izvući ono najbolje. Sviđao joj se Graeme. Što je
više vremena provodila u njegovoj blizini, to joj se više sviđao i više ga je
poštovala.
Bio je ljubazan prema njoj i pokazivao je razumijevanje. Svaki muškarac
koji se tako odnosi prema kćeri svojega najmrskijeg neprijatelja nikako nije
mogao biti zao čovjek.
Polako je pustila deku da sklizne na pod, a Graeme ju je brzo omotao
krznom. Nasmiješila se i podvukla krzno ispod ruku, a onda ga čvrsto držala
oko tijela i sjela na klupu. Potom je potapšala mjesto pokraj sebe nadajući se da
će i on sjesti i osušiti se ispred vatre.
– Moram skinuti sa sebe ovu mokru odjeću – rekao je.
Kimnula je i okrenula se, jer bilo je očito da mu nije ugodno svlačiti se
pred njom. Ali pak je ostala sjediti ukoso da ga može vidjeti krajičkom oka.
Bila je vrlo znatiželjna i silno je željela vidjeti suprugovo tijelo. Nikada
prije nije vidjela naga muškarca.
Zadržala je dah dok je sa sebe brzo skidao tuniku i hlače. Okrenuo se
postrance i posegnuo za suhom odjećom, koja se nalazila na škrinji u podnožju
kreveta.
Bio je... Nije imala riječi koje bi točno izrazile njezino čuđenje i divljenje.
Imao je tijelo ratnika, ali bilo je... prekrasno.
Noge su mu bile snažne i mišićave, ruke jednako takve, a ramena široka.
Vidjela je tamne kovrčave dlačice njegova međunožja i izraženu muškost...
Nervozno je progutala knedlu, jer nije htjela da je zatekne kako bulji. Ali bila je
fascinirana tim posebnim dijelom njegova tijela.
Dovoljno je znala o procesu parenja da zna što ide kamo, ali nije mogla
shvatiti kako. To je izgledalo preveliko da bi ikada moglo stati u nju i koliko god
željela biti prava supruga i konzumirati brak, nije mogla zamisliti da se to može
učiniti a da ne pati i pretrpi bol.
Ipak, taj korak bio je važan ako je željela Graemeu biti pravom ženom. A
željela je. Željela je da je on prihvati, a naposljetku i njegov klan, ako ikada dođe
do toga. Nije htjela zauvijek biti žena koju su natovarili Graemeu
Montgomeryju, a ni pokora koju je morao platiti za prisilno primirje s klanom
njezina oca.
Kada je Graeme završio s odijevanjem, brzo je skrenula pogled preda se, a
trenutak poslije sjeo je pokraj nje uz vatru.
Iskosa ga je pogledala ne želeći propustiti išta što će izgovoriti, ali on je
šutio zagledan u plamen.
Možda bi ga opet trebala poljubiti. To je svakako željela, ali bila je
nervozna jer nije znala kako će on to prihvatiti sada kad ga više nije mogla
iznenaditi.
Liznula je usne u očekivanju i nastavila ga gledati.
Kao da osjeća silinu njezina pogleda, okrenuo se prema njoj. Smeđe su mu
oči sjale pri svjetlu vatre i činilo se da je proučava i odvaguje misli i riječi.
– Ne znam što učiniti s tobom, Eveline Armstrong.
Po držanju tijela i izrazu lica vidjela je koliko je očajan. Namrštila se, jer
joj se nije svidjela implikacija te izjave.
– Ne znam je li ispravno to što osjećam, a ne sviđa mi se ni krivnja koja
me muči zato što sam uživao u onom poljupcu.
 Tada se nasmiješila, a u srcu joj je bilo lakše nego maloprije. Odjedanput
se osjetila sramežljivo i htjela je skrenuti pogled, ali znala je da je ipak važnije
vidjeti što će on sljedeće reći.
Ispružila je ruku, dotaknula mu bradu i polako prešla prstima preko
usana. Zaklopio je oči kao da uživa u njezinu dodiru. Prije nego što ih je otvorio,
ustala je i pritisnula usne ne njegove.
Krzno joj je djelomično skliznulo s tijela, ali nije obraćala pozornost na to
kad je usnama prekrila čvrstu crtu njegovih usta. Željela je opet osjetiti njegov
okus, primiti i osjetiti njegov jezik na svojemu.
Njegov dah zavibrirao joj je pred usnama kada je uzdahnuo. Zbog očaja?
Zato što se predao? Nije znala. Ali rastvorio je usne i jezikom lagano prešao
preko njezinih, uzvrativši joj poljubac u punoj mjeri.
Nimalo nije oklijevao, nije bilo znaka da se opire sve jačim osjećajima
između njih.
Eveline nikada nije osjetila slađe zadovoljstvo. Željela je da taj trenutak
traje zauvijek, ali Graeme se prvi povukao. Napola je spustio kapke dok ju je
gledao.
Nježno ju je odmaknuo od sebe. Izgledalo je to više od simbolična
razdvajanja, gotovo kao da podiže nevidljivu barijeru između njih ili da mu je
možda potrebna ta distanca.
– Moram prije riješiti neke stvari – rekao je.
Ne pogledavši je više, ustao je i pošao prema vratima njihove sobe. Nije
pogledala preko ramena iako je bila u napasti učiniti to. Bila je i ushićena i
razočarana poljupcem i naknadnom reakcijom.
Zagledala se u svoje ruke i pokušala smiriti podivljale emocije. Nije imala
iskustva u pitanjima srca. Onaj slučaj s potencijalnim suprugom prošao je
katastrofalno i tada se zaklela da se nikada neće naći u situaciji kao što je bila
ona s Ianom McHughom. Istina, s Graemeom nije imala izbora i moglo je sve
proći loše, ako ne i gore nego s Ianom. Jednostavno je imala sreće što je Graeme
nije namjeravao zlostavljati. Bio je ljubazan prema njoj, nije se osvećivao.
Duboko je udahnula, ustala i pustila da krzno spadne s nje, a onda je prišla
krevetu na kojemu joj je Rorie prostrla haljinu. Nije htjela dopustiti da još išta
pokvari taj dan. Ni pakosni članovi klana ni vlastite sumnje, strepnje i strahovi,
jer bojala se Graemeu razotkriti istinu.
Uživala je u njegovu prvom poljupcu, svojemu prvom kušanju strasti i
uzburkanim osjećajima žudnje koje je željela dalje istraživati.
Eveline je znala da će Rorie vjerojatno biti znatiželjna zašto ju je Graeme
nosio natrag u zamak, a možda će biti i zabrinuta, pa je krenula u prizemlje,
odlučna izdržati sve neugodnosti.
Graemeova je supruga, htio to njegov klan priznati ili ne. Ona je to
prihvatila i ako se nju pita, Graeme će to također uskoro prihvatiti. A s
vremenom i cijeli klan. Morala je vjerovati u to.
Kada je stigla do podnožja stubišta, duboko je udahnula i prošla kroz vrata
što vode u dvoranu. Požurila je prema drugome kraju prostorije i ulazu u manji
hodnik s radnom sobicom, gdje je Rorie provodila većinu vremena.
Ali sobica je bila u mraku s krznima navučenim preko prozora. Rorie nije
bilo na vidiku. Eveline se vratila u dvoranu i odlučila izaći iz utvrde, nadajući se
da će negdje vani naći Rorie.
Dok je prije dvorana bila gotovo prazna osim nekolicine žena koje su
dolazile iz kuhinje i vraćale se, sada se Eveline našla oči u oči s pravom gomilom,
ili joj se barem tako činilo, jer puno joj je ljudi zapriječilo put prema izlazu u
dvorište.
Na čelu skupine žena – Eveline ih je nabrojila pet – stajala je Kierstan, čije
je lice kisela izraza govorilo da ovo neće biti prijateljski susret.
Kierstan je prezirno izvila usne. – Kurvo.
Eveline je zatreptala od iznenađenja. Prije svega, nije ju dosad tako
vrijeđala. Eveline je doista mislila da ta žena ima rječnik ograničen samo na
jednu uvredu.
Ostale žene kimale su glavama, a lica su im bila podjednako jarosna kao i
Kierstanino.
– Nećeš prevariti našega lairda svojim smicalicama zavođenja – nastavila
je Kierstan. – On je muškarac, a muškarce se može pridobiti lijepim licem i
podatnim tijelom. Ali nas nećeš prevariti. Nećemo mu dopustiti da zaboravi tko
si i što si. Nikada nećeš ovdje biti dobrodošla, Armstrongova kujo.
Eveline je poludjela od bijesa. Druge žene su se, nema sumnje, pridružile
tim uvredama. Sve su se slagale s Kierstan i podržavale njezine izjave. Ali
Eveline nije mogla pratiti riječi na njihovim ustima. Nije ih vidjela jasno jer joj
se pogled zamaglio.
Okrenula se prema golemu ognjištu u sredini dvorane. Bio je to kamin
iznad kojega su visjela dva mača. Bili su nadohvat ruke, a ona je sumnjala da su
ikada upotrijebljeni u bitkama. Izgledali su više poput ukrasa. Ali u tom
trenutku nije marila za to. Jedan mač sigurno će joj dobro poslužiti.
Ako su htjele ludilo, ona će im ga dati.
Pojurila je prema kaminu, podignula se na vrhove prstiju i dohvatila mač.
U sebi se molila da se lako odvoji od zida, a i da ne bude previše težak pa da ga
ne može podignuti.
Držak je bio star i izlizan, a oštrica nije bila baš debela ni duga kao u
mačeva kakve su nosili njezini rođaci. Nije bio ni poput mačeva koje je vidjela
u Montgomeryjevih ratnika.
Mač se odvojio od zida bez problema, a bijes joj je davao snagu dok je
malo zateturala od njegove težine. Okrenula se prema ženama koje su sada s
nelagodom zurile u nju.
Pojurila je naprijed visoko držeći mač i zavikala je ne brinući se koliko će
glasne biti njezine riječi. Nije marila hoće li odzvanjati od krovnih greda. Riječ
– jedna jedina riječ – koju je uspjela artikulirati izašla joj je iz prsnoga koša i
progurala se kroz grlo nošena svom snagom koju je uspjela skupiti.
–V-A-A-N!
 20. POGLAVLJE

L airde, dođite brzo! Potpuno je poludjela! Morate je zaustaviti prije nego

što nekoga ubije!
U cijelom dvorištu trening je prekinut kad je jedna žena vrišteći dotrčala
do Graemea. Bowen je zastao, a Graeme je spustio mač. Ispružio je ruku
zaustaviti uspaničeno ćeretanje kako bi uspio razumjeti o čemu to ona, zaboga,
galami.
Ratnici u pozadini počeli su nešto mrmljati, a iz utvrde se začuo paklenski
krik: – VAAAN! – Začulo se još vriskova, a žena ispred Graemea ponovno je
počela uzvikivati i nešto govoriti.
– Tišina! – zarikao je Graeme. – Ne čujem o čemu se radi! Prišao je ženi
što je stajala pred njim – Mary? – pokušavajući zadržati miran i odmjeren glas.
– Što se dogodilo? Za koga to kažeš da je poludio i da će nekoga ubiti?
– Vaša žena, lairde! Nasrnula je mačem na ostale žene u dvorani. Morate
brzo doći!
Graeme je ispustio mač i potrčao.
Kad je zaobišao ugao, morao je zastati pred prizorom koji ga je dočekao.
– Isuse – rekao je Bowen bez daha. – Istina je. Poludjela je!
Graeme se načas okrenuo i vidio da su braća i većina muškaraca pošli za
njim. Onda se opet okrenuo prema Eveline koja je stajala na vratima utvrde,
mača uperena u žene, držeći ih tako na udaljenosti. Lijepo joj je lice bilo
namrgođeno.
Pred njom se skupina žena polako povlačila što dalje od ulaza. Činilo se
da samo jedna prkosi Eveline. Kierstan, ista djevojka koja je večer prije prolila
pivo po Eveline.
Graeme ju je čuo kako Eveline dovikuje uvrede, a Eveline je zavikala tako
glasno da ju je čuo svatko u cijelome zamku.
– VAN!
 Za ime Božje, to je nju čuo. Progovorila je!
Potrčao je ostatak puta i progurao se ispred Kierstan, stavši između nje i
Eveline. Kierstan je odmah briznula u plač i bacila se prema Graemeu.
– O, hvala Bogu da ste ovdje, lairde. Ovo je užasno. Prijetila je da će nas
sve ubiti. Luda je, kažem vam. Istjerala nas je iz dvorane. Ne znam što se
dogodilo. Jednostavno je strgnula mač iznad kamina i pojurila za nama.
Graeme je pogledao Eveline i isprva je na njezinu licu vidio samo bijes i
mrštenje. Ali onda joj je pogledao u oči i vidio strah, tjeskobu i jad. Pomnije ju
je promatrao i primijetio da joj ruke drhte i da se svim silama trudi držati mač.
– Eveline, spusti mač – rekao je mirno.
Odmahnula je glavom, a brada joj se mrvicu podignula. Onda je pokazala
na skupinu žena i opet viknula. – Van!
Rorie se progurala i stala pred sve brojniju gomilu. Prezirno je pogledala
Kierstan, a onda se okrenula prema Graemeu.
– Nije ona kriva, Graeme. Grozne su prema njoj na svakom koraku.
Dobacuju joj uvrede i ne propuštaju nijednu priliku da joj se rugaju ili je ponize.
– Mislim da nisam izgovorio ništa slično – rekao je Graeme blago. – Ali
volio bih da ona spusti mač prije nego što rani sama sebe.
Graeme je napravio korak naprijed, ne skidajući pogled sa supruge. –
Eveline – rekao je nježno – molim te, daj mi mač. Nitko te neće ozlijediti.
Kunem se.
Skrenula je pogled na žene koje su još stajale nekoliko koraka od nje i
buntovno i čvrsto stisnula usne. – Van – ponovila je. Onda su joj usne zadrhtale
i opustile se. U očima joj se pojavila velika tuga i navrle su suze. Kada je
ponovno pogledala Graemea, u očima joj se jasno vidio poraz.
To mu je slomilo srce.
Obuzeo ga je bijes. U tom trenutku nije mario za osjećaje svojega klana ni
imaju li njegovi ljudi pravo ljutiti se zbog njegova braka sa ženom iz klana
Armstrong. Znao je samo da su riječima i postupcima povrijedili jedno nevino
biće i on to više neće trpjeti.
Silovito se okrenuo u mjestu i pogledao Kierstan i žene okupljene oko nje.
 – Odlazite! – prosiktao je. – Sve. Ne vraćajte se u zamak. Radit ćete na
poljima ili pomagati u seoskim kućama, ali više nećete posluživati hranu u
mojemu zamku.
Kierstan je problijedjela. Žene oko nje ostale su bez riječi. Jedna je počela
kršiti ruke. Druga je briznula u plač. Ali on je mislio samo na svoju ženu, koja
je bila na rubu suza zato što ju je njegov klan zlostavljao.
– Oprostite, lairde, ali te su nam djevojke potrebne u zamku za
posluživanje hrane, a također imaju zadatke čišćenja – rekla je Nora, žena
zadužena za raspoređivanje poslova ženama u klanu.
– Nađi druge žene – zarežao je Graeme. – Ove više neće nogom stupiti u
zamak niti će se izravno obraćati mojoj ženi. Ako me ne poslušaju, bit će
istjerane iz klana.
Usklici šoka i nevjerice odjekivali su okupljenom gomilom. Onda se začuo
žamor. I optužbe. Njihov laird staje na stranu Armstrongove.
Čim je čuo te izjave, okrenuo se braći procijeniti njihovu reakciju.
– Graeme, znaš da imaš moju potporu – rekao je Teague tiho. – Očito je
da joj nisu olakšale dolazak. Neću se suprotstavljati tvojoj odluci; štoviše,
podržavam te.
Bowenu je trebalo duže da odgovori. Proučavao je skupinu žena, a onda
skrenuo pozornost na Eveline i zagledao se u nju.
– Ona može govoriti – rekao je Bowen.
Graeme to nije očekivao i na trenutak je ostao zatečen Bowenovim
riječima.
Bowen je tada pogledao Graemea. – Rečeno nam je da djevojka poslije
nesreće nije više progovorila ni riječ, a danas je ipak glasno urlala, tako da su je
svi u zamku mogli čuti. Što god ju je natjeralo da prekine šutnju, moralo je biti
poprilično važno. Slažeš li se sa mnom?
– Da – odgovorio je Graeme mrko. – Rekao bih da ju je nešto jako
uznemirilo kad je prekinula šutnju.
Bowen se ponovno zamišljeno zagledao u Eveline. – Možda su tvrdnje o
njezinu ludilu također bile pretjerane.
 Graeme je u grudima osjetio olakšanje. Obojica braće stala su na
Evelineinu stranu, a protiv klana. Znao je da bi lako mogli okrenuti klan protiv
njega, samo da su htjeli. Jedan bi čak mogao posegnuti za vlašću, dobiti potporu
i privolu klana i postati lairdom.
Ali stali su uz njega. Uz Eveline.
Graeme je prišao Eveline, toliko blizu da joj je spustio dlan na obraz. Ruka
mu je bila tek nekoliko centimetara iznad mača. Kada bi napravila nagli pokret,
mogla bi mu odsjeći ruku. I ona je toga bila svjesna. Pogled joj je polako
spuznuo naniže i kad ju je dotaknuo, spustila je mač i pustila ga da klizne na
zemlju.
– Daj mi mač – rekao je nježno. – Ne želim da se ozlijediš, Eveline. Neću
im dopustiti da se vrate u zamak. Više te neće moći povrijediti. One mi više
neće služiti.
Raširila je oči od iznenađenja. Bilo mu je mučno zbog toga što je doživjela
šok i pokazala strahopoštovanje zato što je stao na njezinu stranu i protiv
svojega klana. Ali zar je mogla izvući neki drugi logičan zaključak?
Drhtavim mu je rukama pružila mač. Prihvatio ga je i ne spuštajući pogled
pružio ga otraga bratu.
– Uđimo – rekao je i uhvatio je za ruku.
Načas je zabrinuto pogledala okupljenu gomilu, a onda je podignula oči
prema Graemeu. U njima je bilo toliko tuge da je imao dojam kako će se utopiti
u njoj.
– O-prosti.
Riječ joj je prešla preko usana gruba i hrapava, ali ona je ipak komunicirala
s njim i od ushita trnci su mu prošli kralježnicom.
– Nije važno – rekao je i dotaknuo joj obraz. – Pođimo u našu sobu. Tamo
ćemo nasamo razgovarati.
Kimnula je glavom, a u očima joj je zasjalo olakšanje. Okrenula se i
požurila ispred njega, kao da ne može dočekati da se udalji od ostalih.
Kada su stigli do sobe, otvorila je vrata, brzo ušla i onda ih pridržala da on
uđe. Čim se našao u sobi, zatvorila je vrata i gurnula čvrsti drveni klin u zasun
tako da nitko ne može ući. Kao da bi netko to učinio. Nije joj rekao da se nitko
ne bi usudio ući u sobu bez njegova dopuštenja. Činilo se da se ona osjeća
sigurnijom nakon što je tako zatvorila vrata pa je pustio da tako i ostane.
Sjela je pokraj ognjišta iako je od vatre ostalo tek malo žeravice što je
sjajila. Eveline je očito bila pogođena onime što se dogodilo, ali on je također
osjetio da je bila nesigurna i nervozna. Želio je otjerati brige i strahove od nje.
Imao je puno pitanja. Sada je bilo očito da je ipak mogla donekle govoriti.
Pravo je pitanje bilo zašto je dosad šutjela ako je mogla komunicirati?
– Eveline, možeš li mi reći što se dogodilo da te je tako razljutilo?
Zavladala je tišina. Nije odgovorila. Nije se okrenula pogledati ga.
Ponašala se kao da nije progovorio.
Namrštio se. – Eveline?
Opet nikakva odgovora.
– Eveline, okreni se pa da možemo razgovarati o ovome što se dogodilo.
Zapovijed je bila stroga, namjerno izgovorena zajedljivo jer je sumnjao...
Nije bio siguran u što je sumnjao, ali izgovorio je to na način za koji je bio
siguran da bi je povrijedio. Ne bi ostala samo tako sjediti, nepomična,
ignorirajući njegovu zapovijed.
Misli su mu se zbunjeno kovitlale i postupno mu je sve bivalo jasno. Ako
je bio u pravu... Isuse, je li to moguće? Je li doista bilo tako jednostavno?
Prišao joj je i opkoračio klupu na kojoj je sjedila. Čim je osjetila njegovu
blizinu, okrenula se. Pogled je odmah podignula do njegova lica ili bolje reći do
njegovih usta. Trudio se dokučiti odgovore na pitanja koja su ga mučila. Tu se
radilo o nečemu vrlo važnome. Nečemu nadohvat ruke.
Sumnja koja ga je nagrizala postajala je sve jača. To nije bilo moguće.
Činilo mu se apsurdnim. Ipak je pomno oblikovao sljedeće riječi, ali nije ih
popratio glasom.
– Eveline, možeš li mi reći što se dogodilo?
Polako je kimnula glavom, a onda je niječno odmahnula i slegnula
ramenima kao da želi reći da nije sigurna što mu može reći.
 Puls mu je ubrzano tukao. Bilo mu je teško ostati smirenim. Još jedanput
učinio je isto, ne vjerujući dokazu koji je imao pred očima.
– Razumiješ li me, Eveline? Razumiješ li što ti govorim?
Namrštila se i kimnula glavom kao da joj je to pitanje bilo smiješno.
To ga je otkriće gotovo srušilo na pod. Mogao je samo zaprepašteno zuriti
u nju.
– Mili Bože – šapnuo je. – Ti ne čuješ, zar ne?
 21. POGLAVLJE

E velineine oči postale su gotovo crne, koliko su joj se zjenice proširile.

Okruživao ih je samo tanki plavi krug, a njezin strah bio je nešto što je
mogao i osjetiti, a ne samo vidjeti.
Brzo je ustala, povukla se od njega, a na licu joj se vidjela panika. Naletjela
je na jednu od svojih škrinja, pala natraške, a onda se pokušala brzo uspraviti
nastavljajući se povlačiti prema vratima.
Graeme je skočio i krenuo za njom, odlučan ne dopustiti da ga se ona boji.
Nije mogao podnijeti da je preplaši.
– Eveline! Eveline! – Okrenuo joj je glavu tako da ga je izravno gledala. –
Eveline, molim te. Nemaš se čega bojati. Samo želim shvatiti. Molim te, vjeruj
to.
Dotaknuo joj je obraz i nježno je pomilovao da joj ublaži paniku.
Disanje joj se postupno usporilo, a u očima više nije bilo straha.
– Dobro je – rekao je. – Duboko diši. Nemaš se čega bojati. Samo želim
razgovarati s tobom. Volio bih te razumjeti, Eveline. Mislim da si dugo bila
neshvaćena.
Pomogao je ustati, uzeo ju je za ruke i poveo prema krevetu gdje će joj biti
udobnije. Tvrda klupa pred već ugašenom vatrom nije bila dovoljna, a on nije
sada želio trošiti vrijeme da ponovno raspiri vatru. Puno je toga želio znati o
ženi kojom se oženio.
Spustio ju je na krevet i sjeo joj nasuprot. Podvinuo je jednu nogu na
madracu tako da su sjedili licem u lice. Uhvatio ju je za ruke i čvrsto ih držao.
– Imam pravo, zar ne? Ne čuješ.
Načas je zaklopila oči i kratko kimnula glavom. Čekao je da ih opet otvori
prije nego što je nastavio.
– A ipak, nekako uspijevaš znati što ljudi govore tako što im gledaš u usta.
Čim je to rekao, znao je kako to nevjerojatno zvuči, ali ipak je moralo biti
tako. To je objašnjavalo puno toga. Zašto je ponekad bila svjesna svega, a drugi
put kao da je odlutala i ne zna što se događa oko nje.
Ponovno je kimnula glavom.
Bio je zaprepašten. Prije toga ne bi vjerovao da je takvo što moguće. Toliko
mu se pitanja vrtjelo glavom da se morao kontrolirati kako ih ne bi sve redom
izgovorio. Nije ju želio previše opteretiti.
Nagnuo se bliže i zagledao joj se u oči. – Eveline, tamo vani si progovorila.
Rekla si dvije riječi. Zar sve ovo vrijeme nisi mogla govoriti ili nisi htjela?
S mukom je progutala knedlu pa onda još jedanput. Otvorila je usta, ali je
zastala kao da se boji čak i pokušati.
– Pokušaj – nježno ju je nagovarao. – Neću te osuđivati. Pokušaj izgovoriti
riječi.
U iščekivanju je zadržao dah. Tek je tada shvatio koliko je važno da ona
bude u stanju govorom komunicirati s njim. Nikada nije bio tako nestrpljiv.
Puls mu je ludo udarao i činilo se da će mu glava puknuti.
Prinijela je ruku na grlo, a onda opet otvorila usta. Riječi koje je izgovorila
bile su malo izobličene i jedva glasnije od šapata.
– Bo-bojala ss-am se.
Prsni koš stegnuo mu se zbog tih jednostavnih riječi, ali prenijele su
duboke emocije.
Lagano joj je podignuo bradu da ona može vidjeti njegove riječi. Bilo je
važno da razumije što će on reći. Ako joj ne bude baš sve jasno, želio je da
razumije njegov zavjet. – Ne moraš se bojati ovdje, Eveline. Nikada se ne moraš
bojati uz mene.
Oči su joj se napunile suzama. – Oo-ni mee mrzee.
Ovoga puta riječ su bile pomalo pjevne i izlazile su u raznim stupnjevima
glasnoće. Počela je tiho, u sredini je bila puno glasnija, a na kraju je zvuk
izblijedio i utihnuo. Činilo se kao da ispituje, nastoji vidjeti što je normalan
govor.
Ali kako bi mogla znati?
 Graemeu je puno toga postalo jasnije. Djelići slagalice brzo su se počeli
spajati, gotovo prebrzo da bi mogao pratiti. Morao se prisiliti ostati mirnim, da
ne poskoči u želji da razotkrije sve njezine tajne.
– Počnimo ispočetka, Eveline. Moram znati što se dogodilo. Jesi li izgubila
sluh zbog nesreće?
Kimnula je.
– Prilično si dugo bila bolesna.
Opet je kimnula.
– Zašto nisi rekla svojoj obitelji? Zar misliš da ne bi razumjeli? Za ime
Božje, mislili su da si luda. Ja sam mislio da si luda. Vjerojatno si inteligentnija
od većine nas.
– Bo-jala sam se – ponovila je tankim glasom.
– Čega si se bojala, Eveline?
Porumenjela je. Prepletala je prste i spustila pogled na ruke.
Brzo je pokušao smisliti pitanje na koje će lakše odgovoriti. Ponovno joj
je podignuo bradu da ga pogleda i upitao: – Svi misle da si luda. Ali ti si samo
gluha i nisi govorila od one nesreće.
Pocrvenjela je s osjećajem krivnje i kimnula glavom.
Graeme je bio ushićen. Za ime Božje, osjećao se kao najgori grubijan koji
je sve dotad žudio za ženom koja veći dio vremena nije razumjela svijet oko
sebe. Ali ništa od toga nije bilo istina. Bila je normalna. Savršeno je vladala svim
svojim sposobnostima.
– Zašto nisi htjela govoriti? – upitao je i ponovno joj dodirnuo obraz,
prateći prstom svilenu glatkoću.
– Niisaam znaala kkako glasno govorim. Isprva saam se bo-bojala. Nisam
razumjela...
Glas joj postajao sve tiši i više je nije čuo. Dotaknuo joj je usne. – Glasnije,
Eveline. Malo glasnije.
Pročistila je grlo, progutala, a onda nastavila, dok su joj obrazi gorjeli. –
Nisam razuumjeela što mi se dogodilo i zaaašto. Trebalo mi je neeko vrijeme
dok nisam shvatila. A kad jesam, odlučila sam to zadržati za seebe i puustiitii
ljude da misle kako nisam normalna. Upala mozga. Trknuta. Štoo good su
htjeelii mislitiii.
Što je više govorila, to je stjecala više pouzdanja. Činilo se kao da ono zrači
iz nje nakon vrlo teškog početka. Neke su joj riječi bile treperave i neki glasovi
nisu bili baš točni, ali Graemeu nikada u životu ništa nije zvučalo ljepše.
Njegova žena mogla je komunicirati s njim. Ne samo da je mogla govoriti
nego je bila vrlo inteligentna i mogla je čitati s usana što ljudi govore. Luda?
Ako je itko to bio, onda je njezina obitelj bila poremećena jer tijekom tri duge
godine nije shvatila da je ona gluha. Možda je bila jedina pametna od svih
Armstronga.
Oklijevala je, onda se zagledala u njega, a na licu joj se očitavala
nesigurnost. – Nisi... ne ljutiš se?
Naglo je otpuhnuo. – Ljutim se?
Ozbiljno je kimnula glavom i u tom je trenutku znao da još nije čuo cijelu
priču. Nešto je zadržavala u sebi. Što god to bilo, plašilo ju je dok je živjela
okružena svojom obitelji.
Obuhvatio joj je lice rukama tako da ne propusti nijednu riječ s njegovih
usana.
– Ne ljutim se, Eveline. Daleko od toga. Ovo je radostan trenutak.
Plaho se osmjehnula i malo topline vratilo joj se u pogled.
Palcima joj je protrljao jagodične kosti. Zagledao joj se u oči, nadajući se
da će ona u njegovima vidjeti iskrenost.
– Čega si se bojala, Eveline? Što te je tako jako preplašilo da ni svojoj
obitelji nisi htjela priznati što zapravo nije u redu s tobom?
Ponovno je čvrsto zaklopila oči kao da se želi obraniti od nekoga starog
bola. Nije navaljivao, samo ju je nježno držao i palcima, lagano poput pera,
prelazio preko njezina lica.
Kada ga je opet pogledala, oči su joj bile pune suza i izgledale poput
dubokih plavih jezera. – Trebala sam se udati za Iana McHugha.
– Malo glasnije – ohrabrivao ju je.
 – Trebala sam se udati za Iana McHugha – ponovila je.
Kimnuo je glavom. – Da, znam. Zaruke su prekinute nakon tvoje nesreće.
Pretpostavljam da ih je on razvrgnuo zbog tvojega... stanja.
Ozbiljno je kimnula. – Od nesreće je prošlo tek nekoliko tjedana i još sam
bila zbunjena i preplašena. Ali kada sam shvatila da se neću morati udati za Iana
jer me vlastita obitelj smatra ludom, znala sam, budem li im rekla istinu, da ću
vjerojatno ipak morati održati riječ i udati se.
Graeme ju je iznenađeno gledao. – Dopustila si da tvoja obitelj tri godine
vjeruje da si luda, zato što se nisi htjela udati za Iana McHugha?
– Bio je zao – prošaptala je promuklo. – Silno sam ga se bojala. Pokušala
sam to reći ocu, ali on je moju zabrinutost pripisao djevojačkim strahovima.
Nije mi htio vjerovati i to me je povrijedilo, jer jako volim oca. Mislila sam da
će stati na moju stranu, a ne na Ianovu.
Graeme je skupio obrve. Cijela mu je stvar postajala jasnija i u njemu je
rasla nelagoda. Bio je siguran da mu se neće svidjeti njezin odgovor na iduće
pitanje.
– Zašto kažeš da je zao? Što ti je učinio, Eveline?
Počela je brže disati. Kad su mu ruke kliznule niz njezin vrat, puls joj je
poskočio i naglo ubrzao. Graeme je osjetio njezinu paniku. Osjetio je njezin
strah.
Suza joj je kliznula niz lice i pala mu na ruku koju joj je spustio na rame.
– Volio me je stjerati u kut. Potražio bi me kada nikoga nije bilo u blizini.
Neumorno me je progonio. Čak je jedne noći došao u moju sobu. Volio me...
dirati. Šaptao mi je prijeteće riječi na uho dok me dodirivao. Govorio mi je
kakav ću život imati s njim. Kako će mi biti kao njegovoj ženi i što mogu
očekivati kada se vjenčamo. Govorio je strašne, užasne stvari. Predlagao je
stvari koje ne mogu ni ponoviti. Nisam znala da takvo zlo može postojati i
nisam shvaćala zašto. Nikada ga nisam uvrijedila. Nikada nisam učinila ništa
što bi ga naljutilo, a ipak se činilo da me mrzi i da me je čvrsto odlučio kazniti
onoga trenutka kad mu postanem ženom.
Graeme je drhtao od bijesa. Morao je maknuti ruke s njezina lica jer se
bojao da je ne povrijedi. Spustio je ruke, a nosnice su mu se širile pri pomisli na
Eveline prepuštenu na milost drugome muškarcu. Mladu, uplašenu i ranjivu.
– Je li te ozlijedio? Fizički? Je li ikada učinio nešto više osim što te
dodirivao?
– N-nije. Činilo se da uživa mučiti me onime što će tek doći.
– Ubit ću ga – rekao je Graeme mrko.
Eveline je problijedjela. – N-nee. Ne možeš. Molim te. Ne želim da to itko
zna.
– Ja znam – procijedio je kroz zube. – Ne treba nitko drugi. Ali ja znam i
neću dopustiti da njegovi grijesi prođu nekažnjeno.
Oči su joj se napunile tugom i sramom i on se više nije mogao suzdržavati.
Privukao ju je u zagrljaj i privinuo na grudi.
U naručju je držao slatku, nježnu djevojku. Samo svoju. Svoju ženu. I više
neće osjećati grižnju savjesti zato što je želi. Bila je sposobna baš kao i on
razumjeti što je brak. Mogli su imati pravi brak ako ona to želi. On je za sebe
znao da želi.
Poljubio ju je u tjeme i ostao šutjeti, jer ionako ne bi čula što je imao reći.
S povjerenjem se prepustila njegovu zagrljaju, a on je udisao njezin miris
i zadržavao ga u nosnicama dok se privijala uza nj. Još su imali puno za
razgovarati, ali zasada nije želio prekinuti taj slatki zagrljaj.
Nekoliko dugih trenutaka ostao je nepomičan i samo ju je čvrsto stiskao
uza se. Želio je da mu vjeruje, a već to što mu je sve priznala bio je golem korak
u pravome smjeru. Ispričala mu je nešto što nije ni svojoj obitelji.
Kada se naposljetku odvojio od nje, sjetio se njihova prvog susreta i čelo
mu se nabralo od zbunjenosti.
– Eveline, kada smo se prvi put sreli, zurila si u mene i sjećam se kako sam
imao osjećaj da si se usredotočila na mene. Čak i preko cijele prostorije, gdje
ipak nisi mogla vidjeti što govorim jer sam bio okrenut postrance. Ali vidio sam
te krajičkom oka i imao dojam da možeš... čuti ili barem razumjeti što govorim.
Nervozno je liznula usne. – Teško je objasniti. Čujem neke... zvukove. Ne
kao ti ili kao što sam prije čula. Postoje tonovi koje čujem u ušima, neka vrsta
vibracije, to je više samo osjećaj. To osjećam kada ti govoriš. Poput toplog
ugodnog zujanja u ušima. Onda sam bila zaprepaštena i poslije... sretna... što
mogu čuti neke tonove tvojega glasa. Zato sam poslije došla u tvoju sobu. Htjela
sam čuti još više.
– Vrlo zanimljivo – rekao je. – Izgleda da nisi potpuno izgubila sluh.
Slegnula je ramenima. – Većinom jesam. Ne čujem prave riječi.
Zaboravila sam mnoge zvukove. Neko vrijeme sam ih još pamtila. Mogla sam
zaklopiti oči i ponoviti ih u glavi. Sada mi to nije tako lako. Zvukovi su nestali.
Zvučala je tako tužno da se Graemeu stisnulo srce. Nije mogao zamisliti
da ne čuje. Ali Eveline je izvukla ono najbolje iz strašne nesreće. Naučila je samu
sebe vrijednoj vještini pomoću koje je preživljavala u teškoj situaciji. Ako je
mogla čitati riječi s usana, onda je mogla i prisluškivati razgovore ljudi koji su
bili udaljeni od nje. Mogućnosti su bile nezamislive. Nije ni čudno što se
osjećala tako nesretnom u njegovu klanu. Ako su njegovi ljudi i bili dovoljno
diskretni da komentiraju iz daljine odakle ih Eveline ne bi mogla čuti, ipak bi
znala što govore dokle god ih je mogla vidjeti, pa makar i šaptali.
Nervozno je stiskala ruke u krilu, a onda ga pogledala. – Htjela sam ti reći.
Htjela sam novi... početak. Mislila sam da bih ovdje mogla početi iznova. Da ću
biti daleko od bojazni da ću se morati udati za Iana. O tebi nisam ništa znala,
ali zaključila sam da ne možeš biti gori od njega.
– Nisam siguran trebam li to shvatiti kao kompliment – rekao je Graeme
trpko.
Pocrvenjela je. – Govorim samo istinu. Namjeravala sam ti reći, ali kada
sam stigla, pokazali su mi da nisam dobrodošla. Bojala sam se da će ljudi,
doznaju li istinu, biti još drskiji i također sam se bojala...
Zagrizla je usnicu i okrenula se, ali on ju je okrenuo natrag, napeta lica. –
Čega si se bojala?
– Da će, kad shvatiš da nisam luda, nestati nježnost koju si mi pokazivao.
Da ćeš se prema meni ponašati kao prema kćeri neprijatelja. Mrskoj. Prezrenoj.
Bila je to strašna situacija. Bojala sam se reći istinu. Htjela sam... normalan...
brak. Bojala sam se da ćeš se, kada doznaš, ljutiti zbog moje prevare.
 Graeme je uzdahnuo. – Previše si se brinula, Eveline. Nije bilo baš ugodno
tako živjeti, zar ne?
Žalosno je odmahnula glavom. – Ne, nije.
– Moramo još puno razgovarati, ali želim da znaš ovo: tvoje mjesto u
ovome klanu je sigurno. Učinit ću sve da te zaštitim i osiguram ti poštovanje
koje zaslužuješ kao moja supruga. Nikome neću dopustiti da te vrijeđa ili da te
na bilo koji način povrijedi, fizički ili emocionalno.
Ramena su joj se opustila od olakšanja. Potom ga je pogledala, očiju punih
nade.
– Graeme, hoće li naš brak biti pravi? Hoću li ti doista biti žena ili ćemo
samo igrati uloge kako je odredio kralj?
Tiho je zarežao duboko u grlu, zvukom za koji je znao da ga ona ne može
čuti, ali nadao se da može osjetiti vibraciju u njegovu prsnom košu.
Podignuo joj je bradu i kliznuo ustima preko njezinih u dugom,
opuštenom poljupcu.
Kada se odmaknuo, bila je bez daha, a usne su joj bile natečene.
– Bit ćeš mi žena, Eveline. Ne sumnjaj u to. Sigurno je da ćemo
konzumirati naš brak.
 22. POGLAVLJE

E veline srce samo što nije iskočilo iz grudi. Bila je nervozna, uzbuđena,
ushićena. Toliko se stvari zgusnulo u jedan veliki čvor. Osjećala se kao da
će eksplodirati. Htjela je pitati kada? I gdje? Kako? Zašto ne sada? Ali nijedno
nije bilo pristojno ni prikladno za damu. Posljednje što je željela bilo je
zaprepastiti supruga.
Nije se htjela još odmaknuti od njega, htjela ga je i dalje dodirivati, pa je
kliznula rukama preko njegovih dlanova i ispreplela prste s njegovima.
– Ne žalim što sam se udala za tebe – rekla je ozbiljno.
Bilo joj je vrlo neobično ponovno govoriti, znati da govori, a ne čuti
vlastite riječi. Vibracije su je škakljale u grlu, koje je već bilo pomalo bolno od
nagle eksplozije riječi.
Jezik joj se osušio i odvojila je jednu ruku od njegove da protrlja grlo.
– Hoćeš li vode? – upitao je Graeme. – Sigurno te boli grlo. Nisi navikla
toliko govoriti.
Kimnula je glavom, a on je ustao i prišao stoliću pokraj prozora na kojemu
je stajao vrč.
Natočio joj je pun pehar i vratio se do kreveta, gdje je ponovno zauzeo isti
položaj pred njom i pružio joj pehar.
Prihvatila ga je i otpila gutljaj, uživajući u svježini vode na izderanom grlu.
Zaboljelo ju je kada je prije ljutito vikala. Sada će platiti zbog toga.
Graeme joj je dotaknuo ruku kako bi je naveo da ga pogleda. Kada je to
učinila, vidjela je da je intenzivno gleda.
– Eveline, ni ja ne žalim zbog našega braka.
Širom je otvorila oči. Nije očekivala to priznanje. Ona je njemu priznala
samo zato što je htjela da on sve zna. Nije to učinila zato da bi on jednako
uzvratio. Ali nije se mogla oduprijeti velikom olakšanju i toplini koja ju je
zagrijala iznutra kada je čula njegove riječi. Možda... možda bi njih dvoje mogli
imati brak sličan onome njezinih roditelja.
– Ne očekujem da će naš brak biti lagan. Očito je da su nam obitelji
sukobljene. Moji stavovi o tvojim rođacima nisu se promijenili. Ne kažem to
zato da bih te povrijedio, nego zato što ti ne želim lagati.
Progutala je knedlu, ali uporno ga je gledala da uhvati svaku riječ, pa
makar je i zaboljela.
– Ali nije mi žao zbog braka na koji su nas prisilili.
Nježno joj je dodirno obraz.
– Zaštitit ću te, Eveline. Neću dopustiti svojim rođacima da te povrijede
niti ću im dati da te na bilo koji način omalovažavaju. Sada moramo odlučiti
što ćemo im reći. Nema razloga da živiš s tajnom, da se i dalje skrivaš u sjenama.
Ian McHugh ne može ti ovdje ništa.
Zadrhtala joj je ruka u kojoj je držala pehar pa ga je pažljivo prihvatio i
spustio na pod pokraj kreveta. Onda ju je uzeo za obje ruke i nježno ih stisnuo
kao da joj nudi potporu.
– Vjerojatno će me i dalje smatrati ludom – brzo je rekla. – Istina je da
imam tjelesnu manu.
Graeme se namrštio. – Nisi ti kriva za to. Doživjela si nesreću i poslije bila
bolesna. Možeš govoriti i izraziti svoje misli, svoje potrebe. Možeš razumjeti što
drugi tebi govore. Možeš raditi sve što i normalna djevojka. Jedina je razlika u
tome što ne čuješ. Zbog toga nisi luda ni manje inteligentna i svatko tko tvrdi
drukčije imat će posla sa mnom.
Srce joj je zatreperilo, a toplina se razlila grudima sve dok se nije počela
smiješiti. Osjetila je potpuno olakšanje. Nakon što je tako dugo živjela u strahu
od razotkrivanja, s osjećajem krivnje zbog svoje varke, sada je vidjela da je tome
kraj.
Nudio joj je najslađu moguću slobodu. Slobodu od stigme da je
nepotpuna osoba, iako je sama bila kriva za to. Slobodu da ima normalan život,
u kojemu neće biti straha. Nikada se više neće brinuti zbog Iana McHugha.
– Ako želiš klanu reći istinu, neću se tome protiviti – rekla je. – Možda će
tada znati da kada im ne odgovaram, to nije zato što ih prezirem, nego zato što
ih ne čujem.
Ritam Evelineina govora bio je očaravajući. Svakako je bio drukčiji. Ali
Graemeu je bio lijep. Drugi će je omalovažavati kad bude govorila samo zato
što je zvučala drukčije. Još se mučila s nekim riječima i nije naučila kontrolirati
glasnoću govora – kako je i mogla kada dosad nije vježbala?
Bit će to zadatak koji je odmah odlučio povjeriti Rorie. Njegova je sestra
od prvoga dana osjetila naklonost spram Eveline. Rorie je bila njezina pouzdana
saveznica i Graeme se nije trebao brinuti da joj neće biti odana. Ona će Eveline
pomoći naučiti koliko glasno govori već po načinu na koji joj riječi izlaze iz grla.
– Mislim kako je najbolje da doznaju istinu – rekao je Graeme. – Ne želim
im dati ni jedan razlog da nastave s uvredama i nepoštovanjem. Iako bi tako
bilo i da si udarena. Nema razloga da ljudi osjećaju mržnju prema onome što
ne razumiju. Ali ovako će znati da si sposobna, inteligentna djevojka, čak i više
od toga, jer ne čuješ, a ipak si sama svladala vrlo tešku vještinu čitanja riječi s
usana.
Evelineine oči zaiskrile su dok ga je u čudu gledala. – Nije mala stvar ako
tako misliš. Mnogi ne bi bili toliko ljubazni prema slabijima ili manje
inteligentnima od sebe. Čak i u mojemu klanu, puno njih smatralo je da bi se
laird trebao riješiti lude kćeri. Mnogi ne bi samo odobravali ismijavanje, nego
bi mu se i pridružili.
Graeme se namrštio. Nije mu se svidjela zamisao da bi se itko u njezinu
klanu tako ružno ponašao prema njoj. – Nisam više muškarac ako ponižavam
one ispod sebe.
Nasmiješila se. – Prilično mi se sviđaš, mužu.
Iznenađeno je zatreptao zbog te njezine izjave. Onda se nasmijao. – I ti se
meni sviđaš, Eveline.
Tada je shvatio da nije izgovorila jednu riječ i odjedanput je postao
nestrpljiv. Želio ju je čuti iz njezinih usta.
– Izgovori moje ime – rekao je promuklo. – Graeme. Želim čuti da
izgovaraš moje ime.
– Graaame – rekla je polako i pažljivo.
 – Malo glasnije – ohrabrivao ju je. – Izgovorila si pretiho, gotovo te nisam
čuo.
– Graeme – rekla je glasnije i s više samopouzdanja.
Taj zvuk ga je ushićivao. Kralježnicom mu je prošao drhtaj. Pojačao se bol
u utrobi. Zagledao se u nju, tako blizu, a opet... toliko je prostora bilo između
njih.
Nije bilo važno što se više nije bojao da će iskoristiti ženu koja nije svjesna
kakvu intimnost mogu dijeliti muškarac i žena. Ona je još bila nevina i morat
će biti pažljiv prema njoj. Napredovat će polako da je ne preplaši.
Ali osjećao je divljačku želju. Nesmiljeno ga je razdirala i postajala sve
jačom svakim trenutkom koji je proveo u njezinoj blizini. Već je prije u životu
osjetio požudu. Dobro je poznavao strast. Ali ovo je bilo... drukčije.
Nadilazilo je običnu privlačnost, potrebu za ženom – bilo kojom ženom –
koja bi mu utažila želju. Dozivala ga je na potpuno drukčijoj razini. Obraćala se
samom njegovu srcu. Budila u njemu zaštitnički osjećaj i veliku posesivnost, za
koju nije bio siguran da mu se sviđa.
Takvi... snažni... osjećaji prema ženi bili su opasni. Muškarcu su
zamagljivali prosudbu. Zbog njih je zaboravljao na svoju dužnost. Zbog njih je
zaboravljao na sve osim... nje.
– Sviđa mi se moje ime na tvojim usnama – promrmljao je, a glas mu je
pucao. Odjedanput mu je bilo drago da ga ne može čuti, da ne može primijetiti
razliku u tonu njegova glasa. Jer to je previše govorilo. Govorilo je o njegovoj
slabosti kad je ona bila u pitanju.
Prekrasno se nasmiješila, a oči su joj zasjale i zaiskrile od zadovoljstva. – I
meni se sviđa moje ime na tvojim usnama – rekla je sramežljivo. – Iako ga ne
mogu čuti. Zamišljam kako bi zvučalo. Osjećam vibracije u uhu i to je... utješno.
Lice mu se uozbiljilo. – Sigurno je bilo vrlo teško naviknuti se na to da
ništa ne čuješ. Buditi se u svijetu tišine.
– Bilo je – šapnula je. – Puno sam razmišljala o tome. Da mi je to kazna
zato što sam se usudila usprotiviti ocu, pa čak donekle i Ianu. Ali nisam mogla
zamisliti da Bog želi da se udam za ono čudovište. On nije toliko nemilosrdan,
zar ne?
– Ne – rekao je Graeme i dotaknuo je po obrazu. – Možda mi te je Bog
dao da te štitim tako da se više nikada ne brineš zbog Iana McHugha.
Široko je otvorila oči. – To mi nije palo na pamet.
Nasmiješio se. – Onda sada možeš razmišljati o tome. Možda, naposljetku,
kraljeva zapovijed nije tako strašna stvar. Meni naš brak nije ni blizu tako mrzak
kao što mi je bio na početku.
Obrazi su joj se zarumenjeli i u očima joj je vidio toplinu i radost. Doista
je bila prekrasna djevojka i svakom je minutom bio sve više očaran njome.
– Pozvat ću braću na razgovor i zamoliti ih da mi pomognu objasniti tvoje
stanje klanu. Neću davati javnu izjavu. Ne želim te ni na koji način dovesti u
nepriliku.
Kimnula je. – Hvala ti.
Lagano joj je prstom podignuo bradu i sagnuo se prema njoj da je još
jedanput poljubi. Poljubac je bio kratak – morao je biti jer inače bi stvari u tom
trenutku otišle predaleko – ali zato nije bio ništa manje sladak.
– Ozbiljno sam mislio ono što sam prije rekao – kazao je odmičući se od
nje. – Kierstan i one koje su te zajedno s njom vrijeđale više neće raditi u zamku.
Štoviše, budeš li imala još kakvih neugodnosti s njima, ili s bilo kim drugim,
reci mi istoga trena. Bit će oštro kažnjeni.
Eveline je progutala knedlu, ali potvrdno je kimnula.
Nevoljko je ustao s kreveta i tako se još više udaljio od nje. Onda se
okrenuo da mu može vidjeti usta dok govori.
– Idem sada razgovarati s braćom. Uskoro će večera. Malo se odmori, a
onda mi se pridruži u dvorani.
 23. POGLAVLJE

H tio bih s vama razmijeniti riječ-dvije – rekao je Graeme Bowenu i Teagueu

prišavši im na dvorištu.
Bowen je spustio mač i odmaknuo se od Teaguea prije nego što ga je
spremio u kožnate korice, koje su mu visjele niz bedro. Teague je mahnuo
rukom otpustivši skupinu muškaraca s kojima su vježbali, a onda su obojica
braće prišla Graemeu.
– Klan je nezadovoljan tvojom odlukom – promrmljao je Teague. –
Malotko suosjeća s ‘Armstrongovom kujom’.
Graemeove nosnice su se raširile i nasrnuo bi na brata, ali Bowen se
ispriječio između njih i spustio ruku Graemeu na prsa.
– Nije ju on tako nazvao, Graeme. Samo ponavlja ono što su mnogi rekli
nakon što si protjerao žene iz zamka.
– O njoj se neće tako govoriti, pa ni ako ponavljate tuđe riječi – obrecnuo
se Graeme.
Teague je podignuo ruke u zrak. – Samo ti govorim da vlada veliko
nezadovoljstvo. Ljudi misle da nisi odan svojim rođacima, nego staješ na stranu
Armstrongove.
– Ona ima svoje ime – zarežao je Graeme. – I više se ne zove Armstrong.
Sada je i ona Montgomery.
Bowen je uzdahnuo. – Da, mi to znamo. Na tvojoj smo strani. Ali ne
možeš zanemariti ono što se oko tebe govori zato što te to vrijeđa. Ne možeš
natjerati klan da prihvati Eveline, unatoč tomu koliko to želiš. Možeš im reći
kako se moraju ponašati. Možeš im reći što moraju govoriti. Ali ne možeš ih
prisiliti da prihvate tvoju ženu, jer ne možeš im promijeniti ono što nose u srcu.
A to je mržnja.
Graeme je uzdahnuo. Znao je da brat govori istinu i to ga je frustriralo.
– Ako je ja mogu prihvatiti, zašto ne mogu oni? Njezini su odgovorni za
smrt mojega oca. Odgovorni su za gubitak mnogih naših ljudi, a ipak znam da
ne mogu nju kriviti za grijehe njezina oca baš kao što Armstrongovi ne mogu
kriviti Rorie za smrt svojih ljudi.
– Da, ali pretpostavljaš li da bi se oni jednako pristojno odnosili prema
Rorie – rekao je Teague smrknuto. – Nisu svi kao ti, Graeme. Ne vode se svi
tvojom logikom. Ti sagledaš situaciju i kažeš da djevojka nije kriva i ne bismo
je trebali tjerati da plati za grijehe svojih rođaka. Ali svi drugi u njoj vide samo
neprijatelja i misli im se okreću k osveti.
– Ona nije luda – rekao je Graeme, frustriran tijekom tog razgovora.
Bowen je podignuo obrvu. – Ne? Imao sam neke sumnje u vezi s time. Ali
zašto su svi tako smatrali u njezinu klanu i zašto se nije potrudila promijeniti
mišljenje?
– Gluha je.
Teague ga je oštro pogledao. – Gluha? Ne čuje? Kako onda zna što
govorimo? Razumjela je dovoljno da shvati uvrede koje su joj žene dobacivale
pa je pobješnjela i vitlala mačem.
Bowen se široko nasmiješio. – Bijesno mače mahalo je mačem. To je bio
prizor za sjećanje.
– Čita riječi koje oblikujete usnama – objasnio je Graeme. – To je nešto
izvanredno kad bolje promislite. U nesreći je izgubila sluh, ali ne i razum.
– To ipak ne objašnjava zašto je ljude držala u pogrešnom uvjerenju –
rekao je Teague.
Graeme im je ispričao ono što je i njemu Eveline. Da se pokušala obraniti
od braka s Ianom McHughom, a onda su je prisilno udali za Graemea.
Bowen i Teague namrštili su se kada je Graeme završio. Onda je Teague
zatresao glavom. – Bilo je to prilično pametno od djevojke, iako malo
ekstremno.
– Ne tako ekstremno ako joj je pomoglo da ne padne u ruke muškarca koji
bi je zlostavljao – promrmljao je Bowen. – Razmislite samo. Djevojka se obratila
ocu zbog svojih strahova, a on ih je odbacio kao nevažne. Možda je previše želio
onaj savez da bi vjerovao tome što mu je rekla. Ili je možda mislio da se
pretjerano boji braka, a kada se navikne na tu ideju, sve će se smiriti. Ali jasno
je da je mislila kako nema izbora.
Graeme je kimnuo. – Nije htjela nastavljati s tom varkom, ali bojala se
moje reakcije. Pretpostavljala je da sam ljubazan prema njoj zato što mislim da
je luda i da je više neću sažalijevati, nego je prezirati zbog njezine obitelji.
– A jesi li bio ljubazan prema njoj zato što si je smatrao vrijednom
sažaljenja? – upitao je Bowen.
Graeme je oklijevao. – Isprva, da. Sažalijevao sam je i istodobno bio
frustriran zato što sam prisiljen oženiti se ženom koja mi nikada ne može
postati suprugom u pravom smislu. Ljutio sam se, ali znao sam i da se ne mogu
ljutiti na nju.
– Ali sada više nije tako – zaključio je Teague.
– Ne, nije. Ona je... posebna. Ne mogu to objasniti, ali ne žalim zbog
našega vjenčanja.
Bowen je glasno otpuhnuo. – Pred tobom je težak put, brate. Neće joj biti
lako zadobiti naklonost klana.
– Da, znam. Ali ti i Teague pomoći ćete mi u tome, zar ne?
Teague i Bowen pogledali su se.
– Da, hoćemo – rekao je Teague. – Ako je ona ono što želiš i zadovoljan si
njome, onda vjerujemo u tvoju prosudbu i učinit ćemo sve što je u našoj moći
da joj olakšamo situaciju.
Graeme je kimnuo. – Zahvaljujem vam. Rorie ju je već prihvatila. Čak se
i sprijateljila s njom. I za Rorie je dobro da ima žensko društvo. Rorie baš nije
osobito bliska ni s jednom ženom iz našega klana.
Teague se nasmijao sebi u bradu. – Zato što je ta djevojka uvjerena da bi
radije bila momak.
– Doći će dan kada će se i ona udati. Volio bih da bude spremna za to –
rekao je Graeme.
Bowen se namrštio. – Mi nećemo učiniti onako kako su morali
Armstrongovi. Nećemo je žrtvovati za svoje saveze ni da steknemo kraljevu
milost. Nijedno nam nije potrebno. Ne želim da se Rorie uda za nekoga tko će
prema njoj postupati kao što bi Ian McHugh postupao prema tvojoj Eveline.
Njegovoj Eveline. Graemeu su se sviđale te riječi. Bila je njegova. Ne još
potpuno, ali on će to uskoro ispraviti.
– Rorie je sretna ovdje s nama – rekao je Teague mrko. – Nema razloga
otići.
Graeme se nasmiješio. – Nisam takvo što ni predložio. Rorie je još mlada
i možda se predomisli. Možda će potražiti muža, skrasiti se i imati djecu.
Bowen se slatko nasmijao. – Ne bih se kladio u to.
– Još jednom vam hvala na potpori koju pružate Eveline – rekao je
Graeme ozbiljnijim tonom. – Njoj će to puno značiti. Rorie je bila jedino
prijateljsko lice koje je vidjela otkada je stigla k nama. Čvrsto sam odlučio to
promijeniti.
– Ako si ti zadovoljan, onda je to meni dovoljno – rekao je Teague.
– Želiš li da podijelimo s ostalima to što si nam ispričao? – upitao je
Bowen.
– Da, većinu toga – odgovorio je Graeme. – Želim da proširite riječ da
Eveline nije luda, nego gluha. Da je podržavala tu zabludu ne bi li izbjegla brak
s Ianom McHughom. Mi ne gajimo nikakvu ljubav prema Armstrongovima i
neću se buniti ako iskoristimo mržnju klana prema njima kako bi naši ljudi
prihvatili Eveline. Budu li vjerovali da je Eveline bila žrtva Armstrongovih i
McHughovih, vjerojatnije je da će ona kod nas steći simpatije.
– To je opasna igra – razmišljao je Teague naglas. – Eveline neće biti drago
da se takve stvari govore o njezinoj obitelji.
– To je istina – rekao je Graeme ozbiljno. – Tavis Armstrong iskoristio bi
kćer za vlastite ciljeve ne obazirući se na njezine želje. To što je oni vole i paze
nije dovoljno da u meni ne izazove gađenje zbog te činjenice.
Bowen je kimnuo glavom. – To je dobar plan. Probuditi suosjećanje i
simpatije za Eveline tako što ćemo im dati do znanja da je sretnija u našem
klanu nego što je bila u vlastitome.
– Bowen i ja razgovarat ćemo s našim ljudima – rekao je Teague.
– Hvala vam. Vidjet ćemo se u dvorani za večerom.
 Graeme se okrenuo i pošao natrag prema utvrdi, jer odjedanput je poželio
ponovno vidjeti svoju ženu.
 24. POGLAVLJE

E veline se pomno odjenula za večeru. Otkada je došla, nosila je samo

jednostavne haljine. Obične, koje bi bile prikladnije za rad u utvrdi ili čak
izvan zamka, a ne haljine koje bi se mogle smatrati lijepima ili čak svečanijima.
Večeras je iz škrinje izvadila jednu od svilenih podhaljina, koje joj je majka
tako pažljivo spakirala prije nego što je Eveline napustila očeve posjede.
Haljina je bila lijepa i Eveline je bila oduševljena tamnozelenom bojom.
Zbog nje se osjećala živahnijom. Boja je bila prikladna za njezin izlaz iz
samonametnute osame.
Iznad je nosila jednostavnu bijelu tuniku, u lijepom kontrastu s
intenzivnom zelenom. Rukavi su bili dugi, gotovo da su joj pokrivali prste.
Kada je već odlučila nositi nešto tako grandiozno, nije smjela zaboraviti
ni cipele pa je iz škrinje izvukla i navukla meke papučice šiljatih vrhova,
ukrašene draguljima.
Kod kuće je imala sluškinju koja joj je uređivala kosu, ali ovdje joj nisu još
nikoga dodijelili, a nije ni tražila. Žene u zamku nisu je dočekale s
dobrodošlicom i Eveline nije željela da joj ijedna pomaže s kosom.
Imala je ukosnice i sve potrebno, opet zahvaljujući majčinu pomnom
pakiranju. Eveline bi najvjerojatnije sve ostavila kod kuće i otišla s novim
suprugom bosonoga i u iznošenoj lanenoj haljini.
Isčetkala je kosu i pokušala je podignuti, ali odustala je od toga da tu tešku
masu nekako pričvrsti i odlučila je neke pramenove odmaknuti od lica i skupiti
ih na zatiljku.
Rezultat je bio bolji od očekivanoga. Čak se sama sebi svidjela. Kod kuće
nije bilo mnogo prilika u kojima bi se od nje očekivalo da izgleda dotjerano. U
takvim trenucima majka bi sve preuzela na sebe i pobrinula se da Eveline bude
prikladno odjevena.
Možda je ovo bilo malo previše za običnu večeru bez gostiju, ali za Eveline
je to bila posebna večer. Jer Graeme će, ako već nije, svima objasniti njezinu
tajnu. Sve će oči biti uperene u nju. Nije htjela da joj itko nađe ijednu zamjerku,
barem ne njezinu izgledu.
Bila je nervozna. Ne, zapravo je bila prestrašena. Nije imalo smisla poricati
to.
Sjela je na rub kreveta i ostala tako sjediti gledajući u sve duže sjene u sobi.
Gorjele su samo dvije svijeće, a vatra u ognjištu davno je ugasla.
Osjetivši dodir na ramenu, naglo je trznula glavom od iznenađenja. Pokraj
nje stajala je Rorie zabrinuta lica. Eveline nije ni primijetila kada je ušla u sobu.
Rorie se okrenula, uzela jednu svijeću i sjela na krevet pokraj Eveline tako
da joj ova vidi lice.
– Nisam te htjela preplašiti – rekla je Rorie. – Graeme me je poslao da
vidim jesi li spremna sići u dvoranu na večeru.
Eveline se nasmiješila. – Hvala ti. Spremna sam.
Rorie je razrogačila oči. – Možeš govoriti.
Eveline je kimnula glavom. – Zar ti Graeme nije sve ispričao?
– Načula sam nešto dok je govorio. Nitko mi nije ništa izravno rekao, ali
sada svi šuškaju o tome da ne čuješ i da ipak nisi luda. Naravno, ja sam znala da
nisi luda, ali nisam znala ostalo. Zašto mi nisi rekla?
Eveline je uzdahnula. – Sve ću ti ispričati poslije. Ne želim da me Graeme
čeka u dvorani. – Ustala je i odmaknula se nekoliko koraka tako da Rorie može
vidjeti kako se uredila. – Izgledam li dobro? Kao lairdova supruga?
I Rorie je ustala držeći svijeću. – Izgledaš predivno, Eveline. Doista.
Mislim da će Graeme biti i više nego zadovoljan.
Rorie je spustila svijeću i okrenula se izaći iz sobe, ali Eveline je ispružila
ruku i zaustavila je. Rorie se okrenula s pitanjem u očima.
– Hvala ti – rekla je Eveline.
Rorie je nagnula glavu u stranu. – Na čemu?
– Na tome što si se prijateljski ponijela prema meni kada su me svi
smatrali ludom i kada nitko u tvojemu klanu nije bio ljubazan prema meni.
 Rorie se nasmiješila, a onda se na Evelineino iznenađenje nagnula
naprijed i privukla je u snažan zagrljaj. Eveline joj je uzvratila puna srca zbog
toga što ju je mlađa djevojka prihvatila.
Kada se Rorie odmaknula, još se smiješila. I dalje držeći Eveline za ruku,
rekla je: – Dođi, siđimo u dvoranu da klan vidi novu gospodaricu u svoj njezinoj
slavi.

Graeme je nestrpljivo čekao Evelinein dolazak. Prije nekoliko minuta poslao je

Rorie k njoj u sobu i još se nisu pojavile.
Njegova braća već su sjela za stol, a ostali pripadnici klana polako su ulazili
i sjedali za druge stolove. Žene koje su posluživale hranu samo što nisu došle.
Graeme se nadao da je Nora našla primjerenu zamjenu za one koje je on ranije
toga dana otpustio.
Već se spremao poći na kat vidjeti što se događa, kada se u dnu dvorane
pojavila Eveline.
Graemeu je stao dah. Štoviše, svi su u dvorani utihnuli. Nije se čuo ni glas
jer je pozornost svih bila usmjerena na Eveline.
Bila je prekrasna. Otmjena držanja. Puna samopouzdanja. Ali kad je
pogledao u njezine oči, vidio je strah i nervozu.
Ustao je a da nije ni razmislio o namjeri da to učini. Zakoračio je s podija
i prošao središnjim dijelom prostorije između stolova poredanih duž zidova.
Kada je stigao do nje, primijetio je da je Rorie prati u stopu i gleda kao da
procjenjuje treba li se zauzeti za Eveline.
Nasmiješio se sestri, ponosan što Eveline ima takvu zaštitnicu. Rorie mu
je uzvratila osmijehom.
Potom se okrenuo prema Eveline i pružio joj ruku smiješeći se. – Izgledaš
prekrasno, moja gospo.
Iz očiju su joj nestali strah i nervoza, a lice se ozarilo osmijehom. Blistala
je i Graeme je imao dojam da ga je netko tako udario da je ostao bez daha.
Spustila je ruku na njegovu, a prsti su joj tek malo virili ispod rukava
tunike. Manžete su bile ukrašene srebrnim vezom u obliku ženstvenih vitica.
 Okrenuli su se i on je načas zastao licem okrenut prema dvorani. Svi su ih
gledali kada ju je poveo sredinom prostorije prema glavnom stolu, gdje su
čekala njegova braća.
Primijetio je da ljudi iz klana ne pokušavaju ništa reći, čak ni šapatom
jedni drugima za stolovima. Morao je potisnuti osmijeh. Otkad su doznali da
Eveline može vidjeti što tko govori pa makar bila i izvan dosega čujnosti,
vjerojatno će sada svi biti pažljiviji što govore u njezinoj blizini.
Kada je pomogao Eveline popeti se na podij, braća su ustala i ostala stajati
sve dok Eveline nije sjela uz njega. Rorie ih je pratila i kliznula na svoje mjesto
pokraj Bowena.
Eveline se toplo osmjehnula Bowenu i Teagueu, a onda se graciozno
smjestila na klupu. Graeme je sjeo na čelo stola i ponudio svoj pehar Eveline.
Primila ga je zahvalivši se, tako tiho da nitko nije mogao čuti. Jedva je i on
uhvatio riječ, ali nije želio skretati pozornost na Eveline time što bi je upozorio
da pretiho govori. Nije želio da bude još nervoznija nego što je bila.
S druge strane stola, Teague je mahnuo rukom da privuče Evelineinu
pozornost, a kada ga je pogledala, rekao je: – Izgledaš prekrasno, Eveline.
Porumenjela je do korijena kose, a obrazi su joj bili dražesno ružičasti.
Ovaj put rekla je hvala dovoljno glasno da je čuju oni najbliži.
Graeme joj je ispod stola stisnuo ruku.
U tom je trenutku Nora naglo ušla u dvoranu, a za njom procesija žena,
za koje je Graeme znao da su prije radile na poljima ili prale odjeću. Nekoliko
njih izgledalo je nervozno, jer nikada nisu posluživale samoga lairda, ali druge
su se sa samopouzdanjem bacile na novu dužnost i počele posluživati hranu i
piće.
Najprije su prišle Graemeovu stolu, a on se pobrinuo da prvo posluže
Eveline. Sada je već bilo jasno da neće tolerirati nepoštovanje pa su se žene
vidno potrudile udovoljiti Eveline.
Graeme je bio zadovoljan što se te večeri Eveline neće uznemiriti pa se
okrenuo jelu.
– Jesi li poslao po oca Drummonda? – upitala je Rorie.
 Graeme je uzdahnuo. – Ne, vražićku, nisam.
Namrštila se dopustivši mu da vidi koliko je nezadovoljna tim
odgovorom.
– Obećao si.
Eveline je brzo pogledavala jedno pa drugo kako bi pratila razgovor i
Graeme je namjerno usporio da i ona može sudjelovati.
– Da, jesam. Nisam imao vremena i, da budem iskren, to mi nije bio
prioritet uza sve što se ovih dana događalo.
– Ali obećao si, Graeme! Rekao si da ćeš, budem li dobra prema Eveline,
pozvati svećenika da me nauči čitati i pisati.
Čim je Rorie to izgovorila, prekrila je rukom usta, a na licu joj se pokazao
užas.
Eveline je spustila pogled i zagledala se u jelo pred sobom. Ali ne prije
nego što joj je on u očima vidio razočaranje. Instinktivno ju je želio zaštititi.
Razbjesnio se što je Rorie bila tako nepažljiva.
– Prokletstvo, Rorie – zarežao je Graeme. – Ovaj put otišla si predaleko.
– Oprosti! – viknula je Rorie. – O, Graeme, nisam to mislila. Znaš da
nisam. Eveline mi je draga.
Bowen je uzdahnuo. – Rorie, tvoja te narav uvijek dovodi u neprilike.
Moraš naučiti kontrolirati svoj jezik.
Rorie je bila na rubu suza i uprla je pogled u Eveline, koja je i dalje gledala
u zdjelicu pred sobom.
Graeme je posegnuo za Evelineinom rukom, ali stisnula je šake na krilu.
Umjesto toga dotaknuo ju je po nadlaktici. Upitno ga je pogledala kao da je sve
vrijeme bila usredotočena na jelo i nije primijetila Rorien ispad.
– Eveline, nije to ozbiljno mislila – rekao je Graeme.
Eveline je raširila oči pretvarajući se da je zbunjena, a onda je opet spustila
pogled, ali nijednom nije pogledala prema Rorie. Usne su joj drhtale, odavajući
koliko je potresena, i Graeme se svim silama trudio da ne ustane i odnese je što
dalje od svih. Želio ju je odnijeti u njihovu sobu, daleko od svijeta, gdje je nitko
ne može povrijediti.
Rorie je počela ustajati, ali Graeme joj je rukom dao znak da sjedne. – Ne
sada, Rorie. Dovoljno si učinila.
– Ali nisam to mislila – rekla je Rorie glasom punim očaja. – Ne mogu
dopustiti da ona to misli i trenutak duže. Ono što sam rekla... to što sam rekla
ne čini me ništa boljom od žena koje su je zlostavljale. Čini me još gorom jer mi
je vjerovala.
– Ima pravo – rekao je Bowen tiho. – Dopusti joj da razgovara s Eveline,
Graeme. Ako to ne učini, obje će patiti, a Eveline je danas već doživjela dovoljno
neugodnosti.
Graeme je posegnuo za Evelineinom rukom, ali ovaj put ju je uhvatio na
krilu i nježno joj rastvorio zgrčene prste. Prinio ju je svojim ustima i lagano joj
utisnuo poljubac u dlan. Ona kao da je bila šokirana tim javnim iskazivanjem
naklonosti. Raširila je oči, otvorila usta i zagledala se u njega.
– Eveline, dopusti Rorie da ti se ispriča. Nije te htjela povrijediti. Pogledaj
je. Pogledaj koliko je nesretna.
Eveline se polako okrenula i nevoljko skrenula pogled na Rorie, koja je
sada već bila u suzama. Nos joj se zacrvenio, a oči natekle. Evelineina usta tužno
su se opustila kao da ne može podnijeti pogled na nesretnu Rorie, iako je Rorie
nepažljivim riječima ranila nju.
Rorie je skočila sa svojega mjesta i požurila zaobići stol, a onda kleknula
između Graemea i Eveline. Uzela je Evelineinu ruku iz Graemeove i okrenula
se izravno k Eveline.
– Nisam ono mislila onako kako si čula... vidjela. Kada si tek stigla,
Graeme mi je došao...
Rorie je tako brzo govorila da ju je Eveline samo zbunjeno gledala.
Graeme je spustio ruku sestri na rame. – Rorie, uspori. Počni ispočetka.
Ne razumije te jer prebrzo govoriš.
Rorie je duboko udahnula i onda počela iznova, govoreći smirenije.
– Graeme mi je došao zato što je želio da provedem vrijeme s tobom, da
ti omogućim da se ugodnije osjećaš. Cjenkala sam se s njim zato što sam htjela
da mi dovede oca Drummonda da me nauči čitati i pisati. Doista sam očekivala
da ću te mrziti ili u najboljem slučaju tek podnositi. Bez obzira na moju
pogodbu s Graemeom, to nije imalo utjecaja na naše prijateljstvo, kunem ti se.
Moraš mi vjerovati, Eveline. Ne želim izgubiti tvoje poštovanje.
Eveline ju je ispitivački gledala, a onda si dopustila lagan smiješak. Potom
se sagnula i poljubila Rorie u obraz.
– Oprostit ću ti ako smijem sjediti uz tebe dok te otac Drummond bude
poučavao.
Rorie se nasmijala i tako se silovito bacila na Eveline da ju je zamalo srušila
s klupe. Bowen je brzo reagirao i uhvatio Eveline prije nego što je pala natraške.
Rorie ju je čvrsto zagrlila, a onda se odmaknula kako bi joj Eveline vidjela
usta. – Naravno da ćeš sjediti sa mnom tijekom lekcija. Bilo bi mi dosadno bez
tebe.
Eveline joj je stisnula ruku, a onda je pustila kako bi se Rorie vratila na
svoje mjesto.
Graeme je dotaknuo Eveline po ruci u znak potpore. Potom je samo
usnama oblikovao riječi da ih nitko drugi ne čuje.
– Vrlo si velikodušna, Eveline. Hvala ti na tome. Rorie bi doista bila vrlo
nesretna misleći da te je povrijedila. Mlada je i dosad je puno vremena
provodila sama, bez ženskoga društva, iako je bila okružena ženama našega
klana. Postala ti je privržena. Dobro će joj doći da provodi vrijeme s tobom.
Eveline se nasmiješila i osvrnula prema Rorie, koja je šutke jela. Kada je
opet pogledala Graemea, rekla je vrlo tiho: – I ona je meni draga. Uživam u
njezinu društvu.
– Daj malo vremena i ostatku klana – rekao je. – Ne sumnjam da ćeš i njih
osvojiti.
Eveline je slegnula ramenima. Možda mu nije vjerovala. Sumnjao je da joj
nije do toga stalo. Vidio je koliko su je povrijedili napadi žena. Imala je nježno
srce i dušu. Ako je itko zaslužio ljubaznost, onda je to bila ona.
A on će učiniti sve da ona tu ljubaznost i dobije. Od njega. I od njegova
klana.
 Da mu je itko rekao da će imati takve snažne osjećaje i štititi nekoga tko
se preziva Armstrong, nasmijao bi mu se u lice. A ipak, sjedio je s kćeri Tavisa
Armstronga, znajući da bi učinio sve samo da ona bude sretna.
 25. POGLAVLJE

N akon večere mnogi su se pripadnici klana okupili i sjeli oko vatre u

ognjištu. Eveline ih je gledala sa svojega mjesta za stolom da vidi o čemu
razgovaraju. Ali vidjela je samo uobičajene razgovore o proteklome danu i
treningu muškaraca. Dvojica su se upustila u raspravu o ovcama, a kada su
počeli razgovarati o konjima, pridružio im se još jedan.
Koliko je mogla razumjeti, ona prva dvojica čuvala su ovce cijeloga klana,
dok je treći bio zadužen za staje.
Dok je bila kod kuće, nije baš puno marila za svakodnevne zadatke
vođenja zamka. Nije bila baš potpuno neupućena, u teoriji je znala nešto, ali
nije imala praktično znanje. Ustrajući u svojoj varci, nije mogla pokazati
zanimanje za pojedinosti upravljanja klanom.
Ali sada je smatrala da će joj život ovdje biti ne samo jako dosadan nego i
krajnje neproduktivan ako se cijele dane bude samo vukla za Rorie ili
povremeno odlazila plivati u rijeci. O tom će pitanju morati razgovarati s
Graemeom.
Trebala je neki cilj. Ako je htjela zadobiti naklonost klana, bilo je jasno da
će morati nešto raditi kako bi to ostvarila.
Otac joj je uvijek govorio da se poštovanje mora zaslužiti, ne dobiva se
samo tako. Klan Montgomery nije joj davao ništa. Ali to nije značilo da sama
ne može priskrbiti poštovanje.
Da, razgovarat će o tome s Graemeom. Čak će se obratiti i Nori. Ona je
nije vrijeđala, barem ne izravno u lice. Činila se dovoljno ljubaznom, iako je
donekle bila oprezna u Evelineinoj blizini.
Zatreptala je shvativši da svi oko nje stoje. Graemeova braća su ustala i
onako visoki izazivali su u njoj osjećaj da je sitna i beznačajna.
Graeme je bio podjednako krupan i zastrašujući kao i njegova braća, ali
nije ju plašio. Bowen i Teague bili su dovoljno dragi i puni poštovanja, ali ipak
nije bila sigurna na čemu je s njima.
Oprezno ih je pogledala pa i sama ustala i instinktivno se primaknula
Graemeu. Privukao ju je k sebi i zagrlio jednom rukom. Prsti su mu posjednički
ležali na njezinu boku. Iznenadila se što je tako drži pred cijelim klanom.
Kad je podignula pogled, vidjela je da govori braći.
–... poželjeti laku noć. Eveline i ja odlazimo na počinak.
Na tren je prestala disati dok je razmišljala o riječima koje mu je pročitala
s usana. Srce joj je zatreperilo i kao da je palo u trbuh kad ju je lagano gurnuo
naprijed i dalje je držeći uza se.
Osmjehnula se Rorie i nakratko susrela pogled Bowena i Teaguea. Bilo joj
je previše neugodno gledati ih duže jer je bila prilično uvjerena da njih dvojica
znaju zašto je Graeme vodi na kat.
No činjenica je da ona sama nije bila sigurna iako joj je on ranije prilično
jasno dao do znanja što misli. Nije sumnjala u njegove namjere, a usto, nije se
doimao kao strpljiv muškarac.
Večeras će je odvesti u krevet i učiniti svojom. Njih dvoje konzumirat će
brak i uistinu zapečatiti svoj savez.
Bila je i više nego spremna za ljubljenje. Ali za ostatak baš nije bila sigurna.
Čim su izašli iz dvorane, Graeme ju je podignuo i odnio uza stube.
Iznenadio ju je taj potez pa mu je čvrsto obavila ruke oko vrata. Imao je napet
izraz lica. Kao da je fokusiran na nešto.
Ramenom je otvorio vrata sobe, prišao krevetu i nježno je spustio na
sredinu. Haljina joj se raširila, a zelena i bijela boja isticale su se na krznima
prebačenima preko madraca.
Stajao je nad njom i samo je gledao odozgo. Pogledom je prelazio preko
svakog centimetra njezina tijela.
Nagnula je glavu u stranu. – Zašto me tako gledaš?
– Jer si najljepša žena koju sam ikada imao zadovoljstvo vidjeti.
– Ah.
Ostala je bez daha. Jedino je mogla uzdahnuti. To nije baš pridonosilo
iskričavu razgovoru, ali što je mogla odgovoriti na takve njegove riječi?
– Ne znam ni što bih prvo učinio. Toliko me dovodiš u napast.
– Poljubi me.
– O, da, to mogu – rekao je i spustio se na nju.
Osjetila je težinu njegova tijela koje ju je pritisnulo uz postelju. Obavila ju
je njegova toplina, njegov miris. Duboko je udahnula prije nego što ju je
poljubio. Duboko. Istražujući. Jezikom je kliznuo preko njezina, lizao je,
prodirao, a onda se povlačio u sporim, odmjerenim potezima.
Dignuo je glavu, malo se odmaknuo i zagledao u nju, a oči su mu blistale
u polumraku. Podbočio se na jednu ruku, a drugom joj je prošao kroz kosu,
odmaknuo je od lica, dodirnuo obraz i pomilovao po čeljusti.
Mislila je da on nije strpljiv čovjek, ali sada kad su se tu našli, činilo se da
je i te kako spreman ići polako. Nije bila sigurna sviđa li joj se to.
Razdirala ju je nestrpljiva napetost. Duboko u sebi, negdje ispod kože kao
da je nešto oživjelo i preplavilo je. Postala je nemirna, odjednom joj je bilo
vruće. Krv samo što joj nije provrela u žilama.
Dojke su joj otežale, a bradavice bile bolno ukrućene. Niže, u
najintimnijim dijelovima, rasla je potreba i više nije mogla ostati mirna.
Izgleda li žudnja tako? Je li to taj osjećaj kad nekoga toliko želite da boli?
Gladno je upijala svaki dodir, svako milovanje, želeći i tražeći više. Žudjela
je za njegovim rukama na sebi. Htjela je njegovu nježnost i pažnju. Htjela je da
je gleda kao što nikada nije gledao drugu ženu.
On se tada pridignuo i povukao te ustao s kreveta, a nju ostavio željnu
njegove topline. Podignula je glavu i htjela je prosvjedovati, ali zaustavilo ju je
nešto u njegovim očima.
Pogled mu je nekako potamnio, a njezina reakcija bili su drhtaji koji su joj
prošli cijelim tijelom. Bilo je nečega u tom pogledu nalik onome u grabežljivca.
Zbog toga se osjetila bolno ranjivom.
Jednostavno je ispružio ruku, a ona ju je bez oklijevanja prihvatila. Obavio
je prste oko njezina dlana i povukao je uvis sve dok nije sjela na rub kreveta.
 Spustio se i kleknuo pred nju, dlanovima joj obuhvatio lice tako da nije
imala drugoga izbora nego vidjeti što joj govori.
– Zapalit ću još svijeća. Najviše od svega želim gledati tvoju ljepotu. Ne
želim da mi nešto promakne u mraku. A kada soba bude osvijetljena, odigrat
ću ulogu sluškinje i razodjenuti te, komad po komad, dok ne budeš stajala preda
mnom bez oklopa od odjeće.
Usisala je dah i progutala knedlu. Puls joj se ubrzao i osjetila je opasnu
vrtoglavicu.
Nasmiješio se i poljubio je, prelazeći čvrstim toplim usnama preko
njezinih. Kada se odmaknuo, rekao je: – Ne brini se, Eveline. Neću učiniti ništa
čime bih te uplašio ili te povrijedio. Imamo cijelu noć i namjeravam uživati do
jutra. Ne trebamo žuriti ovaj prvi put kao muž i žena. Želim da zapamtiš ovu
večer baš kao što ću je i ja pohraniti u sjećanju.
Rekavši to, opet je ustao i počeo paliti svijeće. Strateški ih je razmještao
sve dok cijela soba nije bila okupana toplim svjetlom. Jedan trenutak posvetio
je potpirivanju vatre i dodao još cjepanica pa su se plameni jezici visoko uzdigli.
Onda se vratio do kreveta gdje je ona sjedila i ponovno joj ponudio ruku.
Povukao ju je da ustane, a sam je zauzeo njezino mjesto i sjeo na rub kreveta
dok je ona stajala pred njim.
Nježnim je pokretima počeo skidati gornju tuniku. Ostala je u zelenoj
haljini. Drhtala je, ali svjesna da to nije od straha. Ne, bilo je to iščekivanje koje
ju je obuzelo i od kojega je pred suprugom treperila kao list.
Nije samo strgnuo odjeću s nje. Činilo se da je potpuno zadovoljan polako
joj svlačeći haljinu oko koje se toliko uzrujavala prije nekoliko sati.
Zaustavila je dah kad ju je počeo povlačiti nadolje niz njezino tijelo, a onda
je pustio da padne na pod. U sljedećih nekoliko trenutaka skinuo joj je donje
rublje i stajala je potpuno naga dok se on nagnuo natraške zagledan u njezino
tijelo.
– Prekrasno.
Ta jedna riječ govorila je puno više. Dokazivali su to i njegov pogled, način
na koji ju je gledao, divljenje u očima i način na koji su mu se zategnuli mišići
ruku. Odjedanput je postala nestrpljiva da i ona vidi njega i pogleda ga tako
kako je on promatrao nju.
– Dođi k meni.
Nervozno je zakoračila naprijed, njegove su je ruke obgrlile i privukao ju
je između svojih nogu. Pritisnuo je usne u udubinu između grudi i poljubio je
točno iznad srca.
Rukama joj je milovao leđa sežući sve do stražnjice i natrag. Podignuo je
lice da joj uhvati pogled, a onda zapleo prste u njezinu kosu i povukao je dolje
dok im se usne nisu ponovno spojile.
Poljupci su sada bili manje strpljivi. Postali su vrući i zahtjevni. Ostavljali
su bez daha. On je sada bio odlučniji, a tijelo mu je bilo napeto. Osjećala je
snagu koja izbija iz njega, znala je da bi je mogao zdrobiti s vrlo malo truda.
Ali bio je iznimno nježan prema njoj. Ponašao se kao da je ona skupocjeni
predmet i boji se da je ne razbije. Tiho je zastenjala kroz poljubac i opustila se
uz njega, dopustivši da joj nešto od potisnute napetosti izađe iz tijela.
Trenutak poslije odvojio je usne od njezinih, ali nastavio ju je ljubiti po
vratu i sve niže prema grudima. Kada su mu se usne zatvorile nad jednom
bradavicom, koljena su joj klecnula, ali uhvatio ju je da ne padne.
Nikada nije iskusila takvo što. Bilo je zastrašujuće zbog svog intenziteta.
Tijelom su joj strujale munje užitka. Dojke su joj pulsirale i bile bolne. Jednako
tako i prepone.
Međunožje joj je počelo pulsirati, što je bilo vrlo neugodno, jer nije znala
kako to ublažiti. Nemirno se izvijala i svakim trenom uzbuđenje joj je raslo.
On se posvetio i drugoj dojci, titrajući nad bradavicom grubim jezikom, a
onda je sišući. Sve vrijeme ruke su mu lutale po njezinu tijelu, milujući,
uzbuđujući je i postajući sve intimnije.
Pritisnuo joj je dlan na trbuh i kliznuo niže prema zdjelici. Šokirana
njegovom odvažnošću, ali nestrpljivo očekujući rezultate njegovih hrabrih
dodira, zadržala je dah kada je prstima zaronio u gnijezdo kovrčica.
Kada je prstima pomilovao onaj njezin dio koji je pulsirao, trznula se, ali
ne zato što joj je bilo neugodno, nego zato što nije mogla kontrolirati pokrete.
 Snažno joj je sisao bradavicu dok su mu prsti postajali sve odvažniji i klizili
sve dublje u njezinu unutrašnjost. Ostala je bez daha dok je u njoj rasla napetost.
Tijelo joj se počelo nezadrživo napinjati. Užitak je rastao sve dok više nije znala
što da radi.
Prsti nogu savijali su se na tvrdom podu. Ruke su joj same poletjele prema
njegovim ramenima tražeći uporište, nešto za što će se pridržati prije negoli
izgubi snagu u nogama.
A onda je prstom kliznuo u njezino tijelo, oprezno napredujući dok je
palcem trljao mjesto iznad ulaza. Jedva je to mogla podnijeti.
Zaklopila je oči jer soba kao da se počela vrtjeti oko nje. Pred očima su joj
iskakale iskre. Kriknula je. Pomislila je da je to sigurno bilo glasno, jer je u grlu
osjetila vibracije.
Sljedeće čega je bila svjesna bilo je da se nalazi u Graemeovu krilu, a on joj
miluje tijelo i ljubi je u čelo. Još je bio potpuno odjeven i pomislila je kako to
nije pravedno. Potpuno je onemoćala, u drhtavim udovima nije imala nimalo
snage.
Pomaknula se i nagnula glavu vidjeti mu lice. – Što se dogodilo?
Nasmiješio se i poljubio je u vrh nosa. – Doživjela si svoje žensko
otpuštanje.
Te su joj riječi bile neobičan opis onoga što je upravo doživjela.
– Činilo mi se kao da sam na nebu – rekla je zadihano.
Široko se osmjehnuo. Potom je spustila pogled, namrštila se i naborala
nos. – Još imaš svu odjeću na sebi.
Podignuo je obrve. – Žališ se na to?
– Da, svakako. Voljela bih sjediti na krevetu kao što si maloprije i ti sjedio
i gledati te dok se svlačiš.
Oči su mu bljesnule. Brzo ju je odmaknuo i posjeo na krevet, a onda ustao.
Gledala ga je otvorenih usta kad se nagnuo nad krevet.
– Onda ću ti, moja gospo, uslišati želju.
 26. POGLAVLJE

G raeme se jedva uspio suzdržavati dok je stajao pred Eveline i spremao se

svući. Za ime Božje, nije želio preplašiti svoju ženu, ali jedva se obuzdavao
da ne strgne odjeću sa sebe i ne klizne ravno između njezinih nogu.
Ud samo što mu nije eksplodirao. Svaka kap krvi slijevala mu se u
prepone, muškost mu je nabrekla sve dok nije stiskao zube od neugode.
Kada je skinuo tuniku i hlače, postao je svjestan njezina znatiželjna
pogleda. To je u njemu izazvalo još veću želju da je uzme polako i snažno.
Gledao je te nevine oči, tako velike kad je prvi put vidjela muža bez odjeće.
Ali onda joj se pogled spustio na njegov veliki ud i razrogačila je oči.
Pogledala ga je u lice, potom dolje i opet prema licu, gotovo kao da mu tim
jednim pogledom postavlja tisuću pitanja.
– Sviđa li ti se ovo što vidiš, ženo moja? – upitao ju je kad ga je opet
pogledala.
Oblizala je usta i taj je pokret bio tako senzualan i erotičan da je zastenjao.
– Da – šapnula je naposljetku. – Tvoje je tijelo prekrasan prizor.
Prekrasan? Imao je dojam da nije prikladno da ga opisuje istom riječju kojom
je on opisao nju. Nije bio nimalo poput nje. On je bio čvrst tamo gdje je ona
bila meka. Grub gdje je ona bila glatka. Imao je ožiljke, dok je ona imala
besprijekornu kožu.
Prišao joj je, lagano je polegnuo na krevet i nagnuo se nad nju. Popeo se
između njezinih raširenih nogu i protrljao tijelo uz njezino sve dok se usnama
nije našao iznad njezinih.
Pomicao je tijelo oponašajući pokrete kao da je u njoj iako se samo trljao
o njezino meko žensko tkivo. Uživao je u dodiru svoje erekcije na njoj. Znao je
da nije još spremna za njega, ne tako brzo nakon vlastitog užitka. Potrajat će
neko vrijeme dok ne bude spremna, ali on će uživati u svakom trenutku.
Povukao se naniže, a potom opet natrag uz njezino tijelo, neprestano je
ljubeći. Jezici su im se sudarali i isprepletali u vrućim zadihanim poljupcima.
Progutao je njezine tihe jecaje, znao je da ona vjerojatno nije ni svjesna da
proizvodi te zvukove.
Prošlo je puno vremena otkad je posljednji put popustio pred svojim
tjelesnim potrebama. Ali, nije mu to nedostajalo. Ono što mu je nedostajalo bilo
je ono što nikada nije ni imao. Intimnost. Osjećaj bliskosti. Svijest da mu se
doista sviđa žena s kojom je legao.
I te kako je bio svjestan koliko se razlikuje od ostalih muškaraca, pa čak i
od svoje braće. Nikada nije bio sklon prosipati svoje sjeme na sve strane. Čak i
kao mladić nije se trudio brzo izgubiti nevinost. Dogodilo se to nakon što su
njegova mlađa braća uživala u svojoj prvoj ženi. Tek tada je i Graeme popustio,
ali to prvo iskustvo nije bilo baš fantastično. Zapravo, prošlo je dosta vremena
prije nego što ga je odlučio ponoviti.
Ali ovo? Ovo je bio raj. Znao je da neće postojati druga žena koja bi mogla
tako utjecati na njega, koja bi jednim pogledom u njemu probudila požudu.
Ona kao da mu je utrobu svezala u čvorove, koje nije želio olabaviti.
Ljubio ju je po vratu i sve niže prema ključnoj kosti, liznuo joj je udubinu
u dnu grla i uživao kad joj je puls počeo brže tući.
Nastavio je prema grudima i zastao u udubini između dvaju bujnih
brežuljaka. Želio je stati i okusiti slatke ružičaste vrške, ali imao je na umu drugi
cilj, onaj zbog kojega mu je srce ludo tuklo od iščekivanja.
Nastavio je putovati naniže, usnama joj je okrznuo meki trbuh i uronio
jezikom u pupak. Zadrhtala je i izvila se pod njim dok je on palucao jezikom i
uživao u okusu svakoga njezina centimetra koji je dotaknuo.
Kada je kliznuo do ruba kreveta tako da su mu usta zastala iznad mekih
plavih kovrčica između njezinih nogu, podignula je glavu i razrogačila oči od
iznenađenja. Po pogledu joj je vidio da je shvatila što on namjerava.
Nasmiješio se i oprezno prešao prstima preko baršunastih, punih usana
njezine ženstvenosti. Nikada nije tu okusio ženu, nikada nije imao hrabrosti
učiniti takvo što, iako je čuo druge muškarce kako govore o tome.
Rekli su mu da muškarac to radi kako bi zadovoljio ženu, a reakcije su bile
različite. Neki su muškarci uživali, jer su i sami u tome nalazili užitak, dok su
drugi to činili samo da bi im žena dala ono što su željeli. Ali svi su se složili da
žene u tome neizmjerno uživaju, a on je želio Eveline pružiti taj užitak.
Dodirnuo je jezikom mjesto iznad njezina otvora. Poskočila je na krevetu
i kukovi su joj se izdignuli. Promuklo je kriknula i prstima čvrsto zgrabila krzno
na kojemu je ležala.
Postao je odvažniji, nježno ju je lizao i upijao njezin miris i okus. Bio je to
opojan osjećaj, kao da je popio previše piva. U ušima mu je šumjelo, a sobu oko
njega kao da je obavio polumrak dok je nastavljao erotično istraživati njezinu
svilenkastu kožu.
– Graeme – rekla je slabim glasom. – Ponovno se događa.
Noge su joj počele drhtati. Bedra su joj se tresla i uzdizala je zdjelicu
ususret njegovim ustima. Znao je da je spremna i da je sada najbolji trenutak,
ali mrzio je pomisao na ono što dolazi.
Bez obzira na to koliko pripremljena bila, bez obzira na to koliko željela
ispunjenje, zaboljet će je ono što će joj učiniti.
Odmaknuo se i prešao prstom oko ruba njezina ulaza, provjeravajući
koliko je uska. Čvrsto ga je stisnula oko prsta i znao je da će je razderati kada
uđe u nju.
Očajan zbog toga, uzdahnuo je, pridignuo se i uspuzao joj između nogu.
Ponovno ju je poljubio, a onda se odmaknuo da mu može vidjeti usta.
– Isprva će te boljeti, Eveline. Žao mi je zbog toga. Bit ću pažljiv, kunem
se.
U prekrasnim plavim očima zasjalo je povjerenje. Pružila je ruke prema
njemu i dotaknula mu lice. Činile su mu se tako malima i profinjenima na
njegovim obrazima, posve nalik njoj.
– Mislim da će biti predivno – šapnula je.
Nije joj rekao da se ne slaže s njom, ali bio je sretan što se nije bojala.
Pažljivo se namjestio na njezin ulaz i gurnuo vršak, kao da provjerava njezin
otpor.
Raširila je oči, spustila mu ruke na ramena i zabila nokte u meso.
 Gurnuo je jače, osjećajući kako ga ona prihvaća, a znoj mu je izbio po čelu.
Instinktivno se želio što dublje ukopati u nju. Trebala mu je sva snaga da se
obuzda i suprotstavi silovitom zanosu koji ga je obuzimao.
Na licu joj se pojavio grč, a u očima se vidjela sumnja kada je nastavio
prodirati. Potom se trznula i u tom je trenutku snažno ušao i smjestio se u njoj.
Njezin bolan usklik bio mu je poput noža u srcu.
Potpuno se umirio i dopustio da se prilagodi njegovu prodoru. Ljubio joj
je lice, čelo, oči nos, svaki dio koji je mogao dotaknuti.
– Ššš – gugutao je, znajući da vjerojatno ne vidi što joj govori.
– Žao mi je. Jako mi je žao. Uskoro će biti gotovo.
Oslonio je čelo na njezino i duboko udahnuvši pokušao smiriti disanje
dok mu je tijelo bjesnjelo na njega, tjeralo ga da je uzme, da je posjeduje, da je
učini nepovratno svojom na najprimitivniji način.
Trenutak poslije pomaknula se ispod njega. Nemirno se micala kao da
pokušava umanjiti pritisak između nogu.
Odignuo se kako bi joj vidio izraz lica.
Čelo joj je još bilo nabrano od napora. Jednim je prstom dotaknuo jednu
od bora i nježno je zagladio.
– Hoće li biti u redu ako se sada pomaknem? – upitao je. – Neću se micati
dok mi ne kažeš.
– Možda samo malo – rekla je oklijevajući.
Nasmiješio se i povukao se najmanje što je mogao. Bila je to
najprofinjenija tortura. Uronjen u nju, a ipak se nije mogao pomaknuti.
– Je li ovo boljelo?
Odmahnula je glavom. – Nije.
Vidio je da ne govori istinu, ali toliko se trudila sakriti nelagodu da joj se
nije želio suprotstavljati.
– Miči se zajedno sa mnom – rekao je i opet kliznuo naprijed. – Obujmi
me nogama. Čvrsto me drži, Eveline.
Izgovorio je to promuklo i znao je da ga neće razumjeti. Zvučao je kao
očajnik, nimalo kao usamljeni ratnik kakav je dugo bio. U tom trenutku bilo
mu je drago da ona ne čuje, jer nije mu se svidjela ranjivost u vlastitome glasu.
Nesigurno mu je obavila noge oko bokova. Zaklopio je oči, a njezine tople
ruke kliznule su mu preko prsa i potom na ramena. Ništa nije bilo ugodnije od
njezina dodira. Trebao ga je. Želio ga je više od ičega.
Počeo je snažno prodirati u nju, stišćući zube u naporu da zadrži kontrolu.
Trenutak poslije već je bio u opasnosti da svrši, a jedva da je počeo.
Odlučio je učiniti sve da oboje što više uživaju pa se prisilio održavati
ravnomjeran ritam, a kada mu je dotaknula lice u nečujnoj molbi i kada je vidio
potrebu u njezinim očima, potpuno se izgubio.
Zabijao se u nju i njezinu baršunastu vrućinu. Mišići su mu se napeli od
napora. Cijelo mu je tijelo bilo napeto sve dok nije pomislio da će nešto u njemu
puknuti.
– Eveline, Eveline – prošaptao je, gubeći se u slatkoći njezina zagrljaja.
Polako se opustio preko njezina tijela, njegovo tijelo oblikovalo se prema
njezinu dok su se oboje trudili uhvatiti dah. Ona je i drugi put dosegnula svoj
ženski užitak, iako se nije mogao pohvaliti da mu je to bio cilj pred sam kraj.
Nije bio u stanju ništa pojmiti, osim eksplozije koja mu je potresla tijelo i
zamutila um.
Obgrlio ju je rukama i okrenuo se na leđa, držeći je čvrsto uza se. Tijela su
im ostala spojena. Bio je zadovoljan da što duže ostane dio nje.
Dok je tiho ležala uz njega, sklupčana u njegovu zagrljaju, milovao joj je
leđa i smirivao uzdrhtalo tijelo.
Znači to je bio taj osjećaj potpune smirenosti tijela i duše. Osjećaj
nalaženja utjehe sa ženom koja je puno više od topla i spremna tijela s kojim
muškarac može leći.
Nije očekivao takvo što. Nikada ne bi pomislio da će imati takve osjećaje
prema supruzi koju su mu silom nametnuli.
Bacio je pogled na njezinu zlaćanu glavu i nije se mogao zamisliti nikako
drukčije. Nije želio zamišljati život bez nje.
 27. POGLAVLJE

K ada se Eveline sljedećeg jutra probudila, sunce je prodiralo kroz prozor

ravno na njezino lice. Otvorila je oči, brzo zatreptala i opet ih zaklopila
prije nego što je okrenula glavu.
Tko je odmaknuo krzna?
Uskoro je dobila odgovor kada se krevet pomaknuo. Eveline je ponovno
otvorila oči i ugledala Rorie kako sjedi pri dnu kreveta očiju punih nestrpljenja.
– Ah, probudila si se – rekla je. – Spavaš već sto godina. Mislila sam da se
nikada nećeš probuditi.
Eveline je porumenjela i pobrinula se da joj krzna ostanu čvrsto omotana
oko gologa tijela. Istina je da uopće nije puno spavala. Graeme ju je držao
budnom gotovo cijelu noć, svojim rukama i ustima... Zadrhtala je sjetivši se tog
užitka.
Prve sunčane zrake već su se pojavile na obzoru kada je utonula u san.
Graeme ju je poljubio, a onda ustao odjenuti se. Nije se ni trudio zaspati jer je
već u zoru morao biti na dvorištu.
Nakon što je prvi put vodio ljubav s njom, bio je uvjeren da će joj biti
previše bolno primiti ga opet, ali to ga nije spriječio da joj pruža užitak cijelu
noć.
Toliko je puta osjetila vrhunac da je, kada je naposljetku ustao iz kreveta,
zaspala prije nego što je izašao iz sobe.
Sada je zijevala i čvrsto držala krzna oko sebe nastojeći sjesti. – Zašto si
ovdje? – Eveline je upitala Rorie.
Rorie je nestrpljivo poskočila. – Graeme je jutros poslao po oca
Drummonda!
Eveline se nasmiješila. – To je divno, Rorie. Znam koliko silno želiš naučiti
čitati i pisati.
– Još uvijek želiš učiti sa mnom, zar ne?
 Eveline je kimnula glavom. – Kad si već ovdje, voljela bih da mi pomogneš
oko nečega.
Rorie je nagnula glavu u stranu. – Želiš moju pomoć? Ne ljutiš se zbog
onoga sinoć? To je djelomično razlog zašto sam došla u tvoju sobu. Htjela sam
se još jednom ispričati jer sam te povrijedila.
– To je zaboravljeno – rekla je Eveline. – I da, trebam tvoju pomoć. Želim
razgovarati s Norom. Palo mi je na pamet kako Graeme očekuje od klana da me
prihvati iako dolazim iz neprijateljskoga klana. Ali istina je da prije moram
učiniti nešto i zaslužiti njihovo prihvaćanje.
Rorie se namrštila. – To ipak nije razlog da te onako zlostavljaju.
– Da, tako je. Ali ne mogu samo lutati po zamku kao što sam običavala
činiti kod kuće i ponašati se kao da sam slaboumna kako nitko ne bi ništa
očekivao od mene. Ja sam lairdova supruga i dužnost mi je nadgledati
upravljanje zamkom.
Na Rorienu licu pojavio se izraz nelagode. – Da, istina je da lairdova žena
obično upravlja zamkom, ali moja braća zajedno dijele tu odgovornost i brinu
se za sve potrebno u zamku. Možda je najbolje da to prepustiš njima.
– To je još jedan razlog da se i ja uključim – ustrajala je Eveline. – Graeme
se ne bi trebao baviti ženskim poslom. Ni Bowen ni Teague. Imaju važnije stvari
kojima se moraju posvetiti. Hoćeš li mi pomoći?
Rorie je oklijevala i potom rekla: – Da, naravno da ću ti pomoći. Nisam
sigurna što želiš da učinim, ali pomoći ću ti kako najbolje znam.
Eveline je blistala od zadovoljstva gledajući šogoricu. – Odlično. Sve što
trebam jest tvoja potpora. Sram me je priznati, ali kukavica sam. Budeš li stajala
uza me, bit će mi lakše razgovarati s Norom u kuhinji.
Rorie je kliznula s kreveta. – Dobro, onda. Bolje je da sada ustaneš i
odjeneš se. Ne možeš ovakva hodati po zamku.
Eveline je porumenjela od glave do pete i zastenjala od neugodnosti. Rorie
joj se drsko nacerila, a onda prišla jednoj od Evelineinih škrinja da joj nađe
prikladnu odjeću. Trenutak poslije prišla je krevetu noseći odjevne predmete.
– Hajde, ustani. Danas ću biti tvoja sluškinja. Graeme ti zaista mora
dodijeliti jednu od žena iz zamka. Ne možemo dopustiti da se govori kako
gospodarica Montgomery nema sluškinju.
Njezino golo tijelo očito ni najmanje nije smetalo Rorie pa je Eveline
napustila ugodu i toplinu krzna i brzo navukla odjeću koju joj je donijela.
Poslije joj je Rorie pomogla počešljati kosu, a onda su požurile u prizemlje.
Dvorana je uglavnom bila prazna i Eveline je zamalo izgubila hrabrost, ali
odlučila je s Rorie izaći iz utvrde. Možda će otići sjesti pokraj rijeke i uživati u
danu. No znala je da se ponaša kukavički i kako je vrijeme da se prestane
skrivati.
Nitko joj neće samo tako osigurati mjesto u ovome klanu. Morat će si ga
sama stvoriti.
Na kraju se pokazalo da je odlazak na rijeku upravo ono što su ona i Rorie
učinile. Nora je tamo nadgledala pranje rublja dok je nekoliko drugih žena
došlo oprati kosu.
Kada su primijetile da se Eveline približava, prestale su s radom i sve oči
okrenule su se prema njoj. Zastala je i nastavila tek kada ju je Rorie gurnula
naprijed. Posrnula je, uspravila se, a onda nastavila hodati prema obali vedro se
osmjehujući.
– Nora, zar ne? – upitala je ženu stariju od sebe, koja ju je namrgođeno
proučavala.
Nora se još više namrštila kimajući glavom. – Znači, istina je. Možeš
govoriti. Je li također točno da uopće nisi luda?
Eveline je osjetila kako joj se obrazi žare, ali polako je odmahnula glavom.
– Što onda nije u redu s tobom? – odlučno je upitala Nora.
Instinktivno je rukom posegnula prema uhu i odsutno se poigravala
uškom.
– Ne čujem.
– Što? Govori glasnije, dijete. Ne čujem te.
Rorie se progurala naprijed i stala tako da je Eveline može vidjeti.
– Ne čuje, Nora. I zato ne zna uvijek koliko glasno govori. Ponekad ju je
teško razumjeti, ali moraš je samo zamoliti da govori glasnije.
Norine su se oči suzile. Iza nje nekoliko je žena odložilo rublje koje su
prale i stajale su u pozadini, gledajući i slušajući što se događa.
– Što ti to znači: ne čuje? – upitala je Nora. – Razumije što govorimo, to je
očito.
– Mogu čitati riječi kako ih oblikujete usnama – ubacila se Eveline u
razgovor. Sada se potrudila govoriti dovoljno glasno. Možda je bilo i preglasno,
jer Nora se odmaknula korak i razrogačila oči.
– Kako je to moguće? – upitala je sumnjičavo.
Eveline je slegnula ramenima. – Ne želim to objašnjavati. Mogu samo reći
da sam u stanju razumjeti što govorite tako dugo dok vas izravno gledam.
– A zašto dosad nisi htjela govoriti? Priča se da nisi progovorila tri duge
godine.
Nastala je poduža stanka jer je Eveline odvagivala koliko može biti
iskrena. Nije imalo smisla nastavljati s varkom.
– Zato što se nisam osjećala sigurnom – rekla je.
Nora kao da je ostala zatečena. – Nisi bila sigurna? U svojemu klanu?
Iza nje nekoliko drugih žena nešto su počele mrmljati. Evelineina izjava
sve ih je iznenadila. Neke su je čak sažalno pogledale. Lecnula se od nelagode
vidjevši njihovo suosjećanje. Bilo je to nešto s čim je morala dugo živjeti. Ali
vidjevši taj osjećaj na licima žena, nije joj bilo ugodno. Užasnula ih je pomisao
da se nije osjećala sigurnom među svojim najbližima, ali Eveline im nije
namjeravala pričati cijelu priču ni objašnjavati prave razloge svojega straha.
Jedna se žena progurala naprijed i stala uz Noru, a na licu joj se čitalo
pitanje. – Ali ipak, s nama govoriš. Ovdje, među Montgomeryjevima.
Eveline se nasmiješila i kimnula glavom.
– Zašto? – upitala je Nora očito zbunjena.
– Zato što se osjećam sigurnom.
Nato su se sve oči razrogačile.
Uvijek nestrpljiva Rorie ubacila se u razgovor. – Nora, Eveline te htjela
zamoliti da joj pomogneš u jednoj stvari.
Nora je pogledala Eveline. – Naravno. Što si me htjela zamoliti?
Eveline je duboko udahnula. – Svi ovdje imaju neku obvezu... osim mene.
Rorie mi je rekla da laird s braćom nadgleda upravljanje zamkom. To je zapravo
moja dužnost jer sam lairdova supruga i ja to ozbiljno shvaćam. Ali trebam
pomoć nekoga tko je dobro upućen u zadatke i može mi sve pokazati.
Nora se uspravila i podignula bradu nekoliko centimetara. – Dakle,
djevojko, došla si na pravo mjesto. Zaista jesi. Provedi dan sa mnom i osposobit
ću te da odmah možeš upravljati zamkom.
Eveline ju je razdragano pogledala i osjetila uzbuđenje čak u želucu. –
Hvala ti!
Rorie je zakolutala očima. – Ostavit ću vas vašim ženskim poslovima. A ja
idem urediti radnu sobu za dolazak oca Drummonda.
Eveline je mahnula Rorie. Previše uzbuđena zbog Norina prihvaćanja
njezine molbe, nije joj bilo ni nakraj pameti brinuti se zbog Roriena odlaska.
Eveline još nije bila potpuno prihvaćena. Pred njom je bio dug put. Ali
napravila je korak u pravome smjeru. Ako žene vide da je spremna baciti se u
svakodnevni život klana Montgomery, možda će se naposljetku smekšati prema
njoj, zaboraviti da je Eveline Armstrong i početi o njoj misliti kao o Eveline
Montgomery.
 28. POGLAVLJE

E veline se nije sjećala da je njezina majka ikada ribala podove kao dio svojih
dužnosti lairdove supruge, ali također je znala da je vrlo malo vremena
provodila u zamku. A kada bi se i našla unutra, držala se podalje od glavnih
zajedničkih prostorija.
Tijekom dugih zimskih mjeseci i naizgled beskrajnih noći, ostajala je u
svojoj sobi ispred rasplamsane vatre. Brodie i Aiden često su je posjećivali i
uživala je u njihovu društvu, čak i kada su šutjeli ili samo međusobno
razgovarali ne uključujući je u svoje rasprave.
Nora je tvrdila da pravi vođe predvode primjerom i ako je Eveline željela
da je klan prihvati, morala im je pokazati da se ne ustručava malo zaprljati ruke.
To je imalo smisla kada je Nora to objasnila, ali sada, dok je Eveline klečala
ruku do laktova u sapunici, ta joj se ideja više nije činila tako pametnom.
Ipak, bila je previše tvrdoglava da odustane sada kada je već počela s tim
poslom. Znala je da je gledaju i nije im htjela omogućiti da je vide u trenutku
slabosti. Oribat će pod tako da sjaji. Pa makar je to ubilo.
Kada je završila s cijelom dvoranom, jedva je mogla stajati. Leđa su je
boljela kada se uspravila i bila je prilično sigurna da je naglas jauknula.
Maknula je kosu s lica i odnijela vjedro prljave vode do ulaza, gdje ju je
prolila na zemlju. U daljini je vidjela skupinu žena kako se igraju s djecom i usta
su joj se objesila. Bilo bi lijepo da je mogla biti vani po takvom lijepome danu.
Odvukla se natrag u dvoranu i produžila u malu prostoriju pokraj kuhinje
gdje su držali stvari za čišćenje. Nora ju je dočekala izašavši odande s
osmijehom odobravanja na licu.
– Prekrasno si očistila podove, djevojko. Sigurna sam da će se sve žene
složiti s tim.
Zbog nekog razloga Eveline nije bila nimalo oduševljena spoznajom da će
one pohvaliti posao koji je upravo obavila.
 Pomislivši da bi joj dobro došao kratak predah i da bi željela vidjeti što
žene i djeca rade na obronku iza zamka, spomenula je to Nori, ali Nora se
namrštila.
– O, ne, djevojko. Previše se toga mora napraviti da bi razmišljala o igri.
Što bi ostali pomislili ako bi lairdova supruga očekivala od žena da rade dok se
ona ide zabavljati? Ne, to uopće nije dobra ideja. Dođi i pokazat ću ti gdje se
pere posuđe. Mary je upravo završila s pripremanjem večerašnjeg obroka.
Ispekla je pogačice od zobi i svjež kruh. Vjerojatno je od jučer ostalo nešto
gulaša, ali sigurna sam da ima gomilu lonaca koji čekaju da ih se opere.
Eveline je opustila ramena, ali posljednje što je željela bilo je pokazati da
nije dorasla takvu poslu. Ako ga druge žene mogu svakodnevno obavljati, onda
sigurno može i ona.
Pošla je za Norom u kuhinju gdje su Mary i još jedna žena, koja je kratko
pogledala Eveline – i nije bila baš impresionirana njome – radile, a sada su se
mrmljajući predstavile, no tako brzo da im Eveline nije mogla pročitati imena
s usana.
Nije to htjela priznati, nego se samo vedro nasmiješila i pažljivo gledala
dok joj je Nora objašnjavala što će raditi. Ali nešto je bilo neobično. Čim je
Eveline počela ribati velike lonce, druge dvije žene nestale su iz kuhinje.
Posao je bio dugotrajan i naporan, i Eveline je bila sigurna da ga nije dobro
obavila. Lonci su bili veliki i iz njih je bilo teško izliti vodu, koju je ulila da bi ih
lakše izribala iznutra.
Iako je dan bio prilično svjež, a kroz stražnji prozor puhao je povjetarac,
Evelineino čelo i vrat orosili su se znojem i ovlažili joj kosu.
Kada je završila, više nije marila za to što će žene misliti o njoj. Izašla je iz
kuhinje i otišla ravno u svoju sobu, gdje je mogla obrisati znoj s tijela. Bila bi se
otišla okupati u rijeci, ali bojala se da će susresti Noru ili neku drugu ženu pa će
odmah dobiti novi posao.
Teška koraka popela se stubama i otišla u sobu. Boljela su je leđa. Bila je
umorna do kostiju. Napravila je grimasu pogledavši haljinu na sebi. Bila je
prljava i tako zaudarala da je morala nabrati nos. Sumnjala je da bi haljinu
spasilo i dobro namakanje u rijeci.
Svukla ju je sa sebe i sve ostalo dok nije ostala gola, a onda se oprala od
glave do pete. Nije to bila prava kupka – sve bi dala da se može dobro i dugo
namakati u vodi – ali za takvo što morala bi naručiti vruću vodu i napuniti
bačvu. Ipak nije željela da žene išta komentiraju, jer one sigurno ne mogu
odvojiti vrijeme za poslijepodnevnu kupku, satima prije nego što će otići na
počinak.
Zadovoljila se time da se dobro istrlja mirisnim sapunom koji je donijela
iz svojega klana. Poslije se presvukla u čistu haljinu i sjela na krevet. Samo će se
nakratko odmoriti. Nitko neće znati.
Legla je i spustila glavu na jedan od jastuka. Skutrila se na krznima kojima
je krevet bio prekriven. Samo načas. Ništa duže. Oči su joj se sklopile prije nego
što se udobnije namjestila.

Graeme je ušao u utvrdu kada su se i ostali počeli okupljati za večernji obrok.

Zapravo je jedva čekao vidjeti Eveline. Cijeloga dana nije vidio svoju ženu.
Mučio se tijekom dana ponovno proživljavajući prethodnu noć do posljednje
pojedinosti.
Iako uopće nije spavao, nikada se nije osjećao tako svježim i okrijepljenim
kao danas. Možda će ispasti prava svinja, ali došao je u iskušenje da je opet
uzme, iako je još prošle noći bila nevina djeva i još će danima biti bolna. Trebalo
joj je malo vremena da se oporavi prije nego što će opet morati trpjeti njegovu
pažnju. Gotovo se svakoga sata morao podsjećati na to kako bi potisnuo
potrebu da ode k njoj i utoli svoju glad.
Braća bi mu se smijala da su znala kako su mu sve misli usredotočene na
vođenje ljubavi. Zadirkivali bi ga i primijetili kako je brzo prešao iz života
sličnog redovničkom u život koji je sličio kurvanju.
Ah, dobro, to se događa muškarcu kada ima suprugu ili je barem on to
tako zamišljao.
Brzo je pogledom preletio po dvorani i vani po okolici utvrde, gdje su se
žene još okupljale, ali nije vidio Eveline. Popeo se stubama potražiti je u
njihovoj sobi.
 Kad je otvorio vrata, iznenadio se ugledavši je kako potpuno odjevena
spava na krevetu. Počeo je tiho zatvarati vrata kada je shvatio koliko je apsurdno
to što radi.
Znao je da je gluha, ali teško mu je bilo to upamtiti i svako malo bi se
zatekao kako nešto radi kao da ga može čuti. Tome nije pomagalo ni to što je
čitala s usana pa bi se zaboravio i okrenuo glavu od nje dok bi govorio.
Prišao je krevetu i nježno se spustio na rub. Dotaknuo joj je dugu plavu
kosu i zagladio je odmičući je s lica. Nije se ni pomaknula kada joj je rukom
prešao preko tijela.
Djevojka je bila iscrpljena. Zar zbog duge prošle noći? Ali ostala je spavati
cijelo jutro.
Razmišljao je treba li je probuditi da ode jesti, ali kada ju je nježno
prodrmao po ramenu, nije se ni trznula.
Zaključio je da joj očito treba odmora pa se povukao i sišao stubama
potražiti Rorie. Možda će ona znati što je Eveline danas radila i objasniti mu
zašto tako čvrsto spava.
Uhvatio je Rorie baš kada je izlazila iz očeve radne sobe. Pozvao ju je
rukom da mu priđe prije nego što je ušla u dvoranu.
Rorie se namrštila, a čelo joj se upitno nabralo kada ju je Graeme povukao
u stranu.
– Zar se što dogodilo? – upitala je.
– Ne, samo imam jedno pitanje u vezi s Eveline. Gore je u sobi i spava kao
zaklana. Pitam se što se dogodilo danas da je tako iscrpljena. Što ste radile?
Rorie je uzdahnula i stisnula usne, ali oči su joj odavale činjenicu da nešto
skriva.
– Rorie – rekao je upozoravajućim tonom. – Ako nešto znaš, bolje ti je da
progovoriš. Znaš da nemam tolerancije za takve stvari.
– Odmara se zato što je neumorno radila s ostalim ženama.
Graeme se namrštio. – Što?
Rorie ga je nestrpljivo pogledala. – Ne možeš se miješati, Graeme. Njoj je
to važno.
– Što joj je važno? Kunem ti se, Rorie, katkada si zbog tebe poželim
počupati kosu. Objasni mi o čemu se radi prije nego što te zadavim.
– Tražila je da je odvedem k Nori. Zamolila ju je da je pouči kako treba
upravljati utvrdom. Eveline osjeća da ti ne bi smio očekivati da će je klan
prihvatiti ako sama nije učinila ništa da zadobije njihovu naklonost.
Graeme je opsovao i zatresao glavom. – Ne mora se ubiti radom da bi se
dokazala. To je glupost. Ona im je gospodarica. Ona bi trebala usmjeravati
njihov rad, a ne obratno.
Rorie je kimnula. – Da, i tako će biti, ali prvo mora naučiti, a tko će je bolje
poučiti od Nore? I ja sam bila prisutna, Graeme. Nora je pristala. Eveline se
veselo smiješila i bila je sva sretna tim dogovorom. Kada sam se uvjerila da je
sve u redu, otišla sam i povukla se u tatinu sobu.
– Vidio sam je gore na katu. Očito je iscrpljena – rekao je Graeme
smrknuto. – Ne sviđa mi se to.
– Želi se uklopiti, Graeme – rekla je Rorie tiho. – Toliko to želi da će učiniti
sve kako bi uspjela u svojemu naumu. Želi mjesto u našemu klanu, a misli da
će ga tako zadobiti, bez obzira na to slagao se ti s njezinim postupcima ili ne.
– Ona ništa ne treba dokazivati – rekao je Graeme oštro.
– U tome se slažemo. Ali Eveline ne misli tako. To joj je važno i ja joj neću
proturječiti, a ne bi trebao ni ti. Dopusti joj to, Graeme. Što je u tome loše?
Time ga je dobila. Ako je Eveline sretna i zadovoljna, onda on nema što
reći. Nije mu se baš sviđalo što ona osjeća da mora zaprljati ruke kako bi stekla
odobravanje ostalih žena, ali možda je bila mudrija od njega.
Nije pokušavao razumjeti kako funkcionira ženski mozak. To je siguran
način da muškarac ostane trajno zbunjen. Ali ako je Nora doista uzela Eveline
pod svoju zaštitu, to je govorilo da bi je druge žene mogle prihvatiti, jer svi su u
klanu imali dobro mišljenje o Nori, koja je bila predvodnica žena.
– U redu – složio se. – Neću se miješati ni upletati u to. Ali, Rorie, želim
da sve pažljivo motriš. Ako se dogodi išta o čemu bih trebao znati, očekujem da
mi odmah skreneš pozornost na to.
 Rorie je kimnula glavom.
– Pobrini se da joj odneseš nešto za pojesti kada se probudi. Ja vodim
skupinu muškaraca u lov i neću se vratiti dokasna.
 29. POGLAVLJE

E veline se užasnula kada se probudila priljubljena uz Graemea. Bilo je očito

da je zora blizu, a ona je prespavala ostatak poslijepodneva, a i večeru.
Njezin je muž čvrsto spavao u krevetu i obgrlio je rukama tako da joj se
tijelo savršeno privinulo uz njegovo.
Na trenutak je uzdahnula i uživala u tom slatkom stanju između sna i jave.
Zamak će se uskoro početi buditi i započeti novi dan, ali nije željela napustiti
suprugov topao zagrljaj.
No sjetila se kako je Nora spomenula kada žene u zamku ustaju zapaliti
vatre u sobama i u velikoj dvorani, tako da odaje ne budu hladne kada ratnici
započnu sa svojim danom.
Nevoljko se izvukla iz topline kreveta i tiho dodala drva na vatru. Od sinoć
nije ostalo žeravice pa je potakla plamen koristeći napola dogorjelu svijeću.
Kada je vatra počela pucketati, bila je zadovoljna što će joj suprug naći već
zapaljenu vatru kada ustane. Zagladila je nabore haljine koju je obukla protekle
večeri. Potom je brzo prebacila kosu naprijed i splela pletenicu.
Kada je završila, sišla je u prizemlje potražiti Noru ili druge žene.
Potiskujući zijevanje, otišla je u kuhinju i zatekla Mary kako pali vatru u
velikom ognjištu na kojemu se kuhalo.
Eveline nije promaklo iznenađenje u Marynim očima kada ju je ugledala.
Brzo je spustila pogled i uputila Eveline da ode zapaliti vatru u dvama
ognjištima u dvorani.
Ali nije se potrudila objasniti Eveline kako će donijeti drva za taj posao.
Kamini su bili golemi i klade za njih bile su znatno veće od onih za manja
ognjišta u sobama.
Ne dopuštajući da je takva beznačajna pojedinost spriječi u obavljanju
zadatka, Eveline je otišla van. Drhturila je gledajući sivkasto nebo. Na istoku je
tek počelo svitati.
 Dah joj je izlazio iz usta u oblačićima, a zrak joj je na licu bio vlažan i
hladan.
Kao što je i očekivala, našla je veliku gomilu klada naslaganih uz stražnji
zid utvrde, odmah pokraj vrata iz kojih se izlazilo iz kuhinje.
Uspjela je izvući jednu kladu, koja je pala na zemlju pred njezine noge.
Uspravila ju je, ali shvatila je da nema načina da je sama podigne pa ju je počela
kotrljati.
Kada je stigla do kamenih stuba što su vodile u utvrdu, namrštila se i
zagledala u kladu koju je držala uspravno.
Ići će korak po korak. Nije morala kladu dugo nositi. Samo će je povući
uza svaku stubu sve dok ne stigne do vrha.
Zapuhala se od napora dok se trudila podignuti kladu tek toliko da je
povuče na prvu stubu. Nekoliko trenutaka stajala je i puhala od napora, a onda
se pripremila podignuti je na sljedeću stubu. Trebalo joj je nekoliko minuta da
stigne do posljednje stube.
Na vrhu je zastala i svom se težinom naslonila na kladu, gledajući gomilu
klada koje je ostavila iza sebe. Kako će uspjeti dovući dovoljno klada da zapali
oba ognjišta u dvorani do trenutka kada muškarci počnu dolaziti na doručak?
Pa, sigurno to neće obaviti stojeći tu i cendrajući.
Čvrsto je odlučila ne dopustiti da od nje naprave budalu pa je zakotrljala
kladu prema ognjištu, spustila je na pod i vratila se po drugu.
Nakon što je dovukla još četiri klade, mogla je zapaliti prvu vatru. Bila je
tako iscrpljena da su joj ruke drhtale dok je namještala drva u ognjištu. Prvu je
kladu namjestila i spremala se vratiti po sljedeću kad ju je nečija ruka potapšala
po ramenu.
Prenula se, uspravila i ugledala zaprepašteno lice jednog od mlađih
vojnika. Izgledao je tako zaprepašteno da se namrštila, jer nije shvaćala u čemu
je pogriješila.
– Gospo, moja je dužnost svakoga jutra posložiti klade. To nije posao za
djevojku vašega stasa. Molim vas, dopustite mi da završim. Ne bih volio
razljutiti lairda time što sam dopustio da mu žena obavlja tako naporan posao.
Vaše ruke, gospo. Krvare. Molim vas, pozovite neku od žena da vam pomogne.
Začuđeno je spustila pogled i vidjela da su joj ruke izgrebene i krvare od
nošenja klada. Možda nije dobro razumjela Mary ili je jednostavno pogrešno
pročitala riječi s njezinih usana. Shvatila je da joj je zadatak zapaliti ognjišta, ali
bilo joj je neizmjerno drago da više ne mora dovlačiti drva u dvoranu. Leđa su
je jako boljela, a sada kad joj je on skrenuo pozornost na ruke, počele su je peći.
Graeme će biti bijesan, a posljednje što je željela bilo je da ostali pripadnici
klana vide kako nije u stanju ni donijeti drva za potpalu a da ne ozlijedi svoje
nježne, lijepe ruke.
Imala je tuniku čiji su rukavi bili dovoljno dugi da joj sakriju ruke. Tog
jutra nije nosila tuniku iznad haljine, ali svakako će je odjenuti tako da nitko ne
vidi koliko se izranjavala, posebno dlanove i prste.
Sada je samo morala naći neko skrovito mjesto da se opere. Pogledala je
van i vidjela da se sunce već diglo iznad obzora, što je značilo da će joj se suprug
uskoro pojaviti u dvorani.
Zahvalila je mladiću koji je preuzeo zadatak paljenja vatre na ognjištima,
požurila van i krenula ravno prema stražarskom tornju.
Bilo je nezgodno što je morala proći pokraj stražara svaki put kada je htjela
otići na rijeku, ali cijenila je Graemeovu brigu za sigurnost svojih ljudi.
Pozvala je stražara. Pazila je da glasno vikne i unijela je u to svu snagu. On
je provirio i namrštio se kao da je potpuno poludjela, a onda je odmahnuo
glavom.
Trenutak poslije pojavio se jahač. Nije izgledao nimalo sretno što mora
pratiti Eveline izvan zamka. Vjerojatno će propustiti doručak.
– Idem na rijeku samo oprati ruke – rekla je jahaču. – Nema potrebe da
me pratiš. Čuvar može vidjeti stazu kojom idem.
Jahača se nije dojmio njezin govor i ignorirao ju je. Odjahao je ispred nje
i potom je pogledavao s iščekivanjem.
Ogorčena njegovom nepristojnošću, krenula je umjerenim korakom
preko rosne livade prema rijeci. U zraku se osjećala hladnoća, ali ona je uživala
u tome, osvježena nakon iscrpljujućeg posla hrvanja s kladama za vatru.
 Kada je stigla do rijeke gdje je neki dan plivala, kleknula je i uronila ruke
u hladnu vodu.
Krv se već počela sušiti na mjestima gdje je oderala kožu. Iznenadila se i
trznula zbog hladne vode, a onda je počela vaditi špranje iz ranica.
Tek je tada primijetila žuljeve od prethodnoga dana. Dva su puknula i iz
njih je izašla čista tekućina, ali još ih je bilo nekoliko koji nisu puknuli.
Uzdahnula je, svjesna da im je jutros dodala još nekoliko žuljeva.
Kada je ustala, želudac joj je zakrulio i stegnuo se u čvor. Nesigurno je
stajala. Prethodne večeri nije jela, a i sada je kasnila na doručak. Ako požuri,
mogla bi stići na vrijeme.

– Dovraga, gdje mi je žena? – upitao je Graeme, a glas mu je odjekivao u

dvorani.
Vojnik koji se brinuo za vatru nelagodno je pogledao prema njemu.
Graeme je uhvatio njegov pogled i prišao mu.
– Jesi li jutros vidio svoju gospodaricu?
Anton je nervozno progutao knedlu. – Jesam, lairde. Ona je...
– Trznuo se i odmah brzo nastavio. – Donosila je klade za potpalu ognjišta
u dvorani. Zaustavio sam je, naravno, i rekao da je to moja dužnost. Činilo se
da joj je laknulo, ali onda je požurila van i otada je nisam vidio.
– Što je radila? – zarikao je Graeme.
Anton se opet trznuo. – Ni ja nisam mogao vjerovati. Djevojci ne pristoji
dovlačiti klade, ali ona ih je poredala pet prije nego što sam stigao u dvoranu.
Graeme je zaklopio oči i zatresao glavom. To je bila besmislica. Apsolutna
i potpuna besmislica. Bez obzira na to što Rorie kaže i koliko joj argumenti bili
valjani, on to više neće dopustiti.
Nije stigao tražiti objašnjenje od svake pojedine žene u utvrdi jer je
Eveline žurno ušla, obraza blijedih od hladnoće. Nekoliko tankih pramenova
kose oslobodilo joj se iz pletenice i sada su joj uokvirivali lice. Unatoč izmučenu
izgledu, ipak je uspjela postići da Graemeu stane dah.
– O, dobro jutro, Graeme – rekla je zadihano. Klecnula je u naklon i
požurila pokraj njega prema stolu gdje se već posluživalo jelo.
Zatreptao je i osvrnuo se gledajući je dok je prelazila preko prostorije. Sjela
je do njegova mjesta i nasmiješila se njegovoj braći, koja su već sjedila za stolom.
Nedostajala je samo Rorie, ali ona nije uvijek dolazila na zajednički doručak.
Prije nego što je i sam pošao sjesti s njom i braćom, okrenuo se k Antonu
i mrko ga pogledao. – Nemoj dopustiti da se to više dogodi. Pobrini se da ne
pokuša donositi drva u utvrdu, pa makar ih ti morao naslagati unutra. Ona ne
smije paliti ova ognjišta.
Anton je potvrdno kimnuo, a Graeme je otišao sjesti pokraj svoje žene.
Blistavo mu se osmjehnula dok je sjedao uz nju. Unatoč tome što je bila
naizgled vedra, primijetio je da ima tamne podočnjake. Ponovno se razljutio
zato što je tako naporno radila kako bi je prihvatili pripadnici njegova klana, a
oni su u svojem otporu bili neobjašnjivo tvrdoglavi.
Tko se mogao oduprijeti njezinu osmijehu? Štoviše, kako je itko mogao
provesti ijedan tren u njezinoj blizini i misliti da je imalo slična svojim
rođacima? Armstrongovi su bili krvoločna, divlja horda. Bez razmišljanja su
ubijali samo da ostvare svoje ciljeve. Eveline je imala nježno srce i ni trunke
podlosti u sebi.
Osim što je dignula mač na žene njegova klana i istjerala ih iz utvrde.
Namrštio se zbog toga. Djevojka je bila pod pritiskom i nije ju se moglo
kriviti zato što je zauzela stav protiveći se podlim uvredama.
Namjeravao je tijekom doručka potaknuti razgovor o poslu kojega se
prihvatila, ali živahno je razgovarala s njegovom braćom. Graeme nije znao o
čemu to točno raspravljaju. Bio je siguran da ni njegova braća to ne znaju, ali
udovoljavali su joj i odgovarali ljubaznim spremnim osmijesima.
Cijenio je to što joj iskazuju naklonost i potporu, znajući da će s
vremenom to polako prijeći i na ostatak klana. Možda je Rorie imala pravo i
Eveline je samo trebala malo vremena da se prilagodi i osvoji žene.
Činilo mu se da je već zadobila potporu njegovih ljudi. Oni kao da nisu
željeli da ona pati i Graeme dosad nije čuo da ju je ijedan muškarac uvrijedio.
Žene su, međutim, bile druga priča, ali nije im mogao zamjeriti odanost koju
su iskazivale njemu i imenu Montgomery.
Uzdahnuo je. To je svakako bio težak problem. Žene su uvijek čvrsto
podupirale muškarce klana. Graeme je oduvijek bio ponosan na to. I njegova je
majka bila važan čimbenik poticanja te žestoke, nepokolebljive odanosti žena.
Prije nego što je umrla rađajući Rorie, često je okupljala žene oko
muškaraca, propovijedajući važnost jakih klanskih veza koje se odnose na
svakoga pojedinog muškarca, ženu i dijete. Graemeov otac često se slatko
smijao i govorio da je budalast svaki onaj muškarac koji stane na put njegovoj
ženi, jer bila je žešća od ijednog ratnika kojega je Robert Montgomery ikada
trenirao.
Eveline bi se svidjela njegovoj majci. Graeme se nije zavaravao mišlju da
bi majka odmah prihvatila Eveline. Dočekala bi taj brak s prezirom baš kao i
ostali pripadnici klana. Ali s vremenom bi je privukli Evelinein šarm i
otpornost. Također bi zdušno pohvalila Eveline što je bila tako domišljata da
izbjegne brak s muškarcem koji ju je namjeravao nemilice zlostavljati.
Graeme se namrštio kada je Eveline ustala nakon jela. Namjeravao je
razgovarati o tim njezinim obvezama.
– Eveline, jedan trenutak molim – rekao je kad ga je pogledala.
– O, oprosti, Graeme. Sada nemam vremena. Čekaju me neki poslovi, a
sigurna sam da i ti imaš posla s muškarcima. Za večerom ćemo razgovarati o
tome što imaš na umu.
Rekavši to nasmiješila se i poljubila ga izravno u usta pred cijelom
dvoranom. Onda ga je pomilovala po obrazu i veselo produžila. Brzim korakom
izašla je iz dvorane ostavljajući Graemea potpuno zbunjenog.
Tek je trenutak poslije shvatio da još uvijek sjedi ukočeno, a usne mu bride
od njezina poljupca.
Posvuda su se čuli dobronamjerni podsmijesi i grohotan smijeh, ali on
nije obraćao pažnju na njih. Pogled mu je bio prikovan na lagano njihanje
Evelineine stražnjice dok je izlazila iz dvorane.
 30. POGLAVLJE

S utradan je stigao otac Drummond. Eveline se iznenadila vidjevši da je mlad

čovjek, možda tek nekoliko godina mlađi od Teaguea.
Bio je vedar i za svakoga je imao spreman osmijeh. U moru ratnika isticao
se jer je bio tako drukčiji od ostalih. Bio je svijetle puti bez ijedne vidljive mrlje.
Imao je plavu kosu, iste nijanse kao i Eveline, i modre oči koje su sjale kad bi se
smiješio.
Eveline je pomislila da bi njih dvoje mogli biti brat i sestra, koliko su sličili
jedno drugome.
Posramila se zato što je očekivala starijega čovjeka, strogog i ozbiljnog,
zahtjevnog učitelja koji će biti nemilosrdan u svojemu poučavanju.
Bilo je očito da je prijatelj klana Montgomery. Svi su ga srdačno
pozdravljali i toliko tapšali po leđima da je već trebao pasti na tlo. Eveline se
trznula svaki put kada bi ga sljedeći ratnik pozdravio.
Rorie je zamalo zaplesala od veselja i radosti što je svećenik došao. Jedva
se suzdržavala čekajući da je otac Drummond primijeti.
Toplo ju je pozdravio, poljubio u oba obraza, a onda mu je prišao i
Graeme i objasnio zašto ga je pozvao.
Otac Drummond nasmijao se čuvši da je Rorie čvrsto odlučila naučiti
čitati i pisati, ali nije se činio iznenađenim što će je početi poučavati.
Kada je Graeme vidio da Eveline stoji na rubu okupljene gomile koja je
došla pozdraviti oca Drummonda, rukom ju je pozvao da im priđe.
– Oče, ovo je Eveline, moja supruga – rekao je Graeme, pobrinuvši se da
stoji tako da mu Eveline vidi usta.
Svećenik se široko osmjehnuo i posegnuo uhvatiti Eveline za obje ruke. –
Moja gospo, puno sam čuo o vama. Morate mi ispričati kako ste naučili čitati
riječi s usana. To je genijalna sposobnost.
Evelineini obrazi su se zažarili zbog te pohvale i sramežljivo mu se
osmjehnula. Pomno je izbjegavala dopustiti mu da je uhvati za ruke. Nije htjela
da itko zna za njezine žuljeve i ispucalu kožu. Sramila se svojih grubih ruku.
– Trebalo mi je nešto vremena i još ne mogu pročitati riječi s usana nekih
ljudi, jer ne govore svi jasno i razgovijetno.
Graeme ju je nježno dotaknuo po ruci. – Malo glasnije, Eveline.
Posramljena, Eveline je sve ponovila, trudeći se jasno izgovoriti svaku riječ
i govoriti glasnije. Graeme je lagano kimnuo glavom kako bi joj dao do znanja
da je sada sve u redu.
– Oduševljava me vaša sposobnost prilagodbe gubitku sluha – rekao je
svećenik. – Volio bih jednom zgodom podrobnije porazgovarati s vama o toj
temi.
Eveline se nasmiješila, osjetivši u srcu toplinu prema svećeniku koji ju je
odmah prihvatio. Nije ju smatrao čudnom. Zapravo je bio impresioniran
njezinom sposobnošću. Dotad nije shvaćala koliko je stresno to što dugo nije
čula ljubaznu riječ ni dobila iskren osmijeh. Srce ju je boljelo od nostalgije za
domom, gdje ju je obitelj voljela bez obzira na to je li luda ili potpuno normalna.
Ondje je ipak bila voljena i prihvaćena.
Na trenutak, grlo joj se stegnulo od tuge pri pomisli na obitelj koju možda
nikada više neće vidjeti. Graeme je bio prilično uvjerljiv kada je rekao da njezini
rođaci nikada neće nogom stupiti na njegovu zemlju. Njezin otac također neće
dopustiti dolazak Montgomeryja na svoju zemlju, pa makar to značilo da neće
vidjeti svoju jedinu kćer.
Ispričala se i napustila društvo supruga i oca Drummonda. Požurila je
udaljiti se prije nego što primijete koliko je potresena.
Nije ni trepnula kada se našla licem u lice s Norom, koja je imala nove
zadatke za nju. Ako se nečim zaposli, to će joj skrenuti misli s tuge koja ju je
obuzela. Nedostajali su joj zagrljaji braće, majčino društvo kad bi navečer
sjedile i zajedno Šivale. Otkada je došla ovamo, nije imala iglu u rukama, iako
je znala da joj je majka spakirala sav pribor i konce.
Ignorirala je bolne dlanove i krenula isprašiti sagove iz hodnika utvrde.
Također se pobrinula da soba u kojoj će spavati velečasni bude čista i
prozračena, a vatra zapaljena.
Graeme neće imati nijednu zamjerku njezinim sposobnostima
upravljanja utvrdom. Zahvaljujući njoj gost je dobro zbrinut, a razgovarala je i
s Mary o posebnom obroku za njegovu dobrodošlicu.
No tuga ju je pratila ostatak dana, i bez obzira na to koliko se zaokupila
poslom, nije se mogla otresti one boli u srcu. Sa svakim sumnjičavim pogledom
upućenim u njezinu smjeru, osjećala se još jadnijom, obilježenom, kao da tu ne
pripada.
Do večere, Eveline je bila posve iscrpljena. Vukući noge, jedva je uspjela
doći do dvorane. A onda se još trebala popeti stubama do svoje sobe kako bi se
prije večere osvježila. Otac Drummond sjedit će na počasnome mjestu za
Graemeovim stolom, a ona je bila mokra, znojna i prljava.
Zastenjala je i počela se penjati stubištem. S mukom je došla do svoje sobe.
Ušla je i s posebnom pomnjom raščešljala zamršene uvojke. Nije htjela
nositi pothaljinu ni tuniku koje je nedavno imala, pa je odabrala drugu haljinu
od onih koje joj je majka sašila.
Bila je tamnoplava i vrlo lijepa, slična haljini koju je nosila na vjenčanju,
ali opet ne tako svečana. Bila je prikladnija za počasnoga gosta.
Eveline je odjenula i bijelu tuniku, poput one koju je nosila sa zelenom
haljinom, jedino što je ova imala rub i obrube rukava ukrašene plavim vezom
koji je pristajao uz haljinu.
Rukavi su joj prekrivali veći dio šaka, zbog čega je bila zahvalna, jer ruke
su joj bile crvene i pune žuljeva, rana i ogrebotina. Gledajući ih, napravila je
grimasu i pomislila kako bi se majka užasnula vidjevši u kakvu su joj stanju
ruke. Nisu to bile ruke dame.
Iako je bila otmjena roda, to joj nije nimalo pomoglo da je Graemeov klan
prihvati. Oni su očito više cijenili težak rad nego gracioznost i eleganciju, a
Eveline ih nije mogla potpuno kriviti zbog toga. I njoj je draža bila gospodarica
zamka koja je mogla raditi rame uz rame s drugim žena nego dama koja je znala
sašiti ravan porub.
Kada je bila zadovoljna svojim izgledom, ponovno se spustila stubama,
jaučući u sebi pri svakom koraku. Prisilila se smiješiti, zaobišla ugao i ušla u
dvoranu. Pogled je usmjerila prema stolu gdje je Graeme sjedio s braćom.
Pogledao je prema njoj i mogla se zakleti da mu je u očima vidjela
olakšanje, a potom i zadovoljstvo. Bilo joj je milo pri srcu i to joj je umanjilo
bolnu tugu koja ju je mučila cijeli dan.
Korak joj je postao lakši i zaboravila je bol koji je trpjela pri svakom
pokretu.
Dok se približavala, Graeme je ustao i ponudio joj ruku da joj pomogne
popeti se na podij. Umjesto da prihvati njegovu ruku, položila mu je prste na
podlakticu i tako mu dopustila da joj pomogne. Nasmiješila se Bowenu i
Teagueu, a onda i Rorie, koja se smiješila od uha do uha sjedeći nasuprot
svećeniku. I Eveline se tada nasmiješila ocu Drummondu i zaželjela mu
dobrodošlicu.
Graeme ju je iznenadio laganim poljupcem u čelo dok ju je smještao za
stol. Želio ju je uzeti za ruku, ali ona ju je brzo odmaknula i posegnula za
peharom kao da nije primijetila njegov pokret.
Rorie je bila uzbuđena tijekom cijele večere i poticala živahan razgovor,
ali Eveline se morala s naporom usredotočiti kako bi sve pratila i razumjela. Bila
je uvjerena da je propustila nešto od rečenoga, jer stalno je pogledavala od osobe
do osobe vidjeti tko je što rekao.
Kada je večera već bila pri kraju, Eveline je bila iscrpljena i glava ju je
boljela od pokušaja držanja koraka i praćenja razgovora.
Željela je samo otići u krevet i ostati u njemu tjedan dana.
S olakšanjem je uzdahnula kada je večera završila i Graeme je predložio
da se muškarci povuku uz ognjište na jednom kraju dvorane, gdje će uživati u
„finijem“ pivu, rezerviranom za posebne prigode.
Uistinu se obradovala tome što će moći otići u krevet. Tada se Graeme
okrenuo i dok su ostali ustajali, pružio joj ruku. Zbunila se i pomislila da joj
samo želi pomoći sići s podija. Prihvatila je njegovu ruku i dopustila da je
povede od stola.
Kada su stigli do drugoga kraja prostorije, nasmiješila se ostalima i
pokušala izvući ruku ih Graemeove s namjerom da ode. Ali on ju je lagano
povukao natrag i suzdržavala se da se ne trzne kad je prstima pritisnuo jedno
od bolnih mjesta na njezinu dlanu. Srećom, nije primijetio njezinu grimasu ni
žuljeve.
– Pridruži nam se, Eveline – rekao je Graeme. – Rado bih večeras uživao
u tvojemu društvu.
Eveline je zatreptala od iznenađenja. Sjeo je u jednu od boljih stolica
namijenjenih odmaranju pred vatrom, a ona se još više smela kada ju je
povukao da mu sjedne na krilo umjesto da joj je ponudio jednu od susjednih
stolica.
Ali njegova braća i otac Drummond također su sjeli, došla je i Rorie i
nekoliko starijih Graemeovih ljudi i uskoro su sve stolice bile zauzete.
Osjećala se izloženom sjedeći tako na Graemeovu krilu, iako u njegovim
postupcima nije bilo ničega nepriličnog ni previše intimnog.
Spustio je ruke na njezin struk i držao je naslonjenu na prsima dok su
ostali razgovarali, pili pivo, smijali se šalama i prepričavali priče iz bitaka i s
treninga.
Graeme je uglavnom šutio, iako je svako malo mogla osjetiti vibracije u
njegovu prsnom košu, a onda iste vibracije u svojemu uhu. Njegov glas
umirivao joj je osjetila.
Voljela ga je slušati iako njegove riječi nije čula kao raspoznatljive glasove.
Srećom, nisu je ništa pitali, jer bila je previše umorna da bi pratila što
pojedini ljudi govore. Nakon nekog vremena, potpuno se opustila u
Graemeovu zagrljaju i uživala u osjećaju da je drži uz svoje znatno krupnije
tijelo.
Bila je to utjeha u trenutku kad ju je najviše trebala. Iscrpljenu, morila ju
je nostalgija i čežnja za obitelji. Vjerovala je da se nikada neće uklopiti u novi
klan, a nije bila ni sigurna želi li to.
Teško je biti sretan na mjestu gdje je nitko ne želi, bez obzira na napor
koji je uložila da promijeni tu činjenicu.
Glava joj je sve više padala, a onda ju je Graeme privio k sebi pod bradu i
čvršće zagrlio. Široko je zijevnula i brzo zatvorila usta. Nije htjela biti
nepristojna pred drugima, ali Graemeu kao da to nije smetalo.
Njegove su je ruke milovale gore-dolje po leđima i onda opet kliznule oko
struka. Uzdahnula je od zadovoljstva, poželjevši da taj trenutak traje zauvijek.
Umor protiv kojega se borila cijeli dan napokon je pobijedio, kapci su joj
otežali i više nije mogla držati oči otvorenima. Zagnjurila je lice u Graemeov
vrat i tiho uzdahnuvši prepustila se snu.
 31. POGLAVLJE

G raeme je lagano prstima prošao kroz Evelineinu kosu i slušao kako nježno
diše. Zaspala je, topla i zadovoljna u njegovu naručju. Znao je koliko je
bila iscrpljena i da je namjeravala ranije otići u sobu, ali želio je da ostane u
prizemlju s njim.
Jedan razlog tome bila je obična pohlepa. Ako on nije mogao ići na
spavanje s njom, želio ju je pokraj sebe da je barem može držati i dodirivati.
Čekao je cijeli dan da uživa u radosnom trenutku kada će spustiti ruke na
njezinu kožu.
Drugi je razlog bio taj da je klanu želio pokazati koliko cijeni svoju ženu i
da ona ima trajno mjesto u klanu. Namjeravao je iskoristiti svaku priliku kako
bi naglasio tu činjenicu. Želio je da svi vide kako daje punu potporu svojoj ženi,
pa makar bila Armstrongova.
– Tvoja nas je žena napustila – rekao je Bowen šaljivo.
– Da – odgovorio je Graeme. – Čvrsto je zaspala.
– Možda je vrijeme da se povučeš na počinak – predložio je Teague. –
Djevojka izgleda iscrpljeno. Već mi se za večerom učinilo da jedva drži oči
otvorenima.
Znači, nije samo on primijetio Evelinein umor. Graeme se ljutio što je tako
naporno radila da bude prihvaćena, kad ju je on već prihvatio.
– Da, mislim da bih trebao odvesti Eveline gore u sobu. Ispričajte nas.
Ustao je i lako podignuo Eveline u naručje.
– Oče – rekao je kimnuvši prema svećeniku. – Drago nam je što ste došli
i možete početi poučavati Rorie kada god želite.
– I Eveline također – javila se Rorie. – I ona želi učiti.
– Dobro, i Eveline – rekao je Graeme tiho.
Možda će je to toliko zaokupiti pa neće naporno raditi ne bi li udovoljila
onome što je mislila da žene u zamku cijene. Zapravo, Eveline je puno više
zavrijedila njihovo poštovanje nego one njezino.
– Radujem se što ću poučavati takve dvije inteligentne žene – rekao je otac
Drummond široko se smiješeći. – Imam osjećaj da će to biti jedan od zabavnijih
zadataka kojih sam se prihvatio.
Graeme se malo udaljio od skupine muškaraca, a onda napadno pogledao
Rorie dajući joj do znanja da bi i ona trebala otići. Nevoljko je ustala i svima
zaželjela laku noć.
Kada je Graeme stigao u sobu, ramenom je zatvorio vrata i pažljivo
spustio Eveline na krevet.
Da je bio velikodušan, jednostavno bi joj svukao odjeću i spremio je na
spavanje. Ali znao je da ne želi samo to. Želio ju je probuditi poljupcima i
milovanjem. Želio ju je navesti da stenje od užitka, želio ju je opet posjedovati.
Dva dana bila su najviše koliko je mogao čekati da se ona oporavi od
njihova prvog združivanja. Mogao je biti strpljiv i nježan prema njoj. Ali ono
što nije mogao učiniti bilo je čekati još jednu noć da je uzme.
Nije razmišljao gotovo ni o čemu drugome osim kako ju je bilo dobro
doticati, kako je bila lijepa i kako ga je činila... potpunim.
Sagnuo se da je poljubi i onda je počeo polako svlačiti. Zbunjivali su ga
mnogobrojni slojevi odjeće i iskušavali njegovu strpljivost. Poželio je rastrgati
tkaninu i što prije razotkriti je pogledu, ali haljina na njoj očito je bila
skupocjena i pomno sašivena.
Grickao joj je usku nastavljajući je razodijevati. Pomaknula se i
uzdahnula, nasmiješivši se u snu. I on se osmjehnuo.
Kada je ostala potpuno gola na krevetu, nagnuo se i nježno joj počeo sisati
dojku.
Naglo je otvorila oči, još zamagljene od sna, i na tren je bila
dezorijentirana. Onda je shvatila gdje se nalazi i što Graeme radi. Razrogačila
je oči, koje su joj potamnjele od žudnje.
Izvinula je tijelo i protegnula se poput mačke. Bio je to jasan poziv u
njezinu govoru tijela. Za Graemea je to bilo dovoljno.
Brzo se svukao i vidio da se ona već podbočila na lakat i gleda ga dok
prilazi krevetu. Posegnuo je za njom, želeći samo vidjeti njezino golo tijelo uz
svoje.
Kada je legao na nju, oslonio se na laktove, a lice mu je bilo tek nekoliko
centimetara iznad njezina. – Nastojao sam ti dati vremena da se oporaviš, ali
zaboga, Eveline, toliko te želim. Ne mogu više čekati.
Nasmiješila se i podignula bradu da ga može poljubiti. – Oporavila sam
se. I ja tebe želim, mužu.
Zastenjao je i prignječio joj usta svojima, pijući slatkoću njezinih usana.
Tijelo mu je bilo priljubljeno uz njezino, čija ga je mekoća dozivala, tako
čudesno drukčija od čvrstih mišića njegova tijela.
Zakotrljao se povukavši je sa sobom tako da su ležali na boku. Zagledao
se u njezine oči upijajući njihov sjaj. Želja u njima bila je očita. Zrcalila je
njegovu i morao se podsjetiti da bude nježan prema njoj, bez obzira na to što je
rekla da se oporavila.
Instinkt ga je tjerao da se opet zakotrlja na nju i zabije najdublje što može
u njezino podatno tijelo. Želio je ostati u njoj, jednostavno je osjećati oko
svojega uda. Bio bi zadovoljan kad bi cijelu noć mogao provesti okružen
njezinom toplinom.
Promeškoljila se pokraj njega kao da i ona jedva čeka da je opet uzme.
Prošao joj je rukom po bedru sve do zaobljena kuka, a onda dalje preko struka
do bujnih grudi. Obavio je dlan oko mekog brežuljka i palcem protrljao
ispupčeni vršak sve dok se nije stvrdnuo. Onda je spustio glavu ukoso, uzeo
bradavicu u usta i sisao sve dok nije zastenjala i izvinula se prema njemu.
Povukao se nad nju, posegnuo rukom dolje i kliznuo joj između bedara sa
zadovoljstvom otkrivši da je vruća i vlažna od želje.
Protrljao je kvržicu skrivenu u njezinim ženskim naborima, izmamivši iz
nje još jedan uzdah zadovoljstva. Nježno ju je gurnuo na leđa tako da ima
nesmetan pristup njezinu tijelu, grudima, svemu što je želio ljubiti, dodirivati i
milovati.
Sviđao mu se kontrast njezinih blijedih, bujnih grudi i ružičastih
bradavica. Mogao bi se satima sladiti njima, lizati ih i sisati sve dok oboje ne
polude od požude.
Osjećao se posebno nestašnim i liznuo jednu, a onda odmah popratio
blagim ugrizima. Zubima je prelazio preko bradavica sve dok nisu postale vrlo
tvrde i ispupčene. Onda je liznuo drugu, protrljao jezikom preko nje i uokolo,
kružeći sve dok se Eveline nije počela migoljiti pod njim.
Odmaknuo se i zagledao u njezine prekrasne oči. – Ah, djevojko, kako me
samo dovodiš u napast. Ne mogu više ni trenutka izdržati izvan tvojega slatkog
tijela.
Kliznuo je prstima u njezin otvor želeći se uvjeriti da je spremna za njega.
Nije naišao na otpor. Otvorila mu se lako i prsti su mu slobodno ušli dublje.
To je bilo dovoljno da u njemu popuste sve brane.
Namjestio se na njoj, koljenima joj razmaknuvši bedra. Onda je zgrabio
ukrućeni ud i pomicao se gore-dolje, kupajući se u njezinoj vlazi. Naposljetku
se namjestio na njezin otvor, gurnuo i ušao tek toliko da je sigurno primila
glavić njegova uda.
Zaklopila je oči i ruke su joj poletjele prema njegovim ramenima. Zabila
mu je nokte u kožu. Gurnuo je jače i prodro još koji centimetar. Zadrhtala je, a
onda podignula kukove u nečujnoj molbi za još više.
Bio je i više nego sretan što joj može udovoljiti. Prodro je dublje i zabio se
do kraja. Vrisnula je, on se potpuno umirio sve dok nije shvatio da to nije bio
uzvik bola, nego užitka.
Za njega je to bio najintenzivniji osjećaj koji je ikada iskusio. Nikada prije
nije shvaćao kakav će to osjećaj biti kada se nađe s pravom ženom. S kojom se
neće samo na brzinu spariti zbog još bržeg olakšanja. Ovo sada bilo je ono
pravo, ono ispravno. Znao je da nikada više neće doživjeti išta slično. Za njega
više neće postojati druga žena.
Ona je bila njegova. Njegova žena.
Volio ju je.
Iznenadio se shvativši to i osjećaj ga je preplavio.
Ljubav.
Volio je Eveline Armstrong. Kako se to moglo tako brzo dogoditi? Kako
je mogao voljeti ženu čiji je klan nanio toliko tuge njegovoj obitelji? Razum mu
je govorio – i Graeme je to svima jasno dao do znanja – da nju nitko ne može
smatrati odgovornom za grijehe njezina klana. Bio je svjestan da prema njoj
osjeća izvjesnu nježnost i žestoku želju da je zaštiti.
Ali ljubav?
Ta je spoznaja bila nešto izvanredno i nije bio spreman za to. Osjećao se
kao da ga je netko udario buzdovanom.
– Graeme?
Evelinein šapat dospio mu je do ušiju i shvatio je da se ukočio iznad nje
razmišljajući o značenju tog trenutka.
– U redu je – rekao je napukla glasa. I bilo je. Sve je bilo savršeno.
U rukama je držao ženu koja mu je bila suđena. Da poživi sto godina, ne
postoji ništa zbog čega bi se osjećao tako dobro.
Spustio je pogled na nju, želeći uživati u tom trenutku, pohraniti u
sjećanje trenutak kada je shvatio koliko mu znači Eveline Armstrong.
Nježna djevojka koja se provukla kroz njegovu obranu. Zbunjujuće, ali i
vrlo zadovoljavajuće.
Ponovno je počeo prodirati u nju, ovaj put sporim odmjerenim pokretima
kako bi im produžio užitak. Obuzela ga je nježnost, potreba da je grli i mazi.
Kako će joj uopće objasniti što mu znači? Kako će uopće naći prave riječi?
Ali mogao joj je pokazati. Da, mogao joj je pokazati ono za što još nije
nalazio riječi. Možda joj neće moći reći što mu je u srcu, ali pokazat će joj svojim
postupcima i djelima.
Zagrlio ju je, kliznuo duboko u nju i povukao se pa ponovno prodro, ovaj
put još dublje.
Nikada se nije osjećao tako ranjivim, potpuno nezaštićenim, a ipak to nije
bilo onako strašno kao što bi očekivao. Otkrio je da mu ne smeta pokazati pred
njom svoju nježniju stranu. Štoviše, želio je da je ona vidi.
Obavila mu je ruke oko vrata i privukla ga bliže. Usne su joj šaptale nešto
uz njegovu čeljust i potom u uho, gdje ga je počela ljubiti i grickati, zaigrano i
grešno slatko.
 Bila je nevješta, ali ipak mu je bilo dražesno što se trudi pokazati mu svoju
naklonost, a možda i ljubav. Mogao se samo nadati, jer najgora vrsta pakla bilo
je pomišljati da mu neće uzvratiti osjećaje. Jednostavno ga je morala zavoljeti.
Nije mogao zamisliti ništa drugo.
Zaklopio je oči i uronio licem u njezinu kosu, puštajući da ga obavije i
drži. Nije vjerovao tom iznenadnom osjećaju koji ga je obuzeo. Bio je prejak i
neodoljiv. Mnogo više od obične požude. Više od užitka u tijelu prelijepe žene.
Srce mu je bilo zarobljeno. Za njega je to bio čudesan osjećaj bespomoćnosti.
– Volim te – šapnuo joj je u kosu, svjestan da ga ne može čuti, ali želio je
osjetiti te riječi na usnama. – Volim te – ponovio je kada je shvatio kako mu
riječi lako dolaze.
Posve ju je prekrio svojim tijelom, ali ona je bila ta koja je svojim malim
rukama držala njega. Ona je posjedovala njega, a ne obratno.
Dosegnuo je snažan vrhunac, puno intenzivniji nego ikada prije. Došao je
s nekog mjesta duboko u njemu. Cijelo mu se tijelo napelo i zabio se još dublje
i jače sve dok se nije stegnula oko njega.
Kao da se otopila oko njega, postala je meka, i on opet se zabio u nju. Tada
mu je užitak zagrmio tijelom poput oluje. Čvrsto ju je držao. Uplašio se da će je
ozlijediti, ali nije ju mogao pustiti.
Želio je ostati u njoj tako duboko da se više ne mogu razdvojiti. A kada se
odvoje, ona će se sjećati tog trenutka kada su bili nerazdvojni.
Kad su bili jedno.
Opustio se na njezinu tijelu. Prepone su mu još drhtale od doživljenog
vrhunca. Ostao je načas tako ležati i uživati u osjećaju njezina tijela pritisnuta
uz njegovo. Potom se prebacio postrance i povukao je sa sobom. Noge su im
bile isprepletene, tijela još spojena na najintimniji mogući način.
Promrmljala mu je nešto uz vrat, ali u ušima mu je još bubnjalo pa nije
razabrao što je rekla. Pomilovao ju je po kosi i dalje niz leđa, obuhvativši joj
rukama stražnjicu. Čvrsto ju je pritisnuo k sebi kako se ne bi odvojili.
Tek je nekoliko trenutaka poslije shvatio da ona čvrsto spava. Glavu je
spustila ispod njegove brade, a usta su joj bila u visini njegova srca. Nasmiješio
se, zadovoljniji nego što je ikada bio u životu.
Ruka mu je ležala na njezinu boku. Ispružio ju je da s njom ispreplete prste
i da njezinu ruku prebaci preko sebe. Kada joj je dotaknuo dlan, namrštio se i
podignuo glavu kako bi joj pri slabom svjetlu svijeće pogledao ruku.
Cijeli dlan bio joj je izranjavan. Čak i prsti. Bili su crveni, s tragovima
sasušene krvi gdje je koža napukla. Okrenuo joj je ruku da bolje vidi, a onda
opsovao kada je primijetio raspuknule žuljeve.
Bijes mu je potekao venama i zamijenio prijašnje zadovoljstvo. On to više
neće tolerirati, bez obzira na Roriene argumente. Neka klan bude proklet, ali
Eveline ne smije biti ozlijeđena. Ako ne vide kakvo su bogatstvo dobili, onda su
svi glupi, a on neće trpjeti budale. Ne više.
Već sutradan će tome stati na kraj.
 32. POGLAVLJE

E veline se naglo probudila i na tren ostala dezorijentirana. Nije znala gdje se

nalazi. Onda se nasmiješila jer je bila čvrsto privinuta uz supruga. Ruku je
posjednički prebacio preko nje.
Zaklopila je oči i udisala njegov miris. Nakon nekoliko proteklih dana,
očajnički je trebala ono što joj je dao prošle noći. Nježnost. Ljubav. Njegovi
postupci pokazali su joj više nego što bi riječi ikada mogle, da je cijeni. Da mu
znači nešto više od žene kojom se morao oženiti.
Možda jednoga dana... Čeznutljivo je uzdahnula. Možda će jednoga dana
zadobiti njegovu ljubav. Ili biti u stanju čuti te riječi. Doista ih čuti. Od te
pomisli, boljoj je probola srce i zamalo se slomila.
Nije provodila puno vremena razmišljajući o činjenici da je izgubila sluh.
Isprva je prilično tugovala i čak se pitala nije li to Božja kazna za njezine grijehe.
Ali kako je vrijeme prolazilo, pomirila se s tim da više ne čuje. Nikada neće biti
normalna i nikada neće čuti stvari koje je prije uzimala zdravo za gotovo.
Glazbu. Majčin glas. Zadirkivanje svoje braće. Grmljavinu očeva glasa, punog
strpljenja za svoju kćer nesputana duha.
Ali sada bi sve dala da može čuti supruga i njegove ljubavne riječi. Ako ne
ljubavne, a onda riječi naklonosti. Željela je čuti ono što mu je vidjela u očima i
osjetila kad bi je dotaknuo.
Možda je nikada neće voljeti onako kako njezin otac voli majku, ali možda
takva ljubav i ne postoji sama od sebe. Sjećala se kako joj je majka pričala da
između nje i Evelineina oca nije uvijek bilo tako. Njihov je brak bio dogovoren
i isprva se nijednom od njih nije sviđalo to što su zajedno.
Ali s vremenom su naučili voljeti jedno drugo, i to najvatrenije što dvoje
ljudi može voljeti, a Eveline je odrastala i svjedočila toj ljubavi i odanosti. I
Eveline je to željela za sebe. Željela je to žestinom koju nije mogla ni pojmiti. To
je i bio razlog zašto se tako odlučno protivila udaji za Iana McHugha, jer je sa
sigurnošću znala da on nikada neće dobro postupati prema njoj, a još manje joj
iskazati ljubav ili naklonost.
Upravo se zbog majčine priče o tome kako je postupno zavoljela njezina
oca, a i on nju, Eveline nadala da bi i sama mogla naći ljubav poput njihove sa
svojim ratnikom.
Da, bila je sklona fantazijama, ali čvrsto je odlučila zadobiti naklonost
njegova klana. I njegovu. Ona neće mirovati dok se to ne dogodi. Neće joj biti
žao, pa makar morala očistiti utvrdu od prizemlja do vrha i razderati ruke sve
dok ne budu grube i pune žuljeva.
Upravo ju je ta odlučnost nagnala da rano ustane i napusti topao krevet i
muža, a ništa joj ne bi bilo draže nego probuditi ga na način koji bi zapamtio za
sva vremena.
Ustala je drhteći od zime, brzo se odjenula i zapalila vatru tako se Graeme
probudi u toplini sobe. Potom se spustila u prizemlje, spremna za još jedan
naporan dan.
Pitala se kakve će joj zadatke taj dan donijeti. Možda će joj Nora dati da
čisti noćne posude. Zadrhtala je na tu pomisao, ali smatrala je da to nije
nemoguće.
Nora se iznenadila vidjevši je i nije baš uspjela sakriti svoju reakciju.
Eveline bi se zaklela da je u očima starije žene primijetila krivicu, ali brzo je
odbacila tu smiješnu misao. Nora je bila stroga voditeljica i Eveline je sumnjala
da se ona ikada sažali i na jednu ženu pod svojim nadzorom.
– Dobro jutro – pjevno ju je pozdravila Eveline. Odlučila je biti vedra
unatoč želji da pobjegne najbrže što može stubama na kat i zavuče se pod tople
pokrivače.
Nora ju je ogorčeno pogledala, a onda joj glavom dala znak da priđe
mjestu gdje je Mary stajala s još dvjema ženama kojima Eveline nije znala
imena.
– Možeš pomoći s pripremama doručka – rekla je Nora. – Jelo je
jednostavno. Pogačice od zobi, kruh i malo zobene kaše za one koji je žele.
Eveline je uzdahnula s olakšanjem. Zvučalo je jednostavno i ne bi smjelo
biti prijetnja njezinim bolnim rukama.
 Nakon što joj je Mary objasnila kako oblikovati pogačice, prepustila se
tom zadatku odlučna ne pokazati ikakvo oklijevanje. Brzo je otkrila da
pripremanje dovoljnih količina hrane za gladnu hordu ratnika nije nimalo
jednostavno.
Njezine pogačice nisu bile tako dobro oblikovane kao Maryne, ali ipak će
dostajati i biti istoga okusa. Nije mogla zamisliti da bi se itko požalio na izgled
nečega tako neukusnog kao što su pogačice od zobi.
Kada je potrošila svu smjesu i završila posao, podignula je glavu i vidjela
da je kuhinja prazna. Žene su nestale.
Namrštila se jer joj je to bilo neobično. Obrisala je ruke o suknje i još
jednom se ogledala da bude sigurna kako nije propustila ništa što je trebala
pripremiti za doručak.
Trenutak poslije pojavile su se Nora i Mary. Požurile su slagati pogačice
na pladnjeve dok se jedna žena pobrinula za kruh.
Nora se mrštila zbog loše oblikovanih pogačica i uzrujano pogledala
Eveline. Pogled je govorio: beznadna si.
Eveline se rastužila, ramena su joj se opustila, ali onda ih je brzo ispravila
i pružila ruke prema jednom od pladnjeva.
Mary joj je spremno pružila pladanj i usmjerila je prema dvorani.
Eveline je odjedanput postala nervozna i oklijevala je na vratima, najprije
samo provirivši unutra. Prostorija je bila tek napola puna, ali muškarci su
neprekidno pristizali. Graeme i braća još nisu došli pa je Eveline krenula prema
prvom stolu poslužiti ratnike koji su već sjedili na svojim mjestima.
Dočekali su je iznenađeni pogledi i više uzdignutih obrva. Nekoliko lica
čak se namrgodilo u smjeru kuhinje. Eveline nije znala što bi mislila. Možda im
je bilo draže da ih poslužuju žene iz njihova klana. To joj je dalo još više
odlučnosti da posluži doručak svakom pojedinom od njih.
Završila je s prvim stolom i krenula prema sljedećem kada je sva aktivnost
prestala. Nekoliko ljudi za stolom prema kojemu je krenula nervozno je gledalo
iza nje. Jedan je ispustio pehar iz ruke i prolio pivo po stolu. Eveline se trznula.
Pomislila je da je ona kriva za tu nezgodu.
 Okrenula se pogledati uzrok iznenadne pomutnje. Susrela je pogled
svojega supruga. Izgledao je bijesno. Dugim koracima pošao je prema njoj.
Tako ju je mrko pogledao da je ustuknula dva koraka i naletjela na jednog
ratnika koji je sjedio.
– Dovraga, što to radiš?
Bila je sigurna da je zarikao govoreći te riječi, jer u ušima je osjetila snažne
vibracije.
Ne čekajući odgovor, istrgnuo joj je pladanj iz ruku, gurnuo ga u ruke
druge poslužiteljice, a onda uhvatio Eveline za nadlakticu i poveo je prema stolu
za kojim je uvijek sjedio.
Posjeo ju je i odmah je uhvatio za ruke, okrenuvši dlanove da se vide
žuljevi i izgrebena koža.
Čekao je da ga pogleda, a onda jasno izgovorio, tako da ga nije mogla
pogrešno shvatiti: – Tko ti je to učinio?
Čelo joj se namrštilo. – Nitko mi to nije učinio.
Graeme je pogledao uvis, a Eveline je primijetila da je gledao Bowena i
Teaguea, koji su upravo stigli i sjeli za stol. Zacijelo su ga pitali što nije u redu,
jer je podignuo i pokazao im njezine ruke. Usne su mu se zgrčile kao da reži.
– Evo što nije u redu. Njezine ruke. Pogledajte što su učinile.
– Ali, Graeme, nitko mi to nije učinio – bunila se. – Izranjavala sam se
vukući drva u dvoranu jučer ujutro, a žuljevi su posljedica pranja i ribanja.
Bowen je sjeo točno nasuprot njoj, podjednako namrgođen kao i Graeme.
Nervozno je pogledavala Teaguea, koji se smjestio do Bowena. Ni on se nije
činio zadovoljnim. Usta su mu se čvrsto stisnula u crtu.
– Ne razumijem – rekla je zbunjeno. Okrenula se Graemeu. – Jesam li te
kako uvrijedila?
Bowen je spustio ruku na stol da privuče njezinu pozornost. – Zaboga,
zašto si dovlačila sve one klade? Čak ni dečki ne mogu podići te velike komade.
Za to je zadužen jedan od odraslih muškaraca, kako se nijedna žena ne bi
ozlijedila paleći ujutro vatre na ognjištima.
Eveline je porumenjela kad joj je iznenada sve postalo jasno. Ostale su
žene dobro znale da je muškarac zadužen za donošenje klada. Zašto su onda
njoj dale da to pokuša učiniti?
Usne su joj zadrhtale, ali nije htjela da itko vidi koliko je povrijeđena. Nije
htjela ženama pružiti to zadovoljstvo da su od nje makar i nakratko napravile
budalu.
Sada se pitala što je još Nora izmislila od dužnosti koje joj je zadavala.
Posljednjih nekoliko dana Eveline je radila napornije nego ikada u životu.
Obavljala je zadatke koji su sigurno bili poslovi najniže rangiranih članova
klana. Ali nije se žalila zbog toga. Nije ustuknula.
Kako li su joj se samo smijale iza leđa gledajući je koliko se muči na
svakom poslu koji su joj dodijelile. Sve one riječi o tome da mora predvoditi
svojim primjerom! Eveline se osjećala slaboumnom, što su mnogi dugo i mislili
o njoj.
Spustila je pogled na izranjavane ruke i povukla rukave još niže preko
dlanova.
Graeme ju je dotaknuo, ali nije ga htjela pogledati. Nije htjela da joj u
očima vidi sram i poniženje niti je željela popustiti pred suzama koje su joj
prijetile. Umjesto toga zagledala se pred sebe u loše oblikovanu pogačicu od
zobi i došla u napast da je baci u dvoranu.
Stol se zatresao. Podignula je pogled upravo kad se Graeme dizao i ljutito
odlazio od stola. Suze protiv kojih se borila sada su joj zamaglile vid. Kako ih je
sve mrzila. Sve je bilo tako savršeno između nje i Graemea. Ali on je sada bio
bijesan, a ona jadna i ponižena. Htjela je umrijeti.
Bila je lakovjerni idiot, željna ugoditi drugima, tako odlučna osvojiti
mjesto u srcima novoga klana, a takvo što zapravo nikada neće biti moguće.
Bowen je ispružio ruku preko stola i spustio je na njezine. Okrenula se
prema njemu svim snagama potiskujući suze. Neka bude prokleta ako će im
pokazati koliko su je povrijedile. Proklete sve bile.
– Eveline, on se ne ljuti na tebe – rekao je Bowen nježno je gledajući.
– One me mrze – šapnula je. – Svi me mrze i ja tu ništa ne mogu učiniti.
Graeme ih ne može natjerati da me prihvate. Želim ići kući.
 Teague je naglo ustao, okrenuo se i odlučnim koracima udaljio se od stola.
Eveline je zaklopila oči zbog noćne more u koju joj se pretvorio život. I njezina
budućnost. Nikada joj se nisu činili tako sumornima kao sada.
– Nisam gladna – izjavila je. – Trebam malo svježega zraka.
Prije nego što je Bowen stigao išta reći, okrenula se od njega i tako ga
zapravo ušutkala. I ona je otišla od stola, ali pošla je prema sporednom ulazu,
onom kroz koji se izlazilo u stražnji dio zamka.
Ondje su se u zidinama nalazila vrata koja su vodila na livadu, gdje su se
djeca često igrala. Ovako rano neće biti nikoga i moći će šetati i poći dalje od
zavoja rijeke, koja je na tom mjestu krivudala kroz posjede Montgomeryjevih i
spuštala se niz padinu iza zamka.
Trebala joj je duga šetnja. Daleko od svih. Daleko od prezira, izrugivanja
i njihovih djetinjastih igara koje su žene igrale ne bi li je prikazale glupom. Ona
im više neće biti igračka za zabavu. Ako se nju pitalo, sve su žene mogle crknuti.
Prvi je put shvatila mržnju svojega klana prema klanu Montgomeryjevih.
Nikada nije srela goru skupinu ljudi.
 33. POGLAVLJE

G raeme je bio tako bijesan da je morao izaći na dvorište pribrati se.

Strahovao je da bi nekoga u svojemu bijesu mogao ozlijediti. Nikada nije
bio tako ljut na pripadnike svojega klana. Nikada ga nije obuzeo takav
bespomoćan bijes. Želio ih je sve redom zadaviti.
Dokrajčilo ga je kad je u Evelineinim očima vidio koliko je shrvana i
posramljena. Njezine izranjavane ruke bile su rezultat nedjela žena iz njegova
klana, a da ne spominje kako su je još zlostavljale i vrijeđale. Zbog toga im se
želio osvetiti na jednak način. – Graeme, zar nešto nije u redu?
Okrenuo se i ugledao oca Drummonda kako stoji nekoliko koraka od
njega. Na licu mladoga muškarca ocrtavala se zabrinutost.
– Da – kratko je odgovorio Graeme, ne trudeći se objasniti ništa više.
– Mogu li ja što učiniti? – upitao je svećenik tiho. – Krenuo sam na
doručak u dvoranu i putem sreo Rorie koja je pošla u radnu sobu. Djevojka je
čvrsto odlučila odmah početi s učenjem. Bojim se da ću biti njezin zarobljenik
sve dok ne svlada umješnost čitanja i pisanja.
Pokušaj oca Drummonda da razvedri situaciju nije uspio jer u Graemeu
je i dalje kipjelo. Ali, ublažio je svoje riječi, jer otac Drummond bio je dobar
čovjek. Božji čovjek. I nije zaslužio da ga pogodi Graemeov gnjev.
– Idite k Rorie – rekao je Graeme. – Bolje je da ne svjedoči onome što će
se dogoditi.
Otac Drummond zabrinuto ga je pogledao, ali okrenuo se i otišao u
utvrdu kako mu je Graeme rekao. Graeme je tada krenuo potražiti svojega
najstarijeg ratnika. Douglas Montgomery bio je dobar i odan čovjek još i prije
nego što je umro Graemeov otac. Vjerno je služio Robertu Montgomeryju, a
kada je Graeme postao laird, prenio je svoju odanost na njega.
Sada je Graeme otišao u Douglasovu kućicu, jednu od mnogih nanizanih
na obronku brežuljka ispod zamka.
 Oštro je pokucao nestrpljivo čekajući da se Douglas pojavi. Trenutak
poslije stariji muškarac otvorio je vrata. Oči su mu potamnjele od brige kad je
ugledao Graemea kako stoji pred njegovim vratima.
Ne pruživši muškarcu priliku ni da progovori, Graeme mu je izdao sažetu
zapovijed.
– Sazovi cijeli klan, sve do jednoga. Neka se svi okupe na dvorištu. Želim
vidjeti svakoga muškarca, ženu i dijete i želim ih tamo za pet minuta. Ako se
tko ne odazove, smatrat ću da se protivi mojoj riječi i s njime će se postupati u
skladu s tim.
Douglas je podignuo obrve, ali nije dovodio u pitanje zapovjedne riječi
svojega lairda.
– Odmah ću ih dovesti, lairde.
Graeme je kimnuo, okrenuo se na peti i oštra koraka pošao natrag u
dvorište pričekati ljude da se okupe. Bowen i Teague izašli su iz utvrde kada se
Graeme vratio u dvorište.
Uskoro se začuo poziv. Odjekivao je zamkom i govorio o žurnosti kakve
nije bilo još otkad se klan Montgomery posljednji put našao pod opsadom.
– Što namjeravaš? – upitao je Bowen pristupivši Graemeu.
– Znam da si ljut, brate, ali promisli o svojim riječima prije nego što išta
poduzmeš – upozorio ga je Teague.
– Da promislim? – zarežao je Graeme. – Mislim da me moj klan nikada
nije više osramotio nego sada. Nikada mi prije nisu dali razloga da budem
posramljen. Ali ovo što su sada učinili nedužnoj ženi baca ljagu na cijeli klan.
Bowen je uzdahnuo. – Znam, ali nemoj ništa činiti dok se ne stiša tvoj
bijes. Smiri se prije nego što se obratiš ljudima.
– Jesi li joj vidio ruke? – upitao je Graeme. – Jesi li joj u očima vidio
poniženje i tugu? Bog mi je svjedok, muka mi je kad pomislim da se to događalo
unutar zidina našega zamka i da sam ja to dopustio. Podjednako sam kriv kao i
ostali, jer sam stajao sa strane i dopustio im da se tako ponašaju prema njoj.
– Ti im nisi dao dopuštenje za to – rekao je Teague.
– Nisam, ali nisam to ni spriječio, a sada moram živjeti sa spoznajom da
sam dopustio svojim rođacima da mi zlostavljaju ženu.
U dvorište su počeli pristizati članovi klana. Na licima im se čitao oprez i
neizvjesnost. U zraku se osjećala napetost, čulo se mrmljanje sve dok žamor nije
ispunio jutarnji zrak.
Nakon nekoliko minuta prišao im je Douglas. Smrknuta lica stisnuo je
usne. – Svi su ovdje, lairde. Pozvao sam čak i one koji patroliraju na našim
granicama.
Graeme je kimnuo glavom. – Vrlo dobro. Hvala ti, Douglase. Sada možeš
sići.
Douglas je stao s ostalim starijim muškarcima, ali svi su izgledali
nesigurno i oprezno. Rijetko je kada Graeme tako iskazao svoje nezadovoljstvo.
Čvrsto je vjerovao da se kao laird mora suzdržavati od toga da se u postupcima
povodi za emocijama. Danas ga nije morila ta briga ni pomisao na obuzdavanje.
Popeo se stubama ispred utvrde i okrenuo licem prema klanu. Da, svi su
se okupili, nagurali su se u dvorištu tako da ni igla više ne bi stala. Trudio se
zauzdati srdžbu, ali također je želio da svi vide koliko je bijesan. Došao je
trenutak da osjete žestinu njegova jezika i žar ljutnje.
– Kada sam se oženio Eveline Armstrong, jasno sam dao do znanja da joj
se trebaju iskazivati poštovanje i pokornost koje zaslužuje kao moja žena i
gospodarica zamka. Do danas je doživjela porugu, podsmijeh, laži i izdaju od
klana koji sada naziva svojim. Niste nimalo bolji od Armstrongovih.
Iz okupljene gomile začulo se nekoliko prigušenih povika i žamor.
Ignorirao ih je i nastavio govoriti. Ljutitim pogledom obuhvatio je svakog
pojedinog pripadnika klana.
– Neću tolerirati takvo ponašanje i zlostavljanje svoje supruge. Završio
sam s pokušajima da vas tetošim i nastojim imati razumijevanja za vaše izljeve
bijesa i mržnje zato što u svojoj sredini morate prihvatiti jednu Armstrongovu.
Ona se ponašala uzvišeno i ponosno i prema vama je bila isključivo pristojna.
Za svakoga tko joj se našao na putu imala je samo osmijeh. Zauzvrat ste joj
pakostili, činili sve da se osjeća jadnom i nedobrodošlom. Manipulirali ste
njome i njezinom spremnošću da zasluži mjesto u našemu klanu, a sve kako
biste je još više ponizili.
Zašutio je i pogledom prostrijelio žene klana dok se nisu počele meškoljiti
i skretati pogled u stranu. Nora je problijedjela, a Mary nije ni dizala pogled. Na
licima ostalih žena vidjela se krivica, a nekoliko njih bilo je i više nego
ožalošćeno.
– Odsada nadalje, svaki, i doista mislim svaki... prekršaj, ako ga ja takvim
procijenim, neće proći nekažnjenim. Možete birati. Prestat ćete s takvim
podlim ponašanjem ili ćete napustiti ovaj klan i zauvijek biti prognani. Oduzet
će vam se ime Montgomery i zaštita koja ide s njime.
– Ne možeš to učiniti! – povikao je Macauley Montgomery.
Graeme se naglo okrenuo prema njemu i pogledao ga tako da je ovaj
problijedio. Brzo se povukao korak sve dok nije stajao uz svoju suprugu, jednu
od mlađih žena koje su sudjelovale u zlostavljanju Eveline.
– Izazivaš li me? – upitao je Graeme smrtno tihim glasim. – Jer znaj ovo:
svako suprotstavljanje smatrat ću izravnim izazovom mojemu vodstvu i
položaju lairda. Borba će biti nasmrt.
– N-ne – promucao je Macauley. – Imaš moju potporu, lairde.
– Imam li? – oštro je upitao Graeme. Preletio je pogledom preko cijeloga
dvorišta. – Imam li vašu potporu? Ili mi se u ovome suprotstavljate?
Iz gomile se čulo nekoliko niječnih odgovora.
– Jasno vidim da nemam vašu potporu – rekao je Graeme ledeno. –
Iskazivati mi potporu znači da podupirete i moju ženu, svoju gospodaricu.
Ništa od onoga što ste učinili ne može se protumačiti kao njoj iskazana potpora.
Ali imajte na umu da svako omalovažavanje Eveline znači i omalovažavanje
mene. Vrijeđate li nju, vrijeđate mene. Svaka uvreda njoj uvreda je i meni.
Potom se okrenuo prema Nori i rekao: – Oslobođena si svih dužnosti.
Više nećeš nadzirati žene u zamku niti ćeš uživati u povlasticama koje si dosad
imala. Možeš se pridružiti ostalim ženama koje sam smijenio s njihovih poslova
u utvrdi.
Nora je ostala bez daha i briznula u plač. Muž ju je obgrlio jednom rukom
da je utješi, a Graemeu uputio zloban pogled.
 Teague je isukao mač i našao se pred Norinim mužem prije nego što je
Graeme stigao reagirati na taj otvoreni iskaz nepoštovanja. Iskešenih zubi
Teague je prislonio oštricu muškarcu na vrat.
– Nećeš pokazivati takvo nepoštovanje našem lairdu. Svatko tko se
usprotivi mojem bratu odgovarat će meni.
Bowen je također zakoračio naprijed isukana mača. – I meni.
– I meni – rekao je tiho Douglas.
Jedan po jedan njegovi stariji ratnici istupali su naprijed i stali uz
Graemea.
– Vrijeme je da se prestanete ponašati kao djeca – čvrsto je rekao Douglas.
– Robert Montgomery sramio bi se zbog toga kako se klan ponaša prema
lairdovoj supruzi. On nikada ne bi dopustio takvu mržnju prema ženi, koja nije
ništa skrivila osim što je rođena u neprijateljskom klanu. To je Evelinein jedini
grijeh. Svojim sam očima vidio koliko se trudi snaći u ovoj neugodnoj situaciji.
Vrijeme je da i vi ostali otvorite oči i um i odbacite tu besmislenu mržnju.
– Iskazat ćete joj poštovanje ili trpjeti posljedice – zakleo se Graeme. – A
sada se vratite svojim poslovima i razmislite o tome što sam rekao pa se
odlučite. Više neću biti milostiv, Bog mi je svjedok.
Pripadnici klana raštrkali su se kao da žure što prije se vratiti svojim
poslovima. Nekoliko je žena odlazeći briznulo u plač. Ali on nije imao
suosjećanja za njih. Morao je samo pomisliti na Evelineine izranjavane ruke i
ponovno bi ga obuzeo bijes.
– Gotovo je – rekao je Bowen tiho. – Neće ti više biti neposlušni. Ne sada
nakon što si im jasno objasnio koje su posljedice.
Graeme je kimnuo glavom. – Da, gotovo je. Neću pogaziti riječ.
Teague je kimnuo glavom. – Znam.
Graeme se zagledao u brata. – Ali ti se ne slažeš.
Teague je polako odmahnuo glavom. – Vidio sam što su učinili svojim
postupcima. Kao i tebi, podjednako mi se gadi njihovo ponašanje prema toj
djevojci. Ne zaslužuje da se tako odnose prema njoj. Bojim se da su joj ubili
duh. Nije mi se svidjelo ono što sam joj vidio u očima kada je shvatila što su joj
učinili.
Graeme osjeti čvor u želucu. Ni njemu se nije svidjelo ono što je vidio u
Evelineinim očima i molio se u sebi da nije prekasno reagirao.
– Rekla je da se želi vratiti kući – kazao je Bowen tiho. – To je posljednje
izustila prije nego što je ustala od stola i napustila dvoranu.
Graeme je opsovao i čvrsto stisnuo šaku.
– Graeme!
Graeme je podignuo pogled i ugledao Rorie kako se probija između
nekoliko pripadnika klana pokušavajući izaći kroz vrata utvrde. Požurila mu je
prići. Lijepo joj je lice bilo nagrđeno smrknutim izrazom.
– Gdje je Eveline? Otišla sam potražiti je da počnemo s prvim satom
učenja, ali nigdje je nema.
Graeme se namrštio. – Maloprije je bila u dvorani. Jesi li pogledala u
njezinoj sobi?
Rorie je kimnula glavom. – Jesam, naravno. Čak sam s tornja pogledala
prema zavoju rijeke. To joj je najdraže mjesto kamo voli odlaziti. Ali nisam je
vidjela.
– Izašla je iz zamka na stražnja vrata – rekao je Bowen. – Rekla je da joj
treba svježega zraka. Pretpostavio sam da će otići onamo kuda obično šeće kad
izlazi iz zamka.
– Vrati se svojemu učenju, Rorie – zapovjedio je Graeme. – Idem potražiti
Eveline.
– Želiš li da ti Teague i ja pomognemo tražiti? – upitao je Bowen.
Graeme je zastao na tren. – Ne, najvjerojatnije nije otišla daleko. Pozvat
ću vas ako mi zatreba pomoć. Moram razgovarati s njom. Uznemirila se zbog
svega što se dogodilo.
Teague i Bowen kimnuli su s razumijevanjem.
– Ona je dobra djevojka – rekao je Teague ispod glasa. – Kada sam joj
vidio ruke... i u očima koliko je povrijeđena, jedva sam to podnio.
Graeme je stisnuo usta. – Da, i ja to jedva podnosim i zato neću dopustiti
da je ponovno povrijede, pa makar to značilo da ću morati kazniti svakoga tko
me odbije poslušati.
 34. POGLAVLJE

N akon što je letimično pregledao područje neposredno u blizini zamka,

Graeme je osjetio nervozu u želucu i otišao po konja. Zaključivši da će
pokriti veći teren ako u potragu uključi i braću, poslao ih je na sjever, dok je
sam krenuo iza zamka prema rijeci.
Zamalo ju je previdio kada se popeo na uzvisinu s koje se u daljini vidjela
granica Armstrongovih imanja. Sjedila je usred divljega cvijeća, koljena
privučenih na grudi, i gledala u smjeru posjeda svoje obitelji.
Bio je to tužan prizor. Izgledala je tako izgubljeno, pogleda uprta u daljinu,
dok joj je povjetarac nosio kosu. Nije ga vidjela, a on je nije želio preplašiti tako
što bi joj prišao na konju.
Dojahao je najdalje koliko se usudio, brzo sjahao i ostavio konja da pase,
a onda se uputio prema njoj.
Kada se približio, držala je bradu spuštenu na koljenima. Na obrazima su
joj se vidjeli tragovi suza. Glasno je opsovao, a bijes u njemu sve je više rastao.
Na trenutak je zastao i promatrao je. Iznenada više nije bio siguran u sebe.
Što joj je mogao reći? Kako je mogao ispraviti sva zla koja je doživjela?
Dok su sjedili za stolom, vidio joj je nešto u očima kada je shvatila da joj
nisu smjeli dati u zadatak da dovuče teške klade u dvoranu i da su joj žene
namjerno davale nemoguće poslove nastojeći od nje napraviti budalu i pokazati
joj da nije dobrodošla. Bilo je to nešto što još nikada nije vidio kod nje.
Vidio je očaj i beznađe.
Sa situacijom u koju je prisilno dovedena, suočila se čvrsto i odlučno, što
je Graemea iznenadilo i još ju je više cijenio zbog toga. Najlakše bi joj bilo da se
ponašala ogorčeno, da je prema njemu i cijelome klanu osjećala mržnju,
jednaku onoj koju su oni gajili za nju.
Ali nije učinila ništa slično. Silno se trudila uklopiti u novi klan. Zauzvrat
su joj sav njezin napor vratili kao pljusku u lice.
 Vidio je onaj njezin pogled koji mu je govorio da je naposljetku odustala,
da je poražena. To ga je preplašilo jer je osjetio kako se udaljava od njega prije
nego što ju je ikada zapravo imao.
Kao da je osjetila njegovu blizinu, okrenula je glavu i pogledi su im se sreli.
U očima joj se vidjela tuga. Duboka tuga od koje mu se zgrčio želudac.
Pošao je prema njoj. Nije čekala da on progovori. Čim se našao blizu, čuo
je njezin tih i bolan glas nošen vjetrom.
– Želim ići kući.
Prva mu je reakcija bila povikati: „Ne!“ Trebala mu je sva snaga da se
obuzda i ništa ne kaže. Hladna šaka užasa stegnula mu je grlo i nemilosrdno ga
stiskala. Nije bila sretna. Čak je i budala mogla vidjeti da se osjeća jadnom.
Prisilio se ostati miran kada se približio i stao uz nju. Sjedila je na kamenu
usred cvijeća. Na toj maloj livadi trava je izrasla visoko jer je bilo manje stijena
i škriljevca koji bi sprečavali rast.
Spustio se na zemlju pokraj nje, ali pažnju je usmjerila u neku daleku
točku. Gledala je prema očevoj zemlji pogledom punim čežnje, a njemu se grlo
stegnulo.
– Znam da to nije moguće – rekla je na rubu suza – ali više ne želim biti
ovdje.
Polako je posegnuo za njezinom rukom i čim joj je prstima dotaknuo dlan,
istrgnula je ruku i stisnula obje šake u krilu. Spustila je pogled. Nije htjela
pogledati Graemea i tako ga je spriječila da joj išta kaže.
Obuzela ga je nestrpljivost praćena panikom. Nije se mogao boriti protiv
toga, boriti za nju, ako je odbijala komunicirati s njim. Ako je dignula ruke od
svega, doista odustala, što mu je onda preostalo činiti?
Nije ju mogao, niti je to želio, pustiti da ode. Bez obzira na to što će učiniti,
ona će ostati uz njega.
Ipak, kada bi pomislio da je tako nesretna, paralo mu se srce. Nije bio
dovoljno nesebičan da joj pruži slobodu. Želio ju je cijelu za sebe. Da bude uz
njega. Svake noći u njegovu krevetu. U njegovu naručju. Raspoloženje mu se
popravljalo čim bi je pogledao. Onaj kome pogled na nju ne bi izmamio osmijeh
na lice bio je čvršći od njega. Bila je... da, bila je zraka sunca u najmračnijim
danima. Ispunila je prazninu za koju nije ni znao da je nosi u srcu.
Nije ju mogao pustiti da ode.
Primaknuo se bliže, a onda ispružio ruku da joj nježno dlanom dohvati
bradu i okrene je licem prema sebi. Automatski je spustila pogled, ali on je
čekao. Samo ju je tako držao sve dok ga naposljetku nije nevoljko pogledala.
– Pruži mi priliku da te usrećim, Eveline.
Oči su joj se raširile, a čelo naboralo kao da pokušava razabrati je li točno
protumačila njegove riječi.
Pustio joj je bradu i nadlanicom joj lagano prešao preko meka obraza.
– Svjestan sam da za tebe ovo nije bila lagana životna promjena.
Otpuhnula je, a usne su joj se zgrčile.
– Da, znam, to je blago rečeno.
Kimnula je glavom, a on se zabrinuo zato što nije htjela govoriti. Gotovo
kao da se povukla u siguran svijet u kojemu je nekada živjela.
Ustao je i pružio ruku dolje prema njoj. Znatiželjno ga je pogledala, ali
nije prihvatila njegovu ruku.
– Prošeći sa mnom, Eveline.
Oklijevala je, a onda polako ispružila ruku da joj pomogne ustati. Osjetio
je olakšanje. Nije se okrenula protiv njega. Još uvijek nije.
Pomogao joj je ustati, pogledao prema mjestu gdje je konj pasao, a onda
krenuo u suprotnom smjeru kako je blizina konja ne bi uznemirila.
Podvukao je njezinu ruku ispod svoje i poveo je preko livade i uz strminu
koja je vodila do ruba litice odakle se vidjela granica posjeda klanova
Montgomery i Armstrong. Nije mu promaknulo kako je s čežnjom gledala
rijeku, koja je poput zmije vijugala kroz malu dolinu, označavajući graničnu
crtu dvaju područja.
Okrenuo se licem prema njoj, ali zadržao je njezine ruke u svojima, jer se
nije želio odvojiti od nje.
Nježno joj je okrenuo dlanove uvis razotkrivši bolnu, izranjavanu kožu.
Podignuo je jedan dlan i pritisnuo usne na nj, ljubeći svaki centimetar i
smirujući sva područja s plikovima i ranama.
Onda je uzeo drugu ruku i učinio isto.
Kada je završio, spustio je njezine ruke na svoja prsa, prekrio ih svojima i
prste obavio oko njezinih zapešća. Pobrinuo se da ga gleda prije nego što je
progovorio.
– Razumijem zašto želiš ići kući. Ne krivim te. Moj klan nije se lijepo
ponio prema tebi.
U očima joj je bljesnula povrijeđenost, a donja usna joj je zadrhtala kao da
se svim silama trudi ne zaplakati.
– Dopustila sam im da od mene naprave budalu – rekla je naposljetku
prekinuvši šutnju.
– Ne – odlučno joj se suprotstavio. – Došla si u ovaj klan spremna
zaboraviti mržnju i strah. Prihvatila si brak koji ti je silom nametnut i odlučila
si učiniti najbolje u vrlo teškoj situaciji. Istrgnuti su te iz krila obitelji i svega što
ti je bilo poznato i drago. Ali ipak nisi dopustila da ti to zamrači prosudbu
novoga klana. To je više nego što mogu reći i za jednoga člana svojega klana, pa
čak i za samoga sebe. Pogriješili smo, Eveline. Nismo u pravu i ja silno želim
dobiti priliku ispraviti zlo koje si pretrpjela.
– Ne možeš ih natjerati da me prihvate – rekla je tako tiho da se morao
naprezati čuti. – Ne možeš promijeniti ono što im je u srcima. Mislila sam... –
Uzdahnula je. – Mislila sam da bih ja to mogla, samo ako se dovoljno potrudim.
Pogriješila sam.
Pogodio ga je poraz koji je čuo u njezinim riječima. Nikada se nije osjećao
tako bespomoćnim, a to baš i nije bio ugodan osjećaj. Navikao je izdavati
zapovijedi, koje bi se odmah izvršavale, bez pitanja i prigovora. Prevario se
misleći da će sve biti jednostavno, da će zapovjediti svojim ljudima da prihvate
njegovu ženu. Naviknuo je da ga svi slušaju, da se njegove riječi ne dovode u
pitanje. Sada je pred njim naizgled nepremostiv zadatak mijenjanja mišljenja
cijeloga klana. Trebao bi ih osloboditi mržnje koju osjećaju bezbroj godina.
– Eveline – počeo je, a glas mu je drhtao dok se trudio kontrolirati osjećaje.
– Pogriješio sam misleći da će to biti jednostavno. Kriv sam jer situaciju nisam
sagledao promišljeno i pomno.
Duboko je udahnuo i nastavio govoriti, a srce mu je tuklo u grudima
poput bubnja.
– Želim ovaj brak. Vrlo mi je... vrijedan... ovaj brak. I ti mi puno značiš.
Pogriješio sam misleći da se duboko ukorijenjeni stavovi mogu promijeniti u
nekoliko dana. Ali ne želim da odustaneš, jer ni ja ne namjeravam odustati.
Učinit ćemo da ovo funkcionira i želim da vjeruješ u mene, ako već ni u što
drugo. Mjesto ti je ovdje. Sa mnom, uz mene. Želim da u to iz srca vjeruješ, jer
to je u mojemu srcu.
Eveline je netremice gledala Graemea, a puls joj se ubrzao. Oči su mu bile
potpuno ozbiljne i u njima je vidjela nešto više, nešto što nikada nije mislila da
će vidjeti u ratnika kakav je bio Graeme.
Vidjela je usrdnu molbu i ranjivost.
– I ja želim biti ovdje s tobom – šapnula je. Riječi su joj zapinjale i greble
je u grlu. – Ali oni me ne žele. Mrze me. Uvijek će me mrziti zbog toga tko sam,
a ja ne mogu promijeniti okolnosti svojega rođenja. Ne bih to učinila ni da
mogu. Volim svoju obitelj. Ponosna sam na svoje pretke. Nemam se zbog čega
sramiti.
Graeme je zaustio nešto reći, ali izvukla je ruku iz njegove i nježno mu
pritisnula prst na usta da ga ušutka.
– Gledala sam na ovaj brak s pomiješanim emocijama. Osjećala sam
olakšanje zato što sam se zauvijek oslobodila prijetnje Iana McHugha. Vidjevši
tebe, vidjela sam muškarca uz kojeg ću biti sigurna, iako si bio najomrznutiji
neprijatelj mojega klana. Ali također sam se bojala jer sam znala da je takav brak
nemoguć. Imala sam pravo. Tvoj me klan nikada neće prihvatiti. Uvijek ćeš
zbog mene biti u sukobu s njima. A razjedinjen klan izgubit će bitku na
bojnome polju. Ako nemaš njihovu punu podršku, kako možeš očekivati da će
ispuniti svoju dužnost kada dođe vrijeme da zaštite tvoje ljude?
Duboko je udahnula i nastavila govoriti dok je još imala hrabrosti reći ono
što joj je bilo na srcu.
 – Ipak sam se nadala jer sam vidjela priliku da se prestanem skrivati iza
varke koje se više nisam mogla osloboditi. Jedna laž vodila je drugoj sve dok
više nisam mogla izbjeći obmanu, koju sam sama započela. Nadala sam se da
ću ovdje moći biti normalna žena s ljubaznim mužem, da ću naposljetku imati
djecu i stvoriti život daleko od onoga kojim sam živjela u svojemu klanu. Ali
kao i ti, mislila sam da će to biti jednostavno. Doista sam mislila da će ljudi
tvojega klana zaboraviti staru mržnju kad me upoznaju i vide da sam spremna
zaboraviti naše razlike i da želim raditi kako bih zadobila njihovo prihvaćanje i
poštovanje. Bila je to glupa misao. Sve to nije moguće, ništa više nego što bi moj
klan bio spreman prihvatiti jednoga Montgomeryja u svojim redovima.
Graeme joj je rukama obuhvatio lice. Oči su mu blistale odlučnošću.
– Nije nemoguće. Daj mi malo vremena, Eveline. Ne mogu te pustiti da
odeš, a ne želim ni da budeš nesretna. Kunem se da ću te, zajedno s braćom,
nepokolebljivo podržavati. S vremenom će i klan nadići svoje sadašnje stavove.
Prerano je sada donositi prosudbe. Oboje shvaćamo da je potrebno vrijeme da
promijenimo tuđe mišljenje. Molim te jedino da mi vjeruješ da ću te štititi.
Pojačao je stisak prstiju i spustio glavu sve dok se nisu gledali oči u oči.
Njegov pogled žario joj je kožu.
– Pruži mi priliku, Eveline. To je sve što tražim. Daj mi više vremena, a
ako do zime budeš osjećala isto, onda ću te vratiti tvojoj obitelji i ništa više neću
tražiti od tebe. Osobno ću te odvesti ocu i zakleti se Bogom da ću se pridržavati
sklopljenog primirja. Držat ću se i naših bračnih zavjeta, ali dopustit ću ti živjeti
odvojeno od mene.
Šutjela je, a bol u srcu sve je više rasla. Najviše od svega željela je ostati s
Graemeom. Mislila je da ga je čak zavoljela u tom kratkom vremenu koje su
proveli zajedno, ali je li to bilo dovoljno? Je li se mogla nadati njegovoj ljubavi i
hoće li ta ljubav biti dovoljna da zasjeni način na koji se ostatak klana odnosio
prema njoj?
Ali što ju je u tom slučaju čekalo kod kuće? Morat će sve objasniti
roditeljima, braći i rodbini. Bit će sretni što posljedice njezina pada s konja nisu
tako ozbiljne kao što su mislili, ali onda će se razočarati zbog njezine
višegodišnje obmane.
 Što joj je preostalo u vlastitom klanu? Željela je muža i djecu. Željela se
osloboditi života kojim je bila prisiljena živjeti zbog svojih strahova i laži. Ako
je takve stvari željela više i od čega, onda će si povratkom Armstrongovima
zauvijek uskratiti mogućnost ljubavi, djece i vlastitoga statusa u klanu.
Oslobodila se Graemeova stiska i okrenula se postrance, zagledavši se
preko valovitog terena. Dugo je strah vladao njezinim životom. Strah, obmana,
laži. Tako se nije moglo živjeti.
Ovdje je barem sve bilo iskreno. Ne, nisu je voljeli. Nisu je prihvatili. Ali,
je li mogla promijeniti to? Je li bila spremna poći teškim putem, ako će joj na
kraju nagrada biti prihvaćanje od pripadnika klana?
Željela je svoju majku, ali više nije bila djevojčica koja se držala majčinih
skuta. Majka joj je bila vrlo mudra i Eveline je njezin savjet bio potreban više
nego ikada.
Ali došao je trenutak da stane na svoje noge, da se prestane skrivati iza
klana i zaštite koju je nudio. Ne, ovdje neće biti lako, ali nije bila spremna
odustati samo zato jer su od nje napravih budalu.
Bila je umorna od bježanja. Umorna od skrivanja i traženja zaštite od
drugih. Možda je posljednji trenutak da zauzme stav, i to ne skrivajući se iza
muža i tako da ga sili suprotstavljati se rođacima braneći nju.
Okrenula se namjeravajući Graemeu reći što je odlučila, kada joj je neki
pokret zapeo za oko. Namrštila se i zagledavši se iza Graemea ugledala
muškarca na konju kako im se približava preko uzvisine. Na glavi je imao
kacigu pa mu se nije vidjelo lice.
Na njezin užas, podignuo je samostrijel i potjerao konja.
Vrisnula je da upozori Graemea, ali on je već čuo topot kopita, brzo se
okrenuo i isukao mač.
Nešto je viknuo. Nije mu vidjela usne, ali osjetila je vibracije u ušima.
Onda ju je gurnuo tako da je pala na zemlju.
Eveline se brzo pokušala pridići, bojeći se najgorega. Srce joj je lupalo u
grlu. Konjanik se zaustavio na sigurnoj udaljenosti i ispalio strijelu prema
Graemeu.
 – Ne! – vrisnula je.
Graeme se bacio u stranu i dalje držeći mač u ruci, ali strijela ga je pogodila
u rame. Pao je na zemlju i glavom udario u oštar kamen, kakvih je bila puna
livada.
Ustala je sva prestravljena i zagledala se u konjanika, svjesna da ne može
učiniti ništa da se spasi od smrti. Ali prvi joj je nagon bio zaštititi Graema od
novih rana.
Vrišteći, potrčala je prema Graemeu i zgrabila težak mač koji je ležao
pokraj njega. Oči su mu bile zatvorene i krv je zamrljala kamen. Strijela mu je
virila iz lijevoga ramena. Znala je da je gotovo izašla na drugoj strani jer je samo
mali dio virio iz njega.
Strah joj je dao snagu, povukla je mač i uspjela ga podići. Zakoračila je
preko Graemea i stala između njega i napadača. Vriskovi su joj izlazili iz grla,
hrapavi i bolni. Ponavljala je samo jednu riječ: – Upomoć! Upomoć!
Konjanik kao da se zaprepastio njezinim vriskovima. Brzo je zauzdao
konja i okrenuo se u suprotnom smjeru, ali Eveline mu je na boku ipak stigla
vidjeti raskošno ukrašene korice mača.
Nije bilo sumnje, taj je uzorak njezin otac odabrao za svakoga starijeg
Armstrongova ratnika. Zanijemjela je kad joj je ta misao prošla uspaničenim
umom. Armstrongov ratnik upravo joj je napao muža i sada je bježao koliko ga
je konj nosio prema području Armstrongovih.
 35. POGLAVLJE

E veline je spustila mač i okrenula se Graemeu, koji je još uvijek ležao u

nesvijesti. Pala je na koljena i nadvila se nad njega, nesigurna što učiniti,
treba li ga uopće dotaknuti.
Spustila mu je ruku na glavu i lagano je okrenula. Ostala je bez daha,
vidjevši ranu nastalu udarcem glave o kamen. Krv joj je prekrila prste pa je
odmaknula ruku i užasnuto zurila.
O, Bože. Nemoj umrijeti.
Nije bila sigurna je li izgovorila te riječi ili ih je samo pomislila, ali u glavi
je i dalje neprekidno vrištala.
Što da učini? Bilo je očito da nitko nije čuo njezino dozivanje u pomoć.
Osvrnula se prema zamku, ali nije vidjela da itko dolazi. Što ako se strijelac
vrati? Nije mogla ostaviti Graemea, a nije ga mogla ni podignuti da ga odvuče
u zamak.
Pogled joj je pao na konja, koji je očito bio prestrašen onim što se
dogodilo. Prvo se dao u galop, ali sada se nemirna koraka približavao svojemu
gospodaru na tlu. Doimao se uznemirenim, divljega pogleda.
Već od same pomisli da pokuša jahati Graemeova konja zaledila joj se krv
u žilama, ali znala je da nema drugog izbora. Predugo bi trajalo da otrči natrag
do zamka. Nije mogla ostaviti Graemea tako dugo nezaštićenog. Morala je
dovesti pomoć ili će on umrijeti.
Skupivši svaku mrvicu hrabrosti, potrčala je prema konju. Ali odmaknuo
se nekoliko koraka dok mu je prilazila pa je morala hodati polako. Ispružila je
ruku i mrmljala besmislene riječi nastojeći ga smiriti.
Uskoro se mogla dovoljno približiti da uhvati uzde, ali konj se opet uplašio
i zamalo je ispustila uzde kada su joj se urezale u ranjene dlanove. Samo joj je
čvrsta volja pomogla zadržati ih, dok je sve u njoj nagonski vrištalo da ispusti
uzde i udalji se što je moguće prije od konja.
 – Treba mi tvoja pomoć – rekla je očajno. – Molim te, dopusti mi da te
uzjašem.
Znala je da njezin vidljiv strah nimalo ne pomaže umiriti konja. Prije nego
što on pobjegne ili ona izgubi hrabrost, uhvatila se za sedlo i uzjahala. Suknje
su joj se malo zapetljale dok se uspravljala u sedlu.
Čvrsto je zgrabila uzde, zabila pete u konjske sapi i potjerala ga. Jurnuo je
naprijed zamalo je zbacivši, ali odlučila je ostati na njemu. Tjerala ga je sve brže,
sve dok nisu opasno letjeli preko terena, a ona se očajnički držala da ne padne.
– Molim te, brže – šaptala je. Srce samo što joj nije iskočilo iz grudi.
Nikada prije nije se toliko bojala. U sjećanju su joj bljeskale slike njezina
posljednjeg jahanja. Kako je neoprezno pala u oluji. Sjećala se kako se plašila da
će umrijeti i da je nikada neće pronaći ili će pronaći tek njezino polomljeno
tijelo u guduri.
Ali potisnula je strah i usredotočila se na cilj pred sobom, dovesti pomoć
za Graemea.
Čim se približila zamku, počela je dozivati Bowena i Teaguea. Oni će joj
pomoći. Neće se oglušiti na njezine povike.
Na vidiku se pojavila ulazna kapija, otvorena jer je Graeme izjahao iz
zamka. Eveline je spustila glavu zagrlivši vrat konja. Tjerala ga je sve brže,
očajnički vrišteći sve dok u glasnicama nije osjetila agoniju bola.
Protutnjala je preko mosta i ušla u dvorište kamo su dojurili Bowen,
Teague i desetak drugih ratnika čuvši njezine pozive u pomoć. Nije znala hoće
li se konj zaustaviti. Iako je uspjela stići do zamka, sada je shvatila da bi ipak
mogla poginuti ako je konj zbaci.
Konj se naglo zaustavio kada su Bowen i Teague potrčali prema njemu.
Zaklopila je oči i čvrsto se držala kao da joj život ovisi o tome, ali naglo
zaustavljanje izbacilo ju je ravno preko konjske glave.
Pala je svom težinom, tako da su joj se protresle sve kosti u tijelu. Bol joj
je urlikao tijelom. Nije mogla disati. Zrak joj je izletio iz pluća i ostala je samo
ležati i boriti se za dah.
Bowen se nagnuo nad nju, a za njim i Teague. Svi su govorili istodobno i
nije se mogla usredotočiti na njihove usne da bi znala što govore. U glavi je
imala samo jednu misao. Morala se vratiti Graemeu. Mora mu dovesti pomoć.
– Graeme! – povikala je, nadajući se da će je netko čuti u svoj toj galami.
Bowen je ispružio ruke, uhvatio je za lice i prisilio da gleda samo u njega.
Izraz lica bio mu je strašan, a oči tako tamne da je zadrhtala.
– Eveline, reci mi što se dogodilo? Jesi li ozlijeđena? Gdje je Graeme?
– Strijelac – rekla je bez daha, jer još nije mogla normalno udahnuti. –
Pogodio je Graemea na livadi. Udario je glavom kad je pao. Morala sam ga
ostaviti. Nisam ga mogla dignuti. Morala sam ga ostaviti da dovedem pomoć!
– Ššš – smirivao ju je Bowen. – Dobro si postupila. Možeš li stajati? Boli li
te što?
Ignorirajući bol koji joj je pulsirao tijelom, uspjela je ustati. Posegnula je
za uzdama Graemeova konja, koji je stajao sa strane, šireći nosnice dok je frktao
i puhao.
Teague je uhvatio Eveline. – Ne, Eveline! Ti ostaješ ovdje. Reci nam gdje
ćemo naći Graemea. Mi ćemo otići po njega.
Bowen je već izvikivao zapovijedi ljudima i svi su potrčali uzjahati konje.
Eveline je ignorirala Teagueovu zapovijed i oslobodila se njegove ruke.
– Pokazat ću vam – jedva je izgovorila. – Molim te, morate mu pomoći!
Htjela je opet uzjahati, ali nije imala snage. Bowen ju je uhvatio. Mislila je
da će je fizički spriječiti da se popne na konja, ali gurnuo ju je uvis i pomogao
joj smjesti se u sedlu.
Nije čekala ni sekunde, nego je odmah potjerala konja kroz vrata zamka i
preko pomičnog mosta. Pojurila je livadom ne mareći za bol i strah. Graeme ju
je trebao. Možda već umire.
Dok se približavala cilju, već je mogla bolje kontrolirati konja, a i polako
ga usporiti. Sjahala je i nastavila nesigurno hodati prije nego što se konj
potpuno zaustavio. Pritrčala je Graemeovu nepomičnom tijelu. Zabrinuto se
nagnula nad njega čekajući da i ostali sjašu.
Teague i Bowen progurali su se naprijed. Ozbiljni i zabrinuti, pregledali
su Graemea. Pogledali su mu ranu na glavi, a onda provjerili strijelu duboko
zabodenu u tijelu.
– Nije mrtav – rekla je Eveline žestoko. Snažno je odmahnula glavom. –
Nije mrtav!
Teague ju je podignuo i obgrlio jednom rukom da joj pomogne hodati. –
Naravno da nije, Eveline – rekao je. – Odnijet ćemo ga natrag u zamak. Pozvali
smo vidara i on sigurno već čeka da mu povije rane.
– Ali kako? – upitala je zabrinuto pogledavajući iza Teaguea, gdje su se
ostali okupili oko Graemea.
Teague ju je povukao natrag i čvrsto joj se zagledao u oči. – Napravit ćemo
nosiljku i odnijeti ga. Ne moraš se brinuti. Ne želim da opet sama jašeš. Mogla
si poginuti. Jahat ćeš sa mnom, jer nisi u stanju ni pješačiti tako daleko.
Odmahnula je glavom odlučno odbijajući. – Neću ga ostaviti.
Teague se počeo prepirati s njom, ali pogledala je u stranu i progurala se
pokraj njega tako da ne vidi što on govori.
Požurila je natrag do Graemea, kojega su prebacili na nosiljku. Muškarci
će ga odnijeti u zamak. Čim su ga podignuli, stala je uz njega i uhvatila ga za
ruku.
Bowen je nastavio s uvjeravanjem, ustrajući na tome da bi trebala jahati s
nekim od njih, ali čvrsto je odlučila ostati uz Graemea dok ga budu vraćali u
zamak.
Bowen je uzdahnuo, uzjahao i uhvatio uzde Graemeova konja da ga
povede natrag. Konjanici su okružili ljude koji su nosili Graemea tako da je bio
zaštićen sa svih strana. Eveline je držala korak s njima i čvrsto obavila prste oko
Graemeove ruke.
Nije joj se sviđalo bljedilo njegova lica ni to što mu je rana na glavi i dalje
krvarila. Zadrhtala je svaki put kad je pogledala strijelu koja mu je virila iz
ramena. Čak i ako rana nije bila opasna po život, svejedno je mogao podleći
groznici i umrijeti.
Povratak do zamka činio se beskrajnim, a kada su ušli u dvorište, cijeli se
klan uzvrtio.
Rorie ih je dočekala očiju crvenih od suza. Pokraj nje stajao je otac
Drummond sprječavajući je da pritrči Graemeovoj nosiljci.
Eveline nije bilo nimalo drago vidjeti Rorie tako uznemirenu, ali nije
mogla odvojiti vrijeme da joj priđe i tješi je. Sada ništa nije bilo važnije od
Graemea.
Odnijeli su ga stubama na kat, u njegovu sobu, a Eveline je požurila pred
njima maknuti krzna s kreveta.
Potom je brzo potpalila vatru i zapalila sve svijeće koje je našla pa je soba
bila dobro osvijetljena za ono što će se dogoditi.
Na njezino iznenađenje, nije došla vidarica, nego mladić po imenu Nigel,
otprilike istih godina kao i otac Drummond. Eveline se namrštila kada je ušao
u sobu i počeo pregledavati Graemea. Brzo je prišla Bowenu upitati ga koliko je
mladić sposoban vidati Graemeove rane.
Bowen ju je uvjerio da će sve biti dobro i da je mladi ratnik vrlo vješt u
vidanju rana. Majka mu je bila vidarica klana sve dok prošle zime nije
preminula. Dobro ga je poučila vještini liječenja rana.
Kap koja je prelila čašu bila je kada su se Nora i Mary progurale u sobu s
namjerom da pomognu Nigelu.
– Ne! – vrisnula je Eveline i pojurila prema njima kako bi ih izgurala iz
sobe. – Van! Nećete ga ni taknuti. Odlazite, obje. Prepustite mojega muža braći
i meni. Nitko ga neće taknuti bez mojega dopuštenja. Kunem se svim svetim da
ću odrubiti glavu onome tko mi se suprotstavi.
Bila je tako izvan sebe da su naposljetku Bowen i Teague zapovjedili
ženama da napuste Graemeovu sobu. Eveline je prišla krevetu i ozbiljno se
zagledala u Nigela, koji je čistio ranu na glavi.
– Zašto se još nije probudio? – upitala je zabrinuto. – Je li rana ozbiljna?
A što je sa strijelom?
Nigel je nježno spustio ruku na Evelineine. – Moja gospo, prerano je još
reći. Mislim da rana na glavi nije opasna, ali što je duže u nesvijesti, to sam
zabrinutiji. Morat ću izvaditi strijelu pa je možda pravi blagoslov ako ostane u
nesvijesti. Barem dok strijela ne bude vani.
Eveline je povukla ruke k sebi, a onda ih čvrsto stisnula ispreplevši prste.
Bowen joj je spustio ruku na rame i utješno je stisnuo. Okrenula se pogledati
ga.
– Sve će biti dobro, Eveline. Graeme je već preživio i gore. Bit će on u redu.
Vidjet ćeš.
Suze koje je dotada tako hrabro zadržavala, sada su navrle. U grlu, bolnom
od sveg onoga vrištanja, gušio ju je jecaj.
– Dođi ovamo – rekao je Bowen, i dalje joj nježno dodirujući rame. – Pusti
Nigela da učini što mora. Idi i sjedni uz vatru gdje će ti biti udobnije. Gadno si
pala s konja i Nigel će i tebe pregledati kada završi s Graemeom.
Drhtavo je ustala. Nije željela ostaviti Graemea ni na tren. Oklijevala je,
jer ju je razdirala želja da se ugrije uz vatru, ali i da ostane uz muža.
Teague ju je dodirnuo po nadlaktici i polako je podignula pogled prema
njemu.
– Eveline, dođi sjesti ovamo. Doživjela si strašan šok. Ne želim da budeš
blizu Graemea dok mu Nigel vadi strijelu. Moguće je da postane ratoboran i
nehotice te ozlijedi.
Malaksala je i dopustila Teagueu da je odvede do vatre. Uzeo je jedno
krzno s kreveta i zagrnuo je njime kad se smjestila na klupu.
– Želiš li što popiti? – upitao je.
Trebalo joj je malo vremena da shvati riječi s njegovih usana, a onda je
polako odmahnula glavom.
Stisnula se pokraj vatre, ali nije skidala pogled s muža dok se Nigel
spremao izvaditi strijelu. U jednom trenutku Graeme se sigurno probudio jer
je vidjela micanje, a onda su ga Bowen i Teague brzo svladali i držali.
Eveline je prinijela šaku ustima da priguši krik. Morala je to učiniti kako
ne bi pritrčala Graemeu. Htjela je da on zna da je uz njega. Što ako misli da ga
je napustila? Još gore, što ako je vidio isto što i ona i pomislio da iza tog napada
stoji ona?
Zajecala je, i to tako glasno da su Teague i Bowen istodobno pogledali
prema njoj.
– Probudio se na tren, Eveline – rekao je Bowen. – To je dobar znak.
 Uhvatila se tog zračka nade i čvršće privukla krzno oko sebe. Gledala je
kako Nigel reže krilca strijele, ostavljajući glatku šipku koju će gurnuti i izvući
s druge strane Graemeova ramena. Ostat će velika rana, ali znatno manja nego
da izvlače strijelu natrag odakle je ušla u tijelo.
Osjećala se kao u groznici kada su joj se dojmovi slegli. Nekontrolirano je
drhtala. Zubi su joj cvokotali kao da će ispasti iz glave.
Nije znala koliko je dugo tako sjedila, drhtala i njihala se naprijed-natrag.
Nigel se napokon uspravio, krvavih ruku, ali držeći strijelu koja je bila u
Graemeovu ramenu.
Onda je započeo polagani proces čišćenja i zašivanja rane.
Bowen i Teague odmaknuli su se od kreveta, prišli k Eveline i svaki joj je
sjeo s jedne strane. Smjestili su se malo ispred nje tako da im vidi lica.
– Jesi li dobro? – upitao je Teague brižno.
Trebalo joj je dugo da shvati njegove riječi. Bowen i Teague zabrinuto su
se pogledali, ali Eveline je napokon kimnula glavom.
Razgovarali su o drugim stvarima, ali Eveline je bila previše umorna
pratiti ih. Znala je da imaju pitanja za nju. Da, sigurno će htjeti znati cijelu
priču, a ona se užasavala onoga što im mora reći.
Zaklopila je oči. Htjela je samo izbjeći noćnu moru u koju je upala.
Graeme ne smije umrijeti. Ne smije.
Bowen ju je opet dodirnuo po ruci, ali ona je samo sjedila pogleda
prikovana za krevet gdje je Graeme ležao. Bowen i Teague naposljetku su ustali
i odmaknuli se. Na tren ih je pratila pogledom i vidjela da razgovaraju o tome
što treba poduzeti. Namjeravali su izjahati s muškarcima iz zamka i pretražiti
područje tražeći uljeza.
Hladnoća joj je duboko prodrla u žile.
Kada doznaju istinu, rat će biti neizbježan.
 36. POGLAVLJE

E veline se nije željela udaljiti od Graemeova kreveta. Nije htjela spavati. Nije
htjela jesti. Odlučno je ostala uz njegov krevet dok se on budio i ponovno
gubio svijest.
Bowen i Teague više se nisu ni trudili privoljeti je da se odmori. Nije znala
kako je uspjela ostati pri svijesti. Pukom snagom volje ostala je na nogama i
pazila na Graemea.
Nije dopustila ni da je Nigel pregleda nakon pada s Graemeova konja. I
sama je vidjela da je u modricama od glave do pete. Ali ništa nije bilo slomljeno.
Bila je ukočena i sve ju je boljelo, a kad bi napravila nagao pokret, došlo bi joj
da zavrišti od bola. No, većinom je bila uz Graemea i tu je posve dobro
podnosila svoju nelagodu i bol.
Možda ju je Graemeov klan opet smatrao posve ludom, ali nije marila za
to. Odlučno je odbijala pustiti u sobu ikoga osim njegove braće, oca
Drummonda i Nigela.
Graeme je bio... njezin. Jedini joj je on od samoga početka iskazao
dobrodošlicu. Borio se za nju. Stajao je na onom brežuljku i molio je da ne
odbaci priliku da bude sretna. Da ona nije tako potonula u svoju tugu, možda
joj suprug sada ne bi ležao u krevetu zašivene rane od strijele.
Osjećala se sebičnom i silno krivom. Netko iz njezina klana pokušao joj je
ubiti muža. Nitko iz klana Montgomery nije učinio takvo što kukavičko. Rugali
su joj se, naveli je da radi kao sivonja. Ali nitko joj zapravo nije pokušao nauditi.
Nisu je prihvatili kao svoju, ali nisu ni dignuli ruku na nju.
Zato je njezin klan učinio nešto vrlo zlo i to ju je tjeralo u plač.
Sunce tek što nije izašlo drugoga dana nakon Graemeova ranjavanja, a
Eveline je još uvijek sjedila uz njegov krevet, promrzla i bolnih udova. Valjalo
je zapaliti vatru, ali bojala se da u sobi ne bude prevruće ako Graeme dobije
groznicu.
 Probudio se na tren tijekom noći i činilo se da ju je prepoznao. Čak je
nešto i rekao, ali usne su mu se jedva pomaknule i nije mogla razabrati što je
rekao. Frustrirana što ga ne može čuti, nagnula se nad njega i pokušala ga
navesti da govori jasnije, ali ponovno je utonuo u besvjesno stanje.
Dotaknula mu je čelo i osjetila da je vruće i suho. Ledena strava ispunila
joj je grudi. Bez prestanka se molila da ne dobije groznicu. Čistila mu je i
previjala ranu, nastojeći spriječiti oticanje i crvenilo.
Nigel je imao spretne ruke i šavovi su bili čvrsti i čisti. Djelotvorno su
zatvorili ranu tako da je tkivo moglo zarasti. Rana na glavi nije bila duboka da
bi je trebalo šivati, ali Graeme je imao veliku kvrgu koja je zabrinjavala Eveline.
Dobro je znala da ozljeda glave može prouzročiti veliku štetu.
Morala je skupljati snagu i volju da se odmakne od kreveta i brzo navlaži
obloge koje će mu staviti na čelo. Osjećala se kao stara žena, oronula i
iznemogla. Čak se i kretala kao starica, pogrbljeno, a mišići kao da su se bunili
pri svakom pokretu.
Prstima je nespretno opipavala vrč s vodom pokraj umivaonika. Položila
je u zdjelu nekoliko traka tkanine i podignula vrč da ih navlaži.
Iscijedila ih je i požurila natrag staviti ih Graemeu na čelo. Ostalim
vlažnim i hladnim oblozima prebrisala mu je tijelo.
Krajičkom oka vidjela je da se otvaraju vrata, naglo podignula glavu
spremna braniti svoj teritorij, ali opustila se ugledavši Bowena i Teaguea kako
ulaze.
– Kako mu je? – upitao je Bowen prišavši krevetu tako da mu je Eveline
vidjela usta.
– Groznica – promuklo je rekla.
Nastavila je oblozima hladiti Graemeova prsa, vrat i ramena. Ali njezina
su se ramena objesila u očaju.
Teague joj je dotaknuo obraz kako bi mu se opet okrenula. – Eveline,
moramo razgovarati s tobom. Vrlo je važno da nam točno ispričaš što se
dogodilo. Nismo našli ni traga čovjeku za kojega kažeš da je ranio Graemea.
Želudac joj se zgrčio od užasa, sada još više jer već dva dana nije jela.
 – Eveline? – Bowen se namrštio i kleknuo pokraj kreveta tako da mu je
lice bilo u istoj razini s njezinim. – Izgledaš uplašeno. Moraš znati da si ovdje
sigurna. Nećemo dopustiti napad na zamak.
– Muči me ono što vam moram reći – šapnula je.
Dok je govorila, maknula je oblog kojim je brisala Graemea i zgužvala
tkaninu u ruci.
Bowen ju je uhvatio za ruku i protrljao je da joj malo ugrije ledene prste.
S mukom je progutala, a suze su joj navrle na oči jer znala je da će je srce
zaboljeti zbog onoga što će im reći. Obitelj koju je voljela pokušala je ubiti
njezina muža, kojega je također voljela. Mir neće opstati, jer Graemeova braća
neće dopustiti da takav napad prođe nekažnjeno. Osvetit će se i izbit će rat.
Kralj će oba klana proglasiti odmetnicima i svi će ih progoniti dok ne
nestanu s lica zemlje.
Bilo bi tako lako reći da ništa nije vidjela, ali nije željela štititi klan koji nije
držao do svoje časti.
Zakleli su se pred Bogom i kraljem. Krvlju su potpisali primirje. Ali
njezina je obitelj pogazila svečani zavjet.
Teague je s drugoga kraja sobe dovukao stolicu i postavio je pokraj kreveta
pa je sjedio uz Bowena, u njezinu vidokrugu. Bio je vrlo smrknut i ozbiljno ju
je gledao.
– O čemu se radi? – upitao je Teague. – Što znaš o napadu?
Duboko je uzdahnula, usredotočivši se na obojicu braće, i u sebi molila da
je ne zamrze zbog onoga što im mora priznati.
– Muškarac koji je ranio Graemea imao je korice mača kakve je moj otac
dao načiniti za svoje ljude. Raskošno su ukrašene i nedvojbeni simbol imena
Armstrong.
Bowen se nagnuo natraške, a ona se trznula kao da je očekivala da će je
udariti. Okrenula je glavu da zaštiti lice, koje je bilo jedini dio njezina tijela bez
modrica.
Sjedila je i drhtala sklopljenih očiju, čekajući. Onda ju je topla ruka
uhvatila za bradu i ne baš nježno okrenula prema Bowenu. Teague je očito bio
zaprepašten. Brzo je skrenula pogled s njega na Bowena, očekujući njegovu
reakciju.
Kada mu je vidjela bijesno lice, opet je htjela sklopiti oči, ali kratko ju je
protresao i prisilio da ga pogleda.
– Moj Bože, zar si mislila da ću te udariti? – upitao je Bowen u potpunoj
nevjerici. – Zar si mislila da ću se tebi osvećivati za ono što su učinili tvoji
rođaci?
Suze su joj zamaglile oči. Kliznule su niz obraze. Podignula je drhtavu
ruku da ih obriše, ali Bowen je bio brži i nježno podignuvši ruku s njezine brade,
obrisao vlažan trag. Pogledala je Teaguea i shvatila da je i on zaprepašten, ne
zbog onoga što im je rekla, nego zato što se bojala odmazde. – Oprostite – rekla
je. Jedva je to izgovorila zbog bolna grla.
Bowenova ramena nadignula su se kada je duboko udahnuo. Pogledao je
brata, a onda opet Eveline.
– Jesi li sigurna da je to bio jedan od ljudi tvojega oca?
Kimnula je glavom. – Nisam mu vidjela lice. Nosio je ratnu kacigu. Ali
došao je iz smjera granice s posjedima Armstronga, a na istu je stranu i
pobjegao. Ne znam što je namjeravao. Zaustavio se kada sam počela vrištati i
kada sam podignula Graemeov mač. Onda je okrenuo konja i brzo odjahao
prema zemlji Armstrongovih. Ali vidjela sam korice mača. Načinjene su od
kombinacije metala i kože i samo stariji vojnici imaju čast nositi ih, oni koji su
se dokazali u bitkama. Korice su skupocjene i svi u klanu priželjkuju ih.
Teague je opsovao i brzo okrenuo glavu da Eveline ne vidi što je rekao.
– Što će se dogoditi? – jedva je izgovorila. – To što su učinili je ratni čin.
Ako im uzvratite, pogazit ćete primirje i kralj će oba klana proglasiti
odmetnicima od zakona.
Bowen joj je spustio dlan na obraz, a onda stavio ruku do njezine. Utješno
joj je stisnuo prste prije nego što je progovorio.
– Najvažnija stvar ovdje jest da se ti ne bojiš mene i Teaguea. Nećemo te
ozlijediti, Eveline. Trebalo je puno hrabrosti da nam kažeš istinu o tome što se
dogodilo. Većina ljudi pravila bi se da ništa ne zna ili jednostavno ne bi ništa
rekli. Vidjeli smo odanost koju si pokazala prema Graemeu i našemu klanu.
Nitko te neće kriviti za ono što je učinio tvoj otac.
Stisnula je usnice, a duboko u grudima skupljala joj se tjeskoba.
– Ne razumijem zašto su učinili takvo što. Nikada ne bih vjerovala da moj
otac može postupiti tako nečasno.
Teague se opet namrštio i zamišljeno napućio usta. – Zbunjuje me zašto
je tvoj otac, ako je želio ubiti Graemea, poslao čovjeka s takvim jasnim znakom
koji ga obilježava kao Armstrongova ratnika. Način na koji je taj čovjek napao
naveo bi nas na pomisao kako je želio da krivnja ne padne na klan
Armstrongovih, a ipak je nosio korice mača koje si prepoznala. Ako mu je bilo
svejedno tko će doznati za njegove namjere i čin, zašto nije poveo cijelu vojsku
na naš zamak? Zašto se upustio u takav kukavički napad? Taj je ratnik sigurno
danima u zasjedi čekao pravu priliku za napad.
Bowenovo čelo se naboralo, zavalio se u stolicu i povukao ruku s
Evelineine. – Misliš li da je sve napravljeno tako da izgleda kao da je napad
izvršio jedan od Armstrongovih vojnika?
Eveline je razrogačila oči. – Tko bi učinio takvo što?
– Svatko tko se boji da bi se dva najmoćnija klana Visočja mogla ujediniti
– rekao je Teague.
U Evelineinu srcu probudila se nada. – Misliš li da je to mogao biti netko
tko se samo prerušio u Armstrongova vojnika?
– Moguće je – složio se Bowen. – Ali odakle mu korice mača, za koje kažeš
da ih imaju samo najzaslužniji ratnici u Armstrongovu klanu?
Eveline je zabrinuto grizla donju usnicu. – Ne znam.
– Čini se da će tvoj otac morati odgovoriti na neka pitanja – rekao je
Teague smrknuto.
Eveline je nervozno pogledala Graemea, čije su oči još bile sklopljene. –
Što ćemo učiniti?
– Čekat ćemo da se Graeme osvijesti i dovoljno ozdravi da donese odluku
o tome – rekao je Bowen. – U međuvremenu, pojačat ćemo graničnu ophodnju
i poslati nekoliko naših najboljih ljudi da u okolici potraže usamljenog ratnika
s Armstrongovim mačem.
– Da – suglasio se Teague. – Kada Graeme dovoljno prizdravi da mu sve
ispričamo, odlučit će što ćemo poduzeti. Krvlju potpisano primirje ne smije se
olako shvatiti, a ako je tvoj otac prekršio naš mirovni sporazum, to će značiti
rat, bez obzira na to što ga kralj zabranjuje. Nećemo tolerirati takav čin izdaje
protiv našega lairda.
Eveline je spustila pogled, ali Bowen joj je dotaknuo ruku pozivajući je da
ga opet pogleda.
– Znam da ti je ovo bolno, Eveline. Riječ je o tvojemu klanu, ljudima koji
su ti dragi. Nismo odmah odjahali napasti klan Armstrong samo zato što nas
muče neke sumnje. Provjerit ćemo ono što se dogodilo i pričekati Graemeovu
riječ. On će se svakako htjeti suočiti s tvojim ocem da čuje što on ima reći o
svemu.
Eveline je kimnula glavom. – To je pravedno. Ne želim vjerovati da je otac
učinio takvo što. Treba dobiti priliku da obrani svoje ime i čast.
– Eveline, sada bi se trebala odmoriti – rekao je Teague. – Pri kraju si
snaga. Svi to vidimo.
Odmahnula je glavom, odlučno odbivši njegov prijedlog. – Neću ga
ostaviti. U groznici je i još je važnije da ostanem uz njega.
Bowen je uzdahnuo, ali nije više ustrajao. Ustao je, a Teague je odnio
stolicu natrag na mjesto pokraj prozora.
– Moramo ići istražiti ovu stvar. Ako se Graeme probudi i ostane neko
vrijeme budan, odmah nas pozovi.
Eveline je kimnula glavom, a kada su braća izašla iz sobe, opustila se s
olakšanjem.
Ustala je namočiti obloge i vratila se do Graemeova kreveta da ga ponovo
obriše i osvježi.
– Požuri ozdraviti – šapnula je. – Bojim se, Graeme. Ne želim rat između
naših klanova.
 37. POGLAVLJE

P rošla su još dva dana prije nego što je Graemeova groznica popustila.
Eveline je sve vrijeme ostala u njihovoj sobi, bojeći se više nego ikada
pojaviti pred klanom. Dotad su vjerojatno svi čuli da postoji mogućnost da
njezin otac stoji iza napada na Graemea. To bi im dalo samo još više razloga da
je mrze. Ali činilo se da im nije ni trebao dodatni razlog.
Naposljetku je podlegla potpunoj iscrpljenosti i sat prije zore zaspala je
sjedeći u krevetu pokraj Graemea. Primaknuo se njoj i odmah se razbudila.
Blago jutarnje svjetlo probijalo se kroz djelomično odmaknuta krzna na
prozoru.
Pogledala je Graemea i vidjela da mu se čelo orosilo znojem i da je otvorio
oči. Odgurnuo je krzna, a cijelo mu je tijelo bilo mokro.
– Graeme! O, Graeme! – uzviknula je. Nije bila sigurna da ju je čuo. Grlo
ju je još boljelo i bilo natečeno, iako je prošlo nekoliko dana od napada. Boljelo
ju je svaki put kada bi progovorila.
Nagnula se nad njega, dotaknula ga i osjetila kako mu je koža vlažna. Ali
više nije imao vrućicu i to je bilo važnije i od čega drugoga.
Isprva mu je pogled bio mutan, a onda se zagledao u nju i namrštio.
– Što se dogodilo?
– Zar se ne sjećaš? – upitala je Eveline.
Skupio je obrve kao da se duboko zamislio. Onda su mu se obrazi naglo
zažarili, a u očima mu je sijevnuo bijes. Zgrabio ju je za ramena i čvrsto držao
kao da želi vidjeti je li ona ranjena.
– Jesi li ti dobro? – upitao je. – Je li te ozlijedio? Što se dogodilo nakon što
me pogodio strijelom?
– Graeme, ne smiješ micati ruku! – prekorila ga je.
Maknula je njegovu lijevu ruku sa svojega ramena i polako je spustila na
krevet. U očima mu je bljesnuo bol, a onda je nestrpljivo pogledao zavoje na
ramenu.
– Odgovori mi, Eveline. Jesi li dobro?
Dotaknula mu je obraz milujući ga. Osjetila se slabom od olakšanja koje
ju je preplavilo.
– Savršeno sam dobro – rekla je. – Ti si taj koji nas je sve prestrašio.
Još se više namrgodio. – Koliko sam već dugo u krevetu?
– Četiri dana. Pravo je čudo da je samo četiri dana. Imao si groznicu i
očekivala sam da će trajati duže nego što jest.
Odmah je pokušao ustati, ali spustila mu je obje ruke na prsa i gurnula ga
natrag.
– Da se nisi maknuo s kreveta! – povikala je.
Trznuo se i razrogačio oči zbog jačine njezine zapovjedi. Znala je da je bila
glasna, ali htjela je biti sigurna da ju je shvatio.
Spustio se na jastuke i pozorno zagledao u nju, odmjerivši je od glave do
pete.
– Grozno izgledaš, Eveline. Jesi li mi rekla istinu? Jesi li ozlijeđena nakon
napada na mene?
To je jednostavno bilo previše. Sve ju je odjedanput pogodilo. Iscrpljenost.
Strah. Olakšanje. Briznula je u plač.
Kroz suze je vidjela Graemea kako pokušava sjesti, a onda je zabacio glavu
i nešto glasno povikao. Trenutak poslije dotrčala su njegova braća. Bowen ju je
dignuo iz kreveta, čvrsto je obuhvativši rukom.
Ali nije mogla prestati plakati. Činilo joj se da je u njoj nestala sva snaga
onoga trenutka kada je shvatila da će Graeme biti dobro.
Onda je oko sebe osjetila još jednu ruku i kako je netko vodi da sjedne na
klupu uz vatru.
Na svoje veliko iznenađenje, kada je podignula glavu, ugledala je Noru
kako pali vatru. Nora je bacila nekoliko cjepanica u kamin i potpalila ih. Onda
se okrenula i prodorno pogledala Eveline.
– A sada, djevojko, znam da ćeš vjerojatno vikati i pokušati me istjerati iz
lairdove sobe, ali nemaš snage to učiniti, a ja se ovaj put neću dati ni pomaknuti.
Vrijeme je da se netko pobrine za tebe. Danima si uz lairda. Ne jedeš i ne spavaš.
Sve te boli od pada s konja i, oprosti što to kažem, ali izgledaš užasno.
Eveline osjeti kako joj naviru nove suze. Toliko je bila iscrpljena da nije
imala snage ni za što osim sjediti i plakati, jer joj je još jedna osoba rekla da
izgleda užasno.
Nora je ustala i čekala podbočivši se rukama o bokove dok je Eveline
brisala suze. Kada je bila sigurna da je Eveline gleda, nastavila je govoriti.
– Dugujem ti ispriku, djevojko. Svi mi. Ali sada za to nema vremena.
Važno je da se ne razboliš i da se dobro pobrinemo za lairda.
Eveline se pokušala usprotiviti, ali Nora je podignula ruke.
– Nitko ne kaže da nisi dobro njegovala lairda. Nikada nisam vidjela
odlučnijeg zaštitnika. Ali on se lijepo oporavlja i želi znati što nije u redu s
tobom.
Eveline se pokušala okrenuti da umiri Graemea, ali Nora ju je uhvatila za
ruku i čvrsto zadržala na mjestu. Onda je i sama sjela na klupu do nje.
– Nećeš više ni trenutka paziti na lairda. On će brzo ozdraviti. Sada treba
njegovati tebe, a ja ću reći svoje tako da i on čuje.
Eveline nije mogla učiniti ništa osim u šoku gledati Norinu žestinu.
– Ne možeš više nastaviti ovim tempom. Moraš jesti. Treba ti odmor.
Treba ti netko tko će te paziti i pobrinuti se da budeš dobro. Možeš se lagodno
tome prepustiti, a meni ili drugim ženama ostaviti da se brinemo za lairda. Ili
ću pozvati lairdovu braću da te zavežu za krevet, a dobit ću blagoslov od njega
čim čuje što si učinila od sebe ovih nekoliko dana.
Eveline se namrštila. – Teague i Bowen ne bi učinili takvo što.
Nora je podignula jednu obrvu. – Gospo, to je njihova zamisao. Upravo
smo se penjali na kat preuzeti stvar u svoje ruke kada smo čuli da nas laird
doziva iz sve snage. Oni znaju da si dala sve od sebe. Svi to vidimo. Ustrajala
sam na tome da upravo ja dođem pomoći ti. To ti dugujem. Nećemo iznevjeriti
ni tebe ni lairda. Kunem ti se.
– Zašto si sada tako ljubazna prema meni? – upitala je Eveline, trljajući
bolno grlo i jedva izgovarajući riječi.
Norin pogled se smekšao, a u očima joj se vidjela krivnja. – Ja sam kriva
za sve. Svi smo krivi. To se ne bi dogodilo da te nismo otjerali od sebe. A čak i
tada žestoko si se borila za našega lairda. Nisi dopustila da naši postupci utječu
na tvoju odanost njemu. Duboko sam posramljena. Nisam se pokazala kao
dobra osoba. Ti si bila bolja od mene. Ako mi pružiš priliku da ispravim ono
što sam učinila, kunem ti se da nećeš požaliti.
Eveline je zaprepašteno zurila u ženu stariju od sebe. Izgledala je kao da
doista iskreno misli ono što je rekla. U očima su joj se vidjeli krivnja i kajanje,
a bore na njezinu licu izgledale su još izraženije.
– Gladna sam – rekla je Eveline.
Nora se nasmiješila. – Naravno da jesi. Danima nisi jela. A sada bih htjela
da sa mnom siđeš u prizemlje. Mary upravo priprema gulaš od divljači. Kada
pojedeš, žene će te odvesti do kupališta gdje ćeš u bačvi vruće vode opustiti
bolne mišiće. Kada završiš, pozvat ćemo Nigela da te dobro pregleda kako
bismo se uvjerili da te ne muči ništa što dobar počinak ne bi izliječio. Poslije se
možeš odmarati s lairdom, ali upozoravam te, ne budeš li spavala, dat ću da te
odnesu iz sobe i zaključaju u neku drugu. Izlit ću ti napitak za spavanje u grlo,
budem li morala.
Eveline se nasmijala Norinu odlučnu pogledu, a onda je napravila grimasu
zbog bolna grla.
– Jadnice – rekla je Nora očiju punih sućuti. – Ozlijedila si grlo svim onim
vikanjem. Čuli smo te sve ovamo do utvrde dok si jahala po pomoć. Bilo je vrlo
hrabro od tebe što si uzela lairdova konja. Krupna je to životinja, a ti se, usto,
bojiš konja. Cijeli zamak govori o tome. Svi znaju kako si žestoko štitila našega
lairda. Mislim da te se neki sada boje.
Evelineine usne su se trznule. Zabavljala ju je pomisao da bi se itko bojao
nje. Pogledala je Noru pomno je proučavajući.
Ovo je bila prilika kakvu je čekala. Mogla je ustrajati u ljutnji i odbiti
oprostiti joj. Ili se mogla izdići nad ljutnjom i poniženjem i početi iznova.
Uhvatila je Norinu ruku i stisnula je. – Hvala ti. Gulaš od divljači i vruća
kupka zvuče mi čarobno.
Nora joj je pomogla ustati, a Eveline se gotovo srušila na nju. Snaga ju je
napustila. Kao da je ostala čvrsta i postojana do trenutka kada je otkrila da je
Graeme više ne treba. Sada je bila pri kraju snaga.
Kada su se okrenule, ugledala je Graemeovo napeto lice, a u očima ljutnju
i zabrinutost. Sjedio je u krevetu oslonjen na jastuke, a braća uz njega. Ali nije
skidao pogled s nje.
– Dođi ovamo – zapovjedio je.
Uz Norinu pomoć uspjela je doći do kreveta, ali koljena su joj tako jako
drhtala da se plašila kako neće moći ostati uspravno stajati.
Ispružio je desnu ruku i povukao je k sebi sve dok nije sjela na krevet uz
njegovo bedro. – Poslušat ćeš ih i učiniti sve što ti kažu – rekao je. – Nećeš raditi
ništa osim brinuti se za sebe. Jesmo li se razumjeli? Bowen mi je ispričao kako
si pala s mojega konja. Za ime Božje, djevojko, što ti je bilo na pameti kada si
uzjahala tu zvijer, a tako se jako bojiš konja? Mogao te je ubiti.
Prekinuo se, prsni koš dizao mu se od napora, ali oči su mu blistale.
– Otići ćeš dolje, pojesti nešto i okupati se u vrućoj vodi kako je Nora rekla.
Poslije se vrati ovamo k meni i Nigel će te pregledati. Onda ćeš se odmarati sve
dok ti ne dopustim ustati iz kreveta, a budeš li se protivila, rekao sam Bowenu i
Teagueu da smiju učiniti sve kako bi se pridržavala mojih zapovijedi.
Eveline je širom otvorila oči, a onda se još više zbunila kada ju je Graeme
grubo privukao k sebi i čvrsto i duboko poljubio. Kada ju je napokon pustio,
misli su joj bile tako zbrkane da nije mogla bistro razmišljati.
– A sada idi – rekao je. – I požuri vratiti mi se da se ne brinem za tebe.
 38. POGLAVLJE

im je Eveline izašla iz sobe, Graeme se okrenuo braći. – Recite mi istinu.

Č Želim sve čuti. Kako je Eveline? Je li i ona ozlijeđena?
– Ne znam – rekao je Teague iskreno. – Odbila je svaku pomoć.
Usredotočila se isključivo na tebe i tvoj oporavak. Gadno je pala s konja, ali
ustala je, opet ga uzjahala i odvela nas do tebe.
Graeme je opsovao kad mu je bol prosvrdlala ramenom. – Niste to smjeli
dopustiti. Prvo ste se morali pobrinuti za nju.
Bowen se nasmijao. – Brate, nisi vidio svoju ženu. Cijeli zamak se
prestrašio i nitko joj se nije usudio usprotiviti. Vrištala je kao poremećena svaki
put kada bi netko ušao u tvoju sobu. Nije puštala unutra nikoga osim mene,
Teaguea, Rorie, oca Drummonda i Nigela, a velečasni ti je smio prići jedino ako
ti nije pokušao dati posljednju pomast. Nije dopuštala da itko i na tren pomisli
da nećeš preživjeti. Trebao si je vidjeti.
– Sve si nas prestrašio – progunđao je Teague.
– Što se dogodilo? – upitao je Graeme. – Sve mi je pomalo mutno. Sjećam
se da mi je Eveline nešto vrisnula, a kada sam se okrenuo i izvukao mač, ugledao
sam muškarca na konju kako nam prilazi. Sljedeće čega se sjećam jest da sam
se bacio u stranu izbjeći strijelu, a onda sam udario glavom o kamen. Više ne
znam ništa.
– Eveline je prestrašila napadača tako što je vrištala kao da je progone
paklene zvijeri, onda je uzela tvoj mač i htjela mu se suprotstaviti da te zaštiti.
Konjanik je pobjegao, a onda je Eveline skočila na tvojega konja i vrišteći cijelim
putem vratila se u zamak. Jahala je punom brzinom, ušla u dvorište, a konj ju
je zbacio preko glave. Odvela nas je do tebe, a natrag smo te donijeli na
nosilima. Nije htjela s Bowenom jahati do zamka, nego je hodala pokraj
nosiljke. Otada se nije micala od tebe. Odbijala je jesti, bilo kakvu pomoć i nije
spavala.
– Mala ludica – procijedio je Graeme kroza zube. – Što bih ja bez nje? Ne
smijem je izgubiti.
Izgovorio je to naglas prije nego što je promislio. Izlanuo se o svojim
osjećajima prema Eveline. Bio je bijesan zbog rizika kojima se izložila i tresao
se od straha, shvativši da ju je tako lako mogao izgubiti.
Bowen i Teague nisu ništa rekli na tu njegovu izjavu, ali u očima im je
vidio da su shvatili.
– Tko je to učinio? Jeste li mu ušli u trag? – odlučno je upitao Graeme.
Njegova mlađa braća samo su se nelagodno pogledala.
– Recite mi – oštro je rekao.
– Za Eveline je to bilo teže nego što misliš – rekao je Bowen tiho.
Graeme se ukočio, krv mu se sledila u žilama. – Rekli ste da nije ozlijeđena.
Je li je on taknuo?
Bowen je odmahnuo glavom. – Ne, točno je onako kako smo ti rekli.
Eveline je... vidjela strijelca. Dala nam je vrijedne informacije.
– Po kojima ga možda možemo identificirati – ubacio se Teague.
Bowen je kimnuo glavom. – Da, ne znamo što bismo o tome mislili.
Poslali smo vojnike da pretraže područje i pojačali smo ophodnje na granici
kako bi klan bio siguran, ali nismo htjeli ništa poduzeti s informacijom koju
smo dobili od Eveline, sve dok ne razgovaramo s tobom.
Graeme je zbunjeno zatresao glavom. – Eveline je identificirala muškaraca
koji me je pogodio i vi niste ništa poduzeli?
Braća su se opet pogledala, a Graeme osjeti kako mu se želudac grči od
straha. Bio je vrlo oprezan i slab, bijesan što je tako potreban svojoj ženi, a jedva
je imao snage ležati na jastucima dok je razgovarao s braćom. Nije bio siguran
bi li uopće mogao samostalno jesti.
– Eveline vjeruje da je to netko iz njezina klana – rekao je Teague tiho.
Šok je protresao Greamea i nakratko kao da ga je prožela snaga.
– Ona vam je to rekla?
Bowen je kimnuo glavom. – Bila je očajna, ali nije prešutjela istinu. Boji
se što bi to moglo značiti. U početku smo se brinuli da Eveline ne razumije
okolnosti vašega braka. Ali ona sve i te kako dobro razumije. Zna da je primirje
potpisano krvlju i ako zaratimo, kralj će oba klana proglasiti odmetnicima i
raspisati nagradu za naše glave.
– A ipak vam je rekla istinu – dometnuo je blago Graeme.
– Da – promrmljao je Teague. – Ne bih je krivio ni da nam je prešutjela
što je vidjela. Ne mogu reći da i sam ne bih to učinio da sam bio na njezinu
mjestu.
– Izvanredna je djevojka – promrmljao je Graeme.
– Da, tako je – složio se Bowen. – I neizmjerno ti je odana, Graeme.
Graemeove grudi ispunile su se ponosom. Sjetio se da ju je, neposredno
prije nego što ga je pogodila strijela, molio da mu pruži još jednu priliku. Molio
ju je da se ne vrati u svoj klan. Činilo se da je donijela odluku. Proželo ga je neko
divlje zadovoljstvo i dalo mu novu snagu. Izabrala je njega, a ne svoj klan. Nije
lagala da zaštiti svoje rođake. Postupila je ispravno i rekla istinu.
Koliko se god brzo obradovao toj spoznaji, toliko mu je postala jasna
realnost situacije i srce mu je potonulo.
Ako je Tavis Armstrong naručio ubojstvo kćerina supruga, to bi uistinu
značilo rat. Graeme ne bi ostao po strani i dopustio Armstrongovima da prijete
njegovu klanu. Natopit će zemlju krvlju Armstrongovih, a onda će sve priznati
kralju.
Ali u tom procesu vjerojatno bi izgubio Evelineinu ljubav i poštovanje.
Kako bi mogla voljeti čovjeka koji joj je uništio obitelj?
Nadao se da se nikada neće morati suočiti s tom dvojbom.
Nije mogao dopustiti ikakvu prijetnju svojim ljudima, a opet, kako bi
mogao uništiti Evelineinu obitelj? Kako bi mu ikada oprostila?
Zaklopio je oči i spustio glavu na jastuk.
– To je pravi problem, zar ne? – rekao je Bowen.
– Da – promrmljao je Graeme. – Ne želim je izgubiti. Ne želim da me
gleda s mržnjom u očima. Ne bih to mogao podnijeti.
– Ni ja ne želim da me gleda s mržnjom – priznao je Teague tiho. – Ne
želim biti onaj koji joj je uništio obitelj. Draga mi je, Graeme. Dokazala se
deseterostruko. Ponizili su je, rugali joj se, morala je naporno raditi, a ipak nije
dopustila da je to okrene protiv nas. Ostala nam je odana.
– Koliko muškaraca može reći da ima ženu koja bi toliko toga žrtvovala
za muža? – upitao je Bowen.
– Ja mogu – rekao je Graeme neuvijeno.
– Želio bih ti postaviti pitanje na koje smo Teague i ja pomislili čim nam
je Eveline rekla što je vidjela – rekao je Bowen.
Graeme ga je upitno pogledao. – Pitaj.
– Ne držiš li neobičnim to da bi te Tavis Armstrong dao potajice ubiti pa
poslao čovjeka s nedvojbenim ukrasima svojega klana na opremi?
Teague je kimnuo. – Moglo bi biti kako je netko htio da izgleda kao da su
te Armstrongovi pokušali ubiti. Jer iako taj čovjek nije u tome uspio, rezultat bi
bio jednak i sigurno bi izazvao rat dvaju klanova. Više ne bismo bili saveznici,
koliko god smo to nevoljko postali. Siguran sam da ima mnogo ljudi kojima
nije drago što su dva najmoćnija klana Visočja udružila snage.
– Da, postoje oni koji bi više voljeli da ostanemo smrtni neprijatelji i da
međusobno ratujemo. Kada bismo sada to htjeli, lako bismo porazili svaki drugi
klan, jer zajednička vojska nam je brojnija i od kraljeve. To sigurno mnogima
smeta – dometnuo je Bowen.
Graeme je kimnuo. – Ima smisla to što govoriš. Tavis Armstrong nije
glup. Ali također mu je možda svejedno hoće li on započeti rat. Teško je znati
što mu je na umu sve dok s njim ne razgovaramo o ovome.
– Što ćemo učiniti? – upitao je Teague. – Ti sada nisi u stanju ratovati.
Graeme je kipio od nestrpljenja. Želio je ustati iz kreveta i pripremati svoje
ljude za bitku. Ali znao je da bi u sadašnjem stanju bio beskoristan kao vođa i
ratnik. Koliko god mu je bilo teško čekati, znao je da mora.
Ali ništa ga nije sprečavalo da pošalje poruku Armstrongu i zatraži da se
što prije sastanu. Trebat će mu nekoliko dana da se oporavi, a onda će poslati
glasnika i zahtijevati sastanak na neutralnom terenu. Ako pametno sroči
poruku, Tavis neće moći odbiti. Sigurno će htjeti čuti je li mu kći dobro, a
također će ga zanimati što je potaknulo Graemea da ga pozove na sastanak.
Kada je braći iznio svoj plan, složili su se i u očima im se vidjelo da im je
laknulo. Nisu imali želje za ratovanjem, baš kao ni Graeme. Međutim, ako je
Evelinein otac doista stajao iza prijetnje upućene Graemeu, onda je bitka bila
neizbježna.
A on bi mogao izgubiti Eveline.
Podignuo je lijevu ruku provjeravajući koliko je slaba i koliko ga boli
rame. Bol mu je poput plamena liznuo ramenom i gotovo je ostao bez daha.
Pustio je da mu ruka padne i polako disao da se smiri.
– To je bilo glupo – zarežao je Teague. – Nećeš ozdraviti ako ne miruješ
tom rukom. Nisi nam od koristi ako ne možeš u bitku. A oporavak ne možeš
požurivati, Graeme. Koliko god ti je teško ležati ovdje i čekati da rana zacijeli,
moraš to izdržati.
– Da, znam – promrmljao je Graeme. – Ali nimalo mi se ne sviđa.
– Provedi to vrijeme s Eveline. Sada joj je potrebna njega – rekao je Bowen.
– Ona nije baš dobro, Graeme.
Graeme je čvrsto stisnuo usne. – Neće raditi ništa osim odmarati se.
Pobrinut ću se da bude tako.
Vrata su se naglo otvorila i ušla je Nora. Odmah je pogledala Graemea.
– Što ne valja? – upitao je. Nije mu se sviđao njezin pogled.
– Lairde, ne uzrujavajte se. Nigel nosi djevojku ovamo.
Poletio je naprijed, ali Teague i Bowen su skočili, gurnuli ga na jastuke i
zadržali.
– Što se dogodilo? – vikao je.
– Malaksala je – rekla je Nora. – Jela je, a onda smo je odvele da uživa u
toploj kupki. Sirotica se ili onesvijestila ili zaspala, ali ne možemo je probuditi
pa sam je zamotala u plahtu i pozvala Nigela da je donese ovamo na kat. Ah,
evo ga, dolazi. Uđi, Nigele. Donesi je lairdu. Stavit ćemo sirotu djevojku u
krevet, a poslije ću doći obići je.
Rukom je pozvala mladića koji je zastao na vratima držeći nježnu Eveline
u naručju. Doimala se sitnom i krhkom u njegovim rukama. Izgledala je
lomljivo i Graemeu je hladan znoj potekao kralježnicom.
– Položi je s moje druge strane – zapovjedio je. Htio je da ona leži između
njega i zida tako da je on štiti.
Bowen i Teague ustali su i pomogli prenijeti Eveline preko Graemeova
tijela. Nježno su je spustili na krevet. Bila je potpuno omotana plahtom. Vidjelo
joj se samo lice.
Nora je nježno otjerala Nigela iz sobe, a onda se okrenula k Teagueu i
Bowenu i učinila isto. Graeme je vidio da Nora ima nešto na umu i da je sve
muškarce poslala iz sobe jer je njemu htjela nešto reći.
Mahnuo je braći da odu, obećavši im da će ih uskoro pozvati natrag. Kada
su otišli, Nora je zatvorila vrata i zabrinuta pogleda okrenula se prema
Graemeu. Prišla je krevetu i počela odmatati plahtu u koju je Eveline bila
zamotana.
– Morate vidjeti, lairde. Jadna djevojka sva je u modricama od glave do
pete. Samo što nisam zaplakala kada smo je razodjenule prije kupanja. Ne znam
kako je trpjela bol sve ove dane i nisam sigurna da nešto nije slomila kada je
pala s konja.
Kada je Nora razotkrila Evelineino golo tijelo, Graemeu kao da je dah
eksplodirao iz pluća i više nije mogao ponovno udahnuti.
Dobri Bože. Duboke, ljubičaste modrice prekrivale su joj gotovo cijelo
tijelo. Koljena i laktovi bili su joj izgrebeni, a koža razderana. Kuk joj je bio
gotovo crn. Jedno rame počelo je poprimati ružnu zelenkastu nijansu. Po
nogama je imala još nekoliko manjih modrica i mnoge ogrebotine i rane po
rukama.
– Slatki Isuse – promrmljao je.
– Lairde, ona vam više od toga ne može dati – rekla je Nora svečano.
– Zar misliš da to ne znam? – zarežao je. – Zar misliš da bih dopustio da
se tako žrtvuje za mene? Prije bih je zavezao za prokleti krevet i silom joj ulio
lijek u grlo.
– Ima još nešto – rekla je Nora ne dopustivši da je omete njegova ljutnja.
– Djevojka je toliko vikala kada je dozivala pomoć i poslije kada je vikom tjerala
svakoga tko bi pokušao ući u vašu sobu, da je ozlijedila grlo. Trebala bi što
manje govoriti nekoliko dana. Donosit ću joj povremeno vruću jabukovaču. To
će joj ublažiti bol u grlu.
Graeme je kimnuo. Jedva je čekao da žena ode. Želio je Eveline samo za
sebe. Želio ju je držati u naručju. Osjetiti je uza se. Osjetiti utjehu njezina tijela
tako blizu njegovu. Bol nije bio tako jak kada je ona bila blizu.
Sada je došao trenutak da on njeguje nju. Ona je proteklih dana dala puno
od sebe. I previše.
Zapečatila si je sudbinu kada se zauzela za njega poput lavice koja brani
svoje mlade. Vjerno ga je pazila i njegovala. Možda jest, a možda i nije donijela
konačnu odluku na onoj litici gdje ju je molio da mu dade vremena kako bi
popravio sve što je krenulo po zlu.
Ali sada je bila njegova. Nitko i ništa neće se ispriječiti između njih. Ni
njezina obitelj ni njegov klan.
Više je nikada nije namjeravao pustiti od sebe a da se tome vraški ne
usprotivi.
 39. POGLAVLJE

E veline je prospavala ostatak dana, cijelu noć i veći dio sljedećega jutra.
Graeme ju je zdravom rukom sve vrijeme držao pokraj sebe. Spavao je na
mahove, trudio se ostati miran i usredotočio se na brzo ozdravljenje. Već
samim tim što je bila pokraj njega, gdje ju je mogao dotaknuti i osjetiti njezin
miris, u njemu se budio osjećaj mira. Ona ga je smirivala. Davala mu je osjećaj
zadovoljstva.
Gotovo da se nije micala i počeo se brinuti. Kada su mu se braća pojavila
na vratima, poslao ih je da pozovu Nigela. Ali prije nego što su se vratili,
pobrinuo se da je potpuno pokrije plahtom u koju ju je Nora bila omotala, a
onda je još preko nje prebacio krzna da joj ne bude hladno kada se odmakne od
nje.
Nigel je brzo došao i odmah počeo odmatati Graemeov zavoj na ramenu
da provjeri ranu. Ali Graeme je samo odmahnuo rukom kao da to nije
potrebno.
– Nisam te pozvao zbog sebe. Zabrinut sam zbog Eveline. Nije se ni
pomaknula otkad si je donio ovamo jučer ujutro. Sada već sigurno predugo
spava. Njezine su modrice vrlo ozbiljne. Što ako je ozlijeđena ozbiljnije nego što
smo mislili?
Nigel se nagnuo preko Graemea i prstima lagano prešao ispod Evelineinih
nosnica. Spustio je ruku na krzno namjeravajući ga odmaknuti.
– S vašim dopuštenjem, lairde – rekao je.
Graeme je jarosno pogledao braću, a oni su mu se brzo okrenuli leđima.
Potom je Graeme potvrdno kimnuo Nigelu.
Nigel je pažljivo odmaknuo krzno, a onda i plahtu pa spustio ruku na
Evelineina prsa. Namrštio se sada jasno vidjevši modrice na njezinu blijedu
tijelu.
– Pravo je čudo da nije slomila vrat – promrmljao je Nigel. – Taj ju je konj
mogao ubiti.
Graeme je čvrsto stisnuo čeljust i Zaškripao zubima. Nije volio da ga
podsjećaju koliko mu je žena bila blizu pogibije. Manje mu je smetalo što je
pogođen strijelom u rame nego što je Eveline ozlijeđena. I još se usto izložila
opasnosti uzjahavši njegova konja. Nije mogao ni zamisliti koliko joj je trebalo
hrabrosti da svlada strah i paniku već samim tim što se nalazi blizu konja, a
kamoli da ga zajaše i bezglavo odjuri natrag u zamak.
Morat će razgovarati s njom o tome da se u budućnosti više ne izlaže
takvim opasnostima. Učinit će to čim se bude bolje osjećala.
– Mislim da je ona sada dobro, lairde. Normalno diše. Čini se da je samo
utonula u dubok san. Vjerojatno će prospavati cijelu noć. Danima se nije
odmarala i nedostaje joj sna. Nemojte je buditi, pustite je da se naspava i sama
probudi.
– U redu, neću učiniti ništa čime bih je probudio – obećao je Graeme. –
Spavat će pokraj mene tako dugo dok se ne oporavi.
Nigel je ponovno navukao pokrivače preko Eveline, a onda ustrajao da i
Graemeu previje ranu. Pomno ju je oprao, provjerio šavove i pritisnuo svjež
zavoj na ranu, omotavši ga čistim lanenim trakama.
– Možemo li se sada okrenuti? – upitao je Bowen nestrpljivo.
– U redu je! – dovikne mu Graeme.
Nigel je otišao, a Bowen i Teague privukli su stolicu i klupu Graemeovu
krevetu tako da sjede dok razgovaraju s bratom.
Začulo se kucanje na vratima i Graeme samo što nije nestrpljivo opsovao.
Ali kada su se vrata otvorila i Rorie ušla oklijevajući, Graeme se smekšao i
rukom je pozvao k sebi.
– Graeme? – upitno ga je pozvala. Glas joj je drhtao.
– Da, zlato. Dođi ovamo.
Rorie je prišla krevetu zabrinuta pogleda. Zagledala se u Eveline, a oči su
joj se napunile suzama.
– Hoće li joj biti dobro, Graeme? Vidjela sam modrice dok su je Nora i
Mary pripremale za kupku. Nisam imala pojma. Nikome nije dopuštala da joj
priđe. Ustrajala je na tome da se svi posvete samo tebi.
Graeme ju je polako uhvatio za ruku. – Brzo će se oporaviti. Kažem ti da
je potrebno puno više od ovoga da bi se porazila ta djevojka. Uporna je i
odlučna kada si nešto utuvi u glavu.
Trudio se glasu dati vedar ton kako ne bi zabrinuo sestru. Postala je vrlo
privržena Eveline u tom kratkom vremenu koliko je djevojka bila s njima.
Graeme je vidio da je vrlo zabrinuta.
– Nigel je maloprije bio ovdje i kaže da se ona mora odmarati kako bi
nadoknadila sve što je izgubila njegujući mene. Neću joj dopustiti ustati iz
kreveta sve dok opet ne bude čila i zdrava.
Rorie je kimnula u znak slaganja, a onda se spustila na koljena uz krevet,
i dalje držeći Graemeovu ruku. – A ti? Hoćeš li ti biti dobro? Nikada se nisam
tako uplašila. Nisam znala hoćeš li ostati živ ili ćeš umrijeti.
Stisnuo joj je ruku, a i Bowen je ispružio ruku da joj dotakne kosu
utješnom gestom.
– To je samo ogrebotina – rekao je Bowen vedro. – Vidio sam puno gore
od te beznačajne rane.
Graeme je ljutito pogledao Bowena.
– Kako napreduje tvoje učenje? – upitao je Teague, mijenjajući temu na
nešto što je njoj bilo zanimljivije.
Osmijeh joj je ozario lice. Oči su joj zasjale i samo što nije poskočila od
uzbuđenja. – Učim! Otac Drummond kaže da sam vrlo nadarena učenica i da
nikada nije poučavao nekoga tko tako brzo uči. Kaže da ću začas naučiti čitati i
pisati.
Graeme se nasmiješio. – Pretpostavljam da ćeš tada preuzeti dužnost
pisara u klanu.
Snažno je kimnula glavom.
– Ah, što ćemo mi bez tebe, Rorie? – zadirkivao ju je Bowen. – Jednoga
ćeš se dana udati i otići, a mi nećemo imati nikoga da podučava neuke glave.
Namrštila se i sjena joj je preletjela licem. – Nikada neću otići odavde. Ne
želim se udavati. Potpuno sam zadovoljna ostati ovdje s vama. Neću morati
otići, zar ne, Graeme?
Graeme je prijekorno pogledao Bowena, a onda se nježnim glasom
obratio Rorie: – Naravno da nećeš. Ostat ćeš ovdje koliko god želiš.
Gotovo je splasnula od olakšanja, a onda se odgurnula o krevet i ustala. –
Moram ići. Čeka me otac Drummond. Mislim da me želi držati što zaposleniju
tako da se ne brinem za tebe i Eveline.
– To je pametno – rekao je Graeme. – Nemaš se zbog čega brinuti. Eveline
i ja ćemo biti dobro.
Rorie se sagnula i poljubila Greamea u obraz, još jedanput pogledala
Eveline, a onda brzo izašla iz sobe.
– Dva dana – rekao je Graeme kada su se vrata za njom zatvorila.
Teague je podignuo obrve. – Dva dana za što?
– Dva dana ću čekati prije nego što pošaljem poruku Tavisu Armstrongu.
Bowen je odmahnuo glavom. – Rana ti dotad neće zacijeliti.
Graeme je slegnuo ramenima. – To pitanje ne može čekati. Potrajat će
dan-dva, a možda i više, dok ne dobijemo odgovor od Armstronga, a onda još
nekoliko dana da dogovorimo sastanak. Dotad će proći i dva tjedna, a to mi je
dovoljno da se oporavim. Bez obzira na to jesam li pri punoj snazi ili nisam, ne
možemo čekati da riješimo taj problem.
Teague je glasno ispustio zrak iz pluća, ali kimnuo je u znak slaganja.
– Pošaljite mi oca Drummonda da mu izdiktiram pismo. Onda izaberite
nekog sposobnog ratnika koji će pod stijegom primirja odjahati Armstrongu i
predati poruku.
– Ići ću ja – rekao je Bowen napeta glasa.
– Ne bez mene – brzo je dometnuo Teague.
– A ja nijednom od vas ne dopuštam ići, jer potrebni ste ovdje u zamku.
Prioritet nam je zaštititi klan i braniti zidine. Nađite nekoga drugoga da ide.
Bowen nije izgledao sretno s tom zapovijedi, ali ništa nije rekao.
Ponovno se na vratima čulo kucanje, ali ovaj put bila je to Nora noseći jelo
za Graemea.
 – Donijela sam dovoljno za dvoje – rekla je prišavši krevetu s pladnjem. –
Ali ako djevojka još spava, najbolje je ne uznemiravati je. Donijet ću joj nešto
za jelo čim se probudi.
– Hvala – rekao je Graeme. – Toliko sam gladan da bih mogao pojesti obje
porcije.
Nora je zablistala od zadovoljstva. – To je dobar znak, lairde. Probuđen
tek znak je zdrava i čila tijela. – Uskoro ćete opet biti na nogama.
Graeme se ukočio kada se Eveline pomaknula. Bilo je to njezin prvi pokret
otkad su je smjestili u krevet uz njega. Ali samo je nešto lagano promrmljala i
okrenula se na trbuh, ni u jednom trenutku ne otvorivši oči.
Krzna su joj kliznula niz leđa razotkrivši ramena pa ih je Graeme brzo
povukao natrag. Razljutio ga je bol što mu je sijevnuo rukom na takav
jednostavan zadatak.
Teague i Bowen ustali su i brzo se ispričali rekavši da će se vratiti poslije
kako bi raspravili pitanje Armstrongovih. Bowen je dometnuo da će poslati na
kat oca Drummonda nakon što Graeme objeduje.
Nora se načas uzvrtjela oko Graemea sve dok se nije namjestio i stavio jelo
preda se. Tada je iskreno zabrinuta pogledala Eveline prije nego što se spremala
izaći iz sobe.
Ali kada se okrenula, zastala je i opet oklijevajući pogledala Graemea.
– Reci što ti je na umu, Nora – rekao je Graeme živčano. U tom je trenutku
jedino želio ostati nasamo s Eveline tako da ima malo mira za razmišljanje.
– Njoj sam se ispričala – rekla je Nora tiho. – Ali zapravo i vama, lairde,
dugujem ispriku. Moje ponašanje bilo je neoprostivo. Pitam se možete li u
svojemu srcu oprostiti staroj ogorčenoj ženi. Tužno je što sam poticala takvu
zlobu protiv mlade djevojke koja u srcu nosi samo dobrotu.
Graeme se nasmiješio Norinu opisu Eveline, jer bio je točan i istinit.
Također je bila istina da se jako ljutio na Noru i ostale žene, ali Nora se već
iskupila svojim postupcima.
– Nisam sretan zbog načina na koji ste se ti i ostale žene ponijele prema
mojoj supruzi – rekao je Graeme strogo. – Beskrajno si je rastužila i, štoviše,
učinila je toliko nesretnom da se htjela vratiti svojoj obitelji.
Nora je ostala bez daha i rukom pokrila usta.
– Nisam spreman pustiti je da ode – rekao je Graeme mirno. – Puno mi
znači i kao takva ostat će ovdje trajno pa se zato pobrini da joj svi budu
naklonjeni. Štoviše, potrudi se da se svi odnose prema njoj na isti način kao i ti
sada. Više neću imati strpljenja niti ću podnositi ikakve uvrede upućene njoj.
Nora je kimnula i kratko klecnula u naklon. – Hvala vam, lairde. Neću
razočarati ni vas ni vašu ženu.
Graeme ju je otpravio rukom, a onda pogledao Evelineinu zamršenu kosu
i smiren izraz lica. Trepavice su joj nježno doticale obraze, a usne se blago
rastvorile jer je disala na usta.
Nije se mogao oduprijeti želji da je dotakne. Spustio je i okrenuo ruku
tako da joj može nadlanicom pomilovati meke obraze. Odmaknuo je zlatne
uvojke, spustio ih iza uha i nježno je milovao.
– Volim te, Eveline – šapnuo je, iako je znao da ga ne čuje. – Na neki ću
način postići da me čuješ i znat ćeš da te volim najviše koliko muškarac može
voljeti ženu.
 40. POGLAVLJE

K ad se Eveline probudila, bila je potpuno zbunjena. Trebalo joj je nekoliko

trenutaka da se pribere i shvati da je u krevetu s Graemeom. Umirala je od
gladi.
Pridignula se, a cijelo joj se tijelo bunilo protiv toga. Okrenula se i
žmirkajući pogledala prema prozoru dok joj je lice bilo okupano suncem.
Moralo je biti podne.
Kada se okrenula prema Graemeu namjeravajući mu previti ranu, vidjela
je da je budan i promatra je.
Prinijela je ruku njegovu ramenu, ali uhvatio ju je i kliznuo prstima preko
njezinih, a onda ih obavio oko njezina dlana. Privukao joj je ruku k svojim
prsima i tamo je zadržao.
– Jesi li... – Pročistila je grlo, nakašljala se i opet se zagledala u njega. Grlo
je više nije boljelo, ali riječi su joj i dalje zapinjale i bile hrđave. – Jesi li bolje? –
upitala ga je. – Boli li te? Da dovedem Nigela?
Graeme ju je privukao k sebi tako da mu je legla na prsa licem udaljena
tek nekoliko centimetara od njegova.
– Pitanje je kako se ti osjećaš? – rekao je. – Boli li te još? Jesi li umorna?
Možda bi se još trebala odmarati.
Namrštila se i odmahnula glavom. – Koliko sam dugo spavala? Usne su
mu se izvile u smiješak. – Dva dana.
– Dva dana! – vrisnula je.
Trznuo se i kimnuo glavom.
Naglo se odvojila od njega i zabrinuto ispreplela prste. – Dva dana? To je
sramota. Tko se brinuo o tebi ta dva dana?
Spustio joj je prst na usne. – Bila si iscrpljena i sva u bolnim modricama.
Ljutim se na tebe zbog rizika kojima si se izložila. Mogla si poginuti ili se
ozbiljno ozlijediti. Morala si se odmoriti i trebala si jesti.
 – A ti? Zarasta li ti rana? – upitala je zabrinuto. – Je li vrućica prestala?
– Bolje se osjećam nego ti – rekao je. – Dođi k meni. Želim te zagrliti.
Šokirana naglim iskazom naklonosti, nije se protivila kada ju je čvrsto
povukao u naručje. Stisnuo ju je pod zdravo rame i obavio ruku oko nje da je
jedva disala.
Poljubio ju je u čelo i zagladio joj kosu unatrag. Obuzela ih je smirenost.
Zadovoljno je uzdahnula i privila se uz njegovo veliko tijelo. Bilo je lijepo tako
ležati usred dana i odmarati se u muževu naručju.
Zamalo je ponovno utonula u san kada ju je odmaknuo od sebe, ali i dalje
je držeći vrlo blizu. Okrenuo ju je tako da mu vidi usta.
– Eveline, moramo razgovarati o nekim stvarima.
Usta su joj se objesila i spustila je pogled. Bowen i Teague sigurno su mu
rekli što je vidjela.
Prstima joj je lagano dignuo bradu. – Znaš da ću morati istražiti je li ova
prijetnja došla od tvojega klana.
Nevoljko je kimnula glavom.
– Eveline, učinit ću sve da izbjegnem sukob s tvojom obitelji. Ali moraš
razumjeti da ne mogu dopustiti da ovo ostane bez odgovora.
– Znam to – šapnula je. Srce ju je boljelo zbog onoga što se moralo
dogoditi.
Ponovno se namjestila u njegovu zagrljaju i zaklopila oči od slatkoće tog
trenutka. Nitko nije znao što donosi sutrašnji dan, ali danas će uživati u muževu
zagrljaju i pretvarati se da nešto tako jednostavno kao ljubav može premostiti
jaz stvoren desetljećima mržnje.

Nakon što je s Graemeom u krevetu pojela lagan obrok, Eveline više nije mogla
dočekati da ustane. Sada kad više nije bila gladna, bila je spremna usmjeriti
pažnju na druge važne stvari kao što su kupanje, a morala je i malo hodati da
razgiba ukočene i bolne mišiće.
Razmišljala je kako to kazati mužu koji je ustrajao na tome da ona mora
ostati u krevetu. Vidjela je kako se Graeme mršti i dovikuje nekome pred
vratima neka pričeka dok se ona odjene.
Obrazi su joj gorjeli od pomisli da osoba vani sada zna kako ona na sebi
nema ni krpice. Graeme ju je potapšao po stražnjici, a onda joj rukom pokazao
da ustane i odjene se.
Izvukla se iz topline njegova tijela i krzna i brzo navukla jednostavnu
dnevnu haljinu. Uzela je četku da raščešlja zamršenu kosu i htjela se povući u
kut sobe, ali kad je podignula pogled ugledala je Bowena, Teaguea i oca
Drummonda kako ulaze u sobu. Svećenik je nosio svitak papira, pero i tintu.
Eveline je shvatila da Graeme namjerava diktirati poruku njezinu ocu.
Prišla je Graemeu i dotaknula mu ruku. – Voljela bih se spustiti u
prizemlje i udahnuti malo svježega zraka. Moram razgibati mišiće.
Graeme se na trenutak zagledao u nju, a onda uzdahnuo i kimnuo glavom.
– Nemoj ostati predugo. Poslat ću nekoga dolje po tebe kada završim s braćom
i ocem Drummondom.
Kimnula je glavom, a srce joj je sa svakim udahom postajalo sve teže. Nije
željela biti u blizini dok on sastavlja poruku kojom će dva klana, koja je ona
sada zvala svojima, ponovno zaratiti.
Graeme joj je stisnuo ruku, a ona se polako odmaknula, odložila četku i
izašla iz sobe.
Ono što je rekla Graemeu nije bila laž. Očajnički je željela izaći iz
zagušljive sobe, makar nakratko.
Ispružila je ruke i razgibavala ramena dok je silazila stubištem u dvoranu.
Unatoč tome što je već prije nešto pojela, otišla je u kuhinju uzeti komad kruha
i sira. Još je bila gladna.
Mary ju je drage volje poslužila nakon što ju je upitala zna li laird da je
ona u prizemlju. Eveline je zahvalno uzela kruh i sir i nakon nekoliko minuta
razgovora s Mary, izašla iz kuhinje i otišla na dvorište.
Sumrak se brzo spuštao donoseći hladniji povjetarac kad je sunce potpuno
zašlo za obzor. Cijeli je krajolik bio okupan ljubičastim i sivim nijansama, a zrak
je bio miran. Većina ljudi povukla se u svoje kućice, gdje su pripremali večeru.
Baklje sa stražarskog tornja bacale su sjene na zid zamka. Eveline je
zatvorila oči i duboko udisala proljetni miomirisni zrak.
Sve je bilo spokojno. Bilo je to vrijeme za večernje okupljanje kada se uz
zajednički dobar obrok pričaju priče i razgovara o proteklom danu.
Ali znala je da je taj mir varljiv jer su se čak i sada Montgomeryjevi vojnici
spremali za rat.
Zemlja joj je zadrhtala pod nogama i brzo se okrenula vidjeti
Montgomeryjeva glasnika na konju kako je projurio pokraj nje prema izlazu iz
zamka. Na sebi je imao ogrtač u bojama klana Montgomery, ali na konjskoj
grivi bio je pričvršćen bijeli barjak primirja.
Ledeni žmarci prošli su joj kralježnicom i zadrhtala je. U želucu je osjetila
strah i sada joj je bilo žao što je pojela kruh i sir koji joj je Mary dala.
Poskočila je osjetivši dodir na ramenu. Okrenula se oko sebe i ugledala
Kierstan kako stoji na sve slabijem večernjem svjetlu.
– Gospo, oprostite mi što sam vas prestrašila.
Eveline je zakoračila unatrag, ali gledala je Kierstanine usne, jer nije htjela
propustiti ništa što će žena reći.
– Došla sam potražiti vas kada sam čula da ste se probudili. Namakanje u
vrućoj vodi već je prije godilo vašim bolnim mišićima pa sam pomislila da vam
ponudim svoju pomoć i pripremim još jednu vruću kupku u kupalištu.
Eveline je razrogačila oči zbog tih riječi koje su bile ponuda maslinove
grančice od te žene koja joj je nanijela mnogo bola i tuge. Kierstan je izgledala
iskreno. Štoviše, izgledala je... skrušeno.
– To je najmanje što mogu učiniti – rekla je Kierstan tužna lica. – Nanijela
sam vam veliko zlo i voljela bih to ispraviti.
Svjesna kako je to još jedna prilika da popravi neke srušene mostove,
Eveline je kimnula glavom, a Kierstan se nasmiješila. Činilo se da joj je laknulo
kada je Eveline pristala.
– Dođite ovuda. Zaobići ćemo utvrdu. Put je kraći nego da prolazimo kroz
dvoranu. Unutra se skuplja sve više ljudi koji čekaju večeru. Poslat ću nekoga k
lairdu da mu javi gdje se nalazite tako da se ne brine.
– Hvala – rekla je Eveline smiješeći se. – Vruća kupka sada bi bila
blaženstvo. Predugo sam bila u krevetu i cijelo me tijelo boli.
Kierstan je uzela Eveline za ruku i povela je kroz sada prazno dvorište, oko
utvrde i prema kupalištu. Nalazile su se u uskom prolazu između vanjskih
zidina i zidova utvrde, kad je netko iskoračio iz sjene.
Eveline je počela vrištati da upozori Kierstan, ali tada ju je nečija šaka
udarila u čeljust pa se srušila na zemlju. Toliko je bila omamljena da je ostala
ležati i dlanom pritiskati lice.
Muškarac se nagnuo nad njom i uhvatio je za kosu. Potom ju je povukao
i prisilio da ustane, ali prije nego što je mogla reagirati, šaka je poletjela prema
njezinoj sljepoočnici. Bol joj je eksplodirao u glavi i sve joj se zacrnilo pred
očima.
 41. POGLAVLJE

G raeme se namrštio kada je prošlo nekoliko dugih minuta otkad je poslao

Bowena po Eveline. Postajao je nemiran, izvukao se iz kreveta i ustao,
oprezno mičući ranjenim ramenom.
Još ga je jako boljelo, ali mogao je micati rukom i, što je još važnije, rana
je zacijeljela. Za nekoliko dana moći će izvaditi konce.
I glava ga je boljela kad bi je naglo okrenuo, ali čvoruga koja je bila iskočila
postupno je splasnula i ostala je samo manja krasta kojom je rana zarastala.
Mogao bi se i on okupati. Bilo je pravo čudo da je Eveline mogla spavati
uz njega. Vjerojatno je zaudarao jače od leša.
Pretpostavljao je da Eveline upravo to radi. Prije nekoliko dana uživala je
u vrućoj kupki, a vjerojatno ju je još boljelo cijelo tijelo.
Odlučio je dati joj još malo vremena prije nego što se počne raspitivati
kamo je otišla. Dotle se pokušao malo oprati krpicom i vodom iz umivaonika.
Čak je iskoristio i komad Evelineina sapuna zaključivši da neće štetiti ako sa
sebe ispere smrad znoja, krvi i bolesti.
Osvježivši se tako, odjenuo je čistu odjeću i odlučio sam otići potražiti
suprugu. Bit će još bolje ako je zatekne nagu kako se kupa u bačvi.
Iako nije bio spreman za ljubav, a sigurno nije bila ni njegova žena puna
modrica, nije imao ništa protiv uživanja u pogledu na nju.
Sa širokim osmijehom na licu, krenuo je niz stube, namjerno
pokušavajući potisnuti iz misli poruku koju je poslao Armstrongu. Sada nije
vrijedilo razmišljati o tome. Armstrong će mu poslati odgovor, a možda i neće.
Graeme je samo mogao čekati da vidi hoće li Tavis Armstrong biti iskren ili će
lagati.
Dvorana je bila neobično prazna u vrijeme kada se trebala posluživati
večera. Namrštio se shvativši da je jelo servirano na stolovima, a u nekim
slučajevima je čak izgledalo napola pojedeno. Imao je dojam da se dvorana
naglo ispraznila, i to usred večere.
– Bowene! Teague!
Kada nije bilo odgovora, Graeme je pošao prema stražnjem izlazu.
Odjednom je poželio uvjeriti se da je Eveline dobro. Požurio je van i potrčao
prema kupalištu. Zamalo se sudario s Teagueom koji je naglo izašao.
Graeme ga je uhvatio za ramena, ignorirajući bol u ramenu zbog tog
naglog i snažnog pokreta.
– Što je? – upitao je. – Gdje je Eveline?
– Ne znam – rekao je Teague mrko. – Tražimo je.
– Što? – zarikao je Graeme. – Zašto me nitko nije pozvao? Zašto mi to
nitko nije rekao?
– Upravo smo sada otkrili da je nestala – rekao je Teague. – Sada sam te
htio pozvati. Bowen i ostali krenuli su pretraživati zamak i okolno područje.
Traže je.
– Sve mi ispričaj – rekao je Graeme kroz zube. – Kada je posljednji put
viđena? Tko ju je vidio? I koliko je dugo nema?
– Otišla je u kuhinju i nakratko razgovarala s Mary, koja joj je dala kruha
i sira. Eveline je tada otišla iz kuhinje. Nitko je više nije vidio. Rorie je traži na
katu u utvrdi. Žene je traže oko utvrde, a vojnici izvan zamka. Dojavili smo i
ljudima koji patroliraju na granici i pitali ih jesu li što vidjeli. Naći ćemo je,
Graeme. Nije mogla otići daleko.
– Ljudi ne nestaju samo tako – zarežao je Graeme. – Želim razgovarati sa
svakim pojedinim čovjekom u klanu. Netko ju je morao vidjeti. Štoviše, netko
mora znati što joj se dogodilo.

Eveline se bez daha osvijestila u noćnoj mori koju nije shvaćala. Bolno je
poskakivala gore-dolje, a tlo joj se pojavljivalo i izmicalo iz vidokruga.
Trebalo je nekoliko trenutaka prije nego što je shvatila da je potrbuške
prebačena preko konja, to jest da netko jaše konja, a ona je poput vreće ječma
prebačena preko krila tog čovjeka.
Obuzela ju je mučnina i morala je progutati žuč koja joj se dizala iz želuca
u grlo. Neprekidno poskakivanje izazvalo je tu reakciju i ona nije mogla učiniti
ništa u vezi s tim.
Ali tada je opet utonula u blagoslovljenu tamu.
Kada se drugi put probudila, nalazila se u potpunome mraku. Nije znala
koliko je vremena prošlo ni gdje se nalazi. Sve oko nje silno je zaudaralo na
vlagu i plijesan. Mogla je namirisati i zemlju, prljavštinu, ali nije vidjela ni prst
pred nosom.
Kada je pokušala dignuti ruku, s užasom je otkrila da su joj ruke okovane
za vlažan kameni zid. U panici je pokušala sjesti, ali osjetila je kako su joj i
gležnjevi zarobljeni debelim, metalnim okovima.
Isuse Kriste, nalazila se u tamnici.
Zašto bi je itko želio zatvoriti u tamnicu?
Počela je razmišljati o događajima koji su doveli do njezine otmice. Sve joj
je u sjećanju bilo maglovito. Razgovarala je s Mary, potom je izašla van pojesti
kruh i sir i uživati u svježem zraku. A onda je Kierstan...
Zapljusnuo ju je val mučnine kada je shvatila. Kierstan ju je povela oko
utvrde prema kupalištu. Kierstan je bila s njom kada ju je otmičar udario u lice.
Kierstan nije mrdnula ni malim prstom da joj pomogne ili pozove u pomoć.
Eveline je privukla ruke k sebi koliko su joj lanci dopuštali i pokušala
zagrijati promrzle prste. Tada je povikala iz sve snage. Vrištala je glasno koliko
joj je grlo dopuštalo i nastavila sve dok joj se učinilo da je ostala bez glasa.
U daljini je ugledala bljesak svjetla. Naslonila se na zid pitajući se je li joj
se to samo učinilo. Ali ne, svjetlo se približavalo i mogla je nazreti siluetu
muškarca koji je nosio baklju.
Srce joj je bolno tuklo u grudima i puls u sljepoočicama. Glava ju je silno
boljela od ona dva snažna udarca koja je primila.
Privukla je noge k tijelu, odlučna učiniti sve kako ne bi zadobila još koju
ozljedu.
A onda je muškarac gurnuo baklju naprijed i zaslijepio je. Trznula se od
naglog bljeska i zaštitila oči rukom.
Muškarac joj je grubo spustio ruku i okrutno je zavrnuo tako da je vrisnula
od bola. Potom ju je uhvatio za kosu i povukao uvis dok se nije našla licem u
lice s njim. Tada mu je vidjela crte lica i prepoznala svojega otmičara.
Ukočila se od straha. Ian McHugh bio je čovjek sposoban za svako zlo. S
vremenom je u njezinim mislima postao toliko moćan da ga je zamišljala kao
demona iz pakla.
Ali bilo joj je neobično što je sada, dok je stajao držeći je pred sobom,
izgledao znatno manjim nego što ga je pamtila. Bio je sitne građe, niži od
prosječna ratnika. Kako to da joj se prije nekoliko godina činio toliko krupnim?
Je li ga vidjela takvog zato što se koristio velikim riječima i ona ga se silno
bojala? Ili su je sada u panici obuzele glupe misli, govoreći joj da mu se može
oduprijeti, da neće dopustiti tom zlom idiotu da je zastraši kao što je činio dok
je bila mlađa.
Možda joj je vrijeme provedeno s Graemeom i njegovim klanom dalo
snagu koju nije imala dok je bila uljuljkana u zaštitu svojega klana. Kod
Montgomeryja se morala boriti da zadobije poštovanje. Silno se ponosila time
da ništa nije dobila tek tako na dar.
– Čuo sam za tvoju veliku varku – rekao je Ian, a slina mu se skupljala na
usnama. Zajapurio se od bijesa i pri svjetlu baklje lice mu je bilo izobličeno.
Ispružio je ruku i baklju zataknuo u stalak na zidu iznad Evelineine glave.
Onda ju je naglim trzajem povukao uvis sve dok nije stajala na vršcima prstiju.
Lice mu je bilo tik uz njezino.
Tek je u tom trenutku ugledala Ianova oca, Patricka McHugha, kako stoji
nedaleko u sjeni. Izgledao je kao da mu je nelagodno, kao da ne želi sudjelovati
u cijeloj toj stvari, a kada je vidio da ga Eveline gleda, povukao se unatrag tako
da ga više nije izravno vidjela.
Srce joj je potonulo u grudima. Ako je Ianov otac bio sudionik u ovome,
kakve su joj bile šanse? Izgledao je kao da se boji Iana, što joj je bilo besmisleno.
Patrick je bio veći i snažniji od Iana. Bio je ratnik. Koji bi ratnik dopustio da mu
sin prijeti?
Skrenula je pogled natrag na Iana kada ju je protresao da joj privuče
pozornost. Mržnja mu je poput svjetionika sjala u očima. Bio je lud. Izgledao je
kao luđak.
– Poigrala si se mnome kao s glupanom. Glumila si da si slaboumna kako
bi izbjegla brak i potom se udala za Montgomeryja. Ne mogu to dopustiti. To
je trebao biti savez McHughovih i Armstrongovih. Bili bismo nepobjedivi!
Platit ćeš zbog svoje prevare, Eveline Armstrong. Nitko od mene ne može
napraviti budalu i proći nekažnjeno.
– Ne – rekla je kroza zube, prekinuvši njegovu tiradu. – Sada sam Eveline
Montgomery.
Razrogačio je oči. – Znači, glupača je odlučila govoriti. Kierstan mi je
javila da si pronašla svoj jezik nedugo nakon što si stigla u zamak Montgomery.
Pitao sam se hoće li janje smoći snage i zagristi zubima lavice. Mislim da mi se
više sviđa ova nova i poboljšana Eveline od one blijede, žgoljave kukavice koja
bi se ukočila od straha svaki put kad bih je dotaknuo. Bit će puno zabavnije
slomiti ovu novu Eveline.
– Zašto to radiš? – odlučno ga je upitala, najglasnije što je mogla. – Moraš
znati da će te Graeme ubiti. – Pogled joj je poletio prema mjestu gdje je znala
da stoji Patrick McHugh. – Sve će vas pobiti.
Ian se osmjehnuo, a Eveline osjeti hladne trnce duž kralježnice.
– Nikada neće doznati gdje si. A tvoj otac? Sada najvjerojatnije jaše napasti
Montgomeryja, želeći osvetu.
Strah joj je ispunio grudi, stisnuo je, ostavio bez daha. – Što si učinio?
– Ne sluti na dobro to što je nova supruga Graemea Montgomeryja
nestala. A ni Montgomeryjevima nije drago da je muškarac u odjeći klana
Armstrongovih pokušao ubiti lairda Montgomeryja. Što misliš da će se
dogoditi kada se dva klana nađu licem u lice?
– Ti si ranio Graemea – rekla je Eveline bez daha.
– Ne baš. Nisam bio ja, nego čovjek koji je postupao prema mojoj
zapovijedi. – Slegnuo je ramenima. – To je isto. Rezultat je isti. Neće biti mira
ni saveza između klanova Montgomery i Armstrong. Bit će previše zaokupljeni
međusobnim ratovanjem, a kralj će ih proglasiti odmetnicima. Neće biti ni
prijetnja drugim klanovima. A mi ćemo ih posmicati, jednog po jednog, i za
njih tražiti bogatu nagradu. Kada završim s tim, ime McHugh bit će
najpoštovanije u cijelome Visočju.
– Lud si – rekla je s nevjericom. – Ja sam se samo pretvarala da sam luda.
Ali tvoj um je doista poremećen.
Udario ju je nadlanicom slobodne ruke tako da joj je glava poletjela
unatrag. Ali kako ju je drugom rukom čvrsto držao za kosu, nije se mogla ni
pomaknuti.
Silovito joj je okrenuo glavu prema sebi da ga opet gleda u oči.
– A tebe će, Eveline, smatrati mrtvom jer te nitko neće moći pronaći.
Nitko neće čuti kako vrištiš. Nitko te nikada neće naći. Bit ćeš moja da se s
tobom igram kad se poželim zabaviti. S vremenom ćeš biti zahvalna za svaku
pažnju koju ti iskažem.
– Nikada – odbrusila mu je.
Još je više približio njezino lice svojemu, a onda ju je poljubio. Grubo joj
je gnječio usne kao da je kažnjava i toliko joj se gadio da joj se želudac dizao.
Pokušala je između sebe i njega ugurati ruke, ali lanci joj nisu dopuštali da
toliko dosegne.
Kada je produbio poljubac i kada je osjetila njegov jezik u ustima, zagrizla
je, čvrsto odlučivši prekinuti tu prisilnu intimnost.
Odgurnuo ju je, očiju punih bijesa. Obrisao je usta, a na ruci mu je ostala
krv. Udario ju je, ali ovaj put ju je pustio da padne jer je izvukao ruku iz njezine
kose.
Pala je na pod, a bol ju je prostrijelio kroz udove jer su se lanci zategnuli i
gotovo joj iščašili ramena.
– Da me nisi više dotaknuo! – vikala je sa svom hrabrošću koja joj je
preostala.
Stajao je nad njom, a usta su mu se razvukla u preziran cerek.
– Učinit ću puno više nego samo te dotaknuti, Eveline. Sada pripadaš
meni. Budi dobra djevojka i često ću ti dolaziti u posjet. Povremeno ću se čak
sjetiti da ti donesem hranu i piće.
Onda je ispružio ruku, uzeo baklju iz držača i otišao, odnoseći svjetlo sa
sobom.
Tama je zavladala u maloj zagušljivoj prostoriji, a s njom i očaj, tako
dubok da se gušila. Preplavio ju je i sipio ravno u dušu.
Ne, neće si dopustiti da izgubi nadu. Graeme će je naći. Vjerovala je u
svojega muža. Ostat će jaka sve dok ne dođe po nju.
 42. POGLAVLJE

Z ora se pomaljala na obzoru dok je Graeme stajao pred svojim okupljenim

klanom, a u njemu su se isprepletali bijes, nestrpljenje i zabrinutost.
Pretražili su utvrdu, područje uz rijeku i okolni teren. Prevrnuli su svaki kamen,
ali od Eveline nije bilo ni traga ni glasa.
Nije htio prihvatiti činjenicu da nitko iz klana nije vidio Eveline ni znao
što joj se dogodilo. Nijedan konj nije nestao, a Eveline u stanju u kojemu je bila
nije mogla otići daleko pješice. To je značilo da ju je netko oteo ili joj na neki
način pomogao.
Nije mogao razmišljati o toj drugoj mogućnosti, jer tada bi prihvatio
mogućnost da je otišla svojom voljom. Nije mu dala razloga vjerovati da bi
otišla tako naglo i nenadano. Nakon što je ostala uz njega njegujući ga i odlučno
braneći od svih, zašto bi otišla istoga trena kada se počeo oporavljati?
Ne, to nije imalo smisla. Netko ju je oteo. Netko ju je odveo protiv njezine
volje i možda joj sada čini nešto nažao. Morao je odvratiti od sebe misao na nju
prestrašenu i ranjenu, jer izgubio bi i ono malo samokontrole što je imao.
– Svi su tu, Graeme – rekao je Bowen smrknuto. – Do posljednje žene i
djeteta.
– Držite oči otvorene – rekao je Graeme tiho. – Ne mogu ih sve procijeniti.
Netko nam ne govori istinu. Moramo pronaći tko je to prije nego što bude
prekasno za Eveline.
Izraz Bowenova lica postao je još oštriji. Kimnuo je glavom i rukom dao
znak Teagueu da pođe jednim smjerom, a sam je pošao drugim tako da bolje
pogledaju okupljene pripadnike klana.
– Netko ne govori istinu – rekao je Graeme dovoljno glasno da su ga čuli
svi u tihom dvorištu.
Njegovi vojnici, oni koje je smatrao najpouzdanijima, raširili su se u
širokom krugu i prijeteći prekrižili ruke na prsima. Pomno su promatrali baš
kao i Bowen i Teague i pogledima prelazili preko gomile.
– Mary je sinoć posljednja vidjela Eveline u kuhinji. Eveline je nestala
odmah nakon toga, a ipak nitko od vas nije ništa vidio.
– Možda se vratila u svoj klan – viknuo je netko glasno iz sredine
okupljenih.
– Zašuti u svojoj gluposti! – viknula je Nora, lica crvena od bijesa. –
Djevojka nije napustila našega lairda. Glupo je uopće reći takvo što.
– Želim samo čuti tko je vidio Eveline i ima li itko od vas informaciju o
tome gdje se sada nalazi. Bit će brže ako priznate da to znate. Ako poslije
doznam da ste znali, a nešto se dogodi Eveline kao rezultat toga što sada šutite,
čeka vas smrtna kazna.
Izgovorivši ove posljednje riječi, Graeme je pogledom prešao preko
skupine žena koje su se prije neprijateljski ponašale prema Eveline. Većina ih je
izgledala iskreno zabrinuto, ali izraz na Kierstaninu licu privukao mu je
pozornost.
Bila je blijeda, vidno nervozna i stalno je pogledavala u stranu i u daljinu,
kao da želi biti što dalje od tog mjesta. Obrisala je ruke o suknju i pokušala se
stopiti s gomilom.
– Obećavam da vam smrt neće biti brza – rekao je Graeme, namjerno
okrenut prema mjestu gdje je stajala Kierstan i nadajući se da će vidjeti još neku
njezinu reakciju. – Za svaku bol i ozljedu koju pretrpi moja žena, dodijelit ću
isto onome za koga se otkrije da je kriv. Molit ćete me da vas ubijem prije nego
što završim s vama.
Kierstan je izgledala kao da će se onesvijestiti. U očima joj se vidio očaj, i
to u tolikoj mjeri da je Graeme bio siguran da je znala više nego što je rekla.
– Sada se možete razići! – viknuo je Graeme, iznenadivši braću tim
riječima. – Razmislite o ovome što sam rekao. Spreman sam razmisliti o blažoj
kazni ako mi sada kažete što znate.
Bowen mu je prišao s pitanjem u očima. – Što to radiš, Graeme? Nisi ih
čak ni zastrašio.
Graeme je podignuo ruku. – Odmah mi dovedite Kierstan. Ne dajte joj da
napusti dvorište.
Bowen je raširio oči i iskosa pogledao prema skupini žena koje su se
kretale zajedno s ostalima prema izlazu iz dvorišta. Ne rekavši ništa, rukom je
pozvao Teaguea i brzo su krenuli za Kierstan.
Trenutak poslije Bowen ju je uhvatio za ruku, ona se uspaničeno okrenula,
a strah kao da je isijavao iz nje. Nije se opirala Bowenu. Dopustila mu je da je
povede do mjesta gdje je Graeme čekao.
Bowen i Teague hodali su uz nju, svaki s jedne strane, lica tako namrštenih
da bi se preplašio i najhrabriji ratnik.
– H-htjeli ste me v-vidjeti, lairde? – promucala je.
– Pružit ću ti samo jednu priliku da mi kažeš istinu – rekao je Graeme
stisnutih zuba. – Ako mi ne kažeš što znaš, kazna će ti biti smrt.
Problijedjela je i Graeme se uplašio da će se onesvijestiti, pa mu neće biti
ni od kakve koristi.
– Ako vam kažem što znam, hoćete li mi obećati da ću ostati živa? – upitala
je promuklo, glasom napuklim od straha.
– Ne cjenkaj se sa mnom – zarikao je Graeme. – Ništa ti neću obećati, a ti
se pomoli da se Eveline vrati živa i zdrava ili ćeš gorko požaliti nesreću koju si
uzrokovala.
– Već se kajem – rekla je drhtavo.
Zaklopila je oči i s mukom progutala knedlu. Kada ih je otvorila, oči su joj
bile pune suza.
– Ian McHugh ju je oteo.
– Što? – zarikao je Graeme. – Što si učinila?
– Molim vas – preklinjala je Kierstan. – Nisam shvatila...
– Ne laži – procijedio je Teague kroza zube. – Točno si shvatila što će se
dogoditi s Eveline. Sklopila si savez s vragom. Vrijeme je da platiš cijenu. Reci
mu sve ili se kunem da ću te natjerati da zažališ.
Pogledala je u stranu, a suze su joj sjale na obrazima. – Pomogla su mi tri
naša ratnika. Bili su ljutiti, baš kao i ja, što moramo prihvatiti jednu
Armstrongovu u klan. Jedan od njih donio je vijest da je sklopio nagodbu s
Ianom McHughom. Susrela sam se s Ianom i ispričala mu kako se Eveline
pravila slaboumnom da izbjegne udaju za njega. Želio ju je odvesti zato da
Evelineini rođaci okrive vas za njezin nestanak. Namjera mu je započeti rat
između vas i Armstrongovih.
Strah i bijes isprepleli su se u čvor u Graemeovu želucu. Poželio je uništiti
sve do jednog ratnika. U tom trenutku u njemu su kipjeli snaga i bijes pa bi bio
nezaustavljiva sila.
Eveline, njegova najdraža, voljena žena, sada je bila u rukama svojega
najgoreg mučitelja. Čovjeka koji joj je detaljno opisivao kako će je mučiti.
Graemeu se krv ledila u žilama, gušio ga je užas i nekoliko minuta nije mogao
jasno razmišljati. Znao je samo da mora otići k njoj. Morao ju je spasiti.
– Lairde! Lairde! Dolaze Armstrongovi!
Graeme se okrenuo na mjestu i pogledao prema stražarskom tornju
odakle je stražar javljao vijest cijelom dvorištu.
– Dolaze s cijelom svojom moćnom vojskom!
Graeme je sočno opsovao. Ne sada. Ne kada Eveline treba svu njegovu
pozornost. Svoj bijes usmjerio je na Kierstan.
– Vidiš li što si učinila? Svima ćeš nam doći glave.
Kierstan se zanjihala na nogama, a u licu nije imala ni kapi krvi.
– Da se nisi usudila onesvijestiti – prosiktao je Bowen. – Ispričaj nam sve
do kraja. Želim znati imena ratnika koji su nas izdali.
– Ian ju je odveo – brzo je rekla. – Povela sam je iza utvrde, gdje je čekao
Ian. Shamus, Gregory i Paul pomogli su mu da neopazice ode.
Graeme je opsovao. Gregory i Paul bili su zaduženi za ophodnju
granicom. To je objašnjavalo kako je Ian McHugh mogao doći i otići sa zemlje
Montgomeryjevih a da ga nitko ne zaustavi.
– Odmah ih zatvorite – rekao je Graeme Silasu, koji je stajao do njega.
– Ja sam kriv, lairde – rekao je Silas pognute glave. – Trebao sam znati što
se događa. Oni su pod mojim zapovjedništvom.
 – Nitko nije kriv osim njih – zarežao je Graeme. – Nađite ih i zatvorite. I
nju – rekao je pokazavši na Kierstan.
– Ne! – povikala je. – Sve sam vam rekla!
– Zar misliš da te to što si progovorila o svojoj izdaji oslobađa
odgovornosti za tvoje postupke? Sve si nas izdala, Kierstan. Ne samo Eveline.
Ne samo mene. Izdala si sve svoje rođake. Ako samo jedan muškarac, žena ili
dijete izgube život u sukobu s Armstrongovima, to će ići tebi na dušu.
Kierstan je briznula u plač. – Nisam znala! Kunem se, nisam znala što će
se dogoditi.
– Sačuvaj suze – zarežao je Teague odvodeći je prema jednom vojniku koji
je stajao uz Silasa.
Graeme je doviknuo stražaru u tornju. – Koliko su daleko?
– Na brijegu su iza zamka!
– Dođite – pozvao je Graeme braću. – Izjahat ćemo im ususret.
– Zar si poludio? – upitao je Bowen. – Ne možemo izjahati sami ususret
cijeloj njihovoj vojsci.
– Ja ne mogu jahati s cijelom svojom vojskom – rekao je Graeme. – To bi
se protumačilo kao ratni potez. Mogu se jedino nadati da će mi dati dovoljno
vremena da mu objasnim. Upozorite ostale. Neka svi stanu na položaje spremni
braniti zamak. Nadajmo se da je Armstrong razuman čovjek i da će saslušati
sve što imam reći.
 43. POGLAVLJE

G raeme je izjahao iz dvorišta s braćom uza se. Prema njegovim uputama, za

njima su zatvorili vrata, a Silas je unutar zidina okupljao sve muškarce.
Napetost je rasla, u zraku se osjećalo nekakvo iščekivanje.
Svi su očekivali rat. Većina ga je željela. Za Montgomeryjeve to je bila
prilika da se osvete Armstrongovima za svoje poginule.
U slučaju da i najmanja sitnica pođe po zlu, Graeme je znao da će se
njegov klan poput anđela osvetnika obrušiti na neprijatelja i cijela će dolina
plivati u krvi.
Jahao je malo ispred braće noseći široku bijelu plahtu kao znak mira i da
ne namjerava napasti vojsku koja se približava.
Jahali su uzbrdo i spustili se obronkom na drugoj strani, gdje će se u
podnožju sastati s lairdom Armstrongovih.
Gledajući daleko naprijed, Graeme je vidio da je Tavis zastao, a onda
podignuo ruku da zaustavi mnoštvo vojnika iza sebe. Bio je to impresivan
prizor koji je Graemea prisilio da poštuje snagu Armstrongove vojne sile.
Kacige i oklopi blistali su na suncu. Zasljepljujuća svjetlost odražavala se
od štitova i naoštrena oružja. Ratnici su držali spremne samostrijele i mačeve.
Bila je to vojska koja je došla spremna za bitku.
Tavis je jahao malo ispred svojih ljudi. Uz njega su bila njegova dva sina.
Kada se približio mjestu gdje je čekao Graeme s braćom, zaustavio se, skinuo
kacigu i prodorno pogledao Graemea.
– Gdje mi je kći? – upitao je.
– Ian McHugh ju je odveo – odgovorio je Graeme.
Tavis se malo zanio unatrag od iznenađenja, a onda se namrštio. Brodie i
Aiden također su bili smrknuti, a onda je Brodie procijedio kroza zube: – Lažeš.
Graeme se prisilio ostati smirenim. Bilo bi tako lako dati zapovijed za
napad. Njegovi su ljudi bili spremni. Prsti su ih svrbjeli od želje da proliju krv
Armstrongovih. Sve o čemu je Graeme sanjao bilo je tu, točno pred njim. Prilika
da osveti očevu smrt i završi desetljeća borbi zbog krvne osvete koja vladala
između dvaju klanova.
Ali Eveline je bila važnija. Za nju bi učinio sve na svijetu, pa makar morao
na koljenima puzati do njezina oca i poniziti se pred njim.
– Zašto govoriš takve apsurdne stvari? – viknuo je Tavis.
– Nemamo vremena stajati ovdje i prepirati se – rekao je Graeme mirno.
– Sada je važna Eveline. Ako voliš svoju kćer, reci svojim ljudima da sjašu pa da
razgovaramo o tome i napravimo plan kako je spasiti.
Tavisove oči blistale su od bijesa. – Usuđuješ se dovoditi u sumnju moju
ljubav prema kćeri?
– Uludo tratiš vrijeme – naglasio je Graeme. – Pogledaj me, Tavise. Ne
vojsku iza mene. Dojahao sam ovamo u dobroj vjeri samo s braćom uza se. Sada
bi me mogao ubiti. Nisam poveo vojsku na tebe. Želim natrag svoju ženu i imat
ću je pa makar to bilo posljednje što ću učiniti.
Tavis se dugo zagledao u Graemea, a čelo mu se naboralo od zamišljenosti.
– Reci što imaš, Montgomery. Saslušat ću te, a onda ću ti reći svoj sud o tome
pitanju.
– Taj čovjek misli da je Bog – promrmljao je Bowen.
Graeme je podignuo ruku da ušutka brata.
– Jesi li znao da Eveline uopće nije slaboumna? Vrlo je inteligentna, lukava
djevojka, pametna i srca velika poput Visočja?
Tavisova čeljust opustila se kao da je to posljednje što je očekivao čuti od
Graemea.
– Ona je gluha, Tavise. Nije glupa. Nije udarena u glavu. Nije luda. Samo
ne čuje, ali zna čitati s usana i razumije što ljudi govore.
– Kako ti to znaš? – upitao je Armstrong promuklo.
– Rekla mi je.
– Lažeš! – zarikao je Aiden. – Ne može govoriti. Nije progovorila ni riječi
od nesreće.
 Teague je u trenu izvukao mač. – Prestani dovoditi u pitanje čast mojega
brata. On govori istinu. I ja sam čuo Eveline kako govori.
Tavis je brzo prekorio Aidena i zapovjedio mu da šuti. Potom se ponovno
okrenuo Graemeu. – Razgovarala je s tobom? Je li istina da ne čuje?
Graeme je kimnuo glavom.
– Onda zašto?
Ruke starijeg muškarca su drhtale, a u očima mu se vidjelo da je prilično
zbunjen. Odjedanput se učinio znatno starijim od svojih godina. Bilo je očito
da su ga pogodile Graemeove riječi.
– Zašto je ustrajala u toj prevari? – upitao je Tavis promuklo.
– Zato što se bojala da će biti prisiljena udati se za Iana McHugha – rekao
je Graeme tiho. – Vidjela je da ima priliku otkazati udaju i dopustila je da ti i
ostatak klana vjerujete kako je luda, jer to ju je spasilo od onoga čega se
užasavala. Ian ju je terorizirao od trenutka kada su počeli pregovori o vjenčanju.
Detaljno joj je opisivao kako će patiti u njegovim rukama. Ukazala joj se prilika
za bijeg i iskoristila ju je. Nije prošlo dugo, a laž je zaživjela svojim životom i
Eveline više nije vidjela izlaz iz te situacije.
Tavis je problijedio i spustio ruku na svoje tjeme dok je zaprepašteno
zurio u Greamea. – Rekla mi je... Majko Božja, Eveline mi je došla i obratila se
s molbom. Rekla je... O, Bože, nisam joj vjerovao. Mislio sam da su to normalni
djevojački strahovi. Nisam imao pojma...
– Nisi joj ostavio drugog izbora – rekao je Graeme oštro.
– A sada? Kažeš da je u njegovim rukama? Kako se to dogodilo? Zar je nisi
štitio kako treba? – upitao je Tavis.
– Ne, istina je da nisam učinio sve što sam trebao. Ja sam kriv što se ona
sada nalazi u njegovim rukama.
– Ne! – viknuo je Bowen lica crvena od bijesa. – Neću dopustiti da
preuzmeš krivicu za to. Prije desetak dana strijelom ga je pogodio muškarac
noseći mač kakav imaju Armstrongovi ratnici.
Tavis je naglo podignuo glavu i ljutito ih gledao. – Nisam zapovjedio
napad na supruga svoje kćeri. Nikada je ne bih na taj način doveo u opasnost.
Štoviše, ne bih pogazio zakletvu danu u krvi pred Bogom i kraljem.
– Znam da to nisi bio ti – rekao je Graeme mirno. – U onom trenutku
nisam znao i Eveline je bila silno tužna jer je svjedočila svemu i upravo nam je
ona rekla za korice mača i kako izgledaju.
Tavis je zaklopio oči, a nosnice su mu se širile. – Vlastita kći vjeruje da bih
je izdao na takav način?
– Eveline su izdala četiri pripadnika mojega klana, djelujući u savezu s
Ianom McHughom. On ju je sinoć oteo, a pri bijegu su mu pomogli ljudi kojima
sam vjerovao. Nemam želju boriti se s tobom, Tavise. Želim samo da mi se
supruga sigurno vrati živa i zdrava.
Tavis se jedan trenutak zagledao u njega, pogledom kao da je palio kroz
Graemea, ljušteći ga sloj po sloj. Tada su mu se oči raširile od iznenađenja.
– Tebi je stalo do moje kćeri.
– Moja ljubav prema njoj jača je od mržnje prema tebi. Zato danas neću
dignuti oružje na tebe. Umjesto toga tražim tvoju pomoć u bitki protiv
McHugha.
Tavis, Brodie i Aiden zaprepašteno su gledali Graemea. Potom su se
međusobno pogledali pa opet svrnuli pogled na Graemea i njegovu braću.
U Tavisovim očima vidjelo se poštovanje kad mu se pogled susreo s
Graemeovim.
– Pozovi svoje ljude – rekao je Tavis žustro. – Do McHughova zamka ima
pola dana jahanja. Krećemo odmah.
 44. POGLAVLJE

O ni kao da ne očekuju napad – rekao je Bowen gledajući dolje u

McHughovu tvrđavu.
Graeme se namrštio iako se slagao s njim. Bilo je malo aktivnosti. Štoviše,
činilo se kao da se dolje ispod njih odvijaju uobičajeni svakodnevni poslovi.
Na granici nisu vidjeli stražare. Nitko McHughove nije upozorio na
približavanje goleme vojske, jer nigdje se nije vidjelo da se ljudi naoružavaju ili
pripremaju za bitku.
Sve je bilo mirno. Previše mirno. Sunce je još bilo visoko na nebu, ali svi
u zamku kao da su se spremali za smiraj dana.
Takva lijenost i neoprez bili su neoprostivi. Zar McHugh nimalo nije
mario za zaštitu svojega klana? Ili je mislio da se upravo sada vodi bitka između
Armstronga i Montgomeryja, pa se on nema zašto brinuti?
Tavis se u sedlu nagnuo naprijed i pogledom potražio Graemea malo niže
u redu. – Ako je ovo trik, Montgomery, neću mirovati dok tebe i sve tvoje ne
zbrišem s lica zemlje.
Umjesto odgovora Graeme je podbo konja i krenuo niz strminu prema
ulazu McHughova zamka. Nije postojao način da se kriomice približi vojska
veličine njihovih dvaju klanova. Nadao se da će laird McHugh htjeti poštedjeti
živote svojih ljudi pa će odustati od potpore ludosti koju je učinio njegov sin i
predati mu Eveline natrag u ruke.
U suprotnom, Graeme je bio spreman zaklati svakog pojedinog
McHugha.
Dok se približavao, a stotine vojnika počele se pojavljivati na vrhu
uzvisine, unutar McHughova zamka čuo se poziv na uzbunu.
Panični povici. Krikovi, dozivanje, zveket metala. Vriskovi žena i plač
djece. Graeme nije dopuštao da mu to smekša odlučnost. Njegova žena je
negdje tamo, prestrašena, a samo Bog zna što je već morala pretrpjeti.
 Trenutak poslije na stražarskom tornju pojavio se Patrick McHugh i sa
strahom u očima gledao opasnost pred sobom.
– Tavise, što te dovodi ovamo pred moj zamak? Čini se kao da si spreman
za bitku! – povikao je.
– Došao sam po svoju ženu – zarežao je Graeme prije nego što je Tavis
stigao odgovoriti.
Patrick je bio blijed i znojan. – Tvoju ženu? Lairde, nisam vidio tvoju ženu.
Zašto je tražiš ovdje?
Graeme je postajao sve ljući. – Iskušavaš moje strpljenje, McHugh.
Dovedi svojega šmrkavog, bijednog sina, i to odmah, ili se zaklinjem da ćemo
vas sve pobiti.
Patrick je podignuo obje ruke u zrak. – Tavise, budi razuman. Molim te.
Razgovaraj s Montgomeryjem. Ti i ja smo prijatelji. I saveznici. Nisam vidio
Eveline. Moraš mi vjerovati. Ne mogu se boriti protiv združenih snaga vaših
dvaju klanova i znam da ne mogu pobijediti. Neću dovoditi u opasnost svoje
ljude kad nismo ništa zgriješili.
Tavis kao da se počeo kolebati i iskosa je pogledao Graemea. Graeme je
načas pomislio da će Tavis stati na Patrickovu stranu i ponovno dovesti u
pitanje njegovu priču. Krv mu je zakipjela, ali Tavis je tiho upitao: – Je li moguće
da Patrick ne zna što je učinio njegov sin?
Graeme je izvinuo usne kao u grču. – Teško mi je to vjerovati. Međutim,
ako Patrick nije učinio ništa loše, onda se ne bi trebao protiviti tome da dovede
sina, koji će odgovoriti na optužbe, a ne bi se trebao protiviti ni tome da
pretražimo zamak.
Tavis je kimnuo glavom slažući se s tim riječima.
– Dovedi svojega sina! – viknuo je Graeme. – Ako tvrdiš da nisi ništa loše
učinio, onda ćeš nam dopustiti da mu postavimo neka pitanja i pustit ćeš nas
unutra da pretražimo zamak. Nemoj se zavaravati, McHugh, ovo nije molba.
Ući ćemo u zamak ovako ili onako. O tebi ovisi kako ćemo to učiniti. A sada
napravi kako sam ti rekao. Neću čekati više ni trenutka da ponovno vidim svoju
ženu.
 – Tako mi svega što je sveto, ne znam o čemu govoriš!
U Patrickovim riječima čuo se prizvuk očaja. Bio je vidno potresen i bilo
je očito da ga je obuzeo strah.
– Dovedi sina! – rekao je Graeme ledeno. – To će te spasiti, tebe i cijeli
tvoj klan od uništenja.
– Dajte mi trenutak. Molim vas. Pozvat ću ga. Nemojte ga ozlijediti. Nije
mogao učiniti ono za što ga optužujete.
– Ako je nedužan, onda se nemaš čega bojati! – viknuo je Tavis. – A sada
nam prestani tratiti vrijeme i dovedi ga. Ako se mojoj kćeri što dogodilo, ne
moraš se brinuti zbog Montgomeryja.
Čuvši solidarnost uspostavljenu između dvaju inače protivničkih klanova,
Patrick je smjesta popustio.
– Dovedite mi Iana ovamo! – povikao je jednom svojemu čovjeku. – I
otvorite vrata zamka poglavarima.
Tavis se brzo okrenuo i prebrojio skupinu ljudi koji će s njim i sinovima
ujahati u zamak. Graeme je glavom dao znak Bowenu da učini isto. Nisu
namjeravali otići tamo bez dovoljno ljudi da se mogu obraniti u slučaju zasjede.
Ostali ratnici ostat će vani i stražariti.
Trenutak poslije otvorila su se vrata zamka i Graeme je potjerao konja
naprijed. U ušima mu je bubnjalo, a u ustima je osjetio kiseo okus straha. Plašio
se da su zakasnili. Plašio se da je Ian već divljački postupio prema Eveline.
Bože, ne dopusti da je zakasnio.
Muškarci i žene brzim su se koracima sklanjali s puta Graemeu, braći,
Tavisu i njegovim sinovima koji su prvi ujahali u dvorište. Iza njih došlo je
četrdeset vojnika, svi spremna oružja, žustro pogledavajući uokolo tražeći bilo
kakvu opasnost.
Patrick je požurio naprijed i trenutak poslije, dvojica njegovih ljudi doveli
su mrzovoljnog Iana pred Graemea. Graeme se zagledao u niskog muškarca.
Nije se doimalo nimalo nervoznim i uplašenim. Odvažno je gledao dvojicu
poglavara na konjima, a onda im se nacerio.
Graeme je kliznuo s konja jer je želio biti oči u oči s Ianom, tako da ovaj
nema lažan osjećaj sigurnosti. Želio je da mlađi muškarac točno zna kakva ga
sudbina čeka.
Iza njega sjahala su i njegova braća, a potom im se pridružio Tavis sa
sinovima.
Ian je podignuo bradu. Jedini dokaz da mu lažna hrabrost popušta bio je
trenutak kada je s mukom progutao knedlu.
– Reci im – rekao je Patrick. – Reci im da nemaš veze s Evelineinim
nestankom pa da odu odavde.
– To se odnosi i na tebe – kazao je Graeme smrtno tihim glasom. – Mislim
da tvoj sin nije radio sam, McHugh.
Patrick se vidljivo znojio, a ruke su mu se tresle.
– Ovo je smiješno. Nikada ne bih učinio takvo što glupo, a ne bi ni Ian.
– Naravno da nemam ništa s njezinim nestankom – odgovorio je Ian. –
Što bih s tom ludom djevojkom?
Graeme je prijeteći zakoračio prema njemu i zgrabio jedan kraj Ian ove
tunike. Povukao je onižeg muškarca uvis tako da je vršcima prstiju jedva
dodirivao tlo.
– Ako joj nedostaje i vlas s glave, raščetvorit ću te i tobom nahraniti
škanjce – prosiktao je.
– Pusti ga, Montgomery – kazao je Patrick ljutito. – Rekao ti je da nema
veze s djevojčinim nestankom.
I dalje držeći Iana za tuniku, Graeme je hladno pogledao starijeg
McHugha. – Onda se nećeš protiviti tome da je potražimo u zamku.
Patrick je podignuo obrve. – Naravno da neću. Ona nije ovdje. Zar misliš
da ne bih znao da je u mojemu zamku?
Sigurnost na McHughovu licu i u njegovim riječima mučila je Graemea.
To ga je silno mučilo. Znao je da Ian laže, ali činilo se da Patrick govori istinu.
Ili to ili je bio bolji varalica od svojega sina.
Graeme je odbacio Iana prema Silasu. – Ne daj mu da se makne. – Rukom
je pozvao braću i krenuo prema ulazu utvrde. Preokrenut će sve naglavce bude
li potrebno.
Za njim je odmah pošao Tavis sa sinovima. Desetak Montgomeryjevih i
Armstrongovih ratnika u koloni je krenulo za Graemeom i ostalima.
Graeme se nije opterećivao izdavanjem zapovjedi jer je osobno
namjeravao pregledati svaki centimetar utvrde. Nikome neće povjeriti život
svoje žene.
Počeo je s prvom prostorijom u koju je ušao. Pretražio je svaki kut. Bacao
je namještaj, odmicao krzna, podizao krevete, a bijes mu je jačao sa svakom
praznom sobom.
Kada je izašao iz posljednje prostorije na najvišem katu, u hodniku je
stajala osoba zaogrnuta plaštem, nisko navučene kapuljače tako da joj se nije
vidjelo lice.
Pogledavši malo bolje, Graeme je vidio da je osoba vitka i sitna, očito
djevojka ili nizak mladić. Ali kada se okrenula, dugačak uvojak kao ugljen crne
kose izvirio je ispod kapuljače. Mala ruka podignula se zadržati kapuljaču nisko
na licu i tada je bilo očito da je to ženska ruka.
– Pogledajte dolje, lairde – šapnula je. – U tamnici.
Prije nego što je Graeme stigao odgovoriti, djevojka se okrenula, potrčala
hodnikom i nestala u jednoj od udaljenijih soba.
Graeme je izviknuo zapovijed braći i brzo se spustio stubištem, gdje ga je
u podnožju čekao Patrick McHugh.
– Odvedi me dolje u tamnicu, McHugh. Tako mi svega, ako si moju ženu
zatvorio da se pati u tamnici, ubit ću te.
Ako je to još uopće bilo moguće, Patrick je još više problijedio. – Svakako,
ali tamnica je prazna već više od dvadeset godina. Ne postoje ni stube koje vode
unutra. Imamo samo rupu s užetom.
– Pokaži mi – procijedio je Graeme kroz zube.
Njegov bijes rastao je svakom minutom koja je prošla a da nije bilo ni
traga Eveline. Dok su se stubama spuštali u mrak, tresao se već od same pomisli
da je zatočena u tamnici.
Patrick se zaustavio pružiti Graemeu baklju. Onda je zapalio još dvije i
dao ih Tavisu i Bowenu tako da će put biti dobro osvijetljen.
U podnožju stubišta, Patrick je uzeo ključ sa zida i ugurao ga u staru,
zahrđalu bravu. Mehanizam se odmah otvorio unatoč hrđi i trošnosti.
Graeme je brzo pogledao Tavisa da vidi je li i on primijetio isto. Brava je
trebala škripati i stenjati ako se nisu koristili njome dva desetljeća. Nikako se
nije smjela tako lako otključati.
Tavis je to također shvatio, jer mu je zamišljeni izraz lica odmah postao
oprezan. Cijelo mu se tijelo ukočilo, a lice se zategnulo od bijesa. Podignuo je
ruku kako bi Graemeu dao do znanja da je shvatio, a onda je stavio prst na usta
da signalizira potpunu šutnju.
Kada su svi prošli kroz željezna vrata, Patrick ih je poveo do sredine
ruševne prostorije i podignuo baklju da vide uže koje se spuštalo u jamu.
– Slatki Isuse – promrmljao je Bowen. – Sigurno nitko ne bi zatočio
nježnu djevojku u toj rupi. Zaudara na smrt.
Graeme je dodao baklju jednom od svojih ljudi, a Teagueu rekao da svoju
baklju drži tako da mu osvjetljava put dok se spušta. Potom je zgrabio uže i brzo
se spustio u tamu.
Kada je udario u pod, doviknuo je Bowenu da mu baci baklju. Ne čekajući
da se spuste i ostali, Graeme je odmah počeo pretraživati, hodajući od jednog
do drugog zida i cijelim područjem između njih.
Kada su se i ostali spustili, u prostoriji je bilo više svjetla. Dovoljno da se
uvjere kako je potpuno prazna.
– Vidite? – rekao je Patrick. – Ludost je što ste došli s cijelom vojskom i
optužujete mojega sina za takvu izdaju.
– Dođi, Graeme, još moramo pretražiti kućice izvan zidina – rekao je
Tavis.
Graeme se ogledao po prostoriji proklinjući činjenicu da Eveline ne čuje.
Nije ju mogao čak ni pozvati i dati joj do znanja da je tu, da je sigurna i da mu
se samo mora javiti.
Zamahnuo je posljednji put bakljom i pripremio se za povratak s ostalima
koji su se već penjali užetom, kada mu je pogled pao na razrovanu zemlju uz
suprotni zid.
Prišao je tom mjestu visoko držeći baklju. Ugledao je trag čizme, trag koji
nije mogao pripadati ni njemu ni njegovim ljudima.
Zato što se vidjelo samo pola traga. Druga polovica kao da je nestajala u
zidu.
– Bowene! Teague! – viknuo je iz svega glasa. – Ovamo!
Trenutak poslije svi su se našli uz njega. Rukom je pokazao na pod.
– Gdje je ona? – zarežao je Brodie. Prvi put se oglasio i tako dao do znanja
da vjeruje sve što je Graeme dotad rekao.
– Što se nalazi iza zida? – oštro je upitao Graeme.
Patrick je odmahnuo glavom, a u glasu mu se čula panika. – Nemam
pojma. Kunem se. Ne znam da išta postoji iza zida.
Graeme se spustio na koljena i prstima počeo pratiti rubove kamenih
blokova. Zdravim ramenom gurnuo je jedan kamen, ali zid se nije ni
pomaknuo.
Bowen je također kleknuo malo dalje uza zid i počeo gurati pojedinačne
kamene. Kada je gurnuo šesti po redu od Graemea, zid se naglo urušio i Graeme
je propao naprijed.
Brzo je ustao i dignuo baklju da vidi gdje se nalazi. Prostorija je bila mala.
Okrenuo se oko sebe u punom krugu i zamalo je previdio pri treperavom svjetlu
baklje.
Svi su prigušeno uskliknuli. Nije samo on ugledao nepomično tijelo na
podu. Podignuo je baklju i brzo joj prišao, a srce mu je vrištalo da to ne može
biti istina.
Iza njega svi su se naglo uskomešali, a onda je svjetlo postalo jače. Cijela
je prostorija bila osvijetljena i Graeme je tada vidio lance i okove oko
Evelineinih zapešća i gležnjeva.
Razjareno je urliknuo, a zvuk je odjeknuo i odskakivao od kamenih
zidova. Dobacio je baklju jednom od svoje braće, kleknuo i podignuo Eveline u
naručje. Njihao se s njom naprijed-natrag, ljubio joj kosu, čelo i obraze. Koža
joj je bila hladna i nije se micala.
 Njezin je otac kleknuo pokraj Graemea i užasnuto zurio u kćer, tako
beživotnu u Graemeovim rukama.
– Nisam znao! – blebetao je Patrick. – Kunem se životom, nisam znao!
Bowen je bijesno gurnuo starijeg muškarca uza zid. – Gdje su ključevi
okova?
Ali Graeme ih je sve ignorirao. Odmaknuo je Evelineinu kosu s lica i
drhtavim prstima opipao joj puls na vratu.
– Je li... – zaustio je Tavis, ali nije mogao dovršiti pitanje.
– Živa je! – rekao je Graeme s olakšanjem. Ali čim je to rekao, primijetio
je modrice na njezinu licu. U njemu se bijes rasplamsao poput paklenog ognja.
Lanci su bili pričvršćeni za zid, ali pomislio je da šarke sigurno više nisu
čvrste. Bile su dovoljno jake da obuzdaju djevojku, ali ne i ratnika ispunjena
bijesom, koji bi mogao podignuti i konja samo da oslobodi svoju ženu.
Predao je Eveline u naručje ocu. – Drži je i zaštiti od krhotina.
Potom je ustao, zgrabio lance i bijesno zaurlavši povukao i iščupao iz zida
gornju šarku, koja je držala dva lanca s okovima oko njezinih ruku. Prije nego
što je stigao zgrabiti drugi lanac, učinio je to Aiden i istrgnuo šarku iz zida,
oslobodivši Eveline, da je što prije odnesu iz tamnice, a onda će joj skinuti
okove.
Tavis je čvrsto držao kćer na grudima i tiho plakao u njezinu kosu.
Graeme je ispružio ruke prema njoj, jer nije htio dopustiti da je itko osim njega
iznese iz tamnice. On će se brinuti za nju. Nitko je neće ni taknuti.
Patrick je posve problijedio od straha. Blebetao je besmislice i preklinjao.
Za sve je kriv njegov sin. On sam nije znao za urotu.
Graeme ga je s gađenjem odgurnuo.
Kada je stigao do užeta koje je vodilo u gornju prostoriju, zaustavio se.
Nije se mogao popeti držeći Eveline u rukama, a nije ju mogao ni prebaciti
preko ramena.
Brodie se progurao naprijed, a za njim i Aiden.
– Daj je ocu, a ti se popni – rekao je Brodie Graemeu. – Aiden i ja ćemo
napraviti tijelom ljestve i predati je tebi. To smo radili još kao djeca. Nećemo je
ispustiti iz ruku, kunem se.
Graeme je kimnuo i spretno je predao ocu u naručje. Potom se brzo popeo
užetom. Strah i ljutnja udeseterostručili su mu snagu. Kada je stigao na vrh,
javio im je dolje, a onda je vidio Aidena kako se penje na Brodiejeva ramena i
održava ravnotežu. Graeme je gurnuo glavu kroz otvor i spustio gornji dio tijela
koliko god je mogao a da ne padne natrag u rupu. Ali vidio je da neće moći
dosegnuti Eveline čak i ako je Aiden bude držao iznad glave.
– Bowene, penji se – zapovjedio je Graeme.
Trenutak poslije i njegov se brat već popeo uz uže, a za njim odmah i
Teague. Graeme je i dalje ležao potrbuške i većim dijelom tijela visio preko
ruba.
– Držite me za noge – rekao im je. – Morat ćete me povući natrag zajedno
s Eveline kad mi je dodaju.
Braća su Graemea pažljivo uhvatila za gležnjeve i spustila preko ruba, a
kada je gotovo dosegnuo Aidenove ispružene ruke, Aiden je viknuo dolje ocu
da podigne Eveline.
Uz pomoć ostalih, Tavis je položio Eveline u Aidenove ruke, a on ju je
tada podignuo najviše što je mogao, stojeći na Brodiejevim ramenima. Dvaput
je zamalo pao, ali uspješno je zadržao ravnotežu ne ispustivši sestru.
Graeme je napokon uspio podvući ruke pod Evelineina pazuha, a onda je
doviknuo braći da ga povuku gore.
Boljelo ga je dok su ga vukli po podu, a i ranjeno rame kao da se bunilo
protiv napora, no on je ignorirao sav bol i nelagodu. Imao je opet Eveline u
naručju. Bila je živa, iako nije znao koliko je ozlijeđena i što su joj radili dok su
je držali zatočenom.
Pričekao je i ostale da se popnu, i to samo zato što, s Eveline u naručju,
nije mogao učiniti ono što je morao.
Šutke su se penjali stubama do prizemlja utvrde. Graeme je cijelim putem
stiskao Eveline na grudima. Kada je izašao iz podzemlja, okrenuo se, i čim su se
njezin otac i braća našli na posljednjoj stubi, Graeme je predao Eveline Tavisu.
 – Dobro je čuvaj – rekao mu je tiho. – I pričekaj ovdje dok ne učinim ono
što moram. Neću dopustiti da joj on više ijednoga trenutka bude prijetnjom.
Ne želim da se probudi i opet ga vidi bilo na ovom ili onome svijetu.
Tavis je s razumijevanjem kimnuo i uzeo Eveline u naručje. Brodie i Aiden
stajali su tik uz oca, mračnih i zabrinutih pogleda.
Graeme se okrenuo i udaljio velikim koracima, ostavivši ostale iza sebe.
Prošao je kroz utvrdu i izašao na dvorište. Krenuo je ravno do mjesta gdje je
Silas držao Iana.
Slabašno malo kopile čak je pobjedonosno pogledalo Graemea kada se
pojavio na dvorištu bez Eveline.
– Vidiš... Rekao sam ti da nemam veze s tom glupačom.
Graeme je izvukao mač glatkim pokretom i prije nego što je Ian mogao
shvatiti što će se dogoditi, zabio mu ga u trbuh tako snažno da je vrh izbio na
njegovim leđima.
Ian ga je pogledao u šoku, a oči su mu već bile staklene u smrti. Krv mu je
navrla na usta i počela kapati niz bradu na tlo.
– To ti je zbog moje žene – zarežao je Graeme. – Nadam se da ćeš trunuti
u paklu.
 45. POGLAVLJE

I an je pao presavivši se poput vrpce na vjetru. Graeme nije čak ni pričekao

vidjeti je li izdahnuo. Odmah je na njegovu tijelu počeo tražiti ključeve
okova. Ian je bio od one vrste ljudi koji bi ih sigurno nosili uza se. Graeme je
imao pravo. Ključ se nalazio u džepu Ianove tunike.
Vratio je mač u korice ne trudeći se čak ni obrisati Ianovu krv s oštrice.
Potom je požurio natrag k Eveline i pažljivo joj skinuo okove s ruku i gležnjeva.
Odmaknuo se da odbaci lance u stranu i pogledao Evelineina oca ravno u
oči.
– Nemam namjeru raskinuti naše primirje. Želim se samo vratiti u svoj
zamak s Eveline.
Ispružio je ruke prema njoj, ali Tavis je oklijevao. Čvršće je stisnuo
dragocjeni teret i molećivo pogledao Graemea.
– Naš je zamak bliži. Pođimo onamo da svi budemo sigurni da je Eveline
dobro. Molim te, nemoj mi to uskratiti. Njezina će majka htjeti čuti sve što si
meni rekao. Poželjet će zagrliti kćer i uvjeriti se da je zdrava i sretna.
Graeme je pogledao braću, a onda opet poglavara Armstronga. To što je
tražio od njega nije bilo baš jednostavno. Tražio je od Graemea da odbaci
prošlost, da zakorači na zemlju Armstrongovih kao... gost. I da ostane kod njih
kao... član obitelji.
Ponovno je pogledao braću i zadržao pogled malo duže na njima,
očekujući njihovu reakciju. Bowen i Teague su se pogledali, a potom letimično
i izraze lica Evelineine braće i oca, koji je još uvijek čvrsto privijao Eveline na
grudima.
– Ne traže previše – rekao je Bowen tiho. – Svaka majka željela bi znati da
joj je kći jedinica živa i zdrava nakon ovakve patnje.
Graemeu je laknulo oko srca i olakšanje mu je ispunilo grudi. On je zbog
Eveline mogao prijeći preko dugogodišnje mržnje i žarke želje za osvetom, ali
nije mogao očekivati da će njegova braća osjećati isto.
– Graeme, trebali bismo požuriti – rekao je Teague. – Djevojka bi se
trebala probuditi među onima koji je vole, ne ovdje gdje su je zlostavljali.
Graeme se opet okrenuo k Tavisu. – Ako nas sve primaš, bit ćemo
zahvalni na tvojemu gostoprimstvu i njezi koja je potrebna mojoj supruzi.
Tavis je prešao tri koraka koja su ga dijelila od Graemea i nježno spustio
Eveline u njegove ruke.
– Pođimo i ostavimo Patricka da pokopa sina. Poslije ćemo srediti račune
s McHughom i provesti temeljitu istragu nakon što se uvjerimo da će se Eveline
oporaviti od ove kušnje.
Graeme je spustio glavu do ženina lica i nakratko zaklopio oči uživajući u
tome što je opet uz njega, živa. Potom je kimnuo Tavisu, okrenuo se i pošao
prema mjestu gdje su im njegovi ljudi čuvali konje.

Čim su se približili Armstrongovu zamku, Robina Armstrong nervozno je

istrčala pozdraviti muža.
Na mjestu se zaustavila ugledavši Montgomeryjeve vojnike. Razrogačila
je oči zagledavši se u čudu u impresivan prizor njihove moći. A onda joj se
pogled zaustavio na Graemeu. Brzo je prinijela ruku ustima kada je vidjela da
pred sobom drži Eveline.
Potrčala je najbrže što su je noge nosile. Trčala je, a suknje su letjele za
njom, sve dok se nije našla pred Graemeom. Morao je povući uzde da zaustavi
konja i ne pregazi je.
– Prokletstvo, Robina! – povikao je Tavis. – Rekao sam ti da ostaneš u
zamku bez obzira na sve!
– Što se dogodilo s Eveline? – upitala je uznemireno Robina, gušeći se
riječima. Potpuno je ignorirala ljutnju svojega muža dok je molećivo gledala
Graemea i čekala odgovor.
– Ne znam cijelu priču – rekao je Graeme blago. – Dopustite mi proći da
se što prije pobrinemo za Eveline.
Robina je odmah zakoračila u stranu. – Naravno.
 Potom se okrenula i brzo kao što je i došla potrčala natrag u zamak,
ostavivši ih da je slijede na konjima.
Kada su ujahali u dvorište, Robina ih je nestrpljivo čekala na stubama, a
pred sobom je čvrsto stisnula i ispreplela prste. Suze su joj blistale na licu dok
je čekala da ratnici sjašu.
Evelineina braća htjela su prihvatiti Eveline iz Graemeovih ruku, ali
Bowen ih je spriječio. Jasno im je dao do znanja da je smatra dijelom svoje
obitelji, Bowen je pružio ruke prema njoj, prihvatio je i pažljivo spustio s konja.
Pričekao je da Graeme sjaše, a onda ju je vratio u njegovo naručje. Pazeći
da je ne trese, Graeme je pošao prema Robini. Nije pokazivao nikakvu nelagodu
zbog toga što se sa svojim ljudima nalazi na Armstrongovoj zemlji i da su
zapravo izloženi na milost i nemilost lairdu Armstrongu.
Robina ga je pozvala da uđe, a potom požurila pred njim vodeći ga
stubama na kat. Kada je htjela ući u sobu koja je nekada pripadala Eveline,
Graeme se naglo zaustavio.
– Hoće li u ovoj sobi biti mjesta i za mene? – upitao je. – Neću je ostaviti
samu.
Robina je raširila oči, a onda se nakašljala da pročisti grlo. – Možda bi bilo
bolje smjestiti je u sobu u kojoj si ti boravio dok si bio ovdje.
Graeme je kimnuo glavom i pošao za njom niz hodnik dok nisu došli do
sobe u kojoj su on i Eveline prvi put razgovarali, iako ona sve vrijeme nije
izgovorila ni riječ. Kako su se stvari otada promijenile.
Spustio ju je na krevet, sjeo na rub i prešao rukom preko modrice na
njezinoj čeljusti. Druga joj je prekrivala cijelu sljepoočnicu. Na obrazima su joj
ostali tragovi prstiju kao da ju je Ian grubo stisnuo.
Graemeu su ruke zadrhtale i ubrzano je disao. Osjećaji su prijetili da će ga
shrvati dok je gledao svoju krhku, izudaranu ženu. O, Bože, mislio je da je više
nikada neće vidjeti. Nikada se u životu nije tako preplašio. Nikada mu nije bilo
toliko stalo do žene, da mu je već i sama pomisao kako će ostati bez nje prijetila
srušiti cijeli svijet.
– Tebi je stalo do nje – rekla je Robina Armstrong iznenađeno.
 Graeme je naglo okrenuo glavu i oštro pogledao Robinu. I ostali su se već
okupili na vratima. Neki su ušli u sobu, lica su im bila zabrinuta. Bilo mu je
svejedno tko će ga čuti.
– Moja gospo, ne samo da mi je stalo do nje. Volim je. Ona mi je sve u
životu. Bez nje sam ništa. Nemam ništa.
Razrogačila je oči. Tavis joj se približio, spustio joj ruke na ramena i
lagano je povukao natraške da mu se nasloni na prsa.
– Ostavi ga sada, ljubavi. Vrlo je zabrinut za Eveline. Puno toga nismo
znali o njoj. – Zašutio je načas jer mu se grlo stegnulo od tuge. – Napravio sam
mnogo pogrešaka. To nas je gotovo stajalo kćerina života. Mogli smo izgubiti
kćer.
– O čemu to govoriš? – upitala je Robina.
Tavis je zatresao glavom. – Sada nije trenutak. Sve ćeš čuti kada budemo
sigurni da je Eveline dobro i da će se oporaviti. Zasad, učinit ćemo sve da se
Graeme i njegovi ljudi osjećaju dobrodošlima u našemu domu. jako mu je stalo
do Eveline i odrekao se želje za osvetom jer nju voli više nego što mene mrzi.
Robina se zagledala u Graemea, potpuno zaprepaštena. – Je li to istina?
Graeme je kratko kimnuo glavom, a onda se okrenuo k Eveline. Iako je
znao da ga ne može čuti, imao je potrebu govoriti joj. Ipak, zadovoljio se time
da je dodiruje i prstima joj lagano miluje lice moleći se u sebi da se probudi.
Okrenuo se ljudima iza sebe i kratko im zapovjedio da izađu kako bi joj
skinuo vlažnu odjeću. Potom je pogledao njezina oca. – Hoćete li reći sluškinji
da zapali vatru? Ne želim da Eveline bude hladno.
– Donijet ću joj toplu spavaćicu – rekla je Robina i brzo otišla.
Tavis je sam stavio drva na prazno ognjište i zapalio klade. Kada se Robina
opet progurala u sobu, poslala je sve ostale van, a onda prišla i stala uz Graemea.
– Pobrinut ću se za kćer ako i ti izađeš s ostalima iz sobe.
– Ne ostavljam je – rekao je Graeme neuvijeno. – Možete ostati ili otići,
kako već želite, ali ja ću je sam pregledati da vidim je li ozlijeđena. Imate li ovdje
vidaricu da je pozovemo, bude li potrebe za time?
Robina je kimnula bez riječi. Još je bila zbunjena zbog Graemeove žestine
kada se radilo o Eveline. Ali sada to nije bilo važno. Uskoro će doznati da se on
ne namjerava maknuti od Evelineina kreveta.
Zadovoljan što ga ona više ne ispituje, okrenuo se skinuti s Eveline
poderanu i prljavu haljinu koja joj se vlažna lijepila za kožu.
Njezina je majka uskliknula ugledavši stare, sada već izblijedjele modrice.
– O, milostivi Bože – šapnula je Robina.
– Nije ono što mislite – rekao je Graeme ozbiljno. – Te joj modrice nije
nanio Ian McHugh, nego su posljedica pada s konja dok je još bila na našem
posjedu.
– S konja? – uzviknula je Robina. – Zašto je, zaboga, jahala? Jesi li je
prisilio na to?
Graeme je naglo okrenuo glavu. – Naravno da nisam. Jahala je do našega
zamka da pozove pomoć jer me je napadač pogodio strijelom.
Robinine oči ponovno su se raširile od iznenađenja. Taj njezin izraz lica
kao da se ustalio od Graemeova dolaska. Smatrao je da razumije njezinu
zbunjenost. Činilo se da su oni znali vrlo malo o svojoj kćeri, što je bila sramota,
jer Eveline je bila posebna.
Graeme je završio sa skidanjem haljine. Odahnuo je jer na tijelu nije imala
nikakve ozljede. Mogao se samo nadati da je Ian nije silovao. Od te pomisli
zgrčio mu se želudac i zaboljelo ga je srce.
Robina mu je pomogla da je nježno prebrišu vlažnim krpicama, isperu
zemlju i prljavštinu tamnice, a i neugodan vonj. Nije želio da joj išta stvara
nelagodu. Kada je bila čista, odjenuo ju je u čistu vunenu haljinu obrubljenu
krznom, koje će je grijati, a sprječavalo je i da joj vuna izgrebe kožu.
Nježno joj je odmaknuo kosu od lica, a onda pažljivo prstima prošao
preko kože glave da vidi ima li čvoruga ili posjekotina.
– Čini se da ju je samo udarao po licu – rekao je Graeme s olakšanjem.
Svim srcem nadao se da je to bilo sve. Ali najviše se bojao posljedica koje je taj
mučni događaj možda ostavio u njezinoj duši.
– Tavis je rekao da si ga probo mačem.
Graeme je kimnuo glavom ne skidajući pogled s Eveline.
 – Dobro – rekla je Robina zadovoljno.
Graeme se nagnuo i pritisnuo usne na Evelineino hladno čelo. – Vrati mi
se – šapnuo je. – Čekam te, Eveline.
Pomaknula se pod njegovim dodirom, a njemu se puls ubrzao i uskoro
mu bubnjao u sljepoočnicama. Odmaknuo se i dlanovima joj obuhvatio lice,
nastojeći je ugrijati koliko god je mogao. Želio je da se probudi i zna da je na
sigurnom.
Kada su joj kapci zadrhtali i otvorili se, nagnuo se još više k njoj tako da
prvo što će ugledati bude njegovo lice. Zatreptala je nekoliko puta kao da se
pokušava pribrati, a onda su joj se oči ispunile suzama olakšanja.
Nasmiješila se. Bilo je to nešto najljepše što je Graeme u životu vidio.
– Znala sam da ćeš doći – šapnula je promuklo.
 46. POGLAVLJE

B ilo je to više nego što je Graeme mogao podnijeti. Suze su ga pekle ispod
kapaka, a nosnice se širile dok se trudio zadržati pribranost.
Ignorirajući Robinu koja je iznenađeno uskliknula zato što je Eveline
progovorila, usredotočio se samo na svoju prelijepu ženu i na to da je uvjeri
kako je konačno sigurna i okružena ljudima koji je vole.
– Nemoj govoriti, ljubavi – rekao je nježno. – Sigurno te još boli grlo.
Zvučiš kao žaba.
Eveline je napravila grimasu i podignula ruku do grla. – Vikala sam,
nadajući se da će me netko čuti. Bilo je tako mračno. – Zašutjela je i oči su joj
se ispunile suzama. Duboko je disala kroz nos. – Jako sam se bojala. On me je
namjeravao ondje stalno držati.
Glas joj je potpuno zamro iako su se usta otvarala dok je pokušala govoriti.
Spustio joj je prst na usta kako bi je spriječio govoriti. Za prstom su istim putem
krenule i njegove usne. Udijelio joj je dug i slastan poljubac, uživajući u tome
što je može dotaknuti i upijati njezin miris, znati da je na sigurnom, izvan svake
opasnosti. Da je preživjela i on je nije izgubio.
Naslonio je čelo na njezino, a onda ju je jednostavno podignuo u naručje
i čvrsto privio uza se, njišući se naprijed-natrag i lagano joj rukom milujući leđa.
Nakon nekoliko trenutaka, potpuno se umirila. Uhvatila ga je za
nadlaktice i malo odgurnula, tako da mu vidi lice. Zagledala se iza njega i
pogledom prešla po sobi, a on je znao kako je shvatila da se nalazi kod roditelja.
Osvrnuo se očekujući vidjeti Robinu, ali soba je bila prazna. Kada se
Eveline probudila, Robina je neopazice otišla dajući im privatnost.
Dotaknula mu je obraz i zbunjeno ga pogledala.
Graeme je uzdahnuo. – Nemoj govoriti. Samo me slušaj. Tvoj otac došao
je s cijelom vojskom do našega zamka. Ian mu je zacijelo poslao poruku i primio
ju je čim sam mu i ja poslao glasnika. Ne znam što je bilo u njegovoj poruci –
još nisam o tome razgovarao s tvojim ocem – ali uplašio se za tebe, jer prvo što
me je upitao bilo je gdje si ti.
Eveline se namrštila.
– Prije dolaska tvojega oca Kierstan se slomila i priznala da se urotila s
Ianom McHughom. Povela te je oko utvrde kako bi te Ian mogao oteti.
Pomagala su mu trojica mojih ljudi. Tvoj otac i ja smo s našim ljudima odjahali
do McHughova zamka i pretražili ga sve dok te naposljetku nisam našao u
skrivenoj prostoriji tamnice. Kada smo te iznijeli van, ostavio sam te s ocem i
otišao ubiti Iana zbog zločina koji je počinio. Želio sam se odmah vratiti u naš
zamak da budem siguran da je s tobom sve u redu, ali tvoj je otac zamolio da
dođemo ovamo jer je bliže. – Zašutio je načas i uzeo Evelineine ruke u svoje. –
Sve sam ispričao tvojemu ocu. Zna da si dopustila da klan misli kako si nakon
nesreće ostala umno poremećena. To ga je duboko pogodilo. Pomislio sam da
ostanemo ovdje nekoliko dana, kako bi imala dovoljno vremena za oporavak, a
i da svojoj obitelji objasniš sve što si već odavno htjela.
Eveline je tužno opustila krajeve usana. Načas je sklopila oči, ali Graeme
joj je dotaknuo obraz pa ga je ponovno pogledala.
– Ne brini se, Eveline. S tobom sam. Uvijek ću biti s tobom. Stajat ću uz
tebe kada prvi put budeš razgovarala s roditeljima. Neću dopustiti da se itko
naljuti.
Kimnula je, a ramena su joj se podignula kada je duboko uzdahnula. –
Dobro je da sve znaju. Mrzila sam što sam ih morala onako varati.
– Da, znam – rekao je Graeme nježno.
Opet ju je poljubio, uživajući u tome što to može učiniti, a ne tako davno
plašio se da je više nikada neće vidjeti. Nikada držati u rukama. Da nikada neće
imati priliku reći joj sve što mu je na srcu.
Ni sada nije bio trenutak, ali bit će uskoro. Samo što nije puknuo od svega
što joj je želio reći. Ali prvo će nju njegovati. Paziti da dobro jede i odmara se.
– Želiš li sada vidjeti majku i oca? Reći ću da ti se donese nešto za jelo i
vruća voda da se dobro okupaš. Možeš ih vidjeti odmah ili poslije jela i kupke.
– Poslije – rekla je promuklim šapatom.
 Kimnuo je glavom, a onda ustao kako bi otišao reći njezinoj majci što sve
trebaju donijeti Eveline.

Sjedeći u bačvi punoj vruće vode, Eveline se zagnjurila sve do brade. Zaklopila
je oči i pustila da joj toplina prodire do kostiju i istjera iz njih hladnoću, da joj
opusti bolne mišiće.
Graeme joj je skupio kosu na leđima i počeo je raščešljavati. Uživala je u
njegovu dodiru. Bilo je utješno imati ga tako blizu. Ničega se nije bojala dok je
bio s njom.
Kad je završio s raščešljavanjem kose, prebacio ju je preko jednog njezina
ramena i pustio da padne u vodu. Potom je uzeo glineni vrč i kleknuo da ga
može potopiti u vodu.
Okrenuo se licem prema Eveline da mu vidi usta i rekao da se nagne
naprijed kako bi joj oprao kosu.
Kakav je samo uzbudljiv osjećaj bio dok ju je taj snažni ratnik nježno prao
i ublažavao bolove u tijelu. Nikada se nije osjećala tako maženom i paženom.
Tako... voljenom.
Pomislivši to, osjetila je bol u duši. Što bi sve dala da može čuti te riječi s
njegovih usana. Dala bi sve samo da dobije jedan dan u kojemu bi mogla čuti.
Samo da može uživati u zvuku nečega tako jednostavnog kao što je nekoliko
riječi izgovorenih ravno iz srca svojega supruga.
Opušteno je sjedila sklopljenih očiju dok joj je on sapunao i ispirao kosu.
A onda ju je cijelu oprao, sve do nožnih prstiju.
Kada je ponovno uronila nogu u vodu, nagnuo se i zarobio joj usta u
dubokom, žednom poljupcu. Bio je malo manje nježan nego što su bili poljupci
dok je ležala u krevetu.
U Graemeu je bilo nekog očaja, gotovo kao da se htio uvjeriti da je ona tu
i da je dobro. Dlanom joj je obuhvatio bradu i držao je tako dok se poljubac
produbljivao. Jezikom je senzualno kliznuo preko njezina.
Volim te.
Pokušavala je to reći, ali riječi jednostavno nisu htjele izaći. Bolno su joj
zamrle u grlu. Nije imala snage izgovoriti ih.
Graeme se odmaknuo ne skidajući pogled s nje dok je pružao ruku da
dohvati jednu od suhih plahti. Uhvatio ju je za ruku i pomogao joj ustati, a
potom i prekoračiti preko ruba bačve i stati na pod. Odmah ju je od glave do
pete zamotao u plahtu i požurio s njom do vatre, gdje ju je čekao tanjur kruha
i sira i zdjelica vrućega zečjega gulaša.
– Želim da pojedeš sve do posljednje mrvice – rekao je.
Kimnula je glavom, sretna što mu može udovoljiti.
Dok ju je vatra grijala, žlicom je pila vruću tekućinu i uživala dok joj je
toplina klizila niz grlo. To joj je ublažavalo bol i vlažilo ozlijeđeno tkivo.
Jela je sve dok je nije obuzeo umor pa je jedva držala glavu uspravnom.
Nastupila je reakcija i na svoje razočaranje, počela je snažno drhtati.
Bilo je to glupo. Sada je na sigurnom, kilometrima daleko od Iana
McHugha, a on je ionako bio mrtav. Ali ipak nije mogla prestati drhtati. Nije
uspijevala pobjeći od strašne misli da je i dalje mogla biti u onoj mračnoj
tamnici, lancima okovana za zid.
Graeme ju je podignuo u naručje i odnio u krevet. Odmotao je s nje plahtu
i navukao joj preko glave vunenu spavaćicu. Brzo je izuo čizme, a onda je
ušuškao ispod krzna i legao uz nju da je ugrije toplinom svojega tijela.
Lagano ju je milovao po leđima sve dok panika naposljetku nije malo
popustila i tijelo joj se mlitavo oslonilo na njegovo. Poljubio ju je u sljepoočnicu,
u još uvijek vlažnu kosu, u ušnu školjku. Osjetila je njegov topao dah na obrazu
i još se više priljubila uz njega zaklopivši oči.
Suočit će se sa svojom obitelji kada se naspava. Možda će joj se dotad
vratiti glas i moći će im jasno objasniti što je učinila i zbog čega.
 47. POGLAVLJE

G raeme je sjedio u krevetu, a Eveline postrance na njegovu krilu. Obgrlio ju

je rukama da je pridržava dok se suočavala s braćom i roditeljima
objašnjavajući im istinu koju im je dugo tajila.
Sjedio je mirno i samo ju je držao dok je ona skupljala hrabrost. Onda je
ispričala cijelu priču i završila s tim kako ju je Ian McHugh oteo. Govorila je o
užasu koji je proživjela misleći da će on ostvariti sve ono što joj je davno obećao.
Brodie i Aiden bili su puni bijesa. U očevim očima blistale su suze i nije
mogao ni pogledati Eveline. Izgledao je posramljeno i Eveline je bilo teško
gledati bol na njegovu licu. Majka je tiho plakala, ali u očima joj se nazirala i
radost, što je ohrabrilo Eveline.
Nisu se ljutili na nju. Osjećaji su im bili raznoliki, od zadovoljstva do tuge.
Bili su bijesni na Iana McHugha, ne na nju.
Naslonila se na Graemea, nalazeći utjehu u njegovu zagrljaju. Zahvalno je
prihvatila njegovu snagu, jer trebala joj je svaka mrvica da se suoči s obitelji.
– Zašto nisi rekla meni? – upitao je Brodie, tužno gledajući Eveline. –
Moraš znati da bih te štitio i u svemu podržavao.
– Nisi mogao promijeniti tatino mišljenje – rekla je.
– Ja sam taj kojega treba kriviti za sve što si mislila da moraš učiniti –
rekao je otac ozbiljna lica.
– Ne! – odgovorila je Eveline. – Molim te, ne mogu podnijeti gledati vas
sve tako tužne. Bilo je to glupo od mene. Priznajem. Ne žalim zbog svojih
postupaka, jer možda stvari danas ne bi bile kakve jesu. Moje ponašanje nije
bilo u redu, ali vi niste krivi za to. Ja sam prevarila vas. Zaplela sam se u mrežu
iz koje se nisam mogla osloboditi. Sada želim da znate istinu i da vas ni za što
ne krivim. Ne ljutim se. Volim vas.
Majka, koja je sjedila do Evelineina oca, sada je ustala i prišla kćeri koja je
sjedila Graemeu u krilu. Ispružila je ruke i Eveline joj se radosno odazvala,
zagrlivši majku snažno baš kao i ona nju.
Prošlo je puno vremena otkad je imala takav kontakt s majkom i uživala
je u toplini i ljubavi majčina zagrljaja. Iako više nije bila dijete, nije bila ni tako
stara da joj više ne treba majčina utjeha. Na svijetu nije bilo boljeg osjećaja.
Majka se odmaknula i dlanovima obuhvatila Evelineino lice. Majci su suze
tekle niz obraze, ali tada se nasmiješila, a oči su joj zasjale od ljubavi i praštanja.
– Znači, istina je da mi s usana možeš pročitati sve što kažem?
Eveline je kimnula glavom. – Da.
– Pametna djevojko – rekla je majka i pomilovala je po obrazu.
I otac je ustao i stalo malo iza njih, nemirna pogleda. Eveline više nije
mogla trpjeti tugu na njegovu licu pa se odgurnula od Graemea. Vidjevši što
namjerava, Graeme joj je pomogao stati na noge.
Eveline je prišla ocu, obavila mu ruke oko struka, oslonila obraz na
njegova snažna prsa i stisnula ga iz sve snage.
I on je odmah spustio ruke oko nje i čvrsto je zagrlio. Tijelo mu je drhtalo
uz njezino. Ljubio ju je u tjeme.
Kada se odmaknuo, na obrazima su mu se vidjeli tragovi suza i duboka
tuga u očima.
– Oprosti mi, zlato moje – rekao je.
Odmahnula je glavom. – Nemam što oprostiti. Ja bih trebala zatražiti
oprost od tebe. Sada je sve u redu. A to je najvažnije.
Otac je kimnuo. – Da, ono što je važno jest da si sretna i dobro zbrinuta.
Nasmiješila se i pogledala Graemea koji je sada stajao pokraj kreveta. Ni
trenutak je nije prestao gledati, a ona je s iznenađenjem pročitala u njegovim
očima koliko su mu snažni osjećaji.
Ne okrenuvši se opet ocu, rekla je: – O, da, dobro se brinu za mene, tata.
Brodie i Aiden također su prišli kako bi je zagrlili. Brodie ju je snažno
stisnuo i nježno joj prstom dodirnuo modricu blizu usta.
– Volim te, sestrice. Nikada ne zaboravi da ti je dom ovdje i da su ovdje
ljudi koji te vole.
 Nasmiješila se. – Ne, neću to nikada zaboraviti.
Vratila se Graemeu, a on je ponovno sjeo na krevet i povukao je sebi u
krilo. Osjećala se sigurnom i zaštićenom uz njega. Kao da joj je davao svoju
toplinu i snagu.
– Postoji još nešto što moramo znati, Eveline – rekao je Graeme. – Ian
McHugh te je ugrabio, ali kada smo došli do njihova zamka, Patrick McHugh
tvrdio je da ne zna za postupke svojega sina. Brzo smo otišli od njih jer smo se
bojali da si ozbiljno ozlijeđena. Možeš li nam reći što se dogodilo ako ti nije
previše bolno govoriti o tome?
Eveline je u šoku gledala muža. – Nije znao za to? Graeme, bio je tamo u
tamnici kada me je Ian udario. Vidjela sam ga, a on se povukao u sjenu kao da
me ne želi gledati. Ali bio je tamo. Znao je za sve.
Graeme se ukočio i pogledao ostale u sobi. Na licu mu se pojavio bijes.
Eveline mu je dotaknula obraz kad ju je opet pogledao.
– Ponašao se kao da se boji sina. To mi nije imalo smisla. Ian je bio znatno
niži nego što sam ga pamtila. Sitniji čak i od oca. Dok sam bila mlađa, činio mi
se golemim, poput mitskoga čudovišta. Ali kad sam ga ponovno vidjela, jedva
sam mogla vjerovati da je to čovjek koji me je tako dugo mučio u noćnim
morama.
– Umrijet će – rekao je Graeme, lica hladna kao led.
Eveline je zabrinuto pogledala ostale, čija su lica bila slična u izrazima
bijesa. Očevi obrazi zacrvenjeli su se od ljutnje.
Bowen je iskoračio naprijed. – Znam da si ljutit, Graeme. Nitko te ne
okrivljuje. Ali sada si upravo ti potreban Eveline. Ne bi je trebao ostaviti da se
odeš osvetiti. Kaznio si onoga koji je bio najodgovorniji za njezinu muku.
Dopusti da povedem naše ljude i odjašem do McHughova zamka i sredim stvar.
Graeme je počeo odmahivati glavom, ali Evelinein otac dignuo je ruku. –
Brat ti je u pravu, Graeme. To nije stvar koje bi se ti trebao prihvatiti. Tvoje je
mjesto sada uz suprugu. Posudit ću vam vojnike. Vjerojatno će se predati bez
borbe. Znaju da ne mogu pobijediti.
– Ja ću poći s njim – rekao je Aiden namrštena lica.
 – I ja – rekao je Teague.
Tavis se nasmiješio kada se pridružio i Brodie. Potom je iskosa pogledao
Graemea. – Što kažeš, Graeme? Mogu li dva poglavara ostati po strani i pustiti
svoje najodanije ljude da oslobode Visočje te gamadi?
– Polažem pravo na zamak – rekao je Graeme. – Pripast će Eveline i našoj
kćeri, bez obzira na to kada se rodi, bila prva ili posljednja u lozi. A sin kojega
će mi roditi preuzet će ulogu poglavara našega klana. Ali želio bih zbrinuti našu
kćer tako da se nikada ne osjeća kao što se osjećala Eveline kada je tražila način
da pobjegne od braka s onim čudovištem.
Evelineine oči napunile su se suzama. Zagrlila je muža oko vrata i čvrsto
ga držala dok su joj vruće suze tekle niz lice.
Kada se napokon odmaknula, poljubila ga je u usta ne mareći za to što će
prisutni vidjeti tu intimnost. On ju je opet prigrlio. Pogledala je muškarce u
sobi koji su već planirali zajednički napad Montgomeryja i Armstronga u
prvom združenom zadatku svojega novog saveza.
Njezina braća i Graeme već su se prepirali tko će od njih pogubiti Patricka
McHugha zbog laži i izdaje. Prisilila se skrenuti pogled jer nije željela razmišljati
o smrti.
Graeme joj je lagano okrenuo bradu prema sebi i pomilovao je po obrazu.
– Majka želi provesti neko vrijeme s tobom. Spustit ću se u prizemlje s
ostalima da im pomognem u planiranju. Vratit ću se vidjeti jesi li dobro.
Nježno ju je posjeo na krevet, a onda ustao i rukom pokazao ostalima da
izađu iz sobe.
Kada su otišli, Eveline se okrenula majci, odjedanput nervozna sada kad
su ostale same.
Robina je sjela na krevet okrenuvši se licem prema Eveline. Uzela je
njezine ruke u svoje.
– Voliš ga – rekla je majka nježno.
– O, da – rekla je Eveline bez daha. – Jako. Prekrasan je prema meni.
Majka se nasmiješila i stisnula joj ruke. Nagnula se naprijed, poljubila
Eveline u obraz, a kada se odmaknula, lice joj je još bilo ozareno od radosti.
 – Očito je da i on voli tebe.
Eveline nije odmah odgovorila, ali izravno je pogledala majku dok joj je
srce snažno tuklo. – Da, vjerujem da je tako. Nije mi rekao, ali vjerujem u to
cijelim srcem.
Majka je kimnula. – Da, i ja vjerujem u to. Odnosi se zaštitnički prema
tebi i nježan je, Eveline. To je nešto prekrasno za vidjeti.
Eveline je uzdahnula. – Zbog toga mi je istinski žao što ne čujem.
Majka se namrštila. – Kako to misliš?
– Jer bih više od svega voljela da mogu čuti kad mi to kaže. To mi je
najveća želja u životu.
Graeme je šutke stajao vani pred vratima i slušao čeznutljiv ton njezinih
riječi. Boljelo ga je što ona čezne za nemogućim, da tako silno želi čuti te riječi.
Razmišljao je o tome dok su ona i majka nastavile razgovarati. Ne, nije ga
mogla čuti u normalnim okolnostima. Ali on će nekako pronaći način da ga
može čuti. Nije želio da ona imalo sumnja da je voli više nego što je moguće
voljeti drugu osobu.
Spustio je ruku na zatvorena vrata i šapnuo: – Volim te, Eveline. Dat ću
sve od sebe da me čuješ, pa makar to bilo posljednje što ću učiniti.
 48. POGLAVLJE

V olio bih da je ovo novi početak za naše klanove – rekao je Tavis Armstrong
kada su stavili vrčeve piva pred Graemea, Bowena i Teaguea, a također i
Brodieja, Aidena i Tavisa.
– Slušam – rekao je Graeme.
Njegova su braća razmijenila poglede, a onda pogledali Graemea. Graeme
je shvatio važnost tog trenutka. Događalo se nešto dotad nezamislivo
zahvaljujući plavookoj, zlatokosoj djevojci koja je naglo ušla u njegov život i
natjerala ga da razmišlja o drugim stvarima, a ne samo o osveti i mržnji.
Naučila ga je voljeti.
– Zajedno smo najjača vojna sila – rekao je Tavis.
Aiden je kimnuo. Brodie je također podržavao oca. Sjedio je uz njega bez
gorčine i prezira. Izgledao je kao čovjek koji silno želi da se ostvari mir.
– Nitko, čak ni kralj ne bi mogao poraziti našu zajedničku vojsku –
nastavio je Tavis. – To ne znači da predlažem ikakvu pobunu. Samo ističem
prednosti istinskoga saveza između nas. Onoga koji nam nije silom nametnut.
Graeme je duboko udahnuo i posljednji put pogledao braću. Dočekali su
njegov pogled i gotovo neprimjetno kimnuli. Graeme se potom opet okrenuo
poglavaru Armstrongu.
– Pristajem.
U Tavisovim očima vidjelo se takvo zadovoljstvo i olakšanje da se Graeme
iznenadio.
– Dobro je što možemo za sobom ostaviti desetljeća svađa, ne samo zbog
moje kćeri nego i zbog vaše djece i djece mojih sinova. Umjesto toga možemo
stvoriti neslomljiv savez, koji će osigurati budućnost naših klanova.
Graeme je kimnuo, a mir mu se spustio duboko u srce. Bila je to ispravna
odluka. Ali ne bi je mogao donijeti prije nego što mu je Eveline ušla u život.
Želio je da njegova i Evelineina djeca rastu u okrilju sigurnosti obaju klanova.
A nikako da oni slični Ianu McHughu prijete svemu što mu je drago.
Tavis je pružio Graemeu ruku. – Nova zakletva, ali ne zapisana krvlju,
nego dana slobodno i bez prisile.
Graeme je preko stola prihvatio ruku starijeg muškarca. Tavis mu je s
iznenađujućom snagom stisnuo ruku.
– Želim biti dio kćerina života i vidjeti djecu koju će roditi. Moje unuke.
Graeme je i te kako dobro shvatio što Evelinein otac zapravo traži. Tražio
je da mu se dopusti doći na Montgomeryjevu zemlju. Slobodno. Kada poželi.
Tražio je da Graeme otvori vrata zamka Armstrongovima i da od tog trenutka
dobra volja zavlada između njihovih klanova.
Tražio je da se ponašaju kao... obitelj.
Žao mi je, oče. Ne mogu nastaviti putem kojim sam išao posljednjih
godina. Volim Eveline. Ona mi znači sve. Više od osvete. Više od toga da
kaznim one koje smatram odgovornim za tvoju smrt. Molim te, oprosti mi.
Susreo je Tavisov pogled. – Uvijek ćete biti dobrodošli na posjedima
Montgomeryjevih. Eveline će biti sretna vidjeti svoju obitelj, a ja se nadam da
ću ti dati unuke koje priželjkuješ.
– Dobar si čovjek – rekao je Tavis promuklo. – Nikada ne bih rekao da
ćemo sjediti ovdje i razgovarati o posjetima i unucima. Naučio si jednoga starca
kako postati boljim čovjekom. Bilo bi ti lako mrziti i kažnjavati Eveline zbog
braka na koji si bio prisiljen i zbog saveza s čovjekom kojega mrziš. A ipak si
postupao ljubazno s njom.
Graeme je povukao ruku. Strah mu je nestao iz srca. Više nije osjećao
težinu mržnje ni žeđ za osvetom. Kada je pogledao Tavisa Armstronga, nije
vidio čovjeka kojega je mrzio veći dio života. Vidio je čovjeka koji voli svoju
kćer i želi za nju i njezinu djecu stvoriti bolju budućnost.
– Večeras slavimo siguran povratak moje kćeri – izjavio je Tavis. – Priredit
ćemo gozbu i veseliti se novom savezništvu. Svanula je nova zora u povijesti
naših klanova. Ujutro će moji sinovi i tvoja braća odjahati da se osvete nepravdi
koju su nam nanijeli McHughovi.
– Osjećaš li se dovoljno dobro da siđeš na gozbu? – upitala je Robina Armstrong
kćer.
Eveline se nasmiješila i kimnula. – Da. Želim biti s mužem i svojom
obitelji. Ovo je radosno okupljanje. Neću više dopustiti Ianu McHughu da me
plaši.
Majka se nasmiješila i prigrlila Eveline na grudi. – Hajdemo onda pronaći
nešto posebno lijepo za odjenuti. Imam haljinu koja će ti izvrsno pristajati.
Sat poslije Evelineina kosa bila je djelomično podignuta češljem
ukrašenim draguljima, dok joj je ostatak kose padao niz leđa. Obukla je haljinu
u bojama jesenskoga zalaska sunca. Meka tkanina bila je protkana nitima u
nijansama hrđe, jantara i zlata. Svaki je šav bio pomno izrađen. Eveline je sjala
poput tisuća sunaca. Čak ni modrice na licu nisu mogle umanjiti njezinu
ljepotu.
– Muškarci čekaju – rekla je Robina. – Pođimo prije nego što postanu
nestrpljivi. Čekaju nas da počnu s gozbom.
Eveline je pošla za majkom i spustila se stubama u veliku dvoranu u
prizemlju. Ugledala je muža kako stoji pokraj ognjišta i prisjetila se trenutka
kada je tu prvi put vidjela Graemea Montgomerya.
Tada je stajao baš kao i sada i sjećala se kako je u ušima osjetila vibracije
njegova dubokoga glasa. Od prvoga trenutka bila je opčinjena njime.
Sada se okrenuo i pogledao je s drugoga kraja prostorije. U očima mu se
vidjelo silno zadovoljstvo, a onda se uputio prema njoj.
Majka se nasmiješila i pošla k svojemu suprugu. Graeme se zaustavio na
korak od Eveline i pružio joj ruku.
– Eveline, izgledaš prekrasno – rekao je Graeme.
Spustila je ruku u njegovu i dopustila da je povede. Zajedno su stali pokraj
vatre i čekali da njezin otac sjedne za stol.
U blizini su Teague i Bowen razgovarali s Brodiejem i Aidenom. Ali kada
su je ugledali, prekinuli su razgovor i došli stati uz nju i Graemea.
Bowen se sagnuo i poljubio je u obraz. – Lijepo je vidjeti te opet tako
prekrasnu, sestrice.
 Eveline je osjetila kako joj se obrazi žare, a onda mu je uzvratila poljubivši
ga u obraz. – Hvala ti.
I Teague se nagnuo i poljubio je u drugi obraz. – Odvažna si djevojka,
Eveline. Drago mi je da si na našoj strani.
Nasmijala se, a radost i sreća ispunjavali su joj dušu.
Graeme se osvrnuo po prostoriji koja se brzo punila ljudima, a potom je
pogledao Tavisa. On mu je kratko kimnuo glavom i Graeme je poveo Eveline
do stola na podiju. Posjeo ju je na čelo stola, gdje je po svim pravilima trebao
sjediti njezin otac. Namrštila se kada ju je okrenuo postrance na stolici tako da
je bila okrenuta prema prostoriji.
Potom je, na njezino veliko iznenađenje, kleknuo pred nju i uhvatio je za
obje ruke.
– Zatvori oči, Eveline – rekao je, gledajući je očima punim nježnosti.
Poslušala ga je bez pitanja i sklopila oči. Nije se osjećala ugodno jer nije ni
vidjela ni čula, ali Graeme ju je čvrsto držao za ruke i znala je da joj se ništa neće
dogoditi dok je on blizu.
Tada je osjetila snažnu vibraciju u ušima. Znala je da je on nešto rekao.
Ali, ne – sigurno je gromoglasno viknuo kada je ona to tako jasno osjetila.
Podignuo je njezine ruke i prinio ih na svoje grudi. Tu je ponovno osjetila
grmljavinu, zvuk joj je treperio u ušima i škakljao je duboko unutra. Bilo je to
nešto kao glazba, iako ga zapravo nije čula. Ali osjećaj je bio nježan i umirujući,
najbliže tome da je nešto doista čula nakon tri duge godine.
I odjedanput je znala što je rekao. Ne, nije čula same riječi, ali osjetila ih
je. U srcu. U svojoj duši.
Otvorila je oči i vidjela dokaz u njegovim očima. Cijeli svijet je to mogao
vidjeti. Svi su u dvorani šutjeli i zurili u krupnog ratnika koji je klečao pred
njom.
– Ti me voliš – rekla je u čudu.
Nasmiješio se. – Je li ikada bilo kakve sumnje u to?
Okrenula se ocu koji je stajao nekoliko koraka od nje i jednom rukom
zagrlio majku. – On me voli!
 Ocu su se ramena tresla od smijeha. – Da, kćeri, mislim da to sada zna
cijela Škotska. Zar mu nemaš ništa reći na to?
Eveline se okrenula mužu, izvukla ruke iz njegova stiska i prislonila mu ih
na obraze. Neobrijana brada bockala joj je dlanove, ali obujmila je njegovo
voljeno lice i palcima mu gladila jagodice.
– VOLIM TE! – viknula je iz svega glasa. Htjela je to podjednako glasno
uzviknuti kao što je i on.
Neki su se ljudi u dvorani trznuli. Drugi su se otvoreno smijali. Ostali su
pljeskali. Široki osmijesi posvuda, ali nijedan tako širok kao onaj njezina muža.
Smiješio se od uha do uha. Tamne su mu oči bile prepune radosti. Ispružio je
ruku do njezina lica i prstima nježno klizio niz čeljust.
– Da, znam to, ženo moja. A sada sigurno zna i cijela Škotska.
 49. POGLAVLJE

E veline je na konju sjedila ispred Graemea, okrenuta postrance, pa mu se

mogla ugodno nasloniti na grudi. Jednom ju je rukom čvrsto držao oko
tijela, a u drugoj je držao uzde i vodio konja uz brijeg koji se uzdizao iznad
Montgomeryjeva zamka.
Zaustavio je konja i zastao zagledavši se u svoj posjed. Okrenuo se i
pogledao Eveline tako da može vidjeti što će joj reći.
– Možeš li ovdje biti sretna?
Nasmiješila se i skrenula pogled na prekrasnu zemlju prekrivenu
zelenilom i cvijećem. – Sretna sam gdje god si ti, mužu.
Dotaknuo joj je obraz da ga ponovno pogleda. – Oni koji su te izdali više
ti neće biti prijetnja.
Eveline se rastužila i u grudima je osjetila težinu. – Što će im se dogoditi?
– Muškarci su pogubljeni. Kierstan je protjerana iz klana. Eveline se
trgnula od nelagode iako je znala da nije bilo drugog izbora. Nisu samo nju
doveli u veliku opasnost, nego i cijeli klan Montgomery. Mnogi su životi mogli
biti izgubljeni. Kierstan je zaprijetila sigurnosti i Evelineine obitelji,
Armstrongovima.
– Kamo će otići? – upitala je Eveline tiho.
– Nije me briga. Dobila je dovoljno hrane da krene na put. To je i više
nego što sam trebao učiniti, ali neću protjerati ženu iz klana da odmah umre.
Što će dalje učiniti sa svojim životom, ovisi samo o njoj.
– To vrijedi i za sve nas ostale – rekla je Eveline.
Graeme joj se nasmiješio. – Da, djevojko, to je prava istina. Od danas će
naši životi, a i novi početak u povijesti naših dvaju klanova, biti onakvi kakve ih
sami učinimo.
Eveline mu je uzvratila osmijehom, a onda se zagledala u prekrasan prizor
pred sobom – prostranstvo posjeda Montgomery, gdje će jednoga dana šetati i
jahati njezina djeca i nazivati ga svojim.
– Mislim da ćemo stvoriti slavu i veličinu kojoj nikada neće dorasti
nijedan klan u cijeloj Škotskoj.
– Smione riječi, kakve pristaju vladarici klana Montgomery – rekao je
Graeme s odobravanjem. – Dođi, ženo. Krenimo kući. Volio bih svojoj djevojci
pokazati koliko je njezin laird voli.

SVRŠETAK
 ZAHVALE

E velineina gluhoća temelji se na onoj mojega supruga. Zapravo nitko nije

znao koliko loše čuje sve dok nije otišao na studij. Sam je naučio čitati s
usana i završio je školu sjedeći blizu učitelja kako bi im vidio usta. Poput Eveline
ni on ne čuje visoke tonove, nego samo neke duboke. Ova knjiga i njezina
junakinja odaju počast njemu i njegovoj upornosti.
MAYA BANKS autorica je mnogobrojnih uspješnica
New York Timesa. Živi u Teksasu s mužem, troje djece i
mnoštvom kućnih ljubimaca.