Sveučilište u Rijeci

Filozofski fakultet u Rijeci

Odsjek za kroatistiku

Prikaz:

Anita Peti-Stantić: Restandardizacija (hrvatskoga) standardnoga jezika

Kolegij: Suvremena hrvatska sociolingvistička situacija

Nositelj kolegija: dr. sc. Mihaela Matešić

Studentica: Žana Kirasić

Studij: jednopredmetni diplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti, IV. semestar

Rijeka, svibanj, 2018.

 Članak Anite Peti-Stantić Restandardizacija (hrvatskoga) standardnoga jezika
objavljen je u knjizi Jezični varijeteti i nacionalni identiteti u nakladništvu Disput, Zagreb,
2009. godine. Članak ima jedanaest stranica, a raspodijeljen je na tri „poglavlja“:
Standardizacija kao oblik jezičnoga planiranja, Standardizacija u odnosu prema
restandardizaciji i Namjere i postignuća te dodatno „poglavlje“ koje nosi ulogu zaključka.

Autorica članak započinje „poglavljem“ Standardizacija kao oblik jezičnoga

planiranja u kojemu navodi kako je definiranje standardnoga jezika podložno različitim
tumačenjima pa navodi kod nas najpoznatiju definiciju standardnoga jezika, onu Brozovićevu
koja standardni jezik opisuje kao autonoman vid jezika, uvijek normiran i funkcionalno
polivalentan, ali napominje kako je od tada u sociolingvistici došlo do redefiniranja postavki
Praške škole, a čije je tumačenje slijedio Brozović. U nastavku iznosi pet funkcija
standardnoga jezika koje su postavili Garvin i Mathiot 1970., a to su ujedinjujuća funkcija,
odvajajuća funkcija, funkcija prestiža, funkcija sudjelovanja te funkcija normativne
orijentacije. Prve su tri one od kojih se počinje kada se govori o standardizaciji kao procesu pa
naglašava autorica kako je standardizacija proces kojemu je teško odrediti početak i kraj jer
ovisi o brojnim kriterijima. Autorica nadalje govori o pojmu jezičnoga planiranja koji je
konkretizacija jezične politike, a nadređen je pojmu standardizacije. Tako napominje kako
jezično planiranje treba sagledavati kroz nekoliko pitanja, i to: tko, što i za koga planira, kada
to čini i kako provodi te tko od toga ima koristi pa konačno uvodi i pojam iz naslova članka
restandardizacija, a pod njime podrazumijeva proučavanje aktualne procesualnosti pa u tom
kontekstu navodi i objašnjava stupnjeve planiranja korpusa od kojih je prvi grafizacija, dok
razvojnim stupnjevima smatra standardizaciju i modernizaciju. Pritom se standardizacija
odnosi na normiranje i kodifikaciju, dok se modernizacija odnosi na nastojanje da se jezik
učini prikladnim za praćenje društvenih, gospodarskih i ostalih tokova znanja. Modernizacija
je ta koja se smatra završnim korakom koji dovodi do potpuno standardiziranog jezika.
Hrvatski je književni ili standardni jezik u novijoj povijesti prolazio kroz različite faze
približavanja i udaljavanja od srpskoga standardnoga jezika što je utjecalo na korpuse obaju
jezika što govori o tome kako hrvatski standardni jezik ne može bez kontekstualizacije u
južnosavenski okvir.

Drugo „poglavlje“ članka Standardizacija u odnosu prema restandardizaciji autorica

započinje govorom o tome kako varijeteti (varijante) koji su nastali kao posljedica pokušaja
standardizacije postaju trajno stanje. Standardizacija se tako smatra samo jednom stepenicom
na putu do uspostavljanja standardnoga jezika. U nastavku autorica pronalazi opravdanje za
uspostavljanje pojma restandardizacije, a koje vidi u promijeni statusa hrvatskoga jezika koji
je zahtijevao djelomično preoblikovanje temelja tog jezika kao standardnoga, a to što se
mijenja odnosi se na valoriziranje književnojezične ili intelektualne nadgradnje. Po mišljenju
mnogih, navodi autorica, upravo je u valoriziranju došlo do pogreške prilikom prve
standardizacije pa je to temelj za restandardizaciju kao proces preoblikovanja jezika koji je
jedanput već prošao standardizacijski proces na ponešto drugačijim temeljima.

Posljednje je „poglavlje“ članka nazvano Namjere i postignuća u kojemu autorica

govori o jakoj povezanosti jezika i identiteta koji je pak povezan s pitanjem patriotizma pa
ističe tri teze koje govore o tome zašto baš jezik ima istaknuto identifikacijsko mjesto u
(re)oblikovanju nacionalnoga identiteta. Prvi je razlog taj što je jezik prošireno i vidljivo
obilježje života neke zajednice, drugi se odnosi na status standardnoga jezika koji je poseban
jer nudi jasnu vezu s prošlošću, dok je treći razlog tendencija da se jezik postavi kao navodno
objektivna granica među kulturnim skupinama, ali je jasno kako se u tom slučaju jezik
promovira kao izvor konflikta, a ne suradnje. Zaključuje autorica tako kako je mogućnost
identifikacije sa standardnim jezikom vrlo upitna jer sudionici u javnom sporazumijevanju

nakon činjenice da je“hrvatski standardni jezik postao svoj”nisu ni pismeniji ni pažljiviji

prema jeziku nego što su to bili prije ako nije i obratno. Planiranje se tako u praksi tiče
odabira norme, kodifikacije, modernizacije te implementacije norme, dok se restandardizacija
odmiče od takve standardizacije poništavajući ponekad neka od njezinih postignuća.

Na samom kraju u funkciji zaključka autorica jasno navodi zašto je došlo do

približavanja dvaju jezika, hrvatskoga i srpskoga, a to je zato jer je provedeno planiranje
statusa standardnoga jezika koje je podrazumijevalo zajednički korpus i zajedničku normu pa
je na temelju toga, smatra autorica, jednostavno objasniti zbog čega je došlo do udaljavanja, a
razlog udaljavanju je taj što je prepoznata društveno-politička potreba za tim.

Smatram kako je ovaj članak jasan, prohodan i zanimljiv, iako vjerujem kako je
prvenstveno namijenjen jezikoslovcima, odnosno sociolingvistima, smatram kako bi jasan bio
i ostalima, a koji nisu stručnjaci u tom području jer autorica sve precizno objašnjava i
argumentira.