Ante Kovačić (1854 – 1889)

Rođen je 1854. u Celinama u Hrvatskom zagorju, a nakon osnovne škole polazi u

sjemenište koje napušta nakon nekoliko godina zbog preburne naravi te upisuje Pravni
fakultet. Nakon diplome ženi se Milkom Hajdin s kojom je ostao do smrti i imao šestoro
djece.

Mladoga Kovačića u književnost je uveo sam August Šenoa koji je u Vijencu tiskao
prvu njegovu pjesmu Elegija, kao i još nekoliko prvih uradaka. No u trenutku kada je Šenoa
počeo s kritikama, Kovačić je, ne mogavši podnijeti nikakvu kritiku odmah napustio
suradnju u Vijencu i prešao u Hrvatsku vilu, nastavivši voditi žestoke polemike sa Šenoom i
svima koji su negativno kritizirali njegov rad. Razloge njihova razlaza treba, međutim, tražiti
i na ideološko-političkoj razini (Kovačić je bio vatreni pravaš, a Šenoa narodnjak).
Serijom feljtona Iz Bombaja (1879), zamišljenih kao niz slika i događaja u Hrvatskoj u
kojima se autor sukobljava s gotovo svim pojavama u javnom i društvenom životu onoga
vremena koje su bile protivne pravaškoj ideologiji. Napadnut je bio i Šenoa, kao i mnogo
puta kasnije u polemikama. Rat Kovačić-Šenoa nastavljen je i nakon objavljivanja travestije
Smrt babe Čengićkinje (1880) u kojoj Kovačić aludira na Mažuranića i njegov epski spjev te
ironično-sarkastično izvrgavanje ruglu narodnjaka i njihove politike, u kojoj nije bio
pošteđen ni sam biskup Strossmayer. Šenoi Kovačić zamjera i monopolistički odnos prema
mladim piscima (osobito nenarodnjacima), a njihovo nadmetanje traje sve do Šenoine smrti.

Krajem 1881, nakon Šenoine smrti, Kovačić seli u Karlovac gdje dobiva mjesto u
advokatskoj kancelariji. U pet godina koliko je tamo boravio, napisao je dva romana: Fiškal
(Senj, 1882), u kojemu se nazire ironično-sarkastična odrednica njegova daljnjeg stvaranja
(koji je kritika dočekala na nož) i Među žabari (u kojem se žestoko obrušio na izrugivanje
nekih Karlovčana, ali je objavljivanje počeo tek kada se odselio iz tog grada). Unatoč
maksimalnoj preopterećenosti poslom, još uvijek je nalazio vremena za pisanje. Valja
napomenuti i kako Kovačić zapravo nije bio osobito naobražen, ali je taj nedostatak
nadoknađivao dnevnim tiskom i vrlo bujnom maštom, osobinom koju je uočio Šenoa još u
Kovačićevim prvijencima. Poeziju je nastavio pisati sve do kraja života, iako je ona danas u
kritici relativno slabo zastupljena. I ona je, čak i više od njegove proze, vrlo sarkastična,
ironična, mjestimično čak i burleskna.

1889. sa svojom obitelji (ženom Milkom, djecom i svojim roditeljima) seli u Glinu,
gdje otvara samostalnu advokaturu. Međutim, nemajući srca da naplaćuje svoje usluge
sirotinji, i sam jedva spaja kraj s krajem te sve teže izdržava svoju veliku obitelj. Iz tih razloga
traži premještaj. Nude mu dvije opcije: Senj i Đurđevac, ali ga Kovačić, već na pragu teške
duševne bolesti, nije dočekao.
U vrijeme boravka u Glini, početkom 1887. započeo je pisati i svoje najveće i
najvažnije djelo, roman U registraturi. Taj roman slika je Kovačićeva seoskog djetinjstva s
nizom autobiografskih podataka, ali i naturalistički i humoristično-tragični doživljaj galerije
likova s njihovim karakternim deformacijama nastalim u složenim društvenim procesima
fluktuiranja ljudi na relaciji selo-grad i obratno. Laura je lik koji simbolizira fatalni usud koji
vodi ljudske sudbine, nemoćne da se odupru sili koja ih vodi u propast; ona je tipičan lik
intriganta s ciljem da povezuje događaje, daje im snagu akcije i dinamike, zapetljava i
otpetljava radnju.
Tim romanom, Kovačić je pokazao sav potencijal svojih literarnih mogućnosti. Na
žalost, pred njim je bila skora smrt u 34-oj godini.
(Miroslav Šicel: ANTE KOVAČIĆ, Zagreb, 1984.)

U REGISTRATURI (1888)
 Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog «mužikaša» Jožice zvanog Zgubidan. Na susjednom
brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog
Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad, što uspijevaju i
ostvariti uz pomoć župnika i Jožičina rođaka Jurića, «Žorža», koji radi kao sluga kod bogatog «Illusrissimusa»
koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti,
izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad živio je razvratnim
životom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u koju se Ivica
odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac
pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja. Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela
nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera
Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u
požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. Među Meceninim novcem,
Laura pronalazi dokaze da je zapravo Mecenina kći (plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti
školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa
raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega
je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvađaju kada ona u jednom njegovom
prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom
ubija i Ferkonju i želi započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom
sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena nakon okrutnog mučenja. Ubrzo potom Laura je uhvaćena,
osuđena i smaknuta, a Ivica službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku
pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

KOVAČIĆEV ROMAN «U REGISTRATURI»

Kovačićev stil u kasnijim se radovima razvijao u sklopu pravaške satire, posebno u
pjesmama, člancima i feljtonima. Njegova sklonost prema parodičnosti znači zapravo
njegovu vrlo ranu težnju za dekanonizacijom struktura dotadašnje hrvatske književnosti. S
pravom se ističe kako Kovačić u novelama u mnogočemu ponavlja postupke starije hrvatske
novelistike, prije svega Šenoe, ali se zaboravlja da u tome ponavljanju ima nesumnjivih
akcenata književne polemike i parodiranja (npr. gotovo kao parodiju na Šenoin Karamfil sa
pjesnikova groba doživljavamo Kovačićevu Ljubljansku katastrofu).
Izrugivanje sentimentalnoj i izvještačenoj književnosti osobito je vidljivo i u romanu
Fiškal, a parodičnost je jedno od obilježja i njegovog najvećeg djela, romana U registraturi – od
parodičnog korištenja Mažuranićeva epa, preko aluzija na stanje u hrvatskoj književnosti,
sve do lika pjesnika Rudimira Bombardirovića Šajkovskog u kojemu je (kroz njegov govor)
sukob s literarnošću hrvatske književnosti izražen parodističkim citatima (Mažuranićeva
Smail-age) i najoštrijom satirom. Tako u «govoru» što ga je za Mecenu napisao Šojakovski
možemo nazreti Kovačićev obračun s čitavom strujom unutar hrvatskog pjesništva (od Vraza
do Trnskoga, a koja se genetski vezuje uz Mickiewicza).
Kovačićev roman razvija se u destrukturalizaciji tradicija razvijenih nakon preporoda,
ali on ipak počiva na realističkoj koncepciji. U osnovi romana stoji svijest o čovjeku i njegovu
razvoju kao socijaln-psihološkom biću, i u tom je smislu tragedija Ivice Kičmanovića
motivirana njegovim seljačkim podrijetlom. Ostali likovi koncipirani su pretežno realistički,
osim izrazito fantastične babe Hude ili izrazito satiričkih Mecene i Juste. Realistički je i
karakterološki paralelizam «maloga Kanonika» i «Zgubidana», kao i paralelizam Ivica –
Miha.
Na ovu realističku osnovu Kovačić kalemi dijelove koje preuzima iz proze europskog
romantizma. Tu je i snažna opozicija selo – grad. Još dva značajna izvora Kovačićeva stila su
i klasična književnost i latinitet te Biblija (npr. prema starozavjetnim predlošcima oblikuje
Židove, uspoređuje grad sa Sodomom i Gomorom te spominje «suzne doline»).
 Obilato uvodi pučki leksik u književnost, osobito idiotizme koji s humorom označuju
ljudske osobine (gladuš, teleban, blatotep itd.), a zatim i čitave izreke koje su integrirane u
tekstualne cjeline i te pridonose oblikovanju karaktera likova. Korištenjem poredbi, čini svoj
doživljaj svijeta grotesknim (muškarci – «vučine»; žene kojima u glavi pleše «devet živih
vragova») a očito ih preuzima iz pučkoga govora1.
U registraturi je roman koji ostaje kao najizrazitiji primjer društveno-kritičkog djela
hrvatske književnosti 19. stoljeća, koje prihvaća neke postupke nižeg trivijaliziranog
romantizma i fabuliranja, ali izrasta u oštroj polemici s hrvatskom književnom tradicijom, sa
sentimentalno-arkadičnim predočavanjem i u tom se smislu oslanja na pučki govorni jezik
kao temelj odista realističke književnosti.
(Aleksandar Flaker: STILSKE FORMACIJE, Zagreb, 1976.)

1
U potpunosti će ih iskoristiti tek Krleža u Baladama Petrice Kerempuha.