Privilegiranje Rubova PDF

Privilegiranje rubova.
Intervencije i prilozi
feminističkoj epistemologiji
Privilegiranje rubovaFIN.indd 1 19.07.2010 07:41

Izdavači
Centar za ženske studije, Dolac 8, Zagreb
Za izdavača: Rada Borić
Hrvatsko filozofsko društvo, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, Zagreb

Za izdavača: Lino Veljak
Urednica izdanja
Ankica Čakardić
Recenzenti
Lino Veljak i Nadežda Čačinovič
Lektura
Snježana Klopotan i Juliette Janušić
Grafičko oblikovanje i dizajn naslovnice

Kristina Babić
Naklada
400
Tisak i uvez
Web 2 tisak
Srpanj, 2010.
ISBN: 978-953-6955-29-9
ISBN: 978-953-164-142-0
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Zagrebu pod brojem 736140.
Knjiga je tiskana uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i

Global Fund for Women.

Privilegiranje rubova.
Intervencije i prilozi
feminističkoj
epistemologiji
Uredila Ankica Čakardić

Svim ženskostudijskim studenticamaprofesoricama,
profesoricamastudenticama, i mom Ivoru...

Sadržaj
Uvod i zahvale ...................... 9
I. dio
1
Ankica Čakardić Um i spol. Kontingencija feminističkoga
koncepta socijalne epistemologije ...................... 19
Korana Simonović Osjećajuće spoznavanje ...................... 65
2
Rada Borić Rod kao glagol ili o jeziku i rodnim
identitetima ...................... 91
Nataša Govedić Govor bez isprike ...................... 111
3
Iva Nerina Sibila Pokloni mi svoju gestu ...................... 127
4
Biljana Kašić Feminističke teze o prijestupima
radikalnosti i politici spoznaje ...................... 141
II. dio
Korana Simonović O spoznavanju u ženskostudijskom
programu ...................... 173
Privileging the Margins. Interventions and Contributions

to Feminist Epistemology ...................... 257
O autoricama ...................... 267

Uvod i zahvale
Knjiga koja je pred nama nastala je kao ishod projekta radnoga naslova
»Moć ženskih studija – Feministička epistemologija« koji je započeo 2006.
i zabilježio se trajanjem od četiri godine. Početna, noseća ideja istraživanja
je u cijelosti pratila tada pretpostavljeni naslov; valjalo je istražiti prednosti,
naime »moć« ženskostudijskoga obrazovanja, njegove epistemološke registre
i radikalnosti, kriticizam pedagogije i njegove obrazovne metode. Ne bismo
li opravdale početne premise i teze na kojima smo temeljile plauzibilnost
projekta, u istraživačkoj intenciji smo se poduhvatile intervjuiranja tride-
setdviju polaznica – odabranih po značajkama raznovrsnosti – različitih
generacija Ženskih studija koje smo vodile u razdoblju od 2006.-2008.
godine. Razgovori koji su težili metodi dubinskoga intervjuiranja i potom
pomno transkribirani poslužili su kao temeljno štivo i osnovni motiv za
podastiranje njihovih kritičkih analiza i čitanja.
Temati se nekih radova u knjizi izravno tiču izrečenih iskaza i stavova u
intervjuima, drugi interveniraju u široki raspon područja teorije spoznavnja
i dodiruju njegove rubove, dok se treći rastvaraju oko fenomenologije onoga
što je izostalo u razgovorima sa studenticama. Upravo se u učitanim podtek-
stualnostima, problemu ne-pri-sjećanja, zaborava i diskursu neiskazanoga
pojavio najsnažniji govor o ključnim temama. Radi se o najtvrdokornijim
problemima znanja, autoriteta i moći u spoznajnim procesima i obrazovnim
institucijama. Nije bilo dovoljno ponuditi tek kritiku standardne teorije
znanja koja će naći svoje uporište u postojećim modalitetima feminističke
epistemologije. Ovdje smo učinile dvostruko težak zadatak; s jedne smo
strane dosljedno pratile rodnu dekonstrukciju znanja i teorije spoznaje, a s
druge kritički ispitale razloge čestoga izostanka verifikacije Ženskih studija
kao mjesta autoriteta znanja. Time smo učinile istraživački iskorak, stanovitu
samoevaluaciju/samokritiku, sustavno smo otvorile temu koju ženski studiji
u Europi i svijetu tek u naznakama započinju: što znači njihova instituci-
onalizacija, postoji li tu zbiljska subverzija ili je rodna mainstreamizacija
učinila njihov početni impuls pukom samorazumljivošću radikalnosti bez
stvarnoga ozbiljenja? Ili, govoreći iz posve konkretnijega konteksta, što
znači da polaznice Centra za ženske studije kao najvrjedniji dobitak ovoga

specifičnog tipa obrazovanja najčešće i ponajprije ističu »osnaživanje« ili
»sigurno osjećanje« u prostoru Centra? Što je s postojećim obrascima zna-
nja i znanosti, zašto su intervjui pokazali izostanak prepoznavanja Ženskih
studija kao primarno obrazovnoga mjesta? Postoji li pri prepoznavanju
drugih vrlina ili dobitaka Ženskih studija tip mentalne cenzure ili je riječ
o mjestima koji su izvan očekivanih kućica znanja pa njihovo spominjanje
izaziva samo-iznenađenje i kod samih studentica?
Ova su nas pitanja u najvećoj mjeri motivirala da analizu intervjua
usmjerimo k »privilegiranju rubova« kao nizu novih priloga postojećoj fe-
minističkoj epistemologiji i da upravo spomenutim postavljenim pitanjima
dijagnosticiramo kako zbiljski funkcioniraju moć u obrazovanju, pozicije
autoriteta i hijerarhije i na koji način one uvjetuju spoznaju. Izostanak se
nekih obrazaca uobičajenih za formalno obrazovanje pokazao kao isklju-
čiva prednost neformalne institucije Centra. Činjenica da Ženski studiji
koriste drugačije metode prenošenja, komuniciranja i usvajanja znanja od
onih standardnih, da ukazuju na postojeća povijesna i suvremena imena
teoretičarki, znanstvenica, filozofkinja, umjetnica i subjekata ženskoga
stvaranja uopće, a koja formalni obrazovni sustavi ne spominju, isto kao
i činjenica da je teorijski zadatak ženskostudijske kritike dekodiranje i
dekonstruiranje sofisticiranih disciplinarnih normi kao i uspostava tran-
sverzalne prakse kao pokret-anja koje izravno radi na deteritorijalizaciji,
odnosno izmještanju disciplina, polja i ustanova unutar kojih djeluje, upravo
kao i uvrštavanje iskustva i praksi emotivnosti u spoznavanje sveukupno
ukazuju na polimorfne dosege i snage-moći koje Ženski studiji ostvaruju
na pedagoško-obrazovnoj ravni.
U konačnici smo iskreirale interdisciplinarni i transdisciplinarni niz
od šest teorijskih i esejističkih priloga i intervencija u standardne modele
i ukotvljene strategije spoznavanja i teorije spoznaje, koji će na određeni
način dobiti svoje konkretno uporište u sedmomu prilogu knjige – analizi
intervjua sa studenticama. Temeljna zajedničkost svih tekstova jest njiho-
va usmjerenost na kritiku epistemologije, a ne epistemologa. Na taj način
podvlačimo teorijsku usredotočenost ovoga projekta na nužnu kritičku
analizu postojećih epistemoloških teorijskih disciplina i subdisciplina,
kao i cjelokupne dekonstrukcije paradigmi i koncepata unutar kojih se
smještaju teorije znanja, norme istraživanja i njihova jamstva, adekvatnost
racionalnosti i samorazumljivost njezinoga pojmovlja.
10

Strukturu knjige čine dva dijela. Prvi dio zahvaća autorske tekstove koji
progovaraju o najrazličitijim epistemologijskim temama te ih komponiramo
u četiri dijela – (a) od feminističke i socijalne epistemologije, kritike posto-
jećih paradigmatika spoznavanja i unosa osjećaja u spoznaju, potom (b)
feminističke analize biogramatike i oralnoga izražavanja, te (c) esejističke
intervencije koja razvija ideju »tjelesne« spoznaje. Posljednji segment prvoga
dijela knjige (d) svojim tezama zaokružuje horizont rasprave u kontekstu
radikalnosti ženskostudijskoga obrazovanja i politike spoznaje. Drugi dio
knjige dokumentira i fenomenološki kvalitativno analizira intervjue sa
studenticama Ženskih studija.
Tekst Ankice Čakardić »Um i spol. Kontingencija feminističkoga kon-
cepta socijalne epistemologije« pokušaj je uvođenja u osnovnu kategorijalnu
aparaturu filozofije ispitujući pojmove čovjek, univerzalizam i esencija-
lizam kojima direktno demonstrira problem reduciranosti ontološkoga
utemeljenja čovjeka – reprezentiran logikom pars pro toto – čija se temelj-
na nepoopćivost prenosi i na spolnu uvjetovanost spoznavanja, ali i onu
društvenu. U konačnici, tekst na primjeru Ženskih studija konkretizira
vezu epistemologije i socijalnih konteksta koji je pretpostavljaju. Korana
Simonović u tekstu »Osjećajuće spoznavanje«, ovoga puta iz horizonta
sociologije, ispituje metodu koja bi dovela u pitanje referentne okvire
patrijarhalne znanosti, njezine principe i metode spoznaje. Rješenje se
supostavlja u horizont feminističke epistemologije i holističke paradigme
znanosti, mrežnih principa odnosa i osjećaja kao bitnoga unosa u registar
spoznavanja, suprotno konceptima koji isključuju spoznajne mogućnosti
emocija, a počivaju na relacijama dominacije, nejednakosti i isključivanja.
U tekstu »Rod kao glagol ili o jeziku i rodnim identitetima« Rada Bo-
rić pokazuje važnost veze jezika i roda budući da oni zajednički stvaraju i
informiraju jedan drugoga, te podvlači tezu da je feminizmu važan jezik u
njegovoj reprezentacijskoj poziciji. Slijedeći promišljanja drugoga i trećeg
vala feminizma rad dekonstruira kategoriju žene kao koherentnoga politič-
kog, socijalnog i kulturnog identiteta. Nataša Govedić u radu »Govor bez
isprike« govori o retorici kao o onoj koja ukazuje na veliku manipulativnu,
ali i reformatorsku snagu koja povezuje misao i njezinu ekspresiju, ujedno
upozoravajući da je upravo radi toga pristup govorništvu od samoga početka
strogo nadziran. U tekstu se nalazi veza feminističke retorike i feminističke
epistemologije kao jakoga savezništva kad je u pitanju artikulacija ženskih
autorskih glasova.
11

Potom slijedi dio knjige koji se sastoji od esejističke intervencije Ive
Nerine Sibile koja anatomo-jezikom progovara o specifičnosti iskustva
koje ne podliježe niti jednoj dramaturgiji mišljenja/zapisivanja i temelji
se na provociranju nelinearnoga načina mišljenja i zaključivanja. Tekst
»Pokloni mi svoju gestu« jedan je primjer pisanja plesanja, teorijski rijetko
artikuliranoga.
Knjizi smisao i novo epistemološko otvaranje daje rad Biljane Kašić
»Feminističke teze o prijestupima radikalnosti i politici spoznaje« u ko-
jem se analizira re-artikulacija ženskostudijskoga obrazovanja iz motrišta
transverzalnosti kao kritičkoga protukoncepta. Rad s jedne strane propi-
tuje radikalnost ženskostudijskoga obrazovanja na primjeru istraživanja
kompleksnosti epistemoloških iskustava Centra za ženske studije kao au-
tonomnoga prostora, a s drugu istražuje presijeke različitih polja i prostora
spoznavanja u kojem se kritički pozicionira feministički subjekt kao mogući
pronositelj dekolonizacije spoznaje.
Zasebnu cjelinu knjige sačinjava tekst »O spoznavanju u ženskostudij-
skom obrazovanju« koji dokumentira izražaje spoznaja, doživljaja i iskustava
sudjelovanja u obrazovnom programu Centra. Istraživanje proveceno putem
intervjua je pokazalo da se iskustvo ženskostudijskoga programa može
razumjeti u horizontu nekolicine tematskih kodova kojima je moguće opi-
sati njegove spoznajne domete, nove perspektive razumijevanja stvarnosti,
shvaćanja o feminizmu i ženskim pitanjima.
Na putu zaključivanja projekta stajali su različiti motivi koji imaju

svoju prirodnu peristaltiku, pa smo u jednom trenutku bile definirane
određenom dinamikom i ciljem, da bismo u drugom – dogovorno prista-
jući na proširenje rokova i uvažavajući vlastite potrebe za učenjem – disale
drugačije. Dakako, tijekom tih četiriju godina posve su mirnim tempom u
određenim fazama projekta neke suradnice zaokružile svoju suradnju, da
bi u narednu fazu ušle neke nove, rađale su se nove ideje koje su s razlogom
usporavale dinamku rada. Ipak, najposebniji događaj toga vremena koji će
me vjerojatno zauvijek obilježiti jest rođenje moga malog čovjeka kojemu
tek predstoji autonomni izbor rasta u zbiljski velikog. Tebe Ivore smještam
na vrh posvete.
12

Zahvaljujemo se svim studenticama Centra koje su sudjelovale u istra-
živanju, profesoricama koje tijekom 15 godina predaju ženskostudijsku
tematiku – i koje oslovljavamo profesoricama jer u redefiniciji te titule one
zbiljski participiraju kao stručnjakinje, pedagoginje kritičkoga razbora i
novih modela profesorstva te mentorske susretljivosti. Dakako, vrijeme
omogućava dvostrukost pozicija pa u jednom trenutku studentice postaju
profesorice, baš kao što jedne i druge postajemo studenticama onih imagi-
narnih, knjiških profesorica kojima na konsultacije odlazimo svakodnevno.
Veliku zahvalu upućujemo feminističkim podržavateljicama iz Global
Fund for Women i Heart & Hand Funda, posebno trajnoj ženskostudijskoj
prijateljici Marti Drury bez čije podrške tiskanje ove knjige ne bi bilo mo-
guće.
Ankica Čakardić
13

Privilegiranje rubova. Intervencije i prilozi
14

I. DIO
I. dio
15

feminističkoj epistemologiji I. DIO

1
17


I. DIO
Um i spol
Kontingencija feminističkoga
Um i spol
koncepta socijalne
epistemologije
Ankica Čakardić
Sažetak: Rad se sastoji iz tri dijela i njihovih pripadajućih poglavlja. Prvi

se dio bavi pojmom »čovjeka« kao temeljnim kategorijalnim pojmom fi-
lozofije kojim se izravno demonstrira problem reduciranosti – logika pars
pro toto – na koji upućujem. Trajni se poretci istine i znanja, kao i njihova
hijerarhija, opravdavaju/ukotvljuju i stanovitim ontološkim utemeljenjem,
tu tezu ovdje sagledavam u kontekstu problema univerzalizma. U drugom
dijelu rada smještam temu univerzalno shvaćenoga čovjeka u zbiljski druš-
tveno-politički kontekst. Namjera je ukazati na neraskidiv odnos ontološ-
koga utemeljenja čovjeka i njegove prenosivosti na mogućnost spoznaje i na
koncu društvenu uvjetovanost spoznavanja. To je i razlog zašto u trećemu
dijelu rada na primjeru Ženskih studija konkretiziram vezu epistemologije,
tj. teorije znanja i njegovu uvjetovanost društvenim kontekstima.
Ključne riječi: univerzalizam, razlika, spoznaja, Mouffe, Pateman, Centar

za ženske studije, feministička i socijalna epistemologija
»Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti

zabranio jesti?«
Čovjek odgovori:
»Žena koju si stavio uza me – ona mi
je dala sa stabla, pa sam jeo.«
19

Jahve, Bog, reče ženi:

»Što si to učinila?
(…)
Trudnoći tvojoj muke ću umnožit,
u mukama djecu ćeš rađati.
Žudnja će te mužu tjerati,
A on će gospodarit nad tobom«.
Knjiga Postanka: I. Počeci svijeta i čovječanstva (12-16)
Uvod
U knjizi Uvod u suvremenu epistemologiju1 Jonathana Dancya pored tri

glavna poglavlja i većega niza pripadajućih potpoglavlja nema niti jednoga
koji bi implicirao nastojanja feminističke epistemologije. Kazalo pojmova
ne navodi nijedno mjesto gdje bi se spomenula specifičnost te vrste teorije
znanja. Činjenica toga tipa postaje višestruko zanimljivom ako se uzme u
obzir da ta knjiga funkcionira kao »standardni« udžbenik epistemologije i
jedan je od »najcjenjenijih« te vrste u svijetu.2 Možda bismo mogli tvrditi
1 Radi se o izdanju Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2001.
2 Ako je posrijedi prikaz predmeta teorije znanja, onda bi itekako bilo uputno uvesti i pro-
blematiku novih pravaca u epistemologiji kojima zasigurno pripadaju i feministička episte-
mologija i socijalna epistemologija. Dakako, takav se tip zanemarivanja određenih subper-
spektiva unutar epistemologije ne susreće samo u Dancyjevoj »uvodećoj« knjizi već se taj
slučaj u pravilu pojavljuje u većini »standardnih« udžbeničkih uvoda u studij epistemologije
ili vodičima u njezine sadržaje, upravo u čemu i jest problem budući da se radi o »standardu«
kao pouzdanom primjeru opće-uvodećih prikaza tema kojima se bavi »opća« epistemologija,
tj. teorija znanja – spoznaje; npr. usp.: M. Williams, Problems of Knowledge. A Critical Intro-
duction to Epistemology, OUP, Oxford/New York, 2001., R. Feldman, Epistemology, Prentice
Hall, New Jersy, 2003., D. W. Hamlyn, The Theory of Knowledge, Macmillan Press, London,
1970., N. Lemos, An Introduction to the Theory of Knowledge, CUP, Cambridge, 2007., K. Le-
hrer, Theory of Knowledge, Westview Press, Oxford, 2000. Slučaj se u tom smislu i više razvija
ako je uvod – pregled sažet na tek neka područja epistemologije, pa se kritika feminističko-
ga mišljenja epistemologije ili socijalne epistemologije tu ne mogu naći. Usp. Boran Berčić,
Znanost i istina. Hrvatski kulturni dom, Rijeka, 1995., Archie J. Bahm, Epistemology, World
Books, Albuquerque, 1995. Upućujem i na drugačiju izvidnicu pregleda sadržaja i problema
koja daje posebnoga prostora novim pravcima u teoriji znanja: John Greco i Ernest Sosa,
Epistemologija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2004., W. H. Newton-Smith (ur.), A Companion to
the Philosophy of Science, Blackwell Publishers, Oxford, 2001.
20

I. DIO
da je u njoj riječ o »znanju kao takvom« pa se ne ispituje u kojim (socijal-

nim) kontekstima znanje nastaje – naime, posrijedi su tri poglavlja: Zna-
nje, Opravdanje i Forme znanja – pa stoga nije bilo prilike i uopće mjesta
gdje bi se moglo raspravljati o posebnosti epistemologije s feminističkim
predznakom. Kako bilo, jedan opći, ozbiljniji uvod u teoriju znanja nužno
bi morao progovarati i o toj poziciji, jer njome izravno zadiremo u bit po-
lazišnih pitanja suvremene epistemologije, provociramo i ispitujemo ništa
Um i spol
više nego definiciju epistemološkoga poduhvata. Drugim riječima, ako nam
je cilj pokušati odrediti i analizirati znanje – a slažemo se s tvrdnjom da se
epistemologija bavi ljudskim znanjem – i pritom zanemarujemo činjenicu
da se ženama tijekom povijesti (ne samo) u filozofiji nije pripisivala »umska
uzmožnost«,3 onda s pravom tvrdimo da projekt takve epistemologije na
pogrešnim samorazumljivostima podrazumijeva »tko« spoznaje, što mislimo
pod kategorijom »ljudi« i što uvjetuje narav spoznavanja.
Na liniji Dancy-slučaja koji predstavlja stanoviti »standard« i čija
ocjena postiže »naj-cijenu« možemo postaviti barem tri pitanja: (a) po-
stoji li doista »standardna« epistemologija i postoje li epistemologije, tj.
epistemologijski sadržaji koji su ne-standardni, tj. nisu obuhvaćeni tim
okvirom? Znači li to konzekventno da (b) ti izvan-standardni sadržaji ne
pripadaju registru ozbiljnosti koji je nužna pretpostavka (svake) znanosti,
pa se stoga ne uzimlju u razmatranje? I na koncu, bitno konkretnije, ako
opravdamo relevantnost feminističke perspektive i time je klasificiramo
kao dio općega »standarda« i utemeljimo njezinu ozbiljnost, a ona pritom
i dalje tvrdoglavo bude smještena kao dio »izvanjskoga« znanja, (c) znači
li to ponovni susret s logikom pars pro toto u kojem se bitno ogleda redu-
ciranost teorije o znanju, kao i sudar s trajnim problemom univerzalnosti
znanja i univerzalno shvaćenoga čovjeka? Posve je jasno da nas ova pitanja
navode – ako smo zdravorazumski nastrojeni – da u takvu epistemologiju,
u najboljem slučaju, imamo razloga sumnjati.
O pitanjima kvalifikatora na temelju kojih određene »istine« i znanja
klasificiramo kao polazišna i ona nepripadajuća toj osnovnoj poziciji,
naime, pitanje mjere kriterija ostavljamo tek u naznaci, baš kao i razloge
svjesnoga odbijanja »alternativnih« priloga teoriji znanja, dakako, imajući
3 Ovdje se zapravo referiram na Ladanov prijevod riječi to dynamenon iz Aristotelove Poli-

tike koja znači »uzmožno biće«, npr. u 1252a, 32-36 – »Jer ono [biće] koje je uzmožno umom
predviđati, po naravi je vladajuće i po naravi je gospodareće; ono pak koje je uzmožno [to
predviđeno] svojim tijelom izvršiti, vladano je i po naravi robujuće«.
21

na umu da se u tom slučaju takva standardizacija rukovodi i onto-logičkim

apstrahiranjem koje tek parcijalne sadržaje uzdiže na rang onih općih, tj.
»bitnih«, pritom izlučujući one koji ne pripadaju toj biti, dakle reducirajući
određenu klasifikaciju, tj. sadržaj. U tom smislu, kad je posrijedi filozofija
znanja/spoznaje, napose njezini teorijski registri, ona se na određeni način
ponavlja, kako je upravo i naznačeno, i u onto-logičkom horizontu. To ne
znači ništa drugo nego da se trajni poretci istine i znanja, kao i njihova
hijerarhija, opravdavaju/ukotvljuju i stanovitim ontološkim utemeljenjem.
Krenimo upravo stoga s problemom univerzalnoga unutar kojega ispitujemo
samorazumljivosti standardnoga epistemološkog projekta.
Kad je posrijedi ustrajanje na feminističkoj epistemologiji, istovremeno
se sudaramo s činjenicom njezina nužnoga utemeljenja ali i paradoksalnosti.4
S jedne strane, epistemologija istražuje općenitosti o značenju pretenzija i
pripisivanja znanja, o mogućnosti znanja i istine, a s druge strane, femini-
stička teorija posve specifično misli o rodnim uvjetovanostima različitih
akademskih disciplina, njezinih istraživanja i nastojanja. Osnovno je pitanje
kako je moguće ukazati na činjenicu da je svako istraživanje rodno uvjeto-
vano i da znanost u tom smislu ne može biti neutralna pa i objektivna? U
prvome redu nekim općenitim općevažećim koncepcijama racionalnosti
i znanja kojima se pretpostavljaju metode i pravila kao instrumentarij za
argumentaciju teze u kontekstu feminističke analize i istraživanja koje
pretpostavljamo. Dakle, posrijedi je standardna i pravocrtno primjenjiva
epistemologija. Međutim, ovaj naoko paradoksalan slučaj upućuje na još
jednu konvergirajuću poveznicu. Ovdje se ne radi o kritici epistemologa,
već epistemologije. Nije dostatna kritička analiza postojećih epistemološ-
kih teorijskih disciplina i subdisciplina, već je važno imati na umu dva
postupka: (a) smještanje dimenzija znanja u kontekste društvenih odnosa,
institucija, interesa i uloga (socijalna epistemologija) i (b) nužnost cjeloku-
pne dekonstrukcije paradigmi i koncepata unutar kojih se smještaju teorije
znanja, norme istraživanja i njihova jamstva, adekvatnost racionalnosti i
samorazumljivost kategorijalnog aparata. Upravo će se stoga prvi dio rada
baviti pojmom »čovjeka« kao temeljnim kategorijalnim pojmom filozofije
kojim se izravno demonstrira problem reduciranosti na koji upućujem. U
drugom dijelu ću smjestiti temu univerzalno shvaćenoga čovjeka u zbiljski
društveno-politički kontekst. Namjera mi je ukazati na neraskidiv odnos
4 Usp. Helen E. Longino, »Feministička epistemologija«, u: John Greco i Ernest Sosa (ur.):
Epistemologija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.
22

I. DIO
ontološkog utemeljenja čovjeka i njegove prenosivosti na mogućnost spo-

znaje i na koncu društvenu uvjetovanost spoznavanja. To je i razlog zašto
na koncu, u trećemu dijelu rada, na primjeru Ženskih studija konkretiziram
vezu epistemologije, tj. teorije znanja i njegovu uvjetovanost društvenim
kontekstima.
Um i spol
1. Univerzalistika i logika pars pro toto
Temeljni razlog koji navodi feminističku teoriju da odbaci tendenciju

univerzalizma u slučaju univerzalnoga spoznajućeg subjekta, tj. »čovjeka
koji spoznaje«, jest teza da ona počiva na brkanju »muškoga« gledišta s
»ljudskim«, čime se »žensko« ograničilo na strukturni položaj onoga što
je Simone de Beauvoir u Drugom spolu5 nazvala »Drugim«. Takvu speci-
fičnost poimanja problema univerzalnosti u feminističkoj teoriji moguće
je sažeti sljedećim:
Žene bi morale imati pristup teoriji tako da ne moraju negirati činje-

nicu da su žene. One moraju kao žene imati pristup univerzalnome.6
Esencijalizam možemo – najšire govoreći – shvatiti kao ishodište teorija

koje pokušavaju uspostaviti ili utvrditi neke fundamentalne i univerzalne
ljudske vrijednosti ili pak, ako želimo, barem ono temeljno zajedničko sva-
kom čovjeku; naime, noseće karakteristike ljudske prirode. S druge strane
pak, postupci i konzekvencije esencijaliziranja početni su impuls kritičkih
varijanti univerzalističkih prosvjetiteljsko-modernističkih modusa.
Ako pokušamo pronaći suprotan par esencijalizaciji ljudske prirode,
tada dolazimo u područje kritike i dekonstrukcije identiteta/identifikacije i
univerzalnosti. Naime, u samome cilju teorija različitosti stoji kako stvoriti,
legitimirati i reprezentirati mnogostrukost alternativnih oblika subjektnosti,
5 Usp. Simone de Beauvoir, The Second Sex, Vintage, London, 1997.
6 Nadežda Čačinovič (ur.), »Žene u filozofiji«, u: Žene i filozofija, Centar za ženske studije,
Zagreb, 2006., str. 1. Nezgode vezane za upravo naznačeni problem univerzalnosti kontek-
stualizirat ćemo – u kasnijoj argumentaciji – tekstovima Chantal Mouffe i Carole Pateman;
radi se o tekstu »Feminism, Citizenship and Radical Democratic Politics«, u: The Return of
the Political, Verso, London-New York, 2005., str. 74-90 i »What’s Wrong with Prostitution?«,
u: The Sexual Contract, S.U.P., Stanford, 1988., str. 189-219.
23

a da se pritom ne zapadne bilo u neki novi esencijalizam ili novi relativizam.

Zapravo, nasuprot stanovitoj »istosti« koju utemeljujemo esencijaliziranjem,
susrećemo se s teorijom različitosti koja ne može prihvatiti kategoriziranje
gotovih i konačnih kvaliteta ljudske biti u dometima univerzalnosti. Dakle,
ovo prijeporno ishodište nalazimo istovremeno i u primjerima specifičnoga
teorijskog utemeljenja esencijalizma kod »esencijalista«, baš kao i slučaju
»anti-esencijalista«. Ta specifična napetost stvara proturječje u kojemu se
određenje označeno – u kontekstu politike identiteta – kao »žena« istodobno
pojavljuje kao pojam koji okuplja feministkinje u politički pokret, ali i onaj
koji nužno treba kritički analizirati i dekonstruirati.7
Feministička razmatranja i ona filozofije roda su prigovor upućen
univerzalističkom i esencijalističkom registru učinila gotovo klasičnim,
kao i različite stavove o inferiornosti žena koje nalazimo kao pogrešku,
propust ili naprosto zabludu zastupljene u mišljenju i uvjerenjima mnogih
filozofa.8 Taj prigovor se primarno odnosi na reducirano poimanje »čo-
vjeka« kao onoga koji u prvom redu ima karakteristike muškarca koje se
manifestiraju u različitim kulturama.9 Dakle, veza ontološke hijerarhije bića
7 Od neobične je važnosti razlikovati konstituciju »identiteta« ili, preciznije, »identifikacije«
od pitanja političke subjektnosti. Dok ćemo prvi pojam bitno vezati uz nesvjesne procese koji
se preklapaju s tjelesnima, političku subjektnost razumijemo u kontekstu svjesnoga i voljnog
djelovanja.
8 Aristotel, Toma Akvinski, Spinoza, Rousseau, Kant, Hegel, Schopenhauer, Nietzsche, He-
idegger, Wittgenstein samo su neki u nizu filozofa koji podupiru mišljenje o ženi kao biću
koje nije u najboljoj vezi s razumom. Brojni argumenti koje filozofi navode tomu u prilog
uglavnom se tiču žene kao »slabijega« bića ili predodređenoga za prirodu, obitelj i dom što
im konzekventno onemogućuje prostoro-vrijeme za ozbiljne duhovne stvari i bitne spoznaje.
No, ipak, valja naglasiti tri stvari. Spomenute filozofe treba sagledati u ponešto potpunijem
kontekstu, napose kao posljedicu vremena u kojem ta djela, tj. nespretnosti nastaju. I to je
bespredmetno. Naime, to znači da, primjerice, Kantovi promašaji u pogledu žena ne mogu
umanjiti važnost sustava njegove etike ili filozofske antropologije; dakle valja imati u vidu
cjelinu nečijega filozofiranja, tj. mišljenja što nerijetko, naglasimo, feminističkoj kritici manj-
ka i čime si bitno umanjuje teorijsku ozbiljnost. Kao drugo, stanovita »veličina« pojedinoga
filozofa ipak mora biti dovedena u sumnju, štoviše gotovo da – Kantovim jezikom – imamo
dužnost čitati izvore i korektno izvoditi eventualnu kritiku. Ponavljam, korektno i dosljedno.
I treće, kad govorimo o opravdanosti da cjelokupnu duhovnu tradiciju Zapada označavamo
kao »mizoginu«, tj. ženomrzačku zato što žene drži inferiornima muškaracima, valjalo bi
doista napraviti iscrpnu razradu (uz uvažavanje svih slojeva fenomena) o pitanju što je u
tim stavovima bilo uistinu »ženomrzačko«. Pogotovo stoga jer se termin nesumnjivo često
opravdano koristi u svom osnovnom značenju, ali se isto tako ustalio u upotrebi i različitih
»nijansi« svoga značenja. Dakle, ne možemo reći da je Hobbes bio mizogin u mjeri u kojoj je
to bio jedan Schopenhauer ili pak Weininger.
9 O onto-teo-kozmo antropologijskom utemeljenju čovjeka i specifičnoj kritici metafizič-
24

I. DIO
i iz nje proizišla konzekventna limitacija spoznajnoga horizonta ne mogu

biti odvojivi. Posebno stoga čudi činjenica da standardna teorija spoznaje
apsolutno preskače činjenicu reduciranoga poimanja čovjeka koji spoznaje/
zna, baš kao i zanemarivanje činjenice socijalno-kulturnoga konteksta u
kojem se spoznaja ili znanje nameću. Dakako, to se pitamo imajući u vidu
da epistemologija gradi svoju teoriju na trima pitanjima: »što je znanje?«,
»kako se znanje usvaja?» i »što ljudi znaju?«.
Um i spol
Feministički prigovor koji okružuje esencijalističku paradigmatiku
uvjetuje, tj. u neodvojivoj je vezi s teorijom koja u pretpostavci suprotstav-
ljenosti muškaraca i žena nalazi uporište za dekonstruiranje novovjekovne
antinomije »bića povijesti« i »bića prirode«.10 Žena se u toj dihotomiji
razumije u prvom redu kao biće koje je bliže prirodi, kao nepovijesno,11
čime ne uspijeva ozbiljiti ne samo razinu emancipacije klase kojoj pripada,
već je na temelju svoje prirođenosti i inferiornija muškarcu. Ovo posljed-
nje zapadna filozofska misao drži činjenicom još od Aristotela.12 Njegove
koga utemeljenja hijerarhije bića vidi: Lino Veljak, »Ontologizacija rodne diferencije kao ap-
straktna antiteza klasičnoj metafizici«, u: Filozofija i rod, str. 11-23.
10 Za prikaz jedne antropologije roda u kojem se razmatra odnos povijesti i prirode kako
iz feminističke perspektive tako i analiziranjem Foucaultovih i Lévi-Straussovih polazišta
o tom odnosu usp. Žarana Papić, Polnost i kultura, Biblioteka XX vek, Beograd, 1997. Taj
je tekst zasigurno društveno-humanistički prvijenac na ovim prostorima kad je posrijedi
antropologija roda.
11 Usp. s ovim stajalištem Blaženka Despot, »Povijest i priroda žene«, u: Gordana Bosanac
(ur.), Izabrana djela Blaženke Despot, IDIZ i Ženska infoteka, Zagreb, 2004. Svakako valja
spomenuti da postoji čitav niz kritika koje se referiraju na »Beauvoirin dualizam« (nesum-
njivo prisutan i u radu ove važne filozofkinje koja je temeljno i noseće ime hrvatske filozofije
roda), razmatrajući ga kao ostavštinu kartezijanskoga dualizma. Kritika se kreće od femini-
stičke teorije spolne različitosti, primjerice kod Braidotti, do anti-esencijalistkinja, primje-
rice u radu Judith Butler, Monique Wittig itd. U tom smislu »zbiljske« žene svakodnevlja
koje poduzimlju proces socijalne i simboličke rekonstrukcije ženske subjektnosti nisu neka
verzija »kartezijanske svijesti« već su, dekonstruirano, same po sebi mnogostruka bića. Taj
mnogostruki identitet ima dvije karakteristike: a) on je odnosni – po tomu što zahtijeva rela-
ciju s Drugostima i b) retrospektivan – jer se temelji na vlastitoj slici identifikacija – bile one
imaginarane ili internalizirane – koje ne pripadaju racionalnoj kontroli. Usp. Rosi Braidotti,
Patterns of Dissonance, Routledge, New York, 1991.
12 Na najznačajnija i najcitiranija mjesta na kojima se Aristotel izjašnjava o ženama upućuje
Erna Banić-Pajnić u tekstu »Žena u renesansnoj filozofiji«, Prilozi za istraživanje hrvatske
kulturne baštine (2004/30), str. 69-88. Ključni Aristotelovi stavovi u kojima cjelokupna mi-
zogina tradicija nalazi uporište, naglašava ona, izloženi su ponajviše u njegovim djelima De
generatione animalium, Historia animalium, Politika, Fizika te Nikomahova etika. Autorica
iz tih izvora izvlači neke primjere: De generatione animalium II.3, 838a 27, De gen. animali-
um II.3, 737a 27 (»hosper aner esti peperomenon«, što je na latinski prevedeno kao »femi-
25

se teze o inferiornosti žena – u kojima srednji i novi vijek nalaze uporište

– temelje na teoriji o četiri elementa, na teoriji tjelesnih sokova, kojima se
pridodaju četiri kvalitete, a s kojima se povezuju četiri mentalna stanja i
tipa ljudi. Iz tzv. »humoralne fiziologije«, odnosno biologijskih određenja
inferiornosti žene, Aristotel utemeljuje i žensku intelektualnu i moralnu
inferiornost. Njegovi stavovi o ženi kulminiraju u glasovitom određenju
žene kao »krnjega muškarca« (mas occasionatus), što će doista postati upo-
rištem cjelokupne zapadnjačke tradicije.13 Budući da žene »po naravi stvari«
nemaju smisla za ulazak u povijesnu prirodu kao što to imaju muškarci i
da su time izuzete, kako sam više puta istakla, iz kategorije univerzalnoga
čovjeka, njima – u slučaju da se neka »osposobi« za tu kulturnu misiju – ne
preostaje drugo nego da napuste svoju »žensku prirodu« i da interioriziraju
ili barem kopiraju »mušku« kao onu javnu, vidljivu, povijesnu. Dakako,
ako pristajemo na tvrdnju da postoji razlika između muškoga i ženskog
ponašanja i tako diferencirane stilistike. Možda će nam u tom smislu slučaj
približiti tvrdokorna stereotipizacija pojedinačnih rodnih uloga (npr. tajni-
ce i roza boje za žene, za razliku od pilota i plave boje koja je namijenjena
na enim quasi mas mancus est« ili naprosto kao »mas occasionatus«); Fizika 1.9 192a20-24
(Muški je princip u prirodi povezan s aktivnim, formativnim i savršenim karakteristikama,
ženski s pasivnim, materijalnim, manjkavim, koji žudi za muškim kako bi se usavršio); Po-
litika (gdje tvrdi da je ženi po prirodi određeno da bude podčinjena, i gdje ističe da je »Ženi
šutnja nakit«, 1259 b).
13 Usp. E. Banić-Pajnić, »Žena u renesansnoj filozofiji«, str. 72. Autorica naglašava da u
slučaju »mizoginije« kod Aristotela treba razlikovati razine raspravljanja. U biologijskim spi-
sima on »objektivno« promatra razlike između muških i ženskih pripadnika pojedine vrste,
no ta objektivnost prestaje kad na temelju bioloških razlika izvodi stavove o različitim psi-
hičkim sposobnostima, a napose kad u političkim spisima u tim stavovima nalazi opravdanje
podređenoga položaja žene. Kako se ovdje usredotočujemo na »zapadnjačku« patrijarhalnu
matricu svijeta, valjalo bi, pa makar i tek usput, naglasiti da se takva društvena paradigma –
ako ne i u jačim oblicima – pojavljuje i u »ne-zapadnom« dijelu svijeta. Popularno promica-
nje različitosti također treba imati svoju mjeru; kamenovanje žena – na čemu se sjajno može
ilustrirati razlika prava i pravednosti – klitoridektomija ili problem hidžaba samo su neki od
primjera koji ukazuju na kulturne specifičnosti »ne-zapada« i protiv kojih se bore »ne-zapad-
njakinje«. Posve smo svjesni složenosti problema koji se mogu pojaviti u etnocentrističkoj
perspektivi analize toga problema ili da je, primjerice, nošenje hidžaba jedini način da se
muslimanke pojave u javnosti. No činjenica da ženski pokreti u islamskom svijetu imaju
gotovo jednako dugu tradiciju kao oni na Zapadu, u najmanjem govori o tomu kako musli-
manke osjećaju potrebu za promjenama svijeta u kojem žive. Usp. s potonjim tekst Marjane
Harcet, »Feminizam Bliskog istoka«, u: Ankica Čakardić [et al.] (ur.), Kategorički feminizam.
Nužnost feminističke teorije i prakse, Centar za ženske studije, Zagreb, 2007.
26

I. DIO
muškarcima),14 a od koje će nas ipak udaljiti pitanje koje ovdje postavljam:

radi li se o prirođenom rodnom stilu i ako odgovorimo negativno – pritom
dekonstruirajući navedene primjere stereotipa – što znači govoriti o tome
da (primjerice u politici) žene negiraju »svoju žensku prirodu« ne bi li
prigrabile onu funkcionalnu, naime mušku? Pored toga, ako odgovorimo
pozitivno, ostaje drugo temeljno pitanje: kako se riješiti te dvojne opozicije
koja očito uvjetuje različito nepravedno tretiranje pojedinih vrsta ljudi?
Um i spol
Ključni razlog perpetuiranja binarne opozicije priroda–povijest antro-
pologija roda vidi u koncepciji kulture kao glavnom proizvodu tako pret-
postavljene opozicije iz koje se određuje ono što je specifično »ljudsko«.15
Ova antropologija ističe da taj odnos pruža mogućnost da se njegove
mnogobrojne varijacije ne čitaju isključivo kao objektivno saznanje o vr-
stama podvojenosti i suprotstavljenosti ovih dvaju svijetova, o modusima
prelaska iz prirode u kulturu, već da se u njima pronalaze forme i varijacije
tumačenja i uređenja samo jednoga – ljudskog svijeta.
Osobitost ovakvoga iščitavanja kretnje iz prirode u povijest moguće je
isprobati na teoriji društvenoga ugovora, primjerice u slučaju Jean-Jacquesa
Rousseaua.16 U slučaju njegova »ugovaranja« može se shvatiti kako pret-
postavljeni oblici prelaska iz prirodnoga stanja u društveno nisu zapravo
prelasci iz prirode u kulturu, već forme prelaska jednoga društvenog stanja
u drugo, stanovita rekonstrukcija »prirode« koja predstavlja nužnu pret-
postavku određenoga tipa kulture. Tako se sve činjenice prirode kulturno
definiraju i preoblikuju sukladno specifičnim normama kulture, ne bi li se
na koncu tako konstruirale kao činjenice kulture. Upravo se na taj način i
dimenzija ljudskosti – na kojoj se opreka priroda/kultura najdublje prelama
i postavlja kao njezina bit – iskazuje kao dimenzija spolne različitosti koja
čini strukturne osnove ljudskih odnosa.
Dakle – podvucimo još jednom dvojbu na koju ovdje upozoravam
– pristup koji opravdava prirodno-povijesnu opoziciju muško-žensko
14 Primjeri su uvjetni; naravno da postoje slučajevi muških tajnika – navlastito na visokim
političkim i ekonomskim funkcijama. To je također mjesto u kojem se jasno ogleda rodna
ne-prirođenost specifičnih zanimanja, baš kao i činjenica socijalno-kulturne uvjetovanosti
određenja roda.
15 Usp. Ž. Papić, Polnost i kultura, str. 48.
16 Usp. Jean-Jacques Rousseau, The Social Contract, OUP, New York, 1994. Više o filozo-
fijsko-rodnoj analizi društvenoga ugovora usp. Ankica Čakardić, »Nedostaci teorije druš-
tvenoga ugovora i spolni ugovor«, u: Ankica Čakardić [et al.] (ur.), Kategorički feminizam.
Nužnost feminističke teorije i prakse.
27

spolnoj/rodnoj različitosti u određenom smislu pridaje opći značaj »te-

meljne« prirode ljudskoga, dok joj se u drugom, bitno konkretnijem slučaju
povijesnoga plana kulture, taj značaj umanjuje ili poriče. Ta nas teza može
navesti na posve jednostavan zaključak da forma mišljenja koju čovjek
ima o spolnoj različitosti nije forma njezine »prirodnosti«, već samo oblik
njezine kulturno specifične definicije na kojoj se ona zapravo temelji. Stvar
je upravo u tome što se spolnoj/rodnoj razlici u kontekstu zapadnoga mi-
šljenja pridaju atributi prirode, koji potom nužno uvjetuju ili jednostavno
zahtijevaju prevladavajući odnos temeljen na dominaciji.
Da stvar tu ne završava ukazuje činjenica da se odnos dominacije – i
to je ono najproblematičnije – tumači kao priroda po sebi. Upravo stoga
binarnu opoziciju tumačimo prije svega kao konzekvencu odnosa među
spolovima. Njime se, na koncu, rješava jedan specifični »kulturni zadatak«,
a taj je da se spolna različitost postavlja kao prirodni temelj dogovorene
konvencije i svih raznovrsnosti konstrukcije kulturnih formi. Prirodna se
stvarnost – u ovom slučaju stvarnost spolne različitosti – ostvaruje kao
intervencija određene povijesne forme simboličke zbilje i epistemologij-
skih konfiguracija konkretnoga doba ili, Foucaultovim jezikom, jedne od
triju »epistema«. Prema tome, pokušaj da se pronikne u »istinu/znanje« o
stvarnoj razlici između prirode i kulture zapravo bi samo vodio proizvodnji
novih metafizičkih suština, napose onoj da je ta opreka bit ljudskoga bića.
Oslanjanjem na stvarnost takve esencijalizacije istovremeno temeljimo i
zbiljnost čitavoga horizonta metafizičkog mišljenja, ali dobivamo i teorijski
prostor za kritiku spomenutih (spolnih/rodnih) temelja metafizike:
pitanje polnosti (je) od presudnog značaja za građenje pretpostavki

jednog mogućnog decentriranja mišljenja.17
Žarana Papić navodi kako u okviru nakane otkrivanja uloge i značaja

koju ta različitost ima za pojmovnost zapadne metafizike, traganja za onim
argumentima koji ukazuju na njezin posve važan iako »nemišljeni« uvjet,
leži još jedna općenitija nakana. Ako se uvidi koliko je spolna različitost
temeljni princip opreke priroda–kultura kao njezinoga posve »očiglednoga«
primjera iz stvarnosti, onda je to dobar put da se ukaže na značaj i ulogu
spolne različitosti kao nezaobilazne osnove čovjekova doživljaja svijeta,
ali i jednoga od čovjekovih konstitutivnih pojmovnih alatki za njegovu
17 Ž. Papić, Polnost i kultura, str. 251.
28

I. DIO
interpretaciju i organizaciju. Osim toga, ističe autorica, spolnost i spolna

različitost predstavljaju i posebnu vrstu materijala pomoću kojega se gradi
simbolička reprezentacija svijeta kao fundamentalnoga svojstva kulturnog
poretka stvari, čime se istodobno uređuju i svijet kulture i svijet prirode.
I konačno, bez jedinstvenoga, dvosmjerno shvaćenog odnosa priroda
– kultura, u kojem se u stalnom protoku nalaze ne samo ta opreka već i
priroda – kultura između spolova i unutar ljudskoga bića, nije moguće ući
Um i spol
u svu složenost koja stoji iza, na prvi pogled, posve osnovnih i očiglednih
činjenica poput, primjerice, muškoga i ženskog spola. Baš na pragu toga
poimanja Papić navodi da je moguće govoriti o četverima realnostima te
»prirodne« opreke:18
1. između prirode i kulture uopće (opreka physis/nomos)

2. između ženskih i muških priroda (»prirodna« opreka između dva
physisa)
3. između ženskoga i muškog spola/roda (opreka muškoga naspram
ženskog kao opreka physisa naspram nomosa)
4. između prirodnoga i kulturnog »unutar« ljudskoga bića (opreka spol/
rod kao opreka physis/nomos unutar svakoga spola).
Temelj koji spolna/rodna različitost ima u proizvođenju sustava oprečne

razlike zapravo je neophodan uvjet ovom modelu i to zato, mogli bismo reći,
da se legitimno uspostavi kao princip uređenja svijeta, da pojmovno uređuje
i tumači odnose kako u svijetu ljudi tako i u svijetu stvari. To nas vraća na
sam uvod teksta gdje postavljam osnovno pitanje ovoga rada, naime, ono
o kontingenciji koncepta epistemologije. Kôd se spolne/rodne razlike ne
upisuje samo u stanoviti registar znanja već uvjetuje i normira diskurse i
kontekste koji određuju kako se usvaja znanje/spoznaja.
U tekstu »Povijest i priroda žene« Blaženka Despot poduhvaća se
kritike postojećega odnosa spram prirode koju povezuje s materijalistič-
kim shvaćanjem povijesti i koja stoji na pretpostavkama ukidanja razlike
»povijesti« i »prirode«. Budući da, kako zaključuje filozofkinja, prema tome
modelu učinka građanske kulture muškarac još uvijek figurira kao subjekt
– i razumijevanje prirode je posredovano cijelom građanskom kulturom –
kritički se traži novi odnos spram prirode koja je primarno uzeta kao model
njezina stvaralačkog iskorištavanja. Historijski put radničkoga pokreta kroz
18 Usp. isto, str. 258.
29

autoritarne oblike rada – tehnike – znanosti, tehnologije i politike, smatra

ona, u određenom je smislu bio zastario jer je ostao u građanskome svijetu s
ideološkim predznakom novoga u pravnom, dakle državnom artikuliranju
ukidanja privatnoga vlasništva kroz njegov manifestirani vid, a nije išao u
bit privatnoga vlasništva – podjelu rada. Unutar te podjele rada žene su
ostale u položaju da budu najzainteresiranije za korjenitu emancipaciju,
za »ljudsku emancipaciju«.
Blaženka Despot u navedenom radu objašnjava zašto su baš interesi
žena mogli biti poistovjećeni s interesima »potpunoga dobivanja čovjeka«,
i zašto su smjerali ne historijskom već »čovječanskom pravu«. Apstraktna
podvojenost povijesti i prirode učinila je da žene traže »potpuno dobivanje
čovjeka«, za razliku od građanskoga shvaćanja nepovijesnoga trenutka
»prirode žene« koje je svedeno na svoju spolnost.19 Unutar klasne, građan-
ske podjele rada i svođenja žene na prirodu, biološku funkciju, naglašava
Blaženka Despot, žene sudjeluju u reprodukciji materijalnoga života i
sustava uopće. Ako su neke žene i nadvladale »žensku prirodu« i ušle kao
subjekt u povijest, nastavlja autorica s pitanjem koje i mi postavljamo, onda
su one samo reproducirale revoluciju dobivenu na »muški način«, a takav
odnos pokazuje da usprkos iskazanim pravima jednakosti žena, »stvarna
jednakost ne postoji«.20 Budući da je žensko pitanje istovremeno i klasno
pitanje, zaključuje Despot, ono je stoga i političko pitanje kojim:
...žene ne traže nikakvo »posebno pravo« jer im nije učinjena nikakva

posebna nepravda, nego nepravda uopće i time se mogu pozivati na
čovječansko pravo.21
Ocjenu feminističke intervencije u standardni koncept epistemologije

kao ozbiljnoga i paluzibilnog projekta možemo na određeni način potvrditi
i sljedećim mišljenjem Blaženke Despot. Oblici svijesti građanskoga društva
otvaraju probleme dezorijentacije u društvu, stoga će žene, tvrdi ona, i sa
stajališta seksualnosti u reduciranju bića na spolove, biti više zainteresirane
od muškaraca da korjenito postave pitanje prirode i kulture, povijesnih
odnosa uopće, a osobito odnosa žena i muškaraca.22
19 Usp. B. Despot, »Povijest i priroda žene«, str. 170.
20 Usp. isto.
21 Isto, str. 171.
22 Usp. isto, str. 177
30

I. DIO
Ono što pored pitanja spolne različitosti također posve slično ostaje
prijepornim a bitno se referira upravo na »spolnost« jest pitanje seksualno-
sti. Seksualnost je itekako sastavnica kôda koji određuje kontekste diskursa
istine i uvjetovanosti spoznavanja. Razvoj priče o seksualnosti od samih
je početaka usmjeravan prema određenom diskursu i institucionalno je
kontroliran, na što je prvi put sustavno upozorio Michel Foucault u Povijesti
seksualnosti.23 Sagledavajući to pitanje u povijesnom smislu dolazimo do dva
Um i spol
vrlo bitna zaključka, prvi će otkriti koji je bio početni i krajnji okvir unutar
kojega je ta rasprava bila dopuštena, a drugi će naglasiti u kojoj mjeri i, na-
ravno, na koje se načine tomu pitanju običavalo pristupati. »Seksualnost«
je teorija o seksu koja je, kao i svaki diskurs, uvijek usmjerena na problem
iz određenoga žarišta biologije, medicine; društveno-humanističkih zna-
nosti poput filozofije, etike, psihologije, sociologije, politike, feminizma,
antropologije i brojnih drugih okvira. Razmatrati »seks« iz bilo kojega
spomenutog konteksta znači istovremeno otići korak dalje od onoga što
taj čin u sebi imanentno nosi, što je već i klasična greška koja se ponavlja
pri konstruiranju bilo kakve teorije seksualnosti.
Teorija »Zapada« je opseg teme »seksa« svela na puku seksualnost koja
je ovo pitanje razasula po raznim područjima i time uvelike otežala mogući
odgovor na pitanje što je seks uopće.24 Ova zapadnjačka scientia sexualis,
23 Usp. Michel Foucault, The History of Sexuality, Vol I: The Will to Knowledge, Penguin
Books, London, 1998.; M. Foucault, The History of Sexuality, Vol II: The Use of Pleasure,
Penguin Books, London, 1992.; M. Foucault, The History of Sexuality, Vol III: The Care of the
Self, Penguin Books, London, 1990.
Kada se budem referirala na određeno mjesto »Volje za znanjem«, koristit ću se prijevodom
R. Kalanja u publikaciji Znanje i moć, Nakladnoga zavoda Globus, Zagreb, 1994.
24 U povijesnom smislu, smatra Foucault, pored teorijskoga sagledavanja pitanja seksual-
nosti i istine o njoj, postoji i bitno drugačija kontekstualizacija ovoga problema. Kina, Japan,
arapsko-muslimanska društva pa u određenom smislu i Rim njeguju stanovito erotsko umi-
jeće seksa, tzv. ars erotica koju nasuprot scientii sexualis pretpostavlja Foucault. Ars erotica
neće govoriti o ispravnim načinima izvođenja seksa i njegovim otklonima, postavljajući na
taj način granice i temelje teoriji seksualnosti koja se nameće kao izvor istine o seksu, nego
će razumijevati erotsko umijeće kao posljedicu samoga užitka, kao čin prakse i kao sabra-
no iskustvo. Takav vid seksa, naglašava Foucault, nema neku utilitarističku ulogu, ne služi
kao neki kriterij ili zakon dopuštenosti i zabrane, već se ponajprije postavlja u odnosu na
sebe sama. Osim toga, ističe autor, tu nema potrebe za pretjeranom pričom, kao što to radi
»podivljali zapad« kao posljedicu duge tišine o seksualnosti, naprotiv, to »umijeće« nema
potrebe govoriti o sebi. Također, to ne znači da se ta umijeća čuvaju kao tajna, već se na-
suprot zapadnjačkom teoretiziranju koje zvuči kao da se na taj način opravdava – pritomu
iskrivljujući istinu o seksu koju se uvijek reproducira kao jedinu ispravnu i moguću – želi
dokinuti disciplinarnu društvenu paradigmatiku u korist očuvanja svih mogućih seksualnih
31

kako ju je Foucault nazvao,25 teorijsko (ali i praktičko) očište problema smje-

šta na neku od suprotnih strana od istočnjačkoga mišljenja i prakticiranja
seksa. Zapadna se misao usredotočila na četiri koncepcije seksualnosti –
prije svega reducirajući seks na puku biologiju, spol i fiziologiju – prva veže
seks za rađanje, tj. reprodukciju, druga koncepcija seks uzima kao nužnu
sastavnicu stanovitoga tipa osobne ljubavi, treća kao osebujan govor tijela
i četvrta kao izvorište neke vrste užitka.26
Ako promatramo »seksualnost« iz određenoga kuta novovjekovne
tradicije, gotovo neospornom činjenicom ostaje, naglašava Foucault, to da
se u prakticiranju seksa reproducirao stanoviti poredak odnosa snaga moći
kojemu je zadatak bio smjestiti seks isključivo u okvir bračne zajednice.
Dakako, misli se na institucionalnu, heteroseksualnu, monogamnu bračnu
zajednicu u kojoj je seks zapravo privatiziran i izvodi se samo unutar braka;
prekoračenje bračne granice u tomu se slučaju kosi s idealom »građanskoga
braka«. Govorimo li o periodizaciji, tj. »povijesti seksualnosti« koju nam
Foucault podastire,27 a mimo Freudova doprinosa na tom polju, morat
ćemo se usredotočiti na dva ključna razdoblja – jedan je u osamnaestom
stoljeću kada nastaje veliki dio zabrana i uopće kaznenih mehanizama, gdje
je posrijedi uvažavanje isključivo zrele i bračne seksualnosti, pristojnost,
sramežljivost jezika o seksu i slični načini prisustva »govora« o seksualnosti,
i drugi – u devetnaestom stoljeću kada će mehanizmi represije početi malo
popuštati; od oštrih seksualnih zabrana prijeći će se na relativnu toleranciju
spram nebračnih odnosa, a počet će se prvi put razbijati i tabui o seksual-
nosti djece. Ono što će posebno obilježiti kraj osamnaestog stoljeća, ističe
Foucault, je sinkretizam pedagogije, medicine i ekonomije koji će učiniti
seks ne samo laičkim pitanjem, već pitanjem države.28 Pedagogija će za
cilj uzeti nadziranje osobite seksualnosti djeteta, medicina će se potruditi
zbrinuti živčanu »histeričnu« ženu,29 a demografija će sebi za cilj postaviti
raznovrsja; usp. M. Foucault, Znanje i moć, str. 42.
26 Usp. Igor Primorac (ur.), predgovor Suvremenoj filozofiji seksualnosti, KruZak, Zagreb,
2003., str. 9.
27 Usp. M. Foucault, Znanje i moć, str. 80.
29 Govoreći o »aspektima ludila« Foucault će već u Madness and Civilization (1961.) ukazati
na koji način je histerija bila »označena« kao mentalna bolest ili jednostavno forma ženskoga
ludila. Usp. izdanje Routledgea, London/New York 2006., str. 128 i dalje. Slično će ponoviti
i u The Birth of the Clinic (1963.) kada analizira načine liječenja pojedinih bolesti pa, među
32

I. DIO
spontanu ili usklađenu regulaciju rađanja, tj. »utaju rađanja« u okviru

kontrole uređene bračne zajednice. Sve su to bile karakteristične povlastice
suverene moći iskazane u »pravu na život i smrt«, koje se pozitivno provode
nad životom, umnožavaju ga, kontroliraju i u cijelosti reguliraju.30 Tako se
zapravo najavljuje nadolazeća era »bio-moći«.
U Povijesti seksualnosti Foucault primjećuje da s početkom osamna-
estog stoljeća mehanizmi vlasti u svoj nadzor preuzimlju čovjekovu egzi-
Um i spol
stenciju, odnosno ljude kao »živa tijela«. No Carole Pateman dodaje da s
početkom sedamnaestog stoljeća, kada su prvi put ispričane priče o spolnom
ugovoru, jedan posve novi mehanizam omogućuje muškarcima da u svoju
nadležnost preuzmu »tijelo« žena. Tako su građanska država i pravo te
disciplina dimenzije složene i mnogolike strukture seksualne dominacije u
modernom patrijarhatu posve ista forma, a ne dva oblika moći.31 Seks kao
naglašeno individualne naravi nikako ne bi smio ići pod ruku s univerzal-
nim modusima prava i trajnim obrascima administracije, budući da teži
biti samosvojan i jedino iz sebe definiran. »Prirodnost seksa« se sagledava
diskursom o »seksualnosti« reproduciranom cjelinom građanskoga društva
kojim je takvo teoretiziranje bitno posredovano – kao što je posredovano i
suvremenim prirodnim znanostima koje su »istina« tek jednoga određenog
svijeta u kojemu je znanje sastavni dio ekonomsko-političkih interesa. U
tom smislu je bio-moć seksa značila bitan politički ulog i nedvojbeno je
bila nužni element razvoja kapitalizma:
...potonji (kapitalizam op. a) je bio zajamčen samo po cijenu kontro-

liranog uvođenja tijela u aparat proizvodnje i prilagodbom pučanstva
ekonomskim procesima.32
ostalima, nakratko u uvodu ukazuje na Pommeov pristup liječenju histerije kod žena – usp.
Routledgeovo izdanje iz 2005., str. X – i kada vremenski smješta pojavu histerije povezujući
je s društevno-povijesnim uzrocima; usp. isto, str. 37-38.
30 Usp. M. Foucault, »Volja za znanjem«, str. 94.
31 Usp. C. Pateman, The Sexual Contract, str. 16.
32 M. Foucault, »Volja za znanjem«, str. 97.
33

2. Teorija i politika
If the category »woman« does not correspond to any unified and

unifying essence, it is no longer necessary to try to unearth it.
Chantal Mouffe, The Return of the Political
Some feminists fear that references to »men« and »women«

merely reinforce the patriarchal claim that Woman is a natural
and timeless category, defined by certain innate, biological
characteristics. (...) The fact that women are women is more
relevant than the differences between them.
Carole Pateman, The Sexual Contract
Gotovo je redundantno reći da i iz teorija seksualnosti također slijedi dvočla-

na podjela na »prirodno« i »kulturno«. Ta je dvojnost, kao i stalno vraćanje
na opreku žensko–muško, eo ipso ostajanje na afirmaciji stava povijesno
dominantne kulture i uopće postojećega društveno-političkoga obrasca.
Upravo taj obrazac usmjerava i omogućuje stanovito saznanje/spoznavanje.
Da bih opravdala tezu da je svaka spoznaja, diskurs znanja i način »kako se
znanje usvaja« uvjetovan određenim normiranim i dogovorenim socijalnim
kontekstom, čini se da će biti nužno ući u raspravu o problemu društveno-
političkoga subjekta koja se vrlo dobro može ilustrirati primjerima iz teorija
društva. Uvodeći konkretno u liberalističku teoriju ne bismo svjedočili
ničemu novom, i tu bismo se zapravo sudarili s tvrdoglavošću problema
univerzalizma koji sam već naznačila na prethodnim stranicama. Čini se da
je osnovna samorazumljivost oko načina i subjekta spoznavanja prije svega
zapletena u čvorište problema univerzalizma ili, konkretnije, čovjeka. To se
dakako ogleda u teorijskom registru, ali i potvrđuje u djelatno-političkom.
(a) Politika razlike

Postmodernizam se – najbanalnije i najpovršnije govoreći – postulira
obilježjima pluralizma i relativizma postojećih vrijednosti, a napose ka-
tegorije univerzalizma. Definirajući »politiku razlike« koja omogućava
34

I. DIO
dekonstrukciju apstraktnih i konačnih određenja i vrijednosti čovjeka u

korist pluralizmima mišljenja i praksi, postmodernizam strogo kritizira
modernistički projekt emancipacije čovjeka držeći do stava da se tu ne radi
o ideji univerzalnoga čovjeka, a time još manje o »oslobođenom« čovjeku
u pravom smislu onoga koji naprosto »može« ili ima pravo na mogućno-
sti. Ono što politiku razlike bitno određuje i udaljava od drugih političkih
modela jest ustrajajavanje na prepoznavanju drugačijosti, čak i onda kad
Um i spol
smo uvjereni da postoji za-jedništvo i univerzalnost.33 No zbiljska činjenica
jest da pored takve afirmacije »pluralizma« posve neprevladanom ostaje da
pluralizam ne funkcionira kao djelatan, on se ne izvodi, ostaje u mišljenju
čime se ne ostvaruje njegova svrha dokidanja »ekskluzivnosti« i praktičkoga
(ne samo teorijskog) konstruiranja politike koja bi inkorporirala Drugo-
sti. Na koncu, pitanje tomu moglo bi se usmjeriti i ponešto drugačije, ali
opet vodeći istom smjeru – možda je takvu politiku uputno iskoristiti, ali
i dalje ostaje otvorenim hoće li biti usvojiva jer se tvrdokornost povijesnih
odnosa prečesto poziva na prirodni argument?34 Ili, može li uopće biti takve
postmodernističke »politike razlike«?35 Može li se, u tom smislu, uopće
govoriti o postmodernističkoj »političkoj korektnosti«? Može li politika
uopće biti korektna, napose uzimajući u obzir njezinu zatrpanost privatnim
interesima? Sve su to pitanja koja, ako se želi ići mimo puke formalizacije
i prividnih preinaka u politici, ne mogu ići u korak s njezinom zbiljskom
pojavom. Po tomu, čini se, i ta navodna »korektnost« – ako se samo na
njoj ostaje – razotkriva političku ne-djelatnost, pasivnost, ali i naglašava
33 O odnosu »politike identiteta« i »politike razlike«, njihovim diferencijama i pitanju je-
zične korektnosti pogledaj i Stanley Fish, »Boutique Multiculturalism«, u: The Trouble with
Principle, H. U. P., Cambridge/Massachusets/London, 1999., str. 56-75.
34 Na najbanalnijoj razini možemo postaviti pitanje zašto se i sada – iako je porastao broj
političarki u Saboru RH – njih nerijetko diskreditira opisom »onih koje su u pms-u«, da su
»za madrac, a ne mudrost«, da su »lijepo dotjerane i zgodne«, da »dobro kuhaju« itd. Ono
što želim ovim primjerom podvući jest činjenica da se žene, kada govore o (ne)sposobnosti
ili (ne)uspješnosti kolega političara, ne pozivaju na »mušku prirodu«, njihovu npr. veličinu
penisa, krizu srednjih godina, fino dotjeranu ili zapuštenu bradu i sl. Dakle, posve suprotno
onomu što muški političari naglašavaju u nekim slučajevima kao važnosti stručnosti i uspješ-
nosti političarki.
35 I Honi Fern Haber postavlja tako formulirano pitanje i na njega odgovara negativno; ono
što će ona pokušati uspostaviti nasuprot »postmodernističkoj politici« Lyotarda, Rortya i Fo-
ucaulta jest oppositional politics kojom neke od stavova spomenutih autora dovodi u pitanje;
autorica drži da oni u konačnici ne uspijevaju u svojim idejama postmodernističke politike
pluralizma; usp. Honi Fern Haber, Beyond Postmodern Politics, Routledge, New York/Lon-
don, 1994.
35

jednu realnu sliku posve površnoga političkog mišljenja koje negira zbiljske
emancipatorske potencijale Drugih kao i čovjeka uopće.
Postmodernistička sklonost »mnoštvu« i esencijalističko shvaćanje
ljudske prirode dva su gotovo noseća tematska okvira unutar kojih se po-
zicionira stanovita »zapadnjačka« feministička teorija. Rasprave tih dviju
struja nije lako zanijekati, posebice jer je dvadeseto stoljeće uopće (kao i
uvod u dvadeset prvo) bitno usmjereno na progresivno propitivanje domi-
nantne forme racionalnih premisa mišljenja kao onih karakterističnih za
prosvjetiteljstvo i njegov, navodni, emancipatorski potencijal. Opet, bilo bi
nesmotreno reći da kritika univerzalizma, humanizma i racionalizma posve
limitirano slijedi iz postmodernističke perspektive ili poststrukturalizma
jer se ona pojavljuje doista iz različitih teorijskih fokusa; Heidegger i post-
hajdegerijanska filozofska hermeneutika Gadamera, Wittgenstein i filozofija
jezika inspirirana njegovim radom, psihoanaliza i lakanovsko čitanje Freuda,
američki pragmatizam – sve su mišljenja koja dolaze iz različitih strana i
iz različitih točki gledišta, a opet sve kritiziraju ideju univerzalne ljudske
prirode, univerzalnoga kanona racionalnog mišljenja kroz koji se spoznaje
ljudska priroda, kao i tradicionalni koncepti istine.36
Navodeći ove specifične slučajeve koji – iako dodiruju u određenom
smislu postmodernistički problemski horizont – ne pripadaju postmo-
dernističkoj raspravi, Chantal Mouffe zaključuje sljedeće; ako se termin
»postmoderno« referira na kritiku prosvjetiteljskoga racionalizma i uni-
verzalizma, time se nužno osvrćući na filozofiju dvadesetoga stoljeća, onda
nema nekoga većeg razloga zašto bi se post-strukturalizam izdvajao kao
zasebna tema. Nadalje, ako pak postmodernizam teži sačuvati osobitost
svoje forme, oslanjajući se prije svega na polazišta Lyotarda i Baudrillarda,
onda opet nema potrebe u tu kategoriju smještati autore poput Foucaulta,
Derridaâ ili Lacana. Nerijetko se kritika neke osobite teze Lyotarda ili Bau-
drillarda prevodi kao opći zaključak »postmodernista« ili pak s drugu stranu
»poststrukturalista« i to je važno razlikovati, napose ako se postavlja pitanje
o esencijalizmu.37 Kritika esencijalizma, navodi Mouffe, u radu autora toliko
različitih poput Derridaâ, Wittgensteina, Heideggera, Deweya, Gadamera,
Lacana, Foucaulta, Freuda pokazuje koliko ona može biti mnogostruka i
iskazana u različitim formama. Neobično je važno upravo to imati na umu
kada se bavimo kritikom esencijalizma iz feminističkoga očišta. U nastavku
36 Usp. C. Mouffe, »Feminism, Citizenship and Radical Democratic Politics«.
36

I. DIO
bih pokušala – na primjeru Mouffe – ponuditi argumente za prikaz jedne

ideje esencijalizma u značenju ne-nužnoga-povratka konzervativnoj politici,
već forme koja tendira nekoj vrsti progresivne politike.
Jedan od uobičajenih postupaka u radu kritičara/ki esencijalizma je
napuštanje kategorije subjekta kao racionalnoga i transparentnog entiteta
koji nije u mogućnosti potvrditi homogeno značenje totaliteta iz totaliteta
samog, već iz vlastitih posebnih radnji. Ustrajavajući na razradi problema
Um i spol
univerzalizma, sagledavajući različita polazišta kritike esencijalizma, Chantal
Mouffe će dati skicu nekih polazišta kojima će potvrditi da je taj problem
doista višesmjeran.38 Tako je, primjerice, psihoanaliza ukazala na to da je
»vlastitost« strukturirana iz niza segmenata koji su izvan svijesti, spoznaje
i razuma subjekta te da ona nije – daleko od toga – organizirana isključivo
iz transparentnosti ega. Time se izravno ukazuje na krhkost i nestabilnost
esencijalizma jer ne postoji određeni centar subjekta kojim bi se učvrstio
neki njegov identitet. U Wittgensteinovoj filozofiji jezika, istaknut će Mouffe,
također nalazimo kritiku racionalne koncepcije subjekta gdje on ne može
biti izvor jezičnoga značenja jer se daje kroz niz jezičnih igara koje nama
nisu očite. Na slično ćemo naići i u Gadamerovoj filozofskoj hermeneutici,
tvrdi autorica, u njegovoj tezi da postoji fundamentalno jedinstvo između
mišljenja, jezika i svijeta i da je upravo u horizontu jezika sadržana naša
prisutnost. Kraćom skicom prikaza različitih, uvjetno rečeno, »postmo-
dernističkih« teorijskih priloga (Freud, Lacan, Wittgenstein ili Gadamer)
Mouffe želi podvući mjesto na kojem se svako od pojedinih očišta na koncu
sudara, a to je upitnost tradicionalnoga statusa subjekta i važnost impli-
kacija tih teorija za feminističku perspektivu. I ideja politike razlike (a) –
kojoj se upućuje prigovor da svojim zalaganjem za pluralistička postojanja
jedinke raspršuje ideju čvrsto utemeljenoga subjekta – i ustrajavanje na
koherentnom identitetu žene (b) – jer je jedino tako moguće ustrajati na
teoriji koja se poziva na »ženski« spoznajni subjekt i u konačnici izazvati
politički pokret feminizma.
(b) Konkretizacija slučaja: Mouffe vs. Pateman

Neobično je važno uočiti koliko je određena politička pozadina ključna
za normiranje, imenovanje, organiziranje i uopće ustanovljivanje nekog
38 Usp. isto, str. 75-78.
37

diskursa, navlastito spoznajne teorije i njezinih sadržaja. Upravo ću stoga

u nastavku pokušati ukazati na tu relaciju i to na primjeru različitih kritika
individualističke pozicije liberalizma kod Mouffe i Pateman. Na neki način,
time ćemo teorijski feministički diskurs, kao perspektivu iz koje razrađu-
jemo feminističku epistemologiju, smjestiti u polje političke konkrecije.
Chantal Mouffe se kao kritičarka esencijalizma drži teze da je tek
dekonstrukcija esencijalizma onaj poduhvat kojim je moguće ustanoviti
različite društvene relacije kojima se ostvaruju principi slobode i jednakosti.
Napuštanjem paradigme univerzalnih i homogenih pretpostavki dolazimo
u poziciju gdje je moguće ispitivati višebrojne modalitete položaja subordi-
nacije. Takvim se pluralizmom ne želi samo uputiti na supostojanje različitih
pozicija subjekta, već na mogućnost stalne subverzivnosti i akcentuiranje
pozicije dominacije jednih prema drugima.
Različitosti izrasle iz konflikata i antagonizama, reći će Mouffe, izno-
va mobiliziraju politiku i čine njezin »povratak«.39 Politika je na taj način
dovedena u susret sa svojim stvarnim potencijalom, javnim kolektivnim
istupom kao mogućem neponovljenom događaju koji se kreće izvan hori-
zonta reprodukcije zatečenoga. S tom njezinom tezom se nije teško složiti.
Ono što pak ostaje otvorenim i posve zanimljivim u njezinom slučaju je ipak
»tu i tamo« prisutna sklonost ideji esencijalizma (doduše u posve osobitom
razumijevanju, ali svejedno prisutno) koja se najbolje očituje u stavu da je za
demokratske proboje iznimno važno uspostaviti lanac izjednačenih zahtjeva
između, primjerice, žena, ne-bijelih, radništva, homoseksualaca i drugih.
Dakako, tu valja dodati kratko pojašnjenje. Uobičajeni »čisti« esencijalizam,
primjerice, ustrajava na totalitetu žena, dovodeći u drugi plan činjenicu
razlike među ženama samim – primjerice, u slučaju različitih klasa, rasa,
religija i sl. Osobitost kritike esencijalizma i liberalizma koju Mouffe nudi
možemo razumjeti kao implikaciju istovremenoga zagovaranja dekonstruk-
cije identiteta – kojom se želi ukazati na različite oblike opresije društve-
no-političkih struktura – i neopravdanosti »disperzije subjekta« koji se u
krajnjim konzekvencijama oblikuje u vidu spolnih/rodnih separatističkih
tendencija. U zajedničkom subverzivnom političkom potencijalu Drugih
konstruira se takav zahtjev – u slučaju Mouffe »radikalan demokratski za-
htjev« – koji negira neoliberalističku racionalnost i ne ide u korist »žene« ili
»muškarca«, već jednostavno »čovječnosti«. Možemo reći, u ovom slučaju
39 Usp. C. Mouffe, The Return of the Political.
38

I. DIO
takav »meki« esencijalizam koji izoštruje identitete drugosti doista valja

shvatiti kao progresivno, tj. emancipatorsko kretanje političkih zahtjeva.
Drugi pak oblik kritike liberalizma ponajbolje ilustrira pozicija Carole
Pateman koja ustrajava prije svega na pristupu ženama »kao« ženama, a tek
potom ustanovljuje razlike unutar tako mišljenoga totaliteta. Ustrajavajući
na spolnom ugovoru i na stanoviti način na dihotomiji spolova – posve
drukčije tezama Mouffe – postavke Pateman leže na esencijalističkim
Um i spol
osnovama. Ona drži da je prije svega važno ustanoviti činjenicu razlike
muškoga i ženskog »funkcioniranja« i da je njihovo jasno diferenciranje
od fundamentalnoga značaja za uspostavu jednakosti podređenih i domi-
nantnih, kao i za dokidanje modernoga građanskog patrijarhalizma. I ovaj
se stav – mada bitno drugačije formuliran od Mouffinoga – čini posve pri-
hvatljivim. Iako naizgled posve suprotna stajališta, ove se dvije formulacije
susreću u feminističkoj kritici postojećega sustava liberalne demokracije
i drže da je ta kritika polazište za afirmaciju slobode i jednakosti čovjeka
uopće. Time se feminizam u svakom slučaju ne tiče isključivo žena i vraća
priču na početak – što je uopće sadržano u ideji univerzalnoga humanizma
kao posljedice različitih identiteta i njihovih čvorišta.
Ako kategorija »žena« ne odgovara niti jednoj ujednačenoj i zajedničkoj
biti, onda nema smisla da je pokušavamo naći, reći će Mouffe i naglasiti
da je središnje pitanje i feminizma i svih političkih proboja kako se »žena«
konstruira u različitim diskursima, na koji način spolne razlike postaju
temeljem u društvenim odnosima i kako ta razlika konstruira odnose subor-
dinacije. U tomu smislu se cijela dvojba nastala oko suprotnosti jednakosti i
razlike čini posve istrošenom. Budući da nema homogenoga entiteta poput
»žena« ili »muškarac«, već samo mnogostruki modusi društvenih relacija
u kojima se spolne razlike uvijek iskazuju na drugačije načine, ovakav vid
anti-esencijalizma naglašava da je važno da se borbe protiv moći subordi-
nacije očituju u osobitim i različitim formama, tj. pluralizmu. Donekle je
ovakav stav prihvatljiv, osobito ako se u razmatranje uzme i liberalistička
koncepcija feminizma koja postaje posve neupotrebljivom u onomu na
čemu ustrajava.40 U tekstu »Human Capabilities, Female Human Beings«
40 Počevši od Mary Woolstonecraft i John Stuart Milla pa do suvremenih zahtjeva liberal-
nih feministkinja i feminista, primjerice Marthe C. Nussbaum, razvio se takav model poli-
tičkoga feminizma koji u prvom redu zahtijeva set novih ženskih prava kojima bi se trebala
postići jednakopravnost žena u društvu. Ono što se pak pokazalo kao bitna manjkavost u
zahtjevima »liberalki« jest neizazivanje kritike postojećega dominantnog liberalnog modela
društva.
39

Martha C. Nussbaum razmatra »pitanje žene« u posve univerzalističkom i

esencijalističkom okružju te otvara tezu da je neobično važno fokusirati se
na ono zajedničko svim ljudima, a ne na razlike. Uz kritiku racionalnoga
polazišta, smatra autorica, i dalje je moguće ići za uspostavom univerzalne
koncepcije ljudskoga i u etičkom smislu, a da bi učvrstila takvo stajalište, ona
nudi niz fundamentalnih »općih ljudskih funkcija«.41 Iako je posve svjesna
težine koju taj »univerzalni« projekt za sobom nosi, kako u političkom tako
i u filozofijskom smislu, ona unatoč tomu klasificira tri osnovna smjera
prigovora univerzalističkom pristupu čovjeku – zanemarivanje historijskih
i kulturnih različitosti, zanemarivanje autonomije i stavovi temeljeni na
predrasudama,42 – ne bi li se na koncu, odbacujući sva tri, ipak zadržala
pri esencijalizaciji »ljudskih mogućnosti«. Kao »liberalna feministkinja«
ona smatra da postojeću asimetriju u pozicijama muškaraca i žena valja
razriješiti jednom »općom« normom koja smjera istinskoj »čovječnosti«.
Kako žene bespredmetno posjeduju potencijal za sudjelovanjem u takvoj
univerzalnosti Nussbaum, pored svoje koncepcije opće-ljudskih funkcija,
smatra da je problem nejednakosti prije svega pravni problem.
Osnovni prigovor takvim stavovima liberalnih feministkinja sadržan
je u stajalištu da je postojeća koncepcija politike i prava »muška« i da se
temeljni problemi žena ne mogu smještati u neutralni liberalni okvir. Pokušaj
da se takva »neutralna« politika ustanovi na principu društvenoga zajedniš-
tva utemeljenoga racionalnim putem jednostavno nije dovoljan argument.
Pored toga, zbiljsko stanje stvari pokazuje nešto drugačiju sliku. Naime,
liberalistička politika je prije svega teren gdje su pojedinci rastrgani izme-
đu svojih strasti, uvjerenja i težnje za vlastitim racionalnim koristima i to
u kontekstu onih kategorija koje pojedinci smatraju »pravednima«. To je
Reći da su žene izborile ono što su tijekom povijesti iziskivale – opće pravo glasa – i da je time
problem ravnopravnosti ili jednakosti riješen, znači zanemariti činjenicu da su se uz pravo
glasa žene borile za afirmaciju i drugih pitanja. Kako je zadovoljena samo ta formalno-prav-
na strana problema – a temelji patrijarhalnosti ostaju neprevladani – opće pravo glasa smatra
se paradigmatskim slučajem kojim su žene, navodno, razriješile problem nejednakosti. Sva
ona druga pitanja, smještena nešto dublje u temeljima odnosa moći – a na kojima su žene
oduvijek ustrajavale – teže postaju javnim problemom i uglavnom su na periferiji rasprave
jer su, kako se to voli reći, »žene izborile ono što su tražile i što sad još hoće?«. Vrlo zanimlji-
vu kritiku tada aktualnoga problema općega prava glasa kao paradigme koja vodi jednako-
pravnosti žena i muškaraca dala je Emma Goldman u eseju »Tragedija ženske emancipacije«,
kod nas prevedenom u: Anarhizam i drugi ogledi, DAF, Zagreb, 2001.
41 Usp. Martha C. Nussbaum, »Human Capabilities, Female Human Beings«, str. 74 i dalje.
42 Usp. isto.
40

I. DIO
koncepcija politike koja u svojoj samonegaciji stalno varira između etičkoga

razuma i ekonomskih interesa.43 Suočiti se s poimanjem politike kao, prije
svega, razumnim procesom pregovora između pojedinaca znači umanjiti
važnost antagonizmu i konfliktu kao temeljima koji formiraju »političko«,
i time se potpuno udaljiti od onoga što je u njezinoj naravi. Osim toga, ako
se u potpunosti posvetimo značaju individualizma i njegovim racionalnim
interesima, onda ispuštamo iz vida činjenicu da je ono na što se političko
Um i spol
nužno referira kolektivni identitet i njegova dinamika – kako to smatra i
Hannah Arendt – a ne izolirani pojedinac. Liberalnom neutralizacijom ili
jednostavno negacijom politike i političkoga ukazujemo na stanja i mani-
festacije njezine ne-djelatnosti. Isto tako, smatra Mouffe, time liberalizam
previđa činjenicu da i sam kreira konstrukcije antagonističkih kolektivnih
identiteta stvarajući suprotan odnos »mi« nasuprot »vi«. Na taj način – koliko
se god »političko« htjelo neutralizirati ili dokinuti – poredak uvijek počiva
na konfliktu i antagonizmu, a svaki se konsenzus nužno temelji na činu
isključivanja nekoga, i nikad nije inkluzivan u cijelosti. Ako se pouzdamo
u to da se i konstitucija nekog identiteta konstruira iz hijerarhije odnosa
uvijek dvaju polova – mogućnost/zbilja, muško/žensko, stasis/kinesis, crno/
bijelo i sl. – to nas dovodi do zaključka, na pragu Derridaova stajališta, da
niti jedan identitet ne može biti autoreprezentativan sam po sebi već da
se očituje upravo iz različitosti jednoga u odnosu prema drugomu i da se
uvijek iskazuje kao konzekvencija odnosa moći. U tom smislu svaki kon-
senzus – navodno izgrađen iz različitih i objektivnih sustava pravila – bitno
počiva na mogućnosti neke dimenzije prisile.44 Upravo se takvim, navod-
nim, kvalitetama liberalizam pokušava predstaviti i ponuditi sliku dobro
uređenoga društva u kojemu su politički antagonizmi i represija iščezli.
No, u stvarnosti djeluje jedna posve osobita strategija moći koja napada
»iznutra« i stoga se samo prividno čini da je umanjivanjem državnih ovlasti
nestalo nasilja i represije. Ono što se ovdje nameće kao zdravorazumsko
mišljenje jest činjenica da su liberali zasigurno svjesni da pluralizam koji
toliko zagovaraju nikad ne može zahvatiti totalitet različitosti i da uvijek
neka gledišta moraju biti isključena.45
43 Usp. Chantal Mouffe, »Politics and the Limits of Liberalism«, u: The Return of the Poli-
tical, str. 141.
44 Usp. s ovakvim viđenjem i stav Ernesta Laclaua u: Emancipation(s), Verso, London/New
York, 2007.
45 Na koji se način tumači takvo »isključenje« nekih gledišta iz pluralističkoga modaliteta,
41

Osim feminističke kritike liberalističkoga poimanja pluralizma i kon-

senzusa koji na njemu počiva, ta se kritika usmjerila na još jedan vid
posebnosti koji ni na koji način nije moguće uklopiti u postojeću formu
liberalističkoga društva. Suprotno liberalističkim vrednotama, ta kritika
se usredotočuje na niz vrijednosti koje počivaju na iskustvu žena »kao«
žena, napose u vidu majčinstva u privatnoj sferi društva. Taj esencijalistički
pristup napada liberalizam, jer je konstruirao moderno građansko društvo
tako da je omogućio samo muškarcima stupanje u javnu sferu, a ženama
pretpostavio privatnu. Prema takvom pristupu ovaj tip kritike ustrajava na
politici koja se formira iz specifičnih (majčinskih) vrijednosti ljubavi, brige,
prepoznavanja i prijateljstva.46 Osnovni prigovor ovakvom stajalištu mogao
bi proizaći iz argumenta da te majčinske vrijednosti ni u kojem slučaju ne
mogu biti od političkoga značaja jer se isključivo temelje na iskustvima
koja ni u teoriji ne mogu biti općeljudska, tim više jer se temelje na posve
intimnom i posebnom odnosu majke i djeteta. Otprilike u ovom smislu i
Mouffe kritizira taj esencijalistički oblik feminističke kritike liberalizma i
dodaje da bi demokratsko društvo, posve suprotno, trebalo biti kolektivna
slika svijeta, kao i inkluzivna i generalizirajuća.47
U stanovitom smislu i Carole Pateman, iako bitno sofisticiranije, pro-
blematizira i kritizira liberalizam na pragu »majčinskoga iskustva«. Njezin
se kontekst kritike ne sastoji iz odnosa majka–dijete, već počiva na anta-
gonističkom odnosu muškaraca i žena. Ono što nju zanima su pitanja: tko
uopće sačinjava građanstvo i na koji se način obavlja funkcija građanstva
te što oblikuje okvir arene u kojoj se konstruira društvo kao »muškost«.
To joj je važno budući da se u društvu liberalne demokracije žene i dalje
višeznačno podcjenjuju, iako su formalno izborile neke jednakopravnosti.
Stoga će ona ustrajati da se potencijalu i volji koje žene imaju kao moguće
roditeljice prida politički značaj, baš kao što se to pridaje, primjerice, i volji
za obranom svoje zemlje na ovaj ili onaj način. Bitna razlika njezinih pola-
zišta od teorija »maternal thinking« je vidljiva u gledištu da se koncepcija
društveno-političke paradigme istodobno mora moći sastojati iz osobitosti
»ženstva« i univerzalnoga humanizma koji počiva na različitosti žena i
a s naglaskom na bitno razlikovanje simple i reasonable pluralizma, usp. i John Rawls, Justice
as Fairness, Erin Kelly (ur.), The Belknap Press of H. U. P., Cambridge / Massachussets, 2001.
46 Usp. s takvim tezama i Sara Ruddick, Maternal Thinking. Toward a Politics of Peace,
Women’s Press, London, 1990. i Nancy Chodorow, The Reproduction of Mothering. Psychoa-
nalysis and the Sociology of Gender, University of California Press, Berkeley, 1978.
47 Usp. C. Mouffe, »Feminism, Citizenship and Radical Democratic Politics«, str. 80.
42

I. DIO
muškaraca. Taj njezin osobit zahtjev uključuje koncepciju individualizma

koja, s jedne strane, odbacuje patrijarhalnu podjelu na privatno i javno i,
s druge strane, uvodi nužnu strategiju uključivanja žena u društvo »kao«
žena. Unoseći u razmatranje »klasičnoga« poimanja majčinstva – a pored
ispitivanja onoga »što je loše u prostituciji«48 – i problem surogatstva, Pa-
teman će donijeti vrlo zanimljive zaključke koji se tiču njezinoga ustrajanja
na majčinstvu i prostituciji kao pitanjima prvenstveno političke naravi.
Um i spol
Analizirajući problem vlasništva, osobe i pravno-političkoga subjekta ona
će s pravom ponuditi tezu da je prostitucija primarno političko pitanje,
a tek onda i moralno. Iako nužno obuhvaća i moralne dosege problema,
pokušati dati odgovor na pitanje što »ne štima« s prostitucijom znači prven-
stveno otvoriti raspravu o političkom pravu u obliku patrijarhalnoga prava
ili zakona muškoga spolnog prava.49 Posve sličan slučaj je i s pogrešnim
shvaćanjem surogatstva:
Prostitutka ne prodaje svoje tijelo, nego spolne usluge, kod ugovora

o surogatstvu nije riječ o prodaji djece, nego samo o prodaji usluga.50
Teza koju Pateman predlaže na primjeru surogatstva usredotočena

je oko stava da je svrha ugovora učiniti majčinstvo nebitnim i zanijekati
majčinstvo »surogata«. Ova osobita i povijesno gledajući posve nova vrsta
majčinstva također je primjer manifestacije spolnoga prava kao političkoga
pitanja. U tomu se sastoji ključna razlika u razumijevanju majčinstva kod
Mouffe i Pateman gdje su obje kritičarke liberalizma ali s naglaskom da
će prva, negirajući ovaj osobit esencijalistički stav druge, podastrijeti tezu
da pitanje majčinstva kao posebnosti ne može biti generalnim iskustvom
svih ljudi na temelju kojega bi se mogao graditi neki većinski demokratski
interes, jednostavno stoga jer ne mogu svi imati iskustvo rađanja.
Ostanimo još na trenutak kod ove osobite vrste majčinstva u inter-
pretaciji Pateman ne bismo li i tu argumentaciju iskoristili u pokušaju da
ispitamo poziciju društvenoga ugovora kao izvora modernoga patrijarhalnog
prava. U slučaju ženina sklapanja ugovora u surogatstvu njoj se ne plaća
naknada za rođenje djeteta – jer bi u tom slučaju to značilo/izgledalo kao
da je sklopljen ugovor o prodaji djeteta – već joj se daje naknada u zamjenu
48 Usp. C. Pateman, »What’s Wrong with Prostitution?«, str. 189 i dalje.
49 Usp. isto.
50 C. Pateman, »Što je loše u prostituciji«, str. 206.
43

za sklapanje ugovora koji muškarcu omogućuje korištenje njenih usluga.

Zaoštreno govoreći, tu se radi o ugovoru o korištenju nekih dijelova žen-
skoga tijela – u ovom slučaju »imovine« maternice.
Na primjeru biblijskih priča o »surogatu«51 Pateman će ilustrirati pri-
govor koji joj se upućuje zbog njezine teze da je ugovor o surogatstvu čin
u kojem usluge »surogatne« majke koristi muškarac, a ne žena. Te priče
ukazuju na sveprisutni privid u kojem žena, navodno, sklapa ugovor o
surogatstvu s drugom ženom i čini se kao da je ona prava korisnica usluga,
a ne muškarac.
Na prvi pogled nam se ovaj primjer može učiniti kao da je u povijesti
društvenoga ugovora posrijedi presedan i da konačno žene kao stranke ugo-
vora sudjeluju u njegovom sklapanju. No Pateman naglašava da je, baš kao
što je to slučaj i u prostituciji, i ovdje slučaj »razmjene« spolno neobilježen.
Navodno bi samo bračni parovi – kako je to u Velikoj Britaniji, Australiji
51 U biblijskim pričama »surogat« je robinja, sluškinja, podređena osoba, i to »ženina« sluš-

kinja. Tako se rasprave o tom načinu razumijevanja surogatnoga majčinstva najčešće poziva-
ju na sljedeća dva biblijska presedana iz Knjige postanka: »trokuti« Sara–Abraham–Hagar i
Rahela–Jakov–Bala. Usp. C. Pateman, »What’s Wrong with Prostitution?«, str. 213.
Postoji još niz zanimljivosti biblijskih polazišta kada je riječ o ženi. Čitava kršćanska tradicija
smatra gotovo svetom instituciju braka, istodobno držeći upravo ženu koja je stup bračne
zajednice »oružjem Sotone«, jer je zahvaljujući svomu tijelu vezanija uz svijet kao područje
djelovanja Sotone. Zanimljivo je i da biblijski izvori kao temelj kršćanske tradicije sadrže niz
proturječnih iskaza o ženi, npr. spomenuta Knjiga postanka, ali i Pavlove poslanice. Neki od
primjera iz Knjige postanka: 1: 26-7, 2 (»Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju On
ga stvori, muško i žensko stvori ih«), isto 2: 22-3 (»Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi
Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku«); postojeća dva Izvještaja o postanku svijeta nisu
konzistentna. U prvom slučaju se istodobno »stvaraju« muško i žensko, dok drugi Izvještaj
pokazuje kako je prvo stvoren muškarac, a žena tek na »njegovu sliku«. Usp. vrlo zanimljive
napomene o tim i sličnim biblijskim primjerima sa Spiros Zodhiates (ur.), The Hebrew-Greek
Key Study Bible, AMG Publishers, Chattanooga, 1990. Autor čak navodi da je moguće da
se u prvom slučaju radi o androginiji zbog prisutnoga plurala i da Izvještaji naprosto nisu
kronološki poredani. Kako bilo, radi se o kritičkom čitanju Biblije i njezinih standardnih
kršćanskih interpretacija.
Na značajan izvor kršćanskih teoloških rasprava o ženi upućuje i E. Banić-Pajnić u tekstu
»Žena u renesansnoj filozofiji«, str. 76. Radi se o primjerima: Ecclesiasticus 42:14 (»Bolja je
zloća muškoga nego dobrota ženska; od žene potječe sramota i ruglo«); Eccl. 25:24 (»Od žena
je grijeh počeo, i zbog nje svi umiremo«). Još jedan značajan oslonac »mizogine« tradicije,
ističe autorica, jesu Pavlove poslanice, tako i I Kor. 11:3 (»Ali hoću da znate da je Krist glava
svakome čovjeku, da je čovjek glava ženi i da je Bog glava Kristu») i još I Tim. 2:9-15 (»Žena
neka uči u skrovitosti sa svom podložnošću! Ne dopuštam ženi da poučava niti da vrši vlast
nad mužem; štoviše neka ostane u skrovitosti!«... Osim toga, »Adam nije zaveden, već je
žena, pošto je zavedena, upala u grijeh«).
44

I. DIO
i Sjedinjenim Državama – trebali/mogli koristiti usluge surogatstva pa se

nameće slika kao da supruge sudjeluju u sklapanju ugovora, a ne jednostavno
žene. Takav, naizgled, neutralni pristup ugovaranja ponovno reproducira
ideju liberalizacije tržišta gdje jedan pojedinac sklapa ugovor za korištenje
imovine drugog pojedinca. Bitna je razlika među supružnicima u tomu
što supruga ne unosi u ugovor nikakvu imovinu, njezina je prisutnost više
takve naravi da ona samo daje legitimitet transakciji, dok muškarac ipak
Um i spol
razmjenjuje dio svoje imovine. Pateman ustraje na činjenici da »’surogatna’
majka ugovara pravo na jedinstvenu, psihološku, emocionalnu i kreativnu
sposobnost svoga tijela, to jest sposobnost koju ima kao žena«.52
Ono s čime se nikako ne može složiti i u čemu ostaje dosljedna esenci-
jalizmu jest njezin zahtjev za političkim tumačenjem spolnosti; majčinstvo
se razdvaja od »ženstva«, a upravo se takvim postupkom održava patrijar-
halno pravo.
Navodeći argumente Mary Dietz Chantal Mouffe će pokazati, kako bi
ona sama rekla, »sjajan pristup« ove autorice kada je riječ o kritici skicirane
»majčinske teorije«.53 Stavom da su vrijednosti majčinstva preiznimne i
jedinstvene kategorije iskustva koje ne mogu biti poopćive pa time ni kori-
sne za demokratsko društvo koje mora, posve suprotno tim vrijednostima,
počivati na onim kolektivnim i generalnim, ona će kritizirati teze Carole
Pateman o teoriji majčinstva i uputiti joj neke prigovore.54
Razlog zašto su se u naslovu ovoga poglavlja našle baš Pateman i Mo-
uffe slijedi upravo iz naizgled posve oprečnih stavova ovih autorica kad je
riječ o univerzalizmu, a i prijepori unutar feminizma se, navodno, sve više
pokazuju kao suprotstavljenost angloameričke i kontinentalne francuske
feminističke teorije.55 Kako se već u izlaganju pristupa Mouffe o problemu
esencijalizma pokazalo da i ta autorica ne može u potpunosti pobjeći od
esencijalizacije kada je riječ o »sjedinjenju različitosti u proboju56 za pro-
52 Usp. C. Pateman, »Što je loše u prostituciji«, str. 208.
53 Usp. C. Mouffe, »Feminism, Citizenship and Radical Democratic Politics«, str. 79.
54 Usp. isto, str. 80 i dalje.
55 Stav Rosi Braidotti jest da je kriza roda kao korisne kategorije u feminističkoj analizi
simultana s prerazmještanjem teorijskih pozicija koje su se u feminističkoj teoriji učvrstile,
a najistaknutija opreka je između, s jedne strane, »teoretičarki roda« u anglo-američkoj tra-
diciji i, s druge strane, »spolne različitosti« u francuskoj i kontinentalnoj tradiciji. Usp. Rosi
Braidotti, »Feminizam bilo kojim drugim imenom« (intervju Judith Butler s Rosi Braidotti),
Kruh i ruže, (2005/29), str. 34-55.
56 O posve sličnom prijedlogu »usložavanja« i savezništva različitih epistemologija – fe-
minističkih, postkolonijalnih, multietničkih, kulturnih vidi: Biljana Kašić, »Ženski studiji.
45

vođenje formalnih jednakosti i slobode u okviru radikalne demokracije«,57

izgleda da će upravo na pragu te zamjedbe i Mouffe prigovoriti Pateman da
u svojoj kritici univerzalizma i liberalizma itekako zapada u esencijalizam:
Usprkos svim njezinim uvidima u povijesno konstruirane aspekte

spolne razlike, njezin pogled svejedno postulira postojanje nekih
esencija koje odgovaraju poimanju žena kao žena.58
Taj prigovor stoji i Pateman to ne vidi kao problem, štoviše, politički

pristup spolu ona razmatra kao nužnu metodu. Mouffe će zaključiti da Pa-
teman u argumentaciji svojih vizija društva različitosti prepoznaje osobitost
majčinstva kao bitnu kategoriju identifikacije žena »kao« žena, i da za nju
postoje dva tipa pojedinačnosti koje se trebaju, jedna u odnosu na drugu,
drugačije realizirati u formi društva – muškarci »kao« muškarci i žene »kao«
žene. Budući da Pateman smatra da je liberalistički model individualizma
temeljen isključivo na »muškim« kategorijama koje se predočuju kao uni-
verzalne, ona smatra da se takva lažna i posve reducirana univerzalnost
mora nadići afirmacijom dviju spolno različitih formi univerzalnosti koje
će dokinuti patrijarhalne alternative »drugosti« i »identiteta«. S posljednjim
zahtjevom, naime nadilaženjem patrijarhalne konstrukcije Drugosti, Mouffe
se slaže jer to ipak vodi nekoj homogenosti javnoga. Ono što nju nadalje
smeta jest zahtjev Pateman da žene svoje »specifične zadaće« smještaju u
politički okvir građanstva kojim se ona (Pateman) istodobno poduhvaća
dekonstrukcije patrijarhalne koncepcije građanskoga društva, privatne i
javne sfere života, a da opreku muškarac–žena ne dekonstruira.
Koliko god se prigovor Mouffe činio prihvatljivim, čini se da differentia
specifica njezine teorije i neke teze Pateman u konačnom zahtjevu nisu u
bitnoj suprotnosti. S jedne strane imamo zahtjev da se spolna razlika počne
tretirati političkim značenjem, a s druge negaciju toga zahtjeva bez prijedloga
kako da se problem spolne obilježenosti u političkom smislu prevlada. U tom
nam smislu Mouffe podastire, mada u izvjesnom smislu odviše apstraktno
a čemu se vrijednost ne može osporiti, svoju težnju k modernoj koncepciji
građanskoga društva gdje će spolna razlika postati jednostavno irelevantna.
Suvišno je reći da je u cilju svake ozbiljnije feminističke teorije i njezine
Feministička epistemologija i epistemologijska savezništva«, u: Filozofija i rod, str. 119-133.
57 Usp. C. Mouffe, »Radical Democracy. Modern or Postmodern?«, str. 9-23.
58 Isto, str. 81.
46

I. DIO
društvene kritike sadržan takav napor, tj. zahtjev koji bi smjerao koncepciji
društva koja je zbiljski rodno neobilježena. Ono što ipak smatram ponešto
nedostatnim u takvom zahtjevu Mouffe jest da je njezina argumentacija
vezana baš za ovaj slučaj izostala iz analize i nekako zapela na metodi tipa
»možemo zamisliti da«, u trenutku kada bi valjalo ponuditi neku jasniju
perspektivu mimo tek težnje za dokidanjem važnosti spolne razlike:
Um i spol
Nedvojbeno, danas mnoge različite prakse, diskursi i institucije
konstruiraju žene i muškarce (kao različitost) i distinkcija muškost/
ženskost postoji na mnogim poljima. No, nema razloga zašto bi to
ostalo slučajem, pa mi možemo jasno zamisliti da spolna razlika
postane nevažnom u mnogim društvenim odnosima gdje ona tre-
nutno postoji.59
Polazište ove autorice počiva na mišljenju da za područje politike –

ukoliko se ono tiče građanskoga društva – spolna razlika nije valjana i
relevantna kategorija za njezinu definiciju i okvir. Ona vjeruje da za ideju
»radikalne i pluralne demokracije« spolna razlika ne može biti od neke
važnosti; ono što smatra bitnim jest uspostava takve društveno-političke
koncepcije koja se u prvom redu usredotočuje na ono što bi »građanin
uopće« imao biti i trebao uživati kao član demokratske političke zajednice.
Stoga smatra da feministička politika ne treba biti zasebna forma politike
već dio konteksta jedne »šire artikulacije zahtjeva podređenih« u kojoj se
smještaju osobiti feministički ciljevi, a u korist transformacije različitih
oblika podređenosti.60 U tom smislu bi feministički oblici otpora protiv
različitih formi subordinacije ukazali na to da podčinjenost nije vezana
samo za kategoriju spola/roda, već i klase, rase i sl.
Usporedbom polazišta ovih dviju autorica htjela sam ilustrirati kon-
kretan slučaj problema univerzalizma i »nelagode« koje on izaziva ako
ekstremno počiva na esencijalističkim temeljima. Dakako, feminističku
teoriju, napose onu zapadnjačku, gotovo je nemoguće odvojiti od neke va-
rijante esencijalizma, čak i kad se ta teorija usmjerava anti-esencijalističkoj
metodi. Ovom prilikom ćemo navesti samo dva razloga čemu takva teza.
Na primjeru Mouffe se pokazalo da je za kritiku postojećih liberalistič-
kih društvenih sustava moguće predložiti pristup »udruživanja različitosti«,
59 Isto, str. 82, (kurziv A. Č.).
47

prije negoli njihova »sjedinjenja«, kojim bi doktrina slobode i jednakosti

mogla biti ostvarivijom. Uvjetno rečeno, jedna napose postmodernistička
tendencija pluralizma. Ono čega je autorica i sama svjesna jest činjenica da
jednostavno nikada nije moguće zahvatiti sve različitosti da bi se u konač-
nom ishodu takvoga patchworka iznašla bit svih proboja u korist jednoga
humanističkog demokratskog društva. S druge pak strane, kada kritizira
Pateman i tvrdi da je za polazište »radikalne demokracije« – iako slijedi
iz feminističke perspektive – važno spolnu razliku učiniti zanemarivom,
podjednako naglašava i da je taj stav važan kad je posrijedi formiranje
političkoga značenja.
U određenom smislu feministička teorija počiva na razmatranju odnosa
spola i roda pa je tako gledajući poprilično teško izbjeći nekom obliku esen-
cijalizma – koji nije nužno normativan – bio on politički, metafizički, etički,
biološki, fizički, epistemološki ili neki drugi. Fokusiranje na »rodnu« a ne
na »spolnu« različitost pretpostavlja da su muškarci i žene konstruirani na
simetrične načine, što u određenom smislu promašuje feminističku postavku
o muškoj dominaciji, a pristup spolnoj različitosti uključuje kako opis, tako
i denuncijaciju lažnoga univerzalizma muške simbolike.61 Prema tome, ako
se dekonstruira univerzalizam, onda se mora poći od spolnih razlika, a to ne
zbog njihove esencijalizacije i normativosti već zbog dokidanja samorazu-
mljive univerzalnosti. U tom smislu, spolna različitost predstavlja naglasak
na implikacijama prepoznavanja asimetrične pozicije među spolovima i da
ta reverzibilnost nije opcija, niti pojmovno niti politički. Smisao je u tomu
da se nadiđe dijalektika dominacije. Istodobno, projekt spolne različitosti
kao epistemološki i politički proces razmatra različitost, prije nego li je u
cijelosti odbaci kao beznadno »esencijalistički«, a da se pritom ne oslanja
na pojam roda koji implicira podjelu spol/rod. Cijeli smisao toga teorijskog
napora je sadržan u tomu da definira i analizira spolnu različitost te djeluje
u odnosu na nju.
Povijesno gledajući, različitost je poprimila esencijalističke i ubojite
konotacije koje su cijele kategorije bića učinile izlišnima. Trenutno, ra-
zličitost udaljena od njena poimanja u povezanosti s moći, dominacijom
i isključivanjem postaje proces koji nije svodiv niti na biologizam niti na
sociologizam.62 Iz perspektive spolne različitosti, razlikovanje spola/roda
perpetuira podjelu na prirodu/kulturu, tijelo/um, a iz takvoga stava neke
61 Usp. s ovime i R. Braidotti, »Feminizam bilo kojim drugim imenom«, str. 41.
62 Usp. isto.
48

I. DIO
autorice plediraju na međusobno priznavanje obaju spolova, tzv. novi »fe-

ministički humanitet«63 ili pak na žensku homoseksualnu estetiku i etiku
sposobne da budu univerzalno privlačne.64 Suprotno onomu što nam se pak
čini ishitrenim u odbacivanju spolne različitosti u ime polemičkoga »an-
tiesencijalizma« ili utopijske čežnje za pozicijom »onkraj roda« ili »onkraj
spola«, ovdje se ipak želi ukazati na bitnu vezu različitosti spola i političke
naravi njezinoga predmeta. Pokušat ćemo tomu pristupiti u nastavku rada
Um i spol
razmatrajući neke čvorišne točke tih pitanja koje je moguće argumentirati
na temelju ontogenetskoga principa koji uvjetuje spoznavanje u konkretnim
socijalnim kontekstima.
3. Koncept feminističke epistemologije

u ženskostudijskom obrazovanju
Ako bismo se htjeli pozabaviti obilježjima povijesti spoznajne teorije, krenuli

bismo s Platonom, Lockeom, Descartesom, Humeom, Berkeleyem, Kantom
i, dakako, nizom drugih autora koji se primarno posvećuju spoznajnom
subjektu i načinima ljudskoga spoznavanja. Rasprava iz prvoga poglavlja
imala je u cilju ukazati na osnovni promašaj klasične teorije spoznaje,65
naime redukcionistički problem logike pars pro toto kad je u pitanju indi-
vidualni spoznavatelj.
Ovdje predlažemo da je – suprotno klasičnoj epistemološkoj teoriji
– svako spoznavanje nužno određeno društvenim kontekstom, baš kao
što je to slučajem u sustavu vjerovanja svakoga spoznajnog subjekta ili u
njegovim načinima spoznavanja. To ne znači ništa drugo nego da čovjek
kao društveno biće može razvijati svoje spoznajne vrijednosti isključivo u
koegzistenciji s drugim umnim bićima.66 Ontološke pretpostavke nužno
63 Usp. L. Irigaray, Ja, ti ,mi.
64 Usp. Monique Wittig, The Straight Mind.
65 Valja naglasiti da se ovdje ni u kojem slučaju ne umanjuje značaj spomenutih filozofa i
njihovih filozofijskih sustava, prije se radi o mogućoj nadogradnji pretpostavljenih sustava
ili ukazivanju na moguće omaške i propuste. Dakako, iako uvažavamo svu širinu njihovih
mnogostrukih važnosti, to ne znači da se na spomenute promašaje ne treba ukazivati, štoviše
to i jest jedan od osnovnih zadataka ovdje zauzete kritičke metode rada.
66 O osnovnim tezama socijalne spoznajne teorije usp. Snježana Prijić-Samaržija, Društvo
49

uvjetuju spoznaju a njihova se međusobna veza navlastito očituje u socijal-

no-političkom horizontu. Upravo sam stoga smatrala nužnim otvoriti priču
o esencijalizmu i univerzalizmu u društvenoj konkreciji. Na određen način
teško je pobjeći asocijaciji na Foucaulta kad je naglasak na spomenutoj vezi.
Čini se da je upravo on na toj relaciji ustrajao kada je pojašnjavao vezu
čovjeka i sustava kaznenih mehanizama u kontekstu njihove primjene u
totalnoj instituciji. Naime, pored zatvorskoga nadzora stoji i izrazito bitna
funkcija preobrazbe – a tu se posebno treba čuti ovaj obrazovni potencijal
pre-obrazbe – pojedinca:
Zatvor funkcionira kao aparat znanja.67
Budući da će Foucault ovaj tip nadzora proširiti ali i apstrahirati idejom

o disciplinskom društvu panoptičkoga uvjetovanja, možemo bespredmetno
taj slučaj shvatiti i na sljedeći način. Ne samo da određena institucija – bila
ona totalna ili ne – determinira spoznavanje, sustav vjerovanja ili načine
stjecanja znanja karakteristične za čovjeka, već se to nužno odvija i u druš-
tvu. Slučaj u Nadzoru i kazni se na taj način prvenstveno usredotočio na
odnose spoznavanja u institucionalnom nadzornom kontekstu, a u Volji za
znanjem Foucault će prikazati kako se isti slučaj odvija u paradigmi disci-
plinirajućih diskursnih znanja u društvu uopće. Ako je uspio prikazati da
se takva »epistemologijska dresura« odvija i u najintimnijim društvenim
relacijama – dakle, seksu, tj. seksualnosti – onda je uspio dokazati da je
svaka društvena relacija obilježena određenim znanjem koje funkconira
isključivo kao reprodukcija moći. Na tom pragu i tvrdim da je svako znanje
i spo-znavanje nužno uvjetovano socijalnim odnosima. To je ono na čemu
ukratko ustraje i ovdje ponuđena feministička epistemologija.
Ovom prilikom neću posebice ulaziti u pretpostavke teorije femi-
nističkoga empirizma ili feminističke teorije stajališta, kao ni u posebne
premise programa feminističkoga postmodernizma. No, to ne znači da se
u radu već nisu ili će se tek uzeti u obzir izrazito relevantni naglasci pojedi-
noga feminističko-epistemološkoga projekta: kritika standardne znanosti,
konstruiranje znanja iz ženske perspektive/stajališta i skeptičnost prema
prosvjetiteljskom znanstvenom i epistemološkom projektu.
i spoznaja, Kruzak, Zg, 2000.

67 Michel Foucault, Nadzor i kazna, Informator, Zg, 1994., str. 129.
50

I. DIO
U nastavku ću tezu da je svako znanje/vjerovanje društveno uvjetovano

pokušati konkretizirati na primjeru Ženskih studija68 kao neformalnoj vrsti
obrazovanja, u kojoj ističem dvije stvari: spolna/rodna pripadnost uvjetuje i
normira stanovito spoznavanje – dakle spoznaja nije u tom smislu neutral-
na nego kodirana – i, drugo, registri znanja u kontekstima neformalnoga
obrazovanja ukazuju na osobitost verifikacije znanstvenih autoriteta. Prva
teza nužno uvjetuje drugu i vice versa. Feministička epistemologija ne samo
Um i spol
da kritizira realističku i kognitivističku paradigmu epistemološke teorije
jer ne vodi brigu o socijalnoj uvjetovanosti spoznaje, već izravno zadire i
zahvaća osnovna polazišta ontološke esencijalizacije koja se nameće i u
okviru spoznavanja. To je tema koju smo naznačili kao problematičnu već
kad je bilo govora o samorazumljivom pretpostavljanju »univerzalnoga
čovjeka« kao vrste koja stječe znanja osobita za svoju »vrstu«.
(a) Pet epistemologijskih točki

ženskostudijskoga obrazovanja
Polazište za ispitivanje epistemološke pozicije Ženskih studija kao pretpo-
stavke mjesta »kritičkoga« obrazovanja jest dubinsko intervjuiranje 32-iju
polaznica studijskih programa koji su bili ponuđeni u periodu od 1995. do
2007. godine. Svi intervjui pokazali su niz osobitosti u spoznajnom procesu
polaznica Studija. Prije nego li pogledamo u kojem smislu se raščlanjuje
ta spoznajna fenomenologija, valja podvući još dvije napomene. Centar za
ženske studije organizira i izvodi obrazovni ciklus od dva semestra i to na
razini neformalnoga studija69 te se bavi studiranjem teorija koje – iz ovoga
68 Koristit ću se intervjuima 32-iju polaznica Centra za ženske studije u Zagrebu (koje
pripadaju različitim generacijama obrazovnoga programa u periodu od 1995. do 2007. go-
dine), a koji su nastali kao dio istraživačkoga dijela projekta u kontekstu kojega i nastaje
ovaj zbornik intervencija i priloga o različitim pristupima i temama u horizontu feminističke
epistemologije.
Napomena: kad budem govorila o ženskim studijima, tada mislim na osobitu teorijsku dis-
ciplinu, a kad budem raspravljala o Ženskim studijima, Studiju, Centru, ŽS-u tada mislim
na instituciju.
69 Osnovne aktivnosti Centra su obrazovanje (uz redovni dvosemestralni program od
2000. godine CŽS redovito organizira poslijediplomske feminističke seminare pri Inter-uni-
verzitetskom Centru – IUC – u Dubrovniku), istraživanje, izdavaštvo, knjižnična djelatnost,
kulturna događanja, javno zagovaranje politike rodne jednakosti i ženskih studija. U tom
smislu, Centar razvija multi/interdisciplinarni studij i ekspertna znanja o ženskoj tematici
51

ili onoga razloga – nisu u kurikulumima formalnih, dakle sveučilišnih stu-

dija. Iz ovih dviju napomena koje treba imati u vidu iznijet ću pet nosećih
točki ženskostudijskoga obrazovanja iz kojih slijede premise ne samo za
feminističku epistemologiju već i za autonomna mjesta kritičke pedagogije
i radikalne edukacije. Točke su:
(a) problem »očitosti«
(b) analiza standarnih teorija/autora/spoznaja
(c) uvođenje u »postmoderne« teorije
(d) razlozi »pasivnih« registara znanja
(e) mjesto kritičke spoznaje i radikalnoga obrazovanja.
Da bih stvar u cijelosti ispitala, na koncu ću iznijeti i dvije »rupe«, tj.

nedostatke (1,2) koji se sustavno pojavljuju u navedenom razdoblju žen-
skostudijskoga koncepta obrazovanja, a to u vidu mišljenja koje vodi putu
kritike iz (samo)evaluacijskoga konteksta.
Prvu točku (a) možemo nazvati problemom »očitosti«; gdje su žene
tijekom povijesti, napose u duhovno-znanstvenom diskursu? Jesu li zbog
osobite biogramatike, dakle svoje umne inferiornosti ostale nezapažene i
nezabilježene u povijesti pored prirodno kreativnih i genioznih muška-
raca? Ako smo imalo pri zdravom razumu, jasno nam je da u ovaj razlog
moramo sumnjati. U najbanalnijem slučaju možemo se pitati sljedeće: ako
je biologija doista bila odlučujućom u razvijanju znanstvenih i duhovnih
pojedinaca-muškaraca za koje znamo jer ih je povijest zabilježila – a žene
zbog biologijske determiniranosti nisu baš pokazivale sklonosti za glazbu,
filozofiju ili kiparstvo, pa povijest i nije imala koju zabilježiti – kako to da
od 1970-ih naovamo imamo toliki priljev »ženskih mozgova« i talenata
u sferi znanosti i umjetnosti? Logično, slučaj nije prirodne naravi, osim
ako vjerujemo da su se žene od druge polovice dvadesetoga stoljeća naglo
umno razvile.
I, naravno, drugo pitanje, ne radi li se tu ipak o sustavnom, formal-
nom i neformalnom onemogućavanju žena da razvijaju svoje duhovne
potencijale, pa ih stoga i nije moglo biti u javnoj priči povijesti. Ako bi se
u Hrvatskoj te postaje prostor susreta akademskoga diskursa, aktivističkoga angažmana i

umjetničke prakse. U radu se primarno usredotočujemo na osnovni obrazovni ciklus do
2007. godine, a koji se od te godine kreira u vidu novoga obrazovnog koncepta. Detaljnije o
novom konceptu vidi na: URL: http://www.zenstud.hr/index.php?option=com_content&tas
k=view&id=18&Itemid=49. Očitano sa stranice 25. 12. 2009.
52

I. DIO
i neka pojedinka istakla, emancipatorsko nespremni kontekst vremena ne

bi vidio smisla poticati tu osobitost; štoviše, nju je trebalo i onemogućiti te
preusmjeriti u neki podobniji, ispravniji i moralno isplativiji smjer – u neki
tijek proizvodnje i biopolitičke (fizičke i društvene) reprodukcije.
Kako bilo, pojedinke su itekako postojale, usprkos ustrajavanju na
biogramatici i nebilježenju u standardni registar znanja. Njih tek upozna-
jemo i istražujemo; upravo je to jedna od fundamentalnih točaka na koju
Um i spol
ženski studij fokusira svoja istraživanja i predavanja. Posrijedi je navlastita
feminističko-epistemološka metoda kojom se pažnja usmjerava na izrazito
spolno/rodno kodirano znanje i spolno/rodno uvjetovanje koncepta spo-
znavanja, spoznajućega subjekta i praksu opravdavanja znanja i vjerovanja.
Time je dovedena u pitanje paradigma partikulranoga znanja, spoznaje i
istine kojom se prikazuje posve reducirana perspektiva svijeta, bila ona
namjerna ili slučajna.
Intervjui su pokazali da Ženski studiji u najvećoj mjeri polaznicama
nude ta znanja. Prvi put studentice popunjavaju svoja saznanja o teoreti-
čarkama, filozofkinjama, sociologinjama, aktivistkinjama, umjetnicama
o kojima nisu stekle obrazovanje i nisu imale prilike o njima čuti, jer ih
standardne povijesti ne spominju.70
Pored istraživanja žena u povijesti i njihova smještanja u neki potpu-
niji registar znanja druga točka (b) na koju ovdje upućujem je orijentirana
na kritičko analiziranje postojećih standarnih teorija/autora/spoznaja.
Carole Pateman bi tu metodu nazvala »alternativnim« čitanjem filozofije
društvenoga ugovora, a ženski studiji to pokušavaju učiniti sa znanstvenim
autoritetima i spoznajnim kanonima koji se eksplicitno ili implicitno bave
pitanjem žene.71 Mjesto kritike su društveno-humanističke discipline,
njihove subdicipline kao i paradigme znanosti uopće, drugim riječima
70 Ili kako je to jedna studentica u intervjuu rekla: ženski studiji »obnavljaju zaboravljene
za nove generacije, povijesne trenutke važne za žensku povijest i povijest žena«, ili kako to
slično napominje druga polaznica: »povijesna uloga žena, to mi je bila jedna velika rupa...«,
također jedna polaznica naglašava: »one praznine... nikad se ne spominju umjetnice ili žene
spisateljice, nego je muški svijet dominantan, pa onda ženski studij otkriva tu pozadinu«.
71 Ta metoda bi se dala sažeti rječima jedne od polaznica koja navodi da se »upoznala s
mnogim autorima/cama koje vrijedi pročitati i to je bio jedan novi način gledanja na teo-
riju«. Također, ta se točka sjajno može ilustrirati sljedećim iskazom studentice: »I dalje je
99% fakulteta, primjerice Filozofskoga, još uvijek uspostavljeno na tradicionalnim idejama,
čiji su gradivo i sadržaj još uvijek kanonski i konvencionalni«, »Tu sam prvi put susrela neki
otvoreni pristup temama, nenasilnu komunikaciju bez postavljenih a priori autoriteta i uvri-
ježenoga priznavanja kanona tih autoriteta«.
53

ono što držimo temeljnim mjestima znanja i moći.72 Tomu u prilog mogla
bi, primjerice, svjedočiti analiza pojma univerzalnosti koju sam pokušala
ponuditi u prvom dijelu rada.73
Kao treću obrazovno-epistemološku točku koncepta Ženskih studija
navodim mjesto uvođenja i u nove suvremene (post/moderne) teorije (c)
koje – iako itekako prisutne u suvremenom teorijskom svijetu – nisu dio
kurikuluma u formalnim studijima na sveučilištima. Naravno, i ovo može-
mo shvatiti kao i slučaj prethodne točke koja se tiče »popunjavanja rupa u
znanju«, naime ponovno se radi o određenoj nadopuni standardnih znanja
u kontekstu hrvatskoga formalnog obrazovanja. Studentice su spomenule,
primjerice, da su prvi put učile o postkolonijalnim studijima,74 queer temati-
ci, feminističkoj epistemologiji i sl. Dakle, radi se o sadržajima koji su nužni
za neki društveno-humanistički studij a oni se ili ne uvode na sveučilišta
ili su tek vrlo nedavno postali dijelom samo nekih obrazovnih programa.
Naravno, u formalnim studijskim programima se i dalje ne obrađuju su-
stavno, tek su teorijski prilog nekom »važnijem« kolegiju.
Četvrta točka (d) koju bih ovdje istakla zapravo predstavlja sublimaciju,
tj. kritičko propitivanje razloga zašto imamo postojeći slučaj (a), (b) i (c),
tj. koji razlozi uvjetuju »pasivne« registre znanja. Ovo je problemska točka
kojom se pored »problema očitosti« i pregleda izostavljenih imena, teorija
i teza dovodi u pitanje uvjet i temelj koji neka znanja ne čini progresivnima
već pasivnima. Pitanje jest: što uvjetuje da su znanja, njihove paradigme i
konsekventno spoznaje i vjerovanja takva kakva jesu, bitno patrijarhalna,
72 Kada se govori o prihvaćanju postojećih normativa, čini se da je jedna studentica to
sjajno apostrofirala sljedećim iskazom: »Mislim da je potrebno dovesti žene do svijesti o sebi,
da je potrebno dovesti žene do svijesti o svojoj moći, da ih je potrebno dovesti do svijesti
da su one samo formalno ili nametnuto različite, dakle niti manje sposobne, niti su manje
snažne, niti su manje pametne, niti su manje uspješne, nego štoviše, to trpljenje kojem su
izložene, pokornost koja se od njih očekivala, taj dvostruki rad u kući i firmi, polju zapravo
ih je osnažila«.
73 Jedna studentica je nešto slično spomenula u razgovoru: ženski studiji »mi služe da sta-
vim neke druge oblike obrazovanja, druge informacije u stanoviti ženski koncept«.
74 Studentica primjerice navodi: »Ideja postkolonijalnih teorija mi se činila užasno zani-
mljivom. Naprosto, tada sam dobila neke uvide, osnove za koje sam uvijek vjerovala da ću ka-
snije dobiti prilike da ih dublje istražim, vidjeti njihov preklop s područjem kojim se bavim«,
a druga spominje da su je ženski studiji »(...) najviše potakli na feminističku literaturu, na
uspoređivanje sa sadržajem iz tipa formalnoga obrazovanja, prava itd.«, također, to možemo
očitati i u sljedećem primjeru: »(...) bili su važni, s jedne strane, ti uvodni kolegiji u ženske
studije, kada smo dobijale samo pregled teorija i toga što uopće postoji. To je bilo jako kori-
sno, kao neki uvod koji mi je kasnije dosta pomogao«.
54

I. DIO
partikularna – dakle izostavljaju žensku osobitu perspektivu – i u ekspli-

citnijoj varijanti mizogina. Drugačije govoreći, posrijedi je dekonstrukcija
spoznajnih kodova koji potvrđuju ovdje pretpostavljenu tezu, naime, svaka je
spoznaja društveno uvjetovana.75 Činjenica da u povijestima, primjerice, fi-
lozofije, umjetnosti, znanosti i društva ne nalazimo žene nije slučaj prirodne
pretpostavke svijeta i života, ona je duboko društveno-politički uvjetovana.
Spol/rod, klasa, kultura, rasa itd. tek su neki od kodova koji bitno utječu
Um i spol
na nečiji sustav vjerovanja, spoznavanja ali isto tako i formiranje znanja i
diskursa uopće.76 Najveći je problem što se tu društveno-kulturnu određe-
nost određuje prirodnom, da su, primjerice, razlike između spolova »pri-
rodno« u sukobu ili da je »prirodno« da Prvi i Drugi postoje u nejednakim
odnosima moći. Foucaultovim jezikom rečeno, postoji čitavi niz diskursa,
naime, »nijemih općosti« unutar kojih se rađaju značenja. Dekodiranje i
dekonstruiranje tih sofisticiranih disciplinskih normi teorijski je zadatak
ženskostudijske kritike.
Iz prethodne točke (d) slijedi i posljednja (e). Iz subverzivnoga kritičkog
potencijala razvija se i onaj utopijski. Teorija uvjetuje praksu, ženski studiji
kao stanovita kritička pedagogija omogućuju mjesto za radikalno obrazova-
nje i kritički pristup u procesima spoznavanja i vjerovanja.77 Nije dovoljno
utvrditi redukcijski pristup znanju i njegovu socijalnu uvjetovanost; takva
75 Polaznice Ženskih studija su u intervjuima iznijele niz zanimljivih teza koje su zadira-
le u horizont društveno-kulturnih samorazumljivosti. Time su zapravo postavljale ključno
pitanje, naime, zašto su poretci vrijednosti, društva i života upravo takvi – asimetrični, pa-
trijarhalni i sl. Također, studentice dodaju da su o »tim stvarima« počele misliti tek kad su
upisale Ženske studije i da to prepoznaju kao stanoviti »profit« koji su tu zadobile. Neka od
pitanja i teza toga tipa su: »što znači sebe percipirati kao ženu? (...) i otuda možeš krenuti
jako dalekom i dubokom analizom što za nekoga znači biti žena i što za nekoga znači naći
odgovore na to pitanje«, »Jednostavno se naučiš gledati: ‘čekaj malo, stvari nisu dane na ovaj
način, nego smo ih mi zadali na taj način’«, »Čini mi se da sam taj sloj, znači obojenost svih
životnih tema, tom činjenicom da sam žena, posebno osvjestila tijekom pohađanja ŽS-a, jer
sam tada počela uočavati ključne principe i klišeje u kojima ovo društvo funkcionira. Kao i
što mi se razjasnila neka politička scena, šira kulturna scena, neki odnosi moći, odnosi snaga
moći i neki odnosi u muško-ženskom svijetu koji su također prepoznati kao mainstream
(...), to promišljanje kao žene mi je otvorilo neke nove slobode da prepoznam što su to bili
obrasci, klišeji, načini odgajanja žena i kako to mogu shvatiti kao samo jednu od varijanta i
ne moram je prigrliti kao svoju osobnu.
76 Gotovo istu stvar navodi jedna studentica: »Temu ŽS-a, tj. temu neke spolne diskrimi-
nacije poslije možeš bez problema aplicirati na teme rasne ili neke druge diskriminacije...«.
77 Jedna polaznica je to izrekla na sljedeći način: »(...) što se obrazovanja tiče, na Ženskim
studijima se stvara kritička pozicija. Na kraju krajeva, upozaje se jedan sasvim drugačiji na-
čin obrazovanja koji je puno slobodniji za pojedinku.«
55

dijagnoza služi kritičkom obrazovanju za smislenu i utemeljenu subverziju

kako na teorijskom planu, tako i na djelatnomu. U trenutku kada kritika
prestaje biti dovoljnom metodom u dekonstruiranju postojećih sustava
vrijednosti i društveno-političkih normi uopće, utopija i njezini potencijali
postaju osnovnim instrumentarijem dekodiranja svijeta i života, nepri-
hvatljivih paradigmi mišljenja i prakse. Kada kritika postojećega znanja i
obrazovanja postane kanonskom i zapravo dijelom standardnoga znanja,
tada – ako želimo zbiljsku kritiku – ulazimo u kritiku kritike, tj. utopijski
potencijal kritike. Ako se složimo s činjenicom da utopija – shvaćena kao
metoda – podrazumjeva kritiku postojećih društvenih sustava ili barem
njihovu radikalnu rekonstrukciju, onda si možemo postaviti pitanje koja je
razlika kritičkoga mišljenja i onoga utopijskog. Čini se u sljedećem. Naime,
utopija nužno nudi neku »buduću« perspektivu, ne nudi samo kritičku
dijagnozu; ideja, tj. vizija nekog budućeg društva – »ne-mjestije« – čini
temeljnu graničnu razliku kritike i utopijske metode mišljenja. Drugim
riječima, kada kritika više nema moć kritike, moramo misliti utopijski.
Dakako, ova ideja »imaginarnoga« mjesta nije jedina određujuća kvaliteta
utopije. Ovdje se radi i o ideji nekog »dobrog« ili barem »boljeg« mjesta
koja bi pravednim postupcima uvodila u realizaciju utopije.
Kriticizam koji ženskostudijsko obrazovanje podrazumijeva u sebi
razvija potencijale za predloške strukture društva bazirane na bitno pra-
vednim temeljima. Posrijedi je nužno utopijski potencijal jer se radi o kor-
jenitoj analizi temeljnih kulturno-društvenih sustava znanja i obrazovanja
te dekonstrukciji »prirodno« uvjetovanih spoznaja i vjerovanja. To se čini
na dvije razine: u formalnom dijelu organizacije obrazovanja78 i, dakako, u
već spomenutom dijelu, u sadržajnim programima.79 Ono što su studentice
78 Na pitanje može li napraviti usporedbu načina izlaganja sadržaja na Ženskim studijima
s onim klasičnim fakultetskim, studentica u razgovoru odgovara: »Razlika postoji i to apso-
lutno. To je totalno drugi odnos predavača – onoga koji ima znanje i nas kao grupe. Mislim
da su po tomu Ženski studiji jako specifični i korisni. Inače je jako dobro što postoje male
grupe i što se zaista pokušava uspostaviti jedan nehijerarhijski odnos između predavačica i
polaznica, i da se radi na iskustvima...«.
79 Kad je posrijedi sadržajna specifičnost ženskostudijskoga obrazovanja, svih pet točaka
koje sam ovdje izdvojila zapravo reprezentiraju maticu oko koje se slažu tematski programi
obrazovnoga ciklusa Centra. U tom smislu, na pitanje što su zapravo ženski studiji, jedna po-
laznica sjajno naglašava: »Područje znanja koje obuhvaća čitav niz disciplina i subdisciplina
kojima je zajednička feministička prizma, odnosno gledanje na odnose moći u društvu i ana-
liziranje kako je – i politički važno – obuhvaćajući možda neke druge pristupe i uklanjajući
na neki način hijerarhije moguće promijeniti društvo. Mislim da je to osnovno«. Čini se da
56

I. DIO
posebno istakle u provedenim razgovorima jest da ženski studiji obrazuju

za kritičnost i aktivizam te podastiru stanoviti kritički instrumentarij za
dešifriranje socijalnoga poretka.80
(b) Ususret dvama prigovorima
Um i spol
Kako sam već i spomenula, pored pet navedenih epistemologijskih točki
ženskostudijskoga obrazovanja željela bih ukazati i na dvije »rupe«, tj. ne-
dostatke (1,2) koji se sustavno pojavljuju u konceptu obrazovanja Ženskih
studija. U tom smislu, postavljam sljedeće pitanje: (1) što znači da su stu-
dentice gotovo u stopostotnom slučaju naglasile da su Ženski studiji mjesto
»osnaživanja« vlastitoga spoznavanja?81 Treba li takvo što biti zalogom neke
i ovaj stav podupire ovdje pretpostavljenu tezu, naime, da Ženski studiji obrazuju i kritičko
mišljenje i kritičko djelovanje, štoviše, težnja da se djelovanje usmjeri na promjene društva i
njezinih temelja zaziva i bitno radikalnu akciju.
80 Tu tvrdnju se može oprimjeriti konkretnom izjavom studentice: »Pa, osim što sam i ja
sama postala puno kritičnija, postala sam u biti puno glasnija, ali nikad mi prije ne bi palo
na pamet oglasiti se ili pisati neka prosvjedna pisma HTV-u ili slično«, »Zato je važno sve to
prethodno preispitivanje, kritički stav, da ispituješ svaki svoj korak, što je užasno veliki teret
jer ćeš uvijek biti ona ‘luđakinja’ kojoj sve smeta, koja je strahovito nezadovoljna, koja mora
sve primijetiti i ne može se nikako opustiti i jednostavno uživati«, ili na primjeru razgovora
s drugom studenticom: »(...) preispitivanjem znanja, znači teorijski ali i aktivistički, reklo bi
se, i probijanjem na fakultete tu se istovremeno preispituju institucije i kako one reagiraju,
znači tu se ulazi i u taj tip strukture i definitivno se aktivizam tu pojavljuje kao reakcija...«.
81 U tom smislu jedna studentica kaže da su Ženski studiji: »jako važni jer te nekako osnaže,
što je već pomalo istrošena riječ, ali to doista djeluje... I ja sam nekako postala važna zato što
sam žena«. Na pitanje što su Ženski studiji, jedna studentica odgovara: »(...) svakako mislim
da je to izniman program, osnažujuć za žene i važan, potreban«, a pak na pitanje na kojim
mjestima može prepoznati djelovanje ili utjecaj Ženskih studija danas, a kakav su utjecaj, iz
današnjega motrišta, imali na njezin život i profesionalni poziv, polaznica odgovara: »Pa,
mogu vam reći da su mi bili jako korisni (...). Ja sam shvatila da se apsolutno moram, baš
nakon završetka Ženskih studija, boriti da se natrag uključim u posao, da taj posao treba biti
plaćen, da se neću pomiriti s honorarima, da se neću miriti s neplaćanjem (...), dakle, da se
moram boriti za neka svoja socijalna prava i da to moram postići pa makar morala kucati
na puno vrata. To me na neki način osnažilo...«. Također, na pitanje kako doživljava ulogu
Ženskih studija u obrazovanju uopće, a napose u životu žena, jedna studentica odgovara:
»Rekle su mi da mogu, da imam glas, da imam snagu..... tu su me dosta osnažile...«. Kada se
razgovaralo o važnosti Ženskih studija, polaznica naglašava neobično zanimljivo stajalište
koje bi se moglo višestruko analizirati, pa i u kontekstu ideje muških studija: »Mislim da nije
potrebno samo žene osnaživati i osvještavati o rodnim pitanjima, nego je također potrebno i
muškarce upoznati s rodnim temama...«.
57

nove epistemologije koja ne ostaje isključivo na pozitivističkom registru uma,

ili bolje rečeno, je li i formalna organizacija nekog studija također preduvjet
moguće socijalne epistemologije? Radi li se tu, naime, također o određenom
društvenom sustavu koji utječe na procedure spoznavanja? Gotovo se čini
redundantnim potvrdno zaključiti ovo pitanje. Ipak, možemo postaviti i
sljedeće: je li u slučaju Ženskih studija primarno posrijedi »osnaživanje«
ili pak obrazovanje o feminističkim i drugim sadržajima? Radi li se u pr-
vom slučaju tek o kvazi-obrazovanju – naime stjecanju znanja o vlastitim
snagama – a u drugom o »pravom« obrazovanju, o stjecanju progresivnih
i opće-operativnih informacija? Prvi slučaj bih mogla nazvati »mekim«
ili pseudo-znanjem, a drugi »tvrdim« ili standardnim znanjem. Ovdje se,
zapravo, ponavlja tema koju sam na neki način učinila leitmotivom cjeline
rada. Postoje utvrđeni, trajni, standardni, disciplinski registri znanja koji
metodom akumulacije – dakle, gomilanjem teorija i znanja – potvrđuju ili
isključuju stanovite teorije, spoznaje, priloge ili jednostavno epistemologije.
Ponovno se radi o Foucaultovom »poticaju na diskurs« koji upravo »viškom«
sa-znanja utvrđuje normu i devijaciju. Upravo se stoga »meka/pseudo«
znanja, kako sam ih nazvala, ne prepoznaju/smatraju relevantnima, jer
ne pripadaju metodi, a još manje formi ili sadržaju standardne strukturne
paradigme spoznavanja. Čini se, međutim, da je spoznaja vlastitosti, tj.
vlastite snage itekako tvrdoglava i tvrdokorna konsekvenca posve specifič-
noga procesa spoznavanja – ali, naglašavam, spoznavanja – pa ju je (stoga)
teško zanijekati.
Postoji još jedna boljka koju bih ovdje istakla uz problem odnosa »meka-
tvrda« spoznaja, a koji pokazuje spomenuti problem u još jednoj varijanti.
To bi bilo (2) pitanje verifikacije znanja. Radi se o tome da se polaznice
u razgovoru teže prisjećaju konkretnih imena profesorica-predavačica i
njihovih kolegija. S druge pak strane, kad je riječ o imenima profesora s
fakulteta i nazivima kolegija, tu su sjećanja jasna i točna.82 Govori li to da je
82 Evo i primjera: »Mi smo na studiju lingvistike imali jako dobroga profesora – prof. Ški-
ljana – koji je definitivno oblikovao moj koncept spoznavanja«, dok će s druge strane ista
studentica u nastavku razgovora u cijelosti zamijeniti imena profesorica, tamo gdje je mislila
na Sanju Sarnavku, zapravo se radilo o Radi Borić: »Radionice su stvarno bile jako korisne jer
te angažiraju puno više, jer to što si naučio spoznavati na ‘drugačiji’ način tek vidiš na radio-
nicama toga tipa – tada uviđaš jesi li stvarno nešto usvojio ili nisi. De facto te na licu mjesta
mijenja. I od tih radionica se vrlo dobro sjećam radionice Sanje Sarnavke, mislim da je ona
to vodila... Možda je posrijedi bila ona druga Sanja koja predaje negdje u Finskoj... Sanja...«.
Dakle, u prvom slučaju je pamćenje toliko precizno i pritom titulirano, a u drugom postoji
problem prisjećanja. Na slično upućuju i sljedeći slučajevi: »Sviđao mi se i seminar kreativ-
58

I. DIO
studenticama važnije ili ozbiljnije upamtiti profesore s matičnih fakulteta

koji su – ipak – nositelji verificiranih znanstvenih mjesta, dakle autoriteti?
Što znači pak s druge strane da se profesorice sa Ženskih studija prije svega
imenuje kao »voditeljice« i »predavačice«, a ne kao »profesorice«? Čini se
da je to sjajan indikator »pravih« autoriteta; studentice, naime, time repro-
duciraju forme u kojima se predstavljaju standardno shvaćeni autoriteti.
Time što profesorice iz Centra ne ustrajavaju na hijerarhijskim pozicijama
Um i spol
u znanosti, time što su neposrednije – međusobno obraćanje je u ti-formi
–, što učionica nije uređena za ex-cathedra izvođenje nastave, budući da
nema pretpostavljenoga odnosa straho-poštovanja i niza sličnih formalnih
preduvjeta obrazovanja, moguće je da upravo stoga što polaznice ne susreću
standardne izraze i reprezentacije autoriteta u ženskostudijskom slučaju,
vrsnoći i kompetenciji koje tu nesumnjivo prepoznaju ne pristupaju kao
mjestima znanstvenih autoriteta.
Iz ovih dvaju naglasaka mogli bismo zaključiti nekolicinu stvari. Či-
njenica da strukturiranost nastavno-obrazovnoga ciklusa ne prati stan-
dardne, postojeće oblike organizacije nastave ide u prilog tezi da Ženski
studiji subverziraju dominantne obrasce obrazovanja. Međutim, s druge
pak strane, što nam govori činjenica da studentice – i nakon završenoga
ženskostudijskog obrazovanja – ne prepoznaju tu subverziju i nesvjesno
čine razliku između kompetencija formalnih sveučilišnih predavača i ne-
formalnih ženskostudijskih? Bi li se polaznice prema tom slučaju postavile
drugačije da se obrazovni program Centra uvede u sveučilišne kurikulume
ili da predavačice pristupe svojim znanstvenim titulama i hijerarhijama na
uobičajen strahopoštovani način s, primjerice, obraćanjem u »Vi-formi«? I,
konačno, jesu li studentice doista kritički obrazovane ako im ovaj konkretan
slučaj ispada iz vida?
Posrijedi je zbiljski višestruko složen problem epistemologijske i poli-
tičke naravi. Za sada mogu sa sigurnošću ostati tek na ovoj općoj odredbi;
bilo koji konkretniji prilog mogućim odgovorima na postavljena pitanja
značio bi i odgovor na pitanje kako funkcionira pozicija pojedinca i njegove
noga pisanja Ade... kako se ono zvala... da se pokušam prisjetiti... Aida Bagić!«, također se
slučaj ne-sjećanja ponavlja kada studentica spominje Radu Iveković kao profesoricu koja je
njoj predavala na Ženskim studijima i te greške postaje svjesna tek kada autorizira intervju i
potom korigira iskaz: »Slušala sam i Radu Iveković«. Slična stvar se ponavlja – a koju studen-
tica također uviđa tek pri autorizaciji – kada studentica zamjenjuje Moranu Čale i Ladu Čale
Feldman: »Tako da, to [predavanje] mi je bilo super i jako mi se sviđala Morana Čale. Ona je
predavala žensku književnost i to je također bilo jako, jako interesantno...«.
59

osviještenosti u bilo kojem sustavu društva ili njegovom podsustavu. Pret-

postavljam da bi odgovor na pitanje kako to da postoje pojedinci/ke koji/e
svjesno – teorijski i praktički – dovode u pitanje paradigme socijalno-po-
litičkoga života, jasno odredio i rješenje problema koji osim što ukazuje na
»loše« sjećanje studentica izdvaja i – doduše u bitno manjoj mjeri – primjere
točnih, preciznih i jasnih sjećanja iz ženskostudijske škole.83 To su svakako
temeljna pitanja ljudskoga slučaja za koja tek treba naći korektne i zbiljske
okvire kontingentnih odgovora. Za jedan takav okvir sigurno polazište jest
kritička epistemologija.
Literatura
Aristotel, Politika: Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992.

Bahm, Archie J.: Epistemology, World Books, Albuquerque, 1995.
Banić-Pajnić, Erna: »Žena u renesansnoj filozofiji«, Prilozi za istraživanje
hrvatske kulturne baštine (2004/30), str. 69-88.
Beauvoir, Simone de: The Second Sex, Vintage, London, 1997.
Berčić, Boran: Znanost i istina, Hrvatski kulturni dom, Rijeka, 1995.
Braidotti, Rosi: Patterns of Dissonance, Routledge, New York, 1991.
Butler, Judith: »Feminizam bilo kojim drugim imenom« (intervju s Rosi
Braidotti), Kruh i ruže (2005/29), str. 34-55.
Centar za ženske studije, URL: http://www.zenstud.hr/index.
php?option=com_content&task=view&id=18&Itemid=49.; očitano
sa stranice 25. 12. 2009.
Chodorow, Nancy: The Reproduction of Mothering. Psychoanalysis and the
Sociology of Gender, U.C.P., Berkeley, 1978.
Čačinovič, Nadežda (ur.): Žene i filozofija, Centar za ženske studije, Zagreb,
2006.
83 Dakako, ne zanemarujem činjenicu da žene koje se nakon studija češće susreću s po-
dručjem djelovanja Ženskih studija imaju više mogućnosti osvježiti svoja pamćenja ili ih
jednostavno trajno zabilježiti. Međutim, ne smatram da je to jednoobrazni i dostatni razlog
koji bi pojasnio fenomenologiju spomenutih slučaja.
60

I. DIO
Čakardić, Ankica: »Nedostaci teorije društvenoga ugovora i spolni ugo-

vor«, u: Ankica Čakardić [et al.] (ur.), Kategorički feminizam. Nužnost
feminističke teorije i prakse, Centar za ženske studije, Zagreb, 2007.
Dancy, Jonathan: Uvod u suvremenu epistemologiju, Hrvatski studiji Sveu-
čilišta u Zagrebu, Zagreb, 2001.
Despot, Blaženka: »Povijest i priroda žene«, u: Gordana Bosanac (ur.),
Um i spol
Izabrana djela Blaženke Despot, IDIZ i Ženska infoteka, Zagreb, 2004.
Feldman, Richard: Epistemology, Prentice Hall, New Jersy, 2003.
Fern Haber, Honi: Beyond Postmodern Politics, Routledge, New York/
London, 1994.
Fish, Stanley: »Boutique Multiculturalism«, u: The Trouble with Principle,
H.U.P., Cambridge/Massachusetts/London, 1999.
Foucault, Michel: The Birth of the Clinic, Routledge, London/New York, 2005.
Foucault, Michel: The History of Sexuality I, II, III, Penguin Books, London,
1998./1992./1990.
Foucault, Michel: Madness and Civilization, Routledge, London/New York,
2006.
Foucault, Michel: Nadzor i kazna, Informator, Zagreb, 1994.
Foucault, Michel: »Volja za znanjem«, u: Rade Kalanj (ur.), Znanje i moć,
Globus, Zagreb, 1994.
Goldman, Emma: »Tragedija ženske emancipacije«, u: Anarhizam i drugi
ogledi, DAF, Zagreb, 2001.
Greco, John i Sosa, Ernest (ur.): Epistemologija, Jesenski i Turk, Zagreb 2004.
Hamlyn, David Walter: The Theory of Knowledge, Macmillan Press, Lon-
don, 1970.
Harcet, Marjana: »Feminizam Bliskog istoka«, u: Ankica Čakardić [et al.]
(ur.), Kategorički feminizam. Nužnost feminističke teorije i prakse, Centar
za ženske studije, Zagreb, 2007.
Irigaray, Luce: Ja, ti ,mi, Ženska infoteka, Zagreb 1999.
Kašić, Biljana: »Ženski studiji. Feministička epistemologija i epistemolo-
gijska savezništva«, u: Gordana Bosanac [et al.] (ur.), Filozofija i rod,
HFD, Zagreb, 2005.
Laclau, Ernesto: Emancipation(s), Verso, London/New York, 2007.
61

Lehrer, Keith: Theory of Knowledge, Westview Press, Oxford, 2000.

Lemos, Noah: An Introduction to the Theory of Knowledge, C.U.P., Cam-
bridge, 2007.
Longino, Helen E.: »Feministička epistemologija«, u: John Greco i Ernest
Sosa (ur.): Epistemologija, Jesenski i Turk, Zagreb, 2004.
Mouffe, Chantal: »Feminism, Citizenship and Radical Democratic Politics«,
u: The Return of the Political, Verso, London/New York, 2005.
Mouffe, Chantal: » Politics and the Limits of Liberalism«, u: The Return of
the Political, Verso, London/New York, 2005.
Mouffe, Chantal: »Radical Democracy. Modern or Postmodern?«, u: The
Return of the Political, Verso, London/New York, 2005.
Newton-Smith, W. H. (ur.): A Companion to the Philosophy of Science,
Blackwell Publishers, Oxford, 2001.
Nussbaum, Martha: »Human Capabilities, Female Human Beings«, u:
Martha Nussbaum i Jonathan Glover (ur.), Women, Culture and De-
velopment, Clarendon Press, Oxford, 1995.
Papić, Žarana: Polnost i kultura, Biblioteka XX vek, Beograd 1997.
Pateman, Carole: »What’s Wrong with Prostitution?«, u: The Sexual Contract,
S.U.P., Stanford, 1988.
Prijić-Samaržija, Snježana: Društvo i spoznaja. Uvod u socijalnu spoznajnu
teoriju, Kruzak, Zagreb, 2000.
Primorac, Igor (ur.): Suvremena filozofija seksualnosti, Kruzak, Zagreb, 2003.
Rawls, John: Justice as Fairness, Erin Kelly (ur.), The Belknap Press of H.U.P.,
Cambridge/Massachussetts, 2001.
Rousseau, Jean-Jacques: The Social Contract, O.U.P., New York, 1994.
Ruddick, Sara: Maternal Thinking. Toward a Politics of Peace, Women’s
Press, London, 1990.
Veljak, Lino: »Ontologizacija rodne diferencije kao apstraktna antiteza
klasičnoj metafizici«, u: Gordana Bosanac [et al.] (ur.), Filozofija i rod,
HFD, Zagreb, 2005.
Williams, Michael: Problems of Knowledge. A Critical Introduction to Epi-
stemology, OUP, Oxford/New York, 2001.
Wittig, Monique: The Straight Mind, Beacon Press, Boston, 1992.
62

I. DIO
Zodhiates, Spiros (ur.): The Hebrew-Greek Key Study Bible, AMG Publishers,
Chattanooga, 1990.
Um i spol
63


I. DIO
Osjećajuće
spoznavanje
Korana Simonović
Osjećajuće spoznavanje
Posvećeno Biljani Kašić čije su me žive ideje i energija, inteli-
gencija i mudrost duboko inspirirale i dale mi veliku podršku.
Sažetak: U radu pokušavam odgovoriti na pitanje o iznalaženju metode

koja bi nadilazila referentne okvire patrijarhalne znanosti kao i stajališta o
isključivoj važnosti, s time u vezi, određenih principa i metoda spoznaje.
Pritom povezujem feminističku kritiku znanosti sa strukturnim koncep-
tom o metodi – po kojemu svaki pristup koji podrazumijeva određeno
metodološko stajalište i analizira »komunikacijske« elemente tako što
stavlja određeni fenomen kao glavnu determinantu naspram ostaloga ulazi
u nužni redukcionizam sveukupne stvarnosti. Rješenje postoji u ideji o
međuodnosu svega koju se jednostavno može, u konačnici, primijeniti na
analizu stvarnosti a da ne postavljamo hijerarhijske ili historijsko-evolu-
cijske kriterije važnosti pojedinih teorijskih pristupa ili fenomena. Na taj
način povezivanjem navedene metode s feminističkom epistemologijom,
teorijom neodređenosti, holističkom i nelinearnom paradigmom,1 može
se uspostaviti stajalište suodnošenja različitosti. Nasuprot konceptima
dominacije, nejednakosti i isključivanja, koji su karakteristični za staru
dualističku kartezijansko-newtonovsko-mehaničku sliku svijeta, koju fe-
minističke teorije nastoje prevladati, pojavljuju se mrežni principi uklju-
čenosti, suodnošenja, razumijevanja i osjećanja kao principi spoznavanja.
1 Paradigma je za potrebe ovoga rada definirana kao slika svijeta i vrijednosni sustav iz
kojega se proteže zahvat prema poimanju svijeta. Takvo određenje paradigme predlaže Capra
(1986).
65

Ključne riječi: osjećajuće spoznavanje, feministička kritika znanosti, patri-

jarhalna paradigma, suodnošenje različitosti, nedualizam, nelinearnost, uklju-
čenost subjekta, razumijevanje, subjektivnost, mrežni princip spoznavanja
Uvod
U radu nastojim iznaći »mrežne principe« spoznavanja koje ispitujem u

kontekstu holističkoga pristupa, hermeneutičke metode (razumijevanja)
znanstveno-teorijskoga diskursa i feminističkih teorija subjektnosti i tje-
lesnosti. Pritom »mrežne spoznajne principe« osvjetljavam kroz kritiku
dominantnih spoznajnih principa koji još uvijek vrijede kao standardi u
konvencionalnoj znanosti, s pretpostavkom da se dokine njihova dominacija.
U razradu koncepta »mrežnoga spoznajnog principa« uplest ću i koncept
»osjećajućeg spoznavanja«, koji su neodovojivi jedan od drugog.
Oslanjajući se na tezu da su žene sklonije doživljavati sebe kao povezane
te uključene u svijet i društvene odnose, dok muškarci osjećaju izdvojenost
te isključivanje spram svijeta i ljudi oko sebe (Belenky i sur., 1998), izvodim
osnovni predložak ovoga rada – integrativnu paradigmu, prema principima
uključenosti i povezanosti sa svijetom. Ali što to zapravo znači? To znači
da osjećaj povezanosti i uključenosti preveden kao princip spoznavanja,
kao povezanost s objektom spoznaje i uključenost u objekt spoznaje, može
postati principom znanosti općenito, kao princip široke perspektive pro-
matranja stvarnosti. U tom smislu, ako govorim u kategorijama pozitivne
moći u smislu načina na koji znanost može imati moć spoznavanja, onda
isključivo integrativna moć – kroz kategoriju ljubavi,2 nudi snagu i posto-
janost u razumijevanju i objašnjenju sveukupne stvarnosti.
No, prije nego krenem postupno u razradu navedene teze želim na-
pomenuti da koncept »mrežnoga spoznajnog principa« podrazumijevam
kao istraživački konstrukt i analitički instrumentarij koji nema isključivu
povezanost samo i jedino sa ženama i ženskim, već prije svega iz »ženskoga«
izvlači inspiraciju da bi se kasnije sagledao kao opći spoznajni konstrukt.
2 Pojam integrativne moći te njezine prednosti nad produktivnom i destruktivnom moći,

izvrsno je razradio K. E. Boulding u knjizi Three Faces of Power, temeljito analizirajući kate-
gorije prijetnje, razmjene i ljubavi te njihovo pojavljivanje u složenoj realnosti od svakodnev-
noga života do krupnih institucija i makro organizacija.
66

I. DIO
Feministička kritika maskulinih

koncepcija znanosti
Pretpostavljam da su tradicionalni znanstveni standardi spoznavanja
označeni patrijarhalnim vrijednostima koje su ugrađene u temelje većine
akademskih disciplina i metodologija (neke od najvažnijih vrijednosti su
objektivnost i racionalnost), dok su općeprihvaćeni stereotipi o ženskom
mišljenju – kao emotivnom, intuitivnom i subjektivnom – podcijenjeni kao
neadekvatni za znanstvenu spoznaju (Belenky i sur., 1998). O uvjetima i
povijesnoj determiniranosti takvih pretpostavki govori većina feministič-
kih radova, objašnjavajući kontekstualnost znanja i njegovu ukotvljenost u
društvene odnose koji su bitno patrijarhalni.3 U tom smislu Adrienne Rich
(1995) navodi karakteristike tradicionalnih muškocentričkih sveučilišta u
kojima dominira maskulin ideal, a koje su ujedno i patrijarhalne vrijednosti: 4
◉ dominacija racionalne razine

◉ značajnost igara moći i požude za karijerom
◉ stil ekonomske agresije
◉ hijerarhijska struktura
◉ rigidnost metode i indoktrinacija
◉ korištenje žena kao sredstava
◉ manipulacija i kontrola.
Navedeni stilovi su odraz muške kulture duboko ukorijenjene u mental-

no te na taj način postaju principi kojima se rukovodi suvremena znanost:
◉ depersonalizacija spoznavatelja
◉ fragmentacija znanja
◉ sebičnost i opsesija za moći i slavom
◉ dehumanizacija
◉ egoizam
3 Mnoštvo feminističkih teoretičarki bavilo se fenomenom društvene determiniranos-
ti znanja, patrijarhalnim obrascima i feminističkom kritikom znanosti. Za daljnje čitanje
upućujem na sljedeće radove koji su me posebno potaknuli na pisanje ovoga rada: Geiger,
(2002); Zaborski-Čunović, (2002); Longino, (2004); Alcoff i Potter, (1993).
4 Posebno mislim na poglavlje: »Toward a Women-Centered University«, str. 125-155, u:
Rich, (1995).
67

◉ izbjegavanje subjektivnoga, emocionalnog i iracionalnog
S druge pak strane autorica navodi karakteristike ženskocentričkoga

sveučilišta:
◉ dehijerarhizirana organizacija
◉ uključuje brigu o čovjeku i zajednici
◉ cjelovitost znanja
◉ solidarnost
◉ bez kompeticije i egoizma.
Takvo bi sveučilište ostvarivalo principe subjektivnog, emotivnog i

intuitivnog, prema cjelovitome znanju kroz stilove dijaloga, propitivanja i
istraživanja u kojem je znanje cilj zbog sebe sama, a ne sredstvo za postizanje
moći i dominacije. To je moguće provođenjem promjene u tradicionalnom
stilu edukacije, propitivanjem standardnih metoda spoznaje kao i sadržaja
znanja. Ukratko rečeno, unutar navedene perspektive smatra se da osje-
ćajući principi omogućavaju humanizaciju intelektualnih interesa i javnih
mjerila znanja s ciljem povećanja kvalitete života općenito. Nešto slično,
ali drugačijim izrazom, lijepo je pitanjima dala naslutiti Virginia Woolf
(2004:96):
Jer mi se moramo upitati, ovdje i sada, želimo li se toj povorci pri-

družiti ili ne? Pod kojim ćemo se uvjetima pridružiti u tu povorku?
Nadasve, kamo nas ona vodi, ta povorka obrazovanih muškaraca?
U istom smislu Geiger (2002) sugerira redefiniranje znanstvenih kon-

cepata i metoda s ciljem odmaka od tradicionalnog shvaćanja znanosti koje
je označeno konstruktima muškosti. Između ostaloga, pozivajući se na ideje
T. Kuhna, M. Hesse, S. Harding, H. Rose, J. A. Sherman, L. Schibinger i E. F.
Keller, autorica usmjerava pažnju na važnost kritike dominantnih aspekata
znanstvene misli, pritom afirmirajući nove koncepte znanosti. Kritizirajući
patrijarhalne principe dominacije, redukcionizma i linearnosti, koji su
prihvaćeni kao konvencionalni u znanosti, te znanje koje je fokusirano na
muško iskustvo i razumijevanje svijeta, autorica naglašava važnost alterna-
tivnih principa: holizma, harmonije i složenosti, kao nužnih za daljnji razvoj
znanstvene spoznaje. Tako »maskulinistička priroda znanosti« (Geiger,
68

I. DIO
2002: 109), »maskulinističke vrijednosti« (Geiger, 2002: 111) i »stereotipi

muškosti« (Geiger, 2002: 113) kreiraju predodžbe koje postaju ideal znan-
stvene spoznaje izbacujući ženske principe kao neadekvatne i neprimjerene.
Ukratko, autorica zaključuje da je žensko utemeljenje znanstvene misli
moguće pomoću sljedećih principa:
◉ hermeneutički model,
◉ afirmaciju emocija,
◉ holizam,
◉ interpretativni model,
◉ uključivanje suodnosa kognitivnih i socijalnih elemenata,
◉ prihvaćanje kompleksnosti sveukupne stvarnosti i
◉ nedualističko poimanje čovjeka.
Naravno, uz kritiku konvencionalnih patrijarhalnih principa fokusi-

ranih na:
◉ red,
◉ instumentalističke modele,
◉ dominaciju,
◉ kontrolu,
◉ objektivnost,
◉ redukcionizam,
◉ linearnost,
◉ dualističko poimanje čovjeka,
◉ apstraktno mišljenje,
◉ dominaciju subjekta nad objektom promatranja i
◉ racionalnost kao dominantnu vrijednost.
Osim toga, Kuhnova (1999) teorija igra ključnu ulogu u obrazlaganju

potrebe za novim principima u znanosti kao i kritikom već postojećih. Po
njemu, svaka znanost prolazi kroz fundamentalne paradigmatske promjene
pri čemu se nakon krize stare paradigme pojavljuje nova. Hoće li nova para-
digma biti prihvaćena ovisi o samoj znanstvenoj zajednici jer ona je ta koja
kreira otpor ili prihvaćanje, a najčešće se radi o ignoriranju i zadržavanju
stare paradigme što je duže moguće. Tako zaključujem da ako se budu pro-
nalazili sve adekvatniji argumenti u prilog tvrdnji da u osnove znanstvene
69

misli i metode treba unijeti mrežne principe spoznavanja, s jedinim ciljem

humanizacije istraživačkoga rada, vjerojatno će još dugo postojati čvrsti
otpor znanstvene zajednice koja je utemeljena na patrijarhalnim načelima.
Objektivnost i subjektivnost
Zaborski-Čunović (2002) također iznosi kritiku patrijarhalnoga znanstve-

nog promišljanja oslanjajući se, između ostaloga, na radove E. F. Keller, K.
Horney, L. Stanley, S. Harding i T. Kuhna. Nakon propitivanja dominan-
tnih mitova u znanosti koji su, prema njezinu mišljenju, postali norma,
autorica obrazlaže feminističku spoznaju koja podrazumijeva: ‘žensko’ kao
analitičku kategoriju, iskustvo žene kao sadržaj analize i izjednačavanje
subjekta s objektom istraživanja, što bi značilo da se istraživač/ica postavi
na istu subjektivnu razinu s ljudima kojima se bavi. Osim toga, istraživač/
ica bi trebao/la tijekom cijeloga istraživačkog procesa uključiti, ispitati i
iznijeti »emocije i promišljanja sebe kao istraživača« (Zaborski-Čunović,
2002:201). Ovo je, po meni, jako važno kao argument za uvođenje diskur-
zivne subjektivnosti u znanstvenu metodu kao alternativu objektivnosti,
i smatram da je u tom smislu puno doprinijela Karen Horney sa svojim
konceptom samorazumijevanja. Prema njoj, svjesnost vlastitih emocija i
osjećaja s obzirom na tekuće misli i kogniciju krucijalna je za osvještavanje
i objašnjenje raznih faktora u okolini, jer traženje istine o sebi ima značaj-
nost za traženje istine u drugim područjima života (O’Connell, 1980). Iz
toga zaključujem da se spoznavatelj/ica treba podvrgavati vlastitoj kritici
i eksplicitno navesti svoja vjerovanja, osjećaje, emocije i stavove o nekom
fenomenu promatranja, ne sileći znanstvenu objektivnost koja, prema tome,
implicira da je spoznavatelj/ica napola ljudsko biće, ako uzmemo u obzir
da svi imamo prateće emocije i osjećaje.5 Spoznajna diskurzivna subjek-
tivnost bi u ovom smislu značila uključenost spoznavatelja/ice u fenomen
istraživanja, postavljanje na istu komunikacijsku razinu s ljudima koje se
ispituje te percipiranje vlastitih misli, motivacija, stavova i osjećaja u vezi
istraživanja. Nasuprot tome, spoznajna diskurzivna objektivnost bi značila
da se istraživač/ica može potpuno isključiti iz fenomena istraživanja, vršeći
5 Više o fenomenu ženskoga spoznajnog subjekta, kontekstualnosti spoznaje i utjelovljeno-
sti spoznavatelja vidi u: Longino, (2004).
70

I. DIO
nad njim istraživačku djelatnost, ne priznajući vlastite misli i osjećaje koji

pokreću istraživački proces.
U ovom trenutku, s obzirom na problematiku spoznajne subjektivnosti
spoznavatelja/ice, treba usmjeriti raspravu na dvojnosti uma i tijela, kogni-
cije i emocija koji generiraju isključivanje jednoga (tjelesnog, emotivnog)
kao sporednog, i time legitimiraju redukcionizam na kojemu se temelje
dominantni znanstveni koncepti objektivnosti.
Dualizam i holizam
Dok se ne premosti jaz um/tijelo, kao analitička pozicija s koje se kreće u

kritiku znanosti, te kritika patrijarhata i ženske podređenosti, neće se moći
dati cjelovita slika nove znanstvene paradigme, ne samo zato što je tradicijom
postavljena dvojnost um/tijelo neadekvatan konstrukt koji nas udaljava od
razumijevanja problema, već zato što je baš on dobrim dijelom uzrokovao
konvencionalne koncepcije mišljenja koje smo naslijedili.
Slično tome Grosz (2002) iznosi kritiku prihvaćanja dihotomije uma i ti-
jela, misli i protežnosti u konvencionalnoj znanosti, jer dihotomije uvode
hijerarhiju tako što primarni termin isključuje sekundarni. U dihotomnoj
tradiciji konvencionalne znanosti tijelo je poistovjećeno s animalnom
prirodom i ženskom prirodom koju treba nadići, da bi um kao bestjelesan
proizveo objektivno znanje koje se može verificirati, kvantificirati, a koje
je izjednačeno sa sposobnostima specifično muškoga tijela.
Ovaj trenutak je jako važan jer tu izranja temeljno proturječje, s jedne
strane se odbacuje tjelesnost, dok se s druge strane muškoj umnosti pripisuje
prednost i znanstvena sposobnost.
Autorica, nadalje, preko kritike filozofije u antičkoj Grčkoj koja se »gra-
dila na temeljima duboke somatofobije… koju smo naslijedili u današnjim
koncepcijama tijela« (Grosz, 2002:7), dolazi do sporne Descartesove dvoj-
nosti uma i tijela, kao zasebnih supstancija, od kojih svaka boravi u svojoj
vlastitoj sferi. Kao nasljeđe kartezijanstva u suvremenim pristupima, iden-
tificirala je tri smjera pristupa tijelu, od kojih je svaki potrebno nadići, jer:
71

Dokle god feministička teorija nekritički preuzima ove uobičajene

pretpostavke, ona sudjeluje u društvenom obezvrjeđivanju tijela,
koje ide pod ruku s opresijom žena. (Grosz, 2002: 12).
Prvi pravac tijelo smatra objektom koji trebaju istraživati samo prirodne
znanosti, biologija i medicina, a ne duhovne znanosti, jer se tijelo u tom
kontekstu shvaća u okvirima organskog i instrumentalnoga funkcioniranja.
Drugi smjer tijelo promatra kroz metafore oruđa, stroja, automata ili
instrumenta, kao da je prijevozno sredstvo svijesti i njoj na raspolaganju,
te kao pasivni objekt koji treba pokoriti i okupirati.
Treći smjer tijelo promatra kao medij, nosač za iskazivanje značenja,
ideja, misli, osjećaja, afekata – onog esencijalnog, kao sredstvo za izražava-
nje i prijenosnik za informacije pri čemu se ignorira njegova konstitutivna
uloga u oblikovanju misli te osjećaja.
Sva tri smjera predstavljaju poimanje tijela u okvirima mehanici-
stičkih modela i kartezijanske tradicije kao koncepcija koje treba nadići
međuodnosom do sada prisilno odvojenih sfera, jer samo njihovo obje-
dinjavanje pruža temelje afirmaciji mnogostrukosti kao principa koji bi
trebao pokretati znanstvenu misao. U tom smislu autorica nudi koncepte
»utjelovljene subjektivnosti ili psihičke tjelesnosti« (Grosz, 2002: 22) koji
izbjegavaju međusobno isključivanje različitih aspekata naše ljudskosti i koji
uspostavljaju njihovu komplementarnost, međuodnos i uključenost. Novi
oblici znanja i načina spoznavanja bi trebali biti pluralni, nemehanicistički,
nedualistički, te u mogućnosti da odbace koncepte vlasti nad objektom
(tijelom) i prihvate razlike u konstrukciji subjektivnosti, kao i različitih
artikulacija tjelesnih osobitosti.
Osim spornoga odnosa između dualističkoga pristupa koji odvaja tjele-
snu i umsku sferu, postavljajući umsku kao dominantnu, te nedualističkoga
koji prihvaća važnost obaju sfera, važno je za daljnju raspravu o osjećajućem
integrativnom principu usmjeriti pažnju na, također, sporno pitanje odnosa
subjekta i objekta u znanosti. Pritom konvencionalni patrijarhalni pristup
spoznavanja podrazumijeva odvojenost subjekta od objekta promatranja,
dok osjećajući integrativni pristup podrazumijeva njihovu nerazdvojivost.
72

I. DIO
Suodnošenje subjekta i objekta
Analizirajući suvremeni zapadni načina mišljenja Levi-Strauss (1988) pri-

mjećuje da od rođenja usvajamo sustav referencija i krećemo se zajedno s
tim sustavom koji određuje ono što za nas ima značenje; prema tome niti
jedan dio čovječanstva nema formule koja bi se mogla primijeniti na cijelo
čovječanstvo. Upravo različitosti i međusobno raznovrsno odstupanje čine
suradnju plodnom, a njihova koegzistencija je plodnija što se one više razli-
kuju. U istom smjeru postmodernističke teorije (Haralambos, M., Holborn,
M., 2002) poriču postojanje apsolutne istine, jer znanje ovisi o stajalištu, a
sva stajališta su jednako dobra, niti jedno nije superiorno pa stoga nema
osnove za stvaranje objektivnoga znanja. Subjektivni elementi utječu na
odabir teme, odabir teorija hipoteza, odabir početne točke, metode – jer
spoznavatelj/ica stvarnost vidi samo vlastitim očima. Stoga treba prihvatiti
pluralnost različitih stajališta i razumjeti da je nemoguće pronaći jednu
dominantnu istinu koja bi jednako vrijedila za sva stajališta.
Pitam se zašto onda nema pomaka u smislu produktivnoga konstruk-
tivnog dijaloga između različitih teorijskih pristupa i razumijevanja za
različitosti istraživačkih interesa, koncepata i metoda? Možda zato što u
konvencionalnoj znanosti nema općeprihvaćene svijesti o uključenosti
subjekta u predmet proučavanja.
Uključenost promatrača/ice u predmet proučavanja – sa stajališta au-
topoetičnih procesa, kao kružne međuigre – teorijski su razradili Maturana
i Varela u knjizi Autopoetičnost i spoznaja, Realizacija življenja (Nikodem,
2004). Oni ističu refleksivne procese koji omogućavaju nekom sustavu
samo-produciranje. Temeljni koncept je ideja o refleksivnosti, pozitivnoga
feedbacka u kojem je i sam/a promatrač/ica dio sustava koji promatra. U
takvoj teoriji sustava karakteristika organizma nije, dakle, isključivo samoor-
ganizacija, već i autopoetičnost, odnosno samostvaranje, samo-kreativnost.
U tom smislu, važna za ovu raspravu je teza da stvarnost koja je izvanjska
promatraču ne postoji kao objektivan i od promatrača neovisan svijet.
Stvarnost za sve ljude ali i za sva živa bića postoji samo kroz interaktivne
procese koji su određeni unutrašnjom organizacijom pojedinoga organiz-
ma. Ove postavke su bitno promijenile kibernetičku sliku svijeta, jer mi sa
stajališta autopoetičnosti ne vidimo svijet koji postoji »negdje izvan« i čije
postojanje je neovisno o nama, već vidimo samo ono što nam naša siste-
73

matska organizacija dopušta da vidimo. Tako se pod utjecajem koncepta

autopoetičnosti prelazi s kibernetike promatranih sustava na kibernetiku
promatrača (Nikodem, 2004).
Istim tonom fizičar Heisenberg (1997) je otkrićem principa neodre-
đenosti (kvantna teorija) ustvrdio da se istraživač/ica ne može odvojiti od
ishoda mjerenja. U kvantnoj teoriji kao i u teoriji relativnosti time se dogo-
dila važna promjena s obzirom na predodžbu stvarnosti iz čega je slijedio
zaključak o jedinstvu čovjeka i prirode, subjekta i objekta. Naime, elektroni
koje su promatrali pokazivali su dvostruku prirodu - nekad su se pojavljivali
kao gibanje (valovi), a nekad kao čestice (materija), ovisno o promatraču/ici
i pojmovima koji su osnova za istraživanje. Iz toga se uvidjelo da promjene u
našim osnovnim predodžbama i pojmovima o stvarnosti moraju biti velike
prije nego se promatrana situacija može razumjeti.
Primjerice, ako se promatranjem iznuđuje prostorno-vremenski opis,
ne znamo što se onda stvarno događa u atomskom procesu (onda kada
ne gledamo). Prijelaz od mogućeg k faktičnom za vrijeme čina motrenja
je »kvantni skok«, stoga se atom mora promatrati kao kompleks moguć-
nosti od kojih se tek jedna ostvaruje u pokusu (Heisenberg, 1997: 11). Na
subatomskoj razini materija ne postoji sa sigurnošću na točno određenim
mjestima, već radije pokazuje sklonost, vjerojatnost da je tamo gdje fizičar
motri. Razrješavanje toga paradoksa potaknulo je pojedine fizičare da
prihvate jednu novu vrstu stvarnosti koja je dovela u pitanje temelje meha-
nicističkoga poimanja svijeta (Capra, 1985). Novi pogled pokazuje iluziju
klasične fizike: pretpostavka da možemo opisati svijet, a da ne govorimo o
sebi samima, jer ono što motrimo nije priroda sama, nego priroda koja je
izložena našem načinu postavljanja pitanja, a ta pitanja su u jeziku kojim
govorimo (Heisenberg, 1997).
Pojmovi se mogu definirati s obzirom na svoju povezanost, kada posta-
nu dio sustava definicija, ali granice njihove primjenjivosti na iskustvo neće
biti potpuno poznate. Stoga, prema ovim i sličnim gledištima, znanstveni
pojmovi su idealizacije, izvedeni pomoću aksioma i definicija pri čemu se
gubi neposredna veza sa stvarnošću. Ako se isti pojmovi pojavljuju u dva
takva sustava u kojima se, s obzirom na svoje međusobne veze, definiraju
različito, pitanje je u kojem se smislu može reći da ti pojmovi predstavljaju
zbilju. Naravno, ni granice područja iskustva ne mogu se općenito izvući iz
pojmova jer pojmovi nisu oštro definirani s obzirom na svoj odnos prema
prirodi. Iz toga slijedi da kvantna teorija ne dopušta potpuno objektivni opis
74

I. DIO
prirode, jer mi »već znamo što je život čak prije nego što smo ga znanstveno
definirali« (Heisenberg, 1997: 84).
Svijet se na taj način
pojavljuje kao složeno tkivo zbivanja u kojem se veze vrlo različite

vrste izmjenjuju, preklapaju i spajaju te na taj način najzad određuju
strukturu čitavog tkiva (Heisenberg, 1997: 84).
Ako neku skupinu veza opisujemo pomoću zatvorenoga sustava de-
finicija i aksioma, onda smo tu skupinu veza izolirali i idealizirali u cilju
znanstvenoga objašnjenja; ako čak i postoji potpuna jasnoća, nije još uvijek
jasno kako taj pojmovni sustav odgovara zbiljnosti. Čestice i polja su samo
dva različita pojavna oblika iste realnosti.
Nadalje, u teoriji relativnosti istodobnost nekog događaja ovisi o mo-
tritelju/ici i referentnom sustavu motritelja/ice. Nema objektivne sigur-
nosti o stvarnosti, postoji samo tendencija, mogućnost da je tako. Jedino
što možemo reći je da gdje god napredujemo od poznatog k nepoznatom
možemo reći da razumijemo. Ali pritom može biti potrebno naučiti novo
značenje riječi »razumjeti, dodirivati zbiljnost« (Heisenberg, 1997: 162), što
bi mogla biti smjernica moderne fizike prema usvajanju koncepta osjeća-
jućeg spoznavanja. Jer ako dođe do uzajamnog djelovanja različitih vrsta
mišljenja, ako se dogodi njihov zbiljski susret, ako stupe u odnos, onda se
možemo nadati novom razvitku. Stoga moderna fizika:
svojom otvorenošću za mnoge načine mišljenja budi nadu da u

konačnom stanju mnoge različite kulturne tradicije, nove i stare,
žive zajedno te da bi raznovrsna ljudska nastojanja moga surađivati
kako bi se uspostavila nova ravnoteža između mišljenja i djelovanja
(Heisenberg, 1997: 165).
Isto tako, Capra (1986) smatra da se moderna fizika može povezati s

općom teorijom sistema u kojoj je svemir kao nedjeljiva dinamička cjelina,
dijelovi koji su u međuodnosu i mogu se razumjeti samo kao obrasci koz-
mičkoga procesa iz čega slijedi da je ponašanje bilo kojeg dijela određeno
njegovim vezama s cjelinom. U tom smislu je važan pomak s promatranja
tijela na promatranje odnosa, iz čega slijedi svijest o međusobnoj povezanosti
svih pojava. Stoga sustavno poimanje uključuje predodžbu svijeta u vidu
75

integracije odnosa, kao uzajamno međudjelovanje različitih komponenata.

U tom smislu je rascjep između subjektivne i objektivne zbilje izmišljen jer
novo shvaćanje razumijeva svijet kao dinamičnu mrežu odnosa. To novo
poimanje integrira sve aspekte života stvarajući holističku paradigmu6 po
nelineranom principu, koja nadilazi tradicionalni kartezijanski rascjep uma
i tijela, kao i njoj blisku newtonsko-mehanicističku sliku svijeta, koja je bitno
linearna. Racionalnu, linearnu, kartezijansku spoznaju možemo izjednačiti s
patrijarhalnim principom, a intuitivnu, nelineranu, koja uključuje i integrira
sve aspekte spoznajnoga subjekta i njegovog suodnosa s objektom spozna-
je, možemo izjednačiti s mrežnim integrativnim osjećajućim principom,
posebno ako se pozovemo na prethodno navedene feminističke autorice i
njihove analize karakteristika spoznajnoga subjekta.
Slika 1:
racionalna intuitivna
spoznaja spoznaja
linearno mišljenje neposredno iskustvo

(newtonovsko-kartezijanska (holistička, nelinerana
slika svijeta) slika svijeta)
Nadalje, u smjeru traženja potvrde o važnosti unutarnje povezanosti

subjekta i objekta promatranja moram se pozvati na Gadamera (2000) koji
razmatra mogućnost strukturnoga koncepta kao metode koja podrazumijeva
cjelinu suodnošenja, uvučenost te sudioništvo promatrača/ice u toj cjelini.
Autor postavlja okvir strukture kao jednog načina razumijevanja istine, pri
čemu struktura označava veze dijelova od kojih se niti jednoga ne poima na
način da mu pripadne prednost. Struktura znači da ne postoji neki uzrok pa
onda učinak, nema principa kauzalnosti kao forme objašnjenja već se radi o
»međusobnoj igri djelovanja« (Gadamer, 2000: 23). To je djelatni sklop, čije
međusobno djelovanje stvara unutarnju povezanost, koja se može shvatiti
razumijevanjem, koje je posve različito od mehanicističkoga shvaćanja.
6 Više o novoj paradigmi vidi: Capra, (2004).
76

I. DIO
Ovaj filozof zaključuje da kao što nikada nismo u stanju biti čisti pro-
matrači/ce ili slušatelji/ce nekog umjetničkog djela, jer, u izvjesnom smislu
stalno sudjelujemo u predaji, tako nema ni odmaka od istraživanoga pred-
meta. Čovjeka se ne može promatrati iz sigurnoga motrišta istraživača/ice,
jer metoda znači »cjelinu bavljenja nekim područjem pitanja i problema«
(Gadamer, 2000: 30). Metoda »nije oruđe za objektiviranje i ovladavanje
nečim, već je ona sudjelovanje u ophođenju sa stvarima kojima se bavimo«
(Gadamer, 2000: 31). Ovo značenje metode kao zajedničkoga hoda pret-
postavlja da se već nalazimo usred igre i ne zauzimamo nikakvo neutralno
motrište. »Ono pravo je susret čovjeka sa samim sobom u odnosu na nekog
drugog koji je različit od njega samog« (Gadamer, 2000: 31). Nasuprot
objektiviranju radi se o sudioništvu, uvučenosti u cjelinu. U tom smislu
autor citira Jean-Paula Sartrea: »U trenutku u kojem se drugi reducira na
objekt promatranja, nema više uzajamnosti pogleda i ne dolazi više ni do
kakvog sporazumijevanja«. (Gadamer, 2000: 31).
Slika 2:
sudioništvo objektiviranje
Jasna svrha dominantne spoznaje i znanosti je da ukloni svako subjek-

tivno mišljenje, što vodi do toga da se pomoću metode postavimo u odnos
prema nekom drugom tako da je on s naše strane izložen kao objekt, da
ga objektiviramo, ovladavamo njime. I ne smijemo zaboraviti da živimo u
životnoj struji predaje i nemamo suvereni odmak od smjernica koje pret-
postavljaju dominantni znanstveni pristupi spoznavanju kako bi provodili
pokuse i postavljali teorije (Gadamer, 2000). Autor, osim toga, naglašava
važnost umijeća razumijevanja što znači priznati sve forme ljudskoga
života i artikuliranje, a ne zagospodariti onim nasuprot, drugim i uopće
predmetnim svijetom (Gadamer, 2002). Samo »mogućnost odmicanja da
bismo drugom dopustili da vrijedi« omogućava temeljne uvjete zajedničkoga
života na ljudski način (Gadamer, 2002: 131).
Nadalje, Gadamer (2003) smatra da u suvremenom svijetu nestaje
živo iskustvo koje obilježava naš cjelokupni društveni život jer je obrazac
posredništva postao generalan (mediji, artefakti, komfor, sredstva i sl.) Ako
77

kultura – ekvivalent grčkomu paideia, dakle odgoj – znači »njegu duha«,

kultiviranje čovjekovih snaga, onda to puno govori o našem položaju u
civilizaciji u kojoj društvo nameće neprestano korištenje sredstava i medija
u kojem je čista kvantiteta mase informacija istisnula formu razumijevanja
i živoga iskustva. Nismo li izloženi prekomjernom posredovanju koje vlada
našim cjelokupnim životom i uvlači nas u jednostranost?
Slika 3:
živo iskustvo posredništvo
Nakon što sam izložila pretpostavke o nerazdvojivoj povezanosti subjek-

ta i objekta istraživanja te važnost prihvaćanja istraživačke subjektivnosti i
iskustva kao nužnih u spoznajnom procesu, te kako sam ukazala na prednost
nedualističkoga poimanja čovjeka, pokušat ću objasniti kako ta shvaćanja
uzeta zajedno mogu doprinijeti osvjetljavanju novoga načina spoznavanja
karakterističnoga za mrežni osjećajući princip.
Spoznavanje i osjećanje
Damasio (2003), u svojem članku »Descartesova greška« kritizira karte-

zijansko shvaćanje čovjeka koje razdvaja tijelo i duh, upozoravajući na
povezanost osjećaja, emocija i mišljenja, navodeći da su osjećaji integralni
dio procesa logičkoga razmišljanja i spoznavanja. U knjizi Osjećaj zbivanja
(2005) objasnio je povezanost emocija, osjećaja i spoznaje kroz neuroana-
tomsku analizu procesa uma, gdje raščlanjuje dva problema svijesti:
1. shvatiti da mozak stvara mentalne modele (slike objekta, film u
mozgu),
2. shvatiti da mozak usporedno s 1. stvara i osjet samoga sebe u činu
spoznaje, iz čega izvodi dva problema neurobiologije svijesti:
(a) problem nastanka filma u mozgu,
(b) način stvaranja osjećaja postojanja vlasnika i promatrača toga filma, tj.
problem pojavljivanja vlasnika i promatrača filma u filmu samome. Autor
78

I. DIO
prema tome izjednačava svijest sa spoznajom, pri čemu je svijest dio uma
koji se bavi ujedno osjetom samoga sebe i osjećajem spoznavanja (vidi sliku
4). Svijest je rezultat adaptivne evolucije i dio bioregulacijskih mehanizama
koji omogućavaju preživljavanje s ciljem izbjegavanja gubitka integriteta.
Slika 4:
svijest
osjet samoga osjećaj

sebe spoznavanja
S druge strane, Solomon (1998) tvrdi da je Descartes bio prilično

svjestan dvojne prirode emocija te da se one sastoje od obje supstancije
(protežne/materijalne i misleće/nematerijalne), pritom razumijevajući
»animalnu dušu« kao materijalnu sferu, a vjerovanja i želje kao nemateri-
jalnu, misleću sferu. Primjerice, mržnja po Descartesu prvobitno proizlazi
iz percepcije objekta kao potencijalno opasnoga i uključuje želju da ga se
izbjegava. Time su emocije opkoračile ontološki ponor između protežne tvari
i misleće tvari. Solomon (1998) zaključuje da je Descartesov konačan interes
bio vrijednosno-orijentirana i razborito-umska analiza emocija, bez obzira
na njegovu dvojnost um-tijelo. Iako je Descartes u konačnici ustvrdio da
emocije pripadaju objema sferama, ta tvrdnja nažalost nije umanjila njegov
utjecaj na daljnji razvoj znanstvene misli u smjeru dvojnosti um/tijelo, niti
je umanjila posljedice mehaničke slike svijeta i teorije o linearnosti prostora
čije utjecaje osjećamo još i danas u svim aspektima mišljenja i odnošenja, a
koje možemo promatrati kao dominantne principe spoznavanja.
Slično tome Foucault (1994), između ostaloga, također razmatra pro-
blem izvornog iskustva koji stoji sučelice subjektu:
to bi značilo da prvotna sukrivnja sa svijetom utemeljuje našu

mogućnost da govorimo o njemu, u njemu, da ga označavamo i
imenujemo, da ga prosuđujemo i na koncu spoznajemo u formi
istine (Foucault, 1994: 131).
79

Nadalje, diskurs se može kazivati o svemu upravo stoga što se »sve

stvari mogu vratiti u tihu unutrašnjost samosvijesti« (Foucault, 1994: 131).
Prema tome, autor zaključuje da u našem društvu postoji svojevrsni
»strah od događaja« i želimo li taj strah ukloniti, moramo se odvažiti, iako
se naša misao tome odupire, staviti u pitanje našu volju za istinom i vratiti
diskursu karakter događaja, pri čemu je problem univerzalnoga posredova-
nja jedan od načina potiranja realnosti diskursa kao igre, igre pisanja, igre
čitanja, igre razmjene. Događaj je ono što nam izmiče; kroz igru isključi-
vanja, to je mjesto apsolutne mogućnosti, nasuprot onome što je mislivo.
Dakle, s obzirom da samo izvornim iskustvom možemo spoznati svijet,
odupirući se univerzalnomu posredovanju, sa željom da uhvatimo događaj
– ono nemislivo i izađemo iz strukture – ono mislivo, biti intelektualac,
spoznavatelj znači »biti stalno sposoban da se otrgneš od samoga sebe«
(Foucault, 1994:131).
Slika 5:
događaj struktura
nemislivo mislivo
izvorno univerzalno
iskustvo posredovanje
Leing (1989) na sličan način tematizira problem »neposrednoga do-

življaja« (Leing, 1989: 173) koji je u suprotnosti s »društvenim fantazam-
sistemom« – jer je naše svakodnevno, naoko normalno stanje određeno
utonućem u društveni fantazam, tako da ga u konačnici čovjek shvaća
kao da je stvaran (Leing, 1989: 32). To postaje procjep u egzistencijalnom
iskustvu koji rezultira nedostatkom vlastite prisutnosti. Protresti nečije
»ja« iz lažnoga osjećanja stvarnosti povlači za sobom derealizaciju onoga
što taj čovjek obmanjivo smatra stvarnošću. Jedino u tom slučaju može mu
doprijeti do svijesti saznanje o »društvenom fantazam-sistemu« u kojem živi.
Dakle, s jedne strane imamo neposredni doživljaj kao istinski pristup sebi
80

I. DIO
i svijetu a s druge strane fantazam koji posreduje između nas i stvarnosti,

a nameću ga dominantne struje spoznavanja.
Slika 6:
neposredni društvena
doživljaj fantazija
Slično tome, Bourdieu uvodi pojam habitusa kao nesvjesnoga pounu-
trenja društvene strukture u subjektivnost što rezultira određenim načinom
mišljenja, djelovanja, osjećanja i percipiranja (Kalanj, 2004: 174). U tom
smislu nesvjesno pounutrenje omogućava da nam društvena fantazija
izgleda realna pa stoga ni ne preispitujemo habitus koji smo usvojili kroz
konvencionalno obrazovanje i teško iskačemo izvan njegovih granica. Teš-
ko nadilazimo konvencionalnu paradigmu koja u konačnici ne podržava
život, već samo teži njime ovladati. Paradigma osjećajućega spoznavanja
kao karakteristika mrežnoga principa spoznavanja koji integrira kogniciju,
osjećaje i emocije, subjekt i objekt omogućava puno neposredniji i cjelovitiji
opis svijeta te subjekta samoga, što bi u konačnici svakako trebao biti cilj
svakoga/e istraživača/ice, ako želi istinski razumjeti i objasniti stvarnost.
Iz toga zaključujem da samo cjeloviti doživljaj koji uključuje i nas i naše
misli, osjećaje, emocije može pružiti neobmanjujući pristup svijetu kojeg
proučavamo. U procesu spoznavanja na taj način iskustvenim osjećajućim
doživljajem procjep između subjekta i objekta postaje prevladan. Subjekt i
objekt spoznaje postaju jedno.
Mrežni princip7
Foucaltova (1994) teza da moć djeluje kapilarno tako što se provodi svakoga
trenutka, u svakoj točki, u međusobnom odnosu pojedinih točaka, podržava
ideju o mrežnom obrascu koji nije hijerarhijski, dualni ili linerani. Moć je
posvuda, ne zbog toga što sve zahvaća, nego zbog toga što odasvud dolazi i
to je ono što on naziva »mikrofizikom moći«. Moć je mnoštvo odnosa snaga,
7 Temeljitu razradu koncepta mrežne strukture vidi u: Capra, (1998).
81

ona dolazi odozdo kao opća matrica, što znači da pretpostavlja relacijski
karakter odnosa moći.
Iz toga izvlačim da matrica pretpostavlja relacijski karakter, što je ka-
rakteristično i za mrežnu formu s mnoštvom međuodnosa.
Castells (2000) na sličan način promatra društvo kao mrežnu arhitek-
turu sastavljenu od njegovih struktura i procesa. Informacijsko društvo, po
njemu, ima mrežnu logiku koja pretpostavlja novu prostornu logiku kao
prostor tijekova (različit od prostora mjesta).
Informatički prostor stoga nije mjesto, već proces, u kojem su središta
povezana u svjetsku mrežu na temelju tijekova informacija. Društvo je
prostor koji je konstruiran oko tijekova kapitala, informacija, simbola i
komunikacije. Dakle, tijekovi nisu element, oni su proces, oni su relacija.
Kako je društvo oblikovano prostorom tijekova, logika umrežavanja stvara
novu strukturu – koncept mreže, a te su mreže višestruke (gospodarska,
medijska, politička…).
U tom smislu svojstva mrežnoga principa spoznavanja mogu se izvući
iz navedenoga mrežnog principa organizacije komunikacije – nadilaženje
hijerarhijske razine važnosti, dualnosti, dominacije pojedinih spoznajnih
načela nad drugima kao i linearnosti, koji su karakteristični za patrijarhalne
načine spoznavanja. Mrežni princip podrazumijeva osjećajući princip koji
nelinearno i nehijerarhijski analizira i prilazi svijetu, pretpostavljajući svoju
kompleksnost te sveukupnost suodnošenja njegovih elemenata i razina,
uz uključenost samoga subjekta spoznavanja sa svim njegovim aspektima.
Pritom se ne isključuju pojedine osobine subjekta kao sporedne (npr. emo-
cije, osjećaji), a to s ciljem humanoga, kreativnog i iskrenog spoznavanja.
Takav princip ujedno podrazumijeva relativističko iskustvo kao iskustvo
odnošenja, jer spoznavatelj/ica priznaje svoj odnos s onime što promatra,
ujedno shvaćajući da ne promatra samo izdvojene elemente, već njihove
međusobne relacije. Uz to spoznavatelj/ica je svjestan/na da unaprijed po-
stavlja granice stvarnosti koju želi dokučiti kroz pojmove i definicije, habitus,
posredovanje i paradigme koje kao polazišne točke uokviruju i ograničuju
pristup svijetu. Refleksijom o tim polazišnim točkama i okvirima priznaje
se spoznajna subjektivnost, uključenost i suodnošenje s fenomenom pro-
učavanja te izbjegava nasilje ovladavanja nad fenomenom.
82

I. DIO
Slika 7:
mrežna
spoznaja
umsko osjećajuće
spoznavanje spoznavanje
uronjenost samo
pojmovi, definicije, u odnose -refleksija
metode, stajalište,
znanje, kompleksnost
razina i odnosa, subjektivno svijest o
nelinearni i iskustvo habitusu i
nehijerarhijski pristup paradigmi
Zaključak
Prestati preispitivati svekoliku stvarnost, s umišljajem da je otkriće samo

jedne male niti dovoljno za objašnjenje, udaljava od čuđenja i razumijevanja
stvarnosti onakve kakva je ona uistinu. Razumjeti stvarnost podrazumijeva
osim intelektualnoga znanja i određeno individualno osjećajno iskustvo,
koje je upravo navedenim teorijskim konceptima (Damasiovim, Gadame-
rovim, Heisenbergovim, Caprinim, Foucaultovim, Leingovim, Maturani-
nim i Varelinim) te feminističkim teorijama spoznaje dobilo legitimitet i
objašnjenje. Procesi koji se u nama zbivaju omogućavaju nam subjektivnu
iskustvenu spoznaju, samim time što smo kao ljudi građeni za tu mogućnost.
Razumjeti takvu spoznaju znači razumjeti našu mogućnost da spoznamo
sebe i život, čiji smo nerazdvojni dio. U tom smislu pohvalno je zahvatiti
raznolikost i pluralnost teorijskih pristupa, koji nikako nisu jedni spram
drugih u kompetitivnom odnosu, jer je stvarnost previše kompleksna da bi
bila uhvatljiva jednim umom ili jednim teorijskim pravcem. Razumijevanje
stvarnosti u tom smislu podrazumijeva prilaženje s različitih strana i sta-
jališta, ne bi li se osvijetlila još pokoja nit odnosa koji oblikuju naše živote
83

i određuju našu čovječnost. Razumijevanje je, ponavljam, ključna riječ u

prihvaćanju različitih kao i novih teorijskih pravaca te prihvaćanju važnosti
doprinosa svakoga od njih. Ali pitam se, što bi to razbilo mutnost i ogra-
ničenost koji su »opsjeli« umove današnjih znanstvenika/ica i teoretičara/
arki? Možda baš njihove emocije, taština i osjećaji, strah da bi njihove teze
došle u pitanje ili da bi izgubile vrijednost i značaj sprečavaju dijalog između
različitih stajališta kao i prihvaćanje novih paradigmi. Možda baš njihovi
osjećaji uzrokuju odsutnost razumijevanja prema osjećajućem spoznavanju
i novim pristupima. Zar je egoizam važniji od potrage za odgovorima o
istini i smislu društvenoga i prirodnog univerzuma? Recimo, zašto se ne
bi različita stajališta i različiti referentni okviri, ako zadovoljavaju logička i
znanstvena pravila, mogla usuglasiti i naći dodirne točke kao čvorišta, razu-
mijevajući da svaki osvjetljava samo jedan aspekt stvarnosti? Posebice ako
pretpostavljamo da se radi o mreži i višestrukosti različitih razina fenomena
i njihovih odnosa. Kako kažu egzistencijalistički sociolozi cilj društvenih
znanosti je »proučavanje ljudskoga iskustva u svijetu…u svim njegovim
oblicima« (Ritzer, 1997: 381). Time se odbacuje jednodimenzionalno, line-
arno, uzročno objašnjenje ljudskoga života, fokusiranjem na širu situaciju
u kojoj se razvijaju misli i osjećaji. Čovjek je pod utjecajem neposrednih
situacija i stoga treba znati ograničavati ideje unutar okvira zapažanja, a ne
lažirati univerzalnost i objektivnost zbog silne želje da završi s potragom
krajnje istine. Treba biti u mogućnosti iskočiti izvan sebe, a istodobno znati
gdje si i s kojega stajališta razmatraš stvari, pa će onda možda biti vidljivo
da je objekt u subjektu, subjekt u objektu te da su uzajamno u međusobnoj
igri djelovanja i osjećanja.
Samo-refleksija
Svaki istraživač/ica negdje duboko zna, ako se iskreno propita, zašto se

bavi baš tom određenom temom ili tim određenim fenomenom, što ga/
nju u tome muči, što mu/joj je »mutno«, zašto se ne bavi nekim drugim
pitanjima. Koje su se misli, stavovi, životne okolnosti, osjećaji i emocije
isprepleli u vezi baš toga problema, što ga/nju motivira da to proučava.
Smiješno je praviti se da smo jako objektivne/i i primateljima ne izraziti
svoje subjektivne poticaje jer, uostalom, gotovo sve bilješke o autoru/ici
84

I. DIO
naglašavaju kontekste i biografske priče koje su imale svojevrstan utjecaj

na njegovo/njezino stvaralaštvo.
I na kraju, da rad ne ostane bez moga osvrta, želim naznačiti da me je
upravo iskustvo na domaćoj znanstvenoj sceni (na simpozijima, u neformal-
nim i formalnim odnosima) zabrinulo i time inspiriralo na ovo promišljanje.
To ne znači da me osim toga ne zabrinjavaju generalni svjetski trendovi,
ali ovdje sam imala izravno iskustvo osjećanja atmosfere i svjedočenja
smjerovima mišljenja. Naime, dosta često osjećala sam nelagodu zbog
nerazumijevanja kolega/ica u vezi mojih ideja o novim pristupima, »soft«
paradigmi, i često sam bila izvrgnuta ili upitana: »O čemu se tu zapravo radi,
kolegice, ja tu ne vidim nikakav problem?« Ili: »Mladi ste, udajte se i pustite
ovo na miru«. S druge strane, kao zaljubljenica u mogućnost znanstvenoga
objašnjenja te razumijevanja svijeta, osjećala sam tugu i konflikt, jer kao
da se priča jedno a radi drugo. Primijetila sam neku mutnu dvoličnost i
demagogiju. Osim toga, osjećala sam i razočaranje, jer ovaj tradicionalni
način znanstvenih koncepata kao da bitno promašuje nešto »jako ljudsko«.
Ne znajući što bi s njime, odbacujući kao nevažno sav »višak«, samoga
čovjeka reducirajući na napola-biće. U tom procesu odbacivanja vidim
ključni nedostatak prihvaćanja. Prihvaćanje svih naših aspekata ljudsko-
sti, a ne klanjanje idealnim redukcionističkim konceptima, trebalo bi biti
temeljno polazište za razumijevanje, spoznavanje i otkrivanje svega. Jer po
meni, uključenje baš tog odbačenoga viška, tog emotivnog, subjektivnog,
utjelovljenog, zaigranog, kreativnog i otvorenog pristupa svijetu, spremno-
ga na interakciju i suodnošenje, kao osjećaj života, može ostvariti pokušaj
razumijevanja sebe i svijeta na jedan cjelovitiji, istinskiji i iskreniji način.
Treba se usuditi. A to nam nude feminističke teorije.
Literatura
Alcoff, L., Potter, E. (ur.). (1993). Feminist Epistemologies. New York &
London: Rutledge.
Belenky, M. F. i sur. (1998). Ženski načini spoznavanja: Razvoj sebstva, svojeg
glasa i svojeg duha. Zagreb: Ženska infoteka.
Boulding, K. E. (1990). Three Faces of Power. Newbury Park: Sage Publi-
cations.
85

Capra, F. (1998). Mreža života: novo znanstveno razumijevanje živih sustava.

Zagreb: Liberata.
Capra, F. (2004). Skrivene veze: Znanost o održivosti: objedinjavanje biološke,
spoznajne i društvene dimenzije života. Zagreb: Liberata.
Capra, F. (1986). Vrijeme preokreta. Zagreb: Globus.
Castells, M. (2000). Uspon umreženog društva. Zagreb: Golden marketing.
Damasio, A. (2003). »Descartesova greška«. Europski glasnik. 8(8):397-414.
Damasio, A. (2005). Osjećaj zbivanja: Tijelo, emocije i postanak svijesti.
Zagreb: Algoritam.
Foucault, M. (1994). Znanje i moć. Zagreb: Globus.
Gadamer, H. G. (2002). Čitanka. Zagreb: Matica hrvatska.
Gadamer, H. G. (2000). »Hermeneutički pristup početku«. U: Početak
filozofije. Zagreb: Biblioteka Scopus. str. 19-32.
Gadamer, H. G. (2003). »Umjetnost i mediji«. U: Ogledi o filozofiji umjet-
nosti. Zagreb: AMG. str. 211-233.
Geiger, M. (2002). »Feministička epistemologija: Kratak pregled feminističke
kritike znanosti«. Revija za sociologiju, 33(1-2):113-115.
Grosz, E. (2002). Preoblikovanje tijela. Treća. 4(1):6-25.
Heisenberg, W. (1997). Fizika i filozofija. Zagreb: Kruzak.
Haralambos, M., Holborn, M. (2002). Sociologija: Teme i perspektive. Zagreb:
Golden marketing.
Kalanj, R. (2004). »Sociologija i angažman. Pierre Bourdieu«. U: Globa-
lizacija i postmodernost: Ogledi o misliocima globalne kompleksnosti.
Zagreb: Politička kultura. str. 162-188.
Kuhn, T. (1999). Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb: Naklada Jesenski
i Turk: Hrvatsko sociološko društvo.
Laing, R. D. (1989). Jastvo i drugi. Novi Sad: Bratstvo Jedinstvo.
Lévi-Strauss, C. (1988). »Rasa i povijest«. U: Strukturalna antropologija 2.
Zagreb: Školska knjiga. str. 297-334.
Longino, H. E. (2004). »Feministička epistemologija«. U: Greco, J., Sosa, E.
(ur.), Epistemologija: Vodič u teorije znanja. Zagreb: Naklada Jesenski
i Turk, str. 403-436.
86

I. DIO
Nikodem, K. (2004). »’Unutrašnji totalitarizam’ umjesto demokracije –

Jesmo li osuđeni na distopiju?«, Filozofska istraživanja, 93(2):369-384.
O’Connell, A. N. (1980). »Karen Horney: Theorist in Psychoanalysis and
Feminine Psychology«. Psychology of Women Quarterly. 5(1):81-93.
Rich, A. (1995). On Lies, Secrets and Silence: Selected Prose. New York &
London: W. W. Norton & Co.
Ritzer, G. (1997). »Noviji oblici razvoja u sociologijskoj teoriji«. U: Suvre-
mena sociologijska teorija. Zagreb: Globus. str. 345-386.
Solomon, R. C. (1998). »The Politics of Emotion. Midwest studies in philo-
sophy«, XXII. str.1-20. http://membres.lycos.fr/pdfzentrum/Midwest/
xtt3u3/solomon_polit_emot.pdf, očitano sa stranice 22.1. 2005.
Zaborski-Čunović, K. (2002). »Feministička epistemologija kao izazov«.
Treća. 4(2):196-205.
Woolf, V. (2004). Tri gvineje. Zagreb: Centar za ženske studije.
87


2 2
89


I. DIO
2
Rod kao glagol
ili o jeziku i rodnim
identitetima
Rod kao glagol ili o jeziku i rodnim identitetima

Rada Borić
Sažetak: Tekst propituje odnos jezika i roda te istražuje kako njihovu

interakciju vide lingvistkinje drugoga i trećeg vala feminizma. Feministič-
ke lingvistkinje drugoga vala smatraju da jezik utjelovljuje i izriče odnose
moći i kao takav označitelj je opresije. Mnoge od njih pak kritiku pomje-
raju s odnosa moći prema različitim govornim stilovima u kojima se ističu
razlike »muškoga« i »ženskog« jezika/govora, te iako žene nisu homogena
skupina, jezik ih reprezentira u poopćenim rodnim stereotipima i prepun
je seksizama. Feminističke lingvistkinje trećega vala ne gledaju na rod kao
na »univerzalnu« kategoriju već kao na nestabilnu varijablu, te zanimanje
preusmjeravaju s pojedinačnih žena kao reprezentacijskih k načinu na koji
kontekst i pojedinačne osobe čine interakciju. Ženski se jezik razlikuje prema
kontekstu i činjenicama kao što su klasa, etnička ili regionalna pripadnost
ili seksualne preferencije, pri čemu jezik označava upravo tu različitost pri-
padanja. Rodni identitet ovisi o promjenama konteksta stvarajući, i u jeziku
i jezikom, množinu identitetskih pojavnosti. Tako rod možemo smatrati
glagolom, radnjom koju činimo u interakciji s drugima. Tekst, također,
na primjerima iz hrvatskih jednojezičnih rječnika, pokazuje kako jezični
stereotipi i seksizmi mogu biti dijelom opasne jezične ideologije.
Ključne riječi: feministička lingvistika, ženski jezik, jezična ideologija,

seksizam, rod, rodni identitet, diskurzivna analiza, zajedništvo praksi
91

Svaka žena na svijetu ima više toga zajedničkog s drugom ženom -

bez obzira na klasu, rasu, godine, etničku pripadnost, nacionalnost
- no što ima zajedničkog s bilo kojim muškarcem.
Sonja Johnson
Moramo priznati da ne možemo sa sigurnošću znati kako žene koje

su različite od nas - žene drugih rasa, etničkog podrijetla, religija,
klasa, seksualnih orijentacija - doživljavaju opresiju - niti to možemo
znati za žene iz prošlosti.
Marlene LeGates
Kada sam prije više od deset godina za prvi broj časopisa Treća1 pisala
tekst »Ženski identitet u jeziku«, nad prvom sam rečenicom teksta »Ja sam
žena« stajala nagnuta kao nad prozorom vlaka koji juri kroz nepoznati
krajobraz, zagledana u njegovu jedinstvenu prirodu.2 Nelagoda koju sam
pri tom osjećala odnosila se s jedne strane na jezično oblikovanu sigurnost
iskaza kojim sam odredila svoje jastvo, sigurnost da »ja« jesam »po sebi«,
ali i nesigurnost da tom rečenicom, osim opreke da nisam muškarac, nisam
izrekla baš ništa o sebi kao subjektu koji je gramatika dodijelila tomu »ja«.
S druge pak strane, iskaz iz »ja« unaprijed je prijetio tekstu koji je trebao
biti ovjeren (i dati ovjeru) u prvome broju »teorijskog« časopisa, jer teoriji,
naučili su nas, pripada »neutralan« jezični diskurs. To se »ja« odjednom
pokazalo nedovoljno jakim i uvjerljivim za prvi tekst koji je htio propitati
jezik i rodni identitet, no znala sam da ga ne želim zaogrnuti ustaljenim
akademskim diskursom pa sam svjesno utekla hinjenome gramatičkome
pasivu ili samorazumljivoj množini »u ovome bismo tekstu htjeli poka-
zati«, odnosno »u ovome tekstu će se pokazati« i odlučila ostati ranjivim
subjektom u ranjivome tekstu.
Danas ponovo stojim nagnuta nad istom rečenicom, prvi se broj Treće
rasprodao, moj je primjerak dobio desetogodišnju patinu, a ja ću, nakon
godina u kojima mi je postajalo sve važnije na koji način jezik oblikuje
moj rodni identitet, dodatno ispisati ponešto o sebi i jeziku kojim se i sama
opisujem. Pokušat ću tekstom pokazati zašto je feminizmu važan upravo
1 Borić, R. (1998). »Ženski identitet u jeziku«. U Treća, br. 1/vol1. Zagreb: Centar za ženske
studije, str. 37-44.
2 O odnosu priroda/kultura vidi tekst Ankice Čakardić u ovoj knjizi.
92

I. DIO
2
jezik, pri tom uzevši sebi reprezentacijsku poziciju, svjesna opasnosti
reprezentiranja.
Čitajući »stari tekst« mogu opipati napor s kojim sam u prvome broju
feminističkoga teorijskoga časopisa htjela progovoriti ne samo o tome
kako jezik reprezentira ženski rod već čiji jezik reprezentira ženski subjekt
i mogu prepoznati istu nelagodu koju osjećam dopisujući nove uvide u
tijelo teksta o jeziku i rodnom. No, ženski su me studiji naučili da stvarati

epistemologijske modele znanja znači »dnevno (se) propitivati i razvla-
šćivati« (Woolf 2004) a »znanje kao praksa« u Centru za ženske studije
ohrabrili da »utjelovljeno znanje« ponudim na nova čitanja. No, prije no
što pokušam iz pozicije desetogodišnjeg odmaka provjeriti (provjetriti?)
što sam to učila i otkrivala zajedno s feminističkim lingvistkinjama, voljela
bih nešto reći i oko vlastitoga postajanja feminističkom lingvistkinjom.
Dvadeset godina bila sam »profesor hrvatskoga jezika«. Istina, taj je jezik
tijekom mojega života i obrazovanja bio različito imenovan zahvaljujući
različitim jezičnim ideologijama (no to je za neki drugi osvrt). On je tre-
bao biti »neutralan« spram klase, rase, nacionalnog i rodnog i nitko nije
podučavao da jezik u kojemu živim i koji i mene opisuje isključuje i/ili
diskriminira žene (dakako i druge Druge). Govorilo se tek o gramatič-
koj razlici roda, u kojoj su se navodili gramatički rodovi (muški, ženski
i srednji), ponešto o razlici između prirodnoga i gramatičkog roda tipa
mladoženja i vojvoda, dvorodnim imenicama glad i žeđ, kongruenciji,
tj. slaganju u rodu, broju i padežu (dakako uvijek spram muškoga roda
- muškarac i žena su bili, pa čak i majka i dijete su bili),3 mocijskim paro-
vima za zanimanja (zanimljivo i oni uvijek na štetu žena jer se služe često
tvorbenim nastavkom za umanjenicu –ica).
Gramatika ne vidi rodnu razliku izvan jezične stvarnosti, a jezičnu
stvarnost ne vidi u interakciji s rodnim i drugim društvenim i kulturnim
značajkama, te jeziku ne pripisuje iskustvo, povijest iskustva, tijelo ili moć.
Sve to nisam znala, nisam naučila tijekom studija i to se još uvijek ne može
naučiti tijekom redovnog studija. Koliko je jezik »neutralan« dovoljno
je pogledati u jednojezične rječnike hrvatskoga jezika.4 Iako jezikoslovci
zagovaraju neutralnost jezika (istina, tvrde da nema malih i velikih jezika,
3 Isto tako i pri kongruenciji opisnoga pridjeva ili pridjeva radnog s imenicama, dovoljna
je prisutnost samo jedne imenice muškoga roda da bi pridjev ili pridjev radni imao nastavak
muškoga roda, na primjer: Nada, Ana i Marin su dobri.
4 Anić, V. (1991;2001), Šonje, J. (2000)
93

no stvarnost je tu okrutnija), muški je rod onaj koji se proglašava generič-

kim, inkluzivnim, pa predstavlja i ženski rod. Poredak po kojemu se spol/
rod pojavljuje kao prva distinktivna značajka mora da je ipak od posebne
važnosti jer potvrđuje da je spolna razlika najstarija, ona koja prethodi i
jeziku samom, dok oni koji bilježe riječi i u njih upisuju značenja (povijesno
uglavnom muškarci; a kada su i žene sastavljačice rječnika perpetuiraju
zabilježena značenja)5 ne mare što Lucy Irigaray smatra da žene nikada ne
mogu biti predstavljene kao model jednog subjekta već su tek fetiš reprezen-
tacije, stoga i nepredstavljive, dakle niti kao subjekti niti kao »drugo«, tek
razlika u ekonomiji binarnog zakona koji podržava monološku proizvodnju
muškosti i tako plutaju u odnosu razlike i isključivanja (Butler 1990:25).
Ako sam »fetiš reprezentacije«, tko ima moć »reprezentacije«? Hoću
li se odmah omjeriti s »muškarac« kako to iz nepoznatih razloga stoji u
Rječniku hrvatskoga jezika (Anić 1991). Evo kako me reprezentiraju u
natuknici »žena«: »1.a osoba po spolu suprotna muškarcu, žensko«, pa tek
onda »odrasla osoba ženskog spola«, i dakako, prema svojoj »društvenoj
ulozi«, »2. razg. bračni drug ženskog spola; supruga«. (Anić 1991). Pri
tome je, dakako, muškarac definiran isključivo kao odrasla osoba muškog
spola. Dakle, ženu se ne definira po sebi već kao suprotnost muškarcu; on
je norma, a žena otklon. I dok odrednica »muškarac« nema niti jednog
frazeološkog izraza, za ženu koja se bavi javnim poslovima, »javnu ženu«,
navodi se »prostitutka, laka žena - lako osvojiva žena - žena u predrasudi
da ne bira partnera« (Anić 1991). Može li politika, jezična ideologija,
puristički očistiti seksizme kao što to čini s drugim npr. etnički nepodob-
nim riječima ili ju s razlogom ne smeta diskriminacija spram roda koja se
sustavno bilježi u jeziku?
Pod riječi »ženka« uz 1. »životinja ženskog spola« stoji i deprec. »žena
kao oličenje svoga spola« (Anić 1991). Što to »oličuje« moj spol, rječnik
ne govori. A pod prilogom »ženski - kao žene, na ženski način, na način
žena«, moramo gonetati kakav je to »ženski način« ili se već i on pred-
mnijeva. Jednako je i s pridjevom »ženski – koji se odnosi na žene, koji
pripada ženama, koji ima osobine žene, koji je kao žena«, pri čemu ostaju
pretpostavke koje pune pojam. Upisuje li se možda na način vidljiv u opisu
frazeologizama »ne znam jesam li muško ili žensko – kaže muška osoba
5 Deset je sastavljačica Rječnika hrvatskoga jezika Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža
i Školske knjige, a niti jedan muškarac, dok je urednik muškarac. Možda bi ta činjenica mo-
gla nešto reći o »rodnoj podjeli posla«.
94

I. DIO
2
kad ističe svoju p o t p u n u« (istakla R.B.) »zbunjenost, pometenost; više
ništa ne znam; ne znam gdje mi je glava« (Anić 1991)6 posredno u identitet
potpuna zbunjenost, pometenost, bezglavost? Tako je jasno da dihotomija
muški/ženski ne dijeli svijet na dva jednaka dijela što se tiče vrijednosti
i/ili moći, jer »muška glava« nije isto što i »ženska glavo«.7 Preko granica
rodnog ne može se kroz jezik/u jeziku, gramatika se nadaje čuvaricom
stabilnog identiteta.8

Skokov Etimologijski rječnik (Skok 1973) pod »žena« navodi: ie.,
»balto-slav., sveslav. i praslav., 1 femina (uopće) 2 supruga». Pa dok se
bavi podrijetlom same riječi i izvedenica, ne zaboravlja dodati: »Prvot-
no je značenje »družica muža«. Odatle još i danas oštra opozicija muž i
žena, ženiti (se) i udati (se). Latinska inovacija femina »koja doji« > žena
genetrix, gen. od ie korijen * g e n - »rađati« govori u prilog mišljenja da
ie korijen * gue stoji u vezi s ie korijenom * gen - »rađati«, a stcslav. monž
»misliti« > gospodariti. Prema tome se u primitivnoj ie. porodici žena
shvaćala samo kao »rađalica«. Po tome je onomaziološkom momentu i
nazvana« (Skok 1973).
Tako smo opet, rječnički neutralno stavljene u opoziciju s onima koji
»misle i gospodare«. Je li samo u primitivnoj indoeuropskoj porodici žena
shvaćena »rađalicom« ili jezik uspješno perpetuira stečevine patrijarhata kao
što je vidljivo u Rječniku hrvatskog jezika Školske knjige i Leksikografskoga
zavoda Miroslav Krleža9 tiskanome na početku 21. stoljeća. Žena je tako
1. ljudsko biće po spolu suprotno muškarcu, koje može rađati djecu i

preuzeti glavnu brigu za uzgoj i odgoj djece: tjelesne i duševne razlike
~e i muškarca 2. udana ženska osoba, bračna družica; supruga; biti
6 I u zadnjem izdanju rječnika Vladimira Anića (Anić 2001) žena je u svom prvom, osnov-
nom značenju osoba po spolu suprotna muškarcu, a u 3. (razg. etnol.) stoji da je to osoba koja
spada u poslugu ili u radnu snagu. Uz pridjev muški stoji »dostojan muža, pravog muškarca«,
dok uz pridjev ženski »ženska logika, ženska ruka, ženske bolesti i ženski pokreti«; uz imeni-
cu žensko stoji »kad žensko poludi«, uz »pojašnjenje«: »žena je u strasti i ljubavi spremna na
veće žrtve i smjelije nerazumnosti nego muškarac«.
7 »Muški – na muški način, poput muških, odlučno, čvrsto, hrabro: postupiti muški«, za ra-
zliku od »ženska glava – žena sa svojim osebujnim mišljenjem«, stoji u Rječniku hrvatskoga
jezika (Šonje 2000: 1442).
8 Kada »posuđujemo« rodnu značajku drugog, identitetu ne priskrbljujemo »izvorno zna-
čenje« zabilježeno u jeziku; primjerice, »muškobanja« ne sadrži pozitivne značajke muškar-
ca, a pridjev »ženskast« pejorativan je za muškarca.
9 (Šonje 2000).
95

čija ~, uloga žene u braku i tek na kraju 3. odrasla ženska osoba bez
obzira na bračno stanje.
Što reći no da upis u rječniku pothranjuje jezičnu ideologiju koja je

izrazito diskriminatorna, usudila bih se reći i opasna.
Simone de Beauvoir je još 1949. u Drugome spolu napisala:
Budući da je društvo temeljeno na muškom principu i muškarac

definira ženu ne prema njoj samoj već u odnosu spram njega, ona
se ne smatra autonomnim bićem. (...)
Ona je ono što muškarac određuje, stoga je zvana »spolom«, što
znači da se ona ponajprije predstavlja u odnosu na muškarca kao
seksualno biće. Za njega je ona spol – apsolutni spol, ništa drugo.
Ona se definira i razlikuje u odnosu na muškarca a ne on u odnosu
na nju; ona je slučajnost, nebitno, u odnosu na bitno. On je subjekt,
on je Apsolutno – ona je Drugo.10
Kada se muškarca i ženu označava binarno (žensko i muško, iskustvo

»na muški ili na ženski način«), zaboravlja se, smatra Teresa de Lauretis
(1984), da pod iskustvom oni koji su imali privilegiju njegova bilježenja –
a ti su povijesni posjednici znanja i njegovi zapisivači muškarci - iskustvo
bilježe tek kao osjetilnu činjenicu ili pak psihološki odnos prema stvarima
i događajima. De Lauretis termin iskustvo koristi ne u smislu onoga što pri-
pada jednome/jednoj i ekskluzivno njemu/njoj stoga što i drugi mogu imati
slično iskustvo budući da smo iskustvom kao procesom smještene/i ili se
smještamo u socijalnu realnost i tako viđene/i i shvaćene/i kao subjektivne/i
proizvodimo značenja i značenja nas proizvode. Tim je procesom dakle
konstruirana i sama subjektivnost.
Značenja proizvodimo u jeziku, dakle i jezik proizvodi nas. Rečenicom
»Ja sam žena«, konstruirala sam svoju subjektivnost, no rečenicom sam su-
gerirala posve stabilan rodni identitet koji nisam rečenicom u tekstu u Trećoj
htjela izreći. Bi li se unošenjem nereda u gramatiku - rečenicom «Ja sam
ženom«, u kojoj bi se instrumentalom pokazala »procesualnost« - preciznije
pokazao proces postanka ženom, kako nas je prije pedeset godina poučila
Simone de Beauvoir?11 Nadežda Čačinovič se pita »što u ovome ‘postajemo’
10 Prijevod s engleskoga Rada Borić.
11 Rečenica »Ženom se ne rađa: ženom se postaje« otvorila je, posebice zahvaljujući Butler,
96

I. DIO
2
moramo čitati kao projekt, kao izbor, kao slobodnu odluku, a što kao druš-
tvenu konstrukciju, kao nametnuto« (Čačinovič 2000: 70)? Dekonstruirati
subjekt »žena«, pitati se je li »žena« koherentan identitet uključuje pitanje
je li žena koherentan politički i kulturni identitet, odnosno može li se žena
ujediniti politički, kulturalno i socijalno kao »žena« osim za vrlo specifične
razloge (Delmar 1986). Ti su razlozi važni kada su u pitanju jezične ideo-
logije jer one mogu biti zajednički nazivnik koji definira socijalne grupe.

Ako odsustvo posebnoga jezika može dovesti u pitanje legitimitet zahtjeva
naroda, onda odsustvo žena iz jezika i/ili diskriminacija žena u jeziku može
dovesti u pitanje legitimitet jednoga roda. Stoga je na kolegijima o rodu i
jeziku koje sam držala u Centru za ženske studije bilo važno upoznati stu-
dentice s feminističkom kritikom jezika i posvijestiti jezične prakse kojima
smo izložene i u kojima sudjelujemo, budući da smo dnevno tijelom živjele
jezik koji nas je isključivao ili omalovažavao, jednom riječi bio »napunjeno
oružje protiv žena« (Bollinger 1982) i mogao dovesti u pitanje legitimitet
jednog roda, politički, kulturni i socijalni identitet »žene«.
Po prvi puta smo promatrale hrvatsku jezičnu praksu s feminističkoga
motrišta i prihvatile gledišta feministkinja drugog feminističkog vala koje
na jezik žena gledaju kao na jezik subordinirane skupine, pri čemu pojam
moći i razlike ima središnje mjesto u kritici jezičnih praksi. S druge strane,
znale smo da feministkinje trećega vala osporavaju analize koje promatraju
žene kao homogenu skupinu pa tako ne promatraju jezik muškaraca i žena
kao jezik homogenih grupa, dakle ne pretpostavljaju da muškarci i žene
nužno govore na različite načine već analiziraju složene pregovore oko
rodnog, propitujući homogenost žena kao grupe, fokusirajući se na lokalno
i lokalne jezične prakse. Dakako, analize i kritike jezika obaju feminističkih
valova nisu dolazile kronološki i nismo ih promatrale u odnosima isklju-
čivosti, ali nas je manje zanimao ženski jezik koji je viđen kao »slabi jezik«
(Lakoff 1975);12 a više odnosi moći, tj. tko govori u naše ime i kako govori
o ženskom subjektu.
Drugome valu feminizma zahvaljujemo interes za jezik i razvoj fe-
minističke lingvistike (Lakoff 1975; West 1984; Spender 1980), a uvidi
lingvistkinja drugoga vala koji jezik vide označiteljem opresije žena (od
prostor razmišljanjima o razlici između roda i spola.
12 Lakoff (1975) navodi desetke značajki ženskoga jezika kao što su empatični pridjevi,
zarečenični upiti, upitne intonacije u izjavnim rečenicama, direktno citiranje sugovornika/
ce, itd., a koje su kasnije iskorištavane kao »dokaz« ženskoga »slabog« jezika.
97

muškaraca kao i patrijarhalnog sustava) i danas su temeljem i ishodištem

promišljanja feminističke lingvistike. Istraživanja feminističkih lingvistkinja
drugoga vala pokazuju da jezik koji žene koriste nastanjuje nemoć. Lakoff
i Spender13 tako karakteriziraju ženski jezik kao onaj koji »oklijeva«, koji
je »ljubazan«, koji koristi elemente kao što su to zarečenični upiti, dok
pak muškarci prekidaju žene u govoru. Deborah Tannen (Tannen 1991)
pomiče središte kritike s odnosa moći prema različitim stilovima, smatra-
jući da se muški i ženski govor razlikuju više u stilu no u razlici u moći, a
da se nerazumijevanje između muškaraca i žena pojavljuje stoga što žene
pokušavaju biti empatične spram sugovornika/ica dok muškarci pokuša-
vaju sebe učvrstiti unutar hijerarhije. Istraživanja Lakoff, Spender i Tannen
pretpostavljaju da se muški i ženski jezik nužno razlikuju iako se često ne
slažu o uzrocima tih razlika.14
Kako god je stavljanje poopćenih rodnih razlika u središte zanimanja
kritizirano od brojnih lingvistkinja koje smatraju da fokus treba izmjestiti
s pojedinačnih žena ili muškaraca kao reprezentacijskih, kao i s trendova
govora u društvu kao cjelini i više se usmjeriti na način na koji kontekst i
pojedinačne osobe zajedno čine interakciju (Troemel-Ploetz 1998; Bergvall
1996; Bucholtz 1999), za nas je važno razumjeti da oni koji imaju moć
ne uvažavaju pretpostavku da žene nisu homogena grupa već se koriste
seksizmima koji označavaju žene kao homogenu grupu (Šonje 2000).15
Pretpostavke da su žene homogena grupa u stvari naglašava razliku ženskog
govora u različitim skupinama koje koriste govor svoje skupine.16 Ženski se
jezik razlikuje prema kontekstu i činjenicama kao što su klasa, etnička ili
regionalna pripadnost ili seksualne preferencije, pri čemu jezik označava
upravo tu različitost pripadanja.17 Bucholtz smatra da su feministkinje dru-
goga vala rijetko uzimale u obzir lokalno, već su se bavile kategorijama kao
što su to rod, rasa, etnička pripadnost i klasa (Bucholtz 1999). Feminizam
13 Spender se poigrala s naslovom svoje knjige »Man made language«, gdje »man made«
znači i »umjetan« a ne samo »proizveden od čovjeka«, pri čemu se čovjek najčešće prevodi
muškarcem (kao i naslov proslavljenoga Lelouchova filma ili pjesme Indexa Jedan čovjek i
jedna žena, umjesto Jedan muškarac i jedna žena).
14 Više o kritici pristupa kojeg zastupa Tannen u Trećoj (Borić 1998: 41).
15 »Javna žena« se uporno »homogeno« prevodi prostitutkom.
16 Mary Bucholtz i Nancy Henley (Bucholtz 1996; Henley 1995) analiziraju način na koji
Afroamerikanke nužno ne koriste govor kako to opisuju Lakoff i Spender stoga što raspolažu
različitim jezičnim izvorima.
17 Vidi eseje u knjizi koju su uredile Coates i Cameron (1988) ili Bergvall (1996).
98

I. DIO
2
trećega vala preispituje te »univerzalne« kategorije i na rod ne gleda kao na
neupitnu, stabilnu i jedinstvenu varijablu promatranu uz rasu i klasu. Rod
smatra varijablom koja ih povezuje, koja je konstituirana njima, a koja ih
definira u lokalno označenom kontekstu (Bucholtz 1999).
Čini se da smo »lomeći valove« feminističkog pokreta uspješno lomile
jezik: prepoznavale seksizme upisane i tumačene etimologijom, gramatikom,
stilistikom... Iščitale smo seksizme u frazeologizmima (Borić 1998; 2004),

izborile uvođenje imenica ženskoga roda u zanimanja (Lukač Koritnik 2006).
Upadam li u naporima mijenjanja jezika patrijarhata u stupicu skrivanja
ili maskiranja suptilnih seksističkih upisa u jezik, a da pri tom ne može-
mo uništiti duboko usađene obrasce protiv kojih se borimo? Riskiramo li
dodatno učvršćivanje mizoginog diskursa u naše metaforičke konstrukte
dok istovremeno otklanjamo signale koji nas upozoravaju na njihovu pri-
sutnost? Nećemo li promjenom unutar samoga jezika upasti u zamku da
tek zamaskiramo seksizme koji su inherentni tekstu i kulturnom diskursu?
Ukoliko seksizmi nisu uklonjeni jednostavno postaju suptilniji i stoga
opasniji jer ih teže opažamo, otkrivamo i izlažemo kritici. Jezični seksizam
definira samu bit stvari/misli, ali moramo znati da je jezik tek simptom
dublje ukorijenjenog problema.
Mijenjajući jezik ne znači nužno da smo otklonile nejednakosti ili
seksizme koji ostaju ukorijenjeni u obrasce mišljenja, slike i metafore koje
zajedno s jezikom stvaraju određeni tekst/kontekst. Doista, u težnji da ot-
klonimo jezik koji signalizira seksizam možemo zanemariti činjenicu da za
rezultat možemo dobiti prikrivanje seksizama izvan svjesnog prepoznavanja
gdje oni ostaju u tihom permutiranju našeg podsvjesnog. Neprepoznati i
neprepoznatljivi, ti seksizmi postaju još i više pounutrašnjeni i time moćniji.
Za feminističke lingvistkinje jezik je važna odrednica rodnih identiteta,
ali valja pritom imati u vidu, kako kaže Lucy Irigaray (a preneseno preko
Judith Butler), da gramatika nikada ne može biti istinski zapis rodnih od-
nosa upravo stoga što podržava model roda kao binarni odnos koji efektno
maskira jednoglasan i hegemonijski diskurs muškosti, »utišavajući ženskost
kao polje subverzivne umnoženosti« (Butler 1990: 25).
Stoga je važno učiniti odmak od zadatih identitetskih kategorija i
analizu usmjeriti k množini identitetskih pojavnosti i obilježja identiteta
(Swann 2002). Nadalje, identitet valja vidjeti ne samo umnoženim već i
potencijalno konfliktnim čak i unutar pojedinke/pojedinca u posebnom
suodnosu s drugima. Što je pritom s jezikom? Uzimam si slobodu poigrati
99

se i reći da bi, gramatički, rod trebao bio obilježen kao glagol i to glagol
mnogih lica u množini.
Lingvistkinje trećega vala posebice istražuju i analiziraju pojavnosti
rodnog/rodnih identiteta koji su različiti ovisno o promjenama konteksta,
te istražuju kako nečiji rodni identitet ovisi upravo o promjenama kontek-
sta. Swann postavlja pitanje: »ukoliko je rodni identitet nešto što se stvara
u kontekstu, kako možemo znati govori li govornik/ica iz rodnog ili nekog
drugog aspekta identiteta?« (Swann 2002: 48).
Većina lingvistkinja trećega vala oslanja se pritom na rad Judith Butler,
posebice onaj dio koji se odnosi na pojam performativnosti. (Butler 1990;
1993; 1997). Rod je unutar takve vrste analiza viđen kao glagol, radnja koju
činim(o) u interakciji, a ne ono što posjedujem(o) (Crawford 1995). Rod
se konstruira kroz ponavljanje rodnog djelovanja i različito se manifestira
ovisno o kontekstu. Mogla bih reći, parafrazirajući Butler, da se rod vidi kao
slojevi odjeće koju stavljamo na sebe. Subjekt bira vrstu identiteta koju želi
imati i jednostavno se ponaša performativno, »izvodi ulogu«.
Pa ipak, očito je da institucionalni i kontekstualni okviri i prepreke
određuju vrstu i formu identiteta i jezičnih rutina (performativnosti) koju
subjekt smatra mogućim unutar neke interakcije. Dok su feminističke
lingvistkinje drugoga vala smatrale da rod prethodi interakciji, da je stariji
od jezika i utječe na načine kako se interakcija razvija, treći val u središte
stavlja način na koji sudionice u (raz)govoru pokazuju svoj rodni identitet,
pri čemu vide »orođivanje« kao proces. Na ovaj odmak tj. usmjerenost k
sudionicama procesa i rodnom utjecala je kritička diskurzivna analiza18
koja propituje da li izvantekstualne činjenice kao što su rod ili rasa mogu
biti uzete u obzir ukoliko nisu posebice istaknute od govornica/ka (Sche-
gloff 1997; Wodak and Meyer 2001). Time propituju i Foucaultov pogled
na diskurs kao »povijesni kontingent kulturnog sustava znanja, vjerovanja
i moći«, »kulturno i povijesno specifični načini organiziranja znanja« (Bu-
choltz 2003,2005: 45) koji ne zahtjeva pažljiviji uvid u lingvističke oblike,
18 Unutar lingvistike dominantna definicija diskursa je formalna, izvodi se prema razina-
ma jezičnih jedinica, kao što su to fonologija, morfologija i sintaksa; kao što je morfologija
razina jezika u kojoj su glasovi kombinirani u riječi, a sintaksa razina u kojoj su riječi kom-
binirane u rečenice, tako je diskurs lingvistička razina u kojoj su rečenice kombinirane u
veće jedinice. Diskurs je tako jezik u kontekstu, onaj koji se koristi u društvenim situacijama,
»kontekstualno specifičan način uporabe jezike« (Bucholtz 2003, 2005: 44-45), a ne idealizi-
rana i apstraktna jezična pojavnost.
100

I. DIO
2
petrificirane gramatikom, a trebao bi budući da jezični diskurs predstavlja
specifične načine uporabe jezika u kontekstu.
I ova vrsta kritike okrenuta je k procesu i ima jasan stav što je to
rod, smatrajući da su unaprijed konstruirani stavovi o načinu na koji se
sudionice/i odnose spram roda unutar interakcija (Swann 2002: 48).
No, i dalje ostaju otvorenima pitanja koja su postavile feminističke
lingvistkinje drugog vala: značenje, moć, pojam ženskog jezika, odnos

pojedinca/ke i društva. Njih je zanimala analiza inherentnog značenja
riječi i često su upozoravale na seksizam u jeziku i stvarale rječnike sek-
sističkoga jezika te savjetovale kako da se seksizam izbjegne (Kramarae i
Treichler 1985; Miller i Swift 1981). Također se pretpostavljalo da su neki
načini govora moćniji od drugih (pri tom se prekidanje govorenja smatra-
lo moćnom strategijom, a oklijevanje u govoru nemoćnim) te zagovarale
stvaranje ženskih rječnika (kao Intergalactic Wickidery, Daly i Caputo iz
1987.). Lingvistkinje trećega vala pak pažnju posvećuju načinima na koji su
riječi konstruirane tako da imaju određeno značenje i služe da se postignu
određeni ciljevi u specifičnom kontekstu (Christie 2001). Tako se više ne
govori o globalnoj opresiji patrijarhalnog sustava već se analiziraju načini
na koji se rod i konflikti razrješavaju na lokalnoj razini (Cameron 1998). Još
uvijek je moguće govoriti o strukturalnoj nejednakosti i podcrtati diskri-
minaciju, ali ove lingvistkinje više zanima različitost (varijabilnost) i otpor
nego »univerzalne« izjave o uvjetima ženske opresije u odnosu na jezik. Dok
feminističke lingvistkinje drugoga vala govore primjerice o pejorativnim
izrazima za žene (od vještica do sponzoruša), feminističke lingvistkinje tre-
ćega vala u fokus stavljaju način na koji se u pojedinom kontekstu koristi, na
primjer, ironična intonacija kada se izgovori riječ premijerka ili teologinja.
Pritom smatraju da značenja nisu nametnuta, pa tako ni ženama, već ih
smatraju su-kreiranima unutar pojedinačnih praksi u kojima su muškarci
i žene uključeni u preispitivanje i/ili afirmiranje pojedinačnih vrsta praksi
i interpretacija. Značenje se, dakle, određuje u kontekstu i rezultat je in-
stitucionalnih prepreka i jezičnih praksi. Svaki subjekt stalno pregovara
o normama, ponašanjima, diskursima koji oblikuju ženstvo (ili muškost)
u određenoj zajednici (»zajedništvu praksi«)19 i određenom povijesnom
trenutku, tako zadovoljavajući i dijakroniju i sinkroniju. Te 1998. pišem:
19 Zajedništvo praksi pretpostavlja ljude koji su zajednički angažirani pri nekom zadatku
i koji stoga zajednički konstruiraju raspon vrijednosti i određena ponašanja, npr. ljudi koji
zajednički pripremaju neko događanje ili borave neko vrijeme zajedno i sl.
101

Drugim riječima, ako govorim kao žena, to nije samo neizbježan

rezultat činjenice da jesam žena, nego je to način na koji postajem
ženom, proizvodeći sebe kao jednu. Ne mogu biti ženom izvan
različitih praksi koje definiraju ženstvo u pojedinoj kulturi. Prakse
pri tom sežu od vrste posla koji pojedinka obavlja do njezinih sek-
sualnih preferencija, odjeće koju nosi, do načina na koji komunicira
(Borić 1998: 43).
Na većinu je trećevalovskih lingvistkinja utjecao Foucault i njegovo

razumijevanje moći (Foucault 1978), pri čemu se moć, kako ju čita većina
autorica, vidi kao mreža odnosa, dakle, kao suodnos koji se propituje u
svakoj interakciji (Thornborrow 2002). Moć pritom postaje opipljiva, ma-
terijalna i svakodnevna, a ne nešto apstraktno i nedodirljivo, nešto što je
nametnuto odozgo. Sada do izražaja dolazi lokalno upravljanje s moći: na
koji način pojedinac/ka pregovara o svome datom ili izborenom položaju
koji unutar određenog konteksta mogu izazvati ili potvrditi uporabom
jezika i svojim ponašanjem.
Mnoge feministkinje prave razliku između institucionalnoga položa-
ja – položaja koji nam je namijenjen kroz naš položaj unutar institucije i
lokalnoga položaja – položaja koji je pojedinac/ka uspio/jela ispregovarati
zahvaljujući vlastitim jezičnim vještinama, povjerenjem, brigom za druge,
»dobrotom« (Manke 1997; Diamond 1996). Pa ipak, taj otklon od analize
pozicioniranja položaja unutar institucionalnog prema lokalnom položaju,
koliko god bio značajan u propitivanju karakteristika žena kao govornica
bez moći, znači da se feministkinje manje bave načinom na koji se instituci-
onalno i rod prožimaju jer način na koji je lokalno ispregovarano može biti
posve determiniran rodnim stereotipima i rodnim praksama. Na primjer,
pri analizi govora muškaraca ili žena na položaju, analiza će se odnositi
samo na način na koji je njihov govor ispregovaran na lokalnoj razini, a neće
se uzeti u obzir način na koji su određeni stilovi autorizirani u odnosu na
čimbenike izvan lokalnog konteksta. Za nas je važno uvijek imati na umu
da je lokalno već »autorizirano« i kontaminirano patrijarhalnim praksama
i tako čuvano i prenošeno jezikom.
Valja stoga uvide feminističkih lingvistkinja obaju valova stalno stav-
ljati u suodnos, imajući u vidu različitost društvenih i jezičnih praksi kao i
»znanja kojemu je najveća moć neprekidno obnavljana spoznaja o tome da
treba dalje učiti« (Woolf: 2004). Dok su feministkinje drugoga vala pretpo-
102

I. DIO
2
stavile da su u govoru sve žene ljubaznije od muškaraca, da su više okrenute
brizi za druge i sklonije suradnji od muškaraca, feministkinje trećega vala
sugeriraju da je ta vrsta govora možda značajka manjeg broja bijelih žena
srednje klase, a čak i tada samo unutar vrlo specifičnog konteksta. Jennifer
Holmes (1995) i Jennifer Coates (1998) zahtijevaju ponovnu evaluaciju
jezika/stilova koji su karakteristični za suradnju i ponovo propituju da li taj
jezik/stil nužno označava nemoć. Obje smatraju kako treba cijeniti brigu

za druge u govoru pa Holmes posebice ističe da veća ljubaznost u radnoj
okolini vodi k produktivnijim razgovorima. Premda sve žene nisu bez moći,
moramo prihvatiti da se za mnoge nemoć i rodna razlika stereotipno vezuju
uz žene te stoga kad žene govore asertivno njihov će se govor smatrati onim
koji odstupa od običajnoga ili će se smatrati agresivnim zato što odstupa od
stereotipne norme razlike. Stoga mnoge žene, umjesto da budu asertivne
odlučuju svoj govor ublažiti korištenjem ljubaznosti kao strategijom.20
Kako se ne bi ponavljalo (stereotipno) mišljenje da su žene ljubazne,
tj. da govore ljubazno i indirektno, feminističke lingvistkinje trećeg vala
smatraju da su žene uključene u složene procese u kojima procjenjuju tuđa
stereotipna gledišta o rodnom i tada prihvaćaju strategije koje im mogu
pomoći u ostvarivanju cilja, a jedna od tih strategija može biti i stereotip
o ženskom jeziku jer određeno stereotipno rodno ponašanje, pa tako i
jezično, određuje interakciju.21 Budući da se fokus izmjestio s analize po-
dređenosti žena i da se u prošlosti previše bavilo normativnom ženskošću
(Bucholtz 1999: 13), analizom indirektnoga govora žena ili nedostatkom
njihove asertivnosti, lingvistkinje se okreću »jakim govornicama« i žen-
skom otporu muškim oblicima govora (kao što su to prekidanje pri govoru
ili agresivnost).22 Bonnie McElhinny (1998) smatra da žene koje ulaze u
moćne »muške institucije« ponekad prihvaćaju ponašanja i govor karak-
terističan za ove institucije, a to može razočarati feministkinje, no jasno je
20 »Oklijevajući ili indirektan govor može biti pragmatičan izbor za ženu. On je uvjerljiviji,
bar kad je u pitanju primatelj muškarac, ima manje izgleda da dovede do negativnih atributa
o osobnosti govornice, i manje izgleda da izazove verbalni napad« (Crawford 1995: 68).
21 Na primjer, Queen (1997) smatra da se lezbijski govor često stereotipno uspoređuje s
heteroseksualnim muškim govorom, a Halberstam (1998) pak smatra da ni stereotipi nisu
fiksni i da ih ne trebamo odbacivati već se s njima poigravati, parodirati ih i koristiti kao
strategiju i u procesu njihova mijenjanja i ironiziranja oni se nužno mijenjaju.
22 Clare Walsh (2001) je analizirala jezik žena koje rade u dominantno muškom okruže-
nju, npr. zastupnice u parlamentu, no na njih se često gleda negativno iako se koriste istim
govorničkim izričajem kao i muškarci i različito ih se procjenjuje kada su sposobne u raspra-
vama preuzeti agresivne tehnike koje su razvili muškarci.
103

da žene ulazeći u dominantno muška područja rada »nužno uključuju ili

prihvaćaju, uz neke preinake, i institucionalne norme«, prihvaćajući jezične
stilove koji prevladavaju u tim institucijama, a ti su stilovi indikator ma-
skulinog i profesionalnog (McElhinny 1998: 322). Voljela bih, dakako, da
te »nužno prihvaćene institucionalne norme« nisu indikator maskulinog
koji se isključivo vezuje uz profesionalno, već da se uz profesionalno kao
indikator vezuje i feminino.
Analize nekih feministkinja trećega vala zanima način na koji se muš-
kost i ženskost mogu pojaviti na institucionalnoj razini, muškost i ženskost
povezana s institucionalnim kontekstom a ne samo na razini osobnog, te
kako se stereotipno mogu povezati s atributima kao što su to kompetencija
ili profesionalizam. Je li uvijek na štetu žena?
Način na koji žene pregovaraju s govornim normama konteksta u
kojemu se nalaze ne treba smatrati jednostavno »kapitulacijom« pred do-
minantnim normama, premda, dakako, ženski oblici nisu prihvaćeni od
muških govornika pa se uvijek i iznova vraćamo na ženu koja se priklanja
normi ili koja je otklon od norme.
Alice Freed (Freed 1996) u svojoj analizi jezičnih stilova intimnih
razgovora sugerira da se muškost i ženskost trebaju sagledati kao značajke
konteksta ili situacije, a ne kao rodne karakteristike pojedinca/ke.23
Feministkinje trećega vala navode nas da promišljamo o načinu na koji
razmišljamo o tome kako se moć provodi jezikom, ali nam ne omogućuju
da adekvatno opišemo način na koji položaj unutar sustava/organizacije
može utjecati na naše lokalizirane interakcije.
Za mnoge feministkinje trećega vala pojam »zajedništvo praksi« od
značaja je budući da pokušava opisati načine na koje grupne vrijednosti
utječu na pojedinca/ku i njihova stajališta o tome što je lingvistički prikladno.
(Eckert i McConnell-Ginet 1998; 1999). One premještaju fokus s odnosa
moći, ideologije ili patrijarhata na pojedinačnu lingvističku proizvodnju i
recepciju na razini zajedništva praksi u kojoj pojedinac/ka pretpostavlja što
je prihvatljivo u zajedništvu praksi i u govoru potvrđuje ili stavlja u pitanje
prihvatljivost ponašanja u zajednici. Na taj način nečiji izbor riječi ili način
govora može označavati nečiji položaj unutar grupe ili zajednice praksi.
Lingvistkinje trećega vala koriste Bourdieuov pojam »habitusa« kao niz
pretpostavki pod kojima bi se nečiji identitet mogao ostvariti kroz diskurs
23 Freed smatra da intimni, »otkrivajući razgovori« za koje se vezuje stereotipna ženskost
mogu pokazati isti »ženski« govorni stil kada su muškarci uključeni u njih.
104

I. DIO
2
(Bourdieu 1999). Taj niz ponašanja i praksi postaju norma koju konstituira
pojedinac/ka, a onda se ona pregovara od pojedinaca/ki ovisno o njihovim
percepcijama o tome što je prihvatljivo njihovu ponašanju unutar određene
zajednice praksi. Dakako, mi pretpostavljamo da postoji zajednički svijet,
vjerovanja koja postoje u društvu i koja su prihvatljiva za sve, a koja mi kao
pojedinci/ke moramo prihvatiti ili im se suprotstaviti.

S jedne strane, kolektivna povijest kreira »zajednički« svijet u kojega
je svaki pojedinac/ka ukorijenjen. S druge strane, svaki pojedinac/
ka ima jedinstvenu individualnu povijest i iskustvo »zajedničkog«
svijeta s te jedinstvene pozicije. Tako zajednički svijet nije nikada
identičan za sve. On je u svojoj biti fragmentiran, uzdrman kon-
stelacijom jedinstvenog položaja i jedinstvenih perspektiva (Eelen
prema Mills 2000: 223).
Stoga nas pogled na odnos između pojedinca/ke i drugih vodi od

razmišljanja o društvu kao cjelini koja utječe na jezično ponašanje poje-
dinaca/ki k analizi načina koja je vrsta jezika i stila govora prihvatljiva na
lokalnoj razini u kojoj pojedinci/ke odlučuju. Usmjerenost feministkinja
trećega vala na lokalno ima svoje prednosti, ali je složeno razgovarati o
utjecaju vrijednosti i pritisku šire zajednice; govoriti o zajednici iznad
razine zajednice praksi gotovo postaje nemogućim, a jasno je da treba
govoriti o široj zajednici i njezinu utjecaju na prakse unutar zajednica
praksi. I na primjeru studentica ženskostudijskih programa nemoguće
je zanemariti prakse, često nazivanima »privilegiranim praksama«, izvan
prostora Centra za ženske studije. Stoga treba čuvati ravnotežu između
stavljanja u središte zanimanja lokalno i imati svijest o pregovorima na
lokalnoj razini sa strukturama koje su uvelike nametnute izvan lokalnog.
Jezične prakse studentica ženskostudijskog programa, u intervjuima koji
su provedeni u sklopu istraživanja o »moći ženskih studija«, svjedoče o
stvaranju zajedničkih praksi: voditeljice intervjua i sugovornice dijele »za-
jednicu praksi« bivših studentica i dijele jezik koji opisuje nove spoznaje
i upisuje nova značenja.
Mary Bucholtz ističe da
identiteti korisnica/ka jezika nisu bit njihovim prirodama već su

proizvedeni kroz kontingentne socijalne interakcije; ti su identiteti
105

u sprezi s ideologijama roda i drugih socijalnih konstrukata tako da

govornice/ici, pisci/spisateljice, pjevači/ice odgovaraju na te ideo-
logije praksama koje ponekad propituju a ponekad reproduciraju
dominantna vjerovanja, a korisnici/ice jezika sudjeluju i stvaraju
nove identitete, privremene i povijesne, koji upisuju nova značenja
u jezik (Bucholtz 1999: 20).
Tako smo slijedeći promišljanja trećega vala feminističke lingvistike

suočene s čuvanjem usloženih uloga: sačuvati fokus na kontingenciji so-
cijalnih interakcija i zadržati šire razumijevanje društvenih pojava kao što
su ideologije roda te pritom tražiti da se uvijek iznova promišljaju jezik i
rod budući da oni zajednički stvaraju i informiraju jedan drugoga.
Pišući prilog za ovu knjigu, u »zajednici praksi« feminističke brige
Biljane i Ankice, pokušala sam predstaviti na koji način feministička lin-
gvistika razmišlja o jeziku i rodu te mogu li jezikom (možemo li jezikom)
ispisati svoj rod u svoj njegovoj složenosti. Dok sam pisala, moja je sestra
slagala odjeću »kao identitete« u moj novi ormar.
Literatura
Anić, V. (1991; 2001). Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber.

Bergvall, V. (1996). Rethinking Language and Gender Research: Theory and
Practice. London: Longman.
Bollinger, D. (1980). »A case in point: sexism«. U Language: The loaded
weapon – the use and the abuse of language today. London: Longman.
Borić, R. (2004). »Nejednakost u jeziku. Više od stereotipa«. U Barada/
Jelavić (ur.), Uostalom, diskriminaciju treba dokinuti! Priručnik za
analizu rodnih stereotipa. Zagreb: Centar za ženske studije, str.17-39.
Borić, R. (1998). »Ženski identitet u jeziku«. U Treća, br. 1/vol1. Zagreb:
Centar za ženske studije, str. 37-44.
Bourdieu, P. (1999). Language and Symbolic Power. London: Polity.
Bucholtz, M. (1999). »Bad examples: transgression and progress in language
and gender studies«. U Bucholtz, M., Reinventing Identities: The gendered
Self in Discourse. Oxford i New York: Oxford University Press, str. 3-20.
106

I. DIO
2
Bucholtz, M. (2003,2005). »Theories of Discourse as Theories of Gender:
Discourse Analysis in Language and Gender Studies«. U Holmes, J. i
Meyerhoff, M. (ur.), The Handbook of Language and Gender. Malden/
Oxford/Carlton: Blackwell, str. 43-68.
Butler, J. (1993). Bodies that Matter: On the Discursive Limits of Sex. Lon-
don: Routledge.

Butler, J. (1997). Excitable Speech: A Politics of the Performative. London:
Routledge.
Butler, J. (1990). Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity.
London: Routledge.
Cameron, D. (1995). »Rethinking Language and Gender Studies: some
issues for the 1990-es«. U Mills, S. (ur.), Language and Gender. London:
Longman.
Cameron, D. (1988). »Lakoff in context: the social and linguistic functions
of tag questions«. U Coates, J. i Cameron, D. (ur.), Women in their
Speech Communities. Harlow: Longman, str. 13-26.
Christie, C. (2001). Gender and Language: Towards a Feminist Pragmatics.
Edinburgh: Edinburgh University Press.
Coates, J. i Cameron, D. (1988). Women in Their Speech Communities.
London: Longman.
Crawford, M. (1995). Talking Difference: On Gender and Language. London:
Sage.
Čačinovič, N. (2000). »Čast Simone de Beauvoir«. U Treća, br.1/vol.2. Za-
greb: Centar za ženske studije, str. 69-71.
Delmar, R. (1986). »What is Feminism?«. U J. Mitchell i A. Oakley (ur.),
What is Feminism. New York: Pantheon.
Eelen, G. (2001). A Critique of Politness Theories. Manchester: St. Jerome
Publishing.
Eckert, P. (2000). Linguistic Variation as Social Practice: The Linguistic Con-
struction of Identity in Belten High. Oxford: Blackwell.
Eckert, P. i McConnell-Ginet, S. (1999). »New generalisations and explana-
tions in language and gender research«. U Language in Society, 28/2,
str. 185-203.
107

Eckert, P. i McConnell-Ginet, S. (1998). »Communities of practice: where

language, gender and power all live?«. U Coates, J. (ur.), Language and
Gender: A Reader. Oxford: Blackwell, str. 484-494.
Foucault, M. (1978). History of Sexuality: An Introduction, Vol. I. Harmon-
dsworth: Penguin.
Halberstam, J. (1998). Female Masculinity. London: Routledge.
Henley, N. (1995). »Ethnicity and gender issues in language«. U Landrine,
H. (ur.), Bringing Cultural Diversity to Feminist Psychology. Washington:
American Psychological Assn., str. 361-396.
Holmes, J. i Meyerhoff, M. (2003,2005). The Handbook of Language and
Gender. Malden/Oxford/Carlton: Blackwell Publishing.
Kramarae, C. i Treichler, P. (1985). A Feminist Dictionary. London: Pandora.
Lakoff, R. (1975). Language and Woman’s Place. New York: Harper and Row.
Lauretis de T. (1984). Alice Doesn’t: Feminism, Semiotics, Cinema. Indiana
University Press: Bloomington.
Lukač Koritnik, G. (2006). »Analiza oglašavanja potreba za zapošljava-
njem u natječajima objavljenim u javnim glasilima od 01. do 31.
prosinca 2006.«, na: www.prs.hr/…/analiza_oglasavanja_potreba_
za_zaposljavanjem_u_natjecajima_objavljenim_u_javnim_glasili-
ma_od01_do31_prosinca_2006.; posljednji posjet 15. veljače 2010.
McElhinny, B. (1998). »I don’t smile much anymore: affect, gender and the
discourse of Pittsburgh Police Officers«. U Coates, J. (ur.), Language
and Gender: A Reader. Oxford: Blackwell, str. 309-327.
Miller, C. i Swift, K. (1981). The Handbook of Non-sexist Writing for Writers,
Editors and Speakers. London: Women’s Press.
Mills, S. (1999). »Discourse competence: or how to theorise strong women
speakers,«. U Hendricks, C. i Oliver, K. (ur.), Language and Liberation:
Feminism, Philosophy and Language. Albany, NY, State: University of
New York Press.
Mills, S. (2003). Gender and Politness. Cambridge University Press.
Potter, J. (1996). Representing Reality: Discourse, Rhetoric and Social Con-
struction. London: Sage.
108

I. DIO
2
Queen, R. (1997). »I don’t speak Spritch: locating lesbian language«. U Livia,
A. i Hall, K. (ur.), Queerly Phrased: Language Gender and Sexuality.
London: Routledge, str. 233-242.
Schegloff, E. (1997). »Whose text? Whose context?«. U Discours and Society,
8/2, str. 165-185.
Skok, P. (1973). Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskog jezika. Zagreb:
JAZU.

Spender, D. (1980). Man Made Language. London: Routledge.
Stanley, J. i Schultz, M (1975) »The semantic Derogation of Women» U
Thorne i Henley, Language and Sex: Difference and Dominance, Rowley.
Swann, J. (2002). »Yes, but is it gender?«. U Litosseliti, L. i Sunderland, J.
(ur.), Gender Identity and Discourse Analysis. Amsterdam/Philadelphia:
John Benjamins.
Šonje, J. (2000). Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Leksikografski zavod
Miroslav Krleža i Školska knjiga.
Tannen, D. (1990). You Just Don’t Understand: Women and Men in Conver-
sation. New York: Morrow.
Thornborrow, J. (2002). Power Talk: Language and Interaction in Institutional
Discourse. Harlow: Longman.
Troemel-Ploetz, S. (1998). »Selling the apolitical?«. U Coates, J. (ur.), Lan-
guage and Gender: A Reader. Oxford: Blackwell, str. 446-458.
Walsh, C. (2001). Gender and Discourse: Language and Power in Politics,
the Church and Organisations. London: Routledge.
West, C (1994). »Rethinking ‘Sex differences’ in Conversational topics«. U
Roman C. (ur.), The Woman language Debate. New Brunswick: Rudgers
University Press.
Wodak, R. i Meyer, M. (2001). Methods of Critical Discourse Analysis.
London: Sage.
Woolf, V. (2004). Tri gvineje. Zagreb: Centar za ženske studije.
109


I. DIO
2
Govor bez isprike
Nataša Govedić
Govor bez isprike

Sažetak: Tekst o ženskim »ustima« i ženskoj šutnji poseže za pitanjem
kako se zadobiva pravo na govor. Kao disciplina, retorika je čitavo vrijeme
zaokupljena pitanjima tko, kada, kako i pred kime smije govoriti. Pa ako
Aristotelova Retorika doista jedino i raspravlja o socijalnim uvjetima i
običajima koji doprinose uvjerljivosti govora, Ciceronov spis O govorniku
detaljno razglaba nemogućnost da se »autoritet« govora prepozna ikako
drugačije osim kroz samu izvedbu. U oba slučaja, vidljivo je da retorika
bilježi artificijelnost, sračunatost, filozofsku konstruiranost, političke rizike,
pa čak i glumačku ugođenost »javnoga glasa«. Retorika ukazuje na veliku
manipulativnu ali i reformatorsku snagu koja povezuje misao i njezinu ek-
spresiju, ujedno upozoravajući da je upravo zbog toga pristup govorništvu
od samoga početka strogo nadziran. Zbog toga se feministička retorika i
feministička epistemologija pokazuju jakim saveznicama kad je u pitanju
artikulacija ženskih autorskih glasova.
Ključne riječi: Retorika, feminizam, epistemologija, metodologija femi-

nističke nastave, arheologija ženskih glasova, situiranost znanja, Ciceron,
politika ispričavanja, scena obraćanja, relaciona etika retoričkih vještina
»Reci svoje mišljenje« signalizira određenu

nemogućnost govora. Kako govoriti samo
u svoje ime, kako predstavljati jedino samu
sebe? Može li subjekt iskaza doista biti
toliko autonoman, toliko se oslanjati jedino
na sebe, toliko se odmaknuti od drugih?
Diane Elam 1995: 231
111

Ovo je tekst o ustima koja šute i ustima koja govore.

Usta koja šute nose precizno naneseni ruž i tajanstveni, renesansno
submisivan osmjeh. Njima se prinosi hrana, a ne mikrofoni. Strastveno ih
se cjeliva, ali tako izmamljene uzdahe ne smije zamijeniti oštrina govora.
Usta koja šute su meka i zaobljena, poput blistavih pehara na biskupskom
stolu. Dekorativna i dekorirana. Usta koja šute pružaju i čitav niz seksualnih
usluga. Ovako ili onako, ona su uvijek puna.
Usta koja govore, s druge strane, čudovišno su »razjapljena« i »prazna«.
Ona »melju«, »blebeću«, »laprdaju«, »nikad se ne gase«: tako ih opisuje
pučka predaja. Ispred školske zgrade moje kćeri nekoliko djevojčica živo
razgovara. Jedna im mama dovikuje: Ajde, babe, zaključajte gubice. Nešto
dalje na igralištu, učiteljica objašnjava raspodjelu socijalnih uloga okuplje-
nom razredu: »Dečki će igrati, cure će navijati!«. Ženska usta će se otvoriti
kako bi izrekla podršku muškarcima, a ne zato da bi istražila ili izrazila
vlastito mišljenje. Ne postoje muški cheer-leaderi. Ženska usta i muška usta
definitivno nemaju iste društvene dozvole. Kada ženska usta progovore o
temama o kojima inače raspredaju samo muškarci, o temama koje se bave
distribucijom društvene moći i vrednovanjima, odmah će se naći dežurni
muški hajkač koji će upozoriti zajednicu na »nakaradnost« i »preuzetnost«
ženskog govora, na »skandal« diskurzivnoga ženskog tijela u izricanju
mišljenja. Pogotovo onoga kritičkog. Mnoge žene istoga će časa zašutjeti,
uplašene silinom reakcije koju su izazvale. Vlastiti će govor doživjeti kao
prekršaj ili čak »grijeh«. Kako je pokazala Susie Orbach (1978) još sedamde-
setih godina prošloga stoljeća, usta uplašena reakcijom koju izaziva njihov
govor, baš kao i usta nesretna zbog šutnje u koju su gurnuta, odmah će se
pokušati »zatrpati« ili utješiti hranom i pićem, vjerujući da se na taj način
koliko-toliko mimikriraju. Pogledajte nas! Mi žvačemo! Ne pričamo! Mi smo
dobre djevojčice! Sve ćemo progutati! Ako nastave govoriti, gotovo je sigurno
da će posegnuti za nekom vrstom isprike. Recimo, Hélène Cixous (1995:
29) formulira ispriku kao surovo propitivanje vlastite pozvanosti na pisanje:
Pisati? Ali ako napišem »ja«, tko će to zapravo napisati? Možda me

još mogu zamijeniti za »ja« u svakodnevnom životu, budući da me
ne poznaju, ali pisati a da ne znam tko je ta »ja«: kako bih to mogla
učiniti? Nemam pravo. Nije li pisanje zona Istine? Nije li Istina jasna,
jedinstvena i posve određena? A ja sam raspršena, mnogostruka,
istovremena i zasigurno zagađena. Odustani!
112

I. DIO
2
Mnogo godina kasnije, knjiga Probaj to proživjeti: kreativnost i autode-
struktivnost urednice Sabrine Chapadjiev (2008) zabilježit će ženske glasove
koji se još uvijek jednako mukotrpno hrvaju s potrebom samoizražavanja i
s različitim društvenim cenzurama ženskoga afektivnog spektra. Umjetnica
koja se upusti u nezastrašeni govor nerijetko će zbog iskazane hrabrosti
kazniti samu sebe, posegnuvši za autodestruktivnim ponašanjem.
Govor bez isprike

I.
Na prvom satu nastave sa studenticama Centra za ženske studije već dugi
niz godina redovito slušam duboko internaliziranu retoriku socijalnih za-
brana, strahova i striktnoga samonadzora oko onemogućenoga ženskoga
govora. Svako upoznavanje među studenticama, svako sjedanje u zajednički
krug, otpočinje nizom isprika zbog preuzetnosti već i samoga »zauzimanja«
mjesta na kojemu možemo iskušati, dodirnuti i (nadajmo se) »razvezati«
tabu jezika. Tipična formulacija: »Došla sam ovamo zato što me jako za-
nima kolegij, ali...«.
Iza tog »ali« obično slijedi duga lista potencijalne, u pravilu imaginarne
neadekvatnosti. Premlada sam, prestara sam, presama sam, ne znam kako
će moj dečko/cura na to reagirati, ionako imam previše obaveza u obite-
lji, premalo vremena, moje društvo mi se stalno ruga oko toga da sam se
»pridružila vješticama«, previše obaveza na poslu, vjerojatno neću moći
redovito dolaziti, sve je ovo preveliki luksuz... Lista je podugačka.
»Želim, zbilja želim artikulirati vlastiti glas, ali...«.
Okupljena grupa počinje kreativno funkcionirati tek kad se među
studenticama uspostavi prostor gotovo terapijske podrške i empatije, da bi
studentice (bez obzira na njihovu životnu dob) skupile hrabrost da iskorače
iz toga prenaučenog »ali...«. Stvaranje empatijskoga prostora nije proces koji
možemo jednostavno facilitirati i sistematizirati. Ženski studiji kao mjesto
empatijskoga učenja vrlo često podrazumijevaju da će se okupljena grupa
baviti traumatičnim iskustvima žena i da će izdržati »provale« necenzuri-
ranih sadržaja i pitanja o kojima se inače u edukacijskim institucijama ne
govori. Akademska i afektivna spoznaja ovdje imaju istu težinu: radi se i
s teorijom i s iskustvenim matricama i s izazovima autorske artikulacije.
Štoviše, strategije intersubjektnosti stvaraju nove oblike saznavanja i nove
oblike propitivanja zajedničkoga saznavanja. Sandra Lee Bartky (2002: 72):
113

Što to zapravo znači biti »nešto osjetljiviji« prema drugome ikako

to prihvaćanje i upoznavanje tuđih okolnosti utječena moje znanje?
Da li to da moram osjećati ono što ona osjeća? Je li to moguće? Je li
to poželjno? Trebam li s njom »dijeliti« osjećaje ako i ne razumijem
precizno što ona osjeća? Zahtijeva li razumijevanje druge osobe da
se s njom »identificiram«? Ako zahtijeva, što je to identifikacija?
Na ova pitanja svaka grupa studentica i svaka pojedina polaznica unutar

grupe odgovara na različite načine. Ima generacija i osoba koje ne žele jaku
»emocionalnu infekciju« ili joj pristupaju s ogromnim zazorom. S druge
strane, postoje i slučajevi kad grupa eksplicitno zahtijeva da se svi zajedno
bavimo određenim, vrlo teškim emocionalnim sadržajem, kao što je problem
skrbi oko kronično bolesnoga djeteta, iskustvo seksualne diskriminacije ili
problem institucionalnoga zlostavljanja. U takvim slučajevima, literatura
predviđena za određeni kolegij nužno se proširuje novim naslovima i novim
kreativnim zadacima, kako bi izašla u susret osobitim potrebama zajednice.1
U svakom slučaju, empatija se uči u situacijama koje psiholozi nazivaju
»licem u lice« (usp. Hoffman, 2000) i povezana je s određenim pristankom
da prođemo kroz »krizu« narušavanja konvencionalne granice ja/drugi. Ta
nestabilna situacija narušenoga prepoznavanja uobičajenih socijalnih ograda
i »principa« ujedno predstavlja ulaz u zonu inovacije, pokusa i učenja. Ona
poštuje jedinstvenost svakoga ljudskog susreta i odnosa, kroz »odgovor«
drugome oblikujući i osobitu praksu odgovornosti.
II.
Želimo li da sloboda govora unutar grupe studentica poštuje ne samo me-
đusobne razlike sudionica, nego i »nijanse« izričaja, važno je na samom
početku kolegija dogovoriti pravilo o međusobnom aktivnom slušanju.
Oslobođeni ženski glasovi zaslužuju punu pozornost, s kojom je poveza-
na i određena kultura uvažavanja, solidarnosti i strpljenja. Bez obzira na
naslov kolegija koji držim u Centru za ženske studije, moj je cilj ohrabriti
1 Ovom prilikom zahvaljujem Jasminki Pešut, voditeljici obrazovnoga programa unutar

Centra za ženske studije, koja je toliko puta pomogla da se nastavni plan i popis literature
modificiraju prema aktualnim potrebama studentica, pomogavši čak i oko nabavke knjiga i
oko dodatnih termina susreta sa studenticama.
114

I. DIO
2
studentice na autorski angažman u skladu s njihovim interesima. Zani-
mljivo je da se autorski impuls neusporedivo jače razvija u zajednici koja
svjesno pristaje na neku vrstu solidarnosti ili zajedničke odgovornosti za
čitav proces saznavanja, nego u zajednicama čija se metodologija svodi na
poticanje individualnoga, ali izoliranog rada.
Nije rijetkost da studentice Centra za ženske studije oko započetoga
projekta kontaktiraju jedna drugu i izvan nastavnoga vremena, sastaju se
Govor bez isprike

kako bi raspravile određene filozofske ili političke ili umjetničke proble-
me, samoinicijativno oblikuju mailing liste, organiziraju koncerte i javne
demonstracije, dovode na kolegij osobe koje im se čine relevantnima za
daljnje razvijanje određene teme, predlažu umreživanje s organizacijama
koje nude srodne oblike refleksije i edukacije.
Isto tako imam iskustvo sa studenticama koje iz godine u godinu iznova
upisuju kolegije koje održavam unutar Centra za ženske studije zato što žele
nastaviti s pripadanjem oformljenoj kreativnoj grupi, koja pritom mijenja
vlastite istraživačke i predavačke fokuse, ali ne i metodologiju solidarnosti.
Bilo kakvo uspostavljanje kontinuiteta feminističkoga govora na ovim pro-
storima ima veliku vrijednost međusobnoga osnaživanja, kao što i raditi
s autoricama koje su iz godine u godinu spremne na sve veće stvaralačke
rizike utječe na samosvijest »čitave« okupljene grupe. Znamo li da je u
međuvremenu jedna od polaznica objavila knjigu, druga zadobila kolumnu
u dnevnim novinama, treća dobila fotografsku stipendiju itd. (govorim o
stvarnim promaknućima ženskih javnih glasova), okupljena grupa počinje
na proces zajedničkoga učenja i zadobivanja glasova gledati kao na proces
»situiranja znanja« koje stalno nadilazi prvotne granice zajedničkoga oku-
pljanja. Kako bilježi Lorraine Code (2000: 183):
Feministkinje stalno usvajaju kreativne i inovativne tehnike obraču-

navanja s ovim tenzijama [patrijarhalne kontrole znanja, op. a.]. Više
nisu zadovoljne pokušajem razvijanja teorija znanja koje bi služile
samo filozofskoj svrsi, već se feminističke epistemologinje okreću
interdisciplinarnosti, transdisciplinarnosti i projektima gdje znanje
tek treba biti »iskopano«, obrađeno i analizirano. I to ne prema
klasičnim epistemološkim »S-zna-da je-P« propozicijama, nego u
najužoj suradnji s lokalnim, osobitim istraživanjima i akcijama [...].
115

Time stižemo do feminističke epistemologije koju zagovara Nel Nod-

dings (1984). Umjesto da se pretvaramo da »upravo mi«, okupljene u Centru
za ženske studije, znamo odgovore na pitanja koja nas muče, mi radije
otvoreno priznajemo da ih ne znamo i da nas zanima proces »zajedničke
potrage«, zajedničkoga istraživanja. Istraživačka neizvjesnost i otvoreno
izabrana skepsa pritom mogu djelovati uznemiravajuće, kao što to može i
svaki kritički rad. Ženski govor često se boji vlastitih uvida, tjeskobno reagira
na doticaj s problemima društvenoga nasilja, pokazuje jaku nelagodu oko
prepoznavanja pretrpljene povrede, baš kao i oko prepoznavanja vlastite
emancipatorske sposobnosti užitka u samoekspresiji. Strah i sram djeluju
kao jaki »ušutkivači«. Oni ponovno aktiviraju politički prisvojenu potre-
bu da se »ispričamo« za svoju priču, odnosno da se povučemo u šutnju.
Poput dugačke sjene koja prati nastavni proces, strah i sram neprestano
patroliraju uspostavljene koordinate doličnosti, otvorenosti i spremnosti
na međusobno uvažavanje. Katkad je dovoljna jedna ironična opaska ili
čak malo preduga šutnja oko nekog pitanja, da se ženski glas uruši natrag
u samoga sebe, ne usuđujući se nastaviti. Kao predavačica koja surađuje s
institucijama u kojima je prisutna mješovita grupa studenata, uvijek izno-
va primjećujem koliko često takvim grupama dominira muški polaznik
prosječnoga ili čak ispodprosječnog znanja, navikao da drži pozornost u
učionici, dok vrlo zanimljive i pripremljene studentice ostaju šutljive, sve
dok im se eksplicitno ne obratim. Zbog toga vrijedi ponovno i ponovno
postaviti pitanje Andrewa Lakritza (1995: 4):
Tko posjeduje autoritet govornika? Dokle seže ovaj autoritet – nad

koje se klase i slušatelje proteže? Što znači govoriti iz pozicije auto-
riteta? Tko je za to dostatno autoriziran [...]? Od koga? I je li dobro
raditi na tome da steknemo autoritet?
III.
Možda bismo na ovo pitanje mogli odgovoriti iz perspektive retorike, u
čijoj se domeni definitivno nalaze različite »recepture« zadobivanja javnoga
i privatnog glasa. U tom smislu podsjećam da jedna od prvih retoričkih
rasprava, Gorgijina Obrana Helene, napisana prije dva milenija (vjerojatno
sredinom 4. stoljeća pr. Kr.), govorničku vještinu izravno suprotstavlja fi-
116

I. DIO
2
zičkom nasilju – i to fizičkom nasilju učinjenom nad ženom, ugrabljenom
Helenom. Gorgija smatra da se ženu koju je Paris »prisilio« na odlazak ne
može smatrati odgovornom za Trojanski rat. Ujedno je riječ i o ženi kojoj
mitska tradicija pripisuje specifične govorne, dapače glumačke sposobnosti:
oponašanje glasova ahejskih žena, čijim je zvukovima nastojala privući po-
zornost grčkih muževa, skrivenih u trojanskome konju. Od samih početaka,
retorika je vezana za procese »ispričavanja«, vrednovanja, kontrole ženskih
Govor bez isprike

tijela i donošenja odluka vezanih za čitavu zajednicu (usp. Sutton, 1999:
101-127), čija se proceduralnost nužno suprotstavlja ideji »zadobivenoga
autoriteta«, ali provodi se isključivo »muškim ustima«. Žene ne brane i ne
zastupaju same sebe: umjesto toga, one su »predmet« retoričke raspre, baš
kao i predmet te povod »isprike«.
Čak i u Ciceronovoj tradiciji, čiji se utjecaj ne može dovoljno naglasiti,
govornik je prije svega osoba muškoga roda, »javni čovjek«, temeljito obra-
zovan i politički jasno pozicioniran, sposoban izazvati jake osjećaje i izdržati
pritisak žestoke argumentacijske bitke. Govorništvo je »oružje« kojim se
služimo u vlastitu obranu, u obranu stranke ili države (usp. Ciceron, 2002).
Ciceron ističe da dobrih govornika ima manje nego dobrih generala, zatim
eksplicitno vezuje govorništvo s filozofijom i pjesništvom, ali strahovito
mu je važno svakih nekoliko stranica kontekstualizirati govorništvo i kao
ratničku, »muževnu« vještinu. Ciceron (2002: 41):
Nadalje, što je tako kraljevski moćno, plemenito, velikodušno kao

pomoći onima koji mole, utješiti pogođene, pružiti spas, osloboditi
opasnosti, zadržati ljude u državi? Što je, zatim, tako nužno kao
uvijek imati oružje kojim možeš bilo zaštiti sam sebe, bilo napadati
bez posljedica, biti povrijeđen i osvetiti se?
Paradoksalno je da su i Ciceronovi suvremenici i nasljednici često

optuživali ovoga govornika za preveliku bujnost retoričkih figura i ape-
lativnih glumačkih trikova kojima je zavodio publiku, samim time i za
»feminiziranost« njegova jezika (usp. Rachlin, 1997: 90-111), po mnogo
čemu bliskog Heleninoj reputaciji u Grčkoj. Ciceron ipak nije odstupao od
retoričke raskoši i ukrašenosti svojih govora, a nije zazirao ni od otvorene
kritike nepravednoga položaja žena u Rimskome carstvu. Primjerice, u
spisu Država, eksplicitno je izrazio kritiku ekonomske diskriminacije žena.
Ciceron (1995: 146):
117

A taj zakon, donesen na korist muškarcima i uperen protiv žena,

pun je nepravde. Zašto žena nema novac? Zašto netko može biti
nasljednik Vestinoj djevici, a ne može svojoj majci? I zašto, ako je
trebalo ograničiti novac žena, kći Pubija Crassa, ako bi bila očeva
jedinica, smije zakonski imati sto milijuna, a moja ne smije imati
ni tri?
Retorika muškoga polisa, dakle, ima sposobnost dovoditi u pitanje zako-

ne i običaje, zbog čega u najmanju ruku igra ambivalentnu političku ulogu.
Kao disciplina, retorika je čitavo vrijeme zaokupljena pitanjima tko, kada,
kako i pred kime smije govoriti. Pa ako Aristotelova Retorika doista jedino
i raspravlja o socijalnim uvjetima i običajima koji doprinose uvjerljivosti
govora, Ciceronov spis O govorniku detaljno razglaba nemogućnost da se
»autoritet« govora prepozna ikako drugačije osim kroz samu izvedbu. U oba
slučaja, vidljivo je da retorika bilježi artificijelnost, sračunatost, filozofsku
konstruiranost, političke rizike, pa čak i glumačku ugođenost »javnoga
glasa«. Retorika ukazuje na veliku manipulativnu, ali i reformatorsku snagu
koja povezuje misao i njezinu ekspresiju, ujedno upozoravajući da je upravo
zbog toga pristup govorništvu od samoga početka strogo nadziran. I to ne
samo institucionalno, nego i emocionalno. Ciceron (1995: 170): »Dvije su mu
stvari nedostajale da govori pred mnoštvom: samouvjerenje i glas.« Medejin,
Antigonin ili Fedrin fikcionalni protest »ne smije« prijeći na stvarna ženska
usta, isključena iz antičkoga javnog života. Na ovom mjestu zabilježimo
da mehanizmi militarističke kontrole javnoga diskursa nisu ušutkali žene,
premda su im zapušili usta. Žene su govorile na mnogo drugih načina, sve
dok se nisu izborile za poredak u kojemu res publica faktički ovisi o tome
jesmo li ili nismo autorizirane govoriti.
IV.
U svojem tekstu »Smijeh Meduze«, Hélène Cixous (2001 [1975]: 1527-28)
zapisuje:
Svaka žena poznaje tjeskobu koju osjećamo kad ustajemo s namje-

rom da govorimo. Njezino srce uvijek kuca brže kad ustaje, ona
se povremeno posve gubi, jezik joj izmiče: za ženu, javno govoriti
118

I. DIO
2
oduvijek paralelno predstavlja prijestup i postignuće. Dvostruki
prijestup, jer čak i ako progovori, njezine riječi past će na gluhe
muške uši, jer muškarac čuje samo maskulini jezik.
Nije čudno što je jedna od prvakinja suvremenoga feminizma, Judith

Butler, u prvom redu profesorica retorike i vješta retoričarka. Njezine studije
ukazuju ne samo na napravljenost govora, nego i napravljenost roda uz
Govor bez isprike

pomoć govora, kao i na nužno relacioni karakter retorike. Butler (2005: 63):
Rekla bih da struktura obraćanja nije tek dio narativa, nije tek
jedan od mnogih narativnih atributa, već upravo suprotno: prekid
narativa. U onom času kada se priča nekom obraća, ona zadobiva
retoričku dimenziju koju ne možemo reducirati na narativnu funk-
ciju. Scena obraćanja pretpostavlja drugoga i traži načine kako da
ga pridobije, odnosno traži načine da djeluje na tu osobu. Kad se
obraćam, činim s jezikom nešto što je neizbježno interlokucijsko,
sablasno, višestruko opterećeno, uvjerljivo i taktičko. Možda na-
stojim komunicirati istinu, ali to i jest moguće jedino kroz izvedbu
retoričke dimenzije jezika.
Feministička retorika izrazito je svjesna »razmjenjivosti« govora. Njezin

cilj nije osvojiti, u ciceronskom smislu, naklonost većine, već uspostaviti
svojevrsnu »arheologiju glasa« – detektirati slojeve podno slojeva simbo-
ličkih identifikacija, vrednovanja, političkih inskripcija, iskustava, energet-
skih pulsiranja, potopljenih zvukova dugotrajne tišine, autorskih dozvola i
zabrana, afektivnih ritmova, prestrašenosti, zajedničkoga znanja, privatnih
povijesti. Zbog toga feministička retorika ne vidi ženska usta kroz prizmu
žrtvovanja, u čijoj tišini (govorimo li jezikom psihoanalitičke farse: »manjku«
jezika) čujemo »glazbu« žene kao marginaliziranoga i idealiziranog patri-
jarhalnog alteriteta, već u tim istim ustima prepoznajmo jezičnu aparaturu
za ismijavanje čitavoga poretka ženskoga žrtvovanja i ušutkivanja. Barbara
Johnson (1998: 153):
Žrtva nije suprotnost autoritetu: žrtva je model autoriteta, posebno

model kulturnoga i literarnog autoriteta. Jer žrtva neće uvijek dobiti
mogućnost da progovori, upravo suprotno: najcjenjeniji govornik
potraživat će pravo da govori u ime žrtve. (...) Razlog zašto femi-
119

nizam izaziva toliki otpor ne sastoji se u tome što žensku šutnju

zamjenjuje ženskim govorom, nego u tome štose petlja u službeno
samosažaljenje patrijarhata, koje ga i drži na vlasti, otkrivajući istinu
skrivenu iza muške zavisti prema ženskoj šutnji.
Termini poput »ženskoga pisma« i »ženske književnosti« uzrujavaju

zato što pokazuju da »pismo« i »književnost« nikada nisu bili neutralni i
inkluzivni pojmovi, već je u njihovo kulturalno pamćenje upisana dugotrajna
praksa muške privilegiranosti i sviklosti na tu privilegiranost, zbog koje je
pitanje o rodnoj distribuciji moći i dan-danas prilično »nepristojno« pitanje.
Nepristojno je, dakako, jer se još uvijek postavlja muškarcima i institucijama
u kojima žene uvježbano »šute i podržavaju« prastari poredak. Značajno
je da se to pitanje »ipak postavlja«. Ne zato da se ustanovi »krivnja« za izo-
stavljene glasove, nego zato što Muza, ali i skupština, sudnica, škola, bolnica
i čitav niz javnih ustanova danas jednostavno žele i imaju pravo govoriti
mimo muškoga posredništva ženskih glasova. Možda bi vrijedilo napraviti
sljedeći zastupnički pokus: zapitati muškarce pristaju li da sljedećih neko-
liko milenija žene »prevode« njihove potrebe u jezik javnoga odlučivanja.
Muškarci se mogu malo odmoriti od upravljačkih i retoričkih odgovornosti.
Mogu »značajno« šutjeti. Mi ćemo im se diviti, obožavat ćemo ih i žrtvo-
vati. Katkad ćemo u njihovu obranu sročiti i pokoje učeno djelo, recimo
Ispriku za Ahileja, ili U obranu Sokrata, ali mi ćemo biti autorice u punom
značenju »ovladavanja diskurzom«. I distribuirat ćemo sav novac potreban
za funkcioniranje edukacijskih sustava, izrađivat ćemo školske programe,
pisati udžbenike i povijesne čitanke. Ako zbog ičega drugoga, onda zato
da isprobamo jesu li pravila zastupničke igre doista tako »ravnopravno«
postavljena kao što vole tvrditi »postfeministički« demagozi.
V.
Što je, međutim, s retoričkim obraćanjem samoj sebi? Jesmo li se naučile
obraćati samima sebi tako da u »čudovišnom« činu ženskoga govora doista
čujemo Meduzin smijeh, a ne siktanje zmijske krune?
Jesmo li se prestale bojati vlastita glasa?
Centar za ženske studije za mene je mjesto koje obuhvaća akustički
spektar ženskih zvukova od šutnje (i njezinih neverbalnih pokreta) do ma-
120

I. DIO
2
nifestnih jezika. Svaku studenticu koja »nauči« iskušavati vlastiti autorski
glas smatram svojom učiteljicom. Što je akademija veća, draži su mi »glasni«
izazovi koje nam zajednički postavlja.
Literatura
Govor bez isprike

Bartky, Sandra Lee (2002). Sympathy and Solidarity, New York: Rowman
& Littlefield Publishers.
Butler, Judith (2005). Giving Account of Oneself, New York: Fordham Uni-
versity Press.
Chapadjiev, Sabrina (2008). Live Through This: On Creativity and
Self-Destruction, New York: Seven Stories Press.
Ciceron, Marko Tulije (1995). Libri politici, Zagreb: Demetra.
Ciceron, Marko Tulije (2002). O govorniku, Zagreb: Matica hrvatska.
Cixous, Helene (1995). Coming to Writing and Other Essays, Harvard:
Cambridge University Press.
Cixous, Helene (2001). »The Laugh of the Medusa«, u The Rhetorical Tra-
dition, ur. Patricia Bizzell i Bruce Herzberg, Boston: Bedford.
Code, Lorraine. »Epistemology«, u A Companion to Feminist Philosophy,
ur. Alison M. Jaggar i Iris Marion Young, Oxford: Blackwell.
Elam, Diane (1995). »Speak for yourself», u Who Can Speak? Authority and
Crtical Identity, ur. Judith Roof i Robyn Wiegman, Urbana: University
of Illinois Press.
Hoffman, Martin L. (2000). Empathy and Moral Development. Implications
for Caring and Justice, Cambridge: Cambridge Un. Press.
Johnson, Barbara (1999). The Feminist Difference, Cambridge MA: Harvard
University Press.
Lakritz, Andrew (1995). »Identification and Difference«, u Who Can Spe-
ak? Authority and Crtical Identity, ur. Judith Roof i Robyn Wiegman,
Urbana: University of Illinois Press.
Noddings, Nel (1984). Caring. A Feminine Approach to Ethics and Moral
Education, Barkeley: Un. of California Press.
121

Orbach, Susie (1978). Fat is a Feminist Issue, London: Paddington Press.

Rachlin, Amy (1999). »Gender and Rhetoric: producing manhood in the
schools«, u Roman Eloquence. Rhetoric in Society and Literature, Lon-
don: Routledge.
Sutton, Jane (1999). »The Taming of Polos/Polis: Rhetoric as Achievment
Without Women«, u Contemporary Rhetorical Theory, ur. J. L. Lucaites,
C. M. Condit i Sally Caudill, New York: The Guilford Press.
122

I. DIO
123


3 2
125


I. DIO
3
Pokloni mi svoju gestu
Iva Nerina Sibila

Sažetak: Ovaj je esej eksperimentalni i tek djelomični zapis višegodišnjega
iskustva vođenja radionica pokreta i plesa u Centru za ženske studije. Umje-
sto opisivanja rada ili objašnjavanja namjere tih radionica, ovim se tekstom
prenosi iskustvo određenih, često ponavljanih temeljnih ili ključnih vježbi/
tjelesnih tema. Time nudim na čitanje ono što smo osjećale, proživljavale
i otkrivale tijekom rada na specifičnim sistemima kretanja koji su uvijek
značili uranjanje u novo, višeslojno i luksuzno tjelesno, emocionalno i
intelektualno iskustvo. Kao takvo, to iskustvo ne podliježe niti jednoj dra-
maturgiji mišljenja/zapisivanja, jer neprekidno skače s razine na razinu i
temelji se na provociranju nelinearnoga načina mišljenja i zaključivanja.
Tako je i ovaj tekst lutajući, eliptičan, improvizacijski. On je jedan primjer
pisanja plesanja, odnosno razotkrivanja, često zaobilaženoga, povremeno
mistificiranog, a teorijski rijetko artikuliranog iskustva plesanja. Tekstom
se provlače teorijske reference, kao i određene teme iz povijesti plesne po-
vijesti, kojima se naglašava uzajamnost prakse, teorije i osobne spoznaje.
Ključne riječi: ples, tijelo, misleće tijelo, ritam, gesta, svijest
Uvod
Osnovna razlika moga rada kao plesne umjetnice na Ženskim studijima od
onoga na plesnoj sceni je u »publici« kojoj se obraćam. Ostalo je uglavnom
isto. Kada ulazim u dvoranu u kojoj me čeka dvadesetak plesačica koje od
mene očekuju novo iskustvo plesa, moja je uloga jasna. Ples se uči plesom.
Kao iskusnija kolegica, putem sustava određenih vježbi prenosim im svoje
znanje.
No, na radionicama na Ženskim studijima, kako studentice nisu ple-
sačice niti im je to u fokusu, prvenstveno mi je važno putem plesnih vježbi
127

otvoriti područje saznavanja koje je tjelesno, neverbalno i iskustveno. Vježbe

su iste, samo je akcent drugačiji. Dakle, s jedne strane raditi na »onoj koja
znanje prima« i uključivati u njezin kognitivni aparat one zapostavljene i
marginalizirane kategorije kao što su intuicija, tjelesna inteligencija ili mašta,
a s druge strane plesnim vježbama izravno pokazati metode obrazovanja i
saznavanja koje su izvan akademske forme, a koje su sama suština plesne
prakse.
Naime, suvremeni ples, onaj nastao početkom 20. st., u mnogo čemu
odgovara temeljim feminističkim zahtjevima. U njegovoj je suštini potraga
za individualiziranim (plešućim) tijelom i za originalnim načinom kretanja
koji izlazi iz toga jedinstvenog, samo-definiranog (plešućeg) tijela. U tome
je u potpunoj opreci s klasičnim baletom ili društvenim plesovima koji se
temelje na prenošenju određenoga plesnog leksika pa tako i tjelesno-povi-
jesne ideologije koja ide linijom s koljena na koljeno.
Suvremeni je ples u ženskostudijskom kurikulumu stoga logičan i nužan
odabir jer izravno i radikalno radi na otporu patrijarhalnoj dominaciji nad
znanjem, odigravajući se mimo teorije, prenoseći se metaforom i dodirom,
osnažujući tijelo i tjelesnost kao sredstvo ekspresije, afirmirajući igru kao
način spoznaje. Na koncu, ples je neuhvatljiv, nepostojan, eksplozivan. On
nema tržišnu vrijednost sam po sebi, postoji tek u činu izvedbe, u tijelu
izvođačice ili memoriji gledateljice.
Radionice na Ženskim studijima temeljila sam na osnovama tehnike
plesne improvizacije i kompozicije. Improvizacija uključuje osvještavanje
tijela putem vježbi vizualizacije i dodira, a potom se radi na ulasku u prostor,
artikulaciji dijelova tijela, ulasku u odnos s drugim tijelom. Kompozicija
uključuje samostalno pronalaženje slijeda pokreta i njihove organizacije u
prostoru, vremenu i glazbi.
Ovaj tekst prati tu radionicu »iznutra« prenoseći (djelomično) tijek
radionice, navodeći i neke ključne citate kojima smo potvrđivale naše isku-
stvo, kao i dijelove teorijskih predavanja i demonstracija ključnih plesnih
tehnika kao što su Graham i Cunningham.
✴✴✴
Ostavljamo svakodnevnu odjeću u predsoblju. Složenu na stolicama uz

stolić za kavu. Ulazimo u prazan prostor, čist, svijetao. Ulazimo u potrazi
za novim iskustvom tijela, za tijelom koje je svjesno sebe i koje nam pruža
128

I. DIO
3
novu informaciju o svijetu i nama u svijetu, tijelom koje je neovisno o ono-
me na što nas kontekst, obrazovanje ili genetika prisiljavaju. Tijelo koje je
samosvjesno, autonomno, koje svakim danom ponovno izmišlja samo sebe.
Sav smisao suvremenog plesa sastoji se od oslobađanja od fantazma

prvobitnog tijela. Razvidno je u kojoj mjeri rad plesa podrazumijeva
traganje za onime što bi postajanje-tijelom trebalo biti.1

Ležimo na podu. Na leđima. Zatvorenih očiju. Osjećamo kako se tijelo
opušta na podu. Usmjeravamo pozornost na disanje i stavljamo dlanove
na trbuh. Samim time, težinom i toplinom dlanova, disanje se smiruje,
produbljuje. Udahom, trbušna šupljina se lagano širi, izdahom sakuplja.
Osjećamo prostor unutar tijela. Taj se prostor pozornošću osvjetljava,
osvješćuje. Ulazimo u taj prostor.
Potom usmjeravamo dah u prostor torza, ruke polažemo na rebra.
Svakim se udahom rebra šire. Ekspanzija prostora i daha, a potom zadovolj-
stva i – mira. Dah spontano prolazi grlom. I taj se prolaz (prolaz gutanja,
smijeha, jecanja, kašlja i gušenja) spontano otvara i opušta.
Dah usmjeravamo u prostor glave. Stavljamo ruke na lice. Iz dlanova
sada izbija toplina, energija, svijest. Mrak se, s dlanovima na očima, »produ-
bljuje«. Omekšava. Volumen glave postaje ogroman, beskonačan, upadamo
u njega. Svakim se udahom taj prostor širi i izdahom smanjuje. Pulsiranje.
Svemir u neprekidnom ritmu.
Zahvaljujući dahu, plesačevo tijelo postaje tijelo-filter, kroz koji

osjeti prolaze, polako polažući u njemu čestice znanja.2
✴✴✴
Moja misao, dakle ona koja me čini drugačijom od tebe, koja me čini
jedinstvenom… Kada stojim zatvorenih očiju, u praznom prostoru, opu-
štena, otvorena, isprana dahom, bosonoga, ona, »misao«, izranja iz tame
kao lagana vibracija, koju u nekom trenutku prepoznajem. Očekujem je.
Pozdravljam. Dotičem. Tanahna, jedva postojeća, ona, »misao«, provlači se
kroz organe mojega duha, kroz rešetku moga identiteta i postaje sve grublja
1 Laurence Louppe, Poetika suvremenog plesa, HC ITI, Zagreb, 2009., str. 76.
2 Isto, str. 83
129

i jasnija. Počinje poprimati »moje« boje, oblike, metafore. I tada me počinje

opsjedati, opčinjavati, prisiljavati na svoju manifestaciju; riječju, djelom,
zvukom ili – pokretom.
Prepuštam tijelu da uhvati tu tanahnu misao prije no što se stvrdne
u mišljenju i time izgubi svoj potencijal svemogućnosti. Spuštam je, zadr-
žavam, privodim prema tijelu, opirem se njezinom nasrtanju na razum,
na riječ, na jezik. Osjećam je kao protok tople i blještave energije koja se
želi oprostoriti, oživjeti i otjeloviti. Tako ulazim u pokret, u kretanje, u
nepotrebno, nesvrhovito, nekorisno kretanje, u svijanje tijela i prostora, u
organizaciju trajanja manipulacijom daha i tenzije, u igru ritma i napora,
u potpuno besmislen rad i potrošnju vremena – u ples.
Neuralni mehanizmi koji su u temelju percepcije, emocija i pro-

suđivanja izvode svoje funkcije neovisno o tome jesu li svjesno
aktivirani činom volje ili nesvjesno nekom pojavom u okolini.
Svjesnost je relativno spora i skupa u smislu konzumacije energije
tako da se mozak mora prebaciti na automatski pilot kada god je
to moguće, kako bi omogućio brz i efikasni odgovor. Učiti novu
sekvencu pokreta zahtijeva svjesni napor, ali nakon nekoliko proba
pokret postaje automatski koliko i hodanje i žvakanje.3
No, znači li to da tijelo zaista misli? Ne u smislu inteligencije tijela da

se samo obnavlja, da samo funkcionira, da zacjeljuje, da živi, da se brani.
Nego, pitanje je: može li zaista artikulirati jasnu ideju? Možemo li zaista
zaobići misleći aparat, raz-um koji raz-mišlja, raz-matra, raz-ara, raz-likuje,
raz-umije, raz-građuje, koji sužava percepciju analitičkim procesom, koji
svodi svijet na ono što nam je znano i unutar čega se osjećamo sigurnima?
Razum koji možda razumije, ali koji neprekidno i sustavno griješi. Para-
digma thinking body koju je kasnih 1930-tih uvela Mabel Todd, a koja se
danas ponavlja kao sveta mantra plesnih studija i tjelesnih praksi:
misleće tijelo vs mislećeg uma?
Ili, drugi scenarij, meni privlačniji :
misleće tijelo u suradnji s intuitivnim, emocionalnim umom.
Potpuni prevrat.
✴✴✴
3 Ivar Hagendoorn, »Towards a neurocritique of dance«, ballet-tanz, br. 4 (2004), str. 62.
130

I. DIO
3
Pokloni mi svoju gestu. Omiljenu. Ili omraženu. Neku koja je samo
tvoja. Moja bi bila, recimo, otvaranje desne šake uvijanjem u zglobu i deli-
katnim razvijanjem prsta po prsta od palca prema malome. Otvaranje šake
poput cvjetanja lotosa.4
A tvoja? Gesta? (Znaš li kako se krećeš? Jesi li svjesna svojih pokreta?)
Možda je to dodirivanje čela prstom, kao da mičeš nevidljivu nit kose? Ili,
podizanje obrva? Ili križanje nogu tako da gornju čvrsto zaviješ oko donje,

poput bršljana oko stabla? Ili ti je možda omiljena gesta opušteno leći na
pod i sklopiti oči?
Gesta je prožeta »onom koja je stvara«, koja je izvodi. U tvoju si gestu
tako upisana cijela ti, tvoje znanje, iskustvo, tvoja žudnja, trauma, svakod-
nevica… Možeš li mi je pokloniti? Možeš li je se odreći? Čuvat ću je, izvodit
ću je, njegovati i plesati, kao najdragocjeniji dar.
Uvit ću je u neki mističan ritam, recimo peterodobni,
(1-2-1-2-3),
zaogrnut je tihom glazbom,
ponavljati je svim dijelovima tijela,
vezati je s drugim pokretima (da ne bude usamljena),
sukobljavati s nemogućim dinamičkim prijelazima (da ostane budna),
prenositi iz prostora u prostor, da je svi vide.
Plesat ću tvoju gestu… svojim tijelom.
(Postoji li ničija gesta? Gesta koja je napuštena, koju nitko ne želi, gesta
u koju se nitko ne želi otjeloviti, izvesti…)
Svaki pojedinac, svaka društvena skupina, u suzvučju sa svojim

okruženjem, stvara i podvrgava se mitologijama tijela u pokretu, koje
potom uobličuju nestalan, svjestan ili nesvjestan, u svakom slučaju
aktivan, raster percepcije. Ples je izvanredno mjesto koje pruža uvid
vrtloženja u kojima se suprotstavljaju sile kulturalne evolucije, što
nastoji proizvesti i istodobno kontrolirati ili čak cenzurirati, nove
pretpostavke vlastitog izražaja i dojma o drugome. Tako gesta i
njezin vizualni domašaj funkcioniraju na pojavama beskonačnih
razlika koje uskraćuju bilo kakvu nadu u identičnu reprodukciju.5
4 Geste dlanova se u indijskom klasičnom plesu zovu »mudre«. Ova se zove Padmako÷a,
a označava lotosov pupoljak. Označava bogoslužje, prosipanje latica cvijeća, voće i ženske
dojke. Op.a.
5 Hubert Godard, »Gesta i njezina percepcija«, Časopis za plesnu umjetnost Kretanja, br.
131

Možemo li sakupiti sve naše geste u jedan niz, u jedan ples, u jedan
ritual? Bi li, izvodeći ga dovoljno dugo, plešući sve naše omiljene i omražene
geste, one zaživjele nekim svojim životom, pronašle novo tijelo i uselilo se u
njega? I ostavile nas na miru. Bismo li time pročistile svoje tijelo, odignule
geste kao što se diže kletva, izvrnule sebe kao što zmija ljušti kožu, i krenule
dalje – iznova?
Autonomija tijela je na neki način temeljena na otkrivanju pokreta

kao potpuno samo-dostatne estetske strategije. Status pokreta kao
ekskluzivno umjetničke prakse daje autonomnom tijelu posebnu
estetsku moć, entuzijazam da je tijelo samo po sebi sposobno biti
nositelj reprezentacije, da je sposobno stvoriti svoju vlastitu mrežu
znakova…6
I još, ako dovoljno dugo ponavljam tvoje geste, ako dovoljno duboko
uđem u njih, u tvoj ritam, u tvoju posturu, u poetiku tvojega gibanja, hoću
li te konačno moći razotkriti i na kraju – spoznati?
✴✴✴
Ritam tijela je paran. Jedan – dva. Ritam disanja. Ritam stezanja i

opuštanja srca. Na tijelu je sve po jedan – dva: dva oka na jednoj glavi;
dvije nosnice na jednom nosu; dvije dojke nad dvama plućnim krilima na
jednom torzu; dva prolaza kroz jedno grlo; dvije polutke jednog mozga;
dvije usnice a jedna usta. Ipak, samo je jedna kralješnica, s 33 kralješka…
No, usudimo li se poigrati sa svetim brojem 33, spojiti prvu trojku i okrenuti
je kao u zrcalu, dobili bismo osam. Kada bismo taj osam polegli, da pluta
kao na vodi, da sanja kao Višnu na zmiji Ananti,
dobili bismo – znak za beskonačno.
Numerika tijela.
Savršena.
U ritam našega kretanja stoga uvodim broj tri. Bacam ga poput kockara.
Riskiram. Otvaram prostor između dva i tri, ritam koji u prirodi ne postoji,
koji može dokučiti samo ljudski um.
9/10 (2008), str. 66.
6 Bojana Kunst, What was this about, John?, handout s predavanja na simpoziju o teoriji i
kritici suvremenoga plesa u Bytomu 1998.
132

I. DIO
3
Jedan – dva – tri.
Jedan – dva – tri.
Trokorak, pas-de-valse, temelj plesne edukacije.
Ritam valcera, poloneze, mazurke…
Plešemo. Zabavljamo se. Brel – La valse à mille temps, Chopinovi valceri,
Natalie Merchant Motherland, Ravelov Bolero…
Pitanje – zadatak: što se događa s tim trećim korakom? Prvi je dubok,

opušten, ulazi u zemlju. On pokreće, daje poticaj. Drugi je suprotnost, visok,
lagan, euforičan. A treći? Usputan, suvišan, samo prolazan? Ili?
Graham je u svojemu trokoraku otvorila dlanove prema naprijed. Poput
svećenice. Prije ulaska u trokorak stavila bi dlanove na donji dio trbuha i
»upila« snagu svoga središta u te dlanove. U plesu trokoraka dlanovima bi
»razmicala« prostor ispred sebe. I ne samo to, u svakom bi trećem koraku
okrenula ramena u laganu spiralu, preko noge koja iskoračuje. I zaustavila
dah. Suspenzija na tri. Vrijeme koje se zateže i prostor koji se zakrivljuje. Tre-
nutak kojim prelazimo »preko«, u ono što nije materijalno, fizičko, realno…
Ponekad bi i podignula ruku iznad glave, istu kao i nogu s kojom se
iskoračuje na jedan. Ruka polako putuje ispred torza točno po sredini,
precizno raspodjeljujući putanju tijekom trajanja tri koraka, da bi s krajem
trećega završila točno iznad glave, prateći spiralu torza. Ponekad bi povela
tijelo dalje, u okret. U cijelih 360 stupnjeva oko sebe, unutar toga tri, unutar
zaustavljenoga daha, u krajnjoj tjelesnoj napetosti.
Pokušavamo: hoću li stići izvesti cijeli okret na vrijeme za ponovni
jedan? Ritam glazbe, neumoljivi jedan-dva-tri ne čeka moju nesigurnost,
ne razumije potrebu oklijevanja, nije ga briga za fizičku slabost. A ako i
stignem, kako produbiti vrijeme između kraja tri i ponovnog jedan, a ta
dubina mi je potrebna da se pripremim za ponovni jedan? Jer svaki jedan
je početak u koji moram ući potpuno svježa, ne prelijevajući onaj transno-
traumatični tri na odlučni jedan.
No,
Cunnigham je zaključio – »sva tri koraka moraju biti jednako dugačka,
treći je važan kao i prvi«. Nema naglaska. Nema spirale. Nema suspenzije.
Treći kao prvi. Cunningham trokorak – totalna demokracija.
Pitanje – zadatak: kako iskoračiti s dva na tri, kada su na dva noge već
potpuno ispružene, raskorak je maksimalan, stojimo na vršcima prstiju?
Položaj je čvrst i stabilan, poput piramide. Kako se iz njega odbiti, kako se
133

pokrenuti da bi treći korak bio jednako zastupljen, da bi mu dali jednak

značaj kao i prvome?
Cunningham korake nabraja poimenično, trokorak se izvodi radno,
ali pomno. Bez poezije ili nadahnuća.
Pokušavamo: no i kada ga i izvedeš, kada je dovoljno velik, kada ti
snaga u leđima preuzme dovoljno od težine pelvisa da zaista ne zakidaš
treći, ponovno se postavlja pitanje – kako ponovno ući u prvi? Koliko
Graham uživa u metafizici broja tri, toliko je Cunningham prema njemu
ravnodušan. Niti na trenutak se ne zaustavlja na tom »vrhu svijeta«, već
hladnokrvno kreće dalje.
Okrutnost post-moderne. Nema vrha svijeta. Sve je u – koracima.
***
Gravitacija. Težina. Dok ležiš na podu, uzimam tvoj potpuno opušten

dlan. Osjećam njegovu težinu. Lagana je, prozračna. Uzimam cijelu ruku:
podlakticu u jednu, a nadlakticu u drugu. Šaka opušteno visi. Gustoća tkiva.
Spuštam je lagano na pod, s pažnjom, da se ne udariš.
Tijelo bez volje, bez svijesti potpuno je u vlasti gravitacije. Tek sviješću,
odlukom ili energijom ulazim u komunikaciju s gravitacijom i umjesto
tupoga padanja, udarca i boli dobivam mirijadu mogućih pokreta.
Radimo s težinom tijela. Preuzimamo tijelo jedna drugoj. Isprva sra-
mežljivo, čuvajući tuđu privatnost. Kasnije se tomu smijemo. Tijelo – ništa
drugo nego čvrsta materija.
No koji je uopće odnos svijesti i gravitacije? Jer ako sviješću usmjerenoj
na težinu vlastitoga tijela mogu prići toj sili, istražiti je, uvući se u nju i kroz
nju otkrivati vlastite moći; jer ako joj sviješću prilazim i sviješću s njom
komuniciram znači li to,
ponavljam,
znači li to da je i ona svjesna?
Znači li to da ta sila koja drži univerzum u savršenom matematičkom
redu da je i ona – svijest?
Sjedam na pod pokraj tvoje glave. Zavlačim ruke ispod nje. Opipavam
vratne kralješke. Pet ili šest. Dolazim do najgornjeg. Atlas. Na vrhu.
Glava je najteža. Nevjerojatno, impozantno teška. Lagano je pomičem.
Spuštam je polagano na pod. Ostaješ ležati nekoliko trenutaka, opušteno,
duboko u sebi. Polagano ti pomažem da ustaneš. Sada svoju težinu držiš
134

I. DIO
3
sama, nema ni poda niti mojih ruku. Uspravljaš se, cijela tvoja težina stoji na
stopalima, tim tako malim površinama u usporedbi s masom tijela. Kako?
Kako ne padnemo? Kako ne pokleknemo? Kako smo uopće uspravni?
Tretman težine na način da subjekt upravlja vlastitom težinom ili,
naprotiv, na način da se prepušta privlačnoj sili teže, dva su pola oko kojih
se uglavnom artikulira poetika težine. »Stojeće tijelo« (tijelo vertikalne
smrti) koje spominje Doris Humphrey, crpi svoju statiku iz fiksiranja cijele

težine tijela pomoću tenzora – položaj se održava stalnim podešavanjem
cjelokupne tjelesne strukture. Izlaz, olakšanje, donose dvije figure: njihaj
(swing) i pad (fall). Za razliku od čisto mimetičkog tumačenja, što ga padu
daju promatrači kojima je ples stran, posebice post-bachelardovci, koji ga
svrstavaju u »noćni režim« imaginarnoga, pad u tjelesnom imaginariju,
nema u sebi ništa mrtvačkog. On je, naprotiv, opuštanje »stojećeg tijela«,
(bijeg od vertikalne smrti), kada se težina tijela prepušta vlastitom teženju.7
Polagano ti savijam glavu prema prsima, spuštaš je prema podu, po-
vijaš kralješak po kralješak, dok ti ruke ne dotaknu tlo. Noge su ispružene,
ali opuštene, stopala čvrsto na podu. Kada se ispravljaš, istodobno osjećaš
kako težina leđa koja se osovljava na kukove pada kroz stražnju stranu nogu
prema podu, dok se prednji dio tijela diže u visinu. Neprekidni dijalog,
cirkulacija, istodobno gore i dolje, opreka, suprotnost, dvojakost. Gravita-
cija – težina – svijest.
Početkom dvadesetog stoljeća Wigman je otplesala Hexentanz. Rekla je:
»No, naposljetku, nije li dio vještice skriven u svakoj pravoj ženi«8… (Danas
bismo je pitale – što znači »prava«, što znači »žena«, što znači »vještica«,
no nema veze). I još je rekla:
Jedne noći… pogledala sam se slučajno u ogledalo. Ono je odraža-

valo sliku opsjednute i divlje, odbojne i fascinantne. Neuredna kosa,
oči duboko u dupljama, spavaćica koja leprša, koja čini tijelo gotovo
bez oblika; bila je tamo – vještica – stvorenje zemlje, s njezinim
neukroćenim, golim instinktima, njezinom nezasitnom strašću za
životom, zvijer i žena istodobno...9
7 L. Louppe, Poetika suvremenog plesa, str. 97.

8 Mary Wigman, citirano u: Sally Banes, Dancing Women, Routledge, London/New York,
1998., str. 127.
9 Isto.
135

Otplesala ju je tako da je sjela na pod, prekriženih, zgrčenih nogu,

s maskom na licu. Rukama poput kandži grebla je zrak, potom uhvatila
gležnjeve. Lupala je nogama o pod, puzala.
Graham je opčinjenost gravitacijom utkala u svoju poetiku koja je
kasnije postala jednom od najpriznatijih svjetskih plesnih tehnika. I ona
je sjela na pod. I ona je prekrižila noge. Samo elegantnije, profinjenije od
Wigman. Dubokim, snažnim izdahom, gotovo udarom proizvela bi mišićnu
kontrakciju i zaoblila tijelo prema unutra, pomičući pelvis prema unazad.
Potom bi, prije udaha, prije opuštanja iz kontrakcije, zakrenula pelvis u
spiralu i s udahom se uspravila u laganoj dijagonali. Ponovni udah, udar,
kontrakcija i spirala na drugu stranu.
Minimalan pokret, a u svojoj moći veličanstven.
Pokušavamo, istražujemo: euforična meditacija kontrakcije, opuštanja
i spirale. Oda težini, himna gravitaciji… a uz vježbu postoji i tekst:
I praise the heavens (kontrakcija, pogled uprt prema nebu),
I praise the earth (kontrakcija se prenosi prema podu, oči uprte u tlo)
and the fact (opuštanje, spirala)
that I am part of it (ponovno u centar).
Wow!
Pokret stvoren iz ženskoga pelvisa koji počinje iz posljednjega kralješka,
a završava iznad glave. Axis mundi. Pokret traumatično težak muškarcima.
Zbog anatomije pelvisa. Ha!
✴✴✴
Zatvorenih očiju, osjećam prostor oko sebe. Pokušavam razlučiti, pro-

stor ili zrak? Ulazim u prostor, prvo samo dahom, najfinijom poveznicom
mene i onoga što nisam ja. Ulazim u prostor samo prstima ruke. Odluču-
jem se za pokret koji ne zahtijeva nimalo hrabrosti, recimo mali pokret
kažiprsta i prstenjaka, možda namjeran, a možda tek trzaj. Potom, odluka,
neka navala hrabrosti ili odlučnosti i pokreti se nezaustavljivom silinom
odmataju, nadovezuju, ulančavaju. Isprva mi pomažeš, vodiš me, smještaš
u prostor, a onda ostavljaš da se dalje snalazim. SAMA. Prostor me zove,
uvlači u sebe, dubim ga svojim pokretom, kovitlam ga, ostavljam otiske u
prostoru… zauzimam i napuštam.
136

I. DIO
3
Dobrim poznavateljima plesa srce uvijek zadrhti kada predosjete
da plesač stupa u odnos s prostorom. Često kažemo da »ulazi« u
prostor. No najčešće prostor ulazi u njega/nju, i nas zajedno s njim/
njom. Nikolais kaže da je plesač »opsjednut« prostorom.10
✴✴✴

Radile smo iz topline vlastite kože, iz dodira, iz prostora unutar zglo-
bova, iz otkrivanja jednog po jednog kralješka koji se poput kozmičkoga
stabla uzdižu leđima, u bezvremenoj nikad prekinutoj spirali. Iz promatranja,
opažanja, iz ulaženja u tuđe tijelo, iz opiranja zraku i predavanja podu. I
obrnuto. Proizvele smo tisuće i tisuće pokreta koji su nestali s činom svoga
nastanka. Eluzivnost plesa koji živi samo u tijelu plesačice i u skrivenim i
nestalnim labirintima pamćenja.
I na kraju, uz ohlađenu kavu i oblačenje svakodnevne odjeće, možda…
umjesto epiloga…
…ja nisam tijelo.
Puno sam više od tijela.
Moja percepcija, kao i djelovanje, moja misao i utjecaj koji širim kroz
njih, moje nade, strahovi i želje, dopiru mnogo dalje od granica moje kože.
Ja tijelo – imam.
Literatura
Banes, Sally, Dancing Women, Routledge, London/New York 1998.

Godard, Hubert, »Gesta i njezina percepcija«, Časopis za plesnu umjetnost
Kretanja 9/10, (2008)
Hagendoorn, Ivar, »Towards a neurocritique of dance’’, ballet-tanz, sv.4
(2004)
Kunst, Bojana, What was this about, John? Handout s predavanja na sim-
poziju o teoriji i kritici suvremenoga plesa u Bytomu 1998.
Louppe, Laurence, Poetika suvremenog plesa, HC ITI, Zagreb 2009.
10 L. Louppe, Poetika suvremenog plesa, str. 185.
137


4
139


I. DIO
4
Feminističke teze
o prijestupima
radikalnosti
Feminističke teze o prijestupima radikalnosti i politici spoznaje

i politici spoznaje
Biljana Kašić
Sažetak: (Re)artikulacija ženskostudijskoga obrazovanja iz motrišta

transverzalnosti kao kritičkog protukoncepta, jedan je od teorijskih razlo-
ga nastajanja ovoga teksta. Rad propituje radikalnost ženskostudijskoga
obrazovanja na primjeru istraživanja složenosti epistemologijskih iskustava
Centra za ženske studije kao autonomnog prostora. Analiza se odvija putem
pet feminističkih teza: Moć egzila ili izmještenost, Potentnost autonomnosti
ili pozicija, Žensko višeglasje ili mogući subjekt, Feminističko znanje ili
dekolonizacija spoznaje i Transverzalnost kao »ženski studiji u postajanju«,
koje fokusiraju istraživačko polazište na potencijalnost novih i nepredvidivih
modusa i aspekata aktiviranja spoznaje. Prepoznati kodove transverzalne
prakse unutar ženskostudijskih aktivnosti, a koji presijecaju različita polja i
prostore spoznavanja, a pritom imati u vidu mnogostruke opreke, sastavnice
su analitičkog pokušaja da se kritički pozicionira feministički subjekt kao
mogući pronositelj dekolonizacije spoznaje.
Ključne riječi: radikalnost, feministička epistemologija, ženskostudijsko

obrazovanje, transverzalnost, pedagogija nelagode, margina, Centar za
ženske studije
141

Uvodne napomene
Dok sam nanovo, no sada s posebnom nakanom, kvačila misli o mogući

teorijski okvir koji bi mi olakšao smještanje u prostor analize usmjeren na
sadržaje i struje radikalnog obrazovanja, dva ulaza se simultano pojavljuju.
Jedan filozofa dekonstrukcije Jacquesa Derridaâ, drugi feminističke teore-
tičarke Terese de Lauretis.
Objašnjavajući ideju Marxovog projekta, odnosno značenje njegove
radikalnosti u postberlinskom kontekstu u knjizi Spectres de Marx: l’état de
la dette, le travail du deuil et la nouvelle Internationale, Derrida (1993) jasno
pokazuje kako prokazivanje dubinske radikalizacije na način simboličkih
dokaza urušenosti projekta kao ni zagovor performativnosti radikalizacije
ne pogađa njen smisao. Radikalizacija znači ne samo kretanje naprijed već
obećanje promjene, jer je radikalizacija na spomenutom primjeru upravo
podsjetnik da je proizvodnja događaja, odnosno novi učinkoviti oblici ak-
cije ono što radikalizaciju atribuira, čini smislenom ili, njegovim riječima,
čini »projektom«.
Kada je Teresa de Lauretis još 1986. godine u tekstu »Feminist Studies/
Critical Studies: Issues, Terms, and Contexts« (1986: 1-20) iznijela točno opa-
žanje kako je pritisak na institucionalizaciju ženskih, odnosno feminističkih
studija, pitanje konsenzualne naravi za razliku pak od definiranja feminizma
koje to zacijelo nije, ona postavlja jednu zanimljivu tezu, a tiče se feminizma
i granica, odnosno njegove graničnosti. Nema zbiljske granice, tvrdi ova
poznata feministkinja, između feminizma i onoga što mu je izvanjsko ili
se čini izvanjskim (Ibidem, 4), odnosno feminizam nije odvojen od ostalih
društvenih praksi ili onoga što čini društvo i njegove institucije. Granice
koje postoje su one diskurzivne; one uključuju ne samo »(…) specifične
pojmove, koncepte i retoričke strategije koje odvajaju feminističko pitanje
i govor od drugih« (Ibidem, 4), već izvjesne pretpostavke, interpretativne
smjerove i neutemeljene tvrdnje, sporove i diskurzivne oblike koji skiciraju
obzor mogućih značenja.
Ako je, slijedom njene teze, pojam feminističkoga diskursa uvijek posve
osobit oblik diskurzivnih i interpretativnih strategija koje značenja kreiraju
u spojnici s povijesnim vremenom/prostorom/kontekstom, a feminizam
ono što kritičkim (re)pozicioniranjem u prostoru društvenosti (bilo u kon-
tekstu života ili u akademskom svijetu) stalno zaziva i graničnost društvene
142

I. DIO
4
zbilje i graničnost feminističkoga diskursa, znači li to da je radikalizacija u
derridijanskom smislu stalno prisutna i istodobno, uvijek »na kušnji« i pod
istragom, umnažanjem zahtjeva, izmještanjem motrišta?
Jer radikalizacija kao projekt jest stalna proizvodnja prostora otvorenosti
činovima prijelaza i kreiranja iskoraka, dakle razmicanjem graničnih linija
i dihotomijskih svjetova (privatno/javno, teorija/praksa, umno/tjelesno) i
kreiranjem drukčijeg/drukčijih prostora s neizvjesnom granicom, ili pak

heterotopijskih mjesta, ponajprije imaginacijom, eksperimentiranjem ili
novom pozicijom.
Radikalizacija obrazovanja1 kao projekta u gore spomenutom značenju
jest stalna proizvodnja prostora temeljena na principu transverzalnosti, dakle
prostora koji unaprijed i s namjerom ne računa na jasno određenu formu
već se zapravo zbiva i obznanjuje putem proizvodnje događaja, susreta,
prijelaza, savezništava, zajedničkih akcija, a s druge pak strane, sve vrijeme
izravno potražuje društveni angažman kao znakovit čin transverzalnosti.
Feministkinja Alison M. Jaggar u knjizi Feminist Politics and Human
Nature (Jaggar, 1983: 368) usporedivost radikalne feminističke epistemologi-
je i marksističke ontologije, usprkos mjestima razlike kao što je, primjerice,
previd duhovnih iskustava kao izvora znanja u marksističkoj teoriji, a što
je iznimno važno za feminističko spoznavanje, izvodi upravo iz pristupa
teoriji kao društvenoj aktivnosti, odnosno društvenoj djelatnoj praksi. Dru-
gim riječima, radikalna feministička epistemologija već je zorna u samom
konceptu teorije kao društvenoga projekta čija ovjera seže preko i onkraj
zaključane epistemičnosti, kao i u odbijanju uspostavljenih i uvriježenih
kodova spoznavanja, poput onog o neprijepornoj objektivnosti znanosti
ili mitu znanosti, omogućujući time i izvjesne kodove gore spomenute
odnosivosti i/ili usporedivosti.
Posrijedi je jedan zahtjevan zadatak i jedan kreirajući prostor koji valja
analizirati iz motrišta transverzalnosti ili, da budem posve jasna, razabrati i
istražiti na koji je način radikalno obrazovanje primjeren koncept konkret-
nom ženskostudijskom obrazovanju, a koji se izvodi u Centru za ženske
studije unatrag posljednjih petnaest godina. Uronjena u hrpu papira i ideja
koje zapretane kolaju, svjesna više mogućih pristupa ovom istraživačkom
1 Ovu misao o radikalnom obrazovanju »posudila sam« iz obrazloženja koncepta konferen-

cije Radical Education: Conference / Radikalno Izobraževanje: Conference 28.-29. November
2009., usp. Radical Education: Conference / Radikalno Izobraževanje: Conference 28.-29. No-
vember 2009 (ur. Gašper Kralj i Bojana Piškur), Ljubljana: Moderna galerija, 2009.
143

poduhvatu,2 kao i mogućih zapreka koje se procesom razmišljanja uslo-

žnjavaju, odlučih se za pet teza koje pokazuju ono što se može imenovati,
prepoznati i/li očitati kao momentum radikalnoga kad je posrijedi žensko-
studijsko obrazovanje.
Poznati latinoamerički filozof Enrique Dussel u knjizi Twenty Thesis on
Politics (2008) razvija i afirmira kritičke principe politike oslobođenja kao
politike slobode zahtijevajući pritom da se nova teorija kreira na predlošku
duboke transformacije onoga što ljudi, odnosno narodi iskustveno žive,
odnosno onoga što ulazi u polje iskustvenog (Dussel, 2008: xv). Svjestan
paradoksa koji postoji oko apstraktne razine načela u mjeri u kojoj ona
jesu norma i ove druge, konkretne i konfliktne, a koju u poredak uvode oni
subjekti (asimetrični, nevidljivi, podčinjeni i isključeni) (Ibidem, 69) koji su
spram njega u protuodnosu jer pripadaju iskustvenoj, »remetilačkoj« sferi,
Dussel se odlučio na jedan zanimljiv teorijski poduhvat. Svoje teze podijelio
je u dvije nesumjerljive premda suodnosive cjeline, umećući između njih
zasjek kao znak napetosti, a svoju poziciju, u dekonstruktivističkoj maniri,
artikulira unutar potonje označene kao kritička transformacija politike.
Dussel mi je dao kritički ključ; ponukao me ne samo da nanovo osvi-
jestim taj (pro)cjep koji se poput gropa sve vrijeme proizvodi i pojavljuje
kao prevlast i podsjetnik univerzalnog/hegemonijskog kao normativnog
načela, kad je feminističko spoznavanje u pitanju, već da pokušam proni-
knuti i ukazati na mjesta u kojima se isto »izigrava«, poništava, obesmišljava,
odvezuje ili repozicionira činom iskustva, osvještavanjem normativne/
povijesne skrupule/skrućenosti, intervencijom ili djelovanjem.
Feministička teza jedan:

Moć egzila ili izmještenost
Raspra o posjedovanju vlastite adrese da bi se postojalo odnosno djelovalo
uopće, kako je to znakovito objasnila Elizabeta Šeleva u tekstu »Kuća i
2 Radi se istodobno o sadržajnoj analizi intervjua koji su unutar projekta radnog naziva
»Ženski studiji – Moć feminističke epistemologije« vođeni u razdoblju od 2006. do 2008.
s polaznicama različitih generacija Ženskih studija, odabranih po određenim značajkama
raznovrsnosti, tako i, s odmakom, o kritičkoj analizi ženskostudijskoga programa kao mo-
gućeg radikalnog projekta.
144

I. DIO
4
mučnina: tjeskoba mjesta« (Šeleva, 2009: 128), dogodila se desetak godina
kasnije, kao i adresa sama,3 no sve poveznice njene situacijske ironije s
ironijskim značenjem egzila bile su impregnirane u početke. Ženski stu-
diji, podrumske prostorije Etnografskoga muzeja, sabijena sinergija žena,
tenzičnost rascjepa i sigurnost egzila. Egzil bilježi polisemičnost značenja,
uključujući nomade/kinje, kozmopolite/kinje, izbjeglice, disidente/tkinje,
ekspatriote/kinje, označavajući, kako je to kulturni teoretik John Berger

(Berger, prema Papastergiadis, 1993: 8-9) jednim namazom obujmio, mno-
gobrojna iskustva pomicanja i izmještanja (fizička, duhovna), postajanja i
bivanja tuđincem/kom, kao i paradoksalnost njihove tipizacije. Čini se da
su mnoga značenja egzila bila prizvana i skutrena unutar ženskostudijskoga
prostora,4 koji se formalno obznanio 13. veljače 1995. godine, iako se već
ranije kreirao u drugim oblicima i u više navrata.5 Praveći tipologiju o gu-
bitku doma Šeleva (Ibidem, 128) koristi tri pojma: nepripadanje, odnosno
osjećaj »neudomljenosti«, odlazak ili (dobrovoljno) napuštanje doma i
gubitak doma ili »bezdomnost«. Dok svaki od njih ima, u tumačenju Šele-
ve, zasebno mjesto, signalizirajući time razlikovnost i posebnost ljudskih
situacija, na primjeru ženskostudijskoga programa vidljivi su mnogostruki
prepleti i učinci »neudomljenosti« transgresivnih značenja. Postajući ne-
ovlaštenim svjedokinjama različitih egzila u ratnom/poslijeratnom okru-
ženju koje je bilo (i) šovinistički-mizogino, a istodobno kreirajući Ženske
studije kao egzilno mjesto ili egzil sam, usidrile smo egzil kao prešutnu
3 Je li adresa Marije Jurić Zagorke ona koja je udomila Ženske studije ili su pak Ženski stu-
diji udomili Mariju Jurić Zagorku u njenoj vlastitoj kući, afirmacijom gostoprimstva onome
što čini njen opus i pronosi autoričin glas, nije posve odgonetljivo. Adresa »Centar za ženske
studije Zagorka« koja se dogodila nakon petnaestogodišnjega podstanarstva pomična je i
ambiguitetna kao i program sam.
4 Jedna studentica u intervjuu koristi za Ženske studije metaforu »šatorsko krilo« kako bi
ukazala na osjećaje zaštite, sigurnosti i prigrljenosti kolektivnim etosom koje Studiji polazni-
cama daju, a koji se ničime ne dovode u pitanje.
5 Ženski feministički krugovi su već krajem sedamdesetih godina na različite načine obli-
kovali, »otimali« i izmještali prostore učenja unutar dinamičke akademsko-aktivističko-
umjetničke scene. Dok su predavanja i seminari unutar sekcije Žena i društvo Sociološkoga
društva Hrvatske tijekom osamdesetih godina kao i konferencije na InterUniverzitetskom
Centru u Dubrovniku održane potkraj osamdesetih predstavljale mini-ženskostudijske pro-
grame (Kašić, 2003: 54), osvještavajuće-obrazovnu ulogu, posebice u ranim devedesetima,
preuzimaju ženske grupe, feministički centri i inicijative. Kontekstualiziranjem i izvedbom
spoznaje iz političko-djelatnog i iskustvenog feminističkog zahtjeva u odnosu na ratnu situa-
ciju i društvene posljedice, one to čine, prije svega, tvorbom mreža ženske podrške i solidar-
nosti te politikom otpora.
145

i neizgovorivu samopoziciju. Iako se »neudomljenost« ticala onoga što

je Šeleva imenovala prešutnom ekspatrijacijom, to jest isključivanjem ili
protjerivanjem »(...) drugosti u patrijarhalnom domu, naciji, kulturi« (Ibi-
dem, 128), iz autoreferencijalnog motrišta feministkinja okupljenih oko
Ženskih studija, koje pounutrujući osjećaj isključenosti prevode u razlog
vlastita djelovanja i kreativnog repozicioniranja, neudomljenost prije svega
znači moć izbora. Taj radikalni čin feminističkoga »prijevoda« imenovan
ženskostudijskim projektom, koji je u podtekstu imao različite motive (est/
etičke, profesionalne, teorijske, etničke i transnacionalne, subverzivne),
značio je kritičko redefiniranje feminističke pozicije proizvodnjom novoga,
teorijski imenovanog prostora. Svijest o teoriji kao priželjkivanom egzilu,
odnosno o teorijskom prostoru kao egzilu, u danom je kontekstu bio važan
motiv osnivačica Centra.
Premda intenzivnost bivanja »neudomljenom«, odnosno tuđinkom u
kontekstu pret/postavljenog (op. patrijarhalno/ratno/nacionalnog/ističkog/
mizoginog) doma nije jedino izvodiva iz povijesne prisutnosti i iskustva
ženske Drugosti u muškom (kao Prvom) svijetu, u činu obrata ili snažnog
traumatskog iskustva ona potiče na eksces »šokovite partikularnosti« (Papa-
stergiadis, ibidem, 8) a nerijetko se takvim i ogleda. Naime, koncept subjekta
se kao posljedica internalizacije loma6 temeljno mijenja kada se ženska
determiniranost pojavljuje u situaciji novih identifikacijskih otvorenosti i
zapreka. Drugim riječima, postajanje subjektom ili, prizivajući Judith Butler,
iz osobe ženskog spola u subjekt, postaje mogućnošću upravo u začudnim
okolnostima i izloženostima različitim traumatskim scenarijima koji za-
htijevaju sučeljavanja i repozicioniranja temeljem različitih identitetskih
matrica i društvenih okolnosti.
Upućenost na vlastiti egzil koja se otjelovljuje u Ženskim studijima
kao radikalnoj mogućnosti proizvodnje »neudomljenosti« oblikuje se oko
dvije intrinzično povezane situacije, odnosno odrednice egzila: egzila (exile)
kao izmještenosti i egzila (exult) kao stanja trijumfa.7 Ženski studiji su u
uspostavljanju funkcionirali kao sklonište8 različitih pojedinačnih ženskih
6 Izmještanje se uvijek zbiva unutar procesa internalizacije; ono je mislivo tek kao interna-
lizacija loma izazvanoga gubitkom mjesta, a koja se očituje odsustvom unutarnjeg jedinstva.
7 Posrijedi je ambivalentnost pojma koja je prema Nikosu Papastergiadisu upisana u la-
tinskoj riječi salire što je u korijenu istodobno i exile i exult. U dalje izvođenoj ironično-se-
mantičkoj poveznici exil, odnosno exilience, funkcionira kao »jedna arhaička forma za stanje
exultation (trijumfa)«. (Papastergiadis, 1993: 8)
8 U jednom trenutku dogodila se još jedna situacijska podudarnost – kada su Ženski studiji
146

I. DIO
4
egzila koji su oglašavali mnogostruke sadržaje nomadskih i tranzicijskih
životnih projekata (Braidotti, 2004) i njihovih scenarija razlike,9 i kao sklo-
nište egzaltiranoga kritičkoga glasa okupljenog oko zajedničkog htijenja za
epistemološkim užicima. Oni su se ticali žudnje za teorijskim znanjima,
reartikulacijom feminizma i etičkom nuždom za dijalogiziranjem prije-
pornih mjesta izazvanih ratnom/ratničkom raspuklinom i nacionalističkim
projektima, a ne bi li se omogućilo smještanje u vlastitom kontekstu.

Nije li nastanjenje u egzilu protudiskurzivna strategija kao mogućnost
vlastitog etičkog preživljavanja, poput prebivališta koje se opire podvrga-
vanju analitičkom postupku postmodernoga žanrovskog ili situacijskog
kodiranja?
Iz potrebe da se posve redefinira subjektivnost otvara se pojam drukčijeg
subjekta, onog onkraj njegova konvencionalnog razumijevanja. Njegova
svijest, poput nomadske, na koju upućuje Rosi Braidotti,10 postaje oblik
političkog otpora hegemonijskim pogledima na subjektivnost, uprizoru-
jući time mogućnost stvaranja kreativnog projekta vlastitog života, čineći
mogućim nove kolektivne spoznajno-političke projekte za žene. Iako egzil
nije samo metafora za situaciju duše, kako kaže Liana Borghi (Borghi,
2002: 90), već ponajprije iskustvo gubitka ili izmještenosti, žene češće nego
muškarci potražuju izlazak iz prostora u kojima se njihova kreativnost drži
zaključanom ili sputanom stvarima poput vlasništva, društvene stabilnosti
ili pak državno-nacionalne sigurnosti i njenih ritualno-simboličkih biljega.
Spašavanje značenja11 sigurnosti dogodilo se višekratno s različitim
dosezima. Iako se iz motrišta studentica najčešće odnosi na doživljaj Ženskih
(za vrijeme napada na Zagreb, 12. svibnja 1995.) funkcionirali kao zbiljsko sklonište za stu-
dentice koje odabiru teorijski razgovor o ženskoj književnosti i egzilu u gore navedenom (op.
ženskostudijskom), radije negoli ona gradska, pripravljena za tu namjenu.
9 Na Ženskim studijima predavale su žene koje su zbog političkih razloga i/li činom vlas-
titog izbora bile ekspatriotkinje, žene koje su živjele u neprijateljski označenim, ratom po-
dijeljenim zajednicama, žene koje su stanovale »između gradova/država/kontinenata«, akti-
vistkinje s civilne scene, europske teoretičarke koje su u svojim tranzicijskim »fazama« bivale
u Hrvatskoj podržavajući lokalne ženske projekte. Među studenticama je bilo i žena koje su
bile stanovnice Autonomne ženske kuće Zagreb, žene koje su imale status izbjeglica i pro-
gnanica, žene »treće« životne dobi, a najčešće su to bile studentice s različitih fakulteta u
predvorjima vlastitih životnih i profesionalnih odluka.
10 Kada govori o drukčijim projektima života za žene, o ženama u postajanju, odnosno
postajanju subjektima, Braidotti govori o djelovanju koje nije re-aktivno, koje ne reagira iz
povrede, iz zatomljenosti, iz vlastite nemoći (Braidotti, 1994: 30).
11 O spašavanju značenja, čiju sadržajnu sintagmu ovdje koristim, i etičkoj dimenziji pro-
blematike posebice iz pozicije subjekta spram značenja, usp. knjigu Marine Biti i Danijele
147

studija kao sigurnog prostora/mjesta,12 na samim se počecima, ironije li,

obznanjuje kao protukoncept državnoj/nacionalnoj sigurnosti preobrazbom
Kluba i parka Ribnjak u središtu Zagreba u transnacionalni prostor ženske
politike mira. Centar za ženske studije kao svoj prvi javnosti izložen pro-
gram odabire upravo radikalnu intervenciju u javni prostor feminističkim
susretom naziva Međunarodni ženski forum Žene i politika mira / Interna-
tional Women’s Forum Women and the Politics of Peace (Zagreb, 25.- 28.
listopada 1996.), ocrtavajući time feminističku politiku kao transgraničnu
zonu unutar/onkraj kontaminiranoga ratnog/poslijeratnog konteksta. Nisu
li pak Ženski studiji feministički model transgresivne politike?
Odluku da ipak odgovori na muško pismo u osvitu Drugog svjetskog
rata u knjizi Tri gvineje Virginia Woolf obrazlaže upitom:
(…) kad je to prije neki neobražen muškarac upitao ženu kako se,
prema njezinom mišljenju, može spriječiti rat? (Woolf, 2004: 5).
Važnost toga pitanja, iako još više artikulacija feminističkih (od)govora

protiv rata, kreirala je feminističke prostore unutar i preko ženskostudijskoga
prostora, razotkrivajući razloge pojedinačnih egzilnih motiva i situacija u
ženskim tekstovima i ženskim bivanjima.
Stoga nije slučajno da se ženskostudijski egzil, slično kao i u slučaju
ženske književnosti, kreira upravo u ovom osobitom, egzilom napučenom
kontekstu. No zahtjev koji se prema tumačenju Renate Jambrešić Kirin
(Kirin, 2008: 143) postavlja u određenju egzila, a po kojemu je egzil uvijek
(…) prostor radikalne (samoodržive) kreativnosti i eksperimentira-

nja s »neunitarnom ili nomadskom vizijom jastva«, s »višestrukim
različitostima unutar svakog (op.svake) od nas« (Braidotti, 2004),
Marot Kiš Poetika uma, 2008.
12 Polaznice Ženskih studija ne samo da Ženske studije najčešće imenuju »sigurnom
mjestom« (»oazom«, »skloništem«, »ugodnim ženskim klubom«) već pojam sigurnosti pre-
vode u pojam »drukčijeg prostora«, koji se razumije i kao »alternativni« prostor ali i kao
epistemologijski novi prostor. Navodim primjer iz intervjua jedne studentice: »Ženski studiji
su predstavljali ‘siguran’, drugačiji prostor intelektualnog, emocionalnog, konceptualnog,
spoznajnog. Drugačiji način spoznavanja. Prostor u kojem se moglo ‘protegnuti’ u nekon-
vencionalnom ili konvencionalnom smjeru bez straha i(li) omalovažavanja. Odjednom je
bilo legitimno i ono što osjećam, a ne (samo) ono što se može izračunati.(...) Bilo je neobično
važno znati, otkriti da može biti potpuno epistemološki legitimno ono što percipiram ja kao
ja.«
148

I. DIO
4
seže dalje od početka, čineći ga istodobno i izglednim i u zakrivenosti
nedozvoljivim.
Feministička teza dva:

Potentnost autonomnosti ili pozicija

Autonomnost ženskostudijske pozicije je sve vrijeme ono prozvano/zazva-
no13 mjesto o koje su se obrušavale ne samo službene ustanove i neupitne
ovjeroviteljice zvanja poput akademije ili politički autoriteti nacional-
no-obrazovnih politika, već mnogi pojedinci/ke u pravilu zapnu oko te
»činjenice«.
Što je to prijeteće u autonomnosti, u tomu što Ženski studiji djeluju kao
autonoman i neovisan prostor?14 Sloboda, moć, moć transformacije? Ili, ako
se zaoštri pitanje, što može biti prijeteće u ženskostudijskoj autonomnosti da-
nas kada se unutar sveučilišne zajednice u Hrvatskoj u nagovještaju razabire
ono što Rosi Braidotti (Braidotti, 2000: 18), imajući u vidu europsku mrežu
ženskih studija, s izvjesnom dozom ambiguitetnosti imenuje »feminističkom
intelektualnom klasom« kao novouspostavljajućom klasom transdiscipli-
narnih prevoditelja/ica? Što može biti prijeteće doli koncepcija koja izmiče
nadzoru jer je, ironično, u značenjskoj opoziciji nasuprot (autonomnog)
sveučilišnog mainstreama time što svojim spoznajnim toposima/modelima/
intervencijama permanentno samokreira prostore ženskih znanja?
Gledajući unatrag, bilo je više pokušaja javnog zagovaranja institu-
cionalizacije Ženskih studija u sveučilišni sustav s različitim spoznajnim
argumentima i naglascima, s dvojbama, posustalostima pa i obmanama,
nepotrebnim izloženostima i koracima »ususret«, no u svim projiciranim
13 Iako se pod kritikom autonomnosti ženskostudijskoga programa najčešće smjera na »ne-
validnost« studija, a time i neuporabljivost ženskostudijskoga znanja normativno iskazivu u
institucionalnoj neovjerljivosti diplome (op.certifikata), a zbog čega se Studiju često atribu-
ira i »neznanstvenost«, u podtekstu se zapravo može iščitati htijenje za upadom, potreba za
kontrolabilnošću spoznaje/spoznavanja i razvlašćivanjem drukčijih znanja ili pak, na drugoj
razini, potreba za muškom intervencijom u prostor, odnosno paternalističkim nadzorom.
14 U tzv. pomičnom i reciklirajućem arhivu Centra (letci, dokumenti, uvodna izlaganja u
ciklusima ženskostudijskih programa) stoji da je ideja Centra bila sve vrijeme osmišljavati i
razvijati vlastiti model obrazovanja, otvoren za kreativno učenje i osobni rast polaznica Stu-
dija i zahtjevan u obrazovnoj nakani da na različite načine poveže feminističku teoriju i dje-
lovanje, feminističku pedagogiju i iskustvene načine učenja, kreativnost i umjetničku praksu.
149

scenarijima potreba za autonomnim prostorom, neovisno o opsegu i for-

matu, biva neprijepornim feminističkim parametrom.
Može li se Centar (…) izložiti opasnosti da se pridruži, kako bi

Virginija Woolf rekla, sve-učilišnoj procesiji a da nije sasvim sigu-
ran kamo ona vodi i koje će račune pri tom sam morati položiti?
Recimo, onaj o spolnom separatizmu, koji nikoga previše ne muči
kad je u pitanju nogomet? Ili možda, još gore, ono dragocjeno su-
stanarstvo likovnih, plesnih, ekologijskih ili politoloških kolegija?
Ili pak, najgore, svoj nekompetitivni duh i među predavačicama
i među studenticama, tako što će smjeti predavati samo one s
doktorskim titulama i habilitacijskim potvrdama? (Čale Feldman,
Lada, 2003: 111)
– pitanje koje Lada Čale Feldman postavlja desetljeće ranije, ima sve
značajke relevantnosti danas. Prije svega, jer u svom odmotavanju oko svje-
sno odabranih zapitanosti jasno dešifrira i zasjek i tjeskobu mogućeg izbora,
kako s aspekta različitih mogućih učinaka koji bi se mogli dogoditi činom
institucionalizacije tako i s aspekta tzv. načelnih ženskostudijskih prijepora.
Ključno pitanje koje se sve vrijeme postavlja ženskim studijima pitanje
je integracije ili autonomije (Kašić, 2006), odnosno krhkosti ili moći svake
od pozicije ili modela. Prihvatiti integracijski model znači biti inkorporiran
unutar postojećih disciplina i postojećih ustanova znanja napinjući se da
bi prihvatile ženskostudijske sadržaje, a time je moguće dovesti u pitanje
spoznajnu vrlinu i moć ženskih studija kao zasebnog polja spoznaje; in-
zistiranje na autonomnosti znači izvjesnu getoizaciju (»separatizam«) i
nemogućnost ovjere studija u okviru akademske institucionalne strukture
i zajednice,15 ali afirmira poziciju osobitosti ženski-orijentiranog znanja i
modela spoznaje, proizvodeći time radikalnu razdjelnicu unutar sustava i
koncepata spoznavanja.
15 Iako gotovo sve intervjuirane polaznice Ženskih studija prepoznaju vrijednost autono-
mnosti te nipošto ne žele dovesti u pitanje postojanje Centra kao neovisne obrazovne insti-
tucije, jedan dio sugovornica zagovara obje strategije, kako autonomnosti tako i integracije
u sveučilišni sustav. Jedno od objašnjenja jest da bi se ženskostudijsko obrazovanje »(…)
shvatilo kao formalno i važno pitanje, prisutno u ovom društvu, trebao bi postojati izrav-
niji pristup institucijama moći i glas koji se iz tih pozicija čuje smatrao bi se ozbiljnim a ne
marginalnim (…) da se kaže ‘mi smo in’. Stvarno mislim da to mora na neki način postati
‘insajderski’, odnosno, studijski smjer na sveučilištu«.
150

I. DIO
4
No je li to u bitnom samo epistemologijska dilema? Nije li stajalište
Duelli-Klein (Duelli-Klein, prema Braidotti, 2000: 18) da integracija može
postati oblik ženskostudijske nevidljivosti znakovito, a da bi se nesmotreno
previdjelo, ili jesu li žustri argumenti Virginije Woolf za ustrajnost u obrani
autonomnosti ženskog koledža kao mjesta gdje će se obrazovati Društvo
autsajderica (Woolf, 2004: 5-69) onkraj statusnih i klasnih pozicija, dostatni
razlog za kritičko osvještavanje i pozicioniranje?

U tekstu »Choosing the Margin as a Space of Radical Openness« bell
hooks smatra politiku lokacije radikalnim stajalištem, perspektivom, po-
zicijom, pozivajućom za one koje/i bi željele/i sudjelovati u »oblikovanju
protuhegemonijske kulturalne prakse kako bi identificirali prostore unutar
kojih započinje proces revizije« (hooks,1996: 48). Politika lokacije za njenu
predlagateljicu ima više intrinzičnih i povezivih značenja, a sva stoje nasu-
prot figure privilegiranoga središta. Dohvat značenja, koja ona podastire
u spomenutome tekstu, a kako bi afirmirala politiku lokacije, moguće je
povezati s nekim aspektima autonomne ženskostudijske pozicije. Prvo,
riječ je o stajalištu, motrištu i poziciji koja jest radikalna zato što činom
transgresije, ako slijedim misao hooks, ne samo izmješta pogled u odnosu
na postojeće dominantne modele i strukture moći, već odlukom o vlastitu
pogledu na motrenje i spoznavanje potražuje kreiranje prostora gdje je
neograničen pristup žudnji i moći spoznavanja moguć, a time i transfor-
macija.16 Za bell hooks politika lokacije neodvojiva je od politike spoznaje
i politike otpora, a obje svoja značenja crpe iz teoretiziranja o iskustvu
transformacije i umijeću stvaranja novih spoznaja, a što je u osnovi »plan za
radikalnu kritičku praksu« (Ibidem, 51). Odabirom margine/marginalnosti
kao svoje politike lokacije, jer jedino ona nudi radikalno motrište nosivo
za proizvodnju protuhegemonijskoga diskursa i kreiranje alternativnih
mogućnosti, hooks svjesno pozicionira sebe, »udomljavajući« tim činom
povijesne figure Drugosti. Marginalnost kao pozicija i mjesto otpora ključna
je za potlačene, ponižene, kolonizirane, i utoliko jest mjesto transformacije
i radikalne otvorenosti spram promjene u mjeri u kojoj jest mjesto rizika.
Iako je jedna od odlika Ženskih studija bila prigrliti marginalnost
kao svoju (kritičku) poziciju i kao, ma kako paradoksalno izgledalo, svoj
16 Transformacija tišine u govor, slomljenog/(ras)pukloga glasa u artikuliran glas, nearti-

kuliranosti u spoznajni čin, patnje podčinjenih grupa, uključujući i žene, proizvedene povi-
jesnom dominacijom, u osviještenu politiku sjećanja, a protiv zaborava, aspekti su procesa
transformacije koji se prepoznaju i u stavovima polaznica Ženskih studija.
151

autoreferencijalni »identitetski zaklon«, upravo se ovo, u određenim trenu-

cima, pokazuje lomljivim mjestom. To je postalo razvidno u turbulentnim
izloženostima u odnosu na gore spomenuti mainstream,17 ali i novouspo-
stavljeni mainstream na civilnoj sceni. Načelna pitanja oko autonomnoga
versus integracijskoga pristupa, a koja su trebala biti mjesto teorijskoga
pozicioniranja u odnosu na akademsku zajednicu i unutar nje, pojavljuju
se u akademskom i javnom diskursu tek kao izlika za ignoriranje žensko-
studijskoga djelovanja, te nerijetko reduciranjem na prijepore znane kao
»centar vs periferija« i »akademizam vs aktivizam« pokazuju po mnogo
čemu konformistički prijezir i teorijsku nebrižnost. U klackalici protežuće
nevoljkosti oko pozicioniranja Sveučilišta neka supstancijalna pitanja oko
ženskostudijskog obrazovanja bivaju zaobiđena. Pritom mislim kako na
goruće epistemologijsko pitanje o primjerenosti diskurzivno-spoznajnog
označavanja ženskih studija kao discipline i/li polja spoznaje,18 a koje izravno
ukazuje na »procjep legitimiteta« ženskih studija u odnosu na tradicionalne,
odnosno već etablirane znanstvene discipline, tako i na spoznajne »profi-
te« koje interferirajuća područja značenja (multi-, inter-, trans-) različitih
ženskostudijskih temata proizvode.
Obrisi takvih prijepora ocrtani su već u jednom od prvih tekstova o
ženskostudijskom obrazovanju, »Toward a Woman-Centred University«,
a kojeg 1973. godine, gotovo u pamfletskoj maniri, piše feministkinja i
književnica Adrienne Rich. Pretpostavljajući da bi jedino uspostavljanje
autonomnoga ženski-orijentiranog sveučilišta ostvarilo radikalni zao-
kret sveučilišne ustanove, omogućujući ženama da budu slobodne učiti i
uzajamno se ohrabrivati, istraživati, kritizirati i preobraziti znanje u moć
(Rich, 1979 : 128), ona ukazuje na prijetnje, prepreke i otpore koji dolaze iz
androcentričnosti društva i patrijarhalnog, hijerarhijski ustrojenog sveuči-
lišta. U problemskom prostoru njenih zebnji nalaze se pitanja poput onog o
dosezima razotkrivanja »univerzalnih« vrijednosti koje prebivaju u korpusu
17 Kritička pozicija ženskostudijske autonomnosti nije se mogla nositi s političkim igrama

i omjeravanjima u procesima pregovora oko institucionalizacije, nevična kodovima moći,
nesklona taktičkim potezima, uz slaba performativna umijeća koordinatorica Centra za žen-
ske studije. Marginalnost je unutar danog simboličkoga prostora zbog navedenih razloga
funkcionirala i kao označitelj politike isključenosti i isključivanja po raznim osima.
18 Jedna studentica ispravno primjećuje problem oko imenovanja ženskih studija discipli-
nom: »Teško mi je nazvati ženske studije disciplinom jer pod disciplinom podrazumijevam
nešto kruto, u sebi zatvoreno, samodovoljno, samodostatno, ne nešto što se opire promjeni;
nešto što se etabliralo pa ne želi da se makne sa svog trona«.
152

I. DIO
4
patrijarhalnih znanja, ili kako iskustvo žena (nesveučilišnih) različitih klasa
pretočiti u kodove akademskoga znanja do pitanja na koji način feminističke
ustanove doista mogu utjecati na kurikulume etabliranih sveučilišta.
Iz radikalnoga motrišta strukturu znanja i spoznaje moguće je pro-
mijeniti jedino dekonstrukcijom patrijarhalnoga modela studiranja (op. i
ustanova koje ga pronose) i inovativnim obrazovnim sustavom koji omogu-
ćuje feminističkim nastavnicama da imaju kontinuiranu kontrolu nad pro-

izvodnjom znanja i značenja (Bowles, 1989: 2). Neodjeljivost autonomnosti
i kritičke pozicije razabire se u stavovima studentica kao potentnost/moć/
vrijednost, neovisno o tome kako je i s kojim argumentima podupiru, kao
otpor patrijarhalnom sustavu znanja, kao kritičko znanje, kao zahtjevnu
teoriju ili kao moć.19
Imajući svijest o mnogim zamkama i prijeporima koje moguće save-
zništvo akademije i ženskih studija, taj uneasy alliance, sadrži i pronosi,
Marian Lowe i Margaret Lowe Benston (1991: 48-61) svoje argumente u
korist autonomije i autsajderske pozicije ženskih studija potkrepljuju s ne-
koliko važnih pitanja. Kako bi se mogla održati naša sposobnost postavljanja
novih pitanja, kako bismo mogle stalno dovoditi u pitanje strukturu znanja,
kako bismo mogle, do izvjesne mjere, provoditi kooperativni tip rada, kako
bismo mogle dobivati politiku energije iz feminističkoga pokreta? Jer kako
pojašnjavaju gore spomenute teoretičarke:
Ako izgubimo našu primarnu identifikaciju sa ženskim studijima

prevelikom zaokupljenošću integracijom s drugima, riskiramo iz-
gubiti ovu podršku i mogućnost našeg jedinstvenog intelektualnog
smisla iz veze s njom (Lowe & Benston Lowe, 1991:59).
19 Navodim neke od stavova polaznica ženskostudijskoga programa, a koji to potkrepljuju:

»Ženski studiji predstavljaju žensku alternativu akademskom znanju. Mislim da je to jedini
način (…) da se uspostavi jedno sustavno mjesto otpora patrijarhalnom znanju«; »(…) mene
je jako iznenadila ta (…) količina teorije i istraživačkog rada, koji stoji iza te istraživačke
misli«; »(…) suvremeniji način prenošenja znanja i obrazovanja je ovdje prisutniji nego igdje
kod nas na akademiji, dakle kritičko mišljenje i važnost ženske perspektive«; »Ženski studiji
su upravo najmoćniji unutar ovih prostorija, dakle kao autonomni«.
153

Feministička teza tri:

Žensko višeglasje ili mogući subjekt
Iako se strategije sebstva, odnosno projekti sebstva oglašavaju kao jedno
od onih nepretpostavljivih i neočekujućih mjesta u intervjuima studentica
Ženskih studija kao i u evaluacijskom listanju doprinosa Ženskih studija,
rang prvenstva koje ona imaju očuđujući je, premda ne čude. Ultimativni
zahtjev feminističke kritike i teorije jest žensko osnaživanje, smatra Tania
Modleski (Modleski, 1986: 136), kako bi žene bile kritičke čitateljice ženskih
tekstova ali i vlastitih života, kao što je subjektivno znanje koje pomiče i
preobražava sliku o sebi sastavnica ženskoga spoznavanja. Čini se da ništa
zornije do nakane koju su autorice knjige M. F. Belenky, B. McV. Clinchy,
N. R. Goldberger i J. M. Tarule Ženski načini spoznavanja (Women’s Ways
of Knowing) 1986. godine pretočile u teorijsku ovjeru ženskih načina spo-
znavanja ne uspostavlja teoriju kao osvješćujući govor, reafirmirajući svijest
subjeka, odnosno žene kao subjekta o vlastitu pripadanju (i teorijskom)
govoru.
Gledajući unatrag, puno je utemeljenih vokacija u teoriji i u ponavljaju-
ćim obrascima ženskih života i iskustava koje na sve načine onemogućavaju
žensku artikulaciju, a ženski život i ženski glas drže zapretenima. Zatoče-
nost u tuđem glasu (spoznajnom i iskustvenom, »spoznajnoiskustvenom«)
biva osnovnom preprekom ženske spoznaje, kreiranja teorije, oblikovanja
pozicije, zamagljujući temeljnu povezanost oglašavanja s konstitucijom
subjekta, spoznavanja s činom sudjelovanja u procesu istog, subjektiviza-
cije s intersubjektivnošću. Da bi žena uopće mogla raskrčiti naslage muške
patrijarhalne povijesnosti i razotkriti opreke vlastite žudnje, ona mora
stići do svoga »glasa«, a to u osnovi znači do svoga sebstva, osvješćujući
svoj osobni i društveni položaj, razloge utišanosti, razabirući svoje moći
(Gilligan 1993, Belenky i dr. 1998, Barilar i dr. 2000). Otuda »pronalaženje
glasa«,20 metafora koja značenjem cilja istodobno na samoosvješćivanje i
20 Pozicija koju je jedna od studentica izrazila u gotovo pamfletskoj maniri: »Volim kad su
žene glasne, volim čuti ženski glas!«, jasno artikulirajući potrebu oglašavanja, daje potkrepu
stavovima drugih studentica koje, iako na različite način koriste pojam glasa, zacijelo govore
o istom. Na primjer, »(…) pošto sam ja bila dosta skučena, onako tiha s burom u sebi, one
su tu buru izbacile van. Rekle su mi da ja mogu, da ja imam glas, da imam snagu«; ili »(…)
mislim da me je predavanje Maje Uzelac potaklo na to ‘ponovno osvajanje ženskog glasa’ jer
sam tu osjetila da sam se ja dobrovoljno toga odrekla, ili mi je to život donio«.
154

I. DIO
4
na samospoznavanje, funkcionira kao radikalno sidrište u feminističkoj
teoriji. Riječ je o ključnom trenutku pomaka u kojem se ušutkano jastvo
izokreće i preobražava u svoje »ja«, a time se preobražavaju i preoznačavaju
sva druga, referencijalno istisnuta polja, važna za spoznaju. Stoga pravo na
vlastitu identifikaciju, odnosno moć imenovanja ženskoga subjekta, unatoč
povijesnom i epistemologijskom problemu njegova konstituiranja ali i dis-
kurzivnoga prijepora njegovog oglašavanja, nije tek feministička usputnost.

U činu imenovanja ženom21 kao inicijalnoga mjesta okupivosti iden-
tifikacije ili mogućega postajanja subjektom, zbiva se transformacija22 koja
se u prostoru teorijske učionice osnažuje drugim ženskim glasovima, bilo
studentica ili predavačica. U podučavanju žena, kako u svom tekstu »Ta-
king Women Students Seriously« iz 1978. godine objašnjava Adrienne Rich
(Rich, 1979: 240), postoje dva izbora: dozvoliti da se pronosi znanje koje
žene vodi k pasivnosti, samopodcjenjivanju i osjećaju bespomoćnosti ili,
kako autorica poentira već u naslovu teksta, »shvatiti studentice ozbiljno«.
Što je posrijedi, odnosno što zapravo znači »shvatiti studentice ozbiljno«,
odnosno koje silnice značenja proizlaze iz toga zahtjeva, razapinjući ga? Na
čemu to ustraje poznata feministička teoretičarka? Njen zahtjev predmnijeva
tri istodobne zadaće: prva nalaže od njihovih predavačica, podučavateljica,
profesorica, da prepoznaju kako je temeljna odgovornost žene spram sebe
same23 a bez koje su uvijek druge, unaprijed definirane, svedene na objekt
ili žrtvu; druga se tiče vjerovanja da postoji jedinstvena značajka koja žene
vrednuje i opunomoćuje, a koju jedna žena može podariti drugoj; treća
21 »Mislim da sam do tada (dolaska na Ženske studije, op.) puno više razmišljala o sebi
kao o osobi srednjeg roda, a nakon toga više razmišljam o sebi kao ženi«, kaže jedna od
studentica.
22 Svijest da se tijekom studija predodžbe o znanju, uključujući i znanje o sebi, mijenjaju, a
što dovodi do samopromjene, prisutna je u iskazima najvećega broja polaznica. Kao primjere
navodim tek nekoliko iskaza koji to potkrepljuju: »Nemam neko jasno sjećanje o svemu što
sam čula na kolegijima. Ali transformacija se dogodila; riječi su prestale biti običnom infor-
macijom i postale mojim vlastitim iskustvom«; ili, »Postepeno sam neke stvari osvještavala.
Pogotovo to nešto što nisam znala definirati, nisam znala točno razloge, tu su mi pomogli
ženski studiji. (…) pogotovo kod tog bijesa, jer sam ga stvarno nekad osjećala«; ili »Puno
više cijenim žensko iskustvo i puno manje tražim potvrdu muškaraca ili njihovo društvo pod
svaku cijenu«.
23 Predavačice na Ženskim studijima studentice često doživljavaju kao moćne, samosvje-
sne, odgovorne spram sebe. Navodim mišljenje jedne od studentica: »Mislila sam naći neke
žene koje imaju svoj život u svojim rukama. I našla sam ih tamo. Gotovo da su sve takve bile,
i ‘na prvu’«.
155

poziva na razmišljanje o ženama na ozbiljan način, odnosno upravo kao

ženama (Rich, 1979: 240).
Premda su sva značenja ovako iskazanih zadaća dohvativa unutar mno-
gostrukih prostora koje ženskostudijske profesorice sukreiraju s polaznicima
Ženskih studija, posebice u prostoru intersubjektivnosti gdje ženska iskustva
tvore poveznice spoznavanja,24 ova posljednja predmnijeva kompleksni
teorijski prtljag, odgovornost kojeg je na prenositeljicama spoznaje. Pita-
jući se što žena treba znati, u kojem smislu ona mora imati znanje o svojoj
povijesti, svijest o svojim umijećima, spoznajama i promišljanjima koje su
žene kroz povijest pronosile, znanje o diskriminacijskim praksama i ženskim
otporima, Adrienne Rich (ibidem, 1979:240) gradi argumentacijski okvir
za ženskostudijsko spoznavanje. Jer bez tih znanja, parafrazirajući misao
autorice,25 žene žive kao bez svoga konteksta, kao bez vlastitog iskustva i
vlastitog identiteta, s obzirom da ga formalno obrazovanje ne reflektira,
ne komunicira, ne pronosi.26 Stvaranje toga konteksta spada u red onih
složenih zahtjeva koji se uvijek nanovo ispunjavaju i provjetravaju unutar
kognitivnotjelesnih obitavališta žena, bez izgledne ovjere, neizvjesnih, s
vrelom pitanja, raspuklina i paradoksa, naslonivši se na otvorenu povijesnu
naraciju koja, arhivirajući mizogina mjesta spoznaje, zaziva intervencije.
Svaka feministička intervencija koja poput semantičke katarze izmješta
gotovo sve aspekte spoznaje, uznemirujući i izneređujući pritom odnose
moći, disciplinarne naracije, spolne/rodne identifikacije i pozicioniranja,
povijesne fikcije o linearnosti životnih vremena/prostora, djeluje rizično
i rizičnošću riskira. Žudnja za povijesno-otetom identifikacijom, kako je
Christina Thürmer-Rohr (Thürmer-Rohr, 2000) imenovala potrebu za
spoznajom cjeline, odnosno za epistemologijskom tjelesnošću koja nju
24 Iz motrišta studentica, intenzivni osjećaj prepoznatljivih i povezivih spoznaja, identifika-
cije s temama i problemima koji se otvaraju na Ženskim studijima često se pretače u osjećaj
bliskosti s predavačicama. Navodim tek jedan primjer: »(..) ja sam uživala u njima, u njiho-
vim predavanjima, načinu na koji se odnose prema nama, kako nas povezuju (…) kao da
svjetlo krene prema svima nama da nas spoje«.
25 Ova misao Adrienne Rich, iskazana u različitim semantičkim sklopovima, često je funk-
cionirala kao manifestna poruka prigodom prvoga ritualnog susreta, početka jednogodišnje-
ga ženskostudijskog programa.
26 Više polaznica ženskostudijskoga obrazovanja ističe kako formalno obrazovanje nije
imalo nikakve veze s njima kao sa ženama. Tako jedna od njih eksplicitno kaže: »Jedino
obrazovanje koje je imalo veze sa mnom kao sa ženom je obrazovanje u Centru za ženske
studije (…) Niti se gdje na to stavljao naglasak, niti (…) Ne, nigdje«.
156

I. DIO
4
(kao ženu) nije pripuštala, neraspletiv je čvor koji potražuje radikalnost.
Feminizam je radikalan jer, kako kaže Drucilla Cornell,
(…) zahtijeva da ponovno promislimo »izvore« i »graničnost« fi-

lozofijskog diskursa, čak i kad smo izazvani/e da to učinimo posve
filozofijski (Cornell, 1995: 149).

Odgovor druge filozofkinje Michèle Le Doeuff, ako bi se slučajno susrele
u polju filozofije, bio bi: »Treba nastojati u njoj procvjetati, nadajući se da
to dijalektički znači prevaliti se iz posude« (Le Doeuff, 2006: 213).
Feministička teza četiri:

Feminističko znanje
ili dekolonizacija spoznaje
Feminizam kao epistemologijski projekt jest, kako Eva Bahovec s pravom
smatra:
(…) opozicijsko, potencijalno (subverzivno) znanje koje se suprot-

stavlja vladajućim idejama, preispituje literarni, filozofijski, povijesni
kanon, preoblikuje »zvanično znanje« (Bahovec, 2003: 113),
i utoliko jest sukob za zna(če)nje, za koncepte, za misaonu tradiciju. Ako

se pažljivo analiziraju zahtjevi koji se unutar projekta postavljaju, riječ je
zacijelo o radikalnom poduhvatu.27 S jedne strane posrijedi je epistemička
operacija koja u višestrukom napinjanju djeluje na dekonstrukciju teorijskih
paradigmi koje oblikuju i umatičnjuju ono što Bahovec naziva zvaničnim
(muškim, heteronormativnim, univerzalnim) znanjem usporedno ino-
virajući novu (feminističku) »tradiciju« i nove »kanone«, a s druge pak,
uspostavlja ključni zaokret u motrištu (Rich, 1979:126). Dok se ta začudna
veza kritičkoga čitanja znanja, odnosno znanstvenospoznajnih artefakata,
27 Radi se o radikalnoj dekonstrukciji cjelovite misaone tradicije »iznutra«, ili kako navodi
Eva Bahovec, »(…) od filozofije do literarne teorije, od historije do svih takozvanih ‘-posties’,
od metafizike do krajnjih epistemologijskih posljedica prirodnih znanosti« (Bahovec, 2003:
113), kao i o stvaranju uporišta za novu koja se temelji na problematizaciji epistemologizacije
»odsutnosti« i tumačenja figure (ženske) Drugosti (Ibidem, 114).
157

dekonstrukcije i kreiranja novih spoznajnih čvorišta zbiva u posve različi-

tim i često promjenjivim sadržajnim formatima i kurikulumima,28 zaokret
u motrištu je onaj nepredvidljiv i neizvjestan kod koji postaje prepoznat
i relevantan tek po učinku, neovisno o polju ili prostoru njegova pojavlji-
vanja (spoznaja, profesija, odnos spram sebe ili sebstvo, životna pozicija,
djelovanje).29
Trenutak važan za zaokret koji se na osobnoj razini često označava kao
čin samoosvještenja, samospoznaja, prepoznavanje ili nova spoznaja30 dio
je procesa u kojem se svijest o sebi ili znanje o sebi kontekstualizira, odno-
sno uvodi u samu spoznaju. Drugim riječima, premošćivanje kartezijanske
neuroze koja je odvajala svijest od objekta te iste svijesti, u prostorima
ženskostudijskoga učenja ogleda se, usprkos rizicima, kao konstitucija
subjekta spoznaje i samoovlaštenje oko spoznaje.31 Propitivati koncepte
poput spolne razlike, diskriminacije, mizoginije i filozofije, spoznajnih
predrasuda i seksizma, dominacije i kolonizacije, veze spolnih identiteta i
28 Već letimični uvid u obrazovni program Centra za ženske studije tijekom petnaestogo-
dišnjega razdoblja pokazuje tematsku raznovrsnost koja istodobno prepliće i zasijeca dis-
ciplinarna znanja, a epistemologijske topose najčešće gradi oko feminističkih »kanona« i/
li spoznajnih novosti, feminističkih pozicija utjelovljenih u aktivizmu, ali nerijetko prati i
kreativni rast voditeljica Centra. Neki od naziva kolegija, poput Radikalna skepsa renesanse
drame: razvlašćenje patrijarhata, Ples kao ženski jezik, Ekofeminizam i dubinska ekologija,
Lezbijski studiji, Žene i postkolonijalnost, Žene i moć, Gluma i vječno žensko, Spolna me-
tateza u književnosti i kazalištu, Pravna klinika za rodnu jednakost, Nasilje nad ženama, o
tome svjedoče.
Napominjem da se ovdje radi tek o diskurzivnom označavanju sadržaja kolegija/modula, a
nipošto o valorizaciji njihove izvedbe.
29 Podastirem neke od sintagmi koje studentice rabe pri evaluiranju ženskostudijskoga ob-
razovanja: »sofisticirane leće u spoznaji i samospoznaji«, »izoštrilo moja shvaćanja i želje«,
»dalo mi hrabrosti da se nosim s ljudima«, »opažam neke stvari koje prije nisam«, »kritičnija
sam prema stvarima koje imaju veze sa ženskim temama«, »aktivnija sam na matičnom
faksu«, »studij mi je pomogao u osobnom razvoju«, »sad sam više svoja, a manje tuđa«,
»jedino mjesto gdje mogu nešto naučiti«, »potpuno preokrenuta životna koncepcija na svim
razinama«.
30 Taj trenutak, osjećaj, iskustvo, studentice različito imenuju. Primjerice, »(…) za mene
je to bilo kao nekakvo otvaranje očiju (…). Buđenje (…). Posljedica toga je da se osjećam
malo više sigurna sama sa sobom (…)«; ili »Intelektualno uzbuđenje, osjetila sam da ponovo
stječem nova znanja (…) i da počinjem razmišljati na novi način«; ili »Ono slobodno svojih
ideja« (op. osjećaj prepoznavanja slobode mišljenja i izražavanja).
31 Feministička epistemologija kao kritičko čitanje mapa i mreža značenja koje se tiču spo-
la, spolne razlike, identiteta, kulturalnih praksi, neodvojiva je od spolne/rodne kontekstual-
nosti spoznavanja/studiranja kao i od promišljanja različitih mapa složene suvremenosti koje
ju čine otvorenom/kritičkom/pozvanom.
158

I. DIO
4
epistemologije, iako izaziva tjeskobu, uznemirenost, a često bijes i bunt,32
zahtjev je feminističke epistemologije. Ne radi se nipošto o lagodnom poslu
koji taj zahtjev implicira, ali valja znati da je feminističko pozicioniranje
tek njime i moguće.
Kako spoznajnu kolonizaciju koja je provedena kao hegemonijski pro-
jekt, a koju je Gayatri Ch. Spivak jednom prigodom i drugim povodom ime-
novala i »epistemičkim nasiljem«, ne samo obznaniti ili prokazati u njenoj

nevalidnosti, nedosljednosti i neetičnosti, već preokrenuti u korist mogućih
prostora slobode, pita se Walter D. Mignolo (Mignolo, 2007: 487).33 Izravna
sprega dekolonizacije spoznaje i »pedagogije nelagode«, koncepta koji zaziva
kritičku epistemologiju i kao spoznavanje i kao nužan kritički ulaz u istu, a
kako bi se demaskirale spoznajne obmane i blokade, jedno je od neodložnih
rješenja. Uz spomenutoga teoretičara Waltera D. Mignola, na to upućuju
i Megan Boler i Michalinos Zembylas (Boler/ Zembylas, 2002) smatrajući
ga izvodivim putem kreiranja prostora za epistemologijsku i emocionalnu
problematizaciju pojedinačnih i kolektivnih spoznaja, emocija, povijesnih
taloga i opredmećenja te osjećaja sebstva. »Pedagogija nelagode« uvjet je
dekolonizacije spoznaje i ujedno metodički način na koji se dekolonizacija
znanja odvija, a prema Boler/Zembylas tumačenju, ona angažira studente/
ice da »(…) uđu u rizične prostore proturječnih etičkih pitanja« (Ibidem,
2002: 2), pozivajući ih na kritičko spoznavanje i djelovanje. Kritička spo-
znaja je po njima moguća tek emocionalnim investiranjem, »kolektivnim
svjedočenjem« iskustva, kolektivnim angažmanom koji se spoznaje, osjeća
i aktivira individualno te uporabom višestrukih kritičkih leća.
Neproničnost prepoznavanja, primjerice, mizoginije u znanosti ili
seksizma kojim se upravo epistemičkom operabilnošću institucionalizira
inferiornost žena u diskursu, tiče se povijesnog odbijanja kako raščinjavanja
onoga što Walter Mignolo naziva hegemonijskom epistemologijom, tako i
uvažavanja emocija u spoznavanju. Nije slučajno da je upravo »pedagogija
nelagode« smještena unutar feminističke i poststrukturalističke tradicije
32 Neke sugovornice prepoznaju osjećaj bijesa, a potom i bunta koji se pojavljuje tijekom
studija, izazvanoga spoznajom o nepravednosti teorije impregnirane u službeno i ovjereno
znanje, a što je za posljedičnost imalo njihovu potrebu za izravnim angažmanom na ženskoj,
odnosno civilnoj sceni, ili motiv da se odrede u svakoj situaciji, ili da glasno artikuliraju svoje
mišljenje.
33 Pri analizi dekolonizacije spoznaje, Mignola zanima kako se koncept emancipacije po-
javljuje te kako, u vezi s tim, omogućiti prijelaz k slobodi subjektivnosti i samorefleksivnosti
(Mignolo, ibidem, 467).
159

koja prepoznaje i priznaje emocije kao diskurzivne prakse koje konstitu-

iraju nečiju subjektivnost (Ibidem, 2002: 2), kao što nije slučajan priziv
feminističke epistemologije stajališta. Ona, kako ističe Joe L. Kincheloe
(Kincheloe, 2008: 241), izravno doprinosi kritičkoj epistemologiji time
što objašnjava i afirmira potisnuta znanja i opredmećene subjektivitete te
načine gledanja onih koji su podčinjeni/e, a kako bi se razumjele matrice
moći proizvodnje znanja. Dekoloniziranje spoznaje znači ne samo učiniti
transparentnima sve modele ulegnute u odnose podčinjenosti i dominacije,
već destabilizirati one odnose ili ona mjesta koja zagušuju prostor promje-
ne ili izmjene motrišta. Otvoriti pitanje spomenutoga seksizma ne znači
samo kuditi povijesne primjere takvih ponašanja već, prije svega, moći se
suočiti s pitanjem muške/patrijarhalne moći i interiorizirane opresije koja
pronosi takva ponašanja i znanja ponajprije tako što se mijenjaju obrasci
postupanja i spoznavanja istih.
Dekolonizacija znači istodobno prekid s perpetuiranjem ustaljenih
obrazaca koji se u političkoj i spoznajnoj sferi podupiru, čineći područja
spola/roda i seksualnosti nadziranima u životu i zakopčanima u spoznaj-
nim predrasudama kao i s konstruiranim prividom smisla koji funkcionira
unutar naizgled koherentnoga sustavnog znanja. Stoga svako definiranje
feminističke pozicije34 pretpostavlja napor i moć razgradnje sustava koji,
po logici podređenosti i hijerarhije, ustrajava na ontologijskoj dvojnosti i
rodnoj asimetriji, a i na implikacijama hegelijanske pozicije da »žene nemaju
povijest« (Benhabib, 2006: 121) pa time valjda nemaju i pravo na povijesnu
(univerzalnu, eurocentričnu) spoznaju.
Koji je to epistemologijski razvidan ili dohvatan prostor kada se govori
o emancipaciji i dekolonizaciji spoznaje? Ako je pozicija svjesne subjek-
tivnosti ono što taj prostor čini propusnim za »dozvolu« oko intervencija,
uznemiravanja, subverzije i preimenovanja konceptualnih mapa znanja,
34 Svijest da je potrebno cijelu prtljagu uvriježenoga znanja rekonstruirati da bi se dekolo-
nizirali mentalni i tjelesni prostori studentice Centra iskazuju na različite načine. Navodim
neke od njihovih odgovora: »(…) moraš napraviti cijelu retrospekciju i sve to ponovno
prožvakati na drugačiji način, kritički način i kad sve skupa usvojiš (…), onda to postaje
tvoja pozicija. Tako da je to definitivno imalo veze i s upisom poslijediplomskog studija. I to
zato što mi je cilj prvenstveno kritika i rad s feminističke pozicije«; »(…) ženski studiji su mi
potpuno razbili onaj mit o znanju (…), da je svako znanje, znanje za sebe, da ne postoji neki
fond koji ti savladaš, pa onda nešto znaš. Nakon vrlo konzervativno ustrojenog fakulteta, ovo
se činilo vrlo privlačnim»; (…) u početku je zablinkalo na način da sam osjećala ogroman
neki bijes ili revolt (…) i napravila neku reviziju svojih dosadašnjih odgojnih, obrazovnih,
opće-društvenih normala i normativa«.
160

I. DIO
4
znakovita su i postavljanja, pomicanje i probijanje granica kao ishodišna
mjesta te pozicije. Dok na jednoj razini to otvara raspru o dosezljivosti spo-
znaje, politici spoznaje i etičnosti, propitujući samu relevantnost spoznaje
autonomnih ženskih studija,35 na drugoj razini otvara se pitanje slobode
u spoznavanju i spoznaje kao slobode. Unutar prostora samorefleksije i
artikulacije, čine se važnim probrani, iako često nedorečeni »smislovi« o
slobodi kao mjestu ultimativne dekolonizacije,36 kao i poveznice ženskih

studija sa slobodom.37
Feministička teza pet:

Transverzalnost kao »ženski studiji
u postajanju
Možemo li od početka teorijski pretpostaviti postojanje subjekta s
djelovanjem prije nego što artikuliramo termine značajne i političke
akcije transformacije, otpora, radikalne demokratizacije?,
35 Najveći broj intervjuiranih sugovornica smatra ulogu ženskih studija u obrazovanju žena
iznimno važnom, iako se pri argumentaciji pojavljuju proturječna tumačenja i objašnjenja.
Naime, ženski studiji se istodobno vide kao nadopuna formalnom obrazovanju, prije svega
onomu što se uči na sveučilištu, i radikalno novim znanjem, pri čemu ta granica nije posve
razvidna. Na primjer, jedna od sugovornica smatra da zamjetan udio studentica filozofije i
sociologije u strukturi polaznica Ženskih studija proizlazi iz potrebe da one zaokruže svoje
obrazovanje »jer na faksu se uči muška povijest, muška znanost (…), a ovdje se uči i ona
ženska strana«, a isto tako da preobraze spoznaju o povijesti. Protuslovlje koje sve vrijeme
postoji može se sažeti u pitanju: Je li moguće putem znanja povećati svijest o diskriminaciji
i na taj način djelovati na njenom dokidanju, a da se pritom to isto znanje ne dekolonizira?
36 Navodim tek neke od eksplicitnih iskaza o slobodi koje studentice prigodom intervjuiran-
ja izriču: »(.. ) primijetila sam da sam nakon ŽS-a napravila reviziju svojih osnovnih stavova
o slobodi i u tome što sam se usudila izreći na glas neke stvari koje se ranije ne bih usudila,
što sam bila u stanju nešto zahtijevati, pitati (…)«; »(…) to je definitivno jedna prekretnica u
samom obrazovanju, ako ne i životu (…)«; »Na Ženskim studijima se stvara kritička pozicija
(…), drugačiji tip obrazovanja koji je puno slobodniji za pojedinku«.
37 Postoji općenita suglasnost o drukčijem obrazovnom procesu u Centru za ženske studije
od onoga na sveučilištu. Tako jedna od studentica Ženskih studija, pri opisivanju razlikovne
vrijednosti Ženskih studija rabi pojmove poput »otvorenosti« i »slobode«, ili, iskazano nje-
nim riječima: »(to) znači nešto što je puno otvorenije i gdje je manje mistifikacije između
nekog tko prenosi znanje i onog koji ga prima ili reproducira; to mi se činila neka forma
studija, slobodnih studija«.
161

pita se Butler u tekstu »Kontingentni temelji: Feminizam i pitanje

postmodernizma« (Butler prema Parkins, 2001: 14).
To naizgled filozofijski odgovorljivo pitanje, stavljajući sam pojam
subjekta u prostor (re)artikulacije ontoloških pretpostavki i učinaka kon-
strukcije i djelovanja, temeljno zasijeca različite tipove teorijskog angažmana,
obrazovnih činova, istraživačkih inicijativa ženskostudijskih aktivnosti.
Jer nije riječ samo o tomu kako misliti o djelovanju, niti dati teorijska
obrazloženja kako se feminističko djelovanje povijesno zbiva/lo i izvodi/lo
prije i onkraj koncepata i definicija kao »dozvola« za djelovanje i prava na
nj, već kako aktivirati i kreirati prostore koji to omogućuju. Transverzalne
prakse se nadaju kao načini kreiranja tih mogućnosti, a zbivaju se, kako
kaže Susan Kelly (2005: 2), kroz istodobno inoviranje akcija i procedura,
eksperimentirajući s organizacijskim formama, proizvodeći novosti, posta-
jući novost. Imajući u vidu kontekst postojećih formi organizacija, modela,
uvriježenih struktura znanja, ona pritom i upozorava da:
Održavajući aktivne i pomične odnose prema znanim poljima i

sustavima vrijednosti, transverzalne prakse trebaju ostati obazrive
prema režimima znanja, disciplinarne i institucionalne moći koja bi
mogla ograničiti njihove aktivnosti putem imenovanja i zadržavanja
unutar datih definicija (…) ( Kelly, ibidem, 5).
Transverzalnost ne znači unaprijed određen oblik koji se može preu-

zeti ili reciklirati, već nešto što se kontinuirano konstituira kroz događaje,
akcije, savezništva ili povremena organiziranja (Ibidem, 3). Stoga i značenje
transverzalnost crpi iz potencijalnosti u kojoj se kritička pitanja politike,
zajednice i umjetnosti povezuju uvijek drukčije i nanovo, kreirajući novi
momentum značenjske odrednice. S druge strane, pojam transverzalnosti,38
u razumijevanju Félixa Guattarija, začetnika ovoga »protukoncepta«, način
je na koji se uznemiruje hijerarhijska logika institucija i otvara mogućnost
drukčijih grupnih praksi organiziranja u kojima se kreiraju odnosi među-
ovisnosti i grade kolektivne subjektivnosti. Drugim riječima, Guattarija
zanima kako modusi transverzalnosti mogu proizvesti različite oblike
subjektivnosti, a da bi se proizveli novi modeli zajedništva (Raunig, 2002).
38 Transverzalnost se razumijeva ne samo kao konceptualno sredstvo za uznemiravanje i
dokidanje hijerarhičnoga tipa institucionalnog organiziranja već, povezivo s tim, kao kritika
i kao zasjek u postojeće modele političkog organiziranja.
162

I. DIO
4
Ženski studiji sve vrijeme djeluju kao kognitivno/umjetničko/akti-
vističko polje s mnogim preklopivostima, sjecištima i transgresijama kao
i vježbaonica modela organiziranja, no kako prepoznati kodove transver-
zalne prakse unutar ženskostudijskih aktivnosti, unutar kojih pomaka,
znakova, pregiba, prijelaza? U samom obrazovnom susretu kada, primje-
rice, umjetnički projekt Sanje Iveković Lady Rosa of Luxembourg iz 2001.
godine, potražujući poveznicu sa zbiljskom heroinom Rosi Luxembourg,

aktivira studentice na žensko-povijesna zajedništva i sjećanja, inoviranje
feminističke tradicije i prosvjedne, ulične činove? Ili? Jedno je od obilježja
ovoga, po polisemičnosti intrigantnoga pojma, proizvođenje i označava-
nje povremenih savezništava između različitih aktivističkih, umjetničkih,
društvenih i političkih praksi.
Ženski studiji uistinu funkcioniraju kao spoznajnodjelujuća mreža
putem različito povezivih i razglobivih tematskih područja, motrišta, kon-
cepata, istraživačkih činova, i kao dinamički i otvoreni model spoznavanja u
kojem iskustveno učenje, interaktivnost i kreativne akcije imaju važnu ulogu.
Uz to, kao »pomično mjesto« i ono postajuće, pri čemu se proizvodnjom
novih prostora i kreiranjem mnogostrukih otvorenosti, transverzalnost
zbiva, a isto tako, u određenim situacijama, područjima i trenucima, i ne
zbiva.39 Dokučivost razloga različitih simultanih pomicanja unutra spoznaj-
nih, osjetilnih, aktivističkih, institucionalnih, intersubjektivnih svjetova
nije ni posve pronična ni jednostavna.
Gledajući unatrag, postoji čitav niz dilema i zapitanosti tim prije što
preklopivost transverzalne i ženskostudijske prakse nije moguća, ali postoje
neka mjesta približnosti koja ću pokušati tek ocrtati. Ona se daju očitati u
različitim poljima, izmještenostima, subverzivnim kolektivnim akcijama,
»aktivnostima bez dozvole«, kolektivnim osvještavanjima, proizvodnjom
društvenosti, pulsiranju, raspuklinama, »iskrenjima«, pomicanjima. Ili,
mjestima gdje se, u »deleuzevskom« smislu, radi o perspektivi koja odbija
dominirati, odnosno pristati da bude dominantna naracija. Ako transverzal-
nost kao pokret/anje izravno radi na deteritorijalizaciji, odnosno izmještanju
39 Ta često nerazumljiva i nespoznatljiva mjesta opiranja i odbijanja, ta »mrtva mjesta«
institucija i bezidejnosti koja poput sablasti izranjaju, te nakupine odustajanja koje se,
poprimajući oblike različitih subjekata i polja djelovanja, sele unutar Centra i izvan njega,
sve je to prisutno usporedno s činovima i kritičkim prostorima transverzalnosti. Koji režimi
unutar njih djeluju, odnosno do kojeg stupnja opravdavanja »mrtvosti« i neinventivnosti
oni funkcioniraju unutar njih, a koji im određuju granice, pitanje je koje nadilazi dosege ove
analize.
163

disciplina, polja, teorijskih prostora,40 ustanova unutar kojih djeluje, poziva-

jući se na Susan Kelly, neki od primjera tih činjenja su prezentni. Pokušat ću
ih podastrijeti, svjesno ih označavajući kao momentume radikalnosti. Prvo,
ženski studiji kao intrinzična veza teorijskog dijalogiziranja i ženskog (samo)
osvještavanja,41 u samom činu izvedbe/izvođenja, kreiranjem prostora in-
tersubjektivnosti novonastajućih subjekata, istodobno otvaraju novi prostor
djelovanja putem »proizvodnje novih prostora«.42 Drugo, ženskostudijska
učionica, djelujući kao mikropolitički prostor gdje raspre o diskriminaciji,
podčinjenosti, življenju drugosti, prolaze i presijecaju tjelesnokognitivna
polja, u više navrata biva izmještena u druge prostore (ulica, trg, sveuči-
lište, žensko savjetovalište, gradska skupština, galerija), kreirajući posve
nove, nepredvidljive modele političnosti43 i aktiviranja spoznaje.44 Treće,
ženski studiji proizvode epistemologijska savezništva ne nužno kao poziv
40 Najznakovitiji primjer je Virginia Woolf, a koja u Centru za ženske studije ima više
teorijskih prostora, teorijskih selidbi i izmještanja: od različitih sadržajnih skrovišta unutar
kolegija o ženskom spisateljstvu do javne »skrbi« o njenom cjelokupnom djelu činom sustav-
noga objavljivanja neprevedenoga opusa od 2003. godine u biblioteci »Biblioteka Virginije
Woolf« u uredništvu Ive Grgić.
41 Upravo ti čvorovi koji se ne daju posve rasplesti (a zašto i bi?), ta dvostrukost zahtjeva
(teorijsko spoznavanje/žensko osvještavanje) koja proizvodi smisao ženskostudijskog obra-
zovanja, u pokušaju institucionalizacije ženskih studija javlja se kao ambiguitetno mjesto i
važan problem. Jedna od studentica, razumijevajući upravo važnost takvoga koncepta kojega
se Ženski studiji ne odriču, u njemu vide i prepreku ulasku u sveučilišnu ustanovu. »(…)
mislim da je to sigurni prostor za osnaživanje žena i rasadnik novih, suvremenih znanja i
teorije što se ne može na sveučilištu kod nas čuti.(…) mislim da je ova iskustvena (strana),
traženje sigurnog prostora i mjesta razmjene iskustava (…) zapravo ograničavalo ulazak na
sveučilište (…), a sveučilište neće popustiti«.
42 Navodim neke primjere iz iskaza studentica koji to potkrepljuju: »(...) najbitnija stvar
koja je proizašla iz Ženskih studija, je ta što se nas nekolicina okupila, osmislila i na kraju
izrealizirala FemFest (…) I koliko god smo mi neformalne, i nakon Ženskih studija smo se
nalazile i cijelo vrijeme pričale, znači uvijek je bilo aktivno«; »Ja mislim da otkad sam ja bila
na Ženskim studijima, da imam nekakvo djelovanje (…) kroz svoje prijateljice«; »(…) pokre-
tanje neke kreativnosti unutar sebe (…)«.
43 Studentice često ističu političnost ženskostudijske spoznaje kao važnu odliku obrazovan-
ja u Centru. Iako se u njihovim objašnjenjima očitavaju trenuci transgresije i transverzal-
nosti, one ih takvima ne imenuju već se priklanjaju njima bližim semantičkim poveznicama i
konceptima kao što su primjerice, »ženski studiji djeluju, teorijski i aktivistički, i probijanjem
na fakultete«, ili »antropologija je način aktivizma« i sl.
44 Više je inicijativa nastalo na temelju poticaja ženskostudijskog obrazovanja i/li je moti-
viralo studentice da se angažiraju na civilnoj sceni, od primjerice stvaranja svojih inicijativa
(primjer, NEO AFŽ) do ad hoc akcija, kao što je to bila akcija urbane gerile i podrške javnim
akcijama i prosvjedima (poput akcija Ženske mreže Hrvatske do Gay Pridea).
164

I. DIO
4
na interdisciplinarnost kao prijepornu oznaku »discipliniranja« disciplina
unutar postojećih disciplinarnih kućica, kao nevoljko pronađen izlaz, kao
poveznica disciplina, već kao otvoreni model koji potiče45 ili »blinka« u
tome povezivanju. Četvrto, u momentumima proizvodnje otvorenosti,
pomicanjem mnogostrukih granica, Ženski studiji čine zornim napetost
političnosti i etičnosti spoznavanja. Ako je političnost ženskih studija pret-
postavka djelovanja i uvjet njegove epistemičke svrhovitosti, transverzalnost

je mjesto koje ju otvara, proizvodi i čini razvidnom.
Dolazeći ovamo mi smo pronašle neke koordinate jer bez koor-

dinata – koji je to vaš odabir, koja je to mreža odnosa? Na tim
koordinatama očito se sijeku neki meridijani i paralele, u toj mreži
postoje odnosi među pojedincima i pojedinkama (op. intervencija
B. Kašić ), i vi uvijek emitirate nešto od svakog novog saznanja.(…)
Ili, nosiš časopis pod rukom i netko te pita: što ti je to Treća?, ili što
je cyberfeminizam?
Literatura
Bahovec, Eva. 2003. »Feminizam kao epistemologijski projekt«. U: Barada

V. et al. Institucionalizacija ženskih studija u Hrvatskoj – Akcijsko istra-
živanje. Zagreb: Centar za ženske studije, 113-114.
Barilar, Vesna et al. 2000. Aktivistkinje. Kako »opismeniti« teoriju. Zagreb:
Centar za ženske studije.
Belenky, Mary Field et al. 1998. Ženski načini spoznavanja. Razvoj sebstva,
svojeg glasa i svojeg duha. Zagreb: Ženska infoteka.
Benhabib, Seyla. 2006. »O Hegelu, ženama i ironiji«. U: Čačinovič, N., ur.
Žene i filozofija. Zagreb: Centar za ženske studije, 115-133.
Biti, Marina i Marot Kiš, Danijela. 2008. Poetika uma. Osvajanje, propiti-
vanje i spašavanje značenja. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada i
Izdavački centar Rijeka.
45 Važnost Ženskih studija neke studentice prepoznaju u afirmiranju novih spoznajnih

paradigmi ili, kako kaže jedna od njih, »mislim da su baš Ženski studiji potakli postojanje i
postkolonijalnih i kulturalnih studija (…), kao i pitanje identiteta, ideologije u kulturi, stvari
koje su doista isprovocirane (…) ženskim studijima«.
165

Borghi, Liana. 2002. »Space and Women’s Culture«. U: G. Griffin i R. Bra-

idotti, ur. Thinking differently. A Reader in European Women’s Studies,
London i New York: Zed Books, 83 - 97.
Bowles, Gloria, Duelli-Klein Renate. 1989. »Introduction: Theories of
Women’s Studies and the Autonomy/Integration Debate». U: Theories
of Women’s Studies. London i New York: Routledge.
Braidotti, Rosi. 1994. Nomadic Subjects. New York: Columbia University
Press.
Braidotti, Rosi. 2000. »Key terms and issues in the making of European
Women’s Studies«. U: R. Braidotti et al.The making of European Women’s
Studies, A Work in progress report on curriculum development and related
issues, Athena. vol.I. Utrecht: Utrecht University, 12-22.
Cornell, Drucilla et al. 1995. Feminist Contentions. A Philosophical Exchange.
London i New York: Routledge.
Čale Feldman, Lada. 2003. »Znanje je moć«. U: V. Barada, ur. Institucio-
nalizacija ženskih studija u Hrvatskoj - Akcijsko Istraživanje. Zagreb:
Centar za ženske studije, 110-111.
Derrida, Jacques. 1993. Spectres de Marx: l’état de la dette, le travail du deuil
et la nouvelle Internationale. Paris: Galilée.
Dussel, Enrique. 2008. Twenty Thesis on Politics. Durham: Duke University
Press.
Gilligan, Carol. 1993. In a Different Voice. Psychological Theory and Women’s
Development. Cambridge i London: Harvard University Press.
hooks, bell. 1996. »Choosing the Margin as a Space of Radical Openness«.
U: A. Garry i M. Pearsall, ur. Women, Knowledge, and Reality. Explo-
rations in Feminist Philosophy. London i New York: Routledge, 48-57.
Jaggar, Alison, M. 1983. Feminist Politics and Human Nature. Totowa, N.
J.: Rowman i Allanheld; Brighton: Harvester Press.
Jambrešić Kirin, Renata. 2008. Dom i svijet. Zagreb: Centar za ženske studije.
Kašić, Biljana. 1997. ur. Žene i politika mira. Prilozi ženskoj kulturi otpora.
Women and the Politics of Peace. Contributions to a Culture of Women’s
Resistance. Zagreb: Centar za ženske studije.
Kašić, Biljana et al. 2003. U: V. Barada, ur. Institucionalizacija ženskih studija
u Hrvatskoj - Akcijsko Istraživanje. Zagreb: Centar za ženske studije.
166

I. DIO
4
Kašić, Biljana et al. 2006. U: T. Garstenauer ur. Teaching subjects in Between:
Feminist Politics, Disciplines, Generations, Series title: Travelling Con-
cepts and Feminist Pedagogies. European Perspectives. York: Raw
Nerve Books.
Kašić, Biljana. 2009. »Oglasiti se svojim glasom: o utopijskim činovi-
ma i činovima otpora // Voices and voicing: On utopian and
resistant acts«. U: R. Jambrešić Kirin R. i S. Prlenda, ur. Gla-

som do feminističkih promjena / Voicing Feminist Concerns.
Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku; Centar za ženske studije,
23-33, 166-176.
Kelly, Susan. 2005. »The Transversal and the Invisible: How do you really
make a work of art that is not a work of art?«.: www.republicart.net/.../
kelly01_en.htm; očitano 12. veljače 2010.
Kincheloe, Joe L. 2008. Knowledge and Critical Pedagogy: An Introduction.
Dordrecht i London: Springer.
Lauretis, de Teresa. 1986. »Feminist Studies/Critical Studies: Issues, Terms,
and Contexts«. U: T. de Lauretis, ur. Feminist Studies/Critical Studies.
Bloomington: Indiana University Press.
Le Doeuff, Michèle 2006. »Učenje i kolovrat – o ženama, filozofiji i osta-
lom«. U: N.Čačinovič, ur. Žene i filozofija. Zagreb: Centar za ženske
studije, 203-215.
Lowe, Marian i Lowe Benston, Margaret. 1991. »The Uneasy Alliance of
Feminism and Academia«. U: S. Gunew, ur. A Reader in Feminist
Knowledge. London i New York: Routledge, 48-61.
Mignolo, Walter D. 2007. »Delinking: The Rhetoric of Modernity, the Logic
of Coloniality and the Grammar of De-coloniality«, Cultural Studies,
Vol. 21, March/May 2007, 449-514.
Modleski, Tania. 1986. »Feminism and the Power of Interpretation«. U: T.
de Lauretis, ur. Feminist Studies/Critical Studies. Bloomington: Indiana
University Press, 121-139.
Papastergiadis, Nikos. 1993. Modernity as Exile. The Stranger in John Berger’s
Writing. Manchester i New York: Manchester University Press.
Parkins, Wendy. 2001. »Protestirati kao žena. Utjelovljenje, neslaganje i
feminističko djelovanje«, Treća, vol.3, br.1-2.
167

Radical Education: Conference / Radikalno Izobraževanje: Conference 28.-

29. November 2009. 2009. ur. G. Kralj i B. Piškur. Ljubljana: Moderna
galerija.
Raunig, Gerald: »Transversal Multitudes«, http://eipcp.net/transver-
sal/0303raunig/en; očitano 5. prosinca 2009.
Rich, Adrienne. 1979. »Toward a Woman-Centered University (1973-1974)«.
U: On Lies, Secrets, and Silence. Selected Prose 1966-1978. New York i
Toronto: WW. Norton & Company, Inc., 125-157.
Rich, Adrienne. 1979. »Taking Women Students Seriously (1978)«. U: On
Lies, Secrets, and Silence: Selected Prose 1966 - 1978. New York i Toronto:
WW. Norton & Company, Inc., 237-247.
Šeleva, Elizabeta. 2008. »Kuća i mučnina: tjeskoba mjesta«. U: R. Jambrešić
Kirin i S. Prlenda, ur. Promišljanje sjevera i juga u postkolonijalnosti.
Zagreb: Centar za ženske studije i Institut za etnologiju i folkloristiku,
124-130.
Thürmer-Rohr, Christina. 2000. »Supočiniteljstvo i žudnja za otkrivanjem.
O dinamici feminističke spoznaje«. Treća, vol.3, 1, 49-56, Zagreb.
Woolf, Virginia. 2004. Tri gvineje. Zagreb: Centar za ženske studije.
Zembylas, Michalinos i Boler, Megan. 2002. »On the Spirit of Patriotism:
Challenges of a ‘Pedagogy of Discomfort’«, Teachers College Record,
August 12, 2002: www.tcrecord.org/content.asp?contentid=11007.;
očitano 15. siječnja 2010.
168

I. DIO

170

I. DIO
II. dio
II. dio
171


II. DIO
O spoznavanju u ženskostudijskom programu

O spoznavanju
u ženskostudijskom
programu
Korana Simonović
Posvećeno Slavici Fribec koja me je uputila u feminističku priču svojom

podrškom i inspirativnim razgovorima.
Sažetak: Ovaj rad prezentira konceptualizirano iskustvo trideset dviju (32)

polaznica Centra za ženske studije u Zagrebu, posrijedi je deset generacija
Studija. U prvom dijelu članka navodim metodologiju kvalitativne analize
i obrade podataka. Nakon toga navodim dokumentirane izražaje spoznaja,
doživljaja i iskustava ženskostudijskoga programa. Istraživanje pokazuje
da se iskustvo programa može razumjeti kroz nekoliko tematskih kodova
koji opisuju spoznajne domete, nove perspektive, shvaćanja o feminizmu i
senzibiliziranje za ženska pitanja, a sve to unutar domene osobne transfor-
macije, razvijanja samosvijesti i novih teorijskih koncepata. Zaključujem da
se može govoriti o »ženskostudijskoj spoznaji« koja je mrežna jer se kreće
od mikro razine unutrašnjega života i spoznaja polaznica do makro razine,
zahvaćajući razne aspekte društvenog i osobnog života.
Ključne riječi: Centar za ženske studije, ženskostudijski program, žensko-

studijska spoznaja, feminizam, iskustvo, znanje, ženska pitanja, identitet,
žena kao centralno mjesto spoznaje
173

Uvod
Cilj ovog rada i istraživačkoga poduhvata bio je konkretno osvijetliti ulogu

ženskostudijskoga programa te pokazati iskustva i spoznajne domete pola-
znica ženskostudijskog programa1.
Nakon izrade istraživačkog nacrta i slaganja okvirnih pitanja, odradile
smo intervjue s 32 polaznice iz svih dotadašnjih studijskih godina. Pitanja
su bila otvorenog tipa i vodile smo zanimljive razgovore. U obradi inter-
vjua koristila sam interpretativnu metodu i tražila tematske kodove koji
su zajednički većem broju polaznica. Sve važnije kodove strukturirala sam
prema smislenosti sadržaja i tema koje obuhvaćaju; ako su postojale dodirne
točke, teme sam povezala u jedan kod. Žene su pričale i povezivale ideje
tako što su ih svaka za sebe same sebi prezentirale. U konačnici je unutar
pojedinih rečenica i iskaza bilo nemoguće izvući samo jedan smisao jer su
oni pokrivali više kodova. Tako se tematski kodovi isprepliću i dodiruju
te predstavljaju jednu kodnu shemu koja se ne bi trebala shvatiti fiksnom i
apsolutnom, već više kao jedan okvirni pokušaj dobivanja jasnoće o ulozi
Ženskih studija u obrazovanju žena. U obradi intervjua tragala sam za
teorijskim, spoznajnim, iskustvenim, doživljajnim i idejnim aspektima
njihovog »boravka« u ženskostudijskom programu.
Žene su na ŽS2 došle iz raznih miljea i životnih situacija, te s raznih
pozicija: neke su studentice, neke poslovne žene, neke obiteljske žene, neke
intelektualke, neke aktivistkinje. Neke su tek u dvadesetim godinama života,
neke u pedesetim, šezdesetim. Raznolikost njihovih socio-demografskih
osobina, intelektualnog dosega i životnih uvjeta predstavlja zanimljivu
kompoziciju pozicija s kojih su došle na ŽS. U intervjuima se sve nisu
odredile kao feministkinje iako im je feminizam blizak, teorijski i spoznajno
prihvatljiv te poticajan. Niti su sve žene došle s istim očekivanjima. Neke
su sasvim slučajno došle na ŽS, a neke s ciljanim interesom za spoznajom
i znanjem. Niti po pitanju otpora iz uže i šire okoline zbog dolaženja na ŽS
1 Istraživanje je provedeno u okviru projekta Moć ženskih studija – feministička episte-

mologija, 2006.-2008., a u istraživački tim bile su uključene Ankica Čakardić, Biljana Kašić,
Jasminka Pešut i autorica teksta. Intervjue su provodile Ankica Čakardić i autorica teksta,
odgovorna i za obradu podataka.
2 ŽS će se ponekad u tekstu koristiti kao skraćenica za Ženske studije, tj. Centar za ženske
studije u Zagrebu.
174

II. DIO

nema podudarnosti: neke uopće nisu primijetile otpor, dok su ga druge osje-
ćale; primijetile su otpore i komunikacijski i u odnosima uže i šire okoline.
Žene su u razgovoru rekle nešto o sebi, a kako nisu traženi konkretni
podaci, svaka je označila neke svoje identifikacijske odrednice. Da bi se
lakše razlikovalo citate, stavila sam samo jednu odrednicu svake sudionice,
bez tendencije da je samo njome odredim. Ovo je samo metoda za lakše
praćenje citata.
Neke žene se nisu mogle sjetiti kolegija ili artikulirati konkretne teorijske
koncepte jer je prošlo puno godina od njihovog sudjelovanja u obrazovnom
programu, ali ostali su spoznajni domašaji koji su im promijenili vizuru
gledanja na svakodnevne društvene fenomene, njihove živote i sebe same.
One su promijenile životnu paradigmu3 ili je dodatno razbistrile, dobile
spoznajne pomake, nova iskustva, teorijsku pozadinu i činjenice te razvijale
jedan novi identitet.
Iskustvo ženskostudijskoga programa

– kvalitativno istraživanje
Istraživanje je trebalo rasvijetliti doživljaj ženskostudijskoga programa iz
perspektive iskustva polaznica da bi se vidjeli njihovi subjektivni i spoznajni
procesi vezani uz obrazovni koncept Ženskih studija. Dakle, ne dokazuje
se teza o utjecaju, već se samo osvjetljava kako se taj utjecaj manifestira.
Utjecaj je apriorna činjenica koja se istraživanjem ne propituje, propituju
se samo načini i oblici doživljaja, iskustava i spoznaje.
U samom istraživanju željele smo otkriti koje će se teme i koncepti
pokazati kao najznačajniji unutar iskustva prolaženja kroz ženskostudijski
program. Isto tako, prilikom obrade materijala nisam imala unaprijed
postavljenu pretpostavku o tome koja iskustva i ciljane teme proučavam,
jer ostavila sam otvorenim pitanje o tome što će istraživanje, tj. analiza
podataka pokazati. Isto tako nisam pretpostavljala u kakvoj će vezi biti
dobivene teme međusobno.
3 Paradigma je za potrebe ovoga rada definirana kako slika svijeta i vrijednosni sustav iz
kojeg se proteže zahvat prema poimanju svijeta. Takvo određenje paradigme predlaže Capra
(1986).
175

Odabrale smo kvalitativni pristup jer je cilj kvalitativnih istraživanja

dublje, temeljitije i specifično razumijevanje problematike osobnih doživljaja
kako bi se mogle generirati nove ideje i koncepti koji opisuju fenomen isku-
stva. U tom smislu kvalitativna istraživanja mogu poslužiti kao prethodnici
kvantitativnog istraživanja te razvijanja nove teorijske konceptualizacije.
Prema Milasu (2005) kvalitativna metoda istraživanja dolazi do spozna-
je o pojavama unutar perspektive društveno-humanističkih znanosti, preko
naglašavanja subjektivnog značenja pojave, a da se pri tome ne mjeri njihova
učestalost, intenzitet ili količina. Pri tome su kvalitativne metode osobito
primjerene ako se želi: razumjeti značenje situacije umjesto objektivnih
okolnosti, kako sudionice pridaju smisao događajima, razumjeti okružje
u kojem sudionice djeluju, uočiti nove i nepredvidljive pojave jer nema
unaprijed zatvorenih pitanja. Pri tome se ne nastoji doći do uopćavanja i
općevažećih zakona. Kvalitativno istraživanje nije usmjereno na provjeru
hipoteza već na opisivanje i tumačenje iskustava, prikupljanje novih spo-
znaja i razumijevanje pojava bez polaznih pretpostavki. Ipak, postoji pro-
blem u tome što se istraživački rezultati ne mogu uopćavati na populaciju
jer se cilja na razumijevanje iskustava samo specifičnih slučajeva maloga
nereprezentativnog uzorka. No, iako nema uopćavanja, takvo istraživanje
omogućuje dublju analizu. Primarni doprinos takvog istraživanja je razu-
mijevanje iskustva kroz produbljeno izučavanje bez zaokruženog teorijskog
okvira. Podaci su u obliku tekstualnih i pripovjednih opisa. Na taj način
subjektivnost sadržana u osobnom viđenju i iskustvo sugovornica postaju
osnova kvalitativog pristupa. Intervjui postaju korisna oruđa za otkrivanje
toga subjektivnog svijeta.
Svrha kvalitativnog istraživanja je detaljnije upoznavanje s pojavom
koja se istražuje. Recimo, iz takvog se istraživanja mogu dobiti kvalitetni
podaci i neke nove kategorije vezane uz pojavu koja se istražuje a do ko-
jih se nije moglo doći kvantitativnim pristupom koji unaprijed određuje
istraživane varijable. Nadalje, kvalitativno istraživanje pokazuje slikovitije
i sadržajnije opise pojava, čime se može doći do njihovog dubljeg i potpu-
nijeg razumijevanja. Osim toga, u istraživanju stanja, iskustava i spoznaja,
tehnika dubinskog razgovora pokazat će bogatstvo i nijanse osjećaja koje bi
kvalitativna metoda izbjegla. Istodobno, ova metoda može pružiti detaljan
opis, stvoriti osnovu za neku novu teoriju i produbiti ili proširiti spoznaje
o istraživanoj pojavi. Analiza materijala vezanih uz osobno iskustvo kao
što je dubinski intervju na taj je način, kao istraživačka metoda, povezana
176

II. DIO

s istraživačkim ciljevima ovoga rada. Ona nastoji sačuvati mnogostrukost
situacije pokušavajući je zahvatiti holistički.
Ciljevi istraživanja
Cilj istraživanja je razumijevanje i rekonstrukcija unutrašnjih procesa po-

laznica da bi se razumjelo kako Ženski studiji utječu na polaznice te kako
se oblikuje njihov doživljaj ženskostudijskoga programa.
Iz pretpostavke o iskustvima kao »fokusiranima na svijet« i »uključeni-
ma u svijet« izvodim osnovnu nit rada po kojoj su neka iskustva i doživljaji
usmjereni prema ženskostudijskom obrazovnom kontekstu kao objektu,
pri čemu upravo ta specifična iskustva želim ispitati. Istraživanje je nošeno
pitanjem: kako ženskostudijski obrazovni program kao novi kontekst utječe
na spoznajno iskustvo i živote polaznica.
Isto tako, istraživanje je trebalo osvijetliti ulogu Ženskih studija te
preciznije pokazati koja im je uloga u stvaranju novih spoznajnih pomaka
kod polaznica i postoje li oni uopće te kakvi su. Upravo zbog toga nisam
sugerirala niti sam pretpostavljala o kojim tematskim područjima se radi već
sam ostavila otvorenim da rezultati sami pokažu koji iskustveni i spoznajni
momenti će se pokazati kao značajni. Svrha istraživanja je duboki refleksivni
opis iskustva sudjelovanja u ženskostudijskom programu.
Metoda istraživanja
Harding (1987, 1993) u svojoj kritičkoj analizi epistemoloških pretpostavki

između ostalog, određuje epistemologiju kao teoriju o znanju koja postavlja
kriterije o tome tko ima legitimitet znanja, i koja podrazumijeva vjerovanja
o tome što je znanje i koje činjenice mogu biti spoznate. Epistemologija na
taj način određuje oboje, i metodologiju – kao teorije i analize o tome kako
istraživanje treba provoditi - te istraživačke metode kao tehnike koje legiti-
miraju prikladno dolaženje do činjenica i informacija. Znanje je ugrađeno u
društvenu realnost i feministička ga epistemologija treba preispitati na svim
razinama. Prema tome, Harding sugerira da feministička epistemologija
177

naglašava značaj feminističkog istraživanja kao nositelja socijalne promjene.

Na taj način feminističko istraživanje preispituje status quo i nudi teorijske
okvire za društvenu promjenu.
Riger (1992: 734) smatra da je prvenstvena karakteristika feministič-
kog istraživanja davanje glasa ženama: »Davanje glasa ženskoj perspektivi
znači identificiranje načina na koji žene kreiraju značenja i iskustvo života,
iz svoje partikularne pozicije u društvenoj hijerarhiji«. Feminističko istra-
živanje u tom smislu podrazumijeva postavljanje pitanja i kritike u vezi
simetrije moći u društvu, te u vezi androginih kriterija znanosti, prije nego
odabiranje neke posebne metode istraživanja. Osim toga autorica navodi
još neke konkretnije smjernice koje karakteriziraju feminističko istraživa-
nje i u njemu odabranu metodu: prepoznavanje povezanosti istraživača/
ice i subjekta, izbjegavanje dekontekstualizacije istraživača/ice i subjekta iz
njihovog društveno-povijesnog konteksta, prepoznavanje prirode osobnih
vrijednosti u kontekstu istraživanja, prihvaćanje ideje da činjenice ne postoje
nezavisno od njihovih pripadajućih lingvističkih kodova, demistifikacija
uloge znanosti i postavljanje izjednačene pozicije između stvaratelja/ica
znanosti i potrošača/ica znanosti.
Slično tome Ussher (1999) navodi da je razlika koja određuje femini-
stičko istraživanje upravo u epistemološkoj poziciji a ne u odabiru istra-
živačke metode. Osim toga, kako postoji više feminizama, tako postoji
više feminističkih epistemoloških pozicija i metoda koje im odgovaraju.
Dakako, sve te pozicije dijele neke zajedničke pretpostavke, kao što su:
kritička analiza rodnih odnosa kao centralno mjesto istraživanja, fokus
na određujuće utjecaje patrijarhalne moći u teoriji i istraživačkoj praksi,
prepoznavanja potrebe za društvenom promjenom kao poboljšanja ženske
situacije. Ipak, kvalitativna istraživanja su češće korištena u feminističkim
istraživanjima jer ona stavljaju u prvi plan davanje pažnje ženskom glasu i
ženskom subjektivnom gledištu, kao i vrednovanje ženskoga subjektivnog
iskustva. U tom smislu feministička metodologija dijeli puno toga zajednič-
kog s konvencionalnim metodologijama, a ono što razlikuje feminističko
istraživanje je fokus na: rod, moć, stajalište da je žensko pitanje vrijedno
proučavanja te suglasnost da istraživanje treba doprinijeti poboljšanju ženske
pozicije u društvu. Ukratko, feminističko istraživanje je senzibilizirano za
pitanje ženskih života i obraća pažnju na utjecaj vanjskog svijeta, znanja,
društvenog i kulturnog konteksta koji oblikuje žensko iskustvo. Centralno
mjesto u feminističkom istraživanju je otkrivanje informacija i činjenica o
178

II. DIO

poziciji žena te praktična primjena tih informacija prema promjeni soci-
jalne pozicije žena.
Prema tome, sve metode istraživanja koje se koriste u dominantnoj
znanosti primjenjive su i za feministička istraživanja, naravno uz uvjet da
zadovoljavaju feminističku paradigmu kao epistemološku osnovicu s koje
se kreće u istraživanje. Za metodu ovoga istraživanja odabrale smo kvali-
tativnu istraživačku metodu.
Prema Milasu (2005) kvalitativne analitičke metode, iako se razlikuju,
sadrže neke osnovne zajedničke elemente od kojih izdvajam: traženje ko-
dova u tekstu, traženje zajedničkih elemenata i povezanosti među njima
da bi se našli obrasci i teme, izdvajanje tih obrazaca te povezanosti i pra-
vilnosti, razrađivanje manjeg broja uopćavanja, suočavanje tih uopćavanja
s dosadašnjim spoznajama i konstruktima. To znači da analiza podataka
podrazumijeva redukciju podataka kojom se sažima opća građa da bi se
došlo do bitnih obrazaca, a odvija se pomoću kodiranja, klasteriranja,
nalaženja tema. Zatim slijedi postupak prikazivanja podataka kao pregled
sažetih nalaza u obliku sažetaka i verbalnih opisa te sažetih nalaza koji
dopuštaju izvođenje zaključka. Izvođenje zaključka je finalni postupak
koji je usmjeren na davanje smisla podacima i na njihovo tumačenje preko
usporedbi, uočavanja obrazaca ili tema. Analiza unutar jednog slučaja znači
da treba tražiti odgovor na pitanje: Što se zbiva i kako se to zbiva? Potom
na pitanje: Zašto se to zbiva? Prikaz je na taj način sažet i uređen tako da
dopušta usporedbe i uvid u obrasce i teme koji se ponavljaju. Zaključci iz
takvog prikaza izvode se nakon sljedećih postupaka: uočavanje obrazaca i
tema, povezivanje u kategorije ili klasteriranje, korištenje metafora (način
sažimanja kojim se uočava odnos među varijablama i uspostavlja odnos
između nalaza i šire teorije), uspoređivanje i suprotstavljanje (nalaženje
sličnosti i razlika među pojavama), uočavanje povezanosti među pojavama,
razlaganje varijabli koje su kompleksne, podvođenje posebnog pod opće
kao način razvrstavanja, uspostavljanje pojmovne suvislosti kao ugrađivanje
podataka u širu teorijsku mrežu tako da ih bolje shvatimo.
Morse (1998) naglašava da istraživačko pitanje kvalitativnog istraži-
vanja proizlazi iz istraživačkog problema pri čemu perspektiva istraživanja
može biti fokusirana na problem. Istraživačko pitanje određuje fokus rada i
područje rada. Dakle, istraživanje na taj način postaje vođeno problemom
a ne teorijom. Nadalje, kako je istraživačka strategija određena prirodom
istraživačkog pitanja, ona postaje oruđe za otkrivanje partikularne i jedin-
179

stvene perspektive koja se pojavljuje u pojedenim aspektima realnosti. Veza

između istraživačkog pitanja i odabrane metode odredit će tip rezultata
koji se pojavljuje. S obzirom na različite istraživačke strategije i istraživač-
ka pitanja proizaći će i različiti rezultati istog fenomena, zato što različite
strategije koriste različite metode proizvode različite rezultate. Što znači da
različite perspektive na isti fenomen vode do različitih rezultata. U kvalita-
tivnim istraživanjima rezultat je nepredvidljiv, a ishod nesiguran. Ali kako
se istraživanje razvija, uvidi i veze između kategorija se povećavaju i postaju
jasnije i vidljivije. Teorijske perspektive se koriste kao okvir istraživanja bez
dominiranja podacima, okvir koji treba dozvoliti da kvalitativni nalazi vode
istraživanje prema prepoznavanju novih i posebnih fenomena. Autorica
nadalje uspoređuje nekoliko istraživačkih strategija pri čemu sugerira da se
fenomenološka strategija i paradigma koristi za istraživačka pitanja koja su
usmjerena na iskustvo i značenja, pri čemu su najprimjereniji razgovor ili
pisanje osobnog iskustva kao metode prikupljanja podataka. Kvalitativna
strategija mora biti određena svrhom istraživanja i prirodom istraživačkih
pitanja, te vještinama i resursima dostupnim istraživaču/ici. Pa tako, ako
se želi otkriti značenje i iskustvo fenomena »ženskostudijskog programa«,
tada je metoda koja najbolje može odgovoriti na istraživačko pitanje upravo
fenomenološka.
U tom smislu ovo istraživanje kao kvalitativno fenomenološko istraži-
vanje nudi kompleksan opis o tome kakvo je iskustvo s obzirom na ciljano
istraživačko pitanje.4 Dakle, traži se odgovor na istraživačko pitanje, siste-
matično su određene procedure dolaska do odgovora, prikupljaju se podaci,
dolazi se do nalaza koji nisu bili unaprijed određeni i koji se mogu primijeniti
izvan granica studije. Ono nudi prikaz subjektivne strane fenomena »biti
polaznicom Ženskih studija«, ono osvjetljava mišljenja, odnose, osjećaje
polaznica. To znači da ovo istraživanje kao kvalitativno istraživanje nastoji
razumjeti i objasniti fenomen »kako je biti polaznicom Ženskih studija«,
opisati individualno iskustvo a ne potvrditi hipoteze. Prednost takvoga
istraživanja je da s otvorenim pitanjima daje sudionicama mogućnost
da same odgovore na svoj način a da im se unaprijed ne postave mogući
fiksirani odgovori i granice, te su na taj način potaknuti odgovori koji su
4 Dobar primjer primjene fenomenološkog istraživanja na fenomen ženske problematike

je: Daniluk, J. C. (1993). »The meaning and experience of female sexuality. A phenomeno-
logical analysis«. Psychology of Women Quarterly, 17:53-69
180

II. DIO

značajni polaznicama, koji su bogati i puno toga objašnjavaju, a koji su i
neočekivani od istraživačica.
Prema Creswellu (2007) fenomenološka studija se fokusira na koncept
ili fenomen, i kako ga individua interpretira, tražeći razumijevanje značenja
iskustva kojeg individua ima u vezi s fenomenom. Selektirane su individue
koje imaju iskustvo fenomena i od njih se traže podaci uglavnom preko
intervjua ili pisanih tekstova. Istraživač/ica analizira podatke i pomoću
nekoliko stupnjeva reducira podatke, da bi razvila opis iskustva o feno-
menu koji je zajednički ispitivanim individuama, što predstavlja esenciju
iskustva. Fenomenološki projekt je u tom smislu fokusiran na značenje
ljudskog iskustva u vezi fenomena koji se istražuje. Prema Marshallu i Ro-
ssmanu (2006) fenomenološko istraživanje je utemeljeno u fenomenološkoj
paradigmi koja istražuje životno iskustvo i način na koji se razumijeva to
iskustvo te se gradi pogled na život. Ta paradigma pretpostavlja da postoji
struktura i esencija zajedničkog iskustva koja može biti ispripovijedana
ili zapisana. Svrha takvog istraživanja je opisati značenje nekog fenomena
koje neke individue dijele. Prije samog istraživanja istraživač/ica ispisuje
puni opis vlastitog iskustva tako da ga stavi u zagrade s obzirom na isku-
stvo sudionika/ica. Ta faza zove se epoche. Svrha samoispitivanja je u tome
da istraživač/ica razluči svoje predkoncepcije od onih koje će se pojaviti u
istraživanju. Sljedeća faza je fenomenološka redukcija u kojoj istraživač/
ica identificira esenciju fenomena i klasterira podatke oko tema koje opi-
suju iskustvo. Zadnja faza je strukturalna sinteza u kojoj se imaginativnim
istraživanjem svih mogućih značenja i perspektiva dolazi do opisa esencije
fenomena i njegove duboke strukture. Primarna prednost fenomenološkog
istraživanja je to što dozvoljava eksplicitan fokus na iskustvo sudionika/ica.
Ono se fokusira na duboka životna značenja i događaje, pretpostavljajući
da ta značenja vode akciju i interakciju. Ono je teško i zahtjeva refleksivnu
misao istraživača/ice.
Kako je već prethodno rečeno da je za analizu svakodnevnog iskustva
najprimjerenija kvalitativna metodologija (Halmi i Crnoja, 2003; Konec-
ki, 2005; Moustakas, 1994; Vujević, 2006), za ovo je istraživanje odabrana
fenomenološka analiza. Fenomenološka analiza je jedna od formi kvalita-
tivnog istraživanja koja omogućava razumijevanje načina na koji ljudi daju
smisao i značenje svojem iskustvu (Smith i Eatough, 2006; Moustakas, 1994;
Creswell, 2007). U tom smislu ona je najprikladnije metodološko oruđe za
analizu fenomena koji su bazirani na svakodnevnom životnom iskustvu.
181

Ona je fenomenološka jer izlazi iz okvira objektivnog opisa i dopire do

individualnoga/grupnoga svakodnevnog proživljenog iskustva izbjegava-
jući prethodne hipoteze o stvarnosti. Interpretativna je jer istraživač/ica u
nastojanju da razumije navedeno iskustvo i sam/a stvara smisao izrečenih
iskustva interpretirajući i dekorirajući dobivene iskaze (Shaw, 2001). Dakle,
njena osnovna istraživačka načela izvedena su iz fenomenološke tradicije
po kojoj treba istraživati ljudski »svijet svakodnevnog života« pri čemu
je osnovni predmet istraživanja iskustvo i značenje povezano s nekim
objektima (Schutz, 1967, 1964; Giorgi, 1997). To znači da se fokus stavlja
na istraživanje subjektivnog iskustva i značenja da bi se došlo do osnovnih
koncepata koji opisuju neki ispitivani fenomen. U tom smislu individual-
ni koncepti i teme omogućavaju razumijevanje šireg konteksta i okoline.
Pretpostavlja se da ljudi nastoje oblikovati značenje i smisao svojeg iskustva
u svijetu, dok istraživač/ica nastoji protumačiti to iskustvo iz perspektive
subjekta koji ga doživljava. Na taj način svijet svakodnevnog iskustva ima
neki smisao i ima neko značenje, ljudi ga interpretiraju da bi istraživač/ica
tragala za subjektivnom interpretacijom značenja svijeta. Bez obzira na
problematična pitanja koja izranjaju iz fenomenološkog pristupa, recimo,
kako iskustvo drugog može biti dano promatranju istraživača/ice, kako
se »svijet svakodnevnog života« može identificirati ili kako se stvarnost
može osvijetliti u čistom obliku svoga očitovanja (Adam, 1990; Brdar, 1982;
Dragojević, 1996), fenomenološka orijentacija je najbolja polazna točka
u istraživanju iskustava. Ona je traganje za načinom na koji se fenomeni
iskušavaju da bi se mogli odrediti opći oblici istraživanog fenomena.
Uzorak
Milas (2005) naglašava da u kvalitativnom istraživanju u kojem je

naglasak na opisu situacije ili pojave, treba umjesto reprezentativnih uzo-
raka koristiti namjerne uzorke, koji su mali, ali koji nude informacije za
razumijevanje pojave. Dakle, traži se namjerni uzorak tipičan za popula-
ciju koju istražujemo pri čemu reprezentativnost nije mjerilo. Naglasak
je na specifičnim slučajevima i subjektivnosti u viđenju pojave. Strategija
za selekciju namjernog uzorka vođena je okvirom istraživanja i uzima u
obzir informacijsku adekvatnost i efikasnost takve metode. Navodeći razne
182

II. DIO

tipove uzorkovanja, uzorak intenziteta je naveden kao jedan od tipova koji
uključuje slučajeve koji imaju puno informacija o istraživanom slučaju.
Miles i Huberman (1994) govore o generalnim principima za odabi-
ranje uzorka kvalitativnog istraživanja. Uzorak je mali i namjeran, ovisno
o kontekstu koji se istražuje. Kod uzorkovanja treba paziti na dvije stvari.
Prvo treba postaviti granice koje definiraju aspekte slučajeva koji se istra-
žuju unutar granica vremena i značenja, i koji su povezani s istraživačkim
pitanjima. Drugo, treba ustanoviti okvir koji pomaže potvrditi, odrediti i
otkriti bazične procese i konstrukte koji leže u osnovi studije. Uzorkovanje
je vođeno istraživačkim pitanjem da bi se osvijetlili konstrukti i njihove
veze, bez generalizacije, ali s ciljem uvida kako stvari s nekim fenomenom
funkcioniraju. U tom smislu korisnost kvalitativne studije je u analitičkoj
generalizaciji a ne generalizaciji s uzorka na populaciju.
Morse (1998) tvrdi da uzorak treba biti reprezentativan samo u smislu
istog iskustva, a ne odabran zbog njegovih demografskih refleksija s obzi-
rom na širu populaciju. Uzorak je namjeran, ciljan i obuhvaća sudionike/
ice koji imaju iskustvo istraživanog fenomena. To znači da uzorak treba
generirati uvide u ključna istraživačka pitanja, a ne dati empirijske genera-
lizacije. Patton (1990) opisuje mnoge strategije odabiranja uzorka za koje
se temelje na svrhovitosti kvalitativnog istraživanja a ne na slučajnosti i
reprezentativnosti. Naglasak se stavlja na specifičnosti uzorka a ne na
generalnosti. Osnovno je načelo selektirati sugovornike/ice tako da budu
bogati informacijama na koje cilja istraživanje, kako bi se što više saznalo o
pitanjima koja su važna za studiju. Intenzitetni uzorak, kao oblik namjernog
uzorka, čini se najprimjereniji namjeri ovog istraživanja jer on podrazu-
mijeva odabir sudionika/ica prema intenzitetu fenomena koji se ispituje.
Slično tome Moustakas (1994) kaže da nema kriterija za izbor sudionika
u fenomenološkom istraživanju osim osnovnog kriterija da sudionici/ice
imaju bogato iskustvo istraživanog fenomena.
Nadalje, Patton (2002) smatra da veličina uzorka ovisi o tome što se želi
istražiti, o svrsi istraživanja, što je korisno, što će imati kredibilnost, i što se
može s obzirom na resurse i vrijeme. Veći broj sudionika/ica može pokazati
diverzitet i razumijevanje varijacija. Manji uzorak kod traganja za dubokim
iskustvima vrijedan je ako je informacijski bogat. Dakle, veličina uzorka
ovisi o tome što se želi otkriti, zašto se to želi otkriti i kako će to koristiti.
Patton (1990) sugerira da je uzorak intenziteta kao namjerni uzorak određen
strategijom prikupljanja svrsishodnih sudionika/ica. Na primjer, odabiru se
183

sudionici/ice na programima, u organizacijama, društvima, događajima koji

su informacijski bogati i koji mogu osvijetliti problem istraživanja, te tako
omogućavaju prikladne podatke s obzirom na istraživačku svrhu. Namjerni
uzorak ima cilj generirati uvide u ključna istraživačka pitanja, ali nema za
cilj empirijsku generalizaciju s uzorka na populaciju.
S obzirom na navedene sugestije najprikladniji uzorak za navedene
ciljeve istraživanja je namjerni uzorak u formi uzorka intenziteta. Dakle,
kod njih je karakteristično da imaju veliko znanje i iskustvo o istraživanom
fenomenu. Za istraživanje smo odabrale 32 polaznice obrazovnog programa
Ženskih studija tijekom 10 školskih godina, od 1995. do 2006. g. Stručna
sprema polaznica kretala se od srednje stručne spreme do magisterija
(ili priprema doktorata), dok se dob kretala od 20 do 60 godina života. U
intervjuiranju nismo tražile da odrede svoje godine, spremu i općenito
sociodemografski status i profesiju, već smo samo postavile uvodno pitanje
kojim smo tražile da kažu nešto o sebi što smatraju važnim.
Rezultati će pokazati zajedničko iskustvo navedene grupe kao namjer-
nog intenzitetnog uzorka koji ima refleksiju o ženskostudijskom programu.
Prikupljanje podataka
S obzirom na standarde oko odabira istraživačkih pitanja, u ovom

smo istraživanju odabrale otvorena pitanja koja ne preciziraju istraživač-
ke varijable niti okvire, već se koncentriraju na spontani iskaz doživljaja
ženskostudijskog programa. Prije samog istraživanja odredile smo ključne
riječi oko kojih želimo da se sugovornice fokusiraju, tako da je istraživanje
imalo formu dijaloga u kojem je sudionicama bilo omogućeno da slobodno
opišu svoje vlastito viđenje, mišljenje i osjećanje.
S obzirom na navedeno kao metodu prikupljanja podataka odabrale
smo polustrukturirani intervju. Na taj način prikupile smo snimljene in-
tervjue u kojima je naglasak stavljen na omogućavanje otvorenosti, spon-
tanosti, anonimnosti te autentičnosti sugovornica. Pitanja su bila potpuno
otvorenog tipa, opširna, bez preciziranja i usmjeravanja, da bi se dobile
individualne perspektive opisa doživljaja i s njima vezanih reakcija, s ciljem
dubljeg razumijevanja iskustva ženskostudijskog programa.
184

II. DIO

Stajalište fenomenološkog istraživanja u tom je smislu jasno: osim
objektivnih rezultata važno je isto tako otkriti subjektivnu realnost i subjek-
tivno stvaranje smisla i značenja istraživanog fenomena ženskostudijskog
programa jer se pomoću njih može razumjeti čime su polaznice motivirane
na određeno ponašanje i kakvi uopće procesi i intelektualni uvidi rukovode
njihovim djelovanjem.
Analiza podataka
Analiza podataka se provodila fenomenološkom analizom koja pretpo-

stavlja stvaranje značenja i kod sugovornica i kod istraživačice, a koja
izvodi svoja istraživačka načela iz fenomenologijskog pristupa po kojem
treba istraživati svijet svakodnevnog života s naglaskom na iskustvo (Mo-
ustakas, 1994). U tom smislu fenomenološka analiza podataka dobivenih
iz transkripta intrevjua predstavlja pokušaj otkrivanja zajedničkih tema u
iskustvu sugovornica s obzirom na neku situaciju i fenomen, u ovom slučaju
iskustvo ženskostudijskoga obrazovnog programa, da bi se kroz razrađenu
proceduru osvijetlilo što je to zajedničko iskustvo namjernog uzorka. Pri
tome je istraživanje vođeno osnovnim načelom da ne treba određivati spe-
cifične hipoteze istraživanja jer se tek nakon istraživanja koje se tretira kao
interaktivno, refleksivno i fleksibilno dolazi do novih uvida o konstrukciji
značenja o kojima nije mogao postojati prethodan stav jer se radi o du-
bokom ljudskom iskustvu kojem se, u skladu s načelima fenomenologije,
prilazi bez predrasuda i pretpostavki (Moustakas, 1994; Shaw, 2001; Smith
i Eatough, 2006). U tom smislu, traženje zajedničkih koncepata iskustva
sugovornica zahtijevalo je uranjanje u njihove iskaze te traženje značenja
iz njihove perspektive.
Nakon sakupljenih pisanih tekstova dobivenih transkriptom intervjua,
svaki tekst je nekoliko puta iščitavan kako bi se na individualnoj razini
otkrile ključne teme vezane uz iskustvo ženskostudijskoga programa. Kroz
sami proces čitanja tragala sam za iskrenim i autentičnim, necenzuriranim
iskazima svake sugovornice, da bi kasnije eventualno pronašla zajedničke
teme karakteristične za navedeni uzorak.
Obrada podataka temeljila se na sistematiziranoj proceduri u smislu
interpretativne analize pisanih tekstova kao kodiranja i iščitavana značenja u
185

sadržaju. Kako namjera rada nije doći do uzročno-posljedičnog objašnjenja,

već dobivanje cjeline razumijevanja ispitivanog fenomena iskustva bivanja
na Ženskim studijima, u obradi podataka naglasak je bio na intervenciji
mene kao istraživačice u smislu moje interpretacije dobivenih rezultata.
Interpretacija je počela samim činom analize pisanog materijala iz kojih
sam izvlačila tematske supstrate i cjeline značenja koji su se pojavljivali
kao značajni.
Obrada materijala provodila se u skladu sa sljedećim etapama za svaku
pojedinu sugovornicu s ciljem dolaženja do glavnih tema i superordinira-
nih značenja koja interpretiraju smisao njenog iskustva, da bi se došlo do
konceptualne jasnoće istraživanog fenomena:
◉ identifikacija osnovnih ideja u tekstu;
◉ izlučivanje cjelina značenja, tema i koncepata iz teksta;
◉ sinteza cjelina značenja, tema i konstrukta – traženje povezanosti
među konceptima koje podrazumijeva klasteriranje tema i pronala-
ženje superordiniranih tema;
◉ izrada generalne sheme koncepata za svaku sugovornicu – izrada
glavne liste tema koja predstavlja analitičke kodove istraživanog fe-
nomena iskustva kao konačna interpretacija cjelina značenja, tema
i konstrukta.
Svaka od faza podrazumijevala je višestruko, pažljivo i temeljito iščita-

vanje pisanog materijala s ciljem pronalaženja značajnih momenata i tema
te njihove specifične povezanosti. Sva pitanja, čak i ona neanticipirana,
pokušala sam konceptualizirati ako su se pojavljivala kao obrazac.
Nakon obrade materijala za svaku pojedinu sugovornicu slijedila je
obrada za sve sugovornice zajedno da bi se dobila slika cijelog uzorka.
Uspoređivane su apstrahirane teme svake sugovornice da bi se pronašle
zajedničke teme karakteristične za navedeni uzorak. Obrada se ponovo
provodila po sljedećim stupnjevima analize:
◉ ekstrakcija zajedničkih kodova iz tekstova;
◉ analiza zajedničkih tema i kodova;
◉ traženje povezanosti među temama – sinteza tema i kodova - klaste-
riranje tema i pronalaženje superordiniranih tema;
◉ izrada glavne liste tema za cijelu grupu – integracija tema kao bazični
opis fenomena i interpretacija cjelina značenja, tema i konstrukta.
186

II. DIO

Ukratko rečeno, podaci su analizirani fenomenološkom metodom
koja se bavi subjektivnim iskustvom individua što podrazumijeva da se
individualnom svijetu života pristupilo posredno, istraživanjem načina
na koji se realnost iskušava, spoznaje, osjeća i doživljava. To je zahtijeva-
lo interpretativnu aktivnost mene kao istraživačice, kao proces u kojem
istraživačica pokušava naći smisao u tome kako sugovornice daju smisao
svijetu bivanja na Ženskim studijima. Naglasak je stavljen na otkrivanje,
razumijevanje i reprezentaciju stvaranja smisla u tom iskustvu. Pretpostavka
je da polaznice nastoje oblikovati značenje i smisao svojeg iskustva unutar
svijeta bivanja na Ženskim studijima, a istraživačica nastoji protumačiti to
iskustvo iz perspektive subjekta koji ga doživljava.
Glavna lista tema koja slijedi u nastavku pokazuje ono što konstruira
zajedničke aspekte iskustva kao iskustva prolaženja kroz ženskostudijski
program. Ona također pokazuje centralne konstrukte koji kao magneti
povezuju ostale značajne kategorije.
Rezultati istraživanja
i interpretacija podataka
Interpretacija podataka podrazumijevala je identificiranje ključnih tematskih
komponenti koje vrijede za svaki pojedini slučaj, a zatim za sve slučajeve iz
uzorka. Pri tome je središnja nit vodilja upravo ideja da ljudi interpretiraju
događaje i daju im smisao, pa je proces interpretacije njihovih interpretacija
nužan da bi se došlo do razumijevanja njihovog proživljenog iskustva, te
da bi se otkrila značenja koja su s njime povezana. Na taj način prednost
je dana kvalitativnom razumijevanju podataka iz kojih se izvode ključne
komponente koje su slične ili zajedničke cijelom uzorku. Naglasak je stavljen
na partikularno osebujno životno iskustvo grupe koja se ispituje, pri čemu
se nije težilo zaključivanju na univerzalnoj razini.
Prema svemu navedenom i s obzirom na propisane standarde feno-
menološkog istraživanja (Moustakas, 1994; Shaw, 2001; Smith i Eatough,
2006), traganje za iskustvima osnovni je cilj istraživanja. Rezultati istraži-
vanja izloženi kao sažeti opisi tih iskustava, složeni po principu zajedničkih
koncepata, ostvarenje su tog cilja. U tom smislu rezultati istraživanja poka-
zuju subjektivna i grupna iskustva koja mogu biti konstruirana vanjskim
187

faktorima; pokazuju stvaranje značenja o nečemu; pokazuju prirodu nekog

iskustva; pokazuju neke neanticipirane fenomene koji mogu poslužiti kao
nadopuna kvantitativnim istraživanjima ili smjernica drugim istraživanjima;
omogućavaju razumijevanje individualnih iskustava o tome kako je to biti
u svijetu; ne provjeravaju teoriju niti hipoteze (Shaw, 2001).
Prema tome, ovim istraživanjem su identificirane osnovne teme za sve
slučajeve u uzorku koje osvjetljavaju način na koji svaka sugovornica dolazi
do smisla i kako interpretira iskustvo prolaženja kroz ženskostudijski pro-
gram. Nakon toga su identificirane sve zajedničke teme karakteristične za
uzorak općenito. Tematski sadržaj koji je zajednički za uzorak potkrijepljen
je s konkretnim primjerima citata. U nastavku nisu stavljeni svi citati koji
temu opisuju, već su izvučeni samo neki koji su mi se činili snažnima, koji
pružaju dobru ilustraciju i koji su jasnije artikulirani.
S obzirom na nalaze ovoga istraživanja, izvučene su sljedeće cjeline
značenja koje su karakteristične za uzorak, a koji pokazuju da sljedeći
fenomeni predstavljaju konceptualnu mapu iskustva prolaženja kroz žen-
skostudijski program.5
1. Izvori znanja – zaokružena spoznaja
Mogu se sjetiti tema koje su meni bile najinteresantnije... slušala

sam kod Ljiljane Kolešnik nešto o umjetnosti... o impresionisticama,
ženama u slikarstvu, to mi je bilo recimo otkriće, to mi je bilo jako
interesantno, onda... imali smo žensku spiritualnost..., pričale smo
o boginjama u drevnim civilizacijama, to je u biti ono što sam na
neki način i studirala... mislim, povezala sam si s tim i… to mi je bilo
najdraže, i ekofeminizam... jer je tu opet taj aspekt drevnih boginja i
drevnih civilizacija [smijeh]... (arheologinja)
5 Radi lakšeg razlikovanja sugovornica, ispod citata je stavljena riječ/rečenica kojom se

sugovornica između ostaloga odredila u pitanju: »Reci mi nešto o sebi što smatraš važnim«.
Kako su sugovornice navodile mnoštvo svojih identitetnih odrednica, ta riječ/rečenica ni-
kako ne određuje sudionicu u potpunosti već samo služi kao pomoćni instrument da bi
čitatelj/ica razlikovao/la citate prema sugovornici koja ih je izrekla.
188

II. DIO

Činila su mi se jako zanimljiva predavanja Nataše Govedić, Ljiljane
Kolešnik, Maje Uzelac, Biljane Kašić. Ta ideja postkolonijalnih teorija
mi se činila jako zanimljiva. Naprosto, tada sam dobila neke uvide,
osnove za koje sam uvijek vjerovala da ću kasnije dobiti prilike da ih
dublje istražim, vidjeti njihov preklop s područjem kojim se bavim.
(arhitektica)
Znači... ja sam osoba koja misli da je obrazovanje jedan od ključnih

elemenata samopouzdanja ili nekog vida životnoga prosperiteta, što
obogaćuje na nivou povijesnoga konteksta, na nivou promatranja si-
tuacije, znači znanje daje moć, mislim da tako žene stavlja u kontekst
također moći, odnosno kontekst nekog zaleđa iz povijesti... koji smo
jednostavno zaboravile, nismo svjesne da su postojale slične priče,
poticajne priče žena iz povijesti, njihova iskustva... naprosto kao da
vas netko malo ponese na ramenima... (arhitektica)
Ali mi je bilo jako bitno saznati za sve te žene u povijesti, čak i one
bezimene kojima se ne zna ime. I povijesna uloga žena, i to mi je bila
jedna velika rupa... (bijesna je)
... Bilo mi je vrlo ugodno educirati se naknadno… [šutnja] čula sam

za nove… filozofe i filozofkinje, nove spisatelje ili spisateljice, nove
umjetnike ili umjetnice, i zapravo mi je stjecanje novih znanja… bio…
vrlo zanimljiv dio tog procesa... (grafička dizajnerica)
... A ono što me zapravo tamo i opčaralo... zbog čega sam se i

upisla na Ženske studije... to je bio kolegij »Žensko zdravlje«. Kak’
sam ja išla u medicinsku školu i... većina profesora su mi bili muški
profesori, muški predavači, a kao što sam prije rekla, ja sam katol-
kinja i odgajana sam u tom nekom konzervativnom duhu, taj mi je
kolegij puno pomogao da spoznam svoje tijelo, da, recimo, spolne
bolesti – jer sam u to vrijeme imala jednu spolnu bolest – shvatim
kao nešto normalno, a ne kao nešto zastrašujuće; ili zato što sam
ušla u seks bez kondoma, ili da mi je to božja kazna jer sam spavala
prije braka... To me je baš puno oduševilo i tad sam imala problema
s ginekološkim zdravljem pa mi je taj kolegij baš ostao u dobrom
sjećanju. (humanistica)
189

Mene se najviše dojmio kolegij koji su držale Lada Čale Feldman…

i Iva Grgić, a on se ticao… majčinstva u književnosti dvadesetoga
stoljeća. To je meni blisko radi moga formalnog obrazovanja, to je
jedan od… možda razloga zato što mi je to bilo najbliže. Uglavnom
smo neke kanonske tekstove, od Pirandella [šutnja] pa sve do Oriane
Fallaci i nekih modernih Medeja Ivane Sajko i Árpád Göncza, jednoga
mađarskog dramaturga... proučavale i analizirale, koristeći se prije
svega… psihoanalizom i semiotikom... To je nešto što ja nisam dobila
na faksu… (kulturna aktivistkinja)
... Jako su dobre tekstove izabrale, sjajnu literaturu… i one su sjajno

moderirale, pogotovo Lada… prvenstveno zahvaljujući njoj smo imale
tako dobre diskusije, zato što je znala vrlo dobro presjeći, tamo gdje
je trebalo, sjajna je moderatorica bila. Čak sam neko vrijeme razmi-
šljala da se time malo ozbiljnije pozabavim za magisterij. Toliko me
bilo nekako motiviralo, tako da sam dobrih godinu-dvije nakon toga
nastavila čitati i proučavati tu temu. To me je najviše obilježilo. A što
se tiče ostalih nekih predmeta, tu sam susrela… nekakvu feministič-
ku literaturu koju prije toga nisam čitala... Judy Parker mi je, onako,
idealno snažna. (kulturna aktivistkinja)
Način nastave, ta interaktivnost, to mi je puno značilo jer na faksu

to nisam imala. Važno mi je bilo izražavati svoje mišljenje, odnosno
da je nekoga zanimalo tvoje mišljenje. A predavanja su bila prilično
dinamična, dobro pripremljena… recimo da bi izdvojila Ladu Čale,
definitivno, sa svojom… pripremljenošću. To nisam nikad doživjela na
faksu, i Natašu Govedić sa svojom energijom koja je obuzela cijelu
prostoriju. A sviđalo mi se to što smo mogle puno čitati, što to čitanje
nije bilo naporno. Znači, ništa nije bilo nametnuto, ništa nije bilo – mora
se. A moglo se odabrati hoćeš li odgovoriti na neko pitanje ili nećeš,
kol’ko ćeš se sama unijeti ili nećeš. Znači, sve je bilo ostavljeno na
tebi, ponaosob. I kako ćeš se ponašati i što ćeš raditi. (politologinja)
Moram priznati da me privukao naziv Natašinoga kolegija »Antigo-

na«. To me jako privuklo jer mi se Antigona sviđala kao lik [šutnja]
i tu sam nekako na toj nekoj svojoj moralno-filozofskoj apstrakciji
počela graditi muško-ženske studije. Čini mi se da me to… privuklo
190

II. DIO

[šutnja] najprije. Onda me je poslije sve počelo interesirati. I pokreti,
i teorije, i valovi feminizma. Tu sam imala rupu, nisam ništa znala o
tome. [šutnja] Književnost mi je bila najinteresantnija. Mislim... u to
sam bila najviše… uronjena. To me je [šutnja] najviše dirnulo. A kasnije
su se ti interesi nekako razvijali i prelazili u političko i možda u nešto
konkretno. (politologinja)
Vesna je radila »Žene i moć«. Sjećam se, iako sada već pomalo ma-
glovito, kako smo radile s konceptom moći – moći žrtve, moći ovoga,
moći onoga. Ženske moći. Znanje koje se nudilo na kolegijima bilo je
toliko različito od svega što sam slušala na faksu – življe, upotrebljivije,
razumnije, logičnije, važnije. »Ekofeminizam i dubinska ekologija«.
Vodile su Karmen i Maja. Jedan od meni vjerojatno najfascinantnijih
kolegija u to vrijeme. I sama sam tada bila očarana zavodljivom ide-
jom o spajanju nespojivog – fizičkog i metafizičkog, pojavnog i onog
nevidljivog, iza-pojavnog. Istoka i Zapada. Znanosti i duhovnosti
(ne religije – razlika je ogromna). Ponovnog spajanja onoga čemu je
suprotnost umjetno konstruirana. Ženski su studiji u tom kontekstu
osigurali prostor – fizički i intelektualni – u kojem sam mogla izražavati
takve misli i ideje bez straha od ismijavanja ili frustracije patroniziranja
luckaste male djevojčice. Bili su to trenuci intelektualno-emocionalnog
zadovoljstva i ispunjenosti kojima do dana današnjeg jedva da ima
premca. Kroz tu sada dopuštenu prizmu kao da je svijet oko mene
postao življi, izražajniji. Nije više morao biti puka materija. Odjednom
je bilo u redu imati posla s nečim živim i vibrantnim, inteligentnim,
nečim s čime se može komunicirati, što je dio mene i ja sam dio toga.
Oduvijek sam živost i interaktivnost svijeta koji me okružuje osjećala
kao vlastitu istinu, ali sada sam imala istomišljenice s kojima sam je
mogla izraziti, podijeliti, prodiskutirati. Ta me sloboda otvorila prema
sebi samoj, svijetu, životu kao takvom. Nadalje, Biljana je radila »Žene
i javnost«. Taj mi je kolegij bio jako drag jer se činio dijelom moje tako-
zvane struke. Doživljavala sam ga kao nadopunu svog nepotpunog
formalnog sveučilišnog obrazovanja... (politologinja 2)
Sjećam se da je Rada radila »Jezik i rod«. Jedan od ludo zabavnih

kolegija. Prilično praktične prirode. Ne želim da praktično zvuči manje
važno, gotovo uvredljivo. Bilo je jako živahno i zabavno. Rada je na
191

vrlo luckast, zabavan i ingeniozan način osvještavala naš (ne)ženski

komunikacijski diskurs. Kako i nesvjesno same generiramo... [šut-
nja] obrasce koji nam se ne sviđaju. Većinu sam kolegija odslušala i
obožavala, ali ovih nekoliko izdvojenih bili su mi ludi favoriti. Bliještali u
gomili. [smijeh] Da, naravno, Jasmina Lukić je uvijek imala prekrasan
kolegij. Naziv se mijenjao, ali je uvijek bio o književnosti. Jasmina je
fina, draga, izuzetno obrazovana žena koja se bavi književnošću.
Dođe, popričamo o nekoj knjizi ili autorici i potom se sve osjećamo
vrlo educirano i osviješteno – jednostavno zato što žena voli ono što
radi, zna, kuži stvari, zna ih prenijeti drugima. Čisto poetski prekrasno.
[smijeh] (politologinja 2)
Mislim da sam s kolegijem Biljane Kašić – e sad ne znam je li se

tako zvao – »Feministička epistemologija«, jer je dosta govorila o…
postkolonijalnoj teoriji… zapravo našla jako dobro nadovezivanje
na moju temu – manjinska skupina žena u Hrvatskoj. Jako se na
to dobro nadovezuje feministička i postkolonijalna teorija, i meni je
ona... otvorila neke velike prozore. Ona je kao predavačica bila jako
inspirativna, makar je nekad malo messy, nekad ju je teško pratiti.
Ali… bila je jako karizmatična i... meni je nekako taj njen kolegij jako
dobro legao. Onda, »Iskrivljeni odrazi« od Sanje Sarnavke… te slike
u medijima, mislim da mi je i to jako dobro došlo za neki trening
percepcije… (poslijediplomka)
Predavanje Jasmine Lukić o ženskoj književnosti i ženskom pismu.

Moguće da me i to na plakatu privuklo... i mislim da sam više-manje
sve slušala, ali se baš ne sjećam. Kolegij o feminizmu i lingvistici mi
je bio jako zanimljiv zato što je to bilo povezano s anglistikom, a mi
smo na drugoj godini također učili lingvistiku... To su predavale Aida
Bagić i Rada Borić... Znam da me Jasmina, onako, obradovala zato
što ona ima tu neku posebnu energiju dok predaje o ženskoj knji-
ževnosti i mislim da je te godine baš bila radila ili Dubravku Ugrešić
ili Irenu Vrkljan. I to mi je bilo jako zanimljivo jer nisam bila čitala te
autorice, sjećam se »Štefice Cvek«... I kad je ona to obradila, to je
bilo fascinantno i privuklo me. (prevoditeljica)
192

II. DIO

Ženski studij mi je također pomogao radi kolegija »Žena i mediji« jer
sam više uviđala taj muški pogled, i kako se reklamira, što je meni
bilo zanimljivo... Nisam to toliko osvijestila dok nisam odslušala ovdje.
(prevoditeljica)
Zapravo, nisam očekivala da ću steći toliko znanja, očekivala sam da

će me netko uputiti možda na neku literaturu i tako dalje. To su bila
jedina očekivanja, kasnije se tu još svašta pokazalo. I, u biti, premišljala
sam se hoću li ja sve to stići. (specifična)
A, što se tiče predavanja ili kolegija, mislim da je na taj neki način

najjače utjecala na mene Lada Čale Feldman i njezin tip rada pri ko-
jem smo se morale uživljavati u uloge, recimo, u Freudeovu ulogu ili
Weiningerovu i pobijati ili potvrđivati tvrdnje nekih drugih uloga poput
Lou Andreas Salome ili Virginije Woolf. Tada sam shvatila da je taj tip
rada stvarno najbolji način da naučiš i da shvatiš i da se zapravo uvjež-
bavaš u svakojakim drugim perspektivama ili teorijama. (specifična)
Biljana Kašić nam je držala jedno predavanje... mislim »Politički raster

kroz povijest«... ne mogu se sjetiti... uglavnom, baš je to bilo jako
zanimljivo... baš je jako dobra predavačica, može održati pozornost,
karizmatična je. Morale smo pisati nekakav referat o tome i ja sam
pisala o ženama kroz povijest... od djevice Marije pa do toga kako
je Aristotel nazivao žene nižim bićima... Bilo mi je zanimljivo i ovo
što se tiče medija... to mi je baš bilo dobro... radile smo analizu tipa
koliko žena ima u vijestima... neke su imale novine, neke televiziju...
mi smo imale konkretno Dnevnik... koliko se uopće žene spominju,
koliko se žene spominju kao glavne akterice, koliko su zastupljene
ženske teme i zaključile smo da slabo, veoma slabo... (studentica)
Smatram da su mi dale svakako materijala za razmišljanje i za čitanje,

za promišljanje i dosta informacija, u biti, koje ja nigdje drugdje ne bih
mogla dobiti..., tj. ne možda, nego sigurno jer mi na faksu sigurno
nitko ne bi te informacije dao ili rekao: »pročitaj to, to ti je super, to
bi ti moglo pomoći«..., nego samo i isključivo ovdje... (studentica)
193

... Da bi dobile neku nadopunu, da bi zaokružile cijelu priču jer se

na faksu uči muška povijest, muška znanost, muško sve... a ovdje
se uči i ona ženska strana, koja nije prezentirana u javnosti, koja nije
toliko zabilježena... Tako da, u biti, pruža, dopune... i cjelovit krug u
obrazovanju... i ženama pruža, kako bih rekla, savjet da kroz obra-
zovanje možeš postići puno... da to nije samo prazna fraza, nego
da stvarno, ako si obrazovana i informirana o tim raznim stvarima, o
tom ženskom pokretu i ženskim akcijama, da onda stvarno možeš
nešto napraviti... (studentica)
Baš u pogledu zaokruživanja, u pogledu obrazovanja, polako ali

sigurno progurava tu povijesnu sliku žena koje su radile, ne samo
muškaraca... Znači, mijenja sliku o povijesti, o muškoj povijesti i čini
je i ženskom poviješću, i ženama daje put, poticaj... i u pogledu po-
ticanja žena na obrazovanje, i na promišljanje daje jedan zaokruženi
utjecaj... (studentica)
Važno je poticati, ukazati na važnost obrazovanja, na važnost razmi-

šljanja, na važnost istraživanja, znači i da se žene potakne da nešto
naprave... da promišljaju, da se obrazuju jer, mislim, obrazovanjem
možeš dosta toga saznati i samo obrazovana osoba može stvarno
djelovati... moraš znati rukovati i svim ostalim stvarima... moraš znati
nešto o zakonu, moraš znati o ponašanju ljudi... i trebaš biti psiholog
i sociolog i pravnik i sve skupa... a znam da smo baš na Ženskim
studijima imale i predavanje o pravu, kakvi su zakoni, i o zdravlju i o
nasilju... i psihološke teme, povijesne teme, sociološke... znači, sve,
sve, sve... (studentica)
Definitivno je kolegij »Feministička epistemologija« bilo ono što me

je povuklo, jer iako je djelomično bilo strukturirano kao ex-kathedra,
bilo je izvrsno. Mene je strefilo. Za moju percepciju jako mi je to
dobro došlo. I to me povuklo da jednostavno idem iz sebe izvlačiti
potencijale... recimo, da počnem čitati englesku literaturu koju nisam
već dugo čitala. I onda me tu vuklo: »ajmo još dalje nešto, ajmo još
nešto pogledati pa ajde ovo, pa ajde ono«, da bi na kraju došla do
saznanja... ja sam samu sebe suočila s načinom razmišljanja... a to
je da ove žene koje tu sada govore... zaista imaju pravo. (tajnica)
194

II. DIO

Iako nemam... akademsku titulu... nisam potpuno neobrazovana, ali
za masu žena nisam bila čula! I... žalosno je... mislim žalosno?... da
je to jedino mjesto gdje sam čula o tim ženama... (tajnica)
... U izvjesnom smislu, kad pretpostavljaš… [šutnja] nove spoznajne

prodore, recimo, kad osjećaš da... ti postojeći filozofski sustav, ili svi
sustavi s kojima si se susreo, ne odgovaraju na neka tvoja pitanja,
prva stvar koja ti nedostaje jest, ponovni okvir, ponovni instrumentarij.
Teško je iskazati misao [šutnja] [smijeh] postojećim instrumentarijem
kojim raspolažeš. Dakle, to je prva stvar koju sam ovdje dobila. Dobila
sam pristup literaturi. I prenerazila sam se koliko je ima. (trenutno u
jednom neobičnom statusu)
Ne samo da se radilo vrlo strastveno, da se znanje prenosilo vrlo

strastveno nego se… ovdje nude… i misaoni koncepti koji su mi
fantastično legli. Koji su meni objašnjavali već neke moje [šutnja]
jedva rođene koncepte. Dakle, ja nisam došla s idejom da ću rasturiti
Ženske studije jer je to pogrešan koncept. Ja sam došla s idejom da
dođem do konceptualnog... i da tako objasnim ono što u meni već
postoji... Znanje je nešto što… nema veze s rodom. Ne, ta misao se
prvi puta pojavila kada se inzistiralo na ženskom pismu. Kakvo sad
odjednom žensko pismo? Pa ne piše žena svojim reproduktivnim
organima, ne! [šutnja] Zanimljiva mi je bila interaktivnost, mogućnost
dodira s literaturom koja me… koja me razvila. (trenutno u jednom
neobičnom statusu)
Vidim to kao… tip znanja koji je interdisciplinaran, koji pokušava

povezati sve postojeće discipline kroz jedan određeni aspekt. Rod
[šutnja] postaje onaj… [dugačka šutnja] konceptualni okvir kroz koji
se promatra svijet. Bitna mi je bila i interaktivnost i činjenica da postoji
i jedan fizički prostor u kojem se iste stvari mogu problematizirati, bez
nekog unutarnjeg osjećaja obrade, pa čak i onda ako to u tvojoj glavi
nije konceptualno dovršeno. Naprosto, kao nekakva shema, kao
nekakva skica... (trenutno u jednom neobičnom statusu)
195

Ja sada možda neću moći točno reći imena seminara ali mislim da su
me predavanja Maje Uzelac, koja nisam baš sva slušala, potakla na
to »ponovno osvajanje ženskoga glasa« jer sam »tu« osjetila da sam
se ja, hoćeš-nećeš, dobrovoljno toga odrekla, ili mi je to život donio. I
strašno me oduševilo predavanje Vesne Teršelič »Žene i moć«. Ona je
to vodila na jedan prekrasan način i upoznala me s mnogim autorima/
icama koje vrijedi pročitati i to je bio jedan novi način gledanja... Te
dvije stvari su mi ključne, makar su mi se sviđala i predavanja Lade
Čale i Ive Grgić... (umirovljenica)
Čisto sam osnažila sebe, stekla sam neka nova znanja koja su mi
pomogla... da i ja imam argumente. Jer do tada… za što god sam
se borila bilo je bez argumenata. [šutnja] Znači, onda sam dobila
argumente. (zadovoljna)
... Bilo mi je zanimljivo da nema jednog feminizma nego feminizama…

neki su, naravno, puno interesantniji od drugih... stvari koje su se ticale
roda, identiteta, pogotovo identiteta koji prelaze granice muškog,
ženskog, koji se ne uklapaju... Tu sam prvi put čula za queer teoriju
koja mi je u to doba bilo jako intrigantno područje. I, naravno, veza
s jezikom... Imale smo jednu radionicu koju je vodila Rada Borić, to
mi je bilo jako interesantno... (znanstvena novakinja)
Hrpa novih ideja! Neke su još u procesu nastajanja... To je bio impuls,

početni impuls, koji me je gurnuo, usmjerio u jednom pravcu, kojim
vjerojatno ne bih otišla ili bih možda zaobilaznim, puno mukotrpnijim,
putem došla do njega, a ovo je kao da ti je netko na tanjuru servirao
hrpu literature koja je meni bila jako interesantna i gdje sam onda
mogla i dalje tražiti drugu literaturu i dalje se usmjeravati… Baš neka-
kva odskočna daska koja me onda gurnula u tom smjeru tematski…
rodna tematika... (znanstvena novakinja)
Otvorilo mi se čitavo jedno područje, područje roda, rodnoga izra-

žavanja, rodnih identiteta, bilo kakvih, višestrukih, fluidnih, ovakvih,
onakvih. Ja sam nešto malo prčkala oko te veze s jezikom i to mi je
zapravo najinteresantnije, nekakva queer lingvistika, jezik i spolnost,
jezik i rod, to su područja koja su mi najzanimljivija… Ono što sam
196

II. DIO

tu saznala, povezala sam s onim što sam znala od prije i što je neko
moje stručno… obrazovanje – to je lingvistika, i to se zapravo spojilo
u nekakvu cjelinu... jezik i spolnost, jezik i rodna istraživanja… kon-
strukcija identiteta, konstrukcija rodnih identiteta kroz jezik, u jeziku,
kroz diskurs, analize, otpori dominantnim binarnim paradigmama,
nekakve jezične kreativnosti... (znanstvena novakinja)
Interpretacija
Ženski studiji predstavljaju specifičan teorijsko-aktivistički prostor mišljenja

i djelovanja koji stavlja naglasak na ženu kao središnje mjesto propitivanja
spoznaje i ženu kao referentnu točku stvaranja spoznaje. Oni pružaju cjelovit
krug u obrazovanju koji potiče žene na promišljanje i usvajanje znanja koje
je nedostajalo u formalnim obrazovnim programima. Primjerice, znanje
koje se na kolegijima ŽS nudilo bilo je različito od znanja na fakultetu jer
je življe, upotrebljivije, razumnije, logičnije, jer nudi iskakanje iz društveno
dominantnih okvira. Polaznice su na ŽS dobivale pristup literaturi, uvide,
pisale su seminare, sudjelovale na kolegijima. Neki kolegiji su im se činili
više zanimljivima i informativnima od drugih, pa su odabirale što će slušati
prema svojim interesima. Na svakoj polaznici je bila odgovornost koliko
će usvojiti od ponuđenog znanja, koliko će biti aktivna u učenju, čitanju
literature te osobnom angažmanu. Neke polaznice su stekle više znanja od
drugih jer su se više davale u procesu učenja i spoznavanja, neke su dobile
poticaj za daljnje učenje i proučavanje literature, neke su dobile nove ideje
i smjernice za teorijsko-istraživački rad, nekima je znanje otvorilo po-
glede, promijenilo ili utvrdilo stavove, omogućilo daljnje djelovanje. Isto
tako, nekim je ženama znanje pomoglo razviti vlastitu argumentaciju jer
su naučile iskazati misao naučenim instrumentarijem. Znanje je postalo
praktičan dio njih, bilo je primjenjivo, inspirativno i utjecalo je na razvoj
ostalih aspekata bića što govori u prilog koncepta o zaokruženoj spoznaji.
U zaokruženoj spoznaji Ženskih studija žena postaje centar epistemološ-
kog propitivanja koje je užljebljeno u interdisciplinarnom području raznih
kolegija, radionica i literature. Usvojeno znanje pomiče spoznaju prema
uviđanju odnosa moći u društvu, vlastitog identiteta, daljnjih interesa i
ženskih pitanja, oslanjajući se na opus teorijskog doprinosa mnogih autora/
197

ica koji/e su doprinjeli/e razvoju feminističkog teorijskog i aktivističkog

diskursa od prošlosti do danas.
2. Razumijevanje feminizma kao osobnog

iskustva, teorije i prakse
Sad vidim... samo spominjanje terminusa feminizma diže adrenalin
u određenim krugovima ili pak onu... dobrohotno zaodjenutu ironiju
koja, ukoliko nisi imunizirana od tih drugih mišljenja, jednostavno te...
deevaluira. (tajnica)
Shvatila sam da baš na Ženskim studijima te predrasude i mitovi o

feminizmu definitivno nisu istiniti i moja životna stajališta su dobila
ime... mislim, ako je to feminističko, jer postoje opet razne vrste femi-
nizma i razni stupnjevi, gradacije feminizma... ja sam neka umjerena
feministkinja... (studentica)
Što bi bio feminizam? Preostaje nam politika... Osviješćeno znanje.

[smijeh] Jedno totalno prevrednovanje [šutnja] stavova. Uključujući
zapravo i one koji nam se podastiru kao tipično feministički stavovi.
Jesam li feministkinja? To mi je puno kompliciranije pitanje. Prije svega
ne zato što bih imala problema s tim identitetom i iznošenjem tog
identiteta u javnosti. Zapravo, imam bitno manje problema da se to
iznese u bilo kojoj javnosti osim unutar feminističke jer sam svjesna
kako je teško graditi feministički identitet. On pretpostavlja jedno
veliko mučno pospremanje i razmicanje svih razina… internaliziranih
predrasuda i seksizama i pretpostavlja jedan prilično kritički jak uvid…
a… to je posao koji traje. (trenutno u jednom neobičnom statusu)
Feminizam… osvještavanje žena u... ženskom kontekstu… plus

osvještavanje ženske prošlosti i povijesti, koja nije nigdje ispisana i
nije vidljiva. Mislim da je to vrlo važno za ženski kontekst i naravno
ono osvještavanje gdje smo danas i gdje bismo sada trebale biti. I što
radimo krivo. I jesmo li mi same tome krive… ili je u našoj svijesti taj
patrijarhalni sustav koji smo i mi preuzele, hoćeš-nećeš, podsvjesno,
pa se ponašamo prema tom nekom patternu. I možemo li mi same
198

II. DIO

onda nešto promijeniti. Tu mislim da su Ženski studiji imali punu ulogu
kod mene. Možda ja sama mogu nešto promijeniti. Hajmo vidjeti što
ja konkretno mogu promijeniti. (angažirana novinarka)
Ne smatram se feministkinjom u smislu kako to neupućeni žele javno
prikazati, a to znači mrziti sve što je muško, zanemariti svoj ženski dio,
zanemariti svoje tijelo, svoju obitelj kao žena, ali sam feministkinja u
smislu tolerancije različitosti, prihvaćam borbu za jednakost spolova,
u svim društvenim događanjima. Štoviše, valja u svim znanostima
razvijati spoznaju o ženi kao nezaobilaznoj vrijednosti u jednom na-
prednom i pravednom društvu. Kad se sada sjetim svoga odrastanja,
čini mi se da sam već kao curica razmišljala da je u ženi silna moć koju
samo treba znati upotrijebiti na zadovoljstvo sebe i svih oko sebe...
Feminizam je za mene senzibilizirana pravednost u svim društvenim
segmentima s nastojanjem uključivanja muškoga roda i osvješćivanju
istoga o odnosu prema nama ženama. (antiprotivna)
Feminizam je kao teorija vezan uz cijelo društvo, ali u svom aktivizmu

pomaže i bavi se problemima koji dotiču žene. Tako ja doživljavam
feminizam. (antropologinja)
Feminizam... postoji neka definicija koju sam ja sebi pojednostavila –

kao međudjelovanje, razmišljanje, misao, aktivnost... kojoj je u korijenu
stav da su muškarci i žene jednako vrijedni i to je ono najopćenitije...
mislim, ima tu jako puno nijansi. (arheologinja)
… Feminizam... danas za mene znači… na različite načine otpor

prema gluposti... Otpor prema industriji, otpor prema globalizmu,
otpor prema politici, otpor prema medijima, otpor prema nasilju sva-
ke vrste, prema nasilju nad ženskim tijelom, nad ženskim umom...
Mislim da je feminizam danas isto tako jako važan mladim djevojka-
ma, pogotovo kad je riječ o svim tim stvarima koje nudi ovo strašno
vrijeme industrije, pornografije i medija... Čini mi se s jedne strane
da je feminizam nešto što može mlade cure usmjeriti na sebe i… na
svoje vlastite potrebe… (bavi se plesom)
I o feminističkoj teoriji mislim da ima problema jer je visoko intelek-

tualizirana i zato što, može… opet jako navesti na jednu potrebu
199

visokog… intelektualnog znanja… pristupa… (šutnja)… što opet

može biti problematično. Ali isto tako mislim da feminizam… danas
ima ulogu usmjeravanja na sebe... (bavi se plesom)
Feminizam... Ja sam čak znala reći da ti ljudi izgledaju kao da im ide
pjena na usta jer sam ih u tim trenucima tako doživjela... Još sam
donekle mogla shvatiti te reakcije muškaraca, ali to kako su žene
znale izreagirati, to je bilo strašno... ravno hororu... zanimljivo je kako
bi se žena odmah prva ogradila od te riječi »feminizam«, odmah bi
rekla kako je to njoj jako bezveze za današnje vrijeme. (bijesna je)
Tada vidiš i koliko neki ljudi mrze i što su sve u stanju reći... Preko te
priče, ti zapravo shvatiš, kad uđeš malo dublje, što ti ljudi zapravo
misle i čime su zatrovani... (smijeh)... i tu shvatiš koliko je feminizam
potreban... (bijesna je)
Ja se smatram feministkinjom... ne znam može li biti feminist onaj

koji zastupa stav da su muškarci i žene ravnopravni... U šali sam čula
komentare da otkad sam bila na ženskim studijima, da više ništa nije
isto....(smijeh) (ekonomistica)
Čini mi se da je feminizam trajni proces borbe za jednakost žena.

A… kod nas mi se čini da smo pali u blato nakon osamostaljenja...
Znači, feminizam je jedno trajno mjesto borbe, a ja ga doživljavam
osobno, upravo kroz svakodnevicu. Trudim se da svojim ponašanjem,
upravo onoliko koliko mogu kad mogu, osvijestim druge [šutnja]
obraćam im se u ženskom rodu… a ponekad nekoga i uputim...
(grafička dizajnerica)
Ne smatram se feministkinjom u pravom smislu riječi, smatram se

ženom. Ono što me smeta jest da žene koje se nazivaju feministki-
njom, imaju negativan status i kod drugih žena i kod muškaraca.
Kad neko spominje feministkinju, automatski se misli »e ta se bori
protiv muškaraca«, što nije točno, ona se bori za jednakost. Često na
televiziji… feminističke grupe znaju biti vrlo agresivne i onda kada to
netko gleda – neka žena koja bi se možda priključila takvom pokretu
– pomisli pa »kakva je to agresija«. Smatram se prije svega ženom
u kojoj je osviješteno ono žensko. Ne bih se htjela identificirati kao
200

II. DIO

feministkinja zato što mislim da je u Hrvatskoj pojam feministkinja
negativan. (humanistica)
Feminizam... Ja sam i s mojim kolegicama pričala o tome i često se

puta desilo da netko u društvu reagira riječima: »daj, ti šuti!« ili... bilo
je i poruge! Mislim, imamo svoju nacionalnu državu generala i muš-
karaca i sad najedanput »neki Ženski studiji«, »neke žene tamo nešto
hoće, one bi nešto studirale, one bi ovo, one bi ono«... (individualka)
Ja mislim da sam ja nesvjesno odavno feministkinja! (individualka)
Feminizam... Recimo, moja prijateljica, koja se sa mnom nije upisala,

rekla je da bi se mogla rastati s mužem ako upiše Ženske studije jer
je mislila da su to radikalne feministice koje nemaju brakove... (majka)
Mislim, meni osobno, da sad ne idem ni u kakve definicije, feminizam

je uvijek neki otpor. Mislim… da su mi Ženski studiji nekako najviše
otvorili ženu u meni, i da se sama opirem svemu. Ne opirem nužno
u smislu da se branim, nego naprosto da… dovodim stvari u pitanje,
da ih pretresam iz temelja i gdje god stignem. I taj neki pogled se
zadržao, koji ne mora biti nužno feministički, ali se… više ne libim
postavljati ona najjednostavnija pitanja koja [šutnja] ponekad mogu
protresati stvari iz temelja. I to je moj privatni feminizam… (kulturna
aktivistkinja)
Ukoliko ću… definirati feminizam u smislu toga da se deklariram

feministicom, onda za mene to znači da ja definitivno smatram da
žene nisu… bića niže vrijednosti… [šutnja] i da nemaju ravnopravan
položaj s muškarcima u društvu. Između ostaloga, to su stvari koje
stoje u temeljnim deklaracijama o ljudskim pravima. (novinarka)
Prvo, feminizam nije jednoznačan pojam. I točka. Ako nije jednoznačan

pojam, onda što je? Jer kad ja kažem feministica, onda svaka od
nas treba definirati što za nju znači biti feministica. Prvo to definirati i
onda tražiti... točku... razilaženja ili… poklapanja s osobom s kojom
se ulazi u dijalog. (novinarka)
201

Feminizam... Budi, ne znam, slobodna!... Mislim da je meni... kao

feministički stav važna sloboda i nekakav [šutnja] osobni angažman…
[šutnja] u razvoju. Ideje [šutnja] ženskih prava. To mi je važno osobno.
I mislim da je s tim povezana i ženska solidarnost. (politologinja)
Borba za jednaka prava. Za… nediskriminaciju. Za [šutnja] jednak

pristup informaciji, za jednak pristup obrazovanju, za jednak pristup
[šutnja] materijalnoj nagradi za svoj rad... jednak pristup [šutnja] istim
mogućnostima. (politologinja)
Feminizam... Željela bih da se promijeni društvena [šutnja] realnost.

[šutnja] I mislim da će zapravo biti još puno posla [šutnja] za sve fe-
ministkinje. I voljela bih da feminizam zaživi kao feminizam. Ne pod
nekim drugim imenima, nekakvim krinkama, nego baš pod svojim
imenom. I da se, možda, na neki način približi značenje, recimo to
tako, široj publici. Mislim da postoji puno zabluda i predrasuda oko
značenja feminizma... To da je feminizam isključivo radikalan, da
feministkinje mrze muškarce… glupi stereotipi. Da su nezadovoljne,
brkate, neudate i slično. Mislim da baš te stereotipe trebamo rušiti.
(politologinja)
Kada su Rebeccu West pitali što je feminizam i je li feministkinja, ona

je, navodno, odgovorila: »... kad me pitaju što feminizam jest – ne
znam odgovora, ali znam da me zovu feministkinjom svaki put kada
izrazim mišljenje koje me razlikuje od otirača za cipele.« [smijeh] Nisam
ni ja pametnija od Rebecce West i teško ću ponuditi neku definiciju
feminizma, ali način na koji doživljavam sebe feministkinjom prilično
je identičan njenom. Svaki puta kad se oslonim na... [šutnja] snagu
u sebi, nešto autentično svoje… onda se osjećam kao feministkinja.
[smijeh] (politologinja 2)
Feminizam... Pa, mislim da je najosnovnija jednakopravnost... Da smo

svi jednaki pred institucijama, da primjerice kod kuće svi ravnoprav-
no dijelimo neke poslove, a međusobno se nalazimo kao osobe… i
uvažavamo jedni druge. (samohrana majka, umjetnica)
202

II. DIO

To mi je možda najteža tema i ovo možda sada budu floskule... Femi-
nizam bi se ticao nekih stavova o ravnopravnosti, što se kod mene ne
odnosi ni na kakve kapitalističke ravnopravnosti i ne u birokratskom
smislu, već stvarno, utopijski gledano, to je baš u svim područjima.
To na kraju podrazumijeva stav i perspektivu, podrazumijeva sve...
(specifična)
Nažalost, moram razmisliti kome ću reći jer se i ja bojim suočiti s time

da će me neka xy ismijati... kao babu koja nema drugog posla... kao,
recimo, ženu koja nema npr... seksualnog partnera pa mora ići na
nekakve sublimacije Studija. Mislim... što može biti i djelomično toč-
no, ali to u sebi nosi stvari s kojima se nisu jednostavno imale prilike
susretati... Eto, tu se ja uzrujam... [glasan smijeh]. (tajnica)
Feminizam je i filozofija. On je naprosto jedno zahtjevno znanje koje

traži vrijeme da bi se taj proces upijanja, komuniciranja sa znanjem
dovršio. On traži fokusiranost. Nije dovoljan samo interes za to treba
i… kontinuirano bavljenje. Što mi vrlo često u našim ludim rasporedima
nekako i ne uspijevamo. A, to mislim da je… preduvjet za bilo kakvo
auto-deklariranje. Iako [šutnja] i Ženski studiji i feminizam duguju jako
puno aktivizmu, nipošto se ne bi smio zanemariti [šutnja]… i filozofijski
doprinos [šutnja]. To zahtijeva i kontinuirano učenje i proučavanje, a
zatim jedan zastrašujući pristup ogromnoj građi. (trenutno u jednom
neobičnom statusu)
Naime, meni je postalo jasno da kada je riječ o feminizmu, žene – ne

naravno u sto postotnom broju – mlađe dobi i srednje dobi imaju puno
veći »zastoj«, ne samo u feminizmu, nego uopće u ljudskim pravima,
nego žene starije dobi. Kao da još uvijek izvlače neku dobit, neki višak
vrijednosti od same činjenice da su se dobro uklopile u postojeći su-
stav. Ili zbog toga što dobro izgledaju ili zbog toga što im je… status
na hijerarhijskoj ljestvici svijeta relativno visok, dok su žene koje su
tamo negdje prešle šezdesetu godinu života i bile prilično ogorčene
i posve svjesne da su promašile, da ih je sustav samljeo i da je, da je
to mljevenje sistemsko. I da se danas nije uopće zaustavilo, upravo
obrnuto, da ono pokazuje nekakve svoje čudne, nove aspekte koji
se ne vide na prvu loptu... (trenutno u jednom neobičnom statusu)
203

Feminizam... Svi, kompletni otpor: »kaj bute vi tamo delale, kaj se

tamo uči«? Otpor je bio i otpor je i dan danas! (web dizajnerica)
Zauzimanje za sebe… znači, žena sam [šutnja] i imam pravo biti
žena. Jednakopravnost mi je jako, jako bitna. Bitno mi je uvažavanje,
reagiram na sve. Žao mi je kad vidim žene koje su feministkinje, ali to
ne smiju biti. Strašno se boje kako će ih netko percipirati… I kad im
netko kaže, »joj ti si feministkinja«, one to shvate pogrdno i odmah
se počnu braniti. (zadovoljna)
Nisam nikome smjela reći. Što ti je, nisam smjela reći ništa. Šutila
sam. Išla. I tek u neko doba, kad je moj muž, kad su primijetili da sam
počela izbivati malo više iz kuće, pa ono »gdje sam bila«, u početku
je odgovor bio laž. Ja sam se u početku služila lažima... Ma, bilo je
tu znaš kakvih… nasilnih ispada… »što one tebi ispiru mozak, nećeš
više ići tamo«... (zadovoljna)
Interpretacija
Sudionice razumijevaju, doživljavaju i shvaćaju feminizam kao osobno
iskustvo, teoriju i praksu.
Na razini osobnog iskustva feminizam nije nužno identifikacija i odre-
đenje sebe feministkinjom, već i unutrašnji stav, upućenost u feminističku
teoriju, shvaćanje i primjećivanje diskriminacije u društvenoj datosti, in-
dividualan napor da se propituje, kritički gleda na konvencionalne obrasce
ponašanja i stavova, jedno unutrašnje osvještavanje.
Osobni doživljaj feminizma je neki »privatni feminizam« u kojem su
životna stajališta dobila ime. To istovremeno znači postavljati ona najjedno-
stavnija pitanja i protresati stvari iz temelja. Iz osobnog aspekta feminizam
je svojevrstan otpor koji ne pretpostavlja jasne definicije feminizma. Svaki
puta kad se žena osloni na snagu u sebi, nešto autentično svoje, onda se
osjeća kao feministkinja iako ne mora nužno biti deklarirana feministkinja.
Ili kad izrazi mišljenje koje je ne stavlja u podređeni položaj.
Na razini teorije feminizam je znanje koje nije monolitno već postoji
mnoštvo pravaca, više feminizama. Intelektualni doživljaj feminizma gradi
se oko ideje da u ljudskoj svijesti postoji patrijarhalni sustav koji smo pre-
204

II. DIO

uzele hoćeš-nećeš, podsvjesno, pa se ponašamo prema tom obrascu. Žene
kroz feministička saznanja dovode stvari u pitanje, pretresaju ih iz temelja.
Žene zaključuju da feminizam nije jednoznačni pojam već naprosto jedno
zahtjevno znanje. Feminizam obuhvaća razmicanje svih razina internali-
ziranih predrasuda i seksizama i pretpostavlja jedan prilično kritički jak
uvid. Taj uvid je proces koji traje.
Na razini prakse feminizam podrazumijeva mjesto borbe za proces
borbe za jednakost žena. Aktivistički doživljaj feminizma utemeljen je na
stavu da žena nije biće niže vrijednosti i da nije manje vrijedna od muškarca
što pounutrena patrijarhalna paradigma podržava.
Feminizam podrazumijeva i stav i perspektivu, obuhvaća stavove o
ravnopravnosti, podrazumijeva ostvarenje ženske slobode, podržava ideju
ženskih prava, borbu za jednaka prava, za nediskriminaciju, za jednako-
pravnost, za jednak pristup informacijama.
Sudionice percipiraju mnoge društvene zablude i predrasude o femi-
nizmu, na temelju reakcija ostalih na spominjanje feminizma i identifikaciju
feministkinje. Primjećuju da žene koje se nazivaju feministkinjama imaju
negativan status jer je u Hrvatskoj pojam feminizma negativno shvaćen.
Primjerice: feministkinje su radikalne feministkinje koje nemaju brakove,
feministkinje mrze muškarce, one su agresivne, opasne. Društveno pri-
hvaćeni stereotipi provociraju ugroženost muškaraca na riječ feminizam.
Javno mnijenje je takvo da feminizam ima negativnu konotaciju kao da je
to pokret protiv muškaraca. Spominjanje termina feminizma diže adrenalin
kod određenih krugova pa postoji problem s feminističkim identitetom i
iznošenjem tog identiteta u javnosti. Tako da mnoge žene jesu feministki-
nje po svojim stavovima, po svom ponašanju, ali ako im netko kaže da su
feministkinje, shvaćaju to pogrdno.
3. Drugačije metode usvajanja znanja –

drugačija atmosfera
Razlika postoji i to apsolutno. To je totalno drugi odnos predavača –
onoga koji ima znanje i nas kao grupe. Mislim da su po tome Ženski
studiji jako specifični i korisni. Mislim da je inače jako dobro da su tu
205

male grupe i što se zaista pokušava uspostaviti jedan nehijerarhijski

odnos između predavačice i... polaznica... (aktivistkinja 2)
Ali ono što mi se čini važnim – važnost je naravno edukativna – jest da

se uopće taj ženski diskurs osvijesti i ispričaju sve te… druge strane,
druga strana znanja... Ali, isto tako, mislim da je jako važno… mjesto
susreta, mjesto identifikacije i mjesto jedne drugačije komunikacije
koja je za mlade žene jako važna... (bavi se plesom)
Mislim da je to fenomenalno. Jer, koliko mi se čini sada, to pruža

jednu stvarnu žensku alternativu akademskom znanju. Naravno,
ne samo akademsku nego i uopće u cijeloj priči oko obrazovanja.
Mislim da je to jedini sustavni način da se… uspostavi mjesto otpora
patrijarhalnom znanju. (bavi se plesom)
Mene je jako iznenadila ta... količina teorije i istraživačkog rada koji

stoji iza te istraživačke misli. Bila sam potpuno zabezeknuta time.
Nisam imala nikakve ideje, nikakvog znanja i onda... zapravo, to me
je začudilo. [kratka pauza]... Četiri sata predavanja. I znam da mi nije
bilo teško, da mi nije bilo naporno i da sam bila jako zainteresirana
čitavo to vrijeme. Bila sam... stvarno jako koncentrirana i jako sam
pratila. (ekonomistica)
Iznenadio me je program Ženskih studija... bio je obilan... i zahtjevan

i kompleksan... u pozitivnom smislu. Iako to spada pod neformalno
obrazovanje, ono ima nekakvu bazu za ući u redovno školovanje.
(ekonomistica)
Nikad prije nisam predavanja pratila s takvom posvećenošću. Nikada

prije mi nije bilo toliko žao ako bih koje propustila. Osjećala sam da je
jako važno što prisustvujem i da će mi sve to sto čujem biti kad-tad
od velike koristi, iako to trenutno nisam mogla razabrati. Činilo se kao
da sam u oazi, unutar sve ludnice oko mene i u meni. (ekonomistica)
Intelektualno uzbuđenje, osjetila sam da zaista ponovo stječem nova

znanja i da počinjem razmišljati na drugačiji način. Da me zanimaju
druge stvari... Mislim, to je definitivno jedna od stvari koja me je [šut-
206

II. DIO

nja] vrlo promijenila... Tako sam se otprilike osjećala nakon Ženskih
studija, ili za vrijeme studiranja, kao da sam bila na nekom drugom
mjestu i otkrila nešto i vidjela uživo nešto što do tad nisam vidjela i s
tim znanjem onda nastavila dalje. (grafička dizajnerica)
Čini mi se da bi nešto ovakvog tipa… zapravo trebalo biti… kruna…

nastavak… jednog sistematskog obrazovanja koje traje cijeli život.
Bilo bi super da postoji još nešto kao Ženski studiji pa da poslije svega
toga, ako želiš više, ako se želiš baš posvetiti ženskim pravima, na
ovakvom mjestu nađeš neku bazu, a onda možeš kasnije djelovati
tu ili negdje vani... (grafička dizajnerica)
Ovdje su doista akademski obrazovani ljudi napravili veliki angažman i

osmislili to na jedan kvalitetan način, zaista mi se činilo da sam dobila
puno više nego što sam očekivala. I u smislu nekakvih novih znanja,
i u nekom drugom smislu... No, činilo mi se da je puno kvalitetnije…
a ja sam mislila da su Ženski studiji samo neki tečaj, a na koncu se
ispostavilo da je to nešto jako seriozno. Sve su predavačice bile...
osobnosti koje čovjeku imponiraju i od kojih si mogao učiti u svakom
pogledu. (knjižničarka)
I onda nisam dandanas sigurna je li to možda bilo pitanje opće or-

ganizacije studija na faksu koja zapravo zahtijeva »silovanje mozga«,
jer s tim prvim razinama, polaganjem ispita… imaš tek puko memo-
riranje... (novinarka)
... Zapravo me razočaranje dočekalo na faksu, od kojeg sam očekivala

da će biti vrhunac moga obrazovanja, i u tom nekom periodu – na
drugoj godini studija – sam shvatila da mi... taj tip obrazovanja ne
pruža dovoljno. Odnosno, počela sam tražiti nešto što bi me možda
ispunilo jer mi je bilo dosadno na faksu. Onda sam pronašla u knjiž-
nici plakat Ženskih studija, to me jako zaintrigiralo, i tada sam počela
istraživati u tom pravcu. (politologinja)
Ženski studiji su se pojavili pri kraju studija politologije koji mi je nakon

silnog početnog entuzijazma počeo ići na živce. Proporcionalno go-
dinama uloženog truda, rasla je i frustracija jer sam imala sve manje
207

prilike i vremena da se u tome nađem, a nisam se nalazila. Nisam

pronalazila ništa unutar tog teorijskog diskursa što bi zaokupilo moju
pažnju, ništa što bih mogla raditi, a da me to zanima i da se osjećam
ispunjeno, zadovoljno, da vidim neku osobnu svrhu u promišljanju,
istraživanju ili teorijskom radu. Onda su se pojavili Ženski studiji. A s
njima i čitava perspektiva nečeg novog, čitav jedan neistraženi svijet.
Sve što sam tamo radila, sve u čemu sam sudjelovala, otvaralo je
novu dimenziju. Drugačiju. Osobnu, profesionalnu, intelektualnu,
emocionalnu. I to mi je na pomalo neobičan način vratilo motivaciju da
studij privedem kraju. Odjednom je mnogo toga počelo imati smisao.
Dogodila se svojevrsna osobna renesansa entuzijazma. Veća slika.
Nešto čemu težim. Osobno mi je iznimno važno imati viziju nečega
mnogo većeg i veličanstvenijeg čemu »idem« i dovoljno važnog da
ne pokleknem kada život nije u svojoj ugodnoj i »glatko-klizećoj« fazi.
(politologinja 2)
Liberalizacija samog znanja, pristupa znanju, to je jako bitno, da

znanje ne ostaje samo u nekim krutim dosadnim akademskim kru-
govima… znači, brisanje nekog konzervativnog usvajanja znanja,
prenošenja znanja, općenito, obrazovanja, i mislim da se na taj način
drugi akademski krugovi mogu osjećati ugroženima. Jar se tu bruse i
same predavačice koje će… postati bolje nego većina… predavača
u akademskim krugovima. (poslijediplomka)
Prvo sam mislila da će to biti samo predavanja, ali se na kraju poka-

zalo da i mi moramo pružiti neki trud i interakciju s predavačicama...
sudjelovati u obrađivanju nekog dijela gradiva ili dati naše mišljenje o
nečemu, ili nekakve vježbe... i uglavnom, mislila sam da će to više biti
kao na fakultetu... predavanje i tako to... ali na kraju se pokazalo da
je potpuno drugačije, i bile su jako zanimljive teme i baš su mi pružale
materijala za razmišljanje... dobile smo i skripte pa sam i to čitala...
Mislila sam da će biti formalno, a zapravo je bilo puno slobodnije i, u
biti, puno inspirativnije nego što sam očekivala da će biti... (studentica)
Mislim da Ženski studiji trenutno imaju dvojnu ulogu i da se ovdje, u

Hrvatskoj, nekako teško odriču jedne od tih uloga, iako ih one možda
u nekim slučajevima sputavaju. Naravno, mislim da su oni i siguran
208

II. DIO

prostor za osnaživanje žena, za povezivanje, nekakav rasadnik novih
suvremenih znanja i teorije, što nije slučaj naših sveučilišta. I jedna
i druga strana zapravo imaju neku svoju svrhu, upravo zato što
postoji potreba za iskustvom, traženjem sigurnoga prostora, mjesta
razmjene iskustava i mislim da je to zapravo ograničavalo ulazak na
sveučilište. Jer, teško će se ući na sveučilište s takvom koncepcijom,
a mislim da bi to bilo dobro... Mislim da je to trenutno neka dvojna
priča. (znanstvena novakinja)
Iako je to drugačiji tip studija nego na sveučilištu, mi smo imale neke

zadatke, nešto prevesti, pročitati, promisliti, pripremiti... Za to je trebalo
nekakvo vrijeme, osim toga, možda sam jedanput ili dvaput izostala i
to sam bila sigurno prehlađena... Bila sam vrlo redovita... (individualka)
Ženski studiji su prema mome mišljenju jedan dobar uvod u femi-

nističku teoriju, odnosno pregled feminističke teorije i osvještavanje
nekih perspektiva. I baš zato što su Ženski studiji zasebno mjesto,
odnosno alternativni tip obrazovanja, mislim da baš kao takvi trebaju
uvijek postojati. Što znači da nisam za to da Ženski studiji prijeđu
u sveučilišni sklop i samo tamo opstoje. Bitno mi je da postoje kao
neovisno mjesto. (specifična)
Za mene je to bilo kao nekakvo otvaranje očiju... Buđenje... Potvr-

da nekih mojih... osjećaja.... Ono što je meni važno, potvrda mojih
osjećaja u kontekstu teorije. Zato što sam ja prilično racionalni tip pa
mi je jako bitno da... sve možemo nekako potkrijepiti. I Ženski studiji
su mi bili jako važni kao nekakvo mjesto gdje se mogu interpretirati
ili komentirati neki događaji. (ekonomistica)
Kad je riječ o neformalnom obrazovanju... posrijedi su definitivno

Ženski studiji koji su mi dali jako puno. Prvo na polju samoosnaži-
vanja, drugo na polju suradnje, treće... na polju spoznaje... i to je
definitivno – što se tiče obrazovnoga sustava, ako bismo uopće
Ženske studije mogle nazvati obrazovnim sustavom – najbolje što
mi se dogodilo... (tajnica)
209

Dolazeći ovamo, mi smo pronašle koordinate jer bez koordinata koji

je to vaš odabir, koja je to mreža odnosa? Na tim koordinatama – tu
se očito sijeku neki meridijani i paralele –, tj. u toj mreži postoje od-
nosi među ljudima i pojedincima i vi uvijek emitirate nešto od novog
saznanja. (individualka)
Interpretacija
Polaznice su primijetile da na Ženskim studijima postoji drugačija metoda
usvajanja znanja i drugačija atmosfera unutar koje se znanje usvaja. Odnos
predavačica i studentica, metode rada i komunikacija nisu kao u standar-
dnom formalnom obrazovanju. Prijenos znanja je slobodniji i inspirativniji
nego u formalnom obrazovanju, potiče se intelektualno uzbuđenje, zanimlji-
vo je slušati predavanja i sudjelovati na njima. Takva koncepcija prijenosa
znanja briše konzervativne standarde, postaje rasadnik novih suvremenih
oslobađajućih znanja i teorija, proširuje metode učenja na usvajanje znanja
kroz razmjenu iskustava, traženja sigurnoga prostora i mjesta empirijske
spoznaje. Nasuprot pukom memoriranju uz obilne informacije na kolegijima
i radionicama, potiče se i transformativno znanje, iskustveno i primjenjivo.
4. Pronalaženje identiteta
– otkrivanje sebe
Te godine u kojima sam bila polaznica jako su na mene djelovale, i
u smislu otkrivanja moga identiteta. I baš sam prolazila kroz taj neki
period kada sam se pronalazila, tako da je i on vidljiv baš na nivou
osobnoga rada na sebi, otkrivanja identiteta. Tu su mi ŽS bili jako
važni. A osim toga, pa čak je i teorija povezana s izborima koji se tiču
načina življenja, tako da je to na osobnoj razini jednako važno. Mislim
da se to dosta osjeti na teoriji, ali isto tako i u aktivizmu. (aktivistkinja 2)
Postala sam definitivno sebi važna. To, kako se tretiraju žene, također
je postalo izuzetno važno... [šutnja], baš kao i da ne odustajem od
toga da pokušam promijeniti tu surovu žensku stvarnost, da je i to dio
210

II. DIO

moga zadatka. Da je to onaj dio Ženskih studija u meni. Koji ja nosim.
Da... moram biti svjesna da se moram odrediti kao žena, i gledati s
te neke ženske perspektive. (angažirana novinarka)
Ja bih osobno mladima, čim upišu neke studije za egzistencijalna
zvanja, savjetovala da upišu i Ženske studije. Zaista je to mjesto gdje
se bez straha, prosudba i ograničenja može otkriti svoje drugo »Ja«
koje je najvažnije za zadovoljan i uspješan život. Mislim da bi to bio
veliki poticaj da se prije no što donosimo velike životne odluke, brak,
djeca, spolna opredijeljenost..., otkriju svoje naklonosti, svoji talenti i
spoznaje kako bismo željeli živjeti u kasnijim godinama. (antiprotivna)
Na ŽS jednostavno shvatimo gdje smo, što smo, što želimo od svoga

života, što je to muškarac i koliko nam znači, jednom riječju nauči se
kako bezbolno upravljati svojim životom. Za mene je to najvažnije.
Zato bih još jednom kazala da sve mlade djevojke koje žele nešto
činiti za sebe upišu Ženske studije, ali isto tako, voljela bih to sugerirati
i starijim ženama, jer mogu izuzetno dobro djelovati na promjene u
svojem životu, pa bih i rekla jednu izreku od G. Elliot, »Nikada nije
kasno da budete ono što ste mogli biti«. (antiprotivna)
Meni upravo znače to, potvrdila sam sebe, znam puno bolje kazati
NE, otkrila sam svoje skrivene sposobnosti kojima se sada služim
i sigurna sam da sam bolja, ne samo sama sebi, nego i društvu u
kojem živim. (antiprotivna)
To promišljanje kao žene mi je otvorilo neke nove slobode da prepo-

znam što su to bili obrasci, klišeji, načini odgajanja žena i kako ja to
mogu shvatiti samo kao jednu od varijanta i ne moram je prigrliti kao
moju osobnu. (arhitektica)
Imam osjećaj da kad u nekom trenutku zaboravim na tu (žensko-

studijsku) perspektivu, da sam zaboravila na veliki dio sebe i da
jednostavno onda opet zapostavljam samu sebe u ime nekih dobro
provjerenih, poznatih, ne znam kakvih sve stavova. Znači, to je vezano
uz osobnost svake žene. (arhitektica)
211

Ženski studiji su stvarno pokrili svako teorijsko polje i to mi je doista

bilo sjajno... I uvijek dobiješ neke dodatne linkove, knjige ili časopise,
ako želiš, naravno... I to je jako važno jer te nekako »osnaži«, što je
već pomalo istrošena riječ, ali stvarno to tako djeluje. I ja sam nekako
postala važna zato što sam žena, zato što i dugujem tim ženama puno,
u krajnjoj liniji... Ja sam se osjećala bitnom, vjerojatno kao što su se
dječaci osjećali u djetinjstvu, okruženi idolima... a ja sam izmislila riječ
»idolica« (smijeh)... u nedostatku riječi, što je opet znakovito. Mislim
da sam čak počela i hodati drugačije, onako, digla sam glavu, »imam
svaki razlog«... (bijesna je)
Ja imam neke svoje osjećaje koji su mi se potvrdili u smislu da nisam

jedina koja ima takve osjećaje, da takva reakcija nije samo moja...
Štoviše, za takvo ponašanje postoji i nekakvo ime, o tome se pisalo,
istraživalo... (ekonomistica)
To što sam ovdje naučila, dalje intenzivno primjenjujem – i ako mogu

reći – i živim u skladu s time. To mi je promijenilo način razmišljanja i
dosta je utjecalo na moj kasniji život. (grafička dizajnerica)
Išla sam s motivacijom da pronađem sebe. Ja sam sebe izgubila.

[šutnja] Definitivno sam se izgubila i između svih tih obaveza doma,
između moje djece, između mog muža, između mog supruga, ja sam
jednostavno trebala pronaći sebe, da mogu dalje nastaviti taj život…
koji sam u stvari sama na neki način odabrala [šutnja] i shvatila sam
da sam puno u životu propustila... I da ću jednoga dana ostati sama
ako nešto za sebe ne napravim. (majka)
Spoznaja sebe. Kao osobe. Počela sa se smatrati osobom, počela

sam dobivati svoj identitet, ali moram priznati da još do kraja nisam
[šutnja] izgrađena. Još mi fali nekih stvari, fali mi to što sam prestala
ići na Ženske studije. To mi definitivno fali i znam još neke kojima to
fali... (majka)
Ženski studiji meni znače mjesto gdje sam ja, ako ne do kraja, onda
bar djelomično pronašla nekakav svoj identitet... i izgradila sebe
kakva sam danas... znači, nekakve svoje interese, smjer u kojem je
212

II. DIO

krenulo moje obrazovanje, to što sam počela studirati sociologiju...
(studentica)
Definitivno sam dobila na samopouzdanju, ali to je samopouzdanje

bilo građeno kroz... ja ću to sada staviti pod navodnike, nemam
drugu verbalnu metaforu osim »naklonosti«, ako ne i »ljubavi« jer je
to i mjesto podrške. (tajnica)
Najprije shvatiš da postoji jedan korpus znanja koji uopće nije bio
dostupan. Dalje shvatiš da je sve to moguće promatrati drugačije.
Da se ne možeš nasilno gurati u kategorije koje ti jednostavno nisu
bliske. Jedan element mi je bio dosta mučan i s njime se borim još i
danas, a on zapravo inzistira na tome da [šutnja]... razvitak vlastitoga
feminističkog identiteta nije omogućen bez žestokoga unutarnjeg,
intelektualnog, emocionalnog pospremanja... Naprosto, moraš srušiti
sve na temelju čega si sebe sazdao da bi se mogao iznova graditi.
To je iznad svega zastrašujuće bolno. (trenutno u jednom neobičnom
statusu)
Prvo je bilo pitanje, pa tko sam ja? Tako da mi je ovaj kolegij o iden-
titetima bio super. (zadovoljna)
Predavanja i žene oko mene, literatura koju sam morala pročitati, i koju
sam željela pročitati, pomogli su mi da nađem [šutnja]… i da prihvatim
sebe… da otkrijem tko sam ja, da se suočim sa sobom. (zadovoljna)
Nije mene Ženski studij ni rodio ni stvorio, ali je doprinjeo da ja po-

stanem ono što sam sada [šutnja], a ja sam ti sada osoba koja je
zadovoljna sobom i svojim životom. [šutnja] Otvaram vrata koja trebam
otvoriti, ne znači da nemam prepreka, imam prepreka koliko hoćeš
i sad u životu, ali ih rješavam. (zadovoljna)
Interpretacija
Sugovornice izražavaju shvaćanje da su na ŽS ostvarile pomak u razumije-
vanju svoga identiteta, što je značilo prihvaćanje sebe kao žene, otkrivanje
213

»ženskog« u sebi, kao unutrašnji prostor koji je dobio na važnosti. Biti ženom
više ne znači biti nevažnom, biti uslužnom za potrebe obitelji i društva.
Biti ženom sada znači pronalaženje prostora, informacija i aktivnosti koje
dodatno potvrđuju da su njihovi suptilni osjećaji i misli, iako kontrastni
važećem mentalitetu, o nekim svakodnevnim životnim situacijama, ispravni
i smisleni. Nesigurnost u vlastite osjećaje i sudove da nešto ne »štima« s
društvom, odnosima i općeprihvaćenim svjetonazorom prerasta u sigurnost
jer su njihovi sudovi i zaključci potvrđeni kroz predavanja, kroz tekstove
autora/ica koji/e su tijekom povijest pisali/e o ženskoj neravnopravnosti
i feminizmu, o ženskoj problematici. Intelektualna potvrda dobivena iz
teorijskih radova koji su bili osnova za predavanja na raznim kolegijima
proširila se iz intelektualne spoznaje na konceptualnu spoznaju koja je
rezultirala novim sagledavanjem sebe, svoga mjesta u svijetu, svoje uloge,
dosadašnjih pogrešaka i novih želja i životnih ciljeva. Osim toga, nove su
spoznaje generirale i svojevrsnu sigurnost u sebe, novi stav prema sva-
kodnevnim situacijama i polaznu točku za centriranjem vlastite moći kao
žene koja je otkrila svoj potencijal, kreće prema svojoj samorealizaciji i
prihvaća sebe, izmičući osudama i podređenostima koje društvo samo po
sebi generira. Iz toga je vidljivo da ženskostudijski program preko teorije
i naučenih činjenica daje potvrdu ženama i time ima jednu podržavajuću
snagu koja potiče prihvaćanje sebe, samo-realizaciju, sigurnost u sebe.
Pronalaženje sebe se manifestira iskušavanjem samorazvojnih procesa žene,
potičući njihov identitet prema otkrivanju sebe i svojih potencijala, prema
vrednovanju i potvrđivanju sebe.
5. Osvještavanje jednog
drugačijeg pristupa
Što mi znače Ženski studiji? Ja bih prije svega rekla osvještavanje...
Ženski studiji su meni definitivno bili osvještavanje. (angažirana no-
vinarka)
Meni su ŽS značili jako puno. Pokrenuli su u meni proces osvještavanja

»ženskoga«... znanja. U biti, jednoga cijelog, recimo to tako, novog,
paralelnog svijeta u kojem ti možeš stvarati, raditi, a paralelnog zato
214

II. DIO

što ga do sada nisi znla, nisi u njemu bila prisutna, nisi u njemu živila,
nisi u njemu radila, nisi uopće razmišljala o njemu... To mi je recimo
bio prvi dodir s temama koje su se ovdje radile. Znači, mislim da
su prvenstveno važni radi osvještavanja... Ja sam se svakako jako
promijenila. (arheologinja)
Znači, oni, znače neko osvješćivanje ženske perspektive u širem

kontekstu društva. Obnavljaju zaboravljene, za nove generacije, po-
vijesne trenutke važne za žensku povijest i povijest žena... (arhitektica)
Ja sam postepeno neke stvari osvještavala... pogotovo nešto što

nisam znala definirati, nisam znala točno neke razloge, tu su mi dosta
pomogli Ženski studiji... (bijesna je)
One su u meni zapravo stvorile svijest o nečemu ženskom u meni.

Ali, ono što moram reći, ja sam oduvijek bila samostalna i radila
sam u toj ženskoj organizaciji, ženskoj liniji, tako da su mi one dale
samo neke nosive spoznaje... neke nove spoznaje. Tako da ako ja
ne želim, ne moram se priključiti patrijarhatu, ja mogu biti sretna ako
i nisam udana, ja mogu biti sretna sa svojom profesijom, bez obzira
što je moja profesija potplaćena. Evo, ja mogu biti sretna sa svojim
tijelom iako ono nije savršeno, ali je za mene savršeno. Ako doživim
neku spolnu bolest ili spontani pobačaj da nisam ja kriva... da mogu
promijeniti partnera koliko god hoću, ako to želim. Te neke spoznaje
sam dobila većinom u tim kružocima sa ženama koje su tamo bile,
koje su prisustvovale kao učenice, odnosno studentice. (humanistica)
Sav umor koji sam osjećala je tu (na ŽS) nestao. Ja sam se vraćala
doma nekako osviještena, nisam bila umorna. Inače sam znala biti
vrlo nemirna, nisam mogla noćima zaspati, razmišljala sam o svim
tim situacijama kroz koje sam prolazila doma prije nego sam krenula
na Ženske studije. Što sam promašila, mogu li to popraviti... (majka)
O ženskom feminizmu nisam imala pojma! Ja sam tu (na ŽS) otkrivala

Ameriku! Kad sam slušala o tome da se žene već stoljećima bore za
svoj glas, to meni uopće nije bilo važno! Meni je bilo normalno udati
se, roditi djecu, biti dobra supruga, biti dobra majka i raditi uz sve to!
215

Sad, kad razmišljam unatrag, bila sam takva glupača, veća nisam
mogla biti! Glupa, tupa, zatupljena! Išla sam kao muha bez glave kroz
život do 50. godine! (obrtnica)
Ja sam progledala tu, to je još jedna pozitiva moga dolaska tu na
predavanja... (obrtnica)
Od neke vlastite ideje možeš razviti neku zajedničku ideju... koja može
uroditi nekim plodom. ŽS su mjesto u kojem učiš, mjesto u kojem se
osobno nadograđuješ. Mjesto u kojem možeš dobiti najnaprednije
znanje. Mjesto koje te gura zapravo dalje i dalje naprijed, još dalje.
(politologinja)
Jer ovo žensko obrazovanje kroz koje prolazi žena na Ženskim

studijima, to je zapravo osvještavanje. Ali mislim da mnogim ljudima
nije potrebno samoosvještavanje nego baš edukacija instrumentima,
mehanizmima [šutnja]... koji su potrebni, koji su tu oko nas ali ih ne
doživljavate jer ste odgojeni u određenom kontekstu pa vas to ne
interesira. Mislim da tu svijest treba promijeniti. (politologinja)
Znaš kako to funkcionira – dobiješ neki uvid koji potom »radi« u tebi.
Prođeš kroz razdoblje autorefleksije pa ti kojekakve emocije izađu
na površinu. Proradiš ih, proživiš, prođeš kroz iskustvo tih uskome-
šanih, fermentiranih emocija i nekako s vremenom sazriješ. Dođeš
do trenutka kada si spremna riješiti… spremna vidjeti što će se do-
goditi ako probaš intervenirati u odnos. Zasigurno sam u nepoštenoj
prednosti pred svojom mamom zato što sam imala na raspolaganju
informacije kojima sam mogla učiniti nešto s tom autorefleksijom – i
njenim nuspojavama. (politologinja 2)
Što se tiče neke pozitivne promjene… [šutnja] imam osjećaj da se

nikad više ne bih mogla... [šutnja] smiriti ili pristati na stvari na koje bih
pristala prije osvještavanja svega što sam osvijestila. Napravila sam
veliki iskorak u smjeru stvaranja vlastitoga života [šutnja] i traženja
da se poštuje moj osobni prostor. Intelektualni, emocionalni, fizički...
mislim da je to odredilo ono što danas jesam. Želim da ljudi uvaže tu
vrstu zahtjeva, da me poštuju... [šutnja] (politologinja 2)
216

II. DIO

ŽS su kao nekakvo osvješćivanje, ako ne i konkretna borba, onda
barem osvješćivanje ljudskih prava, odnosno ženska prava su ljudska
prava... (poslijediplomka)
Mislim da su ŽS izuzetno značajni, mislim da su jako važni. Ono što
sam ja dobila na ŽS a ono što ŽS i otvaraju, recimo te razne spo-
znaje i razna viđenja, mislim da su jako važna. Ono što sam ja dobila
i sada znam da je izuzetno važno mora biti preneseno dalje. Mislim
da je to neka osnovna čovjekova bit. Da to ne ostane neki svijet koji
je unutar nas, već da to isto možemo prenijeti dalje... (samohrana
majka, umjetnica)
Recimo da sam tek nakon Ženskih studija, kada sam vidjela da po-
stoje i drugačiji tipovi obrazovanja i, isto tako, pristupi obrazovanju,
definitivno shvatila da je sve to obrazovanje u mojem životu imalo
veze sa mnom kao ženom. Premda, naravno, kada si godinama u
određenom sustavu i kada ti on predstavlja rutinu, neki put to i ne
primjećuješ. Tako da su me Ženski studiji krajnje osvijestili po tom
pitanju... (specifična)
Interpretacija
Polaznice su na ŽS osvijestile jedan drugačiji pristup gledanja na sebe, druš-
tvenu situaciju, odnose. Pristup koji je oporben dominantnom patrijarhal-
nom svjetonazoru i načinu života. Dobile su nove ideje o tome kako mogu
živjeti, nove ideje o ženskim pitanjima i ravnopravnosti, o mogućem dje-
lovanju. Usvojile su novu argumentaciju, teorijski potkrijepljenu i sustavno
razrađenu koja pokazuje važnost pobune ciljajući prema ostvarenju ženskih
prava i jednakosti. Definirale su koncepte koje do tada nisu znale definirati
a takva definicija im je postala oslonac za daljnja djelovanja i shvaćanja sebe.
Nove definicije društvenih gibanja i ženskih pitanja potaknule su dublje
razumijevanje dosadašnjih odnosa i situacija koje su one same iskušavale,
ali koje nisu imale potvrdu. Potvrda njihovih naslućivanja da nešto nije kako
bi trebalo biti crpi svoju snagu iz dobivenoga konkretnog znanja u sklopu
ženskostudijskoga obrazovanja. To usvojeno znanje potaklo je svojevrsno
progledavanje, primjećivanje nekih stvari u svijetu i okolini, te u samoj sebi
koje vodi ka sazrijevanju žene u svim njenim aspektima. Osvještavanje svoje
217

dosadašnje pozicije, osvještavanje patrijarhalnoga obrasca koji ima raznolike

moduse i širi se svuda, po cijelom društvenom planu te u sve aspekte bića,
postaje značajan spoznajni pomak žena. Ono pounutreno, samo po sebi
neupitno, ono patrijarhalno, dominantno, nevidljivo pod utjecajem žen-
skostudijskoga obrazovanja postaje vidljivo, osviješteno. Time je osviješten
jedan novi pristup stvarnosti, kao progledavanje u onom smjeru koji nije
bio društveno poželjan niti utemeljen u standardnom obrazovanju.
6. Transformacija – nova životna

paradigma
Ja sam izuzetno voljela, i to me najviše promijenilo, kolegij »Ženski
identitet« M. Uzelac, »Ženska književnost i žensko pismo« J. Lukić,
»Feminizam, žene, odnos spram javnog« B. Kašić i naravno »Tijelo,
priroda i kultura, ekofeminizam« K. Ratković i V. Teršelič. Zapravo,
svaki kolegij sam pratila i pohađala dvije godine i mislim da sam cje-
lokupno i potvrdila neke životne stavove i poglede na sebe i društvo,
ali za mene osobno najvažnija dobit jest – veliko povjerenje u sebe i
svoje sposobnosti i lakše prihvaćanje svojih pogrešaka bez »ženske
krivnje«. (antiprotivna)
ŽS nose snažne promjene, ako istinski želimo uz pomoć ŽS razotkriti

svoje stavove, muke, nedostatke, nedoumice, to znači da tijekom
pohađanja kolegija koje odaberemo same, radimo na svom identitetu, i
na taj način se oslobađamo od stereotipa koji nas guraju u jedan krug.
Sada puno lakše izražavam svoje želje, stavove, namjere i pokazujem
stanovitu sigurnost koja djeluje i na sugovornike i prepoznajem čak
više poštovanja i uvažavanja mene osobno. (antiprotivna)
Postala sam ustrajnija u traženju svojih prava, od banalnih (jednostav-

no kupnja nečega) do vrlo ozbiljnih (institucije, socijalne, zdravstvene).
Uspjela sam demistificirati problem s kojim sam rasla – autoritet, i
baš zato mi je to olakšalo komunikaciju s vrlo uvaženim ljudima – bilo
da o njima ovisim ili da ih samo želim intervjuirati kao goste svoje
emisije. (antiprotivna)
218

II. DIO

Ako se u tvom epistemološkom poimanju dogodi jedna takva velika
promjena kakva se meni dogodila kroz studij – da naučiš stvari gle-
dati na jedan drugačiji načini, pristupati im drugačije – definitivno to
nadalje utječe na sve što radiš. (antropologinja)
Malo po malo kao da su mi se otvarala različita vrata, osvijestila sam

jako puno stvari... prema kojima bih možda prije osjećala nekakvu...
zatvorenost... Puno, puno toga sam osvijestila i nekako sam se počela
otvarati prema svijetu, prema sebi... i taj proces još traje... Naučila
sam puno novih stvari i više nisam ista osoba. [šutnja] (arheologinja)
Sve što nekako naučiš, promjeni te. To se možda neće direktno vidjeti
na tebi, ali... to se zbiva u unutarnjem svijetu jer se promijeniš. To sam
također ovdje naučila... Raširila sam... nekakve... okvire, poglede...
(arheologinja)
Doista mislim da su me ŽS na neki način stvarno usmjerili i informirali.

Općenito, kako razmišljam, kako gledam na stvari, kako promatram
svijet oko sebe, kako čitam knjigu, kako gledam film, kazalište, kako
promatram situaciju na ulici, na televiziji, znači apsolutno... to je utka-
no. To je sada sve umreženo, recimo [smijeh]. (arheologinja)
Čini mi se da taj sloj, obojenost svih životnih tema, činjenicu da sam

žena, posebno sam osvijestila tijekom pohađanja ŽS, jer sam tada
počela uočavati ključne principe i klišeje u kojima ovo društvo funk-
cionira. Kao i što mi se razjasnila neka... politička scena, šira kulturna
scena, neki odnosi moći, odnosi snaga moći i... neki odnosi u muško-
ženskom svijetu koji su također prepoznati kao mainstream. I sad,
pronalaženje neke osobne alternative tome. (arhitektica)
U početku je sve zablinkalo na način da sam osjećala neki ogroman

bijes ili revolt ili nešto... prema svemu što sam do tada slušala pa sam
napravila neku reviziju svojih dosadašnjih odgojnih, obrazovnih, opće-
društvenih normala i normativa. I onda sam kasnije pronašla možda
neku svoju osobnu varijantu kojoj nije potreban taj »na prvu« bijes i
»na prvu« revolt, nego možda neka pozadinska obojenost idejama
219

koje sam čula na ŽS, ali nije potrebno da ih dokazujem u svakom

svom postupku i svakoj svojoj rečenici. (arhitektica)
U svakodnevnom ophođenju sam primijetila da sam nakon ŽS na-

pravila reviziju svojih osobnih stavova o slobodi i da sam se usudila
izreći na glas neke stvari koje se ranije ne bih usudila, da sam bila u
stanju nešto zahtijevati, tražiti, pitati... (arhitektica)
Kad se osjetim jako uvrijeđena nečime, ne odmahnem rukom, tu

sam se barem aktivirala da dam glasa, jer kroz Ženske studije prođe
još takvih djevojaka koje će, recimo, napisati prosvjedno pismo...
Mislim da je djelovanje prema vani jako važno, i jako mi se inače
sviđa inicijativa guerilla girls ali to nije za javnost... (smijeh). (bijesna je)
Što se tiče mojih Ženskih studija, pa ja bih to nazvala kao nekakvo

buđenje... nekakav moment buđenja. (ekonomistica)
Sasvim sigurno sam se promijenila. Mislim da sam očvrsnula. Puno

sam samostalnija i puno manje ovisim o drugim ljudima. Mislim da
sam samosvjesnija i sigurnija, puno sam aktivnija, shvatila sam da je
moj život samo u mojim rukama. Više ne provodim vikende u pidžami,
pokrivena preko glave. Puno se manje pretvaram i puno sam više
svoja, pa tko me voli, voli... Mislim da, bez pretjerivanja mogu reći,
bez ŽS, moj život ne bi bio isti. (ekonomistica)
Meni su ŽS bili glavni pokretač koji me je usmjerio na jedan drugačiji

svijet. Ja sam rekla, kad smo imale onaj završni susret, da sam ja
novorođena, nova žena! Novi uzlet! (obrtnica)
Na ŽS sam doživjela nekakav osobni rast, definitivno. I nekakvo

određenje u profesionalnom smislu [šutnja], ne bih rekla ambicija,
nego povezanost sa ženskim pitanjem... Drugačije gledaš na svijet,
uočavaš neke stvari koje možda druge osobe ne gledaju. Mislim da
te to pika, i nekako to moraš razriješiti. (politologinja)
Na određen je način iskustvo Ženskih studija odredilo mene kao

osobu u idućih deset godina. Ma zapravo, do dana današnjeg. Ne
220

II. DIO

mogu uopće zamisliti kakva bih bila kao osoba, što bih radila i gdje
bih bila bez toga transformativnog iskustva. Onako najiskrenije...
Opustila sam se. Pojavio se osjećaj perspektive, osjećaj da stvarno
mogu stvoriti za sebe neko mjesto pod suncem koje ne mora biti kao
kod ostalih ljudi i da je to u redu... Dodatni je bonus bila spoznaja da
nisam sama. Ima nas još takvih. Bilo je vrlo motivirajuće otkriti da u
čitavom tom kritiziranom i prezrenom svijetu/društvu/nečemu – po-
stoje ljudi zbog kojih stvarno vrijedi truditi se. Transformirati sebe i
oko sebe. (politologinja 2)
Važno je da čim više žena upozna tu vrstu diskursa. S vremenom

sam se prestala nadati promjeni »odozgo« bilo koje vrste – drugim
riječima – sada znam da se promjena može dogoditi jedino promjenom
individue. Individua može odabrati da se promijeni ukoliko joj ponudiš
drugačiju vrstu informacije. Može odabrati i da se ne promijeni – i to je
u redu – ali informacija treba postojati i biti dostupna. Nije presudno
da se sve žene transformiraju na način koji nudi feministički diskurs,
bitno je samo da je informacija njima dostupna. Osobno, ne znam
kako bi netko mogao proći kroz ovu vrstu programa, a da ga to nimalo
ne promijeni. (politologinja 2)
Ovako ćemo: nemam jasno sjećanje na sve što sam čula na kolegi-
jima. Tu i tamo nekakav knowledge cookie, bljesak nečega, sjećanje
na pokoju misao, dojam. Ali transformacija se dogodila – riječi su
prestale biti običnom informacijom i postale mojim vlastitim iskustvom.
Znanje o kojem govorim od početka ovog intervjua postalo je dijelom
mene. I kada sam autentična – osjećam se živo, povezano, svjedok
u meni je vibrantniji, glasniji. Čini se kao da su i boje življe, jasnije, sve
je u nekom kretanju. I sve što znam i jesam djeluje iz mene na vrlo
spontan i autentičan način. Neskromno mogu reći da je to znanje
u meni postalo dijelom nekog našeg kolektivnog naslijeđa. Kada
sam autentična, osjećam se potpunom. I tada se osjećam [šutnja]...
moćnom! [smijeh] (politologinja 2)
Ako se žena odluči na upisivanje ŽS, smatram da je to definitivno

jedna prekretnica u samom obrazovanju, ako ne i životu, ovisi koliko je
tko aktivan u promišljanju i kritiziranju na kraju krajeva. Ali, barem što
221

se obrazovanja tiče, na Ženskim studijima se stvara kritička pozicija

u svakome. Upoznaje se jedan sasvim drugačiji način obrazovanja
koji je puno slobodniji za pojedinku. (specifična)
Mogu vam reći da su mi ŽS bili mnogo korisni. To je vjerojatno radi
tih 50 godina, meni je to bila životna prekretnica, shvatila sam da se
apsolutno moram, baš nakon ŽS, boriti da se uključim natrag u posao,
da taj posao treba biti plaćen, da se neću pomiriti s honorarima, da se
neću miriti s neplaćanjem, da se neću pomiriti s bullingom, s mobbin-
gom, i raznim stvarima koje sam doživjela u privatnim novinama, zbog
čega sam ih napustila, iako je posao bio vrlo lijep, dobro plaćen....
(smijeh) Ali, neke stvari su bile apsolutno neprihvatljive. (umirovljenica)
… U novim medijima, znači ja sam redateljica svog života. Evo ga.

Novi mediji. [jaki smijeh] Izrežirala sam ga tako da uživam u njemu.
(zadovoljna)
Ja stvarno djelujem. I od žene koja nije mogla biti model svojoj kćerki,
ja sad… itekako djelujem. Da, širim neke pozitivne vibracije. Znam da
Ženski studij nije imao takvu namjeru. Namjera je bila [smijeh] nešto
drugo. [smijeh] Ali, evo izrodi se. [smijeh] (zadovoljna)
Interpretacija
Polaznice su pomoću ženskostudijskoga obrazovanja potvrdile neke svoje
životne stavove i poglede na sebe i društvo koji su bili nesigurni i nepodr-
žavani od dominantne patrijarhalne paradigme.
Razvile su povjerenje u sebe i svoje sposobnosti te shvatile da se prema
ženi treba odnositi kao ravnopravnom sudioniku svega što obilježava druš-
tveni život. Naučile su na stvari oko sebe gledati na drugačiji način. Proširile
su svoje okvire i poglede što ih je spoznajno i praktično-životno obogatilo.
Nova paradigma je mrežna jer prodire u razne aspekte njihovoga živo-
ta, njih samih, i mijenja odnose prema svijetu i ljudima, svugdje je i nema
monolitnu snagu već je rasprostrta na svim razinama postojanja.6 Žene su
otkrile ključne po ženu nepodobne principe i klišeje po kojima društvo funk-
6 O ovomu više govorim u svom drugom tekstu u ovoj knjizi, posrijedi je tekst pod naslo-
vom: »Osjećajuće spoznavanje«.
222

II. DIO

cionira i otkrile su njihove konzekvencije. Razjasnila im se politička scena,
šira kulturna scena, razjasnili su im se odnosi moći, s time da su pojačale
svoju moć. Nova paradigma i spoznaja je potakla snagu da se usude izreći
neke stvari o kojima su do tada šutjele, misleći da to nije važno. Shvatile su
da je djelovanje prema vani važno i da su povlačenje i rezignacija dodatno
podupirali dominantnu paradigmu. Primijetile su moment buđenja, otva-
ranje jednog drugačijeg svijeta, pojavu novog uzleta, zbog kojih su postale
samosvjesnije i sigurnije te aktivnije. Otvaranje novih obzora i drugačijeg
pogleda na svijet omogućilo je uočavanje nekih stvari u svakodnevnom
okružju koje su sada dobile pojašnjenje i time postale jasnijima. Nova
paradigma je, preko novih informacija i novog znanja, odavala bistrinu i
transparentnost pogleda na stvari, na svijet, dok je istovremeno pobuđivala
kritičku poziciju novog mišljenja. Spoznaja i informacije su se transformirale
u vlastito iskustvo. Spoznaja je na taj način postala primjenjiva, praktična
jer su novi teorijski koncepti kao riječi prestali biti običnom informacijom i
postali vlastitim iskustvom polaznica. Nova spoznaja je na taj način mijenjala
ličnosti, identitete, misaone obrasce i sadila je sjeme kritičke pozicije kao
novog pogleda na svijet koji dobiva legitimitet i vjerodostojnost. Upravo
taj aspekt spoznaje koji potvrđuje, ohrabruje i teorijski razjašnjava dotada
nesigurne slutnje i individualne pomisli polaznica, predstavlja još jednu
snagu ženskostudijskoga obrazovanja. Polaznice uče postati redateljicama
svoga života.
7. Inspiracija – inicijativa – kreativnost
Ženski studiji su me najviše potakli na feminističku literaturu, na us-

poređivanje sa sadržajem iz tipa formalnog obrazovanja, prava itd.
I, naravno, u aktivizmu mi je to puno značilo, budući da me izgradilo
kao feministkinju, i onda iz te perspektive uvijek prilazim svom poslu.
(aktivistkinja)
Počeci bavljenja aktivizmom, stalno sam bila na televiziji, na radiju...

Sve je bilo novo i trebala mi je podrška u svemu tome. Ženski studiji
su mi puno u tome pomogli, to zapravo i nisu bila moja očekivanja,
223

nego se to zapravo sasvim slučajno dogodilo na Ženskim studijima,

ali sam definitivno pronašla podršku. (aktivistkinja)
ŽS djeluju, kao prvo, na osobnoj razini, kao osnaživanje, zatim, u tom

nekakvom poticaju za traženjem literature, za preispitivanjem znanja,
znači teorijski, ali i aktivistički, reklo bi se... I probijanjem na fakultete;
tu se isto preispituju nekakve institucije i kako one reagiraju, znači tu
se ulazi i u takve strukture... (aktivistkinja)
Ono što sam dobila za sebe, to je neko unutarnje zadovoljstvo. Ali

zašto, zato što, ponovno kažem, sve mi se ispreplelo, fakultet, Žen-
ski studiji… sa sociologije na novinarstvo. Dakle, dobila sam jako
puno, ako ćemo biti iskreni, dobila sam i ono što sam htjela... Moj je
diplomski bio tema nasilje nad ženama u koji sam ukomponirala dio
istraživanja koji sam radila s curama u… Centru za žene žrtve rata.
Dakle, sve mi se u tom periodu nekako povezivalo i apsolutno me
odredilo za kasnije. No Ženski studiji, uz sociologiju, ali ipak Ženski
studiji su bili moja polazna točka. I od tad mi se sve otvaralo dalje.
(angažirana novinarka)
... Pisala sam o ženskoj tematici nakon završenih Ženskih studija,

uključivala sam je u sve svoje radove, uvijek spominjem žensku per-
spektivu... Definitivno je to bio utjecaj Ženskih studija... (antropologinja)
Prvi put sam na Ženskim studijima susrela neki otvoreni pristup,

nenasilnu komunikaciju bez nekakvih postavljenih a priori autoriteta
i uvriježenog priznavanja kanona tih autoriteta. To sam pokušala
prenijeti u vlastiti posao u radu sa studentima, gdje sam pokušala
osnažiti njihove individualne perspektive, osnažiti njihovu individualnu
motivaciju u odnosu na ono što radimo. Pokušala sam ih uvjeriti da
na neki način oni trebaju sami sebe afirmirati, cijeniti, unositi sebe i
svoju osobnost i samopouzdanje. Na neki način i raditi na samo-
pouzdanju grupe i poštivanju ostalih u tome i da taj rad ne mora,
isključivo, biti natjecateljski, nego može biti i onaj koji poštuje drugog i
surađuje s drugim... I, ono što mi se još činilo zanimljivim je da sam...
kao posljedicu Ženskih studija svjesno u svoj cilj uzela pozitivnu
diskriminaciju žena. Odnosno, možda je to prejaki tremin, ali na neki
224

II. DIO

način da njihove, upravo naslijeđene, nesigurnosti potaknem i da ih
osnažim. (arhitektica)
Ženski studiji su definitivno dio mog života, možda u zadnjih par go-
dina i zapravo glavni dio života. Mislim da su me dosta profesionalno
odredili, u tom smislu da mi se definitivno to političko pitanje žena,
političke odgovornosti uvuklo pod kožu, i da je to neki smjer u ko-
jem ja idem. Možda ne brzim korakom, ali u svakom slučaju [šutnja]
idem. I jako mi je to važno. Znači, ne samo profesionalno, zapravo
i vrlo osobno. Mislim da se tu radi o dosta velikom utjecaju Ženskih
studija... žena koje sam upoznala... (politologinja)
Preko Ženskih studija sam i počela prevoditi i za neke druge nevladine

organizacije, pa za umjetnice... sve je to išlo preko Ženskih studija.
Nisam nikada svjesno tražila taj posao, nisam se nikada reklamirala,
nego je to sve išlo kao preporuka... (prevoditeljica)
Pa, najbitnija stvar, u svakom slučaju, koja je nekako proizašla iz

Ženskih studija, je to što se nas nekolicina okupila, osmislila i na
kraju izrealizirala FemFest... Takvo mjesto, i to pogotovo za neke
mlade snage ili mlade ljude općenito, u ovom slučaju za nas žene,
nije postojalo. Stvar je u tome da je to definitivno krenulo sa Ženskih
studija zbog toga što su nam takve teme tada bile prisutnije jer smo
ih dvaput – triput tjedno slušale i tako bile aktivne u svemu tome.
(specifična)
Ženski studiji su u biti odredili sve moje daljnje poteze, mada sam ja i
prije o njima promišljala... bila sam nekako i nesigurna, ne u feminizam,
nego, jednostavno, trebalo mi je da osjetim... da se sve iskristalizira i
da vidim da nas ima još. Znači, to je kasnije definitivno odredilo i izbor
moga diplomskog rada i sada nekih radova na poslijediplomskom. U
principu, sve moje daljnje aktivnosti su proizašle iz toga... (specifična)
Ono čime bih se ja željela baviti definitivno sam našla u Ženskim studi-
jima, a to je baviti se nekom vrstom... pseudoznanstvene – znanstvene
analize usmene predaje bajki... Znači, oblikom onih tekstova kako su
bili zabilježeni od sakupljača bajki... (tajnica)
225

Prevodim, pišem, željela bih napraviti jednu zbirku... filtriranih... znači,

pomno odabranih tekstova usmene predaje, bajki za tu i tu svrhu. I,
željela bih da Ženski studiji jednog dana rade na prijevodima femini-
stičke literature, odnosno žena 19. i 20. stoljeća i njihovih umjetnič-
kih bajki s njemačkoga govornog područja jer je to područje meni
poznato. (tajnica)
Ja sam dobar dio svog aktivizma, nakon što sam prošla redovne
Ženske studije, vezala uz Ženske studije. Ne samo da mi se otvorila
mogućnost [šutnja] sudjelovanja u nekim istraživačkim i obrazovnim
projektima, nego je uopće ta neka simbiotička povezanost između
mene i prostora i problematike sad sama po sebi razumljiva, ja je
više ne dovodim u pitanje. (trenutno u jednom neobičnom statusu)
Ženski studiji su mi bili kao odskočna daska u traženju nekih druk-

čijih teorija, pošto se baš nisam previše u feminizmu našla, ja sam
se našla u nekim teorijama koje su proizišle iz feminizma i koje jako
puno duguju feminizmu. Ovo je bilo mjesto gdje sam saznala za te
sve stvari, i gdje sam prvu literaturu uopće s tog područja počela
čitati, što mi je onda dalo hrpu nekakvih novih ideja i s kojima se sada
namjeravam baviti – npr. jezični identiteti, zapravo sve ima nekakve
veze sa ŽS, da ih nisam završila, sasvim bih na jedan drugačiji način
gledala na stvari... (znanstvena novakinja)
Puno više akcija poduzimam sama, znači, ne ovisim o društvu da bih

sprovela nešto što je u okviru nekog mog interesa. Mislim da puno
više imam potrebu za nekim svojim određivanjem, za iskazivanjem
mišljenja i za aktivizmom... u odnosu na vrijeme kad sam mislila da se
to mene ne tiče, da to nije moja briga, da me to uopće nije zanimalo.
Bila sam potpuno nezainteresirana. (ekonomistica)
Ženski studiji predstavljaju mogućnost i za privatnu inicijativu i pokre-

tanje kreativnosti unutar sebe, i… realizaciju nekakvih svojih ideja, jer
to je sasvim sigurno moguće u kontaktu sa svim tim ljudima... sigurna
prilika za nekakvu samorealizaciju. (knjižničarka)
226

II. DIO

Počela sam preispitivati neke stvari koje su bile sastavni dio... ko-
legija... »Teorije ženskoga moralnog razvoja«... Ušla sam u nekakav
proces koji sam probala gledati kao neka x-ta osoba. Što mi je pošlo
za rukom... Imala sam jako dobar eho i to mi je dalo krila. Krila, da
povjerujem da postoje stvari koje ne doživljavam samo ja bitnim,
nego postoje ljudi koji se tim temama ozbiljno bave... Tu je još jedan
važan moment, jedna poznanica koju sam tek tada bila upoznala na
Ženskim Studijima mi je zapravo dala podstrek i rekla: »Ženo probaj,
ništa te ne košta!«, jer sam ja dosta sumnjičava i... u tom trenutku
sam dosta bila... kritički orijentirana prema samoj sebi... dosta sam
sumnjala u svoje intelektualne sposobnosti... i komunikativne i soci-
jalne... [šapat] (tajnica)
Ovdje sam usvojila slobodu, ja sam dala sebi slobodu, uzela sebi
slobodu. Da budem… da govorim… znači, ne može me nitko uti-
šati... (zadovoljna)
Moj trenutni angažman jest da se idem dalje obrazovati jer mislim

da imam premalo znanja da bih mogla tu nešto konkretnije napraviti.
Zapravo, mislim da mi treba obrazovanje da bih mogla uobličiti ideje
koje imam, a koje su zasada još uvijek rasplinute i ne mogu ih nikako...
uobličiti u nešto konkretno. Tako da sada tražim neki način da se dalje
obrazujem. To sam definirala i toga se držim za sada. (ekonomistica)
Interpretacija
Neke polaznice su izrazile konkretan i vidljiv utjecaj Ženskih studija na svoje
daljnje razvijanje životnih ciljeva, karijere ili aktivizma. Ideje i znanja koje
su usvojile na ŽS dalje su razgrađivale i dograđivale da bi iz toga proizašao
neki konkretni pomak na poslovnom ili osobnom planu, ili aktivističkom
angažmanu. Neke su dobile nove ideje za aktivistički angažman pokreta-
njem novih akcija koje su imale svrhu senzibiliziranja javnosti ili širenja
feminističke ideje te znanja, a neke su imale svrhu pomoći drugim ženama.
Teorijski pomaci, saznanja i spoznaje postali su ženama odskočna daska
u traženju nekih novih teorija kojima su se kasnije bavile profesionalno i
ostvarivale svoje intelektualne potencijale. Žene su na ŽS naišle na uopće
227

prvu literaturu s područja feminizma koju su počele čitati i koja ih je dalje

odredila u istraživanjima, intelektualnom radu ili djelovanju. Mnoge na-
učene ideje i koncepti te naučeni sadržaji pokazali su se primjenjivima u
karijerama mnogih polaznica, mogli su se prenijeti u vlastiti posao – ne
samo zato što su pomogli izoštriti pogled, već i zato što su polaznice imale
dostupnu literaturu i sustavni pregled feminističke teorije. Osim što su
nove spoznaje i znanja pomogle da se stvari iskristaliziraju na neki način,
da se svijet vidi u novom svjetlu, dale su poticaj i za nove ideje za daljnje
stvaralaštvo, djelovanje, samopromjenu i intelektualni rad nekih polaznica.
8. Podrška i osnaživanje – spoznajno

njegovanje emancipatorskoga stava
(smijeh) Ženski studiji su prostor osnaživanja, mjesto preispitivanja rod-
ne perspektive i to bi bilo ukratko to, općenito govoreći... (aktivistkinja)
Nakon par mjeseci što sam bila na Ženskim studijima, ja sam se

počela osjećati kao malo važnija osoba. Sama sebi. [šutnja] Poslije
sam se počela osjećati kao malo važnija osoba i svim drugima oko
mene. [šutnja] Ljudi su me pitali što je to, kako to... (majka)
Dobila sam na Ženskim studijima nove ideje i to da ne mogu sjediti

doma skrštenih ruku i čekati da me netko drugi pogurne u nekakve
vanjske sfere, u… nekakvo učenje… I da se sama moram pogurnuti,
tu sam našla snage. Ovdje sam saznala o mnogim ženskim sudbi-
nama... A shvatila sam da smo mi definitivno patrijarhalno društvo
još uvijek. Možemo mi pričati o nekakvoj… ravnopravnosti. Mi smo
si s tom ravnopravnosti, ustvari, nabile samo više obaveza. Među-
tim, muškarci su ti koji dominiraju ovim društvom i dalje. Žene imaju
apsolutno manja prava i na poslu i svugdje. (majka)
Moje su obaveze odlaženje na plac, svaki dan serviran ručak za svih

njih petero, ali ja više nisam onako slaba kako sam bila! Nakon ovih
Studija, ja sam jaka! Ja znam da ću to odraditi, da to moram, što je
moj životni zadatak, očito, a onda... ću okrenuti svoju stranicu! Samo
228

II. DIO

razmišljam kako ću jedan dan napisati knjigu, stalno smišljam kako
ću to (smijeh) sve staviti u knjigu! (obrtnica)
Ženski studiji su zapravo samo potvrdili nešto što sam oduvijek i

živjela... Način na koji gledam svijet, ljude, ne samo na žene ili samo
muškarce. Definitivno… posrijedi je stanoviti politički stav. To su
Ženski studiji potvrdili... Nisu mi ga oblikovali, nego baš potvrdili. Tu
sam pronašla argument. Za sve ono što sam mislila, ili govorila, ili
pisala. (politologinja)
A ovo je zapravo jedno mjesto gdje te ohrabre da ne šutiš. [šutnja]

Da progovoriš, da se mijenjaš, ili nešto drugo. (politologinja)
Ženski studiji su mi pomogli doći do informacija koje prije nisam imala,

do znanja koje nisam imala. [šutnja] Bilo mi je važno osvijestiti [šutnja]
tu moju potrebu [šutnja] za nekakvom promjenom. Da [šutnja] se ne
osjećam usamljeno, recimo. [šutnja] Da je to potrebno. Netko bi ti
rekao da to uopće nije potrebno. Pa, žene su emancipirane, žene
imaju pravo glasa. Onda zapravo nekako vidiš ove sitne stvari koje ti
samo potvrđuju da to nije tako. Da su uvijek u nekom podređenom
položaju. [šutnja] (politologinja)
Postala sam mnogo bolja prema sebi, mnogo manje kritična, manje
sklona prosuđivanju. Na ženskim studijima sam dopustila sebi po
prvi puta u životu da se stvarno opustim. Zbog bizarne sredine i vrlo
neugodnoga okruženja u kojem sam odrasla... [šutnja] u svojim dva-
desetima bila sam jako napeta i zgrčena osoba... Nešto se dogodilo
u meni i izvan mene i konačno sam se osjetila prihvaćenom od osoba
nalik meni, a koje su mi opet na neki način bile važne i nudile vrstu
priznanja i prihvaćanja kakvo mi je bilo potrebno. Zbog toga sam se
napokon mogla opustiti. Intergeneracijska prijateljstva su nešto što
se očuvalo u mom životu do dana današnjeg sa ženama koje sam
upoznala mnogo godina kasnije i ta vrsta emocionalno-intelektualno-
iskustvene razmjene jednostavno je neprocjenjiva... (politologinja 2)
Mislim da su Ženski studiji beskonačno važni radi osvještavanja i

osnaživanja žena… (politologinja 2)
229

Mislim da su Ženski studiji ovdje definitivno nekakvo svijetlo. Ne

mislim da su oni savršeni takvi kakvi jesu, trebaju se dorađivati. Ali,
definitivno su nekakvo svjetlo toga osnaživanja… i prosvjetljenja svim
tim ženama, raznih generacija koje tu dolaze. Oni su nezamjenjivi,
nažalost, nema još nekakvih takvih obrazovnih… institucija, bilo bi
super da postoje barem dvije, tri. (poslijediplomka)
Mislim da su ŽS sigurno i na mene utjecali… u nekakvom rastu sa-

mopouzdanja. To sigurno. Takvu podršku naravno ne dobiješ u tim
formalnim krugovima obrazovanja. (poslijediplomka)
Mislim da... su mi ŽS jako pomogli da izgradim vlastito samopošto-

vanje, koje u biti nisam imala ali nisam niti znala da ga nemam... Oni
su bili nadogradnja tom mom opet otvorenom interesu, nisam više
toliko posvećena isključivo djetetu, nego i interesu za sve ono što se
događa oko mene. (samohrana majka, umjetnica)
Odluke koje sam donosila u životu bile su definirane puno sigurnije i

puno određenije zato što sam ja djelomično na ŽS dobila tu neku svoju
snagu i osviještenost sebe kao žene… (samohrana majka, umjetnica)
Definitivno sam na ŽS našla neko funkcionalno mjesto zaštite jer

nisam imala dojam da me se štiti kao nezrelu... individuu, nego kao
da me se poštuje, gdje mi se daje prostor... za mišljenje... razmjenu
mišljenja... ekspresiju. (tajnica)
Na ŽS mi se vratila vjera u… erotičnost učenja, u erotičnost stjecanja

znanja. I ne samo radi načina na koji se ta građa prenosi već i načina
na koji se o toj građi piše. Neke od tih tekstova koje sam ja susretala
su… životno inspirativni [dugačka šutnja]. (trenutno u jednom neo-
bičnom statusu)
Ženski studiji znače obogaćivanje, recimo, vlastite nutrine... Znači,

nije to nešto gdje ćeš se ti šiljiti, to je jedna velika širina. Malo kažu o
ovom, malo o Simone de Beauvoir, malo o onome gdje su se sabrale
sve te žene u svijetu... (web dizajnerica)
230

II. DIO

Pošto sam ja bila dosta onako skučena, nekako tiha s burom u sebi,
žene na ŽS su tu buru izbacile van. Rekle su mi da ja mogu, da ja
imam glas, da imam snagu... tu su one mene dosta osnažile u tom
smislu... Kao nekakva terapija... (web dizajnerica)
Ženski studiji su mi bili neka vrsta utočišta, mjesto podrške... gdje

sam se mogla osnažiti i ići dalje. Evo, meni je ovaj Centar puno dao.
I ove žene koje sam tu upoznala... (zadovoljna)
Osnažili su me… dali mi nekakvoga znanja, argumente… iz kojih sam

crpila snagu. I znanja. I razmjena iskustava mi je bila bitna. (zadovoljna)
Interpretacija
Ovaj kod opisuje ŽS iz aspekta njihovoga odgojnog doprinosa koji potiče
razvoj nutrine polaznica, njihovoga konativnog i afektivnog dijela bića.
Polaznice ostvaruju konativnu spoznaju koja je važna za smjer njihovih
života. Ona je u tom smislu praktično primjenjiva jer mijenjajući smjer
stavova i vrijednosti polaznica, mijenja se njihov odnos prema sebi samima
i svijetu. Takav vid spoznaje djeluje kroz podršku, osnaživanje, sazrijevanje
emancipatorskoga stava, poticanje samopouzdanja i samopoštovanja, po-
tvrđivanje emancipatorskoga svjetonazora. Polaznice u ženskostudijskom
programu pronalaze snagu, osjećaju se jakima, dobivaju potvrdu stavova
koje su slutile, pronalaze argumente koji ih potiču. Dobivaju potvrdu da
puste svoj glas, da se mijenjaju, da se obrazuju, da traže više, da govore i ne
prepuštaju se podređujućim stereotipima. Ostvaruju neku slobodu, neko
sebstvo koje je ispisano sadržajem dobivanja sebe. Dobivaju potvrdu da
njihovo razmišljanje ima smisla, iz čega vade snagu da krenu dalje, da ne
posustaju pred pritiscima konvencionalnih dominantnih normi. Uviđaju
da mogu, da imaju svoj neiskazani glas, da imaju snagu. Dobivaju podršku
iz koje raste hrabrost da se ne daju uvlačiti u patrijarhalne okvire. Kona-
tivna spoznaja omogućuje da polaznice prvo prepoznaju te patrijarhalne
okvire da bi njihov način razmišljanja dobio smisao i urodio plodom u
praktičnom životu i djelovanju. Ona pomaže razvoju konativnih osobina
(samopouzdanje, poduzetnost, efikasnost, samodirekcija, zadovoljstvo)
koje su povezane s kognitivnim, tjelesnim i emotivnim aspektima. Kako je
231

vidljivo, pozitivne konativne osobine nisu bile dovoljno potaknute odgojem,

konvencionalnim obrazovanjem i socijalizacijom pa su žene u život kretale
s određenim deficitom. Na ŽS su osvijestile nova ponašanja i spoznaje koje
vode pozitivnom procesu samo-regulacije u smjeru razvoja samo-direk-
cije, samo-determinacije i slabljenja ovisnosti o dominantnim normama i
stavovima. Upravo moćna, potvrđena i sigurna žena postaje mjesto otpora
konvencionalnoj patrijarhalnoj paradigmi.
9. Ženska perspektiva – drugačiji način

spoznavanja
Žensko ja se osvijestilo u meni. (humanistica)
Meni osobno znači, važno mi je da stavim neke druge oblike obra-

zovanja, neke druge informacije u ženski koncept. Stvarno mi jako
puno znači da sagledavam stvari iz te perspektive, odnosno, mislim
da to znači ženama bez obzira na njihovo formalno obrazovanje...
(aktivistkinja)
ŽS te jednostavno nauče da epistemologija koja je u našoj zajednici

takva kakva jest i koja se reproducira na klasičan način može biti
saglediva i kroz jednu novu prizmu. Temu ŽS, tj. temu neke spolne
diskriminacije ti poslije možeš bez problema aplicirati na teme rasne
ili neke druge diskriminacije... Jednostavno se naučiš gledati »čekaj
malo, stvari nisu dane na ovaj način, nego smo ih mi zadali na taj
način pa se stoga mogu zadati i na drugačiji način«. Znači, naučiš,
gledati na stvarnost na jedan novi način. (antropologinja)
Formalno obrazovanje nije imalo nikakve veze sa mnom kao sa že-

nom. Jedino obrazovanje koje je imalo veze sa mnom kao sa ženom
je obrazovanje u Centru za ženske studije. (ekonomistica)
Ono što je meni bilo i ostalo važno u čitavoj priči jednostavna je činje-
nica da je kroz otkrivanje ženske perspektive na različitim područjima,
meni osobno postalo lakše pomiriti se sa ženskim u sebi. Važno jer
232

II. DIO

sam u to vrijeme bila bliža nekakvoj blesavoj replici Indiane Jonesa,
više nalik nabusitom mizoginom harambaši, nego osobi kakva sam
sada. Bez kontakta s jednom jedinom molekulicom estrogena. Ne
znam do koje mjere se to uistinu promijenilo (osobno mislim da je
došlo do nevjerojatnih promjena), ali rekla bih da nisam više netko
tko je u konfliktu sa ženskim u sebi. I to mi je pomoglo da se malo
opustim, prihvatim, dopustim da postoje i druge, »ženskije« stvari koje
su važne i da je to u redu. Jednako tako, bilo je neobično spoznajno
važno što se na Ženskim studijima nije zagovarala kompetitivnost, a iz
čitavoga je projekta zračila vrsta individualnosti koja mi je bila iznimno
važna u tom trenutku. Još je uvijek važna, da budem iskrena. Nismo
nastojale biti kao... svi ostali u službenim znanstvenim obrazovnim
institucijama. (politologinja 2)
Ženski studiji su predstavljali »siguran«, drugačiji prostor intelektual-

noga, emocionalnog, konceptualnog, spoznajnog. Drugačiji način
spoznavanja. Prostor u kojem se moglo »protegnuti« u nekonven-
cionalnom ili konvencionalnom smjeru bez straha od ismijavanja i(li)
omalovažavanja. Odjednom je bilo legitimno i ono što osjećam, a ne
(samo) ono što se može izračunati. Bilo je neobično važno znati, otkriti
da može biti potpuno epistemološki legitimno ono što percipiram ja
kao ja. I da moj osobni diskurs, makar se odnosi samo na mene,
jednako vrijedi kao i... ne znam… izvedena formula jedinstvenoga
polja u fizici. (politologinja 2)
Mjesto na koje mogu doći i to (u)činiti. Mogu doći i biti drugačija. I

mislim da je ta vrsta oaze beskonačno važna... [smijeh] Sad iskreno
vjerujem da Studiji apsolutno trebaju ostati van institucionalnoga,
jednostavno zato što ne vidim način da se institucionaliziraju i istovre-
meno zaštite taj dragocjen komunikacijski, teorijski, aktivistički prostor.
Potpunoj promjeni moga stava po tom pitanju presudno je iskustvo
CEU-a i Budimpešte. Tamo sam vidjela što institucija čini nezavisnoj
ideji. To jest, ideji poput ove. I stvarno mi se nije svidjelo. Mislim da
Studije treba očuvati kao slobodno intelektualno, komunikacijsko,
aktivističko mjesto. [šutnja] (politologinja 2)
233

Pa mislim da su mi ŽS promijenili perspektivu viđenja na stvari. Op-

ćenito i u radu s kulturnom ili socijalnom antropologijom. Definitivno
ti promijeni pogled... na cijeli svijet i na život. (poslijediplomka)
Sviđa mi se što ŽS nisu jedna zatvorena grupa koja... samo trlja

po feminizmu u nekom uskom smjeru, već jednostavno ide u svim
pravcima... Isto tako, mislim da treba još jako puno napraviti do ne-
koga izjednačavanja, pogotovo u našoj sredini koja je tradicionalna,
opterećena nekim katoličanstvom, samo strogim odgojem, ili čak
i šovinizmom, nacionalizmom. Zato mislim da su strašno bitne jer
jednostavno pružaju širinu. (samohrana majka, umjetnica)
Ja, naime, nemam problema s time, ali su mnoge polaznice rekle da

žene u procesu osvještavanja svoje ženske pozicije jednostavno ne
osjećaju siguran prostor ako je osoba muškog spola/roda također
u grupi. Znači, one jednostavno ne osjećaju siguran prostor pa tu
nastaju kočnice u njihovim replikama, izražavanju emocija, znanja
ili mišljenja, bilo čega. Zato mislim da su Ženski studiji pored uvoda
u pregled feminističke teorije i jedino mjesto gdje samo žene mogu
osvijestiti svoju žensku poziciju. (specifična)
I to dobrim djelom radim... iz ljubavi prema svojoj kćeri... jer mislim

da djevojčice nisu dovoljno poticane u svojoj pravoj iskonskoj, arhe-
tipskoj ženskosti nego nekoj pseudo i da se zanemaruje njihov pravi
potencijal. (tajnica)
Ja sam osobno nakon završenoga Studija postala senzibiliziranija

za ženska pitanja i kad mi čovjek otvoreno kaže neka svoja mišljenja
koja nisu... u kongruenciji s konceptom Ženskih studija, vrlo lagano
dolazim u konflikt. Znači, u današnjoj poziciji neke polaznice koja je
završila obrazovni ciklus treba biti vrlo oprezna ili subverzivna... vrlo
dobro oboružana činjeničnim i praktičnim znanjem... (tajnica)
Možda sam na ŽS malo više artikulirala neke stavove koje sam od

prije imala samo ih nisam uspjela jasno iskazati i samoj sebi predočiti.
(znanstvena novakinja)
234

II. DIO

I tako sam si govorila, »To je za mene, to je za mene mjesto gdje ću
vidjeti gdje sam kao žena, koliko sam snažna i mogu li uopće promi-
jeniti neke tradicionalne pristupe svom životu«. Znala sam isto tako
da ću istinski razviti prave spoznaje (makar još nisam znala kako),
bez licemjernih priča o sebi, drugima, i to sam očekivala – da budem
pripadnica okruženja gdje učim slati pravu sliku o sebi ili bar sa što
manjim pokušajima zavaravanja sebe i drugih. (antiprotivna)
Zapravo, ŽS su samo bili logičan slijed mojih ranijih pokušaja u izlasku

iz stereotipnoga, zakočenog života koji me ograničavao i uvijek vraćao
na pitanje: radim li ja to dobro, što je to sa mnom... Eto, sada znam
da je super što sam izabrala taj način ponašanja koji mi je obogatio
život... ali u svakom slučaju željela bih da ovaj naš razgovor potakne
neke druge žene bilo koje dobi da što prije odaberu dobro za sebe, i
ako se upitaju na koji način, neka se upišu na Ženske studije, i neka
to bude njihov pokretač. (antiprotivna)
Ženski studiji su mi značili svakako jednu vrlo važnu, ako ne i jedinu,

najvažniju vezu sa ženskom pričom i... takvim načinom razmišljanja.
Ovdje sam našla nekakvu mapu, od literature, stavova, privatnih
kontakata i slično... (bavi se plesom)
U isto vrijeme, koliko god bolan, proces je bio i vrlo oslobađajuć radi
jednostavne činjenice da smo, progovorivši o problematičnim odno-
sima s vlastitim majkama i uzajamno dijeleći vlastita iskustva, stvorile
ozračje dijeljenog iskustva, gotovo ženskoga naslijeđa i uzajamno
facilitirale bar početak dugo odlaganoga iscjeljenja. (politologinja 2)
Mislim da bi teme ženskih studija za neke žene možda bile preza-

htjevne i ne bi imale snage susresti se i sučeliti se sa stvarima koje
se tamo moraju procesuirati u svojoj unutrašnjosti... Na neki način
ipak moraš imati određenu spremnost da dođeš u konflikt ne samo
sama sa sobom nego i sa sustavom u kojem jesi i što ti je nudio do
tada. A za drugi tip žena je to definitivno nadogradnja, za treće je to
mjesto na kojem će se one naći... (tajnica)
235

Ženski studiji su područje znanja koje obuhvaća čitav niz disciplina

i subdisciplina kojima je zajednička feministička prizma, odnosno
gledanje na odnose moći u društvu i njihovo analiziranje. Također, što
ima političku važnost, obuhvaćajući i neke druge pristupe i uklanjajući
na neki način hijerarhije, tražiti kako je moguće promijeniti društvo.
(aktivistkinja 2)
Ovdje se ne radi o učenju o ženama, već se obrađuju teme koje su

vezane uz žene... Recimo, u umjetnosti postoje praznine koje nikad
ne spominju umjetnice ili spisateljice, uvijek je muški svijet nekako do-
minantan; pa onda Ženski studiji otkrivaju tu pozadinu. (prevoditeljica)
Mislim da su ženski studiji, rodni studiji, feminizam jako važni, ne

samo ženama, nego i muškarcima. (aktivistkinja 2)
Interpretacija
Ženski studiji su polaznicama dali neke druge informacije koje su pružale
uvid u ženski koncept sagledavanja svijeta. Iz te ženske perspektive naučile
su gledati na stvari oko sebe i u sebi kroz jednu novu prizmu, naučile su
gledati na stvarnost na jedan nov način. Na ŽS su usvojile drugačiji način
spoznavanja koji mijenja njihov općeniti pogled na svijet i na život, jer je
njihova percepcija postala izoštrenija, uvidjele su cijelu žensku situaciju,
dobile su širinu sagledavanja svijeta oko sebe iz čega je proizašla senzi-
biliziranost za ženska pitanja, osvještavanje svoje ženske pozicije i veza
sa ženskom pričom. Obrađujući ženske teme na kolegijima, postale su
oboružane činjeničnim i praktičnim znanjem koje je poticalo izlazak iz
stereotipnoga zakočenog života uspostavljenog kao posljedica pounutrenja
dominantne patrijarhalne perspektive. Novo znanje i nove činjenice dali
su potvrdu novoj perspektivi iz koje proizlazi drugačiji način razmišljanja
i svjetonazora. Novo znanje i novi uvidi omogućili su drugačiju spoznaju
stvarnosti koja je otkrivala mogućnost za jedno drugačije pozicioniranje u
svijetu i praktično utjelovljenje spoznaje ženskog u sebi.
236

II. DIO

Još poneki prilozi...
Kako su se u istraživanju osvijetlile i neke teme koje ne popunjavaju zna-

čenja klastera jer nisu karakteristične za cijeli uzorak, ali izražavaju neka
zanimljiva mišljenja i zaključke, navodim ih posebno, kao prikaz još nekih
subjektivnih doživljaja i stajališta:
A) Šira društvena promjena – mijenjanje

javnoga mnijenja
Utjecaj Ženskih studija na promjenu javnoga mnijenja bilo je izravno pitanje
u intervjuu pa je provociralo direktne odgovore. Neke polaznice ne vide
jasno utjecaj ŽS na promjenu šire društvene okoline, dok neke primjećuju
utjecaj u izdavaštvu, senzibilizaciji javnosti, aktivističkom angažmanu, u
širenju feminističkoga znanja, kao i u samom postojanju takvoga oblika
neformalnog obrazovanja, te naziru potrebu uključivanja ŽS na sveučilišta.
Primjećuju da vidljiva promjena ne može biti brza te da hrvatsko društvo
nije spremno niti je zrelo za takav feministički diskurs. Napori ŽS imaju
priznat status i obrazovnu važnost u smjeru promjene inertnoga društva
prema otvaranju emancipacijskih ideja unutar okvira osvještavanja ženske
pozicije i feminističkih svjetonazora.
Voljela bih reći da bi Ženski studiji mogli imati veliku ulogu. Ali mislim
da današnje društvo nije spremno… na Ženske studije na sveučili-
štu. Jasno mi je da je to nemoguće učiniti na svakom fakultetu, ali
Sveučilište u Zagrebu je doista veliko, bilo bi važno da se na nekim,
naravno na društveno-humanističkim fakultetima, uvedu Ženski studiji.
(angažirana novinarka)
Ljudi više o tome ne razmišljaju, ali je definitivno zasluga Ženskih

studija da je priča… o pravima žena izašla u javnost. Mislim da je to
zasluga Ženskih studija. (angažirana novinarka)
Gdje se inače može vidjeti utjecaj Ženskih studija, to je stvarno teško

pitanje, pogotovo jer je zajednica takva kakva jest i voli šikanirati te
237

teme jer se drži da se tu radi o nekim »ženama koje grakću i traže

svoja prava«. S druge strane, mislim da je upravo taj neaktivistički
dio feminizma jako bitan i ulazi sad na velika vrata u svu društveno-
filozofsku teoriju, konačno! (antropologinja)
Angažmani ŽS u javnosti koje ja znam... su poticanje izdavaštva,

poticanje pisanja na temu feminizma ili problema žena itd. Promjena
zadire puno dublje u društvo nego što mi to možemo vidjeti ovako.
(antropologinja)
Utjecaj ŽS je vidljiv u tomu što obrazovni ciklus traje godinu dana, time
se naprosto dublje i kroz puno primjera neke osnovne stvari usađuju...
Ja uvijek u ŽS vidim jedan od pokretača poboljšanja, zajedno sa žen-
skim grupama, situacije u društvu, prava žena, izjednačavanje prava;
znači ŽS direktnom akcijom utječu na političku klimu ove države, koji
možda i svojim djelovanjem upućuju na 50% ili 51% zaboravljenoga
stanovništva u odnosu na muški normativ i koji isto tako pokazuju
različite perspektive drugačijih zajednica. (arhitektica)
Svakako mislim da je to izniman program, osnažujuć za žene i važan,

potreban. Pritomu ima dvojaku ulogu; jedna koja je izvan institucio-
nalnog, gdje može obuhvatiti šire društvene slojeve i druga: da treba
postojati na sveučilištu da bi se to shvatilo kao formalno, važno pita-
nje, prisutno u ovom društvu kao ozbiljno, a ne marginalno pitanje.
(arhitektica)
Utjecaj ŽS je sigurno ogroman i sustavan. To je stabilan projekt koji je

u svim svojim promjenama zadržao, barem što se mene tiče, jedan
legitimitet znanja i organizacijske strukture. (bavi se plesom)
Mislim da bi društvo bilo bolje, bogatije, drugačije i mudrije kada bi

se nešto tipa Ženskih studija ili rodnih studija ugradilo [šutnja] u obra-
zovanje od vrtića i osnovne škole pa nadalje... (grafička dizajnerica)
Vidim naše bivše studentice u politici, vidim ih [šutnja] na faksu, vidim ih

na nekakvim pozicijama koje su [šutnja] nametljive u smislu prenošenja
znanja. Mislim da žene koje su završile Ženske studije koriste svoje
238

II. DIO

znanje i prenose ga dalje. Znači da imaju neki utjecaj i na društvo,
promjenu svijesti, promjenu društvenoga konteksta. (politologinja)
Što se Ženskih studija tiče, ne mogu pokazati prstom ni u što odre-

đeno, ali imam osjećaj da se nešto smekšalo, da se dogodila neka
vrsta senzitivizacije javnoga i privatnog prostora. Imam dojam da oko
Ženskih studija postoji neka vrsta aure stalno-rastućeg ugleda, po-
štovanja... nečega za što ne mislim tvrditi da nisu imali i prije, ali stvari
se kreću prema nečemu što će svakim danom dobivati na važnosti.
(politologinja 2)
Mislim da nose promjene... ali imam osjećaj da one više rade tiho…
ali da je objekt toga jak... (samohrana majka, umjetnica)
ŽS nose promjene na individualnoj razini, a onda nekakve individue

počnu djelovati na široj razini... gradskoj, lokalnoj, globalnoj... (stu-
dentica)
Ako potakneš nekoga na razmišljanje, to baš i nije mali korak... U

tom smislu Ženski studiji, odnosno kurikulum koji oni imaju iza sebe,
ne mogu a da ne donose promjene. (tajnica)
Na široj društvenoj razini, ja vidim prodore na akademskoj razini [šut-

nja]. Uglavnom, kod nas je formiran najprije akademski feminizam pa
onda svaki drugi. Tako da je i negdje unatrag i koincidirao interes žena
koje su radile na nekim institutima s pojavom Ženskih studija. Nisam
sigurna da žene koje su predavale na fakultetima, da su predavale
na identičan način na koji su to činile na svom matičnom fakultetu.
Gotovo sam sasvim sigurna da nisu. Tim više što je nakon desetak
godina to postalo i u akademskoj zajednici prihvatljivije. Mislim da se
u tome ogleda najveći prodor. (trenutno u jednom neobičnom statusu)
B) Kritike i prijedlozi
U nastavku slijedi pregled kritika Ženskih studija. Kako se kritike nisu po-
javljivale kod svih ispitanica a ja sam tražila samo zajedničke kodove, citate
239

kritika stavljam kao zanimljiv dodatak. To su mišljenja koja ne popunjavaju

značenja kodova pa ih navodim kao evidenciju. Tri sudionice su iznijele
kritike koje su prema tome izolirani slučajevi. Osim kritika pojavljivali
su se i prijedlozi koji su uglavnom upućeni na potrebu za produživanjem
ženskostudijskoga programa na veći broj semestara, tj. godina. Također,
vide se i stavovi koji ističu važnost potrebe za uvođenjem ŽS na fakultete i
na pitanje potrebe otvaranja prema muškarcima uz argumente da je i njima
potrebno senzibiliziranje o ženskoj poziciji.
U tom smislu zapravo bih morala reći da sam na neki način čak
osjetila, ako kažem diskriminaciju, to će biti jako teška riječ jer je i
ona dosta opterećena, ali... jednostavno sam shvatila da mnogi ljudi
koji vjerojatno istinski vjeruju da se zalažu za slobodu, za toleranciju i
streme takvim idealima [šutnja], mislim da u jednom direktnom hori-
zontalnom odnosu prema drugoj osobi koja drugačije misli, vrlo često
upadaju u napast da je kvalificiraju što bi definitivno bilo u raskoraku
s tim idealima kojima navodno teže. (novinarka)
Na neki način, između ostaloga, problem je što se tu dobije na neki

način »elita«. Tu dođu žene kojima to više i ne treba. [šutnja] Ako
ćemo govoriti o nekakvim osvješćivanjima, osnaživanju, onda treba
ići dolje. A ne ići prema gore. (novinarka)
Mislim da u životu nisam bila u situaciji gdje se zapravo meni… izuzet-

no važne stvari i vrijednosti tako olako i kritički napadaju. I vrijeđanje.
Nije to bilo [šutnja] toliko snažno kao što termin diskriminacija znači.
Ali jednostavno, toga je bilo. (novinarka)
Ja sam mislila razrađivati nekakvu svoju bit... potpuno svjesna svojih

neznanja. Ja sam se tada bavila nekakvim mogućnostima retorike,
ulazila sam u znanost jezika, koju nisam imala prilike istraživati, ja
sam očekivala vježbaonice retorike, bolje javne nastupe, male radi-
onice, podržavanje žena u svakom programu koji postoji, a koji ima
ima veze sa ŽS, a ja sam zapravo dobila ugrubo nekakve kolegije
čija sam znanja koristila, ali to nije onaj vid koji sam ja očekivala.
(konstruktivna kritičarka)
240

II. DIO

Mogle su to biti dobre radionice ali ne znam koliko imaju smisla…
raditi sa ženama recimo… kao znanstvenicama, kao izlagačicama
na seminarima i kongresima. Nešto sam toga tipa možda očekivala.
(konstruktivna kritičarka)
Ja sam već bila izgrađena žena kad sam krenula na Ženske studije,
imala sam svoju samosvijest kao žena. Što sam ja dobila? Dobila
sam pogled na tuđe sudbine. Budući da sam ja sam tijekom života
stjecala svoju samosvijest, meni u tom smislu nije mogao pomoći
eksperimentalni program ŽS. (konstruktivna kritičarka)
Kada bi čovjek htio nešto raditi za njih, onda bi se tamo nekome mo-
rao svidjeti. Ono što sam mislila, mislila sam da kod žena ne postoji
korupcija, ne mislim na korupciju u smislu novca, nego na korupciju
tipa: »ajde, ako sam ja tebi simpatična, ti ćeš mene pozvati da radim
neko istraživanje za tebe«... Ja, osobno, nisam tip koji se voli smiješiti
nekome, volim biti po strani i više biti promatračica. Ono što sam
vidjela po tim ženskim grupama i organizacijama jest da su čitavo
vrijeme na vodećim pozicijama iste žene. Ja ne kažem da to tako ne
bi trebalo biti ali da se kao i u politici malo novih lica vidi. (humanistica)
C) Teorijski okvir znanja

Ovdje slijedi prikaz odgovora na e-mail istraživanje u kojem su bila jasno
postavljena pitanja o konkretnim spoznajnim dosezima i kolegijima na
Ženskim studijima. E-mail upitnik poslale smo svim polaznicama svih
studijskih godina koje imaju adresu elektroničke pošte. U nastavku dajem
pregled nekih odgovora na dva otvorena pitanja u kojima su sudionice tre-
bale same pisati svoje dojmove s ciljem da se dokumentiraju dodatni osvrti
na ženskostudijski program.7 Neke sudionice nisu popunile sve odgovore
tako da oni nedostaju.
7 Svaki novi odgovor označen je studijskom godinom polaznice koja je dala taj odgovor.
Tamo gdje nedostaje godina, studentica ju nije u upitniku upisala.
241

Navedite koje su feminističke autorice/ri utjecale/i na promje-

nu Vašega pristupa teoriji i spoznaji:
(studentica, 2000./2001.)
Linda Nochlin, Angela McRobbie, Judith Butler, Tania Modleski
Butler, Cixous, Bourdieu, de Beauvoir, Gatens, Mohanty, I. M. Young,
Pateman, Irigaray, Loutfi, Blagojević, Lacan, Benjamin, Harding, Bar-
thes, Vogel, Fanon, Friedland, Gilligan, Grosz, Kathy Davis, Goffman,
Žižek, ... i još mnogo mnogo mnogo njih.
(studentica, eksperimentalna godina)

Gertrude Stein, Naomi Wolf, Margaret Atwood, Joyce Carol Oates,
George Eliot, Carolyn Heilbrun
Sklevicky djelomično, J. W. Scott djelomično
Doris Lessing, Margaret Atwood, Judith Butler...
(studentica, 2006. /2007.)

Mnoge, ali uvijek su me više fascinirale aktivistkinje koje »žive« femi-
nizam u svojim privatnim a onda i javnim životima.
Iako postoji čitav niz respektabilnih feminističkih autorica, mene su
najviše doticale, oblikovale i pogađale žene bolnoga životnog iskustva:
jer su rođene kao žene u određenom razdoblju i vremenu. Naravno,
među njima su žene poput A. Hirsi Ali, Waris Dirie....
242

II. DIO

Simone De Beauvoir, Judith Butler, bell hooks (G. J. Watkins), Mo-
nique Wittig ...
Marx, Dona Haraway, G. Spivak, E. Siad, R. Rorthy i mnoge druge
(Buttler, Narayan, Pederson, Mohanty, i dr.)
Marina Gržinić, Lada Čale Feldman
Clarissa Pinkola Estes, Christiane Northrup, Margaret Atwood
Ella Shohat, Ruth Behar, Henrietta L. Moore
(studentica)
Gloria Steinem, Judith Butler, Luce Irigaray, Virginia Woolf, Camille
Paglia, Andrea Dworkin, Pincola Estes, Susan Brownmiller
Dosta njih, a najviše Inga Muscio, Judith Halberstam i Adrienne Rich
Judith Butler; Judith Halberstam; Leslie Feinberg; Susan Sontag;
Virginia Woolf; Helen Longino; Donna Haraway; Mirela Holy; Hrvoje
Jurić; Suzana Marjanić; Simone de Beauvoir; Monique Wittig; Judith
Butler; Carole Pateman; Lou Andreas-Salome.....
243

Npr. Slavenka Drakulić, Nadežda Čačinovič
Judith Butler, Rosi Braidotti, Erzsebet Barat, Jasmina Lukic, Elzbieta
Oleksy.
(studentica)
Virginia Woolf, Marina Gržinić, Inga Tomić-Koludrović, Biljana Kašić
C. Northrup
sve radikalne feministkinje (Radicalesbians..itd.)
Judith Butler, Carol Pateman, Katherine Murray Millett, Anne Phillips,
Shulasmith Firestone, Sherry B. Ortner, Anne Kaplan, Naomi Klein,
Karen Levy, Nadia Taher, Lydia Sklevicky, Zilka Šiljak
Kašić, Iveković, Čale-Feldman, Čačinovič,
G. Spivak
244

II. DIO

To su najviše bile bell hooks, potom autorice knjige »Ženski načini
spoznavanja« – Mary Field Belenky, Blythe McVicker Clinchy, Nancy
Rule Goldberger i Jill Mattuck Tarule, te Audre Lorde.
Biljana Kašić, S. De Beauvoir, Carol Gilligan, Karmen Ratković, Rada
Borić, J. Butler
Carole Pateman, Anne Phillips, Drude Dahlerup, Joan Wallach Scott
Simone de Beauvoir, Carol Pateman, Angela McRobbie, Linda Hut-
cheon, Donna Haraway
Gloria Orenstein, Saga Weckman, Biljana Kašić (i ostale predavačice
u Centru)...
(1999./2000.)
Dorothy Smith, bell hooks
1. Rada Borić, 2. Leonida Kovač, 3. Ljiljana Kolešnik, 4. Virginia Woolf,
5. Susan Sontag, 6. Nada Beroš, 7.Vedrana Rudan, 8.Barbara Kruger
(bez vrijednosnoga poretka, uz imena koja sam navela na prethod-
nom pitanju)
245

Želite li još nešto pridodati a nije zahvaćeno postavljenim pi-

tanjima?
Apsolutno podržavam ideju da se ženskostudijski sadržaji uvedu kao
dio programa na fakultetima, bilo kroz jedinstveni program Ženskih
studija, kroz pojedine kolegije ili pak kao sastavni dio svih (koliko je
moguće) kolegija.
Ali nevezano uz akademski svijet, mislim da je bitno da program
Ženskih studija čija sam bila polaznica postoji i dalje u ovom obliku.
Dakle, da mogu prisustvovati i žene koje nisu akademski obrazova-
ne, svih generacija i raznolikih interesa. Osim što program ima jaku
teorijsku/znanstvenu komponentu ono što je isto toliko bitno (ako ne
i bitnije) jest aktivistička komponenta, stvaranje »sigurnoga« prostora,
prostora razmjene iskustava i ženske solidarnosti.
U biti, na prošlo pitanje, ne smatram da ženski studiji permanentno
uznemiruju spoznaju (već da je uznemiruju s vremena na vrijeme,
niti jedna disciplina ne uznemiruje permanentno, što ne znači da je
trend kad to čini) ali niti da su alternativa formalnom obrazovanju, već,
premda to još nisu, trebaju biti sastavni dio formalnoga obrazovanja.
Ženski studiji nisu »studij« – oni su temelj koji nakon što dobro protrese,
otkrije nove procese razmišljanja i time ostaje utkan u karakter. To je
neizbježno, postaje nevidljivi nazivnik koji u obliku samopouzdanja
djeluje na svim područjima života. Da je koncipiran u obliku dodi-
plomske nastave, sigurna sam da bih ga upisala opet. Mene je jako
isklesao taj koncentrat mudrih i čudesnih žena.
Mislim da taj neki polet i entuzijazam koji dobiješ na Ženskim studijima,
gdje je atmosfera nadasve podržavajuća, splasne kad odeš dalje na
246

II. DIO

akademiju/postdiplomski gdje atmosfera uopće nije takva, već više
»mašinska«. I pitam se bi li Studiji uspjeli zadržati tu kvalitetu kada bi
postali dio te velike »mašine«?
Feministička teorija nedostaje u obrazovnom sustavu i ne bi se smjela
otopiti u rodnim studijama.
Svakodnevno nalaženje u Centru s istom grupom ljudi mi je bila sjajna
škola međuljudskih odnosa i zbližavanja, te postepenoga opuštanja.
Međutim, ono što mi je nedostajalo bila je veća otvorenost k propiti-
vanju feminizma samog, kao i nas samih, naših vlastitih predrasuda
koje su sigurno mnoštvene – u mojoj generaciji nažalost je, kod nekih
polaznica, bilo puno bijesa usmjereno na muškarce, a malo samo-
propitivanja u pitanju predrasuda i vlastitoga poticanja nejednakosti.
Centar za ženske studije, prvenstveno Biljana Kašić, omogućio mi je
profesionalno usavršavanje (kroz različite oblike suradnje te potpo-
rom, informacijama i mentorstvom) i po završetku ženskostudijskoga
programa – što me osnažilo te dodatno učvrstilo moje profesionalne
odluke.
Zaključak
Svrha istraživanja bila je ukazati na neke kodove koji opisuju ženskostudijsko
iskustvo, odnosno moguće strategije spoznavanja na Ženskim studijima.
Što više istraživanja bude o tom fenomenu, to će pitanje uloge Ženskih
studija biti jasnije. Jesu li neki kodovi univerzalni pa vrijede za ženske stu-
dije općenito, ovim se načinom istraživanja nije moglo utvrditi. Odnosno,
budući da se radi o kvalitativnom istraživanju, ono ne nudi zaključke na
razini uopćavanja jer se uopćavanju nije ni težilo. Svaka je sugovornica
imala svoju priču i jasno je da se doživljaji, priče i iskustva razlikuju. Do
247

objektivnih nalaza koji se mogu apstrahirati bilo je nemoguće doći kvali-

tativnim postupkom, oni su mogući statističkim istraživačkim metodama.
Obradom podataka željela sam pokazati opis iskustva prolaženja kroz
ženskostudijski program. Nismo pretpostavljale koje koncepte ćemo dobiti
kao značajne pa nismo ciljano postavile okvir pitanja da bi razložile samo
neke od njih. Istraživanje je pokazalo da se iskustvo ženskostudijskog pro-
grama može konceptualizirati oko sljedećih tematskih kodova:
◉ izvori znanja – zaokružena spoznaja
◉ razumijevanje feminizma kao osobnog iskustva, teorije i
prakse
◉ drugačije metode usvajanja znanja – drugačija atmosfera
◉ pronalaženje identiteta – otkrivanje sebe
◉ osvještavanje jednog drugačijeg pristupa
◉ transformacija – nova životna paradigma
◉ inspiracija – inicijativa – kreativnost
◉ podrška i osnaživanje – spoznajno njegovanje emancipator-
skog stava
◉ ženska perspektiva – drugačiji način spoznavanja
Navedeni kodovi predstavljaju opis fenomena ženskostudijskoga pro-

grama iz perspektive nekih studentica programa. Osim toga, oni pokazuju
dosege Ženskih studija, smislenost ženskostudijskoga poučavanja te pro-
cjenu kvalitete multidisciplinarnoga učenja. Oni opisuju značenja i važnost
ženskostudijskoga programa iz perspektive polaznica studija (polaznica u
uzorku istraživanja).
Isto tako, dobiveni kodovi su interpretativni pokušaj stvaranja opće
slike spoznaja, doživljaja i iskustava polaznica na ŽS. Kodovi su međusob-
no isprepleteni i unutar pojedinih kodova misao sudionica se dodiruje te
zahvaća i neke druge kodove. Kako nisam mogla izdvajati rečenice da bih
dobila čiste kodove, ovo je okvirni prikaz usustavljivanja svega izrečenog
u intervjuima.
Ukratko, iz interpretacije svakog pojedinog koda slijedi da Ženski
studiji predstavljaju izvor znanja koji vodi do zaokružene spoznaje, teorij-
ski postavljajući ženu kao centralno mjesto spoznaje; otvaraju mogućnost
razumijevanja feminizma kao osobnog iskustva, teorije i prakse; pružaju
drugačije metode usvajanja znanja stvarajući drugačiju atmosferu učenja
koja nije uokvirena dominantnim kriterijima prijenosa znanja; potiču pro-
248

II. DIO

nalaženje sebe i otkrivanje svoga identiteta kao oblika praktične primjene
znanja; osvještavaju drugačiji pristup stvarnosti, propitivanja stvarnosti i
kritičkog mišljenja, otvarajući perspektive koje su zanemarene standardnim
formalnim obrazovanjem; potiču osobnu transformaciju stvarajući novu
životnu paradigmu utemeljenu na naučenoj argumentaciji i upijenom
znanju; pružaju impuls inspiracije, kreativnosti i inicijative za djelovanje i
stvaranje na privatnom, poslovnom i aktivističkom planu; kreiraju uvjete u
kojima se kroz podršku i osnaživanje njeguje emancipatorski stav prema sebi
i svijetu; otvaraju senzibilitet za žensku perspektivu koja generira drugačiji
način spoznavanja u kojem je žena centralno mjesto epistemologijskog
propitivanja.
Osim toga, iz rezultata se može zaključiti sljedeće: ženskostudijska je
spoznaja kompleksna i multidimenzionalna jer je, između ostaloga, sa-
stavljena od više spoznajnih aspekata. Vidljivo je da se pojavljuje spoznajni
relacijski aspekt koji se tiče odnosa polaznice sa svijetom i okolinom. Ona
uviđa promjene ili nove modele odnosa sa ljudima oko sebe, s društvom
i svijetom općenito. Spoznaja se prilagođava ovisno o interakcijama, pri-
vatnim, poslovnim, svakodnevnim. Nova spoznaja stvara promjenu u
komunikaciji u privatnoj i poslovnoj sferi, što govori o interakcijskom
spoznajnom aspektu. Interakcijski aspekt govori i o metodama prenošenja
i primanja znanja. Novi model gledanja na svijet i odnose govori u prilog
značenjskoga spoznajnog aspekta. Viđenom svijetu i iskustvu se pripisuju
neka druga značenja, vidljiva je neka druga prizma stvarnosti. Jednako tako,
svaka spoznaja ima svoje posljedice, to su neki postupci, daljnja djelovanja
i određeno ponašanje. U tome je vidljiv akcijski aspekt spoznaje. Nadalje,
spoznaja je primjenjiva u daljnjoj karijeri ili aktivizmu te interesima, a što
govori u prilog funkcionalnom aspektu spoznaje. Osim toga, otvara se jedna
nova percepcija atmosfere, osjetljivost na neopipljivu ali ipak posredno vid-
ljivu klimu koja kao da rukovodi ljudima, kao da se nadvila nad prostorom,
poslovnim i privatnim okružjem te iscrtava društvenu situaciju. U tome se
vidi kontekstualni karakter spoznaje. Teorijski aspekt spoznaje, kao vrhunac
svih ovih aspekata, pretpostavlja intelektualne uvide proizašle iz informativ-
no-obrazovnog sadržaja kolegija, radionica i tekstova. Takav aspekt prema
tome podrazumijeva usvajanje novih informacija, učenje novih koncepata
i prikupljanje znanja. Iskustveni aspekt spoznaje obuhvaća sposobnost
primjene naučenog u vlastito životno iskustvo, tako da ono postaje način
života. Proces usvajanja znanja je praktično primjenjiv kroz živo iskustvo.
249

Prema tome, istraživanje je pokazalo jedan od načina na koji odabrani

uzorak polaznica subjektivno doživljava spoznajni prodor i utjecaj žensko-
studijskoga programa. Iz dobivenih kodova proizlaze razni / mogući aspekti
spoznaje koju bih nazvala »ženskostudijskom spoznajom«:
◉ relacijski aspekt – obuhvaća odnose s drugima, okolinom, idejama
i svijetom
◉ interakcijski aspekt – odnosi se na prenošenje informacija, znanja
kao i komunikacije općenito
◉ značenjski aspekt – vezan je uz procjenu situacije, sud o važnosti
situacije, okružja te pripisivanje svijetu realnosti značenja koja više
nisu određena dominantnom patrijarhalnom paradigmom
◉ akcijski aspekt – podrazumijeva poticanje na djelovanje, ostvarenje
cilja i motivaciju za djelovanje
◉ funkcionalni aspekt – odnosi se na ulogu spoznaje u održavanju
ciljeva i identiteta polaznice, njenog života
◉ kontekstualni aspekt – odnosi se na prilagođavanje spoznaje određe-
nom društvenom kontekstu kao i životnim situacijama te percepcija
same klime toga okružja, bilo šireg društvenog, bilo užeg
◉ teorijski aspekt – podrazumijeva intelektualne uvide, nova znanja i
činjenice, usvajanje novih koncepata i kategorija
◉ iskustveni aspekt – tiče se osobnog unutrašnjeg doživljaja i reakcije,
transformacije i samorazvoja.
Unutar tih aspekata, »ženskostudijska spoznaja« zanimljiva je kao

predmet dobiven ovim istraživanjem, zanimljiva kao daljnji mogući istraži-
vački predmet, ukoliko je vezana uz određenu procjenu situacije i odnose te
društveni kontekst i životnu situaciju, ako ima svoju komunikacijsku ulogu
i potiče na djelovanje, a funkcionalna je sa stajališta održavanja pojedinke
i potiče razvoj znanja. »Ženskostudijska spoznaja« je prema tome multidi-
menzionalna, ona je teorijsko-umska, ali istodobno i unutrašnji doživljaj i
nova društvena struja: ona derivira unutrašnji doživljaj, procjenu, komu-
nikaciju, odnose, akciju, prilagodbu i društvenu funkciju polaznica. Ona
se stoga može definirati kao unutrašnji doživljaj i nova društvena snaga
vezana uz određenu procjenu situacije i odnose te društveni kontekst i ži-
votnu situaciju; ona ima svoju komunikacijsku ulogu i potiče na djelovanje,
a funkcionalna je sa stajališta održavanja identiteta i integriteta polaznice.
250

II. DIO

Osim toga, spoznaja polaznica ženskostudijskoga programa može se
raščlaniti na iskustvenu, tjelesnu, životnu, seksualnu, identitetnu, intelektu-
alnu... spoznaju. Feministička i ženskostudijska perspektiva u tom smislu,
kako je pokazalo istraživanje, podrazumijeva ne samo intelektualno hranjive
uvide i teorijske činjenice već i jedan transformativni proces u dubljim
razinama svijesti polaznica koji može postati nova praksa njihovih života
i djelovanja.
U tom se smislu može reći da je »ženskostudijska spoznaja« mrežna
spoznaja: istovremeno je intelektualno-teorijska i osjećajuća, praktično-pri-
mjenjiva i apstraktna, iskustvena i konceptualna, razvojno-transformativna
i potvrđujuća, unutrašnja i vanjska.8
Osim toga, rezultati pokazuju da je »ženskostudijska spoznaja« mrežna
spoznaja i zato što djeluje na kognitivnoj, emotivnoj i konativnoj razini,
obuhvaćajući cjelovitost bića polaznica. Ona isto tako djeluje i na stavove,
vrijednosti, norme te svjetonazor polaznica koji utječu na kvalitativnu
promjenu djelovanja, ponašanja i odnosa prema sebi. Ona kroz podršku,
potvrdu i znanje utječe na osobni rast i razvoj, na samopoimanje i samo-
određenje polaznica. Iz toga proizlazi da Ženski studiji osim što pružaju
obrazovanje usputno djeluju i pedagoški, odgojno. Grčki paideia znači nje-
govanje, skrb o životu, voditi brigu o sebi, odgajati se. Naime, žena odgojnim
umijećima oplemenjuje samu sebe, vodi brigu o tome da usvoji i otjelovi
vrline. Odgojna umijeća nisu ona koja se mogu svesti samo na učenje kao
usvajanje činjenica i teorija. Ta umijeća su ona koja su oslonjena na takve
mehanizme učenja na temelju kojih se naučeno može pounutriti i ozbilji-
ti. Nadalje, grč. gnosis znači proces saznavanja objektivne ili subjektivne
stvarnosti. Ženskostudijska spoznaja u tom smislu, kao proces saznavanja
stvarnosti, može biti teorijska (zasniva se na suđenju, činjenicama) kao
naučeno znanje i egzistencijska (praktična) kao proces saznavanja kroz živo
iskustvo. Egzistencijska spoznaja potiče razvoj nutrine polaznica, njihovoga
konativnog i afektivnog dijela bića. Egzistencijska spoznaja je u tom smislu
praktično primjenjiva jer mijenjajući smjer stavova i vrijednosti polaznica,
mijenja se njihov odnos prema sebi samima i svijetu. Ona omogućuje da
8 Moj prvi test u ovoj knjizi, Osjećajuće spoznavanje, može se razumjeti kao teorijsko
pojašnjenje i argumentacija o važnosti Ženskih studija, promicanja feminističke episte-
mologije i feminizma općenito, na što upućuju rezultati ovog istraživanja. U tom smislu,
taj rad predstavlja svojevrsnu bazu ovoga istraživanja jer pruža teorijski prikaz temeljen na
feminističkoj perspektivi koji zapravo može služiti kao potkrepa dobivenih nalaza, kao teori-
jsko razmatranje teme.
251

polaznice prvo prepoznaju patrijarhalne okvire, otvore nove poglede na

stvarnost, da bi njihov način razmišljanja dobio smisao i urodio plodom
u praktičnom životu i djelovanju. Egzistencijska spoznaja pomaže razvoju
konativnih osobina (samoodređenje, samopouzdanje, poduzetnost, efika-
snost, samodirekcija) koje su povezane s kognitivnim, tjelesnim i emotivnim
aspektima. Proizlazi da pozitivne konativne osobine nisu bile dovoljno
potaknute odgojem, konvencionalnim obrazovanjem i socijalizacijom pa
su žene u spoznajnom procesu na Ženskim studijima osvijestile svoje po-
tencijale u smjeru razvoja samo-direkcije, samo-determinacije i slabljenja
ovisnosti o dominantnim normama i obrascima mišljenja.
Važno je dodatno naglasiti da se osvjetljavanjem koncepata kojima
sugovornice opisuju i razumijevaju »ženskostudijsko iskustvo i spoznaju«
nije ciljalo na osvjetljavanje objektivne realnosti ženskostudijskoga progra-
ma. Imajući to u vidu, može se postaviti pitanje čemu onda tako dugačak i
naporan istraživački poduhvat kada ne donosi objektivne podatke? Naime,
pronalaženjem obrazaca koji vrijede za uzorak došlo se do konceptualnog
modela koji je utemeljen i vrijedi samo za navedeni uzorak. Fenomenološko
istraživanje izlazi iz okvira objektivnog opisa i dopire do individualnoga/
grupnog svakodnevnog proživljenog iskustva izbjegavajući prethodne hi-
poteze o stvarnosti pa je primjereno da se model razvija, temelji i derivira
na temelju dobivenih rezultata. Stoga je važno napomenuti još jednom
kako je cilj bio doći do konceptualnog nalaza koji je točan za istraživačke
slučajeve, tj. za istraživački uzorak u kojem je otkrivanje zajedničkih sličnih
obrazaca podrazumijevalo konstantno skakanje između raznih faza analize
i pojedinih slučajeva. Konceptualni prijedlog je u tom smislu utemeljen na
istraživačkim slučajevima i točan je samo za malu populaciju u uzorku iz
koje je deriviran, ali može poslužiti kao radna osnova za olakšavanje daljnjih
istraživanja i radova, te početno razumijevanje fenomena Ženskih studija.
Fenomenološko istraživanje je u tom smislu traganje za načinom na koji se
fenomeni iskušavaju da bi se mogli odrediti zajednički oblici istraživanog
fenomena te da bi se odredile individualne varijacije te njihovo slaganje s
generalnim grupnim osobinama istraživanog fenomena. Traženje esencijal-
ne strukture iskustva i osvjetljavanje zajedničkih jedinica značenja uzorka
daje snagu takvom istraživanju jer ono pruža uvid u temu koja se istražuje
i nove opise o konstrukciji ljudske svijesti iz subjektivne perspektive. Traže
se sličnosti i razlike između sugovornica, konvergencije i divergencije u
iskustvima. Stoga, ovo istraživanje je pokazalo da se iskustvo ženskostu-
252

II. DIO

dijskoga programa može razumjeti kroz nekoliko tematskih kodova koji
opisuju spoznajne domete, nove perspektive, shvaćanja o feminizmu i
senzibiliziranje za ženska pitanja, a sve to unutar domene osobne transfor-
macije, razvijanja samosvijesti i novih teorijskih koncepata te utjecaja na
širi društveni kontekst. Na taj način »ženskostudijska spoznaja« se pokazala
multidimenzionalnom i mrežnom jer se kreće od mikro razine unutrašnjega
života polaznica do makro razine, zahvaćajući razne aspekte društvenoga
života i odnosa. O njenoj važnosti i snazi već i sami citati govore dovoljno
za sebe te bi svaka dodatna intervencija i zaključak samo narušili njihovu
ljepotu zaokruženost. Stoga zaključujem jednim citatom (budući da ne
mogu sa svima ponovno):
Ženski studiji su predstavljali »siguran«, drugačiji prostor intelektual-

noga, emocionalnog, konceptualnog, spoznajnog. Drugačiji način
spoznavanja. Prostor u kojem se moglo »protegnuti« u nekonven-
cionalnom ili konvencionalnom smjeru bez straha od ismijavanja i(li)
omalovažavanja. Odjednom je bilo legitimno i ono što osjećam, a ne
(samo) ono što se može izračunati. Bilo je neobično važno znati, otkriti
da može biti potpuno epistemološki legitimno ono što percipiram ja
kao ja. I da moj osobni diskurs, makar se odnosi samo na mene,
jednako vrijedi kao i... ne znam… izvedena formula jedinstvenoga
polja u fizici. (politologinja 2)
Literatura
Adam, F. (1990). »Fenomenologija (svakidašnjeg) svijeta života kao izlaz iz

krize (pozitivističke) sociologije«. U: Kuvačić, I. (ur.), Zbornik radova:
Suvremene sociološke teorije (str. 111-123). Zagreb: Sociološko društvo
Hrvatske.
Brdar, M. (1982). »Fenomenološke osnove društvenih nauka u delu Alfreda
Šica«. Gledišta, 23(1-4):101-121 i 23(5-8):75-87.
Capra, F. (1986). Vrijeme preokreta. Zagreb: Globus.
Creswell, J. W. (2007). Qualitative Inquiry and Research Design. Choosing
Among Five Aproachs. Thousand Oaks: Sage Publications.
253

Daniluk, J. C. (1993). »The meaning and experience of female sexuality. A

phenomenological analysis«. Psychology of Women Quarterly, 17:53-69.
Dragojević, R., (1996). »Životnosvjetovni krajolik ‘dobro-obaviještenog’
Alfreda Schütza«. Revija za sociologiju, 27(1-2):85-96.
Giorgi, A., (1997). »The theory, practice, and evaluation of the pheno-
menological method as a qualitative research procedure«. Journal of
Phenomenological Psychology, 28(2):235-260.
Halmi, A., Crnoja, J. (2003). »Kvalitativna istraživanja u društvenim zna-
nostima i humanoj ekologiji«. Socijalna ekologija, 12 (3/4):195-210.
Harding, S. (ur.) (1987). Feminism and Methodology. Indianapolis: Indiana
University Press.
Harding, S (1993). »Rethinking standpoint epistemology: ‘What is strong
objectivity?’«. U: Alcoff, L., Potter, E. (ur.), Feminist Epistemology (str.
49-82.). London: Routledge.
Konecki, K. T. (2005). »Editorial - Qualitative Understanding of Others and
Qualitative Sociology«. Qualitative Sociology Review, 1(1):1-3.
Marshall, C., Rossman, G. B. (2006). Designing qualitative research. Thou-
sand Oaks: Sage Publications.
Milas, G. (2005). Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim
znanostima. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Miles, M. B. i Huberman, M. (1994). Qualitative Data Analysis: An Expanded
Sourcebook. Thousand Oaks: Sage Publications.
Morse, J. M. (1998). »Designing Funded Qualitative research«. U: Denzin,
N. K., Lincoln, Y. S. (ur.), Strategies of Qualitative Inquiry (str. 56-85).
Thousand Oaks: Sage Publications.
Moustakas, C. (1994). Phenomenological Research Methods. Thousand Oaks:
Sage Publications.
Patton, M. Q. (1990). Qualitative Evaluation and Research Methods. Newbury
Park: Sage Publications.
Patton, M. Q. (2002). Qualitative Research and Evaluation Methods. Tho-
usand Oaks: Sage.
Riger, S. (1992). »Epistemological Debates, Feminist Voices: Science, Social
Values, and the Study of Women«. American Psychologist, 47(6):730-740.
254

II. DIO

Schutz, A. (1967). Collected Papers I. The Problem of Social Reality. The
Hague: Martinus Nijhoff.
Schutz, A. (1964). »Collected Papers II. Studies in Social Theory«. The
Hague: Martinus Nijhoff.
Shaw, R. L. (2001). »Why use interpretative phenomenological analysis in
Health Psychology«? Health Psychology Update, 10(4), 48-52.
Smith, J.A., Eatough, V. (2006). »Interpretative phenomenological analysis«.
U: Breakwell, G., Fife-Schaw, C., Hammond, S., Smith, J. A., (ur.), Re-
search Methods in Psychology (322-341). London: Sage.
Ussher, J. M. (1999). »Feminist Approaches to Qualitative Health Research«.
U: Murray, M., Chamberlain, K. (ur.), Qualitative Health Psychology:
Theories and Methods (str. 99-114). London: Sage Publications.
Vujević, M. (2006). Uvođenje u znanstveni rad. Zagreb: Školska knjiga.
255

256

II. DIO
Privileging
the Margins.
Interventions
and Contributions
to Feminist
Epistemology
257

258

II. DIO
Part I.
1
Ankica Čakardić
Mind and the Sex

– Contingency of the Feminist
Concept of Social Epistemology
Abstract: The work consists of three main parts and their associated
chapters. The first part deals with the term of »man« as a fundamental
philosophical category and which directly demonstrates the problem of
reduction – pars pro toto logic – that I am indicating. Permanent truth or-
ders and knowledge systems, and their hierarchy, are justified/anchored by
a certain ontological foundation and I examine that thesis in the context of
the problem of universalism. The second part of the text places the problem
of the universalistic understanding of man into the actual socio-political
context. My intention is to show the unbreakable relation between the on-
tological foundation of man, its relocation to the potentiality of cognition
and finally to socially conditioned cognition. This is also the main reason
why in the third part of the text I draw a concrete connection between epi-
stemology, the theory of knowledge and its conditioning by social contexts
on the example of Women’s Studies.
Key words: universalism, difference, cognition, Centre for Women’s

Studies, Mouffe, Pateman, feminist and social epistemology
259

Korana Simonović
Feeling Cognition
Abstract: In this work I try to answer the question about finding met-
hods that would beyond and above the reference framework of patriarchal
science as well as the standpoints on the exclusive importance of certain
principles and methods of knowledge. In that way I try to connect the
feminist critique of science with the structural concept of the method by
which each approach that implies a certain methodological point of view
and analyzes the »communicational« elements by putting a specific pheno-
menon as a major determinant against another, enters into the necessary
reductionism of overall reality. The solution exists in the idea of interaction,
which may ultimately be applied to the analysis of reality without having
to set up hierarchical or historical-evolutionary criteria of importance of
certain theoretical approaches or phenomena. In this way, connecting these
methods with feminist epistemology, with the theory of uncertainty and
with the holistic and nonlinear paradigm a position of mutual relationship
of diversity can be established. In contrast to the concepts of domination,
inequality and exclusion, which are typical for the old Cartesian dualistic-
Newton-mechanical picture of the world that feminist theory is trying to
overcome, network principles of involvement, mutual relations, understan-
ding and feelings appear as principles of cognition.
Key words: feeling cognition, feminist critique of science, patriarchal para-

digm, mutual relationship of diversity, nondualism, nonlinearity, the subject
of inclusion, understanding, subjectivity, network principle of cognition
260

II. DIO
2
Rada Borić
Gender as a Verb
or On Language
and Gender Identities
Abstract: This text re-examines the relationship between language and

gender in their interaction as seen through the work of second and third
wave feminist linguists. Second wave feminist linguists took the notion of
power relation and/or gender difference in male/female language as being a
denominator of women’s oppression. Describing women as a homogenous
oppressed group and women and men as speaking a different language, they
view language as firmly perpetuating gender stereotypes and a patriarchal
power structure. Third wave feminist linguists do not look upon gender
as a »universal category«, but as an unstable variable constituted by diffe-
rent categories like race and class and focus their research on the complex
gender interaction of local language practice. Gender identity depends on
changes in context in turn creating, in language and with language, multiple
identity representations. Thus context is what defines the form of identity
and language routines that the subject chooses to perform. The text also
examines the language »representing« women in Croatian language dicti-
onaries showing how language stereotype and sexism could be a dangerous
language ideology.
Key words: feminist linguistics, women’s language, language ideology,

sexism, gender, gender identity, discursive analysis, community of practice
261

Nataša Govedić
Speech without Apology
Abstract: The text on women’s »mouths« and women’s silence explores

the question of how to acquire the right to speech. As a discipline, rhetoric
has been preoccupied all along with the questions of who, when, how and
before whom can we speak. And if Aristotle’s Rhetoric only discusses social
conditions and customs that contribute to the persuasiveness of speech,
Cicero’s work On the Orator goes into detail about the impossibility of the
»authority« of speech being recognized in any other way except through its
realization. In both cases, it is evident that rhetoric notes artificiality, calcu-
latedness, philosophical fabrication, political risks and even the histrionic
feeling of »public voice«. Rhetoric points to the great manipulative but also
reformatory power that connects thought and its expression, simultaneously
warning that it is precisely due to that approach that speech has been strictly
controlled from the very beginning. For that reason feminist rhetoric and
feminist epistemology are shown to be strong allies when talking about the
articulation of women’s authorial voices.
Key words: rhetoric, feminism, epistemology, methodology of feminist

teaching, archaeology of women’s voices, situatedness of knowledge, Cicero,
politics of apology, addressing scene, relational ethics of rhetorical skills
262

II. DIO
3
Iva Nerina Sibila
Grant Me Your Gesture
Abstract: This essay is an experimental and partial note on the experi-

ence of leading dance and creative movement workshops at the Centre for
Women’s Studies over the course of several years. Instead of describing
or explaining the intentions of those workshops, this text is an attempt at
translating into writing several often repeated, basic and essential exercises/
physical themes. Through that, I offer up for reading the feelings, discover-
ies and experiences that the dancers underwent while working on specific
movement systems, which always meant diving into a new, multilayered and
luxurious physical and emotional intellectual experience. Such experience
does not yield to any dramaturgy of thought process/writing, as it constantly
shifts from level to level and is based on the provocation of nonlinear think-
ing and reasoning. Thus this text is wandering, elliptic, improvisational. It is
an example of writing-dancing, or rather a disclosure of the often bypassed,
sometimes mystified and theoretically rarely articulated inner experience of
dance. The text is interwoven with theoretical references, as well as certain
themes from contemporary dance history, that emphasize the interconnec-
tion between practice, theory and personal cognition.
Key words: dance, body, thinking body, rhythm, gesture, conscience
263

4
Biljana Kašić
Feminist Theses on
the Transgressions of Radicality
and the Politics of Knowledge
Abstract: The (re)articulation of women’s studies education from the

perspective of transversality as a critical counterconcept is one of the theo-
retical motives for the evolving of this text. The text examines the radicality
of women’s studies education on the example of studying the complexity
of epistemological experience of the Centre for Women’s Studies as an
autonomous space in Zagreb and basis for this analysis. The analysis is
conceptualised through five feminist theses: Power of exile or displacement,
Potency of autonomy or position, Women’s multivocality or potential subject,
Feminist knowledge or decolonisation of knowing, and Transversality as
»women’s studies in becoming«, all of which focus the research attention
on the potentiality of new and unpredictable modes and aspects of activat-
ing cognition. To recognise the codes of transversal praxis within women’s
studies activities which intersect different fields and spaces of knowing, and
at the same time having in mind multiple obstacles, are the components of
the analytical attempt to critically posit the feminist subject as a potential
carrier of the decolonisation of knowledge.
Key words: radicality, feminist epistemology, women’s studies education,

transversality, pedagogy of discomfort, margin, Centre for Women’s Studies
264

II. DIO
Part II.
Korana Simonović
On Knowing in the Women’s

Studies Program
Abstract: This text presents the conceptualized experience of 32 partici-

pants of the Women’s Studies program at the Centre for Women’s Studies
in Zagreb through 10 generations. In the first part of the text, I present the
methodology of qualitative analysis and data processing. This is then fo-
llowed by documented expressions of knowledge, ventures and experiences
of transiting through the women’s studies program. The research shows that
the experience of the women’s studies program can be understood through
several thematic codes that describe cognitive achievements, new perspecti-
ves, understandings about feminism and raising awareness of women’s issues,
all within the domain of personal transformation, consciousness and the
development of new theoretical concepts. I conclude that one can speak of
»women’s studies epistemology« as being like a network, because it moves
from the micro level of the inner life and knowledge of the participants to
the macro-level encompassing different aspects of social and personal life.
Key words: Centre for Women’s Studies, women’s studies program women’s
studies epistemology, feminism, experience, knowledge, women’s issues,
identity, woman - centred knowledge
265


O autoricama:
Ankica Čakardić (Rijeka, 1977.) doktorirala je 2008. godine na

Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predaje kao docentica na
Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu gdje
ostvaruje interese za socijalnu filozofiju i filozofiju politike, filozofiju roda,
feminističku teoriju, filozofiju kulture i teoriju anarhizma.
Biljana Kašić jedna je od inicijatorica i sukoordinatorica Centra

za ženske studije od 1995. do 2006. godine. Trenutno predaje na Odjelu
za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Teorijski istražuje i objavljuje radove
iz područja feminističke epistemologije, postkolonijalnih teorija, teorija
identiteta i kulture otpora.
Iva Nerina Sibila (Zagreb, 1971.) suvremeni je ples diplomirala 1995.

na Akademiji Northern School of Contemporary Dance u Leedsu, Engleska.
Po povratku u Hrvatsku djeluje kao izvođačica, plesačica, koreografkinja
te intenzivno radi pedagoški. Sudjeluje u osnivanju nezavisne kazališne
skupine TRAFIK u čijim produkcijama djeluje izvođački i autorski. Tako-
đer u Zagrebu pokreće nezavisni plesni projekt llinkt! u kojemu istražuje
interaktivnost plesa i drugih medija. Kritike i eseje o plesu objavljuje u
Trećoj, Vijencu i Zarezu. Glavna je urednica Časopisa za plesnu umjetnost
Kretanja, urednica stručne biblioteke Kretanja, kolumnistica Kulisa.eu
novina za kulturu i izvedbene umjetnosti.
267

Korana Simonović (Zagreb, 1972.) diplomirala sociologiju 1997.

g. na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje trenutno apsolvira
doktorski studij iz sociologije. Polje znanstvenoga interesa: feministička
sociologija, ženska seksualnost, sociologija emocija, kvalitativne istraživačke
metode, bioetika.
Nataša Govedić (r. 1969.) po zanimanju je doktorica teatrologije,

suradnica brojnih sveučilišnih institucija u Hrvatskoj i inozemstvu, autorica
osam knjiga iz područja teatrologije, redovita kazališna kritičarka Novog
lista, jedna od osnivačica i urednica časopisa Zarez, glavna urednica fe-
minističkoga časopisa Treća te aktivistica za ljudska, ženska i dječja prava.
Rada Borić predaje i piše o feminizmu i aktivizmu: ratn(ičk)om na-

silju prema ženama, feminističkoj kritici jezika, rodnoj ravnopravnosti itd.
Jedna je od suosnivačica Centra za ženske studije i trenutno njegova izvršna
direktorica. Aktivna je na ženskoj sceni Hrvatske i na međunarodnoj razini.
268


Privilegiranje Rubova PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

Privilegiranje Rubova PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Privilegiranje Rubova PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Privilegiranje rubova.

Privilegiranje rubovaFIN.indd 1 19.07.2010 07:41

Hrvatsko filozofsko društvo, Filozofski fakultet, Ivana Lučića 3, Zagreb

Grafičko oblikovanje i dizajn naslovnice

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u

Knjiga je tiskana uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i

Privilegiranje rubovaFIN.indd 2 19.07.2010 07:41

Privilegiranje rubovaFIN.indd 3 19.07.2010 07:41

Privilegiranje rubovaFIN.indd 5 19.07.2010 07:41

Privileging the Margins. Interventions and Contributions

O autoricama ...................... 267

Privilegiranje rubovaFIN.indd 7 19.07.2010 07:41

Privilegiranje rubovaFIN.indd 9 19.07.2010 07:41

Privilegiranje rubovaFIN.indd 10 19.07.2010 07:41

Privilegiranje rubovaFIN.indd 11 19.07.2010 07:41

Na putu zaključivanja projekta stajali su različiti motivi koji imaju

Privilegiranje rubovaFIN.indd 12 19.07.2010 07:41

Privilegiranje rubovaFIN.indd 13 19.07.2010 07:41

Privilegiranje rubovaFIN.indd 14 19.07.2010 07:41

Privilegiranje rubovaFIN.indd 15 19.07.2010 07:41

Privilegiranje rubovaFIN.indd 16 19.07.2010 07:41

Privilegiranje rubovaFIN.indd 17 19.07.2010 07:41

Privilegiranje rubovaFIN.indd 18 19.07.2010 07:41

Sažetak: Rad se sastoji iz tri dijela i njihovih pripadajućih poglavlja. Prvi

Ključne riječi: univerzalizam, razlika, spoznaja, Mouffe, Pateman, Centar

»Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti

Privilegiranje rubovaFIN.indd 19 19.07.2010 07:41

Jahve, Bog, reče ženi:

Knjiga Postanka: I. Počeci svijeta i čovječanstva (12-16)

U knjizi Uvod u suvremenu epistemologiju1 Jonathana Dancya pored tri

Privilegiranje rubovaFIN.indd 20 19.07.2010 07:41

da je u njoj riječ o »znanju kao takvom« pa se ne ispituje u kojim (socijal-

3 Ovdje se zapravo referiram na Ladanov prijevod riječi to dynamenon iz Aristotelove Poli-

Privilegiranje rubovaFIN.indd 21 19.07.2010 07:41

na umu da se u tom slučaju takva standardizacija rukovodi i onto-logičkim

Privilegiranje rubovaFIN.indd 22 19.07.2010 07:41

ontološkog utemeljenja čovjeka i njegove prenosivosti na mogućnost spo-

Temeljni razlog koji navodi feminističku teoriju da odbaci tendenciju

Žene bi morale imati pristup teoriji tako da ne moraju negirati činje-

Esencijalizam možemo – najšire govoreći – shvatiti kao ishodište teorija

Privilegiranje rubovaFIN.indd 23 19.07.2010 07:41

a da se pritom ne zapadne bilo u neki novi esencijalizam ili novi relativizam.

Privilegiranje rubovaFIN.indd 24 19.07.2010 07:41

i iz nje proizišla konzekventna limitacija spoznajnoga horizonta ne mogu

Privilegiranje rubovaFIN.indd 25 19.07.2010 07:41

se teze o inferiornosti žena – u kojima srednji i novi vijek nalaze uporište

Privilegiranje rubovaFIN.indd 26 19.07.2010 07:41

muškarcima),14 a od koje će nas ipak udaljiti pitanje koje ovdje postavljam:

Privilegiranje rubovaFIN.indd 27 19.07.2010 07:41

spolnoj/rodnoj različitosti u određenom smislu pridaje opći značaj »te-

pitanje polnosti (je) od presudnog značaja za građenje pretpostavki

Žarana Papić navodi kako u okviru nakane otkrivanja uloge i značaja

Privilegiranje rubovaFIN.indd 28 19.07.2010 07:41

interpretaciju i organizaciju. Osim toga, ističe autorica, spolnost i spolna

1. između prirode i kulture uopće (opreka physis/nomos)

Temelj koji spolna/rodna različitost ima u proizvođenju sustava oprečne

Privilegiranje rubovaFIN.indd 29 19.07.2010 07:41

autoritarne oblike rada – tehnike – znanosti, tehnologije i politike, smatra