Ovo je djelo fikcija.

Likovi, događaji i dijalozi proizvod su autorove

mašte i ne treba ih tumačiti kao stvarne. Svaka sličnost sa
stvarnim događajima ili osobama, živima ili mrtvima, potpuno je
slučajna.

PRVI DIO

Nedovršeni krug
Brooklyn

1. poglavlje

"Sjaji, sjaji, zvjezdice ti, Baš se pitam što li si... "

Fort Greene, Brooklyn Petak, 18. rujna
199_ Kasno poslijepodne

Stan je imao miris plijesni. Angelina se namrgodila kada je

zakoračila u hodnik. Plijesan. Ili nešto drugo. Bili su odsutni
samo tri mjeseca, a većinu tog vremena ovdje je bio Filius, Filius
i možda neki njegovi prijatelji. Možda djevojka. Filius je rekao da
nema djevojku, ali to joj je bilo teško povjerovati. Bio je zgodan,
dobro se snalazio na ulici, a po pogledima koje je ponekad
primjećivala da joj upućuje, znala je da nije peder.
- Doma - odrecitirao je Richard kada je ušao iza nje i spustio
dvije putne torbe. Riječ je bila beživotna, gotovo beznačaja:
skučena riječ u skučenom dovratku. Angelina je stajala ukočena
kao kip, dopuštajući da riječ prodre do nje. Bili su kod kuće, što
god to značilo. Opet će otputovati... kada? Nije važno. Ali kakav je
to smrad?
- Osjećaš li neki miris? - pitala je, ne okrećući se. Richard je
položio ruke na njena ramena/malo je pritiščući. Nije joj se
sviđao taj pritisak, dodir njegovih ruku, težak i posjednički.
- Ne. - Prislonio je lice na njezin vrat i pronjuškao. - Novi parfem
- šapnuo je. - Jesam li u pravu?
Kupila je bocu Fendia u Genevi, na putu iz Kinshase. Kada su
išli taksijem s JFK-a, nemarno je, pomalo kradom, stavila
nekoliko kapi na strateška mjesta. Tri mjeseca, koliko su bili u
Zairu, pomno je izbjegavala parfeme. Zbog vrućine, užegli bi joj
se na koži. Ili su se, možda, baš zbog kože mijenjali.
Ne mislim na to - rekla je. Sada se okrenula prema njemu. - Ne
primjećuješ li nešto drugo? Nešto pljesnivo. Ili "bljutavo". Kao da
nitko nije bio ovdje. - Slegnula je ramenima. -Možda se radi samo
o tome što nikoga nije bilo. Ne mogu se naviknuti na miris
vlastitog stana.
Ili se pak radilo o Africi, pomislila je. Nikada nije tako snažno
osjećala mirise u Brooklvnu. Cvijeća, voća, ljudi, slatke mirise
raspadanja, džungle koja prevladava, prezasićen i opasan miris.
Ponovno je pronjuškao zrak i pogledao je, postrance.
- To je samo tvoja mašta. Stan ne smrdi. Pusti to dan-dva i
bolje ćeš se osjećati. Izbaci Afriku iz svog sustava.
Unio je ostatak prtljage u hodnik.
- Hoćeš li napraviti malo kave, Angelina? Mrtav sam umoran.
Angelina je pripravila dvije šalice instant kave, dok je Rick
odvukao putne torbe u spavaću sobu i počeo ih raspremati.
Našla je staklenku keksa koje je kupila u Abraham & Strausu na
Fultonu, tjedan dana prije odlaska. Još uvijek su bili dobri za
jelo, pa ih je nekoliko stavila na tanjur. Rick joj se pridružio u
kuhinji. Zaista izgleda umoran, pomislila je. I ne samo fizički.
Putovanje je bilo promašaj. Većinu vremena proveli su u
Kisanganiu, a bilo je i nekoliko protraćenih tjedana u Lokutuu.
Rick se brzo preobratio u onu vrstu etnologa koji više voli raditi
izvan klimatiziranog ureda, dijeliti šator sa zmijama i kukcima. A
nju je, od svoje supruge i asistentice, preobratio u sekretaricu i
običnog, slabo plaćenog roba.
Pili su u tišini, prilagođavajući se mislima i osjećaju povratka.
Škola počinje za manje od tjedan dana. Moćnici su odlučili da se
vrate na kasni početak jesenskog semestra kako bi primili
zakašnjele prijave.
Rick je bio na fakultetu Long Island Universitv već dvadeset
godina, ali je, na neki način, još uvijek bio autsajder. Njegovi
kolege, koji su još uvijek živjeli u Fort Greeneu, imali su stanove
u zgradi Towersa ili Hospitala tamo na Willoughbyju; ostali su se
davno odselili na Brooklvn Heights ili Cobble Hill. Ali Hammelovi
su ostali u oronuloj crvenosmeđoj građevini na Clermont Avenue,
između Myrtle i Atlantika, koja je izgledala kao da ju je izbacila
plima.
Uselili su se prije deset godina. U početku se Rick nadao da će
oživljavanje smeđih građevina ići u njihovom smjeru. Potrošili su
mnogo novca na vlasništvo, a onda čekali da se stvari promijene.
Još su uvijek čekali. Boja s vrata se gulila, stube su im bile
zakrčene smećem, a vani, na ulici, mladi Haićani i Portorikanke
tužnih očiju sanjali su o sunčevu sjaju kojega su se sjećali samo
njihovi roditelji. Djevojke su vozile djecu u jeftinim kolicima, a
djeca su imala zatvorene oči u svim godišnjim dobima. U
neupotrijebljenom rasadniku iza stana, veliki su kunići skakali
poput duhova po poljima prošaranim zelenjem.
Jesen se nespretno zaustavljala na rubovima grada. Prelazeći
rijeku s Manhattana, plazila je, nenajavljena i nepozvana, pored
starog Navy Yarda, cijelim putem do Coney Islanda i mora.
Angelina je s kuhinjskog prozora pogledala van, na nasuprotni
zid od sive opeke. Brooklvn je bilo ludilo koje je pokušala izbjeći,
ali ono bi je uvijek iznova povuklo natrag, kose u neredu,
svjetucavih očiju, nježno divljih, usta širom otvorenih u pjesmi ili
protestu. Što se to ticalo Ricka?
Bila je sigurna da ljeto neće doći ponovno, da ove godine početak
zime neće biti samo nesmiljen, već i trajan. Stresla se, otpila
kavu i pogledala kroz neoprano staklo na jesensko svjetlo koje je
blijedjelo.

Nakon kave završili su raspakiravanje, vraćajući se jeftinoj odjeći

iz ormara od borovih dasaka; nikada je nisu nosili u New Yorku,
odjeća koju možda nikada više i neće nositi. Angelina ju je
opipavala, slagala i odložila: lagane pamučne haljine, prugasti
bikini, radne hlače koje je kupila za izlete u prirodu.

Sjetila se posjete Švicarskoj nakon što joj je umrla majka,

gađenja s kojim je pakirala staru odjeću za dobrotvorne svrhe.
Kako su brzo živi postajali mrtvi, kako se smrt uvlačila u njihovu
odjeću i posteljinu, kako je prodirala u namještaj i knjige.
Podigla je jedne Rickove hlače. Na dodir su joj se činile kao da ih
je nosio neki mrtav muškarac ili žena, iznošene, zatrovane,
Mirno ih je odložila na drvenu vješalicu, u ugao ormara,
izvan dohvata.
Rick je želio voditi ljubav. Ovdje, u Brooklynu, odjednom je
ponovno oživio. Zbog toga su ostali, zbog toga ju je ovaj stan
vezao poput lanca. Brooklvn mu je davao život, isto toliko koliko
ga je njoj oduzimao. Odveo ju je do kreveta, žurno, uzbuđeno,
živahnije no što gaje ikada vidjela u Africi. Dopustila mu je da je
skine, da prstima nespretno putuje po njenom tijelu, kao da bi se
trebao uvjeriti da je ona još uvijek neoštećena. Ponovno težak
dodir vlasnika.
Umirujući ga poljupcem, opuštajući ga usnama, ali ne jezikom,
zadovoljila gaje rukom, polako, bez osjećaja, nemilosrdno,
vještinom stečenom dugom praksom. Svršio je brzo, nesmotreno
gužvajući plahte, Filiusove plahte koje je zaboravila promijeniti.
Zaspao je gotovo istog trena, onako gol, sredovječan, debelih leđa
okrenutih prema njoj. Pogledala ga je s naglo promijenjenim
osjećajem. Postao je omražen u njenim očima: njegova trbušina,
njegov mlitavi, mokri penis, suncem opaljena koža.
Na četvrtastoj glavi s gustim obrvama, crvena se kosa pretvarala
u žutu. Usne su mu bile žarkocrvene, obrazi puni mrlja od navale
krvi. Što je voljela u njemu? Je li ikada uopće našla išta što bi
mogla voljeti u njemu? Istinski?
Sjela je potpuno uspravno, očiju uprtih na suprotni zid, vraćajući
sobu u svijest u fragmentima, dok je noć polako dolazila u
Brooklvn, jesenska, gusta, bremenita jadom. U Africi bi je nagli
dolazak noći uvijek iznenadio i uplašio, nenadani zalazak
pjegavog sunca, trenutačna prisutnost noći u svemu. Ali ovdje se
svijet okretao sporije, zemlja je polako puzala od svjetla do tame,
bilo je vremena pripremiti se za njezin dolazak.
Pogledala se u ogledalo na zidu, blijedo mulatsko lice, zaplašene
oči, guste obrve koje je kao djevojka čupala. Pustivši da joj plahta
padne s grudi, promatrala ih je u odrazu, meke, sve obješenije s
godinama. Je li četrdeset dvije godine bilo puno? Njezina tamna
kosa još uvijek je teško padala na uska ramena, struk joj se još
uvijek nije udebljao, pobožno je brijala noge svaki drugi dan i kod
kuće stavljala parfem. Zašto? pitala se. Je li to pravilo neku
razliku? Je li to ikada pravilo razliku?
Noć je stigla, a ona je još uvijek sjedila i slušala dok se grad
gurao iza prozora, golem i grabežljiv. Pored nje je dah njezinog
supruga strugao, parajući joj uši. Na bešumnom su satu zelene
sekunde svjetlucale u mraku. Bila je u New Yorku, ne u Africi. Ali
vani je neka druga džungla oštrila zube ispod istog ravnodušnog
mjeseca.

U jedanaest sati ustala je iz kreveta pripremiti nešto za jelo. Rick

je čvrsto spavao. U kuhinji se spoticala u polumraku, čvrsto
zategnute odjeće zbog prohladnog zraka, otvarala je i zatvarala
kuhinjske ormariće, pretraživala zamrzivač. To ju je podsjetilo na
ponoćne prepade u djetinjstvu, uzbuđenje hranjenja noću, okusa
hladne piletine. Filius je barem napunio zamrzivač kako je
tražila. U tu svrhu Angelina mu je ostavila sto dolara prije
odlaska. Ako ništa drugo, s ovim je pretjerao. Mora daje išao
nekoliko puta do Finasta na Mvrtle, gdje je znala da kupuje.
Donje su ladice zamrzivača bile prepune teških komada mesa.
U gornjoj ladici našla je gotovo jelo i ubacila ga u mikrovalnu. U
Africi su imali dečka. Kuhao im je, čistio i nabavljao, sve za
bijednu zaradu. Za njega je ona bila bjelkinja, žena bijelca,
stranac koliko i Rick. Već mu je zaboravila ime. Alarm je zazujao
i izvadila je poslužavnik iz pećnice, čudesno vruć.
U dnevnoj sobi se bacila na stolicu. Žlicom je stavljala rižu i
piletinu u usta. Jela je bez teka. Što je u današnje vrijeme uopće
značila hrana? Kućne biljke nisu preživjele ljeto. Nije to ni
očekivala, sa ili bez Filiusa. To se uvijek događalo.
Ponovno smrad. Pljesniv ili bljutav, svejedno. Sada slabiji, ili
možda poznatiji. Ne potpuno sladak, ne potpuno kiseo, svuda
uokolo, a ipak nigdje posebno. Zbog nečega ga nije mogla
identificirati i to ju je uznemiravalo, kao da ga je, negdje u umu,
prepoznala. Sjećanje? Predviđanje?
Progutala je posljednji zalogaj piletine iz mikrovalne. Hvala, rekao
joj je želudac, zaista mi treba loša hrana u mom životnom dobu.
Vratila se u kuhinju i našla posudicu sladoleda s maslacem od
hikorija1 i žličicu.
Sa sladoledom u ruci otišla je nazad u dnevnu sobu i uključila
televizor. Bez zanimanja je mijenjala kanal za kanalom. Noćni
talk show, ponovljene serije, komedija situacije, rock spotovi,
filmovi koji su bili stari već onog dana kada su prvi put
prikazani. Konzervirani smijeh, konzervirani pljesak,
konzervirane emocije. Ponovno je isključila TV.
Filius je obećao da će snimiti neke filmove dok ih nema. U polici
ih je bilo desetak, svi jasno označeni crvenim markerom,
Filiusovim nezgrapnim haićanskim rukopisom. Kanal 13 je preko
ljeta prikazivao seriju modernih francuskih filmova. Preletjela je
pogledom preko naljepnica: Tavernierov Coup de Torchon,
snimljen u Africi - to je moglo pričekati; Diva, Subway, Bettv
Blue. Da, Betty Blue će biti odličan.
Ubacila je kasetu u video i uključila ga. Slike su ispunile ekran.
Beatrice Dalle i Jean-Hugues Angland vode ljubav. Angelina se
opustila. Udobno je legla, zavaljena u jastuke, duboko u mraku,
u anarhičnom svijetu Bettv i Zorga. Znala je kako će završiti, u
ludilu i brzoj smrti koja udara protiv lju-bavnikova sažaljenja, ali
prije toga bilo je neke nade. Mrlje od putovanja su se isprale,
Afrika se isprala, isprao se Rick i njegovo znojem isprugano tijelo,
poput pliskavice. Uzdahnuvši, stavila je žlicu hladnog sladoleda
u usta.
Odjednom je film zasvjetlucao i pretvorio se u točkice. Iskočio je
niz okvira i slika zasnježila. Angelina se ljutito nagnula naprijed.
Zaboravila je reći Filiusu za taj kvar, zaboravila mu je reći da
odnese video na popravak u radionicu na Fultonu.
Hikori - vrsta sjevernoameričkog drveta, slično orahu.

Otprilike dva tjedna prije njihova odlaska, video je počeo

glumatati. Za vrijeme snimanja, već nakon deset minuta,
prebacio bi se naglo na reprodukciju, te na taj način ostavio rupe
u sredini kaseta - dijelove svjetlucavog snježenja na novima,
postojeće snimke na starima. Slojevi ispod slojeva, neizbrisani.
Kada je posegnula za daljinskim upravljačem, snijeg na ekranu
počeo se raščišćavati. Slika je ponovno polako postajala jasna. To
nije bila Betty Blue. Čudno. Angelina se sjetila daje Filiusu
ostavila prazne kasete. Mora daje na ovu snimio nešto drugo
prije no što je Betty Blue snimio povrh toga.
Nije bilo zvuka, samo slabašno šištanje trake. Kvaliteta je bila
slaba, osvjetljenje površno. Goleme sjene bile su u oštrom
kontrastu s osvijetljenim mrljama, jake i fino urezane, kao da se
radi o vježbi ekspresionizma. Preko sićušnog ekrana micale su se
tamne, ljudske sjene kao na usporenoj snimci, poput kornjača
koje plivaju u zelenom moru, poput teških riba u mutnoj,
ustajaloj vodi iza stakla akvarija, ravnodušne prema ručnoj
kameri koja ih snima. Bez zvuka. Nemirna slika, tama urezana u
svjetlo, svjetlo urezano u tamu, groteskne figure koje se kreću,
oklijevaju, ukočene kao kamen.
Angelina je, sleđena, promatrala. Nije mogla maknuti pogled s
ekrana. U dugom nizu, raširenom u polukrug, muškarci i žene
sjedili su uspravno u visokim stolicama. Izgledalo je kao da je
promatraju iz sivih sjena. Svjetlost je prelazila preko njihovih
lica, treperila, ponovno blijedjela, ali oni se nisu micali. Sjedili su
potpuno nepomično poput kipova, lica lišenih izraza, iscijeđene
boje i životnosti. Neki su bili crni, neki bijeli, ali je nešto u
njihovim nepomičnim licima nadilazilo rasu. Nešto što se
Angelini nije svidjelo.
U središte polukruga zakoračio je izdvojen lik, muškarac, gol do
pasa, tamne kože koja je bljeskala na nesigurnom svjetlu. S
njegove lijeve strane, dizali su se i smanjivali plamenovi u grijalici
postavljenoj na neravan željezni tronožac. Na koži mu se
svjetlucao znoj, poput sitnih bisera, finih i prozirnih.

Svjetlost je padala na rub sjene. Čovjek se polako okrenuo i

pogledao u kameru. Bio je to Filius.
A opet, nije bio Filius. Angelina je osjetila kako joj se dlačice,
poput iglica leda, dižu na vratu. Poznato lice bilo je iskrivljeno i
strano. Filiusove usne bile su razvučene u napetu grimasu,
nosnice raširene, oči rastvorene, buljave, crvene i obuzete. Viđala
je prije takve oči, na licima muškaraca i žena koje je obuzeo loa,
na vrhuncu vodoun ceremonija, tijela naglo praznih, kao da su ih
odjednom obuzeli bogovi.
Filius, a opet nije Filius. Čovjek, a nije čovjek. Okretao se uvijek
iznova u čvrstom krugu, plesao u tišini, kao da se kreće u ritmu
glazbe iz svoje vlastite glave. Na prsima je čvrsto držao zemljanu
posudu. Svjetlost je uhvatila površinu sadržaja, što god to bilo,
svjelucalo je poput zvijezde svaki put kada bi se okrenuo.
Čulo se pucketanje. Slika je poskočila i ponovno se umirila.
Pucketanje se sve slabije čulo, a zamijenili su ga prigušeniji
zvuči, svaki u početku neraspoznatljiv u nizu ostalih. Postupno
su tonovi postajali jasniji. Filiusovo disanje, hrapavo i
neujednačeno za vrijeme plesa, polagani udarci bubnjeva poput
udaranja srca, ni nalik udaranju vodoun bubnjeva na koje je ona
bila navikla, nepoznati glas iz sjena. Riječi su u početku bile
nerazgovjetne, a onda su strašnom jasnoćom doprle do nje -
kreolska molitva za mrtve koju je posljednji put čula u Port-au-
Princeu prije mnogo godina:
Prie pou ' tou les morts
pou' les morts 'bandonne nan gran bois
pou' les morts 'bandonne nan gran dio
pou' les morts 'bandonne nan gran plaine
pou' les morts tue pa ' couteau
pou' les morts tue pa' epee...
Molitva za sve mrtve Za mrtve napuštene u velikoj šumi Za mrtve
napuštene u velikoj vodi Za mrtve napuštene u velikoj ravnici
Za mrtve pogubljene noževima Za mrtve pogubljene sabljama...
Plesač s Filiusovim licem je stao. Bubanj je nastavio, uporno,
malo neritmično, postojano. Odnekud se začulo jecanje koje je
naglo prekinuto. Filius je objema rukama podigao zdjelu i licem
se okrenuo tihim sudionicima koji su promatrali sa svojih
sjedala. Kada je zakoračio prema njima, kamera ga je pratila,
korak po korak. Angelina je nakako znala da je soba na ekranu
bila soba u kojoj je ona sada sjedila.
Pou' tou les morts, au nom de Mait' Cafou et de Legba;
pou' tou generation paternelle et maternelle...
Za sve mrtve, u ime Maitre Carrefour i Legbe; za sve generacije,
očinske i majčinske...
Filius je uronio ruku u zdjelu i ponovno se zaletio, šireći prste
prema prvoj osobi koja je i dalje mirno sjedila. Ruka mu je bila
crvena i mokra od krvi. Lagano je označio križ na čovjekovom
čelu. Nije se pomaknuo.
...ancetre et ancetčre, Afrique et Afrique;
au nom de Mait' Cafou, Legba, Baltaza, Miroi...
...predak i pretkinja, Afrikanac i Afrikanka;
u ime Maitre Carrefour, Legbe, Baltaze, Miroie...
Nitko se nije pomaknuo. Svjetlost je oštrije padala na njih, sad
kada se Filius kretao od glave do glave, mažući križeve debelim
potezima krvi. Angelina je piljila u ekran ustreptalog srca, utrobe
hladne kao snijeg. Svjetlo je zatreperilo. Prešlo je preko ple-
sačevog nagog tijela, spustilo se na hladnu, suhu kožu ljudi koji
su promatrali. Nitko se nije micao.
I napokon je Angelina shvatila zašto se nisu micali, zašto im oči
nisu treptale na jakom svjetlu, zašto su puštali da im krv
nesmetano teče niz obraze. Sada je jasno vidjela: formalna
odjeća, suha, zamršena kosa, ružna koža puna mrlja. Niti jedna
od osoba koje su promatrale nije bila živa.
Kamera se približila, neodoljivo privučena njihovim pepeljastim
obrazima. Angelina se s gađenjem nagnula prema naprijed. Neki
od njih mora da su bili u zemlji najmanje dva tjedna, ostali
možda samo nekoliko sati: procvat mrtvozornikove umjetnosti još
je uvijek bio živ na obrazima jedne žene. Poput grotesknih
voštanih lutaka, poput papirnatih lutaka, nepomično su sjedili
kako bi primili blagoslov križa. Misa za mrtve, s krvlju umjesto
vina.
Kamera je ponovno zumirala Filiusa. Bubanj je prestao udarati.
Poput svećenika, Filius je podigao zdjelu i izlio svu preostalu krv
u gusti purpurni mlaz u slavu bogova. Ali Angelina ga je jedva i
vidjela; oči su joj se prikovale drugdje. U jednom uglu ekrana,
nejasno ali nepogrešivo, druga osoba s desne strane počela je
dizati glavu.
2. poglavlje

Nedjelja, 27. rujna

Činilo se da je Rick stalno umoran. Nikada prije nije joj izgledao

tako umoran, toliko bez vitalnosti. Živost koju je pokazao kratko
nakon povratka, već se rasplinula. Afrika mu je iscrpila snagu,
njegov rad tamo ostavio ga je blijedim i mala-ksalim. Bolest u
Lokutuu nije mu ostavila nikakvih rezervi. Ili je to bilo nešto
drugo? Jesu li stare brige ponovno isplivale na površinu? Sada
joj nikada ništa nije govorio. S bolesnom pri-snošću promatrala
gaje kako svaki dan prolazi kroz stan, mrzovoljan, loše volje,
bezvoljan. Pogledao je s njom snimku i uz porugu je odbacio,
prezriv i nestrpljiv prema njezinim strahovima. Glupa šala, igra,
pileća krv i šminka - ništa zbog čega bi se trebalo uzbuđivati.
Pogledaj sobu, rekao je, pogledaj namještaj. Ništa nije bilo
poremećeno, nije bilo tragova krvi.
Ali, činilo se da je on sam bio na rubu. Angelina se bojala neke
vrste otkrivanja, ne samo drhtaja, nego grča koji će ih ne-
povratno razdvojiti. Poput mornara koji gleda sve tamnije nebo,
stresla se, užasavajući se oluje.
Prošlo je više od tjedan dana. Škola je počela, i posvuda su se
vidjele prve naznake jeseni. Lišće je žutjelo, a vjetrovi, odrezani s
rijeke, svakim su danom bili sve hladniji. Angelina je šetala
polupraznim ulicama čekajući zimu, progonjena slikama krvi i
nezgrapnim, mrzovoljnim tijelima živućih mrtvaca.
U njoj su se miješala stara sjećanja, priče iz vrtića u Port-au-
Princeu, zombiji i dijabs i loups-garous: mrtvi koji hodaju i ne
podnose grob. Stresla bi se noću u krevetu i izmolila krunicu u
sitne sate poput adolescenta koji se budi iz dugog, napetog sna
djetinjstva. Drugog dana bacila je meso iz zamrzivača, paket za
paketom, blijedo meso obloženo masnoćom, s mrljama smrznute
krvi. Filius se još nije pojavio.
Rick se svaki dan vozio do LIU-a i navečer se vraćao namršten i
hladan. Nije ga pokušavala milovati; nije vidjela smisla u tome:
što god da gaje mučilo, neće se lako od toga odvojiti ili podijeliti s
njom zbog poljupca. Ali, znala je da nešto nije u redu, u svemu
tome bilo je nešto neprimjereno što je njezin um i duh
ispunjavalo nemoćnim užasom.
Ujutro je slikala, sama u sobi koju je nazivala svojim ateljeom,
visoke, beživotne slike u nijemim bojama, mršave i opustošene
prikaze prizora iz njezine prošlosti. Nakon ručka odlazila je u
duge šetnje do Fort Greenea ili Prospect Parka; ali koliko god
daleko otišla, nije mogla odagnati osjećaj prijeteće katastrofe koja
se vukla za njom, zbog koje je lišće na stazi šuštalo.
Početak škole obično bi zatekao Ricka kako se nestrpljivo
pokušava osloboditi drugih obaveza, željan još jedne godine
predavanja i seminara. Počeo bi s diplomantima i do posljednje
grupe početnika razradio skicirane projekte, rasporede koji će se
usavršiti, dopuštajući osjećaj boemije svima i svakome, samo da
bi svima dao do znanja kako je on poseban. Svake bi godine, s
pravilnošću koja ju je zaprepaštavala, dolazio živahan, s
vjetrovima koji su osvježavali i danima koji su postajali sve kraći.
Živahan za svoje studente, u najmanju ruku. Ali za nju, sa
svakom novom godinom koja je prošla, nešto udaljeniji. Ne
aktivno neugodan - barem ne često - nikada nasilan. Samo sve
dalji. Kada mu je govorila, ponekad je mislila da treba vikati,
toliko se činio dalekim. Sada je počeo sam masturbirati, u ku-
paonici, krišom. Na svoj užas, shvatila je da se, zapravo, i njoj
više sviđa tako.
Bilo je to bolje od onoga stoje nova školska godina obično
donosila. Svakog se rujna Rick veselio svježoj skupini studentica,
pažljivo ih istraživao kako bi pronašao jednu ili dvije s kojima je
uvijek mogao računati na ševu do Dana zahvalnosti.
Nikada se nije trudio održati svoje aferice jako tajnima, naročito
ne pred njom. U početku je to izgledalo kao neka vrsta
razmetanja, neka vrsta vapaja upomoć. Budalasto je odgovarala
voleći ga još više, nudila mu se uvijek iznova, sve dok napokon
istina nije otkrila svoje odvratne zubiće: on je to radio da bi je
povrijedio, što je ona više nudila svoje tijelo kao nagradu za
njegovu nevjeru, on je sve više uživao u bolu koji joj je nanosio.
Zato je sada svoje tijelo zadržala za sebe i bila je povrijeđena
kada je shvatila da on, izgleda, nije ni mario. Ili nije ni
primjećivao.
Ali, ove godine nije uopće došao živahan. Korak mu je ostao
olovan, obrazi blijedi. Imao je četrdeset devet godina, bio je ljut,
krhak i lišen ljupkosti. Ako se u kupaonici gledao u ogledalo, to
nije bilo zbog ljubavi.
Čula je njegov ključ u bravi. Bilo je već prošlo osam.
Pretpostavljala je da je pio u La Belle Creole na Flatbush Avenue.
Počeo se tamo zadržavati otprilike prije godinu dana; pio je čisti
clairin i uživao u galami koju je prouzrokovao jer je bio jedini
bijelac u haićanskom Rim baru. Nikada se, naravno, nije baš
previše napio; to je bila njegova snaga: piti, a ostati pod
kontrolom. Voljeti i ostati nedirnut. Nekada ju je volio, zar ne?
- Jesi li jeo? Odmahnuo je glavom.
- Hoćeš li jesti?
- Ako imaš nešto. Ima li štogod? - Spustio je aktovku, novu,
koju je kupio u lipnju.
- Vidjet ću. - Oklijevala je. Nije izgledao suviše pijan. Još uvijek
se kontrolirao.
-Jesi li našao Filiusa? - pitala je.
- Nisam još. - Njegove su je oči izbjegavale. Izgledao je ne samo
umoran, već i oštar, kao da bi ga i najmanji udarac otko-čio.
Njegova je ljutnja, kad bi se pojavila, bila postojano hladna.
Bojala se hladnoće više od udarca: njegovog pažljivog, aka-
demskog odabira riječi, pristojnog tona, blijedih, neumoljivih
očiju.
- Kako to misliš "Nisam još"? Prošlo je tjedan dana, Rick. Nitko
s kim si razgovarao ne sjeća se da ga je vidio još od samog
početka mjeseca. Želim znati što se događa. Želim znati ima li
to ikakve veze s... onim dragim problemom. - Nije je bilo briga
 ako ga večeras gurne preko ruba. Filiusov nestanak ju je
prestrašio. U trbuhu su joj gmizali tanki pauci straha i
upozoravali je na opasnost. Svi njihovi prijatelji posljednji su
put vidjeli Filiusa dva dana prije no stoje Kanal 13 emitirao
Bettv Blue.
- Ne događa se ništa. Danas sam bio s Ti-Jouet kod Creole.
Kaže daje Filius govorio o odlasku na Haiti. Još uvijek tamo
ima rođake. Ti-Jouet misli da ima malu bien avec na kraju Jac-
melove ceste. Kažu da je lijepa djevojka. Sedamnaest godina i
vatrena kao čili. Sreo ju je tamo prošle godine na izletu u Mari-
got. Ti-Jouet misli da ima malog dečkića. - Rick je zastao i na-
smiješio se. Vidiš, kao da je govorio njegov smiješak, neke
Haićanke mogu roditi.
- Tamo je Filius otišao - nastavio je. - Vidjet ćeš. Vratit će se sa
svojom maman petite, nekako je uvesti u Miami, dovesti je
ovamo do Božića. Vidjet ćeš.
-Mislim da moramo uključiti policiju.
- To smo već prošli, Angelina. S tom smo temom završili. -Lijevi
kapak mu je treptao. U sljepoočnici mu je kucala žila, tamna,
nabrekla od krvi. Večeras bi, pomislila je, mogao napokon,
barem jednom u životu, izgubiti kontrolu.
- Ja nisam završila, nisam. Ako ti nećeš nazvati policijsku
stanicu, ja ću.
- Nećeš ti nikoga zvati. Filius je na Haitiu. Dovedi policiju i
samo ćeš mu stvoriti probleme ako pokušava uvesti djevojku
preko Floride.
- Ti ustvari misliš da će to tebi stvoriti nevolje. To ti misliš, zar
ne, Rick? Zar ne? - Znao je na što je mislila. Nije bio glup.
Prezirno se okrenuo i pošao u kupaonicu. Angelina je slegnula
ramenima i spustila se u najbližu stolicu. Zašto se svađati? Ali,
bila je u pravu, znala je zašto Rick odbija uplesti policiju.
Polovica Haićana u New Yorku bili su ilegalni imigranti. Probili
su se do Miamia u starim, probušenim čamcima, plativši za taj
prolaz pola svoje životne ušteđevine. Iz svakog čamca nekoliko bi
ih se utopilo na putu, ostali su bili opkoljeni pri dolasku i poslani
u prihvatni centar na Crome Avenue. Oni sretniji uspostavili su
vezu s prijateljima i rođacima i otišli u podzemlje što su brže
mogli. Neki su ostali u Miamiu, drugi krenuli na sjever - oni koji
su imali nešto novca - do Queensa ili Manhattana, ostali u
Brooklvn.
U jednoj sobi živjelo ih je po deset, u pretrpanim nastambama
od opeke, ili su drhtali iza triput zaključanih vrata u visokim
zgradama. Dobivali su teške ropske poslove za dolar na sat,
šesnaest sati na dan, sedam dana u tjednu, pedesetdva tjedna u
godini. Njihove su se ulice davile u prljavštini, susjedi su im bili
alkosi i narkići, sobe nezagrijane, a hranu su dijelili sa štakorima
i žoharima.
Bilo je bolje nego na Haitiu. I nitko nije želio probleme s
policijom.
Ricka, s druge strane, nije bilo ni najmanje briga koga su slali
nazad kući, tko je ostajao sa štakorima. Prije deset godina
Angelina bi rekla da je jako mario. Bio je u komitetima za prava
haićanskih izbjeglica; do kasno je držao budnog svog kon-
gresmena da bi pisao pisma o posljednjem kršenju imigracijskih
zakona; sakupljao je novac za buduće izbjeglice iz Jćre-miea i
Cap-Had'tiena. Prije deset godina bi rekla daje sve to radio iz
ljubavi. Sada je znala bolje. Sada je znala daje sve to radio zbog
Ricka. A za Ricka je to radio i od samog početka.
Sam Bog mu je poslao Haićane: gotova etnička zajednica na
njegovom pragu, samo za njega, da čačka, bocka i označuje. On
je bio veliki bijeli doktor, a oni njegovi pacijenti. Otkada je 1972.
dobio titulu asistenta, dolazili su mu u čoporima, a on je gradio
svoju reputaciju na njihovim širokim leđima koja se nisu žalila.
Ali, kao i sve reputacije, i ova je bila nestalna kao i dobra volja.
Pažljivo je hodao ulicama Fort Greenea, Flatbusha ili Bedford
Stuvvesanta - ne zbog straha od razbojnika, već zbog nervoze da
bi ga netko mogao prozreti i prijeći na drugu stranu ulice.
Bez svojih krotkih crnaca Rick nije bio bolji od nekog mrtvaca.
Ako izgubi povjerenje, makar samo ijednom, znao je da ga neće
povratiti ni za stotinu godina, niti ako se pozove na loau i sve
pretke Gvineje za pomoć. Povjeravali su mu se jer je bio počasni
neg' ispod kože blanca. Ali, ako ih iznevjeri, ako dovede policiju -
ili, još gore, ljude iz Imigracionog - u zakutke i pukotine njihovih
čvrsto isprepletenih života, brzo će ga izbaciti iz stroja. A to bi ga,
Angelina je znala, moglo potpuno uništiti.
Osim, naravno, ako ga najprije ne uništi nešto drugo. Mislila je
da zna što bi to moglo biti. A isto je tako mislila da je Filius u to
upleten.
Čula je kako Rickove stope još jednom bubnjaju niz prolaz.
Prednja vrata su zalupila, zatresavši jedino stakleno okno. Tišina
je ponovno ispunila stan, tamna i ćudljiva. Angelina se naslonila
u svojoj stolici i uzdahnula. Možda je Rick bio naprosto
ljubomoran na Filiusa. Možda je i on želio imati malu sedam-
naestogodišnjakinju vatrenu kao čili. Malu bien avec koja bi
čovjeku podarila djecu lakoćom kojom se kiše. Tko bi to, uopće,
želio?
Ljubomoran ili ne, izgledalo je da je otišao na cijelu noć. Morat
će sama večerati. Ustala je s osjećajem daje beskorisna i lijena.
Zašto jednostavno ne bi nešto iz zamrzivača stavila pravo u
mikrovalnu i pojela dok gleda TV? Ta ju je misao zdrmala. Ona
kaseta je još bila u videu, ali ništa je nije moglo nagnati da je
ponovno pogleda.
Namrštila se. Uokolo se još uvijek vukao čudan miris, bila je
sigurna u to. Možda bi trebala malo počistiti. Odlučila je početi
ujutro.

Ponedjeljak, 28. rujna, 9 h ujutro

Rick se nije vratio. Angelina je ležala u krevetu, izvrnuta na
leđima, zagledana u mrlju vlage na sivom stropu. Blijedo sunčevo
svjetlo palo joj je na oči poput ustajale vode, teško i sivo kroz
pukotine nepravilno rebrastih roleti. Sjetila se toplog sunčevog
sjaja iz davne prošlosti, u rana jutra jakog na njenoj koži, dugih
dana u Cap-Haitienu, ljeta na plaži Ibo. I Tontons Maco-utesa u
jeftinim tamnim naočalama kako ih promatraju, kako
promatraju njenog oca i čekaju. Nemirne oči iza tamnih leća,
promatraju.
 Za doručak je skuhala kavu, crnu, bez šećera. Polako ju je
pijuckala i osjećala kako joj mili po unutrašnjosti, vruća i gorka,
poput njenih sjećanja na Port-au-Prince, poput njenog života
ovdje u Brooklvnu. Ispraznila je cafetiere. Rick se nije vratio.
S čišćenjem je počela u spavaćoj sobi. Najprije krevet, onda dva
ormara, na kraju tepih i slikarije. Ono što je započelo kao brza
operacija čišćenja, ubrzo je preraslo u posvemašnji napad na
dugogodišnju nečistoću. Ribala je, laštila i usisavala sobu po
sobu, kao da je fizički čin čišćenja postao istjerivanje duhova.
Tjerala je duhove, blijede kreature u tamnim staklima, Baron-
Samedia i Baron-la-Croixa, Madame Brigitte i Marinette, sve
guedes, sve duhove mrtvih: svoje mrtve, Rickove mrtve, svu
nerođenu djecu koja su se tresla u praznim, ljutitim prostorima
među njima.
Do podneva je osvjetlala obje spavaonice i kupaonicu. Nakon
kratkog odmora za ručak, odlučila je početi s dnevnom sobom. U
početku je sve išlo glatko. Do sada se dobro razmahala, radeći u
tečnom ritmu koji je svaki posao pretvarao u čin lakoće.
Filius je malo pomaknuo namještaj, dovoljno daje to iritira.
Voljela je da stvari budu na svojim mjestima. Sagnuvši se,
gurnula je kauč nazad do zida. Bio je težak i nespretan, i pitala
se zašto se Filius uopće mučio da ga pomakne.
Zaustavila se da malo predahne i utonula u kauč. Kada je to
napravila, osjetila je da nešto nije u redu. Kružila je pogledom po
sobi, nervozno, pomno promatrajući poznato, ne bi li uvidjela što
je neobično. Stolica malo više lijevo od uobičajene pozicije: ali nije
to bilo to. Njezina Min ton vaza na krivoj strani okvira kamina.
Ne to. Marokanski prostirač oko dvije stope od uobičajenog
mjesta. Ne, nije ni to. Ili barem...
Bilo je kod njenih nogu. Vidjela je kada je micala kauč. Nije
više bilo stare mrlje od vina. Bila je tamo tri godine, ružna i
neuništiva. Kauč ju je inače pokrivao.
Na koljenima je pažljivo išla po tepihu. Nije bilo nikakvog znaka
da je tamo ikada postojala mrlja. S naporom je pomaknula kauč,
najprije na lijevo, onda na desno. Ništa. Podigla je prostirač.
Ništa.
Prešla je sobu i maknula jednu od stolica. I tu bi trebala biti
mrlja, malo lijevo od kamina gdje se njihov stari šareni mačak
Baron-Samedi jednom obilno popiškio iz protesta što je preko
noći bio zaključan u sobi. Ali, nije bilo ničega.
Što je pažljivije gledala, bila je sve sigurnija da to uopće i nije
bio njihov tepih. Njihov je bio jednostavan, plišani, boje gljive,
jeftino su ga dobili u trgovini namještaja John Mullins na Mvrfle
Avenue broj šest, prije, možda, sedam godina. Već je tada bio
daleko od najboljeg. Ovaj je bio iste boje, ali ne tako jako otrcan.
Zašto bi Filius želio zamijeniti njihov tepih? Ponovno je od-
gurnula kauč od zida, ostavljajući tako širok slobodan prostor u
stražnjem dijelu sobe. Tepih je bio lagano pričvršćen po rubu.
Snažno je povukla i popustio je bez otpora. Prokrčila si je put duž
zida sve do ugla, a onda po suprotnoj strani, vadeći čavliće iz
podnih dasaka i tako oslobađajući tepih.
Uhvativši jedan kraj tkanine, povukla je i smotala ga da bi
otkrila podne daske ispod. Najprije gole daske, a onda...
Kretala se polaganije, osjećala kako joj užas prodire u žile
poput otrova. Slike od prije tjedan dana bljesnule su joj u mozgu
u nejasnom, kobnom nizu. Čula je Petro bubnjeve kako lupaju u
noći, vidjela kako se krv u toplom mlazu prolijeva na
bolesnožutom, nervoznom svjetlu.
Drveni pod bio je prekriven tamnom, purpurnom mrljom.
Počinjala je kraj zida i širila se u svim pravcima ispod tepiha.
Dalje je rolala moket i stopu po stopu otkrivala pocrvenjele podne
daske. Poleđina tepiha na mjestima je bila prekrivena crvenim
mrljama, tamo gdje se svježa krv upila s natopljenog drveta. Što
je više otkrivala podne daske, to joj je u nosnice, više no ikada,
prodirao pljesniv miris.
Ni trenutka nije sumnjala da je to bila krv. Vidjela ju je na
filmu: Filius sa zdjelom krvi, njegova mračna zdravica starim,
strašnim bogovima. A poznavala je i miris - gotovo sladak, blijedo
prezasićen, koji se uvija između mesa i kostiju. Osjetila ga je
prije, užeglog, preobilnog i sveprožimajućeg, duboko u pod-
zemnim ćelijama policijskog sjedišta u Port-au-Princeu.
Netko je petljao s podnim daskama. Bile su izbijene, a onda po-
novno nespretno zabijene na mjesto. Svježe iverje izgledalo je kao
otvorena rana na mrlji. Savinuti čavli odavali su nespretnu
žurbu.
Otišla je do kuhinje i uzela veliki odvijač iz kutije s alatom u
priručnom ormariću. Njegova ravna oštrica lako se ugurala izme-
đu dvije podne daske. Digla je jednu dasku, a odvijač je poslužio
kao poluga dok su čavli škripali u protestu. Krvlju natopljeno
drvo grubo joj je prilijegalo na meso, a nokat puknuo.
Zadah koji je u bujici potekao odozdo, bio je neizdrživ. Angelina
je jednom rukom čvrsto začepila usta. Podigla se i za-teturala do
prozora, širom ga otvorivši. Zrak koji je ušao izvana bio je
onečišćen samo ispušnim plinovima i industrijskim smradom.
Iza sebe je, u sobi, osjećala starije, veće zagađenje.
U ladici je našla šal i svezala ga preko usta i nosa prije nego što
se vratila do površine zacrvenjenog poda. Hrabreći se, čvrsto je
zabila odvijač u usku pukotinu između sljedeće dvije daske. Čavli
su zastenjali dok su se odvajali od greda u podu. Rupa na podu
se proširila. Bili su u prizemlju: ispod nije bilo ničega osim
temelja.
Prije dvije godine, dok su instalirali novi plinovod, radnici su
podigli nekoliko podnih dasaka u ovoj sobi. Angelina se sjetila
niske ozidane sobice, manje od podruma, duboke oko pet stopa i
površine od dvadesetak kvadrata. Njezin je pod bio prekriven
neobrađenim kamenom u kojem su radnici pronašli slomljenu
glinenu cijev i dvoje starih novina iz 1890.
Nije bilo dovoljno svjetla da bi se vidjelo dolje, kroz rupu koju je
napravila. Osjetila je kako joj se tijelo trese: nije željela pogledati.
Ali znala je da nema izbora.
Električna ručna svjetiljka ispod sudopera bila je gotovo
beskorisna, a nije bilo rezervnih baterija. Onda se sjetila da
Rick kraj kreveta drži Maglite baterijsku svjetiljku, koju ponekad
koristi za noćno čitanje. Iako je mala, daje snažno svjetlo.
S Magliteom u ruci, kleknula je pored zjapeće rupe. Zadah je
sada ispunjavao sobu, ustajao, pokvaren i izazivao mučninu.
Zadržala je dah i okrenula glavu svjetiljke daje uključi. Teška
zraka bijelog svjetla zabila se u tamu.
 U početku se sve činilo zbrčkano, poput dijelova napola složene
slagalice. Mješavina boja, oblika i ludila nejasnih rubova, polako
se otopila u jasne crte noćne more. Najprije cipela, onda manžeta
hlača, i na kraju ruka - iskristalizirali su se na podrhta-vajućem
svjetlu, samo nekoliko inča ispod podnih dasaka. Svjetlo se
njihalo amo-tamo, poput reflektora koji obrušava bombardere s
prepunog neba. Još ruku, raspadajuće lice, zagriz zuba u grimasi
bez usana, obnaženi udovi, udovi s odjećom, još ruku, još
stopala, nabacana zbrkana rasprodaja smrti, tijela odbačena
poput napuštenih snova. Više nije mogla držati stisnutu ruku i
baterija je bespomoćno pala u otvor.
Posrnula je, osjetila je kako joj se gorčina povraćanja penje u
prsima. Zateturala je u stranu, trgajući šal s usta. Povraćala je i
povraćala, sve dok joj se želudac nije ispraznio. Skvrčena na sve
četiri, tresla se, jecala i nekontrolirano i bezuspješno ponovno
pokušavala povraćati. A cijelo vrijeme joj je mozak vrištao pri
pomisli na posljednju sliku koju je vidjela prije no što je ispustila
svjetiljku: lice udaljeno samo nekoliko inča od nje, obraza
išaranih krvlju, očiju otvorenih i buljavih. Filiusovi obrazi,
Filiusove oči. Izobličene, ali nesumnjivo njegove.
Pipajući u polutami, posegnula je rukom da mu dotakne
obraze. Koža mu je bila hladna, hladna i suha poput pergamenta.
Nije se micao, nije izgovorio ni riječ; ali kada su njezini prsti
pronašli njegove usne, osjetila je trag daha, slabašan i ustreptao,
mekši od najslabijeg povjetarca, jedva zamjetan. Ali, bio je to
dah. Razum joj je govorio da to ne može biti istina: ali osjetila je
hladan zrak na svojoj koži i znala je daje ili razum lagao ili je
istina bila izvan bilo kojeg razuma koji je ona poznavala.

3. poglavlje

Nisu mogli doći do Filiusa. Bio je u dubokoj komi, samo na broju

tri glasgowske skale. Policija ga je odmah prevezla do bolnice
Cumberland u Housing Projects, gdje je morao čekati na nosilima
gotovo dva sata prije no što su ga pregledali. Kada je primljen,
upućen je na pretrage. Primijenili su dopamin i dobutamin,
određeno je da mu se napravi CT, a krv je poslana na hitnu
analizu.
Rano navečer još uvijek je bio komatozan. Broj otkucaja srca,
disanje i tjelesna temperatura bili su abnormalno niski. Bilo je
znakova uremije i plućnog edema. Usne i ekstremiteti bili su
cijanotični. Električni potencijal mozga jedva se mogao otkriti.
Visio je na najtanjoj niti života.
Angelina ga je pratila do bolnice i ostala kraj njega cijele večeri.
Njegovo preživljavanje postalo joj je neka vrsta talismana.
Govorila mu je na kreolskom, na način na koji je njoj govorila
njezina stara dadilja u dugim ljetnim noćima, tamo kod kuće. Ali
on nije odgovarao. Policija joj je dopustila da ostane, u slučaju
ako se osvijesti dovoljno da može govoriti, znajući da bi, ako se to
dogodi, mogao upotrijebiti kreolski umjesto engleskog.
Nešto prije ponoći vitalni su mu znakovi počeli slabiti. Liječnik na
dužnosti odredio je da ga se stavi na aparat. Poslije toga je otišao
s dužnosti. Bolničar koji je trebao donijeti aparat, pozvan je u
hitnu. Kad su napokon donijeli aparat u njegovu sobu, Filius je
već dvadeset minuta bio mrtav.
Bolničar mu je preko lica navukao bijelu, krutu plahtu, s
našivenim imenom bolnice na vrhu. Angelina je još malo ostala,
promatrala ga u tišini i čekala da pomogne oko formalnosti
identifikacije. Osjećala se strahovito usamljena. Po prvi put je
shvatila da bi i ona mogla umrijeti u Brooklynu.
Odveli su je u 88. područnu stanicu, ruševnu građevinu na uglu
Classona i De Kalba, malo niže od baptističke crkve Emanuel.
Izvana je izgledala kao tvrđava, čuvana, zaštićena, prestrašena.
Bila je ružna i četvrtasta, s jednim okruglim tornjem koji je
stršao poput optužujućeg prsta u noćno nebo. Angelina nikad
prije nije bila tamo, ali su joj se prljavi zidovi od opeke i prozori
od sivog kamena činili poznati. Nekada su policijske stanice bile
dio njezina života. I predobro je poznavala njihove zvukove i
mirise, njihove iznenadne ledene tišine.
Bila je umorna, ali svaki put kada bi zatvorila oči, predstava je
ponovno počinjala, bizarni užas u njenoj glavi. Netko joj je dao
umirujuće sredstvo, ali to je samo zamutilo slike. Željela je
povraćati, ali želudac joj je bio prazan. Bilo joj je mučno od
pomisli na hranu. Nekako je bila svjesna da su joj se ljudi
obraćali, svjesna da su željeli njezinu pažnju; ali se osjećala kao
da je zatvorena u komadu leda koji ju je smrzavao i izolirao,
priječio je da odgovara na izvanjski svijet.
Policajac u jednostavnoj odjeći, koji je rekao da se zove poručnik
Abrams, objasnio joj je daje ne mogu pustiti kući. Stan je bio
zapečaćen; tamo su sada bili policajci koji su micali tijela, tražili
otiske prstiju i mrlje krvi, fotografirali. Nije bila uhapšena, ali
htjeli su je što prije ispitati. Ima li neke rođake kojima bi mogla
otići? Odmahnula je glavom. Prijatelja? Ponovno je odmahnula
glavom.
Abrams je rekao naredniku u uredu da joj sredi mjesto za
prenoćiti. Ali, narednici nisu socijalne radnice. Čovjek na
dužnosti, Moskowitz, ne bi sam sebe nazvao rasistom; naprosto
je imao nisko mišljenje o crncima. Njemu nije bilo važno kroz što
je to Angelina upravo prošla, a nije ni želio znati. Izgledala je kao
još jedna crna kurva koja čeka svog muškarca. Sredio joj je da
noć provede u Regalu, jeftinom hotelu na Myrtle Avenue.
Regal je bio sve samo ne hotel. Većina njegovih gostiju bili su
žohari, a ostatak - obitelji s jednim roditeljem na socijalnoj skrbi.
Socijalni radnici zvali su je "kuća na pola puta". Pola
30
puta između prljavštine i siromaštva. Njezini veliki hodnici puni
jeke bili su, u golemim intervalima, osvijetljeni golim žaruljama
zapletenim u prašnjave žičane kaveze. Zelene i bijele opeke koje
su pokrivale javne površine, bile su polomljene i zamrljane
nečistoćom. Izgledala je i smrdila kao javni zahod. Bila je to ona
vrsta mjesta gdje bi primili samu mulatkinju u jedan sat ujutro,
bez ikakvih pitanja.
Netko je pozvao policijskog liječnika koji je bio zaposlen
testiranjem krvi pijancima na stražnjoj strani stanice. On ju je
otpratio do hotela i dao joj intramuskularnu injekciju diazepama.
Za samo nekoliko trenutaka imala je osjećaj da bi mogla zaspati i
vani, na stazi. San je došao i pokosio je kao valovi koraljni
greben.
A sa snom su došle i noćne more. Nije bila sigurna gdje je jedna
završavala, a druga počinjala. Sada je bila u policijskoj ćeliji
svoga oca i slušala kako Tontons šapće u kutu; onda se gušila,
živa zakopana u lijesu načinjenom od razlomljenih podnih
dasaka; onda su je opet vadili iz groba, neki ljudi s jeftinim
sunčanim naočalama, hranili je tijestom od slatkog krumpira,
sirupom od šećerne trske i concombre zombi, krstili uljem pred
križem od drveta sablier.
Ali kada se probudila, jedan je san stršao u sjećanju; našla se
kako šeta u tamnoj, zamršenoj džungli, među drvećem visokim
kao zgrade, u narebranom i promjenljivom sumraku. To nije bio
Haiti, bila je Afrika kojoj su se vratili duhovi svih mrtvih. Čula je
kako nešto u sjeni kljuca i kliže, ali kada se okrenula, nije bilo
ničega osim drveća i puzavica. Znala je da hoda već tjednima, ali
prašuma nije završavala. Što je dalje išla, postajala je sve gušća.
Rick je bio negdje ispred nje, nije ga vidjela; iza njih je išao Filius,
puzao na sve četiri, slijep, gluh i nijem, osjetljivim nosom slijedio
je njihov miris.
Došla je do zida od grubo isklesanih kamenih blokova, tako
visokog da mu nije vidjela vrh. Kada ga je pokušala zaobići, činilo
se da se proteže u beskonačnost. Napokon je stigla do visokih
zlatnih vrata, uglavljenih duboko u kamen. Osjetila je njihovu
težinu pod rukom, ali kada ih je gurnula, lako su se
otvorila. Zakoračila je preko praga i u tom se trenutku naglo
probudila i našla u stranom krevetu, žmirkajući na sjene
nepoznatog stropa.
Poručnik Abrams ju je čekao dolje, u predvorju. Vidio je njezin
stan, osjetio miris raspadanja: bio bi čekao i mnogo dulje.
- Možemo li ovdje popričati? - pitao je.
Pogledala je uokolo, po vlažnim, trulim opekama, stolicama s
tvrdim naslonima. Prošla je jedna Portorikanka s djetetom u
naručju koje je urlalo i još četvero djece koja su joj se držala za
suknju.
- Više bi mi odgovarao Waldorf Astoria - rekla je Angelina. -
Nisam sarkastična. Samo sam mislila da bi vam to bilo po
ukusu.
- Zao mi je. Već sam izgrdio narednika Moskowitza. On je više
naviknut na... - Zapetljao se i stao, zbunjen.
- Kolgerle?
- Ljude u nevolji.
- Ja sam u nevolji. Kimnuo je.
- Oprostite. Da, jeste. Čujte, ima jedan restorančić preko puta u
kojem možete dobiti pravu kavu.
- Koliko je sati?
- Pola jedan. Dobro ste spavali?
- Ne. Sanjala sam. Možete li mi reći što se događa?
- Opustite se. Liječnik vam je dao injekciju. Jučer ste imali gadan
dan. Kako se sada osjećate?
- Tupo. Ja... Mora li to biti kava? Odmahnuo je glavom.
- Ne. Što kažete na frape?
Nasmiješila se. Ne previše, ali i to je bio smiješak.
- Više sam imala na umu Jack Daniels. Uzvratio joj je osmijeh.
- Znam, ali liječnik...
- Jebeš liječnika. Pretvarao se da je šokiran.
32
- U redu, moja damo, što god vi kažete. Onda Jack Daniels.
Znam jedno mjesto na De Kalbu. Auto mi je vani.
Ustao je, mirno joj promatrajući lice. Nekoć je bila lijepa, i još je
uvijek, na neki izblijedjeli način. Lijepa i tužna. Mala usta su joj
se spuštala na krajevima, oči su bile poput mirnih prozora preko
kojih je nevidljiva ruka povukla blijede sjenke. Sviđao mu se
njezin naglasak: malo sličan francuskom, ali uz neki dodatak,
nešto tamnije.
Pitao se što je to sanjala. Na policijskoj akademiji nisu im rekli
kako se tretiraju snovi. Pogledao je uokolo na urednu otrcanost
"kuće na pola puta". Nitko im nije rekao ništa o snovima, ali oni
su bili najvažniji ljudima na ovakvom mjestu. Neke su snove
trebali naprosto da bi se održali na životu; a cijele su živote
proveli da bi pobjegli od onih drugih.
Išla je za njim preko ceste, do auta. Neko je vrijeme sipila hladna
kiša, neprekidni pljusak koji je padao iz neba, sivog kao
škriljevac. Došao je sa sjeveroistoka, s Long Island Sounda. Ulice
su bile sive, blatnjave i prazne. Kamo god da je pogledala, vidjela
je samo kišu i beton. Izgladnjela je mačka protapkala, tražeći
skrovište.
Primjetila je kako je promatra, pretpostavila što je mislio. Bio je
mršav poput Židova i izgledao suviše intelektualno za policajca.
Pomislila je da bi morao imati oko četrdeset četiri, četrdeset pet
godina. Poput gagata' crna kosa prorijeđivala se na
sljepoočnicama, brada je bila prošarana kratkom oštrom dlakom.
Izgledao je pomalo izgubljen.
Vozili su se polako po Mvrtle Avenue; Abrams je šutio, ne znajući
što bi mislio o njoj. Ona je sjedila naprijed u svom sjedalu,
prazno zureći kroz prednje staklo na uobičajeno monotone ulice.
Limenke i polupane boce, pseći izmet i stare šprice: kiša je
promočila presavinuti i zgužvani univerzum straha i prezira, blok
za blokom okorjelog bijesa i ljubavi koja je postala gorka i
beskorisna.
' Gagat - crni jantar

Za samo nekoliko sati sve je postalo hladno i nepoznato i shvatila

je, čini se prvi put, koliko je duboko to prezirala. Okrenula je lice
tražeći sunčev sjaj, ali vidjela je samo kišu i beton i ovisnike koji
su se šćućurili u dovratku metadonskog centra Kingsview.
Na Classonu su skrenuli desno, pored policijske stanice, dolje do
De Kalba. Zaustavio se kod sljedećeg bloka i parkirao. Shvatila je
da nije progovorio otkako su ušli u auto.

4. poglavlje
Bar je bio napola portorikanski, napola talijanski. Zbog toga su
ga zvali Kod Murphya. Bio je gotovo prazan; šačica studenata
grafike s Pratt Instituta, policajac koji više nije bio na dužnosti,
nekoliko crnih kolgerli dovedenih iz Bed-Stuya na
poslijepodnevnu smjenu, stari Sicilijanac koji tiho govori čovjeku
iza bara na talijanskom dijalektu. Prigušena svjetla, uski odjeljci
sa sjedalima od umjetne kože, izblijedjeli natpisi na talijanskom i
španjolskom, kiseli miris viskija, mali duhovi beznačajnih snova.
U baroknim zahrđalim ogledalima iza šanka prelomljene slike
obojenih boca bespomoćno su treperile.
- Sviđa vam se ovdje?
- Ne - odgovorio je. - Ali mirno je. Nema džuboksa, ni TVa.
Moramo popričati.
Tražila je Jack Daniels. Donio je bocu i dvije čaše i postavio ih na
stol između njih.
- Kako je tako dobra cura poput vas počela piti ovako nešto?
- Nisam dobra cura. -Ne?
-Ne.
Bili su u sjeni, u svom odjeljku, sa stražnje strane bara. Na zidu
je nejasna svjetiljka sakrivala svoje svjetlo u prašnjavom sjenilu.
Njoj je napunio punu čašu, a sebi pola. Ruka joj se tresla kada je
podigla čašu do usta. Zazveckala joj je na zubima. Nije ništa
rekao, promatrao je kako čvrsto pritišće čašu na usne, kako joj
se viski prolijeva niz bradu. Oči su joj bile svijetle i suzne. U kosi
je imala kapljice kiše.
- Kada ste posljednji put vidjeli svog supruga? - pitao je.
- Ne razumijem...
- Rekli ste da ste udati kada smo vas jučer ispitivali.
- Jesam li? Pretpostavljam da jesam. Ne sjećam se.
- Rekli ste da se zove Rick, da predaje na LIU.
- Tako je. Antropolog je. Velik čovjek, jako važan. Vodi tečajeve o
karipskim i afričkim religijama. Ponekad ševi svoje studentice. -
Odložila je čašu. Nekako je uspjela popiti skoro polovicu.
Primijetila je da on svoju nije ni dirnuo.
Oči su joj bile zle, zelene kao gušter, široke, s mrljicama jantarne
boje na najudaljenijim krajevima zjenica. I u najmanjoj sjeni
mrljice su nestajale poput prašine. Zastrte oči, drogirane
spavanjem; spavanjem koje se nije prekidalo preko četrdeset
godina. Oči tamne poput mora, ucviljene, neushićene, osamljene,
natopljene snovima. Uprla ih je u njegove, bez zbunjenosti, ne
trepćući, moleći za neku vrstu vizije koja bi prenijela
jednostavnost pogleda.
Pogledao ju je s tužnim izrazom na licu.
- Rekli ste da ste se svađali prije dvije noći. Je li tako?
- Svađali? Da, pretpostavljam. Izišao je. To je već i prije radio.
- Zbog čega? - Oklijevao je. - Svađa zbog jedne od njegovih
studentica?
Podigla je čašu, naglo progutala piće i ponovno je odložila.
- Ne, mislim da nije. Ne sjećam se. Ne svađamo se više oko toga.
Čemu? Kada mu kažem da odlazim, on kaže "Idi kući na Haiti."
Kakav je to izbor? - Pogledala gaje. Zašto mu to govori i paradira
sa slabošću u jeftinom baru? - Mislim... Mislim daje to bilo zbog
Filiusa.
- Čovjeka koji je sinoć umro? Onoga u vašem stanu? Filius
Narcisse.
Trgnula se. Nije željela misliti o stanu. Za šankom se jedan
student zbunjeno nasmijao. Ušao je neki Jamajkanac i počeo
razgovarati s kolgerlama. Angelina je osjetila kako joj žmarci
prolaze niz leđa.
- Da - rekla je. Željela je dići se i otići, ostaviti sve to iza sebe,
zaboraviti da se išta dogodilo. - Svađali smo se oko Filiusa.
Nestao je. Željela sam nazvati policiju. Rick je rekao "Ne".
36
- Zašto?
Slegnula je ramenima.
- Je li to važno? Mislio je da bi to neke ljude moglo dovesti u
nevolju.
- Koje ljude?
Oklijevala je, a onda slegnula ramenima. - Haićane, siromašne
ljude. Mislio je da ćete im vi stvarati probleme ako počnete
postavljati pitanja.
- Kakve probleme?
Ponovno je slegnula ramenima. - Tko zna?
- Bio je zabrinut?
- Ne znam. Možda. Da, mislim daje. - Znala je daje. Zašto je
istinu bilo tako teško izreći?
- Zbog čega?
- Nije mi rekao. - Laž je došla lako, kao i bijes. Ponovno je
napunila malu čašu gotovo do ruba. Sada joj je ruka bila
stabilnija.
- Nešto se dogodilo?
- Dogodilo? - Osjetila se uplašenom, u zamci.
- Da. Jučer ste nešto rekli o videu. O tom Filiusu. Izgledali ste
uplašeno. Bili ste... nesuvisli. - Oklijevao je. - Čujte, ja to
razumijem. Bili ste potreseni. - Zastao je igrajući se svojom
čašom. Još ništa nije popio. - Pričajte mi o tome. Pričajte mi o
videu.
Objasnila je stoje bolje mogla, uz zamuckivanje i oklijevanje.
Pažljivo ju je slušao, osjećao je užas u njenom glasu, vidio ga u
njenim očima.
- Što ste pronašli? - pitao je na kraju.
- Pronašla?
Zadržala je dah. Srce joj je tako tuklo da je mislila da ga on može
čuti.
- U mom stanu. U dnevnoj sobi. - Ispod podnih dasaka, to je
mislila. Ali nije mogla izgovoriti. Dio nje još uvijek se nadao da je
sve to bila samo noćna mora.
Oklijevao je.
- Znate što smo našli. Što ste vi našli.
- Koliko? - pitala jc nečujnim, oklijevajućim glasom.
Polako je objasnio. - Kasno jutros razgovarao sam s doktorom
Tavlorom iz mrtvačnice. Sveukupno, doneseno je devet tijela.
Četvero je nedavno umrlo, u posljednja dva mjeseca; ostali su bili
mnogo stariji. Taylor misli da su uzeti s mjesnoj groblja. Neki su
još bili u lijesovima.
Osjetila gaje i ovdje, taj smrad raspadanja. Slijedio ju je iz Afrike,
bio je ovdje s njom u baru.
- Zna li Rick? Jeste li mu rekli?
Abrams ju je čvrsto pogledao. Osjećao je umor. Bio je budan veći
dio prošle noći, zatim je odspavao nekoliko sati, pa se vratio na
posao u devet. Nešto mu je govorilo da će ovo biti gadan slučaj.
- Gospođo Hammel, imam lošu vijest za vas. Činilo se kao da ne
shvaća.
- Razumijete li? Lošu vijest o vašem suprugu.
- O Ricku? Kimnuo je.
- On... Njegovo je tijelo nađeno rano jutros. Vi ste još spavali...
nismo vas željeli staviti na još jedno iskušenje. Identificirali smo
ga po dokumentima iz novčanika. Slike su se slagale. Naravno,
kasnije ćete morati doći u mrtvačnicu zbog formalne
identifikacije; ali ne još.
Najprije nije ništa rekla, samo se zagledala u stol, u čašu viskija.
Mrzio je ovaj dio svoga posla, nametnutu intimu pri saopćavanju
bolnog gubitka.
- Gdje?
- Molim?
- Gdje su ga našli?
- U parku. Fort Greene, mislim, ne Prospect. Pod drvetom blizu
spomenika. Bio je... - Zastao je. Nije bilo lakog načina da se ovo
kaže. - Netko ga je ubio - rekao je. - Jedan džoger ga je našao
rano jutros. Tijelo nije bilo daleko od staze, nisu ga zapravo ni
pokušali sakriti. On... - Ponovno je oklijevao. Bio je tamo, vidio
ostatke. - Vrat mu je prerezan. A... jezik iščupan.
Netko je pustio vodu u zahodu iza njih. Gore su se zalupila

vrata. Neki glas je žalobno viknuo na španjolskom.

Podigla je pogled. Očekivao je suze ili ukočenost, ali ne ovo.
Pogledala je ravno u njega. Zagledala se u njegove oči. I
smješkala se.

5. poglavlje
Kiša je padala cijeli dan. Na ulicama je neprestano lijevanje
pretvorilo svijet u vodu uljuljanu u čudno mutno svjetlo. Slivnici
su bili puni i nabrekli, zagušeni prljavštinom. Ispod olovnih
pločnika, odvod je bučao praznom, mučnom zvonjavom.
Angelina je pratila Reubena Abramsa do mrtvačnice u Kings
Countv Hospitalu. Želio je da obavi formalnu identifikaciju
Rickova tijela. Parkirali su kraj ulaza u Traumu i Hitnu i hodali
do mrtvačnice po kiši koja je padala ukoso. Ušli su nadesno, uz
kratke stube.
Ovdje nije bilo znakova smrti, nije bilo vonja formalina, samo
jednostavan hodnik s uredskim vratima. Reuben je proveo
Angelinu kroz vrata na kojima je pisalo "Glavni medicinski
ispitivač". Na znaku je pisalo "Vrijeme identifikacije 9,00 -16,00".
Angelina se pitala što se događalo s ljudima koji umru izvan
radnog vremena.
Na vratima s lijeve strane pisalo je "Samo za osoblje bruklinskog
Odjela za umorstva". Na zidovima su visjeli plakati koji su davali
savjete netom ožalošćenim osobama. Na niskom drvenom stolu
bili su leci. Jedan je službenik izašao iz drugog ureda i pozdravio
Abramsa ležernom prisnošću koja je pokazala da su obojica kroz
ovo već prošli. Okrenuo se i brzo pogledao Angelinu; mali čovjek
tužnih očiju, s naočalama.
- Gospođa Hammel?
Kimnula je. Službenik ju je sjetno pogledao.
- Hoćete li, molim vas, doći u moju kancelariju?
Srce joj je počelo udarati, otkočeno sterilnošću okoline, od-
sustvom bilo kakve prave smrti u zraku. Ovaj uljudni zrak bio joj
je prerijedak za disanje.
40
Tražili su da se potpiše u knjigu za natrpanim stolom, a zatim da
dokaže svoj identitet. Službenik je ispunio papir s natpisom
"Osobna identifikacija tijela" u tri primjerka - jedan za dosje
slučaja, jedan za NYPD Ured za nestale osobe, jedan za okružnog
tužioca. Nikada nije mislila da bi smrt mogla biti tako
komplicirana.
- Gospođo Hammel - rekao je službenik - pokazat ću vam
fotografiju čovjeka čije je tijelo nađeno jutros u Fort Greene
Parku. Samo polako. Ako možete potvrditi da je to doista vaš
suprug, sve što trebate napraviti je da potpišete ovaj papir. Time
će ova formalnost biti gotova.
Odmahnula je glavom.
- Ne fotografiju - rekla je. Glas joj je bio čvrst, ali srce joj je
treperilo. - Želim vidjeti njega.
- Gospođo Hammel, ne preporučujem...
Poručnik je položio ruku na službenikovu nadlakticu. Službenik
je uzdahnuo.
- U redu - rekao je. - Dolje imamo sobu s prozorom kroz koji
možete vidjeti ostatke. Reći ću im da pripreme tijelo.
Pet minuta kasnije bili su spremni. Službenik je odveo Angelinu
u sobicu za gledanje. Kada je sjela, pomaknuo je zastor. Iza
uskog prozora, u maloj prostoriji s bijelim pločicama, ispod
hladnog svjetla koje je zujalo i svjetlucalo u naletima, polovica
njenog života ležala je obnažena na kamenoj ploči.
Netko je Rickovu kosu začešljao sa čela, potpuno prema unatrag.
Na sljepoočnicama su se vidjeli tragovi peruti. Brada mu je bila
tamna, zarasla. Pokrili su mu poprsje krutom bijelom plahtom i
glavu poduprli gumenim jastukom. Izgledalo je kao da mu je
neudobno, čak i sa sklopljenim očima. Usne su mu bile porezane
i u modricama tamo gdje se ubojica mučio odrezati mu jezik. Na
jednom obrazu nož je ostavio nepravilan ožiljak, svježih rubova,
ali bez krvi.
Bio je blijed i bio je promijenjen, ali još uvijek je to bio Rick: onaj
stari Rick kojega je jednom voljela, tako davno da je boljelo i
sjetiti se toga, onaj Rick za kojega je posljednjih godina izgubila
svaki osjećaj. Sada nije bilo razlike, nije bilo nikakve razlike.
Jednom je kimnula i uputila se prema vratima.
Abrams ju je primio za lakat i odveo nazad gore, do ureda. Teško
se naslonila na njega. Čovjek tužnih očiju ju je zamolio da
potpiše obrazac za identifikaciju, pokazujući joj mjesta prljavim
noktom. Po prvi put od medenog mjeseca, Angelina je bila
svjesna da je ime koje je upotrebljavala nečije tuđe ime. Kada se
službenik nagnuo naprijed da pokupi papire, primijetila je da na
desnoj podlaktici ima istetoviranu riječ "Bog", a na lijevoj "Isus".
Obišao je oko stola i rukovao se s njom, pro-mrmljavši mlaku
sućut mlakim glasom. Zamijetila je da ima gadan zadah.
Na vratima ju je ponovno uhvatio za ruku i ugurao joj nešto u
nju, komad presavijenog papira. Vani u predvorju, pogledala je.
Bio je to mali pamflet, otisnut tamnocrvenom tiskarskom bojom
na ružičastom papiru. "Vječni život s gospodarom Isusom."
Zgužvala gaje u kuglicu i bacila na ukočeni linoleum.
- Smije li on to raditi? - pitala je. Osjećala je onu vrstu straha
koja nema smisla i i vrijeđa, bez značenja i izlaza.
Slegnuo je ramenima. - Ne šteti nikome - rekao je.
- Ali ako vi...
- Ne razmišljam o tome - oštro je odgovorio. Uhvatio ju je za
nadlakticu i poveo van. Još uvijek je padala kiša.
*
Nije željela ići u još jedan bar. Ostali su u Fordu i vozili se u tišini
kroz vrtoglave ulice namočene kišom, poput bezbrižnih
ljubavnika koji su sretno prebrodili oluju. Mislio je na njezin
smiješak u baru, kada joj je rekao da joj je suprug pronađen u
parku, s prerezanim vratom i iščupanim jezikom. Izgledala je
umorno: želio je to uzeti kao ispriku.
Pala je noć, mirna i jednolična. Kiša se još uvijek obrušavala,
hladna i obojena raskvašenim plavim i zlatnim svjetlima. Padala
je u nepokolebljivim kaskadama na sjajne utvrde centra
Manhattana, na barove i kazališta i mondene galerije sivih
zidova, na staklo i mramor, čvrstu plastiku i broncu, laži, život i
prazan sjaj. Padala je bez razmišljanja na tamne nastambe
Harlema, ljutite babilonske kule Brooklyna i južnog Bronxa,
projekte za stanovanje i željezničke pruge, drvo i hrđu i
polomljeno staklo, na daljnje laži, daljnji život, daljnji prazni sjaj.
Nemirno su vozili blještavim, srebrnim ulicama bez ljudi. Kiša i
svjetla trudili su se stvoriti čaroliju od prljavštine; ali ovdje ništa
nije moglo raspršiti tamu. Njihov je svijet bio gruba stvarnost
koju nikakav čarobni štapić nije mogao pretvoriti u carstvo
čudesa. Kiša je bubnjala po metalnom krovu auta i tekla u
potocima preko zamagljenog prednjeg stakla.
- Znate li tko gaje mogao ubiti? - pitao je Abrams. Gledao je
ravno pred sebe, ne želeći pogledati u nju.
Neko vrijeme je šutjela i gledala kako se kišne kapi sliježu i
raspršuju. Što će židovski policajac shvatiti o razlozima Rickove
smrti?
- Ne - rekla je. - Nitko ga nije toliko mrzio.
- Mislite daje to učinjeno iz mržnje?
- Ne. Rekla sam vam, nitko nije toliko mrzio Ricka. Mora da je
naletio na nekoga, nekog luđaka.
Ispružio je ruku i trljajući napravio rupu u zamagljenju na
staklu.
- Neka tijela koja smo našli u vašem stanu su unakažena -rekao
je. - Nekima su nedostajale uši. Nekima je iščupan jezik. Ili
odrezan, u čemu nema neke bitne razlike.
Nije odgovorila. Vozili su na zapad, preko Atlantic Avenue, ispod
tamnih podignutih tračnica željeznice na Long Islandu.
- Skrenite desno na Portland - rekla je.
Nije trebao pitati kamo je željela ići. Portland je vodio ravno do
Fort Greene Parka.
- Tamo nema ničega - rekao je.
- Želim vidjeti.
- Mračno je. Pada kiša. Nema se što vidjeti. - Nije bio na dužnosti
već dva sata. Što je radio, zašto se vozio po kiši s ovom ženom čiji
je život upravo potpuno ogoljen? Trebao bi tražiti ubojicu njezina
supruga. Osim što je bio uvjeren da ona nešto zna: ime, motiv,
okolnost. A možda i još nešto, nešto što on ne bi mogao ni
pretpostaviti. Sjetio se njezinog mirnog osmijeha u baru.
Okrenula se licem prema njemu i kada je to napravila, vidio je
kako joj se oči odražavaju u zamračenom prednjem staklu.
- Molim vas - rekla je. Svjetla kamiona koji je prolazio, izbrisala
su njezin odraz. Okrenuo je auto.
U parku nije bilo vrata i ljudi su mogli ući i noću. Mnogi
alkoholičari i ovisnici provodili su tamo duge sate tame, pijući
Thunderbird ili se fiksajući heroinom. Večeras će biti prazan.
Večeras će kiša isprati sve. Nakratko.
Kada je pronašao stazu, bili su potpuno mokri. Ponio je aičnu
svjetiljku koju je uvijek imao u prtljažniku. Njegov Browning .38
bio je ugodno naslonjen na rebra, dobro sakriven u malim
plosnatim koricama.
- To je bilo ovdje dolje - rekao je. - Kraj spomenika.
Niz svjetiljki sjajio je cijelom stazom poput vijenca svjetala neke
jeftine trgovine. Njihovo lažno obećanje topline u tami poslužilo je
samo tome da Reubenov osjećaj usamljenosti postane još jači.
Nije želio biti ovdje.
Polako su hodali stazom, Reuben naprijed, žmirkajući naporno
zbog kiše, pokušavajući stvoriti nekakav uzorak od svjetla i smrti
i tame. Angelina gaje ukočeno slijedila, nesigurna u svoje razloge,
želju da dođe ovamo. Rickova je smrt još uvijek bila svježa,
suviše svježa, poput snijega na opustošenom polju. Još uvijek
nije znala kako treba reagirati. Bit će sahrana, njegovi će roditelji
doći iz Bostona, a brat iz Sag Harbora. Bit će tamo osoblje
fakulteta i studenti; neki od njih će proliti više suza od nje. Ona
je bila opustošeno polje; nekoliko dana će je njegova smrt učiniti
bijelom i svjetlucavom. Nekoliko dana.
Reuben je napokon našao mjesto, jedno drvo postavljeno oko tri
yarda od staze. Kiša je izbrisala sve tragove jutrošnjeg rada:
otiske prstiju, oznake žbuke, gipsa, male rupe u koje su fotografi
smjestili štapove za mjerenje.
- Ovdje smo ga našli - rekao je uperivši svjetlo ručne svjetiljke na
tlo. Bilo je grubo i raskvašeno, grumeni pogažene trave u moru
blata.
Angelina je osjetila kako joj se hladni val očaja penje do srca.
Teško dišući, borila se protiv njega. Nije ga voljela, već
44
godinama; nisu imali budućnost, čak ni u činovima izdaje. Čemu
onda to ranjavanje, ta želja za plačem? Ne za njim, sigurno. Onda
za sobom. Nije željela da se išta ovako završi. Ali bilo je to bolje
nego ništa. Nije li?
- Ovdje sada nema ničega - rekao je. - Vidite?
Nije odgovorila. I sama je vidjela: samo blato i krhotine sjećanja.
Sutra više neće biti ničega. Mislila je da plače, ali kada je rukom
dotakla obraz, vidjela je da je bio mokar od kiše, ne od suza.
- Ostavite me samu - naglo gaje prekinula, i sama iznenađena
svojom nestrpljivošću. - Moram razmisliti.
Nije rekao ništa, samo se okrenuo i dao joj svjetiljku, a potom,
bez riječi, otišao. Svjetlo se poput tanke oštrice zabilo kroz gustu
zavjesu kiše, puzeći po raskvašenom tlu. Moralo bi tu biti još
nešto, mislila je, nešto važnije od ovoga. Rick ne bi izabrao
umrijeti na mjestu poput ovoga. Bilo je preobično, suviše
anonimno.
Okrenula se u namjeri da ode. Kada je to napravila, zraka je pala
na nešto na samom rubu osvijetljenog dijela. Brzo je prišla, stala
i ispružila ruku. Bilo je napola zakopano u blato, ali lako gaje
podigla. Više od minute držala ga je na dlanu, puštajući da ga
hladna kiša ispere. Naravno, znala je što je to. Kako ne bi znala?
Ali nije mislila da će ga ovdje naći.
Pogledala je oko sebe. Abrams nije bio na vidiku. Ništa neće znati
o njenom otkriću: znala je daje to tamo ostavljeno nakon što se
policija spakirala i otišla, ostavljeno njoj da se spotakne na to. S
drhtajem je tutnula stvar u džep kaputa.

6. poglavlje
U autu se počela nekontrolirano tresti. Reuben je uključio
grijanje do maksimuma i okrenuo auto nazad za De Kalb.
- Bilo bi bolje da me odvezete nazad u hotel - rekla je. - Žao mi je
zbog svega ovoga. Žao mi je što ste se zbog mene smočili. Bili ste
u pravu; tamo nema ničega.
- Ne mislim da je hotel baš dobra ideja. Ne u vašem stanju. Imali
ste naporan dan. Nekoliko sljedećih dana moglo bi biti još
napornije.
- Mogu li se sada vratiti u svoj stan?
Automobil je kliznuo preko Fultona na Flatbush Avenue. Reuben
je odmahnuo glavom.
- Nikako. Dečki iz Forenzičnog još ga uvijek rastavljaju. Zao mi
je. Opet će ga sastaviti onako kako je i bio. - Zastao je. Nigdje
više nije bilo onako kao prije. - Želite li uopće ponovno ići tamo?
Ispružila je ruku prema dolje i izula cipele. Bile su pune vode, a
čarape promočene. Pomislila je da se nikada neće opet osušiti.
- Ne - promrmljala je. - Nikada.
- Prijatelji? Rođaci?
Imala je prijatelja, ali nijednog s kojim bi baš sada htjela biti. Što
se tiče rođaka... Odmahnula je glavom.
Pogledao ju je. Poput potopljenog štakora, pomislio je. Onda je
pogledom preletio po sebi. Para se počela dizati s nogavice koja je
bila do grijača. Smijeh je provalio. Slijedila je njegov pogled,
vidjela paru, onda preletjela pogledom po sebi. Vodena para
dizala se i s nje. Zabacila je glavu i zavrištala od smijeha. Nikada
prije nije se tako napadno smijala.
Njen smijeh je postao visok, bez daha, nekontroliran, na rubu
histerije. Ali isto je tako naglo i zaplakala, tijela u grču, grudi
nabreklih od boli. Reuben se primaknuo rubniku. Bespomoćno je
sjedio, nesposoban daje utješi. Auto se napunio parom, poput
parnjače, i to više nije bilo smiješno. Ispružio je ruku i isključio
grijanje.
Suze su polako jenjavale. Povratila joj se samokontrola. Obrisala
je lice, ali nije bilo koristi, sve je bilo mokro.
- Otići ćemo do mog stana - rekao je. Krenuo je na jug, prema
West Flatbushu. - Nije po propisu, ali dođavola, što me briga.
Ionako moram biti s vama sljedećih nekoliko dana, pa vas mogu
odvesti tamo gdje mogu motriti na vas. Znate li kuhati?
Slegnula je ramenima.
- Tako-tako. Najbolje slikam. Volim slikati.
- Volite slikati? To ćemo sačuvati za kasnije. Za sada će biti
dobro i kuhanje. Čak i tako-tako kuhanje. Shvatite to kao
unajmljivanje. Trebate nešto?
- Za kuhanje?
- Ne, za sebe. Sve su vam stvari još uvijek u stanu. Slegnula je
ramenima.
- Zadovoljila bih se tušem. I presvlačenjem.
- Navratit ću do moje sestre kada se presvučeni. Debela je, ali je
prije bila mršava. Otprilike vaše veličine. Nikada ništa ne baca.
Valjda živi u nadi.
Pitao se zašto to radi, zašto joj pridaje takvu osobitu pažnju. Nije
zbog toga stoje izgubila supruga: teško daje bila prva privlačna
udovica koju je sreo tijekom svog posla. Ali činila se tako
neobično usamljenom, usamljenijom od ikoga koga je ikada sreo.
I nasmijala mu se onim misterioznim osmijehom. Kada je bolje
promislio, u određenoj je mjeri bio očaran. Kapetanu će sve
objasniti sutra.
*
Osjećala se neobično dok je gola stajala u njegovoj kupaonici,
jako naježenog tijela. Odraz joj se uvišestručio u njegovim
ogledalima, tijelo joj je bilo mršavo i sjajno. Svuda oko nje bile su
Reubenove stvari; električni brijač, jedna četkica za zube, otrcana
i istrošena, boca Clinique losiona za istrljavanje, red muškog
donjeg rublja koje se sušilo iznad kade. Ničeg ženskog, ni traga
od supruge ili redovne djevojke. Pitala se što radi, kako je uopće
došlo do toga da bude ovdje. Zašto se on držao tako blizu nje?
Nije li trebao obavljati nešto drugo, druge istrage koje su
zahtijevale njegovo vrijeme? Možda ju je sumnjičio za
suučesništvo? Ilije znao nešto?
Uzela je još jedan ručnik iz ormara iznad bojlera priključenog na
centralno grijanje i počela se po drugi put istrljavati. Ništa je,
osjećala je to, nikada više neće moći potpuno osušiti. Njezina je
odjeća ležala na podu u bijednoj hrpi. Sagnula se da je stavi na
radijator.
Kada je podignula kaput, ispao je mali drveni lijes iz džepa u koji
ga je stavila. Bio je dugačak oko pet inča i obojen u bijelo. Na
svakoj stranici i na dnu, bilo je ime različitog boga koji je
pripadao obredu Konga. Poklopac je sadržavao Rickovo ime
napisano sitnim, loše oblikovanim crnim slovima, odmah do slike
Papae Nebo, vodoun proročanstva mrtvih. Taj je hermafrodit
nosio bijelu suknju od muslina i preko nje žaket dugačkih
krajeva. Na glavi mu je bio crni cilindar, a sunčane naočale
uokviravale su bijelo, obojeno lice.
Lijes je bio malen. Sljedeći će biti malo veći. A onaj poslije toga
još veći. Zadnji će biti pravi.
Angelina se stresla i podigla poklopac, pri čemu je polomila
nokat. Kao što je i očekivala, kutijica je bila ispunjena pepelom:
Rickov jezik, ono stoje od njega ostalo.
Zadrhtala je, istresla pepeo u školjku. Potrgala je lijes na male
dijelove, zamotala ih u toaletni papir i bacila na pepeo, te pustila
vodu.
- Voodoo - rekao je.
- Molim?
- Voodoo. Što znate o njemu?
Bili su u njegovoj kuhinji i završavali janjeći curry koji je
Angelina pripremila. Morao ju je zaustaviti u dodavanju vrhnja u
umak; još uvijek se držao propisa koji se odnosio na košer
hranu. U noćima poput ove, pitao se ima li to ikakve veze.
Roditelji su mu se iz Williamsburga preselili u Boro Park 1960.
nakon što su se crnci i Portorikanci počeli useljavati. Imao je pet
godina, astmu, uvojke i pletenu, priljubljenu kapicu. Sve čega se
sjećao iz dana selidbe bilo je kako je ujaku Avrumu pao šešir s
glave dok je Reubenovom ocu pomagao podići teški kuhinjski
ormar u kamion. Reben se od srca nasmijao i dobio šamar.
Ujak Avrum je umro dva tjedna poslije toga, a Reuben je plakao
na sahrani, neobjašnjivo uplašen da je možda njegov smijeh
nekako poslao starca u grob. Ali ujak Avrum nije bio star, samo
bolestan. I nije ga ubio smijeh. Netko gaje prečesto iskorijenjivao.
Kada su prošle godine, Reuben je shvatio. Negdje u sebi osjećao
je kako se ujak Avrum prikrada s golemim krznenim šeširom
nakrivljenim preko čela, grleći tako prošlost poput svete relikvije.
Čak i kada je pristupio policiji, čak i nakon premještaja u 88.
okrug prije tri godine, Reuben je inzistirao da zadrži svoj stan u
Flatbushu. Bio je udaljen petnaest blokova od roditeljske kuće u
Boro Parku, mogao je odšetati do svog djetinjstva.
Blizu roditeljske kuće, na 49. ulici i 14. aveniji, bila je njegova
stara veshiva1, Bais Yaakov. Nekoliko blokova dalje na drugoj
strani bila je mala podzemna sinagoga, prvo mjesto na koje gaje
otac vodio da se moli. Nitko od njegove obitelji nije bio udaljeniji
od petnaest minuta. Kada bi se našao na ulicama, žmirkajući bi
putovao kroz vrijeme.
Kada je bio na dužnosti, postajao je policajac. Glumio je teško
njuškalo, pio Budweiser, smijao se McMenemvevim prostim
vicevima, radio na Sabat kada je morao. Ali sve je to radio samo
da bi mu dozvolili da bude policajac. Kod kuće je nosio kippu2 i
većinu Sabata provodio kod svojih roditelja.

1 Yeshiva - židovska vjerska škola

2 Kippa - židovska kapica

Živjeti dva života bilo je teško, ali je alternativa bila još gora.
Svako ubojstvo, svako silovanje, svako nasilje nad tijelom
razdiralo gaje iznutra. Neki su policajci pili. Neki su tukli svoje
žene. Njegova je terapija bila dolazak kući u Flatbush. Kada je
Angelinu doveo ovamo sa sobom, prvi put je napravio kompromis
sa svojim osobnim kodeksom. Nadao se da neće zažaliti zbog
toga.
- Zašto to želite znati?
- Znate zašto. Ta ubijanja, ubojstvo vašeg supruga. Tu postoji
neka veza s voodoom, zar ne?
Pogledala ga je preko stola. Doveo ju je u svoj stan, nahranio je,
dao joj pola boce dobrog vina. Sto je htio?
- Postoji li? - pitala je zauzvrat.
- Čujte - rekao je. - U ovoj našoj Zlatnoj Medini1, godišnje se
dogodi tisuće kultnih ubojstava. Je li vam u to teško povjerovati?
Meni jest. Ali to je slučajno istina. Ovdje u New Yorku, imamo
neke od najgorih: sataniste, pripadnike kulta droge, vuduiste -
sve vrste čudaka. A neki od njih misle daje žrtvovanje ljudi
sladak način da im prođe vrijeme. Vidjeli ste onu traku, vidjeli
ste što se događa. Dakle, što mi možete reći o voodoou?
Nije pogodio smisao, ali to nije znao, a ona baš nije imala volju
ispravljati ga.
- Zašto mislite da ono što ste vidjeli na tom filmu ima bilo kakve
veze s voodoom?
- Ne znam. Izgledalo je...
- Perverzno?
- Pa, naravno.
- A ljudi koji su plesali i slično, bili su crnci. Kimnuo je.
- Znači - perverzno plus crno, plus ubojstvo, plus neka vrsta
religiozne ceremonije daje voodoo?
Postalo mu je neprijatno.
- Ne bezuvjetno. Postoji mnogo crnačkih religija. Imate
1 Medina - najveće svetište poslije Meke.

Santeriu, onda...
Ali vi mislite da je ovo voodoo.
Vaš je suprug proveo mnogo vremena sa zajednicom Haićana. Vi
ste Haićanka. Mrtvac, Filius, bio je Haićanin.
- Na Haitiu mi to zovemo vodoun. Slegnuo je ramenima.
- To je, naravno, isto. Spustila je vilicu.
- Ne, poručnice. Nije isto. Voodoo je Hollywood: zombiji i
pribadače na lutkama i bezvezno blebetanje. Vodoun je religija
većine haićanskog naroda.
- Mislio sam da su oni katolici.
- Katoličanstvo je njihova crkva. Vodoun je njihova vjera.
- Znači vi mislite da ova ubijanja nemaju nikakve veze s...
vodounom?
Oklijevala je.
- Nisam to rekla. Samo mislim da povezanost nije tako
jednostavna. Ako veza uopće i postoji.
Zastao je i otpio iz svoje čaše. Osjećao se kao da je u predubokoj
vodi. Tri godine već radi u Fort Greeneu, a Haićani su ga još
uvijek zbunjivali.
- Jeste li vi...?
- Vodounist? Ne. - Odmahnula je glavom. - Moji roditelji... Mi
smo bili ono što ljudi nazivaju elitom. Haiti je možda najstarija
crna republika, ali mi mulati smo oduvijek bili glavni. Mi imamo
novac, obrazovanje, veze s Francuskom. Mi smo više Francuzi
nego Haićani, više Europljani nego Afrikanci. Moja je obitelj
uvijek nedjeljom išla na misu. Nikada nismo imali potrebu plesati
za Boga.
- Ali vaš suprug... Ne smeta vam što vas to pitam?
Na trenutak je zatvorila oči, odbacujući nove slike koje je Rickovo
ime dozvalo: blijedo tijelo na stolu u mrtvačnici, sivo blato i trava,
mali bijeli lijes.
- Ne, u redu je. Rick je bio ekspert za vodoun, između ostaloga.
Možete pogledati njegove knjige, pročitati njegove papire. Mislim
da ga nitko nije zbog toga ubio.
- Možda i nije. Ali želio bih se sastati s nekoliko ljudi, razgovarati
s njima o tome što se događa. S prijateljima vašeg supruga,
Filiusovim prijateljima. Možete me uputiti u pravom smjeru.
Možete mi pomoći ako želite.
Da, pomislila je, mogla bih pomoći. Ali to neće ništa koristiti. To
mora ovdje završiti. S Filiusom, s Rickom. Srce joj se ponovno
treslo. Bilo joj je zlo. Mučnina i uplašenost.
- Ne mogu vam pomoći - rekla je. - Ne znam ništa. - Ali skrenula
je pogled dok je to govorila i po prvi put je shvatio da laže.
Zazvonio je telefon. Na trenutak je oklijevao i gledao je,
pokušavajući dokučiti igra li neke igre ili je naprosto bila
preplašena. Onda je ustao i otišao u susjednu sobu.
Kada se vratio, lice mu je bilo zabrinuto.
- Ovo ima veze s vašim prijateljem Filiusom - rekao je. -Događa
se nešto čudno. - Zastao je i sjeo.
- Jutros su došli neki ljudi i tražili njegovo tijelo. Rekli su da su
rođaci. Pokopali su ga danas poslije podne. Ne razumijem to.
Trebalo je napraviti autopsiju.
Angelina se namrštila.
- On ovdje nije imao rođaka - rekla je. - Jesu li rekli kako se
zovu? Ti ljudi koji su došli po njega.
Odmahnuo je glavom.
- Ne znam. Pretpostavljam da jesu. U bolnici će to biti zapisano.
Ali zašto su ga dali tako brzo pokopati? I kako su izbjegli
autopsiju?
- To je običaj. Isti u svim tropskim zemljama. Kimnuo je.
- Ima još nešto - rekao je. -Da?
- Laboratorijsko izvješće. Očito je došlo do neke zabune i nastavili
su s ispitivanjem uzoraka krvi koje su od njega uzeli. Tu je nešto
čudno. Nešto neobično. - Oklijevao je. Usredotočeno gaje
promatrala, kao daje znala što će reći. - Žele ga ponovno iskopati
- rekao je. - Patolog je upravo stupio u vezu s državnim
zastupnikom da bi pribavio službenu dozvolu za ekshumaciju.
7. poglavlje
Zora je u srijedu došla blijeda i nedostojna, bezvrijedan dan
kojega je jučerašnja kiša učinila blistavim, svjetlo blijedo i
iscrpljeno, sva živahnost nestala. Što se Angeline tiče, nikada joj
dan nije počeo tako promašeno. Doslovno nije znala što učiniti sa
sobom. Reuben je rano otišao provjeriti neuobičajeni
laboratorijski izvještaj i pomoći da se ubrza naredba za
ekshumaciju.
Istini za volju, trebalo je dosta toga napraviti za Rickov pogreb,
ali za to nije imala želuca. Na Reubenov prijedlog, sve je to
prepustila Rickovoj sekretarici u LIU. Mary-Jo je sve sređivala:
telefonirala uokolo, davala obavijesti u novine, razgovarala s
pogrebnicima. Angelina još nije razgovarala s Rickovim
roditeljima, nije željela. Sekretarica se može i za to pobrinuti.
Teško se izvukla iz kreveta tek u deset sati. Odjeća joj je još
uvijek bila malo vlažna, ali bolje i to nego krpice koje joj je
posudila Reubenova sestra, sve krive veličine i upadljivo
neprivlačne. Stvorila si je antipatičnu mentalnu sliku sestre:
glasna gromada - židovska matrona okrugla lica i velikih grudi, s
desetoro djece, koja je upotrebljavala Avon kozmetiku i kupovala
jednom mjesečno kod Macya.
Reubenov je stan bio ispunjen fotografijama: djed i baka u
hasidskoj odjeći, njegovi roditelji, njegova braća, njegova sestra
na vjenčanju, tete, ujaci, bratići, nećaci, nećake, živi i mrtvi.
Sinoć je govorio o njima: "Ovo su moji djed i baka. Nikada ih
nisam upoznao, umrli su u Auschwitzu. A ovo je ujak Ayrum; on
je umro ovdje u Brooklvnu. Ova smiješna žena je teta Rivke. A
ovo je njezin dečkić Irving, moj bratić: on je na univerzitetu
Yeshiva."
Litanija imena, lica, uspomena. Nikada se nije umorio od njihova
recitiranja: bili su najvažnija stvar u njegovom životu. Bili su
njegova prošlost. Bez njih je bio ništa i nigdje. Zbog njih mu je
njezina usamljenost bila tako teško podnošljiva.
Na pokrajnjem stolu, malo odvojene od ostalih, bile su fotografije
djece, u boji. Angelina je jednu izabrala.
- Tko je ovo? - pitala je.
Reuben se malo kolebao prije no što je odgovorio.
- Sve su to fotografije moje kćerke Davite - rekao je. - Ima deset
godina. To je najnoviji snimak, ovaj s njom na konju; slikano je
prije mjesec dana.
Fotografija je prikazivala vitko dijete tamne kose i krupnih očiju.
U jednoj je ruci držala uzdu šarenog ponija, smiješila se na zraci
svjetlosti.
- Nisam znala da imate djece.
- Samo jedno, samo Davitu.
- Oženjeni ste?
Glas mu se činio udaljen.
- Nekad - rekao je. - Nekada sam bio oženjen. Nema fotografija.
Oprostite... -1 ustao je i otišao do kuhinje pripraviti još kave.
Angelina je uzela slike i ponovno ih namjestila. Nisu joj značile
ništa, ispucale, izblijedjele, zataknute u pozlaćene i srebrne
okvire; ali dok ih je pregledavala, preko nje je prošao tako
iznenadan val ljubomore, tako sveprožimajući, daje morala
zatvoriti oči i čvrsto stisnuti zube da bi zaustavila provalu suza.
Bliskost njegove obitelji, sigurnost porijekla - male žigice koje bi
je zapalile ako bi dopustila da joj dođu preblizu, dodirnu kožu.
Spremila je doručak i oprala suđe. Kada je to bilo gotovo, otišla je
u kupaonicu i sapunom oprala lice. Trebao joj je toner,
hidratantna krema, šminka. Možda kasnije ode u trgovinu.
Oprala je kosu Reubenovim šamponom, nekim jeftinim smećem
koje je pokupio u prodavaonici koja radi cijelu noć. Od njega joj
je kosa bila gruba. Nigdje nije mogla pronaći sušilo za kosu.
U jedanaest i deset vratila se u dnevnu sobu. Fotografije su zurile
u nju iz teških okvira, svaka od njih bazilisk1 s očima koje joj
dube meso. Ustala je i okrenula ih, tako da gledaju prema zidu.
Pokušala je čitati, detektivsku priču nekog Roberta B. Parkera.
Reuben je imao cijeli niz takvih knjiga na jednoj polici. Neki je
serijski ubojica ubijao crnkinje u Bostonu. Svaki put kada ubije,
ostavlja crvenu ružu. Bile su to puste riječi, nije se na njih mogla
usredotočiti.
Fotografije su je još uvijek promatrale: njihove oči baziliska mogle
su gledati i kroz zlato i srebro. Spustila je knjigu i prošetala od
sobe do sobe, skupljajući ih. Stale su u veliku ladicu u kuhinji.
U dnevnoj sobi Reuben je držao tropske ribice u velikom
akvariju. Zajedno su plivale, naprijed i natrag, naprijed i natrag,
a njihove blistave boje bile su najsvjetlija stvar u sobi. Po
Reubenovim uputama, sasula je malo hrane u akvarij i gledala
kako pada u svjetlećim djelićima na dno. Ribe su bile poput nje,
pomislila je: žitelji tropa osuđeni da zauvijek plivaju u staklenom
akvariju, tisuće milja od kuće. Sanjala je o tome da potone na
dno akvarija i zauvijek zatvori oči. Nitko je više neće natjerati da
ponovno pliva.
U dvanaest je iz hladnjaka uzela pastrami2 i napravila si sendvič.
Nije se mogla sjetiti je li rekla policiji za pakete mesa koje je
Filius ostavio u njenom stanu. Sendvič joj je teško pao na
želudac. Nije ga do kraja pojela.
U pola jedan je ustala i izvadila fotografije iz ladice. Jednu po
jednu izvadila ih je iz okvira i položila ih na stol. Stare fotografije,
stari ljudi, mrtvi, napola zaboravljeni. S kojim su pravom zurili u
nju? U drugoj je ladici našla škare i počela rezati fotografije u
duge trake, a onda te trake na manje dijelove. Izgubivši
strpljenje, odbacila je škare i prstima počela trgati komade,
usitnjavajući ih u sve manje dijelove: tetu Rivke i ujaka Avruma,
bratića Irvinga i malu Davitu. Kada je završila, Reubenova je
prošlost u neurednim komadima ležala na podu.
Otišla je u dnevnu sobu i našla bocu brendija Napokon u
kuhinjskom ormariću. Polako ga pijuckajući, sjedila je u tišini,
promatrajući ribice svijetlih repova kako kruže naprijed i natrag
u svom zbijenom svemiru. Koliko je krugova u akvariju činilo
životni vijek? Blizu dna akvarija bio je ventil. Otvorila ga je i
promatrala kako se voda počinje cijediti na tepih. Ribice su
tonule sve niže u akvariju, očajnički plivajući, boreći se s
neočekivanom strujom koja ih je vukla prema dolje. Na kraju su
ležale na kamenčićima, pijesku i travi dna, a njihova blistava
tijela su se previjala u konačnoj borbi za dah.
U jedan i petnaest je uzela telefon i okrenula broj u Brook-lynu.
Odgovorio je poznati glas.
- Aubin, jesi li to ti? Moram te odmah vidjeti. Da, odmah. Doći ću
k tebi. Čekaj me.

8. poglavlje
- Vaš je Haićanin bio HIV pozitivan. - dr. Pablo Rivera zavalio se
u svojoj stolici i kratkovidno, preko naočala, zurio u Reube-na.
Liječnik je bio u srednjim tridesetim godinama, delikatnoj dobi u
njegovoj profesiji - još uvijek dovoljno mlad da bude brižan,
dovoljno iskusan da zna da ono što radi nema neki veći značaj.
To što je radio u Cumberlandu, stavilo ga je na prvu liniju. Borio
se u ratu, ali više nije bio potpuno siguran tko mu je neprijatelj.
- Mislite da je imao AIDS? - pitao je Reuben.
Rivera je ponovno gurnuo naočale na nos i odmahnuo glavom.
- Nije to tako jednostavno - promrmljao je.
Bili su u Riverinoj kancelariji, na četvrtom katu bolnice. Reuben
se ovdje osjećao neprijatno. Daje barem znao kako on i liječnik
imaju mnogo toga zajedničkog. Obojica su bili djeca imigranata
koja su izabrala zanimanja u kojima mogu pomagati drugim
ljudima. Obojica su započeli karijere kao idealisti. I obojica su
postajali cinični i nalazili da to boli.
Bolnica je služila kao žarište nezadovoljstva za obojicu. Rivera je
naučio da medicina može učiniti vrlo malo protiv siromaštva i
neznanja. Cijepio je djecu, a njihove roditelje punio antibioticima:
stare su bolesti odlazile, a nove zauzimale njihova mjesta. A
Reuben je ovdje, u sterilnim hodnicima, vidio modrice i rane od
noževa koje su ismijavale sve njegove napore. Rivera je šivao
rane, Reuben je hvatao nasilnike, a cijelo to vrijeme buduće
ubojice i buduće žrtve brusile su svoje oštrice na igralištima
desetaka srednjih škola.
- Upravo ste rekli da ste našli HIV.

1 Bazilisk - izmišljena ptica sa zmijskim repom koja ubija

pogledom
2 Pastrami - vrsta jela, dimljena i dobro začinjena govedina

- Bit ću precizniji, poručnice. Gospodin Narcisse je imao antitijela

na virus HlV-a. Možda je patio od simptoma AIDS-a, a možda i
nije. Ako i kada uđem u trag njegovim medicinskim ispravama,
možda ću moći odgovoriti na to. Svi HlV-pozitivni ne obole uvijek
od AIDS-a. Čak niti svi pacijenti s AIDS-om nemaju HIV. A čak
ima i ljudi - a oni, ni u kom slučaju, nisu svi ekscentrici - koji se
uopće ne slažu daje HIV uzrok AIDS-a. To možda i nije
prihvaćena mudrost, ali je ipak iz ovih podataka moguće izvesti
dobar dokaz da su, možda, u pravu.
- Međutim, naše glavno pitanje nije da li je naš prijatelj imao
AIDS.
Rivera se nagnuo prema naprijed. Reuben je primijetio da izgleda
umorno. Većina je doktora voljela izgledati umorno; od toga su se
dobro osjećali. Ali Rivera je stvarno izgledao umoran.
- Očekujem da ću pravovremeno pribaviti dovoljno informacija na
kojima ću bazirati dijagnozu. Ali, kakvi god njegovi simptomi bili,
ne bih rekao da je gospodin Narcisse umro od AIDS-a. To što je
bio HIV pozitivan spominjem samo zato da bih objasnio kako
sam došao do laboratorijskog izvještaja o kojem sam vam govorio
preko telefona.
Liječnik se zaustavio. Gotovo da se uspio nasmijati.
- Poručnice... mogu li računati na vašu diskreciju?
- Naravno - osim ako informacija koju mi dajete nije bitna za ovu
istragu.
Rivera je na tren oklijevao.
- Ne - rekao je. - Nije bitna. Radi se o sljedećem: gotovo na
samom početku cijele krize s AIDS-om, ljudi su govorili o onome
što smo mi označili kao "četiri H". Postojale su četiri društvene
grupe koje su izgleda bile posebno sklone ovom oboljenju. Svaka
se mogla identificirati rječju koja je počinjala slovom "H".
Homoseksualci su bili najpoznatiji. Zatim hemofili-čari i ovisnici
o hipodermicima'. Četvrto je "H" bilo za Haićane.
' Hipodermici - sredstva, lijekovi koji se daju pod kožu
(injekcijom).
- Jedan od 20000 Haićana boluje od AIDS-a. To je veliki
postotak. Haićani su bili jedna od glavnih "rizičnih" grupa u ovoj
zemlji, sve dok njihova vlada nije podigla galamu i ukinula tu
kategoriju. Službeno ne bih smio tretirati Haićane drugačije od
bilo koga drugog. U praksi, ja to radim.
Liječnik je uzeo kutiju cigareta sa svog stola.
- Pušite?
Reuben je kimnuo i uzeo cigaretu iz kutije. Riviera je zapalio
najprije njemu, a onda sebi.
- Recite mi, poručnice, što vi pretpostavljate: gdje je u ovoj zemlji
najveći udio slučajeva AIDS-a?
Reuben je otpuhnuo tanku liniju dima kroz usta.
- Ne znam. San Francisco, pretpostavljam. Ili možda ovdje, u New
Yorku.
- Netočno. U mjestu zvanom Belle Glade, na Floridi. Što to Belle
Glade ima, a druga mjesta nemaju? Kao prvo, štakore. Drugo,
zdravstvene mjere. Sirotinjske četvrti. Vrlo visoku stopu
tuberkuloze. Lošu prehranu. I većinsko haićansko stanovništvo.
- Problem nije u tome što je narod haićanski. Slučajno su upravo
haićanske izbjeglice među najsiromašnijim ljudima u ovoj zemlji.
Sam Haiti je najsiromašnija zemlja na zapadnoj hemisferi. Postoji
veza između siromaštva i AIDS-a, ista takva kao što postoji veza
između upotrebe teških droga ili pretjerane seksualne aktivnosti i
AIDS-a. Svi vam oni spucaju imunološki sustav dođavola.
Rivera je ustao i otišao do prozora. Ured mu je gledao direktno na
odjeljak Ingersoll Houses projekta za stanovanje Fort Greenea.
Većina njegovih pacijenata dolazila je odande. On sam rođen je
pola milje dalje, kao sin portorikanskih imigranata. Sa samo
malo manje sreće, sada bi bio dolje i borio se da preživi na ulici.
- Mnogo ljudi koje viđamo u ovoj bolnici su Haićani. Službeno, ne
bih to trebao niti primijetiti. Neslužbeno, uzimam uzorak krvi od
svakoga od njih i šaljem ga u laboratorij na analizu. Provede se
jednostavan HlV-test. U današnje vrijeme to je brza procedura i
za nekoliko sati mogu saznati s čime zapravo imam posla. Proveo
sam test na Filiusu Narcisseu i, kao što sam vam rekao, pokazao
se pozitivnim.
Okrenuo se licem prema Reubenu.
- Možda vam se neće svidjeti to što ćete čuti, poručnice, ali zbog
toga nije izvršena autopsija. Ljudi ne vole provoditi autopsije na
leševima s HlV-om. Boje se da bi se mogli zaraziti preko krvi.
Tako je gospodin Narcisse nakratko stavljen na led prije no što je
uručen najbližim rođacima da ga pokopaju.
- Mislim da mu to nisu bili najbliži rođaci, doktore. Koliko ja
znam, gospodin Narcisse nije imao rođaka izvan Haitia.
Rivera je izgledao blago iznenađen, ali ne više od toga.
- Shvaćam. Pa, tko god da je uzeo tijelo, izgleda da je bio
prihvatljiv bolničkoj administraciji. Ne miješam se u takve stvari.
Ako je došlo do neke nepravilnosti, neka se oni time pozabave.
Liječnik je zastao i snažno povukao dim cigarete.
- U svakom slučaju, to nije bilo posljednje što smo čuli o
pokojniku. Uzeo sam više uzoraka krvi od njega, prije no što je
umro. Već jedno izvjesno vrijeme šaljem HlV-pozitivne uzorke
jednom svom prijatelju u College Hospital, tamo na Atlantic
Avenue. Zove se Joe Spinelli. Jedan od njegovih hobija je traženje
HlV-faktora. Ima pristup spektrometru mase koji radi pomoću
plinske kromatografije.
Reuben je ugasio svoju cigaretu.
- A to znači?
- Znači da traži molekularne strukture kako bi identificirao
supstance koje bi inače mogle ostati sakrivene. Stvari koje se
neće pojaviti u uobičajenom testu krvi. Pomiješao je uzorak krvi
gospodina Narcissa s eterom. Kada su se krv i eter ponovno
odvojili, našao je tragove nekoliko neobičnih supstanci.
- Kao na primjer?
- Napravio sam popis. Možete ga ponijeti. Kopiju ću poslati
istražitelju za slučaj naprasne smrti.
- Samo mi ugrubo recite. Je li se Narcisse drogirao? Rivera je
slegnuo ramenima.
- Ne uobičajenim drogama. Joe je identificirao vrlo velik broj
određenih kemijskih tvari, od kojih bi se veoma mali broj pojavio
u bilo kojoj drogi dostupnoj na ulici. Najvjerojatniji izvor nekih od
njih bio bi ili u uzimanju lijekova i hrane ili potkožnom
ubacivanju različitih ljekovitih trava ili životinjskih proizvoda, što
vjerojatno uključuje nekoliko vrsta insekata, žaba krastača i riba.
Liječnik je spustio pogled na papir na svom stolu.
- Da vidim. Joe je našao tragove saponina, velike grupe
glukocida. U velikim dozama oni mogu biti izuzetno toksični.
Jedna varijanta, poznata kao sapotoksini, prepisivala se za
oralnu upotrebu u nekim dijelovima Afrike kao neka vrsta
seruma istine; u velikim količinama nepovoljno djeluju na
celularnu respiraciju i uzrokuju smrt. Joe misli da u ovom
uzorku nije bilo dovoljno za smrtonosnu dozu.
- Također je pronašao različite količine tanina, kisele smole,
toksičnog dihidroksifenillanina, te malo alkaloida, uključujući
prurieninin i prurienidin. Svi se oni mogu naći u nekim tropskim
biljkama, većinom u lijanama penjačicama iz porodice
Leguminosae'. U određenim količinama mogu djelovati kao
psihoaktivne smjese koje mogu prouzrokovati halucinacije.
- Ni ovdje Joe ne misli da je primijenjena toksična doza. Isto se
odnosi i na nekoliko drugih kemikalija iz drugih biljaka i na
većinu onih životinjskog porijekla. S jednim izuzetkom.
- U krvi ovog čovjeka bilo je bitnih količina tetrodotoksina. To je
ono što mi zovemo neurotoksin; drugim riječima, otrov koji
djeluje na nervni sustav. Većina neurotoksina su proteini, ali
tetrodotoksin je neproteinska supstanca goleme toksičnosti.
Grubo rečeno, to je jedna od najotrovnijih poznatih tvari.
Šezdeset je puta jača od strihnina, tisuću puta moćnija od
natrijevog cijanida. Samo 0.5 miligrama čistog tetrodotoksina
ubit će odraslo ljudsko biće. Uzrokuje cjelokupnu
neuromuskularnu paralizu. Vaš je čovjek otrovan, poručnice.
Mene jedino zbunjuje stoje bio živ kada ste ga našli.
1 Leguminosae - mahunarke, lepirnjače

Rivera je skinuo naočale. Bez njih su mu oči izgledale male i

krvave. Reuben je osjetio da liječnikov umor nije bio samo
tjelesni. Prepoznao je taj izgled: dovoljno često ga je vidio u
ogledalu svoje kupaonice.
- Poručnice, ako želite vidjeti što se dogodilo vašem Haićaninu,
morat ćete ga ponovno iskopati. Sto prije.
9. poglavlje
Nakon susreta s Aubinom, Angelina se osjećala nelagodno.
Gotovo cijeli sat poslije toga, bez neke svjesne namjere hodala je
nejasnim ulicama. Njene pete lupkale su po pločniku dok je
hodala dugim koracima, stakato udarci poput laganih udaraca
rada bubnja. Treperila je ulicama, nesvjesna glazbe koju je
stvarala.
Oko pola pet našla se na dnu Clermont Avenue gdje je bio
smješten njezin stan. Nije imala namjeru doći ovamo, ne svjesno:
nešto ju je gonilo, neka sila koju nije mogla imenovati. Pogledala
je duž ulice i nije vidjela nikoga koga poznaje. Nigdje na vidiku
nije bilo označenih policijskih vozila.
Stan je bio zapečaćen. Preko ruba vrata i okvira bio je postavljen
plakat sa službenom NYPD oznakom "STOP: MJESTO ZLOČINA".
Angelina je maknula plakat i stavila svoj ključ u bravu. Bešumno
se okrenuo.
Forenzičari su za sada završili. Posvuda je vidjela tragove njihove
prisutnosti: prah za otiske prstiju, svijetle kartonske privjeske na
predmetima, oznake daje ovaj ili onaj dio maknut kao dokaz.
Dokaz čega? Vrata dnevne sobe bila su čvrsto zatvorena; ostavila
ih je tako i krenula u spavaću sobu.
U ormaru je našla putnu torbu srednje veličine i spakirala je
izabravši svoju bolju odjeću. Još dva para cipela. Čisto donje
rublje. Nešto crno za sahranu. Pomislila je da bi mogla uzeti crno
donje rublje; je li to bilo morbidno? Nije čak ni bacila pogled na
krevet.
S druge strane hodnika, u kupaonici, napunila je veliku toaletnu
torbu skupim kremama i losionima. Rick nikada nije škrtario
kada je kupovala stvari za toaletu, za kupaonicu. Sviđalo mu se
da se ona brine za sebe, običavao je govoriti. U redu, onda, ona bi
mu rekla: tko će se drugi brinuti za mene?
Posvuda su bile Rickove relikvije. Njegov brijač sa sićušnom
oštrom dlakom smještenom na oštrici, krema za brijanje, šampon
protiv peruti, jedne neoprane gaće neceremonijalno razastrte na
košari za rublje. Pretvarala se da ih ne primjećuje.
Podigavši pogled, uhvatila se u ogledalu, velikom ogledalu iznad
umivaonika. Utonule oči, udubljeni obrazi, ravna kosa. Mislila je
na purpurne ribe koje se dave na zraku, na očajničke oči koje
kolutaju i koče se. Bacakanje, bacakanje, nepomično padanje.
Ponovno je pogledala u ogledalo. Grubo fluorescentno svjetlo nije
činilo ništa kako bi ublažilo dojam.
Odjeća joj je bila u neredu. Trebalo joj je kemijsko čišćenje i
glačanje. Ili možda nije. Možda je više nikada neće nositi. Brzo se
skinula, i gaćice i grudnjak, tresući se. Koža joj je bila ljepljiva.
Navala naježenosti gmizala joj je preko raku i prsa. Dobro bi joj
došao još jedan tuš, zaista vruć tuš.
Svjetlo na plinskom bojleru još je bilo upaljeno. U ormaru je
našla sredstvo za pranje tijela. Ušla je u tuš-kabinu, navukla
zastor i namjestila mjerač temperature na vruće. Kada je
okrenula slavinu, voda je provalila iz rozete nad njenom glavom,
močeći je ledenom vodom koja se za samo nekoliko sekundi
pretvorila u kipuću. Zasoptala je i okretala se da bi joj u leđa
udarala kaskada vode koja je pekla. Kada se navikla na vrućinu,
zatvorila je oči i zabacila glavu, dopuštajući da joj vodena struja
pada preko lica. Polako se nagnula unatrag i osjetila oštre iglice
na prsima i trbuhu. Koža ju je žarila dok joj se krv penjala na
površinu. Posegnula je za sredstvom za pranje.
Iznenada je otvorila oči i treptajem odagnala vodu. Osjetila je
strah bez pravog razloga, kao da se stan odjednom probudio.
Iza zavjese za tuširanje ukazale su se sjene. Kupaonica je
zatreperila, rasplinuta iza vela pare i plastike.Voda je pljuskala
na zastor i tako utopila sve zvukove. Osjetila je kako joj srce tuče
i posegnula za rubom plastičnog zastora. Kad ga je povukla, voda
je prsnula na pod. Trepnula je kako bi otjerala teške kapi iz očiju
i napregnula se da vidi. Kupaonica se punila
parom, a ogledalo je već bilo obloženo jednolikim filmom
izmaglice.
Isključila je tuš. Voda je odmah stala, ostavljajući za sobom
mučnu tišinu. Stajala je na pragu pregrađenog prostora i slušala.
Iza nje je voda kapala na pločice. Tup, tup, tup, poput pokvarene
slavine. Napela je uši osluškujući ostale zvukove, nagovještaj da
se nešto kreće u stanu. Tišina. I hladni zvuk kapanja vode na
napukle pločice.
Bešumno je izašla iz tuš-kabine. Glas u glavi stalno joj je govorio
da nešto nije u redu. Čega se bojala? Nije čula ništa. Ali, znala je
čega se boji.
Rukom je posegnula za ručnikom razastrtim preko štange.
Omotala gaje oko sebe i učvrstila ga iznad grudi. Osjećala je kao
da joj je utroba rasklimana. Nije to ništa, rekla sije. Iza nje je
curila voda kao da se led topi. Sjetila se svoga sna, duge šetnje
kroz džunglu, teške vlage koja se cijedila s teških listova golemih
stabala. Znala je čega se bojala.
Dok joj je srce udaralo kao da će iskočiti, otvorila je vrata.
Vanjski prolaz bio je prazan, pun vlastite tišine. Poznat, a opet
iznenada stran. Postala je stranac ovdje, u svom stanu. Nešto ju
je izbacilo van i nije željelo da se ona vrati.
Na prstima se prikrala do spavaće sobe. Bila je prazna. Srce joj je
čekićalo u grudima, nije se mogla prestati osvrtati. Neki glas u
njenoj glavi stalno je urlikao "Izađi, izađi dok još imaš vremena!".
Zgrabila je džemper i traperice i navukla ih. Tenisice. To je bilo
sve. Podigla je torbu.
Odjednom je shvatila zašto je došla u stan. Ishodište njene
unutarnje žurbe bilo je u Rickovoj radnoj sobi, ako policija to nije
već našla i odnijela. Ponovno je spustila kovčeg.
Ovako obučena, osjećala se manje ranjivom nego u kupaonici,
naga. "Tamo nema ničega" rekla si je. Vidjela je plakat na
vratima, sama polomila pečat. Ali oni imaju i druge načine
ulaska. Da, pomislila je, znala je stoje plaši.
Meko poput svile kliznula je u prolaz. S njezine desne strane
bešćutno su stajala vrata dnevne sobe, u teškom okviru.
Trebala je samo pritisnuti kvaku, otvoriti vrata, ušetati. Svi su
odneseni, stvari ispod poda, sva do zadnjeg zuba i kosti i
komadića kože. Ali nju nije to plašilo.
Prešla je spavaću sobu, nesvjesno drhteći dok je to radila, te se
šuljala niz prolaz do Rickove radne sobe. Vrata su bila
djelomično otvorena. Duboko je udahnula i posegnula za
prekidačem. Žarka žuta svjetlost ispunila je sobu. Oklijevajući,
zastala je u dovratku. Bilo je od životne važnosti da nađe ono po
što je došla, a ipak je gotovo prevladao impuls za bijegom. Krv je
brujala u njenim žilama, gusta i topla kao sirup.
Policija je sve pročešljala. To, naravno, nije bilo važno: bila je
sigurna da nisu znali gdje gledati i što tražiti.
Sa zidova su je s prezirom gledala sablasna lica afričkih bogova.
Pored njih haićanski oleografi1 Sv. Georga i Sv. Patricka, u
pozlaćenim drvenim okvirima. Drveni križ s prikazom crnog
Krista. Polica s figuricama iz Conga, iz Loganea - male debele
lutke obučene u crveni i plavi saten sa šljokicama. Osjećala je
njihove oči na sebi, njihovu teškom mukom zatomljenu ljutnju
zbog njenog nedopuštenog ulaska.
Stol je bio ispreturan, ali to nije napravila policija. Dosjei,
buntovi pisama, pera, olovke, spajalice - zbrka pisaćeg pribora -
ležali su razbacani po podu. Ladice su bile nemarno izvučene, a
sadržaj nasumce prosut. Rickova talijanska svjetiljka vrijedna
tristo dolara, ispuštena je i razbijena. Njegova dva ormara za
spise sustavno su pretražena. Knjige su bile istrgnute s polica
duž dva zida, rastresene i odbačene.
Pročešljala je ormare za spise, dio po dio. Preslike računa
nekretnina s Haitija iz kasnog kolonijalnog perioda, sve
netaknuto. Sve nedirnuto, kao što je i očekivala. Kopije osobnnih
pisama iz istog perioda i vladavine Dessalinesa, Christophea i
Petiona, potpuni, osim jednog dosjea. Tko god daje pretraživao,
znao je što treba tražiti.
1 Oleograf - slika naslikana uljenim bojama

U jednom je uglu stajao veliki drveni ormar, s potpuno otvorenim

vratima, a većina njegovog sadržaja porazbacana je po lepihu. To
je bio ponos Rickove zbirke: livres de commerce iz 1735. pa sve do
1788.; nekoliko masivnih registara ukupnih prihoda i rashoda
poznatih pod jednostavnim nazivom grands livres iz francuskih
kuća robova Montaudouin, Bouteiller, Michel i d'Havelooze;
journaux ili indeksi neophodni za razumijevanje velikih računa; i
nekoliko knjiga o brodovima od trgovaca u Nantesu, Le Havreu i
La Rochelleu, s detaljima o samim brodovima, robovima koji su
ukrcani na njih, o smrtnim slučajevima na brodovima, rutama
po kojima su putovali.
Ormar je bio od ružina drveta, težak i suviše ukrašen, po uzoru
na carski stil. Rick ga je kupio prije deset godina u jednoj trgovini
u Heightsu. Ako je trgovac govorio istinu, izradio gaje Phyfe za
vrijeme kasnog perioda u Patrition Streetu - moderni Fulton.
Cijene za ormar kasnog Phyfea bila je tada relativno niska i Rick
gaje nabrzinu kupio - Angelina se sjećala samo nekoliko njegovih
takvih postupaka.
Trgovac je propustio ili zaboravio spomenuti jedan detalj,
otkriven godinama kasnije, sasvim slučajno, kada su premještali
ormar na njegovo sadašnje mjesto. Ako se pritisne list akantusa
na gornjem dijelu iznad vrata, sa strane se otvori daska. Angelina
je provukla prste kroz ornamentirani obrub, našla list i pritisla.
Daska se pomaknula i otvorila veliku šupljinu.
Iz šupljine je izvukla veliku bilježnicu. Brzo ju je prelistala;
izgleda da nitko nije petljao po njoj. Duboko je uzdahnula i
krenula prema vratima. Bogovi na zidovima ravnodušno su je
promatrali. Svuda uokolo i stan ju je promatrao zajedno s njima.
Osjetila gaje kako diše, polagano i neprekidno, bez hitnje, u
očekivanju.
U prolazu je taj osjećaj rastao. Insekti su joj plazili između kože i
mesa. Nije mogla otkinuti pogled s vrata dnevne sobe. Željela je
projuriti do prednjih vrata, van u hodnik, na ulicu; ali noge su joj
bile poput nogu ronioca, olovne, ukorijenjene, čvrsto je držeći u
nevidljivim dubinama. Kretala se, inč po inč, do vrata dnevne
sobe. Srce joj je sada tako glasno udaralo da je mislila da se
zidovi moraju tresti. Noge su se pomicale bez njene volje, inč za
inčem, stopu za uplašenom stopom.
Nije čula ništa osim zvuka vlastitog srca koje tuče, kata bubnja,
bijelog zvuka nasuprot tame noći, otvaranja ceremonije,
otvaranja vrata bogovima. Ouvri barriepou mon, Legba... Tama
koja puca. Ouvri barrie...
Podigla je ruku i pritisnula kvaku. Vrata su se tiho otvorila.
Soba je bila okupana tamnim svjetlom. Angelina je pritisnula
prekidač za svjetlo, ali ništa se nije dogodilo. Oči su joj se polako
navikle na finoću svjetla, sklad njegova odsustva.
Na stolici, tamna usred sobe, sjedila je osoba, napola u sjeni,
neraspoznatljivih crta lica zamućenih polusvjetlom. Angelina je
stala na otvorenom dovratku, napeta, uplašena, naprežući oči.
Zakoračila je prema naprijed. Čuo se zvuk i pokret na desnoj
strani. Okrenula se i vidjela drugu osobu kako iskoračuje iz
nejasne, nefokusirane sjene. Stala je i pogledala u nju. Dah joj se
povratio, ljepljiv i nepravilan.
- Ti - prošaptala je, glasom mekim kao šlag. U glavi joj se vrtjelo,
soba je bila izvan fokusa, pluća su joj bila zbijena gustim
zrakom. Osoba se približila. Angelina se pokušala okrenuti, ali
soba se počela obrušavati, a noge su joj bile poput leda koji se
topi.

10. poglavlje
Bilo je mračno kada je stigao nalog za ekshumaciju. Odjel
istražitelja za naprasnu smrt želio je čekati do jutra. Voljeli su se
držati uredskog radnog vremena kad god je to bilo moguće.
"Mrtvi nemaju ništa protiv čekanja" rekao je službenik kada je
Reuben nazvao da bi uzeo nalog. "Ja imam", odgovorio je
Reuben.
Želio je izvući Filiusa iz groba i želio je to učiniti odmah. Ako
ostane predugo u zemlji, krv u lešu počet će se kvariti. Policijski
patolog objasnio je da će biološka degradacija proteina u
enzimima dovesti do proizvodnje novih enzima i novih proteina, a
oni opet mogu uništiti sve droge koje su još prisutne u Filiusovu
sustavu.
Tražio je daljnje naloge za ekshumaciju još četiri posljednja tijela
iz Hammelova stana. Pokazalo se da ih je bilo moguće
identificirati jednostavnim pokazivanjem fotografija mjesnim
grobarima, te su već bili tiho vraćeni u svoje grobove.
Tada je Reuben po prvi put postao svjestan da je odnekud stizao
pritisak da se zataška ono što je Angelina Hammel našla ispod
podnih dasaka.
Svi su pogrebnici upozoreni da ne kažu ni slovca rođacima. Da bi
poštedjeli ljudske osjećaje, rekli su im; i to je izgledalo dovoljno
razumno. A onda je jedan pogrebnik počeo postavljati pitanja,
nezgodna pitanja. Gdje su nađena tijela? Je li policija uopće
znala tko ih je pokopao? Ima li ih još?
Na tom se stupnju službena izjava stvorila niotkuda, poput
ektoplazme. Sve u svemu, bilo je četiri tijela. Cijela je stvar bila
samo bolesna neslana šala nekih studenata medicine s Long
Island College Hospitala. Ne treba bez potrebe uznemiravati
rođake. Ne treba obećavajuće medicinske karijere uništavati u
samom začetku. Dekan je klincima očitao đavolsku bukvicu.
Tijela će se netaknuta vratiti na mjesto, obitelji te djece platit će
nove bjesove i pogrebe; sve će biti vrlo diskretno.
Čim je vidio tu izjavu, Reuben je uletio u ured kapetana
Connellya. "Kakvi studenti medicine?", pitao je. "Kakve obitelji?".
Connelly je samo slegnuo svojim širokim ramenima i rekao
Reubenu da ignorira izjavu. "Služi samo tome da neki ljudi
ostanu sretni, Reuben. Budi dobar dečko, prihvati igru. Neće
utjecati na tvoju istragu, obećajem. To su odnosi s javnošću, to je
sve."
Da bi stvar bila gora, iz tiskovnog ureda na Plaža Police, poslali
su Douga Lamonta. Poručnika od dvadeset pet godina. Pravi
vjetar, vrlo pametan, trebao bi biti na promidžbi. Živio je na
Manhattanu, u TriBeCa. U potkrovlju. Nosio je odijelo Issey
Miyake, košulju Umberto Ginocchietti, Gucci cipele. Reuben se
sjetio poznate izreke svog ujaka Nathana: "Nikada ne nosi odjeću
čije ime ne možeš izgovoriti."
Lamontu i njegovom skupom, dizajniranom izgledu dane su
upute da se bori s pitanjima, ako i kada se pojave. Nekoliko
reportera iz lokalnih novina načulo je nešto, možda od nekog
grobara. Jedan je od njih došao iz Haiti Observateura, s uredima
na starom Navy Yardu. Lamont ih je otpravio sa smješkom,
uhvativši se za nekoliko sočnih priča o silovanju koje će ogorčiti
čitaoce, spakiranih pod nazivom "informacija za povlaštene", pri
čemu su im se glave zavrtjele od pobožnog završetka o starijim
udovicama koje bi mogle doživjeti šok kada bi im se reklo da su
njihove najbliže i najdraže podigli iz prašine prije njihova
vremena. Da bi sve zaokružio, dao im je liberalnu dozu onoga "vi
nama bacate lopticu, mi ćemo je baciti vama", aludirajući na
vremešne žene koje bi im se mogle naći na putu.
Neotesani mladi reporteri, vrijedni kao crvi, koji su znali
izgovoriti nazive modnih kreatora na etiketama, progutali su
Lamonta i njegov osmijeh od sto dolara kao porciju sušija, i to
hladnu. Svatko bi to mogao napraviti. Zastoje onda Manhattan
poslao princa na bijelom konju?
Ni jedno od preostalih tijela nije identificirano, niti će biti, osim
ako nešto ne iskrsne s ostacima zuba. Reuben je postavio novog
dečka, Johnsona, na poslove provjeravanja izvještaja o
vandalizmu na groblju. Tijela su stavljena na led. A onda je
stigao laboratorijski izvještaj o Filiusu. Sada su ih poredali u
mrtvačnicu za seriju PM-a koji će se nastaviti cijelu noć. Ništa
komplicirano. Znali su što traže: tragove trovanja tetrodoksinom.
Reuben i njegov partner Danny Cohen odvezli su se ravno na
istok, na Fulton, prije no što su skrenuli u Jamaica Avenue,
obilazeći donju stranu velikog kompleksa parkova i groblja koji
povezuju Brooklyn i Queens. Čak i u smrti, ljudi New Yorka su
više voljeli segregaciju od integracije. Visoki kameni zidovi i
zahrđale ograde odvajale su Židove od Katolika, Portorikance od
Kineza. Nema sumnje, odlazili su u ograđena i stiješnjena
nebesa.
- Mrzim ovo mjesto - rekao je Danny. - Kad sam bio mali, otac me
dovodio ovamo. Sve te kamene kuće s "Cohen" iznad vrata.
Stalno sam imao noćne more, mislio sam "Ako si Cohen, stave te
na jedno takvo mjesto." Mislio sam da su to mali zatvori.
Kraj Stony Roada su skrenuli u Cypress Hills. To je groblje bilo
popularno kod Haićana premda tamo još nisu imali odvojeno
zemljište. Bilo je bezimeno: nevjernici pomiješani s vjernicima,
crnci s bijelcima.
Ostatak tima za ekshumaciju već je čekao u uredu groblja. Pored
Reubena i Dannyja, tim se sastojao od Stevea Koreskia iz ureda
državnog zastupnika; patologa koji će izvesti autopsiju,
libanonskog doktora Chamouna; pogrebnika koji je nadgledao
sahranu; i dva dugokosa grobara. Na Reubenovo iznenađenje, s
ostalima je stajala i Sally Peale. Sally mu je nekad bila djevojka,
oštra odvjetnica iz zakonodavnog odjela City Halla' u New Yorku.
- Točan kao i obično, Reuben. - Sally je bila mala, plava i čvrsta
kao kremen. Ona i Reuben su se nekada stalno viđali, otprilike
prije tri godine, na vrlo osobnoj osnovi; ali sada su se prvi put
sastali na groblju. Na trenutak je Reuben osjetio poznatu jaku
privlačnost: Sally Peale nije bila od onih koje na brzinu
zaboravite. S naporom se nasmijao; još uvijek su bili prijatelji, još
uvijek su se povremeno viđali, još uvijek su razmjenjivali poklone
za Božić i Chanukah1.
- Što ti ovdje radiš, Sally? Nisam znao da se City Hall zanima za
ovo.
- Samo te držim na oku, Reuben. Kako si?
- Dobro. Lijepo izgledaš.
- Gladna sam. Planirala sam otići na večeru danas.
- Netko koga poznajem?
Sally je prezrivo frknula nosom.
- Bih li ja poznavala ljude koje ti znaš? Ma daj, Reuben. Daj
Steveu ovlast i izvucimo tog momka iz zemlje.
Narcisse je bio sahranjen u dijelu Parksidea, na Cypress Hillsu,
na istočnoj granici groblja, pored Memorial Abbey2. Ekipa se
polako provezla između visokog, poluosvijetljenog drveća. Svjetla
automobila isticala su stare židovske grobove s desne strane.
Minutu kasnije ušli su u golemo područje kineskih ukopa,
grobova prekrivenih niskim kamenjem na čijem je vrhu stajao
manji kamen skomadom papira.
Parkirali su iza samostana i ostatak puta prešli pješice, hodajući
jedan po jedan između niskih, sivih i ružičastih, zbijenih
nadgrobnih ploča. Imena su većinom bila španjolska. Nitko ovdje
nije izgledao jako važan ili bogat.
Rubovi šljunčane staze po kojoj su hodali bili su najoštrija
granica. Baterijama su osvjetljavali imena i datume, kameni kip
sićušnog ranjenog anđelka, nejasno obojeno cvijeće pogaženo
kišom i vjetrom. Novi grob, djelomično prekriven daskama, zjapio
je poput otvorene rane u zemlji. Reuben gaje zaobišao, stresavši
se kao daje u blizini nekog predskazanja.
Narcisse je bio pokopan iza samostana, nedaleko od Inter-
borough Parkwaya. Pogledavši prema sjeveroistoku, Reuben je
vidio visoka svjetla Manhattana, savršena pod niskim nebom.
Pod nogama se svježa zemlja groba jedva vidjela ispod hrpe
vijenaca natopljenih kišom.
Kopači su uzeli dvije lučne svjetiljke iz kamiona parkiranog u
blizini. Cesto su radili noću, osobito u ovo doba godine. Uključili
su svjetiljke, otrgnuvši svjetlost iz tame. Prije no što su počeli
raditi, pomaknuli su cvijeće na jednu stranu. U tom se času
plastična ceduljica odvojila od velikog vijenca i odlepršala na
zemlju, kraj Reubenovih nogu. Sagnuo se i pokupio je.
"Dormìpa'fumé, Filius", pisalo je. Nije bilo potpisa. Reuben ju je
brzo ubacio u džep.
Nije primijetio kako mu Sally prilazi sa strane. Nježno mu je
dodirnula ruku, a on je poskočio.
- Jezovito, ha? Kimnuo je.
- Već si bila na ovakvom poslu? - pitao je. Zvuk teških lopata
koje režu mokru zemlju prekidao je riječi.
Kimnula je.
- Šest puta. Ali ne noću. Zastoje ovo tako hitno? Objasnio je.
- Ipak mislim da si to mogao ostaviti do sutra - odgovorila je. - Ili
možda voliš zakulisne igre? - Iza nje su kopači bili sagnuti nad
svoj zadatak, samo siluete ocrtane na oštrom svjetlu. Uokolo,
ljudi su stajali u grupicama, šapćući ili u tišini promatrajući
iskopavanje. Netko se nervozno nasmijao.
- Kada smo već kod zakulisnih igara - nastavila je Sally - kakva
je to priča o kaubojskim medicinarima iz College Hospital?
Slegnuo je ramenima.
- Odnosi s javnošću - rekao je.
- Po čijim uputama?
- Mislio sam da bi možda ti meni mogla reći. Odmahnula je
glavom. Lice joj je bilo u sjeni, ali je vidio
njene bjeloočnice. Izgledalo je kao sjećanje. Možda je i bilo.
- Čuj, Reuben, ono što si ti našao, što je to bilo? Kako sam čula
devet mrtvih ljudi, niti jedan od njih s vidljivim znakovima
nasilja. Netko je naglo zaključio da su iskopam s mjesnih groblja.
Dvadesetčetiri sata nakon toga neki od njih su identificirani i
vraćeni nazad u zemlju. Vjeruj mi, to je brz posao. Dakle, tko želi
da se ti ljudi pokopaju?
Slegnuo je ramenima, živopisnom gestom posuđenom od oca, koji
ju je opet uzeo od svog oca. Bilo je to slijeganje s precima.
- Stvarno ne znam - rekao je. - Sve ide tako brzo od samog
početka ovog slučaja. Netko na visokom mjestu namjerno želi
umanjiti važnost toga.
- Još uvijek istražuješ. Je li tako?
- Da, ali većinom zbog čovjeka kojega ćemo ovdje iskopati.
Nemam dokaze o prljavoj igri niti za jedno od drugih tijela.
Četvorica koju su ponovno sahranili, već su dobili smrtovnice.
Sve prirodne smrti.
Kopači su bili u zemlji već do pasa. Grob se nije počeo slijegati,
pa je prhku zemlju bilo lako izbacivati kada su došli ispod razine
do koje je doprla kiša.
- Što se događa, Reuben? Netko uporno postavlje pitanja u mom
uredu.
- O ovome? Tko?
- Ne znam. Moj ih šef prosljeđuje meni, kaže da su bila upućena
njemu.
- Netko iz tvoga odjela? Odmahnula je glavom.
- Ne. Možda netko iz ureda gradonačelnika. "Netko iz
administracije", kako to Jack kaže. Nemoj me držati za riječ.
- Kakva pitanja?
- Žele detalje. Koliko tijela, znamo li njihov identitet, stoje
učinjeno? A, da, netko se izgleda interesira i za tebe. Jack me
pitao što znam o tebi.
- Nadam se da si mu rekla sve prave stvari.
Nasmijala se. Sjetio se njezinog osmijeha iz prošlosti i isto tako
brzo izbacio tu misao iz glave. - Rekla sam da si gonif. Što bih mu
još trebala reći?
- Govori li jidiš?
- Zar treba znati jidiš da se prepozna gonif! - Zastala je, još se
jednom uozbiljivši. - Što je tako ozbiljno u ovom slučaju,
Reuben?
Nije odmah odgovorio. Kopači su udarili u lijes i počeli otklanjati
posljednje lopate zemlje.
- Ne znam, Sally. Ali želio bih saznati. Slušaj, ako nešto čuješ,
hoćeš li me obavijestiti?
- Svakako. Isto vrijedi i za tebe.
- Raspitaj se, saznaj tko stoji iza tih pitanja. Hoćeš li to učiniti?
Kimnula je. Nelagodno su preletjeli pogledom jedno preko
drugog. Trebalo bi tako malo: jedna riječ, dodir...
- Mislim da će sada izaći Drakula - rekla je Sally, bacivši pogled
dolje na grob.
Jedan je grobar izašao iz jame i pomaknuo vitlo na mjesto iznad
rupe. Čvrsta traka bila je provučena kroz četiri ručke lijesa, a
onda pričvršćena na uže spušteno odozgo. Drugi se grobar
izverao i pomogao svom partneru oko vitla. Lijes se polako
podigao iz zemlje, putem lagano grebući stranice rake i
izbacujući malo grumenje zemlje.
Svijet se sveo na duguljastu kutiju, sve su oči bile uprte u nju.
Reubenu se cijeli prizor odjednom učinio smiješnim, poput
raspleta nekog magičnog TV showa u kojem podižu mađioničara
u njegovom ukrašenom kovčegu, a on prkosi smrti luđačkom
košuljom i lancima. Vitlo se nespretno trznulo i nakrivilo lijes.
Nešto je jako lupilo u njemu. Kopači su nastavili s namatanjem.
Reuben je grobarima pomogao namjestiti lijes na jednoj strani.
Mjedena pločica s imenom bila je još uvijek sjajna,
1 Gonif - (yiddish) lopov, hulja, bitanga

jedva zamućena kratkim boravkom pod zemljom. Svjetlo je sjalo

poput nesreće, rasvjetljavajući lijes. Grobar je iskoračio iz male
gomile, s dugačkim odvijačem u ruci. Izgledao je nervozan,
kretnje nespretne, sve to uveličano oštrim svjetlom. Pažljivo se
kretao oko lijesa i odvrnuo vijke.
Dva kopača su uhvatila poklopac i skliznula ga na jednu stranu.
Reuben je prišao bliže, krećući se između svjetla i lijesa. Sjena je
pala na unutrašnjost. Reuben je dao znak rukom i grobari su
potpuno maknuli poklopac. Reuben se izmaknuo sa svjetla i
pogledao dolje.
Lijes je bio prazan. Na čipkastom jastuku gdje se nedavno
odmarala Narcissova glava, ležao je mali bijeli lijes prekriven
slovima.

11. poglavlje
Bila je sva u krhotinama i komadićima, plijen, slika
besprijekornog raspadanja, šetala je poluslijepa ulicama od olova
i katrana, kao da svijet nema kraja, kao da će šetati zauvijek,
neometana. Ili opet, kao da je svijet već skončao, a ona ostavljena
sama da bi teturala i spoticala se po grobovima.
Nesigurni koraci su je nosili, kao i ranije kad su je hvatale krize,
do male haićanske crkve na Lafayette. Mala, bijelo obojena
građevina manje joj je ličila na svjetionik spasa, a više na
grobnicu, te je u prvi tren ustuknula. Ono čemu je bila svjedok
posljednji tjedan, a naročito ono što je vidjela danas popodne,
dovelo ju je do samog ruba. Bojala se ludila, ali još više od toga
mogućnosti da iza svega što se dogodilo leži racionalni um.
Crkva je bila nejasno osvijetljena, kao i uvijek u ovo doba dana,
kao daje naprosto čekala daje se osvijetli. Na malom oltaru
gorjelo je crveno svjetlo, boje trešnje, slabašno je treperilo kao
znak prisutnosti Krista. Angelina se prekrižila i nezgrapno
kleknula. Nije bila pobožna žena, lagani pokreti bogoslužja činili
su je nespretnom. Iznad oltara, blijedo osvijetljen i obojen,
nejasno purpuran, lik Krista promatrao ju je kako se uvlači na
sjedalo i sagiba glavu. Krist rob, Krist odbjegli crni rob, Krist
krvareći izbavitelj robova. Može li išta od toga biti istina?
Dolazila je u St. Pierre gotovo godinu dana, s vremena na
vrijeme. Rickova ljutnja, Rickova ravnodušnost, Rickova spolna
uzbuđenost, Rickova hladnoća - to su bili poticaji koji su je gonili
na izopačeno bogoslužje i nesavršenu ispovijed. Ili je to bilo
naprosto zbog toga što je postajala sredovječna, ulazila u
menopauzu i trebala joj je vjera?
Još uvijek je pokušavala dovoljno umiriti misli da bi se molila,
kada ju je našao Otac Antoine. Očekivao ju je još otkako je čuo
za Rickovu smrt. Znao je, naravno, da je Rick bio protestant i da
njegova služba neće biti potrebna za pogreb. Ali trebat će ga
Angelina, u to je bio siguran.
Svećenik je dugo čekao kraj nje, promatrajući u tišini i čekajući
da joj popusti koncentracija. Ali ona se nije mogla koncentrirati,
bila je rastrojena, bilo joj je neprijatno s Kristom koliko i s
Reubenom i sjećanjima na njega, ranije, danas. Napokon se
okrenula i pogledala u Oca Antoinea.
- Bonsoir, Angelina. Tout va bien?
Odmahnula je glavom. Oči su joj bile goleme, bez izraza.
- Ne - rekao je svećenik - naravno da nisi. Oprosti mi.
Sjeo je kraj nje, visoki čovjek, nespretan u crnoj svećeničkoj
haljini. Goleme su mu ruke ležale na krilu, bespomoćne,
nekorisne za bilo kakvu utjehu. Ovdje, pred likom njegova boga
bolnih očiju, to što je bio svećenik, dopuštalo mu je pružanje
utjehe jedino riječima.
- Richard est mort.
- Da, znam. Silbert mi je jučer rekao. Očekivao sam te. Trebala si
prije doći.
- Sada sam ovdje.
- Da - šapnuo je. - Sada si ovdje.
- Oče, moram s vama razgovarati. - Nikada je prije nije vidio
ovakvu. Zabrinutu, da; ali nikada pokunjenu i iscrpljenu.
- Naravno. Možemo razgovarati ovdje ili...
- Ne - rekla je isprekidanim glasom - ne razgovarati. Ispovjediti
se. Imam nešto za ispovjediti. Molim vas, Oče, prije no što bude
kasno.
Visoki svećenik zbunjeno ju je pogledao. Cijelo vrijeme otkako je
dolazila u crkvu, niti jednom nije ušla u ispovjedaonicu. Večeras
je izgledala zgrčeno, kao daju nešto razdire.
- Otići ćemo tamo - rekao je - u ispovjedaonicu. Bit će ti lakše.
Slijedila gaje kao pretučeni pas, ili kao netko tko nosi težak teret
koji ne može skinuti.
Mali pregrađeni prostor bio je nespretno smješten u ugao crkve,
u blizini male kapelice Sv. Michela. Samo je malo svjetla ulazilo u
nju čak i kada je crkva bila potpuno osvijetljena. Bilo je to
mračno mjesto, namijenjeno mračnim mislima. Grijeh ne izlazi
lako na danjem svjetlu.
Angelina je sjela kraj rešetke, pitajući se zastoje uopće došla
ovamo. Sto može svećenik učiniti? Što bi ona to mogla reći da bi
se išta promijenilo?
- Koliko je prošlo od tvoje posljednje ispovijedi?
Zraka svjetlosti pala je kroz rešetku njoj na krilo, ukrašavajući je.
- Dvadeset godina.
Svećenik je izgovorio svoje uobičajene molitve, ona je odgovorila,
a onda je među njih pala tišina, bremenita težinom tako mnogo
neispovjeđenih grijehova. Gdje početi? Gdje završiti?
Zamuckujući, rekla je prvo što joj je palo na pamet. Imala je tako
malo prakse u ovome, jezik joj nije želio surađivati u izdaji srca.
Ali riječi su polako dolazile, u početku s oklijevanjem, a onda
tečno, bujica se izlila, obilna i raskošna, umalo je udavivši.
Trebalo joj je više od sata, a kad je završila, tresla se i probijajo ju
je hladan znoj. Drhtećim glasom, svećenik je izgovorio ustaljene
rečenice za razrješenje. Ali nije se osjećala razriješenom grijeha.
Ništa je nije moglo razriješiti. Nije to bilo ništa stoje ona
napravila: djela se mogu izbrisati milošću. Radilo se o nečemu
što je znala. Nema milosti za znanje, nema razrješenja za ono
stoje u mislima, što kljuje.
Otac Antoine je prvi napustio ispovjedaonicu. Angelina ga je
slijedila, pognute glave, očiju uprtih u pod.
- Mogu li nešto učiniti za tebe, Angelina? Želim pomoći.
- Ne, Oče, ništa.
- Jesi li govorila još sa kim o... ovome? Odmahnula je glavom.
- Bilo bi bolje da to i ne činiš. Ali ja sam ovdje kad god me
zatrebaš.
- Hvala, Oče. - Zastala je. - Mislim da bih sada trebala krenuti.
- Gdje si? Možda ću te nazvati.
- Ne, nemojte to raditi. U redu je, kod prijatelja sam.
- Barem mi reci gdje si.
Dala mu je adresu i zapisao ju je u malu bilježnicu koju je držao
u džepu. Kada je odložio knjigu, pogledala gaje.
- Ima li veze to što zapravo ne vjerujem? Koliko li mu je puta
postavljeno to pitanje. Odmahnuo je glavom.
- Ne znam, Angelina. Treba pohađati misu i ispovjediti grijehe.
Ostalo prepusti Bogu.
- Je li to stvarno tako jednostavno?
Odvratio je pogled. Na oltaru je crveno svjetlo zatreperilo i ugasilo
se. Umislio si je da osjeća propuh.
Okrenula se i otišla, niz prolaz, van u noć. Otac Antoine stajao je
neko vrijeme u tišini, očiju prikovanih na mjesto gdje je ugasnulo
svjetlo. Kasnije će promijeniti svijeću.
Izašao je kroz sporedna vrata koja su vodila u župni dvor.
Večeras kod kuće nije bilo više nikoga. Noge su mu bile teške,
osjećao je mučninu. U radnoj sobi je sjeo i pokušao se sabrati.
Na kraju je uzeo telefon i okrenuo broj. Dugo je zvonio prije no
stoje čuo odgovor.
- Ovdje Otac Antoine iz St. Pierrea. Imam informaciju koju ste
tražili. Ali morate mi obećati da nećete ozlijediti ženu.
Glas s druge strane govorio je smireno, umirujuće. Otac Antoine
duboko je udahnuo.
Trebalo je samo nekoliko sekundi da kaže adresu, ali činilo mu
se kao cijeli život. U svetištu se ugasilo svjetlo. Crkva je bila u
tami.
- Čujte - rekao je kad je završio. - Ovo je posljednji put što me
čujete. Razumijete li? Ne želim vas više ovdje vidjeti. Niti ovdje,
niti bilo gdje u mojbj blizini.
Nije bilo odgovora. Veža se prekinula.

12. poglavlje
Reuben joj je sinoć dao ključ. Ušla je ne znajući je li se on već
vratio ili nije. Hodnik je bio u mraku, ali na njegovom kraju je
vidjela svjetlo ispod kuhinjskih vrata.
Bila je obamrla, bez osjećaja. Kao da ju je gušilo nešto tamno i
teško; žudila je za nekom novom boli, nekom nedovršenom
tugom, da je raspara i dopusti joj ponovno disati. Lagano je
gurnula vrata i ona su se širom otvorila viseći na labavoj šarki.
Sjedio je na podu, na hladnim pločicama, prekriženih nogu među
unakaženim djelićima fotografija svoje obitelji i prijatelja,
pretražujući ludu slagalicu osmjeha i lica, iščupanih udova i
potrganih gesta, tražeći nešto prepoznatljivo. Tiho je plakao.
Stajala je u dovratku i promatrala ga, ne osjećajući ni krivnju ni
zadovoljstvo. Prsti su mu se kretali poput neprošaranih krila
leptira na tamnim laticama, dodirujući svoju uništenu prošlost
nježnim milovanjem, mekim poput praha. Umalo je zaplakala
zbog njega.
Napokon je podigao pogled i vidio je kako ga promatra, očiju
skrivenih iza omaglice suza. Nije ništa rekla. Ispovijed ju je
ostavila nijemom i praznom.
- Zašto? - pitao je, znajući da nema odgovora.
Okrenula se od njega. Krv joj je bučala u glavi, potpuno joj
pobijajući tišinu. Kao i on, i ona je željela sve ponovno sastaviti.
Željela je ponovno čuti svoje misli. Ali tu je bila samo krv koja joj
je jurila u glavu i glasovi koje nije raspoznavala, a koji su dozivali
njeno ime iz daljine. Istrčala je iz stana, nazad u noć.
Prazne ulice protezale su se pred njom kao odvodni kanali,
odvratne i nenastanjene. Nije bilo važno kojim putem ide.
Skrenula je udesno i trčala, slijepa i gluha, pokušavajući zatomiti
glasove u glavi.
Stigla je do ugla Coney Islanda i Cortelyoua kada je odmah iza
sebe začula njegove korake kako čvrsto gaze po pločniku. U njoj
nije ostalo ni daha ni volje; bila je izmoždena i rastrgana,
nesposobna nastaviti dalje. Zrak joj je dolazio u hrapavim dah-
tajima, oštar bol prikovao joj je pola tijela. Onesvijestila se uz
prozor George's Restauranta, dašćući poput opkoljene lisice.
Unutra su ljudi pili kavu i jeli najbolji kolač od sira u Brooklynu.
Živopisne američke zastave bile su pribijene pored fotografija
mladih muškaraca i žena u raznolikim vojnim odorama.
Neiscrpna žudnja imigranata za osjećajem normalnosti.
Polako hodajući, došao je do nje. Suze na obrazima još mu se
nisu osušile. Žena u prolazu znatiželjno je bacila pogled na njih,
misleći da su ljubavnici u žara svađe. Angelina se tresla, boreći
se za dah. Kosa joj je pala na otvorene oči, duga i ljutita. Žena ih
je trenutak promatrala, a onda odšetala, nezainteresirana.
Svatko ima svoje brige.
Nježno joj je dodirnuo rame, ali je ona žmirnula i povukla se,
gotovo kao da ju je ošamario.
- Stoje, Angelina? Čega se bojiš? Neću te pozlijediti. Fotografije
nisu važne. Nisam ljut, vjeruj mi. Povrijeđen sam, ali ne ljut.
Želim shvatiti.
Nije ga mogla pogledati, nije mogla podnijeti njegove oči. Cijelo se
vrijeme tresla. Ponovno ju je dodirnuo i osjetila je da se nešto u
njoj slomilo. Ruka joj je oživjela i odjednom ga je počela udarati,
jako, po licu, a onda opet i opet, sve dok ga nije bijesno tukla
stisnutim šakama, udarajući ga posvuda - po licu, rakama,
grudima, trbuhu. A cijelo to vrijeme bila je tiha, kao da je bijes
imao samo ruke za svoje iskazivanje.
Jedva da ju je mogao kontrolirati. Njezine ruke su mlatile, tukući
ga i okrećući. Nije ju želio pozlijediti, nije želio da se ona pozlijedi,
ali ju je morao zaustaviti. Nekako ju je uspio zgrabiti za ruke, ali
se ona nastavila tresti, napeta, grčevita, kao da ju je uhvatio
napad.
Viknuo je na nju. - Angelina, pokušaj se kontrolirati! Molim te,
Angelina, prekini! Ozlijedit ćeš se! Nemaš se čega bojati! Želim ti
pomoći, Angelina. Molim te, prestani! - Ali ona je dahtala i
pljuvala i trzala rakama, pokušavajući se osloboditi.
A onda, isto tako naglo kao što je i započeo, napad je prestao.
Ukočila se, cijelo joj je tijelo bilo zlokobno napeto. Trenutak
kasnije, omlitavila je naslanjajući se na prozor kao da će pasti.
Očekivao je suze, a kada se nisu pojavile, pomislio je da joj neće
moći pomoći.
- U redu je - rekla je. - Dobro sam, sada je prošlo. Žao mije što
sam te udarila. Žao mije što sam ti poderala fotografije.
- To nije važno. Idemo u stan.
Pokušao ju je zagrliti, misleći da možda treba neku utjehu, ali se
ona odmaknula od nespretnosti njegove geste i nastavila sama.
Polako ju je slijedio, nitko nije govorio, oko njih je bila opipljiva
tišina. Njezino je disanje još uvijek bilo grčevito i neujednačeno,
ali ljutnja ili užas - nije mogao odlučiti što je to bilo - su prošli.
U stanu ju je posjeo s čašom brendija, pa natočio sebi. Još uvijek
je vidno drhtala. Kod prvog gutljaja se stresla. Buka u glavi se
stišala do nejasnog mrmora. Glasovi su postali šapati, milosrdno
daleki. Nije ih prepoznala, ali oni su nju znali, znali su joj ime i
bojala se da će, ako je budu dovoljno uporno zvali, na kraju otići
k njima.
- Osjećaš se bolje? - pitao je nakon nekog vremena. Kimnula je.
Bili su u dnevnoj sobi. Počistio je ribe; akvarij
je bio u kutu, taman i prazan, trava na dnu već je počela trunuti.
- Želiš li mi reći što se to događalo?
Odmahnula je glavom i ispružila čašu tražeći još Armagna-ca.
Okus joj je vratio sjećanje na dom, na posljednje dane u Parizu.
Njezin otac je uvijek slao prijatelju u Francusku pošiljke Vieille
Reserve konjaka iz Charentea. Večernji gosti čeznuli su za njim,
govoreći da nitko drugi na cijelom Haitiju nema tako dobar
brendi. Nakon što je njezin otac uhapšen, Tontoni su došli
ukrasti posljednje zalihe iz podruma. "Konfiskacija" rekli su, ali
to je ipak bila krađa. Nisu ostavili ništa, ali tada to već nije bilo
važno. Gosti više nisu dolazili na večera.
- Danas sam išla na ispovijed - rekla je.
- Stvarno? I što si ispovjedila? Oklijevala je.
- To je moja i Božja tajna. -1 tvog svećenika. Kimnula je.
- Da, i moga svećenika. Ali on ti neće ništa reći. Oni se zaklinju,
ti svećenici. Mislila sam da ćeš to znati.
- Da, to znam. Polovica zločina u ovom gradu mogla bi biti
riješena kada bi se to pravilo moglo isključiti samo na jedan dan.
- Zastao je. - Mislio sam da nisi religiozna.
- Mogu biti kada mi treba.
- Treba li ti sada?
- Mislim da treba, da.
Naglo je promijenila temu i govorila mu o Vieille Reserve, a onda,
i ne namjeravajući, o svom ocu.
- Zašto je tvoj otac uhapšen? - pitao je.
Slegnula je ramenima. - Zašto je onih dana bilo tko uhapšen?
Tontoni Macoutes ubijali su nevine ljude samo da se uvjere kako
se baš nitko ne osjeća sigurnim. Otac je bio ministar kada je
predsjednik bio Vincent, onda opet Lescot, tamo tridesetih i
četrdesetih godina. Ministar obrazovanja u oba slučaja. Kada je
Lescot 1946. zbačen s vlasti, napustio je politiku i usredotočio se
na svoju plantažu kaučukovca pored Jere-mie.Kada je na vlast
došao Magloire, nagovorio je moga oca da ponovno zauzme
mjesto u kabinetu, a kada je i on zbačen, moj se otac ponovno
vratio na plantažu. To je bilo 1956. Ocu je bilo šezdeset godina.
Meni je bilo sedam.
- Sljedeće je godine izabran Duvalier, i uskoro su Tontoni lovili
članove elite. Naša je obitelj bila visoko na njihovim popisima:
Hypolite-Beliardovi su među najstarijim gens de couleur.
Usiljeno se nasmiješila.
- Na Haitiu je sve u boji, znaš. Dulje od gotovo svih ostalih imali
smo svijetlu kožu, pa kotiramo visoko u društvu.
Slegnula je ramenima i preko lica joj je prešla grimasa.
- Dakle, šest mjeseci nakon što je Duvalier došao na vlast, neki
su ljudi došli na našu plantažu. Odveli su oca u Port-au-Prince.
Nikada ga više nisam vidjela.
Zašutjela je, zureći u prazan akvarij, u praznu čašu u ruci.
Nakon smrti njezina oca u zatvoru, majka joj je prebačena u
sanatorij u Švicarskoj. Nije bilo dijagnoze, nije bilo lijeka.
Jednom godišnje odvodili su Angelinu k njoj, u posjetu, ali majka
je nikada nije prepoznala, nikada ništa rekla. Vani, u dugim
švicarskim noćima, dizali su se hladni teški vjetrovi koji su
obećavali snijeg, te padali na oštre planinske strane. Unutra je,
na stolu kraj njenog kreveta, stajala fotografija koraljnog mora,
zamućena u srebrnom okviru.
Kako je Duvalierov zagrljaj stezao zemlju, elita se počela pakirati
i odlaziti - neki u Europu, neki u SAD. Sa šesnaest godina,
Angelinu su poslali na školovanje u Pariz. Kada su se, nakon
nekoliko godina, stvari malo smirile, njezina teta Classinia
pozvala ju je nazad u porodičnu vilu u Petionville, visoko u
brdima iznad Port-au-Princea. Živjela je tamo sa svojom tetom i
nekoliko slugu, pijuckajući posljednje dobro vino, promatrajući
purpurni zalazak sunca preko zaljeva, četkajući svoju dugu crnu
kosu i proučavajući lice u ogledalu od francuskog stakla,
donesenog na Haiti davno prije iz Nantesa. Noću je slušala tap-
taps koji su prolazili zavojima na Petionville Roadu.
- Željela sam biti umjetnica - rekla je. - Slikarica. Kada sam bila
u Parizu, malo sam studirala. Imala sam učitelja u ulici St.
Sulpice. Rekao je da imam talenta. Kada sam se vratila na Haiti,
slikala sam svaki dan; ali Rick je rekao da samo gubim vrijeme,
da tamo nikada neću postati ozbiljna umjetnica. Rekao je da
moram otići u New York, da će mi kupiti atelje.
-1 kupio gaje? Odmahnula je glavom.
- Imala sam sobu u stanu koju sam zvala svojim ateljeom, ali bila
je pretrpana i premračna. Još uvijek pomalo slikam, ali samo za
sebe. Nikada nije bilo izložbi i galerija.
- Jesi li zadržala svoje slike?
Čudno ga je pogledala, kao da je njegovo pitanje otvorilo neki
zabranjeni teritorij.
- Neke su još na Haitiju - rekla je. - A one iz New Yorka
pohranjene su u depou u Bensonhurstu. Nitko ih nikada ne
gleda. Ne znam zašto ih čuvam - samo sakupljaju prašinu i
paučinu.
- Mogu li ih vidjeti?
- Ne bi ti se svidjele.
- Kako znaš?
- Znam - rekla je. - Znam.
Richard Hammel našao ju je na svom prvom istraživačkom izletu
tamo. Ona je imala dvadeset četiri godine, on trideset jednu.
Svako popodne vodio ju je na piknike u Kenscoff, a većinu večeri
na večeru u Oloffson. Plesali su na disko glazbu u Cercle
Bellevue i merengues1 u bezimenom klubu u ulici Poste
Marchand. Njegova stipendija za istraživanje već je bila gotovo
iscrpljena na kraju prvog mjeseca. S vremena na vrijeme bi ga
pratila u udaljeni houngfor2 u dolini Artibonite, gdje su
promatrali kako muškarci i žene postaju bogovi i božice. Cijela
dva mjeseca je blistala. Po prvi put u životu mislila je daje sretna.
Gore na profinjenom zraku Petionvillea, međutim, oni njezini
rođaci koji su još ostali na Haitiju, mrmljali su svoje
neodobravanje. Rickje bio Amerikanac, daleko od bogatog, a što
je bilo gore od svega, čovjek bez predaka. U njihovim je očima
zbog toga bio vrijedan svakog prezira. Hypolite-Beliardovi živjeli
su u svijetu sitnih razlika, mikrokozmosu čije su konture bile
određene finim gradacijama obojenosti kože - mulat, mara-bu3,
grifon4, crno-bijelo - te čak i profinjenijim nijansama ukusa i
odgoja. Stavljali su prah od riže na lice, pijuckali apsint5 na
Pigalleu i naručivali najnovije romane iz Pariza. Brak je bio
zabranjen.
1 Merengues - latinoamerički ples

2 Houngfor - prostorija u kojoj se održavaju voodoo rituali '

Marabú - vrsta afričke rode

4 Grifon - čupavi prepeličar oštre dlake

5 Apsint - alkoholno piće od pelina i anisa

Angelina se ipak udala za njega. Sutradan, teta ju je javno

razbaštinila. Rick ju je odmah vratio u New York, u mali stan u
Brooklynu. Iza zamrljanih prozora nije raslo ništa. Nije bilo
planina, šuma, koraljnih mora. Nekoje vrijeme bila sretna i
mislila da je zaljubljena. Ali, njezin je sat otkucavao, a nježne niti
na njezinoj vjenčanoj haljini se parale.
Kasnije je noću ležala budna i slušala zvukove kojih nije bilo.
Ponekad bi zapadala u provale grčevitog spavanja i sanjala žutu
haljinu koju je nosila kao mala djevojčica, kada je imala sedam
godina.
Angelina je pričala do kasno u noć. Nije imala fotografije da ih
pokaže Reubenu, samo poderana sjećanja. Zalasci sunca i
ogledala svjetlucali su, pa ih je malo vidjela, malo nije; njezine ih
riječi nisu mogle vezati, umiriti ih. Pitala se što skriva. I zašto.
Bilo je dobrano iza ponoći kada ju je odveo u njenu sobu. Jedva
se sjećala da je u njoj sinoć spavala. Kada je počeo zatvarati
vrata, okrenula se.
- Ostani noćas sa mnom, Reuben. Voljela bih to. Molim te reci da
hoćeš. - Njezine su oči molile. Zalasci sunca i ogledala. Nejasne
sjenke male djevojčice.
- Umorna si - šapnuo je. - Oboje smo umorni. Ostavi svjetlo ako
se bojiš. Spavat ću tu dolje, niz hodnik.
- Ne zbog toga - rekla je - ne zbog rješenja. Zastao je. Shvatio je.
Oči su joj živnule.
- Onda zbog čega? Jedva da se poznajemo, Angelina. Čak te ne
bih smio ni držati ovdje. Da moji nadređeni čuju da sam s tobom
i spavao... - Raširio je ruke. - Molim te, Angelina... Možda, kada
bi to bilo drugačije...
Zatvorila je oči i kimnula. Nije ga željela vidjeti. Zalasci sunca i
ogledala su je zaslijepili. Nije vidjela kada je zatvorio vrata. Nije
vidjela kada je na trenutak naslonio glavu na njih, a onda se
okrenuo i otišao.

13. poglavlje
Pogledao je na sat. Bilo je 4 ujutro. Nešto gaje probudilo. Sišao je
s kreveta i navukao odjeću. Nije se mogao sjetiti kada se
posljednji put osjećao ovako umoran.
Iz kuhinje je dopiralo svjetlo. Angelina je tamo sjedila na podu,
kao stoje i on sjedio nekoliko sati prije toga. U ladici je našla
kolut ljepljive trake i bila zaposlena lijepljenjem komadića
njegovih fotografija. Promatrao je kako uzima i odabire, spaja
kraj na nazubljeni kraj, dio dijelu, lice licu.
Kada se primaknuo, nije se pomaknula, već nastavila s
odabiranjem i lijepljenjem, kao da nije svjesna njegove
prisutnosti. Pogledao je što je napravila: dovršeni kvadrati i
pravokutnici ležali su kraj nje na podu, neravnih rubova i
savinute trake. Ništa nije pristajalo. Nijedan dio nije odgovarao.
Fotografije koje je gradila bile su isto tako polomljene i raspršene
kao i krhotine kroz koje je pretraživala.
Posegnuo je dolje rukom i nježno joj dodirnuo rame. Podigla je
pogled, nije bila iznenađena, ni uplašena.
- Čekala sam te - rekla je. - Ponovno sam sastavila tvoju obitelj.
Poput debeljuce. Pogledaj.
Pažljivo ju je osovio na noge. Bila je obučena u tešku spa-vaćicu
koju joj je poslala njegova sestra. Odjeća po koju je išla u svoj
stan, bila je još uvijek tamo, u torbi.
Prednji dio spavaćice bio je otvoren i otkrivao djelić njenih grudi.
Posegnuo je zakopčati je, ali mu je ruka zadrhtala i umjesto toga
dodirnuo je njezin obraz. Vidjela je kako je gleda, osjetila kako joj
se srce uznemirilo, koža ohladila ispod teške tkanine. Pomilovao
joj je obraz nadlanicom. Nježno mu je poljubila prste.
Sada joj nije mogao odoljeti. Uz osmijeh je uzela njegovu ruku i
stavila je na svoja prsa. Rukom koja je skliznula u spavaćicu,
privukao ju je k sebi i poljubio je. Usne su joj bile slane i shvatio
je da joj suze klize niz lice.
Zabacio joj je glavu i nježno poljubio vrat. Ruka mu se oprezno
kretala preko njenih grudi, trljajući bradavicu, oduzimajući joj
dah. Nagnula se prema njemu i pritisnula svoja usta na njegova,
čvrsto ga ljubeći, a njezin je jezik poput krila noćnog leptira
lepršao po njegovim usnama i zubima.
Zatvorivši oči, vidjela je vlastito lice u smežuranom staklu,
Rickovo nasmijano lice, ogoljeno kao zima, Rickovo lice u
modricama i blijedo na krevetu od nehrđajućeg čelika, sunce koje
nago tone u purpurno more, svoju majku obnaženu i beživotnu
na krevetu od svile. Uplašena, ponovno je otvorila oči. Kraj
njenoga lica bilo je Reubenovo.
Pomogao joj je da skine spavaćicu preko ramena, provlačeći joj
ruke kroz nezgrapne rukave ukrašene čipkom. Teško je pala na
pod, ostavljajući je hladnu i golu u njegovim rukama.
Soba se okretala, osjećala se slabom od želje. Spustio je glavu i
dotaknuo joj grudi otvorenim usnama, pretvarajući je u vodu.
Noge je više nisu mogle držati; povukla gaje dolje, čvrsto ga
stežući na sebe, iz straha da bi svijet mogao izbjeći kontroli.
Zacvilila je kada su mu usne dodirnule njezine bokove, ali su
njegove usne našle njezine i umirile ju. Znala je da u seksu nema
ničeg lijepog, ničeg sjajnog u tijelu. Rick ju je tome naučio. Rick i
njegove hladne ruke i njegova vlažna koža. Nije očekivala ništa,
nije željela ništa. To je bilo sve, sve stoje uopće moguće: hladan
zagrljaj, trenutak farse, mlaz sjemena, hladnog na njenom
trbuhu. Zatvorila je oči i vidjela Rickovo lice, napuhnuto u
trijumfu.
Bili su goli i borili se među neugodnim komadićima uništenih
fotografija. Papirnate krhotine zabijale su joj se u kožu, njihovi
rubovi su je boli. Osjetila je miris vanilije i papra, čula šapat
glasova, vjetar u drveću kaučukovca, osjetila kako Reuben ulazi
u nju, zavikala, zavikala, otvorila oči, osjetila kako se svijet
neprestano naginje, čula svoj glas kako viče dok se on pokretao u
njoj, zavikala još jednom i zatvorila oči.
Poslije je dugo plakala, udobno smještena u njegovo naručje.
Odveo ju je do svog kreveta i navukao prekrivač preko njih,
poput šatora. Bedra su joj još uvijek bila zamrljana krvlju. Nije
mogao shvatiti kako ju je povrijedio.
A onda je prestala plakati i objasnila, krvavo otkidajući riječi iz
duboke unutrašnjosti, a on je ležao kraj nje u tami, bez riječi,
ranjen.
Malo kasnije je zaspao, iscrpljen, ruka mu je još uvijek bila oko
njenih ramena. Vani je s mora došao hladan vjetar i puhao u
mučnim naletima preko uspavanog grada. Kanta za smeće bučno
se stropoštala i zakotrljala se naprijed-nazad na pločniku.
Angelina je ležala budna i slušala je kako lupa, s jednom rukom
na Reubenovom srcu koje je udaralo kraj nje. Nije se probudio.
Sanjao je daje na groblju gdje su grobovi visoki kao neboderi, a
psi trče amo-tamo u tihim čoporima. Dugi red ljudi nanizao se
među grobovima, on među njima, s velikim lopatama preko
ramena, tražeći mjesto za kopanje.
U zanemarenom uglu nekropole, naišli su na mali komad svježe
iskopane zemlje i postavili tamo svoje lopate. Kopao je kao luđak,
sve dublje i dublje, duboko u zemlju. Kada je napokon pogledao
uokolo, našao se sam u otvorenom grobu, kako stoji na lijesu,
daleko od svih.
Nekako se uspio ugurati u grob kraj lijesa i podignuti teški
poklopac. Osvijetlio je prekriveni oblik unutra. Angelinino lice mu
se smiješilo, neokaljano, nepokvareno, neizrecivo lijepo. Sagnuo
se kako bi je poljubio, a usne su joj bile tople. Podvu-kavši ruke
iza njenog vrata, podigao ju je u sjedeći položaj. Kada je to
učinio, ugledao je njezina leđa. Ispod je bio užas raspadanja.
Kroz zamršenu zbrku kose bez sjaja vidjela joj se gola lubanja.
Tamo gdje je bilo meso, vrvjele su larve u bludu po-kvarenosti.
Ispustio ju je i pokušao se ispeti iz groba. Trenutak kasnije
probudio se vrišteći i našao je kraj sebe, kako se smiješi.
Umirila ga je rekavši mu da ga je to samo vjetar uplašio, ništa
više. Nakon toga su ležali budni, pričajući s vremena na vrijeme
kao stari, prisni ljubavnici koji su se probudili u sitne sate. Na
kraju mu je rekla ono što mu se bojala reći ranije.
- Danas sam se vratila u svoj stari stan - prošaptala je. - Stan u
kojem smo Rick i ja živjeli.
- Da, znam. Što se dogodilo? Oklijevala je i posegnula za njim.
- Vidjela sam Filiusa Narcissea - rekla je. - Sjedio je u našoj
dnevnoj sobi.
- Vidjela si ga? Sigurna si?
Čvrsto mu je stisnula ruku. Svuda oko njih nakupila se tama.
- Vidjela sam ga - šapnula je. -I razgovarala sam s njim. Ali nije
mu rekla tko je još bio tamo. Ne bi razumio. Ni ona sama još nije
potpuno shvatila.

14. poglavlje
- Dr. Spinelli? Ovdje poručnik Reuben Adams. Zvao sam jučer,
ali bili ste vani. Ostavio sam poruku kod vaše sekretarice.
S druge strane je nastala stanka. Spinelli je upravo stupio na
dužnost. Imao je tešku noć. Njegova je nova djevojka upravo
otkrila Alex Comfort: stigli su do "B" prije no što se onesvijestio.
- Da, poručnice. Dobio sam vašu poruku. Želite me vidjeti. Kako
vam mogu pomoći?
Reuben je objasnio što mu je Rivera rekao, dopuštajući Spinellai
da ubaci malo žargona. Sjedio je u kuhinji i pijuckao mlaku
kavu. Angelina je bila u krevetu i pokušavala zaspati. Spinelli
gaje prekinuo u pola objašnjenja.
- Čujte, poručnice, o tome sam poslao izvješće dr. Riveri. Ako
bude potrebno, svjedočit ću na sudu daje vaša žrtva umrla od
trovanja tetrodotoksinom. Ali to, najvjerojatnije, neće biti
neophodno nakon autopsije.
- Neće biti autopsije.
- Zašto ne?
- Nemamo tijela.
Duga tišina. Kada je Spinelli ponovno progovorio, ton mu je bio
promijenjen.
- Lijes je bio prazan?
- Da. Kako ste znali?
Spinelli je oklijevao prije no stoje odgovorio.
- Poručnice, da sam bio pri zdravoj pameti, bio bih vas upozorio.
- Znali ste da bi se to moglo dogoditi?
- Ne, poručnice. Da sam znao, bio bih vam rekao. Nisam vam
rekao jer nisam koristio maštu. To je nešto o čemu sam samo
čitao, nikada mi nije palo na pamet da bi se to moglo dogoditi u
New Yorku.
- A što ste to točno čitali?
- Jeste li čuli za zombije, poručnice?
- Dr. Spinelli, ne želim...
- Ne, slušajte, poručnice. Čovjek čiju sam krv testirao, bio je
Haićanin, točno?
- Točno.
Reuben je čuo kako Spinelli uzdiše.
- Tako sam i pretpostavljao, poručnice. Da budem iskren, to bih
bio napravio i prije da sam se potrudio pogledati čovjekovo ime. -
Zastao je. - Dobro, pažljivo me saslušajte. Zaboravite sve što ste
ikada čuli o zombijima, svaki kasni film kojega ste ikada gledali,
svaki strip kojega ste čitali kao dijete. Ono o čemu sada govorim,
čista je činjenica.
- Vjerujte mi, osjećam se potpuno nespretno, isto kao i vi, kada
upotrebljavam riječ "zombi". Ja sam liječnik, znanstvenik. Zato je
ono što ću vam reći, znanstvena činjenica. Ono što Haićani zovu
"zombijima", nisu nadnaravna bića - da tako mislim, ne bih vam
pričao i traćio vaše vrijeme. Izgleda da su to ljudi, dovedeni u
stanje krajnje narkoze, kome koju je manje-više teško razlikovati
od smrti, zatim proglašeni mrtvima, pokopani, a onda vraćeni
nepotpunoj svijesti.
- To je samo pretpostavka? - pitao je Reuben. - Ili imate dokaz?
- Dokaz - odgovorio je Spinelli. - Jedan moj blizak prijatelj je
etnobiolog na Harvardu. Proučava biljke i biljne lijekove u
njihovom kulturnom okruženju. Uglavnom traži farmaceutsku
primjenu za tradicionalne lijekove na biljnoj osnovi. Mnogo je
radio na halucinogenima među indijanskim plemenima u
Brazilu.
- Prije nekoliko godina je čuo da me zanimaju prirodni toksini.
Upoznao me sa supstancama za koje ja nikada prije nisam čuo.
Jedna od njih bila je nešto što se zove tetrodoksin. Taj je otrov
kompleksna molekula koja se prirodno pojavljuje u nekoliko
vrsta morske ribe, šire poznate kao puhalica. Otrov se može naći
u njihovoj koži, jetri, genitalnim organima i utrobi. Kao što vam
je dr. Rivera objasnio, neobično je toksičan.
Spinelli je prestao govoriti. Reuben je čuo kako lagano diše, a u
pozadini zvukove bolnice u obavljanju dnevnog posla.
- Poručnice, jeste li ikada čuli za fugu!
- Nikada.
- To je japanska riječ za puhalicu. Kod njih se smatra
delikatesom. Svi najbolji restorani je serviraju. Stvar je u tome da
je potencijalno smrtonosna, tako da je smiju pripremati samo oni
šefovi kuhinja koji imaju licencu od vlade. Većinom se jede kao
sashimi, sirovo meso uzeto sa stražnjih mišića, koje je
netoksično. Unatoč tome, ljudi umiru svake godine jer je fugu
koji su pojeli bio nemarno pripravljen. Dakle, što mislite, zašto bi
itko želio toliko riskirati kada se, umjesto toga, može uživati u
jelu od rakova?
- Sigurno ima dobar okus.
- Naprotiv, rekli su mi da nije ništa posebno. Nije zbog okusa.
Ljudi traže legalno iskustvo s drogama. Zamisao nije da se
kompletno odstrani toksin već da se ostavi upravo toliko da bi
onaj koji jede dobio osjećaj blage euforije. Supijan, malo oba-mro
oko usta, kao da ste upravo bili kod zubara.
- Na taj se način mnogo ljudi omami i osjeća toplo strujanje.
Umre ih stotinjak tijekom jedne godine. Što se događa u
međuvremenu? Mora postojati međuvrijeme, točno?
Čuo se zvuk bipera.
- Samo trenutak, poručnice, netko me zove.
Nastala je kratka stanka dok je liječnik razgovarao na drugoj
liniji. Onda se njegov glas vratio.
- Gdje sam ono stao?
- Između ukočenosti i smrti.
- Tako je. Između ukočenosti i smrti ulaze u komu i - čujte ovo -
prebace ih u bolnicu i proglase mrtvima. Cijelo to vrijeme su
potpuno svjesni. Čuju, mentalne sposobnosti su budne, čak i
vide ako im netko otvori oči. Ali ne mogu pomaknuti niti jedan
mišić, ne mogu govoriti, čak ni trepnuti. Po svemu sudeći, mr-ivi
su. Ponekad završe tako da ih žive sahrane.
- Na Haitiu ne jedu fugu, ali ribu puhalicu stavljaju u smjesu za
otrov. Smjesu koju rade lokalni vračevi ili bokors, opće poznatu
kao otrov za zombije. Drugim riječima, ono što ljude pretvara u
zombije. Točni sastojci variraju od mjesta do mjesta, ali otrov
uvijek uključuje neku vrstu ribe puhalice. Drugim riječima,
sadrži tetrodotoksin. Ako su količine pravilne, rezultat je očita
smrt. To je prvi stupanj.
- Drugi stupanj je pogreb koji se obično obavi brzo. Treći stupanj
je ekshumacija, najčešće iste noći. Četvrti stupanj je primjena
protuotrova koji sadrži datura stramonium. Nema dokaza da
datura ili bilo koji drugi sastojak u tom protuotrovu stvarno
djeluje na tetrodotoksin. Ali datura je izuzetno psiho-aktivna.
Ona uzrokuje stanje psihotičnog delirija i vodi konfuziji i
amneziji. Popularni naziv za daturu na Haitiu je concom-hre
zombi - zombijev krastavac.
Spinelli je ponovno zastao. Zakoračio je prema vratima. Reuben
gaje čuo kako šapuće s nekim. Trenutak kasnije se vratio.
- Poručnice, moram ići. Ako možete navratiti do mog ureda,
sastavit ću vam neke materijale. I dat ću vam broj svog prija-
lelja.
- Doktore, prije nego odete: pokušavate li mi reći da je Filius
Narcisse pretvoren u zombija?
- Prepustit ću vam da o tome sami odlučite, poručnice. Samo
sam vam dao neke osnovne činjenice. Spletite od toga što god
hoćete. Javite mojoj sekretarici ako planirate navratiti. Pokušat
ću vam biti na raspolaganju.
Veza se prekinula. Reuben je spustio slušalicu i zažmirio. Ono
što je počelo kao čisti slučaj ubojstva, brzo se pretvorilo u neku
vrstu lova na duhove. Nije vjerovao u duhove. Do prije pet
minuta nije vjerovao u zombije. Prije sat vremena, Ange-lina mu
je rekla daje razgovarala s čovjekom kojega je zadnji put vidjela u
bolničkom odjelu, proglašenog mrtvim. Sada mu je doktor
medicine rekao da ona možda i ne halucinira.
Ponovno je digao slušalicu.

15. poglavlje
Danny Cohen je stigao u 8.30 s još dva službenika, O'Rourkeom i
Grigorevitchom. Reuben je sve objasnio dok se brijao.
- Vjeruješ joj?
- Vjerujem daje nešto vidjela.
- Možda oživljava svoje prvobitno otkriće, sublimirajući ga
vraćanjem svog mrtvog prijatelja u život. Neka vrsta prijenosa.
Cohen je išao na fakultet, čak mu je glavni predmet bio
psihologija. Imao je ideja.
- Čuj, Danny, ona je pametna osoba. Prošla je kroz gadne stvari i
moglo bi joj se početi priviđati, ali ne bih rekao.
- Kaže da joj se zbilja obratio?
Reuben je kimnuo. Angelina je još bila u krevetu.
- Stoje rekao? Nije joj punio glavu drugim svjetovima i slično, zar
ne?
- Prekini, Danny. Nešto ju je uplašilo. Sinoć si bio tamo kada
smo otvorili onaj lijes. Nije znala ništa o tome. Dakle, potpuno je
prihvatljivo da ga je netko možda vratio u stan. Može biti neka
loša šala.
- Rekao si joj što smo našli? Reuben je odložio brijač i isprao lice.
- Pa što ti misliš, Danny? Misliš da uživam pričati udovici kako
sam upravo izvršio ekshumaciju jednog od njezinih prijatelja? -
Dannyjev način ispitivanja počeo gaje iritirati.
- Dobro, dobro. Nema nikakve potrebe da budeš tako osjetljiv.
Dakle, što ona kaže da joj je rekao?
- Kaže da nije znao tko je, kako je tamo dospio, tko ga je doveo.
Nije je prepoznao, nije se odazvao na svoje ime. Bio je neka
vrsta...
- Zombija? To mi hoćeš reći? To ćeš staviti u izvješće? Hajde,
Reuben, opameti se. Previše ti je pričala o tom voodoo sranju.
- Sjedni, Danny.
- Zašto sad to? Moramo ići. Spasiti New York od zombija.
- Sjedni i slušaj.
Danny nije imao gdje sjesti osim na zahodsku školjku. Spustio je
poklopac i sjeo.
- Nakon što sam tebi telefonirao, Danny, nazvao sam izvjesnog
Spinellia. Joea Spinellia. On je savjetnik za hematologiju u Long
Island College Hospitalu. Jučer sam ti pričao o njemu -to je
momak koji je našao tetradotoksin u Narcisseovom tijelu.
- Dobro, sjećam se.
- U redu. Rekao sam Spinelliu što se dogodilo, daje Narci-sse
nestao, da netko misli da gaje vidio živa. Želio sam medicinsko
mišljenje. Neki način na koji se to možda moglo dogoditi, nešto
što bi imalo smisla u izvješću.
-1, Što ti je rekao? Taj tetradotoksin daje neke vanzemaljske
moći, ili što?
- Nemoj se praviti pametan, Danny. Samo tu sjedi i daj da ti
ispričam što mije rekao.
Reuben mu je ispričao. Efekt je bio divan. Po prvi put u dvadeset
godina, koliko ga je Reuben poznavao, Danny Cohen je ostao bez
riječi. Kada je na kraju uspio ponovno progovoriti, ponašanje mu
se dramatično promijenilo.
- Ti, znači, misliš daje on još uvijek tamo? Naprosto sjedi i čeka
nekoga da s njim popriča?
- Ne znam, Danny. Zapravo i nemam puno iskustva s tim
stvarima. Angelina je spomenula daje netko opet dizao podne
daske. Razumljivo, nije se baš trudila pogledati što je tamo.
- Misliš da bi ih moglo biti još? Reuben je slegnuo ramenima.
- Još tijela? Nadam se da nema. Jedna stvar me ipak muči.
Angelina mi je rekla da je na vratima bio naš pečat kada je došla.
U stanu nema stražnjih vrata. Kako je onda Narcisse ušao?
Moguće je daje on zombi, ali vraški je sigurno da nije prošao
kroza zid.
- Mislim da bismo trebali otići tamo. Spreman?
- Svakako. Idemo.
Danny je slijedio Reubena u dnevnu sobu gdje su čekali
O'Rourke i Grigorevitch. Kada su odlazili, Danny je kimnuo
prema gostinskoj spavaonici.
- "Angelina", a? Upoznaješ domoroce, Reuben?
- Ma pusti to, Danny. Žena je udovica. - A do sinoć je bila i
djevica, ali ne ulazimo u to. Postoje neke stvari koje Danny
Coheni ovog svijeta nikada neće shvatiti.
Na vratima stana Danny se okrenuo prema Reubenu.
- Hej, upravo sam shvatio što nije u redu. Sto se dogodilo s
tvojim fotografijama, Reuben? Onima na kojima je Bubbie i svi
ostali?
Reuben nije odgovorio.
*
Reuben je ušao prvi, a odmah iza njega Danny. Poznavali su se
još kao djeca, s lokalne yeshive Bais Yaakov. Prvo njihovo
zajedničko sjećanje bila je tuča u školi, dva dana prije Yom
Kippura1. Ni jedan se sada nije mogao sjetiti ni uzroka ni
posljedice, ni kako su se poslije toga sprijateljili. Zajedno su išli u
srednju školu i razdvojili se tek kada je Danny otišao na NYU.
Onda je Danny otišao u vojsku. Prije tri godine dodijeljen je
Reubenovom odjelu i velik dio tog vremena radili su kao partneri.
Reuben je osjetio hladnoću čim je prekoračio prag. Pečat je bio
polomljen, kao što je Angelina i rekla, a vrata su stajala širom
otvorena. Danny je ušao u svom stilu, lagano zviždučući.
Melodija iz Istjerivača duhova! Ponekad je Reuben mislio da
Danny nema ništa više osjećaja od vreće krumpira.
- Malo jezovito, a Reuben? I hladno. Sjećaš se onog dijela u
Egzorcistu kada se soba počne smrzavati?
Yom Kipur - najveći židovski blagdan, dan pomirenja

- Prekini, Danny, nije smiješno.

- Radi se samo o tome da se nikada ranije nisam bavio drugom
stranom.
- Nećeš ni sada. Slušaj, Danny. - Reuben se okrenuo licem prema
svom prijatelju. - Šala je šala, u redu? Ali znaš što smo zadnji
put našli ovdje. To nije bilo smiješno, a neće biti ni ovo.
- Ali zombiji, Reuben...
- Prestani, Danny.
Danny je otvorio usta, pogledao još jednom Reubena i ponovno ih
zatvorio. Kad bolje razmisli, možda je Reuben imao pravo. Možda
ovo ipak nije smiješno. A ovdje je zbilja hladno.
Službenici O'Rourke i Grigorevitch još uvijek su stajali na
prilazu. Ni jedan od njih nije prije bio u stanu, ali su mnogo čuli
o tome. O'Rourke se potajno prekrižio prije no što se odvažio
prijeći preko praga. Grigorevitch je poželio da nije tako obilno
doručkovao.
Reuben je upalio svjetlo u hodniku. Vrata dnevne sobe bila su
djelomično otvorena, kako ih je Angelina ostavila. Ispunile su ih
sjene. Činilo se da se odande širila hladnoća, ili je to bila samo
njegova prebujna mašta?
- Zatvori vrata - naredio je. - Neću da susjedi ovamo zabadaju
nos.
- Misliš da bi mogli?
- Danny, ljudi su grozni. Susjedi su uvijek znatiželjni. Stan ti
smrdi, svađaš se s novom djevojkom, oni žele znati što se događa.
Ljudi ovdje znaju da se nešto krupno događalo u stanu A. Samo
im nitko nije rekao što. Ali svrbi ih da saznaju.
- Dobro. Dakle, završimo s tim.
Reuben je napravio nekoliko koraka prema vratima. Odjednom je
stao i podigao ruku. Oprezno je pronjušio.
- Osjećaš li neki miris, Danny? Danny je nabrao nos.
- Ne, ne mogu... Čekaj malo. - Ponovno je pronjuškao. - A, sranje,
Reuben. Ne misliš valjda...?
Reuben je došao do vrata i otvorio ih. Zastori su bili navučeni i
soba je bila u tami. Reuben je pružio ruku oko dovratnika i
našao prekidač. Pritisnuo ga je. Soba se ispunila nejasnim
svjetlom. Na podu su daske bile potrgane i zjapila je rupa.
Odozdo je dolazio hladan propuh. A s njim i smrad koji izaziva
nesvjesticu i mučninu, nepoznat i uznemirujući.

16. poglavlje
Angelina se probudila u sumaglici, kao da je olujno jutro. Misli
su joj bile omamljene, a osjeti iskrivljeni. Punih pola minute nije
znala gdje je niti kako je tamo dospjela. Onda se sjećanje naglo
vratilo u bujici slika bez reda: Rick, njegova usta rastrgana i
poderana; njihov stan oskrvnut; Filius sjedi praznih misli i
uplašen u njihovoj stolici za ljuljanje; Reubenovi dugi prsti, krhki
na njenim grudima; ribe se koprcaju na mokrom tepihu; topla
krv kapa joj niz bedra. Tupo je sjedila, a iznutra ju je sve boljelo.
Još uvijek je bila gola pod toplim plahtama. S osjećajem čuđenja
prešla je rukama preko tijela kao da ga otkriva po prvi put. Kamo
je Reuben otišao?
- Reuben! - zazvala je. - Reuben! - Nije bilo odgovora. Izašla je iz
kreveta i našla sivi kimono raširen preko stolice. Bio je velik, ali
gaje navukla i posuvratila rukave.
Stanje bio prazan. Pogledala je na sat: 9 ujutro. Shvatila je da je
zasigurno otišao u njezin stan, provjeriti njezinu priču o Filiusu.
Naravno, Filius je postao zombi, to je bilo očito.
U kuhinji si je uzela kavu, kao i prije. Izrezane fotografije i dalje
su ležale tamo gdje ih je ostavila ranije toga jutra. Na njima su
bili tragovi osušene krvi. Nije znala treba li biti sretna ili
posramljena. Kako je Rick to postavio? "Više volim
nepenetrirajući seks." Osim sa svojim studenticama, naravno. U
njih je penetrirao dovoljno često, ili je barem tako govorio.
Nakon doručka se vratila u svoju sobu da se obuče. Vani je još
uvijek hučao vjetar, unakazujući dan do poniznosti. Ulice su bile
pune nanosa. Neko je dijete, pod kapuljačom i gotovo slijepo,
trčalo teturavim pokretima po pločniku. Jedan je auto naglo
skrenuo kako bi izbjegao granu koja je ležala preko ceste. Tamo
se vukao mršav pas, izgubljeno njuškajući po hrpama smrdljivog
smeća. Uništen svijet, pun uništenih snova.
Angelina se pitala što se događa s pogrebom. Trebala bi nazvati
Mary-Jo Quigley u LIU ili pitati Reubena kako se zove pogrebni
upravitelj. Ili, možda ne bi. Možda bi ih naprosto trebala pustiti
da se oni time pozabave i sahrane ga negdje, svi njegovi prijatelji
i rođaci i studentice. Negdje na pristojno zabi-tom mjestu.
Najprije si je, ipak, morala nabaviti novu odjeću i kozmetiku.
Trebala je zamoliti Reubena da joj pokupi torbu iz stana. Možda
će moći kasnije razgovarati s njim o tome. U međuvremenu bi si
mogla nabaviti neke stvari u gradu.
Pozvala je taksi. Kada se nakon petnaest minuta pojavio, istrčala
je van zalupivši vrata za sobom. Vjetar ju je udario ravno u lice,
pa je pognula glavu, probijajući se do taksija. Nije ni primijetila
čovjeka koji ju je netremice promatrao s dovratka na drugoj
strani ulice.
*
Vratila se u stan poslije jedanaest i bacila stvari u spavaću sobu.
Svoju spavaću sobu, ne njegovu. Nije ništa očekivala nakon jedne
jedine noći, a mislila je da nije ni on. Bijeli židovski policajac, za
majku Božju! Nije li Rick bio dovoljno loša vijest za cijeli život?
Našla je veliku plastičnu vreću za smeće i napunila je ostacima
fotografija s kuhinjskog poda i stola. Kada je već započela,
nastavila je s čišćenjem i ostatka stana. Čula je da Židovi traže
žene koje bi igrale uloge malih majki. Bilo bi bolje da si Reuben
Adams ništa ne umišlja. Kada je završila, pripravila si je kavu
bez kofeina, daje popije s pecivom od želea koje je kupila u
gradu. Dječja hrana; ali tako se danas osjećala: mala djevojčica u
žutoj haljini. I miris vanilije i papra u zraku. Mala Angelina na
tatinom koljenu, sjedi tako meko, izgleda tako čedno, dok vjetar
šušti u granama i nabire joj suknju. Visoko u zrak, visoko u
zrak.
U dvanaest je zazvonio telefon.
- Dobar dan, mogu li govoriti s poručnikom Adamsom? -Ženski
glas, bruklinski akcent. Bio joj je poznat.
- Žao mi je, nije ovdje.
- O, nije ni u stanici. Narednik na dužnosti mi je rekao da će
vjerojatno biti kod kuće. Dobro, nazvat ću kasnije.
- Možda mogu preuzeti poruku. Tko je to?
- U redu, zovem se Mary-Jo Quigley, tajnica sam odjela na...
Samo malo, jeste li to vi, gospođo Hammel?
Tako dakle... mala gospođica Muffet koja pobire vrhnje.
- Gospođice Quigley. Nisam vas prepoznala po glasu.
- Nisam znala... - Zbunjeno oklijevanje. - Jeste li vi pod
policijskom zaštitom ili što?
- Tako nekako. Kako ste, gospođice Quigley?
- Pokušavala sam stupiti u vezu s vama. Nitko mi nije znao reći
gdje ste. Nisam očekivala...
- U redu je. Nisam baš imala volju biti s ljudima u ovakovom
trenutku.
- Shvaćam, Angelina. Možemo li preći na ti? Ne mogu ti reći
koliko mi je žao profesora Hammela. Životinje, treba ih podaviti.
Zbilja to mislim. Električna stolica je predobra za takve. Treba se
potruditi da pate.
- Kakve to, gospođice Quigley?
- Znaš. Degenerike. Crnce, Španjolce. Čula sam da su ga
unakazili. To je vulgarno. Životinje, kako drugačije čovjek može
nazvati ljude koji rade takve stvari? A tako drag čovjek, profesor
Hammel. Svetac. Nitko ne bi smio tako umrijeti. Ali ne trebam ti
ja to govoriti. Pričala sam...
- Gospođice Quigley, ne želim o tome sada razgovarati.
- O, žao mije, trebala bih biti uviđavnija. Moj psihoterapeut mi
kaže da to trebam više naglašavati. - Stanka. - Čuj, Angie, tvoja
svekrva i svekar te silno žele vidjeti. Odsjeli su u Heightsu, u St.
Georgeu. Sviđa ti se to mjesto? Ja ga osobno mrzim. U svakom
slučaju, htjeli bi da ih nazoveš. Ostatak profesorove obitelji stiže
sutra, da bi prisustvovali kremiranju. Hej, Angie, ti i ne znaš što
se događa, zar ne?
- Ne, ne znam što se događa, gospođice Quigley. A da mi vi
kažete?
Mary-Jo je bila zadužena za detalje oko pogreba. Svi će biti tamo.
Poslije toga će se održati služba u sveučilišnoj kapelici.
- Hvala što ste nazvali, gospođice Quigley. Reći ću poručniku da
ste ga tražili. Možda vas može nazvati.
- Nema problema. Mogu ja ponovno nazvati. Samo, ovi iz tiska se
stalno muvaju ovuda. On je bio profesor i sve to, pa ih zanima.
Jutros su me intervjuirali za Kanal 9. Ne misliš li daje Gary
Douglas sladak? Ja...
Mala gospođica Muffet uživala je u ovome. Angelina je prekinula
vezu.
Otišla je u spavaću sobu i raširila kupljenu robu po krevetu.
Škaricama za nokte odrezala je etikete. Nije kupila mnogo s
dvjesto dolara; ali sada je morala paziti na novac. Rick nije imao
veliko životno osiguranje.
U kupaonici je, s osjećajem olakšanja, skinula stvari debele
mame. Reuben ih može vratiti s buketom karanfila. Kako ih je
ono nazvala Jean Brodie u onom filmu? "Uslužno cvijeće." Kako
istinito. Sve dok Angelina ne mora nikoga posjećivati iz
pristojnosti. Neće on valjda očekivati da ona upozna njegovu
obitelj.
Pogledala se u velikom ogledalu kraj vrata.
Tko si danas, Angelina Hammel? Ispravka, Angelina Hypo-lite-
Beliard. Dvostruka ispravka: Angelina Kako-God-Hoćete.
Svidjele su mu se njezine grudi, milovao joj je noge i vrat,
potpuno ušao u nju. Nije mogla vjerovati: kao daje to
najprirodnija stvar na svijetu. Pitala se hoće li željeti to ponovno
napraviti večeras. Možda ovoga puta neće toliko boljeti.
Ušla je u tuš-kabinu i do kraja otvorila vodu. Bio je to bolji tuš
od onog kojega je imala kod kuće, prava kabina sa staklenim
vratima umjesto titrave plastične zavjese na držaču. Iglice vruće
vode bubnjale su joj po koži. Para je ispunila kabinu, dobrostiva
vruća para koja joj je kupala pluća u toplini i zamaglila staklo,
odvajajući je od svega u njen mali čvrsti svijet. Mala gospođica
Muffet nije je mogla ovdje naći. Filius zombi nije je mogao ovdje
naći. Nitko je nije mogao naći.
Zatvorila je vodu i uzela golemu spužvu s poda. Kupila je bocu
Clarins' Bain aux Plantes. Malo luksuza nikada ne škodi. Nalila
je bogatu količinu gela za tuširanje na spužvu. Uz smiješak se
nagnula unazad i povukla mokrom spužvom po cijeloj dužini
prednje strane, preko grudi i trbuha.
I vrištala, vrištala i vrištala. Spužva je pala na pod. A poslije nje i
prva kap krvi, onda mlazić, pa potok. Zateturala je i pala na
vrata kabine, zamrljavši staklo krvlju. Pokleknula je i pritom
gurnula spužvu, izbacivši jedan od desetak žileta kojima je s
ljubavlju bila ispunjena.

17. poglavlje
Reuben je stajao netremice gledajući u otvor, poput čovjeka na
rubu strmoglavog ponora koji zna da će se za vrlo kratko vrijeme
zemlja raspasti, a on propasti na dno.
O'Rourke je donio veliku ručnu svjetiljku iz patrolnog auta. Dao
ju je Reubenu, s olakšanjem promatrajući kako poručnik ide
ispred njega. Ruka mu se vidljivo tresla dok mu je dodavao
svjetiljku. Nitko nije želio ići tamo dolje. Nitko nije želio biti prvi.
Reuben je kleknuo na rub i uperio dolje svjetlost u nizu nježnih
lukova, prelazeći njome prazan, zasjenjen prostor. Natrpane
opeke, stare poprečne grede, zemlja koja se u posljednjih
nekoliko dana pretraživala i pažljivo ispitivala bez ikakvih
rezultata. Paučina u uglovima, čudesno netaknuta. Čvrsta i
slatka tama, s okusom smrti. Ali ovoga puta bez tijela, čak bez
ijed-nog djelića odjeće za grob.
Na strani prema kojoj je Reuben bio okrenut, iz zida su maknute
opeke. Poprilični broj opeka. Otvor je bio dovoljno velik da se
čovjek provuče unutra. Nešto je progmizalo Reubenovim želucem
- znao je da će se od njega očekivati da siđe i provuče se kroz
rupu. Mora da je tamo tunel, pomislio je, rupa u zidu bila je izvor
propuha. I smrada.
- Idem dolje - rekao je Reuben. Bio je siguran daje to netko drugi
rekao, riječi su bile u potpunoj suprotnosti s onim što je mislio.
Više no ikada poželio se okrenuti i napustiti ovo mjesto.
- Idem s tobom, Reuben. - Dannvjev glas zvučao je čudno.
Šaljivost je netragom nestala. Umjesto toga, Reuben je osjetio
sirovi strah.
- Dobro. Morat ćeš puzati za mnom. - Reuben je oklijevao. -
O'Rourke, naći ćeš još jednu svjetiljku u mom autu. U
prtljažniku. Donesi je, molim te, detektivu Cohenu.
- U redu, gospodine. Odmah ću je donijeti. - O'Rourke bi
napravio bilo što samo da se makne odavde. Uzeo je ključeve koje
mu je Reuben pružio i okrenuo se da ode.
- O'Rourke.
- Da, gospodine?
- Kad već ideš po svjetiljku, molim te, nazovi stanicu i reci im što
smo ovdje našli. Reci im da ćemo možda trebati pomoć.
O'Rourke je naočigled pozelenio.
- Očekujete li pronaći... još nešto tamo dolje, gospodine? Reuben
je zastao, a onda kimnuo.
- Da, službenice O'Rourke. Upravo to očekujem. O'Rourke se
okrenuo i isteturao iz sobe. Grigorevitch je ostao iza njega.
Svakog trenutka osjećao se sve nestvarnije.
Nitko nije govorio ništa. Na okviru kamina sat je umorno
otkucavao. Reuben se okrenuo i ugledao svoje vlastito lice,
izobličeno u jeftinom ogledalu. Nervozno je odvratio pogled. Sat je
nastavio s otkucavanjem. Reuben je primijetio muhu, visoko
gore, u letu. Onda još jednu, pa još jednu. Kako kruže. Zuje.
Spuštaju se na zidove i strop. Bez upozorenja, sat je prestao
otkucavati. A onda, u iznenadnoj tišini, otkucavanje se pojačalo.
O'Rourkeu je trebalo jedva pet minuta, ali se činilo mnogo dulje.
Danny mu nije zahvalio kada mu je dodao svjetiljku.
- Kapetan Connelly je na sastanku s okružnim tužiocem,
gospodine. Ostavio sam vašu poruku.
- Hvala. Možda ćeš moći ponovno nazvati kasnije. Mi svakako
idemo dolje. Ti ostani ovdje s Grigorevitchem i naćuli uši. Ako
netko od nas zove... - Htio je reći "Dođite za nama", ali riječi su
mu zamrle na usnama. - Odmah idite po pomoć - neuvjerljivo je
završio. - Razumiješ?
- Da, gospodine. - O'Rourke je oklijevao. - Sretno, gospodine.
Reuben nije ništa rekao. Okrenuo se od njega, a onda opet
nazad. - O'Rourke, jesi li pitao zašto se okružni tužilac sastaje s
Connellyem?
- Narednik misli da ima neke veze s ovim slučajem. - Policajac je
slegnuo ramenima. - Ali to je samo rekla-kazala, gospodine.
Reuben je kimnuo. Zašto bi Connelly išao do okružnog tužioca na
ovom stupnju slučaja? Nisu imali osumnjičenih, niti neku
određenu istragu. U mislima je slegnuo ramenima i spustio se
kroz otvor na podu. Trenutak kasnije slijedio gaje Danny.
Rupa u zidu bila je nepravilna, oko tri stope u promjeru,
postavljena nisko kraj poda. Reuben je kleknuo ispred nje i
osvijetlio unutrašnjost.
- Što vidiš, Reuben? - pitao je Danny. Nesvjesno je utišao glas do
šapta.
- Ovo je ludo - odgovorio je Reuben. - Razabirem stube. Stare
stube prekrivene opekom. Izgledaju starije i od ovih temeljnih
zidova. Sve izgleda nekako pljesnivo. Ima stare paučine, na
gomile. Neke su opeke prekrivene mahovinom. Izgleda malo
vlažno.
- Vidiš li još što?
Reuben je odmahnuo glavom.
- Ne. Morat ćemo ući.
- Ne bismo li morali pričekati da dođe Connelly? Možda dovede
neke specijalce da se time pozabave.
- Danny, netko mora ući. Od prošlog puta znamo da bi moglo biti
preživjelih. Ne sviđa mi se to, ali sam odlučio i pokušavam ne
misliti na to. Ako više voliš, možeš ostati ovdje.
Danny se ugrizao za usnu odmahujući glavom.
- Neću ti dozvoliti da sam ideš tamo, Reuben. Mislim, ako nađeš
Ninja-kornjače, zadržat ćeš ih samo za sebe.
Reuben se okrenuo svom prijatelju. Mogao je osjetiti njegov
strah.
- Stoje, Danny? Čega se bojiš? Ozbiljno. Danny je ponovno
odmahnuo glavom.
- U redu je, Reuben. To je zbog samog ovog mjesta, ježim se od
njega. Hajde, idemo pogledati stoje na dnu stuba.
Reuben je trenutak oklijevao. Napokon je kimnuo.
- Idemo.
Stube su se spuštale oko dvadeset stopa prije ravne površine.
Sagnuvši se na najdonjoj stubi, Reuben je osvijetlio prostor
ispred sebe. U daljinu se pružao uski tunel. I on je, kao i stube,
bio obrubljen opekama, paučinom, prastar, potpuno
neosvijetljen.
Tunel je bio uzak, ali dovoljno velik da kroz njega prođe čovjek
bez pretjeranih poteškoća. Reuben će se morati malo sagnuti, ali
će proći bez problema. Stop je bio nadsvođen i zaobljen. Zidovi su
bili hladni na dodir. Reuben je zakoračio unutra i odmah osjetio
kako ga zidovi pritišću. Sam Bog zna koliko su stari i koliko je
prošlo otkada je netko ovuda puzao -pod pretpostavkom da je
tunel uopće bio namijenjen za prolaz ljudi, a ne neki odvojak
stare kanalizacije ili neka vrsta drena-žnog kanala tunela
Brooklyn - Battery. Opeke bi mogle biti klimave, mogli bi ostati
zatrpani u prolazu, u klopci. Prisilio se ne misliti na to.
Danny se stisnuo iza njega. Morat će ići jedan po jedan. Reuben
je polako krenuo, bacajući svjetlost u potpunu tamu. Iza sebe je
čuo Dannyjeve prigušene korake. S vremena na vrijeme
Dannyjevo svjetlo bi se pomiješalo s trakom Reubenovog, pletući
kompleksne uzorke među sabijenim opekama. Nisu imali
poteškoća s disanjem: zrak je bio smrdljiv, ali dovoljno svjež za
disanje.
Činilo se da se tunel spušta, ali Reuben nije bio siguran. Na
mjestima je bilo debele paučine: preplitala mu se po kosi i očima,
a na tjemenu i vratu već je osjećao noge živih pauka.
Snažna zraka svjetiljke otkrivala je samo kratak dio tunela
odjednom: prolaz je lagano zaokretao kada se spuštao u zemlju.
Već su bili dobrano izvan vidika otvora kroz koji su ušli i Reuben
se pitao hoće li ih itko čuti ako budu zvali. Opkoljen opekama,
gušen prašnom paučinom, jedva je mogao vjerovati da stan još
uvijek postoji. Svijet se stisnuo na nemoguće mali prostor, na
gole opeke i granice njegova vlastita tijela.
- Čuješ li nešto, Reuben? - Dannyjev je glas zvučao hrapavo.
- Kao?
- Ne znam. Mislio sam da se čuje nešto naprijed.
Reuben je uperio trak svjetla naprijed-nazad. Paučina. Mahovina.
Ništa. Provjerio je pištolj, samo da se uvjeri da je još tamo. Nešto
je naglo prošlo ispred njega. Štakor, mekan i brz. Nestao je u
tami. Nastavili su hodati.
Zvuk kapanja vode dizao je sitne jeke. Tu i tamo vidjele su se
mrlje vlage na zidovima i stropu.
Bez upozorenja, njima s desne strane otvorio se sporedni tunel.
Reuben je nespretno osvijetlio svjetiljkom u njega. Još drevnih
opeka, još sjena, još bezvučnih jeka koje nestaju u ništa vilu.
Nakon pet minuta prošli su kraj sličnog otvora s lijeve strane. Bili
su u nekakvom labirintu.
Zrak iz sporednih tunela bio je svježiji. Reuben je bio u iskušenju
da krene jednim od njih, nadajući se da bi ga mogao izvesti van.
Ali razbor mu je govorio da bi u ovom trenutku možda bilo
sigurnije ostati u glavnom tunelu. Nastavili su se kretati prema
naprijed. Nije više bilo sporednih tunela. Prolaz se pružao pred
njima bez promjene. Tama čvrsta poput kamene ploče, stara
tama, vlažno hladna i zastrašujuća. Ljutite sjene, utvare iz
djetinjstva, zraka treperavog svjetla koja se lomi i slabi.
Iznenada je Danny prosiktao upozorenje.
- Stani, Reuben! Ne miči se! Reuben se ukočio.
- Stoje?
- Nešto je iza mene. - Dannyjev glas bio je napet. Reuben je
osjetio da mu je prijatelj na rubu panike. Nije mu trebao dozvoliti
da silazi ovamo.
- Budi miran, Danny.
- Nešto sam čuo, Reuben. Došlo je iz jednog od onih tunela iza
nas.
- Čuo si štakora, to je sve. - Reuben je osjetio kako mu se kosa
digla na glavi. Dannyjev strah bio je zarazan.
- Nije bio štakor, ne tamo dolje. Slušaj, ponovno sam čuo.
Reuben nije čuo ništa. Nesigurno se okrenuo i osvijetlio Da-
nnyja. Njegov je prijatelj stajao zguren, leđima prema njemu,
zureći nazad niz tunel, kao da je čekao da se nešto pojavi iz
crnila. Iznenada je i Reuben čuo, zvuk grebanja, nizak i bez
smjera.
- Smiri se, Danny.
Ali Danny je bio na rubu, a njegov stari strah od mraka pojačan
prolazom kroz tunel. Kada je Reuben vidio što ovaj radi, već je
bilo prekasno. Danny je izvadio pištolj i divlje opalio u mrak, i
još, i još, sve dok nije ispraznio šaržer pištolja.
Pucnjevi su zamrli, jeka za jekom, ostavljajući tamu cijelu. Čuo
se zvuk poput kiše koja kaplje na suho lišće: mora da su meci
izbacili komade opeke. Dannyjeva se ruka tresla kada je sklonio
pištolj. Znao je daje glupo postupio. Njegova je svjetiljka još
uvijek bila usmjerena u tamu iza njega. Još nekoliko komadića
opeke palo je na pod, a onda je nastupila mala, intenzivna tišina.
- Reuben, ja...
Kada je to rekao, opet su se počeli odlamati sitni dijelovi, a to se
u narednom trenutku pretvorilo u tutnjavu.
- Izlazi odatle, Danny! Krov se urušava!
Danny se naglo okrenuo nazad kao da će na taj način ponovno
sastaviti polomljeni kamen. Tutnjava se pojačala, zatomljujući
Reubenov glas. Reuben je zgrabio Dannyja za ruku i povukao ga
kroz prolaz. Oblak prašine pojurio je niz tunel, oma-tajući ih i
gušeći. Reuben se spotaknuo, podigao i potrčao. Danny je došao
za njim kašljući, pluća punih prljavštine.
Tutnjava je prestala. Prašina je još uvijek ispunjavala tunel,
viseći u najpotpunijoj od svih tišina. Bilo je još malih lomova,
sitnih provala polomljenog kamena, ali je tišina nesmiljeno
vladala, smirujući ih, kočeći njihove grčeve.
Reuben i Danny su čekali dok se prašina nije slegla, a onda
otpuzali nazad niz tunel, spremni da se okrenu i potrče na prvi
znak još jednog rušenja. Odron je bio oko pedeset stopa iza njih.
Posvuda uokolo prašina je visjela u nezgrapnom crvenom oblaku.
Svjetiljkama su osvijetlili hrpu opeke, zemlje i kamena. Ruševine
su se protezale do stropa i dalje, u otvorenu rupu. Dijelovi zida
urušili su se s obje strane. Nije se moglo proći pored toga.
- Što ćemo napraviti, Reuben?
Reubenje mahnuo svjetlom gore-dolje po urušenju. Bilo je
dovoljno čvrsto, ali očito nestabilno.
- Mislim da ne trebamo na ovo gubiti vrijeme, Danny. Nemamo
načina saznati koliko daleko seže. Oni u stanu će znati da se
nešto dogodilo i poslat će nekoga da nas izvuče. Radije se ne bih
ovdje muvao i čekao - može doći do još jednog urušavanja.
Nastavimo s hodanjem.
Danny se složio. Imali su vrlo malo izbora. Reubenje ponovno
preuzeo vodstvo i krenuo u prvobitnom pravcu.
- Hodaj odmah iza mene, Danny. Ugasi svjetiljku - ne znamo
koliko dugo ćemo ostati ovdje.
Danny je ugasio svoju svjetiljku. Svuda oko njega nastao je
mrak. Jedino svjetlo bilo je Reubenovo, nekoliko stopa naprijed.
- Zao mi je što se ono tamo dogodilo, Reuben. Mora da me
uhvatila panika.
- Uplašio si se, Danny. Bio si uplašen i prije no što smo došli
ovamo. Čega si se to uplašio?
Nastupila je duga tišina. Reubenje čuo Dannyjevo disanje,
odmah iza sebe, a noge su mu strugale po hrapavom podu
tunela.
- Bilo je to davno prije, Reuben - rekao je na kraju. - Sanjao sam
jedan san. Noćnu moru. Prije no što smo se upoznali, kad sam
bio mali. Sanje bio pun tunela, tunela poput ovih. Nekako bih
ušao u njih, a kada sam ušao, shvatio sam da me nešto
proganja.
- Jesi li znao tko?
- Ne. Mislim da se nije radilo o osobi. Ali znao sam da će me to
ubiti ako me pronađe. Budio sam se uz vrištanje.
- Sada si budan, Danny.
- Ne, Reuben, to je stvarno zastrašujući dio. Budio bih se vrišteći
u krevetu, ali nitko ne bi došao. Bio bih potpuno sam u svojoj
sobi i znojio se i vikao, ali mi nitko ne bi dolazio u pomoć. Zato
sam ustajao, otvarao vrata i... U tom bih se trenutku zaista
uplašio jer kada bih otvorio vrata, opet bih se našao u
tunelu, baš kao i prije, samo što bih tada znao da je ono što me
progonilo bilo zaista blizu. Trčao bih, trčao, skrenuo iza ugla i...
A onda se nešto događalo i ja bih se uistinu probudio. Ne mogu
se sjetiti što se tada dogodilo.
-1 ovo te mjesto podsjeća na tvoj san?
Tišina se sve više širila. Reuben se zaustavio i okrenuo, te
osvijetlio prijateljevo lice. Izraz straha bio je iskren.
- Ovo je moj san, Reuben - prošaptao je Danny. - Zar ne
shvaćaš? Zato sam se uspaničio. To je ponovno moj san, opet
ispočetka. Samo što ovoga puta ne spavam.
Nastavili su hodati u tišini. Zrak je već postajao težak i ustajao.
Ono malo svježeg zraka koliko ga je bilo, dolazilo je iz sporednih
tunela.
A onda, iznenada, tunel je završio. Iza blagog zavoja bila je
lagana uzbrdica koja je vodila ravno do zida od opeke. Nisu mogli
nastaviti naprijed. A nisu se mogli ni vratiti.
*
Sjedili su kraj zida, činilo im se kao cijela vječnost, i nisu ništa
govorili. Pritisnula ih je tama. Za vrlo kratko vrijeme Reu-benova
će se svjetiljka istrošiti. Dannyjeva će trajati još sat ili dva. Možda
će do tada netko doći i spasiti ih. Tama je bila intenzivna.
- Osjećaš li neki miris, Reuben? Dannyjev je glas zvučao blijedo i
izgubljeno.
- Što mi radimo otkako smo došli ovamo? Danny je nabrao nos i
dvaput onjušio.
- Nije to, Reuben. Ne miris plijesni. To je nešto drugo. Reubenje
omirisao. Danny je bio u pravu, bilo je drugačije.
- Pojačava se, Reuben. Poznato je... - Danny je duboko udahnuo.
Izraz na njegovom licu polako se promijenio. Činilo se daje
odjednom problijedio, kao da mu je krv isisana iz obraza.
- Što je to, Danny?
- O, Bože, Reuben, znam što je to. Plin. Ono što osjećam je plin.

18. poglavlje
U tunel je polako prodirao plin iz cijevi koja je pukla u odronu.
Plazio je, nevidljiv i smrtonosan u napete i tihe prostore svijeta
koji su stvorili, u početku jedva zamjetan, ali svakim je
trenutkom dobivao sve više snage. Na području odrona već je bilo
teško disati. Nisu mogli dohvatiti puknutu cijev.
Danny i Reuben zavezali su maramice preko usta, svjesni da im
se život mjeri u minutama, ne u satima. Plinu neće trebati dugo
da ispuni ovako mali prostor.
Reuben je prošetao svjetlo gore-dolje po površini zida koji je
presjekao njihovo napredovanje.
- Što misliš, Danny?
Danny je pogledao preko Reubenovog ramena.
- Izgleda kao da je podignut na brzinu, ne kao ostatak tunela.
Žbuka je neravna, na mjestima se mrvi.
Mislim da je to samo pregradni zid koji je netko ovdje postavio da
zatvori tunel. Možda čak vodi i van.
- Ili do rijeke.
- To je vani. U svakom slučaju, mislim daje to problem. Zid je
star. Da je vani rijeka, zid bi se urušio već davno prije.
Danny je posegnuo u džep i izvadio veliki džepni nož, onu vrstu
koja ima oštricu za sve. Imao je i šiljak, kratak, ali razmjerno jak.
Danny ga je dodao Reubenu.
- Evo, posluži se time.
Reuben je počeo raditi na žbuci između dvije opeke, u razini
ramena. Lako se mrvila. Reuben je radio brzo, kašljući i hripa-
jući jer je plin postajao sve gušći i jači. Žbuka se sada odlamala u
velikim komadima i padala oko njihovih nogu; kada je dovoljno
popustila, uzeo je Dannyjev revolver i jako zamahnuo njime, kao
čekićem, po opeci punoj paučine, otkrhujući je i odvajajući je od
preostale žbuke. Opeka se razmrskala i popustila, te pala u
prazninu.
Iza sićušnog otvora vidjelo se mutno svjetlo. Reuben je udahnuo
puna pluća neotrovnog zraka koji je mirisao po plijesni, ali se
mogao udisati.
- Daj mi svoju svjetiljku, Danny. Moja je suviše slaba.
Reuben je osvijetlio rupu. Nekoliko yardi dalje mogao je razabrati
nešto što je izgledalo kao teška metalna rešetka čije su stare
prečke vremenom unakažene i zahrđale. Činilo se da tunel
završava nakon te rešetke, ali Reuben nije mogao vidjeti dovoljno
da sazna što je iza. Zadržavao je dah; uvlačeći zrak, gušio se od
plina i osjetio kako mu se vrti u glavi. Morat će brzo proširiti
rupu.
Kada je maknuo jednu opeku, ostalo je bilo lako. Reuben je
odbacio pištolj da bi radio golim rukama, gurao i vukao olaba-
vljene opeke dok nije došao do kraja. Jedan netaknuti dio zida
srušio se. Trebalo je samo nekoliko minuta da napravi rupu koja
je bila dovoljno velika da se provuku.
Na drugoj strani, našli su se u kratkom dijelu tunela, identičnom
onom u kojem su već bili. Koristeći Dannyjevu svjetiljku, sada su
jasno vidjeli rešetku. Bila su to teška vrata, nadsvo-đena s jedne
strane, a prostori između rešetaka bili su isprepleteni
generacijama paukovih mreža.
Reuben je počistio paučinu sa srednjeg dijela vrata i osvijetlio ga.
Iza je bila golema prostorija, sa zidovima i podom od same opeke.
Visoko gore na udaljenom zidu, gotovo izvan vidokruga s mjesta
gdje je Reuben stajao, polomljen prozor s rešetkom dopuštao je
maloj količini zraka i svjetla da se uvuče izvana.
Na podu su bile porazbacane kružne kamene ploče, poput
poklopaca za ulaze. Ploče su bile probušene i neobično glatke.
Rupe su bile, otprilike, veličine velikih kovanica. Činilo se kao da
u sobi ništa nije dirano tijekom dugog vremena.
Zasun je popustio već na prvi udarac, ali je Reubenu još uvijek
trebala sva njegova snaga da pomakne vrata čak i za samo
nekoliko inča. Šarke su bile potpuno zahrđale. Učinak plina sada
se brzo smanjivao, ali je Reuben još uvijek osjećao omaglicu.
- Daj da ja probam.
Danny se provukao kraj Reubena i zauzeo njegovo mjesto na
vratima. Bio je bolje građen od svoga prijatelja i još uvijek
redovito išao u dvoranu u Fulton Streetu. Vrata su popustila. Ne
puno, ali dovoljno.
Put je bio otvoren. Prostorija je čekala. Bez nekog određenog
razloga, Reuben je osjećao užasan strah.

19. poglavlje
Danny je ušao prvi, s Reubenom za petama. Stajali su jedan kraj
drugoga, odmah do ulaza, nervozno bacajući svjetlo naprijed-
nazad po zidovima strašne sobe. Teška opeka, grubo postavljena,
prekrivena slojevima prilijepljene paučine, izdubljena i tamna, s
lagano otkrhnutom žbukom. Reuben je osjetio starost mjesta;
pritiskala je, čvrsta, prikovana, grobna. Koliko su mogli
prosuditi, bila je to velika prostorija, široka oko stotinu stopa s
otprilike isto toliko u dužinu, visoka možda dvadeset pet stopa.
Teška drvena vrata bila su smještena na desnom zidu.
Danny je prvi primijetio da je pod malo konkavan, da se spušta
sa sve četiri strane u plitak centar. Po svakoj strani pružao se
nizak jarak ili kanal, a opet iz svakog ugla, još su četiri jarka išla
prema unutra i međusobno se približavala u središtu, gdje je bio
smješten najskrovitiji od svih "poklopaca za rupe", kao središte
točka.
Pobliže ispitivanje otkrilo im je da su uski kanali urezani u opeku
kroz cijelu konkavnost poda, te da vode od četiri dijagonalna
žlijeba do svakog poklopca, njih oko pedeset, raspoređenih, sada
se činilo, u seriju koncentričnih krugova koji idu iz središta pa
gotovo do kraja. Dimenzije poklopaca bile su pravilne, svaki
otprilike dvije stope u promjeru.
Danny je koraknuo na pod baš kao plesač koji nervozno izlazi na
nepoznatu pozornicu, čekajući glazbu iz rupe da ga zavrti do
vrhunca izvedbe. Ali ovdje je bila samo tišina i struganje
usamljenih stopa po opekama.
- Ježim se od ovog mjesta - prošaptao je Danny. - Što ti, do-
đavola, misliš daje ovo?
- Ne znam, Danny. Zaista bih volio znati.
- Hladno je. Stvarno hladno. Što misliš, koliko smo duboko,
Reuben?
Reuben je odmahnuo glavom.
- Ne bih znao reći. Prozor je visok preko dvadeset stopa.
- Najmanje smo toliko prošli kad smo ulazili. - Danny je zašutio i
koraknuo prema zidu na lijevoj strani. Reuben je primijetio daje
namjerno izbjegavao stati na bilo koji poklopac, birajući put
između njih poput djeteta koje zaobilazi pukotine na pločniku.
- Reuben! - Dannyjev glas bio je još uvijek nizak, ali u njemu je
bila naznačena napetost. - Ovamo, Reuben. Pogledaj ovo.
Reuben se pridružio prijatelju i nesvjesno birajući isti put između
poklopaca. Po cijeloj dužini lijevog zida protezala se serija
metalnih kaveza, svaki veličine ormara za spise položenog na
stranu. Približili su se i Danny je osvijetlio unutrašnjost. Sa
stražnje strane prvog kaveza, ispod hrpe prašine i paučine,
razabrao je nešto što je izgledalo kao hrpa kostiju.
- Ne misliš...?
- To je neka životinja, Danny.
- Želiš pogledati? Reuben se stresao.
- Ostavimo to dečkima iz forenzičnog. Što god da je to bilo, dolje
je već dugo vremena.
U svakom je kavezu bila barem jedna hrpa slična onoj u prvome.
Prašinom prekrivena korita za hranjenje ležala su ispred svakog
kaveza. Sva hrana, koja je možda nekad bila u njima, već odavno
se raspala u ništavilo.
Sljedeće otkriće bilo je Reubenovo.
Okrenuvši svjetiljku prema gore, primijetio je da je strop
napravljen od gipsa, jako izmrvljenog na mjestima. Po cijelom
rubu bio je krug nečega što je ličilo na zahrđalo željezo. U
početku je mislio daje to nekakav ukras, a opet, bilo mu je čudno
vidjeti tako nešto, koliko god jednostavno, u tako puritanskoj
prostoriji. A tada mu se svjetiljka pomaknula dalje i osvijetlila
nešto golemo na udaljenoj strani stropa.
Bila je to neka vrsta postolja. Jedan krak mu se protezao iz
vanjskog kruga, pa sve do središta prostorije, gdje se spajao s
manjim, unutarnjim krugom, također od zahrđalog metala.
Krugovi, znači, nisu bili ukras već držači za postolje. S
unutarnjeg vrha kraka visio je kolotur i vitlo namješteno na
nekakvu čakiju, čija je svrha odmah bila jasna.
- Misliš da još uvijek radi? - Dannyjev glas izvukao je Reu-bena iz
kratkotrajne zamišljenosti.
Reuben je slegnuo ramenima.
- Zavisi.
- O Čemu?
- Koliko je staro. Koliko je zahrđalo. Svakako se može ponovno
osposobiti. Ali za sada...
Danny je osvijetlio gore-dolje po kraku postolja.
- Misliš li isto što i ja?
- Da su ovu stvar upotrebljavali za otvaranje i zatvaranje
poklopaca?
Danny je kimnuo.
- Vjerojatno si u pravu - odgovorio je Reuben. - Izgleda do u
tančine razrađeno, ali ne mogu smisliti ni jednu drugu svrhu.
- Stavljanje robe u rupe?
- Može biti. Može biti. - Nešto u vezi rasporeda uznemirilo je
Reubena. Postolje nije bilo upotrebljavano za dizanje vreća s
brašnom, u to je bio siguran.
- Želiš li pogledati u unutrašnjost jedne? - U Dannyjevom se
glasu osjećalo oklijevanje.
- Ne naročito.
- Niti ja. - Danny se malo stresao. Naježio se po cijeloj dužini
ruku. Nemirno je gledao oko sebe. - Ali nešto mi govori da bismo
trebali. Da nam savjest bude mirna.
- Što predlažeš, kako da to napravimo? - pitao je Reuben. -Oni
poklopci izgledaju kao da teže nekoliko funti.
Danny je umorno pogledao Reubena.
- Trebao bi više raditi na terenu, Reuben. Hajde, pokušajmo.
Reuben je kimnuo. Osjećao se oslabljen, ukočen, nesposoban
reagirati na bilo koji drugi način osim mehanički. Duboko u sebi
osjećao je neodoljivu potrebu da se osvrne. Što je to Danny čuo u
tunelu, taj zvuk grebanja koji ga je toliko uspa-ničio da je počeo
pucati? Usprkos golemosti sobe, Reuben se osjećao
klaustrofobično.
Izabrali su najbliži poklopac, nemajući razloga posebno izdvojiti
bilo koji. Reuben je isključio svoju svjetiljku, a Danny je svoju
položio na zemlju, gdje je bacala svjetlo indirektno, u obliku
romba pastelne boje, na pod. Skvrčili su se licem u lice, pažljivo
se namještajući da izbjegnu prenaprezanje leđa. Ubacili su prste
u rupe, napeli su mišiće i pripremili se na napor.
Bio je teži no stoje Danny predvidio. Mišići su im se zgrčili u
vratu i ramenima, ali poklopac se samo zanjihao za djelić inča.
Danny je neustrašivo davao sve od sebe.
- Hajde... Reuben... Možemo... mi... to... napraviti - dahtao je.
Reuben je zatvorio oči. Iskrice su mu svijetlile i svjetlucale na
crnoj površini; osjećao je kao da će mu se mišići potrgati ili
lopatice iskočiti iz ležaja. Ploča se dizala polako, stružući kad su
je skliznuli na pod.
Odmorili su se uz dahtanje. Prvi se pmaknuo Reuben. Uzevši
Dannyjevu svjetiljku, osvijetlio je sjene koje su nastavale rupu.
Gusta paučina, šuštanje paukovih nogu, nešto nejasno ispod.
Iskoristio je svjetiljku da rastrga paučinu na komadiće. Nervozno
je ponovno osvijetlio jamu. Pauci su uzmicali, uznemireni i ljuti,
tamne su im noge treperile. Šaka nemirnih sjena. Strmi zidovi
zamućene opeke, napukle i pune mrlja. Na dnu još jedna hrpa
kostiju, nabacana i siva. Stare kosti, krhke kosti, nogama pauka
davno zguljenog mesa. A na njihovom vrhu ljudska lubanja, s
komadima osušenog mesa koje se još uvijek držalo za obraze,
pramenovi duge prljave kose koja se, poput morske trave vijorila
preko kostiju ispod.

20. poglavlje
Pramenovi zamršene kose mreškali su se poput fuge kroz
Reubenov mozak, neprestano ponavljajući svoju nepopustljivu i
zapletenu poruku o raspadanju. Stresao se i maknuo od otvorene
jame, a nekoliko trenutaka kasnije za njim je došao i Danny.
Ovo mjesto bilo je kameno groblje. Sam Bog je znao koliko je
kosti tu bilo i koliko dugo su tu bile. Gdje god da su hodali,
anonimni mrtvi sklupčani su ležali ispod. Nije bilo upisanih
imena na teškim pločama iznad njihovih ostataka, nije bilo
datuma koji bi označavali njihova rođenja ili komemorirali
njihovu smrt.
Reuben je stigao do ruba poda i pogledao nazad preko jama s
kostima. Jedna ga je stvar uznemirila iznad svega: pokopatimrtve
ispod kamenih ploča nije bilo neobično; ostaviti ih bezimene bilo
je neuobičajeno, ali daleko od besprimjernog. Ali zašto bi itko
želio zapečatiti grobove ovakvim pločama, probušenim velikim
rupama, poput poklopaca kutija u kojima djeca nose svoje kućne
ljubimce - hrčke - kući?
Nisu ni bili svjesni kad su došli do podnožja stuba na čijem su
vrhu čekala drvena vrata. Nakon ovog posljednjeg iskustva, ni
jedan muškarac nije žarko želio vidjeti što je ležalo iza vrata; ali
obojica su znala da, ako je postojao ijedan izravniji izlaz od onoga
nazad kroz tunel, bit će to samo kroz ta vrata. A plin, iako mnogo
raspršeniji, još uvijek je strujao kroz prostoriju.
Reuben se popeo uz stube dok je Danny ostao na dnu i
osvjetljavao mu put. Reuben je oprezno dodirnuo jednostavnu
metalnu kvaku, hrabreći se da je okrene. Mehanizam je bio
ukočen, ali nije pružao puno pravog otpora. Reuben se podupro
nogama i čvrsto povukao.
Vrata su se odškrinula na vrhu, a onda odjednom cijela
popustila, mičući se prema van uz mukli zvuk struganja. Miris
davno umrlih ispunio je Reubenove nosnice. Vonj je bio ustajao i
pokvaren, ali sadržavao je blijedu sugestiju nečeg neočekivanog;
bogat, kompliciran miris stoljećima zatvoren u ograničenom
prostoru, izblijedio ali zadržan, oslabljen do mršavog, blijedog
duha, taman, nagomilan, suosjećajan.
Šarke su se zaglavile i vrata su stala na pola puta. Reuben je
zaobišao vrata i osvijetlio otvor. Cijeli dovratak, od vrha do dna,
bio je prekriven velom neobrubljene paučine. Reuben je oklijevao
kao daje paučina bila veća zapreka od vrata. Onda ju je, gotovo
divlje, razderao postrance. Pramenovi su se smežura-li i pali,
otkrivajući iza sebe samo prostranstvo crnila u koje nije dopiralo
svjetlo. Što god da je bilo iza, nije to bilo danje svjetlo i nije bila
sloboda.
Reuben se molio da ovo ne bude ulaz u još jednu kosturnicu.
Ono stoje sljedeće vidio, strgnulo mu je molitvu s usana. Ne
strava i ne užas, već san iz kojega su sva strava i sav užas bili
kirurški odstranjeni, ostavljajući sitno ludo šuškanje koje
nagovještava noćnu moru, pritajenu u pukotinama samog sna.
Vrata su vodila u drugu sobu, mnogo manju od prve, tamniju,
težu: pravu sobu koja je zbog godina postala kobna. Ispod niskog
stropa sa svijetlom dekoriranom sadrenom žbukom, zidovi od
tamne hrastovine gutali su žuto svjetlo Reubenove ručne
svjetiljke. Pod je bio prekriven parketom, na mjestima perzijskim
tepisima. Tragovi bijelog pijeska vidjeli su se tamo gdje je drvo
zadnji put bilo ribano - praksa izumrla u devetnaestom stoljeću.
Magla paučine ogavno je lepršala na propuhu kad su se vrata
širom otvorila, onda se opet smirila, golema i teška, siva, ovijena
mrtvačkim plastom prašine - mirnoća koja je ugušila prostoriju.
Pauci su ispleli mreže vremena - divlje, zamršene zagonetke u
kojima se godine drže poput pjegastih muha. Iza njih, ugušeni
sjenama, pozlaćeni hrbati visokih knjiga uvezenih u kožu
paradirali su preko polica tamnog drveta. U najdaljem uglu, na
drvenom stalku, bio je globus s isušenim i izblijedjelim oceanima,
palim gradovima, razorenim visokim kulama sravnjenim sa
zemljom. Golem pauk na dugačkim nogama hodao je kroz tamno
srce Afrike, sablastan i crn, opkoračujući svijet.
Na stražnjem zidu, umjesto knjiga, visjeli su portreti ljudi u
odjeći iz osamnaestog i ranog devetnaestog stoljeća, sleđeni
paučinom, napukli i iskrivljeni dugim nemarom. Zlokobno su
zurili u Reubena zastrtim očima, hladnim i optužujućim. Svaki je
u ruci držao nešto poput štapa ili žezla, kao da oponašaju kralja
ili princa. Ali odjeća im je bila tamna i mračna, a njihove
neugodne oznake nisu govorile o mekoći palača već o životu
posvećenom nečem višem.
Zid na kojem su visjeli portreti u središtu je bio provaljen
stubištem od desetak kamenih stuba koje su vodile izravno do
niskih drvenih vrata. Na vratima je crvenom bojom bio naslikan
krug sa zrakama prema dolje, amblem sunca, a u središtu kruga
Reuben je prepoznao hebrejska slova yod, heth, waw, heth:
božansko ime, Jahve. Ispod sunca je stajao lav s otvorenom
knjigom na kojoj su bile upisane latinske riječi semper apertus -
otvoreno zauvijek.
U središtu sobe, okrenut prema vratima, postavljenje drveni stol
prekriven mrtvačkim pokrovom fantastične paučine koja se
protezala s njegove površine do poda, kao da ga čvrsto zakiva.
Reubenov nervozni pogled zadržao se na nečemu na stolu, što je
dominiralo iznad svega. Ili, točnije, na stvari koja je bila
postavljena iza stola.
Bio je to mumificirani leš muškarca obučenog u odjeću koja je
datirala, poput onih na portretima, iz kasnog osamnaestog ili
ranog devetnaestog stoljeća: sumorni kvekerski kašmirski kaput
preko crnog baršunastog sakoa, ovratnik i kravata od bijelog
muslina, kratke hlače od nankina1 zakopčane ispod koljena.
Sada već sve prilično trulo, ali još netaknuto. Jednostavna odjeća
učenika ili svećenika.
1 Nankin - tanka pamučna tkanina

Na stolu ispred mumije muškarca ležala je otvorena knjiga

omotana debelim slojem prašine. Ali on je nije vidio. Njegovo
kožnato lice bilo je od čela do brade prekriveno velikom kružnom
paučinom. A u sredini paučine sjedio je golem pauk, s mnogo
nogu, mršav, nježno trepereći u fino ispredenoj zipci dok je
strpljivo čekao plijen.
Na podu iza stola nije bilo tepiha. Ispod tankog sloja prašine
nejasno su se razabirale debele crvene linije. Veliki je krug ob-
rubljivao zvijezdu petokraku duž unutarnjih kutova, od kojih su
išla dva daljnja koncentrična kruga, oko šest inča svaki. Na pet
vrhova zvijezde stajali su visoki svjećnjaci, još uvijek
kompletirani žutim voštanim svijećama od mirte.
Reuben je došao iza stola i nisko se sagnuo nad petokraku.
Brisao je i puhao, te očistio dio poda i ustao da bi jasnije vidio.
Bio je tamo zapis oko unutarnjeg dvostrukog kruga. Reuben je
prepoznao nekoliko hebrejskih slova i razabrao riječi za koje je
pretpostavio da su latinske. U središtu zvijezde bili su
raspoređeni brojni simboli, nasumce, ne prema nekom jasnom
uzorku.
Neke je prepoznao kao astrološke simbole, ostale kao kaba-
lističke znakove, ali neki su mu bili nejasni. Izgledali su gotovo
kao afrički.
Ustao se kada je Danny ušao. Ni jedan muškarac nije progovorio.
Danny je stajao u dovratku, puštajući da mu prizor lagano
sjedne.
- Dobro si, Reuben?
- U redu je, dobro sam.
- Je li ovo stvarno? - pitao je prigušenim glasom. Ali znao je da je
stvarno. Već je to vidio: u svojoj noćnoj mori, prije mnogo godina,
sklupčan medu vlažnim plahtama, vrišteći za svjetlom. Duboko u
sebi, Danny je bio uplašen, jako uplašen. Duboko u sebi, Danny
je znao što se dogodilo na kraju noćne more, nešto što Reubenu
nije rekao.
Danny je koraknuo do jedne police s knjigama. Obrisavši
paučinu, izvukao je svezak iz najbliže police. Bila je to velika
knjiga, folio-formata, uvezena u čvrstu teleću kožu, s velikim
mjedenim kopčama. U blizini je bio mali stol. Danny je položio
knjigu na njega i otvorio kopče. Stranice su izgubile boju, ali je
inače bila dobro sačuvana.
Naslovna stranica bila je masno otisnuta. U središtu je bio
kružni uzorak sačinjen od četiri koncentrična kruga povezanih s
dvije grupe hebrejskih i dvije grupe grčkih slova. Unutar kruga
bili su različiti geometrijski uzorci, još hebrejskih slova i redovi
nekih brojki. Na dnu su kruga bile francuske riječi: Le Grand
Pentacule: Velika petokraka.
Što se tiče naslova, i on je bio na francuskom: Les Clavicu-les de
Salomon. Traduit de l'Hebreux en Langue Latine par M. Barault
Archeveque d'Arles. Na dnu strane bio je datum: M.DC.XXXIV:
1634.
Sama knjiga je, izgleda, bila neka vrsta rasprave o ritualnoj
magiji, zajedno s formulama za vračanje, talismanskim uzorcima,
dijagramima i crtežima na kojima su slikovito prikazani magični
rituali.
Reuben se pridružio Dannyu. Zajedno su prošli duž redova,
izvlačeći nasumce knjige, nakratko svaku pregledavajući prije
nego je vrate u policu. Bilo je još svezaka na francuskom,
nekoliko na latinskom, s misterioznim naslovima i neobičnim
posvetama: De Oculta Philosophia Libri Tres; De naturalium
effectuum causis, sive de Incantationibus...; Steganographia, hoc
est, ars per occultam scripturam animi sui voluntatem absentibus
aperiendi certa...; Grimorium Verum; Lemegeton; Veterum
Sophorum Sigilla et Imagines Magicae; De Septum Secundeis...
U jednom su redu našli preko četrdeset svezaka na engleskom,
njemačkom i nizozemskom jeziku. Kraj njih je bilo nekoliko
knjiga na grčkom, pet-šest na hebrejskom, tri, Reuben je
pretpostavio, na arapskom i jedna na pismu koje nije prepoznao.
Većina je bila iz sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, većinom
su tiskane u Parizu, Leidenu, Casselu, Basleu i Darmstadtu.
Najnovija je bila mala, polu-folio na engleskom, koju je tiskao
Nathaniel Ackerknecht u Bostonu 1800. Napisao ju je neki
Perseverance Hopkins, pod naslovom Razborito upozorenje
pravednima, izvješće o nedavnim događanjima u Nantucketu.
Izgledalo je da su je puno čitali, margine su joj bile prekrivene
bilješkama, sitnim, nečitkim rukopisom.
Na uskom stolu, u stražnjem dijelu sobe, odmah ispod
zamišljenih portreta, ležala je hrpa papira prekrivenih paučinom,
od kojih su većina, u što su se uvjerili kada su prišli bliže, bila
pisma. Čudna pisma, na različitim jezicima, ali većinom na
francuskom i njemačkom, tekstovi prošarani hebrejskim i
latinskim navodima, nizovi brojki, astroloških i kabalističkih
znakova. Izgleda da su cijeli dijelovi nekih pisama bili u šiframa.
Dolazila su iz cijele Europe, uključujući nekoliko iz Mitaua u
Cour-landu, i dosta njih iz Budimpešte, Rige, Bresta i drugih
istočnih gradova.
Najzanimljiviji je bio svežanj od preko četrdeset pisama s istim
rukopisom. Bila su na francuskom i naslovljena "Cap Francais".
Datumi su pokazivali razdoblje od 1762. do 1807., ali se rukopis
neznatno razlikovao. Cap Francais je, naravno bilo staro ime za
Cap Haitien, prijašnji sjevernjački glavni grad Haitija, u vrijeme
kada je bio francuska kolonija St. Domini-quea. Potpis na dnu
pisama bio je nečitak.
Svežanj je bio u jednoj kutijici, odvojen od ostalih pisama. Na
dnu kutije nalazio se plosnati zlatni predmet. Polukružan,
promjera otprilike jednu stopu, s nazubljenim dugačkim rubom i
glatkim obodom, kao daje odlomljen od većeg diska. Površina mu
je bila prekrivena čudnim oznakama, koje su Reubenu bile
nepoznate. Nešto je u njima sugeriralo da bi im porijeklo moglo
biti, kao i onih simbola na podu, afričko.
Reuben je zatvorio kutiju.
- Danny, samo da kasnije ne bi bilo problema s Connellyem, budi
svjedok da ovo uzimam sa sobom. Ova pisma želim pokazati
Angelini. I poludisk.
- Mislim da trebamo izaći odavde - rekao je Danny. Krenuo je
prema stubama.
- Samo trenutak - viknuo je Reuben. Za svo vrijeme boravka u
ovoj sobi, oči su mu se neprekidno vraćale na mumiju za stolom.
Nešto ga je vuklo u tom smjeru.
Želio je vidjeti knjigu, pogledati stranicu koju je vještac u
kvekerskoj odori čitao kada je umro. Pažljivo se približio stolu sa
strane. Ruka mumije ležala je na stranici, mršava i smežurana,
uvučena kao pandža. Kada ju je Reuben pomaknuo, uznemirio je
tijelo. Pauk se stresao i uplašio, uzmičući preko paučine i dolje,
ispod nje, tražeći utočište u praznoj šupljini desnog oka vješca.
Reuben je podigao knjigu, teški folio-svezak, i počeo je odvlačiti
od stola, te tako kidao paučinu koja ju je spajala s mumijom i
stolom. Odozdo je dotrčao drugi veliki pauk. Reuben se trgnuo i
knjiga mu je skliznula iz ruku, te uz buku pala na pod i zatvorila
se. Podigao ju je, kašljući u gusti oblak sive prašine.
Reuben je naslonio knjigu na rub stola i ponovno je otvorio. Na
naslovnoj stranici je pisalo:
LIBER ARCANORUM ILI KETAB EL ASRAR ABENA PHARAGIA
MAROKANSKOG PISCA NUBIANUSA
VRAĆENA NA ENGLESKI JEZIK
S LATINSKOG PRIJEVODA
TRITHEMIUSA OD STRANE VELIKOG
ENGLESKOG STRUČNJAKA I NAJBOGATIJE
ILUSTRIRANA CRTEŽIMA PREUZETIM IZ
ORIGINALNOG TEKSTA
IZ PRIMJERKA NAĐENOG
U GRADU FAYYUMU
U EGIPTU
MDXLI
Reuben je polako počeo listati požutjele stranice. Na svakoj lijevoj
strani bio je tiskan tekst latinskog prijevoda, s engleskom
verzijom na desnoj strani. Glavni se tekst sastojao od kratkih
stihova za koje je Reuben mislio da se odnose na čaranje,
protkanih redovima kabalističkog pisma i talismanskim uzorcima
napisanim na arapskom.
Prošao je otprilike samo deset stranica kada je knjiga, koja je
tako dugo bila položena najednom mjestu, škljocnula na hrbatu i
otvorila se još jednom na uobičajenom mjestu. Cijela je stranica
bila zauzeta ilustracijom drvoreza u stilu šesnaestog stoljeća.
Reubenu je trebalo oko pola minute da shvati temu i kompoziciju
crteža. Kada je to napravio, zatvorio je knjigu uz drhtaj i otišao
od stola.
Odabrana scena bila je groblje na kojem su grafički ilustrirani
događaji dolazećeg uskrsnuća. Umjetnik je transponirao scenu
navodnog Egipta iz originala, umjesto toga pokazujući europsko
groblje istočkano Djevicama i križevima kršćanske vjere. Ali ovaj
crtež nije imao nikakve veze s uobičajenom predodžbom
uskrsnuća u kojima se dižu mrtvi svijetlećih, nanovo oživljenih
tijela u bijeloj odjeći, ispunjeni radošću dok idu u susret Isusu
koji silazi s neba.
Umjesto toga, tijela novooživljenih bila su trula i raspadnuta,
obučena u ostatke mrtvačkog pokrova koji su izjeli crvi. Na
njihovim propalim licima umjetnik je uspio prikazati izraze
straha i užasa, dok je svuda oko njih bila maglovita tama u kojoj
su vrebali čudni oblici.
Ali nije to bio razlog što je Reuben tako užurbano zatvorio knjigu
s gađenjem. Bio je to prizor onih koji su lizali i grizli udove i lica
podignutih tijela, čak i tamo gdje su ona, drhteći, stajala u
svojim grobovima. Imali su užasnu nijansu bijele, a Reuben je
bio siguran: kad bi se pokrenuli, njihova bi se tijela kretala na
najodvratniji način. Jedan je stvor na krajnjoj lijevoj strani slike
okrenuo svoje lice prema čitaocu, s izrazom takve gladi i trijumfa
da ništa neće moći izbrisati te crte iz Reubeno-va sjećanja.

21. poglavlje
Vrata na vrhu stuba bila su zaključana s unutarnje strane, ali je
ključ bio potpuno zahrđao. Danny je nogom razmrskao bravu,
odbacujući vrata na polomljenim šarkama unazad, na zid. Iza je
ležalo usko drveno postolje, zagušeno prašinom. Zidovi su bili
goli kamen.
S postolja je kratko stubište s klimavim drvenim stubama
započinjalo svoj vijugavi uspon. Penjali su se polako, ukočeno, u
strahu od daljnjih užasa, svjesni krckanja i škripanja drevnih
stuba pod nogama. Tko god daje sagradio podzemne grobnice,
uložio je puno truda da bi osigurao njihovu nepristupačnost.
Na vrhu stuba došli su do drvenih zaklopnih vrata. Kao i
prethodna, i ova su se otvarala u tamu. Reubenova svjetiljka bila
je potpuno istrošena. Danny mu je dodao svoju. Na jačem su
svjetlu vidjeli još jedan tunel koji se protezao ispred njih, još uži
od prvoga i zagušen gustom paučinom. Ovoga puta Danny je išao
prvi, lomeći paučinu rukom i svjetiljkom, bacajući pogled u tamu
i iz nje, motreći na neki znak kretanja.
Tunel je završavao drugom skupinom stuba koje su, kao i prve,
vodile do zaklopnih vrata na stropu. Danny ih je gurnuo prema
gore i kroz njih se popeo u prostor iza - minijaturnu prostoriju,
poput kutije, veliku oko tri kvadratne stope. Netko je zatvorio
kutiju zaklopnim vratima.
Zid je bio od opeke i žbuke, vrlo sličan onome kojega su našli
ispred rešetke. Poput njega, i ovaj je na mjestima bio smrvljen i
oslabljen. Otvorivši rupu, dovoljno veliku da se provuku, našli su
se u davno napuštenom podrumu.
Građevina iznad njih bila je skladište u stanju potpunog rasula,
jedno od nekolicine u području Front Streeta, kraj rijeke, koje je
nekoliko godina čekalo rušenje. Pronašli su prednja vrata i
iskoračili u kasnorujansko sunce, žmirkanjem odagnavši tamu i
užase noći na ulici posutoj ruševinama, sjeverno od bruklinskog
mosta.
*
Odbor za doček čekao je u stanu Hammelovih. Ekipa je bila dolje
u tunelu preko dva sata, pokušavajući doprijeti do Reu-bena i
Dannvja, za koje su pretpostavili da su ili mrtvi ili zatrpani.
Ispričali su priču o zombijima - s mnogo uljepšavanja -kapetanu
Connellvu, koji je bio vrlo blizu svog dugo očekivanog srčanog
udara. Danny je maknut sa slučaja i dodijeljen mu je novi
partner. Reubena su suspendirali i rekli da čeka disciplinski
postupak. IAD - policijski Odjel za interne poslove -obaviješten je.
Pričalo se o istrazi.
- Što se to, dođavola, događa?
Nitko nije znao. Gisler, poručnik na dužnosti, slegnuo je
ramenima i rekao da to sigurno ima neke veze s vampirima. Kada
je izletio iz stana, zalupivši vratima, Reuben gaje iza sebe čuo
kako se smije, glasno i britko. Danny je ostao dati usmeno
izvješće.
Na ulici je Reuben našao telefonsku govornicu. Nakon pet-šest
neuspjelih pokušaja, uspio je ući u trag Sally Peale u uredu
negdje u City Hallu.
- U nekakvoj sam nevolji, Sally, ali ne znam o čemu se radi.
- Ima li to neke veze sa slučajem Hammel?
- A s čim drugim?
- Dođi u centar za pola sata, Reuben. U Mott Streetu, na broju
dvadeset, ima jedan kineski restoran. Tamo ćemo se naći.
- Kako se zove restoran?
- Upravo sam ti rekla: broj dvadeset. U blizini Kineskog muzeja.
Bit ću u prizemlju.
Kineska četvrt bila je mjesto bez dražesti, bez vibracija
posebnosti, više ime nego okrug. Nije volio kinesku hranu,
preveliku količinu svinjetine.
Sally je čekala za stolom otraga, u sjeni. Bila je obučena u skupi,
po mjeri šivani kostim sa svijetlim šalom oko vrata, savršena
odvjetnica. Pomislio je kako je lijepa. Što je pošlo krivo među
njima?
- Sjedni, Reuben.
Na stolu ispred nje nalazio se plavo-bijeli čajnik i dvije male
porculanske šalice bez drške.
- Uzmi čaja, Reuben. To je Pi Lo Chun, zeleni čaj iz Soochovva.
Prijat će ti.
- Radije bih pivo.
Pogledala ga je pogledom koji je govorio "Kroz ovo smo već prošli".
Prošao je konobar i naručila je pivo.
Mlade djevojke obučene u kinesku odjeću vozile su dim sum od
stola do stola na malim škripavim kolicima, svaka sa svojim
odabirom i natpisima na kineskom. Sally je izgleda znala ili
pogađala što je bilo na njima. Pokazala je, naručujući za oboje,
debele bijele okruglice i blijede delikatese zamotane u tijesto.
Znala je njihove nazive na kantonskom. Reuben joj je zavidio i
bio zbunjen, istovremeno. Prebirao je po svojoj hrani i bilo mu je
neprijatno pitati koji od paketića, ako ikoji, sadrži svinjetinu.
- Bi li ti radije patku, Reuben?
- U redu je. Ovo je dobro.
Sally je s dva štapića podigla dim sum i ubacila ga u otvorena
usta. Usne su joj bile senzualne, pokret erotičan. Reuben je
osjetio žaoku žaljenja.
- U kakvoj si nevolji, Reuben? Obrazložio je što je bolje mogao.
Kada je završio, nalila si je još jednu šaličicu čaja. Postajao je
jak. Nakrivila je poklopac na čajniku. Došao je konobar i odnio
ga. Svuda uokolo kineski su se glasovi dizali i spuštali poput
skladne zvonjave.
- Jesi li još kome pričao o tome što si našao?
- Danny ih upravo izvještava.
- Ali nitko drugi nije s tobom razgovarao? Nitko izvan službe,
mislim.
Odmahnuo je glavom.
- Ured okružnog tužioca, na to misliš?
Konobar se vratio i donio čajnik, ponovno napunjen vrućom
vodom. Para je izlazila iz otvora, spora i bezbojna.
- Tako nešto - rekla je Sally. Izgledala je odsutna. U daljini su
zalupila vrata. U kuhinji koju nisu vidjeli, šištala je para iz lonca,
bijednog i starog. Na zidu iznad njihovih glava, visjeli su
izblijedjeli stari primjerci kineske kaligrafije, čuvajući neku
misteriju. Za susjednim stolom dva su starca pila čaj i pušila.
- Reuben, ako itko navrati i počne ispitivati, hoćeš li me nazvati?
- Izvadila je list iz svog fascikla i naškrabala brojke na njega. - Na
ovaj broj me možeš dobiti gotovo u svako doba.
Reuben je bacio pogled na to. To nije bio njezin broj kod kuće niti
broj koji je nazvao u City Hallu. Bez riječi je smotao papir i stavio
ga u džep.
- Moram ići - rekla je. Oklijevao je.
- Viđaš li se s kim? - pitao je.
- Da. A ti?
Izgledala je kao da je se ne tiče. Ali oči su joj počivale na njemu.
Odmahnuo je glavom.
- Ne znam - rekao je.
- Pazi s tom Hammelovom. Ne želim da te povrijedi, Reuben.
- Ali to ne možeš spriječiti. Odmahnula je glavom.
- Ne. - Oblizala je usne.
- Jesi li zaljubljen u nju? - pitala je. Pogledao je u daljinu.
-1 ja moram ići - rekao je.
*
Zvao je neprestano, ali zidovi su mu vraćali njezino ime i znao je
daje otišla. Tišina gaje iznenada povezala s njom, otkrivajući
njegovu potrebu, njegovo iščekivanje, njegovo razočaranje. Jučer
bi to bila jednostavno tišina, danas je bila rana, oštrica korova
koja reže nezaštićenu ruku.
Zatvorivši vrata, pogledao je ostale rane koje je donio kući:
posjekotine i modrice, trofeje tvrdoglave znatiželje. Bile su to
plitke rane. Ali dublje je nosio trajnije trofeje, slike smrti pod
paučinom koja se vukla njegovim umom u potrazi za
zauzimanjem njegovog polomljenog središta. Čak ni udaranje
jezikom koje je primio od Connellya nije moglo izbrisati tu
gnusnu arheologiju smrti.
Odjeća mu je bila u neredu. Otišao je ravno u kupaonicu i skinuo
odijelo: bilo je staro samo pet tjedana, a sada nije bilo ni za
dobrotvorne svrhe. Utučen i klonuo duhom, krenuo je u
kupaonicu. Možda ga tuš razvedri.
Posvuda je bila krv. Krv na podu, krv na ručnicima, krv u tuš-
kabini, poput crvene boje razmrljane po staklu i pločicama.
Uspaničio se, počeo trčati od sobe do sobe tražeći je, ne nalazeći
ništa. Vratio se u kupaonicu i nakon pomnijeg pregledavanja
otkrio trake gaze i zavoja, praznu rolu flastera koju je držao u
ormariću. Mora da se gadno posjekla, a onda previla. Kako se to
dogodilo? Bila je uznemirena, ali nije mogao vjerovati da se
pokušala ubiti. Ovo nije izgledalo kao pokušaj samoubojstva.
Umalo se poskliznuo na spužvu. Bila je na podu kraj kupaonice,
natopljena krvlju. Sagnuo se daje pokupi, ali ju je ponovno
ispustio kada mu je oštrica posjekla prst. Ovoga ju je puta
pažljivije podigao i pomnije pogledao. Oštrice su bile dobro
sakrivene: dovoljno duboko da se ne vide, a opet dovoljno blizu
površine da učinkovito obave posao.
Angelina je izgubila mnogo krvi. Sigurno je slaba, možda negdje
leži bez svijesti; Ali kamo je mogla otići? U njezinoj je sobi našao
prazne vrećice iz trgovine odjećom. Odjeća koju joj je njezina
sestra posudila, bila je na krevetu. Zamotala se, a onda obukla i
otišla. Otišla, a da nije napisala poruku kamo je krenula.
Zazvonio je telefon. Tri puta, a onda je prestao. Trenutak kasnije
počeo je ponovno. Potrčao je do njega i strgnuo slušalicu s
postolja.
- Angelina?
Tišina. Onda disanje s druge strane, uporno, polagano. Netko je
slušao.
- Tko je tamo? Jesi li to ti, Angelina?
Prekid veze. Mogućnost daje Angelina živa, pretvorilo se u
nervozno brujanje telefona.
Na bloku je vidio ime Mary-Jo Quigley i nazvao fakultet.
Gospođica Quigley ga nije pokušavala zvati. Ne, nije vidjela
gospođu Hammel, premda je s njom ranije razgovarala. Kada je
to bilo? Oko dvanaest sati, pretpostavljala je. Rekla je gospođi
Hammel za dogovore o kremiranju. Nije li sramota što su ga htjeli
kremirati? Grijeh je na taj način pokopati ljudsko tijelo.
Zahvalio joj je i prekinuo vezu. Možda je prerano počeo pa-
ničariti. Najvjerojatnije se zamotala dovoljno dobro da bi stigla do
bolnice. Najbliža je bila Kings County. Svaki bi je taksist tamo
odvezao.
Prijemni bolnički ured nije imao ništa o gospođi Hammel.
Dežurna sestra je mislila da nije bila primljena niti jedna
Haićanka to poslijepodne.
Pokušao je u Methodist Hospital i Caledonian, zapadno i južno
od Prospect Parka. Ništa. Kod pogrebnika gdje je odvezeno tijelo
Ricka Hammela. Ništa. Spustio je slušalicu.
Pet sekundi nakon toga, telefon je zazvonio.
- Abrams.
- Vi ste, poručnice? Dođavola, pokušavam vas dobiti već deset
minuta. - Narednik Odjela za ubojstva, čovjek po imenu Je-sus
Riley, proizvod irsko-meksičkog braka s krivim imenom.
- Nazivao sam, narednice. Kako vam mogu pomoći?
- Možete li što prije doći ovamo, gospodine? Dogodilo se još jedno
ubojstvo. Upletena je dama po imenu... - Zastao je kao da gleda u
izvješće. - A, da, ime joj je Angelina Hammel. Ona čiji je muž prije
nekoliko dana nađen u parku.
Reuben je osjetio kako mu je gadna jeza projurila tijelom. Srce
mu je bilo prazno. Istovremeno, osjećao je sve i ništa.
- Mrtva je?
Otkucaj srca. Koliko traje otkucaj srca?
- Ne, gospodine. Dama je živa. Pita za vas.
- Ne razumijem. Rekli ste ubojstvo.
- Tako je, gospodine. Žrtva je čovjek imenom... da vidim...
Aubin Mondesir. Valjda ga nisam nepravilno izgovorio,
gospodine. Mondesir je bio damin prijatelj. Tako ona kaže.
- Tko gaje našao?
- Hammelova. Kaže da ga je našla mrtvog i odmah nas je nazvala.
Bila je tamo kada su stigla patrolna kola.
- Kako je ona?
Još jedan otkucaj srca.
- Izgleda gadno. Pitao sam je želi li liječniku, ali nije htjela. Onda
je spomenula vaše ime. Rekla je nešto o tome daje odsje-la kod
vas. To je istina, gospodine?
Reuben je zastao.
- Da, narednice. Tako je.
- Tek toliko da znam, gospodine. Nisam to stavio u izvješće. Čuo
sam...
Riley je oklijevao.
- Što ste čuli, Riley?
- Čuo sam da imate nekih neprilika, gospodine. Kapetan se vratio
prije, otprilike, pola sata. Cohen je bio s njim, kaže da vas želi
vidjeti.
- Connely?
- Ne, Cohen. Hoćete li doći po damu, gospodine?
- Odmah ću doći. Čuvajte je. - Zastao je. - Nećete je zadržati, zar
ne?
- Ne, gospodine. Kasnije ćemo je ispitati. Ali mislio sam da biste
se vi sami željeli pobrinuti za to. Nije osumnjičena, ako to mislite.
- To je dobro. Zadržite je tamo. Recite joj da dolazim za petnaest
minuta.
Nije govorila. Ali njene su mu oči rekle mnogo toga. Uglavnom je
bila uplašena.
- Dobro si? - Glupo pitanje. Svatko bi mogao vidjeti daje bolesna.
Odmahnula je glavom i pogledala ga. Nije se smiješila.
- Idemo odavde.
Odveo ju je ravno u Brooklvn Caledonian, upotrijebio policijsku
značku da ne mora čekati. Nije se bunila. Putem je primijetio da
su se mrlje od krvi počele širiti preko bluze.
- Jutros sam je kupila - rekla je. - Bila je potpuno nova.
Plakala je dok je govorila. Ali nije plakala za bluzom. I nije
plakala za sobom. Plakala je za njim. On je bio u njoj, zauzeo
Rickovo mjesto, mjesto njenog oca; i nesvjesno se upleo u mreže
njezina postojanja. Bilo je toliko toga što nije znao, toliko toga što
ne smije nikada saznati. Nije ga voljela, to je bilo nemoguće. Ali
željela je otići u neku tamu sama s njim i pretvarati se da ga voli.
Još mu je uvijek bilo teško prihvatiti daje ona bila djevica
-djevica s iskustvom, možda, ali netaknuta poput trinaestogodi-
šnjakinje. Bi li to mogao biti motiv za ubojstvo? Među hladnim se
plahtama hladna djela uvlače među tijelu.
Zamislio je pakao toga, svakodnevni jad takvog braka. Sa-
moismijavanje, sumnja u sebe, mržnja same sebe. Razumljivo
ako je tražila kraj. Još uvijek je nešto skrivala, u to je bio
siguran. Što li je ispovijedila svom svećeniku jučer navečer? Neku
informaciju u vezi Rickove smrti? Saznanje o svojoj sukrivnji?
Molio se da nije to. Pomislio je kako se polako i protiv vlastite
volje zaljubljuje u nju.
Njezine je posjekotine trebalo sašiti. Liječnik se prema njoj
ponašao kao prema bilo kojoj crnkinji s posjekotinama: sašio ju
je, ali ju je natjerao da se osjeća kao daje sve to gubljenje
njegovog dragocjenog vremena. Morala je tražiti nešto za
umirenje bolova. Njegove osorne upute sestri dale su do znanja
da se ona treba naviknuti na takve stvari. Nije li se to događalo
dovoljno često? Zar crnkinje već nisu očekivale od svojih
muškaraca da ih razderu? Nije li izdržljivost na nož znak
hrabrosti u Africi, nisu li rezanje kože i zacjeljivanje obilježja
zrelosti? Nije rekla ništa, nije osjećala ništa. Na neki je čudan
način liječnik bio u pravu. Nosila je svoje zarasle rane unutra. Ali
one su bile oznake srama, a ne ponosa.
Do kuće su se vozili u tišini. Tama se zgusnula u poznatim
ulicama. Vjetar je prošao, ostavljajući grad ravnodušnim i
napuštenim. Iza osvijetljenih prozora, iza rebrastih roleta i
nabranih zavjesa, likovi muškaraca i žena usporeno su se kretali,
plešući odmjereno ples smrti, smiješeći se i držeći se za ruke, uz
klanjanje i okretanje, obučeni i obnaženi, oprani i umrljani, brzo
se okrećući, uranjajući, prijetnja i dražest, prst na prst, dlan na
dlan, bez glazbe, naginjući se, očiju zatvorenih, očiju otvorenih,
grudi na grudi, usna na tihu usnu, progutani sjenama u
nerazboritom menuetu. Auto se polako kretao pored prozora,
pored otvorenih vrata, pored nejasnih stubišta. Reuben je
promatrao kako se sjene noći mreškaju na Angelininom licu,
skrenuo pogled i gledao kako cesta zavija. Kad se ponovno
skrenuo prema njoj, vidio je kako su joj se oštre sjene urezale u
oči.

22. poglavlje
- Tko je to napravio?
Okrenula se, sklupčana u svojoj stolici, zatvorenih očiju, s
praznom čašom u ruci.
- Tko te tako porezao? Tko je stavio oštrice u spužvu?
- Ne znam.
- Mislim da znaš. Slijedili su te ovamo. Poznaju te. Oklijevala je.
Otvorila je oči, neusredotočene, tužne, optu-
žujuće.
- Mene ne. Ne znaju me - znali su Ricka. Mogu li dobiti još?
Ispružila je čašu u tišini, dok joj je lijevao.
- Slijedili su te ovamo, k vragu. Čemu su uopće služile te oštrice?
Neko upozorenje? Je li to bilo to?
Zurila je u njega, okamenjena jezika, očiju širom otvorenih. Glava
joj se podigla, a onda spustila. Da, kimnula je, da.
- U vezi čega? Na što te upozoravaju?
- Ne znam - rekla je. I napunila usta viskijem.
- Mora da znaš, inače ne bi gubili vrijeme. Oklijevala je gutajući
slinu.
- Možda griješe.
S gađenjem se okrenuo na stranu.
- Kako da ti pomognem ako mi ne kažeš istinu?
- Ne želim da mi pomogneš. Nisam tražila pomoć.
- Potrebna ti je, k vragu! Pogledaj se.
Naglo je ustao, udario čašom na pokrajnji stol, svladavajući
iznenadnu ljutnju pomiješanu sa strahom. Odjurivši u kuhinju,
otvorio je slavinu i zapljusnuo lice prije no stoje napunio čašu.
Prošla je minuta, a onda je čuo kako je došla i stala iza njega.
- To su opasni ljudi - rekla je. - Ne želim i tebe uplesti.
Okrenuo se prema njoj.
- Već sam upleten - rekao je. - Ja sam policajac, to mi je posao.
- Ne želim da se policija miješa u ovo.
- Nemaš izbora. Muž ti je ubijen. Prijatelj Filius ti je otrovan.
Netko je postavio spužvu punu žileta u moju kupaonicu. Moju
kupaonicu, u mom stanu. Provalili su u dom policijskog
službenika. Sviđalo ti se to ili ne, policija je u ovo već umiješana.
I u slučaju da nisi primijetila, jutros sam se više nego malo
umiješao s tobom. Ili si to možda već zaboravila.
Trepnula je.
- Ne - šapnula je - nisam zaboravila.
- Dobro - rekao je. - Jer ni ja nisam zaboravio.
U djeliću sekunde struja nježnosti prošla je među njima. Onda se
sjetio da je još uvijek ljut.
- Zašto si išla tom Aubinu? Onom kojega si danas poslije podne
našla mrtvog.
Sjela je za stol. Kad bi barem mogla zaspati. Kada bi je samo
malo pustio na miru, dozvolio joj da o ovome dobro razmisli.
- Aubin je... bio je vodouniste, houngan. Išla sam k njemu tražiti
pomoć.
- Rekla si da ne želiš pomoć. Pogledala je u pod.
- Tvoju pomoć - rekla je. - Uobičajenu pomoć, ne. Aubin je
razumio. Aubin je znao kako se pomaže. Znao je te ljude,
poznavao njihove metode. Netko je sredio expedition de morts
protiv Ricka. A drugu protiv mene. Platili su bokor za pouin
chaud.
- Ne razumijem.
- Ne - rekla je. - Ne razumiješ, zar ne? To ti upravo pokušavam
reći. Ti si blanc. Možeš me jebati, ali ne možeš mi se uvući pod
kožu, ne možeš plesati sa mnom.
Ruben je zastao prije nego je počeo dalje govoriti.
- Angelina - započeo je. - Možemo oboje igrati ovu igru. Mogu te
zbuniti hrpom jidiš krilatica, reći ti da si schwartze kuja i održati
ti predavanje o rasnoj čistoći u židovskom stilu.
Ali ja to neću napraviti jer ne mislim tako, a vjerujem da ni ti ne
misliš.
- Kako, jebi ga, ti znaš što ja mislim?
- Dobro, pretpostavimo da nisam u pravu. Ti si veoma hladna
crna dama i drečavi Židov poput mene ne može ti se približiti niti
na milijun milja. Dakle, kamo to točno vodi? Odgovor je: u vrlo
veliku nevolju. Jer mislim da ovo ne možeš sama riješiti i mislim
da nemaš nikog drugog kome bi se obratila. - Pogledao ju je u
oči. - Ali kako sada stvari stoje, trebaš pomoć i to vrlo brzo.
- Možemo se složiti da postoji neka pomoć koju ti ja ne mogu
dati, ona koju si očekivala od svog prijatelja Aubina. To ne znači
da ne trebaš onu vrstu pomoći koju ti ja mogu ponuditi. Sve mi
se čini daje trebaš čak i više. Ne znam stoje expedition de morts.
Ali kladim se da ne boli ni upola toliko kao spužva puna žileta. I
zato, zašto jednostavno ne sjedneš i kažeš mi sve što znaš? Kada
završiš, možemo nešto pojesti i popiti bocu francuskog vina koju
sam slučajno upravo spremio u hladnjak. Poslije toga, tko zna?
Možemo pogledati Late Show. Možemo igrati monopol. Mogli
bismo otići u krevet.
Sjedila je vrlo mirno, očiju uprtih u njega, gledajući ga, a opet ne
videći ga. Kada je progovorila, činilo se da joj glas dolazi iz velike
udaljenosti. Daje poslušao malo pažljivije, čuo bi kako bijela
čaplja nabire krila u letu.
- Prije dvanaest godina - započela je - Rick i ja smo bili na
Haitiju. Vodio je istraživanje na sjeveru otoka, s bazom u Cap-
Haitienu Njegova tema bila je uloga vodouna u revoluciji 1791.
Imao je običaj redovito posjećivati Bois Caiman, južno od grada,
gdje se održala vodoun ceremonija koja je potakla ustanak.
- Jednoga dana netko mu je predložio da posjeti staru kuću na
plantaži nedaleko od Bois Caimana, u mjestu koje se zove Petite-
Riviere. Većina francuskih plemićkih kuća u tom području bila je
spaljena za vrijeme revolucije, ali Petite-Riviere je preživjela.
Ricku su rekli da su u kući još uvujek papiri od prije revolucije.
- Otišli smo zajedno, bio je vruć ljetni dan. - Izgleda da se
zbog nečega sjećala svega o tom danu - vremena, što je odjenula,
što su jeli, oblika sjena na zidovima, cvrčanja cvrčaka u smeđim
poljima. Bila je naga ispod haljine koja joj se pripijala uz tijelo
poput mokre krpe.
- Išli smo cestom kroz Plaine du Nord i Gallois, a onda skrenuli
zapadno, u brda. Petite-Riviere je potpuno izolirana. Mislim daje
zato i preživjela ustanak. Naš se džip jedva održavao na putu.
Stigli smo sredinom prijepodneva. Na zidovima je bilo crvenih
lišajeva. Bila sam sva ljepljiva, ljuta na Ricka što me dovukao
tamo. Ali želio je da mu pomognem pregledati sve dokumente
koje bismo mogli tamo pronaći: moj je francuski uvijek bio bolji
od njegovog.
Oklijevala je kao da ju je mučio nedostatak riječi. Netko je prošao
po stropu iznad njih, muški koraci, teški i oprezni. Mislila je o
ljepoti obaranja zlatne vuge, o narančastom i sjenovi-tom drveću
na popaljenoj travi, o živici sablier koja je okruživala kuću poput
ograde od noževa, okrutnih i oštrih bodlji.
- Petite-Riviere i nije bilo neko mjesto. Ono što su Boukman i
njegovi pobunjenici propustili učiniti, umjesto njih je napravilo
vrijeme i klima. Prvobitno je pripadala ogranku porodice Pays de
Bourjollv, francuskim kolonistima iz La Rochellea. Za vrijeme
revolucije vlasnik je bio Jean-Claude de Bourjolly koji je, između
ostalog, bio lokalni agent za Riedy and Thurninger, najveću kuću
robova u Nantesu. Po mišljenju suvremenih povjesničara, de
Bourjolly je uspio izbjeći masakre i nekako se izvući iz Haitia i
otići u Ameriku.
- Tadašnji vlasnici bili su čisti mulati koji su uzgajali konoplju za
prodaju američkoj kompaniji u Le Capu. Tvrdili su da su potomci
prve crne porodice koja je posjedovala Petite-Riviere nakon bijega
Bourjollvevih. Možda jesu, a možda i nisu. U Haitiju svi traže
neke pretke. Svi smo mi ti Guinee, djeca Afrike, ali očajnički
trebamo korijene. Biti crn nije dovoljno, govoriti langage nije
dovoljno, moramo imati imena, moramo postati narod s
pedigreom.
Oklijevala je, razmišljajući o svojim iskrivljenim korijenima, o
bujnom tlu iz kojega su izrasli.
- Živjeli su u starim sobama iz kojih je dražest davno iščupana.
Bez vode, bez struje, samo sa sjenama prošlosti. Nečije prošlosti,
bilo čije prošlosti, bilo im je jednako dobro. Dva starca su vani,
na dugačkoj verandi, igrala dames, promatrajući kako svijet sa
svakim novim zalaskom sunca otkliže malo dalje. Nisu nam
poklanjali nikakvu pozornost.
- Rick i ja našli smo papire zbijene u veliki metalni kovčeg, na
tavanu punom osušene kave i mišjeg izmeta. Papiri su, za čudo,
bili sačuvani - do kovčega nekako nije došla vlaga, spore ni
zemlja. Naravno, bili su daleko od savršenog, ali većina ih je bila
začuđujuće čitljiva.
- Cijeli dan smo proveli čitajući ih i razvrstavajući grubo u hrpice.
Promatrala nas je jedna djevojčica - mislim da je bila najmlađe
dijete u toj obitelji, stara oko osam ili devet godina. Bila je lijepa,
ali prilično deformirana - glava joj je visila pod kutom, izvrnuta
na rame, kao da joj je vrat bio slomljen, gotovo kao daje bila
obješena. Svaki put kada bih podigla pogled, ona bi promatrala iz
ugla. Samo promatrala, ništa ne govoreći. Pokušavala sam
razgovarati s njom, ali ona nikada nije odgovarala.
Angelina je zašutjela, gledajući kroz Reubena u sjećanje,
nesvjesno isprepličući prste na krilu. Dijete je ubrzo nakon toga
umrlo, Rickova veza je usput spomenula tu činjenicu u pismu.
Angelinu je mjesecima nakon toga progonila slika djevojčice,
položene na dugačak stol od jelovine gdje su ona i Rick širili
pisma, stisnute u tanku bijelu haljinu, vrata još uvijek
nakrivljenog, kojoj je praznovjerni roditelj debelim drvenim
štapom rasparao djevičanstvo, da bi je spriječio da postane
diablesse nakon što je pokopaju. Nevinost označava otvorena
vrata za sve pokvarenosti koje žele ući u naš vrt.
- Rick je porodici ponudio novac za kovčeg i njegov sadržaj. Uzeli
su pedeset dolara - američkih dolara, ne gourdes - i bili sigurni
da su dobro trgovali. Pretpostavljam da i jesu: od kakve bi im
koristi bili stari papiri? Čak nisu znali ni čitati.
Sjećala se odlaska u raspadnutoj tami, djeteta osuđenog na
propast, koje je gledalo s vrata, bez riječi, možda već obuzeto
onim što će ga ubiti, naglih okreta automobila vratolomnom
stazom, s farovima upletenim u zeleno i monstruozno lišće i
mirisom vetivera u zatrovanoj ljepljivoj tami. Miljama se čulo
sviranje kata bubnja, sve dok nije potpuno izblijedjelo i dok ih
nije ovila tišina. U daljini, preko široke bezimene klisure, u
dugom su nizu treperila svjetla poput krijesnica na nevidljivoj
stazi. Ljudi na brdima koji hodaju do houngfora da postanu
bogovi.
Gledajući unatrag, pitala se je li bilo ikakvog znamenja te noći,
ičega što je moglo nagovijestiti ono što će doći, ali ništa joj nije
padalo na pamet. Čvrsto je pogledala u Reubena, njegove ruke i
oči i lice. Pitala se kako bi izgledao kada bi završili s njim? Bi li
joj dozvolili gledati? Bi li joj dozvolili dodirnuti ga? Bi li joj
dopustili poljubiti ga dok umire?

23. poglavlje
Većina papira bila je iz vremena Bourjollva. Bilo je pisama od
armateursa - kuća robova - u Francuskoj, pisama od prijatelja iz
St. Dominque i drugih mjesta u francuskim Antilima, teretnica,
kopija nekoliko roles d'armement koje su davale detalje o
brodovima i njihovoj posadi, koncepata o Assemble Provinciale za
sjeverni sektor otoka, čak i nekoliko stranica iz grimoirea...
- Grimoire?
- Knjiga o magiji, o čarima. Još uvijek su prilično popularne na
Haitiu. Le Petit Albert prilično se dobro prodaje u trgovinama u
ulici Poste Marchand. Upotrebljavaju se u vodoun ceremonijama.
- Shvaćam. Nastavi.
Sada je oklijevala, jasnoća sjećanja sve se više zamagljivala
prisutnošću novijih istina.
- Trebalo je više tjedana da se sve prebere i pročita. Radili smo
zajedno na papirima - Rickov francuski nije bio dostatan za stil
osamnaestog stoljeća. Ali obavio je težak posao - povijesno
istraživanje, povezivanje slučajnih činjenica, izvođenje uzoraka
od samih tričarija. I pronašao je uzorak, vrlo koherentan uzorak,
uzorak koji se jako izoštrio u nekoliko sljedećih godina.
Kratko je zastala, a onda požurila dalje.
- Bourjollv se upetljao u nešto veoma čudno. Une affaire tres
etrange et effrayante, kako je on to opisao u pismu jednom svom
prijatelju u La Rochelleu.
- Kada je to bilo? Slegnula je ramenima.
- Tisuću sedamsto sedamdeset pete, sedamdeset šeste. Nikada
nismo bili baš sigurni. Većina onoga što smo saznali, bilo je čisto
nagađanje. Rick je obijao knjižnice u Francuskoj i na Haitiju. Dva
ljeta je proveo zatvoren u Nacionalnoj arhivi iza katedrale u Port-
au-Princeu. Njegov francuski iz osamnaestog stoljeća postao je
prilično dobar. Pročešljao je antikvarnice s knjigama u Parizu,
išao na aukcije rukopisa u Hotel Drouot, potrošio cijelo
bogatstvo. Na kraju je bio stručnjak za trgovinu robljem između
Francuske i Haitija.
Osjetio je njezino oklijevanje da prijeđe na stvar.
- Nisi mi rekla u što se to umiješao Bourjollv.
Lagano se stresla, kao da ju je potražio lagani povjetarac i našao
je samu u njegovoj sobi. Prekriživši ruke na prsima, naslonila je
bradu na nadlanicu jedne ruke, oči uprla u pod.
Nakratko je zatvorila oči, a onda ih ponovno otvorila. - Nešto... -
pogledala ga je ravno u oči - nešto je došlo na brod robova. To je
stiglo iz Afrike - nešto... ili netko.
- Nisam siguran da...
Ignorirala ga je. Sve njezine misli bile su koncentrirane na
događaje od prije dva stoljeća.
- Bio je uplašen. Uplašen, ali fasciniran. Što god - ili tko god -
daje to bilo, promijenilo mu je život. U svojim prvim bilješkama,
samo je to usput spomenuo, ali vremenom su njegova pisma i
dnevnici - ono što smo mi od njih mogli pronaći - postali djelo
čovjeka opsjednutog time.
Pogledala je pored njega, na zid. Žbuka se počela mrviti na
nekoliko mjesta. Odvratila je pogled. Glupi zid, zašto nije mogao
ostati na miru? Morala se koncentrirati, zadržati misli na ovdje i
sada. Ili bi se inače cijeli svijet mogao početi mrviti.
- Rick nije nikada shvatio bit - nastavila je. - Ali ja sam gotovo
odmah znala što je to Bourjollv našao. Što je to stiglo iz Afrike.
Trenutak je oklijevala, a onda nastavila.
- Postojao je jedan grad - rekla je. - Grad duboko u šumi, Ituri
prašumi u prijašnjem Kongu. Sada ga zovu Zair. - Nasmiješila se
za sebe. Ovo je bilo kao bajka, jedna od priča koje joj je otac
običavao pričati, u danima prije no što su ga odveli od nje. Posjeo
bi je na krilo i smiješio joj se i milovao joj kosu svojim velikim
rukama, a kada bi se umirila, pričao bi joj priče. U dugim
večerima, u krevetu bi joj čitao priče iz Tisuću ijedne noći,
francuski prijevod Gallanda. Ali ovo nije bila nikakva bajka. Ovo
je bilo istinito.
- Grad se zvao Tali-Niangara, ali su ga arapski trgovci sa sjevera
zvali Madinat-al-Suhhar - Grad vještaca. Tali-Niangara bio je
sagrađen od kamena, i kažu da su mu zidovi bili visoki gotovo
kao najviše drveće, a vrata su bila načinjena od drveta i željeza,
obložena čistim zlatom. To je možda izmišljeno, ali je istina da su
stanovnici Tali-Niangare bili vješci.
- Kako znaš sve to? - pitao je.
- Rekao mi je otac kada sam bila sasvim mala. Priče su se
prenosile, priče iz starih dana, od vremena robova Konga. Pričali
su da je u srcu Tali-Niangare stajala tvrđava gdje su živjeli bogovi
i gdje su oni razgovarali s ljudima. Ljudima u tom gradu nije bila
potrebna vojska. Njihovo je oružje bilo najjednostavnije od svih:
strah. Izvan zidina, ljudi šume i dalje od njih seljani koji su živjeli
na rubu šume, i još dalje od njih ljudi koji su naseljavali obale
rijeke Kongo, živjeli su u strahu. Svake godine poslije kiše slali
su danak u Tali-Niangaru: stoku i žitarice, kožu, odjeću i začine,
mnogo zlata i srebra, nkisi i robove. Svake su godine slali
bogovima Tali-Niangare mladiće i djevojke, koje nikada više nisu
vidjeli.
- Zašto je to bilo tako? Zašto bi ljudi naprosto prihvatili takvo
stanje stvari? Čega su se bojali?
- Ti si Židov - rekla je - ne Afrikanac. Bilo bi ti teško razumijeti.
Bogovi su živjeli u Tali-Niangari. Imali su moć nad životom i
smrti vještaca grada. Ljudi na krajevima grada živjeli su u strahu
od toga. Da nisu slali danak, usjevi bi im propali, divljač bi
nestala, stoka bi pomrla, djeca bi im se razboljela i umrla. Bilo je
bolje izgubiti nešto nego sve. Gospodari Tali-Niangare nisu imali
gotovo nikakvu potrebu za zidinama i vojskama.
Neko je vrijeme sjedila u tišini, umirujući srce. Da li je njezin
strah bio isti strah ili nešto racionalnije? Nije mogla razlučiti.
- Stoljećima se ništa nije mijenjalo - nastavila je, pričajući priču
kao što je njezin otac pričao njoj, kao što su je njezini djed i baka
pričali prije toga. - Prašuma je narasla i proširila se u svim
smjerovima, rijeka je izdubila dublji kanal do mora, ljudi Tali-
Niangare plesali su i pjevali i davali danak svojim pohlepnim
bogovima. Tako su meni ispričali priču. Svećenici su pisali knjige
u Tifinaghu, izvornik su im donijeli trgovci iz pustinja na
krajnjem sjeveru. Pisali su riječi svojih bogova na tanke ploče od
kovanog zlata. To je bila jedina svrha njihove civilizacije:
ispisivati proročanstva bogova i prenositi ih s generacije na
generaciju, od kojih je svaka dodavala nešto poslu prethodne.
Priča se da je tvrđava Tali-Niangare posjedovala knjižnicu od
preko deset tisuća zlatnih knjiga.
- Isto tako se priča da su svećenici napravili krug od zlata u koji
su upisali riječi velike moći, te dijagram grada i dali ga svojim
kraljevima da ga nose kao dokaz svoga prava na vladanje i svoje
moći nad životom i smrti svega u gradu i dalje.
Podigla je pogled.
- Ovako je meni ispričana ta priča, Reuben. Ispričao mi ju je moj
otac kada sam bila skroz mala. - Zatvorila je oči. - Stoljećima se
ništa nije promijenilo. A onda, jednog dana ranog proljeća, na
vratima Tali-Niangare se pojavila grupa muškaraca kože boje
mlijeka, muškaraca sa sabljama, topom i mušketama1,
muškaraca koji se nisu bojali bogova i svećenika koji su im
služili. Dobili su dozvolu za ulazak u grad, a kralj i njegovi
savjetnici ponudili su im gostoprimstvo. U tajnosti su protiv njih
izgovarane čari, ali nisu bile učinkovite. Ispisivana su prokletsva,
ali oni su ostali nepo vrij edeni.
- Stranci su ostali mjesec dana, jeli, pili, odmarali se. Na kraju,
jedne tamne noći, ubili su kralja i njegove čuvare, opljačkali
tvrđavu, uzeli mnoge zlatne knjige i zarobili pedeset najboljih
mladića grada, uključujući sedam svećenika. Ujutro su se našli
duboko u šumi, natovareni zlatom i na čelu robovske povorke
koju su činili najbolji robovi.
- Povorka se kretala polako, požurivana bičevima, ali je brzinu
određivalo drveće i raslinje kroz koje su prolazili. Robo-vlasnici
nisu bili suviše nesmiljeni prema zarobljenicima - svaki je rob
predstavljao investiciju vremena i novca koja se tek trebala
isplatiti. Nitko nije želio da njegov udio umre prije no što stignu
do Indije.
- Ali šuma je bila neprijateljska. Robovlasnici su morali stići do
rijeke i probiti se nazad do njenog ušća prije no što njihov brod
krene dalje bez njih. A bogovi Tali-Niangare počeli su se polako,
ali sigurno osvećivati.
- Jedan po jedan, robovlasnici su počeli nestajati, neki pukim
slučajem, dvojica su umrla od ugriza zmije, ali većina od
groznice. Počeli su ostavljati za sobom nepotrebnu prtljagu, na
kraju i zlatne predmete, sve osim nekoliko sitnica koje su ostale
među njihovim stvarima. I među robovima je bilo smrtnih
slučajeva, ali mnogo manje nego među njihovim gospodarima.
Kada je povorka stigla do obala Konga, ostalo je živo samo pet
bijelaca i trideset crnaca. Četiri crnca bili su svećenici.
- Kada su se vratili na robovski brod, priča preživjelih izazvala je
velik interes, isto kao i preostale zlatne rukotvorine koje su
nasamo izložili kapetanu i njegovim prvim časnicima. Veća
ekspedicija, pravilno opremljena, mogla bi donijeti kući
neizrecivo bogatstvo u dragocjenom metalu i kvalitetnim
robovima. Brod je isplovio tjedan dana nakon toga. Još nisu bili
potpuno opremljeni robovima, ali jedva su čekali da stignu do
cilja svog puta - Indije i nazad, kući, u Liverpool.
- Posade je bilo daleko manje, ali strah od otvorenog mora i uvjeti
na palubama za robove održavali su teret pasivnim prvih tjedana
dugog putovanja. Međutim, četiri su svećenika cijelo vrijeme
kovala planove, najprije sa svojim prijateljima izgnani- 1 cima iz
Tali-Niangare, a onda i s odabranim pojedincima među ostalim
robovima. Dani su prolazili bez mnogo događaja. Među
robovima je bilo smrtnih slučajeva, većinom od krvarenja. Dva
člana posade podlegla su groznici. Ispod palube smrad je
postajao nepodnošljiv.
- Pobuna je počela kada su stigli do Kariba. Bilo je to kasno
noću. Većina posade je spavala. Usprkos oružju, usprkos većoj
pripremljenosti, usprkos'poznavanju broda, mornari su brzo
nadvladani. Sljedećeg su tjedna pobjednici mučili preživjele.
Mornari nisu bili jedini nesretnici. Kada su zavladali situacijom,
ljudi iz Tali-Niangare tretirali su sve ostale kao svoje podanike;
nije bilo bitno jesu li bili bijeli ili crni.
Pošteđena su bila samo dva bijelca. Jedan je bio pilot broda,
čovjek po imenu Bellamv. Drugi je bio francuski posrednik za
robove koji je primljen na brod nakon gubitka svoga broda negdje
na obali Afrike. Zvao se Jean-Claude de Bourjollv, čovjek čije su
papire Angelina i Rick našli u Petite-Riviere.
- Otkrili smo mnogo informacija o putovanju u Bourjollve-vim
pismima - nastavila je Angelina. - Stvari koje moj otac nije
nikada saznao, ono što nikada prije nije zabilježeno. Bourjollv je
nešto znao o afričkim jezicima i odavno je bio fasciniran re-
ligioznom i magijskom praksom crnaca koje je upoznao na Hai-
tiju. Pomogao je ljudima iz Tali-Niangare kontrolirati brod.
- Sada je vođama pobune savjetovao da napuste brod i potraže
utočište među maroons, odbjeglim robovima, rasutim po
planinama Haitija. Glavni čamac bio je dovoljno velik za sve
preživjele iz Tali-Niangare i nekoliko robova koje su zadržali da
im služe, zajedno s Bourjollvem i Bellamvem, bez kojih bi, znali
su, bili izgubljeni.
- Prije no što su otišli u glavni čamac, svećenici su otkrili zlatni
krug koji je pripadao njihovom kralju i ostalo opljačkano zlato,
sakriveno u riznici kapetanove kabine.
- Prepolovili su veliki krug i uzeli jednu polovicu sa sobom na
glavni čamac, da bude s njima u izgnanstvu. Drugu su polovicu
ostavili na brodu u velikoj riznici, zajedno sa zlatnom nkisi i
knjigama bogova koje su donijeli iz Tali-Niangare.
- Glavni je svećenik ostao s time na brodu. On se trebao moliti za
tamni vjetar sa zapada da preuzme brod i otpuše ga skroz natrag
do Afrike, do ušća Konga, a potom rijekom do obala velike šume.
Trebao se vratiti u Tali-Niangaru i razgovarati s bogovima u
visokoj tvrđavi. Ljudi Tali-Niangare bi tada sagradili kanue i
vratili se po svoju braću na zapad. Krug bi bio ponovno spojen.
Izabrali bi novog kralja. Svi bi se bogovi Tali-Niangare osvetili. To
bi bio početak Noći sedme tame. Noći uskrsnuća svih mrtvih.
Angelina je prestala govoriti. Imala je zatvorene oči, zatamnjujući
sadašnjost. U mislima je vidjela svećenika odbačenog ropstva,
kako sam stoji na pramcu malog broda i sanja o šumi koju
nikada više neće vidjeti. Pitala se što se s njim na kraju dogodilo.
Da li je brod potonuo ili ga je preuzelo neko drugo plovilo? Rick je
proveo godine pokušavajući to doznati. I gotovo isto toliko u
uzaludnoj potrazi za samom Tali-Niangarom. Tali-Niangarom i
njezinom fantastičnom knjižnicom sa zlatnim knjigama.
- To je sve što znaš? - pitao je Reuben nakon nekog vremena.
Angelina je otvorila oči.
- žao mi je - rekla je. - Odlutala sam.
- To je sve što znaš? Odmahnula je glavom.
- Ne baš. Ima još malo. S robovima, Bourjollv i Bellamv došli su
na obalu, negdje na sjever Haitija. Priča se da je Bourjollv dao
ubiti pilota kada je poslužio svojoj svrsi. Ne znam kakvu je priču
izmislio Bourjollv da bi objasnio svoj spas, ali vratio se u Petite-
Riviere ubrzo nakon toga i nastavio s prijašnjim poslom.
- Međutim, nekako je ostao u vezi s robovima Tali-Niangare.
Vremenom su shvatili da iz grada neće stići nikakva pomoć, da
se nikada neće vratiti u Afriku. Za nekoliko je godina Bourjollv
uspio naći mjesta za sve njih na svom imanju. Krivotvorio im je
rodne listove. Brod na kojem su došli nije nikada nađen. U
Petite-Riviere se sa svima dobro postupalo. Bourjollv im je našao
žene među robovima iz Konga koji su stigli u Cap Francais.
Smjestili su se i stvorili obitelji, uključujući i svećenike. Nisu se
morali pridržavati pravila celibata.
- Zašto? Zastoje Bourjollv sve to radio? I sam je bio trgovac
robovima, rekla si. Posrednik za robovsku kuću u Francuskoj.
Angelina je kimnula.
- Želio je znanje - prošaptala je.
- Znanje? Znanje čega?
- Onoga što su bogovi Tali-Niangare podučili svoje svećenike.
Čari, molitve, božanske riječi. Vidiš, Bourjollv je htio biti
čarobnjak. U Europi je studirao umjetnost crnaca. Ali do svoje
četrdesete nije ništa postigao. U Africi je čuo priče o Tali-Nian-
gari, Madinat al-Suhharu. Pomoću ljudi koje je spasio, namje-
ravao je pronaći odgovore na sva svoja neodgovorena pitanja,
pribaviti pristup najdrevnijim misterijama.
- Vjerovao je da je Tali-Niangara primila znanje iz Egipta, vrela
sve mudrosti. Bio je Francuz svoga doba. U tim danima, filozofi
su u Parizu vjerovali daje Egipat izvor prisce sapiente, originalne
mudrosti koju su drevni Grci izgubili. Zato je svojim robovima
dao živote, sigurnost, hranu, žene. Sve stoje tražio za uzvrat od
njih, bilo je znanje zabranjenog. Mora da je to izgledalo kao
poštena razmjena.
Zašutjela je. Reuben ju je pogledao. -1 dobio je što je tražio? -
pitao je.
Podigla je pogled. Oči su joj bile poput bijelih opala, mirne i
vodenastobijele.
- Da - odgovorila je. - Dobio je znanje. Znanje i moć. I nađu u
besmrtnost.

24. poglavlje
Reuben je ustao i prišao prozoru, namjeravajući povući zavjese.
Bacio je pogled van, na kišom iscrpljenu ulicu. Neobjašnjivo, ali
suho je lišće ležalo oštro i hrskavo ispod ispranog zaslona ulične
svjetiljke. Tragovi Angelinina glasa plutali su u mirnoći poput
slomljene ruže u vodi, čije razbacane latice vuče tamna,
izmučena struja. U mislima mu se počeo oblikovati nejasan
uzorak, još nepotpun, još neodređen, s tamnim rubovima
osvijetljenim zamuckujućom zorom nesigurnog shvaćanja.
- Ne razumijem - rekao je. - Sve se to dogodilo u osamnaestom
stoljeću. Ovo su devedesete dvadesetog.
Podigla je pogled, brz i omalovažavajući, te se čvršće obgrlila.
- Jesu li? - pitala je.
- Ovdje jesu - odgovorio je. - U ovoj sobi jesu. - Bacio je pogled na
kalendar na zidu, rešetku dana i tjedana koja se čvrsto držala
ovdje i sada.
- Ali vani? - inzistirala je. - Može biti bilo koje vrijeme. Godine i
datumi tim ljudima nisu važni. Nisu imali kalendare dok nisu
došli brodovi s robovima. Njima vrijeme nije važno: prošlost,
sadašnjost, budućnost - sve je to jedno, sve jedna sup-stanca.
- Kojim ljudima? Prije si govorila o "opasnim ljudima". Što si time
mislila? - Okrenuo je leđa prozoru, noći.
- Prije otprilike godinu dana - rekla je - netko je stupio u vezu s
Rickom. Nije mi rekao tko je to bio, ne odmah. Ali bio je uplašen,
od početka je bio uplašen.
- Pisao je nekim ljudima, razgovarao s ljudima preko pet godina,
ali se nikada ništa nije dogodilo. S knjižničarima, prodavačima
knjiga, ostalim akademicima, stručnjacima za afričku i
francusku kolonijalnu kulturu, poznavaocima vodouna. Svi su
bili isto toliko zbunjeni kao i mi onim što je Rick pronašao. Mora
da je jedan od njih pokazao neke Rickove papire nekom svom
prijatelju. Ili taj prijatelj nekom drugom prijatelju, nikada nismo
uspjeli saznati. Ali došlo je do prvog telefonskog poziva, onda do
prvog posjeta.
Angelina je zastala. Sada su joj se ruke tresle.
- Prije no što je napustio Haiti - nastavila je - Bourjollv je osnovao
religiju. Nazvao ju je Le Septieme Ordre, Sedmi red. Vjerovao je da
je kroz povijest bilo šest redova koji su bili izabrani čuvati
okultnu istinu: Pitagorino bratstvo, egipatski sljedbenici Hermesa
Trismegistosa, vitezi Templari1, Rosicrucians2, Slobodni zidari i
francuski Prieure de Sion. Njegovo je bratstvo trebalo biti sedmi
red: posljednji i najveći.
- Oblikovao ga je djelomično po uzoru na europske magijske
redove, a djelomično po uzoru na afrička tajna društva, poput
Bizanga. Podučavao je mješavinu zapadnjačkog okultizma i
afričkog vraćanja. I proricao je uskrsnuće mrtvih kada se pravi
kralj vrati i ponovno sjedne na tron Tali-Niangare. Noć sedme
tame.
Neizreciv izgled prešao je preko Angelinina lica. Reuben nije
mogao točno reći što je to bilo, san ili strah ili sjećanje, ili svo
troje zajedno. Trenutak kasnije toga je nestalo.
- Prvi sljedbenici bili su njegovi vlastiti robovi - nastavila je. - Oni
su preobratili ostale. A on je preobratio većinu svoje obitelji i
nekoliko prijatelja na Haitiju i u Francuskoj. Kada je nastupila
revolucija i bijelci su istjerani s Haitija, bratstvo su vodili
svećenici Tali-Niangare. Ono još uvijek postoji. Još je uvijek
moćno.
1 Templari - srednjovjekovni katolički viteško-monaški red

2 Rosicrucians, Rosenkreuzer - pripadnici tajnih teološko-misti-

čnih i reformatorskih društava u 17. i 18. st.

-1 ovdje su, kažeš? Ovdje u New Yorku?
- Ovdje imaju svoje članove - rekla je. - Ne Haićane. Amerikance.
Postoje ćelije u Francuskoj i u nekoliko francuskih kolonija u
Africi. Možda i drugdje, ne znam.
Čvrsto je stisnula ruke jednu o drugu, da joj ne drhte. Glas joj je
bio grub, bilo joj je teško kontrolirati ga.
- Posjetili su Ricka - rekla je - i sugerirali mu da se okani
istraživanja. Uplašio se, ali ne dovoljno jako da bi se zbog straha
okanio nečega njemu tako važnog. Samo je napustio ono što je
upravo radio i promijenio smjer svoga ispitivanja. Ono stoje
sljedeće otkrio, zaista gaje uplašilo.
Zatreperila je, ovoga puta vidljivije.
- Hladno ti je? Odmahnula je glavom.
- Dozvoli mi da dovršim - rekla je. - Rick se raspitivao. Tražio je
od jednog svog studenta da mu pomogne, čovjeka kojega si našao
u mom stanu, Filiusa Narcissea. Poslije revolucije na Haitiju,
Bourjollv je došao u Sjedinjene države. Stigao je na Floridu i
probio se na sjever, sve do Nove Engleske, gdje je neko vrijeme
živio u Nantucketu. Izgleda da se dogodilo nešto neprijatno, pa je
bio prisiljen pobjeći.
Reuben ju je znatiželjno pogledao. Iznenada se sjetio knjige koju
je našao u podzemnoj prostoriji: Razborito upozorenje
pravednima, izvješće o nedavnim događanjima u Nantucketu.
Napisano devetnaest godina nakon haićanske revolucije.
- Iz Nantucketa se uputio u New York, gdje se smjestio na ovoj
strani rijeke. Kupio je gospodarsku kuću, malo izvan sela
Brooklyn-Ferrya, te skladište u Front Streetu.
Reuben je osjetio kako se ježi duboko u kostima. Počeo je
razumijevati ono što je vidio ranije toga dana.
- Zgrada u kojoj smo Rick i ja živjeli, ona u Clermont Streetu,
sagrađena je na mjestu Bourjollyeve stare kuće. Prije toga smo
živjeli zapadno od parka. Prije otprilike osam godina, Rick je
našao neke stare ugovore. Kuća je bila tamo do četrdesetih
godina devetnaestoga stoljeća. Brooklvn se širio i trebalo im je
zemljište na kojem bi se gradilo. Bourjolly je tada bio mrtav, ali je
imao sina, Pierrea. Pierre je sagradio niz kuća preko farme.
Godinama je živio u kući u kojoj je naš stan.
- Rick je postao opsjednut željom da živi u toj kući. Naslijedio je
neki novac i dao je ponudu ljudima koji su živjeli u našem stanu,
jednoj portorikanskoj obitelji. Rick im je platio dobru cijenu i oni
su napustili stan prodavši ga.
- Kada je Bourjolly umro? - pitao je Rick. Slegnula je ramenima.
- Ne znam. Nitko ne zna. Nije zabilježeno. Rick je potrošio mnogo
vremena tražeći; na kraju je čak tjednima lutao po starim
grobljima, tražeći nadgrobni kamen. Ali nije dobio ništa. Starac
kao daje nestao. Možda se pripremao još jedan skandal; možda
ga je netko prisilio da se makne iz Brooklyna, baš kao što je bio
prisiljen otići iz Nantucketa.
Reuben je stisnuo usta.
- Ne - rekao je. - Mislim da nije bilo tako. - Zastao je. -Odmah ću
objasniti. Ali, pričala si mi o nečemu što je Filius saznao.
- Dakle - nastavila je Angelina - izgleda daje čak i prije no što je
stigao u ovu zemlju, Bourjolly pleo mrežu kontakata s ljudima
koje je zanimao okultizam kao i njega. Tu su bili i neki eminentni
ljudi. Uz njihovu je pomoć i ovdje sakupio malo društvo. To
možda ima neke veze s onim što se dogodilo u Nantucketu. Neki
od njegovih sljedbenika postali su istaknute osobe u novoj
republici - odvjetnici, akademici, svećenici, političari. Tada su u
modi bila tajna društva i kultovi. Svvedenborgiani su upravo
osnovali američku crkvu u Baltimoreu. Slobodni zidari već su bili
utemeljeni: George Washington je uveden 1752.
- Do početka devetnaestoga stoljeća, Sedmi red je već postao više
od intelektualne razbibrige utjecajnih Amerikanaca: on sam
postao je glavna staza do utjecaja i moći. S vremenom, postajao
je sve tajnovitiji. Članovi su se zaklinjali na odanost pod
prijetnjom smrću, a prijetnja ni u kom slučaju nije bila blef.
- Članstvo se dobivalo samo po pozivu. Oni koji su prihvatili
poziv, morali su počiniti neki ozbiljan zločin: krađu, silovanje,
incest, palež, oskvrnuti neku svetinju, ali iznad svega - umorstvo.
Starješine društva čuvale su sve detalje zločina zajedno s
pismenim priznanjem, napisanim rukom kandidata. Držali su
ljude u šutnji, zaista u velikoj šutnji.
- Tijekom devetnaestoga stoljeća, američki ogranak nije imao veze
s grupom na Haitiju, premda su sačuvali veze s Parizom. Zadržali
su svoju moć i utjecaj, te je red postao izuzetno bogat. Uzorak
članstva se promijenio. Još uvijek su tu suci, senatori i vladini
službenici. Ali sada red uključuje i nekoliko industrijalaca, par
medijskih tajkuna, poduzetnike, burzovne mešetare... i izvjestan
broj ljudi povezanih s organiziranim kriminalom.
Zastala je i podigla pogled, oči su joj postale velike, ugledao ih je,
i bol u njima, i svjetalca koja su se premještala preko njihovih
rubova, i znao je da napokon govori istinu, te da time stavlja sve
na kocku. A u trenutku kada je to shvatio, i sam se počeo bojati.
- Rick je znao za to? On i Filius su sve to saznali? Kimnula je
glavom. Marioneta bez straha ili boli. Prazna.
- Zašto nisu došli do nas ili FBI-a? Pokušala je odvratiti pogled,
ali nije uspjela.
- Želio je... - Glas joj je bio poput trske, tanak. - Mislio je da bi im
se mogao priključiti ili ih barem pridobiti da otkriju informacije
koje bi mogao upotrijebiti. U najmanju bi ruku imao knjigu koja
bi mu okrunila karijeru, promijenila naše shvaćanje haićanske
povijesti. Ali mislim da je očekivao i više od toga. To su ljudi koji
posjeduju moć, utjecaj. Rick je bio ambiciozan. Jednom je
govorio o svojim izgledima da postane predsjednički savjetnik za
poslove s Karibima. Pokušao se igrati s njima. Oni to ne vole. Ne
vole da se s njima igra.
- A ti? Igraš li se i ti s njima? To je bilo upozorenje? Oči su joj
lutale.
- Pogledaj me, Angelina. Jesu li te na to upozoravali? Da
prestaneš igrati igre s njima?
Odmahnula je glavom, neprimjetnim pokretom.
- Oni nešto traže. Nešto što misle daje Rick imao. Nešto što jako
žele.
- Dosje? Dokaz?
Ponovno je odmahnula glavom.
- Imaju većinu njegovih dosjea. Došli su jučer ili prekjučer i uzeli
sve što su mogli. Ali propustili su nešto, nešto što su zaista
željeli.
- Što je to bilo?
- Rickova bilježnica - rekla je. - Jednom ju je pokazao Filiusu,
prije otprilike godinu dana. Kada sam jučer vidjela Filiusa,
priznao mi je da je rekao redu o njoj prije no što su ga otrovali.
Koristio je bilježnicu kao sredstvo ulaska u red.
- Filius je bio član? Odmahnula je glavom.
- Ne, ali je htio. Ceremonija koja je snimljena na video traci,
trebala je biti prva od nekoliko. Uključivala je... - Oklijevala je. -
Mislim daje Filius nekoga ubio. To je bila krv koju je imao u
posudi. Cijela je stvar snimljena da bi držali Filiusa u šaci, čak
bolje od potpisanog priznanja.
- Što se, dakle, dogodilo? Slegnula je ramenima.
- Nisu mogli naći bilježnicu. Filius nije trebao znati. Rick je imao
sigurno skrovište. Uzela sam je jučer i odnijela u najbližu
poslovnicu Banco di Ponce. Stavila sam je u sef.
- Znači, pretvorili su Filiusa u zombija. Učinilo mu se daje
trepnula, a onda kimnula.
- Zombija, da, ako baš hoćeš tako. Neko vrijeme mrtav, onda
ponovno vraćen u život pomoću protuotrova. To je bila tajna koju
su Bourjollvevi robovi donijeli iz Tali-Niangare. Kako ubiti
čovjeka, a da ga se ne ubije.
- Ali Ricka su zaista ubili. Kimnula je.
- Da. Kada ih je Filius iznevjerio, čekali su Ricka da se vrati s
našeg puta u Zair. Željeli su ga iznenaditi, ali video gaje upozorio.
Mislim da je to bila pogreška. Video. Netko je ostavio kasetu
Ricku, daje vidi, da ga uplaši. Ali Rick je uvijek mislio da može
nadmudriti ostale ljude. Čak je i tada mislio da može zadržati
korak prednosti. Ne znam što je napravio ili što im je rekao.
Možda se pokušao nagoditi. Što god daje pokušao, nije uspjelo.
Ubili su ga. A sada vrše pritisak na mene.
- Ali neće te ubiti jer znaš za bilježnicu.
- Tako je; ali mogu se uplašiti da ću je predati policiji. Znaju da
sam se vratila u stan.
- Što je u bilježnici?
- Sve o čemu sam ti sada pričala, s detaljima, imenima,
datumima. I ostali podaci koje je Rick uspio iskopati. Imao je
dokaze koji bi se mogli pokazati vrlo neprijatnim za njih. Ne
mislim da ih je mogao uništiti, ali mogao im je prouzročiti
poprilične neprijatnosti.
- To je sve?
- Nije. Rick je imao zapise cijelog svog istraživanja o brodu koji je
doveo Bourjollva i robove iz Tali-Niangare na Haiti. Došao je vrlo
blizu otkriću kako se brod zvao, možda i lociranju olupine...
- Postoji li olupina?
Angelina je odmahnula glavom. Kosa joj je meko padala na čelo,
obrušavajući joj se na čelo. Zabacila ju je otraga.
- Ne znam. Rick je bio uvjeren da brod nije mogao daleko ploviti.
Ako nije nađen kako pluta i doveden u luku, mora daje potonuo.
- Zašto je olupina tako važna?
- Zato jer sadrži drugu polovicu zlatnog diska. Za Noć sedme
tame. Bez nje se kralj neće vratiti.
- Imaju li drugu polovicu? - Još joj nije rekao što je on našao.
Odmahnula je glavom. Ovoga puta kosa joj se nije pomaknula.
Reuben je htio da se makne, da vidi kako je ponovno zabacuje
onom smirenom kretnjom.
- Rick je mislio da ju je Bourjollv zadržao. Mora da je nestala s
njim. Znam da je Rick imao neke ideje o tome gdje bi mogla biti.
Nešto u vezi zgrade. Možda je mislio da ju je Bourjollv pokopao
negdje na svojoj farmi.
- Nije bio potpuno u krivu.
- Kako to misliš?
Reuben je ustao i otišao u dnevnu sobu. Vratio se s kutijom koju
je uzeo iz podzemne prostorije. Iz nje je izvadio svežanj pisama i
dodao ih Angelini.
Tiho ih je pregledala, jedno po jedno, nježno prelazeći prstima po
krhkom papiru. Cijela jedna stranica se smrvila kada ju je
podigla. Papir i mastilo i čvrsta prošlost. Dugo je čitala. Na kraju
je podigla pogled.
- Sva su adresirana na Bourjollva - rekla je. - Od nekog mulata
su iz Cap Francaisa, obrazovanog čovjeka, službenika. Izgleda da
je on bio Bourjollveva glavna veza s redom na Hai-tiju. Gdje si ih
našao?
Ukratko joj je rekao.Više nije nimalo sumnjao da su mumificirani
ostaci bili ostaci samog Bourjollva.
Na kraju je podigao zlatni polukrug iz kutije i dodao joj ga. Bio je
oštar, ravan i čvrst, a preko cijele njegove površine šetale su
krivulje ugraviranog pisma, poput čudnih insekata.
Angelina je nježno prstima prešla preko njega.
- Ovo je napisano Tifmagh pismom - prošaptala je. - Mora daje
originalno. - Podigla je pogled.
- Ubit će te - rekla je. - Učinit će sve da se ovoga dočepaju.
- Znam - rekao je Reuben. - Znam. - I uzeo je zlatni polumjesec,
položio ga u kutiju i bešumno je zatvorio.
Zazvonio je telefon, glasno i oštro, poput kovanog zlata. Angelina
je skočila. Reuben je podigao slušalicu. Kratko je slušao.
- Bit ću tamo - rekao je i pažljivo spustio slušalicu. Trenutak je
sjedio zagledan u telefon, a onda pogledao u Angelinu.
- Kapetan Connellv me želi vidjeti. Šalje patrolna kola da me
pokupe. Neće reći o čemu se radi. Ali zvučao je kao da je na
rubu.
Podigao je ponovno slušalicu i otipkao broj u memoriji. Danny je
odmah odgovorio. Bio je loše raspoložen i nije imao volje nikome
činiti usluge, ali Reuben gaje pritiskao dok nije popustio.
- Brzo dođi ovamo, Danny. I, Danny...
-Da?
- Ponesi pištolj. - Reuben je spustio slušalicu.
Angelina je čekala u dnevnoj sobi. Izgledala je nervozna,
razdražljiva.
- Moram ići - rekao je Reuben. - Connelly mi nije dao izbor. Kaže
daje važno. Ne želim da ovdje ostaneš sama, pa sam zamolio mog
prijatelja Dannvja da dođe. Trebao bi biti ovdje za otprilike
petnaest minuta, ako se nigdje ne zadrži. Upotrijebi parlafon.
Zove se Danny Cohen, visok oko šest stopa i četiri inča, u ranim
tridesetim. Svidjet će ti se. Ne puštaj nikog drugog. Ako te pita
što se događa, reci mu.
- Ne želim da ideš, Reuben.
- U redu je. Neću dugo. Obećajem. Danny će te paziti. Vjeruj mi.

25. poglavlje
Slušaj. Što čuješ? Prvo, zvuk svog vlastitog disanja. Zatim krv koja
se pumpa u i iz tvoga srca. A ako slušaš vrlo, vrlo pažljivo, čuješ
krv u svojoj glavi, poput rijeke u poplavi. To su jedini važni
zvukovi: kada oni utihnu, kada ne čuješ ništa, postoji samo smrt.
Duboko je udahnuo u tami i ponovno izdahnuo. Još dva za
dobru mjeru. Srce mu je jurcalo, nekontrolirano. Osjećao se
ošamućen, bilo mu je mučno, strepio je. S povratkom pune
svijesti, došao je i golem, beskrajan strah. Strah je bio poput
vunenog pokrivača, omatao ga, gušio, i on se, poput djeteta ispod
posteljine, bacakao i borio, samo da bi se još više zapleo u nju.
Bio je u neizrecivoj tami. Bespomoćno je gledao kada su ga
proglasili mrtvim, zaprepašten slušao kako čavli udaraju u
poklopac njegova lijesa, grudice mokre zemlje kako teško padaju
u njegov grob sve dok nigdje više nije bilo zvuka, daha, optoka
krvi, čak ni udaranja srca. Najgore od svega bilo je znanje.
Znanje da će se oni vratiti, znanje da će ga osloboditi iz groba
samo zato da bi ga odveli na neko još užasnije mjesto. Kad je
zvuk pijuka proparao tamu, a potom uslijedilo stravično grebanje
metala po drvetu, bio je izvan sebe od straha.
Podigli su ga iz lijesa i nahranili odvratnom tjesteninom od
slatkog krumpira, sirupom od trstike i concombre zombijem.
Sljedećeg su mu jutra dali drugu dozu, a onda ga ostavili samog.
Svijest se vratila, ali s njom i užasno ludilo koje je bilo potaknuto
psihoaktivnim sastojcima u concombreu. Polulud, ležao je u tami,
na očajno tvrdom podu, dok su unutarnji demoni bjesnili i
zavijali. Došli su po njega prije podneva i autom ga odveli na
drugo mjesto.
Pobjegao je kroz duge tunele koji su smrdjeli po vlazi i kroz sobe
ispunjene kostima i stvarima bez oblika i boje. Na kraju se našao
u praznoj sobi, poznatoj, a opet stranoj, poput žene koja je tamo
s njim pričala. I čovjeka, čovjeka koji ju je tako jako uplašio.
Sada se, naravno, sjetio: žena je bila Angelina, soba je bila ona u
njenom stanu gdje je sve ovo i započelo, krv i gladne tišine. Nije
se mogao sjetiti tko je bio onaj čovjek. Na kraju su ga vratili
ovamo i ostavili ga u tami iza teških, zakračunatih vrata.
Netko je kresnuo šibicu i žuti je plamen šiknuo u tami. U
trenutku, plamičak se smirio. Neka nevidljiva ruka gaje smjestila
na stijenj svijeće, nježno ga umirujući, nastojeći ga oživjeti.
Pjevaj, rekao je glas, i drugi je glas pjevao, podižući riječi sve više
i više, sve dok nisu dodirnule strop i visjele u sićušnim, lebdećim
rojevima. Razabirao je nejasne obrise dvojice muškaraca, jednog
visokog i jednog srednje visine. Bili su okrenuti leđima prema
njemu. Bili su obučeni u crveno i crno, u duge izvezene halje koje
su im doticale pod. Visoki je muškarac napola pjevao, napola
recitirao hvalospjev.
Njegov je pratilac zapalio drugu svijeću. Plamen prave mjere,
svjetlo u protoku. Ispred njega je nejasno treperio niski oltar.
Zasvijetlila je treća svijeća, i četvrta. Pjesma se nastavljala,
satkana od tamnih motiva ljubavi i užasa, iz uništene tišine.
Na širokoj površini oltara, stajale su slike loae uokvirene žarko
obojenim oleografima. Male posude pokrivene krpama različitih
uzoraka, govis s loaom i duhovima mrtvih. Na velikom tanjuru
lubanja koze sa smeđim svijećama u svakoj očnoj duplji i
krinkama rasprostrtim preko rogova. Ljudska lubanja bez vilice
zadebljala je od nakupina voska od svijeće. Primjerak Le Petit
Alberta opleten u vijence koncima crvenih i purpurnih krunica,
prekriven prašinom, nedodirnutom, nedodirljivom.
Muškarci su se okrenuli prema njemu, obojica su sada pjevala.
... oda owedo meme oda misn wedo, dieke, Damballah-wedo tegi
neg ak-d-syel...
Veliki drveni križ stajao je lijevo od oltara, prevučen šarenim
tkaninama i svezan debelom užadi. Na podnožju boce, neke
omotane jutom, neke čiste: clairin, viski, vermut i brendi. S desne
strane oltara stajao je madoule, sveti lijes Bizango društava.
Pogled na lijes probudio je cijeli roj uspomena. Zujale su mu u
glavi, ubadajući ga bez milosti.
Tko je tvoja majka?
La Veuve, la madoule. Udovica. Sveti lijes.
Tko je tvoj otac?
Nemam oca. Ja sam životinja.
Tko je tvoja žena?
Oženjen sam za grob.
Tko je tvoj sin?
Nemam djece. Mrtvi ne rađaju.
Sjetio se pitanja, svojih odgovora. Stojeći gol pred oltarom, očiju
žmirkavih na svjetlu svijeće, bolnih nakon, činilo mu se, vječnosti
u potpunoj tami, sve je prizvao u sjećanje. Pitanja. Odgovore. I
cijenu.
Pjevanje je prestalo. Okamenjen je stao na mjestu, kao daje otrov
još uvijek djelovao u njegovu sustavu. Muškarci su mu se
bezizražajno primicali, sve dok nisu bili samo nekoliko inča od
njega. Visoki je čovjek progovorio.
- Filius Narcisse?
Kimnuo je, suviše uplašen da bi oblikovao odgovor.
- Tko je tvoja majka?
Odmahnuo je glavom, nesposoban odgovoriti. Pitanje je
ponovljeno.
- Tko je tvoja majka?
Odgovor je došao iz prošlosti, glasom napuklim od žeđi i straha.
- La Veuve.
- Tko je tvoj otac?
- Nemam oca. Ja sam životinja.
Bez upozorenja, muškarci su mu prišli sa strane i zgrabili ga za
ruke. Nije se opirao. Povukli su ga i on je išao, noge su mu bile
poput želatine, tresao se dok su ga vukli po podu.
Na pokrajnjem zidu baguia bio je smješten nizak, uzak dovratak
na kojem je crvenom bojom bio naslikan veve. Vrata su se
otvorila i on je napola sam ušao, a napola su ga uvukli u malu
kružnu prostoriju, bez namještaja i ukrasa. Zidovi, pod i strop
bili su oličeni u bijelo. Na visokom nadsvođenom stropu visjela je
samo jedna žarulja, a njezino je blijedo svjetlo odska-kivalo po
potpuno bijelim zidovima, tjerajući mu suze u oči zbog
iznenadnog bola u očima naviknutim na mrak.
Soba je bila ispunjena niskim, neartikuliranim zvukom koji se
dizao i padao u hrapavim i nepravilnim kadencama, u trenu se
slamajući, u sljedećem ponovno uspostavljajući, klizeći kroz
njegove žile poput leda. Zvuk je dolazio ispod poda, nepovezano
se dižući iz niza rupa, probušenih u nečemu stoje ličilo na
kružne poklopce. Bio je to šum nekoherentnih glasova;
jednolično, prigušeno stenjanje, vibrirajući vapaj očaja.
Mislio bi da su glasovi životinja, stvari bez duše, da nije znao da
su ljudski. Da su jednom bili ljudski.
Jedan od poklopaca bio je podignut i stavljen sa strane. Otvor je
bio dovoljno širok da se čovjek provuče kroz njega.
Na nevidljivi znak, visoki ga je muškarac zavrtio, dok je njegov
pratilac vješto bacio uže i ormu preko njegove glave i oko ramena.
Zavapio je upomoć, znajući da nitko neće doći. Na zvuk njegove
pobune, neki od plačnih glasova su se povisili, poput jeke
njegovog vlastitog glasa. Nije bilo riječi. Zaboravili su jezik,
zajedno sa svojom humanošću. Znao je da će vremenom
savršeno razumijeti njihovo blebetanje. Pitao se pričaju li
međusobno u dugoj, dugoj tami.
Muškarci su ga povlačili, boreći se da dođu do ruba rupe. Kada
je došao do nje, naglo se opustio, sva borba bila je isisana iz
njega čistim strahom položaja u kojem se našao. Visoki se čovjek
sagnuo i šaptao mu u uho, riječi davno umrlog jezika, posljednje
riječi ljudskim glasom koje će ikada čuti. Zavikao je kada su mu
gurnuli noge i počeli ga spuštati u usku jamu.
Grube kamene plohe derale su mu bokove i ramena dok je lonuo
sve niže, na kraju užeta koje se lagano vrtjelo. Pet stopa,
jedanaest stopa, sve dublje i dublje, krug svjetla gore postajao je
u svakom trenutku sve manji.
Na petnaest stopa udario je u hladnu tvrdu površinu poda i
osjetio da mu noge popuštaju. Osim što rupa u koju su ga
spustili, nije bila dovoljno široka niti toliko da bi mogao čučnuti.
Koljena su mu klonula u stranu, stražnjica zastala na tvrdom
kamenu.
Poluuspravan, polusagnut, nekontrolirano je zajecao. Nevidljiv
trzaj na tankoj uzici oslobodio je omču. Spala je i brzo su je
povukli van vidokruga, na kraj užeta. Njegova posljednja veza sa
svijetom gore, njegova prerezana pupčana vrpca.
Neki su, jednom mu je bilo rečeno, trajali deset, dvadeset godina.
Jedan je, pričalo se, izdržao čak četrdeset: savinut, deformiran,
slijep, više ni izdaleka ljudski. Nije shvaćao zašto jednostavno
nisu prestali jesti hranu koja im je dolazila svaki drugi dan.
Osakaćeni, ludi, u stalnoj boli, nastavljali su živjeti. To je bio
užas - nisu mogli okrenuti leđa životu.
Visoko gore čuo se zvuk struganja. Probušeni kamen gurnut je
nad rupu; zazvečavši kliznuo je na svoje mjesto s oznakom
potpune konačnosti. Na trenutak mu se učinilo da je trebala
cijela vječnost da zavijanje prestane. Duboka, nezemaljska tišina
pala je na prostoriju, ispunjena jekom udarca kamena o kamen.
Meki koraci su se odmaknuli. Vrata su se otvorila i zatvorila.
Netko se smijao. Netko je jecao.
Svjetlo je ostalo upaljeno. Tako da je mogao vidjeti, izvan
dohvata, devetnaest sitnih rupa, poput uboda igle u vječitom
crnilu. Podsjetnik na svjetlo. Poput zvijezda, pomislio je. Poput
sićušnih, svjetlucavih zvijezda.

26. poglavlje
Stražar nije bio poznat Reubenu, imao je jake vilice i čvrsto
stisnute usne. Nije govorio, za vrijeme dugog puta, osim što se
predstavio. Kada je Reuben pitao kamo idu, slegnuo je
ramenima.
- Vodim vas kapetanu Connellvu kao što mi je naređeno - rekao
je prije no što je pnovno skrenuo pogled na cestu.
- Nisam vas viđao u stanici - rekao je Reuben. - Upravo ste
premješteni?
Čovjek nije ništa rekao.
U tišini su vozili ulicama bez sjećanja. Brooklvn je bio u stanju
stalnog gibanja. Stare jidiš trgovine Reubenova djetinjstva sada
su imale karipska i španjolska imena; sinagoge su pretvorene u
crkve s imenima kao što je Crkva svetog trojstva Amerike;
poznata lica postala su lica stranaca. Auto je bio topao, ali
neudoban. Reuben se zagledao kroz prednje staklo; zbog debelog
stakla sve se činilo jako daleko, poput grada viđenog kroz vodu.
Vani se noć priljubljivala uz ulice da bi joj bilo toplije.
Krenuli su na istok, kroz Queens i Nassau Countv, van grada, u
poluseoske dijelove Long Islanda; Reuben je malo odrijemao,
probudio se i shvatio da se voze kroz veliku tamu, da su jedina
svjetla ona od farova auta. Dugačka zraka izvukla je kristalni
svijet iz ništavila: cestu bijelu poput krede, blijedu živicu, tamno
drveće s mrljama zime na lišću. Seoska kuća zabljesnula je na
vidiku i odjednom nestala, bijelo osvijetljen dom sa zabatom u
tami. Mala vjetrenjača lagano se okretala na morskom
povjetarcu. Jedan je konj stajao na tihom polju i strugao nogama
po zamršenoj travi.
Stigli su do kuće sa zabatom, smještenom daleko od ceste, medu
drvećem i gustim ukrasnim biljem. Stil je bio kolonijalan, građa
moderna. Svijetlilo je samo s jednog prozora u kupoli, ukočeno
svjetlo na tamnom, zrnatom nebu. Prvi i drugi kat bili su tamni.
Kuća je izgledala poput broda nasukanog u noći.
Stražar je uveo Reubena unutra, još uvijek bez riječi i
mrzovoljan. Činilo se da mu je raspored poznat. Prekidač desno
od vra-ta osvijetlio je dugačko predvorje i stubište s bijelom
ogradom.
- Idite gore - rekao je stražar. - Očekuju vas.
Stube su vodile pravo na treći kat. Hodnik s dugačkim tepihom
odveo je Reubena pokraj zatvorenih vrata do otvora iz kojega je
strujalo svjetlo gotovo do njegovih nogu. Srce mu je nepravilno
udaralo, dah mu je bio gust u nosnicama. Kuća je bila hladna. U
zraku se osjetio okus vlage. Negdje je udarao velik sat, ni prebrzo
ni presporo. Otvoreni dovratak privukao je Reubena. Iza njega je
stajalo spiralno stubište, koje je vodilo gore, u osvijetljen prostor.
Reuben se polako popeo, stubu po stubu. Izašao je u kupolu,
veliki prostor preko kojega se protezao stakleni svod. Zrak je bio
topao i vlažan. Kao da je zakoračio u tropski staklenik u oštroj
zimskoj noći. Posvuda je obilno raslo bujno bilje. Palme i vinova
loza i nevjerojatno crveno cvijeće stvarali su svijet u malom.
Orhideje živih boja cvjetale su u loncima mahovine tre-setare,
izdvojene iz mase gustog lišća.
Kapetan Connellv sjedio je u pletenoj stolici, Reubenu s lijeve
strane, veliko mu tijelo ugurano u nju poput muške ruke u
žensku rukavicu; bio je nervozan, oslabljen, zapravo odsutan.
Kada je Reuben ušao, kapetan nije napravio nikakvu kretnju
dobrodošlice ili prepoznavanja. Na prsima i rukama vidjele su se
mrlje od znoja. Sitne kapljice znoja prekrivale su mu čelo.
Malo dalje od Connellva, leđima prema sobi, stajala je nejasna
silueta zagledana kroz prozor, u mrak iza.
Reuben se približio Connellvu. Kapetan ga je oštro pogledao, ali
nije rekao ništa. Drugi se čovjek okrenuo. Bio je zgodan, u ranim
pedesetim, svježe obrijan, sijeda kosa kratko ošišana. Široko čelo
spuštalo se do gustih obrva i šiljatog nosa.
Tanak ožiljak pružao se desnim obrazom, bijel i oštar poput
žileta. Govorio je polako, meko podignutog glasa koji je sugerirao
čvrstu nervoznu energiju, zapretenu iznutra. Energiju, snagu,
možda nasilje. Najneizravnije nasilje, najbolje kontrolirano.
- Jeste li primijetili, poručnice, kako može biti tamno samo i
nekoliko milja od najvećeg grada? U svemiru ima više tame nego
svjetla. Jednog će dana ta tama sve ugasiti.
- Tko ste vi? - zahtijevao je Reuben. - Što hoćete?
- Razgovarati. Ništa više. - Stranac je zastao. Rukom je pokazao
prema pletenoj stolici, onakvoj u kakvoj je sjedio Conne-lly. -
Molim vas, poručnice, sjednite. Ovo neće dugo potrajati.
Reuben je nevoljko sjeo. Stranac je privukao drugu stolicu
nasuprot njemu. Na kraju vidnog polja treperilo je fluorescentno
svjetlo. Na nebu iznad staklenog svoda nije bilo zvijezda.
- Vaš kapetan i ja - počeo je stranac - dugo smo i zanimljivo
razgovarali. Nije li tako, kapetane?
Connelly nije ništa rekao. Kao da je bio hipnotiziran. Gledao je i
slušao, ali nije bio prisutan.
- Razgovarali smo o slučaju Hammel. Netko vam je sigurno već
rekao da ste suspendirani. Razmotrivši vaš slučaj, ipak smo
odbacili tu odluku i dali vam drugi zadatak u zamjenu. Sutra
ćete dobiti detalje. Molim vas, nemojte gubiti svoje vrijeme, niti
vrijeme bilo koga drugog, pokušavajući dalje voditi slučaj
Hammel. Nećete naći odgovore. Odgovora nema. Slučaj je
zaključen. Trajno.
- Tko ste vi? - pitao je Reuben po drugi put. Stranac ga je čudno
pogledao, kao da pitanje nije imalo smisla.
- To gotovo da i nije bitno, poručnice. Večeras sam vas doveo
ovamo iz čiste kurtoazije. Molim vas da to ne zloupotrijebite.
Budite sigurni da govorim s najvećim autoritetom. Sve što
kažem, odobreno je na vrlo visokoj razini. Vaša je obveza da ne
spominjete ovaj sastanak ili bilo kome otkrijete njegov sadržaj.
Razumijete li?
- Po čijem naređenju?
- Već sam vam rekao - s najviše razine. Moram li vam crtati? Ovo
je pitanje nacionalne sigurnosti. Nije više policijski posao.
- Što ste vi? - pitao je Reuben. - FBI?
- Ne smijem vam to odati. Vaš kapetan može jamčiti za mene.
Ako želite, možete me zvati Smith. Hoće li vas to usrećiti?
"Smith" je prekrižio ruke na krilu. Sve je bilo pod njegovom
kontrolom i on je to znao.
- Poručnice, preporučam vam da me ne ljutite. Imam potpune
ovlasti u ovome. Zahtijevam vašu suradnju: vašu punu suradnju.
- A ako odbijem?
- Onda ću vas dati uhititi zbog narušavanja mojih zahtjeva.
Upozoravam vas, poručnice, ovo je od najveće važnosti. Ne bi bilo
dobro da zadržite niti jednu informaciju koju bih od vas mogao
zatražiti, niti da me pokušavate nasamariti krivim ili namjerno
varavim izjavama. No, samo gubimo vrijeme. Siguran sam da
točno shvaćate što želim od vas. I da znam kako ću to dobiti. A
sada bih volio da mi kažete što ste danas pronašli. Što ste našli u
tunelu.
Reuben je oklijevao. Nije bilo logično da se FBI uplete. Jesu li
znali za vezu Reda s organiziranim kriminalom? Ako nisu, zašto
ne izaći s tim na vidjelo? I zašto zatvarati istragu?
- Sve to stavljam u izvještaj... gospodine Smith. Smith je
odmahnuo glavom.
- Neće biti izvještaja, poručnice. Razumijete li? Večeras želim
samo vašu usmenu izjavu. Samo da umirim svoju savjest.
Reuben je znao da ne može ništa učiniti. Smith je imao vlast, bio
on iz FBI-a ili neke druge agencije. Reuben je pažljivo objasnio
Smithu što su pronašli on i Danny. Ali nije rekao ništa ni o
pismima, ni o zlatnom polukrugu. Nadao se da je i Danny šutio o
tome.
- Što će se sada dogoditi? - pitao je kada je završio.
- Dogoditi?
- Sa stvarima u tunelu. Knjigama i ostalim stvarima. Smith se
naslonio u svojoj stolici.
- Ništa - rekao je. - Ništa im se neće dogoditi. Ostat će tamo gdje
jesu. Tuneli ugrožavaju zdravlje. Ne bih se iznenadio da ste vi ili
gospodin Cohen navukli na sebe neku gadnu bolest.
Gradske su vlasti već dale upute da se tuneli zapečate. Na kraju
će se vjerojatno zatrpati.
Smithove su ruke bile sa strane; mesnate ruke koje su nježno
ležale na naslonima pletene stolice, desna ruka malo van vidika.
Iza njega se tamnozeleno lišće savijalo u luku noći.
Fluorescentna cijev treperila je poput aure na početku migrene.
- Idemo dalje, poručnice. Želim znati što vam je rekla Ha-
mmelova. Dobio sam informacije da nekoliko dana živi s vama.
Vrlo ste dobrostivi. Ali mora da vam je do sada već rekla nešto
zanimljivo.
- Mislim da nismo pričali ni o čemu što bi vas moglo zanimati.
Smithov glas je prošao kroz neznatnu, ali zamjetnu promjenu.
Uljudnost je nestala i zamijenila ju je prijetnja. Prijetnja je bila
gotovo opipljiva, nešto za čim si mogao posegnuti i dotaknuti,
poput noža.
- Uvjeravam vas, poručnice Abrams, daje sve o čemu ste vi i
gospođa Hammel pričali, od neprocjenjivog interesa za mene.
Reuben je ustao iz stolice.
- Želio bih otići - rekao je.
- To vam ne bih preporučio, poručnice. Molim vas, sjednite. -
Čovjek koji je za sebe rekao da je Smith, nije se pokrenuo. Sve je
bilo u glasu.
- Vi to meni prijetite? - pitao je Reuben.
- Ne znam - rekao je Smith. - Osjećate li to kao prijetnju?
- Da, imam osjećaj da mi prijetite.
- Dobro. Vrlo dobro. Želim da se upravo tako osjećate. Molim vas,
sjednite.
Smith se okrenuo Connellvu. - Kapetane, možda biste vi željeli
pokazati poručniku ono što ste tako ljubazno donijeli sa sobom.
Connellv je podigao pogled, poput nekoga tko se upravo trgnuo iz
ružnog sna. Kimnuo je i sagnuo se da podigne aktovku koja se
nalazila pokraj njegove stolice. Izvadio je iz nje veliku, debelu
omotnicu. Dodao ju je Reubenu.
Reuben je otvorio omotnicu i istresao sadržaj na krilo -
dvadesetak fotografija, velikog formata, u boji. Prikazivale su
djecu, dječake i djevojčice, u dobi od pet do trinaest godina. Sva
su djeca bila gola ili samo djelomično obučena, tijela su im bila
poredana u pozama za koje bi određeni umovi zaključili da su
erotske. Reuben je prepoznao fotografije.
Prije otprilike godinu dana, našao ih je u stanu gdje se dogodilo
ubojstvo. Istraga je dovela do otkrića prstena pedofila u Brooklvn
Heightsu. Bilo je uhićenja. Većina slučajeva još je čekala na
suđenje. Fotografije još nisu upotrijebljene kao dokazni materijal.
- Neugodno, zar ne? - rekao je Smith. - Izgleda da su pronađene
u vašem privatnom ormariću u 88. stanici. Na sreću po vas,
predane su ovdje prisutnom kapetanu Connellvu, koji ih još nije
proslijedio u Poroke ili Internu kontrolu. Siguran sam da
shvaćate kako bi vam život postao težak, poručnice, samo da je
on to napravio.
Dakle, tako, pomislio je Reuben. Gruba, ali učinkovita ucjena.
Mogu postaviti još fotografija gdje god požele: u Reubenov radni
stol, u njegov stan, možda čak i u njegov sef u banci. Bavio se
mnogim opscenim materijalom u tom slučaju: neće manjkati
fotografija s njegovim otiscima prstiju.
Reuben je ustao. Pogledao je dolje na Connellva, onda na Smitha.
- Htio bih da me netko odveze kući.
- Patrolna kola vas čekaju dolje.
Reuben se okrenuo i zaputio prema stubištu.
- Pazite, poručnice. - Smithov glas bio je taman, umoran, gotovo
zavodljiv. Iza njega se, iz male džungle, podigla vrućina. -
Razmislite o svemu što sam vam upravo rekao. Dobro razmislite.
I, poručnice...
Reuben se okrenuo. Oba muškarca su ga gledala.
- Čuvajte leđa.

27. poglavlje
Vjeruj mi. Dvije najopasnije riječi u jeziku. Bilo kojem jeziku. Ali
Angelina nije vjerovala nikome, čak ni sebi.
Kada je Reuben otišao, ostavio je iza sebe tišinu, zastrašujuću
kao otegnut vrisak. Tišina je urlikala na nju sve dok rukama nije
prekrila uši i zatvorila je unutra, duboko dolje, daleko od vanjske
noći.
Danny je stigao deset minuta poslije toga, malo nervozan.
Planirao je sam provesti veče, utopiti jad u nekoliko pića.
Čuvanje Reubenove nove djevojke nije bilo na dnevnom redu.
Prvih je pola sata prošlo mučno. Angelina je bila razdražljiva,
uplašena, nemirna, a Danny je došao k njoj mrzovoljan i smeten.
Connellvevo je predavanje imalo učinka na njega. Dannvju nije
smetalo što je Reuben držao ovu ženu u svom stanu, niti što je
htio da je pripazi. Već je u prošlosti obavio šest poslova osobne
zaštite. To je bio problem: znao je kako dosadni znaju biti.
Pričali su o svemu i svačemu. Danny je našao veliku bocu
Glenfiddicha u bifeu i dobrano nalio dvije čaše. Na kraju krajeva,
nije bio na dužnosti.
Pitao se samo koliko je Angelina znala o tome što se događa,
koliko joj je o događajima toga dana Reuben otkrio, ako uopće
išta i jest. Osim s Connellvem, on o tome nije pričao ni s kim
više. Još ga je uvijek to opsjedalo: dugačak tunel, soba s jamama
i kavezima, uspavana knjižnica sa svojim slijepim i paučinom
omotanim čuvarom.
Večer je odmicala. Razina u boci viskija se smanjivala, većinom
preko Dannvjeve čaše. Angelina mu je rekla za žilete i što je ona
mislila kako su dospjeli tamo. Sobe su bile tihe, vrlo
tihe, napete, još uvijek pune Reubenove napuštene tišine.
Nikakav razgovor nije pomogao. O Ricku je govorila pažljivim
rečenicama koje su bile negdje između tuge i slavlja. Danny jedva
daje odgovarao. Izgleda daje bio negdje drugdje, mislio ili sanjao
ili plutao na nekom sasvim drugom mjestu.
Postalo je hladno. Angelina je uključila plinsku grijalicu. Mali
žuti plamičci treperili su i bacali umjetnu prisnost po nejasnoj
sobi. Pitala se kada je posljednji put vidjela sunčev sjaj, pravi
sunčev sjaj.
- Reuben je imao mnogo fotografija - rekao je Danny. - Fotografija
svoje obitelji. Uvijek ih je imao, u svakom stanu u kojem god je
živio. Stoje napravio s njima?
Angelina je pogledala u treperave plamičke, na odsjaje koje su
bacali po okolnoj mjedi. Vidjela je svoje lice u odrazu, njegovu
nijemu sliku izobličenu pregibima metala i plamenom.
- Nema ih - rekla je. - Reuben ih je izbacio. Bilo mu ih je dosta.
Danny ju je blijedo pogledao, osjećajući prijevaru, ali je još nije
mogao odgonetnuti.
- Reuben to nikada ne bi mogao napraviti - rekao je. - On voli
svoju obitelj. Ona mu je sve.
- Znam. - Govorila je lagano, a riječi su joj bile ispunjene
siktanjem vatre. Ništa osim kiše i magle, a ljeti vrućine bez
svjetla. - Ali dogodilo se.
Danny ju je pogledao, svjetlo vatre u njenoj kosi, nije rekao ništa.
Pomislio je kako Reuben misli da je lijepa. Takve su se stvari
događale. Možda je i bila lijepa, nije znao. On sam nije tražio
puno od žena. Ali Reuben je bio drugačiji.
- Jesi li spavala s Reubenom? - pitao je, i sam zapanjen svojom
drskošću.
- Da - rekla je.
Ponovno ju je pogledao. Da, mislio je, Reuben bi znao kako
dodirnuti ovakvu ženu, kako pričati s njom. Nagnula se prema
njemu.
- Pričaj mi o Reubenu - rekla je. - Rekao mi je da si mu najbolji
prijatelj. Da ga poznaješ već dugo vremena.
Danny je kimnuo. Vidio je kako joj je jedan uvojak kose tiho pao
preko očiju, vidio kako ga je njena ruka začešljala. Svjetlo vatre
klizilo joj je preko kože, pretvarajući je u bakar. Reuben bi je
smatrao misterioznom i hladnom i lijepom, Reuben bi znao kako
slomiti njezinu distanciranost.
- Reuben je najusamljeniji čovjek kojega poznajem - rekao je. -
Ima svoju obitelj, ima prijatelje, gotovo nikada nije sam. Ali
usamljen je poput nekoga tko živi na mjesecu. Usamljen je i
zbunjen, samo što to sam sebi ne želi priznati.
- Zbunjen? U vezi čega? Danny je slegnuo ramenima.
- U vezi života, rekao bih. Ne, nije točno. U vezi dobrote.
- Ne shvaćam.
- Reuben je odgojen tako da vjeruje u dobrotu, u moć vrline.
Roditelji su mu strogi. Nisu Hasidi, ali se pridržavaju reda. Rekli
su mu daje Bog dobar, daje svemir prožet dobrotom. Usprkos
svemu, usprkos holokaustu. I još gore od toga, na neki način
zbog holokausta. To su mu običavali govoriti.
Zastao je i gledao u njenu kožu, promatrao kako je svjetlo vatre
preobražava. Činilo se da svijetli iznutra.
- Ali Reuben ne može pronaći dobrotu, pa brine i uznemiren je.
Misli daje Bog djelomično zao, da Boga možda i nema. Ali
djetinjstvo mu je bilo ispunjeno Bogom. Ne može se osloboditi
Boga a da se ne oslobodi svog djetinjstva, a ne može se osloboditi
svog djetinjstva a da se ne riješi roditelja, a roditelje voli. Zato je
zbunjen. I kamo god pogleda, vidi zlo umjesto dobrote koju je
naučio očekivati.
- Zbog svog posla? Zato jer je policajac?
Dannyje odmahnuo glavom. Otpio je još viskija. Osjećao je kiseo
okus u ustima.
- Ne zato. Zbog toga kakav je on. Posao ne pomaže; ali Reuben bi
našao pogrešku na Bogu čak i da je rabin. Što nije.
- Zbog toga je usamljen?
Danny je malo oklijevao, a onda kimnuo.
- Da - rekao je. - Nikada nisam o tome razmišljao, ali mislim da
je tako. Svemir nije dovoljno pun za njega. Pokušava ga ispuniti
ljudima ili sjećanjima, bilo čime, ali ono što doista želi je dobrota.
Ne ljubav ili sklad ili mir. Naprosto dobrota.
- Što je sa ženama? Ima li kakvu?
Srce joj je zalupalo, u bespomoćnim kadencama. Njegova samoća
privukla ju je k njemu kao slijepog moljca kroz beskrajnu tamu.
- Ima tebe.
- Samo sinoć. Jednom sam s njim spavala. Nema me.
- Nema nikog drugog.
- A prije?
Nastupila je duga tišina. Hladnoća je vani čvrsto pritiskala
prozorsko okno. Kada je progovorio, Dannvjev se glas promijenio.
- Reuben je bio oženjen. Je li ti o tome govorio? Kimnula je.
- Žena mu se zvala Devorah. Za njega, bila je ljepša od ičega na
svijetu. Voljeli su se od djetinjstva. Odrasli su zajedno u istoj
ulici, svo vrijeme proveli zajedno. Imala je samo devetnaest
godina kada su se oženili. Reuben je imao dvadeset jednu.
Danny je zašutio, osluškujući glasove iz prošlosti.
- Bili su sretni?
Podigao je pogled i kimnuo.
- Da - rekao je - vrlo sretni. Nikada nisam vidio tako sretne ljude.
Trajalo je četiri godine.
- Što se dogodilo? Ponovno tišina.
- Možeš mi reći - rekla je.
- Došlo je do nesreće - rekao je Danny. - S kćerkom Davi-tom bili
su na odmoru u židovskom ljetnom kampu u Massachusettsu, u
planinama Berkshire. Taj je kamp zapravo vrlo malo naselje
ljetnih koliba na obali jezera. Jednog ranog jutra Devorah i
Reuben išli su plivati. U sredini jezera je struja. Devorah nije bila
dobra plivačica. Znala je za tu struju, ali iz nekog razloga toga
jutra nije pazila. Reuben ju je izgubio iz vida, a onda je vidio kako
se bori. Učinio je sve stoje mogao, ali je nije mogao spasiti.
Nikada si nije oprostio.
Danny je odvratio pogled. U očima su mu bile suze. I on je dugo
poznavao Devorah.
- A njihova kći?
- Davita? Ona živi s Devorahinim roditeljima. Reuben se nije
mogao sam uhvatiti u koštac s tim, pa su je oni posvojili.
Posjećuje je često, koliko god može. Oni su u Kanadi, u mjestu
Hamilton, južno od Toronta. Odselili su nakon nesreće.
Danny je ponovno zašutio. Pitao se stoje Reuben napravio s
Davitinim fotografijama. Angelina nije ništa rekla. Ustala je i
otišla do prozora.
Ulica je bila prazna. Prazna i promijenjena. Bez ljudi, ulice se
mijenjaju, gube značenje. Ali nju nisu prevarili. Bili su tamo. U
luksuznim stanovima, staklenim uredima, predvorjima od
poliranog mramora, u dugim, uglađenim kolima, u zatvorenim
vrtovima obraslim vinovom lozom, na vrhovima spiralnih stuba,
nogu spremnih za silazak, u tunelima najdublje noći, na
grobljima prošaranim sjenama. Tamo vani. I čekali su.
28. poglavlje
Angelina se trgnula, budeći se iz sna o ožiljcima i uništenoj
ljepoti. Vjetar se ponovno digao, obrušavajući se na snene ulice
poput pijanca, hučeći, štropoćući, prolijevajući tamnu kišu poput
jeftinog vina na zamrljane i slomljene pločnike. Ležala je II
krevetu i slušala njegovo hučanje, a nešto joj je govorilo daje nije
probudio vjetar. Na digitalnom satu kraj kreveta pisalo je 1:15.
Reuben se već odavno trebao vratiti.
Za samo nekoliko sekundi vjetar je potpuno prestao i tišina puna
suspregnutog bijesa ispunila je noć. Bilo je to poput trenutka
između rada i petro bubnjeva, kada u tananom prostoru između
ljubavi i požude, među bogovima treperi tišina. Znala je da nešto
ne valja. Vjetar je ponovno zaurlao, bez daha, loveći, u potrazi za
mirom.
Odgurnula je posteljinu i stajala tresući se u tami, gola,
smrznuta i slijepa. Na dnu kreveta ležala je pamučna haljina.
Pipajući, našla ju je i obukla. Ruka joj je trenutak lebdjela nad
prekidačem za svjetlo, ali je dobro razmislila i povukla je.
U prolazu se ništa nije micalo. Danny je ostao u dnevnoj sobi
nakon što je ona otišla spavati. Željela ga je zazvati po imenu, ali
ju je strah zadržao. Bili su ovdje, u to je bila sigurna. Ovdje s
njom, u osobnim prostorima njezine tame. Polako se kretala,
zadržavajući dah. Vjetar je ovdje bio prigušen, ali ostali su
zvukovi dopirali do njezinih fino ugođenih ušiju: škripanje
stropne grede, krckanje drvenih ploča na hladnoći, širenje i
opuštanje stana u prostorima noći. Po svaku je cijenu morala
doći do Dannyja.
Vrata dnevne sobe bila su uokvirena tankim bijelim linijama
svjetla. Kretala se prema njima bosih nogu, kao na usporenom
filmu, svaki mišić napet, svaka dlaka nakostriješena, kao kad se
nategnu konci na blještav, napeti rub žileta. Činilo se da su vrata
udaljena miljama, mala i nedohvatljiva. U ušima joj je, poput
pare, siktala tišina koja je plašila.
Nakon cijele vječnosti, napokon je stigla do vrata. Daje barem
ponijela nešto sa sobom, neki štap, cipelu, bilo što čime bi se
obranila. Dah joj je bio ljepljiv i nespretan, gušio je, srce joj je
davila neka divovska ruka. Tresući se, dohvatila je kvaku i
otvorila vrata. Svjetlo je poplavilo prolaz, daveći je.
Mislila je da je vrisnula, ali glas koji je zavapio bio je u njoj,
zvoneći u golemim, praznim tišinama. Svom strahu nije mogla
dati tjelesni glas.
Danny je još uvijek bio u stolici gdje gaje Angelina ostavila. Smrt
mora daje bila brza. Žica mu je duboko zarežala vrat, zasjekavši
mu dušnik lako, kao oštricom.
Čula je korake na podu iza sebe. Okrenula se, prigušujući uzvik.
Iz kuhinje je izašao visok muškarac. U jednoj je ruci držao tešku
pušku, s pričvršćenim dugačkim prigušivačem na cijevi.
- Ne slušate, gospođo Hammel - rekao je. - Mi vam šaljemo
upozorenja, a vi ne slušate. Rekli smo vam da idete kući na Haiti,
da sve ovo zaboravite, ali vi ostajete ovdje i ismijavate nas. - Glas
mu je bio smiren, disanje meko i mirno. Pogledala mu je u oči
tražeći utjehu, ali je nije našla. Govorio je o Haiti-ju, o odlasku
kući, ali ona je znala da za nju sada ne postoji povratak kući, da
ne postoji putovanje preko tamnih voda, samo zimska noć u
Brooklynu i jak vjetar između zgrada i njezin krvnik koji se
nadvio nad nju s tugom u očima.
- Poručnik Abrams vam sada ne može pomoći - rekao je. -Sad ste
sami. Znate što želim. Neću vas povrijediti ako mi kažete gdje je.
Shvatila je da je zamijenio Dannyja za Reubena. Mala pogreška,
ali ona se uhvatila za nju kao što čovjek kojega će objesiti hvata
zrak.
Sada je išao prema njoj, polako, promišljenim korakom, svjestan
svoje snage, podjaren, na oprezu. I sama njegova visina već ju je
plašila.
Išla je unazad u sobu, tresući se od straha, očiju fiksiranih na
njegovo lice, u očaju zbog vremena, očajnički želeći da se Reuben
vrati. I u tom ju je trenutku misao ošinula poput pljuske posred
lica: što ako se Reuben već vratio? Što ako je ležao mrtav u
drugoj sobi?
Uspaničila se i okrenula, odmičući se od njega poput životinje
ulovljene u zamku. Kada je to napravila, ugledala je polu-praznu
bocu Glenfiddicha na mjestu gdje ju je Danny ranije ostavio. Bez
razmišljanja, zgrabila je bocu za grljak i razmrskala je o rub
stola. Viski i razbijena čaša pali su zajedno na tepih.
Podigla je dugački grlić s nazubljenim rubom, parajući zrak,
upozoravajući ga. Strah bi joj dao hrabrosti da ga posiječe, znala
je to.
- Ostani gdje si! - viknula je. - Ostani gdje si, ili ću te raniti.
Čovjek se samo nasmijao i borbeno ušao u sobu. Bio je uvjeren u
svoju snagu, pun poruge prema njezinoj sposobnosti da ga
ozlijedi; ali na ulicama je više puta vidio što može napraviti
polomljeno staklo, čak i u ruci uplašenog čovjeka. Mogao ju je,
naravno, ubiti, ali više je volio ne riskirati na taj način. Ako
umre, možda nikada ne pronađu ono što traže. Tutnuo je pištolj
nazad u korice.
Sada je bio samo nekoliko stopa udaljen od nje, tjerajući je po
sobi poput psa kada naganja ovcu, te ju stjerao u kut. Spo-
taknula se na nisku stolicu, uhvatila se i široko zamahnula
polupanom bocom. Čovjek se zateturao kada je ustuknuo i u
trenutku izgubio ravnotežu. Riskirajući, naglo je zamahnula
prema naprijed, probovši mu lice. Staklo mu je razderalo obraz,
baš ispod lijevog oka, otkinuvši mu komad mesa, otvorivši mu
obraz sve do kosti.
Krv je prsnula po tepihu. Stranac je opet zateturao, kriknuv-ši;
ali kada je Angelina povukla ruku da ga ponovno udari, zgrabio
joj je zglob i silom povukao ruku dolje, okrećući je, trzajem
izbacivši polomljenu bocu iz njezinog stiska. Onda je bio na njoj,
pritiščući je svojom težinom na pod. Zanemarujući bol zbog rane,
zgrabio ju je za vrat objema rukama, čvrsto je stežući. Krv mu se
slijevala iz rane, osjećala je njenu vrućinu na očima i u otvorenim
ustima.
Koprcala se u čistom užasu, plakala, pljuvala, tukla ga rukama
po prsima. Držao ju je čvrsto, stiskajući sve više, prstiju poput
čeličnih okova. Njezini su udarci oslabili, postali sve manje
precizni, sada su bili samo trzaji, a onda ništa. I veliko crnilo
procvjetalo joj je u glavi, probijeno odsjajima svjetla i osjetila je
bol, nije imala daha, i ništa i ništa i ništa.
Pustio je da joj glava padne na pod uz težak, mukli udarac. Lice i
vrat bili su bijeli kao da joj je isisana sva krv. Tresući se, stao je i
pogledao dolje u nju.
- Sada - prošaptao je, stišćući zube od bola - sada možemo
početi.

29. poglavlje
Reuben se zaustavio kod rubnika i isključio stroj. U trenutku se
noć ispunila tutnjavom vjetra. Isključio je svjetla i pogledao van,
u tamu. Tanki oblaci nervozno su klizili preko vodnjikavog,
uplašenog mjeseca. Naslonio je glavu na volan. Plastika je bila
prohladna, ali lišena udobnosti. Osjećao se iscrpljeno. Ne samo
umoran, već suh, ispražnjen od samog sebe. Udovi su mu otežali,
kao da su uronjeni u beton. U glavi mu je tutnjalo od bola.
Gotovo prije dva sata vratio gaje drugi vozač u neoznače-nom
autu, crnom Lincolnu s washingtonskim tablicama, i ostavio
pred stanom. Drugi vozač nije bio ništa razgovorljivi)i od prvog.
Tamna polja, onda živahna svjetla na brzoj cesti Long Islanda, na
povratku za Brooklvn.
Reuben je promatrao kako Lincoln nestaje s vidika, onda uzeo
svoj auto i odvezao se ravno u postaju. Kruger je bio na dužnosti.
Barem je to bila prednost - Pete Kruger nije bio od one vrste ljudi
koji bi odjurili Connellvju s pričama o kasnove-černjim
posjetama.
Reuben je otišao dolje do arhive, pun nade da će tamo naći nešto
što će osvijetliti ovo što se događa. Sat kasnije zurio je u prazan
zid dok su mu žmarci plazili kralježnicom, a hladan znoj
oblijevao dlanove ruku. Nije bilo nikakvih dosjea. Ničega
povezanog sa slučajem. Nikakvih zapisa o ekshumaciji. Nikakvih
dosjea o istragama organiziranog kriminala s haićanskim
vezama. Ništa o Richardu Hammelu. Ništa o Filiusu Narcissu.
Ništa o Aubinu Mondesiru.
Nakon toga je nazvao Sally, na broj koji mu je dala. Nije bilo
odgovora.
Sjeo je u auto i zurio kroz prednje staklo na ulicu koja je bila
prazna kao i on sam. Iznad njega, grane ljutitog drveća napadale
su tamu, divlje zamahujući, potpuno pobijajući noć. Bilo mu je
hladno i mučno, bio je gladan, a sve stoje sada želio bilo je
spavati.
S naporom se izvukao iz auta. U trenutku je postao samo još
jedan dio nanosa kojega je udarala oluja. Zaključao je auto i
okrenuo se prema svojoj zgradi. Pritom je pogledao gore.
Nešto nije bilo u redu. Njegov usporeni mozak ignorirao je umor,
pokušavajući objasniti upozorenje koje su zamijetile njegove
umorne oči. Ispravio se, naslonio na auto i ponovno pogledao
gore na stan, boreći se s umorom.
Odjednom je shvatio. Nije bilo svjetla u dnevnoj sobi. Nije bilo
svjetla, a trebalo je biti. Danny je mrzio navučene zavjese. Daje
gore, zavjese bi bile širom rastvorene i svjetlo bi strujalo kroz
prozor. Već je prošlo pola dva ali, poznavajući ga, nije bilo
moguće da je Danny otišao spavati. A ako je bdio i čuvao
Angelinu, najlogičnije bi bilo daje u dnevnoj sobi. S rastvorenim
zavjesama. Reuben je kliznuo rukom u kaput i izvadio svoj .38.
Zaustavio se na dnu stubišta da izuje cipele. U sebi se prokleo
stoje ostavio Angelinu tako dugo, stoje dozvolio da ostane na
adresi za koju su njezini napadači znali. Zaustavivši dah, počeo
se kretati uza stube, jednu po jednu, leđima uza zid, pištolja
uperenog prema gore, po ogradi. Ništa se nije micalo. Ništa se
nije čulo.
Njegova su vrata bila na kraju hodnika na prvom katu. Kada je
došao na pola puta, vidio je da su odškrinuta. Iza njih je u
prolazu gorjelo svjetlo. Hodnik je bio hladan, napušten. Osjetio je
kako mu ruke postaju ljepljive od znoja. Usta su mu bila suha.
Krv se kretala žilama poput blatnjave vode, tromo i uplašeno.
Kod vrata se priljubio uza zid i slušao. U početku nije ništa čuo,
a onda je iz tišine razabrao slab, treperav zvuk. Glas. Muški glas,
nizak, postojan. To nije bio Dannvjev glas. Polako je otvorio vrata.
Zanjihao se u otvor, sa spremnim pištoljem, nabijen strahom i
ljutnjom koji su brisali njegov umor. Prazan prolaz protezao se u
nedogled, poznat, nepoznat. Koraknuo je unutra, bose noge bile
su tihe na mekom tepihu hodnika.
Vrata dnevne sobe ostala su širom otvorena. Iznutra je čuo glas
muškarca, sada glasniji.
- Neće boljeti - rekao je glas. - U početku nećete ništa osjetiti.
Nakon nekog vremena počet će vam se vrtjeti u glavi. Udovi će
vam se činiti laganim, na jeziku ćete osjetiti utrnulost. Ubrzo
nakon toga počet ćete povraćati. Postat će vam hladno, izuzetno
hladno. Ukočenost će prijeći i na ostale dijelove tijela. Slijedit će
paraliza. Ono što će se dogoditi nakon toga, samo je pitanje
načina. Izmjerio sam dozu. Možda ćete postati komatozni. Živu će
vas pokopati. Ili ćete, možda, umrijeti. Ali trajat će dugo i bit ćete
potpuno svjesni do samog kraja.
- Međutim, to je vaš izbor. Ako izaberete drugačije, možete izbjeći
da vas se na bilo koji način povrijedi. Sve potpuno ovisi o vama.
Odgovora nije bilo.
Reuben je osjećao kako se nešto primitivno uvuklo u njegovu krv.
Bio je lovac koji vreba plijen. Robert de Niro na vrhu planine,
visoko iznad vrtložne jesenske magle. Uzvišenost je ispunila
njegovu prazninu. Ispunila ga i zatrovala u isto vrijeme. Dopuzao
je do vrata i malo nagnuo glavu.
Bili su lijevo, iza vrata. Muškarac je bio leđima okrenut Reubenu.
Angelina je bila zavezana za stolicu, zagledana ravno pred sebe.
Na niskom stolu pored stolice ležala je velika injekcija, a kraj nje
boca ispunjena tamnom tekućinom.
Reuben je pažljivo zakoračio kroz vrata. Pritom je zamijetio nešto
na podu kraj stolice u kojoj je sjedila Angelina. Na podu se
pružilo tijelo muškarca, vrata prerezanog žicom. Reuben je čvrsto
zatvorio oči i podupro se o vrata grčevito ih uhvativši. Velika je
zvijer podigla i spustila glavu, dlakava i izobličena preko
napuštenih strana brda. Reuben je otvorio oči. Danny je još
uvijek bio tamo. U svom je srcu, poput strašne težine, Reuben
osjetio nadiranje životne boli.
Instinktivno je htio, žudio je povući okidač, ali nije mogao
riskirati i pogoditi Angelinu. A i želio je muškarca živog. Hučanje
vjetra prikrilo je njegov ulazak u sobu. Krenuo je desno, dalje od
vrata, za slučaj daje u stanu još netko.
- Polako digni ruke iznad glave - rekao je Reuben. - Zakorači
jedan korak unatrag, onda se okreni licem prema meni. Ako
vidim išta slično oružju u tvojoj ruci, raznijet ću ti glavu po cijeloj
sobi. - Govorio je tiho, upotrebljavajući riječi koje je i prije
koristio, po pravilima, prateći kod svog uhićenika prve znakove
nevolje. Ali ruka mu se tresla, a u glavi mu je hučalo poput
vjetra. Ne Danny, vrištalo je. Danny ne može biti mrtav! Ali
Danny je ukočen ležao na podu, ubio ga je čovjek koji mu je bio
okrenut leđima, a Reuben se nadao da će mu dati izliku da ga
raznese.
Muškarac je zašutio i spustio ruke sa strane.
- Stavi ruke iza glave i okreni se kako sam ti rekao. Radije ću te
ubiti nego te ostaviti živa, zato budi jako, jako pažljiv.
Namjerno polako, čovjek se okrenuo. Lice mu je bilo blijedo. Na
obrvama i vratu imao je tragove krvi. Veliki flaster bio mu je
zaljepljen preko jednog obraza.
- Tko god da ste, gospodine, činite veliku pogrešku - rekao je. - A
sada, prihvatite moj savjet. Spustite pištolj, odstupite i vratite se
tamo otkuda ste i došli.
- Odveži je. Pusti je sa stolice.
- Činite...
Reuben je opalio jednom iznad čovjekove glave. Vrlo blizu.
- U redu, u redu. Samo mirno. - Muškarac se okrenuo i zakoračio
iza stolice. Otkopčao je kožnate trake. Pale su na pod. Čovjek se
ispravio i pri tome mu je ruka šmugnula, počeo se okretati i
pucati.
Bio je dobar, ali ne dovoljno dobar. Reubenov prvi metak pogodio
ga je u desno rame.
Stranac je zateturao, izbačen iz ravnoteže od udarca metka.
Pištolj mu je izletio iz ruke i kliznuo preko poda. Lice mu je u
trenutku poprimilo izraz boli, a onda se ponovno smirilo.
Nastavio je prilaziti.
Reuben je ponovno opalio. Drugi metak pogodio je muškarca u
stomak, nisko dolje. Ponovno je zateturao. Duboko iz grla začuo
se niski krkljajući zvuk. Iznenada se pokrenuo, potpuno
iznenadivši Reubena i bacio se na svog napadača. Reuben je
zateturao unazad, opalio dvaput, oba puta promašio.
Prije no što je ponovno uspostavio ravnotežu, Reubena su
napadačeve lamatajuće ruke gurnule u stranu. U pokušaju da se
oporavi, koraknuo je unazad, prema stoliću. Nespretno se po-
kliznuvši, nogama u čarapama teško je nagazio na krhotine
polomljenog stakla. Zastenjao je i pao, pištolj mu je izletio iz ruke
i udario u zid, van njegova dosega. Druga velika krhotina stakla
zabola mu se u križa, kraj desnog bubrega. Ponovno jezastenjao
okrenuvši se na trbuh, pokušavajući izbjeći staklo.
Pruživši ruku da dohvati komad stakla koji mu se zabio u leđa,
Reuben je vidio kako se stranac pokreće prema njemu. Počeo je
vaditi krhotine, boriti se da se osovi na koljena, ali muškarac je
već bio na njemu, pritiščući ga svom težinom nazad na pod. Soba
se počela okretati. Bol u leđima je razdirala, bacajući ga u
nesvijest, ispunjavajući ga sobom, poput tisuća sitnih staklenih
krhotina.
Iz unutrašnjeg džepa stranac je izvukao dugačak nož sjajne
oštrice. Povukao je desnu ruku, ciljajući nožem prema Reube-
novoj glavi. Reuben se očajnički, posljednjom snagom, okrenuo u
stranu. Nož mu je zahvatio sljepoočnicu, okrznuo ga i odnio
pramen kose i malo mesa s njim. Čovjek je po drugi put podigao
nož.
Reuben je skupio koljeno i čvrsto udario u prepone muškarca
koji se, uz ružan uzvik boli, presavinuo ispuštajući nož. Ponovio
je udarac, naglo se okrenuo i oborio svog napadača. S naporom
se okrenuo postrance.
Visoki se čovjek već oporavio. Reuben je pronašao komad stakla i
izvadio ga. Zabio mu se kroz kaput, duboko u meso. Osjetio je
kako mu se odjeća natapa krvlju.
Dizao se na noge, tražeći pištolj. Stranac je ponovno bio
uspravan, s nožem u ruci. Vruća bol prošla je Reubenovom
desnom nogom kad se osovio na nju. Zateturao je, dopuštajući
tako svom napadaču da ga uhvati i ponovno sruši.
Reuben je ovoga puta uhvatio protivnikovu ruku. Muškarčevo je
lice bilo pritisnuto na nju, dah mu je bio u nosnicama, oči širom
otvorene, pune bijesa. Bijesa i još nečega. Trijumfa? Ekstaze?
Usamljenosti? Obveze? Držao je nož snažnim prstima, tjerajući
ga sve dalje prema Reubenovom grlu.
Zakotrljali su se do stolice na kojoj je Angelina još uvijek sjedila i
nije se mogla micati. Nož je sada bio udaljen samo nekoliko inča.
Reubenova lijeva ruka dotakla je nešto tvrdo i hladno. Zgrabio je
predmet prstima i podigao ga. Bila je to injekcija. Ispuštena je na
pod za vrijeme borbe.
Reuben je podigao leđa u luk, boreći se da privuče lijevu ruku.
Vrh noža bio mu je sada na grlu, desna mu je ruka sve više
slabila. U glavi su mu eksplodirala žarka svjetla, a potmulo
udaranje odzvanjalo je poput grmljavine.
Okrenuo se postrance još nekoliko inča i jako gurnuo injekciju.
Vrh je probio čovjekovo desno oko. Čuo se slab zvuk pr-skanja
dok sije igla probijala put u jabučicu. Reuben je pustio injekciju.
Visila je malo postrance, još uvijek ubodena u očnu jabučicu.
Stranac je glasno viknuo, s oba oka širom otvorena u
iznenađenju i užasu. Ispustio je nož kad se objema rukama
uhvatio za oko.
Reuben se otkotrljao. Jedva se držao, a pištolj mu je još uvijek
bio van dohvata i mislio je da će povratiti. Stranac se previ-jao u
agoniji, prstima crvenim od krvi petljao je po licu. Šprica je pala
na pod.
Reuben je otpuzao prema mjestu gdje je posljednji puta vidio .38.
Bilo je udaljeno samo nekoliko stopa, ali činilo mu se miljama
daleko. Napokon jedopuzao, a pritom mu je mučnina dolazila u
valovima. Povratio je, osjetio kako se soba miče, osjetio smrad
povraćanja u nosnicama, osjetio žareću bol u leđima i nozi.
Nagnuo se prema naprijed, pipajući u potrazi za pištoljem. Pod je
pošao prema njemu, jureći poput vlaka i gadno ga udario. Poslije
toga nije bilo ničega.

30. poglavlje
Noć se smirila. Nakon sati ludila, vjetar je prestao. Poput mesa-
reva noža koji prelazi preko kosti, ostrugao je nebo, ostavljajući
poderanu paučinu zamršenih zvijezda, žarkih poput groznice i
obnaženih u savršenom zimskom crnilu. Isto tako naglo kao što
je i došla, oluja je potrošila snagu. Sada je nabijena i divlja
mirnoća ležala nad gradom. Vjetar ga je pročistio, ali ostao je
prljav i bijedan. Ni jedna zvijezda padalica nije pala na njegove
ranjene ulice, nikakva vatra nije došla s neba i spalila nečistoću.
Ležali su poput potrošenih ljubavnika na Reubenovu krevetu,
nisu spavali i nisu pričali, samo su slušali kako noć prolazi.
Uskoro će dan, ali ne za njih. Neće dugo potrajati i svjetlo će doći.
Ali ne za njih. Sada su bili u stalnoj tami.
Stranac je otišao, sa svojim ranama, krvav oteturao u posljednju
oluju. Danny je ležao tamo gdje je pao u predvorju, očima koje
nisu vidjele zurio je u strop. On je mogao čekati.
Angelina je ležala u Reubenovim rukama poput djeteta liše-nog
nevinosti i pohlepe. Iznutra se osjećala mrtvom i starom i znala je
daje istina ili jedno ili drugo, možda oboje, ali to nije bilo važno.
Borba s Dannvjevim ubojicom ostavila ju je u modricama, ali
inače neozlijeđenu. Neozlijeđenu na površini gdje to nije značilo
ništa. Reuben ju je držao, ali je znala da je on u mislima držao
Dannvja, držao svoje djetinjstvo prije no što mu zauvijek nestane.
Bio je dalje no ikada od dobrote koju je tražio, u klopci srednjih
godina, bez snova ili smisla ili ljepote. Bespomoćno se naslonila
na njegova leđa i osjetila kako joj njegov nemirni dah dotiče vrat.
- Moramo otići odavde. - Njezin je glas bio šapat u tami. Nastavio
je zuriti u prostor, ne govoreći ništa, ne želeći ništa.
- Znaju gdje smo - rekao je. - Kada se čovjek koji je bio ovdje vrati
svojim prijateljima, doći će nas tražiti. Moramo otići.
Uslijedila je duga tišina. Osjetila je njegov dah na svojoj koži,
miran i nepoznat, nešto sićušno i krhko u olujnoj noći.
- Dolazio je prošle godine - rekla je. - Nekoliko puta. On je bio taj
koji je posjetio Ricka nakon prvog telefonskog poziva.
- Znaš li odakle dolazi, tko ga šalje? Odmahnula je glavom.
- Imao je neku službenu iskaznicu. Identifikacionu iskaznicu.
Nikada je nisam vidjela, Rick mi je rekao. Kao da je pripadao
nekoj vladinoj agenciji.
- Je li Rick ikada rekao o kojoj se agenciji radi? Je li nešto
sumnjao?
- Ne - rekla je. - Na iskaznici nije pisalo.
- Ali Rick je vjerovao da je iz vlade?
Kimnula je u tami, a nevidljivi dugi pramenovi njezine kose
lagano su je okrznuli po obrazu, pramenovi njezina života is-
prepleli su se s njegovima.
- Misliš li da bi mogao biti odgovoran za ubijanja? Filiusa, Ricka,
možda tvog prijatelja Aubina?
Morao je pažljivo slušati da bi čuo odgovor.
- Da - šapnula je, vrlo tiho i nježno. Poljubio ju je u vrat. Koža joj
je imala blagi okus po krvi. Zatvorio je usne i otkotrljao se.
- Moramo otići odavdje - rekao je.
*
Jedna od slavnijih izreka ujaka Shmuela bila je: "Zima je za
pingvine." Nikada u životu nije vidio pingvina osim u zoološkom
vrtu Prospect parka. Što se toga tiče, nije baš vidio ni mnogo
zime. U svakom slučaju ne otkako je napustio Europu. Svakog
rujna on i njegova žena Rivke napunili bi pola tuceta putnih torbi
i kutija iz Steingass's Delia ljetnom odjećom, zaključali stan u
Boro parku, te Eastern Air Linesom 727 otišli izravno u Miami.
Odlazili su tamo od 1954. Ova godina nije bila iznimka.
Reubenova je rođakinja Dora bila zbunjena kada je zatražio
ključ, ali znala je da obitelji ne treba postavljati pitanja. Naročito
kada "obitelj" podrazumijeva policijskog poručnika koji te jednom
vidio kako se ljubiš s Hvmiem Kornblumom na stražnjem
sjedištu Forda i to nikada nije zaboravio. Dala mu je ključ i
obećanje da to nikome neće spomenuti. Reuben je nagađao da će
imati dva ili tri dana na raspolaganju prije no što joj postane
preteško držati jezik za zubima. Možda još dan više prije no što
Smith ili netko od njegove ekipe pokuca na vrata. Ili si pucanjem
probije put.
- Kako je Danny, Reuben? Nisam ga tjednima vidjela. Viđa li se
još uvijek s onom plavušicom? Kako se ono zvala? Tanya? Sonia?
- Dora, nemoj me, molim te, večeras pitati za Dannvja. Žao mi je,
ne mogu ti to objasniti.
Iz Dorinog je lica nestalo krvi.
- Nešto nije u redu, Reuben? Nešto se dogodilo Dannvju? Trebao
je nekoga za razgovor. Ali ne sada.
- Danny je mrtav, Dora. Ali još ne mogu o tome govoriti. To je
nešto čime se ne mogu baviti. Ne još. Doći ću za nekoliko dana.
Onda ću ti sve reći.
Pogledala gaje kao da ju je jako udario. U oči su joj počele
navirati suze. Pogledao je oko sebe. Angelina je čekala vani, u
autu. Bila je zora. Okrenuo se i polako otišao. Kasnije, mnogo
kasnije, poput sjećanja, čuo je kako je Dora zatvorila vrata.
Iz stana je nazvao postaju. Pete Kruger je još uvijek bio dežuran.
Teško je primio vijesti o Dannvju. Reuben mu je dao iscrpan opis
ubojice.
- Tko je taj momak, poručnice? Imamo li njegov dosje?
- Radi za neku vladinu agenciju. Mogu ti jamčiti da nećeš naći
ništa kraj njegova imena osim opomene za parkiranje. Ubio je
Dannvja zamijenivši ga sa mnom, ali mislim da bi u svakom
slučaju ubio.
- Oni iz Ubojstva će htjeti razgovarati s vama, poručnice.
- Ne sada. Reci im da sam javio da sam bolestan. Moram nešto
obaviti. Javit ću se za nekoliko dana.
- Kapetanu se ovo neće svidjeti.
-1 ne očekujem to od njega. - Reuben je zastao. - Reci im da se
pobrinu za Dannvja.
- Ja ću se za to pobrinuti. Poručnice, prije no odete, imam za vas
poruku od Maguirea. Želite li da vam je pročitam?
Sam Maguire bio je iz Odjela za Ubojstva. Stavljen je na slučaj
Mondesir.
- Hajde.
- Kaže da vam javim daje taj momak Aubin Mondesir - izgovorio
mu je ime kao Awbin - onaj kojega su jučer našli...
- Znam na koga misliš.
- Izgleda daje Mondesir trgovao narkoticima. Preprodavač. Ne
prva liga ili nešto slično, ali dobro je radio. Trgovao je smackom,
kokom, i pomalo crackom. Maguire misli da je možda prevario
neke svoje prijatelje ili je netko htio njegov teritorij. Danas ujutro
će se sastati s onima iz Narkotika. Želi da ga nazovete.
- Hvala, Pete. Reci mu da ću se javiti. Ali ne još. Treba mi malo
vremena za ovu drugu stvar. Reci Samu daje vjerojatno u pravu.
Mondesir se spetljao s krivim ljudima.
Prekinuo je vezu i neko vrijeme zurio u telefon. U sebi je plakao,
ali u očima nije bilo suza.
Angelina je otišla u krevet. Našao ju je kako spava. Spavanje mu
se učinilo dobrom idejom. Nije se mogao sjetiti kada je posljednji
put osjetio tako veliki umor, takvu agoniju u mislima. Rane su ga
jako boljele, ali nekoliko analgetika će to srediti. Pronašao ih je u
kupaonici, a onda se pridružio Angelini u spavaćoj sobi. Shmuel i
Rivke su imali odvojene krevete. Reuben je spavao i prije no što
je dotaknuo madrac.
*
Već je dobrano prošlo podne kada se ponovno probudio. Boljelo
gaje na nekoliko mjesta, a rane su ga žarile. Osjećao se kao da
mu je netko napunio glavu olovnim kuglicama, a onda
je dobro pretresao. U prvi tren nije se sjetio prethodne noći i što
se dogodilo s Dannvjem. Potom, sjećanje se vratilo s jasnoćom
koja je bila sve samo ne podnošljiva. Ležao je osupnut, teško
dišući, čekajući da mu razum uhvati korak s bolom.
Angelina je već ustala. Na drugom krevetu, gdje je ležala, bilo je
uleknuće. Bit će u kuhinji. Sumnjao je da su ujak i ujna ostavili
svježe hrane, ali možda je bilo nekih keksića i kave. Reuben se
ukočeno skotrljao s kreveta i oteturao u kuhinju.
Angelina nije bila tamo. Nije bilo nikakvog znaka daje itko
pripremao neku hranu ili piće. Otišao je u kupaonicu. Vrata su
bila širom otvorena. Angelina nije bila unutra.
- Angelina! Gdje si, Angelina? - Glas mu je tupo odzvanjao u
praznom stanu, gubeći se među plahtama i plastičnim
vrećicama, kojima je namještaj prekriven kako bi se zaštitio od
prašine. Osjetio je kako se strah zabija u njega poput duge,
ispoli-rane igle.
Pretražio je sobu po sobu. Nigdje je nije bilo.
Našao je poruku okačenu na unutarnjoj strani glavnih vrata.
"Reuben, moram srediti dojmove. Treba mi vremena i prostora.
Molim te, nemoj me pokušavati naći. Imam ovaj telefonski broj u
slučaju da nešto iskrsne, ali radije bih da ga ne moram
upotrijebiti. Zahvalna sam ti što si brinuo za mene. Zahvalna
sam ti što si me volio. I žao mi je zbog tvog prijatelja Dannvja.
Budi dobar. Što god to značilo.
To ne znači ništa, pomislio je. Ne znači baš ništa.

31. poglavlje
Ponovno je pokušao stupiti u vezu sa Sally. Još uvijek nije bilo
odgovora. Nazvao ju je u Gradsku vijećnicu i rečeno mu je da nije
tamo. Kada je rekao svoje ime, rekli su mu da pričeka. Nakon
pola minute, osoba na drugom kraju rekla je da mu je Sally
ostavila poruku. Sastojala se od imena i adrese: dr. Nigel
Greenwood, Kent Hali, Columbia Universitv. To je bilo sve.
Reuben je zahvalio sugovorniku i prekinuo vezu.
Centrala na Columbiji ga je spojila na Greenwoodov kućni broj.
Glas koji je odgovorio, bio je engleski, ravno iz Brides-head
Revisited.
- A da, gospođica Peale mi je sinoć govorila o vama. Rekla mi je
da ste otkrili nešto što bi me moglo zanimati, te da bih ja vama,
zauzvrat, mogao biti od koristi. Za nekoliko minuta imam
predavanje, blok-sat, ali poslije toga sam slobodan. Zašto ne
biste došli na Columbiju? Recimo, za otprilike dva sata. Naći ćete
Kent Hali iza ulaza nasuprot Zapadne 116. ulice. Samo se
popnite stubama ispred knjižnice s desne strane. Ne možete
promašiti. Moje ime je dolje na ploči, pored dizala. Čekat ću vas.
Reuben je uzeo Bourjollvjeva pisma i polukrug od afričkog zlata i
spakirao ih u kutiju. Uzeo je taksi do centra Manhattana, platio
pristojbu za sef i ostavio tamo kutiju.
Trebalo mu je vremena da dođe do Columbije. Central Park bio je
zatvoren za promet. Broadway je bio zagušen. Dizalo u Kent
Hallu nije radio. Na kraju je našao Greemvooda u malom uredu
na četvrtom katu. Soba je bila iz devetnaestog stoljeća, obložena
drvetom, natrpana knjigama i papirima. Greenwood je savršeno
ispunjavao ostatak prostora. Reuben se pitao bira li fakultet
svoje osoblje na osnovu toga kako izgledaju u onome što bi
trebalo biti njihovo prirodno stanište. Englez je nosio jaknu od
tvida, prsluk boje senfa, smeđe hlače i leptir-mašnu s
kašmirskim uzorkom. Bio je u četrdesetim godinama, počeo
ćelaviti, malo debeo. Svuda se osjećao jak miris dima iz lule.
Rukovali su se i Reuben je sjeo nasuprot Greenwooda za stol,
provirujući kroz pukotine među hrpama nestabilno složenih
knjiga, od kojih su mnoge bile stari svesci uvezeni kožom. Korice
su imale mrlje od vlage i još nečeg drugog, slično kao i njihov
vlasnik.
- Znate li dobro gospođicu Peale? - pitao je Greenwood.
- Mi smo... dobri prijatelji - odgovorio je Reuben. - Radili smo
zajedno na nekoliko slučajeva.
- Isto je i s nama. Ona donese svoje problematične slučajeve k
meni, a ja joj pomognem tamo gdje mogu.
- Predajete pravo?
Greenwdod se nasmiješio i stresao glavom.
- Ne. I ništa čak ni blizu tome, bojim se. Ja sam stručnjak za
srednji vijek, sa specijalizacijom za latinske prijevode
istočnjačkih tekstova. Pod "istočnjačkim" mislim "srednjoistočni"
- većinom hebrejski i arapski. Imao sam istraživačko mjesto u
War-burg institutu u Londonu sve do prije šest godina; onda je
ovdje iskrslo profesorsko mjesto i uskočio sam na njega. Ovdje
nije kao u Engleskoj, svakako ne na fakultetima. Smrt od tisuću
posjekotina. U Engleskoj, profesorska mjesta su poput zlatne
prašine; a područje rada poput moga uvijek je prvo na udaru.
"Može li se tu išta zaraditi?" pitaju. "Ima li neke industrijske
primjene?" Nemam odgovora, ne. Zašto bi ga, zaboga, trebalo
biti? Trebali bi isto pitanje postaviti Sokratu ili Platonu. Dali bi
im otkaz, ne bih se čudio. Tako sam došao ovamo; barbari nisu
tako očiti. Dakle, kako vam mogu pomoći?
- Nisam siguran, profesore. Latinski tekstovi? - Reuben je
pogledao po sobi. Knjige na latinskom. Knjige na hebrejskom.
Knjige na onom stoje on mislio daje arapski. Učinilo mu se to
poznatim.
- Dakle, tekstovi su sirovina - rekao je Greemvood. - Zapravo
pišem o povijesti, sociologiji i socijalnoj psihologiji okultizma:
stvari kao što su magija, čini, astrologija. Možda vi te stvari ne
uzimate ozbiljno. Osobno, ja ne. Hoću reći, ne vjerujem u njih.
Ne bih, na primjer, konzultirao astrologa o tome što trebam
napraviti sutra ili sljedeće godine. Ali ljudi proteklih stoljeća jesu
vjerovali i ta su vjerovanja uvjetovala njihovo djelovanja. Otuda
važnost proučavanja tih vjerovanja. A još uvijek ima mnogo ljudi
koji i danas vjeruju u takve stvari. New York ima desetke tisuća
okultista jedne ili druge vrste.
- A Sally vam je dolazila sa zakonskim problemima? Ne
razumijem.
Greenwood se nagnuo naprijed u svojoj stolici. Trebao bi se
ošišati. Dva puta.
- No, ne baš potpuno zakonski problemi. Mislim da kod
gospođice Peale ima prilično toga što vi ne shvaćate.
- Zaista?
- Da, zaista. Puno više toga. Ali mislim da to ona treba objasniti.
Rekla mije da ste došli do... određenih otkrića.
Reuben je kimnuo. Najbolje stoje mogao, objasnio je što su on i
Danny našli u tunelu i prostorijama iza njega.
- Sjećate li se naslova bilo koje knjige koju ste vidjeli? - pitao je
Greenwood.
- Samo nekoliko. Jedna je bila na francuskom. Clavicles, mislim.
Prevedena s hebrejskog.
- Da. Bit će to Clavicles of Solomon, Ključ kralja Solomona. Nema
mnogo tiskanih primjeraka, premda sam vidio mnogo rukopisa.
To je najvažnija od svih grimoires, udžbenika kojega
upotrebljavaju čarobnjaci u Europi. Pretpostavlja se da ju je
napisao sam kralj Solomon. Glupost, naravno; ali postoji
nekoliko knjiga o magiji koje mu se tradicionalno pripisuju. Jeste
li znali da su za njega mislili daje bio čarobnjak?
Reuben je kimnuo.
- Da, neki Midrash...
- A, da, naravno. Vi ste Židov. Zaboravio sam. Postoje brojne
biblijske tradicije. Mnoge od njih prenesene su u islam, a preko
arapskih tekstova u latinski. Dakle, jeste li pronašli još neke
knjige?
Reuben je odrecitirao naslove nekoliko knjiga kojih se mogao
sjetiti. Greenwood je kimnuo na svaki, kao da su to imena starih
prijatelja. Ali na posljednji je podigao pogled, iznenađen.
- Ponovite to.
- Trijezno upozorenje pravednima - ponovio je Reuben. -Bio je to
izvještaj o nekim događajima u Nantucketu oko 1800. godine.
Profesor je zanijemio. Lice mu se namrštilo. Izgledalo je da mu je
nelagodno, po prvi put otkako je Reuben ušao u sobu.
- To je vrlo rijetka knjiga - napokon je rekao. - Tiskano je samo
nekoliko primjeraka, a još ih je manje preživjelo. Mislim daje
većina spaljena. Ali jednu sam vidio u knjižnici na Yaleu. -
Zastao je. - Događaji koje opisuje jako su neugodni. Nacije u
knjižnici tako kao što ste vi opisali, smatram... uznemirujućim.
- Mislim da bi to moglo biti povezano s ostalim.
- Zaista? A s čime to?
Pažljivo, izbjegavajući dramatiziranje ili uljepšavanje priče,
Reuben je profesoru prenio detalje koje je naučio od Angeline o
Bourjollvju i Sedmom redu. Trebalo mu je puno vremena. Kada je
završio, Greemvood je sjedio zureći preko stola, nepokretan,
blijeda, gotovo pepeljastoga lica.
- Kažete da je bilo pisama.
- Da, mnogo pisama. Uzeo sam ona koja su došla s Haitija. Još ih
imam.
- Ali kažete da je bilo i drugih. Iz Mitaua, Budimpešte i Rige.
- Među ostalima, da.
- Shvaćam. Možda bi, poručnice, bilo bolje da ih niste odnijeli. -
Greemvood je gurnuo stolicu i stao. Odšetao je do prozora i
pogledao van. Ispod njega, studenti su išli na predavanja u
blijedećem svjetlu jesenskog popodneva.
- Poručnice, recite mi, što se sad događa s tim tunelima,
prostorijama koje ste otkrili? Vaši ih ljudi istražuju?
Reuben je odmahnuo glavom.
- Mislim da ne, ukoliko me ne zavaravaju. Rečeno mi je da su ih
zapečatili. Mislim da ih planiraju zatrpati.
Englez je kimnuo. Okrenuo se od prozora.
- Možda je tako i najbolje. Da, čak i po cijenu takve knjižnice, to
bi moglo biti najbolje. Ali mislim da bi najprije trebali uzeti
knjige. I ostale stvari...
- Sally je mislila da mi možete pomoći.
- Da, možda i mogu. Ali treba mi vremena. Volio bih vidjeti pisma
koja ste uzeli iz Bourjollvjeve knjižnice. I jako bih volio popričati s
gospođom Hammel.
- Bojim se da ne znam gdje je. Otišla je jutros. Mislim da planira
nestati.
Izraz zabrinutosti prošao je Greemvoodovim licem.
- Zao mije što to čujem. Pokušajte je naći, poručnice. Zbog vas
oboje, svakako je morate naći. U ovom trenutku ne mogu vam
ništa više pomoći. Stupite u vezu sa mnom sutra. Evo, ovo je moj
broj kod kuće; možete me tamo nazvati. Čekat ću vas. Sada vam
predlažem da odete i pokušate naći gospođu Hammel. To je
izuzetno hitno.

32. poglavlje
Reuben se vratio u stan oko šest. Koliko je on mogao zaključiti,
nitko ga nije pratio i nitko nije nadzirao zgradu. Angelina se nije
vratila. Najprije je otišao do trgovine na uglu i kupio nešto
namirnica. Nije bio gladan, ali znao je da mora jesti. Kada se
vratio u apartman, pojeo je hladnu hranu, bez uživanja. Nakon
toga je obnovio zavoje na ranama.
U osam je nazvao svoje roditelje da im kaže za Dannvja. Već su
čuli od Dannvjevog brata. Majka mu je rekla da cijeli dan brinu
za njega. Neki ljudi iz policijskog odjela muvali su se onuda cijelo
to poslije podne i postavljali pitanja. Reubenova je majka mislila
da se zovu Quirk i Maguire. Htjeli su da im se Reuben javi.
Majka je željela znati gdje je i, po prvi put u životu, on joj je
lagao.
- U New Jersevu sam - rekao je. Postao je zabrinut za svoju
rođakinju Doru i pitao se kada će ona reći ljudima za njegov
boravak u stanu. Za dva dana, pretpostavljao je, ali bilo je to
optimistično. Dao joj je najviše dvadesetčetiri sata.
- Jesi li u nevolji, Reuben? - Glas njegove majke bio je slab od
brige. Osjećao se kao da ima ponovno osam godina, samo bez
krepke građe nevinosti.
- U nekoj vrsti nevolje, majko.
- Ima li... Ima li to neke veze s onim što se dogodilo Danny-ju? -
Glupo pitanje, ali morala gaje postaviti.
- Volio sam Dannyja, majko. Bio mije kao brat.
- Reuben, moram se sastati s njegovom majkom. Moram govoriti
s njom. Njezin je sin nađen mrtav u tvom stanu. Ti si nestao.
Policija se raspituje za tebe. Što da kažem?
- Reci joj to što sam ti upravo rekao. Reci joj da smo Danny i ja
zajedno radili najednom slučaju i da gaje netko ubio. Reci joj da
znam tko je ubojica. Naći ću ga, majko, obećajem.
- U New Jersevju? Naći ćeš ga u New Jersevju i vratiti ovamo? -
Njezin mu se glas učinio bezgranično tužan, poput glazbe koju je
nekad znao, a sada je više ne poznaje.
- Ne, majko - šapnuo je. - Neću ga dovesti nazad. Ubit ću
ga-
Telefonski se poziv oglasio prije jedanaest.
- Mogu li govoriti s poručnikom Abramsom? - Ženski glas, malo
promukao i bez daha. Nekakav moralno prljav glas, zvučao je kao
da tjednima nije pran. Nije bio Angelinin glas, ali imao je sličan
naglasak.
- Abrams pri telefonu. Tko je tamo?
- Nije važno. Imate papir i olovku?
- A-ha.
- Dakle, napišite ovu adresu: Gibson Street 497, Bedford
Stuvvesant, stan devetnaest. Jeste?
- Da, jesam. Što želite?
- Imam ovdje vašu prijateljicu. U nevolji je, u velikoj nevolji,
recimo da ona želi da dođete po nju. Odmah.
- Kakva nevolja?
- Gadna nevolja, m sieu. Treba vašu pomoć. Jako je treba. Bolje
da odmah dođete.
- Dajte da govorim s njom. Nastao je muk, a onda se glas vratio.
- Pričekajte.
Čekao je. Učinilo mu se dugo, ali nije moglo proći više od tri ili
četiri minute. Kada je Angelina došla do telefona, glas joj je bio
jedva prepoznatljiv.
- Reu... Reuben?
- Jesi li to ti, Angelina? Što se dogodilo? Još jedan muk, kao daje
otišla.
- Ja... Ja sam... Reuben... izbavi me... Trebam... Pomozi mi...
Glas joj se izgubio, nerazgovjetan, riječi samo napola oblikovane.
Zvučala je pijano. Pijano ili... povišeno. Kriste, baš je glup! Aubin
Mondesir bio je preprodavač, bavio se drogom. Nije bio prva liga,
ali trudio se to postati. Angelina je jučer išla k njemu po drogu;
ali nije dobila ništa jer je bio mrtav. Sve to, priče da je on bio
voodoo svećenik i davao joj neku vrstu duhovne podrške, bilo je
čisto sranje.
- Angelina, što si uzela? Koliko? Jesi li se predozirala?
Ali Angelina nije odgovorila. Ona druga žena ponovno je došla na
telefon.
- Kako sam rekla, treba joj vaša pomoć. Imate adresu. Želite li
pomoći, bolje vam je da to napravite brzo.
Veza se prekinula. Tišina koja je uslijedila nije bila zlatna. Što
uopće jest?

33. poglavlje
Postoje teolozi koji kažu da pakao nije mjesto, već stanje svijesti.
Nisu u pravu. Pakao je Gibson ulica.
Reuben je vozio polako, s ugašenim svjetlima, gledajući kako se
sive sjene stapaju na svakoj strani. Zidovi visokih, oštećenih
kuća pojavljivali su se iz tame poput tihih mauzoleja. Nekada su
bili uglađeni i elegantni na Dan zahvalnosti i Božić. Sada su se
zajedno šćućurili u odvratnoj tmini, i prazničnim i običnim
danom, pohabani i prljavi, bez imalo udobnosti. Kao daje netko
došao s golemom, masnom krpom i zamrljao im sav sjaj.
Na mjestima su žeravnice gorjele na širokim pločnicima, bacajući
crvene iskre u svjetlucavi zrak. Šćućurene oko njih, skvrčene od
hladnoće, male grupice palih anđela, savijale su nemirna krila u
oštroj, negostoljubivoj noći.
Tamne, divlje figure naglo su ulazile i izlazile iz poluosvije-tljenih
dovrataka. S nejasnih i zastrtih prozora, iza okana napuklog i
iskrivljenog stakla, zurile su skrivene oči i polako žmirkale, ne
videći ništa. Dijelovi razlomljene glazbe talasali su se niotkuda -
hrapavi, krhki, puni odmjerenog očaja. Vjetar ju je uzeo i
prelomio je napola, poput stakla.
Reuben je prošao pored ruševine koja je nekada bila stambena
zgrada. Najprije je bila zapuštena, onda zloupotrijebljena, pa
ogoljena, napuštena, zatim opljačkana, na kraju ostavljena da
trune. U jednom je zidu bila rupa, oko šest četvornih inča.
Uokolo su se šepirili grafiti. Strelice su pokazivale prema unutra,
s ruba prema centru. Izgledala je kao neka značajna rupa. I bila
je.
Reuben je znao čemu rupa služi: staneš na uličnu stranu i
gurneš ruku kroz otvor, držeći koliko god dolara i sitnog novca si
bio u stanju skucati za vrijeme dnevne gužve. Skriveni diler uzme
ti tanak svežanj i zamijeni ga još manjim paketićem sa
šesnaestinom, ili još manje, H-a. Anonimnost je bila potpuno
čista, heroin, pak, sve samo to ne.
Reuben je promatrao par drhtavih anđela koji su prošli pored
njega vukući noge, daveći se u narkotičnom snu. Droga ih nije
mogla obogatiti. Droga nije mogla odagnati njihovu glad ili
hladnoću ili očaj. Ali droga ih je mogla ukočiti. Ukočenost je bila
dobra. Ukočenost je bila bolja od sna. Ukočenost je bila Bog
ustoličen u raju laži.
Ulica je imala svoju vlastitu tamu, kao da ju je Bog posebno
stvorio. Niti jedna ulična svjetiljka nije bila upaljena. Posljednja
je razbijena prije dvije godine i nitko je nikada nije došao
zamijeniti. Stanovnici su više voljeli tako.
Zgrada broj 497 bila je jedan od razloga. Izgrađena je od
crvenosmeđe opeke iz renesansnog preporoda, visoka pet katova.
Visoka.i crna, čitava joj unutrašnjost razorena sjenama. Većina
prozora bila je zabijena daskama, ukrašeni željezni rukohvat koji
je nekada bio uza stube, davno je nestao, opeka se mrvila. Riječi
kao "renesansa" i "preporod" zvučale su poput bolesne šale u
Bedford Stuvvesantu.
Reuben je parkirao auto točno nasuprot. Izašao je i zaključao ga,
tražeći krajičkom oka neki znak pokreta. Jedan klinac ga je
promatrao sa stuba kuće, dvoja vrata dalje. Desetogodi-šnjak,
možda i mlađi. Reuben se pokrenuo prema njemu, pozvao ga k
sebi. Dječak je neko vrijeme zurio u njega, oklijevajući. Reuben
se ponovno pokrenuo.
Dječak se nemarno odvojio od ograde na koju se naslanjao. Znao
je jezik ulice bolje nego što je znao engleski. Došao je do
Reubena, razmećući se u hodu. Nije bio dijete. Djetinjstvo se
ovdje kratko proživljavalo; klinci su postajali odrasli čim su mogli
krasti torbice ili ukrasti auto spajanjem žica, prenositi drogu ili
biti svodnik svojoj sestri. Neki su mogli raditi sve ovo, i još više,
već sa šest godina.
Klinac se zaustavio nekoliko stopa dalje, lagano se njišući na
stopalima. Znao je daje Reuben policajac: bijelo lice bilo je
dovoljno. Civili nisu dolazili ovamo, osim ako su bili očajni ili
izgubljeni, a Reuben nije izgledao nijedno ni drugo.
- Da?
Reuben je iz džepa izvadio novčanicu od deset dolara.
- Ovo je tvoje - rekao je. - Želim da mi pripaziš na auto, da ga
nitko ne dira. Ako bude u redu kada izađem, dobiješ još dvije.
Važi?
Dječak je pogledao novac, zatim Reubena, onda opet novac.
- Dvadeset sada, trideset poslije - rekao je. Reuben je odmahnuo
glavom.
- Nisam se ovamo došao cjenkati, sinko. Uzmi ili ostavi. Ali ako
iziđem i nađem makar i samo ogrebotinu na autu, vraćam se s
nekim prijateljima, pa ćeš poželjeti da si uzeo novac.
-1 ja imam prijatelje, gos'n.
- Imaš ti drek. Nemoj se sa mnom zezati, sinko. Uzmeš novac,
pobrineš se za auto, gledaš me kako odlazim odavde smješkajući
se i ujutro se probudiš trideset dolara bogatiji. Da ne spominjemo
vrijednost mog prijateljstva. Dovedi svoje prijatelje i samo ćete se
uvaliti u velike nevolje.
Reuben je još uvijek mislio kako je bizarno ovako razgovarati s
djetetom. Ali, djeca su ovdje engleski učila s TV-a, a ponašanje s
ulice. Sve su šanse bile da se klinac već prostituirao i bio zvijezda
desetak filmova za pedofile. Priča o Djedu Božić-njaku i Bajka o
zubu nisu bile u njegovoj lektiri.
Dječak je još trenutak oklijevao, a onda ispružio ruku.
- Neka bude četrdeset, pa smo se pogodili. Reuben je ponovno
odmahnuo glavom.
- Tridesetpet. Deset sada, ostatak kasnije. Neću dugo. Misli o
tome kao o brzom bogaćenju.
Dijete je stisnulo usne i pljunulo na zemlju.
- Bolje vam je da se ne zadržite dugo, gos'n. Moram obaviti neke
stvari.
Reuben mu je uručio desetaka.
- Zapamti - rekao je. - Samo i najmanja ogrebotina i ponovno ćeš
me vidjeti.
- Ne bih to htio, gos'n. Ne bih vas htio opet vidjeti, nikada.
Reuben je krenuo.
- Hej, gos'n. Kam' ćete? Reuben je pokazao.
Dječak je lagano stresao glavom.
- To je streljačka galerija, gos'n. Ako vam je prijatelj unutra, nije
ga vrijedno iznositi.
Glavna vrata zgrade bila su djelomično otvorena, odškrinuta i
tako su stajala zadržana starim, rasklimanim kolicima za
kupovinu. Oznaka na jednoj strani kolica otkrila mu je da su
ovdje stigla iz Finasta. Slijedio gaje oštar vjetar, noseći prašinu i
smeće i dijelove starih novina u usko predvorje.
"Streljačka galerija" bila je oveća prostorija u kojoj su
preprodavači postrojavali ovisnike i potom ih stavljali "u pogon",
jednog po jednog. Ista igla za pedeset i više očajnika u redu, sve
dok ne zatupi.
Predsoblje je bilo napušteno, nejasno osvijetljeno jednom jedinom
žaruljom omotanom velom prašine. Mirisi ustajalog piva i svježeg
urina nezainteresirano su visili u istrošenom zraku. Na lijevoj
strani stubište je posrtalo kroz poluosvijetljena odmorišta do
visina apsolutne tame. Grafiti napisani sprejem iz limenke držali
su žbuku s koje su otpadale krhotine intenzivne plave i zelene i
žute boje na mračnoj smeđoj osnov. Jednim jedinim pogledom
obuhvatio je popis zaboravljenih imena, izjave ljubavi i mržnje,
broj neke kurve, slogane lokalne bande na lošem francuskom,
falus i testise, ženu s raširenim nogama. Umjetnost u službi
beznađa.
Neki se čovjek nagnuo na podnožju stubišta, prekriženih ruku,
leđa malo savijenih na olabavljenom rukohvatu, lica skrivenog
iza nabranih sjena. Nosio je jeftino mornarsko odijelo i imitaciju
Gucci mokasina s lančićima na klapnama koje su već bile
zamućene prvim slanim jesenskim kišama.
Reuben je znao zašto je on tamo. Bilo je to stražarsko mjesto na
plemenskom teritoriju, a on je bio promatrač. Tamo je na ulici
bio rat: američki crnci protiv zapadnih indijanaca, Jamajkanci
protiv Haićana, crnci protiv Španjolaca. To je bila zemlja bandi. A
Reuben je pripadao samo krivim bandama.
Čovjek je prišao, nekoliko koraka, poput žigola koji se kreće u
laganom plesu. Lice mu je još uvijek bilo u sjenama. Dobro je
poznavao sjene, kako doći i kretati se u njima. Reuben je uhvatio
odsjaj zlatne naušnice, usku ličnu kost u trenutku lagano
dodirnutu svjetlom, malu ruku u tijesnoj kožnoj rukavici, prste
koji su svjetlucali zlatnim prstenjem.
- Tražiš nekoga, Blancl - Pitanje je bilo izgovoreno polako i
promišljeno.
Reuben je odmahnuo glavom.
- Ne tražim nevolje. Netko me je nazvao, rekao mi da dođem
ovamo. Stan devetnaest. Možda znaš nešto o tome.
Čovjek je lagano krenuo prema naprijed u komadiću žutog
svjetla. Srednjih dvadesetih, bio je zgodan, ulaštene kose, sa
samokontrolom. Miris jeftinog parfema visio je oko njega, tanak
veo preko smrada znoja ispod toga. Kretao se poput čovjeka koji
nije očekivao da će doživjeti tridesetu. Nije očekivao. Nije baš jako
ni želio.
- Hoćeš koku, Blancl Crack? Možda si na krivom mjestu. Jako
loše za tebe ovdje; jako opasno.
- Netko me nazvao. Jednoj mojoj prijateljici treba pomoć.
Haićanki, Angelini Hammel. Stan devetnaest.
Čovjek ga je budno promatrao poput agenta za kontrolu pošasti
koji razgledava žohara. Od tog je pogleda Reuben postao napet.
Bio je na procjeni. Reuben je sa sobom ponio gotovinu, sve stoje
uzeo iz svog stana: gotovo petsto dolara. Smrt je mogao izazvati i
sa mnogo manje. Ovdje su ljude ubijali i za par tenisica ili
baseball jaknu.
- Ne želim koku, ne želim crack i ne želim nevolje. Otići ću
odavde za pet minuta. Nećeš me čak ni omirisati.
- Već ti osjetim miris. Mirišeš mi na cajkana.
Reuben je morao brzo odlučiti treba li biti oštar ili igrati mekano.
Stražar ga je uplašio. Ne zato što je bio čvrst, nego zato što nije.
Ljudi poput njega bili su slama; izgorjet će vrlo malim plamenom.
Ali kao i svaka slama, voljeli su ponekad povrijediti, samo da bi
pokazali da, ako im se pruži prilika, i oni mogu biti kremen.
- To te se ne tiče. To je osobno. Rekao sam da ne tražim nevolje.
Ali ako ih ti prouzročiš, to više neće biti osobna stvar.
Vrijeme za potez. Reuben je krenuo prema stubama, s namjerom
da prođe pored stražara. U tom je trenu vidio odsjaj i čovjek je
držao veliki nož samo nekoliko inča od Reubenova lica.
Gore je netko zakašljao, dugim, do krajnosti napregnutim
kašljem koji se rasprsnuo u onemogućeno disanje. Vrata su se
zalupila. Čula se glazba, udaranje u jednoličnom ritmu. Dolje u
predvorju, sve je bilo tiho. Reuben je čuo sam sebe kako diše,
primitivan, strani zvuk.
Čovjek je držao nož kraj Reubenova grla. Duga oštrica treperila je
iznad kože, glatka, dobro podmazana, oštra poput brijača.
Reuben je ustuknuo korak, pogleda čvrsto uprtog u oštricu.
Čovjek se pokrenuo prema naprijed, još uvijek držeći nož. Bio je
u dobroj ravnoteži, smiren, ushićen blještanjem svoje oštrice. Već
je i prije to radio.
Reuben je naglo koraknuo u stranu i zavrtio se, otkotrljavši se
izvan dohvata oštrice. Čovjek je zaparao tanak zrak, okrenuo se i
zaparao ponovno, zahvativši Reubenovo rame. Reuben se
pokrenuo, pokušavajući se približiti. Mlađi čovjek se okrenuo i
zamahnuo oružjem: mačevalački pokret, ali bez dražesti mače-
vaoca ili njegove snage. Reuben je lagano koraknuo u stranu i
oštro spustio svoju ruku na tanku podlakticu. Kost se slomila uz
čujno krckanje. Ukočeni prsti ispustili su nezakrvavljeni nož na
pod. Čovjek se presavio napola i zacvilio.
- Sljedeći put - rekao je Reuben - pokupi nekoga svoje veličine.

34. poglavlje
Stan devetnaest odavno je prestao biti stan u bilo kojem
uobičajenom smislu te riječi. Njegova razlupana i izblijedjela
glavna vrata bila su tako mnogo puta pojačavana željeznim
pločama da su podsjećala na vrata srednjovjekovne palače.
Na svakoj strani vrata neki umjetnik geta upotrijebio je znatnu
vještinu da naslika dva upadljiva lika, poput kineskih božanstava
koja Čuvaju ulaz u budistički hram. Ime svake figure napisano je
ispod, grubim crvenim slovima. Lijevo je stajao "Baron H", bog-
kostur heroina, blijede sapunaste kože i sitnih zjenica smještenih
u snenim očima. S koštunjavog vrata visjela je ogrlica potrošenih
šprica, a iz otvorenih usta i nosnica vijenci teškog dima droge
savijali su se prema stropu.
Njegova dopuna bila je "LTmperatrice C", visoka žena obučena u
bijelu muslinsku haljinu ispod muškog crnog žaketa. Nosila je
sjajan cilindar poput vodoun boga Baron-Samedla, nosnice su joj
bile crvene i raširene, a s dugih noktiju na prstima kapala je krv.
Lice joj je bilo premazano bijelom bojom krede. U jednoj je ruci
držala bocu ruma, a u drugoj grobarsku lopatu s dugim drškom.
Heroin i kokain, božanstva, čuvari novog Hada.
Reuben je zalupao na vrata i nastavio lupati dok nije čuo korake
s druge strane.
- Dobro, dobro! Dolazim! - čuo se mrzovoljan glas. Iza malog
staklenog otvora pojavilo se oko, a onda nestalo. Zazveketao je
teški zasun. Vrata su se otvorila oko šest inča, nategnuta na
teške lance. Reuben nije vidio nikoga. Gorak miris heroinskog
dima izvijao se kroz uski otvor.
- Oull Što hoćeš?
- Došao sam po Angelinu Hammel.
Nastala je pauza, onda su se vrata zatvorila. Čegrtav zvuk, kao
da se lanci provlače kroz zasune, progunđana psovka i vrata su
se ponovno otvorila. Prostor iza bio je pun sjena, zrak zagušljiv,
jedva da se moglo disati. Poput nemirnih točkica među sjenama,
mala purpurna svjetalca nježno su plesala po podu. Stan je ličio
na poljsku bolnicu u Francuskoj oko 1916. Po svim zidovima
probijene su velike rupe kao da ih je tukla teška artiljerija. Jedna
je soba vodila u drugu. A iznad svega je visio mrtvački plašt sivog
dima poput izmaglice nad jamama mrtvih i umirućih.
Na niskim krevetima, drevnim kaučima, golim podovima,
nemarno su bili porazbacani prokleti, kao da su drijemali. Neki
su se kretali u omamljenosti, neki mirno ležali, dok su se svuda
oko njih valjali kolutovi uspavljujućeg dima u polaganom i
odmjerenom plesu. Ovdje, u unutrašnjem svetištu svoje vjere,
sotona se kretao kao tamjan, topao, bogat i utješan.
Reuben se nakašljao. Pored njega je stajala stara crnkinja,
pogrbljena i kvrgava poput uvelog drveta. Vratila je zasun na
njegovo mjesto na vratima i polagano okrenula svoje grbavo tijelo
da bi ga pogledala. Nije imala zuba, oči su joj bile napola slijepe
od mrene, kosa - nekoliko pramenova na goloj lubanji.
- Angelina? Hoćeš vidjeti Angelinu?
Reuben je kimnuo. Glas joj je bio rastegnut i hrapav, pa ipak
nekako lijep, kao da je to bilo sve što je ostalo od dražesti koja je
nekoć, davno, čeznula i budila čežnju.
Babetina je nešto nerazgovijetno promrmljala, onda se okrenula i
otišla, pozivajući ga migom. Reuben ju je slijedio. S njegove lijeve
strane jedan se mršav čovjek nagnuo nad drugoga, pažljivo mu
dajući injekciju u stražnju stranu noge, a igla je tražila žilu koja
još nije propala. Malo dalje, neka je žena velikih očiju sjedila uza
zid, a njezina je ruka dokono milovala vrat i ramena čovjeka koji
je ukočen ležao na prljavoj gumenoj plahti.
Blijedo sažaljenje lagano je prolazilo kroz dim i prohladan zrak.
Ljubav nije bila potpuno odsutna u paklu. Niti potpuno odsutna,
ni potpuno prisutna. Niti jedan bog nije nudio spasenje u
njezinoj snazi. Injekcija heroina bila je injekcija heroina, s koliko
god ljubavi bila primljena.
Angelina je ležala na leđima, nogu skupljenih visoko na prsima,
otvorenih očiju, beživotno zagledana u splet sjena visoko na
stropu. Lice joj je bilo opušteno i prazno, kao da gaje tanka
oštrica odvojila od boli i sjećanja. Bez krvi, bez nereda, bez
šavova: savršena operacija. Ali rana će zacijeliti, koža se zatvoriti,
a bol se vratiti, divlja, još jača no prije.
- Što se dogodilo?
Mala žena je s nerazumijevanjem zurila u njega. Sagnuo se.
Angelinino disanje bilo je plitko, ali pravilno. Na podu kraj nje
ležala je prazna injekcija. Rukav joj je bio podvrnut. Netko ju je
upoznao s radostima zauzimanja glavnih položaja. Ili je ona već
prije pomalo igrala tu igru? Pitao se tko mu je telefonirao. To nije
bila ova starica. Nešto nije bilo u redu, ali on nije mogao čak ni
pretpostaviti što.
Iz gornjeg stana neki nejasan zvuk mu je privukao pažnju. Ne
glasan, ne potpuno nježan, elegantan i nazubljen kao led koji
pluta po nabujalim rijekama do mora u proljeće, čulo se
udaranje bubnja, njegov ritam težak i čist u drogiranom zraku.
Iznad njihovih glava sakupljali su se bogovi. Ne bogovi ovog
mjesta, već stari bogovi, jaki, tvrdokorni, ljuti na nakupljenu
tamu novog svijeta i novog doba.
Krhkom tapkanju malog kata bubnja pridružilo se polaganije
udaranje segonda, pulsirajuće i ritmično, koje je pozivalo bogove
na ples. U nepomičnom, golom zraku, nisko je udaranje visilo
nad njima, teško i nagomilano, poput snijega.
Angelina se pomaknula, kao da je nešto duboko u njoj
probuđeno udarcima bubnja. Usne su joj zadrhtale i malo se
otvorile, a dah joj je izlazio u djelićima.
- Afrika... - prošaptala je. Nagnuo se nad nju daje čuje. U glasu
joj se osjećala nemoć kakvu je čuo samo kod umirućih. -Afrika
dolazi... - rekla je. Pogledao je oko sebe i vidio je u zraku, gustu,
dodirljivu, kako puza kroz stoljeća i preko mora u polomljenu
luku drogom zasićene sobe.
Usne su joj se umirile, oči zatreperile i ukočile se. Reuben se
ispravio.
- Želim je maknuti - rekao je. - Možete li mi pomoći da je
odnesem dolje? Vani mi je auto.
Starica se iscerila.
- Zajedno je nosimo - rekla je. - Zajedno se vozimo u autu.
Zajedno su uspjeli izvući Angelinu kroz vrata i do prvog od-
morišta. Prenošenje niza stube bit će teže. Reuben joj je stavio
ruku oko svog vrata dok joj je starica držala noge podignute od
poda. Jedna po jedna škripava stuba, skupina po skupina,
spuštali su je dok nisu došli do posljednjeg odmorišta. Reuben je
pogledao dolje. Dva su ga čovjeka čekala na podnožju stuba.
Okrenuo se prema starici nejasno se nadajući njezinoj pomoći.
Ali ona je već otišla, žureći nazad uza stube s ono malo daha što
joj je ostalo. Okrenuo se i ponovno pogledao dolje. Još su uvijek
čekali.

35. poglavlje
Nekako je znao da to nisu bili prijatelji žigola kojemu je slomio
ruku i koji su ga došli osvetiti. Nisu bili obučeni kao ičiji
prijatelji. Po očima im je mogao vidjeti da su na umu imali posao
i da nisu imali naviku griješiti. Sada je shvatio što nije bilo u
redu: cijela je stvar bila neka namještaljka.
Pomogao je Angelini niz posljednju skupinu stuba. Jednom je
zaplakala, izgovarajući razlomljene riječi na njemu potpuno
stranom jeziku. Rekao joj je daje sve u redu, da će uskoro biti
kod kuće. Ali oni nisu imali doma u koji bi pošli, i ništa nije bilo
dobro.
Pričekali su dok je spuštao svoj teret. Jedan je bio bijel, drugi
crn. Bili su bešćutni, svaki s jedne strane vrata, poput bogova
koji su stražarili na putu iz Podzemlja. Reuben je osjetio svoj .38
na rebrima, turoban i bolan teret.
Bijelac je nosio ogrtač od kašmira, boje tamnog burgundea,
nezakopčan. Kosa mu je bila začešljana i malo nauljena. Na
nogama je imao skupe teške cipele, engleske, visokog sjaja.
Napetim, nenasmiješenim usnama stiskao je dugačku cigaretu.
Kad se Reuben približio, čvrsto ju je uzeo između kažiprsta i
palca desne ruke, maknuo je iz usta i pustio da padne. Linija
dima provukla se između usnica i na trenutak, poput tankog vela
zastala pred njegovim dugim, glatkim licem. Nogom je zgazio
cigaretu malim, kružnim pokretom.
Reuben jc osjetio pokvaren miris jakog urina. Ispunio mu je
nosnice kiselkastim, usiljenim mirisom, naglašenim parfemom
geta.
- Daleko si od kuće, cajkane. - Bijelac je progovorio napetim,
iritirajućim riječima. Akcent je bio s Floride, ponašanje
kozmopolitsko. Bio je bijelac koji je puno vremena proveo s I
inčima. Na nekom drugom mjestu ili vremenu, s različitim
prijateljima, mogao je biti borac za građanska prava ili
antropolog. Mogao je razmišljati kao crnac i govoriti kao crnac,
ali koža će ga uvijek izdavati.
- Možda si se izgubio? Dolaziš ovamo u potrazi za nečim mekim i
bijelim ovdje među crnčugama? Izgleda da si umjesto loga našao
nešto meko i crno.
- Dama je bolesna. Vodim je kući. Čovjek je odmahnuo glavom.
- Dama je ovdje tražena. A ti uopće nisi tražen.
- U tom bih vas slučaju zamolio da me pustite proći. Ali žena ide
sa mnom.
Čovjek s Floride se okrenuo prema svom prijatelju.
- Što ti misliš, Augustin? Govori li ovaj čovjek to što se meni čini
da govori?
Crnac je uzvratio uporno zurenje svog partnera. Bio je namazan
uljem, glatke kože i mišićav, obučen u bijelo vuneno odijelo.
Njegova mala obrijana glava hvatala je zrnca reflekti-rajućeg
svjetla i odmah ih pretvarala u zlato.
- Sranje - rekao je. - Sere. - Akcent je bio s Haitija, preko
Miamija.
- To sam si i mislio. - Bijelac se okrenuo Reubenu. - Sinoć si sreo
Augustinovog prijatelja, čovjeka po imenu Kominskv. Kominskv
je gadno ranjen. Ima rane od metka. Oslijepljen je na jedno oko.
- Desno oko - rekao je Augustin.
- Nikada više neće vidjeti na to oko - promrmljao je bijelac. -
Ranjeno mu je tijelo i ranjena mu je duša.
- Ranjen je u dušu - ponovio je Augustin. - Volio bi da ti patiš. -
Augustin je prešao mršavom rukom preko svoje sjajne krune,
kao da se htio uvjeriti u njezinu glatkoću. - Molio me da se za to
pobrinem kada sam odlazio iz bolnice. Dakle, trebaš patiti.
Augustin je gurnuo ruku u džep i izvukao je držeći u njoj nož
skakavac s drškom od slonove kosti. Pritisnuo je dugme i tanka
je oštrica zabljesnula na blijedom svjetlu.

Reuben je pošao rukom prema svojoj jakni. Pritom je u brzom

nizu čuo dva hladna, promišljena škljočaja, kao da se otvorilo još
noževa. Iz mraka na stražnjoj strani predvorja izdvojili su se
polako tamni obrisi dvojice muškaraca. Otvorila su se vrata i s
ulice je zakoračio peti čovjek. Ovaj posljednji se okrenuo i
osigurao vrata debelim lancem. Izlaz je bio zapriječen.
Reuben je osjetio kako mu kapljice znoja grizu čelo. Povukao je
revolver. Nervozno ih je promatrao kako kruže oko njega, pet
noćnih leptira uhvaćenih u mrežu njegova svjetla, ne znajući gdje
će spustiti svoja krila. Njihova tišina ga je obeshrabrila. Zamislio
je kako pjevaju jedan drugome u praznim prostorima noći, kad
se grad smiri, poput kitova koji duboko zarone pa se naglo pojave
u tami Nantucket Sounda; divlje uspavanke koje ih smiruju do
mirnog sna u tamnoj, neobojenoj brojalici geta. Oči su im bile
goleme i gladne, van svakog sažaljenja ili suosjećanja.
Reuben je otkočio udarnu iglu na svom pištolju i uzeo na nišan
bijelca kojega je smatrao vođom grupe. Pri tome je iznenada
osjetio rub hladnog željeza na vratu. Glas mu je prošaptao u uho
"Baci pištolj".
Sve do tada činilo mu se da se sve odvija kao usporeni film. Za
manje od sekunde, ponovno se sve ubrzalo, tako brzo daje
izmaklo kontroli.
Čovjek s nožem na Reubenovom grlu došao je nekoliko inča
preblizu. Reuben se nagnuo prema oštrici, tako da se napadač
nakrenuo malo više udesno, iskrenuvši se do ruba ravnoteže.
Čovjek je nesvjesno, da bi to nadoknadio, pomaknuo desnu nogu
prema naprijed za tri stope. Reuben je opustio ruku i spustio
pištolj, kao da će ga ispustiti kako mu je i naređeno. Umjesto
toga, opalio je u čovjekovo stopalo.
Iza škljocaja pištolja odmah je uslijedio krik bola i zvuk noža koji
je udario o pod. Reuben je istovremeno udario rukama unazad i
postrance, bacajući svog napadača na tlo. Ispalio je još jedan
pucanj, prostrijelivši jednog od dvojice koji su se pojavili u
predvorju. Napadači ispred njega naglo su se raštrkali, gubeći se
iz vidokruga. Bijelac je izvukao automatski pištolj, naciljao
;o i profesionalno, i dvaput opalio, za dlaku promašivši Reu-
benovo rame.
Čulo se naglo razbijanje stakla, iza čega je uslijedio mnogo
glasniji zvuk, poput kontrolirane eksplozije. Vrata s ulice podigla
su se iz šarki i stropoštala se unazad, izvrnuvši se na zid,
izdubivši cijele komade sirove žbuke u zidu, prije no što su se
ponovno nakrenula na lancu i zanjihala se napola prema ulici.
Kroz zjapeću rupu, tri su čovjeka ušla u predvorje. Dvojica su
bila obučena u nešto stoje izgledalo kao odora SWAT' tima, Crni
Kevlar prsluci i uzdignute kape. Nosili su MP5 poluautomatske
puške s prigušivačima, bez nišana. Treći je bio čovjek koji je sam
za sebe rekao da se zove Smith. Bio je obučen u svjetloplavo
odijelo i nije nosio nikakvo oružje. Vani na ulici bljeskalo je
svjetloplavo svjetlo, ukrašavajući noć.
Trojica ljudi s noževima okrenula su se i počela bježati. Nisu
otišli daleko. Iz stražnjeg dijela prolaza pojavila su se još dva
muškarca s poluautomatskim puškama. Nastala je nagla,
nervozna tišina, poremećena nekoliko trenutaka kasnije zveke-
tanjem čeličnih oštrica koje udaraju o zemlju.
Smith je došetao do bijelca koji je bio vođa grupe. Podigao je
ruku i jako ga udario preko obraza. Čovjek je zateturao, ali je
ostao na mjestu. Smith je prvi progovorio.
- Ovo je bilo bez ovlasti - rekao je. Drugi je čovjek spustio glavu. -
Koliko god daje izazov velik, ništa se ne radi bez mog dopuštenja.
Znaš kaznu.
- Oslijepio je Kominskvja. Ranio ga je i izvadio mu oko. Kominskv
je htio da se pozabavimo time.
- Oko za oko? To je to? Komiskv napravi zbrku, pa vi morate
popravljati? Ovo je operacija, razumijete? Ne igra, ne piknik, ne
neka osobna osveta.
Smith se okrenuo jednom SWAT-ovcu - ako je to uopće bio
SWAT-ovac.
1 SWAT- elitne policijske grupe nastale 60-ih godina 20. st. u

SAD-u.
- Izvedi ih - rekao je. - Odvezi ih nazad u sjedište. Kasnije ću se
njima pozabaviti.
Uskoro su ga ostavili samog s Reubenom i Angelinom. Pružio je
ruku prema Reubenu.
- Vaš pištolj, poručnice, molim.
- Mislim da nemate pravo to tražiti. Smith je izgledao nestrpliv.
- Više niste policajac, poručnice. Osumnjičeni ste za ubojstvo.
Stvari su ispale bolje nego sam se mogao i nadati kada sam
zadnji put s vama razgovarao. Možete mi ili predati pištolj ili se
pucanjem pokušati izvući. Sada... - Zastao je i pružio ruku bliže
Reubenu. - Pištolj, molim.
Reuben je još trenutak oklijevao, a onda Smithu predao pištolj.
- Hvala, poručnice. To je bila mudra odluka. Pođite sa mnom.

36. poglavlje
Brooklvn zovu "grofovijom crkava i groblja". Moliš se, umireš,
ideš u raj. Raj nije Brooklvn, naravno. Raj nije niti jedno mjesto
gdje ljudi zapravo žive. Najbliže što mu neki ljudi ikada mogu
prići je crkva, što i ne govori baš puno.
Strogo govoreći, mjesto na koje su Reubena doveli, nije više bilo
crkva. Bila je to samo napuštena olupina školjke koja je čekala
dolazak jaružala da je izbavi iz bijede. Neki je svećenik umornih
očiju došao i odnio relikvije ispod oltara, zajedno sa zrnima
tamjana koja su s njima bila pohranjena; tamjan s kostima,
krvlju i osušenim mesom. Kamen oltara je nestao, svjetiljka na
svetištu ugašena, mrmljanje benediktinaca ugaslo. Nije ostalo
ništa osim blijede jeke svetosti - zvonik bez zvona, zidovi bez
kipova, neoslikani prozori, polomljeni, zabijeni daskama i tužni.
Reuben je sjeo na ono što je nekada bio oltarski stol, tresući se
na jakom propuhu koji je dopirao kroz vrata sa stražnje strane.
Jedino svjetlo dolazilo je od desetak plinskih svjetiljki koje su
postavljene prije njegova dolaska. Smith je otišao prije sat
vremena i ostavio ga s dva golema tipa koji su čekali vani, u
Gibson Streetu. Odlučno su odbili odgovoriti na sva Reubenova
pitanja i nije ih uspio navesti da otkriju kamo je otišao Smith.
Reubena su strpali u neki drugi Lincoln, zavezali mu oči i u tišini
ga odvezli do crkve. Odvojili su ga od Angeline. Nije znao kamo su
nju odveli. Kada je jednom pokušao dobiti neko objašnjenje od
Smitha, bubnuli su ga u solarni pleksus i rekli da bude miran.
Izgubio je svaki smisao za vrijeme i smjer vožnje. Dugo su
putovali, ali Reuben je imao osjećaj da su još uvijek u Brooklvnu,
daje auto u krugovima išao do cilja.
Vrata na prednjoj strani crkve su se otvorila i ušao je Smith, u
pratnji još dvojice iz teške kategorije. S njima je došao i mnogo
mršaviji čovjek kojega su gurali pred sobom. Četvrti se čovjek
spotaknuo i nespretno podigao. Bio je vezan lisicama i u
bolovima. Kada se grupica približila, Reuben je prepoznao
Smithovog zatočenika kao čovjeka koji je ubio Dannvja, onoga za
kojega je čuo da ga zovu "Kominskv". Kominskv je izgledao
gadno. Nosio je debele zavoje preko desne strane lica. Nosio je
pidžamu i papuče na nogama. Netko gaje doveo ravno iz
bolničkog kreveta. S nerazumijevanjem je gledao u Reubena. Još
se uvijek držeći zajedno, mala grupa došla je na deset stopa od
oltara i stala.
Smith se odvojio od društva i meko pošao prema Reubenu.
Reuben je skliznuo s kamenog stola. Stariji je čovjek ravnodušno
zurio u Reubena. U njegovim očima nije bilo osjećaja, ništa više
nego daje, recimo, bio entomolog, a Reuben leptir prikovan za
ploču s primjercima. Reubenova bi majka prepoznala taj pogled.
Ona je prošla kroz logore, mnogo je puta viđala muškarce i žene s
takvim pogledom. Još uvijek se zadržao u neslućenim zakucima
njezina života, čak i sada, u starosti. Reuben ga je živo osjetio,
kao da je njezino prepoznavanje krvlju prešlo u njegove oči i srce.
Osjetio gaje i nesvjesno se stresao kada se Smith približio.
- Ovdje su nekad bili anđeli - rekao je Smith. Glas mu je zvučao
udaljeno. - U prozorima, s crvenim i purpurnim krilima, poput
strašnih leptira. I baš ovdje gore, sa svake strane oltara, dva
gipsana anđela naginjala su se nad nas za vrijeme mise, zlatni, s
ispruženim rukama.
Zaustavio se i polako okrenuo, obilazeći pogledom zapuštene
zidove i zasjenjen strop, uzalud tražeći nešto što nitko drugi nije
mogao vidjeti.
- Dolazio sam ovdje kao dijete - rekao je. - Otac me običavao
dovoditi na misu, nakon moje prve pričesti. Jednom tjedno i za
blagdane. Postao sam ministrant. Obukli su me u bijelo i dali mi
da nosim kadilo. Mislio sam da sam u srcu čist. Svi smo tako
mislili. Čisti poput Isusa. Čisti poput Oca Tiralija. - Zašutio je i
pogledao visoko gore na debele sjene iznad poprečne lađe. Kako
smo brzo spoznali istinu.
Ponovno je pogledao Reubena, praznih očiju.
- A stoje s tobom? - pitao je. - Jesi li i ti imao anđele? Zlatne
anđelke koji su trebali gledati kako gubiš čistoću? Ili si još uvijek
čist u srcu, poručnice? Dolaziš iz anđeoske loze, nije li tako?
- Mjesto na koje je mene moj otac odvodio nije imalo ikone. Čak
ni anđele.
Smith je podigao obrve.
- Nije? Baš tužno. Anđeli su tako lijepi.
- Što si uradio s Angelinom?
- Baš je nalik Židovu da ovako mijenja temu. Zašto misliš da sam
bilo što uradio s njom?
- Potrebna joj je pomoć. Medicinska pomoć. Ako padne u komu,
mogla bi umrijeti.
Smith se približio jedan korak. Njegov je dah položio blijedi oblak
na prohladni zrak.
- Ona je sigurna, poručnice, potpuno sigurna. Pitanje je, jesi li ti?
Reuben se ogledao uokolo, po crkvi, po snažno građenim
muškarcima u pancirkama, po mršavom čovjeku koji je
pokušavao ne pokazati strah.
- Mislim da je vrijeme da mi objasniš neke stvari, Smith. Nemaš
ovlasti držati me ovdje. Nemaš čak ni nalog.
- Nemam? Mislim daje nalog vrlo jasan. Osumnjičen si za
ubojstvo svog bivšeg partnera, Dannvja Cohena. Za tebe je izdan
uhidbeni nalog. Večeras si pokupljen u zgradi za koju se zna daje
koriste preprodavači droge. Bio si u društvu ovisnika o kokainu i
nekoliko poznatih dilera. I imao si torbu u kojoj je bilo deset funti
sto posto čiste kolumbijske perice. Veleprodajna vrijednost oko
dvjesto tisuća dolara. Mnogo više ako ikada stigne na ulicu.
Smith je prekrižio ruke na prsima. Dugo je gledao u Reubena,
kao da gaje odmjeravao zbog sljedećih riječi.
- Ti si opasan čovjek, poručnice - rekao je. - Previše znaš. I
premalo. Moji nadređeni te žele ušutkati. Naravno, postoje
različiti načini da se to postigne. Jednostavni načini. I
kompliciraniji, poput ovoga koji sam ja izabrao. Moja opcija je
teža jer ću tebi prepustiti izbor. Moji nadređeni žele nešto više od
samog obećanja da nećeš gurati nos u njihove poslove. Žele sve
informacije koje si uspio sakupiti, žele sve dosjee koje ti je
gospođa Hammel donijela iz svog stana, žele određenu bilježnicu
i žele ono, što god to bilo, što si jučer uzeo iz podzemne
prostorije.
- Što bih ja dobio za sve to? Smith je slegnuo ramenima.
- Otići odavde bez mrlje na karakteristici. Sutra ujutro možeš,
kao i obično, otići do svoje postaje. Nitko te neće uhititi. Nitko
neće ni znati za ovaj mali večerašnji incident. Naprotiv, na svom
ćeš stolu naći pismo od policijskog komesara o značajnom
napredovanju.
- A ako ti kažem da ideš dođavola?
- Ideš sa mnom. Proglasit će te krivim za smrt Dannvja Cohena.
Dokazat će se da je on otkrio da si umiješan u preprodaju droge.
Osudit će te. Neće biti potrebno upotrijebiti one fotografije koje
sam ti pokazao. Možda ću ih moći iskoristiti za nekog drugog.
Vjerojatno za gospođu Hammel.
- Ja znam tko je ubio Dannvja. Uz malo sreće mogu to i dokazati.
Trebam samo početi govoriti na sudu.
- Da - rekao je Smith. - Možda i možeš. - Nakrenuo je glavu i
odlučno pucnuo prstima. Ljudi iza njega stupili su naprijed,
gurajući Kominskvja. - Mislim da ti je suđeno biti Kominskvjeva
nemeza1 - rekao je Smith. - Već si ga gadno ranio. I stajao si ga
vida na jedno oko. Evo njega, evo tebe.
Smith je pokazao na jednog teškaša. Čovjek je gurnuo
Kominskvja na koljena. Ranjeni je čovjek izgledao uplašeno. Ne
ljut, ne osvetoljubiv, naprosto uplašen. Nekontrolirano se tresao.
1 Nemeza - zaslužena osveta

Smith nije skidao pogled s Reubena. Ispružio je ruku i čovjek s

njegove desne strane dodao mu je pištolj, 9 milimetarski Hi-
Power, automatski Browning. Smith ga je uzeo s nonšalant-
nošću čovjeka koji gaje držao dovoljno često da o njemu više ne
mora razmišljati. Pružio je pištolj Reubenu.
- Napunjen je - rekao je. - Proglašavam te Kominskvjevim
krvnikom. On je večeras naredio svojim prijateljima da te ubiju.
Tvoj život za njegovo oko. Sinoć je ubio tvog prijatelja misleći da
si ti. Život tvoga prijatelja uzeo je u zamjenu za tvoj. Sada to
možeš popraviti. Kominskvjev život za život tvog prijatelja.
Reuben je uzeo pištolj. Smithovi čuvari nanišanili su svojim
oružjem na njega. Znao je da neće imati prilike uperiti pištolj ni
na koga osim na Kominskvja. Kominskv gaje pogledao, njegovo
jedino oko, užasnuto, mnogo je reklo. Reuben je podigao pištolj.
Imao je osjećaj daje teži od bilo kojeg pištolja kojega je ranije
držao u ruci. Pomislio je na Dannvja kako leži na podu s
prerezanim grlom. Na Angelinu, zavezanu na stolici kraj njega.
Držao je pištolj prema Kominskvjevoj glavi. Ako mu pogodi oči,
bit će to samo kao vježba gađanja. Pucaj, ponovno napuni; pucaj,
ponovno napuni. Zatvorio je oči. Oko za oko, život za život. "Ubit
ću ga, majko" rekao je. Prstom je pritisnuo okidač.
Otvorio je oči i ispustio pištolj. Smith ga je promatrao, ne-
uznemiren.
- Pretpostavljam da odbijaš moju ponudu, poručnice.
Reuben nije ništa rekao. Ruka mu se tresla. Smith je podigao
pištolj. S nepatvorenom nemarnošću priljubio je cijev na
Kominskvjev zatiljak. Kominskv se tresao kao list. Reuben je
pogledao Smitha u oči.
- Sinoć - rekao je Smith Reubenu - i možda opet večeras, može
biti da si pomislio da je razlika između tebe i Kominskvja, razlika
između ljubavi i mržnje. Ili ljubavi i ravnodušnosti. Možda i jest
tako. Ali odonda se sve pojednostavnilo. Još uvijek si imao izbor
između života i smrti. Upravo si sada izabrao. Ali Kominskv je
izabrao sinoć kada nije uspio u svom zadatku.
Smith je povukao okidač i napravio rupu veličine šake kroz
stražnju stranu Kominskvjeve glave. Divlji je drhtaj prošao kroz
razoreno tijelo, krv je u naletima potekla kroz zrak koji je prestao
biti svet. Reuben je zatvorio oči. Kominskvjevo se tijelo beživotno
stropoštalo na zemlju. Jeka pucnja odjekivala je napuštenom
crkvom.
Smith je vratio pušku svom kompanjonu.
- Imaš vremena do sutra ujutro, poručnice Abrams. Pet ujutro.
Tada ćemo se vidjeti.
Okrenuo se i pošao. Reuben je otvorio oči i gledao ga kako odlazi.
U pola koraka Smith je zastao i okrenuo glavu.
- Jako mi je žao, poručnice. Zaboravio sam ti spomenuti kako ti
dobro majka izgleda. Koliko joj je sada godina? Sedamdeset? Baš
dobro izgleda. Siguran sam da će ona i tvoj otac doživjeti duboku
starost. Ne misliš li i ti tako?
I okrenuo se i otišao i nije se ništa čulo, uopće ništa, a na podu
po kojem su hodali svećenici i akoliti1, tekla je krv kao gorko
sjećanje na vino.
1 Alkolit - pomoćnik svećenika

37. poglavlje
Reuben je pogledao na sat. Dva i petnaest, manje od tri sata prije
no što se Smith treba vratiti. Odveli su ga u sobicu koja je
nekada bila sakristija, a sada je bila ispunjena kršem srušene
kuće i mirisom vlage. U jednom je kutu polomljeni gipsani kip
podigao ruku u besmislenom pokretu blagoslova. Imao je stolicu,
svjetlo, te mnogo vremena za razmišljanje. Jedina vrata bila su
zaključana s vanjske strane, prozor s nezgrapnom daskom bio je
van domašaja, čak i kada je stao na stolicu.
Smith je držao gotovo sve karte. Da budemo precizniji, držao je
Angelinu i Reubenove roditelje, da ne spominjemo mrtvo tijelo
koje se, neispovjeđeno, kočilo u pokrajnjoj kapelici, vrata do
njega. Možda tijelo i nije bilo neki bitan faktor u daljnjoj igri, ali
je svjedočilo da je Smith doista mogao biti toliko nemilosrdan
koliko je i izgledao. S druge pak strane, Reuben je imao bilježnicu
i zlatni polukrug, te priču o brodu koji je nekad plovio iz Afrike.
Problem je bio u činjenici što je znao koliko je to bilo važno
Smithu i zašto. Reuben bi mogao pokušati nešto zatajiti, ali
postojale su sve šanse da bi to njegovu majku, oca i Angelinu
stajalo života.
Izgledalo je daje najjednostavnije rješenje bilo reći Smithu sve što
je znao, reći mu gdje su sakriveni polukrug i bilježnica i ujutro se
pojaviti za svojim stolom da bi pokupio svoje pismo od komesara.
Na nesreću, baš ništa što je Reuben primijetio kod Smitha, nije
ga moglo uvjeriti da mu može vjerovati. Mogao je sve reći Smithu,
a da ih on opet sve ubije. Smith nije bio nezavisan agent.
Odgovarao je ljudima moćnijima od sebe. Ono što je on napravio
Kominskom, oni bi, bez sumnje, još spremnije napravili njemu.
Angelina i Reuben znali su previše da bi ih ostavili na životu.
U dva i trideset, jedan od teškaša obavio je svoj pregled. Drugi je
dolazio svakih pola sata, provjerio bije li sve normalno, te
ponovno zaključao vrata. Svaki je od njih odbijao uvući se u
razgovor, čak i odgovoriti na najjednostavnija pitanja.
Bio je gladan, bilo mu je hladno i očajnički je trebao sna, ali nije
bilo hrane i topline, a pravi san neće doći. Jednom ili dvaput je
zadrijemao na stolici samo da bi se probudio s bolom u vratu, a
bodljikave kuke noćne more još su uvijek bile čvrsto zabijene u
njegovom mozgu. Ranjena noga i leđa jako su ga boljeli. I znao je
da nema izlaza.
U četiri je zatražio šalicu kave ili čaja - nešto što bi ga moglo
zagrijati ili održati budnim. Stražar je samo slegnuo ramenima i
otišao. Ništa nije donio. Vani je u daljini zavijala sirena, meljući
tišinu na male komadiće. Bili su u gradu, to je bilo jasno. Samo
gdje?
U početku nije primijetio zvuk grebanja. Dolazio je svisoka, s
prozora. Okrenuo se i bacio pogled gore. Najprije nije ništa
zamijetio. Svjetiljka je bacala vrlo ograničeno svjetlo, pa je veći
dio prozorske daske bio u sjeni. A onda, baš kada se htio
okrenuti, uhvatio je pogledom pokret na donjem uglu prozora, na
lijevoj strani. Netko je vadio čavle iz okvira prozora. Nije bilo
stakla i Reuben je osjetio vrlo slabašno podrhtavanje kada je slab
propuh okrznuo sitan otvor. Čuo se neki brzi zvuk i pogledom je
uhvatio nešto kako pada s dna prozora na pod. Daska se vratila
na mjesto. Čuo je neki zvuk izvana, kao da je netko lagano skočio
na zemlju. Onda tišina, teža no ikada.
Vrata su se otvorila i ušao je onaj stražar od prije. Nosio je MP5K,
minijaturnu verziju MP5 bez kundaka. Bila je nešto malo dulja
od jedne stope, manje od polovice dužine MP5A2, teška samo 4,4
funte. Ali meci koje je ispaljivala išli su isto tako brzo i pravili
istu štetu.
- Mislim da sam čuo nešto. Što smjeraš?
Reubenov mozak je strelovito radio. Pogledao je na pod pred
sebe. Kraj njegove desne noge ležao je komadić polomljenog
kamena, dio smeća kojim je soba bila ispunjena. Povukao je
nogu unazad i snažno ga šutnuo. Pao je na hrpu šute uz
prigušen zveckajući zvuk.
- Samo šutam kamenje. Da ste mi donijeli kave, imao bih
pametnijeg posla.
Stražar je prešao pogledom po sobi. Na trenutak je Reuben
pomislio da će primijetiti mali otvor na prozorskoj dasci, ali bila
je previše u sjeni s mjesta gdje je stajao. Stražar je slegnuo
ramenima i ponovno izašao. Reuben je čuo kako se ključ u bravi
pokorno okreće.
Ustao je i lagano odšetao do mjesta pod prozorom gdje je bačeni
predmet morao pasti. Bio je dovoljno očit ako ste ga tražili:
metalna cjevčica, dugačka oko tri inča, s jedne strane zalijepljena
ljepljivom trakom. Pokupio ju je i skinuo traku.
Labava rola koncem zavezanog papira pala mu je u otvorenu
ruku. Na jednoj je strani bila otipkana poruka, na ručnom stroju
s ispuštenim "e":
Reuben - Sjećaš se čimpanze koja je smiješno hodala u
zoološkom vrtu u Bronxu? One koju smo vidjeli dan nakon što
smo se upoznali? U redu, ovo je samo zbog toga da znaš da je
poruka prava. Sakrij cjevčicu i uništi ovaj papir čim završiš s
čitanjem. Čovjek kojega zoveš Smith drži tvoje roditelje kao taoce
u njihovom stanu. Gospođa Hammel je odvedena u jednu
privatnu bolnicu, gdje će biti sigurna sljedećih dvadeset četiri
sata. Koncentriraj se na svoje roditelje i sebe. Složi se sa
Smithovim zahtjevima, ali inzistiraj na tome da vidiš roditelje
prije no što im išta predaš. Kada te odvedu u njihov stan, reci mu
da su stvari koje želi u sakrivenom sefu u tvom stanu. Ponovno
inzistiraj da te tvoji roditelji tamo prate. Napunjen pištolj
smješten je u drugoj ladici na dasnoj strani u tvom radnom
stolu. Ostalo ovisi o tebi. Ako se uspiješ izvući, nazovi broj koji
sam ti dala. Na njemu će netko stalno biti sljedećih 72 sata.
Mogu ti srediti sigurnu pratnju za roditelje i pomoći ti pronaći
gospođu Hammel. Za uzvrat trebam tvoju suradnju. Molim te,
čuvaj se.
Sally

Reuben je zadržao dah. Učinilo mu se da se soba miče, kao da su

joj dignuta sidra. Zatvorio je oči, boreći se protiv osjećaja
vrtoglavice i mučnine. Kada ih je ponovno otvorio, sakristija je
bila nepromijenjena. Prašina i krš bili su svuda uokolo kao i
prije. Kip je ravnodušno zurio u njega, bezgrešan i bez boli. Vani
su se čuli koraci. Brzo je usitnio poruku, ubacio je nazad u cijev i
sve zajedno gurnuo u rupu na stražnjoj strani glave kipa.

38. poglavlje
Smith je bio vrlo precizan u tempiranju. Reubena su izveli pred
njega minutu poslije pet. Fini obris svjetla zore nervozno je puzao
kroz polomljeno staklo visoko iznad lađe. Tijelo lađe bilo je
neobrađeno i mrljavo. Jutro nije imalo svrhe. Izgledalo je da
nigdje ne postoji mogućnost topline i utjehe.
Reuben je postavio svoje zahtjeve mirno i bez očitih emocija,
nadajući se da se napetost koju osjeća ne primjećuje. Smith je
bio miomirisan i udaljen, gotovo povučen; dobro je spavao,
okupao se i namirisao prije no što je došao u crkvu. Slučajnom
promatraču izgledao je kao računovođa ili prodavač kompjutora
koji ide na posao, blijedih očiju i čvrsto zakopčan, spreman
odraditi još jedan dan vrijedan mirovine. Poput računovođe ili
prodavača, izgledao je kao da mu dosađuju procedure, kao da ga
je sinoćnje kratko nasilje ispraznilo i od bijesa i od nade. Pod
nogama mu je preko prašine zadrhtao bazen antičke crvene boje
kada je nestalno svjetlo pronašlo preživjelo okno
svjetlopurpurnog stakla.
Spremno se složio s Reubenovim uvjetima, kao da ih je, donekle,
i očekivao. Reuben je osjetio da Smith posjeduje onaj čudni
instinkt uspješnog kriminalca, intuitivnu sposobnost ra-
zlikovanja nasilja s nekim ciljem i nasilja bez svrhe. Ne valja biti
grub ako ne znaš kada se treba savinuti. Trenutak oklijevanja,
onda je slegnuo ramenima i kimnuo.
Naglo je pokazao svojim ljudima daje vrijeme za odlazak. Ugasili
su svjetiljke izvodeći, u svom stilu, drugi ritual koji je okončao
posvećenost mjesta. Kominskvjevo okrvavljeno tijelo ostavili su
na stubama oltara, kao neku vrstu žrtve. Trag Smith-ovog
skupog parfema lebdio je nezagrijanim zrakom, zamjenjujući
tamjaonicu.
*
Sve je išlo po planu. Reubenovi su roditelji bili umorni i uplašeni,
ali neozlijeđeni. Već su odavno naučili svladavati svoje strahove,
istrenirani oštrijim bičem od ijednog kojega bi Smith mogao
upotrijebiti. Njegova je majka nosila vunenu haljinu boje bakra i
šal boje papra. Kosa joj je, kao i uvijek, bila prikopčana otraga, u
čvrstu pundžu. Bez šminke, bez nakita. Samo starica koja je
prečesto gledala smrti u oči samo zato da bi još jednom odigrala
neku tuđu.ulogu. Nervozno se nasmijala Reubenu, onda
odvratila pogled. Reuben ju je gledao kao da je prvi put vidi.
Njegov je otac sjedio kraj nje, držeći je za ruku, ništa ne govoreći.
Reuben je bio zaboravio kako je starac postao krhak, kako mu je
pjegava koža bila čvrsto napeta preko istrošenih mišića i lomnih
kostiju.
- Oni idu sa mnom - rekao je Reuben, usuđujući se izaći sa
svojim zahtjevima sada kada su došli dovdje. - Kad vam predam
papire, vi i vaši ljudi odlazite. To je to. Dvoje staraca: to vama
ništa ne znači.
Ovoga puta Smith je odmahnuo glavom.
- Živi su. Vidio si ih. Što još hoćeš?
- Hoću da i ostanu živi. Možeš dobiti sve što želiš, sve. Ali ja
moram imati njih. Tvoja sinoćnja predstava uopće me nije
uvjerila da ti trebam vjerovati.
- To mi nije ni bila namjera. Upravo suprotno. Ali ako te to
usrećuje i štedi vrijeme, ne vidim razloga za otežavanje. Gdje su
papiri?
Reuben je oklijevao upravo toliko da to izgleda stvarno.
- U mom stanu.
- Lažeš. Moji su ljudi prošli onuda s pincetom. Tamo nema
ničega.
- Nisam ih ostavio u ladici, vama ili bilo kome drugome, da ih
nađete. Tamo su, vjeruj mi. Što bih ja, dođavola, dobio laganjem?
Smith je stisnuo usnice.
- Ne znam. Ali možeš mnogo izgubiti. Ako ne dobijem te papire u
sljedećih pola sata, osobno ću prerezati vrat tvoje majke nad
tvojim kuhinjskim sudoperom.
To je bio trenutak kada je Reuben odlučio ubiti ga.
*
Stanje bio obilježen trakama, baš kao i Angelinin. Upotrijebivši
svoj ključ, Reuben je sve pustio unutra - svoje roditelje, Smitha i
dva Smithova podređena. Ostali su otišli s dužnosti. Bila je to
teška noć.
Sve do sada, Reuben gotovo da i nije razmišljao o tome što bi se
moglo dogoditi nakon što nađe pištolj. Prvi problem bili su
njegovi roditelji: nije htio da se nadu na vatrenoj liniji, pod
pretpostavkom da će biti pucanja. Drugi je bio kako se pobrinuti
za tri obučena borca u ograničenom prostoru malog stana, sa
samo jednim pištoljem i bez podrške. Pištolj - ako je uopće i bio
tamo - dat će mu prednost od otprilike tri sekunde. A poslije
toga?
Okrenuo se Smithu.
- Moji bi roditelji trebali ležati. Cijelu si ih noć držao budne.
Pogledaj moju majku. Umorna je i uplašena. Otac također. Mogu
čekati u mojoj spavaćoj sobi dok mi ovo riješimo.
Smith je bacio pogled na stari par.
- Odvedi njegovu majku u sobu. Pripazi na nju. Otac može ostati
s nama.
Reuben se nije pokušao prepirati. Morao je spriječiti Smitha da
bilo što posumnja ili će sve propasti. Jedan od stražara odveo je
majku u spavaću sobu. Oba problema su sada bila bar malo
smanjena.
Radna soba nije bila niti svijetla niti tamna, lebdjela je u
nekakvom polumraku. Netko je spustio rolete - Reuben ih je
obično držao otvorene - te je tako moglo ući samo blijedo, bezna-
čajno svjetlo.
Smith je ušao prvi i upalio veliko svjetlo. U ovoj sobi nisu
upotrijebili samo pincetu. Nije bilo puno pravog nereda - dobri
tragači su sustavni, ne nespretni - ali bilo je očito da niti jedan
inč nije promaknuo pažnji stručnih ruku i očiju. Čak su i tapete
bile zguljene na pojedinim mjestima.
Reuben je došao do mjesta gdje je stajao Smith. Slijedio je njegov
otac, onda čovjek koji ga je čuvao. Starac je zatvorio vrata i stao
naslonjen na dovratak. Izgledao je kao da će se svaki čas
onesvijestiti. Lice mu je bilo sivo i odavalo mučninu. Reuben ga je
pogledao, ali u starim očima nije bilo nikakva izraza.
- Papiri su u sefu u podu - rekao je Reuben, improvizirajući svaki
korak. Želio je poljubiti oca, reći mu da ga voli. Nemoć ih je
držala razdvojenima. Uvijek je bilo tako. Prvo nemoć djetinjstva,
zatim mladosti i sada završna nemoć godina. - Ključ držim u
radnom stolu.
Smith je bacio pogled na svog pratioca.
- Parker?
- U redu je, gospodine - rekao je čovjek. - Dobro smo obavili
posao u ovoj sobi. Stol je čist. - Mislio je kako nema pištolja niti u
jednoj ladici. Reuben se nadao da nije u pravu.
- Jeste li našli ključ?
Parker je slegnuo ramenima. Imao je široka ramena. Kada je
slegnuo ramenima, mnogo se mišića nabralo pod njegovom
jaknom od tvida. Na lijevom je ramenu, pod jaknom, nosio pištolj
u koricama. Još uvijek je držao Uzi u desnoj ruci, nemarno ali ne
nepažljivo.
- Ne mogu to znati, gospodine. Curtis je radio na stolu. Dobar je
sa stolovima. Uvijek obavi temeljit posao.
- Bit će da ga nije našao - prekinuo je Reuben. - Držim ga
pričvršćenog sa stražnje strane ladice. Nije baš na dohvat ruke.
- Curtis je dobar - ponovio je Parker. Bilo je lijepo čuti kako oni
to rade s timskim duhom.
- Ja ću pogledati, zaboga - Reuben je krenuo prema radnom
stolu, pokušavajući preuzeti neku inicijativu. Posljednje što je
želio, bilo je da Smith ili njegov strijelac gurnu ruku u ladicu u
potrazi za nepostojećim ključem i daje izvuku s pištoljem. Ako je
tamo uopće bilo pištolja.
Reuben je stigao do stola. Smith gaje netremice promatrao.
Što ako je poruka bila neka varka? Što ako je Curtis bio ovdje
nakon što je pištolj odložen, što ako je stol zaista bio čist? Bolje o
tome i ne misliti. Pokušati izgledati hladan. Reuben je otvorio
drugu ladicu dolje, po uputama i uvukao ruku unutra.
Čekao je tamo, čvrst i gladak i hladan poput Smithova srca.
Odmah je znao: Heckler i Koch P7. Već je upotrebljavao takav
pištolj za vježbu. Težak nišan s utisnutim orozom naprijed
odmah ga je identificirao. Netko je dobro razmislio: s cijevi od
četiri inča, pištolj je bilo lako sakriti i njime manevrirati. Nišan je
bio neobično debeo. Reuben je pretpostavio da je napunjen
šaržerom od trinaest rundi, a ne uobičajenih osam. Prtljao je i
napokon obavio prstima nespretan nišan. U bijesu mu je srce
udaralo duboko u prsima. Bilo mu je slabo.
- Nešto nije u redu, poručnice? - Smith je koraknuo prema
naprijed.
- Nema ključa. Vaši su razbojnici nevjerojatno uneredili ovo
mjesto.
Smith se primaknuo. Reuben je nastavio s pokretima traženja.
Osjetio se nestvarnim. Ruka mu se kretala kao u snu.
- Da pogledam.
Reuben je bacio pogled prema gore. Otac je još uvijek bio kraj
vrata. Parker je stajao kraj njega, preblizu da bi bilo sigurno.
Smith je sada bio kraj njega. Poput čovjeka na rubu nabujalog
ponora, Reuben je sve odbacio i skočio u prazno, zamahujući
pištoljem gore i uokolo jednim pokretom, zgrabivši Smitha za vrat
slobodnom rukom, pritiskujući čvrsto pištolj na njegovu
sljepoočnicu, zamrsivši mu uredno počešljanu kosu.
Osjetio je kako se Smith ukočio, ne od straha već da bi bio
spreman.
- Reci Parkeru da spusti pištolj. Ima oko dvije sekunde. Reuben
je nastojao da mu glas bude miran. Ali unutra ga je
obuzela oluja.
Parker je oklijevao. Smith je kimnuo. Veliki je čovjek ispustio Uzi.
U istom je trenutku dohvatio Reubenova oca i povukao ga pred
sebe kao štit. Trenutak kasnije izvukao je pištolj iz korica i
prislonio ga na starčevu glavu. Pat pozicija.
Reuben je jako udario Smitha u glavu sa strane, srušivši ga na
pod. Smith je zagunđao i pokušao se pridići na koljena, ali nije
uspio. Reuben gaje onesvijestio novim udarcem, a onda se bacio
iza stola.
Što god da je postao otada, Parker je obučen za spašavanje taoca,
ne za terorizam. Ispustio je starca i nisko čučnuo, pucajući kroz
stol, na mjesto gdje je mislio da je došao Reuben, a njegov je
pištolj izbacivao seriju službenih Glaser metaka koji su rasparali
furnir i ivericu na komadiće. Reuben je upravo uspio stići iza
metalnog kabineta. Sljedeće tri Parkerove runde slijepo su se
odbile od čelika. Reuben je ustao i ispalio dva metka. Pogodili su
Parkera u trbuh, rasporili mu trbušnu stijenku i bacili ga unazad
na zid. Tko god daje punio pištolj, mora daje upotrijebio streljivo
velike brzine.
Neka teška noga otvorila je vrata, bacivši pri tome Reubenova oca
postrance na pod. Trenutak kasnije drugi se stražar ukotrljao u
sobu, kratko uranjajući, okrećući se i dižući meko u čučanj. Uzi
se podigao, tražeći metu. Reuben gaje pogodio u lice s kratke
udaljenosti. Tišina koja je uslijedila bila je vrlo čista.

39. poglavlje
- Tata, jesi li dobro? - Reuben se sagnuo i podigao oca u sjedeći
položaj. Starac je bio potresen, ali izgleda da nije bio ranjen.
- Da - zadahtao je. - Dobro sam. Pobrini se za majku, Reuben.
Pogledaj da li je ozlijeđena.
Reuben je pomogao starcu do stolice. Brzo je pokupio pištolje s
poda. Parker i njegov partner više nisu bili prijetnja. Smith je bio
bez svijesti. Uletio je s pištoljem u spavaću sobu. Njegova je
majka čučala na krevetu, leđima naslonjena na zid i molila se
tihim glasom. Sa strahom je podigla pogled koji se pretvorio u
olakšanje kada je prepoznala svog sina.
- Čula sam pucnjeve, Reuben. Otac je na sigurnom? Reuben je
kimnuo.
- Dobro je.
- Želim ga vidjeti.
- Sjedi u mojoj radnoj sobi. Ne želim te tamo uvoditi. Dvojica su
mrtva.
- Već sam vidjela mrtve, Reuben. Još dvojica mi neće naškoditi.
- Čekaj. Dovest ću tatu k tebi. - Reuben je ispustio većinu
pištolja, ostavljajući jedino P7 za sebe. Vratio se u radnu sobu.
Otac je sjedio tamo gdje ga je Reuben ostavio. Smith je bio na
nogama. U jednoj je ruci držao džepni radio prijemnik. U drugoj
je čvrsto držao čelični nož s koso odrezanim vrhom i oštrim
bridom. Na podu su ležale trake koje su vjerojatno poslužile da
mu sigurno drže nož na listu noge. Držao gaje s oštricom duboko
pritisnutom u unutrašnjost usta Reubenova oca. Starac je
kašljao, jedva da je mogao disati.
Smith nije ni zastao niti se okrenuo kada se Reuben pojavio na
vratima.
- Abrams se upravo vratio - rekao je meko, govoreći u slušalicu. -
Prvo ću se s njim pozabaviti. Dođite ovamo najbrže što možete. I
reci jedinici šest da požuri.
Isključivši prekidač, Smith je vratio slušalicu u džep. Pomno je
gledao Reubenova oca.
- Polako baci pištolj u mom smjeru, Abrams - rekao je. - Vrlo
polako. - Glas mu je bio miran i kontroliran. Izgledao je kao da
nije ni pod kakvim pritiskom.
- U svakom ću te slučaju ubiti, Smith. Pusti ga.
Reuben je vidio nezamjetan pokret Smithove ruke kada je
pritisnuo vrh noža na mekano područje iza očevog nepca.
Kapljice svijetle krvi pomiješane s pljuvačkom pojavile su se na
starčevim usnama. Borio se za dah. Njegove mršave ruke zgrabile
su krajeve stolice poput šiba. Reuben je odustao i bacio pištolj
prema Smithu. Pao je kraj njegovih nogu.
Kada je pištolj udario o pod, Smith je istovremeno pritisnuo
prema naprijed i gore. Nož je bio izrađen od najkvalitetnijeg
čelika. Mogao je probosti čelični bubanj, a da se ne savine ili
slomi. Starčeva glava je u odnosu na to bila papir. Ubod je
podigao Reubenova oca s poda. Smith gaje držao kao ribu na
ostima, dok je krv eksplodirala iz otvorenih usta. Starac se
trznuo, okrenuo i opustio. Malo čelika izbilo je na vrhu lubanje.
Reuben je zajaukao i potrčao prema Smithu. Smithova je ruka
bila natopljena krvlju. Pustio je nož, ispuštajući i mrtvog čovjeka
s njim, te, zastavši, zgrabio pištolj s poda.
Reuben je bio udaljen samo nekoliko stopa. Vidio je kako bubnjić
zastajkuje, onda se diže. Bez imalo razmišljanja, bacio se unazad,
teško udarivši u dovratak. Smith je dvaput opalio, vrući meci
raskomadali su žbuku sa zida samo nekoliko inča od Reubenove
glave.
Sav obamro, Reuben se otkotrljao kroz vrata, okrenuvši se kada
je pao, a onda se, spotičući, uspio osoviti na noge... Metak je
prozviždao kroz vrata pola sekunde nakon njega. Uhvatio je
ravnotežu i okrenuo se da vidi majku u spavaćoj sobi. Oči su im
se susrele.
Reuben ju je zgrabio i povukao prema prednjim vratima. Iza sebe
je čuo korake na vratima radne sobe. Iza ulaznih vrata bio je
priručni stol, sa staklenom vazom. Reuben je uzeo vazu, okrenuo
se i bacio je u Smitha kada je prolazio kroz vrata. Pogodilo ga je u
prsa, izbacujući ga iz ravnoteže.
- Trči, majko! Trči!
Napola je noseći, napola vukući, Reuben je povukao majku kroz
prolaz do vrha stuba. Bili su na pola puta prvog niza stuba kada
je čuo kako je Smith udario u vrata stana. Njegova je majka bila
lagana, ali je počela paničariti i Reubenu je bilo teško pokrenuti
je niz stube.
- Avrumel! - vikala je. - Avrumel! - Ime njegova oca. Čula je
pucanje i vidjela krv. - Avrumel! - nastavila je vikati, sada u
mahnitosti, strah i tuga pomiješani. Na Reubenovu licu su se
pojavile suze dok ju je vukao, svijetle suze koje su pretvarale krv
njegova oca u vodu.
Smith je bio čvrsto za njima. Koraci su mu zvučali teško na
stubama, udarajući poput čekića. Stigli su do uličnih vrata.
Smith je bio možda jedan niz stuba iza njih. Reuben je gurnuo
majku kroz vrata. - Trči! - povikao je. - Nastavi trčati!
Smith se pojavio na vrhu stuba. Ispalio je dva brza metka, jedva
inč previsoko. Reuben je slijedio svoju majku kroz vrata. Uhvatio
ju je na rubniku. Više nije imala kamo trčati.
Prolaznici su se ogledali kada su čuli pucnjavu i zvuk trčanja.
Nedaleko, zavijala je sirena brzo se približavajući: netko je zvao
policiju.
Odjednom, niotkuda, pojavila se crna limuzina kočeći prema
njima. Čovjek s vunenom kapom nagnuo se kroz prozor
suputnika i uperio pištolj u njihovom smjeru. Reuben je bacio
majku na zemlju, pokrivajući je svojim tijelom, a u istom je
trenutku Smith izašao na ulična vrata. Limuzina se uz škripanje
zaustavila, udarajući po rubniku. Čuli su se glasni krikovi. Ljudi
su trčali, skrivali se. Sirena je promijenila visinu tona kada se
policijski auto pojavio iza ugla, pola bloka dalje.
Smith je oklijevao. Reuben je podigao majku na noge i povukao je
iza parkiranog Volva 760. Trenutak kasnije prozori su se stresli
kada je strijelac iz limuzine koja ih je progonila, izišao i počeo
pucati u njihovom smjeru. Nosio je ružnu Franchi SPAS 12-
kalibarsku sačmaricu, izbacivao čahure, pucao, izbacivao,
ponovno punio novi šaržer nakon svakih osam rundi, izbacivao i
ponovno pucao, kao da negdje vani lovi patke.
Čulo se cviljenje guma kada je policijski krstaš nagazio na
kočnice. Policajac u odori na suvozačevom mjestu nagnuo se
kroz prozor, pokazujući velikim pištoljem na limuzinu. Strijelac
se okrenuo, naciljao i opalio dvaput, od čega se uzdrmalo staklo
na policijskom autu. Sekundu kasnije je pao, vrata rasparanog
metkom Magnuma .357.
Netko je otvorio stražnja vrata policijskog auta, vičući Reubenu i
njegovoj majci.
- Požurite! Ulazite!
Smith je potrčao prema naprijed, pokušavajući doći iza Volva.
Čovjek na stražnjem sjedalu policijskog auta opalio je u njega,
prisiljavajući ga da se vrati. Druga je limuzina došla punom
brzinom iz smjera parka. Nepogrešivi strijelac iz policijskog
automobila bio je sada na ulici, ciljajući preko krova Volva, da bi
pokrio Reubena i njegovu majku. Prepuzali su ulicu, pri čemu je
Reuben vukao staricu. Bila je ukočena od straha, izgubljena.
Reuben ju je gurnuo na stražnje sjedalo.
- Odvezite je! - viknuo je. - Želim Smitha!
- Ostavi ga. - Muškarčev glas, oštar i beskompromisan.
- Ubio mije oca.
Druga limuzina zacvilila je i stala. Još dva strijelca ispuzala su iz
nje i pucala bez prekida.
- Kasnije. Moramo se maknuti odavde.
Čuo se zvuk još jedne sirene. Reuben je još tren oklijevao, onda
se bacio u policijski auto, pritiščući majku dolje na sjedalo. Nalet
metaka iz automatske puške provalio je kroz stražnje staklo,
penjući se i izlazeći kroz krov. Auto je već bio u brzini,
kliznuo je za ugao i krenuo brže. Sada nije bilo sirene, samo
buka motora i cviljenje guma na asfaltu dok su jurili kroz
promet. Druga vozila micala su se udesno praveći im mjesta.
Reuben se uspravio i pomagao majci da sjedne. Bila je teška.
- U redu je, mama. Uspjeli smo.
Tišina. Uhvatio je izraz lica čovjeka kraj nje. Pogledao je dolje
svoju majku, njezine oči. One, na kraju, ipak nisu uspjele.

40. poglavlje
Babilon je šareno staklo. Šareno staklo i šareni životi. A u
mračnim prolazima, slomljeno staklo i slomljeni snovi. Viseći su
vrtovi na kulama od bronce, a ulicama punim pare i zvijezda
polako šeću prostitutke, dok ih najmoderniji blijedi prinčevi na
tronovima oslikanog cedrovog drveta, promatraju kako prolaze,
visoko iznad.
Automobil crnih prozora vozio je sjeverozapadno, prema
tornjevima Manhattana, prešavši Brooklvn Bridge. Ispod je tekla
rijeka Hudson, hladna i svijetla, u naborima tekućeg čelika. S
Reubenove desne strane golema široka zgrada Watchtowera tiho
je bdjela nad svijetom neizabranih. Danas neće biti uskrsnuća.
Policijski patrolni automobil nije bio policijski patrolni automobil.
To je bilo sve što je Reubenu bilo tko bio voljan reći. Ostavili su
ga u privatnoj garaži na Eastern Parkwayu i premjestili se u
sadašnji auto, Chevrolet. Drugo vozilo, dugačak crni automobil
bez zadnjih prozora, pokupio je tijelo njegove majke. Bila je
presitna za takav automobil, zbog njegove glupave dužine.
Položili su je na nosila i vozili je po otvorenom, samo malo prije
no što su je zatvorili unutra, zauvijek, tako je izgledalo. Nije bilo
žurbe. Reuben je gledao kako auto nestaje niz ulicu i miješa se s
jutarnjim prometom po Parkwayu, a sunce svjetluca na vanjskim
retrovizorima.
Sada su bili na South Street Viaductu i išli prema gradu. Reuben
se ukočio. Nije mogao razgovarati s čovjekom kraj sebe, onim koji
je riskirao svoj život kada gaje spasio ispod vatre metaka. Čovjek
je rekao da se zove Jensen.
Reuben se pitao gdje je sada Smith, što radi. Vidio je njegovu
ruku, Smithovu ruku, prošaranu krvlju, krvlju njegova oca. U
glavi je čuo odjeke, zvuk noža u lubanji svoga oca. Iza ograde od
žičane mreže s desne strane, djeca su igrala košarku. Činilo se
da cijeli svijet ide dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
Skrenuli su lijevo u Istočnu 34. ulicu. Nekoliko blokova dalje na
zapad, auto je stao ispred novoizgrađenog tornja od zelenog
stakla. Zlatnim slovima iznad treperavog ulaza bilo je ispisano
ime: Izumo Taisha Tower. Ime je bilo napisano i na japanskom i
na engleskom. Reubenu ništa nije značilo.
Jensen je proveo Reubena kroz napučeno predvorje do dva reda
dizala, šest u svakom, jedan prema drugome. Kroz osovine dizala
hučao je vjetar. Čulo se lagano zvonce i vrata su se otvorila s
njihove lijeve strane. Nekoliko je ljudi izašlo, ali ušli su samo
Reuben i Jensen. Jensen je izvadio ključ iz džepa i ubacio ga u
sigurnosnu bravu na nosaču. Dizalo je krenulo.
Penjali su se zajedno u dizalu, prema oblacima, u tišini. Dok su
se dizali, žuti su brojevi upadljivo svjetlucali. Brojevi su nestali i
zamijenilo ih je lice Reubenove majke, njegova zaustavljena
žestina. Njezino i očevo lice stopili su se i postali jedno. Reuben je
stresao glavom. Brojevi su se zaustavili na devedeset devetom
katu, ali dizalo je nastavilo svoje kretanje. Na kraju je zazvonilo
zvonce i vrata su se otvorila.
Praznina - dokle god je oko sezalo, zatvorena zidovima obojenog
stakla. Goli pod od neobrađenog betona. Dijelovi građevne
opreme. Bez zidova, bez pregrada. Samo je red osovina za dizala
razbijao monotoniju.
Nekoliko je silueta stajalo kraj visokog prozora, udaljeno. Jensen
je pokazao Reubenu da treba ići tim putem. Kada je to učinio,
većina se silueta odvojila od prozora i pošla prema njemu. Tri
muškarca, svi srednjih tridesetih godina, rukovali su se s
Reubenom i predstavili se. Odmah je zaboravio njihova imena. U
njegovoj svijesti nije bilo mjesta niti zajedno ime, osim za ono
najjednostavnije od svih, Smith. Pogled mu se zadržao na
zadnjem liku, onome koji je ostao kod prozora i zurio van. Kada
se približio na samo nekoliko koraka, stao je.
- Zdravo, Reuben - rekla je Sally izgubljenim glasom, glasom
samo malo jačim od šapata. - Žao mije - rekla je. - Ne mogu ti
reći koliko mi je žao. - Osjetio je duboku bol u njenom glasu, i
žaljenje, i ljutnju, i nije rekao ništa. Baš ništa.
- Dođi ovamo, Reuben. Do prozora.
Još uvijek nije ništa govorio, samo je stao pored prozora, kraj nje.
- Pogledaj tamo, Reuben - prošaptala je Sally. - Što vidiš?
Pogledao je van i vidio kako se niski oblaci vuku oko najviših
građevina - Pan Ama, Chryslera, American Brandsa. Nigdje nije
bilo ljudi. S ove visine nisu bili vidljivi niti kao mrlje. Samo
njegovi otac i majka prepušteni beživotnom zraku, samo
refleksije bez supstance.
- New York - rekao je Reuben. Sally je odmahnula glavom.
- Ne - rekla je. - Ne New York. Babilon. Veliki Babilon, Majka
bludnica i sramnih djela ovoga svijeta.
Nije je pitao o čemu govori; mislio je da zna. Oblaci su se kretali
tromo, bolno, lomeći se i ponovno oblikujući dok su prolazili nad
gradom. Blijedo sunčevo svjetlo ubacilo se kroz njih na ulice
ispod, lišeno topline i značenja. Roditelji su mu bili mrtvi.
Sally se okrenula.
- Istinski mi je žao - ponovila je. Nespretno je posegnula za njim i
privukla ga k sebi, nježno ga zagrlivši. Trenutak je izdržao
zagrljaj, a onda se odmaknuo. Nije mogao podnijeti da ga itko
dira. Još je bio u šoku, još uvijek ukočen od bolnog gubitka.
Sally je spustila ruke. Bilo je hladno u ovom golemom, ne-
zagrijanom prostoru.
- Sjednimo, Reuben - rekla je. - Moramo popričati.
Netko je složio plastične stolice u krug, na sredini poda. Četiri
muškarca su već sjedila. Reuben je slijedio Sally i ponudili su mu
mjesto. Bila je jednostavno obučena, u suknju i debeli vuneni
džemper boje vina. Nosila je male naušnice u obliku krokodila.
Oči su joj bile nedokučive.
- Reuben - počela je. - Znam da želiš biti sam, ali nemamo
vremena. Također mi je jasno da sigurno imaš pitanja, ali moram
te zamoliti da budeš strpljiv. Možda nemam odgovore na sva, na
druga možda neću moći odgovoriti sada, na neka možda nikada.
Morat ćeš to prihvatiti.
- Ono što ću ti sada otkriti strogo je povjerljivo. Spada među
najosjetljivije informacije koje su u ovom trenutku dostupne u
Sjedinjenim državama. O njima nije obaviješten čak ni
predsjednik. Niti će biti, osim... - Oklijevala je. - Osim ako nam
događaji izmaknu kontroli.
Reuben ju je prekinuo.
- Tko si ti, Sally? Zašto to radiš? Zašto ubijaš sve te ljude? Sally
se stresla i nagnula prema naprijed u svom sjedalu.
- Molim te, Reuben, daj mi da govorim. Dozvoli da ti objasnim.
Poslije toga mi možeš postaviti pitanja, koja god želiš.
Reuben je kimnuo. Prazan prostor u kojem je sjedio nije bio ništa
u usporedbi s velikim ponorom koji se otvorio u njemu. Njegov je
otac stajao kraj prozora i gledao van u prazninu. Nije htio
okrenuti glavu.
- Najprije - rekla je Sally - dozvoli mi da ti detaljno predstavim
ostale. - Rekla je njihova imena i oni su ustali, jedan po jedan, i
rukovali se s Reubenom: Chris Leach, nekadašnji profesor
psihologije, visok, žilav, turoban; Curtis Kolstoe, odvjetnik kao i
Sally, debeljuškast, velikih smeđih očiju i prodorna pogleda;
Hastings Donovan, bivši policajac, crvenokos, dobro građen,
distanciran; i Emeric Jensen, nekadašnji učitelj teologije na
Dartmouth Collegeu.
- Emeric - rekla je Sally - možda bi bilo bolje da ti nešto malo
objasniš o nama.
Jensen je podigao obrve. Bio je plav, imao oko trideset pet
godina, nježne građe i pomalo sramežljiv.
- Zašto uvijek mene izabereš? - pitao je.
- Predavao si teologiju - odgovorila je Sally. - Ovo je tvoja kazna.
Reuben je osjetio nešto između Sally i Jensena što nije bio
profesionalni odnos i nije bilo prijateljstvo. U sebi je slegnuo
ramenima. Zašto bi tako nešto sitno sada bilo od bilo kakve
važnosti?
Jensen se nagnuo prema naprijed s laktovima na koljenima i
bradom naslonjenom na prekrižene ruke. Reuben je zamislio da
je ovako započinjao seminare u nekadašnjim profesorskim
danima.
- Nas petorica smo dio većeg tima s bazom u Washingtonu
-započeo je. - Naš službeni naziv, kada ga upotrebljavamo, je
CSA. To je skraćenica za Cult Surveillance Agencv'. Znam da to
zvuči pomalo čudno, ali mogu vas uvjeriti da uopće nismo čudni.
Mi smo regularna vladina agencija, osnovana prije šest godina
kao dio vježbe za suradnju između FBI-a, CIA-e i Agencije za
nacionalnu sigurnost. CIA-u su godinama iritirale
fundamentalističke sekte, sve otkada se Rioss Montt proglasio
predsjednikom Guatemale, još tamo - kada je to bilo?
- Osamdeset druge - rekao je Kolstoe.
- Još osamdeset druge. Možda se sjećate te epizode. Montt je
pripadao američkoj sekti koja se zvala Crkva cijelog svijeta. Kada
je on postao predsjednik, u zemlji nisu imali više od osamsto
članova; ali odmah nakon toga novac je počeo pritjecati odasvud.
Svi nepopustljivi fundamentalisti nastojali su osigurati
Guatemalu od komunizma i bezboštva. Da je potrajalo dovoljno
dugo, Crkva cijelog svijeta preplavila bi zemlju.
- Rioss Montt bio je samo vrh ledenog brijega. U Iranu je,
naravno, bio Homeini. Baš prije nego što je on svrgnut, Marcos je
proglašen čelnikom organizacije za transcedentalnu meditaciju
na Filipinima. "Mjesečari" su debelo upleteni u financiranje
antikomunističkih pokreta u nekoliko latino-američkih zemalja.
- Osamdesetih godina religija je ponovno postala glavna politička
sila i čini se da nije bitno jesu li ljudi koji su u to uključeni
tradicionalisti ili nisu. FBI se za to počeo zanimati negdje za
vrijeme masakra u Jonestownu u Gvajani. Ovdje u Državama,
članovi kultova često jedu iz iste zdjele s federalnim
1 CSA - Agencija za nadgledavanje kultova

vlastima. Kidnapiraju nekoga, prebace njega ili nju preko

državnih linija; možda deprogramer zabije nos u to, vrati ga u
Kentuckv ili Oregon. Sve savezni prekršaji. Ne moram vam
govoriti o ubojstvima vezanim za kultove.
- Sve je to postalo prekomplicirano za jednu agenciju, naročito
zato stoje većina tih kultnih grupa internacionalna. Zato je 1987.
oformljen predsjednički komitet, da bi preporučio kakvu akciju
treba poduzeti. Rezultat je bio CSA. Tu vas ponovno predajem
gospođici Peale.
Sally se najprije nije pomaknula. Izgledalo je kao da reda neke
teške misli, važe nešto što se ne može izvagati, balansira ono što
se ne može izbalansirati. Reuben je pomislio kako izgleda
umorno. Umorno i tužno. Pomislio je da izgleda više tužno nego
umorno. Kao daje neki veliki teret ležao na njoj.
- Reuben - rekla je oklijevajući - znam da si umoran. Znam da si
prošao kroz svašta i da bi volio imati vremena za sebe i da bi htio
odspavati. Ali želim da najprije saslušaš što ti moramo reći. Onda
možeš spavati ili raditi što god misliš da moraš.
- Problem je u tome što se sve počelo kretati brže nego što sam
predvidjela. Ono što se dogodilo sinoć i jutros potpuno me
iznenadilo. Nismo znali da će Kominsky poslati svoje prijatelje za
tobom, da će ovako smjestiti tebi i gospođi Hammel. Ili da će
Smith ovako iskoristiti situaciju. Mogli su proći dani prije nego
što te pronađe. Do tada bismo ga mogli maknuti.
Zastala je, nesigurna u to kako da nastavi.
- Kako bi bilo da mi kažeš točno što se događa - naglo je rekao
Reuben. Glas mu je bio miran, ali je potiskivao bijes. Nakon
onoga što se dogodilo, nakon takve noćne more, sjediti ovako
mirno u zelenoj tišini iznad grada i razgovarati o problemima i
prednostima, kao da se analizira partija šaha. - Prije dvije noći
ubijen mi je najbolji prijatelj, jutros sam vidio kako su nožem
proburazili moga oca, pucali u majku, a vi se ponašate kao daje
sve to dnevni posao. Ma, što vi ljudi, dođavola, mislite tko ste?
Sally je ustala, potresena. Željela je zagrliti Reubena, utješiti ga,
umiriti. Ali ovo nije bilo ni mjesto ni vrijeme.
- Samo pokušaj ostati miran, Reuben. Neće pomoći ako se ljutiš.
Ne možeš ništa učiniti, ne možeš nikoga vratiti; ali đavolski je
sigurno da možeš osigurati da Smith i njegovi šefovi ne naprave
istu stvar nekom drugom. Želiš li da sada nastavim?
Reuben je kimnuo.
- Žao mi je - rekao je.
- Dobro, pažljivo slušaj. Prije dvije godine su me prebacili da
radim s CSA. Već sam prije toga deset godina radila za FBI, od
toga zadnjih pet godina kao tajni agent u Gradskoj vijećnici.
Nema potrebe ulaziti u to što sam tamo radila, ali vjerojatno
možeš nešto pametno naslutiti. Prije dvije godine šef me pozvao u
svoj ured i upoznao s Emericom i Curtisom.
- Oni su već šest mjeseci radili na glavnoj istrazi i izgledalo je da
mnogi tragovi vode u Gradsku vijećnicu. Istraga je uključivala
jedan religiozni kult čije se članstvo regrutiralo isključivo iz viših
slojeva društva. Mislim da znaš na koji kult mislim.
Duboko je udahnula.
- U početku je to ličilo na običnu istragu, samo nešto malo
čudniju no inače. Onda se počelo komplicirati. Uključivali smo
sve više ljudi u istragu, a komplikacije su postajale sve gore. Prije
godinu dana našli smo neke tragove koji su vodili u Washington.
Visoko u Washington. Mora da ti je Smith toliko i dao do znanja.
Nije lagao.
- Tko je on? Rekao mi je da predstavlja "najvišu vlast". Što je time
mislio?
Sally se namrštila i pogledala u svoje kolege. Leach je stresao
glavom. Ponovno se okrenula Reubenu.
- Žao mi je, Reuben, ali ne mogu ti to otkriti. Sve što ti mogu reći
jest da se tijekom godina Sedmi red infiltrirao u nekoliko vladinih
agencija.
- On je rekao "najviša vlast" - protestirao je Reuben. Bio je ljut. S
kojim pravom su ga ovi ljudi držali u mraku? - Mislio na
predsjednika? To je ono što se bojite reći? Moram znati.
Chris Leach je upao.
- Poručnice, razumijem vašu frustraciju. Ali ovo je pitanje
nacionalne sigurnosti. Želimo vašu pomoć, ali nemamo odobrenje
dati vam informaciju.
- Onda ga pribavite. Ako želite da vam pomognem, trebam znati
što se događa. Tko je Smith, tko su mu šefovi, koliko visoko ovo
zaista ide. U protivnom, jebite se.
Reuben se sada tresao. Slike krvi izazvale su fragmente sjećanja
iza njegovih očiju. Skočio je na noge i krenuo prema dizalu. Sally
je pošla za njim, hvatajući ga za ruku. Divlje ju je odgurnuo. Sam
će naći Smitha. Naći ga i poslati ga u pakao bez ičije pomoći.
Pritisnuo je dugme za dizalo. Ništa se nije dogodilo. Uporno je
udarao u dugme, ali dizalo i dalje nije dolazio. Srušio se kraj
zida, jecajući. Slike krvi. Iskidane i krvave fotografije na podu
njegove kuhinje. Pauk opkoračuje kontinent krvi.

41. poglavlje
Sally ga je dugo držala, a on je plakao. Voljela ga je malo, ali ne
dovoljno. Bilo je praznina u Reubenovu životu, neobrađenih rupa
koje nitko nije mogao ispuniti. Sada su, za samo nekoliko dana,
izrasle do nezamislivih razmjera. Sumnjala je da će ikada
ponovno naći mir.
Sada gaje željela iz sebičnih razloga. Nacionalna sigurnost, javno
dobro, čak i spašavanje ljudskog života bili su samo kli-šei. Sally
je željela Reubena jer joj je mogao pomoći da postigne svoj cilj.
Cijelo vrijeme dok gaje držala, mislila je samo o sredstvima i
ciljevima. Negdje u njoj bilo je malo sažaljenja i malo ljubavi,
mnogo tuge, ali oni su razlomljeno zveckali unutar njezine
vlastite praznine.
Hastings Donovan, crvenokosi policajac, došao je do njih s
bocom burbona i dvije čaše. Kada se Reuben dovoljno oporavio
da nešto popije, Donovan je maknuo Sally i sjeo, prionuvši s njim
na viski. Nemarno je govorio o svom iskustvu u policiji.
Jedanaest godina je bio u odjeljenju za poroke, vidio previše,
previše doživio. Ovo što sad radi nije bilo mnogo bolje, ali je bilo
dovoljno da ne poludi.
Kolstoe, odvjetnik, primaknuo je stolicu.
- Razgovarao sam s Washingtonom - rekao je. - Dali su zeleno
svjetlo za potpuni pristup sigurnosti. Znam da se ne osjećate
dobro i znam da ovo nije najbolji trenutak; ali mislim da moramo
još popričati. Iskreno. Jeste li spremni na to?
Reuben je kimnuo, još uvijek ukočen, još se uvijek tresao.
- Dobro sam - promrmljao je. - Spreman sam.
Još jednom su oblikovali polukrug. Kolstoe je zauzeo mjesto koje
je Sally napustila.
- Smithovo pravo ime - rekao je - je Forbes. Warren Forbes. -
Kroz jedan prozor ušlo je sunce, te bacilo zelenu i zlatnu boju
preko njegova lica i dolje na prašnjavi pod. - On je visoki
službenik CIA-inog Upraviteljstva za operacije. Od svoje
devetnaeste godine, potpuno je posvećen član Sedmog reda.
Njegov je otac bio član prije njega. Bio je u Vijetnamu i Kambodži,
imao tamo kompliciranu karijeru, postao CIA-in operativac.
- Forbes je jedan od nekoliko članova Reda koji su se uzdigli do
važnih položaja u zajednici američke obavještajne službe u
proteklih dvadesetak godina. Znamo imena nekih od njih, za
ostale samo sumnjamo. Znamo da postoji jedna grupa koju vodi
Forbes unutar CIA-e. Forbes je glavni, ali prima upute od
središnjeg komiteta Reda. Ili barem tako mislimo. Zapravo ne
znamo. Većinom se oslanjamo na pretpostavke.
- Već nekoliko godina postoji otpadnički pokret unutar Upravitelj
stva za operacije, sačinjen od ljudi koji nisu sretni s načinom na
koji se vodi vanjska politika zemlje, koji su općenito nezadovoljni
načinom na koji se zemlja vodi. Forbes je glavna snaga tog
pokreta. Tijekom godina sredio je da se ostali nezadovoljnici
iniciraju u Sedmi red. Na taj način ih drži u šaci, a to mu
dopušta da upravlja cjelokupnom politikom u smjerovima koji su
povoljni za Red. Red ima svoje vlastite ideje o tome kako bi ovu
zemlju trebalo voditi i kako bismo se trebali baviti vanjskim
poslovima. Općenito govoreći, to su ideje desnog krila i
ekstremista.
Reuben je podigao ruku da bi prekinuo odvjetnika.
- Govorite li vi to da ste sve ovo uspjeli sakupiti u proteklih
nekoliko godina?
Kolstoe je kimnuo.
- CSA ima više izvora no što biste mogli pretpostaviti. Uspjeli smo
se infiltrirati u Forbesovu grupu u Upraviteljstvu. Sve do prije
dva mjeseca imali smo prilično stabilan dotok informacija. Onda
je iznenada presušio i više nismo imali vezu s našom krticom.
- Unatoč tome, nastavljamo nadzirati Red i znamo da se planira
nešto važno. Ovo s Hammelovima je neke od njih uspaničilo i
dopustilo nam da priđemo malo bliže. To je dovelo For-besa u
New York. Zbog toga su se malo previše oslonili na neke ljude. U
opasnosti su da se raskrinkaju. Mislimo da Forbes to zna i da
želi djelovati odmah, prije no što bude prekasno.
- Zašto mi sve to govorite? Upala je Sally.
- Zato jer trebamo tvoju pomoć, Reuben. Angelina Hammel zna
više no što ti govori. Ona nije član Reda i kada je rekla da je u
opasnosti od njih, govorila je istinu. Oni žele bilježnicu njezina
supruga, žele naći brod koji je doveo Red na Haiti. Mislimo da
planiraju nešto na otoku, kao uvod u seriju političkih manevara
na Karibima i u Latinskoj Americi. Zbog nečega je taj brod važan.
Angelina nešto zna. Ima brata koji je šef haićanske tajne policije.
Mislimo da ju je prije nekoliko dana posjetio ovdje u New Yorku,
a onda se vratio na Haiti.
Sally je duboko udahnula.
- Reuben, želim da je uvjeriš da s tobom ode na Haiti. Vjeruje ti,
već ti se povjerila. Vrlo dobro poznaje tu zemlju, mnogo bolje
nego što to pokazuje. Neka pogleda bilježnicu, nađe to što Red
traži, izvede ih na otvoreno.
Reuben je odmahnuo glavom.
- To je ludo. Čak ni ne znamo gdje je Angelina.
- Znamo. To sam ti i napisala u svojoj poruci. Forbes ju je dao
prebaciti u bolnicu u Westchester County, u mjesto koje se zove
St. Vincent's. Tamo je pod nadzorom, ali je možemo izvući. Trebat
će joj nekoliko dana da se oporavi od prevelike doze, ali ako sve
prođe dobro, možete otići za Port-au-Prince za nekoliko dana.
- Recite mi što ja imam od toga.
- Forbes je još uvijek na slobodi, Reuben. Želimo da nam
pomogneš staviti ga iza rešetaka. Na vrlo dugo vrijeme.
Reuben je ustao.
- Ne želim gaja iza rešetaka - rekao je.
Nitko nije ništa rekao. Reuben je otišao do najbližeg prozora.
Staklo je bilo zamrljano bijelim otiscima prstiju. Ovdje su bili
tako visoko da svijet izgleda i nije bio važan.
- Ne mislimo baš izričito na to. - Progovorio je Jensen, teolog. -
Zatvor je samo jedna opcija. Nitko ne bi imao ništa protiv da vi
nađete neke druge načine kojima bi se pozabavili s gospodinom
Forbesom. On nije od kritične važnosti. Mi zapravo tražimo ljude
koji su iza njega.
- A Angelina? Što će biti s njom?
- Ništa. Ona nije napravila ništa, koliko mi znamo, nikakvu
kriminalnu radnju. O tome ćete vi odlučiti.
Reuben je promatrao kako sunčevo svjetlo pada na mali bijeli
oblak.
- Morat ću otići na pogreb mojih roditelja - rekao je. Vlastiti glas i
njemu je samom izgledao udaljen, stran.
- To nije moguće, Reuben - rekla je Sally. - Znaš da se to ne može
izvesti. Forbes vani ima ljude koji te traže. Tvoji vlastiti ljudi
imaju nalog za tvoje uhićenje. Pogreb je očito mjesto gdje će te
potražiti. Žao mi je, ali to ne dolazi u obzir.
- Ja sam najstariji sin, moram govoriti Kaddish1.
- Ne dolazi u obzir, Reuben.
Nastala je duga, neugodna tišina. Ono što su tražili bilo je, vrlo
teško.
- Morat ću se barem sastati s Devorahinim roditelj ima da im
objasnim. I s Davitom. Morat ću neko vrijeme provesti s njom. Ne
možete mi to uskratiti. - Okrenuo se i pogledao izravno u Sally.
Kimnula je.
- Dobro, Reuben. Ali ne možeš ići k njima kući. Dozvoli mi da ja
to sredim.
Oblak se polomio i vidio je veliki ponor cijelim putem do zemlje.
Iz nekog se razloga sjetio priče iz kršćanskog Evanđelja, o tome
kako je Sotona doveo Isusa na visoko mjesto i iskušavao ga.
Reuben je pogledao na ništavilo oko sebe. Tamo nije bilo anđela
koji bi ga uhvatili kad bi pao.
1 Kaddish - židovska pogrebna molitva

DRUGI DIO
Krug ponovno dovršen

Haiti
"Lavando plava, tra la la, lavando zelena Kad budem kralj ja, tra
la la, ti ćeš biti kraljica. "

42. poglavlje
Trenuci dolazaka, trenuci odlazaka. A ponekad, između toga,
trenuci sklada - možda samo dva ili tri u cijelom životu. Čak i
ako netko bude toliko sretan da dobije više od toga, ti će trenuci
biti tako fino raspoređeni i s tako golemim udaljenostima između,
da ništa neće moći ispuniti čekanje. Ni snovi, ni nade, ni laži. Ne,
mislio je Reuben, čak ni laži.
Kasni poslijepodnevni let Haiti Aira za Port-au-Prince krenuo je s
La Guardie u 16,05 i trebao se spustiti u pola osam. Reubenu su
osigurali novac i novi identitet pokriven neospornom
dokumentacijom. Putovao je kao dr. Myron Phelps, s papirima
koji su pokazivali da na Haiti ide zbog Fulbrightove nagrade, da
bi završio posao kojega je njegov pokojni kolega, dr. Richard
Hammel, ostavio nedovršenim. Pratila ga je udovica dr.
Hammela, Angelina. U zračnoj luci nitko ih nije ispratio.
Zrakoplov je zaranjao i ponovno se dizao kada bi upao u područje
turbulencije. Angelina je zurila ravno pred sebe, zadubljena u
svoje misli, ako ih je uopće bilo. Liječnici na St. Vincentu spasili
su joj život, ali joj nisu vratili dušu. Sam izlazak iz bolnice bio je
jednostavan. Sally je donijela svu potrebnu dokumentaciju, Eric
Jensen je predstavljen kao profesor Hammel, a nitko se nije sjetio
skorašnjeg ubojstva sa žrtvom istog imena. I zašto bi? U New
Yorku, kao i svugdje, ubojice zauzimaju naslovne stranice, a
žrtve su samo brojevi na posljednjim stranama. Zajedno su izveli
Angelinu, svatko sjedne strane, držeći je pod ruke kao stari i
dragocjeni prijatelji. Nije poznavala niti jedno. Nije bilo važno.
Sljedeći je dan bio težak za Reubena. Dok se Angelina odmarala
u sobi hotela na Manhattanu, on je sa svojom novom putovnicom
otputovao u Kanadu. Sally je sredila s Devorahi-nim roditeljima i
Davitom da odsjednu u hotelu u Port Rowanu, na obali jezera
Erie.
Reći Daviti o smrti bake i djeda, bilo je teže nego je mogao
zamisliti. Neizmjerno ih je voljela. Proveo je s njom dva dana,
šećući, objašnjavajući, ublažavajući njezinu bol svojom vlastitom.
Nije joj rekao za Dannvja. "Danny je dobro" rekao joj je kada ga je
pitala.
One večeri kada se vratio u New York, stupio je u vezu s Nigelom
Greemvoodom. Englez je zvučao uplašeno. Spustio je slušalicu
Reubenu.
Sljedećeg su dana on i Angelina otišli u njenu banku i do trezora
da pokupe sve što su tamo zaključali. Reuben je odlučio sve
odnijeti na Haiti.
*
Još jedna runda turbulencije, ovoga puta gora. Angelina je
pogledala kroz prozor. Vani, u tami, blještalo je zeleno svjetalce
na vrhu krila, krajnja oznaka leta. Prije sat vremena promatrala
je zalazak sunca iza Appalachia, zelenog i purpurnog.
Monstruozni znak. More se kretalo duboko ispod njih, bogato
valovima.
737 ponovno je naglo zateturao. U zvučniku se čulo divlje
pucketanje, a onda se jasno čuo pilotov glas, najavljivao je
dizanje mlažnjaka, kako bi izbjegao električnu oluju ispred.
Stjuardesa je na engleskom i francuskom sve zamolila da se
vrate na svoja mjesta i pričvrste sigurnosne pojaseve. Visina
zvuka motora se promijenila i došlo je do značajnog nagiba kad
se mlažnjak digao.
Bacivši pogled po kabini, Reuben se osjetio upadljivim. Bio je
gotovo jedini bijeli putnik u zrakoplovu. Dva reda ispred njega
sjedio je američki par u ranim srednjim godinama. Reuben se
pitao čime se bave. Nitko sada nije išao na Haiti zbog turizma, a
vrlo ih je malo išlo zbog trgovine. Duvalier i njegovi Tontons
Macoutes napravili su mnogo u svojim danima da znatno smanje
oduševljenje za mjesto, a režimi otada - s malo pomoći AIDS-a -
samo su povećali opći dojam opakog siromaštva, opasnosti i
nesigurnosti.
Zrakoplov se izravnao. Angelina je ponovno pogledala kroz
prozor. Osjetila je nejasnu slutnju, napad tame. Vrh krila
ravnomjerno se kretao kroz ništavilo. Nedaleko ispod, crni olujni
oblaci bljeskali su kada su se munje valjale preko njihovih leđa.
Nije bilo zvuka.
Večeras je bila duboko svjesna svoje smrtnosti, fine niti bile su
nategnute, bilo ih je lako prekinuti, kao tanku paukovu mrežu
između tkanja i svanuća. Osjećala je trenutke između zuba i
jezika; klizili su poput leda preko izbočina u unutrašnjosti usta.
Trenuci su bili sve što je imala, sve stoje bilo tko imao, posljednji
isto tako delikatan kao i prvi. Ispod nje, oblaci su povremeno tiho
eksplodirali u plamenovima i vraćali se tami. Osjećala je daje
krhka i da treperi, daje pridržava zrak. U kabini je bilo toplo.
Haiti je bio tamo dolje, čekao je.
- Zašto se ljutiš na mene? - pitala je.
Reuben se lecnuoo. Do sada jedva daje išta i rekla.
- Ljutim? - rekao je. - Ne ljutim se.
- Da - odgovorila je. - Ljut si. Zbog kokaina?
Nije odmah odgovorio. Gledajući kraj nje, kroz tamni prozor, vidio
je kako munja šara po repu zrakoplova i oblaku.
- Ne zbog kokaina - mrzovoljno je odgovorio. - Zbog prijevare.
Najviše zbog Dannvjeve smrti. Zbog smrti mojih roditelja. Tvoje
šutnje, tvojih igara.
- Svega toga? - rekla je. Učinilo se daje zrakoplov na trenutak
propao, bez težine, nekontroliran, onda je ponovno prikupio
snagu i još jednom pogurao zrak oko sebe. Angelina je duboko
disala. Nije se bojala, ali ju je strah okrznuo, kao slabašno
škakljanje u grlu koje bi s vremenom moglo prerasti u kašalj.
- Imaš previsoko mišljenje o sebi - rekla je - kada moju prijevaru
osjećaš tako... duboko. Jedva da se i poznajemo. Nisi mi ništa,
samo čovjek s kojim dijelim krevet.
Zažalila je riječi istog trenutka kada ih je izgovorila.
- Žao mije. Ovo je bilo neumjesno. Ali moraš razumjeti: od svih
mojih izdaja, ta prema tebi bila bi najmanja. Kokain je bio tu i
prije tebe, nisam vidjela nikakvog razloga da te uplićem.
- Bio sam upleten.
- Ali ne zato što si spavao sa mnom. To je bilo drugo uplitanje.
Brkaš pojmove kad tako govoriš. U menije nekoliko osobnosti, ne
možeš me posjedovati cijelu. Možda niti jedan moj dio.
- Ne želim te posjedovati. Od kakvog bi to značaja bilo? Gledala je
kako zeleno svjetlo žmirka. Koliko god daleko
zavirila u prošlost, muškarci su je posjedovali. Različite valute,
različiti tečajevi, ali iste nježnosti, iste nevjere.
- Jesi li ponijela kokain sa sobom? - pitao je. Kimnula je.
- Sally mi je dala četvrt kile. Dovoljno da ne upadnem u nevolju.
Nisam veliki ovisnik. Možda bih mogla malo i prodati: možda
nam zatreba novac.
- Imam novac. - CSA se za sve pobrinula. - Jesi li na igli?
Odmahnula je glavom.
- Ne redovito. Otprilike tri ili četiri puta u proteklih mjesec dana.
Još šmrčem. Reuben, na koki sam tek osamnaest mjeseci.
- Ali ti treba. Osjećaš potrebu.
Činilo se da je bila spremna to zanijekati, ali je u oklijevanju
prepoznala istinu.
- Da - prošaptala je. - Nisam ovisnik, ali ponekad je trebam. Ovaj
tjedan je trebam. Rick, Filius, sve to. Ti.
- Započelo je s Rickom, zar ne? Kimnula je.
- Bila je to jedna od njegovih kompenzacija, poput odjeće i
parfema. Koka je bila najbolja, najbliža seksu.
- Ne odobravam to - rekao je.
Ponovno je pogledala van. Oluja se nagomilavala svuda ispod
njih, poput grada.
- Ne - prošaptala je. - Znam. Najprije si mislio da sam egzotična,
tropsko voće koje su bogovi bacili u tvoje nezagađeno krilo.
Danny je mogao imati svoje plavuše, ali ti si imao nešto bolje,
imao si mene, crnu udovicu koja ni s kim nije spavala.
Pokušao je odvratiti pogled, ali gaje zadržala svojim očima.
- Raširila sam noge i ti si puzajući ušao i mislio da ću ti biti
zahvalna...
- Molim te, Angelina, nemojmo...
- Jedna ranojutarnja ševa i mislio si da si to riješio. Onda si
saznao da sam rob droge, ona vrsta o kojoj si čitao u svojim
nedjeljnim novinama, te si se sjetio svih onih prigoda kada te
mama upozoravala na nas - loše djevojke s kojima se dobri dečki
ne sastaju, loše crne djevojke s kojima se židovski mladići ne bi
trebali viđati, i duboko u srcu si znao da si oduvijek želio samo
svoju dragocjenu Devorah...
- Prestani s tim, Angelina, odmah prestani. Ne želim da govoriš o
Devorah.
- Zašto ne? Ona je neka svetica? Nikada nisi o njoj pričao, čak
nisi imao ni njene fotografije u svom stanu. Što nije bilo u redu?
Je li ona doista bila toliko drugačija od nas ostalih?
Podigao je ruku kao da će je udariti, a onda je spustio. Osjetio je
njezinu ljutnju, kao da je otvoren plamen bio u njegovoj blizini.
- Ne - rekao je, a njegova je ljutnja nestajala. - Bila je baš kao i
mi ostali. Dva dana prije nesreće saznao sam da se viđa s nekim.
- Zastao je. Angelina je bila prva osoba kojoj je to ikada rekao.
Čak ni Danny nije znao. - Pustio sam je da se utopi - rekao je. -
Nisam je pokušao spasiti.

43. poglavlje
Došlo je do naglog, teškog nagiba. Izgledalo je kao da se mlažnjak
obrušio na stranu. Svjetla su zatreperila i nestala. Činilo se kao
cijela vječnost dok su padali kroz tamu i na kraju se izravnali u
borbi protiv ljutitih vjetrova. Svjetla su dvaput žmignula i ostala.
Čulo se krčanje kada je Tannov oživio. Ponovno se začuo pilotov
glas, ovog puta nejasnije.
- Dame i gospodo, žao mije što vam to moram reći, ali zbog lošeg
vremena koje nas stalno prati, prisiljeni smo skrenuti u Jacmel.
Prijevoz će biti organiziran iz Jacmela do Port-au-Prin-cea, a za
one kojima to više odgovara, bit će organizirano noćenje.
Procjenjujemo da ćemo stići u Jacmel u 21 h. Budući da bi loše
vrijeme moglo potrajati, sve bih vas zamolio da ostanete na
svojim mjestima sa zavezanim sigurnosnim pojasevima.
*
U Jacmalu je bilo tamno i vlažno i jako vjetrovito. Zračna luka
bila je napuštena, nepripremljena za bilo kakav nadolazeći let, a
najmanje za međunarodni. Ubrzo nakon što je zrakoplov klizeći
stao, dovezao se jedan vojni džip s četiri naoružana vojnika i
jednim časnikom. Vojnici su zauzeli položaje na asfaltu, teško
vidljivi iz zrakoplova. Časnik je sve pregledao prije no što se
vratio u terminal.
Nitko nije smio napustiti zrakoplov, čak ni posada. Dvjesto yardi
dalje, u zgradici terminala, usamljeno žuto svjetlo bilo je jedini
znak života. Činilo se nemoguće dalekim. Oluja je prošla i u
kabini je postajalo neudobno vruće. Nitko se nije žalio. Svi su već
bili ovdje, ako ne u samom Jacmelu, onda na nekom vrlo sličnom
mjestu.
Kako se čekanje produžavalo, Angelina je postajala sve pospanija
i neuhvatljivija. Reuben ju je pokrio svojom jaknom i ostavio je
da lagano drijema. Želio je izaći van, van iz zagušljive kabine, u
noć koja ga je čekala. Unutar kabine, otočići svjetla su
osvjetljavali grupe putnika od kojih su neki čavrljali, a neki
pasivno sjedili. Većina je bila nervozna jer su se spustili tako
daleko od glavnog grada. Počele su kružiti glasine o ponašanju
jacmelskih carinskih službenika i izazivati nespokoj.
Dok je hodao prolazom protežući noge nakon dugog sjedenja,
Reubena je oslovio neki Amerikanac, dva reda niže. Bio je visok
čovjek crne kose začešljane prema natrag, s malim crven-
kastožutim brkovima, uredno podšišanima. Imao je možda
četrdeset pet godina, bio staromodno obučen, svijetlih očiju i
bujnog trupa. Nije vojnik, pomislio je Reuben, nije baš ni
poslovan čovjek, svakako ne turist. Široko, otvoreno lice, zračilo
je nešto - ne baš nevinost, svakako ne naivnost. Možda očaj.
- Bog! Ja sam Doug. Doug Hooper. Ovo je moja supruga Jean.
Reuben je bacio pogled na ženicu na sjedalu do prozora. Bila je
kupljena kod Woolworth'sa, negdje na srednjem istoku -u centru
Kalamazooa ili u trgovačkom području izvan Indiana-polisa.
Doug ju je vjerojatno kupio na kupone, bila je baš ono stoje želio,
i svaki danju je držao blistavo čistom, dobrom gotovo isto kao i
na dan kad ju je kupio. Reuben je primijetio da je nosila Holly
Hobby haljinu; to je vjerojatno bio dio nečega što je kupila ranih
sedamdesetih godina. Bila je u dobrom stanju.
- Reu... Myron Phelps. Drago mi je što smo se upoznali.
- Zašto ne sjedneš, Myron? Izgleda da ćemo neko vrijeme biti
zaglavljeni ovdje.
Prostora je bilo puno: let je bio poluprazan. Reuben nije vidio
kako bi se mogao izvući. Nerado se ubacio kraj njih.
- Ti si s onom dražesnom crnom ženom tamo? - pitala je Jean
Hooper. Imala je velike oči i kratke guste obrve koje su nezavisno
jedna od druge išle gore-dolje dok je pričala. Glas joj je bio
iznenađujuće ugodan.
- Ja... O, da - zamucao je Reuben. - Svakako, sa mnom je.
- Nismo mogli a da vas ne primijetimo. Tako ste zgodan par.
- Dougov glas je bio hrapaviji nego glas njegove žene, ali na tome
je i radio. - Ona je tvoja žena?
Reuben je osjetio kako mu se nešto pljuvačke miče u stražnjoj
strani usta. Odmahnuo je glavom.
- Ne - rekao je. - Ona je... udovica. Suprug joj je nedavno umro.
Bio je moj kolega na LIU. Zajedno putujemo na Haiti da tamo
završimo neki njegov rad.
Lica Hooperovih istovremeno su se namjestila u ono za što je
Reuben pretpostavljao da bi trebala biti utješna poza za bolni
gubitak.
- Tako mi je žao čuti za smrt tvog prijatelja - rekao je Doug.
- Moraš reći njegovoj udovici da ćemo se moliti za nju. I za
njezinog supruga. Duše u Abha kraljevstvu trebaju naše molitve
za svoje uzvišenje.
Reuben se namrštio.
- U čemu?
- Abha kraljevstvu - ubacila je gospođa Hooper. - To na
arapskom znači Najslavnije kraljevstvo.
Reuben je duboko udahnuo. Mogao je i pretpostaviti: misionari.
Vojna organizacija, poslovna pronicljivost i haljine Holy Hobby.
Čak nisu niti obični misionari, već poklonici nekog mračnog
kulta.
Reuben se napola pridigao. Doug je nježno položio ruku na
njegovu.
- Ne brini, Myron. Ne pokušavamo te obratiti. Naša vjera
zabranjuje promjenu religije. Mi samo volimo podijeliti dobru
vijest s nekim koga nam Bog pošalje. Mi smo Baha'is, članovi
Baha'i vjere.
- Misionari - rekao je Reuben. - Vi ste misionari. Izgledali su
uvrijeđeno, kao daje rekao nešto krivo.
Doug je malo naškubio usne i pokušao se nasmiješiti; Jean je
izvela polukrug svojim obrvama.
- Nismo misionari - rekla je. - Mi u našoj vjeri nemamo
misionare, isto kao što nemamo ni svećenstvo. Doug i ja smo
pioniri. Tako zovemo one koji napuste svoj dom da bi Božju stvar
pronijeli drugim zemljama. Ne misionari, Myron: pioniri, baš kao
stari doseljenici. Postoji razlika.
Reuben je kimnuo. Bio je siguran da postoji. Samo što je on nije
vidio.
- Imate ovdje neki centar? Doug je kimnuo.
- Neko vrijeme je bio. Ali teško je domaćim vjernicima. Imaju tako
malo novca, tako malo obrazovanja. Treba im pomoć izvana,
barem neko vrijeme. Jean je kod kuće radila u srednjoj školi,
podučavala je francuski i engleski, ja sam imao malu inžinjersku
kompaniju. Nikada prije nismo bili pozvani da budemo pioniri, ali
u travnju smo bili u posjeti našem hramu u Wilmetteu, kraj
Chicaga. Tada smo dobili poziv. Ja sam sve rasprodao, Jean je
prekinula s poslom, pa smo kupili trgovinicu u Port-au-Princeu.
Reuben ih je pogledao, najprije jedno pa drugo. Imali su ono
ozračje agresivne svetosti koje postižu samo profesionalne
religije.
- Kupili ste trgovinu na Haitiju?
- Da. - Doug se nasmijao glasnim, nervoznim smijehom zbog
kojega su pogledi iz cijele kabine upereni k njemu. - Zvuči ludo,
zar ne? Ma, nije nas briga. To je naša žrtva.
- Kakvu trgovinu?
- Knjižaru - rekla je Jean. - Prodavat ćemo niz knjiga - obrazovne,
religiozne, duhovne. Knjige o svjetskom miru, jedinstvu svijeta,
bratstvu svih ljudi.
- Vi u to vjerujete, zar ne? U bratstvo svih ljudi?
- Pa, naravno. To je bit naše vjere. Osnivač naše vjere,
Baha'u'llah, došao je na zemlju u misiji ujedinjenja ljudske vrste.
To se neće dogoditi odjednom, ali taj će dan doći.
- Imate li dopuštenje?
- Molim?
- Dopuštenje da prodajete knjige? Čuo sam da je vlada... malo
stroga po pitanju izdavaštva.
Doug Hooper se namrštio.
- Ne, gospodine, mislim da to neće biti problem. Nemamo ništa
pornografsko, ništa subverzivno. Samo duhovne knjige o
univerzalnom miru i svjetskom skladu. Imamo prijatelja u vladi,
generala Valrisa. Do prije nekoliko mjeseci bio je ministar
kulture. Bili smo s njim u vezi prije no što je premješten na
sadašnji položaj. Sada je ministar obrane. Jean i ja smo mislili da
ćemo morati kontaktirati novog ministra kulture, ali nam je
general rekao "Samo naprijed". Oduševljenje. Čini se ironično,
zar ne, general koji pomaže borbu za mir? Ali ništa se ne događa
slučajno kod Boga. Ti ljudi vole Baha'ise, znaju da se mogu
osloniti na nas, na našu lojalnost. Mi smo lojalni vladi bilo koje
zemlje u kojoj živimo.
- Čak i diktatorskoj?
Hooper je pogledao Reubena s neodobravanjem.
- Nije na nama da o tome sudimo, gospodine. Ne miješamo se u
politiku. Naša je misija pridonijeti jedinstvu, a ne diobama.
Reuben je uspio ustati.
- Oboma vam želim sreću - rekao je. Zastao je. - Vi, naravno,
razumijete da na Haitiju nema nikoga tko vam može pomoći ako
upadnete u kakve neprilike? Nema ambasade, čak ni konzulata.
Bit ćete sami.
Jean Hooper sa smiješkom je odmahnula glavom.
- Ne, gospodine - šapnula je. - Ne sami. Baha'u'llah će biti s
nama na svakom koraku našeg puta. I ovdje je sada s nama. On
je sva ambasada koju ćemo mi ikada trebati.
- Drago mi je to čuti - odgovorio je Reuben. Sada je bio u prolazu,
na odlasku.
- Dođite i pogledajte nas - rekao je Doug Hooper. - U početku
ćemo živjeti iza trgovine, samo dok se smjestimo. To je u ulici
Casernes, nedaleko od Nacionalne palače. Samo navratite, bit
ćete dobrodošli.
Interkom je pročistio grlo. Sav razgovor je prestao, kao daje netko
dodirnuo prekidač. Trenutak kasnije stjuardesin glas je
pročavrljao, iskrivljen interferencijom.
- Mesdames et Messieurs. Dame i gospodo, upravo smo dobili
službenu potvrdu da se svi putnici trebaju iskrcati u Jacmelu.
Autobusi će čekati da prebace vas i vašu prtljagu do Port-au-
Princea, gdje se mogu dovršiti imigracijske i carinske formalnosti.
Prilikom iskrcavanja, mole se svi putnici da predaju svoje
putovnice za vrijeme prijevoza do Port-au-Princea, gdje će biti
vraćene na pregled. Mole se putnici s ne-haićanskim
putovnicama da zadrže svoje ulazne karte.
- U ime kapetana Forestala i njegove posade, želim vam se
zahvaliti što ste letjeli s nama. Vjerujemo da ste uživali u
putovanju i unaprijed se veselimo što ćemo vam uskoro ponovno
zaželjeti dobrodošlicu na Haiti Air.
U tišini koja je uslijedila, netko je otvorio vrata. Koraci su se
kotrljali sve do trupa zrakoplova. Izvana su se čuli cvrčci kako
lepeću krilima sve bliže, mlitav, prazan zvuk. Nitko nije imao
jaku želju da napusti sigurnost zrakoplova.

44. poglavlje
Angelina je osjetila raspoloženje ostalih putnika čim ju je Reuben
probudio.
- Uplašeni su - rekla je.
- Zbog čega? - Reuben je bio zaposlen spuštanjem svoje ručne
prtljage s police.
- Zbog toga što su ovdje u Jacmelu umjesto u Port-au-Prin-ceu.
Osjećaju se izloženo, ranjivo.
- Jesmo li u nekoj opasnosti? Slegnula je ramenima.
- Qui sait?
Kada je stupio kroz otvorena vrata i niza stube, Reuben se osjetio
izloženim. Razmatrali su mogućnost krijumčarenja pištolja na
Haiti i odustali, bilo je preopasno. Jensen je obećao da će mu ga
nabaviti za dan ili dva preko veze poznate jedino pod šifrom
Macandal, po vođi robova iz osamnaestog stoljeća. Do tada će
Reuben morati hodati nenaoružan. Politička situacija je bila
nepostojana, vojska i tajna policija postali su zakon za sebe.
Nošenje pištolja moglo bi donijeti nevolje, ali nevolje su mogle
doći u svakom slučaju.
Vidio je kako Hooperovi idu ispred njega u veliku drvenu halu
koja je služila kao glavna građevina terminala, a njihovo
samopouzdanje umatalo ih je poput deke. Zavidio im je, na neki
način.
U terminalu se u zraku osjećao kaos. Na svakom ulazu stajali su
vojnici s puškama, bezbrižni, ali pripravni. Za dva klimava stola,
dva kaplara prikupljali su putovnice i vodili ljude u različite
dijelove hale. Ljudi su započinjali svađe, bilo je sporadičnog
gurkanja i naguravanja.
Reuben je odmah osjetio da je kaos bio više prividan nego
zbiljski. Na maloj platformi, prema najvišem dijelu ambara,
časnik koji je izašao iz zrakoplova vrlo je pažljivo pratio događaje.
Nosio je tijesnu vojnu odoru i meku zelenu beretku ukrašenu
srebrnom značkom za kape. Kraj njega je stajao čovjek mršava
lica u civilnoj odjeći, u bež odijelu i bijeloj košulji s otvorenim
vratom. Nosio je crne sunčane naočale. Sjene su bile otrcane, ali
ne i izraz na ustima ispod. Na zidu iza ovog para visjela je
litografija u boji predsjednika Cicerona obučenog u vojnu odoru.
Na sredini stropa tromo se okretao veliki bijeli ventilator, režući
vrućinu poput šunke.
Dijelili su ljude po sustavu čija logika Reubenu nije odmah bila
očita. Bio je njegov red da pristupi stolu. Vojnik nije rekao ništa,
samo je ispružio ruku za njegovom putovnicom. Reuben je bio na
rubu i nadao se da su tehničari CSA-a dobro obavili posao; ali
kaplar jedva daje i bacio pogled na fotografiju. Dodao je i njegovu
putovnicu na malu hrpu i kimnuo Reubenu. "La-bas!" rekao je na
francuskom. "Tamo." Od Reubena se očekivalo da se pridruži
grupici ljudi koja je uključivala Hoo-perove i trojicu muškaraca
koji su mu izgledali kao Španjolci, vjerojatno Dominikanci.
Kaplar je pogledao u Angelinu, onda u njezinu američku
putovnicu, onda ponovno oštro u nju. Brzo je rekao nešto na
kreolskom, a ona je nerazumljivo promrmljala odgovor. Bez riječi
je trznuo glavom prema otraga, raspoređujući je u drugi red od
onoga u kojem je stajao Reuben.
Reuben je zakoračio prema naprijed. Angelina je upozoravajuće
zatresla glavom, Reuben ju je ignorirao.
- La femme de mon collegue - protestirao je školskim francuskim.
- Avec moi. - Vojnik ga je ignorirao. Reuben je otišao ravno do
stola i položio ruku na čovjekovo rame. Nekoliko stopa dalje,
jedan od naoružanih vojnika povukao je zapinjač na svojoj pušci
i značajno je uperio u Reubena.
- Vrati se, Reuben - rekla je Angelina. - Bit će mi dobro.
-Namjerno je upotrijebila njegovo pravo ime. Izmišljeni Myron
Phelps, mislila je, bio je krhak, natjerat će je na indiskrecije.
Ali kada gaje nazvala Reuben, to gaje približilo njoj. Približavao
se; pomislila je kako ga ponovno želi.
Bez upozorenja, u blizini je nastalo komešanje. Čovjek sa
sunčanim naočalama ugledao je nekoga u gomili. Šapnuo je
nešto časniku, onda se okrenuo i pokazao. Nije ni pokušao
sakriti tu kretnju. Časnik je kimnuo dvojici svojih ljudi. U tom je
trenutku meta - mladić u poodmaklim dvadesetima, u plavoj
majci i trapericama - vidio da su ga opazili. Pokušao je pobjeći,
ali ga je zadržao drugi čovjek u civilnoj odjeći koji je nosio mali
pištolj. Jedan od vojnika pokrenuo se da mu pomogne. Čovjek se
kratko opirao, onda se srušio i dozvolio da ga odvuku prema
maloj platformi. Jedna žena je vrisnula, ali su je prijatelji na silu
zadržali.
Čovjek sa sunčanim naočalama sišao je s platforme. Nije se
naprezao, nije pokazivao emocije. Ruke su mu bile u džepovima,
oči sakrivene. Vrlo ekonomičnim pokretom pokazao je vojniku da
se makne. Ovo je bio policijski posao, on je bio nadležan. Iznad
njega, na stropu, ventilator se lijeno kretao u jalovom krugu.
Policajac je odmjerio svoju žrtvu odozgo do dolje. Postavio je
nekoliko pitanja, ali nije dobio niti jedan odgovor. Uhićenik je bio
nervozan, stalno se prebacivao s noge na nogu. Ljudi su se
pretvarali da ne vide, trudili se ne gledati. Jedna je žena plakala.
Redovi su se ponovno micali.
Treći policajac pojavio se niotkuda. Bio je stariji od ostalih i nosio
plavo odijelo i staru, izlizanu kapu.
- Tonton - prošaptala je Angelina. - Još ih ima.
Drugi i treći policajac uhvatili su zatvorenika čvrsto pod ruke.
Nije im se opirao. Čovjek u sunčanim naočalama ponovio je svoja
pitanja, ili je, možda, smislio nova. Njegov uhićenik ili nije htio ili
nije znao odgovoriti.
Sunčane naočale skliznuo je rukom u džep i izvukao je držeći
mali bijeli predmet. Lopticu za golf. Zavitlao ju je u zrak tri ili
četiri puta, a onda je stisnuo u šaku. Mirno je udario svog
zatvorenika šakom u solarni pleksus. Čovjek se pokušao presa-
viti, ali su ga čuvari čvrsto držali, spremnog za nastavak. Naredni
udarac bio je jači, mnogo jači. Čovjek se zagrcnuo. Čvrsto
su ga držali. Treći udarac je nešto proparao. Čuo se zvuk kida-
nja, a na ustima zatvorenika pojavila se pljuvačka poprskana
krvlju. Sunčane naočale povukao je šaku na još jedan zamah.
U tom trenutku čuo se povik. Reuben je pogledao uokolo i vidio
Douga Hoopera kako korača prema platformi, sav u rukama i
nogama i ogorčenosti.
- Isuse! - prošaptala je Angelina. - Ovo je samoubojstvo. Hooper
se razjario. Vojnik gaje pokušao zadržati, ali ga je ovaj
neceremonijalno gurnuo s puta. Nekoliko trenutaka kasnije,
Amerikanac je bio na platformi. Dva pomoćna policajca pustila
su svoj plijen koji je bio na koljenima, gušio se, hvatao zrak i
pljuvao krv. Hooper je stavio ruku čovjeku na rame i obratio se
policajcu u sunčanim naočalama.
- Ma tko vi, dođavola, mislite da ste, gospodine? - zaurlao je. - Ne
možete samo tako udarati ljude. Vraški je sigurno da ću izvijestiti
o ovome kada dođem u glavni grad.
Čovjek u odijelu bež boje pogledao je uokolo, najprije na svoje
pomoćnike, onda na časnika na platformi. Zbunjeno su se
pogledali. Hooper je prišao korak bliže policajcu.
- Hej, ti - prozvao je. - Gledaj me dok ti se obraćam, k vragu.
Hoću tvoje ime i neko objašnjenje. Ja sam osobni prijatelj
generala Valrisa.
- Ne zabadaj nos u stvari koje te se ne tiču, blanc. Reuben je
pogledao oko sebe. Jean Hooper je stajala oko
šest stopa od njega i usredotočeno se molila.
- Nitko ne može odstraniti poteškoće kao Bog - mrmljala je. -
Hvaljen budi Bog. On...
- Gospođo Hooper - Reuben ju je uhvatio za rame. - Gospođo
Hooper, mislim da biste trebali otići tamo i dovesti svog supruga
prije no što nastanu neprilike. Mislim da nije svjestan u što se
upliće.
Na trenutak se učinilo da Jean Hooper ne prepoznaje Reubena.
Bilo je neke praznine u njenom pogledu koja ga je mučila. Onda
su joj se oči promijenile i opet je bila prisutna.
- Ne brinite, gospodine Phelps. Potpuno je siguran. Vidjet ćete. -
Nije bila samodopadna ili samouvjerena ili nešto
takvoga, prosudio je Reuben; naprosto nije mogla pojmiti što se
uistinu događa. Ilije možda stvarnost koju je ona vidjela, bi-la
drugačija. Ali i nije bilo neke razlike: Doug Hooper će ipak
stradati.
Nije trebalo puno vremena. Čovjek sa sunčanim naočalama nije
izgubio živce. Nitko nije izgubio živce, osim visokog Amerikanca.
Zakoračio je skroz do policajca i zgrabio ga za rever. Policajac je
pucnuo prstima. Jedan od njegovih pomoćnika posudio je pušku
od obližnjeg vojnika, koraknuo prema Hoope-ru i čvrsto mu
nabio kundak u lice. Amerikanac se bez glasa srušio. Obraz mu
se otvorio do kosti i krvario je.
Jean Hooper se onesvijestila. Angelina je otrčala do nje, vojnik za
stolom je nije primijetio. Čovjek sa sunčanim naočalama
pogledao je uokolo, ugledao grupicu i prekoračio do tamo.
- Vous etes avec l'Americain? Angelina se osovila na noge i
objasnila.
- Ne, bio je s nama u zrakoplovu, to je sve. Ovo je njegova
supruga. Nikada prije nisu bili na Haitiju, još ne razumiju.
- Razumiju?
- Poštovanje. Nemaju poštovanje.
Policajac je kimnuo. Reuben je primijetio da ima pokvarene zube.
- Odvedite ga - rekle su sunčane naočale - prije nego nastra-da.
Kada dođe k sebi, objasnite mu. Objasnite mu o poštovanju.
45. poglavlje
Autobusi su otišli pet minuta poslije toga. "Autobusi" je bilo krivi
naziv: sve čega se itko ovdje mogao domoći u tako kratkom
vremenu bila su dva tap-tapa, stari kamioni bojom, limom i
drvenim oblogama pretvoreni u kompromis između teretnog
kamiona i golemog zajedničkog taksija. Neukusne slikarije i
čudesni slogani davali su im lud, cirkuski izgled. Jedan je nosio
natpis po cijelom gornjem kraju "Celui qui dort dans la paresse se
reveillera dans la misere. " Onaj tko zaspe u lijenosti, probudit će
se u bijedi.
U gužvi je Reuben uspio zadržati Angelinu sa sobom. Pomogli su
Jean Hooper povući njenog supruga u autobus i napraviti mu
mjesta na jednoj od dvije drvene klupe koje su se pružale po
stranama tap-tapa.
Hooperova je rana jako krvarila, ali nije bilo nikakve nade da će
se za nju moći propisno pobrinuti sve dok ne stignu u Port-au-
Prince. Postarija Haićanka kvocala je oko onesviješte-nog čovjeka
nekoliko minuta, otišla i na kraju se vratila s nekim mekim,
toplim oblogom koji je položila na ranu. Hooper je zastenjao i
kratko se borio, ali nije povratio svijest. Žena je objasnila
Angelini da uvijek putuje s torbom ljekovitih trava za slučaj
bolesti. Oblog je sadržavao cadavre gate, aloeu veru, ga-vez,
boražinu, crvotočinu i još nekoliko dodataka koje Angelina nije
prepoznala. To će efikasno ublažiti krvarenje dok liječnik ne
sašije rubove rane, ali čak je i starica priznala da je to samo
privremeno rješenje. Reuben se nadao da će Hooper do tada
ostati nezapažen; ali mislio je da to i nije baš vjerojatno.
- Mora otići dokteu feuillesu kada dođe u Port-au-Prince -rekla je
i dala Angelini ime jednog dobrog čovjeka. Angelina je zapisala
ime, ali znala je da Hooper nikada neće otići tamo. Poput svih
misionara, i on je volio davati ali nije znao primati. To će biti
njegova propast.
Jean Hooper je bila neobično beskorisna, kao daje šok zbog
incidenta slomio nešto krhko i osamljeno u njoj, nešto što njezina
vjera nije mogla potpuno obnoviti. Ili nešto što ta vjera nije ni
prepozna vala. Sjedila je na klupi kraj svoga supruga, blizu, ali
ga nije dodirivala, mali molitvenik zelenih korica držala je u
jednoj ruci i čitala barokna zazivanja jednolično pjevnim glasom
koji se činio čudno udaljenim i od nje i od njene okoline.
Autobusu su dodijeljena dva vojnika, po jedan je stražario na
svakom kraju. Tehnički rečeno, putnici su još uvijek bili u
tranzitu i trebalo ih je nadgledati sve dok ne završe s carinskim
formalnostima. Izgledalo je da je vojnicima dosadno. Ignorirali su
putnike i oni su ignorirali njih. Imali su francuske karabine F-l 1.
Puške su bile kalibra samo .22, ali u ograničenom prostoru tap-
tapa njihova se prisutnost mogla osjetiti.
Tap-tap je bio neudoban, ali solidno je napredovao cestom prema
sjeveru. Iz nekog je razloga nova direktna autocesta za Leogane
bila zatvorena, i bili su prisiljeni ići starom cestom po riječnoj
dolini preko Trouina i Carrefoura Fauche.
Tama nije bila potpuna. Kada je prošla oluja, veliki je mjesec, s
rubovima obrubljenim zlatom, zauzeo mjesto na nebu. Cesta je
bila patchwork od blata i kišom ispunjenih rupčaga. Ostalog
prometa nije bilo, nitko nije hodao ili vozio niti u jednom pravcu.
Izgledalo je kao da su pali s ruba svijeta u prazninu kiše i
mjesečevog svjetla. Tap-tap se truckao i drndao u prvoj i drugoj
brzini, njegove zakržljale opruge bile su beskorisne na drmusavoj
i neravnoj cesti. Ponekad, kada je tap-tap pronašao lakši dio i
kada se buka motora smanjila, preko otvorenih polja vuklo se
zujanje žaba i cvrčaka.
Pored njih su neravnomjerno prolazili zaseoci, samo hrpice
slamom pokrivenih caillesa koje su se nesigurno držale za strane
malog autoputa. Vrata i prozori bili su čvrsto zatvoreni. Nitko nije
izašao gledati kako prolaze. Na Haitiju se samo sans poel -
članovi Bizango tajnih društava - i policija kreću noću.
Slijedili su korito rijeke sve do Trouina, prelazeći njezine nabujale
vode uvijek iznova dok su se borili prijeći u maloj brzini. U
Trouinu je vozač skrenuo ulijevo kod crkve i počeo se polako
spuštati na sjevernu obalu. Iza njih se kotrljao drugi tap-tap s
preostalim putnicima. Kretanje prtljage bilo je nedokučiva
misterija. Većina putnika je od svoje odustala kao daje
izgubljena.
Uska cesta je na mahove skretala i vijugala, kao da su je nejasni
farovi svakog trenutka urezivali u tamu. Jednom se niotkuda
pojavilo malo groblje, niski isprani grobovi iza nagruvane živice
mediciniera. Niti na jednom prozoru nije bilo stakla i noćni je
povjetarac brisao kroz autobus, u početku osvježavajući, a onda
prohladan. Iz tame je do njih dopro miris cvijeća sa svojim
noćnim vonj em, ironičan i težak.
Kod Carrefoura Fauchea su skrenuli desno, na glavnu cestu
poluotoka. Bližila se ponoć. Negdje između Fauchea i Duforta,
izgubili su drugi tap-tap. Reuben se sjećao da je vidio njegova
svjetla kada su skretali na širu cestu. Nakon pet minuta više nije
bio tamo. Nije se pojavio čak ni na dugom, ravnom odjeljku.
Reuben je spomenuo taj nestanak Angelini koja je opet to rekla
jednom od vojnika. Rekao joj je da začepi i sjedne.
Doug Hooper je dolazio svijesti. Na trenutak su mu oči za-
treptale i otvorile se i Reuben je pomislio da je u njima vidio
bljesak hladne ljutnje. Onda gaje preplavio bol i oči su mu se, bez
njegove volje, zatvorile. Tap-tap je naglo skrenuo i gadno bacio
Hoopera na stranu. Ispustio je jauk, bez riječi, potresan. Njegova
je supruga povećala napore da probudi nesklonog Boga. Ona
starica je pretražila svoju torbu i izvadila plavu začepljenu
bočicu. Uzevši Hooperovu glavu u jednu ruku, uspjela je otvoriti
mu usta, odčepiti bocu i dati mu nekoliko kapi tamno-smeđe
tekućine. Hooper se jednom zakašljao, onda se opustio.
Angelina je pitala ženu stoje to dala Hooperu. Ona je samo
slegnula ramenima i brzo vratila bocu u torbu. O nekim se
lijekovima ne govori. Ali što god da je to bilo, imalo je trenutačan
učinak. Za nekoliko trenutaka Hooper je ponovno bio bez svijesti.
Prolazili su kroz Leogane. Ovdje je cesta bila bolja, asfaltirana na
većem dijelu. Na znaku je pisalo "Port-au-Prince 30 km". Uskoro
će biti tamo. Nitko im nije rekao vode li ih u grad ili u zračnu
luku. Vjerojatno ovo drugo. Nitko noćas neće mnogo spavati.
Tap-tap je upravo prešao prvi od dva mosta preko rijeke
Momance kada je vozač ispred sebe ugledao cestovnu blokadu.
Dva policijska džipa bila su popriječena preko ceste. Na sredini
autoceste stajao je jedan policajac u odori i mahao crvenom
svjetiljkom amo-tamo. Vozač tap-tapa pritisnuo je kočnice i
zaustavio se nekoliko stopa od prvog džipa.
- Što se događa? - pitao je.
Policajac ga je ignorirao. Otvorila su se vrata bližeg džipa i iz
njega je iskoračio neki čovjek. Kada je prolazio kroz svjetla farova
idući prema prednjim vratima tap-tapa, Reuben mu je na brzinu
ugledao lice, oči koje su sve vidjele skrivene iza sunčanih
naočala. Bio je to tajni policajac iz zračne luke, onaj koji je
naredio da udare Douga Hoopera. Očito, glavna cesta Jac-mel-
Leogane nije bila tako neprolazna kako je njima bilo nametnuto
da vjeruju.
Onaj čovjek u bež odijelu popeo se u tap-tap, a slijedio ga je mlađi
policajac u odori. Atmosfera je bila napeta. Na policajčev znak,
vozač je ugasio mašinu. Golema tišina ispunila je vozilo. U daljini
se dvaput oglasila sova.
Tajni policajac polako je pogledao gore-dolje po autobusu. Oči
mu se nisu zaustavile niti na Dougu ni na Jean Hooper. Izgledalo
je kao daje zaboravio na incident. Jean se umirila, kotrljajući
tihu molitvu - ako su to uopće i bile molitve - iza napetih usana.
Policajac je posegnuo u svoju bež jaknu i izvukao dvije knjižice,
američke putovnice. Otvorio je prvu, pa drugu.
- Phelps - rekao je. - Profesor Myron Phelps i Madame Angelina
Hammel. - Podigao je pogled. - Molim vas da se javite. - Govorio
je engleski s američkim naglaskom.
Ovo je bila formalnost: u putovnicama su bile njihove fotografije.
Reuben je ustao.
- Što želite?
- Pođite sa mnom, molim.
- Kamo?
Čovjek nije ništa odgovorio. Vratio je putovnice u džep, okrenuo
se i vratio niza stube. Čuli su njegove korake na asfaltu dok je
hodao do džipa. Onda lupanje vratima. Onda tišinu. I na kraju
noć koja je čekala.

46. poglavlje
Brzo su vozili prema Port-au-Princeu, noć se oko njih
zgušnjavala, prvi neugodan miris zagađenja nagomilavao se u
morskom zraku. Njihov je džip vozio naprijed, s njima i s
čovjekom u odori Tonton Macoutea, iz zračne luke. Čovjek u
odijelu bež boje slijedio ih je u drugom automobilu kojega je vozio
mlađi policajac.
Ubrzo nakon Thora, skrenuli su desno, idući u brda iznad
glavnog grada. U blizini grada priroda više nije bila tako
opustošena. Kraj njih su se vukli auti i kamioneti, glasno trubeći
uz i niz strma brda. Na rubovima, u nezgrapnim konvojima,
gegale su se mule natrpane vrećama i hrpama ogrjevnog drveta.
Po jednoj strani ceste, sve u istom pravcu, prolazio je niz od po
dvije seljanke: na glavama su nosile košare pune voća i povrća
koje će u zoru biti na prodaju na gradskom trgu Marche de Fer.
Svi kraj kojih su prošli, bilo za volanom ili pješice, pretvarali su
se da ih ne vide. Na hrđavom znaku je pisalo "Petionville".
- Tu blizu sam živjela - šapnula je Angelina Reubenu. - Gore u
brdima, daleko od gužve, daleko od prljavštine. Nije se mnogo
promijenilo otkada sam posljednji puta tu bila. Bogati još uvijek
imaju svoje vile i klubove. Siromašni još uvijek žive u Port-au-
Princeu. - Kao da je htjela potvrditi njezine riječi, strelica svijetle
mjesečine obasjala je bijelu vilu smještenu nad usponom, s lijepo
uređenim, zakrivljenim balkonom okrenutim prema moru i
prilazom zatrpanim tropskim biljem i grmljem velikih
svjetlocrvenih listova i malih zeleno-žutih cvjetova, te s ukrasnim
stabalcima s afričke obale. U visokom prozoru uokvirenom
tropskom puzavicom sitnih cvjetova, svijetlilo je usamljeno svjetlo
koje je bdjelo iza blijedih roleta. Reuben je
pogledao Angelinu kao daje prvi put vidi.
Nekoliko trenutaka kasnije, džip je bučno uletio na elegantni trg
obrubljen čempresom. Na jednom je uglu bila katolička crkvica.
Nasuprot nje, hotel Choucoune još je vrvio veseljacima. Vani na
šljunku bilo je nekoliko skupih automobila koje je čuvao čovjek u
izlizanoj kapi, žalosna izgleda. Prošli su pored hotela i zaustavili
se uz manju građevinu čija bi funkcija bila očita i bez znaka
iznad vrata na kojem je pisalo "Garde d'Haiti". Drugi džip se
parkirao hraj njih i izašao je čovjek u odijelu bež boje.
Uveli su ih unutra. Vrata su vodila u četvrtasto predvorje koje se
u stražnjem dijelu sužavalo u dugačak uski hodnik. Gole su
žarulje visjele malo iznad visine čovjeka i svaka je iz-rezbarila
svoje usko područje vlasti. Nekoliko njih okruživao je stari papir
za muhe, s debelim slojem tijela mrtvih insekata. Mrtve muhe,
mrtav zrak, mrtvi životi. Na zidovima su bili prikačeni redovi
affichesa, svi s tekstovima vladinih deklaracija: zakoni i uredbe,
izvaci iz krivičnog zakonika, decrets, regle-ments, avis,
ordonnances de police. Rubovi affichesa bili su krhki i zavrnuti.
Drvena stolica i drveni stol počivali su kraj jednog zida, ispod
fotografije predsjednika Cicerona. Na tom su mjestu prije bile
druge fotografije: znakovi nestalih čavala još su se vidjeli na
nepopravljenoj žbuci, poput rana od malih, nepotrebnih
razapinjanja. U blizini toga je velikim slovima napisan slogan,
žarkonarančast na svjetloplavom: Continuerons la revolution
contre la tyrannie, la despotisme, et le Duvalierisme.
Nitko nije sjeo za stol. Nitko se nije naslonio na zid. Na ulazu je
bio zrak pun praznine, nabijen, pun iščekivanja. Odnekud, iz
blizine, slabo zujanje neke naprave sviralo je uspavanke noći,
nepodmazano, gorko, neprimamljivo. Čovjek u bež odijelu
prljavim ih je noktom usmjerio u hodnik sa stražnje strane. Kada
su ušli, zvuk naprave je izblijedio i izgubio se. Večeras nema
uspavanki.
Ovdje je planinska prohladnost koja je Petionville činila tako
popularnim kod bogatih i moćnih, postala reumatična, priljepčiva
studen. Reuben je očekivao plač i urlike, klišee policijske države;
ali ništa ogavno nije pomutilo tišinu. Ništa osim zvuka njihovih
koraka koji su bacali šuplju jeku na betonu punom mjehurića.
Na kraju hodnika bilo je crno metalno stubište koje je vodilo
gore, na sljedeći kat. Na mjestu gdje se izlazilo na malo od-
morište, skrenuli su lijevo niz sporedni hodnik koji je,
neminovnošću sna, vodio do jednostrukih vrata s čeličnim
rubovima. Na vratima nije bilo imena, samo broj: AP7. Ispod
broja su revno prebojane neke druge brojke. A ispod toga?
Čovjek u bež odijelu je pokucao. Ovdje on nije bio kralj, možda
čak ni princ. Ali još uvijek je imao sunčane naočale. Čovjeku su
potrebne njegove iluzije. Glas je pozvao "Entrez" i ušli su.
Nije to bila, Reuben je odlučio kada je kasnije mislio o tome,
neka značajna soba. Time mu je bilo teže razumijeti zašto ga je
tako uznemirila. Možda je sa sobom iz New Yorka ponio vizije
zidova umrljanih krvlju. Možda je očekivao žarka svjetla i
ulovljena lica koja se sjaje od znoja. Uopće nije bilo tako. Bilo je
jednostavno i mirno, svjetovna soba u predgrađu obrubljenom
drvećem. Prozori su bili zatvoreni kapcima, prazni. Zidovi su bili
ružičaste boje lososa, potpuno goli. U jednom je uglu visio kavez
za ptice, bijeli, rokoko, dolje prekriven sjemenjem. U sredini, na
drvenoj prečki, smjestila se tangara1 glatkog i urednog ružičastog
perja, a njezine male crne oči, gorljive i žestoke, promatrale su ih
kako ulaze.
Na jednostavnom metalnom stolu, priprosta svjetiljka za čitanje
bacala je meki sjaj na oznake drugog korisnika ove prostorije. Bio
je to muškarac srednje visine, mulat, star oko četrdeset godina,
više profinjen nego zgodan, tužnih očiju, teških kapaka, istrošen.
Nosio je jednostavnu bijelu platnenu košulju i tamnozelenu
kravatu od kineske svile, savršeno svezanu. Kada
1 Tangara - ptica slična zebi

bi ga bio prisiljen opisati pod nekim drugim okolnostima, Reuben

bi možda pretpostavio da je po zanimanju bio pjesnik ili
glazbenik. Oko njega je lebdio neki ranjeni intenzitet, gorljivost ili
isprobavanje koje je sugeriralo inspiraciju ili bol, jako zatomljene.
U ruci je držao nalivpero, namješteno nad listom papira. Upravo
je pisao ili trebao početi pisati. Neodlučnost se činila namjernom,
dijelom igre koju je igrao, gestom bez nekog drugog značaja osim
da druge drži u napetosti odluke. Na stolu nije bilo ničeg drugog,
samo svjetiljka i list papira. Reuben je brzo pogledao uokolo.
Cijela je soba bila gola. Kavez za ptice kao ukras, stol za pisanje,
stolica za sjedenje. I u jednom uglu druga stolica, teža od prve,
zakucana za pod.
- Hvala, kapetane Loubert - rekao je čovjek iza stola. - To bi bilo
sve za sada. Ostavite putovnice i idite.
Čovjek u odijelu bež boje izvadio je putovnice iz džepa i ostavio ih
na stolu. Vrata su se za njim zatvorila. Tišina koja je ostala bila
je opipljiva, nabijena. Po prvi put cijelo veče, Angelina je izgledala
istinski na rubu.
- Ispričavam se - rekao je čovjek iza stola, govoreći tečnim
engleskim, s jedva vidljivim naglaskom. - Kažu mi da ste imali
težak let, da vam je zrakoplov skrenut s rute. A sada su vas
dovukli ovamo k meni, miljama od vašeg odredišta, kroz tu
groznu haićansku prirodu.
Ustao je i izašao iza stola. Stolica je neprijatno zagrebla po podu.
U jednoj je ruci držao putovnice.
- Kako si, Angelina? - pitao je. Nasmiješio se širokim, nein-
hibiranim osmijehom, bez dubine. Pomaknuo se prema njoj, ali
je zadržao malu udaljenost. Angelina je ostala tiha, očiju uprtih u
pod.
- Zašto mi nisi pisala? Zašto mi nisi javila da dolaziš? Mogao sam
te dočekati u zračnoj luci, prištedjeti ti mnoge nevolje. Ne želiš
nevolje, zar ne? - Približio se, stavio dlan jedne ruke na Angelinin
obraz. Izgledala je uznemirena njegovom blizinom. Uznemirena,
ali ne uplašena.
- Nije bilo vremena - rekla je. - Bila je to odluka u zadnji čas.
Čovjek ju je čvrsto pogledao.
- Očito - rekao je. Spustio je ruku i okrenuo se Reubenu.
- Zao mi je - rekao je. - Nisam se predstavio: major Belle-garde,
šef sigurnosti ovog departementa. Moja jurisdikcija pokriva Port-
au-Prince i okolno područje. A vi... - Bacio je pogled na
Reubenovu putovnicu. - Vi ste profesor Myron Phelps. Rickov
prijatelj. - Bellegarde je ispružio ruku. Reuben ju je prihvatio.
Rukovali su se kontroliranom formalnošću koja se nekako nije
činila na mjestu.
- Imam čast biti Angelinin brat - nastavio je Bellegarde. -Rickov
šogor. Priznajem da ga nikada nisam dobro upoznao, ali ipak me
je potresla vijest o njegovoj smrti. I pod takvim strašnim
okolnostima. Čuju se užasne stvari o New Yorku. Jesu li išta
bliže njegovom ubojici?
Reuben je slegnuo ramenima.
- Ne bih znao reći. Čujem da bi policija mogla zatvoriti slučaj
zbog nedostatka dokaza.
- Ali to je apsurdno! - Bellegarde je pažljivo promatrao svoju
sestru. - Ma pauvre Angelina, tako mlada udovica. Tugujem zbog
tebe.
Major se naglo okrenuo i vratio do svog sjedala. Još uvijek se nije
ispričao što nema stolica.
- Sto želiš od nas, Max? - pitala je Angelina. Izgleda da je se baš
nije dojmila njegova frivolna predstava o sućuti.
- Vidjeti vas, to je sve. Zadovoljiti svoju znatiželju. Podsjetiti vas
da Haiti nije uvijek... sigurno mjesto. N'est-ce pas?
Raširio je putovnice po stolu, pomalo poput krupjea kada
priprema stol za partiju karata.
- Shvaćaš, valjda, da u slučaju neke nevolje ne možeš dobiti
diplomatski imunitet?
- Ne očekujemo nikakve nevolje - rekla je Angelina. Ovo je bila
igra u kojoj nitko nije mogao govoriti istinu.
- Naravno da ne očekujete. Ali nevolje ponekad dođu, željeli mi to
ili ne. To je priroda nevolja. - Zastao je i gurnuo putovnice prema
kraju stola, kao da ih je pozivao da dođu do njega i pokupe ih. -
Vi shvaćate moju funkciju ovdje? Nismo više
Tontons Macoutes. Mi smo Bureau de la Securite Nationale.
Ljudi nas se ne boje kao što su se bojali Tontonsa. Dolaze nam
kada se nađu u nevolji. Naša je dužnost spriječiti nevolje, bilo
kakve nevolje. Vi to razumijete, zar ne?
- Je li zbog toga jedan vaš čovjek dao da se američki građanin
napadne kundakom puške večeras u zračnoj luci Jacmel?
-Reuben je nagomilavao ljutnju zbog ovog incidenta i nije je
mogao izbaciti sve do sada.
Bellegarde nije ni trepnuo.
- Taj je incident zapažen. Gospodinu Hooperu se neće suditi. Ali
mora se naučiti biti pažljiv. Shvaćam da ima određene religiozne
veze, da se posvetio filozofiji odanosti državi. Očekujemo velike
stvari od čovjeka s takvom filozofijom. On bi zauzvrat mogao
nešto očekivati ovdje. Ali on najprije mora naučiti gdje takva
odanost započinje. - Bellegarde je zastao. Tangara je zapjevala i
utihnula. Krila su joj postala slaba od duge zatoče-nosti.
- A vi, profesore - nastavio je major. - Koja je svrha vašeg
posjeta? Pretpostavljam da postoji nekakva svrha, da niste ovdje
samo zbog napadaja nostalgije.
- Myron je ovdje da bi nastavio Rickovo istraživanje - rekla je
Angelina, malko suviše užurbano.
- Da, naravno, Rickovo istraživanje - ponovio je Bellegarde kao
jeka. - Afrički utjecaji na ranu haićansku kulturu. - Usrdno se
nasmiješio. - Naši su zapisi iznenađujuće potpuni. Ništa ne
bacamo. Čak ni iz starih dana. Zastao je i obratio pažnju na
Reubena.
- Oprostite mi, profesore, ali nije li vrijeme predavanja? Ne biste li
trebali biti - gdje ono? - Long Island University, i dijeliti znanje i
mudrost? Ljeto je vrijeme za istraživanje, nije li tako?
- Imam studijsku godinu - odgovorio je Reuben. Prerječito,
pomislio je Reuben. Prespreman s pravim odgovorom.
- Shvaćam. Da, naravno, studijska godina.
- Planiramo izdati Rickovu zadnju knjigu, onu na kojoj je radio
kada je ubijen. Možda čak izdamo i festschrift, memo-rijalni
svezak. - Reuben je žurno nastavio. Bio je nametljiv,
trošio sva objašnjenja u jednom naletu, ali soba ga je gonila,
naboj u njoj, nagost. - Odlučio sam doći ovamo, povezati sve što
je dosad nepovezano. Rick je ostavio mnogo tragova.
Bellegarde se nasmijao. Izgledalo je to kao prilično pošten
osmijeh, neusiljen.
- Tragovi. Govorite kao policajac, profesore. Morate naći vremena
da me posjetite, volio bih porazgovarati o vašim tragovima. Stari
kontinent, taj novi svijet, sve to. Bit ćemo u vezi, zar ne?
- Pa naravno. Prirodno.
- Ne, to uopće nije prirodno, profesore. Bilo bi prirodno
izbjegavati ovo mjesto koliko god je to moguće. Alija inzistiram na
našim neobveznim razgovorima. Nos petites causettes. To nije
američki stil, znam, ali prisilit ću vas na malo prisnosti. Angelina
me, naravno, dobro pozna. Ona nema potrebe sa mnom
neobvezno razgovarati ili biti prisna, nije li tako Angelina?
Angelina je odmahnula glavom nježno, patetično.
- Ali vas, profesore, želim vas pripaziti kao otac. Želim se uvjeriti
da ste sigurni. I Angelinu, naravno. Kao brat. Ne biste mi
vjerovali, ali čuo sam glasine o njenoj smrti. - Bellegarde je
uhvatio Angelinin pogled, zlonamjerno. Nije se nasmijao. - To su,
jasno, neosnovane glasine: svjedokom sam tvoje prisutnosti
večeras ovdje. Nisi duh, zar ne, Angelina? Ili jedan od naših
notornih zombija? Zombi cadavre možda, ili zombi astral?
-Oklijevao je. - Ne, mislim da nisi nijedan od njih. Djeluješ mi
živo, kao i uvijek. Ali glasine me živciraju. One su neka vrsta
neuroze, oboljenja koje prijeti samoj osnovici društva. Mi ovdje
na Haitiju vrlo ozbiljno uzimamo glasine. Moj je posao njihovo
eliminiranje.
Bellegarde je ustao. Još jednom se okrenuo prema Reubenu.
- Prihvatite moj savjet, profesore. Obavještavajte me o svojim
aktivnostima. U ovo doba godine klima može biti vrlo nepovoljna
za strance.
Uzeo je putovnice sa stola i uručio ih Reubenu i Angelini.
- Evo - rekao je. - Moraju biti na sigurnom. Možda bi vam bilo
bolje s putovnicom nekoga iz Bizango udruženja. To će vam
omogućiti slobodno kretanje noću, kamo god poželite ići. Sans
poel idu kamo god žele. Ali vi znate sve o Bizangu.
Ni Reuben ni Angelina nisu ništa rekli. U kavezu je tangara
promatrala i slušala.
- Ne znam gdje namjeravate odsjesti za vrijeme vašeg posjeta, ali
bih izuzetno cijenio da me obavijestite. Bit će dovoljan telefonski
poziv: ovih dana telefoni jako dobro rade. Naš voljeni predsjednik
daje sve za učinkovitost. Rađa se novi Haiti. Vidjet ćete.
- Za večeras vam preporučam da odsjednete u Choucouneu
preko puta. Samo spomenite moje ime: imat ćete povlastice.
Prtljaga vam je već odnesena tamo. Sve je sređeno. - Značajno je
pogledao Angelinu. - Ništa nije dirano. Imaš moju riječ za to.
Reuben je kimnuo.
- Hvala - promrmljao je. Glupo se osjećao. Izgledalo je da ga
Bellegarde nije ni primijetio.
- Angelina - rekao je major. - Volio bih da imaš nešto, neki
spomen na ovaj ponovni susret. Evo. - Otišao je do kaveza i
otvorio vrata. Tangara je zalepetala krilima i poskočila na prečki.
Bellegarde je zazviždao i kliznuo rukom prema ptičici. Uhvatio ju
je vješto, jednim pokretom. Skoro je odletjela kada ju je uzeo.
Pružio ju je Angelini. - Tvoja je - rekao je. - Hotel će ti naći kavez
za nju. Nema imena. Možeš je zvati kako god hoćeš.
Uzela je pticu od njega, trepćući malo kada se zakoprcala u
njenoj sklopljenoj ruci. Bellegarde se nasmijao i otvorio vrata.
Kada su krenuli, Reuben je bacio pogled na pod, gdje mu je nešto
zapelo za oko. Na drvenom podu, kraj dovratka, bilo je tragova
krvi. A kraj krvi, kao komad slonovače, ljudski zub. Reuben je
podigao pogled. Bellegarde je prihvatio njegovu ruku i stresao je.
Svjetlo iz hodnika palo je preko njegova tijela, bacajući dugu
sjenu nazad preko poda, na drugu stolicu, stolicu zakucanu za
pod.
Čovjek u bež odijelu čekao je da ih opet izvede. Išao je ispred
njih, nazad niza stube, uskim hodnikom, u uspavano predvorje.
Nisu izmijenili ni riječi. Vani su obojena svjetla još
uvijek obasjavala hotel. Bio je kao brod u prolazu, bijel i strašan
u noći.
Angelina je otvorila ruke. Na smrt je zgnječila ptičicu. Njezine
crne oči zurile su u nju, a nisu ništa vidjele. Tiho ju je ispustila
na pod. Zrak je bio hladan. Tresla se dok su išli prema hotelu.

47. poglavlje
Daleko dolje, more je mrmljalo i treperilo u sumaglici jutarnje
vreline. Izgledalo je kao da nikada i nije bilo oluje, kao da je
nikada više i neće biti. U daljini, zastrt izmaglicom i bijelim
oblakom, Ile de la Gonave označavao je početak dubokih voda
zapadnog zaljeva. Na sjevernoj strani, iza ravnice Cul-de-Sac,
zelene i plave planine dodirivale su bakreno nebo. A iza tih
planina, još više planina, poput opsesije; bile su sve tamnije kako
su dobivale na snazi.
Auto se zatresao kada je udario u rupu na cesti. Samo trenutak
kasnije više nisu bili na suncu, tandrkali su se u strmim
sjenama pored niza odrpanih drvenjara, sa strehama boje
paprenjaka i rešetkastim kapcima, iskrivljenim i potrganim, u
kriča-vim bojama punim mrlja, oguljenim. Mali Peugeot skrenuo
je na oštrom zavoju, zamalo bacivši torbe nesigurno složene na
krovnom prtljažniku. Bilo je skoro podne.
Angelina je bila u iskušenju da ostane u Petionvilleu. Osjetila se
začahurenom u hotelu. Začahurenom i zavedenom. Čiste bijele
plahte, prohladan zrak, svjež stolnjak na stolu za doručak, vruća
čokolada a la frangaise. Polako je doručkovala, razmišljajući o
novcu od osiguranja koji bi joj uskoro mogao pristići, o tome
koliko će noći bijelih plahti njime moći kupiti.
Onda je došao Reuben i razorio joj idilu. Proveo je besanu noć,
mučili su ga smušeni snovi i male noćne more. Bellegarde je sve
znao, znao je i prije njihova dolaska, očekivao ih je. Je li to bila
izdaja ili prigoda ili jednostavna komedija pogrešaka? Više no
ikada, Reuben se osjećao poput pijuna u nečijoj smrtonosnoj igri.
Bi li trebao reći Angelini da zna da je Bellegarde bio u New Yorku,
da su se brat i sestra već tamo sreli?
- Moramo otići - rekao je. - Bellgarde nas zanovijeta, uporno nas
ismijava. Najbolje što možemo napraviti je da mu se maknemo s
puta. - Došao je u njezinu sobu nakon što je završio s doručkom
u svojoj. Sjedili su vani, na njenom balkonu i gledali dolje, na
dvorište hotela.
- Ne možeš to napraviti - promrmljala je dok je zagrizala u
čokoladni brioš.
- Zašto ne?
- Vidjet ćeš - rekla je. Tanki mlaz otopljene čokolade curio joj je
niz bradu. Lijeno gaje oblizala.
- Zašto mi nisi rekla za njega? Zašto me nisi upozorila?
- Od kakve bi to koristi bilo? Prije ili kasnije morao je saznati za
naš dolazak. Bilo je samo pitanje kada.
- Rekla si... Dala si naslutiti daje tvoja obitelj izgurana iz politike
nakon tvog oca, nakon njegova uhićenja. Kako to daje tvoj brat
šef tajne policije u Port-au-Princeu?
Slegnula je ramenima.
- O, Maxweldwan je mnogo više od toga - rekla je. - Nije on samo
Chef de Securite za glavni grad, znaš. To mu je samo službeni
naslov. Max, ustvari, vodi cijelu tu stvar. Izravno izvještava
predsjednika.
- Nisi odgovorila na moje pitanje. - Reuben je bio nemiran.
Ponašanje joj se ponovno promijenilo otkako su došli ovamo,
tijekom vožnje u Petionville. Izgleda daje kliznula nazad u nešto
što nije mogao definirati, neku profinjenost, izvještačenost...
- Zaboravljaš da se ovdje završava krug - rekla je. - Maxu se nije
svidio život u divljini, želio je ugled, smatrao ga je svojim pravom
po rođenju. Zato je promijenio ime u Bellegarde, ime moje majke.
Onda se sprijateljio s pravim ljudima i čekao da Duvalier ode.
Duvalier je otišao, Maxovi prijatelji su pronašli svoje sudbine, a
Max je dobio svoj mali honorar.
Spretnim prstima razlomila je kroasan napola i namazala na
njega maslac i pekmez. Pažljivo si je natočila još jednu šalicu iz
chocolatiere.
- On zna tko sam - rekao je Reuben.
- A, ne bih rekla. Ti si nitko. Max nije sveznajući.
- Zna da sam policajac. Dao je naslutiti. "Govorite kao policajac,
profesore" tako je rekao.
Angelina se nasmijala kao da mu popušta.
- Pa u pravu je. Zaista govoriš kao policajac. Nema ničeg zlobnog
u tome stoje pogodio.
- Da, Angelina, ima. Bellegarde zna da se nešto sprema. Zna da
sam u ovoj zemlji pod lažnim imenom, ili s lažnom putovnicom.
Mogao me uhititi već i zbog toga.
- To ne bi bilo u Maxovu stilu. Nikada ne žuri. Meko, meko,
majmunski lukavo, to je njegova metoda. Dat će nas pratiti,
vidjet će što smjeramo. A sada... - Spustila je nož. - Baš bi mi
mogao točno reći što je to što bismo mi ovdje trebali raditi.
Reuben ju je pogledao, zapanjen.
- Hoćeš reći da ne znaš? Nije li te Sally napunila informacijama?
Rekla mi je da ti razumiješ opasnost, da si dobrovoljno odlučila
ići sa mnom, pokazati mi svitke.
Angelina je kimnula.
- Rekla mi je nešto malo. Ali u nedjelju sam još uvijek bila napola
drogirana. Tek sada, ustvari, dolazim k sebi. Sally mije rekla da
radi za vladu, da si se i ti složio raditi za njih. Rekla mi je da si u
nevolji, da su opozvali istragu o Rickovom ubojstvu i da je jedini
način da ti opereš svoje ime taj da ovdje provališ u tu skupinu. I
još mi je rekla da ću biti u velikoj opasnosti ako ostanem u New
Yorku. Dobro? Je li išta od toga istina?
Objasnio je stoje detaljnije mogao. Angelina je napeto slušala i
promatrala kako se sunce u dvorištu pomiče i kako sićušne ptice
polijeću i slijeću u krošnje visokog, elegantnog drveća. Kada je
završio, neko je vrijeme šutjela, a lice joj je bilo maska. Dodirnulo
ju je sunčevo svjetlo. Njegovi su joj prsti lagano dodirnuli ruku i
ponovno se maknuli.
- Čuvaj se Maxa - rekla je na kraju. - On će promatrati i čekati,
ostaviti dojam kako imaš dugo, dugo uže. Ali na kraju će te
povrijediti. I ubiti te, ako mu to bude odgovaralo.
Čokolada joj se ohladila. Sićušne mrvice ležale su joj na krilu
poput zlata. Stresla se i dugo vremena bila tiha.
Sirotinjske četvrti bile su gore od ičega što je Reuben mogao
zamisliti. Angelina je inzistirala da ih vozač vozi tim putem,
željela je da Reuben vidi, željela je da sagleda sliku Haiti-ja. Ona
je bila odgojena da to izbjegava, njezin brat Max tako je teško
radio da bi se spasio od zaborava.
Prvo što je Reuben zapazio bila je vrelina, drugo smrad. Ljudi su
ovdje živjeli kao psi, kao gamad, u svom vlastitom izmetu, u
svijetu smeća, kraj otvorene kanalizacije, leševa mrtvih životinja
koji trunu. Domovi su im bili kartonske kutije, plastične vreće,
komadi kovanog lima. Trajali su noć ili dvije, katkad i cijeli
tjedan, a onda bi došle kiše i natopile ih, ili se digao jak vjetar s
mora i otpuhao ih, ili bi izbila vatra i spalila ih. Grad daščara bio
je stvar od vjetra i zraka, koja se neprekidno pomicala, rasla,
padala, rastavljala i ponovno sastavljala.
Sinoćnja oluja sve je opustošila. Ljudi su tapkali kroz blato i
smrdljivo smeće, dijelove sačuvane od pustošenja, grubo platno i
najlon, limenke, polomljene štapove. Brooklvn je bio gadan.
Gibson Street je bila gadna. Ali u usporedbi s ovim, život je tamo
bio luksuz. Reuben je zatvorio svoj prozor, odvojio se od smrada i
zvukova. Ali nije se mogao odvojiti od lica.
Odvezli su se u grad, kroz uske ulice zakrčene autima i tap-
tapovima, životinjama u čoporima i kolicima na dva točka koja su
vukli ljudi koji su hripali i dječaci uskih prsa, luđačkom
eksplozijom nogu i točkova, gdje ništa nije bilo toliko važno kao
brzo proći. Reuben je veći dio puta imao zatvorene oči. Angelina
je uputila vozača u mirnu ulicu pored katoličke katedrale, kraj
ulice Bonne Foi. Izgleda da ulica nije imala imena. Angelina joj ga
nije dala.
Zaustavili su se ispred drvene kuće na dva kata, obojene
svjetloružičasto, s plavim kapcima. Izlizane stube vodile su do
vrata sa staklenim oknom. Angelina je povukla zvono dok je
Reuben čekao na dnu stuba s prtljagom. Prolazili su ljudi koji su
otvoreno zurili u njega. Nekolicina djece hrabro je viknula "Allo,
blanc!" i smijuljeći se pobjegla. Unutar kuće čuli su se koraci.
Mlada djevojka u bijeloj haljini otvorila je vrata i provirila.
Angelina joj je šapnula nekoliko riječi i ona je nestala.
Nekoliko sekundi kasnije, dovratak je bio ispunjen metežom
galame i boje. Angelinu je progutala neka golema žena koja je
izgleda bila napravljena od yarda na yard kričavo išaranog
pamuka. Dvije su se žene zagrlile, držale jedna drugu na
razdaljini ruku, a onda se ponovno zagrlile. I odjednom je
Angelina nekontrolirano plakala, zaštićena golemim prsima
druge žene, poput ranjenog djeteta.
Još uvijek plačući, odveli su Angelinu unutra, a Reubena ostavili
bespomoćnog na podnožju stuba. Vrata su ostala širom otvorena.
Pričekao je još jednu minutu, a onda jednostavno pokupio torbe i
ušao unutra.
Angelinu nije bilo teško naći. Odveli su je u stražnji dio kuće, u
veliku kuhinju koja je odisala mirisom ljekovitih trava i začina,
gdje je sjedila na niskom stolcu s visokim naslonom, okružena
golemom ženom i hrpom drugih žena sitnije građe. Sve su
ignorirale Reubena.
Malo po malo, Angelinine suze su presušile. Netko je donio bocu
clairina, netko je drugi počeo pjevati niskim glasom. Na kraju je
Angelina podigla pogled i ugledala Reubena kako nezgrapno stoji
u dovratku, uspuhan i nemiran. Nasmijala se i pozvala ga
pokretom.
- Reuben, žao mije, baš sam nepristojna. Da te predstavim. -
Ustala je i uzela ruku goleme žene u svoju.
- Reuben, ovo je Mama Vijina. Vijina je mambo, ono što bi ti
nazvao voodoo svećenicom. Rick i ja uvijek smo ovdje odsjedali
kada smo bili na Haitiju. Podučila ga je svemu što je znao o
vodounu, upoznala ga s mysteres. Upravo sam joj rekla da je
mrtav. Vijina je voljela Ricka. Bila je od rijetkih koji jesu. Mislim
da gaje razumjela. Ili tako nešto.
Vijina je bila, Reuben je pretpostavljao, srednjih pedesetih
godina, možda malo starija. Njezino je tijelo bilo trijumf mesa,
sakriveno u golemu pamučnu haljinu išaranu treperavim bojama
apstraknog uzorka. Na glavi je nosila odgovarajući šal, zavezan
na tradicionalni način. A između toga je ležalo njeno lice.
Reuben je shvatio da ne može odvratiti pogled od njenog lica, da
ne može maknuti oči s njezinih. Bilo je to obično lice, dignuto
nekom unutarnjom alkemijom na drugu razinu. Ili, možda
neobično lice ublaženo i učinjeno podnošljivim običnim
smrtnicima. Što je više gledao, sve je manje razumio. Osjetio je
vedrinu, a u isto vrijeme i ljutnju; razuzdana pohota rukom pod
ruku s apsolutnom čistoćom; vid i sljepilo, ponos i poniznost,
starost i djetinjstvo - hrpa kontradikcija i ne-kontradikcija uopće.
Na kraju je skrenuo pogled, kao daje pušten, te uhvatio Angelinin
pogled.
- Vidjet ćeš - rekla je. - Vidjet ćeš. Ni Rick u početku nije
razumio.
Angelina se okrenula i tiho govorila s Vijinom na kreol-skom.
Reuben je čuo svoje ime i jednom, mislio je, ime Maxa
Bellegardea. Bilo je još predstavljanja. Nitko nije govorio engleski.
- Ovo je Locadi - rekla je Angelina gurajući naprijed mladu
djevojku u bijelom koja je otvorila vrata. Izgledala je kao da ima
šesnaest godina, lijepa ali sramežljiva. - Locadi je hounsi, jedna
od početnica Mame Vijine. Ona će se brinuti za nas. Rečeno mi je
da malo zna francuski, razumijet će te ako budeš polako govorio.
Pola sata poslije toga donesena je hrana; prženi pisang1, crveni
grah, tikvice, mnogo riže. Reuben je promatrao Angelinu za
vrijeme obroka. Otkako je stigla kod Mame Vijine, prošla je još
jednu transformaciju. Nestalo je pokvareno derište Petion-villea,
a zamijenio ga je netko potpuno smiren u ovom čednijem okolišu.
Jela je limenom žlicom, dijelila tanjur s druge dvije žene,
nesamosvjesna, neafektirana, sretna. Reuben se pitao tko je
zapravo ona.
Kada je suđe pokupljeno, Angelina je objasnila da želi biti sama s
Mamom Vijinom.
1 Pisang - rajska smokva, tropska biljka s plodom sličnim

banani
- A što je s tobom, Reuben? Što bi ti radio?
- Mislim da bih trebao navratiti do Hooperovih, vidjeti kako je
Doug Hooper. Je li to jako daleko? Možda da pozovem taksi.
Angelina se nasmijala.
- Nije ti ovo New York. Vijina nema telefon. Locadi će te odvesti.
Nije daleko. Ne brini, savršeno si siguran. Ono vani nije Harlem.
To što si bijel neće te ugroziti.
Na spomen opasnosti, Reuben se namrštio.
- Ne brine me ulica. Što je s ovim ovdje? Zna li Bellegarde za ovo
mjesto?
- Max zna za svako mjesto. Nema nikakve svrhe pokušavati se
sakriti od njega. Ima drugih ljudi zbog kojih se trebamo
zabrinjavati. A ovdje je sigurno kao i bilo gdje u Port-au-Princeu.
Vjeruj mi.
Dok je još izgovarala ove riječi, sjetila se kada ih je posljednji
puta čula. Je li se i Reuben sjećao? Bolje da o tome i ne misli.
Okrenuo se da ode. Locadi je čekala kraj vrata.
- Reuben?
Okrenuo se. Angelina je koraknula do njega i nježno ga poljubila
u obraz, blizu usta.
- Pazi - rekla je. - Što god radio, ne odvajaj se od Locadi.
Okrenula se od njega. Mama Vijina čekala ju je u drugoj
sobi.

48. poglavlje
New York
Sally je pogledala Emerica, onda otišla do radnog stola i izvadila
bocu burbona i čašu. Ispraznila je bocu i bacila je u koš za
smeće. Bili su ponovno u staklenom tornju, na nekom drugom
katu, a grlili su ih niski oblaci koji su ostavljali tanke tragove
kondenzacije na obojenim prozorima. Bilo je to kao u raju, tako
visoko bez krila. Osim što je raj bio negdje drugdje, Sally nije
znala gdje. Znala je samo da nije bio ovdje, da je ovo bilo
predvorje pakla.
- Trebao si mu reći - rekla je. Nije bila licem okrenuta Emericu,
nije se na to mogla prisiliti. Gledala je oblake kroz prozor, svjetla
nebodera koja su se zrcalila u kapljicama vode.
- Puno sam mu rekao - rekao je Emeric. - Nas oboje. - Stajao je
kraj police za knjige i prebirao po papirima. - Više no što ima
pravo znati, više no što itko od njih treba znati.
- Ima pravo? Treba? Isuse, pa ti ne razumiješ, zar ne? Tko
ljudima daje prava? Tko ih ovlašćuje? Reuben Abrams zaslužuje
da mu se kaže sve što se može reći o ovoj operaciji. Ti mu možeš
dati to pravo.
- A što ti misliš da bi on trebao znati? Mislim, pored onoga što
smo mu već rekli.
Otpila je malo burbona, predomislila se i popila sve u jednom
gutljaju. Trebalo joj je vremena da odgovori.
- Da je dvanaest od ukupno četrnaest agenata koje smo imali kao
jedinicu za nadgledanje na Haitiju prošli tjedan masakri -rano.
Da će se sad, za koji dan, tamo dogoditi državni udar. I da je
moguće da ih uhvate u borbi. Uhvate, uhite, muče i da dožive
jako gadnu smrt.
- To ne mora biti točno. Ako sve dobro prođe...
- Jebi se, Emeric! Ma što misliš kolike su šanse za to? - Zastala
je. - Jesi li rekao Reubenu za Bellegardea?
- Samo to da je brat Angeline Hammel. Da je šef tajne policije.
Sally se naglo okrenula prema njemu.
- To je sve? Nisi mu imao namjeru reći tko je stvarno Bellegarde?
Što on vjeruje daje?
- Nisam mislio da će to saznanje pomoći Abramsu. Nisam mislio
daje to tako važno. I još uvijek to ne mislim.
- Što je s njom? Što je s tom ženom?
- Što s njom?
- Prokleto dobro znaš što mislim. Zna li ona? Emeric je slegnuo
ramenima.
- Mislim da zna. Da. Razgovarao sam s njom. Mislim da razumije.
- Misliš?
Emeric je spustio hrpu papira.
- Sally, cijela se stvar dogodila tako brzo. Da smo imali vremena
postaviti neka pitanja, oboje ih o svemu propisno izvijestiti, bilo
što, cijela bi stvar već bila gotova i prije no što stignu na Haiti.
- Pa si naprosto poslao Reubena u tu... zbrku... a da mu nisi dao
nikakvu naznaku ni zašto je ustvari tamo, bez ikakve potpore...
- Ima potporu.
- Što? Dva prestrašena agenta koji rade sve što mogu da od-jebu
odande prije no što im prerezu vratove?
- Uvest ću još ljudi. Izvlačim ljude iz Kube i Dominikanske
Republike.
- Koji ne znaju gotovo ništa o situaciji na Haitiju. Emeric se igrao
sa svojim papirima. Doimao se nervoznim.
- Neki od njih su već bili tamo. Čuj, Sally, ne sviđa mi se ovo
ništa više nego tebi. Više bih volio ne upotrijebiti Abramsa na
ovaj način. Ali nemam nikakvog izbora. A kako stvari izgledaju,
ni on nema mnogo izbora.
Sally je pogledala dolje na oblake. Mislila je na grad koji je
sakriven ispod, na njegove ulice, na tunele ispod ulica. Mislila je
na Reubena kako je ljubi, na nedjeljno poslijepodne u kolovozu,
nekada davno, ili se barem tako činilo. Pomislila je da bi mogla
iskočiti na oblake i oni bi je zauvijek uzdigli.
I znala je da je sve to iluzija. Emeric je bio u pravu. Nitko od njih
nije imao izbora. Imali su ono što imaju i svi ostali: imali su svoj
odabir iluzija.

49. poglavlje
Hooper je bio u krevetu, u pretrpanoj sobi iza trgovine, okružen
drvenim kovčezima punim knjiga na kojima su bili pečati "Baha'i
Publishing Trust, Wilmette, Illinois". Soba je bila zagušljiva,
smrdljiva, nejasno osvijetljena. Hooper je bio poduprt s dva
prgava jastuka. Kroz zavoj na njegovoj vilici probila je krv. Dali
su mu nekakvu injekciju, vjerojatno morfij, i rekli mu da se
odmara. Na stolici kraj kreveta ležao je molitvenik. Odmah kraj
toga bila je polupojedena porcija riže i graha na metalnom
tanjuru.
Reuben je donio bocu clairina, pravog Barbancourta, najboljeg.
Hooper je odbio. Reuben je slegnuo ramenima: trebao je i
pretpostaviti da su trezvenjaci. I Locadi je slegnula ramenima i
tutnula bocu u svoju torbu: bit će to povoljna ponuda za loau.
Njezini bogovi nisu bili tako izbirljivi ni tako beživotni.
- Sinoć sam valjda pretjerao - rekao je Hooper škrgućući zubima.
Jedva je mogao micati vilicom, bio je sretan što nije slomljena.
- Bilo je glupo to što ste napravili - rekao je Reuben. - Ali divio
sam vam se. Još ćete me i preobratiti.
Hooper je odmahnuo glavom. Oči su mu izgledale melankolične,
usredotočene na srednju Ameriku.
- To što sam napravio nije bilo u stilu Baha'ia. Red i zakon su
ispred osobne svijesti. Povrijedio sam pravilo zakona. Možda je
taj policajac i bio grub, ali ovo je njegova zemlja. Naravno, molit
ću se za njega. Molit ću se za njega i za čovjeka kojega je udario,
za obojicu. Ali prevršio sam mjeru.
- Bilo je to kršćanski - rekao je Reuben. - Većina ljudi nema
hrabrosti napraviti takav korak. Možda bi bilo bolje kada bi više
nas to moglo.
- Vi ste kršćanin?
Reuben se pitao što bi trebao odgovoriti. Istina je bila
najjednostavnija.
- Ne, Židov. Kako vi gledate na Židove?
- O, mi volimo sve religije. Bog se otkriva na mnogo načina,
mnogim ljudima. Ali vi Židovi stalno nešto propuštate. Odbacili
ste Krista, onda Muhameda, a sada Baha'u'llaha.
Reuben nije ništa rekao. Pogledao je po zapuštenoj sobi bez
prozora, po prljavim zidovima. Bilo je zagušljivo. Netko je objesio
komad arapske kaligrafije visoko iznad kreveta. To je bila jedina
nova stvar.
- Nije baš neko mjesto, zar ne? - rekao je Hooper. Reuben je
odmahnuo glavom.
- Jean će od nje napraviti novu novcatu za nekoliko dana. Ona je
čudesna. Pričekajte i vidjet ćete. - Nagnuo se preko kreveta i
nešto pipkao po podu, te se ponovno vratio s kutijom u ruci.
Položio ju je na krevet i posegnuo unutra, te izvadio Her-shey
čokoladu.
- Evo - rekao je, pružajući je Locadi. Amerikanac s čokoladom,
siromašno dijete: stara jednadžba prvog stupnja.
Lokadi je oklijevala, onda se nasmijala i uzela čokoladu i ugurala
je pored clairina u svoju torbu. Reuben je pročistio grlo.
- Mogu li vam nešto donijeti? Hranu? Lijekove?
Hooper je odmahnuo glavom, trepnuvši kada se šav zategnuo.
- Ne, hvala. Prijatelji se brinu za nas. Imamo sve što nam treba.
- Ako nešto želite ili ako... imate nekih problema glede onoga u
zračnoj luci, samo mi javite. Locadi može ostaviti adresu kod
vaše supruge.
- Hvala. Liječnik kaže da sutra mogu ustati. Možda dođemo i
posjetimo vas.
- Da - rekao je Reuben, pitajući se kako bi Mama Vijina
prihvatila posjet misionara. - Da, to bi bilo lijepo.
Na izlasku je razgovarao s Jean Hooper. Bila je u trgovini i
slagala knjige, zajedno s dva Haićana i trećim čovjekom kojega je
predstavila kao Sirusa Amirzadeha, Iranca. Amirzadeh je bio
ljekarnik, nabavio je lijekove za Hoopera.
Izbjeglica islamske revolucije, u Iranu je izgubio brata i bratića,
obojica su pogubljeni. Vjera je započela u Iranu, tamo je spadala
u progonjenu manjinu. Reuben gaje pitao zašto je došao na Haiti.
Dao je isti odgovor kao i Hooperovi: - Da budem pionir. Muhajir,
kažemo u Iranu. Netko tko napusti dom zbog Boga. - Imao je oko
trideset godina, bio je mršav, iz srednje klase, inteligentan. Dobro
je govorio engleski. Reuben nikad ne bi za njega rekao daje
misionar.
- Jutros su me provezli kroz sirotinjsku četvrt - rekao je Reuben.
- Možda ste je vidjeli, južno od grada, na putu za Carrefour.
- Da, vidio sam je. U Port-au-Princeu ima nekoliko sirotinjskih
četvrti. Haiti ima najgore gradove daščara na zapadnoj hemisferi.
- Što vaša vjera kaže o tome? Hoće li vaš boravak ovdje bilo što
od toga promijeniti?
Amirzadeh je odmahnuo glavom. Imao je velike, izražajne oči,
nedvosmislene oči. Reuben nije mogao gledati u njih.
- Mi možemo napraviti vrlo malo. Mi smo siromašna religija, ne
poput vaših američkih evanđelista. Kad god to možemo, ulažomo
nešto novca u razvoj, obrazovanje. Ova trgovina je dio obrazovnog
projekta.
Upala je Jean Hooper.
- Dati ljudima kruh ne znači doći do srži problema. Oni trebaju
novo društvo, novu strukturu. Ako živite u kući koja se ruši, ne
pokušavate je pokrpati, već izađete i sagradite novu. Zato smo mi
ovdje, Sirus i Doug i ja. Polažemo temelje novog reda. Jednog će
dana ovdje biti Baha'i država, a na kraju će biti Ba-ha'i svjetska
država. Tada ćete vidjeti. Cijeli svijet u jednoj vjeri. Cijelo
čovječanstvo kao jedno. Posvuda pravda, bez siromaštva, bez
gladovanja. Morate se naučiti dalekosežno gledati, profesore
Phelps.
Oči su joj svijetlile. Kao i Irančeve, i njima je nedostajalo
dvosmislenosti, prenosile su određenost. Njezina vizija
savršenog svijeta bio je jedini zanos koji je posjedovala; on ju je
održavao, on će joj dopustiti da hoda sirotinjskim četvrtima, a da
se i ne lecne. Reuben nije ništa rekao. Želio je pitati kako ovi
ljudi istovremeno planiraju izgraditi državu i tvrditi da nisu
uključeni u politiku. Ali to ga se nije ticalo. Otišao je i nije rekao
ništa.
Na dovratku, nasuprot trgovine, čovjek sa sunčanim naočalama
ih je promatrao, i ne pokušavajući sakriti svoju nazočnost.
Locadi je istegnula vrat i šapnula Reubenu u uho - Securite.
Kimnuo je i prošli su. Čovjek nije išao za njima. Znači, Max je
motrio Hooperove.
Bilo da se radilo o umoru ili nepoznatom okruženju, ili iziri-
tiranosti koju je još osjećao zbog vizije Jean Hooper, Reuben si je
dopustio da bude nepažliv. Čovjek u dovratku nije bio jedini
stražar na ulici. Druge su ga oči slijedile dok se vraćao s Locadi
gledajući kao bilo koji drugi promatrač u ružičaste i bijele
tornjeve velike katedrale.

50. poglavlje
Macandal je stupio u vezu u subotu ujutro, ne osobno već preko
posrednika. Iskoristio je dijete, dječaka kojega je poslao isporučiti
boce orgeata Mami Vijini, iz trgovine u ulici Borgella. Te večeri se
trebao održati skup vodouna, u Vijininom houngforu, na izlazu iz
grada. Orgeat, sladak i ljepljiv, zajedno sa zdjelama brašna i jaja,
bit će dio darova Damballahu. S bocama je stigla i poruka
naslovljena na Reubena kao profesora Phelpsa, u kojoj se od
njega traži da se sastane s Macandalom te večeri u houngforu.
Poruka nije spominjala pištolj, ali je dala naslutiti da Macandal
ima nešto što bi Reubenu moglo biti korisno.
- Jesam li pozvan? - pitao je Reuben Angelinu. Sjedili su sami
kraj mora i gledali male brodiće kako iskrcavaju svoj teret: kavu
iz Jacmela, vetiver iz Ducisa, konoplju i kaučukovac iz St. Marca.
Velike vreće kretale su se iz pristaništa u kamione koji su tu
čekali. Muškarci su se znojili, pravili grimase i mrštili pod teškim
teretima. Bilo je mnogo posla. Ali nitko nije postajao bogat.
- U houngfor? Naravno. Ti si antropolog, student vodouna,
normalno da trebaš ići.
- Neću znati što trebam raditi, bit ću zbunjen.
Angelina se prezrivo nasmijala i odmahnula glavom. Morski
povjetarac joj je uhvatio kosu i nježno je podigao. Iza njih, grad je
bio zamagljen blijedom parom zagađenja. Radnici na doku su
vikali, bacali teške kutije i vreće na obalu.
- Ne brini - rekla je. - Bit ću s tobom. Nema formalnosti. Od tebe
se neće ni očekivati da išta radiš, promatrat ćeš. To možeš, zar
ne?
- A ti? Hoćeš li ti promatrati? Ili ćeš učestvovati?
Slegnula je ramenima.
- Ovisi.
- O čemu ovisi? - Pored njih je kružio galeb, bijel i podrugljiv.
- O loai. Ti ne možeš utjecati na to da dođu. Možeš ih pozvati,
umiljavati im se, čak ih i podmititi; ali na kraju oni ipak dođu
kad oni to hoće.
- Hoće li se Maxov čovjek ustručavati da nas tamo slijedi?
Aludirao je na čovjeka u sjeni koji ih je pratio cijelim putem
od Mame Vijine dolje do dokova i koji je još uvijek bio tamo i
promatrao ih iz daljine, djelomično sakriven iza dizalice.
- Da - odgovorila je. - Nisu oni tako glupi. Ne potcjenjuj Maxa i
ljude koji za njega rade. Nisu oni nespretni: oni hoće da ih ti
vidiš. Pazi večeras kada se sastaješ s tim Macandalom. To je
dobro mjesto za sastanak, ali nemoj misliti da te nitko neće
promatrati.
Reuben je pogledao na more, pored zagađenja luke, na
jednostavnost plavog horizonta. Prije više od dvjesto godina,
nešto je došlo ovamo preko oceana, nešto zbog čega su ljudi još
uvijek bili pripravni ubiti. Sada su brodovi dolazili s dugačijim
teretom: bijelim i mekim, ali isto tako smrtonosnim.
- Idemo nazad - rekao je. - Osjećam se kao da sam ovdje na
odmoru. Došli smo obaviti posao: želim dobro pogledati Rickove
bilješke.
Angelina je ustala. Pogledala je oko sebe i vidjela ono stoje vidio i
Reuben: zagađeni grad na rubu plavog mora, prljavštinu u
podnožju uzvišenih planina, pokvarenost u raju. Ali to je bila
samo površina. Kad bi imao vremena, ogulila bi koru i pokazala
mu što je ispod. Počela bi već večeras.
*
Poslijepodne su proveli u malom prednjem salonu Mame Vijine
čitajući Rickovu bilježnicu. Bio je to velik svezak od preko tristo
strana. Rick je marljivo vodio zabilješke o svim svojim
istraživanjima, sa zabilješkama, bibliografskim detaljima i
tekstovima posebno važnih dijelova. U knjigu je zalijepio ili
pričvrstio izreske iz novina, preslike i pisma. Bila je opsežna
i pravi dinamit. Što je dalje Reuben čitao, sve mu je bilo jasnije
zašto je se Red tako očajnički htio dočepati. Bilježnica je
sadržavala imena, adrese, pozicije, detalje kriminalnih radnji koje
su počinili članovi Reda, pretpostavke pravog obima njihovog
utjecaja u američkom društvu. Ako je samo i polovica onoga što
je Rick otkrio bila istina, Sally i njezini prijatelji agenti lovili su u
vodama preplavljenim morskim psima.
Cijeli jedan dio bilježnice bio je posvećen materijalu o trgovini
robljem. Upravo je istraživanjem seobe ljudskog tereta iz Afrike u
Novi svijet Hammel prvi put ušao u trag porijeklu i širenju
Sedmog reda. Njegova je bilježnica bila ispunjena presli-kama i
izvornim dokumentima koji se odnose na to traganje, a posebno
na potragu za brodom koji je donio kult iz Tali-Nian-gare na
obale Haitija.
Polagano, iz drevnog papira i izbljedjele tinte svijet se Reubenu
počeo uobličavatL Barbarski, nerazumljiv svijet, čije su granice
bile lanci i negve, kuke i željezo za žigosanje. Kako mu je
Angelina čitala, prevodeći suhe izvještaje i ukočena pisma davno
umrlih trgovaca i morskih kapetana u žive akcente svoga glasa,
utvare su počele poprimati ljudsku narav.
Mladići prodavani za komad Guingump pamuka ili ancre
alkohola, žene zatočene zbog šačice rassades ili toque kauri
školjke, djeca otrgnuta od svojih roditelja za jedan nahereni šešir
ili sjaj pamuka. Crna tijela natiskana, poput knjiga na polici, u
tovarne prostore malih brodova bez zraka. Dugo čekanje na
blistavim afričkim obalama da bi se brodovi potpuno napunili
robovima, upropaštena tijela bacana preko palube, miris octa na
suncem natopljenim palubama, samoubojstva, "prokleto
krvarenje", skorbut, iščezavanje kopna, otvoreno more, dugo
putovanje u ropstvo.
Više od svega ostaloga, Reuben se ježio od zamišljenih zvukova u
tišini kuće Mame Vijine: hučanje mora dok udara o grebene,
škripa dasaka, zakivanje željeza, zveketanje lanaca, pucketanje
bičeva od konoplje, jauci bolesnih i očajnih, vjetar u poderanim
jedrima, cvrčanje podmazanog mesa ispod željeza za žigosanje,
škljocanje krhkih kostiju.
Kasno tog poslijepodneva našli su što su tražili. Blizu kraja
bilježnice, Rick je napravio dugačak zapis pod naslovom: "Haiti -
Dijelovi koje treba provjeriti u arhivama". Bilješka se sastojala od
popisa novina iz osamnaestog stoljeća koje su tiskane u St.
Dominique/Haiti: službena gazeta, Les Affiches Americaines,
Journal General de Saint-Dominique, La Gazette du Jour, Journal
de Port-au-Prince, L'Aviseurdu Sud i La Sentinelle du Peuple. Na
marginu je Rick stavio nekoliko uskličnika. I dvaput je potcrtao
cijeli zapis.
Kraj svakog naslova napisao je seriju datuma od svibnja do rujna
1775. Ispod toga, u seriji krugova, pribilježio je nekoliko imena,
svako s upitnikom:
Nairac? Maniable? Castaing? Le Jeune?
Prethodna stranica bilježnice sadržavala je zapis s datumom od
nekoliko mjeseci prije toga, neposredno pred Rickov odlazak u
Afriku. Ako je planirao istraživati u arhivi Port-au-Princea, nije to
mogao izvesti. Reuben i Angelina rano ujutro najprije će otići u
arhivu.
Dok su čitali, smračilo se. Čulo se tiho kucanje na vratima i ušla
je Locadi.
- Uskoro ćemo ići - rekla je. - Bogovi će čekati u peristvleu.

51. poglavlje
U tami, počinje noć. Zrak se zgusnuo uz udarce bubnja. Zvali su
noć, požurujući je da zavlada. Oni koji su se bojali tame,
zakračunali su vrata i prozore. Ostali su promatrali i slušali,
sjećajući se.
Noć je bila topla, ali se Reuben tresao kada je zakoračio u auto,
mali Peugeot kojega je iznajmio tog jutra. Angelina je ušla na
vozačevo mjesto, dok su četiri prijateljice Mame Vijine izvele
nemoguće i natiskale se otraga. Čak i sa zatvorenim vratima, čuli
su bubnjeve, teške, uporne, na rubovima noći.
Vozili su prestrašenim, ružnim ulicama, pored zbijenih i zguranih
građevina, tišina, strahova, prosjaka u dovracima, poderanih
zastava, kapaka koji bi nakratko žmirnuli i zalupili se nakon
njihovog prolaska. Angelina je išla ravno dolje prema ulici Quai,
zatim sjeverno prema zračnoj luci. Prošli su pored ro-ro
terminala s njihove lijeve strane, uzletišta za zrakoplove Bowen s
desne, a onda je nastavila u ravnicu. Grad je svjetlucao, sve
manje i manje, i na kraju potpuno nestao. Tama je ušla u njih.
Nitko nije ništa govorio. Već su se osjećali polubožanski.
Cesta ih je vodila niz avenije s mango drvećem, zrelo voće visjelo
je s krajeva dugih zelenih stabljika. Uskoro je drveće ustupilo
mjesto tamnim poljima šećerne trske, mirne i tihe u nepokretnoj
noći. Tu i tamo pojavljivale su se kuće obasjane njihovim
farovima, izblijedjele poput grobova, savinute ispod sjene golemih
palmi.
Sporedna ulica odvela ih je do peristyla, središnje građevine u
kojoj će se održati većina noćašnjih aktivnosti. Ljudi su se već
sakupili u velikom broju. Neki su došli pješice, drugi
kamionetima, nekoliko njih biciklima, nekolicina autima. Klupe
su bile natrpane muškarcima, ženama i djecom obučenim u
svoju najbolju odjeću, ali svi su se ponašali više kao da su na
pikniku nego na nekoj religioznoj službi. Neki su pušili, neki pili
iz boca kola-champagne, neki su pijuckali clairin.
U središtu peristylea uzdizao se visok stup, orezano deblo drveta
postavljeno uspravno u kružnu betonsku osnovu. Niz to drvo će
se spustiti loa, te tako ući u niži svijet iz područja duhova.
Osnova kruga bila je ukrašena živahnim slikarijama: haićanska
zastava, crni jarac, zmija, nekoliko križeva, ljudska lubanja. Na
njemu su bile svijeće u željeznim držačima, nekoliko boca ruma i
razni darovi.
Tamo su bili i Hooperovi, pored vrata koja su vodila u bagui,
unutarnje svetište. Pozvala ih je Locadi i došli su prije njih, u
kamionetu Mame Vijine. Izgledali su nezgrapno i kao da ne
pripadaju tu, većinom zbog toga jer su se jako trudili izgledati
prirodno i sa svima biti ljubazni. Lice Douga Hoopera više nije
bilo u zavojima, ali je na dva inča bilo ozbiljno označeno linijom
crnih šavova, okruženom žutim i purpurnim naručenim mesom.
Jean je obukla svoju najbolju haljinu, ali pored živih boja haljina
koje su nosile žene oko nje, izgledala je mlitavo i sumorno. Doug
je ugledao Reubena i Angelinu kada su ušli, te se smijao i
mahao, kao da mu je laknulo što vidi još jedno bijelo lice.
Našli su mjesta kraj ulaza. Angelina je večeras bila drugačija,
njezina kosa, koža, oči, promijenili su se. Nosila je svjetlocrveni
šal i odgovarajuću haljinu. U svjetlu gorućih baklji postavljenih
oko peristyla, izgledalo je kao da gori. Muškarci su je primijetili,
neki su bacali jasne poglede u njenom pravcu. Nekoliko ju je
žena ugledalo i nasmiješilo joj se, nekoliko je došlo do nje zagrliti
je i poljubiti, podsjećajući je kada su se zadnji puta srele. Reuben
se osjetio isključenim. Pogledao je po peristyleu, pitajući se koji je
od učesnika Macandal. Možda još nije stigao.
Počeo je udarati težak bubanj, segond, loveći ritam, jurio je,
hvatao, zastajao uzeti dah, ponovno započinjao. Onda,
krivudajući oko prvog, stakato tuš bubnja kata, oštar i nervozan.
I na
kraju, duboko udaranje najvećeg bubnja, poput tutnjave iz
duboke jame. Ljudi su se uskomešali na svojim sjedalima,
očekujući početak ceremonije, ali nitko nije uspravno sjeo ili
poprimio pobožan izraz. Netko se smijao, jedan par se svađao,
neko je dijete zaplakalo. Ljudi su još uvijek dolazili i odlazili, neki
su nosili tanjure vruće grillote ili boce tople kole koje su kupili
vani, na malom štandu.
Iznenada, bubnjevi su stali. Na stražnjoj strani peristyla vrata su
se širom otvorila i pojavila se Mama Vijina, u pratnji šest
hounsisa koje su nosile zastave, te jednog muškarca obučenog u
bijelo, s crvenim šalom svezanim oko vrata.
Mama Vijina je proslijedila do poteau-mitana i otpočela u slavu
bogova lijevati rum i ostali alkohol svuda uokolo. Reuben je
osjetio kako mu drhtaj neprijatnosti prolazi niz kralježnicu. Ovo
nije bila prijazna, jednostavna žena u čijoj je kući proveo
posljednja dva dana. Njezine crte lica, držanje, tijelo - sve se
promijenilo. Ona je bila soba i noć, glazba, tama, goruće baklje;
sve oči bile su uprte u nju, ona ih je uzimala i uvlačila u sebe,
spremna da ih se oslobodi kada postane pastuh kojega će bogovi
jahati.
Hounsis su oblikovale polukrug i počele pjevati, meko plješ-čući
rukama za ritam:
Legba! soleil te Ičeve, Legba, Ouvri barrie pou mon, Legba, Ouvri
barrie pou toute moune you Mait passe toute moune moin Bondye.
Kada je završila s prolijevanjem u čast bogova, Mama Vijina je
počela pozdravljati svoje goste. One koji su joj bili dobro poznati,
primit će za ruku, te ih izvesti na podij prije no što ih okrene u
jednostavnoj pirueti u znak počasti. Hooperove je ignorirala.
Došla je do Reubena i Angeline, ne više velika, debela žena, već
svećenica upućena u misterije. Reubenu je naprosto kimnula, u
znak daje primijetila njegovu nazočnost i zbog činjenice
što je bio njezin gost; ali Angelinu je uzela za ruku i okrenula tri
puta na prašnjavom podu, očiju uprtih u Angelinine, a glava joj
je neprekidno kimala u odobravanju ili ohrabrivanju. Ange-lina je
izgledala smeteno i sjela je sva u nekoj zbunjenosti. Reuben je
primijetio kako je ljudi gledaju.
Ceremonija je uobličila noć. Mama Vijina je stajala blizu poteau-
mitana, dajući ritam 'zepaulesu, prvom plesu, pročišćavajući
zrak, pročišćavajući tijela prisutnih za nadolazeću vidnu
manifestaciju Boga. Svuda po peristyleu, ljudi su pljeskali i
udarali nogama. Bubnjevi su zadobili glas koji se dizao, spuštao,
glasno govorio. Mama Vijina je počela pjevati, pjesmu Erzulieu,
pjesmu za Sin Jak Maje, pjesmu za Damballah-wedo, spuštajući
ih, povlačeći ih. Bubnjevi su otišli u gomilu, skidajući i tanke i
teške velove s lica i očiju, otkrivajući druge oči, druga lica ispod.
Bogovi su ušli u nju, jedan po jedan. Poznavala je njihove
osobnosti, što su voljeli, a što ne, njihove glasove i pokrete.
Hounsis su iznijele odjeću i opremu za svakog posebice: Sin
Jakovu sablju, njegov rum i Florida Water; Gedeov šešir i tamne
naočale; Erzulieov plavi veo obrubljen zlatnim. I obukla je sve to i
zaplesala, opčinjena, u transu. I dok je promatrao, Reuben je
shvatio ono što je vidio prvog dana, kada je bio zbunjen
kontradikcijama na licu Mame Vijine. Njoj sa strane, hounsis su
počele drhtati kada je loa ušao u njih, okretale se, trzale,
posrtale.
I sada se raspoloženje mijenjalo, a bogovi su se kretali prema
rubu gomile. Reuben je pogledao oko sebe kada se žena kraj
njega počela tresti, onda ustala, njišući se s jedne na drugu
stranu. Pozdravila je Mamu Vijinu koja ju je okrenula u
trostrukoj pirueti, a onda nastavila plesati. Hounsi je odnekud
stvorila živo bijelo pile i počela plesati, držeći pticu za noge,
njišući je sebi oko glave, dok su krila divlje lepetala, a glava išla s
jedne na drugu stranu u jalovom nastojanju da se oslobodi. Perje
je otpadalo i letjelo na zemlju, hounsi se dizala i padala, borba
pileta bila je sve slabija i slabija. I odjednom je uzela njegovu
glavu u ruku i okrenula je, otrgnuvši mu glavu, prolijevajući krv
po bijeloj haljini. Krila su se u grču trgnula, perje popadalo poput
snijega, mlada je djevojka plesala. Bila je to Locadi.
Netko je Reubenu dodirnuo rame, a onda mu je neki glas
prošaptao u uho - Slijedi me. - Na vrijeme je pogledao oko sebe,
da bi vidio čovjeka kako odlazi od njega, nekoga obučenog u
bijelu majcu i traperice. Na majci je bila poruka otisnuta crnim:
Upravljao sam svijetom. Reuben se okrenuo prema Angelini da joj
kaže kako mora otići, ali ona nije odgovarala. Njene staklene oči
gledale su preko njega i teško je disala, sve dublje upadajući u
trans.
- Jesi li dobro, Angelina? - Reuben se nadvio nad nju, zabrinut.
Uhvatio joj je ruke, pokušavajući pridobiti njezinu pozornost.
Žena koja je sjedila do Angeline se namrštila i maknula mu ruke
odmahujući glavom.
U cijelom peristyleu, muškarci i žene ulazili su u različite faze
transa, neki su još uvijek sjedili, ostali se dizali i plesali ili glumili
uloge bogova koji su ih zajašili. Reuben je pretpostavio da se
Angelina neće pozlijediti. Ovi su ljudi znali što treba činiti. A on
je morao obaviti posao.
Čovjek u majici je otišao. Reuben je ustao i krenuo u istom
pravcu, prema izlazu. Pored vrata nije bilo nikoga u bijeloj majici.
Izašao je van. Trebalo mu je pola minute da mu se oči pri-viknu
na tamu. Nikoga nije vidio. Iza njega je zvuk udaranja bubnja i
pjevanja iznenada izgledao daleko. Čuo je žabe kako krekeću.
Iznad njega su zvijezde zasule crno nebo, više zvijezda no što je
ikada vidio.
Izašao je iz peristvlea. U tami je razabirao samo sjene, drveće i
grmlje, mediciniers, mapous i oštre sabliers.
U grmlju s lijeve strane čulo se šuškanje, onda sjenka koja se
brzo odmicala, čovjeku trku. Reuben je viknuo, ali čovjek je
otišao. Pomislio je da otrči za njim, ali je znao da bi to u tami bilo
gubljenje vremena, umjesto toga, požurio je prema grmlju.
Jedva vidljivo pod svjetlom zvijezda, na zemlji je ležalo nešto
bijelo. Reuben je otrčao do tamo i kleknuo. Tamo je ležao čovjek
u majici i trapericama, grčevito se mičući. Čuo se zvuk kao kad
se ispušta balon. Onda gadno pjenušanje. Poslije toga ništa.
Udovi su se jednom zgrčili i prestali se micati. Reuben se nagnuo,
pokušavajući vidjeti lice čovjeka. Glava mu je bila uokvirena sve
većom lokvom krvi. Netko mu je otvorio grlo tankom oštricom.
Krv je nejasno svjetlucala na svjetlu zvijezda. Negdje su udarali
bubnjevi.

52. poglavlje
Reuben je brzo pretražio tijelo čovjeka za kojega je mislio daje
Macandal. Ispod njegove majice bilo je nešto, neki tvrdi predmet
pričvršćen oko struka. Reuben je upotrijebio svoj džepni nož da
presiječe traku. Bio je to pištolj, automatski pištolj - vjerojatno
oružje koje mu je Jensen obećao u New Yorku. Zajedno s njim,
pričvršćeno na Macandalova leđa, bilo je nekoliko punjenja za
pištolj. CSA je držala obećanja. Uz određenu cijenu.
Reuben je ustao i petljao nešto oko municije, pokušavajući je
ubaciti u džepove kaputa. Bila je teška, zbog nje će kaput
sumnjivo visiti. Morao je pretpostaviti da netko možda gleda. Bilo
je besmisleno tražiti ubojicu. A još manje privlačiti pažnju na
sebe dovlačenjem ljudi do svog otkrića. Neka ga netko drugi nađe
ujutro, sljedeći tjedan, sljedeći mjesec.
Reuben je uhvatio tijelo ispod ruku i odvukao ga dalje u grmlje,
gdje će biti bolje sakriveno. Izbrisao je tragove svojih nogu,
znajući daje tako u isto vrijeme poništio i tragove ubojice. Imao je
osjećaj da to uopće nije važno.
Krenuo je natrag prema peristyleu. Uz malo sreće, nikome neće
nedostajati, ili će, u najgorem slučaju, pretpostaviti da je otišao
odgovoriti na zov prirode. Bubnjevi su sada brže udarali, pjevanje
je postajalo sve promuklije. Pitao se što se događa s Angelinom.
Kraj ulaza je netko stajao. Kada se Reuben približio, vidio je da je
to Hooper. Amerikanac je bio sav zajapuren.
- Učinilo mi se da te vidim kako izlaziš - rekao je Hooper.
-Pomislio sam kako bih i ja trebao napraviti isto. Unutra je malo
zadimljeno i vruće. Mislim da se još uvijek ne osjećam kako bi
trebalo.
Reuben je još uvijek imao pištolj u ruci. Stavio je ruku iza leđa i
gurnuo ga za pasicu hlača. Ali nešto mu je govorilo daje Hooper
primijetio. Pitao se je li misionar vidio i više.
- Čuo sam o ovome prije no što smo došli. Meni se čini da baš
nema puno smisla, premda mi izgleda da je narod tamo unutra
prilično sretan. Vidim da ovdje baš neće biti prenaporna borba za
neki napredak. Oni mi se čine nekako kao djeca, ne misliš li i ti
tako?
- Meni nije tako izgledalo. Većina ih izgleda prilično odraslo.
- Misliš?
- To je njihov stil, Hooper. Tristo godina su katolici. To ih se
samo površinski dojmilo. Ovo je njihova religija i žele je zadržati.
Ja to mogu razumijeti. Veže te za prošlost. Oni ne žele nešto
novo.
- Vidjet ćemo.
Hooper se nervozno premjestio. U zraku se osjećao težak miris,
suviše egzotičan za njegove nosnice iz predgrađa. Poslije dimova i
tamjanaperistylea, osjećao se kao da će se srušiti.
Reuben je krenuo natrag unutra. Nije želio biti suviše dugo
odsutan ako je netko primijetio da ga nema. Hooper je stavio
ruku na njegovu mišku, povlačeći ga nazad. Unio se Reubenu u
lice.
- Ti znaš te ljude, profesore. Što misliš? Može li im se vjerovati?
Reuben je slegnuo ramenima. Ma kakvu je to igru igrao Hooper?
Njegov natučeni obraz izgledao je zajapuren i bolestan na svjetlu
koje je pobjeglo kroz pregradu od šiblja iza njih. Razgovor im je
bio napola zatomljen udaranjem bubnjeva i lupkanjem nogu u
plesu.
- Kao i svakom drugom, pretpostavljam. Zašto?
Hooper je oklijevao. Imao je gadan zadah. Reuben se sjetio
poluzavršenog obroka riže i graha.
- No, reći ću ti - rekao je kao netko s tajnom o krivici. - Nešto nije
u redu. Nisam siguran što bih trebao napraviti. Jutros sam bio
kod generala Valrisa. Dotjeran momak, mulat. Kažu da je bogat,
da posjeduje nekoliko plantaža i tvornica. Dakle, otišao sam do
njega razgovarati o trgovini. Sjećaš se da sam ti rekao da je
upravo on taj koji me zvao da dođem ovamo i koji je podigao
mnogo buke oko toga da ovdje u Port-au-Princeu treba biti
nekakva knjižara s engleskim knjigama. Samo što se on jutros
ničega od toga nije sjećao.
- Morao sam čekati dva sata prije no što sam mogao ući i sastati
se s njim. Ipak, nije mi izgledalo daje bio zaposlen. Mislim da su
to napravili samo da bi me uznemirili. Mislio sam da je možda
čuo nešto o... O onome što se dogodilo kada smo došli ovamo,
tamo u zračnoj luci. Ali nije to bilo to.
Reuben je pomislio kako može pretpostaviti što sada slijedi. Nije
čovjek baš morao biti i suviše bistar da to vidi.
- Malo smo pričali o trgovini, ali je izgledalo kao da je izgubio
zanimanje za to. Stalno je gledao kroz prozor, petljao s cigarom,
jedva da je i slušao. Nakon nekog vremena je jednostavno
utihnuo. Zato sam i ja prestao pričati, pa smo tamo sjedili i samo
gledali jedan u drugoga. Onda se on nagnuo prema naprijed, s
tom velikom cigarom u ruci, kao da će mi se povjeriti ili tako
nešto, te rekao - vjeruješ li to? - pitao je "Vaši ljudi imaju mnogo
novca, zar ne?". Premda meni to nije zvučalo kao pitanje.
Reuben je kimnuo. A stoje Hooper očekivao? Pusu u ranjen
obraz?
- Shvaćam. I što si ti njemu rekao?
Hooper se ispravio, a oči mu se ponovno napuniše bijesom.
- A što, dođavola, misliš da sam mu rekao? Rekao sam mu da
smo mi siromašna vjera, da nemamo novca kao neke velike sekte
na koje je možda mislio.
- Nemate?
- Ne, gospodine, nemamo. Većina naših sljedbenika je narod
Trećeg svijeta, kako ih, valjda, vi zovete. Jedno smo vrijeme u
Iranu imali novac, ali to je sve završilo kada je Homeini došao na
vlast.
- Mnoge sekte imaju novac. Televangelisti dovlače milijune. Čak i
poslije onoga što se dogodilo Jimu Bakkeru, još uvijek donose
milijune.
- To je i Valris rekao. Kvragu, rekao sam mu da mi nemamo
takav zadatak.
- Imate mnogo hramova i neke otmjene građevine u Izraelu. Vidio
sam fotografije. Tvoja novootvorena trgovina nije mi se baš činila
siromašnom.
- Vjerujte mi na riječ, profesore, nemamo novca na bacanje. U
svakom slučaju, nije u tome stvar. Čak i da imamo, ne bi bio
dostupan za svrhe kakve Valris ima na pameti.
- A to su?
- Ma daj, pa znaš. Htio je raditi za svoju korist. Smislio bi neki
projekt, neki obrazovni projekt da ga potpuno opere, ali završio bi
na njegovom bankovnom računu. On nešto smišlja, jako mu
treba gotovina. On... Manje ili više mi je priprijetio: ako ne
uvjerim svoje ljude da izađu s lovom, bit ćemo gotovi ovdje. Svi
mi, ne samo Jean i ja. Misliš li da bi on to mogao napraviti, dati
nas izbaciti?
Reuben je kimnuo.
- Siguran sam da bi. Tebe i tvoju ženu, bez problema. Bio bi na
sljedećem zrakoplovu, on bi morao potpisati samo komad papira.
S Haićanima se možda čak ne bi trebao brinuti niti za
formalnosti. Možeš li nabaviti novac?
Hooper je odmahnuo glavom. Na čelu su mu se pojavile kapljice
znoja. Teško je zadržavao bijes.
- Ne, neću čak ni pokušavati. Možemo se samo moliti. Ili ti možda
poznaješ nekog utjecajnog, nekog s kim bismo mogli popričati.
Rečeno mi je da je tvoja prijeteljica gospođa Hammel, sestra šefa
policije. Je li to točno?
Reuben je kimnuo.
- Da - rekao je - to je točno. Ali mislim da Angelina i nema nekog
utjecaja na svog brata.
- Jedan od mojih prijatelja ovdje kaže mi da su oni vrlo bliski.
- Mora da se prevario.
- Profesore, mi imamo mnogo toga ponuditi ovoj zemlji, možemo
pomoći na mnogo načina. Ali ne gotovinom. Molim te, zamoli
gospođu Hammel da barem razgovara sa svojim bratom.
- Učinit ću što budem mogao.
- Molim te, profesore. Moramo se držati zajedno. Trebam te, ali i
ti bi mogao trebati mene. Možemo si međusobno pomoći.
- Ne razumijem. Meni ne treba pomoć.
Hooper je sa strane pogledao Reubena. Njegovo izobličeno lice se
približilo.
- Možda i trebaš, profesore. Svima nam je potrebna pomoć.
Ostani u vezi - znaš gdje me možeš naći.
Reuben je ostavio Hoopera da stoji u dovratku i ušao.
Angelina je bila u središtu i plesala s Mamom Vijinom,
nepokrivene kose, haljine razdrljene na ramenima, vidjeli su joj
se vrhovi prsa, znoj na koži, tijelo u pokretu. Ples je bio zajedljiva
parodija na seksualno sjedinjenje, pokreti su bili teški i
senzualni. Angelinina bedra lelujala su u ritmu bubnjeva, sad
polako, sada brže. Reuben se uzbudio. Želio ju je, trebao ju je.
Njezina slika izbacila je sve ostale slike, njezino gibanje ga je
ukrutilo.
A onda je spustio pogled na svoje ruke. Bile su prekrivene krvlju.
Brzo je podigao pogled, ali nitko nije gledao. Još jednom je
skrenuo pogled na Angelinu, ali ovog puta mu se gadila, njezini
su ga pokreti odbijali, kao i krivljenje lica.
Okrenuo se i izjurio iz peristylea. Hooper je još uvijek stajao na
ulazu i promatrao ga. Reuben ga je ignorirao i prošao pored
njega, krenuvši prema prolazu gdje je bio parkiran Peugeot. Ključ
je još uvijek bio u bravi gdje ga je Angelina i ostavila. Ušao je i
teško okrenuo ključ. Motor je odmah upalio.
Jedino bubnjanje koje je čuo bilo je pulsiranje krvi u njegovoj
glavi.

53. poglavlje
Iz nemirnog sna naglo gaje probudilo lupanje na vratima. Mama
Vijinina služavka pustila ga je unutra noć prije toga, stara žena
po imenu Dieudonne. Zapravo, "služavka" je zvučalo suviše
otmjeno: bila je nekakva rođakinja, sestrična ili teta, koja je prije
pet godina došla u Port-au-Prince iz Les Cavesa i koja je
prihvatila stan kod Mame Vijine u zamjenu za pomoć oko kuće.
Imala je artritis i sada je rijetko posjećivala vodoun ceremonije
osim kada su se neka mala okupljanja obavljala u samoj kući,
kada su dolazili susjedi i svoje probleme donosili Mami Vijini.
Nije zaspao odmah kada se vratio s houngfora u Bois Mou-stique.
Na povratku se nekoliko puta izgubio i doveo se u nekakvo
uzbuđeno stanje kada je uspio stići do vrata Mame Vijine. U
krevetu se vrtio i okretao, uzalud si pokušavajući osloboditi misli
od scena koje je ostavio za sobom: tamu i plamenove baklji,
napetu kožu pulsirajućih bubnjeva, vrata koja se otvaraju
između jednog svijeta i drugog, nadolazećeg. Mama Vijina koja se
mijenja, Angelina izgubljena u snu kojega su ispleli mračni
bubnjari.
Ponovno se začulo kucanje, sada glasnije. Nitko se još nije vratio
s ceremonije, i pitao se planiraju li ostati tamo cijeli dan.
Angelina je govorila o ceremonijama koje su ponekad trajale
danima, katkad čak i tjednima. Za ovu, međutim, nije očekivala
da će dugo trajati. Planirali su jutros posjetiti Nacionalnu arhivu.
Još udaranja, zvuk koraka i Dieudonneino vikanje koje je
govorilo da prestane tko god to bio. U jednom trenutku užasa
zapitao se da li se štogod dogodilo u houngforu, a onda se sjetio
da jest. Pogledao je svoje ruke. Bile su čiste: zaustavio se negdje
na povratku, kod malog potoka ili kanala, nije se točno mogao
sjetiti, te sprao krv.
Netko je pokucao na njegova vrata. Dieudonne je rekla nešto što
on nije razumio. Zbacio je plahte i skotrljao se s kreveta. Još je
na sebi imao hlače, ali ništa više. Trenutak kasnije vrata su se
naglo otvorila i dvojica muškaraca nahrupila su u sobu. Reuben
je podigao pogled. Prepoznao je sunčane naočale i bež odijelo.
*
Bellegarde je stajao leđima okrenut prema sobi i zurio kroz
prozor. Vani nije bilo ničega osim praznog dvorišta, gole opeke,
napuklih kamenih ploča. Ali ako zatvori oči, dvorište će se
ispuniti sjećanjima. Sve će zasjati, a koraci će pucketati po
betonu, glas - njegov glas, Loubertov glas, tisuće glasova -
odzvanjat će, ispaljivat će se meci, nastat će tišina. I on će
otvoriti oči i dvorište će biti prazno i obrubljeno korovom i
umrljano krvlju tamo gdje ga kiša nije isprala.
Okrenuo se i pažljivo pogledao Reubena. Sve je išlo brže no što je
predvidio. Došao je do stola i sjeo.
- Molim vas, profesore Phelps. Sjednite.
Ovoga puta tu je bila stolica, jednostavna metalna stvar s
plastičnim sjedalom. Reuben je napravio kako gaje Bellegarde
zamolio.
- Ipak vam se nije svidio hotel?
- Molim?
- Choucoune. Vi i Angelina proveli ste tamo samo jednu noć. Čuo
sam daje udoban. Angelini je bitan komfor. Kao što biste morali
znati.
- Preskup je. Mi na studijskoj godini ne plaćamo troškove sami. A
Mama Vijina je dragocjen izvor.
- Izvor? - Bellegardeove obrve su se podigle. - A, shvaćam. Za
vaše istraživanje. Naravno. Kako vam to ide, vaše... istraživanje?
Reuben je slegnuo ramenima.
- Kao što se i očekivalo. Nešto sam malo otkrio otkako sam
stigao. Ništa značajno, ali bi me moglo odvesti dalje. - Oklijevao
je. - Majore, zašto ste me doveli ovamo? Uvjeren sam da ste
zaposlen čovjek i da nemate vremena za brbljanje.
- Ali, rekao sam vam, profesore, koliko se veselim našem
brbljanju. Jeste li zaboravili?
- Ne, nisam zaboravio. Zašto ste htjeli da dođem ovamo danas?
Kao odgovor na to, Bellegarde je gurnuo list papira preko stola.
Reuben gaje pogledao. Bila je to fotografija, crno-bijela, pet sa
četiri, poprsje nekog muškarca.
-Da?
- Jeste li već prije vidjeli ovog muškarca, profesore? Reuben je
odmahnuo glavom.
- Potpuno ste sigurni? Bolje pogledajte. Reuben je pogledao.
- Ne - odgovorio je. - Nikada.
- Možda smo vam svi mi slični, je li to?
- Nemojte me vrijeđati. Ne, nisam prije vidio ovog čovjeka. Ne,
koliko se ja sjećam.
- Možda vas pamćenje vara. Viđeni ste kako sinoć pričate s njim,
u Bois Moustique.
Reubenovo srce je presahnulo od straha.
- Nemoguće - promrmljao je. - Ni s kim nisam pričao. Bellegarde
je ponovno podigao obrve.
- Ne? Progovorili ste s njim nekoliko riječi, ili on s vama, moj
čovjek u to nije siguran, a onda ste izišli van, za njim.
Reuben je oklijevao.
- Izašao sam, tako je. Da udahnem malo svježeg zraka. To je
potpuno točno. A kada sam se vraćao, neko sam vrijeme
razgovarao s Dougom Hooperom, američkim misionarom koji je
ovamo došao istim letom. Ali nisam vidio nikog više.
Bellegarde je ispružio ruku i uzeo fotografiju. Vratio ju je u mali
žućkasti dosje, te stavio dosje u ladicu.
- Šteta, profesore. Da, šteta.
- Zašto?
- O, mogli biste nam biti od pomoći. Čovjek čiju sam vam
fotografiju pokazao, rano jutros nađen je mrtav u grmlju,
otprilike sto metara odperistylea u Bois Moustique. Još ste
uvjereni da ga niste vidjeli?
Reuben je odmahnuo glavom.
- Točno.
- Moj dojavljivač misli da ste imali krvi na rukama kada ste se
vratili u peristyle.
Reubenove su ruke bile na stolu, stavio ih je tamo kada je gledao
fotografiju. Bacio je pogled dolje, pomišljajući da možda još
postoje tragovi krvi, da su se osušeni komadi nastanili ispod
noktiju. Ali bili su čisti. Mora da se temeljito sinoć oprao.
- Krvi? To je apsurdno. Jedina krv koju sam sinoć vidio, bila je
pileća krv.
- Niste pitali kako je žrtva ubijena. Mislim daje to malo čudno,
naročito za nekoga poput vas, čovjeka čiji je život posvećen
pitanjima, malim pitanjima poput ovog. Većina ljudi pita: "Kako
je umro?" ili tako nekako.
- Više bih volio ne znati. Više bih volio ne znati kako je umro.
- Presječen mu je vrat. Netko mu gaje presjekao oštricom. Još
nismo našli oružje.
- Ali to svakako nema nikakve veze s vama, vi niste iz Ubojstva.
Bellegarde se počešao po bradi. Reuben je zamijetio daje imao
neki fini losion poslije brijanja, nešto s klinčićima.
- Čini se da znate puno o mom poslu, profesore. Na meni je da
odlučim što spada u moj resor, a što ne. - Zastao je, lagano
tapkajući prstima po stolu. - Možda je mrtav čovjek bio žrtva
pljačke. Nešto mu je bilo pričvršćeno za struk. Vjerojatno droga.
Ili pištolj. Nešto što nije želio da drugi ljudi vide kako nosi. Imate
li vi pištolj, profesore?
S trzajem straha, Reuben se sjetio daje pištolj stavio u ladicu u
svoju sobu. Što ako je pretraže? Mogu li ga iskoristiti i povezati
ga s ubojstvom? Treba li priznati da ima pištolj, pretvarati se da
ga je donio sa sobom u zemlju? Nije čak bio siguran ni koje je
vrste oružje bilo, sinoć nije bilo vremena da ga dobro pogleda.
- Ne, naravno da nemam. Zašto bih ja imao pištolj?
- Ili drogu. Možda koristite drogu. Mnogi Amerikanci koriste
drogu.
Reubenu je postalo vruće. Nije bilo klima uređaja, čak ni
ventilatora.
- Planirate li mi podmetnuti drogu? To je to? Tako da imate
ispriku da me uhitite?
Bellegarde nije reagirao.
- Zašto bih ja to želio učiniti, profesore? Već imam dosta
neprilika, dovoljno uhićenja koja moram obaviti, dovoljno
ispitivanja koja moram provesti. Laskate si ako mislite da bih
išao tako daleko. Ovo nije policijska država. Ovdje ste slobodni.
Ne volimo puniti naše zatvore.
-1 što sada? Jesam li slobodan? Slobodan da odem?
- Svakako. Možda biste kasnije odvojili malo vremena da date
izjavu. O vašim sinoćnjim kretanjima, to je sve. Trebat će desetak
minuta, četvrt sata. Recimo, danas popodne.
Reuben je kimnuo glavom. Osjećao se nesigurnim. Doručak će
pomoći. Nije jeo. Hrana će ga opet uravnotežiti.
- Recite mi, profesore, kakva je Angelina bila sinoć?
- Angelina?
- Plesala je? Jeste lije vidjeli?
- Mislim daje... Da, mislim daje plesala.
- Tko je bila ovaj put? Zmija Damballah? Divlja Ogoun-feraille? Ili
seksi Erzulie?
Reuben je osjetio kako mu se u želucu veže čvor.
- Ne bih znao - prošaptao je.
- Ne? Mislio sam da ste je dovoljno često vidjeli i prije. Ali možda
je povučenija kada ste vi u blizini. Možda je loa tako ne
favoriziraju u vašoj nazočnosti.
- Što pokušavate reći?
- Ništa, profesore. Apsolutno ništa. Ja sam samo njezin brat. Vi
ste prijatelj njezina supruga. Vi morate znati puno više od mene.
Reuben nije ništa rekao. Okrenuo se i izašao, zalupivši vratima.
U hodniku je bilo još toplije.

54. poglavlje
Pištolja nije bilo. Reuben je provjerio čim se vratio, povukavši
ladicu u koju gaje bacio noć prije. Nestao je sa svom municijom.
Pitao se hoće li čekati do popodne ili će Max poslati neke od
svojih podređenih da ga odmah pritegnu.
Angelina i ostali još se nisu vratili. U houngforu, naravno, nije
bilo telefona i nije bilo načina da s njima stupi u vezu osim da se
odveze tamo.
Pogledao je van kroz prozor spavaće sobe. Netko je bio dolje,
lijeno se šetkao u dovratku preko puta i motrio kuću. Morao je
brzo misliti. Tko je ubio Macandala? Da li je to napravljeno da se
njega umiješa ili se to dogodilo slučajno, naprosto kao igra
sudbine? Ubojica, naravno, nije bio lopov, inače bi našao i uzeo
pištolj. Ili ga je Reuben omeo upravo u tom poslu? To je bilo
moguće, ali instinkt je govorio Reubenu da je jako nevjerojatno.
Za minutu ili dvije, koliko je prošlo kako je Macandal kontaktirao
s njim i Reuben pošao za njim van, netko je napao Haićana i
prerezao mu vrat. Ovo je odavalo da netko nije želio da se
Macandal i Reuben susretnu, popričaju. Što je opet značilo da je
Macandal na tragu nečemu - ili nekomu.
Reuben je sišao i zamolio Dieudonneu da mu pripravi nešto za
jelo. Pitao se jesu li se Hooperovi već vratili. Netko je Belle-gardeu
rekao za pištolj, nije mogao pogoditi sam, samo po traci, traka je
mogla svašta pridržavati. Reuben je bio siguran da je Hooper
vidio pištolj. Hooperu je bilo potrebno dodvoriti se nekome na
vlasti, jako mu je to trebalo. Dovoljno jako da smjesti svom
sunarodnjaku Amerikancu? Vjerojatno. U Hoopero-vim pravilima
red i zakon bili su na prvom mjestu. Prijavljivanje mogućih
kriminalaca čovjeku poput Hoopera ne bi prouzročilo mnogo
besanih noći.
Dieudonne mu je donijela tanjur kuhanih zelenih banana s dva
jaja i šalicom kave. Brzo je završio s tim, bez oduševljenja. Da,
mislio je, treba otići do Hoopera, pokušati s njim razgovarati,
možda mu čak reći nešto o tome da radi za vladu, apelirati na
njegov poznati osjećaj lojalnosti.
Krenuo je pješice, pokušavajući se sjetiti puta kojega je prešao s
Locadi. Osjetio se izloženim dok je sam hodao. Znao je da ga
prate, ali s tim nije mogao ništa napraviti. Klinci su ga
oslovljavali, mala bosonoga djeca pokušavala mu prodati stvari
koje nije želio ili su mu nudili svoje usluge kao vodiči. Njihova
starija braća nudila su mu žene, drogu, dječake. Pitao se zašto
pogled na bijelo lice mora u nekim glavama odmah izazvati misli
na poroke. Odgovor je, naravno, bio jednostavan. Bjelci su imali
novac, a bez novca porok baš i nema neke šanse.
Skrenuo je za ugao i vidio trgovinu pola bloka dalje. Nešto se
događalo - ljudi su se okupili vani, na ulici je bilo dijelova
namještaja. Možda posao već cvjeta.
Jean Hooper je stajala vani s grupom Haićana i Irancem
Amirzadehom. Trgovina je izgledala kao da je u nju udarila
bomba. Prozor je bio razbijen, knjige porazbacane i poderane,
ormari i ostali namještaj strgnuti sa zidova i pobacani na ulicu.
Jean se ogledala kada se Reuben približio. Oči su joj bile crvene i
podbuhle. Bila je prekrivena prašinom. Jedan rukav njezine Holly
Hobby haljine bio je poderan. Nekoliko trenutaka je gledala
Reubena, onda se okrenula i vratila poslu.
Iz trgovine je izašao Doug Hooper.
- Ovo se dogodilo dok nas sinoć nije bilo - rekao je. - Kasno smo
se vratili, bilo je nekih nevolja tamo na onom voodoo mjestu.
Ovako je bilo kad smo se vratili. To je Valrisovo djelo, naravno.
Sjećaš se što sam ti rekao.
- Hoćeš li mu platiti?
- Nemam čime.
- Možda on napravi nekakvu drugačiju nagodbu.
- Kakvu nagodbu?
- Ne znam. Isprobaj ga.
Hooper se osvrnuo. Sagnuo se i uzeo punu ruku pamfleta. Na
njihovim su koricama bila nasmijana lica, ljudi mnogih rasa
ujedinjeni u borbi za svjetski mir. Netko ih je pogazio, petom im
smrvio lica.
- Možda i hoću - rekao je Hooper.
- Ako to ne napraviš, nema smisla ponovno otvarati ovo mjesto.
- Da, pretpostavljam da nema. Ali najprije ćemo se moliti za to.
Iznenadio bi se koja sve vrata otvara molitva.
Reuben je krenuo, a onda se sjetio zastoje došao.
- Kažeš da je bilo nevolja u Bous Moustique. Kakve nevolje?
- Bois Moustique? O, misliš na voodoo hram. Izgleda daje neki
momak sinoć ubijen. Malo jezovito. Mislim, čitaš o voo-doou i
ritualnim ubojstvima, i onda tamo nekome presjeku vrat. Našli
su ga jutros u nekom grmlju. Proveli smo noć tamo, nismo mogli
otići. Izgleda da ćemo si morati kupiti auto. Uglavnom, došla je
policija i skoro svakoga ispitivala. Naravno, nitko nije ništa vidio.
Pritvorili su vašu prijateljicu, svećenicu. Vaša prijateljica,
gospođa Hammel je dobro. Ostala je tamo sve počistiti, ali je
rekla da će se uskoro vratiti.
- Rekao si im nešto o meni, o našem razgovoru? Hooper je
izgledao zbunjen.
- Ne govoriš ti to meni, valjda, da imaš neke veze s onom što se
dogodilo, zar ne?
- Ne, ali mislim da je netko rekao policiji da imam pištolj. Mislim
da si me ti sinoć vidio s njim. Možda si im to spomenuo.
- Pa, možda i jesam. Žao mi je ako ti je to prouzročilo neke
poteškoće. Ali morao sam biti iskren, morao sam im reći što sam
vidio. Vidio sam te kako izlaziš, a onda kako se vraćaš s
pištoljem.
- Još si im nešto rekao?
Hooper je divlje odmahnuo glavom.
- Slušaj, Hooper, ja moram ovdje u Haitiju obaviti jedan posao,
posao koji nema ama baš ništa s tobom. Ne želim da tu guraš
svoj nos. Ako te to imalo tješi, ovo je zakonski posao. -Bradom je
pokazao prema trgovini, polomljenom staklu. - Možda te ovo
nečemu i naučilo. Ne možeš ovdje svakome vjerovati, ne dok ih
ne upoznaš. Možda čak ni tada. Drži se onoga što znaš. Možeš
prodavati knjige, preobraćati ljude, ali pusti mene da se bavim
onim po što sam došao ovamo. Razumiješ?
Hooper je kimnuo. Bio je crven u licu, malo zbunjen, pomalo ljut.
Reuben je sumnjao da se može rasrditi. Znao je da može, vidio je
u zračnoj luci. Pitao se što će Hooper napraviti glede prepada na
svoju trgovinu. Moliti se? Direktno se suprotstaviti Valrisu?
- Moram ići - rekao je Reuben. - Ako bilo što mogu učiniti, učinit
ću to, ali ništa ne obećavam. - Zastao je. - Još uvijek smatram da
biste trebali razmisliti o odlasku.
Hooper nije ništa rekao. Reuben se rukovao s Amirzadehom i
kratko se obratio Jean Hooper. Izgledala je zabrinuto. Kao da je
znala nešto što nitko drugi nije. Reuben se okrenuo i otišao. Peta
mu je gadno zaškripala po srebrnastom sjaju polomljenog stakla,
komadu srušenog sna Hooperovih. Sjetio se nemirnih komadića
fotografija porazbacanih po njegovom kuhinjskom podu, sjećanja
poput konfeta, snovi poput smeća. Pogledavši uokolo, vidio je
maleni skup ljudi kako se kreću u krugu oko trgovine. Doug
Hooper ga je gledao kako odlazi. Izgledao je poput čovjeka u snu
koji vidi da se oko njega sve raspada, a na sav svoj užas ne može
se probuditi.
Reuben je potpuno razumio kako se osjećao.

55. poglavlje
Angelina se vratila odmah poslije podneva, s Mamom Vijinom i
Locadi. Policija je neko vrijeme zadržala mambo, ali na kraju joj
nisu mogli prikačiti nikakve optužbe. Bila je popularna, njezino
uhićenje ne bi poslužilo nikakvoj korisnoj svrsi. Angelina je bila
mirna i povučena, kao da su je napori od prethodne noći iscrpili,
ne fizički, već psihički. Seksualnost koju je iskazivala plesom,
potpuno je nestala. Kao da je ponovno stavila svoju masku
djevice.
Nakon kratkog odmora otišla je s Reubenom u policijsku stanicu
u Petionvilleu, gdje je on dao izjavu naredniku koji je govorio
jednosložnim riječima, u tihoj sobi u prizemlju. Kada je izašao,
ispričao joj je za Macandala.
Iz Petionvillea su otišli u središnju poštu u Place d'Italie. Nakon
što su mu ubili vezu i oteli pištolj, Reuben se osjećao ranjivim.
Nazvao je Sally. To je bilo protiv pravila, ali morao je popričati s
nekim. Sallyje bila jednostavna i jasna. Pomislio je kako zvuči
zabrinuto. Obećala je da će ponovno stupiti u vezu s njim. Ovoga
puta neće biti pogrešaka.
- Kada? - pitao je Reuben.
- Uskoro - rekla je. - Vrlo brzo.
Reuben je spustio slušalicu. Kratko su hodali od pošte do arhive
u stražnjem dijelu episkopalne katedrale. Građevina u kojoj je
bila pohranjena arhiva, mnogo je godina bila zanemarivana. Bilo
je malo čudo što su ijedna knjiga ili papir preživjeli u njoj. Vrata
su bila zaključana kad su stigli, ali su ih uporna pitanja odvela
do direktorove kuće, jednu ulicu dalje.
Direktor je bio suhonjav čovječuljak s paraliziranom rukom i
klimavom zubnom protezom. Zvao se Minot i vodio je arhivu od
pamtivijeka. Vlada mu je mizerno plaćala, jednako već
desetljećima, a on je odasvud pomalo uspio izmusti sredstva da
se ova mala institucija održi. Nitko zapravo i nije mario. Ovdje je
povijest ležala u krvi. Tiskane knjige i rukopisi iz sedamnaestog i
osamnaestog stoljeća bili su djelo kolonista. Od kakve su
važnosti bile te stvari za potomke robova?
Minot je pronašao časopise popisane u Rickovoj bilježnici. Svi su
bili tamo, ali ih je nekoliko opstalo u izuzetno bijednom stanju.
Direktor se sjetio Rickovog pisma kojega je primio ranije te
godine, u kojemu je postavljao pitanja za nekoliko stvari,
uključujući tu novine i časopise.
Kada su ih složili na hrpu, papira i nije bilo mnogo. Bila su to sve
tjedna ili mjesečna izdanja, a nijedno nije imalo više od desetak
strana. Ali sve je bilo gusto tiskano, jezik arhaičan, objašnjenja
često nejasna. Bili su problem većinom stoga što je Reuben znao
samo osnove francuskog. Dao je sve od sebe pregledavajući
dijelove tiskane tamnijim slovima, u potrazi za jednim imenom
spomenutim u bilježnici. Tri sata nakon što su započeli, još
uvijek je pokušavao.
Angelina je bila ta koja je imala sreće. Pozornost joj je privukao
način izražavanja u uvodnom tekstu, a već je prvi red članka
potvrdio da joj je instinkt bio u pravu. Tekst je imao nekoliko
stupaca u Supplement ata Affiches Americaines od 30. srpnja
1775. Naslov je bio "Mystere maritime pres du Cap" -"Morska
misterija kraj Cap Francaisa":
"Gaston Maniable, capitaine des Cinq Cousines, negrier
fraichement arrive de Nantes en passant par la Cote Guineenne, a
maintenant presente un rapport sur son voyage aux fonctionnaires
du port du Cap, rapport qui contient le recit suivant..."
- Kapetan Gaston Maniable, gospodar Cinq Cousinesa, broda s
robovima koji je nedavno stigao iz Nantesa preko obale Gvineje,
upravo je podnio izvješće o svom putovanju časnicima u luci Le
Cap, gdje je uključen sljedeći prikaz. Donosimo ovdje kapetanovu
priču zbog njezine izuzetne zanimljivosti i kao korisno upozorenje
onima koji su skloni suviše blago
postupati s crnačkim robovima kojima je još u krvi barbarizam i
koji se još nisu pokorili jarmu civilizacije.
Kad se zanemare ukrasi i digresije, Maniableov prikaz bio je vrlo
napeto štivo. Napeto i uznemiravajuće.
"Mon brick, les Cinq Cousines, bateau de 150 tonneaux equipe en
mars dernier par les armateurs d'Havelooze de Nantes, a quitte
Ouidah sur la Cote Guineenne le 5 mai, apres y etre reste ancre
trois bons mois, dans l'attente d'un contingent complet de noirs de
l'interieur du pays... "
- Moj brod, Cinq Cousines, brig1 od 150 tona, kojega je prošlog
ožujka opremila robovska kuća d'Havelooze u Nantesu, 5. svibnja
je napustio Ouidah na gvinejskoj obali, nakon što je tamo bio
usidren dobra tri mjeseca, čekajući punu pošiljku crnaca iz
unutrašnjosti.
- Posada se sastojala od šest officiers mariniers: mene, drugog
kapetana, M. Nairaca, poručnika, zastavnika, kormilara i
narednika; tri officiers non-mariniers: brodovlasnika, nostroma2 i
tesara; sedam matelots: pet novaka i dva mala od palube. Svim
događajima, ovdje opisanim, bili su svjedoci neki ili svi
spomenuti, prije svega ja, osoblje i podčasnici, sve odani ljudi s
kojima sam i prije plovio. Njihova su osobna svjedočenja
priložena mom izvješću.
- Iz Afrike smo, zapadnim strujama, lijepo napredovali do samo
nekoliko milja od Uskršnjih otoka, gdje smo skrenuli na sjever
prema Antilima, stalno zaobilazeći brazilsku obalu, zbog straha
od portugalskih pirata. Nadali smo se proći brzo, prije no što
počne sezona hurikana, a naše je odredište bilo St. Dominique,
jer je od zadnjeg rata samo engleskim brodovima dozvoljeno
zadržavati se u Martiniqueu i ostalim našim posjedima.
- Sredinom srpnja ušli smo u Karibe, a dvadesetog smo bili blizu
našeg odredišta, u obalnim vodama, dan putovanja zapadno od
Le Capa.
1 Brig - jedrenjak s dva jarbola

2 Nostromo - vođa palube

- U podne 20-og, po suncu smo vidjeli da se nalazimo nešto

sjevernije od 18° zemljopisne širine, s visokom kopnenom malom
daleko na sponi s desnog boka broda, za što smo pretpostavili da
je otok Navassa. Ispred nas je bio još jedan brod, malo plovilo,
činilo se u istoj struji, a opet, slabo je napredovalo. S jugoistoka
je puhao jak vjetar, prisiljavajući nas da okrenemo na zapad,
dolazeći iza čudnog broda. Kada je pala noć, bili smo Odmah iza
njega, ali na njemu nije bilo svjetla, pa smo mislili daje razborito
ostati iza njega do jutra.
- S prvim svjetlom smo vidjeli da se radi o engleskom bijelom
brodu i pomislili kako bi bilo mudro pokazati naše miroljubive
namjere. Čak smo i tada mislili daje čudno što ni glavni nastavak
jarbola ni prednje jedro nisu bili potpuno opremljeni. Moji ljudi
pozvali su me na palubu da sam vidim, pretpostavljajući da je
možda na brodu izbila groznica ili pobuna robova i da im je
možda potrebna pomoć.
- Upotrijebivši durbin, pomislio sam kako je čudno što nikoga
nema na palubi, niti je igdje postavljena osmatračnica. Ime
snježnobijelog broda bilo je jasno ispisano na krmi, Hallifax, iz
Liverpoola. Čuo sam za njega u Cabindi, a i o njegovom vlasniku,
kapetanu Briggsu. Dobar brod koji je deset i više puta oplovio
trokut.
- Trokut? - upao je Reuben.
- Misli na potpuno putovanje robova: od Engleske do Afrike, od
Afrike do zapadne Indije, onda natrag u Englesku.
- Shvaćam. Nastavi.
- Bacili smo sidro i spustili jolu1 sa šest ljudi: M. Castain-gom,
zastavnikom, s nostromom i kormilarom koji su veslali i tri
matelotsa, svi naoružani zbog straha daje tamo pobuna i da su
robovi još uvijek ispod palube. Popeli su se na Hallifax pomoću
ljestvi od konopa na krmi, te krenuli pretražiti brod.
- Nakon pola sata svi su se vratili; pretražili su Hallifax od vrha
do dna i nisu našli nikoga, ni živog ni mrtvog. I ja sam se
1 Jola - vrsta brodskog čamca na 4 ili 6 vesala

ukrcao na jolu i vratio se s njima do bijelog broda. Sve je bilo

netaknuto, kao da su i posada i robovi tajanstveno nestali i da će
se sad odnukad vratiti. U spremištu je u bačvicama još bilo
obilno hrane i vode za mjesec dana. Dnevnik je bio na
kapetanovu stolu, pa sam ga uzeo iako sam vidio daje nedovršen.
- Pričvrstili smo lanac s Hallifaxa na naš brod, s namjerom da ga
remorkiramo do Cap Francaisa, jer smo mislili da mnogo vrijedi
njegovim vlasnicima s obzirom da je potpuno čitav i u svakom
pogledu spreman za plovidbu. Ostavio sam tri čovjeka na njemu
da netko može njime upravljati. Vjetar je promijenio smjer, sada
je puhao s jugozapada, te smo lako prolazili prema St.
Dominiqueu.
- Sljedećeg jutra u ranim satima, 22-og, stigao je prvi hurikanan
te sezone. Uvidjevši da nije moguće upravljati s oba broda,
opozvao sam svoje ljude i ispustio lanac. Bez teškoća smo ušli u
Windward Passage i ušli u luku 23-eg, sigurni, ali izmrcvareni. O
sudbini Hallifaxa ne znam ništa više od toga, osim što mislim da
je bez ljudi sigurno potonuo, onog jutra kada je počela oluja.
Angelina je završila s čitanjem. Papir je ležao na stolu ispred njih,
komad povijesti koji se mrvio u prašinu. Sada, kada su imali
datum, nije bilo teško identificirati objašnjenja o misteriji
Hallifaxa u ostalim časopisima. Bilo je nekih upita u Le Capu,
primjerci Maniableovog izvještaja raspačani su vlastima u Parizu,
oni su prepiskom komunicirali s Engleskom. Od Ha-llifaxa,
njegove posade i tereta robova na kraju se odustalo, s
obrazloženjem da su se izgubili.
- Bio je to Hallifax, zar ne? - pitala je Angelina.
- Nisam siguran - rekao je Reuben. - Maniableov napis nije u
skladu s onim što si mi ti rekla. Pozicija, smjer u kojem se brod
kretao, odsustvo bilo kakvog znaka pobune. Znamo da su se
pobunili, daje posada i nekoliko robova masakrirano. Ništa se ne
slaže.
- Ali u izvještaju se spominju tri imena koje smo tražili. Sam
Maniable, njegov zamjenik Nairac i Castaing, zastavnik.
- Da, tako je. Ali to sve može značiti nešto drugo.
- Možda smo nešto previdjeli. Odgovor možda nije u ovim
papirima nego negdje drugdje.
Reuben je naporno razmišljao. Kad bi ono što su oni tražili bilo
dostupno u javnim dokumentima, sigurno bi već davno prije
izišlo na vidjelo i radilo bi se na tome. Moraju postojati još neki
dokumenti.
Našli su direktora kako čisti zube u nekom malom uredu sa
stražnje strane zgrade. Brzo je ubacio zube nazad u usta,
nasmijao se i rekao da će biti više nego sretan bude li mogao biti
od pomoći. Teško dišući, pratio ih je nazad do njihova stola. Već
je padao mrak i svjetla su bila upaljena, ali Minotu se nije žurilo.
Istraživači su tako rijetko dolazili vidjeti njegovo blago.
Kada je završio s čitanjem, dugo je nepomično sjedio,
paralizirana ruka mu je poprijeko ležala na stolu. Onda se odjed-
nom malko nasmiješio.
- Nairac - prošaptao je. - Naravno. Nairac. Molim vas, pričekajte
ovdje, vratit ću se.
Dugo ga nije bilo. Kada se vratio, bio je prekriven prašinom i
paučinom. U zdravoj ruci nosio je metalnu kutiju. Ceremonijalno
ju je postavio na stol i s poklopca obrisao sloj prašine. Na
izblijedjeloj smeđoj naljepnici, razabrali su ime "Nairac" ispisano
nečitkim rukopisom osamnaestog stoljeća.
Unutra su bili svežnjevi papira - spisi, teretnice, pisma. Minot i
Angelina počeli su sve iščitavati, dok je Reuben pesimistično
promatrao. Bio je to jalov posao, ništa više.
Pismo je bilo baš na dnu kutije, kao da je tamo sakriveno.
Angelina je znala da je to bilo ono što su tražili, po potpisu:
Gaston Maniable.
Bio je to komad papira presavijen na tri dijela, s komadićima
polomljenog pečatnog voska koji se držao s jedne strane i
nečitljivom adresom negdje u Francuskoj, najednom preklopu.
- Datum je 26. siječnja 1776., a poslano je na adresu u Cap
Francais - rekla je Angelina. - Počinje s "Moj dragi Nairac, kada
sam primio tvoje pismo, tijelo mi je bilo zdravo, bio sam kod kuće
sa svojom voljenom ženom i djecom, ali duh mi je u sve većem
jadu. Ove godine se neću ukrcati na novo putovanje,
a mislio sam da možda ne odem na more više niti jednom u
godinama koje su mi preostale. Moraš napraviti ono što smatraš
potrebnim za sebe i Madame Nairac. One stvari o kojima ti znaš,
ne pošteđuju mi život. Ne znam što je mirna noć otada, iako se
neprekidno molim za to. Moja draga supruga ne zna ništa
premda je moje stanje najozbiljnije zabrinjava. Ne mogu joj reći
jer se bojim da bi joj to tako zatrovalo život da bi bilo neizdrživo.
"Naša tajna mora otići u grob s nama. Dali smo zakletvu i
moramo je se držati. Ako bi netko saznao istinu o onome što smo
vidjeli na Hallifaxu, to bi značilo kraj našeg rada i još mnogo
toga. Brodovi više ne bi plovili za Afriku, niti jedan rob više ni
trenutka ne bi osjetio sigurnost na Antilima. Ali još više od toga,
kao što i sam znaš, to bi izazvalo perturbaciju uma.
"Moram te zamoliti za još jednu uslugu, ako mi je možeš ispuniti.
U časopisu sam se držao priče koju smo izmislili zajedno s
posadom, kao što je dano u mom službenom izvješću o
putovanju. Ali u brodskom dnevniku je istinita bilješka o poziciji
Hallifaxa, na Formigas Banku, na 75° i 52' zemljopisne dužine i
18° i 27' zemljopisne širine, gdje smo ga potopili zajedno sa svim
stoje bilo na njemu, na dubinu od 14 hvatova, na što te i ne
moram podsjećati. Promijenio sam tu bilješku tako da izgleda
daje bio dalje na sjever, bliže Windward Passageu, na 74° i 54' j
19° i 21'.
"Također sam promijenio i dnevno izvješće, tako da izgleda kao
da smo sreli Hallifax i remorkirali ga uoči oluje koja nas je
zahvatila 22. Ako bilo tko dovede u pitanje moje bilješke, hoćeš li
me podržati i reći da sam negdje pogriješio jer me lagano
zahvatila groznica? Vjerojatno nitko i neće postavljati pitanja, ali
M. Gradiš, kojega je moj poslodavac nedavno zaposlio da
pregledava brodske knjige, ima reputaciju usrdnog
pregledavatelja brodskih dnevnika.
"Ako opet dođeš u Nantes, moraš nas posjetiti. Siroti doktor Le
Jeune je ponovno na moru; uzeo je brod na Cvgogneu u Le
Havreu, ali bojim se da ga ti i nisi upoznao. Ne može si izbrisati iz
sjećanja sliku divljaka na njegovoj strašnoj gozbi. I svega ostaloga
što ti znaš. Bili smo u pravu što smo ga poslali na dno mora; ali
on tamo neće mirovati. Nitko od njih ne počiva u miru.
"Arnaud te pozdravlja, a isto tako i Castaing. Svi su čvrsti u
svojoj odluci da se drže zakletve. Neka je Bog s tobom. I želim ti
da nađeš mir koji je mene zaobišao.

56. poglavlje
Prošli su kroz žarko sunčevo svjetlo i pjenu valova u središnje
vode kanala Gonave. Valovi su se osjetno produbili, smiješno
bacajući njihov mali brod, poput dječje igračke. Iz daljine je voda
izgledala kao da nema kraja, nekanalizirano prostranstvo skupe
plave svile prošarane zlatnim nitima. Izbliza je bila polomljena i
uzburkana, poravnata hirovitim strujama i teškim plimama.
Tanka crna masna mrlja, izbačena iz brodića sa šljunkom koji je
upravo stigao iz Jeremie, lijeno je ležala blistajući na vrućem
suncu, bacajući čudesnu mrežu duga preko njihove staze. Kada
je Reuben pogledao iza sebe, bila je crna i troma, mutna
ispružena pruga na nemirnoj vodi.
Na stranicama njihova broda, moglo se razabrati ime Fanchette.
Stara boja, staro pismo, stara romanca: čak ni sadašnji vlasnik
nije znao tko je bila Fanchette. Bio je to motorni čamac Bertram
za vožnju uz obalu, dugačak četrdeset stopa, koji je vidio i bolje
dane. Drveno dno je bilo zakrpano, palube neispo-lirane, otvore
je trebalo očistiti. Samo bi iskusno oko vidjelo da je Fanchette
zapravo bila više sposobna za plovidbu nego li neke od onih
sjajnih jahti od umjetnih materijala koje vikende provode na
obalama Floride.
Kapetan Fanchette bio je Sven Lindstrom, pedesetogodišnji
Šveđanin, koji je u Port-au-Prince došao na dva tjedna 1969-te i
nikada se nije vratio. Naviknuo se na sunce i more, jeftin rum i
ljude koji nisu šest mjeseci godišnje bili mrzovoljni. Svaki Božić
se kleo da će mu to biti posljednji na Haitiju, da će otići kući ženi
i djeci u Norrkoping, da će proslaviti sljedeći srpanj i duge, tamne
dane poslije toga u njihovu društvu. Ako je Lindstrom imao neku
osebujnost koja ga je odvajala od ostalih
ljudi, onda je to bilo upravo to što je zaista mislio da će ga oni
tamo još čekati.
Kako je haićanska turistička trgovina opala, isto se dogodilo i s
Lindstromovim poslom. Godinama je razumno zarađivao na
bogatim Amerikancima i sunca gladnim Skandinavcima koji su
dolazili loviti ribu i roniti s maskama uz bajnu obalu Hispanio-la.
Sada je većinom sam lovio ribu, a ono što nije mogao prodati,
pojeo je sam ili pak hranio Sama, brodskog mačka. Sam je bio
napola izgladnio jednooki mačak s glistama, gadnom naravi i
oštrim pandžama. Imao je oko dvjesto godina, redovito je bio
bolestan i pretplaćen na divlje proljeve u rijetkim prilikama kada
bi popio mlijeko. Lindstrom gaje dobio deset godina prije toga od
američkog turista imenom Samuel Harris Latimer III, koji je
našao mačku kako krade ostatke na palubama Les Cayesa.
Nije samo Sam nađen kako krade u pristaništu. Dvije godine
prije toga i Lindstrom je pokupio jedno siroče, nahoče koje je
našao kako spava u njegovom čamcu na vesla jednog jutra.
Dječak nije točno znao koliko je star ni kako se zove, niti otkuda
je došao. Lindstrom gaje nazvao August - bez "e" - u čast
Strindbergu (Streend-berry, kako je on naglašeno izgovarao to
ime) i proglasio ga svojim malim od palube. August je imao oko
dvanaest ili trinaest godina, bio je nepismen, prljav, osoran i
potpuno odan Lindstromu. Muškarac i dječak uživali su u
neobičnoj simbiozi, dubokom suosjećanju jednog siročeta prema
drugom.
Angelina je Šveđana poznavala od davnih dana, i prije Sama i
Augusta, te sve svoje nade usmjerila na to da je još uvijek tamo.
Ako itko može naći olupinu Hallifaxa, onda to može on.
Nije ostalo mnogo, u tome je bio problem. Tamo u Švedskoj,
mogli su izvući brodove iz tamnih dubina stoljećima poslije, te s
njima učiniti sve, osim ponovno ploviti. Ovdje su brodski crvi
koje zovu brodotočci mogli prorešetati olupinu za pet godina, a
uništiti za dvadeset. Tople vode juga nisu milostive prema drvetu.
Rebra trunu, najbolji brodovi se raspadaju, plime i struje
razbacaju ono što ostane po dnu oceana. Bit će sretni ako nađu
samo i čavao.
Reuben je učio roniti na tri uzastopna ljetovanja u Eliatu na
Crvenom moru, počevši sa četrnaest godina. Otada je ronio samo
nekoliko puta, uvijek u sigurnim vodama.
Još uvijek se sjećao kada se otputio na more prilikom svog prvog
posjeta Eliatu i kako je zurio u bakrene valove koji su išli prema
Aqabi, bijele i drhtave na obali Jordana. Tako blizu, tako daleko.
Ronio je i odjednom su se i povijest i zemljopis izbrisali: ružičasti
koralj pružao se u svim smjerovima, ribe su plivale pokraj
nevidljivih granica koje dijele zemlje i nacije. Otada, osjećao je
paniku u otvorenim vodama, strah da bi se mogao udaviti i
rastopiti u valovima koji su bili ili više ili manje od vode.
Devorahina smrt uvela je novi odbojni element u njegov strah od
duboke vode. Pomisao na to što bi se moglo dogoditi, ohladila ga
je do kosti. Utopljenici ne počivaju u miru. Maniable je to znao; i
Reuben je to također znao.
Nosili su zračne kompresore da bi im spremnici bili uvijek puni,
ali Lindstrom je inzistirao da ponesu i rezervne spremnike: znao
je da se kompresor može pokvariti usred ekspedicije, te da se
onda mora vratiti u luku. Sa samo dva ronioca, a jednim od njih
prilično neiskusnim, postojat će ozbiljno ograničenje za vrijeme
koje mogu provesti pod vodom, naročito ako budu morali ići na
veliku dubinu.
Ali najprije su morali naći olupinu ili nešto što bi moglo biti
olupina. Lindstrom i nije imao neku najsuvremeniju opremu, ali
je uspio izmoljakati protonski magnetometar od nekog
haićanskog prijatelja koji je još uvijek tražio olupine s vremena
na vrijeme, u nadi da će neka od njih dati više od lupara47 i
zanimljivih koraljnih oblika. Nekada davno pirati i galije s blagom
plovili su ovim obalama. Čovjek bi mogao naći bogatstvo u
osminama, samo kada bi znao gdje treba gledati.
Sada su bili dobrano odmakli od Ile de la Gonave, otvoreno more
bilo je za desnim bokom broda, mekana obala dugog južnog
poluotoka živahna na onoj strani gdje je bila luka, njezini zeleni
bokovi istaknuti blistavim svjetlima na otoku Grand Cavemite.
Iza svjetla su mogli razabrati više vrhove planina La Hotte,
tamnoplave na čistom nebu. Nad kopnom su, poput snova, bili
složeni slojevi bijelih kumulusa.
August je bio ispod, slagao je i punio zračne spremnike. Angelina
je otišla naprijed. Sam se smjestio na vrh kabine, prao šape i
sanjario o šarenoj ribi u koraljnim lagunama. Lindstrom je bio za
kormilom, Reuben pored njega, promatrajući radar.
Ako i dalje nastave sa četrnaest čvorova, trebat će im oko
petnaest sati da stignu u Formigas Bank, udaljen preko dvjesto
milja. Maniable je bio precizan govoreći o mjestu na kojem je
Hallifax potonuo, ali Lindstorm ih je upozorio da ne vjeruju
previše njegovim brojkama.
- Ono što morate razumjeti je navigacija. Sada je lako, sada imate
radio-vremenske signale, sada imate Loran, sada imate Vecta
RDF. Lako, ne? Ono što su oni onda imali nije bilo ništa.
Kvadrant, brzinomjer, staklo kojim je mjerenje trajalo pola
minute, pravili su mnoge pogreške. Mogli su ostati minutu, mogli
su deset, mogli su i više. Jag vet inte. Onda vrijeme.
- Što?
- Vrijeme. Vjetrovi, oluje, taj jebeni hurikan o kojemu priča
Maniable. Plime, struje. Uvijek se kreću negdje ispod, uvijek
nekako mahnito. Oko Formigasa je uvijek valovito, jaki vjetrovi.
Jaka oluja može neke olupine pomaknut' i do pol' milje. Kol'ko
olujnih vjetrova imamo u ovom području? Bura, puno. Hurika-na
možda jednom, dvaput godišnje. Dvjesto godina. Mogla bi biti bilo
gdje do sada. Možda nije na sprudu, možda se otisnula o stijenu,
otišla na dno, negdje gdje je nikada nećemo naći.
- Hoćete, dakle, reći da gubimo vrijeme.
Lindstrom je gurnuo na potiljak svoju staru kapu sa štitnikom i
počešao se po glavi. Bio je opaljen i žilav, poput princa iz
željeznog doba, izvađenog iz skandinavske močvare. Svijetla kosa
mu je već odavno izblijedjela u potpuno bijelu.
- Ne-e-e-e-j, ne kažem to. Ne gubimo. Možda treba vremena, to je
sve. Nije me briga ako će trebati i godine. Imate dovoljno novca,
bit ćemo prijatelji kad ostarimo.
Reuben je uzdahnuo i pogledao na more. Možda Lindstrom i nije
bio baš tako dobra ideja, na kraju krajeva. Šveđanin nije imao
pametnijeg posla nego cijeli dan ploviti uokolo i upijati sunce dok
se pretvara da traži olupinu koja možda i nije tamo. Mogao bi
mjesecima biti na clairinu i prženim pilićima na taj račun. Mogao
bi Sama uhraniti jastogom. Dobro je što na raspolaganju nisu
imali godine. Nisu imali mjesece. Nisu imali čak ni tjedne.
Angelina je stajala na pramcu i gledala u more. Živopisna voda ju
je oduševila, sa sunčevim svjetlom koje na mahove uljepšava
golemost tame sa zelenim vrhovima.
- Ono što je za razumjet' je navigacija - rekao je Reuben s jakim
naglaskom, ismijavajući Lindstroma. Švedski šef kuhinje iz
Muppeta.
Angelina se smijala i okrenula.
- Navigacija?
- vrijeme. Oluje, jebeni hurikani. Nasmijala se i vratila pogled na
more.
- Njegov kreolski nije mnogo bolji - rekla je.
- Možemo li mu vjerovati? On će biti na dobitku i ako nas bude
vozao ovuda u krugovima sljedećih šest mjeseci.
- Nismo mi bespomoćni - rekla je. Možemo ga provjeriti. Ja znam
upotrebljavati magnetometar. Brat me vodio sa sobom u svom
brodu. Kada sam imala petnaestak godina.
- Tko, Max? Kimnula je.
- Nikada nismo ništa našli; nikakve olupine, to mislim. Ali bilo je
nekih malih otkrića. Top, sidro, dijelovi lanca. Ovdje je more
puno raznih stvari ako znaš gdje ćeš gledati.
- Ali nema potopljenog blaga.
- O, da. Mi ga nismo našli, ali ga ima mnogo. Španjolske galije,
engleski gusari, francuski robovlasnici na povratku s ratnim
plijenom iz kolonija. Sigurno ga ima.
- Ali mi ne tražimo blago, zar ne? Polako je odmahnula glavom.
Pogledao ju je i nije mogao povezati ovu mirnoću s obuzetošću od
prije dvije noći.
Kao da mu je pročitala misli, napola se okrenula. Oči su joj bile
tužne.
- Još uvijek ne odobravaš, zar ne? - rekla je. - Ono što si vidio u
Bois Moustique.
- Ja... ne znam. Većinu toga nisam razumio.
- Otišao si kada si me vidio da plešem. Rekli su mi poslije.
- Macandal...
- Nije to imalo nikakve veze s tim. Još uvijek ne odobravaš. Misliš
da sam ovisnica, kurva, sam Bog zna što sve ne.
- Izgledalo je...
- Mislio si da je to orgija, zar ne? Da smo imali snošaje u nekoj
mahnitosti džungle, da su sve naše inhibicije nasilno rastrgane.
- Čuo sam...
- Čuo si o voodoou, o žrtvovanju jarca, o scenama seksualnog
odricanja, crna tijela koja se savijaju u agoniji požude.
- Zastala je i promatrala kako dugački valovi udaraju o pramac.
- Ti si vreća govana.
- Angelina, stavljaš mi riječi u usta.
- A što onda? Što si mislio? Nisi ostao gledati, zar ne?
- Bili ste... Ti i Mama Vijina... Poput para koji vodi ljubav.
- To te uzbudilo, je li? Više bi ti se sviđalo da si ti bio sa mnom
na podiju. Slušaj, Reuben, moraš mnogo toga naučiti. To nije bila
orgija, bila je to religiozna ceremonija. Ako bilo tko prijeđe
granicu, ode predaleko, pokuša skinuti odjeću, bilo što... ako to
naprave, laplace ih izvede iz peristylea dok se ne ohlade. Bogovi
čine čudne stvari. Uzimaju nam tijela, posuđuju naše emocije,
jašu na nama kao na konjima. Ponekad je to vrlo tamno iznutra,
ponekad je cijeli tvoj život taman, a onda dođu loa i prosvijetle te,
ti sijaš, zvijezde i sunca i munje su ti po cijelom tijelu. Ne mogu ti
to objasniti, mogu ti samo reći kako se osjećam.
Zastala je. More se ispod nje kretalo, užasnuto svojom vlastitom
energijom.
- Ponekad nastupa strah, ponekad sreća, neki put opet osjećaš
da se želiš praviti važan, popušiti veliku cigaru i smijati se
ljudima u lice. To je Sin Jak. A ponekad požuda. Nema u tome
ništa loše, tako se ljudi ponekad osjećaju kada su iskreni. Ništa
se ne događa, postoji moral. To je samo... U plesu, osjećaji
isplivaju na površinu, stvari koje inače zakopaš. Ne moraš
odobravati, ne tražim tvoje odobravanje. Ali željela bih da
budemo prijatelji. Voljela bih da mi vjeruješ.
Brod je sada duboko uranjao i dizao se, more je bilo svuda oko
njih, obala je nestajala, bili su okruženi vodom. Reuben je
pogledao preko ograde. Bilo bi tako lako ovdje nestati, pasti
preko ruba, u valove, pustiti moru da sve riješi.
- Odgojena sam da sve to niječem - rekla je Angelina. - Bili smo
civilizirani, Francuzi, dobri kao i bijelci, u našoj je krvi bilo više
Francuske nego Afrike. Kada sam imala petnaest godina,
običavala sam sjediti u uskoj sobi obojenoj bijelim ljiljanima i
čitati Hvusmansa i Rimbauda i Gerarda de Nervala. Možeš li to
zamisliti, tu pretencioznost? U blijedim ljetnim večerima, kada je
sunce silazilo do razine mora, a brodovi ležali porazba-cani po
zaljevu poput fantazija, ja bih stajala na balkonu i recitirala
poeziju dok me tama ne bi ušutkala. Je suis le tenebreux -le veuf-
l'inconsole, Leprince d'Aquitaine r la tour abolie...
Zastala je i promatrala vodu kako se pjeni.
- Bila sam razmaženo, uobraženo dijete - prošaptala je. -Bez
požude. U meni je bila takva tama. Takva divlja tama.
- Što se dogodilo?
- Naučila sam plesati. Jednom sam s Maxom otišla gledati naše
susjede divljake, osjećati se nadmoćno, osjećati moć moje tame
nad njihovim svjetlom. A umjesto toga, izgubila sam sebe,
postala sam marioneta za mysteres. Požuda je došla kasnije.
- S Richardom?
Brzo ga je pogledala, a onda opet skrenula pogled.
- O, da - prošaptala je. - Richard. - Izgovorila je to ime kao daje
bilo francusko, Ree-shar, podrugljivim, provokativnim tonom. -
Richard je došao i dotaknuo me. - Oklijevala je. - Ali uopće nisam
osjećala požudu. Dodirnuo me ovdje... - Rukom je lagano
dotaknula grudi, nježno. -1 ovdje... - Ruka joj je lagano sišla
među noge. Na obrazima su joj bile suze, ili su to bile
kapljice mora? - Ali nisam osjećala nikakvu požudu. Kod tebe
nema požude, tvoja ju je civilizacija ukinula. Čak i moj otac, i on
ju je ukinuo.
- Tvoj otac?
- Nisi znao? Nisam ti rekla? - Ali sada gaje ismijavala, znala je da
mu nije rekla. - Moj me otac dotaknuo puno prije Ricka, on je bio
prvi, preteča. Ali nije bilo požude, nije bilo vatre. Ruke su mu bile
hladne, bio je star čovjek, čak i u tome je bio civiliziran.
I Reuben ju je čuo, vidio kako joj se ruke miču, vidio kapljice
mora na njezinim obrazima, u očima; ali u svojoj gluposti, u
svom židovstvu, u preokupaciji onim stoje spasonosno, u svom
snu drugačije zabrinutosti, o kojem se više govorilo, a koji je bio
manje privatan, u svojoj tami bez požude, nije joj vjerovao. S
Devorah nikada nije bilo ovako.
Iza sebe su začuli glas.
- Vrijeme za vaš trik na kormilu, profesore!
A Angelina se okrenula i obrisala oči i nasmijala se svojoj
gluposti.

57. poglavlje
Formigas Bank je zaista vrh podvodne planine, tridesetčetiri milje
od sjeveroistočnog vrha Jamajke. U prosjeku je bio na dubini od
četiri do osam hvatova, negdje od dvadesetčetiri do dvadesetosam
stopa. Na krajevima u oštrim stubama odlazi u dublje vode, čak
tri i pol tisuće stopa najednom mjestu. Manje od deset milja
dalje, i dubina već raste na preko sedam i pol tisuća stopa. Ovaj
sprud je u obliku obrnutog slova L, s trinaest milja dugačkim
krakom i u prosjeku četiri milje širokim, na čijem južnom kraju
je stopa dugačka deset milja. Leži ispod više od pedeset četvornih
milja oceana. Sićušan je kada se usporedi s Pedrom i nekim
drugim sprudovima; ali u njemu bi se mogla potopiti cijela flota
malih brodova, i opet, bilo bi je teško pronaći.
Nakon tri dana Reuben je počeo misliti kako je Lindstrom možda
bio u pravu: čak i da je Hallifax otišao dolje na ovom mjestu,
mora daje već odavno skliznuo s ruba. Koristeći kombinaciju
magnetometra i sonara za skaniranje Wesmar, Fanchette je
krstario naprijed-nazad po sprudu, pregledavajući morsko dno
po mreži koju je Lindstrom ugrubo označio. Svaka traka koju su
pokrivali, bila je široka dvjesto yardi, a dugačka trinaest milja, i
trebalo im je oko sat vremena da dođu s jednog kraja na drugi.
Sada su već gotovo završili s prvim krstarenjem, možda je to bilo
njihovo jedino krstarenje po sprudu. Do sada su ronili tri puta,
sve nakratko. Našli su dva odbačena spremnika za ulje, elisu,
skrivenu piratsku zalihu limenki i modernu olupinu koja je već
bila upisana na pomorskim kartama. Reuben je o ronjenju
naučio više u tim kratkim ekspedicijama s Lindstromom nego
ikada prije. Ali strah ga nije napuštao.
Sonar je pokazivao morsko dno u krugu od 360° oko Fanchette.
To je bilo korisnije od jednostavnog CRT prijemnika pomoću
zvuka za dubinu, koji je pokazivao samo ono što se događa
neposredno ispod dna broda. Mogao je locirati olupinu, ali ne ako
je bila tako stara i polupana kao ova koju su oni tražili. Uz malo
sreće mogao bi pokazati nepravilnost za koju bi se ispostavilo da
je top ili raspršivanje šljunka. Ali njegova je glavna namjena bila
da spriječi da ne udare u neočekivane prepreke. To nisu bile vode
koje su dobro označene na pomorskim kartama.
Njihova je najveća nada bila u magnetometru, spravi napravljenoj
tako da odmah registrira svaki metalni predmet koji sadrži
željezo, u blizini morskog dna. Čak su i drveni brodovi imali
mnogo metala: topove, lance, rešetke, sablje i, naravno, zlatne ili
srebrne poluge. Ovo posljednje je bilo gotovo nevjerojatno u
slučaju robovskih brodova, ali bit će lanaca i okova u obilnim
količinama.
Svako toliko Lindstrom bi uključio autopilot da upravlja jednom
stranom ravnog kursa, pa se vratio pomoći Reubenu ili Angelini
protumačiti magnetometar ili sonar. August je sjedio na pramcu i
pušio ili zurio u more, samo se s vremena na vrijeme pomičući da
bi pripremio šalice za kavu ili obroke. Sam se nasadio na palubu
ili ležao na kućištu stroja, čeznutljivo piljeći u morsku pticu koja
bi tuda povremeno prošla.
Nakon prvog dana nitko nije mnogo pričao. Svijet u kojem su se
kretali, u svojoj je biti bio tih. Ako su pomno gledali, mogli su
razabrati vrhove Blue Mountainsa na jugozapadu, ali veći dio
vremena nisu vidjeli kopno. Nije bilo svjetla. Nisu vidjeli druge
brodove. Noću, kada bi se usidrili, promatrali bi posljednje pjege
zalazećeg sunca kako se pretvaraju u tamu, i činilo im se kao da
su skliznuli s lica zemlje.
- Žao mi je - rekla je Angelina. Prošlo je podne. Upravo su jeli i na
neko vrijeme privezali sidro. - Nisam bila fer. Nemaš nikakvog
razloga opraštati mi moje ispade. Još uvijek sam razmažena i
uobražena. Mora da misliš da sam dijete.
Reuben je odmahnuo glavom.
- Nikad ne znam što bih mislio o tebi, to je sve. Zbunjuješ me.
- Misli sve i svašta. I samu sebe zbunjujem. Ne zamjeram ti ja
tvoju zbunjenost, već osuđiyanje.
- Ne mogu si pomoći - rekao je. - To je nešto s čime sam odgojen,
nešto što mi pomaže obavljati moj posao. Većina ljudi s kojima se
susrećem su šljam. Muževi koji ubijaju svoje žene, žene koje
ubijaju svoje muževe, djeca koja na smrt izbodu svoje roditelje,
roditelji koji svojoj djeci smrskaju glave o proklete zidove. Moram
osuđivati. Ne mogu si priuštiti sažaljenje ili razumijevanje, bilo
kakvu sličnu emociju. To bi me ubilo.
Nije odmah odgovorila. More je bilo tiho. Nije imalo sažaljenja,
nije imalo emocija. Ubijalo je nasumce, sa ili bez razloga.
- Žao mi te je - rekla je.
- Da - odgovorio je. - Možeš si to priuštiti. - Ali usprkos nijekanju,
znao je daje pun sažaljenja i da gaje mučila sumnja, i da su ga
sažaljenje i sumnja ubijali. Želio ju je voljeti, odbaciti sve sumnje
s potpunim povjerenjem, pretvoriti sažaljenje u nešto postojano i
dobrostivo. Nitko mu nikada nije pokazao kako se to radi.
Lindstrom je digao sidro i ponovno pokrenuo stroj. Krenuli su.
More se prostiralo ispred njih poput smrti. Bilo je potpuno bez
značenja, nije u sebi imalo ničeg fascinantnog, a ipak su ga se
bojali, znajući da bi se u svakom trenutku moglo okrenuti protiv
njih i zauvijek ih uzeti k sebi. Bilo je to poput smrti, poput bilo
kakve smrti.
Nakon dva sata bili su gotovi s posljednjom trakom rešetke.
Formigas Bank im je prkosio, odbio ih praznih ruku. Lindstrom
je isključio motor i spustio sidro.
- Izgleda da su promašili sprud - rekao je.
Reuben je kimnuo. Možda ovo i nije bila baš neka ideja.
- Možemo još jednom proći. Lako se može promašiti, ova oprema i
nije tako jebeno sjajna, znate.
Reuben je odmahnuo glavom.
- Ovo je ionako bio samo pucanj u prazno. Čak i da smo pronašli
olupinu, tko kaže da bi to išta značilo. Mislim da gubimo vrijeme.
Idemo kući.
Lindstrom je kimnuo, a onda se okrenuo.
- Naravno, ima jedna mogućnost - rekao je. - Možda se Maniable
zabunio. Krivo procijenio poziciju. Može biti da je Hallifax
potonuo na Grappleru.
- Na čemu?
- Grappler Banku. Evo, da vam pokažem.
Spustili su se u Lindstromovu malu, smrdljivu kabinu. Na
stražnjem stolu bio je raširen mali stol s pomorskim kartama i
mačkom koja je spavala. Na vrhu je bila karta Jamajke i Pedro
Banka, Britanskog hidrografskog zavoda, prvi put tiskana 1866.
s ispravkama do 1973. HMS Vidalje izmjerio dubinu oko Jamajke
između 1954. i 1957. godine, HMS Fox i HMS Fawn obavili su
mjerenje područja Pedro Banka 1970.
Između Jamajke i Formigasa ležao je manji sprud, Grappler. Bio
je točno pet milja jugozapadno od najdubljeg dijela Formigasa.
Lindstrom je brzo obavio računanje.
- Dugačak pet milja - rekao je. - Širok dvije. Dublji od Formigasa.
Oko četrnaest hvati. Osamdeset stopa. U nekim dijelovima i
dublji. Možemo ga pregledati za osam sati. Što mislite?
Što se imalo misliti? Došli su do ovdje, mogli bi onda i završiti
posao. Sutra navečer mogli bi se vratiti u Port-au-Prince.
*
Bilo je točno 3.47 sljedećeg jutra kada je magnetometar
podivljao. Sonar je pokazivao neujednačene mrlje neposredno
ispod područja iznad kojega su prolazili. Lindstrom je zaustavio
strojeve i naredio Augustu da baci lagano sidro.
Reuben je već bio u kupaćim gaćicama. Brzo se napudrao i
Angelina mu je pomogla navući crno odijelo od neoprena. Preko
toga je stavio plutajuću kompenzirajuću jaknu u kojoj je bio
regulator drugog stupnja i oktopus, te instrumenti za dubinu i
pritisak, i kompas. Lindstrom je pričvrstio Reubenov aluminijski
spremnik na trake BC jakne, dok sije on prilagodio težinu i
peraje. ^
- Onda? Ima li što? ( Lindstrom je nordijski slegnuo ramenima..
- Možda.
- Ima li što na sonaru?
Lindstrom je otišao do instrumenta i pomno ga gledao oko pola
minute. Interpretacija je značila sve. Napokon je napućio usne. -
Jasa. - Polako se vratio do ograde.
- Moglo bi biti - rekao je. - Izgleda kao šljunak. Pričekajte me.
Reuben je pljunuo u masku, razmazao, uronio u vodu i navukao
je. Bio je napet. Srce mu je tuklo brže no što je trebalo. S
naporom je kontrolirao disanje. Imao je pun spremnik, ali nije
želio uzalud trošiti zrak. Pokupio je svoj metalni detektor Pulse 6.
Kraj njega je Angelina vezala Lindstromov spremnik.
Bilo je vrijeme. Reuben je zakoračio na platformu za ronjenje koja
je bila pričvršćena za stražnji dio Fanchette. Angelina se sagnula i
poljubila ga u obraz.
- Sretno - rekla je.
Stavio je dio za disanje drugog stupnja u usta i za pokus
udahnuo nekoliko puta. Sustav je djelovao. Bez riječi se
strmoglavio unazad, u uzburkane valove. Svijet je nestao. U
strašnoj tišini, uz pjevanje vode, potonuo je u svijet bez vjetra i
zraka i glasova.
Bio je sam u tihim vodama, među zelenim sjenama u koje su
prodirale zrake svjetlosti, u tekućem milovanju koje gaje uzelo sa
svih strana i povuklo dolje. Trag mjehurića pridružio mu se do
površine, nestajući prema gore poput niske bisera. More je bilo
toplo i puno svjetla. Mjerač dubine pokazivao je 50 stopa, a još
nije stigao do dna. U njega su zurile svijetle oči riba, ravnodušne
i tupe. Negdje iznad njega, Lindstrom je pljusnuo u vodu.
Probijajući se s površine, stiglo je svjetlo, treperavo, čudno
pojačano. Svuda oko sebe, uplašen, osjetio je sjene utopljenika.
Bez upozorenja se našao kako pliva među visokim lelujavim
papratima, morskim bičevima ispunjenim ribama. Ovdje je
morsko dno bilo kvrgavo i neravno, dizalo se i opadalo bez
nekog vidljivog razloga. Kada je stao na vrh iznenadne uzvisine,
dno se odjednom izravnalo. Preko njega, poput perlica polomljene
ogrlice, ležalo je na stotine kuglica. Lindstrom je bio u pravu,
locirali su blago šljunka. Duboke struje kotrljale su oblutke sve
dok se ne bi smirili, pronašli svoj smještaj na dnu oceana,
dobivajući krijestu od koralja i trava. Trenutak kasnije kraj njega
je proplivao Šveđanin i pokupio jedan oblutak, smje-stivši ga u
jednu ruku dok je drugom, palcem i kažiprstom, dao znak.
Nastavili su plivati. Nakon pola minute Lindstrom je došao do
drugog otkrića. Mora da je to bilo ono zbog čega je magne-
tometar reagirao, golema zapletenost zarhđalih lanaca, u početku
jedva prepoznatljivih. Ništa nije izgledalo stvarno ili stalno na
blijedom podvodnom svjetlu.
Lanci su bili zavareni u čvrstu masu, ili prije u seriju zasebnih
masa. Neki dijelovi su, međutim, bili napinjani više od drugih,
kod njihovih se zahrđalih veza nije moglo pogriješiti. Na
krajevima su bile negve, okovi i lanci za robovski brod. U jednom,
nekim užasnim slučajem, još je bila okovana kost ljudske ruke.
Sljedećih su nekoliko minuta plivali naprijed-nazad po morskom
dnu, ukrštajući si međusobno puteve, upotrebljavajući podvodne
detektore za metal, tražeći nešto, bilo što što bi moglo
identificirati olupinu. Reuben je našao astrolab i nešto što je
moglo biti noćna posuda, Lindstrom je pokupio dugačku,
zahrđalu bajunetu. Bilo je još nekoliko gomila metala koje je
najprije trebalo temeljito izgrepsti i očistiti prije no što bi se
moglo naslutiti što je to. Stavili su ih u torbe koje su nosili sa
strane.
Reubenov zrak je već bio na izmaku kada je nešto primijetio. U
početku nije uopće bio siguran što je to, znao je samo da je bilo
metalno i veliko. Uz Lindstromovu pomoć uspio je olabaviti
tajanstveni komad iz čvrstog zagrljaja mase sedimenta,
odlamajući spojeve svojim ronilačkim nožem. Reuben je odlučio
ponijeti ga sa sobom da ga malo bolje pogleda. Povukao je ventil
na BC jakni i ona se za nekoliko sekundi napuhala,
dajući mu dodatnu plovnost. Čvrsto držeći svoj pronalazak,
podigao se s njim kroz zrake strujećeg svjetla. Izgledao je težak i
kao da mu se nije vraćalo na površinu.
Gotovo neprepoznatljiva ispod krijesti lupara i koralja, na palubi
je ležala uska cijev malog brodskog topa. Po Lindstro-movim
uputama, Angelina je počela raditi na njemu, pažljivo odvajajući
kalcificirani sediment koji ga je okruživao. Trebalo je više od sat
vremena prije nego se išta vidjelo, ali kada je napokon uspjela,
bilo je vrijedno truda. Oko rupe na cijevi, oružar je izlio grb, a
ispod njega ispisao dva imena i datum: Hallifax, Liverpool, 1751.

58. poglavlje
- Tko je jebenoj mački dao mlijeka? - Lindstrom je u bijesu
zakoračio u kabinu. - Mačje govno posvuda. Jebeno odvratno.
Angelina je rukom prekrila usta i zakolutala očima. Priznala je da
se pokušavala dodvoriti Samu. Mačka je u životu mrzila tri
stvari: djecu, žene i policajce u službenoj odori. Prezrivo je gledao
Angelinu otkako su krenuli na put. U brodskoj kuhinjici našla je
limenku mlijeka u prahu i napravila pun tanjurić. Mislila je kako
mu mlijeko u prahu ni u kom slučaju ne može naškoditi.
Pogrešno.
- Posljednje što nam treba na brodu ovakve veličine je mačka sa
sraćkom - urlao je Lindstrom.
- Naravno - rekla je Angelina, ustajući. - Obrisat ću to.
- Posvuda ima. Puno čišćenja.
Angelina se glupo nacerila i otišla na palubu. Sam je stajao na
pramcu i tužno gledao. Svjetlo je na nebu počelo blijedjeti.
Površina mora bila je krvavocrvena ili se tako barem činilo.
Iskošene zrake zalazećeg sunca položile su tanki sloj svijetlog
purpura preko njega. Voda je izgledala staklasta, nemirna.
Angelina je mahnula mačku. Odvratio je pogled.
Lindstrom je sjeo pored Reubena.
- Imamo jedan problem - rekao je.
- Mačji proljev? - nasmijao se Reuben. Lindstrom je odmahnuo
glavom. Nije se smijao.
- Ne, niš' takvoga. Pravi problem. Moglo bi biti ozbiljno. -Da?
- Radio. Ne radi.
- Kako to mislite?
- A što vi, jebi ga, mislite da ja mislim? Naprosto ne radi. Kaput.
Moramo se vratiti.
- Ne možete ga popraviti? Lindstrom je odmahnuo glavom.
- Nešto je polomljeno. Star je, ne mogu nabaviti rezervne dijelove.
Čak ni u Port-au-Jebenom-Princeu.
- Je li nam baš tako potreban? - Koliko je Reuben znao, do sada
su ga jedva i upotrebljavali.
Šveđanin je slegnuo širokim ramenima.
- Za navigaciju ga ne trebam. Ali za vrijeme, za upozorenja, to je
važno.
- Mislite da će se vrijeme promijeniti? Meni izgleda dobro.
Lindstrom je odmahnuo glavom.
- Ne, mijenja se. Još je doba oluja. Do sutra bi moglo biti gadno.
Možda i jako gadno. Nervozan sam kad ne znam koliko gore će
biti.
- Ne možemo li otploviti do Jamajke? To je samo... koliko? Nekih
trideset milja.
- Ja, možemo to napraviti. Ali u Jamajki počinju postavljati
pitanja. Polude za drogom. "Što raditi, gos'n" kažu. "Zašto doći
sav taj put od Haitija?" Onda vas strpaju u zatvor.
Reuben je uzdahnuo i posegnuo za limenkom pive. Bila je to
lokalna haićanska mješavina, Prestige, gotovo daju se i nije
isplatilo piti, ali bilo mu je vruće nakon duge začaranosti pod
vodom.
- Želio bih završiti ovdje - rekao je. - Ovo je bio težak dio. Ne bih
htio otići baš sada kad smo pronašli olupinu.
- Ja, razumijem, ali morate uvijek imati na umu da je ovo mali
brod. Želite više, iznajmite si nekog drugog. Možemo se spustiti
još samo nekoliko puta. Pogledajte tablice ronjenja. Nestaje nam
goriva.
- Ipak bih se volio opet spustiti. Još jedan dan, pa se možemo
vratiti. Možemo sići večeras. Što o tome mislite?
Lindstrom se namrštio, onda slegnuo ramenima.
- Dobro, opet idemo dolje. Večeras, možda sutra ujutro. Reuben
je kimnuo. Nije izgledalo da baš ima izbora. Kad bi
barem znao što traži.
Dugačka zraka probila se kroz tamu poput svitka papira. Reuben
je pustio dah u siktanju širećih mjehurića. Opet je bio u tunelu,
sa svih strana uhvaćen u klopku noći u koju se nije moglo
prodrijeti. Teško dišući, zatvorio je oči, ali bilo je još gore: vidio je
bijele lepršave oblike kako nevidljivo puzaju prema njemu niz
meke padine bez sunca. Otvorio je oči i žmirnuo kada se svjetlo
zanjihalo ispred njega, rastjerujući ribu, otkrivajući tajne
prostore u koraljnoj divljini. Razum se polako vratio.
Najteže se bilo snaći. S vremena na vrijeme izgubio bi osjećaj za
gore i dolje, naprijed i nazad, lijevo i desno. I on i Lindstrom bili
su pričvršćeni za Fanchette kao pupčanim vrpcama, ali čak bi se
i takvi konopci mogli zapetljati, izgubiti u sjenama. Sam brod bio
je dobro osvijetljen, ali ga nisu uvijek vidjeli. Reuben je plivao je
u dubokoj osamljenosti, kroz tišinu ispunjenu zvukovima svoje
smrtnosti: uplašeno lupanje srca, ulazak i izlazak zraka iz pluća.
Onda su se sjene zaustavile, a voda zatreperila, lomeći njegovo
svjetlo na milijun dijelova. Reuben je zatreptao i bez razmišljanja
obrisao masku. Ponovno je pogledao, zadržavajući dah sve do
bola. Polako je ponovno izdahnuo, ispunjavajući svijet
polomljenim mjehurićima. Poput duha zbijenog u sjene koje su
mu se gadile, ili žrtve strašne nesreće prikovane u bezoblični
lijes, ostaci Hallifaxa ležali su zarobljeni u niskoj vododerini.
Malo je ostalo. Križevi jarbola i snast' bili su rastrgani, jarboli
nestali, cijeli pramac i veći dio gornje i glavne palube istrunuli, a
ono što je ostalo od dna bilo je polomljeno i nemilosrdno
raštrkano. Dugačke ploveće trave pokrivale su izložene grede.
Tamo gdje su nekada bili otvori na brodu, rasle su spužve.
Stvorenja dugih nogu i izbuljenih očiju puzeći su ulazila i izlazila
iz zjapećih otvora.
1 Snast- užad, jedra, koloturi

Reuben je doplivao bliže. Drhtao je čak i u odijelu od neo-prena.

Nije želio biti ovdje. Što je to Maniable našao na Halli-faxu zbog
čega ga je potopio i pobjegao? Što je došlo iz Afrike, sakriveno
ispod otvora u palubi? Što je to još uvijek ležalo na morskom
dnu, čekajući da netko dođe nakon toliko godina?
Krmena paluba bila je najmanje oštećeno područje. Reuben je
pretpostavio da su Maniable i njegovi ljudi probušili brod kod
prednjeg dijela motora, daje najprije potonuo pramac,
prebacujući pritom ravnotežu, izbacujući lance i ostale nepričvr-
šćene objekte iz tog područja, a onda nastavio prema naprijed,
dok se na kraju nije ovdje raspao, pola milje dalje. Za ostalo su
se pobrinuli vrijeme i more.
Znao je da bi trebao čekati Lindstroma da ga nađe, ali je usprkos
strahu bio vrlo nestrpljiv, osjećao je goruću znatiželju da istraži
ono što je ostalo od broda. Upravo je ispod sebe vidio nešto što
mora daje bilo kormilo, s nekoliko polomljenih vrhova, kako leži
ploštimice na ostacima stražnje palube. Odmah pored njega trava
je obrubila velik pravokutni otvor. Reuben je svoje svjetlo
usmjerio prema unutra. Bio je to dovratak kroz koji se išlo do
kabina na krmi gdje su brodski časnici i kapetan imali imali
svoje sjedište. Privezao je svoje uže za istrunulu gredu i
pripremao se ući.
Sa spremnikom i ostalom opremom, Reuben je bio suviše
nezgrapan za prolaz kroz mali otvor, ali uspio je uz malo
manevriranja. Znao je daje nesmotreno silaziti bez Lindstroma.
Roniti bez kompanjona bilo je nerazumno. Ako se nešto dogodi,
možda ga Šveđanin neće naći na vrijeme. Reuben je provjerio
dovod zraka. Ostalo gaje dosta za još dvadeset minuta. Kratko
vrijeme za pretraživanje.
Stubište je davno istrunulo. Ostala je metalna ograda koja je u
oštrom uglu pokazivala prema dolje. Reuben ju je slijedio. Nakon
nekoliko trenutaka dodirnuo je dno. Bacio je svjetlost uokolo.
Kroz drugi otvor vidio se veliki prazni prostor i na trenutak je
pomislio daje ponovno došao u otvoreno more. Onda je ugledao
otvore za zrak. Plivajući unutra, primijetio je da je većina
sadržaja kabine bila bačena prema naprijed na pregradu
kroz koju je ušao. Nekim čudom, na stropu je još uvijek visjela
svjetiljka, zahrđala i obrasla luparima.
Na pregradi nasuprot njemu bila su druga vrata. Reuben je
lagano plivao prema njima, ostavljajući trag mjehurića po na-
puštenoj prostoriji. Čak i prije sudaranja i savijanja kroz koje je
prošao, ovo je bio sićušan brod. Časnici su valjda ovdje spavali i
jeli, natiskani svi zajedno po lošem vremenu, kuhajući se u
vrelini ljeta, opustošeni groznicama, tresući se od malarije. Ispod
njih, u mnogo gorem stanju, ostatak posade znojio se i kašljao na
dugom putu kroz prolaz do Afrike, zapadne Indije i natrag. Još
dublje, u utrobi Hallifaxa, nalazili su su zgnječeni robovi,
okovanih ruku i nogu.
Reuben je pokrenuo peraje i krenuo prema drugom otvoru.
Pretpostavio je daje ovaj vodio u kapetanovu kabinu. Svjetlo je
ispred njega tražilo put do praznine. Išao je za njim, nastojeći
dokučiti neki smisao u zbrci greda i krhotina. Pokraj njega su
plivale male ribe, bez smetenosti. Nešto se brzo povuklo u svoju
rupu. Na hrpi naplavina koja se nakupila uz obližnju pregradu,
vidio je ostatke ljudske lubanje. Onda još jedne. Onda kost ruke.
Prsni koš. Kosti bijele poput potrbušine morskog psa. Očne
duplje. Zubi.
Što su točno našli Maniable i ostali? Neku scenu poput one tamo
u Angelininom stanu u Brooklvnu? Tijelo naslagano na tijelo, ud
na ud? Nije Čudo što je potopio Hallifax. Ali zašto baš nikome
nije rekao ništa o tome? Zašto je zakleo posadu na šutnju? Što je
još našao?
Istaknuto među ruševinama bilo je nešto što je jako ličilo na
kutiju. S mukom se probio do toga. Bila je to velika metalna
škrinja, obavijena debelim slojem algi i uleknuta na mjestima, ali
inače netaknuta. Sjetio se što mu je rekla Angelina: "Prepolovili
su veliki krug na dva dijela i uzeli jednu polovicu sa sobom na
glavni čamac da bude s njima u izgnanstvu. Drugu su polovicu
ostavili na brodu u velikoj riznici, zajedno sa zlatnom nkisi i
knjigama bogova..." Pokušao je obiti poklopac, ali bio je čvrsto
zapečaćen s dva stoljeća oblaganja.
Pogledao je na pokazivač zraka. Vrijeme je isticalo. Nije bilo
načina na koji bi sam svojom snagom mogao iznijeti škrinju.
Morat će se vratiti po nju s Lindstromom. Napravivši salto u
uskom prostoru, krenuo je prema vratima. Kroz kabinu časnika,
natrag do stuba, sa srcem koje je užurbano lupalo još uvijek
puno jeze.
Kada je opet stigao na vrh olupine, odvezao je uže. Gdje je,
dođavola, bio Lindstrom? Šveđanin je krenuo petnaest minuta
ranije da bi pokrio drugi sektor. Reuben je pregledao tamu.
Nigdje ga nije mogao vidjeti. Možda se već vratio. Reuben je
odlučio slijediti ga.
Tek je onda ugledao treptaj svjetla, na lijevoj strani, prema
mjestu gdje je bio pramac. Što je bio bliži, jasnije ga je vidio.
Mora daje i Lindstrom našao brod. Reuben je svojom svjetiljkom
mahnuo naprijed-nazad. Lidstrom nije odgovorio nikakvim
signalom. Reuben je ponovno mahnuo, približavao se plivajući.
Još uvijek nije bilo odgovora.
Reuben je sada požurio. Lindstrom se možda zadubio u nešto,
njemu okrenut leđima. Ili možda nešto nije bilo u redu. Ovdje je
dno bilo prekriveno smećem iz olupine. Lindstromovo svjetlo bilo
je sada udaljeno samo nekoliko yardi. Reuben je vidio niz
mjehurića zraka kako se dižu kroz njega. Usmjerio je svoju
svjetiljku prema tome.
Na dnu je ležalo Hallifcucovo sidro za najveću nuždu, najveće od
tri koja je nosio. Ispod njega je Lindstrom bio nogama prikovan
za tlo. Sidro mora daje bilo poduprto nečim, a onda ga je
Šveđanin nekako pomaknuo.
Reuben je otplivao ravno do njega. Lindstrom je disao, ali jedva je
bio pri svijesti. Reuben se sagnuo i podupro sidro ramenom. Nije
se micalo. Pretpostavio je da važe najmanje tonu. S mukom je
došao ispod, u nadi da će moći izvući Lindstroma. Tlo je na tom
mjestu bilo čvrsto. Reuben je podigao Lindstro-movu glavu, te
uspio baciti pogled na pokazivač zraka na njegovom spremniku.
Znao je da svi ronioci ne troše zrak jednakom brzinom.
Lindstromov ventil pokazivao je da mu je ostalo još pet minuta
komprimiranog zraka.

59. poglavlje
Reuben nije stao čak ni da uzme u obzir zamjenu spremnika.
Njegov je bio gotovo iscrpljen, a Lindstroma bi moglo dijeliti samo
nekoliko sekundi od smrti. I on bi mogao biti jednako blizu. Na
brzinu je zavezao kraj svoga užeta oko sidra. Bez zastajkivanja
udario je jako nogom i odgurnuo se prema gore najvećom
brzinom, dišući brzo, ali neujednačeno da bi mu pritisak bio
izbalansiran.
Na površini je istrgao dio za usta i povukao masku na čelo.
Nekoliko inča dalje, u mraku, Fanchette se klatila o svome sidru,
njezina svjetla bila su poput poziva iz drugog svijeta. Reuben je
glasno viknuo i nekoliko trenutaka kasnije na ogradi broda
pojavila se Angelina, a iza nje August.
- Dugo si bio dolje, Reuben. Sven te je upozorio na rizike. A gdje
je on uopće?
Reuben se povukao uz ljestve i uz Angelininu pomoć preko
ograde. Dašćući, brzo je govorio. Zrak je bio napet, bilo ga je
teško disati.
- Nema vremena... za objašnjenja... Trebam nove spremnike.. Daj
jedan... za mene... Jedan za Svena... Požuri.
Angelina je odmah shvatila što se događa. Žurno je otišla, brzo
nešto vičući Augustu na kreolskom, objašnjavajući što treba.
Ponovno su se pojavili za nekoliko sekundi, svaki s jednim skuba
spremnikom. August je pomogao Reubenu da odveže svoj, a onda
stavio novi spremnik na mjesto. Reuben je uzeo drugi spremnik i
namjestio njegov oktopus - njegov zamjenski izvor zraka - na
ventil.
- Vratit ću se - rekao je. - Sven je možda ranjen. Pripremi nešto
prve pomoći, napravi krevet u kabini.
Nije se trudio doći do platforme za ronioce. Skočio je odmah
preko ograde, zamahao rukama trenutak, čvrsto držeći drugi
spremnik, onda je našao uže koje je pričvrstio za sidro. Bez njega
bi pravovremeno pronalaženje Hallifaxa bilo beznadežan zadatak.
Kao da je tako i bilo. Silazak se Reubenu činio kao vječnost. Znao
je da je prošlo više od pet minuta, ali se bojao čak i pogledati na
svoj ručni sat da vidi koliko. Lindstromova jedina nada bila je u
tome da je onaj tko je punio spremnik barem jednom zabludio na
stranu velikodušnosti. To i nije nešto kada vam o tome ovisi
život.
Tonuo je, dvadeset stopa, trideset, četrdeset, pedeset, usporeno,
s tupom zvonjavom u ušima, a pritisak se lagano povećavao.
Svijetlo je ovog puta brže nestajalo, tamu je osjećao čak
kompletnije; ne samo vidom, već i opipom. Osjetio je kako se
uvlači u njega, ispunjava ga čineći ga da pripadnikom ovoga
svijeta.
Iznenada je ugledao Lindstromovo svjetlo ispod sebe, poput
svjetionika u tami. Svjetionika ili... mrtvačke svijeće? Osvijetlio je
svjetiljkom prema dolje, njišući zrakom sve dok nije našao sidro i
čovjeka u zamci ispod njega. S Lindstromovih usana curio je
tanak trag mjehurića. Spremnik je bio na zadnjim crticama.
Reuben je postavio zamjenski spremnik uz Lindstromovu glavu.
Šveđanin je još uvijek bio dovoljno svjestan da bi znao što se
događa i da pomogne. Na Reubenov znak zadržao je dah. Reuben
mu je izvukao stari dio za usta i što je brže mogao, zamijenio ga
novim. Lindstrom je pohlepno usisavao zrak, znajući da si
ponovno može priuštiti duboko disanje. Podigao je ruku i
nakratko zgrabio Reubena za ruku, čvrsto je stisnuvši.
Reuben je Šveđaninu pomogao da skine BC jaknu koja je imala
prazne spremnike. Bez njih je Lindstrom mogao leći pod
povoljnijim kutem. Reuben je pronašao nekoliko velikih spužvi
koje su rasle u blizini, odsjekao ih iz postolja, te ih tutnuo pod
glavu svoga prijatelja da mu posluže kao jastuk. Nakon što je
napravio to malo što je mogao, obratio je pažnju na sidro.
Bilo je veliko i bilo je teško. Što je bilo još gore, čvrsto se
smjestilo. Reuben gaje pokušao poljuljati iz nekoliko pozicija, ali
to je bilo isto kao daje pokušao pomaknuti stijenu. Da bi ga
pomaknuo, trebat će mu neka dizalica. Najbliže tome, što se
nalazilo na Fanchette, bila je željezna poluga.
Lindstroma je držao gornji dio nogu i abdomen. Kratak pregled
smirio je Reubena jer, čak i ako je bilo slomljenih kostiju,
Šveđanin je gubio vrlo malo krvi iz rana na mesu. Neka ozbiljna
posjekotina, nešto što bi uključivalo vene ili arterije, uzrokovalo
bi krvarenje koje bi dovelo do smrti daleko prije no što bi Reuben
mogao dovesti pomoć.
Lindstromova jedina nada bila je u dobivanju nekakve pomoći na
Jamajci. Trebat će im dva i pol sata da dođu do tamo, možda sat
ili dva da kupe ili iznajme neku dizalicu ili da nabave drugi brod,
dva i pol da se vrate. Pet do sedam sati.
Na brodu su imali zalihu od oko deset sati zraka, pod
pretpostavkom da ga Lindstrom koristi svojim uobičajeno sporim
tempom. Barem će biti miran. Matematika je bila neizbježna. Nije
bilo nikakvog načina da Reuben ili bilo tko drugi ostane ovdje
dolje s Lindstromom, upotrebljavajući dragocjeni zrak dvostruko
brže. Morat će ostaviti ovdje sve spremnike, nadohvat zarobljena
čovjeka, ostavljajući ga tamo gdje je ležao da čeka njihov
povratak. To je bilo loše, i tu se nije moglo pomoći, ali to nije bilo
najgore. Ako se Lindstrom onesvijesti i ako se ne bude mogao
premjestiti sa spremnika na spremnik kako vrijeme bude
prolazilo, ugušit će se. Kao i Devorah. Reuben je zatvorio oči da
odagna slike: bijela ruka koja lepeće nad sitnim valovima, nabire
se u hladnoj vodi, nenastanjenoj tami. Ponovno je otvorio oči i
vidio Lindstroma kako zuri u njega.
Reuben je imao malu plastičnu ploču i keramičku olovku. Brzo je
naškrabao poruku.
- Boli?
Lindstrom je kimnuo.
Reuben je izbrisao prvu poruku i napisao drugu.
- Ne krvariš jako. Nije opasno po život.
Lindstrom je ponovno kimnuo. Shvatio je. Reuben je brisao i
pisao.
- Ne mogu dignuti sidro. Trebaju mi strojevi. Spustit ću
spremnike. Moraš ostati budan. Shvaćaš?
Lindstrom je kimnuo.
- Namjesti alarm i stalno ga ponovno namještaj. Shvaćaš?
Shvatio je.
Nabavit ću dizalicu u Jamajki. Vraćam se odmah. Neću dugo. -
Zastao je. Bilo je mjesta za još samo nekoliko riječi.
- Ne može drugačije. Ne brini.
Maknuo je olovku, gorko je bio svjestan besmislenosti onoga što
je napisao. Lindstrom je u svakom slučaju imao razloga brinuti
se. Šveđanin je ispružio ruku i povukao ga, pružajući drugu ruku
za olovkom i pločicom. Reuben mu ih je dodao.
- Bolje me odmah ubij. Neću čekati tako dugo. Ne želim ostati
sam ovdje dolje. Strah me je.
Reuben je imao ronilački nož pričvršćen za nogu, kratki Dacor
Hi-Tech nož, jako oštar. Mogao je Lindstroma osloboditi muke
kako je tražio, poštedjeti ga višesatne mentalne i tjelesne agonije
dok čeka da stigne pomoć, gleda kako zrak u svakom spremniku
iščezava, sve dok ne stigne do posljednjeg i vidi da je ostalo svega
nekoliko minuta.
Stresao je glavom.
Lindstrom je luđački pisao.
- Pazi Sama - pisao je. - Jebeno glupa mačka. Stari. Brini se o
njemu. Obećaj.
Reuben je kimnuo.
- Obećajem - rekao je, znajući da ga Lindstrom ne čuje.
Lindstrom je obrisao pločicu i opet pisao.
- Dječak, August. Treba obrazovanje. Napravi što možeš.
Reuben je palcem i kažiprstom napravio znak "O". Lindstrom je
pustio da pločica padne na morsko dno. Više se nije imalo što
reći. Nisu se pozdravili.
*
Tama je bila bogata, purpurna i prijeteća. U početku je bilo
vlažno, zrak zagušljiv. Onda je s juga počeo puhati lagani vjetar.
Pola sata kasnije, okrenuo je na zapad. Do trenutka kad su
ugledali svjetionik Folly Point, istočno od Port Antonia, dvaput je
mijenjao pravac. More je postalo nemirno, vjetar je sve jače
zamahivao.
- Ovo mi se ne sviđa, Reuben - promrmljala je Angelina. To su
bile prve riječi koje je izgovorila otkako su napustili Grappler
Bank. August je upravljao, a ona i Reuben promatrali su ekrane
za radar i sonar.
- Da je bar Sven ranije spomenuo radio. Možda smo i mogli
napraviti nešto. Još uvijek je vrijeme oluja, mogli bismo imati
nevolja.
*
Tamo na Grappleru ostavili su jedan od narančastih pojase-va za
spašavanje. Na njegovom vrhu treperilo je jako svjetlo, ostavljeno
da ga vidi ekipa koja traži. Sada se jako klatilo dok je njime
zamahivao sve jači vjetar. Uže je išlo od njega do morskog dna,
izravno do sidra ispod kojega je bio zarobljen Lindstrom. On je
neprestano padao u nesvijest i oporavljao se, sanjajući o svjetlu
vatre u Norrkopingu i budeći se s mračnim morem svuda oko
sebe. Bol u stegnima bila je gotovo nepodnošljiva. Svaki osjet
napustio mu je koljena i niže od toga. Bio je već na trećem
spremniku zraka, izmjenjujući regulatore prve i druge faze. Pored
sebe je vidio ostale boce koje su ležale tamo gdje ih je ostavio
Reuben, neumoljivi podsjetnici kratkog vremena koje mu je
preostalo.
*
Reuben je podigao pogled s ekrana.
- Koliko nam još vremena preostaje prije no što bude suviše
opasno za plovidbu?
Angelina je slegnula ramenima.
- Nisam mornar. Morat ćeš pitati nekoga kad uđemo u Port
Antonio. Ali iz nekog općenitog iskustva s olujama, ne bih rekla
da ga imamo mnogo.
Nastala je duga tišina.
- Ne možemo ga tamo ostaviti - rekao je Reuben na kraju.
-Obećao sam da ću se vratiti. Da nije bilo mene, ne bi ni bio
tamo.
Angelina nije ništa odgovorila. Ispred njih se pojavilo svjetlo Folly
Pointa, onda nestalo, izbrisano s vidika strmim valom.
Trebao im je još gotovo cijeli sat prije nego što su uspjeli ući u
luku. Ulazak u luku po uzburkanom moru, kroz gotovo potpunu
tamu, bio je noćna mora. Prošli su Folly Point s lučne strane i
Navy Island bio je gotovo nevidljiv s desnog boka broda. Na karti
su označene dvije luke, zapadna i istočna, i Reuben nije znao
koju bi odabrao. Na kraju se odlučio za istočnu jer je bila bliža
gradu. Prošli su Port George i visoko brdo na poluotoku ispod
njega.
Usidrili su se malo dublje unutra, ostavši u dubokim vodama.
August je ostao na brodu dok su Reuben i Angelina otišli
gumenjakom do obale, krčeći si put pored čamaca s bananama
koji su se divlje ljuljali. Počela je padati kiša, gusta, igličasta,
jurila je preko valova poput metalnog taneta.
Nije bilo nikoga na doku i nikoga ni u jednom uredu uokolo.
Cijelo područje luke bilo je napušteno. Krenuli su prema
najbližim svjetlima. Sada ih je kiša već potpuno promočila i
marljivo pokušavala prodrijeti još i dublje, ispod kože. Prošlo je
već tri sata.
Gore u Harbour Streetu, neko crvenkasto svjetlo dolazilo je iz
malog bara, vrata i prozora čvrsto zatvorenih pred olujom.
Prednji dio bio je živopisno oslikan cvijećem. Jedan jedini
osvijetljeni znak visio je iznad vrata, s reklamom za pivo Red
Stripe iznad imena bara: Goat's Horn Club1. Reuben gaje sa
smiješkom prepoznao kao varijantu kanabisa. Gurnuo je vrata.
Udar rege glazbe zagrmio je u noći. Reuben se progurao unutra,
a odmah za njim ušla je Angelina. Iza njih, vrata su se zalupila.
' Goat's Horn Club - Klub Jarčev rog
U jednom uglu, izobličeni džuboks čekićao je teške ritmove
lokalnog rege sastava. "Babylon će noćas pasti. I sva njegova
djeca, crna i bijela." Grupica muškaraca, od kojih su neki imali
dreadlocks1, stajala je oko njega s pivama u rukama. Sa stropa
su visjele stare singlice Jimmya Cliffa, Toots and the Maytalsa, te
stari diskovi Skatalitesa iz šezdesetih. Uzak bar bio je opskrbljen
većinom Red Stripeom i Dragon Stoutom. Nekoliko stolova i
stolica sačinjavalo je ostatak namještaja. Najednom zidu posteri
Boba Marleya i Yellowmana davali su jedinu živost dimom
ispunjenoj sobi.
Glazba je prestala. U tišini, sve oči bile su uprte u nove goste.
Prigušeno mrmljanje slijedio je smijeh oko džuboksa. Muškarci
su bili većinom mladi i dobro građeni, napetih hlača i u
košuljama. Za barom su bile dvije žene, kurve u noći kada se
nikome baš i nije kurvalo. Iza bara je stajala starija žena i čistila
naočale. Za stolom su sjedila dva utovarivača banana truseći
čaše bijelog ruma i ganju. Jedan je vrlo temeljito promotrio
Angelinu, odozgo prema dolje.
- Treba nam pomoć - rekao je Reuben.
Netko je pritisnuo dugme na džuboksu i još je jedna ploča pala
na pokretni dio.
- Rekao sam da trebamo pomoć. Imamo čovjeka zarobljenog na
Grappler Banku. Treba nam dizalica. Zna li netko gdje je možemo
nabaviti?
Većina njegovih riječi bila je zaglušena glasnom glazbom iz
džuboksa. Mladići su im okrenuli leđa i kretali se u ritmu glazbe.
Utovarivači su zurili u svoj rum. Kurve su zurile jedna u drugu.
Angelina je glasno opsovala i prešla do mjesta gdje je stajao
džuboks. Bio je uključen u utičnicu na polovici zida na koji je bio
naslonjen. Angelina je bez zaustavljanja zgrabila utikač i snažno
ga istrgnula iz utičnice. Glazba je iznenada počela prekidati i
prestala uz mrmljanje. Jedan od muškaraca s dreadlocksima
' Dreadlock - vrsta frizure, kosa u obliku slijepljenih štapića
pokušao je zgrabiti Angelinu za ruku. Pogledala ga je tako da se
odmah ukipio.
- Čovjek je rekao da trebamo pomoć - izjavila je. - Upravo smo
stigli s Grappler Banka. Moramo se vratiti i spasiti čovjeka
zarobljenog na morskom dnu. Nemamo se vremena zajebavati.
Dakle, što imamo?
Nastala je poduža tišina. Onda je progovorio jedan od
utovarivača.
- Nitko večeras ne ide na more. Vaš čovjek je mrtav. Ostavite ga
na miru. Bit će gadna noć.
- Koliko gadna?
Utovarivač je odmahnuo glavom.
- Gadna, gospođo. Jako gadna. A biti će i mnogo gore. - Zastao je
i pogledao ravno u nju. Oči su mu bile crvene, a usne vlažne od
ruma. - Ne slušate ra-di-o? Dolazi hurikan. Ovamo stiže večeras.

60. poglavlje
Vani se oluja pojačavala, svakom minutom prikupljajući sve više
snage i žestine. Dok su ga kompanjoni promatrali, ne smijući se
više, utovarivač je Reubena i Angelinu odveo do vrata i kroz
nasrtaje kiše pokazao im, na njihovoj desnoj strani, niz malih
svjetala. To su, rekao je, prozori brodskog ureda u Bridge
Streetu. Možda bi im netko tamo mogao pomoći, barem im reći
nešto više o hurikanu.
Napola trčeći, a napola gurani kovitlaj ućim, žestokim udarcima
vjetra, cijelim putem žestoko udarani olujnom kišom, ote-turali
su prema svjetlima. U blizini se čuo udar, kao da je nešto teško
palo na zemlju. Beton ispod njihovih nogu bio je klizav, obložen
uljem, a preko njega je bez prestanka jurila bujica ljutite vode.
Trčali su slijepi i gluhi kroz vrtlog, držeći se za ruke poput djece,
koliko zbog ugode, toliko i zbog ravnoteže.
"Brodski ured" bio je niska drvena koliba povezana jednom
jedinom žicom s najbližim telefonskim stupom. Reuben je po-
kušao otvoriti vrata. Bila su zaključana. Osjetio je kako mu se-
kunde klize kroz prste, minute jure van dosega. Počeo je udarati
po tankim drvenim pločama. Nije bilo odgovora. Podigao je ruku i
ponovno zalupao. I opet.
- Hej, čovječe, zaš' tak lupaš, čovječe? Ne vi'š da imam posla?
Reuben je ponovno bijesno zalupao. Vrata su se širom otvorila.
Na ulazu, okružen vijencem žutog svjetla, stajao je nizak čovjek
od oko pedeset godina, u košulji i hlačama.
- Zar ne vi'š da radim, čovječe? Imam posla. Što'š kad tako
lupaš?
Reuben nije gubio vrijeme na objašnjenja. Progurao se kraj
čovjeka, unoseći polovicu kiše s Jamajke sa sobom u kolibu.
Angelina je išla za njim, unoseći drugu polovicu.
- Hej, čovječe, ko ti misliš da si kad tak' upadaš vamo? Ak' trebaš
zaklon, idi nekam' drugdje.
Čovjekov bijes, Reuben je to odmah vidio, vjerojatno je bio manje
povezan s kišom koju su prolijevali po podu, nego s činjenicom
što je u jednom uglu bila lijepa djevojka širokih očiju i još širih
grudi. Sjedila je za klimavim drvenim stolom, ispred stroja za
pisanje, ali po izgledu njezine bluze ne bi se moglo reći daje dugo
bila tamo.
Reuben se okrenuo.
- Molim vas, poslušajte - rekao je. Iz unutrašnjosti pomorske
jakne izvukao je maleni svežanj dolara. S obzirom da ga je
policija već pretraživala, te da mu je ukraden pištolj, nije mu se
sviđala ideja da tako mnogo gotovine ostavi kod Mame Vijine.
- Ovo možete imati - rekao je. - Možete dobiti što god poželite.
Samo trebamo vašu pomoć.
Čovjek je netremice pogledao u novac, onda u Reubena. Zatim je
pogledao u Angelinu, a onda opet u novac.
- Bolje sjed'te - rekao je.
Za objašnjenje je bila potrebna minuta. Kada je Reuben završio,
čovjek se namrštio.
- Čuj, čovječe - rekao je. - Čak ni Isus Krist, čak ni Jah, večeras
ne šeću po vodama, ku'iš što ti govorim? To hurikan dolazi
ovamo, dolazi brzo.
- Kako brzo?
Čovjek je pažljivo objasnio. Hurikan je najprije, prije dva dana,
primijećen kako se formira u Karibima, južno od Dominikanske
Republike. Otada uporno putuje na zapad, u pokretu prikuplja
snagu, ide oko deset milja na sat. Očekuje se da mu centar prođe
baš južno od Jamajke, između otoka i Pedro Caysa. Sjeverna
Jamajka i vode Haitija, te i područja dosta dalje od toga, mogu
očekivati nalete od preko sto milja na sat. Očekivano vrijeme
dolaska je tri do četiri sata od sada.
Reuben se okrenuo Angelini.
- Što misliš? - rekao je. - Imamo li ikakve šanse? Razmislila je
prije no što je odgovorila.
- Ne, ne neke velike - rekla je. - Čak i na kopnu, hurikan
uništava. Na moru, to je nešto što nikada nisi vidio. Ali moguće je
preživjeti. Ako ne udariš u greben ili te ne baci na stijene, ako su
ti pumpe u redu i ne nabaciš više vode nego ti brod može
podnijeti, da, možda možeš proći. Lindstrom bi to mogao. Mogao
bi voziti taj brod bilo kamo. Ali ti, ja, August...
- Ako ne odemo, umrijet će.
- Znam. Ali i mi možemo umrijeti. Možda ga uspijemo spasiti
samo da bi prošao paklene muke prije nego se zajedno s nama
utopi.
- Preuzet ću taj rizik. Ti ostani ovdje s Augustom. Nema nikakvog
smisla da svi poginemo.
- Ma vraga. Ne možeš sam upravljati tim brodom. A nikako ne
možeš roniti i u isto vrijeme nadzirati Fanchette. August može
ostati ovdje. Ja idem s tobom.
Reuben je baš otvorio usta da se počne svađati, a onda je bolje
promislio: Okrenuo se vlasniku kolibe koji ih je s nevjericom
promatrao.
- Želiš zaraditi taj novac?
- Nejdem ja u nikakav brod, čovječe. Ni da mi daš milijun dolara.
- Ne tražim da ideš s nama. Odvedi me negdje gdje mogu dobiti
dizalicu. Moram podići to sidro.
Jamajkanac je podigao obrve.
- Dizalica? Večeras? Mora da s' lud.
- Unajmit ću je, kupiti ili ću je ukrasti. Vrijeme istječe. Moraš
poznavati nekoga u blizini.
Čovjek je intenzivno mislio.
- Je 1' mora bit' dizalica? - pitao je na kraju.
- Ne znam. Što drugo predlažeš?
- A što kažeš na sajlu, čovječe? Velika sajla s valjkom je baš ono
što ti treba. Skinemo to sidro s njega dok si rek'o keks.
Reuben je kimnuo.
- Trebao sam se toga sjetiti. Gdje je možemo nabaviti?
Čovjek mu se široko nacerio i krenuo prema.vratima. - Ajmo,
pokažem ti.
Zavjesa od vode izbrisala je svjetla Port Antonia kao da nikada i
nisu postojala. Svjetionik je bio zadnji koji je zasvje-tlucao i
nestao u noći iza njih. Svuda uokolo tama je bila apsolutna, kao
ni jedna tama koju je Reuben do sada upoznao. Bila je živa, s
kišom i vjetrom i dubokim, šupljim mlaćenjem i stenjanjem
mora.
Reuben je shvatio da su im vrlo slabe šanse da ponovno pronađu
Lindstroma. Trebat će im sva vještina i sreća samo da ponovno
pronađu Grappler Bank. Ako ih beznadno ne otpuše s kursa, ako
je svjetlo još uvijek pričvršćeno na pojas za spašavanje, ako pojas
nije istrgnut s morskog dna, možda bi na kraju ipak uspjeli.
Puno "ako". A nije bilo mjesta niti za jednu pogrešku.
Nikako nisu mogli prisiliti Augusta da ostane na obali. Ni
prijetnje ni umiljavanje nisu uspjeli umanjiti dječakovu
apsolutnu odanost Lindstromu, kojega je zvao "le Capitain". Sada
je sjedio u stražnjem dijelu male kućice na palubi i u naručju
držao Sama, tresao se i borio sa strahom od golemih valova koji
su udarali o brod.
Lindstrom, izuzetno škrt kada se radilo o bojanju ili uglača-vanju
ili nekoj skupocjenoj opremi za koju je znao da je neće nikada
trebati, potrošio je sve što je nekad zaradio na jednu ili dvije
stvari koje su zaista vrijedile. Jedna od njih bio je Aqua Meter,
kompas vrhunske kvalitete, ona vrsta koja će ostati nepomična
kao kamen u svim osim u najgorim uvjetima. Na tako otvorenom
moru, bit će nemoguće ploviti ravno natrag do mjesta gdje su
ostavili Lindstroma. Kako se vjetar pomicao i okretao, oni će
morati mijenjati kurs kako bi izbjegli da ih prekriju postranični
valovi. Kurs će im biti nepravilan. Imat će vraške sreće ako se
nađu unutar dvadeset milja od svog cilja.
Brodić je orao kroz strmu nabreklinu koja se povremeno podizala
poput metalnog zida iznad njega ili se otvarala i otkrivala
dugačko uleknuće u koje je uranjao poput čamca obalne straže
izvan kontrole. Bilo je začuđujuće da su uopće i napredovali.
Putovanje nazad do Grapplera trajat će mnogo dulje nego što su
prvobitno izračunali.
Uzeli su još goriva u Port Antoniu, zajedno sa sajlom iz radionice
na Red Hassel Laneu koju je vodio čovjek po imenu Winston,
prijatelj službenika iz brodskog ureda. Osim što su platili gorivo i
sajlu, nisu ništa drugo nikome morali davati. Kad su ljudi
shvatili da Reuben i Angelina zaista planiraju otploviti nazad do
spruda nadajući se spasiti prijatelja, učinili su sve što je bilo u
njihovoj moći da bi pomogli. Winstonova obitelj došla je s njima
do doka. Službenik, koji se zvao Byron, našao je dva ribara da
pomognu donijeti sajlu i gorivo na Fanchette. Gurali su im hranu
u ruke. Obećali su da će se moliti za njih u svojoj crkvi. Nitko
nije znao gdje se na vrijeme može naći dvosmjerni radio.
Sada je sve to prošlo. Bili su sami, tamo gdje im nitko nije mogao
pomoći. Ograničeni poput zatvorenika na kućicu na palubi,
čvrsto su se držali. Svi su više puta osjetili mučninu, povraćali su
sve dok im nisu ostali samo suhi bezuspješni pokušaji, od čega
su bili nemoćni i drhtavi. Svaki put kada bi brod došao na
krijestu vala, očekivali bi iznenadno ludilo uranjanja koje je
slijedilo iza toga. Svaki put kada bi zaronio, mislili su da će
nastaviti ravno dolje, u dubine. Govor je bio beskoristan. Vjetar i
kiša i valovi razmrskavali su riječi već onog trenutka kada su bile
izgovorene.
Reuben je pogledao u kronometar. 02.11.03. Lindstrom je imao
kisika za još četiri sata. Već su dva sata bili ponovno na moru. U
borbi protiv vjetra koji je, izgleda, dolazio iz više pravaca
odjednom, trebat će im najmanje još tri sata da dođu do
odredišta. Držali su se čvrsto i promatrali zid za zidom vode kako
dolazi i razbija se preko njihovog pramca.
Izgledalo je da će zauvijek nastaviti. Vjetar poput pljusaka
divovske ruke, kiša poput još jednog oceana, nabrekli valovi
poput kuća, noć poput vječnosti, bez svjetla, bez mjeseca, bez
zvijezda, bez tišine, suha mučnina u želučanoj duplji, muka u
crijevima, strah od utapanja, strah od sudaranja, strah od
mraka, glavobolja koja čekića iza bolnih očiju, drhtavica u
rukama i šakama, samo nekoliko inča zgusnutog stakla između
njih i krajnjih granica pakla.
Na kraju, pet sati nakon što su krenuli iz Port Antonia, vidjeli su
svjetlo, titraj bijeloga u daljini, široko na lijevoj strani. Trenutak
kasnije sakrilo gaje visoko more. Svo troje se natrpalo na uski
prozor i naprezali su se ne bi li ugledali i najmanji nagovještaj
povratka svjetla. Sam je stajao gdje je i prije bio, sretno
prebrođavajući oluju. Minute su prolazile kao sati. Nije bilo
ničega osim mora, ničega osim tame oluje iza njih.
Iznenada ih je veliki val digao iznad okolnih voda i vidjeli su ga,
bijelo svjetlo na bovi, na južnom kraju spruda. Ako je pojas za
spašavanje još uvijek na mjestu, bit će oko milju i pol
sjeverozapadno odavde. Trebali su samo doći do njega.
Lindstromu je u spremnicima ostalo zraka za oko sat vremena.
U tom je trenutku vjetar nakratko opao, kao da je uzimao dah.
Reuben je loše izgledao. Angelina je podigla pogled s ekrana
sonara i ohrabrujuće kimnula. Bili su iznad spruda.
Vidjeli su ga dvadeset minuta nakon toga: crveno svjetlo
zatvoreno nezamislivom tamom. Bilo je pitanje koliko mu se
mogu približiti. Ako bude predaleko, Reuben neće moći na
vrijeme ponovno locirati olupinu. Promijenili su kurs,
napredujući prema mjestu gdje su mislili da su zadnji put vidjeli
svjetlo. Kada su ga ponovno ugledali, nakon deset minuta, bilo je
isto toliko udaljeno ali s lijeve strane. Još deset minuta i
premjestilo se na desni bok broda. Još uvijek je bilo udaljeno
milju, možda i više. S vremenom i strpljivošću, mogli su uspjeti.
Nisu imali niti jedno.
Reuben se presvukao u odijelo od neoprena i pričvrstio si
preostali spremnik. Pogledao je Angelinu. Bilo je vrijeme.
Vrata su se otvorila u ludilo. Reuben se napeo i iskoračio, vukući
sa sobom sajlu. Vjetar ga je razdirao, prijeteći da ga izbaci preko
ograde. Angelina je došla za njim. Oteturali su do ruba ograde,
upotrebljavajući uže koje im je davalo stabilnost pod udarima
vjetra. Pod nogama, voda im je tekla u nepresta-
nim bujicama, bolno udarajući u noge, vukući ih prema dolje.
Angelina je zgrabila potporanj i za njega pričvrstila drugo uže,
sačinjeno od nekoliko tanjih užadi, čvrsto zavezanih. Ako se
prekine ili odveže, Reuben će imati zaista malo nade za povratak
na brod.
Svezavši uže za pojas, nagnula se prema naprijed i kratko ga
poljubila u usne. Imale su okus soli. Sve je imalo okus soli.
Željela gaje zagrliti, ali nije se usudila pustiti potporanj.
- Sretno - viknula je, a riječi je odnio vjetar prije no što su i došle
do njega. Kimnuo je, sjeo na rub ograde, napravio salto unatrag i
nestao. Gledala je na mjesto gdje je udario u vodu, ali nije bilo
ničega, čak ni mreškanja.

61. poglavlje
Osjetio je kako brzo tone, potpuno na milosti i nemilosti golemih
sila nad kojima nije imao kontrolu. Za samo nekoliko sekundi,
hučanje oluje postalo je sjećanje, ali čak i ovdje, ispod površine,
udaralo ga je i bacalo poput plutenog čepa.
Što je bio bliže dnu, turbulencija se smirivala, ali more je još
uvijek bilo u stanju neprekidnog kretanja. Osjetio je kako ga diže
i spušta duboko gibanje koje je prouzrokovalo mučninu, a
prolazilo je naprijed-natrag kroz vodu. Čuo se težak, mu-kao
udarac kada je bacio sajlu na dno. Kad ga je val ponovno
podigao, iskoristio je rezervni oktopus da napuše BC jaknu. Sada
je bio dovoljno plovan da podigne sajlu i da pliva s njom
obješenom oko vrata.
Prije no što je zaronio, grubo se orijentirao prema svjetlu, i sada
je, pomoću kompasa na kombiniranom mjernom instrumentu,
počeo plivati približno u njegovom pravcu. Usprkos plovnosti,
sajla gaje pretezala, otežavala mu pokrete. Ubrzavao je većinom
perajama, glavom prema dolje, potpuno ispruženih nogu,
udarajući, boreći se u tamnoj unutrašnjosti oceana, spljošteni
mjehurići bili su napeti, razdirani u borbi da stignu gore,
pobjegnu od njega, natrag do strašne površine i oluje.
Uključio je svjetiljku. Ispod njega se ravnodušno protezalo
neravno morsko dno. Kraj njega su zijevajući prolazile teške ribe,
njihove su tajanstvene peraje blještale, usta se otvarala i
zatvarala, oprezna, tužna. Nekoliko stopa dalje, proklizio je sivi
bok usamljene barakude. Reuben je nastavio plivati i samo se
molio da u blizini nema makoa.
Već je davno izgubio nadu kad je napokon ugledao svjetlo,
blijedu bijelu mrlju, nejasnu ali nepogrešivu, dugotrajnu
krijesnicu koju je pričvrstio za sidro prije no što je napustio
Lindstroma. Naglo se okrenuvši, snažno je udario nogama,
osjećajući kako obnovljena snaga teče njegovim venama. Možda
bi ipak, na kraju krajeva, mogao uspjeti.
Trak njegove svjetiljke osvijetlio je sidro, a onda i Lindstroma
kako leži tamo gdje ga je i ostavio. Niti jedan mjehurić zraka nije
lepršao prema gore. Nije bilo znaka života.
Reuben je kleknuo pored svog prijatelja. Ipak je zakasnio. Kada
je malo bolje pogledao, shvatio je da Šveđenin nije umro od
nedostatka zraka. Mora da si je sam oduzeo život, strgnuvši cijev
za zrak sa svoje maske.
A onda je pogledao još bolje. Cijev nije bila istrgnuta. Jasno se
vidjelo da je prerezana na dva dijela. Reuben je potražio
Lindstromov nož. Nije ga bilo. Prebirao je po mulju i blatu, svuda
ga tražio, ali ga nije mogao naći. A onda je pogledao na
Lindstromov gležanj. Njegov ronilački nož još je uvijek bio u
svojim koricama. Ne samo to, nego Lindstrom, uklješten teškim
sidrom, nije nikako mogao doći do njega.
Lindstrom si nije sam oduzeo život. To je umjesto njega napravio
netko drugi.

62. poglavlje
Reuben je olabavio vezu i ispustio sajlu na morsko dnd. Naglim
pokretom povukao je ventil i napuhao jaknu za plutanje. Bilo bi
gubljenje vremena sada pomicati sidro. Ostavit će starog
mornara ovdje dolje s Hallifaxom, dolje, u njegovom elementu, s
ribama i ostalim anonimnim mrtvima. Pogreb na moru; ništa
drugo ne bi ni želio.
Oslobođen tereta, odmah je počeo razmišljati zašto su
Lindstromove ubojice uopće dolazile ovamo. Morat će, naravno,
pogledati, uvjeriti se. Nisu ubili Lindstroma iz zabave. Nije im bio
nikakva opasnost - ali možda je vidio nešto, nekoga...
Netko je slijedio Fanchette iz Port-au-Princea, to je bilo očito,
ostajući sakriven sve dok nisu saznali ili pretpostavili da su
pronašli olupinu. Mora da su gledali kako Fanchette odlazi prije
devet sati, otplovili do mjesta gdje je bio usidren, te pronašli
pojas za spašavanje. Sve ostalo je prirodno uslijedilo.
Ostavivši uže pričvršćeno za sidro, Reuben je nesmetano otplivao
natrag kroz bibanje do olupine Hallifaxa. Ništa se nije
promijenilo. Ovdje su se stvari mijenjale tek nakon isteka
desetljeća ili stoljeća. Ubacio se kroz ulaz na krmi, onda polako
niz uski prolaz gdje su nekada bile stube, uz kabinu časnika, u
sobu kostiju.
Škrinja je nestala, kao što je i mislio. Kosti su bile uznemirene,
ostale stvari pobacane sa strane, neke, koliko je Reuben znao,
odnesene zajedno sa škrinjom. Mora da su znali što traže.
Angelina je znala za škrinju, a Reuben nije mogao vjerovati da i
Sedmi red nije bio toga svjestan.
Ubojice sada vjerojatno napreduju prema Port-au-Princeu,
uhvaćeni, kao i Fanchette, u čvrsti zagrljaj hurikana. Do sutra će
škrinja ponovno biti na dnu mora, potopljena dublje no
ikada, zauvijek izvan ljudskog dohvata. Osim zlatnih stvari iz
Tali-Niangare, što je sadržavala? Blago iz Europe? Zlato i
dragulje, prstenje i naušnice, niske bogatih bijelih bisera, portet
davno umrlog ljubavnika u lakom premazanom drvenom okviru?
Uobičajene relikvije prokletih?
Reuben je plivao natrag kroz olupinu koju je pojelo more, utučen,
usamljen, grešnik, krivnja je teško ležala na njemu, poput zraka
koji je nosio na leđima i koji ga je pretezao prema dolje čak i dok
gaje održavao na životu. Jesu li njegovi otac i majka umrli za ovo,
za pregršt drangulija sa Zlatne obale, zahrđalih lokota, uvojka
ljubavnikove kose? U uglu časničke kabine, proždrljiva jegulja
migoljila je svojim dugim savitljivim tijelom. Reuben se otisnuo
prema gore i pojavio se u praznini dubokog i zelenog mora.
Ukrcavanje na Fanchette pokazalo se najopasnijim dijelom
operacije. Brod je kružio, nastojeći ostati što je moguće bliže
pojasu za spašavanje. Reuben je plivao pod vodom, vođen
njegovim svjetlima. Ali, da bi se ukrcao, morao je doći do površi-
ne, a uvjeti na površini naglo su se pogoršali.
Nakon što je ponovno napuhao BC jaknu, pustio je da mu sada
nepotreban spremnik i cijeli niz njegovih cijevi i ventila padne na
dno. Mogao je sasvim dobro disati kroz disalicu na maski.
Problem je bio popeti se na brod čiji je motor radio u moru od
trideset i četrdeset stopa dubine, prije no što ga izda snaga i ode
na dno zajedno s bačenim spremnikom.
Golemi valovi su ga uvijek iznova uzimali i udarali njime o bok
broda. Bio je sav izudaran i sve umorniji, duboka višednevna
iscrpljenost napokon je uzimala danak. Ruke su mu kliznule dok
se borio uhvatiti ljestve koje je Angelina ostavila spuštene preko
ograde. Izgubio je osjećaj o tome koliko je puta pokušavao, koliko
puta su mu krvareći prsti našli uporište samo da bi odmah
potom bili otrgnuti, ostavljajući ga da se koprca u strmim
vodama, udaljen nekoliko yardi od plovila s nesigurnim smjerom.
Rapidno je slabio, svaki napor ga je iscrpljivao, čineći sljedeći
nadljudskim. Sljedeći pokušaj ili onaj nakon toga bit će mu
posljednji. Očajnički se provukao kroz vrtlog valova, udarajući i
pljuskajući rukama da bi bio sigurniji. Baš kada je stigao do
ljestvica, jedan val moćniji od ostalih, bacio ga je naprijed, na
stranicu broda, izbivši mu disalicu iz usta. Boreći se za dah,
vidio je kako se Fanchette odmiče od njega. Bio je dotučen, voda
gaje bacala, gutao ju je, gušio se, topio.
Iznenada se nešto spustilo u vodu pet ili šest stopa dalje od
njega. Angelina ga je napokon vidjela i pojurila na palubu,
riskirajući život da bi mu bacila drugi pojas za spašavanje na
užetu. Pojas se ispravio, pomaljajući svoje svjetalce da bi ga
vodio. Pljuskao je po vodi trudeći se da ga dohvati, boreći se
protiv usisne podvodne protustruje koja gaje nastojala uvući. I
uhvatio ga je, čvrstog i savršenog poput dragog kamena pod
prstima, koji mu je derao kožu sa članaka. Imao ga je i nije ga
puštao.
Podigla ga je sjedeći na palubi, nogu poduprtih na ogradu, dok je
August stavio oko nje uže i čvrsto ga pri vezao za potporanj.
Reuben se uhvatio sa strane, obuhvatio rukama prvu prečku
ljestvica i počeo se dizati.
Nitko nije rekao ni riječi kada je doteturao na palubu i otpu-zao
do kućice. Bio je sam, samo su to trebali vidjeti pa da im sve
bude jasno. Otišli su za njim, zalupivši vrata oluji, gledali ga
kako se bespomoćno srušio ispred stupa za kormilo. Paluba se
izvijala i izvijala, a onda se cijeli svijet zaljuljao.
Bio je na koljenima, povraćao slanu vodu, utroba mu je uzavrela,
grlo gorjelo. Suhi bezuspješan pokušaj povraćanja, onda
kašljanje sve dok nije pomislio da će umrijeti. Podigao je pogled i
ugledao Angelinu i Augusta kako zure u njega, i pokušao je reći
da mu je žao, ali nije se čulo ništa osim teškog, ljutitog kašlja.
Onda je pogledao ponovno, a tamo je bio Sven, bijela kosa mu je
plutala na pokretnim strujama, onda ga je uhvatila podvodna
struja i usisala, dolje u tamne i bezvučne dubine gdje je sve
iznova počinjalo.

63. poglavlje
Washington DC Nedjelja, 18. listopada 9.30 ujutro
Washington nikada nije izgledao tako negostoljubivo. Oluje su
prošle i ostavile zemlju iscrpljenom, a nebo napuštenim. Poto-
mac je još uvijek bio pun blata i nabujao od teških kiša koje su
jurnule iz Alleghenvsa. Sally je obrisala zamagljeno prednje
staklo; grad se valjao pored nje. Zaboravila je kako se čovjek
ovdje može osjetiti usamljenim.
Trebalo je nešto poduzeti. CSA se više nije mogla sama baviti
Sedmim redom. Sazvali su sastanak odabranog osoblja iz
obavještajne službe, ljude za koje su znali da im se može
vjerovati. Svi su bili pozvani na strogoj osnovi: jedan je pozvao
jednoga, nitko nije znao da će ostali biti prisutni.
Konferencija se trebala održati kod Sutherlanda Cresswella,
direktora CSA u Washingtonu. Sutherland je od samog početka
bio potpuno obaviješten o Redu, ali je na osnovu nedavnih
događanja donio odluku da zatraži pomoć od ostalih agencija.
Nije bilo lako odabrati kome reći. Nitko nije točno znao koliko su
se Forbes-Smith i njegovi šefovi infiltrirali u mrežu obavještajne
službe i ostale vladine odjele. Imali su imena dvadeset i osam
pojedinaca za koje su znali da su regrutirani u Red ili da ih je
Red smjestio na utjecajne pozicije. Još pedeset tri imena bila su
na popisu sumnjivih članova. Za jedanaest ljudi se znalo da su
pod izravnim utjecajem Reda; Cressvvell je bio prilično uvjeren
da je Forbes držao osjetljive dosjee brojnih
drugih pojedinaca koje su njihove seksualne, financijske ili
političke indiskrecije držale podložnima pritisku.
Na kraju je CSA sastavila kratak popis ljudi koji su bili osobno
poznati Cresswellu, Sally i ekipi iz New Yorka. Popis je pomno
ispitao svaki od njih posebice, onda su ga ubacili u kompjuter
kako bi eliminirali svakoga tko je imao bilo što više osim
formalnih veza s bilo kojim poznatim ili osumnjičenim članom
Reda, bez obzira da li je to bilo unutar ili izvan agencija. Popis
koji im je ostao, sastojao se od samo pet imena: Mike Fordham,
viši časnik u CIA-inom Direktoratu obavještajne službe; Joel
Garrison, sekretar Nacionalnog vijeća obavještajne službe; Grace
Sala iz Agencije za nacionalnu sigurnost; Chris Markopoulos pri
CIA-inom Direktoratu za operacije i Kevin McNamara iz FBI-a.
Sastanak je pripremljen tako da izgleda što neformalnije.
Sutherland Cresswell živio je u velikoj kući izvan grada, na cesti
za Annapolis. Predložio je nedjelju jer će to osigurati potpunu
prisutnost i navesti pozvane - i sve druge - da pomisle kako ovo
nije ništa drugo nego prijateljsko okupljanje vikendom. Za ručak
je planiran roštilj, pod uvjetom da se zadrži lijepo vrijeme. Tamo
će biti Cresswellova supruga i djeca. I Mark Ford-heim i Hastings
Donovan su dovodili djecu, koja su bila otprilike iste dobi kao i
Cresswellova. Joel Garrison i Kevin McNamara poveli su svoje
supruge.
Sally je stigla među posljednjima. Sutherland je stajao na
vratima pozdravljajući svoje goste. Kuća je bila smještena iza
ceste, među crvenim i zlatnim drvećem, u središtu sve debljeg
tepiha od palog lišća. Svako toliko, iza drveta bi izvirila nečija
silueta, puhnula u ruke ili diskretno nešto promrmljala u
slušalicu, te ponovno nestala. Osiguranje je bilo čvrsto.
Iz zadnjeg vrta čuli su se uzvici djece u igri. Iz niskog zidanog
dimnjaka izvijao se dim u spirali. Negdje u blizini netko je ložio
vatru; kada je Sally izašla iz auta, miris izgorjelog lišća dozvao je
sjećanja na djetinjstvo u New Hampshireu. Nije primijetila da je
na trenutak zasjalo sunčevo svjetlo na snažnom dalekozoru na
sljemenu iznad kuće.
Ugodnost je prestala onog trenutka kada je ušla unutra.
Sutherland je sredio da se sastanu u njegovoj jazbini, velikoj
prostoriji punoj knjiga, na drugom katu. Većina ljudi u sobi bili
su stranci za Sally, a iz istog razloga, i jedni drugima. Mala grupa
CSA šćućurila se u jednom uglu. Vrlo se malo razgovaralo.
Cresswell je ranije tog jutra dao pregledati cijelu kuću tražeći
prisluškivače. Koristio je ekipu koja je sada stražarila. Sve ih je
sam Sutherland pomno odabrao. Prošao je s njima kroz kuću i
provjerio da sve bude kako treba.
Posljednji su stigli McNamare. Kevin je slijedio Cresswella u
radnu sobu, zbunjen - kao što su bili i svi ostali, osim članova
CSA - kada je našao tako mnogo ostalih tamo. Cresswell je bio
tih i mračna lica. Vani su dječji glasovi trgali jesenji zrak,
kontrapunkti riječi prolazili su mu mozgom. Možda je to bilo i
prikladno, mislio je. O čemu drugom se uopće i radilo?
Otišao je naprijed i zauzeo poziciju kako bi bio sučelice svojoj
maloj publici. Nikada se prije u svojoj karijeri nije osjećao tako
nervoznim. U sljedećih sat vremena otprilike, donijet će se odluke
koje će imati vrlo velik utjecaj na njegovu vlastitu zemlju i na još
nekoliko drugih. Bilo je neosporno da će, kao rezultat toga što
odluči ova mala grupa, biti izgubljeni ili uništeni životi. Osjećao je
užasnu odgovornost. I užasan strah.
- Dame, gospodo - počeo je. - Moram vam se ispričati što sam vas
ovako malo prevario i sve vas ovdje doveo s lažnim izlikama. Do
sada ste već vjerojatno pogodili da imam posebne razloge što sam
vas večeras pozvao ovamo i na takav način. Mislim da se većina
vas ne poznaje po viđenju premda ste možda čuli imena u nekim
slučajevima. Dakle, prije svega bih vas želio predstaviti, jednog
po jednog.
Kada su predstavljanja završila, Cresswell je ponovno zauzeo
svoje mjesto.
- Za nekoliko trenutaka - rekao je - regionalna direktorica CSA za
New York, objasnit će vam razloge ovog sastanka. Želio bih da
vrlo pažljivo saslušate ono što vam ona ima reći. Sve što će vam
reći provjereno je i po dva puta, i s moje strane i sa
strane nekolicine odgovornih operativaca iz sjedišta CSA ovdje u
Washingtonu. Vjerujem da će informacije gospođice Peale biti
suštinski točne. Također vjerujem da će njezini zaključci biti
krajnje pouzdani. Molim vas da ne donosite suviše nagle odluke.
Dozvolite joj da završi ono što ima reći. Nakon toga možete
postavljati bilo kakva pitanja. - Zastao je i pogledao oko sebe. -
Sally...
Govorila je preko sat vremena, vodeći svoje slušaoce od otvorenog
skepticizma pa do nevjerice. Imala je činjenice, dokumente,
fotografije, izvore, sve na dohvat ruke. Koristeći gra-foskop i folije
koje su joj pripremili na Apple IIcx, pokazala im je brojke, karte,
linije komunikacije, datume. Ali njezine riječi i prikazi bili su
samo tanak površinski sloj na onome što je ležalo ispod toga,
poput spljoštene šminke na licu leša. U uskoj prostoriji,
osvijetljenoj mirnim suncem, gdje je smijeh djece nabirao zrak s
mirisom jeseni, za život se borilo iskonsko zlo.
- Prije otprilike godinu dana - rekla je Sally - postavili smo malu
jedinicu za nadgledanje na Haitiju. Imali smo ukupno četrnaest
operativaca, većinom lokalne ljude i drugu generaciju haićanskih
Amerikanaca iz Brooklyna i Miamija. Prije tri tjedna ubijeno je
dvanaest tih operativaca u seriji odvojenih koordiniranih napada
u Port-au-Princeu, Cap-Haitienu, te u još jednom ili dva manja
grada. Jedan Amerikanac se uspio živ izvući. Četrnaesti čovjek,
Haićanin, nama poznat pod imenom Macandal, ubijen je prije
devet dana na voodoo ceremoniji izvan Port-au-Princea.
- Preživio je čovjek po imenu Felix Simon. Uspio je doći do
Miamija i ubrzo nakon toga uspostaviti vezu s nama. Na nesreću,
u napadu je teško ranjen i sada je u bolnici, inače bih ga danas
dovela ovamo da vam kaže što zna. Međutim, razgovarala sam s
njim prije dva dana i mogla sam stvoriti grubu sliku onoga što se
tamo događa u ovom trenutku.
Zastala je i otpila vodu iz čaše na stolu ispred sebe. Napetost se u
sobi pojačavala. Činilo se da su se čak i glasovi djece izvana
utišali.
- Kao što većina vas već zna, situacija na Haitiju je više
nego uobičajeno nestabilna otkako je general Ciceron došao na
vlast. U svim većim gradovima oformljene su opozicijske grupe.
Novac pristiže iz Kube. Kada bi bilo vremena, procjenjujemo da bi
velika revolucija mogla čvrsto svrstati Haiti u komunistički blok.
Neki od vas se, jasno, možda i ne slažu s ovakvom analizom.
Nažalost, to neće promijeniti ono što će se dogoditi.
- Činjenica je da Sedmi red smatra da će doći do komunističke
revolucije ako se ne učini ništa kako bi se to spriječilo. Odlučili
su ne čekati da Ciceron bude svrgnut, čime bi se njihovi planovi
odgodili na neodređeno vrijeme, te poduzeti preventivnu akciju.
Imaju kandidata za predsjednika, sadašnjeg ministra obrane,
generala Louisa Valrisa.
- Imamo... - Ovo je bio težak dio. - Imamo dvoje ljudi koji
momentalno rade za nas u Port-au-Princeu, nijedno od njih nije
istrenirani operativac. Jedan je policijski poručnik grada New
Yorka, druga, Haićanka, čiji je brat šef Ciceronove
internacionalne službe sigurnosti.
- Poručnik Abrams i Angelina Hammel poslani su na Haiti kao...
mamac. - Sally je zatvorila oči. Vidjela je mračnu ribu sa zubima
poput pile kako pliva kroz uzburkanu vodu. Nije im mogla reći
sve što su se dogovorili.
- Mislimo da je riba možda zagrizla. Jučer je predsjednik Ciceron
objavio redarstveni sat. Iz nekoliko gradova imamo izvješća o
trupama na ulicama. Glavne zračne luke su zatvđrene. A mi smo
izgubili svaku vezu s našim agentima. Vjerujemo da je i Warren
Forbes sada na Haitiju. Osobno sam uvjerena da on samo čeka
naredbe kako bi počeo djelovati. Moramo djelovati brzo i moramo
djelovati odlučno. To je razlog što ste danas dovedeni ovamo.
Sally je sjela. Osjećala je iscrpljenost. Ruke su joj se tresle. Oči
cijele sobe bile su uprte u nju. Pogledala je na sat. Prije deset
minuta bilo je vrijeme za ručak. Pitala se zašto Sutherlandova
žena nije telefonirala ovamo da ih obavijesti kako je sve spremno.
Sutherland ju je zamolio da tako napravi da bi se izbjeglo
odugovlačenje jutarnjeg sastanka. Bilo je od životne
važnosti da svi budu svježi i spremni za najnaporniji dio dana,
poslijepodnevnu raspravu.
I Sutherland je pogledao na sat. Imao je čudan osjećaj da nešto
nije u redu. Pažljivo je pogledao po sobi. Ništa nije izgledalo
neobično. Sally je ponovno ustala da raščisti nekoliko točaka koje
su zahtijevale trenutačnu pozornost. Sutherland je osjetio kako
mu se sitne dlake dižu na stražnjoj strani vrata. Što je to bilo?
Zašto je osjećao takvu napetost?
Sally je sjela. Emeric Jensen je ponudio neke komentare. Još je
netko postavio pitanje. Sutherland Cresswell nije čuo pitanje, bio
je suviše zauzet osluškivan]em, suviše zauzet pročišćavanjem
uma. I odjednom je shvatio. Nije se radilo o zvuku već o odsustvu
zvuka, tišini koja mu je privukla pažnju. Djeca su se vani igrala,
trčala ovamo i onamo, vikala, smijala se. U jednom trenutku ti su
zvukovi prekinuti.
Možda ih je njegova žena uvela kako bi ih pripremila za ručak?
Sutherland je napeto osluškivao. Dolje se nisu čuli zvuči ni djece
ni odraslih. Poznavao je kuću, on i njegova porodica živjeli su u
njoj već petnaest godina, poznavao je njezine zvukove.
Bez riječi je ustao i otišao do pokrajnjeg prozora radne sobe, do
onoga koji je gledao na prilaz i vrt. Pogledao je prema dolje.
Nešto se dogodilo s vremenom. Ukočeno je stajalo, jurilo, opet
ukočeno stajalo. Slušao je kako mu srce udara, a između svakog
udara prolazili su cijeli životi. Čuo je glasove iza sebe, ali nije
razumio što su govorili.
- Pitam jesi li dobro, Sutherland? - Sallyje zakoračila prema
njemu. Izgledalo je daje nije čuo. Što je gledao? Zašto su mu ruke
bile tako čvrsto prekrižene? Došla je kraj njega. Problijedio je kao
papir. Slijedila je njegov pogled, kroz prozor i dolje na vrt.
- O, sveti Bože!
Djeca su ležala na tratini, porazbacana tamo gdje ih je srušio
plin, neka s licem prema dolje, neka prema gore. Suzie Cresswell
je bila tamo, ona u ružičastom džemperu. Sally je
prepoznala Donovanove blizankinje, Ellen i Lindu. Dvoje odraslih
bilo je među djecom.
Čovjek obučen u crnu odjeću i s crnom gas-maskom probijao si
je put među ukočenim tijelima. U ruci je nosio pušku s
prigušivačem i svojim je žrtvama dijelio hice u stražnji dio vrata,
jednoj po jednoj. Svako se tijelo trgnulo i onda mirno leglo.
Sally se okrenula i zgrabila svoju jaknu, prebačenu preko
naslona stolice. Glave su bile okrenute prema njoj, u
nerazumijevanju. Neki su već skočili na noge. Izvukla je slušalicu
i pritisla dugme za prijenos.
- Garry! Robert! Jeste li dolje? Čujete li me? - Pokušala je dignuti
ekipu za osiguranje koju su ostavili na dužnosti pred kućom. Sve
ih je znala po imenu. - Pete! Neka se bilo tko javi! Odgovorite mi,
zaboga!
U hodniku prema radnoj sobi čuli su se koraci.
Posljednje stoje čula, posljednje stoje itko od njih čuo, bio je
glasni udar kada su vrata eksplodirala prema unutra. Posljednje
što je vidjela bio je čovjek u crnom koji je nosio tešku
poluautomatsku pušku.

64. poglavlje
Port-au-Prince ležao je unakažen i uništen na nesigurnom
sunčevom svjetlu, a u pozadini stražu su mu čuvala snažna,
uništena brda. More je probolo obalu poput jezika sa soli na vrhu
koji pretražuje trulu šupljinu. Mirne vode poslije ljutitog mora,
svjetlo poslije tame, tišina nakon bijesa, truljenje nakon smrti.
Kretalo se samo more, nabujalo, prekriveno uljem i morskom
travom, svakojakim smećem koje izbacuje, odrpano, prljavo.
Fanchette je došepesala do luke, ploveći nisko po vodi. Neka ptica
se obrušila iz čistog plavog neba, bijelih krila i promukla, lagano
dodirnuvši kućicu na palubi u prolazu. Na brodiću je bilo vode i
pumpe su počele zapinjati. Reuben, Angelina i August stajali su
na palubi, bez riječi i ukočeni, gledajući dio mora ispred sebe.
Plovili su kroz oluju cijelu prvu noć i veliki dio sljedećeg dana,
spavajući i budeći se na mahove, a snovi su im bili bijeli i goli,
opčinjeni hurikanom.
Angelina se tri puta probudila vrišteći, a nije bilo nikoga da je
utješi. August je dugo sjedio zagledan u more, sve dok i on nije
zapao u bolan san. Reuban je plivao kroz gorku tamu i bio
opsjednut bogovima koje niti je poznavao niti volio. Tamo ga nisu
posjetili ni bogovi, ni Devorah, ni Lindstrom, ni Danny, nitko od
mrtvih. Ali vidio je žive, vidio je Sally i Forbesa i Ma-xa
Bellegardea kako plešu neki čudan ples, i Douga Harpera,
krvavog i herojskog i sive kože, kako se okreće između njih, s
ogrlicom pamfleta u plamenu obješenom oko vrata.
- Kamo ćeš otići, August? - Angelina do sada nije željela postaviti
to pitanje. - Što ćeš napraviti?
Dječak je slegnuo ramenima. Bez Lindstroma nije imao kamo,
nije imao sredstava za život, nije imao budućnosti. Angelina je
gledala njegovu otrcanu odjeću i prljave, bose noge. Koliko mu je
bilo? Dvanaest, trinaest godina? Komad izbačenog smeća, poput
guma i praznih boca koje su gušile luku Port-au-Princea. Mali od
broda bez gospodara i broda. Fanchette će, nije sumnjala, prodati
da se otplate Lindstromovi dugovi. Neće ostati ni gourde1.
- Mislim da trebaš poći s nama - rekla je.
Dječak je ponovno slegnuo ramenima. Držao je starog mačka u
rukama, milujući automatskim pokretima krzno natopljeno solju.
-1 Sam može poći - rekla je. Ali koliko dugo? Ovo više nije bio
njezin dom, a nikada neće dobiti dozvolu da Sama uvedu u
Sjedinjene države. Možda će Mama Vijina moći pomoći.
August je kimnuo. Znao je da velikodušnost bogataša ne treba
odbacivati. U njegovim očima Angelina i Reuben bili su
basnoslovno bogati. Naučio je kako s očitom učtivošću uzeti ono
malo od života što je mogao. Ali još uvijek ga je to odbijalo, još
uvijek je želio baciti slobodu nekome natrag u lice.
Usidrili su se na malom pristaništu sjeverno od Fort Ste. Claire i
u gumenjaku odveslali do obale, ostavljajući za sobom opremu.
Luka je bila čudesno napuštena, kao daje oluja potkopala volju
svih, iskušavajući ih da jedan dan ne idu raditi. U jutarnjem
zraku bilo je napetosti koje nije bilo kada su odlazili, neka
nelagoda koja nije potpuno bila djelo hurikana.
Peugeot ih je čekao gdje su ga i ostavili. Posvuda su bile lokve
vode od oluje. Vozeći se natrag do Mame Vijine, s obje strane su
vidjeli znakove razaranja. Vjetar je prohujao preko otoka, istrgao
drveće, srušio ograde, izbacio piliće iz kokošinja-ca, meljući,
drobeći, udarajući, lomeći bez sažaljenja i srama. Isprepletene
ulice bile su ispunjene nanosima, nošenim miljama prije no što
su ovdje odloženi: zgužvani lonci i tave, polupane zdjele-tikvice,
kokosi, lopate, svijeće, polomljeni križ. Posvuda su prozori zjapili
pod užasnim pritiskom vjetra, razmrskane
Gourda - lokalna valuta
krhotine polupanog stakla u svim smjerovima. Reuben je
pomislio na Hooperove, na razaranje njihove trgovine. Oni su svoj
hurikan imali unaprijed. Pitao se što je s njima.
Mama Vijina ih je čekala. Netko je vidio kako dolazi brod i pronio
vijest. Struje nije bilo, telefoni nisu radili, ali Port-au-Prince je
funkcionirao po svome, prema drugačijim pravilima. Oni nisu
ovisili o telefonima i novinama za širenje vijesti. Ako želiš pravu
vijest, ne tražiš stanicu na radio prijemniku, već telegraf grmlja.
Malo su jeli, glumeći apetit kojega zapravo nisu imali. Netko je
govorio o ljubavi, tečnim, neodređenim terminima: ljubavi prema
mysteres, ljubavi prema oceanu, ljubavi prema smrti. Sa svojih
su mjesta osjetili miris hibiskusa i oleandra, badema i tropske
puzavice, tamne mirise, nepostojane i jedinstvene, uskrsle iz
oluje. Nisu pričali ni o čemu. Mama Vijina promatrala je dječaka,
znajući kako se on više ne može nadati gotovo ničemu. Netko je
drugi govorio o osamljenosti. Čulo se zveckanje žlica po
tanjurima, vidio sjaj noževa, osjetio miris uskrsnuća. Vani na
ulici, muškarci i žene pažljivo su opet sastavljali svoje živote, kao
što su to činili i prije, toliko puta. Pričalo se i o pokori.
Nije bilo nikakvog napretka glede ubojstva Macandala. Policija ga
je identificirala kao čovjeka od trideset četiri godine, po imenu
Otard Le Sauveur, mulat iz Les Cavesa, službenik u ministarstvu
kulture, bez kriminalnog dosjea. Iza sebe je ostavio ženu -femme
caille - u Port-au-Princeu, s kojom je imao troje djece, i još jednu
- femme placee - u Carrefouru. Tražili su njegovog ubojicu. Nije
bilo nikakvih tragova.
Kada su joj otišle prijateljice, žene koje su pričale o ljubavi i
osamljenosti, Mama Vijina je prišla Reubenu i Angelini i ispričala
im uznemirujuće vijesti. Politička situacija bila je napeta i sve se
više pogoršavala, bilo je govora o disciplinskim mjerama protiv
političke oporbe, o redarstvenom satu, o krvi na ulicama.
Dugoobećavani izbori neće se sada održati, ljude se potiče da se
ujedine u lojalnosti prema svom šefu i zaštitniku, predsjedniku
Ciceronu, izazivače nereda ustrijelit će se na licu
mjesta. Bilo je sve više glasina, na zidovima su se sinoć pojavili
grafiti, nad gradom je ležao strah poput ruke u rukavici. Ljubav i
osamljenost. Jedini izlazi.
Ubrzo nakon doručka August je nestao. Sam je ostao, ne-
zadovoljno mjaučući, odbijajući hranu. Ušla je Locadi, u haljini s
cvjetnim uzorkom, i odvela ga, a on je zbunjeno grebao. Angelina
joj je dala Lindstromov šešir kojega je donijela s Fanchettea, da
ga stavi kraj njega, ali je Locadi odbila, govoreći da ga to neće
umiriti, da mačke ipak nisu psi.
Nakon toga su se popeli gore, na spavanje. Angelina je dugo
ležala budna, gledajući kako se svjetlo raspršuje kroz plave
rolete, a uzorci lijeno miču po podu. Kada bi zatvorila oči,
izgledalo je da se soba ljulja i vijuga, te se morala prisiliti da ih
ponovno otvori i fokusira pogled na nešto čvrsto i nepokretno.
Kada je san napokon došao, snovi su joj bili ispunjeni mirisom
zdrobljene vanilije i gorkim okusom francuske čokolade.
Kada se probudila, već je dobrano prošlo podne. Soba je bila
mračna, ali ispunjena točkicama svjetla. Sunce je oblicima
prošaralo goli pod, mekim ali intenzivnim, poput maslaca koji se
topi na grijalici. Probudio ju je neki zvuk i jedan dugi trenutak
osjećala je kako je strah koči, zatežući joj srce i grlo.
Na podnožju kreveta bila je sjena, mirna, nepomična. Sa
zaprepaštenjem je shvatila da je to Reuben. Tiho je stajao i
promatrao je. Dugačka strelica sunčevog svjetla pala mu je ukoso
preko prsa. Uopće se nije micao. I svakog je trenutka postajao
sve manje sjena a sve više tijelo, kako su joj se oči privikavale na
cjelokupnost svjetla.
- Nisam mogao spavati - rekao je na kraju. - Krevet se micao, sve
se micalo.
- Znam - rekla je glasom tromim od sna.
- Ti si spavala - rekao joj je. - Vidio sam te.
- Koliko?
- Ne znam. - Zastao je. - Dugo.
Vani, na ulici, neki ženski glas pjevao je ljubavnu pjesmu,
polaganu i bolnu. Prije no što padne noć, bit će redarstveni sat,
tenkovi će zakrčiti ulice, pjesma će izblijedjeti.
- Sanjala sam svog oca - rekla je.
- Ono je bila istina? - pitao je. - Ono što si mi prije rekla o... - Nije
mogao dovršiti rečenicu. Misao gaje zaprepaštavala.
Nije odgovorila. Istina ili ne, sanjala je ruke koje su mirisale na
vaniliju, starčevu bradu koja joj je ovlaš doticala obraz.
Reuben se približio i sjeo na rub kreveta. Skinula je odjeću, bila
je gola ispod tanke plahte, bila je ispunjena ostacima nelagodnog
sna. Sva neugodnost među njima je nestala, oluja je otkinula
barijere, bili su mrtvi, proživljavali su usksnuće. Ili još jednu
smrt.
Sjela je u krevetu, i plahta je spuznula, ostavljajući joj prsa i
ramena gola, strahovitu ranjivost. Nagnuo se prema njoj i
dotaknuo joj obraz i vrat, trljajući joj umornu kožu dugim, golim
prstima. Uzdahnula je i okrenula se prema njemu, osjećajući
kako se san pretvara u uzbuđenje, smrt u uskrsnuće. Prignuo se
i poljubio joj rame, idući usnama i jezikom duž linije kosti. Nije
se oprala, još je imala mora na tijelu. Koža joj je imala okus soli,
ne soli tijela, već soli dubokog oceana.
Skliznuo je u krevet kraj nje, osjećajući kako joj se ruke obvijaju
oko njegovog vrata, vukući ga na sebe.
-1 ovo je ples - rekla je.
- Ne razumijem.
- Daj da te naučim - prošaptala je.
Plahta je pala i bila je gola ispod njega. Negdje je počeo udarati
bubanj. Na ulici se ljubavna pjesma uzdizala i padala poput
mora.

65. poglavlje
Trebalo je dugo vremena da se dim raščisti. Ulica se ispunila
prahom i pepelom, odvodi su nabujali od pocrnjele vode, ljudi su
stajali u malim skupinama, pričali i promatrali. Bilo je nekih
poteškoća da se stroj dovoljno približi, pa čak se i onda pritisak
vode pokazao nezadovoljavajućim. Susjedi su pomagali kantama,
ali malo se dalo spasiti, vatra je divljala. Bilo je štete i na kućama
s obje strane. Možda će ih trebati srušiti.
Lagani povjetarac digao je nešto pepela u jutarnji zrak. Bio je
lagan, lagan kao til, i plutao je u najlaganijoj struji. Ako ste bili
dovoljno blizu, mogli ste razabrati tanke bijele duhove u
tragovima iznad njega, sjene tiskanih riječi. Na tlu su ga
ravnodušne noge gnječile u prašinu.
Za Hooperovu katastrofu su čuli ubrzo nakon buđenja. Locadi je
ušla sva utučena i rekla im da je u ulici Casernes izbio požar,
daje Amerikančeva knjižara izgorjela do temelja.
Nisu čekali doručak, požurili su tamo, vidjeti što mogu učiniti.
Sve otkako su došli, Reuben je imao čudan osjećaj odgovornosti
za ove misionare. I još uvijek nije bio na miru glede Douga; nije
to bio pravi strah da bi mu Amerikanac mogao nekako naškoditi,
više neka zla slutnja da bi ga Hooperov unutarnji jad duše,
njegova potraga za sigurnošću svrhe, mogla dovesti u nevolju.
Hooperovi nisu bili tjelesno ranjeni, već zbunjeni golemošću
onoga što im se dogodilo, golemim razočaranjem zbog gubitka.
Sve je nestalo, čak i sitnice, odjeća, pasta za zube, čokolada
Hershv. Reuben ih je našao šćućurene na ulici punoj pepela
kako tupo gledaju u izobličenu ruševinu svog posla, kao da su
zauzeti tihom molitvom koja ima moć odagnati zloslutnost vatre.
Jean je krzmajući objasnila kako su se sinoć kasno vratili u
trgovinu, nakon nekakvog sastanka, "gozbe", kako ga je ona
nazvala, iako je izgledalo kao neki čedan događaj, s kavom,
kolačićima, dosadnim dugačkim molitvama. Zaspali su, Doug
kao i obično uz pomoć analgetika, i spavali do iza tri sata, kada
su ih iz rajskih snova digli vriskovi i pucketanje plamena.
Istrčavši van, Doug je nepogrešivo osjetio miris parafina. Bio je
obilato poprskan po trgovini.
Doug se približio Reubenu. Kosa mu je bila raščupana, nije se
brijao otkad su ga pretukli, oči su mu izgledale šokirane i
drogirane.
- Ovo je Valrisovo djelo, kao i prije - prosiktao je. - Jučer je
ponovno pokušao, dao mi je ultimatum. Morao sam ga odbiti.
Sada ovo. Ali platit će on, pobrinut ću se da plati.
Jean Hooper čvrsto je zgrabila supruga za ruku.
- Dosta te priče, Douglas Hooper. Ako je ovo bilo čije djelo, onda
je Božje. Želi nas iskušati, dokazati da vrijedimo. Udruženje će
nam pomoći. Otići ćemo do Udruženja.
Doug se izmaknuo. Neće njega nitko umirivati, čak ni utvara
vrlog žrtvovanja.
- Uništeni smo, Jean. Ne shvaćaš? Bog bi nas mogao iskušavati,
ali ne bi nas potpuno uništio. Koja bi bila svrha toga? Valrisa
treba kriviti, Valrisa i njegove razbojnike. Ali naučit ću ja njega,
dati mu dobru, staromodnu američku lekciju koju neće
zaboraviti.
Reuben je povukao Hoopera na stranu.
- Poslušajte savjet svoje supruge, gospodine Hooper - rekao je. -
Ne dopustite da vas Valris uvuče u nešto što ćete zažaliti. Ovo
nije Indiana. Čovjek koji je ovo naručio može vas strpati u zatvor
ili vas dati ubiti ili baciti u more, bez ikakvih pitanja. Nešto se
događa, ili to niste primijetili? Kažu da će večeras biti redarstveni
sat. Bilo je uhićenja. Tukli su ljude. Dvoje je umrlo u pritvoru.
Ogoljeni ste ovdje, nema nikoga da se pobrine za vaše interese.
Zaboravite Valrisa, zaboravite Haiti. Spriječite gubitke na vrijeme,
dok ne bude prekasno. Možda nećete imati drugu priliku.
Hooper nije odgovorio. Nije se moglo doprijeti do njega. Reuben je
uzdahnuo i okrenuo se prema Jean Hooper.
- Gdje ćete odsjesti?
Pokazala je na grupu od šest muškaraca i žena koji su stajali
kraj trgovine.
- Prijatelji će se pobrinuti za nas - prošaptala je. - Sada su oni
naša obitelj.
- Idite sada tamo - rekao je Reuben. - Ali budite na prvom letu
koji će vas odvesti iz Port-au-Princea.
Fiksirala gaje svojim upornim pogledom.
- Hvala vam za vašu brigu, profesore, ali došli smo ovamo s
određenim razlogom i ostat ćemo sve dok nam Bog ne kaže
drugačije. Ne brinite za nas; pobrinite se za sebe.
Kada su se vratili Mami Vijini, tamo ih je čekao August. Locadi je
pripremila obrok od prženog pileta u kreolskom umaku, crveni
grah, tikvice i rižu. Jeo je kao da je postio mjesec dana. Angelina
je pomislila kako izgleda umorno. Ne, više od toga. Smrvljen.
Izgledao je kao da ima pedeset, a ne dvanaest ili trinaest godina.
Ili se radilo samo o tome da to prije nije primijetila?
Pridružili su mu se, grabeći pred sebe hranu u velike hrpe,
shvativši da su i oni gladni. Prethodno su veče proveli s Mamom
Vijinom, pričajući, prebacujući s vladine postaje Tele-Na-tional
na dva kanala nominalno nezavisne Tele-Haiti, slušajući Radio-
Cacique, interpretirajući kontradiktorna izvješća koja su dolazila
iz grada i izvan. Reuben je otišao na poštu, ponovno telefonirati
Sally, ali su ga vratili. Sve komunikacije s vanjskim svijetom
privremeno su odgođene.
Bataljun Dessalines, najveći u zemlji, zadržan je u vojarni i
stavljen u stanje stalne pripravnosti. Predsjednička straža je
udvostručena. Svi vojni dopusti su otkazani. General Nord
Laguerre, vojni zapovjednik, pozvan je u Palais National na
podulju konzultaciju s predsjednikom i generalom Valrisom. Bilo
je uhićenja u Port-au-Princeu, Cap-Haitienu, Port-de-Paixu,
Jeremieu, Les Cayesu i Jacmelu. Na radiju je govorio Max,
upozoravajući na motrenje, dajući mračno naslutiti da dolazi još
gore.
Rano su otišli u krevet, ponovno vodili ljubav, te ostali budni i
pričali sve do sitnih sati. Kroz otvoren prozor Angelinine sobe,
mjesec je sve bojio svojom čarolijom. Polako su se otvorili jedno
drugome, nudeći polomljene dijelove svojih pojedinačnih života
na detaljan pregled. Jutros je sve izgledalo nestvarno i udaljeno,
milovanja, intimnosti, duge savršene tišine. Usta im je ispunio
okus pepela.
August u početku nije mnogo govorio. Nitko ga nije pitao gdje je
bio ili što je smjerao. Angelina ga je promatrala kako jede, brižne
pokrete strvinara odgojenog da se opskrbi. Lindstrom nije učinio
gotovo ništa da bi ga civilizirao. Kada se napokon napunio, počeo
je usporavati. Konačno je spustio žlicu sa strane.
- Našao sam ih - rekao je. - One koji su to napravili. - Usta su
mu bila umrljana umakom. Angelina je ispružila ruku i obrisala
ga svojom maramicom. Nije se posramio.
- One koji su napravili što? - pitala je.
- One koji su ubili Kapetana.
Pogledala je Reubena i rekla mu što joj je dječak upravo rekao.
- Pitaj ga što zna.
Pitala je. Malo se promeškoljio, a onda je započeo s pričom.
- Nije bilo lako - rekao je. - Mor'o sam pitati mnogo ljudi. Dolje na
dokovima. Preš'o sam sva pristaništa, ro-ro terminale, dok s
kontejnerima, sve dolje do dvorišta mornarice. Tam' je cijela
zbrka. Jebena oluja digla je cijelo mjesto. U svakom slučaju, pit'o
sam koje još doš'o poslije hurikana, osim nas. Vidite, tko god je
ubio Kapetana, nije se mog'o vratit' nakon stoje oluja počela.
Možda su bili na pol puta 'vamo kad se pogoršalo, možda ne ni
tak' daleko. U' su skrenuli i riskirali, il' su bacili sidro za oluju,
ko i mi. Kad se sve smirilo, mora da su došli prije nas.
- Ne znaš da su se vratili ovamo, u Port-au-Prince.
- Tam' su nas slijedili, zar ne? Nakon onog hurikana se ne bi
zajebavali, vratili bi se ravno 'vamo. Bila su tri broda koja su
došla prije nas. Imam njihova imena. Brod obalne straže koji se
zaglavio kad je dolazio iz Santiaga. Možete ga izbacit'. Bio je
ribarski brod Ti Coyo. Motor neupotrebljiv. Poznaju ih dolje na
dokovima. I sam sam ih vidjo kad su odlazili. Oni su u redu.
- Ali treći, to je taj. Quinquin. Četrdeset stopa, kao i Fanchette.
Doš'o prekjučer. Nisu imali problema s motorom, ni ništa, sam se
zaglavio, kažu. Kapetan je čovjek po imenu Gro Moso. Im'o je tri
putnika sasobom. Nitko ih ne poznaje.
- Kako su izgledali, ti putnici?
- Dva crnca i blanc. Bjelca ne bi trebalo bit' teško naći. Ima
ožiljak. Dugačak ožiljak na desnom obrazu.

66. poglavlje
Prošla je ponoć kad ih je probudilo kucanje na vanjskim vratima.
Reuben se u polusnu otkotrljao iz kreveta, reagirajući
automatski. Kucanje se začulo još jedanput, ovog puta jače.
Ubacio se u traperice, otvorio ladicu kraj kreveta i izvukao svoj
novi pištolj. August mu gaje nabavio od nekog čovjeka koji je
imao štand sa željezarijom na tržnici. Bio je to stari Czech CZ75,
sa zaključanim ležištem, automatik s dvostrukim djelovanjem
koji je imao potrebno ekstenzivno čišćenje i podmazivanje i prije
no što bi uzeo punjenje. Nije bio baš neki pištolj kojemu bi čovjek
povjerio život, ali to popodne je bio jedini pištolj u Port-au-
Princeu. Ponovno se čulo kucanje, upornije no ikada. Čuli su se
koraci koji su išli prema vratima.
Angelina se potpuno uspravila u krevetu.
- To nije policija - prošaptala je.
- Kako znaš?
- Oni se ne bi mučili s kucanjem. Razbili bi vrata. Ako su
pogriješili, šteta.
- Tko je onda? Slegnula je ramenima.
- Smith?
- Ista stvar. Zašto bi nas upozoravao?
Osim što su kupovali pištolj, popodne su proveli u traženju
Smitha, razgovoru s Augustovim vezama po cijelom području
dokova. Nije bilo nikakvih čvrstih tragova, samo pogledi sa
strane, nervozno nakašljavanje.
Netko je pokucao na vrata spavaće sobe.
- Tko je? - pitala je Angelina.
- Vijina. Moraš brzo doći.
Reuben je otišao do vrata i otvorio ih. Mama Vijina je stajala u
staroj pamučnoj haljini. Izgledala je prazno, više izgubljeno nego
li umorno.
- Tu je ona Amerikanka - rekla je. - S nekim čovjekom kojega ne
poznajem. Izgleda kao da je u nevolji. Ne razumijem što govori.
Angelina je prevela Reubenu što joj je rekla Mama Vijina.
Ogrnula se plahtom i skliznula iz kreveta.
- Idi dolje - rekla je. - Neću dugo.
*
Jean Hooper je bila u maloj prednjoj sobi, nervozno promatrajući
kako se sjene skupljaju po zbirci oleografa i figurica -Mama
Vijina je ponekad koristila tu prostoriju kao bagui i mjesto gdje
se sastajala s ljudima iz susjedstva kada su dolazili po savjet.
Sjedila je u stolici koja je inače bila rezervirana za samu Mamu
Vijinu, u velikoj ukrašenoj stolici, presvučenoj jeftinim crvenim
baršunom. Pored nje je stajao Amirzadeh. Bio je blijed. Na
vratima je mirno stajala Locadi, pospano promatrajući svoje
posjetioce.
Misionarka je strašno izgledala, čak i gore nego jutros nakon
požara. Plakala je, i ono malo šminke koja je preostala raz-
mazalo se i zamrljalo joj lice. Sve je na njoj bilo napeto: ruke,
vilica, vrat, oči. Kada je u sobu ušao Reuben, odjednom je ustala,
onda opet sjela kao da ju je netko gurnuo.
- Ne biste smjeli biti ovdje - rekao je Reuben. - Strašno riskirate
što noćas izlazite. Pucaju u ljude čim ih vide. Zar ne znate daje
redarstveni sat?
Nije znao zašto je tako osoran prema njoj. Nešto u njezinom
ponašanju tjeralo gaje da bude grub. Htio ju je doslovno
protresti, ubaciti razum u nju. Ilije to bila naprosto reakcija na
njegov vlastiti strah od prije nekoliko minuta?
Nije odmah odgovorila, gutnula je nekoliko puta i to je zvučalo
kao odgovor zagušen u samom začetku. Na trenutak je zatvorila
oči. Usne su joj se micale u molitvi, starom pribježištu. Reuben je
osjetio da bi je mogao udariti: sve je dovela u
opasnost svojim dolaskom ovamo, kao da su je molitve činile
nevidljivom. A i taj Iranac, trebao bi više znati, živio je ovdje
dovoljno dugo.
Pogledala je u Reubena. U očima joj nije bilo ničega. Nije bilo
molbe, isprike, ljutnje, predbacivanja.
- Douga su uhitili - rekla je. - Drže ga u zatvoru; sam Bog zna što
mu rade.
Reuben je skrenuo pogled sa žene na Amizadeha. Iranac je u
jednoj ruci držao kratku krunicu od jantara, namjerno provlače-
ći svaku kuglicu kroz svoje duge, napete prste. Kuglice su nježno
kvrckale tijekom okretanja. Reuben je ponovno pogledao Jean
Hooper.
- Kako to znate? - pitao je Reuben. - Redarstveni sat je. Vaš
suprug ne bi čak trebao ni biti izvan kuće.
- Telefonirali su mi - rekao je Amirzadeh. - Netko mi je rekao daje
Douga uhitila tajna policija. Drže ga u Petionvilleu.
- Jesu li vam rekli za što ga optužuju? Amirzadeh je pogledao
Jean Hooper.
- Da mu kažem?
- U redu je - rekla je. - Sama ću mu reći. - Ipak je oklijevala.
Govor joj nije dirnuo oči. Oči su joj bile prazne. Kamo god da je
išla, bilo je to duboko u njoj. - Profesore Phelps, Doug je ubio...
on je ubio... onog čovjeka...
Reubenovo srce preskočilo je jedan udar. U tom je trenutku
Angelina ušla u sobu. Locadi je izašla napraviti kavu.
- Kojeg čovjeka?
- Onog generala, onog koji nam je trebao pomoći. Izdajicu među
nama, Judu - Valrisa. Kažu daje Doug ubio Valrisa. - Postajala je
sve jadnija, oči joj bile podbuhle od suza. Što je mislila s onim
"izdajica među nama"? Je li ta fraza imala neko drugo značenje
osim onog očitog? Večeras je bila osakaćena u govoru, jezik joj se
saplitao, prosipala je riječi. Angelina je došla do nje daje utješi,
ali Jean ju je odgurnula od sebe.
- Morate ga naći, morate ga izvući, morate... morate... - Podizala
je glas. Riječi su nadolazile u malim trzajima, fragmenti
izbacivani bez značenja ili svrhe. Ponašala se zabrinjavajuće.
Ostala je povučena u sebe, izolirana od svega, bilo joj je toplo i
ugodno, u nekoj vrsti komunikacije sa svojim Bogom, dok joj se
glas podizao a tijelo treslo, kao da su bili potpuno nezavisni od
nje. - Morate... morate... morate...
Reuben se okrenuo Amirzadehu. Iranac je izgledao prilično
bezbrižno, kao da mu se ovakve stvari događaju svaki dan, kao
da su tuga i muka posao kao i svaki drugi. Krunica se precizno
kretala kroz njegove prste.
- Je li to istina? - pitao je Reuben. - Doug ubio Valrisa?
Amirzadeh je slegnuo ramenima, orijentalnom kretnjom,
dvosmislenim iznijansiranim manirizmom trgovca na bazaru, koji
hini nedostatak zanimanja za potencijalnog kupca.
- Hich namidanam. Ne znam - rekao je. Pažljivo je govorio
engleski, pjevnim akcentom sjevernog Teherana. - Tako su mi
rekli. Mislim da govore istinu. Zašto bi lagali? Nemaju razloga
lagati.
- Jeste li bili tamo? Jeste li vidjeli Douga kada je odlazio?
Amirzadeh je odmahnuo glavom. Lice mu je bilo dobro
oblikovano, izuzetne ljepote, izrezbarene ozbiljnosti, poput
Dariusa koji pobjeđuje.
- Stigao sam tek prije pola sata. Nakon telefonskog poziva.
- A ovamo? Zašto ste je doveli ovamo?
Iranac je oklijevao. U blizini se Jean Hooper naizmjence smiješila
i mrštila, bez razloga, kao da ju je svijest i prekora-vala i tješila
je.
- Rekao sam joj da je vaša prijateljica, gospođa Hammel,
Bellegardeova sestra. Mislio sam da bi mogla pomoći. Ili vi, vi ste
Amerikanac. Možda će vas saslušati.
- Mogli ste sami doći. Nije bilo potrebe riskirati njezin život
izvodeći je za vrijeme redarstvenog sata.
Amirzadeh je ponovno slegnuo ramenima, dalek, ravnodušan.
- Sada je sigurna. Ali mislim da nešto moramo poduzeti.
Reuben se okrenuo da ponovno priča s Jean. Zurila je u njega,
kao da se pitala tko je on i što ona traži ovdje. Ali izgledalo je kao
da sad ima veću kontrolu nad sobom, kao da je kriza prošla, a
sljedeća je još uvijek u daljini.
- Gospođo Hooper, mislite li da ima imalo istine u ovoj priči? -
pitao je Reuben. - Znam da je vaš suprug bio ljut, ali svakako...
Dok je postavljao pitanje Reuben je shvatio zašto je u ovu priču
bilo tako teško povjerovati. Nije tretirao Douga Hoopera kao
odraslog čovjeka. Hooper nije pio, nije pušio, nije psovao, možda
čak nije ni spavao sa ženama. Neki religiozni ljudi su djeca u
odjeći odraslih. Ali činilo se kao da je Doug Hooper upravo
odrastao.
- Od sinoć je stalno nešto prijetio. Čuli ste ga jutros. Prijetnje,
strašne prijetnje. Nije znao praštati. Više nije imao ljubavi: ni za
mene ni za Boga. Požar je bio posljednja kap. Mislim da bi mogla
biti istina.
- Kažu daje imao pištolj - rekao je Amirzadeh.
- Kakav pištolj?
Iranac je slegnuo ramenima.
- Nisu rekli. Nekakav pištolj, valjda. Reuben je pogledao Jean
Hooper.
- Znate li vi nešto o tom pištolju? Odmahnula je glavom.
- Ne. Doug nikada kod kuće nije imao pištolj. I ne bi znao gdje ga
ovdje može nabaviti. - Pogledala je Angelinu. - Molim vas,
gospođo Hammel, morate nešto napraviti. Morate razgovarati sa
svojim bratom. Vjera će, inače, ovdje biti gotova, gotova. Moramo
ga izbaviti iz zatvora, prisiliti ih da zaborave da se ovo ikada i
dogodilo.
To je bilo sve o čemu je ona vodila brigu, o reputaciji svoje vjere.
Uopće je nije bilo briga za Douga, niti za njegovu žrtvu. Reubena
se nije ticalo ako i cijelu Baha'i misiju izbace s Haiti-ja; ali
Hooperov ispad bi se mogao pretvoriti u nešto ružno.
- Gospođo Hooper - rekao je Reuben - nitko od nas ne može ništa
napraviti večeras. Na snazi je redarstveni sat. Vani na ulicama su
vojnici koji jedva čekaju da nađu mete. Neće nimalo pomoći ako
Angelinu ili mene pogode.
- Ja vam mogu pomoći - rekao je Amirzadeh. - Mogu vas provesti
kroz kontrolne točke.
Reuben je odmahnuo glavom.
- Preriskantno - rekao je. - Pucaju čim nekoga ugledaju.
Amirzadeh je napravio kretnju koja Reubenu nije bila poznata,
iransko brzo tresenje glavom, brzi pomak glave prema gore,
praćen coktanjem jezika.
- Napravit će izuzetak, vidjet ćete. Ja sam ljekarnik. Čak i za
vrijeme redarstvenog sata ljudima su potrebni lijekovi. Netko
može biti bolestan, netko drugi možda umire. Imam posebnu
propusnicu. Na mom autu je crveni križ. Imam plavo svjetlo za
krov. Vjerujte mi, bit ćete sigurni. Mnogo sam puta to radio.
Redarstveni satovi nisu ništa novo na Haitiju.
- Molim vas - molila je Jean Hooper. - Molim vas, idite s njim,
profesore. Vi i gospođa Hammel naše ste jedine nade. Ako to
ostavite za ujutro, Doug bi mogao biti mrtav. Kažu daje pokušao
ubiti vladinog ministra za vrijeme redarstvenog sata.
Reuben se okrenuo Angelini. Jean Hooper je za promjenu
pokazala malo realističnosti.
- Što misliš? Hoće li te Max poslušati? Slegnula je ramenima.
- Ne znam. Ali mogu razgovarati s njim. Ako nas gospodin
Amirzadeh može sigurno odvesti do Petionvillea, voljna sam
razgovarati s Maxom. Ako Max bude voljan razgovarati sa mnom.
- U redu - rekao je Reuben. - Riskirat ćemo.

67. poglavlje
Tijekom redarstvenog sata tišina mutira. Neosjetno preuzima
različite oblike, različite modalitete. Ona se gomila, skuplja na
dovracima, upuzava kroz nezamračene prozore, otvorene klju-
čaonice, nezaštićene ukrasne prozore iznad vrata. Ponekad je
napeta, kao trenuci prije no što eksplodira bomba, ili opali
pištolj, ili dijete umre. Ponekad je umirujuća, poput mirnoće
između muškarca i žene prije no što vode ljubav. Ili tužna, kao
da je prošlo malo vremena, pa će se uskoro posvađati.
Toliko tišina, toliko raspoloženja, toliko štitova da zadrže bučan
svijet zaljeva.
Reuben je sada osjećao kako ga stežu, sve te tišine, tijesne,
savršene, veo njegovih strahova. Bili su na pola puta do Petion-
villea. Amirzadeh je zaustavio automobil, isključio motor,
puštajući da tišina nahrupi unutra. Prošli su već dvije kontrolne
točke, a na svakoj je Iranac brzo pokazivao svoje papire. Objasnio
je da su pokupili dr. Phelpsa iz adventističke bolnice u Diquiniu,
južno od grada, da bi liječio generala Valrisa kod njegove kuće u
Petionvilleu. Vojnici su čuli za pokušaj ubojstva, ali nisu imali
izvješće o stanju generalova zdravlja. Odmah su propustili
Amirzadehov karavan Volvo, radije to nego da budu uzrokom
potencijalnog fatalnog kašnjenja.
Cestovne blokade bile su vrlo ozbiljne. Kraj jedne je bio parkiran
lagani tenk, motor mu je preo odjekujući, spreman odmah
odgovoriti u slučaju sveopće uzbune. Kraj njega je stajao
blindirani autobus Fiat 55-13. Amirzadeh je šapnuo Reubenu
daje pun vojnika ili policije za pobunu, koji su bili opremljeni da
se pozabave bilo kakvim ispadom civilnog nereda. Reuben je
stekao dojam da Iranac to odobrava. Nered bilo kakve vrste
za njega je bilo prokletstvo, kao i za Hooperove.
Ušli su u srce Petionvillea. S desne strane je započinjala serija
vila, izgrađena na strminama koje su s jedne strane gledale na
cestu, a s druge na grad. Dugačka svjetla Volva osvijetlila su
duge šljunčane prilaze s crvenim hibiskusima sa strane. Cvijeće
je svjetlucalo kao krv, kao da je tama krvarila. Na svjetlu su
plesali golemi bijeli noćni leptiri, vijoreći poput komadića srebra,
naprašena su im krila bila vrtoglava i zbunjena. Angelina se
čvrsto držala za Reubenovu ruku u stražnjem dijelu auta.
Trg je bio ispunjen policijskim i vojnim vozilima. Iz motora dva
blindirana automobila Panhard AML, parkirana ispred
Choucounea, čulo se neprekidno udaranje. Tamo večeras nije
bilo gostiju koji se raspojasano goste. Vojnici nervozna izgleda,
većinom samo malo stariji od djece, stajali su pored nosača
osoblja, pušeći ili zagledani u daljinu. Svjetla nije bilo niti u
jednoj građevini, osim u policijskom sjedištu. Reflektori su kupali
ulaz ukočenim, bijelim svjetlom. Na vratima je bila postavljena
straža.
Amirzadeh je pokazao svoju propusnicu, ali priča mu ovdje nije
prošla. Izašla je Angelina i dugo na kreolskom pričala s jednim od
stražara. Reuben ju je promatrao iz auta. Ruke su mu bile
ljepljive od znoja. Pitao se kako su uopće dopustili Amir-zadehu
da ih uvjeri u uspjeh ovoga.
Ali Angelina je bila Maxova sestra više nego samo imenom. U
New Yorku je bila nitko, samo profesorova žena, propala
slikarica, polubjelkinja, polucrnkinja, stvorenje uvijek između.
Ovdje je ona imala povjerenje obitelji i klase, samouvjerenost
nekoga tko zna kako se stvari odvijaju. Stražar je unutra živahno
gestikulirao ne odobravajući i izašao za manje od petnaest
minuta. Angelina i Reuben su trebali ući. Amirzadeh je trebao
čekati u autu.
Max ih je čekao, ne u uredu već u velikoj prostoriji u prizemlju.
Zidovi prostorije bili su prekriveni pločama s kartama i biltenima.
Na velikom stolu bila je karta Port-au-Princea, s cestovnim
blokadama i mjestima straže koji su bili prikazani malim
modelima. Kada su ušli, Max je bio zaposlen
izvikivanjem uputa preko telefona. Nije podigao pogled sve dok
nije završio razgovor. Netko mu je uručio hitnu poštu. Bacio je
pogled na nju, kimnuo i bacio je na stol.
- Dobro veče, Angelina, profesore. Očekivao sam vas. Došli ste
vidjeti svog prijatelja, gospodina Douglasa Hoopera. Siroti
gospodin Hooper, naći ćete ga u strašno jadnom stanju. On je
lud, taj vaš gospodin Hooper. Ne, ne lud - glup. Izuzetno glup.
- Je li istina daje nekoga ubio? - pitala je Angelina. - Vladinog
ministra?
Bellegarde je kimnuo. Ušao je jedan vojnik i uručio mu tešku
zapečaćenu omotnicu. Potpisao je za nju i odložio je na stranu.
- Moram se ispričati - rekao je. - Kao što vidite, večeras smo ovdje
izuzetno zauzeti. - Kratko je zastao, kao da se pokušavao sjetiti o
čemu su upravo razgovarali. - Da - rekao je - istina je. Pucao je
na Generala Valrisa. Hooper je nekako uspio ući u generalovu
kuću. Nakon pucnjave ga je pokupio Valrisov čuvar. Gadno su ga
pretukli, bojim se, ali ovlašteni časnik je bio dovoljno mudar da
ih zaustavi prije no što su ga ubili. Znao je da će me zanimati
bijelac, Amerikanac, koji je ovdje na Haitiju izvršio ubojstvo. I
zanima me. Veoma me zanima.
Reuben se nagnuo naprijed preko stola.
- Ali vi svakako shvaćate da to nije bio politički čin, da Hooper
nije sigurno ništa zlo time mislio. Valris je napravio neke stvari
da Hooperu oteža život. Zacijelo ste čuli. Uništio mu je trgovinu,
a onda je spalio. Hooper je budala, kao što ste i rekli, pretjerao
je. Ali morate znati daje politički naivan.
- Da - odgovorio je Max - sve mi je to poznato. Ali ne mogu se ja
baviti motivima ili s tim tko jest a tko nije naivan. Mi smo usred
političke krize, ili to možda niste primijetili, profesore? Moram
djelovati po onome što vidim. Građanin zemlje s kojom Haiti
nema diplomatske odnose, Amrikanac s napunjenim pištoljem
ulazi na posjed kuće koja pripada ministru obrane i puca u
njega. Svakako morate uvidjeti daje to ozbiljno. Ili ste i vi naivni,
profesore?
Angelina ih je prekinula.
- Max, i sam si rekao daje ono stoje Hooper napravio, bilo glupo.
Misliš li ti ozbiljno da je tu bilo nešto više, da bi CIA koristila
takvog čovjeka?
- Tko je spomenuo CIA-u?
- To se tebi motalo po glavi, zar ne? Bellegarde je slegnuo
ramenima.
- Ne neophodno - rekao je. Utihnuo je. Oči su mu se zaustavile
na omotnici. Otvorio ju je, pogledom prešao po njenom sadržaju,
te je ponovno odgurnuo.
- Htio bih ga vidjeti - rekao je Reuben. - Razgovarati s njim. Gdje
ga držite?
- Hoopera?
- Hoopera, naravno.
- Ovdje je, a gdje bi bio? Nisam siguran da želim da ga vidite ili
da pričate s njim.
- Volio bih čuti što on ima za reći.
- Naravno, to je normalno. - Max se okrenuo Angelini. - Što ti
misliš? Trebamo li im dopustiti da razgovaraju?
Angelina je kimnula.
- Da - rekla je. - Ako kasnije bude nekih pitanja, ako Hooper
umre, onda profesor Phelps može posvjedočiti da ga je vidio živog
dok je bio kod tebe u pritvoru. I ja bih ga voljela vidjeti.
Bellegarde je odmahnuo glavom.
- Ne, sestrice. S tobom bih ja volio popričati. Možeš ostati ovdje.
S profesorom ću poslati jednog od svojih ljudi. Može vidjeti
gospodina Hoopera ako želi.
Bellegarde je pozvao čovjeka koji je šetkao kraj vrata. Bio je to
čovjek u bež odijelu, čovjek po imenu Loubert. Došetao je i
nasmiješio se Reubenu. Bellegarde je razdraženo izrekao upute.
- Dođite sa mnom - rekao je Loubert. Reuben je s njim otišao do
vrata. Angelina ga je gledala kako odlazi. Max ga je gledao kako
odlazi. Angelina nije rekla ništa. Max nije rekao ništa.

68. poglavlje
Ćelija u koju je bačen Hooper, bila je jedna od sedam u
prizemlju. Vrata su izgledala slaba, a rešetke na prozoru
pretjerano tanke; ali Reuben je pretpostavljao da nitko ovdje
nikad neće biti dovoljno zdrav da uopće i pokuša pobjeći. Smrad
ustajalog urina i ljudskih fekalija visio je u nepokretnom zraku.
Reuben je začepio usta kada je ušao u ćeliju.
Slaba žuta žarulja davala je dovoljno svjetla da bi se vidjele
poluoblikovane sjene koje su brzo otapkale u uglove uske ćelije.
Strop je bio prekriven debelim slojem paučine. Na zidovima su
bili tragovi osušene krvi. Na podu je bila niska slamarica, a na
njoj je Reuben razabrao nejasni oblik tijela prekrivenog tankom
dekom.
Valrisovi vojnici nisu ubili Douga Hoopera, to je bila istina. Ali to
je, više ili manje, bila formalnost. Reuben je trebao samo ovlaš
pogledati da bi znao da će, čak i ako se Hooper oporavi, njegov
život biti jedva vrijedan življenja. Krevet i deka bili su slijepljeni
krvlju.
Hooper je bio polusvjestan. Uskomešao se kada je Reuben sjeo
na rub kreveta. Ovdje nije bilo čokoladica Hershev, nije bilo
fotografija svetaca. Hooper je pokušavao pomaknuti ruke u
uzaludnom pokušaju da se obrani od udaraca za koje je mislio
da će pasti. Obje ruke su mu bile slomljene na nekoliko mjesta.
Jedna mu je bila nekoliko puta mrvljena pod nečijom čizmom.
- U redu je, Doug, to sam ja, Myron Phelps. Došao sam ti pomoći.
Pokušat ću te izbaviti odavde.
Hooper je okrenuo glavu prema Reubenu. Rana na obrazu
ponovno mu se otvorila i proširila. Oba oka su bila zatvorena,
natečena i u modricama. Usne su mu bile debele i umrljane
krvlju. Otvorio je usta da nešto kaže, te otkrio zubno meso koje je
krvarilo; većina zuba mu je bila izbijena kundakom puške.
Reuben se trgnuo kad je primijetio da mu je lijevo uho
djelomično odsječeno.
Reuben je osjetio u sebi golemu ljutnju koja je rasla. Okrenuo se
i viknuo na Louberta.
- Jebo vas, zašto ga niste odveli u bolnicu? Treba mu liječenje. Pa
kakvi ste vi to ljudi, divljaci?
Loubert se pretvarao da ne razumije. Naslonio se na vrata i čistio
nokte na rukama. Čak je i ovdje nosio svoje sjene.
- Phelps... - prošaptao je Hooper slomljenim glasom. - Tko... ne...
sjećam se...
- Nije važno. Izbavit ću te, odvesti te u bolnicu. Neću im dopustiti
da te ovdje zadrže.
- Nitko... ne govori engleski - dahtao je Hooper. Pokušao se
pomaknuti u udobniji položaj, ali ga je bol koja je uslijedila
umalo onesvijestila. Reuben je pretpostavljao da je zacijelo imao
nekoliko slomljenih rebara. Bojao ih se dotaknuti.
- Molim te - rekao je. - Pokušaj se ne micati. Reći ću Belle-gardeu
da ti moraju dati morfij i staviti te u odgovarajući krevet. Vani je
Amirzadeh. U autu ima lijekove.
- Do... bliže... - šaptao je Hooper. Reuben se sagnuo. - Nisam....
pištolj... Nikada... nisam... imao... pištolj... Htio sam... pričati... s
Valrisom... Ne... ubiti... Molim te... vjeruj mi...
- Vjerujem ti - rekao je Reuben. - Vjerujem ti. - Nesigurno je
ispružio ruku i nježno dodirnuo Hoopera sa strane vrata gdje mu
se činilo da nema modrica. Suze su curile kroz pocrnjele kapke
Hooperovih očiju. Reuben je uzeo papirnatu maramicu iz džepa i
obrisao ih. Gdje je sada bio Hooperov Bog, pitao se. Gdje je bio
bilo čiji Bog?
Na vratima se čuo neki zvuk. Reuben se okrenuo. Na vratima je
stajao Max Bellegarde i promatrao. Loubert se pomaknuo u
stranu da propusti svog nadređenog. Max je izgledao
promijenjen, čudan, njegova ljubaznost, koliko god prijetvorna,
sada je nestala.
- Što vam je to govorio gospodin Hooper, poručnice Abrams?
Kakve vam je nježnosti šaptao?
Reuben je ustao. Nije odmah registrirao da je Bellegarde
upotrijebio njegovo pravo ime. Je li major to znao od početka? Ili
mu je Angelina upravo rekla?
- Kaže mi da nije imao pištolj - rekao je Reuben. - Kaže mi da je
išao razgovarati s Valrisom, to je sve. Vjerujem mu.
Bellegarde je pucnuo prstima. Policajac u odori iskoračio je iz
sjene iza i nešto mu dodao. Major je to podigao prema svjetlu. Bio
je to pištolj u plastičnoj vrećici, Browning Hi-Power.
- Vidim da ga prepoznajete, poručnice. To je pištolj koji je nađen
kod gospodina Hoopera tijekom uhićenja. Ima njegove otiske
prstiju. - Zastao je. - Ima i vaše.
- To je laž - uzviknuo je Reuben. - Hooper nikada nije ni vidio taj
pištolj. Vaši ljudi su ga uzeli iz moje sobe. Vi ste mu ga
podmetnuli, podmetnuli ste i njegove otiske.
- Vi, dakle, priznajete da je to vaš pištolj, poručnice. Pa, da
vidimo sjeća li se toga i gospodin Hooper.
Bellegarde je u tri duga koraka prekoračio ćeliju. Ignorirao je
Reubena, koji je stajao uz rub Hooperova kreveta. Bellegarde je
bez upozorenja zgrabio čuperak misionareve kose desnom rukom
i povukao ga u polusjedeći položaj. Reuben je pošao prema
majoru, ali je iza sebe čuo škljocaj i vratio se korak nazad.
- Ne budite budala, poručnice - rekao je Bellegarde. - Kapetanu
Loubertu uopće nije stalo do toga hoće li vas upucati ili ne,
njemu je to potpuno svejedno.
Max je držao Hooperovu glavu otprilike stopu od svog lica.
Ispustio je pištolj na krevet i slobodnu ruku držao u blizini
Hooperovih usta.
- Takav nered - rekao je. - Za te se zube treba pobrinuti.
Bellegarde je vješto ugurao svoje dugačke prste između
Hooperovih opustošenih desni. Amerikanac je viknuo kada je
Max uhvatio polomljeni zub između palca i kažiprsta i zaljuljao
ga naprijed-nazad. Zub se na kraju oslobodio iz mesa,
prolijevajući svježu krv po Hooperovoj bradi i prsima. Bellegarde
je ponovio manevar s drugim zubom. Hooper je izgubio svijest.
Max je pogledao oko sebe. Izgledao je gotovo razočaran što mu je
žrtva izmaknula.
- Imamo vremena na pretek, poručnice. Nema žurbe. Moja
supruga i djeca su na sigurnom, spavaju kod kuće. Ne očekuju
da se vratim sve dok traje kriza.
- Sada mi recite jesam li u pravu ili nisam. Ovaj ste pištolj dobili
od agencije američke vlade, poznate kao CSA, agencije kojoj ste
privremeno pripadali. Onda ste taj pištolj dali ovom ovdje
gospodinu Hooperu, koji je također agent američke vlade. Hooper
je nastavio s provođenjem svoje misije, to jest trebao je pucati i
ubiti generala Louisa Valrisa, haićanskog ministra obrane. Na
nesreću po njega i po vas, ali srećom za haićanski narod,
Hoopera je uhitio generalov stražar nakon stoje završio sa svojom
misijom. To je u osnovi tako, zar ne?
Reuben nije rekao ništa. Kakvog bi smisla imalo?
- Nemate ništa za reći? Šteta. Malo kasnije, noćas, Hooper ide
pred streljački vod. Priznanjem bi možda dobio na vremenu.
Nema veze, gospodin Hooper me uopće ne zanima. Zanimate me
vi, poručnice. Vi i ljudi za koje radite.
Major je ustao. Bacio je pogled po ćeliji kao da je prvi put vidi.
Glava mu je umalo dodirnula paučinu. Preko stropa su se kretali
crni oblici na stavičnim nogama.
- Vrlo dobro - rekao je Max. - Mislim da je vrijeme da gospodina
Hoopera ostavimo njegovoj sudbini. Postoje i važnije teme o
kojima treba raspraviti.
Ustao je i došao bliže Reubenu, vrlo blizu.
- Pred nama je večeras dug put. Morat ću vas zamoliti da budete
strpljivi, veoma strpljivi.
Ostavili su Hoopera da leži na krevetu, poput olupine na
morskom dnu. Pokrivači su spali s njega, lišavajući ga i
posljednje zaštite. Je li sanjao? Reuben se pitao. I je li sanjao o
raju ili paklu?
Bellegarde je izdveo Reubena pred stanicu, na pretrpani trg.
Amirzadehov automobil je nestao. Iz radio prijemnika u blizini
čulo se krčanje i zveket zupčanika kada je oklopni kamion
protutnjio kraj Choucounea. Angelinu nigdje nije mogao vidjeti.
Veliki crni Mercedes zaustavio se kraj njih. Za volanom je bio
Loubert.
- Gdje je Angelina? - pitao je Reuben. - Ako negdje idemo, volio
bih da i ona ide s nama.
- Angelina? - ponovio je Bellegarde. - Mora da griješite. Ne
poznajem nikoga s takvim imenom.
Max je otvorio vrata i pokazao Reubenu da uđe. Na trenutak ga je
Reuben pogledao kao da će ga udariti. Pogledao je oko sebe. Je li
Angelina bila tamo i promatrala iz sjene? Ili dolje, u ćeliji, poput
one koju su upravo napustili? Sagnuo je glavu i ušao u auto.
Max je sjeo do njega i nježno zatvorio vrata. Nitko nije rekao ni
riječi kada ih je Loubert povezao u noć koja je čekala.

69. poglavlje
Nije bilo vjetra, nije bilo kiše - ničega osim golog neba i prazne
noći iznad opustošene prirode. Vozili su se kroz sve vrste tišina:
tišinu redarstvenog sata i tišinu praznih polja, tišinu noći i tišinu
prije zore. Nitko ih nije zaustavio, nitko nije dovodio u pitanje
njihov dolazak ni njihov odlazak: Bellegarde je unaprijed
telefonirao svakoj blokadi. Kao da mu je zemlja ležala na dlanu,
savršeno, poput jabuke pale s visokog stabla. Jabuke čije je
središte već bilo trulo.
Krenuli su na sjever iz Port-au-Princea, slijedeći cestu koja je
vodila pored Bois Moustiquea. Nakon Bon Reposa, cesta je
zaokretala na sjeverozapad, graničeći s obalom prema St. Marcu.
Otraga u autu, ovijen tišinom, Reuben je spavao i budio se
nekoliko puta; svaki put kad se probudio vidio je Maxa
Bellegardea kako sjedi u istom položaju, potpuno budan, s
rukama u krilu, kako zuri u svoj odraz u prozoru.
Noć je bila puna vojnika. Sjedili su u dovracima, pušeći
usamljeničke cigarete ili se naginjali na turobne barikade, pušu-
ći u prste da se zagriju. Jednom se začula puščana paljba, okli-
jevajuća i udaljena, tjerana kroz noć preko prostranih plantaža
zelene šećerne trske. Kroz St. Mare su prošli bez zaustavljanja.
Grad je bio napušten, kao daje iznenadna pošast poharala
njegove stanovnike. Bilo je to mjesto spuštenih roleti i
zaključanih vrata.
Pojavila se zora, mrzovoljna i prijeteća, visoko na istoku iznad
Black Mountainsa. U nejasnoći nesavršenog jutarnjeg svjetla,
poput duhova su prošli kroz opustošeni svijet: ravni slojevi blata
beskrajno rašireni u svim smjerovima, izdubljeni isprepletenim
pleterom tamnih mangovih guštara; goleme slane
udubine ležale su ukočene, poput kristala na otrcanom
sunčevom svjetlu, bazeni plavog i zelenog i odvratno žutog. Svijet
je izgledao golem i nenastanjen. Ni u čemu nije bilo topline.
Prošli su kroz slamove Gonad'vesa i krenuli na istok u planine
Chaine de Balence. Reuben je protrljao oči i s nerazumijevanjem
promatrao, izgubivši svaku nadu. Znao je kamo idu. Pretpostavio
je kako se zove njihovo odredište.
Pčtite-Riviere je stajala snena u tamnoj i vijugavoj dolini
obrubljenoj brdima. Došli su na nju iznenada, tvrdom cestom
nadvijenom lozom. Reuben ju je odmah prepoznao; čak je i iz
daljine osjetio pokvarenost koja se priljubila uz nju, drevna
korupcija, vrijeme koje se osjećalo kao udaljenost. Padine brda
svuda uokolo bile su spaljene i ogoljele. Zakržljale biljke i
ogoljelo, neprirodno drveće bilo je sve što je ostalo od stare
plantaže. Bilo je to kao daje vještac, ogorčen i poražen, poharao
sve oko sebe jednom jedinom otrovnom čarolijom.
Kamenje pao s kamena, crijep s crijepa, nadstrešnica krova s
nadstrešnice, greda s grede. Ni vrijeme ni priroda nisu bili nježni
s Petite-Riviere. Stare su se zidine ugnule pod težinom duge,
priljubljene loze. Pauci su pleli mreže na mjestima gdje su
nekada stajala vrata i prozori. Koliko su dugo, pitao se Reuben,
stvari ovako stajale? Kad je ono Angelina rekla da su ona i Rick
posjetili kuću? Prije dvanaest godina? Je li se mogla pretvoriti u
takvu ruševinu za tako kratko vrijeme? Zacijelo je već i tada
krenulo.
Mercedes je udarao i nesigurno klizao po stazi koja je izgledala
gotovo kao kolotečina kroz gustu vegetaciju. Sunce je ojačalo,
ispunjavajući dolinicu vlažnom toplinom. Između drveća, blijedi
leptiri su sjajili na trakama sunca, trenuci sna usred ružne
stvarnosti. Zaustavili su se u blizini nečega stoje nekada bio ulaz
u glavnu kuću. Ovdje su nekad bili travnjaci i šepirili se paunovi.
Sada je korov rastao do visine ljudskog struka.
- Dođite sa mnom, poručnice - rekao je Bellegarde, polažući
meku ruku na Reubenovu. Još uvijek nije objasnio kako je
saznao Reubenov pravi identitet, niti ga je Reuben to pitao.
Izašli su iz auta na prostor preraslog korova i rezuckavog trnja.
Gruba staza je udarala do ulaza na kojem su još uvijek stajala
nekakva vrata. Bellegarde je vodio. Iza je išao Reuben, a onda
Loubert, koji nije bio vidljivo umoran od dugog vremena
provedenog za volanom.
Petite-Riviere je bila, ako ništa drugo, propalija iznutra nego
izvana. Izgledalo je kao da ovamo nitko nije stupio već
desetljećima. Reuben nije vidio nikakvog znaka daje tu netko
stanovao, nije bilo dokaza o obitelji za koju je Angelina rekla daje
tu živjela prije dvanaest godina. Stubište pred njima davno je
istrunulo i propalo na sredini, izjedeno termitima i vlagom. Tamo
gdje je žbuka bila još netaknuta, zidovi su bili obloženi slojem
zelene plijesni, tu i tamo prekinutim mrljama golog kamena.
Bellegarde je izgleda znao kamo ide. Vodio je Reubena po
prolazu, pored srušenog stubišta, do zjapećeg dovratka iza kojega
je ležala golema, nenamještena soba. Reuben si je pažljivo birao
put po podu od napuklog i polomljenog kamena. Prvobitni
prozori bili su zazidani, ali su na mjestima strelice purpurnog
sunčevog svjetla probijale kroz zjapeće rupe na stropu. Bacivši
pogled gore, Reuben je vidio tragove finih reljefnih vijenaca i
elegantnih karniža1, s detaljima potpuno izgubljenim u haranju
vlage.
Prošli su do manje sobe, vrlo mračne i hladne. Reuben je na tren
zastao i Loubert ga je gurnuo unutra. Na drugom kraju je
Bellegarde već čekao kraj otvorenih vrata. Kada se Reuben
približio, major je nešto digao prema njemu.
- Evo - rekao je - trebat će vam.
Bila je to stara, petrolejska svjetiljka koja je od udaraca tijekom
godina izgubila svoju formu. Istupio je Loubert s kutijom žigica i
uapalio Reubenovu svjetiljku. Max je jednu pripalio sebi, a jednu
dao Loubertu.
1 Karniža - valovito užljebljenje fasade
- Ovdje nema struje, poručnice. Čak ni plina. Ali ovo je bolje od
ničega. Što god radili, nemojte to izgubiti.
Reuben je sada vidio da su otvorena vrata kraj kojih je Max
stajao vodila izravno do dijela strmih kamenih stuba. Max nije
posrtao. Sa svjetiljkom visoko u ruci, krenuo je niza stube.
Nekoliko trenutaka kasnije, mrak je progutao svjetlo njegove
svjetiljke. Reuben je oklijevao. Loubert gaje gurnuo u leđa. Ušao
je kroz dovratak.
Stube su silazile pod oštrim kutem, čvrsto zavijajući oko uskog
središnjeg stupa. Odozdo su čuli Bellegardeove korake kako
zvone po hladnom kamenu. Desnom rukom Reuben je slijedio zid
uskog stubišta, a u lijevoj je držao svjetiljku obasjavajući žutim
svjetlom stube pred sobom. U središtu su bile jako istrošene, trag
generacija.
Reuben je već predosjećao što će naći na dnu. To je zacijelo bio
Bourjollvjev prvi eksperiment u iskopavanju prostorija pod
zemljom. Reuben se pitao što je ovdje napravljeno, siguran da je
Bourjollvu u tome pomagalo dugo nakupljano bogatstvo i jaka
leđa afričkih robova. Nije bio pripremljen na pogled koji ga je
dočekao kada je zaokrenuo za posljednji zavoj i zakoraknuo sa
stubišta.

70. poglavlje
Ispred njega je treperio neizmjerno velik prostor od kamena, sa
širokim pločama osvijetljnim treperavim bakljama. Iznad toga se
nizak krov od kamena protezao u svim smjerovima. Malo dalje,
naprijed, otvoren se prostor prepuštao šumi stupova prošaranih
željezom i iskrižanih lukovima s niskim svodom. Bilo je to kao
daje zakoračio u srce tamne katedrale, u neku šupljinu bez
sunčeva svjetla. Baklje su se pretvorile samo u iskrice kada su
otišli dalje, a iza uskog dometa njihova nesigurna svjetla, ležale
su bezbrojne dvostruke i trostruke tame.
Bellegarde je čekao vani, u otvoru, sa svjetiljkom u ruci, sjena u
zemlji sjena.
- Znali su da se nikada neće vratiti u Tali-Niangaru - rekao je -
pa su ovdje sagradili drugi grad, grad pod zemljom, gdje su
slobodno mogli razgovarati sa svojim bogovima. Ovdje su već bile
pećine, podzemni prolazi koje su Bourjollvjevi preci koristili za
vinske podrume. Potrošio je cijelo bogatstvo proširujući ih i
povećavajući, u godinama prije revolucije. Nakon toga su njegovi
sljedbenici nastavili posao, kopali, popravljali, gradili. Ima tunela
koji se protežu miljama. Ima prirodnih pećina koje su tako
goleme da ih nitko nije vidio s jednog na drugi kraj.
Reuben je zadrhtao. Zašto ga je Bellegarde doveo ovamo? Major
je uzdahnuo i znatiželjno pogledao Reubena.
- Vrijeme je da krenemo - rekao je. - Vrijeme je da se sastanemo
sa starim prijateljima.
Bez čekanja je krenuo preko kamenog polja. Loubert je gurnuo
Reubena među lopatice.
U pravilnim su razmacima vidjeli kolibice od kamena. Nešto u
njihovom stilu konstrukcije, podsjetilo je Reubena na fotografije
koje je nekada vidio, fasade drevnih egipatskih grobova i palača,
premda jako patvoreno. Ubrzo su došli do prvog od velikih
stupova sa širokim lukovima od kamena, koji su bili izrezbareni
kompliciranim uzorcima. I ovdje se Reuben opet sjetio Egipta:
rezbarije su pokazivale visoke figure koje su nosile nešto, a pod
njihovim su nogama bile gomile trske i cvjetova lotosa. Bellegarde
je nastavio koračati, ne pogledavajući ni lijevo ni desno.
Došli su na otvoren prostor koji je ličio na gradski trg, lišen
stupova i kolibica. Reuben je čuo zvukove poput šuštanja
prigušenih glasova, niskih i izblijedjelih. Pogledao je uokolo, ali
kamo god daje pogledao, vidio je samo prazan prostor. A onda je
pogledao dolje.
Stajao je na kružnoj ploči, kamenoj ploči probušenoj s devetnaest
rupa veličine novčića. Kamo god daje pogledao, pod je bio
sačinjen od takvih ploča, identičnih onima koje je vidio u
Brooklvnu. Zvuk je dolazio ispod zemlje, kroz rupe.
Bellegarde je stao i osvrnuo se. Vidio je kako Reuben zuri u
zemlju.
- To vas zanima, zar ne? - pitao je. - Taj zvuk.
Kao daje njegov glas to izazvao, čula se buka vrlo slična lajanju.
To je prestalo, a onda je uslijedio zvuk ljudskog jecanja.
- Čuju nas - rekao je Bellegarde. - Čuju naše glasove i
pokušavaju nam odgovoriti. Ne bojte se, poručnice. Ne mogu vas
povrijediti. Davno je to bilo kada su oni mogli nekome nauditi.
- što je to? - zahtijevao je Reuben. Zvukovi su se sada pojačavali.
Svaki put kada bi netko progovorio, zvuk glasa djelovao je kao
ključ za obnovljeni napor tome što je bilo čuvano pod pločama.
Bilo je na desetke, stotine ploča, sve izbušene rupama.
- Što se to čuje? - uzviknuo je. A kraj njega se dizao zvuk koji je
bio vrlo sličan ljudskom glasu, mumljajući nešto što je zvučalo
gotovo kao riječi.
- Ljubimci bogova - rekao je Bellegarde. - U Tali-Niangari su
djecu, koju su slali kao danak bogovima, stavljali u ovakve
duboke jame. Svakih nekoliko dana donosili su im hranu i vodu.
Premda jako ograničeni, proživjeli bi tako cijeli život. Najmlađi od
njih zaboravili bi vanjski svijet i odrasli u ljude ne znajući ni za
što osim za jame. Oni koji su bili u nemilosti bogova, pridružili bi
im se. Njima je bilo teže: nisu mogli zaboraviti život koji su prije
vodili. Jame su uvijek bile pune. Kad bi netko umro, našli bi
nekog drugog da zauzme njegovo mjesto.
Reuben je stajao okamenjen na mjestu od straha. Nerazumljivo
blebetanje i mrmljanje svuda oko njega, dolazilo je iz usta
ljudskih bića. Stresao se kada se sjetio jadnih ostataka koje su
on i Danny našli u jami koju su otvorili u Brooklynu. Ispod nogu
je čuo grebanje i skakanje i pitao se što je to Danny vidio u
tunelu.
Brzo su se kretali preko poda punog rupa dok se brbljanje oko
njih pojačavalo i utišavalo. Bellegardea i Louberta uopće nisu
dirali ti strašni zvuči, ali Reuben ih više nije mogao podnositi i
potrčao je začepivši uši rukama.
Došli su u taman tunel, vrlo sličan prolazu koji je vodio u
Bourjollvjevu knjižnicu u Brooklynu. Bellegarde je ušao i
pokazao Reubenu da ide za njim. Tunel je zavijao kroz tvrdu
stijenu oko petsto yardi prije no što je završio pred teškim
drvenim vratima. Bellegarde je pokucao, a odgovorio je neki
nerazumljivi glas iznutra. Ščepavši debelu željeznu kvaku,
otvorio je vrata i koraknuo unutra. Onda je ušao Reuben, pa
Loubert koji je za sobom zatvorio vrata.
Izgledalo je kao daje duh, prizvan iz čarobne svjetiljke, prebacio
cjelokupnu Bourjollvjevu brooklynsku knjižnicu u Petite-Riviere.
Iste knjige bile su nanizane na iste zidove s istim drvenim
policama, isti portreti su divlje zurili iz identičnih okvira, isti
veliki globus bio je na središtu poda, a na podu je ležala velika
petokraka i čekala dodir ruke vješca.
Na stolu zakrčenom papirima, usahli prsti još uvijek su grčevito
držali stranice otvorene knjige, Bourjolly je nepokretno sjedio, još
uvijek obučen u robu u kojoj je umro.
Samo je jedno bilo drugačije. Na zidu iznad stola visjela je velika
slika. Nje nije bilo u knjižnici u Brooklynu. Stil je bio realističan,
ali moderan. Prikazivala je scenu s bakroreza iz knjige koju je
Bourjolly čitao, scenu uskrsnuća. Otvoreni grobovi, trula tijela
koja se dižu, užas na licima dignutih mrtvih. Na slici su bile dvije
glavne razlike u odnosu na original: ovdje su mrtvi bili crni, ne
bijeli. A stvorenja koja su lizala i sisala njihovo meso dolazila su
iz dubokih jama, jama identičnih onima koje je Reuben prošao
prije nekoliko minuta. Na donjem rubu okvira mogao se vidjeti
naslov: La Nuit des Septieme Tenebres - Noć sedme tame.
- Molim vas, ne brinite, poručnice. Ovo što vidite nije
halucinacija.
Iz stražnjeg dijela sobe čuo se glas. Jedna se osoba odvojila iz
hrpe loše oblikovanih sjena i zakoračila u centar. Reuben je
osjetio kako mu se diže kosa na vratu. Smith.
Reuben se ukočio. Osjetio je cijev pištolja na sljepoočnici:
Loubert nije htio riskirati. Smith je nemarno ispružio jednu ruku
i podigao pramen Bourjollvjevih propalih bijelih uvojaka,
puštajući da mu kosa prolazi kroz prste gotovo nestašno.
- Bilo je to pravo dostignuće, ne mislite li tako, prebaciti ga cijeli
ovaj put ovako netaknutog. - Ispustio je beživotnu kosu i
mahnuo rukom prema svakom zidu. - Sve to rastavljeno,
spakirano i prevezeno ovamo za samo nekoliko dana. Onda opet
sastavljeno u njegovoj sobi, kao daje čekalo njegov povratak sve
ove godine.
- Zašto ste me doveli ovamo? - zahtijevao je Reuben. - Dobili ste
što ste htjeli. Više vam nisam od koristi.
Smith se nasmijao.
- Molim vas, sjednite, poručnice. Do sada smo se već upoznali,
nema potrebe držati se ceremonija.
Loubert je uhvatio Reubena za lakat i odveo ga do stolice. Smith
je uzeo drugu stolicu, nasuprot njemu. Bellegarde i Loubert stali
su podalje i promatrali.
Smith je pružio ruku dolje i podigao veliku kožnatu aktovku na
krilo. Iz nje je izvadio dvije velike, žućkaste omotnice. Zavalivši se
u stolici, ponovno se nasmijao. Nije to bio topao smijeh, više
razotkrivanje zuba, poput grabežljive životinje koja se primiče
ubijanju svog života.
- Koliko sam shvatio, volite fotografije - rekao je. - Umjetnost
opservacije i iskrivljavanja. Ili je to možda priroda svake
umjetnosti. I znanosti, ako ćemo pravo. Ali fotografija ima
posebnu žestinu. Omogućava nam da zauvijek zadržimo
trenutak. Osobu, mjesto. Poput insekta uhvaćenog u jantar.
Slika se sastoji od mnogo trenutaka, ali fotografija je istinski
trenutačna. Taj osmijeh, to mrštenje, taj nesmotren pogled u
očima, ta izjava ljubavi ili mržnje.
Smith je oklijevao, a onda izvukao svežanj fotografija iz jedne od
omotnica.
- Fotografije imaju izvjesnu blagost prema smrti - rekao je. -Kad
umremo, nastavljamo živjeti u njima, smijati se, mrštiti, tužno
gledati u fotografa kojeg volimo ili mrzimo, u svoju vlastitu sliku
u ukočenim lećama.
Podigao je jednu fotografiju, dovoljno blizu da je Reuben vidi,
fotografiju Sally Peale. Onda ju je, bez riječi, pustio da odleprša
na stol. Podigao je drugu fotografiju. I ova je prikazivala Sally, ali
ne onakvu kakve je se Reuben sjećao: izrešetana mecima,
poprskana krvlju, s izrazom iznenađenja na nepomičnom licu.
Onda snimak izbliza. Smith još uvijek nije govorio.
Reuben je promatrao dok je uzimao fotografiju po fotografiju s
hrpe, najprije živih, onda mrtvih: Sutherland Cressvvell, njegova
žena i djeca, Americ Jensen, Hastings Donovan i njegova djeca,
svi koji su bili na sastanku u Washingtonu. Smith je rekao
Reubenu identitet onih koje nije prepoznao. A onda još jedna
gomila fotografija.
Nasmijani Danny, Danny na ploči; Reubenov otac na staroj
fotografiji, mlad, tek stigao u Ameriku, Reubenov otac za ne
prepoznati ga, krvav; Reubenova majka živa, Reubenova majka
mrtva; Rick Hammel u akademskoj odori, Rick Hammel tamo
gdje gaje Reuben prvi put vidio, novootkrivena žrtva ubojstva;
Sven Lindstrom na zalazu sunca, Sven Lindstrom pod vodom,
posljednje kako ga se Reuben sjećao; i, na kraju svega, Devo-rah
na njihovom vjenčanju, pa poslije toga fotografija Devora-hina
groba.
Smith je pustio da sve fotografije popadaju na stol, groblje
ukočenog sjajnog papira. Reuben je u mislima ponovno
sakupljao raskomadane fotografije koje je našao u svom stanu,
one koje je Angelina poderala na komadiće, svoju galeriju živih i
mrtvih.
- Nadam se da gledate, poručnice - prošaptao je Smith. -Ovo nije
sat umjetnosti. Želim da se sjećate svih ovih lica.
Skupio je sve fotografije, ispravio im rubove i vratio ih u
omotnicu. Zastao je i nasmijao se. Iz druge je omotnice izvukao
jednu jedinu fotografiju i položio je Reubenu na koljeno.
Davita sjedi na stolici, crvene oči uperila u kameru. Kraj nje je
sjedio Smith, bez izraza. Reuben je krenuo da zamahne na
Smitha ali, kao i prije, tamo je bio Loubert, a cijev njegova
pištolja uperena na Reubenov vrat.
- Ne brinite - rekao je Smith. - Savršeno je sigurna. Nitko joj nije
ništa učinio. Niti nema potrebe da joj itko išta učini. Pod
pretpostavkom da vi pravilno izaberete, hoću reći. Inače... -Uzeo
je još jednu fotografiju iz druge omotnice. U početku Reuben nije
mogao razabrati što je prikazivala. Onda je shvatio i krv mu se
sledila. Četverokut savršenog crnila, narušen jedino uzorkom
bijelih točkica, devetnaest točkica složenih u koncentrične
krugove, poput konstelacije sitnih zvjezdica. Dugo je vremena
Reuben sjedio i nepomično gledao u tamu na fotografiji. Znao je
da ta jama nije pripremljena za njega već za Davitu.
- Zašto? - pitao je. - Zašto ja? Zašto Davita? Smith je slegnuo
ramenima.
- Zašto ne? Život nam baš i ne nudi neke razloge. Meni je
dovoljno to što ste ovdje i imam od vas koristi. Ako mi
pomognete, vaša će kći ostatak života provesti na sunčevom
sjaju. To potpuno ovisi o vama.
- Što želite od mene? - pitao je Reuben. U njegovom glasu nije
bilo ničega, čak ni mržnje, čak ni prezira. Ničega.
- Želim da ubijete nekoga - rekao je Smith.
Reuben je zadržao dah. Osjetio je strašnu bol u glavi i početak
mučnine.
- Koga? - pitao je. - Koga trebam ubiti?
- Predsjednika - odgovorio je Forbes. - Predsjednika Haitija.

71. poglavlje
Ona sjedi na zraci sunca. Naherena je, pada kroz obojeno staklo
visokog prozora, topla je drhtava, živa uz lebdeće čestice prašine, i
savršeno se uklapa u njenu kožu, poput sladoleda s mirisom
vanilije.
Prije mnogo godina, otac joj je stalno kupovao sladolede. Max je
imao sedamnaest godina kada ih je našao, Angelinu kako jede
sladoled, očajnu, uzdrhtalu, poluzatvorenih očiju, a ruka njezina
oca na pola puta pod njenom mekom žutom suknjom.
Sljedećeg dana došli su po njezinoga oca, muškarci u pamučnim
odorama, muškarci s puškama i očima poput olova. Znala je da
im je Max rekao i mislila je da im je rekao o tome,
0 tome što joj je otac radio, da su ga odveli zbog toga. Ali kasnije,
mnogo kasnije, saznala je istinu. Što im je zapravo rekao.
1 zašto. Tek kada joj je Rick nacrtao, shvatila je kako je Max
izgradio svoju karijeru na toj jednostavnoj izdaji svog oca. Od
srdžbe. I sramotne uvrede. I.mržnje. I pohlepe. I ljubomore.
Sunčev sjaj je bio stvaran. Nakrivljen i obojen i vrlo stvaran. Max
ju je poslao u svoju kuću, visoko u brdima Kenscoffa. Čekala je
da se vrati. Bojala se.
Ljubomora. Više od svega radilo se o ljubomori. Max ju je želio za
sebe. Nekako je mislila daje oduvijek to znala, oduvijek pomalo
priželjkivala da tako bude. Max je sada bio moćan. Bit će još
moćniji. Njegova je izdaja urodila plodom.
Držala je nešto na krilu. Zlatni krug, plosnati disk kovanog i
graviranog zlata, pažljivo spojenog. Sitne niti koje su držale spoj,
jedva da su se i vidjele. Izgledao je kao da nikada i nije bio
polomljen. Prelazila je prstom preko njega, uvijek iznova,
isprobavajući njegovu tvrdoću, njegovu dragocjenost, njegovu
moć. Svjetlo je s obožavanjem plesalo po njegovoj površini.
// y avait unefois... Jednom davno bio jedan... Nasmijala se.
Jednom davno bio jedan grad u šumi. Ponovno se nasmijala.
Stara bajka, ona koju joj je pričao otac prije no što je Max sredio
da ga odvedu. Sada joj je to bila jedina utjeha. Nestalo je
osmijeha s njezina lica. Dogodit će se nešto strašno.
Tali-Niangara je bilo sjećanje, ruševina u srcu nepregledne i na
kartama neubilježene prašume. Kosti njezinih kraljeva već su
davno smrvljene u prah u svojim lijesovima od slonovače. Ali
simbol njihove moći uskrsnuo je s morskog dna. Bogovi su čekali
da budu ponovno rođeni.
Angelina je podigla disk na svjetlo. Sjetila se priče o Aladinu i
njegovoj čarobnoj svjetiljci, duha kojega se moglo zazvati iz
njezinih dubina, čarolije koju se moglo osloboditi jednostavnim
trljanjem. Sada nije bilo potrebe za čarolijom. Neka drugi vjeruju
u čarolije, u drevne bogove. Znala je da sa svojim zlatnim krugom
može postići sve to i još više od toga.
Podigla je pogled. Sat je pokazivao pola pet. Max je dolazio kući.

72. poglavlje
U katedrali je zaudaralo. Ispod slojeva stvrdnutog voska i
tamjana, vukao se teži miris, poput raspadanja mesa skrivenog
neuništenom kožom nekog davno umrlog sveca. Crkva nije bila
jako stara; njezini najstariji dijelovi datirali su tek iz kasnog
devetnaestog stoljeća, ali je ipak poprimila patinu godina. Nešto
starije od ravnodušnih ikona, starije od njezinih obojenih
prozora, starije od samog kršćanstva, nešto iskonsko prionulo je
na njezine zidove. Visoko gore, u jednoj od dvije kule, zazvonilo je
osamljeno zvono, odzvanjajući za mrtve, neprekidan, žalostan
ton, koji se ponavljao u prazno nebo.
Dolje su umanjeni likovi svećenika i njihovih pomoćnika ubrzano
tapkali u poprečnoj lađi, pripremajući pozornicu za nadolazeće
obrede. Otvoreni lijes već je smješten na postolje, omotan
haićanskom zastavom, udobno se ugnijezdivši u prebivalište od
crvenih i bijelih cvjetova.
Svećenici su to jutro otišli generalu Valrisu na ulaz katedrale,
dočekavši njegove ostatke jednoličnim pjevanjem Si iniqui-tate i
refrenom De profundisa. Ušli su ispred njega u crkvu, dok su
dječaci iz zbora pjevali Exultabunt Domine. Reuben je promatrao,
skriven i sam, kad su postavili lijes ispred visokog oltara i upalili
svijeće svuda uokolo.
Douga Hoopera sahranili su tijekom noći u neoznačeni grob.
Jean Hooper otpremili su na prvi let koji je odlazio s Haitija
otkako je uspostavljen redarstveni sat. State Department je izdao
izjavu u kojoj poriče Hooperovu upletenost u zavjeru Sjedinjenih
država protiv predsjednika Cicerona i osuđuje izvršenje kazne.
Nitko na to nije obratio nikakvu pozornost. Današnji bi pogreb
trebao zaokupiti pažnju, biti žarište nacionalne žalosti.
Ili barem proglašenje pobjede. Redarstveni sat je završio, prijetnje
prevrata više nije bilo. Ili se barem tako činilo.
Četrdeset stopa iznad poda središnje lađe crkve, ispunjene
stolicama, Reuben se šćućurio kraj zida najvišeg dijela potkrovlja
s prozorima, mirno podnoseći migrenu koja je, poput stražara,
tjerala san. Bio je tamo od prethodne noći, šmugnuo je unutra
kroz sporedni ulaz, pored dvojice Valrisovih najomiljenijih
suradnika. Noć je prošla mirno, opsjednuta malim beznačajnim
zvukovima prazne crkve i blijedim šuštanjem njegova daha.
Jedino mu je društvo bilo malo crveno svjetlo koje je gorjelo u
svetištu. Sa zorom je čak i ono izblijedjelo.
Pretpostavio je da bi mogao pobjeći, ali koji bi bio smisao? Kamo
bi mogao pobjeći? Ako ne bude tamo u podne, ako ne ubije
predsjednika Cicerona, Smith će pokrenuti svoju strašnu
organizaciju. Reuben ni u jednom trenutku nije posumnjao u
njegovu sposobnost da ostvari svoju prijetnju.
Reubenu nije trebalo mnogo da bi shvatio što su Smith i
Bellegarde željeli. Smjestili su mu, kao i Hooperu, i osigurali
dokaz za CIA-inu zavjeru protiv Cicerona. Hooperova prisutnost
u zemlji bila je čista slučajnost, ali njegovo neslaganje s Valrisom
dobro im je došlo. Danas će Reuben ubiti predsjednika. Za
nekoliko minuta oni će ga pronaći i uhvatiti, mrtvog ili živog,
vjerojatno ono prvo.
Ustanovit će se njegova veza s Valrisovim ubojstvom, te javno
objaviti povezanost sa CSA-om. Demaskirat će se američka
zavjera i objaviti svjetskom tisku. Bez sumnje, otkrit će i ostale
urotnike. I uhititi. I ubiti. Za samo nekoliko dana, Smith i
Bellegarde će gledati kako vlast pada u njihove željne ruke, poput
teškog zrelog manga koji pada s drveta.
Reuben je već složio i provjerio oružje, H&K PSG 1,
poluautomatsku snajpersku pušku. Ubojstvo je trebalo izgledati
dobro planirano i propisno opremljeno. PSG 1 je imala slobodnu
cijev s prilagodljivim kundakom, bila je opremljena 6x24 Hen-
soldt Wetzler teleskopom, koji se mogao namjestiti od 100 do 600
metara, a počivao je na dobro izbalansiranom stalku koji je bio
pričvršćen na prednji kraj puške. Činjenica što nikada takvu nije
upotrebljavao, da ni u kom smislu nije bio istrenirani ubojica,
neće, naravno, biti ni najmanje važna. Neće pucati da bi
promašio. Smith mu je već nacrtao posljedice takvog pothvata. I
njegovu besmislenost. Jama je imala čisto psihološki efekt: mogli
su isto tako lako ubiti Davitu.
Pogledao je na sat. Pogreb je trebao početi za petnaest minuta.
Već su počeli kapati prvi ožalošćeni. Dostojanstvenici će,
naravno, stići kasno, predsjednik na kraju. Zatvorio je oči zbog
udara bola, a onda se mirno naslonio na zid.
Kada dođe vrijeme, sakrit će se iza visokog kamenog balkona,
jednog od nekoliko koji su se pružali duž najvišeg dijela glavne
lađe s prozorima. Bio je smješten gotovo na pola puta po dužini
glavne lađe, što mu je davalo dobar ugao prema svetištu, u čijem
će podnožju stuba biti smješten lijes. U određeno vrijeme tijekom
ceremonije, predsjednik će položiti cvijeće na mrtvački kovčeg, a
onda se popeti na propovjedaonicu da bi se obratio prisutnima i
tisku. To će Reubenu biti znak, signal da udari.
Katedrala se sada punila. Svijeće su bile upaljene, tamjan
pronesen kroz prolaze, strelica svjetla ušla je kroz prozor na
zapadnoj poprečnoj lađi i pala s gotovo teatralnom savršenošću
preko klupe s cvijećem koje je venulo zbog mrtvog generala.
Prve pridošloce nisu bile važne: džavni činovnici, mjesni trgovci,
predstavnici haićanske izumiruće strane zajednice, prijatelji
obitelji. Zatim su došli bliski rođaci, neki jecajući, a drugi
neobično tihi. I na kraju je bio red na dostojanstvenicima.
Najprije oni nižeg ranga: direktor Banque Nationale, predsjednik
haićanske trgovačke komore, šef policije, rektor univerziteta na
Haitiju, nekoliko sudaca, odvjetnici, urednici novina.
Na kraju, crčme de la crčme: dva generala, zapovjednik
predsjedničke garde, glavni admiral haićanske male mornarice,
predsjednici preostalih diplomatskih tijela, papinski nuncij,
članovi vodećih državnih obitelji, ministri kabineta.
Povorka je zastala. Ljudi su zauzimali mjesta. Reuben je osjetio
kako mu znoj izbija na čelo. Bilo mu je mučno. Mučno od boli i
mučno od straha. On nije bio ubojica, ali bez obzira na
to hoće li pucati ili ne, bit će danas uzrokom smrti. Želio je ustati
i viknuti, ali to će samo biti signal za Davitinu smrt.
Ušao je biskup Port-au-Princea. Glas je najavio dolazak
predsjednika. Svi su ustali uz struganje nogama i prigušeno
kašljanje. Predsjednik je polako hodao kroz središnji prolaz, a
kraj njega su bili stražari u svečanim odorama. On je bio obučen
u crno i imao crnu baršunastu traku oko rukava. Reuben je
gledao kroz kamenu ornamentiku, želio je vidjeti čovjeka kojega
je trebao ubiti.
Iza Cicerona, u svečanoj odori, koja je označavala viši stupanj
njegova čina, hodao je Max Bellegarde. I on je nosio traku od
crnog baršuna na rukavu. Nije bio sam. Kraj njega nije hodala
njegova supruga, niti njegova majka, već njegova sestra Angelina,
sva u crnom, u žalosti. Reuben ju je prvi put vidio takvu.
Zvono je stalo usred njihaja, kao da se zamrzio. Jeke posljednjeg
tona nježno su vibrirale i zamrle u tankom zraku. Na ulicama je
zaustavljen sav promet od osam sati. Tišina se oborila na glavni
grad poput ptice grabežlj ivice, zloslutne i teških krila. Unutar
katedrale zazvonilo je malo zveckavo zvonce, jasno i određeno uz
zvukove suspregnutog jecanja. Nisu ovdje svi bili zbog predstave
ili dubokog poštovanja. Svećenici u pogrebnoj odjeći započeli su
pogrebnu misu, lica su im bila ozbiljna, okružena oblacima
tamjana.
Sjedila je u prednjem redu, pored brata, među generalima i
diplomatima. Vidio je daje nespokojna. Svakih bi nekoliko
trenutaka okrenula glavu, sad ovamo, sad onamo. Je li njega
tražila, je li znala da je još živ? Vidio je kako se Max saginje i
šapće joj nešto na uho. Osjetio je kako mu se krv ledi u žilama.
Što napraviti? Nitko ga za ovo nije pripremio.
Misa se jednolično nastavljala, poznate kadence na nepoznatom
jeziku, tajne smrti širile su se na mješavini francuskog i
latinskog. To nije bila prva pogrebna misa kojoj je Reuben
prisustvovao. Svake godine otkad se upisao na policijsku
akademiju, išao je na najmanje dva pogreba svojih kolega
časnika koji su ubijeni na dužnosti. Veliki udio njih bili su Irci,
Talijani, Poljaci. Znao je pogrebnu misu gotovo bolje no Kaddish.
S iznenađenjem je shvatio da tiho plače, plače jer nije govorio
Kaddish na pogrebu svoga oca i majke. Nije imao braće, to mu je
bila dužnost. A ako Davita umre?
Naslonio se leđima na zid i čekao, oči mu bile prikovane na misu,
dolje. Glasovi su se dizali i spuštali, tijela misnika kretala se u
tamjanu prema nesvjetovnim ritmovima, poput sudionika u
nečijem tuđem snu. Crna lica, crne ruke, crni glasovi, ulovljeni u
klopku pokreta nekog stranog vjerovanja. Trebalo bi plesati,
pomislio je Reuben, trebali su tu biti bubnjevi. Bog ne bi trebao
biti tako dalek, njegov sin tako nadzemaljski, njihovi obilasci
tako škrti i tako otrcani.
Napokon je završilo. Biskup je bio gotov s obredom Absolu-tio,
misnici su se razišli. Na katedralu je pao muk, očekivanje. Na
oltaru, nepromijenjeno, ležalo je Valrisovo tijelo, nepokretno, u
lijesu teškom od cvijeća, nijemo svjedočanstvo nesmilje-nosti
vanjskog svijeta.
Reuben je vidio kako Ciceron ustaje i sam kreće prema stubama
oltara. Predsjednik je izgledao umorno. Mali, nevoljen čovjek
tužnih očiju. Gledao je nijemo ljude u klupama, dugo. Netko je
zakašljao. Netko je drugi pročistio grlo. Ciceron je počeo .govoriti,
jednostavne riječi na kreolskom, veličanje Čovjeka kojega nije
volio. Reuben nije razumio ni riječi. Nije bilo važno.
Reuben je naciljao Ciceronovu glavu, milimetar iznad nosa. Bio je
pod kutem, ali to jedva da je bilo važno: u ovom prostoru, jedan
dobar pogodak bit će dovoljan. To je bilo lako učiniti. Mislio je na
Dannvja, na svog oca, majku, Devorah, na sve svoje mrtve i
gotovo mrtve. Mislio je na Davitu. Mislio je na tamnu jamu.
Lagano je zatvorio oči i promrmljao prve riječi Kaddisha: "Neka
njegovo veliko ime bude slavljeno i posvećeno u svijetu kojega je
On stvorio prema Svojoj volji." Otvorio je oči i ponovno naciljao.
Što je njemu Ciceron? Spustio je pušku. Bilo je nemoguće. Nije
bio ubojica.
Sekundu kasnije, odjeknuo je glasan pucanj.

73. poglavlje
Iza pucnja je uslijedila tišina, tako kompletna, tako intenzivna,
kao da se svijet zaustavio u svojim tračnicama. Onda je izbio
pandemonij, u početku prigušen, rapidno rastući u glasnoći i
neartikuliranosti. Reuben je pogledao dolje, na tijelo katedrale.
Dolje je bio Ciceron, pružen preko stuba poput polomljene lutke.
Nije se micao. Nitko mu nije prišao. Reuben nije ni sumnjao daje
mrtav.
Predsjednik je u crkvu došao okružen tjelesnim čuvarima.
Posvuda su muškarci u mekim odijelima i odorama mahali
puškama, očima krstarili po gomili, svuda tražeći izvor ubitačnog
pucnja. Pucanj je došao iz najvišeg dijela glavne lađe s
prozorima, nasuprot Reubenu. Reuben je ustao i pogledao preko.
Ubojica se jasno vidio, tamno lice iza sjaja ulaštenog metala.
Loubert. Spustio je pušku, okrenuo se i preko praznog prostora
zurio u Reubena. Oči su im se srele. Loubert je podigao pušku i
naciljao Reubena. Povukao je okidač. Ništa se nije dogodilo.
Puška se blokirala.
Reuben nije oklijevao. Dohvatio je svoju pušku i stavio je na
rame. Bez ciljanja, bez razmišljanja, opalio je tri brza pucnja,
željezo između kamenih zidova. Jedan je pogodio balkon
nasuprot, ostali su pogodili metu. Loubert se u luku izvio s ruba,
ispuštajući pušku u prazno. Uz zveket, pala je u glavnu lađu.
Do sada se već većina ljudi iskotrljala van na ulicu, ostavljajući
predsjednikovu stražu i nekoliko dostojanstvenika skvrčenih u
poprečnoj lađi. Neki ljudi iz osiguranja pokušavali su izvesti
preostale dostojanstvenike iz onoga što je očito bilo područje
mete. S obje strane čuo se topot nogu na kamenim
stubama koje su vodile do najvišeg dijela glavne lađe s
prozorima. Reuben je odbacio pušku i ustao. Stavio je ruke na
glavu. Možda neće pucati ako pomisle daje bezopasan.
Na vrhu stuba pojavio se sam Max, nenaoružan. Znao je što
treba očekivati.
- U redu je, poručnice - rekao je Max. - Bit ćete sigurni sa mnom.
Reuben je iskoračio iz sjene. Osjetio je miris tamjana. U ušima
mu je još uvijek odjekivao zvuk pucnjave.
- Što se događa? - pitao je - Svi ste prebrzi za mene. Krećete se od
jedne do druge smrti poput djece koja isprobavaju slatkiše.
- Ja sam sada predsjednik - rekao je Max. - Imam sve pod
kontrolom. Sigurni ste sa rffoom. Dođite dolje. Angelina vas čeka.
- Je li ona dobro?
Max gaje znatiželjno pogledao.
- A zašto ne bi bila? Angelini je uvijek bilo dobro sa mnom. -
Reuben se pitao stoje time mislio.
Sišli su, Max je vodio, Reubenova ostavljena puška bila mu je u
jednoj ruci, Reuben ga je slijedio poput janjeta. Počeo je shvaćati.
Stube su vodile do poprečne lađe. Svjetlo im je padalo na noge,
gusto, poput sirupa. Ispred njega je stajao lijes, poput krivo
postavljenog karnevalskog kamiona, groteskan i suvišan.
Gomila se prorijedila. Niz stube koje su vodile u nasuprotnu
glavnu lađu, dva su časnika osiguranja silom gurala tijelo
predsjednikovog ubojice. Treći je čovjek nosio njegovu pušku.
Donio je pušku do Maxa koji ju je zamijenio za onu koju je uzeo
od Reubena.
Angelina je stajala kraj tijela predsjednika. Ispravka, tijela bivšeg
predsjednika. Sada je Max bio predsjednik.
Kraj Angeline je stajao visok čovjek u ozbiljnom trodijel-nom
odijelu. Smith. Ili Warren Forbes. Njegovo ime i nije bilo važno.
Smithova je kosa bila brižljivo začešljana, a na kažiprstu desne
ruke nosio je mali srebrni prsten.
- Zašto, Angelina? - pitao je Reuben.
Ništa nije rekla. Izgledala je kao da je u stanju šoka. Ili
ravnodušnosti. Imala je nešto u ruci. Veliki disk, zlatni disk.
Izgledao je i poznat i nepoznat.
Angelina je koraknula prema Maxu. Pružila mu je disk, drevni
znamen kraljeva Tali-Niangare. S ovim će Max biti i više od
predsjednika. Osnovat će dinastiju. Uzeo ga je od nje i podigao ga
prema svjetlu. Metal je zablistao, zlato drevnije od sjaja Krista.
Pogledao je po katedrali, poput osvajača u stranom hramu.
- Pripada Maxu - rekla je. - Jedan od svećenika koji je na Haiti
došao Hallifaxom, bio je kraljev sin. On je bio naš predak. Max je
vladar po pravdi. Kralj se vratio. Večeras je Noć sedme tame.
I odjednom je Reuben znao tko je naslikao platno koje je vidio u
maloj sobi ispod Petite-Rivierea. "Kad sam se vratila na Haiti,
slikala sam svaki dan." Što je još naslikala?
Angelina se nasmijala mekim osmijehom, potpuno drugačijim od
svega što je Reuben vidio kada se ranije smijala. Kad postanem
kralj, tralala, ti ćeš biti kraljica... Onda, bez ikakve neprijatnosti,
okrenula se i prenijela osmijeh na Reubena. Beš-ćutno ju je
motrio. Volio ju je prije, još uvijek ju je želio. Max joj je bio brat,
nije mogao biti ljubomoran na njenog brata.
Prišla mu je, mirna, tiha, s osmijehom. Prišla i obavila ga
rukama, čvrsto, stišćući svoje tijelo uz njegovo, svoje usne na
njegov obraz.
- Brzo - prošaptala je. - U džepu moje jakne. Lijevom džepu.
Požuri.
Pomilovao joj je leda, a onda rukom došao do džepa laganog
kaputa koji je nosila preko žalobne haljine. Čvršće ga je zagrlila.
Ruka mu je obuhvatila ručku malog pištolja.
- Požuri, Reuben. - Osjetio je kako joj je dah vruć na njegovom
uhu, ton užurban.
Pogledao je preko njenog ramena. Smith je stajao samo nekoliko
yardi dalje i promatrao, ništa ne sumnjajući. Reuben je izvukao
pištolj iz Angelininog kaputa, podigao ga i dvaput
opalio. Oba metka pogodila su visokog čovjeka u prsa. Zaurlao je
od neočekivane boli. Reuben je pomislio na svog oca i opalio još
dvaput. Držala ga je dok je pucao, držala ga je čvrsto pri sebi.
Smith je zateturao, košulja mu je bila zamrljana krvlju. Reuben
se sjetio majke i opalio još jednom. Nitko se nije ni pokušao
uplesti. Nitko nije došao po njega. Smith se bacio prema
naprijed, krvava su mu prsa bila sva razderana. Na podu je vikao
od bijesa. Puzao je prema naprijed. Reuben je ponovno opalio,
ciljajući u glavu. Metak je pogodio u potiljak. Angelina ga je
držala, šapćući "Dosta, Reuben, dosta".
Nije ništa osjetio. Slast. Med. Sve je znači bila varka: osveta nije
bila ništa. Uzela mu je pištolj. Bio je to mali automatik. Bio je
potpuno napunjen sa sedam metaka. On je ispalio šest. Držala
ga je i čvrsto ga poljubila u usne, onda ga opet odgurnula.
Prislonila mu je pištolj na glavu.
- Volim te, Reuben - rekla je. - Više nego oca, više nego Maxa.
Shvaćaš, zar ne?
- Ne - rekao je. Rekao je to svima, ali najviše Dannvu, najviše
svojim roditeljima, najviše sebi.
- Ne - rekao je. To je bilo sve što mu je još ostalo za reći. Nagnula
se ponovno i vrlo čvrsto ga poljubila, najčvršćim
poljupcem na svijetu. Dok je to radila, pritisnula je okidač. Bilo je
to čvršće od poljupca. Oči su joj bile otvorene. Širom otvorene i
potpuno, potpuno prazne.

Zahvala
U različitim fazama nastajanja ove knjige pomoglo je toliko ljudi,
da mije sa zahvalama teško i započeti. Moj agent, Jeffrev
Simmons, i moji izdavači u Londonu i New Yorku, Patricia Parkin
i Ed Breslin, podrobno su čitali, komentirali i diskutirali o
rukopisu - ne mogu iskazati koliko su mi njihove kritike pomogle
da završnu verziju promijenim nabolje. Njihova prva linija
obrane, moja supruga Beth, radila je kao kritičar kod kuće: težak
posao i vrijedan trogodišnjeg čitanja priča P. G. Woodhousea
prije spavanja.
Ne bih mogao bez inteligentne, znalačke i bezgranične pomoći
Claudie Caruane tijekom istraživanja New Yorka. Milijun puta
zahvaljujem Eddieu Bellu iz Harper Collinsa koji je dogovorio
naše putovanje u New York i pomogao da tako glatko protekne.
Upućujem tople zahvale i naredniku Ravmondu O'Donnellu iz
odjela gradske policije New Yorka; Philu Petrieu, pomoćnom
direktoru za odnose s javnošću iz bolnice King's Countv u
Brooklvnu; Jonathanu Ardenu, doktoru medicine, zamjeniku
šefa za medicinska istraživanja u King's Countvu; gospodinu
Barroneu iz pogrebnog društva Barrone u Brooklvnu; i najviše,
Ritchieu Horovvitzu, našem neustrašivom, zabavnom i
znalačkom vozaču, koji nas je vodio kroz najbolje i najgore
dijelove Brooklvna.
U Engleskoj upućujem zahvale lanu i Margaret Tarbitt, za njihove
ideje u testiranju AIDS-a; Rodericku Richardsu iz Istrage;
Elizabeth Murrav; Timu Levittu za pomorsko znanje; Fredu i
Christine Hardy što su sa mnom podijelili svoje iskustvo o
ronjenju u Karibima.
Riječ zahvale i svima onima čije sam publikacije poharao tražeći
informacije o Haitiju, prije svega Wadeu Davisu, čije su dvije
inteligentne i živopisne studije o zombijima modeli za istraživanje
i izlaganje.

KRAJ

KIKA

19.11.2009.