20190215 Vodice

Mnogo je vjerodostojnih argumenata da se frazi “mi živimo od turizma” suprotstavi

tvrdnja kako “mi umiremo od turizma”. Molim lijepo, gdje žive prstaci, odnosno datule,
lithophaga (u prijevodu - kamenojedi)? U kamenu. Desetljećima, pa i čitavo stoljeće, oblikuje
se decimetar njihova krutog oklopa, pa ih je zabranjeno vaditi, jer se dospjelo, neodgovornim
iskorištavanjem, do blizine njihova nestanka. Razumljivo, nema ih na službenim jelovnicima.
Državne institucije bi trebale položiti račun o logičnosti svoje upravne kompetencije!
Naime, ako je s razlogom predviđena visoka kazna za prekršitelje, to jest za one koji
razbijaju kamenje da bi se domogli prstaca, kojih je sve manje i manje, zašto je dozvoljeno
zatrpavanje njihovih kamenih staništa građevinskim otpadom ili suhozidnim kamenjem
samljevenim u “brašno” radi imitacije “pješčane plaže”?
Silom se mora dovesti do pameti one koji se usude vaditi prelijepe školjke periske,
losture, jer i one, kao prstaci, iščezavaju u “najljepšem moru na svijetu”. Ugrožen je opstanak
bodljikaša (zvjezdača, trpova,…). Ugrožavanjem nekih vrsta, ugrožavaju se sve, u
hranidbenom lancu, jer nema ničega neovisnog jedno o drugome. Ništa za to što nestaje
morski svijet, jer, kad je riječ o “razvoju turizma”, sve je dopušteno. Dopremljene su
“mramorne” ploče za oblaganje plaže na istoku Vodica. Očita simbolika!

♦♦♦

Da konstatacija kako “mi umiremo od turizma” ima jačih argumenata od konstatacije

kako “mi živimo od turizma” dokazuje odnos prema šumama. U knjizi Ova jedina Zemlja.
Idemo li u katastrofu ili u Treću revoluciju svjedoči sudionik Prve svjetske konferencije
Ujedinjenih naroda o zaštiti okoliša 1972. godine u Stockholmu Rudi Supek:
“Švedski studenti zauzeli su park u Stockholmu da bi spriječili sječu stabala koju je
odredila gradska uprava.”
Ako je u švedskoj metropoli, u milijunskom Stockholmu pokazana iznimna osjetljivost
za vrijednost stablima ozelenjenog prostora, zašto je takav mentalitet iznimno slab u hrvatskoj
metropoli, u ništa manjem Zagrebu, u kojem, štoviše, gradonačelnik odobrava uklanjanje
magnolija s trga koji je (bio) poput malog botaničkog vrta i koji je, stoga, pretvoren u zelenu
tapetu nalik nogometnom igralištu? Ipak, premda se ništa ne zna, vjerujmo da neće biti
uklonjene platane sa Zrinjevca i da on neće biti asfaltiran za parking tisuća automobila.
Nije li upitna namjera splitske uprave za turističkom ekspanzijom grada zbog koje su
posječena mnoga stabla zahvaćena najezdom potkornjaka? Zašto se šuma nije liječila
pravodobno nego je prepuštena propadanju? Nagađa se, pogotovo što je pritom uklonjeno i
mnogo zdravih stabala, kako je to zanemarivanje bilo smišljeno radi koristi građevinskih i
turističkih lobija kojima su obronci tog mitskog splitskog brda zapeli za oko radi gradnje
(luksuznih) objekata namijenjenih bogatoj klijenteli? Budući da je tako u Splitu, onda je, bez
sumnje, bogatom klijentelom, u većoj mjeri, opterećena zagrebačka vrhuška. Deforestacija je
zahvatila Medvednicu jer mnoga stabla ometaju interesne skupine za njihove resorte i poglede
njihovih budućih vlasnika na panoramu grada. Odroni, za jakih kiša, nije ničija briga, ni onih
čije bi vile mogle kliznuti niz brdo. Građevinski investitori i njihova bogata klijentela ne mari
ni za to što su šume gradska pluća i da je njihovo nestajanje prijetnja svim ljudima pa i njima.
Medvednica i Marjan, kao paradigme odnosa prema prirodi refleksija je čovjekova
odnosa prema drugima, naposljetku, i prema samome sebi. Fiksacija samo na bogate upućuje
na učvršćivanje vlasništva i vlasti uskog manjinskog kruga kojem je u siromašnom hrvatskom
društvu podčinjena većina.
 2

Beskrupulozno iskorištavanje šuma projekcija je odnosa ekonomskih i socijalno-

političkih moćnika prema većini lišene mogućnosti da bude značajna u društvu. Dospijevanje
do toga da se šume ne mogu obnavljati simbolizira narod u cjelini koji je dospio do toga da
nema sredstava ni za vlastitu jednostavnu reprodukciju, ni u zaostalom životnom standardu.
Ima slučajeva gdje su stanoviti pojedinci kulturno postupili i gdje je gradska vlast bila
na primjerenoj visini. U Rovinju je nekim Česima smetalo nekoliko čempresa podno Crkve
svete Eufemije uz koju su kupili kuću. Nisu ih sami prepilili kako to običavaju mnogi kad se
nešto nađe u njihovome “privatnom vlasništvu”, nego su se obratili gradskoj vlasti za
suglasnost i dozvolu. Nije izdana dozvola pa je sve ostalo onakvo kakvo je bilo.
Nije svugdje tako, pa je u Vodicama moguće da na poluotočiću Punta bude posječen
znatan dio borove šume, a da se ništa ne zna o tome činu. Prije nekoliko godina pred ulazom u
Hotel “Punta” posječena je borova šuma da bi taj ogoljeli plato bio hotelsko parkiralište. O
tome gradska vlast nije imala pojma, kako se izjašnjavala. Kako se išta smije činiti, u velikom
zahvatu, mimo znanja gradske vlasti i suglasnosti građana? Ali, kada je gradska vlast saznala,
je li pokrenula policijsku istragu i podnijela tužbu protiv počinitelja?!

♦♦♦

Nedavno je na ravni krov hotela koji je otvoren prošloga ljeta u Vodicama postavljen
neki glomazan i čudan kvadar. Vjeruje se da je to repetitor za mobilnu telefoniju. Govori se
da ih ima još na nekim objektima, pa čak, kako neki tvrde, i na zgradi policijske postaje.
Sumnja se, vjeruje se, govori se,... a nigdje i nikad zna se, štoviše, pouzdano.
Gledom tog objekta na hotelskom krovu te zacijelo i na sličnim mjestima, zainteresirane
skupine animiraju građane i prikupljaju potpise za peticiju kojom se zahtijeva, prije svega,
transparentnost svih pojedinosti onoga što se tiče ne samo vodičkih stanovnika.
Kako razriješiti proturječnost između nemogućnosti modernoga života bez mobilne
telefonije i iznimno štetnog zračenja uređaja u njezinoj funkciji?
Moćnim društvenim utjecajem ne bi se smjelo opravdati da se čini bilo što, mimo
dozvole, koja bi se trebala temeljiti na kompetentnom pristupu razrješavanju problema.
Tu gdje je riječ o zdravlju i životu ljudi prijeka je dužnost gradske vlasti da pripomogne
artikulirati zahtjeve svojih građana koji najčešće ostanu začuđeni kad izbije na površinu ono
što je na njihovu štetu.
Takoreći, svaka druga-treća žena, dapače, mlade dobi boluje od raka dojke. Genitalni
sustav nije ništa manje zahvaćen odgovarajućom displazijom tkiva. Neplodnost muškaraca i
svaka druga hendikepiranost prilog su tezi da “mi umiremo od turizma”.
Pravorijek bi trebali donijeti stručnjaci za radijaciju i za njezin utjecaj na zdravlje/bolest
ljudi i ostalog živog svijeta, da se prema tim saznanjima odredi gdje je kritična granica u
zračenju i da se, stoga, odredi gdje uređaji treba da budu postavljeni kako bi što manje štetili.
Zato bi se u angažiranju odgovarajućih ljudi trebalo suprotstaviti djetinjoj svijesti, to
jest onoj koja u nevidu drugoga ne vidi ni samu sebe, pa je spremna ljeti pojačati zračenje tri
puta, objektivno na svoju štetu i štetu svoje djece, štoviše, u inat grupi uzjogunjenih građana
koji tobože ne razumiju značenje “razvoja turizma”. Moralnost bi trebala biti kontekst
mjerodavnog odlučivanja da se besprijekorno bude u skladu sa stručnošću i s dobrobiti
svakoga čovjeka.

♦♦♦

Mnogi su osjetljivi na Projekt “Punta – Blata – Bristak”. Čemu milijuni iz famoznih

“europskih fondova” za deestetizaciju, devastaciju i disfunkcionalizaciju prostora? Pobogu, i
taj projekt dokazuje da “mi umiremo od turizma”.
 3

Neke je noći prije deset godina kod vodičkog groblja u naletu automobila na nj poginuo
jedan čovjek. I prije toga sam imao prilike čuti kako taj put nije za pješake. Misli li se kako
pokatkad tim putem amo-tamo prođu stotine ljudi, na sprovod, i da se najveći dio godine,
svaki dan, kreću tuda učenici, iz Tribunja u Vodice, u osnovnu školi, i natrag, doma?
Poslao sam pismo vodičkoj gradskoj vlasti da se u suradnji s tribunjskom pobrine o
osmišljavanju te prometnice. Nikakva odgovora nisam dobio. Valjda bi neki dobili. Koji? Nije
li riječ o klasnoj podjeli na one koji dobivaju odgovore i onih koji ne dobivaju odgovore?
Vrlo zanimljiv predmet za politološku analizu.
Upustio sam se u ono što je predmet prometnih stručnjaka, ali i drugih ljudi, njegovih
korisnika. Poručio sam kako bi staze: pješačka, biciklistička i ona za motorna vozila – trebale
biti odvojene, svaka za sebe, s prazninom između njih. Sustavom uspornika bi se motorna
vozila prinudila da ne prekoračuju propisanu brzinu u naseljenom mjestu, pedeset km/h.
Koliko god se činilo da nije, ipak jest, premda je između čitavo naselje, ta cesta blizu
obale, svega nekoliko stotina metara, možda na granici urbane tolerancije. Vjerujem da bi
ozbiljni urbanisti supotpisali stajalište kako je zacrtana cesta uza samo more čisti idiotizam.
Ako je samo koji dan nakon otvorenja vodičke zaobilaznice bilo zbog mnogih previda
poginulih ljudi, što se može očekivati na cesti kojoj je s jedne strane (tobožnja) plaža a s
druge su stotinjak metara dalje vijuge uske gradske ulice? Bit će mrtvih, danju i noću.
Danju su u opasnosti osobito djeca, zaigrana, neoprezna, živahna. Ni stariji nisu puno
bolji, pa invalidi, pred kojima se treba promptno zaustaviti, ali kako? Noću je opasnost veća
kad pijani i drogirani obješenjaci budu iskušavali svoje “pile”. Ima li tko pameti stopirati taj
projekt? Idealan projekt plaže koji bi zahtijevao neznatna ulaganja trebao bi se osloniti na
načelo: kamen – maslina - drača.
Kamen, prirodan i artificijelan. Zaštita prirodnog kamena zahtijeva da se stijene ne ruju
– pikamerom, da se ne miniraju morske kružine,… Zaštita artificijelnog kamena zahtijeva
očuvanje suhozida koji razmeđuje more i kopno štiteći polja od valova. Zašto vodička vlast
nije kazneno prijavila one koji su uništili tu osebujnu ruralnu arhitekturu: suhozide? Obala je
razrovana bagerima, a kamenje je zdrobljeno u drobilici.
Po kojem je načelu i tko izdao dozvolu za to pustošenje, s kojim motivom i s kojom
svrhom? Maslina simbolizira kultivirani biljni svijet, pa je pritom, po sličnosti, riječ i o
smokvi, menduli, višnji, bez sumnje, i o vinovoj lozi. Samonikla drača nije smeće, nego biljna
osobitost koja obilježava trnoviti život naših seljaka. Kako to “mi živimo od turizma” kad se
uništava biljni svijet, pa i onaj “anorganski”, kao životna postojbina mnogih školjaka?

♦♦♦

Nije istina da prije nije bilo noćnoga života. Bilo ga je, boljega nego danas. Šetnje uz
more, kontemplacija na mjesečini, nad njezinim odsjajem u moru. Lampijuni na ribarskim
brodicama, za vrijeme mraka, podno zvjezdanog neba. Kome akustična gitara može omesti
san? Vjerujem nikome. A njezin je zvuk (bio) najveća noćna buka.
Plažni će objekti na vodičkoj istočnoj i zapadnoj obali “biti u funkciji” sve vrijeme,
dugo i dugo, u ljetnu noć. Tako se sluti u izjavama mnogih faktotuma, privrednih, upravnih,
žurnalističkih,…
Što li se može izvući iz pojedinih činjenica? Propješačim 2. rujna 2015. godine za dvije-
tri minute dionicu (četvrt kilometra) vodičke zapadne plaže. Vrijeme kakvo se samo može
poželjeti u to doba godine, u petnaest sati (astronomski četrnaest) – idealno - vedro, posustale
pripeke, toplo, na pomolu laganog maestrala,… Koliko je tada ljudi bilo na moru? Nije mi
bila potrebna iznimna matematička sposobnost da ih pobrojim. Slovima i brojkom: nula (0).
Nije bilo nikoga, tu, ni podalje nije bilo neizbrojive mase. Po kojoj se logici predviđa da bi se
tu nasipanjem morske pličine dobilo na tisuće mjesta za uživanje morskih blagodati?
 4

Brižnici prema gostima koji su uvijek u pravu, pa i onda kada ne traže posebna prava
koja im se, štoviše, nameću, pa im smetaju, namišljaju taracanje preostalih kamenjara da bi na
toj plohi bilo mjesta za spuštanje jet-skija u more i istezanje iz njega. Da ne bi taj morski
skuter vukli za sobom u Berlin ili Stuttgart, avaj, potreban im je hangar. Sve za svoje goste.
Nije važno njihovo iživljavanje uzduž i poprijeko ovog našeg uskog akvatorija, jer

♦♦♦

Bio sam u rano proljeće 1985. godine u Dubrovniku – u Međunarodnom sveučilišnom

centru – na simpoziju na kojem je bilo riječi o etici i ekologiji. Profesor Reinhart Maurer iz
Berlina je govoreći o neprimjerenom smještanju objekata u prostor upro prstom kroz prozor
na Hotel “Belvedere” koji je – po njegovu mišljenju – najbliži tipičan primjer onoga što je
protumačio, naime, da je njegova izgradnja bezobzirna intervencija u okolinu, prirodnu i
kulturnu, jer nagrđuje obronke Ploča koji su - dotad pošumljeni - s Lokrumom činili zelena
vrata u pravcu Dubrovnik – Cavtat.
Ako je sve usmjereno, kao u svakoj malograđanskoj sredini, osobito u našoj, u kojoj se,
što se tiče turizma, sa začudnom zabrinutošću govori što će reći onaj koji dođe iz Münchena,
a što onaj koji dođe iz Frankfurta, na ispunjavanje zahtjeva stranaca, onda bi trebalo o
hrvatskim projektima osluhnuti njihova mišljenja, jamačno, u dijalogu s našima.
Za prihvaćanje njihovih pozitivnih vrijednosti neophodno je imati recipijentnu osnovu
za razlučivanje poslovičnih laskanja, podmetanja roga za svijeću i iskrenih upozoravanja na
štetne postupke.
Španjolci su se pokajali što su u doba furiozne turističke ekspanzije širom otvorili vrata
“stranom kapitalu” pa su upropastili vlastitu obalu. U nas, umjesto da se njihova loša iskustva
prihvate kao upozorenja, ona se oponašaju i potvrđuju. Po kojim je urbanističkim
parametrima odlučeno da se u Vodicama izgradi hotelski mastodont “Olympia Sky” kakav se
više ne gradi ni u tisuću puta većem Rio de Janeiru?
Izlaženjem iz kritične situacije potvrdom elemenata na osnovi kojih se dospjelo u nju
steže se i zatvara začarani krug vlastitih proturječnosti. Umjesto razrješavanja – problema -
na pomolu je njihovo umnožavanje.

♦♦♦

Svidjelo se to nekome ili se ne svidjelo, ipak, Beograd i Zagreb su sukladni gradovi.

Kapital podrazumijeva svjetski proces, pa je (državno) osamostaljenje fraza.
Državne proklamacije i registracije nisu presudne za plauzibilan odgovor na pitanje po
čemu se i kako može biti samostalan. Samostalnost se očituje u otkrivanju vlastite posebnosti
u svijetu i uspostavljanju ravnopravne komunikacije s drugima.
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić penjući se na državni vrh promaknuo je prije
nekoliko godina Projekt “Beograd na vodi”.

♦♦♦
 5

Čemu gradonačelnička funkcija?

Čelni pojedinac izvršne vlasti hrvatske metropole svako malo iziđe u javnost s nekom
bombastičnom najavom – kako će u Zagrebu biti probijen tunel kroz Medvednicu, kako će
biti izgrađen “Plavi vulkan” na Kajzerici, kako će do aerodroma biti protegnuta tramvajska
pruga, kako će biti izgrađen niz podzemnih garaža, naposljetku, kako će u Zagrebu biti na
kilometar novozagrebačke površine, onako kao u Beogradu, na Senjaku, izgrađen Manhatten.
Tim fokusima na Savi zacrtana je elipsa sukladnosti tih dviju savskih metropola, u oponašanju
onoga lošega u svijetu.
Pokrovitelj tih dvaju paralelnih projekata je dubajski kapital u kojem se očituje svjetska
socijalno-politička patologija. Umjesto da se novac ulaže u istraživanje obnovljivih izvora
energije, on se diljem svijeta i u samim arapskim zemljama ulaže u svakakav hohštapleraj.
Ima opravdanih zamišljanja, ali i onih koja to nisu, barem ne u tolikoj mjeri. Međutim,
zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svojom prepotencijom i ohološću običava pokriti
svaku razliku između dobrog i lošeg.
Zagrebački gradonačelnik se osorno ustremio na ljude koji su demonstrirali protiv
Horvatinčićeva kompleksa na Cvjetnom trgu (Trgu Petra Preradovića), dakle, stavio se, bez
zadrške, na stranu problematičnog poduzetnika protiv čijeg su nauma bile potpisane dvije
peticije i protiv kojeg su bili priređeni javni prosvjedi.
Peticiju protiv toga kompleksa, odnosno protiv zauzimanja Varšavske ulice, potpisao je
kritički broj zagrebačkih građana koji nisu htjeli da bude zauzeta radi nečijeg privatnog
interesa – kao garažni ulaz/izlaz – protivnoga interesu cjeline grada odnosno većine građana.
Peticija je formulirana uz logistiku pojedinih ekoloških udruga i njihovih aktivista koji su se
prosvjedno okupljali na spomenutom trgu.
Umjesto da svijest pojedinaca u gradskoj skupštini i upravi prodrma upornost mnogih
uglednika u području kulture koji su osvjedočili kako taj projekt nema plebiscitarni temelj, pa
da razmisle o podobnosti vlastita nastojanja i prizna drugima vrijednost njihove kritike, na
njih se slana policija. Dakle, umjesto smislene rasprave s opozicijom, rastjerivanje silom, kao
da su drugi delinkventi.
Da je riječ o istinskoj demokraciji, onda su taj poduzetnik i njegov zaštitnik trebali reći:
Mislili smo na opće dobro. Ali, kad vi ne prihvaćate, mi odustajemo. Zahvaljujemo na
tome što smo mnogo toga naučili iz vašega uvida. Bit će nam to dragocjeno iskustvo u
budućim nastojanjima. Ne bismo ih trebali provoditi mimo vašega znanja i vaše volje.
Bio bi to izražaj najvišega stupnja političke kulture i prilika da poduzetnici i političari
budu osobito cijenjeni kao ljudi u koje se može vjerovati i na koje se može osloniti. Ali,
daleko od toga, pa do njihove svijesti ne dopire to kako daju ustupak mnogima za prijezir i
mržnju prema samima sebi.
Ako se mnoge nepovoljnosti događaju u nacionalnoj metropoli, u kojoj bi se moglo
najjednostavnije doći do optimalnih rješenja, jer je u njoj najveća koncentracija inteligencije,
što se može očekivati u provinciji, u kojoj su naselja, kao puka sirovina, izvrgnuta nečijoj
nezajažljivosti (radi tobožnjeg društvenog interesa).
Ako respektabilne udruge za zaštitu javnog prostora, u povijesnim gradovima, u Splitu i
Puli, u sudaru s moćnim interesnim skupinama za “razvoj turizma”, udaraju glavom u
armirani zid, što se može očekivati, na primjer, u Vodicama i manjim mjestima?

♦♦♦

Kada je vodičkim građanima predočena nakana da se podigne megalomanski hotel kao

svojevrsna dogradnja Hotela “Olimpija” koji je izgrađen početkom sedamdesetih godina.
Nedavno se jedan vodički građanin žalio na Facebooku kako je njegova djedovina,
parcela površine nogometnog igrališta, ušla u hotelsko tlo.
 6

Nedavno se jedan vodički građanin žalio na Facebooku kako je parcela njegova djeda
površine nogometnog igrališta ušla u hotelsko tlo. Naveo je kako je milicija (policija)
rastjerala prosvjednike i kako su za tu zemlju bili obeštećeni simboličnim iznosom.
Činjenica što je došlo do toga prijepora posvjedočila je da mnogo toga u samoj osnovi
nije dobro. Ali, nije se ni pokušalo doprijeti do srži problema i nastojati ga razrješavati na
svačije zadovoljstvo. Nije se ni moglo pokazati nikakvo znanje, jer ga nije ni bilo, pa je to
nadomješteno arogancijom i silom.
Ako je nešto bilo proklamirano da je “društveno vlasništvo”, onda je trebalo iznijeti na
vidjelo kako se ono konstituira, u odnosu na privatno (ako u posljednjoj liniji ima razlike), jer
kvalifikacija nečega sama po sebi ništa ne znači. Nadalje, što određeni pojam podrazumijeva
u odnosu među svojim elementima,…? Nema sumnje, u tom bi sklopu pojedinci, odnosno
svaki pravni subjekti, trebali biti načelno jednaki.
Po kojoj bi logici netko trebao biti osuđen izgubiti tisuće metara zemlje na osnovi koje
će drugi, podizanjem rente, priskrbljivati vrijednost na njezin račun, to jest na račun drugih
načelno jednakih “subjekata”?
Taj problem nije teško razumjeti, a ima ih na stotine, složenijih, pa je bez plauzibilnih
odgovora na kritična pitanja nemoguć bilo koji početak. Gdje je tu (bila) hrvatska
inteligencija?
Pred jesen 1967. godine bio je zbor građana (onda je bilo, za razliku od danas, i toga).
Raspravljalo se ili se bar trebalo (ozbiljno) raspravljati o lokaciji Hotela “Punta”. Ljudi su bili
ogorčeni što se naslućivalo sravnjivanje Staroga groblja i crkve usred njega.
Rasprava se svela na nadvikivanje. Nije se znalo ni tko pije, ni tko plaća. Mnoge su
logičke greške došle do izražaja - aklamacijom se izglasalo ono protiv čega je za cijelog
zborovanja bila većina. Nije bilo razlučeno glasa li se za prihvaćanje/neprihvaćanje turističkih
objekata uopće ili se glasa za prihvaćanje/neprihvaćanje određenog objekta ili, pak, za
prihvaćanje/neprihvaćanje kojeg njegova modaliteta. Takva smušenost govori o tome

Takva smušenost govori o tome

da izostaje sposobnost racionalnog pristupa problemima, da mnogima emocionalnost
nije samo pokretač nego princip (koji je u biti samo racionalan), da su mnogi egoistitčni, pa
vide samo svoj interes, a ne i

Građanima nije obznanjena namjera izgradnje tog megalomanskog hotela, da se

osvjedoče najprije o njegovoj potrebnosti/nepotrebnosti. Kakvih je rasprava bilo o njegovim
popratnim objektima, o prilaznim putovima (preko nečijih parcela), o plohama za parkiranje
vozila, o količini otpada i njegovu prerađivanju, o kanalizacijskim ispustima i zagađivanju
mora,…? Nikakvih.
Ne bi li nadgledanje sveukupnog ekonomskog procesa trebala biti dužnost svih građana
koji bi isto tako trebali imati ovlasti u investicijskim odlukama ponajprije onima koje zadiru u
jezgru čitavoga mjesta?
 7

Prije dvije godine bili su prosvjedi nedaleko od Plave plaže zbog ilegalne izgradnje
stanovitog objekta u zaštićenoj zoni. Izgradnja nije suzbijena, naprotiv, nastavljena je i
dovršena. U čijoj su službi općina, županija, država,…? Svakom građaninu ili samo
povlaštenima? Generalni i provedbeni urbanistički planovi, ovakvi kakvi su, bez ozbiljnog
temelja, izigravaju se periodičnim “izmjenama i dopunama”.

Cesta uz samo more od Tribunja do Punte čisti je idiotizam. Bit će mrtvih na njoj danju
a pogotovo noću kad budu drogirani obješenjaci iskušavali svoje “pile”. Zato se valja založiti
da do toga ne dođe. Kako bi trebalo uredii plažu? Uzmimo slike od prije pedeset ili šezdeset
godina kao nacrt. To ne zahtijeva nikakva ulaganja osim neznatnih.