USTAVNO UREĐENJE, OSNOVE SUSTAVA EUROPSKE UNIJE I ORGANIZACIJA

PRAVOSUĐA

0. USTAV OPĆENITO

Ustav je akt kojim se uspostavlja politički i pravni poredak, pa s njim moraju biti usuglašeni svi akti i
postupanja javne vlasti i građana. Ustav u materijalnom smislu obuhvaća sve pravne izvore ustavnog
prava u određenoj državi. Ima ga svaka država. Ustav u formalnom smislu je pisani opći pravni akt
koji nosi naziv ustav, a koji obuhvaća pretežit broj normi ustavnog prava određene države. Naziva se i
kodificirani ustav. Pisani ustav je temeljni oblik u kojem se u raznim vrstama općih pravniha akata
nalaze norme ustavnog prava. Nepisani ustav je sinonim za sustav ustavnih običaja što postoje u
određenoj državi. S obzirom na pravnu snagu ustavi u formalnom smislu se dijele na: 1. krute ustave –
ustavi koji se mogu mijenjati samo na način koji se razlikuje od načina donošenja i mijenjanja zakona,
iz čega proizlazi da norme krutog ustava imaju nadzakonsku pravnu snagu i da zakoni i svi drugi
pravni propisi moraju biti u skladu s normama krutog ustava 2. meke ustave – ustavi koji se mogu
mijenjati na isti način na koji se mijenjaju zakoni.

Ustav RH (NN 56/90) je stupio na snagu 22.12.1990. godine (donesen 21. prosinca 1990.). Naziva se
božićnim ustavom. Ustav prema broju članaka, broju normi i količini teksta pripada među kraće
europske ustave. Novi Ustav, Hrvatski Sabor je usvojio na sjednici 23. travnja 2001. godine, a
objavljen je 7. svibnja 2001. Sve izmjene i dopune (NN 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01,
41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14). Podijeljen je u 10 glava te ima 152 članaka. Glave hrvatskog
Ustava. U izvornom tekstu je imao 142 članka. Dijelovi Ustava nose naslove:
Izvorišne osnove,
Temeljne odredbe,
Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda,
Ustrojstvo državne vlasti,
Ustavni sud RH,
Mjesna, lokalna i područna samouprava,
Međunarodni odnosi,
Europska Unija
Promjena ustava,
Završne odredbe
Ustavna odluka o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske – 25. lipnja 1991.
Odluka o raskidu državno-pravne sveze – 8. listopada 1991.

“Božićni ustav” Ustav je do danas četiri puta mijenjan. Najvažnija izmjena iz 1997. – zabrana
pokretanja postupka udruživanja RH u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje moglo
dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u
bilo kojem obliku. Izmjene Ustava iz 2000. odnosile su se na promjenu ustrojstva državne vlasti tj.
prenošenje velikog broja ovlasti s predsjednika Republike na Vladu (prelazak iz polupredsjedničkog u
parlamentarni sustav). Promjena Ustava iz 2001. odnosila se na ukidanje Županijskog doma Sabora
(Ustavom iz 1990. Sabor je konstituiran kao dvodomni parlament) Promjenom Ustava iz 2010.
stvoreni su preduvjeti za pristupanje RH EU, a od važnijih izmjena treba spomenuti i odredbu o
nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva kao i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i
privatizacije.

1. IZVORIŠNE OSNOVE USTAVA REPUBLIKE HRVATSKE

Izvornišne osnove imaju političku i pravnu važnost. One su ustavnopravna osnova i razlozi stvaranja
neovisne, suverene i demokratske države – Republike Hrvatske te čine temelje uređenja nove države
prema najvišim dostignućima poštivanja i zaštite ljudskih prava u suvremenom svijetu.

Izvorišne osnove nalaze se na samom početku Hrvatskog Ustava i govore o očitovanju nacionalne
samobitnosti hrvatskog naroda u različitim državnim oblicima tijekom povijesti od stvaranja

1
hrvatskih kneževina u 7. stoljeću pa do prvih demokratskih izbora 1990. godine i pobjede hrvatskog
naroda i hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu (1991.-1995.). Govore da je RH uspostavljena kao
nacionalna država hrvatskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana,
Mađara, Židova, Njemaca, Austrijanaca, Ukrainaca, Rusina i drugih (2010. pobrojane svih 22 nm u
Ustav), a kojim se jamči ravnopravnost sa građanima hrvatske narodnosti.

Izvorišne osnove su proslov ili preambula. One su tekst koji uvodi u Ustav i prvi dio Ustava, pa imaju
isto značenje i važnost kao i drugi dijelovi. Nemaju normativni već deklaratorni izričaj i tekstualno su
opsežnije nego što je to uobičajeno za ustavne proslove. Imaju pravnu težinu u tumačenju i
razumijevanju prava.

U izvorišnim osnovama, uspostava Republike Hrvatske kao nacionalne države hrvatskog naroda
izvodi se iz tisućljetne nacionalne samobitnosti hrvatskog naroda, a očituje se u:
• Stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću
• Srednjevjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću
• Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću
• Održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji
• Samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške
dinastije
• Samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.
• Zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine
Hrvatske pod banskom vlašću
• Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine
• Odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada 1918. godine o raskidanju državnopravnih odnosa
Hrvatske s Austro-Ugarskom
• Činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929.
godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao
• Osnutku Banovine Hrvatske godine 1939.
• Uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, i poslije u ustavima
• Novom Ustavu Republike Hrvatske 1990. i pobjedi u u pravednom, legitimnom, obrambenom i
oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. - 1995.)

Polazeći od povijesnih činjenica, općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i

nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog
naroda, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država
pripadnika nacionalnih manjina - koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s
građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama
Organizacije Ujedinjenih naroda i zemalja slobodnoga svijeta

Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana Republika
Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju
ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni
napredak i socijalno blagostanje.

2. KAKVA JE REPUBLIKA HRVATSKA DRŽAVA I KAKO NAROD OSTVARUJE VLAST U

RH PREMA TEMELJNIM ODREDBAMA USTAVA

U čl. 1. temeljnih odredbi određeno je da je Republika Hrvatska jedinstvena i nedjeljiva,

demokratska i socijalna država.

2
Jedinstvenost i nedjeljivost znači da je RH unitarna, a ne federativna (savezna) država, te bi svaki
zahtjev za federalizacijom države bio protuustavan.

Određenje RH kao socijalne države znači da se cjelovit gospodarski sustav slobodnog tržišnog
poduzetništva, kako je određen čl. 49. Ustava, treba ostvarivati u ravnoteži s načelom socijalne pravde
iz čl. 3. Ustava. RH kao socijalna država jamči svojom građanima određeni stupanj socijalne
sigurnosti i zaštite.

U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i
ravnopravnih državljana.

Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika (HS, predstavnička tijela) i neposrednim
odlučivanjem (referendum).

Načelo narodnog suvereniteta je ustavnopravni temelj suvremenih demokracija koje djeluju kroz
sustav predstavničke vladavine – narod bira svoje predstavnike preko kojih ostvaruje vlast uz neke
oblike neposrednog odlučivanja. Narod čine svi hrvatski državljani.

3. SUVERENITET REPUBLIKE HRVATSKE

Suverenitet Republike Hrvatske je neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv.

Suverenitet RH prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima,

unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.
Republika Hrvatska u skladu s međunarodnim pravom ostvaruje suverena prava i jurisdikciju u
morskim područjima i u podmorju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa
susjedima.

Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje o :
1) uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj,
2) očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime,
3) udruživanju u saveze s drugim državama.

Saveze s drugim državama RH sklapa zadržavajući suvereno pravo da:

1) sama odlučuje o prenesenim ovlastima i
2) pravo da slobodno iz njih istupa

Pojam „državni suverenitet“ izražava klasična formula: najviša vlast prema unutra i neovisna prema
van koja slobodno odlučuje o sklapanju međunarodnih ugovora, o ratu i miru. Međutim, takav klasični
pojam suvereniteta je napušten: čak niti najveće svjetske sile nisu slobodne od ograničenja
međunarodnog pravnog poretka. Radi osiguranja mira i napretka države su suočene s imperativnim
zahtjevom udruživanja. Država se ne može odreći svog suvereniteta, ali ga voljom naroda može
ograničiti. Međutim, takvo ograničenje ne može biti trajno i neopozivo.

4. NAJVIŠE VREDNOTE USTAVNOG PORETKA REPUBLIKE HRVATSKE

Najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske predstavljaju temelj za tumačenje Ustava kao
cjeline, ali i pojedinih njegovih odredbi. One su uputa zakonodavcu pri razradi pojedinih sloboda i
prava. Najviše vrednote ustavnog poretka i temelj za tumačenje Ustava RH su:
• sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova,
• mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka,
• nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša,
• vladavina prava i demokratski višestranački sustav

3
Sloboda – temeljno pravo svakog pojedinca u demokratskom društvu.
Jednakost - jednakost svih ljudi pred zakonom u pogledu zaštite njihovih sloboda i prava.
Nacionalna ravnopravnost – temelj demokratske nacionalne države koja ne diskriminira, nego
posebno štiti nacionalne manjine.
Ravnopravnost spolova – ideal demokratskog poretka koji još uvijek nije u potpunosti ostvaren.
Mirotvorstvo – tradicionalna orijentacija hrvatske države, koja ne isključuje pravo na obranu.
Socijalna pravda – ideal države blagostanja koja osigurava određene uvjete života i socijalnu zaštitu
svim svojim građanima.
Poštivanje prava čovjeka – osnovica djelovanja državnih i drugih tijela ali i odnosa među
pojedincima u državi.
Nepovredivost vlasništva – zaštita prava koje čini osnovicu poduzetničke slobode i tržišnog
gospodarstava.
Očuvanje prirode i čovjekova okoliša – jedno od ključnih pitanja održivog razvoja svih država i
suvremenog svijeta u cjelini.
Demokratski višestranački sustav – jamstvo slobode i ostvarivanja temeljnih ustavnih načela
(natjecanje političkih stranaka i mirna smjena vlasti na temelju odluke birača na izborima).
Vladavina prava – Elementi vladavine prava su: ustavnost i zakonitost; načelo diobe vlasti i zahtjevi
koji se tiču sadržaja i kvalitete zakona. Ostvaruje se i člankom 5. stavkom 1. Ustava prema kojemu u
Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa
zakonom, te stavkom 2. članka 5. prema kojemu je svatko dužan držati se Ustava i prava (prije tu stalo
zakona, a sada prava da obuhvati i pravo EU) i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske. To je
načelo ustavnosti i zakonitosti koje od zakonodavca i svakog drugog donositelja pravnih propisa
zahtijeva pridržavanje Ustava i zakona. Vladavina prava sadrži i druge zahtjeve koji se tiču zakona i
njihovog sadržaja. Zahtjevi koji se tiču sadržaja i kvalitete zakona: zakoni moraju biti opći i jednaki
za sve; zakonske posljedice moraju biti izvjesne; zakonske posljedice moraju biti primjerene
legitimnim očekivanjem adresata.

Prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske, najviše vrednote ustavnog poretka Republike
Hrvatske ne predstavljaju samostalan ustavni temelj za pružanje ustavnosudske zaštite u povodu
ustavne tužbe, ali ih se mora uzeti u obzir u vezi s pojedinim konkretnim ustavnim jamstvima sloboda
i prava.

5. ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA

Jamstva ljudskih prava i temeljnih sloboda temelj su svake demokratske države. Ljudska prava čine
skup ovlasti pojedinca da zahtijeva određene postupke javne vlasti, bilo da se radi o uzdržavanju od
zadiranja u zaštićenu sferu pojedinca, bilo da se radi o aktivnom djelovanju na ozbiljenju određenih
jamstava sloboda i prava (socijalnih, kulturnih, gospodarskih).

Zakoni kojima se razrađuju ljudska prava i temeljne slobode, prema članku 82. (u pročišćenom tekstu
Ustava iz 2010. čl. 83.) moraju biti organski zakoni koji se donose kvalificiranom većinom (2/3
većinom glasova svih zastupnika) što im daje veću pravnu snagu od ostalih zakona.
Svatko u RH ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom
ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom
položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki (ne samo državljani) (čl. 14.). Članak 26.
Ustava jamči jednakost državljana RH i stranaca u postupku pred sudovima i drugim državnim i inim
tijelima.

OGRANIČENJE LJUDSKIH PRAVA:

1) ljudska prava i temeljne slobode mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i
prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje. Svako ograničenje mora biti
razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (16)
2) u doba ratnog stanja, neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, velikih
prirodnih nepogoda pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome
odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, ako se Sabor ne može sastati

4
 odlučuje Predsjednik RH na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade. Opseg ograničenja
mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost osoba s obzirom
na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo. Niti u slučaju neposredne
opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život,
zabrani mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, o pravnoj određenosti
kažnjivih djela i kazni, te o slobodi misli, savjesti i vjeroispovijedi. (17)

OSOBNA ODGOVORNOST: Tko se ogriješi o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim

slobodama, osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom.

6. NAČELO TRODIOBE VLASTI

U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu diobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i
sudbenu, a ograničena je Ustavom zajamčenim pravom na lokalnu i područnu samoupravu.

Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti
propisane Ustavom i zakonom

Ustavni sud nije svrstan niti u jednu od tri državne vlasti. Riječ je o međuvlasti koja nadzire sve
državne vlasti u nadležnostima koje su određene Ustavom RH.

Načelo diobe vlasti javlja se u 17. i 18. stoljeću. Svrha načela diobe vlasti je sprečavanje koncentracije
ovlasti i političke moći unutar jednog tijela i uspostava uzajamne PROVJERE I RAVNOTEŽE između
nositelja državnih funkcija. Dioba vlasti znači dodjeljivanje osnovnih državnih funkcija različitim
tijelima. Odnosi između državnih tijela koja obavljaju različite funkcije moraju biti takvi da su ona sva
načelno ravnopravna kako bi se međusobno ograničavala i kontrolirala.

7. RAVNOPRAVNOST I ZAŠTITA PRAVA NACIONALNIH MANJINA (čl. 15.)

U temeljnim odredbama Ustava, nacionalna ravnopravnost određena kao jedna od najviših vrednota
ustavnog poretka. Čl. 15. Ustava jamči ravnopravnost pripadnicima svih nacionalnih manjina u RH.
Ravnopravnost i zaštita prava nacionalnih manjina uređuje se ustavnim zakonom koji se donosi po
postupku za donošenje organskih zakona (Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina).

Pripadnicima nacionalnih manjina pored općega biračkog prava zakonom se može osigurati posebno
pravo da biraju svoje zastupnike u Sabor. Jamči im se: sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti,
slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.

Zaštita nacionalnih manjina i zabrana njihove diskriminacije provodi se Ustavnim zakonom o pravima
nacionalnih manjina, Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH, Zakonom o odgoju
i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina i dr.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina - Republika Hrvatska osigurava ostvarivanje

posebnih prava i sloboda pripadnika nacionalnih manjina, naročito:
1. služenje svojim jezikom i pismom, privatno i u javnoj uporabi, te u službenoj uporabi; 2. odgoj i
obrazovanje na jeziku i pismu kojim se služe; 3. uporabu svojih znamenja i simbola; 4. kulturna
autonomija održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih
kulturnih dobara i tradicije; 5. pravo na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica
zajedno s drugim pripadnicima te vjere; 6. pristup sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja
djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe;
7. samoorganiziranje i udruživanje radi ostvarivanja zajedničkih interesa; 8. zastupljenost u
predstavničkim tijelima na državnoj i lokalnoj razini, te u upravnim i pravosudnim tijelima; 9.
sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima
putem vijeća i predstavnika nacionalnih manjina; 10. zaštitu od svake djelatnosti koja ugrožava ili
može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

5
Političke institucije nacionalnih manjina: Savjet za nacionalne manjine (imenuje Vlada) nadzire
ostvarivanje prava nacionalnih manjina, podnosi prijedloge državnim tijelima, raspoređuje
proračunska sredstva za nacionalne manjine. Vijeća nacionalnih manjina u jedinicama samouprave –
putem kojih se pripadnicima nacionalnih manjina nastoji osigurati utjecaj na lokalne poslove koji ih se
neposredno tiču. Vlada je osnovala Ured za nacionalne manjine, koji brine o zaštiti i promicanju
manjinskih prava.

8. PRAVO NA ŽALBU (čl. 18.)

Pravo na žalbu jamči se protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred
sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. Može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima
zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita. (18)

Pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu.
Jamči se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela (19)

Primjer isključenja prava na žalbu imamo u upravnom postupku, kad u prvom stupnju rješava
ministarstvo. Kako u tom slučaju, u pravilu nema drugostupanjskog tijela koje bi odlučivalo o žalbi
(osim npr. posebno osnovanog povjerenstva Vlade - azil) žalba u većini slučajeva nije dopuštena, ali je
osigurana druga pravna zaštita (kroz upravni spor).

9. OSOBNE SLOBODE

Poglavlje o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda podijeljeno je u 3 odjeljka: Zajedničke odredbe –
koje se odnose na sva posebna jamstva sloboda i prava; Osobne i političke slobode i prava te
Gospodarska, socijalna i kulturna prava.

U glavi o osobnim i političkim slobodama i pravima nabrojane su i određene sljedeće osobne slobode:
Pravo na život (21): svako ljudsko biće ima pravo na život, nema smrtne kazne u RH.
Pravo na slobodu i osobnost: čovjekova sloboda i osobnost su nepovredivi (22). Nikomu se ne
smije:
1) oduzeti ili ograničiti sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud,
2) biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim
pokusima, a zabranjen je prisilni i obvezatni rad (23)
Prava uhićenika, okrivljenika i osuđenih osoba (24 - 28):
• Uhićenje, pritvor (24) – Nitko ne može biti uhićen ili pritvoren bez pisanoga, sudbenog i na
zakonu utemeljenog naloga (koji mora biti pročitan i uručen uhićeniku prilikom oduzimanja
slobode). Bez sudbenoga naloga redarstvo može uz obvezu da je odmah preda sudu uhititi
osobu protiv koje postoji osnovana sumnja da je počinila teško kazneno djelo određeno
zakonom. Uhićena osoba mora odmah na njoj razumljiv način biti obaviještena o razlozima
uhićenja, te o svojim pravima utvrđenima zakonom.
• Osoba koja je uhićena ili pritvorena (24, 25): Ima se pravo žaliti sudu, koji će bez odgode
odlučiti o zakonitosti lišenja slobode. S njom se mora postupati čovječno i poštivati njegovo
dostojanstvo. Tko je pritvoren i optužen zbog kaznenog djela, ima pravo u najkraćem roku
određenom zakonom, biti izveden pred sud i u zakonskom roku oslobođen ili osuđen. Uz
zakonsko jamstvo (pritvorenik) može se pustiti da se brani sa slobode. U slučaju nezakonitog
lišenja slobode ili uhićenja osoba ima pravo na odštetu i javnu ispriku.
• presumpcija nevinosti (28): svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno
djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja.
Jednakost pred sudovima i drugim državnim tijelima: svi su državljani RH i stranci jednaki pred
sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
Pravo na pošteno (pravično) suđenje u razumnom roku (29) Svatko ima pravo da zakonom
ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i
obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Pravo na pravično suđenje objedinjuje više

6
temeljnih procesnih prava: pravo na pristup sudu, pravo na neovisan i nepristran sud, pravo na
postupak odgovarajuće kvalitete pravičan u razumnom roku. Pravna sredstva za zaštitu: 1999.
UZUSRH - ustavna tužba; 2005. Zakon o sudovima - zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom
- neposredno višem sudu; 2013. Zakon o sudovima – zahtjev sudu pred kojim se vodi postupak.
U slučaju sumnje ili optužbe zbog kažnjivog djela osumnjičenik, okrivljenik ili optuženik ima pravo:
1) da u najkraćem roku bude obaviješten potanko i na jeziku koji razumije o naravi i razlozima
optužbe koja se diže protiv njega i o dokazima koji ga terete, 2) da ima odgovarajuće vrijeme i
mogućnost za pripremu obrane, 3) na branitelja i nesmetano uspostavljanje veze s braniteljem (biti
upoznat s tim pravom), 4) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno
sredstava da plati branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja pod uvjetom propisanim zakonom, 5)
da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, ukoliko je dostupan sudu, 6) da ispituje ili dade ispitati svjedoke
optužbe i da zahtijeva da se osigura nazočnost i ispitivanje svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i
svjedoka optužbe, 7) na besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik u upotrebi na
sudu.
Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju. Dokazi pribavljeni na
nezakonit način ne mogu se uporabiti u sudskom postupku. Kazneni postupak može se pokrenuti samo
pred sudom na zahtjev ovlaštenog tužitelja.
Načelo zakonitosti: Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo
utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja
nije bila određena zakonom.
Primjena blažeg zakona: Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva
kazna.
Ne bis in idem: Nikome se ne može ponovno suditi niti ga se može kazniti u kaznenom postupku za
KD za koje je već pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom. Samo se zakonom, u skladu
s Ustavom i međunarodnim ugovorom, mogu propisati slučajevi i razlozi za obnovu postupka.
Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva, kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije
počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti
neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom, ili koja ne zastarijevaju prema
međunarodnom pravu. Imovinska korist, ostvarena tim djelima ili povezana s njima, oduzet će se.
Sloboda kretanja i biranja boravišta (32): Tko se zakonito nalazi na teritoriju RH ima pravo
slobodno se kretati i birati boravište. Pravo kretanja, ulaska i izlaska iz RH može se iznimno ograničiti
zakonom, ako je to nužno radi zaštite pravnog poretka, ili zdravlja, prava i sloboda drugih.
Pravo na utočište (33): Strani državljanin i osobe bez državljanstva mogu dobiti utočište u RH, osim
ako su progonjeni za nepolitičke zločine i djelatnosti oprečne temeljnim načelima međunarodnog
prava. Ako se zakonito nalazi na teritoriju RH ne može biti protjeran ni izručen drugoj državi, osim
kad se mora izvršiti odluka donesena u skladu s MU i zakonom.
Nepovredivost doma (34): Dom je nepovrediv. Samo sud može obrazloženim pisanim nalogom
utemeljenim na zakonu odrediti da se dom ili drugi prostor pretraži. Pravo je stanara da on ili njegov
zastupnik i obvezatno dva svjedoka budu nazočni pri pretrazi. U skladu sa zakonom predviđenim
uvjetima redarstvene vlasti mogu bez sudbenog naloga odnosno privole stanara ući u dom ili prostorije
te izvršiti pretragu bez nazočnosti svjedoka ako je to neophodno: 1) radi izvršenja naloga o uhićenju
ili 2) radi hvatanja počinitelja kaznenog djela ili 3) radi otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i
zdravlje ljudi ili imovinu većeg opsega. Pretraga radi pronalaženja ili osiguranja dokaza za koje postoji
osnovana vjerojatnost da se nalaze u domu počinitelja kaznenog djela, može se poduzeti samo u
nazočnosti svjedoka.
Jamči se štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.
Jamči se sloboda i tajnost dopisivanja i svih drugih oblika općenja.
Jamči se sigurnost i tajnost osobnih podataka.
Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli (38): Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito: 1)
slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, 2) slobodu govora i javnog nastupa i 3) slobodno
osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura, novinari imaju pravo na slobodu
izvještavanja i pristupa informaciji.
Jamči se pravo na pristup informacijama koje posjeduju tijela javne vlasti. Ograničenja moraju
biti: 1) razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, 2) nužna u slobodnom
i demokratskom društvu, 3) propisuju se zakonom.

7
Jamči se pravo na ispravak svakom kome je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom
utvrđeno pravo.
Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu,
rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.
Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.
Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su,
u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i
dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

10. POLITIČKE SLOBODE

Svakom se priznaje pravo na javno okupljanje i mirni prosvjed u skladu sa zakonom.

Svakom se jamči pravo na slobodno udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za
socijalna, gospodarska, politička, nacionalna, kulturna ili druga uvjerenja i ciljeve. Radi toga svatko
može slobodno osnivati sindikate i druge udruge, uključivati se i istupati. Pravo je ograničeno
zabranom nasilnog ugrožavanja demokratskoga ustavnog poretka, te neovisnosti, jedinstvenosti i
teritorijalne cjelovitosti RH.
Svaki državljanin RH ima pravo sudjelovati (pod jednakim uvjetima) u obavljanju javnih poslova i
biti primljen u javne službe.
Hrvatski državljani s navršenih 18 godina (birači) imaju opće i jednako biračko pravo: 1) u izborima
za Hrvatski sabor, Predsjednika RH i Europski parlament, 2) u postupku odlučivanja na državnom
referendumu, u skladu sa zakonom. U izborima za Hrvatski sabor birači koji nemaju prebivalište u RH
imaju pravo izabrati tri zastupnika, u skladu sa zakonom. Biračko pravo ostvaruje se na neposrednim
izborima tajnim glasovanjem, pri čemu 1) birači koji nemaju prebivalište u RH ostvaruju biračko
pravo na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava RH u stranoj državi
u kojoj prebivaju, 2) biračima s prebivalištem u RH koji se u doba izbora zateknu izvan njezinih
granica osigurava se da mogu glasovati u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava RH u
stranoj državi u kojoj se nalaze ili na koji drugi način određen zakonom.
Svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i
dobiti na njih odgovor.
Vojna obveza i obrana RH dužnost je svih za to sposobnih državljana.

11. GOSPODARSKA PRAVA

Jamči se pravo vlasništva. Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su
pridonositi općem dobru. Strana osoba može stjecati pravo vlasništva uz uvjete određene zakonom.
Poduzetnička i tržišna sloboda temelj su gospodarskog ustroja RH. Država 1) osigurava svim
poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu (zabranjena je zlouporaba monopolskog položaja
određenog zakonom), 2) potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za
gospodarski razvitak svih svojih krajeva, 3) prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu se umanjiti
zakonom niti drugim pravnim aktom. Inozemnom ulagaču jamči se slobodno iznošenje dobiti i
uloženog kapitala.
Svatko je dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova, u skladu sa svojim gospodarskim
mogućnostima. Porezni se sustav temelji na načelima jednakosti i pravednosti.
Jamči se pravo nasljeđivanja.

OGRANIČENJA zakonom:
1) ograničiti ili oduzeti vlasništvo, u interesu RH i uz naknadu tržišne vrijednosti,
Ovdje je riječ o institutu izvlaštenja ili eksproprijacije koji je uređen Zakonom o izvlaštenju. Radi se o
slučajevima ograničavanja ili oduzimanja vlasništva koji su nužni u javnom interesu – gradnja cesta,
energetskih objekata. Potrebno je utvrditi interes RH za izvlaštenje i uvijek je obavezna naknada
tržišne vrijednosti. Dopunski zahtjev: svako ograničenje vlasništva odnosno vlasničkih prava mora
biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju (čl 16. st 2.).
PRIMJER ZA NEDOPUŠTENO OGRANIČENJE PRAVA VLASNIŠTVA – odluka o ukidanju
pojedinih odredbi Z. o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave

8
2) poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu se iznimno ograničiti radi zaštite interesa i
sigurnosti RH, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi
PRIMJER USTAVNOPRAVNO NEPRIHVATLJIVOG OGRANIČENJA PODUZETNIČKE
SLOBODE- odluka o ukidanju pojedinih odredbi Z. o trgovini (zabrana rada nedjeljom)

12. SOCIJALNA I KULTURNA PRAVA

SOCIJALNA PRAVA

Svatko ima pravo na rad i slobodu rada (pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način
suprotan zakonu, i pravo nezaposlenih na minimalna primanja). Svatko slobodno bira poziv i
zaposlenje i svakome je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost. Svaki
zaposleni: 1) ima pravo na zaradu kojom može osigurati sebi i obitelji slobodan i dostojan život, 2)
pravo na tjedni odmor i plaćeni godišnji odmor i ovih se prava ne može odreći, 3) može imati, u
skladu sa zakonom, udio pri odlučivanju u poduzeću.
Pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje se
zakonom i kolektivnim ugovorom.
Prava u svezi s porođajem, materinstvom i njegom djece uređuju se zakonom.
Slabim, nemoćnima i drugim, zbog nezaposlenosti ili nesposobnosti za rad, nezbrinutim osobama
država osigurava pravo na pomoć za podmirenje osnovnih životnih potreba. Posebnu skrb država
posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom i njihovu uključivanju u društveni život. Posebnu skrb država
posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece
poginulih hrvatskih branitelja. Ne može se zabraniti primanje humanitarne pomoći iz inozemstva.
Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.
Svi zaposleni imaju pravo osnivati sindikate i slobodno u njih stupati i iz njih istupati radi zaštite
svojih gospodarskih i socijalnih interesa. Sindikati mogu osnivati svoje saveze i udruživati se u
međunarodne sindikalne organizacije. U oružanim snagama i redarstvu zakonom se može ograničiti
sindikalno organiziranje. Poslodavci imaju pravo osnivati udruge i slobodno u njih stupati i iz njih
istupati.
Jamči se pravo na štrajk. U oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama može
se ograničiti zakonom.
Obitelj je pod osobitom zaštitom države. Brak je životna zajednica žene i muškarca. Brak i pravni
odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se zakonom.
Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge
uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život. Roditelji su: 1) dužni odgajati,
uzdržavati i školovati djecu, 2) imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece, 3)
odgovorni su osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. Djeca su dužna
brinuti se za stare i nemoćne roditelje.
Tjelesno i duševno oštećeno i socijalno zapušteno dijete ima pravo na osobitu njegu, obrazovanje i
skrb, država. Država osobitu skrb posvećuje maloljetnicima bez roditelja i onima za koje se ne
brinu roditelji.
Dužnost je svih da štite djecu i nemoćne osobe. Djeca ne mogu biti primljena na rad prije zakonom
određene dobi niti smiju biti prisiljavana na rad koji štetno utječe na njihovo zdravlje ili ćudoređe, niti
im se takav rad smije dopustiti.

KULTURNA I EKOLOŠKA PRAVA

Obrazovanje je u RH svakomu dostupno, pod jednakim uvjetima, u skladu s njegovim

sposobnostima. Obvezno obrazovanje je besplatno u skladu sa zakonom.
Jamči se autonomija sveučilišta. Samostalno odlučuje o ustrojstvu i djelovanju sukladno zakonu.
Jamči se sloboda znanstvenoga, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Država potiče i pomaže
razvitak znanosti, kulture i umjetnosti, štiti znanstvena, kulturna i umjetnička dobra kao duhovne
narodne vrednote.
Jamči se zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog,
umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.

9
Svatko ima pravo na zdrav život. Država osigurava uvjete za zdrav okoliš. Svatko je dužan, u sklopu
svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.

Gospodarska, socijalna i kulturna prava su tzv. prava druge generacije, a pojavljuju se u ustavima
nakon I. svjetskog rata.

13. HRVATSKI SABOR – MANDAT I IMUNITET ZASTUPNIKA U HRVATSKOM SABORU

Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.
Ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava,
biraju neposredno tajnim glasovanjem.

Mandat zastupnika je četiri godine. Može se zakonom produžiti samo u slučaju ratnog stanja ili
neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti države, te velikih prirodnih nepogoda. Zastupnici
u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat.

Zastupnici imaju imunitet:

1) ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo mišljenje ili
glasovanje u Hrvatskom saboru,
2) ne može biti pritvoren niti se protiv njega može pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja
Hrvatskoga sabora (IMUNITET NEPOVREDIVOSTI).
IZNIMNO: može biti pritvoren bez odobrenja ako je zatečen da vrši kažnjivo djelo za koje je
propisana kazna zatvora u trajanju dužem od pet godina. Tada se izvješćuje predsjednika HS.
Ako Hrvatski sabor nije na okupu, odobrenje da se zastupnik liši slobode ili da se protiv njega
nastavi kazneni postupak daje i o njegovu pravu na imunitet odlučuje mandatno-imunitetno
povjerenstvo, s time što njegovu odluku mora naknadno potvrditi Hrvatski sabor.

Zastupnik ima pravo jednokratno, tijekom trajanja zastupničkog mandata, podnošenjem pisanog
zahtjeva predsjedniku Sabora, staviti svoj mandat u mirovanje. Mirovanje ne može trajati manje od
6 mjeseci.

Zastupniku prestaje mandat prije isteka vremena na koje je izabran:

• ako podnese ostavku
• ako mu je pravomoćnom sudbenom odlukom oduzeta poslovna sposobnost
• ako je pravomoćnom sudbenom presudom osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju
duljem od 6 mjeseci
• smrću
Hrvatski sabor se može raspustiti radi raspisivanja prijevremenih izbora, za što je potrebna odluka
većine svih zastupnika. Predsjednik može u slučaju izglašavanja nepovjerenja Vladi, raspustiti
Hrvatski sabor.

14. IZBOR ZASTUPNIKA U HRVATSKI SABOR

Zastupnike u Sabor biraju, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, neposredno tajnim
glasovanjem, svi hrvatski državljani s navršenih 18 godina života (birači). Za zastupnika može biti
biran hrvatski državljanin s navršenih 18 godina.

Birači i političke stranke ne smiju kandidirati osobe koje su pravomoćnom sudskom odlukom
osuđene na bezuvjetnu kaznu zatvora u trajanju duljem od šest mjeseci i to ako se u trenutku stupanja
na snagu odluke o raspisivanju izbora izrečena kazna izvršava ili tek predstoji njezino izvršenje. Birači
i političke stranke ne smiju kandidirati osobe za koje u trenutku stupanja na snagu odluke o
raspisivanju izbora nisu protekli rokovi rehabilitacije prema posebnom zakonu, a koje su
pravomoćnom sudskom odlukom osuđene za: 1. kaznena djela protiv čovječnosti i ljudskog
dostojanstva 2. kazneno djelo teškog ubojstva, 3. kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlasti.

10
Izbori se provode na biračkim mjestima na području RH i u sjedištima diplomatsko-konzularnih
predstavništava RH u stranoj državi. Predsjednik Republike Hrvatske donosi odluku o raspisivanju
izbora za zastupnike i saziva Sabor na prvo zasjedanje. Od dana stupanja na snagu odluke, pa do dana
izbora za zastupnike, mora proteći najmanje 30 dana. Izbori se za zastupnike u Hrvatski sabor
održavaju najkasnije 60 dana nakon isteka mandata ili raspuštanja Hrvatskoga sabora.

Pravo pripadnika nacionalnih manjina na zastupljenost: Pripadnici pripadnici nacionalnih manjina

u Republici Hrvatskoj imaju pravo birati osam zastupnika u Sabor koji se biraju u posebnoj izbornoj
jedinici koju čini područje Republike Hrvatske, i to srbi 3, mađari 1, talijani 1, česi i slovaci 1 te
preostali pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske,
turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine zajedno 1, a pripadnici albanske, bošnjačke,
crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine zajedno 1 zastupnika.

Pravo predlaganja stranačkih lista za izbor zastupnika u Sabor imaju sve političke stranke
registrirane u RH na dan objave odluke o raspisivanju izbora u NN. Listu za izbor zastupnika u Sabor
može samostalno predložiti jedna politička stranka, te dvije ili više političkih stranaka (koalicijska
lista). Političke stranke samostalno utvrđuju svoje stranačke liste i redoslijed na njima istaknutih
kandidata, na način predviđen statutom političke stranke, odnosno u skladu s posebnim statutarnim
odlukama. Za pravovaljanost prijedloga liste izborne jedinice za izbor zastupnika u Sabor potrebno je
prikupiti najmanje 1500 potpisa birača. Birači predlažu kandidacijske liste na temelju pravovaljano
prikupljenih potpisa. Za pravovaljanost prijedloga liste izborne jedinice za izbor zastupnika u Sabor
potrebno je prikupiti najmanje 1500 potpisa birača. Prijedlozi lista moraju prispjeti Državnom
izbornom povjerenstvu najkasnije u roku od 14 dana od dana raspisivanja izbora.

Tijela za provedbu izbora zastupnika u Sabor su: Državno izborno povjerenstvo, izborna
povjerenstva izbornih jedinica, općinska i gradska izborna povjerenstva i birački odbori. Glasovanje se
obavlja osobno, glasačkim listićima. Nitko ne može glasovati u ime druge osobe.

Izbor zastupnika u Sabor: 140 zastupnika u Sabor bira se tako da se područje Republike Hrvatske
podijeli na deset izbornih jedinica (Zakonom o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Sabor), te se
u svakoj izbornoj jedinici, na temelju lista, bira po 14 zastupnika. Zastupnici u Sabor biraju se po
proporcionalnoj zastupljenosti i preferencijskom glasovanju. Birači mogu glasovati samo za jednu
listu kandidata. Birač na glasačkom listiću može označiti jednog kandidata koji ima prednost pred
ostalim kandidatima na listi za koju je glasovao (preferirani glas). Pravo na sudjelovanje u diobi
zastupničkih mjesta u izbornoj jedinici ostvaruju liste koje na izborima dobiju najmanje 5% važećih
glasova birača.

Broj zastupnika u Sabor koji će biti izabran sa svake liste izborne jedinice utvrđuje se na sljedeći
način:
– ukupan broj važećih glasova koji je dobila svaka lista (biračka masa liste) dijeli se brojevima od
1 do zaključno 14, pri čemu se uvažavaju i decimalni ostaci. Od svih dobivenih rezultata,
zastupnička mjesta u Saboru osvajaju one liste na kojima se iskaže 14 brojčano najvećih
rezultata uključujući decimalne ostatke. Svaka od tih lista dobiva onoliki broj zastupničkih
mjesta u Saboru koliko je postigla pojedinačnih rezultata među 14 brojčano najvećih rezultata. S
liste je izabrano toliko zastupnika koliko je mandata dobila ta lista;
– preferirani glasovi za pojedine kandidate se uvažavaju ako broj preferiranih glasova pojedinog
kandidata iznosi najmanje 10% glasova koje je osvojila pojedina lista;
– izabrani su oni kandidati sa svake liste koji su dobili najveći broj preferiranih glasova. Kada dva
ili više kandidata dobije isti broj preferiranih glasova, odlučujući je poredak na listi kandidata;
– ako na temelju točaka 2. i 3. nije izabrano onoliko zastupnika koliko mandata pripada pojedinoj
listi, na preostala mjesta na toj listi određuju se zastupnici po redoslijedu na listi.

11
15. NADLEŽNOST HRVATSKOG SABORA

Hrvatski sabor:
1. Odlučuje o donošenju i promjeni Ustava
2. Donosi zakone
3. Donosi državni proračun
4. Odlučuje o ratu i miru
5. Donosi akte kojima izražava politiku Hrvatskoga sabora
6. Donosi Strategiju nacionalne sigurnosti i Strategiju obrane RH
7. Ostvaruje građanski nadzor nad oružanim snagama i službama obrane RH
8. Odlučuje o promjeni granica RH
9. Raspisuje referendum
10. Obavlja izbore, imenovanja i razrješenja, u skladu s Ustavnom i zakonom
11. Nadzire rad Vlade RH i drugih nositelja javnih dužnosti odgovornih Hrvatskom saboru
12. Daje amnestiju za kaznena djela
13. Obavlja druge poslove utvrđene Statutom

16. NAČIN RADA I ODLUČIVANJA U HRVATSKOM SABORU

Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj.
Zasjedanje Hrvatskog sabora: 1) HS redovito zasjeda dva puta godišnje: prvi put, između 15.
siječnja i 15. srpnja i drugi put, između 15. rujna i 15. prosinca, 2) izvanredno zasjeda na zahtjev
Predsjednika Republike, Vlade ili većine zastupnika. Predsjednik Hrvatskoga sabora može uz
prethodno pribavljeno mišljenje klubova zastupnika parlamentarnih stranaka sazvati Hrvatski sabor na
izvanredno zasjedanje. Sjednice Sabora su javne.

Hrvatski sabor ima predsjednika i jednog ili više podpredsjednika. Unutarnje ustrojstvo i način rada
Hrvatskoga sabora uređuje se poslovnikom koji se donosi većinom glasova svih zastupnika.

Ako Ustavom nije drugačije određeno, Hrvatski sabor donosi odluke većinom glasova ukoliko je na
sjednici nazočna većina zastupnika. Zastupnici glasuju osobno.
Zakone (organski zakoni) kojima se uređuju prava nacionalnih manjina Hrvatski sabor donosi
dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

Odluku o prelasku granice OSRH i o djelovanju preko granice te o promjeni granica RH, sabor donosi
dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika, kao i kad prethodno odlučuje o udruživanju i
razdruživanju, odlučuje o promjeni Ustava i dr.

Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode,
izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i
područne (regionalne) samouprave Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika.

17. ORGANSKI ZAKONI

Organski zakoni predstavljaju iznimku od općeg pravila da se odluke u HS donose većinom glasova
ako je na sjednici nazočna većina zastupnika jer njihovo donošenje zahtjeva kvalificiranu većinu.

Zakone (organski zakoni) kojima se uređuju prava nacionalnih manjina Hrvatski sabor donosi
dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

12
Zakone (organski zakoni) kojima se razrađuju Ustavom utvrđena ljudska prava i temeljne slobode,
izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela te ustrojstvo i djelokrug lokalne i
područne (regionalne) samouprave Hrvatski sabor donosi većinom glasova svih zastupnika.

18. STUPANJE ZAKONA NA SNAGU

Zakon stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave, osim ako nije zbog osobito
opravdanih razloga zakonom drukčije određeno (vacatio legis).

Pravo predlagati zakone ima svaki zastupnik, klubovi zastupnika i radna tijela Hrvatskoga sabora te
Vlada Republike Hrvatske.

Predsjednik RH će proglasit zakone u roku od osam dana od kada su izglasani u Hrvatskom Saboru.
Ako Predsjednik smatra da proglašeni zakon nije u skladu s Ustavom, može pokrenuti postupak za
ocjenu ustavnosti zakona pred Ustavnim sudom RH.

Prije nego što stupe na snagu: 1) zakoni i drugi propisi državnih tijela objavljuju se u NN, službenom
listu RH, 2) propisi tijela koja imaju javne ovlasti prije stupanja na snagu moraju biti objavljeni na
dostupan način u skladu sa zakonom.

19. RETROAKTIVNOST PROPISA

Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno
djelovanje.

Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje, ali
drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti nikako ne mogu imati retroaktivno
djelovanje.

20. UREDBE VLADE REPUBLIKE HRVATSKE PREMA USTAVU

Hrvatski sabor može, najviše na vrijeme od godinu dana, ovlastiti Vladu da uredbama uređuje
pojedina pitanja iz njegova djelokruga, osim onih koja se odnose na razradu Ustavom utvrđenih
ljudskih prava i temeljnih sloboda, nacionalna prava, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada
državnih tijela i lokalne samouprave.

Uredbe na temelju zakonske ovlasti ne mogu djelovati unatrag. Uredbe donesene na temelju zakonske
ovlasti prestaju vrijediti istekom roka od godinu dana od dana dobivene ovlasti, ako Hrvatski sabor ne
odluči drukčije.

Zakonom o vladi RH kratko je određeno da vlada donosi uredbe u skladu sa ustavom i zakonom.

21. PUČKI PRAVOBRANITELJ?

Pučki pravobranitelj je opunomoćenik Hrvatskoga Sabora za promicanje i zaštitu ljudskih prava i

sloboda utvrđenih Ustavom, zakonima i međunarodnim pravnim aktima o ljudskim pravima i
slobodama koje je prihvatila RH.
Bira ga Hrvatski sabor na vrijeme od osam godina uz mogućnost ponovnog izbora. Samostalan je i
neovisan u svom radu, uživa imunitet kao i zastupnici u Hrvatskom saboru (isto tako i zamjenici).

Svatko može podnijeti pritužbu pučkom pravobranitelju ako smatra da su, uslijed nezakonitog ili
nepravilnog rada državnih tijela, tijela lokalne i područne (regionalne) samouprave i tijela s javnim
ovlastima, ugrožena ili povrijeđena njegova ustavna ili zakonska prava, a po posebnim zakonima isto
može i za rad pravnih i fizičkih osoba.

13
Pučki pravobranitelj:
- promiče i štiti ljudska prava i slobode,
- prati usklađenost zakona i drugih propisa s Ustavom i zakonom
- ima pravo na uvid u podatke i dokumente tijela koje može nadzirati
- daje preporuke, mišljenja, prijedloge i upozorenja nadležnim tijelima
- podnosi redovito izvješće HS-u
- sudjeluje u radu HS-a i Vlade RH (ukazujući na potrebu donošenja ili izmjene zakona,
usklađivanja propisa s međunarodnim standardima i Ustavom ...)
- redovito izvještava javnost,
- bez prethodne najave može pregledati mjesta u kojima se nalaze osobe lišene slobode,
osobe kojima je ograničena sloboda kretanje itd.
- predložite pokretanje kaznenog, prekršajnog ili disciplinskog postupka
Pučki pravobranitelj ne može štititi u postupku pred sudom.

Za pučkog pravobranitelja i zamjenika može biti izabran hrvatski državljanin s prebivalištem u RH,
diplomirani pravnik, s najmanje 15 godina radnog iskustva u pravnoj struci, koji nije osuđivan i protiv
kojeg se ne vodi kazneni postupak za kaznena djela za koja se postupak pokreće po službenoj dužnosti,
koja nije član političke stranke, istaknuti stručnjak koji u javnosti uživa ugled osobe visokih moralnih
načela te zaštitnika i promicatelja ljudskih prava i sloboda, odnosno vladavine prava.

Ima najmanje tri zamjenika. Sve bira Hrvatski sabor na vrijeme od 8 godina i mogu biti ponovno
birani. Pučki pravobranitelj predložit će Hrvatskome saboru kandidate za zamjenike pučkog
pravobranitelja u roku od 30 dana od isteka roka za prijavu na javni poziv.

Hrvatski sabor razriješit će dužnosti pučkog pravobranitelja i zamjenike prije isteka vremena na koje
je izabran ako:
1. sam zatraži,
2. ako nastupe okolnosti zbog kojih više ne ispunjava uvjete za izbor,
3. je spriječen obavljati dužnost u razdoblju duljem od šest mjeseci ili
4. ne obavlja dužnost sukladno zakonu (ovo nije razlog za razrješenje zamjenika).

Od 1. siječnja 2009. godine stupanjem na snagu Zakona o suzbijanju diskriminacije pučki

pravobranitelj postao je i središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije.

22. ULOGA I OVLASTI PREDSJEDNIKA REPUBLIKE HRVATSKE

Uloga predsjednika RH: 1) predstavlja i zastupa RH u zemlji i inozemstvu, 2) brine se za redovito i

usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti, 3) odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne
cjelovitosti RH, 4) vrhovni zapovjednik OSRH.

Ovlasti predsjednika RH:

1. Raspisuje izbore za Hrvatski sabor i saziva ga na prvo zasjedanje
2. Raspisuje referendum
3. Povjerava mandat za sastavljanje Vlade osobi koja, na temelju raspodjele zastupničkih
mjesta u HS i obavljenih konzultacija, uživa povjerenje većine svih zastupnika
4. Daje pomilovanja
5. Dodjeljuje odlikovanja i priznanja određena zakonom
6. Obavlja druge dužnosti određene Ustavom

Ovlasti u području vanjske politike: 1) surađuje s Vladom u oblikovanju i provođenju vanjske

politike, 2) na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, odlučuje o osnivanju diplomatskih
misija i konzularnih ureda RH u inozemstvu, 3) na prijedlog Vlade i uz mišljenje nadležnog odbora
Hrvatskoga sabora, donosi odluku o postavljanju i opozivu šefova diplomatskih misija RH u

14
inozemstvu uz prethodni supotpis predsjednika Vlade 4) prima vjerodajnice i opozivna pisma
inozemnih šefova diplomatskih misija.

Ovlasti u području oružanih snaga: 1) vrhovni je zapovjednik OSRH, 2) imenuje i razrješuje vojne
zapovjednike, u skladu sa zakonom, 3) na temelju odluke Hrvatskoga sabora objavljuje rat i zaključuje
mir, 4) slučaju neposredne ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države može, uz
supotpis predsjednika Vlade, narediti uporabu oružanih snaga iako nije proglašeno ratno stanje.
Uredbe sa zakonskom snagom: može donositi uredbe sa zakonskom snagom: 1) za vrijeme trajanja
ratnog stanja na temelju i u okviru ovlasti koje je dobio od Hrvatskoga sabora. Ako Hrvatski sabor
nije u zasjedanju, predsjednik ima ovlast da uredbama sa zakonskom snagom uređuje sva pitanja koja
zahtijeva ratno stanje, 2) na prijedlog predsjednika Vlade i uz njegov supotpis, u slučaju neposredne
ugroženosti neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti države, ili kad su tijela državne vlasti
onemogućena da redovito obavljaju svoje ustavne dužnosti. U navedenim slučajevima ima pravo
sazvati sjednicu Vlade i predsjedavati sjednici. Predsjednik će podnijeti uredbe sa zakonskom snagom
na potvrdu Hrvatskom saboru čim se bude mogao sastati, a ako ne podnese ili Hrvatski sabor istu ne
potvrdi, uredba prestaje važiti.

Vlada RH: može predložiti Vladi da održi sjednicu i razmotri određena pitanja. Predsjednik
Republike može biti nazočan sjednici Vlade i sudjelovati u raspravi.

Ovlasti u području sigurnosnih službi: Predsjednik Republike i Vlada, u skladu s Ustavom i

zakonom, surađuju u usmjeravanju rada sigurnosnih službi. Imenovanje čelnika sigurnosnih službi, uz
prethodno pribavljeno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga sabora, supotpisuje Predsjednik
Republike i predsjednik Vlade.

Raspuštanje Hrvatskog sabora: na prijedlog Vlade i uz supotpis predsjednika Vlade, a nakon

savjetovanja s predstavnicima klubova zastupnika parlamentarnih stranaka može raspustiti Hrvatski
sabor ako 1) na zahtjev Vlade da se izglasa povjerenje, Hrvatski sabor Vladi izglasa nepovjerenje ili 2)
u roku od 120 dana od dana predlaganja ne donese državni proračun. Ne može na prijedlog Vlade
raspustiti Hrvatski sabor dok traje postupak za utvrđivanje njegove odgovornosti za povredu Ustava.

Predsjednik RH ima imunitet nepovredivosti. Ne može biti pritvoren niti se protiv njega može
pokrenuti kazneni postupak bez prethodnog odobrenja Ustavnog suda. Može biti pritvoren bez
odobrenja samo ako je zatečen da čini kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju
dužem od pet godina. U takvom slučaju državno tijelo koje ga je pritvorilo, dužno je o tome odmah
obavijestiti predsjednika Ustavnog suda.

23. IZBOR PREDSJEDNIKA REPUBLIKE

Predsjednik RH bira se na temelju općeg i jednakoga biračkog prava na neposrednim izborima tajnim
glasovanjem na vrijeme od pet godina.

Bira se većinom svih birača koji su glasovali. Ako ni jedan od kandidata ne dobije takvu većinu, izbor
se ponavlja nakon 14 dana. Na ponovljenom izboru pravo da budu birani imaju dva kandidata koja su
u prvom glasovanju dobili najviše glasova. ako koji od tih kandidata odustane, pravo da bude ponovno
biran stječe kandidat koji je sljedeći po broju dobivenih glasova.

Izbor se obavlja najmanje 30, a najviše 60 dana prije isteka mandata. Nitko ne može biti biran više od
dva puta za Predsjednika Republike. Prije preuzimanja dužnosti, Predsjednik RH pred predsjednikom
Ustavnog suda polaže svečanu prisegu kojom se obvezuje na vjernost Ustavu.
Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost. Nakon izbora
predsjednik podnosi ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu obavještava Hrvatski sabor.

U slučaju kraće spriječenosti uslijed odsutnosti, bolesti ili korištenja godišnjeg odmora, Predsjednik
RH može povjeriti predsjedniku Hrvatskoga sabora da ga zamjenjuje.

15
U slučaju duže spriječenosti uslijed bolesti ili nesposobnosti, a posebno ako Predsjednik RH nije u
stanju odlučiti o povjeravanju dužnosti privremenom zamjeniku, predsjednik Hrvatskoga sabora
preuzima dužnost privremenog predsjednika RH na temelju odluke Ustavnog suda. Ustavni sud o
tome odlučuje na prijedlog Vlade.

24. ODGOVORNOST PREDSJEDNIKA REPUBLIKE ZA POVREDU USTAVA

Predsjednik je odgovoran za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti. Postupak za
utvrđivanje posebne odgovornosti Predsjednika Republike može pokrenuti Hrvatski sabor
dvotrećinskom većinom svih zastupnika.

O odgovornosti odlučuje Ustavni sud dvotrećinskom većinom svih sudaca. Mora odnjeti odluku u
roku od 30 dana od dana zaprimanja prijedloga kojim se pokreće postupak. Ako Ustavni sud
Republike Hrvatske utvrdi njegovu odgovornost, Predsjedniku Republike prestaje dužnost po sili
Ustava.

25. VLADA REPUBLIKE HRVATSKE – FORMIRANJE VLADE REPUBLIKE HRVATSKE

Članove Vlade RH predlaže osoba kojoj je Predsjednik Republike povjerio mandat za sastav
Vlade (mandatar). Odmah po sastavljanju Vlade RH, a najkasnije u roku od 30 dana od prihvaćanja
mandata, mandatar je dužan program Vlade i Vladu predstaviti Hrvatskom saboru i zatražiti
glasovanje o povjerenju. Vlada stupa na dužnost kad joj povjerenje iskaže većina svih zastupnika
u Hrvatskom saboru

Predsjednik i članovi Vlade polažu svečanu prisegu pred Hrvatskim saborom.

Na temelju odluke Hrvatskoga sabora o iskazivanju povjerenja Vladi, rješenje o imenovanju

predsjednika Vlade donosi Predsjednik RH uz supotpis predsjednika Hrvatskoga sabora, a rješenje
o imenovanju članova Vlade donosi predsjednik Vlade uz supotpis predsjednika Hrvatskoga sabora.

Ako mandatar ne sastavi Vladu u roku od 30 dana od dana prihvaćanja mandata, Predsjednik mu može
produžiti mandat za najviše još 30 dana. Ako ni u tom roku mandatar ne uspije sastaviti Vladu ili ako
predložena Vlada ne dobije povjerenje, Predsjednik će povjerit mandat za sastav Vlade drugoj osobi.
Ako Vlada ne bude sastavljena u skladu s ovim odredbama, Predsjednik će imenovati privremenu
nestranačku Vladu i istodobno raspisati prijevremene izbore za Hrvatski sabor.

Na prijedlog najmanje jedne petine zastupnika u Hrvatskom saboru može se pokrenuti pitanje
povjerenja predsjedniku Vlade, pojedinom njezinom članu, ili Vladi u cjelini. Glasovanje o
povjerenju Vladi može zahtijevati i njezin predsjednik. Ne može se raspravljati i glasovati o povjerenju
prije nego protekne sedam dana od dana dostave prijedloga Hrvatskom saboru. Odluka o nepovjerenju
je donijeta ako je za nju glasovala većina od ukupnog broja zastupnika u Hrvatskom saboru. Ako
Hrvatski sabor odbije prijedlog za izglasavanje nepovjerenja, zastupnici koji su ga postavili ne
mogu ponovno podnijeti isti prijedlog prije isteka roka od šest mjeseci. Ako se izglasa nepovjerenje
predsjedniku Vlade ili Vladi u cjelini, predsjednik Vlade i Vlada podnose ostavku. Ako se u roku od
30 dana ne izglasa povjerenje novom mandataru i članovima koje predlaže za sastav Vlade,
predsjednik Hrvatskoga sabora obavijestit će o tome Predsjednika RH. Nakon primljene obavijesti
predsjednika Hrvatskoga sabora Predsjednik RH će odmah donijeti odluku o raspuštanju Hrvatskoga
sabora i istovremeno raspisati izbore za Hrvatski sabor. Ako se izglasa nepovjerenje pojedinom članu
Vlade predsjednik Vlade može umjesto njega predložiti drugoga člana Hrvatskom saboru da mu
izglasa povjerenje ili predsjednik Vlade i Vlada mogu podnijeti ostavku.

26. SASTAV I OVLASTI VLADE

16
Vlada RH obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. Vladu čine predsjednik, jedan ili više
podpredsjednika i ministri. Bez odobrenja Vlade isti ne mogu obavljati nijednu drugu javnu ili
profesionalnu dužnost.

Vlada RH:
1) predlaže zakone i druge akte Hrvatskom saboru,
2) predlaže državni proračun i završni račun,
3) provodi zakone i druge odluke Hrvatskoga sabora,
4) donosi uredbe za izvršenje zakona,
5) vodi vanjsku i unutarnju politiku,
6) usmjerava i nadzire rad državne uprave,
7) brine o gospodarskom razvitku zemlje,
8) usmjerava djelovanje i razvitak javnih službi,
9) obavlja druge poslove određene Ustavom i zakonom.

27. NAČIN RADA I AKTI VLADE REPUBLIKE HRVATSKE

Vlada je odgovorna Hrvatskom saboru. Predsjednik i članovi Vlade zajednički su odgovorni za

odluke koje donosi Vlada, a osobno su odgovorni za svoje područje rada. Uži kabinet Vlade čine
predsjednik i potpredsjednici Vlade. U Vladi se ustrojava Ured predsjednika Vlade za stručne i
administrativne poslove.

Sjednice Vlade su javne. Vlada može odlučiti da će se sjednica, odnosno rasprava o pojedinim
točkama dnevnog reda održati bez nazočnosti javnosti.

Predsjednik Vlade: 1) predstavlja Vladu, saziva sjednice i predsjedava sjednicama, 2) upravlja radom
Vlade i potpisuje akte koje ona donosi, 3) može članovima Vlade davati određene upute za rad,
posebna zaduženja, odnosno zadaće i ovlastiti ih na provedbu i izvršavanje određenih projekata,
sukladno programu Vlade, odnosno sukladno zaključcima i drugim aktima Hrvatskoga sabora te
preuzetim međunarodnim obvezama Republike Hrvatske.

Potpredsjednik koji se imenuje zamjenikom predsjednika Vlade zamjenjuje predsjednika Vlade.

Potpredsjednici usklađuju rad ministarstava

Vlada može zasjedati ako je sjednici nazočna većina članova Vlade (kvorum). Vlada odlučuje
natpolovičnom većinom glasova svih članova Vlade, a u slučaju da su glasovi podijeljeni odlučuje
glas predsjednika Vlade.

Dvotrećinskom većinom svih članova Vlade kad nadležnim državnim tijelima predlaže: 1) promjenu
Ustava Republike Hrvatske, 2) udruživanje ili razdruživanje s drugim državama, 3) promjenu granica
Republike Hrvatske, 4) raspuštanje Hrvatskoga sabora, 5) raspisivanje državnog referenduma, 6)
djelovanje oružanih snaga Republike Hrvatske izvan njezinih granica.

Iznimno u slučaju kad se Vlada ne može sastati u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti
neovisnosti, jedinstvenosti i opstojnosti RH te velikih prirodnih nepogoda, Uži kabinet Vlade odlučuje
o pitanjima iz djelokruga Vlade. Odluke Užeg kabineta Vlade potvrđuju se na prvoj sljedećoj sjednici
Vlade.

Uži kabinet Vlade predlaže provedbu politike Vlade, prati ostvarivanje programa rada Vlade,
prethodno raspravlja određena pitanja iz nadležnosti Vlade te usklađuje rad članova Vlade u
obavljanju povjerenih im zadaća.

Vlada donosi:
1) uredbe u skladu s Ustavom i zakonom (npr. za izvršenje zakona, na temelju ovlasti Sabora...)

17
2) uredbe za preuzimanje i provedbu pravno obvezujućih akata Europske unije, ako za preuzimanje i
provedbu tih akata nije potrebno donijeti zakon
3) odluke za provedbu pravno obvezujućih akata Europske unije, ako za provedbu tih akata nije
potrebno donijeti zakon
4) poslovnik kojim, sukladno Zakonu, uređuje ustrojstvo, način rada i odlučivanje Vlade i vrste akta
koje donosi Vlada
5) odluke, rješenja i zaključke o pitanjima koja se ne uređuju uredbama. Odlukom se uređuju
pojedina pitanja iz nadležnosti Vlade, određuju mjere, daje suglasnost ili potvrđuju akti drugih
tijela i pravnih osoba, te odlučuje o drugim pitanjima o kojima se ne donosi propis. Zaključkom se
utvrđuju stajališta Vlade u pitanjima provedbe utvrđene politike te određuju zadaće tijelima
državne uprave. Rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima te o drugim pojedinačnim
stvarima iz djelokruga Vlade.
Uredbe i poslovnik objavljuju se u NN a stupaju na snagu osmog dana od dana objave, ako tim aktima
nije određen drugi rok stupanja na snagu. Odluke, rješenja i zaključci mogu se objaviti u NN, ako tako
odluči Vlada prilikom donošenja ovih akata.

Vlada odlučuje o sukobu nadležnosti između tijela državne uprave.

Protiv člana Vlade ne može se voditi kazneni postupak za vrijeme trajanja mandata zbog kaznenoga
djela za koje je zapriječena kazna zatvora do 5 godina, bez prethodnog odobrenja Vlade.

28. SUDBENA VLAST

Sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna. Sudovi sude na temelju
Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava.

Vrhovni sud, kao najviši sud, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost
svih u njegovoj primjeni. Predsjednika Vrhovnog suda na prijedlog Predsjednika RH (uz prethodno
mišljenje opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog odbora Sabora) bira i razrješuje Hrvatski sabor.
Bira se na 4 godine.

Sudačka dužnost povjerava se osobno sucima. U suđenju sudjeluju suci porotnici i sudski savjetnici, u
skladu sa zakonom.

Sudske su rasprave javne i presude se izriču javno, u ime Republike Hrvatske. Javnost se može
isključiti iz cijele rasprave ili njezina dijela zbog razloga koji su nužni u demokratskom društvu radi
interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, posebno ako se sudi maloljetnicima, ili radi zaštite
privatnog života stranaka, ili u bračnim sporovima i postupcima u svezi sa skrbništvom i posvojenjem,
ili radi čuvanja vojne, službene ili poslovne tajne i zaštite sigurnosti obrane RH, ali samo u opsegu
koji je po mišljenju suda bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima u kojima bi javnost mogla biti
štetna za interese pravde.

29. IMUNITET SUDACA

Suci imaju imunitet u skladu sa zakonom.

Suci i suci porotnici koji sudjeluju u suđenju ne mogu biti pozvani na odgovornost za izraženo
mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke, osim ako se radi o kršenju zakona od strane
suca koje je kazneno djelo.

Sudac ne može u postupku pokrenutom zbog kaznenog djela učinjenog u obavljanju sudačke dužnosti
biti pritvoren niti mu može biti određen istražni zatvor bez odobrenja Državnoga sudbenog vijeća.
Iznimka ako je zatečen u vršenju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora preko 5 godina, o
čemu se mora izvijestiti predsjednik DSV-a.

18
Za kaznena djela za koja se postupak pokreće po privatnoj tužbi, prijedlogu ili se radi o preuzimanju
kaznenog progona od strane oštećenika, kazneni postupak protiv suca ne može se pokrenuti niti
voditi bez odobrenja Državnog sudbenog vijeća. Ako se Državno sudbeno vijeće ne može sastati,
odobrenje za lišenje slobode suca ili za vođenje kaznenog postupka protiv njega daje i o njegovom
imunitetu odlučuje predsjednik Državnog sudbenog vijeća. Odluku predsjednika u roku od osam dana
mora raspraviti Državno sudbeno vijeće te donijeti konačnu odluku.
Sudačka dužnost je stalna. Sudac može biti razriješen sudačke dužnosti:
1. Ako to sam zatraži
2. Ako trajno izgubi sposobnost obavljati svoju dužnost
3. Ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti
4. Ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenoga teškog stegovnog djela, tako odluči Državno
sudbeno vijeće
5. Kad navrši sedamdeset godina

30. KOJA JE USTAVNA ULOGA DRŽAVNOG ODVJETNIKA

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo 1) ovlašteno i dužno postupati

protiv počinitelja kaznenih i drugih kažnjivih djela, 2) poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine
RH te 3) podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i prava.

Glavnoga državnog odvjetnika Republike Hrvatske imenuje na vrijeme od četiri godine Hrvatski
sabor, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, uz prethodno mišljenje nadležnog odbora Hrvatskoga
sabora.

Zamjenike državnih odvjetnika, u skladu s Ustavom i zakonom, imenuje, razrješuje i o njihovoj

stegovnoj odgovornosti odlučuje Državnoodvjetničko vijeće.

31. PREDSJEDNIK VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE (imenovanje i ovlasti)

Vrhovni sud RH, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u
njegovoj primjeni.

Predsjednika Vrhovnog suda, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog
odbora Hrvatskoga sabora, na prijedlog Predsjednika Republike bira i razrješuje Hrvatski sabor.
Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske bira se na četiri godine.

Predsjednik VSRH predstavlja Vrhovni sud Republike Hrvatske i sudbenu vlast, obavlja poslove
sudske uprave, jednom godišnje Hrvatskom saboru podnosi izvješće o stanju sudbene vlasti u
protekloj godini.

32. NADLEŽNOST USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

Ustavni sud RH čini 13 sudaca koje bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova ukupnog
broja zastupnika, iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i
sveučilišnih profesora pravnih znanosti, na način i u postupku propisanim ustavnim zakonom.

Mandat suca Ustavnog suda traje 8 godina. Ustavni sud Republike Hrvatske bira predsjednika suda na
vrijeme od četiri godine. Sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske može biti razriješen dužnosti prije
isteka vremena na koje je izabran ako zatraži da bude razriješen, ako bude osuđen na zatvorsku kaznu,
ili ako trajno, što utvrđuje sam Sud, izgubi sposobnost da obavlja svoju dužnost.

Ne mogu obavljati nijednu drugu javnu ni profesionalnu dužnost. Imaju imunitet kao i zastupnici u
Hrvatskom saboru.

Ustavni sud RH:

19
 1. Odlučuje o suglasnosti zakona s Ustavom
2. Odlučuje o suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom
3. Može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugih propisa koji su prestali važiti
ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije prošlo
više od godine dana,
4. Odlučuje povodom ustavnih tužbi protiv pojedinačnih odluka državnih tijela, tijela jedinica
lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravnih osoba s javnim ovlastima kad su tim
odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode, kao i pravo na lokalnu i područnu
(regionalnu) samoupravu zajamčeni Ustavom RH
5. Prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti te o uočenim pojavama neustavnosti i nezakonitosti
izvješćuje Hrvatski sabor
6. Rješava sukob nadležnosti između tijela zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti
7. Odlučuje, u skladu s Ustavom, o odgovornosti Predsjednika RH
8. Nadzire ustavnost programa i djelovanje političkih stranaka i može, u skladu s Ustavom,
zabraniti njihov rad
9. Nadzire ustavnost i zakonitost izbora i državnog referenduma i rješava izborne sporove koji nisu
u djelokrugu sudova
10.Obavlja druge poslove određene Ustavom.

Ako Ustavni sud utvrdi da nadležno tijelo nije donijelo propis za izvršenje odredaba Ustava,
zakona i drugih propisa, a bilo je dužno takav propis donijeti, o tome obavještava Vladu, a o
propisima koje je bila dužna donijeti Vlada, obavještava Hrvatski sabor.

Ustavni sud Republike Hrvatske:

1) ukinut će zakon ako utvrdi da je neustavan,
2) ukinut će ili poništiti drugi propis ako utvrdi da je neustavan ili nezakonit,
3) ako utvrdi da zakon koji je prestao važiti nije bio u skladu s Ustavom ili da drugi propis nije
bio u skladu s Ustavom i zakonom, donijet će odluku o utvrđenju neustavnosti ili
nezakonitosti.

Ustavni zakon kojim se uređuje rad USRH donosi se po postupku određenom za promjenu Ustava.
Unutarnje ustrojstvo Ustavnog suda RH uređuje se njegovim poslovnikom.

33. MEĐUNARODNI UGOVORI

U skladu s Ustavom, zakonom i pravilima međunarodnog prava sklapanje međunarodnih ugovora u

nadležnosti je Hrvatskoga sabora, Predsjednika Republike i Vlade Republike Hrvatske, ovisno o
naravi i sadržaju međunarodnog ugovora.

Hrvatski sabor potvrđuje: 1) međunarodne ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, 2)
međunarodne ugovore vojne i političke naravi i 3) međunarodne ugovore koji financijski obvezuju
RH.
Međunarodne ugovore kojima se međunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izvedene iz
Ustava Hrvatski sabor potvrđuje dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.

Predsjednik Republike potpisuje isprave o ratifikaciji, pristupu, odobrenju ili prihvatu međunarodnih
ugovora koje je Hrvatski sabor potvrdio. Međunarodne ugovore koji ne podliježu potvrđivanju
Hrvatskoga sabora sklapa Predsjednik RH na prijedlog Vlade ili Vlada Republike Hrvatske.

Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi,
čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.
Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili
suglasno općim pravilima međunarodnog prava.

34. UDRUŽIVANJE I RAZDRUŽIVANJE

20
Pravo da pokrenu postupak udruživanja RH u saveze s drugim državama ima 1) najmanje jedna
trećina zastupnika u Hrvatskom saboru, 2) Predsjednik Republike i 3) Vlada.

Prethodno o udruživanju odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika,
a odluka o udruživanju donosi se na referendumu većinom glasova birača koji su pristupili
referendumu. Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke sabora.

Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u

kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva,
odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.

Odredbe o udruživanju odnose se i na uvjete i postupak razdruživanja RH.

35. PROMJENA USTAVA

Pravo da predloži promjenu Ustava RH ima najmanje: 1) jedna petina zastupnika u Hrvatskom
saboru, 2) Predsjednik i 3) Vlada.

Hrvatski sabor odlučuje:

• da li će pristupiti promjeni Ustava većinom glasova svih zastupnika,
• nacrt promjene Ustava utvrđuje većinom glasova svih zastupnika,
• o promjeni Ustava odlučuje dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika,

Promjenu Ustava proglašava Hrvatski sabor.

36. USTAVNA ODLUKA O SUVERENOSTI I SAMOSTALNOSTI REPUBLIKE HRVATSKE

Dakle, odluku Hrvatski Sabor(tj. Sabor RH) je donio 25. lipnja 1991. pozivajući se na nepotrošivo
pravo Hrvatskog naroda na samoodređenje te na volju naroda očitovanu na referendumu 19. svibnja
1991. (na referendumu se 93,94% birača izjasnilo se za suverenu i nezavisnu RH). Tom odlukom
Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom te pokreće postupak
razdruživanja od SFRJ. Taj dan je donesena i Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne RH.

TEKST ODLUKE:
Na temelju članka 140. stavka 1. Ustava RH (RH ostaje u sastavu SFRJ do novog sporazuma
jugoslavenskih republika ili dok Sabor RH ne odluči drugačije)
- u skladu s neotuđivim, nepotrošivim, nedjeljivim i neprenosivim pravom hrvatskog naroda na
samoodređenje, uključujući i pravo na razdruživanje i udruživanje s drugim narodima i državama
te suverenitetom RH koji pripada svim njezinim državljanima,
- izvršavajući volju naroda očitovanu na referendumu 19. svibnja 1991.
- s obzirom na činjenicu da SFRJ ne djeluje kao ustavno-pravno uređena država, te da se u
njoj grubo krše ljudska prava, prava nacionalnih manjina i prava federalnih jedinica,
- imajući u vidu da federativno uređenje Jugoslavije ne omogućuje rješavanje državno-političke i
gospodarske krize i da medu republikama SFRJ nije došlo do sporazuma koji bi omogućio
preustrojstvo federativne savezne države u savez suverenih država,
- izjavljujući da RH uvažava jednaka prava drugih republika dosadašnje SFRJ u težnji da s
njima jednakopravno, demokratski i mirnim putem postupno uređuje sva pitanja iz dosadašnjeg
zajedničkog života, poštujući njihovu suverenost i teritorijalnu cjelovitost, izražavajući spremnost da
se s njima, kao samostalna i neovisna država, sporazumijeva o gospodarskim, političkim, obrambenim
i drugim vezama, Sabor RH donosi:

USTAVNU ODLUKU O SUVERENOSTI I SAMOSTALNOSTI RH

I. RH proglašava se suverenom i samostalnom državom.

21
II. Ovim činom RH pokreće postupak razdruživanja od drugih republika i SFRJ. RH pokreće postupak
za međunarodno priznavanje.
III. Međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u RH ako
nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom RH, na temelju odredaba međunarodnoga prava o
sukcesiji država u pogledu ugovora.

IV. Na području RH važe samo zakoni koje je donio Sabor RH, a do okončanja razdruživanja i
savezni propisi koji nisu stavljeni izvan snage. RH preuzima sva prava i obveze koja su Ustavom RH i
Ustavom SFRJ bila prenesena na tijela SFRJ. Postupak preuzimanja tih prava i obveza uredit će se
ustavnim zakonom.

V. Državne granice RH su međunarodno priznate državne granice dosadašnje SFRJ u dijelu u kojem se
odnose na RH, te granice izmedu RH i Republike Slovenije, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore u
okviru dosadašnje SFRJ.

VI. Prihvaćajući načela Pariške povelje, RH jamči svima svojim državljanima nacionalna i sva druga
temeljna prava i slobode čovjeka i građanina, demokratski poredak, vladavinu prava i sve ostale
najviše vrednote svoga ustavnog i međunarodnog pravnog poretka.

VII. Ova ustavna odluka stupa na snagu kada ju proglasi Sabor RH.

Danas na taj dan obilježavamo Dan državnosti.

37. ODLUKA SABORA REPUBLIKE HRVATSKE O RASKIDU DRŽAVNO-PRAVNE SVEZE

Sabor je dana 8. listopada Odluku donio u skladu s neotuđivim pravom RH na samoodređenje, a

- polazeći od volje građana RH iskazane na referendumu od 19. svibnja 1991. godine i
- polazeći od Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti RH i Deklaracije o uspostavi
samostalne i suverene RH, koju je Sabor RH donio na sjednici od 25. lipnja 1991. godine
- utvrđujući da je tromjesečni rok o odgodi primjene Ustavne odluke koji je određen Brijunskom
deklaracijom istekao 7. listopada 1991. godine,
- utvrđujući da su u roku utvrđenom Brijunskom deklaracijom pojačane agresivne akcije, tzv.
JNA i srpskih terorista, na gradove i sela, da su, bezobzirno uništavane bolnice, škole, crkve,
kulturni spomenici i drugi civilni objekti, sto je kulminiralo čak napadanjem i bombardiranjem
povijesne jezgre Zagreba pri čemu su oštećene i zgrade Rezidencije Predsjednika Republike,
Vlade i Hrvatskog sabora u vrijeme zasjedanja, sa pokušajem atentata na Predsjednika
Republike,
- utvrđujući da Jugoslavija kao državna zajednica vise ne postoji, Sabor RH na zajedničkoj
sjednici svih vijeća održanoj 8. listopada 1991. godine donosi

ODLUKU

1. RH od dana 8. listopada 1991. godine raskida državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa
ostalim republikama i pokrajinama tvorila dosadašnju SFRJ,
2. RH odriče legitimitet i legalitet svim tijelima SFRJ,
3. RH ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime SFRJ,
4. RH priznaje samostalnost i suverenost ostalih republika bivše SFRJ, na temelju načela uzajamnosti i
spremna je s onim republikama s kojima nije u oružanom sukobu uspostaviti, održavati i razvijati
prijateljske, političke, gospodarske, kulturne i druge odnose,
5. RH kao suverena i samostalna država, jamčeći i osiguravajući temeljna prava čovjeka i nacionalnih
manjina, zajamčenih izričito Općom deklaracijom Ujedinjenih naroda, Završnim aktom Helsinške
konferencije, dokumentima KESS-a i Pariškom poveljom u sklopu europskih integracijskih tijekova,
pripravna je ulaziti u međudržavne i međuregionalne asocijacije s drugim demokratskim državama,

22
6. RH nastavit će postupak utvrđivanja međusobnih prava i obveza u odnosu na ostale republike bivše
SFRJ i u odnosu na bivšu federaciju,
7. Ova odluka stupa na snagu u trenutku njezina donošenja.
38. SASTAV, NAČIN IZBORA I MANDAT SUDACA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE
HRVATSKE

Ustavni sud RH čini 13 sudaca koje bira Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova ukupnog
broja zastupnika, iz reda istaknutih pravnika, osobito sudaca, državnih odvjetnika, odvjetnika i
sveučilišnih profesora pravnih znanosti, na način i u postupku propisanim ustavnim zakonom.

Mandat suca Ustavnog suda traje 8 godina, a produžuje se do stupanja na dužnost novog suca u
slučaju da do njegova isteka novi sudac nije izabran ili nije stupio na dužnost, a iznimno najdulje do
šest mjeseci. Ustavni sud Republike Hrvatske bira predsjednika suda na vrijeme od četiri godine,
tajnim glasovanjem većinom glasova svih sudaca.

Sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske može biti razriješen dužnosti prije isteka vremena na koje je
izabran ako zatraži da bude razriješen, ako bude osuđen na zatvorsku kaznu, ili ako trajno, što utvrđuje
sam Sud, izgubi sposobnost da obavlja svoju dužnost.

Ne mogu obavljati nijednu drugu javnu ni profesionalnu dužnost, osim sveučilišnih nastavnika.

Imaju imunitet kao i zastupnici u Hrvatskom saboru i mirovinu kao i zastupnici u Hrvatskom saboru.
Sudac Ustavnog suda ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, pritvoren ili kažnjen za
izraženo mišljenje ili glasovanje u Ustavnom sudu.
Sudac Ustavnog suda ne može biti pritvoren niti se protiv njega može pokrenuti kazneni postupak
bez odobrenja Ustavnog suda. Sudac Ustavnog suda može biti pritvoren bez odobrenja Ustavnog suda
samo ako je zatečen da čini kažnjivo djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od pet
godina. U takvom slučaju državno tijelo, koje je suca Ustavnog suda pritvorilo, dužno je o tome
odmah obavijestiti predsjednika Ustavnog suda. Ustavni sud može odlučiti da sudac Ustavnog suda
protiv kojeg je pokrenut kazneni postupak ne obavlja dužnosti u Ustavnom sudu dok taj postupak
traje.

Za suca Ustavnog suda se može izabrati osobu koja je hrvatski državljanin i diplomirani pravnik s
najmanje 15 godina godina radnog iskustva u pravnoj struci koja se u toj struci istakla znanstvenim ili
stručnim radom ili svojim javnim djelovanjem, odnosno 12 godina radnog iskustva u struci ukoliko je
osoba stekla doktorat pravnih znanosti. Sudac Ustavnog suda ne mora imati položen pravosudni ispit.

Izbor sudaca Ustavnog suda pokreće odbor Hrvatskoga sabora nadležan za Ustav. Nadležni odbor:
1) objavom u NN poziva pravosudne institucije, pravne fakultete, odvjetničku komoru, pravničke
udruge, druge pravne osobe i pojedince da predlože kandidate za izbor jednog ili više sudaca
Ustavnog sud. Pojedinac može i sam sebe predložiti kao kandidata. U pozivu se navode uvjeti
za izbor sudaca, rok za podnošenje prijedloga kandidata nadležnom odboru, te prilozi koji
moraju biti dostavljeni uz prijedlog;
2) Odbor ispituje ispunjavaju li kandidati uvjete utvrđene Ustavom i Ustavnim zakonom.
Nepravovaljane kandidature odbacuje;
3) obavlja javni razgovor sa svakim kandidatom koji ispunjava uvjete;
4) na temelju prikupljenih podataka i rezultata razgovora sastavlja listu kandidata koji ulaze u uži
izbor . Uz svoj prijedlog, dostavlja Hrvatskom saboru listu svih kandidata koji ispunjavaju
uvjete za izbor suca Ustavnog suda. Prijedlog nadležnog odbora mora sadržavati obrazloženje iz
kojeg je razvidno zašto je odbor pojedinom kandidatu dao prednost pred ostalim kandidatima;
5) zastupnici Hrvatskoga sabora glasuju pojedinačno o svakom predloženom kandidatu.
6) predloženi kandidat za suca Ustavnog suda smatra se izabranim sucem Ustavnog suda ako za
njega glasuje većina od ukupnog broja zastupnika Hrvatskoga sabora. U Ustavu piše da je
potrebna 2/3 većina.

23
Mandat suca Ustavnog suda počinje teći od dana stupanja na dužnost, a to je na dan isteka mandata
sudaca umjesto kojih su izabrani. Prije nego što stupe na dužnost suci Ustavnog suda polažu prisegu
pred predsjednikom RH.
39. VRSTE I PRAVNI UČINAK ODLUKA USTAVNOG SUDA

Postupak pred USRH se pokreće pisanim zahtjevom, prijedlogom i ustavnom tužbom. Ustavni sud
donosi odluku kada odlučuje o biti stvari, a u ostalim slučajevima donosi rješenje.

Ustavni sud donosi odluke i rješenja većinom glasova svih sudaca (to je 7 sudaca), ako Ustavom ili
Ustavnim zakonom nije drukčije određeno. Odluka i rješenje Ustavnog suda moraju biti obrazloženi.

Sudac Ustavnog suda koji izdvoji mišljenje dužan ga je pisano obrazložiti. Sudac Ustavnog suda koji
je glasovao suprotno većini može, u primjerenom roku od dana izrade odluke ili rješenja, pisano
obrazložiti svoje mišljenje i objaviti ga. Sudac Ustavnog suda se ne može uzdržati od glasovanja, osim
u slučaju kada je sudjelovao u donošenju zakona, drugog propisa ili odluke koji su predmet
odlučivanja.

Odluke i važnija rješenja Ustavnog suda, doneseni u postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom,
odnosno suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom, te odluke i rješenja doneseni u
ustavnosudskim postupcima za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom,
objavljuju se u NN. Ako više odluka ili rješenja počivaju na istoj pravnoj osnovi i istom ili sličnom
činjeničnom stanju objavit će se samo jedna odluka, odnosno rješenje.

Odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Sva
tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su u okviru svoga ustavnog i
zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda. Vlada RH osigurava preko tijela
državne uprave provedbu odluka i rješenja Ustavnog suda. Ustavni sud može: 1) sam odrediti tijelo
kojem povjerava provedbu svoje odluke, odnosno rješenja, 2) može odrediti način provedbe svoje
odluke, odnosno rješenja.

Ustavni sud će rješenjem odbaciti zahtjev, prijedlog i ustavnu tužbu ako nije nadležan za odlučivanje,
ako su nepravodobni, i u drugim slučajevima kad ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.

Protiv tih odluka nema pravnih lijekova. Ustavni sud će donijeti odluku o zahtjevu, prihvaćenom
prijedlogu i ustavnoj tužbi u pravilu u roku od najviše godinu dana.

40. ZAHTJEV ZA OCJENU SUGLASNOSTI ZAKONA S USTAVOM I SUGLASNOSTI

DRUGIH PROPISA S USTAVOM I ZAKONOM

Zahtjev kojim se pokreće postupak pred Ustavnim sudom mogu podnijeti:

1) jedna petina zastupnika Hrvatskoga sabora,
2) radno tijelo Hrvatskoga sabora,
3) predsjednik RH,
4) Vlada RH za ocjenu suglasnosti propisa s Ustavom i zakonom,
5) Vrhovni sud RH ili drugi sud ako pitanje ustavnosti i zakonitosti nastane u postupku vođenim
pred tim sudom,
6) Pučki pravobranitelj u postupcima zaštite ustavnih i zakonskih prava građana u postupcima pred
državnom upravom i tijelima koje imaju javne ovlasti
7) predstavničko tijelo jedinice lokalne ili područne samouprave ako smatra da zakon kojim se
uređuje ustrojstvo, djelokrug ili financiranje jedinica lokalne i područne samouprave nije u
skladu s Ustavom (ide hitni postupak, US dužan odlučiti u roku od 30 dana)
8) Ustavni sud može pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom i ocjenu
suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom

24
Svaka fizička i pravna osoba ima pravo predložiti pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti
zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom.

Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu
suglasni s Ustavom, zastat će s postupkom i podnijeti Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu suglasnosti
zakona, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom. Ako utvrdi da drugi propis koji bi trebao
primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba nisu suglasni s Ustavom i zakonom, na konkretan
slučaj će neposredno primijeniti zakon, a Ustavnom sudu će podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti
spornog propisa, odnosno pojedine njegove odredbe s Ustavom i zakonom.

Zahtjev mora sadržavati 1) oznaku odredbi čija se ustavnost, odnosno zakonitost osporava, 2)
oznaku odredbi Ustava ili zakona za koje se u zahtjevu tvrdi da su povrijeđene, 3) razloge zbog kojih
se tvrdi da osporeni propis nije suglasan s Ustavom, odnosno zakonom, te 4) potpis i pečat
podnositelja zahtjevač. U zahtjevu podnositelj može navesti i druge činjenice od značenja za ocjenu
stvari, kao i svoje mišljenje o tome treba li osporeni propis ukinuti ili poništiti. Uz zahtjev za
pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti drugog propisa mora se priložiti osporavani akt.

Postupak za ocjenu suglasnosti smatra se pokrenutim na dan primitka zahtjeva u Ustavnom sudu,
odnosno na dan predaje zahtjeva pošti preporučeno. S druge strane, kada se postupak inicira
prijedlogom ili na vlastitu inicijativu postupak se smatra pokrenutim na dan donošenja rješenja o
pokretanju postupka.

Ustavni sud će započeti postupak najkasnije u roku od godine dana od podnošenja prijedloga.

Ustavni sud može, do donošenja konačne odluke, privremeno obustaviti izvršenje pojedinačnih
akata ili radnji koje se poduzimaju na osnovi zakona ili drugog propisa, čija se suglasnost s Ustavom,
odnosno zakonom ocjenjuje, ako bi njihovim izvršenjem mogle nastupiti teške i nepopravljive
posljedice.

Razlika između prijedloga i zahtjeva je u tome što se podnošenjem zahtjeva postupak pokreće, a
podnošenjem prijedloga se traži da se pokrene postupak. Razlika je i u tome što zahtjev mogu
podnijeti samo osobe koje su taksativno navedene u zakonu, dok prijedlog može podnijeti svaka
fizička ili pravna osoba.

41. PRIJEDLOG ZA POKRETANJE POSTUPKA ZA OCJENU SUGLASNOSTI ZAKONA S

USTAVOM I SUGLASNOSTI DRUGIH PROPISA S USTAVOM I ZAKONOM

Svaka fizička i pravna osoba ima pravo predložiti pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti
zakona s Ustavom i ocjenu suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom. Prijedlog za pokretanje
postupka za ocjenu suglasnosti sadrži, u pravilu, sve što sadrži i zahtjev. Ustavni sud će započeti
postupak najkasnije u roku od godine dana od podnošenja prijedloga.

Ustavni sud na sjednici odlučuje rješenjem hoće li prihvatiti prijedlog i pokrenuti postupak. O
pokretanju postupka, odnosno neprihvaćanju prijedloga za pokretanje postupka, Ustavni sud će
obavijestiti sudionike postupka. Kada Ustavni sud pokrene postupak radi ocjene suglasnosti zakona s
Ustavom, rješenje o pokretanju postupka objavit će se i u NN.
Postupak za ocjenu suglasnosti zakona smatra se pokrenutim na dan donošenja rješenja o pokretanju
postupka
POSTUPAK PO ZAHTJEVU ODNOSNO PRIJEDLOGU
1) predsjednik Ustavnog suda uputit će zahtjev/prijedlog na obradu sucu izvjestitelju. Može se
tražiti odgovor od tijela koje je donijelo propis;
2) sudac izvjestitelj podnosi nacrt odluke ili rješenja o predmetu predsjedniku Ustavnog suda u
pisanom obliku;

25
 3) predsjednik Ustavnog suda upućuje nacrt odluke ili rješenja na sjednicu Ustavnog suda radi
donošenja odluke u predmetu. Na sjednici sudac izvjestitelj usmeno obrazlaže nacrt odluke ili
rješenja i prema potrebi daje dopunska obrazloženja, a nakon toga predsjednik Ustavnog suda
otvara raspravu;
5) nakon završene rasprave o predmetu, predsjednik iznosi na odlučivanje prijedlog suca
izvjestitelja, a zatim i druge prijedloge iznesene u raspravi o predmetu. Ako Ustavni sud ne
prihvati prijedlog suca izvjestitelja nacrt odluke ili rješenja može, radi dopune, vratiti sucu
izvjestitelju ili zadužiti drugoga suca da obradi drugo stajalište.
6) Ustavni sud donosi odluku na posebnoj sjednici. Sjednica Ustavnog suda može se održati ako je
na sjednici nazočna većina ukupnoga broja sudaca.

Ustavni sud održava savjetodavnu raspravu ako ocijeni da je prije odlučivanja o biti stvari potrebna
rasprava sa sudionicima u postupku, državnim tijelima, tijelima lokalne i područne samouprave,
udrugama, znanstvenicima i drugim stručnjacima. Ustavni sud na sjednici može zaključiti da će o biti
stvari odlučiti na temelju javne rasprave. Javnu raspravu zakazuje predsjednik Ustavnog suda. Kada
Ustavni sud smatra da je predmet raspravljen u mjeri da se može donijeti odluka, predsjednik
Ustavnog suda priopćit će da je rasprava zaključena.

Ustavni sud:
1) će ukinuti zakon ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom, odnosno
drugi propis ili pojedine njegove odredbe ako utvrdi da nije suglasan s Ustavom i zakonom.
Ukinuti zakon i drugi propis, odnosno njihove ukinute odredbe, prestaju važiti danom objave
odluke Ustavnog suda u NN, ako Ustavni sud ne odredi drugi rok.
2) može poništiti propis, odnosno pojedine njegove odredbe, uzimajući u obzir sve okolnosti od
važnosti za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, te imajući u vidu osobito težinu povrede Ustava ili
zakona i interes pravne sigurnosti: ako se njime vrijeđaju ljudska prava i temeljne slobode
zajamčene Ustavom te ako se njime pojedinci, skupine ili udruge neosnovano stavljaju u
povoljniji ili nepovoljniji položaj.

Ustavni sud može ocjenjivati suglasnost zakona/drugog propisa, iako su oni prestali važiti ako od tog
prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga za pokretanje postupka nije proteklo više od godinu
dana. Kad u postupku ocjene utvrdi neustavnost, odnosno nezakonitost akta, Ustavni sud će donijeti
odluku o utvrđenju neustavnosti zakona ili neustavnosti i nezakonitosti drugog propisa, odnosno
pojedinih njihovih odredaba. U tom slučaju odgovarajuće se primjenjuju odredbe o izmijeni
pravomoćnog pojedinačnog akta utemeljenog na neustavnom zakonu/nezakonitom drugom propisu
odnosno naknada štete.

U slučaju da je postupak za ocjenu suglasnosti zakona/drugog propisa pokrenut pred Ustavnim sudom,
a taj zakon, odnosno drugi propis nadležno tijelo ukine ili izmijeni prije okončanja postupka
pred Ustavnim sudom Ustavni sud dovršit će pokrenuti postupak. U slučaju da utvrdi neustavnost
ukinutog ili izmijenjenog zakona/drugog propisa, Ustavni sud će donijet odluku o njegovoj
neustavnosti ili nezakonitosti na temelju koje svatko kome je povrijeđeno pravo pravomoćnim
pojedinačnim aktom donijetim na temelju ukinutog ili izmijenjenog zakona ili drugog propisa ima
pravo tražiti od nadležnog tijela izmjenu tog pojedinačnog akta.

Pravomoćna presuda za kazneno djelo utemeljena na odredbi zakona koja je ukinuta zbog
nesuglasnosti s Ustavom ne proizvodi pravne učinke od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda
o ukidanju odredbe zakona na temelju koje je presuda donesena i može se izmijeniti odgovarajućom
primjenom odredaba o ponavljanju kaznenog postupka.

Svaka fizička i pravna osoba: 1) koja je Ustavnom sudu podnijela prijedlog za ocjenu suglasnosti, a
Ustavni sud njezin prijedlog prihvati i ukine odredbu zakona/drugog propisa ima pravo podnijeti
zahtjev nadležnom tijelu za izmjenu pravomoćnoga pojedinačnog akta kojim joj je povrijeđeno pravo,
a koji je donesen na temelju ukinute odredbe zakona/drugog drugog propisa, odgovarajućom
primjenom odredaba o ponavljanju postupka, 2) kojoj je povrijeđeno pravo pravomoćnim

26
pojedinačnim aktom donesenim na temelju poništene odredbe drugog propisa ima pravo podnijeti
zahtjev nadležnom tijelu za izmjenu pojedinačnog akta odgovarajućom primjenom odredaba o
ponavljanju postupka. Zahtjev za izmjenu pravomoćnoga pojedinačnog akta može se podnijeti u roku
od šest mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda u NN.
Ako su nastupili učinci pravomoćne sudske presude za kazneno djelo utemeljene na zakonskoj odredbi
koja je ukinuta, odnosno ako se izmjenom pravomoćnoga pojedinačnog akta ne mogu otkloniti štetne
posljedice nastale uslijed povrede prava stranke, stranka može podnijeti zahtjev nadležnom sudu da se
te posljedice otklone naknadom štete u roku od 6 mjeseci od dana objave odluke Ustavnog suda u NN.

Kad sud pravomoćnom odlukom odbije primijeniti propis zbog njegove neustavnosti ili
nezakonitosti, a Ustavni sud utvrdi da takva neustavnost, odnosno nezakonitost ne postoji, svatko
kome je povrijeđeno neko pravo može zahtijevati izmjenu pravomoćne odluke suda u roku od godine
dana od dana objave odluke Ustavnog suda.

Ustavni sud može obustaviti postupak ako podnositelj zahtjeva, odnosno prijedloga odustane, a mora u
slučajevima kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka.

42. USTAVNA TUŽBA

Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela
državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima
kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela
povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno
pravo na lokalnu i područnu samoupravu. Svatko znači i domaća i strana osoba, i fizička i pravna
osoba.

Ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi pravni put, ustavna tužba može se podnijeti tek
nakon što je taj pravni put iscrpljen. U stvarima u kojima je dopušten upravni spor, odnosno revizija
u parničnom ili izvanparničnom postupku, pravni put je iscrpljen nakon što je odlučeno o tim pravnim
sredstvima.

Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju:
1) kad o pravima i obvezama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom
roku odlučio sud ili
2) kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da
bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i
nepopravljive posljedice.

Ustavna se tužba može podnijeti u roku od 30 dana računajući od dana primitka odluke. Postoji
mogućnost povrata u prijašnje stanje: subjektivni rok je 15 dana, a objektivni rok je 3 mjeseca od dana
propuštanja te je potrebno istodobno s prijedlogom podnijeti i ustavnu tužbu.

Ustavna tužba mora sadržavati: 1) ime i prezime, jedinstveni matični broj građana, prebivalište ili
boravište, odnosno tvrtku i sjedište podnositelja, ime i prezime njegovog punomoćnika, 2) oznaku
osporavane odluke, 3) naznaku ustavnog prava za koje se tvrdi da je povrijeđeno s naznakom
mjerodavne odredbe Ustava kojom se to pravo jamči, 4) razloge tužbe, 5) dokaze o tome da je
iscrpljen pravni put i da je tužba pravodobna i 6) potpis podnositelja ustavne tužbe. U prilogu se mora
podnijeti osporeni akt u izvorniku ili ovjerovljenom prijepisu.

Ustavna tužba, u pravilu, ne sprječava primjenu osporavanoga akta. Na prijedlog podnositelja

ustavne tužbe Ustavni sud može odgoditi ovrhu do donošenja odluke: 1) ako bi ovrha prouzročila
podnositelju tužbe štetu koja bi se teško mogla popraviti, a 2) odgoda nije suprotna javnom interesu
niti bi se odgodom nanijela nekome veća šteta.

27
O ustavnoj tužbi odlučuje vijeće sastavljeno od šest sudaca. Vijeće od tri suca odlučuje o ustavnim
tužbama kada ne postoje postupovne pretpostavke za odlučivanje (nepravodobnost, neovlaštenost na
podnošenje ustavne tužbe, nedopuštenost i dr.). Vijeće može odlučivati samo jednoglasno i u punom
sastavu. Ako se u vijeću ne postigne jednoglasnost ili ako vijeće smatra da predmet ustavne tužbe ima
širi značaj, o ustavnoj tužbi odlučit će sjednica Ustavnog suda.
Postupanje suca izvjestitelja: 1) poziva podnositelja ustavne tužbe da je u određenom roku dopuni ili
ispravi ako je nerazumljiva, odnosno ako se na temelju podataka i priloga iz ustavne tužbe ne može
utvrditi koji se akt osporava ili ako ustavna tužba nije potpisana (nepotpuna ustavna tužba), 2)
dostavlja, prema potrebi, primjerak ustavne tužbe zainteresiranim osobama i poziva ih da se izjasne,
3) prema potrebi, zahtijeva dostavu spisa koji se odnosi na predmet ustavne tužbe, odnosno izvješće o
povredama ustavnih prava učinjenih osporenim aktom.

Granice ispitivanja: Vijeće, odnosno sjednica Ustavnog suda ispituje samo one povrede ustavnih
prava koje su istaknute u ustavnoj tužbi. Ustavna tužba neće se uzeti u razmatranje u slučaju kad se
ne radi o povredi ustavnog prava. Odluku donosi vijeće sastavljeno od troje sudaca. U slučaju da
vijeće odluku ne donese jednoglasno, odluku donosi vijeće sastavljeno od šest sudaca, odnosno
sjednica Ustavnog suda.

Ustavni sud će rješenjem odbaciti ustavnu tužbu: ako nije nadležan, ako je ustavna tužba
nepravodobna, nepotpuna, nerazumljiva ili nedopuštena. Tužba je nedopuštena: ako nije iscrpljen
dopušteni pravni put, odnosno ako podnositelj tužbe u prethodnom postupku nije koristio dopušteno
pravno sredstvo, osim iznimke predviđene u članku 62. ovoga Ustavnog zakona, ako je tužbu
podnijela osoba koja nije ovlaštena za njezino podnošenje, te ako je tužbu podnijela pravna osoba koja
ne može biti nositelj ustavnih prava.

Ustavni sud odlučuje o ustavnoj tužbi odlukom. Odlukom se tužba usvaja ili odbija kao neosnovana.
Odlukom se odbija kao neosnovana kada Ustavni sud utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se akt
osporava. odlukom kojom se ustavna tužba usvaja, ukida osporavani akt kojim je povrijeđeno ustavno
pravo, a u obrazloženju navodi koje je ustavno pravo povrijeđeno i u čemu se povreda sastoji.

Ako su nadležno sudbeno ili upravno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne samouprave ili pravna
osoba s javnim ovlastima dužni umjesto akta koji je ukinut donijeti novi akt, Ustavni sud predmet
vraća na ponovni postupak tijelu koje je donijelo ukinuti akt. Pri donošenju novog akta, obvezni su
poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt kojim je povrijeđeno
ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe.

U slučaju da osporavani akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja više ne proizvodi
pravne učinke, Ustavni sud u odluci utvrđuje njegovu neustavnost, navodeći u izreci ustavno pravo
koje je podnositelju tim aktom povrijeđeno.

Postupak pokrenut ustavnom tužbom obustavlja se: 1) kada podnositelj ustavne tužbe umre, 2) kada
podnositelj ustavne tužbe, koji je pravna osoba, prestane postojati, 3) u slučaju povlačenja ustavne
tužbe.

43. TIJELA JEDINICA LOKALNE SAMOUPRAVE I JEDINICA PODRUČNE

SAMOUPRAVE

Jedinice lokalne samouprave su općine i gradovi. Jedinice područne (regionalne) samouprave su

županije. Općine, gradovi i županije osnivaju se zakonom. Općina, grad i županija imaju statut i
pravne su osobe. Grad Zagreb, kao glavni grad Republike Hrvatske, posebna je i jedinstvena,
teritorijalna i upravna cjelina kojoj se ustrojstvo uređuje Zakonom o Gradu Zagrebu.

Općina je jedinica lokalne samouprave koja se osniva, u pravilu, za područje više naseljenih mjesta
koja predstavljaju prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu, te koja su povezana zajedničkim
interesima stanovništva.

28
Grad je jedinica lokalne samouprave u kojoj je sjedište županije te svako mjesto koje ima više od
10.000 stanovnika, a predstavlja urbanu, povijesnu, prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu. U
sastav grada kao jedinice lokalne samouprave mogu biti uključena i prigradska naselja koja s gradskim
naseljem čine gospodarsku i društvenu cjelinu te su s njim povezana dnevnim migracijskim kretanjima
i svakodnevnim potrebama stanovništva od lokalnog značenja. Iznimno, gdje za to postoje posebni
povijesni, gospodarski, geoprometni razlozi gradom se može utvrditi i drugo mjesto.

Županija je jedinica područne (regionalne) samouprave čije područje predstavlja prirodnu, povijesnu,
prometnu, gospodarsku, društvenu i samoupravnu cjelinu, a ustrojava se radi obavljanja poslova od
područnoga (regionalnog) interesa.

Općinsko vijeće, gradsko vijeće i županijska skupština predstavnička su tijela građana i tijela
lokalne, odnosno područne samouprave koja donose akte u okviru djelokruga jedinice lokalne,
odnosno područne samouprave te obavljaju druge poslove u skladu sa zakonom i statutom jedinice
lokalne, odnosno regionalne samouprave. Broj članova predstavničkog tijela mora biti neparan i
određuje se ovisno o broju stanovnika. Mandat člana predstavničkog tijela traje 4 godine. Dužnost
obavljaju počasno i za to ne primaju plaću, ali imaju pravo na naknadu troškova u skladu s odlukom
predstavničkog tijela.

PREDSTAVNIČKO TIJELO:
1. Donosi statut jedinice lokalne odnosno regionalne samouprave
2. Donosi odluke i druge opće akte kojima uređuje pitanja iz samoupravnog djelokruga
3. Osniva i bira članove radnih tijela vijeća, odnosno skupštine te imenuje i razrješuje druge osobe
određene zakonom, drugim propisom ili statutom
4. Uređuje ustrojstvo i djelokrug upravnih tijela jedinice lokalne, odnosno područne samouprave
5. Osniva javne ustanove i druge pravne osobe za obavljanje gospodarskih, društvenih,
komunalnih i drugih djelatnosti od interesa za jedinicu lokalne, odnosno regionalne samouprave
6. Obavlja i druge poslove koji su zakonom ili drugim propisom stavljeni u djelokrug
predstavničkog tijela

Predstavničko tijelo donosi odluke većinom glasova ako je na sjednici nazočna većina članova
predstavničkog tijela. Većinom glasova svih članova predstavničkog tijela donose se: 1) statut jedinice
lokalne i područne (regionalne) samouprave, 2) proračun i godišnji obračun, 3) druga pitanja određena
Poslovnikom predstavničkog tijela. Sjednice su javne, samo iznimno može javnost biti isključena.

Izvršno tijelo jedinice lokalne i jedinice područne (regionalne) samouprave u općini je općinski
načelnik, u gradu gradonačelnik i u županiji župan. Biraju se na neposrednim izborima sukladno
posebnom zakonu. Iznimno izvršno tijelo je i zamjenik koji obnaša dužnost općinskog načelnika,
gradonačelnika, odnosno župana u slučajevima propisanim zakonom.

Općinski načelnik, gradonačelnik, odnosno župan:

1) zastupa općinu, grad, odnosno županiju,
2) odgovoran je središnjim tijelima državne uprave za obavljanje poslova državne uprave prenijetih
u djelokrug tijela općine, grada, odnosno županije,
3) obavlja poslove utvrđene statutom općine, grada, odnosno županije u skladu sa zakonom,
4) u obavljanju poslova iz samoupravnog djelokruga općine, grada, odnosno županije ima pravo
obustaviti od primjene opći akt predstavničkog tijela ako ocijeni da je tim aktom povrijeđen
zakon ili drugi propis te zatražiti od predstavničkog tijela da u roku od petnaest dana otkloni
uočene nedostatke. Ako predstavničko tijelo to ne učini, općinski načelnik, gradonačelnik,
odnosno župan dužan je u roku od osam dana o tome obavijestiti predstojnika državne uprave u
županiji te čelnika središnjeg tijela državne uprave ovlaštenog za nadzor nad zakonitošću rada
tijela JLP(R)S.
5) obavlja izvršne poslove.
a) Priprema prijedloge općih akata

29
 b) Izvršava ili osigurava izvršavanje općih akata predstavničkog tijela
c) Usmjerava djelovanje upravnih tijela jedinice lokalne, odnosno regionalne samouprave u
obavljanju poslova iz njihovoga djelokruga te nadzire njihov rad
d) Upravlja nekretninama i pokretninama u vlasništvu jedinice lokalne, odnosno regionalne
samouprave kao i njezinim prihodima i rashodima, u skladu sa zakonom i statutom (do
najviše 0,5% iznosa prihoda)
e) Odlučuje o stjecanju i otuđivanju pokretnina i nekretnina jedinice lokalne odnosno
regionalne samouprave
f) Obavlja i druge poslove utvrđene statutom.

Za obavljanje poslova iz samoupravnog djelokruga JLP(R)S kao i poslova državne uprave prenijetih
na te jedinice ustrojavaju se upravni odjeli i službe (upravna tijela). U općinama i gradovima, do 3.
000 stanovnika, ustrojava se jedinstveni upravni odjel za obavljanje svih poslova iz samoupravnog
djelokruga, a u općinama i gradovima iznad 3.000 stanovnika može se ustrojiti jedinstveni upravni
odjel. Upravnim tijelima upravljaju pročelnici koje na temelju javnog natječaja imenuje općinski
načelnik, gradonačelnik, odnosno župan. Ustrojstvo upravnih tijela uređuje se općim aktom jedinice u
skladu sa statutom i zakonom. Dvije ili više jedinica lokalne samouprave, osobito one koje su
prostorno povezane u jedinstvenu cjelinu (općine i gradovi na otoku i sl.), mogu obavljanje pojedinih
poslova iz svoga samoupravnog djelokruga organizirati zajednički.

Mjesni odbor osniva se statutom jedinice lokalne samouprave kao oblik neposrednog sudjelovanja
građana u odlučivanju o lokalnim poslovima od neposrednog i svakodnevnog utjecaja na život i rad
građana. Osniva se za jedno naselje, više međusobno povezanih manjih naselja ili za dio većeg naselja,
odnosno grada koji u odnosu na ostale dijelove čini zasebnu razgraničenu cjelinu (dio naselja). Tijela
mjesnog odbora su vijeće mjesnog odbora i predsjednik vijeća mjesnog odbora.

44. AKTI JEDINICA LOKALNE I PODRUČNE SAMOUPRAVE

Predstavničko tijelo općine, grada i županije u svom samoupravnom djelokrugu donosi odluke i
druge opće akte, u skladu sa svojim statutom. Opći akt prije stupanja na snagu obavezno se
objavljuje u službenom glasilu jedinice. Ako općina i grad nema svoje službeno glasilo, opći akt
objavljuje se u službenom glasilu županije. Stupa na snagu najranije osmi dan od dana njegove objave.
Iznimno, općim se aktom može iz osobito opravdanih razloga odrediti da stupa na snagu danom
objave. Opći akt ne može imati povratno djelovanje
Općinski načelnik, gradonačelnik i župan osiguravaju izvršavanje općih akata predstavničkog tijela
na način i u postupku propisanom statutom JLP(R)S te obavlja nadzor nad zakonitošću rada upravnih
tijela koja obavljaju poslove iz samopravnog djelokruga JLP(R)S. Upravna tijela osnovana za
obavljanje poslova iz samoupravnog djelokruga JLP(R)S neposredno izvršavaju i nadziru provodenje
općih akata svojih predstavničkih tijela.
Nadzor zakonitosti općih akata koje u samoupravnom djelokrugu donose predstavnička tijela
općina, gradova i županija obavljaju uredi državne uprave u županijama i nadležna središnja tijela
državne uprave, svako u svojem djelokrugu, sukladno posebnom zakonu. Visoki upravni sud
Republike Hrvatske odlučuje o zakonitosti općih akata.

Upravna tijela jedinica lokalne samouprave i jedinica područne samouprave u izvršavanju općih
akata predstavničkog tijela donose pojedinačne akte kojima rješavaju o pravima, obvezama i
pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba. Iznimno, kad je to određeno zakonom, ove
pojedinačne akte donose tijela državne uprave. Na donošenje akata shodno se primjenjuju odredbe
Zakona o općem upravnom postupku, ako posebnim zakonom nije propisan postupak pred tijelima.
Protiv pojedinačnih akata koje donose općinska i gradska upravna tijela, može se izjaviti žalba
nadležnom upravnom tijelu županije, a protiv pojedinačnih akata koja u prvom stupnju donose
upravna tijela županije i velikih gradova, može se izjaviti žalba nadležnom ministarstvu, ako nije
drukčije propisano. Protiv konačnih pojedinačnih akata može se pokrenuti upravni spor. Ista pravila
vrijede i za pojedinačne akte koje donose pravne osobe kojima su odlukom predstavničkog tijela, u
skladu sa zakonom, povjerene javne ovlasti. Protiv pojedinačnih akata predstavničkog tijela i

30
općinskog načelnika, gradonačelnika, odnosno župana kojima se rješava o pravima, obvezama i
pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba, ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, ne može
se izjaviti žalba, već se može pokrenuti upravni spor.
45. KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA SA
PROTOKOLIMA – OPĆENITO

Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisana je u Rimu 4. studenog 1950. u
okviru Vijeća Europe (47 država članica), a stupila je na snagu 3. rujna 1953. Konvencijom se, kako
bi se osiguralo poštovanje obveza što ih preuzimaju zemlje potpisnice, ustanovljuju Europska komisija
za ljudska prava koja je uspostavljena 1954. godine i Europski sud za ljudska prava koji je
uspostavljen 1959. godine. Potpisnice su svih 47 zemalja članica.

Republika Hrvatska potpisala je Konvenciju 6. studenog 1996. Zakon o potvrđivanju Konvencije i

Protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju stupio je na snagu 5. studenog 1997. Isti dana je za RH
stupila na snagu Konvencija. Rezerva na čl. 6. Konvencije (pravo na pošteno suđenje). Protokol br. 12.
stupio je na snagu u odnosu na RH 1.4.2005., Protokol br. 13. - 1. 7.2003., Protokol br. 14. – 1.6.2010.

Konvencija uspostavlja određene međunarodne standarde prava čovjeka. Europskoj komisiji za prava
čovjeka mogu se obraćati pojedini građani, nevladine organizacije ili skupina pojedinaca pritužbama
na kršenje prava čovjeka od strane njihovih država.

Sastavni dio Konvencije je njezin izvorni tekst iz 1950. kao i svi naknadno doneseni protokoli (14
protokola) kojima se mijenjao i/ili dopunjavao njezin izvorni tekst. Sadržajno Konvencija se može
podijeliti na tri dijela: 1) katalog ljudskih prava i temeljnih sloboda koji se njome jamče, 2)
institucionalni ustroj i djelovanje nadzornog sustava nad primjenom Konvencije, 3) odredbe o važenju
Konvencije, o potpisivanju i ratifikaciji, rezervama na Konvenciju...

Katalog ljudskih prava i temeljnih sloboda - pravo na život (čl. 2), zabrana mučenja, nečovječnog ili
ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (čl. 3), zabrana ropstva i prisilnog rada (čl. 4), pravo na
slobodu i osobnu sigurnost (čl. 5), pravo na pošteno suđenje (čl. 6), kažnjavanje samo na osnovi
zakona (čl. 7), pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja (čl. 8), sloboda
mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi (čl. 9), sloboda izražavanja (čl. 10), sloboda mirnog okupljanja i
udruživanja (čl. 11), pravo na brak (čl. 12), pravo na djelotvorno pravno sredstvo pred domaćim
tijelom (čl. 13), zabrana diskriminacije na osnovi prava i sloboda priznatih Konvencijom (čl. 14).

Prvim protokolom koji je donijet 20. ožujka 1952. godine ustanovljuju se međunarodni standardi
prava vlasništva i prava na obrazovanje, pravo na slobodne izbore. Četvrti protokol koji je donijet 16.
rujna 1963. (stupio na snagu 2.5.1968.) godine sadrži odredbe o osiguranju određenih prava uz ona
uključena u konvenciju i prvi protokol. Radi se o zabrani dužničkog ropstva, pravima slobode kretanja
i izbora svog boravišta i zabrani pojedinačnog i kolektivnog protjerivanja. Šesti protokol koji je
donijet 28. travnja 1983. godine sadrži odredbe o ukidanju smrtne kazne, te određuje da nitko ne smije
biti osuđen na takvu kaznu ili pogubljen. Konvencija predviđa i jedan izuzetak, te određuje da neka
država može zakonom predvidjeti smrtnu kaznu za djela počinjena u vrijeme rata ili neposredne ratne
opasnosti, te da se takva kazna može primijeniti u zakonom određenim slučajevima i u skladu s
odredbama tog zakona. Država mora priopćiti Glavnom tajniku Vijeća Europe relevantne odredbe tog
zakona. Sedmi protokol koji je donijet 22. studenog 1984. godine sadrži odredbe o zaštiti stranih
osoba prilikom donošenja odluka o njihovom protjerivanju i o boljoj zaštiti osuđenih osoba, pravo na
žalbu u kaznenim stvarima, naknada štete zbog pogrešne presude, ne bis in idem. Jedanaesti protokol
donesen 11. svibnja 1994. godine (stupio na snagu 1.11.1998.) sadrži odredbe o preinaci kontrolnog
mehanizma ustanovljenog konvencijom. Radi osiguranja poštovanja obveza koje su visoke ugovorne
stranke preuzele Konvencijom i dodatnim protokolima, ustanovljuje se Europski sud za ljudska prava,
te on djeluje kao stalni sud, ukinuta je Europska komisija za prava čovjeka. Pojedinac ima pravo
neposrednog podnošenja zahtjeva. Dvanaesti protokol (2000/2005) uvodi opću zabranu
diskriminacije svih prava određenih zakonom. Trinaesti protokol (2002/2003) uvodi ukidanje smrtne
kazne u svim okolnostima, Četrnaesti protokol (2004/2010) sadrži odredbe o izmjeni nadzornog

31
sustava Konvencije. Protokoli br. 2., 3., 4., 5., 8. zamijenjeni su protokolom br. 11. (stupanjem na
snagu ovog protokola prestao je važiti i protokol br. 9., dok je protokol br. 10. izgubio svoju svrhu pa
nikada nije ni stupio na snagu).
46. PRAVO NA POŠTENO SUĐENJE PREMA KONVENCIJI ZA ZAŠTITTU LJUDSKIH
PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA

Članak 6. Konvencije: Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju
podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni
i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Presuda se mora izreći javno,
ali se sredstva priopćavanja i javnost mogu isključiti iz cijele rasprave ili njezinog dijela zbog razloga
koji su nužni u demokratskom društvu radi interesa morala, javnog reda ili državne sigurnosti, kad
interesi maloljetnika ili privatnog života stranaka to traže, ili u opsegu koji je po mišljenju suda
bezuvjetno potreban u posebnim okolnostima gdje bi javnost mogla biti štetna za interes pravde.

Svatko optužen za kazneno djelo smatrat će se nevinim sve dok mu se ne dokaže krivnja u skladu sa
zakonom.

Svatko optužen za kazneno djelo ima najmanje sljedeća prava:

a) da u najkraćem roku bude obaviješten, potanko i na jeziku koji razumije, o prirodi i razlozima
optužbe koja se podiže protiv njega;
b) da ima odgovarajuće vrijeme i mogućnost za pripremu svoje obrane;
c) da se brani sam ili uz branitelja po vlastitom izboru, a ako nema dovoljno sredstava platiti
branitelja, ima pravo na besplatnog branitelja, kad to nalažu interesi pravde,
d) da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe i da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka
obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe;
e) besplatnu pomoć tumača ako ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava u sudu.

Elementi prava na pravično suđenje su: pravo na pristup sudu; nezavisnost i nepristranost zakonom
utvrđenog suda; pravo na predlaganje, izvođenje i uvid u dokaze; pravo na suđenje u razumnom roku;
javna rasprava, obrazloženje i javno izricanje presude.

47. PRAVO NA DJELOTVORAN PRAVNI LIJEK PREMA KONVENCIJI ZA ZAŠTITU

LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA

Članak 13. Konvencije: Svatko čija su prava i slobode koje su priznate u ovoj Konvenciji
povrijeđene ima pravo na djelotvorna pravna sredstva pred domaćim državnim tijelom čak i u slučaju
kada su povredu počinile osobe koje su djelovale u službenom svojstvu.

Sud je utvrdio da se ovaj članak odnosi na svaki zahtjev koji se može smatrati „podobnim“ za
raspravljanje prema Konvenciji te da on zahtijeva od domaćih vlasti ne samo da odluče o takvom
zahtjevu nego i da osiguraju odstranjenje nepravde u slučaju da utvrde postojanje povrede (Silver i
ostali protiv UK, 1983). Premda nije nužno sudsko ispitivanje, svako drugo nadležno tijelo mora imati
slične ovlasti (Silver i P.G. i J.H. protiv UK, 2001)

48. REZERVA NA ODREĐENU ODREDBU KONVENCIJE ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA

I TEMELJNIH SLOBODA

Prilikom potpisivanja Konvencije ili polaganja isprave o njezinoj ratifikaciji svaka država može staviti
rezervu na određenu odredbu Konvencije ako neki zakon koji je u tom času na snazi na njezinom
području nije u skladu s tom odredbom. Svaka rezerva stavljena na temelju ovoga treba sadržavati
kratak prikaz zakona na koji se odnosi. (Članak 64. Konvencije) Na temelju ovoga članka nije
dozvoljeno stavljanje rezervi opće naravi.

32
IZNIMKE: Protokol 13 – zabrana stavljanja rezervi na taj Protokol (ukidanje smrtne kazne u svim
okolnostima) i Protokol 11 – isključeno stavljanje rezervi (ustanovljuje se Europski sud za ljudska
prava, te on djeluje kao stalni sud, ukinuta je Europska komisija za prava čovjek).

Članak 4. Zakona o potvrđivanju Konvencije: Sukladno članku 64. Konvencije za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda RH stavlja sljedeću rezervu glede održavanja javne rasprave zajamčene
člankom 6. stavkom 1. Konvencije:
Republika Hrvatska ne može jamčiti održavanje javne rasprave kad Upravni sud odlučuje o
zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti jer on u pravilu odlučuje u nejavnoj sjednici.
Odgovarajuća odredba hrvatskog prava na koju se rezerva odnosi je: - Zakon o upravnim sporovima,
članak 34. stavak 1. koji glasi: »O upravnim sporovima sud rješava u nejavnoj sjednici«. Ova odredba
zakona više nije na snazi.

49. PROTOKOL BROJ 11 UZ KONVENCIJU ZA ZAŠTITU LJUDSKIIH PRAVA I

TEMELJNIH SLOBODA

Protokolom br. 11. od 01.11.1998. ustanovljuje se Europski sud za ljudska prava koji djeluje kao stalni
Sud čime je zamijenjen raniji dvostupni sustav u kojem je zahtjeve za zaštitu prvenstveno razmatrala
Komisija za ljudska prava, a tek najozbiljniji slučajevi su dolazili pred Sud, nakon neuspjelog
postupka postizanja prijateljskog sporazuma.

Europski sud za ljudska prava sastoji se od broja sudaca jednakog broju visokih ugovornih stranaka
(47). Mandat sudaca je devet godina (bez mogućnosti ponovnog izbora), iz reda uglednih pravnih
stručnjaka koji ispunjavaju uvjete za suce i visokog moralnog ugleda ili ugledni pravni stručnjaci,
mandat sudaca istječe kada navrše 70 godina. Suci djeluju u osobnom svojstvu (ne predstavljaju
državu). Suce u ime svake visoke ugovorne stranke bira Parlamentarna skupština većinom glasova, s
liste od tri kandidata koje predlaže članica.

Sud razmatra slučajeve kao sudac pojedinac, u odboru od tri suca, vijeću od sedam sudaca, te u
velikom vijeću od sedamnaest sudaca.

Nadležnost Suda proteže se na sve predmete glede tumačenja i primjene Konvencije i dodatnih
protokola koji su mu podneseni prema člancima 33., 34. i 47.
• međudržavni sporovi (33) - svaka visoka ugovorna stranka može se obratiti Sudu povodom
svake navodne povrede odredaba Konvencije i dodatnih protokola od strane druge visoke
ugovorne stranke.
• pojedinačni zahtjevi (34) - sud može primati zahtjeve bilo koje fizičke osobe, nevladine
organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u ovoj
Konvenciji ili dodatnim protokolima što ih je počinila jedna visoka ugovorna stranka.
• savjetodavna mišljenja (47) - Sud može, na zahtjev Odbora ministara, davati savjetodavna
mišljenja o pravnim pitanjima glede tumačenja Konvencije i dodatnih protokola.

Uvjeti dopuštenosti: Sud može razmatrati predmet samo nakon što su iscrpljena sva raspoloživa
domaća pravna sredstva, u skladu s općeprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i unutar
razdoblja od šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke. Sud neće razmatrati niti jedan
pojedinačni zahtjev (čl. 34.) koji je: a) anoniman; ili b) u osnovi isti kao neki predmet što ga je Sud
već ispitivao, ili koji je već podvrgnut nekom drugom međunarodnom postupku istrage ili rješavanja te
ako ne sadrži nikakve nove relevantne činjenice. Sud će proglasiti nedopuštenim svaki pojedinačni
zahtjev (čl. 34.) koji smatra inkompatibilnim s odredbama Konvencije i dodatnih protokola, očito
neosnovanim ili zloupotrebom prava na podnošenje zahtjeva te ako smatra da počinitelj nije pretprio
veliku štetu. Sud će odbaciti svaki zahtjev koji smatra nedopuštenim (sudac pojedinac). Odluka može
biti donesena u bilo kojem stadiju postupka.

33
Nadležnost: - odbor može jednoglasnom odlukom proglasiti nedopuštenim ili brisati s liste slučajeva
pojedinačni zahtjev kada takvu odluku može donijeti bez daljnjeg razmatranja (odluka je konačna).
Ako nije donesena odluka od strane odbora, vijeće odlučuje o dopuštenosti i osnovanosti pojedinačnih
zahtjeva (čl. 34.). Vijeće odlučuje o dopuštenosti i osnovanosti međudržavnih zahtjeva (čl. 33.).

Sud može u svakom stadiju postupka odlučiti da izbriše neki zahtjev s liste slučajeva kada okolnosti
dovode do zaključka: a) da podnositelj ne namjerava ustrajati u svojem zahtjevu ili b) da je predmet
riješen, ili c) da iz nekog drugog razloga koji utvrdi Sud više nije opravdano nastaviti s daljnjim
ispitivanjem zahtjeva. (sudac pojedinac)

Ako sudac pojedinac ne proglasni predmet nedopuštenim ili ga ne izbriše s liste zahtjeva, proslijeđuje
ga odboru ili vijeću na daljnje razmatranje. Ako ni odbor ne proglasi predmet nedopuštenim ili ga ne
izbriše s liste zahtjeva, može odlučiti o njegovoj osnovanosti ako postoji ustaljena praksa Suda. U
protivnom predmet šalje vijeću na odlučivanje. Ako se pri razmatranju slučaja pred vijećem 1) pojavi
neko važno pitanje koje utječe na tumačenje Konvencije ili dodatnih protokola, ili ako 2) rješenje
nekog pitanja pred vijećem može dovesti do rezultata koji je nespojiv s prije donesenom presudom
Suda vijeće može, u bilo kojem času prije donošenja presude, ustupiti nadležnost velikom vijeću, osim
ako jedna od stranaka spora tome prigovori. Veliko vijeće razmatra i zahtjeve za savjetodavnim
mišljenjima (čl. 47).

Ako sud zahtjev proglasi dopuštenim, on će: a) nastaviti s ispitivanjem slučaja, zajedno s
predstavnicima stranaka, i ako bude potrebno, provesti istragu za čije će djelotvorno provođenje
zainteresirane države pružiti svu potrebnu suradnju; b) staviti se na raspolaganje zainteresiranim
strankama kako bi se postiglo prijateljsko rješenje predmeta na temelju poštovanja ljudskih prava
kako ih priznaju Konvencija i dodatni protokoli. Ako je postignuto prijateljsko rješenje, Sud će
izbrisati slučaj sa svoje liste odlukom koja će sadržavati kratku izjavu o činjenicama i postignutom
rješenju.

Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo
zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu sud će, prema potrebi,
dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci.

U razdoblju od tri mjeseca nakon donošenja presude vijeća, svaka stranka spora može, u iznimnim
slučajevima, zahtijevati podnošenje slučaja velikom vijeću. Odbor od pet sudaca velikog vijeća
prihvatit će zahtjev ako slučaj postavlja neko važno pitanje koje utječe na tumačenje ili primjenu
Konvencije ili dodatnih protokola ili neki ozbiljan problem općeg značenja (ako prihvati zahtjev,
veliko vijeće će presudom riješiti predmet) (43).

Presuda velikog vijeća je konačna. Presuda vijeća je konačna: a) kada stranke izjave da neće uložiti
zahtjev za podnošenje slučaja velikom vijeću; ili b) tri mjeseca nakon dana donošenja presude, ako
nije uložen zahtjev za podnošenje slučaja velikom vijeću; ili c) kad odbor velikoga vijeća odbije
zahtjev.

Presude i odluke o proglašenju zahtjeva dopuštenim ili nedopuštenim trebaju biti obrazložene. Ako
presuda u cijelosti ili djelomično ne izražava jednoglasno mišljenje sudaca, svaki sudac ima pravo da
dade posebno mišljenje. (45)

Obvezatna snaga i izvršenje presuda (46): Visoke se ugovorne stranke obvezuju da će se podvrgnuti
konačnoj presudi Suda u svakom sporu u kojem su stranke. Konačna presuda Suda dostavlja se
Odboru ministara, koji nadzire njezino izvršenje.

Odredbe Ustava RH su sukladne s jamstvima sadržanim u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima.

U Ustav ugrađeno načelo razmjernosti (2000.), pravo na pravično suđenje (2000.) , u Ustavni zakon o

34
USRH ugrađeno da se ustavna tužba može podnijeti radi povrede prava na suđenje u razumnom roku.
U pojedinim zakonima u institut ponavljanja postupka uvedeno ponavljanje nakon presude ESLJP.

35
 ORGANIZACIJA PRAVOSUĐA

50. KOJI SUDOVI OBNAŠAJU SUDBENU VLAST U RH

Sudovi su tijela državne vlasti koja sudbenu vlast obavljaju samostalno i neovisno u okviru djelokruga
i nadležnosti određene zakonom. U Republici Hrvatskoj sudbenu vlast obavljaju redovni i
specijalizirani sudovi te Vrhovni sud RH. Ustavni sud nije dio sudbene vlasti.

Redovni sudovi su: općinski sudovi i županijski sudovi. Specijalizirani sudovi su: trgovački sudovi,
upravni sudovi, prekršajni sudovi, Visoki trgovački sud RH, Visoki upravni sud RH i Visoki prekršajni
sud RH. Najviši sud u RH je Vrhovni sud RH.

Zakonom se mogu prema stvarnoj nadležnosti ili za određena pravna područja ustanovljavati i drugi
redovni i specijalizirani sudovi.

Općinski i prekršajni sudovi ustanovljavaju se za područje jedne ili više općina, jednog ili više
gradova ili dijela gradskog područja. Županijski, trgovački i upravni sudovi ustanovljavaju se za
područje jedne ili više županija. Visoki trgovački sud RH, Visoki upravni sud RH i Visoki
prekršajni sud RH ustanovljavaju se za područje Republike Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu.
Vrhovni sud RH ima sjedište u Zagrebu.

51. USTROJ I NADLEŽNOST VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

Vrhovni sud Republike Hrvatske:

1) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni,
2) odlučuje o redovnim pravnim lijekovima kad je to propisano posebnim zakonom,
2) odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova u RH
3) rješava o sukobu nadležnosti kad je to propisano posebnim zakonom,
4) razmatra aktualna pitanja sudske prakse, analizira potrebe za stručnim usavršavanjem sudaca,
savjetnika i sudskih vježbenika i obavlja druge poslove određene zakonom

U VSRH osnivaju se:

1) Ured predsjednika gdje se obavljaju poslovi sudske uprave, poslovi međunarodne suradnje, poslovi
izobrazbe sudaca i poslovi protokola za potrebe toga suda
2) Kazneni odjel - obuhvaća područja kaznenoga, prekršajnog prava te stegovnih postupaka prema
propisima o odvjetništvu i javnom bilježništvu,
3) Građanski odjel - obuhvaća područja građanskoga, trgovačkog i upravnog prava,
4) ustrojstvene jedinice za praćenje, proučavanje i bilježenje sudske prakse pri odjelima i proučavanje
sudske prakse sudova pri Vijeću Europe i Europske unije,
5) Centar sudske prakse koji prati, analizira i objavljuje sudsku praksu sudova u RH i praksu sudova
koji odlučuju na razini Vijeća Europe i Europske unije
6) ustrojstvene jedinice za poslove sudske uprave.

Za predsjednika VSRH može biti izabrana osoba koja ispunjava opće i posebne uvjete za suca VSRH.
Prije stupanja na dužnost polaže prisegu pred Predsjednikom RH. Predsjednik VSRH predstavlja
Vrhovni sud, obavlja poslove sudske uprave i druge poslove određene zakonom i Poslovnikom o radu
VSRH. Ako je za predsjednika VSRH izabrana osoba koja do izbora nije obnašala sudačku dužnost u
tom sudu, DSV imenovat će ga i sucem tog suda. Predsjednik VSRH je najviše tijelo sudske uprave.

Opću sjednicu VSRH čine predsjednik i svi suci toga suda. Saziva ju i njome predsjeda predsjednik
suda. Opća sjednica mora se sazvati ako to zatraži odjel suda ili jedna četvrtina svih sudaca. Za
pravovaljano odlučivanje potrebna je nazočnost natpolovične većine svih sudaca VSRH, a odluke se
donose većinom glasova svih sudaca VSRH.
36
Opća sjednica: 1) daje mišljenje o nacrtu zakona ili drugog propisa kad se njima utvrđuje ovlast suda
ili uređuje drugo pitanje važno za rad sudova ili obavljanje sudbene vlasti, 2) utvrđuju upute sudovima
za praćenje sudske prakse, 3) daje mišljenje Ministarstvu pravosuđa o visini sredstava potrebnih za
redovito obavljanje poslova u sudovima,, 4) obavlja i druge poslove propisane zakonom i Sudskim
poslovnikom.

Predsjednik VSRH može sazvati opću sjednicu Vrhovnog suda uz sudjelovanje predstavnika
drugih sudova. Takvu sjednicu sačinjavaju svi suci Vrhovnog suda, te po dva predstavnika VPS,
VTS, VUS te po jedan predstavnik svakoga županijskog suda. Na sjednici se razmatraju aktualna
pitanja iz sudske prakse, utvrđuje prijedlog okvirnih mjerila za rad sudaca i raspravljaju druga pitanja
određena zakonom.

52. SUDAČKI SAVJETNICI I STRUČNI SURADNICI

Sud može imati sudske savjetnike i više sudske savjetnike (državni službenici!).

Za sudskog savjetnika može se imenovati osoba koja ima završen diplomski sveučilišni studij prava
i položen pravosudni ispit.

Za višeg sudskog savjetnika i sudskog savjetnika u VSRH može biti osoba koja ima završen
diplomski sveučilišni studij prava, položen pravosudni ispit i koja je radila najmanje 2 godine kao
sudski savjetnik, pravosudni dužnosnik, odvjetnik ili javni bilježnik, odnosno osoba koja je radila na
drugim pravnim poslovima nakon položenog pravosudnog ispita najmanje 5 godina.

Za višeg sudskog savjetnika u VSRH može biti osoba koja je najmanje 4 godine radila kao sudski
savjetnik, pravosudni dužnosnik, odvjetnik ili javni bilježnik, odnosno osoba koja je najmanje 10
godina nakon položenog pravosudnog ispita radila na drugim pravnim poslovima.

Sudski savjetnici i viši sudski savjetnici savjetnici sudjeluju u suđenju i ovlašteni su samostalno
provoditi određene sudske postupke, ocjenjivati dokaze i utvrđivati činjenice. Na temelju provedenog
postupka podnosi sucu nacrt na temelju kojeg sudac donosi odluku. Ako ne prihvati nacrt, nadležni
sudac će sam provesti postupak.

Sudski savjetnici ovlašteni su na provođenje postupka i predlaganje odluka:

1. u parničnim postupcima u sporovima za isplatu novčane tražbine ili naknadu štete u kojima
vps ne prelazi 100.000,00 kn te u trgovačkim sporovima u kojima vps ne prelazi 500.000,00 kn,
2. u radnim sporovima proizašlim iz kolektivnih ugovora,
3. u upravnim sporovima u kojima se odlučuje o tužbama u predmetima koji se rješavaju na
temelju pravomoćne presude donesene u oglednom sporu, o tužbama protiv postupanja ili zbog
propuštanja postupanja javnopravnog tijela i u upravnim sporovima u kojima vps ne prelazi
100.000,00 kn,
4. u ovršnim postupcima,
5. u ostavinskim postupcima,
6. u zemljišnoknjižnim postupcima,
7. u prekršajnim postupcima,
8. u izvanparničnim postupcima, osim u postupcima oduzimanja poslovne sposobnosti,
razvrgnuća suvlasničke zajednice, uređenja međa i postupcima prema Obiteljskom zakonu,
9. u registarskim postupcima,
10. u skraćenim stečajnim postupcima,
11. o troškovima sudskih postupaka.
Sudski savjetnici, odnosno viši sudski savjetnici ovlašteni su na postupanje i donošenje odluka u
pojedinim postupcima kada je to propisano posebnim zakonima. U drugostupanjskom postupku
i postupku po izvanrednim pravnim lijekovima sudski savjetnici i viši sudski savjetnici izvještavaju
o stanju spisa i pripremaju nacrt odluke.

37
Stručni suradnici: Sud može imati službenike drugih struka sa završenim odgovarajućim stručnim
studijem, završenim preddiplomskim i diplomskim sveučilišnim studijem i propisanim radnim
iskustvom defektološkoga, sociološkoga, pedagoškoga, ekonomskoga, knjigovodstveno-financijskog i
drugoga odgovarajućeg obrazovanja. Stručni suradnici kao stručni pomoćnici pomažu sucu u radu u
stvarima u kojima su potrebna stručna znanja.

53. ZAŠTITA PRAVA NA SUĐENJE U RAZUMNOM ROKU

Stranka u sudskom postupku koja smatra da nadležni sud nije odlučio u razumnom roku o njezinom
pravu ili obvezi ili o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo ima pravo na sudsku zaštitu sukladno
odredbama zakona. Pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku su:
1. zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku,
2. zahtjev za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku.

Postupak odlučivanja o zahtjevima za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku provodi se uz

odgovarajuću primjenu pravila o izvanparničnom postupku, u pravilu bez održavanja ročišta.

Zahtjev za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku podnosi se sudu pred kojim se postupak
vodi, a o zahtjevu odlučuje predsjednik suda, a ako se radi o predmetu u kojem postupa predsjednik
suda, o zahtjevu odlučuje zamjenik predsjednika suda. Predsjednik suda će u roku od 15 dana od
primitka zahtjeva zatražiti od suca koji postupa u predmetu izvješće o duljini trajanja postupka,
razlozima zbog kojih postupak nije okončan i mišljenje o roku u kojem se predmet može riješiti, koje
mora biti dostaljveno odmah ili u roku od 15 dana. Predsjednik suda dužan je odlučiti o podnesenom
zahtjevu u roku od 60 dana od njegovog zaprimanja.

Ako predsjednik suda utvrdi da je zahtjev osnovan, odredit će rok u pravilu od najdulje šest mjeseci,
osim ako okolnosti slučaja ne nalažu određivanje duljeg roka, u kojem sudac predmet mora riješiti.
Rješenje kojim je utvrđena osnovanost zahtjeva ne mora biti obrazloženo i protiv njega nije dopuštena
žalba. Ako sudac ne riješi predmet u određenom roku, dužan je u roku od 15 dana od isteka
određenog roka o razlozima dostaviti pisano izvješće predsjedniku suda. Predsjednik suda dostavit će
bez odgode izvješće suca i svoje očitovanje predsjedniku neposredno višeg suda i Ministarstvu
pravosuđa.

Ako predsjednik suda utvrdi da je zahtjev neosnovan, odbit će ga rješenjem protiv kojeg stranka ima
pravo žalbe u roku od osam dana od primitka rješenja. Stranka ima pravo žalbe i ako predsjednik suda
u roku od 60 dana od zaprimanja njezinog zahtjeva o tome ne donese odluku.

O žalbi odlučuje predsjednik neposredno višeg suda. Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u
tijeku pred VSRH, o žalbi odlučuje vijeće od tri suca tog suda. Predsjednik neposredno višeg suda
odnosno vijeće može žalbu 1) odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje ili 2)
preinačiti rješenje.

Ako sud predmet za koji je podnesen zahtjev za zaštitu ne riješi u određenom roku, stranka može
neposredno višem sudu u daljnjem roku od šest mjeseci podnijeti zahtjev za isplatu primjerene
naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku. O zahtjevu odlučuje rješenjem sudac
pojedinac. Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred VTSRH, VUSRH ili VPSRH, o
zahtjevu odlučuje Vrhovni sud. Ako se zahtjev odnosi na postupak koji je u tijeku pred VSRH, o
zahtjevu odlučuje vijeće od tri suca tog suda. Neposredno viši sud dužan je o podnesenom zahtjevu
odlučiti u roku od šest mjeseci.

Neposredno viši sud ili vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredit će rok u kojem sud pred
kojim je postupak u tijeku mora riješiti predmet te odrediti primjerenu naknadu koja pripada
podnositelju zbog povrede njegovog prava na suđenje u razumnom roku. Ukupno određena primjerena

38
naknada u jednom predmetu ne može iznositi više od 35.000,00 kuna, a isplaćuje se iz sredstava
državnog proračuna.
Protiv rješenja o zahtjevu za isplatu primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom
roku može se u roku od osam dana podnijeti žalba Vrhovnom sudu. O žalbi odlučuje vijeće VSRH od
tri suca, a ako je rješenje donijelo vijeće od tri suca VSRH odlučuje vijeće od pet sudaca tog suda.

Rješenje kojim se dosuđuje isplata primjerene naknade zbog povrede prava na suđenje u razumnom
roku dostavlja se odmah nakon pravomoćnosti predsjedniku suda pred kojim je došlo do povrede
prava na suđenje u razumnom roku, predsjedniku VSRH i Ministarstvu pravosuđa.

Ako je pred Europskim sudom za ljudska prava pokrenut postupak za zaštitu prava na suđenje u
razumnom roku i zastupnik Vlade RH pred Europskim sudom za ljudska prava zatraži podatke o
predmetu od suda pred kojim je u tijeku postupak, taj sud je dužan o zahtjevu zastupnika Vlade RH i o
razlozima dugotrajnosti postupka obavijestiti predsjednika neposredno višeg suda, predsjednika VSRH
i Ministarstvo pravosuđa.

54. NADLEŽNOST SUDAČKOG VIJEĆA

Sudačko vijeće:
– daje ocjenu obnašanja sudačke dužnosti,
– daje mišljenje o kandidatima za predsjednika suda,
– postupa povodom zahtjeva za ocjenu postojanja povrede Kodeksa sudačke etike,
– obavlja druge poslove određene ovim Zakonom, Zakonom o DSV-u i Sudskim poslovnikom.

Sudačka vijeća dužna su podnositi izvješća o svome radu sucima sudova koji su ih izabrali najmanje
jednom godišnje, a prema potrebi ih i na druge načine obavještavati o obavljanju poslova iz svoje
nadležnosti.
Sudačko vijeće osniva se:
1) pri županijskom sudu - za županijski sud i općinske sudove s područja tog županijskoga suda,
2) pri Visokom trgovačkom sudu RH – za trgovačke sudove,
3) pri Visokom prekršajnom sudu RH – za prekršajne sudove,
4) pri Visokom upravnom sudu RH – za upravne sudove,
5) Poslove sudačkog vijeća za Vrhovni sud RH obavlja sjednica svih sudaca
Sudačko vijeće u pravilu ima 15 članova (9 sudaca višeg suda i 6 sudaca nižh sudova). Iznimka: Ako
županijski sud, zajedno s područnim općinskim sudovima ima manje od 50 sudaca, sudačko vijeće ima
devet članova (6 županijskih sudaca i 3 općinska).

Članovi sudačkih vijeća biraju se na rok od 4 godine tajnim glasovanjem. Članove vijeća viših sudova
biraju suci višeg suda, a članove vijeća nižih sudova svi sudovi nižeg suda s tog područja.

Svi suci imaju se pravo kandidirati za sudačko vijeće. Član sudačkog vijeća ne može biti: 1)
predsjednik suda, 2) član Državnog sudbenog vijeća ni 3) sudac kojem je u prethodne četiri godine
izrečena stegovna mjera.

Sudačko vijeće odlučuje na sjednici većinom glasova svih članova tajnim glasovanjem, o radu vijeća
se vodi zapisnik. Sudačko vijeće postupa sukladno Poslovniku o radu sudačkih vijeća.

55. IZBOR PREDSJEDNIKA SUDOVA

Predsjednik suda je sudac koji uz sudačku dužnost obavlja i poslove sudske uprave sukladno zakonu i
Sudskom poslovniku. U sudovima s više od 20 sudaca predsjednik suda može obavljati samo poslove
sudske uprave.

39
DSV imenuje predsjednike sudova na vrijeme od četiri godine. Predsjednik suda ne može biti
imenovan više od dva mandata uzastopce, osim u sudovima s najviše pet sudaca. Za predsjednika suda
može biti imenovan sudac iste vrste i istog stupnja suda u kojem se imenuje predsjednik suda ili
sudac višeg suda.
Postupak:
1) objava oglasa u NN o slobodnom mjestu predsjednika suda najkasnije tri mjeseca prije isteka
vremena na koje je imenovan predsjednik suda, odnosno najkasnije 30 dana nakon prestanka
dužnosti predsjednika suda iz drugih razloga;
2) po proteku roka za podnošenje prijave DSV će od nadležnog sudačkog vijeća zatražiti mišljenje o
kandidatima i ocjene obnašanja sudačke dužnosti, a od predsjednika neposredno višeg suda,
predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ministra pravosuđa zatražiti će mišljenje o
kandidatima i njihovom programu rada. Ako se mišljenja ne daju u roku 30 dana smatra se da su
pozitivna;
3) donošenje obrazložene odluke u roku od 30 dana od primitka mišljenja, a na temelju prikupljenih
mišljenja, razgovora s kandidatima, ocjene predloženih programa rada i njihovih organizacijskih
sposobnosti.

Predsjedniku prestaje dužnost:

– kada mu prestane sudačka dužnost, danom prestanka sudačke dužnosti,
– u slučaju spajanja sudova, danom s kojim se sudovi spajaju,
– kada mu bude izrečena stegovna kazna, danom pravomoćnosti odluke.
Odluku kojom se utvrđuje prestanak dužnosti predsjednika suda donosi Vijeće.

DSV će predsjednika suda razriješiti dužnosti:

1. kada poslove sudske uprave obavlja protivno propisima,
2. kada ne poduzima mjere iz svojih ovlasti za učinkovit rad suda,
3. kada bez opravdanog razloga ne ostvaruje program rada izložen u postupku imenovanja,
4. kada propuštanjem nadzora, ili neposredno, krši propise o dodjeljivanju predmeta u rad,
5. kada kršenjem propisa ili na drugi način povrijedi načelo neovisnosti suca u suđenju,
6. kada ne podnese zahtjev za pokretanje postupka zbog počinjenoga stegovnog djela u zakonom
predviđenim slučajevima odnosno zloupotrebljava svoj položaj ovlaštenog predlagatelja
pokretanja stegovnog postupka,
7. kada je svojim ponašanjem ili na drugi način nanio štetu ugledu suda ili sudačkoj dužnosti,
8. kada je privremeno udaljen sa sudačke dužnosti.

Prijedlog za razrješenje predsjednika suda može podnijeti: 1) predsjednik neposredno višeg suda, 2)
predsjednik VSRH i 3) ministar pravosuđa i 4) sam predsjednik suda.

Prije donošenja odluke o razrješenju iz razloga navedenih u točki 1., 2., 3., 4. i 5. DSV će zatražiti
pisano izjašnjenje predsjednika suda. Odluka o razrješenju donosi se u pisanom obliku i mora biti
obrazložena. Protiv odluke DSV o razrješenju predsjednik suda ima pravo pokrenuti upravni spor.

56. POSLOVI SUDSKE UPRAVE I TKO IH OBAVLJA

Poslovi sudske uprave obuhvaćaju:

1. osiguranje uvjeta za pravilan rad i poslovanje suda,
2. skrb o urednom i pravodobnom obavljanju poslova u sudu,
3. poslove pozivanja i raspoređivanja sudaca porotnika,
4. poslove u svezi sa stalnim sudskim tumačima, vještacima i procjeniteljima,
5. poslove osiguranja podrške svjedocima i žrtvama u sudskim postupcima,
6. postupanje po zahtjevu za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku,
7. poslove ovjere isprava namijenjenih uporabi u inozemstvu,
8. poslove u svezi s međunarodnom pravnom pomoći i pravosudnom suradnjom,
9. poslove u svezi s predstavkama stranaka na rad suda,

40
 10 poslove vezane uz funkcioniranje informatičkog sustava,
11. poslove financijsko-materijalnog poslovanja suda,
12. poslove praćenja naplate sudskih pristojbi,
13. stručne poslove u svezi s ostvarivanjem prava i dužnosti službenika i namještenika u sudu,
14. skrb o stručnom usavršavanju sudaca, sudskih savjetnika, sudačkih vježbenika i drugih
službenika i namještenika u sudu,
15. poslove upravljanja sudskom zgradom i nekretninama koje su dodijeljene sudu na korištenje,
16. poslove vođenja statistike i analize upravljačkih izvješća o radu sudaca i suda,
17. davanje obavijesti o radu suda i druge poslove propisane zakonom i Sudskim poslovnikom.

Poslove sudske uprave obavlja predsjednik suda, ravnatelj sudske uprave, tajnik suda.

Predsjednik suda obavlja poslove sudske uprave sukladno zakonu i Sudskom poslovniku. U slučaju
spriječenosti ili odsutnosti u obavljanju poslova sudske uprave zamjenjuje ga sudac određen godišnjim
rasporedom poslova (zamjenik predsjednika suda). Predsjedniku Vrhovnog suda u poslovima sudske
uprave pomažu predsjednici odjela i tajnik suda, a u drugim sudovima predsjedniku suda pomažu
zamjenik, ravnatelj sudske uprave, predsjednici odjela, voditelj stalne službe, tajnik suda ili službenik
kojeg odredi predsjednik suda. Predsjednik suda u obavljanju poslova sudske uprave donosi upravne i
druge akte, izdaje naredbe i daje upute u okviru svojih ovlasti. Predsjednik suda, osim predsjednika
VSRH, dužan je do 31. siječnja predsjedniku neposredno višeg suda, DSV-u i Ministarstvu pravosuđa
podnijeti izvješće o obavljenim poslovima sudske uprave u prethodnoj godini te plan poslova sudske
uprave, posebno mjera i aktivnosti za unapređenje rada i učinkovitosti suda u rješavanju predmeta, kao
i očekivanih rezultata rada suda za tekuću godinu.

Predsjednik neposredno višeg suda je više tijelo sudske uprave. Najviše tijelo sudske uprave je
predsjednik Vrhovnog suda.

Ravnatelj sudske uprave: Sud sa više od 40 sudaca može imati ravnatelja sudske uprave. Ravnatelj
sudske uprave brine se o urednom i pravodobnom obavljanju stručnih, administrativnih, tehničkih i
drugih poslova u sudu. Više sudova različitog stupnja i vrste sa sjedištem na području nadležnosti
županijskog suda, koji zajedno imaju više od 40 sudaca, mogu imati zajedničkog ravnatelja sudske
uprave koji će obavljati poslove za te sudove. Sudovi koji imaju zajedničkog ravnatelja sudske uprave
zaključit će sporazum o zajedničkom obavljanju poslova iz nadležnosti ravnatelja sudske uprave.

Tajnik suda: Sud sa više od 15 sudaca može imati tajnika. Tajnik suda pomaže predsjedniku suda u
obavljanju poslova sudske uprave. Tajnik suda brine se o urednom i pravodobnom obavljanju uredskih
i drugih tehničkih poslova u sudu. Za tajnika suda može biti primljena osoba koja ima završen
diplomski sveučilišni studij prava. Za tajnika VSRH, VTSRH, VUSRH i VPSRH može biti primljena
osoba koja ispunjava uvjete za višega sudskog savjetnika u tom sudu.

57. PRAVA I DUŽNOSTI, TE OCJENJIVANJE SUDACA

Sudac ima pravo na:

1) plaću koja je utvrđena za suca suda u koji je imenovan,
2) dodatak na plaću kada je sudac upućen na rad u drugi sud,
3) naknadu umjesto plaće kad je spriječen obnašati sudačku dužnost,
4) mirovinsko i zdravstveno osiguranje i prava koja iz toga proizlaze po općim propisima,
5) odmore i dopuste koje imaju djelatnici u sudu i godišnji odmor u trajanju od 30 radnih dana,
6) pravo na materijalne troškove pod uvjetima utvrđenim zakonom i drugim propisima,
7) naknadu za odvojeni život od obitelji, kao i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja
obitelji u vrijeme tjednog odmora i državnih blagdana, kada je sudac privremeno upućen na rad
u drugi sud ili raspoređen na rad u Ministarstvo pravosuđa ili obnaša dužnost suca najvišeg suda
određene vrste ili suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske,
8) naknadu troškova prijevoza na posao i s posla ako sudac ne prebiva u mjestu sjedišta suda
9) naknadu za službena putovanja i putne troškove u svezi s obnašanjem sudačke dužnosti,

41
 10) stručno usavršavanje u okviru sredstava osiguranih za tu namjenu.

Sudačka dužnost suca miruje ako bude imenovan za:

1) ministra pravosuđa, zamjenika ministra ili pomoćnika ministra u Ministarstvu pravosuđa, suca
Ustavnog suda Republike Hrvatske
2) na prijedlog Vlade Republike Hrvatske bude imenovan za suca međunarodnog suda ili na neku
drugu dužnost u međunarodnim sudovima, međunarodnim misijama ili organizacijama
3) uz svoj pristanak bude raspoređen raspoređen i na druge poslove u Ministarstvo pravosuđa,
Pravosudnu akademiju i Državno sudbeno vijeće na vrijeme do četiri godine
4) imenovan ili izabran za rad u institucijama, agencijama, tijelima, uredima, misijama i projektima
Europske unije ili za rad u drugim međunarodnim organizacijama, institucijama, tijelima, misijama
i projektima
5) sudjeluje u programima razmjene ili bude upućen u institucije, agencije, tijela ili urede Europske
unije ili druge međunarodne organizacije, institucije, tijela, misije i projekte

Sudac je dužan:
1) ponašati tako da čuva svoj ugled i ugled sudbene vlasti te ne dovede u pitanje svoju nepristranost
i neovisnost u suđenju i samostalnost sudbene vlasti
2) predmete koji su mu raspoređeni u rad rješavati redoslijedom njihova zaprimanja u sud, vodeći
računa i o predmetima koji su posebnim propisom utvrđeni kao hitni
3) nadzirati pravodoban i potpun unos podatka o predmetu u informatički sustav koji se
primjenjuje u sudu
4) stalno se stručno usavršavati i sudjelovati u programima obrazovanja i usavršavanja
Pravosudne akademije. Sudac može sudjelovati i u drugim oblicima obrazovanja i stručnog
usavršavanja
5) može pisati stručne i znanstvene radove, objavljivati sadržaj pravomoćnih sudskih odluka,
sudjelovati kao predavač na Pravosudnoj akademiji te kao nastavnik ili suradnik u nastavi iz
područja prava na sveučilišnom i stručnom studiju, sudjelovati u radu stručnih ili znanstvenih
skupova i povjerenstava, kao i u pripremanju nacrta propisa te za navedeni rad primiti naknadu

Sudac ne smije:
1) biti član političke stranke, niti se baviti političkom djelatnošću,
2) koristiti se svojim radom u sudu i ugledom suda za ostvarenje svojih privatnih interesa,
3) obavljati odvjetničku ili javnobilježničku službu ili poslove člana upravnog ili nadzornog
odbora trgovačkog društva ili druge pravne osobe
4) obavljati drugu službu ili posao koji bi mogli utjecati na njegovu samostalnost, nepristranost ili
neovisnost ili umanjiti njegov društveni ugled ili su inače nespojivi s obnašanjem sudačke
dužnosti

Odobrenje za obavljanje određene službe/ posla na zahtjev suca daje predsjednik suda, za predsjednika
suda predsjednik neposredno višeg suda, a za predsjednika VSRH Opća sjednica tog suda.

Rad sudaca prati se:

1. utvrđivanjem ispunjava li sudac svoje sudačke obveze
2. ocjenjivanjem obnašanja sudačke dužnosti

Suci, izuzev sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ocjenjuju se u postupku imenovanja na
drugi sud i kada se kandidiraju za predsjednika suda. U postupku napredovanja suca za suca
županijskog suda, VTSRH, VUSRH i VPSRH ocjenjuje se rad suca u razdoblju od posljednjih pet
godina u kojem je sudac obnašao sudačku dužnost, a za suca VSRH rad suca u razdoblju od
posljednjih deset godina. Vijeće i zamijenike vijeća za ocjenu imenuje Sudačko vijeće VSRH većinom
glasova svih članova.

42
Sudačko vijeće ocjenjuje suca prema sljedećim mjerilima:
1. broj odluka koje je sudac donio u odnosu na broj odluka koje je trebao donijeti na temelju
Okvirnih mjerila za rad sudaca,
2. rezultat rada po vrstama predmeta u apsolutnim brojevima i postotku,
3. poštivanje rokova za donošenje i izradu odluka,
4. kvaliteta odluka povodom izjavljenih pravnih lijekova (potvrđene, ukinute ili preinačene u
apsolutnom broju i postotku u odnosu na ukupan broj donesenih odluka, u odnosu na broj
odluka u predmetima u kojima je izjavljen pravni lijek te broj odluka ukinutih zbog bitnih
povreda postupka),
5. druge aktivnosti suca.

Metodologiju izrade ocjene obnašanja sudačke dužnosti donosi DSV, uz prethodno mišljenje Vijeća
koje čine predsjednici svih sudačkih vijeća u RH i Opće sjednice VSRH. Ocjena obnašanja sudačke
dužnosti može biti: izvrsno obnaša sudačku dužnost (max 150 bodova), vrlo uspješno, uspješno,
zadovoljavajuće, nezadovoljavajuće.

Sudačko vijeće utvrđuje ocjenu koja je rezultat zbroja bodova na temelju metodologije. Odluka se
dostavlja sucu na kojega se odnosi, predsjedniku suda u kojem sudac obnaša sudačku dužnost,
predsjedniku Vrhovnog suda i Ministarstvu pravosuđa.

Sudac ima pravo u roku od 8 dana od dana dostave odluke izjaviti žalbu posebnom vijeću VSRH
sastavljenom od pet sudaca. Žalba se predaje sudačkom vijeću koje je donijelo pobijanu odluku i koje
će:
1) odbaciti žalbu rješenjem (ako žalba nije pravodobna ili nije izjavljena od ovlaštene osobe),
2) razmotrit osnovanost navoda žalbe,
3) zamijenit će pobijanu odluku novom ako sudačko vijeće koje je donijelo pobijanu odluku
ocijeni da je žalba osnovana u cijelosti,
4) ako ne odbaci žalbu ili ne zamijeni pobijanu odluku novom, može se očitovati na navode žalbe
u roku od 3 dana od dana dostave žalbe
5) nakon toga u daljnjem roku od 3 dana sudačko vijeće mora dostaviti predmet vijeću VSRH.
Žalba odgađa pravne učinke odluke o ocjeni. Vijeće VSRH može žalbu odbaciti kao nepravodobnu ili
nedopuštenu ili je odbiti, odnosno žalbu prihvatiti te odluku o ocjeni ukinuti u cijelosti ili djelomično
ili je izmijeniti.

Ispunjavanje sudačkih obveza: Predsjednik suda u kojem sudac obnaša sudačku dužnost rješenjem
utvrđuje za prethodnu kalendarsku godinu je li sudac ispunio svoje sudačke obveze prema kriterijima
za ocjenjivanje sudaca, ako utvrdi:
1) da sudac bez opravdanog razloga nije donio u jednogodišnjem razdoblju broj odluka utvrđen
Okvirnim mjerilima za rad sudaca ili da je neuredno obnašao sudačku dužnost, dužan je protiv
takvog suca pokrenuti stegovni postupak. Za predsjednika suda postupak pokreće predsjednik
neposredno višeg suda,
2) da sudac zbog opravdanih razloga nije donio u jednogodišnjem razdoblju broj odluka utvrđenih
Okvirnim mjerilima, dužan je u obrazloženju rješenja navesti o kojim se opravdanim razlozima
radi te rješenje dostaviti predsjedniku neposredno višeg suda.
Protiv rješenja predsjednika suda kojim se utvrđuje je li sudac ispunio sudačke obveze, sudac može
podnijeti prigovor predsjedniku suda u roku od tri dana od primitka rješenja. Predsjednik suda dužan
je odlučiti u roku od osam dana. Predsjednik suda prigovor može odbiti ili ga prihvatiti i donijeti novo
rješenje. Ako prigovor bude odbijen, sudac ima pravo žalbe predsjedniku neposredno višeg suda.
Predsjednik neposredno višeg suda može donijeti odluku kojom potvrđuje rješenje ili prihvatiti žalbu i
donijeti novo rješenje. Protiv takvog rješenja nema pravnih lijekova.

58. ODGOVORNOST SUCA ZA ŠTETU KOJU POČINI U OBNAŠANJU SUDAČKE

DUŽNOSTI

43
RH odgovara za štetu koju sudac, u obnašanju sudačke dužnosti, nanese stranci u postupku svojim
nezakonitim ili nepravilnim radom. RH zatražit će od suca povrat isplaćene naknade samo kad je
sudac štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje, a naknadu štete zbog povrede prava na suđenje u
razumnom roku ako je povreda nastala namjerom ili krajnjom nepažnjom suca.
Predsjednik suda pred kojim je došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku namjerom ili
krajnjom nepažnjom suca dužan je nadležnom državnom odvjetništvu dostaviti podatke potrebne za
pokretanje postupka za povrat isplaćene naknade.

59. IZBOR ČLANOVA DRŽAVNOG SUDBENOG VIJEĆA

Državno sudbeno Vijeće je samostalno i neovisno tijelo koje osigurava samostalnost i neovisnost
sudbene vlasti u Republici Hrvatskoj.

Vijeće ima 11 članova, a čine ga sedam sudaca, dva sveučilišna profesora pravnih znanosti i dva
saborska zastupnika od kojih je jedan iz redova oporbe. Članove Vijeća iz reda sudaca čine (7): dva
suca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, dva suca županijskog suda, dva suca općinskog suda i jedan
sudac specijaliziranog suda.

Sucima izabranim u DSV umanjuju se obveze u obavljanju sudačke dužnosti, i to predsjedniku

Vijeća za 75%, a članovima za 50%. Članovi vijeća biraju se na razdoblje od 4 godine, s time da
članom vijeća nitko ne može biti dva puta uzastopce.

Izbore za članove Vijeća iz reda sudaca provodi Povjerenstvo za izbor članova Vijeća, kandidacijski
odbori i izborni odbori. Povjerenstvo imenuje Opća sjednica VSRH koju čine svi suci VSRH, po dva
predstavnika VTS, VPS i VUS i po jedan predstavnik županijskog suda (Proširena opća sjednica).
Povjerenstvo ima pet članova, a imenuje se na vrijeme od pet godina (suci: 2 VSRH, 1 VTS, VPS i
VUS). Kandidacijske odbore imenuje Povjerenstvo na prijedlog predsjednika sudova, a za svaki
županijski sud, VPS, VTS, VUS RH i VSRH. Izborne odbore imenuje Povjerenstvo na prijedlog
predsjednika sudova. Kandidacijski i izborni odbor čine predsjednik i 2 člana. Kandidacijski odbor
prikuplja kandidature i provodi kandidacijski postupak. Izborni odbori izravno provode glasovanje
sudaca na sudovima te osiguravaju pravilnost i tajnost glasovanja.

Pravo predlaganja kandidata za članove Vijeća iz reda sudaca imaju svi suci. Kandidat za člana
Vijeća može biti svaki sudac, osim onoga kojemu je u posljednje četiri godine izrečena stegovna
mjera. Svaki kandidat za člana Vijeća mora dati pisani pristanak na kandidaturu. Članove Vijeća iz
reda sveučilišnih profesora pravnih znanosti, na prijedlog fakultetskih vijeća, biraju svi profesori
pravnih fakulteta u RH. Dva člana Vijeća imenuje Hrvatski sabor iz reda svojih zastupnika od kojih
je jedan iz reda oporbe.

Prijedlozi kandidata za članove Vijeća moraju se dostaviti nadležnom kandidacijskom odboru.

Kandidacijski odbori određuju vrijeme i mjesto održavanja glasovanja o predloženim kandidatima, s
time da se mora osigurati tajnost glasovanja. Za kandidate iz reda sudaca općinskih sudaca glasuju svi
suci općinskih sudova iz nadležnog kandidacijskog odbora, za kandidate iz reda sudaca županijskih
sudova glasuju svi suci županijskog suda iz nadležnog kandidacijskog odbora, za kandidate iz reda
suca specijaliziranih sudova glasuju svi suci specijaliziranog suda, te za kandidate iz reda suca VSRH
glasuju svi suci Vrhovnog suda. Kandidacijski odbori dostavljaju Povjerenstvu nakon provedenog
glasovanja rezultate glasovanja. Utvrđene liste kandidata objavljuje Povjerenstvo na web-stranici
VSRH. Odustanak kandidata s liste nije dopušten nakon objavljivanja liste kandidata.

Izabrani članovi vijeća dužni su stupiti na dužnost u roku od 30 dana od dana izbora. Na dužnost
stupaju polaganjem prisege pred predsjednikom VSRH. Ako izabrani član Vijeća bez opravdanog
razloga ne položi prisegu, smatrat će se da nije ni izabran.

60. NADLEŽNOST DRŽAVNOG SUDBENOG VIJEĆA

44
U djelokrug Vijeća spada:
1. imenovanje i razrješenje sudaca
2. imenovanje i razrješenje predsjednika sudova
3. odlučuje o imunitetu sudaca
4. premještaj sudaca
5. vođenje stegovnog postupka i odlučivanje o stegovnoj odgovornosti sudaca
6. sudjelovanje u osposobljavanju i usavršavanju sudaca i sudskih službenika
7. provođenje postupka upisa kandidata u Državnu školu za pravosudne dužnosnike i postupka
polaganja završnog ispita
8. donošenje Metodologije izrade ocjene sudaca
9. vođenje osobnih očevidnika sudaca
10. vođenje i kontrola imovinskih kartica sudaca

DSV donosi odluke većinom glasova svih članova Vijeća ako zakonom nije drugačije propisano.
Odlučuje na sjednici koje saziva predsjednik, a u njegovoj odsutnosti zamjenik predsjednika. Iznimno
sjednica će biti sazvana na prijedlog najmanje pet članova Vijeća.

Stručne, administrativne i računovodstvene poslove za Vijeće obavlja tajništvo na čelu s tajnikom

Vijeća koji se imenuje putem javnog natječaja. Vijeće donosi poslovnik o radu kojim se uređuje način
rada Vijeća te unutarnje ustrojstvo i način rada tajništva i njegovih službi.

61. IMENOVANJE I RAZRJEŠENJE SUDACA

Za suca može biti imenovan državljanin RH koji ima 1) završen sveučilišni diplomski studij prava i
položen pravosudni ispit, 2) radno iskustvo u skladu sa zakonom, 3) stručnu sposobnost i iskazane
radne sposobnosti.

Za suca prekršajnog, općinskog, trgovačkog i upravnog suda može biti imenovana osoba koja je
završila Državnu školu za pravosudne dužnosnike. Za suca županijskog suda, VPSRH, VTSRH i
VUPRH može biti imenovana osoba koja radi kao pravosudni dužnosnik najmanje 8 godina. Za suca
VSRH može biti imenovana osoba koja je najmanje 15 godina radila kao pravosudni dužnosnik, isto
toliko godina bila odvjetnik, javni bilježnik, sveučilišni profesor pravnih znanosti koji ima položen
pravosudni ispit i najmanje 15 godina radnog iskustva nakon položenog pravosudnog ispita i ugledni
pravnik s položenim pravosudnim ispitom i najmanje 20 godina radnog iskustva, koji se dokazao
svojim stručnim radom na određenom pravnom području, kao i stručnim i znanstvenim radovima.

Slobodna sudačka mjesta mogu se popunjavati samo u skladu s planom popunjavanja slobodnih
sudačkih mjesta kojeg donosi Ministarstvo pravosuđa najkasnije do kraja kalendarske godine za
sljedeće dvije godine i dostavlja ga predsjedniku VSRH i predsjedniku Vijeća.

Oglas o slobodnim sudačkim mjestima objavljuje DSV u NN koji sadrži poziv kandidatima da u roku
koji ne smije biti kraći od 15 dana, a niti dulji od 30 dana podnesu prijavu s dokazima o ispunjavanju
uvjeta propisanih za imenovanje suca, kao i podatke o radu.

Kada sudac podnosi prijavu na oglas o slobodnom mjestu suca, Vijeće će od nadležnog sudačkog
vijeća zatražiti ocjenu obnašanja sudačke dužnosti. Na temelju ukupnog broja bodova utvrđenog
ocjenom obnašanja sudačke dužnosti i razgovora (max. 20 bodova) Vijeće sastavlja listu prvenstva
kandidata. Odluka Vijeća o imenovanju sudaca mora biti utemeljena na ukupno ostvarenom broju
bodova i utvrđenoj listi prvenstva kandidata. Kada Vijeće za suca imenuje kandidate koji su završili
Državnu školu za pravosudne dužnosnike izbor mora biti utemeljen na završnoj ocjeni koju su
kandidati ostvarili u Državnoj školi i ostvarenim bodovima na razgovoru s kandidatima (max. 20
bodova).

45
Odluka o imenovanju sudaca mora biti obrazložena. U obrazloženju odluke Vijeće je dužno za svakog
kandidata koji je pristupio razgovoru posebno obrazložiti broj bodova dodijeljenih na razgovoru.
Odluka o imenovanju sudaca objavljuje se u NN. Suci koji su imenovani na sudačku dužnost prema
propisima koji su na snazi do 31. prosinca 2012. nisu dužni završiti Državnu školu za pravosudne
dužnosnike. Prije stupanja na dužnost sudac daje prisegu pred predsjednikom Vijeća ili članom Vijeća
kojeg on odredi.

Sucu prestaje sudačka dužnost ako ga u skladu s Ustavom i zakonom te dužnosti razriješi vijeće. DSV
će razriješiti suca:
1) ako to sam zatraži,
2) ako trajno izgubi sposobnost obnašanja svoje dužnosti,
3) ako bude osuđen za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim obavljanja sudačke dužnosti,
4) ako u skladu sa zakonom, zbog počinjenoga teškoga stegovnog djela, tako odluči Vijeće,
5) kad navrši 70 godina.

Sudac koji sam traži razrješenje zahtjev podnosi Vijeću putem predsjednika suda u kojem taj sudac
obnaša dužnost. Ako sudac trajno izgubi sposobnost obnašanja sudačke dužnosti, ili je osuđen za
kazneno djelo koje ga čini nedostojnim za obnašanje sudačke dužnosti, ili kad navrši 70 godina
prijedlog Vijeću za pokretanje postupka za razrješenje podnosi predsjednik suda, predsjednik
neposredno višeg suda, predsjednik VSRH ili nadležno sudačko vijeće.

Odluku o razrješenju Vijeće donosi većinom glasova svih članova, a odluka mora biti obrazložena.
Protiv odluke o razrješenju sudac ima pravo žalbe koja odgađa izvršenje odluke. Žalba se u roku od 15
dana od dana dostave odluke podnosi Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

62. PREDSJEDNIK SUDA (IMENOVANJE, RAZRJEŠENJE I OVLASTI)

Predsjednik suda je sudac koji uz sudačku dužnost obavlja i poslove sudske uprave sukladno zakonu i
Sudskom poslovniku. U sudovima s više od 20 sudaca predsjednik suda može obavljati samo poslove
sudske uprave.
DSV imenuje predsjednike sudova na vrijeme od četiri godine. Predsjednik suda ne može biti
imenovan više od dva mandata uzastopce, osim u sudovima s najviše pet sudaca. Za predsjednika suda
može biti imenovan sudac iste vrste i istog stupnja suda u kojem se imenuje predsjednik suda ili
sudac višeg suda.

Postupak:
1) objava oglasa u NN o slobodnom mjestu predsjednika suda najkasnije tri mjeseca prije isteka
vremena na koje je imenovan predsjednik suda, odnosno najkasnije 30 dana nakon prestanka
dužnosti predsjednika suda iz drugih razloga;
2) po proteku roka za podnošenje prijave DSV će od nadležnog sudačkog vijeća zatražiti mišljenje o
kandidatima i ocjene obnašanja sudačke dužnosti, a od predsjednika neposredno višeg suda
predsjednika, Vrhovnog suda Republike Hrvatske i ministra pravosuđa zatražiti će mišljenje o
kandidatima i njihovom programu rada. Ako se mišljenja ne daju u roku 30 dana smatra se da su
pozitivna;
3) donošenje obrazložene odluke u roku od 30 dana od primitka mišljenja, a na temelju prikupljenih
mišljenja, razgovora s kandidatima, ocjene predloženih programa rada i njihovih organizacijskih
sposobnosti.

Predsjedniku prestaje dužnost:

– kada mu prestane sudačka dužnost, danom prestanka sudačke dužnosti,
– u slučaju spajanja sudova, danom s kojim se sudovi spajaju,
– kada mu bude izrečena stegovna kazna, danom pravomoćnosti odluke.
Odluku kojom se utvrđuje prestanak dužnosti predsjednika suda donosi Vijeće.

Vijeće će predsjednika suda razriješiti dužnosti:

46
 1. kada poslove sudske uprave obavlja protivno propisima,
2. kada ne poduzima mjere iz svojih ovlasti za učinkovit rad suda,
3. kada bez opravdanog razloga ne ostvaruje program rada izložen u postupku imenovanja,
4. kada propuštanjem nadzora, ili neposredno, krši propise o dodjeljivanju predmeta u rad,
5. kada kršenjem propisa ili na drugi način povrijedi načelo neovisnosti suca u suđenju,
6. kada ne podnese zahtjev za pokretanje postupka zbog počinjenoga stegovnog djela u zakonom
predviđenim slučajevima odnosno zloupotrebljava svoj položaj ovlaštenog predlagatelja
pokretanja stegovnog postupka,
7. kada je svojim ponašanjem ili na drugi način nanio štetu ugledu suda ili sudačkoj dužnosti,
8. kada je privremeno udaljen sa sudačke dužnosti.

Prijedlog za razrješenje predsjednika suda može podnijeti: 1) predsjednik neposredno višeg suda, 2)
predsjednik VSRH i 3) ministar pravosuđa i 4) sam predsjednik suda.

Prije donošenja odluke o razrješenju iz razloga navedenih u točki 1., 2., 3., 4. i 5. DSV će zatražiti
pisano izjašnjenje predsjednika suda. Odluka o razrješenju donosi se u pisanom obliku i mora biti
obrazložena. Protiv odluke DSV o razrješenju predsjednik suda ima pravo pokrenuti upravni spor.

Predsjednik suda u obavljanju poslova sudske uprave:

1) donosi upravne i druge akte, izdaje naredbe i daje upute u okviru svojih ovlasti.
2) skrbi za pravilne odnose i postupanje sudaca i drugih zaposlenika suda prema strankama,
državnim tijelima i drugim pravnim osobama te za pravilne odnose među zaposlenicima suda.
3) obavlja nadzor nad urednim i pravodobnim obavljanjem poslova u sudu. Pobliže odredbe o
načinu obavljanja nadzora propisat će se Sudskim poslovnikom. O obavljenom nadzoru i
rezultatima nadzora te poduzetim mjerama predsjednik suda dužan je najmanje jedanput
mjesečno sastaviti izvješće koje će uložiti u za to osnovani spis sudske uprave.
4) brine o učinkovitosti suda u rješavanju predmeta, a posebno o rješavanju predmeta u kojima
postupak traje više od tri godine.
5) usklađuje rad stalnih službi, sudskih odjela i drugih ustrojstvenih jedinica u sudu.
6) odgovoran je za pravilno i zakonito obavljanje poslova sudske uprave u sudu. Predsjednik suda,
osim predsjednika VSRH, dužan je do 31. siječnja predsjedniku neposredno višeg suda, DSV-u i
Ministarstvu pravosuđa podnijeti izvješće o obavljenim poslovima sudske uprave u prethodnoj
godini te plan poslova sudske uprave, posebno mjera i aktivnosti za unapređenje rada i
učinkovitosti suda u rješavanju predmeta, kao i očekivanih rezultata rada suda za tekuću godinu.

63. STEGOVNI POSTUPAK PROTIV SUDACA (stegovna djela i stegovne kazne)

Sudac odgovara za počinjena stegovna djela. Stegovna djela jesu:

1. neuredno obnašanje sudačke dužnosti (naročito: ako sudac bez opravdanog razloga ne izrađuje i
ne otprema sudske odluke, ako je sudačko vijeće ocijenilo rad suca ocjenom „nezadovoljavajuće
obnaša dužnost“, ako je bez opravdanog razloga broj odluka koje je sudac donio u
jednogodišnjem razdoblju bitno ispod prosjeka u RH, bez opravdanog razloga odstupa od
redosljeda zaprimanja predmeta na sud ili ne vodi računa o hitnosti),
2. nepostupanje po odluci donesenoj u postupku za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku,
(Vijeće je dužno o tome obavijestiti nadležno državno odvjetništvo)
3. obnašanje službe, poslova ili djelatnosti nespojivih sa sudačkom dužnošću,
4. izazivanje poremećaja u radu suda koji znatno utječu na djelovanje sudbene vlasti,
5. povreda službene tajne u svezi s obnašanjem sudačke dužnosti,
6. nanošenje štete ugledu suda ili sudačke dužnosti na drugi način,
7. nepodnošenje imovinske kartice ili neistinito prikazivanje podataka u imovinskoj kartici,
8. nepodvrgavanje prosudbi tjelesnih i duševnih svojstava radi ocjene sposobnosti za obnašanje
sudačke dužnosti.

47
Za počinjena stegovna djela mogu se izreći sljedeće stegovne kazne: 1) ukor, 2) novčana kazna do 1/3
plaće ostvarene u prethodnom mjesecu u vremenu od 1-3/4-6/7-12 mjeseci, 3) razrješenje od dužnosti.

Razrješenje od dužnosti: DSV može odlučiti da se izvršenje ove stegovne kazne odgodi za vrijeme
koje ne može biti kraće od 6 mjeseci niti dulje od 2 godine. Uvjetnu osudu razrješenja od dužnosti
može primjeniti ako ocijeni da se i bez izvršenja te stegovne kazne može očekivati ostvarenje svrhe
kažnjavanja. Opozvati će uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne ako osuđeni sudac u
vremenu provjeravanja počini jedno ili više stegovnih djela. Ne može se opozvati nakon što je protekla
godina dana od isteka vremena provjeravanja. Sudac kojemu je Vijeće izreklo stegovnu kaznu ne može
biti imenovan na drugi sud u roku od jedne do četiri godine dana od pravomoćnosti odluke o izricanju
te stegovne kazne.

ZASTARA: Stegovni postupak ne smije se pokrenuti nakon jedne godine od saznanja za počinjeno
stegovno djelo i počinitelja, odnosno tri godine od počinjenoga stegovnog djela. Ako stegovno djelo
povlači kaznenu odgovornost, stegovni postupak smije se pokrenuti u vremenu u kojem zastarijeva
pokretanje kaznenog postupka, pod uvjetom da je taj postupak pokrenut. Izvršenje zastarijeva u roku
od godine dana od dana pravomoćnosti.

Stegovni postupak vodi Državno sudbeno vijeće. Odluku o stegovnoj odgovornosti donosi Vijeće
većinom glasova svih članova Vijeća.

Stegovni postupak se pokreće zahtjevom ovlaštenih tužitelja:

1) predsjednik suda (ili osoba ovlaštena za obavljanje poslova sudske uprave u sudu u kojem
obnaša sudačku dužnost) ako postoji osnovana sumnja da je sudac počinio stegovno djelo DUŽNI
SU pokrenuti postupak (obavezno),
2) ministar nadležan za poslove pravosuđa, predsjednik neposredno višeg suda, predsjednik
Vrhovnog suda i sudačko vijeće (fakultativno)-mogu pokrenuti ako postoji osnovana sumnja

U postupku odlučivanja o stegovnoj odgovornosti sucu protiv kojega se postupak vodi mora se pružiti
mogućnost da iznese svoju obranu osobno, u pisanom obliku, ili po branitelju kojega izabere.

Odluka kojom se utvrđuje da je sudac stegovno odgovoran i kojom mu se izriče stegovna kazna može
se odnositi samo na stegovno djelo i osobu koju je podnositelj zahtjeva označio u svom zahtjevu.
Protiv odluke o razrješenju, odnosno stegovnoj odgovornosti sudac ima pravo žalbe koja odgađa
izvršenje odluke. Pravo žalbe ima i podnositelj zahtjeva. Žalba se u roku od 15 dana od dana dostave
odluke podnosi Ustavnom sudu.

64. ODVJETNIŠTVO – POJAM, OVLASTI I ODGOVORNOST

Odvjetništvo je neovisna i samostalna služba koja osigurava pružanje pravne pomoći fizičkim i
pravnim osobama u ostvarenju i zaštiti njihovih prava i pravnih interesa. Samostalnost i neovisnost
odvjetništva ostvaruje se osobito:
1) samostalnim i neovisnim obavljanjem odvjetničkog posla kao slobodne djelatnosti,
2) ustrojstvom odvjetništva u Hrvatsku odvjetničku komoru kao samostalnu i neovisnu organizaciju
odvjetnika na teritoriju Republike Hrvatske,
3) donošenjem statuta i drugih općih akata Komore,
4) odlučivanjem o stjecanju i prestanku prava na obavljanje odvjetništva

Odvjetnici smiju pružati sve oblike pravne pomoći, a osobito: davati pravne savjete, sastavljati isprave
(ugovore, oporuke, izjave i dr.), sastavljati tužbe, žalbe, prijedloge, zahtjeve, molbe, izvanredne pravne
lijekove i druge podneske i zastupati stranke. Odvjetnik odvjetničku djelatnost može obavljati
samostalno, u zajedničkom uredu ili u odvjetničkom društvu u skladu s odredbama ovoga Zakona.
Odvjetnik ne smije obavljati djelatnosti koje su nespojive s ugledom i neovisnošću odvjetnika.

48
Odvjetnik ne smije biti pozvan na kaznenu odgovornost za pravno mišljenje izraženo u pružanju
pravne pomoći u postupku pred sudom ili drugim tijelima državne vlasti. Ne smije biti biti pritvoren
zbog kaznenog djela počinjenog u pružanju pravne pomoći bez prethodnog odobrenja vijeća
nadležnog suda sastavljenog od trojice sudaca. Pretragu odvjetnika i odvjetničkog ureda može
odrediti samo nadležni sud. Sud će o tome odmah obavijestiti Komoru i odvjetnički zbor. Pretraga se
ne smije započeti ni provesti bez nazočnosti ovlaštenog predstavnika Komore ili područnog zbora.
Pretrazi je dužan prisustvovati sudac koji je izdao nalog koji će odlučiti o tome koje će se isprave i
predmeti pregledati.
65. TKO SE SMIJE BAVITI PRUŽANJEM PRAVNE POMOĆI ZA NAGRADU U RH

Pružanjem pravne pomoći kao zanimanjem smiju se baviti samo odvjetnici, ako zakonom nije
drugačije određeno. Pravo na obavljanje odvjetništva na teritoriju RH stječe se upisom u imenik
odvjetnika, a nakon dane svečane prisege.

Profesori i docenti pravnih predmeta na sveučilištima u Republici Hrvatskoj smiju za nagradu

davati pravne savjete i mišljenja - druge oblike pravne pomoći nisu ovlašteni pružati. Pravnim
savjetom i pravnim mišljenjem ne smatra se sastavljanje isprava (ugovora, oporuka, izjava i dr.) niti
sastavljanje tužbi, žalbi prijedloga, zahtjeva, molbi, izvanrednih pravnih lijekova i drugih podnesaka.
Profesori i docenti su dužni o svojoj nakani pružanja pravne pomoći obavijestiti Komoru radi
evidentiranja.

Odvjetnik iz države članice EU koji je u matičnoj državi – članici EU stekao pravo obavljanja
odvjetničkog poziva može u RH obavljati: 1) odvjetničke radnje, 2) odvjetnički poziv pod nazivom
zanimanja iz svoje matične države, 3) odvjetnički poziv pod nazivom »odvjetnik«. Matična je ona
država u kojoj odvjetnik ima, prema propisima te države članice Europske unije, pravo obavljati
odvjetnički poziv kao zanimanje. Odvjetnik iz druge države, koja je država članica Europske unije
prema ovom zakonu je odvjetnik koji prema propisima te države ima pravo obavljati odvjetnički poziv
kao zanimanje u toj ili nekoj od država članica Europske unije.

Komora je ovlaštena i dužna poticati postupke u slučaju neovlaštenog pružanja pravne pomoći, ako
posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Pravo na upis u imenik odvjetnika ima osoba koja ispunjava ove uvjete:
1. da je hrvatski državljanin, 2. da je državljanin države članice Europske unije ili druge države
potpisnice Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru. 3. da je poslovno sposobna, 4. da je
zdravstveno sposobna, 5. da je završila sveučilišni studij prava na pravnom fakultetu u RH, 6. da je po
završenom studiju najmanje 3 godine radila u odvjetničkom uredu kao odvjetnički vježbenik ili na
pravnim poslovima u pravosudnim tijelima ili najmanje 4 godine na drugim pravnim poslovima, 7. da
aktivno vlada hrvatskim jezikom, 8. da je položila pravosudni ispit u RH, 9. da protiv nje nije
pokrenuta istraga odnosno da se protiv nje ne vodi kazneni postupak zbog kaznenog djela koje se goni
po službenoj dužnosti, 10. da nije u radnom odnosu, 11. da je dostojna za obavljanje odvjetništva,
12. da ne obavlja poslove koji su nespojivi s odvjetništvom, 13. da priloži izjavu da ima opremu i
prostor koji su potrebni i primjereni za obavljanje odvjetničke službe, 14. da ima položen ispit iz
Kodeksa i Tarife.

Profesori i docenti pravnih predmeta na sveučilištima u RH imaju pravo na upis u imenik odvjetnika i
bez propisane prakse, ako imaju položen pravosudni ispit, te ako ispunjavaju ostale uvjete.

66. ZAŠTITA ODVJETNIKA PROTIV ODLUKA ODVJETNIČKE KOMORE

Protiv rješenja koje se odnosi na stjecanje, mirovanje, obustavu ili gubitak prava na obavljanje
odvjetništva, dopuštena je žalba. Žalba se podnosi Upravnom odboru HOK-a u roku od 8 dana od
dostave rješenja. Protiv odluke Upravnog odbora dopušten je priziv VSRH u roku od 8 dana od dana
dostave odluke Upravnog odbora, a koji se izjavljuje putem HOK-a.

49
U prizivnom postupku VSRH odlučuje u vijeću sastavljenom od 5 članova, od kojih su predsjednik i
dva člana suci VSRH, a dva člana odvjetnici s liste koju je utvrdio HOK. U žalbenom i prizivnom
postupku na odgovarajući se način primjenjuju propisi o upravnom sporu, osim ako zakonom nije
drugačije propisano.

Odluka Upravnog odbora je pravomoćna po isteku roka za žalbu odnosno priziva. Odluka VSRH, ako
je istom konačno riješeno, pravomoćna je danom donošenja.

Za teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva mogu se odvjetniku izreći disciplinske mjere: 1) ukor,
2) novčana kazna, 3) gubitak prava na obavljanje odvjetništva od 6 mjeseci do 5 godina (može se
uvjetovati na vrijeme od šest mjeseci do dvije godine), 4) gubitak prava na obavljanje odvjetništva u
trajanju od 5 - 10 godina, 5) trajni gubitak prava na obavljanje odvjetništva. Za teže povrede dužnosti i
ugleda odvjetništva mogu se odvjetničkom vježbeniku izreći ove mjere: 1) ukor, 2) brisanje iz
imenika odvjetničkih vježbenika za vrijeme od šest mjeseci do tri godine (može se uvjetovati na
vrijeme od šest mjeseci do dvije godine) 3) trajno brisanje iz imenika odvjetničkih vježbenika. Težom
povredom smatrat će se osobito narušavanje ugleda odvjetništva kao samostalne i neovisne službe te
svako narušavanje dužnosti, ugleda i Kodeksa koje ima teže značenje s obzirom na važnost ugroženog
dobra, prirodu povrijeđene dužnosti, visinu materijalne štete ili druge posljedice te s obzirom na
okolnosti pod kojima je radnja izvršena ili propuštena.

Za lakše povrede dužnosti i ugleda odvjetništva može se odvjetniku izreći opomena ili novčana
kazna, a odvjetničkom vježbeniku opomena. Lakša povreda je narušavanje dužnosti, ugleda i Kodeska
koje je lakšeg značenja.

Disciplinski postupak pokreće disciplinsko tijelo određeno statutom, po službenoj dužnosti ili na
zahtjev tijela Komore određenog statutom ili na zahtjev ministra pravosuđa. Pravo na podnošenje
žalbe u disciplinskom postupku za teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva ima i ministar.

Protiv drugostupanjske odluke kojom je izrečena disciplinska mjera gubitka prava na obavljanje
odvjetništva od šest mjeseci do pet godina, gubitka prava na obavljanje odvjetništva od 5 - 10 godina
ili trajnog gubitka prava obavljanja odvjetništva dopušten je priziv VSRH. U postupku u povodu
priziva VSRH odlučuje u vijeću sastavljenom od pet članova.

Pokretanje i vođenje disciplinskog postupka za teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva zastarijeva
nakon četiri godine, a za lakše povrede nakon dvije godine od dana izvršene povrede. Ako učinjena
povreda povlači odgovornost, pokretanja postupka zastarijeva kad zastarijeva i progon za kazneno
djelo.

67. ORGANIZACIONI OBLICI ODVJETNIŠTVA

Odvjetnik odvjetničku djelatnost može obavljati samostalno, u zajedničkom uredu ili u

odvjetničkom društvu u skladu s odredbama Zakona o odvjetništvu.

Odvjetnik može imati samo jedan ured.

Više odvjetnika može imati zajednički ured. U tom slučaju međusobna prava i obveze odvjetnici
uređuju u pisanom obliku. Odvjetnici koji namjeravaju imati zajednički ured dužni su o zaključenju
ugovora podnijeti prijavu Komori. Do osnivanja zajedničkog ureda dolazi upisom u odgovarajući
upisnik Komore. Odvjetnici u zajedničkom uredu solidarno odgovaraju za obveze odvjetnika nastale
u obavljanju poslova zajedničkog ureda.

Dva ili više odvjetnika upisanih u imenik odvjetnika Komore mogu osnovati odvjetnički ured sa
svojstvom pravne osobe (odvjetničko društvo). Odvjetničko društvo osniva se kao javno trgovačko
društvo ili kao društvo s ograničenom odgovornošću. Mogu ga osnovati dva ili više odvjetnika, a

50
najniži iznos temeljnog kapitala iznosi 350.000,00 kuna. Na odvjetničko društvo se na odgovarajući
način primjenjuje ZTD, osim ako ovim Zakonom nije što drugačije uređeno. Odvjetničko društvo ne
može osnovati drugo odvjetničko društvo. Članom odvjetničkog društva može biti samo odvjetnik, a
pravnu pomoć u odvjetničkom društvu mogu pružati samo odvjetnici i odvjetnički vježbenici.
Odvjetnici koji rade u odvjetničkom društvu ne moraju biti članovi društva. Pisanim ugovorom o
osnivanju društva moraju biti uređena prava i obveze članova društva, odnosno preostalih članova
društva u slučaju smrti kojega od članova društva te prava nasljednika umrlog člana. Osnivanje
odvjetničkog društva: 1) odvjetnici osnivači dužni su pribaviti potvrdu Komore da su upisani u
Imenik odvjetnika i da je ugovor o osnivanju sukladan Zakonu, Statutu i drugim općim aktima
Komore i Kodeksu odvjetničke etike. Bez potvrde Komore, društvo se ne može upisati u sudski
registar. 2) odvjetničko društvo je dužno obavijestiti Komoru o izvršenom upisu u registar u roku od tri
dana od primitka rješenja nadležnog suda. 3) Komora je dužna novoosnovano odvjetničko društvo
upisati u upisnik odvjetničkih društava najkasnije u roku od tri dana od dana primitka obavijesti.
Odvjetničko društvo niti njegovi pojedini članovi odvjetnici ne mogu pružati pravnu pomoć prije nego
što bude izvršen upis u upisnik odvjetničkih društava. Odvjetnička društva iz države članice EU i iz
države članice Svjetske trgovinske organizacije, u RH mogu osnivati svoje podružnice, sukladno
obvezama RH prema međunarodnim ugovorima, ZTD i Zakonu o odvjetništvu. Podružnice mogu u
RH pružati pravne usluge koje uključuju usluge savjetovanja o pravu svoje matične države, o pravu
Europske unije i međunarodnom pravu.

Odgovornost društva za štetu: Za pruženu pravnu pomoć strankama odvjetnička društva odgovaraju
po općim pravilima o odgovornosti za štetu. Odgovornost članova društva: Članovi odvjetničkog
društva osnovanog kao jtd solidarno odgovaraju za obveze odvjetničkog društva. Na odgovornost
članova odvjetničkog društva osnovanog kao doo primjenjuju se odredbe ZTD-a, osim u slučaju da
doo nema sklopljen ugovor o osiguranju na najnižu svotu od 9.000.000,00 kuna, članovi društva
solidarno odgovaraju za obveze društva do visine najniže svote osiguranja propisane za to društvo.
Odvjetnički ured može se pisanim ugovorom povezati s drugim domaćim ili inozemnim
odvjetničkim uredom radi obavljanja određenih poslova od zajedničkog interesa, pružanja međusobne
pomoći i sl. Uvjeti i način povezivanja uredit će se statutom Komore.

68. TKO OBAVLJA POSLOVE DRŽAVNOODVJETNIČKE UPRAVE I KOJI SU TO

POSLOVI

Poslovi državnoodvjetničke uprave obuhvaćaju osiguranje uvjeta za pravilan rad i poslovanje

državnog odvjetništva, a posebice:
1) ustrojstvo unutarnjeg poslovanja u DO,
2) skrb o urednom i pravodobnom obavljanju poslova u DO,
3) poslove u svezi s predstavkama i pritužbama na rad državnog odvjetništva,
4) stručne poslove u svezi s ostvarivanjem dužnosti i prava službenika i namještenika u DO,
5) skrb o stručnom usavršavanju DO, zamjenika DO, savjetnika, vježbenika i drugih službenika i
namještenika u DO,
6) vođenje poslova vezanih uz funkcioniranje informatičkog sustava i vođenje statistike,
7) financijsko i materijalno poslovanje DO,
8) upravljanje zgradom i nekretninama dodijeljenim DO na korištenje,
9) davanje obavijesti o radu DO u skladu sa zakonom i Poslovnikom DO te
10) druge poslove propisane zakonom i Poslovnikom drţavnog odvjetništva

Poslove državnoodvjetničke uprave obavlja državni odvjetnik sukladno zakonu i Poslovniku

državnog odvjetništva. U slučaju spriječenosti ili odsutnosti u obavljanju poslova državnoodvjetničke
uprave zamjenjuje ga zamjenik državnog odvjetnika određen godišnjim rasporedom poslova.

Glavnom državnom odvjetniku u poslovima drž. odvj. uprave pomažu zamjenici – voditelji odjela i
tajnik državnog odvjetništva, a u drugim državnim odvjetništvima državnom odvjetniku pomažu
zamjenici – voditelji odjela, voditelji stalnih službi, tajnik državnog odvjetništva ili službenik kojeg
odredi državni odvjetnik.

51
Radi lakšeg ostvarivanja poslova Glavni državni odvjetnik ustanovljava i nadzire Informacijski sustav
Državnog odvjetništva. Radi nadzora nad radom državnih odvjetništava, pregleda cjelokupnog rada u
DORH-u, vođenja mjesečne i godišnje statistike i skrbi o stručnom usavršavanju državnih odvjetnika,
zamjenika državnih odvjetnika, savjetnika, vježbenika i drugih službenika i namještenika ustanovljuje
se Odjel za unutarnji nadzor. Radi usmjeravanja međunarodne suradnje, pružanja pravne pomoći i rada
u tijelima međunarodnih i regionalnih organizacija kojih je RH član ili s kojima surađuje na temelju
posebnog sporazuma ustanovljuje se Odjel za međunarodnu pravnu pomoć i suradnju.

69. NADLEŽNOST DRŽAVNOG ODVJETNIŠTVA

Državno odvjetništvo je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno postupati protiv
počinitelja kaznenih djela i drugih kažnjivih djela, poduzimati pravne radnje radi zaštite imovine
Republike Hrvatske te podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. DORH se ustanovljava
kao jedinstveno pravosudno tijelo čiji se djelokrug, ovlasti i nadležnost utvrđuju zakonom.

DORH se ustanovljuje se za cijelo područje RH. U RH može se ustrojiti: 1) za područje jednog ili više
općinskih sudova – općinsko državno odvjetništvo, 2) za područje županijskog, trgovačkog suda te
upravnog suda – županijsko državno odvjetništvo.

Nadležno državno odvjetništvo postupa: 1) u kaznenim predmetima protiv počinitelja kaznenih djela
za koje se progoni po službenoj dužnosti ili po prijedlogu, 2) u prekršajnom postupku sukladno
ovlastima određenim zakonom, 3) zastupa RH u svim postupcima koji se vode radi zaštite njezinih
imovinskih prava i interesa pred sudovima, upravnim i drugim tijelima, ako zakonom ili na njemu
utemeljenom odlukom nadležnoga državnog tijela nije određeno drukčije.

Stvarna i mjesna nadležnost državnog odvjetništva određuje se prema odredbama zakona kojima se
utvrđuje nadležnost sudova pred kojima izvršavaju svoje ovlasti, ako Zakonom nije drukčije određeno.

Općinska državna odvjetništva zastupaju RH u postupcima pred općinskim sudom i pred upravnim
tijelima, ako zakonom ili na njemu utemeljenom odlukom nadležnoga državnog tijela nije određeno
drukčije.

Županijska državna odvjetništva zastupaju RH u postupcima pred županijskim sudom, trgovačkim

sudom i upravnim sudom, ako zakonom ili na njemu utemeljenom odlukom nadležnoga državnog
tijela nije određeno drukčije.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske poduzima pravne radnje iz svoje nadležnosti radi zaštite
Ustava RH i zakonitosti pred Ustavnim sudom, poduzima radnje iz svoje nadležnosti pred VSRH,
VTS i VUS, pred međunarodnim i stranim sudovima i drugim tijelima.

Ovršnom postupku radi naplate troškova kaznenog postupka ili oduzimanja imovinske koristi državni
odvjetnik ima prava i dužnosti ovrhovoditelja.

Osim navedenog nadležna državna odvjetništva:

- mogu na temelju posebne punomoći zastupati u građanskim i upravnim predmetima pravne
osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu RH,
- prate i proučavaju primjenu propisa od važnosti za zaštitu imovinskih i drugih interesa RH
- zastupa RH u imovinskim sporovima pred inozemnim sudovima, ustanovama i drugim tijelima
- daje na zahtjev državnih tijela mišljenja o nacrtima prijedloga zakona i drugih propisa.

70. IMENOVANJE DRŽAVNIH ODVJETNIKA I ZAMJENIKA DRŽAVNIH ODVJETNIKA

52
Glavnog državnog odvjetnika imenuje Hrvatski sabor na vrijeme od četiri godine, na prijedlog Vlade
RH, uz prethodno mišljenje Odbora za pravosuđe Hrvatskoga sabora i po isteku tog vremena može biti
ponovno imenovan na istu dužnost. Može se imenovati osoba koja ispunjava opće i posebne uvjete za
imenovanje za zamjenika u DORH-u.

Županijskog državnog odvjetnika imenuje Državnoodvjetničko vijeće na vrijeme od četiri godine na

prijedlog Glavnoga državnog odvjetnika i uz prethodno mišljenje Kolegija DORH-a i ministra
pravosuđa i po isteku tog vremena može biti ponovno imenovan na istu dužnost. Imenuje se iz redova
državnih odvjetnika i zamjenika ŽDO ili višeg državnog odvjetništva, koji su najmanje pet godina
obavljali državnoodvjetničku dužnost.

Općinskog državnog odvjetnika imenuje DOV na vrijeme od četiri godine na prijedlog Glavnoga
državnog odvjetnika i uz prethodno mišljenje kolegija županijskoga državnog odvjetništva i
županijskoga državnog odvjetnika i ministra pravosuđa i po isteku tog vremena može biti ponovno
imenovan na istu dužnost. Imenuje se iz redova državnih odvjetnika i zamjenika toga državnog
odvjetništva ili drugoga državnog odvjetništva.

Zamjenici državnih odvjetnika imenuju se na način, pod uvjetima i po postupku u kojem se osigurava
njihova stručnost, samostalnost i dostojnost za obnašanje državnoodvjetničke dužnosti. Za zamjenika
državnog odvjetnika može se imenovati hrvatski državljanin koji ima završen pravni fakultet, položen
pravosudni ispit i ispunjava posebno propisane uvjete. Za zamjenika u općinskom državnom
odvjetništvu osoba koja je završila Državnu školu za pravosudne dužnosnike. Za zamjenika u
županijskom državnom odvjetništvu osoba koja je kao pravosudni dužnosnik obnašala pravosudnu
dužnost najmanje 8 godina. Za zamjenika u DORH-u osoba koja je 1) kao pravosoudni dužnosnik
obnašala pravosudnu dužnost najmanje 15 godina ili isto toliko godina bila odvjetnik, javni bilježnik,
2) sveučilišni profesor pravnih znanosti koji ima položen pravosudni ispit i najmanje 15 godina radnog
iskustva nakon položenog pravosudnog ispita, 3) ugledni pravnik s položenim pravosudnim ispitom i
najmanje 20 godina radnog iskustva koji se je dokazao svojim stručnim radom i na određenom
pravnom području kao i stručnim i znanstvenim radovima. Za imenovanje u više državno odvjetništvo
zamjenik državnog odvjetnika mora osim gornjih uvjeta na zadnjem ocjenjivanju prije imenovanja biti
ocijenjen najmanje ocjenom “dužnost obnaša savjesno, stručno i uredno, pri tome ostvaruje
iznadprosječne rezultate“ ili višom ocjenom.

Postupak za imenovanje Glavnoga državnog odvjetnika pokreće Vlada RH, a postupak za imenovanje
županijskog, odnosno općinskoga državnog odvjetnika pokreće Glavni državni odvjetnik najkasnije 3
mjeseca prije isteka mandata, odnosno najkasnije 30 dana nakon prestanka dužnosti iz drugih
zakonom određenih razloga, i to:
1) objava oglasa o slobodnom mjestu u NN uz poziv kandidatima da u roku od 15 do 30 dana
podnesu prijavu s dokazima o ispunjavanju uvjeta,
2) GDO će od kandidata zatražiti pisanu izjavu da pristaje na sigurnosne provjere
3) Glavni DO ća nakon protoka roka zatražit za kandidata za županijskoga državnog odvjetnika
mišljenje od Kolegija DORH-a, a za kandidata za općinskoga državnog odvjetnika od kolegija
županijskoga državnog odvjetništva i županijskoga državnog odvjetnika, a prije davanja
mišljenja nadležni državni odvjetnik će kandidate pozvati na razgovor, a nakon što zaprimi ta
mišljenja zatražiti će mišljenje ministarstva pravosuđa,
4) provođenje sigurnosne provjere za kandidate koji su dali pristanak,
5) dostava DOV-u prijedloga GDO-a, prijava s dokazima i podacima koje su kandidati priložili
te podataka o radu kandidata kojima raspolaže DORH,
6) odluka DOV o imenovanju u roku od 60 dana od primitka prijedloga.

71. STEGOVNI POSTUPAK PROTIV ZAMJENIKA DRŽAVNIH ODVJETNIKA

Zamjenik DO odgovara za počinjena stegovna djela.

Stegovna djela jesu:

53
 1. Zlouporaba položaja ili prekoračenje službene ovlasti
2. Neopravdano neobavljanje ili neuredno obavljanje DO dužnosti
3. Obavljanje službe, poslova ili djelatnosti nespojivih s DO dužnošću
4. Izazivanje poremećaja u radu DO koji znatno utječu na djelovanje DO
5. Povreda službene tajne u svezi s obnašanjem DO dužnosti
6. Ponašanje ili postupanje suprotno temeljnim načelima Etičkog kodeksa DO i zamjenika DO
kojim se nanosi šteta ugledu DO ili DO dužnosti
7. Ponašanje tijekom zastupanja pred sudom ili upravnim tijelom kojim se vrijeđa drugoga ili
grubo narušava red tijekom postupka
8. Nepodnošenje imovinske kartice ili neistinito prikazivanje podataka u imovinskoj kartici
9. Pripadanje političkoj stranci ili sudjelovanje u njenim aktivnostima

Za počinjena stegovna djela mogu se izreći sljedeće stegovne kazne: 1) ukor, 2) novčana kazna do 1/3
plaće ostvarene u prethodnom mjesecu kroz najdulje tri mjeseca / šest mjeseci, 3) zastoj u promaknuću
do tri godine (ovo samo ako je stegovno djelo počinjeno pod naročito otegotnim okolnostima), 4)
nemogućnost imenovanja na dužnost državnog odvjetnika u trajanju do jedne godine, 5) razrješenje od
dužnosti.

ZASTARA: Stegovni postupak ne smije se pokrenuti nakon šest mjeseci od saznanja za počinjeno
stegovno djelo i počinitelja, odnosno tri godine od počinjenoga stegovnog djela..

U stegovnom postupku u prvom stupnju odlučuje Vijeće većinom glasova svih članova.

Zahtjev za pokretanje postupka zbog počinjenja stegovnog djela: 1) mora podnijeti državni
odvjetnik u državnom odvjetništvu u kojem zamjenik obavlja dužnost ako postoji osnovana sumnja
da je zamjenik državnog odvjetnika počinio stegovno djelo, 2) može podnijeti neposredno viši
državni odvjetnik i Glavni državni odvjetnik ili ministar pravosuđa.

Nakon primitka zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka koji je podnesen u pisanom obliku zakazat
će se ročište na koje će se pozvati zamjenik državnog odvjetnika i podnositelj zahtjeva. Zamjeniku
državnog odvjetnika dostavlja se uz poziv i zahtjev za pokretanje stegovnog postupka, a u pozivu će
ga se upozoriti da na ročištu može biti nazočan i njegov branitelj i da se ročište može održati i bez
njegove nazočnosti. Ročište je nejavno osim ako zamjenik protiv kojeg je zahtjev podnesen ne zatraži
drukčije.

Ako nakon ročišta DOV ustanovi da postoji osnovana sumnja da je počinjeno stegovno djelo, donijet
će odluku o pokretanju stegovnog postupka protiv koje nije dopuštena posebna žalba. U tom slučaju
može zatražiti i poduzimanje određenih izvida od zamjenika državnog odvjetnika. U postupku
odlučivanja o stegovnoj odgovornosti zamjeniku državnog odvjetnika protiv kojeg se postupak vodi
mora se pružiti mogućnost da iznese svoju obranu osobno ili uz branitelja kojega izabere. Javnost će
se isključiti s glasovanja i donošenja odluke o stegovnoj odgovornosti, odluka će se uvijek javno
proglasiti.

Odluka kojom se utvrđuje da je zamjenik državnog odvjetnika stegovno odgovoran i kojom mu se

izriče stegovna kazna može se odnositi samo na stegovno djelo i osobu koju je podnositelj zahtjeva
označio u svom zahtjevu. Odluka mora biti izrađena i otpremljena strankama u roku od 15 dana nakon
njezina donošenja. Protiv odluke o stegovnoj odgovornosti zamjenik može pokrenuti upravni spor.

72. RAZRJEŠENJE DRŽAVNOG ODVJETNIKA

Državnom odvjetniku prestaje dužnost: 1. prestankom državnoodvjetničke dužnosti, danom prestanka

dužnosti, 2. spajanjem državnih odvjetništava, danom spajanja državnih odvjetništava, 3. izricanjem
stegovne kazne, danom pravomoćnosti odluke, 4. razrješenjem. Dakle, razrješenje je jedan od načina
prestanka državnoodvjetničke dužnosti

54
GDO, županijski i općinski državni odvjetnik bit će razriješen ako:
1) svojim ponašanjem nanese štetu ugledu državnog odvjetništva ili državnoodvjetničke dužnosti
2) nezakonito, nepravodobno ili nedovoljno stručno obavlja svoju dužnost,
2) državno odvjetništvo koje zastupa i kojim upravlja ne ostvaruje zadovoljavajuće rezultate,
3) poslove državnoodvjetničke i pravosudne uprave ne obavlja u skladu s propisima ili ih ne
obavlja pravodobno,
4) nije podnosio zahtjeve za pokretanje stegovnog postupka u zakonom predviđenim slučajevima,
5) počini djelo koje odgovara stegovnom djelu,
6) postoji osnova za razrješenje zamjenika DO (na njegov vlastiti zahtjev; zbog trajnog gubitka
sposobnosti za obavljanje dužnosti; zbog osude za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim za
obavljanje DO dužnosti ili ako dvaput uzastopce bude ocijenjen da nezadovoljavajuće obavlja
državnoodvjetničku dužnost)
Odluku o razrješenju donosi:
1) za Glavnog državnog odvjetnika Hrvatski sabor uz prethodno mišljenje Odbora za pravosuđe,
a prijedlog može podnijeti Vlada RH,
2) za županijskog i općinskog državnog odvjetnika Državnoodvjetničko vijeće na prijedlog GDO
ako je na temelju pisanog izvješća o obavljenom pregledu cjelokupnog rada županijskog ili
općinskoga državnog odvjetništva ili na drugi način saznao da postoje razlozi za razrješenje.
Nadležni ŽDO može predložiti Glavnom državnom odvjetniku podnošenje prijedloga za
razrješenje. Prijedlog može podnijeti i ministar pravosuđa.

Postupak:
1) predsjednik DOV-a će pisano izvijestiti državnog odvjetnika protiv kojeg je pokrenut postupak
za razrješenje o osnovama i razlozima za razrješenje, s time da će mu dati rok (min. 8 dana) u
kojem se pisano može izjasniti o svim odlučnim činjenicama,
2) nakon primitka pisanog izjašnjenja DOV može pozvati državnog odvjetnika da na zapisnik da
dodatna pojašnjenja i razloge u vezi s osnovama za razrješenje,
3) prije donošenja odluke DOV će zatražit mišljenje Kolegija DORH-a, a ako nakon pribavljenog
mišljenja Kolegija Državnoodvjetničko vijeće utvrdi postojanje osnova za razrješenje iz točke 1.
do 5., razriješit će županijskog, odnosno općinskoga državnog odvjetnika. Odluka mora biti u
pisanom obliku, obrazložena, zaštita putem upravnog spora.

Prestanak dužnosti zamjenika državnog odvjetnika: 1) smrću, 2) kad navrši 70 godina, 3) danom
stupanja na službu u drugom državnom odvjetništvu, odnosno pravosudnom ili državnom tijelu, 4)
razrješenjem. Razrješenje: 1) na vlastiti zahtjev, 2) trajni gubitak sposobnosti za obavljanje dužnosti,
3) osude za kazneno djelo koje ga čini nedostojnim za obavljanje državnoodvjetničke dužnosti, 4) ako
dvaput uzastopice bude ocijenjen da nezadovoljavajuće obavlja državnoodvjetničku dužnost, 5)
izricanjem odluke o stegovnoj kazni razrješenja, 6) ako se ne podvrgne odgovarajućem medicinskom
pregledu radi ocjene sposobnosti za obnašanje državnoodvjetničke dužnosti.

73. PRAVA I DUŽNOSTI DRŽAVNIH ODVJETNIKA I NJIHOVIH ZAMJENIKA, TE

NJIHOVO OCJENJIVANJE

DO ili zamjenik DO imaju pravo na:

1. Plaću koja je utvrđena za DO ili zamjenika DO u DO u koje je imenovan
2. Naknadu umjesto plaće kad nije u mogućnosti obnašati dužnost
3. Mirovinsko i zdravstveno osiguranje i prava koja iz toga proizlaze po općim propisima
4. Odmore i dopuste koje imaju službenici i namještenici u državnom odvjetništvu i godišnji
odmor u trajanju od 30 radnih dana
5. Pravo na materijalne troškove pod uvjetnima utvrđenim zakonom i drugim propisima
6. Naknadu za odvojeni život od obitelji, kao i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja
obitelji u vrijeme tjednog odmora ili državnih blagdana
7. Naknadu za službena putovanja i putne troškove u svezi s obnašanjem DO dužnosti
8. Stručno usavršavanje i specijalizaciju u okviru sredstava osiguranih za tu namjenu

55
DO ili zamjenik DO obnaša DO dužnost u državnom odvjetništvu u koje je imenovan:
1. Mora se ponašati tako da ne umanji svoj ugled ili ugled DO te ne dovede u pitanje svoju
savjesnost ili samostalnost DO.
2. Dužan je zadržati za sebe sve što je doznao o strankama i njihovim pravima, obvezama i
pravnim interesima u okviru obnašanja dužnosti, ako to ne predstavlja kažnjivo djelo te čuvati
tajnost svih podataka nedostupnih javnosti.
3. Ne smije pripadati nijednoj političkoj stranci niti sudjelovati u njenim aktivnostima.
4. Ne smije se koristiti svojim službenim položajem ili ugledom DO za ostvarivanje svojih prava
pred državnim tijelima i tijelima lokalne samouprave i područne (regionalne) samouprave, ne
smije obnašati sudačku dužnost, obavljati odvjetničku ili javnobilježničku službu, niti poslove
člana upravnog ili nadzornog odbora trgovačkog društva ili druge pravne osobe koja ostvaruje
dobit, ne smije obavljati niti drugu službu ili posao koji bi mogli utjecati na njegovu
samostalnost i objektivnost ili bi se umanjio njegov društveni ugled ili je inače nespojiv s
obnašanjem DO dužnosti.
5. Dužni su stalno se stručno usavršavati i sudjelovati u programima obrazovanja i
usavršavanja Pravosudne akademije.
6. Može pisati stručne ili znanstvene radove, sudjelovati u radu stručnih ili znanstvenih skupova,
pisati nacrte propisa ili sudjelovati u drugim sličnim aktivnostima te za navedeni rad primiti
naknadu.

Zamjenik državnog odvjetnika izabran prvi put na državnoodvjetničku dužnost ocjenjuje se svake
godine, ostali zamjenici ocjenjuju se svake tri godine. Državni odvjetnici ocjenjuju se svake dvije
godine.

Državni odvjetnici i zamjenici državnog odvjetnika u obnašanju dužnosti ocjenjuju se prema

mjerilima:
1) iskazanoj marljivosti u rješavanju dodijeljenih im predmeta u odnosu na prosječne radne
rezultate županijskih, odnosno općinskih državnih odvjetništava u godini koja prethodi godini
ocjenjivanja,
2) korištenju pravnih lijekova,
3) pokazanom stručnom znanju i rezultatima u radu,
4) kvaliteti rada te sposobnosti usmenog i pisanog izražavanja,
5) poštivanju rokova u tijeku postupka,
6) sposobnosti i iskazanoj spremnosti za učenje i usvajanje novih znanja, aktivnom sudjelovanju i
uspjehu u programima stručnog usavršavanja, objavljenim znanstvenim i stručnim radovima i
sudjelovanjem u praktičnoj nastavi pravnih predmeta i drugim relevantnim znanstvenim i
stručnim skupovima,
7) suradnji i odnosu s drugim zaposlenicima,
8) sposobnosti obavljanja poslova uprave i poslova državnog odvjetnika, ako je raspoređen na
takvu

Državni odvjetnik daje ocjenu obnašanja državnoodvjetničke dužnosti za zamjenika toga državnog
odvjetništva. Ocjene obnašanja dužnosti zamjenika državnog odvjetnika su: 1. nezadovoljavajuće
obnaša državnoodvjetničku dužnost, 2. dužnost obnaša zadovoljavajuće, 3. savjesno, stručno i uredno,
4. savjesno, stručno i uredno, pri tome ostvaruje iznadprosječne rezultate, 5. savjesno, stručno i
uredno, pri tome ostvaruje iznadprosječne rezultate i kod toga se posebno zalaže i pokazuje izuzetno
pravno znanje.

Neposredno viši državni odvjetnik ocjenjuje državnog odvjetnika. Ocjene obnašanja dužnosti
državnog odvjetnika su: 1. nezadovoljavajuće obavlja poslove državnog odvjetnika, 2. dužnost
obnaša zadovoljavajuće, 3. poslove državnog odvjetnika obavlja savjesno, uredno i stručno, 4. poslove
državnog odvjetnika obavlja savjesno, uredno i stručno i ima natprosječne sposobnosti vođenja.

56
Državni odvjetnik će prije dostavljanja ocjene pozvati državnog odvjetnika ili zamjenika kojeg
ocjenjuje i upoznati ga na osnovi kojih pokazatelja ga namjerava ocijeniti. Ocjena se dostavlja
zamjeniku državnog odvjetnika na kojeg se odnosi s uputom o pravu na prigovor.

Županijski i općinski državni odvjetnik ili zamjenik državnog odvjetnika koji se ne složi s ocjenom
ima pravo u roku od osam dana od dostave ocjene podnijeti prigovor DOV-u. Ako je protiv ocjene
podnesen prigovor, državni odvjetnik koji je donio ocjenu zatražit će mišljenje kolegija toga državnog
odvjetništva, a zatim će prigovor, uz koji će priložiti mišljenje kolegija i osobni spis zamjenika,
dostaviti na odluku DOV-u. DOV može potvrditi ocjenu, izmijeniti je ili vratiti na ponovno
ocjenjivanje.

74. NADLEŽNOST DRŽAVNOODVJETNIČKOG VIJEĆA

DOV ima jedanaest članova (sedam članova bira se iz reda zamjenika državnih odvjetnika, dva člana
iz reda Hrvatskoga sabora i dva člana iz reda sveučilišnih profesora pravnih znanosti) koji se biraju na
4 godine, s time da nitko ne može biti izabran više od dva puta. Način rada Vijeća uređuje se
poslovnikom koji se objavljuje u NN. Poslovnik donosi Vijeće glasovima najmanje osam članova
Vijeća.

U djelokrug Vijeća spada:

1) imenovanje i razrješenje zamjenika državnih odvjetnika, imenovanje i razrješenje
županijskih i općinskih državnih odvjetnika,
2) vođenje postupka i odlučivanje o stegovnoj odgovornosti zamjenika državnih odvjetnika,
3) premještaj zamjenika državnih odvjetnika,
4) raspisivanje izbora za članove Vijeća iz redova zamjenika državnih odvjetnika,
5) sudjelovanje u osposobljavanju i usavršavanju državnih odvjetnika, zamjenika i
državnoodvjetničkih službenika,
6) odlučivanje o prigovoru na ocjenu,
7) provođenje postupka upisa kandidata u Državnu školu za pravosudne dužnosnike i postupka
polaganja završnog ispita,
8) odlučivanje o prigovoru na završnu ocjenu kandidata u Državnoj školi za pravosudne
dužnosnike,
9) vođenje očevidnika državnih odvjetnika i zamjenika,
10) vođenje i kontrola imovinskih kartica državnih odvjetnika i zamjenika državnih odvjetnika,
11) obavljanje drugih poslova u skladu sa zakonom.

Vijeće odlučuje u sjednici. Slobodno mjesto zamjenika DO objavljuje Vijeće na prijedlog Glavnog
DO. Za kandidate koji ispunjavaju uvjete za mjesto zamjenika općinskog DO Vijeće će provesti
postupak provjere znanja. U stegovnom postupku odlučuje Vijeće većinom glasova svih članova.

75. IZBOR ČLANOVA DRŽAVNOODVJETNIČKOG VIJEĆA

Članovi Vijeća biraju se na razdoblje od 4 godine, s time da članom Vijeća nitko ne može biti dva puta
uzastopno. Kandidat za člana Vijeća može biti svaki zamjenik DO, osim onoga kojemu je u posljednje
4 godine izrečena stegovna mjera.

Čelnici DO ne mogu biti birani za članove DO vijeća.

Za liste kandidata za članove Vijeća glasuju svi državni odvjetnici i zamjenici DO.

Vijeće ima 11 članova:

57
 • 7 članova Vijeća bira se iz reda zamjenika DO (2 zamjenika Glavnoga DORH, 2
zamjenika ŽDO,3 zamjenika ODO)
• 2 člana iz reda Hrvatskog sabora i
• 2 člana iz reda sveučilišnih profesora pravnih znanosti

Članove Vijeća iz reda zamjenika DO čine:

• 2 zamjenika Glavnoga DORH
• 2 zamjenika županijskih DO
• 3 zamjenika općinskih DO

Tijela za provedbu izbora članova Državnoodvjetničkog vijeća iz reda zamjenika državnih odvjetnika
(u daljnjem tekstu: Vijeće) su Povjerenstvo za izbor članova Vijeća (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo),
kandidacijski odbori i izborni odbori.

Pravo predlaganja kandidata za članove Vijeća na Kandidacijskom odboru DORH-a i kandidacijskim

odborima županijskih državnih odvjetništava imaju svi državni odvjetnici i zamjenici. Na temelju
prijedloga Kandidacijski odbor DORH-a i kandidacijski odbori glasovanjem određuju tri kandidata
koji su dobili najviše glasova za pojedino mjesto člana Vijeća iz reda zamjenika državnih odvjetnika.
Za liste kandidata za članove Vijeća glasuju svi državni odvjetnici i zamjenici DO.

76. JAVNO BILJEŽNIŠTVO

Javno bilježnička služba sastoji se u:

1) službenom sastavljanju i izdavanju javnih isprava o pravnim poslovima, izjavama i činjenicama
na kojima se utemeljuju prava,
2) službenom ovjeravanju privatnih isprava,
3) primanju na čuvanje isprava, zatim novca i predmeta od vrijednosti radi njihove predaje drugim
osobama ili nadležnim tijelima,
4) obavljanju, po nalogu sudova ili drugih javnih tijela, postupaka određenih zakonom,
5) zastupanja stranke u nespornim stvarima pred sudovima i drugim javnim tijelima ako su te
stvari u neposrednoj vezi s kojom njegovom ispravom (tu javni bilježnik ima prava i dužnosti
odvjetnika)
6) obavljanje drugih poslova predviđenih Zakonom o javnom bilježništvu

Javnobilježničku službu obavljaju javni bilježnici kao samostalni i neovisni nositelji te službe, koji
imaju svojstvo osoba javnog povjerenja. Javni bilježnici obavljaju svoju službu kao isključivo
zanimanje tijekom vremena za koje su postavljeni.

Javni bilježnik ima svoje sjedište i područje na kojem obavlja svoju službu. Javni bilježnik ima svoj
službeni pečat i žig kojeg odobrava i ovjerava predsjednik zakonom određenog suda na području
kojega je sjedište javnog bilježnika.

Javni bilježnici na području RH obvezatno se udružuju u Hrvatsku javnobilježniku komoru. Komora

se brine o čuvanju ugleda i časti javnih bilježnika te štiti njihova prava i interese, a odlučuje i o
njihovim pravima i obvezama te o odgovornostima sukladno odredbama zakona. Tijela Komore su
Skupština, Upravni odbor i Predsjednik.

Nadzor nad radom javnobilježničke službe obavljaju ministarstvo pravosuđa i Komora.

77. POSLOVI JAVNOG BILJEŽNIKA

Djelokrug rada javnog bilježnika:

58
 1. Sastavlja i izdaje javne isprave o pravnim poslovima, izjavama i činjenicama na kojima se
utemeljuju prava,
2. Potvrda, solemnizacija, privatnih isprava: sudionici u pravnom poslu za kojeg nije
predviđena obvezatna forma javnobilježničkog akta, mogu zatražiti od javnog bilježnika da
potvrdi njihove privatne isprave o tom poslu. Tako potvrđena isprava ima snagu
javnobilježničkog akta, a uz ispunjene određenih pretpostavaka ima i snagu ovršne isprave.
3. Prima na čuvanje isprave, novac i predmete od vrijednosti, radi njihove predaje drugim
osobama i nadležnim tijelima
4. obavlja, po nalogu sudova ili drugih javnih tijela, postupke određene zakonom primjerice.
provodi ostavinske postupke, provodi pojedine radnje u ovršnom postupku i dr.)
5. Potvrđivanje činjenica i izjava o istovjetnosti preslika (prijepisa) sa izvornikom; o istinitosti
podataka u izvodu iz trgovačkih ili poslovnih knjiga; o istinitosti potpisa ili rukoznaka na
pismenima; Ovjerava izvode iz trgovačkih i poslovnih knjiga, potpise i prijevode
6. Zastupa stranke u nespornim stvarima pred sudovima i drugim javnim tijelima ako su te
stvari u neposrednoj vezi s kojom njegovom ispravom. Tu javni bilježnik ima prava i dužnosti
odvjetnika.
7. Izdaje potvrdu o vremenu kada je isprava predočena njemu ili u njegovoj nazočnosti
drugoj stranci
8. Može potvrditi da je netko živ
9. Izdaje potvrdu o ovlasti za zastupanje ako ta ovlast proizlazi iz sudskog ili sličnog registra
10. Izdaje potvrdu o drugim činjenicama koje proizlaze iz kojeg javnog registra: o postojanju i
sjedištu neke pravne osobe, o promjeni tvrtke, o statusnim promjenama i drugim pravno
relevantnim činjenicama.
11. Priopćava izjave o učinjenoj opomeni, otkazu, ponudi i druge izjave koje jedna strana daje na
znanje drugoj da bi postigla kakav pravni učinak; jedne stranke prema drugoj, npr. ponudu
plaćanja, predaje ili preuzimanja kakve isprave ili drugih stvari; O učinjenom priopćenju
izdaje i potvrdu stranci koja je službenu radnju zatražila i protivnoj stranci, kada ova to zatraži.
12. Protestira mjenice, čekove i druge vrijednosne papire.
13. Sastavlja javnobilježničke akte o izjavama posljednje volje i o nasljednim ugovorima
14. Sastavlja javne oporuke
15. Obavlja i druge poslove predviđene Zakonom (popis i pečaćenje ostavinske imovine i
stečajne mase; procjene i javne prodaje (dražbe) pokretnih stvari i nekretnina u
izvanparničnom postupku, osobito dobrovoljnih prodaja; provedbu rasprave o razdiobi
prodajne cijene u izvršnom postupku; sastavljanje i provjeru računa koje su položili skrbnici ili
upravitelji većih imovina...)

Javnobilježničke isprave su:

1) javnobilježnički akti su isprave o pravnim poslovima i izjavama koje su sastavili javni
bilježnici, kao i privatne isprava na kojoj je samo ovjeren potpis. Može biti i ovršna isprava
(isprava ne temelju koje se može neposredno provesti ovrha, bez vođenja parničnog postupka),
2) javnobilježnički zapisnici su zapisnici o pravnim radnjama koje su obavili ili kojima su bili
nazočni javni bilježnici,
3) javnobilježničke potvrde su potvrde o činjenicama koje su posvjedočili javni bilježnici.

Oblik javnobilježničkog akta potreban za pravnu valjanost: ugovora o raspolaganju imovinom

maloljetnih osoba i osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost; darovnih ugovori bez prave predaje
stvari u neposredni posjed daroprimca; svih pravnih poslova (npr. ugovore, punomoći, izjave,
suglasnosti i dr.) medu živima koje osobno poduzimaju gluhi koji ne znaju čitati ili nijemi koji ne
znaju pisati. Ovo se odnosi na pravne poslove čija vrijednost prelazi 50 tisuća kuna.

Javnobilježničke isprave imaju snagu javnih isprava, a javne isprave imaju jaču dokaznu snagu od
ostalih isprava. Za javnu isprave smatra se da potječe od onoga tko je na njoj označen kao izdavatelj i
da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje dok se ne dokaže protivno. JB isprave izdane u
inozemstvu imaju, uz uvjet uzajamnosti, iste pravne učinke kao i javnobilježničke isprave izdane po
ovom zakonu.

59
 Sastavlja akte u svezi osnivanja i drugim statusnim pitanjima trgovačkih društava, npr: akte o
osnivanju društva ograničene odgovornosti; ugovore o prijenosu poslovnog udjela u trgovačkom
društvu; izjave kod osnivanja dioničkog društva, o usvajanju statuta, o osnivanju društva i
preuzimanju obveze uplate dionica, obvezatno sastavlja zapisnike sa glavnih skupština dd.

Sastavlja zapisnik o pravnim radnjama koje je obavio ili kojim radnjama je bio nazočan, po
zahtjevu stranaka; javne oporuke, ugovore o doživotnom uzdržavanju, ugovore o ustupu i raspodjeli
imovine za života.

Zaključuje sporazume vjerovnika i dužnika radi osiguranja novčanog potraživanja, osobito kod
zajmova - kredita, koji ima snagu sudske nagodbe, pa u slučaju nevraćanja ili zakašnjenja u vraćanju
vjerovnik ne treba voditi parnicu, jer sporazum postaje ovršan (izvršan).

78. IMENOVANJE I RAZRJEŠENJE JAVNIH BILJEŽNIKA

Za javnog bilježnika može biti imenovana osoba:

1. koja je državljanin RH,
2. koja ima poslovnu sposobnost i ispunjava opće zdravstvene uvjete za obavljanje sudačke službe,
3. koja je u RH diplomirala pravni fakultet ili koja je nostrificirala svoju diplomu o završenom
pravnom fakultetu izvan RH,
4. koja je položila pravosudni i javnobilježnički ispit,
5. koja ima nakon položenoga pravosudnoga ispita najmanje pet godina radnog staža na pravnim
poslovima,
6. koja je dostojna javnog povjerenja za obavljanje javnobilježničkog poziva,
7. koja se obvezala da će, ako bude imenovana za javnog bilježnika, napustiti drugu naplatnu
službu ili kakvo drugo naplatno zaposlenje, ili članstvo u tijelu pravne osobe koja obavlja kakvu
gospodarsku djelatnost,
8. koja aktivno vlada hrvatskim jezikom i drugim jezikom koji je službeni na području na kojemu
treba obavljati javnobilježničku službu,
9. koja je dala izjavu da će, ako bude imenovana za javnog bilježnika, osigurati opremu i
prostorije koje su prema kriterijima što ih je utvrdilo Ministarstvo, potrebni i primjereni za
obavljanje javnobilježničke službe.

Smatrat će se da ne ispunjava uvjet iz točke 6. osoba: 1) protiv koje je pokrenut kazneni postupak, 2)
koja je osuđena zbog kaznenog djela iz koristoljublja ili zbog kaznenog djela koje se goni po službenoj
dužnosti, sve dok traju pravne posljedice osude, 3) koja je odlukom disciplinskog tijela lišena zvanja
suca, državnog službenika, javnog bilježnika, javnobilježničkog prisjednika ili odvjetnika, dok ne
prođu tri godine od dana lišenja zvanja, 4) na temelju ponašanja koje je moguće opravdano zaključiti
da neće pošteno i savjesno obavljati javnobilježničku službu, 5) koja je prezadužena, 6) koja se nalazi
pod stečajem ili je glavnim dioničarom ili glavnim nositeljem osnivačkih prava pravne osobe koja je
pod stečajem.

Javnog bilježnika imenuje rješenjem ministar nadležan za poslove pravosuđa na temelju

provedenog natječaja. Rješenje ministra je konačno, a pravna zaštita protiv rješenja je osigurana
putem upravnog spora. Natječaj za imenovanje JB provodi Komora, na temelju naloga Ministarstva.
Mora biti objavljen u NN u roku od 15 dana pošto Komora primi nalog Ministarstva. Rok za prijave
na natječaj ne smije biti kraći od trideset dana

Po okončanju natječaja Komora je dužna dostaviti Ministarstvu primljene prijave sa svojim

mišljenjem najkasnije u roku od trideset dana. O prijavljenim kandidatima Ministarstvo će pribaviti
mišljenja od službi odnosno tijela u kojima su radili. Prigodom izbora izmedu više kandidata osobito
će se uzeti u obzir njihov uspjeh na pravosudnom i javnobilježničkom ispitu, vrsta pravmih poslova na

60
kojima su prije toga radili i rezultati što su ih u radu postigli. Nakon imenovanja javni bilježnik je
dužan položiti prisegu pred predsjednikom VSRH, u nazočnosti Ministra i predsjednika Komore.

Služba javnog bilježnika prestaje : 1. smrću, 2. navršenjem 70 godina života, 3 pismenom ostavkom,
4. ako bude osuđen za kazneno djelo iz koristoljublja ili zbog teškog i osobito nečasnoga kaznenog
djela za koje se goni po službenoj dužnosti, ili ako bude osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora preko
šest mjeseci, ili ako mu bude izrečena zabrana obavljanja javnobilježničke službe, 5. ako bez valjanog
razloga ne započne s radom dana koji je Komora odredila za početak njegova rada, 6. kad na temelju
odluke disciplinskog tijela izgubi pravo na obavljanje službe, 7. razrješenjem.

Javni bilježnik će biti razriješen: 1) ako naknadno prestanu postojati pretpostavke za obavljanje
javnobilježničke službe ili ako se naknadno utvrdi da prigodom imenovanja nisu postojale, 2) ako ne
položi prisegu, 3) ako se zaposli, počne koristiti starosnu ili invalidsku mirovinu ili počne obavljati
neku drugu službu bez odobrenja, 4) ako mu sudskom odlukom bude oduzeta ili ograničena poslovna
sposobnost, 5) ako uslijed tjelesnog nedostatka, tjelesne ili duhovne slabosti ili zbog bolesti postane
trajnije nesposoban za uredno obavljanje službe, 6) ako njegovi poslovni odnosi ili način vođenja
njegovih poslova ugrožavaju interese stranaka, 7) ako ne produžava uredno svoje osiguranje od
odgovornosti ili ne plaća naknadu za osiguranje Komori.

Odluku o razrješenju donosi Ministarstvo na temelju pribavljenog mišljenja Komore. Prije donošenja
odluke javnom bilježniku mora biti omogućeno da se izjasni o razlogu za razrješenje. U slučajevima iz
točke 6. i 7. na zahtjev javnog bilježnika, odluku o postojanju uvjeta za razrješenje donosi disciplinsko
tijelo, a odluku o razrješenju na temelju odluke disciplinskog tijela donosi ministar. Odluka Ministra o
razrješenju odnosno o utvrđenju prestanka službe je konačna i protiv nje je moguće pokrenuti upravni
spor.

O prestanku službe javnog bilježnika Ministarstvo će obavijestiti Komoru te zakonom određeni sud na
području kojega je javni bilježnik imao svoje sjedište. Na temelju obavijesti Ministarstva Komora će
brisati javnog bilježnika iz upisnika javnih bilježnika i o tome objaviti oglas u NN. Sud će poništit
pečate i štambilje javnog bilježnika.

79. NADZOR NAD RADOM JAVNIH BILJEŽNIKA

Nadzor nad radom javnobilježničke službe obavlja Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa.
Ministarstvo može po službenoj dužnosti ili u povodu pritužbi zainteresiranih osoba:
1) odrediti pregled poslovanja Komore, pojedinih javnih bilježnika, vršitelja dužnosti,
javnobilježničkih zamjenika, prisjednika i vježbenika te
2) poduzeti potrebne mjere da se utvrđene nepravilnosti otklone i sankcioniraju.

Za obavljanje pojedinih pregleda ministar može odrediti predsjednika ili suce zakonom određenog
suda na području kojega se nalazi sjedište Komore ili javnobilježničkog ureda.

Ministar može raspustiti Upravni odbor i smijeniti predsjednika Komore, ako u radu tih tijela
utvrdi teže nepravilnosti, odnosno ako ona ni nakon opomene ne ispune svoje zakonske obveze. U
svom rješenju Ministar će odrediti rok za izbor novog Upravnog odbora i predsjednika Komore, a
imenovat će i svog povjerenika između javnih bilježnika u RH, koji će obavljati poslove tih tijela sve
dok njihovo obavljanje ne preuzmu novoizabrana tijela.

Nadzor nad radom i ponašanjem javnih bilježnika, vršitelja dužnosti te javnobilježničkih zamjenika,
prisjednika i vježbenika obavljaju i Upravni odbor i predsjednik Komore. Oni su ovlašteni davati
upute i stavljati primjedbe na rad tih osoba. Upravni odbor Komore će najmanje jednom u tri godine
obaviti pregled ureda javnih bilježnika radi provjere njihova poslovanja. Pregled obuhvaća cjelokupnu
djelatnost javnog bilježnika. Ako se utvrde nepravilnosti u radu javnog bilježnika, protiv njega će se
poduzeti mjere utvrđene Zakonom i statutom Komore.

61
Osobe ovlaštene za obavljanje nadzornih radnji mogu izreći ukor javnom bilježniku i drugim
osobama zbog lakših povreda službene dužnosti i neprimjerenog ponašanja. Protiv ukora te osobe
mogu izjaviti žalbu prvostupanjskom disciplinskom vijeću, protiv odluke kojega nije dopušten pravni
lijek. Izricanje ukora ne utječe na pravo nadzornog tijela da pokrene disciplinski postupak. Ako
disciplinski postupak bude pokrenut, izrečeni ukor je bez pravnog učinka. Ako u povodu žalbe iz
prethodnog stavka ovoga članka prvostupanjska odluka o ukoru bude ukinuta, može se zbog istog
djela pokrenuti disciplinski postupak samo na temelju činjenica i dokaza koji nisu bili poznati u
postupku pred nadzornim tijelom.

80. STEGOVNE MJERE KOJE SE MOGU IZREĆI JB I TKO IH BRIŠE

Ako javni bilježnik svojim ponašanjem u obavljanju javnobilježničke službe ili privatnom životu
vrijeđa čast i ugled javnobilježničke službe ili dovede u pitanje povjerenje u javnobilježničku službu,
ako povrijedi službenu dužnost, osobito ako nepropisno obavlja službene radnje ili ako ih svojom
krivnjom odugovlači, kaznit će se zbog neurednosti ili stegovnog prijestupa.

Neurednost je svaka lakša povreda službene dužnosti koja nije stegovni prijestup. Kazne zbog
neurednosti su: 1) pismena opomena, 2) novčana kazna do visine jedne osnovne mjesečne plaće suca
prvostupanjskog suda. Prisjedniku i vježbeniku može izreći novčana kazna do visine jedne osnovne
mjesečne plaće sudskog suradnika odnosno vježbenika na prvostupanjskom sudu plaćanje koje se
može odrediti u najviše pet jednakih mjesečnih obroka.

Stegovni postupak zbog neurednosti provodi i odluku donosi Upravni odbor Komore. Postupak se
propisuje Statutom Komore. O žalbi protiv odluke Upravnog odbora odlučuje javnobilježničko vijeće
zakonom odredeno suda na području kojega je sjedište javnog bilježnika.

Kazne za stegovne prijestupe javnih bilježnika jesu: 1) pisani ukor, 2) novčana kazna do visine tri
osnovne mjesečne plaće suca prvostupanjskog suda, plaćanje koje se može odrediti u najviše šest
jednakih mjesečnih obroka, 3) privremeno oduzimanje prava na obavljanje službe u trajanju do godinu
dana, 4) oduzimanje prava na obavljanje službe. Kazne zbog disciplinskih prijestupa
javnobilježničkih prisjednika i vježbenika jesu: 1) pismeni ukor, 2) novčana kazna do tri osnovne
mjesečne plaće sudačkog suradnika odnosno vježbenika, plaćanje koje se može odrediti u najviše šest
jednakih mjesečnih obroka; ako su javnobilježnički prisjednik ili vježbenik postavljeni za
javnobilježničkog zamjenika ili vršitelja dužnosti, novčana im se kazna može izreći kao javnom
bilježniku, 3) produljenje vremena vježbeničke vježbe, ali najdulje za godinu dana, 4) privremeno
oduzimanje prava da obavlja poslove vršitelja dužnosti ili javnobilježničkog zamjenika, najduže u
trajanju od godinu dana, 5) oduzimanje prava na obavljanje službe javnobilježničkog prisjednika ili
vježbenika.

Zastarni rok za disciplinske neurednosti je dvije godine, a za disciplinske prijestupe pet godina.

Istražni stegovni postupak zbog stegovnih prijestupa provodi stegovni istražitelj (sudac istrage), a o
stegovnom prijestupu raspravlja i odluku donosi javnobilježničko stegovno vijeće zakonom određenog
suda ovlaštenog na osnivanje stegovnih vijeća, na području kojega se nalazi sjedište javnog bilježnika.
Javnobilježnička stegovna vijeća o pokrenutim stegovnim postupcima kao i o izrečenim stegovnim
kaznama dužna su pisano odmah obavijestiti Ministarstvo. U povodu žalbe protiv odluka
prvostupanjskog stegovnog vijeća odlučuje javnobilježničko stegovno vijeće VSRH. Prvostupanjsko
stegovno vijeće sastoji se od dva suca zakonom određenog suda i jednog javnog bilježnika, a
drugostupanjsko javnobilježničko stegovno vijeće od dva suca VSRH i jednog javnog bilježnika.

Pravomoćne odluke donesene u stegovnom postupku izvršava Komora.

62
Javni bilježnik, vršitelj dužnosti te javnobilježnički zamjenik, prisjednik i vježbenik kome je izrečena
disciplinska kazna oduzimanja službe brisat će se iz odgovarajućeg imenika Komore. Oni ne mogu biti
ponovno postavljeni u isto zvanje prije isteka roka od deset godina od dana brisanja. Pravomoćna
disciplinska odluka kojom je izrečena koja druga kazna te nepravomoćna odluka o privremenom
udaljenju iz službe upisat će se u imenik javnih bilježnika, vršitelja dužnosti odnosno
javnobilježničkog zamjenika, prisjednika ili vježbenika.

Kazna opomenog ukora brisat će se iz imenika po proteku roka od godinu dana, novčana kazna po
proteku roka od tri godine, a ostale kazne po proteku roka od pet godina. Brisanje provodi Komora.

63
 EU

81. EU NAKON UGOVORA IZ LISABONA, NEKADAŠNJA TRI STUPA EUROPSKE UNIJE

I PROMJENE NA TEMELJU UGOVORA IZ LISABONA – OPĆENITO

Od 1. srpnja 1993. godine kada je stupio na snagu Ugovor iz Maastrichta Europska zajednica se
jednostavno prikazuje kroz tri stupa tzv. mastrihška stupa. Sva tri stupa utemeljena su na do tada
donesenim osnivačkim ugovorima dakle: Ugovoru o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik,
Ugovora o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju, Ugovora o EEZ te Ugovora o
Europskoj zajednici.

Prvi stup je pravo Europske zajednice koje prvenstveno proizlazi iz Ugovora o Europskoj zajednici
jer se stvara temeljem u njemu određenih nadležnosti institucija Europske zajednice kao i volje država
članica. Dakle, prvi stup obuhvaća norme osnivačkih ugovora i sve one koje su nastale na temelju
istih. O pitanjima koja se nalaze u prvom stupu primjenjuje se tzv. nadnacionalno odlučivanje, a to je
odlučivanje kvalificiranom većinom koje se naziva nadnacionalno jer je jasno da pravna norma, koja
će biti obvezujuća za članicu, može biti donesena i ukoliko se ona s njom ne suglasi. Odlučuje se u
obliku uredbi, direktivi i odluka. Zatim, tu postoje drugi i treći stup. Drugi je zajednička vanjska i
sigurnosna politika, dok je treći policijska i sudska suradnja u kaznenim stvarima. Ova su dva
stupa specifična jer u njima nema nadnacionalnog odlučivanja već se sve odluke donose jednoglasno i
ne u obliku uredbi i direktiva nego odluka, smjernica i okvirnih odluka.

Od 1. prosinca 2009. godine, kada je stupio na snagu Lisabonski ugovor, prestala je postojati
Europska zajednica, a nastala je Europska unija kao samostalni i punopravni pravni subjekt koji može
biti nositelj prava i obveza. Stupila su na snagu dva temeljna ugovora, koji postaju dio osnivačkih
ugovora EU, Ugovor o Europskoj uniji i Ugovor o funkcioniranju EU.

Lisabonskim se ugovorom drastično mijenja dosadašnja struktura Europske zajednice koja od

Ugovora iz Maastricht funkcionira kroz ranije spomenuta tri mastrihška stupa. Lisabonskim se
ugovorom spajaju prvi stup, pravo zajednice koje postaje pravo EU, i treći stup, policijska i sudska
suradnja u kaznenim stvarima. U svim područjima koji isti obuhvaćaju sada se odlučuje uredbama,
direktivama i odlukama, nema više okvirnih odluka, i iste se donose kvalificiranom većinom. Zaseban
dio je ostala zajednička vanjska i sigurnosna politika odnosno drugi stup u kojoj se još uvijek odluke
izglasavaju jednoglasno te nad pitanjima koja se u istome pojavljuju nema nadležnosti Europskog
suda.

Lisabonskim ugovorom učinjena je još jedna bitna promjena, načelo zaštite temeljnih prava postalo je
izričito određeno kao opće načelo prava EU jer su temeljna prava čovjeka izražena kao osnovne
vrednote pravnog poretka EU. Povelji temeljnih prava koju je sastavio Odbor mudraca, ali koja nije
potpisana nakon Ugovora iz Nice, ovim je ugovorom dan status osnivačkog ugovora.

Suodlučivanje Europskog parlamenta i Vijeća ministara (Vijeće EU) u donošenju akata Unije postaje
pravilo. Uvodi se pozicija predsjednika EV i pozicija visokog predstavnika Unije za vanjske poslove i
sigurnosnu politiku. Uvodi se sustav razgraničenja ovlasti između Unije i država članica te nova
podjela akata Unije (zakonodavni /nezakonodavni ; delegirani /provedbeni).

82. OSNIVAČKI UGOVORI

Godina Naziv Puni naziv Posebnosti

1951. Pariški ugovor Ugovor o osnivanju europske Više nije na snazi (istek 23.7.2002.)
('52.) zajednice za ugljen i čelik
1957. Rimski Ugovor o osnivanju europskeVažeći osnivački ugovor EU

64
 ('58.) ugovor zajednice za atomsku energiju Odluke donosi Vijeće na prijedlog
Ugovor o osnivanju Europske Komisije. Parlamentarna skupštin
ekonomske zajednice savjetovanje i mišljenje.
1965. Bruxelles Ugovor o osnivanju jedinstvenog Objedinjena su izvršna tijela. Kao
('67.) Vijeća i jedinstvene Komisije posljedica spajanja institucija koje su
Europskih zajednica Ugovor o osnovali EZUČ, EEZ i Euratom
osnivanju Europske zajednice / uspostavljene su Europske zajednice.
Ugovor o spajanju Uvedene 4 tržišne slobode i zabrana
diskriminacije?
1986. Jedinstveni Pravni temelji za stvaranje
('87.) europski akt jedinstvenoga tržišta. Definirane su
nove nadležnosti Zajednice (socijalna
politika, gospodarska i socijalna
kohezija, istraživanje i tehnološki
razvoj, zaštita okoliša), pokrenuta
suradnja u području vanjskih poslova,
proširene ovlasti Europskoga
parlamenta te pojednostavljen proces
donošenja odluka u Vijeću ministara.
1992. Ugovor iz Ugovor o Europskoj uniji Prvi put je koristio pojam Europske
('93.) Maastrichta unije. Postavlja tri stupa prema kojima
je EZ ustrojena od 1.7.1993. sve do
1.12.2009. godine
1997. Ugovor iz Postupak suodlučivanja
('99.) Amsterdama pojednostavljen je i proširen na daljnja
područja. Parlament je dobio pravo da
odobri predsjednika Komisije.

2001. Ugovor iz Formiran je Odbor mudraca koji je

('03.) Nice trebao kodificirati i sastaviti Povelju o
temeljnim ljudskim pravima, međutim
ista nije potpisana već je tek
Lisabonskim ugovorom dobila status
osnivačkog ugovora EU¸
Omogućena je reforma institucionalne
strukture EU-a
2007. Lisabonski Ugovor o Europskoj uniji Uspostavljena je EU kao pravni
1.12.09. ugovor Ugovor o funkcioniranju EU subjekt, a prestala je postojati EZ.
izmijenjena su tri temeljna stupa EZ iz
Ugovora iz Maastrichta. Povelja
temeljnih prava dobila je status
osnivačkog ugovora, a zaštita temeljnih
prava i slobode status općeg načela
prava EU. Doneseni su Ugovor o EUi
Ugovor o funkcioniranju EU kao dva
temeljna ugovora EU jednakog značaja

83. ŠTO NAZIVAMO EUROPSKOM PRAVNOM STEČEVINOM

Osnivački ugovori Europske unije odnosno Ugovor o Europskoj uniji, Ugovor o funkcioniranju
Europske unije i Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju te sve što temeljem njih
nastaje čine pravo Europske unije (primarno i sekundarno pravo, deklaracije, rezolucie, mjere...).

65
Dakle, sve pravne norme sadržane u navedenim osnivačkim ugovorima te sve pravne norme koje su
nastale na temelju odredbi tih osnivačkih ugovora čine pravo Europske unije ili kako se ono drugačije
naziva Europsku pravnu stečevinu koja je poznata još i pod nazivom aquis communitaire.

84. KOJI SU IZVORI PRAVA EUROPSKE UNIJE

Četiri su izvora prava Europske unije:

1. osnivački ugovori i ugovori koje međusobno sklapaju države članice,
2. opća načela prava Europske unije,
2. akti institucija Europske unije uključujući i međunarodne ugovore Europske unije i
4. sudska praksa Europskog suda

Kad se govori o izvorima prava Europske unije onda treba spomenuti i pojasniti dvije osnovne podjele
odnosno načina na koja se dijele navedeni izvori prava Europske unije, primarno i sekundarno pravo.

Primarni izvor prava su osnivački ugovori (Ugovor o EU, Ugovor o funkcioniranju EU i Protokoli
(njih 37)), Ugovor o pristupanju novih članica, Povelja o temeljnim pravima EU i opća načela.
Međunarodni sporazumi koje je sklopila Unija podređeni su primarnom zakonodavstvu.

Sekundarni izvor su: zakonodavni izvori (uredbe, direktive, odluke, preporuke i mišljenja),
nezakonodavni izvori (opće smjernice i odluke kojima se definiraju akcije EU te pozicije EU (u okviru
vanjske i sigurnosne politike) i utanačenja za provedbu odluke) te sudska praksa Europskog suda.

Ostali izvori su: međuinstitucionalni sporazumi (sklapaju ih među sobom institucije EU i

predstavljaju oblike suradnje) te preporuke, mišljenja i soft law (pravnoneobvezujući, neformalni
izvori).

PRIMARNO I SEKUNDARNO PRAVO EUROPSKE UNIJE

Ova je podjela izvora prava nastala obzirom na kriterij tko i na koji način donosi pojedine pravne akte
u pravnom poretku Europske unije.

Tako u primarno pravo spadaju svi oni pravni akti koji su akti država članica Unije odnosno koji
ovise o volji država članica Europske unije. To znači da su same države članice one koje ih stvaraju
izravno svojom voljom i izglasavaju. Jasno je da među primarne izvore prava spadaju osnivački
ugovori jer su ih donijele svojom voljom upravo same države članice. Zbog toga osnivački ugovori
predstavljaju temelj ranije Europske zajednice, danas Europske unije. Sve pravne norme koje danas
čine pravo Europske unije su nastale upravo temeljem tih osnivačkih ugovora i isti i dalje predstavljaju
jedinu osnovu po kojoj nastaju nove pravne norme. Međutim, među primarno pravo Europske unije
svrstana su i opća načela prava. To iz razloga što za iste pravo Europske unije ne smatra da su
posljedica pravne regulative već da su ista predpozitivne norme jer da ih pravo Europske unije ne
konstituira već da ih samo deklarira. Zbog navedenog razloga, kao i tog da su opća načela zajednička
svim pravnim porecima država članica, ista su svrstana u primarne izvore prava Europske unije. Ne
postoji taksativna lista općih načela prava Europske unije, ona se razvijaju i deklariraju odnosno
pojašnjavaju i primjenjuju kroz praksu Europskog suda svakodnevno. Neka od njih su načelo
proporcionalnosti, učinkovite pravne zaštite, pravne sigurnosti, zabrane samovolje, zaštite temeljnih
ljudskih prava, zabrane retroaktivnosti, ne bis in idem. Povelja o temeljnim pravima EU je također
primarno pravo. Povelja je kodifikacija ljudskih prava, njome su u pravni sustav EU inkorporirana
jamstva iz Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava. Ista je Lisabonskim ugovorom postala
obvezujuća.

Suprotno primarnom pravu, sekundarno pravo je ono koje nastaje aktivnošću institucija Europske
unije, dakle akti koje iste donose u okviru svojih ovlasti i nadležnosti, kroz točno određene procedure.
Tu se ubrajaju uredbe, direktive, odluke te preporuke i mišljenja. Uredbe su akti koji su u cijelosti

66
obvezujući za sve države članice i koje u državama članicama imaju izravni učinak. Kod ovih akata
nije potrebna nikakva regulatorna aktivnost zakonodavne i izvršne vlasti država članica da bi se iste
primjenjivale, one samim trenom donošenja postaju kao dio prava EU i dio nacionalnog prava, štoviše
iste su nacionalnom pravu nadređene. Direktive su obvezujuće u pogledu cilja kojeg je potrebno
ostvariti odnosno radi svrhe koja se istima želi postići. Međutim, iste daju na volju državama
članicama da, u određenom roku, same odaberu način i sredstva na koji će ostvariti ciljeve određene
pojedinom direktivom. Dakle, potrebno je kao dio nacionalnog prava donijeti posebne propise te
provesti pojedine radnje kako bi se cilj koji postavlja direktiva uspješno ostvarivao. Konačno,
posljednji obvezujući akt su odluke koje su obvezujuće u cijelosti no iste su specifične po tome što se
u pravilu u njima poimence određuju adresati dakle u pravilu se iste odnose na individualno određene
adresate radi regulacije točno određene konkretne situacije. Posljednji akti su preporuke i mišljenja
koji su neobvezujući akti institucija i isti su samo savjetodavnog karaktera. U sekundarno se pravo,
osim navedenih akata institucija, ubraja i sudska praksa Europskog suda. Za razliku od našeg
nacionalnog prava u kojem je izreka obvezujući dio presude te ista djeluje, u pravilu, samo inter
partes, kod presuda Europskog suda je kao i izreka obvezujuće i obrazloženje odluke te iste djeluju
erga omnes. Obrazloženje presude Europskog suda je dio u kojem se rješava neki pravni problem i u
kojem se izražava mišljenje suda kroz koje sud interpretira i pojašnjava pojedine pravne norme time
im zapravo određujući smisao i dajući im značenje koje od tog trena na dalje, postaje obvezujuće za
sam sud, dakle služi mu kao presedan te je stoga jer će sud suditi na takav način koji je izrazio u
pojedinoj presudi i u svim budućim postupcima. Iznimno su rijetki slučajevi kada sud izmijeni svoje
mišljenje izraženo u nekom predmetu. Pojašnjenje je obvezujuće i za sve države članice i njihove
građane dakle djeluje kao pravna norma i stoga se i sudska praksa ubraja u izvore prava EU.

ZAKONODAVNI AKTI I NEZAKONODAVNI AKTI

Zakonodavni akti su oni koji nastaju u redovnim ili posebnim zakonodavnim procedurama čiji je
tijek i nadležnosti pojedinih institucija posebno reguliran. Europska komisija je jedina koja je
isključivo nadležna dati inicijativu time da sastavi prijedlog nekog akta o kojem dalje zasebno
odlučuje Europski parlament i Vijeće, jer je potrebno da akt izglasaju oba tijela da bi se isti smatrao
donesen u redovnoj zakonodavnoj proceduri. Ovdje postoji i situacija kada se u posebnom postupku
akt izglasava samo u jednom od dva navedena tijela, dok drugo djeluje samo kao savjetodavno tijelo.
To je način na koji nastaju zakonodavni akti.

S druge strane, postoje nezakonodavni akti, očito su to oni koji se ne donose kroz opisane procedure,
već ih u pravilu donosi Europska komisija, a iznimno Vijeće ministara. Oni se dijele u dvije skupina,
delegirani akti i provedbeni akti. Delegirani akti su oni koje donosi Europska komisija samo kao
pomoćne akte bez velikog pravnog značaja, a za što je ovlast Komisiji dana nekim zakonodavnim
aktom kako bi se razradile neki dijelovi tog zakonodavnog akta (dopunjavanje/mijenjanje nebitnih
dijelova zakonodavnog akta - ovlaštenje u zakonodavnom aktu). Provedbene akte u pravilu donose
same države članice, ali se ponekad dužnost i ovlast provedbenih akata stavlja u nadležnost Europske
komisije, iznimno i Vijeća ministara. Nazivi akta su : delegirana/provedbena uredba/direktiva/odluka.
Nezakonodavni izvori su i opće smjernice i odluke koje se donose u okviru vanjske i sigurnose
politike. U pravilo se donose jednoglasno, a određuju akcije EU, stajališta EU i aranžmane za
provedbu.

85. KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU UREDBE, DIREKTIVE, ODLUKE TE PREPORUKE I

MIŠLJENJA

Akti institucija Europske unije su uredbe, direktive, odluke te preporuke i mišljenja.

Uredbe su akti koji su u cijelosti obvezujući za sve države članice i koji u državama članicama imaju
izravni učinak, kako vertikalni tako i horizontalni. Ovakav im je učinak priznat i u odredbi osnivačkog
ugovora. Kod ovih akata nije potrebna nikakva regulatorna aktivnost zakonodavne i izvršne vlasti
država članica da bi se iste primjenjivale, one samim trenom donošenja tj. objavom u Službenom

67
glasilu EU postaju kao dio prava EU i dio nacionalnog prava, štoviše iste su nacionalnom pravu
nadređene. Stoga, nacionalna tijela nisu ovlaštena implementirati Uredbe u nacionalno pravo, jedino
što mogu je ukinuti ili poništiti norme nacionalnog prava koje su im suprotne. Uredbama se tako u
potpunosti ujednačavaju nacionalna prava jer su one kao dio prava EU i dio nacionalnog prava, dakle
zajednički i isti dio prava svih država članica.

Direktive su obvezujuće u pogledu cilja kojeg je potrebno ostvariti odnosno radi svrhe koja se istima
želi postići. Međutim, iste daju na volju državama članicama da, u određenom roku koji je određen u
samoj direktivi i koji se naziva implementacijski rok, same odaberu način i metode na koji će ostvariti
ciljeve određene pojedinom direktivom. Dakle, obzirom su obvezujuće u pogledu cijela, one
približavaju nacionalna prava, ali ih ne ujednačavaju u potpunosti jer o pojedinoj državi članici ovisi
na koji će ona način ostvariti cilj propisan direktivom. Sve direktive je stoga, bez obzira koliko
odredbe istih bile jasne, precizne i bezuvjetne potrebno implementirati u nacionalnom pravu.
Osnivačkim ugovorom, za razliku od uredbi, nije pridržano direktivama svojstvo izravnog učinka,
prvenstveno jer iste u pogledu cilja postavljaju obveze državama. Međutim, Europski je sud u svojoj
praksi razvio pravilo da iste imaju izravni vertikalni, ali ne i izravni horizontalni. A zatim je, vidjevši
kako zbog nepriznavanja izravnog horizontalnog učinka dolazi do diskriminacije, prvo proširio pojam
države te nakon toga priznao direktivama, kao i svim ostalim normama prava EU, posredni odnosno
interpretacijski učinak.

Odluke su posljednji obvezujući akt. Obvezujuće su u cijelosti i od Lisabonskog ugovora djeluju erga
omnes, no iste su specifične po tome što se u pravilu u njima poimence određuju adresati kojima se
postavljaju neke obveze ili priznaju neka prava dakle u pravilu se iste odnose na individualno
određene adresate bilo države članice, bilo pojedince, bilo pojedina tijela, radi regulacije točno
određene situacije.

Preporuke i mišljenja koji su neobvezujući akti institucija i isti su samo savjetodavnog karaktera.

86. PRIMJENA PRAVA EUROPSKE UNIJE U DRŽAVAMA ČLANICAMA

Primjena prava Europske unije određena je kroz dva osnovna pravila, pravilo izravnog učinka prava
EU te pravilo nadređenosti prava EU nacionalnom pravu.

Izravni učinak prava Europske unije na države članice znači da nije potrebna nikakva regulatorna
aktivnost njihovih zakonodavnih ili izvršnih tijela da bi se doneseni pravni akti Europske unije
primjenjivale u državama članicama. Pravni učinak znači da pravne norme stvaraju, mijenjaju ili
prekidaju neke pravne odnose, a izravni učinak znači da se to događa temeljem samih odredbi
Europskog prava. Od trena nastanka pravne norme ona stvara prava ili obveze za države članice, a
kako je to izrazio Europski sud u predmetu Van Gend en Loos (1963) pravne norme s izravnim
učinkom su one koje su nedvosmislene, jasne i bezuvjetne te takve stvaraju subjektivna prava i
pravnim i fizičkim osobama koja su nacionalni sudovi dužni štititi. Pravo EU su dužni primjenjivati
nacionalni sudovi i nacionalna javna uprava.

Nadređenost prava Europske unije nacionalnom pravu znači da su sve pravne norme koje su dio
pravnog poretka Europske unije u svojoj primjeni jače od nacionalnog prava, neovisno o tome u kojem
su obliku donesene te bez obzira na to da li se u nacionalnom pravu radi o normama ustavnog ranga.
To je shvaćanje zauzeo Europski sud u predmetu Costa v ENEL (1964). Konkretno, ti znači da kad se
nacionalni sud ili javna uprava susretnu sa pravnim problemom koji je na suprotan način reguliran
odredbama prava EU i pravnim pravilima nacionalnog prava, da je sam ovlašten izuzeti iz primjene
odredbu nacionalnog prava i primijeniti odredbu prava Europske unije. Pri tome sud nije ovlašten
čekati da nacionalno tijelo ocijeni da li je norma prava EU suprotna nacionalnoj odredbi već mora
samostalno izuzeti iz primjene suprotnu normu nacionalnog prava. Štoviše, nadređenost prava EU
nacionalnom pravu postavlja zahtjev nacionalnim sudovima da u svakodnevnom rješavanju predmeta

68
iz svoje nadležnosti oni tumače odredbe nacionalnog prava u skladu sa pravom Europske unije, što je
sud izrazio u predmetu Van Colson and Kamman (1984).

87. KOJE SU INSTITUCIJE EUROPSKE UNIJE

Institucije EU su:
• Europski parlament
• Europsko vijeće
• Vijeće ministara
• Europska komisija
• Europski sud
• Europska središnja banka
• Revizorski sud.

88. EUROPSKI PARLAMENT

Predstavničko tijelo građana država članica Europske unije. Postoji od samog početka triju ugovora na
kojima se temeljila Europska zajednica. Od 1979. godine se članovi EP biraju izravno. Svi građani
država članica imaju aktivno i pasivno biračko pravo. U mandatu od 2009. do 2014. godine EP ima
736 članova. Europski parlament zasjeda u Bruxellesu i Strasbourgu, a tajništvo u Luxembourgu.

Jednom izabran, član ne zastupa interese države članice već postaje član jedne od 9 frakcija ili
stranaka u Europskom parlamentu u kojem je najzastupljenija Pučka stranka. Odluke EP donosi
većinom glasova.

Nadležnosti:
• Zakonodavno je tijelo koje zajedno sa Vijećem izglasava akte koje predlaže Europska komisija i
to većinom glasova te su isti izglasani ukoliko su ih izglasala oba tijela. Nema zakonodavnih
ovlasti u trećem stupu.
• Nadzire rad institucija EU, a posebno Europske komisije kojoj može sa ¾ glasova izglasati
povjerenje ili nepovjerenje
• Ima proračunske ovlasti jer zajedno sa Vijećem izglasava tj. odobrava ili odbacuje proračun
• Može pokretati postupke protiv drugih institucija EU pred Europskim sudom (aktivna
legitimacija) kao što ima i pasivnu legitimaciju što znači da sud može poništiti njegove akte.

89. EUROPSKO VIJEĆE

Do Lisabonskog ugovora nije bilo institucija stricto sensu.

Čine ga predsjednici ili predsjednici vlada država članica (28 članova). Nema zakonodavne ovlasti već
smjernicama potiče razvoj Europske unije i prihvaćanje općih političkih smjernica i prioriteta.

Odlučuje većinom glasova, osim u svezi pojedinih odluka. Presjeda mu predsjednik koji je biran
posebnom većinom na rok od 30 mjeseci s mogućnošću jednog reizbora. Prije Lisabonskog ugovora
presjedala mu je jedna država sa šestomjesečnim rotacijama koje su sada zadržane prilikom pojedinih
konfiguracija vijeća. Predsjednik Europskog vijeća predstavlja EU u međunarodnim odnosima.

90. VIJEĆE MINISTARA

Vijeće ministara je uz Europski parlament, najznačajnije zakonodavno tijelo u Europskoj uniji.

Štoviše, ono je tijelo koje je ovlašteno samostalno odlučivati u području Zajedničke vanjske i
sigurnosne politike tzv. drugi stup u kojem nema zakonodavnog postupka niti aktivnosti drugih tijela

69
te se ne donose Uredbe, Direktive i Odluke. Vijeće ministara tako sa Europskim parlamentom
suglasno izglasava akte u redovnom zakonodavnom postupku, dok u posebnom odlučuje jednoglasno
uz savjetodavnu ulogu, a ponekad uz suglasnost Europskog parlamenta.

Vijeće ministara čini 28 predstavnika, po jedan iz svake države članice međutim ne uvijek isti.
Naime, u vijeću sjede ministri država članica za relevantni resor, uvijek samo po jedan, ali ministar
onog resora unutar kojeg je pitanje ili područje o kojem se u Vijeću ministara raspravlja. Vijećem
presjeda predstavnik jedne države članice u šestomjesečnim rotacijskim rokovima, osim kada se ono
sastaje u sastavu ministara vanjskih poslova država članica. Vijeće odlučuje kvalificiranom većinom,
osim ako nije propisano da odlučuje jednoglasno ili običnom većinom.

Lisabonskim je ugovorom osnovana nova funkcija, a to je Visoki predstavnik EU za vanjske

poslove i sigurnosnu politiku koji presjeda Vijećem kad se ono sastaje u sastavu ministara vanjskih
poslova te koji je ujedno podpredsjednik Europske komisije zbog čega ga Europsko vijeće imenuje uz
suglasnost predsjednika Europske komisije. Njegov mandat nije šestomjesečni ni rotacijski te je
1.12.2009. godine na dužnost stupila prva Visoka predstavnica Unije Chatrine Ashton.

Osim zakonodavne nadležnosti, nadležan je i za proračun, oblikovanje politike i koordinaciju.

91. EUROPSKA KOMISIJA

Europska komisija, je uz Europski parlament i Vijeće ministara najvažnije regulatorno tijelo Europske
unije.

Europsku komisiju čini 28 članova koji se nazivaju povjerenici ili komesari i jedan od njih je
predsjednik Europske komisije, biraju se na mandat od 5 godina u poprilično složenom postupku.

Nakon što je izabran i formiran Europski parlament, Europsko vijeće sa kvalificiranom većinom
odabire mandatara među članovima parlamenta. Mandatar zatim po prijedlogu država članica i u
suglasnosti s njima, sastavlja prijedlog članova Komisije i predsjednika iste te ga podnosi Europskom
parlamentu. Ako ga parlament prihvati, prijedlog sastava ide na konačnu odluku Europskom vijeću
koje kvalificiranom većinom imenuje povjerenike u Europsku komisiju.

Europska komisija ima ulogu zakonodavne inicijative, provodi proračun Europske unije, pregovara
prilikom sklapanja međunarodnih ugovora između Europske unije i drugih subjekata međunarodnog
prava te ima ulogu tzv. tijelo progona država članica.

Naime, uloga Europske komisije je nadzor nad poštivanjem prava EU od strane država članica,
posebno da li države članice ispunjavaju obveze preuzete Osnivačkim ugovorima. Ukoliko uoči da ih
ne ispunjavaju, EK dostavlja državi članici tzv. formalno upozorenje. Ukoliko se pak kršenje nastavi,
dostavlja joj nakon očitovanja države obrazloženo mišljenje koje je zapravo temelj pravni i činjenični
akt za vođenje spora protiv države izvan kojeg se ne može raspravljati niti utvrđivati povreda. Ukoliko
država nastavi, EK podiže tužbu i Europski sud donosi deklaratornu presudu u kojoj utvrđuje povredu
prava EU koja bi svojim autoritetom trebala djelovati na državu da više ne čini povredu prava i da
ispunjava obveze. Ukoliko se isto nastavo, EK podiže novu tužbu i Europski sud u svojoj drugoj
presudi izriče novčanu kaznu koje su toliko visoko postavljene da je gotovo nevjerojatno da bi se
države toliko opirale ispunjenju obveza i nastavile s kršenjem prava. Progon države članice za cijelog
postupka ovisi isključivo o slobodnoj ocjeni same Europske komisije.

92. EUROPSKI SUD – ORGANIZACIJA I SASTAV

Europski sud postoji u Europskoj uniji (Europskoj zajednici) još od samih početaka. S vremenom je uz
Europski sud osnovan i Sud prvog stupnja te ta dva suda, zajedno sa Službeničkim sudom koji postoji

70
od 2005. godine, danas zajedno tvore institucije Europske unije koja se naziva Sud Europske unije,
ranije Sud Europske zajednice. Dakle, jedna je institucija, a tri su sastavna tijela iste.

Europski sud danas je poznat pod nazivom Europski sud pravde sa sjedištem u Luxemburgu. Sud je to
koji broji 28 sudaca (mandat 6 godina), dakle po jednog suca iz svake pojedine države članice. Suce
imenuju suglasno jednoglasnom odlukom Vlade država članica na način da svaka država članica
predloži kandidata za suca te ga onda sve Vlade zajedno izglasavaju za suca. Naravno, do sada je ovaj
dio suglasnog imenovanja bio samo formalne naravi, međutim, Lisabonskim je ugovorom oformljen
poseban odbor sa 7 članova sastavljenih od bivših sudaca i nezavisnih odvjetnika te sudaca viših
nacionalnih sudova koji priprema savjetodavno mišljenje o predloženim kandidatima. Smatra se da će
se ovim do sada formalni proces pretvoriti ipak u stvarno suodlučivanje o predloženim kandidatima.
Suci su imenovani iz redova sudaca, odvjetnika te istaknutih pravnika koji zadovoljavaju kvalifikacije
za najviše sudačke funkcije u svojoj zemlji. Svaki sudac ima svoj kabinet u koji imenuje tri pravna
savjetnika koji mu pomažu u izradi nacrta presuda. Sud odlučuje u vijećima od 3 ili 5 sudaca, velikom
vijeću od 13 sudaca ili pak u plenumu, što je ranije bilo pravilo, a sada rijetkost obzirom da je broj
sudaca jako velik.

Pri Europskom sudu, osim sudaca, treba spomenuti i nezavisne odvjetnike (slično našim sudskim
savjetnicima). Osam je nezavisnih odvjetnika koji se imenuju na isti način kao suci i imaju isti status
kao suci te oni u svoj ured imenuju čak četiri pravna savjetnika koji s njima radi na izradi mišljenja.
Osnovna je uloga nezavisnog odvjetnika da pravni problem podvede pod postojeću sudsku praksu te
iznese svoje mišljenje o tome kako bi problem trebalo riješiti, kako bi rješenje trebalo biti po
postojećoj praksi te eventualno njegove kritike i nova razmišljanja. Ova se mišljena podnose u svakom
sudskom predmetu te za sud nisu obvezujuća, ali su ista s vremenom dobila toliko značajnu i
autoritativnu ulogu da se suci redovno izravno pozivaju na mišljenja i savjete koje su sucima u
pojedinom predmetu dali nezavisni odvjetnici. Njihova je uloga od posebnog značaja i za
ujednačavanje sudske prakse to jer sud rijetko odlučuje u plenumu, dakle kasnije odluke primjenjuju
suci različiti od onih koji su ih donijeli pa je uloga nezavisnog odvjetnika bitna utoliko što on u svojem
mišljenju sudu zapravo daje pregled prakse relevantne za pojedini predmet.

Sud odlučuje na način da se tužba ili zahtjev predaje Tajništvu suda. Svaki predmet dobiva svoj broj, C
je oznaka za ECJ, a T za Opći sud. Nakon toga Kolegij sudaca odredi koje će vijeće odlučivati u tom
predmetu i u kojem sastavu te nakon toga Prvi nezavisni odvjetnik daje predmet u rad jednom od
nezavisnih odvjetnika. On sastavlja mišljenje, daje ga vijeću koje odlučuje te se zatim vodi postupak
koji završava presudom suda.

93. EUROPSKI SUD – NADLEŽNOST

Kad se govori o nadležnosti Europskog suda, onda treba prvo istaknuti da je on sud isključive
nadležnosti ili ograničene nadležnosti. To znači da je nadležan samo u onim pitanjima za koja je
njegova nadležnost izričito pridržana odnosno za ona pitanja gdje mu je nadležnost izričito određena
osnivačkim ugovorima. Izmjena i proširenje nadležnosti suda zahtijevalo bi izmjenu osnivačkog
ugovora.

Osnovna je nadležnost osiguranje da se u primjeni i interpretaciji osnivačkih ugovora poštuje

pravo Europske unije.

Nadležnost mu se može podijeliti u tri osnovne skupine:

• Sud odlučuje povodom tužbi Europske komisije ili druge države članice protiv druge države
članice zbog povrede prava Europske unije odnosno zbog neispunjavanja obveza preuzetih
Osnivačkim ugovorima;
• Sud odlučuje o valjanosti akata koje donose tijela Europske unije, koje se pitanje pred sudom
može pojaviti kao izravno pitanje kad je podnesena tužba za poništenje akta ili pak posredno

71
 kada se u sklopu prethodnog pitanja traži ocjena valjanost nekog akta institucija Europske
unije;
• Sud odlučuje o prethodnom pitanju koje mu podnose nacionalni sudovi i kojima se traži
interpretacija pravne norme Europskog prava ili pak ocjena valjanosti pravne norme
Europskog prava.

94. OPĆI I SLUŽBENIČKI SUD

Opći sud postoji kao dio Europskog suda još prije Lisabonskog ugovora. Ovaj je sud osnovan pod
nazivom Sud prvog stupnja, čija se nadležnost s vremenom postupno proširivala i danas je najveći broj
sporova upravo u njegovoj nadležnosti. On odlučuje o valjanosti akata institucija Europske unije,
odlučuje o naknadi štete koju počini Europska unija drugim subjektima, odlučuje u postupcima
povrede prava Europske unije te u postupcima u kojima im je nadležnost dodijeljena arbitražnom
klauzulom u ugovorima EU.

Jedino su dva bitna postupka, prethodno pitanje i tužba zbog povrede prava EU od strane država
članica, izvan nadležnosti ovog suda i stavljene u nadležnost Europskog suda. Međutim, Lisabonskim
je ugovorom predviđena mogućnost da se prenese nadležnost s Europskog suda na Opći sud, koji to
ime nosi od tog ugovora, u posebnim vrstama prethodnog pitanja, ali ista mogućnost još nije
iskorištena pa je tek za vidjeti hoće li biti. S vremenom je nadležnost ovog suda proširena jer je
Europski sud postao preopterećen tužbama zbog čega bi presude počele s vremenom sigurno gubiti na
kvaliteti.

Službenički sud ima 28 sudaca, koliko je država članica, iako je predviđena mogućnost da se broj istih
poveća zbog obujma posla. Isti su birani na mandat od 6 godina među sucima, odvjetnicima i
istaknutim pravnicima u državama članicama koji zadovoljavaju kvalifikacije za sudačke dužnosti u
svojim zemljama. Sudac ima kabinet i imenuje dva pravna savjetnika koji mu pomažu u izradi nacrta
presuda. Pri ovom sud ne djeluju nezavisni odvjetnici, ali moguće je da se u nekom postupku jedan od
sudaca imenuje u funkciji nezavisnog odvjetnika.

Službenički sud u Europskoj uniji postoji od 2005. godine. Naime, Ugovorom iz Nice i zatim
Lisabonskim ugovorom predviđena je mogućnost osnivanja specijaliziranih sudova u Europskoj uniji,
dakle onih čija je nadležnost ograničena na točno pojedine vrste sporova. Ova mogućnost iskorištena
je samo navedene godine kada je osnovan Službenički sud koji je nadležan za sporove zaposlenika
institucija Europske unije i potencijalnih zaposlenika Europske unije sa tim institucijama koje su
njihovi poslodavci. Znači, on je vrsta specijaliziranog suda kao kombinacija upravnog i radnog suda.
U Europskim je institucijama zaposleno preko 28.000 zaposlenika pa bi sporovi koje isti pokreću
znatno opteretili Opći sud ukoliko bi isti odlučivao u prvostupanjskom postupku. Na odluke
Službeničkog suda, koji ima sedam sudaca koje imenuje Vijeće ministara (mandat 6 godina),
dopuštena je žalba o kojoj odlučuje Opći sud.

95. ŠTO JE IZRAVNI UČINAK EU PRAVNE NORME

Kada se govori o pojmu izravan učinak prava Europske unije, onda treba započeti priču sa predmetom
koji se davne 1962. godine javio pred Europskim sudom pod nazivom Van Gend en Loos. To je ime
jednog prijevoznika iz Nizozemske koji je uvozio neki proizvod iz Njemačke u Nizozemsku pri čemu
mu je naplaćena carina od 8% na vrijednost uvezenog proizvoda. Međutim, Van Gend en Loos je znao
da je svega malo ranije te godine carina iznosila 5% te da je čl. 12. Osnivačkog ugovora bilo propisano
da se carine na uvoz proizvoda od dana stupanja na snagu od strane država članica tog ugovora neće
mijenjati. Pozivajući se na navedenu odredbu Osnivačkog ugovora, on je tužio državu.

Postupak se zatim javio pred ES kao prethodno pitanje jer je nizozemski sudac koji je zaprimio tužbu
postavio pitanje da li se Van Gend en Loos može izravno pozivati na navedenu odredbu Osnivačkog

72
ugovora. Europski sud je rekao da se za odgovor na to pitanje ne smije samo tumačiti odredba 12.
zasebno već da je potrebno istu tumačiti u svijetlu cijelog Osnivačkog ugovora koje je cilj stvaranje
novog pravnog poretka. Kako bi taj cilj bio ostvariv, odredbe ugovora moraju stvarati subjektivna
prava za pojedince koje su nacionalni sudovi dužni štitit i upravo je time Europski sud definirao
izravan učinak normi Europskog prava u državama članicama (teleološko tumačenje).

Dakle, odredbe osnivačkog ugovora su izravno primjenjive u državama članicama i one stvaraju
subjektivna prava za pojedince na koje se isti mogu pozivati i koja su nacionalni sudovi dužni štitit.

Kasnije se u sudskoj praksi razvijao i dalje ovaj izravni učinak normi prava EU na način da je sud
utvrdio da nisu samo Osnivački ugovori izravno primjenjivi već da su to sve norme Europskog
prava. Ono što je bitno da bi norma imala izravni učinak je to da je jasna, precizna i bezuvjetna, kako
je to sud rekao u navedenom slučaju. Ipak, iako se ponekad kod normi javlja potreba za stanovitom
dozom interpretacije, to ne znači da ista nema izravan učinak pa je sud pojasnio kako se izravan
učinak norme određuje tako da za primjenu iste nije potrebna nikakav regulatorna aktivnost
zakonodavne ili izvršne vlasti, dakle norma je sama po sebi primjenjiva u državama članicama. Ovim
načelom izravnog učinka subjekt EU prava su uz državu postali i pojedinci.

Međutim, kako se konkretno radilo o nizozemskom sudu koji je postavio pitanje, a čiji je pravni
poredak takve naravi da su norme međunarodnog prava po primjeni iznad normi nacionalnog prava,
kad je sud rekao da iste stvaraju prava za pojedince nizozemski sud nije imao pravni problem oko toga
koju normu primijeniti iako je norma europskog prava i norma nacionalnog prava bila suprotna. Što bi
se dogodilo u situaciji kada bi norma nacionalnog prava bila jednakog ranga kao norma prava
Europske unije, sud je ubrzo dobio priliku odgovoriti u predmetu koji se javio u Italiji, državi u kojem
norme međunarodnog prava pa tako niti Europskog prava nisu imale nadzakonsku snagu pa je sud u
slučaju konflikta trebao primijeniti nacionalnu normu.

96. NADREĐENOST EUROPSKOG PRAVA I IZRAVAN UČINAK I NADREĐENOST EU

PRAVA PRED NACIONALNIM SUDOM

Sud je u predmetu Costa v ENEL odredio da je Europsko pravo nadređeno nacionalnom pravu,
bez obzira u kojem se obliku odnosno formi to pravo nalazi dakle bez obzira u kojem su obliku akta
pravne norme sadržane te bez obzira jesu li donesene prije ili nakon stupanja na snagu nacionalne
norme. Time je određeno drugo temeljno svojstvo prava Europske unije, nadređenost prava EU
nacionalnom pravu.

Međutim, sljedeće pitanje koje se postavlja u ovoj situaciji je koje obveze ove dvije karakteristike
prava EU (to da norme istog imaju izravni učinak te da je pravo EU nadređeno nacionalnim pravima)
imaju na rad nacionalnih sudova.

Europski je sud dao odgovor na ovo pitanje u predmetu Simenthall II. U tom je predmetu postojao
konflikt između norme prava EU i nacionalne norme te je Europski sud odredio da u slučaju takvog
konflikta, nacionalni sud ima obvezu izuzeti iz primjene nacionalnu normu i primijeniti odredbu
prava EU to jer je isto nadređeno nacionalnom pravu. Pri tome, nacionalni sud ne poništava niti ukida
nacionalnu normu niti je ovlašteno pokrenuti postupak za ocjenu valjanosti iste pred nadležnim
tijelom, ona ostaje na snazi, pravno je valjana i nacionalni će ju sud primijeniti uredno u situaciji kada
u sporu koji bude rješavao ne bude konflikta sa normom prava Europske unije.

ES je zauzeo stav da nadređenost vrijedi i za ustavne norme. Kompromis margina diskrecije

(regulatorna sloboda): ES prepušta nacionalnim sustavima prostor u koji ne zadiru (npr. mjere
socijalne politike koje nisu u potpunoj nadležnosti EU), ali npr. u tržišnom natjecanju je to jako
suženo.

73
97. IZRAVNI UČINAK DIREKTIVA – OPĆENITO TE VERTIKALNI I HORIZONTALNI
UČINAK

U mnogobrojnoj je praksi Europski sud definirao kako norme osnivačkih ugovora imaju izravan
vertikalni i horizontalni učinak te da Uredbe također imaju takav učinak, budući im je izričito isti
pridržan prema normama samog Osnivačkog ugovora. Izravni vertikalni učinak znači da se
pojedinac može izravno pozivati na norme Europskog prava da bi zaštitio subjektivna prava u odnosu
na državu, dok izravan horizontalni učinak znači da se može izravno pozivati na odredbe prava
Europske unije u odnosu na druge pojedince.

Međutim, uskoro je pred sudom postalo zanimljivo pitanje izravnog učinka direktiva, točnije, imaju li
iste izravan vertikalni i izravan horizontalni učinak kao i Osnivački ugovori i Uredbe.

Temeljem odredbe Osnivačkog ugovora kojom je propisano da su direktive obvezujuće samo u

pogledu rezultata i to samo za države članice, zaključak bi bio da iste nemaju izravan učinak. Štoviše,
znamo da je obveza država implementirati direktive u svoje nacionalno pravo pa bi se i iz toga dalo
zaključiti da iste nemaju izravan učinak. Međutim, Europski sud nije bio takvog mišljenja jer je isti
smatrao da nakon što je direktiva donesena, pa dok ne bude implementirana u nacionalno pravo, ako
ista ne stvara obveze i prava ili ako je pogrešno ugrađna ili u praksi pogrešno primjenjena, onda je ona
kao nepostojeća i kao takva je nedjelotvorna. Stoga je već prvom prilikom u predmetu Van Duyn sud
odredio da direktiva ima izravni vertikalni učinak.

Van Duyn je Nizozemka koja je tražila ulaz u Veliku Britaniju kako bi se zaposlila kao tajnica u
scientološkoj crkvi, a zbog čega su joj vlasti VB zabranile ulaz i zaposlenje u VB. Van Duyn se tom
prilikom pozvala na jednu direktivu koju VB još tada nije implementirala u nacionalno pravo.
Europski sud je u toj odluci priznao pravo pojedincu da se pozove na odredbu direktive bez obzira što
nije implementirana u nacionalno pravo. Međutim, pritom je sud isti učinak opravdao samo
argumentom potrebe za djelotvornošću ovog pravnog akta. Isti očito nije bio dovoljno uvjerljiv
argument pa države članice nisu prihvatile iste i nisu priznavale izravan učinak direktivama. Međutim,
čim je nakon ovog ponovno dobio priliku, sud je u novom predmetu Tullio Ratti ponovio svoju tezu
da direktive imaju izravan vertikalni učinak opravdavajući ga u ovom slučaju novim argumentima koji
su bili dovoljno uvjerljivi jer su nakon istog, države članice prihvatile pravno pravilo o izravnom
vertikalnom učinku direktivi. Tullio Ratti je čovjek kojeg je Italija gonila za kazneno djelo, a ista to ne
bi bila ovlaštena da je po proteku implementacijskog roka implementirala jednu direktivu EU koja je
taj progon onemogućavala. Sud je rekao da se države ne mogu braniti time što nisu izvršile svoju
obvezu koju su imale prema osnivačkom ugovoru, a to je implementacija direktive, što je poznato kao
načelo estoppel, te je tim argumentom da se ne može tolerirati državama da izbjegavaju obvezu
implementacije direktiva samo jer se pojedinci ne mogu pozivati na prava koja bi imali da su iste
uredno implementirane, opravdao pravilo o izravnom vertikalnom učinku direktivi.

Pred sudom se uskoro javio i predmet Marshall, a koji je od iznimnog značaja jer je u istom sud
odredio kako direktive, iako imaju izravan vertikalni učinak, nemaju horizontalni učinak što znači da
se pojedinac ne može pozivati na subjektivna prava koja bi za njega stvarala direktiva da je
implementirana u nacionalno pravo u odnosu na druge pojedince. Marshall je radnica koja je bila
zaposlena u jednoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj je umirovljena sa 62 godine, to jer prema njihovom
pravu žene idu u mirovinu sa 60, a muškarci sa 65 godina. Gospođa Marshall se pozivala izravno na
direktivu koja zabranjuje diskriminaciju između spolova. Sud je u svojoj odluci rekao kako direktive,
koje su obvezujuće u pogledu ciljeva koje treba ostvariti država članica, predstavljaju obvezu samo za
državu članicu, a ne i za pojedince pa da se stoga pojedinac ne može pozivati izravno na direktivu u
odnosu na pojedince već samo državu. Shvaćajući da time direktive kao pravni akti gube na
djelotvornosti sud je učinio što je mogao da bi ovaj izravni vertikalni učinak proširio tako da je
pojmom države obuhvatio što veći broj osoba pa tako obuhvaća sve one koje obavljaju državne
poslove i nad kojima država vrši nadzor i kontrolu te sve one koje imaju prava i ovlasti koja se
uobičajeno ne dodjeljuju pojedincima (Foster). Ovu je doktrinu sud zadržao i u svojoj daljnjoj praksi,
potvrdivši ju u predmetu Faccini Dori u kojoj je ponovio da se pojedinci ne mogu pozivati na odredbe

74
direktivi bez obzira što ih država članica nije uredno implementirala u svoje pravo u odnosu na druge
pojedince.

Međutim, sud je činjenicu što direktive nemaju izravan horizontalni učinak, korigirao pravilom
posrednog (incidentalni) ili interpretativnog učinka odredbi direktivi. U predmetu Van Colson i
Kamman dvije su se Njemice željele zaposliti u zatvoru koji ih je odbio zato jer su žene. Iste su se
pozivale na odredbu direktive koja zabranjuje diskriminaciju na temelju spola. Obzirom da je zatvor
tumačenjem suda obuhvaćen pojmom države, u predmetu je došlo do izravnog vertikalnog učinka
direktive. Ali ono zašto je isti bitan je to što je Europski sud odredio da su nacionalni sudovi dužni i
prije proteka roka za implementaciju (suzdržavanje od mjera) i nakon isteka roka (izravni učinak),
odredbe nacionalnog prava tumačiti u svijetlu odredbi direktivi, opravdavajući navedeno pravilo sa
odredbom o lojalnosti iz osnivačkog ugovora prema kojoj države su obvezne poduzimati sve mjere
potrebne da se postignu ciljevi europske integracije kao i to da ne smiju poduzimati radnje kojima bi
onemogućile ili štetile postizanje tih ciljeva. Temeljem klauzule lojalnosti, izvodi pravilo da su
nacionalni sudovi dužni tumačiti sve odredbe nacionalnog prava u svijetlu i sukladno cilju i svrsi
normi Europskog prava.

98. ZAKONODAVNI POSTUPAK, REDOVNI ZAKONODAVNI POSTUPAK I POSEBNI

ZAKONODAVNI POSTUPAK

U pravo Europske unije postoje dva zakonodavna postupka, redovni zakonodavni postupak i posebni
zakonodavni postupak koji se međusobno razlikuju prema tome kakve su ovlasti tijela Europske unije
koja sudjeluju u njima.

Redovni zakonodavni postupak je postupak kakvim se donosi većina pravnih akata Europske unije.
U njemu postoji zakonodavna uloga Europske komisije, koja je inicijator donošenja akta, te zatim
zakonodavna uloga Europskog parlamenta i Vijeća ministara, koja su odlučujuća tijela u pogledu
donošenja akata. Postupak ide na način da Europska komisija sastavlja prijedlog akta. Ista nema
inicijativu donošenja uredbi, direktiva i odluka samo u području Sigurnosne i vanjske politike, u kojoj
samostalno odlučuje Vijeće i u kojoj se ne vodi zakonodavni postupak. Nakon što Europska komisija
da prijedlog akta, isti ide da tri čitanja u svako od dvaju odlučujućih tijela i u svakom isti tekst
prijedloga mora biti izglasan većinom glasova. Ukoliko ne bude, akt ne može biti donesen. Zato se
kaže da u redovnom zakonodavnom postupku akte suglasno donose Europski parlament i Vijeće
ministara. Razumljivo je da se većina akata donosi u ovakvoj proceduri stoga što jedino aktivnošću
sva tri tijela interesi svih mogu biti zastupljeni i uvaženi. Interesi EU kroz Europsku komisiju, interesi
građana država članica kroz Europski parlament te interesi država članica kroz Vijeće ministara. Akte
potpisuju predsjednik Europskog parlamenta i predsjednik Vijeća ministara. Europski sud nadzire
zakonitost postupka. Zakonodavni akti su Uredba, Direktiva i odredba, ali npr. provedbena uredba nije
zakonodavni akt.

Osim redovnog, postoji i posebni zakonodavni postupak. U posebnom zakonodavnom postupku akte
donosi Vijeće ministara jednoglasno. Pritom, ovisno o tome kakva je pritom uloga Europskog
parlamenta, razlikuju se posebni postupci u kojima Europski parlament ima savjetodavnu ulogu te oni
u kojima Europski parlament ima odlučujuću ulogu jer je za donošenje akta potrebna suglasnost
Europskog parlamenta, ali ne na način na koji ono daje suglasnost u redovnom postupku. Akte
potpisuje samo predsjednik Vijeća ministara.

99. POSREDNI UČINAK SPORAZUMA O STABILIZACIJI I PRIDRUŽIVANJU

Kako bi države pristupnice Europskoj uniji uredile svoje odnose s Europskom unijom do trena
pristupanja, iste s Europskom unijom sklapaju Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, kraće zvan
SSP. Takav je Sporazum sklopila i Republika Hrvatska.

75
Sve do trena članstva se pravo Europske unije u državi pristupnici ne može izravno primjenjivati, pa
stoga izravni učinak odredbi SSP zapravo ovisi o ustavno pravnom poretku kojeg ima pojedina država
članica odnosno dali je ona poretka kao npr. Nizozemska kod koje odredbe međunarodnih ugovora
imaju nadzakonsku snagu ili je pak kao Italija gdje je jednaka snaga kako normi nacionalnog prava
tako i odredbi međunarodnih ugovora.

Međutim, neovisno o izravnom učinku SSP, isti ima posredni učinak. Posredni učinak odnosno
obveza interpretacije nacionalnog prava u skladu s odredbama Europskog prava temelji se na odredbi
SSP kojim država članica pa tako i Hrvatska, preuzima obvezu usklađivanja svojeg prava sa
pravom Europske unije. Osim toga, SSP sadrži klauzulu lojalnosti koja je dodatni argument da se
nacionalno pravo ima tumačiti u skladu s odredbama prava Europske unije. Pritom treba imati na umu
da odgovornost za usklađivanje hrvatskog prava sa pravom Europske unije nije samo na zakonodavcu
koji će donijeti odgovarajuće propise te postojeće uskladiti s pravnim normama Europske unije već i
na sudovima jer je donesene norme kasnije potrebno tumačiti u svijetlu ciljeva Europske unije te
pravnih normi Europskog prava.

100. ODGOVORNOST DRŽAVE ZA ŠTETU U PRAVU EUROPSKE UNIJE

Odgovornost države za štetu u pravu Europske unije znači odgovornost države za štetu koju prouzroči
pojedincima time što ne izvršava obveze preuzete na europskoj razini. To može biti zbog neprimjene
prava koje ima izravni učinak, zbog ne implementacije direktive ili pak zbog pogrešne implementacije
i sl. Bitno je naglasiti da odgovornost države za štetu koja nastane povredom obveza koje država ima
prema Europskom pravu nije propisana niti odredbama osnivačkih ugovora niti aktima sekundarnog
prava. Ovaj je pravni koncept razvio Europski sud u svojoj praksi i kao takav su ga, zbog valjane
pravne argumentacije, prihvatile i primjenjuju države članice. Zahtjev se podnosi nacionalnom sudu.

Navedeni se koncept odgovornosti države počeo razvijati tek devedesetih godina, nakon što su se
detaljno kroz mnogobrojnu sudsku praksu definirale obveze država članica te kakav je učinak prava
Europske unije u odnosu na države članice. Pred sudom se pojavio predmet koji se zove Franovich i
Bonifaci, dva talijanska radnika zaposlenika u jednom talijanskom nelikvidnom poduzeću koje im nije
moglo isplatiti plaće. Kako je u pravu EU donesena direktiva koja je za taj slučaj propisivala obvezu
države da isplati neisplaćene plaće, dvojica su radnika pred nacionalnim sudom utužili državu tražeći
naknadu plaća izravnim pozivom na direktivu, obzirom da po proteku implementacijskog roka Italija
istu nije implementirala u nacionalno pravo, te alternativno tražeći naknadu štete. Pitanje se pojavilo
pred Europskim sudom te je sud prvenstveno ispitivao ima li direktiva izravni učinak, obzirom se radi
o vertikalnom učinku. Kako je ista međutim zahtijevala neku zakonodavnu aktivnost po pitanju načina
na koji će biti uređena obveza države na isplatu, dakle odredbe iste nisu bile dovoljno precizno
određene da bi se po istima moglo postupiti bez regulatorne aktivnosti država članica, sud je utvrdio
kako ista nema izravni učinak i kako tužitelji nemaju subjektivno pravo koje bi imali da je ista
implementirana. Međutim, sud je pozivajući se na klauzulu lojalnosti protumačio da država koja nije
implementirala direktivu u implementacijskom roku je time povrijedila obveze preuzete na europskoj
razini i da sukladno klauzuli lojalnosti ista ima obvezu otkloniti štetu koju je time prouzročila, čime
je nastao koncept odgovornosti države za štetu koju je prouzročila svojim radnjama. Pritom je sud
postavio tri kriterija prema kojima se ocjenjuje odgovornost države: je li cilj direktive stvaranje
subjektivnog prava za pojedinca, može li se iz direktive točno iščitati kojeg prava te postoji li
uzročna veza između radnje države i nastale štete. Ukoliko su svi odgovori pozitivni, onda postoji
odgovornost države.

U daljnjoj je sudskoj praksi sud počeo definirati što se to podrazumijeva pod pojmom države
(integralni koncept države: zakonodavna, izvršna i centralna vlast te de/centralizirana razina),

76
interpretirajući zbog kojih sve povreda od strane kojih tijela država odgovara za štetu prouzročenu tim
radnjama. Pa je tako u predmetu Braisseri odredio da država odgovara ukoliko zakonodavac svojim
radnjama povrijedi pravo EU, ovdje konkretno jer zakonodavac nije izmijenio odredbe njemačkog
prava koje je bilo suprotno odredbama osnivačkog ugovora s izravnim učinkom. Nadalje, u predmetu
Kobler sud je pokazao kako i nacionalni sud može biti taj koji može povrijediti obveze koje ima
država članica, dakle njezina tijela, time što Vrhovni sud Austrije nije pokrenuo prethodni postupak
kada je to bio obvezan učiniti već je sam interpretirao normu prava EU i to još na pogrešan način. Za
štetu odgovoraju i institucije EU pod istim uvjetima kao i država, a zahtjev se podnosi Općem sudu.

101. TRŽIŠNE SLOBODE

EU se temelji na unutarnjem tržištu čiji su bitni dio 4 tržišne slobode:

• sloboda kretanja robe
• sloboda pružanja usluga i sloboda poslovnog nastana
• sloboda kretanja radnika
• sloboda kretanja kapitala

Jamstva tržišnih sloboda, propisana Osnivačkim ugovorima i sekundarnim pravom, mogu stvarati
subjektivna prava za fizičke i pravne osobe u državama članicama. Oni ta subjektivna prava mogu
ostvarivati u pravnim odnosima s državom (vertikalne situacije), a pod određenim uvjetima i u
horizontalnim odnosima između fizičkih ili pravnih osoba međusobno.
Norme koje neposredno uređuju unutarnje tržište obuhvaćaju: 1) pravna pravila koja uređuju
slobodu kretanja robe koja uključuje ukidanje carinskih i necarinskih prepreka trgovini (negativna
integracija-ukidanje prepreka); 2) pravna pravila koja uređuju slobodu kretanja radnika, usluga i
kapitala, uključujući i slobodu poslovnog nastana kao dio opće slobode kretanja usluga, 3) pravna
pravila o tržišnoj utakmici, oporezivanju i usklađivanju zakonodavstva, uključujući i pravila koja
uređuju državne potpore. Test proporcionalnosti vidi niže.

Sloboda kretanja robe obuhvaća: 1) svaku normu koja izravno/neizravno, stvarno/potencijalno ometa
trgovinu, 2) arbitrarnu diskriminaciju (iskazana diskiriminatorna namjera) ili 3) prikriveno ograničenje
(disproporcionalno ograničenje). No ne i ako ju je moguće opravdati (samo ad 1)). Neznatna
ograničenja nije potrebno opravdati. Adresati su države članice (izravni učinak svih normi u
vertikalnim pravnim odnosima), a država obuhvaća de iure imperii, de iure gestionis, subjekti pod
kontrolom države ili s posebnim pravima. Opravdanje ograničenja: 1) javni moral, politika, zaštita
sigurnosti, života i sl. (restriktivna interpretacija) ili 2) jednako primjenjive mjere (primjenjive i na
nacionalne proizvode) moguće je opravdati i osobito važnim razlozima javnog interesa ako ne nameću
dodatni teret (Cassis de Dijon).

Sloboda kretanja usluga obuhvaća: Sve naplatne ekonomske aktivnosti neovisno tko je davatelj
usluga (može biti i država i neprofitna organizacija), a obuhvaća samo supstancijalna ograničenja (ono
što doista ograničava slobodu). Supsidijarna primjena: primjena tek ako se ne radi o nekim drugim
tržišnim slobodama odnosno primjena samo u mjeri u kojoj je to potrebno da bi se upotpunila neka
druga tržišna sloboda. Opravdanje ograničenja: 1) javni moral, politika, zaštita sigurnosti, života i sl.
(restriktivna interpretacija) ili 2) osobitno važni razlozi javnog interesa ako norma nije izravno
diskriminatorna, odnosno da je norma jednako primjenjiva i na domaće usluge. Neznatno ograničenje
nije primjenjivo. Posebnosti testa proporcionalnosti: načelo uzajamnog priznanja (država smije
propisati uvjete za obavljanje; vrijedi načelo države primateljice usluge), a dodatni zahtjevi su:
nediskriminatornost, opći interes, prikladnost i nužnost.

102. ČETIRI KORAKA TESTA PROPORCIONALNOSTI

77
Kada se govori o četiri tržišne slobode onda je potrebno spomenuti i test proporcionalnosti. Naime,
pravom Europske unije točnije odredbama osnivačkih ugovora zabranjene su pojedine nacionalne
mjere kojima se ometa trgovina na unutarnjem tržištu Europske unije.

Nakon što nacionalni sud, kad se susretne s takvim mjerama nacionalnog prava prilikom rješavanja
sporova, odredi da li su iste u dosegu konkretnih odredbi Ugovora o funkcioniranju Europske unije
koje su propisane kako bi se onemogućilo ometanje trgovine na unutarnjem tržištu, mora se poslužiti
testom proporcionalnosti kako bi utvrdilo jesu li iste opravdane. Naime, ukoliko sud utvrdi da je
mjera u dosegu konkretnih odredbi Ugovora to znači da je ona prima facie nezakonita. Međutim, tada
sud primjenjuje test proporcionalnosti kako bi utvrdio da li je ista, iako u dosegu odredbi ugovora,
možda ipak opravdana i stoga ipak zakonita. Test proporcionalnosti pritom sudu služi za ocjenu
opravdanosti mjera u svezi s bilo kojom od tržišnih sloboda, nije vezan samo uz određenu tržišnu
slobodu.

TEST PROPORCIONALNOSTI IMA ČETIRI KORAKA:

1. Postavlja se pitanje da li mjera ima legitiman cilj?

Pritom Europski sud kao legitiman cilj uzima u pravilu ciljeve europske integracije ili pak
osnovne vrednote Europske unije, no, ponekad će i specifičan nacionalni cilj, onaj koji je u
javnom interesu, ocijeniti kao legitiman.
2. Da li je mjera prikladna ostvarenu legitimnog cilja?
Znači da se ocjenjuje da li je mjera u nacionalnom propisana u nacionalnom pravu prikladna
za ostvarenje takvog cilja, uz što je uključen i test koherentnosti, odnosno da li je ovaj cilj onaj
kojem zakonodavac i inače teži te je li mjera prikladna uređenju nekog pravnog područja
uređenju kojeg zakonodavac teži.
3. Da li je legitiman cilj nužan?
Test nužnosti je ustvari test u kojem se ocjenjuje da li se isti cilj može ostvariti manje
agresivnim mjerama odnosno da li se isti cilj može ostvariti mjerama koje manje ograničavaju
i zadiru u sferu subjektivnih prava pojedinaca
4. Test proporcionalnosti u užem smislu
Zapravo se u sklopu ovog koraka odmjeravaju interesi pojedinca u ostvarenju nekog
subjektivnog prava te javni interesi s ciljem ograničenja tog prava.

Ako su odgovori na sva pitanja pozitivni te ako u testu proporcionalnosti Sud ocijeni da u konkretnoj
situaciji prednost treba ipak dati javnom interesu koji ograničava subjektivna prava pojedinca, mjera
nacionalnog prava će biti zakonita, iako je u dosegu određenih odredbi Ugovora o funkcioniranju
Europske unije kojim su regulirane četiri tržišne slobode.

103. ODNOS PRIMARNOG I SEKUNDARNOG PRAVA

Odnos primarnog i sekundarnog prava je u Europskom pravu postavljen na sličan način na koji načelo
zakonitosti i ustavnosti postavljaju odnos normi pravnih akata u nacionalnom pravu. Pa kao što je
Ustav akt koji je hijerarhijski nadređen svim ostalim aktima u RH, tako je i primarno pravo
nadređeno svim aktima sekundarnog prava. Isto je i razumljivo ukoliko se uzme u obzir osnovna
razlika između istih, način njihova nastanka. Također, jasno je ukoliko se uzme u obzir to da su
osnivački ugovori svojim odredbama propisali nadležnost institucija koje donose akte sekundarnog
prava, da se isti temelje na odredbama osnivačkih ugovora te da su sve druge pravne norme u pravu
Europske unije donesene na temelju osnivačkih ugovora te moraju biti u skladu s njima i osnovnim
načelima prava, ali ista su ionako prema tumačenju Suda pred pozitivne norme koje prethode pravu
Europske unije.

Dakle, hijerarhijski izvori su posloženi: 1) Osnvački ugovori i Povelja o temeljnim pravima EU, 2)
opća načela prava, 3) zakonodavni akti (uredbe, direktive i odluke), 4) nezakonodavni akti delegirani
ili provedbeni.

78
Obzirom na odnos primarnog i sekundarnog prava međusobno, te odnos prava EU prema nacionalnom
pravu, potrebno je spomenuti tri moguće situacije koje se mogu pojaviti pred sudom.

Pravna norma nacionalnog prava je izvan dosega osnivačkih ugovora i direktivi: u tom slučaju
nema dvojbe za nacionalni sud, on primjenjuje normu nacionalnog prava, međutim, uvijek ju ima
obvezu tumačiti u svijetlu ciljeva europske integracije i sukladno općim načelima prava.

Pravna norma nacionalnog prava je u dosegu osnivačkog ugovora, ali ne i direktive: u tom slučaju,
ukoliko se radi o normi osnivačkog ugovora koja ima izravan učinak, sud primjenjuje normu
europskog prava, a izuzima iz primjene njoj suprotnu normu nacionalnog prava, a ukoliko isti nije
izravno primjenjiv, tumači nacionalno pravo u svjetlu osnivačkih ugovora.

Pravna norma nacionalnog prava je u dosegu i osnivačkog ugovora i direktive: ako je direktiva
uredno implementirana u nacionalno pravo, sud primjenjuje nacionalno pravo koje međutim i dalje
tumači u svjetlu cilja direktive i osnivačkih ugovora. Ako pak direktiva nije implementirana uopće ili
na uredan način, nastaju posljedice koje to za sobom povlači, posredni učinak, izravni vertikalni ako je
moguć te odgovornost države za štetu.

104. PRETHODNI POSTUPAK PRED EUROPSKIM SUDOM

Prethodni je postupak način komunikacije između Europskog suda i nacionalnih sudova. Općenito
govoreći, generalna svrha prethodnog postupka koji se pokreće prethodnim pitanjem koje nacionalni
sud postavlja Europskom sudu formuliranom i sastavljenom prema Uputi samog suda, je to da ne bude
onoliko tumačenja odredbi prava Europske unije koliko je nacionalnih sudova u državama članicama
te taj da je uvijek Europski sud onaj koji da zadnju riječ oko značenja pravne norme kao i da je jedini
nadležan za ocjenjivanje valjanosti sekundarnih akata zajednice.

Člankom 267. UFEU (prije čl. 234. UEZ) propisano je da je Europski sud nadležan u prethodnom
postupku: 1) Interpretirati odredbe osnivačkih ugovora i 2) Interpretirati i ocjenjivati akte koje donose
institucije, tijela, uredi i agencije EU. Interpretirati se može neovisno o tome ima li norma izravni
pravni učinak. Znači, interpretirati se može cijeli acquis communataire (osim II stupa jer on nije u
nadležnosti suda EU), a ocjenjivati sve osim osnivačkih ugovora i općih načela.

Iz same je odredbe vidljivo da je nadležnost suda puno šira kada se radi o interpretaciji akata od
odredbi osnivačkih ugovora, to jer sud nije ovlašten ocjenjivati valjanost osnivačkih ugovora Europske
unije. Pritom, interpretacija ne znači samo gramatičko tumačenje već tumačenje smisla i cilja same
norme kao i njezinog pravnog učinka. Ocjena valjanosti znači ocjenu je li jedna pravna norma
suprotna nekoj drugoj pravnoj normi te treba li istu zbog toga poništiti.

Kada nacionalni sud postavlja Europskom sudu prethodno pitanje, on mu je pritom dužan dati
kompletno činjenično i pravno stanje predmeta spora. Štoviše, on od njega nije ovlašten tražiti
primjenu Europskog prava već samo tumačenje istog, pa će se sud u slučaju da se od njega traži
ocjena primjene prava, oglasiti nenadležan, iako, puno češće, jednostavno će preformulirati pitanje da
ono glasi na traženje interpretacije neke pravne norme, a ne njezine primjene u nacionalnom pravu.
Kontroverzna je odluka Europskog suda u kojoj je započeo praksu da ukoliko nacionalni sud u
postavljenom prethodnom pitanju ne dostavi sve bitne i potrebne informacije da bi on mogao ocijeniti
hoće li odluka suda pomoći nacionalnom sudu odnosno imati konkretnog učinka na predmet pred
nacionalnim sudom, da se on može proglasiti nenadležnim. Ovime dolazimo i do pravila da je
nacionalni sud ovlašten postaviti tumačenje ili ocjenu valjanosti samo one pravne norme koja ima
konkretnog učinka na spor odnosno o kojoj zavisi odluka u konkretnom sporu pa ukoliko Europski sud
ocijeni da njegova odluka nije od utjecaja na predmet, proglasiti će se nenadležnim. Stoga, nacionalni
sud je ovlašten postaviti prethodno pitanje samo u tzv. živućem predmetu odnosno onom koji je u

79
tijeku i u kojem sud još nije donio odluku jer ista zavisi o odgovoru kojeg postavlja Europskom sudu
kao prethodno pitanje.

Kada sud interpretira odluku u sklopu prethodnog pitanja, to tumačenje ima učinak na konkretni spor.
Međutim, kako tumačenje postaje pravni dio te norme (retroaktivnost) od trena njezina nastanka
dakle ex tunc, ona ima i učinak erga omnes (stare decisis; djeluje izvan predmeta). Kada Sud ocjenjuje
valjanost akta, ukoliko ocijeni da je akt valjan, tada to ne sprječava svaki drugi sud da traži ocjenu
valjanosti istog vezano za drugi činjenični supstrat, jer kaže sud, to što je akt ocijenjen kao valjan u
jednoj situaciji ne znači da će biti valjan u drugoj te dodaje da kad bi se spriječilo postavljanje ocjene
zakonitosti akta koji je jednom ocijenjen kao valjan, time bi se onemogućilo da sud promijeni
mišljenje oko neke odredbe, što se događa iznimno rijetko, ali se događa. S druge strane, ukoliko sud
ocijeni da je akt nevaljan, to ima učinak erga omnes i svi su nacionalni sudovi bez postavljanja
prethodnog pitanja ovlašteni izuzeti iz primjene taj akt ili te pravne odredbe koje su ocijenjene kao
nevaljane.

Konačno, postavljeno je pitanje što je sve obuhvaćeno pod pojmom sud. Sud nije definirao taksativno
koja su tijela sudovi, ovo pitanje se stalno nadograđuje u njegovoj praksi pa je moguće da Sud prizna
status suda nekom tijelu koje se u nacionalnom pravu ne smatra sudom. U pravilu, moguće je odrediti
da je tijelo osnovano javnim pravom, koje ima obveznu nadležnost, koje primjenjuje pravna pravila,
koje odlučuje o pravima i obvezama pojedinaca te koje donosi odluke u obliku sudskih odluka , ima
status suda. Moguće je i da neke od navedenih karakteristika nedostaju pa da sud tom tijelu ipak prizna
status ovlaštenika na podnošenje prethodnog pitanja. Sigurno je samo to da se arbitraža odnosno
arbitražni sud ne smatra sudom.

105. OSLOBOĐENJE OD OBVEZE PODNOŠENJA ZAHTJEVA ZA TUMAČENJE

Nacionalni je sud oslobođen obveza podnošenja zahtjeva za interpretaciju u dva slučaja:

• u slučaju kada je Sud u nekom ranijem prethodnom postupku u činjenično identičnom
predmetu interpretirao određenu pravnu normu EP
• u slučaju ukoliko je moguće primijeniti doktrinu nastalu u francuskom administrativnom
pravu tzv. doktrinu acte claire ili doktrinu jasnih akata. Doktrina acte claire vezana je uz one
pravne norme koji prema riječima Suda ne zahtijevaju tumačenje već samo primjenu jer su
dovoljno jasni da se zna njihov učinak i primjena. Međutim, primjena ove doktrine nacionalni
sud stavlja u dosta nezavidan položaj budući je način ocjene radi li se o jasnom aktu
kompliciran jer zahtjeva od suda da bude uvjeren da bi svaka druga država članica tumačila i
shvatila tu odredbu na jednak način kao i on, dakle da bi značenje i učinak te odredbe bio
očigledan svima.

Očito je da je davanjem samo ovako male margine diskrecije, Sud odlučio ostati jedini koji će dati
završnu riječ oko toga kako interpretirati pojedinu normu prava EU.

106. HITNI PRETHODNI POSTUPAK

Postupak povodom prethodnog pitanja, prethodni postupak, vodi se pred Europskim sudom, kažu
službeni podaci iz 2008 godine, u trajanju od 16 mjeseci. Kada se ima na umu da je pritom prethodni
postupak samo dio onog koji se vodi pred nacionalnim sudom, jasno je da je nedopustivo da se o
pojedinim subjektivnim pravima pojedinaca odlučuje toliko dugo. Stoga je statutom Suda i pravilima
postupka suda predviđen hitni prethodni postupak koji se skraćeno zove PPU što dolazi od procedure
particuliere d'urgence. Zahtjev za hitnošću podnosi nacionalni sud, ali ga i ES može označiti hitnim.

80
Hitni prethodni postupak tako ima značajno kraće rokove, neke su faze u odnosu na prethodni
postupak preskočene, nije postavljen zahtjev da bas svi akti u toku cijelog postupka budu prevedeni na
službene jezike država članica, te se isti treba završiti u roku od 2 mjeseca, što je do sada uredno
poštivano.

Iako je malo sudske prakse i nije puno vođenih hitnih prethodnim postupaka zbog čega se o istima niti
ne može detaljno raspravljati i iste razmatrati, potrebno je spomenuti jednu zanimljivu situaciju. PPU
postoji prethodno Lisabonskom ugovoru i određeno je da u hitnom prethodnom postupku sud može
interpretirati samo pravna pravila iz današnje Glave V. UFEU odnosno one o slobodi, sigurnosti i
pravdi. Međutim, Lisabonski je ugovor svojim odredbama ograničio interpretaciju ovih odredbi samo
na slučajeve kad nacionalni sud vodi postupak u svezi s kojim je osoba lišena slobode, zbog čega će se
pravila o PPU trebati uskladiti sa odredbom Lisabonskog ugovora.

107. AKTI BIVŠEG TREĆEG STUPA I POSREDNI UČINAK ISTIH

Do 1. prosinca 2009. godine odnosno do stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, Europska se

zajednica prikazivala kroz tzv. tri mastrihštka stupa. Jedan od njih, treći, bio je stup Policijske i sudske
suradnje u kaznenim stvarima. U njemu odlučivanje nije bilo na nadnacionalnoj razini već su se
odluke donosile jednoglasnom odlukom država članica. Štoviše, iste se nisu donosile u obliku Uredbi,
Direktivi i Odluka kakve su bile rezultat zakonodavne procedure institucija EU u prvom stupu, već u
obliku smjernica, odluka te posebno tzv. okvirnih odluka koje su bitno različite od uredbi time što
nemaju izravni učinak.

Međutim, kako je Lisabonski ugovor donio značajne promjene po ovom pitanju je treći stup spojio s
prvim, i u ovom se području sada odlučuje kvalificiranom većinom aktima u obliku Uredbi, Direktivi i
Odluka. Znamo da su akti donošeni u okviru prvog stupa, kako odredbama samih osnivačkih ugovora
kako pravilima koja je razvila sudska praksa, akti koji imaju izravan učinak bilo horizontalni bilo
vertikalni ili pak oba te koji imaju i posredni ili interpretativni učinak.

Kako se sada u pitanjima iz područja bivšeg trećeg stupa donose isti takvi akti, akti koji imaju izravni
učinak, postavlja se pitanje, što je s aktima koji su doneseni u okviru trećeg stupa, ali prije stupanja na
snagu Lisabonskog ugovora. Da li svi ti akti od trena stupanja na snagu isto imaju izravni učinak pa
tako da li okvirne odluke stvaraju subjektivna prava koja su nacionalni sudovi dužni štitit.

Protokolom br. 36 o prijelaznim je odredbama izričito regulirano ovo pitanje na način da određuje
kako akti doneseni u okviru trećeg stupa do trena stupanja na snagu Lisabonskog ugovora
njegovim stupanjem ne dobivaju izravni učinak već će se isti održati na snazi dok isti ne budu
ukinuti, poništeni ili izmijenjeni provedbom osnivačkih ugovora. Upravo ova činjenica, da okvirne
odluke nemaju izravan učinak, bila je jedan od razloga radi kojih je Europski sud u predmetu Pupino
priznao okvirnim odlukama posredni učinak rekavši da kako u trećem stupu nije bilo izravnog
učinka, to da njegovo ostvarenje više ovisi o klauzuli lojalnosti koja, iako nije tada ista bila dio
osnivačkog ugovora, veže sudove da nacionalno pravo interpretiraju u skladu i prema ciljevima
okvirnih odluka donesenih u trećem stupu.

108. KOJI SU NACIONALNI SUDOVI OBVEZNI POSTAVITI PITANJE EUROPSKOM

SUDU I U KOJIM SLUČAJEVIMA

Obvezu sudova da pokrenu prethodni postupak postavljajući prethodno pitanje Europskom sudu, treba
razlikovati ovisno o kojoj se nadležnosti Suda radi. Znamo da sud, kako to određuje čl. 267. UFEU,
propisuje da je sud u prethodnom postupku ovlašten interpretirati osnivačke ugovore i interpretirati i
ocjenjivati valjanost akata koje donose institucije, tijela, uredi i agencije.

81
Ako se pred nacionalnim sudom stoga javi potreba interpretacije nekog prava EU, prethodno pitanje
može podnijeti svaki nacionalni sud, bez obzira kojeg je ranga, ali obvezu ima samo sud zadnje
instance ili onaj protiv čije odluke u konkretnom predmetu nema mogućnosti žalbe. Ovaj je nacionalni
sud međutim oslobođen obveza podnošenja zahtjeva za interpretaciju u dva slučaja: u slučaju kada je
Sud u nekom ranijem prethodnom postupku u činjenično identičnom predmetu interpretirao određenu
pravnu normu EP te u slučaju ukoliko je moguće primijeniti doktrinu nastalu u francuskom
administrativnom pravu tzv. doktrinu acte claire ili doktrinu jasnih akata.

S druge strane, ako se pred sudom pojavi sumnja da je akt sekundarnog prava kojeg treba
primijeniti nevaljan, tada svaki sud, bez obzira na rang, ima obvezu podnijeti prethodno pitanje i
tražiti ocjenu zakonitosti tog akta. Iznimka je u ovom slučaju samo jedna, i to je ona koja ustvari ne
izuzima obvezu podnošenja prethodnog pitanja već ju samo odgađa u kasniji stadij, to je slučaj kada
sud treba odlučiti o privremenim zaštitnim mjerama.

109. KAKO SASTAVITI ZAHTJEV EUROPSKOM SUDU

Zahtjev koji se dostavlja sudu mora biti sažet, jasan i precizan. Pritom, isti mora u svom sadržaju, ako
je to moguće u zasebno numeriranim točkama, sadržavati:
• Kratku oznaku predmeta spora dakle pravnog problema koji je stavljen pred nacionalni sud te
ili izloženo činjenično stanje spora ili ako je sud već utvrdio neke od činjenica onda utvrđene
činjenice u sporu
• Treba izložiti pravne norme nacionalnog prava koje su primjenjive na taj predmet spora
odnosno pravnu situaciju te ukoliko postoji, relevantnu sudsku praksu
• Zatim treba označiti, ako to može, pravu odredbu ili akt prava Europske unije čije se
tumačenje traži te kako je ista dovedena u svezu s postojećim pravnim problemom
• Odnosno, sud mora obrazložiti zašto postavlja prethodno pitanje, poželjno bi bilo obrazložiti
zašto sud misli da bi interpretacija navedene norme pomogla u rješavanju konkretnog spora
• Sud bi trebao, ako to može ukratko izložiti stranačke navode odnosno njihovu argumentaciju
pa je poželjno da se prethodno pitanje podnosi nakon provedenog dokaznog postupka i
saslušanja stranaka
• Trebao bi, ako je to u stanju, Europskom sudu navesti način na koji on tumači i razumije
učinak predmetne norme Europskog prava dakle dati svoj odgovor na prethodno pitanje.

82